Lectio divina

Egzorcizam u slušanju patnje

Otprije dvadeset godina, p. André vrši službu svećenika egzorcista u biskupiji Nîmes. Dok tisak širi
dramatične slučajeve, ovaj svećenik svjedoči da je to prije svega služba slušanja. Izlazeći na svoje susrete
u jutarnjim satima, p. André duhovito je dobacio. "To je naporno, na to se ne možete naviknuti", rekao je
opušteno prijemnoj domaćici Biskupskog doma u Nîmesu. Taj svećenik od 63 godine vrši službu
egzorcista u ovoj biskupiji otprije dvadeset godina. Jedan dan mjesečno, kao i ovoga jutra, gdje prima, u
okviru te službe delegirane od strane biskupa, osobe koje ga žele susresti.Ovog tmurnog petka mjeseca
studenog, p. André je započeo svoj dan s Carolinom (imena su promijenjena), u svom diskretnom i tihom
uredu župne kuće u Nîmesu. Caroline čuje glasove. "Postoji nevidljivi svijet. Neki ljudi, koje sam ranije
poznavala, dolaze sa mnom razgovarati", pripovijeda kućanica od četrdesetak godina.P. Andre ju sluša
više od sat vremena prije nego što će je blagosloviti. Također, savjetuje joj da posjeti psihijatra. "Jedna od
najčešćih zabluda je da smo začarani (urečeni). Neki slučajevi su medicinski", objašnjava svećenik, ne
gubeći osmijeh.

«Biti egzorcist znači jednostavno primiti mandat od Crkve» Sebe vidi između dva tipa egzorcista:
"diabolizante", koji vide đavla posvuda, i "psihologizante", koji objašnjavaju sve duševnim bolestima.
Povjerava da "vjeruje u (postojanje) đavla, jedno ne-biće", ali ne kao što vjeruje u Boga.P. André je
počeo kao egzorcist otprije dva desetljeća, upravo kada se pojavio obnovljeni interes za egzorcizam u
Francuskoj. Zbog porasta zahtjeva, Crkva je morala imenovati i osposobiti egzorciste. Trenutno postoji
barem jedan po biskupiji i tri u Parizu, gdje je zabilježeno više od 1500 zahtjeva godišnje za susret s
egzorcistom.Uzroci su višestruki: kršćansko neznanje, uspon praznovjernih i ezoterijskih praksa... U
borbi protiv ovih vjerovanja, p. André pojašnjava da on nema nikakvu moć: "Ja nisam guru. Biti
egzorcist znači jednostavno primiti mandat od Crkve ", kaže, svojim južnjačkim naglaskom.

Njegova svakodnevica je «banalna», uvjerava Prije nego što se uopće postane egzorcistom biskupije
Nîmes, volonteri moraju proći kroz Tajništvo biskupije, koja podjeljuje slučajeve. "Uvijek je to hitni
slučaj. Za mnoge ljude, susret s egzorcistom je posljednje utočište. Njihova zajednička točka je da trpe",
rekao je tajnik. U većim biskupijama, tim laika pomaže egzorcisti upućivanjem nekih ljudi nakon prvog
poziva na socijalne službe ili psihologe.Njegov svakodnevni život je "banalan", uvjerava, daleko od onog
filmskih egzorcista, kakav se može vidjeti u filmu 'The Exorcist' Williama Friedkina, nastalog 1973.
"Osobe koje zovu, očekuju ono što su vidjeli na TV-u ili u filmovima. Neki pitaju, hoće li biti umorni
nakon susreta, hoće li moći voziti", nastavlja biskupov tajnik.U Nîmesu, p. André prima svakoga, katolike
ili pripadnike drugih religija, vjernike ili ne. Preostali dio vremena, vrši službu župnika u maloj seoskoj
župi smještenoj između Nîmesa i Avignona, čija imena, iz razloga diskrecije, želi prikriti.

«Egzorcist, to je prije svega služba gostoprimstva» I broj zahtjeva za susretima povećava se nakon svake
televizijske emisije posvećene đavlu ili paranormalnim pojavama. "To je posebno izraženo nakon emisije
"Misteriji", emitirane prije nekoliko godina na TF1", nadodaje p. André.To što ga je biskup izabrao da
bude egzorcist, zbog njegova je "osjećaja seljačkoga sina", kaže, oponašajući rukom korijene čvrsto u tlu.
Pripadnost Salezijanskoj kongregaciji, koja naglašava slušanje i praćenje, dala mu je predispozicije i za
taj položaj."Biti egzorcist, to je prije svega služba gostoprimstva (prijema)", sažima otac André, koji, u
dvadeset godina, nikada nije molio "veliki egzorcizam" (slučajevi osoba za koje se procijeni da su
opsjednute).Iza Caroline, u svećenikov ured ulazi Marie. Krhka, osjeća se da je stalno na rubu suza.
Poput mnogih posjetitelja p. Andréa, doživjela je niz nesreća - nasilna smrt svojih roditelja, gubitak
djeteta. Sada mora prodati svoju kuću. Marie odlazi sa susreta s jednim križem, blagoslovljenom vodom i
obećanjem blagoslova njene kuće.

Većina posjetitelja je prošla kroz ruke iscjelitelja, gurua, vračara Svi koji dođu do mene, trpe ponajprije
od emocionalne i duhovne patnje. Neki su također fizički umorni", kaže otac André. Treba osnažiti te
ljude da podnesu bol ili da ju ublaže".Na kraju susreta, osim jednostavne molitve oslobođenja uz
polaganje ruku, eventualno blagoslova i škropljenja svetom vodom, p. André također daje praktične
savjete i smjernice svojim posjetiteljima. Preporučuje Carolini da si pokuša stvoriti krug prijatelja.P.
André se ne ustručava ni "oduzeti" neke ezoterijske knjige s kojima često dolaze njegovi posjetitelji.
Caroline tako izvlači knjigu o paranormalnom liječenju magnetizmom. "Ne razumijem to mnogo.
Vjerovala sam da mi to može pomoći", priznaje. Kasnije smo doznali da je bila vrbovana  izvjesno
vrijeme od jedne sekte, koje su brojne u regiji.To vrijedi za većinu posjetitelja p. Andréa. Oni su već
prošli kroz ruke iscjelitelja, gurua, vračara. Za svećenika, "ići iscjelitelju, to ostavlja ožiljke. Jednom kad
vam je rekao da ste bolesni, teško je prestati u to vjerovati. Najvažnija stvar u mojim intervencijama jest
uputiti ljude u praktični duhovni život". To isto preporučuje "Rituale Romanum, 'De exorcismis...',
knjiga koju povjerava biskup svakom svećeniku egzorcisti.

«Staviti Boga u svoj dom» Mireille je posjećivala velik broj iscjelitelja. "Bila sam u Toulouseu, pa sve do
Pariza", svjedoči ova neudavana žena pedesetih godina koja je stigla prije sat vremena u Nîmes. Zvala je
biskupiju prošlog tjedna da joj svećenik egzorcist dođe blagosloviti kuću. Iza stanke i nakon dobrog
umaka, p. André posjećuje rano poslijepodne ovu katolkinju koja, prema onom što on zna, "leprša kao
leptirić na duhovnom planu".U Mireilleinoj kamenoj kućici, vjerska obilježja - križevi, slike - posvuda.
Navodi da njena bolest, kojoj ne zna ime, ima duhovni uzrok. Pomalo uzbuđena zbog dolaska svećenika,
navodi da je u snu vidjela zmije - znak Zloga - da napada njen dom. Voditelj jedne "zajednice
ozdravljenja", kojemu redovito telefonira, reče joj da je kod nje vidio crnog psa, veoma agresivnog, još
jedan simbol đavla.P. André ju sluša, i na njenu molbu blagoslovi sve dijelove kuće, sobe sve do podruma.
"To dopušta da stavite Boga u kuću", izjavljuje smireno. Nakon posjete u trajanju od pola sata, svećenik
odlazi, pomalo skeptičan o Mireilleinim vjerovanjima. No, s nadom da je odgovorio traženjima vjernice
koja je "jako potrebita molitava".

Egzorcizam u Francuskoj
Obrednik Da bi se zamijenio ritual koji datira iz 1614. g., novo izdanje je objavljeno 1999. g. od strane
Svete Stolice. Ono je bilo prevedeno na francuski i distribuirano u biskupijama početkom 2006. (u
Hrvatskoj: Biskupska komisija HBK za liturgiju je priredila, a HBK odobrila 2007. g. novo izdanje pod
naslovom: "Egzorcizmi i druge prošnje", izdano 2010. g.).Novi ritual, u obliku male knjige u umjetnoj
crvenoj koži, skraćuje naloge Sotoni i povećava molitve Bogu. Kako bi se izbjeglo da padne u ruke
šarlatana, svaki egzorcist dobije jedan primjerak od svoga biskupa i knjiga nije dostupna za prodaju.

Tipovi egzorcizma Novi ritual briše razliku između "velikog egzorcizma", koji uključuje pitanja Sotoni,
i "malog egzorcizma", koji to ne sadrži. Ovaj potonji se sada zove "molitva oslobođenja".Brojke Gotovo
120 svećenika, u Francuskoj, obavlja danas službu egzorcizma.Formacija Prijenos službe egzorcista
obavlja ordinarij neformalno s jednog svećenika na drugog. Formacije sa stručnjacima, uključujući
psihologe, također su uplanirane diljem biskupija. Nacionalni susret se održava svake dvije godine.

SAD: Katolička crkva traži da se formiraju egzorcisti

Dok se zahtjevi vjernika sve više povećavaju, trenutno ne postoji nikakva posebna formacija na ovom području u
SAD-u.Najava američkog filma The Rite (prikazivanje predviđeno u 2011.-oj)
P. Jeffrey Grob nije krio svoje iznenađenje. Egzorcist čikaške biskupije nje mogao zamisliti da će sjemenište
koje je došao animirati, pokazati toliko zanimanje: ne manje od 56 američkih biskupa i 66 svećenika sudjelovalo
je sredinom studenog dva dana na seminaru o pastoralnoj i liturgijskoj praksi egzorcizma."To je znak duboke
promjene u mentalitetu", kaže p. Grob. U proteklih četrdeset godina, mnogi svećenici nisu htjeli ni čuti o Sotoni,
personificiranom zlu, i čak, neki, za grijeh. Imali smo nekoliko generacija biskupa za koje je to sve stvar
psihijatrije. Danas, svećenstvo shvaća da treba biti osposobljeno za ova pitanja".U stvari, do danas, nikakva
formacija nije postojala u sjemeništima, i samo petorici ili šestorici svećenika dodijeljen je službeni naziv
egzorcista u Sjedinjenim Državama, dok Francuska ima jednoga u svakoj biskupiji.

Rijetki su dokumentirani slučajevi demonskog opsjednuća Župnik u Saratogi (Kalifornija), p. Gary

Thomas, star 55 godina, jedan je od njih. Kad ga je njegov biskup (u San Joseu) zatražio da prihvati ovu
novu službu u 2005. god., morao je ići na obuku u Rim na Sveučilište Regina Apostolorum Kristovih
legionara."Biskupi su počeli shvaćati veličinu pastoralnog problema", uvjerava danas kalifornijski
egzorcist koji je prošle godine pisao biskupima i rektorima američkih sjemeništa, pozivajući ih da
formiraju druge svećenike: "Uz gubitak osjećaja za Boga, s poganstvom, New ageom i idolopoklonstvom
svih vrsta, ljudi su sve više i više izgubljeni i popunjavaju prazninu kako umiju. Kada vjera opada,
praznovjerje raste".Praznovjerje ili stvarni sotonski utjecaji? Prema mišljenju ispitanih svećenika, rijetki
su stvarni slučajevi demonskog opsjednuća, ali američke biskupije primaju sve više i više ljudi koji se žale
na tjelesne ili duhovne probleme naizgled neobjašnjive.
«Egzorcist mora biti obučen da bude skeptik» "Većina slučajeva spada u područje psihologije, priznaje
P. Grob. Ali Crkva ima dužnost primati te osobe koje trpe te ih usmjeriti onome što je najbolje. Za to,
moramo imati ključeve razlikovanja". I također, objašnjava on, zdravu ravnotežu između ekstremnih
stavova: vidjeti đavla svugdje ili, obrnuto, u potpunosti poricati njegovo postojanje.Jedna stvar je sigurna
u očima p. Jeffreya Groba: "Zlo nije apstraktno, ono je dio života svakog kršćanina. Krist je oslobađao
ljude koje je susretao od demonskih veza i zlih duhova".Tijekom seminara u Chicagu, ovaj svećenik, koji
je posvetio svoju tezu iz kanonskog prava obredniku egzorcizma (revidiranog 1999.), predložio je
sudionicima jednu vrstu "protokola", kako bi im pomogao procijeniti situacije. "Polazimo uvijek od
principa da postoji racionalno objašnjenje. Egzorcist, na neki način, mora biti obučen da bude skeptik".

"Bez nasrtaja na unutarnjost osobe, đavao ju može uznemiravati izvana" Iako ova služba mora prolaziti
uz blisku suradnju s psiholozima, ipak je važno ne zamijeniti duhovno sa psihologijom, potvrđuje
predavač. "To nije jedno ili drugo: oboje je potrebno, jer je svaki čovjek psihička i duhovna
osoba".Prema njegovu iskustvu, dvije stvarnosti se često dopunjuju u genezi problema njegovih
"pacijenata": "Osoba trpi od psiholoških rana povezanih s osobnom poviješću, a zlo iskorištava ovu
pukotinu da ju uništi ili oslabi".Još jedna točka zaslužuje pozornost na kojoj p. Grob inzistira: između
jednostavne napasti, opće sudbine svakog čovjeka, i slučajeva demonske opsjednutosti, postoje, prema
njegovim riječima, različiti stupnjevi "demonskog utjecaja": "Bez nasrtaja na unutarnjost osobe, demon
ju može uznemiravati izvana, u njenom svakodnevnu životu, na primjer, u pokušajima da ju odvrati od
molitve, djelujući na njena osjetila"...

Anthony Hopkins utjelovljuje svećenika egzorcistu u filmu The Rite Česta je tendencija promatrati
egzorcizam kao nešto senzacionalno, kroz iskrivljenu sliku koju je dao film Williama Friedkina", žali se
svećenik. Stvari se moraju promijeniti.Osobito jer se Hollywood ponovno uhvatio teme: Anthony Hopkins
će igrati ulogu svećenika egzorcista u filmu The Rite, kinematografskoj adaptaciji - očekuje se
prikazivanje 28. siječnja (2011.) u SAD-u - prema knjizi objavljenoj prošle godine, u kojoj p. Gary
Thomas govori o svom vlastitom iskustvu.Potonji, koji dolazi iz Mađarske gdje je bio pozvan kao
konzultant na snimanju filma, bio je uvjeren: "To neće biti horor film, već film o vjeri".

«Ta je molitva veoma stara, službeni obred Crkve» Za lionskog isusovca Henria Ameta, s praksom
egorcizma treba se ophoditi velikom razboritošću, a  uključuje obraćenje osobe "okužene" silama zla

Što za Katoličku crkvu znači «egzorcizirati»?P. Henri Amet : Egzorcizam dolazi od grčkog glagola koji
znači preklinjati. Biti egzorciziran znači podvrgnuti se službenom obredu Crkve. Nikada ne treba
zaboraviti da je egzorcizam molitva, izgovorena od svećenika kojeg imenuje biskup. Ne postoji natječaj da
se postane egzorcista.Svećenik egzorcist moli Boga da oslobodi opsjednutu ili demonom zaraženu osobu.
To je izuzetno drevni obred: sam Isus ga prakticira. Nalazimo ga također, u blažem obliku, u krsnoj
molitvi, kad se od roditelja traži da se odreknu grijeha i Sotone.Veliki egzorcizam se primjenjuje samo
rijetko. Primjenjuje se na osobe koje su doista opsjednute đavlom.

Može li se još govoriti o postojanju đavla danas? Ne mogu reći da "vjerujem" u đavla, u mjeri u kojoj ta
riječ podrazumijeva čin povjerenja. Kao i Crkva, prihvaćam njegovo postojanje. Uzimam definiciju Pavla
VI koji je 1972. rekao da je đavao mračni i neprijateljski 'Rabotnik', živo i duhovno biće, pokvareno i
zavodničko. Isus Krist je govorio o Sotoni kao "ocu laži" (Iv 8, 44).Đavao nije utjelovljeno biće, ali može
djelovati na čovjeka, ne na njegovu duboku volju i njegovu slobodu - koje ostaju netaknute - već na
njegovu maštu, njegovu osjećajnost i um. Đavao također može utjecati na zajednicu, ubaciti se u mnoga
područja, ali ne na nužno spektakularan način. Nije dovoljno da čovjek počne vrištati pa da bi to značilo
da je opsjednut đavlom.

Kako razlikovati psihološko trpljenje od opsjednuća? Treba imati dosta duhovne mudrosti i razlučivanja
da bi se uspostavila razlika između onoga što spada na psihijatriju i onoga što proizlazi iz duhovne sfere.
To je zamračen utjecaj ponekad teško razlučljiv. Često su, duhovna dimenzija i manifestacije mentalnih
bolesti, poput shizofrenije, vrlo povezane.

Što znači biti opsjednut? Danas je u uporabi više izraz "infestacija /okuženost/"ili "demonsko
posjednuće". Oni se odnose na utjecaj karakteriziran silama zla koji uključuje oblik saučesništva: neki
ljudi sklapaju pakt sa đavlom; drugi imaju ponašanja koja su otvorena vrata tom posjednuću:
ezoterizam, alkohol, droga. U tim slučajevima, potreban je egzorcizam.Kriteriji infestacije su herkulovska
snaga, korištenje nepoznatih stranih jezika, predviđanje budućnosti. Tu se još pribraja odlučujući
kriterij: averzija naspram Boga i Djevice Marije. Neke osobe ne žele više ući crkvu, odbijaju molitvu ili se
predaju psovci ili huli.

Kako istjerati ove sile zla koje ste spomenuli? Ponajprije molitvom. Kada moram obaviti egzorcizme, uz
suglasnost kardinala Barbarina, počinjem uvijek sa Litanijama svih svetih. Čini mi se važnim da
pridružim, u trenutku svečanosti i solidarnosti, cijelu povijest Crkve toj molitvi za tu osobu."Opsjednuta"
osoba mora isto tako igrati aktivnu ulogu u mijenjanju svog ponašanja, vježbama molitve i ljubavi, ako se
egzorcizam odnosi na magiju.

Koje su mjere opreza kojima se treba okružiti svećenik egzorcist? Prvo, potvrditi svoju vezu s Crkvom.
Imenovan od biskupa, svećenik egzorcist je u stalnoj vezi s institucijom. Postoje mnogi susreti svećenika
egzorcista, izvješća o aktivnostima dostavljaju se biskupu. Neki iscjelitelji sebe nazivaju egzorcistima, a
nemaju nikakav službeni mandat.Druga važna točka, razboritost. Svećenik egzorcist redovito uzima
savjet od psihijatara, okružuje se garancijama da ne djeluje neuredno. Isto tako, ne vrši egzorcizam
spektakularno pozivajući javnost... Mora biti diskretan i rezerviran.

Masoni i Crkva – I. dio

Sažetak

Namjera ovog rada je prikazati svjetonazor slobodnih zidara, njihove ciljeve i stremljenja, međusobni odnos
Crkve i masonerije u povijesti i danas, iskaze i čine nekih nama bliskih ljudi, koji su obitavali na ovim
prostorima, prema slobodnim zidarima, prikazati koja je uloga na naš svakodnevni život kako njih, tako i duha
koji šire svijetom, te kroz sve to preispitati je li ikako moguće spojiti autentično katoličanstvo i autentično
slobodno zidarstvo. 

1. Teologija i filozofija slobodnog zidarstva – usporedba s katoličanstvom Religija, sekta ili samo

filozofija? Slobodno zidarstvo u svojoj osnovi, tvrde pojedini masoni u samoobrani, nije religija (oni je
sami nazivaju «Kraljevska umjetnost»). No osnovni uvjet za primanje u članstvo svakako je, prema
njima, religiozne prirode. S druge strane postoje primjeri iz ne tako davne povijesti: «Uvođenje
religioznog ozračja i ceremonija u ložu, izlazak iz krčmi u svrhovito izgrađene prostorije, skladanje himni,
orguljne glazbe, kao i masonskih sprovoda sa svim regalijama, uvelike su označili masoneriju kao religiju.
Neki su se sprovodi održavali u protestantskim crkvama, gdje bi nakon završetka službe svećenika
zamjenjivali masoni i proslijedili s vlastitim obredom»1, što proturječi njihovoj tezi. Dapače, činjenica je
da gotovo svaka sekta ili sljedba odbija sebe nazivati tim imenom. Za razliku od religije, ulazak u sektu u
načelu nije dostupan svima koji bi joj željeli pripadati, te da pristupiti masonskom bratstvu ne može bilo
tko bez obzira na spol (žene ne primaju), utjecaj u društvu… Dakle, masonstvo nije zapravo religija u
pravom smislu te riječi. Ono je sekta. Budući da su očito toga svjesni, i sami žele napustiti «praksu javnih
službi s masonskim regalijama.»2

Od koga uče slobodni zidari?Tradicionalno su slobodni zidari bili smrtni neprijatelji Crkve i obratno. Riječ je o
modernom vidu prastare okultne, hermetičke, ezoterijske discipline. Slobodni zidari danas, prema vlastitim
riječima, «uče od Hirama, graditelja Salomonova hrama, od simbola istočnih mitologija, od Ormusa i Hermesa
Trismegista, od šamana do dionizijskih misterija, od esena do eleusinskih tajni, od hereze bogumila i katara do
templara i Bratstva ružinog križa, kabalista i iluminata, od majstora Eckarta, Paracelsusa i Komenskoga. Sve je
to jedan do kraja neistraženi, nekodificirani slijed ezoteričnih tajni i društava…»3, a uz nabrojano, tu su i
gnosticizam, sufizam...4

Teologija slobodnog zidarstva – način shvaćanja Boga Kandidat prilikom pristupa «bratstvu» mora dokazati
da vjeruje u monoteističko Vrhovno Biće, no način na koji vjeruje, njegova je osobna stvar. Za masone Bog nije
osobno biće, dakle, za njih ne postoji Božja Objava u Kristu, ne postoji Providnost i Otkupljenje po Kristu; nema
istočnog grijeha, vječnog spasenja (tu je zato njihov «Vječni Istok» kamo pokojnici odlaze nakon smrti). Krist je,
za neke od njih, «prvi majstor», «animator sveopćeg bratstva», «uzoran mučenik»5, no nije Bog ni Božji Sin,
već samo jedan od mnogih uzornih ljudi čovjenčanstva u njegovoj povijesti. Slobodni zidari imaju mnoge
bogove koje smatraju jednakim Isusu. Masonska literatura niječe da je Isus jedini Spasitelj svijeta. Masoni
odbacuju Kristovu smrt na križu kao jedino Božje izbavljenje od grijeha. Tako je na slici Bele Csikosa u jednom
zagrebačkom masonskom hramu s početka 20. stoljeća s lijeva Krist između Bude i Mojsija te Homer,
Muhamed, Zaratustra, Konfucije, Hamurabi..., s desna Montesquieu, Franklin, Gutenberg, Mozart, Voltaire i
nekoliko desetaka drugih, a u sredini tri grčke božice.6Npr. Herman Hesse kaže da u istom hramu štuje Budu i
Isusa.7 Kristovu Crkvu oni žele zamijeniti lažnom humanističkom crkvom.Spasenje za njih ovisi o djelima, a ne
o vjeri u Boga. Masoni smatraju jednako vrijednom Božjom objavom svete knjige mnogih religija kao Vede i
Kur’an, ali ne samo religija (tu su mnoge sekte i drevna učenja). Pri uvođenju u udruženje kandidat mora priznati
da je u tami i da posiže za svjetlom. Kršćani vjeruju da su pronašli istinito svjetlo, a sam Isus je rekao: «Ja sam
svjetlost svijeta!» (Ivan 8, 12).Masoni ne vjeruju u Bezgrješno začeće. Etičko usavršanje apsolutiziraju
odvajajući ga pritom od milosti. Bog ( božanstvo) kojega štuju, za njih je istovremeno dobar i zao (dobro i zlo),
te iz takvog dualističkog gledanja na svijet i samo shvaćanje demonskog za njih ima pozitivnu dimenziju. Odatle
su okultizam i ezoterija u njihovim redovima kao izraz dopuštenog razmišljanja koje se stajalištima i potiče, dok
u kršćanstvu pojam svetoga predmnijeva samo dobro. Njihova etika je situacijska etika – trenutak određuje što je
dobro, a što zlo. Budući da se on stalno mijenja, ono što je danas dobro, sutra može biti zlo i obratno.Za masona
najvišeg 33. stupnja i funkcionara UNESCO-a, velikog meštra S. Raymunda de la Ferreiru «Sve je magija i ona
je vječna.»8Prema masonu Goetheu, Krist je zamislio jednog jedinoga Boga, kome je pripisao sve osobine koje
je u samom sebi osjećao kao savršenstvo. Tako je, prema njemu, Bog postao biće njegove vlastite lijepe duše,
puno dobrote i ljubavi kao i on sam i sasvim prikladno da mu se dobri ljudi s povjerenjem predaju. Goethe
vjeruje da se «demonsko ispoljava u sasvim pozitivnoj djelotvornoj snazi.»9Takav Bog kao «Veliki Graditelj
Svih Svjetova» ili «Veliki Arhitekt Svemira» otvoren je svim mogućim shvaćanjima. Za Alberta Pikea, sotonista
i masona 33. stupnja iz 19. stoljeća, «Netko može sveukupan zbroj ovih svojstava nazvati Prirodom, netko drugi
Nebom, treći mu može dati ime Svemir, četvrti Materija, peti Duh, šesti Bog, Theos, Zeus, Alfadir, Allah, ili
kako mu se god svidi.»10 Za Garibaldija je Veliki Arhitekt Svemira sinonim za Univerzalno Bratstvo Nacija.11
To čak nema nikakve veze niti s filozofijom deizma uz koju se ipak s ne neispravnim osnovama, veže
masonerija. Brat Maier kaže: «Baš zato, što smo podpuno uvjereni o potrebi simbola, mislimo, da može i
materijalista i ateista i panteista u loži se moliti pod simboličkom, od zidarstva uzetim, imenom velikoga
graditelja svega mira, k svojemu makrokozmosu, ako ne i u nadi, da bude uslišan, a to barem, da svečano izrazi
svoje misli, čuvstva i želje.»12 Zbog toga, masonski bog nije Stvoritelj, već organizator, predstavljao on što god
od netom iznijetog – makar i Svemir, Prirodu…, koji gradi na već stvorenom.

Cilj - pobožanstvljenje čovjeka

Jedan od vodećih masona na ovim prostorima početkom XX. stoljeća, pisac je knjiga «Četiri evangjelja
relativnog» te «Okultizam i esoterija», akademik Milan Marjanović, kaže: «…Svijest proširena do Svega, to je
Ja koji je postao Sve i našao Sebe u Svemu i našao Sve u Sebi… U mom Ja je, dakle, i ’prošlo’ i ’sadašnje’ i
’buduće’, u njemu je i ’ondje’ i ’svagdje’.Sve koje postaje Ja, i Ja koji postajem Sve. Ja Stvor i Stvaralac, od
svega obuhvaćen i sveobuhvatan! Sad znam zašto su u Raju Zemaljskom bila dva stabla: Stablo Spoznanja i
Stablo Života. Jesti od jednoga bio je grijeh, koji je nosio prokletstvo. No jesti od obadva bio je put do toga, da
budemo kao i Bog! I zato može da se ostvari riječ: ‘I biti ćete kao i Bog’. Jer to je Njegova želja i smisao
Njegova stvaranja… kažem: ’Sve treba da se toči kroz Mene, i Ja treba da prelijem u Sve’. Nazvaše ljudi ovo
Sve riječju: ‘Bog’…»13. Vidimo ovdje kako vjera u «Vrhovno Biće» kao uvjet za članstvo, može biti i vjera u
svoju osobu – takvu da joj nije potrebna nikakva pomoć s neba, nikakvo «Vrhovno biće», već on sam za sebe
postaje to Vrhovno Biće, postaje Bog.Imamo i navode dr. Mirka Bayera o Lavu Nikolajeviču Tolstoju14: «Srž te
ljubavi Tolstoju je pojam o Bogu - kažem pojam – jer osobni Bog za njega ne postoji. »15 Govoreći o duhovnom
zakonu koji postoji nasuprot materijalnom, naglašava da «ne samo da je u nama već smo mi taj zakon. Zato mi
ne osjećamo nikakvu silu kad mu se podvrgavamo, nego naprotiv, osjećamo unutarnju slobodu kad ga slijedimo,
i dolazimo napokon do spoznaje da smo mi to sami. Taj unutrašnji zakon jest ono što mi nazivamo razumom ili
savješću – ljubav, odnosno Bog… Taj unutarnji zakon, to naše duhovno ‘ja’, istovjetno je sa Bogom.»16 V. L.
Vilmhurst u internoj knjizi za članove reda «Značenje slobodnog zidarstva», kaže: “To – evolucija čovjeka u
nadčovjeka – to je oduvijek bio cilj antičkih misterija. Čovjek koji je isklijao iz zemlje, razvio se u nižim
carstvima prirode i došao do sadašnjeg racionalnog stanja, još mora završiti svoju evoluciju postajući biće nalik
Bogu i ujedinjujući svoju svijest sa Sveznajućim…”17Za slobodne je zidare Crkva i njezin nauk vjerskih i
moralnih istina suvišan i nepotreban. Oni odbacuju dogme, s posebnim naglaskom na katoličanstvo, niječu
mogućnost objektivne spoznaje istine, pogled na svijet im je najčešće relativistički i deistički, potiču moralni
relativizam o kojemu ima dosta riječi u drugim poglavljima ovoga rada. Usprkos svojim proklamacijama, u
Francuskoj je bilo izbacivanja iz Velikog Orijenta Francuske pod vodstvom Francquisa Mitteranda jer su
pojedini članovi bili ili na audijenciji kod pape ili su se zalagali za privatne škole.18Slobodni zidari utvaraju sebi
da vode društvo prema onom vremenu kada čovjek «neće tražiti pomoć i rješenje s neba, iz ultramontanskoga
svijeta, nego će se uzdati u sebe i oslanjati na drugog čovjeka, na ljudsko društvo.»19 To su riječi poznatog
masona Davorina Trstenjaka iz brošure «O reformi slobodnog zidarstva». U njoj kaže i ovo: «Čemu nama na
stolu Biblija, kad ona nije nikakva objava božja, kad mi vjerujemo samo u objavu razuma, kad je Biblija bajka i
priča, kad je puna protuslovlja, neistina, zabluda i nemoralnosti; čemu nam ta stara knjiga, kad je ona znak
natražnjaštva i zapreka slobodnoj misli, i kad se ne može održati pred sudom znanosti, i kad je ona ona napokon
sablažnjiva, da je otac ne može dati u ruke svojim kćerima?! Neka ide i ona u muzej starina.»20

2. Društveno djelovanje i borba protiv njegovih smetnji 

Filozofija - demokracija i tolerancija Masonski duh je, duh istinske demokracije i tolerancije. Da bismo vidjeli
kako se on himbeno provodi i što on u zbilji jest, navest ću jedan primjer takve «tolerancije»: «Dakako,
antikomformistički su raspoloženi i amsterdamski katolici u mjeri da će bez sustezanja prisustvovati
(eksperimentalnim) vjerskim obredima pri kojima se puši marihuana ili svira aktualna inačica popa. Slijedom
toga često se ističe kako je Amsterdam jedna od rijetkih svjetskih lokacija u kojoj je na djelu istinska
tolerancija.»21 Tako se i u medijima, stvaranjem pozitivne klime za nešto negativno, djeluje obraćanjem pažnje
na izbor riječi («dakako», «istinska tolerancija»). No, ovo je samo jedan minoran slučaj o takozvanoj neovisnosti
medija, a o kojoj bivši glavni urednik New York Timesa John Swinton kaže: «Svi večeras ovdje nazočni znaju
da ono što se naziva neovisnim tiskom ne postoji (…) Zadatak je novinara uništiti istinu, bezočno lagati,
iskrivljavati, klevetati, ulizivati se pod nogama Bogatstva, prodavati sebe, domovinu i rasu za nasušni kruh. Vi to
znate, a znam i ja (…) Mi smo oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu – oni povuku konce, a
mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektalne prostituke. »22Ali
«Kristova tolerancija ima jednu duhovnu supstancu koja se naziva bezuvjetna ljubav. Tolerancija humanosti gubi
osjećaj za esenciju problema, te je spremna prihvatiti ne samo grešnika, nego i grijeh nazivati tolerancijom. Iz
ovih jednostavnih činjenica proizlazi veliko licemjerje neoliberalne intelektualne elite. Neoliberalna ekleziološka
misao, usmjeravajući voluntaristički svoj misaoni sklop i retoriku, izgradila je danas jednu vrstu suptilne
protukršćanske diktature mišljenja. Tolerancija je mistificirana kao dogma, kao nepobitna vjerska istina
neoliberalnih teologa, pa se iz takvog shvaćanja tolerancije koji je habitualna netolerancija, svaki izražaj
autentične vjere i analize društvenih događaja s katoličkih pozicija naziva netolerancijom. »23Istina je da se
masoni iznimno mnogo bave dobrotvornim radom svake moguće vrste, čak i do gradnje katoličkih crkava. Takav
rad je često predstavljen u medijima kao njihova najvažnija, pa i jedina aktivnost uz isticanje da je to
organizacija poput tisuća drugih, poput sportskog kluba, itd. No, iz iznijetog je vidljivo koliko je njima zaista
dobrotvorni rad prvotan.Političar, spiritist, teozof Hinko Hinković, koji se u jednom trenutku života pokajao i
istupio iz «bratstva», rekao je o svojoj bivšoj zajednici: «To je farizejština, i sve prije nego filantropija; to je
zgodna prilika za sebične promocije i karijere (…) Nedostojno je Hinkovića da bude framazun.»24 O njihovim
pustim lažima» govorio je još jedan pokajnik koji im je i sam pripadao – Emil Zola.25

Cilj – uništenje Crkve «Ja sam opazio, a i drugi su toga mnijenja, da zavedeni puk najčvršće uz vjeru ondje
pristaje, gdje ima samostana i redovnika. Mi moramo dakle početi uništavanjem ili bar umanjivanjem broja
samostana, tih ognjišta fanatizma. (…) Najprije moramo odstraniti one, koji razpiruju oganj fanatizma u puku.
Kad popusti revnost, pasti će ciena biskupima, pa će vladari moći s njima učiniti, što ih bude volja.»26 Te riječi
piše Fridrik II., član Zlatnog i Ružinog Križa, Voltaireu27, a on mu odgovara: «Tvoja osnova da podkopamo
kršćansku vjeru maknuvši redovnike, vrlo je mudra. Kada se odstrane redovnici, onda neće nitko više braniti
bludnje.»28 U istoj knjizi od samih se masona ističe sljedeće: «Nuždno je, da muževi, koji upravljaju državama,
ili postanu naša braća, ili izgube vlast. (…) Slobodna zidarija (…) nastoji da njezini ljudi dodju u sve javne
urede, u zakonodavno tielo i najviša mjesta.»29 Zatim: «Mi moramo profani sviet pripraviti, da prigrli naša
načela. Ja smatram pučku školu za temeljni kamen naše sgrade. Za discipliniranje djece ne treba nadnaravnog
autoriteta (vjere), koji otima čovjeku dostojanstvo (!!), zato se mora odstraniti.»30«Naš konačni cilj je cilj
Voltairea i Francuske revolucije – potpuno uništenje katoličanstva i konačno kršćanstva.(…) Papa, tko god da je,
neće nikad ući u tajno društvo.Dužnost je stoga Tajnog Društva da napravi prvi korak prema Crkvi i Papi s
ciljem da ih oboje porazi. Posao kojeg se laćamo nije od jednog dana, mjeseca ni godine. (…) Ono za čim
težimo, ono što očekujemo (…) je papa prema našim potrebama (…) S takvim ćemo marširati puno sigurnije
jurišajući na Crkvu, nego sa svim knjižicama naše francuske i engleske braće. (…)Vjerujemo da ćemo se ipak
dočepati ovog vrhovnog cilja svojih nastojanja. (…)»31Veliki meštar Velikog istoka Francuske Jacques
Mitterand32 je rekao: «Mi se ne zadovoljavamo time da budemo unutar naših hramova tajna Republika; mi smo
u isto vrijeme Protu – Crkva.» 33 Sve je to plod iluminizma ili prosvjetiteljstva koje je nadahnulo Francusku
revoluciju u čije je predvečerje jedan revolucionar rekao nuncijevom atašeu u Parizu: «Dobro čuvajte svoga
papu, bit će vam posljednji.»34

Masonski nacrt za uništenje Crkve Objavljen je i masonski nacrt za uništenje Katoličke Crkve koji donosi
neke određene zahtjeve. Ukidanje štovanja sv. Mihovila35, ukidanje posta (umjesto toga promicanje djela užitka
i ironije ljubavi prema bližnjemu), obesvećenje Sv. Mise od protestantskih pastora, ukidanje latinskog
bogoslužja, utemeljenje «pokreta za oslobođenje žena» (da budu svećenice) i želja da onaj tko ulazi u crkvu bude
obučen u zapuštene haljine. Odvraćanje vjernika od klečanja pri pričesti i uopće, te uklanjanje klecala.
Odstranjivanje glazbe orgulja i uvođenje glazbala koji će «narod odvratiti od osobne molitve i razgovora s
Isusom». Štovanje Majke Božje i sv. Josipa nazvati idolopoklonstvom, ukidanje himni Isusu i svima ostalima uz
uvođenje novih svjetovnih pjesama, zamjena svetačkih moći iz oltara poganskim stolovima bez posvete koji
mogu biti upotrijebljeni za prinošenje ljudskih žrtava u tijeku sotonskih misa, prekidanje služenja Sv. Mise u
prisutnosti Presvetog Sakramenta u svetohraništu i govorenje narodu da je svećenik Krist. Uklanjanje svetaca iz
kalendara i propovijedi, izostavljanje riječi «sveti» i isticanje ženske naravi Boga. Uništavanje knjiga osobnog
milosrđa i prestajanje litanija, nestajanje svih kipova i slika anđela. Nijekanje postojanja đavla. Naučavanje da je
Isus bio samo čovjek s braćom i sestrama, koji je volio društvo bludnica i kojemu nije stalo do crkava i sinagoga.
Unošenje unutarnjeg razdora u samostane među časne sestre. Spaljivanje vjeronaučnih priručnika i nastojanje da
se od seksa učini nova religija, njegove jasne slike uđu u vjersku pouku, da škole postanu napredni mislioci na
području spolnog odgoja koji se zahtijeva uvođenje uz pomoć biskupova ugleda da roditelji ne bi imali ništa
protiv. Gušenje katoličkih škola i zapošljavanje nekatolika u njima, uništenje papinih sveučilišta i zamjena
naziva vjerskih zavoda sa svjetovnim imenima, borba protiv papine vlasti, oslabljivanje prvo papinog (da
postane reprezentativan lik), a zatim biskupovog i svećenikovog autoriteta radi stvaranja demokratične, nove
Crkve. Smanjivanje zvanja za svećeništvo isticanjem kao primjera onih koji su napustili zvanje, zatvaranje
crkava zbog manjka svećenika (sada se vidi krajnji cilj prethodne točke). Korištenje vijeća laika da osude svako
Marijino ukazanje i čudo; biranje protupape. Ukidanje ispovijedi u mlađoj dobi da djeci kasnije ne bude stalo do
nje i uvođenje zajedničke ispovijedi zbog «manjka svećenika», davanje pričesti od strane svjetovnjaka i žena na
ruku umjesto na jezik, dijeljenje ljudima pehara neposvećenih hostija za «nositi kući» i ohrabrivanje pomicanja u
crkvi da bi se prekidala pobožnost i molitva. Raspuštanje biskupskih i župnih vijeća te svećeničkih udruženja
nakon izbora protupape, dodjela protupapi prava na izbor nasljednika, naredba svima koji vole Boga da nose
znak Životinje i zabrana blagoslivljanja. Tvrdnje da su sve dogme lažne, osim one o papinoj nezabludivosti, da
je Isus Krist «promašeni prevratnik», a da će pravi Krist ubrzo doći, i posljednja 33. (znakovit simbolički broj
njihova 33 stupnja) koja označava ujedno i krajnji cilj, «Naredite svim papinim podanicima da se bore u svetim
križarskim ratovima da bi se proširila jedna jedina svjetska vjera. Đavao zna gdje se nalazi sve izgubljeno blago.
Bez samilosti osvojite svijet! Sve će to donijeti čovječanstvu ono za čim je ono uvijek žudjelo: ‘zlatno razdoblje
mira’.»36

Cilj – Novi Svjetski Poredak O podrijetlu knjige «Protokoli sionskih mudraca», jedne od najzabranjivanijih u
povijesti, a koja je mnogo toga navijestila, napisano je puno toga, no ono je, do dana današnjeg, a čini se i
zauvijek, nerasvijetljeno. Bilo da su autori «židovski mudraci» iz Švicarske ili Francuske (tu je tezu iznio Sergej
Aleksandrovič Nilus tvrdeći pritom da su Protokoli ukradeni nekom framasonu 33. stupnja), bilo da je tekst
podmetnut Židovima, bilo da ih je napisala ruska carska policija, bilo da su skup izmišljenih dokumenata i
pamfleta nastalih u Europi u 19. stoljeću, bilo da je ona original ili možda krivotvorina, a sve te teorije imaju
svoje pobornike, ona nesumnjivo predstavlja vjeran opis Novog Svjetskog Poretka, svjetske povijesti 20.
stoljeća, pa tako i opis Hrvatske kao poligona za nečije interese na samom početku 21. stoljeća. Raspad obitelji,
braka, odvajanje roditelja od djece, sustav obrazovanja i školstvo često totalitarno ustrojeni, kontrola masonerije
u medijima, žuti, crveni, sivi i besramni tisak, te lažirane ankete za oblikovanje javnog mnijenja37, potkopavanje
svih vjera, manipuliranje ratovima kao sredstvima za mir, širenje misterioznih zaraznih bolesti, poticanje
terorizma, poticanje, a gdje ga se ne može potaknuti, i potpuno izmišljanje, antisemitizma u židovske svrhe,
gušenje za njih nepravovjernih talenata, nagli gospodarski lomovi i krize, «darežljivi» zajmovi ugroženima koji
rezultiraju često slomom i kolapsom države, postavljanje svojih ljudi i podanika na čela pojedinih država - sve su
to odlike Novog Svjetskog Poretka objelodanjene u spomenutoj knjizi.U politici raspada obitelji, brakova38,
odvajanja djece od roditelja, eutanazije, pobačaja, tzv.39 kontracepcije, izazivanja virusa i ratova40 (sve su to
metode antipopulacijske politike), trgovine jajnim stanicama, kloniranja, alkohola, droge41, pornografije42,
često sotonske rock-glazbe, zrcali se masonska politika. Njihov je cilj, kao što je rekao veliki meštar francuske
masonerije «postići  najprije seks bez rađanja, a onda rađanje bez seksa.»43 Žele, još od Adama Weishaupta44,
Karla Marxa i Humanističkog manifesta na ovamo, svekoliko ukidanje privatnog vlasništva, a sve to radi
kontrole nad ljudskim životom od začeća do smrti.Tek na najvišim stupnjevima masonerije kriju se pravi
okultisti, provoditelji Novog Svjetskog Poretka, dok su u nižim stupnjevima pretežno karijeristi, dio kojih ne
sluti kakvi se planovi stvaraju u glavama masona 33. stupnja koje u zbilji pokušavaju provesti u djelo. Tek su
potonji u cjelini upoznati sa svime navedenim i tek se njima nameće i službeno luciferijanski kult o kojemu je
pisao Albert Pike.45 Na 33. stupnju kandidatu se objavljuje da se želi stvoriti novi red u svijetu koji je u kaosu
(«Ordo ab Chao»). Da bi se red stvorio treba uništiti privatno vlasništvo, neovisnu vlast i organiziranu religiju.
Rađanje nove civilizacije masonskih loža u cijelom svijetu oduvijek postoji jedinstvena masonska politika.»47
Zbog svega toga je sadržajno apsolutno nebitna činjenica da se broj masona u svijetu zadnjih desetljeća ponešto
smanjio jer politiku Novog Svjetskog Poretka stvara nekoliko stotina ljudi, a provode je bilo masoni na nižim
stupnjevima, bilo masoni «bez pregače»48, bilo zbunjeni i neinformirani dužnosnici. Tu tajnu politiku jedne
svjetske vlade provode ponajviše Vijeće za vanjske odnose, Trilateralna komisija, grupa Bilderberg i Rimski
klub. Rekao je jedan slobodni zidar na ovim prostorima dr. Vojislav Kujundžić svojoj braći: «Vi ste sada u kolu
ljudi, koji se svud osećaju, ali se nigde ne pokazuju. Vi ćete saznati za dela koja su svršena, ali nikada nećete
poznati odakle je došla inicijativa da se to delo svrši i koji je taj, što je to delo završio.U tome i leži ta velika naša
moć da vladamo svetom…»49Već spomenuti francuski predsjednik Jacques Mitterand osobno je za proslavu
dvjestote obljetnice Francuske revolucije naredio da se ispred muzeja u Louvreu postavi piramida sa 666
staklenih ploča. Papa Ivan Pavao II. shvaćao je bit moderne civilizacije, okrivljujujući je da vodi borbu protiv
Boga i sustavno uništava katoličanstvo već tri stoljeća.50Mnogi autori navode da postoje dvije, premda obje
nespojive s kršćanstvom, uvjetno rečeno, “frakcije” masonerije – anglosaksonska (više teistička) i latinsko-
romanska (više agnostička ili čak ateistička). To zasigurno nije potpuno netočno, posebice na nižim stupnjevima,
no svi su oni, piramidalno strukturirani, dio jedne zajednice s jednom politikom i s jednom ideologijom.

MASONERIJA, LAICIZAM I KATOLICIZAM

Razgovor s Manuelom Guerraom, autorom „Masonske zavjere“ Je li istina da postoji masonska zavjera? Je
li spojivo biti katolik i mason? U Europskom parlamentu vladaju masoni? To su pitanja na koja profesor Manuel
Guerra, autor 25 knjiga o različitim sektama, nastoji odgovoriti u knjizi „Masonska zavjera“.Manuel Guerra
Gómez, rođen u Villamartínu de Sotoscuevu 1931., diplomirao je na klasičnoj filologiji i patrističkoj teologiji i
član je Real Academia de Doctores de Espana. Bio je dekan Teološkog fakulteta sjeverne Španjolske sa
sjedištima u Burgosu i Vitoriji.U razgovoru za agenciju Zenit je istaknuo: «Masonske metode su usko povezane
s laicističkim shvaćanjem, odražavaju povijesni relativizam i vode prema socijalno-kulturnom relativizmu
promičući ga.“

Je li glasovita masonska zavjera legenda? Treba razlikovati masone i masoneriju. Masonerija teoretski ne teži
za moći, ili da ju ima u službi vlastitih načela i interesa. Međutim, činjenica je da masoni postoje u skoro svim
utjecajnim međunarodnim organizacijama i u multinacionalnim poduzećima koje utječu na gospodarsku i
političku moć. Logično je da oni nastoje nametnuti i širiti svoja ideološka načela (relativizam, laicizam,
agnosticizam) gdje god se nalazili.S druge strane, u anglosaksonskom svijetu i nordijskim zemljama, u Turskoj,
masoni ne da žele vladati, već su oni vlast. Tako je na primjer vladar (kralj) Ujedinjenog kraljevstva - veliki
meštar Velike ujedinjene lože Engleske (GLUI) te preko 150 drugih Velikih loža (po jedna u svakom narodu i po
jedna u svakoj državi SAD-a). GLUI je 1995. imao 750.000 članova i 8.000 loža po čitavom svijetu.Kako je na
snazi pravilo tajnosti, ne zna se sigurno gdje djeluju i dokle dopire njihov izravan, a još manje neizravan
utjecaj.Vlada Tonyja Blaira tražila je da se masoni, osobito državni dužnosnici, javno očituju, posebno ako
djeluju u policiji i pravosuđu. Pohvalno je da je preko 1.400 engleskih sudaca dobrovoljno priznalo vlastitu
pripadnost masoneriji. Jasno je da ih ima mnogo više.Nakon skandala s tajnom ložom P2 Licija Gellija, talijanski
dužnosnici u javnoj administraciji, ako su masoni, dužni su to objaviti pod rizikom gubitka posla (zakon regije
Toscane od 1983. godine).

Odgovara li istini podatak da su 60% članova Europskog parlamenta masoni? To je potvrdio Josep
Corominas, veliki meštar Velike lože Španjolske (GLE), u ožujku 2006. On je napustio GLE 9. veljače 2007.,
iako je potvrdio da nastavlja biti mason.Radi li se o novom rascjepu koji uzrokuje stvaranje novog masonskog
posluha ili njegov prijelaz u nešto drugo? Činjenica je da su sva pitanja koja se odnose na obiteljska pitanja i
bioetiku, u raskoraku s naukom Crkve i čak s naravnim zakonom, izglasana u Europskom parlamentu.
Rimu je tek završio kongres tijekom kojega se podsjetilo na nesukladnost između katoličanstva i
masonerije, odaslan je poziv na dijalog s masonima glede društveno-kulturnih pitanja. Kako može doći do
njega? Bez obzira na objektivnu nesukladnost između masonerije i katoličanstva, katolici mogu raspravljati s
masonima na raznim razinama, osim onoga što je Sveta Stolica, svjesna opasnosti, rezervirala isključivo za svoju
ovlast: “Nisu ovlaštene lokalne crkvene vlasti izjasniti se o prirodi masonskih udruga s prosudbom koja
uključuje odstupanje od gore utvrđenog.“ To je u skladu s Izjavom kongregacije za nauk vjere od 17. veljače
1981. (Izjava o masoneriji, 26. studenoga 1983.; AAS 73, 1984, p. 100).Treba uzeti u obzir realnost i posljedice
masonske tajne. Kako se može razgovarati s nekim koji nosi masku? Na kulturnom planu, makar teoretski, lakše
je dijalogizirati, nego na onom specifično vjerskom i ideološkom. Lakše je razgovarati na međukulturnoj razini
(o siromaštvu, opismenjavanju, okolišu, zdravstvu, globalizaciji), nego na međuvjerskoj razini.Međutim, i na
tom području dijalog s masonerijom nailazi na ozbiljne poteškoće jer masonski laicizam, otvoren ili prikriven,
želi marginalizirati vjerske posebnosti, ono što nije zajedničko svim vjerama i etikama, i želi vjeru zatvoriti u
kućni pritvor, na razinu osobne savjesti i unutar hramskih zidova.U tom smislu masonerija u tradicionalno
kršćanskim državama dovodi do brisanja društveno-kulturnih kršćanskih tragova, npr. jaslice ili priredbe te
simbole božićnog otajstva (zvijezdu vodilju, tri kralja, pjevače po ulicama tijekom božićnih blagdana).

Masonerija je nadomjestak za religiju? Masoneriji, kao i jednom od njezinih proizvoda - New Ageu - draži je
izraz „duhovnost“, koji ima veći subjektivni odjek od izraza „vjera“.Masoni kažu da su kršćani i niječu da je
masonerija religija. Kada bi priznali, morali bi priznati dvije religije: katoličku i masonsku.Ali činjenično, za
mnoge, povrh svega za masone agnostike, deiste (pristaše deizma), masonerija je nadomjestak za religiju.

Kako ste se uspjeli približiti svijetu koji je tajni? Mnoge sam sate posvetio proučavanju konstitucija, pravila i
obreda različitih federacija masonskih loža te u razgovoru s masonima i bivšim masonima u Španjolskoj i
Meksiku, u čitanju knjiga o masonima koje su napisali masoni ili nemasoni.Prije deset godina u Meksiku sam
proveo ljeto svakodnevno pričajući o masoneriji sa sveučilišnim profesorima, masonima ili nemasonima. Proveo
sam mnoga popodneva u posjetima centrima različitih sekti, od kojih su neke bila paramasonske, a nalazile su se
na rubovima gradova.

Masonerija je metoda više nego sadržaj? Čovjek osim što misli, osjeća i zamišlja. Osjećaji i zamisli mogu
prouzročiti interferencije i pomutiti mentalnu bistrinu. Usprkos tomu, ideje i vjerovanja usmjeruju čovjeka;
principi stvaraju i usmjeruju ljudske institucije, ali za postizanje cilja nužno je uporabiti prikladnu metodu. Grčka
etimologija te riječi naznačuje „hod“ (odòs) koji treba prevaliti da bi se došlo (met´) ,,do mete“ - cilja. Kod
masonerije metoda je uzdignuta do najviše kategorije i do maksimalne efikasnosti, i čini jedan od svojih
„principa“, možda temeljni, koji je osnova za sve ostale.Upravo masonska metoda sadrži jedan od razloga zbog
čega masonerija ne može biti sukladna s kršćanskim naukom. Usko je vezana za laicističko shvaćanje, odražava
povijesni laicizam i vodi društveno-kulturnom relativizmu promičući ga.Alain Gérard, jedan od voditelja
Velikog Orijenta Francuske, priznaje da je „masonerija samo jedna metoda“. On vjeruje da mason može imati
svoje mišljenje, odnosno vlastita vjerovanja u jednu religiju, ali masonska metoda ga obvezuje dovesti u pitanje
vlastito mišljenje i prihvatiti mogućnost da ono bude proglašeno lažnim ili prevladanim, u sintezi jačih razloga i
s potporom većine. „Ne postoji prava rasprava ako se prije toga zna da, bez obzira na njezin ishod, postoje točke
o kojima je netko uvijek uvjeren da je u pravu“, rekao je.Otuda proizlazi masonska alergija na dogme,
dogmatske i objavljene religije, posebno onu kršćansku. Masoni nastoje gledati demokraciju kao vlastito djelo i
demokratsku metodu (izglasavanje većinom glasova) kao nešto prirođeno masoneriji, koja ju širi na sve
stvarnosti, uključujući i istinu, dobro, itd.Sadašnji veliki meštar Velikog Orijenta Francuske Jean Michel
Quilardet u izjavi za “La Voz de Asturias” (20. siječnja 2007., Oviedo, Španjolska) priznaje: „Može se misliti da
postoji nelaička (tj. nelaicistička, nemasonska) demokracija, ali s moje točke gledišta, laicizam je napredak za
demokraciju“. Iz toga proizlazi da su demokrati koji nisu laicisti ili masoni - zapravo - demokrati druge lige.

Masoni su kreativna manjina. Kršćani isto? Jasno je da masoni ne monopoliziraju kreativnost. Iako različite
prirode, ona je svojstvena - i ne u manjoj mjeri - i kršćanima, uz pomoć Božje milosti i izljevom Duha Svetoga.
Kao potvrdu tomu dovoljno se sjetiti povijesti Crkve i njezine evangelizacijske prilagodbe društveno-kulturnim
uvjetima, tako različitim, u dvije tisuće godina njezina postojanja. „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi niti
mu je uho otvrdnulo da ne bi čuo“ (Iz 59,1) u našim danima.Kada je prije nekoliko godina Ivan Pavao II. nazvao
crkvene pokrete „novim proljećem Duha», «osobitim darom Duha koga nudi Crkvi u ovom povijesnom
trenutku», na početku sam to pripisivao njegovoj velikoj dobroti. Dobra osoba, sveta, ne vidi nego dobrotu u
svemu.Nakon što sam morao napraviti studiju “Los movimientos eclesiales en Espana” (Crkveni pokreti u
Španjolskoj) (Real Academia de Doctores de Espana, El estado de Espana, 2005., p. 80-94) i mogao otkriti
istinu, ostao sam impresioniran. Koja kreativnost sinova Crkve, potaknutih i nadahnutih Duhom Svetim u našim
danima!Kakav bi ostao svijet i Crkva ako bi crkveni pokreti, odgojna i socijalna djela, nestali kao u bajci,
ostavljajući neku vrstu crne rupe u crkvenoj i društveno-kulturnoj galaksiji?

Zabrana pričešćivanja "katolika" koji podržavaju pobačaj . Čitamo u Le Parisienu od 8. listopada 2010.
ove retke p. Philippea Verdina (dominikanca, koautora knjige iz 2004. god. zajedno s Nicolas Sarkozyem:
Republika, religije, očekivanje): Dakako, on (Sarkozy) se pričestio na sprovodu kardinala Lustigera, ali mu
je pariški nadbiskup potom objasnio da, u katoličkoj tradiciji, to nije moguće. Od tada, on se od toga
suzdržava".U 2004.-oj god., Joseph Ratzinger, tada kardinal, napisao je da katolički političari "pro-
choice" (koji podržavaju 'slobodni izbor') ne mogu primati Sv. Pričest. Postavši papa, nije promijenio svoje
mišljenje. U memorandumu upućenom američkim biskupima, prefekt Kongregacije za nauk vjere je
napisao: "Pristupanje primanju Svete Pričesti trebala bi biti biti promišljena odluka, utemeljena na
razboritu sudu koji dopušta svijest o tome da smo dostojni pričestiti se prema objektivnim kriterijima
Crkve. Treba si postaviti pitanja poput "Jesam li u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom? Imam li teški
grijeh na duši? Jesam li upao u kazne (npr. izopćenja ili zabrane) koje me sprječavaju da primim Svetu
Pričest? Jesam li se pripravio euharistijskim postom od najmanje jednog sata?" [...] Crkva uči da su pobačaj
ili eutanazija teški grijesi. [...] Moralna pitanja nemaju sva istu moralnu težinu kao pobačaj ili eutanazija.
Na primjer, ako bi katolik bio u suprotnosti sa Svetim ocem o primjeni smrtne kazne ili o vođenju ratu, ne
bi ga se smatralo iz tog razloga nedostojnim za primanje Svete Pričesti. Katolici legitimno mogu imati
različite poglede na rat ili smrtnu kaznu, ali ne na pobačaj i eutanaziju. [...] Što se tiče teških grijeha
pobačaja ili eutanazije, kada se očituje formalna suradnja neke osobe, njezin dušobrižnik treba ju
susresti, rastumačiti joj nauk Crkve, i saopćiti joj da ne bi smjela pristupati Svetoj Pričesti dok ne prekine
sa svojim objektivnim stanjem grijeha, inače će joj biti uskraćena Sv. Pričest. [...] Kada "te preventivne
mjere nisu imali nikakvog učinka ili nisu bile moguće", a osoba u pitanju, pokazujući upornost, i dalje
dolazi primati Presvetu Euharistiju, djelitelj joj mora uskratiti Svetu Pričest.  [...] Sama ta odluka nije
sankcija ili kazna. Djelitelj Svete Pričesti ne čini prosudbu o subjektivnoj krivnji osobe, nego reagira na
javnu nedostojnost te osobe da primi Svetu Pričest, zbog objektivnog stanja grijeha".
preuzimamo jedan odgovor Petera Verea, profesora na Saint Paul University (Ottawa, Kanada):Q: Što
kaže kanonsko pravo o pričešćivanju katolika političara koji podržavaju pobačaj?
Vere: Vrlo malo. Na nesreću, pravnici su podijeljeni, jednako kao i biskupi i vjernici u Sjedinjenim
Državama kada se dođe na to pitanje. Zato se rasprava nastavlja. Izgleda da podjela prati liniju dobi.
Moja je pozicija poznata: treba imati suosjećanja prema majkama koje abortiraju djecu, ali političara
treba izopćiti (ekskomunicirati). Zato podržavam nastojanja da se takvim «pro-abortion» političarima
uskrati Sveta Pričest. Tako misle mnogi mladi kanonisti (pravnici kanonskog prava) s kojima sam
razgovarao.Kanon 1398. je jasan: "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u
izopćenje unaprijed izrečeno". Pobačaj je kao čin u sebi zao i Katekizam Katoličke Crkve (br. 2271)
naučava da se pobačaj "teško protivi ćudorednom zakonu", te su "pobačaj i čedomorstvo užasni
zločini".Moje pastoralno iskustvo naučilo me je da se većina žena koje pobace nalaze pod nekom vrstom
emocionalnog, mentalnog ili psihološkog pritiska. Rijetko sam se susretao s pobačajem koji je slobodno
izabran, to jest bez izvanjske prisile neke druge osobe ili organizacije.Budući da im je odgovornost
umanjena, na većinu žena koje počine pobačaj primjenjuju se olakotni čimbenici iz kanona 1323. i 1324.
Drugim riječima, čin je grješan, ali je žena pošteđena kazne izopćenja.No, ove žene nisu stručnjaci za
pravo da bi to mogle razlikovati. Same i s grižnjom savjesti, pod dojmom da su izopćene, samo se još više
udaljavaju od Crkve. A toliko im je potreban Kristov iscjeljujući dodir u Ispovijedi, kao i potpora pokreta
za život, kao što je Project Rachel u Sjevernoj Americi [a savjetovališta Caritasa u Hrvatskoj]. Krist je na
takav način pristupio ženi uhvaćenoj u preljubu: nije opravdavao grijeh, ali nije odbio grješnika. Pozvao
je ženu na pokajanje i oproštenje.Moji su osjećaji različiti kada se radi o onima koji, bilo financijski, bilo
politički, profitiraju od pobačaja. Tamo Crkva treba usmjeriti predviđene kaznene mjere. Treba biti
odvažan prema katolicima političarima, liječnicima, savjetnicima trudnica, medicinskim sestrama i
odvjetnicima koji nastavljaju podupirati i štititi industriju pobačaja.S obzirom na liječnike i sestre, drugi
paragraf kanona 1329. već predviđa automatsko izopćenje ako su sukrivci, tj. "ako bez njihova
sudjelovanja kažnjivo djelo ne bi bilo počinjeno". Kanonska situacija je složenija kada se radi o
katolicima političarima. Oni ne sudjeluju u pobačaju izravno, ali sastavljaju, donose i štite zakone koji
dopuštaju ovo zlo. Stoga se automatsko izopćenje predviđeno kanonima 1329. i 1398. ne bi odnosilo na
njih, budući da prema kanonu 18. "zakoni koji određuju kaznu (…) podliježu uskom
tumačenju".Međutim, kanonski zakonik predviđa druga sredstva za njihovo sankcioniranje. Crkva može
učiniti barem jedno: može i treba takvim političarima i odvjetnicima uskratiti Svetu Pričest. Neki
kanonisti se protive ovom tipu sankcije pozivajući se na kanon 912. koji kaže: "Svakom krštenom kome se
to pravom ne zabranjuje može se i mora dopustiti da prima Svetu Pričest". No, drugi paragraf kanona
223. glasi: "Crkvenoj vlasti pripada da uredi, imajući na umu zajedničko dobro, vršenje prava koja su
vlastita vjernicima".Teško da se nekoga može uvjeriti da političari podržavajući pobačaj pridonose općem
dobru. Naprotiv, pobačaj upropaštava opće dobro i pravo na život svakog ljudskog bića. Ovo je pravo na
kojem se temelje sva druga prava [pa i pravo na izbor], te tako i opće dobro. Zato predlažem da se u ovom
slučaju primijeni kanon 915.: "Neka se primanje Svete Pričesti ne dopušta (…) onima koji tvrdokorno
ustraju u očitom teškom grijehu".Što Vi o tome mislite, dragi posjetitelji? Smiju li "katolici" koji
podržavaju pobačaj ići na Svetu Pričest? Ima li takvih primjera (ne navoditi imena!)? Svoja kratka (ne
uvredljiva!) razmišljanja možete upisati u 'shoutbox' na Naslovnici...

Prava ljubav i istinski brak "Čuli ste da je rečeno: 'Ne učini preljuba'. A ja vam kažem: svatko tko s
požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5,27-28). Te riječi, koje je izgovorio naš
Gospodin, pružaju nam izvrsnu priliku da razmislimo o Sakramentu ženidbe. Sakrament ženidbe
predstavlja doživotno opredjeljenje na strani supružnikâ. U dobru, u zlu, u bogatstvu, u siromaštvu, u
zdravlju i bolesti, dok ih smrt ne rastavi. U tom smislu kažemo da je brak zauvijek. Ljubav koja ga spaja
otkriva vječno zajedništvo ljubavi. Ljepota bračne ljubavi nije neki pojam iz romantične ili idealizirane
prošlosti, već utire put budućnosti slobode i vječnoj radosti. Sve više dominantna američka kultura
pojačala je paljbu uperenu protiv braka. Svaki dan, milijuni dnevnih soba poplavljeni su lascivnim
slikama iz sapunica, komedija situacije, filmova, talk showa i glazbenih spotova. Časopisi veličaju
nemoralan način života. Tjedni tabloidi prikazuju skandalozne seksualne sklonosti filma, sporta i slavnih
televizijskih osoba. Ovaj napad na brak je nemilosrdan, i kako se čini, radi na diskreditaciji pojma
kršćanskog braka kao institucije i osnovne stanice društva. Vrlo je lako da se bračni parovi obeshrabre i
tome podlegnu. Iz tog sam razloga napisao knjigu za supruge koja je pomogla tisućama ljudi širom svijeta
da vide ljepotu Sakramenta ženidbe, ponudivši im praktična pomagala za vjernički život, uspješan i
radostan brak. Moja je knjiga također dostupna u audio formatu za one koji nemaju vremena za čitanje
knjige.

Budući da postoji toliko konfuzija o braku, čak i među katolicima, važno je da se prisjetimo nekih
osnovnih činjenica o braku kao Sakramentu.
1. Muškarac i žena koji žive zajedno pod istim krovom, nevjenčani i koji se upuštaju u seksualne
intimnosti, čine blud, smrtni grijeh.
2. Roditelji koji toleriraju ovakav promiskuitet u svojim domovima, također čine smrtni grijeh.
3. Građanski brak između dvoje katolika ili između katolika i protestanta, nije sakramentalni brak.
Takva situacija može uključivati grijeh bluda ili preljuba, ovisno o okolnostima.
4. Razvedeni katolički supružnik koji sklopi novi građanski brak prije završetka postupka o ništavnosti
(prethodnog braka), čini preljub. On ili ona treba čekati odluku o ništavnosti prije stupanja u novi brak.
5. Kada razvedeni katolički supružnik traži nevaljanost ženidbe s učinkom ništavnosti a ne čeka da
postupak za nevaljanost bude dovršen i ulazi u novi brak u protestantskoj crkvi, čini preljub. Rastavljeni
bračni drug još je uvijek u braku.
6. Katolik koji se ženi u Protestantskoj ili Pravoslavnoj crkvi bez udijeljenog oprosta mjesnog biskupa
(tzv. 'mješovite ženidbe'), sklapa nevaljani brak.
7. Tobožnji "brak" između homoseksualnih partnera nije brak.

U svim gore navedenim slučajevima, oni koji žive u bilo kojoj od tih iregularnih (nepravilnih) situacija, ne mogu
primiti Sv. Pričest dok ne pomire svoje živote s Bogom. Pomirenje se može odvijati na slijedeći način:
U slučaju br. 1 - Bračni par će se morati najprije razdvojiti, ispovjediti  svoje grijehe i primiti odrješenje, a onda
se oženiti u Crkvi. Ako doista vole jedno drugo, bit će im na prvom mjestu spas njihovih duša.
U slučaju br. 2 - Roditelji koji su tolerirali ovo stanje seksualne intimnosti prije braka, trebaju postati zahtjevniji
i podučiti par da se odvoje i vjenčaju u Crkvi. Roditelji se moraju ispovjediti.
U slučaju br. 3 - Ako raniji brak ne postoji, parovi u ovim okolnostima moraju ići na Ispovijed, a zatim sklopiti
valjani brak u Katoličkoj Crkvi. U slučajevima br. 4 i br. 5 - Prije nego što te osobe mogu ići na Ispovijed i
primiti Sv. Pričest, moraju dobiti odluku o nevaljanosti. Ako nema djece ovisne o uzdržavanju koja žive u
domaćinstvu, trebale bi se odijeliti sve dok ne dobiju odluku o ništavnosti. Ako ima ovisne djece u kući, par
treba izbjegavati svaku seksualnu intimnost odvajanjem ili živeći u odvojenim prostorijama sve dok ne dobiju
odluku o nevaljanosti. Živeći u stanju celibata, mogu tada pristupiti Sakramentima Ispovijedi i Euharistije.
U slučaju br. 6 - Oni koji su pokušali brak na taj način, moraju imati validiran i blagoslovljeni brak od strane
katoličkog svećenika...U slučaju br. 7 - Ceremonije ove vrste nikada ne mogu biti brakovi. Katolici ne smiju
nikada prisustvovati ovim ceremonijama, jer bi dali mjesto sablazni. Osim svih konfuzija uzrokovanih moralnim
relativizmom i hedonizmom, mnogi su katolici u posljednjih nekoliko desetljeća postali zbunjeni alarmantnim
brojem poništenja brakova koji su dodjeljeni katolicima zbog onog što mnogi smatraju tankim ili nedovoljnim
razlogom. Odluka o nevaljanosti nije katolički razvod, kao što neki pogrešno vjeruju. Valjani brak označava
slobodan i potpun pristanak muškarca i žene da žive zajedno u svetoj vezi braka za ostatak svog života.
Nevaljanost znači da postoji zaprjeka koja sprječava potpunu i slobodnu privolu osoba koje sklapaju brak.
Mnogi katolički svećenici slažu se s mojim iskustvom, da u većini slučajeva, veliki broj propalih brakova je,
prije svega, rezultat nedovoljne priprave mladenaca za Sakrament ženidbe. Istina, mnogi parovi sklapaju brak iz
pogrešnih razloga; međutim, župe u mnogim dijelovima zemlje pokazale su se nemarnima u pružanju dubljih
priprava za brak i brige za zaručnike. Ipak, najbolja priprava za brak je kršćanska čistoća. To je ona krjepost
čistoće koja pomaže bračnim drugovima da ostanu vjerni jedan drugome. Ali, ako mladi nisu dovoljno spremni
da obdržavaju ovu krjepost, može biti mnogo onih koji ulaze u brak, a razvili su duboku seksualnu ovisnost
promiskuitetnim stilom života, a te ovisnosti u sebi i po sebi ne dopuštaju mjesto potpunom i slobodnom
pristanku. Bilo kao klerici ili laici koji rade na tom području, trebamo uzeti vremena da pomognemo mladima da
žive čistoću u vrlo teškom svijetu. Potičući ih da razviju bogat euharistijski život, koriste često Sakrament
Ispovijedi, da prakticiraju pobožnost prema Mariji i koriste duhovno vodstvo; sve su to dokazani načini kojima
možemo pomoći da mladi ojačaju i žive svoj odnos s Isusom i drugima.Crkva ne smije kapitulirati pred bukom
sekularnog svijeta. Po svetosti svoga života, i svećenstvo i bračni drugovi zajedno mogu biti od velike pomoći
onima koji su pozvani na Sakrament braka. Za one koji su već u braku, međusobna vjernost je put koji osigurava
osobnu radost i mir. Međutim, jer smo pod posljedicom istočnoga grijeha, svi smo pala stvorenja od krvi i mesa,
i normalno je da vjernost može tražiti borbu. Za bračne parove, svakodnevno obnavljanje njihove osobne
predanosti svom bračnom drugu, dobro disciplinirani duhovni život i realno prihvaćanje svojih osobnih granica,
osigurat će trajnu snagu da ostanu vjerni sve do smrti. Kao svećenik, uvijek sam uživao u velikoj radosti mladih
parova dok se vjenčaju i potom donose svoje prvo dijete u župu na Krštenje. Uvijek sam se divio starijim
parovima, koji, nakon mnogo godina sreće i strpljenja, još uvijek vjerno nose svoje vjenčane prstene, sada
ugrađene na naborane prste, provjerene nedaćama života. Konačno, iako Katolička crkva podržava nerazrješivost
braka, Crkva uvijek prima svoju rastavljenu i razdvojenu djecu. Oni koji pate od teških bračnih situacija, uvijek
su primljeni kao živi članovi Kristove Crkve. Čak i u situacijama u kojima pojedinci ne mogu biti u mogućnosti
da u potpunosti sudjeluje u Euharistiji, vrata Katoličke crkve ostaju i dalje otvorena svima, pozivajući sve da
budu živi članovi Božje obitelji. Bez obzira koliko osobne povijesti ili situacije mogu biti teške, uvijek postoji
rješenje za one koji su otvoreni za vršenje Božje volje. A svi oni kojima je povjerena pastoralna skrb za duše,
moraju biti ljubazni, strpljivi, suosjećajni, puni razumijevanja i spremni potrošiti puno vremena da služe svim
onima koji traže njihovu skrb i ljubav. Ovaj vikend mnogi su proslavili Valentinovo. Godišnja proslava ovog
prekrasnog dana pruža bračnim parovima priliku da obnove svoju međusobnu ljubav. Ovaj blagdan također
pruža mladim ljudima koji se pripremaju za Sakrament ženidbe priliku, da žive jednu duboko čistu ljubav. Još
jednom, čistoća je protuotrov požudi. Požuda je deformacija ljubavi. Čistoća potiče pravu ljubav i vodi pravoj
ljubavi.

V. Britanija:
„homoseksualizam se smije nazivati grijehom i pozivati na njegovu zakonsku zabranu"

Britanski „Christian Legal Centre“ izvješćuje u svojem članku objavljenom 13. prosinca 2010. godine1 o važnoj
pobjedi za pravo na ispovijedanje kršćanske vjere.Kršćanskog uličnog propovjednika Anthonya Rollinsa policija
je u lipnju 2008. godine uhitila, nakon što je u centru Birmingama citirao tekst 1 Poslanice sv. Pavla
Korinćanima 6, 9-102. Jedan od prolaznika je vikao da je propovjednik „homofobični bigot“, te se požalio
policiji da se propovjednik izražavao na „jako uvredljiv način“. Policija je na prigovor tog prolaznika – bez
nekog daljnjeg ispitivanja - stavila A. Rollinsu lisice na ruke.

A. Rollins je bio zadržan u ćeliji na četiri sata, te je potom optužen za prekršaj protiv javnog reda i mira3.
Optužba je kasnije povučena prije suđenja. Međutim je A. Rollins tužio policiju zbog kršenja svojih prava, te je
u presudi Okružnog suda u Birminghamu (Birmingham County Court) od 8. prosinca 2010. godine sudac Lance
Ashworth iznio da su djelovanjem policije prekršena prava A. Rollinsa na slobodu govora i vjersku slobodu iz
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – te mu je dosudio naknadu štete od 4.250
britanskih funti (GBP).Poštujući stav britanskog pravosuđa izražen u slučaju A. Rollinsa, policija grofovije
Cumbria (sjeverozapad Engleske) je pristala platiti kršćanskom uličnom propovjedniku imenom Dale Mcalpine
naknadu štete u iznosu 7.000 britanskih funti (GBP); jer je u travnju 2010. godine bio uhićen, držan sedam sati u
ćeliji (tijekom kojeg je vremena čitao Bibliju i pjevao pobožne pjesme), te naposljetku optužen od Državnog
odvjetništva (Senior Crown Prosecutor) zbog javnog iznošenja „prijetećih, nasilnih ili uvredljivih“ riječi u svrhu
uznemiravanja, koji prijestup protiv javnog reda i mira - nakon što je u prisutnosti prometnog redara rekao kako
vjeruje da je prakticiranje homoseksualizma protivno riječi Božjoj4. Na poziv prometnog redara, došao je
policijski službenik koji se predstavio kao „službenik za odnose sa LGBT (Lesbian – Gay – Bisexual –
Transsexual) zajednicom“ u pratnji trojice uniformiranih policajaca, te upozorio propovjednika da bi mogao biti
uhićen zbog davanja homofobnih izjava. Mcalpine je opovrgnuo da bi bio homofob – i rekao da kao kršćanin
smatra da je homoseksualnost grijeh. Uniformirani policajci su ga na to uhitili. Državno odvjetništvo je svoju
optužbu povuklo prije nego što je došlo do suđenja D. Mcalpineu5.Šef kumbrijske policije Craig Mackey je
rekao da će poslati starijeg policijskog časnika, koji će usmeno prenijeti ispriku D. Mcalpineu, „u nastojanju da
povrati povjerenje u Policiju“. Službeni policijski video – zapis uhićenja D. Mcalpinea (uključujući neprikladno
držanja jednog mladca u policijskoj uniformi, kojem je sve jako smiješno, te činjenicu da policijski „LGBT
Liason Officer“ izrijekom tvrdi da je protuzakonito reći „homoseksualizam je grijeh“ i baš zbog izjave
propovjednika da tako piše u Bibliji, uhićuje čovjeka) može se pogledati i na youtube-u6. Web – servis
www.christianconcern.com je u srpnju 2010. god. bio izvijestio o odluci koju je donio Crown Prosecution Office
u Essexu (istok Engleske), o povlačenju optužnice kojom je „politički freelance aktivist“ Paul Shaw bio optužen
za „zločin iz mržnje“, jer je ranije tog mjeseca raspačavao letke, u kojima je tvrdio da „su homoseksualni i
lezbijski čini nemoralni i da zakon mora biti tome sukladan; proglašavajući ih protuzakonitim kako je to ranije
bilo; te da tako odvraća od takvog ponašanja. Koncept homofobije je besmislica i igra riječima; ne postoji i
nikada nije postojala takva fobija! Fobija je jedan neprirodan strah; dočim je odbacivanje perverznog ponašanja
jedan pravdoljubiv i pobožan strah; koji strahuje od činjenja zla stoga što znade da postoje posljedice i kazne za
takve čine! Ovo je najizrazitiji primjer jedne nacije koja je izgubila svoj put.“ Policija u Essexu je povodom tih
letaka pokrenula opsežnu istragu tijekom koje je Paul Shaw bio uhićen, zatvoren u ćeliju i saslušavan. Izvršena
je i premetačina njegovog stana, te su mu zaplijenjeni privatni dnevnici. Naposljetku je Shaw bio optužen sa
„vjerski otežano zlostavljanje i izazivanje uznemirenja putem govora ili pisanja“ prema Odjeljku 31 engleskog
Kaznenog zakona7. Nakon što je pomnije razmotrilo slučaj, Državno odvjetništvo je kasnije zaključilo kako
nema dovoljno dokaza za nastavak postupka protiv P. Shawa (to jest, da riječima iz letka nije počinio kazneno
djelo) i povuklo optužbu.U svojoj izjavi za „Daily Gazette“ 31. prosinca 2010. godine, Paul Shaw kaže da će
zbog značajne presude („landmark ruling“) u slučaju A. Rollinga moći dalje govoriti o homoseksualizmu bez
straha da će biti uhićen8.Prema tome, vidimo da englesko pravosuđe ne smatra diskriminacijom i govorom
mržnje, kada se homoseksualizam naziva grijehom i poziva na njegovu zakonsku zabranu – sve ako ima ondje
policajaca koji su skloni tumačiti zakon na način da bi bilo zabranjeno iznositi ono što piše u Bibliji. Ne
sumnjamo da se kršćanima koji su se našli 'na udaru' engleskih policajaca koji su mislili da provode zakon nisu
osjećali nimalo ugodno; kao braća u vjeri, smijemo se nadati da će Gospodin znati blagosloviti tu njihovu
prolaznu nevolju.

"Bio sam sotonist i slušao crne mise. Djevojka me izvukla..."

Ispovijest N. N. (23) iz Varaždina

Sotonisti biraju inteligentne, ali i povučene, emotivne mlade ljude – Nisam imao nadnaravnih ili mističnih
iskustava dok sam bio član sotonističke skupine Crna zora iz Varaždina! Takvih iskustava i nema, sve je
napravljeno kako bi si ih članovi umislili. To se postiže atmosferom. Crna boja, vatra, ritualni obredi, razna
glazba, ideologija koja te uvlači sve dublje... Sve je to varka za mlade koje vrbuju u svoje redove – otvoreno nam
je ispričao 23-godišnji Varaždinac N. N., koji je Crnoj zori pristupio sa 16 godina te bio neko vrijeme njezin
član.Uvukao ga je dio ekipe koju su činili varaždinski metalci i alternativci. Nije ni slutio kamo su krenuli i o
čemu je riječ kad su ga jedne večeri pozvali van, do bivšeg vojnog objekta uz rijeku Dravu. Bio je to njegov
obred inicijacije, prva crna misa koju je proživio, bez ikakve pripreme ili najave.
– Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je “svećenik”, koji je i autor crne knjige, iz koje je čitao
valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je
trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali
kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose – prisjeća se N.

Imao probleme Na pitanje kako su odabrali baš njega i zašto je pristao, odgovara da im je, valjda, bio zanimljiv
te su ga dugo proučavali u društvu. Imao je drukčiji pogled na svijet, tad je bio bolestan i oslabljen, imao je
probleme kod kuće i u školi – reklo bi se lak plijen. Osim povremenih crnih misa, vrijeme su provodili u
raspravama o crkvi, vjeri, demonizmu, Sotoni, kao i u opijanjima i na koncertima.– No, uvlačili su me sve dublje
u svoj tamni svijet. Namjerno, polagano. Bio sam na dnu hijerarhije. A Crna zora, kao i ostale sotonističke
skupine, duboko vjeruju da uvlačenjem drugih u zlo sam energetski napreduješ. Postao sam toliko depresivan da
se nisam mogao ni pogledati u ogledalo. Najednom sam se našao u situaciji da pomišljam dignuti ruku na sebe
kako bih se riješio svih briga – nerado se prisjeća N.Na toj prekretnici ulogu je odigrala njegova tadašnja
djevojka, koja ga je odvela Nebojši Buđanovcu, socijalnom pedagogu i psihoterapeutu, predsjedniku udruge
Anđeli čuvari. Misija udruge je prevencija rizičnog ponašanja mladih, ne samo sotonizma, te pomoć njima i
obiteljima.– N. je došao u stvarno teškom stanju. Mislio je da je život besmislen. Oporavio se puno brže od
ostalih i danas je potpredsjednik udruge! Nakon njegova izlaska počele su i prijetnje. Stalo im je da se to ne
otkrije. U jednom su kafiću okružili N i djevojku, ja sam dojurio po njih – kaže Buđanovac. Za Crnu zoru tvrdi
da danas broji do 15 članova, koje prati i veći broj djece. Voditelj, to jest “svećenik”, ima 30-ak godina i
“metalac” je s pedigreom, radnik, a većina članova dolazi iz srednje klase.– Glazba i stil oblačenja nemaju veze s
tim. Upao sam preko metalaca, ali to nije nikakvo pravilo, to je samo bio moj slučaj. Većina metalaca nema veze
sa sotonizmom. Ima među sotonistima i narodnjaka, ja znam jednoga. Ja i danas slušam “agresivnu” glazbu –
napominje N. Slaže se i N. Buđanovac te dodaje da najveće sotoniste ne možete prepoznati jer izgledaju poput
svih ostalih.– Nijednu supkulturu, čak ni emo pokret, ne treba kriviti za samoubojstva. Puno veći problem je
identifikacija s nihilističkom ideologijom. Za to imaju jako loš primjer u našim političarima i vođama, koji su ih
u posljednjih 20 godina uspjeli uvjeriti da ništa ne vrijedi niti se stječe poštenim radom. Konačno su počeli i
odgovarati za to – kaže Buđanovac.Proučavajući slučajeve samoubojstava, N. je u udruzi shvatio da su i njega
navodili da si oduzme život. Iako, dodaje, nitko mu to izravno nije ni spomenuo, a kamoli naredio.
– Crna zora, čije je ime aluzija na Zlatnu zoru Aleistera Crowleya, lokalna je, amaterska skupina. Nisu povezani
s drugim skupinama, no i takvi su bili dovoljno opasni za N. da povjeruje da njegov život nema smisla. Prava je
opasnost Crna ruža, luciferijanska skupina koja djeluje u Hrvatskoj i svijetu. U bivšu je Jugoslaviju došla 70-ih.
80-ih se razbuktala, ali je sve zataškano nakon što je Aleksandar Milles organizirao veliku pljačku Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu. On je bio među prvima u Crnoj ruži. Bila su tu i djeca moćnih i razni
funkcionari pa je sve namjerno pretvoreno u urbani mit i priče za plašenje djece, kako bi izgubilo na
vjerodostojnosti. Potvrdila su mi to već dva policijska inspektora – kaže Buđanovac. Aleksandar Milles prvi je
Buđanovcu u zatvoru u Lepoglavi detaljno opisao kako se ljude navodi na samoubojstvo. Ubili su se njegov otac
i sestra, oboje novinari, a potom, 90-ih, i sam Aleksandar u zatvoru. Za Millesa Buđanovac kaže da je bio
suptilni genij.

Odlazio na skupove Događaja od 1977. do 1979. godine i Crne ruže dobro se sjeća i Branimir Petranović Maka,
danas ugledni poslovni čovjek u Švicarskoj, voditelj Maka Finanza.– U to vrijeme bio sam uličar i dečko koji se
volio tući po zabavama. Moja je cura ušla u sektu, kao i njezin brat prije nje. Išao sam nekoliko puta na te
skupove, održavali su se na kraju Đakova, u kući dobrostojećeg klinca čiji su roditelji radili u Njemačkoj. Moj
prvi kontakt s “njim”, zvali smo ga “on”, bio je zastrašujući. Uplašio sam se, ali nisam pobjegao. Svi smo popili
napitak, nekakav fini alkohol s okusom kokosa. Nakon predavanja rekao je da se netko treba žrtvovati za boga i
da je naša skupina odabrana za tu čast. Više se osoba dobrovoljno javilo. On je bacio kocku, koja je stala ispred
curice od 17 godina. Prihvatila je bez pogovora, a život si je trebala oduzeti drugi dan u 14 sati ispred katedrale.
Sjedila je na rubu ceste kao robot, sleđena, i samo je nagnula glavu kad je prolazio fićo. Ubio ju je na mjestu, a
“on” nas je nagnao da s poda ližemo njenu krv – kaže Petranović. Sekta se 90-ih pritajila, no ponovno je uočena
sredinom prošlog desetljeća.– U Bjelovaru se 2006. ubila 19-godišnja studentica iz Ludbrega. Spasili smo
nekoliko njezinih kolegica, s kojima je imala pakt o suicidu. U njezinom smo dnevniku pronašli izjave da je bila
članica Crne ruže. Iste godine u roku od tjedan dana ubili su se dječak (15) i mladić (19) s novomarofskog
područja. Nakon samoubojstva mlađeg, doznao sam iz pouzdanih izvora, u mrtvačnici je zatečena skupina s
crnim kukuljicama, očito izvodeći neki ritual oko pokojnika – nabraja Buđanovac.

Natpisi na zidu Livio Benjak, voditelj pogrebnog poduzeća Benjak, komentirao nam je događaj iz mrtvačnice.
– To je bilo u Oštricama. No prema onome što znam, nije bilo rituala oko pokojnika. Na zidu komore u kojoj je
bio pokojnik, prije nego što je pokopan, osvanuli su obrnuti crni križevi i natpisi “sotona”, ispisani crnim
flomasterom. Odijevao se u crno, na sprovodu je bilo darkera, pričalo se sve i svašta. Do danas nije razjašnjeno
zašto se objesio u šumi – prisjeća se Benjak.Sa zvonika u Rabu 2007. godine skočile su dvije 14-godišnjakinje.
– U razgovoru s roditeljima dobili smo podatke koji potvrđuju njihovu povezanost s Crnom ružom. A djevojka
koja ih je zadnja vidjela žive rekla je da je po njih u kafić došao mladić s tetoviranom crnom ružom i odveo ih na
zvonik – kaže Buđanovac.I prošlogodišnje samoubojstvo dviju 18-godišnjih maturantica, koje su se utopile u
Dravi pokraj Varaždina, još nije razjašnjeno. Anđeli čuvari sumnjaju da i iza toga stoji neka od crnih sekti.

Neće prosječne – Što se tiče profila žrtava, prosječni ih ne zanimaju. Traže povučene mlade ljude, inteligentne,
ali emotivne. Kod kuće nemaju razumijevanja, drukčiji su, možda i zlostavljani. Imaju svoju “spiku” i traže
smisao u životu. “Briju” na alternativu, new age, razočarani su Katoličkom crkvom... A oni im nude priznanje i
“istinu” te dolazak na visoke razine svijesti. Mladi se brzo počnu bojati svoga gurua, koji im prožme sve misli,
danju i noću, a ponekad su tu i prijetnje da će im ubiti bližnje. Uvjere ih da je cijeli svijet iluzija i jedini način za
izlazak iz te iluzije jest prekršiti sve Božje zakone. Uobličio je to još Karpokrates, egipatski crni gnostik iz 1.
stoljeća. Tako su i Egipćani, Sumerani, Kelti i Asteci prinosili ljudske žrtve. Borimo se s tradicijom starom i
5000 godina! Roditelji su nam govorili da su djeca zadnji dan prije samoubojstva bila vesela, euforična, zato što
su donijela odluku i više nisu imala dilemu oko svoga života. No možda je bilo i droge, kao u slučaju iz Đakova
– opisuje Buđanovac.Posljednji skup svećenstva Crne ruže za koji zna održan je 2001. u Jastrebarskom. Tad je
još glavni u Crnoj ruži za cijelu regiju, “princ tame”, kaže Buđanovac, bio profesor psihologije i engleskog, koji
se 1987., kad je pukla afera, preselio iz Zagreba u Čakovec. U nesreći je izgubio obje noge, mladiće je
podučavao sviranju gitare, navodno i zavodio, a iako je djelovao normalno, bio je vrhunski manipulator.– Umro
je 2005. Danas ne znam tko su im glavni, po ćelijama i u regiji, jer da znam, odveo bih ih na policiju. Na zapadu
imaju posebne odjele koji se bave takvim stvarima i uređeno zakonodavstvo, koje definira sekte koje ugrožavaju
ljudska prava i opasne su za život. U SAD-u ih zovu ghost busters. Kod nas je to sve u sferi mistike. Policija ne
može ništa jer je jako teško dokazati navođenje na samoubojstvo – kaže Buđanovac, već prozvan hrvatskim
ghost busterom, i upozorava na još neke okultističke grupe crne orijentacije: crne antropozofe, crne gnostike,
crne tantrike, OTO i Četvrti put. Iako njima samoubojstvo mladih nije izravni cilj kao Crnoj ruži, često to bude
posljedica njihova učenja i prakse.

Povezani s ritualnim višestrukim samoubojstvima Crna ruža ima svoje ćelije u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci,
Osijeku, Karlovcu, Čakovcu, Đakovu, Rabu i Slavonskom Brodu. Zanimljivo, osim možda u Zadru, nema ih u
Dalmaciji, vjerojatno zbog mentaliteta. U ćeliji je 10 do 15 članova, potencijalnih žrtava, i “svećenik”.
– Međunarodno su povezani. Kad im zatreba ritual, aktiviraju neku ćeliju. I tad se dogode višestruka
samoubojstva. U ruskom Tjuminu ubilo ih se 36, a u velškom Bridgentu 19 – kaže Buđanovac. Svako
samoubojstvo osobe dovodi onoga tko ju je na to naveo do stupnja svećenstva i to je najveći mogući “energetski
napredak” povezan s navođenjem drugih na zlo.

DUHOVNA OBNOVA

fra Zvjezdan Linić

BOLJE U KATAKOMBE NEGO ABORTUS I GAY-BRAK

Papa je proteklog vikenda bio u pastirskom pohodu Španjolskoj. Digla se prašina, ali hvala Bogu, ne u Crkvi,
nego u medijima zbog sadržaja papinih propovijedi i upućenih poruka.Medijima ne možemo zamjeriti da ističu
slike ili sadržaje koji golicaju ljudsku zainteresiranost. Ipak, da su vjerniji istini, poštovali bi više stotina tisuća
vjernika koji s ljubavlju slušaju svog vrhovnog Pastira, a ne slike stotinjak homoseksualnih prosvjednika.Papa je
govorio o svetosti obitelji i braka. To su vječne istine darovane u Božjim porukama. Bog je čovjeka stvorio kao
muško i žensko da u toj tajni različnosti postanu jedno i tako plodni za darivanje života. Čovjek je stvoren kao
muško i žensko i što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Obitelj sa svojim pravima temelji se jedino na tim
principima koje prepoznajemo da su od Boga i koje potvrđuje priroda čovjeka prepoznatljiva u njegovoj
tjelesnosti. To je istina vjere. Papa nije govorio protiv, on je govorio za! On je pledirao za zdravu obitelj kao
polazište zdravog društva. I u tome se oslanja na Božju riječ. Crkva je uvijek imala razumijevanja za svakog
čovjeka, za rubne ljude, za drukčije, ali je štitila zdrave korijene društva. Ne osuđuje nikoga, a sve ljude zove da
se ne odaju grijehu, a na planu tajne ljudskoga tijela da se ne odaju bludnosti i da svoju spolnost stave u službu i
pod kontrolu života i ljubavi. A to vrijedi za svakog čovjeka, muško ili žensko, oženjenog ili neoženjenog,
mladog ili starog, s homoseksualnim ili heteroseksualnim porivima. Jasno je da zbog naravi stvorenog čovjeka,
kako ga je Bog darovao, samo muško i žensko u daru ljubavi smiju doći pred oltar da s blagoslovom Božjim
ostvare svoju ljubav i spremnost na darivanje života. U Španjolskoj je to bilo potrebno reći, jer postoje civilni
zakoni koji omogućuju homoseksualnim parovima sva prava kao i zdravim obiteljima u bračnom odnosu muško-
žensko.Mogu se izglasati svakakvi civilni zakoni, Božji zakon se ne mijenja. Papa je dužan da se za tu istinu bori
snagom slobode naviještanja evanđelja. Jednako je tako uvijek izazovna tema abortusa. Crkva poštuje Božju
zapovijed koja glasi: “Ne ubij!” Crkva po svjetlu Božje riječi smatra subjektom svih ljudskih prava čovjeka od
časa njegova začeća, jer je to čas i njegova stvorenja s vlastitostima svega onoga po čemu će se to ljudsko biće
razvijati u dijete, u mladog čovjeka, u zrelog, u starca. I život je svetinja, jer nije samo produkt bioloških faktora,
nego prvenstveno Božji dar. Čovjek nema pravo manipulirati ljudskim životom.Tako dijete pod srcem majke
nije prepušteno hirovima ljudske želje ili nevolje, nije nešto o čemu se odlučuje na temelju prava žene na izbor,
nego je subjekt sa svojim pravima, a prvenstveno onda na pravo na život. Papa ne može drugo naviještati. Ako
civilni zakoni i stotine puta donesu neke oprečne zakone, ako poduzimaju i sankcije protiv onih koji drukčije
govore, Crkva će radije opet u katakombe nego se odreći vječnih istina vjere i morala.

MOĆ PROKLETSTVA I NADMOĆ BLAGOSLOVA

UROCI

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ

Prema nekim piscima, broj žrtava od urokâ, napose voodu magije, u nekim je krajevima u stalnom porastu.
Koliki strah vlada od istih pokazuje i rasprostranjenost ponuda magijskih usluga u javnim medijima. Kod nekih
se glasovitijih vračeva čeka na red i do šest mjeseci. Otvorimo li i makar samo nasumce prelistamo dnevni tisak,
uz brojeve telefona naići ćemo na rukovet reklamâ, poput: "Vrhunski majstor magije brzo, učinkovito, povoljno i
diskretno rješava sve Vaše probleme. Nazovite s povjerenjem." I tako bismo mogli redati do u nedogled!
***
Budući da će ovih dana svećenici posjetiti obitelji svojih župljana i ponegdje naići i na priče o urocima, odlučili
smo ovaj prilog posvetiti spomenutoj temi.Što su uroci?! Pod pojmom čaranje, predsjednik Svjetske udruge
katoličkih egzorcista don Gabriele Amort podrazumijeva "škoditi drugima posredstvom đavla" i pod tu kapu
stavlja đavolije koje je sam susreo u praksi istjerivanja zloduha: 1) crna magija ili vračanje (koji vrhunac svojih
obreda dosežu u crnim misama); 2) proklinjanje; 3) zlo oko; 4) uroci (ili "čîni"). U istom smislu P. Riffard u
svom "Ezoterijskom rječniku" donosi: "Čîni su izvorno oblik usmenog magičnog obreda, što se sastoji u
opisivanju postanka i nabrajanju svojstava pojedinog predmeta, kako bi se postigla vlast nad njim." A T. Gavrić,
u svom "Rečniku okultizma", kaže o čaranju da je ono "misteriozna sila i moć pomoću koje veštac ili veštica
mogu nekoga da izbave od zla ili da mu zlo nanesu." O čînima se slično izjašnjava i magijski pojmovnik "Index
magiae", u kojemu piše da su oni "učinak rada demona i zlih prizvanih sila u crnomagijskim obredima.
Također, pod tim pojmom podrazumijevaju se i učinci napada obredima i pomagalima na neku osobu, obitelj,
stambeni i poslovni prostor ili zemljište."Katekizam Katoličke crkve osuđuje svaki vid magije i čaranja: "Sva
djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu, te steći nadnaravnu
moć nad bližnjim - pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje - teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela
treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha."Od svih
vrsta čaranja, kaže don Amorth, "uroci" su najčešći uzrok koji on susreće kod onih koji su pogođeni
opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajem, te dodaje: "Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici
koji kažu da ne vjeruju u ‘čîne’, a još manje mogu protumačiti kako su u stanju braniti svoje vjernike ako su
pogođeni ovim zlima." Možda, prije nego se upustimo u analizu, treba napomenuti kako je don Amorth mišljenja
da "i brojni svećenici potcjenjuju opasnosti od magije", a demonolog mons. Balducci u djelu "Il diavolo", navodi
da "svećenici gotovo nikada ne upotrebljavaju svoju moć egzorcista, jer im nedostaje vjera i plaše se, u bîti, da
ne izazovu đavla". Problematiku je još više dramatizirao afrički nadbiskup u Rimu, egzorcist Emanuel Milingo,
koji teolozima spočitava neupućenost u strategije Zloga, te kaže: "Teolozi koji nisu proučavali strategije đavola i
zlih duhova koje oni upotrebljavaju da bi uništili ljudska bića, nemaju pravo diktirati nam što treba reći o đavlu
i o zlodusima. Namjerno su ih stavili postrance, pod izlikom da ne treba plašiti ljude. Plod je toga da su
premnoge osobe, zbog svojeg nepoznavanja đavla, od njega zarobljene."
Vrste urokâ - Razni pisci i egzorcisti, jednako kao i vračevi, poznaju razne vrste urokâ. Mi preuzimamo don
Amorthovu, koji na temelju vlastitog iskustva uroke dijeli po načinu njihova djelovanja:
1. Uroci koji djeluju izravno - Djeluju preko hrane i pića. Sastojci koji se obično umiješaju u hranu ili piće su:
menstrulna krv, mrtvačke kosti, srce neke životinje, razni prašci, posebne trave…, a uzrokuju karakterističnu bol
u želucu.
2. Uroci koji djeluju neizravno - Djeluju putem transfera (nekog posrednika ili prijenosnika), ili preko nekog
predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi (preko fotografije, odjeće, njezinih stvari…). Ili se učine
zlokobnima likovi koji predstavljaju tu osobu (lutke, životinje…) i njima se čine zle stvari kojima se želi
napakostiti određenoj osobi (npr. zabadanjem iglica u glavu lutke ili životinje za vrijeme sotonskih obreda).
3. Uroci koji djeluju povezivanjem - Zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj (plod čega
su smetnje u učenju, radu, ponašanju…). Drugi čîni idu za uništenjem nečijeg braka, za izazivanjem bolesti, neki
i za uništenjem osobe. Čînima tzv. "crvene magije" želi se steći nečija ljubav.
Način djelovanja urokâ- Zavirimo li u djelo okultisitice D. Fortune, u njemu ćemo naći jedan opis napada crnog
maga: "Želi li izvesti psihičko ubojstvo, strast za uništenjem mora preplaviti njegov duh. Želi li izvršiti psihičko
silovanje, mora svoj duh napuniti pohotom i okrutnošću. Hladna žudnja za okrutnošću je osnova za uspjeh
operacija ovakve vrste. Što se događa kad napadač ovako postupi? Pokrenut će zvona koja se nalaze u paklu.
Odgovor neće izostati. Sva bića u čijoj prirodi titra isti ton odgovorit će na ovaj poziv - ‘Mračni Uriel i Azrael i
Amon’ će doletjeti - i pridružiti se ovoj operaciji. Ali oni ne djeluju direktno na žrtvu, već preko operatora."
Spomenute magijske tehnike doista su opasne i mogu biti pogubne za onoga tko ih izvodi daleko više nego za
samu žrtvu protiv koje su uperene.
Na temelju proučene literature, čini nam se da bi objašnjenje djelovanja urokâ trebalo tražiti na nekom od
sljedeća tri načina, koji su i kombinirani:
1. Fizički - jakom koncentracijom negativnih misaonih energija (sudjeluju misao, riječ i energija);
2. Psihički - upotrebom raznih metoda izluđivanja žrtve i buđenja tzv. "magijske svijesti", učinak čega je veliki
strah. Žrtva stradava od straha prije negoli od snage urokâ, iako se kasnije sve pripisuje moći urokâ;
3. Duhovni - pokretanjem lavine paklenih sila.
Potencijalno ugrožene osobe. Na uroke su prirodno imuni jedino sveci - kaže D. Fortune. Svetac, u kršćanskom
smislu riječi, je čovjek koji se ravna po Božjim zapovijedima, kao što se suncokret okreće za Suncem. Biblija
nam daje najpouzdaniji način zaštite od svih magijskih utjecaja, nebrojeno puta provjeren: "Gledaj! Danas preda
te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako
ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i
njegove uredbe, živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim
bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti…" (Pnz 30, 15-20) Propast
pojedinaca ili cijele nacije počinje kršenjem Božjeg zakona. Grijehom čovjek Neprijatelju otvara vrata svoje
duše. Upravo navedene riječi ključ su za izlazak iz labirinta urokâ.Žrtve urokâ uzalud rasipaju svoje imanje na
razne mage koji "skidaju uroke" (čitaj: prazne novčarke!) ovom ili onom tehnikom, čije cijene u nekim
slučajevima nadmašuju tisuću i više njemačkih maraka, a eventualni učinci su samo privremenog karaktera.
Žrtva upada u začarani labirint, koji je dovodi do gubitka veze sa stvarnošću, a nerijetko može završiti i na
psihijatriji. Skidanje urokâ ne postiže se nikakvim tehnikama ni ritualima, nego isključivo obraćenjem živome
Bogu i neopozivim odreknućem od svih grijeha i njegovog začetnika i vođe - Sotone. Sigurno nije pretjerana
izjava sv. Augustina, koji veli da kada bi Sotona dobio od Boga dopuštenje, "nitko od nas ne bi ostao na životu".
Najbolja i najsigurnija zaštita od urokâ je življenje u stanju milosti, a to znači u stanju bez smrtnoga grijeha. A
prvi preduvjet da bi se nekome moglo nauditi čaranjem jest stanje smrtnoga grijeha. Padom u grijeh čovjek se
od pravoga Boga okreće i klanja se bogovima. Upada u idolopoklonstvo, praznovjerje, iracionalizam. Zajedno s
grijehom đavao oduzima i onu nutarnju radost duše. Da bi mogao duši nauditi, đavao nastoji oduzeti radost.
Protiv toga savjetuje nam sv. Pavao: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4, 4)Uroci i
magija najrasprostranjeniji su u onim predjelima gdje je vjera u Krista najslabija. Gdje postoji živa vjera, tamo
magija nema moć. Stoga je domet vračeva ograničen. Njihova se moć prostire samo nad onima nad kojima se
već nadvilo prokletstvo, jer oni žive u grijehu i u sjeni smrtnoj. I kada se nad njima izvrše magijski rituali, oni
samo izvode na vidljivu razinu posljedice prokletstava kojima je čovjek već bio zatočen, ali im nije pridavao
nikakvu važnost i, eventualno, ubrzavaju njihove učinke. Usudili bismo se reći da magijski fenomeni (nesreće,
bolesti nepoznatog uzroka, čudni miris, nepoznati glasovi…) koji prate osobe, mjesta i predmete zahvaćene
čaranjem igraju onu ulogu koju bol igra u organizmu. Bol je indikator da s organizmom nešto nije u redu i diže
uzbunu. Kada boli ne bi bilo, organizam bi i dalje bio u smrtnoj opasnosti uslijed povrede, samo ga nitko na to
ne bi upozoravao. Isto je i s urocima. Ako se žrtva urokâ obrati za pomoć na pravo mjesto, uroci će imati i
pozitivan, suprotan, učinak! Ali, ako se ona za pomoć obrati na adresu vračeva, učinak je, prije ili kasnije -
poguban! Iznimke od ovog pravila su toliko rijetke da ih u ovom prikazu nećemo ni spominjati.Koliko je Božji
blagoslov moćniji od magijskog djelovanja priznaje i sam vrač Bileam, kojeg je naručio moapski kralj Balak da
mu prokune izabrani Božji narod, kako bi ga mogao pobijediti. Kad Bileam spozna da Bog bdije nad tim
narodom, reče Balaku: "Gatanja nema protiv Jakova, nit’ protiv Izraela vračanja... Kako mogu proklinjati koga
Bog ne proklinje? Kako gromom udarati koga Jahve ne udara?" (Br 23, 8. 23) Svjestan nadmoći Božjeg
blagoslova i starozavjetni kralj David moli blagoslov od Gospodina: "Zato se udostoj blagosloviti dom svoga
sluge da ostane dovijeka pred tobom, jer kad ti, Jahve, blagosloviš, bit će blagoslovljen za svagda." (1 Ljet 17,
27)
“Skidanje urokâ" -pružanje prve pomoći u slučaju napada urocima:
1) Odreknuće od svih zala, magije, okultizma, te s njima povezanih terapija i drugih izvora teškoga grijeha;
2) Dobra ispovijed i često (najmanje nedjeljno) pristupanje sv. misi, na kojoj je uvijek potrebno pričestiti se;
3) Od srca oprostiti osobi koja nam je nanijela zlo i moliti za nju;
4) Otkrivene magijske predmete poškropiti blagoslovljenom vodom i spaliti ih negdje na otvorenom, uz obveznu
molitvu za vrijeme njihovog izgaranja. Predmete koji ne mogu sagorjeti, kao i pepeo sagorjelih predmeta, baciti
u tekuću vodu, a ruke oprati u blagoslovljenoj vodi. Spomenute stvari nipošto ne bacati u zahod vlastite kuće;
5) U slučaju karakteristične boli u želucu prouzročene konzumiranjem hrane ili pića u kojima su bili pomiješani
uroci, kao sredstvo zaštite neka osoba pije egzorciziranu vodu, egzorcizirano ulje ili egzorciziranu sol. Reakcija
će biti izbacivanje istih, bilo fiziološkim putem, bilo povraćanjem.

Obratiti se za pomoć svećeniku radi dodatnih uputa ili egzorcistu u svrhu molitava oslobađanja!

Dvadeset teza o homoseksualnosti

DRŽAVA TREBA ZABRANITI PROMIDŽBU HOMOSEKSUALNOSTI!

Postalo je moderno pitati u Crkvi i izvana, kako se Crkva odnosi prema homoseksualcima. Ovo pitanje se
nerijetko postavlja tonom punim prijekora i sigurnosti u potpunu ispravnost svojih stavova: ”Mi, tako
moralni kakvi jesmo, opet smo uhvatili Katoličku Crkvu kako krši ljudska prava. Ona, koja se usuđuje
nazvati se odvjetnicom ljubavi, opet se protivi ljubavi, ovaj put protiv divnog prava onih koji vole
istospolne.” I: ”Zašto se i oni, ravnopravno s heteroseksualcima, ne smiju ženiti?”
I ovdje vrijedi: ”Spas je u istini” ( Dominus Jesus 22 ), a odgovor može biti samo u više slojeva:1. Crkva
postoji podjednako za sve ljude - svatko se sam isključuje!
Potrebna je vjerska naobrazba iz dječjeg vrtića da znamo: Crkva nikog ne isključuje, nego je otvorena za sve
ljude. Isključiti se može svatko sam, naime nevjerom i grijehom, a najveća distanca nastaje kad oholo nešto ne
želimo.Ovo vrijedi, kao i za sve ljude, i za ljude s istospolnim (homoseksualnim ili lezbijskim) sklonostima.
2. Homoseksualne sklonosti su “nered” - kao i druge sklonosti
Crkva sklonost prema istospolnima smatra zabludom koja na koncu dolazi zbog otpada od Boga. Ona je zlo i
zbog toga, jer potiče k objektivno grješnom ponašanju. Pri tome moramo znati da od istočnog grijeha ne postoje
ljudi koji žive kao anđeli, jer svatko u sebi nosi mnoge sklonosti koje proturječe prvotnoj Božjoj zamisli i protiv
kojih čovjek treba voditi tešku borbu. Tu možemo spomenuti: oholost, taštinu, zavist, želju za ženom nekog
drugog čovjeka, gramzljivost... I seksualno zlostavljanje djece spada ovdje, koje neki krugovi uljepšavajući
nazivaju “ljubav koja prekoračuje generacije”.
3. Nazvati neko ponašanje grijehom nije diskriminacija
Apsurdno je tvrditi da je diskriminirajuće, ako Crkva homoseksualno ponašanje naziva grijehom. Ona, na koncu,
mnoge druge vrste ponašanja naziva grijehom, uostalom mnoge stvari i u heteroseksualnosti. Tko ovdje govori o
“diskriminaciji”, ne zna što znači ovaj pojam.
4. I homoseksualne grješnike samo Bog može prosuditi
Razumljivo je da za homoseksualne grijehe vrijedi isto kao i za svaki drugi grijeh: samo Bog gleda u srca i
poznaje zablude, zasljepljenja, zavedenost i prisile koje drže grješnika u okovima i utječu na njegov grijeh.
5. Homoseksualnost je posljedica otpada od Boga - ali svaki čovjek s istospolnim sklonostima nije ipso
facto grješnik
Subjekt otpada od Boga nije uvijek neposredno pogođeni homoseksualac. Nazivanje homoseksualnih sklonosti
grijehom slično je Pavlovim rječima: “Smrt je po grijehu došla u svijet.”
To znači da na neki način svaka smrt ima neke veze s grijehom, ali svi umiru, i sveci koji jedva da su griješili.
6. Crkva ne sudi o nastanku homoseksualnosti
Osim metaempirijskog povezivanja homoseksualnosti s grijehom, Crkva nema vlastito “mišljenje” o podrijetlu
istospolnih skolnosti neke osobe: u ovom pitanju ovisna je o odgovarajućim istraživanjima.
7. Teško je objasniti uzrok homoseksualnih sklonosti - ali sigurno je da nastaju iza rođenja
Ne postoji apsolutno sigurni, znanstveni odgovor na pitanje, kako nastaje homoseksualnost u pojedinom slučaju.
Sigurno je da nema znanstvenih dokaza za “prirođenu sklonost” i “ nasljeđe”.
Stoga možemo reći s R. Cohenom: ”Nitko se ne rađa kao homoseksualac.” Traženje uzroka za homoseksualne
sklonosti stoga se mora ograničiti na vrijeme nakon rođenja.
8. Homoseksualnost kao varijanta stvorenog svijeta
Tvrdnja da je homoseksualnost samo manje dobra, ali ipak “dobra varijanta” stvorenog svijeta, zatrovana je. Iz
toga se izvodi njezina opravdanost. Tko homoseksualnost smatra “neredom” ili “bolešću” (ili kako se to god
nazivalo), čini nepravdu homoseksualcu, kaže se, i mnogi traže zakone koji zabranjuju tako misliti - i kazne za
onoga koji se ne pokorava. Christa Meves je upozoravala na strašne posljedice ove krive ideologije.
9. Ako je homoseksualnost “urođena”, onda ju je Bog dopustio - kao i druga zla
I kada bi homoseksualnost bila urođena, to ne bi značilo da je istospolni seksualni odnos varijanta stvorenog
svijeta koju “Bog hoće.” Ako bi ovaj zaključak bio prisilan, morali bismo isto tako reći, Bog “hoće” da se rađaju
hendikepirana djeca.
Hendikepiranost i krive sklonosti se mogu samo shvatiti kao Božje “dopuštenje” zbog grijeha, a ne kao direktno
htijenje.
10. Spolnost je dio čovjeka, a ne istospolnost
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Na temelju ovog njezina uvjerenja da biti muškarac ili žena nije
samo proizvod slijepe evolucije, nego Božji plan i volja, Crkva odbacuje misao da sklonost koja stoji u
suprotnosti sa stvorenim svijetom, može biti “prirodna” i “dio osobe”. Voljeti jednog čovjeka, unatoč njegovu
homoseksualnom usmjerenju, dobro je i kršćanski. Ali prihvatiti čovjeka, jedna je stvar, a “prihvatiti” njegove
homoseksualne sklonosti, nešto je sasvim drugo.
11. “Prihvaćanje” homoseksualnih sklonosti?
Treba li muškarac-žena koji osjeća privlačnost prema istospolnim osobama, “prihvatiti” svoje seksualno
usmjerenje? Ne i da, jer “prihvatiti” može značiti dvije stvari:
- “Prihvatiti” u zahvalnosti one darove koje je netko primio od Boga. U ovom smislu ne može se i ne treba se
“prihvatiti” homoseksualnost, jer je ona zlo.
- “Prihvaćanje” patnje koja se ovim prihvaćanjem preobražava u spasonosni križ. Ovo “prihvaćanje” kod bolesti
ne isključuje ni želju za liječenjem, a niti terapeutske pokušaje. U ovom drugom smislu homoseksualac treba
“prihvatiti” svoje sklonosti”.
12. Jezik tijela je heteroseksualan i nije ga moguće “prepolarizirati”
Mogu li homoseksualci svoju ljubav prema drugom muškarcu “isto tako” izraziti kako se to događa u braku
između muškarca i žene? Ne, jer i ako između dva homoseksualca postoji istinsko prijateljstvo, iz toga ne slijedi,
da su sami njihovi seksualni čini “izraz ljubavi”.
Općenito bi trebalo promisliti: samo pod određenim uvjetima, duhovnim ili fizičkim, seksualni su čini tako reći
inkarnirana ljubav. Čak ni u braku svako seksualno djelovanje nije “ljubav”, kako to jasno pokazuju silovanja u
braku.
Homoseksualci ne mogu seksualno voljeti, jer oni to nisu kadri.
13. Smatra li Crkva homoseksualnost “izlječivom”?
Isto tako kao i kod pitanja o uzroku homoseksualnosti, Crkva ni kod drugog pitanja, je li naime moguće
liječenje, nema svoje vlastito “mišljenje” koje bi se temeljilo u Objavi. Stoga nema smisla govoriti da ovaj ili
onaj biskup homoseksualnost smatra izlječivom. Nositelji Nauka mogu samo ono učiniti, što bi u takvom slučaju
trebalo činiti: slušati što stručnjaci (kao npr. Aardweg, Ch. Meves, R. Cohen) kažu i pokušavaju donijeti sud
(kao i u drugim pitanjima za koje sami nisu kompetentni).
14. Je li homoseksualnost izlječiva?
Čudno je kako uzrujano i agresivno reagiraju određeni ljudi, ako samo razmotrite mogućnost liječenja
homoseksualnosti. To nije argument za njihovu objektivnost.
Je li homoseksualnost izlječiva, u kojem opsegu i s kojim brojkama ponovnog pada, nije pitanje vjere ili
ideologije, nego činjenica. One naravno pokazuju: jedan određeni broj ljudi s homoseksualnim sklonostima
može se, ako oni to hoće, trajno izliječiti barem s terapeutskom i duhovnom pomoći, i mogu zasnovati obitelj.
15. Smiju li se homoseksualci moći "ženiti"?
Pitanje je drukčije: mogu li dva muškarca sklopiti savez muškarca i žene i činiti, što muž i žena čine u braku?
Naravno da ne mogu, mogu samo glumiti. Ako mjesec nazovemo “sunce”, promjenom naziva od mjeseca ne
postaje sunce. Isto tako homoseksualni odnos ne postaje zbog toga brak, jer ga se naziva “brakom”.
A treba li homoseksualnim parovima dati ista prava kao bračnim drugovima? Ne, jer bi oni tada imali privilegije
u usporedbi sa svim drugim neoženjenim ljudima koji su se sprijateljili, na što oni nemaju pravo.
Brak i obitelj su “privilegirani'' zbog njihove iznimno važne funkcije za društvo.
Dopustiti homoseksualcima da adoptiraju djecu je, pa i ako oboje imaju najbolju volju, ipak zločin nad djetetom:
ne zato što su obojica “zločinci”, nego što su za dobro djeteta potrebni i otac i majka, pa bilo to samo u mislima.
16. Treba li država zabraniti promidžbu za homoseksualnost i štititi mlade od homoseksualnog zavođenja
više nego od normalnih seksualnih kontakata?
Da, promidžbu ili čak “neutralno” prikazivanje homoseksualnosti u školi (kao da je homoseksualnost rjeđa
varijanta “dobre” seksualnosti) treba zabraniti, jer je homoseksualnost zlo.
I država ima pravo donijeti stroži zakon protiv većeg zla (homoseksualno zavođenje), nego protiv manjeg zla
(heteroseksualno zavođenje).
Čudno je da se protiv zabrane promidžbe bore i oni koji tvrde da je homoseksualnost nepromjenjiva prirođena
sklonost. Čemu onda promidžba?
17. Čistoća za homoseksualce - kao i za druge ljude!
Je li moguće izlječenje ili nije? Crkva svakog čovjeka poziva da nasljeduje Krista. Ako se homoseksualne
sklonosti bar u mnogim (ili većini?) pojedinačnih slučajeva - kao i druge ovisnosti! - ne daju korigirati, to znači,
da se onaj koji ima te sklonosti, mora truditi oko čistoće. To je neizbježno za svakog kršćanina!
Ako je to nekoga prenerazilo ili on to smatra pretjeranim, trebamo mu reći da to nije “posebna strogost prema
homoseksualcima”! Jer seksualnu uzdržljivost Crkva traži od svakog neoženjenog čovjeka i povremeno i od
bračnih drugova...
18. Pomoć za življenje u čistoći
Da bi prokrčio homoseksualcima put seksualne uzdržljivosti, P. John Harvey (USA) utemeljio je prije 40-ak
godina “Courage”, jednu skupinu čiji se rad temelji na katoličkom nauku i koja radi po sličnim metodama kao
anonimni alkoholičari.
19. Homoseksualnost dovodi do teških medicinskih problema
“Homoseksualiziranje društva” (Ch. Meves) i velika promidžba, gledajući medicinski, isto je tako neodgovorna.
Pri tome ne mislimo samo na razne bolesti - prije svega AIDS - nego i na uobičajene fizičke posljedice
homoseksualnog života koje su naročito teške u starosti, jer anus, odgovara li to određenim ideolozima ili ne,
nije prikladan za spolne odnose. Ima starijih homoseksualaca koji mole liječnike da na to upozoravaju mlade
ljude!
20. Homoseksualci i svetost
Ljudi s istospolnim sklonostima su kao i svi ljudi pozvani na svetost. Oni iskušenja grijeha zasigurno mogu
pobijediti i pomoću Ispovijedi. Čvrsta vjera i želja da se pobijedi zlo mogu i ljudima s ovako velikim i
problematičnim devijacijama pomoći da postanu duhovni velikani i sveci. Nadam se da će mnogi odabrati
upravo ovaj put i pobijediti u svojoj životnoj borbi sa zlom i grijehom.

Msgr. prof. dr. Andreas Laun (salzburški pomoćni biskup i jedan od vodećih moralnih teologa danas)

Kad bi Isus došao danas

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra

ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?
Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš sve druge dane?
Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš
ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati Ga sa svim svojim prijateljima
ili bi se ponadao da neki od njih neće doći dok On ne završi posjet?
Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno
ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio
kad bi Isus došao danas kao osoba biti neko vrijeme s tobom...

Suzbijanje kršćanstva u današnjoj Europi Crkva mora biti budna i ukazivati na zablude današnjeg
vremena.''Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam'', prva je
rečenica u zaključku enciklike Caritas in veritate (Ljubav u istini). Na tragu je to razmišljanja teologa
Ratzingera o Europi na početku ovoga trećeg milenija: ''Izgleda da je Europa baš u ovom trenutku svojeg
najvećeg uspjeha iznutra postala prazna.(...) Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. U
našem sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuju vjeru Izraela, njegovu sliku o
Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama.
Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno
dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu
uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i
dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava'', rekao je, između ostaloga,
Ratzinger 28. studenoga 2000. na jednom predavanju u Berlinu.

Nekoliko najočitijih primjera Primjer prvi. 'Večernji list' je 15. srpnja 2009. na športskim stranicama
(str. 48) donio članak pod naslovom ''Fifa zabranila Brazilcima da iskazuju religijska uvjerenja''. Članak
izvješćuje o ultimativnom pismu koje je krovna svjetska nogometna organizacija (FIFA) poslala na
adresu Brazilskog nogometnog saveza u kojem se zabranjuje brazilskim nogometašima da iskazuju svoje
religijsko uvjerenje na način na koji su to napravili nakon finalne utakmice Kupa konfederacije. Naime,
cijela reprezentacija - piše u spomenutom članku - okupila se na travnjaku i zagrljena klečeći pomolila.
Kaka je imao majicu na kojoj je pisalo ''Ja pripadam Isusu'', a njegov suigrač Lucio ''Ja volim Isusa''.
Autor članka nadalje piše da ''brazilske superzvijezde već godinama na isti način proslavljaju svoje
pobjede. Kaka, Robinho, Ze Roberto, Lucio ... i ostali, pogotke proslavljaju raširenih ruku i s pogledom
prema nebu. Jasna je to poruka zahvalnosti Bogu''. U članku se također spominje da je najoštrije
reagirao Stjerne Hansen, glavni tajnik Danskog nogometnog saveza, koji je kazao: ''Baš kao što je
zabranjeno isticanje političkih slogana, tako bi trebalo strogo kažnjavati isticanje onih religijskih. Jer,
nerijetko u momčadima ima igrača čija su religijska uvjerenja potpuno različita.''Primjer drugi. Nedavno
je Općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. prosinca i
slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga ''blagdana zimskoga svjetla''. Prema izjavama
vlasti britanske općine, cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu
na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti u razgovoru za Radio Vatikan,
nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostaloga je rekao, kako se u
prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprostavljajući posve alternativne
sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu
sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim
prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnoga. Na snazi je ravnodušnost, koja otupljuje
sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi. Joseph H.H. Weiler govori o
pravoj 'kristofobiji' koja vlada u Europi. A talijanski biskup i teolog Rino Fisichella,  sadašnju krizu vjere
uspoređuje s ''krizom u 4 st.. Kao i onda, i danas smo pred velikim izazovom između kršćanstva i
poganstva.''Primjer treći. ''U posljednjih petnaestak godina ubijeno je preko 600 misionara, a svake
godine oko 160.000 kršćana dadne svoj život radi vjere. Osim toga, procjenjuje se da je danas oko 250
milijuna kršćana u svijetu izloženo raznovrsnim opasnostima samo radi toga što su kršćani. Pridoda li se
tomu i brojka od oko 45 milijuna ubijenih kršćana u nedavno završenom dvadesetom stoljeću, onda ne
čudi zaključak da je ovo tzv. 'moderno vrijeme' najkrvavije u povijesti kršćanstva.'' Ovo su samo neki
pokazatelji i zaključci koji se iznose u članku Mučenici zbog prijateljstva s Kristom, objavljenog u
međunarodnoj reviji Tracce (Tragovi) za siječanj 2006., katoličke udruge Comunione e liberazione
(Zajednica i oslobođenje). Na temelju velikog broja činjenica koje govore o progonu kršćana u svijetu,
Attilio Tamburrini, direktor „Crkve u nevolji“, kaže: „Ono što boli i zabrinjava je ravnodušnost Zapada
naspram kršćanskih žrtava. Mediji o tome malo ili nikako ne izvješćuju. Današnji kršćanski mučenici
ubijeni su iz mržnje, a pokopani od naše ravnodušnosti.“

Širenje 'kristofobije' Spomenuti primjeri, a moglo bi ih se navesti još bezbroj, na tragu su upozorenja
koja dolaze od različitih autora koji, analizirajući današnje duhovno kretanje u svijetu, govore o
sustavnom suzbijanju kršćanstva u svijetu, a posebno je na udaru Katolička Crkva. U nedavno
objavljenoj knjizi Zašto se trebamo zvati kršćani, poznati talijanski filozof i političar Marcello Pera,
ustvrdit će : ''... vjera je doista postala kamen spoticanja. Više nego zanemarena, ona je suzbijana. Ono
što je u Europi u tijeku jest otpadništvo od kršćanstva, bitka na svim frontama, od politike do znanosti, od
prava do običaja, gdje tradicionalna europska vjera, ona koja ju je držala na krštenju i stoljećima
odgajala, dobiva odoru optuženika za zločine kao što su prijetnja laičkoj državi, sprječavanje društvenog
suživota i protivljenje znanstvenom istraživanju.'' Senator Pera u spomenutoj knjizi nabraja
'najmarkantnije i najrječitije znakove otpadništva'. Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o
glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eugenetiku, eutanaziju, manipulaciju embrijima, već
tolerira mnogoženstvo te smanjuje zakonsku obranu protiv pedofilije. Osuđuje i provodi se političara jer
po svojoj savjesti tvrdi da se homoseksualni brak protivi njegovu kršćanskom uvjerenju. Osim što Europa
izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u europskom Ustavu, ona skriva svoje kršćanske
simbole, u njoj se više ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike
drugih vjera. Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjersku i bogoštovnu
slobodu, a tolerira da se u njihovim državama ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana - u Africi,
Kini, Turskoj i Indiji. Također pod štitom slobode izražavanja u Europi se brane blasfemna umjetnička
djela koja pogrđuju kršćanstvo, ali tu istu slobodu dokida kada se radi o satiričkome nepoštivanju islama.
Europa na islamski fundamentalizam i terorizam reagira slabašno jer se smatra krivom za izvoz
kršćanske civilizacije. Nadalje senator Marcello Pera ističe da Europa ne brani Papu Benedikta XVI
napadnuta jer je u jednomu svome govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa - riječi, a ne mača te
je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način. Europa ovom istom Papi zabranjuje govoriti na
sveučilištu jer je ono javno i laičko.

Podmukli totalitarizam nove ideologije Jedan drugi analitičar današnje situacije u svijetu, Michel
Schooyans, umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu koji je član više uglednih svjetskih znanstvenih
institucija, čija su područja istraživanja politička filozofija, suvremene ideologije i populacijska politika, u
svojoj knjizi Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi upozorava da treba ''otvoriti oči pred
sadašnjim podmuklim totalitarizmom nove ideologije koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto
ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzorju ovog tisućljeća' pod vidom 'nove etike' i takozvanih
'novih ljudskih prava'.'' 'Nova prava' moraju oblikovati način života, prožeti ga 'vrijednostima' koje
djeluju na ponašanje. UN danas ljudska prava smatra proizvodom stalnog pregovaranja, jer više nije
moguće - tako se kaže - zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. To ima za posljedicu da
od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: 'Ne ubij!' mora biti preoblikovana. Pravo na život, već
prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja, treba
relativizirati. Od sada pa nadalje, ljudska se prava nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na
konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine. Glavni promicatelj tih novih ljudskih prava, po
mišljenju ovog priznatog znanstvenika, su UN. Nova ideologija, koja podrazumijeva tzv. nova prava, je
holistička. Čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje - Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Poput svih
živih bića, čovjek je proizvod evolucije, stoga on mora prihvatiti stegu što mu nameće eko-sustav koji ga
nadilazi. Mediji na sebe preuzimaju promicanje takvih težnji za oponašanjem u cjelokupnome društvu.
Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da
usvoje zakone njima po volji. Akademik Schooyans drži da UN radi na nametanju 'nove etike', 'novih
prava' koja prividno povećavaju slobodu pojedinca - a pod tim shvaćamo slobodu da čini bilo što. Ta se
'nova etika' prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje
trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija - tako kažu - osigurat će mir među ljudima.
Međutim, prema Schooyansu, 'nova etika' i izokrenuto shvaćanje 'novih ljudskih prava' znaci su koji
najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i
psihološkom 'ja', prema obitelji u kojoj se taj 'ja' oblikuje. ''Dramatični slučaj pobačaja (govori se o više
od pedeset milijuna pobačaja godišnje u svijetu) mnogo je više od jednoga slikovitog primjera među
mnogim drugim. Pobačaj je, zapravo, glavni slučaj koji pokazuje da se težnja prema oponašanju izvrće u
nasilje uzdignuto na razinu prava, u usmrćivanje kao izraz suverene volje. Doista, u slučaju pobačaja,
potpuno nedužan čovjek proglašava se krivcem. On je zlo neuspješne kontracepcije; on je zaprjeka
karijeri i udobnosti; on je nedopustiva zaprjeka mojoj slobodi; on je kočnica obogaćivanju i razvoju.
Potpunoj nedužnosti odgovara apsolutno nasilje. Nedužan mora biti linčovan. Dakle mora biti žrtvovan,
ispaštati tuđu krivnju, mora biti obilježen kao žrtva, žrtveni jarac, pa čak i žrtva koja je kriva, te se
prema njemu tako treba postupati, nasiljem koje će ga ušutkati i uništiti.''

Umreženost u suzbijanju vjere Kroz umreženost današnjeg svijeta u procesu globalizacije, ''suzbijanje
vjere'' očituje se i na ovim našim prostorima, osobito u svjetovnim medijima i kroz različite udruge tzv.
civilnog društva. Tako se na razne načine i na različitim razinama nameće ateistički pogled na svijet kao
znanstveni. Pojmovi vjera, religija, Crkva, a da ne govorimo otajstva vjere, slabo se ili nikako ne poznaju,
pa se onda i katolički nauk krivo interpretira. Crkva se prikazuje kao neka nazadna i mračna institucija
koja ne ide u korak s vremenom. Pojedini propusti ili grijesi pojedinaca prikazuju se kao prevladavajući u
Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Civilnim masmedijima nisu zanimljivi primjeri dobra koje Crkva kao
zajednica vjernika čini svakodnevno, bilo kroz svoje institucije ili preko svojih članova, koji iz svoje vjere
čine mnogo dobra u današnjem svijetu. Ali se zato npr. u najgledanijim televizijskim i najslušanijim
radio-emisijama te u tisku daje prostora marginalnim skupinama koje broje dvadesetak članova, poput
udruge ''David'', koja prosvjeduje protiv Katoličke Crkve i križeva u javnim ustanovama. U tom
kontekstu možemo se prisjetiti žestokih napada na katolička načela i Katoličku Crkvu, ali i uvjerenja
katolika u raspravama o potpomognutoj oplodnji, uvođenju zdravstvenog odgoja u škole,
diskriminirajuće i rasističke poglede na jednu mladu političarku koja se ne stidi svoga kršćanskog
uvjerenja koje iskazuje kroz kršćanske simbole, ali i političko djelovanje.
Što nam je činiti? Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude današnjeg vremena, koje vid humanizma
koji isključuje Boga nameću kao apsolutnu i znanstvenu istinu. Samo nas humanizam koji je otvoren
Aposlutnome i raspoloživost za Boga otvara prema braći ljudima. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje
Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravlja Stvoritelja, opći je rat protiv čovjeka .''Rat koji će najprije
osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se
izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila - smrt
čovjeka.'' Osim što je pozvana 'ukazivati na slijepe ulice i na zamke', Crkva mora odlučnije postavljati
putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci, tj. još ustrajnije provoditi novu
evangelizaciju današnjeg svijeta. ''Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani
pripadati Božjoj obitelji kao Njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage
kako bismo služili istinskom cjelovitom humanizmu''(Caritas in veritate, br. 79). Crkva bi, u svim svojim
članovima, trebala biti poput Krista, spremna da bude znak osporavan, pa i uz cijenu 'progona koji je,
zapravo, već počeo', kako drži spomenuti prof. Schooyans. Istinski bi vjernik i u današnjim problemima,
neprijateljstvima i progonima sve do mučeništva, trebao biti također svjestan Kristovih riječi koje nam
donose ohrabrenje: ''Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet!'' (Iv 16, 33), i drugih riječi: ''Ja sam s vama u
sve dane do svršetka svijeta''(Mt 15, 5).

Piše: Dr. sc. Ivo Balukčić

BOŽJI ZNACI U SADAŠNJEM VREMENU

Poštivanje Euharistije – gledanje jednoga svećenika Amerikanci imaju mogućnost primanja Svete Pričesti
na jezik ili na ruku. Vatikan je dao mogućnost primanja Pričesti na ruke 1977. godine. To je izvršeno
objavom indulta (papinskoga pisma), dopunom zakona, tako da možemo primiti Pričest na jedan od
načina, na jezik ili na ruku. Indult je dan, jer su američki biskupi rekli u Vatikanu da to traže njihovi
vjernici. „Mi se možemo sami hraniti“, bio je jedan od argumenata koji je tada bio posebno istican. Nakon
apostolskih vremena, Crkva je postupno prihvatila Pričest na jezik kao opću praksu.U prva četiri stoljeća
kršćani - arijanci, koji su odbijali priznati Kristu božansku narav, uveli su praksu primanja Pričesti na
ruku, posebno da bi iskazali što manje poštovanje Kristu, vjerujući da On nije „istobitan s Ocem.“ Zakon
opće Crkve, koji zahtijeva da se Sveta Euharistija dijeli vjernicima na njihov jezik i dalje važi, tj. to je i
dalje zakon. Ipak indult ima učinak da čini taj zakon neprimjenjivim, iako je na snazi. Znajući da zahtjev
za indultom dolazi, Kongregacija za bogoštovlje i sakramente poslala je pismo predsjednicima biskupskih
konferencija i savjetovala ih kako primijeniti ove opcije koje su im dane. Pismo je govorilo o čašćenju
Svete Euharistije, a što je prioritet broj jedan. S tim mišljenjem pismo je ušlo u velike pojedinosti
nastojeći objasniti upravo ono što je krucijalno u tome. Pismo je sadržavalo sljedeće pojedinosti:- Pričest
na ruku je samo jedna od mogućnosti i to nije primarni način primanja Pričesti. Katolici moraju biti
podučeni (katehetizirani) da bi razumjeli ovu vrlo važnu stvar. Nitko ne bi smio biti prisiljavan da prima
Pričest na ruku.- Kada se prima Tijelo Kristovo na ruku, vjernik mora paziti na činjenicu da je svaki i
najmanji djelić, bez obzira kako je čestica mala, pravo, istinsko Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa
Krista, Druge Božanske Osobe Presvetoga Trojstva. Zbog toga ni jedna i najmanja čestica se ne smije
odbaciti ili se ne smije prema njoj odnositi s manjim poštovanjem od onoga što ga iskazuju vjernici u
cijelosti Tijelu Kristovu. Vjernici se moraju podsjetiti da njihove ruke moraju biti čiste da bi na taj način
primili našega Gospodina, Isusa Krista.Kada sam zaređen 1986. godine, bio sam zagovornik primanja
Pričesti na ruku, ali vrijeme je promijenilo moje mišljenje o toj praksi. Vidjevši mnogo zloporabe i
stvorivši dublje poštovanje prema Isusovoj istinskoj nazočnosti u Svetoj Euharistiji nastali su čimbenici
koji su me prisilili da razmislim o svojem stavu.28. ožujka 1965. godine, kada sam pohađao katoličku
gimnaziju, bio sam nazočan otvorenju obnovljene kapele i nama đacima je rečeno kako trebamo primati
Svetu Euharistiju: stojeći i na ruku. Tada nam nije dana mogućnost izbora. Dodao bih i to da sam tada
imao samo dvanaest godina kada je svaka američka biskupija primila indult, koji je omogućio primanje
Pričesti na ruku. Zbog čega su ti svećenici, opati i biskupi na taj način izrazili svoj neposluh Rimu? Pričest
na ruku postala je standard za američke katolike u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U mnogim
slučajevima taj način primanja Pričesti nam nije predstavljen kao samo jedna od mogućnosti, već je
predstavljan kao jedini način primanja Pričesti. Tijekom dvadeset i četiri godine svoga svećeništva služio
sam u mnogim župama i svjedok sam bio mnogih zloporaba i nedostojnosti primanja Euharistije na ruku.
Često sam morao podići Isusa sa poda ispod klupa ili pokupiti Ga iz pjesmarica. Pratio sam ljude kada su
se vraćali na svoja mjesta i tražio ih da mi vrate Hostiju (oni su je ponijeli u zatvorenoj ruci ili u svome
džepu) i bio sam svjedok mnogih drugih svetogrđa i obeščašćenja Presvetoga Sakramenta, toliko mnogo
puta i na toliko različitih načina, a neke od tih su tako šokantne da ljudi ne bi jednostavno mogli
povjerovati mojim riječima.I kada sam počeo uočavati ova svetogrđa, obeščašćivanje Svete Euharistije,
počeo sam postupno razumijevati kako je to odvratno, to me je tjeralo u očaj i počeo sam razmišljati kako
se to stvarno može izbjeći. Mnogi vjerski obrazovni programi uče djecu kako primiti Pričest na ruku i
samo s ponajviše letimičnim spomenom tradicionalnoga načina primanja Pričesti na jezik. Zašto? Crkveni
dokumenti ne podržavaju takvo učenje. Tako je isto bilo i u mnogim američkim biskupijama šezdesetih
godina prošloga stoljeća kada su vjernici bili prisiljavani da primaju Pričest na ruku, a to je bilo i deset
godina prije nego je papa objavio ovaj indult.Otac Benedikt Groeschel, poznat vrlo dobro gledateljima
EWTN-a (Ethernal Word Television Network), katoličke televizijske mreže i uvaženi autor, objavio je u
svojoj emisiji „Sunday Night Live with Fr. Groeschel“ (Nedjeljom navečer s o. Groeschel-om) da je
shvatio i da osjeća Pričest na ruku kao najobičniju gadost, prostakluk. To je teški govor!Pitali su bl.
Majku Tereziju iz Kalkute što je najgora stvar na svijetu koja se je dogodila Crkvi u njeno vrijeme.
Odgovorila je bez sustezanja: „Pričest na ruke.“ Opet jako težak govor!Zašto su ove dvije velike osobe
našega vremena tako žestoke u svojim opažanjima o načinu primanja Pričesti ako to ne utječe na njihovo
cijelo biće? Na neki način, mislim, oni su suglasni da je Pričest na ruku prva američka tragedija.Naš sveti
otac Benedikt XVI. daje nam primjer. Od kada je postao papa, svatko koga je On pričestio, primio je
Pričest na jezik i klečeći. On nije zatražio da se promjeni praksa diljem svijeta, ali je dao duboku poruku
primjerom.Prvenstveno je potrebno pravilno iskazati poštovanje Presvetoj Euharistiji. Molim vas
razmislite sve ovo prije primanja Svete Pričesti ove nedjelje. Hvala vam.

O savršenom svećeniku

Izvor: framakarlovac.blog.hr

Kako god okreneš, nikako ne možeš biti dobar. Uvijek pogriješiš.

Ako je svećenik mlad, onda je naivan.

Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: "Zašto se nije oženio?"
Ako je ružan: "Nitko ga nije htio."
Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud.
Ako sjedi u kući, onda je smotan.
Ako hoda odjeven "u civilno", ponaša se svjetovno.
Ako nosi reverendu, konzervativan je.
Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist.
Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara.
Ako se slaže sa svima, onda nema stava,
ili još gore, oportunista je.
Ako je debeo, ništa mu ne fali;
Ako je mršav, škrtac je.
Ako citira Koncil, onda je "progresivac";
Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, neurastenik je.
Ako govori normalno, ne razumije se ništa.
Ako ima auto, onda je bogat,
Ako ga nema, nije ukorak s vremenom.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote,
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, onda je "žicar";
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava;
Ako je prebrz, ne sluša što govore.
Ako započinje Misu točno, sat mu ide naprijed,
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?

... No, koliki mole za svoga svećenika?

Kako izgleda savršen svećenik? "Savršeni svećenik propovijeda točno šest minuta. Proklinje grijehe, ali pri tome
nikoga ne napada. Radi od šest ujutro do ponoći, ujedno je i crkveni domar. Savršeni svećenik mjesečno zaradi
500 kuna, lijepo je odjeven, vozi novi auto, kupuje knjige za vlastito usavršavanje u struci i barem 400 kuna
mjesečno dijeli sirotinji. Star je 29 godina, ali ima barem 40 godina životnog iskustva. Najvažnije, on dobro
izgleda. Savršeni svećenik gorljivo radi s mladima, ali najviše vremena provodi sa starijima. Cijelo vrijeme se
smije ozbiljna lica. Dnevno posjeti barem 15 obitelji i stalno sjedi u župnom uredu, za slučaj da ga netko zatreba.
Takvog savršenog svećenika pronalazimo, nažalost, uvijek u susjednoj župi!"

ODRŽATI OBEĆANJE

Lonnie Melashenko

"Abrahame… Abrahame!"
"Tko si ti?"
"Ja sam Gospodin!"
"Što želiš?"
"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).
Abraham se uhvatio Božjih obećanja i krenuo na životni put kao najveći putnik u povijesti spasenja. Nije ni
pomislio da će sljedećih sto petnaest godina provesti putujući po Obećanoj zemlji i živjeti ni od čega drugoga
osim od obećanja.
Prema časopisima Newsweek i Time mi živimo u svijetu lažljivaca: od Downing Streeta 10 (rezidencije
britanskih premijera) do Bijele kuće, od Ottawe do Kremlja. Živimo u društvu u kojemu više nikome ne možete
vjerovati zato što krši obećanja.
Obećanja, obećanja
Jeste li ikada došli u iskušenje da posumnjate u bilo koje od Božjih fantastičnih obećanja? Jeste li kad razmišljali
o Isusovom posljednjem obećanju: "Da, dolazim uskoro"?
Zašto Abrahama smatramo takvim velikanom? Zašto su njemu dana obećanja tako posebna da predstavljaju srž
Postanka? Tako dalekosežna da je tek cijela Biblija u stanju ispričati ostatak priče i da će cijela vječnost biti
potrebna kako bi se ostvarila? Pođimo do velikog vrhunca izvještaja o Abrahamu u Postanku 22. poglavlju.
Abrahamu je 120 godina. Bog je cijelog života strpljivo radio na njegovim pogreškama (ne samo jednoj):
dvanaest dugih poglavlja živopisnog opisa. Sada je nastupio posljednji čin drame.
"Abrahame!"
"Da, Gospodine!"
"Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka… i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu" (Post
22,2).
"O, Bože! Ponovi mi to", moli Abraham. "Jesam li te stvarno razumio? Reci da me to ne vara moja podmukla
dob, da se ne radi o ružnom snu". Ali odjeka nema.
Abraham budi dvojicu slugu i žuri u Izakov šator. Uklanja zastor na ulazu i ulazi da bi kleknuo. U praskozorju
jedva razaznaje crte svog snažnog, mladog sina obećanja. O, kako voli tog mladića!
Četiri čovjeka putuju prema sjeveru. Nitko ne govori. Ovo je najupečatljivija i najrječitija šutnja u cijeloj
literaturi. Nabrano čelo. Kretanje tijela. Abrahamove zabrinute usne mole neizgovorenu molitvu: "Gospodine,
progovori mi kao ranije. Ti znaš koliko puta si to činio u mojoj bolnoj prošlosti. Vodio si me korak po korak i
boreći si se sa svojim strahovima, naučio sam da si mi prijatelj".Abrahamova borba
Abrahamove se misli vraćaju na strah koji je osjećao kad je prvi put došao u Obećanu zemlju. Glad. Vađenje
šatorskih kolaca. Odlazak u Egipat. Snalaženje u životu.
A kad se približio Egiptu, pogledao je svoju prelijepu ženu i rekao: "Saro, bojim se. Slušaj, da mi spasiš život,
laži faraonu". Njegov strah ga je uvalio u još veću nevolju. Saru su odveli u kraljev harem. No Bog se pokazao
vjernim.
Abraham se sjetio jedne druge noći, kad je molotovljevim koktelom napao Kedor-Laomera i palestinsku
pograničnu ophodnju. Vratio se kući tako potresen da mu se Bog morao javiti u viđenju (vidi Post 15).
I sada, na putu prema Moriji, opet se osjeća tako izgubljeno.
Naravno, Sotona je tu sa svojim pritiscima. "Abrahame, nisi ti nikakav čovjek vjere. Sjećaš li se tvog sastanka s
Hagarom? Uzdao si se u pravednost svojom muževnošću... Ovo putovanje u Moriju? I misliš prinijeti ljudsku
žrtvu nakon svih tih godina propovijedanja neznabošcima? Ne, Abrahame, vrati se kući".
Abraham se moli cijelog dana. Cijelu se noć bori sa svojim mislima. Kad se ujutro pomalja sunce, njegove se
suze miješaju s prašinom palestinskog tla.Gospodine, izbavi me od straha
Jeste li ikada bili uplašeni? Tako paralizirani da vas je spopao užas?...
Abraham je bio u strahu. Odjednom se budi od svojih misli i shvaća da su on i Izak s dva pratioca putovali
cijeloga dana i da je vrijeme ponovno se ulogoriti za noć. Nakon večere Abraham se povlači od logorske vatre,
kleči i počinje moliti kao nikada ranije: "O Bože, molim Te! Progovori mi još jednom. Gospodine, Ti znaš da Te
ljubim. Ali moj sin – obećanje! Moj jedinac – strašno se bojim!"Abrahamova nagrada
Dok se moli, Abraham se prisjeća onoga što je naučio unatoč svojim porazima i moralnim padovima kad je
odlučio ne pouzdati se i kako se Bog umiješao. Bog je bio vjeran. Uvijek iznova Bog bi nagradio Abrahamovu
vjeru unatoč njegovim strahovima i padovima.
Prisjeća se vremena kad je čak raspravljao s Bogom. Toliko je bio iznerviran s Božjim obećanjem da je za
vrijeme rasprave rekao Bogu: "Bože, Sara je nerotkinja. Smislio sam logičan, legalan način da Eliezera učinim
baštinikom obećanja".
Raspravljati s Bogom. Prigovarati. Protestirati. Usuditi se postavljati pitanja. Začudo, Bog ga je i dalje volio.
Bog mu je rekao da Mu je draga ova dublja razina prisnosti. Strpljivo se nasmiješio: "Uzdaj se u mene. Ti i Sara
imat ćete svoga sina – ne Jišmaela".
Abraham se sjetio kako je konačno popustio i jednostavno uskliknuo: "O, Bože, pobijedio si. Rekao si i ja Ti
vjerujem". "Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost" (Post 15,6).Sklopljeni savez
Abraham se prisjeća nečega za što se može uhvatiti. Sjeća se kako je Bog s njim načinio savez (Post 15). Bog se
zakleo; zakleo se životom da će izvršiti svoja obećanja.
Abraham se prisjeća trenutka kad je rasjekao žrtvene životinje i metnuo sve pole jednu prema drugoj, i kako je
Bog sišao i prošao između dva reda mrtvih životinja.
Bog se zakleo kletvom samooptuživanja... : "Ako ikad prekršim svoja obećanja, neka moje tijelo bude raskinuto
kao što su raskinuta tijela ovih životinja. Upravo zato što sam Bog, svoja ću zavjetna obećanja ispuniti. Uvijek.
Zauvijek".
Ovo obećanje raste s kozmičkim značenjem kroz cijelu povijest spasenja. Bog se zavjetovao smrću koja je
predstojala na Golgoti, gdje je svojim vlastitim životom zapečatio svoja obećanja, obećanja koja odjekuju kroz
koridore vremena u cijelom Novom zavjetu. Sve do drugog Kristova dolaska. Do uskrsnuća. Do ponovnog
sastanka. Do neba. Do vječnog života.
Abraham je učio hoditi i razgovarati s Bogom. Kad je otpočeo s ovim procesom, učio hoditi vjerom u Uru i
Haranu, nije bio spreman popeti se na brdo Moriju. Ali sada je bio.
"Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka" (Post 22,4).
Morija. Abraham zna da ga Bog tamo čeka. Posljednji problem; završno utiskivanje u Abrahamov um i dušu
nečega što se zove "vjera". Stari je čovjek umoran. Noćima nije spavao. Srce mu krvari. Gotovo sto i dvadeset
godina jedva je imao vjere živjeti imajući pred očima obećanje. Odakle mu vjera da obećanje stavi na žrtvenik i
ugasi jedino konkretno doživljeno ispunjenje obećanja?
Na koncu je sve gotovo: vatra, žrtvenik, drva. Osim janjeta. Nema čuda. Nema glasa s neba.
Ovo je najteža stanka u planu spasenja. Izak se okreće ocu za pomoć. "Oče, što sada? Gdje je janje?" Ovo je
najveće pitanje svih vremena.
Abraham davno prije Ivana Krstitelja ukazuje na njegovu izjavu u Novom zavjetu: "Evo Jaganjca Božjeg!" (Iv
1,29). U apsolutnoj vjeri Abraham odgovara: ''Bog će već providjeti…" (Post 22,8).
Abraham nije svjestan da su upravo to riječi kojima ga Bog sto godina pokušava naučiti. U svakoj prilici Bog će
providjeti.
Polako starac ustaje i prilazi žrtveniku. Svoje dršćuće ruke stavlja na Izakova ramena i privlači ga k sebi.
Abraham mora poći jednim od dvaju putova. S jedne strane potpuno pouzdanje.
A s druge? Strah. Odbacivanje svih svojih ranijih iskustava s Bogom tijekom četrdeset i pet godina. Sve nade i
obećanja za koja se hvatao na svakom kilometru svog puta od Harana, sve halucinacije, uključujući činjenicu da
mu se sin nije rodio kao čudo.
Abraham donosi odluku. Uz krupne vrele suze koje mu se slijevaju niz lice Abraham izjavljuje: "Izače, sine moj,
ti si ta žrtva".
S užasom i zaprepaštenjem Izak se sav počinje tresti pri odbojnoj pomisli. "Dijete na žrtvu? Ne, oče!" Tako je
Izaku bilo lako da ga odgurne i da ode.
Ali najveću čast koju je ijedno dijete ikada ukazalo roditelju, ukazao je Izak Abrahamu. Izak s pouzdanjem gleda
u ove ljubavlju, suzama ispunjene oči i zna da je njegov otac čovjek Božji.
Izgovorene su posljednje riječi ljubavi.
Posljednji poljubac.
A onda, stavljajući na žrtvenik svoju jedinu vidljivu nadu u budućnost, Abraham diže nož i njegova se ruka
počinje spuštati, kad je iznenada zaustavlja nevidljiva sila.
A onda glas: "Abrahame" Abrahame! Stani! Dosta je! Nisi mi uskratio svog sina, svog jedinca" (Post 22,11.12).
Obojica se grle i plaču od ljubavi i olakšanja. Zatim čuju šuštanje koje dolazi iz grmlja. Obojica se okreću i
gledaju. Bog je providio janje. Bog je želio biti siguran da je Abrahamu stvarno bilo stalo do Njegove zamjene
(umjesto svoje vlastite) prije nego je dopustio Abrahamu da je vidi.Životne pouke
Zašto je Bog od Abrahama zatražio takvo što? Da ga okuša? Da, to je jedan od razloga.
Da nam pokaže kako je vjeri potrebno vrijeme da se razvije? Da, potrebno je vrijeme kako biste se pouzdali u
nekoga koga jedva da i poznajete; uzdali se u njega sa svojim domom, suprugom, obitelji, poslom i budućnosti.
No postoji mnogo značajniji razlog. Cijeli je svemir tijekom sto dvadeset godina, a posebno posljednja tri dana,
usmjerio pozornost na Abrahama i Izaka.
Dvije tisuće godina ranije u Edenu (Post 3,15). Bog je cijelom svemiru objavio svoj plan otkupa čovječanstva.
Dopustit će svom dragocjenom Sinu da umre kako bi čovjeku omogućio povratak u božansko obličje koje im je
bilo namijenjeno.
Ovdje, na brdu Moriji, Bog Otac uzeo je Abrahama i Izaka kao veliku pouku o osobnoj agoniji kroz koju će Bog
prolaziti da spasi čovječanstvo. Abraham i Izak su postali uzorak Boga Oca i Boga Sina.
I gotovo dvije tisuće godina kasnije na tom mjestu, na brdu Moriji starog Jeruzalema, jedan drugi Otac i Sin
uspeli su se na isto brdo. I kad su stigli na vrh, taj je Sin, također, dragovoljno položio svoj život.
Samo ovaj put nije bilo ruke koja bi posegnula i rekla: "Dosta je!" Ovaj put se nož duboko zabio u srce, ne
čovjeka, već u samo srce Božje. Bog je otišao u podzemlje i grob zato što je vjeran svome obećanju: "Bog će
već providjeti janje za žrtvu".
Jedina najvažnija vijest koju možemo propovijedati - posljednja vijest umirućem svijetu - jest Božji karakter
ljubavi: Bog će providjeti.
Pavao nam u Rimljanima 4. i 5. poglavlju kaže da smo subaštinici s Kristom. Imamo jednako pravo na
nasljedstvo kao i Krist. Zamislimo: ući u Božju prijestolnu dvoranu s istim pravima kao Krist. Jednoga dana
ćemo sjediti na Božjem prijestolju. Isus je obećao: "Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju"
(Otkr 3,21).
U Hebrejima 11, toj čudesnoj "Aleji vjere", piše da bez obzira tko ste, za vas važi obećanje: "Jer je Bog nešto
bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo" (stih 40).
Bog danas kaže svojoj Crkvi u svijetu: "Imam plan za vas. Imao sam plan za Abrahama, Izaka i Jakova. I Isusa. I
Pavla... Ali obećavam: Neće se ostvariti dokle ne dođete tamo". Ljubite li danas Isusa? Ljubite li Oca? Zašto mu
to ne bismo rekli dok se molimo?

"OČISTILA SAM SE"

Nedavno sam službeno sreo jednu gospođu. Razgovarajući tako upotrijebila je jedan izraz koji me pogodio, koji
mislim da je znakovit i zato želim o tome napisati par rečenica. Rekla je da se dvaput očistila!, misleći pritom na
pobačaj. Razumjeli smo se i samo smo preletjeli preko toga.Mislim da joj je pritom bilo neugodno (zašto
neugodno ako kažu da "to" nije ništa) kao uostalom i meni.Ne osuđujem je, to nije ono što želim reći - osjetio
sam samilost prema toj ženici koju je vjerovatno neki bezosjećajni grubijan zlouporabio bez milosti i zatim joj
zaprijetio da se mora očistiti, još ljut što "nije pazila", pa kako se to ne zna zaštititi!? i neka pazi drugi put...
Ono što želim istaknuti jest ovaj izraz što je upotrijebila umjesto 'pobačaj': 
- Očistiti se! Izraz koji je sigurno negdje čula, koji je dugo u uporabi i svima razumljiv i poznat. Taj izraz mi
mnogo govori o našem licemjernom društvu, prepunom seksističkih muških šovinista, prepunom kvazikršćana,
kvazivjernika, o društvu duboko ogrezlom u materjalizam, bez duhovnih dimenzija, izgubljenih moralnih
vrjednota. Ispada da je trudnoća, da je djetešce u majčinoj utrobi nešto prljavo, smeće koje treba istrugati i
aspirirati. Ili se možda misli na način na koji je začet - bez ljubavi, bez nježnosti, možda napaljenih roditelja
poslije gledanja kakvog pornića ili poslije pete pive... No dijete je i u tom slučaju nevino, bezgranično vrijedno,
neprocjenjivo...Ona je otišla svojim putem, ja svojim, ona s neugodom da se morala prisjetiti da je dvaput u
životu bila PRLJAVA, ili su je isprljali, da se dvaput morala očistiti, i da se "paradoksalno" u dubini same sebe
osjeća još prljavijom, u dubini ljuta na onog gada koji je nije razumio i natjerao ju je na najgore, a on pri tom
ostao čist i nitko ga neće pitati koliko se puta očistio?

P. Rufus Pereira: 'Padanje u Duhu'

»VERITAS« - Broj 10 (421) - listopad 1999.

* Možete li nam pojasniti značenje tzv. "padanja u Duhu"? Dr. Rufus: To je veliko i kompleksno pitanje.
Prokomentirat ću ga ukratko. Kao i kod svega drugoga, postoje dva ekstrema. Među pentekostalcima postoje
osobito neki koji kažu: to je normalna aktivnost Duha Svetoga, te kažu da ako ne govorite u jezicima, nemate
Duha Svetoga. I ako nemate iskustvo, nemate Duha Svetoga. I to je utjecalo na neke dijelove karizmatske
obnove. Tako postoje famozni karizmatski naučitelji u svijetu i jedan od njih kaže da svaka osoba za koju se
moli i na koju se polažu ruke mora pasti. I ako nad nekim molite dvadeset puta na dan, dvadeset puta treba pasti
na pod. Ja to ne prihvaćam. Postoje, pak, s druge strane, vrlo konzervativni karizmatici katolici, koji kažu da to
"počivanje u Duhu" na podu ne smije uopće postojati u Katoličkoj crkvi. To su samo psihološke manifestacije. A
ni to ne prihvaćam.Ispravan stav je uvijek negdje u sredini. To je samo jedan od načina na koji Duh Sveti djeluje.
I to nije najvažniji način. U ovoj stvari neka vas vode dva načela, kako biste bili sigurni da se radi o autentičnom
iskustvu. Prvo, važan je način na koji je padanje učinjeno; drugo su posljedice. Ako postoji bilo kakva
manipulacija, osobito fizička, da npr. čovjek gura ljude na pod, ili psihološke manipulacije, npr. ljudi očekuju da
se to dogodi, a onaj koji moli nada se da će se to dogoditi i osoba se moli Bogu: "Bože, daj sruši me dolje!", a
nije joj toliko važno hoće li joj se život promijeniti, hoće li ozdraviti, nego je važno samo da se baci na pod... to
nije to. Potpuno autentično "odmaranje u Duhu" događa se čak i kad nema nikakvoga fizičkog kontakta, ili vrlo
nježan dodir, osobito ako ste daleko. Stvari se događaju i dok propovijedate. A osobito ako se radi o osobama
koje su u drugoj zgradi. Vi propovijedate ovdje, a oni popadaju tamo. A u mojoj višegodišnjoj službi to se
događalo. Tada je to autentično.Kad god molim, uvijek kažem: "Bože, molim te da padnu samo oni za koje Ti
želiš da stvarno padnu''. Ako primijetim da osoba sama čini neke namjere da bi pala, onda je zadržim u tom
padanju. Jedino kada osjetim da se događa djelo Duha Božjega, koje je u tom smjeru tako snažno, onda kažem
'neka padne'. Ali ja to doista sam po sebi ne želim. U nekim situacijama vam se učini da zbog nekog razloga svi
trebaju pasti i ništa se ne dogodi. A u nekoj drugoj situaciji, npr., čini vam se da nitko neće pasti, jer su to sve
zreli karizmatici, kao što mi se dogodilo na Filipinima: dok sam molio nad njima, svi su redom padali. Zašto?!
Ne znam. Ali crkva je bila puna ljudi po podu. Svi redom. I u Sloveniji, npr., nisam očekivao da će toliki
popadati. A program se održavao u hotelu... Svako djelovanje Duha Svetoga treba biti provjereno po plodovima.
Ne zanima me što se s ljudima događa, da li oni padaju po podu ili vise sa stropova; zanima me je li njihov život
značajno promijenjen. Da ta osoba postane pravi vjernik, pravi Isusov učenik i onaj koji sa sobom nosi
svjedočanstvo svoje vjere, to je ono što mene zanima.Postoje uglavnom tri razloga zašto ljudi "padaju u Duhu".
Prvi je najvažniji - osoba koja pada vrlo duboko doživljava unutarnje ozdravljenje. Kad mi ljudi dođu na
Ispovijed sa svim svojim povrjedama, već unaprijed znam što će se dogoditi kad se pomolim nad njima. To je
kao neka vrsta prečaca koji Bog rabi da bi brzo dobio unutrašnje ozdravljenje. Osobito se to događa kad ja ne
znam zašto trebam moliti, a osoba se ne zna precizno izraziti. Drugi razlog je iskustvo oslobođenja. U Evanđelju
piše kad je duh napustio neku osobu da je ona ostala ležati kao mrtva. A treći razlog je što Duh Sveti ispunja tu
osobu.

FATIMSKA PORUKA - TREĆE SJEĆANJE

Predgovor U jednom pismu od 31. kolovoza 1941. godine, upućenom Josipu Bernardu Goncalvesu, DI, Lucija
je sama protumačila, kako je nastao ovaj spis, što su ga svi složno nazvali: Treće sjećanje. Piše: «Gospodin
biskup mi je naredio da se još jednom prisjetim svega što je u vezi s Jacintom, jer želi tiskati novo izdanje
njezina životopisa. Ovaj mi je nalog, poput zrake svjetla, osvijetlio dušu pri čemu sam spoznala da je došao
trenutak, da otkrijem prva dva dijela tajne…». Po ovom spisu Fatima se probila u svijet.

Treće sjećanje Preuzvišeni, Pokoravam se Vašem nalogu što ste mi ga uputili u pismu od 26. srpnja 1941.
godine, a u kojem tražite da napišem o Jacinti sve ono što mi je još ostalo u sjećanju. Razmišljajući, stekla sam
utisak da mi preko Vašega naređenja govori sam Bog, kako je došao trenutak da odgovorim na dva pitanja koja
su mi više puta bili uputili, ali sam do sada odgovor na njih odlagala. Čini mi se, da će biti milo Bogu i
Prečistom Srcu Marijinu ako se u knjizi o Jacinti doda jedno poglavlje koje govori o paklu, a drugo o Prečistom
Srcu Marijinu. Možda će Vam se to moje mišljenje, Preuzvišeni, činiti neobičnim i suvišnim, ali zapravo – ono
nije moje. Bog će pokazati da je to na Njegovu slavu i za spasenje duša.Morat ću, dakle, govoriti o tajni i
odgovoriti na prvo pitanje.U čemu se sastoji tajna?Čini mi sa, da to sada mogu reći, jer već imam dopuštenje
Neba. A ovlastili su me i Božji predstavnici na zemlji, i to više puta i u više pisama, a jedno ste, vjerujem, i Vi
sačuvali; pismo oca Josipa Bernarda Goncalvesa kojim mi je naredio da pišem Svetom Ocu. Upozorio me je na
stvari koje moram iznijeti, a među njima je i otkrivanje tajne. Nešto sam o njoj rekla. Da pismo Papi ne
produžujem, jer je moralo biti kratko, ograničila sam se na ono što je bilo prijeko potrebno iznijeti, a drugo
prepustila Bogu da pronađe povoljniji trenutak.Već sam, u drugom spisu, izložila sumnju koja me mučila od 13.
lipnja do 13. srpnja, a koja je, poslije tog ukazanja, nestala.Dobro! Tajna se sastoji od tri različita dijela. Otkrit ću
vam prva dva. Prvi dio: viđenje pakla!Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod
zemljom. Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim
oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih,
zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput varnica u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz
zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha. Vragovi su se razlikovali po svojim
stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni. To je
viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od straha i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije
bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.Strelovito samo podigli oči prema našoj Gospođi koja
nam reče dobrostivo, ali tužna: «Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi
ustanoviti u svijetu pobožnosti prema mom Prečistom Srcu. Ako budete činili ono što ću vam reći, mnoge će se
duše spasiti i bit će mir. Rat će uskoro završiti. Ali, ako ne prestanu vrijeđati Boga, za vladanja Pija XI, planut će
novi, još gori rat. Kad budete vidjeli noć obasjanu neobičnim svjetlom, znajte, da je to veliki znak koji vam Bog
šalje, znak da počinje kažnjavati svijet zbog njegovih zlodjela, i to ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetoga
Oca. Da bih ovaj rat zapriječila, doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrješnom Srcu i pobožnost prvih pet
subota kao naknadu za grijehe. Ako svijet prihvati moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne
prihvate, proširit će zablude širom svijeta, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac
će trpjeti, razni narodi bit će uništeni. Napokon, moje će Srce trijumfirati, Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja
će se obratiti i tada će svijetu biti poklonjeno razdoblje mira.»Već sam Vam rekla, Preuzvišeni, u poslanim
primjedbama na knjigu o Jacinti, da je ona bila vrlo potresena nekim stvarima koje su sadržane u tajni. Zaista,
tako je i bilo! Viđenje pakla tako ju je strašno prestrašilo, da su joj se sve pokore i trpljenja činila kao ništica,
samo da bi joj uspjelo spasiti koju dušu.Odgovaram na drugo piranje koje su mi uputili s raznih strana. Kako je
Jacinta, onako malena, uspjela steći tako veliki duh pokore i žrtve?Čini mi se, da mogu navesti dva uzroka. Prvi:
Bila je to posebna Božja milost kojom ju je Bog obdario posredovanjem Bezgrješnog Srca Marijina. Drugi:
Viđenje pakla, pri čemu je vidjela prokletstvo duša koje u njega odlaze.Neki ljudi, čak i pobožni, ne vole
govoriti o paklu djeci, da ih ne bi zastrašili. No, Bog nije oklijevao da ga pokaže trima mališanima. Jedno je
dijete imalo samo šest godina. A znao je Bog, da će se zbog toga tako preplašiti, da će, usudila bih se reći,
gotovo poginuti od užasa.Jacinta je često znala sjesti na zemlju ili na kakav kamen i, posve zamišljena, reći:
«Pakao! Pakao! Kakvo žaljenje osjećam za duše koje u njega odlaze! Tamo su živi ljudi koji izgaraju kao drvlje
u vatri!» Tada bi, sva dršćući, klekla, sklopila ruke i izmolila molitvu koju nas je naučila Gospođa: «O, moj
Isuse, oprosti nam naše grijehe, oslobodi nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je to
najpotrebnije!».Moj je dojam, Preuzvišeni, da se posljednje riječi ove molitve odnose na one duše koje su u
većoj, neposrednoj opasnosti, da se upropaste.Jacinta bi stajala dugo na koljenima, ponavljajući tu istu molitvu.
Od vremena do vremena, kao da se budi iz sna, pozivala bi mene i brata: «Franjo, Franjo! Molite li sa mnom?
Moramo mnogo moliti, da duše otmemo paklu. A u pakao ih odlazi mnogo, mnogo!». Drugi put bi postavila
pitanje: «Ma, zašto Djevica ne pokaže pakao svim grješnicima? Kad bi ga vidjeli, ne bi više griješili, da ne
završe u njemu! Moraš reći Gospođi da pokaže pakao onom cijelom narodu (odnosi se na one koji su dolazili u
Cova da Iria). Vidjet ćeš, kako će se obratiti!» A onda, pomalo zlovoljna, znala bi reći:
- Zašto nisi rekla Gospođi da pakao svima pokaže?
- Nisam se sjetila – odgovorih.
- Na žalost, ni ja – odgovarala je tužno.
Mnogo puta znala je zapitati:
- Ma, kakve grijehe počinja svijet koji odlazi u pakao?
- Ne znam. Možda zato što ne idu nedjeljom na Sv. Misu, možda kradu, govore ružne riječi, psuju, proklinju…
- I samo za jednu riječ odlaze u pakao?
- Jasno, grijeh je…
- A, što bi ih stajalo ići na Sv. Misu i šutjeti?! Kakvo sažaljenje osjećam za grješnike! Kad bih im mogla pokazati
pakao!
Koji put bi se stisla uza me i rekla:
- Znaš, ja idem u Nebo. Ali ti, koja tu ostaješ, ako ti Gospođa dopusti, kaži svima kako izgleda pakao, da ne bi
više griješili pa u njemu završili!
Često je bila zamišljena, a onda bi se javila:
- Toliki ljudi odlaze u pakao! Toliki!
- Ne plaši se, ti ideš u Nebo – tješila sam je.
- Jest, ja idem, ali bih htjela da i svi drugi tamo dođu.
Da prinese žrtvu, često nije htjela jesti. Rekla bih joj:
- Jacinta, daj, jedi malo!
- Ne, ovu žrtvu prinosim za grješnike koji previše jedu.
Kad je već bila bolesna, ja bih joj, polazeći na Sv. Misu, rekla:
- Ti danas nemoj ići, ne možeš. Uostalom, danas nije nedjelja.
- Ništa zato! Idem za one grješnike koji ni nedjeljom ne idu.
Kad bi čula koju besramnu riječ, na koju su neki ljudi ponosni kad je izgovore, Jacinta bi pokrila lice rukama i
rekla: «O, Bože moj! Ovi ljudi ne znaju da zbog takvih riječi mogu završiti u paklu. Oprosti im, moj Isuse, obrati
ih! Sigurno, nisu svjesni da time vrijeđaju Boga. Kolika žalost, Isuse moj! Molim te za njih». Onda bi hodala,
izgovarajući molitve koje nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse…».
Ovdje mi, Preuzvišeni, nešto pada na um. Više puta su me pitali, je li nam Gospa rekla, koji grijesi najviše
pogađaju Gospodina? Kažu, da je Jacinta izjavila u Lisabonu: grijesi nečistoće! Možda je Jacinta, razmišljajući
sada, o tome zapitala Gospu u Lisabonu i čula takav odgovor.
Mislim, Preuzvišeni, da sam iznijela prvi dio tajne.
Drugi se dio odnosi na pobožnosti Prečistom Srcu Marijinu. Već sam rekla, u drugom spisu, da mi je Gospa, 13.
lipnja 1917., rekla da me neće nikada ostaviti i da će mi njezino Bezgrješno Srce biti zaklonište i put kojim će
me dovesti Bogu. Izričući te riječi, ona je raširila ruke, a naše grudi prožeo je snop zraka koji je iz nje izbijao.
Čini mi se, da je toga dana, ovim prožimanjem svjetla, ulila u nas razumijevanje i ljubav prema svome Prečistom
Srcu, kao što je učinila u druga dva navrata s obzirom na Boga i tajnu Presvetog Trojstva. Od tog dana osjećali
smo u srcu žarču ljubav prema Bezgrješnom Srcu Marijinu. Jacinta mi je više puta govorila: «Ona je Gospođa
rekla da će njezino Prečisto Srce biti tvoje zaklonište i put kojim će te dovesti Bogu. Zar te to ne veseli? Ja toliko
volim njezino Srce! Ono je tako dobro!».
Nakon što nam je u srpnju, u tajni, koju sam već iznijela, rekla da Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema
njezinu Prečistom Srcu, da će, kako bi spriječio rat, doći tražiti posvetu Rusije svome srcu i pobožnost prvih pet
subota kao zadovoljštinu, govoreći o tom, Jacinta bi često izjavila: «Kako mi je žao što ne mogu primati Svetu
Pričest da bih pružila zadovoljštinu Prečistom Srcu Marijinu!».
Već sam rekla da je Jacinta, od strelovitih molitvica koje nas je naučio otac Cruz, izabrala ovu: «Slatko Srce
Marijino, budi moje spasenje!». Koji put bi nakon toga u svojoj jednostavnosti dodala: «Toliko volim Prečisto
Srce Marijino! To je srce naše Nebeske Majke. Zar se tebi ne sviđa ponavljati: Slatko Srce Marijino! Meni da, i
to mnogo, mnogo!».
Često je puta odlazila brati cvijeće. Pri tom je pjevušila: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje! Bezgrješno
Srce Marijino, obrati grješnike, spasi duše od pakla!»
Jednoga dana odmarali smo se, u popodnevne sate uz bunar mojih roditelja. Jacinta sjedne na kamene ploče, a
Franjo i ja odosmo tražiti divlji med među dračem, u šljiviku koji se nalazio uz obližnju strmu obalu. Nedugo
zatim, Jacinta me pozove i zapita:
- Zar nisi vidjela Svetog oca?
- Ne.
- Ja ne znam, kako se to dogodilo. Vidjela sam Svetog oca u nekoj velikoj palači kako kleči uz stol, drži glavu
među rukama i plače. Vani, oko palače, bilo je mnogo naroda. Neki su prema njemu bacali kamenje, neki ga
psovali i izgovarali besramne riječi. Jadni Sveti otac! Moramo mnogo moliti za nj!
Već sam rekla, kako su nam jednom dva svećenika govorila da se moramo mnogo moliti za Svetoga oca. Oni su
nam kazali, tko je Papa. Kasnije mi je Jacinta rekla:
- Je li to onaj kojega sam ja vidjela kako plače i o kojemu nam je Gospođa govorila u tajni?
- Da, to je on.
- Sigurno ga je ona Gospođa pokazala i onoj dvojici svećenika. Vidiš, nisam se prevarila. Treba mnogo za njega
moliti!
Drugi smo put išli prema pećini u Cabeco. Prostrli smo se po zemlji da bismo izmolili Anđelovu molitvu. Malo
potom Jacinta ustane i reče mi:
- Zar ne vidiš mnoštvo ljudi po cestama i poljima koji plaču, jer nemaju što jesti? I Svetog oca, kako u nekoj
crkvi, pred oltarom Prečistog Srca Marijina, moli? Toliki ljudi mole zajedno s njim!
Nekoliko dana poslije toga me upita:
- Mogu li kazati da sam vidjela Svetog oca i s njim toliki svijet?
- Ne, zar ne vidiš da je to dio tajne. Poslije bi, mozgajući, sve otkrili.
- Dobro, tada neću reći ništa!
Jednoga sam je dana otišla posjetiti i našla, kako sjedi na krevetu, vrlo zamišljena.
- Jacinta, na što misliš?
- Na rat koji dolazi. Toliko će ljudi poginuti i gotovo svi će otići u pakao! Sa zemljom će biti sravnjene mnoge
kuće, pobijeni mnogi svećenici. Čuj! Ja idem u Nebo, a ti, kad zapaziš ono svjetlo o kojemu nam je govorila
Gospođa, da će se pojaviti prije rata, pobjegni u Nebo i ti!
- Zar ne znaš da se u Nebo ne može uteći?
- Da, točno je, ne može. Ali, ne boj se! Ja ću u Nebu mnogo moliti za te, za Svetog oca, za Portugal, da rat ne
stigne ovamo, i molit ću za svećenike.
Vi se, Preuzvišeni, sjećate da je Bog poslao taj znak, a astronomi su ga nazvali 'sjevernom zorom'. Ne znam. Ali
mi se čini, da su stvar bolje ispitali, vidjeli bi da to nije bilo polarno svjetlo i nije moglo biti. No, neka bude,
kako oni misle! Bog se time poslužio da mi dade shvatiti, kako je Njegova pravda odlučila kazniti odgovorne
narode, pa sam počela uporno od tada zahtijevati pobožnost prvih subota za zadovoljštinu i posvećenje Rusije.
Moj cilj nije bio samo postići milosrđe i oproštenje za čitav svijet nego posebno za Europu. Bog, u svom
beskrajnom milosrđu, dao mi ja znati, da se strašni trenutak približuje, a Vi se sjećate, Preuzvišeni, da sam Vam
ja, u povoljnom trenu, na to upozorila. Otvoreno kažem da molitva i pokora, koja se obavila u Portugalu, nije još
zadovoljila Božju pravdu, jer je nisu popratili pravim kajanjem i popravkom. Nadam se, da će Jacinta za nas
posredovati u Nebu.
Već sam rekla u primjedbama na knjigu o Jacinti da je ona bila sva potresena nekim objavama u tajni. Te su bile:
viđenje pakla, prokletstvo duša koje u njega odlaze i budući rat. Njegove strahote kao da su joj bile pred očima
pa je sva drhtala od njih. Kad bih je vidjela zamišljenu, pitala sam je: «Na što misliš, Jacinta?» Mnogo puta je na
to pitanje odgovorila: «Na rat koji dolazi, na tolike ljude koji će izginuti i otići u pakao! Kakva tuga! Da prestanu
vrijeđati Boga, ne bi bilo rata, ne bi otišli u pakao!» Katkada mi je govorila i ovako:»Toliko te žalim. Franjo i ja
odlazimo u Nebo, a ti ćeš ostati sama. Htjela bih moliti Gospu da i tebe uzme, ali ona hoće da ti još ostaneš neko
vrijeme. Kad dođe rat, ne boj se! Ja ću u Nebu moliti za tebe.»
Prije nego što će otići u Lisabon, u trenutku kad je izgledala satrvena od tuge, više puta sam joj kazala:
- Ne žalosti se, što ja ne mogu s tobom! Bit će kratko. Vrijeme možeš provoditi misleći na Gospođu, na
Gospodina i ponavljati molitve koje su ti mile: «Moj Bože, ja te ljubim! Slatko Srce Marijino, budi moje
spasenje…»
- Ma, da - odgovorila bi živahno.
- Tako moleći, neću se umoriti do smrti! A poslije smrti to ću pjevati u Nebu!
Ima ih, Preuzvišeni, koji misle, da sam ja sve ovo morala davno reći. Da sam to objavila prije nekoliko godina,
po njihovu mišljenju, objave bi imale dvostruku vrijednost. Ja vjerujem da to nije bila Božja nakana kad mi je
sve to povjeravao. Da je onako htio, ne bi 1917. godine naredio da šutim nego da govorim. Mislim, dakle,
Preuzvišeni, da je Gospodin po meni htio podsjetiti svijet da se odrekne grijeha i da pruži zadovoljštinu Bogu
posredstvom molitve i pokore. Kako bih ja inače mogla izbjeći odgovore na bezbrojna piranja koja su mi
postavljali? Još i sada, pri samoj pomisli, osjećam strah, što bi se moglo dogoditi! Priznajem da je moja
odbojnost pri tom otkrivanju tolika, da bih - i uz Vaš nalog da pišem i uz uvjerenje da je došao trenutak da to
priopćim - sve ovo najradije zapalila, umjesto da Vam spis dostavim. Čak još ne znam, tko će ovdje pobijediti.
Bit će onako kako Bog hoće. Šutnja je za me bila prava milost. Što bi se bilo dogodilo da sam otkrila viđenje
pakla? Ne znajući pronaći prikladne riječi, jer i ovo što sam rekla, daleko je od stvarnosti i samo blijeda slika,
izbrbljala bih sve i svašta, stvorila takvu konfuziju da bih još pokvarila Božje djelo. Zahvaljujem, dakle, Bogu
što onda nisam morala govoriti i vjerujem da je sve dobro onako kako on čini.
Bog obično prati svoje objave darom ispravnog shvaćanja, točnog razumijevanja onoga što one znače. No, o
tome se ne usuđujem govoriti, jer se plašim svoje maštovitosti. A čini mi se, da je Jacinta, u razumijevanju ovih
objava, bila na vrlo visokom stupnju.
Nešto prije nego je otišla u bolnicu u Lisabon, Jacinta mi je rekla: «Još sasvim kratko i ja ću u Nebo. Ti ostani
ovdje da objaviš kako Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema Prečistom Srcu Marijinu. Kad za to dođe
trenutak, ne smiješ se skriti. Reci svima da će nam Bog dati milosti posredništvom Prečistog Srca Marijina. Neka
ih od nje mole! Kaži, da Srce Isusovo hoće da se, uz njegovo, časti i Prečisto srce Marijino. Neka mole mir od
Marijina Srca, jer ga je Bog položio u njezine ruke. Kad bih ja mogla u sva srca unijeti vatru koja gori u mojim
grudima iz ljubavi naspram Isusova i Marijina Srca!»
Jednoga dana netko mi je poklonio sličicu Srca Isusova, prilično lijepu. Odnesoh je Jacinti i ponudih: «Hoćeš li
je uzeti?» Uzela ju je u ruku, ogledavala, a onda rekla: «Kako je ružna! Uopće ne sliči na Gospodina koji je vrlo
lijep! Ipak ću je uzeti, jer je to On.» Nosila ju je uvijek uza se. Noću i u vrijeme bolesti, držala ju je pod
jastukom, dok se nije posve uništila. Često ju je ljubila i govorila: «Ljubim ga u srce, jer mi se ono najviše sviđa.
Kad bih imala i sličicu Srca Marijina! Možda imaš koju? Željela bih imati obadvije.»
Jednoga dana donesoh joj reprodukciju, kalež i iznad njega Hostija. Uzela ju je, poljubila i vrisnula od veselja:
«To je sakriveni Isus! Toliko Ga volim! Da Ga mogu primiti u crkvi! Čuj, prima li se Pričest u Nebu? Ako da,
činit ću to svaki dan. Bila bih sretna, kad bi mi Anđeo donio Svetu Pričest u bolnicu.»
Kad bih se vraćala iz crkve i posjetila je u kući, mnogo me puta upitala: «Jesi li se pričestila?» Kad bih
odgovorila da jesam, pozvala bi me da dođem bliže jer imam u srcu skrivenog Isusa. Drugi put mi je govorila:
«Ne znam, kako to. Ja osjećam Boga u sebi, razumijem što mi govori, ali ga ne vidim i ne čujem. No, ipak je
tako lijepo biti s Njim.» U drugim prigodama: «Znaš što? Gospodin je žalostan, jer nam je Gospođa rekla da Ga
ljudi više ne vrijeđaju, pošto je već i suviše izvrijeđan, ali za to nitko ne mari. Nastavljajući činiti iste grijehe!»
Eto, Preuzvišeni, čega se još sjećam o Jacinti, a za što mi se čini da još nisam rekla. Ne znam, je li baš svaka
riječ glasila onako kako sam napisala, ali smisao je posve točan. Kad smo govorile o Mariji, koji put smo rekle
Gospa, koji put Gospođa. Sad mi nije lako sjetiti se, kad smo upotrijebile jedan, a kad drugi izraz. I tako još neke
pojedinosti, koje, mislim, nemaju veliku važnost.
Prinosim Bogu i Prečistom Srcu Marijinu taj moj mali rad, plod moje skromne podložnosti onima koji Boga
predstavljaju i molim ih da ga učine plodnim, za slavu Božju i dobro duša.

Tuy, 31. kolovoza 1941.

OPORUKA KARDINALA STEPINCA

Mojim dragim vjernicima!

Božja Providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira
vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji,
kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer
sam bio svima nepoznat. Da se sada, poslije svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za
ovu službu odabrao? — morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: 'Što je
ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je
jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko
ne hvali pred Bogom'.Od dana, kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne
i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam, da s vama neću
dugo biti. Svjestan sam u dubini svoje duše, da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad
imam pred očima riječ sv. Ivana: 'Ako kažemo, da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama'. Ako
sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam
iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga
razapeli: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!'.Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim
upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti
sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u
ovoj suznoj dolini. Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio hrvatskog
naroda, u kojem mi je Božja Providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno
i za sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini, dok ovo pišem,
dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas - kažu oni -
učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet o svakom takvu pokušaju ja
vam moram kazati, što je rekao prorok Izaija: 'O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju
put, kojim ćeš ti morati ići'. Zar niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: 'Ako
Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad
gradom'.Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela
pomutnju jezika i uzrokovala, da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i ubuduće. To je sigurno. Svaki
pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu
i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima:
'Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi!'. Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko
od Gospodina samo je propast i uništenje.Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv. Evanđelje, mislio
naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio
utišao glad svoju žirom, što svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi, koji preziru Boga, žele vas, dakle,
udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je
lako razumjeti, jer 'Bog se ne da izrugivati', kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće
vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i ne može se
prevariti. Kaže prorok: 'Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se
udaljuju od tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, to jest Gospodina'. Veliki, dobri Bog nije
zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio
svijet, da je poslao svoga Sina, da ga spasi, kako veli Apostol: 'lzbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo
svoga ljubljenoga Sina'. To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama
kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila
od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je
imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi
znate, što je Isus rekao Petru: 'Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je
nadvladati'.Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!Dragi moji vjernici, pod svaku
cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga
vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i
rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni
imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju.
Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-obljetnicu prvih veza Hrvatskog katoličkog naroda sa
Sv. stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju
nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput
Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: 'Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!'.
Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka
mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih
vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: 'Pazite, da
vas nitko ne zavede!'.Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina
takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: 'Tko ne ostane u meni,
izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori'. Budite, dakle,
vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika
Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi
moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene Presvetoj Djevici.
Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati 'za krst časni
i slobodu zlatnu'. Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od
Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U nju su polagali svoje pouzdanje naši
pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!
Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili
Majku Božju i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: 'Tko časti svoju majku, sličan je onomu,
tko sakuplja blago'.Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače u školske priručnike, svetogrdne
hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja g. 1946. za vrijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a
oni su se tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske
domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi, i napada Majku Božju. Za takva će
jadnika vrijediti riječ mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.
Na koncu, predragi sinci, jer je 'Bog ljubav', kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite!
Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca
svog Oca nebeskoga, 'koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i
grješnima'. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je
njegova zloća. Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog
stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u
teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći
vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog
stvorio.                                                                                                                           
  Krašić, 28. svibnja 1957.
Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup

PISMO OCA PIJA IZ PIETRELCINE

Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju
(Epist., I., 1065.), u kojem opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od
petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij
događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet
pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo
dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to
motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da
umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.To mučeništvo trajalo je
bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne
znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom
i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu,
previjam se od boli.Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se
osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si Ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!Bilo je
ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene Svete Mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom
snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao
me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema
lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.I dok se to događalo, našao sam se pred
tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu
i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da
umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.Kad mi se ta
osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku
koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od
četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne
umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj
zahvat.Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam
zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k Njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po
svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me
bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdrživim
poniženjem.Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu, ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5.
kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno
žuborenje, slično vodopadu što bez prekida šiklja krvlju. Bože moj! Pravedna je Tvoja kazna i ispravan
tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću Ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me
kažnjavati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata
sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.

DESET NAČINA KAKO UPROPASTITI, ODNOSNO SPASITI NEDJELJU

Izvor: Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije 2/2009.

TEOLOŠKO-PASTORALNI PRILOZI
VJERA I NEDJELJA*
* Izlaganje na korizmenoj rekolekciji svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije u Vepricu, 4. ožujka 2009.«Ja
sam Gospodin Bog tvoj: spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji» (usp. Izl 20, 2.8)
«Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama» (Dj 2, 42).Tema
koja mi je predložena i koju sam prihvatio za ovo razmišljanje sažeta je u tri riječi.
Vjera – dakako, kršćanska vjera; Nedjelja – dakako, kao dan Gospodnji; te veznik «i».
U gramatici se kaže da je to sastavni veznik – dakle, riječ koja sastavlja, povezuje. Sadržaj ovog izlaganja želio
bih usredotočiti upravo na pitanje tog veznika, na odnos i vezu između vjere i nedjelje.
Pitanje je: Koliko se danas prožimaju vjera i nedjelja, ili se pak radi o nečemu što je napuklo ili možda već posve
puklo, te se rastavlja ili se već rastavilo?Jasno, ovo je pokušaj da se na odnos vjere i nedjelje pogleda iz naše,
kršćanske, svećeničke i pastoralne perspektive.Dopustite mi jednu prethodnu napomenu. Vjerojatno će netko
reći da sam pesimist, a drugi pomisliti da sam zloban. Međutim, ne mogu se oteti mučnom unutrašnjem dojmu
koji me već dugo prati.Neka mi bude oproštena usporedba s događajem iz izraelske povijesti. Druga knjiga o 
ljetopisima (2Ljet 18) opisuje kako se judejski kraj Jošafat sprijateljio s Izraelskim kraljem Ahabom te ga
pohodio u njegovom glavnom gradu Samariji. Ahab je naumio krenuti u ratni pohod na Ramot Gilead, te pred
Jošafatom pita za savjet svoje službene proroke, koji mu odreda proriču sjajnu pobjedu. Jošafat ga, međutim,
pita: «Ma ima li još koji prorok u tvom kraju?» Odgovor je: «Ima jedan, Mihej, sin Jimlin, ali ga ne volim slušati
jer mi proriče nesreću». «Ma, svejedno, dozovi ga» – veli Jošafat. I dozvaše ga, i upitaše, a on se nasmija i reče:
«Idi, Ahabe, pobijedit ćeš!» No Ahab, u tom trenutku ipak pošten (ili prestrašen), veli: «Ma koliko ću te puta
zaklinjati da mi kažeš istinu u ime Gospodnje!» A Mihej će: «Vidim Izrael rasut po  gorama kao stado bez
pastira. I Jahve veli: nemaju više Gospodara» (2 Ljet 18, 16). Hoću reći ovo: Možemo mi sebi lagati, možemo se
okružiti hrpom nazovi proroka koji «bale za novac» (Mih 3,11), ali Bog upozorava. I ako njegova upozorenja ne
poslušamo, preostaje raspršenje stada Gospodnjega – i naša, ne baš mala, krivica!

1. Dijagnoza Svi se odreda tužimo kako se kršćanska nedjelja pomalo «topi». Razlozi su mnogostruki. Najnoviji
dokument HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, sintetizira ih ovako: «U novije vrijeme
društvo i kultura zahvaćeni su dubokim i brzim promjenama. Industrijalizacija i urbanizacija uzdrmale su stari
poredak i dovele u pitanje smisao ‘sakralnog’ opravdanja mnogih religioznih postupaka. Nakon što su izgubili
vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti, u mnogima je oslabila krhka osobna vjera. Zakon
proizvodnje, koji je skloniji individualizmu, otvorio je put pluralizmu. Na području kulture postoje pojave kao
što su materijalističko shvaćanje života, težnja prema blagostanju, naleti hedonizma, uživalačkih prohtjeva,
moralnog relativizma, površnog načina života, koje snažno utječu na mentalitet današnjeg čovjeka.Napose treba
istaknuti razorni utjecaj sekularizma, tj. ‘poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema
potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta’ (EN 55). Sredstva javnog priopćavanja
svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbjegavaju bitna pitanja. Sve te pojave duboko su oštetile
kršćanski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno.Ne mogu se zanemariti ni posljedice koje je na našim
prostorima ostavio bivši politički poredak, koji je nekim kategorijama građana, npr. prosvjetnim radnicima,
vojnicima, policiji, državnim službenicima i dr., zabranjivao ispovijedanje vjere i pohađanje  nedjeljne Mise. Za
mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom
naše povijesti» (br. 81).Zanimljivo je da u ovoj analizi, koju biste, vjerujem, svi bez promišljanja potpisali, nema
ni trunka spomena o tome koliko smo mi u Crkvi doprinijeli takvom razvoju shvaćanja i prakse nedjelje. Ma, je
li moguće da se vjerska praksa slavljenja nedjelje koja se danas među nama (u crkvenim krugovima, u teološkim
prosudbama i pastoralno prihvatljivim okvirima) smatra dostatnom ako vjernik barem jednom mjesečno
sudjeluje (to jest prisustvuje) na Misi, brojčano svela na desetak do petnaest postotaka onih koji se deklariraju
vjernicima – katolicima!?To nas, međutim, navodi na dva, po mojem mišljenju, značajno kriva zaključka: Prvi je
da će se crkveno pitanje nedjelje riješiti društvenim promjenama, poput zakona o neradnoj nedjelji, a drugi da
sve treba pogledati sa druge strane. Naime, u prividnoj radosti kod velikih slavlja, kad nam se, gledajući
mnoštvo, osmjeh razvuče, um zaključi da stanje ne samo da nije tako loše, nego se može reći da je puno bolje
nego što ti crni pesimisti govore.Kao potvrdu valjanosti objekcije o krivom zaključivanju, u prvom slučaju,
predlažem analizu odnosa između pohađanja školskog vjeronauka i prave crkvenosti – to jest života vjere u
zajednici, koja svoj temeljni izraz ima u sudjelovanju u euharistijskom slavlju. Na župi na kojoj pomažem, od
nekih 800 učenika koji u osnovnoj školi pohađaju katolički vjeronauk, na Misu dođe veći dio prvopričesnika i
još možda stotinjak djece, dakle oko 20-25 posto, a ako je prikladno vrijeme to može narasti za još stotinjak
djece. Za školskih praznika možemo slobodno zaboraviti na veći dio od njih. A gdje je ostalih 70 ili 80 posto?
Bože sačuvaj da bih time rekao da školski vjeronauk nije dragocjen, dapače mislim da je upravo zbog toga još
dragocjeniji, jasno ako je zaista katolički, konfesionalni vjeronauk, a ne neka pusta religiozna kultura!Za
pogrešku kod drugog zaključka upućujem na strukturu osoba koji sudjeluju na našim velikim slavljima. Zar treba
dokazivati da su to redovito osobe koje i inače tvore onih 10-15 posto praktikanata, odnosno koji sudjeluju u
crkvenom i sakramentalnom životu u svojim župnim zajednicama, te dijelom u crkvenim pokretima i grupama.
Ne želim podcijeniti njihovo sudjelovanje na našim slavljima, nego samo istaknuti dvoje: krivo je u sudionike
crkvenih slavlja ubrajati one koji su došli na dernek, a ne na Misu; a još je krivlje sveta slavlja pretvarati u pučku
feštu, da bi se takvima prilagodili, pa same sebe uvjeravati da je sve u redu.

2. Koliko vjere – toliko kršćanske nedjelje Kad god ste se osjetili loše i pošli liječniku, vjerujem da vam je bilo
drago kad vam je rekao da su vam bubrezi zdravi, da vam je gušterača i slezena u redu, da nemate cista na
štitnjači ili tome slično. Sve je to dobro, ali ako vam je šećer visok te ako vam naslage masnoća zatvaraju krvne
žile da vam prijeti srčani infarkt ili moždani inzult, kakve vam koristi neprestano pričati o onome što je još dobro
(čovjek se može lagano i lijepo zavaravati i odseliti na drugi svijet), nego se valja uhvatiti u koštac s onim što
treba popravljati i mijenjati.I još nešto, u slučaju nedjelje radi se o odgovornosti ne samo za vlastito duhovno
zdravlje, nego ponajprije za spasenje osoba koje su nam povjerene. Radi se o tome da izvršimo svoje poslanje, a
ono je da sve učinimo kako bi osobe koje su nam povjerene povezali s Kristom. U tome je ključ, to je tema! Ako
se zabavimo strukturama,  kulturama, dimenzijama i kojekakvim pa i religijskim i/realnostima, a izostavimo
Krista (jeste li kad pomnjivo slušali neke govornike koji krasno pričaju o svemu – samo nema Isusa Krista,
Gospodina i Spasitelja, i nema odgovornosti za spasenje duša!), rezultat je, kršćanski gledano, promašaj.Da
budem konkretan: Kršćanska nedjelja ima svoj smisao u vjeri! Gdje nema kršćanske vjere, nedjelja postaje i
ostaje dio «slobodnog vremena», ostaje praznik - doslovno dan prazan, te ga se nastoji ispuniti onim što čovjeku
pruža mogućnost kakve ugode. Tu se mogu implementirati neki sociološki elementi opće religioznosti, ali o tom
ne bi ovdje imalo smisla raspredati. Naime, gdje nema Boga uvijek se nađu dežurni idoli, postavljeni na
pijedestal za nedjeljno štovanje. Bili oni ugoda, užitak, trgovina, novac, utakmica, provod ili što slično, uopće
nije bitno. (Usput, svi znamo da u najvećem broju slučajeva priča o problemu kršćanske nedjelje zbog
nedostatka vremena ne drži vodu, ni na selu, a pogotovo ne u gradu!).Duboko sam uvjeren da je u našem narodu,
kao i među nama svećenicima, onoliko ostalo od dana Gospodnjeg koliko imamo vjere! Između kršćanske vjere,
osobno doživljene te obiteljski i crkveno-zajednički prakticirane, i sakramentalne prakse kršćanske
(euharistijske) nedjelje, usuđujem se staviti znak jednakosti. To mi potvrđuje iskustvo s europskog Zapada na
koji smo se i mi uputili, usput kudeći one koji nam taj put  priječe! U takozvanoj kršćanskoj zapadnoj Europi
kroz ekonomski prosperitet otvorio se slobodan prostor – slobodno vrijeme, ali se je kršćanski značaj nedjelje
doslovno izgubio. Primjer: Od desetak slobodnih (to jest nekodiranih) nacionalnih TV postaja u svakoj većoj
državi Europe (uz koje postoje i stotine PPW - plati pa gledaj) tek jedna, državna TV postaja, ima sat vremena
religijskog programa nedjeljom i gotovo. A ne znam da li ima i jedna koja barem ne donese rezultate i izvješća s
nogometnih utakmica. To će reći: kršćanstvo kao konkretan oblik života je na društvenoj sceni out. U
društvenom okviru kršćanska vjera više ne igra ne presudnu, nego čak ni sporednu ulogu. U društvenoj utakmici
još je dobro ako je kršćanska vjera i na klupi za rezervne igrače.Zašto je značajno sve to spomenuti? Pa zato da
se oslobodimo iluzija kako je kršćanska nedjelja, to jest sakramentalni, bogoštovni, euharistijski značaj nedjelje,
nešto što o drugima ovisi, što će se izmijeniti nekim potezima izvana. Izvana može doći poticaj, a izgradnja –
jednako kao i razgradnja, dolazi iznutra. Konkretno, kao što slobodu moramo osvojiti i uzdržavati na životu,
tako je i vjerom, tako je i s nedjeljom, koja je realni pokazatelj vjere svakog pojedinog vjernika, realni pokazatelj
vjere zajednice (obitelji, župe, biskupije, naroda, sveopće Crkve) i na specifi čan način realni pokazatelj vjere
svećenika.Ali, zapitat će se netko: Ali koja je to i kakva vjera? To je konkretni životni, osobni odgovor na Božji
poziv u Isusu Kristu! Objektivni sadržaj vjere, istinito i  najjednostavnije rečeno – jest Isus Krist. Subjektivni čin
vjere, u konačnici – jest moj odgovor Bogu u Isusu Kristu, snagom i milošću Duha Svetoga, u Crkvi i po Crkvi.
Kršćanska vjera nije privatno poduzetništvo. Ona je život osobe u zajednici vjernika pred Bogom, s Bogom i za
Boga. Zato je spasiti ili upropastiti nedjelju u temelju pitanje vjere. Ne kažem da je to temeljno pitanje vjere,
nego se u ne/mogućnosti  (ne/nastojanju) njegova rješavanja zrcali sva plitkoća ili dubina naše vjere. A vjera je
istinita kao je djelatna, veli sveti Jakov, jer se potvrđuje i dokazuje djelima. Vjera je teološka krjepost koja
zajedno s nadom u ljubavi tka živo tkivo zajednice Crkve. (Da se ne bismo krivo razumjeli, posve sam svjestan
da govorim na ekstreman način, kako bih naglasio ono što smatram najvažnijim. Istina je da ne ovisi sve o
svećeniku, jer su i mnogi drugi faktori i osobe u nedjeljnoj igri, ali i dalje mislim da je svećenik presudan.
Doživio sam u našoj nadbiskupiji kako jednu mrtvu župu svećenik – vjernik (ne kažem svetac, nego vjernik!) s
pomoću Božjom može itekako oživjeti, te kako živu župu svećenik – kojega nije briga! (s čijom pomoću?) začas
ne samo umrtvi, nego dotuče! Istu sam stvar doživio i na Zapadu, u Italiji i Njemačkoj! Svećenik je ipak
presudan, a kao teolozi sjetit ćemo se da je on u bitnom sakramentalni posrednik do Boga u Isusu Kristu! I stoga
je i najodgovorniji za kršćansku nedjelju).

3. Deset načina kako upropastiti nedjelju Dopuštam sebi slobodu da do kraja zacrnim sliku. Možda će se tako
(nadam se) bolje istaknuti one sjajne crte autentične vjere i proboja Duha Božjega, koji ne prestaje poticati na
obraćenje i boljitak. Dakle, ako niste do sad o tome mislili i tako postupali, pa niste uspjeli uništiti nedjelju, evo
vam nekoliko sugestija, sažetih u deset načina kako upropastiti dan Gospodnji!Dakako, uz jasnu pretpostavku da
se radi o svećeniku koji sebe smatra gospodarom Božjih otajstava!1) Prva napast je malo po malo pretvoriti
nedjelju u zanimljiv događaj, a bogoslužni prostor u zgodno sastajalište! U konačnici, uvijek je argument isti:
Crkva je zajednica, i najvažnije je da se okupimo, nađemo zajedno. Najvažnije je sve dobro organizirati, pa i pod
cijenu da otajstvo ostane po strani. Primjer: Kad bi isto toliko truda uložili u dostojanstvo nedjeljnog bogoslužja,
koliko truda potrošimo oko svakog svečanijeg ručka, mislim da bi nam nedjeljna bogoslužja bila puno
dostojnija.2) Druga napast, kojoj se nije lako oteti, je pretvoriti nedjelju u ekonomski pothvat! Nedjelja je
prigoda da se skupi novac za ovo ili ono, pa najduža stavka u nedjeljnoj Misi postaju graditeljske obavijesti i
čitanje imena darovatelja … Neka ti zna i ljevica i desnica i sve uši čuju koliko je iz džepa izašlo… A kad se
uvidi da nema kontrole nad svećenikovim talentom za skupljanje, nedjelja će se za čas urušiti! Dakako, bez
sredstava se ne može, samo je pitanje što ima prednost: kasa ili svetohranište? 3) Treća, rado prihvaćena napast
je pretvaranje nedjelje u teren vlastitog političkog pr/osuđivanja! Reče netko: Pa to mi je jedina prilika da ja
kažem što mislim, i to o  stvarima koje se tiču svih. A to se može vršiti na stotinu načina. Primjer: Slušam Radio
Split na Pepelnicu ujutro. Voditelj zove svećenika da rekne nešto o značenju korizme. On započinje
/parafraziram/: Korizma je vrijeme kad nije važno postiti nego treba razotkrivati laž; pa nastavlja: A stvar je u
tome da premijer i njegova vlada ne žele priznati da smo u ekonomskoj krizi, jer se boje da će izgubiti izbore! I
tako se lijepa prigoda za kršćanski navještaj pretvori u «moj obračun s njima!» Mogu samo zamisliti kako
izgleda nedjeljna homilija!4) No nije sve prozaično. Puno se može razoriti i sa takozvanim dobrim namjerama,
na primjer tlačenjem vjernika pretvaranjem nedjelje u duhovni show (znate da ni jedan show nikada nije daleko
od showbusinessa). Može to biti glazbeni napad (udri glazbu da vjernicima bogoslužje izađe na uši) ili teatar
(kad se svećenik pretvara u glumca, nažalost najčešće to bude u lakrdijaša), a može biti začinjeno i s
raznovrsnim čudnim i teološki vrlo upitnim postupcima (na primjer «iscjeljivanje korijena» i sl.). Oni koji traže
duhovni mir i staloženost u skrušenom stavu pred Bogom, nemaju tu što tražiti.5) Ima i naprednijih načina
uništavanja nedjelje. Tako se nedjeljno bogoslužje može preobraziti (koji to doista prakticiraju tim se i hvale) u
nazovi napredno slobodnjaštvo kroz suprotstavljanje Crkvi, kroz omalovažavanje crkvenih struktura, kroz
kritiziranje zaostalih bogoštovnih praksi, biskupa i svećenika, kako bi se stvorio krug vlastitih istomišljenika ili
još bolje sljedbenika vlastitog lika i djela, a ne Isusa Krista.Tako nedjeljno bogoslužje u župi – koja bi trebala
biti istinska zajednica Crkve – postaje pozornica slobode od Crkve. No, tu više ne ostaju oni koji vjeruju Crkvu
(credo Ecclesiam) posrednicu do Krista, nego oni koji za koje stoji: Hvalite me usta moja!6) Šesti način
uništavanja kršćanske nedjelje je taj da se odbaci, ili barem ukloni iz dosega, sve što za nekoga može biti
neugodno, ili je pak u pomodnoj kulturi neuputno isticati. Tako se posve uklanja navještaj jedincatog spasenja u
Isusu Kristu sa svim svojim ozbiljnim zahtjevima vjere i života, s ambona se promovira ono što ljudima godi, a
to je duhovnost bez žrtve, vjera bez odricanja, spasenje bez križa i konačno sloboda bez odgovornosti. Ako se to
još zna upakirati u šarene omote, eto sigurnog način da se sakramentalna slavlja pretvore u jeftine obredne
sedative za duhovne poteškoće. A sve to zapravo vodi prilagodbi svijetu i oduzimanju nedjelje Isusu.7)
Međutim, posve sigurno najučinkovitiji način upropaštavanja kršćanske nedjelje je ukidanje molitve. Ne velim
ukidanje bogoslužja nego onemogućivanje da ga se doživi kao molitveni čin vjere. Oduzeti nedjelji molitvu, to
jest učiniti da vjernici zaborave da su u Crkvu došli moliti – a ne slušati mudrovanja, vodi u posvemašnju
površnost,  plošnost i iskorijenjenost iz tla vjere. A kod prve nevere začas će se sve polomiti.Jedan mali primjer
takve površnosti: Ne dati da se nakon Pričesti ljudi u tišini pomole, nego ih natjerati da skaču na noge, ne bi li
sve to što prije došlo kraju!8) Još jedan put razaranja nedjelje je njezino pretvaranje u svećenički poslovni dan, u
koji se nastoji sve strpati. I Misu, i pouke, i krizmanike i prvopričesnike. Još kad se to, po mogućnosti zbije uz
Misu, dobiva se dojam prevelike angažiranosti osobe koja se zapravo trudi da bi imala što manje obveza a što
više slobodnog vremena. Tako svećenikova nedjelja više nije za pastoralno služenje vjernicima, nego prigoda da
se posvršavaju pastoralni poslovi, kako bi se drugih dana o sebi se zabavilo! Zar je bez temelja uzrečica o
svećeniku koji je kroz tjedan nevidljiv a nedjeljom neshvatljiv. Baš me zanima prosjek kilometraže takvih
župnika koji se onda pitaju: a gdje mi je narod? 9) Svi smo, začudo, postali robovi vremena. U to ropstvo
uključujemo i brižno mjerenje trajanja nedjeljnog bogoslužja, nastojeći svako euharistijsko slavlje strpati u
maksimalno sat vremena. Zaboravljamo da ima posebnih, značajnih, jakih dana kad bogoslužje itekako treba
obogatiti, oplemeniti, bez straha da će i duže potrajati. Jasno je da takav pristup zahtijeva pripravu, suradnju i
trud. Inače, mogu zamisliti kako izgleda sveta Misa koja traje manje od sat vremena od čega – dobro se sjećam
jednog župnika – 40 minuta traje njegovo propovijedanje (o kad bi to bila propovijed!). Osobno sam se mnogo
puta osvjedočio da lijepo spremiti 10-15 minuta homilije traži dosta zalaganja. A što se vremena tiče, svaki
tjedan traje 168 sati – pa je taj nedjeljni sat manje od 0,6 % tjednog vremena. Zar nam Bog ne vrijedi ni toliko?
10) Konačno, da bi sasvim bez uznemiravanja uništio nedjelju, a da ne bi bespotrebno uznemirivao savjest,
svećenik samo treba zatvoriti oči pred zahtjevima evangelizacije, pred konkretnim molitvenim, karitativnim i
katehetskim izazovima. Najbolje je sve zakočiti i ostati u davno zacementiranim okovima, ne dajući se ni
pomaknuti. Usput, za primjer: Zašto bih uopće pročitao upute u Misalu ili u obrednicima, kad sve znam
napamet? Odnosno, meni je ovako dobro a kako je vjernicima nije moja stvar, pa ne pitaj (što je meni stalo kad
odgovorni ne pitaju?)! A što će biti dalje…Svakako, da ne bi bilo zabune, ovo je samo skica… ima i još mnogo
drugih načina kako upropastiti kršćansku nedjelju… a što se primjera tiče neka svatko priloži svoje!
4. Deset načina kako spasiti nedjelju Ipak, dopustite mi da okrenem list i postanem optimist. Čvrsto vjerujem da
ima  mnoštvo putova za vrijedne pomake naprijed. Dakako, i ovdje stoji ključna pretpostavka da svećenik/župnik
u iskrenoj vjeri shvati i prihvati da je on samo službenik svetih otajstava u Crkvi, da je Kristov poslanik i
njegovo sredstvo.1) Dakle, prvi i temeljni način obnove nedjelje je iskreni trud oko izgradnje zajednice u duhu
Kristova zakona ljubavi, kroz poštivanje svih osoba i promicanje dobra, kroz trud oko pretvaranja nedjeljnog
zajedništva u pravi sakramentalni synaxis; u ono  zajedništvo, koninonia, koje svoje ogledalo nalazi na oltaru.
Svećenik je pozvan da bude promicatelj izgradnje, a ne da samo prstom upire u ono što ne valja. Svećenikov
pozitivan pristup budi u vjernicima elan i volju za aktivno sudjelovanje u životu Crkve, odnosno župne
zajednice.2) Taj se temeljni pristup konkretizira kroz praktično uobličenje bogoslužja, koje nije apsolutni
privilegij svećenika, nego je zajedničko slavlje, svećenika kao predvodnika uz sudjelovanje vjernika, pa bilo to i
u sitnim stvarima. Primjer: Sjećam se pokojnog don Ivana Bašića i njegovih nastojanja da vjernike uključi u
nedjeljno slavlje, od pripreme pjevanja do davanja milostinje na način da svatko kad dođe u crkvu stavi svoj
prinos u košaricu, a onda to ministranti, zajedno s euharistijskim darovima, donesu do oltara. (Inače, kako se
obično kod nas skuplja milostinja, pogotovo preko euharistijske molitve, posve je neprikladan za dolično
bogoslužje).3) Jedan od najjednostavnijih i vrlo značajnih pomaka na bolje moguće je ostvariti kroz lijepi
naviještaj Riječi. Zar je tako strašno teško izvježbati čitanja, te ih jasno, bistro i razgovijetno navijestiti. Fides ex
auditu! Budući da vjera dolazi po slušanju (navještaju) Crkva traži da to čine poučeni (što zahtijeva suradnju), a
ne nepoučeni vjernici. Svaka čast maloj djeci … ali to nije za njih! Dapače, Crkva predviđa i posebnu službu
čitača (lektora), koju biskup podjeljuje prikladnim i poučenim osobama! Jednako tako zahtjev za jasnoćom i
razgovijetnošću vrijedi i za svećenikov govor, pogotovo kod molitava a na osobiti način kod euharistijske
molitve.4) Evo kakav sam svećenik, da sam tek na četvrto mjesto stavio osobnu molitvu. Svećenik će obnoviti
nedjelju ako u središte svoga osobnog života i pastoralnog djelovanja stavi živu Kristovu prisutnost. Samo ću s
molitvom ukloniti napast da poremetim red stvari, da sebe stavim na Kristovo mjesto. A ta napast i nije baš
mala. Kušam promisliti koliko puta nedjeljom kažem «ja» – u propovijedi, u obavijestima, u pouci – pa kad to
usporedim s onoliko puta koliko sam se iskreno pomolio za vjernike koji će evo biti preda mnom i iz mojih usta
slušati riječ, i iz mojih ruku primiti Krista, prođu me trnci – jer se u tim omjerima ogleda dubina moje vjere! Uz
to, molitva uvodi u ozračje svetosti, a za svećenika itekako vrijedi: Sancta sancte tractanda sunt!5) Možda je
najlakši način otvaranja puta prema obnovi kršćanske nedjelje iskrena i promišljena šutnja u bogoslužju. Ljudi
Boga traže, i Bog ljude traži. Bog progovara a ljudi čuju samo kad su u šutnji. Zašutjeti je također bogoštovno
djelo – dati prostora Bogu koji progovara srcu… Šutnja ne pripada samo osobnoj, skrovitoj molitvi, ona pripada
liturgiji, zajedničkom bogoslužju. Papa Benedikt XVI. više je puta o tome govorio, upozoravajući koliko je
šutnja važna za otvaranje unutrašnjih vrata duše Božjoj Riječi, te kao prostor u kojem se dublje percipira sveto.6)
No, nije dovoljno samo dopustiti Bogu da govori. Valja mu dopustiti da preko nas govori. Svećenikova riječ
treba biti navještaj sadržaja vjere, euangelion – radosna vijest, a ne mlaćenje prazne slame. Nitko ne zna i ne
može sve. Ponekad nemam dovoljno snage ni zdravlja da se pripremim. Bolje je tada pročitati neku sastavljenu
propovijed, nego govoriti vlastite gluposti. Umjesto neutemeljene samouvjerenosti treba biti iskren i priznati da
nisam ispunio zadaću – da budem pravi glasnik Božji, pa tada zašutjeti. Mi svećenici malo (i slabo!) slušamo
druge kako propovijedaju, osim ako su to biskupi ili pozvani za posebne prigode. Da jedni druge više čujemo,
možda bismo se zaprepastili zbog tolikog broja ludosti, pa i čistih hereza, koje mogu biti plod teološkog
neznanja, ali su najčešće rezultat nebrige i duhovnog nerada.7) Obnova nedjelje ne smije se zaustaviti samo na
nedjeljnoj Misi. Onima koji trebaju duhovnu hranu dužni smo omogućiti i sudjelovanje u pobožnostima. Toliko
sam puta doživio omalovažavanje euharistijskoga klanjanja, krunice, pobožnosti križnog puta… i sve to iz nekih
čudnih, nazovi teoloških, a u stvari praznih intelektualističkih razloga. Osjećamo koliko su nam potrebni
raznovrsni oblici zdrave i iskrene pobožnosti. Nova vremena postavljaju nove zahtjeve i nude nove mogućnosti.
(A sad da se potužim: Pa mi /još uvijek/ nemamo praktičnog priručnika za svećenika kod oltara! Negdašnje
pobožnosti smo uglavnom dokinuli i ostali u siromaštvu. Nema načelne prosudbe o potrebi «novih pobožnosti»,
nema pastoralnih uredbi ni poticaja. Možda se misli da nam u individualiziranom svijetu to više ne treba? Ako
nam ne trebaju pobožnosti – neće proći dugo vremena da nam neće više trebati ni oltar!).8) Obnoviti kršćansku
nedjelju znači obnoviti kršćansko nedjeljno zajedništvo. To uključuje intenziviranje druženja ljudi oko crkve, pa i
u crkvenim prostorima. Zatvoriti crkvu da se u nju ne može navratiti na molitvu, zatvoriti crkvene prostore,
barem tamo gdje ih ima, znači posve promašiti. Dapače, svećenik bi trebao biti prvi koji će animirati druženja,
posebno nedjeljom. Dakako, to ne bi smjelo biti grupiranje ili grupašenje po nekim drugim osnovama, nego
druženje koje će također, kad je moguće, biti povezano s bogoslužjem, posebno za neke osobite skupine u
zajednici, kao što su bolesnici, invalidi, strukovne skupine, djeca, mladi i slično. 9) Jasno je da svećenik ne može
nedjelju obnoviti sam. To je pothvat za koji su mu potrebni suradnici. Nedjelja je dan kad će suradnici, posebno
animatori, doći do izražaja! Nedjelja je prikladan dan za potaknuti na sve ono što bi se trebalo događati u
tjednom životu župne zajednice. To je dan kad se bude molitvene, pastoralne i karitativne inicijative koje bi se
mogle (trebale) provesti u župi, dakako uz aktivno zalaganje što više članova zajednice. Mi svećenici se tužimo
kako malo toga stignemo, a potrebno je samo dati priliku suradnicima i začudit ćemo se koliko je dobroga i
lijepoga moguće ostvariti. (Zar nismo imali, na razini nadbiskupije, ne tako davno školu animatora – na koju se
odazvao lijepi broj vjernika. Bilo bi dobro da netko istraži gdje su sad i što čine? Nitko u našim krajevima nije
imao toliko lijepih ideja i započetih akcija kao naša mjesna Crkva – ali što je od toga provedeno?).10) Konačno,
Gospodin nas je pozvao i poslao da mu budemo svjedoci! Obnova nedjelje polazi od svećenikova služenja
Gospodinu, a ostvaruje se preko uočavanja duhovnih potreba, nastojanja da se na njih odgovori u vjernosti Bogu
i u suradnji s vjernicima, kroz otvorenost i blagost, strpljivost i istinoljubivost. Svećenik će, poput starozavjetnog
proroka, postati obnovitelj (pa makar to nekad bilo i krpanje pukotina) ako bude istinski Kristov svjedok. To pak
znači da mu ne može biti nakana da ljude prilagodi svojim potrebama, nego da ih razumije i dovede pred
Gospodina, Spasitelja. (Ovo što je izneseno samo je jedan kratki pogled iz perspektive svećenikove nedjelje.
Toliko se dobroga može postići kroz kvalitetan crkveni zbor, kroz aktivno sudjelovanje pjevača, sakristana,
članova župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, kroz suradnju sa vjeroučiteljima u školi… A gdje je tek
pomoć i biskupije, posebno pastoralnog vikarijata, katehetskog ureda i ureda za mlade… Ovo je samo par
natuknica za  razmišljanje i za iskren korizmeni ispit savjesti).

I za kraj… prognoza Ovih smo mjeseci suočeni sa smrću nekolicine svećenika, a slušamo i o bolestima mnogih
kolega. Nisu to lake ni bezazlene stvari. Tamo srce, onamo šećer, tamo opet kojekakvi zloćudni tragovi. Znamo
što nam znači da nas, kad smo bolesni, netko nazove, obiđe, pohodi, da upita kako smo? I kako se duboko u srcu
osjeti nebriga.I sa vjernicima je tako! Koliko ljudi očekuje Riječ Božju i susret s Bogom – preko svećenika! A
što ako naiđu na nekoga tko im «prodaje maglu»? Koliko vjera ljudi ovisi o nama svećenicima? Koliko njihovo
spasenje ovisi o našoj skrbi? Možda je dovoljno samo promisliti, primjerice, na našu pastoralnu brigu za
bolesnike? Pred Bogom smo odgovorni za spasenje ljudi. Naša svećenička skrb za kršćansku nedjelju
vjerodostojni je pokazatelj koliko vjerno i odgovorno vršimo svećeničko poslanje, što ga nitko  umjesto nas ne
može izvršiti!Danas nedjelja kao dan Gospodnji, veli nam ozbiljna dijagnoza, ako ne umire, onda zaista teško
boluje. Počesto se tješimo da joj ni u drugim krajevima nije bolje, pa  prema tome nismo mi sami krivi, dakle
nije na nama ni sva odgovornost za izlječenje. Ali, slobodan sam upitati: Kakve korist onome tko zna da ima
zloćudni rak od toga što zna da i drugi boluju? I kako bi se osjećao da zna kako ga liječe s običnim aspirinima,
koji tek prikrivaju simptome, a ne diraju u bit te strašne bolesti, nevolje!Bojim se, zaista se bojim da nam se ne
dogodi osuda poput one iz Knjige otkrivenja, poslane Crkvi u Laodiceji: «Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i
istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat
sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol. Savjetujem ti: kupi od
mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja, i
pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim one koje odgajam i ljubim. Revan budi i obrati se!» (Otk 3, 14-19).I za
kraj, budući da smo započeli korizmu, prije nego ponovo spustim plug u brazdu na njivi Gospodnjoj, ne mogu
drugo do li, kao svećenik i član ove mjesne Crkve, za sebe i za sve nas, udariti se u prsa i reći: Gospodine, smiluj
se nama! I zavapiti: Gospodine, otvori nam oči srca i obrati nas k sebi, prije nego li bude kasno. Amen.

Ante Mateljan

POSTUPAK S OSOBAMA KOJE SU SE BAVILE REIKIJEM

50. Kako svećenik treba postupiti s osobama koje su se bavile reikijem, a koje zatraže pomoć Crkve?
Najprije neka ih ukratko pouči o zabludi u koju su upali i navijesti im Isusa Krista, jedinog Spasitelja.
Potom neka ih potakne da se pokaju za grijehe, osobito za grijeh idolopoklonstva, da se neopozivo odreknu
reikija i unište sve materijale i literaturu o njemu (najbolje neka ih spale). Potom da se temeljito ispovjede i u
ispovijedi priznaju da su se bavile reikijem, osobito da naglase ako su u ranijim ispovijedima svjesno prešućivale
bavljenje njime. Potom neka svećenik, kao Kristov opunomoćenik na zemlji, kao predstavnik Crkve koji je od
Isusa Krista primio vlast da u Njegovo ime izgoni zloduhe i polaže ruke na nemoćnike (usp. Mk 16, 17-18), nad
njima izmoli molitvu otklinjanja od reikija, niže predložena ili slična sadržaja. Imprimatur za tiskanje niže
predložene molitve otklinjanja izdao je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 24. rujna 2008. (br. 2553/2008.) s
napomenom svećenicima, kako slijedi:
Budući da je osoba koja prođe inicijaciju u reiki otpala od katoličke vjere i time upala u izopćenje, valja
podsjetiti da svećenici za odrješenje od cenzure izopćenja moraju zatražiti ovlast od ordinarijata kako bi takve
osobe mogle odriješiti od cenzure (vidi: 'Red pokore', KS, Zagreb, 1975., str. 193; 'Službeni vjesnik Zagrebačke
nadbiskupije', br. 1/1001., str. 12; br. 2/1993., str. 61).

MOLITVA OTKLINJANJA OD REIKIJA

Ovu, ili kakvu drugu sličnu, molitvu može izmoliti svaki svećenik, rukama položenim nad osobom za koju moli.
Inicijaciji u reiki prethodila je dvadesetjednodnevna duhovna priprava (''čišćenje''), koju je ''posvetio'' svojom
meditacijom osnivač reikija dr. Mikao Usui. Stoga je preporučljivo savjetovati osobi iniciranoj u reiki, a koja
zatraži izbavljenje, da, prije molitve otklinjanja predložene u nastavku, najprije jednu četrdesetnicu (koju je Isus
posvetio svojim postom) provede u intenzivnoj molitvenoj pripravi. To može biti svakodnevno pohađanje Mise,
neki oblik odricanja (posta), svakodnevno čitanje jednog poglavlja iz Biblije ili nešto slično.
Obred je najbolje započeti škropljenjem blagoslovljenom vodom i znakom križa, dozivanjem u svijest
Sakramenta krštenja kao početka našeg spasenja pritjelovljenjem Isusu Kristu. Za uvod se može pročitati
prikladan svetopisamski odlomak i kratko ga protumačiti.

Odreknuće

Svećenik: Odričeš li se grijeha, da živiš u slobodi djece Božje?

Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se zavodljivosti zla, da te grijeh ne nadvlada?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se Sotone, začetnika i vođe grijeha?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se reikija i svih njegovih duhova?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih njegovih inicijacija u reiki koje si primio/la?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih simbola, primljenih mantri i vjerovanja u reinkarnaciju?
Pokajnik: Odričem.
Svećenik: Odričeš li se svih drugih okultnih, ezoterijskih i newageovskih praksa i vjerovanja?
Pokajnik: Odričem.

Ispovijest vjere

Svećenik: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje?

Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice,
trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu?
Pokajnik: Vjerujem.
Svećenik: Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće
tijela i život vječni?
Pokajnik: Vjerujem.

Svećenik: Pomolimo se.

                Gospodine Isuse Kriste, Ti si svoje učenike odvratio od grješnog puta i objavio im blaženstva
nebeskoga Kraljevstva. Pogledaj na ovoga svoga slugu (I.), koji je poslušao riječ Evanđelja i dolazi da ga
izbaviš od utjecaja duha reikija i svih okultnih prâksa. Odagnaj od njega svaku sumnju i nevjeru, svaku bol i
gorčinu, i udijeli mu milost da svim srcem i dušom prione uz Tebe!
                Presvetim Imenom Isusa Krista raskidam svaku vezu između ovoga sluge Tvojega i osobe koja ga
je inicirala u reiki, kao i svaku vezu s duhovima privučenim s reiki inicijacijama, kanaliziranjima, crtežima reiki
simbola ili mantrama.
                U ime Presvetog Imena Isusova i snagom Njegove predragocjene Krvi prekidam i razrješujem te
od svih djelovanja i utjecaja duhova reikija po prvoj (drugoj, trećoj...) inicijaciji u reiki. (Ovu rečenicu ponoviti
onoliko puta koliko je inicijacija osoba primila).
                Ti si, Oče, ovoga svoga slugu pozvao da pred Tobom bude svet i bez ljage, zato Te molim, snagom
Duha Svetoga obnovi i umnoži u njemu dar prave vjere, ufanja, ljubavi, dar božanske mudrosti, čistoće,
praštanja, pomirenja, mira i predanja u volju Božju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

                Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!

                Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!
                Sveti Anđeli Čuvari, molite za nas!
                Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!
                Oče naš... Zdravo, Marijo... Slava Ocu...

Završni blagoslov.
Istinita i lažna ukazanja

Prenosimo članak objavljen u magazinu Inside the Vatican, broj 3/2005. Autor, o. Peter Joseph, iz Wagga
Wagga, Australija, doktorirao je iz dogmatske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu u Rimu.
Urednik je dopunjenoga izdanja Apologetike i katoličkoga nauka, nadbiskupa Sheehana (Saint Austin Press,
2001.), i sada je kancelar maronitske biskupije u Australiji.

Kao uvod, izrazio bih svoje vlastito zanimanje u privatnim objavama. Posjetio sam Paray-le-Monial (gdje je Isus
pokazao svoje Presveto Srce sv. Margareti Mariji u XVII. st.). Posjetio sam Rue de Bac (gdje je Čudotvorna
medaljica dana sv. Katarini Labouré, 1830.). Posjetio sam Lourdes, Knock, i Fatimu, i također dva belgijska
grada gdje se Gospa ukazala: Beauring (1932.-1933.) i Banneux (1933.). Nosim smeđi škapular i Čudotvornu
medaljicu. Obavljao sam klanjanje za proslavu blagdana Božanskoga milosrđa od 1993.
 Mislim da, iz svega ovoga, možete vidjeti da se ne protivim privatnim objavama. Ali se protivim lažnim
objavama; protivim se sumnjivim objavama; protivim se neodobrenim objavama; protivim se
opsjednutosti privatnim objavama. Protivim se svemu ovomu upravo zato što vjerujem u istinite privatne objave
i njihovu ulogu u životu Crkve. Izobilje navodnih poruka i objava u proteklih 40 godina čini sve potrebnijom
tradicionalnu opreznost i razlikovanje duhova. Usred današnje zbunjenosti i duhovne pustoši mnogi katolici
traže kontakt s nadnaravnim putem novih privatnih objava, bez obzira jesu ili nisu odobrene, ili čak jesu li ili
nisu u skladu s vjerom.

Privatne se objave događaju Bog može dopustiti objave privatnim pojedincima, i ponekad to i čini. Oni koji ih
prime, i savršeno su sigurno da dolaze od Boga, trebali bi im vjerovati. Ali Crkva nikada ne nameće katolicima
obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje
samo kada je zadovoljna nakon rigoroznih ispitivanja njihovih duhovnih korisnosti i očiglednosti dokaza o
kojima ovise.

Katekizam  Novi Katekizam u br. 67 kaže: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih
je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune'
konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod
vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi
istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti „objavâ“ koje bi htjele nadići ili
ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje
se na takvim 'objavama' zasnivaju.“ (Vidi sv. Toma, Summa II-II, q. 174, art. 6, ad 3.). Koga Katekizam ima na
umu? Između ostaloga, muslimane i mormone. Muhamed je tvrdio da Evanđelja krivo predstavljaju Krista, a
Mormoni vjeruju da postoji Treći zavjet.

Izvori objava  Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
 Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
 Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili
neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
 Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.

Đavlova moć Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove spostobnosti prijevare. Mnogi katolici
misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu
proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u
pojedinom slučaju.
Znanje o đavolskim prijevarama čini Crkvu ovdje opreznom. Sljedeći je dio o moćima demona uzet od oca
Jordana Aumanna, svećenika dominikanca, koji je godinama poučavao na Sveučilištu Angelicumu u Rimu.

Što đavli mogu i ne mogu učiniti? Đavli ne mogu učiniti slijedeće:

1.     Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2.     Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3.     Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4.     Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio.
Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5.     Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im
omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.
Ali đavli mogu učiniti slijedeće:
1.     Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2.     Falsificirati ekstazu.
3.     U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4.     Proizvesti stigme.
5.     Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6.     Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7.     Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8.     Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9.     Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska
faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12;
7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim
da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim
prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).Nasuprot
moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke
autentičnim.Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno
suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno
nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv vidjelaca, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost
doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.Sljedeći su citati iz završnoga
poglavlja ozbiljne knjige Spiritual Theology (Sheed & Ward 1980.), oca Jordana Aumanna.

Znaci božanskoga duha „Slijedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:

1.     Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je
nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili
dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva
pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2.     Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov
duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3.     Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega
božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za
učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4.     Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja
ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih
znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću
tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5.     Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema
ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno
smirenošću i mirom.
6.     Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima  poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s
visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi
bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38).
7.     Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno
od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz
iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)

O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji,
samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.

Znakovi đavolskoga duha „… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini
autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.

1.     Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim
fenomenima.
2.     Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih
fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3.     Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4.     Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5.     Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili
apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6.     Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7.     Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8.     Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću,
ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)

O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna
naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana
navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu,
i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.

Znakovi ljudskoga duha „Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i
neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklinje svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim
ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili
mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i
nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje
ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i
egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini
slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno
je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)

Neke norme za razlikovanje „Slijedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova,
kad su posrijedi objave i proročanstva.
1.     Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2.     Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim
školama duboko je sumnjiva.
3.     Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti
autentičan.
4.     Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao
biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5.     Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o
onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i
precizne.
6.     Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba
ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju,
postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima,
pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna
obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.

Znatiželja Je li informacija korisna za spasenje duša? Ako je riječ samo o zadovoljenju znatiželje, nije izgledno
da je božanskoga podrijetla. Neki navodni vidioci djeluju kao mediji, daju informacije o rođenjima, vjenčanjima,
pravnim postupcima, bolestima, političkim događajima itd. Bog nije voditelj ureda za istragu. Neki su vrlo
sposobni u promatranju, ili vrlo intuitivni, i mogu raditi s malo stvari. Na seansama, namještaj se često okreće, ili
duh pomiče nečiju ruku kako bi napisala poruke, itd. Bog nikada nije radio takve stvari u bilo kojoj odobrenoj
objavi.Znatiželja strši u ljudima koji tvrde da vam kazuju konačnu sudbinu princeze Dijane, Franka Sinatre,
Elvisa Presleya itd. Svi bismo željeli znati tko je na nebu i tko nije!
Gospođa, o kojoj sam čuo, tvrdi da zna gdje je svaka pokojna osoba: smiješno, svi su ili u čistilištu ili u nebu.
Pretpostavljam da bi joj naškodilo poslu i popularnosti kad bi rekla ljudima da su neki rođaci u paklu!
Zapravo, bilo komu tko izriče sudbinu poznatih, istoga trena ne treba vjerovati.
Također, sumnjive su objave koje daju samo floskule i otrcane fraze.

Zašto đavao to radi? Katolici bi trebali biti vrlo pozorni pri davanju povjerenja vizijama i porukama prije nego
što ih Crkva odobri.Đavao je podigao brojne lažne mističare zadnjih godina. Ljudi pitaju: „Zašto bi đavao bio iza
objave koja potiče ljude na molitvu i pokoru? Time bi bio razdijeljen u samome sebi.“Umjesno pitanje. Zašto bi
on to radio?Odgovor - Iz brojnih razloga: kako bi odvukao ljude od istinitih privatnih objava; kako bi ih odveo u
prakse koje Bog kao takve ne blagoslivlja; kako bi potpuno uništio ugled privatnih objava; kako bi uzrokovao
razočaranje i čak krizu vjere kada se vidjelac kasnije jasno iskaže lažnim, i, najgore od svega, kako bi suptilno
odveo neke ljude iz Crkve u potpunosti. Đavao je voljan izgubiti puno, ako može dobiti dugoročno.Đavao se
raduje kada katolici odbace iskušane i istinske načine duhovnoga rasta kako bi trčali za izvanrednim i
neodobrenim. Crkva je krajnje pozorna prije odobrenja privatne objave, jer zna da „sam se Sotona prerušuje u
anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ona mora izbjeći i lakovjernost i neutemeljeni skepticizam. „Duha ne trnite,
proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte,“ određuje sv. Pavao (1 Sol 5,19-21). A sv. Ivan upozorava,
„Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1 Iv 4,1). Neke je duhove
sasvim lako razlikovati, druge vrlo teško. Svećenici na poseban način moraju biti primjeri razboritosti i
poslušnosti na ovom području.

Primjeri vidjelaca koji su prosuđeni lažnima Neki su pojedinci prozvani imenom, npr. Vassula Ryden, i Little
Pebble – William Kamm. Vassulu je dva puta osudio Kongregacija za nauk vjere, tvrdeći da njezine objave ne
dolaze od Boga, i jer sadrže zablude protiv vjere.Mogu se čuti ljudi koji govore: „Ali njezini su spisi tako
duhovni i tako lijepi!“Slažem se; vjerojatno 99% Vassulinih poruka u skladu su s katoličkom vjerom – ali upravo
je to način kako đavao djeluje kako bi zavarao pobožne katolike.Onaj 1% čini štetu. Otrovna jabuka uglavnom je
dobra jabuka – ali će vam svejedno naškoditi. Đavao zna da ne može zavesti katolike s otvorenom herezom, ali
može se pozvati na njihovu pobožnost i onda im suptilno zasaditi zablude. U svakom slučaju, nije bilo odobrenih
objava u povijesti Crkve gdje je Bog uzeo nečiju ruku i davao poruku pišući svojim perom. Ali ćete naći rukom
pisane poruke sa seansi, a seanse su osuđene od Crkve kao okultna praksa protiv Božjega zakona. Vidio sam
jedan pobožni magazin koji brani Vassulu, pišući da kardinal Ratzinger nikada nije potpisao izjavu protiv nje,
objavljenu u L'Osservatore Romano. Čovjek kojega poznajem poslao im je službenu izjavu iz Acta Apostolicae
Sedis, službenoga vatikanskog glasila, s kardinalovim potpisom na dnu, zajedno s potpisom nadbiskupa tajnika
Kongregacije za nauk vjere.Nažalost, urednik magazina nije imao ni poniznosti ni poštenja objaviti ispravak u
slijedećem broju. Drugi primjer: navodna ukazanja u Garabandalu u sjevernoj Španjolskoj, gdje su četiri mlade
djevojke tvrdile da im se Gospa ukazivala od 1961. do 1965. Odgovor svakoga pojedinog biskupa biskupije
Santandera bio je jednoobrazno negativan, i sadašnji je biskup Vilaplaua suglasan s tim pravorijekom.Unatoč
tomu, postoje brojne aktivne udruge koje podržavaju Garabandal.Jednostavan slučaj neposluha zakonitu
auktoritetu. Ovo je samo jedan od mnoštva drugih. Montichiari u Italiji (1947.), Necedah u Sjedinjenim
Državama (1949.), Palmar de Troya u Španjolskoj (1968.), Bayside u SAD-u (1970.), Dozule u Francuskoj, i
stotine drugih – da ne govorimo o svima navodnim vidiocima i primateljima unutarnjih govora, prošlim i
sadašnjim, kao što je Irkinja, gđa Christina Gallagher i mnoge druge jadne zavedene duše.Poruke gđe Gallagher,
dijelom, zvuče kao ludo zabrinuta žena koja očajava nad sudbinom svijeta.Postoji mnoštvo ludo zabrinutih ljudi,
koji jadikuju nad stanjem u svijetu, koji su dobri katolici – ali Blažena Djevica s nebesa ne govori poput njih, na
tako ljudski, zemaljski, zlovoljan način. Uvreda je pripisati takav govor Gospi.„Imam vizije; želim putovati“ –
takvim tražiteljima publiciteta ne treba vjerovati. Istinski vidioci bježe od publiciteta. Ne idu okolo s fotografima
i ekipom snimatelja. Podvrgnu se istrazi crkvenih vlasti, a nemaju posrednike za publicitet.

Auktoritet suda i zadaća posluha Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje
su privatne objave istinite, a koje nisu.Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno
na mjesnom biskupu. Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka
– odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.Sadašnja je kanonska praksa da
mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom
istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može
zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.Zabranjeno je, a i
grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili
vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je
beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.Što se tiče izjava
pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on
vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko
nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću
naklapanja i osobnih poruka.Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga
biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili
posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock,
Fatima, Beauraing, Banneux).Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje
važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.Ovo
vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike. Zapravo, ako navodni vidjelac ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i
tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna
objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne
širi. Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla
1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior
zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U
pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“ Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti
Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On
je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od
svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“
(Autobiografija sv. Margarete Marije). Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti
nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru
koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.) Sotona doista može širiti
dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju
dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato. Slično i u Baysideu. Ali neposluh je
pokazao da su ukazanja lažna.  Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: ''Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i
povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih
koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema
moći nad poslušnima“ (Autobiografija). Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i
neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali
on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939). Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre
Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve. Svatko je slobodan
imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo:
slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne
smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno
govoriti da je smatrate istinitom. Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga
koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći,
iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate. Ako je takozvana poruka prosuđena
neautentičnom iz doktrinarnih razloga, tada niste slobodni braniti takve poruke, jer ćete tada braniti
zabludu. Vassula Ryden primjer je ovoga: prosudba protiv nje bila je zbog krivoga nauka u njezinim
spisima. Kako i zašto je pobožni katolici brane nakon negativnoga suda Kongregacije za nauk vjere Svete
Stolice, to je izvan moga shvaćanja. Cijeli njezin slučaj jest crno-bijel. Osim nepravovjernosti, njezine navodne
poruke, koje je navodno pisao Gospodin osobno, sadrže pogrješke u engleskom pisanju i gramatici! Možete li
javno reći da mislite da odobrena objava nije istinita? Da, ako želite. Crkva vam nikada ne određuje da prihvatite
privatnu objavu. Ali svako takvo neslaganje treba izreći s poštovanjem.

Oprez nikada ne šteti  Jednostavna je činjenica da su najrazvikanije objave lažne. Krajnje je nerazumno, dakle,
posvetiti se širenju neodobrene ili sumnjive poruke, koja bi zapravo mogla potjecati od Oca laži. Ako jednoga
dana spoznate neistinu za sebe, silno ćete to žaliti, a ne ćete biti u mogućnosti popraviti štetu načinjenu
drugima. S druge strane, ima više nego dovoljno odobrenih poruka za širenje, ako ih želite širiti. Bolje je držati
se onoga što je Crkva odobrila, negoli ići svojim putem i riskirati da te đavao prevari.
                                                                                                                                                                    
ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU

'Kateheza Sotone' (I):

ŠTO SE SVIĐA I ŠTO SE NE SVIĐA LUCIFERU
(iz nekih egzorcizama)

... To su riječi i teme uzeti iz nekih egzorcizama koje sam ja obavio, u prisustvu nekih mojih suradnika, i koje su
snimljene na magnetofonskoj vrpci.
Teme nisu sve. Donio sam samo neke, ... važnije, koje će potaknuti, nadam se, na razmišljanje sve one koji žele
ozbiljno živjeti vlastito Krštenje koje je, prema sv. Bernardu, jedno ''DA'' Bogu i jedno ''NE'' đavlu koji ''kao
ričući lav nas obilazi i opkoljuje, tražeći koga da proždre; kojemu treba da se oduprete čvrsti u vjeri'' (sv. Petar).

Što se sviđa Luciferu

(prema nekim egzorcizmima)

1) Pričest na ruku, tako mogu gaziti vašega Boga, onoga Boga kojega sam ja ubio; i mogu slaviti svoje mise (=
crne mise) sa svojim svećenicima, koje sam njemu istrgnuo...
2) Svećenici obučeni kao gradski pometači, prerušeni; tako ih mogu odvesti kamo god hoću, u gostionice i u
privatne kuće, u potrazi za ženama i homoseksualcima, i činim da počinjaju tolika svetogrđa, i vodim ih u svoje
kraljevstvo! Koliki, koliki su tako zamaskirani svećenici u mojem kraljevstvu! I neće mi više izbjeći (ovdje
slijedi grohotni smijeh, malo kažem, da se groziš).
3) Svećenici i biskupi upisani u masoneriju i u moje sekte (sljedbe): Ah, kolike, kolike sam u njih doveo
pomoću novca i žena... Koliki, koliki postaju moji vjerni prijatelji... po novcu i po ženama... Uzimam ih koliko
hoću i vodim ih u svoje kraljevstvo.
4) Kratke mini-suknje: s kojima hvatam muškarce i žene i ispunjam svoje kraljevstvo (dugi smijeh... obijestan).
Kojeg li zadovoljstva... kojeg li veselja.
5) Televizija: ...Ah, televizija... to je moj aparat; ja sam ga izumio... da razorim pojedine duše i obitelji...
Rastavljam ih, rastačem ih sa svojim programima: dovitljivim, oštroumnim, pronicavim i prodornim... Uh,
televizija je središte privlačenja kojim privlačim i predobivam tolike svećenike, redovnike i redovnice, naročito u
sitnim satima, i time ujedno postižem da više ne mole: hahahahahaha... U jedan čas ja se predstavljam u čitavom
svijetu... slušaju me i vide me svi... Veoma dobro mi pomažu moji vjerni sluge, vračari, vještice, gataoci iz
karata, gataoci u dlan, astrolozi (gataoci po zvijezdama)... hahahahahahahaha...!
6) Diskoteke: ... Kako je to lijepo... To su moje zlatne palače kamo privlačim najbolje nade društva, i činim ih
svojima, uništavajući njihove duše i tjelesa... Kolike tisuće i tisuće odvodim za sobom pomoću alkohola, droge,
seksa... Ah, koje li neprestane žetve... Povjerio sam ih tolikim političarima, mojim vjernim slugama, i
posvećenima... Ja sam pravi kralj svijeta a ne vaš Bog, kojega sam ja razapeo.
7) Razvod braka... odvajanje supruga: ja sam to izmislio i zadržavam to kao svoje isključivo vlasništvo... To
je jedno od mojih najinteligentnijih otkrića... Tako uništavam obitelj i društvo, gdje mi se klanjaju kao pravom
kralju svijeta... Seks... seks... Ne slušajte onog čovjeka raspeta na križu koji vam ništa ne daje... Pravo uživanje
dajem vam jedino ja po slobodnom seksu... Moje kraljevstvo je nadasve sloboda u seksualnom uživanju, s čime
vladam na zemlji.
8) Pobačaj - abortus... Ubojstvo nevinih: Ah... Hura! Hura! To je bilo moje najljepše i najukusnije iznašašće!
Ubijati nevine umjesto krivaca i čovjekoubojica iz mafije! Uništavam čovječanstvo i tako završavaju, još prije
rođenja, klanjatelji vašeg krivog Boga... Hura... hura...!
9) Droga: To je najslađa hrana koju pružam na blagovanje mladima da ih učinim ludima... i tako od njih činim
što hoću... lopove... ubojice... bludnike... okrutne kao što sam ja... gospodare svijeta... moje službenike.
10) Ali nadasve mi se sviđaju i razveseljavaju me oni biskupi i oni svećenici koji niječu moje postojanje i
moje djelovanje u svijetu: ... a ima ih veoma mnogo... Ah! Koje veselje, koje veselje za mene... Tako radim
mirno i sigurno... Čak i teolozi danas ne vjeruju u moje postojanje... Kako je to lijepo! Koje li veselje!... I tako
ujedno niječu onoga svoga Boga koji je došao da me uništi... Ali ja sam ga pobijedio... pribio sam ga na Križ...
Hahahaha...!
Hvale vrijedni su ti svećenici... a još više ti biskupi... i ti teolozi... Svi su to moji vjerni slugani... s njima činim
što hoću... Hahahahaha!... Sad su već moji... Vodim ih kamo hoću... obučeni su kao grobari... trajno s cigaretom
u ustima... namirisani kao kicoši... s automobilom po posljednjoj modi... puni novaca... bune se protiv dogmi
svojega krivoga Boga... i lažne Crkve onog Raspetoga, koji je moja žrtva... To su najsigurniji vojnici mojega
kraljevstva, koje ih je puno, puno... Po njima unosim zbrku i pomutnju u narod, koji se sve više udaljuje od
krivoga Boga... i vodim ih u moje kraljevstvo mržnje i vječnog očaja... Zauvijek sa mnom, sa mnom...
Hahahahahaha!
Kolike li sam od njih uspio upisati u moje sekte... namamljene mojom karijerom i mojim novcem... Kupujem ih
veoma lako... jer sam konačno uspio da ne ljube onoga svoga krivoga Boga, niti onu Ženu koja misli da me je
pobijedila...!

Ono što se ne sviđa Luciferu

(prema nekim egzorcizmima)

1. Ispovijed... kojeg li glupog iznašašća: Koliko mi zla zadaje... čini da trpim... Krv onog vašeg lažnog
Boga... ta Krv koja me gnječi... uništava... pere vaše duše i čini da bježim... (strašno plačno zavijanje!)...
Ta Krv, ta Krv... to je moja najstrašnija muka... Ali sam ipak našao svećenike koji više ne vjeruju u
ispovijed i šalju kršćane da u grijehu prime onog krivog Boga... Dobro, dobro... izvrsni su... Koliko li
svetogrđa time postižem...
2. Gozba na kojoj blagujete Tijelo i Krv onog Raspetoga, kojega sam ja ubio... Tu se nalazim razoružan...
Nemam više snage za borbu... Oni koji se hrane tim Tijelom i koji piju tu Krv postaju veoma snažni
protiv mene, postaju nepobjedivi pred mojim lukavim zavođenjima i napastovanjima; izgledaju različiti
od ostalih, kao da imaju neko posebno svjetlo i veoma brzo shvaćanje...; odmah me prepoznaju i
udaljuju se od mene i tjeraju me kao da sam pas... Kakve li žalosti i boli imati posla s tim kanibalima...
(jauci plača!)... Ali ja ih divlje progonim... i toliki idu blagovati tu Hostiju u grijehu... Hahaha! kojeg li
zadovoljstva... kojeg li veselja... Mrze svoga Boga i blaguju ga, hahaha! To je moja pobjeda... pobjeda...
hura... hura!...

3. Klanjanje komadu kruha (= Euharistiji): Kako su bezumni oni koji gube sate i sate , danju i noću, na
koljenima, klanjajući se komadiću kruha skrivenom u kutijici na oltaru, od onog vašeg krivog Boga!
 (misli se na sat klanjanja). Koliko me razbješnjuju te osobe! Uništavaju mi sva djela koja postižem po
tolikim svetogrđima kršćana, svećenika, redovnica i biskupa... Koliko li svetogrđa trajno žanjem... to je
moja neprestana pobjeda... Ali kolike li boli... kolikog li bijesa... ta nerazumna klanjanja...!

4. Mrzim Ružarij: ...To pokvareno i trulo oruđe one Žene tamo... To je za mene kao čekić koji mi cijepa
glavu... ahiiiiii! To je izum krivih kršćana koji me ne slušaju, i zbog toga slijede onu ženetinu! To su
krivi, lažni... Umjesto da slušaju mene koji vladam nad čitavim svijetom, ti krivi kršćani idu se moliti
onoj ženetini, mojoj prvoj neprijateljici, s tim sredstvom... Ah koliko mi boli uzrokuju... (jecaji plača)...

5. Marijina ukazanja: Najveće zlo ovog vremena za mene su neprestane prisutnosti (ukazanja) ove
ženetine... po čitavom svijetu... To je za mene najveće zlo ovoga vremena... U svim se narodima
ukazuje i progoni me otimljujući iz mojih ruku tolike duše... tisuće i tisuće... da bi slušali njezine krive
poruke... Na sreću me hrane biskupi i moji svećenici koji ne vjeruju toj prezrivoj Ženi... Ne vjeruju i
tako unose pometnju... O dobri, dobri su ti moji apostoli hereze... hahaha!...

6. Magareća poslušnost onom čovjeku obučenom u bijelo: Ali ono što me najviše uništava je magareća
poslušnost onom čovjeku, obučenom u bijelo (= papi), koji zapovijeda u ime lažnog otkupitelja i vašeg
lažnog spasitelja... Kojih li magaraca... ovaca... kunića...! Slušati jednog čovjeka koji ljubi onu ženetinu
tamo... koja me oduvijek progoni... Kakve li sramote... To uništava moje kraljevstvo... Ali ja sam
podigao na stotine svećenika, fratara, teologa i biskupa koji su s njim na ratnoj nozi... To je rat bez
granica protiv onog bijelog slamnatog pajaca... Ja ću pobijediti, ja ću pobijediti... hahaha!

Učinit ću da umre... Strašno će završiti... Mrze ga moji sljedbenici, tog Poljaka koji ljubi onu ženetinu tamo...
koji širi Ružarij (Krunicu) one prezrive Žene, kao njezine najomiljelije molitve... Kojeg li bijednika... kojeg li
magarca... Mene gazi... mene gazi... ohohohohohoh (plačno zavijanje)...!

Popis je strašan. Zaslužuje da se zamislimo. Zaslužuje ispit savjesti za sve. Ali nadasve zaslužuje trajnu
molitvu i pokoru. Zaslužuje čvrsto prakticiranje sakramentalne ispovijedi, gdje nas Isusova Krv čisti i
daje nam veoma snažan štit kojim pobjeđujemo našeg neprijatelja. Knjiga Otkrivenja nam kaže da su
pobjednici oni ''oni koji su oprali svoje duše u Krvi Janjetovoj... Oni su pobijedili Zmaja u Krvi
Janjetovoj''.

NASTAVAK 'SOTONSKE KATEHEZE' (II)

Što se Đavlu sviđa

(iz nekih egzorcizama)

1) Političari koji se nazivaju kršćanima: ali koji to nisu, jer su moji i u mojoj su službi… Predstavljajući se pak
kao kršćani zavaravaju mnoge osobe koje ih slijede kamo ih ja lukavo vodim. Dolaze sa mnom i radosno kradu
novac naroda, novac koji je narod stajao tolikog znoja i suza, napornog rada; novac ukraden siromašnim
obiteljima po nepravednim porezima, nametnutim od tih političara koji se tove, razbacuju novac, troše ga bez
ograničenja… Ipak činim da oni daju (divne) izjave o kršćanskoj pravednosti, dobroti, poštovanju, ispravnosti i
iskrenosti, tako da padaju (na lijepak) i svećenici i biskupi s njima… Novac je moje najjače oružje: svećenici i
biskupi zatvaraju oči nad tim političarima, mojim vjernim slugama i robovima… Dostatno je da oni nađu novaca
za izgradnju ili obnavljanje crkava, ubožišta (azila), župskih stanova, lijepih i udobnih, patronata… To su moji
najvjerniji sakristani, po kojima mogu ući u domove klera, koji je podložan mojim novcima… Uostalom nisu li ti
političari potpisali zakon o preljubu, rastavi i pobačaju?
Ali kler im čini propagandu, što ja i želim… (smijeh…!).

2) Političari koji se nazivaju 'laičkima': to su prethodnica (…prvi borbeni red) mojega kraljevstva… Laži
umješno proučene, prijevare marljivo ostvarene, lopovštine ostvarene na način mafije, prijevare ostvarene
diplomatski, nemoral kapilarno širen sa svim sredstvima tiska i sredstvima društvenog priopćivanja, ubojstva
ljudi, organizirane otmice oružanom silom, raspačavanje raznih droga po najstrožoj šutnji zavjere politički
organizirane, i mnogi drugi zločini i socijalni neredi… Sve su to djela koja ja ostvarujem preko tih političara,
svojih sljedbenika i najvjernijih slugu… Dajem im precizne naredbe da upotrijebe sva sredstva i načine,
najpaklenskije, da uništavaju društvo, nažalost još uvijek vezano uz onog Raspetoga, kojega sam razapeo na
sramotno drvo… da uništavaju, da uništavaju…  Ti političari su moji učenici i sljedbenici jer su veoma poslušni
na svaki moj mig, a da toga niti ne zapažaju. Oni mi organiziraju u svim gradovima i mjestima masonske lože
veoma aktivne i podmukle, umješne i uvažene, uvijek darivajući novac, karijeru i seksualna uživanja... Njima
dajem svoje precizne naredbe da uđu u Crkvu i da je iznutra unište... Koliko li je klerika palo i nastavljaju padati
pred ponudama i primamljivostima novca i karijere... Uništiti Crkvu, moj je prvi i idealno zamišljeni projekt...
Oh, kojeg li zadovoljstva... kojeg li zadovoljstva...!S tim svojim najvjernijim političarima već sam započeo
uništavati društvo na svim područjima i na svim razinama i u svim elementima: destabilizirajući poredak javne
sigurnosti, ekonomije, diplomacije, socijalnih odnosa...Naravno, uvijek s mojim oružjima ambicije, karijere,
novca, sa ženama i užicima... Ah kakvog li zadovoljstva! Kojeg li veselja! Koje li pobjede! (Hahahaha...
raspušteni smijeh...).

3) Suci i sudski ili upravni službenici, magistrati. Na posve osobit način mi se sviđaju suci i sudski službenici
(magistrati) koji na svojim leđima nose tradicionalnu lozinku 'Pravda za sve jednaka'; doista, osim za njih! Kako
su vrijedni ti moji vjerni slugani 'pravednosti'! Konačno uspio sam ispolitizirati i suce! Konačno sam ih uspio
organizirati u sindikate! Konačno sam uspio da se prodaju za novac i plave koverte (mito)! Koliko li nevinih
osoba uspijevam osuditi na zatvor kroz godine i godine, a činim da budu oslobođeni moji sljedbenici, koje narod
smatra ubojicama i zločincima… Činim da takvi izađu iz zatvora jer trebaju nastaviti širiti moje kraljevstvo
nereda, ubojstava ljudi, krađi, raspačavanja droge, otmica osoba i djece… Kakva li su divota ti moji ispolitizirani
suci, stranački opredjeljeni, prodani suci… Sveo sam ih na to da više ne razlikuju pravedno od nepravednog…!
Oni su danas moje specijalne čete napada protiv pravde!Kakve li divote osloboditi iz zatvora velike zločince i
članove mafije, a ostaviti da unutra čame više ili manje napušteni siromasi! Kako je lijepo osloboditi 'lažne
pokajnike', po kojima djelujem s većom sigurnošću! Kako je lijepo poslati u 'kućni pritvor' one s kojima mogu
slobodnije organizirati raspad društva! Izvrsni su… izvanredni… ti prodani suci! I koliki; koliki od njih svaki
dan sve više ulaze u moje kraljevstvo, privučeni novcem i karijerom i ohološću, što su moja oružja koja oni ljube
i žele… (dugi smijeh…)! A suce koji neće da se usklade sa mnom, činim da nestanu…I što je ta borba oko njih,
koja sve više i više raste među tim sudskim  činovnicima (magistratima), ako li ne plod moje prisutnosti i mojeg
trajnog i upornog djelovanja? U čemu je neprestana borba između sudaca i političara i snaga reda (policije), ako
li ne plod otrova koje uspijevam injektirati trajno između njih? (smijeh...). I gotovo je... gotovo je s tim lažnim
mirom što ga je obećao onaj vaš Bog, kojega sam pobijedio i razapeo... Gotovo je... čitav svijet je sa mnom... Ja
sam sada već kralj svijeta... ja sam to...!

4) Sekte, sljedbe. Moja posebna ljubav su veoma brojne SEKTE koje trajno stvaram i kapilarno širim po čitavom
svijetu. To su najneposrednija sredstva po kojima rastačem vjeru u onog vašek krivog Boga kojega sam
razapeo… Tako stvaram Babilon u vjeri… (dugi smijeh…). Vaš Bijeli pop (= papa) viče i dere se… jer se plaši
mene, strah ga je da mu ne oduzmem prijestolje koje se već dobrano klima… Ja sam ga već pobijedio, unio sam
Babilon (pometnju) u vjeru, kod jednostavnih i učenih, uključivši svećenike, teologe i biskupe… Moje sekte su
uvijek više i više nepobjedive… Moja masonerija plaća, plaća veoma dobro svakog mojeg sljedbenika… Ja ću
uvijek biti pobjednik… I babilon (zbrka) u vjeri bit će moja pobjeda…Samo u vašoj Italiji imam više od 672
sekti i religija, koje vi nazivate 'sotonskima' (- u Hrvatskoj više od 75: opaska p. Ivana -), koje su dupkom
ispunjene dušama meni zavjetovanima i posvećenima, i koje se krstiše vlastitom krvlju u moje ime… One mi
svakog dana iskazuju kult koji ja zaslužujem kao vrhovni gospodar zemlje, s molitvama, himnima i
hvalospjevima i… sa 'crnim misama'. Za vrijeme tih misa ja pobjeđujem, gazeći i uništavajući one Hostije za
koje glupavi kršćani vjeruju da je u njima prisutan njihov Razapeti… Ali, ako bi tome tako bilo, zašto dopuštam
da Ga ja nekažnjeno uništavam…? (veoma dug i raspušteni smijeh: hahahahaha…).Te SEKTE kojima ja
upravljam zajedno sa svojim sljedbenicima iz Višeg ranga u mojem kraljevstvu, bez prestanka obraćamo kršćane
i oni postaju moji vjerni sljedbenici… Ima ih na stotine i stotine koji se svakog časa odriču vaše vjere da prionu
uz moje sekte, gdje ih ja primam raširenih ruku i darivam im sve svoje užitke i sve sloboštine da žive što je
moguće dalje od vaše Crkve… To je prava sreća… pravo veselje, koje jedino ja mogu vama dati…
Od sjeverne, do srednje i južne Italije i na otocima… svugdje imam svoje sekte koje neumorno rade… S druge
strane, već su mnoge crkve i župe bez svećenika… Uspio sam uništiti i presušiti zvanja… i moje sekte
nadomještaju svećenika… (Hahaha… dugi smijeh!)… Od Jehovinih svjedoka sve do Centara vremena
Vodenjaka, do Steinerovih antropozofa, teozofa, Caroline, do Cenakola 33, do Centara šamanizma, do
Rozenkrojcera, do Duge, do Žutih, do Ergomana, do Scijentologa i tolikih drugih mojih sekta i religija, koje
svaki dan izmišljam i stvaram. To je prava vojska koja se bori protiv vaše Crkve… I pobijedit ću, pobijedit ću…
makar je vaš Razapeti rekao vama da je vrata paklena neće nadvladati (Hahaha… smijeh). I sve to nije bilo
dovoljno, nego sam se uvukao u neke bazične grupe koje vi smatrate vašima… a moje su. Već sam ih pridobio
ubacujući u pojedince moj histerični paroksizam… Svi postaju umišljeni vizionari Krista i Gospe koji im, kako
oni drže, govore… Ja sam pak koji im se objavljujem… (hahahaha!).

5) Moji teolozi, s naukama koje im ja nadahnjujem… Ah, ovi su doista moja 'dijamantna oštrica' u prvim
redovima! Kako su inteligentni ti teolozi! Oni su shvatili da su one krute dogme, diktirane od nekih stanovitih
budalastih crkvenih poglavara, da su u stvari dječje izmišljotine koje padaju pri jednostavnom suočavanju sa
svagdašnjom stvarnošču… Kako li su vrijedni… veoma vrijedni…!Uostalom, namjestio sam ih da naučavaju
moje nauke ne samo u običnim sjemeništima, nego čak na najvišim i najistaknutijim Papinskim sveučilištima…
Naučavanje o 'smrti Boga' ja sam nadahnuo i po njemu sam zadobio milijune znanstvenika koji su postali moji
vjerni i uvjereni učenici. Otkad ja vladam, vaš Bog je mrtav, više ne postoji. Gotovo je tako sa svakim
obvezujućim zakonom: svi mogu i moraju živjeti slobodno, kako ja naučavam: sloboda ideja, sloboda misli,
sloboda djelovanja… Svatko je konačno posve slobodan da djeluje i čini ono što vjeruje i hoće, svugdje i uvijek,
i bilo s kim… Više ne postoji nikakav zakon niti pravilo… Svatko je, kao i ja, gospodar svega i svih: vaš Bog je
mrtav! I tko bi to mogao nijekati, ako je sam vaš Raspeti izjavio da sam ja 'knez ovoga svijeta'? Nije li On sam
rekao da je 'čitav svijet u mojoj neospornoj vlasti i gospodstvu'?... Naposljetku, ovi teolozi, apsolutno
najinteligentniji, dali su mi pravo.Ali, ako je Bog mrtav, onda je jasno da su oborene sve ostale dogme: stvaranje,
utjelovljenje, uskrsnuće, Bezgrješno začeće, Uznesenje Marijino, Euharistija i svi sakramenti… Sve su to pričice
izmišljene da se drži u zaptu budalaste kršćane… Evo stotine i stotine mojih teologa koji čak imaju hrabrosti
pozivati na dvoboj Bijelog popa (= papu) s pismima i potpisima… Neka dokaže protivno, ako ima odvažnosti i
ako je sposoban...... Kako li je bijedan! (hahaha…).I dok su ovi veliki teolozi sa mnom, ima i drugih malih
teologa širitelja zaraza koji, u naknadu, niječu moje postojanje, kao priču iz srednjeg vijeka, tumačeći i svodeći
sve moje prisutnosti i očitovanja na čisto psihijatrijske i psihičke činjenice. Izvrsni su ti moji teolozi, ti svećenici
i… toliki biskupi… Doista izvrsni! To je najbolja usluga koju mi možete učiniti: učiniti da djelujem u tišini, a da
se ni najmanje netko ne bori protiv mene, mojih prisutnosti i mojih zavođenja… Izvrsno… Samo tako uvijek
postupajte i ja ću nastaviti svoje paklensko djelovanje bez ranjavajućeg udarca!Moji inteligentni teolozi niječu
dogme vaše Crkve, a budalasti teolozi niječu moje postojanje… Kakvog li uspjeha… (hahaha…). A gdje su onda
heretici iz nekadašnjih vremena? Nema ih! Nije heretik ni tko niječe dogme, ni tko niječe mene, makar je bilo na
popisu dogmi i moje postojanje…! Pobijedio sam vašu Crkvu!

Što se ne sviđa Đavlu

(iz nekih egzorcizama)

1) Strogi kontemplativni redovi: redovnice u klauzuri. Mnoge mi brige zadaju sluškinjice s ovijenom glavom
koje napuštaju sve i sva da se zatvore u četiri zida, žrtvujući sve što je lijepo i dobro radi onog Boga kojega sam
samo ja uspio pobijediti…Danju i noću mrtve se bdijenjima i postovima… ne spavaju dovoljno… ne jedu prema
potrebama apetita i tijela, koji zahtijevaju potrebnu hranu… ne govore slobodno bilo gdje i bilo kada… šutljive
su… namrgođene… pune nečovječne žalosti… mole… pjevaju… i sve te žrtve za koga čine? Radi kojih
posebnih razloga… u koju svrhu… s kakvim rezultatima…?Velika njihova većina na sreću su osobe malo ili
nimalo inteligentne… tupoglave… bezvoljne… koje su dopustile da ih povuče neki nezadovoljan svećenik…
Jadne ženice…!… Siromašne sluškinjice koje nikada nisu osjetile draži tijela…!… Pa ipak, mnoge sam od njih
uspio oboriti… doveo ih do jednog bijednog i neplodnog života, lišenog gorljivosti, bacajući ih u najveću
mlakost… Da, moram ih doista uništiti… jer se nadasve bojim tih zatvorenih redovnica… strašno se bojim…!
One su moji najstrašniji i najopremljeniji neprijatelji… grabe mi iz ruku mnogo duša obaju spolova, svake klase
i položaja… Kakve li strašne neprijateljice… Kada počnu moliti za obraćenje neke duše da mi je istrgnu, više
nikako ne popuštaju… nikako… nikako… Uporne su i tvrdoglave! Ako li pri tome nisu dostatne duge i
iscrpljujuće molitve njihovom krivom i Raspetom Bogu, čije 'zaručnice' se bez stida nazivaju, tada započinju s
iscrpljujućim pokorama svake vrste… Kakvih li neprijateljica… kakvih li vojnika prve jurišne bojne…!
Pokušavao sam toliko puta da smanjim zvanja za taj glupi život… ali nažalost do sada nisam uspio. Te ženice su
još odviše glupe i tupe, makar su mnogo puta čak doktorirale i diplomirale… Kakvih li neprijateljica…!

2) Egzorcisti, istjerivači duhova. Koji su pak moji pravi najžešći i najuporniji progonitelji? To su oni koje
nazivaju 'egzorcistima'… Koja ružna čeljad… kakve li su oni nesreće na svijetu… Na sreću ih još ima malo,
veoma malo, jer ja odvraćam biskupe da ih imenuju… I ovi mi vjeruju i slušaju me, makar protiv naredbe
njihovog Raspetog Boga koji im je naredio: 'U moje ime izgonite zloduhe'. Kakvo ruglo! Kakve li lakrdije!!! Ti
biskupi mnogo, veoma mnogo se boje mene! Ja ih već posjedujem makar na način veoma profinjen da to i ne
zapažaju; ali ih posjedujem… i ne dopuštam im niti da imenuju egzorciste… Kakvih li okrutnih neprijatelja…!
Mnogo sam puta uspio osvetiti im se… kazniti ih… ispljuskati katkada i teškim udarcima… Ali nažalost, ne
popuštaju… ne uzmiču… I kada se oni približe mojim žrtvama, moram bježati… Prije ili kasnije moram
bježati… Kakve li molitve mole… I to uvijek u ime onog njihovog Boga… i u ime one njihove Žene, majke
Raspetoga… Ah, kakvih li bolova, kakvog li razdiranja za mene…!

Evo nekih izvadaka prepisanih s magnetofonske vrpce na pouku svima nama, da se udaljimo od zla i da
živimo od prave LJUBAVI, od Isusa Krista, koji je za nas dao Svoju predragocjenu KRV, koja nam je
život i spasenje.
OSVRT NA ĐAVOLSKU KATEHEZU (III)
...
Iznesimo neka razmišljanja.

Ponajprije, đavolska kateheza je dvostruka: jedna pozitivna za đavla, a za nas negativna, i druga obratno,
negativna za đavla a za nas pozitivna. Što se sviđa Luciferu, jasno je da je nama na štetu i to svakako trebamo
izbjegavati. Što se pak njemu ne sviđa, za nas je dobro i svakako to trebamo nastojati svim silama vršiti, ne
dopuštajući da nas zavara onaj kojemu se to ne sviđa....
U našem slučaju Sotona je zadovoljan zbog stvari, iznesenih u deset točaka, kao jedan dekalog.

1) profanacija svetih euharistijskih prilika;

2) svećenici i redovnici obučeni kao 'gradski čistači' i maskirani;
3) klerici upisani u masoneriju i u sekte;
4) minisuknje, nemoral u ženskoj nošnji;
5) televizija kao sredstvo cijepanja obitelji i kao propaganda nemorala;
6) diskoteke (noćni klubovi) kao mjesto kvarenja mladeži;
7) dijeljenje i rastava supruga, da se uništi obitelj i društvo i da gospodari samo seks;
8) pobačaj, kao ubijanje nevinih, uništavajući čovječanstvo;
9) droga, da mladi izgube pamet i postanu strašila (utvare);
10) nadasve određeni klerici koji niječu postojanje đavla, dopuštajući tako đavlu da slobodno djeluje u
kršćanskim dušama bez ikakvog ometanja. 

Čitatelj treba uočiti težinu tih tvrdnji. Diraju čitav život i spasenjsko djelovanje u kršteniku. Hram Presv
Trojstva, što je posvećena naša duša, biva ne samo profaniran po Sotoninu djelovanju, nego čak uništen, bilo
pojedinačno bilo u obiteljima bilo u društvu. I što se čini najtežim jest to što 'pastiri' stada ne reagiraju,
neposredno pozitivno, jer danas, jer su ljudima zasjenjene pameti, misle da postoje samo psihijatrijski bolesnici,
te ne vjeruju više u djela 'čovječjeg neprijatelja' i da je 'čitav svijet stavljen u ruke Zloga'.Naprotiv: koliko li
jadnih stvorenja ne zna više kamo i kome se obratiti, pošto su lutali po bolnicama i klinikama uz goleme
troškove i čuli kako im se opetuje isti refren: 'Vi nemate ništa…'; ali bolesnik uvijek ostaje takav, dok ga neki
sveti egzorcist ne oslobodi od pravog uzroka njegove bolesti od đavla, koji se očituje na paklenski način! Pravi
pastoral mora započeti upravo od borbe protiv Sotone. Piše naime sv. Ivan da je 'Krist došao uništiti đavlova
djela'.Kako graditi, ako se prije ne sruši nevaljalo? Kako sijati Riječ Božju u duše, ako ih prije ne iskrčimo i ne
otjeramo 'čovječjeg neprijatelja' koji sije kukolj? Mogu to neki nijekati, ali tada su pravi i istinski heretici, jer
đavao postoji kao osoba koja mrzi i progoni duše i Boga, što je prava dogma vjere. Nijekati postojanje đavla
znači ujedno nijekati i postojanje Krista. Naime, zbog čega se je Isus utjelovio, ako li ne da 'uništi đavlova
djela'. S druge strane, sam Sotona nam to potvrđuje drugim dijelom svoje kateheze u šest točaka. Njemu se ne
sviđa i muči ga:

1) Sakrament Ispovijedi, po kojemu Krist pere naše duše svojom predragocjenom Krvlju;
2) Euharistija, koja nas izravno hrani Isusovim Tijelom i Krvlju, Njegovom Dušom i Božanstvom;
3) euharistijsko klanjanje, gdje nastavljamo svoje zajedništvo s Isusom;
4) sveta krunica, u kojoj razmatramo otajstva sv. vjere zajedno s Marijom;
5) ukazanja Gospe, koja nam dozivlju Isusa i k Njemu nas vode;
6) vjerna poslušnost papi, Isusovu namjesniku. 

Kad đavao ne bi postojao, dakle, zašto bi se trebao plašiti tih stvarnosti koje nam daju Božji život i usmjeruju nas
prema vječnom životu?Budimo dakle oprezni prema površnom i ludom vladanju onih koji vjeruju, ili misle da
vjeruju, da postojanje đavla, s odgovarajućim očitovanjima, spada u 'stvari srednjega vijeka'. U stvari, tko niječe
Sotonu ili se njega plaši, možda je (više puta) već uhvaćen u njegove paklenske verige.