Biskup ZEF SIMONI

SVJETLO U TAMI
PROGONSTVO CRKVE U ALBANIJI

Biblioteka: IZVOR IVOTA Knjiga 5

Autor: Zef Simoni. Biskup
Naslov orginala: Dritat ne Erresine
Pesekutimi i Kishes ne Shqiperi
Tirana, 1994

Prevela: S. Svjetlana Rezo, FDC,

Lektura: fra Branko Neimarevi OFM
Korektura: Brani par Protrka
Tiskara: 2B multimediaPrint, Nova Bila

Predgovor prevoditelja
Knjiga "Svjetlo u tami" je opis jednog vremena
takozvane "kulturne revolucije", ustvari, vremena patnje
i uasa nametnute veini stanovnitva Albanije. Za
vrijeme moga misijskog djelovanja na Kosovu od 1974.1982. pristizale su samo vijesti strahota i uasa. Ta mala
zemlja ispod planina Prokletija bila je logor za vlastito
stanovnitvo. Brda bijahu sva ogoljela, ume posjeene i
iskorijenjene kako bi se lake kontrolirale granice i mogui
prebjezi. Radio Tirana je emitirala samo kritiku i mrnju
na sve i svakoga. Jedino Kina bijae joj prijatelj koji je
sugerirao i podravao takav oblik vladavine. 1980. godine
sanjam jedan san i danas mi jako zanimljiv i simbolian.
Sanjam kao da me je Enver Hoda sa svojim suradnicima
primio sa svim dravnim poastima.
Enver Hoda mi se obraa i kae: "uo sam da
jako lijepo radite na Kosovu za na narod, recite nam to
Vi to radite?" Znajui da komuniciram s komunistima
koji bi mi mogli preokrenuti rijei govorim o ambulanti
i pomoi socijalno ugroenima u hrani i odijevanju, kao i
to da smo gradile put za selo. Tada on ree: "Sestro, ovdje
je radio stanica, uputite poruku naem narodu." A ja opet,
nepovjerljiva, elim se izvui i kaem: "Ne znam to bih
rekla." A on kae: "Recite, neka Bog uva na narod i neka
ga blagoslovi!" Ja se budim i vie nisam mogle zaspati
od sree. Sutradan, za vrijeme doruka, priam svoj san
pred svim sestrama u Binu, gdje sam usnula taj san. Bio
je tu i sveenik don Nue na doruku. Svi se smijemo i
alimo. Ja najednom ozbiljno izraavam svoje uvjerenje
kako ni komunizam nee i ne moe zauvijek biti na vlasti,
jer i drugi su se drutveni poredci mijenjali i smjenjivali. A
3

sveenik kae: "Da, ali poneki je trajao i po 400 godina."

S tim prekidamo svaki komentar. Nakon pada komunizma
prva ulazim u Albaniju da izvidim situaciju i da otvorimo
misiju. Kad se sada okrenem i pogledam to se sve
izdogaalo, svu moju djelatnost u zdravstvu, karitasu
pa i u Svetitu, i koli, i zatvorima koje sam pastoralno
posjeivala, i jo k tome, tolike tisue knjiga koje su
prevedene i podijeljene po Albaniji i Kosovu, vidim da
to nije bio obini san nego da se dragi Bog morao snom
posluiti da bi mi skrenuo panju na tu ispaenu a meni
tako dragu zemlju.
Kad sam ula u Tiranu, prvi sveenik kojeg sam tu
srela bio je don er, brat od Biskupa Zefa autora ove
knjige. Sam mi je posvjedoio da je bio u zatvoru preko 20
godina, i on i njegov brat. Pobjedom demokracije postaje
biskupom. Za sveenika je zareen sa par osoba. Poslije
izdranog zatvora don er se zareuje, ima prvu sv.
Misu sa 22 tisue vjernika. Jo mi je priao da su zatvorski
straari bili jako okrutani sa zatvorenicima, da su ih
maltretirali i terorizirali, a kad je dola demokracija jedan
od ti isti policajac je traio da doe sveenik u njegovu
kuu i da mu pokrsti svu obitelj. I kae: "Iao sam s
radou to napraviti, po onoj Isusovoj- tko tebe kamenom,
ti njega kruhom".
Kad sam rekla biskupu da sam prevela knjigu na
hrvatski jezik, bilo mu je jako drago i poelio je jedan
primjerak za svoju biblioteku. Naalost, knjiga nije stigla
prije u tisak a preuzvieni je ve u nebu, vjerujem da se i
tamo raduje, kako nama svima koji smo se zaloili da ovo
djelo ugleda svijetlo dana, tako i tebi, brate i sestro, koji
e itati ovu knjigu.
Albanija je danas sasvim nova Zemlja koja nije za
4

prepoznati. Sve se u njoj lijepo dogodilo i obnovilo, ba

kako nam Isus kae u Otkrivenju: "Evo inim sve novo".
Prole jeseni sam po Albaniji dijelila knjige i kad sam
vidjela kako lijepo djeluju u svetitu sv. Ante u Ljau mladi
sveenik i moje sestrice, rekla sam sebi: "Sad otputa slugu
svoga Gospodara u miru, jer oi moje vidjee spasenje
ovoga naroda." To Svetite je bilo potpuno uniteno da ni
kamen na kamenu nije ostao, a danonono je uvano da ga
ne bi netko posjetio. Sad je Svetite ponovno obnovljeno
i put izgraen i asfaltiran. To je povijesno mjesto gdje
su stoljeima ljudi dolazili i primali Boju pomo, kako
katolici, tako i pravoslavci i muslimani. Sama sam bila
svjedok kada je pet-est mukaraca unijelo jednu djevojku
koja je vritala. Na kraju sv. Mise ustala je i sve nas srdano
pozdravila i otila.
Ni groblja nisu ostala na miru. Skinuti su im krievi s
grobova. Katedrala u Skadru najvea je crkva na Balkanu
u kojoj su odravani komunistiki kongresi i priredbe u
kojima se hulilo na Boga. Crkva sestara stigamatinki
postala je sudnica gdje su se sveenici slali na smrt ili
doivotnu robiju. Danas je sve novo: autoputovi, crkve,
samostani, kole, bolnice, firme itd. Izbjegli narod se
vraa iz inozemstva i obnavlja svoju zemlju. A mnogo je i
stranih misionara koji se ugrauju u duhovnu i materijalnu
obnovu ovog plemenitog naroda, kako ga je sam Papa
nazvao u svojem posjetu 1993. godine. Majka Terezija je
sama otvorila osam kua u kojima su sestre sa svih strana
svijeta i iz mnogih nacija. Dvije kue su otvorne za brau
redovnike.
Zahvaljujem svojim suradnicima Anti i tefici na
korekturi, fra Branku na lekturi. Zahvaljujem naem don
Jakovu i fra Vlatku dugo godnjem misionaru u Albaniji
5

na osvrtu koje su dali. Neka im dragi Bog obilno svima

uzvrati. Knjiga nee ii u trgovine, ona e se dijeliti
besplatno kao i druge knjige koje su do sada objavljene u
Biblioteci Boje providnosti "Izvor ivota". Zahvaljujem
mojim poznanicima i prijateljima Dalmatincima meu
kojima je i jedna albanska obitelj - koji sponzoriraju
ovu knjigu. Ovdje osjeamo ljepotu Crkve, hrvati su
sponozorirali knjige na albanski a sad albanska obitelj
sponzor hrvatsko izdanje, koju s ljubavlju predajemo u
vae ruke i molimo da vam bude na blagoslov.
Sestra Svjetlana Rezo FDC
Travnik, Bogojavljenje 2010.

PREDGOVOR
Kroz sve ove godine slobode mnogo je pisano po
razliitimim revijama, novinama i knjigama o velikim
stradanjima kroz koje je prola Albanija u prvim danima
diktature. Progonstvo je bilo svestrano, kako politiko,
ekonomsko, drutveno, kulturno, tako i vjersko.
U godini 1993., prilikom dolaska njegove Svetosti Ivana
Pavla II u Albaniju, izilo je iz tiska jedno vrijedno djelo
pod naslovom "Muenitvo Katolike Crkve u Albaniji".
U njemu su predstavljene torture nad sveenicima i muke
kroz koje su proli u toj fazi nae bolne povijesti.
Osjetio sam zadau da napiem i ja neto u vezi s
dogaajima koje je proivjela Katolika Crkva u godinama
progonstva, kroz pola stoljea dravne diktature. Gledajui
svojim oima teke dogaaje i ivei jedan dio svoga
ivota u tim progonstvima Isusove Crkve, poeo sam
pisati o tom vremenu koje je s jednog aspekta bilo tako
blaeno u tim kunjama. Zato? Jer, da Krist nije umro
na kriu, Apostoli ne bi prolijevali krv svjedoei istinu,
koja postaje takva kad ima argumente, jer da nije povijest
kranstva bila u progonstvu u katakombama tri stotine
godina, ne bi imala onu ljepotu, svetost i privlanost u
povijesti njenih istinskih vrijednosti.
Mi nismo eljeli da budemo progonjeni, niti smo eljeli
da meu nama ima progonitelja. Za njih emo se posebno
moliti i od srca im oprostiti s porukom: "Vratite se u svoju
kuu, vratite se u Boju kuu!" Ova mala zemlja sa malo
naroda, danas privlai panju dravnih i vjerskih poglavara
i mnogih obinih ljudi svijeta.
Mnogi nas vole i potuju, podravaju nas i govore nam:
7

"Vi pripadate jednom herojskom i muenikom narodu!"

Ono to je dalo veliku povijesnu vrijednost naem narodu,
ostat e stoljeima nezaboravni dan 25. travnja 1993. kada
je sv. otac Ivan Pavao II. poljubio nau zemlju, blagoslovio
je i rekao: "Ti plemeniti albanski narode, upuujem ti svoj
topli i dragi pozdrav! Svi znamo strane dogaaje koje
si proao, posebno posljednjih dvadeset pet godina. To
su godine istinskog muenitva, s posljedicama, koje e
vrijeme teko izbrisati a to Evropa i sav svijet ne smiju
zaboraviti".
Ovo malo djelo napisao sam u zatvoru. U svim
spisima to sam ih zabiljeio, kao i u dvije druge knjige,
jedna s naslovom: "Buenje" i druga, "Naa zemlja"
nisam upotrijebio ni papir ni olovku, sve od straha pred
policijom koja je svaki as navraala, a jo vie strahujui
od pojedinih pijuna. Svaki sam dan po nekoliko redaka
spremao u pamenje i kad sam izaao iz zatvora stavio
sam ih na papir.
Tu je svega trinaest lanaka, od kojih su sedam kratke
pripovijetke u kojima je izraen naglasak stvarnoga
progonstva. Ostali su gotovo onakvi kakve sam ih sastavio
u zatvoru, s nekom malom popravkom, posebno tri prva
lanka. Ove retke uvoda imao sam ast napisati u slobodi,
na odmoru, u tiini Rimskog Frascatia, 1994. godine kao
sudionik studijskog seminara od dvadeset dana na temu:
"O Bioetikoj obitelji". Pisao sam na jednom ugodnom
mjestu s mnogo raznolikog voa koje uspijeva u razno
godinje doba, na privlanom breuljku u okolici Rima
gdje su svoje vile imali plemii i klasini poznavatelji
poganskoga Rima, meu kojima je i Ciceron, koji je tu
pisao svoja djela.

Ovo je jedno djelo s bolnim i alosnim dijelovima,

takvim kakav je bio i ivot, s puno straha i plaa majki,
supruga i sestara, kao i mnogih drugih ljudi kojima je
heroizam bio ustrajnost u vjeri. Malo je datuma, malo
imena i mjesta. Djelo iznosi stvarne dogaaje. To je djelo
oslonjeno na povijest, optereeno tekim dogaajima ali
bez osude i uvreda.
Ono predstavlja teku realnost epohe koja je obuhvatila
jedan dio svijeta, kao Sovjetski Savez, zemlje istone
Evrope i Kine a jednako tako strano i nau zemlju. To je
opis za sebe. Povijest piu ljudi raznih profesija; politiari,
ekonomisti, sociolozi, klerici, pravnici, pisci i drugi. To
je posao teak i odgovoran jer treba se raditi razumno i
ozbiljno kako bi se prava istina ostavila onima koji dolaze
iza nas.
S erom Kastriotom uli smo u povijest, ali u povijest
Evropskog zaborava. Sad, ovom prilikom, iziao je na
vidjelo i er Kastrioti, kojega stavljamo u svjetsku i
crkvenu povijest.
Faleminderit Zotit! Hvala Bogu! Autor.

TAKO JE POELO JEDNOG JO HLADNOG JUTRA CVJETNE

NEDJELJE SA STRELJANJEM DON ANDRIJE ZEDEJES.......

TEROR

...Nek vam bude iznad rana ledina Meka,

Neka je blago vrijeme i
Godinje doba s ledom, snijegom i injem.
Dok pjevaju u umi slatki glasovi
I dok ima u moru vode i pjeska.
Da ih nikad ne zaboravimo da
Im pjevamo pjesme igrajui kola!
Gjergj Fita

Prepostavljalo se da se polnoka na Boi nee odrati

zbog straha od kakvog nereda koji bi liio na onaj od kraja
studenoga. Velika crkva (tako zovu katedralu u Skadru) bila
je velianstvena u nonoj tiini. Grad je ekao pola noi, a
ljudi su bili puni radosti i nutarnjeg ara to je nosila no.
Jo je bilo rano da se osjeti strah progonstva. Crkve i ulice
su bile u miru, a katedrala je bila kao najavljiva dogaaja,
to e se oitovati u svim formama pod nebeskim svodom,
kao jedina zgrada simbol nadahnua. Ne gubei veliinu
sjeanja ni na jednoj strani, imala je snagu oitovati se
u savrenom sluanju, uvijek u svojoj posebnoj boji, u
povjesti, uvijek svjedokom svega.
Primala je osam do deset tisua vjernika i u blagane ih
ispraala njihovim domovima sa nebeskim eljama.
Sa utnjom, s puno razloga, ona je uvala sebe i sve
vrijedno u sebi. U njenoj nutrini je bio jedan nadzemaljski
ivot. Te noi nije bilo okupljanja vjernika, pa nije bilo ni
rizika od izgreda, nereda i pogibelji. Bio je to mudri oprez
Crkve, koji je iznenadio novu vlast. Vlast koja je vjerovala
da zna sve, nala se iznenaena i uznemirena. Pjesma, koju
je pjevala, izgleda, udarila je u sedrenu stijenu. Jo pravo i
nekonsolidirana drava nije eljela da se otkae misa.
Emisari vlasti su oko etiri sata popodne ili od kue do
11

kue, bez znanja nadbiskupa Skadra mosn. Gapara Taia,

i objavjetavali kranski narod: Veeras e biti misa i
nemojte se bojati, jer vjera je slobodna.
Podmuklost, koja je tinjala u srcu doktrine, nije
se odmah otkrila. Uske ulice su se punile narodom. S
poetkom te velike noi i najmanji strah je nestao, jer
narod odmah odahne kad nestane zapreka. Ova je politika
sadravala taktiku velikog rata koji e prei u svaku zlou
ubojstava? Bio je to tajni signal da e sve poeti i nastaviti
se s prevarom i izdajom? Misa je u miru odrana. Blagdan
je slobodno proslavljen.
Ali tko je mogao vjerovati toj bezbonoj doktrini
i ljudima koji su to su ujutro izjavljivali, naveer su
poricali. Slobodu, za koju su apostoli pisali da se nalazi
tamo gdje je "Duh Gospodnji, oni nisu poznavali. Oni su
imali zle namjere u svojim planovima.
Drava i njena vlast nisu dugo uvali ni tajili svoje
nakane. Znali su da ne mogu oduzeti vjeru narodu ako
prije ne uklone Crkvi sveenike. Borili su se protiv
reakcionarnog sveenstva a da ne smetaju slobodu vjere.U
tim prvim danima, za vrijeme jedne posjete Drubi
Isusovoj u Tirani, Mehmet je rekao: Mi se borimo protiv
reakcionarnog klera, a ne protiv vjerskih osjeaja
Ovu istinu je reim stavio na prvo mjesto. Crni oblaci
su prekrili nebo. Nosili su grmljavinu i bujicu koja je
ruila pojedine stupove i gasila svjetlo. Treba biti tama
da bi se uinila pokvarena djela i gnusni zloini. Poelo
je u jutro Cvjetne nedjelje sa strijeljanjem don Andrije
Zadejes. Nastavit e se svakako sa daljnim zatvaranjima
i strijeljanjima, pod izgovorom da se sveenici bave
nedozvoljenom politikom.
Don Lazar antos je proao strane torture. Polpmljene
12

su mu ruke i noge. Na rukama je iznesen na strijeljanje.

Poslije muenja strijeljan je i Pater Anton Arapi.
Apostolskom delegatu mons. Nigrisu nije dozvoljeno da
ue u Albniju, kad se vraao iz Rima. Zatvoren je zamjenik
apostolskog delegata mons. Frano Gjini te mons. Gjon
Volaj, biskup, iako nije imao nikakve veze s pokretom
Postribes, koji je elio pobijediti "Narodnu vlast u drugoj
godini novog reima i postati opi pokret u Albaniji.
Skupa s mons. Nikolom Dedom strijeljano je i trinaest
civila. Strijeljanje je bilo spasenje za njih.
Nacionlna organizacija Zajednitvo Albanaca krana
i muslimana imala je suradnika i u sjemenitu. Seminaristi,
u revnosti za zemlju, djelovali su bez znanja poglavara u
nekim tiskanim lecima. To je dovelo do strijeljanja patera
Gjona Fausta i Danijela Dajania. S njima je strijeljan i
hrabri inicijator, seminarist Mark uni. Prije Faustita i
Dejanita vrata zatvora vidio je isusovac pater Jak Gardini,
koji, nakon to je dvanaest godina sproveo u apostolaturi u
Skadru, provest e jo deset godina u zatvoru primjernog
misionarskog ivota.
Pater on laku, intelektualac, ismijavan u revolucionarnim pjesmama koje su pjevane na gradskim
trgovima za vrijeme suenja, streljan je lano optuen da
je formirao "Demokrane. U dosijeu sveenika naene
su mudre rijei srca i kranske due: "ivio Krist Kralj!
Opratamo naim neprijateljima!
Ove su se rijei nale i kod patera Mate Prenui i patera
Ciprijana Nikaj, provincijala Guardinija i drugih optuenih
za prodaju oruja uvanog iza oltara u crkvi. Osueni
su na teke patnje u zatvoru i pater Donata Kurti i pater
Aleksa Blai. Franjevaki samostan uhadol pretvoren je
u krvavi zatvor za ispitivanja i muenja, u kojem se moglo
13

smjestiti oko 700 osuenih dua. I fra Ndou, sakristan

Crkve i poznati brat jezuit don Pantalija podlegli su pod
tekim muenjima.
U zatvoru je bila i jedna djevojica Drita koja je
skrueno sluila patnicima koji su imali otvorene rane.
to je proao biskup Draa mons. Vienc Prenui? Podnio
je vie nego da je strijeljan. To znaju zatvorenici koji su
bili s njim. Drita Kosturi bila je dobra sestra za patera
Pal Doden. Ari Pipa, kao jedan istinski brat za mosn.
Prenuia. Don Anton Muzen muen je na smrt i ostavljen
iv da u patnjama ivi jo nekoliko mjeseci u Nadbiskupiji.
Don Ded Maen, hrabar i nepopustljiv, strijeljan je pred
vojnom regimentom.
Stranim torturama nisu izdrali ni pater Bernadin
Paljaj, don Ded Plani i don Ljuj Buati i don Ljuj
Prendui. Pater Bernard Lupi poslije tortura je strijeljan,
a u Pei je ubijen Don Alfonz Tracki i otac Zef Maksen,
Nijemac, koji je djelovao u albanskoj Crkvi. Ubijani su
strani i domai. Don Pjeter uni i don Lek Sirdani, graani
Skadra i doseljenici, do kraja odani Crkvi i zemlji za koju
su dali ivote. Franjevac, otac Serafin Koda je zadavljen.
Ubijeni su i papa Pandi, sveenik grkokatolikog
obreda u Kori, i papa Josef, sveenik istonog obreda u
Elbasanu. Prvome je naena odrubljena glava postavljena
na izmasakrirano tijelo. Drugi je ubijen u blatu na prisilnom
radu u kampu u Maliu. Primjeran bijae u ivotu sve do
smrti.
Kad e doi dan slobode? Nek budu pretee katolicizma na jugu, preko kojega je proao apostol Pavao.
Muke i blaenstvo je osjetio don Marko ani. Kod
muenja su traili da se odree Krista. U tim torturama
dao je veliko svjedoanstvo: ivio Krist Kralj. Udaren
14

izmeu lopatica pao je mrtav. Tijelo su mu dali psima,

ostatke gurnuli u potok. Bog mu dao pokoj dui njegovoj!
kola kreposti poticala je jak vjerski ivot. Kod onih koji
su razvili duhovni ivot, a istovremeno i onaj drutveni, s
dobrim obiajima i osnovama graanske kulture, zabranjen
je rad odmah na poetku i prije zakonskih odredaba. Crkve
su bile prepune, ali funkcije su im bile siromane. Nije
imao tko da ih predvodi. Nedostojali su biskupi, sveenici
i akoni. I oni rijetki koji su ostali bili su nemoni. Ljudi
su dolazili na mise, ulazili i izlazlazili bez rijei. Vladao je
strah, vlado je strah, mrak i crnilo.
Velika Crkva imala je i ratno iskustvo. Jo uvijek
se na njenim zidovima nalaze ostaci rata izmeu Srba i
Crnogoraca. Ona je doekala i primila ljude kojima je dala
sofru i duek do oltara. Ona je poznavala strah i rizik, pa
i sad je ponovno bila u riziku i strahu da se ne zatvori jo
koja crkva jer kud bi vjernici, i da jo ne uzmu i poslijednje
sveenike, jer kud bi crkva. Uzee nadbiskupa i namjestie
oficirske obitelji. Oficire s brda. Ostavie samo jednu
slobodnu sobu u prizemlju.
Don Ernest i pater Beria su imali puno posla. Sluili
su svem gradu poevi od onih koji su tek doli na svijet
(dajui im krtenje) do onih koje su ispraali na vjeni
poinak. Nedjelja se malo ili nimalo razlikovala od radnoga
dana. Samo pokoja propovjed i pokoja sv. misa. Velika
zvona posjeala su na blagdane koji se nisu slavili. Brat
Ljarja trudio se da odri ivot crkve kitei je. Tu slubu
obavljali su fra Ndou i fra Salvator u franjevakoj crkvi.
Punili su oltare svijeama i cvijeem. Sve je osiromailo,
ivot u crkvi je sahnuo iako su mnogi ljudi u nekom strahu
i kajanju i s nekom urbom, ulazili u nju.
Imali su potrebu za sveenika, to moda ve sutra
15

nee imati. "Stiglo je veliko iskuenje, govorilo se, da evo

nemamo dana Gospodnjeg! Istina je zamagljena. Ljudi
su izgledali malo bolje. Ulazili su u crkvu i hodali tiho i
pobono. Nalazili su posude s posveenom vodom, i poto
bi pomazali elo, poklonili bi se i prekriili. Poimali bi
novi ivot. Molitve bi poimali s Oenaem. Govorei
"Oe na pozdravljali su dragog Boga i brau koja su
prisutna, a pred oima su u molitvi imali i sve druge ljude.
Ne razmiljajui konkretno da su se udaljili od ulice, od
trga, od posjeta, od problema, od profita, poprimali su neki
drugi izgled, jer je sigurno dolo vrijeme da se naprave
osobna preispitivanja.
Krani su molili: "O dragi Boe, molim Te za sebe,
roditelje, brau i sestre, blinje, drage, prijatelje, za one
koji ine zlo, da im oprostimo od srca i da volimo nae
neprijatelje. Molimo Te za one koji trpe i nepravedno
optuene. Za nas koji trpimo iako se ne poznajemo,
ne skupljamo se, ne zaustavljamo se na neispunjenim
potrebama, jer kad upoznamo Boga na nebu, sjeme padne
na na most nepresunog izvora milosti. U svako doba u
crkvi se propovjeda da se ne ubija, da se ne ini zlo i da se
ubijanjem teko grijei.
Grad, donedavno sa skoro pedest sveenika, doao
je do samo nekoliko njih; pater Justin Rrota, paraliziran
je na krevetu, pater Marin Sirdan - sjedi starac, pater Zef
Sarain - slijep na oba oka, pater Pjeter Tuin. Slubu
su revno obavljali pater Marijan Prela i pater Ferdinand
Pali. Tako trajae est dugih godina straha, istrebljenja,
strahota, slobode da se ini zlo. Gde su ili sveenici?
Na strijeljanje, torture, u zatvore. Uzrok? Jednostavan!
Kriminalne optube su glasile: formirali su organizacije,
bili su povezani sa pokretom pobune, naeno im je oruje
16

iza oltara fratarske crkve, sklanjali su zloince, inili su

propagande, agitacije i slino. Dokle? To je samo prva
faza. Druga progonstva su pridola malo kasnije. Kako
kasnije? Kad?

17

CRKVA JE U OKOVIMA

ROBIJA
Prekid odnosa s Jugoslavijom i Titom doao je sasvim
neoekivano. Otkrie je uinio veliki Staljin tamo daleko,
jako daleko, tisue kilometara daleko. Otkriveni su i
uzronici kriminala: agenti. Dobar zaokret je uinjen jer
su, kau, uinjena mnoga zlodjela. Vlastodrci su sami
govorili da su pogrijeili. Skupljali su se na konferencije.
Isto su tako, tvrdili su, pretjerali i sa crkvom. Sad trebaju
napraviti promjenu.
Slijedio je dogovor. Sve e se urediti zakonom i
statutom. Drava e pomoi Crkvi, subvenciom. Poelo
je s mudrou. "Predloite jedan statut- rekli su. Ovaj
je posao povjeren ministru Tukutu. Ovaj je razgovarao s
paterom Marijanom Siridanin.
Crkva je predstavila svoj kodeks, koji vlasti nikako nisu
htjeli prihvatiti. To je sve Vatikan-govorili su. to emo
izbaciti iz njega! Traili su drugi s ogranienjem. Nakon
nekoliko mjeseci velike patnje, utnje i muka, oslobaa se
i umire u Skadru don Kolec Prennui.
Sad su vladajui pokazali svoju novu narav. Jako su se
naljutili. Ne damo tuinu da se mjea u na posao. Crkvi
su dali ultimatum: Dovde. Nema dalje. Vjera je sloboda
unutar zidova crkve, naredila je diktatura. Evo, to je va
statut, bile su rijei glavnog ministra date mons. Bernadinu
laku. Biskup se nije pomirio. "Evo tu me imate- rekao je
Mehmetu u kabinetu ministarstva. "Neka mi stave okove
na ruke ako mi ne garantira imenovanje biskupa od Svete
Stolice.
Statut je progalsio vjersku slobodu pod vlau Pape.
Ogranien je Crkvi kontakt sa Svetom Stolicom, samo
tri kontakta su bila dozvoljena: traenje imenovanja
19

biskupa, telegrami sauea za smrt pape Pia XII i onaj s

estitkom Ivanu XXIII: Primanje nekoliko oficija, bili su
otro ukoreni preko glavnog ministarstva. etiri biskupa
koji su izabrani: Mons. Ernest M. oba, Mons. Pjeter
Dema, Mons. Antonin Fita i Mons. Nikola Troani, bili su
imenovani od Svete Stolice. Nije tako bilo ni jedne izme.
Mons. Ernest oba je ostao u slubi u vezi s vladom a
u isto vrijeme imao je vezu i sa izaslanikom Italije u Tirani
preko sestre ulijane. Odravao je tajne vjerske odnose
sa Svetom Stolicom. Za vrijeme diktature nije bilo tiska.
Objavljen je samo kalendar u dravnoj tiskari. Sjemenite
je bilo slobodno ali je bilo opasno u njemu biti. Ni jedan
sveenik nije mogao preuzeti slubu bez dravne dozvole.
Crkva je bila u dravnim verigama pa je bilo tajnih reenja
od mons. obe.
Date subvenicije su se smanjivale. Vjerski ivot se
odvijao samo unutar crkvenih zidina. Procesije, koje su
prije ile kroz grad u dva reda, sad su se odvijale u crkvenom
dvoritu s pjesmoma redovnica i pobonih ena. U svibnju
su vjernici punili crkve i davali ton vjernikom ivotu. Bez
obzira na tekoe, koje su stvarali vlastodrci, jedno veliko
buenje poelo se deavati u crkvi, posebno za vrijeme
devetnice, prigodom proslave stogodinjice otvaranja i
posvete novoga oltara. Sama Katedrala je ukraena novim
zidnim freskama. To je bio epohalan dogaaj u vladavini
diktature.
Bilo je pjesme, glazbe i pobonosti s puno svijeta.
Nedugo zatim, u istoj godini dogodio se jedan brzi olujni
napad. Don Elij Kova je strijeljan. Don Ded Malaj je
spaljen. Isto se dogodilo i pateru Konradu Gjolaj. Dvadeset
pet godina borbe i nasilja u Albaniji. Klasna borba je na
pomolu. Pored Ministarsva postojao je Ured za klerikalna
20

pitanja, za sve vjere. Da bi se do njega dolo prolazilo

se uskim hodnikom u sobu osrednje veliine sa stolom i
jednom stolicom. Na zidu su bile slike Lenjina i Staljina,
Envera i Mehmetia. Za stolom je bio slubenik u civilu, sa
inovima i kolajnama, odmjeren ovjek, koji je primao i
davao delikatne vjesti a govorio je uljudno i ljubazno kao
oni koji oprataju.
Drava je pozivala vjerske prestavnike da se nau
na slavljima za 1. svibanj, za 28. i 29. studeni, kako bi se
nali na velikoj tribini Tirane a njeni delegati dolazili su
u crkve za blagdan Boia i Uskrsa. Narednih bi godina
poslali samo kratki telegram: Sretan Uskrs. Malo kasnije:
"estitamo. Bilo je i velikih noi u Palai brigada u kojima
su prisustvovali prestavnici svih vjeroispovjesti. Dolazio
je k njima i poneki funkcioner drave. Mijeali su se.
Potovanje s obje strane. Jednom je doao Hruov u posjet
Albaniji. U Palai brigada upriliio je susret s vjerskim
prestavnicima. Veliki gost se na kraju veeri pozdravio sa
vjerskim prestavnicima koji su bili na kraju stolova.
Evo koju im je pouku dao Hruov. Zagrlio je poglavara
pravoslavaca Pais Vodicena u prisustvu vlasti. Srdano je
dao ruku i mons. obes, druge je ravnoduno pozdravio.
Tu se vidjelo da postoji statut, kojeg je gordo iznio jedan
slubenik. Hruov s uenjem ree: Statut. Dao je
shvatiti da mu se ne svia. Ton mudrog osjeaja. Mudrost
je pokazao i malo kasnije u Palai brigada, gdje su se srele
mnoge oi najednom, i gdje su se vidjela lica u raznim
bojama jer su svi odisali na teror i hipokriziju unutar tri sata
pozdravljanja i estitanja. ta je rekao Hruov za statut
odmah je shvatio Eenver. Poslije godinu dana posvaali su
se i idejno i politiki razili se. Marksizam i lenjinizam su
zavili u blatu.
21

Nasilje se irilo kao snana oluja.

Jedna zemlja u kojoj je sve nedostajalo.
Falila je blagoslovljena voda.
Falili su oni koji e narod blagoslivljati.

U SUMRAK
U Albaniji su se redale i smjenjivale propagande protiv
vjere. Prva je bila srpska i sovjetska. Druga je bila samo
sovjetska, a sad je kineska. Mudro se i potajno prati tko
ulazi i izlazi iz crkve. Plae se i ucjenjuju uitelji, radnici
i uenici kola.
Grad je plakao kad su Isusovaka crkva i Crkva sestara
stgmatiniki okupirane od strane Partijskog fronta. Ured
ministarstva, koji se bavio vjerskim pitanjima, odgovorio
je Monsinjoru za okupirane crkve, da se ne moe mjeati u
pitanja lokalne vlasti. Zar nai konvikti ne mogu biti pored
crkava? A crkve pored naih konvikta?
Crkvena zvona su zvonila samo povremeno. Uglavnom
u nedjelje to su dolazile poslije Duhova. Biskup je iao
po brdskoplaninskim selima, drao mise i dijelio krizmu
tisuama mladih koji su u tekoama ivjeli. Mnogi
vjernici su vjerovali i pretpostavljali da e moda slubeno
nasilje unititi svaku vjersku slobodu. Bilo je i onih koji
su mislili da se taj teror nee nastaviti, jer je javno vjersko
uvjerenje garantirano zakonom kad je Albanija, postajui
lanicom Organizacije Ujedninjenih Naroda, potpisala
"Deklaraciju o ljudskim pravima.
Ali sve se moe dogoditi kad zloa uzme nazive koje
pripadaju dobroti, idealima, napretku, nauci. tafetu borbe
protiv vjere sad je prva uzela Kina: Ostavila si Boga, moja
Kino, sad si Maova i omladinska! Rijei: Borba protiv
vjerski zaostalih zakona i vjerskih predrasuda, bljesnule
su kao pakleni plamen poetkom mjeseca veljae.
Ubrzo su na glavnim trgovima u veim seoskim
mjestima svoje mjesto nale grupe mladih koji su slijedili
politiku abecedu Kine. Pisali su parole koje smo zvali
23

parole groma. Bijahu polijepljene svuda pa ak i na

vratima crkava i damija. Na veini njih je pisalo: "Klerici,
prihvatite se posla i svoj kruh zaraujte znojem a ne
varanjem. Na mnogim parolama napadani su stari obiaji,
svadbe i pokopi s trokovima, strane pjesme, moda duge
kose, kaubojske hlae, alkohol, ogovaranja, nejednakost
ene i mukarca. Za sve to je optuivana katolika crkva.
Ljudi su pored tih parola prolazili bez rijei, zbunjeni i
zabrinuti. Plaili su se da im se ne dogodi kao onima u
Kini.
U narodu se govorilo: "Izgleda stigla nas je kineska
oluja". Ljudi su se povlaili u kue. Danima su se vrila
hapenja, a partijski sastanci su odravani po gradovima
i po planinskim selima. Sveenici su iz sela dolazili u
grad i obavjetavali Monsinjora da su protjerani iz upa.
Monsinjor je traio slubeni susret s glavnim ministrom.
Telefon nije davao nikakva odgovora. Veza je bila prekinuta
u tom pravcu. Gdje je bio ured glavnog ministarstva,
zakonodavstvo, potpis i O K B, sloboda vjere, sloboda
savjesti, sloboda da se ini dobro?
Slijedea nedjelja bijae s malo kie, upna misa u 10
sati nije se govorila. Dana je zapovijed da se Katedrala
zatvori. Odran je narodni miting na koji su pozvani
Monsinjor i pomonik upe don Mark Hasi i don Kolja
koza. Propovijed, koju je trebao odrati Monsinjor
u crkvi, odrao ju je na otvorenom, pred Bogom i pred
crkvom. Katedrala se poslije podne otvorila. Ispunila se
narodom. Kao nada spasenja?! Slijede dani u kojima je
grad kljuao uznemiren sastancima na svim mjestima.
Mladi su uzvikivali razne parole. Traili su odgovornost
osoba kojima su se obraali kao i udruga koje su kritizirali.
Na sastancima su govorili ljudi od vremena i interesa,
24

oni koji nisu znali ni gdje grade ni gdje rue. Oni su

izjavljivali: "Mi traimo zatvaranje crkava i damija,
narod ne voli crkve ni damije". Monsinjora su pozvali
u komitet kao i provincijala franjevaca, patera Agustina
Aikuna. Nareeno je da se samostanske stvari sakupe u
dvije sobe u franjevakom samostanu. Druge prostorije
neka se oslobode jer ih treba komitet.
Dok je Monsinjor bio u Izvrnom komitetu u
Nadbiskupiji se sastala komisija od petnaestak osoba, meu
njima i oficir sigurnosti. Uzeli su kljueve svih soba. Evo
njihove odluke: "Nadbiskupija treba biti na raspolaganju
narodu. Poslije podne u pet sati, doi emo po inventar
i prevest emo ga u franjevaki samostan u Arru Madhe.
Kola emo mi dovesti." Govore s panjom i mirno. Ne
psuju i ne vrijeaju, lukavo savjetovani. Ne trebaju druge
snage, jer nema otpora. To je kulturna revolucija u kojoj
glavnu odgovornost nosi Komisija za prosvjetu.
U pet sati stigla su kola. Prijevoz stvari trajao je dva
dana. Nijedna crkva u gradu jo ne bijae zatvorena.
Sastanci su se nastavili poslije posla. Oni koji su govorili
bili su pripremljeni za te govore: "Vjera i kler iskoritavaju
narod i koe razvoj, zadravaju nas u mraku. Mi ih ne
volimo. elimo ih se osloboditi. Kler unosi meu nas
svau i kvari nam jedinstvo. Punili su nam i pune nam
glave da jedan drugog gotovo pojedemo."
Monsinjor je iao na slubu u katedralu. Ona vana
zgrada ostala je bez svojih poznatih pastira. irilo se nasilje
kao olujni vjetar. Seljaci su nagrnuli u gradove s boli koja
im je ostala. Ostavi bez crkava u svojim selima, stizali
su u glavni grad da bi bili na misi i tako utaili duevne
potrebe prije Uskrsa. Sa stotinama svojih bicikla nali su
se na trgovima majke sa djecom, zarunici, muevi i ene,
25

starci i omladina koja je govorila: "Da neto uinimo jer

se sve pogruje".
Na sjednicama, na kojima se raspravljalo o stvarima i
dogaajima koji su se nastavili nepovoljno razvijati, uli
su se revolucionarni glasovi koji su traili zatvaranje svih
vjerskih institucija. Bilo je to ciljano da se kae da ih je
zatvorio narod. A narod je punio crkve tamo gdje je ostao
sveenik.
Jedne subote su uzeli kljueve Katedrale. Dozvolili
su da se uzme Euharistija. I kad je izvaena Posveena
Hostija iz Crkve Gospe od Krunice, grad je i slubeno
ostao bez Isusa.
Velika subota je nastupila s loom vijeu. Iz samostana "Ares se Madhe" pozvani su jedan po jedan svi
sveenici da se nau u Uredu za nacionalnu frontu. Nisu
se vie upotrebljavale rune rijei, ali je dano na znanje
da e za njih biti loe. Ubudue e se vie traiti odricanje
od sveenitva nego od vjere. Nitko od sveenika tako
neto nije mogao ni pretpostaviti. Vlast je kao neto ula
za sveenike izdajice. Zato je objavljeno nareenje da se
popodne mora osloboditi i isprazniti samostan i zatvoriti i
zadnja crkva.
Monsinjora su taksijem poslali u kuu njegove sestre.
Kola su okruile ene s djecom traei od njega blagoslov.
Napunile su se ulice uplakanim narodom gledajui pastira
kojega su izolirali od njegova stada. Fratri i drugi sveenici
su se vratili svojim obiteljskim kuama. Patera iril Cania,
jednog od uvenih franjevaca, sijeda starca sa devedeset
godina, vodili su za ruku. Posljednjeg fratra iz samostana.
Plakao je kao dijete i pitao: "Kuda me vodite, kakav je to
posao, gdje su druga braa?" On nije nita znao to se oko
njega dogaa. to se dogaa, o pater, o ljudi, o vi svi ljudi,
26

o svijete? Ona blaena vjera, bez razlike vremena i mjesta,

s velikim obeanjima, kolosalnim, s elementima vjenosti,
to je pustila korijen jo u vrijeme Sv. Pavla, apostola,
na poetku novog doba u ilirskim krajevima, unesena s
ljubavlju, primjerom to potvruje same ideale koja ima
posveenje, poslije devetnaest stoljea borbe i progonstva
na sve naine, potvrivalo je. to? Jedno unitenje.
Unitenje ove lijepe zemlje. Od 18. oujka 1967., od tog
posebnog dana proljea, ali stranog, brojali su se dani sa
strahopotovanjem, uvukla se u narod neka zla slutnja.
Nedostajala je radost ivota, kao da su ivjele sjene a ne
bia. Jedna mala zemlja padala je u veliku bijedu.
Isuila je blagoslovljena voda. irio se strah, irilo se
zastraivanje, irio se teror. Svaki novi dan bivao je gori
i gori od prethodnog. A na peti dan, na dan slavlja sv.
Josipa nisu se vidjela ni jedna crkvena vrata otvorenima,
nije se ulo ni jedno zvono crkveno. Sve je to govorilo
da se zatvaraju vrata dua i vrata ivota jednog naroda,
koji je opet ostao daleko od dobara civilizacije. Jedna mala
zemlja je prolazila Kalvariju, dva puta.

27

JEDAN TERGAT, DVA PUTA TERGAT

ZATVARAN J E
Narod, koji se borio za goli ivot, bio je pod pritiskom,
svugdje i svakog dana. Osjeao se nesigurnim u kui, na
ulici i u dugim redovima pred duanima. Brige roditelja
bile su posebno velike a rasle su iz dana u dan. Nadzor nad
njihovom djecom uzeo je drutveni olo. Jednom planski
smiljenom politikom i mudrom taktikom pripremali su
i slali djecu na tzv. Dobrovoljne radne akcije. Potrebna
tehnika i oprema stizala je, kao pomo, iz evropskih
zemalja. Graene su i otvarane kole i kolske ustanove,
a nastava se izvodila po samo njima znanom nastavnom
planu i programu. Nesretni narataj, edan znanja, rastao
je u neznanju.
Sa zatvaranjem crkava, duevni ivot je izgubio svaki
pravac. Brzo e doi travanj i svibanj sa svojim tekim
dogaajima. Poelo je, zapravo, zatvaranje katolikih
sveenika. Radilo se to s velikom pompom na sastancima
zvanim izvrnim. Jedno popodne sala instituta za
pedagogiju bila je puna ljudi. Napolju je bilo mnotvo
snaga sigurnosti i silna rijeka naroda koja se slila sa svih
strana: Osiguran je razglas.
U sali je upnik grada. Prisutna su i lica zaduena da
napadaju i optuuju. Vikali su iz sveg glasa protiv vjere,
na poseban nain protiv katolike vjere.
Nazoni su mogli lako razumjeti porijeklo zla i mnogih
nesrea.
Nala su se tu i lica koja nisu eljela i koji su drhtavih
ruku itali u sali ono to im je bilo nareeno.
Od tih lanih izjava i lanih svjedoanstava nije se
moglo zamisliti tuniji ni traginiji dogaaj do onoga kada
je izvreno osloboenje barabe i Kristovo raspee.
29

Ubaene su i neke od fanatinih ideja protiv

evaneoskog nauavanja i protiv papinstva. Govorilo se
da su sveenici izdajice zemlje. Spomenulo su imenom
don Mrka, koji je pokuao da kae nekoliko rijei. Snage
sigurnosti ga uutkae i zabranie mu govoriti. Jo prije je
bilo planirano njegovo zatvaranje. Na kraju je vezan. Tada
je poelo komeanje izvan sale. Uveli su ga u kola koja su
ekala s otvorenim vratima.
Narod je gledao, osjeao i osuivao te podlosti svojih
vlastodraca. Kroz stoljea je, jo od vremena era
Kastriotija, nauio da cijeni svoje duhovne i nacionalne
vrijednosti. Ovaj novi vladajui element nastoji da ponizi,
pogazi i uniti narodne ideale, njegovu vjeru, kulturu i
tradiciju. Ni tuinci nisu tako postupali sa ovim malim ali
vrijednim narodom. Kao da mu je nebom odreeno da se
ne odvoji od boli i patnji.
Poslije godinu dana don Marko e izii na sud skupa
s drugim sveenicima. etvoricu e osuditi na smrt.
Don Franjo Ilija je u zatvoru doivio slobodu i postao
nadbiskupom Skadra. Osobno sam kontaktirala s njim i
pokazala mu prevedena razmatranja P. Zvjezdana kojima
se jako radovao, opaska prevoditelja), Don Marko Dai,
Pater Gege Luma osueni su na po 10 godina. Don Zefa
i Don Marko Dui su strijeljani. Don Marka su odmah
odvezli jednim zatvorskim kolima, da ne gleda taj grad
u kojem je sluio mnogo godina. to taj grad osjea
i doivljava?, propovijedao je narodu po siromanim
crkvama kao i u onoj mramornoj Crkvi Gospe od Rozafes,
esto oplakivane (patnike, koja je ruena i opet graena,
iz koje je slika Gospina prebjegla u Bolcano u Italiji iz
Skadarskog Gospinog svetita.)
ivio je u odjelu Ballit, duevno miran i blaen, bez
30

mrnje i optubi na svoje progonitelje. Bilo je tu s njim

i drugih zatvorenih sveenika. Kad je umro, sigurno je
poao svome Spasitelju Isusu Kristu.

31

KAO JEDAN MODERNI PROLAZNIK RAZAPINJANJA

O TAC

M E K A LA
"Samo hrabrost jednog hrabrog elika
idolatriji vee ruke!" Fita

Moe se rei da gotovo sve vrste ropstva imaju svoje

granice, ne samo u vremenu, nego i u vremenu, vrsti i
jaini. U ropstvu je uvijek prisutno neko nasilje. A to znai
to drugo nego neprekidni ivot u strahu i neizvjesnosti.
Komunizam je bio iznimka od svake vrste ropstva, jer je
sve uklonio i nije dozvolio ni jednoj vrijednosti da ivi,
ustrojio je sustav potpune ovisnosti od onih koji vladaju.
U takvoj vrsti ivota svaki se ovjek nalazi usred
tekoa. Iskoritavanje rada biva manje zlo u usporedbi
s drugim zlima komunizma, jer kad si zakonski vezan s
ideologijom, zakonski si vezan i s politikom a politika
radi u korist drave a drava u korist pojedinaca. Govoriti,
pisati, raditi i ivjeti samo jednu ideju, apsolutni je
drutveni promaaj.
Komunizam je prakticirao specifian sistem upravljanja. Na privilegirana mjesta dolazilo se po kriteriju
"isti politiki istunac". Zalogaj kruha na tom mjestu bio
je teko pristupaan. Tim vie to su se na njemu deavale
najvee krae i pronevjere. Za njega su se otimali i zbog
njega su se svaali najugledniji dravni funkcionari i
direktori. U poduzeima su uvedene velike radne norme
uz minimalne plae. Radnicima na zadrunim imanjima
uvedeno je produeno neplaeno radno vrijeme. Tako se
na razne naine svjesno i planski ruio moral drutva i
srozavalo dostojanstvo radnog ovjeka.
Sad se taj bivi sistem osuuje po tisue puta, ali u
jednoj drugoj formi. Doveli su u salu Pedagokog instituta

33

patera Mekalu, ezdesetsedmogodinjeg starca, revnog

Isusovca u misijama.
Ali tko se je mogao suprotstaviti Bojem sveeniku,
njegovoj osobnosti i kulturi, koji je principijelno branio
vjerska i narodna prava. Ono pismo napisano na vrhuncu
njegove slube i hrabrost rtve, dovela ga je ovdje.
Pater je bio ozbiljni redovnik sa katolikim principima,
revni misionar Drube Isusove i Lojoles, vatreni govornik
sa vruim srcem za Onoga koji je ozakonio na Gori osam
blaenstava. Kao i Isus protiv Farizeja, i on je dizao glas
protiv svake vrste hipokrizije i prevare. Takvo kranstvo
je nebeska nauka na zemlji, duevna istoa meu ljudima
pomijeana esto s aktom heroizma i otkupljenja. Nebeska
nagrada je potvrdila: "Kad je jaram njegov sladak i breme
je njegovo lako." Nema uzvienijeg duhovnog svijeta od
onog u misteriju kranstva, kad s radou moe uiniti
neku rtvu, pa makar i najmanju, za Raspetog Utemeljitelja.
Kad mu je reeno da govori, govorio je mirno
i ponizno. Bijae velika radost vidjeti i uti ga kao
modernog nadahnitelja jedne idealne misije koja se bori
za sve slobode koje sadre u sebi kruh steen vlastitim
znojem, napredak postignut dostojanstvom, gdje pravda
i istina prelaze stoljea unutar jednog dana, radi jednog
razloga, jer oni imaju jednu suverenu polaznu toku, bez
vulgarnosti i falsifikata.
Ti poetci imaju duu, ivot, umjetnost, uspjeh i
pobjedu i na taj nain sigurnu politiku slobodu, jer se u
prvom redu vrednuje religiozni ivot. Govorio je o vjeri
i narodu. To je vlastodrce razbjesnilo. Kad im je rekao:
"Vi ste stavili ljude u zatvor radi jednog zalogaja hrane.
Vi slijedite takve metode koje e uiniti omladinu da bude
servilna", oni su pobjesnjeli. "Tome skinite glavu"- uli su
34

se neki glasovi.- "Dajte ga na sud! Strijeljajte ga! Objesite

ga! Uklonite tog prljavca!".
Brzo su ga odveli do kola, gubei se u sumraku predivne
veeri. Ljudi su izlazili komentirajui. Mnoga lica bijahu
radosna i kao osloboena, imali su jedan nevieni do tada
zaboravljeni osmijeh. Svi su osjeali kao da je govorio
na njihova usta, jer je izrekao misli i osjeaje sviju njih u
slobodnom obliku. On je opozvao, pobijao, demantirao i
unitio govor od 6. veljae.
Mnoge obitelji su tu no provele budne, uzbuene,
sretne i zadovoljne. Koliko je muslimana reklo: "Pater je
otac sviju, on je i na." Ovaj triujmfalni dogaaj na kraju
oujka prouo se i po oblinjim selima. Sutradan se igralo
i pjevalo po svim ulicama i trgovima. Sve u ast hrabrih
ljudi, boraca protiv mranjatva i robovanja, boraca za
ljepu, sretniju i pravedniju budunost.
Poslije ovih dogaaja Pater je ivio jo dosta dugo.
Njegov ivot se moe podijeliti na dva perioda: Na onaj
u zatvoru i onaj u velikoj slubi. Kao mlad sveenik bio
je revan i gorljiv, do kraja predan svojoj slubi. Otvorio
je malu kapelicu u svojoj kui, gdje su se izredali tisue
vjernika. Na njegov zadnji dan 28. lipnja, nali su se ljudi
uz njegov odar, kao pred oltarom. Mnogi su ga poljubili
i ispraajui ga ubacili bi grumen zemlje svome Pateru u
grob, svom ocu, svom sveeniku i velikom ovjeku.
Pokopan je na novom zajednikom groblju i bez
blagoslova. Ured groblja stavio je iznad njegova groba,
kao i iznad sviju drugih, samo jednu malu ploicu s
njegovim imenom, datumom roenja i smrti.

35

NJEMU SE NEKAD SVIALO BITI SAM..

LORENCI
Svako jutro, prije sedam sati, u crkvi - katedrali, koja se
zvala Velika crkva, poelo je dolaziti jedno sedmogodinje
dijete da bi pomagalo sveeniku u vrijeme mise. Svima
je upalo u oi njegovo isto lice s pobonim izgledom i
izrazom. Roditelji mu i dvije od njega malo starije sestre
silno su se radovale kad bi gledale u crkvi svoga dragog
Lorenca. Samo jedan dan u tjednu nije se vidio u crkvi.
Tog dana su sva djeca ila na sv. misu u Crkvu u Gospinom
svetitu u blizini grada. Tamo je on bio mali ministrant.
Ali, to nije dugo trajalo, samo nekoliko mjeseci, jer se ulo
da e sve crkve biti zatvorene. To se i dogodilo u drugoj
polovici mjeseca oujka, na dan sv. Josipa kad bijae i
Cvjetna nedjelja.
Mali Lorenc je uvijek bio radostan dolazei u crkvu.
Volio je crkvu vie od svega. I drugi su je voljeli. Bez
obzira na one neugodne anticrkvene propagande, crkve
su i dalje bile ispunjene vjernicima, To je i logino, jer
moderno vrijeme tei za vjerskim ivotom. Kranstvo
ima iza sebe stoljea postojanja, svoje genije, svoje svece
i najbolju civilizaciju. Jednom rijeju superiorna je u
svemu. Lorenc nije shvaao zato se brani ii na mjesta
gdje se nalazi istina. On nije znao to su vjerski argumenti,
ni da su oni snaga ivota. On je samo znao to da je u vjeri
ivio dobrotu. Djeca u svojoj jednostavnosti to brzo osjete,
kao to i prevare brzo uoe. Lorenc je iao svaki dan u
kolu gdje se radovao i igrao sa svojim vrnjacima. U koli
je bilo mnogo crvenih plaenih uitelja. Svi su govorili o
velikim i dobrim djelima narodne vlasti. On je kao i svako
dijete, koje je ivjelo u zemlji straha i nasilja, vremenom,
37

na svoj djeji nain, otkrivao mnoge prevare i podvale.

Sad je Lorenc teko doivljavao nedostatak oltara
u crkvi. Kao i cijeli kranski narod. Jo tee im bijae
doivjeti skidanje crkvenih zvona i preoblikovanje crkava
u sale za igru i zabavu i za kazaline predstave. Boja Rije
bijae nasilu istjerana iz svetih bogomolja. Gospina crkva
bijae u potpunosti sruena. Vjernici su ili da joj dotaknu
i poljube koji joj kamen, jer to bijae njihovo povijesno
svetite i simbol nekadanje vjerske i nacionalne slobode.
Jedno popodne obasjanim suncem vidio sam alosna
Lorenca sa ocem. Nije naao crkvu. Trudio se da si predstavi
u svojoj djejoj mati mramorni oltar, dragu sliku Gospe,
mjesto gdje su djeca pjevala i njihova sveenika i briznu u
pla. Otac ga paljivo uze za ruku i u bolnoj svetoj utnji
jedne istinske molitve odoe kao dvije sjene.
Jedan povjetarac, koji je dolazio iz pravca rijeke i
jezera, osuio je suze koje su ostale na tom aneoskom
licu.

38

POLJE MRTVIH PRIPADA I IVIMA

POLJE

RAMAJIT

Ostala su netaknuta samo groblja. U miru stoje krievi,

spomenici s natpisima, sa svetim mislima po citatima.
empresi su jo kod kapele u kojoj nema vie oltara, ni
kria s raspetim Isusom na njemu. Tiina grobova uvijek
je davala daak nade: svjeina tih dua i dogma uskrsnua
tijela kao i posljednji sud, kao i aneo navjestitelj iznad
jednog groba, uvao je one koji ondje poivaju.
Tamo se ilo u odreene dane i u odreene sate.
Misao da polje mrtvih pripada i ivima, vjena je,
jer se time misli i na nau smrt. Ne treba puno vremena
da isprueni udovi sa zatvorenim oima izmijene izgled
grobne tiine.
Sad se na groblju dogaalo neto posebno. Ouvano,
netaknuto, inilo nam se da je ostalo kao jedna vrsta crkve.
Tamo su ljudi ili i sa svojim duhovnim potrebama. Groblje
ovog grada je postalo poznato, koliko radi kostiju dobrih
roditelja, drage brae i sestara u tom Ramajit polju, toliko
i radi revnih sveenika, sa sjajnim krepostima, koji kao
da nam kau: "Doite meu nas, ovdje ete imate mjesto
za molitvu, a neete imati straha od progona i straha od
nasilja bezbonika".
Tako se na tom groblju steklo jedno veliko zajednitvo.
Izgledalo nam je kao da e i mrtvi uskrsnuti, zbog nae
enje za njima. Nitko se nije nadao da e to mjesto za
kratko biti mjesto jedne vrste radosti. Jednog uskrsnog
jutra naao sam se i ja u zoru na tom groblju. Puhao je
topli povjetarac. Jedan mali oblak prosipao je sitnu
oujsku kiu koja je kvasila cvijee, travu i mramor. Zatim
je izilo sunce velikog Blagdana. Tada se u svijetu radosno
pjeva aleluja i slua muzika Hendelova: "Prolazak preko
40

Crvenog mora", dio iz djela "Mojsije".

Ova zona smrti, zemlja strpljiva za sve, poprimila je
izgled cvjetanja, dva puta cvjetanja: cvjetanje svjeeg
cvijea na grobovima, i cvjetanje ljudskih dua, s jednom
velikom enjom za religioznim, osjeajui bol i pokajanje
nad svojim grijesima. Obueni kao na blagdane, grupa
za grupom, obitelji su ile tamo gdje se je ulo blejanje
janjaca da oiste i priprave u pobonosti ljude usprkos
tekim dogaanjima. Te pobonosti e nastaviti u svojim
kuama uz obeanje da se nee odvojiti od crkve dok se ne
pojavi sloboda.
Uvijek moralni nauk ima ovaj sadraj: uvajte srce
istim i savjest estitom, jer uvajui duhovni ivot,
uvate se i od istinske vjene smrti. Na onu svetu etnju
ljudi su odlazili po hladu, poslijepodne. Udaljavali su se
pozdravljajui jedni druge s laku no, jer e se sutra opet
povratiti s istim osjeajima i s istim sjeanjima.
Neto prije suneva zalaska na groblje doe jedna
tridesetogodinja ena. Bila je kerka jednog ubijenog
oficira, ubijenog na samom poetku diktature. Imala
je tuni, bolni izgled. Bila je prekrasna. Tunim, tihim
glasom je rekla: "Ovdje nalazim mir", i sa jednim umorom
na licu punom patnje, brige i crnila vremena, dodala je:
"Blaeni ste vi ljudi to ostaviste ovu zemlju". Iznijela je
istinu koja bijae o nama. Zemlju nam je obuzeo mrak, a
narod bezdunost, bezvoljnost i bezosjeajnost. Bezbotvo
bijae vidljivo na svakom mjestu.

41

.. KRTAVALA JE MEU OBITELJIMA I DIJELILA SV. PRIEST

KOJU JE PRIMALA OD SVEENIKA..

S V J E T LO U TAM I
Vjerovanje u Boju postojanost je ope i konstantno,
jer je u prirodi bia razlog da Ga upozna i prihvati. Ali
ovo djelovanje nije dovoljno, za to treba vjera, koja je
nadnaravna krepost, ne raa se s ovjekom. Ova krepost
se daje. Daje se sakramentom Krtenja. I tu je rizik onih
koji se ne krtavaju.
Sveta veza s Bogom, koja pripada individui, obitelji
i drutvu, je juridiko pitanje jer to djelovanje ne pravi
distancu, ono je poelo na Kalvariji, koje, predajui se
patnji, posveuje svako srce. Kranski univerzum je
povezao stoljea i prua se do kraja da se ne odvoji od
onih koji dolaze: da bi sauvao jedinstvo srdaca, kae
Crkva. Na to god tko naie, nitko ne smije zanemariti
svoje zadatke.
Sa zatvaranjem crkava; krtenje, vjenanje, djelo
kajanja i djelo izmirenja sa svima moraju sami krani
initi. U drugim slubama, kler i vjernici trebaju biti na
usluzi jedni drugima. Onima koji umiru, sveenik je bio
pored leaja u posljednjoj nevolji, jer je smrt moment od
kojega zavisi vjenost.
Oni koji su tada umirali bez prisustva sveenika (jer
ih nije bilo), nisu umirali bez bar jedne zapaljene svijee
ili da ne poljube Krista Raspetoga. To su radili u suzama
nalazei svoj sakramentalni mir, s kojim su se udaljavali od
privremenog ovozemaljskog svijeta i definitivno se vezali
za vjeno nebo. Oni koji su ih pokopavali, bili su garancija
za njih, jer su pripadali sada jednoj blagoslovljenoj
muenikoj zemlji, koja je uvala njihove kosti u Bojem
Miru.
Sveenika, koji su obavljali slubu, bilo je jako malo.
43

Oni, koji su stanovali u kuama kod svojih na malo

skrovitijem mjestu, pretvorili su te kuice u male crkve i
tako su odravali veze s pojedinim dijelovima grada i sa
oblinjim selima. Nu Topali je otkrivao teko bolesne u
gradu i odmah javljao sveeniku. Bio je posrednik i radio
je mudro po planu misionara. Sveta redovnica Kua eli,
i sama zatvorena poslije sveenika, skupljala je djecu i
uila ih molitve, a nalazei bolesne na asu smrti krtavala
ih je. Njezin neak Ndrec Hangjarin, bio je i sam siromah,
iao je od kue do kue gdje je imao poznanike i skupljao
pomo za sveenike u zatvoru. Njegova kua je bila kao
centar, mjesto za vjeronauk za mlade mjetane, centar
vjerske slube koja je trajala cijelu no do zore, kada bi se
i sveta misa odsluila.
Ilo se i dalje, posebno kad su seljaci nali mjesto gdje
je prebivao revni biskup. Oni se nisu dali udaljiti od te male
kuu koja je bila pod kljuem sigurnosti. Kroz nekoliko
godina tisak e pisati i komentirati vjersku slubu, kakva
je bile tada na sjeveru, kakva na jugu. Stranice novina su
se punile ateistikim materijalom.
"Vjera ima duboke korijene" - pisali su. Oduzimali
su narodu ono to mu je najbolje. Bili su zaetnici i
provoditelji klasne borbe. I kad je ta borba uzela maha,
uveli su novu strategiju: "neprekidni udarci", na sve. Ljudi
su se bojali, uasavali, nebo je gorilo, zemlja je plakala.
Kukale su obitelji.
Poto je obavljao mnoge vjerske slube u gradu i na
selu, prebjegao je preko granice don Marin kurti sa svojim
roditeljima i najbliom rodbinom, svega njih osamnaestero.
Tadanja Jugoslavija vratila ih je komunistikoj vlasti u
Albaniju. Ovo je bio dovoljan razlog da strijeljaju don
Marina i etvoricu njegove brae a dvije njegove nevjeste
44

da osude na dugogodinji zatvor. Ovo je izilo na vidjelo

gotovo etiri godine poslije zatvaranja vjerskih institucija.
Slobodni sveenici radili su teke poslove na graevini ili
u poljoprivredi. Don Stjepana Kurti bio je u godinama kad
su ga zatvorili, dok je radio na zemlji. S optubama za
teko ekonomsko sabotiranje, za otrovanje izvora vode,
za krtenje jednog djeteta, bijae strijeljan. Za krtenje
se vijest brzo proirila. Vijest je izila u mnogim stranim
asopisima i na radio stanicama. Nekoliko mjeseci su
davali tu senzacionalnu vijest- strijeljanje radi krtenja.
Upeatljiv je i primjer sveenika koji je pozivan na
sastanke ili sjednice ba u vrijeme vanih kranskih
blagdana ili za vrijeme mise. Sve da bi ga udaljili od
njegovih obveza i njegova naroda. Pravdajui svoje
odsustvo odgovarao bi: "Ja sam sveenik Kristov i sveenik
crkve za sve vjekove" Bijae to don Ignacije okajev koji
je proao ivot kao sveti Stanislav Koska koji je bio iz
muenike zemlje Poljske i koji e zatvoriti blaene oi
jednog nepoznatog dana u mjesecu studenom.
Don Mikelj Beltojes sluio je u jednom selu daleke
Malsije (u planinama na sjeveru). Nije bilo nikakvog
razloga da mu preinae prvu osudu od sedam godina za
smrtnu, nego da bude jedan muenik vie. Sestre servitkinje
i one franjevke obavljale su slubu sestara i majki po
cijeloj zemlji. Sa zatvaranjem samostana, s nareenjem da
se ne nau dvije skupa, da zbace redovniko odijelo i da se
obuku u civilno, bez dozvole da ita uzmu iz samostana, a
bile su pored bolesnika u bolnicama, sad su se vidjele na
svim najteim poslovima. Po zatvaranju crkava nale su se
kao pomo u slubi krtavanja i priesti, a nastavljale su
pouavati i o molitvi. U to teko bolno vrijeme, bilo je jako
vano da se moli Oe na, sa sklopljenim rukama, s ustima
45

nevine djeice. Sve su inile to su mogle. Sestra Konsilija

Muani bila je veza sa svima. Sestra Imelda, starica, imala
je grupu djece na vjeronauku. Sestra orina Bulgareci,
bila je u zatvoru pet godina. Bila je uvijek spremna da
pomogne potrebnima i sveenicima kao i hrabrom i revnom
fratru s velikim horizontima, pateru Marijanu Prela. Jedna
grupa sestara servitkinja u gradu Vlori, nastavile su skupa
ivjeti i moliti. Ostavljale su primjer kreposti i mudrosti.
Sestra Ljiljana Radovani i Kristina Nogaj bijahu pobone
i u slubi vjere.
Dosta je spomenuti sestru Davu koja je bila poznata od
sviju a koja je skupljala pomo za zatvorene sveenike.
Jedan duek od slame bio je njezin leaj. Izvadila je vunu
da isplete arape i pulovere za sveenike u zatvoru. Sestra
Jozefina Kolii, koja je poznavala mnoge obitelji, sretala se
uz djevojke koje su eljele da im se nae na vjenanjima.
Sve to u katakombama, gdje je Isus tajno hodao u raznim
pravcima u gradove i sela noen od sveenika a esto i od
sestara.
Ova formacija s katolikim elementima bila je potreba
onoga to bi trebali imati ljudi ove tako vane populacije,
mladii i djevojke koji su imali naslijediti jednu graansku
kulturu. Jako malo ih je dobilo propusnicu za visoke kole.
I za neki posao bili su posljednji. A na radnom mjestu bili
su pod strogom kontrolom.
Ateistika zemlja je svjedoila o falsifikatu jednakosti
i potiskivala je, zatvarajui vrata onima koji su imali
kranska katolika imena, ali poneto su gotovo svi
previdjeli; odralo se slavljenje imendana. (Kasnije je
uvedeno slavlje roendana). Ti srdani susreti donosili su
posebnu radost i imali su tradiciju u rodbini i obitelji, jer
su nas vezali sa ranijim pokoljenjima kranstva, koje je
46

i u nau zemlju ulo sa svetim krepostima. Govorilo se:

"Koliko god moemo, drat emo slavlje blagdana unutar
zidova kue. Tamo gdje smo mi, tamo smo i s naim
imenom."
Pored kancelarije Ureda za civile, bila je uvijek borba
za davanje imena. Mi volimo imena svojih predaka i
roditelja, za ono to su voljeli, ljudi su dizali glasove.
Tu se pokazivala i hrabrost i odvanost. Ispred trgovina
esto su se viali dugi redovi ljudi s flaama. Kupovalo se
vino za fetu svetog Nikole sa tradicionalnom pjesmom
"Sa Himete, mrekuli". Za svetog Antu Padovanskog bilo
je posebno sveano. Tu se isticalo svetite Lja. Tamo se
svaki dan, a posebno u lipnju, ilo usprkos zabranama od
strane armije,.
Blagdani roenja i Uskrsnua privlaili su mlade koji
se nisu odvajali od radio i TV stanica koje su u tiini
pratili. Omladina je bila daleko od vjerskog ivota. Oni
nisu znali nauavanje vjerskih istina. Ali su uvali i rasli u
simpatiji prema kranstvu: Ono ima sublimitet najveeg
znanja i kulminaciju umjetnosti, bile su njihove najee
rijei. I sve to usprkos slabosti, jer i kad bi imali dar za
neto dobro ili za umjetnika djela, bilo se u nervozi jer je
to bilo zabranjeno.
Mladi su se znali prekriiti i rei koju molitvu, potaknuti
od svojih majki koje su ih molile s pokrivenim glavama
ispod deka u zatvorima i u vojnim slubama.
Ova vrsta manifestiranja bijae dio moderne epohe:
pojaavala je elju i enju za saznanjem o zagrobnom
ivotu koji je uvijek i svugdje iznad zemaljskog ma kolike
bile njegove blagodati.

47

NASTAVILA JE MOLITI KRUNICU S NAOM OBITELJI

E LI ZAB E TA
Ulice su zapale u tiinu koja bi obino zavladala poslije
osam sati ujutro, kad bi se ljudi nali na poslu. I uenici su
punili grad i na vrijeme odlazili na nastavu u svoje kole.
Dobro ili loe svi e provesti dan sluajui svoje uitelje.
kolovani uitelji pripadali su onim krugovima meu
kojima je uvijek bila sadrajna neka tema i diskusija. Oni
su openito davali vanost vrijednostima, ljudskoj dobroti
i dobroti odgoja i odgojitelja, to je kod prosvjete i bilo
naglaavano.
Ali, naalost, njima je bilo zabranjeno posjeivanje
crkve jo nekoliko godina prije nego su crkve bile
zatvorene. A kako e odgojiti nove zdrave narataje bez
vjere? Proglaena je ideologija: "Vjera je opijum naroda".
Ova parola svuda je postavljena pa ak i na kolskim
hodnicima kao lekcija da bi opravdala izriaj Rruggera
Bakonita:
"Znanje te udaljuje od Boga".
Uitelji, koji su s entuzijazmom drali djeci nastavu,
djeci naroda, udili su se kako je dolo vrijeme u kojem se
govori o dobrom odgoju a u isto vrije od istih se trai neto
suprotno Bogu i Njegovim zakonima. Oni su se sjeali
onih poznatih uitelja sa sveuilita i uionica s kriem,
prosvijetljenih sistema civiliziranog svijeta, koji su bili
takvi po vjerskom nauavanju. Svijet je otvoren i ima
raznih struja, kola i udnih doktrina, pa bi se ljudi esto
nali pred potekoama da bi proli ovaj svijet prepun
borbe sa zlom.
Prije izbijanja te stihije, vjeronauk je dran u svim
kolama u zemlji. Oni koji su ga vodili znali su da se jedan
narod bez vjere duhovno unitava. Prava civilizacija i
49

kranski lideri u njoj jako cijene vjerski nauk. Oni ele

upoznati um i srce Betlehemskog djeteta, proslavljenog
Krista, i dolaska Duha Svetoga na Apostole. Svemirski
nauni brodovi prelaze svemirska prostranstva otkrivajui
veliinu Stvoritelja.
Uitelji su nam govorili da je Krist u centru egzistencije,
sa djelom utjelovljenja i vrhuncem na Kalvariji, uznesen
snagom uskrsnua, to je tajna vjere. Ona nije zabluda,
nego naprotiv, treba kazati da njegova ljubav ne pripada
filozofiji. Ona je nadnaravna i boanska. Poto nastavlja s
tim da je vjera istinita kad ima udesne dokaze i iskustva,
zna se da je On to esto inio dok je bio iv na zemlji a
sada to ini u crkvi, trajno i neprekidno. Primjer su mnoga
udesa kroz stoljea na raznim mjestima, a osobito ona
Gospina u Lurdu. Uitelji su znali da se trebaju radovati
jer im je dan "Oe na".
Djeca su voljela te uitelje. Oni su ih poznavali jer su
ih imali po svojim naseljima. Stariji su govorili mlaima
da skoro svi uitelji vjeruju u Boga jer su ih vidjeli esto
u crkvi, u nedjelje i u zapovjedne blagdane. Ova istina je
bila jo uvjerljivija za uiteljice, posebice za one odrasle
uz sestre misionarke u blizini Gospina oltara i vjerskih
pobonosti u mjesecu svibnju, kojega su vjernici zvali
"Gospin mjesec". One su skupa s pobonou, koju
su imale po knjizi "Duhovno blago" i "Cvijee raja",
poprimale i lijepo graansko, civilizirano vladanje, da bi
imale mudrost djevojaka i autoritet majki.
Jedna takva uiteljica je Elizabeta. Svako je jutro s
muem izlazila iz kue i odlazili u kolu, vodei svoju djecu
na odreena mjesta na uvanje, a njih dvoje bi odlazilo
svako u svoju kolu. Elizabeta je predavala s jasnoom i
zalaganjem matematike lekcije kao i one iz fizike. Ali,
50

evo skoro tri mjeseca da Elizabete nema u koli. Nee je

vie ni biti. Teko je oboljela od raka. U njenu kuu je
ula alost. Troje male djece nije se odmicalo od majine
postelje.
Zadnje dane posjeivale su je dvije uiteljice koje su
joj pomagale i posluivale je, kao i njena jetrva, s kojom
je ivjela kao sa svojom sestrom koja joj je rekla da bi
bilo dobro da doe sveenik, s kojim je ona ve govorila.
I Elizabeta je to isto eljela, i ona je misli o tome. Ali gdje
da nau sveenika! Ve nekoliko godina nije ga se moglo
vidjeti. Ona se u taj as radosno nasmijei, jedna majka
postade kao nejako dijete. Njoj je to bilo teko izvesti, jer
su mnogi ljudi dolazili i odlazili i oni bi ga mogli vidjeti,
a netko od njih bi mogao uznemiriti supruga. Ali ona nije
dugo oklijevala. "To emo izvesti", ree jetrva, "kad on ne
bude u kui, kad bude u koli na nastavi."
Sutradan, oko osam sati, sveenik se naao uz postelju
bolesnice. Davao joj je sakramente. Spremao se da joj
dadne pomazanje. Najednom su se uli neki koraci. Vrata
su se polako otvorila. Uao je mu. Svi su ostali zaueni
a posebno dvije uiteljice koje su je taj dan sluile. A on
se jo vie zaudio. Ne govorei ni jedne rijei, razmiljao
je kako je mogue da je sveenik u njegovoj kui u to
vrijeme, u taj sat, u toj borbi, u tom uasu. On je volio
sveenike i dobro je znao tko je Katolika Crkva. Ali ga
je uhvatila neka nervoza i veliki strah te nije mogao nita
uiniti, nego se odmah udaljio. Naao se na ulici , tuan
i zabrinut kao nikada. Ljudi su pomislili da mu je smrtni
sluaj u kui, koji se i oekivao.
Dan je bio hladan sa sijeanjskim suncem a popodne je
bio oblaan i sa snijegom. On je hodao u to hladno jutro, a
misli su mu se redale: kako je ona to izvela, kako nije malo
51

bolje mislila, da to netko ne vidi, da se taj dogaaj sazna,

pozvali bi ga na odgovornost, slijedile bi teke posljedice
za odgoj djece. Ove misli su mu bile napasti koje su mu
muile duu i tijelo. Naao se u jednom bolnom svijetu.
U tom duevnom komaru skrenuo je u krivu ulicu. Na
suncu, koje je grijalo, savjest mu se mraila. Stigla je i
deseta ura, kao zadnje vrijeme kad bi on kao obino krenuo
kui. Tako potresen i krenuo je prema svojoj kui.
Ali zaudo, on je osjetio nekakvu promjenu, osjetio je
novu snagu, jedno novo prirodno nutarnje smirenje, jednu
milost i razlog da razmilja drukije. Shvatio je da je nisko
pao, jer se posve u to vrijeme udaljio od nje u ove tako
vane sate za nju, od one s kojom je proveo lijepe godine
ivota na principima kranske obitelji. Njegova je dua
poprimila novi povratak. Uao je u kuu miran i radostan.
Vidio je da ona nije oekivala jedno takvo vladanje:
Izgledao joj je jo ljepi. "Oprosti", rekla je ona, "to sam
radila na taj nain bez tvoga znanja, ali nisam htjela da te
uznemirujem. Ja bih to obavila a tebi bih kasnije rekla da
se raduje, ali kako vidim sretan si i sad. Sve sam predala
u Boje ruke". Poslije jedne kratke stanke, je nastavila je:
"Ti si dobar ovjek". Tu je on prekinu: "Ja se trudim da
budem dobar," odgovori on, "ali nisam bio takav prije dva
sata. Osjeao sam strah, jedan lo strah. Bio sam klonuo u
onome u emu sam trebao biti najjai".
Malo kasnije Elizabeta mu ree zadnje jako vane
rijei, koje e ostati kao njezin testament: "Nastavi moliti
krunicu s naom djecom i itaj Boju Rije i pobona
itanja, onako kako smo to inili u naim zajednikim
veerima".
Za cijelo to vrijeme ulimi je bio na nogama, pored
njenog kreveta. Lijui suze gledao je ovo umorno blijedo
52

lice jedne vrlo inteligentne ene. S njom je proveo veliki

dio ivota. Hrabra ena s djeji istom duom, jaka i dobra
majka, radost njihovog ivota, gasi se u njihovoj obitelji.
Ula je bolna tiina u njihov dom.
Neto kasnije te prohladne oujske veeri doao je
sveenik. ulimi je ostao s njim oko pola sata elei da
mu i djeca uju od njega utjenu im rije.

53

.. poredani u sobi jedne kue tamo blizu mnogim ljudima za velikim

euharistijskim stolom..

RAGAMI
Osjeala se hladnoa oujskog vjetra koji je puhao
sa Cukalia. ibao je po gradu, a jo jae po otvorenim
prostranstvima van grada. Tamo se ula buka tekih
traktora, vidjele su se velike tale i grupe ljudi po njivama,
koji su poinjali organiziran posao u rane jutarnje sate, a
na veer prilikom zalaska sunca vraali su se jako umorni i
zabrinuti. U kuama su ostali starci i starice, neki bolesnik
i poneko dijete.
Tko bi mogao misliti, prolazei kroz sela, da nee
vidjeti ni jedne crkve koje su bile izgraene na vidljivim
breuljcima. Gotovo devet godina falila je svakidanja
Boja sluba, a posebno ona nedjeljna, s jakom vjerom i
duhovnom radou. Prirodne patnje su mnogo puta jako
velike. Ali one nisu pripadale nasilju. Teror je posve neto
drugo. On je kod nas dostigao kulminaciju i od 6. veljae
unosi uas meu na narod. Ljudi zauzee stav utnje i
nekakvu fiziku pasivnost. Ali su govorili: "Koliko god
moemo, izvravat emo svoje zadatke". I zaista, u toj
stihijskoj borbi nazonoj u svakoj kui, ljudi su uvali
krieve, slike i pokoju pobonu knjigu u sanduku. Iako
iscrpljeni skupljali bi se u obiteljima da bi tiho molili
krunicu.
Stari su to inili a mladi su naslijedili to bogatstvo,
i zato se dogodilo to da nije molitva nestala, nego se
naveliko irila. Raslo je shvaanje da su u zabranjenim
stvarima velike vrijednosti. Nedostajao je ivot ali ne elja
za ivotom. Tako se potvrdilo da oni koji su naslijedili
i ivjeli vrijednosti to ih daje jedan ivot s tim svetim
naukom, da se ne udaljuju lako iz ivota. Produilo se
nasilje koje je donosilo potekoe za spasenje. Moglo
55

se smanjiti, ali se nije moglo iskorijeniti. A posebno kod

seljaka koji su meetari zemlje. Oni vole ivot neba i nisu
htjeli umirati bez svetih sakramenata i stvari koje su uvijek
imale ivot. Traili su u tome ivot to im ga je davala
vjera u Isusa.
Jedan dan dola je samo mama na razgovor sa
sveenikom. Rekla je sva uplakana: "ovjek mi umire.
eli da mu doe." Sveenik se nije dvoumio. Iao je vie
od tri sata sa osobom koja ga je vodila. U rukama je drao
Euharistiju. Iao je s velikom misijom koju e obaviti u
toj noi, kad selo poiva u miru. Rekli su mu da je sve
osigurano. I zaista, oko est sati vie nego trideset osoba
iz rodbine i po koji poznanik, razili su se po selu da bi
zadrali sumnjivce, pijune i slubenike partijskog savjeta
koji su krenuli prema kui da bi vidjeli bolesnika, koji
bijae u posljednjim danima svoga ivota.
Sveenik je uao u sobu gdje je leao bolesnik. Ono
kreposno lice sa lijepim crtama svoje rase, bilo je blijedo
od teke bolesti. Razgovarali su o velikim vrijednostima
svijeta, o ivotu i o smrti. "ao mi je obitelji", govorio je
bolesnik blagim glasom, "ene, nejake djece to ostavljam,
stare majke i sve drage koje imam, ali sam spreman
prihvatiti bol i patnju ove teke bolesti za veu ljubav, za
onoga koji je umro na kriu. Sada sam radostan to mi
je poslije toliko godina uao sveenik u kuu sa Isusom,
mojim Bogom, koji je drag mome srcu i svima mojima.
Poslije bolnog i srdanog pozdrava, mnoge su se osobe
sa sveenikom skupile u jednu oblinju kuu na veliku
euharistijsku gozbu koja bijae nalik posljednjoj veeri."
Rijei koje je rekao bolesnik, sjeali su ih se svi oni koji
su ih razumjeli. estog dana njegova soba bijae ispunjena
crninom i plaem.
56

Tuan je otiao sveenik iz ovog kraja u hladnu no

etvrtog prosinca. Mrak poznaje izolirani ivot gdje su
spavali umorni ljudi u iskuenju koje je odavalo odbaenost
u patnji kojoj se nije znalo koliko e jo trajati.

57

KLASNA BORBA IMA PRINCIP DA NIKADA NE PRESTANE JER JE

ONA SAMA NEPREKIDNO STVARALA NEPRIJATELJSTVA

NEPREKIDNI TEROR
Crkva ima svoga predstavnika na zemlji, ima
blaenstvo. Ona je jednom pobijedila. U jutro treeg
dana Isus je osigurao pobjedu za vjenost. Njega se voli i
asti. Mnogi znaju te vrijednosti. Ima i onih koji bi stalno
ratovali: Tada Crkva biva muenika, jer ima prolivenu
krv muenika i otvorene rane. To se dogaa i kad se ovca
izgubi pastiru, posebno kad je ugrabljena. U tom sluaju
pastir ima bar utjehu, nadu da zna gdje se nalazi. Onda
ide za njom s onom tajnom snagom koju ima crkva da
bi se nala u dobru i u zlu, da bi donijela otkupljenje i
ispunila dobrima sve one to imaju lice okrenuto prema
njoj, sa snagom kojom prelazi preko svega i izvrava svaki
zadatak koji vodi miru.
Ona e dignuti glas u konzistoriju. "Nemogue nam
je uspostaviti vezu sa Albancima", bile su rijei Pavla VI,
reene kardinalima prigodom Boia. Rijei koje smo mi
ekali, davali su nam snagu. Tu radost su imali mnogi
ljudi, a eljeli su ih uti svi potlaeni i ugroeni. Zato je
potrebno bilo govoriti o slobodi.
Mislimo da je ovaj problem jo nerazrijeen? Neemo
gubiti sranost ako osjeamo da smo se nali na putu
utnje, koji je gori od puta zaborava. Pored naih delikatnih
problema i zatvorenosti, mi moramo misliti na neto vie.
Na kraju, koliko vremena treba da bi se dalo shvatiti
da se zbog teke krivnje ne izlazi lako iz tekih posljedica.
Jer ope iskuenje nosi u sebi kazne? Moda smo to i
zasluili? Naa petstogodinja povijest, s malo iznimaka,
dovela nas je dotle! Socijalistiki kamp pokuao je idejno
uspostaviti ovaj sistem, od istoka na zapad. Da je to bila
igra, prihvatili bi je svi. Posljedice koje su realitet, ponekad
59

su tajna, a vrijeme njihova proiavanja moe biti jako

korisno.
Poslije ovih rijei, malo kasnije, podii e se hajka na
strane radio stanice s ciljem da ne iziu na vidjelo neki
problemi u zemlji. Vjera je uvijek bila na prvoj crti borbe,
a sad jo i vie, jer je povezana izvana sa mnogo faktora.
Trebalo je iznijeti na vidjelo da je zemlja, nalazei se na
pogrenom putu, u velikoj opasnosti izvana i da prolazi
kroz veliku bijedu iznutra.
Ideje, koje su donijele ivot patnje, nasilje sistema,
opasnosti i mnoga stradanja, potvrivale su da su na
granici sljepoe i idolatrije. Tu nema duhovnog ivota, jer
on pripada onima koji rade za duu. Ova milost -raditi za
due- ispunjena je ljubavlju, pravednou, suosjeajem i
kajanjem, a to su nadnaravne kreposti, koje su komunizmu
sasvim nepoznate.
Obveza zajednikih dobara, zapravo socijalistikih
dobara, gotovo su unitila sav humanizam unosei sumnju
i pijunau sistema jednih protiv drugih, koji toboe
obeavaju da nee biti privilegiranih jer su svi jednaki.
Djela koja su projektirana u uredima reima, bila su
nadahnuta jednom bahatom zlom silom. Provodila su se s
malo nagrada i s mnogo krvi stotina i tisua zatvorenika,
koji su radili u rudnicima ili movarnim kanalima. Ljudi
su svakodnevno stradavali i nestajali na tekim poslovima.
Disciplina rada bila je ubitanija od diktature vlasti.
Meutim, ovi poslovi koje su obavljali, skupljali su neka
dobra, dobra za pohlepne i vladajue. Njihovo blagostanje
nije se gasilo, njihovi stolovi bili su vjeno puni, a ogromna
masa naroda grcala je u tekom siromatvu.
Nije bilo nita alosnije nego vidjeti ljude pred
duanima za Novu Godinu ili koji drugi blagdan gdje
60

kupuju hranu ili neke druge namirnice.

Neke stvari su bile vidljive koje nisu eljeli vidjeti
oni koji su bili na vlasti, jer se zbog tih okolnosti stvarala
komunistika opozicija, koja je htjela radikalnije promjene
s vie slobode. Poticala je tzv. modernu reviziju sistema.
Zakljueno je da su oni koji ne vjeruju jako opasni kad su
na vlasti, da uvaavaju loe stvari, i da po svaku cijenu
nastoje biti vjerni velikoj socijalistikoj obitelji.
Sistem diktature, sa svojom idolatrijom, ustao je protiv
kapitalistikog svijeta, koji je zaista imao svoje mane.
Ali su ustali i protiv liberalizma. Poelo je s festivalom
jedanaest pjesama na radiju i televiziji koji je traio neto
vie zapadno to je postalo smutnja u svakom sektoru i
protiv sektarizmu i konzervatizmu. To su bile teme i
problemi to ih je vrijeme bespotrebno donijelo.
Ovdje se vodio klasni rat s bratskim krvoproliem. Ovaj
rat su komunisti poeli jo na samom poetku vladavine.
Poeli su ga kao oni koji su protiv vjere, protiv privatnog
vlasnitva i nepravednog ulaenja u obiteljske poslove,
protiv ovjeka, sluei se silom. "To inimo", govorili su
oni, "jer trebamo izgraditi jedno novo drutvo". Ovdje je
ula Staljinova izreka: "ovjek je na cijenjeni kapital", i
rijei: "Novi ovjek je najvee partijsko djelo".
S ovim principima klasna borba je donijela strahote. S
njima je poelo progonstvo. Drugi izvor progonstva doao
je od aktivnog suprostavljanja protivnika te politike i od
vjerskih slubenika. Klasni rat ima principe da nikada ne
prestane, jer neprekidno stvara neprijatelje. Ali je prestao
zbog razloga nerealnosti, jer ni jedan rat nije u prirodi
ivota.
I ako bi nestalo sve drutvo i ako bi ostale samo dvije
osobe, kao u raju zemaljskom, jedna bi bila rtva drugoj.
61

U tom razmiljanju o velikim ljudskim vrijednostima, za

poaliti je one koje je obuzela ideja ubojstva i samoubojstva.
Sam otac Marko Harapi ostavit e usmeni testament
da se pokopa uz roditelje na groblju u irokoj, jer je to
njegovo rodno mjesto. Njegovo pokopavanje je bilo
jednog hladnog ali sunanog dana 11. veljae, na dan
Gospe Lurdske. Podruni ured je dao dozvolu za pokop
na irokoj, papir s crnim omotom koji bi se dao staviti
po istaknutim oblinjim mjestima, dali su i sanduk kao i
sredstva za pogreb, jedna kola i jedan autobus. Dvadeset
dana poslije pokopa poet e sudski procesi. Osuditi e
i zatvoriti na etiri mjeseca zatvora, za vjersku slubu u
gradu, franjevaca patera Ferdinanda Palia kao i isusovca
patera ergja Vataj, radi samo jednog banalnog razloga.
Iznijeli su elju pokojnog patera Harpia gdje da ga
pokopaju kad umre.
Od tada se prelo na zatvaranje i strijeljanje na svim
mjestima, kao i samog sveenikog mladog kadra koji su
punili zatvore. Na red je doao i Mons Ernest oba, koji
bijae osuen na dvadeset pet godina ropstva. I umrijet e
u zatvorskoj bolnici u Tirani. Govorili su da je drao tajne
veze sa Svetom Stolicom i da je krio dravne zakone.
Vlast nije govorila o sebi i da kri zakon gazei sva prava
slobode.
Don Mikel Kolii, upnik Skadra, uveden je ubrzo
u zatvor, i ostao u njemu trideset osam godina. Isto
toliko je osuen i don Nikola Mazareku, koji je i pisac
sa pseudonimom Nike Barcolla. Pater Zef Plumbi i pater
Anton Ljulji robovali su svaki vie od dvadeset godina.
Dvojica brae Ljubani, nee vie vidjeti jedan drugoga.
Onaj dan kad je iziao iz zatvora, don Lazariu doi e
smrt od jednog otrovnog obroka. Don Simonija Ljubani
62

u zatvoru je proveo dvadeset est godina. Njihov ujak,

pater Leon Kabashi, proveo je mnogo godina u zatvoru,
umjetnik koji je doktorirao na akademiji umjetnosti,
vraen je za malera. Uinio je mnoge usluge narodu u
godinama vjerske slobode, prije 4. studenog, a 13. lipnja,
skupa sa mnogim narodom, otiao je u svetite Laq, da s
njima svima moli. Blagoslivljao je narod govorei: "Dragi
Bog nam je ispunio elju". I u Gospinom Svetitu ispod
tvrave Rozafat, 25. travnja, na blagdan Majke dobrog
savjeta, molit e i dijeliti priest pobonima na trgu,
jednostavan i ponizan sveenik, koji je isprobao Burelski
zatvor. (opaska prevoditelja, to je bila jedna cijela zona
pretvorena u zatvor.)
Don Kolec Toni, bolestan, poslije zatvora jo se tee
razbolio, jer je leao na vlanoj zemlji a sada u svojoj kui
nastavlja sluiti narodu. Redao se red za redom, sve dok
nije dola zadnja no takozvanom reimskom poluagentu,
a njih smo u slubi reima zvali "Prodani Mehmet".
Bijkae oko pola noi kad umrije Enver. Ne znamo da je
ostalo od njega ita dobro, osim to se je bez oekivanja
pojavio na televiziji Tiranes traus u Albaniji, i to samo
jedan dan.
Poslije smrti Envera Hode, slijedile su godine tiine,
s jednom znatieljom kako e ii dalje, sa sjeanjem na
sve to smo proli. Ostali su neodreeni i kontradiktorni
osjeaji.

63

..ON MI GA JE DAROVAO, IZNAD BOGA NE STAVLJAM NITA,

NI SEBE NI VAS..

NAA MAJKA
U ono jako lijepo majsko vrijeme, pri kraju mjeseca,
bilo je nezaboravno, proetah da bih se udaljio neko vrijeme
od onih tekih dogaaja poslije zatvaranja crkvi. Kad sam
stigao kui oko dvanaest sati, naoh sve prevrnuto. Vrata
soba bijahu otvorena, kovezi i stolovi pokrenuti sa svog
mjesta, mamina velika baula, (jedan sanduk koji smo zvali
venecijanski) bijae s otvorenim kapkom, i otkrivenom
velikom Gospinom slikom sa sedam maeva. Naa majka,
dobra ena sa svim krepostima nevinosti i jednostavnosti
jednog djeteta, dobila ju je, po lijepom obiaju, skupa sa
ruhom, od roditelja, iz kue djevojatva.
Na jednom mjestu bile su razbacane vjerske knjige
i druga skrivena djela objavljena prije datuma zvanog
osloboenje. Tu je bio predsjednik sektora Demokratskog
fronta, jedan slubenik Izvrnog komiteta sa svojim
odobrenjem za oduzimanje knjiga. Bijae tu i jedna osoba
iz Odsjeka za unutarnje poslove. Bili su tu vie od dva sata
ekajui mene, jer im je moj brat er rekao: "Ne smijete
nita uzeti prije dolaska brata".
S revolucijom zvanom kulturnom, to je bilo kinesko
hvalisavo izraavanje, a nae vrlo loe kopiranje, nasilje
je svime upravljalo. Izlazilo je van ureda, prelazilo ulice i
ulazilo u kue. Nisam mogao ne rei: "to imate sa mnom,
gdje vam je zakon?"
Organizirani po kolama, uzimali su grupe djece da
bi kontrolirali istou po kuama i stanove graana. Ovo
je bilo tono u Uskrsnoj noi s ciljem da bi negdje nali
koje obojeno jaje i penicu s mirisom kolaa. Obistinilo se
da je oporba, koliko god bila mala, bila svugdje prisutna.
Tko bi mogao porei da pobjeda, koja ima srce iako s
65

ogranienim izraavanjem, pripada pobjedi ivota. Nema

rtve koja u neko vrijeme nije nagraena!
Za one koji su mislili da mogu otii bez traga, jer ive u
svojoj jednostavnosti, stanje se mijenja. Kad imaju ljubavi
i svete ideale sa svojim krepostima, oni ne mogu ostati
bez da ne ire miris, miris koji je ponekad opasan, samo
radi razloga to je ugodan. Nai roditelji, gotovo svi nai
roditelji, nisu znali, nikad nisu mislili, da jedna dobra
knjiga s uzvienim naukom, moe se zabraniti i da se
moe oduzeti onima koji je imaju. Knjige su ast, mudrost
i znanje ljudske rase. One su utjeno bogatstvo obitelji.
Otac je bio dionik toga kapitala: Bogatstvo njegove muke
i znoja. "to imate s naim knjigama, s knjigama moje
djece", rekao je starac, s delikatnom mudrou graanina
Skadra.
On nije vie nita govorio, ali je jednom laganom
otrinom, koju imaju svi dobri muevi kada su pred
jednom izoblienom zloom, dao im shvatiti da nema
vie to kazati, da se ne bavi loim poslom, jer zla djela
pripadaju onima koji ih ine. Oni su sa sigurnou inili
svoj posao, ali on im je pokazao jedan moralni nain. Oni
su kontrolirali, odabirali i uzimali. Brina sestra ostala
je uz majku koja je od prirode bila povuena i plaljiva.
to god ju je moglo uznemiriti, mi smo gledali da to
prekrijemo. Bila je u strahu, posebno kad je razgovarala
s nekim ljudima po prvi puta a imala je izvanrednu
sposobnost prosuivanja. Sav njezin ivot je proao u
kui, bila je uz nas, bila je u crkvi kao i svuda u Bojoj
prisutnosti, u ugodnim obiteljskim posjetima, bila je ena
koja je govorila samo dobre rijei. Takva je bila od sviju
poznata. Lica koja su dola u kuu, uznemirila su je i u
ovom sluaju postala je potpuno druga i drugaija, dobila
66

je majinsku snagu.
S jednom avolskom drskou, jedan od njih je rekao:
"Skinite svete slike sa zidova". Nitko nije htio. Kad su doli
do kria, pitali su mamu: "Voli li vie njega ili djecu".
"On mi ih je darovao, iznad Boga nita ne stavljajmo, ni ja
ni vi"- rekla je ovo s jednom svetom otrinom. On ponovi:
"Hoe li dati djecu Bogu?" " Spremna sam mu ih dati",bio je njezin odgovor.
Obavili su svoj posao. Jedna kola su ekala ispred
kunih vrata. Vie od deset vrea materijala stavili su u
njih. Odjurili su brzinom kriminalaca. Poslije nekoliko
trenutaka doao je s posla kui mlai brat, koji se jako
uznemirio kad je uo za navedeni dogaaj.
Svi smo bili umorni i zabrinuti, ali smo imali utjehu u
lijepim majinim rijeima, izgovorene u tim asovima a
koje je majka uvala u pameti i u srcu za jo vea iskuenja
koja e doi, jer emo uskoro imati jedan tragini dogaaj
u obitelji: alosno nas je napustio mlai brat utopivi se
u vodi.
Poslije smrti velikog patrijarha, naeg dragog oca,
sve su obitelji bile u slubi vjere. Ja sam zatvoren jednog
srpanjskog dana, u jedan sat po najveoj vruini. Sutradan
su snage sigurnosti otile zatvoriti brata era. On se
pozdravio s majkom i sestrom. Teko su svih troje zadrali
suze. On ih je hrabrio. Sjeao se maminih rijei: "Iznad
Boga neu nita voljet. Ja imam pred oima te rijei, ja u
izdrati a mama vas nee nikada zaboraviti".- bile su to
njene rijei, izgovorene u tim tekim asovima.
Bila je slaba i mrava. Slabana tijelom, duhom je
djelovala kao velika, snana ena i muenica. Bez nade da
nas vie vidi, ona e ostati sa sestrom, koja joj je bila velika
pomo. Provest e godine u molitvi i dragim sjeanjima u
67

brizi za nas. Bila je slina Gospi iz Nazareta kojoj je ma

boli probo srce, kao alosna gospa pod Kriem.
Po Boanskoj providnosti er je bio premjeten iz
zatvora Qafe- Barit, u onaj Spait, gdje sam se nalazio i
ja s jo oko tisuu i pet stotina drugih zatvorenika, da bi
se nali skupa u nevoljama koje su nas snalazile. Jednog
dana primili smo telegram od sestre: "Mama je promijenila
ivot".
Ona ena, koja je bila aneo u kui, i u svijetu, tiha
i ustrajna u iskuenjima, ode poinuti u blaenstvu mira
velikog Boga. Suzama bijae ispraena od sestre koja
je sebe rtvovala, od rodbine i dragih prijatelja i od
velikog broja ljudi. Jedan velianstven pogreb s ljudskim
osjeajima bijae jedno demonstriranje protivljenja zlu i
zloi ovog plemenitog i neponienog grada.

68

..OVDJE POINJE IVOT ZA SVE LJUDE KOJI ODLAZE I

DOLAZE, BEZ RAZLIKE NA TOM SVIJETU..

DOI TVOJE

KRALJESTVO

Ljudi poznaju Boga. Ali, da bi bila dotaknuta naa

srca i da bi se uzdiglo to saznanje, moramo doi od tajne
Isusove ljubavi. Ovaj nain ivota je Njegov, samo Njegov,
jer samo On je realizirao ljubav u djelu otkupljenja i
spasenja. To je na put, i put svih onih koji prihvaaju u
poniznom razmatranju ovo djelovanje, gdje se vide ideali,
kreposti, rtve, umnoavanje u snazi sjeanja i djelovanja,
gdje se ivi i umire u snazi dviju ljubavi: Ljubite Boga
iznad svega i drugoga kao samog sebe. Takve su osobe
velika srca. Takva osnova dobrote je njihova orijentacija.
Naalost, oni koji se gube, teko vide gdje se nalaze. Oni
bjee i od sjeanja, koji im sada izgledaju kao bolni snovi,
vide da pripadaju struji koja polako umirui nestaje.
Kroz situaciju koja se nastavljala, mislim, da su ljudi
imali elju da misle na Boga i da kau koju molitvu, bar u
onim iznimnim momentima. Oni su eljeli biti bolji, i biti
jai u svojoj osobnosti: i to je znak jedne trajne enje za
neim uzvienijim.
Mladost koja je rasla, bila je zaista u opasnostima, jer
je materijalizam, jedna jaka struja pokvarenosti, skupa
sa zlom (to jest ranjenoj naravi podlonoj grijehu), koje
ima u sebi, stavljao zapreke spoznaji, ne dozvoljavajui
joj drugo miljenje. Vlast povezana s diktaturom je svuda
samo sama diktatura. U tom sluaju ne moe ni misliti,
ve samo ii prema razgradnji i propadanju u zatvorenim
horizontima.
Slabi i mladi su zapadali u sumnje. Nije bilo objanjenja.
Slabana nauka nije ga mogla ponuditi. Govorilo im se
da je materija vjena. Neto i jest zaista vjeno. I lake
je prihvatiti da je neto vjeno to je savreno? A to je
70

sam Bog. Po spoznaji, onoj po rezultatima nauke, sve

je na svijetu dostupno i dokazivo po zakonu kretanja i
promjenljivosti. Onda, kako moe biti dostupno a da nije
korisno? Zavretak stvari potvruje Boanski plan da iz
drugog Razloga prelazi u prvi Razlog.
Duevna slabost je dolazila od nedostatka hrane.
Isus nije bez razloga utemeljio Crkvu, da ona navijeta i
pokazuje pravac, sigurnost, snagu i hrabrost. Napore koje
je uinila Crkva, da bi podigla narode sa kranstvom, je
dokaz da je ona imala sposobnost formiranja. S novom
erom, s erom kranstva, ni jedno dobro duhovno djelo,
spoznajno u svijetu, a u isto vrijeme snano, hrabro i s
velikim koracima, nije uinjeno bez Crkve, bez Duha
Svetoga.
Korisno je da se vratimo Savezu s Bogom, jer u
suprotnom bit emo van orbite, bit emo jedna neformirana
masa polovinih, koja ima malo dobra i ne postie potrebnu
ljepotu. Na narod je, prolazei kroz teku prolost, imao
pokoljenja koja su prenosila Isusove Rijei povezujui ih
jedne s drugima i tumaei ih. Povijest nam predstavlja
iskustvo; ne znamo dokle je uiteljica, ali ona otkriva
istinske uzroke. Onda, kako se ne bi moglo rei da je svijet
imao samo dobro od kranstva?
Gradei jednu jako veliku crkvu u romanskom stilu, s
dva sliva sa strane i jakim uglovima, na krianju putova
Sereqit izgraena je sa entuzijazmom i znojem seljaka i
graana. Plemenite ene i nevjeste bile su spremne odrei
se skupih stvari i opreme za ruho, koje su donosile za
njenu izgradnju, koje ih je povezivalo s onim blaenim
vremenima kad se slavilo Isusa, kad je Kristova vjera
cvjetala u vrijeme Arberita (Opi Albanski sabor prije
tristo godina).
71

Da bi imali ivot vjere i kulture Buzuku, Budi, Bardhi

i Bogdani i Barleti, Gazuli i Beqikemi, trebale su kole.
Xanoni, Mjeda i Fita sa biskupijskim i redovnikim
sveenicima i asnim sestrama, obogaivali su evropskim
znanjem i umjetnou nae gradske etvrti koje su
bili gotovo na izdisaju. Djelovanje crkve u podizanju
civilizacije jest ono to treba ljudskom rodu, a to ona ima
u svojoj prirodi i snazi da se iri i da bude misionarska.
Vano nauavanje je dobivala i od propovjedi, primjera
i molitava mnogih osoba, od monsinjora Thaia, koji je
govorio kao jedan Bossouet s energijom Monsabret, koji
je dostigao usta sv. Antuna s juridikim binomom: "Vjera
i Domovina".
Ogromna elita, koja e voditi kole sa dobrim uiteljima
laicima, koji e dati naglasak na napredak i organizaciju
drave, duevnu hranu je primala u crkvenim klupama,
primala je formaciju za sebe i imala blagoslovljene
obitelji. Nalazei se na tim mjestima, bila je radosna to
polazi jednim nepogreivim putom za dobro domovine,
postajui dioniarka te napredne civilizacije.
S naim iskuenjima, mi smo bili u propadanju, ali
ne u oaju. U kakvom su stanju oni koji nemaju nadu u
spasenje? Roditelji su razgovarali sa svojom djecom.
Postajui sve stariji, htjeli su da ostave bogatstvo koje ne
jede crv niti moljac rastae. "Patnja i neispunjene elje",
govorili su, " imaju svoje vrijednosti".
Oni su i jedno realno nam sjeanje. Pomau nam
da budemo bolji i sa to manje krivnje. Oni, koji bijahu
poboniji, otkrivali su da rtve od nae krvi i naih
uasa postaju pomo za posvetu misija. Usred jednog
teroristikog i kriminalnog svijeta bilo je i svijetlih,
velianstvenih primjera kranskog djelovanja. Ovo e i
72

donijeti nau slobodu, jer e doi dani u kojima e se opet

uti glas crkvenih zvona i glas o sakramentima: Krtenju.
Prvoj Priesti, Krizmi, Vjenanju i vjeronauku u novim
kolama.
Sveta Rije: "Doi Kraljevstvo Tvoje", jedna je
velianstvena molitva da nastavimo primati novu snagu
to nam je Isus daje kao neprekidno udo po kranstvu u
sakramentima. Tu poinje ivot za sve ljude koji odlaze i
dolaze, bez razlike tko su i to su na ovome svijetu.
Spa Zejmen Saranda,
to su zatvori, svibanj 1979- rujna 1987

73

SADRAJ

TEROR......................................................................10
ROBIJA.....................................................................18
U SUMRAK..............................................................23
ZATVARANJE.........................................................29
OTAC MEKALA....................................................33
LORENCI..................................................................37
POLJE RAMAJIT.....................................................40
SVJETLO U TAMI...................................................43
ELIZABETA.............................................................49
RAGAMI...................................................................55
NEPREKIDNI TEROR.............................................59
NAA MAJKA..........................................................65
DOI TVOJE KRALJEVSTVO...............................70

74