p.

Robert Bahi OFM

ASIKI HODOASNIK
Pratitelj na putu i u molitvi

PREDGOVOR
Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer e se po tebi spasiti mnoge due, jer e
u tebi stanovati mnoge sluge Boje i jer e mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstv o vjenoga
ivota. (CV - etvrto razmiljanje o svetim ranama).
Ove rijei kojima je sv. Franjo Asiki na koncu svojega ivota blagoslovio svoj rodni grad,
izraavaju svu ljubav Bojeg siromaka prema ulicama i prolazima, a posebno prema ljudima
koji su u tom gradu ivjeli.
U Asizu za njega nije bilo tajne. Poznavao ga je. Proao je njime sa svojim mladim
prijateljima u veselim nonim povorkama s kojima su zabavljali, ali i ljutili ljude. Proao je
njime kao svetac koji j obrativi se unutar zidina svoga grada doivio uenje i izrugivanje.
Bosim nogama je gazi kamene ploe njegovih ulica i natapao ih svojim suzama plaui, "jer
Ljubav nije ljubljena. U tom gradu se rodio, tu je i krten, u njem je sazrijevao za obraenje,
u njemu je bio znak pomirenja, u njemu je i pokopan. Asiz i Franjo su se tako stopili da se ne
moe misliti na jednoga, a pri tom se ne sjetiti drugoga.
Sv. Franjo, a s njim i Asiz ostao je do danas udesno privlaan. U svijetu u kojem su ljudi
samo brojke, u kojem je priroda sredstvo za koritenje, u svijetu koji je zaboravio svojega
Boga, snano i utjeno odjekuje Franjin govor o bratstvu i njegov odnos prema stvorenjima,
to dopire iz slabog i bolesnog tijela oznaenoga ljubavlju Raspetoga.
taj govor privlai mnotvo iz svih dijelova svijeta da hodoaste u mjesto koje odie
Franjinom malenou, siromatvom, pokorom i istoom. Svi se ele napiti na ovom svecu
koji je bio i ostaje izaziv i enja.
Ova e knjiga biti od koristi Slovenskim hodoasnicima u Asiz koji prolaze Franjinim
gradom i ivotom. Nije ovo vodi u uobiajenom smislu rijei. Autor p. Robert Bahi se
nije zadovoljio time da nas vodi od mjesta do mjesta govorei o povijesti i umjetnosti. Veliki
izbor tekstova iz razliitih franjevakih izvora ini da nam progovori sam Franjo. Njegova
prva braa, suvremenici i oevici ga prikazuju onakvim kakvim su ga vidjeli i doivjeli. Ovi
nam odlomci pokazuju dogaaje iz Franjina ivota koji su povezani s pojedinom crkvom ili
samostanom. Obilazei pojedina mjesta na ovaj nain, pred nas izlazi sv. Franjo, njegova
prva braa, sestra Klara i drugi ljudi njegova vremena.
U knjizi se nalaze i tlocrti crkava s opisima pojedinih posebno vrijednih umjetnina koji e
nam pomoi da prodremo u posebnost mjesta i njegovu posveenost. Svatko tko bude
sabranim i pripremljenim srcem s ovom knjigom u ruci proao Asizom uzimajui si vrijeme
za razmiljanje o ovim tekstovima, obavit e dobre duhovne vjebe.
To je zparavo i nakana ovoga djela: sa svetim Franjom pomoi ovjeku da iznova otkrije
Boga, da mu se velikoduno preda i da predano krene za njim.
p. Stane Zore OFM
provincijalni ministar

LITERATURA
Asiki izvori
1el
2el
3el
TD
AP
LM
LP
SP
CV
4el
PkKl

Toma elanski, Prvi ivotopis

Toma elanski, Drugi ivotopis
Toma elanski, Trei ivotopis
Legenda trojice drugova
Spisi nepoznatog Peruinca
Sv. Bonaventura, Legenda maior
Peruinska legenda
Ogledalo savrenstva
Cvijetii sv. Franje
Toma elanski ivotopis sv. Klare
Postupak kanonizacije sv. Klare

Spisi sv. Franje i sv. Klare

BL
PBL
P
M
FmK
NPr
ON
OR
OP
PLe
PR
PSV
PS
PUt
PE
OKl
4PA
PovS

Blagoslov bratu Leonu

Pohvale Svevinjem
Pohvale za sve asove
asoslov muke
Molitva pred Raspetim
Nepotvreno pravilo
Tumaenje oenaa
Oporuka
Opomene
Pismo bratu Leonu
Pismo itavom Redu
O pravom i savrenom veselju
Pjesma stvorova
Pjesma utjenica sv. Franje klarisama
Pravilo za samotita
Klarina oporuka
etvrto pismo Agnezi Prakoj
Povlastica siromatva

Ostala literatura
Fernando Uribe, Itinerari francescani, Padova, 1997.
Guida di Assisi storia e arte, Assisi, 1992.
fra Gualtiero Bellucci, Assisi cuore del mondo, Assisi, 1990.
Sulle orme di Francesco in Toscana, Padova, 2000.
Ramona Miller, Sui passi di Santa Chiara, Assisi, 1994.
Eremo di Montecasale, s.l.,s.a.
Theophile Desbonnets, Sulle strade di San Francesco, Milano, 1991.

Janez amperl, Vodnik po Franikovi poti, Piran, 1996.

I Santuari Francescani della Valle Sana di Rieti, Genova, 1999.
Edvard Kocbek, Zbrano delo, Prva knjiga, Ljubljana, 1991.
Anton Rotzetter, Francesco d'Assisi memoria e passione, Padova 1990.
Karel Gran, Sveta Klara Asika, marnice ob 800-letnici njenega rojstva, Nazarje, 1994.
Rodolfo Cetoloni, Santuario della Verna, Verucchio, 1996.
Ludovico Marcceletti, San Francesco nella valle di Rieti, Rieti, 1994.
Lo speco di Narni luogo inedito di san Francesco, Narni - Terni, 1989.
Sveto pismo Stare in Nove zaveze, Slovenski standarni prevod, Ljubljana, 1996.
Carlo Corretto, Jaz, Franiek, Koper, 1994.
Leto svetnikov I, Ljubljana, 1968.
Robert Bahi, Stopnje spreobrnjenja sv. Franika, diplomska naloga, Ljubljana, 1991.
Leonhard Lehmann, Francesco maestro di preghiera, Rim, 1993.

UVOD
Godinji odmor je novo iznaae. U Franjino vrijeme taj je izraz bio nepoznat jer im
godinjeg odmora nije trebalo. Zemlja s kojom i na kojoj su ivjeli davala im je sve to su
trebali i upuivala ih je na odmor. Zemlja se eli odmoriti. I dok se zemlja odmarala,
odmarali su se i ljudi. Nije bilo tako jednolino kao danas da elimo otputovati nekamo da bi
se smirili, odmorili i razgovarali. Naalost, ni na odmoru ljudi esto nemaju vremena za
svoje ukuane; rijetki su roditelji koji odlaze na odmor s nakanom da razgovaraju sa svojom
djecom, da ih poue dobru i da ih sasluaju. Doe nam i prijatelj s kojim treba popiti au
vina i malo mu se posvetiti, a vremena nikad dosta.
Sveti je Franjo zaista imao vremena i puno je toga uinio u svomkratkom ivotu. U pono je
ustao jesti s bratom koji je bio gladan da ga samoga ne bude sram. Iao je sv. Franjo na
godinji odmor iako te rijei nije poznavao: Greccio, La Foresta, Fonte Colombo, Monteluco,
La Verna su mjesta kamo se povlaio kako bi skupio novu snagu. Pomisli li dananji ovjek
da bi za vrijeme godinjeg odmora mogao vie moliti? to go! Godinji je odmor dovoljan
razlog da ne idemo na misu.
Radosno krenimo put Asiza s milju da nam je to Boji dar. Bit e to trenuci susreta s
Franjinom i openito povijeu manje brae.
to oekujemo od ovog hodoaa i duhovnih vjebi?
- Morat emo dopustiti da nam Bog progovori po Franji. elimo li to zaista,
moramo, ako to ve nismo uinili, sve svoje brige ostaviti ovdje, na granici s
Italijom. Kad se budemo vraali, moda e nas doekati samo ostaci nekadanjih
potekoa, a moda ih vie niti ne bude.
- Trebat e otvoriti svoja srca kako bi nam Bog i Franjo mogli progovoriti.
- Valja nam svakome oprostiti.
"Ako dakle prinosi dar na rtvenik pa se ondje sjeti
da tvoj brat ima neto protiv tebe, ostavi dar ondje pred rtvenikom, idi i
najprije se izmiri s bratom, a onda doi i prinesi dar." ( Mt 5, 23-24)
- Oprostiti moramo takoer i sebi, to znai prihvatiti same sebe onakvima kakvi
jesmo.
- Oprostiti treba i Bogu. to to znai?
Da se ne ljutimo na njega to nas je stvorio takvima, to nam je dao takve
roditelje, brau, sestre, prijatelje, to smo se rodili ba takvi.
Budemo li sve to uinili bit emo zaista otvoreni za sva Boja nadahnua i Bog e nas
ispuniti svojom ljubavlju i mirom, kao to je to uinio s Franjom. Svijet nas treba po uzoru na
Franju. Bog s nama ima svoje planove, ponajprije ovdje, gdje nas eli preoblikovati, a
kasnije kod kue, kamo nas alje. Odande nas je pozvao, tamo e nas opet dovesti.
Dragi moji prijatelji, sestre i brao! Vidite li kako je, usprkos mnogim zabavama, smijehu i
veselicama, u svijetu malo istinske radosti. Takvom svijetu besciljnosti, pohlepe, alosti i
grubosti treba donijeti radost. Donijet e mo ju mi: ti i ja. Nosimo ju svi! Nauit emo to od
Franje i Klare.
"Vie puta i na vie naina Bog neko govorae ocima po prorocima;
konano, u ove dane, progovori nama u Sinu." (Heb 1,1-2)
"Pojavila se ljubav Boja, spasiteljica svih ljudi na njegovu sluzi Franji."
(LM 1)
Morali bismo, ponajprije mi njegovi sinovi i uenici, doivjeti tu objavu milosti i
okoristiti se tim darom Boga naega Spasitelja. elimo li to ostvariti, valja nam, potujui sve
druge okolnosti sve vie i sve jae otvarati svoja srca idealima naeg zajednikog oca i sve se
vie okupljati oko njega, kako su to inila i njegova prva braa.

NOVA CRKVA
(Franjina rodna kua)
Franjo se rodio i proivio svoje djetinjstvo u ovom dijelu Asiza, blizu glavnoga
gradskoga trga. Na to nas podsjeaju dva svetita San Francesco Piccolino i Nova Crkva.
San Francesco Picollino
Nad vratima stoji natpis:
Hoc oratorium fuit bovis et asini stabulum in quo
natus est sanctus Franciscus mundi speculum.
Ovaj oratorij je neko bio staja za vola i magarca,
u kojoj se rodio sveti Franjo, ogledalo svijeta.
Franjina majka se nala u staji, kako bi ondje rodila svoga sina. Legende kasnijih
vremena govore o slinosti Franjinog i Kristova ivota. tako ve na poetku vidimo kakvim
e putem hoditi sveti Franjo. Ovo se mjesto naziva opratorijem svetoga Franje ve krajem
13. stoljea to potvruje da je mogue da se on ovdje i rodio.
Nova crkva
Nova crkva koja je sagraena 1616. godine stoji na mjestu nekadanjeg doma obitelji
Bernardone: otac Petar, majka Pika, Franjo i njegov stariji brat Anelo.
Na mjestu Franjinog roenja, sjetimo se i svoga vlastitoga, naih staraca, rodbine, susjeda i
sugraana. Ovdje je franjo proivljavao svoje djetinjstvo okruen skrbi svoga oca i
osjeajima svoje majke. Oboje su eljeli Franju odgojiti kako bi ugodili i jednome i drugome.
Otac ga je elio uiniti trgovcem, a majka dobrim prijateljem koji bi bio s njom u kui.
Franjo je s lakoom osvojio srca svojih prijatelja i postao njihov voa. imao je najljepu
odjeu i dovoljno novca, a prijateljstvo je cvalo. Franjo u mladosti nije pokazivao nikakve
znakove svetosti. Bio je mladi poput ostalih.
Kad je Franjo poodrastao i pokazao se otroumnim, bavio se oevim zanimanjem, tj.
trgovinom. Od oca se vrlo razlikovao. Od njega je bio veseliji i plemenitiji. Volio je
alu i pjesmu. Danju je i nou u drutvu sebi slinih obilazio gradom Asizom. U
tolikoj je mjeri bio rastroan da je sve to je mogao imati i stei potroio na gozbe i
na druge sline stvari.
roditelji su ga zbog toga esto prekoravali. Govorili su mu da se tako vlada kao da
nije njihov sin, nego sin kakva velikoga kneza, jer toliko troi na sebe i na druge. No,
jer su mu roditelji bili imuni i njeno su ga ljubili, sve su to podnosili i nisu ga u tim
stvarima htjeli smetati. Njegova bi majka, kad bi se meu sugraanima o njemu
povela rije i o njegovoj rasipnosti, odgovarala: "to mislite o mome sinu? On e jo
postati Sin Boji po milosti."
No on nije samo u takvim stvarima bio podatljiv, tovie rastroan, nego je i u
odijevanju mnogostruko pretjerivao. Nabavljao je sebi skupljetkanine nego to mu je
dolikovalo da ima. I s obzirom na osbujnost u odijevanju je bio toliko isprazan da je
gdjekada dao skrojiti odijelo od vrlo skupe tkanine u koju bi dao umetnuti i vrlo
jeftinu (TD 2).

Franjo je bio poznat po plemenitosti. Jednoga je dana na nedolian nain otpravio

nekoga siromaha. Moda je upravo to bio dogaaj nad kojim se zaustavio i poeo razmiljati
o obraenju.
Ipak je, reklo bi se, po naravi bio otmjen u ponaanju i govoru. U svom je srcu
odluio da nikome nee rei kakvu uvredljivu ili runu rije. tovie, kakogod je bio
veliki aljivina i obijesnik, odluio je da nee uzvraati na prostote koje mu se
dobace. Zbog toga se o njemu po cijelom onom kraju pronio dobar glasda su mnogi
koji su ga poznavali, govorili kako e on postati neto veliko.
Od tih se stupnjeva naravnih kreposti uspeo do tolike milosti da je, obrativi se
samome sebi, govorio: "Otkako si dareljiv i otmjen prema ljudima od kojih nita
drugo ne prima osim prolazne i isprazne naklonosti, pravo je da poradi Boga koji je
u nagraivanju najdareljiviji i ti prema siromasima bude dareljiv i otmjen." Zato
je otada rado, kad bi se namjerio na siromahe, obilno dijelio milostinju. Premda je
bio trgovac, ipak je bio vrlo tat djelitelj svjetovnoga bogatstva.
Kad je jednoga dana zamiljen stajao u prodavaonici, gdje je prodavao tkanine,
doao mu je neki siromah i iz ljubavi prema Bogu zamolio milostinju. A kako je bio
posve obuzet pohlepom za bogatstvom i trgovakim brigama, siromahu je uskratio
milostinju. Spoznavi Boju milost, samoga je sebe prekorio zbog grubosti i rekao:
"Kad bi onaj prosjak od tebe neto zatraio za kakva kneza ili baruna, sigurno bi mu
dao zamoljeno. Koliko si vie to morao uiniti za kralja kraljeva i Gospodara sviju!"
(Pnz 10,17)
Zbog toga je tada u svom srcu odluio da tolikom Gospodinu nee ubudue nikada
uskratiti zamoljeno (TD 3).
Prvo ime je razljutio svojega oca bilo je odbijanje njegove elje da postane
trgovcem; jo vie ga je razljutilo rasipanje njegove trgovine. Franjo je uzimao oev novac i
troio ga na siromahe. U srcu je skrivao elju postati vitezom. I dok se pripremao za odlazak
u Apuliju, usnio je san koji ga je usmjeravao na drugi put.
Dok je, naime, jedne noi spavao, ukazao mu se netko tko ga je pozvao njegovim
imenom i odveo u neku divnu palau jedne draesne zarunice. Palaa je bila puna
vojnikog oruja, tj. svijetlih okruglih titova i ostalih vojnih potreptina koje su
visjele na zidu, a sve je bilo za potrebe vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao,
utei se u udu pitao to se to s njim zbiva. Zapitao je ije je to oruje koje blista
tolikim sjajem i ija je to tako divna palaa. I odgovoreno mu je da sve to pripada
njemu i njegovim vojnicima.
Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. razmiljao je o tome na svjetovni
nain, jer jo nije spoznao duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdii.
Mislio je da je to pretkazivanje izvanredne sree, ps je odluio otputovati u Apuliju
da bi postao vitezom spomenutoga kneza. Toliko je bio radosniji nego inae da je
mnogima koji su mu se udili i ispitivali ga emu se toliko raduje odgovarao:
"Sigurno znam da u postati velikim knezom" (TD 5).
Odluio je poi u rat. Zavrio je bolestan i u zarobljenitvu. Kasnije je shvatio da je
dugotrajna bolest zapravo bila velika milost. Ona je odigrala ulogu pluga koji ore zemlju,
koji ju meka i pripravlja kako bi s proljea procvjetala. Konano je primjetio sunce, mjesec,
zemlju, izvore, cvijee. Stvorenja su mu progovorila. Osjetio je njihovu blizinu, zavolio ih je.
Iz ovog iskustva izviru i njegove prve molitve, koje je ve prije s majkom toliko puta molio.
Od tuda dolazi i njegova potreba za zahvaljivanjem:

Hvala
Hvala
Hvala
Hvala

za
za
za
za

nebo.
zemlju.
ivot.
Boga.

Tu je Bog duboko prodirao u njega. Franjo je osjetio da ga Bog trai i da pred sobom
kao udesne glasnike alje stvorenja. Osjeao je da mu Bog eli govoriti i zato je neprestano
ponavljao: "Gospodine to hoe da uinim?"

Posljedice Gospodinovog dolaska

Posljedica Bojeg prodora u Franjin ivot je to da je Franjo prestao slaviti samoga
sebe, nego je u sredite svoga ivota pustio Boga. Kad ne bi bilo toga dolaska, toga dodira
koji postaje vidljiv i drugima, ne bismo mogli govoriti o pzivu. Sjetimo se Gospodinovog
susreta s bogatim mladiem (Mk 10, 17-22)
Dok razmiljamo o ovim dogaajima pitamo se kako je zapravo zavrio njegov pohod u
Apuliju. Zavrio se kod kue u Asizu. Najtonije je rei da se zavrio u njegovoj nutrini.
Ovom prilikom je Bog vrlo snano prodro u Franjinu duu. Ovaj je dogaaj pokrenuo
promjenu koju su zapazili i njegovi prijatelji. Poeo je bivati drugaijim. Traio je neto i
vapio za tim u molitvama, a to je bio tek poetak. Korak po korak, Bog mu je otvarao oi.
Moemo misliti, kako su snani i naporni bili ti koraci. Bio je to Boji plan. Bog izabire ono
to je ovjeku najkorisnije. Zato je mudro prihvatiti Boji plan. Franjo je to uinio. tovie
sam se je poticao da ga to prije otkrije. Kako?
Franjo se vremenom mijenjao i obraao. Time su se mijenjali i odnosi u njegovoj obitelji.
Kad bi za oeva izbivanja ostao kod kue, iako bi kod kue sam je s majkom, stol bi u
tolikoj mjeri snabdio kruhom kao da ga prostire za cijelu obitelj. Zato, kad bi ga
majka pitala emu na stol stavlja toliko kruha, odgovorio bi da toini zato da bi
siromasima mogao dati milostinju, jer je obeao da e svakom, tko ga za ime Boje
zamoli, udijeliti milostinju. A majka ga, jer ga je vema voljela nego druge, u tome
nije smetala. Promatrala je to radi i zbog toga se mnogo divila u svom srcu.
Kao to je neko obiavao pristati da poe s drugovima, kad bi ga pozvali, jer ga je
njihovo drutvo toliko privlailo da je mnogo puta ustao od stola, pa makar je tek
samo neto malo pojeo, roditelje bi zbog tako neuredna odlaska ostavljao oaloene,
tako mu je sada cijelo srce bilo usmjereno prema siromasima; iziao bi da ih vidi ili
da saslua one kojima je potrebna milostinja (TD 9).
Franjo je snano zakoraio na put obraenja. Na poticaj Raspetoga u Svetom
Damjanu poeo je ivjeti pokorniki. To je ponovno razljutilo njegova oca i uzrokovalo
konane dogaaje u njegovoj rodnoj kui. Nakon ovog dogaaja Franjo je zauvijek napustio
svoju rodnu kuu i svoga oca.
Kad se glas o njemu pronio gradskim ulicama i trgovima, napokon je dospio do uiju
njegova oca. uvi otac to graani sve ine na njegov raun, odmah je ustao i poao
ga traiti, ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Nije se drao nikakve mjere
nego je na nj jurnuo poput vuka koji nasre na ovcu. Ugledavi Franju, mrklim ga je
pogledom odmjerio, a lice mu se izobliilo, kad ga je zgrabio okrutnim rukama.
Odvukao ga je kui i nekoliko dana drao zatvorena u nekome mranom prostoru.

Pokuavao je rijeima i batinama slomiti mu srce i vrtatiti ga natrag ispraznosti

svijeta.
Nisu ga osvojile rijei niti su ga svladali okovi i batine. sve je podnosio strpljivo da
bi tako postao spremniji i snaniji za ostvarenje svoje svete odluke.
Kad mu je otac zboga vana razloga otiao od kue, njegova mu je majka koja nije
odobravala postupak svoga mua, upravila nekoliko njenih rijei. A kad joj nije
uspjelo odvratiti ga od njegove svete odluke, nad njim joj se ganulo srce te je slomila
eljezne okove i pustila ga da slobodno ode. Zahvaljujui Svemoguem Bogu vratio se
onamo gdje je i prije boravio. Sada je bio slobodniji, jer je bio prokuan avlovim
napastima. Pouen iskustvom to ga je stekao u borbi s napastima, u nepravdama je
bi sraniji te je stupao slobodnije i hrabrije (TD 17-18).
Obilazak crkve
Kod prvog stupa na lijevoj strani (A) ispod stepenica je prostor u kojega je otac zatvorio
Franju. Kod stupa (B) je ulaz u jo sauvani prostor Franjine rodne kue. U prostoru (C) je
trgovina Petra Bernardonea.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Franjini snovi
Franjevaki muenici iz Gorkuma u Nizozemskoj
Prvomuenici iz Maroka
Kapela posveena Bezgrijenoj, ponad oltara je Kraljica manje brae
Izgon iz raja
Roenje Marijino
Dogaaji iz Marijinog ivota
Kapela posveena svetom Emigdiju; na oltanoj slici se nalaze sv. Emigdije, sv. Antun
i sv. Pakal Baylonski
9. Sedam franjevakih muenika iz Ceute
10. Prvi japanski muenici
11. Likovi drugih franjevakih svetaca
12. Kapela relikvija i nekih dogaaja iz ivota svete Klare
13. Kapela sv. Bernardina Sijenskog s prikazom njegova ivota
14. etiri evanelista

TLOCRT CRKVE

CRKVA SVETOG RUFINA

Relikvije svetoga Rufina, prvog asikog muenika koji je oko 238 godine pretrpio
mueniku smrt bile su postavljene pod oltak kako bi ih svi ljudi mogli astiti. Nekoliko
plemia, a meu njima i Klarin otac, darovalo je 1148. godine svoju zemlju za izgradnju
velike crkve u ast ovom mueniku i na taj su nain pokazali posebnu vjeru. Uspjeli su
izgraditi velianstvenu baziliku posveenu svetom Rufinu. aenje svetog Rufina je bivalo
sve vee, pa je bazilika postala katedralom u koju je iz crkve svete Marije Velike prenijeto
biskupsko sjedite. Unato tome, biskupski je dvor ostao kod crkve svete Marije. Ovdje je u
blizini asike katedrale ( s desne strane kad izaemo iz crkve) svoje djetinjstvo i mladost
proivjela sveta Klara. Na tom trgu je prvi puta, zapravo kroz prozor susrela svetog Franju.
Tu se zbio znameniti dogaaj Franjinog svlaenja i vraanja odjee ocu. Od tada, pa nadalje
imao je samo jednoga Oca, onoga na nebesima. (usp. A. Rotzetter, Francesco d'Asissi
memoria e passione, str. 28)
Taj je dogaaj potaknuo Klaru da ode k svojoj "majci Hortulani s kojom je
razgovarala o Bogu koji je dobar i neke ljude tako k sebi privlai, da mu se oni potpuno
predaju. Jo se vie nego prije odricala hrane i po svojoj prijateljici Boni slala ju
siromasina. Jo ee se povlaila u tiinu molitve u kojoj je satima uila sluati onoga koji
ju je izabrao da bude njegova svjetiljka. I dalje je gorjela eljom za susretom s Franjom kako
bi mu razotkrila enju svojega srca privuenog Bojom ljubavlju. Znala je da bi ju on
razumio, znala je da bi joj pomogao nai put prema zavjetovanju vjenoj Ljubavi." (K.
Gran, Sv. Klara Asika, propovijedi o 800 godinjici roenja, str. 14)
U proljee 1209. Klara je praena svojim ukuanima s vlikim iekivanjem u srcu
ula u katedralu. Biskup je pozvao Franju da propovijeda, jer mu je papa Inocent III dao
usmenu dozvolu za to.
Ispod sakristije je prostor - udubina, u kojoj se Franjo molei pripravljao za
navjetanje Boje Rijei. to se ovdje dogodilo? U vrijeme molitve njegova je dua pohodila
brau koja su se nalazila u Rivotortu. Brai su se ukazala ognjena kola na kojima je bila
zemaljska kugla i u trenutku se rasvijetlila tminu noi. Svi su bili preneraeni ovim
dogaajem, a tijela i srca njihova bila su ispunjena ovom svjetlou. Po tom svjetlu su mogli
vidjeti jedan drugome u duu. Spoznali su da je to Franjina dua iaravala neobino svjetlo i
to zaslugom istoe i ljubavi koju je imao za brau. Za sve njih ovo je bio poseban Boji
blagoslov. (usp. 1el 47).
Mnogi su ljudi spoznali da sin Petra Bernardona ipak nije poludio, iako se ponaao
udno. Napustio je bogatstvo i povlastice, a povukao se u samou. Oznaen je bio snagom
koja nije bila samo ljudska. Kad bi progovorio, rijei su mu bile jednostavne i proroke.
Svaka se doticala ivota. Kad su mu se pridruila dva utjecajna i bogata mladia: Bernard
Kvintavalski i Petar Katanski, nastao je velik nemir. U dubokoj povezanosti s Bogom, toliko
se ostvario da je postao odsjaj vjene ljepote koja opija i privlai. Kad je stupio pred Asiane
progovorio im je:
Ja sam jedan od vas; traio sam istu i potpunu ljubav koja bi potpuno ispunila
enju mojega srca. Dugo sam traio i konano spoznao da je sva ljubav ovoga
svijeta samo odsjev te vjene ljubavbi. koja se u boinoj noi kao Otkupitelj
pribliila naem ivotu.Znala je da ju trebamo i da bez nje ne moemo ivjeti. Zato
joj ne otvorimo svoja srca i svoje ivote? Zato samo pretvaramo da ljubimo Boga, a
u stvarnosti se bojimo da ne bi uao u nae ivote i ostao s nama?Isina je, tota
bismo morali ostaviti i promijeniti. Zato se bojimo, zato putamo da nam srca plau

jer bjeimo od onoga to na On moe dati? O kako smo malovjerni i traimo

vrijednosti u svijetu koji prolazi, a ono vjeno ostavljamo po strani. Traimo najprije
Boje kraljevstvo, a drugo e nam se nadodati (K. Gran, Sv. Klara Asika,
propovijedi o 800 godinjici roenja, str. 17).
Toga dana popdne Klara se prviput srela s Franjom. Njegova propovijed ju je potakla, doprla
je do dna njezina srca, pa je osjetila da je upravo to ono za im ezne njezino srce. Nakon
ovog prvog odlaska Franji i njegovoj brai uslijedili su slijedei. Kako se pribliavala
Cvijetnica 1212, godine, pribliavalo se i ostvarenje Klarine enje. Na cvijetnicu, 18. oujka
1212, Klara se s Asikim djevojkama uputila prema katedrali sv. Rufina. Ozraje je bilo
blagdansko. Tu je Klara iz biskupovih ruku primila maslinovu granicu koju je privila na
sebe kao znak odluke koju e ostvariti iste veeri. Na izlazu iz grada pobjeglu su Klaru
doekala braa Rufin i Silestar pa ju sa upaljenim zubljama otpratili do Porciunkule gdje su
ju ekali Franjo i ostala braa.
Katedrala sv. Rufina oznaava poetak Klarinog odnosa s Bogom. Tu je krtena, tu se hranila
Bojom rijeju. Franjina propovijed je dotakla i zapalila njezino srce i tako konano utjecala
na odluku da ivot posveti Bogu. Pod kraj ivota Klara je razmiljala o svojem pozivu i u
Oporuci kae:
Meu drugim dobroinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od Oca milosra
i za koja smo dune zahvaljivati slavnocu Ocu Kristovu, jest dobroinstvo naega
poziva. I koliko je ono savrenije i vee, toliko smo vie dune. (OKl 2-3)
Klara je odgovorila i ljubav je rodila jo dubljom eljom: "Trat u bez predaha" (4PA 31)
prema vjenom zagrljaju koji ju je ekao. Krsnu istou je eljela sauvati neokaljanom do
smrti.
Kako mi svojim ivotom zahvaljujemo za dar krtenja to smo ga primili?
Na krstionici koja se nalazi u katedrali sv. Rufina krteni su sv. Franjo i sv. Klara.
Zaustavimo se i uz nju obnovimo svoja krsna obeanja.

Krstionica
Obnova krsnih obeanja
Draga brao i sestre i mi smo u vazmenom otajstvu po krtenju s Kristom ukopani u smrt, da
bi zajedno s njime ivjeli boanski ivot. Zato na ovom spomen - mjestu obnovimo krsna
obeanja kojima smo se neko odrekli zlog duha i njegovih djela te obeali da emo sluiti
Bogu u svetoj katolikoj Crkvi.
Zato vas pitam:
Odriete li se grijeha, da ivite u slobodi djece Boje?
Svi: Odriem!
Odriete li se zavodljivosti zla, da vas grijeh ne nadvlada?
Svi: Odriem!
Odiete li se Sotone, zaetnika i voe grijeha?
Svi: Odriem!
Vjerujete li u Boga Oca svemoguega, stvoritelja neba i zemlje?
Svi: Vjerujem!
Vjerujete li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina naega, koji je roen
od Marije Djevice, muen i pokopan, uskrsnuo od mrtvih i sjedi s desne Oca?

Svi: Vjerujem!
Vjerujete li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoliku, opinstvo svetih, oprotenje
grijeha, uskrsnue tijela i ivot vjeni?
Svi: Vjerujem!
Pomolimo se. Svemogui vjeni Boe, Oe Gospodina naega Isusa Krista koji si nas
preporodio vodom i Duhom Svetim i otpustio nam nae grijehe. Sauvaj nas za ivot vjeni
onom milou, kojom si sauvao sv. Franju i sv. Klaru. Po Kristu Gospodinu naem.
Svi: Amen.
Brat Silvestar je bio kanonik kod sv. Rufina in 1209. ili 1210. godine se pridruio sv.
Franji. Bio je prvi sveenik u Redu. Velik dio ivota je proveo u samotitu Carceri. Sjetimo
se i njegovog obraenja i to u trenutku kad je Bernard kvintavalski svoju imovinu dijelio
siromasima.
Dok je gospodin Bernardo, kao to je reeno, svoja dobra dijelio siromasima, bijae
nazoan i blaeni Franjo koji je promatrao snano djelovanje Gospodinovo i u svom
je srcu slavio i hvalio Gospodina. Kadli doe neki sveenik imenom Silvestar od
kojega je blaeni Franjo kupio kamenja za popravak crkve sv. Damjana. Gledajui
kako se sav novac troi po nakani ovjeka Bojega, raspaljen pohlepom mu je rekao:
"Franjo, nisi mi dovoljno platio kamenje to si ga od mene kupio." Kad je preziratelj
lakomosti uo kako taj mrmlja i prigovara, pristupio je gospodinu Bernardu i gurnuo
svoju ruku u njegov ogrta, gdje se nalazio novac, s velikom ogorenou srca je
ruku izvukao punu novaca i dao ga sveeniku koji je as prije mrmljao rekavi mu:
"Da li si, gospodine sveenie, potpuno podmiren?" Silvestar je odgovorio:
"Potpuno, brate." Radostan se, s tako dobivenim novcem, vratio svojoj kui.
Nakon nekoliko dana je isti sveenik po Bojem nadahnuu poeo razmiljati o
onome to je uinio blaeni Franjo te je sam sebi rekao: "Nisam li ja bijedan ovjek?
Iako sam ve star, pohlepno udim za vremenitim dobrima i traim ih. A ovaj mladi,
naprotiv, iz ljubavi prema Bogu sve to prezire i odbacuje."
Naredne je noi u snovienju vidio neizmjeran kri iji je vrh doticao nebo, a
podnoje mu je uvreno stajalo u Franjinim ustima. Prijenice su toga kria sezale
od jednoga kraja svijeta do drugoga.
Kad se sveenik probudio, spoznao je i vrsto vjerovao da je Franjo pravi prijatelj i
sluga Kristov i da se redovnika zajednica, koja se istom pojavila, ima proiriti po
cijelome svijetu. Tako se poeo bojati Boga i u svojoj je kui poeo initi pokoru.
Napokon je, nakon malo vremena, stupio u Red koji je tada ve bio pravno osnovan.
U njemu je vrlo uzorno ivio i slavno zavrio svoj zemaljski ivot. (TD 30-31)
Brat Rufin, Klarin brati pridruio se godine 1210. skupini brai koja se vraala iz
Rima gdje su traili da papa potvrdi njihov nain ivota.Rufin je bio sklon kontemplativnoj
molitvi. U ovoj crkvi se moemo sjtiti propovijedi koju je po Franjinj elji odrao.
Spomenuti brat Rufin bio je radi neprestanog razmatranja zaokupljen Bogom da je
postao gotovo neosjetljiv i nijem. On je vrlo rijetko govorio, a nije imao ni milosti ni
ara ni rjeitosti za propovijedanje. Usprkos tome zapovjedi mu jednom sveti Franjo
da poe u Asiz propovijedati puku ono to mu Bog nadahne. Nato brat Rufin ree:
Potovani oe, molim te da me oslobodi toga i da me ne alje onamo, jer sam
priprost, neznalica, a niti ne posjedujem propovjednikog dara. Tada ree sveti
Franjo: Jer nisi odmah posluao, nalaem ti u ime svete poslunosti da odmah, gol,

odjeven samo u donje rublje, poe u Asiz, ue u koju crkvu i da puku

propovijeda.
Na tu zapovijed svue brat Rufin gornje odijelo i ue neodjeven u crkvu. Poto se
poklonio pred oltarom, uzae na propovjedaonicu te pone propovijedati. Tome su se
djeca i ljudi smijali i izrugivali ga, te rekoe: Eto, kako ti ljudi ine veliku pokoru i
toliko se odriu da su ve postali ludi i izvan sebe.
Meutim, sveti Franjo, kako je razmiljao o brzoj poslunosti brata Rufina, koji je
neko pripadao visokom plemstvu grada Asiza, te o neugodnoj i otroj zapovijedi
koju mu je dao, poe sam sebe koriti i ree u sebi: Otkud tebi tolika preuzetnost,
sine Petra Bernardona, priprosti ovjee, da zapovijeda bratu Rufinu, koji se broji
meu prve plemie u Asizu, da ide gol propovijedati puku kao da je luak? Zaista, ti
bi ovo to si zapovjedio najprije sam morao iskuati na vlastitoj koi.
Nakon toga se sveti Franjo, u svojoj revnosti, odmah svue i ode u Asiz, uzme sa
sobom brata Leona da ponese njegovo odijelo i odijelo brata Rufina. Kad ga takva
vidjee Asiani, poee mu se smijati. Mislili su da su i on i brat Rufin poludjeli od
prekomjerne pokore.
Sveti Franjo ue u crkvu u kojoj je brat Rufin propovijedao. Upravo je govorio ov e
rijei: Predragi, ako elite izbjei paklu, bjeite od svijeta, ostavite grijeh, vratite
to je tue. Opsluujte Boje zapovijedi, ljubei Boga i blinjega. Ako hoete doi u
nebo, ako elite posjedovati kraljevstvo Boje, inite pokoru!
Tada se neodjeven popne na propovjedaonicu sveti Franjo te pone tako divno
propovijedati o preziranju svijeta, o svetoj pokori i o dragovoljnom siromatvu, o
enji za kraljevstvom nebeskim, o golotinji i gorini muke naega Gospodina Isusa
Krista. Svi oni koji su sluali propovijed, veliko mnotvo mukaraca i ena, poee
gorko plakati s velikom pobonou i skruenih srdaca. I ne samo tu nego i u cijelom
Asizu toga je dana nastao tolik pla zbog muke Isusove, kakva do tada nije bilo.
I tako bi narod pouen i utjeen inom i propovijeu svetog Franje i brata Rufina.
Sveti Franjo obue sebe i brata Rufina, te se vrate u samostan kod Porciunkule,
hvalei i slavei Boga koji im je dao milost da su prezirom pobijedili sami sebe te su
mogli pobuditi ovice Kristove dobrim primjerom i pokazati koliko treba prezirati
svijet. Tog je dana poraslo tovanje meu pukom prema svetom Franji, te se svatko
smatrao blaenim ako se mogao dotaknuti ruba njegova habita.
Na slavu i ast naega Gospodina Isusa Krista. Amen. (CV 30)
Obilazak crkve
1. Glavni oltar
2. Oltar sv. Rufina iz Arce i njegova krtenja; iznad se nalazi raspelo
3. Kapela Marijina plaa
4. Oltar sv. Vida i njegova krtenja; iznad je prikaz skidanja s kria
5. Oltar Marije tjeiteljice
6. Oltar sv. Emigdija
7. Oltar Bezgrijene
8. Oltar Raspetoga
9. Oltar sv. Kajetana iz Thiena
10. Oltar sv. Franje
11. Oltar Gospe od sedam alosti
12. Kapela Presvetog Sakramenta
13. Oltar sv. Josipa

14. Krstionica; iznad nje se nalaze likovi estorice brae, s lijeva na desno: Rufina,
Silvestar, Petar Katanski, Egidije, Ilija, Bernard.

TLOCRT CRKVE

CRKVA SVETOGA DAMJANA

Poziv Raspetoga. U jesen 1205. godine Franjo je dotaknut milou Bojom prvi put stupio u
crkvu sv. Damjana. Meutim, dok je molio dogodilo se da je s velikoga bizantskog kria
(koji se sada nalazi u bazilici sv. Klare) uo poziv.
Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut
da u nju ue i da se pomoli. Uniavi u crkvu, poeo je gorljivo moliti pred likom
Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s kria progovorio i rekao: " Ne vidi li,
Franjo, da mi se rui kua? Zato poi i popravi je!" Franjo je drui zbunjeno
odgovorio: "Drage voIje u to uiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to
reeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da e se sruiti. Spomenute su
ga rijei ispunile tolikom radou i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je
ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s kria. (TD 13)
Poziv je razumio krivo. Kod sv. Damjana je u to vrijeme bila samo crkva i koliba u
tronom stanju. Siromani sveenik koji je brinuo za tu crkvi nije imao novaca za obnovu.
Franji se rije Raspetoga inila potpuno jasnom: popraviti crkvu koja se rui. Franjo, Sin
Petra Bernardonea je dobro znao kako e priskrbiti novac kojega je ve poeo prezirati.
Nakon spomenutog vienja i rijei Raspetoga radosno je ustao, prekriio se, uzjahao
konja, uzeo raznobojnih tkanina, odjahao u grad koji se zove Foligno i ondje prodao
konja i sve to je imao te se odmah vratio crkvi sv. Damjana.

Naavi ondje siromanoga sveenika, s velikom mu je vjerom poljubio ruku i predao

novac to ga je donio; sve mu je redom ispripovijedao to je naumio. Sveenik se
zbunio i zaudio njegovu neoekivanu obraenju. Oklijevao je da sve to povjeruje.
Mislei, dakle, da se Franjo njime eli poigrati, nije htio kod sebe zadrati njegova
novca. Franjo je uporno navaljivao i nastojao ga uvjeriti svojim rijeima; usrdno je
molio sveenika ne bi li mu dopustio boraviti s njime.
Sveenik je napokon pristao da s njim boravi, ali iz straha pred njegovim roditeljima
nije uzeo novac. Zato ga je istiniti preziratelj novca bacio u jednu prozorsku udubinu,
prezrevi ga kao prainu. (TD 16)
Kako bi se predao djelu Bojemu, nije dovoljan samo novac, treba dati samoga sebe. Sada
vidimo Franju gdje po ulicama prosi kamenje i ulje kako bi pomogao popraviti crkvu.
Malo iza toga je ustao, uniao u grad te je po ulicama i trgovima, kao da je pijan
duhom, poeo veliati Gospodina. A kad je dovrio to svoje velianje Gospodina, da
bi dobio kamenja za popravak spomenute crkve, okrenuo se i povikao: "Tko mi dade
jedan kamen, primit e jednu nagradu! A tko mi dade dva, primit e dvije nagrade. A
tko mi dade tri, primit e isto toliko nagrada!"
Tako je gorljivim srcem govorio i mnoge druge sline rijei, jer bijae neuk i
priprost. Bog ga je izabrao da se ne uznosi rijeima ljudske mudrosti pa se u svemu
ponaao jednostavno. Mnogi su ga ismjehivali, mislei da je poludio, a drugi su,
potaknuti ljubavlju, bili ganuti do suza, promatrajui ga, kako je od tolike
raskalaenosti i svjetovne tatine tako brzo prispio do tolike opojenosti boanskom
ljubavlju. On je, meutim, prezreo ismjehivanje i gorljivim srcem zahvaljivao
Gospodinu.
Dok su drugi radili, i sam je ustrajno radio. Stanovnicima je nedaleko crkve i
sluajnim prolaznicima govorio francuskim jezikom: "Doite i pomozite mi popraviti
crkvu sv. Damjana, jer e to biti samostan ena, ijim e se dobrim glasom i ivotom
u cijeloj Crkvi proslaviti na nebeski Otac." Evo, kako je srce ispunjeno darom
proricanja doista proreklo budue dogaaje. To je, naime, ono sveto mjesto u kojem
je slavna redovnika zajednica, odlini Red siromanih gospoa, Bogu posveenih
djevica, poto je prolo razdoblje od skoro est godina od obraenja blaenoga
Franje, sretno zapoeo po istom blaenom Franji. Njihov divni ivot i slavni osnutak
je po svete uspomene gospodinu papi Grguru IX, koji tada bijae biskupom Ostije,
potvreno potpunijom potvrdom Apostolske Stolice.(TD 20-24)
Sv. Klara kod sv. Damjana. est godina kasnije, godine 1212, Franjino se prorotvo
ispunilo. Klara je po Franjinom primjeru odluila slijediti Isusa Krista. Nakon to joj je
Franjo odrezao kosu ( to je bio znak Bogu posveenih djevica), odveo ju je u samostan
benediktinki sv. Pavla blizu Bastije.
Nakon nekoliko dana otila je u samostan sv. Anela koji se nalazio na obroncima
Subasia. Tu joj se pridruila i njezina setra Katarina koja je dobila ime Agneza. Nekoliko
tjedana nakon Agnezinog dolaska Franjo ih je obje smjestio u Sv. Damjan gdje im se jo iste
veeri pridruila Klarina prijateljica Pacifika. Klaru su posjeivale prijateljice iz grada.
Ponavljala im je Franjine rijei: "Sretan je onaj koji nae put koji ga vodi Njemu kojemu e
se potpuno predati." Mnoge od njenih prijateljica su ostale s njom u sv. Damjanu. dole su i
druge mlade i lijepe sestre Benvenuta i Filipa, potom jo Iluminata, Anela, Kristijana,
Lucija, Benedikta i Klarina roena sestra Beatrica. Na koncu im se pridruila i majka
Hortulana. Nale su mir i radost koje im ivot u svijetu svijetu nije mogao dati. Bile su sretne
i ivjele su kao sestre.

Pjesma stvorova. Poetkom 1225. godine Franjo se bolestan, nosei na tijelu Isusove
rane nakratko vratio u sv. Damjan. U tom vremenu je ovdje napisao svoju Pjesmu stvorova
ili Pjesmu brata sunca. Kad je bolest uzela najvie maha ( Isusove rane, slijepoa,
iscrpljenost) iz nutrine mu je provrla pjesma koje se razlijevala cijelim svijetom. Tu je
nastala i
Pjesma utjenica sv. Franje klarisama
Poujte, sirote, zvane od Gospoda
iz mnogih krajeva zajedno skupljene
ive' u istini svagda vi hodite
u posluhu pravom tada da usnete.
Izvanjski ivot vi motriti nemojte,
duhom to ispunjen onaj je vrijedniji.
Darove one to Gospod vam udijeli
ljubavlju obzirno, molim vas, troite.
Boleu tekom koje su pogoene
i druge njima na slubu darovane,
sve sad u miru slono vi ustrajte.
Patnjama svojim cijenu tad znat ete,
kraljica svaka kad krunom ovjenana
u nebu biti e s Marijom Djevicom.
Ta je pjesma usko povezana s Pjesmom stvorova. Napisana je na istom mjestu i na
puki nain. Zahvaliti treba i nekim izvorima koji spominju ovu Utjenicu siromanim
sestrama: Peruinska legenda (napisana oko 1310.); i Ogledalo savrenstva (napisano oko
1330.).
Nakon to je sastavio Pjesmu stvorova, na istom je mjestu dao napisati neke rijei i
melodiju koje bi utjeile siromane sestre koje su tugovale zbog njegove bolesti. Kako
ih zbog bolesti nije mogao osobno pohoditi i utjeiti, elio je da im braa odnesu i
izreknu napisanu pjesmu. (LP 45)
Do 1976. godine se inilo da je tekst izgubljen, no o 750. obljetnicu smrti sv. Franje, p.
Giovanna Boccalija, uz pomo sestara klarisa, otkrio je neto izvanredno: dvije su klarise iz
prasamostana u Asizu, s. Chiara Letizia Marvaldi i s. Chiara Augusta Lainati, izruile p.
Giovanniu dva rukopisa koja su nale u samostanu Novaglie blizu Verone. Jedan je kodeks iz
14. stoljea i poinje s Audite poverelle, dok je drugi s poetka 16. stoljea. Glede
autentinosti, Boccali kae:
Ponajprije ovu pjesmu spominje Peruinska legenda (45 poglavlje) i Ogledalo
savrenosti (90 poglavlje). Stariji kodeks je pripadao samostanu u Veroni koji je
utemeljen jo 1224. godine, dakle za ivota sv. Franje. To ukazuje i na tijesnu
povezanost Asiza i Verone. Ova se pjesma u potpunosti podudara s onim to o njoj
kae Legenda.

Svoje miljenje rekli su i talijanski jezikoslovci. Po stilu, jeziku i rimi pjesma je iz Franjina
doba. U starijem kodeksu uz tekst nalazimo i lijepu minijaturu iz Giottove kole, na kojoj
Franjo pokazuje prstom i kao da opominje nevidljive sluatelje, a sa strane se nalazi tekst.
Budui da nije sauvana melodija ove pjesme, pretpostavlja se da je pjevana na nain
pjevanja psalama. Danas se moemo samo uditi kako je slijepi i bolesni Franjo mogao
sastaviti ovako dvije lijepe pjesme: Pjesmu stvorova i Pjesmu utjenicu siromanim
sestrama. Gledano ljudski i medicinski to je udo. Bolestan ovjek redovito nema vremena
niti volje baviti se mukama drugih, jer je dovoljno optereen i vlastitim bolima. Franjo je
pobijedio bolest molitvom, razmatranjem i pjesmom. Bio je dovoljno snaan da se zagleda u
potekoe drugih, iako je i sam bio potreban utjehe.
Posljednji susret Franje i Klare. Bolesna se Klara bojala da vie nikad nee vidjeti Franju i
da e umrijeti prije njega. Tu svoju bojazan je priopila Franji po jednom bratu. Franjo je
slutio Klarinu bolest i bol njezinih sestara, pa im je poslao jednoga brata i naloio mu:
Poi i reci sestri Klari, neka napusti svaku bol i alost to me sada ne moe vidjeti. I
ona i njezine sestre e me prije smrti vidjeti i bit e utjeene. (LP 109).
Kad je Franjo uveer 3. listopada 1226. umro, vijest se o njegovoj smrti tako proirila da su
ljudi iz cijele okolice dohrlili k Svetoj Mariji Aneoskoj. Uzeli su njegovo tijelo i odnijeli ga
u grad. Sprovodna je povorka prola pokraj Sv. Damjana. Franjo je Klari obeao da e ga jo
jednom vidjeti i to se tada dogodilo. Bio je to posljednji ovozemaljski susret Franje i Klare.
Povlastica siromatva. Ovu je povlasticu Klara dobila od pape Inocenta III. Oko siromatva
se gotovo cijeli ivot borila protiv biskupa, kardinala i pape koji nisu vjerovali da je mogue
ivjeti u potpunom siromatvu. Povlastica konano potvrena i ukljuena u esto poglavlje
Pravila sv. Klare, to ga je 17. rujna 1228. ga je potvrdio papa Grgur IX.
Grgur, biskup, sluga slugu Bojih, ljubljenim u Kristu kerima Klari i ostalim
Kristovim slubenicama sakupljenim u crkvi Svetoga Damjana, Asike biskupije,
pozdrav i apostolski blagoslov.
Kako je poznato, vi ste se, elei se posvetiti samo Bogu, odrekle elje za vremenitim
stvarima; i zato, prodavi sve svoje i razdijelivi siromasima, (usp. Mt 19,21)
odluiste ne imati nikakvih posjeda, slijedei u svemu stope onogakoji je za nas
postao siromah, put, istina i ivot; niti vas oskudica u stvarima strai pred tom
odlukom; jer je ljevica nebeskog zarunika pod vaom glavom da podri slabosti
vaeg tijela to ste ih urednom ljubavlju podvrgle zakonu duha.Konano onaj koji
hrani ptice nebeske i koji odijeva poljske ljiljane nee vam uzmanjkati u hrani kao i u
odijevanju sve dotle dok vam, prolazei meu vama, ne poda sebe samoga u
vjenosti, kad vas, naime, desnica njegova jo sretnije zagrli u punini njegova
gledanja. Kako ste dakle molile, vau odluku preuzvienog siromatva apostolskom
naklonou potvrujemo i vlau ovoga pisma doputamo vam da od nikoga ne
moete biti prisiljene primati posjede.
Nikomu dakle od ljudi ne budi doputeno ovu stranicu naega doputenja prekriti ili
joj se drzovitzo protiviti. Ako bi se pak tko usudio to pokuati, neka znade da e
upasti u nemilost svemoguega Boga i blaenih njegovih apostola Petra i Pavla.
(PovS).
Klara na papin nalog blagoslivlja kruh i na svakom se od njih pokae znak
kria.

Sveta Klara, pobona uenica Kristova kria i plemenita mladica zasaena od

gospodina svetoga Franje, bila je tako sveta da su je ne samo biskupi i kardinali, ve
ju je s velikom enjom i sam papa elio vidjeti i uti, te ju je vie puta i osobno
pohaao. Meu ostalim, doao je jednom Sveti Otac k njoj u samostan da uje kako
govori o nebeskim i Bojim istinama. Kad su tako bili zajedno u boanskom
razgovoru, sveta Klara odredi da se prostre stol i metne na nj kruh da ga Sveti Otac
blagoslovi. Kad su dovrili duhovni razgovor, sveta Klara poklekne i s velikim
potovanjem i pobonou zamoli Svetog Oca da blagoslovi kruh koji je na stolu.
Sveti Otac odvrati: Draga sestro Klaro, elim da ti blagoslovi ovaj kruh i da
naini nad njim znak presvetoga kria Kristova, kojemu si se sasvim predala. Sveta
Klara ree: Presveti Oe, oprostite mi! Bila bih vrijedna velikoga ukora kada bih se
ja, bijedna i neznatna ena, usudila dati takav blagoslov pred Kristovim
namjesnikom.
Papa odgovori: Kako se to ne bi shvatilo preuzetnou, nego vie zaslunim inom
poslunosti, zapovijedam ti u ime svete poslunosti da nad ovim kruhom naini znak
presvetoga kria i blagoslovi ga u ime Boje.
Tada sveta Klara, kao prava kerka poslunosti, blagoslovi te hljebove znakom
svetoga kria vrlo pobono. I gle uda! Odjednom se na svima onim hljebovima
pojavi znak kria, predivno utisnut. Jedan su dio tog kruha pojeli, a drugi su, zbog
uda, uvali.
Kad je Sveti Otac vidio da se dogodilo udo, dade svoj blagoslov svetoj Klari, uzme
jedan od onih hljebova, zahvali Bogu i ode. (CV 33)
Saraceni su protjerani. Klara je nakon Franjine smrti ivjela jo 27 godina. Broj se njezinih
sestara stalno umnaao. Kako je samostan bio izvan gradskih zidina, bio je izloen razliitim
opasnostima. Tako su u rujnu 1240. Saraceni napali grad. Svi su stanovnici bili u strahu to
e biti sa nezatienim sestrama. Siromane su sestre su molile i postile. Sveta Klara je teko
bolesna leala na svom tvrdom leaju. Probudila ju je buka, a sestre su joj rekle to se
dogaa. Zatraila je da joj donesu Presveto i da je dovedu k prozoru koji je gledao na prostor
pred crkvom. Visoko je podigla Isusa prema vojnicima i molila:
Zar hoe, moj Gospodine, da tvoje goloruke slubenice, koje sam othranila tvojom
krvlju, budu evo predane u ruke pogana? uvaj, molim te, Gospodine, ove svoje
slubenice, koje ovoga asa ja ne mogu sauvati! Zaas je iz novozavjetnog
pomirilita do njezinih uiju dopro kao glas nekog djeaka: "Ja u vas uvijek uvati!"
(4l 22)
Saraceni su se razbjeali, a snjima je nestala i opasnost. U spomen na taj dogaaj 22. lipnja
se u Asizu slavi kao Zavjetni dan zahvalnosti. Tada asiki gradonaelnik i mjesne vlasti
hodoaste k sv. Damjanu i samostanu daruju svijee na spomen udesnog Klarinog
posredovanja pri osloboenju grada od saracenske opsade.
U boinoj noi 1252 Klara iz svoje bolesnike postelje prati boino bogosluje u crkvi
sv. Franje. Poradi ovog dogaaja, papa Pio XII. proglasio ju je zatitnicom televizije.
U ono vrijeme na Boi, kad svijet s anelima zanosno klie novoroenom Djetecu,
sve su siromane Gospoe otile u crkvicu na Jutarnju, a majku, pritisnutu bolima,
ostavie samu. Kad je poela razmatrati o Djetetu Isusu i bila silno alosna to ne
moe sudjelovati u njegovim pohvalama, uzdahnula je i rekla: "Gospodine Boe, evo
sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!" I gle najednom je ono divno pjevanje, to

je izvoeno u crkvi sv. Franje, poelo odzvanjati u njezinim uima. sluala je kako
braa zanosno pjevaju psalme. Doivjela je skladnost pjevanja, a ula je i brujanje
orgulja.
To mjesto nipoto nije bilo toliko blizu da bi sve to ona mogla uti na obian, ljudski
nain, nego je ula samo zato to je ona sveanost ak do nje doprla na boanski
nain, ili to je njezin sluh bio toliko izotren iznad uobiajenih ljudskih mogunosti.
A ono to je ovo udesno sluanje nadmailo bila je injenica da je zavrijedila vidjeti
i same Gospodinove jaslice.
Kad su sutra ujutro k njoj dole keri, Klara je rekla: "Neka je blagoslovljen Gospodi
Isus Krist koji me nije ostavio, kad ste me ostavile vi. Po Kristovoj sam milosti zbiljski
sluala cijelu onu sveanost koja je noas slavljena u crkvi sv. Franje." (4l 29)

11. kolovoza 1253. Klara umire.

Na koncu svog ivota, pozvala je sve svoje sestre i osobito im preporuila Povlasticu
siromatva. Sama je neizmjerno eljela imati potvreno Pravilo da bi svaki dan
mogla poljubiti njegov peat, pa da bi tako na koncu i umrla. Dogodilo se kako je i eljela.
Dopustila je da joj prie jedan od brae sa zapeaenim pismima. Uzevi ih u ruke,
prinijela je peat usnicama i poljubila ga. Tako je u svoj posljednji dana otila iz
ovoga ivota Gospodinu sasvim svjetla i besprijekorna, bez ikakve sjene grijeha
uavi u vjenu svjetlost. O tome svjedoi ona sama, ali i sve sestre koje su je poznavale, kao
i svi drugi koji su se osvjedoili o njezinoj svetosti. (PkKl 3, 32).
Dogaaj sa Saracenima je jasno pokazao koliko je nesiguran ivot izvan gradskih zidina,
osobito za ensku zajednicu. No pravi motiv preseljenja Klarinih sestara bilo je neto drugo:
kad je 1253. godine sv. Klara umrla, njezino su tijelo prenijeli u crkvu sv. Jurja, gdje je
izmeu 1226. i 1230. poivalo i tijelo sv. Franje Ubrzo su izraeni nacrti za novu baziliku u
ast sv. Klari, a pored bazilike predvien je samostan za sestre. Bilo je mnogih tekoa, no
usprkos svemu 1257. sestre su napustile crkvicu sv. Damjana i preselile se u novi samostan,
koji se danas naziva Protomonastero - prasamostan. Usprkos tome, sv. Damjan nije ostao
zaputen; par godina nakon odlaska sestara u nj su se uselila manja braa.
Obilazak samostana
Razgledavanje samostana poinjemo zdesna:
1. Ulaz
2. Kapela sv. Jeronima
3. Kapela sv. Kria
4. Crkva
5. Udubina u stijeni u koju je sv. Franjo bacio vreicu s novcima kada ga sveenik u sv.
Damjanu nije htio primiti
6. Kopija kria koji je progovorio sv. Franji (original se nalazi u bazilici sv. Klare)
7. Otvor iza korskih sjedala: Neko je u sredini postojao prozor s reetkom kroz koju su
sestre primale sv. priest i vidjele tijelo preminulog sv. Franje. Uokrug su korska
sjedala iz 1504. godine i na njima natpis:
NON VOX SED VOTUM, NON CLAMOR SED AMOR,
NON CORDULA, SED COR PSALLIIT IN AURE DEI.

"Ne glas, nego zavjet, ne pitanje, nego ljubav,

ne pojas, nego srce pjeva uhu Bojemu"
8. Mjesto na kojem su bile pokopane prve sestre
9. Oratorij, mjesto molitve prvih sestara
10. Mali cvjetnjak sv. Klare (do njega se doe po stepenicama)
11. Gornji Oratorij sv. Klare
12. Spavaonica sestara
13. Kri na zidu i cvijee na podu - mjesto na kojem je 11. kolovoza 1253 umrla sv.
Klara
14. Samostanski klaustar
15. Sestarska blagovaonica

TLOCRT SAMOSTANA

Opis ikone (original se nalazi u bazilici sv. Klare) Ikonu je naslikao neki sirski monah
u 12. stoljeu. Njezino pravo ime je Ikona proslavljenog Krista. Na njoj je protumaena
sva veliina otajstva Kristova i Crkve. Sama ikona nas ui. Na alost, mnogo ljudi ne
poznaje taj stil. Tuma ikone, Marc Picard, preporua nam da se molimo Duhu Svetome
ako elimo otkriti njenu otajstvenost. Takoer, valja napomenuti da je naslikana u skladu
sa stilom etvrtoga evanelja. Prvo to nam upadne u oi je da Krist nema trnovu krunu,
nego zlatnu aureolu. Na ikoni nema niti jednoga znaka trpljenja ili smrti, samo slava.
Usliana je Kristova molitva: "Oe, proslavi Sina svoga" (Iv 17,1).
Ikona govori o dubokom otajstvu Krista - Rijei i opisuje borbu izmeu svjetla i tame
(usp. Iv 1,5). Ikona predstavlja konaan rezultat te borbe: Isusovo uskrsnulo tijelo se jo
vie otkriva u svjetlosti jer je na crnoj pozadini, koja ima svoju simbolinu suprotnost u
svjetlu. Cijelu ikonu okruuje crvena boja, simbol ljubavi. Predstavljena je kao
dramatian kraj pobjede svjetla nad tamom. U sjaju aureole oko Kristove glave vidimo
konture kria. Sjaj i kri predstavljaju cijeli Isusov ivot, njegovo ponienje i proslavu.
Ta kruna je puna utjehe. Sjea nas, da se svaka trnova kruna moe promijeniti u krunu
slave, oznaava pobjedu ivota nad smru. Isus je rekao:
"Zaista, zaista, kaem vam: ako penino zrno, pavi na zemlju, ne umre,
ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod." (Iv 12,24)
Navest u imena osoba koje se nalaze pod Isusovim rukama, slijeva na desno: Marija,
Ivan, Marija Magdalena, Marija - Jakovljeva mati i stotnik. Kada ih vidimo tako blizu
Isusu, zakljuujemo da je bila usliana Isusova gorua molitva:
"Oe, hou da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu" (Iv 17, 24)

Zlatna pozadina predstavlja svjetlo jer su postali "djeca svjetla" (Iv 12,36). Zatim,
primjeujemo da su svi iste veliine. To znai da nije vana svetost svakog pojedinano,
nego injenica da je Krist sve i u svemu (usp. Kol 3,11). Na koncu opaamo da su si svi
slini: svi imaju velike oi, mala usta i jajoliko lice. Pogledamo li Krista, i na njemu
otkrivamo iste poteze. Gornji dio ikone predstavlja Isusa koji odlazi svome Ocu, uokolo
su aneli. Kako snanoga zagovornika imamo kod Oca! Kako je mogue da smo usprkos
tome ipak alosni i da se jo bojimo? Odozgor je Oeva desnica koja blagoslivlja. Oev
blagoslov je dar Duha Svetoga kojega je Isus zasluio svojom smru:
" bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj nee doi k vama;
ako pak odem, poslat u ga k vama." (Iv 16,7)
Duhovna poruka
Ovdje si, Franjo, bio pozvan.
Njegov glas te potpuno obuzeo
i ti si mu se posve povjerio.
Kako je morao glas snaan biti,
Da si se odluio cio promijeniti!
Teko je vjerovati, a tvoj ivot
svjedoi da je to istina.
Vjerovao si prvoj rijei i poeo ivjeti po njoj.
O, kada bismo i mi vjerovali Rijei!
Na alost, previe je lanih rijei,
koje u sebi nieg nemaju,
a mi im slijepo vjerujemo,
slijepo slijedimo i na kraju
smo razoarani i oajni.
Zato nam govore rijei lai i neistine?
Mi to ne elimo,
mi elimo iskrene i iste rijei,
rijei pune ljubavi i topline,
rijei pune nade i utjehe
Jo i vie:
elimo ljude koji e ivjeti te rijei
ne samo da ih izgovaraju,
nego da budu oni sami iva i sveta rije,
da ukazuju na jedinu i vjenu Rije - Isusa Krista.
Ti si, Franjo, na ovome mjestu
poeo tako ivjeti i postao vjerodostojan!
to je sa mnom? Jesam li ve poeo ivjeti?
Jesam li vjerodostojan svojim ivotom?
Postaje li moj ivot rije koja se obraa drugima?
Sigurno e rei da jo ima vremena, no ne zaboravi poeti!
Franjo je poeo odmah,
i sam elim poeti,
elim odgovoriti na poziv koji me zove:
'Vjeruj mojoj rijei i nee biti razoaran,
nasloni se na mene i nosit u te.'

CARCERI

Eremitorij sv. Marije u Carcerima nalazi se u srcu padine Monte Subasia i lei na
priblino 800 m nadmorske visine. Nastao je oko doline i crkvice u koju se Franjo sa svojom
braom sklanjao na molitvu i razmatranje.
U 15. stoljeu samostan je preuredio Bernardin Sienski, a dananji oblik je dobio
koncem 16. i poetkom 17. stoljea. Samostan je izdubljen na stijeni i po jednostavnosti
snano govori o poetnim franjevakim idealima.
Carceri su oaza tiine i molitve;
Sluanja Boje rijei;
Slavljenja Stvoritelja;
Bratskog susreta.
Kada napustimo Franjinu dolinu i kapelicu, te proemo kroz uska vrata, pred nama se
pojavljuje maleni otvor nazvan "vraja rupa". Kroz taj otvor vidjet emo duboku provaliju
koja je nastala nakon to je brat Rufin potjerao zlog duha koji mu se vie puta ukazao u viziji
kria te mu objanjavao, da mu je dua izgubljena. No brat Rufin se bojao povjeriti ovu
napast sv. Franji, koji je ipak za nju doznao rasvjetljenjem Duha Svetoga.
im je sveti Franjo ve izdaleka opazio kako dolazi, povie: O, mali moj nesretnie,
brate Rufine, kome si povjerovao? Kad se brat Rufin pribliio svecu, ovaj mu ree
sve tono i po redu kakvu mu je napast priredio avao i jasno mu pokaza da je onaj
koji mu se ukazao bio avao, a ne Krist; da ne smije ni na koji nain pristati uz
njegova smuivanja, nego, kada ti avao rekne da si osuen, odgovori mu: Otvori
svoja usta, jer u te inae zasuti svojim blatom. Tako je sveti Franjo dao upute bratu
Rufinu te nastavi: A po ovom e raspoznati avla od Krista: im mu to rekne, on
e odmah pobjei. Osim toga, mogao bi ga i po tome prepoznati da je avao a ne
Krist, jer ti je otvrdnuo srce za svako dobro, a to je upravo njegov posao.
Blagoslovljeni Krist nikad ne da da otvrdne ovjeje srce, nego ga smeka, kao to
govori na usta proroka: Uzet u ti kameno srce, a dat u ti mesnato. Tada, videi
brat Rufin kako mu je sveti Franjo ispripovjedio cijeli tijek i narav napasti, skrui se
na njegove rijei, pone estoko plakati, pokloni se svetom Franji te ponizno prizna
svoj grijeh to mu je zatajio svoju napast. Opomene svetog oca ohrabrie ga i utjeie
te je poeo ivjeti boljim ivotom. Na kraju mu jo ree sveti Franjo: Idi, sinko,
ispovijedi se i ne proputaj uobiajene molitve. Budi siguran da e ti ta napast biti od
velike koristi i utjehe i to e uskoro iskusiti.
Brat se Rufin vratio u svoju eliju koja je bila u umi. Dok se uz pla molio, ukaza mu se
ponovo avao uzevi Kristov lik i ree mu: O, brate Rufine, zar ti nisam kazao da
ne
vjeruje sinu Petra Bernardonea i da se ne mui plaem i molitvom kad si ve osuen? to
ti vrijedi da se mui dok jo ivi, jer e sav tvoj trud biti proklet? Brat Rufin mu ree bez
oklijevanja onako kako ga je sveti Franjo pouio: Otvori usta, inae u te zagaditi!
avao je bio postien i tako se razbjesnio da je u as pobjegao uz veliku oluju i potres
stijenja Monte Subasija koje je bilo u blizini, te je jo dugo vremena potrajala lomljava
kamenja koje je padalo u provaliju. Napokon nastade strana vatra i buka da se vidjelo i
ulo nadaleko. Sveti Franjo izie iz samostana sa svojom braom s
velikom
radoznalou da vidi to je to tako neobino. Jo se i danas vide ondje goleme peine koje
su se sruile.(CV 29)

Sa strane, takoer na izlazu, nalazi se istroena freska na kojoj je naslikan Franjo kako
propovijeda pticama. Pogledamo li prema mostu, vidimo drvo obgrljeno eljezom. Na tom
drvu su ptice sluale Franjinu propovijed:
Moje drage sestre ptice, vi dugujete Bogu vrlo mnogo i zato ga morate svagdje hvaliti. On
vam je dao slobodu da letite kamo god hoete. On vas je obdario dvostrukim i trostrukim
odijelom On je sauvao vae sjeme u barci Noinoj da nikada
ne izumre vaa vrsta. A
morate mu biti zahvalne i zato to vam je dao kraljevstvo u
zraku. Niti sijete, niti
anjete, a ipak vam Bog daje hranu. On vam je dao rijeke i
izvore da utaujete e, on
je odredio da brda i doline budu vaim utoitima i dao vam visoka stabla za vaa
gnijezda. Pa premda ne znate ni iti ni presti, ipak vas i vau djecu Bog odijeva, jer vas
ljubi i blagoslivlja. Stoga se uvajte grijeha
nezahvalnosti i nastojte da ga hvalite.
Nakon tih rijei poele su sve ptice otvarati kljunove, iriti krila, istezati vratove,
glave pobono sputati prema zemlji, te lepranjem i pjevom pokazivati da im je sveti
otac uinio veliko veselje i utjeio ih.
I sveti se Franjo s njima radovao i zabavljao, divio se mnogovrsnosti ptica, velikoj
raznolikosti, njihovoj paljivosti i sklonosti prema njemu te je s njima hvalio njihova
Stvoritelja.
Poto je zavrio propovijed, prekriio ih je i dopustio im da odlete. Nato se dignu ptice u
zrak, divno pjevajui. Kako je sveti Franjo nainio znak kria, razdijelile su se na
etiri strane: jedan dio odleti na istok, drugi na zapad, trei na jug, a etvrti na
sjever. Svako je jato pjevalo vrlo lijepo. Ovo je za svetog Franju bio znak kako e njegovi
uenici obii cijeli svijet, propovijedajui Kristov kri koji je obnovio sveti Franjo.
(CV 16)
ivot eremita, pustinjaka. Franjo je napisao kratko Pravilo za samotita:
Oni koji hoe da kao redovnici borave u samotitima neka budu trojica ili najvie
etvorica: dvojica od njih neka budu majke, koje imaju dva, ili barem jednog sina.
Ona dvojica koja su majke neka obavljaju ivot Marte, a dvojica sinovi neka vode
ivot Marije (usp. Iv 10, 38-42) i neka imaju klauzuru, zatvoren prostor gdje neka
svaki ima svoju eliju u kojoj neka moli i spava. I neka uvijek mole poveerje
dotinoga dana odmah poslije zalaza sunca i neka nastoje drati utnju; neka
recitiraju svoj asoslov; o ponoi neka ustaju na matutin i neka najprije trae
"Kraljevstvo Boje i pravednost njegovu" (Mt 6, 33). Prvi as neka reknu u sat koji im
odgovara, a nakon treeg asa neka zavre utnju; mogu govoriti i poi svojim
majkama. I kad im se svidi mogu traiti od njih milostinju, kao siromana djeca, radi
ljubavi Gospodina Boga. Poslije neka reknu esti i deveti as, a veernju neka reknu
u
sat koji im odgovara. A u klauzuru gdje borave neka nijednoj osobi ne doputaju
ulaziti i neka tu ne blaguju. A ona braa koja su majke neka nastoje biti daleko od
svake osobe i, iz poslunosti prema svome ministru, neka uvaju svoje sinove od svake
osobe, da nitko ne mogne s njima govoriti. I sinovi neka ne govore s nijednom
osobom
osim sa svojim majkama i sa svojim ministrom i kustodom kad se ovomu svidi
da ih pohodi s blagoslovom Gospodina Boga. I sinovi neka katkada preuzmu slubu majki,
kako im se kada bude inilo zgodnim da se meu sobom izmijene; neka tada nastoje
sve gore spomenuto revno i zauzeto opsluivati. (PE)
ivjeti u kontemplaciji ili propovijedati? To se pitao sv. Franjo, a za savjet je pitao sv.
Klaru i brata Silvestra.

Ponizni sluga Kristov, sveti Franjo, nedugo iza svog obraenja, sakupivi mnogo
pristalica i primivi ih u Red, stajao je pred neizvjesnou to mora uiniti: da li da se
posveti samo molitvi ili e koji puta i propovijedati? O tome je htio saznati Boju
volju. A jer mu njegova poniznost, koju je posjedovao u velikoj mjeri, nije doputala
da se pouzda samo u sebe i u svoje molitve, htio je saznati Boju volju po molitvi
drugih. Stoga dozva k sebi brata Masea i ree mu: Poi k sestri Klari i reci joj da se
sa svojim duhovnim sestrama moli Bogu te bi im Bog dao milost da upoznam to je
bolje za moje dobro: ili da nastojim propovijedati ili da samo molim. Tada poi k
bratu Silvestru i kai mu isto.
Brat Silvestar je bio onaj koji je prije svog ulaska u Red vidio kako iz usta svetoga
Franje izlazi zlatni kri, koji je svojom visinom doticao nebo, a irinom obuhvaao
krajeve svijeta.
Brat Silvestar bio je tako poboan i svet da ga je Bog u svemu usliavao za to bi
molio. A esto je ak i razgovarao s Bogom. Stoga se sveti Franjo u njega jako
pouzdavao.
Brat Maseo ode i uini tono prema elji svetoga Franje, ponajprije k svetoj Klari, a
zatim k bratu Silvestru. im je brat Silvestar uo molbu, odmah se poeo moliti i
smjesta dobio odgovor od Boga. Okrenu se bratu Maseu i ree mu: Bog mi je rekao
da ovo kae svetom Franji: On ga nije pozvao u Red samo radi sebe, nego da bude
na korist i duama, i mnogi e se po njemu spasiti.
Kad je brat Maseo dobio ovaj odgovor, vratio se k svetoj Klari da dozna to je ona
izmolila od Boga. Ona odgovori da je njoj i njezinim sestrama Bog dao isti odgovor
kao i bratu Silvestru. S ovim se odgovorima vratio brat svetom Franji. Sveti ga
Franjo
primi s velikim veseljem i ljubavlju, opere mu noge i pripravi ruak. Nakon
ruka pozva sveti Franjo brata Masea u umu, klekne pred njega, pokrije se kapucom,
prekrii ruke u obliku kria i upita ga: to mi zapovijeda moj Gospodin Isus Krist?
Brat Maseo odgovori: Bog je odgovorio i oitovao, kako bratu Silvestru tako i sestri
Klari i njezinim duhovnim sestrama, da je njegova volja da ti propovijeda svijetu, jer
te nije izabrao samo radi tebe samoga, nego i radi spasa drugih!
Kad je sveti Franjo uo taj odgovor i u njemu spoznao volju Boju, ustao je s velikom
gorljivou i rekao: Poimo u ime Boje!
Za pratioce je uzeo brata Masea i brata Anela. Obojica su bili sveti ljudi.(CV 16)
I danas je to mjesto tiine i sabranosti. Ako ve nemamo vremena za duhovnu obnovu,
posjetimo ga u sabranosti i potovanju prema onima koji su ovdje molili i onima koji ovdje
jo mole.

TLOCRT SAMOSTANA

Obilazak svetita
Uemo li kroz ulazna vrata u samostanski atrij, opije nas posebnost ovoga mjesta. Zatim
moemo nastaviti kroz nadsvoeni ulaz koji vodi u samostan (A) iznad doline. Crkvica (B)
omoguuje ulaz u drevnu kapelicu (C). Slijeva je maleni oratorij (D) koji je brai sluio za
molitvu. Po stepenicama (E) stie se u podzemnu upljinu, u koju se Franjo sklanjao na
molitvu i meditaciju. Odmah za ovim posebnim Franjinim mjestom nalazi se i njegova
kapela. Samostan naputamo kroz vrlo uska i niska vrata, a na zemlji emo opaziti "vraju
rupu". Na zidu su dvije freske iz 15. stoljea. Nad dolinom se prostire most (G) prema dolini
brata Leona i druge brae. Sa sredine pak mosta moemo vidjeti drvo na kojem su sjedile
ptice dok im je Franjo propovijedao. Kad se budemo vraali, na desnoj strani emo vidjeti
kapelu Marije Magdalene (H) u kojoj poiva blaeni Barnaba Manassei (1474.); on je
ustanovio "prvu tedionicu za pomo siromanima" (Monti di Pieta). Gore, na desnoj strani
ume, nalaze se jo neke udoline kamo su se utjecala braa na osobnu molitvu i razmatranje.
Ako smo dobre sree, moemo pogledati i u malu blagovaonicu (J). Jedan od njenih zidova
je iva stijena planine na kojoj stoji samostan.
Nakon obilaska samostana uputimo se u umu i ve emo na poetku naega puta opaziti tri
bronane skulpture, djelo F. Baccija: to su Franjo, Leon i Juniper.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu naemu mjesecu i sestrama zvijezdama. Njih si
sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. (PS)
Franjo, Leon i Juniper se dive zvjezdanome nebu: Leon je strunjak, on prouava Velika i
Mala kola. Nakon to je pronaao Velika kola, palcem i kaiprstom mjeri udaljenost meu
zvijezdama koje su nasuprot repu i kada ju je pet puta prenio po nebu, otkrio je poloaj
Sjevernjae.
Juniper pak u svojoj jednostavnosti pokazuje na istu tu zvijezdu. Njegovo uenje je
jednostavno, ali zbog toga nimalo manje. Vjera se na jednak nain otkriva onome koji ju trai
promiljanjem, kao i onome koji je nae u kontemplaciji. Kao to nam Sjevernjaa daje
sigurnost da emo nai pravi put u noi, tako je evanelje nepogreiv vodi onome koji ga
slijedi.
Franjo, malo odmaknut, divi se udesnoj noi. Utonuo u sveproimajuu ljubav, lei
na zemlji. Oblik kapuljae njegova habita podsjea na mjesec, na razumijevanje svega
stvorenja i na povezanost sa svime.
Jedan izmeu brae i njegovih uenika koji bijae veoma ugledan - smatram da
njegovo ime sada treba preutjeti, jer on dok ivi u tijelu ne eli biti toliko slavljen vidio je kako se presveta dua oeva ravno uzdie u nebesa, iznad mnogih voda.
Izgledala je poput zvijezde i na neki je nain imala mjeseevu neizmjernost, zadrala
je sjaj sunca, a bila je noena svijetlim oblakom. (1el 110)

Duhovna poruka
Carceri- tiina nije utihnula. Mjesto molitve, zahvaljivanja i traenja. Mjesto susreta s
Bogom. Tko bi znao koliko su tu braa molila, plakala (jer Ljubav nije ljubljena), astila
Boga i zahvaljivala Mu? Upravo je molitva bila temelj njihove vjere i odnosa s Bogom.
Ovdje su pronali to jedinstvo, u samoi i tiini. U svakom kutku je bio brat koji moli; to je
moralo biti uistinu velianstveno! S Franjom su poeli vraati ljubav Onome koji ih je
pozvao. Ovdje su bili natopljeni Njime, i kada vam ovo govorim, po tijelu mi prolaze srsi, jer
mi svaki kamen i svaka grana govore o neizmjernoj ljubavi.
Moemo biti sretni i radosni to smo danas ovdje; pustimo da nam progovore ljubav i tiina.
Franjo i njegova braa su dolazili upravo ovamo da bi sluali, slavili, hvalili i veliali
svemoguega i dobroga Boga.
Usudimo li se upitati savjest, pogledati u kuicu svojega srca i provjeriti koliko je u njemu
Franjina stava?
Znam li zahvaljivati Bogu?
Jesam li zahvalan za sve to dobivam iz njegovih ruku?
Znam li uope otkrivati stvari koje me okruuju i Boji su dar meni?
Naem li dnevno barem deset minuta vremena da se umirim i pokuam zahvaliti predobrome
Bogu?
Franjo i njegova prva braa su zahvaljivali ne deset minuta ili jedan sat, nego uvijek i u tome
su ustrajali. I ja molim za vas, da si ogrijete srca upravo ovdje, gdje ga je grijao sveti Franjo.
Kako?
Sunao se u ozraju Boje ljubavi. Ljubav nas mora cijele proeti, obuzeti; dopustimo da nas
preplavi. Vidjet ete i moete vjerovati da e to biti vrlo lijepo i usreujue za itavo nae
bie.
Nita drugo ne trebamo, osim da se osunamo i okupamo u Bojoj ljubavi, ne trebamo nita
drugo doli ljubavi Boje. Bog nas ljubi, ne odbacujmo njegovu ljubav. Dopustimo da
budemo ljubljeni. Mi trebamo Boga koji je ljubav. Trebamo da nas netko ljubi i da sami
ljubimo.
Jedna je hodoasnica zapisala:
"ini mi se da su Carceri mjesto za kojega u potpunosti vrijedi Boja rije: 'Budu li
ljudi
utihnuli, kamenje e progovoriti.' Ovdje nam uistinu govori svaki kamen, i mislim
da
e u naim srcima jo dugo ostati njihov poziv na tiinu i molitvu. Kada bi svatko
od
nas dao samo djeli sebe, svoje nutrine na raspolaganje drugome, mogli bismo u
svojoj sredini izgraditi Carcere. I tada bi mogli u njemu, ba kao i ovdje prebivati
bijeli golubovi mira. Preesto ih potjeramo premnogim rijeima i preglasnim
govorenjem, koje nije nita drugo nego prikrivanje nae praznine.

SVETA MARIJA VELIKA

Drevna pripovijest kae da je prva asika katedrala, koju je dao sagraditi sv. Savin na
ostacima poganskoga hrama, bila ovdje ve u 4. stoljeu. Crkva koju spominju dokumenti iz
963. izgorjela je 1100. Na njezinim su ostacima sredinom 12. stoljea pod vodstvom Ivana iz
Gubbia poeli graditi crkvu, a gradnja je zavrena 1228. Crkva je izgraena u gotskome stilu.
Zvonik, koji je iz 14. stoljea, povezuje romaniko - gotski stil. Po miljenju nekih, 1181.
godine se ovdje nalazio jedini krsni studenac u Asizu. Taj studenac danas moemo vidjeti u
crkvi sv. Rufina. Crkva svete Marije Velike ima tri lae. Od prvotnih fresaka koje su je
nekad krasile danas su ostali samo ostaci. Biskupova palaa nalazi se na desnoj strani crkve i
stvarno je sjedite asikoga biskupa. Sadanja palaa nije vie ona iz vremena svetog Franje.
Na vanjskoj strani apside, na ploi (40 x 30 cm) stoji natpis:
MCCXVI INDICT(ione) QU(arta) ET A(nni) DECIMI TE(m)PORE
EP(iscop)IGUIDI ET FRATRIS FRA(n)CIS(ci)
(1216, u etvrtoj indikciji i desetoj godini biskupa Gvida i brata Franje.)
Natpis su morali postaviti prije 1228., u vrijeme kada Franjo jo nije bio proglaen svecem, i
zato pie brat, a ne sveti Franjo.
Franjo se skida pred asikim biskupom i odrie se svega.
Petar Bernardone je otiao u palau gradske uprave te je pred gradskim konzulima
optuio sina. Zahtijevao je da mu se vrati novac to ga je sin, opljakavi kuu, odnio.
Kad su konzuli vidjeli toliko razjarena oca, po tekliu su pozvali Franju da se predstavi
pred njima. Franjo je tekliu odgovorio da je po Bojoj milosti postao slobodan i da ve
vie nije pod vlau konzula zato to je sluga samo svevinjega Boga. Konzuli nisu htjeli
primijeniti silu nego rekoe ocu: "Otkako je stupio u slubu
Boju, prestao je biti pod
naom vlau." Kad je, dakle, otac vidio da kod konzula ne
moe nita postii, svoju je
tubu podnio gradskom biskupu. Biskup, ovjek razborit i mudar, na odreeni je nain
pozvao Franju da bi se naao pred njim i odgovorio na
oevu tubu. Franjo je odgovorio
tekliu: "Doi u pred gospodina biskupa, jer je on
otac i gospodar dua."
Tako je doao k biskupu koji ga je primio s velikom radou. Biskup mu ree: "Tvoj je
otac zbog tebe uznemiren i vrlo ozlojeen. Zato, ako eli sluiti Bogu, vrati mu novac
to ga ima. Moda je steen nepravedno pa Bog nee da ga upotrijebi u korist
Crkve poradi grijeha tvog oca. Njegov e se bijes utaiti, kad dobije svoj novac. Pouzdaj se,
dakle, sinko, u Gospodina i vladaj se muevno; nemoj se bojati, jer e Bog biti tvoj
pomonik i za potrebe svoje Crkve e ti obilno namaknuti to bude potrebno. "
20. ovjek je Boji, obradovan i ohrabren biskupovim rijeima, ustao, otiao i donio
novac rekavi: "Gospodine, neu mu radosna srca vratiti samo novac koji mu
pripada, nego u mu vratiti ak i odijelo." Uniavi u biskupovu sobu, svukao je svoju
odjeu i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim
nazonima. Iz biskupove je sobe iziao gol i rekao: "ujte svi i razumijte. Do sada
sam Petra Bernardona zvao svojim ocem, ali, jer sam odluio sluiti Bogu, vraam
mu
novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeu to sam je imao od njegovih stvari, jer od
sada elim kazati: 'Oe na, koji jesi na nebesima', a ne, oe Petre Bernardone."
Tada je ustanovljeno da ovjek Boji ispod kiena odijela na tijelu ima pokorniki pojas.
Njegov je otac, obuzet silnim bolom i raspaljen bijesom, ustao te uzeo novac i svu
odjeu. Dok je to nosio kui, nazoni svjedoci ovoga prizora bijahu ogoreni, jer
nita od odjee nije ostavio sinu. Ganuti suosjeanjem, poeli su nad Franjom silno
plakati.

Biskup je otroumno uoio nakanu ovjeka Bojega. Mnogo se divio njegovoj

gorljivosti i odlunosti. Zagrlio ga je i prekrio svojim ogrtaem. Shvatio je da su
Franjina djela uinjena po Bojoj volji i priznao da ono, to je vidio, sadri u sebi
velik misterij. Tako je otada postao njegovim pomagaem. Bodrio ga je, podupirao,
upuivao i grlio ga srcem punim ljubavi.(TD 19,29)
Neka braa ive katoliki. To je bila jedna od Franjinih briga. Treba biti u potpunosti
povezan sa Crkvom. Vidljivi znak Crkve bio mu je upravo biskup, kojemu je htio ostati
djeje posluan.
Neka sva braa budu katolici, neka ive i govore katoliki. A ako bi koji rijeju ili
inom zastranio od vjere i katolikog ivota i ne bi se popravio, neka se posve
odstrani
od naega ivota. I sve klerike i redovnike smatrajmo svojim gospodarima u
onome to
se odnosi na spasenje due a ne protivi se naem ivotu, i astimo u
Gospodinu njihov
Red, dunost i slubu. (NPr 19)
Franjo se esto utjee biskupu Gvidu za savjet.
Biskup grada Asiza, kojem je ovjek Boji esto odlazio da se s njim posavjetuje,
ljubazno ga je primio i rekao mu: "Va mi se ivot ini tvrdim i oporim, jer na svijetu
nita ne posjedujete." Nato e njemu Svetac: "Gospodine, kad bismo imali neke
posjede, bilo bi nam potrebno oruje da se zatitimo. Odatle se, naime, raaju
rasprave i parbenja, a zbog toga se na mnogo naina spreava ljubav prema Bogu i
blinjemu. I zato ne elimo na ovome svijetu posjedovati nita vremenito." Biskupu se
vrlo svidio odgovor ovjeka Bojeg koji je prezreo sve vremenito, a napose novac. To
je bilo u tolikoj mjeri da je u svim Pravilima osobito preporuivao siromatvo i svu je
brau poticao da se briljivo uvaju novca.
Izradio je, naime, vie Pravila i najprije ih je iskuao, a istom onda napisao ono to
ga je
konano ostavio brai. Zato je u jednom od njih, odvraajui brau od novca, rekao:
"uvajmo se mi koji ostavismo sve da ne bismo poradi tako neznatnoga izgubili kraljevstvo
nebesko. Naemo li negdje novaca, ne brinimo se za njih vie
negoli za prah koji
gazimo." (TD 35)
U trenucima posljednje bolesti Franjo prebiva u biskupovoj palai.
Nakon saznanja da mu se pribliavaju posljednji dani ivota, molio je brau da ga odnesu k
Porciunkuli.
Tada je boravio u dvoru asikoga biskupa pa je zato molio brau da ga to urnije
prenesu k crkvi Svete Marije u Porcijunkuli. Htio je naime da duu preda Bogu ondje
gdje je, kako rekosmo, najprije potpuno spoznao put istine. (1el 108)
U biskupovoj palai sastavlja posljednju kitice Pjesme brata Sunca o sestrici smrti.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj ni jedan smrtnik umai nee.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaeni koje ti nae po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi nee. (PS)
Franjin Oena

O presveti Oe na, stvoritelju, otkupitelju, tjeitelju i spasitelju na.

Koji jesi na nebesima: u anelima i svetima prosvjetljujui ih da spoznaju kako si ti,
Gospodine, svjetlo koje raspaljuje ljubav; ti si, Gospodine, ljubav koja stanuje u
njima i ispunja ih do blaenstva; ti si, Gospodine, vrhovno dobro, vjeno dobro, od kojega
je
svako dobro, bez kojega nema dobra.
Sveti se ime tvoje: neka bude u nama jasna spoznaja o tebi, kolika je irina tvojih
dobroinstava, duljina tvojih obeanja, visina velianstva i dubina tvojih sudova (usp.
Ef 3, 18).
Doi kraljevstvo tvoje: da ti, po milosti, u nama kraljuje i uini da doemo u tvoje
kraljevstvo gdje vlada jasno gledanje tebe, savrena ljubav prema tebi, blaeno
zajednitvo s tobom i vjeno uivanje tebe.
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji: da te ljubimo svim srcem (usp. Lk 10, 27)
mislei uvijek na tebe; svom duom, eznui uvijek za tobom; svim umom,
upravljajui
prema tebi sve svoje nakane traei u svemu tvoju slavu; i svom snagom svojom, troei
svoje sile i osjeaje due i tijela na slubu tvoje ljubavi i ni na to drugo; ljubei blinjega
kao sami sebe, privlaei koliko moemo druge k tvojoj ljubavi, radujui se dobru drugih
kao svojemu dobru i suosjeajui s drugima u
nevolji, da ni u emu ne dajemo nikakve
sablazni (2Kor 6, 3).
Kruh na svagdanji, ljubljenoga Sina svoga, Gospodina naega Isusa Krista, daj nam
danas: na spomen, na razumijevanje i na potivanje ljubavi koju je pokazao prema
nama i svega to je za nas rekao, uinio i pretrpio.
I otpusti nama duge nae: po svom neizrecivom milosru, po kreposti muke Sina
tvoga, po zaslugama preblaene Djevice i svih odabranih tvojih.
Kako i mi otputamo dunicima naim: to jo posve ne otpustismo, ti, Gospodine,
uini
da otpustimo, da radi tebe istinski ljubimo neprijatelje i za njih kod tebe pobono
zagovaramo, nikom zlo za zlo ne uzvraajui (usp. Sol 5, 15) i nastojei u tebi svima
biti od koristi.
I ne uvedi nas u napast: skrivenu ili oitu, iznenadnu ili nepogodnu.
Nego izbavi nas od zla: prologa, sadanjega i buduega.(ON)

KUA BERNARDA KVINTAVALSKOGA

Kua Bernarda Kvintavalskoga se nalazi u najouvanijem dijelu srednjovjekovnoga Asiza.

Do nje dolazimo s glavnoga trga po Via Portica, zatim nastavljamo po Via San Gregorio
(prva ulica lijevo) te se naemo u Ulici Bernarda Kvintavalskoga. Na broju 11A nai emo

natpis: Hic S. Franciscum ad coenam et cubiculum Bernardus Quintavallis excepit et in

extasim vidit. (Tu je Bernarind Kvintavalski primio sv. Franju na veeru i u goste te ga
vidio u ekstazi.)
Od 14. stoljea ova kua pripada jednoj od najstarijih asikih obitelji, Sbaraglini, koja
je proirila kuu; to moemo opaziti na fasadi (stariji dio je na lijevoj strani).
Proemo li kroz vrata koja se nalaze lijevo od ulaznih, ulazimo u sobu u kojoj se
vodio poznati razgovor izmeu Franje i njegovog prijatelja Bernarda. Tu su sobu kasnije
preuredili u sobu za molitvu i ukrasili je freskama. Nad oltarom je prikaz susreta dvaju
prijatelja. Bernardo je Franju pozvao da bi ga pitao mnoge stvari:
Gospodin Bernardo, jedan od najplemenitijih, najbogatijih i najmudrijih u gradu,
poeo je duboko razmiljati o Franjinu umijeu potpunog prezira svijeta, o njegovoj
velikoj strpljivosti u nepravdama i nepotivanju, te kako on uistinu ve dvije godine
podnosi prezir i omalovaavanje svakog ovjeka. I kako je uza sve to, kako se barem
ini, sve vri i strpljiviji.
Gospodin Bernardo pone o svemu tome razmiljati i ree u sebi: Nije nikako mogue da
ovaj Franjo ne bi bio pun velike Boje milosti! Stoga on pozva svetog Franju da s njime
te veeri veera i da bude kod njega. Sveti Franjo prihvati poziv da
s njim veera i da
kod njega spava. Tada odlui gospodin Bernardo u svom srcu da pomno i paljivo promatra
njegovu svetost. Naredi da mu se spremi krevet u njegovoj vlastitoj sobi, u kojoj je svake noi
gorjela svijea.
Da sakrije svoju svetost, sveti Franjo, im je uao u sobu, baci se na krevet i priini
kao
da spava. Nakon nekoliko asaka uini slino i gospodin Bernardo: legne i pone
snano hrkati kao da duboko spava. Kako je sveti Franjo mislio da gospodin
Bernardo
doista spava, ustade iz postelje i stade kleei moliti; dignuo je ruke i oi
prema nebu i govorio je s najveom pobonou i arom: Boe moj, Boe moj! itavu
no, sve do jutra, nije nita drugo govorio, ve je neprestano opetovao: Boe moj... i
kod toga
je gorko plakao. Dok je sveti Franjo to govorio, razmiljao je i divio se
uzvienosti Presvetoga Trojstva koje se odluilo da svog ubogoga Franju postav i
sredstvom spasa
vlastite due i dua drugih. Prosvijetljen prorokim duhom, vidio je
unaprijed velika
djela koja e Bog proizvesti po njemu i po njegovu Redu. Tada je
razmiljao o svojoj nesposobnosti, vapio je i molio Boga da on svojim milosrem i
svemogunou, bez koje ljudska slabost ne moe nita, nadopuni i pripomogne dovriti ono
to on sam po sebi ne bi mogao.
Gospodin Bernardo promatrao je kod svjetla svijee pobone kretnje svetog Franje te
je pomno razmiljao o njegovim svetim rijeima to ih je govorio. Ovo ga je dirnulo,
a
Duh Sveti mu je nadahnuo da promijeni svoj ivot. Kad je nastalo jutro, pozva svetog
Franju i ree mu: Brate Franjo, u svom sam srcu vrsto odluio ostaviti svijet i
posluati sve to mi zapovjedi. Kad je sveti Franjo to uo, razveselio se u duhu i
rekao: Gospodine Bernardo, ovo to govorite tako je veliko, divno i uzvieno djelo,
te
nam valja iskati savjeta od naega Gospodina Isusa Krista i moliti ga, ako mu se
svidi, da nam pokae svoju volju i da nas naui kako da to izvrimo. Zato poimo u
biskupsku crkvu, gdje se nalazi dobar sveenik, i zamolit emo ga za svetu misu. Ostat
emo do Treega asa i molit emo Boga da nam, poto tri puta otvorimo misnu
knjigu, pokae put koji eli da izaberemo. Gospodin Bernardo odgovori da mu se
ovaj prijedlog svia. (CV2)
Franjo se u razgovoru s Bernardom nije sluio znanjem, nego evaneljem. To je ono to i nas
mora voditi kad nam prie netko da bi mu pokazali put u ivot. Kada je Bernardo spoznao
svoj put, stupio je na nj bez raunice. Odgovor na sva pitanja je povjerenje u Gospodina.
Znamo li se pouzdati u Gospodina kao to je to inio Bernardo Kvintavalski?

Je li na ivot tako privlaan, kao to je bio Franjin ivot?

BOLNICE ZA GUBAVCE I KUA GUALDI

U Spoletskoj dolini je bilo nekoliko bolnica za gubavce, iz ega lako moemo zakljuiti da je
guba bila vrlo rairena u umbrijskoj pokrajini. Dovoljno je da se zaustavimo samo kod nekih
bolnica za gubavce koje se nalaze u okolici Porcijunkule i Rivotorta. Najstariji pisani zapis o
tim bolnicama potjee iz 1198. godine; to je pismo pape Inocenta III. u kojem je zapisano da
su bolnice pod biskupskom vlau.
Meu najpoznatijima je bila bolnica San Lazzaro d'Arce iz 11. stoljea- od starine su se
bolnice za gubavce posveivale svetome Lazaru. Tada je sazidana i crkvica koju danas
poznamo pod imenom Sv. Marija Magdalena. Crkvica je slijeva, idemo li iz Porcijunkule
prema Rivotortu, a za nju brinu i posjeduju je sestre Francescane Missionarie di Susa.
San Rufino d'Arce, Di Fontanelle, Selvagrossa, San Sabino, Acquaviva, Querciano, Ponte dei
Galli, Ponte del Chiascio e San Salvatore delle Pareti- su ostale bolnice za gubavce. Ova
posljednja je bila tamo, gdje je danas kua Gualdi- negdje na sredini puta izmeu Asiza i
Porcijunkule. U 13. stoljeu ovdje je bila bolnica za gubavce, iako danas nema nikakvih
tragova o tome. Na kui je samo reljef iz 1910., kojega je sazidao Vincenzo Rossignoli, i
predstavlja Franju kako blagoslivlja svoj rodni grad.
Poljubac gubavca. U srednjem vijeku je bio zakon za gubavce vrlo strog; bili su zatvoreni u
bolnicu i nisu je smjeli napustiti. Zbog toga pretpostavljamo da se dogaaj, kad je Franjo
poljubio gubavca, dogodio upravo ovdje. To je bio odluujui trenutak Franjina obraenja:
Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da ponem initi pokoru. Dok sam bio u
grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I Gospodin sam dovede me meu
njih i ja sam im iskazivao milosre. I kad sam odlazio od njih, ono to mi se inilo
mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam ekao i
onda sam napustio svijet. (OP 1-3)
Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: "Franjo, sve
to si na tjelesni nain volio i elio imati, mora prezreti i zamrziti, ako eli spoznati
moju volju. A kad tako pone raditi, ono to ti je prije bilo slatko i ugodno, postat e
ti nepodnoljivo i gorko, a u onome, od ega si prije zazirao, nalazit e veliku
nasladu i neizrecivu ugodnost."
Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo
je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe,
sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivi od gubavca poljubac mira,
ponovno je uzjahao konja i nastavio svoj put. Otada je poeo sve vie prezirati
samoga sebe, dok nije uz pomo Boje milosti prispio do potpune pobjede nad samim
sobom.
Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otiao u sklonite gubavaca. Sve ih je
zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazei
odande, osjetio je kako se ono to mu prije bijae odvratno, tj. vidjeti gubavce i
dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao to je rekao, toliko mu
bijae odvratan da nije htio, ne samo vidjeti ih, nego se nije htio ni pribliiti njihovim
boravitima. Ako bi se kada sluajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kua ili bi
ih samo vidio, svaki puta bi odvraao svoje lice i rukama bi zatiskivao svoj nos.
Potaknut milou, milostinju bi im davao po kojem posredniku. No, snagom Boje

milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao to sam svjedoi u svojoj
Oporuci, meu njima boravio i ponizno ih posluivao. (TD 11)
Franjo ui svoju brau kako da se osjeaju dok ive meu gubavcima.
I moraju se radovati kad se kreu meu priprostim i prezrenim osobama, meu siromasima
i slabima, bolesnima i gubavima i meu onima koji prose pokraj puta. (NPr 9,2)
Prva braa prebivaju u bolnici za gubavce. Franjo je postavio svoj Red na tvrdu stijenuna najveu poniznost i siromatvo Bojega Sina.
Utemeljio je Red na najdubljoj poniznosti. Zato je u poetku Reda, kad su se braa
poela mnoiti, htio da borave u sklonitima gubavaca i da ih posluuju. Zato je u
ono vrijeme, kad su u Red ulazili i plemii i puani, izmeu ostaloga brai govorio da
moraju posluivati gubavce i boraviti u njihovim kuama. (LP 9)
Franjo na udesan nain ozdravi tijelo i duu gubavca.
Pravi uenik Kristov, gospodin sveti Franjo, dok je jo ivio na ovom bijednom svijetu,
nastojao je za cijeloga svog ivota svim svojim silama nasljedovati Krista, savrenog
uitelja. Stoga se ee dogaalo da je Bog onomu komu bi sveti Franjo ozdravljao
tijelo, u isto vrijeme izlijeio i duu, kako se ita i o Isusu Kristu. Zato je sveti Franjo
ne samo rado sluio gubavce, nego je naredio da braa njegova Reda, kamo god ila
ili gdje god bila, slue gubavcima iz ljubavi prema Isusu Kristu, koji je htio radi nas
biti smatran gubavcem. Jednom su braa u bolnici, koja je bila blizu onoga mjesta
gdje je boravio sveti Franjo, sluila bolesnike i gubavce. Tu je bio gubavac, koji je
bio
toliko nestrpljiv, nesnosan, goropadan i svojeglav, da je svatko vjerovao a tako je i
bilo da je opsjednut od zlog duha. One koji su ga sluili on je vrijeao rijeima i
tukao, a to je najgore, psovao je blagoslovljenoga Krista i njegovu Majku, presvetu
Djevicu Mariju, te se nitko nije naao tko bi mu htio ili mogao sluiti. Premda su
braa nastojala strpljivo snositi uvrede nanesene njima samima, da rastu u
krepostima, ipak nisu po svojoj savjesti mogla podnositi uvrede nanoene Kristu i
njegovoj Majci, ve odluie da potpuno napuste tog gubavca. Oni su htjeli o tome
najprije obavijestiti, prema propisu, svetoga Franju, koji je u ono vrijeme boravio u
nekom oblinjem samostanu.
Poto je sveti Franjo to saznao, ode k onome opakom gubavcu. Priavi mu, pozdravi ga i
ree mu: Bog ti dao mir, moj najmiliji brate.
Gubavac odgovori, psujui: Kakav mir mogu imati od Boga koji mi je oduzeo mir i
svako dobro, te me pretvorio u gnojna i smrdljiva ovjeka.
Nato mu sveti Franjo odvrati: Sinko, budi strpljiv, jer nam tjelesne bolesti Bog daje radi
spasa nae due. One su vrlo zaslune, ako ih strpljivo podnosimo. Bolesnik mu
odgovori: Kako u strpljivo podnositi neprestanu bol koja me mui dan i no? I ne
samo to sam nevoljan zbog svoje bolesti, nego me jo gore mue tvoja braa koju si
mi dao da me slue, jer me oni ne posluuju kako bi trebalo.
Tada upozna sveti Franjo, po Bojoj objavi, da je ovaj gubavac opsjednut od zlog
duha, ode i stade pobono moliti Boga za njega. Kad je zavrio molitvu, vrati se sveti
otac gubavcu i ree mu: Sinko, ja u ti sluiti, kad nisi zadovoljan s drugima.
Prihvaam, odgovori bolesnik, ali to mi ti moe vie uiniti nego drugi? Sveti
Franjo odgovori: to god bude htio, uinit u ti. Gubavac ree: Hou da me
cijeloga opere, jer toliko zaudaram da ni sam ne mogu dalje podnositi.
Tada sveti Franjo dade odmah ugrijati vodu s mirisnim travama, svue bolesnika i
pone ga prati svojim rukama, a drugi je brat lijevao vodu. Bojim je udom
nestajalo
gube na onim mjestima kojih se sveti Franjo svojim rukama doticao, te je

njegovo
tijelo postalo posve zdravo. Kad gubavac opazi da je poeo ozdravljati, vrlo
se skrui
pa se poe kajati za svoje grijehe i gorko je plakao. I tako, dok se tijelo izvana
istilo od gube ispiranjem, poe se iznutra dua istiti od grijeha kajanjem i suzama.
im potpuno ozdravi na tijelu i na dui, pokaje se ponizno za svoje grijehe i optuivao se
glasno govorei: Jao meni, jer sam zavrijedio pakao zbog prostota i uvreda, zbog
nestrpljivosti i psovki to sam ih govorio protiv Boga i brae.
Petnaest je dana plakao zbog svojih grijeha molei od Boga milosre te se potpuno
ispovjedio nekom sveeniku. Kad je sveti Franjo vidio tako oito udo to ga je Bog
izveo po njegovim rukama, zahvali Bogu i ode daleko odanle, jer je zbog poniznosti
htio izbjei svakoj zemaljskoj slavi. On je, naime, u cijelom svom djelovanju traio
samo ast i slavu naega Gospodina Isusa Krista, a ne svoju vlastitu.
Zatim gubavac, iscijeljen na tijelu i dui, nakon petnaest dana pokore, kako se Bogu
svidjelo, oboli od druge bolesti i umre, sveto okrijepljen sakramentima svete Crkve.
Kad mu je dua ila u raj, ukazala se u zraku svetom Franji, dok se molio u nekoj
umi. On mu ree: Poznaje li me? Sveti Franjo upita: Tko si ti? Onda mu
gubavac ree: Ja sam gubavac kojeg je Bog ozdravio po tvojim zaslugama, a sada
idem u vjeni ivot. Na tome se zahvaljujem Bogu i tebi. Neka ti je blagoslovljena
slavna dua i tijelo i neka su blagoslovljene sve tvoje rijei i djela, jer e se po tebi
spasiti mnoge due na svijetu. I znaj, da ne proe ni jedan dan na svijetu u kojem ne
bi
aneli i sveci zahvaljivali Bogu za plodove koje ti i tvoja braa donosite na razliitim
mjestima ovoga svijeta. Stoga se raduj, zahvali Bogu i ostani s Bojim blagoslovom!
Kad je izrekao ove rijei, ode u nebo, a sveti se Franjo utjei.
Na hvalu naega Gospodina Isusa Krista. Amen. (CV 25)
Franjo udesno ozdravlja redovnika Morika iz reda kriara.
U ono je vrijeme neki redovnik Kriarskoga reda, imenom Moriko bolovao u nekom
gostinjcu nedaleko Asiza od tako teke i dugotrajne bolesti da su ga lijenici ve
osudili na smrt. Ponizno je zamolio ovjeka Bojega da bi se udostojao posredovati
za
nj kod Gospodina. Blaeni mu je otac elju ispunio. Poto se pomolio, uzeo je mrvice
od kruha i pomijeao ih s uljem iz svjetiljke koja je gorjela pred Djeviinim oltarom.
Po brai je to poslao bolesniku kao neku kau rekavi: "Odnesite ovaj lijek naem
bratu Moriku. Kristova ga snaga nee po njemu samo potpuno ozdraviti, nego e ga,
kad postane snaan borac, trajno ukljuiti u na bojni red." im je bolesnik uzeo onaj
lijek, nainjen pronalaskom Duha Svetoga, odmah je ustao zdrav. Od Boga je
zadobio
toliku snagu due i tijela da je malo poslije stupio u Red svetoga ovjeka.
Oblaio se
samo jednom tuniicom ispod koje je dugo vremena na svome tijelu nosio
oklop. Zadovoljavao se samo prijesnom hranom, naime, biljem, povrem i voem. Dugi niz
godina nije okusio ni kruha ni vina pa je ipak bio i snaan i zdrav. (LM 4,8)
Pred kraj svojega ivota Franjo se eli vratiti sluenju gubavaca.
Franjo, i duhom i tijelom s Kristom razapet na kri, nije izgarao serafskom ljubavlju
samo prema Bogu, nego je s Kristom propetim eao za mnotvom spasenika. Budui
da zbog izraslina avala nije mogao hodati, dao je da mu iscrpljeno tijelo voze
naokolo po gradovima i selima da bi i druge pridobio za noenje Kristova kria.
Govorio je brai: "Ponimo, brao, sluiti Gospodinu, Bogu svome, jer smo do sada
malo napredovali!"
Izgarao je takoer od velike elje da bi se ponovno vratio prvotnom ponienju da bi,
naime, kao u poetku posluivao gubavce i da bi tijelo koje je ve malaksalo od
napora vratio u prvotnu podlonost. (LM 14, 1)

Posljednji blagoslov gradu Asizu. Franjo je htio umrijeti kod Porcijunkule, kolijevke Reda
kojega je ustanovio. Kad su ga nosili prema Sv. Mariji Aneoskoj, zaustavio je svoje
pratitelje na raskru pred tom bolnicom, okrenuo se prema Asizu i posljednji put
blagoslovio svoj rodni grad. Nosila su poloili na zemlju i okrenuli ga prema gradu (ovaj
prizor moemo vidjeti na zidu kue Gualdi).Plakao je, trpio, no bio je sretan:
Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer e se po tebi spasiti mnoge due, jer e u
tebi stanovati mnoge sluge Boje i jer e mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstvo
vjenoga ivota. (CV IV. razmiljanje o svetim ranama)

RIVOTORTO

Rivotorto je mjesto novoga poetka i nastavka ivota brae i Reda. Sadanja neogotika
crkva je iz 1854., Nastamba prve brae je rekonstruirana 1455. godine. Jedino je vijugavi
potoi izvoran (rivotorto- vijugavi potoi) u kojem su si prva braa prala noge. Ova slika
nam je dovoljna da si ih predoimo, okupljene u krug oko Franje.
Kolibica. Nakon to se dvanaestoro brae vratilo iz Rima, gdje im je papa potvrdio Pravilo,
zaustavili su se u Rivotortu, gdje se Franjo volio zadravati.
Dotada su sretni otac i sinovi boravili u jednome mjestu nedaleko od Asiza koje se
zove Rivotorto. Ondje se nalazila neka naputena koliba. To mjesto bijae tako
tijesno da su ondje jedva mogli sjediti ili poivati. Dok su ondje boravili, vrlo esto
nisu imali ni kruha pa su jeli samo repu koju su u nestaici hrane isprosili. ovjek je
Boji na grede spomenute kolibe napisao je imena pojedine brae da je svaki od njih,
koji je elio poivati ili moliti mogao znati gdje mu je mjesto da u skuenosti tijesna
prostora ne bi dolo do amora koji bi naruio unutranju utnju duha. (TD 55)
Bratsko razumijevanje i obzirnost prilikom tjelesnog posta. Kako je sveti Franjo
prekinuo post i dao hranu gladnome bratu (kip, koji pokazuje ovaj dogaaj, mogue je vidjeti
na samostanskom dvoritu).
U prvo vrijeme nakon obraenja, kad je, naime, blaeni Franjo ve imao nekolicinu
brae, boravio je s njima kod Rivotorta. Dok su jedne noi svi poivali na svojim
leajima, nekako o ponoi jedan je od brae zaviknuo: Umirem, umirem! Sva su se
braa, zbunjena i prestraena, probudila.
Blaeni je Franjo ustao i rekao: Ustanite, brao, i zapalite svjetiljku! Kad je svjetiljka
zapaljena, blaeni je Franjo rekao: Tko je taj koji je vikao: 'Umirem'? Dotini je brat
rekao: Ja sam. Blaeni ga je Franjo zatim upitao: to ti je, brate? Zato umire? A
taj odgovori: Umirem od gladi. Blaeni je Franjo kao svet ovjek
pun ljubavi i
razboritosti odmah dao da se prostre stol i da svi s tim bratom zajedno blaguju da se ne bi
sramio jesti sam.
U novije vrijeme je taj kao i neki drugi, koji su se Gospodinu obratili, preko svake
mjere trapio svoje tijelo. Nakon blagovanja je blaeni Franjo rekao ostaloj brai:
Brao moja, upozoravam vas da svatko vodi rauna o svojoj naravi, jer, iako se
gdjekoji izmeu nas moe uzdravati manjom koliinom hrane negoli drugi, ipak neu
da onaj, kojem je potrebna obilnija hrana, u tom pogledu nastoji oponaati kojega
drugog. Neka svatko ima pred oima svoju narav i neka udovolji potrebama svoga

tijela. Kao to se moramo uvati preobilne hrane koja kodi i tijelu i dui, tako se
moramo uvati i pretjerana posta, je Gospodin hoe milosre, a ne rtvu.
I nadodao je: Predraga brao, to to sam uinio, da smo s mojim bratom zajedno
jeli,
na to me nagnae velika potreba i ljubav. No, kaem vam da ubudue neu neto
takvo uiniti, jer to ne bi bilo ni redovniki ni uljudno. Hou i nalaem vam da svaki
pojedinac u skladu s naim siromatvom udovoljava potrebama svoga tijela kako
bude potrebno.(LP 50)
Primanje brata Egidija u red. Brat Egidije se kao trei brat pridruio svetome Franji.
U poecima Reda, dok je Franjo s prvom svojom braom prebivao u Rivotortu, neki je
ovjek imenom Egidije doao k njemu, kako bi prihvatio njegov nain ivota.
Nekoliko je dana ostao na tome mjestu, a i dalje je odijevao odjeu koju je nosio prije
dolaska. Doao tako k brai neki prosjak i od blaenoga Franje zatraio milostinju.
Franjo se obrati Egidiju rijeima: "Daruj siromanom bratu svoj plat!" Egidije je
velikom radou svukao plat i darovao ga siromahu. Tako je Bog Egidija koji je
prosjaku darovao svoj plat ispunio novom milou. Blaeni ga je Franjo primio u
svoje bratstvo, a Egidije je istinski i do najvee mjere napredovao u krepostima. (SP)
Franjo otputa brata imenom Muha, jer nije doao s pravom namjerom, s pravom eljom
da se obrati.
S poetka, dok je Red jo bio u povojima, a braa boravila u Rivotortu, meu njima
se
naao jedan brat koji je malo molio, nita nije radio, a nije htio ii ni na pronju
jer
se sramio, ali je zato dobro jeo. Blaeni ga je Franjo promatrao i po Duhu
Svetome
spoznao da je to tjelesan ovjek. Zato mu je rekao: Idi svojim putem, brate muho, jer
eli uivati napore svoje brae; u Bojem poslu eli biti besposlen
kao brat trut koji
ne
privreuje i ne radi, a hrani se naporom i plodom radinih pela. I tako je taj otiao
svojim putem, a jer bijae tjelesan ovjek, nije bio vrijedan milosra. (LP 97)
Car Oton IV. prolazi pokraj Rivotorta putujui u Rim kako bi ga papa okrunio. Ljudi
su grnuli sa svih strana da bi vidjeli krasnu povorku. Samo su braa ostala u svojoj kolibici,
jer im Franjo nije dozvolio da sudjeluju u oko kilometar udaljenom mimohodu cara Otona
IV. Poslao je samo jednoga brata da Otonu IV. kae kako je slava ovoga svijeta prolazna.
Caru se uskoro to i ostvarilo. (usp. 1el 43).
Franjo udesno posjeuje svoju brau, iako je odsutan.
Dok su braa boravila na spomenutome mjestu, jedne je subote sveti ovjek otiao u
grad
Asiz da prema obiaju u nedjelju ujutro propovijeda u stolnoj crkvi. Dok je
ovjek Boji
u nekoj sjenici, koja se nalazila u kanonikom vrtu, kako je obiavao,
provodio no u
molitvi i tijelom bio daleko od brae, kad gle, dogodilo se nekako o
ponoi, dok su neka
od brae poivala, a neka se zadravala u molitvi, kroz kuna su vrata ula vatrena kola
udesna sjaja. Triput su se tamo-amo po prostoriji okrenula.
Na njima se nalazila
sjajna kugla koja je poput sunca obasjavala tamnu no. Zbunie se svi koji bijahu budni, a
probudie se i prestraie oni koji su spavali. Doivjeli su i
to da im due nisu bile
nita manje osvijetljene negoli tjelesa, jer je savjest svakoga
pojedinog snagom udesna
svjetla bila otkrivena drugome. Dok je svaki pojedini vidio
drugome u srce, spoznae
da je sveti otac, iako bijae odsutan tijelom, bio nazoan duhom. Bio je preobraen u takvo
oblije, obasjan nebeskim sjajem i raspaljen
snagom nadnaravnog ara da bi im
Gospodin sjajnim i ujedno vatrenim kolima pokazao kako treba da kao pravi Izraelci idu za
njim. Bog im ga je dao da im poput drugog Ilije bude kola i voza. Zato treba vjerovati da je
na Franjine molitve otvorio oi ovih jednostavnih ljudi onaj koji je neko otvorio oi

momku da vidi goru punu

Boja. (LM 4,4)

ognjenih konja i kola oko Elizeja da bi vidjeli divna djela

Pobijedio ih magarac. U Rivotortu je bilo lijepo i mala zajednica bi rado tu ostala. No Redu
koji je tek nastajao nije bilo sueno da ovdje pusti svoje korijenje. Franji i njegovoj brai to
je obznanio magarac.
Dok su braa boravila na tome mjestu, dogodilo se da je jednoga dana neki seljak
onamo doao sa svojim magarcem da s njim u kolibi prenoi, a da ga braa ne bi
otjerala, bodrio je svoga magarca rijeima: "Ui samo, ui, jer emo biti korisni
ovome mjestu. "Kad je sveti otac to uo, odmah je shvatio i seljakove rijei i nakanu;
zbog toga je negodovao, a naroito zato to je sa svojim magarcem nainio veliku
zbrku te je tako uznemirio svu brau koja su tada provodila vrijeme u utnji i molitvi.
Na to je ovjek Boji rekao brai: " Znam, brao, da nas Bog nije pozvao da magarcu
pripravljamo prenoite, a ni zato da nas pohaaju ljudi, nego da ljudima tu i tamo
propovijedamo o putu spasenja i da im pruamo spasonosne savjete. Mi se u prvom
redu moramo baviti molitvom i zahvaljivanjem."
Napustie spomenutu kolibu da se njome slue siromani gubavci, a sami se preselie
i
smjestie kod Svete Marije u Porcijunkuli. Pokraj crkvice su neko vrijeme boravili u
kuici prije nego to su dobili crkvicu.(TD 55)

PORCIUNKULA

Tamo gdje je bila uma, sada je predgrae; od stazice je nastala cesta i nad kapelicom se die
mona bazilika, no nepotrebno je oplakivati ono to je bilo nekad. To to je ostalo i to je

novo nastalo, upravo nas zove i nagovara na sabranost i htijenje za spoznavanjem bitnog, kao
i ono to je nekad bilo ovdje.
Prvu baziliku poee graditi 25.3.1569. nakon to je poloen kamen- temeljac. 1832. potres
je poruio sve osim kupole, tako da je crkvica Porcijunkula bila spaena. Sadanja bazilika je
svoj konani oblik dobila 1930. Do vrha kupole je 75, a duga je 115 metara. Marijin kip na
proelju bazilike velik je priblino 7 metara i teak nekoliko tona.
Rujanski potres u 1997. napravio je veliku tetu crkvi i samostanu, no braa su uspjela, uz
pomo talijanske drave i darova iz cijeloga svijeta, sve obnoviti.
Crkvica koja se rui. Kod Sv. Damjana Franjo je bio potaknut da popravi crkvu, to je on
doslovno shvatio i uinio. Najprije crkva Sv. Damjana, zatim crkva Sv. Petra.
Odatle se preselio na drugo mjesto koje se zove Porcijunkula. Tu se nalazila crkva
blaene Djevice Majke Boje koja je davno sagraena. Onda je bila naputena i nitko
se za nju nije brinuo. (1el 21)
ivjeti evanelje doslovno. Prole su tri godine otkako je Franjo uo Isusov poziv, te
dvije otkako se pred biskupom svega odrekao i prekinuo odnose sa svojim ocem. Zavrava sa
popravljanjem porcijunkulske crkvice, a jo uvijek ne zna to Gospodin zapravo od njega
oekuje. 24. veljae ljeta Gospodnjega 1208., u zoru toga dana u Franjinoj e dui zasvijetliti
novo spoznanje, veliko i presudno za njega i povijest ovjeanstva. Franjo je na misi;
pojavila se svjetlost. itao se odlomak iz evanelja po Mateju 10,7-14:
Putom propovijedajte: 'Pribliilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne lijeite, mrtve uskrisujte,
gubave istite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stjeite zlata, ni
srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obue, ni tapa. Ta
vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uete,
razvidite, tko je u njemu
dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazei u kuu zaelite joj mir. Bude li kua
dostojna, neka mir va sie na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir va k vama vrati. Gdje
vas ne prime i ne posluaju rijei vaih, iziite iz kue ili grada toga i prainu otresite sa
svojih nogu.(Mt 10, 7-14)
Odlomak govori o misionarskom poslanju apostola. Mnogi su ostajali hladni na te
rijei, drugima su bile poznate pa se nisu obazirali na njih. Za Franju, one su toga jutra bile
posve nove rijei; bilo mu je kao da ih nikada prije nije uo. Sav uznemiren se nakon mise
pribliio sveeniku i molio ga za objanjenje. Objanjenje ovog benediktinskog sveenika
nije mogue rekonstruirati, ali je mogue shvatiti Franjin uzvik:
"Ovo je ono to elim: ovo je ono to traim i elim to izvriti svim svojim srcem!"
Odmah je preao na djela, izuo cipele, bacio tap: zadrao je samo jednu tuniku, a remen je
zamijenio uetom. Tako si je napravio novu odjeu- habit, koji je simbol novoga ovjeka i
novoga ivota.
Habit je bio nainjen od gruboga platna i skrojen u obliku kria- Franjo je na taj nain htio
pokazati svoju povezanost i pripadnost Kristu. Za taj svoj in, koji je neopoziv korak- korak
kojim se posveuje Gospodinu, Franjo je u Oporuci upotrijebio izraz: "Napustio sam svijet"
Dakle, vienje Krista nije bilo odluujue, nego Boje rije posredovana po Crkvi i
Kristovom zastupniku. To je evanelje "bez komentara" kojemu se Franjo pribliio do samog
izvora i pio iz njega do kraja. Nita vie nije htio biti sam; nije elio ita posjedovati da bi
uvijek mogao imati Boga i sve u Bogu (usp. 1el 22).
Pred Franjom je cijeli njegov ivot, sabijen u jedan jedini trenutak, u stil ivota koji e
oarati najprije njega samoga, a zatim i mnoge druge: EVANELJE. Ono postaje njegov
svakidanji kruh, rad i istina. Njegov ivot je dobio smisao, rije, poruku i oblik. Sve to e

se od tada dogaati u njegovom ivotu, bit e ozbiljenje, udjelotvorenje, neprestano htijenje

da od svoga ivota napravi ivo evanelje.
Porcijunkula je prebivalite prve brae.
ovjek Boji, komu se, kako je reeno, pridruie dva brata, nije imao nikakva
sklonita gdje bi s braom boravio. S njima se preselio k nekoj siromanoj i
zaputenoj crkvici koja se zvala Sveta Marija Porcijunkulska. Ondje nainie kuicu
u
kojoj su katkada boravili zajedno.
Nakon nekoliko dana je neki ovjek imenom Egidije doao k njima te je s velikim
potovanjem i pobonou, kleei na koljenima, molio ovjeka Bojega da bi ga
primio u svoj u drubu. Kad ga je ovjek Boji vidio kako je dobar vjernik i poboan, i
kad se uvjerio da bi od Boga mogao primiti mnogo milosti, kao to se to poslije
pokazalo djelom, rado ga je primio.
Kad je prolo nekoliko dana, dooe k njima jo tri ovjeka iz Asiza, naime: Sabatin,
Morik i Ivan iz Capelle. Ponizno zamolie blaenoga Franju da ih primi kao brau. I
on ih je ponizno i dobrostivo primio.
Kad su po gradu prosili milostinju, jedva bi im je tko dao. Spoitavali su im to su
svoje imanje ostavili da jedu tue pa su zbog toga trpjeli veliku neimatinu. Njihovi su
ih roaci i roditelji progonili, a drugi su ih graani ismjehivali kao bezumnike i
luake, jer u ono vrijeme nitko nije ostavljao svoju imovinu da bi od vrata do vrata
prosio milostinju.
Jednoga je dana u crkvicu Marije Aneoske doao neki siromah. Zaprosio je
milostinju. Ondje se naao samo neki ogrta to ga je jedan brat imao kao
svjetovnjak. Kad je blaeni Franjo rekao da ga dade onome siromahu, taj mu ga je drage
volje i spremno ustupio. Poradi potovanja i pobonosti to ju je pokazao onaj brat koji je
onome siromahu ustupio ogrta, dano mu je da vidi kako je ta milostinja uzala na
nebo i osjetio je kako ga je proela nova radost. (TD 32,35,44)
Od prvoga trenutka Porcijunkula je bila mjesto poslanstva brae.
"Poite rekao je dragi otac sinovima navijetajte ljudima mir, propovijedajte
pokoru za obraenje grijeha. U nevoljama budite strpljivi, u molitvi budni, u radu
ustri, u govoru edni, u ponaanju ozbiljni a u dobroinstvima zahvalni, jer vam se
za
sve ovo popravlja vjeno kraljevstvo." Nato su se oni pred slugom Bojim prostrli po
zemlji te su radosna srca primali nalog svete poslunosti. I svakom je napose rekao:
Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on e te pokrijepiti! Te rijei obiavae kazati
kad god je kojeg od brae slao snagom poslunosti.
Napokon je i sam imajui na pameti da je drugima dan za uzor i da bi najprije inio a
onda nauavao s jednim od drugova krenuo prema jednom kraju svijeta, o ostaloj
je
estorici prema obliku kria dodijelio tri ostala kraja svijeta. (LM 3,7)
Kada je bilo potvreno prvo Pravilo - protoregula, braa su protjerana iz Rivotorta.
Doli su k Porcijunkuli, i da se ne bi dogodilo to slino, benediktinci iz Monte Subasia
poklonili su im ovu crkvicu zauvijek. Svake godine bi za nju plaali jednu koaru riba.
Kad je Franjo uvidio da Gospodin eli poveati broj njegove brae, rekao im je:
Predraga brao i moji sinci, vidim da nas Gospodin eli umnoiti. Zato mi se ini da
bi bilo dobro i Bogu ugodno ako bismo od biskupa ili od kanonika sv. Rufina ili od
opata sv. Benedikta zamolili kakvu malu, siromanu crkvu gdje bi braa mogla moliti
boanski asoslov i gdje bi pokraj crkve mogli imati kakvu malu, siromanu kuu
nainjenu od pletera i blata gdje bi braa mogla poivati i udovoljavati svojim
osobnim potrebama. Ovo mjesto nije dolino, a kua je za stanovanje tolike brae

pretijesna otkako se Gospodinu svidjelo da nas umnoi, a napose to ovdje nemamo

crkve gdje bi braa mogla moliti boanski asoslov. A ako bi koji ovdje umro, ne bi
bilo pristojno pokopati ga ovdje ili u crkvi svjetovnoga klera.
To isto to je iznio pred brau predloio je i biskupu. Biskup mu je odgovorio: Nemam,
brate, nikakve crkve koju bih vam mogao ustupiti. Zatim je Franjo otiao
kanonicima
sv. Rufina te je i njih zamolio na slian nain. I oni odgovorie kao i
biskup.
Napokon je otiao u samostan sv. Benedikta koji se nalazi na gori Subasiju te je i pred
opatom ponovio onu istu molbu koju je upravio biskupu i kanonicima, a rekao mu je i
ono to su mu odgovorili biskup i kanonici. Opat se, ganut samilou, o tom predmetu
posavjetovao sa svojom braom. Spoznavi volju Boju, blaenom su Franji i
njegovoj
brai ustupili crkvu svete Marije u Porcijunkuli, jer je bila najsiromanija od
sviju crkava to su ih imali. Bila je siromanija i od svake druge crkve u cijeloj okolici
grada Asiza, a upravo je to blaeni Franjo dugo prieljkivao. Opat je saopio
blaenome Franji: Usliali smo te u onome to si molio, ali, ako Gospodin vau
drubu povea, elimo da to mjesto bude kolijevka sviju vas. I te su se rijei svidjele
blaenome Franji i njegovoj brai.
Zato se blaeni Franjo mnogo radovao to je to mjesto darovano brai, a napose je
bio
radostan zato to crkva nosi ime Kristove Majke, to je bila tako siromana i to je
imala poseban nadimak. Nazvana je od Porcijunkule, jer se tako zvao onaj
komadi
zemlje gdje je sagraena ta crkva koja je u davnini nazvana Porcijunkula.
Sveti je
Franjo, naime, rekao: Gospodin je zato htio da se brai ne pokloni nijedna
druga crkva i da tada prva braa iznova ne grade neku novu crkvu niti da imaju koju drugu
osim ove, jer ona bijae kao neko prorotvo koje se ispunilo dolaskom manje brae.
Premda je ta crkva bila siromana i tijekom vremena ve skoro poruena, uvijek su je
graani grada Asiza i cijeloga onog kraja uvelike astili i aste je do dananjeg dana.
Zato je Gospodin odmah, kad braa dooe da ondje borave, danomice poveavao
njihov broj. O njima se mnogo govorilo i pronio im se glas po cijeloj Spoletskoj
dolini. Ta se crkva u starini zvala Sveta Marija Aneoska, a u onom su je kraju nazivali
Sveta Marija Porcijunkulska. Zato, kad su je braa poela popravljati, stanovnici
su onoga kraja obiavali kazati: Poimo Svetoj Mariji Aneoskoj.
Iako su opat i monasi blaenome Franji i njegovoj brai tu crkvu ustupili besplatno,
bez ikakve godinje najamnine, ipak je blaeni Franjo kao dobar i vjet uitelj htio
svoju kuu sagraditi na vrstoj stijeni, tj. htio je svoju zajednicu izgraditi na velikome
siromatvu. Zato je svake godine samostanu slao koaru punu ribica, koje se zovu
crvenperke, kao znak to vee poniznosti i siromatva da braa ne bi imala nikakva
vlastitog mjesta niti bi igdje boravila u mjestu koje nije niije vlasnitvo. Zato je tako
postupao da braa ne bi imala pravo to prodati ili otuiti. Kad bi braa svake godine
monasima donijela ribe, oni su zbog poniznosti blaenoga Franje, koji je to inio
drage volje, njemu i brai kao svoj dar poklanjali posudu punu ulja. (LP 56)
Raanje drugoga reda. Klara doe Franji da se posveti Gospodinu na Franjin nain.
Bilo je to pred Cvjetnicu, kad je djevojka raarena srca dola k ovjeku Bojem da od
njega dozna to i kako treba da uini s obzirom na svoje obraenje. Otac Franjo joj je
naredio da toga sveanog dana doe lijepo obuena i nakiena primiti palmu s
ostalim mnotvom naroda, a slijedee noi da izie iz tabora pa da svjetovnu radost
preokrene u oplakivanje Gospodinove muke (usp. Jak 4,9)
I kad je djevojka naredne nedjelje dola, s mnotvom je gospoa, blistajui
blagdanskim sjajem, meu ostalima ula u crkvu. Tu se desio znaajan predznak. Dok
su ostali pristupali da prime granicu, Klara je zbog srameljivosti nepomino stajala

na svome mjestu. Nato je biskup siao niz stube, pristupio k njoj i u ruku joj predao
palmu. Prema Sveevu se nalogu spremila da naredne noi s dolinom pratnjom
ostvari namjeravani bijeg. Budui da je bilo nezgodno da izie kroz uobiajena vrata,
udesnom je odvanou sama sebi otvorila vrata koja su bila zatrpana hrpom drvlja
i
kamenja.
Kad je, dakle, ostavila grad i rodbinu, pohitjela je k svetoj Mariji u Porcijunkulu.
Braa koja su ondje bdjela uz Boji oltari doekala su djevicu Klaru sa svjetiljkama.
Tada je odbacivi ondje babilonsku prljavtinu svijetu predala otpusno pismo (usp.
Pnz 24,1) Poto su joj braa ondje oiala kosu, odrekla se razliitih nakita.
To je ono mjesto gdje je nova vojska siromaha pod Franjinim vodstv om sretno zapoela
svoje postojanje da bi se oito vidjelo kako ja "Majka milosra" oba Reda
rodila u
svom svratitu. (4el 7,8)
Porcijunkulski oprost. Franjo je posebno volio Porcijunkulu, koja je za njega bila pravi
Boji dar. Zato je silno elio da svi ljudi budu dionici posebnih milosti i s tom je namjerom
molio papu za privilegij oprosta. To se dogodilo 1216. godine.
Franjo je jednog jutra ustao i pozvao brata Masea da zajedno pou k papi kojega je
Franjo zamolio:"Sveti oe, prije nekog vremena u ast Djevici Mariji, Kristovoj
majci, popravio sam crkvu. Sada molim vau svetost da na dan posveenja crkve
tome mjestu dade oprost bez odgovarajuega dara."
Papa mu odgovori: "To nije mogue, jer tko moli oprost, mora ga biti vrijedan. Reci
mi, na koliko godina bi vrijedio oprost kojega bih dodijelio tome mjestu? Godinu
dana? Ili tri godine?"
Franjo e na to:"to je to?"
-eli li ga na est godina?
Franjo nije bio zadovoljan i odgovara: "Gospodine, to je to?"
-to eli da uinim za tebe?
-Sveti oe, bi li vaoj svetosti odgovaralo da mi ne dadete godine, nego due?
-to misli pod rijeju due?
-Bi li vaoj svetosti odgovaralo da svatko, tko stupi u ovu crkvu, bude osloboen od
kazne i grijeha koje je uinio - u nebesima i na zemlji - od dana krtenja do dana i
sata kada stupi u ovu crkvu, i da od toga trenutka nee trpjeti nikakvu kaznu? I to
radi milosti koje je Bog namijenio ovome mjestu.
Papa je odgovorio: "Franjo, previe trai. Rimskoj kuriji nije uobiajeno da ugodi
takvoj elji."
"Gospodine, to to molim - ne molim sam od sebe, nego u ime onoga koji me alje, u
ime Gospodina Isusa Krista."
Papa je odgovorio: " I ja dozvoljavam da bude tako. Zatim je tri puta rekao: 'Slaem
se da dobije oprost. Neka bude tako u imenu Gospodnjem'."
Doznavi za to doputenje, kardinali su savjetovali papu da opozove ovaj oprost koji
oteuje Svetu zemlju. No papa je odgovorio: "Ni na koji nain ga neu opozvati,
sada kada sam mu ga ve obeao!"
"Pogledajte," nastavili su kardinali, "ako dozvolite ovaj oprost, ruite sporazum s
kriarima, unitavate vrijednost oprosta blaenih apostola Petra i Pavla i on e imati
malu vrijednost."
"Dali smo mu ga i dozvolili", nastavio je papa, "zato ne moemo niti je primjereno
opozvati ono to je ve uinjeno."
"Barem ga smanjite koliko moete."
"Oblikovat emo ga tako da vrijedi samo jedan dan."

Zatim je pozvao Franju i rekao mu: "Dakle, od ovoga trenutka dozvoljavamo da

svatko, koji e ui u gore spominjanu crkvu, a dobro je ispovijedan i pripremljen,
bude osloboen svake kazne i grijeha. elim da to vrijedi zauvijek, u svakoj godini za
samo jedan dan, od prve veernje do druge veernje idueg dana, ukljuivi i no."
Franjo se poklonio do tla i otiao na trg. Vidjevi ga kako odlazi, papa pozove Franju
natrag i kae mu: "O priprosti ovjee, kamo ide? Gdje ti je dokaz za taj oprost?"
Franjo mu odgovara: "Vaa rije mi je dovoljna. Ako je to Boje djelo, on e se
pobrinuti da se razotkrije. Ne elim ikakav list, samo da Marija bude dokument, Krist
biljenik, a aneli svjedoci." (Francesco di Bartolo, Trattato dell'Indulgenza della
Porziunkola, c.6)
Porcijunkulski oprost vrijedio je samo za 2. kolovoza na obljetnicu posveenja crkve, no od
1927. oprost je mogue dobiti svaki dan. Hodoasnici mogu dobiti oprost za sve grijehe ako
se ispovjede i prime svetu priest, posjete crkvu i izmole molitve na nakanu svetoga oca. Od
1967. porcijunkulski oprost se 2. kolovoza moe dobiti u svim crkvama po cijelome svijetu, i
to nakon reforme oprosta koje je uveo papa PavaoVI.
Porcijunkula je mjesto kapitula.
Nakon to je Franjo od opata Monte Subasia dobio crkvicu Marije Aneoske, odluio je da
e se u njoj dva puta godinje slaviti kapituli: za svetkovinu Duhova i za blagdan Sv. Mihaela
u rujnu. Red se tako brzo irio da vie nije bilo mogue imati dva kapitula godinje. Najprije
su imali jedan kapitul godinje, a zatim svake dvije godine.
Najpoznatiji kapitul bio je u svibnju 1217. ili 1219. kada se okupilo pet tisua brae.
Smjestili su se po kolibama od granja i na rogoinama pa su ovaj kapitul nazvali kapitul na
rogoinama.
Vjerni je Kristov sluga, gospodin sveti Franjo, odravao jedanput u Mariji Aneoskoj
sveopu skuptinu, na kojoj se skupilo preko pet tisua brae.
Na nju doe i sveti Dominik, glava i utemeljitelj Reda brae propovjednika, koji je
putovao iz Bolonje u Rim. On je uo za skuptinu koju je sazvao sveti Franjo, a koja
se
odravala na ravnici kod Marije Aneoske. Stoga ode onamo s nekoliko brae
svojega
Reda da to vidi.
Na skuptini je bio i kardinal koji je cijenio svetog Franju. Njemu je sveti Franjo
prorekao da e postati papom, to se kasnije obistinilo.
Taj je kardinal doao u Asiz iz Perue, gdje je bio tada papinski dvor. Kako je bio u
Asizu, svakoga je dana dolazio da vidi svetog Franju i njegovu brau. Kojiput bi im
pjevao svetu misu, koji put im je pak na skuptini propovijedao. Kardinal je s velikim
veseljem i privrenou pohaao ovu svetu skuptinu. Kad je doao, vidio je kako
braa na ravnici kod Marije Aneoske sjede oko svetog Franje po skupinama: ovdje
etrdesetorica, ondje sto, a ondje dalje osamdesetorica. Svi su bili zaposleni
razmatranjem o Bogu, molitvom sa suzama i djelima bratske ljubavi. A bili su ovdje u
velikoj utnji i s takvom ednou da se nije mogla uti nikakva buka. Kardinal se
divio takvom redu sakupljenog mnotva i plaui ree sav uzbuen: Zaista ovo je
bojite, ovo je prava vojska Kristovih vitezova.
U tom velikom mnotvu nisi mogao uti nikakve ale ni smijeha. Naprotiv, gdje god su se
braa sastala, molila su i obavljala boanski asoslov, oplakivala svoje grijehe i
grijehe dobroinitelja, ili razgovarahu o spasenju due.
Na ovom polju bijahu na nekim mjestima atori od hasura, podijeljeni u skupove
prema raznim provincijama. Braa su spavala na zemlji. Gdjekoji je imao malo
slame. Kao jastuk sluio im je kamen ili drvo. Zbog toga je raslo potovanje prema brai kod
svih koji su to vidjeli ili o tome sluali. Glas se o njihovoj svetosti tako rairio, da su
ak s papina dvora, koji je bio tada u Perui, i iz drugih mjesta Spoletsk e doline
dolazili mnogi vitezovi, knezovi, plemii i mogunici, mnogo naroda, zatim kardinali,

biskupi i opati s mnogo sveenika, da vide tako veliku i svetu skuptinu kakve na
svijetu nije nikada bilo, bar ne s toliko svetih ljudi. A ponajvie su dolazili da vide
glavara i svetog oca toga svetog naroda, koji je ugrabio svijetu tako dragocjeni plijen
i skupio tako lijepu vojsku i tako sveto stado, koje je imalo slijediti stope istinitog
Pastira, Isusa Krista.
Budui da se opa skuptina sastala, zajedniki otac i sluga svih, sveti Franjo, stade
razlagati rije Boju i propovijedati oduevljeno i jakim glasom ono to mu je Duh
Sveti nadahnuo.
Predmet njegova govora izraavaju ove rijei: Moji sinovi, mi smo Bogu obeali
velike stvari, ali jo vee obeao je Bog nama, ako odrimo svoje obeanje. Stoga se
pouzdano nadajmo da emo ono primiti to nam je obeano. Kratka je naslada ovoga
svijeta, duga je kazna koja iza nje slijedi. Neznatne su nevolje ovoga ivota, a slava
drugog ivota je beskonana i vjena.
O tim je rijeima on propovijedao sa arom i ojaao svoju brau, poticao na
poslunost i
potovanje prema svetoj Majci Crkvi i na bratsku ljubav. On im je
pokazao kako sav
puk mora tovati Boga, kako u protivnostima svijeta da sauvaju strpljivost, zatim kako da
uzdre svetu i aneosku istou, kako da sauvaju mir i
slogu s Bogom, s ljudima i sa
svojom savjeu, a zatim kako da izvruju sveto
siromatvo. Tada im ree: Ja vam
zapovijedam snagom svete poslunosti da svi koji ste se ovdje sakupili nemate nikakve brige
za jelo, pilo i za potrebne tjelesne stvari. Vi se samo molite Bogu, a brigu za svoje tijelo
prepustite njemu, jer se on posebno brine za vas.
Svi koji su bili na toj skuptini, primili su tu zapovijed vesela srca i lica. Kad je sveti
Franjo zavrio propovijed, svi kleknue i moljahu se Bogu.
Sveti Dominik, koji je bio svjedok tog dogaaja, veoma se zaudio ovoj zapovijedi
svetog Franje, drei je nerazboritom. On nije mogao zamisliti kako bi se moglo
upravljati i uzdravati toliko mnotvo da se ne brine za stvari koje su potrebne tijelu.
No, svevinji Pastir, blagoslovljeni Isus Krist, htio je pokazati kako se on brine za
svoje
ovice i kako posebno ljubi siromahe. Tada nadahne ljude u Perui, Spoletu,
Folinju,
Asizu, Spoletu i okolici da svetoj skuptini donesu jela i pila. I gle!
Najedanput dooe
ljudi iz tih krajeva, gonei magarce i konje i kola sve krcato
kruhom, vinom, grahom,
sirom i drugim jestvinama, koje trebaju Kristovim siromasima. Oni donesoe osim toga
stolnjaka, aa, vreva i slinog posua koje je
potrebno tako velikom mnotvu. Sretnijim
se smatrao onaj koji je vie donio ili koji je uinio bolju uslugu. Posluivahu ih u svoj
poniznosti i naklonosti i sami knezovi,
vitezovi i plemii koji su doli iz puke
radoznalosti.
Kad je to vidio sveti Dominik, spoznao je da se Boja providnost brinula za brau i
najponiznije je priznao u sebi da je krivo sudio o svetom Franji kad je rekao da je
njegova zapovijed nerazborita. Tada klekne, prizna skrueno svoju krivnju i ree:
Uistinu, Bog se na osobit nain brine za ove siromahe, a meni to nije bilo poznato.
Od sada se i ja zavjetujem da u opsluivati sveto siromatvo i proklinjem sa strane
Boje svu onu brau svoga Reda koja imaju vlasnitvo.
Tako se sveti Dominik sazida vjerom svetog Franje, poslunou i opsluivanjem
siromatva tako velike i dobro ureene zajednice, i Bojom providnou koja
pripravlja svako dobro u izobilju.
Na toj skuptini bilo je nadalje reeno svetom Franji da mnoga braa nose na svome tijelu
kostrijeti i eljezne obrue, zbog ega mnogi obolijevahu i umirahu, a mnoge je smetalo u
molitvi. Sveti Franjo, kao mudri otac, zapovjedi u ime svete poslunosti da
svi oni koji
nose kostrijeti ili eljezne obrue skinu ih i donesu pred njega. Oni to
uinie.
Pripovijeda se da se skupilo oko pet stotina takvih pokornikih koulja, a jo
vie

eljeznih obrua, to za ruke to za tijelo, tako da se od ovih posljednjih stvorilo kao brdo.
Franjo zapovjedi da ih tu ostave.
Kad se skuptina svrila, sveti Franjo utvrdi brau jo jednom u dobru i poui ih kako
mogu bez grijeha utei lukavom svijetu. Zatim ih poalje nazad u njihove provincije s
Bojim i svojim blagoslovom. Sva braa bijahu utjeena i ispunjena duhovnim
veseljem. (CV 18)
Franjo oplakuje Isusovo trpljenje.
Jednom je zgodom sam etao nedaleko crkve sv. Marije u Porcijuknuli i na sav je
glas jadikovao i naricao. Kad je to uo neki duhovni ovjek, pomislio je da ga mui neka
bolest ili kakva prolazna bol. Potaknut samilou prema njemu, zapitao ga je zato
plae. Franjo mu je odgovorio: "Oplakujem muku svoga Gospodina. I ne bih se smio
sramiti da je na sav glas oplakujem idui po cijelome svijetu." I dotini je poeo
zajedno s Franjom na sav glas plakati.
esto bi se, kad se vraao s molitve, moglo vidjeti kako su mu oi bile vrlo
zakrvavljene, jer je gorko plakao. Samoga sebe nije samo troio prolijevanjem suza,
nego se takoer suzdravao i od hrane i od pia zbog uspomene na Gospodinovu
muku. (TD 14)
Franjina kunja i pouka.
Tako je jednom zgodom svetom ocu u duu ubaena veoma teka napast, dakako, da bi
mu se poljepao vijenac slave. Zbog toga je upadao u tjeskobu i bijae ispunjen
bolima. Krotio je i muio tijelo, molio se i gorko plakao. - Poto je tako bio mnogo
godina muen, kad je jednog dana molio u Svetoj Mariji u Porcijunkuli, u duhu zau
glas: "Franjo, da ima vjeru poput goruiina zrna, kazao bi ovoj gori da se pomakne
i i ona bi se pomaknula." 90 Svetac je na to odgovorio: "Gospodine, koja je to gora
koju hoe da prenesem?" I ponovno je uo: "Gora, to je tvoja napast." A on je
zaplakao i rekao: "Neka mi bude, Gospodine, kako si rekao!" Odmah je razbijena
svaka napast, postao je slobodan i u svojoj unutranjosti se posvema smirio. (2el
115)
Kako je Franjo primio brata koji je molio milostinju, a potom se s pjesmom
vraao Porcijunkuli.
Nekom se zgodom jedan brat iz Asiza vraao u Porcijunkulu s milostinjom. Kad je ve
bio blizu boravita, poe na sav glas pjevati i visokim glasom Gospodina hvaliti.
uvi to svetac, istra napolje, bratu poljubi rame i na svoje rame uprti torbu. Rekao
mu je: "Neka je blagoslovljen moj brat koji spremno odlazi na pronju, ponizno prosi
i
radostan se vraa!" (2el 76)
Majci dvojice brae koja se nala u velikoj nevolji poklanja se Novi zavjet po
Franjinom nalogu.
Jedno je majka dvojice brae dola k svecu i s pouzdanjem ga zamolila milostinju.
Svetom ocu se smilila pa je svom zamjeniku bratu Petru Katanskom rekao: "Moemo
li dati kakvu milostinju svojoj majci?" Majku bilo kojega brata smatrao je i svojom
majkom i majkom svekolike brae. Brat Petar odgovori: "U kui nemamo nita to
bismo joj mogli dati." Zatim je nadodao: "Imamo jednu knjigu Novoga zavjeta iz koje,
kad molimo Jutarnju, jer nemamo Brevijara, uzimamo itanja." Njemu e nato
blaeni
Franjo: "Podaj naoj majci Novi zavjet da ga za svoje potrebe unovi, jer nas
on
potie da pomaemo siromahe. Uvjeren sam da e se Bogu vema svidjeti ovaj dar

negoli itanje." Tako je, dakle, eni dana knjiga, i to prvi Novi zavjet to ga je Red
imao, a poradi svete ljubavi je otuen. (2el 91)
Franjo jede s gubavcem iz iste zdjele.
Kad se nekom drugom zgodom blaeni Franjo jednoga dana vratio k Svetoj Mariji
Porcijunkulskoj, zatekao je ondje priprostoga brata Jakoba s gubavcem koji je sav
bio
pokriven ranama, a onamo je stigao istoga dana. Sveti Otac mu je preporuio toga
gubavca a napose mu je preporuio one gubavce koji su bili gubom jako zahvaeni (u
ono vrijeme braa su sluila u leprozarijima). Taj brat Jakob je bio neke vrsti
lijenik,
napose onima koji su bili jako zaraeni. Spremno se doticao njihovih rana,
mijenjao
im ovoje i lijeio ih.
Blaeni je Franjo rekao bratu Jakobu kao da ga prekorava: Ti ba ne bi morao
brau krane toliko naokolo prenositi, jer je to neprilino i tebi i njima. Gubavce je
blaeni Franjo nazivao braom kranima.
Sveti je Otac bratu prigovorio, iako mu je to bilo po volji to ih njeguje i posluuje, jer ipak
nije htio da izvan bolnice prenosi one koji su bili jako zaraeni. To je rekao
napose zato
to brat Jakob bijee vrlo priprost i to je esto obiavao ii u crkvu Svete
Marije s
pokojim gubavcem. A prigovorio mu je to i zbog toga to su ljudi zazirali od
teko
zaraenih gubavaca. Kad je blaeni Franjo to izrekao, odmah je samoga sebe prekorio i
pred bratom Petrom Katanskim, koji tada bijae generalni ministar,
priznao svoju
krivnju. Blaeni je Franjo mislio da e taj prijekor brata Jakoba pred
gubavcem
posramiti. Zato je blaeni Franjo rekao bratu Petru: Molim te da mi
dade svoj
pristanak za pokoru koju zbog toga elim izvriti i da ne stavlja nikakve primjedbe. Brat
Petar mu je na to odgovorio: Neka ti, brate, bude kako eli!
Brat Petar je, naime, toliko tovao blaenoga Franju i paljivo ga susretao, a bio mu je i
toliko posluan da se nije usudio mijenjati njegovu poslunost, iako je i tada i mnogo puta
iznutra i izvana mnogo trpio.
Blaeni je Franjo napokon rekao: Neka to bude moja pokora da s 'bratom
kraninom'
jedem iz iste zdjele.
to je rekao, to je i uinio. Dok je blaeni Franjo zajedno s gubavcem i ostalom braom
sjedio za stolom, izmeu njih dvojice je stavljena zdjela. Gubavac je sav bio
pokriven
ranama i irevima, a prsti kojima je jeo bijahu mu ukoeni i raskrvavljeni
tako da je
svaki put, kad bi ih pruio prema zdjeli, iz njih u zdjelu kapala krv.
Kad je to vidio brat Petar, s ostalom se braom silno raalostio, ali se nije usudio
nita
primijetiti iz poitanja prema svetom Ocu. To je vidio onaj koji je ovo napisao i za to
svjedoi. (LP 64)
Pravo veselje. Povratak iz Perugie u Porcijunkulu.
Isti (brat Leonard) donosi na istom mjestu da je jednog dana blaeni Franjo kod Svete
Marije pozvao brata Leona i rekao: Brate Leone, pii. Ovaj odgovori: Evo sam
spreman. Pii ree u emu je pravo veselje. Doe glasnik i kae da su svi magistri
iz Pariza stupili u Red; pii: u tom nije pravo veselje. Zatim da su stupili u Red svi
prelati s onu stranu Alpa, nadbiskupi i biskupi, zatim da su stupili u Red francuski i
engleski kralj; pii: u tom nije pravo veselje. Zatim da su moja braa pola k
nevjernicima i sve ih obratila na vjeru. Zatim da ja imam toliku milost od Boga da
ozdravljam bolesne i inim mnoga udesa, kaem ti da ni u em od toga nije pravo
veselje. Nego u emu je pravo veselje? Ja se vraam iz Perugie i u dubokoj noi
doem ovamo, a vrijeme je zimsko, puno blata i tako studeno da mosuri zaleene
vode vise na okrajcima tunike i stalno tuku po koljenima i krv tee iz tih rana. I sav blatan i

te

promrzao i ukruen od leda doem na vrata i nakon dugog lupanja i dozivanja doe
brat i pita: Tko si ti? Ja odgovorim: Brat Franjo. A on e: Idi, nije sada vrijeme za
skitanje, nee ui. Kad sam ponovno navaljivao, odgovori mi: Idi, ti si prostak i
neznalica; nee vie doi k nama; nas ima toliko, a i takvi smo da nam ti ne treba. A
ja ponovno stojim na vratima i kaem: Za ljubav Boju primite me noas. A on
odgovori: Neu. Idi u dom Kriara i tamo pitaj. Kaem ti, ako bih imao ustrpljivosti
se ne bih uzrujao, u tome bi bilo pravo veselje i savrena krepost i spas due. (PSV)

Klara s jednom od sestara posjeuje Franju u Porcijunkuli. Franjo je poziva na ruak

koji se pretvorio u duhovni razgovor.
Kad god je sveti Franjo boravio u Asizu, ee je pohodio svetu Klaru i davao joj
svete
savjete. A ona je imala vruu elju da samo jednom blaguje s njim. Premda ga je
za to
esto molila, on joj nije htio udovoljiti. Ali, kad braa saznae za tu njezinu elju,
rekoe svetom Franji: Sveti oe, nama se ini, da tvoja nepopustljivost da ne
udovolji sestri Klari, toj od Boga odabranoj djevici, u tako neznatnoj stvari da
blaguje s njome, ne odgovara boanskoj ljubavi; osobito ako se promisli da je ona
na
tvoju rije ostavila bogatstvo i tatinu ovoga svijeta. Jer, da te je zamolila za veu
milost nego to je ta, sigurno joj ne bi uskratio.
Sveti Franjo odgovori: Vama se, dakle, ini da je moram usliati?
Braa odgovore: Da, oe, ona je vrijedna te milosti. Sveti Franjo odvrati: Ako vi tako
mislite, onda moram i ja. A da joj jo vie udovoljimo, hou da blagujemo u
Mariji
Aneoskoj. Budui da je dosta dugo zatvorena kod Svetog Damjana, vrlo e se radovati da
vidi Mariju Aneosku, gdje joj je bila odrezana kosa i gdje je bila
posveena za
zarunicu Kristovu. Ondje emo, dakle, blagovati u ime Boje.
Kad je doao odreen dan za taj sastanak, sveta Klara ostavi samostan svetoga Damjana sa
svojom pratilicom te zajedno s Franjinim uenicima doe k Svetoj Mariji
Aneoskoj.
Kad su onamo stigli, ona pobono pozdravi Djevicu Mariju pred njezinim
oltarom
gdje je neko obukla redovniku odjeu i gdje se pokrila koprenom.
U meuvremenu je sveti Franjo dao prostrijeti stol na goloj zemlji, kako je to bio
obiaj. Kad je dolo vrijeme objeda, sveti Franjo poeo je govoriti o Bogu tako divno
i
uzvieno, da je nad njih sila boanska milost u tolikoj mjeri, te su svi zaneseni uronili
u Boga. Dok su oni bili uzdignutim oima i rukama prema nebu zaneseni, vidjeli su
ljudi iz Asiza, Betone i blie okolice da je Sveta Marija Aneoska, mjesto i uma, sva
u
velikom plamenu. Uinilo im se kao da sve gori. Stoga su ljudi iz Asiza dotrali da
ugase poar. No, kad su se pribliili mjestu, nisu vidjeli nita od poara, pa odu
unutra. Tu su nali svetog Franju, svetu Klaru i njihove pratioce gdje, zaneseni u
Boga, sjede oko jednostavnog stola. Oni uvidjee da to nije bila obina zemaljska ve
boanska vatra, kojom je Bog htio na udesan nain pokazati i oznaiti onu boansku
vatru kojom su gorjele due svete brae i sestara. Nakon toga se vratie kui utjeeni
i
ispunjeni svetom pobonou u svojim srcima.
Nakon vrlo duga vremena doli su sveti Franjo, sveta Klara i ostali k sebi. Poto su
osjetili da ih je okrijepila boanska hrana, nisu se vie brinuli za zemaljsku. Tako
proe taj blagoslovljeni ruak, a sveta Klara se s pratnjom vrati Svetom Damjanu.
(CV 15)
Novak uhodi Franju u elji da ga oponaa.
Jo za ivota svetog Franje bio je primljen u Red jedan neduan i nevin mladi. On je ivio
u nekoj maloj kui gdje su braa morala spavati vani u polju, bez postelja.
Jednom
doe sveti Franjo u to mjesto. Na veer, kad su braa izmolila veernju molitvu, sveti

Franjo poe spavati, kako bi se mogao u noi dii na molitvu dok ostala braa budu
spavala. Takav je bio obiaj svetog Franje.
Spomenuti mladi odlui brino uhoditi putove svetoga Franje da upozna njegovu
svetost, a osobito da otkrije to on radi nou kad se digne. Da ga pak san ne svlada,
lee pokraj svetog Franje te svee svoj pojas s Franjinim pojasom, da osjeti kad se
svetac digne. Sveti Franjo o svemu tome nije nita znao.
U noi, dok su braa bila u prvom snu, ustade sveti Franjo i nae svoj pojas svezan.
Polako ga odveza da mladia ne probudi. Tada ode sam u umu koja je bila blizu
mjesta gdje su drugovi spavali, unie u jednu spilju i zadubi se u molitvu. Nakon
nekog vremena probudi se mladi. Odmah primijeti da mu je pojas odrijeen i da je
sveti Franjo otiao, i on ga poe traiti. Trei naokolo, naie na otvorena vrata kroz
koja se ide u umu te je nasluivao da je sveti Franjo najvjerojatnije otiao u umu.
Stoga se i on odulja u umu. Kad je doao blizu onog mjesta gdje je sveti Franjo
molio, zauje mnoge glasove. Priblii se tom mjestu koliko god je blie mogao, da vidi
i razumije ono to se uje. Tada ugleda neobino svjetlo koje je okruivalo svetog
Franju. U tom svjetlu vidio je Krista, Djevicu Mariju, svetog Ivana Krstitelja, svetog
Ivana Evanelistu i veliku etu anela, koji su razgovarali sa svetim Franjom. Kad je
mladi sve ovo vidio i uo, pade kao mrtav na zemlju.
Kad je ovo tajanstveno ukazanje bilo zavreno, vraajui se sveti Franjo natrag,
spotakne se nogom o mladia koji je na putu leao kao mrtav. On ga s velikom suuti
uzme na svoje ruke i odnese kui kao to dobri pastir nosi svoju ovcu.
Od njega saznade sveti Franjo da je vidio spomenuto vienje. Strogo mu stoga zapovjedi
da o tom nikomu nita ne kazuje prije njegove smrti.
Ovaj je mladi brzo napredovao u milosti Bojoj, a takoer i u ljubavi prema svecu,
postao je valjan redovnik. Istom nakon smrti svetog Franje otkrio je brai
ukazanje.
(CV 17)
Po sveevoj se molitvi mijenja neposluni brat.
Kad je jednom sveti Franjo molio u obitavalitu kod Porcijunkule, vidio je, po Bojoj
objavi, cijelu kuu opkoljenu i opsjednutu zlim duhovima poput neke velike vojske. Ali
nijedan nije mogao ui u kuu, jer su ona braa bila tako sveta, da zli dusi nisu mogli
ni po kome unii. No, oni su ustrajno tu prebivali.
Jednoga dana rasrdi se jedan od te brae na drugoga i pomisli u svom srcu kako bi ga
mogao optuiti i tako mu se osvetiti. Budui da je ovaj brat postao plijen ove zle misli,
zao duh, naavi ulaz, unie u kuu te sjede na vrat tomu bratu. Videi revni i
milostivi pastir, koji je uvijek bdio nad svojim stadom, da je vuk uao da prodre
njegovu ovicu, smjesta dozove k sebi onoga brata i zapovjedi mu da mora odmah
otkriti otrov svoga srca blinjemu, zbog ega je u rukama avolskim. Videi da ga je
sveti otac prozreo, preplai se. Tada otkrije sav otrov svoga srca, priznade svoj grijeh
i ponizno zamoli milosrdnu pokoru. Kad je bio odrijeen od grijeha i primio pokoru,
avao ga odmah ostavi na oigled svetom Franji. Brat, osloboen od okrutne zvijeri,
dobrotom svog pastira, zahvali Bogu. Tako pripravljen i pouen, vrati se natrag stadu
svetog pastira. Od tada je ivio najsvetije. (CV 23)
"Zato za tobom, zato?" Brat Maseo iskuava Franjino poniznost.
Jednom je sveti Franjo bio u boravitu kraj Porcijunkule s bratom Maseom iz Marignana,
ovjekom velike svetosti, razboritosti i dara da je mogao govoriti o Bogu,
zbog ega
ga je sveti Franjo mnogo ljubio. Kad se jednog dana sveti Franjo vraao kui iz ume gdje je
molio, htio je brat Maseo iskuati njegovu poniznost. Stoga mu izae u susret i, kao da se

ali, ree mu: Zato za tobom? Zato za tobom? Zato za

tobom? Sveti Franjo
upita: to eli rei?
Brat Maseo odgovori: elio bih znati zato za tobom idu svi ljudi, zato te svakamo
prate, zato te svatko eli vidjeti, uti i tebi se podvrgavati? A ti nisi ni ovjek lijepa
tijela, niti posjeduje veliko znanje, a niti si plemikog roda. Zato, dakle, eli svatko
da ide za tobom?
Kad je to uo sveti Franjo, veoma se razveselio, podigao je lice prema nebu i tako je
stajao due vremena zanesen i uronjen u Boga. Kad je doao k svijesti, kleknuo je na
zemlju, dao Bogu ast i hvalu, okrenuo se tada bratu Maseu i rekao mu: Ti si elio
saznati zato sav narod dolazi k meni? Upravo k meni? Zato me sav narod prati?
Upravo mene? Ja ti mogu odgovoriti: to dolazi od najviega Gospodina koji svojim
oima gleda dobre i zle. Njegove najsvetije oi nisu nale na zemlji meu grenicima
nevrednijeg, nedostojnijeg i veeg grenika od mene. Bog je pak htio uiniti udo, i za
to svoje djelo nije naao bjednije stvorenje od mene. Zato je mene izabrao, da postidi
plemstvo, oholost i jakost, ljepotu i mudrost ovoga svijeta, kako bi svi upoznali da
svaka krepost, jakost i dobrota dolazi od njega, a ne od stvorova i da se nitko ne moe
hvaliti svojim djelima, ve ako se tko hvali, neka se hvali u Gospodinu, kome pripada
svaka ast i hvala na sve vijeke.
Kad je brat Maseo uo taj ponizni odgovor i o njemu razmiljao, zadivio se i spoznao da
sveti Franjo posjeduje istinitu poniznost i pobonost. (CV 10)

Povijest porcijunkulskog oprosta nalazi se u crkvi Marije Aneoske iza oltara, gdje stoji
veliki poliptih Navjetaj i povijest porcijunkulskoga oprosta. Ovo je djelo Hilarija iz Viterba,
sveenika, iz 1392./3. Dogaaji, koji su prikazani na poliptihu, niu se ovim redom:
1) Franjo moli nedaleko svoje peine i prima milosre naega Gospodina Isusa Krista.
Pobjegli vrag ukazuje na no molitve koja tjera grjene elje. Franjo se baca u trnje da
bi pobijedio kunje. Nakon toga trnje se pretvara u rue.
2) Franjo pobjeuje kunje, dva anela ga odvode k Porcijunkuli. Franjo osjea da je
ovo mjesto Marije Aneoske u Porcijunkuli mjesto posebnih milosti te da ga
neprestance posjeuju nebeski aneli.
"Gledajte, brao, da ovo mjesto nikad ne napustite. Ako vas protjeraju s jedne
strane, vi se vratite s druge strane, jer je ovo mjesto sveto, prebivalite je to
Isusa Krista i njegove majke Djevice Marije."
3) Nebeski zbor okruuje Mariju i Isusa koji Franji priopavaju dar oprosta. Sve e
skruene due dobiti milosre i otputenje, nakon to prestupe prag Porcijunkule.

4) Papa Honorije III. ne moe odbiti ponizne Franjine pronje kad ovaj kae da ga je k
njemu s tom pronjom poslao sam Isus Krist.
5) S podija ispred Porcijunkule Franjo proglaava dobiveni oprost. Biskupi iz Umbrijske
doline gledaju kako narod slua veselu vijest.
6) Navijetenje: Marijin stav prilikom dolaska anela Gabrijela, Bojega poslanika,
pokazuje svu njezinu milinu i poniznost.
Drvena vrata zdesna potjeu iz 14. stoljea. Izvana, na zidu, nadgrobni je natpis Petra
Katanskog, koji je umro 10.3.1221. uz Porcijunkulu. Jedna legenda kae da je nakon
smrti brata Petra na njegov grob pohrlilo mnotvo naroda te da se dogodilo mnogo uda.
Kasnije je to hodoaenje poelo smetati molitveni ivot brae, pa mu je Franjo
zapovjedio neka vie ne ini uda, neka bude ponizan kako je to bio i za vrijeme
zemaljskoga ivota. Od toga trenutka nadalje, pokojni brat je sluao Franju.
Gospoa Jakoba iz Settesolija. Samo su tri ene su tijesno povezane s Franjom: njegova
majka, sveta Klara i Jakoba iz Settesolija. Nikada nije prestalo prijateljstvo s tom
rimskom enom.
Kad su stigli k Mariji Aneoskoj, smjeste ga u bolesniku sobu da se odmori.
Tada sveti Franjo dozove jednoga od brae i ree mu: Moj predragi brate, Bog mi je
objavio da u za nekoliko dana od ove bolesti umrijeti. Ti zna da bi se gospoa
Jakoba dei Settesoli, pobona prijateljica naeg Reda, vrlo raalostila kad bi ula da
sam umro, a da nije bila nazona. Zato joj javi neka odmah doe ovamo, ako me eli
vidjeti iva.
Brat odgovori: Dobro si rekao, oe. Budui da te ona toliko potuje, bilo bi joj vrlo ao
kad ne bi bila kod tvoje smrti.
Idi, dakle, ree sveti Franjo, donesi crnilo, papir i pero, pa e napisati to ti
budem rekao.Kad je brat to donio, sveti Franjo mu je diktirao ovo:
Gospoi Jakobi, slubenici Bojoj, brat Franjo, Boji siromaak, alje pozdrav i
zajednitvo u Duhu Svetomu i spasenje u Isusu Kristu Gospodinu naemu.
Znaj, predraga, da mi je blagoslovljeni Krist svojom milou objavio svretak moga
ivota, koji e uskoro doi. Pa stoga, eli li me zatei iva, im proita ovo pismo,
pouri k Svetoj Mariji Aneoskoj. Ne krene li odmah, nee me nai iva. Uzmi sa
sobom kostrijet, u koju neka se zamota moje tijelo, i vosak koji je potreban za moj
ukop. Jo te molim da mi donese ono jelo koje si mi obiavala davati kada sam bio
bolestan u Rimu. (CV etvrto razmiljanje o svetim ranama)
Tijekom pisanja ovoga pisma Bog je pokazao Franji da je gospoa Jakoba na putu k njemu,
da je ve blizu samostanu te da sa sobom nosi one stvari, za koje ju je molio u pismu. Zato
Franjo zapovijedi bratu koji je pisao pismo, neka ga ne pie dalje, jer ne treba. Braa su se
tome jako zaudila, to nije dovrio pismo i to ga nije htio poslati.
Dok su tako stajali, netko je snano pokucao na vrata samostana, a sveti je Franjo poslao
brata vratara da ih otvori: bila je to gospoa Jakoba, najplemenitija Rimljanka, s dva sina
senatora i velikom pratnjom konjanika. Njen posjet je Franju jako razveselio i utjeio; i
gospoa je bila zadovoljna da ga je nala ivog i s njime razgovarala.
Franjina smrt. Par metara od Porcijunkule nalazi se kapela transitusa (prijelaz), gdje je
Franjo zavrio svoj zemaljski ivot.
Kad se napokon pribliio as njegova preminua, dao je k sebi sazvati svu brau koja su se
nala ondje. Utjenim ih je hrabrio rijeima s obzirom na svoju smrt, Oinskim ih je
osjeajima poticao na ljubav Boju. Razvio je govor o strpljivosti, siromatvu i vjernosti
prema Rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto
Evanelje.
Dok su braa naokolo sjedila, povrh njih je u obliku kria ispruio prekriene ruke, jer je taj
znak uvijek volio, te je svu i nazonu i odsutnu brau blagoslovio snagom i
imenom

Propetoga. Osim toga je dodao: "Ostajte mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu
Bojem i u
njemu ustrajte dovijeka! A jer vam se blie kunja i nevolja, sretnih li onih
koji e
ustrajati u onome to su zapoeli. urim se Bogu ijoj vas milosti sve
preporuujem."
Kad je Bogu nadasve dragi ovjek dovrio ove oinske opomene, naredio je da mu se
donese Evanelistar i da se ita Evanelje po Ivanu koje poinje rijeima: Bijae
pred svetkovinu Pashe. Nakon toga je sam, koliko je mogao, zapjevao psalam: Iz svega
glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem, a na kraju je zavrio:
Oko mene e se okupiti pravednici zbog dobra to si ga iskazao meni. (LM 14,5)

TLOCRT BAZILIKE
Kapele u bazilici:
1) Kapela sv. Antuna opata
a) udo sv. Antuna opata
b) Sv. Antun
c) Isusov kri
d) Kreposti (oprez, pravednost)
e) Sv. Antun u slavi
f) Kreposti (snaga, smjernost)
2) Kapela sv. Ivana Krstitelja
a) Ivanovo roenje
b) Ivan krsti Isusa na Jordanu
c) Isus pred Herodom
d) Isus propovijeda
e) Nebesa
f) Odrubljenje glave

3) Kapela sv. Ane

a) Zaruke Blaene Djevice Marije
b) Marijino roenje
c) Marijino prikazanje u hramu
d) Isus meu uiteljima u hramu
e) Duhovi
f) Svadba u Kani
4) Kapela sv. Pija V.
a) Franjo prima mukarce i ene u trei red
b) Sv. Pijo V. u vienju
c) Franjo prima oprost
d) Marija pohod Elizabeti
e) Bezrjena
f) Marijino prikazanje u hramu
5) Kapela roenja
a) Procesija s Marijinim velom
b) Jaslice
c) Franjo prima La Vernu
d) Aneo tjei Franju
e) Oprost
f) Franjo prima rane
6) Oltar sv. Petra
udesno Petrovo izbavljenje iz zatvora
Lijevo- kip sv. Felicijana
Desno- kip sv. Bonaventure
Odozgor- slava sv. Petra
Kri sv. Julijane, rimske muenice
6A) Kapela sv. Petra Alkantarskoga i sv. Margarete Kortonske
6B) Kapela relikvija: zdesna trpei Krist, slijeva sv. Franjo
7) Kapela sv. Didaka Alkalskog
a) Franjo obznanjuje oprost
b) Sv. Didak ozdravlja bolesne
c) Honorije III. Franji potvruje oprost
d, e, f) Slava sv. Didaka i njegove kreposti
8) Kapela Franjinih svetih rana
a) Potvrda rana
b) Franjo prima rane
c) Klara pozdravlja mrtvoga Franju
d) Oblaenje treoredaca
e) Franjo primljen u nebesku slavu
f) Potvrda Pravila

9) Kapela Gospodinovog skidanja s kria

Nad oltarom je ar sv. Maksimina
a) Isus se oprata od majke
b) Isusa skidaju s kria
c) Uskrsli se pokazuje Mariji
d) Klarino oblaenje u Porcijunkuli
e) Papa posjeuje umiruu Klaru
10) Kapela krunidbe Djevice Marije
a) Mistina veera Franje i Klare kod Porcijunkule
b) Gore: krunidba Djevice Marije
Dolje: Marijin prazan grob
c) udo sv. Didaka- ozdravljenje kraljevoga sina
d) Sveci
e) Boja slava
f) Aneli
11) Kapela sv. Rufina i Majke od Ruarija
a) Muenitvo sv. Rufina, asikoga biskupa
b) Majka Boja od Ruarija i sveci
c) Galeazzo Alesssi predstavlja papi Piju V. nacrt za izgradnju bazilike
d) Sv. Klara pobjeuje Saracene
Sv. Benedikt obnavlja Porcijunkulu
e) Sv. Rufin u slavi
f) Franjo se sree s Dominikom
Sv. Elizabeta daje milostinju
g) Kapela sv. Antuna Padovanskoga
Slika sv. Antuna Padovanskoga
Zdesna: sv. Salvador iz Horte
sv. Petar Regalat i sv. Marija Kortonska
Slijeva: sv. Jakob iz Marke i sv. Leonard Portomaurski
12A) Kapela Blaene djevice svih milosti s Marijinom povijesti
Desno- kip sv. Antuna Padovanskoga
Lijevo- kip sv. Pakala Baylonskog
Duh Asiza. 26. listopada 1986. je na komadiu zemlje pred Porcijunkulom bio ekumenski
susret predstavnika svih najveih religija na svijetu. Zajednika molitva i povezanost u
molitvi je jamstvo nade za cijeli svijet.
Svaki brat i svaka sestra, svi zajedno ostvarujemo elju generalnih ministara i ministrica, koji
su nakon ovoga povijesnoga susreta od Pape primili u naslijee duh Asiza te brai i sestrama
irom svijeta poruili:
"Slavimo zauvijek duh Asiza 27. listopada, na najbolji nain, nain kojeg e nam
nadahnuti Gospodin."
U Hrvatskoj se u svim Franjinim zajednicama svake godine 27. listopada moli za mir.
Pridrui nam se i ti.

Molitva Mariji Aneoskoj

Marijo Aneoska, koja ve toliko stoljea prebiva u Porcijunkuli,
uj molitve svoje djece koja se s povjerenjem Tebi utjeu.
Iz toga svetoga mjesta i Bojega prebivalita,
koje je tako priraslo srcu svetoga Franje,
ljude si pozivala k Ljubavi.
Tvoje oi pune njenosti
osiguravaju nam stalnu majinsku zatitu
i obeavaju Boju pomo svima,
koji se zateknu u podnoju Tvojih nogu
ili se izdaleka obraaju Tebi i mole za pomo.
Ti si naa mila Kraljica i naa nada.
O, gospo Anelska, po zagovoru sv. Franje daj nam
da postignemo oprost svojih grijeha
Pomozi naoj volji da se moemo uvati grijeha,
i od nemara za nadahnua Boja,
da budemo vrijedni zvati Te naom Majkom.
Blagoslovi nae domove, na posao, na odmor.
Podari nam onaj mir, koji se moe osjetiti
meu drevnim zidovima Porcijunkule,
gdje se neprijateljstvo, krivnja i pla mijenjaju
radi ponovnog vraanja k Ljubavi u veselu pjesmu,
kao to je pjesma Tvojih anela i sv. Franje.
Pomozi svakome koji je bez pomoi, koji nema kruha,
pomozi onima koji su u opasnosti i kunjama,
u alosti i oaju, u bolesti i na smrtnoj postelji.
Blagoslovi nas kao svoju izabranu djecu,
blagoslovi svojom majinskom rukom
nedune i ranjene, vjerne i izgubljene,
one koji vjeruju i one koji sumnjaju.
Blagoslovi ovjeanstvo, da svi ljudi,
kad spoznaju da su Boja i Tvoja djeca,
otkriju u Ljubavi istinski Mir i istinsko Dobro.
Amen.

BAZILIKA SVETOG FRANJE

Franjo je elio sestru smrt doekati u Porcijunkuli, na svom najdraem mjestu. Molio je
brau da mu proitaju Isusov oprotajni govor iz Ivanovog evanelja i izvjee o pranju
nogu. Molio ih je i da mu donesu komadi kruha kojeg im je razdijelio, a zatim je
potpuno ogoljen legao na zemlju, rairenih ruku kao na kriu. Za to vrijeme braa su

pjevala 142. psalam i Pjesmu Stvorova. Franjo je umro 3. listopada 1226. u dobi od 44
godine.
ivot i smrt su dva gledanja iste stvari, kao bol i radost, svjetlo i tmina, hladnoa i toplina.
Sve nama poznato je kao vratima razdijeljeno na dva dijela (pogledajte ulazna vrata u donju
baziliku). Nije sluajno Krist za sebe rekao: "Ja sam vrata." Vrata predstavljaju prolaz
izmeu "ovdje" i "ondje". Zemlja, sve vidljivo, osjetilno, vrijeme, prostor su "ovdje"; nebesa
i sve nevidljivo, vjeno, beskrajno su "ondje". No sve je povezano, dopunjujue, skladno i
istinito. Krist vlada vratima "ovdje" i "ondje" svojom ljubavlju, koja je ovdje u krievna, a
ondje proslavljena. Svaki ovjek koji eli postati besmrtan i ui u slavu uskrslog Krista mora
proi kroz ta vrata, vrata koja otvara i zatvara sam Gospodin, kako itamo u Otkrivenju:
"... kad otvori, nitko nee zatvoriti; kad zatvori, nitko nee otvoriti... (Otk 3,7)
Prijelaz kroz vrata naziva se pasha - vazam. Prvi koji je proao taj put je bio Krist. Sve to je
na toj strani vrata ima znaenje koje moemo razumjeti samo u pozivu i razvoju na onoj
strani vrata. Bez toga odnosa, bez tog neprekinutog saveza ne moemo spoznati istinitost te
hodamo slijepi kroz ivot. Stvari koje postoje nemaju znaenje bez povezanosti sa vjenim,
poput nitice su, poput posuenog lia. Isus je rekao:
"Ne zgrite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i ra nagrizaju i gdje ga kradljivci
potkapaju i kradu. Zgrite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni ra ne nagrizaju i
gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu." (Mt 6, 19-20)
Kristovo uskrsnue daje smisao i ivot svakoj stvari koju je stvorio Otac i koja se ostvarila
radi Sina i po Sinu. Svaka stvar ima dvije strane: raspeti lik na ovoj strani i proslavljeni lik na
onoj strani. Nitko ne moe pobjei ovoj stvarnosti, te upravo radi toga smrt svakoga ovjeka
ima bolno lice u istinitosti i proslavljeno lice u nadi. Prijelaz je uvijek strana kunja: najprije
pogled na nedostupno more, a zatim erupcija veselja kada vidi da se more otvorilo. Ponekad
se pita: Zato sam iao ovom stranom? A odgovor je uvijek isti: Mora se nauiti ljubiti jer
na drugoj strani nema nieg doli ljubavi.
elimo li razumjeti i shvatiti Franju te doivjeti baziliku, valja nam se poniziti, uzeti si
vremena i u svome srcu stvoriti mir i tiinu. U tome nam pomae tiina crkve. Uavi u ovaj
mraan prostor, jedno nam postaje jasno: moramo se poniziti. ak se i tlo do oltara sputa.
Moramo se poniziti i takvi, skrueni, prii grobu sv. Franje; samo tako moi emo vidjeti i
osjetiti ono to je oima i srcu svakog povrnog turista skrito. Te crkve nisu muzeji; one nisu
samo crkve, one su neto vie: Sveto pismo, put, katekizam. One nam ne ele predstaviti
senzacije, nego nas nauiti ivjeti po evanelju, ele nas obogatiti.
Rajsko brdo. itavog ivota sv. Franjo je nastojao biti to sliniji Kristu. U tom nastojanju
vie puta je otiao u krajnosti koje su se mnogima inile nerazumljive. U svojoj Legendi
maior Bonaventura pie da su braa jednom upitala Franju gdje eli biti pokopan kad umre.
Pored Asiza je bilo brdo na kojem su vjeali na smrt osuene prijestupnike i Franjo je izrazio
elju da ga pokopaju na tom mjestu, imenovano Paklensko brdo. (Colle dell'Inferno)
Sv. Franjo je umro 3. listopada 1226. naveer, kod Porcijunkule. Njegovo tijelo su prenijeli u
crkvu sv. Jurja i tamo ga pokopali. Danas je na tom mjestu bazilika sv. Klare, a pored nje
samostan sestara klarisa.. 29. oujka 1228., po narudbi pape Grgura IX., asiki je mjetanin
Simone Puzzarelli poklonio Paklensko brdo manjoj brai, a zatim ga je brat Ilija
preimenovao u Rajsko brdo (Colle del paradiso). 29. travnja 1228. Grgur IX. je dao
razglasiti da e se na tom mjestu izgraditi posebna crkva (specialis ecclesia) koje e biti
grobnica sv. Franji i glava i majka (caput et mater) Reda manje brae. Oprost e dobiti svi,
koji e sudjelovati u izgradnji crkve. Brat Ilija, koji je u to vrijeme bio vrhovni poglavar
Reda i kojemu je brdo bilo izrueno, dobio je zadatak da prikupi novac za gradnju crkve i
samostana.

S obzirom da su Franju drali za drugog Krista (alter Christus), i kako su na Isusovom grobu
jedna nad drugom dvije crkve, tako je i ovdje. Golgota i njegov grob su na zapadnoj strani i
izvan gradskih zidina, a tako je i u Asizu. Isus je pokopan u grob u stijeni u kojega nisu jo
nikoga bili pokopali. I Franjo poiva u stijeni.

Rajsko brdo

Gradnja donje bazilike. U crkvi sv. Jurja, gdje je bio pokopan Franjo, Papa ga je 16.
srpnja 1228. proglasio svetim. Dan kasnije, Papa je blagoslovio kamen temeljac nove crkve.
U poetku je to bila jednostavna crkva koja bi odgovarala Franjinom idealu siromatva, no
kasnije su se stvari odvijale drugaije. Godinama su optuivali brata Iliju koji je navodno
izdao ovaj ideal. Brat je svakako htio izgraditi crkvu koja bi bila to slinija crkvi na
Isusovom grobu u Jeruzalemu.

Brat Ilija
Gradnja donje bazilike je brzo napredovala, tako da su mogli nakon dvije godine, 25.
svibnja 1230., prenijeti Franjino tijelo u nju.
Talijanski pisac Pietro Bargellini opisuje povijesni dogaaj, prijenos sveevih kosti:
25. svibnja 1230., dakle manje od etiri godine nakon smrti sv. Franje, zavrena je
izgradnja donje crkve. Mogli su prenijeti sveeve kosti u ovu crkvu, kako je odluio
Papa. Prijenos se odvio u veoma napetom ozraju. Ceremonija je bila slina crkvenoj
proslavi i vojnoj paradi u jednom. Procesija, u kojoj su sudjelovala tri Papina legata,
biskupi, prelati, gotovo cijeli Red i ogromno mnotvo ljudi, krenula je kroz palir
oboruanih vojnika. Kad je povorka dola do portala donje crkve, brat Ilija je uzeo
eljezom obliven sarkofag i zatvorio vrata. Ulaz nije dozvolio niti prelatima. Sarkofag
je spustio duboko u kameni stup. Tako nitko nije mogao ukrasti sveeve ostatke, a da
ne bi najprije morao razbiti zazidani dio, koji je bio otporniji od stijene. Zatim je, ne
obazirui se na proteste i srdbu, nastavio s gradnjom gornje crkve, koja predstavlja
trijumf vjere i umjetnosti manje brae.
Brat Ilija je spustio sarkofag priblino est metara u dubinu. Nacrt je predvidio samo dvije
crkve, jednu iznad druge. Ponosni general Reda spustio je sarkofag u dubinu, a da pri tom
nije ostavio niti najmanji trag. Tlo bazilike je brino uredio da bude takvo, kakvo je bilo
prije. Predvidjeli su da sarkofag bude pod glavnim oltarom, to su otkrivale etiri alegorijefreske nad njime. No nisu znali na kojoj dubini, nigdje nije bilo pisane obavijesti. Neki tvrde
da je postojao tajni hodnik koji je vodio do groba. 1442. taj je hodnik bio otvoren, no Papa ga
je dao zatvoriti. Ubrzo su zaboravili na hodnik, a nastale su mnoge legende o tome, gdje se
nalazi Franjin grob. Dva puta se pokualo istraiti podzemlje, no bez uspjeha. 1818. su uz
dozvolu pape Pija VII. pokuali trei puta. U najveoj su tajnosti kopali 52 noi, dok nisu u
snanom stupu, u kamenom i eljezom okovanom sarkofagu pronali sveeve ostatke.
Po otkriu, poeli su se baviti milju da bi uokolo stupa, na kojemu poiva glavni oltar,
sagradili podzemnu crkvu. Posao su povjerili papinskom arhitektu, Pasquale Belli, koji je
kriptu uredio u duhu onoga vremena, a to je u 1824. znailo u duhu klasicizma- s dorskim
stupovima i bijelim tukaturama. No takva graevina bila je u velikoj suprotnosti sa stilom

obiju crkava, a osobito s duhom franjevatva. Zato je arhitekt Ugo Tarchi iz Asiza od 1925.1932. potpuno preradio kriptu. Udahnuo je stroi znaaj koji podsjea na romaniku.
Prekonstruiranje nije imalo umjetniki cilj, nego smo jedno: da nita ne ometa sabranost
hodoasnika kada budu kleali na kamenim stepenicama uz oltar.
17. sijenja 1978. papa Pavao VI. ovlauje razliite strunjake da ponovno pregledaju
Franjine kosti. Neko vrijeme kosti su bile izloene i vjernicima. No 4. svibnja ih zatvaraju u
sarkofag i zatiuju modernim sustavima zatite.
Oko toga stupa u jednostavnim niama su pokopani, kao "Boji trubaduri", prva braa sv.
Franje: Aneo, Maseo, Leon i Rufin, koji su punili grad i domovinu svojom pobonou.
Odlazei iz kripte, zapazit emo grob u stijeni s posmrtnim ostacima blaene Jakobe iz
Settesolija, udovice iz Rima. Jakoba je najprije bila pokopana u donjoj crkvi. Natpis o
njenom grobu i fresku moemo vidjeti iza eljeznih vrata na sredini crkve, nakon to
izaemo iz kripte. Njene ostatke su prenijeli u kriptu 13. 8. 1932.. Freska predstavlja Jakobu
kako umiruem Franji nosi bijelu tuniku, koju moemo vidjeti u staroj dvorani za kapitule,
gdje su postavljene jo neke Franjine relikvije.
Oslik donje crkve. Prije nego ponemo govoriti o freskama i izgradnji donje crkve,
valja nam rei koji je uope smisao fresaka ili slika u crkvi. Sv. Nil Ankirski, koji je umro
430., jednom je savjetovao nekog carigradskog graanina kako e opremiti unutranjost
crkve, koju je ovaj htio podignuti. Savjetovao ga je neka je opremi slikama iz Svetoga pisma,
iz Staroga i Novoga zavjeta, i to utvrdio rijeima:
"To ima smisla, jer na taj nain od toga imaju neto i oni koji su nepismeni i zato ne
mogu itati Sveto pismo. Kada vide slike pravih Bojih slubenika, osjetit e poticaj
da ih oni sami pokuaju nasljedovati." (Sauser, 51)
I Grgur II., koji je umro 751., kratko spominje da se evanelje mora navjeivati rijeju i
slikama. (per litteras et per picturas, Biblija pauperum).
Jo je neto to treba objasniti posjetiocu crkve, to jest, odgovoriti na pitanje: tko je svetac?
Svetac je jedan od nas. Netko, tko je uistinu ivio po evanelju. Isus kae:
"Hoe li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj kri i neka ide
za mnom." (Mt 16, 24)
Tko dosljedno ide za Kristom, njemu je slian. Tako i iz umjetnosti lako moemo razabrati
to je netko uinio s rijeima iz evanelja.
Iznad ulaza u baziliku rasprostro se krasan gotski dvostruki portal s divnom rozetom, izraen
1487. Autor toga portala je Francesco di Bartolomeo da Pietrasanta, koji ga je postavio u
vremenu kad je generalni ministar reda bio Francesco Nani. Gore meu vratima je jedini
primjer Franjina lika u mozaiku. Vrata kroz koja ulazimo u crkvu, takoer su zanimljiva.
Lijeva vrata su bila zavrena 1550., a izradio ih je Niccolo di Ugolinucio, najvjerojatnije po
nacrtu slikara Dono Donija. Gledamo li odozgo prema dolje, na vratima je prikazano
uzaae, sveti Franjo i sveta Klara, sv. Franjo s gubijskim vukom i sv. Klarom i Saracenima.
Autor desnih vrata je Pompeo Scarcione iz Foligna. Napravio ih je 1573. One predstavljaju
slavu sv. Franje, sv. Ljudevita biskupa i sv. Antuna Padovanskoga s Djetetom Isusom, sv.
Ljudevita na putu u Rim i sv. Antuna kako ozdravlja dijete.
Unutranjost crkve je u obliku kria, Tau koji je bio posebno pri srcu sv. Franji. Po prvotnom
nacrtu je bilo predvieno da crkva ima samo glavnu lau s jednom poprenom te krinim
svodom u romanikom stilu. Krajem 13. stoljea dograena je gotska kapele meu kojima je
mogu prijelaz iz jedne u drugu; tako se dobilo neto kao dvije lae sa strane i bri protok
hodoasnika. Tada su u poprenoj lai zazidali prozore koji su do tada osvjetljavali crkvu, i
iz glavne lae odstranili sporedne oltare, ije tragove moemo vidjeti na zidovima i danas.
Osvrnemo li se po glavnoj lai, pogled nam se zaustavi na uzdignutom glavnom oltaru koji
se nalazi u sredini kria pod kojim je pokopan sv. Franjo. Brat Ilija je predvidio tako izgraditi

crkvu da hodoasnika ispuni sabranou ona sama, kako bi se srce hodoasnika moglo
susresti sa srcem sveca.
Donja bazilika je ispunjena freskama do posljednjeg kutka. Glavna laa je na desnoj strani,
sva oslikana freskama koje predstavljaju Kristovo trpljenje - passio. Na drugoj strani su
freske koje predstavljaju sv. Franju od onoga trenutka otkad vraa odjeu svome ocu, tzv.
compassio. Freske su naslikane oko 1253. i one su najstarije u cjelom kompleksu. Ne zna se
tko je njihov autor, pa su ga jednostavno prozvali "Majstorom sv. Franje". Te su freske su
prve na kojima je Franjo predstavljen kao alter Christus. Na alost, freske su ouvane samo
djelomino jer su prilikom gradnje vanjskih gotskih kapela prilino unitene. Vanjske kapele
prvotno nisu bile predviene te unutar kompleksa djeluju kao neto umetnuto; stilom posve
odudaraju od cjeline. Iako je kompletna donja bazilika izgraena u vrijeme gotike, njena
konstrukcija je romanika s gotskim elementima. Naime, da crkva ima gotsku konstrukciju,
ne bi bilo mogue izgraditi gornju baziliku.
Pored ovih fresaka, najstariji zidni ukras je modro nebo sa zvijezdama, od kojih imaju neke u
sredini sauvanu eljeznu ploicu. To su ploice odbijale svjetlost tako, da se inilo da je na
stropu bezbroj malih i obojenih luica, a to je upravo razbijalo veliku tamu koja je bila u
donjoj bazilici.

TLOCRT DONJE CRKVE

(poveanje na posljednjoj strani priloenoga zemljovida)
Pokrajnje kapele.
1) Kapela sv. Martina. Ova kapela je najljepa u cijeloj asikoj bazilici, najvie zbog
lijepe arhitekture i krasnoga ciklusa fresaka koje predstavljaju sv. Martina. U njoj se
nalaze i freske koje predstavljaju sv. Franju, sv. Antuna, sv. Ljudevita IX.francuskoga kralja, sv. Ljudevita- biskupa u Toulousu, sv. Klaru Asiku, sv. Elizabetu
Ugarsku, sv. Katarinu muenicu i sv. Mariju Magdalenu.
2) Kapela sv. Stjepana, prvoga muenika, bila je posveena sv. Ljudevitu, biskupu u
Toulousu. Bila je izgraena krajem 13. stoljea, a freske u njoj predstavljaju oba
sveca.

3) Kapela sv. Antuna Padovanskoga. Vani su obojeni prozori na kojima su prikazani

prizori iz sveeva ivota.
4) Kapela sv. Marije Magdalene. I ova je kapela oslikana motivima iz ivota svete
pokajnice koji su preuzeti iz evanelja ili legendi.
5) Balustrada sv. Stanislava, koji je bio biskup u Krakovu, a ubio ga njegov brat, kralj
Boleslav. Papa Inocent IV. proglasio ga je svecem 1253. ovdje, u Asizu. U crkvi je
najprije bio oltar sv. Stanislava, no kad su izgraene pokrajnje kapele, odstranili su ga
i umjesto njega postavljena je ova balustrada. Obloili su je mramornim ploama od
kojih je bio sastavljen lektorij, koji je dijelio prezbiterij od crkve. Iz crkve su ga
maknuli oko 1300., kada su laicima dozvolili pristup u prezbiterij.
Nad lektorijem je visio kri kojeg je naslikao Giunta Pisano oko 1236. za brata Iliju. Brat
Ilija se na ovoj slici dao prikazati na podnoju, uz Kristove noge. Oito je da su na tom
lektoriju misili, o emu se moe zakljuiti po otvorima na oba zida, koje su rabili
prilikom sluenja mise. Danas moemo lektorij vidjeti u gornjoj bazilici, gdje Giotto
prikazuje Franjine jaslice u Grecciu.
U glavnoj su lai freske nanizane ovim redom:
Slijeva:
1) Franjo se skida pred asikim biskupom i vraa odjeu svome ocu. Na ovoj fresci
nedostaje Franjin otac.
2) Inocent III. sanja da se lateranska bazilika rui, a Franjo je podupire. Na ovoj fresci
nedostaje cijela bazilika.
3) Franjo propovijeda pticama. Na toj fresci opaamo da se brat koji prati Franju
razlikuje od njega po odjei i potezima lica. Toga brata je kasnije dodao Giotto, jer je
u legendi zapisano da je tada Franju pratio jedan od njegove brae.
4) Franjo dobiva rane. Vidimo serafa koji se sputa s neba. Nedostaje sv. Franjo; vidimo
samo dio njegovog habita.
5) Smrt i ukop sv. Franje. Malo iznad mrtvoga Franje vidimo anele koji nose njegovu
duu u nebo.
Zdesna:
1) Isusa svlae. Vidimo samo kri i ljude ispod njega, a tik pod kriem dio odjee. Isus i
vojnici se vie ne vide.
2) Isus na kriu. Vidimo samo dio kria i njegovu desnu ruku koja je pribijena na kri.
Pod kriem je apostol Ivan koji podupire Mariju i ene koje plau.
3) Skidanje s kria.
4) Isusov pogreb.
5) Emaus. Za tu fresku se dugo nije znalo to predstavlja, no sada misle da predstavlja
veeru u Emausu, gdje se Isus dao prepoznati dvama uenicima. Moemo vidjeti
jednog od uenika koji gleda u nebo jer je prilikom lomljenja kruha prepoznao
svojega Gospodina. Stol je pripravljen za objed.
Freske koje predstavljaju Franjin ivot i uzete su iz knjige Tome elanskoga Vita
secunda- drugi Franjin ivotopis.
Na freskama koje potjeu iz srednjega vijeka nita nije sluajno. Svaki lik ima
simbolino znaenje. Tako je i s ovim freskama. Freske na lijevoj i desnoj strani su
tijesno povezane. Na desnoj strani passio, slijeva compassio. Passio predstavlja veliinu
Boje ljubavi: Bog nas je tako ljubio da je za nas rtvovao vlastitog sina. Na drugoj strani
Franjo, njegova ljubav prema Bogu. Franjo je smjerokaz nae ljubavi prema Bogu. Krist
je put, Franjo je smjerokaz. Pod compassio bi morala biti freska iz ivota svakog
kranina, da bi ga usporedili s Kristovim ivotom.

Na prve dvije freske, gledano lijevo i desno, su Krist i sv. Franjo naslikani nagi. Isus
kae u evanelju:
"Hoe li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj kri i neka ide
za mnom." (Mt 16,24)
Franjo je pred asikim biskupom skinuo staroga i "obukao novoga ovjeka" (Ef 4,24).
Pretrgao je veze sa svojom prolou i bez iega otiao u budunost. Ovaj in je tada bio
za sve, koji su ga poznavali, bez smisla pa su dugo nakon toga mislili da Franjo nije pri
zdravoj pameti. Na fresci Franjo gleda u nebo; time jasno pokazuje da se na taj korak
odluio u potpunom povjerenju u Boga. Krist ga je pozvao da ide za njim i sada nema
drugu mogunost, nego da pomae Franji.
Druge dvije freske predstavljaju na jednoj stranu papu Inocenta III. koji sanja da se rui
lateranska bazilika, a Franjo je podupire; na drugoj strani je prikazan Krist na kriu, a pod
njim Ivan, Marija i ene koje plau. Kada je Isus mrtav visio na kriu, uenici su se
razbjeali mislei da je sve gotovo. Bez Isusa nisu si mogli niti zamisliti nastaviti putem
kojim su zapoeli ii. Onaj koji ih je pozvao, vodio i uio, umro je stranom i sramotnom
smru na kriu. Najvjerojatnije im se inilo da e se Isusovi krvnici poeti obraunavati i
s njegovim istomiljenicima. U srednjem vijeku Crkva je bila u krizi, a sv. Franjo je bio
onaj koji je dobio zadatak da je oivi, da ponovno otkrije evanelje i da ga pone ivjeti.
Tome su bile namijenjene i Isusove rijei koje je rekao sv. Franji s kria:
Franjo, idi i popravi moju kuu, zar ne vidi da se rui. (2el 10)
Trei par freski predstavlja s jedne strane skidanje mrtvoga Isusa s kria, a na
drugoj strani Franjino propovijedanje pticama. Ova freska nam jasno pokazuje kako je Franjo
ozbiljno uzimao evanelje i kako ga je jednostavno i doslovno razumio. Isus je umro i
oslobodio nas svojom smru. Nakon toga slijedi uskrsnue, njegovo ustajanje, najvaniji
dogaaj kranstva. Kako je Isus poslao svoje uenike da propovijedaju, tako je po svijetu
otiao i sv. Franjo da navijesti veselu vijest osloboenja te je pozivao na pokoru i obraenje.
Freska nam prikazuje kako propovijeda pticama. Bonaventura pie u Legendi maior da
Franjo nije odjednom znao to Bog eli od njega: da li da se posveti molitvi ili
propovijedanju. Nakon to je od sv. Klare dobio odgovor da neka propovijeda, sklonio se u
tiinu i nije odugovlaio: odmah je poeo ostvarivati Boju volju. Izabrao je jednog brata koji
ga je pratio i otiao propovijedati u oblinje mjesto. Najednom su ugledali veliku skupinu
raznovrsnih ptica kako su sletjele na oblinje drvee i na zemlju. Franjo je zamolio brata
neka ga malo poeka, a on sam je etao meu pticama i propovijedao im. Zavrivi
propovijed, naloivi im da slave Boga, htio ih je otpustiti, no niti jedna ptica nije htjela
odletjeti, dok nije preko njih uinio znak kria. Kako je propovijed pticama bila snana!
Na etvrtom paru fresaka vidimo na jednoj strani Isusov ukop, na drugoj kako
Franjo prima rane. K Franji se sputa seraf s Kristovim ranama. Franjo je imao dar da je
uvijek pri pogledu na raspetog Krista trpio zajedno s njime. Kao odgovor na tu iskrenu suut
primio je Kristove rane - stigme. Franjo je tako na svoj nain pretekao sve dotadanje svece
jer meu njima nije bilo niti jednoga, koji bi nosio uprisutnjenoga Krista na svome tijelu. Na
drugoj strani je Marija uz Isusa koji gleda prema nebu. Tamo vidimo samo jednoga anela,
zatim se freska zavrava. Vjerojatno ovdje neto nedostaje, neto radi ega ima Marija
pogled usmjeren u neto. Na drugoj strani ne vidimo Franju, no lako zakljuimo da i on imakao i Marija- pogled usmjeren nagore. U jednoj od svojih molitava Franjo je molio za dvije
milosti; jedna od njih bila je da moe za svog ivota osjetiti u dui i na tijelu, koliko je to
mogue, onu bol koju je slatki Isus pretrpio u satu svoga pregorkoga trpljenja. Dvije godine
pred smrt tako se dogodilo.
Na posljednje dvije freske predstavljena su dva dogaaja koji, na prvi pogled, nisu
povezani. Emaus predstavlja uskrsloga Krista. Isus je umro i rodio se za novi, vjeni ivot. I

Franjo je umro, no nije mrtav: nad njime vidimo anele koji nose njegovu duu u nebo. I
Franjina tjelesna smrt je bila novo roenje za vjeni ivot. Pored Franje vidimo brau. Jedan
je obuen kao sveenik, a dvojica brae neto apu meu sobom. Jedan od njih prstom
pokazuje na Franjinu ranu na njegovim prsima. Franjo je dobivene rane uvao kao svoje
blago i nije ih htio nikome pokazivati. Zato je normalno da druga braa nisu vjerovala da ih
nosi. Time to brat pokazuje na petu ranu eli se rei da Franjo ima svih pet rana i da su sve
prave Kristove rane. Tu se zavrava prvi dio crkve. Donja bazilika sastavljena je od dva
dijela. Prvi dio je ivotni put kojeg mora prijei svaki pojedinac. Smrt je prelazak iz
zemaljskoga u vjeni ivot. Zato drugi dio crkve, prezbiterij, predstavlja vjeni Jeruzalem raj, u kojemu prebiva Bog.
U sredini prezbiterija je gotski papinski oltar kojega je 1253. posvetio papa Inocent
IV. Za oltar je upotrijebljena velika mramorna ploa koju je bazilici poklonio car Ivan
Brienski iz Carigrada. Lei na etiri crvene kamene ploe iz Monte Subasia. Poduprta je sa
dvadeset stupia u obliku minijaturnih arkada. Na kornoj strani je u jednom izdubljenom
stupu relikvija Ivana Krstitelja, koju je poklonio Inocent IV. Zidovi prezbiterija su oslikani
freskama koje su do danas ostale odlino ouvane. Freske, osobito one nad oltarom, koje
prikazuju slavu sv. Franje i tri evaneoska savjeta - poslunost, siromatvo i istou, pune su
simbolike. Naslikane su izmeu fresaka koje prikazuju na jednoj strani Isusovo djetinjstvo i
na drugoj strani jednakost izmeu Isusa i Franje.
Na najstarijim freskama u prezbiteriju su prikazani Marija s Isusom, na prijestolju
kojega okruuju aneli i sv. Franjo. Autor ovih freski je Cimabue koji je slikao u toj crkvi
oko 1280. Cimabue je posljednji veliki bizantski majstor. Marijina freska je oiena prije
nekoliko godina. Kada ju gledamo, ini nam se da je Marija izdignuta iznad toga vremena i
prostora. Usprkos tome je s ljudima, s ovjeanstvom, s nama povezuje njezin malo alostan
pogled koji je uprt na zemlju. Desno od nje je prikazan lik sv. Franje, naslikan kao portret,
to je za tadanju - osobito sakralnu umjetnost - vrlo neobino. Ovu injenicu se objanjava
na dva razliita naina: ili je slikar za osnovu uzeo Franjin opis iz knjige Tome elanskoga,
ili su mu ga opisala braa, koja su tada ivjela u samostanu i osobno poznavali Franju. Slikar
je najvjerojatnije naslikao Franjin portret radi blizine njegovoga groba. Pod freskom je
naslikano i prvih pet muenika iz Maroka.
Ostale freske, koje su jo u prezbiteriju, naslikao je Giotto sa svojom kolom u
godinama 1310.- 1320.. Meu njima valja najvie istaknuti tri evaneoska savjeta i Franjinu
slavu. Iako se autorstvo ovih slika pripisuje Giottu i njegovoj koli, to nije posve sigurno. U
detaljnu analizu freski uputali su se mnogi, tako da na ovom mjestu donosimo samo
nekoliko misli o svakoj:
Poslunost se prikljuuje freskama Kristovoga trpljenja, koje nam govore o
njegovoj poslunosti do smrti na kriu (Fil 2,8). Na freski su osobe rasporeene tako, da je
u sredini uvijek krepost, nad njom Bog, slijeva osoba ili osobe koje predstavljaju dobro, a na
desnoj strani one koje predstavljaju zlo.
Sv. Franjo je napisao Pozdrav krepostima, koje naziva gospoama. Pogledamo li
paljivije gospou Poslunost, vidimo da ispred nje klei redovnik kojemu na vrat ona stavlja
jaram, na usnama dri prst i zapovijeda utnju. ivi li poslunost, mora biti ponizan; zato je
na freski prikazana poniznost. Svaki teret kojeg u poslunosti primamo na svoja ramena,
moemo primiti u molitvi i tiini, bez kojih pokora nije mogua. Malo vie vidimo sv. Franju
kako tvrdo stoji na zemlji s tim jarmom, nad njime su Boje ruke koje dre uzde povezane s
jarmom. Jaram kojeg primamo u poniznosti, moramo primiti s povjerenjem u Boga, da e nas
pravilno usmjeravati i pomagati nam. Ukratko reeno: "Ne ivim vie ja, nego Krist ivi u
meni." (Gal 2,20). Na toj je freski dobro predstavljeno likom mladia kojemu aneo razlae
to znai poslunost. Zlo predstavlja preuzetnost. Drugi aneo mu objanjava da ovdje za

njega nema mjesta jer poslunost i preuzetnost nemaju nita zajedniko. I na ovoj je freski ,
kao i na ostale dvije, prisutan Isus, u ije ime se odvija takav ivot. Na prvoj fresci vidimo ga
raspetoga iza lea gospoe Poslunosti.
Slijedea freska prikazuje Siromatvo. Naslikana je nasuprot freske Franjine slave,
tako da je opaamo posljednju. Gospoe Siromatvo i Poslunost naslikane su zajedno. To
nije sluajno, jer Franjo ih je nazivao sestrama i uvijek ih spominjao zajedno. Osobe su na
slici obuene tako, kako su se oblaili ljudi u 13. i 14. stoljeu. U sredini su tri glavne osobe:
sv. Franjo koji se zaruuje s gospoom Siromatinom i meu njima Isus koji igra ulogu
sveenika i blagoslivlja tu vezu. Gospoa Siromatina je obuena u vrlo skromnu odjeu koja
je sva zakrpana, no bijele boje. Pod nogama ima trnje koje se nad njenom glavom svija u
krunu zelenoga lia i bijelih cvjetova. Nad tim osobama vidimo dva anela koji nose kuu i
odjeu u Boje ruke. To znai da smo sve to imamo i ime se moemo sluiti primili od
Boga. I kada se netko odlui da e ivjeti sa zavjetom siromatva, mora te stvari vratiti Bogu.
To vrlo lijepo opisuje Toma elanski, koji izvjeuje o prvoj brai koja su se pridruila sv.
Franji. Kada ga je Bernardo Kvintavalski upitao to da uini onaj kojemu je Gospodin
poklonio mnogo stvari, a taj ih sad ne eli vie upotrebljavati, Franjo mu je dao
najjednostavniji odgovor: "Neka ih vrati Gospodinu." To je znailo neka ih razdijeli
siromanima. Slijeva je mladi koji svoj ogrta poklanja siromahu i predstavlja dobro; zlo je
poosobljeno u onima koji idu dalje od siromaha. To su bili predstavnici tadanjega najviega
sloja ljudi. Takoer su zanimljive dvije male osobe uz noge gospoe Siromatine: jedna
stavlja na nju kamenje, druga joj tapom podmee trnje pod noge. Time je bilo jasno reeno
da ljudi nisu voljeli siromatvo, jer ih je tada bilo mnogo koji nisu mogli preivjeti. Zbog
toga su Franju jo nekoliko godina nakon to je napustio oca smatrali ludim. Samo bi lud
ovjek mogao izabrati siromatvo umjesto sjajne budunosti i ogromnoga bogatstva koje su
ga ekale. I na ovoj fresci su dvije kreposti, pratilje gospoe Siromatine: ljubav i nada
(Caritas i Spes).
Trea freska predstavlja gospou istou. Gospoa istoa je zatvorena u nekakav stup.
Na obziu su njene dvije kreposti - pratilje: Nevinost i Snaga. Pored stupa lebde dva anela,
jedan ima u rukama kri i na njemu raspetoga Isusa, drugi palminu granicu. Raspeti Isus
ovdje ima jednako znaenje kao i na fresci sa prikazom gospoe Poslunost. Na vrhu stupa
su bijela zastava i zvono. Ova dva simbola kazuju da istoa nije nevidljiva, ona sama po
sebi govori o sebi. To to je u stupu znai da se moe brzo raniti i da je vrlo osjetljiva. Kae
se da tko ivi istou, stalno mora bit na oprezu jer je moe vrlo lako i brzo izgubiti. Na to
upozoravaju dva oboruana straara pod obziem. Za istou se odluujemo slobodno, ona
nije zatvorenitvo. Pod obziem takoer vidimo nekog kupaa dok drugi za njega dre
pripremljenu odjeu. To je prispodoba krtenja, trenutka kada novokrteni primi novi ivot.
Po krtenju poinje novi ivot za krtenoga. ivot dobiva novi smisao, novu kvalitetu i
usmjerenje. Dobro vidimo slijeva u liku Franje koji pozdravlja predstavnike svih triju redova,
koji dolaze da bi ispunili tu evaneosku krepost. Zlo predstavljaju demoni koje aneo odbija
sa palicom. Demoni predstavljaju razliite kunje koje su u ovom ivotu stalno prisutne.
Ukratko bismo sadraj freski izrazili na ovaj nain: mogu ivjeti te kreposti, mogu se
zavjetovati u vjeri da je Bog moja sigurnost i poslunost, moje bogatstvo i siromatvo, moja
ljubav i istoa. Tako mora ivjeti svaki ovjek - bio on vjernik ili nevjernik.
Poniznost, ako neu da uvijek bude samo moja volja i moja rije.
Siromatvo, ako ne podlijeem elji da imam vie.
istoa, ako ne dopustim da uivanje gospoduje nad mojom ljubavlju.

Posljednja, etvrta freska predstavlja sv. Franju, kako ga aneli nose na prijestolje u
nebo. Freska je narisana tako da je ugledamo ve pri samom ulazu u glavnu lau te je vidimo
kako se pomiemo prema glavnome oltaru. Franjo je obuen u akonsku odjeu i u rukama
dri evanelje. Boja rije i evanelje su bile dvije temeljne toke u Franjinom ivotu. Nad
Franjom je zastava Kristova pobjednikoga uskrsnua. Franjo je cijeli svoj ivot slijedio
Krista i elio mu je biti to vie slian. Najveu milost mu je Bog ukazao time to ga je
oznaio Kristovim ranama. Ovdje ga aneli u svom velianstvu nose u nebo i pri tom
pjevaju, pleu i sviraju. Mi krani imamo cilj doi onamo gdje je sada sv. Franjo, u slavi.
U sjevernoj poprenoj lai su freske koje predstavljaju Isusovo roenje i djetinjstvo. Pod
njima su uprizorenja Franjinih uda nakon njegove smrti. I te freske pripisuju Giottu i
njegovoj koli. Freska koja predstavlja Isusovo roenje je meu prvima na kojoj je pilju
zamijenio talom. Freske s prizorima iz Isusovog djetinjstva slijede ovim redom: anelovo
navijetenje Djevici Mariji, posjeta Marije teti Elizabeti, Isusovo roenje, prikazanje u
hramu, pokolj nevine djeice, pohod mudraca s Istoka, bijeg u Egipat. Isusovo roenje je
meu najvanijim blagdanima. Za sv. Franju je ovaj blagdan takoer bio od velikog znaaja;
to nam dokazuje i Greccio, gdje je Franjo pripravio ive jaslice. S druge strane je uprizoreno
Isusovo trpljenje koje poinje njegovim slavnim ulaskom u Jeruzalem. Na fresci moemo
vidjeti da je Isusovo lice alosno jer zna da e ga ljudi, koji mu sada kliu, uskoro raspeti.
Ostale freske nam s nevjerojatnom tonou prikazuju sve dogaaje koji su se zbivali sve do
Kristova uskrsnua. S Kristovim uskrsnuem se zavrava pria.. Te freske pripisuju Pietru
Lorenzettiju, koji ih je naslikao oko 1320. Zanimljiva je i velika freska koja nam predstavlja
Isusa na kriu i koja je etiri puta vea od ostalih fresaka. Ova freska predstavlja mea,
sredite izmeu Isusovog zemaljskog ivota i vjenoga ivota kod Oca na nebu. Osobe pod
kriem pripadaju najrazliitijim drutvenim slojevima srednjega vijeka; moemo rei da
svaki ovjek ima mjesto pod kriem. Ako znamo, ako ivimo s tom svijeu, na ivotni kri
nee biti tako teak. Znamo da ima netko tko nam ga pomae nositi.
Sva uprizorenja Isusovog djetinjstva i trpljenja uzeta su iz Matejeva evanelja. Narisane su
ivim bojama i na svakoj je vie osoba, kako je opisano u Svetome pismu. Zanimljiva je i
freska na kojoj vidimo objeenog Judu Ikariotskoga, Isusovog izdajicu.
Posljednja vanija freska u donjoj crkvi je freska u lijevom dijelu poprene lae, nalazi se
ispod velikoga raspea. Predstavljena je Marija s Isusom u naruju; na jednoj strani je Ivan
evanelist, na drugoj strani sv. Franjo. Gledajui ovu fresku, dobivamo osjeaj kao da Marija
povjerljivo pria s Isusom i pri tome prstom pokazuje preko ramena na Franju. Marija je
ovdje kao veza izmeu Boga i ljudi. Marija je ona, koja moli Boga za nas.
Prije nego to napustimo donju crkvu, moemo s desne strane prezbiterija skrenuti u
staru kapitularnu dvoranu, gdje moemo vidjeti neke relikvije sv. Franje:
1) Franjin habit.
2) Originalna listina Pravilo ivota manje brae kojega je 29.11.1223. potvrdio papa
Honorije III.
3) Chartula - pergament - listi kojega je Franjo napisao vlastoruno bratu Leonu. Na
prednjoj strani je Blagoslov bratu Leonu, na posljednjoj Pohvale Bogu
svevinjem.
4) Bijela tunika, dar Jakobe iz Settesolija umiruem Franji. Franjine cipele.
5) Kamen koji je bio uzglavlje u sarkofagu u kojeg su poloili Franjino tijelo. U
sarkofagu su pronali i jedanaest srebrnjaka. Pod kipom su i relikvije Franjinog
tijela. ovja koa, koja je ublaivala boli na ranama koje je nosio na prsima.
6) Rog od slonove kosti, dar sultana Melek-El-Kamila, te dio pokornike odjee koju
je Franjo nosio nakon vienja pri sv. Damjanu.
7) Platno Jakobe iz Settesolija, dar umiruem Franji.

8) Kale i plitica koje je Franjo kao akon upotrebljavao, poklon benediktinskoga

opata Makabeja.
Iz donje bazilike dolazimo po dvostrukim strmim stepenicama na terasu koja vodi u
najvei krini hodnik.
Krini hodnik je izgraen 1476. Nalog za gradnju toga dijela samostana je izdao papa
Siksto IV. koji je bio - prije nego e postati papa - manji brat. Taj samostan je nastao u
vrijeme rane renesanse i slovi kao najljepi iz toga vremena.

TLOCRT GORNJE BAZILIKE

Gornja bazilika
U gornju baziliku se penjemo stepenicama. Ako nas je u donjoj bazilici iznenadila mranost,
u gornjoj nas iznenauje rasvijetljenost crkve. Rijetko se moe vidjeti tako veliki kontrast
ivih boja slikarija u strogo gotskom svetitu. Ova bazilika nema postraninih laa . Kako u
donjoj bazilici hod zapoinjemo od ulaza prema oltaru, u gornjoj zapoinjemo od kora prema
izlazu crkve. Ponemo od glavnoga oltara, kojega je 1253. posvetio papa Inocent IV.
Donja bazilika je Franjina, a gornja Marijina; to nam jasno kau freske u prezbiteriju nad
papinim prijestoljem. Ove freske predstavljaju ivot Majke Boje. Lijevo i desno su freske iz
Ivanovog Otkrivenja. Vidimo apostola Petra na kriu. Kako su u donjoj, tako i gornjoj
bazilici na obje strane dvije jednake freske, dva prizora raspea, koje su naslikali da bi sva
braa koja e moliti i meditirati na koru, mogla vidjeti razapinjanje.
Rimski ili u Rimu izueni umjetnici su oslikali prostor u uzdunoj lai. S jedne strane su
prizori iz Staroga zavjeta, a s druge strane iz Novoga. Pod njima je 28 fresaka iz Franjinoga
ivota, djelo Giottove kole. U apsidi i poprenoj lai su freske posljednjeg velikog
bizantskog slikara Cimbaua. Cimbaue je slikao u Asizu od vremena do vremena od 1278. do
1285. Na alost, sve su njegove freske jedva raspoznatljive radi kemijskih promjena olovno

bijele boje koju je upotrebljavao, a uslijed vlage. U kornom prostoru i u apsidi majstor je
naslikao prizore iz Marijina ivota. Cimabue je autor freske etiri evanelista, koja se nalazi
nad glavnim oltarom.
Veliki ciklus Franjinih freski pripisuju Giottu i njegovoj koli. Njemu pripisuju i autorstvo
freske etvorice zapadnih crkvenih nauitelja. Prizori su uzeti iz opisa Franjinog ivota kojeg
je napisao Bonaventura (1221.- 1274.), a nosi naslov Legenda maior.
Na stropu su naslikana etvorica evanelista. Pogledamo li prema izlazu, na sredini crkve, na
stropu, vidimo etiri medaljona. U jednom je Krist po kojem dolazi Boja rije i zato je u
istoj liniji sa etiri evanelista. Na jednoj strani je naslikan Ivan Krstitelj s kojim se
zakljuuje Stari zavjet i na drugoj strani Marija, s kojom poinje Novi zavjet. Sveti Franjo je
naslikan etvrti, koji doslovno ivi Boju rije i obistinjuje je u svom ivotu. Prema izlazu
vidimo etiri zapadna crkvena nauitelja: sv. Grgura, sv. Ambrozija, sv. Augustina, Sv.
Jeronima. U ono vrijeme bila su rairena neka krivovjerja, a ove nam freske ele rei da je
jedino Crkva sposobna ispravno tumaiti Boju rije.
Ovaj put se zakljuuje u udesnoj rozeti koja predstavlja Boje oko koje s oinskom
ljubavlju neprestano bdije nad nama.
elimo li otkriti smisao naslikanih fresaka, moemo to uiniti jedino tako da sjednemo u
klupu i gledamo. Najmanje, a esto najljepe stvari u ivotu vidimo tek ako se na tren
zaustavimo. Pokuajmo to uiniti upravo ovdje.
Freske su naslikane u sklopovima:
Prvi sklop fresaka na obje strane predstavlja poetak, poetak Novoga i Staroga
zavjeta. I Franjo ovdje zapoinje svoje obraenje. S druge strane su tri uda sv. Franje
nakon njegove smrti. Svi, kojima je on pomagao, poinjali su ispoetka.
Freske predanja Bogu: Abraham rtvuje Izaka, Franjo ocu vraa odjeu, Krist je
izruen ljudima.
Freske blagoslivljanja. Izak blagoslivlja Jakova, Inocent III. Franju, Isusa daruju u
hramu.
Pretposljednji sklop fresaka predstavljaju freske mira. Franjo pred sultanom, pred
Arezzom, Josip oprata brai.
Freske poslanja. Franjo propovijeda pticama, Uznesenje i Duhovi, Isusova
zapovijed uenicima.

TLOCRT KRIPTE
KRIPTA
1. Grob sv. Franje

2.
3.
4.
5.
6.
7.

Grob brata Rufina

Grob brata Anela
Grob brata Masea
Grob brata Leona
Vjeno svjetlo koje daruju talijanske pokrajine
Grob "brata" Jakobe de Settesolis

SV. KLARA
Na mjestu gdje se danas nalazi bazilika sv. Klare neko je bila crkva sv. Jurja, a do
nje bolnica za siromahe. Poetkom 13. stoljea te su se dvije zgrade nalazile izvan
zidina. Crkva sv. Jurja izgraena je u 11. stoljeu. Bila je jako povezana sa sv.
Franjom: ovdje je bila kola u kojoj je Franjo nauio itati i pisati; ovdje je vie puta
propovijedao i, kako izvjetava Toma elanski, ovdje je i prvi puta propovijedao.
1226. - 1230. ispod oltara je bilo pokopano Franjino tijelo; 16. srpnja 1228. u toj ga je
crkvi papa Grgur IX. sveano proglasio svetim.
Od prvotne crkve je najvjerojatnije ostao samo dio junoga zida, tamo gdje je sada
kapela s kriem iz Sv. Damjana, koji je progovorio sv. Franji.
Bazilika sv. Klare poela se graditi 1257. po nacrtima brata Filippa de Campella. Tri
godine kasnije, 3.10.1260., ve su prenijeli tijelo sv. Klare pod glavni oltar, gdje je
ostalo do 23. rujna 1850. To moemo vidjeti u sredini kripte. Prije je Klarino tijelo
sedam godina poivalo na istom mjestu gdje i Franjino. Crkvu je posvetio papa
Klement IV. 1256. Poetkom 14. stoljea sagraena je kapela sv. Agneze, a koncem
stoljea unutarnji potporni lukovi.
Klarino tijelo je poivalo duboko pod glavnim oltarom. Samo je jednostavan natpis
govorio da je ovdje pokopana sv. Klara:
"Hic iacet corpus S.Clare Virginis"
"Ovdje poiva tijelo sv. Klare djevice"
Na tom mjestu je gorjela malena svjetiljka. Sestre su poele razmiljati o tome da
potrae tijelo sv. Klare. Dobile su dozvolu Crkve i mjesnih vlasti. Brat Morichelli je,
u razgovoru s kardinalom Pietrom Marinijem i opaticom Chiarom Colomba rekao:
"Vaa uzvienosti, kada su nali sunce, potrebno je pronai i mjesec."
23. rujna 1850. nali su tijelo sv. Klare. Kada je 1872. izgraena kripta, ostaci sv.
Klare dani su ljudima na javno aenje, a 1988. su je stavili u stakleni sarkofag; lice i
ruke su zalili voskom. U malenoj staklenoj krinji (na njoj lei Klarino tijelo obliveno
voskom i zato se ovu krinju ne moe vidjeti) se uva lubanja sv. Klare i jo neke
kosti.

Straga u kripti su relikvije. Pored kria sv. Damjana vidimo Franjin brevijar s
opomenama brata Leona, albu koju je napravila sv. Klara i Franjinu i Klarinu tuniku.
Na poetku brevijara stoji zapisano:
Blaeni Franjo je priskrbio ovaj brevijar za sebe i svoje prijatelje, brata
Anela i brata Leona i upotrebljavao ga dokle ga je sluilo zdravlje. Sate

bogoslunoga itanja je uvijek molio tako, kako je zapisano u Pravilu. Kada je

zbog bolesti bio sprijeen itati, molio je da barem slua itanja. Tome je
ostao vjeran cijeli svoj ivot. Takoer je dao prepisati ovu evaneosku knjigu i
kada radi bolesti ili kakve druge sprijeenosti nije mogao sudjelovati u
sluanju Mise, itali su mu odlomak iz evanelja za taj dan. I tome je ostao
vjeran do posljednjeg dana svoga ivota. Govorio je: "Kad ne mogu
sudjelovati u Svetoj Misi, astim Kristovo Tijelo na duhovan nain - oima,
kao to ga astim i kada ga gledam na Misi." Nakon proitanog ili odsluanog
odlomka iz evanelja Franjo je uvijek poljubio rije iz evanelja u znak
potovanja prema Gospodinu.
Zbog toga braa Aneo i Leon mole, koliko je mogue, blagoslovljenu
gospou, opaticu siromanih sestara samostana sv. Klare i po njoj sve budue
opatice istoga samostana, da zauvijek sauvaju ovu knjigu, koju je sv. Franjo
tako esto itao, u samostanu sv. Klare u spomen na naeg sv. oca i
pobonosti prema njemu.
Tamo gdje je nauio pisati i itati i gdje su ga pokopali, tamo je i prvi puta
propovijedao.
Od tada je poeo s velikom gorljivou duha i radou srca svima propovijedati
pokoru. inio je to jednostavnim rijeima, a zanosnim srcem je izgraivao sluaoce.
Njegova je rije bila poput razbuktale vatre, prodirala je do dna srca. Due sviju je
napunjao divljenjem. Izgledao je sasvim drugaije nego prije. Dok je promatrao
nebo, nije mu bilo stalo do toga da gleda zemlju. To je doista bilo neto neobino, jer je
najprije poeo propovijedati ondje, gdje je jo kao djeak nauio itati; na onom je
mjestu najprije sahranjen da bi sretan poetak osigurao jo sretniji svretak. 9 Gdje je
sam uio, ondje je i pouavao; i gdje je zapoeo, ondje je i dovrio. Prije svake svoje
propovijedi najprije bi na sakupljene, kojima je imao tumaiti rije Boju, zazvao mir
govorei: "Gospodin vam dao mir!" 10 Mir je navijetao i mukarcima i enama,
navijetao ga je pobono uvijek i onima koji su mu dolazili u susret i pokraj kojih bi
proao. Zato su mnogi, koji su mrzili mir i spasenje, uz pomo Gospodinovu svim
srcem prigrlili mir i postali sinovi mira i osvajai vjenoga spasenja. (1el 23)
Franjin pogreb.
Kad su napokon svi prispjeli u grad, s velikom radou i klicanjem sahranie sveto
tijelo u svetome mjestu, koje je u budunosti imalo biti jo svetije. Tu ono na slavu
svevinjega i svemoguega Boga po mnoenju novih udesa obasjava svijet kao to
ga
je do sada divno obasjavao svetac svetim propovijedanjem nauke. Bogu hvala! Amen.
(1el 118)
Mjesto proglaenja Franje svetim - crkva sv. Jurja.
Budui da je ve u razliitim krajevima svijeta sjao novim sjajem udesa i k njegovu
su svetom tijelu hrlili odasvud oni koji su doivjeli vrlo velika i izvanredna
Gospodinova dobroinstva po Franjinim zaslugama, spomenuti je papa Grgur, poto
se posavjetovao s kardinalima i s mnogim drugim prelatima, i poto su proitana i
odobrena udesa to ih je Gospodin po Franji izveo, upisao ga u popis svetaca i
naredio da se njegov blagdan slavi na dan njegova preminua.
To je obavljeno u gradu Asizu u nazonosti mnogih prelata i vrlo velikoga mnotva
knezova, baruna i bezbrojnoga naroda sa sviju strana svijeta, to ih je na ovu
sveanost dao pozvati isti gospodin papa godine 1228, a svoga pontifikata godine
druge. (TD 71)

Sveta Klara je pokopana na istom mjestu, na kojem je bio pokopan sv. Franjo.
U svetom su ukopu sudjelovali kardinali - prezbiteri s pobonim dostojanstvom i nad
djeviinim tijelom obavili uobiajene obrede. Kako napokon nisu smatrali ni sigurnim
ni dolinim da tako dragocjeno blago bude toliko udaljeno od graana uz himne je i
pohvale odande dignuto te je s glazbom i sveanim klicanjem dolino preneseno u
crkvu sv. Jurja. To je, naime ono mjesto gdje je najprije bilo pokopano tijelo svetoga
Franje, da tako onaj koji je ivoj prokrio put, i mrtvoj, kao po nekom predznaku
pripravi mjesto.
Tako se oko djeviina groba zgrnulo mnotvo naroda koje je v elialo Boga i govorilo: "To
je zaista svetica, uistinu slavno kraljuje s anelima ona kojoj ljudi na zemlji
iskazuju
toliku poast. Zagovaraj nas kod Krista prvakinjo siromanih gospoa, koja
si nebrojene
privela pokori, nebrojene uvela u ivot."
Nakon toga je ubrzo i Agneza pozvana na svadbu Jaganjevu, slijedei sestru Klaru u
vjenu radost. Ondje obje keri Siona, sestre po naravi, po milosti i kraljevstvu
zanosno kliu Bogu bez prestanka. (4el 48)
Franjo Asiki (Cimabue)
MONTELUCO
Eremitorij Monteluco nalazi se 804 metra nad morem. Do vrha, gdje se nalazi "sveti
spoletski breuljak", vodi vrlo zavojita cesta. Najstarije mjesto je kapela sv. Katarine
Aleksandrijske; oko te kapele su oko 1218. nastale prve elije za stanovanje brae. Franjo je
kapelicu dobio od benediktinaca. Do danas je sauvano sedam elija; bile su od slame i blata.
Prve elije govore o "siromanim krajevima". Malo - pomalo, samostan se irio i poveavao,
a crkva koja je posveena sv. Franji potjee iz 16. stoljea.
Kod ulaznih vrata crkve pokopan je blaeni Leopold iz Gaiche (1732.- 1815.), a
nasuprot je kri kojega je nosio sa sobom po pukim misijama.
Kod vrata koje vode na kor je oratorij. Maleni kamen, koje se naslanja na oltar, Franji
je sluio kao uzglavlje.
Pored elija nalazi se studenac koji je zbog Franjine prisutnosti poeo izvirati iz
stijene. Na njoj je opisano udo:
Franjo se dva puta prikazao u snu majci koja je imala iznakaenoga sina i oba puta
joj je naloio neka ga donese pred crkvu trei put je doao, zgrabio majku i sina,
donio ih pred vrata samostana te nestao. Mati je svojega iznakaenoga sina pokazala
dobroj brai koji su odmah zagrabili vodu iz studenca i njome umili dijete. Dijete je
toga trena ozdravilo. U hvalu Isusa Krista. Amen.
U umi pored samostana moemo vidjeti pilje poznate brae: sv. Antuna Padovanskog,
blaenog Franje iz Pavie i sv. Bernardina Sienskoga. Od pilja dalje vidi se cijela Spoletska
dolina i nije udo to je Franjo uzviknuo:
"Nita ljepe nisam vidio od moje Spoletske doline!"
(O tome nam govori natpis: Nil jucundius vidi Valle mea Spoletana.)
Monteluco je zatien jo iz doba poganske antike posebnim spoletskim zakonom
(Lex spoletina) i proglaen svetom umom. Od 4. i 5. stoljea nadalje bio je privilegirano
mjesto istonih emerita s blaenim Izakom. Kasnije su doli benediktinci, a za njima Franjina

braa. Neko je cijela stijena bila u strogoj klauzuri, tako da su ovdje ene mogle doi samo
na neke crkvene blagdane.
Ovdanji kraj je povezan s Franjinim obraenjem, u vrijeme kad se Franjo otpravio s
vojskom u Apuliju, siguran da e postati vitez. Postrojba se spremala prema Folignu, a zatim
Spoletu; no ovdje je Franju ekalo iznenaenje.
Kad je, dakle, krenuo na put i stigao do Spoleta s namjerom da nastavi put dalje
prema Apuliji, poeo je neto malo pobolijevati. Bio je zabrinut za svoje putovanje.
Kad se prepustio snu, drijemajui je uo nekoga koji ga je zapitao kamo je nakanio
krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: "Tko ti moe
uiniti vie gospodar ili sluga?" Kad mu je Franjo odgovorio: "Gospodar", onaj je ponovno
zapitao: "Zato, dakle, poradi sluge naputa gospodara, a poradi podlonika
naputa kneza?" Franjo e na to: "to hoe da inim, Gospodine?" (usp. Dj 1, 1) "Vrati se, ree, u svoj zaviaj i bit e ti reeno to ti je initi. Drugaije, naime, treba
da shvati snovienje koje si vidio."
Probudivi se, poeo je vrlo pomno razmiljati o tom vienju. I kao to je prigodom
prvoga vienja bio sav kao izvan sebe zbog velika veselja, elio je, naime, stei
vremenitu sreu, tako se i prigodom ovoga u nj posve zadubio u svojoj unutranjosti.
Divio se njegovoj snazi i tako je pomnjivo o njemu razmiljao da te noi vie nije
mogao spavati.
Kad se zajutrilo, brzo je krenuo prema Asizu. Silno veseo i radostan iekivao je
oitovanje volje Gospodinove koji mu je to rekao i time ga uputio da razmilja o
vlastitom spasenju. Sad mu se srce ve izmijenilo. Odbacio je odluku da poe u
Apuliju. Samo se u svemu elio posve uskladiti s voljom Bojom. (TD 6)
Na ovome mjestu moemo proitati Franjino pismo bratu Leonu, koje nam govori o
poslunosti. Mladi Franjo se u poslunosti Bojemu glasu odrekao svojih planova, svoje
volje, da bi primio Boji nacrt kojega tada nije niti poznavao. Neto slino je elio rei i
bratu Leonu. Franjina jedina granica je elja da ugodi Bogu i hod po njegovim putima.
Kako mi ugaamo Bogu? Kako hodimo po njegovim putima?
Bratu Leonu: tvoj brat Franjo pozdrav i mir! Tako ti govorim, sine moj, kao majka da sve
to smo putem govorili ukratko saimam i savjetujem, i ako bi ti kasnije trebalo doi k meni
radi savjetovanja, savjetujem ti ovako: Na koji god nain ti se ini da e
bolje sluiti
Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromatvo, uini to s blagoslovom
Gospodina Boga i iz poslunosti prema meni. Ako je pak tebi potrebno radi druge utjehe
tvoje due te eli, Leone, doi k meni, doi. (PLe) ()

POGGIO BUSTONE
U filmu Brat sunce, sestra mjesec moemo vidjeti uistinu nezaboravan dogaaj kad je
Franjo sa svojom prvom braom iao od vrata do vrata po Asizu i prosio milostinju. Gladni, a
veseli, mole za koricu kruha u ime Boje ljubavi. No ljudi su pred njima zatvarali svoja vrata
i tjerali ih. Mladoj brai, eljnima mira i pokore koje su spoznavali u molitvi, nije ostali nita
drugo, nego se ravnati po evaneoskom savjetu: "Kad vas stanu progoniti u jednom gradu,
bjeite u drugi." (Mt 10, 23).
Kad su po gradu prosili milostinju, jedva bi im je tko dao. Spoitavali su im to su
svoje imanje ostavili da jedu tue pa su zbog toga trpjeli veliku neimatinu. Njihovi su

ih roaci i roditelji progonili, a drugi su ih graani ismjehivali kao bezumnike i

luake, jer u ono vrijeme nitko nije ostavljao svoju imovinu da bi od vrata do vrata
prosio milostinju. (TD 35)
Pred kraj 1208. jedna je mala skupina pokornika, kako su se najprije nazivali Franjo i
njegova braa, napustila Asiz. Svuda, gdje bi doli, doekivala ih je mrnja.
Mnogi koji su ih vidjeli i sluali smatrali su ih prevarantima ili budalama. Netko je
rekao: Ne elim ih primiti u svoju kuu da mi ne bi neto ukrali. Zbog takvih
stavova svako malo im se dogodilo neto krivo, a esto su si morali potraiti sklonite
u predvorjima crkava ili kua. (AP 20)
Doavi do Foligna i popevi se prema brdu, ugledali su prekrasnu Rietsku dolinu. Prvi put ih
je vodio prema Poggio Bustoneu. Upravo je u tom kraju njihova je mala skupina osjetila
ljubaznost. Dobili su prenoite u eremitoriju sv. Jakoba apostola. Jednaku ljubaznost su im
pruali po cijeloj Rietskoj dolini. Sada razumijemo zato je Franjo ljude u tom kraju
pozdravljao sa "Dobar dan, dobri ljudi!"
Poggio Bustone- mjesto pomirenja i otkrivenja. Franjo se povukao na samotno
mjesto da bi molio. Razmiljao je o svojim grijesima i ponavljao: "O, Boe, milostiv budi
meni grjeniku!" Malo - pomalo, u srcu je osjetio neizmjernu radost i slatkou: Bog mu
oprata sve i Franjo stupa u stanje milosti.
Jednoga dana, dok je prebivao u eremitoriju nad Poggio Bustoneom, Franjo je s
gorinom razmiljao o svojim grijesima iz prolosti, no kako mu je bilo otkriveno da
su mu oproteni svi grijesi, bio je napunjen nebeskim veseljem Svetoga Duha.
(Actus Beati Francisci, 18)
Na istom mjestu otkriveno mu je i da e njegov red udesno porasti brojem brae. U tom,
novom svjetlu, za njega se i njegovu brau zapoelo novo vrijeme. Zatim je brai ovako
govorio:
"Budite hrabri, predragi, i radujte se u gospodinu! Nemojte se alostiti zato to vam se
ini da smo malobrojni. Neka vas ne zabrinjava moja ili vaa jednostavnost, jer mi je
Gospodin zaista pokazao kako e dati te emo se veoma umnoiti i kako e nas
proiriti do krajnjih granica zemlje. Radi vaeg napretka prisiljen sam vam kazati to
sam vidio. Zaista bih vema volio utjeti kad me ne bi na to silila ljubav da vam
saopim. Vidio sam kako k nama dolazi veliko mnotvo ljudi koji hoe s nama ivjeti
u
svetom odijelu i opsluivati nae redovniko Pravilo. I evo jo i sada u mojim uima
odzvanjaju njihovi glasovi; jedni prema odredbi svete poslunosti odlaze, a drugi se
vraaju. Vidio sam kao neke putove koji gotovo iz svakog naroda smjeraju u ove
krajeve i svi su bili krcati mnotva. Dolaze Francuzi, ure se panjolci, Teutonci i
Englezi tre, i hiti veoma veliko mnotvo i drugih razliitih jezika." Kad su braa to
ula, bila su ispunjena spasonosnom radou. Radovali su se zbog milosti to ju je
Gospodin Bog udijelio svome svecu ili zbog toga to su silno eali da bi koristili
svojim blinjima, kojima su eljeli da se po njemu spase i danomice umnoavaju...
...Ali konano e se dogoditi onako kao kad ovjek baci mreu u more ili jezero te
zahvati veliko mnotvo riba pa kad ih sve smjesti u svoju laicu i bude mu mrsko da
ih
sve odveze, izabrat e one vee i koje mu se sviaju te e ih staviti u svoje posue, a
ostale e izbaciti." (1el 27,28)

Prvo poslanstvo mira. Nakon tog otkrivenja, Franjo je elio izvriti apostolsko poslanje na
koji je bio pozvan njegov red.
Kad je nekako u isto vrijeme neki drugi ovjek stupio u Red, naoe se na okupu
osmorica. Tada ih je blaeni Franjo sve pozvao k sebi, vie im je toga kazao o
kraljevstvu Bojem, o preziranju svijeta, o odricanju vlastite volje i o upokoravanju
vlastitoga tijela. Po dvojicu ih je odvojio za etiri kraja svijeta pa im je rekao: "Idite,
predragi, dvojica po dvojica u razliite krajeve svijeta, navjeujte ljudima mir i
pokoru za oprotenje grijeha! U nevoljama budite strpljivi i sigurni da e Gospodin
ispuniti svoju odluku i obeanje. Onima koji vas to zapitaju odgovorite ponizno,
blagoslivljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i
uvrede, jer nam se za sve ovo pripravlja vjeno kraljevstvo." A oni su se, primivi
odluku svete poslunosti, pred svetim Franjom ponizno prostrli po zemlji. On je pak,
grlei ih, svakom pojedinom slatko i pobono govorio: "Povjeri Gospodinu svu svoju
brigu i on e te potkrijepiti." Ove je rijei govorio kad god je koga od brae u ime
poslunosti slao. (1el 29)
Obilazak svetita
Poggio Bustone lei 750 metara nad morem. S ovog se mjesta vidi cijela Rietska
dolina. Samostan i crkva nalaze se priblino 800 metara nad morem. Jednobrodna crkva sv.
Jakoba starijega iz 14. stoljea je vrlo jednostavna, na ulazu zdesna je sv. Antun Padovanski
s Djetetom Isusom. Slijeva na zidu nalazi se Sveta obitelj, a dolje je Poggio Bustone nad
kojim bdiju sv. Franjo i sv. Antun. Ovdje se nalaze i dvije freske iz 1963. koje je naslikao
Bandiera de Mello. Dva vitraa su djelo Letizie Giuliani i predstavljaju Franju koji
pozdravlja "Dobar dan, dobri ljudi!" i poslanje objavljivanja mira.
Samostanski atrij je vrlo jednostavan i potjee iz triju razliitih stoljea: 13., 14. i
17. Na jednom zidu je freska iz 14. stoljea i predstavlja Djevicu Mariju s Djetetom. U
polukrugu je predstavljen Franjin ivo - iz 17. stoljea, a na sredini je stari kameni bunar.
Donji eremitorij nalazi se ispod samostana, a do njega dolazimo stepenicama.
Eremitorij sastavljaju dvije malene kapele. U jednoj - prirodnijoj i neobraenijoj- nalaze se
drveni kri (Wadding kae da su prva Franjina braa "koja nisu imala knjiga i nisu mogli
moliti molitvene asove, svoj pogled usmjeravali na knjigu Kristova kria") i dva staklena
prozora. Na jednom prozoru je slika ozdravljenja nekog djeteta iz Poggio Bustonea, a na
drugome ozdravljenje gubavca koje se dogodilo u 17. stoljeu kada se umivao vodom iz
Franjina izvora. U drugoj, bolje obraenoj kapeli je prozor koji predstavlja Franju koji
priznaje da je bio neumjeren u jelu.
Kapelica mira. Do ove kapelice dolazimo kamenitim klancem. U sredini klanca je
kip sv. Franje koji se smije, a nainio ga je Lorenzo Ferri. Na natpisu pie:
Kapelica mira. Kada je Franjo 1209. otiao iz ovoga brda, pozvao je k sebi sedam
drugova i rekao im: "Poite, predragi, dvojica po dvojica na razliite krajeve zemlje i
ljudima navjeujete mir."

Gornji eremitorij. Do njega dolazimo laganim hodom po strmom putu u trideset

minuta; nalazi se pod samim peinama na 1019 metara nadmorske visine. Do njega dolazimo
s trga pred crkvom ili tik iza samostana. 1990. je putem koji vodi od Kapelice mira
postavljen Krini put, kojeg su izradili razliiti umjetnici, razliitim tehnikama i stilovima.
Na koncu Krinoga puta je kip anela koji grli Franju, napravljen u bronci: ovo je prikaz
milosrdnoga Oca koji Franji oprata sve grijehe, a djelo je Luciana Ronchija iz 1988.
Put nas dalje vodi prema gornjem eremitoriju ili pilji otkrivenja. Na tom putu sreemo est
malenih kamenitih kapelica iz 17. stoljea. Najprije su to bile dvije pilje, a tek su ih
postepeno pretvorili u kapelice. Prvi dio napravljen je poetkom 14. stoljea, drugi 1634.
Ovdje je i Franjina slika i slika brata Egidija pri poinku. Na natpisu stoji:
"U ovoj svetoj pilji mnogo godina je prebivao otac sv. Franjo s blaenim Egidijem i
drugom braom."
U drugoj pilji, koja je mnogo manja, nalazi se slika koja predstavlja Franju kako prima
knjigu iz ruku anela sa slijedeim rijeima:
"Franjo, ovdje su ti oproteni svi tvoji grijesi, kako si to i molio."
("Francisce, hic remissa sunt peccata tua, sicut postulasti.")
Odemo li neto kilometara izvan Poggio Bustonea, moemo doi na goru Fausola, visoku
1123 metara. Ovdje moemo nai bukvu sv. Franje (Faggio di S. Francesco), gdje se
dogodilo udo: jednom je Franju zateklo nenadano i jako nevrijeme i nije znao kamo bi se
sklonio. Od silnog vjetra i kie maknuo se pod neku bukvu koja se na udesan nain
pretvorila u ogroman kiobran. Razgranatost kronje bila je upravo nevjerojatna: 22 metra u
promjeru, to nalazimo jo samo u Engleskoj i sjevernoj Americi.

GORNJI EREMITORIJ
Poticaj navijetanja brai
Bojte se i astite, blagoslivljajte i zahvaljujte (1Sol 5,18)
i klanjajte se Gospodinu Bogu svemoguemu u trojstvu i jedinstvu,
Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega. Obratite se (Mt 3,2);
Donosite plodove dostojne obraenja (Lk 3,8); jer, brzo emo umrijeti.
Dajite, i dat e vam se (Lk 6,38); pratajte i oprostit e vam se (Lk
I: Ako li vi ne otpustite ljudima njihove prijestupe,
Gospodin nee otpustiti vae prijestupke (Mk 11,25);
ispovijedajte sve svoje grijehe (usp. Jak 5,16).
Blago onima koji umiru u pokori, jer e biti u kraljevstvu nebeskom.

6,37).

Teko onima koji ne umiru u pokori, jer e biti djeca avolska (1Iv 3,10)
jer ine njegova djela (usp. Iv 6,41) i ii e u oganj vjeni (Mt 18,8; 25,41).
uvajte se i suzdrite se od svakoga zla i ustrajte do kraja u dobru. (NPr 21, 2-9)

O, sveti Boe,
Oe nae brae, dobre brae
Mogui,
ija je rije djelovanje
Tvoje djelovanje ljubav,
Tvoja ljubav na rast,
Budi hvaljen
Za himnu zapjevanu prije sedam vjekova,
Za zoru koja prerasta u bijele dane,
Za otkrie Bojega plamena,
Za tajnost svetoga prosjaka,
Za moj ivot.
(Edvard Kocbek)
Franjo Asiki
Jo ivi:
u prosjacima, dobrim sestrama, maloj brai,
u njenoj djeci, ei, gladi, pticama,
u svijetlim slutnjama govori mudro.
Tko se u tebe, hodoasnika, sjeti usred rada ili krvi,
Rue mu u rukama izrastu i pjesme kaplja u rane kane.
Vrtlozi se umiruju, vihori se u dah lahora prometnu
I sve se igra u plesovima tihim i izabranim.
Svuda te vidimo:
na ulici, u planinama, u zimskim noima, u itu zrelom,
u uborenju rijeka, u raskoju boja, u bijeloj tenji,
svuda si brat.
Ah, brate,
kada bi znao kako je sada kod nas!
Kada bi sad mogao biti s nama, ne bi proao pored naih vrata,
Ne, nego bi se zaustavio i sa vjenou bi spojio nae izmueno vrijeme.
O, kako bi sve bilo drugaije!
Pobratimio bi se ovjek s pticama i pio veselja med,
Zapalio kresove radosne ljubavi i zapjevao u svijet.
U svjetlu Bojem pomladilo bi se srce mrano.
Zna, samo bih jedno:
Tvoj isprueni dlan bih rado zagrlio,
Primio bih ga tako njeno i lice si njime ogrijao.

Ah, moje studeno lice, sunani moj brate.

(Edvard Kocbek)

LA FORESTA
Svetite u La Foresti lei pet kilometara od Rietia i 526 metara nad morem. Pored njega je
iroka dolina kroz koju po gorskom koritu tee Acqua Marina, a okruuju je kestenove i
hrastove ume. Kako to da je Franjo doao k Sv. Fabijanu?
Ljeti 1225. jako je oslabilo Franjino zdravlje: kardinal Hugolin pismeno je posredovao i
pozvao Franju da doe u Rieti u kojem su lijenici i papa Honorije III. sa svojim dvorom.
Brate, ne radi dobro to ne da da ti se pomogne u bolesti oiju, jer je i tebi i drugima
korisno tvoje zdravlje i tvoj ivot. Dok, naime, suosjea s bolesnom braom i prema
njima si uvijek bio milosrdan, ne bi prema samome sebi u velikoj i oitoj potrebi smio biti
tako okrutan. Zato ti nalaem: Dopusti da ti se pomogne i da te se
lijei. (LP 83)
Franjo se odazvao pozivu te se u drutvu etvorice brae, Leona, Bernarda, Anela i
Masea, uputio iz Asiza u Rieti. Pred ulazak u mjesto predosjetio je oduevljenje ljudi zbog
njegovog dolaska. Da bi tome izbjegao, sakrio se kod crkve Sv. Fabijana, danas S. Maria
della Foresta (Sv. Marija u umi). Tu ga je primio sveenik koji je brinuo za crkvicu sv.
Fabijana te je kod njega priekao povoljno vrijeme za operaciju oi, vie od pedeset dana. Za
to vrijeme skrivanja posjetio ga je njegov generalni vikar, brat Ilija. Kada je ovaj vidio da je
Franjino zdravlje loe, odmah mu je preporuio lijeenje, kao uostalom i kardinal Hugolin:
Kad je generalni ministar (brat Ilija) vidio kako ga je nemilo pritisla bolest oiju,
naloio mu je neka se dade lijeiti i neka dopusti da mu se pomogne. tovie, rekao je
da eli biti nazoan kad lijenik zapone svoj zahvat da bi ga hrabrio, jer je zbog toga
bio vrlo potiten. (LP 83)
Brat Ilija je u tim danima postao oevidac dva dogaaja: uda s groem i, po
miljenju nekih strunjaka, nastanku Pjesme brata sunca.
No mjetani Rietia uskoro su doznali gdje je Franjo. Kako se bliilo vrijeme trgovine,
ljudi su, nakon to su posjetili Franju, skrenuli u vinograd i groem utaili svoju glad.
Sveeniku, koji je imao samo taj vinograd, nije se to svidjelo i jako se razljutio na svog
gosta. Franjo ga je razumio i utjeio:
Kad su se pribliili gradu, izae mu u susret veliko mnotvo naroda, pa zato nije htio ui u
grad Rieti, nego poe u neku crkvu koja je bila udaljena od grada dvije milje. Kad su
graani doznali da je on u spomenutoj crkvi, potrali su onamo da ga vide, i to tako da su
sav vinograd otetili i sve groe potrgali. To je u srcu boljelo sveenika, i
on se
pokajao to je primio svetoga Franju u svoju crkvu.
Budui da je Bog objavio svetom Franji to sveenik misli, pozva ga k sebi i ree mu:
Dragi oe, koliko ti mjera vina donosi taj vinograd u godini kada najbolje urodi?
On odgovori: Dvanaest mjera. Sveti Franjo ree: Molim te, oe, da sa
strpljivou podnese moj boravak ovdje jo nekoliko dana, jer ovdje nalazim veliki mir, i
iz
ljubavi prema Bogu i prema meni siromahu dopusti svakome ovjeku da uzme groa

iz tvog vinograda. Ja ti pak obeajem s Boje strane i u ime moga Gospodina Isusa
Krista da e dobiti mjesto dvanaest mjera dvadeset.
To je sveti Franjo uinio da moe ondje ostati radi velike koristi dua koje su dolazile k
njemu. Mnogi su od njih bili opijeni boanskom ljubavlju i ostavljali su svijet.
Sveenik se pouzda u Franjino obeanje i velikoduno prepusti vinograd onima koji su
dolazili k njemu. I gle uda: vinograd je bio opustoen i obran tako da je jedva ostao
koji grozd. No kad je dolo vrijeme berbe, sveenik skupi ostatke, metne ih u bure,
zgnjei ih i prema Franjinu obeanju dobi dvadeset mjera najboljeg vina. (CV 19)
Franjino stanje se nakon pedeset dana jo pogoralo:
Dok je blaeni Franjo ondje leao pedeset i vie dana, danju nije podnosio sunano
svjetlo, a nou svjetlo vatre. Zato je neprestano boravio u kui ili u elijici, ali u tami.
Osim toga je i danju i nou imao jake boli u ima tako da nou nije mogao ni poivati
ni spavati, a to je uvelike oteavalo i pogoravalo bolest oiju kao i ostale njegove
bolesti. (LP 83)
Smetali su ga mievi od kojih nije mogao ni zaspati:
tovie, ako je gdjekada htio poivati ili spavati, u kui je i u elijici nainjenoj od
rogoine na jednoj strani one kue bilo mnogo mieva koji su i preko i naokolo njega
trali te mu nisu dali spavati. Smetali su ga, pae, i u vrijeme molitve, a nisu ga
smetali samo po noi nego i po danu. ak i onda kad je za stolom jeo, uspinjali su se
na stol pa su i on i njegovi drugovi pomiljali na to da se moda radi o avolskoj
napasti, kao to je i bilo. (LP 83)
Jedne noi imao je posebno jako bolove i molio Gospodina za pomo. Neki glas mu je
zajamio:
Reci mi, brate, ako bi ti netko za ove tvoje bolesti i nevolje dao tako veliko blago da bi
sva zemlja bila suho zlato, sve kamenje da bi bilo drago kamenje, a sva voda bila
balzam, da li bi ti sve to smatrao bezvrijednim i nitetnim kao da je sve to materijalna
zemlja, obino kamenje i voda u usporedbi s velikim i skupocjenim blagom koje ti se
daje? Zar se ne bi mnogo radovao? Blaeni je Franjo odgovorio: Bilo bi to,
Gospodine, veliko i neistraivo blago, vrlo dragocjeno, silno privlano i poeljno.
Nato e mu taj glas: Raduj se i klii u svojim bolestima i nevoljama. Smatraj se
ubudue tako sigurnim kao da se ve nalazi u mojem kraljevstvu. (LP 83)
U zahvalu dragome Bogu za obeani vjeni ivot, Franjo je sastavio Pjesmu brata sunca.
Svevinji, svemoni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i ast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok ovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem;
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je Svevinji, tvoga boanskoga sjaja.

Hvaljen budi, Gospodine moj,

po bratu naem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu naemu Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini
i po svakom Vremenu tvojem,
kojim uzdrava stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi;
ona je korisna, ponizna, draga i ista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu naemu Ognju,
koji nam tamnu rasvjetljuje no.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijee areno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji oprataju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede ivota;
blaeni koji sve podnose s mirom
jer e ih vjenom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik umai nee.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaeni koje ti nae po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi nee.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu,
sluite njemu svi u poniznosti velikoj.
Na slian je nain, na istome mjestu blaeni Franjo, poto je sastavio Pohvale
Gospodnje o stvorovima, napisao i neke svete rijei s napjevom na utjehu siromanim
gospoama samostana Svetoga Damjana, napose zato to ih je njegova bolest mnogo
raalostila.
Budui da ih zbog same bolesti nije mogao utjeiti i pohoditi, htio je da im njegovi
drugovi predaju spomenutu pjesmu. (PL 85)

Sve okolnosti toga vremena, kraja i osoba govore da je Pjesma brata sunca nastala kod sv.
Fabijana - danas S. Maria della Foresta, a ne kod sv. Damjana.
Obilazak svetita
Od parkiralita nas do samostana vodi put na kojem se moemo diviti krinome putu koji je
nastao u 18. stoljeu i rad je napuljske umjetnike kole. Prvotno je bio postavljen u
samostanu sv. Bonaventure u Frascatiju nedaleko Rima, gdje ga je 1735. blagoslovio sv.
Leonard Portomauricijski, a odande je prenesen 1950. Iza zidina se vidi vinograd koji sjea
na udo s groem.
Zdesna na brdacu je sjeanje na sv. Franju koje govori o nastanku Pjesme brata sunca: kip
sv. Franje s rukama uvis, kao da bi jo jednom elio rei: "Hvaljen budi, Gospodine moj, sa
svim stvorenjima svojim!" i kipovi njegove brae, koje je izradio Lorenzo Ferri.
Tik uz ulaz u samostan sreemo se s modernom keramikom iz 1950. koja predstavlja Djevicu
Mariju s Djetetom koje sv. Franji daje grozd. Nazivaju je Madonna dell'uva (Marija s
groem). Postavljena je u spomena na udo s groem koje je Bog izvrio na Franjino
pronju.
Ovdje je jo za Franje bila crkvica posveena sv. Fabijanu, a pored je bio skromni upni
dvor. Najprije su ovdje ivjeli pustinjaci koji su izgradili crkvu Sv. Marije poetkom 14.
stoljea. Nad glavnim oltarom je kip Marije kao dijete ili Marije u jaslicama, kako je zovu od
17. stoljea. Nakon pustinjaka, ovdje su ivjeli klareni koji su izgradili samostan, sve dok ih
1568. nisu ukinuli i samostan ukljuili u rimsku franjevaku provinciju. Ispod upnoga dvora
nalazi se pilja ili elija u kojoj je veinu vremena provodio sv. Franjo i gdje je
najvjerojatnije nastala Pjesma brata sunca. Danas je u tom samostanu skupina Mondo X,
slina skupini Susreti.
Pjesnik Johannes Joergensen je 1903. zapisao o Rietskoj dolini:
"Vidjela si velike stvari, o sveta Rietska dolino; oko drevnih samostana ive velika sjeanja,
te pobonome hodoasniku oivljuju jednostavnu i slavnu povijest najveega ovjejega sina
nakon Krista." Zatim dodaje, da su ovo mjesto i ova biskupija najfranjevakija u Italiji.
Sa sigurnou moemo rei da je Franjo, nakon to je otiao iz Sv. Fabijana i otiao u Fonte
Colombo na operaciju, u svome srcu nosio dvije stvari, koje su ga neizrecivo tjeile:
Gospodinovu rije da je ve sada lan neba i svijest da su u vrijeme njegova prebivanja kod
Sv. Fabijana "mnogi odlazili opojeni ljubavlju Bojom, odreknuvi se svijeta" (CV 19).
Prije negoli napustimo ovaj sveti kraj, zahvalimo se svemoguemu Bogu Franjinim rijeima:
Svet! Svet! Svet! Gospodin Bog, Svevladar!
Onaj koji bijae, koji jest i koji dolazi
I hvaljen i uzvisivan dovijeka.
Dostojan si, Gospodine, Boe na,
primiti hvalu, slavu i ast i blagoslov
I hvaljen i uzvisivan dovijeka.
Dostojan je zaklani Jaganjac primiti mo i boanstvo
i mudrost i snagu i ast i slavu i blagoslov
I hvaljen i uzvisivan dovijeka.
Blagoslivljajmo Oca i Sina sa Svetim Duhom:
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.
Sva djela Gospodnja blagoslivljajte Gospoda
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.

Hvalite Boga naega sve sluge njegove,

svi koji se njega bojite, i mali i veliki
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.
Neka ga slavnoga hvale nebesa i zemlja
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.
Sve stvorenje, i na nebu i na zemlji,
i pod zemljom i more i sve to je u njemu
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu:
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.
Kako bijae na poetku tako i sada i vazda
i u vjeke vjekova. Amen.
I hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka.

FONTE COLOMBO
Malo dalje od Rietia, na nadmorskoj visini od 547 metara, nalazi se mjesto koje je nekada
pripadalo benediktinskoj opatiji iz Farfare. Naziva se po studencu koji se nalazi duboko u
umi i kojega je Franjo nazvao Fons Columbarum (Studenac golubova), odakle ime Fonte
Colombo. U razdoblju nakon 1217., kada je Franjo prvi puta doao u taj kraj, ovdje su se
dogodila dva najvanija dogaaja u njegovom ivotu: Boje nadahnue i potvrda Pravila te
operacija oi.
Boje nadahnue i potvrda Pravila. Franjo je ovamo doao 1223. s braom Leonom i
Bonicijem, s molbom Gospodinu da mu razjasni Boju volju glede vanih poglavlja u
Pravilu, koje je konano morao napisati i dati Svetoj stolici. etrdeset dana je postio i
sabrano molio te ga napisao po Bojem nadahnuu. Kada se to doznalo, u Fonte Colombo je
stigla skupina gvardijana s vikarom reda, bratom Ilijom, da bi mu rekli da je Pravilo
prezahtjevno i da ga nisu sposobni ispunjavati. Franjo je, duboko razoaran, lice okrenuo
prema nebu i molio Gospodina da brai dadne razumjeti da je Pravilo Boja volja. Ovo se
dogodilo, kako pria brat Leon, da je progovorio sam Isus:
Franjo, u Pravilu nema ni jedne tvoje rijei, nego je sve u njemu moje i zato elim da se
Pravilo opsluuje dostojno i bez ublaivanja. Znam koliko je snana ljudska slabost i
zato elim pomagati onima koji ga ele opsluivati. Oni, pak, koji ga ne ele opsluivati,
neka istupe iz Reda. Tada se blaeni Franjo okrenu brai i upita: "jeste li uli ili elite
da vam ponovim?"Gvardijani su jasno razumjeli poruku, rastuili se i otili. (SP 1)
I tko god bude to opsluivao, neka ga na nebu napuni blagoslovom svevinji Otac, a
na zemlji neka ga blagoslovom obaspe njegov ljubljeni Sin s presvetim Duhom
Utjeiteljem, sa svim silama nebeskim i sa svima svetima. I ja brat Franjo, va mali
sluga, potvrujem vam koliko god mogu iznutra i izvana taj sveti blagoslov. Amen.
(OP 40, 41)

Pravilo je potvrdio papa Honorije III. 29. studenog 1223. i upravo je radi toga
dogaaja Fonte Colombo prozvan franjevakim Sinajem; kako je na Sinaju Bog progovorio
Mojsiju i dao mu zapovijedi, tako je na ovoj gori Gospodin Franji dao Pravilo.
I kad mi je Gospodin dao brau, nitko mi nije pokazao to mi valja initi, nego mi je
sam Svevinji objavio da moram ivjeti po nainu svetog Evanelja. I ja sam to u
nekoliko rijei i jednostavno dao napisati, a gospodin papa mi je potvrdio. (OP 14, 15)
Taj je prizor uprizoren na reljefu u crkvi zdesna.

Operacija na oima. Franjo je posljednji put doao u Fonte Colombo u sijenju

1226., radi operacije na oima; to su zahtijevali kardinal Hugolin i brat Ilija, vikar reda.
Lijenik mu je s uarenim eljezom palio sljepoonice. Dok je lijenik pripremao eljezo za
operaciju u ognju, Franjo je molio nad vatrom:
"Brate moj ognju, s obzirom na ostale stvari ima zavidnu ljepotu; snaan si, lijep i
koristan, jer te je Svevinji takvim stvorio. Budi ovaj as prema meni samilostan, budi
uljudan! Jer sam te do sada ljubio u Gospodinu. Molim velikoga Gospoda koji te je
stvorio da tvoju estinu sada ublai da bih mogao podnijeti to me njenije bude
palio." (2el 166; LM 5,9)
Nad vatrom je uinio znak kria i pozvao lijenika da napravi svoj posao. Brat Leon
pria da su svi pobjegli od straha, a kad su se vratili, Franjo ih je prekoravao zbog
malovjernosti. Rekao im je da nije osjetio niti najmanje boli. Sve se to dogodilo u eremitoriju
koji je postojao i prije Franjina dolaska i jedno je od najzanimljivijih mjesta u tom svetitu.

Obilazak crkve
Crkva, koja je tipino franjevaka, bila je sagraena u prvoj polovici 15. stoljea.
Priprosta je, skromna i potie na mistiku. 19. srpnja 1450. posvetio ju je kardinal Nikola
Kuzanski, a posveena je sv. Franji.
Glavni oltar je izvoran: od jednostavnoga kamenoga stupa i kamene ploe. S desne
strane je reljef koji predstavlja prije opisani dogaaj potvrde Pravila; nainio ga je brat Ivan
iz Pise 1645., i to iz onoga hrasta, na kojemu se po legendi prikazao Isus. Sprijeda je Krist na
hrastu s Pravilom u ruci. Zdesna je sv. Franjo, slijeva brat Leon, u pozadini- pod drvetombraa koja su dola iz Asiza, gore desno je Marijina kapela koja je postojala jo za vrijeme
sv. Franje i danas.
Na lijevoj strani crkve je pohranjen habit blaenoga Tome iz Firence koji je umro
1447., a poiva u crkvi sv. Franje u Rietiu. 1439. bio je u papinskoj delegaciji zajedno s
blaenim Albertom iz Sarteane na Istoku, na susretu grke i latinske Crkve- zato na prsima
ima kri. Habit, kojega ovdje vidimo, vrlo je slian Franjinom koje se nalazi u bazilici sv.
Franje u Asizu.
Sa strane se nalazi bi kojeg je upotrebljavao sv. Leonard Portomauricijski (1676.1751.), sin kapetana iz Porto Maurizio na ligurskoj obali, koji se u tom samostanu natopio
Franjinim duhom. Tim biem se Leonard bievao do krvi da bi dao zadovoljtinu za svoje

grijehe i kao rtvu za obraenje grjenika. Kao franjevaki misionar poticao je razmiljanje o
Isusovom krinom putu i bio veliki apostol 18. stoljea. Slavimo ga 26. studenog.
Iz spisa sv. Leonarda
Razmiljanje Kristova trpljenja probudit e pravo pokajanje.
Opustoena je cijela zemlja, nitko se zbog toga ne zabrinjava. Gledaj, izvor svega
naega zla je to da nitko ozbiljno ne razmilja u svojemu srcu, o emu bi se morao
preispitati: iz njega, naime, izvire mnogovrstan nered u djelov anju. Ponajprije, ne
poznajemo posljednje stvari; zaboravljamo na Boje dobrote i na sve to je Boji Sin za
nas pretrpio. Bezbrino izvravamo dunosti i pravila svojega stalea. Ne odupiremo se
opasnostima koje odasvud vrebaju. Svijet je prepun pakosti i Jeremija se opravdano
tui: "Opustoena je sva zemlja."
No koji je lijek za takvo zlo? Svim prelatima, upnicima, sveenicima i drugim Bojim
slubenicima, pred ije se noge bacam na tlo, rado bih od srca rekao: Imamo takav
lijek! To je pobona vjeba koja se zove Krini put. Ako e se on po njihovom aru i
nastojanju dovesti u crkve i upe, gotovo je sigurna obrana od irenja grijeha. Svi, koji
e pobono razmiljati o bolima i ljubavi Isusa Krista, napunit e se velikim
krepostima. O, koliko velianstvenih rasvjetljenja u dui, kako iskreno pokajanje, kako
e nepobjedivu duhovnu vrstou probuditi neprestano razmiljanje pregorkoga
trpljenja Bojega Sina! Svakidanje iskustvo me pouilo da se ivot ljudi po ovoj
pobonoj molitvi brzo mijenja na bolje.
Krini put je otrov grijesima, oienje razuzdanih strasti, poticaj ka krepostima i
svetomu ivotu. Uistinu, ako si u duhu predstavimo gorke muke Bojega Sina, naslikane
na toliko slika, jedva emo doekati da se, ponukani Bojim rasvjetljenjem, odreknemo
grjenoga ivota; da, zaarit emo se, ljubavlju emo odgovoriti na tako veliku ljubav i
rado emo podnositi tekoe svakidanjega ivota.
Marijin lik slijeva je kopija Marije svih naroda koju pripisuju sv. Luki, a aena je u
Rimu u crkvi Marije svih naroda (Maria del Popolo). Iz 15. je stoljea, rad Antoniazzijeve
rimske kole.
Raspeti je rezbarija iz 17. stoljea i predstavlja Franju pod nogama umiruega Krista.
Vitrai potjeu iz 1926; napravio ih je Cesare Picchiarini po nacrtima Duilija Cambellottija.
Zdesna nalijevo slijede dogaaji iz Franjina ivota koji su povezani s ovim krajem:
1) Simbolino darivanje planine sv. Franji.
2) Darivanje plata siromahu, promrzloj i na oi bolesnoj eni u Rietu.
3) Sveti utemeljitelj u rukama dri kri i Pravilo, s Isusovim ukazanjem naemu svecu
(u apsidi).
4) Sv. Franjo govori bratu ognju.
5) Sv. Franjo sa skupinom prijateljica
6) Jaslice u Grecciu, gdje je Franjo 1223. molio Ivana Velitu da mu pripremi prirodnu
pilju i sve potrebno za uprizorenje Isusovoga roenja (na crkvenoj fasadi)
Kor je iz 17. stoljea i vrlo je jednostavan. Latinski natpis na sjeditima je vrlo rjeit:
Molitva koja ne dolazi iz srca Bogu se ne mili.
Franjo je po svim crkvama ovako molio:
Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom
svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom kriu otkupio svijet. (OP 5)
(Napustimo crkvu i uputimo se i drugim znamenitostima.)

Nad ulaznim vratima crkve je freska iz 15. stoljea; u sredini je Marija s Isusom, zdesna sv.
Franjo koji u ruci dri pergament s rijeima:
Na svijetu je sve nitavno, osim ljubiti Boga i sluiti mu svim srcem;
slijeva je sv. Ljudevit, biskup iz Toulousa.
Marijina kapela ili kapela Marije Magdalene.
Franjo joj se na ovaj nain molio:
Sveta Djevice Marijo,
nema tebi sline na svijetu
meu enama roene,
keri i slubenice svevinjega Kralja,
majko presvetoga Gospodina naega Isusa Krista,
zarunice Duha Svetoga:
moli za nas sa svetim Mihaelom arkanelom
i svim nebeskim silama i sa svima svetima
kod svoga svetoga ljubljenoga Sina,
Gospodina i Uitelja. (M)
Vrlo jednostavna crkvica postojala je jo za Franjina ivota. Najvjerojatnije je bila izgraena
u 12. stoljeu ili ranije. U malenom prezbiteriju nalazi se oltar u obliku kria na kojoj je brat
Leon misio, a Franjo sudjelovao.
Zvono iz prvih vremena, koje je koristio sv. Franjo da bi okupio brau koja su se nalazila po
raznim piljama i dozvao ih na zajedniku molitvu.
U apsidi su ostaci fresaka bizantskoga stila iz 12. stoljea: u sredini je Krist koji blagoslivlja,
desno Marija s Isusom, a lijevo najvjerojatnije sv. Cecilija.
Desno su dvije freske iz 12. stoljea. Prva, djelomino ve preraena, predstavlja sv. Mariju
Magdalenu, koju prepoznajemo po dugoj kosi i posudici s pomau. Odmah do nje je sv.
Kunigunda, carica; uz njene noge nalazi se vojnik koji joj se zahvaljuje za spas od napada
neprijatelja. Na lijevoj strani je prikazana sv. Klara Asika (freska iz 17. stoljea), iz
dogaaja kada je sa Presvetim natjerala Saracene u bijeg.
Na lijevom prozoru je narisano slovo T (tau), koje strunjaci pripisuju sv. Franji jer ga je
rado risao pod svoje rijei na zidove meu kojima se nalazio. T je svetopisamski znamen
oprotenja i pralik kria po kojemu nas je Gospodin oslobodio. O tom znamenju govori
prorok Ezekiel u devetom poglavlju. Po Bojem nadahnuu koje je dobio u vienju, u
Jeruzalem e doi est anela s Gospodinovim nalogom da dokonaju sve bezbone. Drugi
aneo je imao zadatak da na elima pravednih napravi znak tau; narodu koji je tako bio
oznaen oruje smrti nije se dotaklo. To je bio znak i sigurnost pripadnosti Bogu. Ovo
Ezekielovo vienje jasno govori kako su bezboni osueni na vjeno trpljenje, dok su
pravedni predodreeni za vjeni ivot. Nakon obraenja i Franjo se pitao: Hou li primiti
oprotenje? Po anelu mu je bilo porueno da e zauvijek ostati vjeran Gospodinu jer je za to
izabran.
Toma elanski pie daje brat Pacifik jednoga dana vidio na elu sv. Franje znak tau. Franjo
ga je izabrao za svoj simbol. Svuda ga je slikao i njime prisjeao ljude da imaju odrjeenje i
da ih Gospodin eli vidjeti u raju. Ponekad je opominjao, da je uistinu oproteno samo
onima, koji su istinski krani.

Krini put. Pred kapelom sv. Magdalene poinje drvored koji se sputa do ume i
vodi do Svete doline (Sacro speco) u kojoj je Franjo napisao Pravilo. Put je bio napravljen
oko 1600. godine i ima 14 postaja koje su postavili za vrijeme sv. Leonarda
Portomauricijskoga 1745. Pobonost Krinoga puta kojega su franjevci irili, pokazuje
Franjinu duboku ljubav prema raspetom Gospodinu. To je i razlog zato se u mnogim
franjevakim crkvama nalazi Krini put.
Po strmim stepenicama dolazimo do pilje brata Leona. To je prirodna upljina u
stijeni u kojoj je ovaj brat, Franjin sljedbenik, ivio u molitvi. Brat Leon je bio ovdje i kad je
Gospodin potvrdio Pravilo.
Hrastov panj. Tik uz put vidi se pokriven i zatien hrastov panj koji je ostatak drva
na kojem se prikazao Krist i svojim glasom potvrdio Pravilo. 1622. drvo se slomilo radi
prevelike koliine snijega, pa su 1690. obzidali panj, a ostatak drva je upotrijebio brat Ivan iz
Pise za prikaz trenutka Isusovoga prikazanja i potvrde Pravila. Djelo se nalazi u crkvi.
Sveta pilja (Sacro speco). Po zavretku stepenica , ulazimo u otvor u stijeni: to ja
najvanije mjesto na toj gori, tu je Franjo 1223. postio i molio etrdeset dana i pisao Pravilo.
Drveni kri podsjea da je Franjo, kada se nalazio na samotnom mjestu, esto molio pred
jednostavnim kriem, tako je uvijek pred oima imao trpljenje Isusa Krista. Nad Svetom
piljom nalazi se kapela sv. arhanela Mihaela. Na ulaznim vratima je ploa koja podsjea
da je ovo mjesto posjetio papa Siksto IV. Kapela je bila napravljena u stijeni brzo nakon
Franjine smrti u spomen na udesnu potvrdu Pravila. Posveena je arhanelu Mihaelu,
kojemu se Franjo tako rado preporuao. 1954. su ponovno postavili prvobitni oltar, umjesto
onoga iz 16. stoljea. Nad oltarom je bakrorez iz 1644., kojega je napravio brat Emanuel iz
Coma, a predstavlja Boje nadahnue za nastanak Pravila: prikazan je Krist kako Franji
diktira Pravilo, sa strane su braa Leon i Bonicije, a u pozadini je grad Rieti sa gorjem
Terminillo.
Oko Svete pilje je Sveta uma koja se nikad ne sijee. Naalost, veina stogodinjih
panjeva je nestala. No jo uvijek nalazimo ogromno drvee koja su vjerojatno iz prvih
vremena i svjedoe o sveevim suzama zbog ljubavi prema Raspetome.
U umama i samotitima u vrijeme molitve gajeve bi napunjao uzdisajima, mjesta bi kropio
suzama, prsa bi udarao pesnicom. Ondje je nalazio kao neko skrovitije samotite, esto bi i
rijeima razgovarao s Gospodinom. (2el 95)
Samostan sv. Bernardina. Nasuprot kapeli sv. Magdalene je prvotni samostan koji
datira s poetka 15. stoljea kao kua novicijata (jo je i danas na ovom mjestu novicijat).
Popnemo li se stepenicama, dolazimo do sobe koju je Franjo 1217. godine primio na dar
zajedno s kapelom sv. Magdalene i umom. Tu se dogodila i operacija Franjinih oiju.
Kada se 1225. po tom kraju rairila govea epidemija, stanovnici su ovdje dolazili po
vodu s kojom se umivao sv. Franjo (tada je ve imao svete rane). Tom su vodom kropili
bolesne ivotinje, koje bi odmah ozdravljale (prim. 3 Cel 18).
Jednoga dana je Franjo elio na ruak pozvati lijenika koji ga je lijeio no braa su
se tome suprotstavila jer mu nisu imala to ponuditi. Franjo, koji se pouzdavao u Boju
providnost, je ustrajao i lijenik je ipak doao. Poeli su objedovati skroman ruak, a uto
doe neka ena s punom koarom izvrsnih jela. elanski, koji opisuje ovaj dogaaj,
zakljuuje:

Tako oinsko oko nikada ne prezire svojih; to siromasi trpe veu oskudicu, to se Providnost
za njih vema brine. Siromah uiva obilniji stol nego silnik. Koliko je Bog dareljiviji od
ovjeka! (2el 44)
Ovdje su braa ivjela dvije stotine godina, a kad su izgradili samostan sv.
Bernardina, preselili su se u njega.
Na putu k studencu golubova. Uputimo se po starom umskom putu ispred crkve,
pored groblja pa do studenca golubova; bit e nam potrebno desetak minuta hoda do izvora.
Putem sreemo tri kapelice koje krase djela od gline, rad prof. Luigija Venturina iz Carrare iz
1949. Prva kapela je iz 18. stoljea, obnovljena u 19. i posveena Gospodinovu uzaau.
Ovdje nalazimo pet prikaza:
nad oltarom prikaz Gospodinova uzaaa
zdesna je prikazana opskrba s odjeom kad je Franjo prebivao u biskupiji u Rietiu
slijeva opaamo Franjino potovanje i obzirnost prema bratu ognju
na vanjskoj strani kapela je prikazan trenutak kada Franjo poziva Angela Tankredija
da ide za njim
s druge strane je prikazano udo Gospodinove providnosti za Franjin ruak s
lijenikom
Krenemo li jo sto metara dalje, dolazimo do kapele koja je posveena sv. Antunu
Padovanskome. Ona je izgraena poetkom 18. stoljea, a obnovljena 1889. Reljefi
prikazuju:
sv. Antun u razmiljanju u pilji u Montepaolu, nad oltarom
desno od oltara je udesno uvrenje kue Franjinoga lijenika u Rietiu
lijevo od oltara je lik sv. Franje s bratom Iluminatom iz Rietia pred sultanom
na desnoj vanjskoj strani kapele aneo s gitarom tjei Franju
na lijevoj vanjskoj strani kapele sv. Franjo blagoslivlja Rieti i svoju najdrau dolinu
Sada smo ve na irokom putu; dolazimo do studenca golubova. Tu je kapela s poetka 17.
stoljea. I ovdje su reljefi iz gline:
izvana, na zidu- Marija na prijestolju izmeu Franje i Bernardina Sienskoga, jednim
od vodeih reformatora reda
unutar kapele na desnom zidu je lik Franje na jezeru Piediluco kada prima na dar ribu i
pticu
u kapeli na lijevom zidu brat Gerard, kustos brae iz Rieta, koji alje bolesnome
Franji tucet riba u biskupijski dvorac u Asizu
na desnoj unutarnjoj strani Franjo se divi Mramornim slapovima
odostraga: Franjo i braa utauju e na studencu golubova
na vanjskoj lijevoj strani udo ozdravljenja ivotinja koje su bile prskane vodom od
umivanja stigmatiziranoga Franje
Duhovna poruka
Fonte Colombo otkriva Franjinu najveu brigu i elju: spoznati i ispunjavati Boju volju.
Franjo je ovdje doao moliti Gospodina da mu jasno pokae kako mora ivjeti sa svojom
braom. Nakon to je spoznao Boju volju, zapisao ju je jednostavno i doslovno, no s tvrdom
vjerom te rasprio svako ljudsko nepovjerenje i tekoe. Njegova braa su mirno mogla rei:
Blago ovjeku koji se uzda u Gospodina.

Velika greka suvremenih ljudi je to to vie vjeruju sebi nego Bogu; time se udaljuju od
njegovih zapovijedi i otkrivanja Boje volje. A kada se Boje zapovijedi vie ne potuju,
nastaje kaos. Fonte Colombo otkriva ovu poruku:
Sve u ivotu, u obitelji, u redovnikoj ustanovi, u narodu, sve je ov isno od stava kakvog
imamo prema Bojim zapovijedima i prema Pravilu kojega nam je dao Gospodin.
Gospodinova rije je jasna:
Gledaj! Danas preda te stavljam: ivot i sreu, smrt i nesreu. (Pnz 30, 15)
Tko ima moje zapovijedi i uva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega e ljubiti Otac moj, i
ja u ljubiti njega i njemu se oitovati. (Iv 14, 21)
Franjo nam govori Iz Fonte Colomba: vjerujte u Gospodina, ponizno mu se dajte voditi,
marljivo vrite njegove zapovijedi. Time ete pokazati da ga uistinu ljubite i imat ete
veselje, mir i svako dobro. Primimo taj poziv i nauimo se od Franje duboko povjerenje i
poniznost: Oe na, budi volja tvoja
Franjina molitva
Svemogui, vjeni, pravedni i milosrdni Boe,
podaj da mi slabi radi tebe vrimo ono to znamo da ti hoe,
i da uvijek hoemo to se tebi svia,
da, iznutra oieni, iznutra prosvijetljeni
i raspaljeni ognjem Duha Svetoga,
uzmognemo slijediti stope tvoga Sina,
Gospodina naega Isusa Krista
i da samo po tvojoj milosti doemo k tebi, Svevinji,
koji u savrenom Trojstvu i jednostavnom Jedinstvu
ivi i kraljuje i slavno vlada,
svemogui Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. (PR 50 - 52)
GRECCIO
Greccio je srednjovjekovno mjestace koje lei 705 metara nad morem. Franjo je ovdje bio
prvi put 1217., iako je vie prebivao na stijeni, esto je dolazio u mjesto propovijedati. Braa
su stigla na ovo mjesto malo kasnije, no ostali su sve do danas. Zato ba ovdje, pojasnit e
nam legenda. Stanovnici mjesta molili su Franju, oduevljeni njegovim propovijedima, da
ostane sa njima. Ivan Velita, mu poboan, odluio je da e pripremiti prebivalite za Franju
i njegovu brau. Legenda kae da Franjo nije htio prihvatiti ponudu zbog trokova. No na
kraju ju je ipak prihvatio, no pod uvjetom, da eremitorij bude udaljen od mjesta barem za
razdaljinu koliko je kad se baci kamen. Molili su jedno dijete da baci baklju to dalje, a ona
je na iznenaenje svih odletjela na stijenu koja je bila udaljena od mjesta dva do tri
kilometra. Tu su uredili nekoliko elija i za brau.
Braa su ovdje ostala za uvijek. Na mjestu, gdje se 1223. slavilo Boi, pet godina kasnije je
izgraena kapela, sredite toga svetita. Pod oltarnim stolom je stijena na kojoj je bio prostor
za dijete Isusa. Freska zdesna prikazuje jaslice u Betlehemu, slijeva jaslice u Grecciu; obje su
iz 14. stoljea.

U prednjem dijelu kapele jaslica moemo vidjeti, slijeva, metalnu posudu s posmrtnim
ostacima Ivana Velite, Franjinoga prijatelja, koji je pripremio sve to je bilo potrebno za
uprizorenje Isusovog roenja.
Prvotni samostan. Nekoliko koraka dalje, i dolazimo do prvoga samostana u kojem su
ivjeli Franjo i prva braa. Vidimo kuhinju i blagovaonicu, slijeva u zidu je malen prostor za
pie- cantina de B. P. Nostro S. Francesco.
Nekoliko koraka dalje je spavaonica, najjednostavniji i najstariji dio ovoga mjesta.
Dimenzije su joj vrlo malene: sedam metara u duinu i niti dva u irinu. Ovdje je svaki brat
imao svoj prostor za poinak, oznaen kriem. Na kraju spavaonice moemo vidjeti eliju sv.
Franje, koji je ivio u stijeni.
Spavaonica i crkvica sv. Bonaventure. Oboje se nalazi na prvome katu. Sobe brae
franjevaca nalaze se zdesna i slijeva cijelom duinom hodnika. Napravljene su u vrijeme
kada je generalni ministar reda bio sv. Bonaventura. Prva soba na desno bila je njegova. Na
kraju hodnika su eljezna vrata koja vode k upljini blaenoga Ivana iz Parme i eliji sv.
Franje. Crkvica je sagraena iste godine kada je Franjo proglaen svetim, 1228. godine. Ima
dva dijela: prvi je namijenjen vjernicima, drugi kornoj molitvi brae. Vidimo jednostavnost u
kojoj su ivjela prva braa; klupe, sjedala i rasvjeta jo su iz prvih vremena. Ovdje se nalazi i
drveni kri s poetka 14. stoljea.
Oratorij sv. Franje. Oratorij se nalazi uz crkvicu sv. Bonaventure. Portret sv. Franje koji si
brie suze, predstavlja sveca koji veoma trpi, a ne sveca koji plae. Portret je naruila
Franjina prijateljica Jakoba iz Settesolija godinu dana pred njegovu smrt. Naalost, original
se izgubio, a ovaj snimak je iz 14. stoljea.
pilja blaenoga Ivana iz Parme nalazi se na terasi blizu ume, odakle je pogled predivan.
Ovdje je sedmi generalni ministar Franjinoga reda (1247.- 1257.) preivio 32 godine.
Osudili su ga radi joakimskih ideja, a on se nakon toga povukao u samou. Papa ga je
rehabilitirao 1289. i imenovao apostolskim nuncijem u Carigradu. Umro je putujui na novu
slubu, u starosti od 81 godine.. Njegova upljina duga je 3 metra, 1, 2 iroka i 1, 6
visoka.bio je uzor strpljivosti, molitve i poslunosti Crkvi.
elija sv. Franje se nalazi nekoliko metara iza upljine Ivana iz Parme. Iznad mjesta, kamo
je Franjo odlazio u molitvu i razmatranje, nalazi se kapela koju je 1712. dao postaviti papa
Klement XI. Nakon potresa je obnovljena, 1948.
Nova crkva je sagraena 1959. po nacrtima arhitekta Carpicecija i posveena je
Mariji Bezgrenoj. Ovdje moemo vidjeti stalne jaslice izdubljene u drvu, koje predstavljaju
razliite prizore iz Svetoga pisma. Izmeu 1988. i 1989. crkva je ukraena razliitim arenim
oknima, djelo franjevca Alberta Farina. Polukruno okno nad zadnjim vratima predstavlja
Boi u Grecciu. Nd njim je vei prozor koji podsjea na porcijunkulski oprost, sa strane su
Ivan Velita i Jakoba iz Settesolija. Na sredini, na istoj strani, nalaze se uprizoreni blaeni
Ivan iz Parme, sv. Klara i sv. Bonaventura, dok se dolje nalazi reljefni lik Franje i njegove
brae kako posluuju gubavce. U polukrunom oknu nad prednjim vratima je prizor Boia u
Betlehemu, a nad njim su tri prijatelja iz Greccia: Angel, Rufin i Leon.
Kako je Franjo tri godine pred svoju smrt sveano uprizorio Isusovo roenje
U neprestanu je razmatranju sebi doziva u pamet njegove rijei i pronicavou duha
opetovano je razmiljao o njegovim djelima. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost
to se objavila Utjelovljenjem i ljubav to se oitovala u Muci; tako je jedva htio razmiljati
o neemu drugom. - Treba se zato sjetiti i uvati u asnoj uspomeni to je uinio tri godine
prije svoga slavnoga preminua33 kod gradine koja se zove Greccio na dan roenja
Gospodina naega Isusa Krista. U onom je kraju ivio neki ovjek imenom Ivan. Uivao je
dobar glas, a bio je jo boljega ivota. Blaeni Franjo ga je na poseban nain ljubio, jer

premda je u svom kraju uivao glas ovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je
plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaeni Franjo, kao to je esto
obiavao, petnaestak dana prije Boia pozvao k sebi i rekao mu: "Ako eli da ovogodinji
Boi proslavimo u Grecciu, pouri se i briljivo pripravi to u ti rei. elio bih obnoviti
uspomenu na ono Dijete, koje je roeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike
tj. kako je bilo smjeteno u jaslice i poloeno na slamu u nazonosti vola i magarca 34 da bi se
to moglo tjelesnim oima gledati." Kad je to ovaj dobri i vjerni ovjek uo, brzo je otiao i na
spomenutome mjestu pripravio sve to je svetac rekao.
I pribliio se dan veselja, doao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta su pozvana braa.
Mukarci i ene onoga kraja priredie prema svojim mogunostima svijee i zublje da bi
rasvijetlili no, koja je blistavom zvijedom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je doao
svetac Boji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice,
donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. ast se ondje iskazivala jednostavnosti,
uzvisivalo se siromatvo, preporuivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi
Betlehem. No, rasvijetljena poput dana, bijae ugodna i ljudima i ivotinjama. Pristie
narod i novom se radou raduje novom otajstvu. uma odjekuje glasovima, a na zanosno
klicanje odgovaraju stijene. Braa pjevaju, dunu hvalu Gospodinu daju, i svu no odjekuje
zanosno klicanje. Svetac Boji stoji pred jaslama, od silnog ganua uzdie. Ranjen
pobonou, ispunjen udesnom radou. Jasle su oltar gdje se slui sveana misa; u
neoekivanoj utjehi uiva sveenik.
Svetac Boji oblai levitsku odjeu, jer bijae akon, i zvonkim glasom pjeva Evanelje. A
njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziv a na najveu
nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove rijei o roenju siromanoga
kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A esto je, kad je htio izgovoriti presveto
ime ISUS, govorio silnim arom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetecem, a ime BETLEHEM
je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali jo vie slatkim
osjeajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetece ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao
usne, jer je sretnim nepcem kuao i gutao slatkou ove rijei. Mnoe se ondje darovi
Svemoguega, a neki kreposni ovjek je imao vienje. Vidio je naime kako u jaslama lei
prestraeno Djetece i Bojeg Sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoe od sna probuditi.
To vienje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima
je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probueno i duboko utisnuto u vjerno
pamenje. Konano je dovreno sveano bdijenje i svi se radosni povratie kui.
Sauvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sauvao domae ivotinje
kao to je umnoio svoje milosre. I tako se postupalo. Mnoge ivotinje u onome kraju koje
su imale razliite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su osloboene od svojih bolesti. tovie, i ene koje bi imale teak porod, kad bi na se stavile neto od ovoga sijena, sretno bi
rodile. Ondje bi vjernici obojega spola, pogoeni kakvom boleu zadobivali zdravlje. Mjesto jaslica je posveeno time to je ondje podignut hram Gospodnji, a na ast blaenoga
oca Franje povrh jaslica je nainjen oltar i posveena crkva da bi ondje, gdje su jedno
ivotinje jele sijeno, ubudue ljudi za zdravlje due i tijela blagovali tijelo neokaljanog i
netaknutoga Jaganjca, Gospodina naega Isusa Krista, koji nam se s najveom i neizrecivom
ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim ivi i kraljuje Bog uvijek i slavan
kroz sve vijeke vjekova. Amen. (1el 84-87)
Kako je ivot i propovijedanje brae utjecalo na stanovnike Greccia.
Kad je blaeni Franjo vidio kako je ono samotite brae kod Greccia skromno i siromano i
jer su mu se ljudi onoga grada, iako siromani i priprosti, vema sviali od drugih ljudi te
pokrajine, zato se onamo esto svraao i ondje rado boravio, a napose je onamo volio ii

zato to se ondje nalazila jedna siromana elija koja bijae vrlo osamljena pa je u njoj
boravio.
Snagom je njegova primjera i propovijedanja, kao i zbog dobra primjera njegove brae,
dolo do toga da su mnogi od tih ljudi po Bojoj volji i milosti stupili u Red. Mnoge su
djevojke prigrlile sveto djevianstvo; ostajale su u svojim kuama i bile redovniki obuene.
Iako je svaka pojedina ostajala u svojoj kui, svaka je skromno ivjela zajednikim ivotom i
svoje tijelo trapila postom i molitvom, te se njihov ivot brai i svjetovnim ljudima inio kao
da ga ne provode meu svjetovnjacima i meu svojim roacima, nego meu svetim i
bogoljubnim osobama koje su ve dugo vremena sluile Gospodinu, iako jo bijahu mlade i
priproste. Zato je blaeni Franjo esto meu braom o mukarcima i enama onoga mjesta
radosno izjavljivao: Ni iz jednog velikoga grada nije se toliko ljudi obratilo kao to ih se
obratilo u Grecciu koji je inae tako maleno mjesto. (PL 74)
Franjine muke radi uzglavlja od perja i njegova pokornost za vrijeme spavanja.
Dogodilo se u samotitu u Grecciu. Kad ga je bolest oiju muila vie nego obino, bijae
prisiljen da protiv volje upotrijebi jastui. Tako je prve noi u vrijeme Jutarnje svetac
pozvao brata i rekao mu: "Noas, brate, nisam mogao spavati niti sam se mogao dii na
molitvu. Glava mi dre, koljena klecaju, cijeli mi se sustav tijela trese kao da sam se najeo
kruha od ljulja. "Drim - ree - da se u ovom jastuiu to ga imam pod glavom nalazi
avao. Nosi ga, jer vie neu da pod glavom imam avla." Brat je s oevim bolnim
mrmljanjem susojeao, uzeo je dobaeni mu jastui da ga odnese. Dok je izlazio, najednom
je izgubio dar govora. Takav ga je snaao strah i bio je kao svezan te nije mogao ni noge
maknuti s mjesta niti je bilo kamo mogao pokrenuti ruke. Za malo vremena, kad ga je svetac
pozvao, poto je za to doznao, bi osloboen; vratio se i pripovijedao to je pretrpio. Svetac
mu je na to rekao: "Sino, dok sam molio Poveerje, jasno sam osjetio da je avao doao u
eliju." I nastavio je: "Na je neprijatelj silno lukav i pronicav. Kad ne moe iznutra koditi
dui, nastoji bar pruiti joj razlog da mrmlja." - Neka posluaju svi koji si "sa svake strane
pripravljaju jastuie" (Ezek 13, 18) da, na koju god se stranu okrenu, dospiju na mekuno.
avao rado slijedi obilje materijalnih dobara, raduje se kad moe biti uz udobne postelje,
napose gdje to ne iziskuje potreba i gdje to zvanje brani. Nita manje "stara zmija" ne bjei
od ovjeka koji se liio svega, bilo da prezire stanovanje sa siromahom bilo da se strai
veliine siromatva. Opazi li brat da se pod perjem nalazi avao, njegova e glava biti
zadovoljna i sa slamom. (2el 64)
Kako je Franjo oslobodio stanovnike Greccia od vukova i tue.
U obitavalitu brae u Grecciu je svetac rado boravio, kako zato to je siromatvo smatrao
bogatstvom, tako i zato to se u osamljenoj eliji, koju je predstavljala jedna izboena
stijena, slobodnije predavao nebeskim poukama. To je ono mjesto, u kojem je neko slavio
roenje Betlehemskoga Djeteta, te s Djetetom postao dijete. Dogodilo seda su stanovnike
snala mnogobrojna zla. Tako je mnotvo krvolonih vukova napadalo ne samo ivotinje
nego i ljude, a tua bi svake godine opustoila polja i vinograde. Kad im je sveti Franjo
jednoga dana propovijedao, rekao je: "Na ast i hvalu svemoguega Boga, ujte istinu koju
u vam objaviti! Ako svi ispovjedite grijehe i donesete plodove dostojne obraenja, kunem
vam se da e ovoga svekolikog pokaranja nestati. Gospodin e vas pogledati i umnoiti vam
vremenita dobra. No, i ovo posluajte: Ponovno vam objavljujem, budete li za dobroinstva
nezahvalni i povratite li se bljuvotini, pokaranje e se ponoviti, kazna e biti podvostruena,
protiv vas e jo vea srdba bjenjeti."
Tako se, zahvaljujui zaslugama i molitvama svetog oca, dogodilo da su od onoga asa
prestale nesree. Minule su opasnosti, vukovi i tua nisu vie zadavali nikakvih neprilika.
tovie, ako bi kada tua zahvatila susjedna polja, kad bi se pribliila njihovoj granici, ili bi

ondje prestala, ili bi skrenula na drugu stranu. Poto im je bio darovan mir, silno su se
namnoili i mnogo su se obogatili vremenitim dobrima. Ali je blagostanje prouzroilo ono,
to se redovito obiaje dogoditi; obrazi su im odebljali, a obilje vremenitih dobara, ili bolje,
izmetine su ih zaslijepile. Napokon upadoe u jo vea zla, "zaboravie Boga koji ih je
izbavio". I to ne proe nekanjeno, jer strogost Boje pravednosti manje kanjava prvi pad
nego ponovljeni. Boja se srdba raspaljuje protiv onih i onda, kad se povrate zla k ojih je
nestalo. Osim toga je pridoao i ljudski ma. Iako je s neba odreena smrtnost progutala
mnoge, napokon je cijelo mjesto spaljeno osvetnikim poarom. - Zaista, i pravo je da
nesrea snaeone koji su dobroinstvima okrenuli lea. (2el 35,36)
Kako se osloboeni zei zatrao u Franjin zagrljaj.
Kad je neko vrijeme boravio kod gradine Greccio, jedan je zei upao u zamku. Neki od
brae ga je iva donio. Kad ga je vidio blaeni ovjek, ganut samilou rekao mu je: "Brate
zeiu, doi k meni. Zato si dopustio da bude tako prevaren?" Brat koji ga je drao, odmah
ga je pustio, a on je pritrao svecu kao u najsigurnije utoite. Nitko ga nije drao i on se u
njegovu krilu smirio. Kad je tako malo otpoinuo, sveti otac ga je majinskom njenou
pomilovao i pustio da se slobodno vrati u umu. I poto ga je nekoliko puta stavio na zemlju,
zei bi se svaki puta nanovo vratio u sveevo krilo. Zato je svetac zapovijedio da ga braa
odnesu u blinju umu. (1el 60)
Kako se neka ptica osjeala u Franjinim rukama.
Vozei se preko Rietskoga jezera prema samotitu Greccio, sjedio je u amcu. Jedan ribar
mu je poklonio neku rijenu pticu da se s njom zabavlja u Gospodinu. Blaeni je otac
radosno uzeo pticu, a zatim je otvorio ruke i blago je potaknuo da slobodno odleti. A kad nije
htjela otii, nego se u njegovim rukama stisla kao u gnjezdacu, svetac se uzdignuta pogleda
predao molitvi. I kad je kao nakon duga vremena odnekale doao k sebi, umiljato je naloio
da se bez straha povrati u prijanju slobodu. Zadobivi doputenje s blagoslovom,
izraavajui radost jednim pokretom tijela, odletjela je. (2el 167)
Franjina molitva
Evo, danomice se ponizuje, kao kad je siao s kraljevskih prijestolja) u krilo Djevice;
danomice dolazi k nama u poniznu obliju; danomice silazi iz krila Oeva na oltar po
sveenikovim rukama. I kao to se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i
sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao to su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo
njegovo tijelo, ali su, promatrajui duhovnim oima, vjerovali da je on Bog; tako i mi,
gledajui tjelesnim oima kruh i vino, gledamo i vrsto vjerujemo da je tu ivo i istinito
njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je nain Bog nazoan meu svojim vjernicima stalno,
kako sam kae: Evo, ja sam s vama u sve dane do svretka svijeta. (OP 1)

172. stranica
Kad je tako iao zaogrnut kratkim ogrtaem, on koji se neko oblaio u grimiz, kroz
jednu umu je francuskim jezikom pjevao pohvale Bogu. U to najednom na nj nasrnu
razbojnici. Kad su ga surovo zapitali tko je on, ovjek Boji je punim glasom
uvjerljivo odgovorio: "Glasnik sam velikoga kralja! to hoete?" Oni ga izmlatie i
bacie u jamu punu snijega govorei: "Lezi tu, klipane, glasnie Boji!" Valjao se
tamo-amo i otresavi sa sebe snijeg izvukao se iz jame. Silno se zbog toga radovao i
visokim je glasom kroz umu pjevao pohvale Stvoritelju svega. Napokon je prispio u
samostan nekih redovnika. Vie je dana imao na sebi samo koulju i boravio u kuhinji
kao posluitelj, elio se nasititi otpacima. Budui da ondje nije bilo samilosti, nije
mogao dobiti ni makar kakvu staru odjeu, zato je odande otiao. No, nije otiao da
bi
se rasrdio, nego ga je na to prisilila nuda. Otiao je ugrad Gubbio, gdje je od
nekoga
svoga negdanjeg prijatelja dobionekakvu tuniku. Poto je nakon ovoga
dogaaja
prolo neko krae vrijeme, kako se sve vie irio glas o ovjeku Bojem meu
narodom
i njegovo se ime proulo, prior spomenutog samostana, razmiljajui o
postupku
prema ovjeku Bojem, poao je k njemu i ponizno ga molio da za ljubav
Spasiteljevu oprosti njemu i njegovima. (1el 16)
Otiavi odatle, stigao je u Gubbio. Tu ga je prepoznao i primio negdanji prijatelj te ga je
kao Kristova siromaka zaodjenuo bijednom tuniicom.
Zatim se ljubitelj najdublje poniznosti preselio gubavcima. Prao im je noge, povezivao rane,
iz rana im otirao gnoj; posebnom im je pobonou ljubio gnojne rane on koji je
doskora imao postati evaneoskim lijenikom. Zato je od Gospodina primio toliku
mo da je udesnim lijeenjem postizavao divne uspjehe. (LM 2,6)
173 . stranica
U vrijeme kada je sveti Franjo boravio u gradu Gubiju pojavi se u gubijskoj okolici
velik, straan i divlji vuk, koji nije razdirao samo ivotinje nego ak i ljude, tako da su
svi graani grada i okolice ivjeli u velikom strahu. On se, naime, esto pribliavao
gradu. Svi su graani, kad bi izlazili iz grada, bili naoruani kao da idu u rat.
Usprkos
svemu tome, nisu se mogli obraniti od njega kada bi se na nj namjerili. Od
straha pred tim vukom dolo je dotle da se nitko nije vie usudio izai iz grada.
Kad je za to saznao sveti Franjo, iz milosra prema stanovnicima grada Gubija,
odlui izai iz grada k tome vuku, premda su ga svi graani od toga odvraali. On na
sebi naini znak presvetoga kria i ode iz grada sa svojim pratiocima, stavivi sve
svoje pouzdanje u Boga. Budui da su se njegovi pratioci bojali poi dalje, poe on
sam prema mjestu gdje je bio vuk. I gle, kakvo udo ugledae graani koji su izali iz
znatielje! Vuk poe u susret svetom Franji otvorenih ralja i priblii mu se. Sveti
Franjo ga blagoslovi i pozva k sebi govorei mu: Doi ovamo, brate vue!
Zapovijedam ti u ime Boje da ne ini nikakva zla ni meni a ni drugima.
udnovato! Tek to ga je sveti Franjo blagoslovio, zatvori vuk ralje i presta trati. A kad
mu je sveti Franjo zapovjedio da doe k njemu, kao krotko janje baci mu se pred noge i tu
je
leao.
Tada sveti Franjo nastavi: Brate vue, ti nanosi mnogo tete ovom kraju,
unitavajui
i razdirui Boja stvorenja bez Bojeg odobrenja. Ali ti nisi ubijao i
razdirao samo
ivotinje, nego si se dapae usudio ubijati i ljude, koji su stvoreni na
sliku Boju. Zbog

toga zasluuje da te objese poput razbojnika i najgoreg ubojice. Sav narod te optuuje i
proklinje, i svi su ti neprijatelji. Ali ja, brate vue, elim sklopiti mir izmeu tebe i njih,
tako da ih ti vie ne napada, a oni e ti oprostiti sve
prijanje krivice i vie te nee ni
ljudi ni psi progoniti.
Kad je to sveti otac rekao, vuk pokaza kretnjama tijela, repa, oiju i prigibanjem glave da
prihvaa to je sveti Franjo rekao i da e se toga drati.
Tada ree sveti Franjo: Brate vue, budui da si spreman sklopiti mir i drati ga,
obeajem ti da e ti ovi ljudi davati hranu tako dugo dokle god bude iv i nee
nikada biti gladan, jer znam da si ti ova zla inio samo zbog gladi. Budui da sam ti
pribavio ovo dobroinstvo, hou da mi obea da nee koditi ni ljudima ni
ivotinjama. Obeaje li mi? Vuk dade, klimajui glavom, oit znak da to obeaje.
Nato ree sveti Franjo: Brate vue, hoe li se zakleti da ti mogu vjerovati? Sveti
Franjo mu prui ruku da primi od njega zakletvu, a vuk podigne prednju nogu te je
stavi u ruku svetog Franje, dajui tako znak da mu se moe vjerov ati.
Sada ree sveti Franjo: Brate vue, zapovijedam ti u ime Isusa Krista da poe sa
mnom bez straha u grad, pa da potvrdimo ovaj mir u ime Boje. Tada vuk posluno
poe s njime kao krotko janje. Vidjevi ovo, graani se veoma zadivie. I ova se vijest
brzo razglasi po gradu. Svi ljudi, muko i ensko, veliko i malo, mlado i staro, svi
izaoe na trg da vide vuka sa svetim Franjom.
Sveti Franjo stade pred ovo veliko mnotvo i propovijedae mu. Meu ostalim rekao je kako
je zbog njihovih grijeha Bog dopustio ove nevolje: No, mnogo je vee i pogibeljnije zlo
pakleni oganj koji e za osuenike vjeno trajati, dok bijes vuka moe
ubiti samo tijelo a
ne moe nakoditi dui. Koliko se zato treba bojati paklenih ralja kad se toliko mnotvo
strai ralja ovoga vuka. Dragi moji, vratite se, dakle, Bogu i
inite pokoru za svoje
grijehe. Bog e vas sada izbaviti od vuka, a u budunosti od
paklenog ognja.
Zavrivi propovijed, ree sveti Franjo: ujte, moja brao, brat vuk, koji je sada
ovdje, obeao mi je i zadao vjeru da e s vama sklopiti mir i da vas vie nee ni u
emu smetati, ako mu obeate da ete mu svaki dan davati potrebnu hranu, a ja vam
jamim, da e on sigurno drati mirovni ugovor. Tada narod obea jednoglasno da
e vuka hraniti. Sveti Franjo ree vuku pred svima: A ti, brate vue, obeaje li da
e drati ovaj mirovni ugovor, da nee nita naao uiniti ni ljudima ni
ivotinjama? Tada vuk poklekne i prigne glavu te je blagim glasom, kretnjama
tijela, repa, uiju i oiju nastojao pokazati, koliko je mogao, da eli drati ugovor.
Svetac mu jo ree: Brate vue, elim da mi da znak vjere pred narodom, kao to si mi
ve dao vjeru izvan grada, da me nee prevariti u mom obeanju i jamstvu to sam
ga
za tebe uinio. Tada vuk podigne nogu i stavi je u Franjinu ruku. (CV 21)

174 . stranica
Neka je ena iz grada Gubbio imala uzete obadvije ruke te pomou njih nije mogla
nita
raditi. Kad je Franjo u ime Gospodnje nainio znak kria, tako je potpuno
ozdravila da
se odmah vratila kui. Poput druge punice Petrove je vlastitim rukama priredila jelo da
nahrani njega i siromahe. (LM 12,10)

Neka je djevojica iz Gubbija zbog zgrenosti ruku godinu dana bila sasvim lina
upotrebe svojih udova. Da bi zadobila milost ozdravljenja, njezina ju je dojilja s
votanim likom donijela ka grobu preblaenog oca Franje. Boravila je ondje osam

dana. Jednog joj se dana svi udovi tako oporavie da su postali sposobni za svoju
redovitu djelatnost. (1el 132)
Neki drugi graanin iz Gubbija, kad je svoga sina zgrena donio u nekom sanduku na
grob svetog oca, primio ga je zdrava i ila. Bio je tako prekomjerno zgren da su mu
potkoljenice sasvim prionule uza stegna i bile posve sasuene. (1el 134)
Neka druga ena iz Camerina posve je oslijepila na desno oko. Zato su joj njezini
roaci na izgubljeno oko stavili platno to ga se dotaknuo sveti Franjo. Poto su tako
izvrili zavjet, zahvaljivali su Gospodinu Bogu i svetom Franji za povraeni vid.
(1el 136)
U gradu Gubbiju je u krevetu leala uzeta ena. Kad je i trei puta zazvala ime
blaenoga Franje, napustila ju je bolest i ozdravila je. (1el 142)
177. stranica
Kad je jednom sveti Franjo iao krajem uz Borgo di San Sepolcro i prolazio nekim
gradiem imenom Monte Casale, prie mu vrlo otmjen mladi, plemikog roda, i ree
mu: Oe, htio bih vrlo rado biti jedan od vae brae.
Sveti Franjo mu odgovori: Sinko, ti si mlad, njean i plemikog roda. Moda nee
moi
podnositi siromatvo i nau strogost.
Mladi odgovori: Oe, zar niste vi ljudi kao i ja? Stoga, kako vi podnosite, tako u i ja
moi podnijeti po Bojoj milosti.
Ovaj je odgovor zadivio svetog Franju. Zato ga blagoslovi, odmah primi u Red i dade
mu ime brat Aneo. (CV 26)
178. stranica
Jednog su dana k Franji dola dvojica mladia sa eljom da ih primi u Red. Kako je
elio iskuati njihovo obraenje i spremnost odricanja od vlastite volje, pozva ih u vrt
govorei: "Doite, idemo saditi mrkvu. Kako vidite da ja inim i vi inite." Franjo je
sadio tako da je korijenje bilo okrenuto prema gore, a lie je zakopao u zemlju. Prvi
je radio potpuno jednako kao i Franjo, a drugi ga nije posluao, nego mu je govorio:
"Mrkva se ne sadi tako, nego obrnuto." Franjo mu odvrati: "Dijete, elim da me
poslua." Mladi ga nije htio posluati jer mu je mislio da ini tetu. Na koncu mu
Franjo kae: "Vidim, brate, da si veliki uitelj, zato poi svojim putom, jer nisi
prikladan za moj Red." Ovoga je otpravio, a onoga prvoga primio.
(Analecta Franciscana V., str.141)
U to vrijeme bila su u tom kraju tri svima poznata razbojnika, koji su poinjali mnogo zla.
Jednog dana dooe k brai u spomenutom obitavalitu i zamole gvardijana,
brata
Anela, da im dade jesti. Gvardijan im odgovori, otro ih karajui: Vi razbojnici i
nemilosrdne ubojice, ne stidite se krasti samo plodove rada tuih ruku, ve elite,
bezobraznici, drznici i preuzetnici, progutati i milostinju to je dana
slugama Bojim. Vi
niste vrijedni da vas zemlja nosi, jer nemate potovanja ni prema ljudima ni prema Bogu
koji vas je stvorio. Idite, dakle, za svojim poslom, a ovdje se
vie ne pokazujte.
Razbojnici, zbunjeni, odoe vrlo zlovoljni.

Upravo u taj as vrati se sveti Franjo kui s torbom kruha i posudicom vina, to su on i
njegovi sudrugovi naprosili. Kad mu je gvardijan ispripovjedio kako je otjerao razbojnike,
sveti ga Franjo estoko prekori, rekavi mu da se ponio okrutno, jer se grenici lake
privode Bogu blagou negoli otrim prijekorom: Stoga nam na
uitelj Isus Krist,
ije smo Evanelje obeali slijediti, veli da nije zdravima potreban
lijenik nego
bolesnima. On nije doao zvati pravedne nego grenike, pa je zato i esto
jeo s njima.
Budui da si se ti ogrijeio o ljubav i Kristovo Evanelje, zapovijedam ti pod svetu
poslunost da smjesta uzme ovu torbu kruha i ovu posudicu vina to sam
isprosio, te
urno poe za njima brdom i dolinom dok ih ne nae. Podaj im u moje ime sav kruh i sve
vino. Zatim klekni pred njih i priznaj ponizno grijeh svoje okrutnosti. Tada ih zamoli s moje
strane da vie ne ine zla djela, nego da se boje
Boga i ne vrijeaju ga. Ako oni to uine,
obeaj im da u se brinuti za njihove potrebe
i da u im trajno davati hranu. Kad im to
rekne, vrati se ponizno u ovaj samostan.
Dok je posluni gvardijan iao kako mu je sveti Franjo zapovjedio, svetac zapone
moliti, usrdno prosei Boga da razbojnicima umeka srca, da se obrate i ine pokoru.
Kad ih gvardijan stigne, preda im kruh i vino te uini i rekne ono to mu je sveti
Franjo naloio. Bog gane razbojnike. Blagujui milostinju svetog Franje, poeli su
govoriti: Jao nama bijednim nesretnicima! Kako nas oekuju teke paklene kazne,
jer ne samo da idemo naokolo kradui, pljakajui, bijui i ranjavajui ljude, nego
smo ih ak i ubijali. A uza sva tolika nedjela i zloine koje smo uinili nemamo ni
grinje savjesti niti nas je strah Boga. Gle, a ovaj sveti brat dolazi k nama zbog ono
nekoliko rijei koje nam je s pravom, zbog nae zloe, rekao te ponizno priznaje svoj
grijeh. Osim toga, donio nam je kruha i vina i tako dareljivo obeanje svetog oca.
Zaista su ova braa Boji sveci i zasluuju raj, a mi smo sinovi vjene propasti i
zasluujemo paklene kazne, a naa propast biva svakoga dana sve vea. I mi ne
znamo moemo li, zbog grijeha koje smo do sada inili, dobiti Boje milosre.
Ove i sline rijei govorio je jedan od njih, a drugi ree: Ti sigurno govori istinu,
ali
to da radimo?
Poimo svetom Franji, ree prvi, i ako nam on dade nade da emo nai Boje
milosre za svoje grijehe, uinit emo sve to nam zapovijeda, pa da tako izbavimo
svoje due od paklenih muka.
Ovaj se prijedlog svidio ostalima, te odmah otidu k svetom Franji i reknu mu: Oe,
ne
vjerujemo da emo moi zadobiti Boje milosre zbog mnogih svojih zloina. Ako li
pak
ti ima ita nade da e nam Bog iskazati svoje milosre, spremni smo uiniti sve to nam
rekne i init emo s tobom pokoru.
Sveti Franjo ih ljubazno i dobrostivo zadri te ih ohrabri mnogim primjerima obraenja i
uvjeri o beskrajnom Bojem milosru. Uz to im obea da e za njih moliti
da im Bog
bude milostiv. Pa kad bismo imali bezbroj grijeha, Boje je milosre jo
vee, kako
kae sveti Pavao: Blagoslovljeni Krist doao je na ovaj svijet da otkupi grenike.
Na ove rijei i pouku odrekli su se razbojnici svijeta i svojih zlodjela. Svu trojicu primi sveti
Franjo u Red i tu su inili veliku pokoru. Dvojica su od njih ivjela samo kratko vrijeme
nakon svog obraenja, a zatim se preselie u nebo. Trei, koji ih je nadivio,
razmiljao
je o svojim grijesima i inio takvu pokoru da je kroz punih petnaest godina
tri dana u
tjednu postio o kruhu i vodi, uz ostale postove koje su odravala sva braa,
uvijek je
iao bos, nosio je samo jednu haljinu i nikada nije spavao nakon none Jutrenje.U
meuvremenu se preseli sveti Franjo iz svoga bijednog ivota. (CV 26)
181. stranica
Istoga dana prolazio je sveti Franjo predgraem San Sepolcra, a prije nego to se
pribliio gradu, doe mu u susret mnotvo ljudi iz grada i zaselaka, a mnogi su mu

doli u susret s maslinovim granicama u rukama, viui glasno: Evo sveca, evo
sveca! Iz pobonosti i elje da ga se dotaknu nainie veliku guvu i stisku oko
njega. Ali on je iao posve uronjen u Bogu i u svoje razmatranje. I premda su ga ljudi
doticali, zaustavljali i vukli, on nije nita osjeao od ovoga to se oko njega zbivalo i
govorilo, nego je samo iao dalje. Jo vie, nije niti znao da je proao tim krajem.
Kad je proao predgraem toga grada i kad se mnotvo razilo svojim kuama, stigao je
sveti Franjo do kue gubavaca, koja je bila od predgraa udaljena jednu milju. Doao je k
sebi i, kao da se vratio s drugoga svijeta, zapitao je svoje pratioce: Kad
emo se
pribliiti predgrau?
Zaista, njegova dua, stalno uzdignuta i uznesena u razmatranje nebeskih stvari, nije
osjeala nita od zemaljskih stvari, kao ni promjenu mjesta, vremena i ljudi. A to se
dogaalo poesto, kako su to potvrdili njegovi drugovi.
Te veeri stigne sveti Franjo u sklonite brae u Monte Casale. Tu se nalazio jedan
brat
teko bolestan. Bio je tako strano muen boleu, da je njegova bolest bila vie slina
napasti i muenju zlog duha negoli prirodnoj bolesti. Katkada se bacao na
zemlju,
silno je drhtao, pjenio se, a pritom bi mu se grili svi miii tijela. Sad su se
stezali, sad
rastezali, sad su se savijali, ili bi mu se ija spajala s petom i bacao bi se uvis, a odmah
zatim padao bi umoran nauznak. Kad je sveti Franjo sjedio za stolom i uo od brae o
tome tako jadno bolesnom i bespomonom bratu, vrlo mu se saali te
uzme zalogaj kruha
to ga je jeo, naini od njega kri svojim svetim i izranjenim
rukama, pa ga poalje
bolesnom bratu. im ga je brat pojeo, potpuno ozdravi i nikad vie nije nita osjetio od
svoje bolesti. (CV etvrto razmiljanje o svetim ranama)

191. stranica
Kad bi na takvome mjestu ( u samoi i povuenosti) dugo ostajao boravei sa strahom
trepetom uz Gospodara svekolike zemlje i dok je bolne due razmiljao o zlo
provedenim godinama, ee je ponavljao one rijei: "Boe, budi milostiv meni
greniku!" a neka neizreciva radost i neopisiva slast poela mu se postupno
razlijevati
u dubini njegova srca. Poeo bi tako sam od sebe iznemagati. Kad bi priguio
osjeaje
i kad bi rastjerao tamu koja se iz straha zbog grijeha u njegovu srcu
ugnjezdila,
ulivena mu je sigurnost da su mu oproteni svi grijesi i udijeljeno mu je
pomazanje da bi odahnuo. Bio je uznesen izvan sebe i sav obuzet nekom svjetlou. Srce mu
se
proirilo od milja dok je jasno gledao to e se dogoditi. Kad se ona slatkoa sa
svjetlom povukla, vidjelo se kako je duhovno obnovljen i kako se ve preoblikovao u
drugoga ovjeka. (1el 26)
i

192. stranica
Ta dokle, Gospodine, dokle e me zaboravljati
Dokle e sakrivati lice od mene?
Dokle u nositi bol u dui
tugu u srcu obdan i obno?
Dokle e se dumanin dizati na me?
Pogledaj, uslii, Boe moj.
Prosvijetli mi oi da ne zaspim na smrt

Nek ne kae dumanin: Nadjaah njega.

Nek ne kliu protivnici ako posrnem.
Ja se u tvoju dobrotu uzdam.
Pjevat u Gospodinu koji mi uini dobro
pjevat u imenu Gospodina Svevinjeg. (M, Ps 12,1-6)

XXXXXXXXXXXXXXXXXX
Speculum

Hvaljen budi, Gospodine moj,

po onima koji oprataju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede ivota;
blaeni koji sve podnose s mirom
jer e ih vjenom okruniti krunom. (PS)
195. stranica
Boji je ovjek onih dana prolazio kroz Cellu di Cortona. Kad je to doznala neka
plemenita ena iz mjesta koje se zove Volusian, pourila je k njemu. Umorila se od
duga putovanja, jer bijae slabana i odvie njena. No, ipak je konano prispjela k
svecu. Kad je on vidio njezin umor i da pati od zaduhe, smilila mu se pa joj je rekao:
"to eli, gospoo?" A ona e: "Oe, da me blagoslovi." Na to e joj svetac: "Jesi li
udata ili neudata?" Ona odgovori: "Oe, imam veoma okrutna mua. Protivan je
tome to sluim Isusu Kristu i to mi je naroita bol to dobru nakanu, koju mi je Bog
udahnuo, ne izvravam, jer mi prijei mu. Zato te molim, svee, moli za njega da bi
mu boansko milosre ganulo srce." Otac se zadivio odvanu srcu ove ene,
starakom u mladu tijelu; ganut njezinom pobonou, ree: "Poi, blagoslovljena
keri, i znaj da e se ubrzo s obzirom na svoga mua utjeiti." I doda: "I s Boje i s
moje strane mu reci da je sada vrijeme spasenja, a kasnije e nastupiti vrijeme
pravde." Primivi blagoslov, vratila se k muu i izruila mu poruku. Najednom je na
njega siao Duh Sveti i od "staroga" postao je, "novim ovjekom". (2el 38)
Blaeni je Franjo na sebi nosio nov plat, to su mu ga braa brino pribavila. Neki
siromah doe u obitavalite. Oplakivao je pokojnu enu i zaputenu siromanu
obitelj.
Njemu e svetac: "Iz ljubavi prema Bogu dajem ti ovaj plat, ali uz uvjet da ga
ne da nikome osim ako ti ga dobro plati." Odmah se strae braa da uklone plat i sprijee
ovo darivanje. Meutim, izraz sveeva lica je siromaha ohrabrio, plat je zgrabio
rukama i branio ga kao svoj. Napokon braa otkupie plat, a siromah se, primivi
svotu, udaljio. (2el 88)

196. stranica
est mjeseci prije dana njegova preminua, dok je boravio u Sieni poradi lijeenja
oiju, silno mu je poelo slabiti cijelo tijelo. Nakon duga bolovanja u elucu mu je
puknuo ir i zbog bolesti jetre je izgubio mnogo krvi te se inilo da mu se pribliava

smrt. Kad je to saznao brat Ilija, izdaleka je najurnije pohitio k njemu. Kad je stigao,
sveti je otac toliko prizdravio da je mogao napustiti onaj kraj te je s njim otiao u
Celle di Cortona. Kad je onamo stigao i ondje neko vrijeme proboravio, naduo mu
se trbuh, nabrekle mu noge i otekle. Sve vee i vee tekoe zadavao mu je eludac te
je jedva mogao uzimati kakvu hranu. Nakon svega toga zamolio je brata Iliju da ga
preveze u Asiz. (1el 105)
I neka uvijek uz Pravilo uza se imaju i ovaj spis. I na svim skuptinama koje budu
drali, kada itaju Pravilo, neka itaju i ove rijei. (OP 36, 37)
I tko god bude to opsluivao, neka ga na nebu napuni blagoslovom svevinji Otac, a
na zemlji neka ga blagoslovom obaspe njegov ljubljeni Sin s presvetim Duhom
Utjeiteljem, sa svim silama nebeskim i sa svima svetima. I ja brat Franjo, va mali
sluga, potvrujem vam koliko god mogu iznutra i izvana taj sveti blagoslov. Amen.
(OP 40, 41)

197. stranica
SVETITE NA BRDU LA VERNA
Tko e uzii na Goru Gospodnju,
tko e stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke iste i srce neduno:
dua mu se ne predaje ispraznosti,
i ne kune se varavo.
On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je narataj onih koji trae njega,
koji trae lice Boga Jakovljeva. (Ps 24,3-6)

Gospodin ti dao svoj mir!

Ovo je Franjin pozdrav svima koji stupaju na brdo La Verna. La Verna je ula u povijest
velikih svetih mjesta upravo po susretu ljudskosti, potovanja i duhovnog opinstva.
Bilo je to, dakle, godine 1213, kad ga je Bog nadahnuo da napusti Spoletsku dolinu i da poe
s bratom Leonom, svojim drugom, u Romagnu.
Idui pjeice, stignu do grada Montefeltra. U tom je gradu upravo bila sveanost u ast
podjeljivanja viteke asti jednom od grofova Montefeltra. Kad je sveti Franjo saznao za tu
sveanost u dvorcu i da su ondje okupljeni mnogi plemii iz razliitih krajeva, ree bratu
Leonu: Poimo onamo na sveanost, jer emo s pomou Bojom ubrati dobar duhovni
plod.
Meu plemiima koji su doli u taj grad bio je neki vrlo ugledan i bogat plemi iz Toscane,
imenom gospodin Orlando de Chiusi iz Casentina. Budui da je on uo za svetost i udesa
svetog Franje, duboko ga je tovao te ga je iz sveg srca elio vidjeti i uti kako propovijeda.
Sveti Franjo stigne do toga grada, ue u nj te poe na trg gdje je bio okupljen velik broj tih
plemia. Tada se, u aru duha, popne na niski zidi i pone propovijedati. Za predmet svoje

propovijedi uzeo je rijei koje u narodnom jeziku znae: Toliko je dobro to ga oekujem,
da mi svaka muka prua uitak. O tom je predmetu, po nadahnuu Duha Svetoga,
propovijedao pobono i dubokoumno, pokazujui razliite muke i nevolje svetih apostola i
muenika, teka pokornika djela svetih priznavalaca, mnoge kunje i alosti svetih djevica
kao i mnogih drugih svetaca.
Svi su uprli svoje poglede na nj i u duhu paljivo slijedili njegove misli kao da govori Boji
aneo. Meu nazonima je bio ve spomenuti gospodin Orlando, kojega je Bog ovom
propovijeu dirnuo u srce, te odlui sastati se nakon propovijedi sa svetim Franjom i s njime
razgovarati o pitanjima svoje due i savjesti.
I tako, kad je propovijed bila zavrena, potegnu gospodin Orlando svetog Franju na stranu i
tee mu: Oe, s tvojom bih pomoi htio unijeti reda u svoju duu.
Sveti otac mu odgovori: Veoma me to veseli, ali poi k svojim prijateljima i poasti ih, jer
su te pozvali na sveanost, i ruaj s njima, a poslije ruka pripovijedat emo koliko god
bude htio.
Gospodin Orlando ode, dakle, na objed, a nakon objeda vrati se svetom Franji te je s njime
razgovarao o svom duhovnom ivotu. Nakon zavrena razgovora ree gospodin Orlando
svetom Franji: U Toscani posjedujem za pobonost vrlo prikladnu goru koja se zove La
Verna. To je osamljeno i nenapueno brdo i vrlo pogodno za ovjeka koji bi htio ivjeti u
samoi ili koji bi htio initi pokoru na mjestu udaljenom od ljudi. Ako ti se svidi, rado bih ga
dao tebi i tvojim drugovima radi spasa svoje due.
uvi Franjo sve o tako velikodunom poklonu, za kojim je vrlo eznuo, zahvaljujui i slavei
najprije Boga a onda i gospodina Orlanda, ree: Gospodine, kad se vratite svojoj kui,
poslat u vam svoje drugove i vi im pokaite to brdo. Presude li braa da je to mjesto zgodno
za molitvu i pokoru, primit u odmah va ljubezni dar. Rekavi to, sveti Franjo poe. Kad je
zavrio putovanje to ga je naumio, vrati se Svetoj Mariji Aneoskoj. Jednako tako uini i
gospodin Orlando; nakon zavrene dvorske sveanosti vrati se u svoj dvorac Chiusi, koji je
bio udaljen od La Verne jednu milju. (CV Prvo razmiljanje o svetim ranama)
Teko je rei koliko se puta Franjo uspeo na ovu svetu goru. Najpoznatiji je njegov posljednji
uspon 1224. godine kad je primio svete rane i postao drugi Krist (Alter Christus).
ivim, ali ne vie ja, nego ivi u meni Krist.
Ubudue neka mi nitko ne dodijava
jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! (Gal 2,20; 6,18)
Uz put prema svetitu s lijeve strane nailazimo na kip sv. Franje kako moli mladia da
oslobodi grlice koje je naumio prodati.
Neki mladi je uhvatio mnogo grlica i nosio da ih proda. Susretne ga sveti Franjo, koji je
imao posebnu samilost prema krotkim ivotinjama. Gledajui milosrdnim oima grlice, ree
mladiu: O, dobri mladiu, molim te da mi da ove tako iste ptice, s kojima se u Svetom
pismu usporeuju iste, ponizne i vjerne due, da ne dou u ruke okrutnih ljudi koji e ih
ubiti.
Ovaj mladi, nadahnut od Boga, dade sve grlice svetom Franji. On ih uzme na krilo i poe
im njeno govoriti: O, drage moje sestre grlice, nevine i iste, zato ste se dale uhvatiti? Ja
u vas spasiti od smrti i nainiti vam gnijezda da donesete rod i da se po zapovijedi naega
Stvoritelja mnoite. Odmah poe sveti Franjo da im naini gnijezda. Grlice unioe u njih,
poee lei jaja i dobie mlade. To je bilo blizu samostana. Prema svetom Franji i brai
grlice su bile tako pitome kao da su kokoi, a oni su ih hranili. Grlice nisu nikad otile dok
im sveti Franjo nije dao blagoslov i dopustio da odu.

Mladiu koji mu ih je dao ree: Sinko, ti e jo postati manji brat i slavno e sluiti
Bogu. Tako se i dogodilo. Taj je mladi postao brat, a ivio je u Redu vrlo sveto. (CV 22)
Nakon toga emo stii do poploenoga trga, ograenog kamenim zidom, a zovu ga
quadrante odnosno brojanik sati, jer je na zvoniku bazilike nainjena sunana ura s
natpisom:
Bude li me sunce gledalo, pokazat u ti vrijeme.
Nalazimo se 1128 metara nad morem. Kod velikog drvenog kria otvara nam se pogled na
cijelu casentinsku dolinu okruenu apeninskim gorjem Pratomagno (1591 m). Slijeva na
desno se prostiru Chiusi della Verna s ostacima grada grofa Orlanda. Lijevo je izvor za
strance. To je cisterna iz 16. stoljea koja je sluila gostima i hodoasnicima. Nasuprot crkve
sv. Marije Aneoske stari je ulaz u svetite. Uz rub vrata itamo natpis:
"Non est in totosanctior orbe mons:"
"Na cijelom svijetu nema svetijeg brda"
Na putu koji vodi u Beccio, na prvom zavoju nailazimo na kapelu ptica. Ova kapela iz 1602
spomen je na mjesto na kojem je stajao veliki hrast na kojem su se okupljale sve ptice koje su
u tom kraju prebivale i pozdravljale Franju, kad je dolazio na La Vernu.
Kad su pjeice dospjeli do samog kamenog podnoja La Verne, zaeli sveti Franjo da se
malo odmori pod nekim hrastom, koji je bio pokraj puta i koji se jo uvijek ondje nalazi. Kad
je sveti Franjo sjedio pod njim, stade promatrati poloaj mjesta i kraja. I dok je tako
promatrao, odjednom doe velik broj ptica s razliitih strana te su pjevanjem i lepranjem
krila pokazivale svoju radost i sveano raspoloenje. One posve okrue svetog Franju. Neke
su mu se spustile na glavu, neke na ruke, neke mu sjedoe u krilo, a neke pred njegove noge.
Vidjevi ovo, drugovi i seljak divili su se. Sveti Franjo vesela duha ree: Vjerujem,
predraga brao, da se naem Gospodinu Isusu Kristu svia da se mi nastanimo na ovoj
samotnoj gori, kad nae sestre ptice pokazuju toliku radost zbog naeg dolaska.
Nakon tih rijei ustade i pooe dalje i, konano, dooe na mjesto koje su ve prije izabrali
njegovi drugovi. (CV Prvo razmiljanje o svetim ranama)
Crkvica Svete Marije Aneoske
Ovo je prebivalite prve brae i najstariji dio samostana. S lijeve strane uz vrata se nalazi lik
sfv. Franje kako prima rane, a uz njega je grb plemike obitelji Catani iz Chiusija.
Ovu je crkvicu poelio sam Franjo koji je u vienju Djevice Marije primio oznaku mjesta i
dimenzije same crkvice koje su bile potpuno jednake dimenzijama crkvice Marije Aneoske
u Porcijunkuli, gdje mu je bio objavljen oblik ivota. Kako je bio vrlo odan Mariji Aneoskoj
htio je da se i ova crkvica nazove po njoj.
Unutranjost je podijeljena na dva dijela. 1250 godine su ju produili da lake primi vjernike
koji su dolazili na ovo sveto mjesto.
U kolovozu 1260 su po nalogu pape Aleksandra IV. biskupi iz Firence, Fiesola, Arezza,
Perugie i Citta di Castelo in Urbino uspeli na La Vernu i posvetili crkvicu. Prisutan je bio i
sedmi generalni ministar Reda - sv. Bonaventura (1221 - 1274). Kamena ploa ispred svetita
podsjea da je ovdje pokopan grof Orlando, a retabl oltara je djelo Andrea della Robbia
(1435 - 1528), a prikazuje Marijino uznesenje.
Prizor je podijeljen u tri djela:
Na vrhu je Bog otac s dvojicom anela koji ga tuju. U sredini je glavni prizor: Marija
okrunjena, uznesena meu anele, o emu govori prazni grob, okruen ruama. Svoj put

vjere je zavrila, pa sada daje pojas Tomi, nevjernom apostolu, koji nije tako primio radosnu
vijest o Kristovom uskrsnuu. O tom povijesnom i znakovitom trenutku razmiljaju sv.
Franjo koji u rukama dri kri, sv. Bonaventura koji je zaogrnut pluvijalom ukraenim
anelima te s lijeve strane biskup kojega prepoznajemo kao papu Grgura Velikog s golubom
kraj uha. Na sredini donjeg djela nalazi se tabernakul i etiri anela koji upozoravaju na
euharistiju, ivi kruh s neba koji je jamstvo vjenoga ivota.
Ovaj nas prikaz uzdie na put vjere i ljepote koju nam nudi povijest i ivot La Verne. Mjesto
je to to nas na kratko zaustavlja u sabranosti i molitvi.
Jo druga dva djela istog umjetnika prikazuju temelje kranske vjere i Franjinog
razmiljanja: utjelovljenje s prikazom jaslica i otkupljenje, ovdje u prikazu skidanja s kria.
Toma elanski tvrdi da je Franjo jedva mislio o emu drugom osim ovoga. (1 el 84)
Roenje: Moemo vidjeti kako sve boanske(Otac i Duh Sveti) kao i ljudske osobe (Marija i
Josip) te na jednoj strani sv. Franjo, a na drugoj sv. Antun Padovanski aste dijete poloeno u
jasle.
Ispod su uz Isusa kojega polau u grob Marija, sv. Jeronim, i sv. Bonaventura i desno sv.
Ivan, sv. Bernardin i sv. Ljudevit.
Skidanje s kria: Prizor je pun alosti, aneli alosno gledaju mrtvog Gospodina, a dvojica
pomau Mariji i Ivanu poloiti tijelo u grob.
Ispod se nalazi Marija s djetetom, i uz nju muenica sv. Katarina, sv. Rozalija, sv. Marija
Magdalena, sv. Katarina Bolonjska i sv. Cecilija.

Kapela relikvija
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Drvena alica
Stolnjak
aa
Komadi pojasa s kojim se opasivao sv. Franjo
Kapljica Franjine krvi na platnu
Bi za bievanje
Grofov pojas
tap kojega je na putovanjima upotrebljavao sv. Franjo

Bazilika
S desne strane uz zvonik se nalazi ploa s likom Raspetoga koji obuhvaa sv. Franju. Plou
je darovao papa Leon XII 1888, a njemu su je darovali franjevaki treoreci. Vidljivi su i
tragovi bombardiranja La Verne iz 1944. godine.
Zvonik je visok 24 metra i izgraen je 1486 - 1490 godine.
Crkva je posveena Uznesenju Marijinom i od 1921 nosi naslov manje bazilike. Izgradnja je
zapoela 1348 uz pomo darova grofa Tarlata i njegove ene Ivane. Usprkos tome, dovrena
je tek 1509. Radovi su stali zbog pomanjkanja novca. Crkva je jednobrodna u obliku kria.
Grb je djelo Benedikta Buglionija iz Firentinske kole. Vijenac s biljnim motivima i liem
okruuje uskrsnog Jaganjca, koji dri zastavu s kriem: znakovlje raspetog i uskrslog Krista,
to je najbolje odgovaralo La Verni. Postavljen je oko 1495. godine.
Franjin oltar. Prvi oltar s desna je posveen sv. Franji. Djelo je to Andree della Robbia
Marijino utoite, nainjeno 1515 - 1520 godine. Marija razmilja nad svojim sinom.

Okruuju je etiri sveca: Onofrije, Antun Pustinjak, Marija Magdalena i Franjo. Dva anela
dre zlatnu krunu, dok druga dvojica dre natpis:
Sub tuum praesidium...
Pod obranu se tvoju utjeemo, sveta Bogorodice,
Ne odbij nam molbe u potrebama naim,
nego nas od svih pogibelji uvijek oslobaaj,
Djevice slavna i blagoslovljena,
Gospoo naa, posrednice naa, zagovornice naa,
sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporui,
svojemu nas Sinu izrui. Amen.
Kapela relikvija. Kapela je iz 1635 godine i sadri najdragocjenije stvari koje moemo
vidjeti na La Verni. Straga u zidu su neke stvari to ih je koristio sv. Franjo: stolnjak, alica i
aa, to su ih za njega pripravili u kui grofa Orlanda, djeli pojasa, bi za bievanje, tap.
Odozgor je grofov opasa.
U sredini se, u bronanoj posudi nalazi kapljica Franjine krvi na platnu to ga je
upotrebljavao za pokrivanje na prsima ispod grubog habita. Za vee blagdane u procesiji je
nose u kapelu sv. rana. Pod oltarom su relikvije rimskog muenika Poncijana.
Kapela roenja. Marija klei pred svojim sinom, koji lei na hrpi trave. svi koji su u
nebesima (Otac, aneli i Duh Sveti) gledaju u Rije to je ovjekom postala. Osobito je
udesan Marijin lik i likovi svih drugih. Svi gledaju u Isusa, samo on gleda drugamo, gleda u
nas jer je:
radi nas ljudi i radi naega spasenja siao s nebesa.
Ispod je natpis:
Rije je tijelom postala po Djevici Mariji.
Pred samim ulazom u svetite, moemo vidjeti s desne strane veliki kip sv. Antuna
Pustinjaka (251 - 306) koji u rukama dri knjigu i tap u obliku slova tau T. On je otac
istonog monatva i zatitnik domaih ivotinja. Uz njega se nalazi i prai koji predstavlja
kunje s kojima se svetac morao susretati; ureen je s dva cvijeta. Na lijevoj se strani nalazi
sv. Franjo koji u jednoj ruci dri kri, a drugom pokazuje na ranu. Oba lika odraavaju
duboku sabranost i smirenost.
iznad vrata to vode na kor nalaze se kipovi sv. Franje i sv. Antuna Padovanskog. Oba su iz
1729. godine. Bronani je oltar iz 1993, a djelo je franjevca Costatina Ruggerija.
Iza oltara se nalazi kor s orguljama koje su postavljene 1926. godine o 700 obljetnici smrti
sv. Franje, dograene su 1951 i 1967, tako da imaju 90 registara i oko 5700 svirala. Uz rub
velikog stalka za itanje moemo proitati:
Non clamor sed amor cantat in aure Dei.
Tunc vox est apta chori si cor consonant ori.
Ne pitanje, nego ljubav pjeva Bogu.
Glas je prikladan za kor kad je srce u skladu s onim to usta izgovaraju.
Kapela Kristovog uzaaa. djelo je to iz 1490 godine. Dvostruki okvir biljnih motiva i
anela zatvara prizoru koji sav tei prema nebu, ljepoti Krista koji se vraa k Ocu. Tu
prepoznajemo povezanost s usponom na La Vernu, to ovjeku koji slijedi Krista daje smisao
i ljepotu. S desne strane kapele, na zidu se nalazi kip sv. Josipa s Isusom u naruju, djelo
Giovannija Colline iz 1902. godine.

Kapela Marijinog navjetenja. Svi su likovi u iekivanju Marijinog odgovora: oi i lica

anela, krila goluba, likovi keruba, lik Svevinjega. Marijino smireno lice, ruka na Izaijinoj
rijei:
Evo djevica e zaeti...
i druga na srcu, koje je spremno rei da.
Njezin odgovor, koji jo nije ni izreen ispisan je ispod reljefa.
Evo, slubenice Gospodnje, neka mi bude po rijei tvojoj.
I ovdje je vidljivo bogatstvo ljepote i nutarnjega mira.
Pri izlazu je kamena propovjedaonica iz 1637 godine. Slijedi kapela sv. Mihovila koji je
prikazan na platnu. Pod oltarom su stvari blaenog Ivana iz La Verne (1259 - 1322). Zadnji
je oltar posveen sv. Antunu Padovanskom (1604). Platno je naslikao br. Emanuel iz Coma i
prikazuje sv. Antuna kako klei pred djetetom Isusom koji mu se ukazao. Djelo je to iz
godine 1670.
Osobita su umjetnina postaje krinog puta, koje su se najprije nalazile u hodniku koji vodi
prema kapeli sv. rana, a 1934. su prenesene u baziliku.
Kad izaemo iz bazilike, krenemo na desno.

Kapela sv. Petra Alkantarskog

eljezna ograda nam omoguuje ulaz na stepenice koje vode prema stijeni Sasso spicco.
Dolje se nalazi mjesto gdje je bila prva Franjina elija. Kad je Franjo boravio na ovom
svetom mjestu htio je biti sasvim sam sa svojim Gospodinom. Zato su mu i nainili eliju
malo dalje od druge brae.. Gornja je kapela posveena sv. Petru Alkantarskom (1499 1562), panjolskom franjevcu koji je bio uzor pokore i molitve. Sa zidova su nestale freske
koje su krasile kapelu.
Zanimljiva je kamena ploa koja je sve do 17. stoljea bila zazidana iznutra kod vrata. Na
njoj pie:
Franjo se poesto zaustavljao pod ovim drvetom da se odmori. 1225 godine oko blagdana
Uzvienja sv. Kria, ovdje mu se, na uzvisini ovoga brda ukazao seraf i tako su se na njegovo
tijelo utisnule sv. rane naega Gospodina Isusa Krista.
Datum nije toan, jer se odnosi na kalendar kojega su u to vrijeme koristili u krajevima pod
firentinskom upravom, po kojem je godina zapoinjala 25. oujka, na blagdan Navjetenja
Gospodnjeg.

Kapela sv. Marije Magdalene

Ako se spustimo po stepenicama, s desne emo strane ui u kapelu sv. Marije Magdalene,
svetice koja je uzor poslunosti i ljubavi prema Gospodinu. Njezin se kip nalazi na zidu.
Jednostavnost mjesta govori o tajnim razgovorima to ih je Franjo vodio s Gospodinom.
Na razgovor s Gospodinom nas podsjea kamen koji je uzidan u oltar. Bio je to Franjin stol
na kojem je blagovao svoje skromne obroke. dok je jednog dana molio, ukazao mu se
Gospodin kako sjedi na tom kamenu i razgovara s njime. kad je ukazanje zavrilo, Franjo je
pozvao brata Leona i rekao mu:
Operi ovaj kamen najprije vodom, zatim vinom, uljem i mlijekom i na koncu balzamom...

Taj su kamen s velikim potovanjem uvali i ugradili ga u oltar 1719. godine.

Ako se spustimo jo nie, doi emo do najvanijeg mjesta ovog brda: do nagromadanih
stijena iz kojih rastu bukve. Ovdje se dobro moe vidjeti geoloka struktura brda: stijene pod
kojima se nalazi ilovaa. Poradi toga je u prolosti bilo puno pomicanja i ruenja stijena. Kad
priemo blie, ui emo u divlje i vlaan ponor. Vidjet emo velianstvenu i strmu stijenu
koja je nekoliko metara iznad druge velike stijene. ini se da je raspuknuta (Sasso spicco kamen koji privlai pozornost - visea stijena) i da stoji samo zbog suprotne tee dijela koji
se ne vidi.
Drveni nas kri podsjea da je na tom mjestu Franjo razmiljao o Gospodinovom trpljenju.
Kad je sveti Franjo nekoliko dana kasnije stajao pred elijom i promatrao obrise brda i divio
se velikim raspuklinama i spiljama u golemim stijenama, stane moliti. Tada mu objavi Bog
da su te zapanjujue pukotine nastale na udesan nain u asu Isusove muke kad su se, kako
kae sveto Evanelje, raspukle stijene.(Mt 27,14) (CV Drugo razmiljanje o svetim ranama)
Tako su ove jame i dubine za Franju postale poput Gospodinovih rana u kojima se u
skrivenosti utapao u dubinu svojih misli.
Krenemo li jo malo dalje, doi emo do uskog hodnika koji razdjeljuje taj dio jame. Nad
njim je svod i hodnik to vodi u kapelu sv. rana. U Franjino je vrijeme ovu provaliju bilo
mogue premostiti samo s pomou kakvoga debla to bi ga poloili tako da mogu na drugu
stranu.
Kad se ponovno vratimo na trg ispred bazilike, nastavljamo put prema kapeli alosti.
Kapela alosti
Pred ulazom u hodnik koji nas vodi prema kapeli sv. rana nalazi se kapela alosti. Ovu su
kapelu sagradili grofovi iz Montedoglia. Na njoj su vidljivi tragovi bombardiranja iz 1944
godine, a prekriveni se velikim kriem. Gore se nalaze sunce i mjesec koji plau, a ispod je
Marija koja u naruju dri mrtvog Isusa. Uz nju su Ivan evanelist i Marija Magdalena. Iza
njezinih lea, istom bolju potreseni su sv. Franjo, sv. Mihael arkaneo, sv. Antun i sv.
Jeronim.
Ispod je grb grofova koji su podigli kapelu i tri prikaza: navjetenje, roenje i poklon
mudraca.

Na putu prema kapeli svetih rana

Vrijedna legenda tumai nastanak ovog hodnika. Braa su svakog dana i svake noi ili u
poboni obilazak mjesta na kojem je Franjo primio svete rane. Jedne su se zimske noi radi
snjenog nevremena morali odrei tog obilaska. Ujutro su u snijegu otkrili tragove ivotinja
koje su ih zamijenile u pobonom hodu.
Ovo stupovlje sa 23 stupa su braa postavila 1578. 1582 godine. Tako su braa lake mogla
nastaviti uobiajenu procesiju prema mjestu utisnua sv. rana, koju su zapoeli 1431. godine.
To je trajni znamen koji podsjea na vrhunac ivota i duhovnosti sv. Franje.
Zid je slian galeriji sa 21 freskom koje govore o dogaajima iz ivota asikog sveca, a
posebno o dogaajima koji su se zbili na ovom mjestu. Prvotne su freske gotovo propale
zbog vlage i loeg vremena. Zato ih je 1670 ponovno naslikao brat Emanuel iz Coma (1625 1701). 1840. su ih ponovno popravili Ludoviko i Giovanni Ademoli. Zadnje nam tri freske

posebno govore o ovim autorima. Sve su druge bile unitene, pa ih je 1929 - 1963 ponovno
naslikao Baccio Maria Bacci (1888 - 1974).
Franjina postelja. Na sredini hodnika skrenemo desno i doemo do vrlo dirljivog kutka. Tu
se nastavlja pukotina stijene koja se vidi kod Sasso spicco. S lijeve je strane zid eremitorija,
priroda i udesan pogled na umu, a s desne je strane udubina u kojoj je Franjo doputao
bratu magarcu da se odmori na goloj stijeni. eljezna mrea titi stijenu da ljudi ne bi
odnosili kamenje..
Kapela obitelji Loddi. Na kraju hodnika je kapela s ostacima fresaka na stropu i na
zidovima. Izgradila ju je obitelj Loddi 1581. godine, elei se ovdje pokopati. Osobito je
lijep lik Raspetoga iz 14. stoljea.
Eremitorij. Na desnoj strani prema kraju hodnika su vrata koja vode u eremitorij rana. Tu
ive braa po Pravilu kojega je sv. Franjo napisao za one koji ele ivjeti kao pustinjaci. Na
La Verni ivot u eremitoriju ima poseban razvoj i zadnjih ga godina oznaavaju kao
zajednitvo koje uva tajnu svetih rana.
Majka stepenita. Kad se pribliimo kapeli sv. rana, na svodu koji je nasred stepenica
vidimo fresku koja prikazuje Mariju s Isusom. S lijeve je sv. Lovro muenik, a s desne sv.
Klara Asika.
Lijevo se nalazi kapela sv. Sebastijana, koja je izgraena 1480 godine kao mjesto za ukop
brae koja su bila u slubi kapel sv. rana. Na oltaru je glineni kip sv. Sebastijana djelo
Francesca Colline.
Krina kapela. Ako se spustimo po stepenicama, doi emo do elijice koju si je dao
sagraditi sv. Franjo kad je zadnji put bio na La Verni, 1224. godine. elio je biti u potpunoj
samoi i samo je bratu Leonu bilo dozvoljeno prii mu.
Prolaz izmeu kapele sv. rana,, sakristije i kapele sv. Bonaventure, sada je preureen u
kapelicu. Iznad oltara se u sjedeem poloaju nalazi kip sv. Franje s ranama; jednom se
rukom oslanja na sv. Pismo koje govori o trpljenju Gospodina naega Isusa Krista. Pokraj
njega je sokol, koji mu je postao prijateljem i nou ga budio na molitvu:
Ali kad je svetac nekom boleu bio vema pritisnut nego obino, sokol ga je tedio pa nije
tako tono oznaivao bdijenja. (2el 168)
Na tom mjestu i meu provalijama to su bili naokolo Franjo je ivio posljednje trenutke
svojega puta prema suobliavanju s raspetim Gospodinom. Bili su puni elja, trpljenja, borbi,
kunji i duhovne utjehe. Ovdje je Franjo molio za dvije milosti:
O, Gospodine moj, molim te da mi udijeli dvije milosti prije nego to umrem. Prva je da za
svoga ivota osjetim u svojoj dui i na svome tijelu, koliko je to mogue, onu neizmjernu
ljubav kojom si ti, Sine Boji, gorio da dragovoljno podnese toliku muku za nas grenike.
(CV Tree razmiljanje o svetim ranama)
Ovdje je bratu Leonu napisao blagoslov koji ga je vrlo smirio. Na drugu strnu pergamene
napisao je Pohvale Svevinjem. To je brat Leon brino uvao i nosio u svom habitu sve do
smrti 1271 godine. Sada se pergamena uva u samostanu sv. Franje u asizu.

Kapela svetih rana ili kapela stigmata

Prije nego uemo u kapelu, zapazit emo ponad vrata mramorni reljef iz 13. stoljea. To je
najstariji prikaz utisnua rana sv. Franji. Velika krila zaklanjaju Kristovo tijelo koje je

uzdignuto iznad Franje koji ima rairene ruke kao da prima dar. Iza njega se nalazi okrugla
kapelica, a ispred njega grmlje uraslo u stijene.
Nakon toga stupamo na mjesto na kojem je Franjo postao sasvim slian Isusu Kristu.
I kako je, sav u aru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s
neba silazi Seraf sa est sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu pribliava, a mogao je
raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga ovjeka. Krila su na njemu bila tako
rasporeena da su dva bila iznad glave, dva su sluila za let, a dva su prekrivala sve tijelo.
Ugledavi ovo, sveti se Franjo uasno prepade. Bio je u isto vrijeme neizrecivo zadivljen, i
osjeao je silnu bol. Vrlo se obradovao ljupkom liku Kristovu, koji mu se ukazao tako
ljubezno i pohodio ga tako prijazno. S druge opet strane, osjetio je samilost i neizmjernu bol,
gledajui ga razapeta na kriu. udio se, zatim, tako neobinom i udnovatom vienju,
znajui dobro da je bol muke u suprotnosti s besmrtnou serafskog duha. I dok se divio, bi
mu objavljeno da mu je ovo vienje pokazano u takvu obliku zato da bi shvatio kako on treba
ne tjelesnim muenitvom ve arom duha biti sav preobraen i suoblien s raspetim
Kristom.
Za vrijeme toga udesnog ukazanja, inilo se kao da cijela gora La Verna gori presjajnim
ognjem, koji je obasjavao i osvjetljavao sva brda i doline naokolo, kao da je sunce silo na
zemlju. A pastiri koji su bdjeli i uvali stada u tom kraju, videi svu goru u plamenu i toliko
svjetlo oko nje, vrlo su se uplaili i, kako su poslije pripovijedali brai, uvjeravali su ih da se
onaj oganj nad gorom La Vernom mogao vidjeti vie od jednog sata. Slino se tako desilo i
goniima mazga. Njih je probudio sjaj toga svjetla, koji je sjao kroz prozore njihovih noita.
Zato ustadoe i pooe prema Romagni, mislei da je izilo pravo sunce. I dok su ili, vidjeli
su kako ono svjetlo prestaje, a pojavljuje se prirodno sunce. (CV Tree razmatranje o svetim
ranama)
Mjesto na kojem se to dogodilo je obloeno crvenim mramorom i zatieno sa ipom.
Prvobitno je brat Leon ovdje postavio drveni kri. Godine 1263 je uz pomo grofa imuna iz
Battifolle sagraena ova kapela. Svod i zidovi su izmeu 1346. i 1350. oslikani freskama
Taddea Gaddija i Jacopa del Casentina. U vrijeme kad je 1481. Andrea della Robbia inio
svoje djelo sve je ve bilo uniteno. Ovo djelo (glavni oltar) visoko je 590 cm, a iroko 420
cm. Dvostruki okvir popunjen raznim biljnim motivima i sa 23 lika kerubina, uokviren je
franjevakim pojasom.
Prikaz raspea je pun trpljenja i boli. O tome govori i natpis ispod prikaza:
Svi vi to putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja
pogoen... (Tu 1,12)
Ponad natpisa INRI nalazi se pelikan, koji, prema ljudskoj predodbi, kad za svoje ptie
nema potrebne hrane rastrga vlastite prsi da ptii mogu jesti njegovo meso i piti njegovu krv.
Pelikan oznaava Isusa Krista koje je dao svoj ivot za sve ljude. Na lijevoj strani se nalazi
tuno sunce, koje radi boli ima zakrivljene zrake, a desno je mjesec koji strano i neutjeno
plae. etiri skupine anela su takoer potresene zbog Isusove smrti.
Osobe pod kriem su svaka posebice s raspetim Gospodinom: sv. Franjo, Isusova majka, sv.
Ivan i sv. Jeronim. Pod kriem je lubanja koja prema legendi predstavlja Adamovu lubanju,
zakopanu pod Kalvarijom. Spasiteljeva je krv najprije doprla do njega i probudila ga, a po
njemu je cijelom ovjeanstvu vratila ivot.
Tabernakul (svetohranite) Bronani tabernakul, nalik na krinjicu, djelo je Nadia Canutija
iz 1987 godine. Isti je umjetnik nainio stalak za knjigu, ambon, svjetiljku, dva stalka za
cvijee i svijenjake.

Kor. Uz zidove kapele se nalaze korska sjedala od orahovine iz 1532. godine. Obnovljena su
1894 i 1895 te dopunjena intarzijama fra Leonarda Galibertija iz Firence. U medaljonima su
prikazani likovi osoba koje su svjedoile o udu utisnua svetih rana. Iznad ulaza je prozor
koji omoguuje da se iz kora u eremitoriju moe vidjeti u Kapelu svetih rana. Rozeta
nainjena u della Robijinoj koli prikazuje Mariju koja naslanja obraz na glavu djeteta kojega
blagoslivlja.

Kapela sv. Bonaventure

Iz kapele sv. Kria vode stepenice ispod same kapele i po kojima moemo sii u kapelu sv.
Bonaventure. On se je 1259 godine ovdje podigao eliju. Generalni ministar Reda je doao
"u samou La Verne... po Gospodnjem nadahnuu... da bi potraio onaj mir, kojega je
Franjo navijetao u svakoj propovijedi i izricao ga pri svakom pozdravu:" (Put due k Bogu,
uvod) Na ovome je mjesto zapoeo pisati svoje izvrsno djelo Put due k Bogu.
Bronani kipovi su iz 1986 godine, a djelo su Maria Bertinija.

Oratorij sv. Antuna

Iziemo li iz kapele sv. Kria, pa zaokrenemo desno po stepenicama doi emo do oratorija
sv. Antuna Padovanskog (1195 - 1231). Boravio je u blizini druge Franjine elije i to godinu
dana prije svoje smrti. Umro je 13. lipnja 1231. u Padovi.
Oltar je iz 1780. godine, a kip je nainjen oko 1900.
Kad izaemo na otvoreno, moemo se okrenuti oko sebe i vidjeti temelje kapele sv.
Sebastijana i eremitorija.
eljezna ograda nam omoguuje da bez straha pogledamo u dolinu. Donja eljezna vrata na
lijevoj strani zatvaraju ulaz u udubinu koja je Franju primila pri napadu neistog duha:
Tako je, meu ostalim, jedanput, za vrijeme toga posta, napustio svoju eliju i poao u jednu
udubljenu stijenu koja je bila u neposrednoj blizini i vrlo visoko iznad velikoga i stranog
ponora. Odjednom banu zao duh s olujom, lavinom i u uasnom obliku te udari svetog
Franju da bi ga odande zbacio. Kako sveti Franjo nije imao kamo te nije mogao podnijeti
straan i odvratan izraz zlog duha, okrene se rukama, licem i cijelim tijelom prema kamenu
te se preporui Bogu, pipajui rukama nema li togod za to bi se mogao prihvatiti. No,
svidjelo se Bogu, koji nikada ne doputa da njegovi sluge budu kuani vie nego to mogu
podnijeti, da se odjednom kamen, uz koji se priljubio, udom oblikuje prema tijelu svetog
Franje i primi ga u sebe, kao da je stavio ruke i lice u vosak. Tako se lik ruku i lica svetog
Franje utisnuo u kamen, te je on uz Boju pomo odolijevao zlom duhu. (CV Drugo
razmiljanje o svetim ranama)
Okruenje samostana
Samostan sa svojom povijeu i umjetnou je ucijepljen u prirodne ljepote cijele La Verne.
dovoljno je stupiti u umu koja nas osvaja, ili se popeti na vrh Penna (1283 m) pa emo se
ubrzo uvjeriti. uma je uglavnom bukova i jelova, javorova i jasenova. Cijeli je kraj nedirnut,
a uma je od 1994. postala dijelom nacionalnog parka.

Kapela blaenog Ivana

Po strmim stepenicama uz rub bazilike prema vrhu Penna doi emo do kapelice blaenog
Ivana iz La Verne (1259 - 1322) koja se jo naziva bukvinom kapelom. Sazidana je 1518,
kad je vjetar sruio bukvu u koju je blaen brat urezao kri. Bilo je mjesto na koje se
povlaio u molitvu i razmatranje. Obzidani prostor je mjesto to ga je prehodao zajedno s
Isusom koji mu se jednom prilikom za vrijeme duge duhovne sue ukazao.
Jo vie prema zapadu, nalazi se druga kapelica koja je spomen na njegovu eliju, na mjesto
duboke molitve i mistinog iskustva. Na La Verni je proivio 30 godina.

Stijena brata Vuka

Dalje emo na putu doi do stijene brata Vuka. To je ogorman kameni zub, koji se otkinuo
od planine. Ova stijena podsjea na poznatog razbojnika koji je sa skupinom sebi slinih ljudi
napadao putnike i ostavljao ih na ovoj stijeni dok nisu platili otkupninu. Franjina prisutnost
na ovome mjestu mu nije odgovarala, a ipak mu je bila spasonosna: obratio se, promijenio
svoj ivot i uzeo si ime brat Agnello (Janje), stupio je u Red in ivio svetim ivotom.

La Penna
Ako nastavimo put doi emo do kapelice koja se nalazi na vrhu La Penna. Kapelicu je 1580
dao sagraditi Carlo Angelieri iz Angharija. Tu je bio i kri kojega su premjestili u samostan,
jer su se bojali da ga netko ne ukrade.
Nalazimo se na visini od 1283 metara. Od ovuda lijepo vidimo panoramu koja se sputa sve
do Jadranskog mora, kao i umbrijske planine.
Molitva svetom Franji obiljeenom ranama
Sveti Franjo,
na La Verni obiljeen svetim ranama,
svijet ezne za tobom kao za ikonom raspetog Isusa.
Treba tvoje srce otvoreno Bogu i ovjeku,
treba tvoje bose i ranjene noge,
tvoje probodene i molitvi uzdignute ruke.
udi za tvojim slabanim, ali snagom evanelja jakim glasom.
Pomozi, o Franjo, dananjim ljudima
da spoznaju zlo grijeha
i da oienje od njega trae u pokori.
Pomozi im da se oslobode i samih struktura grijeha
koje pritiu dananje drutvo.
U svijesti ljudi na vlasti nanovo oivi svijest o neodgodivost mira
u dravama i meu narodima.
U mlade ulij svoju svjeinu ivota
kadru da se odupre zamkama mnogostrukih kultura smrti.
Uvrijeenima od svake zloe posreduj, Franjo,
svoju radost umijea pratanja.
Svima koje razapinje trpljenje, glad i rat,

ponovno otvori vrata nade.

Amen.
Ivan Pavao II.
Hodoasnik na La Vernu, 17. rujna 1993.

Franjina molitva
Ti izbroji dane moga progonstva
sabrao si suze moje u mijehu svom (Ps 55,9)
Mrzitelji moji svi zlobno apuu o meni (Ps 40,8)
i koji me vrebaju, slono se svjetuju (Ps, 70,10)
Uzvraaju mi zlo za dobro
mrnju za ljubav moju (Ps 108,5).
Za moju me ljubav oni optuuju
a ja se samo molim (Ps 108,4).
Moj Oe sveti, kralju neba i zemlje, ne udaljuj se od mene
blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne (Ps 24,12).
Moji e dumani uzmaknuti
im te zazovem.
Ovo sigurno znam:
Bog je za mene (Ps 55,10-12).
Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoe
i moji najblii stoje daleko (Ps 37,12).
Udaljio si od mene znance moje
uini da im gnusan budem, zatvoren sam ne mogu izai (Ps 89,9).
Oe Sveti (Iv 17,11), daleko mi ne budi
Boe moj, pohiti mi u pomo (Ps 70,12).
Pouri se meni u pomo
Gospodine, Spase moj (Ps 37,23). (M)
Oprotaj s La Vernom
(Ovaj tekst se ne nalazi u knjizi)
"Zbogom, zbogom, zbogom, brate Maseo! Zbogom, zbogom, zbogom, brate Anele,
Rufine, Silvestre i Iluminate! Ostajte u miru, predragi sinovi, neka vas Bog blagoslovi:
Zbogom, ja odlazim od vas osobom, ali vam ostavljam svoje srce. Odlazim s Ovicom
Bojom, bratom Leonom, odlazim u Svetu Mariju Aneosku i ovamo se vie neu vratiti.
Odlazim. Zbogom, zbogom svima. Zbogom brdo aneosko, zbogom predragi brate sokole!
Zahvaljujem ti za ljubav koju si mi iskazivao. Zbogom, Sasso Spico, zbogom Kamene koji
si me u svoje krilo prihvatio i tako se narugao Sotoni. Vie se neemo vidjeti. Zbogom,
Sveta Marijo Aneoska, preporuam ti ove svoje sinove, tebi Majko Rijei Vjene."
Dok je na dragi Otac izgovarao te rijei, nae su oi ronile suze. I one je plaui odlazio
i sa sobom odnosio naa srca, a mi ostadosmo siroad bez takvoga Oca. Ja, brat Maseo,
napisah to sve.

223. stranica
Kau da je Franjo danima hodao i sam sebi ponavljao rijei:
Tko si ti, o Boe, a tko sam ja, siromani ovjek?
Prema njegovim rijeima, i nama se otvaraju dva pitanja na koja u ovom ivotu neemo nai
odgovora: Tko je Bog? i Tko sam ja?
Moram
Ti si svet Gospodin, Bog jedini,
koji udesa stvara.
Ti si jak, Ti si velik,
Ti si svevinji.
Ti si svemogui kralj.
Ti si, Oe Sveti, kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, vrhovno dobro,
Gospodin Bog ivi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, Ti si poniznost,
Ti si ufanje moje, Ti si ljepota,
Ti si blagost, Ti si sigurnost,
Ti si mi spokojstvo, Ti si radost,
Ti si nada naa i veselje.
Ti si pravednost, Ti si umjerenost,
Ti si sve nae bogatstvo do zasienosti.
Ti si ljepota i blagost, Ti si moje utoite.
Ti si mi uvar i branitelj, Ti si zaklon moj.
Ti si rashlada. Ti si naa nada,
Ti si vjera naa. Ti si naa ljubav.
Ti si sva naa naslada,
Ti si na vjeni ivot:
Veliki i divni Gospodine,
svemogui Boe,
milosrdni Spasitelju.
(PBL)