Mirko Nikoli Moliti ali kako? U koli molitve sv.

Ignacija Lojolskog

Neke napomene o razlici izmeu "istonjakih meditacija" i kranske meditacije Ljudi naega vremena, vjernici i nevjernici, postaju sve osjetljiviji za duhovnu dimenziju svoga bia. To je tako jasno i nedvosmisleno izrekao jedan mladi Francuz parikom novinaru negdje u dalekoj Indiji: "Vi ete shvatiti. Dosta nam je gnjilog drutva. Sve za pare, s parama i o parama." Umorni od reklama i potronje, psihiki napeti zbog standarda i ritma ivota, mnogi sa Zapada odlaze na daleki Istok, u Indiju ili Tibet, i trae "gurue" s kojima ele provesti neko vrijeme i nauiti njihove tehnike smirivanja, koncentracije i oputanja. Ljudima je dosta zagluujue buke aviona, tvornikih hala i prometa po cestama. eljni su tiine, samoe, utnje i sabranja. Meutim, to nije lako niti jednostavno ostvariti. Zato ne udi toliki interes za odreenim oblicima "meditacija" koje dolaze s Istoka, napose iz Indije i Japana, i nude ljudima tehnike koje bi im trebale pomoi da se smire, saberu i opuste. To su ponude poput "zena" "transcendentalne meditacije" i "yoge" koje dolaze iz hinduizma i budizma. U poplavi i vrtlogu tih silnih metoda i ponuda nali su se i krani. Pitaju se kako se u tome snai? Mogu li prihvatiti neke od tih tehnika koje bi im mogle pomoi da se saberu i uspostave nutarnji mir? Jesu li one u suprotnosti s kranskom vjerom i naukom? Neki se od njih, bez pravih uputa i razmiljanja, nerazborito preputaju tom vrtlogu, to nerijetko zavrava s kobnim posljedicama. Kako se u svemu tome snai? eljeli bi takoer svoju molitvu produbiti i nauiti meditirati. Kome se obratiti i gdje nai pomo? Svaka religija nudi svoju "kolu" molitve. Kamo poi i u koju se kolu molitve upisati? Moda su krani na Zapadu zanemarili metode koje mogu pomoi njihovoj sabranosti u molitvi. Zbog naina ivljenja ljudi su openito postali napeti i nervozni. ivana napetost najvei je protivnik sabranosti u molitvi. Svi se mi esto alimo i optuujemo zbog rastresenosti i nesabranosti u molitvi. Osjeamo da nam molitva nije ono to bismo eljeli da bude. I teko nam je moliti. Zato je danas prisutna velika e i interes za odreenim metodama koje pomau oputanju, boljem sabranju i veoj koncentraciji. Mnogobrojni uitelji kranske molitve pouavali su i usavravali te metode tako da se moe njima, razborito i pod vodstvom iskusnih uitelja kranske meditacije, posluiti. Sigurno je da nam i tijelo pomae u moliti, da odreenim poloajem tijela i gospodstvom nad njim utjeemo na svoju sabranost. Ali shvaamo da tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj nae molitve. Isto tako, onaj koji se zaputi sam u tu avanturu traganja za nutarnjim mirom, te krene u dubine svoga labirinta i olako se prepusti nekoj od tih "kola", u velikoj je opasnosti da postane zatvorenik samoga sebe i da zapadne u ozbiljne probleme svoga nutarnjeg duhovnog i psihikog ivota. Molitva nije niiji monopol. Svi ljude mole i svi se imaju pravo moliti pred Bogom na svoj nain. Zato svaka religija s pravom njeguje svoju vlastitu "kolu" molitve. U toj ponudi kranin vjernik se treba snai, dobro orijentirati i uoiti bitne razlike izmeu ponuda drugih "kola" i kranske kole molitve. To znai da kraninova molitva nije identina i nije ista kao molitve drugih, nekranskih smjerova. Zato odmah na poetku u uvodu drugog izdanja ove knjiice elimo istaknuti tu razliku. "Kranska molitva je uvijek odreena strukturom

kranske vjere", stoji u pismu Kongregacije za nauk vjere. To znai da u trenutku kraninove molitve u njemu treperi Kristova molitva. Isus eli da njegova molitva bude zasaena, ukorijenjena, postojana, iva i ustreptala u srcima njegovih uenika kroz sve vjekove. To je konkretno ivljenje i ostvarenje novozavjetnih poruka S Pavlove Efeanima: "Krist po vjeri stanuje u vaim srcima!" (3,17), zatim Korinanima: "Ne prepoznajete li da je Krist u vama?" (2 Kor 6,5), pa Isusovih rijei u Ivanovim spisima: "Vi ste u meni i ja u vama." Konano, nutarnje iskustvo sv. Pavla trebalo bi biti kraninovo iskustvo u molitvi: "Ne ivim vie ja, nego Krist ivi u meni!" (Gal 2, 20). Kranska meditacija, ona koju je prakticirao sv. Ignacije i predao da se dalje prakticira onako kako je prikazao u svojoj knjiici Duhovnih vjebi, neto je sasvim razliito od neosobnih tehnika "istonjakih meditacija" koje idu za tim da ostvare puku nutarnju tiinu u ovjeku. Cilj kranske meditacije nije nekakvo mrtvilo, pasivnost i neosobno stanje u kojemu se nita ne dogaa. Ona je u svojoj biti traganje za Bogom. Kranska meditacija je susret sa ivim Bogom. Ona je dijalog izmeu kranina vjernika i njegova Boga. Ona ne zatvara molitelja u nekakav nutarnji spiritizam, kao to to ine "istonjake metode", inei ga tako posve nesposobnim da se otvori Bogu koji ga nadilazi i koji mu je transcendentan. Ipak, kranin se s pravom pita mogu li mu te tehnike, to dolaze s Istoka, pomoi i biti od koristi u njegovoj molitvi. Spomenuto pismo Kongregacije za nauk vjere potie istraivanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je "prava kranska molitva bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Boje i ograniene ovjekove slobode." U molitvi cijeli ovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne moe ostaviti negdje u "predsoblju" ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj poloaj tijela koji e mu pomoi da se doista moe mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i poeljno da krani, barem oni iji su uvjeti ivota napeti i stresni, prakticiraju metode koje potiu nutarnju tiinu i fiziko oputanje. Te su metode brojne i razliite. Meutim, i tu je potreban oprez i razboritost. Te odreene psiholoke tehnike pounutranjenja ne idu samo za tim da se fiziki opustimo i duhovno relaksiramo. One su prije svega zato da se uz njihovu pomo prispije jednoj dubokoj interiorizaciji, dubokom pounutranjenju. Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Onaj, koji se u tome vjeba u opasnosti je da se iznutra izolira, da postane neosjetljiv i nepaljiv na vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika, misli i osjeaja. On je u velikoj opasnosti da se isprazni od svake elje. U krajnjoj liniji to je ruenje i dokidanje sebe i svoga "ja" samim sobom. Oito je da se takva interiorizacija i tehnika protivi molitvi i meditaciji, onoj o kojoj mi elimo govoriti u ovoj knjiici. U kranskoj meditaciji vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu panju svoga srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi. "ak i kad je sam i skriven od drugih, kranin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve", pie kardinal J. Ratzinger u pismu u kojemu istie neke aspekte kranske meditacije. Traenje "duboke interiorizacije" je opasno i za one koji su uznapredovali u kranskoj molitvi i meditaciji zato to to vrlo brzo postaje opsesija, neto to ovjeka oara i zavede, neto to postaje njegovo "opsjednue". Kao da time izlazi na strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji to je protivno pokretu i elanu koji treba pratiti, nositi, poticati i usmjeravati kranina prema Bogu, pokretu u kojemu treba biti paljiv na Boju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu. Taj pokret, dinamizam i elan ve je primio na krtenju i treba ga molitvom iriti. Molitva ga trajno propituje o tome to je uinio od svoga sakramenta krtenja. I u kranskoj molitvi vjernik doivljava dubinu svoga bia i svjestan je svoga "ja". Ali je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i vii od njega. To je sv. Augustin snano

doivljavao i nenadmano izrekao u svojim Ispovijestima: "Bog je dublji nego najunutranjije u meni i vii nego najuzvienije u meni." U kranskoj meditaciji molitelj se pridruuje molitvi koja se ve u njemu nalazi. Radi se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Zato novozavjetni spisi neumorno istiu vanost molitve u Duhu: krani se trebaju moliti u Duhu Svetome, svaka njihova molitva i pronja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome, sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima... Kako kranin moe pomoi Kristovoj molitvi i molitvi Duha Svetoga u svome srcu? U emu se sastoji njegova suradnja u molitvi? Najprije, radi se o spremnosti da je prihvati kao plemenito sjeme. Svjestan je da je to sjeme u ipraju i trnju njegove nutrine koju treba kriti da bi ono moglo bolje rasti. To je zadatak cijeloga ivota. Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podravati. To ini kad se hrani i napaja na Bojoj Rijei. U tome mu pomae duhovna lektira Boje Rijei koja je hrana i izvor kranske meditacije i molitve. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o "Boanskoj objavi" (25) jasno istie: "itanje Svetoga pisma treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor izmeu Boga i ovjeka. Jer, 'Njemu govorimo kad molimo, Njega sluamo kad itamo boanske poruke', kae sv. Ambrozije." A sv. Jeronim je bio jo izravniji: "Ne poznavati Pisma to znai ne poznavati Krista". Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Bojoj Rijei, na sakramentima i na mnotvu drugih izvora kojima obiluje Crkva. Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. Kao to stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje, daj mi svoje srce" tako i Krist nama kae: daj mi svoje srce, daj mi svoj razum, svoje tijelo, cijelo svoje bie! Sve to je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva, sve to Ja elim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu. Jo neto ne smijemo nikada zaboraviti u svojoj molitvi: kranska molitva nije najprije ovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u ovjeku. U tome je njezina posebnost i specifinost. Ii moliti i meditirati znai ii u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanelje. Kad meditiramo nad stranicama Evanelja i Svetoga Pisma openito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve. Na kraju, elimo jo jednom istaknuti bitnu razliku izmeu "istonjakih meditacija" i kranske meditacije. Razlika je u njihovu izvoru i uviru, njihovu startu i njihovu cilju. Razlika je i u nainu njihova odvijanja i postupka. U svemu. Istonjake "meditacije" ele ovjeka smiriti i umiriti. Uz njihovu pomo ovjek eli postii tiinu i nutarnju prazninu, jedan svojevrsni oblik "nirvane" u kojoj se nita ne dogaa. To nije cilj kranske meditacije. U kranskoj meditaciji dogaa se susret izmeu ovjeka i Boga. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. ovjekova osoba i sloboda ne nestaju u Bojoj osobi i slobodi. U kranskoj molitvi i meditaciji uoavamo Boje djelovanje u sebi i svoje djelovanje u Njemu. Recimo jo ovo s obzirom na "azijatske meditacije" i kransku meditaciju. Kad se kae "istonjaka meditacija", onda to nema nita zajednikog s kranskom meditacijom. Kao krani i katolici to uvijek trebamo imati na umu pogotovo kada se naemo pred izazovom ponuda koje dolaze iz Azije i nude nam "meditaciju". Kranska se meditacije ne svodi na tehniku kao to je to u "istonjakim meditacijama". Prava kranska molitva je uvijek dar, Boji dar, kojega kranin vjernik spremno prihvaa i ponizno na njemu zahvaljuje. U "istonjakoj meditaciji" vana je odreena tehnika i askeza kojoj je sve podreeno i koja eli ovjeka sabrati i smiriti u nutarnjoj praznini, u kojoj se nita ne dogaa. Ako to postigne, onda je zadovoljan i svoju "meditaciju" vrednuje kao dobru i uspjenu. Ako ne postigne, onda je nezadovoljan i "meditacija" nije uspjela. Kranska se meditacija i molitva tako ne vrednuju. I u njoj se isto tako ovjek sabire i smiruje, ali ga ona nadasve potie da bude zauzet

i aktivan u sluenju svojim blinjima. Veliki molitelji uvijek su bili i veliki djelatnici. U molitvi su dobivali nadahnua i snagu za djelovanje, a rad i zauzetost za druge usmjeravali su ih prema molitvi. Upravo zato je vana vjernost i ustrajnost u molitvi. Kranin ostaje u svojoj molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjea uspjeh u moliti i kad bi u tom trenutku najradije neto drugo radio, jer zna da Bog jedini ispravno prosuuje njegovu molitvu. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove vjernosti Bogu. Molitvu doivljava kao Boji poziv. Bog ga poziva i zove na molitvu, a kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaa Boji poziv i koliko se uini prikladnim za njega. Kako i koliko molimo, takvi smo krani i vjernici. Ova nas knjiica eli potaknuti na molitvu i pomoi nam u molitvi. Zato smo joj i dali naslov: "Moliti S ali kako?" Nije upitno trebamo li moliti ili ne. Pitanje je: ali kako? I ova knjiica eli pomoi odgovoriti na to pitanje! Na spomendan sv. Klaudija La Colombiera, Osijek, 15. veljae 2001. Uvod Ima li o molitvi jo neto "nova pod suncem" to bi se moglo rei, a da ve nije reeno? Vrijedi li i ovdje Propovjednikov pripjev: "Nita nova pod suncem". Dovoljno je pogledati obilje literature koja je napisana o molitvi pa da moda prebrzo zakljuimo kako je o molitvi sve reeno, da je to omiljena tema pisaca duhovnog profila, neto o emu se moe lako pisati i svata napisati, pa se pisci olako laaju pera i pisanja. Pisati i govoriti o molitvi nije jednostavno i lakoa pisanja nije razlog to je puno napisano o toj temi. Molitva je prijeka potreba, kruh svagdanji i zato se o njoj tako esto pie i govori i potrebno je trajno o njoj pisati, pozivati ljude na molitvu, uiti ih moliti, a napose svakoj novoj mladoj generaciji o molitvi treba govoriti i uiti je kako treba moliti. To je potrebno jer molitvom stvaramo nutarnje ozraje u kojemu se ovjek susree s Bogom. Molitvom izgraujemo duhovnu kraljenicu koja nam pomae da se ne savijamo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema svijetu i da ih se ne bojimo javno oitovati. Molitva nam pomae da oblikujemo svoj svjetonazor i pomae nam da se opiremo slici svijeta koja se eli utisnuti u na ivot i tako nas oblikovati na svoj nain. Razliiti su pristupi molitvi i razliiti su oblici molitve. Govorimo o kolama, putevima, duhovnostima iz kojih izlazi molitva ili koje molitva oblikuje. Svaki red u Crkvi, svaka Druba, ili Kongregacija njeguje svoj stil. Koliko ima redova u Crkvi toliko je i stilova molitve. Ponude su razliite i dobro je da ih ima. Svatko moe izabrati po svom ukusu, svojim potrebama i eljama. Pronai svoj stil, nai svoj ulaz u molitvu, to je najvanije, jer u Oevoj kui ima mnogo stanova, a svijet molitve ima mnotvo ulaza. Zato su svi prirunici samo pomo za to. Ne elimo ni mi ovdje biti toliko originalni koliko jednostavni i jasni u duhu ovog izriaja: Ono to esto ini novima stare ideje, jest da ih se uzme ozbiljno. Osjeamo kako nam ivot bez molitve brzo postaje neljudski. Isto tako naa nastojanja u molitvi brzo malaku, nailaze na potekoe i lako se obeshrabrimo. Treba nam podrka, savjet, pomo. Pitamo se da li ispravno molimo i kako svoju molitvu vrednovati? Koliko dugo moliti i to je s naom gorljivou i hladnoom dok molimo? To su neka od pitanja koja nam se nameu i ovim elimo barem donekle u tome pomoi. Na kraju, to je i cilj ove knjige, elimo ukazati na jednu od ponuda koja nam eli pomoi da pronaemo i oblikujemo svoj osobni stil u molitvi, ponudu iz isusovake duhovnosti koju je utemeljio sv. Ignacije Lojolski. elimo ukazati na put kojim je on iao i na kojem je susreo

Boga i imao iskustvo Boga. Nije napisao nikakav traktat o duhovnosti, jo manje kakvu studiju o molitvi. Napisao je knjiicu o duhovnim vjebama kojom eli rei da je to njegovo iskustvo Boga i da ga svatko moe imati ako odlui obaviti duhovne vjebe onako kako on predlae da ih se obavi. Duhovne vjebe su njegovo posebno iskustvo molitve i u njima nam nudi razliite metode za molitvu. Njegov se ivot odlikovao time to je uvijek imao Boga pred oima te u svemu traio i nalazio volju Boju. Moda je stoga i trajno bio u molitvi iako je bio ovjek neobino aktivan. Tajna svetosti i svetaca je u tome to su uspjeli spojiti molitvu i rad, akciju i kontemplaciju. Sv. Ignacije je bio contemplativus in actione, kontemplativan u djelovanju. Ovdje emo ponuditi neke od naina na koje je on molio i koji nam mogu pomoi u molitvi i pronalaenju svog osobnog puta to je za nas najvanije. Stoga emo govoriti o meditaciji i kontemplaciji te o trima nainima moljenja o kojima sv. Ignacije govori u svojoj knjiici duhovnih vjebi. Nakon uputa o meditaciji, kontemplaciji i o trima nainima moljenja pokazat emo kako to konkretno ostvariti i provoditi u ivotu. Najprije elimo progovoriti o nekim uvjetima koje treba ostvariti da bi naa molitva bila plodna. Ne zaboravimo, molitva je dar, ali i mi sa svoje strane trebamo uiniti sve to o nama ovisi da taj dar moemo prihvatiti. Stoga ostajemo trajno uenici koji mole: Gospodine, naui nas moliti! Na blagdan sv. Stanislava Kostke, Split, 13. studenog 1996. Preduvjeti za molitvu Da bismo molili i ustrajali u molitvi, potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu. Mi obino utrimo u molitvu koju poinjemo znakom kria i mislimo da smo time i spremni za susret s Bogom. Tu smo i najvei formalisti. Kad imamo priliku moliti malo due, barem pola sata, potrebno je doista obratiti panju na neke uvjete koji nam mogu pomoi da nam molitva bude doista razgovor s Bogom. Nikad ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i dunost. Dar, jer pristupamo Bogu svjesni da On moe dati i uzeti. Mi smo s otvorenim rukama pred Njim. On daje da molitvu doivimo kao radosni susret s Njim ili kao muno hrvanje i bolno propinjanje da neto uinimo i doivimo. Dunost, jer treba biti prisutna u naem danu i onda kad nam se ne da moliti, kad nismo "raspoloeni" za molitvu. Ne moemo imati ovakav stav prema molitvi: kad smo raspoloeni i kad nam se moli, ostat emo u molitvi i nekoliko sati, a kad nam se ne moli i kad nismo raspoloeni za molitvu, onda uope neemo ni moliti. Uspjeh molitve ne mjerimo po nutarnjem raspoloenju: ako smo mogli moliti i doivjeli utjehu, onda je molitva bila dobra. Naprotiv, ako smo se borili, ako nije ilo onako kako smo mi mislili da je trebalo ii, onda molitva nije bila dobra. To nije ispravan stav. Ako tako vrednujemo molitvu i ako oekujemo da nam u molitvi bude uvijek samo ugodno, onda neemo svaki dan moliti, jer je nemogue da trajno u molitvi doivljavamo radost i utjehu. Kvalitet molitve nije u njezinoj duini, niti u njezinoj gorljivosti, nego u injenici da smo u povezanosti s onim kome moemo rei "Oe na" ili "Oe moj". Potrebno je shvatiti kako je vano i vrijedno da Bogu darujemo u molitvi vrijeme koje smo za to odredili, a On e dati utjehu ili dopustiti da to vrijeme doivimo i proivimo kao teko i muno hrvanje s Njim i sa samima sobom. Kao to znamo prihvatiti iz njegove ruke ono to je lijepo i ugodno, tako trebamo znati prihvatiti i ono to je bolno i teko. I kao to u ushitu i utjehi vrijeme molitve brzo prolazi, tako u tjeskobi i sui sporo odmie i u napasti smo da dignemo ruke od svega i idemo neto "pametnije" raditi. U takvim trenucima sue trebamo

izdrati i ostati vjerni vremenu koje smo odredili za molitvu. Molitva poinje iz nae trenutane, aktualne situacije. Takvi smo kakvi jesmo, ni bolji ni gori. Ne dolazimo kakvi smo juer bili ili kakvi emo moda sutra biti. Dolazimo s onim to imamo, s onim to nosimo u sebi. To su nae radosti i nae alosti, nade i razoaranja, boli i brige. Sve ono to proivljavamo, eto s tim smo pred Gospodinom. Na pragu, pred Njegovim vratima stojimo i kucamo, ponizna srca i s prosjakim rukama. Dolazimo mu kao prijatelj prijatelju. To je vano. To ne smijemo zaboraviti. Ako ne dolazimo Bogu sa svijeu da nam je prijatelj i da nas s ljubavlju gleda, onda se varamo o Njemu, onda ga krivo poimamo. On nam je prijatelj. Gleda nas s njenou i povjerenjem. Znamo to nam znai prijatelj u ivotu. Eto, takav je na Bog, takav je na Gospodin. Da bi taj susret bio dostojan Boga i mene, trebam se potruditi da sa svoje strane uinim sve to o meni ovisi, da pronaem uvjete koji e mi omoguiti taj susret i pomoi da pronalazim svoj osobni hod i svoj nain molitve. Koji su to uvjeti koje trebam ostvariti prilikom molitve? Spomenut emo neke od njih, moda one najvanije, da bismo mogli sa svoje strane uiniti sve to o nama ovisi za molitvu. Mjesto Mi obino molimo u crkvi, kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i molitvu. Osjeamo kako se tu moemo bolje sabrati i snanije doivjeti Boju prisutnost. Povlaimo se na samotno mjesto, daleko od buke i pogleda drugih. elimo biti oi u oi s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. To je potrebno i dobro je ako to inimo. No, ne moemo uvijek doi do crkve, kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa do zajednikih molitvenih prostora. Potrebno je stoga u svojoj kui, svom stanu, svojoj sobi napraviti prostor, nai kut koji u doivljavati kao sveto tlo pred kojim izuvam svoju obuu (Usp. Izl 3, 5) kad elim na njega stupiti. Moe tu biti kakav obini prostira, mali sag, prostirka, klupica ili klecalo, raspelo ili kakva druga slika ili znak koji e me na to podsjeati. U knjiici Duhovne vjebe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje u promatrati ili razmiljati zastat u toliko koliko bih izmolio Oe na, upraviti duh prema gore i zabavljen milju kako me Bog i na Gospodin motri morat u izvriti in potovanja ili poniznosti. (DV 75) Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Bojoj prisutnost i da me Bog promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlateni prostor za susret s Bogom. Mi moemo svuda moliti, ali ne idemo svagdje moliti. Moe to biti na trnici, u tramvaju, autobusu, u gradskoj guvi, u etnji. Priznat emo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti. Zato je potrebno pronai mjesto koje je prikladno, svoje "sveto tlo" pred kojim u izuti ne samo obuu sa svojih nogu, nego skinuti masku privida, oholosti te iskoraknuti iz svega onoga to me okruuje da bih mogao iz jedne druge perspektive gledati svoj ivot, svijet oko sebe i moliti. Ti naprotiv, kad moli, ui u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit e ti. (Mt 6, 6) Vrijeme Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naih usana. Zbilja, tko ima vremena, neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Uvijek se urimo, a opet tako esto

kasnimo. I ritam se pojaava. Kao da smo u nekom nemilom rvnju koji nas vrti i melje i osjeamo se nemonima da iz njega izaemo. Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta, dani preoptereeni preuzetim obvezama. Trimo s jednog susreta na drugi, a pri kraju jedne obveze ili posla ve mislimo na drugi. Dogaaji nas guraju, potrebe se umnaaju i tako postajemo robovi jurnjave, nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. Nervoza, ivana napetost i nestrpljivost su najvei protivnici molitve. Utrka s vremenom, urba i brzina postale su norme naeg ivota. Vrijeme se vrednuje poput novca, neto to se gubi ili dobiva. Gubimo ga i prisvajamo, elimo ga uiniti svojim vlasnitvom i u tome je najvei problem. Zaboravljamo da je i vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme raanja i vrijeme umiranja... vrijeme utnje i vrijeme govorenja. (Prop 3, 1) U istome duhu moemo dodati: vrijeme rada i molitve, vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije. Unato svim naporima i nastojanjima tko to od nas moe produiti ivot za jedan lakat ili za koju sekundu? Sv. Franjo Saleki upozorava nas da je urba i naglost majka svih poroka jer ona poput Kronosa guta svoju djecu. Kao da se bojimo mira i tiine. Znati stati, zaustaviti se i sluati svoju nutrinu znaajka je mudrih ljudi. Trebamo uoiti svoj bioritam i u njemu pronai kvalitetno vrijeme u kojem emo se moi moliti. Da li e to biti jutro ili veer, po danu ili u noi, svejedno je. Vano je da je to vrijeme koje mi najvie odgovara za molitvu. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti ostatke ostataka svoga vremena, nekakav vremenski kart. Kad smo moda ve umorni, pospani i onda elimo neto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku dunost i umiriti savjest. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena, najkvalitetniji dio svoga vremena u danu, a ne tek ono to nam ostane. Dati svoje vrijeme Bogu znai prepustiti mu dio svoga bia, samoga sebe, odriui se svoga prava na posjedovanje. To znai pustiti Bogu da u nama uini ono to nikad nikakvo vrijeme ne bi moglo uiniti. Dobro je, po mogunosti, unaprijed odrediti koliko u vremena moliti. To nee biti uvijek mogue, ali ako se elimo disciplinirati u svojoj molitvi, to je neophodno potrebno uiniti. I onda se drati tog odreenog vremena. No, koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to moe rei? Ili, da li je potrebno na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Ignacija Lojolskog. Dvojica su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole dovoljno. Sv. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su jo k tome govorili da molitva koja ne bi trajala due od jednog ili dva sata nije prava molitva. Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. U petom kae ovo: Ako je molitva molba Bogu za ono to prilii i ako je jo openitije rekavi poboan i ponizan pokret koji uzdie k Bogu, to se moe uiniti za manje od dva sata, pae za manje od pola sata, kako se moe zanijekati ime prave molitve onim (molitvama) koje ne prelaze sat ili dva? (Citirano prema "Vie consacree", br. 6, str. 329.-330., Namur, 1981.) U potpunosti se moemo sloiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom koja kae da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Koja e to biti metoda, koliko e molitva vremenski trajati, nije vano. Osoba koja je razborita i pouljiva Bojem Duhu znat e odabrati i odrediti i jedno i drugo.

Tijelo Moe nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva stvar naeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija nae osobnosti? Zato onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i poima problem. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi, pae zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom. Mi nismo dua plus tijelo ili samo dua ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba ije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna meusobno proimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim to jesmo i to imamo. Ne moemo moliti i zanemariti svoje tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtaa na vjealici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo ukljuiti u molitvu, ono nam esto puta predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja moe nam biti velika pomo u molitvi. Shvatit emo kako i svojim tijelom moemo itekako moliti. Kad molimo kao zajednica, nai su se stavovi, nai poloaji tijela "standardizirali" i sveli uglavnom na tri stava: sjedei, stojei i kleei. Koji put pojedini se usude rairiti ruke kad mole Oe na. I to je sve. Meutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo vie ukljuiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega moemo napraviti rije koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izraajem. Koliko se samo gestama sluimo u obinom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu rije ili je ne trebamo ni izrei jer naa gesta dovoljno rjeito govori. Tijelo izraava ono to osjeamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukiji smo kad se veselimo, a drukiji kad smo tuni. Kad idemo neto moliti, neemo se ponaati kao kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to inimo iz one situacije u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka to u sebi proivljavamo. To ne smijemo zanemariti. Inae, postat emo nestvarni i umjetni. Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomo u naoj molitvi. Nije, stoga, potrebno ii na Daleki istok i traiti kod gurua i drugih uitelja savjet i pomo ili pohaati istonjake teajeve koji bi nas nauili kako osjetiti svoje tijelo, kako se opustiti i smiriti i tako to bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. Mi ne elimo postii nirvanu, izgubiti se u nekom miru i nitavilu gdje se nita ne dogaa. Ukoliko nam razliite tehnike pomau, treba ih iskorisiti. Ako nas ne pripremaju na molitvu, onda ih ne moemo promatrati kao dio naeg molitvenog izraaja, nego kao tehnike kojima se eli neto drugo postii to nama nije cilj kad idemo moliti. Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji emo poloaj tijela u svojoj molitvi zauzeti. U dodacima svoje knjiice Duhovne vjebe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja kako e postupiti da dobro obavi molitvu (vjebu) i tako lake nae ono to eli: Moram zapoeti svoje promatranje sad kleei na koljenima, sad leei prostrt, sad nauznak, sad sjedeke, sad stojeke, idui uvijek za tim da naem to elim. Ali pazimo na dvoje: prvo, naem li ono to traim kleei, neu zauzimati drugi poloaj da bih to ispitao, naem li leei, isto tako itd.; drugo, naem li u jednoj toki ono to elim, mirno u se tu zaustaviti, ne hitei tjeskobno dalje, sve dok ne udovoljim srcu. (DV br. 76) Svejedno je, dakle, koji e biti poloaj moga tijela, ali je jako vano da taj poloaj bude odraz mog duhovnog raspoloenja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izraava dio moje intime. Molitva u samoi daje nam priliku i doputa da kroz tjelesni izraaj iznesemo ono to nosimo u srcu: molbu, prikazanje, zahvalnost, tjeskobu, radost, itd. Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u veernjem prinosu, o

prostrtosti u klanjaju, ili kajanju, o licima koja su zaplakana ili radosna pred Gospodinom, o klicanju i plesu... Ako pokuamo to ostvariti u tiini i samoi svog molitvenog prostora, bit emo iznenaeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje u sebi nosimo, ali isto tako koliko nam pomau da pronaemo osobni put u molitvi koja nas u tiini povezuje s Bogom. utnja utnja ne znai samo odsutnost govora. Moemo utjeti, a da nam u nutrini duha bude kao na trnici. Isto tako moemo biti na trnici, a da u nutrini ostvarimo tiinu i utnju duha. Boga susreemo u tiini, u utnji koja jo vie pojaava nau samou i ini nas sposobnijima za susret s Bogom. Poznat nam je susret proroka Ilije s Bogom na brdu Horebu. Glas ree Iliji: Izii i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi. Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snaan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja apat laganog i blagog lahora. Kad je to uo Ilija, zakri lice platem, izie, i stade na ulazu u peinu. (1Kr 19, 11-13) Oci iz pustinje imaju izvanredno iskustvo utnje i tiine. Zgoda iz ivota opata Arsenija, koji je pripadao gotovo prvoj generaciji otaca iz pustinje, svjedoi nam o vanosti utnje u naem ivotu. Bio je najprije odgojitelj na carskom dvoru u Rimu. Dok je bio na dvoru imao je pred sobom karijeru jer je odgajao careve sinove. Budui da je bio poboan, znao se ovako moliti: Gospodine, vodi me na takav nain da se spasim. Jednom zgodom za vrijeme molitve uo je glas koji mu je rekao: Zauti! To znai ostvari tiinu i utnju u svojoj nutrini i nauit e to ti je initi. Malo nas toga danas u svijetu potie na utnju i tiinu. Naprotiv, sve je usmjereno na to da nam privue panju i da zaplijeni nau pozornost. Moramo se upravo boriti za trenutke utnje i mira. Svijet je preplavljen slikama koje napajaju nae oi, pun je rijei i govora koji ispunjaju nae ui. Preplavljeni smo pravom bujicom rijei. Nalazimo ih svugdje oko sebe: na panoima, reklamnim ploama, ekranima i vrpcama. Svud oko nas vrvi od ispisanih rijei koje svjetlucaju i privlae nau panju. Okrueni smo televizijskim i radio aparatima. Hodamo s vokmenima na uima, svuda pljute rijei i nije udo da im vie ne vjerujemo, da lako gazimo zadane rijei. Nae je vrijeme vrijeme inflacije rijei. Nije udo to su nam rijei esto puta mjed to jei i cimbal to zvei. Upravo zbog toga je rije izgubila svoj smisao i znaenje. Lako je izriemo ne mislei pritom na njezino stvarno znaenje. Stoga toliko nesporazuma i manjka prave komunikacije. Sve dok budemo ivjeli u inflaciji rijei, doivljavat emo devalvaciju misli. Sve dok nam rijei ne budu izlazile iz duboke utnje, one nee ukazivati na pravi smisao. Samo iz istinske utnje mogu izlaziti prave i smislene rjei. I sama Utjelovljena Boja Rije je izila iz vjene utnje i zato je njezin govor bio tako plodan. Moramo se znati zaustaviti, dati prostora Bogu i miru. Jedino s Bogom i u miru moemo popraviti tkivo svoje due. Zato je potrebno zautjeti, stvoriti u nutrini ozraje u kojem se moe roditi prava rije. Sva su se velika djela rodila u utnji i tiini. Tako e nas utnja nauiti govoriti i moliti. Srce

esto puta ujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sii iz glave u nae srce. Iz srca treba molitva izlaziti. Kad kaemo srce, onda time elimo rei cijeli ovjek, ili srce u biblijskom smislu. Molitva tako zahvaa cijelog ovjeka i cijeli ovjek moli kad je u molitvi. Srce je simbol najljepeg i najdragocjenijeg to ovjek ima u sebi. Stoga u obinom govoru znamo rei da nas je neto "uhvatilo za srce", a to znai da nas se dojmilo u naem dubokom sreditu. Srce je simbol ivota, ljubavi, svega plemenitog i lijepog to ovjek posjeduje. Simbol je i Boje ljubavi prema svijetu i ovjeku. Izabrani Boji narod je u tijeku svoje povijesti kroz nevjernost i odanost Bogu spoznavao da Bog ima osjetljivo srce prema njemu, srce koje je ranjivo na odbijanje i prezir, srce koje je milosrdno i vjerno unato nevjernosti naroda. Unato svemu Boje srce ostaje vjerno jer ne moe sebe zanijekati. Konano, Boja ljubav se u potpunosti oitovala na kriu u Isusovu probodenom srcu iz kojeg su potekle zadnje kapi krvi i vode. Tu se do kraja pokazao i razotkrio ritam Bojeg srca, ritam bezmjerne ljubavi. Stoga ne udi da pobonost Srcu Isusovu eli istaknuti tu ljubav koja se trajno nudi i dariva. I ovjek ima srce. Slika je Boja. Moe ljubiti i voljeti, osjeati i trpjeti, imati suuti i milosra. U svojoj najveoj zapovijedi Bog trai od njega da Ga ljubi svim srcem svojim. Bog jedino gleda to se dogaa u ovekovoj nutrini koju simbolizira srce. Tako pouava proroka Samuela prilikom Davidova izbora i pomazanja: Ne gledaj na njegovu vanjtinu ni na njegov visoki stas... Bog ne gleda kao to gleda ovjek: ovjek gleda na oi, a Jahve gleda to je u srcu. (1Sam 16, 7) Mi molimo cjelinom svoga bia. Ne samo pamenjem, ne samo razumom, ne samo osjeajima, ne samo voljom. Sve je to ukljueno. Sve to spada u ovjekovu intimnost, u prostor srca. Sve to sainjava nutarnjeg ovjeka o kojem sv. Pavao pie Efeanima. U nutrini se ostvaruje susret izmeu Boga i ovjeka. S pravom, stoga, kaemo da se srcem moli. Mi uglavnom ivimo na povrini, na rubu svoga bia. Zato nam srce ostaje skriveno, zaspalo i ne znamo kako bismo sili u te dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. I jer nas vie zanima ono to moemo vidjeti, uti, dodirnuti ili povrinski doivjeti, zanemarili smo tu nutarnju dimenziju naega ivota. Isus esto upozorava svoje sluae da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotino. Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti. Moliti srcem znai pronai njegov put, put srca, a to znai uspostaviti kontakt s Bojim srcem kako bi i nae srce zakucalo u ritmu Bojega srca i Boje ljubavi. To znai isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: Nije vanost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav. Moliti srcem znai stati na "sveto tlo", ostvariti nutarnju utnju, povui se iz vanjske buke. To znai sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli to nas uznemiruju i odvlae od susreta s Bogom. To znai usmjeriti svoj nutarnji pogled prema sreditu, prema srcu i oslukivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklauje. Tu nas Bog eka u tajnosti i tiini, povrh naih umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijei da to ostvarimo moe nam se initi dug, teak i gotovo nemogu. ini nam se da ne moemo ui u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoni i oajni. Katkad smo moda i ljuti i htjeli bismo nasilno ui, provaliti kroz ta vrata jer nasluujemo da bi se iza njih mogao dogoditi susret izmeu nas i Boga. Tu i jest uzrok naem neuspjehu jer zaboravljamo da to nije u naoj vlasti, da je to dar koji trebamo prihvatiti. Duh je unutra, a

Rije dolazi izvana. Zajedno oblikuju nae srce za istinski susret Boga i nas u ozrauju molitve. Ne zaboravimo da jo Netko strpljivo stoji pred vratima naega srca i kuca. Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko uje moj glas i otvori mi, ui u k njemu i veerat s njim i on sa mnom. (Otkr 3, 20) Potaknut ovom reenicom jedan je monah s Istoka savreno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotinog srca na ija vrata kuca Gospodin: Ove rijei ne pripadaju tekstu nekom od naih etiriju evanelja, nego su iz knjige Otkrivenja. One pripadaju vjenom evanelju koje ujedinjuje sve poruke to ih Bog upuuje ljudima. One se ne tiu samo neke povijesno odreene epizode, one opisuju opu situaciju koja je smjetena izvan prostora i vremena. Te rijei izraavaju iskustvo koje moe biti jueranje, dananje ili sutranje, one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me. 'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. urno je hodao. Znao sam, ili jo bolje, osjeao sam da je dolazio prema mojoj kui i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da u mu otvoriti. Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se ve dugo vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se nai odnosi prorijedili. S jedne strane esto sam se osjeao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, otra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem razgovor na podruje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti. Vie puta je doao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio, ali ne bez stida i grinje savjesti. Evo ga i sada je doao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kue. U ovom trenutku stoji pred manjim stranjim vratima. U poetku naeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta stranja vrata putajui na velika vrata strane goste, ostavljajui ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam poeo osjeati nelagodu pred tim obiajem da sam ga putao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazei straga mogao je ak vidjeti ili proi kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. inilo mi se da se poeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju, za moju spavau sobu. Nered i praina nisu mu izmicali. ak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete, to je teko... Ne stiem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokuamo zajedno, obojica?' Ali ja sam se bojao. Bojao sam se da e otkriti do koje su mjere odreene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Odgaao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza. Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta stranja vrata. Od tada sam ga putao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjei i rjei. Stigao je, dakle, pred sporedna, stranja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuena divlja vegetacija je poela nesmetano rasti i prekrivati ih. Brljan je slobodno rastao. U njihovu podnoju rasle su stabljike gorskog velebilja i draa. Brava je zahrala. Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li e pokucati? Hoe li, dakle, unii na ta vrata i tako pokazati da eli obnoviti nau bivu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li u mu otvoriti? Nita nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je klju od tih vrata? Jo uvijek kuca. Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao akom. Gotovo njeno je dodirivao vrata kucajui srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. Kucajui gledao je pokraj i gore prema nebu. Izraaj mu je bio ozbiljan, paljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji u mu dati, nego na milost koju Otac moe nadahnuti. Jo uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se

ponavlja i traje. to u uiniti? Ne mogu vie ivjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost. Ako otvorim, da li e mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispriati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, nee biti problema. Krenimo! Poao sam k vratima. Otvaram ih uz kripanje i zadravanje parazitskih biljaka. Povukao sam se: 'Ui, Gospodine! Gospodine, ti zna...' Htio sam rei: 'ti zna da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti reenicu i jecaj je zaguio moj glas. On me gleda s blagim osmjehom. Kae mi: 'Znam. elim s tobom veerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine, ja nemam nita to bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem veerati. Ja hou kod tebe slaviti svoju Veeru'. Rije Upitali su jednog kineskog mudraca: to biste uinili kad biste bili gospodar svijeta? Odgovorio je: Uspostavio bih smisao rijei! Ve davno je mudri ovjek osjetio gdje nedostaje smisla i u kojem podruuju bi ga trebalo ponovno uspostaviti. Rijei su nam potrebne jer omoguuju da moemo komunicirati. Jo je potrebnije ostvariti ozraje u kojemu se moe rije pojaviti i uti. To je tiina. Kao to je prava Rije Boja dola iz tine i samo u tiini due ona se moe uti, napisao je sv. Ivan od Kria, tako je potrebno stvoriti tiinu u kojoj bi i nae rijei sazrijevale i osmiljene nalazile put do srca. Imao je pravo stari mudrac! Rijei su nam izgubile smisao. Rijei nam vie ne govore. Lako uskratimo ili oduzmemo rije drugome. Ne damo mu doi do rijei. Zato i ne sluamo rijei, preujemo ih i preuujemo. Naalost, jednako se ponaamo i prema Bojoj Rijei. Bog ovjeku upuuje svoju rije. Zato ovjek treba sluati, oslukivati tu Rije. Treba postati sluatelj Rijei. Ne samo da je uje, nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu, u svoje srce. Sjeme Rijei Boje pada na tlo nae nutrine. O nutrini, o toj naoj njivi na koju pada Rije ovisi kakav e biti urod tog sjemena. A da bi uo Rije ovjek mora doi u osamu, mora u nutrini stvoriti tiinu. Uho mu treba biti paljivo, a srce otvoreno. Prorok Izaija je imao duboko iskustvo sluanja i primanja rijei i zato je rekao: Svako jutro on mi uho budi da ga sluam kao uenici. (Iz 50, 4) Sluajui i primajui rije ovjek postaje bie dijaloga. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem. Rije nas poziva da izaemo iz sebe, iz svojeg uskog i zatvorenog kruga, da se otvorimo drugome i poemo mu u susret. I Bog nas zove na dijalog. Ali nas najprije poziva da ostvarimo tiinu. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas drugi ne moe i ne smije uznemirivati. Tiina nije neka naa privatnost na koju imamo pravo i u koju se povlaimo da nam drugi ne dosauje. Tiinu ostvarujemo jer je to istinski prostor za rije. Rije trai tiinu da se moe uti, da moe odjeknuti, a tiina potie na pravu rije. One ne mogu jedna bez druge, upuene su jedna na drugu. Tek kad su uenici na putu u Emaus zautjeli, mogli su uti Rije koja je gorjela u njihovu srcu. Mi u molitvi upravo elimo uti rije. U naoj liturgiji rije ima vano i povlateno mjesto. Zato je sluamo u miru i tiini. Ostavljamo joj prostora i vremena da odjekne u naoj nutrini i dadne nam novi poticaj. Liturgija Rijei je poseban poziv i poticaj za susret s Bogom. Ako su nam nae rijei postale dosadne, beznaajne, besmislene, tako nije s Bojom Rijeju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: Primite rije Boju ne kao rije ljudsku, nego kao rije Boju, kakva uistinu jest. (1Sol 2, 13) Ona nosi u sebi trajnu snagu, vjeno je mlada, svjea,

nova, nadahnjujua. Naalost, nema meu nama proroka koji bi je gorljivo pronosili, izgovarali i svjedoili. Navikli smo se na televizijsku, radijsku i novinsku rije. Ta nas rije eli informirati, a esto puta i zarobiti, nametnuti nam neto pod svaku cijenu. Vrlo esto te informacije nisu prave, istinske, nego su u slubi ideologije, politike i biznisa, a ne u slubi ovjeka, istine, pravde i dobra. Zato nas dezinformiraju, zavode i ranjavaju. Bog drukije govori i ne moemo njegovu Rije sluati kao to sluamo nae rijei. Govori nam kroz prirodu, govori kroz svemir. Tu rije ne moemo uti preko radio valova, ili proitati na listu papira, a ipak se ona nalazi u eteru. Da ujemo Boju Rije to dolazi iz tiine i da je ugradimo u temelje svog nutarnjeg ovjeka, moramo ostvariti tiinu u svojoj nutrini i uspostaviti mir u srcu. Bog je posvuda i svagdje govori, ali ga moemo uti samo u tiini. Zato Isus upozorava: Dakle, pazite kako sluate! (Lk 8, 18) Sveci su bili izvanredni sluatelji Boje Rijei. esto puta nisu ni znali kako im je dolazila, ali u napretku i rastu nutarnjeg ovjeka prepoznavali su da je tu u njima. O tome svjedoi posebno lijep tekst sv. Bernarda. Priznajem da sam i ja takoer imao posjete Boje Rijei i to vie puta. I premda je ulazila u mene puno puta, ja je nisam osjetio da je ulazila. Osjetio sam da je dola, sjeam se da je bila tu. Koji put sam mogao naslutiti njezin ulazak, ali osjetiti nikada, a jo manje zamijetiti njezin izlazak. Jer, odakle je dola u moju duu, kako je ponovno iz nje izala i kad je napustila, jo i vie kud je ula i kud je izala S jo i sada, priznajem, da ne znam, prema onoj rijei: 'Ne zna odakle dolazi i kamo ide'. Ipak, to nije zauujue, jer je o njoj reeno: 'Nee upoznati trag njezinih koraka'. I doista, nije ula kroz oi, jer ona uope nema boje; nije ula ni kroz ui, jer je se ne moe uti; ni kroz nosnice nije ula, jer je duh a ne zrak; nije ula ni kroz grlo, jer nije neto to se moe jesti i piti; i nisam je prepoznao ni u dodiru, jer je neopipljiva. Kuda je onda ula? Moda uope nije ni ula, jer nije dola izvana? Jer nije nita od onog to je izvana. Uostalom, nije dola ni iz moje nutrine, jer je dobra, a ja znam da nema nita dobroga u meni. Popeo sam se i iznad samog sebe: ali jo vie se uspela Rije. Siao sam dublje od sebe radoznalo istraujui, a ipak ona se nalazila jo dublje. Kad sam gledao vani, shvaao sam da je bila iznad svega to je bilo izvan mene; kad sam gledao unutra, ona je bila jo dublje u meni. I spoznao sam istinu rijei: 'U njemu ivimo, miemo se i jesmo'; ali blaen onaj u kome ona ivi, koji ivi za nju, kojeg ona privlai i nosi. Zapitat e, jer su njezini putevi do te mjere nezamjetljivi, kako sam znao da je bila prisutna? Ona je iva i djelotvorna. I onoga trenutka kad je dola k meni, ona je probudila moju duu koja je spavala. Pokrenula je, ganula i ranila moje srce koje je bilo tvrdo kao nezdrav i opasan kamen. Poela je upati i ruiti, graditi i saditi, suho zalijevati, tamno rasvjetljavati, zatvoreno otvarati, hladno grijati, te podizati, uspravljati i ravnati to je bilo krivo i hrapavo. Tako da je moja dua blagoslivljala Gospodina i sve to je bilo u meni blagoslivljalo je njegovo sveto Ime. Tako, dakle, kad je koji put ula u mene Rije-Zarunik nikad nije nikakav znak uinila da bi pokazala svoj ulazak, ni glasom, ni licem, ni hodom. Nijednim od tih pokreta nije mi se otkrila, nijedan moj osjet nije je zamijetio kad se u meni tajno nastanila. Jednostavno i jedino u pokretu moga srca prepoznavao sam njezinu prisutnost. U suzbijanju poroka i kroenju strasti prepoznavao sam mo njezine snage. U ispitu i osudi svojih skrivenih pogreaka divio sam se dubini njezine mudrosti. U polaganom napretku moga ivota iskusio sam njezinu blagu dobrotu. U obnovi i doradi moga duha - nutarnjeg ovjeka S otkrio sam neto od ljepote njezina lica.

Relacija O molitvi moemo govoriti i kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te rijei. Moliti, to znai susresti se s Bogom. To je dodir, uspostavljanje kontakta s Bogom. Da susret izmeu osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost. Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i oitovanja osobe jedne drugoj. U pitanju je otvorenost srca, otvorenost u kojoj doputamo drugome da nam prie, da se ne boji nae blizine, nego da se u naoj blizini i mi u njegovoj obogatimo relacijom koju uspostavljamo. To je pitomost ili pripitomljenost o kojoj se govori u Malom princu. To je uspostavljanje povezanosti, linija izmeu osoba to gledaju i vide otvorenou srca. Ne moemo imati dva srca: jedno za ljude, a drugo za Boga. Istim srcem uspostavljamo kontakt i s Bogom i s ovjekom. Stoga je Isus i povezao ljubav prema Bogu i ljubav prema ovjeku u jednu zapovijed. Zato naa povezanost, naa relacija s drugima ovisi o relaciji s Bogom i naa relacija s Bogom ovisi o relaciji s blinjima. Ne moemo jednu od druge odvojiti. To je zajedniki krug ljubavi. Ako se negdje prekine povezanost, onda je vie nema nigdje. Ako nemamo s Bogom kontakta, onda ga nemamo ni s ovjekom. Ne moemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s ovjekom. Kako moemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo, ako nemamo relacije s ovjekom, ako ne ljubimo ovjeka koga vidimo. Naa molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Nae su relacije u krizi i zbog toga imamo potekoa u molitvi. Istina, Bog nas prihvaa takvima kakvi jesmo: zatvoreni, osamljeni, sebini, bez kontakta s drugima. S Boje strane nikad nema zapreke za susret. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s kojima ivimo. U molitvi to uviamo, poinjemo shvaati to nam je initi i stiemo snagu da to i ostvarimo. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potie nas da ga uspostavimo i s ovjekom. U susretu s Bogom ne vrijede maske ni fasade s kojima dolazimo jedni pred druge. Osjeamo da u njegovu svjetlu moemo sagledati najmranije i najudaljenije kutke svoje osobnosti, svoje nutrine. I to je najvanije, tu ne osjeamo strah ili tjeskobu. Nema pomisli da smo raskrinkani, ponieni i osramoeni. To svjetlo doivljavamo kao lijek koji nas lijei i daje snage da i pred druge stanemo bez maske i fasade, onakvi kakvi jesmo i kakve nas oni doista i ele susresti. Nae vrijeme obiluje potekoama u komunikaciji. Unato ivotu i radu s drugima u obitelji, zajednici, radnom mjestu, ovjek se osjea usamljenim. ini se da ritam profesionalnog ivota, stanovanja i prijevoza vie ljude otuuje negoli povezuje. Stranci smo jedni drugima. Takav stil ivota ne potie na istinski susret, ne potie na razgovor. I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uivjeti u rijei, osjeaje i ivot drugoga. Ne sluamo do kraja sugovornika, upadamo u rije, oekujemo da e potvrditi i sloiti se s onim to mi mislimo i govorimo. Tako dijalog postaje monolog jer smo zatvoreni u svoj krug, u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje ve prema tome kakav elimo uti odgovor. Ne moemo iskljuiti i prekinuti nae meuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom. To je nespojivo. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar na rtveniku koji elimo Bogu prinijeti ako znamo da na brat ima neto protiv nas, a moda i mi protiv njega, i poi izmiriti se (usp. Mt 5, 23). Bog ne eli da preskaemo red stvarnosti. Sve je povezano jedno s drugim, sve je u relaciji. Ne mogu se s Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim ivim, ako nekoga mrzim, ne podnosim i iskljuujem iz svog ivota. Stoga moj molitveni ivot itekako ovisi o mojim relacijama s drugima, jer Gospodin eli da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice, da u njihovim ivotima iitavam Njegov

ivot. U tajnosti i skrovitosti, gdje otvaram ili zatvaram svoje srce, dolazi Bog i nastanjuje se u njemu i na taj nain je prisutan ili nije u ovom svijetu. I moda neemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog, ali naa relacija s Njim i s drugima bit e rjeitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet nauenih rijei. O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana dua donosei dijalog izmeu jedne mlade majke i njezina djeaia koji je bio iznenaen i zainteresiran kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi: - Mama tko je to Bog? Ona je odgovorila: - Drago moje, ne znam. - A to onda zna? Majka se nasmijeila i privinula ga k sebi i rekla: - Znam da te volim! elja i dunost Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo elju za molitvom? Da li je najbolja ona molitva koja se ostvaruje u raspoloenju nae nutrine koja je noena eljom, elanom koji nas potie na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti? Trebamo li ekati samo na takva raspoloenja naega srca, duha i uma? Ili je molitva i potreba, pae, dunost, neto to bitno pripada naem danu? Idealno bi bilo kad bismo bili noeni eljom, onakvom kako ju je psalmist lijepo saeo, a i mi je osjeamo kad nas Boji Duh zahvati i pokrene: O Boe, ti si Bog moj, gorljivo tebe traim. Tebe ea dua moja... (Ps 63) elja je potrebna, motivacija je potrebna. Lako se odluujemo na molitvu kad je elja prisutna, kad smo neim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potie da doemo k Bogu, bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha, edna, bezvodna. I u radosti i u nevolji prisutna je elja premda razliita, a i motivacija je drukija. Meutim, postoje razdoblja u naem ivotu kad smo mlaki, indiferentni i bezvoljni. Nita nas ne pokree. Nema ni ivotne radosti, a ni bol ne osjeamo. Zahvati nas neko letargino stanje u kojemu se nita ne dogaa. Moda naoko nita, ali gdje god se ivot zaustavio, gdje god ivot vegetira, to znai da opada, odumire, uruava se. U takvom stanju nita nas ne potie na molitvu. Naprotiv, osjeamo dosadu i nevoljko se odluujemo poi moliti. Nema elje, a ni motivacije. U takvim razdobljima ne smijemo se osloniti na elju, niti e nas motivacija pokrenuti. Svjesni vanosti i vrijednosti molitve u svom ivotu, uinit emo napor i stati pred Gospodina ba takvi kakvi jesmo, nespremni, neraspoloeni. Kao kad pristupamo nekoj dunosti koja nam se ne ini dragom ni ugodnom, ali znamo da o njoj ovisi na ivot. Zato je mogao s pravom i iz osobnog iskustva rei C. Caretto: Molitva je postala moj najvei posao, moj najtei svagdanji napor. ("Pisma iz pustinje", Sarajevo, 1973., str. 13) U takvim razdobljima suhoe sv. Ignacije preporuuje da je vrlo korisno ako se odluno okrenemo protiv same suhoe pa, na primjer, nastojimo vie oko molitve... (DV br. 319) Zatim hrabri onoga koji je u takvom stanju: Tko je u suhoi, neka nastoji da se uzdri u strpljivosti... i neka misli da e uskoro biti utjeen... (DV br. 321) Trebamo poi ususret elji koja nam se katkada ini tako dalekom ili kao da je pokopana pod talogom muljevitog nanosa nae ivotne rijeke i zapretana poput stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi ivotnog standarda. Tu se trebamo isprazniti, oistiti. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. Ako smo puni, onda nemamo to traiti pred Njim. Dolazei k

Bogu ne koristi nam naa snaga, ne smijemo se uzdati u svoju jakost. Bog ne oekuje od nas da budemo besprijekorni da bismo mu mogli pristupiti. Najvie nam koristi i najpotrebniji smo Boje pomoi kad smo siromani, lieni, ogoljeni, bez sredstava, kad dolazimo poput prosjaka s kojekakvih puteva. Ponizno i raskajano srce Bog ne odbacuje i ne prezire. No, tu je na i najvei problem: kako to postii. Prignuto koljeno i prazne ruke dvije su prvotne geste slobodna ovjeka pred Bogom. Zadrati u sebi trajno neto od djejeg srca i djeje bezazlenosti u kojoj ona iznova idu ocu ili majci moliti to im treba premda su ve bili neuspjeni u svojim pokuajima, ali vjeruju da e roditelji uiniti ono to je za njihovo dobro. Nosimo li elju za molitvom ili ne, nije toliko vano. elja bi nam sigurno bila vei poticaj za molitvu. Ali, moemo je pobuditi, trebamo poeti, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvanije. Jeste li eljni molitvenog ivota, jedini vam je put do toga S moljenje, veli T. Merton. To je na drukiji nain reeno ono to je ve davno izrekao Sv. Benedikt: Ako tko eli moliti, neka ide moliti! (Patrick Hart, "Thomas Merton S MONAH", Zagreb, 1979, str. 60. i 65.)