fra Mihael Cukoveki Razmatranje o svetoj Gemmi Galgani

Kratki ivotopis
Gemma Galgani rodila se u Camiglianu, blizu grada Lucce 12. oujka 1873. godine.
Njezini roditelji, Enrico Galgani i Aurelia Galgani (roena Landi), bili su dobri krani. Imali su
osmero djece; pet sinova i tri keri. Gemma bijae peta po redu; iza nje jedan brat i dvije sestre.
Ubrzo, iza njezina roenja, obitelj se preselila u grad Luccu. inilo se, da je dobra gospoa
Aurelija, veoma pobona majka, predosjeala svoju skoru smrt i zato je sa enjom esto uzimala
u krilo svoju dragu djevojicu Gemmu, tumaila joj vjerske istine, vrijednosti due, odvratnosti
grijeha te ispraznosti svjetskih stvari. Vie bi joj puta pokazivala Raspelo i govorila suznih oiju:
"Gledaj, Gemma, taj dragi Isus umro je za nas na Kriu." Vidjevi to, djevojica je duboko ganuta
plakala. Ovaj je poboan osjeaj ljubavi prema Isusu to trpi bio posebna znaajka njezina
ivota: ivota ljubavi i rtve. Isus ju je doista odabrao i poveo do savrenosti, izvanrednim
putovima, uinivi je dionicom svojih boli i privlaei je k sebi vezama neizrecive ljubavi. U devetoj
godini, 17. lipnja 1897. godine, na blagdan Presvetog Srca Isusova, Gemma prima svoju prvu
Priest aneoskim arom... Nije ila u redovniki stale, premda je to arko eljela. Boanska
Providnost udesno je vodila njezin ivot tekim iskuenjima to su pogodila nju i njenu na
prosjaki tap palu obitelj, poslije majine smrti. Gemmina majka Aurelia umrla je kada je Gemma
imala samo osam godina. Majina smrt teko ju je pogodila. Kada je imala devetnaest godina,
preminuo joj je i otac. Ona i njezina braa i sestre ostali su siroii. Nedugo nakon toga, razboljela
se od spinalnog meningitisa. Bila je vezana uz krevet i na rubu smrti. Lijenici su ju ve poslali
kui da umre, budui da su bili uvjereni, da ne e nikako jo dugo ivjeti. To je bilo vrijeme kad su
u njezin ivot zapoele pristizati izvanredne milosti. Gabriel Possenti (sveti Gabriel od alosne
Gospe) tad joj se zapoeo javljati u vizijama, dajui joj savjet da izmoli Devetnicu Svetom Srcu
Isusovu, molei za ozdravljenje. Isus joj se ukazao 3. oujka 1899. i izlijeio ju je na zadnji dan
devetnice. Bio je to ujedno i prvi petak u mjesecu, koji je inae posveen Svetom Srcu Isusovu. U
to je vrijeme Gemma zapoela dobivati lokucije, unutarnje objave od Isusa i zapoela je viati
svoga Anela uvara koji ju je pouavao i nadahnjivao, da se usavri u svojim krjepostima.
Nekoliko mjeseci kasnije Gemma je tijekom svete Priesti dobila poruku, da e uskoro primiti
veliku milost od Isusa. Te joj se veeri ukazala Blaena Djevica Marija zajedno sa njenim
Anelom uvarom. Gemmine ekstaze, apostolat, muka i smrt napisani su drugom dijelu ovog
razmatranja. Nakon smrti roditelja, Gemmu prima u svoju pobonu i imunu kuu obitelj Giannini,
u kojoj ima mnogo djece. To se dogodilo na savjet Otaca Pasionista (red koji posebno tuje
Isusovu Muku i boli alosne Gospe). Oni su bili veliki prijatelji te obitelji i kad je njihov pater
Germano Ruoppolo postao Gemmin duhovni voa, izrui je u pomajinsku zatitu gospoe
Cecilije Giannini, neudane sestre Mattea Gianninija, oca te obitelji. Tu je Gemma imala sigurnost,
iako je ivjela u svijetu. Gospodin je Gemmu obdario gotovo svim mistikim darovima: glavnim
svojom mistikom prisutnou i sporednim znakovima i bolima svoje muke i velikim trpljenjem za
grjenike. Trpjeti za Isusa, s Isusom, ljubiti samo Isusa, to bijae njen vrhovni ideal. "Neka
ide", govorila je "neka ide tko hoe na Brdo Tabor, ja ostajem s Isusom na Kalvariji." I tu, na
Kalvariji, ona propupa kao mistian cvijet. Trpjela je ve od ranog djetinjstva: bolest i smrt majke;
bolnu operaciju na nozi; gubitak cijele imovine obitelji Galgani, zbog ega se nala u krajnjoj
bijedi i zapala u drugu, veoma munu bolest, od koje je udesno ozdravila. Budui da je imala
tako herojsko predanje, ukae joj se Isus i rekne: "Keri, ovu milost (ozdravljenje) to sam ti je

jutros udijelio, slijedit e druge, mnogo vee. Bit u uvijek s tobom i zamijenit u ti oca, a tvoja e
majka biti ona" i pokae joj alosnu Gospu. Svakog je petka okrutno trpjela boli Isusove Muke,
a kroz dvije godine, budui da je poloila zavjet djevianstva, bi obdarena znakovima Svetih
Rana. Postavi tako dionica Isusovih boli, za kratko vrijeme postigne mistike vrhunce. Uivala je
povjerenje svog Anela uvara, koji se smatrao vrlo poaenim da joj pomae, osobito u
napastima, u borbi protiv avla. I Aneo uvar je nosio njezina pisma ocu Germanu. Demon ju je
progonio i kuao navesti na neposluh, uzimajui najrazliitije oblike, pa ak i Isusa Raspetog.
Bogato nadarena milostima, mogla je uvijek pravovremeno prozreti pokrete bilo zlobnog bilo
dobrog duha. Izgarana vie ognjem Boanske Ljubavi nego boleu, preselila se svom ljubljenom
Isusu 11. travnja 1903. godine, na Svetu Subotu. Napomena: Gemma je zavrila osnovnu kolu,
etiri nia razreda kod nekih sestara i etiri via u Zavodu Helene Guerre, koja je nedavno
proglaena svetom. itav joj ivot bijae ispovjednik monsinjor Giovanni Volpi, koji je kasnije
postao biskup. Vodi se proces da ga proglase blaenim. Kako monsinjor Volpi nije imao vremena,
da se posebno bavi Gemminim problemima, zamoli oce pasioniste da joj daju duhovnog vou.
Oni odrede za tu slubu uena i pobona patra Germana Ruoppola koji je vrio slubu profesora
filozofije i vodio proces za beatifikaciju Gabriela od alosne Gospe (Gabriel Possenti umro u dobi
od 24 godine, 1862. godine; ukazivao se vie puta Gemmi; proglaen svetim 1920). Pater
Germano je umro est godina iza Gemme, prije toga izdavi tri izdanja Gemmina ivotopisa.
Sada se vodi proces za njegovu beatifikaciju. Gemma bijae vrlo inteligentna djevojka, prirodno
nadarena lijepim svojstvima, ali je to sakrivala gdje god bi mogla. Po nalogu ispovjednika i
duhovnog voe morala je o sebi pisati mnoge stvari. To su za nju bile paklene muke, jer je bila
vrlo skromna i krila svoje duhovne tajne... Kako je esto morala davati raun o stanju svoje due,
pisala je prilian broj pisama ispovjedniku, te duhovnom voi. Ta su pisma sa jo nekoliko drugih
to su upravljena razliitim osobama izdana u knjizi od pet stotina stranica i to ve u drugom
izdanju Pisma svete Gemme Galgani. Pisala je i dnevnik. No taj, na veliku alost, obuhvaa
samo etrdesetak dana. Zatim autobiografiju, u kojoj je morala po nareenju duhovnog voe
opisivati sve svoje grijehe, ali je njezin Aneo uvar poui da pie i druge stvari... Ta je biljenica
Autobiografija glasovita radi toga to ju je ukrao avao i drao kod sebe nekoliko dana. Vraena
je tek na zaklinjanje patra Germana s groba Gabriela od alosne Gospe. Sva je nagorjela i na
nekim stranicama nosi uasne i jezive mrlje i otiske. Tekst je nasreu ipak itljiv. I tako je izdana
druga knjiga koja sadri Gemmin dnevnik, autobiografiju i ekstaze (one su djelomino zapisane
od osoba koje su imale sreu nazoiti njezinim ekstazama.) Poslije njezine blaene smrti
pokrenut je postupak za njezino proglaenje blaenom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo
toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Bojoj odabranici. Pio XI. proglasio ju je
godine 1933. blaenom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. Obljetnica naeg
Otkupljenja. Beatifikacija se odlino uklapala ba u ono to se slavilo: jubilej Kristove Muke i Smrti
na Kriu, a tu je muku Gemma Galgani proivljavala na najintenzivniji nain. Papa Pio XII.
proglasio ju je 1940. godine svetom. Tijelo joj se u ast u svetitu podignutom u njezinu ast u
Lucci pokraj samostana redovnica pasionistkinja.
Gemmine ekstaze, apostolat, muka i smrt
U jednom ekstazi ree joj Isus: "Keri moja, u Nebu ih ima vrlo malo tvoje dobi koji su
sudjelovah u svim bolima moje Muke." "Isus mi je rekao", veli ona, "da e iskuati iskrenost moje
ljubavi, te da li sam mu uistinu predala itavo svoje bie. Zatim, da e znati na emu je kada moje

srce bude izgledalo kao kamen i kada upadnem u suhou, alost i napasti; kada se moja sjetila
pobune kao izgladnjele ivotinje; kada budem osjeala sklonost samo zlu, kada moj duh bude
opsjedan zemaljskim uitcima, kad pamenje bude neumorno prikazivalo sve ono to ne u, sve
to se protivi Bogu; kada mi bude odvratno sve to je nebesko, a moje srce bez ikakve utjehe."
"avli e, po mojem doputenju", ree Isus, "neprestalno nastojati sruiti tvoju hrabrost, buditi u
tebi zloinake misli, neprestalno te i iznova straiti. Snalazit e te nepravde i uvrede, jer ti nitko
ne e vjerovati. Ne e nai potpore ni s koje strane, pa ni kod poglavara, nego sa svih strana boli
i veliku smetenost. Ono to te bude najvie boljelo jest, to e nebo postati za tebe elino. Ja u
ti izgledati sama strogost. Pokuavat e razmatrati, ali e osjeati samo nemo. Trait e me,
a ne e me nai. Mislit e da te tjeram, da se udaljujem od tebe. eljet e se sabrati, a bit e
stalno rastresena. Zvat e u pomo moju Majku, svece, ali nitko ne e imati srca za tebe. Mislit
e da su te svi napustili. Sve e ti pobonosti biti dosadne, bezosjeajne... Obavljat e ih samo
iz navike i mislit e da gubi vrijeme. Vjerovat e, ali kao da ne vjeruje. Ljubit e kao da me
ne ljubi, jer se u to vrijeme ne u dati osjetiti. Kao vrhunac, ivot e ti postati odvratan, a plait
e se smrti. Ne e ak moi ni plakati za utjehu." "Na koncu mi Isus ree", nastavlja Gemma,
"da eli sa mnom postupati kako je s njim postupao nebeski Otac." Tako je usliana njezina
molitva: "Isuse, uini me slinom sebi! Daj da i ja trpim! Ti si ovjek bolova i ja elim biti ki
bolova..." To nutarnje muenitvo Gemma esto spominje u svojim pismima patru Germanu: "Ah,
oe moj, neprestalno sam u mukama. Trpim, ali ako je Isus zadovoljan i ja sam." Stoga se i na nju
mogu izvrsno primijeniti rijei svetog Pavla da oni koji nose na sebi pravu sliku Bojeg Sina jesu
predodreeni i izabrani.
Gospodin je Gemmi povjerio jednu uzvienu zadau: da s Njim spaava brau sestre.
Jednoga dana, kada se priestila, upita je Isus da li ga ljubi. Budui da je ona to potvrdila, ree
joj: "Ako me ljubi, uinit e sve to hou od tebe." I tada joj stane opisivati nezahvalnost i zlobu
ljudi; kako tvrdoglavo ustrajavaju u grijehu, niega se ne odriu, te se preputaju svim strastima.
alosni, padaju u oaj, a ravnodunost svuda vlada. On daje svjetlo i ivot Crkvi, milosti po
sveenicima, daje ih pravednima i grjenima, a oni ipak ustrajavaju u grijesima. "Nitko se vie ne
sjea ni moga Srca ni moje ljubavi. Zaboravljen sam kao da nisam nikad ljubio, kao da nisam
nikad trpio, kao da sam svima neznanac. Srce je moje puno alosti. Neprestalno sam osamljen u
crkvama. Kada ih doe vei broj, vode ih drugi razlozi, a ne moja ast..., koliki me izdaju
svetogrdnim priestima..." I Gospodin bi nastavljao, ali bi ga ona zamolila da prestane, jer ne bi
mogla vie podnositi. Gospodinove njene tube potakle su Gemmu da se bezgranino rtvuje za
duhovno dobro blinjega, te za obraenje grjenika. Otkrio joj je sve pojedinosti njena apostolata.
Gemma je odmah izjavila kako je spremna, da se sva rtvuje i dade svoju krv za Isusovo Srce, s
posebnom nakanom da ga grjenici prestanu vrijeati. Nisu to bile samo rijei. Kakva je okrutna i
teka muenja trpjela!
Spomenut emo jo njezine molitve, rtve i veze s duama u istilitu. Openito je
neprestalno molila za njih neke molitve, a meu njima i stoput "Pokoj vjeni ..." svaki dan, zatim
inila pokore, te prikazivala svoja tjelesna i duevna trpljenja. Uinila je za njih i herojski zavjet (da
Gospodinu daruje za njih sve svoje zasluge). "Aneo mi ree", pie Gemma, "da u veeras
neto vie trpjeti; za jednu duu u istilitu." Po vlastitom priznanju, imala je strahovite boli u glavi
i svaki je pokret izazivao uasne muke. Jo jedan primjer izmeu mnogo ostalih: Doznala je, da je
bolesna jedna sestra pasionistkinja u samostanu Corneto. Bila je bolest na smrt. Ona zamoli
Isusa neka toj dui dadne da na zemlji pretrpi sve muke, te poslije smrti odmah ue u Nebo.
Gospodin je djelomice uslii. Sestra je na zemlji trpjela jo nekoliko mjeseci okrutne boli, zatim

umre. Poslije smrti ukazala se Gemmi vrlo bolna izgleda, jer je u istilitu trpjela strane muke,
zbog nekih pogrjeaka, i zamolila ju je pomo. Gemma otkrije svojim ukuanima njezinu smrt,
njezino ime: Marija Tereza od Djeteta Isusa, i zamoli neka i oni pomognu. Od toga trenutka nije
poivala. Bez prestanka je esnaest dana molila, plakala, okrutno trpjela i ljupko se borila s
Gospodinom. Oko pola dva, iza ponoi, vidjela je tu redovnicu kako sretna ide, u pratnji Isusovoj i
svog Anela u Nebo i nju pozdravlja mnogim zahvaljivanjem. Suze i pokora imaju veliku mo kod
Gospodina!
Premda je Gemma mnogo trpjela, gubila krv, bila muena od avla, odricala se hrane,
podnosila duhovne muke, ipak je sauvala zdravlje i dobar izgled, sve do Duhova 1902. Na taj
dan postalo je njezino lice uarenije nego inae, sabranost vea, srce jae udaralo; primila je od
Boga zadatak koji e dovriti njen ivot. Gospodin trai od nje veliku zadovoljtinu: da umre na
kriu; razumije se duhovnom... "Treba mi", ree joj Isus u ekstazi, "treba mi golema pokora,
osobito za grijehe i svetogra kojima me vrijeaju slubenici svetita... Da se ne obazirem na
Anele, koji okruuju moje oltare, koliko bi ih unitio na mjestu!" Kada je to ula i vidjela
razdraenog Boga, njeno je srce drhtalo od bola i uasa. Lice joj je pokrilo smrtno blijedilo, a oi
su se ispunile suzama. Kada je Gospodin zatim zapita da li prihvaa to ispatanje, ona povie
spontanim zanosom cijelog svog bia: "Kako, Isuse, da li primam? Ali odmah, Isuse; iskali na
meni svoju srdbu i proslavi se na tom bijednom stvoru." Herojska ponuda bijae prihvaena i
Gemma ubrzo teko oboli. eludac joj ne prima nikakve hrane. I na najmanju koliinu trpi okrutne
boli, dok sve ne povrati. Kroz dva mjeseca sva je njezina hrana par gutljaja vina... Nitko nije znao
kakva je to bolest, niti razumio udnovate pojave. Tada joj duhovni voa naredi da zamoli Isusa
neka joj vrati zdravlje. Ona to uini, ali samo radi poslunosti, i smjesta ozdravi. Vrati joj se
svjeina, dobar izgled, iako je ve izgledala kao mrtvac. To potraje tri tjedna. 9. rujna zlo se
vratilo... Malo kasnije baca krv iz plua. Da zlo bude vee, Gospodin joj oduzima slatkou
kontemplacije i sve mistike darove: ekstazu, vatru, slabosti od ljubavi i drugo. Sama se i bez
ikakve utjehe troila u istoj boli kao rtva Gospodinu. Patru Germanu su javljali da je Gemma
teko bolesna; sami kostur prekriven koom. Trpi strane nutarnje boli i muke koje u ovjeku
izazivaju drhtanje. On zaista doe u Luccu iste godine 1902. u listopadu. Gemma se digla iz
kreveta da ga pozdravi, ali je on odmah vrati natrag. Vidio je, da e Gospodin ovaj put stvarno
uzeti ovu nevinu rtvu. Ona mu rekne da ide k Isusu, i to s velikim veseljem. On izrazi elju neka
jo ostane spaavati grjenike, ali ona odvrati da Isus hoe tako... Tada je, s najveim mirom
priala o svojim zadnjim asovima, smrti i zaeljela da se pazi da je iza smrti nitko ne dira.
Naveer ponovi svoju generalnu ispovijed; otac je plakao, kada se ponovno uvjerio da ona nije
nikada uinila ni malen grijeh punom panjom, te da e poi u Nebo u krsnoj nevinosti. Kada joj
sveenik ujutro donese svetu Priest, bila je u ekstazi i izgledala kao Aneo. Istom na poticaj
patra Germana usudio se pribliiti i pruiti joj Isusa. Ona se odmah osvijesti, primi svetu Priest,
te opet zapadne u ekstazu... Svima su tekle suze; prizor se nije mogao zaboraviti. Pater Germano
morao je otputovati. Gemma je rekla, da e umrijeti od te bolesti, ali ne sada. Lijenici su
ustanovili plunu suicu, ali klica nisu nali... Nju su, iz opreza, preselili u susjednu kuu, u
iznajmljeni stan. Tako je Gemma drugi put, po svojim rijeima, izgubila majku gospou Ceciliju.
Bilo je to 24. sijenja 1903. Ona je i to prorekla. Ukuani je pohaaju vrlo esto, usprkos
lijenikih zabrana. Gemma je dosad sudjelovala u svim Isusovim bolima. Preostalo je jo da Mu
bude slina u smrtnoj borbi te u samoj smrti uz pratnju mora bolova. Budui da njezino slabo tijelo
nije moglo najedanput. to podnijeti, boli su dobrovoljne rtve produljene na vie mjeseci. Premda
bijae tako teko bolesna, vukla se uz pomo gospoe Cecilije svako jutro u crkvu da primi svetu
Priest. Ali i to brzo prestane. Budui da nije mogla uzimati nikakve hrane, osim par gutljaja kakve

tekuine ili sredstva za jaanje, opet je strano oslabila. Bila je ivi kostur. Trpjela je na svakom
dijelu tijela i to bez predaha. Izgubila je kroz neko vrijeme i vid, a glas joj je tako oslabio, da se
jedva uo. No, sve to bijae malo prema podmuklim napastima avla, koji je bijesno navaljivao
punih sedam mjeseci. injenica je strana i apsolutno sigurna, jer su je posvjedoile sve osobe
to su pribivale njezinoj zadnjoj bolesti. Demonski duh muio je njezinu matu i srce alou,
tjeskobom, strahom i tjerao je u oaj. Prikazivao joj je njezin ivot u najcrnjim bojama, plaio je
kako je ona kriva za sve nesree u roditeljskoj kui... Zatim, da je zalutala s puta svetosti, da je
naputena od Neba, da ne e izbjei osudu, da su njezine krjeposti i drugi boanski darovi varka i
pretvaranje... To joj bijae najstranije i poela se uasno bojati. Ali nije oajavala. elei pomoi
sebi, uze pero i u toj duhovnoj zbrci ispie cijelu povijest svog ivota, okrivljujui se, da je
zasluila tisuu paklova, da je paklenom zlobom varala svoje ispovjednike, duhovnog vou i samu
sebe. Priznavala se krivcem najgorih zloina... To bi poslano jednom sveeniku koji je doao,
sasluao je njezinu ispovijed i odrijeio je. Vratila se vedrina, ali bitka nije zavrila. avao
zapoinje napadati njezinu istou. Misli, matanja, pokreti..., zatim stvarne prikaze u razliitim
najbestidnijim oblicima..., tako da se obratila patru Germanu neka moli zaklinjanja protiv
bestidnog avla. Istovremeno je mue napasti nestrpljivosti i srdbe. Zatim su se uli zagluni
udarci i stali se pojavljivati zastraujui oblici divljih ivotinja. Makar bi joj donijeli prijatna jela,
demon ih prikazuje kao da su puna gadnih insekata i najodvratnijeg ukusa. Odurne su ivotinje,
stvarne ili umiljene, puzale po njezinom krevetu, gmizale po tijelu, a da nije znala kako da ih
otjera. Osjeala je itavim tijelom kako je gui dugaka zmija. esto je zazivala u pomo nebesku
Majku. Isus bi je rijetko tjeio, a jednako i njezin Aneo. Kao da su je svi napustili. Pokraj svih tih
strahota sauvala je svoj zadovoljan izgled i aneoski smijeak. Nikada nije jaukala ni traila
olakanje. Nije se tuila ni prigovarala, makar je itave noi ostajala sama. Jedino bi katkad
proaptala: "Isuse moj, ne mogu vie." U svim tim zlima i vrajim progonima nije joj bilo teko
jednako srdano razgovarati sa svojim Bogom: "O! gdje si, Isuse", govorila je obino na zavretku
svake bitke s buntovnim Anelom. "Ne vjeruj da te zaboravljam. Dobro zna da ne, jer vidi moje
srce." To je govorila rairenih ruku, oiju uprtih u nebo, te neiskazano njeno. Zatim bi se obratila
Gospi: "Majko moja, reci Isusu da uvam obeanja i vjernost." Sestre to je nou uvahu, zamoli
da ponavljaju molitve ili kratke zazive. Sama bi im ponekad divno govorila o Bogu. Neprestalno je
ponavljala uzdah: "Moj Isuse, milosre!" Bolest se bliila svretku. Gemma je esto padala u
nesvijest ili buncanje. avao je izrabljivao te trenutke da je plai, ali ona je i u tom stanju izvikivala
svoj bojni poklik: "ivio Isus! Sva Isusova! Isus sam!" I pobjedniki odbijala zlobna priaptavanja.
U takvim bi trenutcima odmah dolazila k sebi, im bi netko spomenuo Isusa. to se vie bliio
kraj, ona je bivala slinija Isusu na kriu. Nekoliko dana prije smrti, postala je tako teka da je tri
jake osobe umalo nisu mogle podii u krevetu. Stvarno bijae tako mrava i lagana da bi je dijete
pomaknulo... I tu je avao imao svoje prste, jer im je umrla, tijelo je primilo normalnu teinu. 8.
travnja imala je sreu nekoliko trenutaka, u ekstazi, promatrati Isusa. Lice joj se posve
preobrazilo. Isti dan kao i sljedei dan primila je svetu Priest. Zatim, opet u zanosu, vidjela je
kako se plete trnova kruna. Zapita sestru koji je sutra dan. Ona odgovori, da je Veliki Petak. Na
Veliki Petak 10. travnja 1903. zamoli gospou Ceciliju, to je kraj nje bdjela i koja ju je njegovala:
"Ne ostavljaj me sve dok ne budem pribijena na kri. Moram biti raspeta sa Isusom. On mi je
rekao da Njegova djeca moraju biti raspeta." Gospoa Cecilia je ostala uz nju, a Gemma ubrzo
zapada u ekstazu. Rairila je ruke i ostala je u tom poloaju do pola dva. Bila je slika umirueg
Isusa na kriu. Cijeloga dana i noi nastavila se njezina agonija. Cijelo je njezino bie odisalo
bolom i ljubavlju, velikom tugom i mirom. Nijedna rije nije izlazila iz njezinih usta, izgledala je
ganutljivo! Bila je u smrtnoj borbi s Isusom na kriu. Nazoni, zastaeni iznenaenjem, nisu se

mogli nadiviti, promatrajui je. Jedan od njih e zapisati: "Zamislite kako raspeti Isus umire; tako
je u taj as izgledala Gemma." To je trajalo cijeli dan, cijelu no i jo na Veliku Subotu. Oko osam
sati svjesno primi Bolesniko Pomazanje i ak se silila tihim i slabim glasom odgovarati na
molitve. Najtee je Gospodinu bilo na kriu, u smrtnoj borbi, kad se osjeao prividno naputen od
nebeskog Oca i stvarno od ljudi. uli su ga kako se radi toga tui. I u tom je Gemma bila slina
Njemu. Od mnogih sveenika, iako su bili u blizini, nitko nije pribivao uz Gemmu. Oni koji su je
vodili, bili su zaprijeeni i tako se kod nje nalo samo nekoliko ena. Uinila je Gospodinu rtvu
svega i sviju, i nije nita vie traila. I Gospodin se povukao; tako je ostala sama, bez svjetla i
utjehe. Sama na svojoj Kalvariji, potpuno naputena! Napokon, smrvljena estinom zla i satrta
teretom neizmjernih boli, muena u svim moima due i tijela od paklenih duhova, bez pomoi od
strane Neba i od strane zemlje, nevina je muenica, slabim glasom izrekla posljednje rijei:
"Sada, je doista istina da vie ne mogu. Isuse, preporuam ti svoju siromanu duu... Isuse!"
rtva bijae dovrena. Trebalo je ispustiti zadnji dah da dovri svoje rtvovanje. Gemma je sjedila,
glavom naslonjena na rame gospoe Cecilije. Kod nogu je kleala prijateljica Eufemija, kao
Magdalena... Druge su osobe stajale naokolo sa sestrom bolniarkom, te promatrale uzvienu i
ganutljivu scenu. Gemma, tiha i mirna, izgledala je kao da poiva. Sve su oi gledale njeno
aneosko lice. Bilo je jo lijepo, usprkos pustoenja duge bolesti. Najednom se pojavi na njenim
usnama sladak smijeak, njeno nakloni glavu i prestane ivjeti, istim nainom kako Evanelje
izvjeuje o naem Gospodinu: "I naklonivi glavu, predade duh." Njezina dua u pratnji Isusa,
Marije i nebeskih duhova poleti u nebesku domovinu. Nitko nije primijetio njezino preminue, jer
nije bilo zadnje smrtne borbe... Posljednji je dah slatkog djeteta izdahnut bez napora. Moe se
nazvati poljupcem kojeg je njezina ista dua dala kao oprotajni pozdrav svom djevianskom
tijelu. Bilo je to u jedan sat poslije podne, na Veliku Subotu 11. travnja 1903. Dogodilo se kako je
molila Isusa da joj dade umrijeti na velik blagdan... Pokopali su je na otvorenom groblju. Dana 7.
listopada 1908. smjestili su je pod arkade, a 4. rujna 1923. prenijeli su je u kapelu redovnica
pasionistkinja, kojima je izgraen samostan poslije njezine smrti. Gemma je to unaprijed
navijestila.
[vrelo: Mihael Cukoveki, Sveta Gemma Galgani, Biblioteka Duhovnost, 1984]
Poruka za dananjeg vjernika
U svijetu novoga poganstva, sada kada Sotona po svojim sinovima anje takvu obilnu
etvu dua, kakve se ni sam nije nadao; sada kada i Nebesa dru nad strahotom propasti
tolikoga svijeta, kada i Majka u kamenu plae krvavim suzama nad uzalud prolivenom Krvlju
svoga otkupiteljskog Sina, za tolike due sada je potrebna svijetu jedna nova dimenzija
kranina. On mora u sebi nositi elemente svih epoha, jer je dovitljivost avoljeg zavoenja
dostigla svoj vrhunac. Osim staleke istoe duha i tijela, novi kranin mora posjedovati i u sebi
zdruiti kontemplativni i aktivni ivot, u punini sjedinjen u jednoj jedinoj rijei: rtve; duertve,
rtve iz ljubavi: due koja eli nasljedovati Krista u njegovom otkupiteljskom planu, to jest u
potpunom predanju sebe kao rtve, za spasenje svijeta, to je ujedno i najvii oblik ljubavi. Ovi
heroji ljubavi posljednjih vremena ive ovdje, meu nama i nije uvjet da budu zatvoreni iza
samostanskih zidova. Jer dua koja se klanja, ispata, prikazuje, zadovoljava i moli usred
stalekog rada, odolijevajui svim zavodljivostima tijela i rastresenostima svijeta, moe biti u
svojoj gorljivosti i ljubavi slinija Kristu, koji je i sam ivio u svijetu, negoli mlaka dua iza
dvostrukih reetaka. Mjerilo je ljubav, a ne izvanjska forma. O koliko li je takvih dua danas

potrebno svijetu da bi taj isti svijet postigao milosre. A kako ih je malo spremno na svagdanju
pokoru, odricanja, molitvu, djela milosra, mrtvenja i zadovoljtine za spasenje dua, obraenje
grjenika koji o tome ne ele ni uti. Kako ih je malo spremno dati svoju rtvu za pomo
pokojnicima, duama u itilitu. Kako ih je malo...
[vrelo: Josip Mareni, Radost rtve iz ljubavi, Apostolatski centar Sav-Tvoj, 1999]