Put Božanske Ljubavi

Iz zapisa sestre Jozefe Menendez…

(Na veću Slavu Presvetog Trojstva

s engleskog preveo: Milan Šapina)

sestra Josepha Menendez (1890. - 1923.)

(Sestra Jozefa (Josepha) je bila španjolska redovnica Družbe Presvetog

Srca. Živjela je samo 4 godine kao redovnica, u samostanu Les Feuillants
u Poitiersu, Francuska, gdje je i umrla u dobi od 33 godine.)
Pismo napisano od kardinala protektora Njegove Ekscelencije E. Paccelija
(kasnije postao Papa Pio XII)

Travanj, 1938.

Vrlo poštovana Majko,

Nemam nikakvih sumnji što se tiče objave ovih stranica. Osjećam da su

potaknute velikom ljubavlju kojom je Njegova Milost inspirirala svoju
poniznu službenicu, Mariju Jozefu Menendez, a to će Njegovu Presvetom
Srcu biti vrlo drago. Neka u mnogim dušama djelotvorno pridonesu
razvoju povjerenja u beskrajnu Milost Božanskog Srca prema jadnim
grešnicima, kao što to jesmo svi mi.

Ove dobre želje, s mojim blagoslovom, šaljem vama i cijelom Društvu

Presvetog Srca.

E. Kard. Pacelli

***********************************************************

Gospodinove riječi koje se odnose na njegovu Muku

(Korizma 1923.)

"Govoriti ćemo o Mojoj Muci, kako bi se tvoja duša mogla stalno hraniti
kontemplirajući ju, a na taj način će i Moje duše pronaći u njoj, hranu za
svoju glad i piće za svoju žeđ.

Jozefa, početi ću otkrivajući ti misli kojima je bilo ispunjeno Moje Srce,

dok sam prao noge Mojim apostolima.

Zapiši kako su sva Dvanaestorica bila zajedno skupljena, nitko nije

nedostajao: Ivan, Moj ljubljeni je bio tamo, kao i Juda, onaj koji će Me
predati Mojim neprijateljima. Reći ću ti zašto sam ih htio sve okupiti i
zašto sam započeo s pranjem nogu.
Skupio sam ih zajedno jer je dolazio čas kada će se Moja Crkva pokazati
svijetu, i kada će sve ovce imati samo jednog Pastira. Moja je namjera
također bila, pokazati dušama da nikad ne odbijam milosti, čak i onima
koji su krivi za smrtni grijeh, niti ih odvajam od dobrih, koje naročito
volim. Sve ih držim u Svome Srcu, tako da svi mogu primiti pomoć koju
zahtijeva stanje njihove duše…

Ali, kako je bila velika Moja tuga kad sam vidio u osobi moga nesretnoga
učenika Jude mnoštvo onih koji će, premda često okupljeni oko Mojih
nogu i oprani u Mojoj Krvi, hrliti k svojoj vječnoj propasti.

Nastojao sam da shvate činjenicu, da ako su u grijehu ne znači da

moraju pobjeći od Mene. Nikad ne bi smjeli pomisliti da nema lijeka za
njih, niti da su proigrali zauvijek Ljubav, koja je nekad bila njihova…

Ne, jadne duše, Bog koji je prolio svu Svoju Krv za vas, nema takvih
primisli o vama! Dođite svi k Meni i ne bojte se, jer Ja vas sve volim…
Oprati ću vas u Svojoj Krvi i postati ćete bjelji od snijega. Svi vaši grijesi
će biti oprani u vodi, u kojoj ću vas Ja sam oprati. Nitko vas neće moći
otkinuti od Ljubavi Moga Srca.

Jozefa, neka tvoja duša danas bude svladana velikim žarom da razumiješ
sve duše, posebno grješnike. Dođite i očistite se u vodama pokajanja.
Potpuno Mi se predajte, do krajnjeg povjerenja, bez straha, jer Ja sam
Bog Milosrđa, uvijek spreman primiti vas u Svoje Srce."

___________________________________________________________

25. veljače 1923.

"Poljubi tlo i piši, jer nastavljamo s Tajnama Ljubavi.

Reći ću ti Svoje razloge zašto sam prao noge Svojim apostolima na

Posljednjoj večeri.

Prvo, htio sam poučiti duše kako moraju biti čiste kad Me primaju u
svetoj Euharistiji. Također sam htio podsjetiti sve one koji će počiniti
grijeh, da uvijek mogu zadobiti svoju nevinost kroz sakrament Ispovijedi.

Oprao sam noge apostolima vlastitim rukama, tako da oni koji Mi se

posvete apostolskim radom mogu slijediti Moj primjer, tretirajući
grješnike s poniznošću i nježnošću, kao i sve one druge koji im se
povjere.

Opasao sam se bijelim platnom da ih podsjetim, da apostol treba biti

opasan sa samoprijegorom i trapljenjem, ako se nada postići bilo kakav
stvarni utjecaj na duše.

Također sam ih želio poučiti međusobnoj samilosti, koja je uvijek

spremna opraštati krivnje drugih, prešutjeti ih i prikazati u boljem
svjetlu, nikad ih ne otkrivajući drugima.

Konačno, voda izlita na noge mojih apostola pokazivala je žar zapaljen u

Mome Srcu za spas čovječanstva. Čas otkupljenja je stigao. Moje Srce
nije više moglo suspregnuti svoju Ljubav prema čovječanstvu, niti je
moglo više podnositi misao da su siročad.

Stoga da dokažem Svoju nježnu Ljubav prema njima, odlučio sam postati
njihovom hranom, njihovom podrškom, njihovim životom, svim njihovim.
Zar sam mogao bolje pokazati osjećaje Ljubavi kojima je bilo ispunjeno
Moje Srce na Posljednjoj večeri, nego što sam to učinio ustanovljenjem
sakramenta Svete Euharistije…

Pogledao sam prema budućnosti i vidio mnoštvo onih koji će primati

Moju Krv i Tijelo, i sve dobro koje će iz toga proisteći… Vidio sam toliko
puno srdaca koja će zadržati svoju nevinost! Koliko drugih sam samo
probudio na žar i djela milosrđa! Koliko sam samo mučenika iz ljubavi
vidio! Koliko se samo puno duša oslabljenih grijehom i žestinom strasti,
vratilo vjernosti i ponovo zadobilo duhovnu energiju, blagujući Kruh
snažnih!

Tko može opisati osjećaje koji su preplavljivali Moju Dušu? Radost,

ljubav, nježnost,… ali, jao, gorka žalost također…., Jozefa, poslije ću
nastaviti. Idi sad u Mome miru."

___________________________________________________________

2. ožujak 1923.

"Ponizi se Jozefa, poljubi tlo i nikad se ne opiri Mojoj Volji. Sad piši za
Moje duše.
Želim im reći o Mojoj britkoj žalosti koja Mi je ispunjavala Srce kod
Posljednje večere. Godila Mi je pomisao na sve one za koje sam bio i
drug i Nebeska hrana, i na one koji će Me pratiti do kraja vremenā sa
štovanjem, pokorom i ljubavlju… Međutim to nije uklonilo Moju bol
prema onima koji su Me zapustili u Mojim Tabernakulima i koji nisu nikad
povjerovali u Moju stvarnu Prisutnost. Ah, u koliko srdaca opterećenih
grijehom morah ući… i kako im je često ova profanacija Mojeg Tijela i
Moje Krvi služila za njihovu krajnju osudu.

Prođoše mi ispred očiju svetogrđa i uvrede, i sve one bezimene gadosti

koje su počinjene protiv Mene… dugi časovi samoće svih dana i noći, u
kojima ostadoh sam na oltarima… i mnoštvo koje neće uzimati u obzir
pozive Moga Srca… Ah, Jozefa, dopusti da misli Moga Srca duboko urone
u tvoje srce.

To je ljubav za duše, ona Me drži zatočenikom u Presvetom Sakramentu.

Ostajem tamo da svi mogu doći i pronaći utjehu, koja im je potrebna u
Najnježnijem Srcu od svih srdaca, Najboljem Ocu od svih očeva,
Najvjernijem Prijatelju koji ih nikad neće iznevjeriti.

Sveta je Euharistija izum Ljubavi. Ipak, kako malo duša odgovara na tu

Ljubav koja se troši i daje za njih! Živim posred grješnika kojima mogu
biti njihov život, njihov liječnik i lijek za bolesti uzgojene njihovom
pokvarenom prirodom. A zauzvrat, oni Me zaboravljaju, vrijeđaju i
preziru.

O, jadni siroti grješnici, ne bježite od Mene. Dan i noć, Ja sam na straži

za vas, u Svetohraništu. Neću vas odbiti… Neću vam predbacivati vaše
grijehe u lice… Ah, oprati ću ih u Svojoj Krvi i u Mojim Ranama, ne
trebate se bojati… Dođite k Meni… Da samo znate koliko vas puno
ljubim.

A vi drage duše, zašto ova hladnoća i nezainteresiranost s vaše strane?

Ne poznajem li Ja sve vaše obiteljske brige, kućanske poslove i zahtjeve
vašeg zvanja?… Stalno vas zovem. Ne možete li provesti nekoliko minuta
pred Mnom i tako dokazati svoju ljubav i zahvalnost? Ne dopustite si da
budete uvučeni u beskorisnost i neprestane brige, nego odvojite nekoliko
trenutaka da se sjedinite i ugostite ovog Zatvorenika Ljubavi.

Kad ste bolesni ili slabi u tijelu, sigurno ćete pronaći vremena za posjet
liječniku. Zato, dođite onome Jedinome koji vam može dati i snagu i
zdravlje duše, a vi, dajte malu milostinju ljubavi ovome Božanskome
Zatočeniku koji vas pazi, zove i čezne da vas ugleda na Svojoj strani.

Jozefa, kada sam ustanovljavao Presveti Sakrament, to su bile Moje

misli, ali još ti nisam rekao što je moje Srce osjećalo na pomisao o Mojim
izabranim dušama, o Mojim svećenicima… Ali, to ću ti poslije kazati. Pođi
sada i ne zaboravi kako te Moje Srce ljubi… A, ljubiš li ti Mene, Jozefa?"

Jozefa je na ovo pitanje svojega Učitelja odgovorila više odvažnom vjernošću, nego li
riječima ljubavi. Tijekom iduće noći, koja je bila većma punija bolju nego ikada, iz
đavlovih je bogohuljenja razabrala kako se tri duše posebno drage Srcu Isusovu, za
koje je proteklih tjedana bila toliko pretrpjela, spremaju vratiti Njemu. To ju je
ohrabrilo.

Prva subota, 3. ožujak 1923.

Uvečer prve subote, 3. ožujka, Jozefa se klanjala pred Presvetim, kad li joj se ukaza
Gospodin, veličanstveno zapaljena Srca.

"Jozefa", reče žarko, "dopusti Mi malko u tebi otpočinuti, priopćiti ti Svoju

radost. One tri duše koje sam ti bio povjerio, vratile su Mi se…"

I nastavi, "Moj je Križ težak… radi toga sam došao ovdje, odmoriti se i
dati po jedan njegov dio svakoj od mojih posebno ljubljenih duša… Moje
Srce traži žrtve koje će čovječanstvo povesti k ljubavi, i upravo ih ovdje
nalazim."

S kakvom li se samo radošću Jozefa pridružila ushitu svojega Gospodina. Prikazala

Mu je sve težnje njihove kuće, znajući kako su iskrene i žarke, kako bi Njegovo Srce
pronašlo utjehu i kako bi Mu se brojne zabludjele duše vratile. Potom je zamolila
Gospodina da joj kaže, budući nije mogla zaboraviti ono što joj je jučer izdiktirao, što
očekuje od Svojih odabranih duša u Svetoj Euharistiji.

"Želim ti ovo reći, Moje najvoljenije i najomiljenije duše, Moji svećenici i

Moje posvećene redovnice i redovnici, mogu učiti kroz tebe. Ako Me
njihova nevjera i vrijeđa, njihova Me ljubav tješi i razgaljuje srce u takvoj
mjeri, da zbog toga, takoreći, zaboravim grijehe mnogih drugih."

'Potom mi je', kaže Jozefa, 'puno govorio o toj temi. Međutim, budući smo se nalazili
u kapelici, kazala sam Mu kako sigurno neću moći sve to zapamtiti i kasnije zapisati.'

"Nema veze, svejedno ću ti reći i tako izliti osjećaje Svoga Srca."

4. ožujak 1923.

U nedjelju, 4. ožujka, predvečer, Isus se ukazao upravo kada je završavala

pobožnost Križnog puta.

"Ako Me želiš utješiti, sad je vrijeme. Večeras, nedaleko odavde, održava

se sastanak na kojem ću biti puno vrijeđan.

Prikaži sebe kao žrtvu, na takav način, da okaješ za uvrede počinjene od

strane tih duša. Jadne duše!... Kako li samo griješe protiv Mene! A
poslije… kako li će samo uspjeti držati se podalje od toga mjesta?"

Nekoliko trenutaka poslije, Isus joj se pridruži u ćeliji, gdje se ona već nalazila u
molitvi, posredujući za te grješnike. Dao joj je Svoj Križ, te je sām upravljao njenom
molitvom.

"O moj Oče! Dok ovi grješnici vrijeđaju Tvoje uzvišeno Božanstvo i
bijesno skrnave Krv Tvoga Sina, pogledaj na ovu dragovoljnu dušu-žrtvu
koja se ujedinjuje s Mojim Srcem, trpi i čini pokoru. Udostoj se primiti
njena trpljenja u zajedništvu s Mojim Zaslugama, o, Oče sve Dobrote."

"Sad Mi dopusti uroniti tvoju dušu u gorčinu, koja je u Mojemu Srcu."

'I nestade, ostavivši me u neopisivoj tjeskobi podno Križa', piše Jozefa.

Oko 10 sati uvečer, zapisala je, vratio se i rekao mi, "Vrati Mi Moj Križ. Utješila si
Me."

Zahvalila sam Mu što mi je dao na znanje, kako je na neki način utješen, te sam Mu
obećala svoje bezuvjetno predanje.

"Jest, kada te trebam, dolaziš i liječiš rane što su Mi ih zadali grješnici."

Naposljetku doda, "Dala si Mi piti, a Ja ću tebi dati udjela u Kraljevstvu

Nebeskom."

Uslijedio je dan stanke, a onda u utorak, 6. ožujka, Isus ponovo dođe, u 8 sati
izjutra.
6. ožujak 1923.

"Jozefa, jesi li me očekivala?... Sad ću ti otkriti najveću misteriju Moje

Ljubavi… Ljubavi za Moje izabrane… posvećene duše. Počni tako što ćeš
poljubiti tlo…

Kada sam ustanovljavao Presvetu Euharistiju, vidio sam privilegirano

mnoštvo koje će se hraniti Mojim Tijelom i Krvlju. Neki će u njemu
pronaći lijek za svoje mane, drugi pročišćavajuću vatru za svoje
nesavršenosti… Također sam ih vidio okupljene oko Sebe, kao u nekom
vrtu, svaki Me radovao svojim cvijećem i svojim mirisom.

Kao oživljujuće sunce, Moje im je Sveto Tijelo dalo život i zagrijalo

njihova hladna srca… nekima sam bio utjeha, drugima sklonište, trećima
odmor. Sve ove voljene duše znaju dati utjehu, boravište i odmor, svome
Bogu.

To je ta beskrajna ljubav Božja, koja nakon što vas oslobodi od ropstva

grijeha, daje vam neprocjenjive milosti i misteriozno vas privlači u
zatvoreni vrt njegove dražesti. Taj Bog, koji je i vaš Spasitelj, učinio je
Sebe vašim Zaručnikom.

On vas sam hrani svojim Bezgrješnim Mesom i taži vašu žeđ Svojom
Krvlju. Ako ste bolesni, On će biti vašim liječnikom. Dođite k Njemu, On
će vas izliječiti. Ako ste hladni, dođite k Njemu, On će vas zagrijati. U
Njemu ćete pronaći odmor i sreću, da ne odlutate više od Njega, jer On
je život, i kad On traži da ga utješite, ne žalostite Ga svojim odbijanjem.

Jao, koja je žalost vidjeti mnoge koji su bili obdareni Mojim dražesnim
milostima, a sad su postali uzrokom bola Moga Presvetog Srca! Zar Ja
nisam uvijek isti? Mijenjam li se?... Ne, Moja je ljubav nepromjenjiva i
trajati će do kraja vremena s istom nježnošću i prisnošću.

Da ste nevrijedni, to dobro znam. Ali zbog toga se ne okrećem od vas.

Naprotiv, s tjeskobom samoće čeznem za vašim dolaskom, ne samo da
olakšam vaše probleme, nego i da vas obdarim mnogim milostima.

Ako vas zatražim ljubav, ne odbijajte Me. Tako je lako ljubiti Samu
Ljubav. Ako vas zatražim stvari koje vam je teško izvesti, znajte da ću
vam istovremeno dati i sve milosti koje će vas ojačati da pokorite sebe.
Nadam se u vama pronaći utjehu, zato sam vas izabrao. Otvorite Meni
cijelu dušu, i ako ste svjesni da za Me nemate ništa vrijedno, recite
ponizno i s pouzdanjem 'GOSPODINE, TI ZNAŠ DA SU TO CVIJEĆE I
PLODOVI IZ MOGA VRTA… DOĐI I NAUČI ME KAKO DA RASTEM – ŠTO
JE ONO ŠTO ĆE TE NAJVIŠE ZADOVOLJITI.'

Onome koji Mi tako govori i ima izvornu želju da Mi iskaže ljubav,

odgovaram 'NAJDRAŽI, AKO JE TO TVOJA ŽELJA, DOPUSTI MI DA IH
UZGOJIM ZA TE… DOPUSTI DA OPLIJEVIM TLO OD KOROVA KOJI
SPRJEČAVA NJIHOV RAST, A KOJI TI NEMAŠ SNAGE POČUPATI…
MOŽDA ĆU TE ZATRAŽITI DA MI PREDAŠ IZVJESNE SKLONOSTI, ILI DA
ŽRTVUJEŠ NEŠTO OD SVOG KARAKTERA… UČINIŠ KOJE DJELO
MILOSRĐA, STRPLJIVOSTI ILI SAMOPRIJEGORA… ILI MOŽDA, DA
ŽARKO DOKAŽEŠ SVOJU LJUBAV, POSLUŠNOST ILI ODRICANJE. SVA TA
DJELA POMAŽU PRIPREMITI TLO TVOJE DUŠE, KOJE ĆE TADA BITI
SPOSOBNO PROIZVESTI CVIJEĆE I PLODOVE KOJE ŽELIM…

Tvoja će pobjeda samog sebe, donijeti svjetlo za grješnike. Tvoja voljna

strpljivost pod provokacijama, izliječiti će rane koje Mi grješnik zadaje,
popraviti će njegove uvrede i izbrisati krivnje… ukor prihvaćen mirno, čak
i radosno, grješniku koji je zaslijepljen ponosom, donijeti će milost
prodiranja svjetla u njegovu dušu i ohrabrenje da zatraži oprost.

Sve ću ovo učiniti za te, ako Mi predaš svoju volju. Tada će brzo
procvjetati tvoja duša, a ti ćeš biti utjeha Mome Srcu."

Jozefa reče: 'Gospodine, Ti znaš kako sam spremna dopustiti Ti neka sa mnom činiš
što Ti drago… no, nažalost, pala sam i uvrijedila Te… Hoćeš li mi oprostiti? Toliko
sam bijedna i nesposobna činiti dobro!'

"Da, Moji voljeni, čak i vaši padovi Mene tješe. Ne obeshrabrujte se, jer
ovaj čin poniznosti, koji je vaš grijeh izvukao iz vas, tješi Me više nego da
niste pali. Ohrabrite se, idite čvrsto naprijed i dopustite Mi da vas
poučavam.

Sve Mi je ovo pokazano kad sam ustanovljavao Presveti Sakrament, a

Moje je Srce gorilo željom da postanem Hrana za duše. To da sam
podigao Svoje boravište među ljudima, nije samo da bih živio među
savršenima, nego da podignem slabe i podržim malene. Učiniti ću da
porastu i postanu jaki. Njihova dobra odluka postati će Mojom utjehom,
a Ja ću počivati u njihovoj bijedi.

Ali nema li nekih među ovim izabranim dušama, koji Mi zadaju bol?
Hoće li oni u tome ustrajati?

O, tako je velik krik bola koji Mi para Srce… Želim da ga duše čuju. Dosta
za danas Jozefa. Zbogom. Tješiš Me kad Mi se cijela predaješ. Dopusti da
ti kažem Svoje tajne za duše, budući njima ne mogu govoriti ovako svaki
dan. Dopusti da te upotrijebim, dok si još na životu."

___________________________________________________________

7. ožujak 1923.

"Poljubi tlo, nadasve ponizno", reče po običaju.

Poklonila se, bacivši se nice do Njegovih nogu. Kada je ustala, On reče:

"Napiši danas o boli koju je podnijelo Moje Srce kad je bilo sapeto
vatrom koja ga je proždirala, kad sam izmislio čudo ljubavi, Svetu
Euharistiju. I dok sam gledao mnoge duše, koje će se hraniti tim
Nebeskim Kruhom, vidio sam i mnoge koje će biti ravnodušne…
posvećene duše… svećenike… koji će Me ranjavati u tom Sakramentu.

To su oni koji rastu u hladnoći… postupno izvršavaju rutinu… i gore od

rutine… dosada i klonulost dovode malo po malo do mlakosti… ipak,
čekam cijelu noć i gledam iz Tabernakula na te duše… Gorljivo se nadam
da će doći i primiti Me… da će popričati sa Mnom, sa svim onim
povjerenjem zaručnice… reći Mi svoje tuge, napasti, patnje… moliti Me
za savjet i preklinjati za milosti, koje su njima ili drugima potrebne…
kažem toj duši,… dođi… popričajmo o svemu u potpunoj slobodi… budi
zabrinuta za grješnike… ponudi se za pokoru.

Obećaj Mi da ćeš bar danas ostati sa Mnom i da Me nećeš ostaviti

sama… tada pogledaj da možda Moje Srce ne traži još nešto od tebe
kako bi me utješio… To je ono o čemu se nadam da ću čuti od te duše u
Svetoj Pričesti – da Mi barem kaže jednu riječ… Ona je umorna,
rastrgana i zaokupljena svojim mislima… obiteljskim brigama,
namirivanjem dugova ili zabrinutošću za svoje zdravlje. Nema pojma što
da Mi kaže… Nezainteresirana je i dosadno joj je… želi da vrijeme što
prije prođe… Na takav Me način primaš… o, dušo koju sam izabrao i koju
sam pazio sa svom pažnjom ljubavi, skroz kroz cijelu dugu noć.

Da, čeznem za njenim dolaskom, kako bih se mogao odmoriti u njoj i

podijeliti njene tjeskobe… Pripremio sam nove milosti za nju, ali ona Me
nema što moliti,… niti snagu, niti savjet… samo se sama sebi žali, bez da
se obazire na Me.

Izgleda da ta duša dolazi k Meni samo iz čiste rutine, da obavi

uobičajene formalnosti, ili možda jer je nikakav teški grijeh ne sprječava.
Njen dolazak nije potakla, ni ljubav ni istinska želja za zbližavanjem sa
Mnom. Jao, ta duša ne posjeduje nježnu ljubav, kojoj sam se nadao
pronaći u njoj.

A svećenici?… tko može izraziti što sam sve očekivao od svakog od Mojih
svećenika… Svi su oni zaodjenuti Mojom vlastitom moći, tako da mogu
opraštati grijehe… baš Ja, poslušan sam njihovoj riječi kada Me skidaju s
Neba na zemlju… potpuno se predajem u njihove ruke. Mogu Me
utamničiti u Tabernakulu ili Me dati vjernima u Svetoj Pričesti.

Oni su takoreći Moji milostinjari. Svakom od njih povjeravam duše koje

njihovim propovijedanjem, njihovim usmjeravanjem i iznad svega
njihovim primjerom, vode duše do prave staze krijeposti.

Kakav odgovor oni daju? Ispunjavaju li potpuno misiju Ljubavi? Hoće li

Me moj svećenik, danas na oltaru, utješiti dušama? Hoće li Mi dati
zadovoljštinu za uvrede koje primam, a te uvrede sam tajno povjerio
samo njemu? Hoće li Me zamoliti za snagu koja mu je potrebna, da izvrši
u svetosti svoje sveto svećeništvo... za revnost, kako bi žarko radio na
spasenju duša… za hrabrost samožrtvovanja?

Žarko radite na spasu duša! Ohrabrite se u samožrtvovanju, više danas

nego li jučer!

Hoće li Mi dati svu ljubav koju očekujem, i da li ću mu moći potpuno

odgovoriti kao Svome dragom i voljenom učeniku? Oh, koja okrutna
žalost za Moje Srce, kad sam prisiljen reći: 'Svijet Me ranjava u Mojim
rukama i u Mojim nogama, a to kalja moj Lik… Moje izabrane duše i Moji
tješitelji, Moji posvećeni klerici, Moji svećenici, nakon što daju milosti
mnogim dušama, sami ostaju u stanju grijeha. Koliko su samo Misa tako
rekli… primili Me tako… živjeli,… i na kraju umrli tako!'

Sad znaš koje su Me tjeskobe pritiskale na Posljednjoj večeri, kad sam

vidio usred Dvanaestorice, prvog nevjernog apostola, i nakon njega
mnoge koji će ga slijediti u budućnosti.
Presveti Sakrament je izum Ljubavi. On je život i unutrašnja snaga za
duše, lijek za svaki grijeh i popudbina za zadnji prijelaz iz vremena u
vječnost. U njemu grješnici zadobivaju život za svoje duše. Mlake duše,
istinski žar. Gorljive duše, mir i ispunjenje svake čežnje… svete duše,
krila da polete k savršenosti… siromašne duše, slatki med i najneobičniju
hranu. Posvećene duše će pronaći u njemu boravište, svoju ljubav i
život. U njemu će tražiti i naći savršene primjere onih svetih veza koje ih
vežu neodvojivo, njihovom Nebeskom Zaručniku.

U maloj, okrugloj, bijeloj i glatkoj hostiji, o, svete duše, stvarno ćete

pronaći savršene simbole vašeg zavjeta siromaštva. Takva mora biti duša
koja ispovijeda siromaštvo: bez ičega, tako reći, nikakve strasti ni
prirodne navezanosti, niti za stvari, niti za namještenike, niti za obitelj,
niti za državu, nego mora biti uvijek spremna otići, ili se predati, ili
promijeniti. Njeno srce mora biti slobodno, bez ikakvih navezanosti. To
ne znači da se mora imati neosjetljivo srce. Ne, jer što više srce voli, to
više će služiti zavjetu siromaštva.

Što je bitno za posvećene duše? Prvo, da ne posjeduju ništa bez

dopuštenja i dozvole pretpostavljenih, a drugo, ne bi trebali posjedovati i
voljeti ništa što ne mogu napustiti na prvi mig. Jozefa, poslije ću ti reći
ostalo."

Prošlo je nekoliko dana bez ikakva ublaženja njenih trpljenja. Činilo joj se kako je u
nekoliko navrata popustila pred silnim napadajima neprijatelja, te je zadrhtala pri
pomisli da možda nije uvrijedila svoga Učitelja.

'Čak sam propustila jednu Pričest', žalosno je zapisala.

U nedjelju radosti, 11. ožujka, Isus je ponovo došao i posvema je uvjerio kako joj je
oprošteno.

"Uzmi Moju Krunu i ne boj se. Božje je milosrđe beskrajno i nikada ne

odbija oprostiti grješnicima, napose kada je riječ o bijednome i
malenome stvoru poput tebe."

Potom, aludirajući na Pričest koju je propustila, reče: "O, Jozefa, kada bi samo
znala koliko sam žudio da Me sakriješ u svome srcu!"

Nije znala što bi rekla, kako bi Ga navela da zaboravi na tu bol.

"Izvršiti ćeš naknadu", rekao je nadasve ljubazno, "tako što ćeš se danas
posebno žarko pripraviti za sutrašnje primanje Pričesti. Moje je Srce
utješeno svaki puta kada Mi spomeneš tu žudnju… a, onda uvijek… duh
vjere i slijepa poslušnost.

Nastavi pisati Mojim dušama. Reci im kako će u maloj bijeloj Hostiji

pronaći savršen simbol svoga zavjeta čistoće. Jer, pod prilikama
kruha i vina, krije se stvarna Božja prisutnost. Pod tim sam
velom Ja prisutan, u cijelosti, Tijelom, Krvlju, Dušom i
Božanstvom.

Upravo tako osoba posvećena Isusu Kristu zavjetom djevičanstva, treba

biti skrivena pod velom skromnosti i jednostavnosti, kako bi se pod
prilikama njene ljudskosti mogla kriti čistoća, nalik na onu anđela.

Dobro shvatite vi, što tvorite dvor Bezgrješnog Janjeta, kako slava koju
Mi iskazujete neusporedivo premašuje onu anđeoskih duhova, koji
nikada nisu iskusili slabosti ljudske naravi, te se ne moraju boriti, niti
pobjeđivati, kako bi ostali čisti.

Tako stupate u odnos s Mojom Majkom, koja se, iako smrtni stvor,
svejedno odlikovala čistoćom bez i najmanje ljage… podložna svakoj
ljudskoj bijedi, a opet, u svakome trenutku svojega života, savršeno je
bezgrješna. Ona Me proslavila više od svih nebeskih duhova, te je sam
Bog, privučen Njenom čistoćom, od Nje uzeo tijelo i nastanio se u Svome
stvorenju.

Nadalje, duša koja je Meni posvećena zavjetom čistoće, nalikuje Meni,

svome Stvoritelju, koliko je to najviše moguće ljudskome biću. Jer, kada
sam se ogrnuo ljudskom naravi, uključujući svu njenu bijedu, živio sam
neokaljan ni najmanjim grijehom. Tako duša po zavjetu čistoće postaje
čista bijela hostija, koja neprestano časti Božje Veličanstvo.

Posvećene duše, u Svetoj ćete Euharistiji naći uzor svojega zavjeta

poslušnosti. Jer, ondje se skrivene i prigušene nalaze Božja veličina i
moć. Ondje Me vidite naizgled beživotna, a svejedno sam Život duša i
Podupiratelj cijeloga svijeta. Ne mogu više otići ili ostati, biti sam ili
okružen. Mudrost, snaga, sloboda, sve se to krije iza Hostije. Prilika
kruha, lanci su koji Me vežu i veo koji Me zakriljuje.

Slično tome, zavjet poslušnosti je lanac koji vezuje posvećenu osobu i

veo pod kojim ona mora nestati, kako više ne bi imala niti volje, niti
prosudbe, niti izbora, niti slobode, osim prema Božjemu promislu,
očitovanu preko njenih poglavara."
Gospodin se nakon tako duga iskaza zaustavio, a Jozefa je dala oduška svome srcu.

'Jutros je održana Prva pričest', zapisala je, 'te sam Ga podsjetila na utjehu što je
zacijelo prima od tih čistih i nedužnih duša. Njegovo je Srce bilo ganuto tim
spomenom.'

"Jest, u takvim dušama, kao i u dušama Svojih redovnica, sklanjam se

kako bih zaboravio bezakonja svijeta. Djeca su za Me poput lijepih
pupoljaka u kojima se sklanjam. Što se pak tiče Mojih posvećenih duša,
u njima se skrivam i odmaram, jer su one procvale ruže koje Me štite
svojim trnjem i tješe svojom ljubavlju. A ti mi Jozefa, pružaš takvu
ljubav, budi spremna slijediti Me u Getsemani. Ondje ću te naučiti kako
trpjeti i osnažiti te Krvavim znojem što su ga od Mene izmamili ljudski
grijesi. U Međuvremenu Me tješi svojom željom da Me sakriješ u svome
srcu. Tako ćeš izvršiti naknadu za propuštenu Pričest."

___________________________________________________________

12. ožujak 1923.

Već idućeg dana, u ponedjeljak, 12. ožujka, Gospodin je Jozefu pozvao u Getsemani.
Stao ju je ohrabrivati, jer je prethodne noći Sotona umnožio svoje prijetnje vezane uz
njenu Pričest, kojoj se toliko radovala prethodnoga dana.

"Ne boj se", rekao je, "snaga Zloga nije veća od Moje. Milo mi je kada Me
zazivaš i velika Mi je utjeha, što svaka žudnja tvoga srca vapije k Meni.
To je kao da se mnogi pričešćuju, koji inače ne dolaze na Pričest.

Ponizi se Jozefa. Poljubi tlo i pođi sa Mnom. Pođimo u Getsemani i uroni

svoje srce u gorčinu i žalost kojom je bilo preplavljeno Moje Srce.

Nakon što sam poučavao narod, izliječio bolesne, vratio vid slijepima,
uskrsnuo mrtve, nakon što sam tri godine živio sa Svojim apostolima
poučavajući ih Svojoj nauci, konačno sam ih želio poučiti primjerom kako
da se međusobno vole i poštuju, i kako da zdušno služe jedan drugoga.
A to sam učinio kad sam im oprao noge i učinio Sebe njihovom Hranom.

Čas je došao kada će Sin Božji koji je postao čovjekom, Otkupitelj

čovječanstva proliti Svoju Krv i dati Svoj Život za svijet. A da se potpuno
mogu predati Volji Moga Nebeskog Oca, otišao sam moliti.

Ljubljene duše, dođite i učite od Mene, od svoga Uzora, da je jedina

potrebna stvar, bez obzira na okolnosti, ponizno se predati i izvršiti Volju
Očevu.

Također, naučite od Mene da je molitva preteča svega, jer jedino u

molitvi duša može zadobiti snagu potrebnu za teškoće života. U molitvi
se Bog objavljuje, On savjetuje i nadahnjuje, čak i ako je Njegova akcija
neosjetljiva. U Getsemanskom sam vrtu iskusio samoću. U njoj se Bog
traži, daleko od buke i smetnji.

Kako bi ga pronašla, duša mora uroniti u tišinu, oslobođena od svih

uznemiravanja, suprotno od naravi koja nastoji suzbiti milosti,
argumentima samoljublja ili senzualnosti. One stalno pokušavaju ugušiti
nadahnuća milosti i zadržati dušu, da ne pokušava pronaći Boga u
nutrini.

Da vam dam primjer, Moji voljeni, poveo sam sa sobom Svoja tri
učenika, od kojih možete naučiti, da tri sile vaše duše moraju biti
združene kako bi vam pomogle u molitvi.

Sjetite se svojstava i savršenosti vašega Boga. Njegove moći, dobrote,

ljubavi i milosti. Neka vaš um pronađe način odgovora na divne milosti
kojima vas je obasuo. Neka vaša volja bude ojačana u nakani da sve
učinite na Njegovu veću slavu. Predajte Mu se za rad s grješnicima, za
apostolski rad, ili za ponizan i skrovit život u tišini i molitvi.

Podvrgnite se Njegovoj Volji, častite Njegovu Volju, ma kakva god bila,

ponizno, kako dolikuje stvorenju pred svojim Stvoriteljem. To je bilo tako
onda, kad sam se Ja ponudio da izvršim otkupljenje svijeta. Taj tren
osjetio sam kako Me preplavljuju sve patnje Moje Muke. Klevete, uvrede,
bičevanje i krunjenje trnjem, žeđ, križ, sva ova trpljenja prođoše mi
ispred očiju, pritiskajući mi Srce.

Istovremeno sam vidio i sve uvrede, grijehe i zločine koji će biti počinjeni
u budućnosti. Nisam im samo svjedočio, nego sam bio uvučen u njih,
tako da sam pod teretom njihove sramote bio sapet u Srcu, pred licem
Moga Svevišnjeg Oca, zaklinjući Ga da iskaže milosrđe. Zato da utažim
Njegovu Svetost, ponudio sam se kao jamstvo za grješno čovječanstvo.
Ja, Njegov Sin, da smirim Njegov bijes i zadovoljim Njegovu Pravdu. Ali,
tako je bila velika tjeskoba i tako smrtna agonija Moga Čovještva pod
težinom tako puno grijeha, da Me je krvavi znoj oblijevao, kapajući na
zemlju.
Oh, grješnici koji Me mučite!! Da li će vam ova Krv donijeti spasenje i
život ili će biti uzalud prolivena? Kako da opišem Svoju tugu na pomisao
znojenja, tjeskobe, agonije i Krvi, koji su uzaludni za mnoge duše?

Dosta za danas Jozefa. Utješi mi Srce. Sutra ćemo nastaviti. Ostani blizu
Mene u Getsemaniju, tako da Moja Krv može zaliti i ojačati korijen tvoje
malenosti."

Kako li je Jozefa samo uspjela, nakon takva povjeravanja, prilagoditi se uobičajenoj

svakodnevnici? A ipak, ostala je ista, radeći od jutra do mraka. Jedino ju je sasvim
osobita milost mogla zadržati tako dostupnom svima, dok su je istovremeno morila
značajna povjeravanja izgovorena iz Božanskih usta.

Te se noći, s 12. na 13. ožujka, Isus vratio sa svojim Križem. Bilo je to njeno pravo,
potvrđeno poslušnošću. Dok ju je tako podsjećao na njenu beznačajnost,
istovremeno joj je povjerio to blago, koje im je zajedničko.

"Odmaram se u tvojoj ništavnosti", rekao je, "no nalazim utjehu i

olakšanje i među Svojim posvećenim redovnicama. Iako one toga nisu
svjesne, i njima povjeravam duše koje bivaju spašene i vraćaju se k
Meni… Zadrži Moj Križ, a sutra ću ti povjeriti još neke Svoje tajne."

Noć je kao i obično provela pod đavolskim napadima, dok je sutra rano ujutro, Isus
nastavio sa Svojim kazivanjima.

13. ožujak 1923.

"Poljubi tlo", rekao je Svojoj glasnici, koju je volio vidjeti tako poniznu kraj Svojih
nogu. "Ne privlače Me tvoje zasluge, već Moja ljubav za duše."

Nastavio je: "Jest, došao sam ti objaviti osjećaje Svoga Srca i malo
otpočinuti među svima vama. O, koliko li sam samo sretan kada Me duše
primaju s radošću… jer dolazim utješiti ih, ili pak u njima pronaći Svoju
utjehu. No, one ne prepoznaju uvijek Moju nazočnost, osobito kada je
ona popraćena trpljenjem. A sada, nastavimo svoju molitvu u
Getsemaniju.

Približi se Meni i kada Me vidiš uronjena u ocean žalosti, ustani i kreni za

Mnom, do Moja tri učenika koja sam ostavio nedaleko, koliko bi se
kamenom dobacila. Izabrao sam ih da mogu podijeliti Moju agoniju sa
Mnom, moliti sa Mnom, i svojim Mi društvom pružiti malo utjehe.

Kako sam se osjećao kad sam ih našao kako spavaju? Ah, oštra bol
samoće i tjeskobe,… da nema nikoga tko bi sa Mnom podijelio Moju
žalost!! Koliko puta je Moje Srce osjetilo istu žalost? Koliko puta?
Nadajući se da ću pronaći utjehu među dušama koje znaju voljeti,
pronađem ih kako drijemaju.

Beskorisno Mi je pokušavati probuditi ih, ostavljam ih same, njihovoj

jalovoj i besplodnoj preokupaciji i konverzaciji. Prečesto je odgovor koji
stiže do Mene u formi: 'Ne mogu sad. Zauzet sam, preumoran, trebam
odmora'. Tada nježno kažem toj duši, - Dođi malo poslije. Dođi i moli sa
Mnom. Potrebna si Mi. Ne boj se žrtvovati svoj odmor za Me. Ja ću biti
tvoja nagrada. - Isti odgovor se ponavlja. Jadne, pospane duše!! Niste
mogle bdjeti ni jedan sat sa Mnom.

Voljene duše, naučite se iz ovoga kako je beskorisno tražiti utjehu od

stvorenja. Kako često ćete primiti samo još veću tjeskobu, jer oni su
pospani i ne odgovaraju na vaše nade ili ljubav.

Vratio sam se molitvi, ponovo pao na lice časteći Svoga Oca, zaklinjući
Ga za pomoć. Nisam Ga zvao Bogom, nego Svojim Ocem. Zato i vi kad
ste u boli možete zvati Boga svojim Ocem. Preklinjite za Njegovu pomoć.
Iskažite Mu svoje zavjete, strahove, čežnje i zaplačite od bola,
podsjećajući Ga da ste Njegovo dijete.

Recite Mu da vam je tijelo iscrpljeno, srce puno tuge, sve do smrti, da

vam je duša iskusila nešto što vrlo sliči krvavu znoju. Molite s dječjim
pouzdanjem i očekujte pomoć od Njegova Očinskog Srca. On sam će vas
utješiti i dati vam snagu potrebnu da izdržite kušnje ili trpljenja, bez
obzira bila vaša vlastita ili od drugih duša koje su povjerene vašoj brizi.

Moja potresena duša je već molila do tjeskobe, a morala je izdržati još i

smrtnu agoniju. Jer, pritisnuta težinom grijeha čovječanstva, morala je
zauzvrat dati mnogo trpljenja i ljubavi, kao zadovoljštinu, a vidjela je u
budućnosti samo sablazan i nezahvalnosti.

Krv koja se prolijeva iz Moga Tijela biti će uzaludna za mnoge duše.

Mnogi će biti izgubljeni. Još uvijek velik broj griješi protiv Mene i
milijarde ne žele čuti Moje Ime. Prolio sam Svoju Krv za sve, ponudio
Moje Zasluge za svaku dušu, Krv jednog Boga, beskrajne zasluge, ipak
uzaludno, za kolike? Da, proliti ću Svoju Krv za sve i svi će biti voljeni s
velikom ljubavlju. Ali za neke, ta ljubav biti će nježnija, intimnija i žarkija.
Iz tih izabranih duša crpsti ću više utjehe i ljubavi, više nježnosti i
odricanja. Jednom riječju, potpuni odgovor na Moju ljubljenu nježnost.

Jao!! Upravo sad vidim koliki će se okrenuti od Mene. Neki neće čuti Moj
poziv, drugi će čuti, ali Me neće slijediti, treći će odgovoriti neko vrijeme
s izvjesnom nježnošću na pozive Moga Srca, ali onda će postupno
otpadati i jednog dana će Mi reći svojim djelima, 'Dosta sam radio! Bio
sam vjeran u svakom djeliću svoje dužnosti. Pobijedio sam narav. Nisam
više dijete. Tako puno oskudice! Toliko puno budnosti više nije potrebno.
Ne trebam više vršiti samoodricanja, itd.'

Jadne duše, zar tako upravo ne započinjete drijemati? Uskoro ću se

vratiti, a budući ste zaspali nećete me čuti. Ponuditi ću vam Svoju Milost,
a vi je nećete primiti. Ima li ikakve nade da se poslije probudite?
Neuzimanjem Hrane, postajati ćete slabiji i nesposobni odbaciti letargiju.
Voljene duše, znajte da je smrt odnijela mnoštvo, još dok su čvrsto
spavali. Gdje i kako će se oni probuditi?

Sve sam to vidio i osjetio u Svom Srcu. Što da učinim? Da se vratim?

Zamolim Svog Oca da me oslobodi ovog mučenja? Da Mu pokažem
beskorisnost Moje Žrtve za mnoge duše? Ne, ponovo sam se predao
Njegovoj Svetoj Volji i prihvatio taj kalež, da ga ispijem do dna.

O, duše koje volim, to sam učinio da vas poučim, da ne klonete pod

svojim teretima. Nikad ih ne smatrajte beskorisnima, čak i ako ne
možete ocijeniti njihovu svrhu. Predajte svoj sud i ostavite Božanskoj
Volji slobodu, da učini s vama što joj se prohtije.

Ja se nisam povukao niti pobjegao. Znajući to, Moji neprijatelji su došli i

zgrabili Me baš u tom vrtu, gdje sam često odsjedao. Budi na oprezu
Jozefa, da te mogu pronaći budnu kada te zatrebam. Uvijek sam s
tobom, čak i onda kad Me ne vidiš. Sutra ćemo nastaviti."

14. ožujak 1923.

Otišao je, ali ne zadugo, te je ujutro 14. ožujka, bez posebna uvoda nastavio
govoriti.
"Nakon što sam utješen od anđela kojeg je poslao Moj Otac, iznenada
dođe Juda, jedan od Dvanaestorice. A s njim i oni, koji su imali zadatak
da Me uhvate. Nosili su batine i kamenje, lance i užad, da Me zgrabe i
svežu. Ustao sam i prišao bliže, rekavši im, 'Koga tražite?' A Juda,
stavivši ruke na Moja ramena, dade Mi poljubac. 'Ahh!! Juda!!! Što to
radiš? Zašto Me izdaješ poljupcem?'

Kolikim dušama rekoh, što to radiš? Što ti znači taj poljubac? Oh, voljene
duše, vi koje dolazite da Me primite, često Me uvjeravajući u vašu ljubav,
a odmah nakon toga ste Me napustile i izdale Mojim neprijateljima. Vrlo
dobro znate da će u tom društvu, koje vas jako privlači, biti razgovora
koji će Me ranjavati. Vi koji to pričate danas, a sutra ćete isto ispočetka.
Znajte da su to okolnosti u kojima gubite Moju neprocjenjivu milost.

Zašto ste sklapali pogodbe sumnjiva poštenja? Rekoh nekom drugom,

znaš li da su to nezakoniti dobitci, uzdizanje u društvu, bogatstvo? A to
činiš i blaguješ Me. Izdaješ Me kao što je Juda to učinio poljupcem.
Nakon nekoliko trenutaka, par sati najviše, dati ćeš Mojim neprijateljima
znak, po kojem će Me prepoznati i zgrabiti.

Sad govorim i tebi kršćanska dušo. Izdala si Me ovim opasnim

prijateljstvom. Bacaš se kamenjem na Me i govoriš drugima da Me izdaju
na isti način. Zašto to činiš? Ti koji Me znaš i koji si Me često slavio u
svojim milostinjama i odlascima u crkvu. Ovi čini, koji su inače vrlo
meritorni, nisu ništa drugo nego ogrtač za tvoju zloću. O dušo koju
ljubim… zašto robuješ strastima?

Prijatelju moj, kojim si poslom došao? Juda, ne izdaji Sina čovječjega

poljupcem, svoga Učitelja, svoga Gospodina, Onoga koji te voli i spreman
ti je ponovo oprostiti. Jedan od Dvanaestorice, koji je sjedio za Mojim
stolom i čije noge sam oprao.

Koliko puta moram govoriti ovako dušama koje jako ljubim? Nisam tražio
da se oslobodite. Jer dobro znam da to nije uvijek u vašoj moći. Ali ono
što sam tražio je, da se nastavite boriti protiv strasti. Što je to prolazno
zadovoljstvo, ako to nije trideset srebrnjaka, za koje Me Juda prodao? A
što je dobio? Gubitak vlastite duše. Svi vi koji ste Me prodali, prodali ste
Me za cijenu prolaznog zadovoljstva.

Jao!! Jadne duše, tko je onaj koga tražite? Jesam li to Ja, Isus, koga ste
nekoć poznavali i voljeli? Poslušajte moje riječi, 'budni budite i molite'.
Borite se protiv svojih zlih sklonosti i ne dopustite im da prerastu u
naviku. Trava se s livade uklanja svake godine, a u nekim slučajevima i
svakog godišnjeg doba. Zemlja treba biti uzorana, nagnojena, a korov
počupan. Sličan posao mora biti izvršen u dušama, a zle navike pažljivo
odstranjene.

Nemojte misliti kako u veliki grijeh vode samo ozbiljni prijestupi. Najveći
grijesi su često rezultat zanemarivanja malih stvari. Neko se malo
zadovoljstvo uvuče, dođe trenutak slabosti, pristanak da učiniš stvar u
sebi zakonitu, ali koja ne umrtvljuje (ne trapi). Zadovoljstvo nije grješno,
ali zlo savjetovanje (napastovanje) jest.

Sve ove stvari dolaze nezapaženo, i malo po malo duša je zaslijepljena,

milost gubi svoju moć, a strast je zadobiva i na kraju pobjeđuje. Ahh!!
Koje neizmjerne tuge za Božje Srce, čija je ljubav bezgranična, kada vidi
mnoge kako se neopazice približavaju sve bliže i bliže paklu.

To će za danas biti dosta Jozefa. Ne zaboravi, Moje Srce je ovdje

uronjeno ne tvojim zaslugama, nego zbog tvoje ništavnosti i sažaljenja
koje osjećam za te."

15. ožujak 1923.

Kasno iduće noći, Jozefu je probudio glas njena Učitelja. Donio joj je Svoj Križ, kao što su se
bili dogovorili, te je rekao: "Uzmi Moj Križ i ne boj se ničega. Nikada neće
premašiti tvoje snage jer sam ga izmjerio i odmjerio na vagi ljubavi. O,
znaš li koliko je duboka Moja ljubav prema tebi i dušama? Radi njih se
tobom služim, kakva god malena i beznačajna bila. Koristim se tvojom
malenošću, združujući je sa Svojim zaslugama, držeći je blizu Moga Srca.
Zadrži Moj Križ i trpi za duše, ako i iz ljubavi prema Meni."

Ta bol što ju je trpjela svake noći, tako draga srcu Isusovu, ali i samoj Jozefi,
potrajala je sve do zore. Isus ju je tako pripravljao za sastanak na koji je već danima
redovito dolazio. Tek što je Jozefa ušla u svoju ćeliju, u četvrtak, 15. ožujka, ujutro,
na blagdan Rana Kristovih, On joj se smjesta pridružio. Stojeći ispred stola pred koji
je klekla, nakon što je obnovila zavjete, rekao je kao i obično. "Poljubi tlo i ponizi
se Jozefa." Tim se činom svaki puta iznova prikazivala Njegovoj volji.

"Rekao sam ti Jozefa, kako Me oni koji Mi teško griješe, predaju Mojim
neprijateljima kako bi Me ovi usmrtili, odnosno, samo se promeću u Moje
neprijatelje, dok su oružja kojim se koriste protiv Mene, sami njihovi
grijesi.

No, nisu uvijek posrijedi teški grijesi… Ima duša, čak i veoma ljubljenih,
koje Me vrijeđaju ustaljenim grijesima, zlim sklonostima u kojima ustraju,
ustupcima neukroćenoj prirodi... prijestupima protiv ljubavi…
poslušnosti… tišine, i slično. Ako li grijeh i nezahvalnosti svjetovnjaka
teško pada Mome Srcu, koliko li Me više žaloste grijesi onih koje žarko
ljubim… ako Mi je Judin poljubac izazvao toliku žalost, bilo je to stoga što
je bio jedan od Dvanaestorice, te sam od njega očekivao više ljubavi,
više utjehe, više suosjećanja.

'O, odabrane duše, što sam ih izabrao za Svoje odmorište, za vrt Mojih
užitaka, od vas očekujem i više nježnosti, uviđavnosti i pozornosti,
ponukanih ljubavlju, negoli od drugih, koje nisu tako blisko združene sa
Mnom. Vi možete biti plemeniti balzam Mojim ranama, vi možete obrisati
Moje izobličeno i iznakaženo lice… možete Mi pomoći prosvijetliti slijepe
duše koje Me grabe u noći, kako bi Me svezale i povele u smrt. Ne
ostavljajte Me sama… bdijete i molite sa Mnom. Pogledajte, približio se
Moj neprijatelj.'

Kad su vojnici pristupili da Me uhvate, rekao sam im: 'Ja sam'. Isto to
kažem duši kada se sprema popustiti napasti. 'To sam Ja. Upravo se
spremaš izdati i izručiti Me. Nije važno, dođi. Jer, Ja sam tvoj Otac i ako
pristaneš doći, tada to nećeš biti ti koji Me vežeš lancima grijeha, nego
Ja ću tebe svezati konopcima ljubavi. Dođi, to sam Ja koji te volim. To
sam Ja koji sam prolio svu Svoju Krv za te. Žao mi je tvoje slaboće.
Čeznem da raskrilim ruke i prihvatim te u zagrljaj ljubavi. Dođi izabrani
Moj. Dođi Moj svećeniče. Ja sam Beskrajno Milosrđe.

Ne boj se da ću te kazniti. Neću te odbiti, nego ću ti otvoriti Svoje Srce i

voljeti još većom nježnošću. Oprati ću tvoje grijehe u Krvi Mojih Rana.
Cijelo će se Nebo radovati i čuditi tvojoj nanovo stečenoj ljepoti, a Moje
će Srce naći odmora u tvome srcu.

Jao!! Kako bolno je Moje Srce, kad nakon tako nježnih riječi još uvijek
neki nastoje vezati Me i voditi do same smrti. Nakon što Me je izdajnički
poljubio, Juda je napustio vrt i shvativši težinu zločina kojeg je počinio,
predao se očaju. Tko može izmjeriti Moju tugu pri pogledu na Moga
apostola kako se baca u pakao.

Čas je došao. Tako prepušten vojnicima, krotko sam se predao, kao

janje, u njihove ruke. Odmah su Me odvukli u Kajfinu kuću, gdje su Me
vrijeđali i ismijavali se sa Mnom, a onda Me jedan vojnik udario šakom u
lice. To je prvi udarac šakom.

Zabilježi Moje riječi Jozefa! Misliš da Mi je taj udarac zadao više boli nego
bičevanje. Bez dvojbe nije, ali sam u tom prvom udarcu vidio prvi smrtni
grijeh mnogih duša, koje su do tada živjele u Mojoj Milosti. A nakon
prvoga, koliki mnogi su slijedili isti taj primjer i pali u istu opasnost, smrt
u smrtnom grijehu.

Sutra ćemo nastaviti. U međuvremenu Jozefa, budi cijeli dan u pokori i

molitvi, tako da mnoge duše shvate gdje ih njihova opasna staza vodi."

Blagdan Presvetih rana nije prošao bez blagoslova Gospina posjeta, te dara kapljica
krvi. Posjet je, međutim, bio kratak. Kada je Jozefa sramežljivo upitala može li iznijeti
koju od svojih poteškoća, Gospa je odgovorila: "Vratiti ću se i tada ćeš Me moći
pitati što god hoćeš."

16. ožujak 1923.

Gospodin je došao, najavljen od Svoje Majke, ujutro 16. ožujka, a Jozefa mu je

zahvalila za milosni znak (kapljice Krvi) što ga je bila dobila prethodnoga dana.

"Ako budeš vjerna Mojoj ljubavi, neću li i Ja ostati vjeran, tješeći te?
Pripravljam ti još jedan dokaz Svoje ljubavi. Jučer si primila nekoliko
kapljica Krvi Mojega Srca, a danas ćeš imati dioništvo u boli uzrokovanoj
čavlima… Ostaviti ću ti Svoj Križ, ako bi ga nosila čitavoga dana i tako
tješila Moje Srce. Davati ću ti snage, jer te ne prestajem ljubiti. Ne vidiš li
kako ti pružam dokaze Svoje ljubavi? Nastaviti ću tako činiti sve do dana
dok te ne uzmem sa Sobom u Nebo.

A sada, nastavi pisati, radi duša. Svi Moji učenici su pobjegli. Samo
Petar, nagnan znatiželjom, ali pun straha, pomiješao se s vojskom. Svud
uokolo Mene lažni svjedoci, viču svoje laži, računajući na podizanje bijesa
nepravednih sudaca. Nazvali su Me zavodnikom, oskvrniteljem Šabata,
lažnim prorokom. Sluge, potaknute ovim optužbama vikaše i prijetiše Mi.

Gdje li su tad bili Moji učenici i apostoli, svjedoci Moje Ljubavi, Moje
Nauke i Mojih Čudesa, kao i svi ostali, koje sam iz bilo kojeg razloga
očekivao da će pomoći i zaštiti Me? Nitko tamo nije bio da Me brani. Bio
sam sasvim sam.

Optužen za najgore zločine, opkoljen vojnicima, gorim od vukova, svi su

Me zlostavljali. Jedan Me udario u lice, drugi pljunuo, treći ismijavao. I
dok sam se ponudio da budem zlostavljan radi duša koje je zarobio
grijeh, Petar, koga sam postavio za glavu Svoje Crkve, Petar koji se
samo prije par sati zaklinjao da će ići sa Mnom na muke do smrti, Petar
koji je imao priliku dati svjedočanstvo za Me, odgovorio je na prvo
jednostavno pitanje, niječući Me. A kad je pitanje ponovljeno, budući ga
je strah sasvim obuzeo, zaklinjao se da Me ne pozna i da nikad nije bio
Moj učenik.

Ahh, Petre!! Kuneš li se da Me ne poznaš, Mene svoga Učitelja? Ne samo

da si se zakleo, nego si Me zanijekao i kod trećeg pitanja, govoreći
pritom strašne zakletve.

Oh, Moji izabrani sljedbenici, možete li dokučiti bol Moga Ljubljenoga

Srca kad me i Moji vlastiti izabrani niječu, kada se svijet buni protiv Mene
i tako puno duša Me pogrđuje, zlostavlja, traži Moju smrt, tada se
okrećem svojim vlastitima i ne pronalazim ništa, do li samoću i
napuštenost? Koja žalost!! Koje li gorčine za Moje Srce!!

Tebi, kao i Petru kažem, 'Zar si zaboravio dokaze ljubavi koje sam ti
iskazao? Spone koje te vežu za Me? Često Mi ponavljana obećanja
vjernosti, čak da ćeš Me braniti i do same smrti? Ako si slab i bojiš se da
ćeš popustiti ljudskom respektu, zatraži od Mene snagu da pobijediš
sebe. Ne uzdaj se u sebe, već dođi povjerljivo k Meni, jer ja ću te
podržati.'

Svi vi koji živite u svijetu, usred pogiblji i grješnih prigoda, budite na

straži protiv opasnosti, jer - zar bi Petar pao, da nije popustio ispraznoj
radoznalosti?

Svi vi koji teško radite na Mojoj Žetvenoj Njivi ili u Mom Vinogradu, ako
se ponekad osjećate umornima od posla ili budete privučeni ljudskim
uživanjima, BJEŽITE!! Ali, ako vam poslušnost, žar za moju Slavu, za
dobro duša nameće to u dužnost, onda se ne bojte. Ja ću vas braniti, a
vi ćete kroz opasnost proći neokrznuti.

Dok su Me vojnici vodili u zatvor, vidio sam Petra u mnoštvu i pogledao

ga. Okrenuvši se, pogleda Me u oči i isti tren počne gorko plakati radi
svoga grijeha.

Ja na isti takav način gledam dušu u grijehu? A one? Gledaju li one

Mene? Da li se naše oči susretnu? Jao!! Kako često gledam uzalud! Ta
Me duša ne vidi, jer je slijepa. Nježno je zovem, ali ona ne odgovara.
Zovem grješnika po imenu, ali odgovora nema. Šaljem mu neznatnu
kušnju da bih ga probudio, no on i dalje drijema.

Ljubljene duše, ako vam oči ne budu upravljene k Nebu, s vremenom

postajete kao nerazumne životinje u kojih nema razuma. Gledajte na
vašu istinsku Domovinu koja vas čeka. Tražite Svoga Boga. Vidjeti ćete
da vam On odgovara na vaše iskrene poglede. U Njegovu pogledu je mir
i život.

Jozefa, za danas tu ćemo prekinuti. Primi Moj Križ i utješi Me."

Prošla su već tri tjedna otkako je Gospodin započeo Jozefi otkrivati tajne Svoje Muke,
namijenjene dušama.

Ona se tako snažno sjedinila s Njegovim osjećajima, te joj život bijaše pun tajnovitog
dioništva. Radila je, molila i posvećiva se, a da ni za tren nije gubila iz vida žalost
koja joj se svakog jutra upisivala u srce.

Noći posvećene nadoknadi, imale su svoje mjesto u tome posvećenu životu,

neprestano joj prizivajući u pamet činjenicu kako je ona izabrana, ne samo za
prenošenje Poruke dušama, već i za djelatnu suradnju u njihovu spasenju. Jedinstvo
ova dvojaka poslanja, Gospodin je upisao na svaku stranicu njena života. Ona je
žrtva - ona je apostol. To je pravo značenje njena poziva.

17. ožujak 1923.

Danas su točno 22 godine, zapisala je Jozefa u subotu 17. ožujka 1923., kako sam
prvi put čula Isusov glas, pripravljajući se za Prvu Pričest. Podsjetila sam ga na to za
vrijeme zahvaljivanja, kad li se odjednom pojavi… kakve li krasote! Činilo se kako Mu
je odjeća od samoga zlata, dok Mu Srce bijaše oganj ljubavi… Kako to opisati?

"Jozefa, rekoh ti tada, želim da budeš Moja. Danas ti mogu reći: Sva si
Moja. Tada sam se pripravljao privući te k Mome Srcu… dok si danas
Njegovom zatočenicom. Hajde, uđi i odmori se ondje, jer je Ono tvoje
prebivalište."
Potom otvori Svoje Srce kako bi u Nj primio Jozefu… 'Bilo je kao u Nebu', zapisala je,
'te mišljah kako više i nisam na ovoj zemlji.' Ti su nezaboravni trenuci trajali kratko.
Svaki puta kada bi uživala u njihovoj silini i miru, znala je kako je riječ tek o stanci
između dviju faza. Takav bijaše plan Neba.

Nekoliko sati poslije, nalazila se na svome mjestu čekanja, dok se On nije udostojao
uzeti je još dublje u Svoju žalosnu Muku.

"Kontempliraj Me u zatvoru gdje sam proveo najveći dio noći. Došli su

vojnici i dodali riječi na rane, vrijeđali me, ismijavali, pogrđivali i udarali
Me po licu i cijelom tijelu. Na kraju su se od toga umorili i ostavili Me
vezana, samog u mraku, u smrdljivom mjestu, gdje sam stajavši na
kamenom pločniku drhtao bolnim tijelom od hladnoće. Usporedi taj
zatvor sa Svetohraništem, a posebno sa srcima koja me primaju. U
zatvoru sam proveo samo dio noći, ali u Tabernakulima, koliko dana i
koliko noći? U zatvoru sam vrijeđan i maltretiran od vojnika koji su mi bili
neprijatelji. U Tabernakulima, većinom Me vrijeđaju oni koji Me nazivaju
Svojim Ocem, jer Me tretiraju na isti način.

U zatvoru sam izdržao hladnoću, besanicu, glad i žeđ, bol, sramotu,

samoću i napuštenost. U zatvoru su Mi ispred očiju prošla sva
Svetohraništa u kojima ću godinama biti bez skloništa ljubavi. Ledena
srca koja su toliko tvrda i bešćutna kao kamen zatvorskog poda, na
kojem sam se kočio od studeni.

Koliko dugo ću čekati ovu ili onu dušu da Me posjeti u Presvetom

Sakramentu i primi Me u svoje srce? Koliko noći ću provesti čeznući za
njihovim dolaskom? Ali, one će dopustiti da im je važnija karijera, posao,
neka briga o zdravlju, ravnodušnost, pa neće doći.

Koliko dugo ću gladovati za dušama, za njihovom vjernošću, za njihovom

velikodušnošću? Hoće li one zadovoljiti tu žarku glad s malo pobjede nad
sobom ili nekom malom trapnjom? Hoće li Me utješiti u Mojoj žalosti,
svojom nježnošću i sućuti? U nekim teškim trenutcima, hoće li podnijeti
bol, zanemarivanje, uvredu, suprotstavljanje, žalost duše ili žalost
obitelji? Hoće li Mi doći i reći, 'Ovo Ti nudim da utješim Tvoju žalost, da
Ti pravim društvo u Tvojoj samoći'? Oh, kad bi se samo povezali sa
Mnom na taj način, s kakvim bi se tek mirom suočavali u poteškoćama.
Koliko bi samo unutrašnje snage zadobili, a tako bi i Meni razgalili Srce.

U zatvoru, koju sam samo sramotu osjećao na prostačke riječi onih oko
Mene! Tjeskoba Mi se povećavala na pomisao, da će iste takve riječi
jednoga dana izricati i oni koje volim. A udarci i šaketanja kojima su Me
zasuli vojnici svojim prljavim rukama, dozvali su Mi u pamet, kako često
će Me oni koji me budu primali u svoja srca, neprestano udarati svojim
neokajanim grijesima, navikom ili svjesnim grijehom.

U zatvoru gdje su Me gurali i puštali da padam na tlo, vezan i

bespomoćan, u mislima su Mi bili i oni koji će više voljeti trenutak
isprazna zadovoljstva nego Mene. Vezati će Me lancima svoje
nezahvalnosti, gurati Me tamo-amo i tako Mi prouzročiti pad ostavljajući
Me samoga.

O, vi koji ste Meni posvećeni, priđite bliže Zaručniku svoje duše, u

Njegovu zatvoru. Promatrajte Ga pažljivo kako podnosi boli cijele noći i
vidite njegovu tugu u samoći bezbrojnih Tabernakula, u hladnoći mnogih
srdaca.

Ako ste željni iskazati sućut, otvorite svoja srca i dopustite Mi zatočiti se
u njima. Vežite Me lancima ljubavi, odjenite Me pažnjom, utažite Mi glad
svojom velikodušnošću, utažite Mi žeđ svojim žarom, utješite Me u Mojoj
žalosti vjerno se družeći sa Mnom, obrišite Moje sramote svojom
čistoćom i dobrim nakanama.

Ako želite da pronađem Svoju utjehu u vama, pripremite se za Moj

dolazak djelima samoodricanja. Zagospodarite svojom maštom i smirite
valove strasti. Tada u tišini vaše duše, Ja ću spavati u miru, a vi ćete čuti
Moj Glas kako vam u nutrini nježno govori. 'O zaručnice Moga Srca,
danas si ti moj odmor, ali za cijelu vječnost Ja ću biti Tvoj Odmor.
Nježno i s ljubavlju pružio si Mi zaklon u zatvoru svoga srca. Ja ću biti
tvoja krajnja velika nagrada i nikad nećeš požaliti što si se u životu
žrtvovao za Mene'.

Završimo sada Jozefa. Dopusti Mi provesti dan u zatočeništvu tvoje duše.

Održi je u dubokoj tišini, kako bi čula Moje riječi i odgovorila željama što
ću ti ih povjeriti."

Tri je dana provela u tome razmatranju, no ne bez nevolja, zahvaljujući kojima je

bdjela zajedno s Božanskim Zatočenikom. Nije bila svjesna povjerene joj uloge, za
koju bi čovjek očekivao kako će joj uvijek biti mila. No, ljubav što ju je Učitelj tražio
bijaše zahtjevnija - hranila se naporom, poniženjem i strpljenjem.

Jednom prilikom joj je Gospa rekla: "Dobro je za tebe ljubiti, a da to niti znaš,
niti osjećaš."
20. ožujak 1923.

U utorak, 20. ožujka, navečer, dok je u vrtu vješala rublje, Jozefa se odjednom
susretne s Gospodinom, koji je sućutno pogleda.

"Pođi u svoju ćeliju, želim da nešto zapišeš", reče Isus.

Tek što je ondje stigla, On je već bio tamo. Na glavi je imao trnovu krunu. Ona Ga
zamoli neka joj je ustupi.

"Da, dati ću ti je s velikom ljubavlju.. Uzmi je i krenimo pisati Mojim

dušama.

Nakon što sam proveo veći dio noći u mračnom, smrdljivom i prljavom
zatvoru, nakon što sam bio podvrgnut izrugivanju i zlostavljanju od
vojnika, vrijeđanju i ismijavanju od strane slugu, koji su znatiželjno
iščekivali što će biti sa Mnom,… tijelo Mi je bilo već iscrpljeno od tolikih
muka,… poslušaj Jozefa, vruće želje Moga Srca.

Ono što Me je ispunjavalo ljubavlju i čežnjom za još većim trpljenjem je

pomisao na one mnoge koji će ići Mojim stopama. Vidio sam ih kako Me
vjerno imitiraju (nasljeduju) i uče od Moga Srca, ne samo prihvatiti
trpljenja i prijezir s poniznošću i mirnoćom, nego i pokazati ljubav prema
svojim mučiteljima i progoniteljima. Kao i ja, podići će se do visina i
ponuditi sebe kao žrtvu za one koji ih zlostavljaju.

Vidio sam ih osnažene milošću, kako odgovaraju Božjem pozivu, odlaze u

redovništvo, zatvaraju se u samoću, vežu se okovima ljubavi, napuštaju
sve što im bijaše milo, hrabro podnose pobune naravi, mirno prihvaćaju
nepravednu osudu, prijezir, suprotnosti, proglašavanje njihova života
ludošću… te kroza sve to, svoja srca drže blisko sjedinjena sa svojim
Gospodinom i Bogom.

I tako posred svojih izdajnika i ružnih postupaka, ova mi je pomisao

zapalila u Srcu proždiruću vatru, da ispunim Božansku Volju u svemu.
Tada napušten i u velikim bolovima, ali sjedinjen s Voljom Moga Oca,
ponudio sam se kao zadovoljština Njegovoj Uvrijeđenoj Slavi.

Ti, o, posvećena dušo, koja živiš u zatvoru izabranom od Ljubavi, često

smatrana od svijeta beskorisnom i opasnom, ne boj se. U svojoj samoći i
trenutcima težine, neka svijet govori protiv tebe. Samo približi svoje srce
još bliže Bogu, jedinom cilju svoga štovanja i čini sve što možeš da
zadovoljiš za grijehe i uvrede čovječanstva.
Sutradan u zoru, Kajfa je naredio da Me odvedu Pilatu, da Me osudi na
smrt. Pilat Me ispitivao promućurno, nadajući se da će otkriti istinski
razlog Moje osude. Ali ne našavši ništa, njegova ga je savjest uskoro
upozoravala da bi mogao biti kriv za veliku nepravdu. Zato da izbjegne
odgovornost, poslao Me Herodu.

Pilatova je duša tipična u onih koji su razapeti između nadahnuća milosti

i mamca njihovih strasti, slijepo popušta ljudskom ugledu i jakom
samoljublju. Jer kad su pritisnuti kušnjom ili opasnošću počinjenja
grijeha, osljepljuju se i prepiru u sebi, sve dok sebe postupno ne uvjere
da nema nikakve štete ni opasnosti u tome. Dovoljno su mudri da odluče
za sebe i ne treba im savjet. Boje se ispasti smiješnima u očima svijeta.
Nemaju snage da se svladaju i ne utječu se milosti, već padaju iz prilike
u priliku za grijeh. Kao i Pilat, izručuju Me Herodu.

Kada je posrijedi neka posvećena duša, ona možda i ne kani teško Me

uvrijediti. No, da bi se oduprijela, valjalo bi prihvatiti poniženje, otrpjeti
nelagodu… Ako, dakle, bude daleko od toga da bi poslušala nadahnuće
milosti i iskreno raskrinkala napast, takva duša kroz samoispitivanje,
zaključi kako nema razloga izbjeći tu pogibao ili se odreći toga
zadovoljstva, uskoro će se naći u još većoj pogibelji… Poput Pilata biti će
zaslijepljena i izgubiti odvažnost djelovati iskreno i otvoreno. Tako će Me
postupno, a možda i smjesta, izručiti Herodu."

Isus zastade, te obraćajući se Jozefi reče:

"Ostani u miru svjesna svoje bijede i ništavnosti. Dovoljna je sitnica kako

bi te poljuljala… no ne boj se, Moje su milosrđe i ljubav daleko veći, te
tvoja slabost nikada neće nadići Moju snagu."

Gospodin se nikada ne umara ponavljati ovo načelo. Želi preko Jozefe poučiti druge
duše, čije je bijede itekako svjestan, ali čije ponizno pouzdanje i odvažna srca raduju
Njegovo Srce. Naučiti će kako Njegove planove ništa ne može pomutiti, te kako ih je
slabost kadra tek na trenutak osujetiti.

U jedanaest sati se vratio, ali nije nosio Križ, što je u Jozefi smjesta izazvalo tjeskobu.
'Jer, reče ona, uvečer bi ga uvijek donosio, a ja sam imala dopuštenje moje majke
poglavarice čekati Ga u taj čas, samo kako bih ga utješila… nije mi stalo do moga
počinka, već jedino želim Njegov.'

Isus je to pročitao u njenu srcu - bila su Mu draga jednostavna i iskrena očitovanja

ljubavi, što ih je tako dobro poznavao.

"Ne boj se, reče, gdje sam Ja, tu je i Moj Križ."

Ona odjednom osjeti težinu Križa na svome ramenu.

Isus nastavi: "Nosi ga ustrajno i s ljubavlju za spasenje brojnih duša u

pogibelji"

Nakon nekoliko trenutaka stanke, Isus je otišao, ostavivši Jozefu samu s težinom
Križa na ramenu.

21. ožujak 1923. srijeda

Ujutro 21. ožujka, vratio se i nastavio temu od prethodnog dana.

"Nastavi pisati Jozefa.

Na Pilatova pitanja nisam ništa odgovarao. Ali, kad je upitao, 'Jesi li Ti

Kralj Židovski?', tada hrabro i s punom odgovornošću rekoh, 'Ja sam
Kralj. Ali, Moje Kraljevstvo nije od ovog svijeta.'

Prema tome, kad je neka duša u prilici da pobjedi ljudski respekt i hrabro
prihvati, bilo poniženje, bilo trpljenje, čak i kad se to može vrlo lako
izbjeći, ta duša mora tada reći: 'Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Zbog toga ne tražim ljudsku slavu. Idem u svoju pravu Domovinu, gdje
me čekaju odmor i radost. U međuvremenu, vršiti ću svoju dužnost
vjerno i neću računati na mišljenje svijeta. Ako zbog toga moram
pretrpjeti poniženje ili trpljenje, neću bježati. Slušati ću glas milosti, a
odbiti glas naravi. Ako to nisam u stanju sam učiniti, tražiti ću savjet, jer
znam kako me često samoljublje i strast zasljepljuju i mame u naručje
zla.'

Zbog toga je Pilat, svladan ljudskim respektom i strašeći se odgovornosti,

naredio da Me odvedu Herodu. Herodu, izopačenu čovjeku koji je jedino
tražio da utaži svoju nemirnu strast. Bilo mu je drago kad Me ugledao u
svom dvoru, jer se nadao zabavi od Mojih riječi i čudesa.

Promotri, o, ljubljena dušo Moju mrskost kad sam doveden licem u lice s
tako opakim čovjekom, čija su Me pitanja, gestikulacije i kretnje ispunili
sramom.

Oh, nevine i čiste duše, približite Mi se i branite Me. Poslušajte lažne

svjedoke. Pogledajte neumoljivu želju ovog mnoštva željnog skandala,
pred kojim sam ismijavan. Herod je očekivao da ću odgovoriti na
njegove sarkastične komentare, kako bih se opravdao i branio pred njim,
ali Ja usta nisam otvorio, nego sam dostojanstveno šutio pred njim. Ova
šutnja je svjedočila Moje suvereno dostojanstvo. Jer opsceni komentari
tako iskvarena čovjeka nisu vrijedni razmjene riječi sa Svečistim.

Za vrijeme ispitivanja Moje je Srce bilo potpuno sjedinjeno s Mojim

Nebeskim Ocem. Žarko sam želio proliti i posljednju kapljicu Svoje Krvi
za duše koje sam toliko volio. Bio sam potpuno zapaljen ljubavlju na
pomisao onih koji će slijediti Moj primjer i Moju velikodušnost. Ne samo
da sam se radovao za vrijeme ovog groznog ispitivanja, nego sam u duši
bio potican da požurim trenutak Svoga trpljenja na Križu.

Nakon što sam prošao kroz sramoćenja u potpunoj tišini, dopustio sam
da Me tretiraju kao luđaka i da Me obuku u bijelu haljinu, znak poruge,
pa sam tako bio vođen natrag k Pilatu, kroz kličuću svjetinu.

Pogledaj Pilata! Pogledaj kako se boji i kako je smeten. Ne zna što bi.
Umjesto da smiri svjetinu koja je tražila Moju smrt, on je naredio da Me
bičuju.

Takva je i duša koja nema dovoljno hrabrosti i velikodušnosti energično

slomiti zahtjeve svijeta, naravi ili strasti. Umjesto da posluša savjest i
brzo obračuna s napašću, koja ne dolazi od dobrog duha, ona popušta
jednoj ili drugoj fantaziji i površnom zadovoljstvu. Ako se i uspije svladati
u jednome, popušta u drugome, koje traži malo veći napor. Ako i učini
neko malo mrtvenje, oklijeva u drugome, koje bi joj osiguralo vjernost
milosti ili vlast nad strastima. Prepušta se napola onome što narav ili
strast zahtijevaju i tako umiruje savjest.

Pretpostavimo da je riječ o objelodanjivanju kakva nedostataka, stvarna

ili umišljena, što ju je pronašla u drugome. Na to je ne tjera bratska
sućut, niti žar za općim dobrom, nego skrivena zavist. Rezultat strasti je
njen istinski motiv. Milost i savjest je upozoravaju i djeluju kao
upozorenje duha, nadahnjujući joj da će počiniti nepravdu. Može
postojati i trenutak unutrašnje borbe, ali neumrtvljena strast je ubrzo
lišava svjetla hrabrosti da odbaci đavolske nakane. Tada iznađe način
prešutjeti dio onoga što znade, ali ne i sve, tješeći se s mišlju da je
ispravno takve stvari obznaniti… ograničiti se svega na kakvu natuknicu,
ili slično tome…
Kao i Pilat, izručuješ Me šibanju. Ne misli da ćeš na taj način zadovoljiti
svoju strast. Danas malo, sutra još više. Ako si popustio tek neznatnoj
provokaciji, kako li ćeš tek postupiti kada napast bude snažna?

Kontempliraj Me, o, Moja ljubljena dušo, kako Me vode kao krotko janje
na sramotnu i groznu kaznu bičevanja. Udarac za udarcem izvršitelja po
Mom Tijelu, koje je već bilo prekrito masnicama i slomljeno od umora.
Šibama i bičevima sa čvorovima (uzao) udarali su Me nesmiljeno, tako da
Mi je svaka kost drhtala, a Tijelo Mi se razderalo u bezbrojne žive Rane.
Komadi Moga Božanskog mesa su otpadali pod udarcima bičeva, Krv je
šikljala iz svakog uda, te sam doveden u tako jadno stanje da više nisam
ni sličio čovjeku.

Možeš li Me kontemplirati u tom moru tuge i ostati nedirnut? Samilosti

nisam očekivao od Mojih egzekutora, ali od tebe, o, Moja izabrana dušo,
tražim utjehe. Pogledaj Moje Rane!! Je li itko toliko patio iz ljubavi za te,
kao što sam Ja?"

Potom, obrativši se Jozefi, nastavi:

"Pogledaj Me u tome stravičnu stanju, Jozefa."

Isus utihnu, a Jozefa podigne pogled prema Učitelju kojega je toliko ljubila… Stajao
je pred njom u žalosnu stanju u kakvo Ga je dovelo bičevanje. Dugo Ga je
promatrala ne skidajući očiju s Njega, kao da je On htio da ona zauvijek zadrži taj
prizor u svojoj duši. Naposljetku prekine tišinu riječima:

"Reci Mi, neće li ti Moje Rane dati snage nadvladati napast i oprijeti joj
se? Reci Mi, ne nalaziš li u njima velikodušnost uz pomoć koje ćeš Mi se
predati i sve podvrći Mojoj Volji? Jest Jozefa, promotri Moje Rane. Neka
te vodi milost i želja utješiti Me, Mene koji sam žrtva za grijehe. Ne boj
se, tvoje muke neće nikada doseći Moje. Moja će ti milost pomoći izvršiti
što god od tebe zatražim. Zbogom zadrži Me takva pred očima!"

Gospodin potom nestade, a Jozefa, zatvorenih očiju, ostade nepomična, s izrazom

neizreciva ganuća na licu. Tišina zavlada u maloj ćelijici, gdje se netom odigrao tako
čudesan prizor. Isus je podsjetio duše kako ih "nije uzalud" ljubio ljubavlju koju
možemo nazvati jedino "smrtno ozbiljnom". Malo pomalo, Jozefa dođe k sebi. Suze
joj obilno poteku… ne mogaše govoriti… no prisjeti se kako je tek sredstvo
prenošenja Poruke, svjedokinja neizmjerne ljubavi, te kako duše imaju pravo od nje
primiti poruku ljubavi bez kraja.

Uze olovku i još uvijek drhteći zapisa, 'Vidjela sam Ga u stanju u kakvu Ga je ostavilo
bičevanje. Taj me prizor ispunio takvim suosjećanjem da bih trebala imati snage
podnijeti svako trpljenje, do kraja života, ma kako silno bilo… Nikakva se bol ni za
trenutak ne može približiti Njegovoj agoniji…

Ono što me se najviše dojmilo bio je izraz Njegovih iznurenih očiju, koje su inače
tako divne i izražajne… danas bijahu zatvorene, otekle, prepune Krvi, osobito desno
oko. Kosa, natopljena Krvlju, padala Mu je preko lica, očiju i usta. Stajao je, ali je bio
sagnut i za nešto privezan… no, nisam vidjela ništa osim Njega. Ruke Mu bijahu
svezane u visini struka i prekrivene Krvlju. Tijelo Mu bijaše prekriveno ranama i
tamnim ožiljcima. Žile na rukama tamne i natečene. S lijevog Mu je ramena visio
komad otkinuta mesa, samo što se nije dokraja odvojio, a isto bijaše i na još nekim
mjestima Njegova tijela. Odjeća Mu ležala do nogu, crvena od Krvi. Snažno stegnuti
konopac držao Mu je krpu oko struka, no boja bijaše posve neraspoznatljiva, toliko je
bila prekrivena Krvlju.'

Tu se Jozefa zaustavi, nesposobna nastaviti…. 'Ne mogu opisati ono što sam vidjela…
ponestaje mi riječi….'

Čitav je dan protekao u neizrecivim osjećajima izazvanima onime čemu je Jozefa

netom nazočila - očitovalo se to u bolnu izražaju njena lica. Međutim, ništa drugo nije
odavalo njen buran unutarnji život.

Tko bi pomislio kako će se, te srijede, Gospodin udostojati očitovati Svoje Rane
najmanjoj i najskrovitijoj od Svojih redovnica? Njegove oči zacijelo bijahu usmjerene
prema brojnim dušama koje će u tome pročitati dokaz Njegove beskrajne ljubavi. Te
će duše, ljubavlju oživljenom pomišlju na takve muke, koje je za njih podnijela
Beskrajna ljubav, skupiti hrabrost i neće Mu odbiti niti jednu žrtvu.

22. ožujak 1923. četvrtak

Jozefa nije nekoliko dana vidjela Blaženu Gospu, ali joj je upravo ona u noći s 21. na
22. ožujka donijela Križ.

'Probudila me lagana buka', zapisala je Jozefa, 'te sam je odjednom ugledala kako
stoji kraj moje postelje. Na desnoj ruci je imala položen Križ.'

'Ja sam kćeri. Došla sam ti povjeriti Isusov Križ, kako bi Ga tješila, jer Ga
brojni grješnici vrijeđaju. No, jedan Mu zadaje naročitu bol.'

Potom, podsjetivši je kako je prvi i najbolji način vršenja naknade uvijek prepuštanje
neka se njome služi prema Svojoj volji, zaključi: 'Čuvaj ovo dragocjeno blago i
moli za duše…'

Njena je molitva za duše tako započela pred Križem Kristovim, a nastavljena kroz
paklene muke, gdje je već neko vrijeme redovito svake noći "nadopunjavala ono što
nedostaje Mukama Kristovim."

U četvrtak, 22. ožujka Gospodin joj se ukazao upravo dok je namjeravala napustiti
ćeliju, u devet sati izjutra.

"Poljubi tlo", reče, "i neka ti sva duša bude prožeta onime što ću ti
povjeriti."

Ponizno se bacila do Njegovih nogu, a potom ustala, kako bi žurno zapisala tužne
ispovijesti koje su silazile s Njegovih Božanskih usana.

"Tada su napokon iscrpljeni naporom, ovi okrutni ljudi posustali. Spleli su

trnje u krunu i duboko je zarinuli u Moju Glavu. Onda su preda Mnom
defilirali, podrugljivo vičući, 'Pozdravljamo te o, kralju!' Neki su Me
vrijeđali, drugi žestoko udarali po glavi, i tako zadali nove Rane, na već
slomljeno Moje Tijelo.

O, vi koje volim, kontemplirajte Me osuđenoga na smrt, predanog

uvredama i profanacijama svjetine, izbičevana na stupu, i kao da ovo sve
nije dovoljno da Me ponizi, sad su Me još okrunili trnjem, obukli u crvenu
krpu i podrugljivo pozdravljali kao nekog ismijanog kralja, tretirajući Me
kao ludu.

Ja, Sin Božji, koji nosim cijeli svijet na svome dlanu, htio sam u očima
svijeta izgledati kao posljednji i najprezreniji od svih. Daleko da sam
pobjegao od takvih poniženja, podnio sam ih da okajem ljudski ponos i
privučem duše, kako bi slijedile Moje stope. Ovim bolnim krunjenjem
okajao sam ponos onih koji odbijaju prihvatiti išta što ih ponižava u
očima svijeta. Dopustio sam da Mi prekriju ramena ogrtačem izrugivanja
i da budem tretiran kao luda, tako da mnoge duše ne preziru slijediti Me,
na takav način koji svijet drži uzaludnim i ponižavajućim. Niti jedan put
nije vrijedan prijezira ni poniženja, ako ga je jednom odredila Božja
Volja. Vi koji se osjećate pozvani na taj put, ne oklijevajte.

Ne pokušavajte argumentima oholosti činiti Božju volju, kada zapravo

slijedite svoju vlastitu. Nećete pronaći ni mir ni radost, u položajima koji
su više-manje briljantni i prestižni u očima ljudi, nego samo u izvršavanju
Božje Volje i u potpunom podvrgavanju svemu što On traži od vas.

U svijetu postoje također i duše, koje imaju na pameti samo svoju

budućnost ovdje na zemlji. Možda se jednom ili dvaput osjete privučene
nekome koga one smatraju dobrim, časnim, pobožnim, savjesnim u
poslu, predanim obitelji i svemu onome što žele vidjeti u osoba koje vole.
Ali iznenada, ponos preuzima komandu u njihovim umovima.

Nedvojbeno, na takav će način čežnje njihova srca biti zadovoljene, ali

ne i njihove uzaludne ambicije da sjaje u očima svijeta. Tada se duša
okreće u potrazi za onim što bi mogla zadobiti i što će joj podići ugled u
svijetu, ili je učiniti bogatom i slavnom. Kako namjerno zasljepljuju sami
sebe!! Ne, nećete, nipošto nećete pronaći sreću koju tražite u ovome
svijetu, a dao Bog, premda se stavljate u takvu veliku opasnost, da
pronađete sreću na idućem.

A što da kažem onima koje zovem na život savršenstva i ljubavi, a koji se

prave gluhi? Kako da izložim iluziju onih koji sebe zamišljaju spremnima
činiti Moju Volju, slijediti Me i sjediniti se sa Mnom, pa onda duboko
zariju trnje u Moju Glavu!!

Postoje duše koje sam želio za Sebe. Njih poznam do u dubinu duše,
volim ih beskrajnom nježnošću, upućujem ih na put koji je Moja Mudrost
pripremila kao najsigurniji za njih, kako bih ih posvetio. Tamo im
predlažem da ću im razotkriti Svoje Srce. Tamo bi Mi dale najviše ljubavi
što je duše mogu dati,… ali koji otpor i koje razočarenje!

Koliki su od njih, zaslijepljeni ponosom ili željom da zadovolje narav

tričave ambicije, uma napunjena jalovim mislima, skrenuli s puta
obilježena ljubavlju? O duše, posebno odabrane od Moga Srca, zar
mislite da Mi slijeđenjem svojih sklonosti dajete slavu koju očekujem od
vas? Ili mislite da činite Moju Volju kada se opirete glasu milosti ili kad
zbog ponosa odbijate slijediti Me na putu ljubavi?

Ah, Jozefa!! Kolike su duše zaslijepljene ponosom! Hoćeš li danas

umnožiti svoje čine poniznosti u podvrgavanju Božanskoj Volji, kako bi
zadobila za mnoge duše, milost slijeđenja puta kojeg sam im pripravio s
toliko ljubavi?

Sutra ćemo se Jozefa vratiti na ovu ključnu točku."

23. ožujak 1923. petak

Rano izjutra, u petak, zadnjega tjedna Korizme, prije Velikog tjedna, Jozefa je čekala,
ali Učitelj još nije došao. Stoga je stala vesti, te sjede pokraj stola na kojem je stajala
njena otvorena bilježnica. Odjednom se pojavio: "Jozefa, jesi li Me očekivala?"

'Jesam Gospodine', glasio je odgovor.

"Već sam neko vrijeme ovdje, ali Me nisi vidjela. Poljubi tlo, a i Moja
stopala. Objasniti ću, kako bi duše razumjele, koliko si dozvoljavaju da
budu zavedene ponosom.

Okrunjen trnjem, zaogrnut grimiznim ogrtačem, usred velikih uvreda i

ismijavanja, vođen sam od vojnika natrag k Pilatu. Ne našavši na Meni
nikakva zločina vrijednoga smrti, ponovo Me ispitivao, pitajući Me zašto
ne odgovaram kad on ima moć pustiti Me ili razapeti Me.

Tada, prekinuvši tišinu, rekoh, 'Ti ne bi imao nada Mnom nikakve moći
da ti nije dana odozgor, ali Pismo se mora ispuniti,' nakon čega sam
iznova započeo Moju šutnju, predajući se potpuno Bogu.

Pilat je u međuvremenu, uznemiren porukom od svoje žene, mučen

grižnjom savjesti i prestrašen od naroda, koji bi se mogao okrenuti protiv
njega, ako me odbije osuditi na smrt, tražio neku izliku da Me oslobodi.
Predstavivši Me narodu u tako jadnom stanju, u koje su Me doveli,
ponudio je da Me oslobodi, a osudi zločinca Barabu. Ali, svjetina je
jednoglasno bijesno zaurlala, 'Neka umre. Mora umrijeti. Pusti Barabu.'

O, svi vi koji Me volite, razmatrajte kako sam bio uspoređen s

razbojnikom, vrednovan niže od najgoreg kriminalca, jednoga od
najopakijih ljudi. Čujte njihove krike bijesa protiv Mene i njihove divlje
uzvike za Moju smrt. Daleko da sam tražio da pobjegnem od tamo. S
ljubavlju sam to prihvatio, iz ljubavi prema dušama, iz ljubavi prema tebi,
da ti pokažem da Me Moja ljubav nije odvela samo u smrt, nego i u
prijezir, sramotu i mržnju Mojih sunarodnjaka, za koje sam također u
izobilju prolio Svoju Krv.

Tretiran sam kao podstrekač bune, kao luda, budala. S krajnjom

krotkošću i poniznošću, sve sam to prihvatio. Misliš li da u Mojoj ljudskoj
prirodi nisam osjećao odbojnost i žalost? Želio sam biti podvrgnut svemu
onome što vas čeka, kako biste crpili snagu iz Moga primjera, za sve
okolnosti vašega života.

Tako se nisam oslobodio, iako bi to bilo vrlo lako. S ljubavlju sam

prihvatio sve, tako da bi vi mogli shvatiti kako žrtvovati svaku odbojnost,
da bi izvršili Svetu Volju Boga, moga Oca, povećali Njegovu Slavu, okajali
grijehe svijeta i zadobili spasenje mnogih duša.

Ti koji si pozvan na život savršenosti, koji pregovaraš s milošću i ovako

odgovaraš, 'Kako mogu živjeti u stalnoj zabitosti?... Nisam priviknut na tu
vrstu života, na takav običan rad…. Moja obitelj i prijatelji me smatraju
religioznim, smijati će mi se… jer, ja sam nadaren i mogu biti od veće
koristi negdje drugdje,…itd.'

Tebi odgovaram, 'Kada sam namjeravao biti rođen u siromaštvu od

poniznih roditelja, daleko od Mojeg zavičaja i doma, u staji, u najhladnije
doba godine i u najhladnijoj noći, jesam li oklijevao? Jesam li odbio?...
Kroz 30 godina, naporno sam radio u oskudnoj radionici, podnoseći
prezir i indiferentnost onih, za koje je Moj zemaljski otac Sveti Josip
radio… Jesam li prezirao pomoći Svojoj Majci u poniznom i neznatnom
poslu Njena siromašna kućanstva?... Zar nisam imao više znanja nego
što je bilo potrebno za ponizan zanat drvodjelje?… Ja, koji sam s
dvanaest godina poučavao učitelje u hramu… Ali, takva je bila Volja
Moga Oca. Očito je da sam Mu na taj način dao slavu.'

Na početku Moga javnog djelovanja, mogao sam se odmah obznaniti kao

Mesija i Sin Božji, tako da privučem pažnju i obožavanje ljudi Svojim
učenjem. Nisam tako učinio, jer jedina Moja želja je bila, slijediti u svim
stvarima Volju Moga Oca. I kad je čas Moje Muke otkucao, pogledaj kako
sam usprkos okrutnosti nekih, uvredama drugih, napuštanjem od Mojih
vlastitih, nezahvalnosti svjetine, neizrecivom mučeništvu Moga Tijela i
jakoj odbojnosti Moje ljudske naravi, prihvatio Svetu Volju s još većom
ljubavlju.

Tako i vi, kad se velikodušno podvrgavate Volji Božjoj, usprkos naravi

koja se tome opire, usprkos opiranju vaše obitelji, osudi svijeta, kada se
dragovoljno dajete Božjoj Volji, tek tada ćete se potpuno sjediniti s Njim i
kušati neizrecivu slatkoću.

Ono što sam rekao dušama koje su iskusile jaku odbojnost prema
poniznom i skrovitom životu, to ponavljam i onima koji su baš suprotno,
pozvani da se potroše u službi svijetu, a njihov je jedini cilj, život u
samoći i skrivenu radu.

O izabrane duše, vaša sreća i savršenost ne leži u slijeđenju vaših

interesa, niti u životu znanom ili neznanom svijetu, u uporabi ili skrivanju
talenata kojima ste obasuti, niti u brigama manjim ili većim, niti u
dobrom ili lošem zdravlju, nego JEDINO i SAMO, u prihvaćanju Božje
Volje s ljubavlju, u potpunom suglasju s njom, u svim prilikama, na
Njegovu Slavu i za vašu posvetu.

Dosta za danas Jozefa. Nastaviti ćemo sutra. Ljubi i izvrši Moju Volju s
radošću, sve dok ona ne obilježi put ljubavi za te, u svim stvarima."

Te je večeri ponizno priznala kako su preporuke njena učitelja posvema ispravne.

Htio je da, pobijedivši samu sebe, postigne istu milost za duše kojima je ona nadasve
potrebna. Njegovu dragocjenu lekciju možemo naučiti iz njenih riječi.

Zapisala je: 'Ponovo u sebi osjećam neku vrstu protivljenja prema takvu neobičnu
životu. To mi remeti mir, puno bih radije teško radila…'

No, Gospodin se nije obazirao na tu odbojnost osjećaja u njoj, koja nije promijenila
niti Njegovu volju niti njezinu, te se u subotu, posljednjega tjedna Korizme pred
Veliki tjedan, 24. ožujka, ponovo pojavio kako bi održao Svoj dogovor s njom.

24. ožujak 1923. subota

"Vratimo se sada na Muku", rekao joj je, kao da je želi otrgnuti od njenih
vlastitih misli. To je nedvojbeno sredstvo samozaborava što ga Isus nudi
svim dušama.

"Meditiraj na tren mučeništvo Moje krajnje Nježnosti i Ljubljenog Srca,

kad je vidjelo da je Baraba više voljen od Mene i kako sam se tad
osjećao prezren. Presjekli su Me povici gomile koja je tražila Moju smrt.
Sjetio sam se slatkih nježnosti Moje Majke, kad me pritiskala na Svoje
Srce, truda Moga zemaljskog oca i brige kojom je okružio Moj život. Vidio
sam u duhu zasluge, koje sam slobodno dijelio ovome nezahvalnom
narodu. Kako sam vratio vid slijepima, zdravlje bolesnima, izliječio
hrome, hranio mnoštvo u pustinji i čak podizao mrtve na život. A vidi
sad, u kakvo su Me jadno stanje doveli, osuđen na smrt kao neki mrski
kriminalac. Svjetina je zahtijevala Moju smrt. Pilat je čitao osudu. O, svi
vi koji Me volite, ne bojte se, pogledajte patnje Moga Srca!

Nakon izdaje u Maslinskom vrtu, Juda je okolo lutao, bjegunac, plijen

predbacivanja vlastite savjesti, koja ga je opterećivala radi neokajanog
svetogrđa. A kad je čuo da sam osuđen na smrt, predao se očaju i
objesio se.

Tko može izmjeriti dubinu i veličinu žalosti Moga Srca, kada sam vidio
dušu tako dugo poučavanu ljubavlju, primatelja Moje nauke, onoga koji
je tako često slušao s Mojih usana riječi oproštenja i za najgnjusnije
zločine, kako se na kraju sam baca u vatru pakla.

'Ah, Juda!! Zašto se nisi bacio pred Moje noge da ti mogu oprostiti? Ako
si se bojao prići Mi, zbog pobješnjele svjetine koja Me okruživala, bar si
Me mogao pogledati. Moje bi oči susrele tvoje. Čak i tada, one bi te
ljubazno gledale.'

Oh, svi vi koji ste ogrezli u grijehu, već duže ili kraće živite kao lutalice i
bjegunci zbog svojih zločina. Ako su uvrede zbog kojih ste krivi,
otvrdnule i oslijepile vaše srce, ako zadovoljavate jednu ili više strasti,
krenuli ste putem zla. Ah, kada su vas motivi ili sukrivci vaših
grijeha napustili i kad ste shvatili stanje vaše duše, oh tada, ne
prepuštajte se očaju.

Jer sve dok imalo diše, čovjek se može utjecati milosti i moliti
oproštenje. Ako ste još mladi, ako su vas već skandali vašeg
života snizili u očima svijeta, ne bojte se. Čak i ako vas tretiraju
kao kriminalca, vrijeđaju vas i odbacuju, vaš Bog nema želje da
vas vidi kako se bacate u vatru pakla.

Naprotiv, On žarko čezne da mu dođete tako da vam može

oprostiti. Ako se ne usuđujete obratiti Mu se riječima, onda Ga
bar pogledajte i dopustite da bar uzdasi vašeg srca dopru do
Njega. A On će odmah odgovoriti i vi ćete naći Njegovu Dobrotu
i Očinsku Ruku, ispruženu da vas vodi do izvora oproštenja i
života.

Ako se možda dogodi da protratite većinu života, u bezbožnosti i

nemaru, i odjednom se približi čas smrti, koji vas napunja
slijepim očajem, ah, ne budite obmanuti, jer još uvijek ima
vremena za oproštenje. Ako ostane samo sekunda vašeg života,
i u toj jednoj sekundi možete otkupiti vječni život.

Ako ste i cijeli život proveli u nemaru i krivnjama, ako ste bili uzrok
velikog zla drugim ljudima, društvu ili crkvi, i ako pod nekakvim
okolnostima svoga života shvatite da ste bili obmanuti, ne dozvolite si
da budete slomljeni težinom vaših grijeha i zla, čiji ste
instrument bili. Nego s dušom punom kajanja, bacite se u ponor
povjerenja, pa požurite Njemu, koji čeka vaš povratak, samo da
bi vam oprostio.
Isto vrijedi i za dušu koja je bila vjerna od svog ranog djetinjstva, ali se
postupno ohladila i pala u mlakost i svjetovnost lakog života. Na neki je
način, tako reći, zaboravila svoju dušu i njene visoke aspiracije. Bog je
od nje tražio veće napore. Ali zaslijepljena uobičajenim slabostima, duša
je pala u mlakost, goru od samog grijeha, jer njena umrtvljena i
uspavana savjest, niti osjeća grižnju savjesti niti čuje glas Božji. Tada se,
možda, ta duša probudi od šoka, pa shvati da joj je život pogrešan,
prazan i besplodan za spasenje. Izgubila je bezbrojne milosti i Zli je ne
želi tako lako izgubiti, pa čini da je većina njenih grijeha uroni u još veće
obeshrabrenje, tugu i potištenost, i konačno da je surva u ponor straha i
očajanja.

O dušo koju volim, ne obraćaj pažnju na ovog okrutnog

neprijatelja, nego se odmah uteci k Meni. Ispunjena najdubljim
kajanjem, usrdno moli Moje Milosrđe i ne boj se, Ja ću ti
oprostiti. Ponovo zapali svoj životni žar i zadobiti ćeš opet svoje
izgubljene zasluge, a Moja te Milost nikada neće izdati.

Napokon, da govorim o Mojim izabranima? Pretpostavimo da netko

provede duge godine u stalnom prakticiranju pravila svoga religioznog
života. Neka duša koju sam obdario Svojom Milošću i poučio Svojim
Savjetom… Duša koja je dugo vjerna Mome Glasu i poticajima Milosti.

I sad se ta duša ohladi u žaru, zbog neke bezvezne strasti. Ili, prilike za
grijeh se nisu izbjegavale,… neko općenito prepuštanje zahtjevima
naravi,… smanjivanje napora i padanje na lakšu razinu,… neka
uobičajena vjera… tj. dajmo pravo ime svemu tome – mlakost.

Kažem ti, ako se iz bilo kojeg razloga probudiš iz toga stanja mlakosti,
đavao će te odmah napasti na svaki način, jer ljubomorno svojata dušu.
Pokušati će te uvjeriti da je prekasno, da je svaki napor uzaludan.
Naglasiti će tvoju odvratnost, da ne napraviš ispit stanja svoje duše (ispit
savjesti) i ne odeš na ispovijed. Tako reći, daviti će te, kako bi te
spriječio da tražiš i prihvatiš svjetlo. Dati će sve od sebe, da uguši
povjerenje i nadu u tvojoj duši. Ali ti radije slušaj Moj glas, i dopusti Mi
da ti kažem kako ćeš raditi.

Čim je tvoju dušu dotakla milost, a prije nego li je borba i započela,

požuri se u Moje Srce. Moli Me, da pustim kapljicu Svoje Krvi, da
padne na tvoju dušu. Ah, požuri se u Moje Srce. Ti znaš da sam u
tvojima pretpostavljenima, bez obzira tko oni bili, tamo sam skriven Ja
pod velom vjere. Podigni veo i reci Mi sve o svojim trpljenjima i
slabostima, pun povjerenja primi Moje Riječi, s poštovanjem, i ne boj se
više za prošlost.

Sve je strovaljeno u ponor Mojega Milosrđa, a Moja Ljubav je pripremila

za te nove milosti. Sjećanje na tvoje pogreške biti će ti jedan poticaj za
poniznost i izvor zasluga. Ah, ne možeš Mi dati većeg dokaza savršenosti,
nego da računaš na Moje puno oproštenje, i da vjeruješ da ti grijesi
nikad neće biti veći od Mog Milosrđa, koje je beskrajno.

Ostani skrivena Jozefa, u bezdanu Moje Ljubavi, moleći da duše mogu

biti ispunjene istim tim osjećajima."

Prošlo je nekoliko dana od večeri 21. ožujka, kada je Gospa Jozefi donijela Križ i rekla
joj: 'Brojni Ga grješnici teško vrijeđaju, no jedan zadaje naročitu bol
Njegovu Srcu.'

Takve riječi nisu nikad Jozefu ostavljale ravnodušnom. Zauzetost za duše uvijek je
bila prisutna u njenoj molitvi, radu, trpljenjima. No, kada bi saznala za neku dušu u
potrebi za njenim naročitim djelima naknade, jer je Isusu nanosila bol, gotovo da
više nije uspijevala misli na išta drugo.

U subotu, 24. ožujka Gospodin joj se ukazao u 20 i 30 h, upravo kad je izlazila iz

svoje ćelije. Zaustavio je i rekao joj: "Jozefa, jesi li spremna tješiti Me, radi te
duše koja Me ranjava?"

Nosio je Križ, a lice Mu bijaše tužno, no prepuno ljepote. Prostrla se do Njegovih

nogu, smjesta se ponudila učiniti što god od nje zatraži.

"Uzmi moj Križ i pomozi Mi podnositi njegovu težinu", rekao je. "Pođimo
moliti Moga Oca Nebeskoga neka toj duši podari zraku svjetlosti, kako bi
je prosvijetlila i pomogla joj odagnati pogibao što joj prijeti. Pojavimo se
pred Njime kao zagovornici, kako bi se smilovao toj duši… Zamolimo Ga
neka joj pomogne, neka je prosvijetli, neka je okrijepi da ne padne u
napast. Ponavljaj sa Mnom ove riječi:

'O Oče, prepun ljubavi, koji si neizmjerno dobar, pogledaj na Svoga Sina
Isusa Krista koji, postavljajući se između Tvoje Božanske pravednosti i
grješnika, moli Tvoje oproštenje.'

'O Bože milosrđa, smiluj se ljudskoj slabosti. Pošalji svoju svjetlost na

duše koje lutaju, kako se ne bi dale zavesti i tako pale u zamku… Osnaži
duše, kako bi mogle izbjeći zamke, što im je postavio neprijatelj njihova
spasenja, te kako bi se obnovljenim žarom vratile na put krijeposti.'

"Jozefa sjedini svoju bol s Mojom bolju i svoju tjeskobu s Mojom

tjeskobom, te ih prinesi Mome Vječnom Ocu zajedno sa zaslugama i
trpljenjima svih pravednih duša. Prikaži Mu muke trnove krune kao
iskupljenje za izopačene misli te duše. Ponovi sa mnom još jednom:

'O, presveti Bože, u čijemu prisustvu niti anđeli i sveti nisu dostojni
stajati, oprosti ove grijehe počinjene mišlju i željom. Za iskupljenje tih
grijeha primi trnjem okrunjenu glavu Svojega Sina. Prihvati Krv koja tako
obilno teče iz Njegovih Rana. Pročisti uprljane umove… prosvijetli tminu
njihova razuma. Neka im Njegova Krv bude snaga, svjetlost i život.

Primi o, Oče Sveti, trpljenja i zasluge svih onih koji se – sjedinjeni s

trpljenjima i zaslugama Isusa Krista – Tebi prikazuju s Njim i po Njemu,
kako bi Svoje oproštenje protegnuo na čitavo čovječanstvo.

O, Bože milosrđa i ljubavi, budi snaga slabih, svjetlost slijepih i neka Te

svi ljudi ljube.'

'Dugo smo vremena tako proveli u molitvi', zapisala je Jozefa, 'Isus bi s vremena na
vrijeme utihnuo. Velika težina Križa bila je na mome ramenu, te sam uvelike trpjela i
na tijelu i na duši. Ponovo mi je rekao, ''Ponavljaj za Mnom.''

'O, Bože ljubavi, Oče svake dobrote, po molitvama i trpljenjima Svojega

Preljubljenog Sina, podaj toj duši svjetlost koja joj je potrebna, kako bi,
od Tebe ojačana, odbacila zlo i snažno izvršila Tvoju svetu volju. Ne
dopusti joj postati uzrokom tolika zla, i za sebe, i za druge čiste i nevine
duše.'

Već je bilo kasno. Isus je rekao, "A sada Jozefa, zadrži Moj Križ sve dok ta
duša ne spozna istinu i ne otvori svoje srce istinskome svjetlu." 'Potom je
otišao, a ja sam ostala u velikom trpljenju, sve dok nije svanulo jutro.'

Ta su čudnovata trpljenja bila vrlo snažna. Jozefa ih je podnosila ponizno i osobito

hrabro, sjedinjujući se sa svojim Učiteljem. Znala je kako im jedino On daje
otkupiteljsku vrijednost, te ih može učiniti djelotvornim za preobrazbu te sirote duše.

Čitavu je Cvjetnicu provela u bolnoj zagovorničkoj molitvi. Dok se tako prikazivala za

žrtvu, Isus je privlačio, otimao, doticao, te ponovo zaposjedao tu zabludjelu dušu. O
čudesna li djela Općinstva svetih!

Te je večeri Dobri pastir ushićena Srca poveo izgubljenu ovcu kući, dok se Nebo
radovalo pobjedi Ljubavi.
Veliki tjedan 25. ožujka – 1. travnja 1923.

25. ožujka, nedjelja, Cvjetnica

Dok se Jozefa klanjala pred Presvetim Oltarskim Sakramentom izloženim na

Cvjetnicu, ukazao joj se Gospodin. Došao joj je iznijeti što sve očekuje od nje za
vrijeme Velikoga tjedna, koji je imao započeti, kao kruna nebrojenih milosti
primljenih za vrijeme Korizme.

"Ovo je moja želja. Posvetiti ćeš ove dane Mojoj božanskoj Osobi
pogođenoj strahotama Muke. Učiniti ću da neprestano budeš u Mojoj
prisutnosti. Očitovati ću ti se, sada s veličanstvom Boga, sada opet sa
strogošću Suca, a najčešće pokriven ranama i strahotama Svoje Muke.
Tako ću u tvome klanjanju, dubokoj poniznosti i pružanju naknade za
svaki trenutak, pronaći utjehu Svojoj golemoj tuzi i gorčini."

Jedva da je prošla koja minuta, a Jozefa je već doživjela to trojako očitovanje

Isusovo – kao Boga, kao Suca i kao Spasitelja.

'Odjednom sam Ga ponovo vidjela', napisala je, 'nepromijenjenih crta lica, no

okružena takvim veličanstvom, te mi duša bješe pogođena neizmjernim štovanjem i
pomutnjom. Htjela sam samo sakriti se i nestati iz Njegova prisutva. Nakon što sam
obnovila zavjete, molila sam ga neka me pročisti, kako bi moje ništavilo moglo
podnijeti prizor Njegova veličanstva. Odgovorio mi je glasom koji bijaše ozbiljan, te je
izazivao strahopoštovanje.'

"Ponizi se pred veličanstvom tvoga Boga i tako izvrši naknadu za oholu

ljudsku narav, koja se tako često buni protiv prava svojega Stvoritelja."

Tada Jozefa osjeti kako je pritisak božanske pravde prigiba do samog tla. Ispunjena
užasom, ona izvrši prostraciju do Njegovih nogu.
'Podsjetila sam Ga', nastavlja ona, 'kako je ON moj Spasitelj, moj Otac i moj
Ljubljeni, te kako, ako želi može oprostiti sve moje grijehe i uništiti moju bijedu. Isus
je odgovarajući mi, govorio vrlo blago, no s velikim autoritetom.'

"Pravo zboriš. Ja sam tvoj Spasitelj, tvoj Otac i tvoj Ljubljeni i Moja je
nakana spaliti tvoju bijedu u žarkome ognju Moje ljubavi. No, Jozefa,
želim da shvatiš koliko se silno moraš poniziti, zanijekati i povući u
ništavilo volje i čitava bića, kako bi volja Božja zavladala i pobijedila, ne
samo u tebi, već i u brojnim drugim dušama.
One moraju priznati svoju grješnost i bijedu, te se i same poniziti,
prepuštajući se potpuno i u cijelosti Božanskoj volji. To je ono što
očekujem od tebe ovoga tjedna, klanjati ćeš Mi se, poniziti se do zemlje,
tješiti Me, a sve to u duhu revnosti, kako bi postigla da i mnogi drugi
mogu činiti to isto. Zbogom, kasnije ću ti reći što želim od tebe…"

Ti su se sveti dani tako spuštali na pozornu Jozefinu dušu, korak po korak. Učitelj će
je voditi tegobnim putovima što joj ih je namijenio, kojima Ga je imala nasljedovati.

26. ožujak 1923. Veliki ponedjeljak

Rano u ponedjeljak Velikoga tjedna, Gospodin je Jozefu pozvao na sastanak u njenu

ćeliju, jer joj je imao povjeriti još skrivenih žalosti.

"Poljubi tlo Jozefa i priznaj se ništavilom. Pokloni se sili i veličanstvu

tvojega Boga, no ne zaboravi kako je On ujedno i beskrajno milosrdan.

Idemo dalje Jozefa. Gledaj Me pognuta pod teretom Križa do Kalvarije.

Dok je gubitak Judine duše napunio Moju dušu žalošću, krvnici lišeni i
najmanje čovječnosti, stavili su tvrdi i teški Križ na Moja razderana
Ramena. Namjeravao sam dovršiti misteriju čovjekova otkupljenja na
Križu. Nebeski anđeli, gledali su svoga Boga, pred kojim stalno stoje
prostrti u adoraciji.

Pogledaj Stvoritelja svih svjetskih čudesa kako ide na Kalvariju, noseći taj
sveti i blagoslovljeni Križ, na kojem će umrijeti. O duše, koje Me čeznete
potpuno nasljedovati, pogledajte Me. Klonuo, vukao sam se naprijed.
Jer, Tijelo Mi je bilo slomljeno mnogim mučenjima, okupano Krvlju i
Znojem.

Patio sam, ali nije bilo nikoga tko bi iskazao samilost prema Meni.
Svjetina Me slijedila. Vojnici bezdušni kao proždrljivi vukovi, okruživali
Me. Nitko da Mi se smiluje. Tako je bila velika Moja iscrpljenost i tako
težak Križ, da sam pao na putu. Pogledaj kako Me vojnici neljudski
podižu na noge.

Jedan Me zgrabio za ruku, drugi za haljinu koja se sljepila za Moje

otvorene Rane, treći Me zgrabio za vrat, četvrti za kosu, neki su Me
udarali šakama, a neki Moje prostro Tijelo brutalno nogama. Križ koji je
pao po Meni, pritiskao Me svojom težinom.
Moje je Lice, cijelo u masnicama i razderano, prljavo od pomiješane Krvi,
znoja i prašine s puta. Oči su mi od toga bile zaslijepljene, a prljavština
se zalijepila na Moje Sveto Lice. Postao sam najjadniji i najprezreniji od
svih stvorova.

Pođi malo dalje sa Mnom. Tamo ćeš vidjeti Moju Blagoslovljenu Majku,
čije je Srce probodeno žalošću. Došla me vidjeti, i to zbog dva razloga:
da vidi Mene, Svoga Boga, i zadobije unutarnju snagu kako bi izdržala i
da Meni Svome Sinu dade hrabrosti, da nastavim potpuno djelo
otkupljenja, potpomognut pogledom na Njeno herojstvo. Razmatraj
mučeništvo ova Dva Srca. Što ova Majka više voli od Svoga Sina?
Daleko da Mu može pomoći, Ona zna da će pogled na Njenu tjeskobu,
samo povećati i Njegovu.

A Ja, što Ja više volim od Svoje Majke? Ne samo da joj nisam mogao
pružiti utjehu, nego sam znao, da će jadno stanje u kojem Me bude
vidjela, probosti Njeno Srce žalošću kao i Moje vlastito. Jer, ako Ja
pretrpim smrt u Tijelu, ona će pretrpjeti smrt u Srcu. Pogledaj
Njene oči kako Me gledaju, dok i Moje bez sjaja, prekrivene krvlju
gledaju Nju. Nijedna riječ nije izrečena, a ipak koji svijet zajedništva
Naša Dva Srca izmijeniše, u jednom umilnom pogledu."

Nastupi tišina. Činilo se kako je Isus uronio u sjećanje na tjeskoban pogled Svoje
Majke… Jozefa bijaše prožeta Njegovom dugom šutnjom, koju je napokon prekinula,
sramežljivo Ga upitavši, je li Gospa znala za Njegova trpljenja u tim strašnim
časovima.

"Da, Moja je Majka Božanskom Providnošću bila prisutna u duhu, u svim

patnjama Moje Muke. Neki od učenika, koji se nisu bojali Židova, također
su nastojali otkriti što će se dogoditi i o tome su je izvješćivali. Čim je
saznala da je Moja smrtna osuda izrečena, odmah je došla da bude sa
Mnom, i da Me ne napusti, sve dok Me ne polože u grob.

U međuvremenu, povorka je napredovala na putu ka Kalvariji. Bojeći se

da ne bi izdržao i umro prije raspeća, Ti pokvareni ljudi, inspirirani
mržnjom, a ne samilošću, pogledaše uokolo, tko bi Mi mogao pomoći
nositi Križ. A za to ponudiše neku malu nagradu. Zgrabiše nekog
lokalnog čovjeka, zvanog Šimun.

Dosta je za danas Jozefa, nastaviti ćemo sutra. Pođi upitati možeš li

svakoga dana ovoga tjedna obavljati Svetu uru, te mogu li biti slobodan
pozvati te kad god to zaželim."
Jozefa na te riječi osjeti kako se u njoj budi instinktivno oklijevanje, no Učitelj
autoritativno nastavi, "Ne zaboravi kako nad tobom imam sva prava. Tobom
mogu raspolagati jedino tvoji nadređeni, koji predstavljaju Mene, a oni
su Mi dali potpunu slobodu."

'Puna pomutnje', ponizno je zapisala Jozefa, 'pala sam do Njegovih nogu

i zamolila Ga za oprost.'

Uzrok te trenutačne slabosti nije bio strah od trpljenja, već njena silna želja za radom
i služenjem – želja koje se nikad nije do kraja oslobodila. To će joj do samoga kraja
biti izvor odricanja, kao i hrana za njenu ljubav.

Te je večeri, u skladu s Gospodinovom željom, započeo niz veličanstvenih Svetih ura,

za vrijeme kojih se Njegovo Srce nastavilo objavljivati dušama.

Čekao ju je u 21 h u malenoj kapelici svetoga Bernarda. Čitav mu je izgled odavao

pritisnutost golemom tugom. Lice Mu bijaše prekriveno prašinom i krvlju.

Nakon što je obnovila zavjete, On reče, "Jozefa, želim da mi praviš društvo za

vrijeme ovoga sata i tako dijeliš Moju bol zatočeništva. Pogledaj Me
posred te besramne skupine… Pogledaj u Moje Srce, uroni duboko u Nj…
promatraj Ga, pogledaj kako trpi od samoće, jer su Me svi napustili… Svi
su Moji prijatelji otišli od Mene."

'O, Oče Nebeski prikazujem Ti Tugu i Usamljenost Mojega Srca, kako bi

se Ti dostojao biti društvom i potporom onih koji čekaju prijelaz iz
vremena u vječnost.'

'Poklonila sam Mu se', zapisala je, 'a potom Ga zamolila neka mi dade Svoj Križ.'

"Da", rekao je, "uručiti ću ti ga i srce će ti biti probodeno jednakom

žalošću kao i Moje."

"O kako je velika tvoja malenost Jozefa, kada si jedno sa Mnom… Ispuni
svoje srce osjećajima poniznosti, revnosti, predanja i ljubavi, kao što sam
Ja učinio, suočivši se s udarcima kojima bijah izložen za vrijeme Svoje
Muke. Jedini Mi je cilj bio vršiti Volju Oca, dati Mu čast koja Mu je
uskraćena po grijehu, te pružiti naknadu za nebrojene prijestupe protiv
Njega. Radi toga sam se ponizio toliko duboko, prepustivši se svemu što
je od Mene zatražio, te sam pun revnosti za Njegovu slavu, iz ljubavi
prema Njegovoj volji s posvemašnjim predanjem prihvatio to trpljenje."

Još jedna stanka, a potom Isus nastavi:

'Bože Moj i Oče Moj, neka Te Moja bolna usamljenost proslavi! Neka Te
Moja strpljivost i podložnost umire. Obuzdaj Svoj pravedni gnjev prema
grješnim dušama i pogledaj lice Svoga Krista. Pogledaj kako su Mu ruke
vezane lancima, koje su na Njega natovarili krvnici. U ime začudne
strpljivosti s kojom je podnosio takva zlostavljanja, oprosti grješnicima,
podupri ih, ne dopusti im pasti pod teretom njihova vlastita bezakonja,
budi s njima u času kada trpe zatočeništvo i podaj im milost podnositi
svu bijedu i nevolju ovoga svijeta, savršeno podložni Tvojoj svetoj volji.'

Nakon duge stanke, Isus napokon nastavi: "Pođi sada Jozefa. Uzmi Moj Križ i
ne ostavljaj Me sama ove noći, već Mi pravi društvo u Mojoj tamnici."

'Ali, kako ću Gospodine' – bojažljivo upita ona - 'bojim se kako ću zaspati, te neću
više moći na Te misliti.'

S Božanskim razumijevanjem, Isus odgovori: "Da, Jozefa, moraš spavati, no to

ne znači kako ćeš Me ostaviti sama. Kada duše ne mogu ostati u Mome
prisustvu onoliko dugo koliko bi htjele, bilo stoga što se moraju odmoriti,
ili se pak posvetiti radu koji će im zaokupiti svu pozornost, ništa ih ne
priječi sa Mnom sklopiti savez, jer kada je ljubav domišljata, na taj se
način može pokazati vrijednom još i više, negoli žarom svoga predanja
kada je slobodna i spokojna.

Stoga se pođi odmarati, a prije toga naloži svojoj duši neka Me cijele
noći veliča tvojom ljubavlju. Oslobodi najnježnije osjećaje svoga srca,
kako ih uspavanost tvojih osjetila ne bi zapriječila ostati u prisustvu
jedinog predmeta tvoje ljubavi. Dovoljan je samo časak kako bi mi rekla,
'Gospodine, sada idem spavati, ili raditi, ali će Ti zato moja duša
praviti društvo. Noćas će samo njena djelatnost počivati, ili se
pak baviti poslom, ali će zato moje sposobnosti i dalje pripadati
Tebi, dok će moje srce za Te čuvati najnježniju, tajnu ljubav.'

Pođi u miru Jozefa, neka tvoje srce ostane vezano uz Moje."

Taj će joj naputak, pomno čuvan, donositi veliku utjehu za vrijeme posljednjih
mjeseci što slijede. Možda se i nije baš najbolje izrazila, ali će vjerne duše znati iz
ovih redaka izvući vrijednost, koja leži u nakani upravljenoj prema stalno prisutnome
nutarnjemu Gostu, koji tu prebiva u svoj punini Svoga života. Svi koji bi se inače
mogli učiniti izgubljenima, tako će, po sjedinjenju s Njime, poprimiti pun otkupiteljski
značaj.
27. ožujka, Veliki utorak

Ujutro u utorak Velikoga tjedna, Gospodin je nastavio diktirati prekinut dan ranije.
Prije nego je započeo, Isus je od Jozefe tražio čin podlaganja Božanskoj volji, te je
ona u tišini svoje ćelije ponavljala za Njim prikazanje što ga se On dostojao naučiti
je.

'Gospodine moj i Bože moj, pogledaj me ovdje u društvu Tvoga

Božanskog Sina, koji je unatoč mojoj nedostojnosti ujedno i moj
Zaručnik. Podlažem svoju volju Tvojoj i predajem Ti se da sa mnom činiš
što Te volja i izložiš me kakvome god odrediš trpljenju, s jedinstvenim
ciljem pružanja slave Tvome beskrajnome Veličanstvu, u suradnji na
spasenju i posvećenju duša. Primi na tu nakanu zasluge Srca Isusa
Krista, Sina Tvoga, koji je moj Spasitelj, moj Otac i moj Ljubljeni.'

Jozefa potom poljubi tlo, te spremno uze u ruku olovku.

Isus reče, "A sada nastavimo s radom."

"Kontempliraj Me na putu ka Kalvariji. Natovaren Svojim teškim

Križem,… Gledaj Šimuna kako nosi križ iza Mene i zapazi dvije stvari…
Prvo, premda je bio čovjek dobre volje, ipak on je plaćenik, i ako on nosi
Moj Križ to je radi nagrade… Kada se počeo umarati, dopustio je da
težina Križa padne na Mene, sve više i više, i zbog toga sam dvaput pao.
Drugo, taj Mi je čovjek pomogao nositi samo dio težine Križa, a ne cijeli
Križ.

Ima mnogo duša koje Me slijede i koje prihvaćaju pomoći Mi nositi Moj
Križ, ali se brinu i o svom vlastitom odmoru i utjesi. Mnogi pristaju ići za
Mnom i zbog toga prihvaćaju savršeni život, ali se ne odriču potpuno svih
svojih interesa. Još uvijek u nekim prilikama čuči njihov glavni interes.
Oklijevaju i dopuštaju da Moj Križ padne, kada ih malo jače pritisne.

Nastoje izbjeći trpljenja, računaju s manjim samoodricanjem, bježe od

poniženja, rade ili se odmaraju kad žele. Sažaljivo se okreću unatrag za
onim što su ostavili i predali, pa pokušavaju postići bar neka
zadovoljstva. Jednom riječju, njihove su duše egoistične i sebične, pa Me
slijede više radi sebe, nego Mene.

Prihvaćaju samo ono što ne mogu izbjeći ili ono što je striktno
obvezatno, pa tako nose samo mali djelić Moga Križa i to na takav način,
da jedva zadobiju neke zasluge, prijeko potrebne za spasenje. U
budućem će svijetu vidjeti kako su daleko zaostali.

U drugu ruku, ima puno duša koje su tjerane nadom spasenja, čiji je
jedini motiv ljubav, pa su odlučni u svojoj odluci da Me slijede na
Križnom putu. Žarko provode savršen život i posvećuju se Mojoj službi,
da bi ponijeli, ne samo dio Križa, nego cijeli Križ. Njihova jedina želja je
da Mi olakšaju teret i da Me utješe. Oni sebe nude Mojoj Volji, ma što
ona zatražila od njih.

Uopće ne razmišljaju ni o nagradi, ni o svojim zaslugama, ni o umoru, ni

o trpljenjima koja ih mogu zadesiti. Njihov jedini cilj je iskazivanje ljubavi
prema Meni i tješenje Moga Srca. Ako ih snađe Moj Križ u obliku bolesti,
ako je križ skriven pod nekom dužnošću, koja je suprotna njihovoj
naravi, ili ne paše njihovim talentima, ako ima oblik neznatnosti ili
protivština od strane onih koji ih okružuju, oni ga ipak priznaju i
prihvaćaju s potpunim podvrgavanjem svoje volje.

Ponekad se dogodi da su motivirani velikom ljubavlju i žarom za duše, pa

čine ono što im izgleda u tom trenutku najbolje,… ili stvari ne idu kako
su zamislili, pa prolaze kroz cijeli niz poniženja i kušnji… Te duše pokreće
jedino ljubav, radosno prihvaćaju neočekivane posljedice svojih
djela, jer u njima vide Moj Križ. Poklone mu se, prikažu ga i okoriste se
njime za pribavljanje još veće Moje Slave. Takve su duše koje istinski
nose Križ za Mnom. Njihovi interesi i dobitci nisu ništa drugo do li ljubav.
One su te koje daju utjehu i slavu Mome Srcu.

Budi uvjerena Jozefa, da ako tvoje samoodricanje i trpljenje isprva

donosi ploda, a kasnije uopće ne donosi nikakva ploda, da to nije bilo
beskorisno ni uzaludno. Jednog ćeš dana nositi preobilne vreće i žeti
veliku nagradu.

Kada duša istinski voli, ona niti mjeri što daje, niti koliko je to trpljenje
košta. Nikad ne traži nagrade, a traži samo ono što vjeruje da će donijeti
još veću slavu Bogu. Ona nikad ništa ne kaže kad je u pitanju zamoran
posao ili neki drugi umor.

A, zbog čistoće svoje nakane, bez obzira na rezultate, nikad se ne

opravdava, niti svečano uvjerava druge u svoje dobre namjere. Njen je
jedini motiv ljubav, uvijek, samo da njena trpljenja i napori daju veću
slavu Bogu. Nije zbunjena, ne gubi mir, ni ako se susretne s neprilikama,
poniženjima ili progonima. To je zato jer je jedini njen poriv ljubav, a
rezultate prepušta u ruke Ljubavi. Ove duše nisu plaćenici. One Me samo
žele utješiti. Jedino žele Moju slavu i Moju utjehu. I zbog toga one
prihvaćaju cijeli teret Moga Križa i nose ga za Mnom."

Isus želi velikodušne i predane duše kako bi Mu pomagale Nositi Križ, a njihova
ljubav mora biti odana i lišena svakog interesa.

Ako se udostojao opisati kakvu vrstu suradnje Njegovo Srce ljubi, nije li to stoga
kako bi ponovo probudio ljubav tolikih kakve opisuje sveta Terezija 'onaj kojega
poznaješ u potpunosti ti pripada…'duše u potpunosti predane Njemu, spremne
slijediti Ga kuda god pošao...pa i do smrti na Križu…odlučne duše, koje će za Njim
nositi Njegov Križ, ne puštajući da ikada ne Nj padne njegova puna težina…

Te noći dok je u Les Feuillants vladala tišina, Isus je još jednom Jozefi donio Svoj
Križ. Čekala Ga je u kapelici, gdje je bila pošla obaviti Svetu uru.

"Jozefa, jesi li tu? … Dođi ostani sa Mnom…" i Isus joj preda Svoj Križ. "Dođi
posve blizu Meni, kako bi Me branila od uvreda i sablazni kojima sam bio
izložen u prisustvu Heroda. Razmotri sramotu i pomutnju s kojom sam
slušao poruge i prijezir kojima me taj čovjek obasuo… Jozefa neprestano
Mi pružaj ljubavlju prožete dokaze svoga poklonstva i vršenja
nadoknade. Zbogom, zadrži Moj Križ… Sutra ću te pripraviti za veliki dan
Ljubavi."

Ta je noć za Jozefu završila đavolskim uznemiravanjem. Gospodin ju je još jednom

naučio prepoznati Njegov Križ i pomoći Mu nositi ga, u kome god bi se vidu pojavio.
U svim tim trpljenjima, ona se pouzdavala u Njegovu ljubav.

28. ožujak 1923. Velika srijeda

"Bili smo blizu vrha Kalvarije. Uzbuđenje mnoštva je raslo dok sam se
vukao s krajnjom teškoćom. Iscrpljen od umora, pao sam treći put.
Prvim sam padom postigao, za grješnike ogrezle u zlu, milost obraćenja.
Drugim padom, postigao sam ohrabrenje za one duše koje su
zaslijepljene tjeskobom i žalošću, da ustanu i ponovo krenu putem vrline.
Moj treći pad će pomoći dušama da se pokaju u zadnjem trenutku
njihova života. Sad smo stigli na sam vrh. Pogledaj s kojom su Me samo
opakošću okružili ti okorjeli grješnici.

Neki su zgrabili Križ i bacili ga na tlo, drugi su Mi razderali haljinu,

ponovo otvorivši sve Moje Rane. Iz Rana mi je potekla svježa Krv.
Zamisli draga dušo, Moju sramotu vidjevši Me tako izloženog pogledu
gomile. Koja tjelesna agonija!! Koja zbrka za Moju Dušu!! Tunika
ispletena od Moje Majke, u koju Me je ona s toliko ljubavi obukla još u
ranom djetinjstvu i koja je rasla s Mojom figurom, svučena je s Mene od
ovih okrutnih ljudi, pa su onda za nju izvlačili lutriju (bacali kocku) kome
će pripasti. Razmisli o boli Moje Majke dok je gledala tu scenu. Koliko je
samo čeznula da dobije natrag tu tuniku, natopljenu Mojom Krvlju.

Čas je došao. Izvršitelji su Mi raširili ruke po Križu. Žestoko su zgrabili i

rastegli Moje Ruke, kako bi dosegnule rupe koje su izbušili u drvu. Svaki
je trzaj prouzročio žestok i bolan kontakt Moje trnjem okrunjene Glave i
Križa. Trnje se zarivalo sve dublje i dublje. Poslušaj zvuk prvog udarca
batom koji prikiva Moju desnu ruku duboko u samo srce zemlje. On
odjekuje. Poslušaj ponovo.

Prikovali su Moju lijevu ruku. Cijelo je Nebo drhtalo, a anđeli na taj

prizor prostru se po tlu. Što se Mene tiče, duboko sam šutio. Niti jedan
prijekor Mi ne pobježe s usana. Pošto su prikovali Moje Ruke, bezdušno
Mi zgrabiše Noge. Rane Mi se nanovo otvoriše, tetive se raskinuše, kosti
iščašiše, koja neizreciva muka!!! Probodoše Mi Stopala, a Krv se
izlijevaše na tlo.

Zastani malo i kontempliraj ove Probodene Ruke i Noge, ovo Tijelo

prekriveno Ranama, Glavu posvuda izbodenu oštrim trnjem, prekrivenu
blatom, okupanu u Krvi i Znoju. Bili su zapanjeni i zadivljeni Mojom
šutnjom, strpljenjem i mirnoćom pod tako brutalnim postupcima. Upitaj
se, tko to trpi? Tko je žrtva takva barbarstva? To je Isus Krist, sam Sin
Božji, Stvoritelj Neba i Zemlje i svih stvari, onaj koji prouzrokuje da biljke
rastu i da svaki živi stvor raste, koji je stvorio čovjeka i čija Moć podupire
sve stvari.

Pogledaj Ga, ne može se pomaknuti, objekt prezira, lišen svega. Ali

uskoro, koje će Ga samo mnoštvo slijediti, odbacujući bogatstvo, komfor,
čast, obitelj i domovinu, sve što svijet može dati, da Mu tako odaju čast,
slavu i ljubav koju zaslužuje. Gledaj pažljivo, oh da, nebeske anđele i sve
koji Me uistinu vole.

Vojnici su preokrenuli Križ, zato da presaviju čavle, kako bi spriječili da ih

težina Mojeg tijela ne izvuče. Tada je Kalvarija svjedočila izvanrednom
čudu!! Na molitvu Moje Majke, premda je stajala u nemogućnosti da Mi
pomogne, ipak je zaklinjala Nebeskog Oca da iskaže milosrđe. Na Njenu
molitvu, legije anđela su okružile Moje Tijelo i podupirale ga da ne takne
tlo i da ga težina Križa ne zgromi.

I kada su neljudski vojnici, ispunili zrak zveketom udaraca batova, zemlja

se zatresla. Na Nebu je vladala tišina. Anđeoski duhovi su ležali prostrti u
adoraciji. Bog je prikovan na Križ. Jozefa, pogledaj svoga Isusa
rastegnutog na Križu. Ne može se pomaknuti, ni Ruku ni Nogu. Izložen
je gol, bez časti ili slobode.

Ništa nije zadržao za Sebe, nitko Ga ne žali, nitko nije samilostan na

Njegove patnje. Ali umjesto toga, nove uvrede, novi prijekori, što Mu
zadaje bol na bol. Ako Me istinski voliš Jozefa, što ćeš ti učiniti da Mi
nalikuješ? Možeš li išta odbiti što Moja ljubav traži? Hoćeš li žaliti truda
kako bi Me utješila?"

29. ožujka 1923. Veliki četvrtak

"Jozefa, danas je Moj veliki dan, dan Ljubavi, Svetkovina", reče Gospodin u
jutro Velikoga četvrtka.

Molila je u svojoj ćeliji, kad iznenada On dođe kao i prethodnog dana, sa Srcem
obavijenim vatrom. Ona obnovi svoje zavjete i pade na lice pred Njim u adoraciji.

On reče: "Danas je dan kada sam se predao dušama, tako da mogu biti za
njih sve što požele. Ako Me žele kao svoga Oca, biti ću Otac za njih… ako
Me požele kao svoga Ljubljenoga… biti ću njihov Ljubljeni… Ako
zatrebaju snagu, biti ću njihova snaga, ako Me žele utješiti, dopustiti ću
im to… Sve što želim je da se njima predam… i da ih ispunim za njih
pripremljenim milostima… ne mogu ih više zadržavati. Što želiš da
budem za te, Jozefa?"

'Moje Sve, Gospodine, jer ja sam ništa!'

Nepomućen mir i zahvalnost ispuniše Jozefino srce. Otiđe na Misu, pa na svetu

Pričest. Na povratku u svoju ćeliju, opet iznenada obnovi potpunu posvetu cijele
sebe, svom dobrom i ljubljenom Učitelju, potpuno se zauvijek predajući u Njegove
ruke. Isus je prihvatio ponudu…

"Upravo Mi zbog svoje ništavnosti i krajnje bijede trebaš dopustiti zapaliti

proždiruću vatru ljubavi u tvom srcu. Sigurno znaš, da 'ništavnost i
bijeda', ne mogu postojati."

Jozefa je provela cijeli dan pod silom Ljubavi koja se daje… i Ljubavi koja se ponižava
pred svojim vlastitima… Čuti će te iste riječi s usana svoga Gospodina, sve dok bude
održavala šutnju. Čula ih je toga dana i kod ispita savjesti, kao i kroz sve religiozne
obrede toga dana, zadnje djelo, zadnje izlijevanje ljubavi Našeg Spasitelja za Svoje
vlastite.

Oko četiri sata popodne, Jozefa je molila u svojoj ćeliji blizu kipa naše Blagoslovljene
Gospe, razmišljajući o tajnama Isusovih riječi, kad se iznenada On pojavi.

"Da, Jozefa, istina je da sam rekao da se sama Ljubav daje svojim

vlastitima, i to je istina… Dođi bliže Mom Srcu i uđi u Nj, kušaj i vidi
kojim je emocijama preplavljeno.

Ljubav je se predala za hranu Svojim vlastitima, a ta je hrana supstanca

koja im daje život i potporu. Ljubav se sama ponižava pred Svojim
vlastitima… i kad tako čini, podiže ih na najveće dostojanstvo. Ljubav se
potpuno predaje. Ona daje u preobilju i bez zadrške. S entuzijazmom i
žestinom, žrtvovala se kao žrtva. Dala se je onima koje voli. Sveta
Euharistija je Ljubav do krajnosti."

Izgleda da naš Gospodin nije mogao suspregnuti goruće emocije Svoga Srca, glas Mu
se izmijenio, pa ozbiljno progovori: "Ova će Me Ljubav odvesti u samu smrt!"

Tad se okrenu k Jozefi i direktno joj reče: "Danas si podržana, utješena i

ojačana Ljubavlju. Jozefa, sutra ćeš Me pratiti do Kalvarije i trpjeti sa
Mnom."

Mračne sjene Pasije počele su se navlačiti na dan koji će cijeli biti blistav. Noćas je
Jozefa provela cijeli dan u kapelici, u molitvi kraj Groba. Opet joj je dopustio da dijeli
s Njim Njegov Križ, Krunu, tjeskobu i žalost, blaga koja je naučila nositi i štovati, radi
Njega.

Kako se ponoć približavala, On se pojavi i zazva je da dijeli s Njim samoću podzemne

tamnice. Njegova bijela tunika bila je sva razderana i natopljena Krvlju. Njegov je
sveti Lik nosio vidljive tragove Rana i sramoćenja kojem je bio podvrgnut.

Reče: "Jozefa, ti si bila moja utjeha… sad dolazim uzeti natrag Svoj Križ.
Sad Mi pravi društvo… Ne ostavljaj Me sama u zatvoru… Kada podignem
oči, daj da onda pronađem tvoje kako Me gledaju. Prisutnost samilosnog
srca jako tješi onoga koji trpi. Jesi li to shvatila? Vi koji ste iskusili
nježnost Moga Srca, možete li ocijeniti što je bol Moga Srca, koje je tako
pogrđivano od Mojih neprijatelja i napušteno od Mojih prijatelja…"
Isus tada otiđe od nje, kazavši: "Nije potrebno da ti kažem zbogom, jer ti si
stalno uz Mene."

29. ožujka 1923. – 30. ožujka 1923. Veliki petak (kad se crkveni dan
računao od sumraka do sumraka)

Od rana jutra na Veliki petak, Gospodin je bio sjedinio Jozefu sa Sobom u prizorima
raspeća.

Sprema se vidljivo joj očitati Svoje patnje, kako bi joj se usjekle u tijelo i dušu.
Nasljedujući Njegove korake, uzeti će dioništvo u sućuti Njegove Majke, dok će joj se
- sat po sat - pred očima odvijati prizori toga strašnoga dana.

Tko može reći koliko je Jozefino dioništvo u trpljenjima Isusa Krista bilo prisno,
snažno i stvarno?

Potrudila se zapisati nešto od onoga što je imala povlasticu vidjeti, čuti i pretrpjeti.
No, ponestalo joj je riječi. Svejedno, upravo jednostavnost njezina pisanja daje
posebnu vrijednost tom zapisu.

Oko šest ujutro dok je molila, zapisala je… 'Vidjela sam Ga sinoć. Crveni ogrtač Mu je
bio prebačen preko bijele tunike. Izgledao je krajnje iscrpljen. Odmah mi reče:
"Jozefa, uskoro će Mi neprijatelji natovariti Križ na ramena. On je tako
težak."

Zaklinjala sam Ga da mi dopusti ponijeti ga, jer sam tako žudila pomoći Mu… "Da,
ponesi ga", reče, "i neka tvoja ljubav ublaži Moju bol… pokazao sam ti
Svoja trpljenja… slijedi Me u njima… prati Me i sudjeluj u Mojoj agoniji."

U toku jutra se vratio da joj izdiktira postaje Križnog puta, koji je učinio zajedno s
njom prije dva dana. 'Lice Mu je bilo razderano' zapisala je, 'Oči nateknute i pune
Krvi… Dopustio mi je poljubiti mu stopala kod sedme, kod jedanaeste i kod trinaeste
postaje, a prije nego je otišao, reče mi: "Čas razapinjanja se približio…
upozoriti ću te kada dođe vrijeme."'

'Oko pola jedan, ponovo sam Ga ugledala', nastavlja Jozefa. 'Tunika Mu je bila
zapetljana, prekrivala Mu oko pola tijela.'

"Jozefa, sad će Me krvnici privezati na Križ."

Tad je napisala: 'Takva razdiruća bol prođe mi kroz šake i stopala, da mi je cijelo
tijelo zadrhtalo… Istovremeno sam čula udarce batova, spore i glasne, kako nadaleko
odjekuju…

Slabim i umirućim glasom, On izreče ove riječi: "Sad je čas za otkupljenje

svijeta! Sad će uzdići Moje Tijelo, kao prizor prijezira narodu… ali i na
divljenje dušama…"

Poslije nekoliko trenutaka ponovo sam Ga ugledala. Bio je prikovan za Križ, koji je bio
uspravno uzdignut.

"Mir je došao na svijet!... Križ, dotada instrument mučenja na kojem su

kriminalci umirali, sad je promijenjen u svjetlo i mir svijeta, u objekt
najdubljeg štovanja."

"Grješnici će crpsti oproštenje i život iz Mojih Svetih Rana…Moja će Krv

oprati i otrti sve njihove prljavštine i krivnje.

Siromašne duše će dolaziti u Moje Rane kako bi utažile svoju žeđ i

zapalile plamene ljubavi u svojim srcima… ondje će pronalaziti sklonište i
vječni dom.

Svijet je pronašao Otkupitelja, a izabrane duše Uzor koji moraju

nasljedovati. A što se tebe tiče Jozefa, ove Ruke su tvoja podrška, ove
Noge su tu, da te slijede i nikad ne ostave samu. Zapiši sve što vidiš."

Još je jednom Jozefa pokušala opisati našeg Spasitelja, dok Ga je promatrala. Znala
je da su ovi prizori za nju, radi duša, tako da im ona može prenijeti svjedočanstvo
Njegovih muka. Bacivši se svim silama na zadatak, nastojala je ništa ne propustiti u
svome opisivanju.

'Bio je prikovan za Križ. Trnova Kruna okruživala Mu čelo, a veliko trnje zabijalo Mu
se duboko u meso. Jedan trn, duži od ostalih, probio Mu je čelo i obrvu, te izišao
blizu lijevog oka, koje je bilo skroz nateknuto. Lice Mu je bilo prekrito blatom i malo
nagnuto naprijed ulijevo.

Nateknute oči, krv Mu je zatvarala. Bile su napola otvorene, a gledale su prema tlu.
Po cijelom ranjenom Tijelu vidjele su se masnice od štapova i tragovi šibanja, koji su
ponegdje otkinuli čitave komade kože i mesa. Krv je curila iz njegove Glave, kao i iz
svih drugih Rana. Usne su mu postale ljubičaste, a usta lagano nakrivljena. Ali, kada
sam Ga gledala posljednji put, negdje oko pola tri, usta su Mu poprimila normalan
oblik.

Prizor je bio tako jadan, da mi je srce bilo skroz stisnuto od samilosti. Ono što mi je
zadavalo najviše žalosti je, da nije mogao ni ruku pomaknuti kako bi si dotaknuo lice.

Koju snagu mi je dao ovaj prizor, Isus prikovanih ruku i nogu… snagu da napustim
sve i da se podvrgnem Njegovoj Volji u svemu, pa ma koliko koštalo.
Također sam primijetila, dok sam Ga gledala na Križu, kako su Mu počupali bradu.
Ona je davala Njegovu licu takvu divotu… a Njegova nekoć lijepa kosa, koja je krasila
Njegov Lik, bila je sad sva slijepljena i zamršena, prekrivena Krvlju, a padala Mu je
svuda po licu'.

Ovaj bolni prizor, ostavio je Jozefu, tako reći, bez daha, i to nije teško za razumjeti.
Izgledala je skroz shrvana tugom. Provela je cijelo popodne u maloj ćeliji, koja je
svjedočila mnogim milostima, a danas je po volji Božjoj dovedena do vrhunca
Kalvarije. Tišina je tamo vladala sa svim svojim intenzitetom, a Jozefa se u molitvi
sjedinila sa žrtvom Otkupitelja.

Isusovih sedam riječi na Križu

'Oko pola tri', zapisala je, 'Isus ponovo progovori slabim i isprekidanim glasom.'
Jozefa je slušala sedam Isusovih riječi. Opširnije ih je opisala, prožete izljevima
njegove Ljubavi.

"Oče oprosti im jer ne znaju što čine! Nisu Ga prepoznali, Njega koji
je njihov život. Na njegova ramena natovariše žestinu svojih opačina. Ali
zaklinjem Te Oče Nebeski, izlij na njih punu mjeru Svoga Milosrđa."

"Još danas ćeš biti sa mnom u raju. Jer tvoja vjera u Milosrđe tvoga
Spasitelja je izbrisala sve tvoje grijehe i On će te odvesti u vječno
blaženstvo."

"Ženo evo ti sina. O Majko Moja, ovo su Moja braća, pazi ih, voli ih. Ti
zbog kojeg sam umro, nisi više sam. Sad imaš Majku, kojoj se možeš
utjecati u svakoj potrebi."

Ovdje je Jozefa prekinula svoj iskaz.

'Vidjela sam kako pokraj Križa stoji, Blažena Djevica. Gledala je netremice Svoga
Sina. Nosila je ljubičastu haljinu i veo, a govorila je glasom koji je bio čvrst, premda
pun duboke žalosti.'

"Vidiš dijete moje, u koje Ga je stanje dovela Njegova Ljubav za duše!...

Onaj kojega gledaš u tako žalosnom i jadnom stanju je Moj Sin. Ljubav
Ga je nagnala u smrt… a, Ljubav Ga je i svezala da učini sve ljude
Svojom braćom, dajući im Svoju Vlastitu Majku."

"Moj Bože, zašto si me ostavio? Da, odsada duša ima pravo kazati
svome Bogu, 'Zašto si me ostavio?' Nakon što je tajna Otkupljenja
izvršena, čovjek je postao sinom Božjim, Krist mu je brat, a vječni život
baština."
"Žeđam. Oh, Moj Oče, žeđam istinski za Tvojom Slavom. I pogledaj, čas
je kucnuo. Ljudi će odsada znati kroz ispunjenje Mojih riječi, da si Me Ti
istinski poslao, da bi se Ti proslavio. Žeđam za dušama i da utažim tu
žeđ, prolio sam i zadnju kap Svoje Krvi."

"I zato mogu reći, 'Dovršeno je!' Napokon je izvršena velika tajna
ljubavi u kojoj jedan Bog predaje Svoga Vlastitog Sina na smrt. Došao
sam na ovaj svijet, da činim Tvoju Volju. Oh, Moj Oče, sve je izvršeno."

"U Ruke Tvoje predajem Duh Svoj. Tebi vraćam Svoju Dušu. Duše
koje će činiti Moju volju imaju istinski pravo reći: 'Sve je izvršeno moj
Gospodine i moj Bože. Primi moju dušu koju predajem u Ruke Tvoje.' "

"Napiši sve ovo što vidiš. Jozefa, zapiši sve što si čula. Želim da duše
čuju i čitaju što je zapisano, tako da se oni koji žeđaju mogu napiti, a
koji gladuju nasititi."

'Nakon ovih riječi nestade', piše Jozefa.

'U neizrecivoj žalosti srca, držala sam Križ i čavle sve do oko šest popodne, kad sve
iznenada nestade, osim boli Trnove Krune.'

Vrlo česti posjeti Našeg Gospodina završiše uvečer Velikog petka. Cijelu Veliku
subotu, Jozefa je bila opterećena razmišljanjem o događajima prethodnog dana.

Oko pola tri na Uskršnje jutro, Naša se Gospa pojavila blještava od dražesti. Reče
samo ovo:

"Kćeri, Moj Sin, tvoj Božanski Učitelj više ne trpi. Uskrsnuo je

proslavljen… Njegove su Rane izvori iz kojih će bezbrojni crpsti milost, a
tamo će pronaći i svoj dom. Kćeri, budi pripravna častiti Njegove
Proslavljene Rane!"

Odmah nestade…

'Ne mogu reći koliko sam bila tužna, vidjevši je da odlazi'… napisala je Jozefa…
'Htjela sam od ljubavi poletjeti za njom da ne ostanem sama, ali je više nisam
vidjela.'
5. lipnja 1923.

Jozefa je smetena i posramljena, kad promatra sebe kakva je – posebno

jer je obdarena milostima, pa zaključuje, da bi trebala biti sveta – ali
sebe vidi daleko od toga…

Naš Gospodin veli: "Jozefa, ne smiješ biti zbunjena. Želim da budeš ništa
tako da Ja mogu biti Sve. Što je stvar neznatnija, lakše ju je urediti. To
je zbog toga što si ti ništavna stvar, tako da te mogu upotrijebiti kako
želim. Znaš da Mi ništa ne treba… i sve što te tražim je da budeš
podatna u Mojim Rukama. Tvoja bijeda je tako mala u mojim očima…
Ostani takva kava jesi, ništa… ali pogledaj i vidjeti ćeš što ću Ja koji sam
Sve, urediti od te ništavnosti."

"Što si više manja, to ću Ja biti veći u tvome životu, a ti ćeš biti Moje
Nebo odmora. Jozefa, da li znaš da je na zemlji Moje Nebo u dušama?
Da osvojiš duše, moli Jozefa, moli neprestano… da, preklinji za duše, ovu
goruću Ljubav!"

Jozefa piše, 'Rekao mi je sve moje mane, pa još reče: "Jozefa, nakon
svega, što si ti? Jedno zrno prašine, koje čovjek svojim dahom otpuhne."

Jozefa je molila za oproštenje…

"Znaš da ću ti uvijek oprostiti. Ako ti kažem sve tvoje grijehe, to je zbog

Moje Ljubavi prema tebi, da ti možeš nestajati, a Ja živjeti u tebi. A sad,
promijeniti ću plamen u tvome srcu, tako da ću zapaliti novi, a on će ti
dati jakost za djelo tvoga vlastita uništenja. Svaku večer ću dolaziti kako
bih trošio sve tvoje mane i upalio plamen, koji sam stavio umjesto tvoga
srca.

Znaš da je moć vatre uništiti i zapaliti. Na isti način, moć Moga Srca je
oproštenje, ljubav i očišćenje. Nikad nemoj misliti da sam te prestao
voljeti jer si tako jadna. Ne, Moje te Srce voli i nikad te neće ostaviti."

7. lipnja 1923.

Jozefa se još uvijek bojala radi svoje bijede – Isus reče. "Zašto se
strašiš? Nisam li ti rekao da je Moja jedina želja opraštati? Zar misliš da
sam te izabrao jer si puna vrlina? Znam Ja dobro da ti nemaš ništa, nego
bijedu i slaboću, ali Ja sam pročišćavajuća vatra, omotati ću te u
plamene Moga Srca i poništiti te. Ah! Jozefa, koliko puta ti rekoh da je
jedina Moja čežnja da Mi duše donesu svoje bijede! Dođi i dopusti da te
Ljubav istroši."

Jozefa je molila za duše…

Naš Gospodin reče: "Kad neki kralj usvaja kći kao svoju, on preuzima
obvezu proviđanja svega što joj novi položaj zahtijeva.

Ja sam izabrao tebe i obvezao se da ću providjeti sve što ti treba. Ne

tražim ništa od tebe što je tvoje. Daj Mi samo prazno srce i Ja ću ga
ispuniti. Daj Mi srce lišeno svih uresa i Ja ću ga uljepšati. Daj Mi ga sa
svim svojim mizerijama i Ja ću ga potrošiti. Ono što ti je skriveno, Ja ću
otkriti, i sve što ti nedostaje, Ja ću nabaviti."

Jozefa reče, 'Ovime mi rasvijetli kako On pomaže dušama koje jedino

žele da Ga utješe, i kako On pribavlja sve što im treba i nedostaje.'

Isus: "Jozefa, dobro znaš, da sam mogao pronaći bilo gdje stvorenje
jadnije nego ti, sigurno bih Ga izabrao, kako bih pokazao čežnje Svoga
Srca kroz nju, ali ne nađoh nikoga, pa izabrah tebe.

Također znaš, što se događa kad jedan neznatan cvjetić širi svoj divni
miris, a nalazi se kraj puta punog prometa. Brzo ga izgaze prolaznici koji
ne obraćaju pažnju na njega ili uopće ne primjećuju njegovo postojanje.
Zamisli Jozefa, što bi postalo od tebe da sam te napustio. Krhka i jadna
kakva jesi, na hladnom vjetru, na ljetnoj vrućini, bila bi igračka vjetra i
kiše, zacijelo bi umrla.

Ali, jer Ja želim da živiš, presadio sam te u vrt Svoga Svetog Srca,
njegujući te Svojim vlastitim rukama, tako da možeš rasti pod zrakama
sunca s oživljujućom i okrepljujućom moći, čija je snaga prilagođena u
tvoju korist, tako da ti nijedna bolest ne naškodi.

Ah, Jozefa, prepusti se takva kakva jesi Mojoj brizi, i neka prizor tvoje
ništavnosti nikada ne smanji tvoje povjerenje, nego neka te samo još
više potvrdi u poniznosti.

Ako je tvoja želja tako velika, Ja ću te i tu nadmašiti! Pročistiti ću te u

vatri Ljubavi.
Ogoli se do kraja, liši se svega, ne zadrži nijedne želje, nikakve
navezanosti, nikakva osobna prosuđivanja… Onda, podvrgni se cijelim
srcem volji svoga Ljubljenoga. Dopusti Mi uraditi s tobom što želim, a ne
što ti hoćeš. Ti se jedino trebaš potvrditi Meni, totalnim podvrgavanjem
Mojoj dobroj Volji, tako da Moja Volja u tebi postane tvoja vlastita.

Hoće li duše razumjeti, da nikad nisu više slobodnije nego kad se

potpuno predaju Meni, i da nikada nisam sjedinjeniji s njima u
ispunjavanju njihovih želja, nego kad su one spremne u svemu činiti
Moju Volju… Čvrsto zagrli ove lance koji te tako slatko vežu za Mene.

Idi i obnovi svoje zavjete koji te vežu za Moje Noge, Moje Ruke i uvode u
Moje Srce.

Jozefa, upravo si Mi rekla, da Mene jedinog voliš… da si se lišila svega

radi Mene… da nikada nećeš imati druge slobode, osim Moje. Moja Volja
je tvoja, tvoja je Moja. Biti ću Gospodar tvojih misli, tvojih riječi i tvojih
djela. Ako si ništa, providjeti ću za te sve.

Ja ću živjeti u tebi, govoriti u tebi, ljubiti te i oprostiti ti.

Ja ću živjeti u tebi, a ti u Meni. Govoriti ću u tebi, a moje riječi će

dosezati do duša i nikad neće proći. Ljubiti ću te, a pomoću te ljubavi,
duše će otkriti Moju ljubav za sebe. Oprostiti ću ti, a duše će prepoznati
Moju milost s kojom sam te obgrlio.

Mnogi vjeruju u Me, ali malo ih vjeruje u Moju ljubav… a, među onima
koji vjeruju, samo ih se nekolicina uzda u Moju milost… mnogi Me
prepoznaju kao svoga Boga, a kako malo njih Me prepozna kao svoga
Oca. Pokazati ću se… posebno onima koji su objekt Moga proročanstva.
Pokazati ću im kroz tebe, da ništa ne tražim od njih, što ne posjeduju.
Ali, tražim da sve što imaju daju Meni, jer sve je Moje.

Ako ne posjeduju ništa, osim bijede i slaboće, ipak i to želim… čak i da

imaju samo grijehe i krivnje… također i njih želim. Preklinjem ih da ih
Meni daju. Dajte ih Meni, da, dajte sve Meni, ništa ne zadržite, osim
povjerenja u Moje srce: opraštam vam, volim vas, sam ću vas posvetiti."

Put Božanske Ljubavi – dio 5.

10. – 12. lipnja 1923.

Jozefa se bojala na koji način će govoriti s biskupom…

Isus: "Zašto se bojiš? Znaš da te volim i pazim. To je sve radi duša. One
Me moraju upoznati… moraju Me više voljeti.

Djeca moraju upoznati svoga Oca. Ti si moja ljubljena kći, posebno

izabrana, da kroz tebe mogu biti otkriven i da Moje Srce može biti
proslavljeno. Ne trebaš se bojati, jer Ja sam jak i učiniti ću i tebe jakom.
Ja sam Ljubav koja te podržava.

Ja sam Ljubav! Moje Srce ne može više susprezati Svoje proždiruće

plamene. Volim duše tako jako, da sam žrtvovao Svoj Život za njih.

Ljubav je ta koja Me drži zatočenikom u tabernakulima. Već skoro 20

stoljeća tu stanujem, noć i dan, umotan pod prilikama kruha, skriven u
maloj bijeloj hostiji, kroz koju podnosim ljubav, samoću, zanemarivanja,
svetogrđa, pogrđivanja, bogohuljenja…

Iz ljubavi za duše, ustanovio sam Sakrament Pokore, da bi vam mogao

oprostiti, ne jednom ili dvaput, nego toliko puta koliko žele obnoviti
milost. Tamo ih čekam, čeznući da im isperem grijehe, ne u vodi, nego u
Krvi.

Koliko puta u tijeku epoha obznanih, na ovaj ili onaj način, Svoju Ljubav
ljudima. Žarko sam im pokazivao da želim njihovo spasenje. Otkrio sam
im Svoje Srce. Ovo štovanje je u početku bilo lagano razasuto po zemlji,
a danas je moćno u zadobivanju duša i u širenju Moga Kraljevstva.

Sad želim još nešto više, jer ako čeznem za ljubavlju u odgovoru Mojih
vlastitih, to nije jedini odgovor koji želim od njih. Želim da svi imaju
povjerenja u Moju Milost, da očekuju sve od Moje Blagosti i da nikad ne
posumnjaju u Moju spremnost da im oprostim.

Ja sam Bog, ali Bog koji ljubi! Ja sam Otac, ali Otac koji je pun
suosjećanja i nikad ne kažnjavam. Moje je Srce beskrajno sveto, ali i
beskrajno mudro, i poznavajući ljudske krhkosti i slaboće, saginje se
jadnim grješnicima s beskrajnom Milošću.

Volim one koji nakon prvog pada, dolaze Meni po novo oproštenje… Još
uvijek ih volim kad preklinju oproštenje i drugi put, pa opet, ne kažem
milion puta, već milijarde puta, još uvijek ih volim i opraštam im. Isprati
ću u Svojoj Krvi i njihov zadnji grijeh, kao što sam učinio i s prvim.

Nikada Mi neće dosaditi grješnici koji se kaju, niti ću se ikada prestati

nadati njihovom povratku. Što je veća njihova duševna bol to je veća
Moja dobrodošlica. Ne voli li otac bolesno dijete posebnom pažnjom? Zar
njegova briga i zabrinutost nisu veće? Tako je nježnost i sućut Moga Srca
obilnija za grješnike nego za pravednike.

To je ono što želim da svi znaju. Poučiti ću grješnike da je Milosrđe Moga

Srca neiscrpivo. Neka indiferentni i okorjeli znaju da je Moje Srce vatra
koja će se zapaliti u njima, jer ih volim. Pobožnim i svetim dušama Ja ću
biti put, da učine još veći napredak u savršenstvu, pa da tako sigurno
stignu do luke vječnog blaženstva. Konačno, od posvećenih duša,
svećenika i redovnika, mojih izabranih i odabranih tražim da njihova
ljubav bude potpuno Moja i da ne sumnjaju u Mene, ali iznad svega
trebaju se pouzdati u Mene i nikad posumnjati u Moje Milosrđe. Tako je
lako potpuno se povjeriti Mome Srcu!"

12. lipnja 1923.

Apel cijelome svijetu

"Želim oprostiti. Želim vladati nad dušama i oprostiti svim nacijama.

Želim vladati u dušama, narodima, cijelim svijetom. Moj se mir mora
prošiti po cijelom svemiru, ali na osobit način iznad ove drage zemlje,
gdje je posveta Mome Srcu upravo pustila korijenje. O, tada ću Ja biti
njen Mir, njen Život i Kralj. Ja sam Mudrost i Blaženstvo. Ja sam Ljubav i
Milosrđe. Ja sam Mir. Ja ću vladati! Iskazati ću Svoje Milosrđe cijelom
svijetu, da izbrišem njegove nezahvalnosti.

Kako bi popravili svoje zločine, izabrati ću žrtve koje će zadobiti

oproštenje… jer ima u svijetu mnogih koji žele da Mi udovolje… a ima još
i više zahvalnih duša koje će žrtvovati sve što imaju, tako da ih mogu
upotrijebiti po Svojoj Volji.

Izabrao sam tebe Jozefa, kao jedno ništavno i bijedno stvorenje, tako da
svima može biti jasno da sam Ja taj koji govori i zahtijeva.

Moj je apel upućen svima: i posvećenima religiji i onima koji žive u

svijetu, i dobrima i grješnicima, i učenima i neukima, i onima na vlasti i
onima koji nisu. Svima njima dolazim kazati: Ako tražite sreću naći ćete
je u Meni. Ako bogatstvo, Ja sam beskrajno bogatstvo. Ako želite mir,
samo u Meni se mir može pronaći. Ja sam Milosrđe i Ljubav. I ja moram
biti suvereni Kralj…

Neka ne bude iznenađen (biskup) na vrstu instrumenta koji sam koristio,

jer Moja je moć beskrajna i samodostatna. Neka Mi vjeruje. Blagosloviti
ću njegove pothvate.

A sad ću Jozefa, početi direktno govoriti svijetu, pa želim da Moje riječi

budu upoznate nakon tvoje smrti. Što se tebe tiče živjeti ćeš u
najpotpunijoj i najvećoj bijedi, i jer sam te izabrao kao Svoju žrtvu trpjeti
ćeš, svladana bolju, na kraju ćeš umrijeti! Ne traži ni odmor ni ublaženje.
Nećeš ih naći, jer i Ja sam tako oskudijevao. Ali, Moja ljubav će te
potpomagati i nikad te neće iznevjeriti." (bilješka: Ova prorečena smrt od
našeg Gospodina se obistinila – sestra Jozefa je umrla u apsolutnoj
agoniji – ali hvaleći Boga)

"Jedina Moja čežnja je zapaliti duše cijelog svijeta. Ali jao, one se okreću
od tog plamena, ali Ja ću trijumfirati, one će biti Moje, a Ja ću biti njihov
Kralj. Pati sa Mnom tako da Me svijet upozna. Patnjom će ljubav
trijumfirati."

13. lipnja 1923.

Poruka za cijelo čovječanstvo

"Čovječanstvo Me mora upoznati. Želim da ljudi upoznaju Moju ljubav.

Znaju li uopće oni, što sam učinio za njih?

Neki je Otac imao jedinoga Sina. Bili su bogati i moćni, služeni od vjernih
slugu i okruženi svime što daje čast, utjehu i zadovoljstva života, a
nijedna osoba i nijedna stvar nije nedostajala njihovu bogatstvu. Sin je
Ocu bio sve u svemu, a Otac Sinu, a jedan je u drugome pronalazio
savršeno zadovoljstvo, ono koje ne isključuje druge, jer takva plemenita i
velikodušna srca osjećaju sućut za svakoga u nevolji, bez obzira kako
nevolja bila mala.
Dogodilo se da je sluga dobrog Gospodara obolio, i dok se opasnost
povećavala, jedina nada za spasiti njegov život ležala je u primjeni
moćna lijeka i najvećoj skrbi.

Ali taj je sluga ležao u svome jadnom i usamljenom domu. Budući je

gospodar osjetio zabrinutost da ako ga napusti, čovjek će zacijelo
umrijeti. Što da se radi? Istina, mogao je poslati i platiti slugu da
pomogne, ali takva usluga zbog dobitka, nije garantirala uspjeh. Tako
dirnut samilošću, gospodar pozove svoga sina, pa mu kaza svoju brigu.
Objasni kako je jadni čovjek blizu smrti i da mu jedino neprestana briga
može pomoći.

Kakav Otac, takav i Sin! Odmah ponudi da on sam ide kako bi njegovao
bolesnika. Neće žaliti ni nevolje, samo da čovjekovo zdravlje bude čvrsto
povraćeno.

Otac je prihvatio sinovu ponudu i s voljom mu dopusti da uzme lik sluge,

tako da ga može služiti, njega koji je njegov rob.

Mnogi su mjeseci prošli, mjeseci zebnje kraj bolesnikova kreveta, dok se

na kraju zdravlje nije povratilo, jer ništa nije žalio, ne samo da bolesnika
izliječi nego i da ga potpuno oporavi. A sluga? Srca prepuna zahvalnošću,
upita što bi mogao učiniti zauzvrat, zbog te divne njege.

Idi, reče, potraži moga Oca i ozdravljen ponudi se da postaneš njegov

najvjerniji sluga zauzvrat njegovoj širokogrudnosti.

Preplavljen zahvalnošću, čovjek stade u poniznoj zahvalnosti pred svog

dobročinitelja i ponudi svoje usluge, zauvijek.

Ova je parabola blijedi odsjaj ljubavi koju nosim čovječanstvu i zauzvrat

tražim ljubaznost od njih. Objasniti ću je tako da svi ljudi upoznaju Moje
Srce.

Pomozi Mi Jozefa. Pomozi Mi da ljudi upoznaju koliko ih volim! Jer zbog

toga sam došao, da mogu spoznati da nigdje neće naći prave sreće osim
u Meni… Trpi Jozefa i voli, jer nas dvoje ćemo osvojiti duše."

14. lipnja 1923.

"Ponizi se Jozefa do samog tla. Časti svoga Boga, učini zadovoljštinu za
prijezire i uvrede koje je primio od najvećeg dijela čovječanstva… Ljubi
Ga, da zadovoljiš za njihovu nezahvalnost. A sad piši…"

Isus objašnjava parabolu.

"Bog je stvorio čovjeka iz čiste ljubavi. Postavio ga je na Zemlju, u

okolnostima koje su mu osiguravale sreću sve do dana vječnosti. Ali da
ima pravo na takvu sreću vezao ga je slatkim i mudrim zakonima, koje je
postavio njegov Stvoritelj.

Čovjek nevjeran tom zakonu, uskoro pade ozbiljno bolestan. Grijeh je

počinjen od strane naših prvih roditelja. Cijelo čovječanstvo, njihovi
potomci vuku tu krivnju i gubitak prava na savršeno blaženstvo, obećano
im od Boga. Bol, trpljenje i smrt postadoše njihova sudbina.

Sada Bog, u savršenom blaženstvu, nije imao potrebe za čovjekom ili

njegovom uslugom. On je dostatan Samom Sebi. Beskrajna je njegova
Slava i ništa je ne može pomutiti.

Beskrajan u moći, On je također Beskrajan u dobroti. Tada nije dopustio

da se čovjek, stvorenje njegove Ljubavi, kazni. Umjesto toga susreo se
sa teškim zlom grijeha i ponudio lijek, bez obzira na cijenu.

Jedna će od Božanskih Osoba Presvetog Trojstva, uzeti ljudsku prirodu, i

popraviti na najbolji način zlo pada.

Otac daje svoga Sina, Sin žrtvuje Svoju Slavu. On silazi na Zemlju, ne
kao svemoćni Vladalac i Gospodar, nego u siromaštvu, kao sluga i kao
dijete. Život koji je vodio, svima vam je poznat. Znate kako sam se od
prvog trenutka Utjelovljenja podvrgao svim ljudskim nevoljama. U
djetinjstvu sam izdržao hladnoću, glad, siromaštvo i progon.

U radnom vijeku, koliko sam samo puta bio ponižavan i preziran kao
drvodjeljin sin. Koliko smo samo puta, nakon teškog rada cijeli dan, Moj
Očuh i Ja shvatili da nismo ništa zaradili, nego jedva za goli život… I tako
sam stalno radio kroz dugih 30 godina. Tad sam u slatkom društvu Moje
Majke, učinio zavjet da ću se posvetiti zadaći, da Moj Otac bude upoznat.
Krenuo sam učiti ljude da je Bog Ljubav.

Činio sam dobro i tijelu i duši. Bolesne sam ozdravljao. Mrtve uskrisio. A
duše?
Ah! Dušama sam vratio slobodu… slobodu koju su izgubili grijehom…
otvorio sam im vrata vječnog doma, Neba.

Tad je došao čas, da zadobije spasenje za njih, Sin je Božji voljno predao
i sam život.

A kako je samo umro! Da li je bio okružen prijateljima? Da li je nazvan

dobročiniteljem? Blagoslovljeni, znate da Sin Božji nije htio umrijeti na taj
način. On, koji je propovijedao ništa doli ljubav, bio je žrtva mržnje… On,
koji je donio mir na svijet, bio je najokrutnije tretiran. On, koji je donio
čovjeku oslobođenje, bio je zatočen, vezan, maltretiran, pogrđivan i
konačno ubijen na Križu između dva razbojnika,… osuđen, napušten,
prezren od sviju, lišen svega.

Na takav se je način predao za ljudsko spasenje. Na takav je način

izvršio djelo, zbog kojeg je dobrovoljno napustio Svoga Oca Slavu.

Čovjek je bio bolestan i ranjen, a Sin Božji dođe k njemu. Nije samo
obnovio palo čovječanstvo, već je zadobio za nj i snagu i moć da stekne,
već u ovom životu, blaga vječnog blaženstva.

A koji je bio čovjekov odgovor? Da li je on, kao zahvalni sluga ponudio

svoje usluge dobrovoljno… i odrekao se svega osim interesa svoga
Gospodara?"

16. lipnja 1923.

"Pogledaj ovo Srce. To je srce Oca, izgara od Ljubavi za Svoje sinove. Da

li to oni znaju?

Neki Me istinski poznaju, tjerani ljubavlju žarko žele učiniti neko

odricanje u Mojoj službi, koja je i od Moga Oca. Preklinju da im se kaže
koja je to najveća stvar koju mogu učiniti za Njega, a na to Moj Otac
odgovara: 'Ostavite dom, ostavite sve što imate i dođite Me slijediti, i
činite sve što vam kažem.

Drugi dirnuti svime što je Sin Božji učinio za njihovo spasenje, nude se
Njemu, pokušavajući dobrom voljom uzvratiti za Njegovu dobrotu, radeći
za Njegove interese, ali bez potpunog sjedinjenja s Njime.
Takvima Moj Otac veli: 'Obdržavajte zakon koji vam je Gospodin, vaš
Bog, dao. Držite Njegove Zapovjedi, ne skrećite ni lijevo ni desno, živite
u miru koji pripada vjernim slugama.

Ima i nekih koji malo spoznaju veliku Božju Ljubav, a ipak imaju dobru
volju i žive po zakonu, ali bez ljubavi.

Takve sluge ne izvršavaju dobrovoljno sve Božje naredbe. Ipak, i slab

znak Njegove Volje je često dostatan da angažira njihove usluge, premda
su ljudi dobre volje.

Ima i onih koji se ipak podvrgavaju svome Bogu, ali ne toliko iz ljubavi
koliko iz vlastitih interesa, pa jedino ispunjavaju zakon koliko je to
dostatno da si osiguraju spasenje.

Ipak, nude li svi ljudi svoje usluge svome Bogu? Ima li i onih koji
ignoriranjem velike Ljubavi, čiji su oni objekt, ne daju nikakav odgovor
Sinu Božjem, koji je trpio za njih?

Jao! Ima mnogih koji to znaju i preziru to… ali je daleko veći broj onih
koji to potpuno ignoriraju.

Prvo ću govoriti onima koji me uopće ne poznaju. - Sinovi Moji koji od

rođenja živite daleko od svoga Oca, dođite! Ja ću vam reći zašto Me ne
poznajete… jer jednom kad uvidite ljubav koju imam za vas, nećete se
više opirati Mojoj Ljubavi.'

Često je to kod onih koji su odgojeni bez roditelja, pa nemaju osjećaja za

njih. Ali, kad im se slučajno slatka ljubav oca ili majke iskaže, budi se
žarkije uvažavanje tog toplog štovanja, jer oni ustvari nisu nikad ni
napustili Očev dom.

Vi, koji ne samo da Me ne volite, nego Me mrzite i proganjate, pitam vas,

zašto tolika mržnja? Što sam vam učinio da sam zaslužio progon od vaše
ruke? Ima ih mnogo koji se nikad nisu zapitali ovo pitanje. Danas kad ih
pitam, vjerojatno će reći: 'nemamo pojma'. Gle, Ja ću odgovoriti umjesto
vas.

Ako Me od rođenja ne poznajete, to je zbog toga što vas nitko nije

poučio o Meni, i dok ste odrastali, narav se u vama razvila, ljubav za
užicima i zabavama, čežnja za bogatstvom slobode.

Tada je došao dan kada ste prvi put čuli o Meni, i kako treba živjeti po
Mojoj Volji. Da bi to činili morate voljeti i podnositi svoje bližnje, poštivati
njihova prava i njihova dobra. Morate zagospodariti svojom naravi,
jednom riječju, živjeti kao podložnik Zakona. Do sada ste se podvrgavali
jedino svojoj naravi i njenim željama, strastima, i ne pitajući se što
Zakon traži. Vas pitam, mislite li da bi trebali biti buntovni, uživati u
životu, biti slobodni, biti zakon sami sebi?

U ovim lažima je početak vaše mržnje i Moga progona. Ali Ja, vaš Otac,
ljubim vas, čak i kad vidim vaš slijepi revolt. Moje je Srce ispunjeno
nježnošću prema vama.

I tako godine u kojima ste tako živjeli projuriše. Možda je takvih godina
bilo mnogo. Danas više ne mogu susprezati Svoju Ljubav prema vama.
Gledam vas kako ratujete sa svojim najboljim prijateljem, a to Me tjera
da vas prosvijetlim i da uvidite tko sam Ja.

Ljubljeni sine, ja sam Isus, čije ime znači Spasitelj! Zašto su još
Moje Ruke probodene čavlima, koji ih drže prikovanima za Križ? Umro
sam zbog ljubavi za tobom. Moje Noge su probodene, Moje je Srce širom
otvoreno, u njega su zarili koplje nakon što umrijeh… Takav sam stao
pred tebe, da Me upoznaš tko sam i što moj Zakon jest – ali ne boj se,
moj zakon je jedino Ljubav… Upoznajući Me, naći ćeš mir i radost.
Žalosno je živjeti kao siroče. Dođite Moji sinovi! Dođite svome Ocu!"

17. lipnja 1923., nedjelja

"Vratimo se dušama koje Me proganjaju, jer Me ne poznaju. Želim im

reći tko sam Ja, a tko su oni.

Ja sam vaš Bog, vaš Otac, vaš Stvoritelj i Spasitelj. Vi ste Moja stvorenja,
Moji sinovi, otkupljeni cijenom Mog Života i Krvlju Mog Srca, koju sam
prolio, da vas oslobodim ropstva i tiranije grijeha.

Vi imate dušu, veliku i besmrtnu, predodređenu za vječnu sreću,

sposobnu za dobro, srca koja mogu dati i primiti ljubav. Žeđa za srećom i
ljubavlju nikad ne može biti utažena prolaznim zemaljskim dobicima, koji
će vas uvijek ostaviti gladnima i neispunjenima, a stalni konflikti, tuga,
tjeskoba i žalost, tad će uvijek biti dio vas.
Ako ste siromašni i morate zarađivati radom za svagdanji kruh, mizerije
života će vas ogorčavati. Biti ćete neprijatelj svojim poslodavcima, i čak
ćete željeti da se razbole, tako da i oni mogu iskusiti svakodnevne brige i
teškoće života. Umor, nezadovoljstvo, čak i očaj, teško će opterećivati
vašu dušu, jer put je strm, a na kraju dolazi smrt!...

O! Kako izgledaju velike te nesreće s ljudskog gledišta. Ali, Ja sam došao

da vam pokažem život pod drugačijim svjetlom.

Svi vi koji ste lišeni ovih svjetskih dobara, pa morate teško raditi za
svagdanji kruh, pod tlakom gospodara, shvatite da niste robovi, nego ste
stvoreni za slobodu vječnosti… Svi vi koji žudite za ljubavlju, sjetite se da
ste stvoreni da volite ono što je vječno, a ne ono što je prolazno.

Vi koji volite svoj dom i radite radi održavanja svoje obitelji, da bi im

osigurali udobnost i sreću, ne zaboravite da premda će smrt jednog dana
prekinuti sve veze, sve je to ipak za neko vrijeme…

Vi koji služite gospodaru, i slušate ga s poštovanjem, brinete za njegove

interese, naporno radite i vjerni ste, ne zaboravite da je on vaš gospodar
samo kratko vrijeme. Kako brzo će sve to nestati i otići u vječnost, a
tamo više nećete biti radnik, nego vladalac, kao kralj, za vijeke vjekova.

Vaše duše, stvorene ljubavlju Oca koji vas nosi u beskrajne i vječne
radosti, jednog će dana u blaženstvu Neba pronaći konačni odgovor svih
vaših težnji.

Tamo će svaki napor biti nagrađen… Tamo ćete pronaći svoje obitelji za
koje ste radili tako naporno na zemlji. Tamo ćete živjeti u vječnosti, jer
zemlja je ništa doli prolazna sjena. Nebesa nikad proći neće. Tamo ćete
biti povezani sa svojim Bogom i Ocem… O, da samo znate kako veliko je
blaženstvo koje vas očekuje…

Možda ćete mi kazati: 'Ja nemam vjere, niti vjerujem u buduću sreću.'

Nemaš vjere? Kako to da me onda progoniš?... Zašto se buniš protiv

Mojih zakona i ratuješ protiv onih koji Me vole? Budući želiš biti
slobodan, zašto drugima ne dozvoljavaš isto?

Kažeš ne vjeruješ u buduću sreću…. Reci Mi, jesi li potpuno zadovoljan

ovdje dolje i zar nikad nisi osjetio čeznuće za onim što je nemoguće
postići ovdje dolje.
Ako u potrazi za srećom, uspiješ je i postići, da li ona potpuno
zadovoljava tvoje čežnje?

Nakon postizanja bogatstva, da li ti je to dovoljno?... ako osjetiš potrebu

za ljubavlju, i jednog dana je pronađeš, nisi li ubrzo umoran od svega
toga?...

Nijedna od ovih stvari nije ono za čim težiš, i ovdje dolje nikad nećeš
postići sve za čim ti srce čezne. Žudiš za mirom, ne mirom svijeta, nego
mirom djece Božje. A kako ga misliš pronaći usred pobune?

Eto, zato sam došao, da ti pokažem gdje se pravi mir i sreća pronalazi, i
gdje možeš utažiti žeđ koja te već dugo muči.

Ne buni se kada ti kažem da se sve ove stvari pronalaze u ispunjavanju

Mojih zakona. Ne boj se te riječi 'zakon', jer Moj zakon nije tiranija nego
Zakon Ljubavi, jer ja sam tvoj Bog i tvoj Otac.

Znaš da u dobro uvježbanoj vojsci mora biti reda, kao što i u kućanstvu
moraju vladati pravila. Tako i u velikoj Obitelji Isusa Krista mora vladati
zakon, premda je to Zakon Ljubavi.

Prirodno sinovi se ne prepoznaju ako ne nose prezimena svojih očeva.

Tako i Moji sinovi nose ime Kršćana dano im u krštenju. Svi vi koji nosite
to ime, Moji ste sinovi, i kao takvi imate pravo na baštinu svoga Oca.

Shvaćam da Me ne poznate ili da Me ne volite, ali Me nemojte mrziti, niti

proganjati. Što se Mene tiče, volim vas beskrajnom nježnošću, i želim da
upoznate ovu baštinu koja vam pripada po pravu, kao i da upoznate
sredstva kako da to ostvarite:

- Vjerujte u Moju Ljubav i moje Milosrđe.

- Sagriješili ste protiv Mene. Opraštam vam.

- Proganjali ste Me. Volim vas.

- Ranili ste Me i riječju i djelima, ipak, još uvijek vam želim dobro i pustiti
vas da dijelite sva Moja blaga.

Nemojte misliti da ignoriram stanje vaše duše. Znam da ste prezreli Moje
milosti, čak i profanirali Moje Sakramente. Ipak, od Mene imate potpuno
oproštenje.
A da budete potpuno sretni u ovom svijetu, kao i da osigurate svoje
vječno spasenje, učinite što vam kažem: - Ako ste siromašni, radite za
nužno u podložnosti, sjetite se da sam i Ja također živio 30 godina u
podvrgavanju istom tom zakonu, jer i Ja sam bio siromašan i u nestašici.

Nemojte smatrati svoje gospodare tiranima. Odagnajte svu mržnju iz

srca… Nikad im ne poželite bolest, već radije poželite ono što sami žele i
budite im vjerni.

Ako međutim, posjedujete bogatstva ovog svijeta i zapošljavate radnike i

sluge, budite pošteni prema njima u svim poslovima. Plaćajte im
pravedno, i iskazujte im ljubaznost i blagost. Budući imate besmrtnu
dušu, i oni je također imaju, pa ako obilujete u bogatstvu, ono nije samo
za vaš komfor i uživanje, nego da ga možete raspodjeljivati mudro i
iskazivati milosrđe vašim sugrađanima. I poslodavci i zaposlenici moraju
prihvatiti zakon rada s podvrgavanjem, priznavajući Vrhovno Biće iznad
svih stvorenih stvari, a to je vaš Bog i vaš Otac.

Kao Bog, On zahtijeva od vas, izvršavanje njegova Božanskog Zakona.

Kao vaš Otac, On traži od vas, da prihvatite njegove Zapovijedi u duhu

sinovske ljubavi.

Tako, kad provedete tjedan u radu, poslu ili sportu, On traži samo pola
sata za ispunjavanje vaše Nedjeljne dužnosti. Je li to puno?

Zato idite u kuću vašeg Oca, gdje i dan i noć očekuje da se pojavite, pa
kad nedjelja ili blagdan dođe, dajte Mu čast tih pola sata, prisustvujući
Tajni Ljubavi i Milosrđa tj. svetoj Misi.

Recite Mu sve: o svojoj obitelji, djeci, poslovima, željama… Položite svoje

žalosti, teškoće i trpljenja kraj Njegovih nogu… vjerujte da vas sluša s
pažnjom i ljubavlju.

Možda ćete Mi reći: 'Nisam ušao u crkvu godinama, tako da sam

zaboravio kako se Misa sluša.'

Ne boj se zbog toga… Dođi, budi sa Mnom tih pola sata. Tvoja će ti
savjet kazati što da radiš, pa budi poslušan tome glasu… Otvori široko
svoju dušu Milosti, a ona ćete nadahnjivati… Malo-pomalo ona će te
poučiti kako da djeluješ u danim okolnostima, kako da postupaš sa
svojom obitelji, što da radiš što se tiče tvojih poslova… kako da odgajaš
djecu, kako da voliš one koji ovise o tebi i poštuješ autoritete nad
tobom… Možda te nagna da tu i tu brigu napustiš, neko prijateljstvo
prekineš, neki sastanak izbjegneš,… Opet, može ti reći da mrziš neku
osobu potpuno bezrazložno, ili te može nagnati da prekineš veze s
nekom osobom za koju si vezan, a čiji ti savjeti čine zlo.

Samo daj Milosti šansu i postepeno će njena snaga rasti u tebi. Jer kao
što se zlo neprimjetno uvećava, kad mu se jednom preda, tako će i nova
Milost pripremiti tvoju dušu za još veće milosti. Ako danas poslušaš moj
glas i dopustiš Milosti djelovati, sutra će njen utjecaj biti još veći i
povećavati će se kako vrijeme bude odmicalo. Svjetlo će rasti u tvojoj
duši, mir će te obavijati, a nagrada će ti biti vječno blaženstvo.

Čovjek nije stvoren da vječno živi ovdje dolje… On je stvoren za

vječnost… Ako je dakle besmrtan, živjeti će, ne za stvari koje prolaze,
već za one koje nikad ne umiru.

Mladost, zdravlje, znanje, ljudska slava, sve je to ništa, svemu će tome

doći kraj kad čovjek umre. Samo će Bog trajati zauvijek.

Svijet je ispunjen mržnjom, rase su u stalnom konfliktu, kao i nacije, čak

i pojedinci, a sve je to zbog nedostatka vjere. Samo dopusti da vjera
jednom zavlada svijetom, i mir i ljubav će se vratiti.

Vjera ne priječi progres i civilizaciju. Što je više ukorijenjena u osobama i

narodima, to će više mudrost i znanje rasti, jer Bog je beskrajan u
mudrosti i znanju. Ali, kad nema nimalo vjere, mir, civilizacija i istinski
napredak jednostavno nestaju… jer Bog nije u ratovanju… a na njihova
mjesta dolaze neprijateljstvo, borbe mišljenja, klasni ratovi i ratovi
unutar samog čovjeka, pobune strasti protiv dužnosti. Sve što je
plemenito u humanosti, mijenja se u pobunu, neposluh i rat…

Dajte se uvjeriti vjerom, pa ćete biti veliki. Pokorite se vjeri, pa ćete biti
slobodni. Živite po vjeri, pobjeći ćete vječnoj smrti."

Jozefa piše…

Rane su Mu bile otvorene, a iz njih su izlazili plamenovi. U jednoj ruci je

nosio krunu od trnja, a čavle u drugoj. Podiže Svoj Križ i reče:
"Jozefa, jesi li voljna poslušati Moje želje? Pogledaj Moje Rane! O! U njih
mogu povući sve grješnike! Da, večeras, u ove rane mnogi grješnici
moraju biti uvučeni… Uzmi Moj Križ, Moju krunu i čavle… idem unutra
potražiti grješnike i prosvijetliti ih kada budu na samom rubu da padnu u
beskrajnu jamu, tako da mogu pronaći svoj put kući.

Ne mogu više zadržati Svoju ljubav za njih… Ljubav, koja je tako jaka da
mora trijumfirati nad njihovom bešćutnošću. O da, moraju Me voljeti!
Želim biti njihov Kralj. Povucimo ih zajedno u Moje Rane… Ući ću tamo i
potražiti ih, a kada ih pronađem, vratiti ću se po Svoj Križ.

Trpi za Mene Jozefa! Pričekaj prije nego li odem,… dopusti da odapnem

strijelu pročišćavajuće ljubavi u te… Jer moraš biti čista, kao i svi oni koji
su Moje žrtve."

18. lipnja 1923.

Pojavio se kao prosjak, piše Jozefa. Vrisnuh, 'Gospodine, što ti se dogodilo?

Zašto izgledaš tako?' Žarko obnovih svoje zavjete, a On odgovori: "Utješi Me,
jer moram predati svećeničku dušu, dušu koja je posvećena Meni!"

'O ne, to nije moguće, dragi Gospodine. Sjeti se što si rekao o

grješnicima.'

Isus: "Pogledaj i vidi stanje u koje Me je dovelo Moje Srce. Uskoro ću ga

napustiti i ostaviti njemu samome."

Jozefa: 'Bila sam tako žalosna gledajući Njegovo Srce s ranama, a iznad
svega pomišlju da će jadni grješnik biti napušten, pa sam Ga zaklinjala
neka bude obazriv Svojoj Milosti i Ljubavi.'

On odgovori: "Ako možeš nositi bol koju Mi duša prouzrokuje, povjeriti

ću tada njegovu dušu tebi"

Jozefa se brinula, je li duša odgovorila na Njegovu poruku…

"Ne boj se Jozefa. Ti znaš što se događa kada vulkan eruptira? Tako je
velika sila tekuće lave, da može pomicati planine i uništavati ih. Možemo
li onda reći da je snaga koja pustoši zadrživa? Takve će biti Moje riječi.

Društvo postaje iskvareno, kada oni na vlasti ne rade po istini i pravdi.

Ali, ako vladajuća snaga zna kako vladati, većina će vidjeti i slijediti
svjetlo, premda bez sumnje, nekolicina će i dalje odbiti ići pravo.

Još jednom ti kažem da će Milost pratiti Moje riječi i one koji ih

obznanjuju. Istina će trijumfirati, a Mir vladati nad dušama u svijetu.
Moje će Kraljevstvo doći!"

Isus reče Jozefi…

"Zbogom. Ti znaš, da Ja očekujem pokoru i ljubav od vas sviju. Ljubav se

dokazuje djelima, pa onda neka sva tvoja djela, dokazuju tvoju ljubav.

Budi glasnik Ljubavi, i u velikim i u malim stvarima. Radi sve za Ljubav.

Živi od Ljubavi. "

Jer uvjeren sam, da ni smrt ni život, ni anđeli ni demoni, ni sadašnjost ni

budućnost, niti bilo koja sila, niti visina, niti dubina, niti ikoje drugo
stvorenje, neće nas moći odvojiti od ljubavi Božje koja je u Isusu Kristu
našem Gospodinu.

(Rimljanima 8:38 – 39)