Mat An - Prof - Skripta

MATEMATI
CKA ANALIZA 1
Zoran Mitrovic
Elektrotehnicki fakutet u Banjaluci
2
Sadrzaj
1 Uvod 7
1.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.1.1 Elementi matematicke logike . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.1.2 Elementi teorije skupova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
1.1.3 Relacije i funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
1.1.4 Elementarne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.2 Skupovi N, Z, Q, R i C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.1 Skupovi N, Z i Q . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.2 Skup R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
1.2.3 Skup C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.3 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
2 Granicne vrijednosti 25
2.1 Granicna vrijednost niza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
2.1.1 Denicija niza i osnovni pojmovi . . . . . . . . . . . . . . 25
2.1.2 Neke osobine konvergentnih nizova . . . . . . . . . . . . . 27
2.1.3 Monotoni nizovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
2.1.4 Cauchyjevi nizovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
2.2 Granicna vrijednost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
2.2.1 Denicija tacke nagomilavanja . . . . . . . . . . . . . . . 37
2.2.2 Denicija granicne vrijednosti funkcije . . . . . . . . . . . 38
2.2.3 Osobine granicnih vrijednosti funkcija . . . . . . . . . . . 40
2.3 Neprekidne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
2.3.1 Denicija neprekidne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 43
2.3.2 Vrste prekida funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
2.3.3 Osobine neprekidnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . 47
2.3.4 Uniformno neprekidne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . 48
2.4 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
3 Diferencijalni racun 53
3.1 Prvi izvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
3.1.1 Denicija prvog izvoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
3.1.2 Osobine prvog izvoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
3.1.3 Geometrijska interpretacija prvog izvoda . . . . . . . . . . 57
3
4 SADR
ZAJ
3.1.4 Diferencijal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
3.2 Teoreme o srednjoj vrijednosti i primjene . . . . . . . . . . . . . 61
3.2.1 Teoreme o srednjoj vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . 61
3.2.2 Monotonost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
3.2.3 LHospitalovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66
3.3 Izvodi viseg reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
3.3.1 Izvod reda n . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
3.3.2 Drugi izvod i konveksnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
3.3.3 Taylorova formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
3.3.4 Ispitivanje funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
3.4 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
4 Integralni racun 81
4.1 Odredjeni integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
4.1.1 Denicija odredjenog integrala . . . . . . . . . . . . . . . 81
4.1.2 Osobine odredjenog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . 83
4.2 Neodredjeni integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
4.2.1 Denicija neodredjenog integrala . . . . . . . . . . . . . . 86
4.2.2 Osobine neodredjenog integrala . . . . . . . . . . . . . . . 88
4.2.3 Integracija nekih klasa funkcija . . . . . . . . . . . . . . . 90
4.3 Nesvojstveni integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
4.3.1 Nesvojstveni integral prve vrste . . . . . . . . . . . . . . . 98
4.3.2 Nesvojstveni integral druge vrste . . . . . . . . . . . . . . 101
4.4 Primjene odredjenog integrala u geometriji . . . . . . . . . . . . 102
4.4.1 Povrsina gure u ravni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
4.4.2 Duzina luka krive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
4.4.3 Zapremina i povrsina obrtnog tijela . . . . . . . . . . . . 104
4.5 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
5 Redovi 109
5.1 Numericki redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
5.1.1 Denicija i osnovni pojmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
5.1.2 Redovi sa pozitivnim clanovima . . . . . . . . . . . . . . . 113
5.1.3 Alternativni redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
5.2 Funkcionalni nizovi i redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
5.2.1 Funkcionalni nizovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
5.2.2 Funkcionalni redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
5.2.3 Stepeni redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
5.3 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
6 Diferencijalne jednacine 129
6.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
6.1.1 Osnovni pojmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
6.1.2 Egzistencija i jedinstvenost rjesenja . . . . . . . . . . . . . 130
6.2 Neki integrabilni tipovi diferencijalnih
jednacina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
SADR
ZAJ 5
6.2.1 Jednacina sa razdvojenim promjenljivim . . . . . . . . . . 134
6.2.2 Homogena jednacina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
6.2.3 Linearna jednacina prvog reda . . . . . . . . . . . . . . . 137
6.2.4 Bernoullijeva jednacina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
6.2.5 Riccatijeva jednacina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139
6.2.6 Jednacine Lagrangea i Clairauta . . . . . . . . . . . . . . 141
6.3 Linearne diferencijalne jednacine viseg reda . . . . . . . . . . . . 143
6.3.1 Homogena jednacina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
6.3.2 Nehomogena jednacina. Metod varijacije konstanti . . . . 146
6.3.3 Homogena jednacina sa konstantnim koecijentima . . . . 149
6.4 Zadaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
7 Literatura 157
6 SADR
ZAJ
Glava 1
Uvod
1.1 Uvod
1.1.1 Elementi matematicke logike
Iskaz je potvrdna recenica koja ima smisla i koja je ili tacna ili netacna.
Na primjer :
2 < je tacan iskaz,
2 + 2 > 4 je netacan iskaz,
x + 3 = 4 nije iskaz jer nije potvrdna recenica.
Iskazi se obicno oznacavaju malim slovima p, q, r, . . . , koji se zovu iskazna
slova. Dva ili vise iskaza se povezuju logickim operacijama. Logicke op-
eracije su : konjunkcija, disjunkcija, implikacija, ekvivalencija i negacija.
Konjukcija dva iskaza p i q se oznacava sa p q, cita se p i q. To je iskaz
koji je tacan ako i samo ako su oba iskaza p i q tacna.
Disjunkcija dva iskaza p i q se oznacava sa p q, cita se p ili q. To je
iskaz koji je tacan ako i samo ako je bar jedan od iskaza p i q tacan.
Implikacija dva iskaza p i q se oznacava sa p q, cita se p implicira q ili
ako p onda je q ili iz p slijedi q. To je iskaz koji je tacan ako i samo ako
je iskaz p tacan, a iskaz q netacan.
Ekvivalencija dva iskaza p i q se oznacava sa p q, cita se p je ekviva-
lentno sa q . To je iskaz koji je tacan ako i samo ako su oba iskaza p i q
tacna ili oba iskaza p i q netacna.
Negacija iskaza p se oznacava sa p, cita se sa ne p i tacan je iskaz ako
je iskaz p netacan, a netacan iskaz ako je iskaz p tacan.
7
8 GLAVA 1. UVOD
Tacan iskaz se oznacava sa , cita se te, a netacan iskaz sa , cita se ne te.
Napomenimo da se tacan iskaz oznacava i sa 1, a netacan iskaz sa 0.
Prethodno receno mozemo zapisati i u obliku tablica. Te tablice se nazivaju
tablice istinitosti.
p q p q p q p q p q

p p

Simbole i zovemo logickim konstantama. Skup , sa operacijama
, , , , cini iskaznu algebru.
Iskazne formule su :
1. iskazna slova,
2. A B, A B, A B, A B, A, ako su A i B iskazne formule,
3. iskazne formule se dobijaju konacnom primjenom iskaznih formula iz 1. i 2.
Tautologija je iskazna formula koja je tacna za sve vrijednosti svojih iskaznih
slova.
Primjer 1.1. Iskazna formula
(p q) (p q)
je tautologija.
p q p q p q (p q) (p q)

Primjeri tautologija :
p p, reeksivnost implikacije,
p p, zakon iskljucenja treceg,
p p, princip dvojne negacije,
(p q) (q p) komutativnost logicke operacije, ,
(p q) (q p) komutativnost logicke operacije, ,
((p q) r) (p (q r)) asocijativnost logicke operacije, ,
((p q) r) (p (q r)) asocijativnost logicke operacije, ,
1.1. UVOD 9
(p (q r)) ((p r) (p r)) distributivnost prema ,
(p (q r)) ((p r) (p r)) distributivnost prema ,
(p q) (p q), (p q) (p q), De Morganovi zakoni,
(p q) (q p), zakon kontrapozicije,
[(p q) (q r)] (p r), zakon silogizma.
1.1.2 Elementi teorije skupova
Skup je osnovni pojam u matematici. Skupovi se oznacavaju velikim slovima
A, B, C, . . . , X, Y, Z, . . .
Elemente skupa oznacavamo malim slovima, a, b, c, . . . , x, y, z, . . .
Ako elemenat x pripada (ne pripada) skupu X, to oznacavamo sa
x X (x / X).
Skup elemenata sa osobinom P se oznacava sa
x : P(x).
Kvantikatori su , cita se za svako i , cita se postoji. Kvantikatori se
koriste radi simbolickog zapisa.
Skup X je podskup skupa Y i to oznacavamo sa X Y ako vrijedi
(x) x X x Y.
Prazan skup je skup koji nema elemenata i oznacavamo ga sa .
Pri radu sa skupovima se koriste sljedece operacije :
unija skupova X i Y , X Y = x : x X x Y ,
presjek skupova X i Y , X Y = x : x X x Y ,
razlika skupova X i Y , X Y = x : x X x / Y ,
komplement skupa X , X
C
= x : x / X.
Za operacije sa skupovima vrijede sljedece osobine :
A B = B A, komutativnost operacije unija,
A B = B A, komutativnost operacije presjek,
A (B C) = (A B) C, asocijativnost operacije unija,
A (B C) = (A B) C, asocijativnost operacije presjek,
A (B C) = (A B) (A B), distributivnost unije prema presjeku,
A (B C) = (A B) (A B), distributivnost presjeka prema uniji,
(A B)
C
= A
C
B
C
, (A B)
C
= A
C
B
C
, De Morganovi zakoni.
10 GLAVA 1. UVOD
1.1.3 Relacije i funkcije
Uredjeni par (x, y) se denise sa
(x, y) = x, x, y.
Iz denicije uredjenog para dobijamo
(x
1
, y
1
) = (x
2
, y
2
) x
1
= x
2
y
1
= y
2
.
Dekartov proizvod skupova X i Y se oznacava sa X Y i denise sa
X Y = (x, y) : x X, y Y .
Ako je n > 2 uredjena ntorka (x
1
, x
2
, . . . , x
n1
, x
n
) se denise sa
(x
1
, x
2
, . . . , x
n
) = ((x
1
, x
2
, . . . , x
n1
), x
n
).
Binarna relacija relacija na nepraznom skupu X je podskup skupa X X.
Ako uredjeni par (x, y) pripada relaciji to pisemo i xy.
Za binarnu relaciju na skupu X kazemo da je :
reeksivna, ako vrijedi (x X) xx,
simetricna, ako vrijedi (x X)(y X) xy yx,
antisimetricna, ako vrijedi (x X)(y X) xy yx x = y,
tranzitivna, ako vrijedi (x X)(y X)(z X) xy yz xz.
Binarna relacija je relacija ekvivalencije ako je reeksivna, simetricna i tranz-
itivna.
Binarna relacija je relacija poretka ako je reeksivna, antisimetricna i tranz-
itivna.
Primjer 1.2. Relacija = je relacija ekvivalencije, a relacija je relacija poretka.
Neka je relacija ekvivalencije na skupu X i x X. Skup
C(x) = y : (x, y)
je klasa ekvivalencije za elemenat x. Moze se pokazati da je
_
xX
C(x) = X,
C(x) C(y) = za x ,= y.
Primjer 1.3. Pokazati da je relacija denisana na skupu Z na sljedeci nacin
(x, y) (k Z) x y = 3k
1.1. UVOD 11
relacija ekvivalencije i odrediti klase ekvivalencije.
Relacija je reeksivna jer vrijedi
(x, x) x x = 0 3.
Dalje, relacija je simetricna. Naime,
(x, y) (k Z) x y = 3k ( k Z) y x = 3(k) (y, x) .
Na kraju iz
((x, y) ) ((y, z) )
((k
1
Z) x y = 3k
1
) ((k
2
Z) x y = 3k
2
) x z = 3(k
1
+k
2
)),
pa (x, z) . Dakle, relacija je tranzitivna.
Klase ekvivalencije su skupovi
C(1) = 3k + 1 : k Z,
C(2) = 3k + 2 : k Z,
C(3) = 3k : k Z.
Dacemo sada deniciju funkcije ili preslikavanja. Vidjecemo da je to speci-
jalan slucaj relacije.
Neka su A i B neprazni skupovi. Pridruzivanje (korespodencija, pravilo ) f
koje svakom elementu x skupa A dodjeljuje tacno jedan elemenat f(x) naziva
se funkcija ili preslikavanje. Koristeci pojam relacije prethodnu deniciju
mozemo iskazati i na sljedeci nacin : Relacija f AB je funkcija ako vrijede
sljedeca dva uslova
(x A)(y B)(x, y) f,
(x A)(y
1
B)(y
2
B) (x, y
1
) f (x, y
2
) f y
1
= y
2
.
Skup A je domen ili oblast denisanosti, a skup B kodomen funkcije f. Skup
vrijednosti funkcije f je
f(A) = f(x) : x A.
Ocigledno vrijedi
f(A) B.
Funkciju f ciji je domen skup A, a kodomen skup B zapisujemo i na sljedeci
nacin
f : A B.
Cinjenicu da je elementu x pridruzen element f(x) oznacavamo ovako

x f(x).
Dvije funkcije
f : A B, g : C D,
su jednake ako i samo ako vrijedi
A = C, B = D i f(x) = g(x) (x A).
12 GLAVA 1. UVOD
Primjer 1.4. Funkcije f : R R, g : R R, date sa f(x) = x, x R i
g(x) =

x
2
, x R nisu jednake, jer nemaju iste skupove vrijednosti. Naime,
f(R) = R, g(R) = x R : x 0.
Grak funkcije f : A B je skup
G(f) = (x, y) : (x, y) AB, y = f(x).
Za funkciju f : A B kazemo da je injekcija ako vrijedi
(x
1
A)(x
2
A) f(x
1
) = f(x
2
) x
1
= x
2
.
Funkcija f : A B za koju vrijedi
(y B)(x A) y = f(x)
se zove sirjekcija.
Funkcija f : A B je bijekcija ako je i injekcija i sirjekcija.
Neka su date funkcije f : A B, g : B C, funkcija
g f : A C
data sa
(g f)(x) = g(f(x)), za sve x A,
naziva se kompozicija funkcija f i g.
Primjer 1.5. Neka je f(x) =

x + 1, x 1 i g(x) =
1
x
, x R0.
Tada je
(f g)(x) =
_
1
x
+ 1, x > 0,
(g f)(x) =
1
x + 1
, x > 1.
Iz prethodnog primjera vidimo da u opstem slucaju ne vrijedi
f g = g f.
Medjutim, operacija je asocijativna, to jest ako su date funkcije
f : A B, g : B C, h : C D,
tada je
(h g) f = h (g f).
Neka je funkcija f : A B bijekcija, funkcija f
1
: A B, za koju vrijedi
(y B) f
1
(y) = x f(x) = y
naziva se inverzna funkcija funkcije f. Za grak inverzne funkcije f
1
vrijedi
G(f
1
) = (y, x) : (y, x) B A, y = f(x).
Dakle, grak funkcije f
1
je inverzan graku funkciju f u odnosu na pravu
y = x.
1.1. UVOD 13
Primjer 1.6. Inverzna funkcija funkcije f : R R date sa f(x) = 2x + 3 je
funkcija f
1
: R R za koju vrijedi x = 2f
1
(x) + 3, to jest f
1
(x) =
x3
2
.
Za funkciju f : X Y kazemo da je parna (neparna) ako vrijedi
(x X) f(x) = f(x)
((x X) f(x) = f(x)).
Primjer 1.7. Funkcija f(x) = x
2
, x R je parna, a funkcija f(x) = x x
3
,
je neparna.
Funkcija f : X Y je ogranicena odozgo (odozdo) ako postoji konstanta
M > 0 takva da vrijedi
(x X) f(x) M
((x X) M f(x)).
Funkcija je ogranicena ako je ogranicena odozgo i odozdo.
Primjer 1.8. Funkcija f(x) =
1
x
, x > 0 je ogranicena odozdo, jer je
1
x
> 0, za
sve x > 0, ali nije ogranicena odozgo, jer ne postoji konstanta M > 0 takva da
je
1
x
M.
Funckija f(x) =
x
x
2
+1
, x R, je ogranicena. Naime, vrijedi
x
x
2
+ 1

1
2
, za sve x R.
Funkcija f : X Y je periodicna ako postoji realan broj p ,= 0 takav da
vrijedi
(x X) x +p X, f(x +p) = f(x).
Broj p se naziva period funkcije f. Najmanji pozitivan period funkcije f se
naziva osnovni period funkcije f.
Primjer 1.9. Funkicja f(x) = 2 sin(3x 5), x R, je periodicna. Osnovni
period ove funkcije je
2
3
.
Denicija 1.1. Funkcija F : X Y je monotono rastuca (neopadajuca,
opadajuca, nerastuca) ako za sve x
1
, x
2
X vrijedi
x
1
< x
2
f(x
1
) < f(x
2
)
(x
1
< x
2
f(x
1
) f(x
2
), x
1
< x
2
f(x
1
) > f(x
2
), x
1
< x
2
f(x
1
) f(x
2
)).
Za funkciju se kaze da je monotona funkcija ako ima jednu od navedenih
osobina.
3
, x R je monotono rastuca. Naime, neka
je x
1
< x
2
tada je
f(x
2
) f(x
1
) = x
2
2
x
3
1
= (x
2
x
1
)(x
2
2
+x
2
x
1
+x
2
1
).
14 GLAVA 1. UVOD
Kako je
x
2
2
+x
2
x
1
+x
2
1
=
_
x
2
+
x
1
2
_
2
+
3x
2
1
4
> 0,
imamo
f(x
2
) f(x
1
) > 0,
to jest
f(x
1
) < f(x
2
).
1.1.4 Elementarne funkcije
Osnovne elementarne funkcije su :
stepena funkcija, f(x) = x
n
, x R,
eksponencijalna funkcija, f(x) = a
x
, x R, a > 0 a ,= 1,
logaritamska funkcija, f(x) = log
a
x, x > 0, a > 0, a ,= 1,
trigonometrijske funkcije,
f(x) = sin x, x R,
f(x) = cos x, x R,
f(x) = tg x, x R
_
(2k + 1)
2
: k Z
_
,
f(x) = ctg x, x R k : k Z,
inverzne trigonometrijske funkcije,
f(x) = arcsin x, x [1, 1],
f(x) = arccos x, x [1, 1],
f(x) = arctg x, x R,
f(x) = arcctg x, x R.
Elementarne funkcije se dobijaju primjenom konacnog broja algebarskih
operacija: sabiranja, oduzimanja, mnozenja i dijeljenja i primjenom konacno
mnogo operacija kompozicije na osnovne elementarne funkcije.
1.2. SKUPOVI N, Z, Q, R I C 15
1.2 Skupovi N, Z, Q, R i C
1.2.1 Skupovi N, Z i Q
Skup prirodnih brojeva oznacavamo sa N i vrijedi N = 1, 2, 3, . . .. Skup
prirodnih brojeva ima sljedece dvije bitne osobine :
ima najmanji elemenat to je broj 1,
ako n N tada n + 1 N.
U skupu N vazi princip matematicke indukcije:
Neka je X podskup skupa N tako da je
1 X,
(n N) n X n + 1 X,
tada je X = N.
Princip matematicke indukcije koristimo za dokaz raznih tvrdnji P(n) koje se
ticu prirodnih brojeva. Obicno se postupa na sljedeci nacin :
dokaze se P(1),
dokaze se niz implikacija (n N) P(n) P(n + 1).
Primjer 1.11. Dokazati da za sve prirodne brojeve n vrijedi
n
k=1
k
2
=
n(n + 1)(2n + 1)
6
.
Rjesenje. Oznacimo gornju formulu sa P(n). Formula P(1) je ocigledno
tacna. Naime,
1
2
=
1 2 3
6
.
Ostaje da se dokaze
(n N)
n
k=1
k
2
=
n(n + 1)(2n + 1)
6

n+1
k=1
k
2
=
(n + 1)(n + 2)(2n + 3)
6
.
Kako vrijedi
(n N)P(n)
n
k=1
k
2
+ (n + 1)
2
=
n(n + 1)(2n + 1)
6
+ (n + 1)
2
,
(n N)P(n)
n
k=1
k
2
+ (n + 1)
2
=
n(n + 1)(2n + 1) + (n + 1)
2
6
,
(n N)P(n)
n
k=1
k
2
+ (n + 1)
2
=
(n + 1)(n + 2)(2n + 3)
6
,
imamo
(n N)P(n) P(n + 1).
16 GLAVA 1. UVOD
Koristeci metod matematicke indukcije se mogu dokazivati i razne nejed-
nakosti.
Primjer 1.12. Bernulijeva nejednakost. Za svaki prirodan broj n i svaki
realan broj h 1 vrijedi
(1 +h)
n
1 +nh.
Rjesenje. Za n = 1 imamo
1 +h 1 +h,
sto je ocigledno tacno.
Dokazimo da vrijedi
(n N) (1 +h)
n
1 +nh (1 +h)
n+1
1 + (n + 1)h.
Vrijedi
(n N) (1 +h)
n
1 +nh (1 +h)
n+1
(1 +h)(1 +nh),
pa je
(n N) (1 +h)
n
1 +nh (1 +h)
n+1
1 + (n + 1)h +nh
2
.
Kako je
(n N) 1 + (n + 1)h +nh
2
1 + (n + 1)h
imamo
(n N) (1 +h)
n
1 +nh (1 +h)
n+1
1 + (n + 1)h.
Primjer 1.13. Iz Bernulijeve nejednakosti uzimajuci h = 1 imamo
2
n
1 +n.
Binomna formula
Prije nego sto dokazemo binomnu formulu uvescemo prvo pojam binomnog ko-
ecijenta.
Binomni koecijent
_
n
k
_
, n N, k N 0, 0 k n je denisan sa
_
n
k
_
=
n!
k!(n k)!
,
gdje je 0! = 1, n! = n (n 1)!, n N (simbol n! se cita n faktorijel ).
Binomna formula je jednakost
(a +b)
n
=
n
k=0
_
n
k
_
a
nk
b
k
,
koja vrijedi za sve a, b R i sve n N.
Dokaz binomne formule dacemo koristeci matematicku indukciju.
Za n = 1 imamo
(a +b)
1
=
_
1
0
_
a
10
b
0
+
_
1
1
_
a
11
b
1
.
sto je tacno.
Iz pretpostavke da je formula tacna za prirodan broj n imamo
(a +b)
n+1
= (a +b)(a +b)
n
= (a +b)
n
k=0
_
n
k
_
a
nk
b
k
=
n
k=0
_
n
k
_
a
n+1k
b
k
+
n
k=0
_
n
k
_
a
nk
b
k+1
=
n
k=0
_
n
k
_
a
n+1k
b
k
+
n+1
k=1
_
n
k 1
_
a
n+1k
b
k
.
Dakle,
(a+b)
n+1
=
_
n
0
_
a
n+1
b
0
+
n
k=0
__
n
k
_
+
_
n
k 1
__
a
n+1k
b
k
+
_
n
n
_
a
0
b
n+1
.
Kako je
_
n
k
_
+
_
n
k 1
_
=
n!
k!(n k)!
+
n!
(k 1)!(n +k)!
=
(n + 1)!
k!(n + 1 k)!
=
_
n + 1
k
_
,
imamo
(a +b)
n+1
=
n+1
k=0
_
n + 1
k
_
a
n+1k
b
k
,
a to je i trebalo dokazati.
Zbir prirodnih brojeva je prirodan broj, medjutim njihova razlika ne mora biti.
To namece potrebu da se skup pirodnih brojeva prosiri. Ako se skup prirodnih
brojeva prosiri sa nulom i negativnim brojevima 1, 2, 3, . . . dobijamo skup
cijelih brojeva koji oznacavamo sa Z. Dakle, skup cijelih brojeva je sljedeci
skup
Z = 0, 1, 1, 2, 2, 3, 3, . . ..
Primjetimo da u skupu cijelih brojeva jednacina
m+x = n, m, n N,
ima rjesenje, dok to nije vrijedilo u skupu prirodnih brojeva. U skupu cijelih
brojeva za elemenat 0 vrijedi
(m Z) m+ 0 = 0 +m = m.
18 GLAVA 1. UVOD
Kaze se da je 0 neutralni elemenat za sabiranje. Osim toga vrijedi
(m Z) m+ (m) = (m) +m = 0.
Broj m je inverzan broju m u odnosu na sabiranje.
Jednacina
nx = m, m Z, n N,
nema uvijek rjesenje u skupu cijelih brojeva, zbog toga skup cijelih brojeva
prosirujemo skupom racionalnih brojeva koga oznacavamo sa Q. Dakle, skup
racionalnih brojeva je
Q =
_
m
n
: m Z, n N
_
.
1.2.2 Skup R
Moze se pokazati da ne postoje prirodni brojevi m i n takvi da je

2 =
m
n
.
Dakle, postoje brojevi koji se ne mogu predstaviti pomocu razlomka. Takvi
brojevi se nazivaju iracionalni brojevi. Takvi su na primjer
3,
5,
6.
Skup realnih brojeva je unija skupa racionalnih i iracionalnih brojeva. Skup
realnih brojeva oznacavamo sa R. U skupu realnih brojeva vrijedi sljedeca
osobina koja se zove aksioma neprekidnosti :
Neka su X i Y neprazni podskupovi skupa realnih brojeva takvi da
(x X)(y Y ) x y
tada postoji c R takav da
(x X)(y Y ) x c y.
Napomenimo da aksioma neprekidnosti ne vrijedi u skupu racionalnih brojeva.
Pored aksiome neprekidnosti u skupu R vrijede i sljedece aksiome :
(x R)(y R) x +y = y +x,
(x R)(y R)(z R) x + (y +z) = (x +y) +z,
(x R) 0 +x = x + 0 = x,
(x R) (x) +x = x + (x) = 0,
(x R)(y R) x y = y x,
(x R)(y R)(z R) x (y z) = (x y) z,
(x R) 1 x = x 1 = x,
(x R0) x
1
x = x x
1
= 1,
(x R)(y R)(z R) x (y +z) = x y +x z,
(x R) vazi tacno jedna od formula :
x < 0, x = 0 x > 0,
(x R)(y R) ((0 < x 0 < y) (0 < x +y 0 < x y)),
(x R)(y R) x < y 0 < (x) +y.
Kazemo jos i da je (R, +, , <) uredjeno polje.
Primjedba 1.1. Oznaku R koristimo za prosireni skup realnih brojeva.
Naime, skup R prosirujemo simbolima +i koje nazivamo plus beskonacno
i minus beskonacno. Dakle,
R = R +, .
Denicija 1.2. Broj a R je donja (gornja) medja skupa S R ako vrijedi
(x S) a x ((x S) x a).
Skup svih donjih (gornjih) medja skupa S oznacavamo sa S
(S
). Skup S je
ogranicen odozdo (odozgo) ako vrijedi S
,= (S
,= ). Za skup koji je
ogranicen odozdo i odozgo kazemo da je ogranicen.
Denicija 1.3. Neka je dat skup S R. Supremum (inmum) skupa S se
oznacava sa sup S (inf S) i denise sa
sup S = a (a S
(s S
) a s)
(inf S = a (a S
(s S
) s a)).
Teorema 1.1. Svaki odozgo (odozdo ) ogranicen skup ima supremum (inmum)
u skupu R.
Neka su A, B R i R skupove A i A+B denisemo na sljedeci nacin :
A = a : a A, A+B = a +b : a A, b B.
Teorema 1.2. Neka su A, B R i R vrijedi sljedece :
(i)
inf A = sup(A),
(ii)
A B sup A sup B inf A inf B.
(iii)
inf(A) =
_
inf A, > 0
sup A, < 0
20 GLAVA 1. UVOD
(iv)
inf(A+B) = inf A+ inf B.
Denicija 1.4. Ako inf S S (sup S S) kazemo da skup S ima minimalni
(maksimalni) elemenat minS (maxS).
Apsolutna vrijednost realnog broja a se oznacava sa [a[ i denise sa
[a[ =
_
a, a 0
a, a < 0
Apsolutna vrijednost realnog broja ima sljedece osobine :
1. [x[ = 0 x = 0,
2. [ x[ = [x[,
3. [x +y[ [x[ +[y[,
4. [x +y[ [[x[ [y[[ ,
5. [x y[ = [x[ [y[,
6.
x
y
=
|x|
|y|
,
gdje su x, y proizvoljni realni brojevi. Nejednakost 3. je poznata kao nejednakost
trougla. Iz denicije apsolutne vrijednosti slijedi da ako je realan broj > 0
tada je
[x a[ < x (a , a +).
Interval (a , a +) naziva se okolina tacke a.
1.2.3 Skup C
Jednacina x
2
+1 = 0 nema rjesenja u skupu realnih brojeva. Njena rjesenja
su kompleksni brojevi i i i. Kompleksan broj i =

1 nazivamo imaginarna
jedinica. Skup kompleksnih brojeva oznacavamo sa C. Vrijedi
C = x +iy : x, y R.
Broj x zovemo realni dio, a broje y imaginarni dio kompleksnog broja z =
x+iy. To pisemo x = Rez, y = Imz. Konjugovana vrijednost kompleksnog
broja z = x +iy je kompleksni broj z = x iy. Broj
_
x
2
+y
2
zovemo moduo
kompleksnog broja z i znacavamo ga sa [z[. Neka su z
1
= x
1
+iy
1
i z
2
= x
2
+iy
2
dati kompleksni brojevi. Operacije sabiranja, oduzimanja, mnozenja i dijeljenja
se vrse na sljedeci nacin :
Zbir dva kompleksna broja je
(x
1
+iy
1
) + (x
2
+iy
2
) = (x
1
+x
2
) +i(y
1
+y
2
).
Razlika dva kompleksna broja je
(x
1
+iy
1
) + (x
2
+iy
2
) = (x
1
x
2
) +i(y
1
y
2
).
Proizvod dva kompleksna broja je
(x
1
+iy
1
)(x
2
+iy
2
) = (x
1
x
2
y
1
y
2
) +i(x
1
y
2
+x
2
y
1
).
Kolicnik dva kompleksna broja je
(x
1
+iy
1
)
(x
2
+iy
2
)
=
(x
1
x
2
y
1
y
2
)
x
2
2
+y
2
2
+
(x
2
y
1
x
1
y
2
)
x
2
2
+y
2
2
, x
2
2
+y
2
2
,= 0.
Primjer 1.14. Dati su kompleksni brojevi z
1
= 1 + i i z
2
= 2 + 3i. Odrediti
njihov zbir, proizvod i kolicnik. Imamo
z
1
+z
2
= 3 + 4i, z
1
z
2
= 2 + 5i,
z
1
z
2
=
1 +i
2 + 3i
=
(1 +i)(2 3i)
4 + 9
=
5
13

i
13
.
Kompleksnom broju z = x + iy u Dekartovom koorinatnom sistemu mozemo
pridruziti tacku A sa koordinatama (x, y). Neka je duzina duzi 0A, a ugao
koji poluprava odredjena tackama 0 i A zatvara sa pozitivnim smjerom xose.
Vrijedi sljedece
x = cos , y = sin .
Duzina =
_
x
2
+y
2
je moduo kompleksnog broja z, a ugao = arg z
[0, 2) se naziva argument kompleksnog broja z. Dakle, broj z = x + iy
mozemo pisati u sljedecem trigonometrijskom obliku
z = (cos +i sin ).
Koristi se i oznaka
z = e
i
,
to je eksponencijalni oblik kompleksnog broja.
Primjer 1.15. Predstaviti sljedece kompleksne brojeve u trigonometrijskom ob-
liku :
(a) 1 +i, (b) 1 +i
3.
Rjesenje : (a)
[1 +i[ =

2, =

4
, 1 +i =

2
_
cos

4
+i sin

4
_
,
(b)
[ 1 +i
3[ = 2, =
2
3
, 1 +i = 2
_
cos
2
3
+i sin
2
2
_
,
Teorema 1.3. Ako su dati kompleksni brojevi
z
1
=
1
(cos
1
+i sin
1
) i z
2
=
2
(cos
2
+i sin
2
)
tada je
22 GLAVA 1. UVOD
(a)
z
1
z
2
=
1
2
(cos(
1
+
2
) +i sin(
1
+
2
)),
(b)
z
1
z
2
=

1
2
(cos(
1

2
) +i sin(
1

2
)),
(c)
(
1
(cos
1
+i sin
1
))
n
=
n
1
(cos
1
+i sin
1
)
n
,
(d)
n
_
(
1
(cos
1
+i sin
1
) =
n
1
_
cos
_
1
+ 2k
n
_
+i sin
_
1
+ 2k
n
__
,
za k = 0, 1, . . . , n 1.
Formule (c) i (d) se nazivaju Moavrove formule.
Primjer 1.16. Izracunati :
(a) (
3 i)
7
, (b)
_
1i
1+i
_
12
.
Rjesenje :
(a)
(
3i)
7
= 2
7
_
cos
_
5
6
_
+i sin
_
5
6
__
7
= 2
7
_
cos
_
35
6
_
+i sin
_
35
6
__
= 2
7
_
cos

6
+i sin

6
_
= 2
7
_
3
2
+i
1
2
_
= 2
6
(
3 +i).
(b)
1 i
1 +i
=
2
_
cos
_
4
_
+i sin
_
4
__
2
_
cos

4
+i sin

4
_ = cos
_
2
_
+i sin
_
2
_
.
Koristeci Moavrovu formulu imamo
_
1 i
1 +i
_
12
=
_
cos
_
2
_
+i sin
_
2
__
12
= cos
_
12
2
_
+i sin
_
12
2
_
= 1.
1.3 Zadaci
1. Pomocu tablica istinitosti ispitati da li su formule tautologije :
(i) [(p q) (r s) (p r) (q r)] (q s),
(ii) (p (q r)) ((p q) (p r)),
(iii) (p (q q)) p, ova formula se naziva svodjenje na apsurd.
1.3. ZADACI 23
2. Odrediti skupove A i B ako vrijedi
A B = x N : x 6, A B = x N : x 4, 4, 6 A,
5, 6 B A.
3. Neka su dati skupovi A, B, C. Dokazati da je :
(i) A B = A (A B) = (A B) B,
(ii) (A B) C = (A C) (B C).
4. Neka je
A = x R : [x 1[ < 2,
B = x R :
x 1
x 2
> 1.
Odrediti A B, A B, A
C
, B
C
.
5. Pokazati da je relacija uvedena na skupu Z na sljedeci nacin
(x, y) postoji k Z takav da je x y = n k,
gdje je n 2 prirodan broj,
relacija ekvivalencije i odrediti klase ekvivalencije.
6. Rijesiti
(i) jednacinu
[x 1[ +[x 2[ = 5,
(ii) nejednacinu
3x
2
7x + 8
x
2
1
2.
7. Neka je
f(x) =

x + 1 i g(x) = x
2
2.
Odrediti domene funkcija f i g. Naci f g i g f.

Sta su domeni funkcija
f g i g f?
8. Naci inverznu funkciju ako je :
(i) f(x) = x + 1,
(ii) f(x) = 2
x
2,
(iii) f(x) = ln
_
1 +
x
2
1
x
2
+ 1
_
.
9. Naci racionalne sabirke u razvoju
(
4
x
3
+
3
x)
10
.
24 GLAVA 1. UVOD
10. Koliko racionalnih clanova ima u razvoju
(
2 +
4
3)
100
?
11. Naci koecijent od x
2
u razvoju
(x
2
+ 2x
1
)
6
.
12. Dokazati da je 11 10
2n
+ 1 djeljivo sa 3.
13. Dokazati :
(i)
1
2
+ 3
2
+ 5
2
+ + (2n 1)
2
=
n(4n
2
1)
3
,
(ii)
1
1 4
+
1
4 7
+
1
7 10
+ +
1
(3n + 1)(3n + 4)
=
3n + 3
3n + 4
.
14. Neka je z
1
= 4 + 2i, z
2
= 2 4i. Odrediti
z
1
z
2
, z
1
z
2
,
z
1
z
2
, [z
1
[.
15. Odrediti eksponencijalni oblik kompleksnih brojeva 2 + 3i, 1 +i.
16. Naci
12
2 + 2i i (
3 +i)
12
.
17. Rijesiti jednacinu
z
6
+ 1 = 0.
z
2
+ (1 2i)z 2i = 0.
Glava 2
Granicne vrijednosti
2.1 Granicna vrijednost niza
2.1.1 Denicija niza i osnovni pojmovi
Denicija 2.1. Preslikavanje x : N R nazivamo nizom x. Broj x(n) se
naziva nti clan niza x i oznacava se sa x
n
. Broj n je indeks clana. Niz
x : N R se obicno oznacava sa x
n
ili (x
n
).
Primjer 2.1. x
n
= n
2
, y
n
= 1 +
1
n
, z
n
= (1)
n
.
U prethodnom primjeru nizovi su eksplicitno dati formulom. Tako na primjer
x
3
= 3
2
= 9, y
5
= 1 +
1
5
=
6
5
, z
10
= (1)
10
= 1. Da bi bio poznat neki niz on
ne mora da bude zadan eksplicitnom formulom.
Primjer 2.2. Niz x
n
za koji vrijedi
x
1
= 1, x
2
= 1, x
n+2
= x
n+1
+x
n
, n N,
se naziva Fibonacijev niz. Njegovi clanovi se odredjuju iz rekurzivne formule.
Tako na primjer x
3
= 2, x
4
= 3, x
5
= 5, x
6
= 8.
Za proucavanje niza od interesa je odrediti ponasanje njegovih clanova kada
njihov indeks raste. To dovodi do pojma granicne vrijednosti niza.
Denicija 2.2. Realan broj x je granicna vrijednost niza x
n
ako vrijedi
( > 0)(n
0
N)(n n
0
) [x
n
x[ < . (2.1)
To oznacavamo sa
lim
n+
x
n
= x
ili
x
n
x, kad n +.
Realan broj x zovemo granicna vrijednost ili limes niza x
n
. Kaze se i da
niz x
n
konvergira ka x ili da tezi ka x kad n tezi ka plus beskonacno.
Za niz koji ne konvergira kazemo da divergira.
25
26 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Primjedba 2.1. U nejednakosti (2.1) umjesto znaka < se moze staviti i znak .
Primjer 2.3. Neka je x
n
=
1
n
tada je lim
n+
x
n
= 0.
Naime, za dato > 0 vrijedi
1
n
< n >
1
.
Stavimo da je
n
0
=
_
1
_
+ 1,
gdje je a| oznaka za najveci cio broj manji od broja a.
Dakle, vrijedi
( > 0)(n
0
=
_
1
_
+ 1 N)(n n
0
) [x
n
0[ < .
Denicija 2.3. Niz x
n
divergira ka plus beskonacno ako vrijedi
(K > 0)(n
0
N)(n n
0
) x
n
> K,
to oznacavamo sa
lim
n+
x
n
= +.
Niz x
n
divergira ka minus beskonacno ako vrijedi
(K > 0)(n
0
N)(n n
0
) x
n
< K,
to oznacavamo sa
lim
n+
x
n
= .
Primjer 2.4. Niz a
n
= q
n
, q > 1, divegira ka plus beskonacno.
Kako je q > 1 postoji h > 0 takav da je q = 1 + h. Sada koristeci Bernulijevu
nejednakost dobijamo
q
n
1 +nh, n N.
Neka je dat K > 0 tada za
n
0
=
_
K 1
h
_
+ 1
vrijedi
(n n
0
) x
n
> K.
Svaki realan niz se moze svrstati u jednu od sljedecih klasa :
Konvergentan niz,
Divergentan niz, divergira ka plus beskonacno,
2.1. GRANI
CNA VRIJEDNOST NIZA 27

Divergentan niz, divergira ka minus beskonacno,
Divergentan niz, nema ni konacnu ni beskonacnu granicnu vrijednost.
Primjer 2.5. (i) x
n
= 1 +
1
n
je konvergentan niz, lim
n+
x
n
= 1,
(ii) niz x
n
= n divergira ka plus beskonacno,
(iii) niz x
n
= n divergira ka minus beskonacno,
(iv) niz x
n
= (1)
n
je divergentan niz, ali nema granicnu vrijednost.
2.1.2 Neke osobine konvergentnih nizova
Ranije smo denisali pojam okoline neke tacke. Pod okolinom tacke po-
drazumijevamo svaki otvoreni interval koji sadrzi tu tacku. Iz denicije kover-
gentnog niza slijedi da niz x
n
konvergira ka x R ako i samo ako se u svakoj
okolini tacke x nalaze skoro svi clanovi niza x
n
, to jest u svakoj okolini tacke
x se ne nalazi samo konacno mnogo clanova niza x
n
.
Teorema 2.1. Konvergentan niz ima jedinstvenu granicnu vrijednost.
Dokaz. Pretpostavimo da postoje razliciti realni brojevi x i y takvi da je
lim
n+
x
n
= x i lim
n+
x
n
= y.
Bez umanjena opstosti mozemo pretpostaviti da je x < y. Neka je
=
y x
2
.
Iz denicije granicne vrijednosti niza zakljucujemo da postoji prirodni broj n
0
takav da vrijedi
(n n
0
) [x
n
x[ <
i
(n n
0
) [x
n
y[ < ,
pa je
(n n
0
) y +
y x
2
< x
n
< x +
y x
2
,
odavde dobijamo
3y x
2
<
y +x
2
,
to jest
y < x,
sto je nemoguce.
Denicija 2.4. Za niz x
n
kazemo da je ogranicen ako postoji realan broj
M takav da je
(n N) [x
n
[ M.
28 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Ovo je ocigledno ekvivalentno sa
(M R)(m R)(n N) m x
n
M.
Primjer 2.6. Niz
x
n
= 1 +
1
2
2
+
1
3
2
+ +
1
n
2
,
je ogranicen.
Vrijedi
x
n
> 0,
osim toga
x
n
< 1 +
1
1 2
+
1
2 3
+ +
1
(n 1) n
,
pa je
x
n
< 1 +
_
1
1
2
_
+
_
1
2

1
3
_
+ +
_
1
n 1

1
n
_
,
to jest
x
n
< 1
1
n
< 1.
Dakle, niz je ogranicen.
Teorema 2.2. Svaki konvergentan niz je ogranicen.
Dokaz. Neka je dat konvergentan niz x
n
kod koga je granicna vrijednost x
R. Ako uzmemo da je = 1, zakljucujemo da postoji prirodan broj n
0
takav da
vrijedi
(n n
0
) [x
n
x[ < 1.
Tada je
(n N) minx 1, x
1
, x
2
, . . . , x
n0
x
n
maxx + 1, x
1
, x
2
, . . . , x
n0
.
Primjer 2.7. Niz
x
n
= 1 +
1
2
+
1
3
+ +
1
n
je divergentan.
Kako je
1
n
, k = 1, 2, . . . , n,
imamo
x
n
n
1
n
=

n,
pa niz x
n
nije ogranicen. Dakle, nije ispunjen potreban uslov za konvergenciju
niza, pa je dati niz divergentan.
2.1. GRANI

Teorema 2.3. Neka su dati nizovi x
n
i y
n
takvi da je
lim
n+
x
n
= x, lim
n+
y
n
= y,
gdje su x, y R i neka je R. Tada vrijedi :
(i) lim
n+
(x
n
+y
n
) = x +y,
(ii) lim
n+
x
n
= x,
(iii) lim
n+
(x
n
y
n
) = x y,
(iv) lim
n+
x
n
y
n
=
x
y
, ako je y
n
,= 0 i y ,= 0.
Dokaz. (i) Neka je dat > 0. Iz denicije granicne vrijednosti zakljucujemo da
postoje prirodni brojevi n
1
i n
2
takvi da
(n
1
N)(n n
1
) [x
n
x[ <

2
,
(n
2
N)(n n
2
) [y
n
y[ <

2
.
Ako stavimo da je
n
3
= maxn
1
, n
2
imamo
(n n
3
) [x
n
+y
n
(x +y)[ [x
n
x[ +[y
n
y[ <

2
+

2
= ,
(ii)Ako je = 0 tvrdjenje je ocigledno. Pretpostavimo da je ,= 0. Neka je dat
> 0. Zakljucujemo da
(n
1
N)(n n
1
) [x
n
x[ <

[[
.
Sada
(n
1
N)(n n
1
) [x
n
x[ < [[

[[
= .
(iii) Kako je niz y
n
konvegentan on je i ogranicen, pa postoji M > 0 takav
da je
(n N) [y
n
[ M.
Neka je
M
1
= maxM, [x[.
Iz denicije granicne vrijednosti zakljucujemo da
(n
1
N)(n n
1
) [x
n
x[ <

2M
1
30 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
i
(n
2
N)(n n
2
) [y
n
y[ <

2M
1
.
Stavimo
n
3
= maxn
1
, n
2
.
Kako je
[x
n
y
n
x y[ [x
n
y
n
xy
n
+xy
n
xy[ [y
n
[ [x
n
x[ +[x[ [y
n
y[,
imamo
(n n
3
) [x
n
y
n
x y[ < M
1

2M
1
+M
1

2M
1
= .
(iv) Neka je y > 0. Postoji prirodan broj n
1
takav da
(n n
1
) [y
n
y[
y
2
.
Odavde dobijamo
(n n
1
)
y
2
y
n

3y
2
. (2.2)
Neka je sada y < 0. Postoji prirodan broj n
2
takav da
(n n
2
) [y
n
y[
y
2
.
Odavde dobijamo
(n n
1
)
3y
2
y
n

y
2
. (2.3)
Iz (2.2) i (2.3) zakljucujemo da je
(n n
3
) [y
n
[
[y[
2
, (2.4)
gdje je n
3
= maxn
1
, n
2
.
Oznacimo
M = max
_
[y[
2
,
[y[
2
2[x[
_
.
Za dati > 0 postoje prirodni brojevi n
4
i n
5
takvi da je
(n n
4
) [x
n
x[

2M
(2.5)
i
(n n
5
) [y
n
y[

2M
. (2.6)
Zbog nejednakosti
x
n
y
n
x
y
x
n
y y
n
x
y
n
y

[x
n
y xy[ +[xy y
n
x[
[y
n
[ [y[
2.1. GRANI

=
[y[ [x
n
x[ +[x[ [y
n
y[
[y
n
[ [y[
imamo

x
n
y
n
x
y

1
[y
n
[
[x
n
x[ +
[x[
[y
n
[ [y[
[y
n
y[.
Ako stavimo
n
6
= maxn
3
, n
4
, n
5
,
iz nejednacina (2.4), (2.5) i (2.6) dobijamo
x
n
y
n
x
y

2
[y[

2M
+
2[x[
[y[
2

2M

2
+

2
= .
Na slican nacin se dokazuje i sljedeca teorema.
Teorema 2.4. Neka su dati nizovi x
n
i y
n
takvi da je
lim
n+
x
n
= x R i lim
n+
y
n
= +.
Tada vrijedi :
(i) lim
n+
(x
n
+y
n
) = +,
(ii) lim
n+
(x
n
y
n
) = sgnx , x ,= 0,
(iii) lim
n+
x
n
yn
= 0,
(iv) lim
n+
(x
n
)
a
= x
a
, ako je x > 0, a R i x
n
> 0, za sve n N.
Primjer 2.8. Naci granicnu vrijednost niza
x
n
=
2n + 1
7n + 3
.
U ovom slucaju koristeci pogodne transformacije odredjujemo granicnu vrijed-
nost niza.
lim
n+
2n + 1
7n + 3
= lim
n+
2 +
1
n
7 +
3
n
=
lim
n+
2 +
1
n
lim
n+
7 +
3
n
=
2
7
.
Primjer 2.9. Naci granicnu vrijednost niza
x
n
=

2n + 10
3n + 11.
Imamo sljedece
2n + 10
3n + 11 =

n
_
_
2 +
10
n

_
3 +
11
n
_
32 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Odavde zakljucujemo da je
lim
n+
x
n
= lim
n+
n
_
_
2 +
10
n

_
3 +
11
n
_
= .
Sljedeca teorema je poznata kao teorema o dva zandara.
Teorema 2.5. Neka su nizovi x
n
, y
n
i z
n
takvi da je
lim
n+
x
n
= lim
n+
z
n
= x.
Ako postoji prirodan broj n
0
takav da je
(n n
0
) x
n
y
n
z
n
tada je
lim
n+
y
n
= x.
Dokaz. Neka je
lim
n+
x
n
= lim
n+
z
n
= x,
tada za dati > 0 postoje prirodni brojevi n
1
i n
2
takvi da je
(n n
1
) x < x
n
< x +
i
(n n
2
) x < z
n
< x +.
Kako postoji prirodan broj n
0
takav da je
(n n
0
) x
n
y
n
z
n
,
za prirodan broj n
3
= maxn
0
, n
1
, n
2
, imamo
(n n
3
) x < y
n
< x +.
Dakle, niz y
n
je konvergentan i vrijedi lim
n+
y
n
= x.
Primjer 2.10. Pokazati da je granicna vrijednost niza, ciji je opsti clan
x
n
=
1
n
2
+ 1
+
1
n
2
+ 2
+ +
1
n
2
+n
,
jednaka 1.
Iz nejednakosti
1
n
2
+n
n
2
+k
n
2
+ 1
, k = 1, 2, . . . , n,
2.1. GRANI

imamo
n
1
n
2
+n
x
n
n
1
n
2
+ 1
,
lim
n+
1
_
1 +
1
n
x
n

1
_
1 +
1
n
2
.
Sada zakljucak slijedi iz
lim
n+
1
_
1 +
1
n
= lim
n+
1
_
1 +
1
n
2
= 1.
Primjer 2.11. Pokazati da je
lim
n+
n
n = 1.
Kako je na osnovu binomne formule
n = (1 + (
n
n 1))
n
= 1 +n(
n
n 1) +
n(n 1)
2
(
n
n 1)
2
+ + (
n
n 1)
n
>
n(n 1)
2
(
n
n 1)
2
,
imamo
n
n 1 <
_
2
n 1
.
Osim toga, ocigledno je
0
n
n 1.
Dakle,
0
n
n 1 <
_
2
n 1
.
Sada, kako je
lim
n+
_
2
n 1
= 0,
zakljucujemo da je
lim
n+
n
n = 1.
2.1.3 Monotoni nizovi
Denicija 2.5. Niz x
n
je monotono rastuci (neopadajuci, opadajuci,
nerastuci) ako za svako n N vrijedi
x
n+1
> x
n
(x
n+1
x
n
, x
n+1
< x
n
, x
n+1
x
n
).
Za niz se kaze da je monoton niz ako ima jednu od navedenih osobina.
34 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Primjer 2.12. (i) Niz x
n
= 1
1
n
, n N je monotono ratuci.
(ii) Niz x
1
= 1, x
n+1
= x
n
+ 1 + (1)
n
, n N je monotono neopadajuci.
Monotoni nizovi imaju znacajne osobine u pogledu u konvergencije. Naime,
vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 2.6. Monotono neopadajuci (nerastuci) niz ogranicen odozgo (odozdo)
je konvergentan.
Moze se pokazati da ako je x
n
monotoni niz ogranicen odozgo (odozdo)
tada je
lim
n+
x
n
= supx
n
: n N
_
lim
n+
x
n
= infx
n
: n N
_
.
Primjer 2.13. Niz, x
n
, ciji je opsti clan
x
n
=
_
1 +
1
n
_
n
je konvergentan.
Pokazacemo da je niz x
n
monotono neopadajuci i ogranicen odozgo.
Vrijedi
x
n+1
x
n
=
_
1 +
1
n+1
_
n+1
_
1 +
1
n
_
n
=
_
n+2
n+1
_
n+1
_
n+1
n
_
n
=
n + 2
n + 1
_
n(n + 2)
(n + 1)
2
_
n
=
n + 2
n + 1
_
1
1
(n + 1)
2
_
n
.
Koristeci Bernulijevu nejednakost dobijamo
x
n+1
x
n
n + 2
n + 1
_
1
n
(n + 1)
2
_
1.
Dakle, vrijedi
x
n+1
x
n
za sve n N,
pa je niz x
n
monotono neopadajuci.
Pokazimo da je niz x
n
ogranicen odozgo.
Iz binomne formule slijedi
x
n
=
n
k=0
_
n
k
_
1
n
k
=
n
k=0
n!
k!(n k)!
1
n
k
=
n
k=0
1
k!
(n k + 1) (n k + 2) (n 1) n
n
k
.
2.1. GRANI

Dakle,
x
n
=
n
k=0
1
k!
_
1
k 1
n
_
_
1
k 2
n
_

_
1
1
n
_
.
Kako je
_
1
k 1
n
_
_
1
k 2
n
_

_
1
1
n
_
< 1, k = 0, 1, . . . , n,
imamo
x
n

n
k=0
1
k!
.
Dalje, zbog nejednakosti
1
k!

1
2
k
, k = 0, 1, . . . n,
dobijamo
x
n

n
k=0
1
2
k
= 1 +
1
1
1
2
= 3.
Primjedba 2.2. Granicna vrijednost niza, ciji je opsti clan
x
n
=
_
1 +
1
n
_
n
se naziva broj e,
e = lim
n+
_
1 +
1
n
_
n
.
Broj e iracionalan broj. Njegova priblizna vrijednost je e 2.718281828.
Denicija 2.6. Neka su dati realni nizovi x
n
i y
n
takvi da je
x
1
x
2
x
3
y
3
y
2
y
1
i lim
n+
(y
n
x
n
) = 0.
Familija zatvorenih intervala [x
n
, y
n
], n N, naziva se familija umetnutih
intervala.
Teorema 2.7. Svaka familija umetnutih intervala ima jednu i samo jednu za-
jednicku tacku.
Dokaz. Neka je data familija umetnutih intervala [x
n
, y
n
], n N. Iz denicije
2.6 zakljucujemo da je niz x
n
monotono neopadajuci i ogranicen odozgo,
a niz y
n
monotono nerastuci i ogranicen odozdo. Na osnovu teoreme 2.6
zakljucujemo da su ovi nizovi kovergentni. Iz uslova
lim
n+
(y
n
x
n
) = 0,
36 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
imamo da postoji c R takav da je
lim
n+
x
n
= lim
n+
y
n
= c.
Dalje, vrijedi
c = sup x
n
= inf y
n
,
pa je
x
n
c y
n
, n N.
Dakle, tacka c pripada svim intevalima. Dokazimo da je ona jedina tacka koja
pripada svim intervalima.
Neka je tacka d tacka koja pripada svim intervalima za koju vrijedi d ,= c. Tada
imamo
[d c[ [y
n
x
n
[, za sve n N,
pa zakljucujemo da je d = c, a ovo je nemoguce. Dakle, tacka c je jedina
zajednicka tacka familije umetnutih intervala.
2.1.4 Cauchyjevi nizovi
Vidjeli smo da je svaki monoton i ogranicen niz konvergentan. Medjutim,
obrnuto nije tacno.
Primjer 2.14. Niz, ciji je opsti clan
x
n
=
(1)
n
n
nije monoton ali je kovergentan.
Dakle, monotonost i ogranicenost niza je dovoljan uslov za konvergenciju,
ali nije i potreban. Od interesa je odrediti uslov za konvergenciju niza, koji je
potreban i dovoljan uslov. To nas dovodi do pojma Cauchyjevog niza.
Denicija 2.7. Niz x
n
je Cauchyjev niz ako vrijedi
( > 0)(n
0
N)(n N)(p N) n n
0
[x
n+p
x
n
[ < . (2.7)
Uslov (2.7) se cesto pise i u sljedecem ekvivalentnom obliku.
( > 0)(n
0
N)(n N)(m N) n, m n
0
[x
m
x
n
[ < . (2.8)
Teorema 2.8. Potreban i dovoljan uslov da je niz konvergentan je da je Cauchy-
jev niz.
Primjer 2.15. Ispitati konvergenciju nizova ciji su opsti clanovi
(i) x
n
= 1 +
1
2
2
+
1
3
2
+ +
1
n
2
,
2.2. GRANI
CNA VRIJEDNOST FUNKCIJE 37

(ii) x
n
= 1 +
1
2
+
1
3
+ +
1
n
.
Rjesenje.
(i) Vrijedi
[x
n+p
x
n
[ =
1
(n + 1)
2
+
1
(n + 2)
2
+ +
1
(n +p)
2
.
Kako je
1
(n +k)
2

1
(n +k 1)(n +k)
=
1
n +k 1

1
n +k
, k = 1, 2, . . . , p,
dobijamo
[x
n+p
x
n
[
1
n + 1

1
n +p

1
n + 1
.
Sada za dati > 0 mozemo uzeti n
0
=
_
1
_
+ 1, pa zakljucujemo da je dati niz
konvergentan, jer je Cauchyjev niz.
(ii) Uzmimo u deniciji Cauchyjevog niza u uslovu (2.7) p = n. Tada je
[x
2n
x
n
[ =
1
n + 1
+
1
n + 2
+ +
1
2n
.
Kako je
1
n +k

1
2n
, k = 1, 2, . . . , n,
imamo
[x
2n
x
n
[ n
1
2n
=
1
2
,
pa za <
1
2
ne mozemo odrediti prirodan broj n
0
takav da vrijedi uslov (2.7).
Dakle, dati niz je divergentan.
Primjedba 2.3. Niz ciji je opsti clan
x
n
= 1 +
1
2
p
+
1
3
p
+ +
1
n
p
,
gdje je p R naziva se hiperharmonijski niz. Moze se pokazati da je on
konvergentan za p > 1 i divergentan za p 1. Za p = 1 taj niz se zove
harmonijski niz.
2.2 Granicna vrijednost funkcije
2.2.1 Denicija tacke nagomilavanja
Denicija 2.8. Neka je skup X R. Tacka x
0
je tacka nagomilavanja skupa
X ako vrijedi
( > 0)(x X x
0
) x (x
0
, x
0
+). (2.9)
Za tacku koja nije tacka nagomilavanja skupa X se kaze da je izolovana tacka
skupa X.
38 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Uslov (2.9) se moze iskazati na sljedeci nacin : svaka okolina tacke x
0
sadrzi
bar jednu tacku iz skupa X razlicitu od tacke x.
Nije tesko vidjeti da je x
0
tacka nagomilavanja skupa X ako i samo ako se u
svakoj okolini tacke x
0
nalazi bar jedna tacka iz skupa X razlicita od x
0
.
Skup ne mora da ima tacke nagomilavanja.
Primjer 2.16. Skup 0, 1 nema tacaka nagomilavanja. Njegove tacke su izolo-
vane tacke.
Moze se pokazati da svaki konacan skup nema tacaka nagomilavanja.

Stavise,
ni beskonacan skup me mora imati tacaka nagomilavanja.
Primjer 2.17. Skup N nema tacaka nagomilavanja.
Tacka nagomilavanja ne mora da pripada datom skupu.
Primjer 2.18. Tacke nagomilavanja intervala (0, 1] su sve tacke iz intervala
[0, 1].
Sljedeca teorema daje potreban i dovoljan uslov kada skup ima tacku nagomila-
vanja.
Teorema 2.9. Tacka x
0
je tacka nagomilavanja skupa X ako i samo ako postoji
niz x
n
takav da vrijedi
(n N) x
n
X
i
lim
n+
x
n
= x
0
.
Primjer 2.19. Sve tacke skupa R su njegove tacke nagomilavanja.
2.2.2 Denicija granicne vrijednosti funkcije
Denicija 2.9. Neka je data funkcija f : X R i neka je tacka x
0
X tacka
nagomilavanja skupa X. Realan broj L je granicna vrijednost funkcije f u
tacki x
0
ako vrijedi
( > 0)( > 0)(x X) 0 < [x x
0
[ < [f(x) L[ < . (2.10)
To oznacavamo sa
lim
xx
0
f(x) = L ili f(x) L kada x x
0
.
Primjer 2.20. Pokazati da je za svako x
0
R
lim
xx
0
x
2
= x
2
0
.
Imamo
[x
2
x
2
0
[ = [x x
0
[[x x
0
+ 2x
0
[ [x x
0
[
2
+ 2[x
0
[[x x
0
[,
2.2. GRANI

odavde je
[x
2
x
2
0
[ [x x
0
[([x x
0
[ + 2[x
0
[). (2.11)
Neka je > 0 treba odrediti > 0 tako da vrijedi (2.10). Zbog (2.11) dovoljno
je naci > 0 tako da je
( + 2[x
0
[) < . (2.12)
Zakljucujemo da za
= min
_
1,

1 + 2[x
0
[
_
,
vrijedi (2.12) i time je pokazano da je
lim
xx0
x
2
= x
2
0
.
0
tacka
nagomilavanja skupa X. Realan broj L je desna (lijeva) granicna vrijednost
funkcije f u tacki x
0
ako vrijedi
( > 0)( > 0)(x X) x
0
< x < x
0
+ [f(x) L[ < (2.13)
(( > 0)( > 0)(x X) x
0
< x < x
0
[f(x) L[ < .) (2.14)
To oznacavamo sa
lim
xx
0
+
f(x) = L,
( lim
xx
0
f(x) = L).
Primjer 2.21. Neka je f : R R, data sa
f(x) =
_
_
_
0, x < 0
1
2
, x = 0
1, x > 0.
Tada je
lim
x0+
f(x) = 1 i lim
x0
f(x) = 0.
Teorema 2.10. Ako postoji lijeva i desna granicna vrijednost tada je potreban
i dovoljan uslov da funkcija f : X R ima granicnu vrijednost u tacki x
0
jednaku L je
lim
xx0+
f(x) = lim
xx0
f(x) = L.
0
tacka
nagomilavanja skupa X. Funkcija f tezi ka plus (minus) beskonacno kada
x x
0
ako vrijedi
(K > 0)( > 0)(x X) 0 < [x x
0
[ < f(x) > K (2.15)
((K > 0)( > 0)(x X) 0 < [x x
0
[ < f(x) < K.) (2.16)
To oznacavamo sa
lim
xx
0
+
f(x) = +,
( lim
xx
0
f(x) = ).
40 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Primjer 2.22. Za funkciju f : R R,
f(x) =
_
1
x
, x ,= 0
0, x = 0,
vrijedi
lim
x0+
f(x) = + i lim
x0
f(x) = .
Denicija 2.12. Neka je data funkcija f : X R i neka je skup X neogranicen
odozgo (odozdo). Realan broj L je granicna vrijednost funkcije f kada x
+ (x ) ako vrijedi
( > 0)(K > 0)(x X) x > K [f(x) L[ < . (2.17)
( > 0)(K > 0)(x X) x < K [f(x) L[ < . (2.18)
To oznacavamo sa
lim
x+
f(x) = L
( lim
x
f(x) = L.)
lim
x+
x
2
1
x
2
+ 1
= 1.
Neka je dat > 0. Treba naci K > 0 takav da vrijedi
(x R) x > K
x
2
1
x
2
+ 1
1
< .
Kako je
x
2
1
x
2
+ 1
1
< x
2
>
2
,
imamo da u slucju 2 mozemo izabrati proizvoljan K > 0, a u slucaju da je
< 2 mozemo uzeti na primjer
K =
_
2
+ 1.
2.2.3 Osobine granicnih vrijednosti funkcija
U sljedecoj teoremi dajemo neke osobine granicnih vrijednosti funkcija. One
su analogne osobinama granicnih vrijednosti nizova, pa ih dajemo bez dokaza.
Teorema 2.11. Neka su date funkcije f, g : X R i neka je x
0
X tacka
nagomilavanja skupa X. Pretpostavimo da je
lim
xx
0
f(x) = L
1
, lim
xx
0
g(x) = L
2
, L
1
, L
2
R,
tada vrijedi :
2.2. GRANI

(i) lim
xx
0
(f(x) +g(x)) = L
1
+L
2
,
(ii) lim
xx
0
( f(x)) = L
1
, za svaki R,
(iii) lim
xx
0
(f(x) g(x)) = L
1
L
2
,
(iv) lim
xx0
f(x)
g(x)
=
L1
L2
, ako je L
2
,= 0 i g(x) ,= 0.
Primjer 2.24. Odrediti granicnu vrijednost
lim
x+
x
3
+ 2x
2
1
x
3
+ 5
.
Rjesenje.
lim
x+
x
3
+ 2x
2
1
x
3
+ 5
= lim
x+
1 +
2
x

1
x
3
1 +
5
x
3
= 1.
Sljedeci rezultat je poznat kao teorema o smjeni promjenljivih kod granicnih
vrijednosti.
Teorema 2.12. Neka je
lim
xx
0
f(x) = y
0
i lim
xy
0
g(x) = L.
Ako je u nekoj okolini tacke x
0
f(x) ,= y
0
za svaki x ,= x
0
tada je
lim
xx
0
g(f(x)) = L.
Primjer 2.25. Naci
lim
x+
3
x
2
3x
2
+1
.
Stavimo
f(x) =
x
2
3x
2
+ 1
i g(x) = 3
x
.
Kako vrijedi
lim
x+
f(x) = 1 i lim
x1
g(x) = 3,
na osnovu prethodne teoreme imamo
lim
x+
3
x
2
3x
2
+1
= 1.
Teorema 2.13. Ako za funkciju f : X R vrijedi
(x X x
0
) f(x) (a, b), lim
xx0
f(x) = L,
gdje je x
0
tacka nagomilavanja skupa X, tada L [a, b].
42 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Teorema 2.14. Ako za funkcije f, g : X R vrijedi
(x X x
0
) f(x) g(x), lim
xx
0
f(x) = L
1
, lim
xx
0
f(x) = L
2
,
gdje je x
0
tacka nagomilavanja skupa X, tada je L
1
L
2
.
lim
x0
sin x
x
= 1.
Pokazacemo prvo da vrijede nejednakosti
cos x <
sin x
x
< 1, x
_
2
, 0
_
_
0,
2
_
. (2.19)
Neka je dat krug sa centrom u koordinatnom pocetku 0, poluprecnika r. Dalje,neka
je data tacka A(r, 0), a tacka B na krugu takva da poluprave 0A i 0B zaklapaju
ostri ugao x
_
0,

2
_
. Sa C oznacimo presjecnu tacku poluprave 0A i tangente
na krug u tacki A. Povrsina trougla 0AB je manja od povrsine kruznog isjecka
0AB, a ova povrsina je manja od povrsine trougla 0AC. Kako su ove povrsine
1
2
r
2
sin x,
1
2
r
2
x,
1
2
r
2
tg x,
respektivno, imamo
1
2
r
2
sin x <
1
2
r
2
x <
1
2
r
2
tg x,
za sve x
_
0,

2
_
.
Odavde dobijamo
sin x < x < tg x, (2.20)
za sve x
_
0,

2
_
. U slucaju da je x
_
2
, 0
_
, vrijedi
sinx < x < tg x. (2.21)
Iz nejednakosti (2.20) i (2.21) dobijamo nejednakosti (2.19). Sada koristeci
teoremu 2.13 i teoremu 2.14 zakljucujemo da je
lim
x0
cos x lim
x0
sin x
x
1. (2.22)
Kako je
[1 cos x[ = 2
sin
2
x
2
x
2
2
,
zbog teoreme 2.14 zakljucujemo da je
lim
x0
cos x = 1,
pa odavde i iz (2.22) slijedi
lim
x0
sin x
x
= 1.
2.3. NEPREKIDNE FUNKCIJE 43
Primjer 2.27. Izracunati
(i) lim
x0
1 cos x
x
2
, (ii) lim
x+
x sin
1
x
.
(i) Kako je
1 cos x = 2 sin
2
x
2
,
koristeci primjer 2.26 i teoremu o smjeni granicnih vrijednosti dobijamo
lim
x0
1 cos x
x
2
= lim
x0
1
2
_
sin
x
2
x
2
_
2
=
1
2
.
(ii) Uvodeci smjenu t =
1
x
i koristeci primjer 2.26 zakljucujemo da je
lim
x+
x sin
1
x
= lim
t0
sint
t
= 0.
Primjedba 2.4. Koristeci teoremu 2.12, teoremu 2.14 i
lim
n+
_
1 +
1
n
_
n
= e,
moze se pokazati da je
lim
x+
_
1 +
1
x
_
x
= e. (2.23)
Teorema 2.15. Neka je x
0
R tacka nagomilavanja skupa X. Za funkciju f :
X R vrijedi lim
nx
0
f(x) = L, L R ako i samo ako je lim
n+
f(x
n
) = f(x
0
),
za svaki niz x
n
, takav da je lim
n+
x
n
= x
0
i x
n
X x
0
, n N,
2.3 Neprekidne funkcije
2.3.1 Denicija neprekidne funkcije
Denicija 2.13. Neka je data funkcija f : X R i neka je x
0
X tacka
nagomilavanja skupa X. Za funkciju f kazemo da je neprekidna u tacki x
0
ako vrijedi
( > 0)( > 0)(x X) [x x
0
[ < [f(x) f(x
0
)[ < . (2.24)
Ako je funkcija f neprekidna u svakoj tacki skupa A X onda kazemo da je
neprekidna na skupu A.
Primjedba 2.5. Uslov (2.24) je ekvivalentan
lim
xx
0
f(x) = f(x
0
). (2.25)
44 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Primjer 2.28. Funkcija f : R R,
f(x) = 2x + 3,
je neprekidna na skupu R.
Neka je tacka x
0
R i > 0. Iz jednakosti
[2x + 3 (2x
0
+ 3)[ = 2[x x
0
[,
zakljucujemo da za mozemo uzeti =

2
, jer tada vrijedi
[x x
0
[ < [f(x) f(x
0
)[ < .
Primjer 2.29. Funkcija f : R R,
f(x) =
_
x, x 0
x + 1, x > 0.
nije neprekidna u tacki 0.
Ako uzmemo =
1
2
tada zbog
[f(x) f(0)[ = [x + 1[ > 1 za x > 0,
ne mozemo naci > 0 takvo da
[x x
0
[ < [f(x) f(x
0
)[ <
1
2
.
U sljedecoj teoremi su date neke osobine neprekidnih funkcija. One su
analogne osobinama granicnih vrijednosti nizova odnosno osobinama granicnih
vrijednosti funkcija.
Teorema 2.16. Neka su date funkcije f, g : X R i neka je x
0
tacka nagomila-
vanja skupa X. Ako su funkcije f i g neprekidne u tacki x
0
, to jest ako je
lim
xx
0
f(x) = f(x
0
), lim
xx
0
g(x) = g(x
0
),
tada vrijedi :
(i) lim
xx0
(f(x) +g(x)) = f(x
0
) +g(x
0
),
(ii) lim
xx
0
(f(x) g(x)) = f(x
0
) g(x
0
),
(iii) lim
xx0
f(x)
g(x)
=
f(x
0
)
g(x
0
)
, ako je g(x
0
) ,= 0 i g(x) ,= 0.
Dakle, ako su funkcije f i g neprekidne u tacki x
0
onda su takve i funkcije :
zbir, f +g,
f +, R,
f, R,
proizvod, f g,
kolicnik,
f
g
, ako je g(x
0
) ,= 0, g(x) ,= 0.
Primjer 2.30. Osnovne elementarne funkcije su neprekidne na svom domenu.
Pokazacemo na primjer, da su stepena, eksponencijalna i sinusna funkcija nepre-
kidne.
Stepena funkcija : Neprekidnost stepene funkcije slijedi iz neprekidnosti
funkcije f(x) = x i prethodne teoreme, (neprekidnost proizvoda neprekid-
nih funkcija).
Eksponencijalna funkcija : Neka je x
0
R i neka je > 0. Bez umanjenja
opstosti mozemo pretpostaviti 0 < < e
x
0
. Iz
[e
x
0
e
x
[ < e
x
0
< e
x
< e
x
0
+ log(e
x
0
) < x < log(e
x
0
+),
zakljucujemo da za > 0 takvo da je
(x
0
, x
0
+) (log(e
x
0
), log(e
x
0
+)),
vrijedi
[x x
0
[ < [e
x
e
x0
[ < ,
pa je funkcija f(x) = e
x
neprekidna u svakoj tacki x
0
.
Sinusna funkcija : Koristeci nejednakosti (2.20) i (2.21) dobijamo da vri-
jedi
[ sin x[ < [x[, x R 0,
odavde na osnovu formule
sin x sin y = 2 sin
x y
2
cos
x +y
2
i cinjenice da je apsolutna vrijednost kosinusa manja ili jednaka od 1,
imamo
[ sin x sin x
0
[ [x x
0
[. (2.26)
Iz posljednje nejednakosti slijedi neprekidnost sinusne funkcije. Naime, za
dati > 0 mozemo uzeti = .
46 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
2.3.2 Vrste prekida funkcije
Ako funkcija f nije neprekidna u tacki x
0
kazemo da funkcija f u tacki x
0
ima prekid. Ova situacija moze nastupiti iz vise razloga. Vrste prekida su date
u sljedecoj deniciji.
Denicija 2.14. Neka je funkcija f : X R i x
0
X tacka nagomilavanja
skupa X. Kazemo da funkcija f u tacki x
0
ima :
prividan ili otklonjiv prekid, ako postoji konacan lim
xx
0
f(x)
ali je lim
xx0
f(x) ,= f(x
0
).
prekid prve vrste slijeva (zdesna), ako postoji konacan lim
xx0
f(x)
( lim
xx
0
+
f(x)) ali je lim
xx
0
f(x) ,= f(x
0
) ( lim
xx
0
+
f(x) ,= f(x
0
)).
prekid druge vrste slijeva (zdesna) ako lijeva (desna) granicna vrijed-
nost ne postoji ili je beskonacna.
Primjer 2.31. Funkcija
f(x) =
_
sin x
x
, x ,= 0
0, x = 0,
ima prividan prekidu tacki x = 0, jer
lim
x0
sin x
x
= 1 ,= f(0) = 0.
f(x) =
_
x, x 0
1, x > 0,
ima prekid prve vrste zdesna u tacki x = 0, jer je
lim
x0+
f(x) = 1 ,= f(0) = 0.
f(x) =
_
1
x
, x ,= 0
1, x = 0,
ima prekid druge vrste u tacki x = 0, jer je
lim
x0+
f(x) = +, lim
x0
f(x) = .
2.3.3 Osobine neprekidnih funkcija
Iz teoreme 2.15 neposredno slijedi sljedeca teorema.
Teorema 2.17. Neka je x
0
tacka nagomilavanja skupa X. Funkcija f : X R
je neprekidna u tacki x
0
ako i samo ako je
lim
n+
x
n
= x
0
lim
n+
f(x
n
) = f(x
0
),
gdje je x
n
X za sve n N.
Primjer 2.34.
lim
n+
n
a = 1, a > 0.
Kako je eksponencijalna funkcija neprekidna imamo
lim
x0
a
x
= a
0
= 1.
Sada na osnovu teoreme 2.17 dobijamo da za niz x
n
=
1
n
vrijedi
lim
n+
a
x
n
= a
lim
n+
x
n
= 1.
Dalje, iz teoreme o smjeni granicnih vrijednosti (teorema 2.12) dobijamo da
je kompozicija neprekidnih funkcija neprekidna.
f(x) = e
sin x
n
, x R,
je neprekidna funkcija, jer je kompozicija sljedecih neprekidnih elementarnih
funkcija :
x x
n
, x sin x, x e
x
, x R.
Teorema 2.18. Neprekidna funkcija na zatvorenom i ogranicenom intervalu
dostize svoj maksimum i minimum.
Znaci, ako je f : [a, b] R neprekidna funkcija, tada postoje tacke
x
min
, x
max
[a, b]
takve da je
f(x
min
) f(x) f(x
max
), za sve x [a, b].
Primjer 2.36. Funkcija denisana na [1, 1] sa
f(x) =
_
_
_
1 x
2
, 1 x < 0,
0, x = 0,
x
2
1, 0 < x 1,
ne dostize minimalnu i maksimalnu vrijednost na intervalu [1, 1]. Naime, ona
ima prekid u tacki x = 0. Moze se pokazati da je
sup
x[1,1]
f(x) = 1, inf
x[1,1]
f(x) = 1.
48 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
Primjedba 2.6. Uslov da je funkcija neprekidna na zatvorenom i ogranicenom
intervalu je dovoljan, ali nije i potreban da funkcija dostize minimalnu i maksi-
malnu vrijednost.
Primjer 2.37. Funkcija denisana na [1, 1] sa
f(x) =
_
x + 1, 1 x 0,
x, 0 < x 1,
ima prekid u tacki x = 0, ali dostize minimalnu vrijednost u tacki x = 1,
f(1) = 1 i maksimalnu vrijednost u tacki x = 0, f(0) = 1.
Teorema 2.19. Neka je funkcija f denisana i neprekidna na segmentu [a, b],
i neka je f(a)f(b) < 0. Tada postoji tacka c (a, b) takva da je f(c) = 0.
Primjer 2.38. Jednacina
x
4
3x
2
+ 2x 1 = 0,
ima bar jednu nulu na segmentu [1, 2].
Kako je funkcija f(x) = x
5
3x
3
+ 2x
2
1 = 0 neprekidna na segmentu [1, 2]
i vrijedi f(1) = 1 < 0, f(2) = 15 > 0 na osnovu teoreme 2.19 dobijamo
da postoji tacka c (1, 2) takva da je f(c) = 0. Dakle, tacka c je nula date
jednacine.
2.3.4 Uniformno neprekidne funkcije
Denicija 2.15. Za funkciju f : X R kazemo da je uniformno ili ravnom-
jerno neprekidna na skupu X ako vrijedi
( > 0)( > 0)(x
1
, x
2
X) [x
1
x
2
[ < [f(x
1
) f(x
2
)[ < . (2.27)
Primjer 2.39. Funkcije
(i) f(x) = 4x + 7,
(ii) f(x) = sin
x
2
.
su uniformno neprekidne na skupu R.
(i) Neka je dat > 0 izaberimo =

4
. Tada iz nejednakosti [x
1
x
2
[ <
slijedi [f(x
1
) f(x
2
)[ = 4[x
1
x
2
[ < .
(ii) Neka je dat > 0. U ovom slucaju izaberimo = 2. Kako vrijedi
nejednakost (2.26), to jest
[ sin x
1
sin x
2
[ [x
1
x
2
[,
Iz nejednakosti [x
1
x
2
[ < slijedi
[f(x
1
) f(x
2
)[ =
[x
1
x
2
[
2
< .
Ako u relaciji (2.27) uzmemo da je
n
=
1
n
, zakljucujemo da funkcija f nije
uniformno neprekidna ako i samo ako postoje dva niza x
n
i y
n
takva da
vrijedi
lim
n+
[x
n
y
n
[ = 0 i lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ ,= 0.
Dakle, vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 2.20. Funkcija f : X R je uniformno neprekidna na skupu X ako
i samo ako
lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ = 0,
za svaka dva niza tacaka x
n
i y
n
iz skupa X takva da je
lim
n+
[x
n
y
n
[ = 0.
1
x
nije uniformno neprekidna na intervalu
(0, 1).
Neka je =
1
2
i uzmimo nizove x
n
=
1
n
i y
n
=
1
n+1
. Imamo sljedece
lim
n+
[x
n
y
n
[ = lim
n+
1
n(n + 1)
= 0
i
lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ = lim
n+
1
1
n
1
1
n+1
= lim
n+
[n (n + 1)[ = 1.
2
nije uniformno neprekidna na intervalu
skupu R.
Neka je =
1
2
i uzmimo nizove x
n
=

n i y
n
=

n + 1. Imamo sljedece
lim
n+
[x
n
y
n
[ = lim
n+
1
n +
n + 1
= 0
i
lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ = lim
n+
[n (n + 1)[ = 1.
Teorema 2.21. Ako je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b] tada je ona i
uniformno neprekidna na tom segmentu.
Primjer 2.42. Funkcija f(x) = ln x, je uniformno neprekidna na segmentu
[a, b] (0, 1), ali nije uniformno neprekidna na intervalu (0, 1).
Funkcija f(x) = ln x je elementarna funkcija, pa je neprekidna na [a, b]. Zbog
teoreme 2.21 zakljucujemo da je ona i uniformno neprekidna na [a, b]. Pokazimo
da data funkcija nije uniformno neprekidna na intevalu (0, 1). Izaberimo nizove
x
n
=
1
n
i x
n
=
1
2n
. Tada je
lim
n+
[x
n
y
n
[ = lim
n+
1
n

1
2n
= lim
n+
1
2n
= 0
i
lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ = lim
n+
ln
1
n
ln
1
2n
= ln 2 ,= 1.
50 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
2.4 Zadaci
1. Odrediti
(i) lim
n+
n
4
+n
2
1
12n
4
+ 120n
3
11n
, (ii) lim
n+
n
2
+ 11n + 10
5n
3
+ 2n
2
+ 2n
,
(iii) lim
n+
n
5
+ 2n
3
13
7n
6
+n
3
+n
2
, (iv) lim
n+
_
1 +
1
2
+ +
1
2
n
_
.
2. Odrediti
(i) lim
n+
(
n + 1
n), (ii) lim

n+
_
n
2
+ 1
n 1

2n
2
2n + 5
_
,
3. Koristeci deniciju granicne vrijednosti pokazati da je
lim
n+
3n + 2
n + 2
= 3.
Naci broj n
0
N tako da je
(n n
0
)
3n + 2
n + 2
3
0.01.
4. Naci
lim
n+
_
1
n
2
+
2
n
2
+ +
n 1
n
2
_
.
5. Dokazati da je
lim
n+
n
2
2
n
= 0.
6. Ispitati konvergenciju nizova
(i) x
n
= 1 +1 +
1
2!
+
1
3!
+ +
1
n!
, (ii) x
n
=
1
n + 1
+
1
n + 2
+ +
1
2n
.
7. Pokazati da je
lim
n+
n
a
n
+b
n
= maxa, b, a, b 0.
8. Izracunati
(i) lim
x0
tg x
x
, (ii) lim
x0
sin 7x + sin 5x
sin 6x
.
9. Pokazati da je
lim
x0
tg x sin x
x
3
=
1
2
.
2.4. ZADACI 51
10. Pokazati na osnovu denicije granicne vrijednosti da je
lim
x1
2
(x 2)
2
= +.
11. Izracunati
(i) lim
x1
x
2
1
x
3
1
, (ii) lim
x1
x
n
1
x
m
1
, n, m N.
12. Izracunati
lim
x0
n
1 +x 1
x
, n N.
13. Izracunati
lim
x+
_
x
2
+ 1
x
2
1
_
x
2
.
14. Pokazati da je
lim
x0
a
x
1
x
= ln a.
15. Koristeci deniciju neprekidne funkcije pokazati da je funkcija
(i)
f(x) =
x + 5
3 5x
neprekidna u tacki x =
1
2
,
(ii) f(x) =

x
2
+ 1 neprekidna na skupu R.
(iii) f(x) = sin(2x + 3) neprekidna na skupu R.
16. Koristeci se teoremama o neprekidnosti sume, razlike, proizvoda, kolicnika
i kompozicije neprekidnih funkcija pokazati da su sljedece funkcije neprekidne
na skupu R :
(i) f(x) = sin(3x
2
+ 1),
(ii) f(x) = e
2x
(x
3
+ cos x),
(iii) f(x) =
ln(6+x
2
)
4
x
8
+1
.
17. Pokazati da funkcija
f(x) =
_
x
3
1
x1
, x ,= 1
4 x = 1,
ima prekid u tacki x = 1. Ispitati vrstu prekida.
52 GLAVA 2. GRANI
CNE VRIJEDNOSTI
18. Ispitati vrste prekida funkcije
f(x) =
2
x
2
16
.
19. Funkcija f nije denisana u tacki x = 0. Odrediti vrijednost f(0) tako da
funkcija f bude neprekidna u tacki x = 0, ako je
(i) f(x) =
1 +x 1
3
1 +x 1
, (ii) f(x) =
3
1 + 3x 1
sinx
.
20. Pokazati da jednacina
2 sin
4
x + 5 sin
3
x 2 = 0,
ima bar jedno rjesenje na segmentu
_
0,

2
.
21. Ispitati uniformnu neprekidnost funkcije f(x) =

x, na skupu [0, +).
22. Pokazati da funkcija f(x) = xsin x, nije uniformno neprekidna na skupu
[0, +).
Glava 3
Diferencijalni racun
3.1 Prvi izvod
3.1.1 Denicija prvog izvoda
Denicija 3.1. Neka je funkcija f denisana u nekoj okolini tacke x
0
. Ako
postoji granicna vrijednost
f
(x
0
) = lim
xx
0
f(x) f(x
0
)
x x
0
= lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
,
kazemo da je f
(x
0
) prvi izvod ili izvod funkcije f u tacki x
0
. Za funkciju
koja ima konacan izvod u tacki x
0
kaze se da je diferencijabilna u tacki x
0
.
Ako je funkcija diferencijabilna u svakoj tacki nekog skupa kaze se da je ona
diferencijabilna na tom skupu.
Primjer 3.1. Odrediti izvode sljedecih funkcija :
(i) f(x) = c, (c = const),
(ii) f(x) = x
n
, n N,
(iii) f(x) = sin x,
(iv) f(x) = ln x,
(v) f(x) = e
x
.
Rjesenje.
(i) f
(x) = lim
h0
f(x +h) f(x)
h
= 0,
(ii) Kako je na osnovu binomne formule
(x +h)
n
= x
n
+nx
n1
h +
_
n
2
_
x
n2
h
2
+ +h
n
x
n
= h
_
nx
n1
+
_
n
2
_
x
n2
h + +h
n1
_
,
imamo
f
(x) = lim
h0
f(x +h) f(x)
h
= nx
n1
.
53
54 GLAVA 3. DIFERENCIJALNI RA
CUN
Ako je a realan broj moze se pokazati da vrijedi analogna formula (x
a
)
= ax
a1
.
(iii) Vrijedi sljedece
sin(x +h) sin x
h
=
sin
h
2
cos
2x+h
2
h
2
.
Kako je
lim
h0
sin
h
2
h
2
= 1 i lim
h0
cos
2x +h
2
= cos x,
imamo (sin x)
= cos x.
Na slican nacin se moze pokazati da je (cosx)
= sin x.
(iv)Vrijedi
ln(x +h) ln x
h
= ln
_
1 +
h
x
_1
h
,
sada koristeci formulu (2.23) i teoremu o smjeni kod granicnih vrijednosti do-
bijamo da je (ln x)
=
1
x
.
(v)
e
x+h
e
x
h
=
e
h
1
h
e
x
.
Ako uvedemo smjenu t = e
h
1, imamo
e
h
1
h
=
t
ln(1 +t)
=
1
ln(1 +t)
1
t
,
pa kao i u (iv) zakljucujemo da je (e
x
)
= e
x
.
Denicija 3.2. Ako postoji granicna vrijednost
f
(x
0
) = lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
,
_
f
+
(x
0
) = lim
h0+
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
_
,
kazemo da funkcija f u tacki x
0
ima lijevi (desni) izvod.
Funkcija ima izvod u tacki x
0
ako i samo ako ima lijevi i desni izvod i ako
su oni jednaki.
Primjer 3.2. Funkcija f(x) = [x[, x R, nema izvod u tacki x = 0. Njen lijevi
odnosno desni izvod je
f
(0) = lim
h0
f(h) f(0)
h
= lim
h0
h
h
= 1,
f
+
(0) = lim
h0+
f(h) f(0)
h
= lim
h0+
h
h
= 1.
3.1. PRVI IZVOD 55
U prethodnom primjeru smo vidjeli da neprekidna funkcija ne mora biti difer-
encijabilna. Prirodno pitanje je da li je diferencijabilna funkcija i neprekidna.
Odgovor na to pitanje daje sljedeca teorema.
Teorema 3.1. Svaka funkcija diferencijabilna u tacki x
0
R je i neprekidna u
toj tacki.
Dokaz. Neka je funkcija f diferencijabilna u tacki x
0
. Tada postoji konacan
f
(x
0
) = lim
xx0
f(x) f(x
0
)
x x
0
,
odavde dobijamo
lim
xx0
(f(x) f(x
0
)) = lim
xx0
f
(x
0
)(x x
0
) = 0.
Dakle,
lim
xx0
f(x) = f(x
0
),
a ovo znaci da je funkcija f neprekidna u tacki x
0
.
3.1.2 Osobine prvog izvoda
Nalazenje izvoda po deniciji moze da bude komplikovano. Ovde dajemo
neke osobine prvog izvoda na osnovu kojih je taj posao olaksan.
Teorema 3.2. Ako su funkcije f i g diferencijabilne u tacki x tada je :
(i)
(f(x) +g(x))
= f
(x) +g
(x),
za sve , R,
(ii)
(f(x)g(x))
= f
(x)g(x) +f(x)g
(x),
(iii)
_
f(x)
g(x)
_
=
f
(x)g(x) f(x)g
(x)
g
2
(x)
,
gdje je g(t) ,= 0 za svako t u nekoj okolini tacke x.
Dokaz. Dokazacemo samo tvrdjenje (iii). Tvrdjenja (i) i (ii) se dokazuju slicno.
Iz
f(x +h)
g(x +h)

f(x)
g(x)
=
f(x +h)g(x) f(x)g(x +h)
g(x +h)g(x)
,
dijeljeci sa h i pustajuci da h tezi 0 dobijamo trazenu formulu.
CUN
Primjedba 3.1. Iz formule (i) slijedi da je
(f(x) +g(x))
= f
(x) +g
(x),
(f(x) g(x))
= f
(x) g
(x).
Primjer 3.3. Koristeci pravilo o izvodu kolicnika funkcija dobijamo
(tg x)
=
(sin x)
cos x sin x(cos x)
cos
2
x
=
cos
2
x + sin
2
x
cos
2
x
=
1
cos
2
x
,
(ctg x)
=
(cos x)
sin x cos x(sin x)
sin
2
x
=
sin
2
x cos
2
x
sin
2
x
=
1
sin
2
x
.
Primjedba 3.2. Funkcije f +g, fg,
f
g
mogu biti diferencijabilne, a da takve nisu
funkcije f i g.
Primjer 3.4. Naci :
(i) (f(x) +g(x))
, ako je f(x) = [x[, g(x) = [x[,

(ii) (f(x)g(x))
, ako je f(x) = g(x) = [x[,

(iii)
_
f(x)
g(x)
_
, ako je f(x) = g(x) = [x[ + 1.
Rjesenje.Funkcija x [x[ nije diferencijabilna u tacki 0, (primjer 3.2). Med-
jutim, imamo sljedece :
(i) (f(x) +g(x))
= 0,
(ii) (f(x)g(x))
= (x
2
)
= 2x,
(iii)
_
f(x)
g(x)
_
= 0.
Sljedeca teorema daje pravilo za izvod slozene funkcije.
Teorema 3.3. Neka je funkcija g diferencijabilna u tacki x
0
i funkcija f difer-
encijabilna u tacki g(x
0
) tada je funkcija f g diferencijabilna u tacki x
0
i vrijedi
((f g)(x
0
))
= f
(g(x
0
))g
(x
0
).
Primjer 3.5. Naci izvod funkcije h(x) = e
x
2
.
Rjesenje. Vrijedi h(x) = (f g)(x), gdje je f(x) = e
x
i g(x) = x
2
. Na osnovu
prethodne teoreme je
h
(x) = f
(g(x))g
(x) = e
x
2
2x.
Primjer 3.6. Naci izvod funkcije h(x) = x
x
.
Rjesenje. Vrijedi h(x) = (f g)(x), gdje je f(x) = e
x
i g(x) = xlog x. Sada
imamo
h
(x) = e
x log x
(log x + 1) = x
x
(log x + 1).
Primjedba 3.3. Na slican nacin kao u prethodnom primjeru se moze odrediti i
izvod funkcije h(x) = f(x)
g(x)
. Taj postupak diferenciranja se naziva logarita-
mskim diferenciranjem.
3.1. PRVI IZVOD 57
Teorema 3.4. Neka je funkcija f diferencijabilna u tacki x
0
i strogo monotona
u nekoj okolini tacke x
0
. Tada je inverzna funkcija f
1
diferencijabilna u tacki
y
0
= f(x
0
) i vrijedi
(f
1
(y
0
))
=
1
f
(x
0
)
.
Primjer 3.7. Neka je y = sin x. Na osnovu prethodne teoreme imamo da je
(arcsin y)
=
1
(sin x)
=
1
cos x
=
1
_
1 y
2
.
Na slican nacin dobijamo
(arccos y)
=
1
_
1 y
2
.
Dalje, ako stavimo y = tg x, dobijamo
(arctg y)
=
1
(tg x)
= cos
2
x =
1
1 +y
2
.
Na slican nacin dobijamo
(arcctg y)
=
1
1 +y
2
.
Na osnovu primjera 3.1, 3.3 i 3.7, kao i na osnovu pravila diferenciranja
imamo tablicu izvoda osnovnih elementarnih funkcija.
Funkcija izvod Funkcija izvod
x
a
ax
a1
1
x
a

a
x
a+1
sin x cos x cos x sin x
tg x
1
cos
2
x
ctg x
1
sin
2
x
arcsin x
1
1 x
2
arccos x
1
1 x
2
arctg x
1
1 +x
2
arcctg x
1
1 +x
2
a
x
a
x
log a e
x
e
x
log
a
x
1
xlog a
log x
1
x
sh x ch x ch x sh x
3.1.3 Geometrijska interpretacija prvog izvoda
Neka je data kriva y = f(x) i neka tacke M(x
0
, f(x
0
)) i N(x
0
+h, f(x
0
+h))
odredjuju sjecicu MN te krive. Koecijent pravca sjecice MN je dat sa
tg =
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
.
CUN
Ako pustimo da h 0 tada tacka N tezi tacki M. Dakle, u granicnom slucaju
dobijamo tangentu kroz tacku M. Znaci, koecijent pravca tangente krive
y = f(x) u tacki M(x
0
, f(x
0
)) je
f
(x
0
) = lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
.
Na osnovu prethodnog imamo da je jednacina tangente krive y = f(x) u tacki
M(x
0
, f(x
0
)) data sa
y y
0
= f
(x
0
)(x x
0
).
Ako vrijedi uslov f
(x
0
) ,= 0, jednacina
y y
0
=
1
f
(x
0
)
(x x
0
),
predstavlja jednacinu normale krive y = f(x) u tacki M(x
0
, f(x
0
)).
Primjer 3.8. Odrediti jednacinu tangente krive y = sin x u tacki
_
4
,
2
2
_
.
Rjesenje. Kako je
y
4
_
= cos

4
=
2
2
,
dobijamo da je jednacina tangente
y
2
2
=
2
2
_
x

4
_
.
3.1.4 Diferencijal
Neka je data diferencijabilna funkcija f. Relaciju
f
(x
0
) = lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
,
mozemo pisati i na sljedeci nacin
f(x
0
+h) f(x
0
) = f
(x
0
)h +(h)h, (3.1)
pri cemu lim
h0
(h) = 0.
Ako uvedemo oznake
f(x
0
) = f(x
0
+h) f(x
0
), x
0
= x
0
+h x
0
= h,
dobijamo
f(x
0
) = f
(x
0
)x
0
+(h)h.
Sada za male h imamo
f(x
0
) f
(x
0
)x
0
. (3.2)
Izraz x
0
nazivamo prirastaj argumenta x u tacki x
0
, a izraz f(x
0
) prirastaj
0
. Dakle, relacija (3.2) znaci da je prirastaj funkcije f u
tacki x
0
priblizno jednak f
(x
0
)x
0
.
3.1. PRVI IZVOD 59
Primjer 3.9. Koristeci formulu (3.2) izracunati pribliznu vrijednost funkcije
f(x) =
5
_
2 x
2 +x
u tacki x
0
= 0.15.
Rjesenje. Vrijedi sljedece
f
(x) =
4
5
_
2x
2+x
5(4 x
2
)
=
4f(x)
5(4 x
2
)
,
f(x) f
(x)x =
4f(x)x
5(4 x
2
)
.
Ako stavimo x = 0, f(x) = 1 i x = 0.15, dobijamo f(x)
40.15
54
= 0.03.
Dakle, f(0.15) = f(0) + f(x) 1 0.03 = 0.97.
Tacna vrijednost na cetiri decimale je 0.9704.
Primjer 3.10. Izracunati pribliznu vrijednost sin 29
0
.
Rjesenje. Iz formule (3.2) dobijamo
sin 30
0
sin 29
0
cos 30
0

180
,
pa je
sin 29
0
1
2

3
360
0.484.
Tacna vrijednost na cetiri decimale je 0, 4848.
Teorema 3.5. Funkcija f je diferencijabilna u tacki x
0
ako i samo ako postoji
konstanta A R takva da je
f(x
0
+h) f(x
0
) = Ah +(h), (3.3)
pri cemu je lim
h0
(h) = 0.
Ako vazi (3.3), onda je A = f
(x
0
).
Dokaz. Funkcija f je diferencijabilna u tacki x
0
ako i samo ako postoji A R
tako da vrijedi
lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
)
h
= A,
to jest
lim
h0
f(x
0
+h) f(x
0
) Ah
h
= 0.
f(x
0
+h) f(x
0
) Ah = (h),
gdje je lim
h0
(h) = 0.
CUN
Denicija 3.3. Neka je funkcija f diferencijabilna u tacki x
0
. Diferencijal
0
za datu vrijednost prirastaja x je
df(x
0
) = f
(x
0
)x.
Iz prethodne denicije zakljucujemo da je diferencijal funkcije linearna funkcija
pirastaja x.
Primjer 3.11. Za diferencijal funkcije f(x) = x vrijedi
df(x) = f
(x)x = x.
Dakle,
dx = x.
Na osnovu ovoga imamo sljedecu oznaku
f
(x) =
df(x)
dx
.
Lako se pokazuje da diferencijal ima sljedece osobine :
aditivnost difrencijala, d(u +v) = du +dv,
homogenost difencijala, d(u) = du,
diferencijal proizvoda, d(uv) = udv +vdu,
diferencijal kolicnika,
d
_
u
v
_
=
udv vdu
v
2
,
diferencijal inverzne funkcije,
dy
dx
=
1
dx
dy
,
diferencijal funkcije date parametarski,
dy
dt
=
dy
dx
dx
dt
,
invarijantnost diferencijala,
d(u(v(x))) = (u(v(x)))
dx = u
(v)v
(x)dx = u
(v)dv.
Primjer 3.12. Jednacina tangente krive date parametarski x = x(t), y = y(t)
u tacki t = t
0
je
y y(t
0
) =
x
(t
0
)
y
(t
0
)
(x x(t
0
)).
Primjer 3.13. Naci
d
_
arctg
u
v
_
.
Rjesenje. Koristeci osobine diferencijala imamo
d
_
arctg
u
v
_
=
1
1 +
_
u
v
_
2
d
_
u
v
_
=
vdu udv
u
2
+v
2
.
3.2. TEOREME O SREDNJOJ VRIJEDNOSTI I PRIMJENE 61
3.2 Teoreme o srednjoj vrijednosti i primjene
3.2.1 Teoreme o srednjoj vrijednosti
0
. Ako za
svako x iz te okoline vazi f(x) f(x
0
) (f(x) f(x
0
)) kazemo da funkcija f
ima lokalni minimum (maksimum) u tacki x
0
. Lokalni minimum i lokalni
maksimum nazivamo lokalnim ekstremumima.
Funkcija moze imati vise lokalnih maksimuma odnosno lokalnih minimuma.
f(x) =
_
_
_
x
2
3x + 2, x 1,
x
2
1, 1 < x < 1,
x
2
+ 4x 3, x 1,
ima dva lokalna maksimuma, u tackama x
1
=
3
2
i x
2
= 2.
Sljedeca teorema, poznata kao Fermatova teorema, daje potreban uslov
kada diferencijabilna funkcija ima lokalni ekstremum.
Teorema 3.6. Ako funkcija f ima lokalni ekstremum u tacki x
0
i ako u x
0
ima
izvod tada je f
(x
0
) = 0.
Dokaz. Pretpostavimo da funkcija f u tacki x
0
ima lokalni maksimum. Tada je
u nekoj okolini tacke x
0
f(x
0
) f(x),
pa je za x < x
0
f(x) f(x
0
)
x x
0
0.
f
(x
0
) 0.
Kako funkcija f u tacki x
0
ima izvod, zakljucujemo da je f
(x
0
) 0.
Ako sada uzmemo x > x
0
dobijamo
f(x) f(x
0
)
x x
0
0,
pa zakljucujemo da je
f
+
(x
0
) 0,
a odavde opet zbog toga sto funkcija f ima izvod u tacki x
0
imamo f
(x
0
) 0.
Dakle, f
(x
0
) = 0.
Denicija 3.5. Tacke u kojima je prvi izvod funkcije f jednak nuli se zovu
stacionarne tacke funkcije f.
CUN
Prema Fermatovoj teoremi imamo da ako funkcija f denisana na [a, b]
dostize ekstremum on se nalazi u stacionarnim tackama. Medjutim, tacke a
i b mogu biti tacke ektremuma, mada ne moraju biti stacionarne tacke.
2
x, na segmentu [0, 2] ima jednu stacionarnu
tacku x =
1
2
, u njoj funkcija f dostize lokalni minimum f(
1
2
) =
1
2
. Kako je
f(0) = 0 i f(2) = 2 zakljucujemo da funkcija f u tacki x = 2 dostize lokalni
maksimum.
Uslov da je prvi izvod funkcije u tacki jednak nuli je samo potreban ali ne i
dovoljan uslov da tacka bude tacka lokalnog ekstremuma.
3
ima na [1, 1] stacionarnu tacku x = 0, ali
nema u toj tacki lokalni ekstremum, jer je funkcija f monotono rastuca. Lokalni
minimum ove funkcije je u tacki x = 1, a lokalni maksimum je u tacki x = 1.
Teorema 3.7. Rolleova teorema. Neka je funkcija f denisana na [a, b].
Ako vazi :
(i) f je neprekidna na [a, b],
(ii) f ima izvod na (a, b),
(iii) f(a) = f(b),
tada postoji tacka c (a, b) takva da je f
(c) = 0.
Dokaz. Funkcija f je neprekidna na intervalu [a, b], pa dostize minimum i mak-
simum na [a, b]. Ako se minimum i maksimum dostizu u tackama a i b, tada iz
f(a) = f(b) slijedi da je funkcija f konstanta na [a, b], pa je f
(x) = 0 za svako
x (a, b). U suprotnom slucaju bar jedan ekstremum je u nekoj tacki c (a, b).
Sada na osnovu Fermatove teoreme zakljucujemo da je f
(c) = 0.
Primjer 3.17. Pokazati da jednacina
x
5
+ 3x
3
+ 10x 30 = 0,
ima tacno jedan realan korijen.
Rjesenje. Neka je f(x) = x
5
+3x
3
+10x 30. Kako je f nepekidna funkcija i
f(0)f(2) < 0, na osnovu teoreme 2.19 zakljucujemo da data jednacina ima bar
jedan realan korijen i to u intervalu (0, 2). Pokazimo da je on jednistven. Ako
bi postojali realni brojevi c
1
i c
2
takvi da je f(c
1
) = f(c
2
) = 0, tada na osnovu
Rolleove teoreme zakljucujemo da postoji c R takav da je f
(c) = 0. Medjutim,
ovo je nemoguce, jer je
f
(x) = 5x
4
+ 6x
2
+ 10 > 0.
Primjer 3.18. Iz Rolleove teoreme slijedi da izvod P
polinoma P ima tacno

jednu nulu izmedju dvije uzastopne nule polinoma P.
Naime, ako su x
1
i x
2
dvije uzastopne nule polinoma P tada je
P(x
1
) = P(x
2
) = 0,
pa su ispunjeni uslovi Rolleove teoreme. Dakle, polinom P
ima bar jednu nulu

izmedju x
1
i x
2
. Neka su sada x
1
i x
2
dvije uzastopne nule polinoma P
. Ako
bi izmedju nula x
1
i x
2
postojale dvije nule polinoma P onda bi izmedju te dvije
nule postojala i jedna nula polinoma P
, pa x
1
i x
2
ne bi bile dvije uzastopne
nule polinoma P
.
Teorema 3.8. Cauchyjeva teorema. Neka su funkcije f i g denisane na
[a, b]. Ako vazi :
(i) f i g su neprekidne na [a, b],
(ii) f i g imaju izvode na (a, b),
(iii) g
(x) ,= 0 za svako x (a, b),

tada postoji tacka c (a, b) takva da je
f(b) f(a)
g(b) g(a)
=
f
(c)
g
(c)
.
Dokaz. Zbog uslova g
(x) ,= 0 za svako x (a, b), na osnovu Rolleove teoreme

zakljucujemo da je g(a) ,= g(b). Denisimo funkciju h na sljedeci nacin
h(x) = f(x)
f(b) f(a)
g(b) g(a)
g(x).
Funkcija h ispunjava uslove Rolleove teoreme, pa postoji tacka c (a, b), takva
da je h
(c) = 0, to jest
f
(c)
f(b) f(a)
g(b) g(a)
g
(c) = 0,
Dakle,
f(b) f(a)
g(b) g(a)
=
f
(c)
g
(c)
.
Teorema 3.9. Lagrangeova teorema. Neka je funkcija f denisana na [a, b].
Ako vazi :
(i) f je neprekidna na [a, b],
(ii) f ima izvod na (a, b),
tada postoji tacka c (a, b) takva da je
f(b) f(a)
b a
= f
(c).
Dokaz. Dokaz slijedi iz Cauchyjeve teoreme, ako stavimo g(x) = x.
CUN
Primjer 3.19. Za funkciju f(x) = xe
x
, x [0, 2], naci > 0, takvo da vrijedi
[x
2
x
1
[ < [f(x
2
) f(x
1
)[ < 0.001.
Rjesenje. Iz Lagrangeove teoreme imamo
[f(x
2
) f(x
1
)[ = [f
(c)[ [x
2
x
1
[,
gdje je c izmedju x
1
i x
2
.
Kako je f
(x) = e
x
(1 +x), za x [0, 2] dobijamo
[f
(x)[ 3e
2
.
Sada imamo
[f(x
2
) f(x
1
)[ = 3e
2
[x
2
x
1
[,
pa dovoljno uzeti
=
0.001
3e
2
.
n
1 +x 1 +
x
n
, za sve x > 0.
Rjesenje. Neka je x > 0. Na osnovu Lagrangeove teoreme imamo
n
1 +x
n
1 =
x
n
n
_
(1 +c)
n1
,
gdje je c (0, x). Kako je
1
n
_
(1 +c)
n1
1, za c (0, x),
dobijamo
n
x + 1 1 +
x
n
.
Primjer 3.21. Neka je funkcija f diferencijabilna na intervalu I. Ako je
sup
xI
[f
(x)[ = M < +
tada je funkcija f uniformno neprekidna na intervalu I.
Rjesenje. Funkcija f ispunjava uslove Lagrangeove teoreme, pa za dvije proizvoljne
tacke x, y I vrijedi
[f(x) f(y)[ = [f
(c)[[x y[,
gdje je tacka c izmedju tacaka x i y. Kako je
sup
xI
[f
(x)[ = M < +,
imamo
[f(x) f(y)[ M[x y[. (3.4)
Pretpostavimo sada da su x
n
i y
n
nizovi tacaka iz intervala I, takvi da je
lim
n+
[x
n
y
n
[ = 0.
Tada je zbog (3.4),
lim
n+
[f(x
n
) f(y
n
)[ = 0.
Dakle, f je uniformno neprekidna funkcija.
3.2.2 Monotonost funkcije
Ovde, koristeci Lagrangeovu teoremu dajemo postupak kojim se odredjuje
monotonost diferencijabilne funkcije.
Teorema 3.10. Neka je funkcija f denisana i neprekidna na intervalu [a, b]
i diferencijabilna na intervalu (a, b). Ako je f
(x) > 0 (f
(x) < 0) za svako

x (a, b) onda je funkcija f monotono rastuca (opadajuca) na (a, b).
Dokaz. Neka je x
1
< x
2
, tada zbog Lagrangeove teoreme imamo
f(x
2
) f(x
1
) = f
(c)(x
2
x
1
),
gdje je c (x
1
, x
2
). Ako je f
(x) > 0 dobijamo

f(x
2
) f(x
1
) > 0,
pa je funkcija f monotono rastuca, a ako je f
(x) < 0 onda je

f(x
2
) f(x
1
) < 0,
i funkcija f je monotono opadajuca.
Posljedica 3.1. Neka je funkcija f denisana i neprekidna na intervalu [a, b],
diferencijabilna na intervalu (a, b) i f
(c) = 0 za c (a, b). Ako je f
(x) > 0 za
x (a, c), a f
(x) < 0 za x (c, a) (f
(x) < 0 za x (a, c), a f
(x) > 0 za
x (c, a)) onda funkcija f u tacki c ima lokalni maksimum (minimum).
Primjer 3.22. Odrediti monotonost i ekstremume funkcije
f(x) = x ln(1 +x), x > 1.
Rjesenje. Za prvi izvod funkcije f imamo
f
(x) = 1
1
1 +x
=
x
1 +x
.
Kako je
x
1 +x
> 0 za x > 0,
CUN
x
1 +x
< 0 za 1 < x < 0,
zakljucujemo da je funkcija f monotono rastuca za x > 0 i monotono opadajuca
za 1 < x < 0. Osim toga f
(0) = 0, pa funkcija u tacki x = 0 ima minimum i

to na cijelom skupu (1, +). Taj minimum je f(0) = 0. Dakle, vrijedi
f(x) f(0), za sve x > 1,
to jest
x ln(1 +x), za sve x > 1.
3.2.3 LHospitalovo pravilo
Kao primjenu Cauchyjeve teoreme dajemo pravilo koje se cesto koristi za
odredjivanje granicnih vrijednosti lim
xa
f(x)
g(x)
i lim
x
f(x)
g(x)
.
Teorema 3.11. (LHospitalovo pravilo)Neka su funkcije f i g denisane i difer-
encijabilne u nekoj okolini tacke a osim, eventualno u tacki a. Ako vrijedi :
(i) lim
xa
f(x) = lim
xa
g(x) = 0,
(ii) g
(x) ,= 0 u nekoj okolini tacke a,

(iii) postoji lim
xa
f
(x)
g
(x)
,
tada postoji lim
xa
f(x)
g(x)
i vrijedi
lim
xa
f(x)
g(x)
= lim
xa
f
(x)
g
(x)
.
Dokaz. Funkcije f i g ne moraju biti denisane u tacki x = a. Ako denisemo
funkcije f
i g
sa
f
(x) = f(x), g
(x) = g(x), za x ,= a, f
(a) = g
(a) = 0,
vidimo da one ispunjavaju uslove Cauchyjeve teoreme, pa postoji tacka c izmedju
x i a, takva da je
f
(x) f
(a)
g
(x) g
(a)
=
f
(c)
g
(c)
.
Iz denicije funkcija f
i g
zakljucujemo da je
f(x)
g(x)
=
f
(c)
g
(c)
.
Ako x a, tada c a, pa kako postoji lim
xa
f
(x)
g
(x)
, zakljucujemo da je
lim
xa
f(x)
g(x)
= lim
xa
f
(x)
g
(x)
.
Primjedba 3.4. (i) Prethodna teorema vrijedi i u slucaju da je a = .
(ii) Neodredjeni tipovi 1
,
0
, 0
0
, 0 , se mogu pogodnim transfor-
macijama svesti na oblik
0
0
ili

, pa se LHospitalovo pravilo moze primjeniti

i na ove slucajeve.
Primjer 3.23. Izracunati :
(i) lim
x0
1 cos x
tg x
,
(ii) lim
x+
x
2
e
x
,
(iii) lim
x0
_
1
x

1
e
x
1
_
.
Rjesenje. (i) Ovo je neodredjeni izraz oblika
0
0
. Koristeci LHospitalovo pravilo
dobijamo
lim
x0
1 cos x
tg x
= lim
x0
(1 cos x)
(tg x)
= lim
x0
sin x
1
cos
2
x
=
0
1
= 0,
(ii) Ovde se radi o neodredjenom izrazu oblika 0. Transformisacemo ovaj
izraz na neodredjeni izraz oblika

, a zatim primjeniti LHospitalovo pravilo.

lim
x+
x
2
e
x
= lim
x+
x
2
e
x
= lim
x+
2x
e
x
= lim
x+
2
e
x
= 0.
(iii) U ovom slucaju se radi o neodredjenom izrazu oblika . Svescemo ga
na neodredjeni izraz oblika
0
0
.
lim
x0
_
1
x

1
e
x
1
_
= lim
x0
e
x
1 x
x(e
x
1)
= lim
x0
e
x
1
e
x
1 +xe
x
= lim
x0
e
x
e
x
+e
x
+xe
x
=
1
2
.
CUN
3.3 Izvodi viseg reda
3.3.1 Izvod reda n
U ovoj sekciji uvodimo pojam izvoda viseg reda. Izvodi viseg reda se denisu
induktivno.
Denicija 3.6. Izvod reda nula, f
0
je po deniciji jednak funkciji f.
Izvod f
nazivamo prvim izvodom funkcije f.

Ako je denisan izvod reda n 1, f
(n1)
tada se izvod reda n, f
(n)
denise
kao prvi izvod funkcije f
(n1)
.
Za funkciju koja u tacki ima izvod reda n kazemo da je n puta diferencija-
bilna.
Primjer 3.24. Koristeci matematicku indukciju lako se pokazuju sljedece for-
mule :
1. (x
a
)
(n)
= a(a 1) (a n + 1)x
an
, n N,
2. (a
x
)
(n)
= a
x
(ln a)
n
, n N, gdje je a > 0, a ,= 1,
3. (ln x)
(n)
= (1)
n1
(n 1)!
x
n
, n N,
4. (sin x)
(n)
= sin
_
x +
n
2
_
, n N,
5. (cos x)
(n)
= cos
_
x +
n
2
_
, n N.
Pokazimo na primjer 2.
Vrijedi (e
x
)
= e
x
, pa je (e
x
)
(n)
= e
x
, n N. Kako je a
x
= e
x ln a
, imamo
(a
x
)
(n)
= (e
x ln a
)
(n)
= e
x ln a
(ln a)
n
= a
x
(ln a)
n
, n N.
Iz osobina izvoda lako se dobija da je
(f(x) +g(x))
(n)
= f
(n)
(x) +g
(n)
(x)
i
(f(x))
(n)
= f
(n)
(x), R.
U slucaju izvoda reda n, proizvoda dvije funkcije, ne vrijedi analogna osobina
kao kod izvoda prvog reda. Naime, vrijedi sljedeca teorema, poznata kao Leib-
nitzova formula.
Teorema 3.12. Neka funkcije u i v imaju izvode reda n, onda funkcija uv ima
izvod reda n i vrijedi
(uv)
(n)
=
n
k=0
_
n
k
_
u
(k)
v
(nk)
.
3.3. IZVODI VI
SEG REDA 69
Dokaz prethodne teoreme se izvodi koristeci matematicku indukciju i slican
je dokazu binomne formule.
Primjer 3.25. Naci izvod reda n funkcije f(x) = sin 4xcos 2x.
Rjesenje. Iz formule
sin cos =
1
2
[sin( +) + sin( )] ,
imamo
f(x) =
1
2
[sin 6x + sin 2x] .
Kako je
(sin ax)
(n)
= a
n
sin
_
ax +
n
2
_
,
zakljucujemo
f
(n)
(x) =
6
n
2
sin
_
6x +
n
2
_
+ 2
n1
sin
_
2x +
n
2
_
.
Primjer 3.26. Naci izvod reda n funkcije
f(x) =
2x + 3
x
2
5x + 6
.
Rjesenje. Vrijedi
2x + 3
x
2
5x + 6
=
2x + 2
(x 2)(x 3)
.
Odredimo realne brojeve a i b takve da je
2x + 3
x
2
5x + 6
=
a
x 2
+
b
x 3
.
Dobijamo da za a i b vrijedi
2x + 3 = a(x 3) +b(x 2).
Odavde imamo
a +b = 2
3a 2b = 3.
Rjesavajuci ovaj sistem jednacina dobijamo
a = 7, b = 9.
Kako je
_
1
x +c
_
(n)
=
(1)
n
n!
(x +c)
n+1
,
zakljucujemo
_
2x + 3
x
2
5x + 6
_
(n)
=
7(1)
n+1
n!
(x 2)
n+1
+
9(1)
n
n!
(x 3)
n+1
.
CUN
3.3.2 Drugi izvod i konveksnost
Denicija 3.7. Za funkciju f kazemo da je konveksna (konkavna) na skupu
D ako za svako [0, 1] i za sve x, y D vazi
f(x + (1 )y) f(x) + (1 )f(y)
(f(x + (1 )y) f(x) + (1 )f(y)).
2
je konveksna na skupu R.
Rjsenje. Neka je [0, 1] i x, y R. Iz
(1 )(x y)
2
0,
dobijamo
(1 )(x
2
2xy +y
2
) 0,
a odavde slijedi
x
2
+ (1 )y
2

2
x
2
+ 2(1 )xy + (1 )
2
y
2
,
to jest
f(x + (1 )y) f(x) + (1 )f(y).
U prethodnom primjeru smo ustanovili koveksnost funkcije na osnovu deni-
cije. To nije uvijek jednostavno. Na primjer, funkcija
f(x) = (x + 1)
10
+e
x
,
je konveksna na skupu R. Da bi to pokazali na osnovu denicije treba pokazati
da za sve [0, 1] i sve x, y R vrijedi
(x +(1 )y +1)
10
+e
x+(1)y
((x +1)
10
+e
x
) +(1 )((y +1)
10
+e
y
).
Sljedeca teorema daje jednostavno pravilo za ispitivanje konveksnosti funkcije
na osnovu izvoda funkcije.
Teorema 3.13. Neka je f diferencijabilna funkcija na intervalu (a, b). Tada je
f konveksna na (a, b) ako i samo ako je f
neopadajuca funkcija.
Dokaz. Pretpostavimo da je funkcija f konveksna. Neka su x
1
i x
2
proizvoljne
tacke iz intervala (a, b) takve da je x
1
< x
2
. Za tacku x izmedju tacaka x
1
i x
2
vrijedi
x = x
1
+ (1 )x
2
,
gdje je
=
x
2
x
x
2
x
1
.
Iz denicije konveksne funkcije dobijamo
f(x) f(x
1
) + (1 )f(x
2
),
3.3. IZVODI VI
SEG REDA 71
to jest
f(x) + (1 )f(x) f(x
1
) + (1 )f(x
2
),
a odavde je
(f(x) f(x
1
)) (1 )(f(x
2
) f(x)).
Kako je
=
x
2
x
x
2
x
1
,
imamo
f(x) f(x
1
)
x x
1
f(x
2
) f(x)
x
2
x
. (3.5)
Dakle, funkcija f je konveksna ako i samo ako za sve x
1
, x, x
2
(a, b) takve da
je x
1
< x < x
2
vrijedi (3.5). Ako u (3.5) pustimo da x x
1
, odnosno x x
2
dobijamo
f
(x
1
)
f(x
2
) f(x)
x
2
x
,
f(x
2
) f(x)
x
2
x
f
(x
2
).
Dakle, f
(x
1
) f
(x
2
), pa je funkcija f
neopadajuca.
Neka je sada f diferencijabilna funkcija i neka je f
neopadajuca funkcija. Neka

su date tacke x
1
, x, x
2
(a, b) takve da je x
1
< x < x
2
. Na osnovu Lagrangeove
teoreme imamo
f(x) f(x
1
)
x x
1
= f
(c
1
), c
1
(x
1
, x)
f(x
2
) f(x)
x
2
x
= f
(c
2
), c
2
(x, x
2
).
Kako je f
neopadajuca funkcija dobijamo da vrijedi (3.5). Dakle, funkcija f je

konveksna.
Kako je funkcija f
monotono neopadajuca (nerastuca) ako i samo ako je

f
0 (f
0) iz prethodne teoreme dobijamo sljedece pravilo za ispitivanje

konveksnosti.
Teorema 3.14. Neka je funkcija f dva puta diferencijabilna na intervalu (a, b).
Funkcija f je konveksna (konkavna) na intervalu (a, b) ako i samo ako je
f
(x) 0 (f
(x) 0) za sve x (a, b).

Primjedba 3.5. Ako je funkcija f konveksna na intervalu (a, b), tada koristeci
matematicku indukciju dobijamo
f(
1
x
1
+
n
x
n
)
1
f(x
1
) + +
n
f(x
n
), (3.6)
gdje su x
1
, . . . , x
n
(a, b), a
1
, . . . ,
n
nenegativni realni brojevi ciji je zbir
jednak 1.
CUN
1
x
, je konveksna na skupu (0, +), jer je
f
(x) =
2
x
3
> 0, za sve x > 0,
pa iz nejednakosti (3.6) ako uzmemo
i
=
1
n
, i = 1, . . . , n, dobijamo
1
x
1
n
+ +
x
n
n
1
x
1
n
+ +
1
x
1
n
,
to jest nejednakost izmedje harmonijske i aritmeticke sredine
n
1
x1
+ +
1
x1
x
1
+ +x
n
n
.
0
. Ako je
funkcija f konveksna (konkavna) za x < x
0
, a konkavna (konveksna) za x > x
0
kazemo da je tacka (x
0
, f(x
0
)) prevojna tacka funkcije f.
Primjer 3.29. Prevojna tacka funkcije f(x) = x
3
, x R, je tacka x
0
= 0, jer
je f
(x) = 6x i f
(x) > 0 za x > 0, a f
(x) < 0 za x < 0.

Uslov f
(x
0
) = 0 je samo potreban uslov ali ne i dovoljan da bi tacka
(x
0
, f(x
0
)) bila prevojna tacka funkcije f.
4
, x R, nema prevojnu tacku iako je
f
(0) = 0. Naime, ovde je f
(x) 0 za sve x R.
3.3.3 Taylorova formula
Vidjeli smo, na osnovu Lagrangeove teoreme, da ako je funkcija f neprekidna
na [a, b], diferencijabilna na (a, b) i x (a, b) da tada postoji tacka c (a, x)
takva da je
f(x) = f(a) +f
(c)(x a).
Ova formula se moze uopstiti. Njeno uopstenje je poznato kao Taylorova for-
mula. Naime, vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 3.15. Neka funkcija f ima konacne izvode do reda n + 1 u nekoj
okolini tacke a. Tada u okolini tacke a vrijedi
f(x) = f(a) +
f
(a)
1!
(x a) +
f
(a)
2!
(x a)
2
+ +
f
(n)
(a)
n!
(x a)
n
+
f
(n+1)
(a +(x a))
(n + 1)!
(x a)
n+1
, (0, 1). (3.7)
3.3. IZVODI VI
SEG REDA 73
Polinom
T
n
(x) = f(a) +
f
(a)
1!
(x a) +
f
(a)
2!
(x a)
2
+ +
f
(n)
(a)
n!
(x a)
n
,
se naziva Taylorovim polinomom stepena n funkcije f u okolini tacke a.
Izraz
R
n
(x) = f(x) T
n
(x),
se naziva ostatak u Taylorovoj formuli.
Formula (3.7) se naziva Taylorova formula sa ostatkom u Lagrangeovom ob-
liku. Taylorova formula se moze napisati i u Cauchyjevom obliku ostatka.
On ima sljedeci oblik
R
n
(x) =
f
(n+1)
(a +(x a))
n!
(1 )
n
(x a)
n+1
, (0, 1).
Napomenimo da je velicina koja zavisi od x. Pored ova dva oblika cesto se
koristi i oblik Taylorove formule u Peanovom obliku ostatka.
Prije toga uvedimo jednu oznaku.
Kazemo da je f beskonacno mala viseg reda u odnosu na g kad x a, ako
je
f(x) = (x)g(x) (x ,= a) i lim
xa
(x) = 0.
To oznacavamo sa f(x) = o(g(x)) kad x a.
Taylorova formula u Peanovom obliku ostatka je
f(x) = T
n
(x) +o((x a)
n
) (x a).
Ako je u Taylorovoj formuli a = 0 kazemo da se radi o Mauclarinovoj formuli.
Iz primjera (3.24) dobijamo sljedece formule :
1. e
x
= 1 +x +
x
2
2!
+
x
3
3!
+ +
x
n
n!
+o(x
n
) (x 0),
2. sin x = x
x
3
3!
+ + (1)
n1
x
2n1
(2n 1)!
+o(x
2n
) (x 0),
3. cos x = 1
x
2
2!
+
x
4
4!
+ + (1)
n
x
2n
(2n)!
+o(x
2n+1
) (x 0),
4. ln(1 +x) = x
x
2
2
+
x
3
3
+ (1)
n1
x
n
n
+o(x
n
) (x 0).
5. (1 +x)
a
=
n
k=0
_
a
k
_
x
k
+o(x
n
) (x 0), gdje je
_
a
0
_
= 1,
_
a
k
_
=
a(a 1) (a k + 1)
k!
, a R, k N.
CUN
lim
x0
cos x e
x
2
2
x
4
.
Rjesenje. Koristeci razvoje 1. i 3. dobijamo
lim
x0
cos x e
x
2
2
x
4
= lim
x0
1
x
4
_
1
x
2
2
+
x
4
24
+ 0(x
5
)
_
1
x
2
2
+
x
4
8
+o(x
5
)
__
= lim
x0
_
1
12
+
o(x
5
)
x
4
_
=
1
12
.
Na kraju, navedimo jos jedan rezultat koji je neposredna posljedica Taylorove
formule, a koji sluzi za ispitivanje ekstremuma funkcija.
Teorema 3.16. Neka je a stacionarna tacka n puta diferencijabilne funkcije f
i
f
(a) = f
(a) = = f
(n1)
(a) = 0, f
(n)
(a) ,= 0.
Ako je n neparan broj, tada u tacki a funkcija f nema lokalni ekstremum. Ako
je n paran broj, tada je a tacka lokalnog maksimuma ako je f
(n)
(a) < 0 i tacka
lokalnog minimuma ako je f
(n)
(a) > 0.
3.3.4 Ispitivanje funkcija
Diferencijalni racun moze da se primjeni na ispitivanje funkcija. Prije nego
damo neke primjere, uvodimo pojam asimptota.
Denicija 3.9. Za pravu x = a kazemo da je vertikalna asimptota funkcije
y = f(x) ako vrijedi
lim
xa
f(x) = ili lim
xa+
f(x) = .
Denicija 3.10. Za pravu y = b kazemo da je desna (lijeva) horizontalna
asimptota funkcije y = f(x) ako vrijedi
lim
x+
f(x) = b R
_
lim
x
f(x) = b R
_
.
Denicija 3.11. Ako za neko k ,= 0 i n R vrijedi
lim
x+
(f(x) kx n) = 0
_
lim
x
(f(x) kx n) = 0)
_
,
za pravu y = kx + n kazemo da je desna (lijeva) kosa asimptota funkcije
y = f(x).
Ovde dajemo postupak koji koristimo za ispitivanje funkcija i crtanje nji-
hovih graka. Taj postupak se sastoji u nekoliko koraka :
3.3. IZVODI VI
SEG REDA 75
1. Odredjuje se domen funkcije, parnost i periodicnost.
2. Odredjuju se nule i znak funkcije.
3. Ispituje se ponasanje funkcije na krajevima domena i odredjuju asimptote.
4. Nalazi se prvi izvod, odredjuju, stacionarne tacke, intervali monotonosti i
lokalni ekstremumi.
5. Nalazi se drugi izvod, odredjuju prevojne tacke i intervali konveksnosti.
6. Na osnovu prethodnih ispitivanja crtamo grak funkcije.
Primjer 3.32. Nacrtati grak funkcije
y =
x
2
4 x
2
.
Rjesenje.
1. Funkcija je denisana za sve x (, 2) (2, 2) (2, +).
Kako vrijedi f(x) = f(x) funkcija je parna. Dakle, njen grak je simetrican
u odnosu na y osu.
Funkcija nije periodicna.
2. Nule funkcije se odredjuju iz jednacine
x
2
4 x
2
= 0.
Dakle, tacka x = 0 je nula funkcije.
Funkcija je pozitivna za sve x za koje je
x
2
4 x
2
> 0.
Dobijamo da je funkcija pozitivna za x (2, 2).
Na slican nacin se dobija da je funkcija negativna za x (, 2)
(2, +).
3. Vrijedi
lim
x+
x
2
4 x
2
= 1,
lim
x
x
2
4 x
2
= 1,
pa je prava y = 1 horizontalna asimptota.
Osim toga je
lim
x2
x
2
4 x
2
= +,
CUN
lim
x2+
x
2
4 x
2
= ,
pa je prava x = 2 vertikalna asimptota.
Kako je lim
x
y
x
= 0, zaklucujemo da funkcija nema kosu asimptotu.
4. Za prvi izvod imamo
y
=
(4 x
2
)2x + 2x x
2
(4 x
2
)
2
=
8x
(4 x
2
)
2
.
Dakle, tacka x = 0 je stacionarna tacka. Kako je y
> 0 za x (0, 2)
(2, +), a y
< 0 za x (, 2) (2, 0) zakljucujemo da je funkcija

monotono rastuca na (0, 2)(2, +), a monotono opadajuca na (, 2)
(2, 0). Na osnovu prethodnog imamo da je stacionarna tacka tacka
lokalnog minimuma i vrijedi y(0) = 0.
5. Odredimo prevojne tacke i konveksnost.
y
=
8(4 x
2
) + 16x(4 x
2
)2x
(4 x
2
)
4
=
24x
4
+ 32
(4 x
2
)
4
,
pa je
y
> 0 za x (2, 2),

y
< 0 za x (, 2) (2, +).

Znaci funkcija je na (2, 2) konveksna, a na (, 2) i na (2, +)
konkavna. Funkcija nema prevojnih tacaka.
6. Grak
x
y
x=2 x=-2
Slika 3.1: Grak funkcije f(x) =
x
2
4x
2
3.3. IZVODI VI
SEG REDA 77
Primjer 3.33. Nacrtati grak funkcije
y = x
2
ln x.
Rjesenje.
1. Funkcija je denisana za sve x (0, +).
Funkcija nije ni parna ni neparna, jer domen nije simetrican.
Funkcija nije periodicna.
2. Nule funkcije se odredjuju iz jednacine
x
2
ln x = 0.
Dakle, tacka x = 1 je nula funkcije.
Funkcija je pozitivna za sve x za koje je
x
2
ln x > 0.
Dobijamo da je funkcija pozitivna za x (1, +).
Funkcija je negativna za x (0, 1).
3. Vrijedi
lim
x+
x
2
ln x = +,
lim
x+
xln x = +,
pa funkcija nema ni horizontalnih ni kosih asimptota.
Dalje,
lim
x0+
x
2
ln x = lim
x0+
ln x
1
x
2
= lim
x0+
1
x
2
x
3
= lim
x0+
x
2
2
= 0,
pa je prava y = 0 vertikalna asimptota.
4. Za prvi izvod imamo
y
= 2xln x +x.
Dobijamo da je tacka x = e
1
2
stacionarna tacka. Kako je y
> 0 za x
(e
1
2
, +), a y
< 0 za x (0, e
1
2
) zakljucujemo da je funkcija monotono
rastuca na (e
1
2
, +), a monotono opadajuca na (0, e
1
2
). Na osnovu
prethodnog imamo da je stacionarna tacka tacka lokalnog minimuma i
vrijedi y(e
1
2
) =
1
2e
.
5. Odredimo prevojne tacke i konveksnost.
y
= 2 ln x + 3,
pa je
y
> 0 za x (e
3
2
, +),
y
< 0 za x (0, e
3
2
).
Znaci funkcija je na (e
3
2
, +) konveksna, a na (0, e
3
2
) konkavna. Tacka
P(e
3
2
,
3
2
e
3
) je prevojna tacaka.
CUN
6. Na slici je nacrtan grak
y
x
1
e
-1/2
1
2e
Slika 3.2: Grak funkcije f(x) = x
2
ln x
3.4 Zadaci
1. Koristeci deniciju izvoda odediti izvod funkcije f(x) =

x.
2. Koristeci osobine prvog izvoda naci izvod funkcije
f(x) =
3
x + 5
7
x + 1
2
4
x +
x
.
3. Naci izvode sljedecih funkcija
(i) f(x) = x
3
cos xln x, (ii) f(x) = ctg x +
a
x
+ 1
x
2
+ 1
.
4. Naci izvod kompozicije f g funkcija
f(x) = x
2
+ 3
x 1 i g(x) = x
4
+ 1.
5. Koristeci logaritamski izvod, naci izvod funkcije
f(x) =
5
(x
2
+ 6)
7
(6x 1)
11
(4x
2
+ 3)
6
e
sin x
.
6. Naci izvod funkcije
y = (sin x)
cos x
.
7. Pokazati da je funkcija
f(x) =
_
x
4
, x 0,
x
3
, x < 0,
diferencijabilna u tacki x = 0.
3.4. ZADACI 79
8. Pokazati da funkcija
f(x) =
_
2 sin x, x 0,
x, x < 0,
nema izvod u tacki x = 0.
9. Pokazati da funkcija f(x) =
5
x
2
nema izvod u tacki x = 0.
10. Odrediti koecijente a i b da funkcija
f(x) =
_
x
2
, x 2,
ax +b, x > 2,
bude diferencijabilna u tacki x = 2.
11. Koristeci Lagrangeovu teoremu dokazati nejednakosti
(i) [ sin x
2
sin x
1
[ [x
2
x
1
[, gdje su x
1
, x
2
R,
(ii) [ arctg x
2
arctg x
1
[ [x
2
x
1
[, gdje su x
1
, x
2
R,
(iii) [ ln x
2
ln x
1
[ [x
2
x
1
[, gdje su x
1
, x
2
[1, +).
12. Dokazati jednakost
arcsin x + arccos y =

2
, x [1, 1].
13. Pokazati da je funkcija f(x) = arctg x x, opadajuca na skupu R.
14. Odrediti vrijednosti realnog broja a da funkcija P(x) = x
2
ax opada na
segmentu [1, 1].
15. Izracunati granicne vrijednosti :
(i) lim
xa
b
x
b
a
x a
, b > 0,
(ii) lim
x3
ln(x
2
8)
x
2
+ 3x 18
,
(iii) lim
x0+
x
x
.
16. Izracunati granicne vrijednosti :
(i) lim
x0
e
x
e
x
2x
x sinx
,
(ii) lim
x
2
_
x
ctg x

2 cos x
_
,
(iii) lim
x+0
_
1
x
_
tg x
.
CUN
17. Naci y
(4)
ako je y = x
5
+ cos x.
18. Dokazati da funkcija y = e
x
cos x zadovoljava jednacinu y
(4)
+ 4y = 0.
19. Odrediti izvod ntog reda funkcije y = e
3x
.
20. Odrediti y
(20)
i y
(21)
ako je
y = (2x + 1)
5
(x
2
+ 1)
4
(x 1)
7
.
21. Ispitati konveksnost funkcija
(i) y = x
4
6x
2
+ 5,
(ii) y = ln(x
2
1),
(iii) y = (1 +x
2
)e
x
2
+x.
22. Odrediti vrijednosti realnog broja a da funkcija y = x
4
+ax
3
+
3
2
x
2
+11,
bude konveksna.
23. Pokazati nejednakost
_
x +y
2
_
4
x
4
+y
4
2
, x, y R.
24. Koristeci Taylorovu formulu izracunati
lim
x+
(
6
_
x
6
+x
5
6
_
x
6
x
5
).
25. Odrediti lokalne ektremume funkcija :
(i) y = 2x
2
x
4
,
(ii) y =
x
1 +x
2
,
(iii) y = cos x +
1
3
cos 3x.
26. Naci asimptote funkcija :
(i) y = ln(1 +e
x
),
(ii) y =
x
2
1 x
2
,
(iii) y = e
1
x
.
27. Nacrtati grake funkcija :
(i) y =
x 2
1 +x
2
,
(ii) y =
e
x
1 x
,
(iii) y =
ln(1 +x)
x
.
Glava 4
Integralni racun
4.1 Odredjeni integral
4.1.1 Denicija odredjenog integrala
Problem izracunavanja povrsine gure u ravni je doveo do pojma odredjenog
integrala.
Neka je funkcija f pozitivna i neprekidna na [a, b]. Povrsina ogranicena krivom
y = f(x), pravama x = a, x = b i xosom naziva se krivolinijski trapez
nad [a, b]. Da bi priblizno izracunali povrsinu krivolinijskog trapeza mozemo
postupiti na sljedeci nacin.
Podijelimo interval [a, b] pomocu tacaka x
i
, i = 0, 1, . . . , n na sljedeci nacin
a = x
0
< x
1
< x
2
< x
3
< < x
n1
< x
n
= b.
Skup x
0
, x
1
, . . . , x
n
oznacavamo sa P i nazivamo podjelom intervala [a, b].
U svakom segmentu [x
i
, x
i+1
] izaberimo jednu tacku
i
, i = 0, 1, . . . , n 1.
Suma
R(P,
0
,
1
, . . . ,
n1
) =
n1
i=0
f(
i
)(x
i+1
x
i
), (4.1)
je priblizno jednaka povrsini krivolinijskog trapeza. Suma (4.1) naziva inte-
gralna suma funkcije f u odnosu na podjelu P. Dalje, ocigledno je da sto su
brojevi x
i+1
x
i
manji da formula (4.1) bolje aproksimira povrsinu krivolinijskog
trapeza. Broj
[[P[[ = max
0in1
(x
i+1
x
i
),
nazivamo norma podjele P.
Denicija 4.1. Neka je funkcija f denisana na skupu [a, b]. Ako postoji realan
broj I, takav da za svaku podjelu P intervala [a, b] i svaki izbor tacaka
i
, gdje
81
82 GLAVA 4. INTEGRALNI RA
CUN
je
i
[x
i
, x
i+1
], i = 0, 1, . . . , n 1, vrijedi
I = lim
||P||0
n1
i=0
f(
i
)(x
i+1
x
i
),
tada se realan broj I naziva odredjenim integralom ili Riemannovim in-
tegralom funkcije f na [a, b] i to oznacavamo sa
I =
_
b
a
f(x)dx.
Za funkciju f kazemo da je integrabilna na [a, b]. Kazemo jos i da je funkcija
f podintegralna funkcija odredjenog integrala
_
b
a
f(x)dx.
Broj a je donja, a broj b gornja granica odredjenog integrala.
Postupak nalazenja integrala se naziva integracija.
Primjer 4.1. Odrediti integralnu sumu funkcije f(x) = c, x [a, b].
Rjesenje. Neka je data podjela P = x
0
, x
1
, . . . , x
n
, tada je
R(P,
0
,
1
, . . . ,
n1
) =
n1
i=0
f(
i
)(x
i+1
x
i
) =
n1
i=0
c(x
i+1
x
i
) =
c
n1
i=0
(x
i+1
x
i
) = c(b a).
Ovo je povrsina pravougaonika cije su stranice c i b a.
Primjer 4.2. Odrediti integralnu sumu funkcije f(x) = x, x [a, b].
Rjesenje. Za datu podjelu P = x
0
, x
1
, . . . , x
n
, imamo
R(P,
0
,
1
, . . . ,
n1
) =
n1
i=0
i
(x
i+1
x
i
).
Uzmimo ekvidinstantnu podjelu, to jest podjelu kod koje je
x
i+1
x
i
=
b a
n
,
x
i
= a + (b a)
i
n
, i = 0, 1, . . . n.
Dalje, uzmimo
i
= x
i
= a + (b a)
i
n
, i = 0, 1, . . . , n 1.
4.1. ODREDJENI INTEGRAL 83
Oznacimo odgovarajucu integralnu sumu sa S
n
, vrijedi
S
n
=
n1
i=0
_
a + (b a)
i
n
_
b a
n
=
a(b a) +
(b a)
2
n
2
n1
i=0
i = ab a
2
+(b a)
2
n(n 1)
2n
2
= ab a
2
+(b a)
2
n 1
2n
.
Odavde zakljucujemo da
lim
n+
S
n
= ab a
2
+
(b a)
2
2
=
b
2
a
2
2
,
a ovo je povrsina trapeza cije su osnovice duzine a i b, a visina duzine b a.
4.1.2 Osobine odredjenog integrala
Ovde dajemo neke osobine odredjenog integrala. One se jednostavno pokazuju
koristeci deniciju odredjenog integrala.
Linearnost. Ako su funkcije f i g integrabilne na [a, b] tada je integrabilna
i funkcija f +g, gdje , R i vrijedi
_
b
a
(f(x) +g(x))dx =
_
b
a
f(x)dx +
_
b
a
g(x)dx.
Aditivnost. Neka je funkcija f integrabilna na [a, b] i c (a, b) tada je
_
b
a
f(x)dx =
_
c
a
f(x)dx +
_
b
c
f(x)dx.
Ako su funkcije f i g integrabilne na [a, b] i
f(x) g(x) za sve x [a, b],
tada je
_
b
a
f(x)dx
_
b
a
g(x)dx.
Ako je funkcija f integrabilna na [a, b] tada je
_
b
a
f(x)dx

_
b
a
[f(x)[dx.
Teorema 4.1. Svaka integrabilna funkcija na [a, b] je ogranicena na [a, b].
CUN
Dokaz. Neka je funkcija f integrabilna na [a, b]. Tada po deniciji 4.1 postoji
realan broj I takav da za svaku podjelu P = x
0
, x
1
, . . . , x
n
intervala [a, b] i
svaki izbor tacaka
i
, gdje je
i
[x
i
, x
i+1
], i = 0, 1, . . . , n 1, vrijedi
I = lim
||P||0
n1
i=0
f(
i
)(x
i+1
x
i
).
Ovo znaci da postoji > 0 takvo da za svaku podjelu P za koju je [[P[[ <
vrijedi
[R(P,
0
,
1
, . . . ,
n1
) I[ < 1.
Neka je P jedna takva podjela. Pretpostavimo da je f neogranicena. Tada
postoji i 0, 1, . . . , n 1 takav da je funkcija f neogranicena na intervalu
[x
i
, x
i+1
]. Dakle, za svako K > 0 postoji t
i
[x
i
, x
i+1
] takvo da je [f(t
i
)[ > K.
Ako uzmemo dovoljno veliko K > 0 i podjelu P
1
koja se razlikuje od podjele P
tako sto je umjesto tacke
i
uzeta tacka t
i
tada je [[P
1
[[ = [[P[[ < i
[R(P
1
,
0
,
1
, . . . ,
n1
) I[ > 1,
a ovo je nemoguce. Dakle, f je ogranicena funkcija.
f(x) =
_
1
x
, 0 < x 1
0, x = 0,
nije integrabilna na [0, 1] jer nije ogranicena.
Denicija 4.2. Neka je funkcija f ogranicena na [a, b]i neka je P = x
0
, x
1
, . . . , x
n
jedna podjela intervala [a, b]. Stavimo

m
i
= inf
x[xi,xi+1]
f(x), M
i
= sup
x[x
i
,x
i+1
]
f(x), i = 0, 1, . . . , n 1.
Sume
R
(P) =
n1
i=0
m
i
(x
i+1
x
i
) i R
(P) =
n1
i=0
M
i
(x
i+1
x
i
),
nazivaju se redom donja i gornja (Riemannova) integralna suma.
Moze se pokazati da vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 4.2. Ogranicena funkcija f je integrabilna na [a, b] ako i samo ako
vrijedi
lim
||P||0
(R
(P) R
(P)) = 0, (4.2)
nezavisno od podjele P.
4.1. ODREDJENI INTEGRAL 85
Vidjeli smo da je ogranicenost funkcije potreban uslov za njenu integrabil-
nost, sljedeca teorema daje dovoljan uslov za integrabilnost funkcije.
Teorema 4.3. Svaka neprekidna funkcija na [a, b] je integrabilna na [a, b].
Dokaz. Funkcija f je neprekidna na [a, b], pa postoje tacke u
i
, v
i
[x
i
, x
i+1
]
takve da je m
i
= f(u
i
) i M
i
= f(v
i
). Osim toga, funkcija f je neprekidna na
[a, b], pa je i uniformno neprekidna na [a, b]. Zbog toga, za svako > 0 postoji
> 0 tako da za svake dvije tacke u, v [a, b] vrijedi
[u v[ < [f(u) f(v)[ <

b a
.
Neka je P podjela intervala [a, b] za koju je [[P[[ < , tada je
[R
(P) R
(P)[ =
n1
i=0
(M
i
m
i
)(x
i+1
x
i
)
n1
i=0
[f(v
i
) f(u
i
)[(x
i+1
x
i
)
n1
i=0
b a
(x
i+1
x
i
) = .
Dakle,
lim
||P||0
(R
(P) R
(P)) = 0,
sto je i trebalo dokazati.
Sljedeca teorema je poznata kao teorema o srednjoj vrijednosti.
Teorema 4.4. Neka je f neprekidna funkcija na [a, b]. Tada postoji c (a, b)
tako da je
_
b
a
f(x)dx = f(c)(b a).
Dokaz. Funkcija f je neprekidna na [a, b], pa postoje tacke x
min
i x
max
takve
da je
f(x
min
) = min
xin[a,b]
f(x), f(x
max
) = max
xin[a,b]
f(x).
Iz osobina odredjenog integrala imamo
f(x
min
)(b a)
_
b
a
f(x)dx f(x
max
)(b a).
Ako je
f(x
min
)(b a) =
_
b
a
f(x)dx ili f(x
max
)(b a) =
_
b
a
f(x)dx,
dokaz je zavrsen. U suprotnom denisimo funkciju g : [a, b] R,
g(x) =
1
b a
_
b
a
f(x)dx +f(x).
CUN
Iz denicije funkcije g zakljucujemo da vrijedi
g(x
min
)g(x
max
) < 0,
pa postoji tacka c izmedju x
min
i x
max
takva da je g(c) = 0. Dakle,
f(c) =
1
b a
_
b
a
f(x)dx.
4.2 Neodredjeni integral
4.2.1 Denicija neodredjenog integrala
Denicija 4.3. Neka je funkcija f denisana na intervalu (a, b). Ako postoji
funkcija F takva da je
F
(x) = f(x), x (a, b),

kazemo da je F primitivna funkcija funkcije f na (a, b).
Primjer 4.4. Odrediti primitivne funkcije sljedecih funkcija :
1. f
1
(x) = x
a
, x R, a ,= 1,
2. f
2
(x) = a
x
, x R, a > 0, a ,= 1,
3. f
3
(x) = sin x, x R,
4. f
4
(x) =
1
x
, x R 0.
Rjesenje.
1. Kako je
_
x
a+1
a + 1
_
= x
a
, zakljucujemo da je funkcija F
1
(x) =
x
a+1
a + 1
, primi-
tivna funkcija funkcije f(x) = x
a
na skupu R.
2. F
2
(x) =
a
x
ln a
, x R, a > 0, a ,= 1.
3. F
3
(x) = cos x, x R.
4. F
4
(x) = ln x, x (0, +), F
4
(x) = ln(x), x (, 0).
Dakle, primitivna funkcija na skupu R 0 je F
4
(x) = ln [x[.
Primjetimo da ako je F
(x) = f(x) tada je (F(x) +C)
= f(x).
Denicija 4.4. Neodredjeni integral funkcije f na intervalu (a, b) je skup
svih primitivnih funkcija funkcije f na intervalu (a, b). Neodredjeni integral
funkcije f oznacavamo sa
_
f(x)dx. Ako je F primitivna funkcija funkcije f,
obicno se pise
_
f(x)dx = F(x) +C.
4.2. NEODREDJENI INTEGRAL 87
Iz tablice za izvode dobijamo sljedecu tablicu za neodredjene integrale.
1.
_
x
a
dx =
x
a+1
a + 1
+C, a ,= 1
2.
_
1
x
dx = ln [x[ +C, x ,= 0
3.
_
a
x
dx =
a
a
ln a
+C, a > 0, a ,= 1
4.
_
e
x
dx = e
x
+C
5.
_
sin xdx = cos x +C
6.
_
cos xdx = sin x +C
7.
_
dx
sin
2
x
= ctg x +C
8.
_
dx
cos
2
x
= tg x +C
9.
_
dx
1 +x
2
= arctg x +C
10.
_
sh xdx = ch x +C
11.
_
chx = sh x +C
12.
_
dx
sh
2
x
= cth x +C
13.
_
dx
ch
2
x
= th x +C
14.
_
dx
x
2
+a
2
=
1
a
arctg
x
a
+C, a ,= 0
15.
_
dx
x
2
a
2
=
1
2a
ln
x a
x +a
+C, [x[ ,= a
16.
_
dx
1 +x
2
= ln(x +
_
1 +x
2
) +C
17.
_
dx
1 x
2
= arcsin x +C, [x[ < 1
CUN
18.
_
dx
x
2
a
2
= ln [x +
_
x
2
a
2
[ +C
Sljedecom teoremom je data veza izmedju primitivne funkcije i odredjenog
integrala.
Teorema 4.5. Neka je f neprekidna funkcija na [a, b] tada je funkcija F den-
isana na [a, b] sa
F(x) =
_
x
a
f(t)dt
primitivna funkcija funkcije f.
Dokaz. Iz osobina odredjenog integrala imamo
F(x +h) F(x) =
_
x+h
a
f(t)dt
_
x
a
f(t)dt =
_
x+h
x
f(t)dt.
Sada na osnovu teoreme o srednjoj vrijednosti dobijamo
F(x +h) F(x) = hf(x +h), (0, 1).
Dakle,
lim
h0
F(x +h) F(x)
h
= f(x),
to jest F
(x) = f(x).
Kao posljedicu prethodne teoreme dobijamo sljedecu teoremu poznatu kao
Newton-Leibnizova teorema.
Teorema 4.6. Neka je f neprekidna funkcija na intervalu [a, b] i F njena prim-
itivna funkcija na [a, b] tada vrijedi
_
b
a
f(x)dx = F(b) F(a).
4.2.2 Osobine neodredjenog integrala
Ovde navodimo osnovne osobine neodredjenog integrala koje slijede iz os-
obina izvoda funkcije.
_
df(x) = f(x) +C, d
_
f(x)dx = f(x)dx,
_
f(x)dx =
_
f(x)dx, R 0,
_
(f(x) +g(x))dx =
_
f(x)dx +
_
g(x)dx,
Smjena promjenljive. Ako su funkcije f, i
neprekidne tada je
_
f(x)dx =
_
f((t))
(t)dt +C,
Parcijalna integracija. Ako su u i v diferencijabilne funkcije tada je
_
u(x)dv(x) = u(x)v(x)
_
v(x)du(x) +C.
Primjer 4.5. Izracunati integral
_
cos (ln x)
x
dx.
Rjesenje. Uvedimo smjenu t = ln x. Sada je
dt =
dx
x
,
pa je
_
cos (ln x)
x
dx =
_
cos tdt = sin t +C = sin (ln x) +C.
_
x
2
+ 5
_
(2x + 7)
3
dx.
Rjesenje. Koristimo smjenu t =

2x + 7. Tada je
t
2
= 2x + 7, x =
t
2
7
2
, dx = tdt,
pa je
_
x
2
+ 5
_
(2x + 7)
3
dx =
_
1
4
(t
2
7)
2
+ 5
_
(t
2
)
3
tdt =
1
4
_
t
4
14t
2
+ 34
t
2
dt =
=
1
4
_ _
t
2
14 +
34
t
2
_
dt =
1
4
_
t
3
3
14t
34
t
_
+C.
Dakle,
_
x
2
+ 5
_
(2x + 7)
3
dx =
1
4
_
2x + 7
3
3
14
2x + 7
34
2x + 7
_
+C.
_
ln xdx.
Rjesenje. Koristimo parcijalnu integraciju. Stavimo
u = ln x, dv = dx,
odavde je
du =
dx
x
, v = x.
Koristeci formulu za parcijalnu integraciju imamo
_
ln xdx = xln x
_
x
dx
x
= xln x x +C.
CUN
_
xe
x
dx.
Rjesenje. Stavljajuci
x = u, e
x
dx = dv,
imamo
dx = du, e
x
= v,
pa iz formule za parcijalnu integraciju dobijamo
_
xe
x
dx = xe
x
_
e
x
dx = xe
x
e
x
+C.
4.2.3 Integracija nekih klasa funkcija
1. Integracija racionalnih funkcija
Ovde razmatramo integraciju racionalne funkcije
R(x) =
P
n
(x)
Q
m
(x)
,
gdje su P
n
(x) i Q
m
(x) polinomi stepena n i m sa realnim koecijentima. Moze
se pokazati da se svaka racionalna funkcija moze predstaviti u obliku zbira
polinoma i odredjenog broja razlomaka sljedecih oblika
A
(x a)
k
,
Mx +N
(x
2
+px +q)
k
,
gdje je k prirodan broj i p
2
4q < 0. Dakle, integracija racionalne funkcije R(x)
se svodi na integraciju sljedece tri funkcije
1
(x a)
k
,
1
(x
2
+px +q)
k
,
x
(x
2
+px +q)
k
.
U prvom slucaju smjenom t = x a se integral
_
1
(x a)
k
svodi na tablicni.
U drugom slucaju, integral
I
k
=
_
1
(x
2
+px +q)
k
dx,
se smjenom
t =
x +
p
2
_
q
p
2
4
,
svodi na integral
I
k
=
1
_
q
p
2
4
_
dt
(t
2
+ 1)
k
.
Ako je k = 1 radi se o tablicnom integralu
I
1
=
1
_
q
p
2
4
_
dt
t
2
+ 1
=
1
_
q
p
2
4
arctg t +C.
U slucaju da je k > 1, integral I
k
se metodom parcijalne integracije svodi na
integral I
k1
.
Integral
J
k
=
_
x
(x
2
+px +q)
k
dx
se svodi na I
k
. Naime,
J
k
=
_
x
(x
2
+px +q)
k
dx =
1
2
_
2x +p p
(x
2
+px +q)
k
dx =
1
2
_
dt
t
k

p
2
I
k
,
gdje je t = x
2
+px +q.
_
x
2
x + 2
x
4
5x
2
+ 4
dx.
Rjesenje. Kako je
x
4
5x
2
+ 4 = (x
2
1)(x
2
4) = (x 1)(x + 1)(x 2)(x + 2),
podintegralnu funkciju mozemo pisati u obliku
x
2
x + 2
x
4
5x
2
+ 4
=
A
x + 1
+
B
x 1
+
C
x + 2
+
D
x 2
.
Odavde imamo
x
2
x+2 = A(x1)(x+2)(x2)+B(x+1)(x+2)(x2)+C(x+1)(x1)(x2)+
+D(x + 1)(x 1)(x + 2),
x
2
x+2 = x
3
(A+B+C+D)+x
2
(A+B2C+2D)+x(4A4BCD)+
+4A4B + 2C 2D.
Dakle, za koecijente A, B, Ci D vrijedi
A+B +C +D = 0
A+B 2C + 2D = 1
4A4B C D = 1
4A4B + 2C 2D = 2.
Rjesavajuci ovaj sistem dobijamo
A =
2
3
, B =
1
3
, C =
2
3
, D =
1
3
.
CUN
Prema tome,
_
x
2
x + 2
x
4
5x
2
+ 4
dx =
2
3
_
dx
x + 1

1
3
_
dx
x 1

2
3
_
dx
x + 2
+
1
3
_
dx
x 2
=
=
2
3
ln [x + 1[
1
3
ln [x 1[
2
3
ln [x + 2[ +
1
3
ln [x 2[ +C =
=
1
3
ln
(x + 1)
2
(x 2)
(x 1)(x + 2)
2
+C.
_
dx
x
2
+x + 1
.
Rjesenje. Uvedimo smjenu
t =
x +
1
2
3
2
,
_
dx
x
2
+x + 1
=
2
3
_
dt
t
2
+ 1
=
2
3
arctg t +C =
2
3
arctg
2
3
_
x +
1
2
_
.
2. Integracija nekih iracionalnih funkcija
Ovde posmatramo neke integrale iracionalnih funkcija koji se pogodnim smje-
nama svode na integrale racionalnih funkcija.
2.1 Integrali oblika
_
R
_
x,
_
ax +b
cx +d
_
p
1
q
1
, . . . ,
_
ax +b
cx +d
_
p
k
q
k
_
dx, p
i
Z, q
i
N, i = 1, 2, . . . , k
gdje je R racionalna funkcija k + 1 promjenljive se smjenom
t
q
=
ax +b
cx +d
, q = NZS(q
1
, . . . , q
k
),
svode na integrale racionalnih funkcija.
_
x
3
2 +x
x +
3
2 +x
dx.
Rjesenje. Stavimo t
3
= x + 2.
_
x
3
2 +x
x +
3
2 +x
dx = 3
_
t
6
2t
2
t
3
+t 2
dt = 3
_ _
t
3
t +
t
2
2t
(t 1)(t
2
+t + 2)
_
dt =
=
3
4
t
4
3
2
t
2
+
_
3t
2
6t
(t 1)(t
2
+t + 2)
dt.
Kako je
3t
2
6t
(t 1)(t
2
+t + 2)
=
A
t 1
+
Bt +C
t
2
+t + 2
,
za
A =
3
4
, B =
15
4
, C =
3
2
,
imamo
_
3t
2
6t
(t 1)(t
2
+t + 2)
dt =
3
4
_
dt
t 1
+
15
4
_
t
2
5
t
2
+t + 2
dt =
=
3
4
ln [t 1[ +
15
8
ln [t
2
+t + 2[
27
4
7
arctg
2t + 1
7
+C.
Na kraju,
_
x
3
2 +x
x +
3
2 +x
dx =
3
4
t
4
3
2
t
2
3
4
ln [t1[+
15
8
ln(t
2
+t+2)
27
4
7
arctg
2t + 1
7
+C.
2.2 Integrali oblika
R(x,
_
ax
2
+bx +c),
gdje je R racionalna funkcija dvije promjenljive se svode na integrale racionalnih
funkcija pomocu Eulerovih smjena.
ax
2
+bx +c = x
a t, ako je a > 0,
ax
2
+bx +c = xt
c, ako je c > 0,
ax
2
+bx +c =
_
a(x x
1
)(x x
2
) = t(x x
1
)(x x
2
),
ako je x
1
, x
2
R.
Primjer 4.12. Izracunati integrale
(i) I =
_
dx
x
4x
2
+ 4x + 3
,
(ii) I =
_
dx
(1 +x)
1 +x x
2
,
(iii) I =
_
(x 1)dx
(x
2
+ 2x)
x
2
+ 2x
.
Rjesenje.
(i) Kako je a = 4 > 0 koristimo sljedecu smjenu Eulera
_
4x
2
+ 4x + 3 = t 2x.
Odavde je
4x
2
+ 4x + 3 = t
2
4tx + 4x
2
, 4x + 3 = t
2
4tx,
x =
t
2
3
4(1 +t)
, dx =
t
2
+ 2t + 3
4(1 +t
2
)
2
dt,
_
4x
2
+ 4x + 3 = t 2
t
2
3
4(1 +t)
=
t
2
+ 2t + 3
2(1 +t)
.
CUN
Sada je
I = 2
_
dt
t
2
3
=
1
3
ln
3
t +
+C.
Dakle,
I =
1
3
ln
2x +
4x
2
+ 4x + 3
3
2x +
4x
2
+ 4x + 3 +
3
+C.
(ii) Ovde je a < 0 i c > 0, pa koristimo smjenu
_
1 +x x
2
= tx 1.
Sada je
1 +x x
2
= t
2
x
2
2tx + 1,
x(1 x) = x(t
2
x 2t),
1 x = t
2
x 2t,
x =
1 + 2t
1 +t
2
, dx =
2(t
2
+t 1)
(1 +t
2
)
2
dt,
_
1 +x x
2
= t
1 + 2t
1 +t
2
1 =
t
2
+t 1
1 +t
2
,
pa je
I =
_
2(t
2
+t 1)dt
(1 +t
2
)
2
_
1 +
2t+1
t
2
+1
_
t
2
+t1
1+t
2
=
= 2
_
dt
1 + (1 +t)
2
= 2 arctg(1 +t) +C.
Zakljucujemo
dx
(1 +x)
1 +x x
2
= 2 arctg
1 +x +
1 +x x
2
x
+C.
(iii) U ovom slucaju trinom x
2
+2x ima dvije razlicite realne nule, pa koristimo
smjenu
_
x
2
+ 2x = xt.
Odavde je
x
2
+ 2x = x
2
t
2
, x + 2 = xt
2
,
x =
2
t
2
1
, dx =
4tdt
(t
2
1)
2
,
x 1 =
2
t
2
1
1 =
3 t
2
t
2
1
.
Prema tome,
I =
1
2
_
3 t
2
t
2
dt =
t
2
+
3
2t
+C.
Kako je
t =
x
2
+ 2x
x
,
dobijamo
_
(x 1)dx
(x
2
+ 2x)
x
2
+ 2x
=
1 + 2x
x
2
+ 2x
+C.
2.3 Integral oblika
_
x
m
(a +bx
n
)
p
dx,
gdje su m, n i p racionalni brojevi, m =
m
1
m
2
, n =
n
1
n
2
, p =
p
1
p
2
, se naziva
integral binomnog diferencijala. Moze se pokazati da je ovaj integral ele-
mentarna funkcija ako i samo ako je bar jedan od brojeva p,
m+ 1
n
i p+
m+ 1
n
cijeli broj. U tim slucajevima se koriste sljedece smjene :
Ako je p Z, smjena x = t
k
, k = NZS(m
2
, n
2
),
Ako je
m+ 1
n
Z, smjena a +bx
n
= t
p2
,
Ako je p +
m+ 1
n
Z, smjena ax
n
+b = t
p2
.
Primjer 4.13. Izracunati integrale
(i) I =
_
x
(1 +
3
x)
2
dx,
(ii) I =
_
xdx
_
1 +
3
x
2
,
(iii) I =
_
3
_
3x x
3
dx.
Rjesenje.
(i) Ovde je p = 2, pa koristimo smjenu x = t
6
, dobijamo
_
x
(1 +
3
x)
2
dx = 6
_
t
8
dt
(1 +t
2
)
2
= 6
_ _
t
4
2t
2
+ 3
4t
2
+ 3
(1 +t
2
)
2
_
dt =
=
6t
5
5
4t
3
+ 18t 18
_
dt
1 +t
2
6
_
t
2
dt
(1 +t
2
)
2
.
Kako je
_
t
2
dt
(1 +t
2
)
2
=
1
2
_
td
_
1
1 +t
2
_
=
t
2(1 +t
2
)
+
1
2
arctg t,
imamo
_
x
(1 +
3
x)
2
dx =
6t
5
5
4t
3
+ 18t +
3t
1 +t
2
21 arctg t +C, t = x
6
.
CUN
(ii) U ovom slucaju je m = 1, n =
2
3
, p =
1
2
i
m+ 1
n
= 3. Koristimo smjenu
1 +x
2
3
= t
2
.
Sada je
_
xdx
_
1 +
3
x
2
= 3
_
(t
2
1)
2
dt =
3
5
t
5
2t
3
+ 3t +C, t =
_
1 +x
2
3
.
(iii) Imamo m =
1
3
, n = 2, p =
1
3
i
m+ 1
n
+p = 1. Stavimo
3x
2
1 = t
3
.
Tada je
_
3
_
3x x
3
dx =
9
2
_
t
3
dt
(t
3
+ 1)
2
=
3
2
_
td
_
1
t
3
+ 1
_
=
=
3t
2(t
3
+ 1)

3
2
_
dt
t
3
+ 1
.
Integral
_
dt
t
3
+ 1
,
je integral racionalne funkcije i za njega se dobije
_
dt
t
3
+ 1
=
1
6
ln
(t + 1)
2
t
2
t + 1
+
1
3
arctg
2t 1
3
.
Dakle,
_
3
_
3x x
3
dx =
3t
2(t
3
+ 1)

1
4
ln
(t + 1)
2
t
2
t + 1

3
2
arctg
2t 1
3
+C,
t =
3
3x x
3
x
.
3. Integrali trigonometrijskih funkcija
Integral oblika
_
R(sin x, cos x),
gdje je R racionalna funkcija se moze svesti na integral racionalne funkcije
pomocu smjene
t = tg
x
2
.
U tom slucaju je
sin x =
2t
1 +t
2
, cos x =
1 t
2
1 +t
2
, dx =
2dt
1 +t
2
.
_
1 + sin x
sin x(1 + cos x)
dx.
Rjesenje. Uvodeci smjenu t = tg
x
2
, dobijamo
_
1 + sin x
sin x(1 + cos x)
dx =
_
_
1 +
2t
1+t
2
_
2dt
1+t
2
2t
1+t
2
1+
1t
2
1+t
2
=
=
1
2
_ _
1
t
+t + 2
_
dt =
1
2
_
ln [t[ +
1
2
t
2
+ 2t
_
+C =
=
1
2
_
ln [ tg
x
2
[ +
1
2
tg
2
x
2
+ 2 tg
x
2
_
+C.
Primjedba 4.1. Smjena t = tg
x
2
, moze da dovede do komplikovanih integrala
racionalnih funkcija. Nekada je bolje primjeniti druge smjene.
Ako je R(sin x, cos x) = R(sin x, cos x), koristi se smjena cos x = t.
Ako je R(sin x, cos x) = R(sin x, cos x), koristi se smjena sin x = t.
Ako je R(sin x, cos x) = R(sin x, cos x), koristi se smjena tg x = t ili
ctg x = t.
_
2 tg x + 3
sin
2
x + 2 cos
2
x)
dx.
Rjesenje. Vrijedi R(sin x, cos x) = R(sin x, cos x), pa koristimo smjenu
tg x = t.
_
2 tg x + 3
sin
2
x + 2 cos
2
x)
dx =
_
(2 tg x + 3)
dx
cos
2
x
tg
2
x + 2
=
_
2t + 3
t
2
+ 2
dt =
= ln(t
2
+ 2) +
3
2
arctg
t
2
+C = ln(tg
2
x + 2) +
3
2
arctg
tg x
2
+C.
4. Integrali koji nisu elementarne funkcije
Ovde dajemo neke klase integrala koji nisu elementarne funkcije.
_
e
x
2
dx,
_
e
x
x
dx,
CUN
_
sin x
x
dx,
_
cos x
x
dx,
_
x
ln x
dx,
_
dt
_
1 k
2
sin
2
t
, k (0, 1), elipticki integral prve vrste,
_
1
_
k
2
sin
2
t
dt, k (0, 1), elipticki integral druge vrste,
_
dt
(1 +hsin
2
t)
_
1 k
2
sin
2
t
, k (0, 1), h R, elipticki integral trece
vrste.
4.3 Nesvojstveni integral
Ovde dajemo neka uopstenja odredjenog integrala. Prvo uopstenje se sastoji
u tome da interval na kome se vrsi integracija moze da bude beskonacan. Sustina
drugog uopstenja je da podintegralna funkcija moze da bude neogranicena na
intervalu na kome se vrsi integracija.
4.3.1 Nesvojstveni integral prve vrste
Denicija 4.5. Neka je funkcija f denisana na [a, +) i integrabilna na
konacnom [a, b] za svako b > a. Granicna vrijednost
_
+
a
f(x)dx = lim
b+
_
b
a
f(x)dx, (4.3)
se naziva nesvojstveni integral prve vrste. Ako granicna vrijednost u (4.3)
postoji i konacna je onda kazemo da je nesvojstveni integral konvergentan, a
u suprotnom slucaju je divergentan.
Analogno se denise i nesvojstveni integral prve vrste na (, b]. Nesvo-
jstveni integral prve vrste na (, +) se denise sa
_
+
f(x)dx =
_
a
f(x)dx +
_
+
a
f(x)dx.
Moze se pokazati da ova denicija ne zavisi od broja a R. Dakle, nesvo-
jstveni integral
_
+
f(x)dx je konvergentan ako su oba integrala

_
a
f(x)dx
i
_
+
a
f(x)dx konvergentna.
4.3. NESVOJSTVENI INTEGRAL 99
Primjer 4.16. Pokazati da je nesvojstveni integral
_
+
0
xe
x
2
dx,
konvergentan.
Rjesenje. Podintegralna funkcija je denisana i neprekidna za sve vrijednosti
x, njena primitivna funkcija je F(x) =
1
2
e
x
2
. Na osnovu denicije imamo
_
+
0
xe
x
2
dx = lim
b+
_
b
0
e
x
2
dx = lim
b+
_
1
2
e
b
2
+
1
2
_
=
1
2
.
Primjer 4.17. Ispitati konvergenciju integrala
_
+
0
xsin xdx.
Rjesenje. Koristeci pacijalnu integraciju dobijamo da je F(x) = xcos x +
sin x, primitivna funkcija funkcije f(x) = xsin x. Iz denicije nesvojstvenog
integrala slijedi
_
+
0
xsin xdx = lim
b+
(b cos b + sin b).
Ova granicna vrijednost ne postoji, pa je dati integral divergentan.
Primjer 4.18. Izracunati nesvojstveni integral
_
+
dx
x
2
+ 2x + 2
.
Rjesenje. Imamo
_
+
dx
x
2
+ 2x + 2
=
_
0
dx
(x + 1)
2
+ 1
+
_
+
0
dx
(x + 1)
2
+ 1
=
= lim
a
_
0
a
dx
(x + 1)
2
+ 1
+ lim
b+
_
b
0
dx
(x + 1)
2
+ 1
=
= lim
a
(arctg 1 arctg(a + 1)) + lim
b+
(arctg(b + 1) arctg 1) =
=
_
4

_
2
__
+
_
2

4
_
= .
Primjer 4.19. Ispitati konvrgenciju integrala
_
+
1
dx
x
, R.
Rjesenje. Ako je = 1 tada integral divergira. Naime,
_
+
1
dx
x
= lim
b+
ln b = +.
CUN
Ako je ,= 1 dobijamo
_
+
1
dx
x
= lim
b+
_
b
1
1

1
1
_
.
Ova granicna vrijednost ne postoji za < 1, dok je za > 1 jednaka
1
1
.
Znaci, dati integral konvergira za > 1, a za 1 je divergentan.
U prethodnim primjerima smo konvergenciju nesvojstvenih integrala ispiti-
vali tako sto smo nalazili primitivnu funkciju podintegralne funkcije i koristili
deniciju. Nekada to nije moguce. U takvim slucajevima korisni su sljedeci
kriterijumi konvergencije.
Teorema 4.7. Neka je
0 f(x) g(x), za sve x [a, +),
tada iz konvergencije integrala
_
+
a
g(x)dx slijedi konvergencija integrala
_
+
a
f(x)dx i iz divergencije integrala
_
+
a
f(x)dx slijedi divergencija inte-
grala
_
+
a
g(x)dx.
Teorema 4.8. Ako je lim
x+
f(x)
g(x)
= K, gdje je K pozitivan realan broj, tada
su oba integrala
_
+
a
f(x)dx i
_
+
a
g(x)dx istovremeno konvergentna ili di-
vergentna.
_
+
1
dx
x
2
+
5
x
3
+ 1
.
Rjesenje. Kako je
1
x
2
+
5
x
3
+ 1

1
x
2
, za sve x 1
i
lim
b+
_
b
1
dx
x
2
= lim
b+
_
1
b
+ 1
_
= 1,
na osnovu teoreme 4.7 zakljucujemo da je dati integral konvergentan.
_
+
1
xdx
x
4
+ 1
.
4.3. NESVOJSTVENI INTEGRAL 101
Rjesenje. Vrijedi
lim
x+
x
x
4
+1
1
x
= 1,
pa kako je integral
_
+
1
dx
x
,
divergentan, na osnovu teoreme 4.8, zakljucujemo da je dati integral divergentan.
4.3.2 Nesvojstveni integral druge vrste
Druga vrsta nesvojstvenog integrala je kada funkcija nije ogranicena u okolini
neke tacke c iz intervala konvergencije [a, b]. Tu razlikujemo dva slucaja. Jedan
je kada se tacka c poklapa sa nekom od tacaka a i b, a drugi kada c (a, b).
Denicija 4.6. Ako je funkcija f integrabilna na intervalu [a, b ] za svaki
e > 0, a neogranicena u okolini tacke b tada se granicna vrijednost
_
b
a
f(x)dx = lim
+0
_
b
a
f(x),
zove nesvojstveni integral druge vrste.
Analogno se denise i nesvojstveni integral druge vrste ako je funkcija f neogranicena
u okolini tacke a.
Drugi slucaj je ako je funkcija f neogranicena u nekoj okolini tacke c (a, b),
tada se denise
_
b
a
f(x)dx = lim
0+
0+
_
_
c
a
f(x)dx +
_
b
c+
f(x)dx
_
.
Granicna vrijednost
v.p.
_
b
a
f(x)dx = lim
0+
_
_
c
a
f(x)dx +
_
b
c+
f(x)dx
_
,
se naziva glavna vrijednost ( valeur principale) nesvojstvenog integrala.
_
2
1
x 2
x 1
dx.
Rjesenje. Vrijedi sljedece
_
2
1
x 2
x 1
dx =
_
2
1
x 1
x 1
dx
_
2
1
dx
x 1
=
_
2
1
x 1dx
_
2
1
dx
x 1
.
CUN
Dalje je
_
2
1
x 1dx =
(x 1)
3
2
3
2
2
1
=
2
3
,
_
2
1
dx
x 1
= lim
0
_
2
1+
dx
x 1
= lim
0
2(1
_
(1 +) 1) = 2,
pa je
_
2
1
x 2
x 1
dx =
2
3
2 =
4
3
.
Navedimo jos primjer koji pokazuje da se uvodjenjem pojma glavne vri-
jednosti nesvojstvenog integrala prosiruje klasa funkcija za koju nesvojstveni
integral konvergira.
_
1
1
1
x
dx divergentan integral ali da je
v.p.
_
1
1
1
x
dx = 0
Rjesenje. Kako je
_

1
1
x
dx +
_
1
1
x
dx = ln ln ,
granicna vrijednost
lim
0+
0+
__

1
1
x
dx +
_
1
1
x
dx
_
,
ne postoji, ali je
v.p.
_
1
1
1
x
dx = lim
0
(ln ln ) = 0.
4.4 Primjene odredjenog integrala u geometriji
4.4.1 Povrsina gure u ravni
Neka je funkcija f nenegativna i neprekidna na [a, b]. Iz denicije odredjenog
integrala slijedi da je povrsina krivolinijskog trapeza funkcije f nad intervalom
[a, b] data formulom
P =
_
b
a
f(x)dx.
Iz ove formule neposredno slijedi da ako su funkcije f i g neprekidne na intervalu
[a, b] i f(x) g(x) za sve x [a, b], da je povrsina oblasti
(x, y) : a x b, f(x) y g(x),
4.4. PRIMJENE ODREDJENOG INTEGRALA U GEOMETRIJI 103
data sa
P =
_
b
a
(g(x) f(x))dx.
Primjer 4.24. Izracunati povrsinu gure ogranicenu pravom y = x i parabolom
y = 2 x
2
.
Rjesenje. Odredicemo apscise presjecnih tacaka date prave i parabole, tako sto
cemo rijesiti sistem jednacina
y = x
y = 2 x
2
.
Trazene apscise su x
1
= 2 i x
2
= 1. To su i granice integracije. Trazena
povrsina je
_
1
2
[(2x
2
)x]dx =
_
2x
x
3
3

x
2
2
_
1
2
=
_
2
1
3

1
2
_
_
4 +
8
3
2
_
=
9
2
.
4.4.2 Duzina luka krive
Ovde razmatramo problem izracunavanja duzine luka krive. Taj problem se
naziva i rektikacija. Moze se pokazati da za svaku krivu nije moguce odrediti
duzinu luka krive izmedju odredjenih tacaka. Krive za koje je to moguce uraditi
zovu se rektikabilne krive.
Koristeci deniciju odredjenog integrala i teoremu o srednjoj vrijednosti moze
se dokazati sljedeca teorema.
Teorema 4.9. Neka funkcija f ima neprekidan prvi izvod na intervalu [a, b].
Duzina luka krive izmedju tacaka cije su apscise a i b jednaka je
l =
_
b
a
_
1 +f
2
(x)dx. (4.4)
Ako je kriva zadata parametarskim jednacinama
x = x(t), y = y(t), t ,
gdje su x
i y
neprekidne funkcije, tada je duzina luka krive jednaka

l =
_

_
x
(t) + y
(t)dt. (4.5)
Primjer 4.25. Naci duzinu luka krive
y =
x
2
4

ln x
2
,
od tacke x = 1 do tacke x = e.
Rjesenje. Koristimo formulu (4.4),
l =
_
e
1
_
1 +y
2
(x)dx =
_
e
1
1 +
1
4
_
x
1
x
_
2
dx =
1
2
_
e
1
_
1
x
+x
_
dx =
CUN
=
1
2
_
ln x +
x
2
2
_
e
1
=
1
4
(1 +e
2
).
4.4.3 Zapremina i povrsina obrtnog tijela
Teorema 4.10. Neka je kriva y = f(x) neprekidna na [a, b]. Zapremina tijela
nastalog obrtanjem krive y = f(x) oko xose nad intervalom [a, b] je
V =
_
b
a
f
2
(x)dx, (4.6)
a povrsina omotaca ovog tijela je
S = 2
_
b
a
f(x)
_
1 +f
2
(x)dx. (4.7)
Primjer 4.26. Izracunati zapreminu i povrsinu lopte poluprecnika R.
Rjesenje. Tijelo koje nastaje obrtanjem krive
y =
_
R
2
x
2
, R x R,
predstavlja loptu poluprecnika R. Iz formule (4.6) dobijamo
V =
_
R
R
(R
2
x
2
)dx =
_
R
2
x
x
3
3
_
R
R
=
4R
3
3
.
Kako je
y
=
x
R
2
x
2
,
_
1 +y
2
=
R
R
2
x
2
,
za povrsinu omotaca vrijedi
S = 2
_
R
R
_
R
2
x
2
R
R
2
x
2
dx = 2R
_
R
R
dx = 4R
2
.
4.5 Zadaci
Izracunati integrale :
1.
_
x
2
+ 2
x
2
(x
2
+ 4)
dx.
2.
_
(a
4
5
x
4
5
)dx.
3.
_
1 + cos 2x
cos x
dx.
4.5. ZADACI 105
4.
_
dx
sin
2
xcos
2
x
.
5.
_
dx
4 + 3x
2
.
Koristeci smjenu izracunati integrale :
6.
_
dx
1 +
x + 3
.
7.
_
e
x
dx
4 + 5e
x
.
8.
_
dx
xln
7
x
.
9.
_
x + 1
1 +x
2
dx.
10.
_
dx
1 +e
x
.
Metodom parcijalne integracije izracunati integrale :
11.
_
(x
2
x + 2)e
x
dx.
12.
_

xln x.
13.
_
sin xln(cos x)dx.
Izvesti rekurentne formule za integrale :
14. I
n
=
_
sin
n
xdx.
15. I
n
=
_
x
n
e
x
dx.
Rastavljanjem na parcijalne razlomke podintegralne funkcije izracunati
integrale :
16.
_
2x
4
x
2
+ 1
x
3
x
dx.
17.
_
x
2
3
x
2
1
dx.
18.
_
11x + 16
(x 1)(x + 2)
2
dx.
19.
_
x
2
2
x
3
(x + 2)
2
dx.
Izracunati integrale sljedecih iracionalnih funkcija :
CUN
20.
_
dx
x
11
(
x
4
+ 1)
2
.
21.
_
3
_
1 +
4
x
dx.
22.
_
dx
x +
x
2
+x + 1
dx.
23.
_
x
2
+ 4x
x +
x
2
+ 2x + 2
dx.
Naci integrale trigonometrijskih funkcija :
24.
_
sin
3
x
cos
2
x
dx.
25.
_
sin 6xcos 4xdx.
26.
_
dx
8 4 sin x + 7 cos x
.
27.
_

1 + sin xdx.
28.
_
sin
3
x
5
cos x
.
Koristeci deniciju odredjenog integrala izracunati
29.
_
1
0
x
2
dx.
30.
_
2
0
cos xdx.
Koristeci deniciju odredjenog integrala naci granicne vrijednosti
31. lim
n+
_
1
n + 1
+
1
n + 2
+ +
1
n +n
_
.
32. lim
n+
1
n
_
e
1
n
+e
2
n
+ +e
n
n
_
.
33. lim
n+
1 +
3
2 +
3
3 + +
3
n
3
n
4
.
34. Koristeci nejednakosti
x
x
3
6
sinx x, x 0,
pokazati da je
20
2
21

_
2
0
sin x
x

4
2
3
.
4.5. ZADACI 107
35. Pokazati da je
e
1
e
_
1
0
x
x
dx 1.
36. Pokazati da je
_
b
a
[x[
x
dx = [b[ [a[.
Koristeci Newton-Leibnizovu formulu izracunati integrale :
37.
_ 3
e
1
dx
x
_
1 ln
2
x
.
38.
_
2
1
e
x
e
x
1
dx.
39. Izracunati integral
_
3
0
[2 x[dx.
Izracunati nesvojstvene integrale
40.
_
2
0
dx
3
_
(x 1)
2
.
41.
_
6
3
xdx
4
x
2
9
.
42.
_
2
0
dx
x
ln x
.
43.
_
2
0
ln sin xdx.
Ispitati konvergenciju nesvojstvenih integrala
44.
_
2
1
dx
x
p
.
45.
_
1
0
dx
e
x
sin x
.
46.
_
2
1
dx
xln
p
x
.
47. (p) =
_
+
0
x
p1
e
x
dx. (Gama funkcija.)
48. B(p, q) =
_
1
0
x
p1
(1 x)
q1
dx. (Beta funkcija.)
49. Izracunati povrsinu gure ogranicenu parabolom y = x
2
+ 1 i pravom
x +y = 3.
CUN
50. Naci duzinu krive y = x
2
1 od tacke x = 1 do tacke x = 1.
51. Izracunati povrsinu tijela nastalog obrtanjem oko xose povrsi ogranicene
parabolom y = x
2
+ 1 i pravom y = x 1.
Glava 5
Redovi
5.1 Numericki redovi
5.1.1 Denicija i osnovni pojmovi
Denicija 5.1. Neka je dat niz a
n
i neka je S
n
=
n
k=1
a
k
. Uredjen par
(a
n
, S
n
) se naziva red, a
n
je opsti clan reda, a S
n
je nta parcijalna
suma reda.
Zbir S reda se denise sa
S = lim
n+
S
n
= lim
n+
n
k=1
a
k
.
Ako postoji konacan lim
n+
S
n
kazemo da je red konvergentan i da je S suma
reda. To oznacavamo sa
S =
+
k=1
a
k
.
Za red koji nije konvergentan kazemo da je divergentan.
Primjedba 5.1. Uobicajeno je da se za red koristi ista oznaka kao i za sumu reda
to jest
+
k=1
a
k
.
Kako konacno mnogo clanova niza ne utice na konvergenciju niza, to iz denicije
zakljucujemo da konacno mnogo clanova reda ne utice na konvegenciju reda.
Primjer 5.1. Pokazati da red
+
k=1
1
k(k + 1)
109
110 GLAVA 5. REDOVI
konvergira i naci sumu reda.
Rjesenje. Za opsti clan reda vrijedi
a
k
=
1
k

1
k + 1
,
pa za ntu parcijalnu sumu reda imamo
S
n
=
n
k=1
1
k(k + 1)
=
_
1
1
2
_
+
_
1
2

1
3
_
+ +
_
1
n

1
n + 1
_
= 1
1
n + 1
=
n
n + 1
.
Dakle,
lim
n+
S
n
= 1,
pa je dati red konvergentan i suma mu je jednaka 1.
Primjer 5.2. Pokazati da je harmonijski red
+
k=1
1
k
divergentan.
Rjesenje. U primjeru 2.15 je pokazano da je niz S
n
denisan sa
S
n
=
n
k=1
1
k
divergentan, a odavde slijedi divergencija datog reda.
Ako je red
+
k=1
a
k
konvergentan onda za niz njegovih parcijalnih suma S
n
vrijedi
lim
n+
S
n
= lim
n+
S
n1
= S,
gdje je S neki realan broj. Dakle,
lim
n+
(S
n
S
n1
) = 0,
to jest
lim
n+
a
n
= 0.
Na taj nacin smo dobili potreban uslov za konvergenciju redova.
Teorema 5.1. Potreban uslov da red
+
n=1
a
n
konvergira je lim
n+
a
n
= 0.
Primjer 5.3. Red
+
n=1
n
n je divergentan, jer na osnovu primjera 2.11 je

lim
n+
n
n = 1, pa nije ispunjen potreban uslov za konvergenciju.

5.1. NUMERI
CKI REDOVI 111

Primjedba 5.2. Primjer 5.2 pokazuje da uslov
lim
n+
a
n
= 0
nije dovoljan uslov za konvergenciju reda.
Primjer 5.4. Red
+
n=1
q
n1
se naziva geometrijski red. U slucaju da je q = 1, opsti clan reda ne tezi nuli
kad n +, pa dati red konvergira. Ako je q ,= 1, za njegove parcijalne sume
imamo
S
n
= 1 +q +q
2
+ +q
n1
=
1 q
n
1 q
.
Ako je [q[ < 1 red je konvergentan i njegova suma S =
1
1 q
. Ako je q > 1 je
lim
n+
q
n
= +, pa je red divergentan. Za q < 1 ne postoji lim
n+
q
n
, pa je
red divergentan.
Ako je red (a
n
, S
n
) kovergentan i njegova suma S, tada vrijedi
S = S
n
+r
n
, (5.1)
gdje je r
n
denisan sa
r
n
=
+
k=n+1
a
k
i naziva se ostatak reda poslije ntog clana. Iz relacije (5.1) zakljucujemo da
je lim
n+
r
n
= 0. Dakle, imamo sljedecu teoremu.
Teorema 5.2. Neka je r
n
ostatak konvergentnog reda poslije ntog clana. Tada
je lim
n+
r
n
= 0.
Vidjeli smo da je dati red konvergentan ako i samo ako je konvergentan
niz njegovih parcijalnih suma. Koristeci Cauchyjev kriterijum konvergencije za
nizove dobijamo Cauchyjev kriterijum konvergencije za redove.
Teorema 5.3. Red (a
n
, S
n
) je konvergentan ako i samo ako vrijedi
( > 0) (n
0
> 0) (n n
0
)(p N) [S
n+p
S
n
[ < .
Primjer 5.5. Pokazati da je red
+
n=1
cos n
n
2
112 GLAVA 5. REDOVI
konvvergentan.
Rjesenje. Odredicemo broj n
0
takav da za svaki n n
0
i svaki p N, vrijedi
[S
n+p
S
n
[ < . Imamo
[S
n+p
S
n
[ =
cos(n + 1)
(n + 1)
2
+
cos(n + 2)
(n + 2)
2
+ +
cos(n +p)
(n +p)
2
1
(n + 1)
2
+
1
(n + 2)
2
+ +
1
(n +p)
2
<
<
1
n(n + 1)
+
1
(n + 1)(n + 2)
+ +
1
(n +p 1)(n +p)
=
1
n

1
n +p
<
1
n
.
Dakle,
[S
n+p
S
n
[ <
1
n
,
pa je dovoljno uzeti
n
0
=
_
1
_
+ 1.
Teorema 5.4. Neka su
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
konvergentni. Tada vrijedi
red
+
n=1
(a
n
+b
n
) je konvergentan i
+
n=1
(a
n
+b
n
) =
+
n=1
a
n
+
+
n=1
b
n
,
red
+
n=1
a
n
je konvergentan i
+
n=1
a
n
=
+
n=1
a
n
, za svaki R.
Dokaz. Neka su S
1
n
i S
1
n
parcijalne sume redova
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
redom. Dokaz
slijedi iz cinjenice da
lim
n+
S
1
n
= S
1
i lim
n+
S
2
n
= S
2
implicira
lim
n+
(S
1
n
+S
2
n
) = S
1
+S
2
i
lim
n+
S
1
n
= S
1
.
5.1. NUMERI
CKI REDOVI 113

5.1.2 Redovi sa pozitivnim clanovima
U ovoj sekciji posmatramo redove sa pozitivnim clanovima, to jest redove
+
n=1
a
n
za koje je a
n
> 0 za svaki n N. Za parcijalne sume S
n
reda sa pozitivnim
clanovima vrijedi
S
n
> 0 za svaki n N,
S
n+1
= S
n
+a
n+1
> S
n
za svaki n N.
Dakle, niz S
n
je monotono rastuci. Ako je on ogranicen odozgo onda je i
konvergentan. Ako niz parcijalnih suma pozitivnog reda nije ogranicen odozgo
onda je lim
n+
S
n
= +. Na taj nacin smo dokazali sljedecu teoremu.
Teorema 5.5. Red sa pozitivnim clanovima je konvergentan ako i samo ako je
niz njegovih parcijalnih suma ogranicen odozgo.
+
n=1
1
2
n
1 +n
konvergentan.
Rjesenje. Pokazacemo da je niz parcijalnih suma S
n
ogranicen odozgo.
Imamo
S
n
=
1
2
2
+
1
2
2
3
+ +
1
2
n
1 +n
<
<
1
2
+
1
2
2
+ +
1
2
n
= 1
1
2
n
< 1.
Teorema 5.6. Prvi poredbeni kriterijum. Neka su
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
redovi sa
pozitivnim clanovima i a
n
b
n
za svaki n N. Tada iz konvergencije reda
+
n=1
b
n
slijedi konvergencija reda
+
n=1
a
n
, a iz divergencije reda
+
n=1
a
n
slijedi divergencija
reda
+
n=1
b
n
.
Dokaz. Neka su S
1
n
i S
1
n
parcijalne sume redova
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
redom. Ako
je a
n
b
n
za svaki n N tada je S
1
n
S
2
n
, pa ako je niz S
2
n
ogranicen
odozgo onda je takav i niz S
1
n
to jest ako je red
+
n=1
b
n
konvergentan takav je
114 GLAVA 5. REDOVI
i red
+
n=1
a
n
. S druge strane iz lim
n+
S
1
n
= + slijedi lim
n+
S
2
n
= +, pa iz
divergencije reda
+
n=1
a
n
slijedi divergencija reda
+
n=1
b
n
.
Na slican nacin se mogu dokazati i sljedece teoreme.
Teorema 5.7. Drugi predbeni kriterijum. Neka su
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
redovi
sa pozitivnim clanovima. Ako postoji K > 0 takav da je lim
n+
a
n
b
n
= K tada su
redovi
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
ekvikonvergentni, to jest oba reda su ili konvergentna
ili divergentna.
Teorema 5.8. Treci predbeni kriterijum. Neka su
+
n=1
a
n
i
+
n=1
b
n
redovi sa
pozitivnim clanovima. Ako je lim
n+
a
n
b
n
= 0 tada iz konvergencije reda
+
n=1
b
n
slijedi konvergencija reda
+
n=1
a
n
, a iz divergencije reda
+
n=1
a
n
slijedi divergencija
reda
+
n=1
b
n
.
Primjer 5.7. Ispitati konvergenciju sljedecih redova :
(i)
+
n=1
2
_
n(n + 1)
, (ii)
+
n=1
1
n
2
+ 10n + 100
, (iii)
+
n=1
sin
2
1
n
.
Rjesenje. (i) Kako je
2
_
n(n + 1)

1
n
na osnovu prvog poredbenog kriterijuma i cinjenice da je
+
n=1
1
n
divergentan red
dobijamo da je dati red divergentan.
(ii) Vrijedi
lim
n+
1
n
2
+10n+100
1
n(n+1)
= 1,
pa kako je red
+
n=1
1
n(n + 1)
konvergentan, na osnovu drugog poredbenog kriter-
ijuma zakljucujemo da se radi o konvergentnom redu.
5.1. NUMERI
CKI REDOVI 115

(iii) Red je konvergentan. Naime,
lim
n+
1
n
2
sin
2 1
n
= 1,
a red
+
n=1
1
n
2
je konvergentan.
Teorema 5.9. Integralni kriterijum. Neka je f neprekidna, pozitivna i
monotono nerastuca funkcija na ]1, +). Tada su
_
+
1
f(x)dx i
+
n=1
f(n)
ekvikonvergentni.
Dokaz. Vrijedi sljedece
_
n
1
f(x)dx =
_
2
1
f(x)dx +
_
3
2
f(x)dx + +
_
n
n1
f(x)dx.
Kako je funkcija f monotono nerastuca dobijamo
f(k)
_
k
k1
f(x)dx f(k 1), k = 2, 3, . . . , n.
Sada imamo
f(2) +f(3) + +f(n)
_
n
1
f(x)dx f(1) +f(2) + +f(n 1),
odakle zakljucujemo da su
_
+
1
f(x)dx i
+
n=1
f(n)
ekvikonvergentni.
Primjer 5.8. Kako je prema primjeru 4.19 integral
_
+
1
dx
x
p
konvergentan za
p > 1, a divergentan za p 1, zakljucujemo da je hiperharmonijski red
+
n=1
1
n
p
, konvergentan za p > 1, a divergentan za p 1.
Teorema 5.10. DAlembertov kriterijum. Neka je
+
n=1
a
n
red sa pozitivnim
clanovima. Ako postoji lim
n+
a
n+1
a
n
= L, tada vrijedi
116 GLAVA 5. REDOVI
ako je L < 1 red
+
n=1
a
n
je konvergentan,
ako je L > 1 red
+
n=1
a
n
je divergentan,
ako je L = 1 red
+
n=1
a
n
moze da bude konvergentan ili divergentan.
Dokaz. Neka je lim
n+
a
n
= L < 1, tada postoji > 0 takav da je L+ < 1. Za
takav > 0 postoji n
0
N takav da je
a
n+1
a
n
L
< za sve n n
0
.
Neka je q = L +. Imamo sljedece
a
n+1
a
n
< q za sve n n
0
,
pa matematckom indukcijom dobijamo
a
n+1
<
a
n0
q
n0
q
n+1
za sve n n
0
.
Sada na osnovu prvog poredbenog kriterijuma zakljucujemo da je dati red kon-
vergentan.
Ako je L > 1 tada se na slican nacin moze pokazati da postoji n
0
N takav da
je
a
n+1
a
n
1 za sve n n
0
,
pa zakljucujemo da opsti clan ne tezi 0 kad n +. Dakle, nije ispunjen
potreban uslov za konvegenciju redova.
Da za L = 1 red moze da konvergira slijedi iz primjera
+
n=1
1
n
2
, a da moze da
divergira pokazuje primjer
+
n=1
1
n
.
+
n=1
n!
n
n
, konvergentan.
Rjesenje. Kako je
a
n+1
a
n
=
(n + 1)!
(n + 1)
n+1

n
n
n!
=
n
n
(n + 1)
n
=
1
_
1 +
1
n
_
n
,
zakljucujemo da je
lim
n+
a
n+1
a
n
=
1
e
< 1,
pa je prema Dalembertovom kriterijumu dati red konvergentan.
5.1. NUMERI
CKI REDOVI 117

Na slican nacin kao Dalembertov kriterijum se moze dokazati i sljedeci kri-
terijum.
Teorema 5.11. Cauchyjev kriterijum. Neka je
+
n=1
a
n
red sa pozitivnim
clanovima. Ako postoji lim
n+
n
a
n
= L, tada vrijedi
ako je L < 1 red
+
n=1
a
n
je konvergentan,
ako je L > 1 red
+
n=1
a
n
je divergentan,
ako je L = 1 red
+
n=1
a
n
moze da bude konvergentan ili divergentan.
+
n=1
_
n
2
+ 1
n
2
+n + 1
_
n
2
konvergentan.
Rjesenje. Kako je
n
a
n
=
_
n
2
+ 1
n
2
+n + 1
_
n
=
_
1
n
n
2
+n + 1
_
n
,
zakljucujemo da je
lim
n+
n
a
n
=
1
e
< 1,
pa je prema Cauchyjevom kriterijumu dati red konvergentan.
5.1.3 Alternativni redovi
Denicija 5.2. Red oblika
+
n=1
(1)
n
a
n
,
gdje je a
n
> 0 za svaki n N, nazivamo alternativni red.
Moze se pokazati da vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 5.12. Leibnizov kriterijum. Ako niz a
n
monotono opada i
lim
n+
a
n
= 0, tada alternativni red
+
n=1
(1)
n1
a
n
, konvergira.
Primjer 5.11. Red
+
n=1
(1)
n1
1
n
, konvergira jer niz
1
n
, n N monotono
opada i tezi nuli.
118 GLAVA 5. REDOVI
Za priblizno izracunavanje sume alternativnog reda od koristi je sljedeca
teorema.
Teorema 5.13. Neka niz a
n
monotono opada i lim
n+
a
n
= 0, tada je
[r
n
[ =
k=n+1
(1)
k1
a
k
< a
n+1
i sgnr
n
= (1)
n
.
Primjer 5.12. Koliko clanova reda
+
n=1
(1)
n1
n
2
treba sabrati da bi se njegova
suma izracunala sa tacnoscu do 10
2
.
Rjesenje. Prema prethodnoj teoremi za ostatak datog reda vrijedi
[r
n
[ <
1
(n + 1)
2
,
pa je nejednakost
[r
n
[ <
1
10
2
ispunjena ako je n + 1 > 10, to jest n > 9.
Denicija 5.3. Za red
+
n=1
a
n
kazemo da je apsolutno konvergentan ako
red
+
n=1
[a
n
[ konvergira. Ako red
+
n=1
a
n
konvergira, ali ne konvergira apsolutno
kazmo da je uslovno konvergentan.
Primjer 5.13. Red
+
n=1
(1)
n1
1
n
2
je apsolutno konvergentan, a red
+
n=1
(1)
n1
1
n
je uslovno konvergentan.
Teorema 5.14. Ako je red apsolutno konvegentan tada je on i konvergentan.
Dokaz. Tvrdjenje slijedi iz Cauchyjevog kriterijuma za konvergenciju i uopstene
nejednakosti trougla
[a
n+1
+a
n+2
+a
n+p
[ [a
n+1
[ +[a
n+2
[ + +[a
n+p
[.
Primjetimo da ako je red konvergentan on ne mora biti i apsolutno konver-
gentan. Za apsolutno konvergentne redove vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 5.15. Ako je red
+
n=1
a
n
apsolutno konvergentan i funkcija s : N N
bijekcija tada je
+
n=1
a
n
=
+
n=1
a
s
(n).
5.2. FUNKCIONALNI NIZOVI I REDOVI 119
5.2 Funkcionalni nizovi i redovi
5.2.1 Funkcionalni nizovi
Denicija 5.4. Preslikavanje denisano na skupu N kod koga je slika za svaki
n N neka funkcija denisana na skupu X nazivamo funkcionalnim nizom i
oznacavamo sa f
n
(x), x X, ili krace f
n
.
Kod funkcionalnih nizova imamo dvije vrste konvergencije. To je obicna i
uniformna konvegencija.
Denicija 5.5. Funkcionalni niz f
n
(x), x X obicno konvergira na skupu
Y ka funkciji f : Y R ako za svako x Y vrijedi
f(x) = lim
n+
f
n
(x).
Primjer 5.14. Funkcionalni niz f
n
(x) denisan sa
f
n
(x) =
_
x
2
+
1
n
2
, x R,
obicno konvergira ka funkciji f(x) = [x[ na skupu R.
Denicija 5.6. Funkcionalni niz f
n
(x), x X uniformno konvergira na
skupu Y ka funkciji f : Y R ako vrijedi
( > 0)(n
0
N)(n n
0
)(x Y ) [f
n
(x) f(x)[ < .
Primjer 5.15. Funkcionalni niz f
n
(x) denisan sa
f
n
(x) =
1
x
2
+n
2
, x R,
uniformno konvergira ka funkciji f(x) = 0 na skupu R.
Rjesenje. Neka je dat > 0. Iz nejednakosti
[f
n
(x) f(x)[
1
n
2
,
zakljucujemo da za n
0
=
_
1
_
+ 1 vrijedi
(n n
0
)(x R) [f
n
(x) f(x)[ < .
Za ispitivanje uniformne konvergencije cesto se koristi sljedeci kriterijumi.
Teorema 5.16. Weierstrassov kriterijum. Niz funkcija f
n
uniformno
konvergira ka funkciji f na skupu X ako i samo ako postoji niz realnih brojeva
c
n
koji ne zavisi od x X, takav da je lim
n+
c
n
= 0 i
[f
n
(x) f(x)[ c
n
za sve x X, n N.
120 GLAVA 5. REDOVI
Teorema 5.17. Cauchyjev kriterijum. Niz funkcija f
n
uniformno kon-
vergira ka funkciji f na skupu X ako i samo ako
( > 0)(n
0
N)(n n
0
)(p N)(x X) [f
n+p
(x) f
n
(x)[ < .
Teorema 5.18. Niz funkcija f
n
uniformno konvergira ka funkciji f na skupu
X ako i samo ako je
lim
n+
sup
xX
[f
n
(x) f(x)[ = 0.
Primjer 5.16. Ispitati obicnu i uniformnu konvergenciju niza funkcija
f
n
(x) =
nx
1 +n
2
x
2
, x [0, 1].
Rjesenje. Imamo
lim
n+
nx
1 +n
2
x
2
= 0, za sve x [0, 1],
pa dati niz funkcija obicno konvergira ka funkciji f(x) = 0, x [0, 1]. Ispitajmo
unifrmnu konvergenciju. Vrijedi
sup
x[0,1]
[f
n
(x) f(x)[ = max
x[0,1]
f
n
(x),
jer je funkcija f
n
neprekidna, pa na intervalu [0, 1] dostize maksimum. Taj
maksimum se dostize za x =
1
n
. Dakle,
sup
x[0,1]
[f
n
(x) f(x)[ = f
n
_
1
n
_
=
1
2
,= 0,
pa zakljucujemo da funkcija ne konvergira uniformno.
Na kraju navedimo neke osobine uniformno konvergentnih nizova.
Teorema 5.19. Osobine uniformno konvergentnih nizova.
Ako niz neprekidnih funkcija f
n
uniformno konvergira na skupu X ka
funkciji f tada za svaki x
0
X vrijedi
lim
n+
_
lim
xx
0
f
n
(x)
_
= lim
xx
0
_
lim
n+
f
n
(x)
_
.
Ako niz neprekidnih funkcija f
n
uniformno konvergira na intervalu [a, b]
ka funkciji f tada vrijedi
lim
n+
__
x
a
f
n
(t)dt
_
=
_
x
a
_
lim
n+
f
n
(t)
_
dt, x [a, b].
Neka je f
n
niz neprekidno diferencijabilnih funkcija na [a, b]i neka niz
f
n
uniformno konvergira na [a, b]. Ako postoji tacka c [a, b] takva da
je niz f
n
(c) konvergentan tada i niz funkcija f
n
uniformno konvergira
na [a, b] i vrijedi
lim
n+
f
n
(x) =
_
lim
n+
f
n
(x)
_
, x [a, b].
lim
n+
_
1
0
1
x
2
+n
2
dx.
Rjesenje.
U primjeru 5.15 smo ustanovili da niz
_
1
x
2
+n
2
_
konvergira uniformno na skupu R, pa prema tome i na [0, 1]. Dakle,
lim
n+
_
1
0
1
x
2
+n
2
dx =
_
1
0
_
lim
n+
1
x
2
+n
2
_
dx = 0.
5.2.2 Funkcionalni redovi
Denicija 5.7. Neka je dat niz funkcija u
n
(x) denisanih na skupu X. Red
+
n=1
u
n
(x), x X,
naziva se funkcionalni red.
Denicija 5.8. Za red
+
n=1
u
n
(x) kazemo da obicno (uniformno) konvergira
na skupu X ako niz njegovih parcijalnih suma S
n
(x) obicno (uniformno) kon-
vergira ka sumi S(x) ovog reda na skupu X.
Kao posljedicu kriterijuma za uniformnu konvergenciju funkcionalnih nizova
dobijamo kriterijume za unformnu konvergenciju funkcionalnih redova.
Teorema 5.20. Weierstrassov kriterijum. Ako postoji konvergentan brojni
red
+
n=1
c
n
, c
n
> 0, za koji za sve x X i sve n N, vrijedi
[u
n
(x)[ c
n
,
122 GLAVA 5. REDOVI
onda funkcionalni red
+
n=1
u
n
(x)
apsolutno i uniformno konvergira na skupu X.
Primjer 5.18. Ispitati uniformnu konvergenciju funkcionalnog reda
+
n=1
n
2
n!
_
x
n
+
1
x
n
_
,
1
2
[x[ 2.
Rjesenje. Vrijedi
x
n
+
1
x
n
2
n
+ 2
n
= 2
n+1
, za sve
1
2
[x[ 2.
Dalje, red
+
n=1
n
2
2
n+1
n!
,
konvergira na osnovu DAlembertovog kriterijuma, pa zakljucujemo da je dati
red uniformno konvergentan.
Teorema 5.21. Cauchyjev kriterijum. Red
+
n=1
u
n
(x)je uniformno konver-
gentan na skupu X ako i samo ako
( > 0)(n
0
N)(n n
0
)(p N)(x X) [u
n+1
(x) + +u
n+p
(x)[ < .
Teorema 5.22. Osobine uniformno konvergentnih redova.
Neka je dat red neprekidnih funkcija koji uniformno konvergira na skupu
X. Tada za svaki x
0
X vrijedi
lim
xx
0
_
+
n=1
u
n
(x)
_
=
+
n=1
u
n
(x
0
).
Ako su clanovi niza u
n
(x) neprekidne funkcije na intervalu [a, b] i ako
red
+
n=1
u
n
(x) uniformno konvergira na [a, b] tada i red
+
n=1
_
x
a
u
n
(t)dt, x [a, b],
uniformno konvvergira na [a, b] i vrijedi
+
n=1
_
x
a
u
n
(t)dt =
_
x
a
_
+
n=1
u
n
(t)
_
dt, x [a, b].
Neka je u
n
(x) niz neprekidno diferencijabilnih funkcija na [a, b]i neka
red
+
n=1
u
n
(x) uniformno konvergira na [a, b]. Ako postoji tacka c [a, b]
takva da je red
+
n=1
u
n
(c) konvergentan tada i red
+
n=1
u
n
(x) uniformno
konvergira na [a, b] i vrijedi
+
n=1
u
n
(x) =
_
+
n=1
u
n
(x)
_
, x [a, b].
5.2.3 Stepeni redovi
Denicija 5.9. Funkcionalni red
+
n=0
a
n
x
n
, a
n
R, n = 0, 1, . . .
naziva se stepeni ili potencijalni red.
Primjer 5.19. Stepeni red
+
n=0
x
n
, je konvergentan za sve x R za koje je
[x[ < 1. Za takve x dati red je i apsolutno konvergentan. Primjetimo da ako je
0 r < 1 da je red na osnovu Weirstrassovog kriterijuma uniformno konver-
gentan na skupu x : [x[ r.
Prethodni primjer nam daje ideju za dokaz sljedece teoreme.
Teorema 5.23. Ako stepeni red
+
n=0
a
n
x
n
, konvergira za neko x
0
,= 0 tada on
apsolutno konvergira za svako x za koje je [x[ < [x
0
[ i uniformno konvergira na
skupu x : [x[ r, gdje je 0 r < [x
0
[.
Dokaz. Neka je x
0
,= 0 takav da je red
+
n=0
a
n
x
n
0
konvergentan. Potreban uslov
da red konvergira je da njegov opsti clan tezi nuli. Dakle, lim
n+
a
n
x
n
0
= 0. Iz
denicije granicne vrijednosti zakljucujemo da postoji M > 0 tako da je
[a
n
x
n
0
[ M za sve n N.
Sada je
[a
n
x
n
[ = [a
n
x
n
0
[
x
x
0
n
M
x
x
0
n
za sve n N.
Kako je
+
n=0
x
x
0
n
,
124 GLAVA 5. REDOVI
konvergentan red, jer je
x
x
0
< 1,na osnovu prvog poredbenog kriterijuma za-

kljucujemo i da je red
+
n=0
[a
n
x
n
[, konvergentan, to jest red
+
n=0
a
n
x
n
, apsolutno
konvergentan.
Neka je 0 r < [x
0
[. Pokazimo da je red
+
n=0
a
n
x
n
, uniformno konvergentan na
skupu x : [x[ r. Neka x x : [x[ r. Tada je
[a
n
x
n
[ [a
n
[r
n
za sve n N.
Red
+
n=0
[a
n
[r
n
je konvergentan, na osnovu prethodnog dijela dokaza, pa sada
na osnovu Weierstrsassovog kriterijuma red uniformno konvergira na skupu
x : [x[ r.
Posljedica 5.1. Ako stepeni red
+
n=0
a
n
x
n
divergira u tacki x
0
, tada dati red
divergira za svako x za koje je [x[ > [x
0
[.
Denicija 5.10. Realan broj R > 0 takav da stepeni red
+
n=0
a
n
x
n
konvergira,
za svako x iz skupa x : [x[ < R, a divergira za svako x iz skupa x : [x[ > R
se naziva poluprecnik konvergencije stepenog reda
+
n=0
a
n
x
n
.
Iz teoreme 5.23 dobijamo sljedecu teoremu.
Teorema 5.24. Ako je R poluprecnik konvegencije reda
+
n=0
a
n
x
n
tada red apso-
lutno konvergira na (R, R), a divergira za [x[ > R i red uniformno konvergira
na [r, r] za svaki r (0, R).
Iz DAlembertovog i Cauchyjevog kriterijuma dobijamo postupak za odred-
jivanje poluprecnika konvergencije stepenog reda.
Teorema 5.25. Poluprecnik konvegencije stepenog reda
+
n=0
a
n
x
n
dat je sa
R = lim
n+
a
n
a
n+1
ili
R = lim
n+
1
n
_
[a
n
[
.
Primjer 5.20. Odrediti poluprecnik konvergencije reda
+
n=1
(n!)
2
(2n)!
x
n
.
Rjesenje. Imamo
a
n
a
n+1
=
(2n + 2)(2n + 1)
(n + 1)
2
,
pa je
R = lim
n+
a
n
a
n+1
= 4.
Denicija 5.11. Neka je funkcija f denisana u nekoj okolini nule i neka pos-
toje svi izvodi funkcije f u nuli. Stepeni red
+
n=1
f
(n)
(0)
n!
x
n
nazivamo Maclaurinovim redom funkcije f.
Koristeci osobine uniformno konvergentnih redova (teorema 5.22) moze se
dobiti sljedeca teorema.
Teorema 5.26. Ako je
f(x) =
+
n=0
a
n
x
n
, R < x < R
tada je
a
n
=
f
(n)
(0)
n!
, n = 0, 1, . . .
Na kraju, dajemo neke funkcije predstavljene pomocu stepenog reda
1
1 x
=
+
n=0
x
n
, 1 < x < 1,
1
1 +x
=
+
n=0
(1)
n
x
n
, 1 < x < 1,
ln(1 +x) =
+
n=0
x
n+1
n + 1
, 1 < x 1,
e
x
=
+
n=0
x
n
n!
, < x < ,
126 GLAVA 5. REDOVI
sin x =
+
n=0
(1)
n
x
2n+1
(2n + 1)!
, < x < ,
cos x =
+
n=0
(1)
n
x
2n
(2n)!
, < x < ,
arctg x =
+
n=0
(1)
n
x
2n+1
2n + 1
, 1 < x 1.
5.3 Zadaci
1. Koristeci deniciju, ispitati konvergenciju redova i naci njihove sume :
(i)
+
n=1
1
(n + 1)(n + 3)
, (ii)
+
n=1
1
n(n + 1)(n + 2)
.
2. Ispitati konvergenciju sljedecih redova :
(i)
+
n=1
n
2
3
n
, (ii)
+
n=1
3
n
_
n + 1
n
_
n
2
, (iii)
+
n=1
(n!)
2
(2n)!
.
3. Ispitati apsolutnu i uslovnu konvergenciju redova :
(i)
+
n=1
(1)
n
1
nln n
, (ii)
+
n=1
(1)
n
sin

n
, (iii)
+
n=1
(1)
n
(n!)
2
(2n)!
.
4. Pokazati da je red
n=1
sin(
_
n
2
+a
2
)
konvergentan za svaki a R. Odrediti a R za koje je red i apsolutno
konvergentan.
5. Naci oblast konvergencije redova :
(i)
+
n=1
1
n
x
, (ii)
+
n=1
(1)
n
1
n
x
, (iii)
+
n=1
sin nx
n
2
.
6. Koristeci Cauchyjev kriterijum konvergencije pokazati da je red
+
n=1
sin nx
n(n + 1)
,
konvergentan.
7. Ispitati uniformnu konvergenciju funkcionalnih nizova :
(i) f
n
(x) =
1
x +n
, x > 0,
5.3. ZADACI 127
(ii) f
n
(x) = x
n
x
n+1
, 0 x
1
2
,
(ii) f
n
(x) = x
n
x
n+1
, 0 x
1
2
.
8. Pokazati da sljedeci redovi konvergiraju uniformno na cijelom skupu R,
(i)
+
n=1
1
n(n + 1) +x
2
, (ii)
+
n=1
cos nx
n!
.
9. Odrediti poluprecnik konvergencije sljedecih redova :
(i)
+
n=1
x
n
n(n + 1)
, (ii)
+
n=1
n
2
x
n
(2n + 1)!
, (iii)
+
n=1
(1)
n
3
2n1
+ 1
(2n)!
x
n
.
10. Odrediti Taylorov red funkciju
f(x) =
1
(x 1)(x + 2)
.
11. Odrediti Taylorov red funkcije
f(x) =
2x + 5
(x 1)(2x 3)
.
12. Odrediti poluprecnik konvergencije i sumu reda
+
n=1
x
n
n(n + 1)
.
13. Odrediti poluprecnik konvergencije i sumu reda
+
n=1
(1)
n
x
2n+1
2n(2n + 1)
.
14. Sumirati sljedece redove :
(i)
+
n=1
nx
n
, (ii)
+
n=1
(1)
n
x
2n
2n
, (iii)
+
n=1
x
n
(n + 1)(n + 2)
.
15. Izracunati sume redova :
(i)
+
n=1
(1)
n
1
n
, (ii)
+
n=1
3
n
(n + 2)
n!
.
128 GLAVA 5. REDOVI
Glava 6
Diferencijalne jednacine
6.1 Uvod
6.1.1 Osnovni pojmovi
Neka je F realna funkcija n + 2 promjenljive. Jednacina
F(x, y, y
, . . . , y
(n)
) = 0, x (a, b), (6.1)
gdje je y nepoznata nputa diferencijabilna funkcija naziva se diferencijalnom
jednacinom reda n ako se u njoj obavezno pojavljuje funkcija y
(n)
.
Ako je diferencijalna jednacina data u obliku
y
(n)
= f(x, y, y
, . . . , y
(n1)
), (6.2)
kazemo da ima normalni oblik.
Opste rjesenje diferencijalne jednacine (6.1) je svaka funkcija
y = y(x), x (a, b)
koja je data sa
G(x, y, C
1
, . . . , C
n
) = 0, (6.3)
gdje su C
1
, . . . , C
n
konstante tako da vazi
y = y(x) je rjesenje jednacine (6.1) na (a, b), to jest za y = y(x) jednacina
(6.1) postaje identitet na (a, b),
eliminacijom konstanti C
1
, . . . , C
n
iz (6.3) i izvodnih jednakosti do reda n
dobijamo samo diferencijalnu jednacinu (6.1).
Partikularno rjesenje je svako rjesenje koje se dobija iz opsteg rjesenja za
konkretne vrijednosti bar jedne od konstanti C
1
, . . . , C
n
.
Singularno rjesenje je rjesenje koje se ne moze dobiti iz opsteg rjesenja ni za
jednu vrijednost konstanti C
1
, . . . , C
n
.
129
130 GLAVA 6. DIFERENCIJALNE JEDNA
CINE
Integralna kriva diferencijalne jednacine je svako njeno partikularno ili sin-
gularno rjesenje posmatrano kao kriva y = y(x).
Uslovi
y(x
0
) = y
0
, y
(x
0
) = y
1
, . . . , y
(n1)
(x
0
) = y
n1
, (6.4)
se nazivaju pocetni uslovi. Problem (6.2), (6.4) se naziva Cauchyjev pocetni
problem reda n.
Problem
y
= f(x, y)
y(x
0
) = y
0
,
(6.5)
je Cauchyjev pocetni problem prvog reda.
Napomenimo da se pored Cauchyjevog pocetnog problema u teoriji diferencijal-
nih jednacina izucavaju i granicni problemi. Granicni problemi su kompliko-
vaniji, a kao ilustraciju navodimo granicni problem drugog reda.
Problem
y
= f(x, y, y
)
y(a) = A, y(b) = B,
(6.6)
gdje su a i b krajnje tacke posmatranog intervala, a A i B dati realni brojevi se
naziva granicni problem drugog reda.
Na kraju ove sekcije recimo i to da diferencijalne jednacine opisuju razne prirodne
pojave. Tako na primjer jednacina
y
= ky,
predstavlja Maltusov zakon porasta populacije, dok su rjesenja Hermitove jednacine
y
2xy
+ 2py = 0,
talasne funkcije kvantne mehanike.
6.1.2 Egzistencija i jedinstvenost rjesenja
U ovoj sekciji bavicemo se pitanjem egzistencije ijedinstvenosti rjesenja difer-
encijalne jednacine prvog reda. Tacnije, bavicemo se pitanjem egzistencije i jed-
nistvenosti rjesenja Cauchyjevog problema (6.5). Sljedeca teorema je poznata
kao Peanova teorema.
Teorema 6.1. Neka je funkcija f neprekidna u oblasti
D = (x, y) : [x x
0
[ a, [y y
0
[ b
tada Kosijev problem (6.5) ima bar jedno rjesenje denisano na [x
0
h, x
0
+h],
gdje je h = mina,
b
M
i M = sup
D
[f(x, y)[.
6.1. UVOD 131
Vidjeli da neprekidnost funkcije f obezbjedjuje egzistenciju rjesenja prob-
lema (6.5). Prirodno pitanje je kada je rjesenje Cauchyevog problema jedin-
stveno. Ako se za funkciju f uvedu pored neprekidnosti i drugi uslovi moze se
obezbjediti i jedinstvenost rjesenja Cauchyevog problema (6.5). Sljedeci rezultat
je poznat kao teorema Picarda i Lindelofa.
Teorema 6.2. Neka je funkcija f neprekidna u oblasti
D = (x, y) : [x x
0
[ a, [y y
0
[ b
i zadovoljava Lipshitzov uslov po y, tj postoji konstanta L takva da je
[f(x, y
1
) f(x, y
2
)[ L[y
1
y
2
[ za sve (x, y
1
), (x, y
2
) D,
tada Kosijev problem (6.5) ima tacno jedno rjesenje denisano na [x
0
h, x
0
+h],
gdje je h = mina,
b
M
i M = sup
D
[f(x, y)[.
Dokaz. Ocigledno je svako rjesenje jednacine
y(x) = y
0
+
_
x
x0
f(t, y(t))dt (6.7)
rjesenje problema (6.5) i obratno, pa je dovoljno pokazati da jednacina (6.7)
ima jedinstveno rjesenje na segmentu [x
0
h, x
0
+h].
Pokazimo prvo egzistenciju rjesenja. Denisimo niz funkcija y
n
(x) na sljedeci
nacin:
y
0
(x) = y
0
, y
n
(x) = y
0
+
_
x
x
0
f(t, y
n1
(t))dt, n N. (6.8)
Niz y
n
(x) je dobro denisan.
Naime,
[y
n
(x) y
0
[ =
_
x
x0
f(t, y
n1
(t))dt
M[x
0
x[ Mh b
za sve x [x
0
h, x
0
+h], n N.
Dakle, (x, y
n
(x)) D za sve x [x
0
h, x
0
+h], n N.
Dalje, indukcijom dobijamo
[y
n
(x) y
n1
(x)[
ML
n1
[x x
0
[
n
n!
, x [x
0
h, x
0
+h], n N.
Sada imamo
[y
n+p
(x) y
n
(x)[
n+p
i=n+1
ML
i1
[x x
0
[
i
i!
,
odnosno
[y
n+p
(x) y
n
(x)[
M(L[x x
0
[)
n
Ln!
CINE
_
1 +
L[x x
0
[
n + 1
+
(L[x x
0
[)
2
(n + 1)(n + 2)
+ +
(L[x x
0
[)
p
(n + 1) (n +p)
_
.
Dakle,
[y
n+p
(x) y
n
(x)[
M(L[x x
0
[)
n
Ln!
1
1
L|xx0|
n+1
. (6.9)
Ako u posljednjoj nejednakosti pustimo da n, p + dobijamo na osnovu
Kosijevog kriterijuma da je niz funkcija y
n
(x) uniformno konvergentan.
Neka je lim
n+
y
n
(x) = z(x). Tada zbog (6.9) imamo
[z(x) y
n
(x)[
M(L[x x
0
[)
n
Ln!
n + 1
n + 1 L[x x
0
[
, n n
0
.
Pokazimo da je z rjesenje Kosijevog problema (6.5).
Vrijedi sljedece
z(x) y
0

_
x
x
0
f(t, z(t))dt
z(x) y
n
(x) +
_
x
x
0
(f(t, y
n1
(t)) f(t, z(t)))dt
,
pa je
z(x) y
0

_
x
x
0
f(t, z(t))dt
[y
n
(x) z(x)[ +L
_
x
x
0
(y
n1
(t) z(t))dt
.
Neka je > 0, tada postoji n
0
N takav da vrijedi
[y
n
(x) z(x)[

2
za sve n n
0
i
[y
n1
(x) z(x)[

2Lh
za sve n n
0
.
Dakle, imamo
z(x) y
0

_
x
x0
f(t, z(t))dt

2
+L
_
x
x0
2Lh
dt

2
+

2Lh
[x x
0
[ .
Znaci,
z(x) = y
0
+
_
x
x
0
f(t, z(t))dt.
Pokazimo da je z jedinstveno rjesenje.
Neka su z
1
i z
2
dva razlicita rjesenja problema (6.5). Stavimo
g(x) = (z
1
(x) z
2
(x))
2
, x [x
0
, x
0
+h].
Imamo
g
(x) = 2(z
1
(x) z
2
(x))(z
1
(x) z
2
(x)),
pa je
[g
(x)[ 2Lg(x).
6.1. UVOD 133
Odavde je
_
g(x)e
2L(xx
0
)
_
0 za sve x [x
0
, x
0
+h],
pa je
g(x) g(x
0
) za sve x [x
0
, x
0
+h].
Dakle, g(x) = 0 za sve x x
0
.
Ako je x x
0
stavimo t = 2x
0
x i ponovimo prethodni postupak.
Primjedba 6.1. Metod opisan u dokazu prethodne teoreme poznat je kao metod
sukcesivnih aproksimacija.
Primjer 6.1.
y
(x) = y
2
x
2
+ 1, y(0) = 0.
Koristeci metod sukcesivnih aproksimacija dobijamo
y
0
(x) = 0, y
n
(x) =
_
x
0
(y
2
n1
(t) t
2
+ 1)dt, n N.
Za prva tri clana niza y
n
(x) imamo:
y
1
(x) =
_
x
0
(1 t
2
)dt = x
x
3
3
,
y
2
(x) =
_
x
0
_
_
t
t
3
3
_
2
t
2
+ 1
_
dt = x
2x
5
15
+
x
7
63
,
y
3
(x) =
_
x
0
_
_
t
2t
5
15
+
t
7
63
_
2
t
2
+ 1
_
dt = x 4
x
2
105
+ 2
x
9
567
+
+4
x
11
2457
4
x
13
12285
+
x
15
59535
.
Koristeci indukciju moze se pokazati da je
y
n
(x) = x +o(x
2n+1
),
pa je
lim
n+
y
n
(x) = x.
Prema tome jedno rjesenje datog problema je funkcija y(x) = x.
Primjeri u kojima se moze naci rjesenje na ovaj nacin su rijetki. Ipak,
metod sukcesivnih aproksimacija je znacajan zbog ekasnog koristenja u teori-
jske svrhe.
CINE
6.2 Neki integrabilni tipovi diferencijalnih
jednacina
Diferencijalne jednacine cija se rjesenja mogu izraziti pomocu konacnog broja
elementarnih funkcija i njihovih integrala su malobrojne. Ipak, te jednacine su
znacajne, jer su prva saznanja o diferencijalnim jdnacinama nastala od proucavanja
upravo tih tipova diferencijalnih jednacina. Prilikom njihovog rjesavanja uvijek
se koristila integracija, pa se takve diferencijalne jednacine nazivaju integrabilne
diferencijalne jednacine.
6.2.1 Jednacina sa razdvojenim promjenljivim
To je jednacina oblika
f(x)dx +g(y)dy = 0, (6.10)
gdje su f i g neprekidne funkcije na (a, b). Opste rjesenje jednacine (6.10) je
_
f(x)dx +
_
g(y)dy = C.
Primjer 6.2. Rijesiti diferencijalnu jednacinu
(x
2
+ 1)y
= y
2
+ 1,
Rjesenje. Datu jednacinu mozemo pisati u obliku
dy
1 +y
2

dx
1 +x
2
= 0,
odakle je
arctg y arctg x = C,
pa je
tg(arctg y arctg x) = tg C.
Ako stavimo C
1
= tg C i iskoristimo formulu
tg( ) =
tg tg
1 + tg tg
,
dobijamo
y x
1 +xy
= C
1
.
Dakle, opste rjesenje je
(1 +xy)C
1
y +x = 0.
6.2. NEKI INTEGRABILNI TIPOVI DIFERENCIJALNIHJEDNA
CINA135
Primjer 6.3. Naci funkciju f koja zadovoljava sljedecu funkcionalnu jednacinu
f(x +y) =
f(x) +f(y)
1 f(x)f(y)
, (6.11)
ako se zna da postoji f
(0).
Rjesenje. Kako postoji f
(0), funkcija f je denisana i neprekidna u nekoj

okolini tacke x = 0. Ako u (6.11) uvrstimo y = 0 dobijamo
(1 +f
2
(x))f(0) = 0,
odakle je f(0) = 0. Kako je zbog (6.11)
f(x +y) f(x)
y
=
f(y)
y

1 +f
2
(x)
1 f(x)f(y)
,
kada pustimo y 0 dobijamo
f
(x) = f
(0)(1 +f
2
(x)),
a ovo je jednacina sa razdvojenim promjenljivim. Njeno opste rjesenje je
f(x) = tg(f
(0)x +C).
6.2.2 Homogena jednacina
Homogena diferencijalna jednacina je
dy
dx
= f
_
y
x
_
, (6.12)
gdje je f neprekidna funkcija na (a, b).
Ako je
f(t) = t, za sve t (a, b),
tada imamo jednacinu sa razdvojenim promjenljivim
dy
y
=
dx
x
.
Njeno opste rjesenje je
y = Cx.
Ako je
f(t
0
) = t
0
, za neko t
0
(a, b),
tada je funkcija y(x) = t
0
x +C rjesenje jednacine (6.12).
Na kraju prepostavimo da je
f(t) ,= t, za sve t (a, b).
CINE
Uvodeci smjenu
z(x) =
y(x)
x
,
dobijamo
y
(x) = z(x) +xz
(x),
pa jednacina (6.12) postaje
z +xz
= f(z),
to jest jednacina sa razdvojenim promjenljivim
dz
z f(z)

dx
x
= 0.
Njeno opste rjesenje je
Cx = exp
__
dz
z f(z)
_
.
Primjedba 6.2. Jednacina
y
= f
_
a
1
x +b
1
y +c
1
a
2
x +b
2
y +c
2
_
u slucaju da je
a
1
b
1
a
2
b
2
,= 0,
se smjenom
x = u +, y = v +
svodi na homogenu jednacinu, gdje su i takvi da je
a
1
+b
1
+c
1
= 0
a
2
+b
2
+c
2
= 0.
U slucaju da je
a
1
b
1
a
2
b
2
= 0,
onda se data jednacina smjenom u = a
1
x +b
1
y svodi na homogenu jednacinu.
Primjer 6.4. Rijesiti jednacinu
dy
dx
=
x +y 3
x +y + 1
.
Rjesenje. Kako je
1 1
1 1
= 2
CINA137
koristimo smjenu
x = u +, y = v +,
gdje je
3 = 0
+ + 1 = 0.
Dakle,
x = u + 2, y = v + 1,
pa imamo
dv
du
=
u +v
u +v
,
dv
du
=
1 +
v
u
1 +
v
u
.
Koristeci smjenu v = zu dobijamo
z 1
1 + 2z z
2
dz
du
u
= 0.
Odavde je
u
2
(1 + 2z z
2
) = C,
pa je
x
2
+ 2xy y
2
6x 2y = C
1
, (C 7 = C
1
).
6.2.3 Linearna jednacina prvog reda
Diferencijalna jednacina
y
+p(x)y = q(x), (6.13)

gdje su p i q neprekidne funkcije na (a, b) naziva se linearnom jednacinom prvog
reda.
Iz (6.13) imamo
y
p(x)dx
+p(x)ye
p(x)dx
= q(x)e
p(x)dx
,
to jest
_
ye
p(x)dx
_
= q(x)e
p(x)dx
,
pa je
ye
p(x)dx
= C +
_
q(x)e
p(x)dx
.
y = e
p(x)dx
_
C +
_
q(x)e
p(x)dx
dx
_
. (6.14)
CINE
dy
dx
=
1
xf(y) +g(y)
.
Rjesenje. Datu jednacinu mozemo pisati u obliku
dx
dy
xf(y) = g(y),
a ovo je linearna jednacina u odnosu na inverznu funkciju x = x(y) trazene
funkcije y = y(x). Koristeci formulu (6.14) dobijamo
x = e
f(y)dy
_
C +
_
g(y)e
f(y)dy
dy
_
.
6.2.4 Bernoullijeva jednacina
Diferencijalna jednacina oblika
y
+p(x)y = q(x)y
, (6.15)
gdje su p i q neprekidne funkcije na (a, b), a R je Bernoullijeva jednacina.
Za = 0 ili = 1 to je linearna diferencijalna jednacina. Pretpostavimo da je
,= 0 i ,= 1. Uvedimo smjenu
y = z
k
, k ,= 0.
Jednacina (6.15) tada postaje
kz
z
k1
+p(x)z
k
= q(x)z
k
,
pa je
z +
p(x)
k
z =
q(x)
k
z
kk+1
.
Posljednja jednacina je linearna za
k k + 1 = 0,
to jest za
k =
1
1
.
Dakle, smjenom
y = z
1
1
,
jednacina (6.15) se svodi na linearnu.
CINA139
y
+ 2y = e
x
y
2
.
Rjesenje. Ovde je = 2, pa koristimo smjenu
y = z
1
.
Sada dobijamo
z
2
z
+ 2z
1
= e
x
z
2
,
odavde je
z
2z = e
x
,
a ovo je linearna diferencijalna jednacina. Njeno opste rjesenje je
z = Ce
x
+e
2x
.
Dakle, opste rjesenje date jednacine je
y =
1
Ce
2
+e
2x
.
6.2.5 Riccatijeva jednacina
Diferencijalna jednacina
y
+p(x)y +q(x)y +r(x) = 0, (6.16)

gdje su p, q i r neprekidne funkcije denisane na (a, b) naziva se Riccatijevom
jednacinom. Ako su funkcije p, q i r konstante, jednacina (6.16) je jednacina sa
razdvojenim promjenljivim i njeno opste rjesenje je
C x =
_
dy
py
2
+qu +r
.
Moze se pokazati da se rjesenja jednacine (6.16) u opstem slucaju ne mogu
izraziti preko integrala elementarnih funkcija, to jest ova jednacina u opstem
slucaju nije integrabilna.
U slucaju da je poznato jedno njeno partikularno rjesenje y
1
ona se moze rijesiti
koristeci smjenu
y(x) = y
1
(x) +z(x).
Tada jednacina (6.16) postaje
y
1
+z
+p(x)(y
2
1
+ 2y
1
z +z
2
) +q(x)(y
1
+z) +r(x).
Kako je y
1
rjesenje date jednacine dobijamo
z
+p(x)(2y
1
+z
2
) +q(x)z = 0,
to jest
z
+ (2p(x)y
1
+q(x))z = p(x)z
2
,
a ovo je Bernoullijeva diferencijalna jednacina.
CINE
y
y
2
+ 2e
x
y = e
2x
+e
x
,
ako je njeno partikularno rjesenje y
1
= e
x
.
Rjesenje. Koristeci smjenu
y = e
x
+z
dobijamo
z
= z
2
.
Odavde je
1
z
= x C,
pa je
z =
1
C x
.
y = e
x
+
1
C x
.
Primjedba 6.3. Smjenom
y = y
1
+
1
z
,
jednacina (6.16) se svodi na linearnu diferencijalnu jednacinu
z
(2p(x)y
1
+q(x))y = p(x).
Pretpostavimo sada da su y
1
i y
2
dva partikularna rjesenja jednacine (6.16).
Tada koristeci jednakost
y
1
= p(x)y
2
1
q(x)y
1
r(x),
jednacinu (6.16) mozemo predstaviti u obliku
(y y
1
)
y y
1
= p(x)(y +y
1
) r(x),
to jest
(ln(y y
1
))
= p(x)(y +y
1
) q(x). (6.17)
Za drugo partikularno rjesenje y
2
analogno dobijamo
(ln(y y
2
))
= p(x)(y +y
2
) q(x). (6.18)
Iz jednacina (6.17) i (6.18) dobijamo
_
ln
y y
1
y y
2
_
= p(x)(y
2
y
1
),
pa je
y y
1
y y
2
= C exp
__
p(x)(y
2
(x) y
1
(x))dx
_
, (6.19)
opste rjesenje jednacine (6.16).
CINA141
Primjer 6.8. Jednacina
y
=
1
x
4
y
2
,
ima partikularna rjesenje
y
1
=
1
x
+
1
x
2
, y
2
=
1
x

1
x
2
.
Koristeci formulu (6.19) dobijamo da je opste rjesenje
y y
1
y y
2
= C exp
_
_
2dx
x
2
_
,
x
2
y x 1
x
2
y x + 1
= Ce
2
x
.
6.2.6 Jednacine Lagrangea i Clairauta
Jednacina Lagrangea ima oblik
y = x(y) +(y
), (6.20)
gdje su i diferencijabilne funkcije.
Pretpostavimo da funkcija nije identicko preslikavanje. Stavljajuci y
= p,
diferencirajuci po x i koristeci jednakost dy = pdx dobijamo linearnu jednacinu
dx
dp
+x

(p)
(p) p
=

(p)
p (p)
.
Neka je njeno opste rjesnje
x = g(p, C),
smjenom u (6.20) dobijamo
y = g(p, C)(p) +(p).
Dakle, zakljucujemo da je sa
x = g(p, C),
y = g(p, C)(p) +(p),
dato opste rjesenje jednacine (6.20).
y = 2xy
+ ln y
.
Rjesenje. Stavimo y
= p, tada je y = 2xp + ln p. Diferencirajuci dobijamo

pdx = 2pdx + 2xdp +
dp
p
,
CINE
a odavde je
dx
dp
+
2
p
x =
1
p
2
.
Ovo je linearna jednacina. Njeno opste rjesenje je
x =
C
p
2

1
p
.
x =
C
p
2

1
p
,
y = ln p +
2C
p
2.
Jednacina Clairauta ima oblik
y = xy
+(y
). (6.21)
Ona se rjesava koristeci isti postupak kao i kod Lagrangeove jednacine. Opste
rjesenje Clairautove jednacine je
y = Cx +(C).
Clairautova jednacina moze imati i singularno rjesenje dato sa
y = xp +(p),
x +
(p) = 0.
y = xy
+
1
2y
.
Rjesenje. Stavljajuci y
= p, dobijamo
y = xp +
1
2p
.
Diferencirajuci posljednju jednacinu i zamjenjujuci dy sa pdx imamo
pdx = pdx +xdp
dp
p
2
,
odavde je
dp
_
x
1
2p
2
_
= 0.
Iz dp = 0, to jest p = C dobijamo opste rjesenje
y = Cx +
1
2C
.
6.3. LINEARNE DIFERENCIJALNE JEDNA
CINE VI
SEG REDA 143

Dalje, iz
x
1
2p
2
= 0,
imamo
x =
1
2p
2
.
Eliminisuci p iz te jednacine i iz jednacine
y = xp +
1
2p
,
dobijamo
y
2
= 2x.
Ovo je takodje rjesenje (singularno rjesenje) date jednacine.
6.3 Linearne diferencijalne jednacine viseg reda
6.3.1 Homogena jednacina
Denicija 6.1. Diferencijalna jednacina
y
(n)
+p
1
(x)y
(n1)
+ +p
n1
(x)y
+p
n
(x)y = q(x), x (a, b), (6.22)
je linearna diferencijalna jednacina reda n.
Ako je q 0 na (a, b) to jest,
y
(n)
+p
1
(x)y
(n1)
+ +p
n1
(x)y
+p
n
(x)y = 0, x (a, b), (6.23)
kazemo da se radi o homogenoj jednacini, u suprotnom je nehomogena
jednacina.
Egzistencija i jedinstvenost rjesenja diferencijalne jednacine (6.22) su date
sljedecom teoremom.
Teorema 6.3. Ako su funkcije q, p
1
, p
2
, . . . , p
n
neprekidne na (a, b), tada za
svako x
0
(a, b) postoji jedinstveno rjesenje y diferencijalne jednacine (6.22)
denisano na (a, b) koje zadovoljava uslove
y(x
0
) = y
0
, y
(x
0
) = y
0
, . . . , y
(n1)
(x
0
) = y
(n1)
0
,
gdje su y
0
, y
0
, . . . , y
(n1)
0
, dati realni brojevi.
Primjetimo da je kod diferencijalne jednacine (6.22) neprekidnost koeci-
jenata dovoljna za egzistenciju i jedinstvenost rjesenja Cauchyevog pocetnog
problema na cijelom intervalu (a, b), dok smo kod Peanove teoreme odnosno
Picard-Lindelofove teoreme imali egzistenciju i jedinstvenost rjesenja u nekoj
okolini tacke x
0
.
CINE
Denicija 6.2. Neka su date funkcije p
1
, p
2
, . . . , p
n
. Simbol L[ ] oznacava
diferencijalni operator,
L[y] = y
(n)
+p
1
(x)y
(n1)
+ +p
n1
(x)y
+p
n
(x)y.
Sada diferencijalne jednacine (6.22) i (6.23) mozemo pisati u obliku
L[y] = q(x) i L[y] = 0, x (a, b).
Lako se vidi da je operator L[ ] linearan, to jest vrijedi
L[Cy] = CL[y], C R,
L[y
1
+y
2
] = L[y
1
] +L[y
2
].
Na osnovu ove dvije osobine imamo da je
L[C
1
y
1
+C
2
y
2
+ +C
n
y
n
] = C
1
L[y
1
] +C
2
L[y
2
] + +C
n
L[y
n
],
C
1
, C
2
, . . . , C
n
R.
Prema tome vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 6.4. Ako su y
1
, y
2
, . . . , y
n
rjesenja diferencijalne jednacine (6.23)
tada je i y = C
1
y
1
+C
2
y
2
+ +C
n
y
n
njeno rjesenje.
Na osnovu prethodne teoreme zakljucujemo da mozemo dobiti nova rjesenja
jednacine (6.23) ako znamo neka njena rjesenja. To namece potrebu da se odredi
skup rjesenja kod koga se nijedno rjesenje ne moze dobiti preko ostalih rjesenja.
U vezi sa ovim imamo sljedecu deniciju.
Denicija 6.3. Za funkcije y
1
, . . . , y
n
kazemo da su linearno zavisne na (a, b)
ako postoje konstante
1
, . . .
n
od kojih je bar jedna razlicita od nule, takve da
je na (a, b),
1
y
1
+ +
n
y
n
= 0. (6.24)
Ako je identitet (6.24) zadovoljen samo za
1
= =
n
= 0, kazemo da su
funkcije y
1
, . . . , y
n
linearno nezavisne na (a, b).
Primjer 6.11. Funkcije y
1
(x) = x, y
2
(x) = 2x+1 i y
3
(x) = 7x+2 su linearno
zavisne na skupu R, jer je
y
3
(x) 2y
2
(x) 3y
1
(x) = 0,
na skupu R.
Denicija 6.4. Neka su y
1
, . . . , y
n
, n1 puta diferencijabilne funkcije. Deter-
minanta
W(y
1
, . . . , y
n
; x) =
y
1
(x) y
2
(x) y
n
(x)
y
1
(x) y
2
(x) y
n
(x)
.
.
.
.
.
.
.
.
.
y
(n1)
1
(x) y
(n1)
2
(x) y
(n1)
n
(x)
se naziva Wronskijevom determinantom ili Wronskijan.

CINE VI
SEG REDA 145

Teorema 6.5. Funkcije y
1
, . . . , y
n
su linearno nezavisna rjesenje diferencijalne
jednacine (6.23) na (a, b) ako i samo ako je
W(y
1
, . . . , y
n
; x) ,= 0 za sve x (a, b).
Da bi se ispitala linearna zavisnost rjesenja diferencijalne jednacine (6.23),
obicno se koristi formula Liouvilla i Abela, data sljedecom teoremom.
Teorema 6.6. Neka su y
1
, . . . , y
n
rjesenja diferencijalne jednacine (6.23) i
x
0
(a, b), tada je
W(y
1
, . . . , y
n
; x) = W(y
1
, . . . , y
n
; x
0
) exp
_
_
x
x0
p
1
(t)dt
_
, x (a, b).
Teorema 6.7. Ako su y
1
, . . . , y
n
su linearno nezavisna rjesenje diferencijalne
jednacine (6.23), tada je
y = C
1
y
1
+ +C
n
y
n
njeno opste rjesenje.
Dakle, da bi odredili opste rjesenje diferencijalne jednacine (6.23) dovoljno je
da znamo n njenih linearno nezavisnih rjesenja. U slucaju da se radi o jednacini
reda 2, dovoljno je da znamo jedno njeno partikularno rjesenje. Naime, vrijedi
sljedeca teorema.
Teorema 6.8. Ako je y
1
netrivijalno partikularno rjesenje diferencijalne jednacine
y
+p
1
(x)y
+p
2
(x)y = 0,
tada je
y
2
(x) = y
1
(x)
_
1
y
2
1
(x)
exp
_
_
p
1
(x)dx
_
dx (6.25)
partikularno rjesenje date jednacine, linearno nezavisno od y
1
.
Dokaz. Neka je y
1
jedno partikularno rjesenje jednacine
y
+p
1
(x)y
+p
2
(x)y = 0.
Uvedimo smjenu
y = y
1
z.
Dobijamo
y
1
z
+ (2y
1
+p
1
y
1
)z
= 0,
z
=
_
2y
1
y
1
+p
1
_
z
.
Ako stavimo z
= u, imamo
du
u
=
_
2y
1
y
1
+p
1
_
dx,
CINE
pa je
u(x) =
1
y
2
1
(x)
exp
_
_
p
1
(x)dx
_
.
Odavde je
z(x) =
_
1
y
2
1
(x)
exp
_
_
p
1
(x)dx
_
dx.
Rjesenja y
1
i y
2
su nezavisna jer je
y
2
y
1
,= const.
Primjedba 6.4. Formula (6.25) je poznata kao Liouvillova formula.
Primjer 6.12. Naci opste rjesenje jednacine
xy
+ 2y
+xy = 0,
ako je y
1
=
sin x
x
, njeno partikularno rjsenje.
Rjesenje. Koristimo Liouvillovu formulu. Za partikularno rjesenje y
2
je
y
2
=
sinx
x
_
1
sin
2
x
x
2
exp
_
_
2
x
dx
_
dx,
y
2
=
sin x
x
_
x
2
sin
2
x
exp(2 ln x)dx =
sinx
x
_
dx
sin
2
x
=
cos x
x
.
y = C
1
sin x
x
+C
2
cos x
x
.
6.3.2 Nehomogena jednacina. Metod varijacije konstanti
Neka je y
h
opste rjesenje homogene diferencijalne jednacine (6.23), a y
p
partikularno rjesenje nehomogene diferencijalne jednacine (6.22), tada je
L[y
h
] = 0 i L[y
p
] = q(x),
pa kako je operator L[ ] linearan imamo
L[y
h
+y
p
] = q(x).
Na osnovu ovoga zakljucujemo da je y = y
h
+y
p
rjesenje nehomogene diferenci-
jalne jednacine (6.22). Dalje, kako je y
h
= y y
p
, eliminacijom konstanti iz y
h
i odgovarajucih izvodnih jednakosti dobija se samo homogena jednacina. Isto
tako eliminacijom konstanti iz y i odgovarajucih izvodnih jednakosti dobija se
samo nehomogena jednacina. Dakle, vrijedi sljedeca teorema.
Teorema 6.9. Neka je y
h
opste rjesenje jednacine (6.23), a y
p
partikularno
rjesenje jednacine (6.22), tada je y = y
h
+y
p
opste rjesenje jednacine (6.22).
CINE VI
SEG REDA 147

Metod pomocu koga se polazeci od opsteg rjesenja diferencijalne jednacine
(6.23) dolazi do partikularnog rjesenja diferencijalne jednacine (6.22) je poznat
kao metod varijacije konstanti.
Teorema 6.10. Neka su y
1
, y
2
, . . . , y
n
linearno nezavisna rjesenja diferenci-
jalne jednacine (6.23). Opste rjesenje diferencijalne jednacine (6.22) je dato
sa
y = C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x),
pri cemu je,
C
i
(x) =
_
W
i
(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
dx,
gdje je W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x) Wronskijeva determinanta, a W
i
(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x) je
determinanta koja se dobije od Wronskijeve determinante kada se ita kolona
zamijeni sa kolonom [0, 0, . . . , 0, q(x)]
.
Dokaz. Neka su y
1
(x), y
2
(x), . . . , y
n
(x) linearno nezavisna rjesenja diferencijalne
jednacine (6.23). Odredicemo funkcije C
1
(x), C
2
(x), . . . , C
n
(x) takve da je
y(x) = C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x), (6.26)
partikularno rjesenje diferencijalne jednacine (6.22).
Diferenciranjem u (6.26) dobijamo
y
(x) = (C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x))+
+(C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x)).
Postavimo uslov
C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x) = 0.
Sada je
y
(x) = C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x),
pa je
y
(x) = (C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x))+
+(C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x)).
postavimo sada uslov
C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x) = 0.
Tada imamo
y
(x) = C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)y
n
(x).
Nastavljajuci ovaj postupak do n 1 prvog izvoda dobijamo
y
(k)
= C
1
(x)y
(k)
1
(x) +C
2
(x)y
(k)
2
(x) + +C
n
(x)y
(k)
n
(x), k = 1, 2, . . . , n 1.
CINE
Za nti izvod imamo
y
(n)
= (C
1
(x)y
(n1)
1
(x) +C
2
(x)y
(n1)
2
(x) + +C
n
(x)
y
(n1)
n
(x))+
+(C
1
(x)y
(n)
1
(x) +C
2
(x)y
(n)
2
(x) + +C
n
(x)y
(n)
n
(x)).
Uvrstavajuci y
(k)
, k = 1, 2, . . . , n u diferencijalnu jednacinu (6.22) i koristeci
cinjenicu da su y
1
(x), y
2
(x), . . . , y
n
(x) rjesenja diferencijalne jednacine (6.23)
dobijamo
C
1
(x)y
(n1)
1
(x) +C
2
(x)y
(n1)
2
(x) + +C
n
(x)
y
(n1)
n
(x) = q(x).
Dakle, imamo sistem
C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)
y
n
(x) = 0
C
1
(x)y
1
(x) +C
2
(x)y
2
(x) + +C
n
(x)
n
(x) = 0
.
.
.
C
1
(x)y
(n2)
1
(x) +C
2
(x)y
(n2)
2
(x) + +C
n
(x)
y
(n2)
n
(x) = 0
C
1
(x)y
(n1)
1
(x) +C
2
(x)y
(n1)
2
(x) + +C
n
(x)
y
(n1)
n
(x) = q(x).
Determinanta sistema je Wronskijeva determinanta W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x). Kako
su rjesenja y
1
, y
2
, . . . , y
n
linearno nezavisna imamo da je W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x) ,=
0. Na osnovu Cramerovog pravila imamo
C
i
(x) =
W
i
(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
.
Dakle,
C
i
(x) =
_
W
i
(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
W(y
1
, y
2
, . . . , y
n
; x)
dx.
Primjer 6.13. Data je nehomogena jednacina
y
+ 2y
+y = e
x
ln x.
Ako je poznato da su y
1
(x) = e
x
, y
2
(x) = xe
x
linearno nezavisna rjesenja
homogene diferencijalne jednacine
y
+ 2y
+y = 0,
odrediti opste rjesenje nehomogene jednacine.
Rjesenje. Za Wronskijevu determinantu imamo
W(y
1
, y
2
, ; x) =
e
x
xe
x
e
x
(1 x)e
x
= e
2x
.
CINE VI
SEG REDA 149

Dalje,
W
1
(y
1
, y
2
, ; x) =
0 xe
x
e
x
ln x (1 x)e
x
= xe
2x
ln x,
W
2
(y
1
, y
2
, ; x) =
e
x
0
e
x
e
x
ln x
= e
2x
ln x,
pa je
C
1
(x) =
_
(xln x)dx =
1
2
x
2
ln x +
x
2
4
+C
1
,
C
2
(x) =
_
(ln x)dx = xln x x +C
2
.
Dakle, opste rjesenje nehomogene jednacine je
y = C
1
e
x
+C
2
xe
x
+
_
1
2
x
2
ln x +
x
2
4
_
e
x
+ (xln x x)xe
x
.
6.3.3 Homogena jednacina sa konstantnim koecijentima
Jednacina L[y] = 0, kod koje su svi koecijenti p
i
, i = 1, 2, . . . , n realne
konstante, to jest jednacina
y
(n)
+p
1
y
(n1)
+ +p
n1
y
+p
n
y = 0, p
i
R, i = 1, 2, . . . , n, (6.27)
se naziva homogena jednacina sa konstantnim koecijentima. Kod ove
jednacine opste rjesenje se moze formirati pomocu korijena karakteristicne
jednacine
n
+p
1
n1
+ +p
n1
+p
n
= 0. (6.28)
Naime, ako se trazi rjesenje jednacine (6.27) u obliku
y(x) = e
x
, R,
imamo
y
(n)
+p
1
y
(n1)
+p
2
y
(n2)
+ +p
n1
y
+p
n
y = p
n
()e
x
,
gdje je
p
n
(x) =
n
+p
1
n1
+ +p
n1
+p
n
.
Kako je e
x
> 0, zakljucujemo da je
y
(n)
+p
1
y
(n1)
+p
2
y
(n2)
+ +p
n1
y
+p
n
y = 0,
ako je
p
n
() = 0.
Dakle, ako su
i
, i = 1, . . . , n, korijeni karakteristicne jednacine (6.28), tada su
funkcije y
i
(x) = e
ix
, i = 1, . . . , n, rjesenja jednacine (6.27). Moguci su sljedeci
slucajevi :
CINE
(i) Korijeni
1
,
2
, . . . ,
n
su realni i razliciti. Tada opste rjesenje jednacine
(6.27) ima oblik
y = C
1
e
1
x
+C
2
e
2
x
+ +C
n
e
n
x
.
(ii) Korijeni karakteristicne jednacine su realni, ali su neki od njih visestruki.
Na primjer, ako je
1
=
2
= . . . =
k
=

, a svi ostali korijeni su razliciti
onda opste rjesenje ima oblik
y = C
1
e
x
+C
2
xe
x
+C
3
x
2
e
x
+ +C
k
x
k1
e
x
+
+C
k+1
e
k+1
x
+ +C
n
e
nx
.
(iii) Svi korijeni su razliciti, ali se medju njima nalaze i kompleksni korijeni.
Neka je na primjer
1
= + i,
2
= i,
3
= + i,
4
= i, a
ostali korijeni su realni. Tada opste rjesenje ima oblik
y = C
1
e
x
cos x +C
2
e
x
sin x +C
3
e
x
cos x +C
4
e
x
sin x+
+C
5
e
5x
+ +C
n
e
nx
.
(iv) Medju korijenima se nalaze visestruki kompleksni korijeni. Na primjer, u
slucaju da je
1
= +i korijen visestrukosti k karakteristicne jednacine
_
k
n
2
_
, tada je
2
= i, takodje korijen visestrukosti k. Ako su
ostalih n 2k korijena realni i razliciti onda je opste rjesenje
y = C
1
e
x
cos x +C
2
e
x
sin x +C
3
xe
x
cos x +C
4
xe
x
sin x+
+ +C
2k1
x
k1
e
x
cos x+C
2k
x
k1
e
x
sin x+C
2k+1
e
2k+1
x
+ +C
n
e
nx
.
y
2y
+ 2y = 0.
Rjesenje. Karakteristicna jednacina je
3
2
2
+ 2 = 0.
Odavde je
( + 1)( 1)( 2) = 0,
pa su korijeni karakteristicne jednacine
1
= 1,
2
= 1,
3
= 2.
Dakle, korijeni su realni i razliciti, pa je opste rjesenje
y = C
1
e
x
+C
2
e
x
+C
3
e
2x
.
CINE VI
SEG REDA 151

y
+y = 0.
Rjesenje. U ovom slucaju karakteristicna jednacina je
2
+ 1 = 0.
Odavde je
( 1)
2
( + 1) = 0,
pa je
1
= 1,
2
= 1,
3
= 1.
Korijeni su realni, pri cemu je jedan od njih visestrukosti dva, pa je opste
rjesenje
y = C
1
e
x
+C
2
xe
x
+C
3
e
x
.
y
(5)
2y
(4)
+ 2y
4y
+y
2y = 0.
Rjesenje. Karakteristicna jednacina je
5
2
4
+ 2
3
4
2
+ 2 = 0,
ili
( 2)(
2
+ 1)
2
= 0,
pa su korijeni
1
= 2,
2
=
3
= i,
4
=
5
= i.
Opste rjesenje je
y = C
1
e
2x
+ (C
2
+C
3
x) cos x + (C
4
+C
5
x) sin x.
Linearna diferencijalna jednacina
x
n
y
(n)
+p
1
x
n1
y
(n1)
+ +p
n1
xy
+p
n
y = f(x), (6.29)
gdje su p
1
, . . . , p
n
konstante naziva se Eulerovom diferencijalnom jednacinom.
Ona se smjenom x = e
t
svodi na linearnu jednacinu sa konstantnim koecijen-
tima. Naime,
dy
dt
=
dy
dx

dx
dt
=
dy
dx

1
t
,
t
dy
dt
=
dy
dx
.
Slicno, dobijamo
d
2
y
dt
2
=
d
_
dy
dx

1
t
_
dt
=
d
2
y
dx
2

1
t
2

dy
dx

1
t
2
,
CINE
t
2
d
2
y
dt
2
=
d
dx
_
d
dx
1
_
y.
Matematickom indukcijom se moze pokazati da je
t
k
d
k
y
dt
k
=
d
dx
_
d
dx
1
__
d
dx
2
_

_
d
dx
k + 1
_
y.
x
3
y
+x
2
y
+ 3xy
= 8y = 0.
Rjesenje. Uvedimo smjenu x = e
t
. Imamo
x
dy
dx
=
dy
dt
, x
2
d
2
y
dx
2
=
d
dt
_
d
dt
1
_
y =
d
2
y
dt
2

dy
dt
,
x
3
d
3
y
dx
3
=
d
dt
_
d
dt
1
__
d
dt
2
_
y =
=
d
dt
_
d
dt
1
__
dy
dt
2y
_
=
d
dt
_
d
2
y
dt
2
2
dy
dt

dy
dt
+ 2y
_
=
=
d
dt
_
d
2
y
dt
2
3
dy
dt
+ 2y
_
.
Dakle,
x
3
d
3
y
dx
3
=
d
3
y
dt
3
3
d
2
y
dx
2
+ 2
dy
dx
,
pa data jednacina postaje
d
3
y
dt
3
3
d
2
y
dt
2
+ 2
dy
dt
+
d
2
y
dt
2

dy
dt
+ 3
dy
dt
8y = 0,
to jest
d
3
y
dt
3
2
d
2
y
dt
2
+ 4
dy
dt
8y = 0.
Njena karakteristcna jednacina je
3
2
2
+ 4 8 = 0,
odakle je
( 2)(
2
+ 4) = 0,
pa je
1
= 2,
2
= 2i,
3
= 2i.
Zakljucujemo da je
y = C
1
e
2t
+C
2
cos 2t +C
3
sin 2t,
opste rjesenje ove jednacine. Vracajuci promjenljivu x imamo
y = C
1
x
2
+C
2
cos 2 ln [x[ +C
3
sin 2 ln [x[.
6.4. ZADACI 153
6.4 Zadaci
1. Rijesiti jednacine :
(a) (1 +y
2
)dx +xydy = 0,
(b) e
y
(1 +y
) = 1,
(c) y
= cos(x +y),
(d) y
= ax +by +c, a, b, c, R.
2. Naci rjesenja jednacina koja ispunjavaju date uslove
(a) (1 +e
x
)yy
= e
x
, y(0) = 1,
(b) x
2
y
+ cos 2y = 1, y
10
3
, x +,
(c) (x + 1)y
= y 1, y je ograniceno kad x +.
(a) xy
= y +xcos
2
y
x
,
(b) 2x
2
y
= x
2
+y
2
,
(c) (x +y)dx + (x y + 1)dy = 0,
(d) (x 2y + 1)dx + (4x 8y + 3)dy = 0.
(a) y
+ 2xy = e
x
2
,
(b) y
=
1
xcos y + sin 2y
,
(c) (2x y
2
)y
= 2y,
(d)
_
e
y
2
x
xy
_
dy dx = 0.
5. Odrediti rjesenje y(x) jednacine
x
2
y
cos
1
x
y sin
1
x
= 1,
za koje vrijedi lim
x
y(x) = 1.
(a) y
+ 2xy = 2xy
2
,
(b) 2y
ln x +
y
x
= y
1
cos x,
(c) (x
2
+y
2
+ 1)dy +xydx = 0,
(d) 2x
2
y
= y
3
+xy.
CINE
7. Koristeci smjenu, svesti jednacinu
y
tg y = e
x
1
cos y
,
na linearnu jednacinu, a zatim je rijesiti.
8. Koristeci smjenu, svesti jednacinu
yy
+ 1 = (x 1)e
y
2
2
,
na Bernoullijevu jednacinu, a zatim je rijesiti.
(a) y = x(1 +y
) +y
2
,
(b) y = xy
+e
y
,
(c) x =
y
y
+
1
y
2
.
10. Ako je y
1
(x) partikularno rjesenje linearne jednacine
y
+p(x)y = q(x),
pokazati da je njeno opste rjesenje dato sa
y(x) = y
1
(x) +Ce
p(x)dx
.
11. Odrediti krive kod kojih svaka tangenta sijece yosu u tacki koja je pod-
jednako udaljena od dodirne tacke i od koordinatnog pocetka.
12. Rijesiti Riccatijevu jednacinu
y
=
5
x
4
y
2
,
ako je poznato da ima partikularno rjesenje oblika
y
1
(x) =
a
x
+
b
x
2
.
(a) xy
+y
= 0,
(b) y
= y
(1 +y
),
(c) y
= 3yy
.
14. Naci Wronskijevu determinantu za funkcije
y
1
(x) = ae
x
, y
2
(x) = be
x
, y
3
(x) = ce
x
.
6.4. ZADACI 155
(a) y
4y
+ 3y = 0,
(b) y
+ 27y = 0,
(c) y
2y
+ 5y = 0.
(a) y
+ 4y = sin2x,
(b) y
+y
= e
x
,
(c) y
+ 12y
+ 5y = x + 1.
x
2
y
+xy
y = 0.
18. Koristeci smjenu x 2 = z, svesti jednacinu
(x 2)
2
y
3(x 2)y
+ 4y = x,
na Eulerovu jednacinu, a zatim je rijesiti.
CINE
Glava 7
Literatura
157

Mat An - Prof - Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mat An - Prof - Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MATEMATI

Cinjenicu da je elementu x pridruzen element f(x) oznacavamo ovako

CNA VRIJEDNOST NIZA 27

CNA VRIJEDNOST NIZA 29

CNA VRIJEDNOST NIZA 31

CNA VRIJEDNOST NIZA 33

CNA VRIJEDNOST NIZA 35

CNA VRIJEDNOST FUNKCIJE 37

CNA VRIJEDNOST FUNKCIJE 39

CNA VRIJEDNOST FUNKCIJE 41

n), (ii) lim

cos x sin x(cos x)

sin x cos x(sin x)

, ako je f(x) = [x[, g(x) = [x[,

, ako je f(x) = g(x) = [x[,

polinoma P ima tacno

ima bar jednu nulu

(x) ,= 0 za svako x (a, b),

(x) ,= 0 za svako x (a, b), na osnovu Rolleove teoreme

(x) < 0) za svako

(x) > 0 dobijamo

(x) < 0 onda je

(c) = 0 za c (a, b). Ako je f

(x) < 0 za x (c, a) (f

(x) < 0 za x (a, c), a f

(0) = 0, pa funkcija u tacki x = 0 ima minimum i

(x) ,= 0 u nekoj okolini tacke a,

, pa se LHospitalovo pravilo moze primjeniti

, a zatim primjeniti LHospitalovo pravilo.

nazivamo prvim izvodom funkcije f.

neopadajuca funkcija. Neka

neopadajuca funkcija dobijamo da vrijedi (3.5). Dakle, funkcija f je

monotono neopadajuca (nerastuca) ako i samo ako je

0) iz prethodne teoreme dobijamo sljedece pravilo za ispitivanje

(x) 0) za sve x (a, b).

(x) > 0 za x > 0, a f

(x) < 0 za x < 0.

(0) = 0. Naime, ovde je f

< 0 za x (, 2) (2, 0) zakljucujemo da je funkcija

> 0 za x (2, 2),

< 0 za x (, 2) (2, +).

jedna podjela intervala [a, b]. Stavimo

(x) = f(x), x (a, b),

(x) = f(x) tada je (F(x) +C)

f(x)dx je konvergentan ako su oba integrala

neprekidne funkcije, tada je duzina luka krive jednaka

n je divergentan, jer na osnovu primjera 2.11 je

n = 1, pa nije ispunjen potreban uslov za konvergenciju.

CKI REDOVI 111

CKI REDOVI 113

CKI REDOVI 115

CKI REDOVI 117

< 1,na osnovu prvog poredbenog kriterijuma za-

(0), funkcija f je denisana i neprekidna u nekoj

(x) = z(x) +xz

+p(x)y = q(x), (6.13)

+p(x)y +q(x)y +r(x) = 0, (6.16)

= p, tada je y = 2xp + ln p. Diferencirajuci dobijamo

SEG REDA 143

se naziva Wronskijevom determinantom ili Wronskijan.

SEG REDA 145

SEG REDA 147

SEG REDA 149