Izvorni

lanak UDK 141.32:123.1Fabro, C.

Primljeno 14. 12. 2009.

Marko Vueti
Sveuilite u Zadru, Odjel za filozofiju, Obala kralja Petra Kreimira IV 2, HR23000 Zadar mvucetic@unizd.hr

Egzistencijalna dijalektika slobode

Saetak

Autor u radu, pod vidom egzistencijalnog razvoja subjekta, tematizira znaaj slobode u filozofiji Cornelia Fabra. Egzistencijalno djelovanje se radikalizira na nain usmjeravanja ljudskog interesa prema stanovitom identitetu bitka i slobode, da bi se u konanici dolo do dobra, vlastitog objekta volje. Putem integrativnog pristupa, propituje se mogunost govora slobode kao ljudskog govora u kojemu dolazi do dijalektikog prevladavanja unu tarnjih tenzija i istovremenog pozitivnog odnosa izmeu slobode, volje i razuma. Na koncu se pokazuje kako bitak pridonosi aktualizaciji ljudskog bia, dok sloboda ovjeka stavlja pred izazov samoaktualizacije.
Kljune rijei

Cornelio Fabro, sloboda, dijalektika, egzistencija, razum, volja

Egzistencijalna dijalektika slobode u filozofiji egzistencije Cornelia Fabra, suvremenog talijanskog filozofa, pridonosi razumijevanju razvoja tradicionalne tomistike metafizike u smjeru filozofije metafizikog egzistencijalizma. Polazita su time donekle odreena, ali nipoto nisu jednostavna, ponajmanje jednostrana. Metafizika misao ne prelazi u egzistencijalnu, nego se filozofska refleksija konkretne egzistencijske prakse, zahvaljujui metafizikim uvidima, kao transeuntnim, formira u ozraju tomistikog metafizikog nauka o kompoziciji kontingentnog bia konkretno, ovjeka od dvaju metafizikih principa koji se meusobno uvijek odnose kao akt i potencija. Bitak, kao temeljni akt, aktualizira egzistencijski sadraj inei ga realnim sadrajem kontingentnog bia ovjeka ili egzistentnog subjekta. Sloboda, kao jedina apsolutna kategorija, unosi snanu tenziju u svakidanju stvarnost egzistentnog subjekta, stavlja ga u odnos prema Apsolutu, prema uzrokovanju bitka i participaciji na jednostavnom bitku Apsoluta. Naime, slobodom Apsoluta uzrokovan je sav kontingentan bitak, inom stvaranja strukturirana je egzistencijalna dijalektika slobode u njezinom temeljnom znaenju egzistentni subjekt se kao ja na apsolutan nain odnosi prema slobodi Apsoluta, bez obzira je li rije o prihvaanju ili neprihvaanju. Sloboda dakle proizlazi iz bitka i na stanovit se nain s njime identificira. Upravo na ovoj osnovi, filozofija metafizikog egzistencijalizma, dijalektiku slobode pozicionira u misaonom okruju metafizike antropologije. ovjek je, naime, zahvaljujui dui subzistentnoj formi bie ivota i smislene slobode, smrt ne naruava integritet njegova ja, a slobodu ne svodi na besmislenost.

Ja subjekt slobode
Egzistencijalni optimizam C. Fabra nadilazi granicu smrti te zahvaljujui ja svekolikom temelju egzistencije i egzistencijalnih modusa egzistentnom

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

558

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

subjektu nudi viziju pobjede ivota.1 Sloboda, odgovornost, znaaj i radikalnost konkretnog izbora, dok je ovjek kao ja bio u tijelu i u svijetu, pokazuju se u svoj svojoj dubini budui su ovjeka vodili prema transcendentnom, konanom, atemporalnom cilju njegove egzistencije.2 Egzistencijalni primat ja ujedno je transcendentnog karaktera, jer, ne samo da fundira razliite egzistencijalne moduse, nego cjelinu ljudske egzistencije vodi prema konanom cilju.3 Ja se pokazuje kao subjekt slobode i kao subjekt koji je u tijelu i u svijetu, te kao takav egzistira i nadilazi tenziju moi volje i moi razuma.4 Naime, ja u svojoj egzistenciji, zahvaljujui svome aktu bivstvovanja i svojoj konzistentnoj metafizikoj strukturi,5 pomiruje tenziju razuma i volje, te ih, egzistirajui kao bie slobode, odrava u jedinstvu onoga ja koje je subjekt volje i razuma. Fabro istie kako ja ima pre-nominalni karakter,6 da se odnosi na samu osobu, oznaava osobu, bez ikakvih posrednih, jezinih ili bilo kojih drugih identifikacija, jer se osoba najprije izrie kao ja i u tom izricanju dolazi do pomirenja tenzije volje i tenzije razuma, budui da je osoba svjesna svoga identiteta i da voljno pristaje uz njega,7 odnosno da egzistirajui (i traei smisao egzistencije) iskazuje elju, volju, htijenje pripadanja sebi samoj, svome vlastitom ja.8 Osim toga, ja se putem tijela aktualizira u svijetu, te se na taj nain razlikuje od svijeta i svih ostalih tijela u svijeta, ali se na taj nain i prevladava tenzija ja i tijela. U svijetu ja i tijelo postaju jedno, ja se aktualizira preko tijela, ali time ono ne prestaje gubiti na svojoj temeljnosti, ja i tijelo su jedno, svakom konkretnom ja pripada konkretno tijelo, i stoga je mogue razlikovati ono moje od onoga drugoga. Ja u tijelu prerasta u moje i u tome mome se oituje ontoloko prvenstvo ja, ali i nemogunost dualizma, jer ja i tijelo imaju jedinstveni akt bivstvovanja i jedinstvenu slobodu. Egzistentni subjekt, ja, u svojoj je biti duhovnog karaktera i u tom smislu treba shvatiti neprestano Fabrovo isticanje kako je mogue staviti znak jednakosti izmeu ovjeka, istine i slobode. Istina i sloboda imaju nemjerljivi znaaj za ljudsku egzistenciju, one se predstavljaju kao dva odsjeka osobe koja egzistira. Osoba se, u tom smislu, uvjetno poistovjeuje sa slobodom i istinom, jer je sama egzistencija osobe koja egzistira istinita i slobodna. Osim toga, istina i sloboda se nalaze u takvom dijalektikom odnosu, kako navodi R. Goglia, neminovnog poziva na meusobnu upuenost i podrku.9 Naime, na egzistencijalnom podruju sloboda je bez istine nezamisliva, ba kao to nije mogue istinu odvojiti od slobode, jer neslobodna istina postaje egzistencijalnom lai. Kako ovjek ne moe opstati na besplodnom tlu lanih egzistencijalnih uvjeta, nuno je da se njegova egzistencija referira i identificira s istinom i sa slobodom.10 ovjek je, najjednostavnije reeno, duhovno bie, osoba koja egzistira i u svojoj egzistenciji progovara jezikom istine i jezikom slobode.11

Ja u svjetlu odnosa slobode i istine

Ja je prirodno mjesto na kojem se manifestira sloboda za istinu i istina za slobodu. Istina i sloboda se na ovom podruju ne iskljuuju, jer bi se iskljuenjem jednog od ovih dviju temeljnih ontolokih odrednica ljudskog bitka dolo do egzistencijalnog iskljuenja samog ovjeka. Opredijeljenost za istinu i slobodu, budui je metafizikog karaktera,12 istovremeno je i opredijeljenost za ovjeka, ali je, isto tako, i ovjekova opredijeljenost. Egzistencija, sloboda i istina su ontoloke realnosti koje izviru iz akta bivstvovanja te se, samim time, ne mogu nadii niti zamijeniti na adekvatan nain. R. Goglia stoga izvodi zakljuak kako se u Fabrovoj filozofiji sloboda i ovjekovo ja odnose kao

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

559

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

unutarnje i izvanjsko, konkavno i konveksno.13 Sloboda ljudskoj egzistenciji daruje onu svetost zajamenog integriteta, digniteta, ali i noviteta. Naime, sloboda se nalazi iznad svake odluke. Mogunost odluke proizlazi iz slobode te kao takva, budui da transcendira svaku odluku, ljudskoj egzistenciji jami novost, odnosno, sloboda generira svoju dijalektiku napetost i aplicira je na egzistencijalno podruje tako da dijalektika napetost slobode postaje egzistencijalnom tenzijom, a upravo je ona jamac novoga, ona egzistenciju
1 6

Zanimljiva je Mondinova interpretacija smrti prisutna u filozofijama Heideggera, Sartrea i Camusa. Nasuprot evidentnim razlikama meu ovim filozofima, Mondin primjeuje kako im je ipak zajednika poveznica shvaanje kako smrt ima konani, definitivni egzistencijalni karakter. Ona na stanoviti i izvjesni nain izrie posljednju rije o ljudskoj egzistenciji, njome sve prestaje (usp. B. Mondin, Uomini nel mondo, ESD, Bologna 2007., str. 138). Oito je da se koncepcija smrti u metafizikom egzistencijalizmu radikalno razlikuje od navedenih koncepcija jer smrt nipoto ne ponitava ljudski bitak, ne razara ljudsku individualnost i osobnost, ne ini besmislenom ljudsku slobodu.
2

Usp. C. Fabro, Libert come fondamento della Filosofia, str. 144.

7

Pojaavanje integrativnog znaenja volje ostvaruje se u kontekstu egzistencijalne aktivnosti, bez obzira o kojoj aktivnosti je rije (usp. C. Fabro, La nozione metafisica di partecipazione, EDIVI, Roma 2005., str. 279282).
8

Ljudska sloboda bi trebala biti usmjerena prema, kako to kae B. Mondin, kulturi osobe. Tek tada e sve dimenzije ljudske egzistencije biti u homeostatskom odnosu (usp. B. Mondin, Uomini nel mondo, str. 95111).
9

Promatranjem ovjeka kao ja, metafiziki egzistencijalizam promovira egzistencijalnu antropologiju, te ujedno nadilazi problem nejedinstva, kako je to jo M. Scheler uoio, izmeu prirodoznanstvene, teoloke i filozofske antropologije (usp. M. Scheler, Ideja ovjeka i antropologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1996., str. 129).
3

Usp. R. Goglia, La novit metafisica di Cor nelio Fabro, Marsilio, Venezia 2004., str. 109111, gdje autorica analizira znaaj slobode i istine u Fabrovoj filozofiji.
10

Fabro razrjeava moguu aporijsku situaciju nastalu uslijed egzistencijalne napetosti za konanom sreom kojemu svako ljudsko bie tei. Doprinos se nedvojbeno sastoji u distingviranju izbora konanog dobra ili sree od izbora konkretne realnosti koja se smatra konanim dobrom ili sreom (usp. U. Galeazzi, Libert e fine ultimo in san Tommaso nellinterpretazione di Cornelio Fabro, u: Costantini, F. (ur.), Cornelio Fabro e il prob lema della libert, FORUM, Udine 2007., str. 82).
4

Smatramo da je upravo na ovom tragu E. Fontana izveo zakljuak kako je Fabrova filozofska pozicija u odnosu na cjelinu tematiziranih egzistencijalnih problema i ponuenih odgovora jasna i nedvojbena, odnosno originalna (usp. E. Fontana, Cornelio Fabro e il problema della libert negli anni dellimmediato secondo dopoguerra, u: Costantini, F. (ur.), Cornelio Fabro e il problema della libert, str. 111).
11

Zbog toga e L. Stefanini naglasiti kako je ja iznad svake misli, elje ili ina (usp. L. Stefanini, Esistenzialismo ateo ed esistenzialismo teistico, CEDAM, Padova 1952., str. 100).
5

Egzistencijalnu stvarnost ovjeka pod vidom identiteta s osobom nuno je sagledati u svjetlu analogije bia. U tom smislu korisna je komparativna analiza analogije u Boetijevom, Pseudo Dionizijevom i Tominom filozofskom djelu (usp. R. McInerny, Lanalogia in Tom maso dAquino, Armando, Roma 1999., str. 165175).
12

Za shvaanje znaenja metafizike strukture nezaobilazno je ispravno poimanje kontingentne naravi stvorenog bia (usp. C. Fabro, Intorno alla nozione tomista di contingenza, u Rivista di Filosofia Neoscolastica, 30/1938, str. 132149).

Usp. A. Livi, Il senso comune tra razionali smo e scetticismo, Massimo, Milano 1992., str. 2228. Autor na izuzetno zanimljiv nain iznosi sintezu metafizikog pristupa istini, to postaje osnova bez koje se ne moe razumjeti veza istine i slobode.
13

R. Goglia, La novit metafisica di Cornelio Fabro, str. 110.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

560

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

slobodno usmjerava prema novim, nepoznatim podrujima i prema novim odnosima u kojima se ovjek prepoznaje kao slobodno bie, bie novoga.14 Najvea novost lei u ovjekovom ja, sloboda istie znaaj ovjekovog ja, jer ovjek, zahvaljujui pokretu slobode, moe sebe izraziti, moe odluiti ili na ve bilo koji drugi nain izrei sebe sama. Govor slobode uvijek je govor ovjeka, isticanje slobode uvijek je isticanje ovjeka. Podruje istine i slobode je, dakle, prvenstveno i neizostavno podruje ljudske egzistencije u kojem se oituje skladni odnos prevladanih dijalektikih napetosti, te se na taj nain manifestira struktura ljudskog bitka, jamca svakog sklada i izvora svakog akta, pa tako i akta slobode i istine. Podruje ljudske egzistencije je podruje reda. Metafiziki egzistencijalizam unosi sklad, odnosno, metafiziki egzistencijalizam je onaj specifini tip egzistencijalizma koji prepoznaje i istie sklad ljudske egzistencije.15 Ljudska egzistencija, budui je trajno obiljeena slobodom i istinom, sama biva usmjeravana prema istini i slobodi kao svome konanom cilju. Sloboda i istina ne trpe egzistencijalni diskontinuitet, u smislu da bi se svrha i cilj egzistencijalne slobode i istine mogao nalaziti u neemu neistinitom i neslobodnom. Spoznaja takoer izvire iz navedenog egzistencijalnog kontinuiteta.16 Naime, spoznaja je usmjerena prema otkrivanju i traenju istine,17 a kako je istina neodvojiva od slobode, onda je razumljivo da je egzistencijalna istina ujedno i istina slobode. Kako se egzistencijalni red ustanovljuje djelovanjem razuma, onda se, pod tim vidikom, razumu priklanjaju i sloboda i istina, budui da pretpostavljaju i potrebuju stanoviti red. Fabro e istaknuti kako izmeu spoznaje i slobode, osobito slobode izbora, lei granica tenzije, svojevrsna niija zemlja u kojoj se ovjek moe izgubiti. Ljudska se odgovornost provjerava upravo na prevladavanju ove tenzije. Naime, ovjek moe spoznaju uskladiti sa slobodom i istinom, te tako prevladati tenziju, ali, isto tako, budui je slobodno bie bie izbora, odluka i odgovornosti spoznaja, sloboda i istina ne moraju konvergirati. U potonjem sluaju, cilj istine, slobode i spoznaje nije zajedniki cilj, pa, samim time, i ljudska egzistencija biva usmjerena i izranjavana mnogim ciljevima. Iskustvo slobode je istinsko egzistencijalno iskustvo. ovjek egzistirajui ujedno postaje i svjedokom slobode. Ukoliko mu je egzistencija usmjerena putovima slobode i istine, utoliko e i njegova egzistencija zboriti jezikom slobode, zadovoljstva i sree. Meutim, ljudska egzistencija moe biti usmjerena i voena nekim drugim motivima, ali, bez obzira na motive i ciljeve, ona uvijek progovara jezikom slobode, jer e i tada, miljenja je Fabro, sloboda progovoriti, ovaj put jezikom muke, oaja, tjeskobe i nezadovoljstva.18

Sloboda i stvaralatvo
Ljudska sloboda ovjeku moe priskrbiti iskustvo nitavila, onog nitavila iz kojega je stvoren, pozvan u bivstvovanje i kada je, participirajui na bitku,19 ujedno poeo participirati i na slobodi.20 Postoji dvostruki odnos slobode prema nitavilu: Boji i ljudski. Ljudska i Boja sloboda nalaze se u stanovitom, premda ne istom, odnosu prema nitavilu.21 Boja sloboda je uvijek pozitivnog karaktera, budui je njome nitavilo prevladano bivstvovanjem. inom stvaranja svijeta Boja sloboda se pobjedonosno odnosi prema nitavilu nitavilo je prevladano bivstvovanjem. Za razliku od Boje slobode, ljudska sloboda nema mogunost stvaranja bitka,22 ali ima mogunost usmjeravanja stvorene egzistencije prema konanom cilju, iz kojega je i po kojemu je svijet slobodno i pobjedonosno stvoren. Uloga ljudske slobode time nije minori-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

561

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

zirana, tovie, ona je naglaena kao specifino ljudska.23 Ljudska sloboda, iako nije stvaralaka u metafizikom smislu uzrokovanja bitka, ipak je stvaralaka u strogim okvirima ve uzrokovanog bitka. Sloboda je neodvojiva od bitka stvorenog bia,24 ona dovrava, usmjerava stvorenu egzistenciju prema njezinom konanom, unaprijed nedeterminiranom cilju. Slobodom se, dakle, ovjek odnosi prema nitavilu iz kojega je stvoren kao bie koje se opire nitavilu i pribliava pozitivnoj slobodi Apsoluta ili, pak, kao bie koje svoju slobodu i egzistenciju usmjerava prema nitavilu.25 Osim toga, sloboda, po14 20

Egzistencijalna dijalektika stoga nikada ne smije biti konfuzna, nego iskljuivo dijalektika tenzije i nadvladavanja tenzije, mjesto susreta vjenosti i vremena, egzistentnog subjekta i Apsoluta (usp. P. Miccoli, Metafisica e storia delle idee, u: AA. VV., Essere e libert. Studi in onore di Cornelio Fabro, Maggioli, Rimini 1984., str. 200).
15

Usp. C. Fabro, Percezione e pensiero, EDIVI, Roma 2008., str. 342346.

16

L. Romera nitavilo i bitak promatra u odnosu beskonane razlike i beskonane udaljenosti. Za nitavilo se ne moe rei da jest, ono je nije u najradikalnijem smislu rijei; jest samo ono to poiva na bitku. La distanza tra il nulla e lessere infinita, per questo lunico fondamento possibile dellessere finito sar un Essere infinito, capacit infinita di fondare. (L. Romera, Pensiero metafisico e apertura a Dio: prospettiva metafisica, u: Romera, L. (ur.), Dio e il senso dellesistenza umana, Armando, Roma 1999., str. 82).
21

Egzistencijalni kontinuitet u metafizikom egzistencijalizmu je zajamen poetnim poimanjem bitka. Bitkom se tako izraava svaka realnost i aktualnost, pa samim time odnos biti i bitka ne lei iskljuivo na metafizikom podruju, nego se jednako tako rasprostire i na logiku i spoznajnu dimenziju stvarnosti (usp. C. Fabro, Tomismo e pensiero moder no, Pontificia Universit Lateranense, Roma 1969., str. 107110).
17

Usp. C. Fabro, Libert ed esistenza nella filosofia contemporanea. Prolusione allanno accademico 19671968, Studium, (1/1968), str. 26.
22

Ovdje bi se mogla povui paralela s onim to M. Scheler naziva ideiranjem. Naime, ideiranjem ovjek dohvaa bitnost i dolazi do znanja koje vrijedi za sve duhovne subjekte usmjerene prema dohvaanju upravo tog podruja bitka (usp. M. Scheler, Ideja ovjeka i antropologija, str. 158160). Fabro, meutim, ne govori o apriornom znanju, nego iskljuivo o povezanosti ontike, ontoloke i egzistencijalne istine.
18

ovjek participira na bitku Apsoluta u skladu s vlastitom ontikom stvarnou, a ona je uvijek, budui je sastavljen od dvaju metafizikih principa, sloene naravi. Posljedino, svaki ljudski in je in sloenog bia, bia ograniene aktualnosti bitka (usp. A. Acerbi, La libert in Cornelio Fabro, Edizioni Universit della Santa Croce, Roma 2005., str. 136).
23

Ljudska sloboda poziva, delegira, ovjeka kao osobu da poduzme osoban in, da egzistencijalno djeluje (usp. L. Bernard, A Study of Hu man Understanding, University of Toronto Press, TorontoBuffaloLondon 1992.).
24

Izuzetno je zanimljiva rasprava o konvergirajuem utjecaju filozofije Tome Akvinskog i S. Kierkegaarda na formiranje filozofije C. Fabra (usp. A. Livi, La modernit di Fabro: Tommaso e Kierkegaard, u: Costantini, F. (ur.), Cornelio Fabro e il problema della lib ert, str. 6774).
19

Odnosi se na razumska bia koja jedino i mogu biti slobodna, sloboda je vezana uz volju i razum, te se u tom smislu treba zadrati na znaenjskoj razini proizvoenja ili uzrokovanja bitka.
25

Usp. P. Mazzarella, La metafisica di S. Tommaso dAquino nella interpretazione di C. Fabro, u: AA. VV., Essere e libert, str. 107140, gdje autor na primjeru Fabrove interpretacije tomistikog metafizikog nauka o participaciji pokazao povezanost (i meusobnu upuenost) tradicionalne i suvremene filozofije. Dijalektika participacije je prvorazredna dijalektika slobode egzistentnog subjekta.

Rasprava se u konanici svodi na nitavilo ljudske slobode ili na apsolutnost slobode proizale stvarateljskim inom uzrokovanja bitka i uz njega vezanu slobodu (usp. M. Snchez Sorondo, Circolarit fra libert ed essere assoluto per partecipazione in Cornelio Fabro, u: Costantini, F. (ur.), Cornelio Fabro e il problema della libert, str. 4366).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

562

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

imana iz perspektive izbora konanog dobra, vodi prema sljedeem zakljuku: U izboru egzistencijalnog cilja, jedno je objektivno-formalna razina na kojoj Bog kao Apsolut nema konkurenata dok je sasvim drugo subjektivnorealna razina na kojoj prividna dobra mogu odvratiti ovjeka od Boga.26 Sloboda, shvaena u smislu metafizikog egzistencijalizma, proima itavu egzistenciju i, kao takva, ima sudbonosni znaaj za svaku pojedinanu, originalnu, stvorenu egzistenciju.27 Sloboda je u sebi samoj apsolutnog karaktera, te kao takva transcendira ovjeka, omoguuje mu nadvladavanje ponora ovosvjetske zbilje, uzdie ga, opominje, poziva, korigira i potie na transcendiranje egzistencijalnih pukotina koje su neizostavno obiljeje svakog ivota. M. Beli je ove egzistencijalne raspukline oznaio terminima konsolacije i desolacije tih stalnih pratiteljica ljudskog bivstvovanja. Smjena egzistencijalne konsolacije i desolacije neosporna je konstanta ljudske egzistencije.28

Slobodno egzistencijalno djelovanje kao voljno djelovanje

Volja je, ona mo kojom slobodna ljudska egzistencija pristaje uz odreeno djelovanje kao svoje.29 Ona je, promatrana pod vidikom aktivnosti, jedina ljudska aktivnost koja proistjee iz sebe same, dok sve druge egzistencijalne aktivnosti svoju realnost duguju volji. Aktivna autodeterminacija volje postaje tako srnom za svekoliku filozofsku refleksiju.30 Naime, in volje je slobodni in i zato je ljudski in. Ona aktivnost koja svoj poetak duguje aktivnoj determinaciji volje slobodna je aktivnost, ovjek je eli, a ne ona aktivnost koja nastaje iz slijepog htijenja volje. Volja je, kao takva, samo jedna od ljudskih moi, te, prema tome, nema subzistentni znaaj, ona se nalazi u funkciji ostvarenja konkretno djelovanja, subzistentnog subjekta.31 Pojam slobode pa onda, svakako, i egzistencijalne slobode neizostavno je vezan uz pojam volje, jer volja u ljudsku egzistenciju unosi dimenziju originalnog, voljnog, pa prema tome i slobodnog djelovanja. U ovom smislu treba shvatiti Fabrovo naglaavanje kako sloboda i stvaranje koincidiraju.32 Stvaranjem se je oitovala sloboda Apsoluta koji je tim inom iskazao svoju slobodnu aktivnost, djelovanje koje je, budui je proizvelo bitak, omoguilo svako drugo djelovanje.33 Stvorena sloboda, zahvaljujui moi volje subzistentog subjekta, u stvoreni svijet unosi jednu novu originalnu aktivnost, koja nastaje slobodno, te kao takva ima odreeno obiljeje stvaranja, iako ne, potrebno je naglasiti, onog istinskog stvaranja, nego iskljuivo obiljeje stvaranja unutar stvorenoga.34 Fabro e se u razjanjenju dijalektike slobode i volje pozvati na nauk Tome Akvinskoga o tome kako je sloboda refleksije akt refleksije slobode,35 elei na taj nain razjasniti stvaralaki mehanizam novosti slobode. Aktom slobode, slobodnim izborom se ne odigrava jednostavni izbor konanog cilja. Time bi se ljudska egzistencija i ljudska sloboda simplificirale do krajnjih granica, te bi naposljetku urodili jedinim moguim plodom nastankom neprepoznatljive, rigidne egzistencije. Stvaralakom slobodom rue se sve granice rigidnosti, jer stvaralaka sloboda, akt slobode, ljudsku egzistenciju vodi obalama izraenih tenzija u kojima se susree ogranieno i neogranieno, konano i beskonano, partikularno i apsolutno. Osim toga, valja naglasiti da sloboda prevladava tenziju formalnog i realnog. Naime, ljudska egzistencija je trajno obiljeena tenzijom izmeu realnog volje i formalnog razuma. Navedena tenzija se moe okarakterizirati kao tenzija izmeu objektivnog razumskog i subjektivnog voljnog.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

563

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

Kako ovjek svoju egzistenciju moe osjeati kao svoju jedino na subjektivnoj razini, jasno je onda da e egzistencijalna sloboda ona sloboda koja dovrava, unosi novost na subjektivnoj razini, u okrilju stvorene egzistencije prevagu u realnosti egzistencije dati volji. Zahvaljujui primatu volje na subjektivno-realnoj razini, omoguit e se i objektivna realnost na objektivno-razumskoj razini. Stvaralatvo slobode, kako je ve reeno, zahvaljujui svome metafizikom utemeljenju, ne unosi dihotomne elemente, ne pojaava jaz izmeu volje i razuma, nego naglaava suglasje razuma i volje. Ono uz to ovjek itavom svojom egzistencijom voljno i slobodno pristaje, takoer biva od strane razuma spoznato. Primatom volje u egzistencijalnom djelovanju vri se otklon od mogueg zarobljavanja egzistencije u objektivne razumske sheme i koncepcije koje, uistinu, imaju ulogu u specifinosti i neponovljivosti
26

C. Fabro, La libert in san Bonaventura, citirano prema: A. Acerbi, La libert in Cor nelio Fabro, str. 219.
27

Apsolut i ovjek se stoga neminovno odnose na nain slobode, ali, to nipoto ne smije biti isputeno iz rasprave o naravi ljudske slobode, i pod vidom razliitih naina pripadanja bitka na nain jednostavnog identiteta i na nain ogranienog akta (usp. P. P. Gilbert, Metafisica, Piemme, Casale Monferrato 1997., str. 108).
28

Usp. M. Beli, Pokuaji reformiranja nad kojima ostajemo zamiljeni, u: J. Maritaine, Tri reformatora, Laus, Split 1995., str. 237281.
29

nja. Nasuprot ovakvom pozicioniranju stvaranja, slobode i budunosti, F. Nietzsche vri znaajan pomak u smjeru sagledavanja stvaranja u relaciji s njegovom koncepcijom istinskog filozofa, pronositelja istine i budunosti. On ili oni su pravi ne zato to su stvoreni nego zato to stvaraju; osim toga: Pravi filozofi su oni koji zapovijedaju i koji daju zakone. Oni kau: tako treba biti. Oni tek odreuju ovjekovo kamo i emu te pritom raspolau pripremnim radom svih filozofskih radnika, svih svladavatelja prolosti. Oni stvaralakom rukom poseu za budunou i sve to jest ili je bilo postaje im sredstvom, oruem ekiem. Njihovo spoznavanje je stvaranje, njihovo stvaranje je zakonodavstvo, njihova volja za istinom je volja za mo (F. Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, AGM, Zagreb 2002., str. 154155).
33

Volja igra integrativnu, vitalnu i konstitutivnu ulogu u odreenju ovjekove egzistencije kao egzistencije osobe, te je stoga in volje istinski egzistencijalni i integrativni in iz kojega proizlaze svi ostali specifino ljudski ini (usp. A. Acerbi, La libert in Cornelio Fabro, str. 96).
30

Usp. C. Fabro, Libert ed esistenza nella filosofia contemporanea. Prolusione allanno accademico 19671968, Studium, (1/1968), str. 26.
31

Svako ljudsko djelovanje proizlazi iz temeljnog posjedovanja vlastitog bitka, pa se stoga svi ljudski ini nalaze u posjedu osobe zahvaljujui integrativnoj ulozi bitka u odnosu na osobu i njezino djelovanje (usp. C. Cardona, Metafisica del bene e del male, Ares, Milano 1991.).
32

U inu stvaranja ili uzrokovanja bitka razotkriva se razlika izmeu ljudskog djelovanja na nain uzrokovanog bitka i djelovanja Apsoluta na nain uzrokovanja bitka. Prvo djelovanje je uvijek, uslijed kontingentne naravi egzistentnog subjekta, sloeno, dok je potonje jednostavno, onoliko koliko je jednostavan neogranieni bitak Apsoluta. Sloboda Apsoluta je sloboda jednostavnog bitka, dok je, naprotiv, sloboda egzistentnog subjekta, iako jedina apsolutna kategorija u ljudskom ivotu kojom se ovjek dovodi u ivotni odnos prihvaanja ili odbacivanja Apsoluta, neizostavno sloboda sloenog bia (usp. A. Acerbi, La libert in Cornelio Fabro, str. 186).
34

Pojam stvaranja je osobito znaajan jer se on na najizvorniji nain vee uz budunost. Samo ono to je realno u sadanjosti ima budunost. Realna egzistencija, realna istina i realni ovjek je proistekao iz realnosti stvara-

Pitanje stvorene slobode u sebi je duboko pitanje otvaranja ovjeka prema nestvorenoj Slobodi, odnosno, kako to L. Polo istie, otvaranja ljudske osobe prema Bogu (usp. L. Polo, Luomo, via verso Dio, u: Romera, L. (ur.), Dio e il senso dellesistenza umana, Armando, Roma 1999., str. 96100).
35

Usp. C. Fabro, Riflessioni sulla libert, EDIVI, Roma 2004., str. 52.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

564

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

ljudske egzistencije, ali, isto tako, ukoliko im se prida nezaslueni primat, tada se ljudska egzistencija zarobljava, zaahuruje u sebi samoj te postaje neprepoznatljiva. Egzistencija se ne moe identificirati niti sa voljom niti s razumom, nego su razum i volja u funkciji egzistencije, oni su moi ljudske due koje unose novost u neponovljivu, jedinstvenu, originalnu i jedincatu egzistenciju. Novost razuma i volje odraavaju novost slobode, novost egzistencijalnog stvaralatva, odnosno novost odgovornog, autonomnog i autorskog djelovanja. Odnos izmeu razuma i volje, promatran pod vidom slobode, Fabro tematizira pozivajui se na cjelokupnu filozofsku tradiciju, osobito na onu aristotelovsko-tomistike provenijencije. Slobodom se naime razrjeava enigma ljudskog bitka, u njegovom sadraju (individualno, drutveno) i u njegovoj sudbini (vremenito vjeno).36 Odnos razuma i volje je egzistencijalnog, slobodnog i sudbonosnog znaaja.37 Egzistencijalna sloboda na ovaj nain proima cjeloviti ljudski bitak, te mu osigurava trostruku slobodu: slobodu od slijepog pokoravanja zakonima prirode stvaralatvo slobode ovdje progovara svojom racionalnom snagom; slobodu od pokoravanja zateenim zakonitostima koje pojedincu generira njegovo prirodno egzistencijalno okruenje koje je uvijek socijalnog karaktera38 ovjek je, zahvaljujui jedinstvenom aktu bivstvovanja individualno bie, te je kao takav prvenstveno odgovoran prema sebi, a tek onda prema zajednici, odnosno vrijednost pojedinca nadilazi socijalni kontekst;39 i na koncu, egzistencijalna sloboda mu osigurava i slobodu u odnosu na Apsoluta ljudska sloboda ovdje progovara svojim religiozno-vjerskim govorom,40 odajui odnos razuma i volje u funkciji sudbonosnog odreenja ljudske egzistencije, budui se ona usmjerava prema konanom cilju, ali uvijek u suglasju s onim to se razumom spoznalo i uz to se voljom pristalo.41 Navedeni trostruki karakter ljudske spoznaje igra neprocjenjivu ulogu u pozicioniranju ljudske egzistencije i njezinom odnoenju prema svijetu, prirodi, Apsolutu, ali, u konanici, i prema sebi samome. Relacijski smjer slobode je neizostavno dvostrukog karaktera: ovjek se odnosei prema drugome ujedno odnosi i prema sebi, spoznaje sebe sama kao onoga koji je netko, kao onoga koji je subzistentan, kao onoga koji se razlikuje od svega izvanjskoga s ime doe u egzistencijalnu relaciju.42 Stvaralatvo slobode je dakle prvenstveno egzistencijalno samoostvarenje.43 Odustajanje od tradicionalne metafizike, vlastite aristotelovsko-tomistikom misaonom krugu, dovela je do traginog separacionistikog i partikularistikog pristupa cjelini ljudske egzistencije i svega onoga to ona nosi, predstavlja i pretpostavlja. Odustajanje je na spoznajnom podruju dovelo da dihotomne pozicije u kojoj vie nije mogue uspostaviti jednoznaan odnos izmeu uma i njegovog objekta, te je, sukladno tome ovjeku onemogueno da doe do bilo kakvih apsolutnih istina, nego iskljuivo do onih temporalnih.44 Navedena pozicija urodila je inauguriranjem tzv. aktualistikog egzistencijalizma45 koji pojaava ovjekovu osamljenost i odbaenost u svijetu. Egzistencijalna odbaenost razotkriva svu tragediju svoga ruha u jedinoj moguoj istini, a ta je situacijska istina. Situacijsko-aktualistiki egzistencijalizam, osim to ovjeka dovodi u neprirodnu poziciju negiranja, ili, makar nedostizanja apsolutnih istina, ujedno ga udaljava od realnosti kako one na spoznajnom podruju, tako i do one na egzistencijalnom. Egzistencijalna situacija velikim svojim dijelom jest, priznaje Fabro, jezina ili lingvistika, ali nije samo to.46 ovjek je prvenstveno duhovno bie, te je, kao takav, pozvan na transcendiranje vlastite temporalno-lingvistike situacije.47 Hermeneutika, dakle, nije

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

565

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

onaj klju kojim se zacjeljuje tjeskobna raspuklina ljudske egzistencije, nego je to prvenstveno i iskljuivo metafizika.48 Njome se ne odbacuje vlastita situacija ovjeka koji egzistira u cjelini svoga bitka, nego se ovjeka neprestano
36

C. Fabro, LAnima, EDIVI, Roma 2005., str. 94.

37

nametnute (J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Veselin Maslea, Sarajevo 1964., str. 37).
42

Fabro, iako upotrebljava termin sudbina, ostaje na aristotelovskoj liniji, iako bi dosljedno aristotelovskoj tradiciji adekvatniji termin bio teleologija. Meutim, teleologija ima drugaiji prizvuk u filozofiji egzistencije, dok sudbina ima intimnije znaenje, te je kao takva vezanija uz problem individualne egzistencije.
38

Zbog interakcije socijalne okoline na ovjeka, K. Jaspers e zakljuiti kako se istina o ovjeku moe saznati i na posredan nain da se umjesto konkretnog ovjeka istrauje drutvo. Razlog je jednostavan: Budui da ovjek jest samo posredstvom svoga drutva, kojemu zahvaljuje opstanak, tradiciju i zadae, njegovu narav valja prouavati ispitivanjem drutva. Pojedini se ovjek ini nepojmljivim, ali drutvo ne. Umjesto znanja o ovjeku kao pojedincu do njegova e bitka dovesti znanje o drutvenim tvorbama. Drutvena tijela, oblici, kulture, ovo jedno ovjeanstvo, to su aspekti ljudskog bitka (K. Jaspers, Duhovna situacija vreme na, Matica hrvatska, Zagreb 1998., str. 156).
39

Za ovjeka je izuzetno znaajan relacijski karakter jer se, kao kontingentno bie, bez odnosa s Apsolutom ne bi naao u situaciji realne kontingencije. Nadalje, zahvaljujui relaciji s osobom Apsoluta, iz njegova akta bivstvovanja proizlazi da bivstvuje kao osoba. Naposljetku, ovjek osobnost svoje osobe izrie u djelatnoj relaciji. Ovdje napominjemo kako ima autora koji prave razliku izmeu osobe i osobnosti, kao primjerice B. Mondin koji smatra da je osobnost rezultat djelovanja kulture na osobu (B. Mondin, Uomini nel mondo, str. 63), dok drugi, primjerice J. Maritain, identificiraju osobu s osobnou (usp. J. Maritain, La persona e il bene comu no, Morcelliana, Brescia 1975., str. 259).
43

Ovo nipoto ne oznaava neprijateljski stav prema zajednici; naprotiv, ovjek je kao drutveno bie odgovoran prema zajednici i pozvan je na izgradnju kulture osobe, koja e se suprotstavljati primjerice kulturi socijalnog nacionalizma (usp. B. Mondin, Uomini nel mondo, str. 4144).
40

Napominjemo kako se egzistencijalno samoostvarenje ne smije shvatiti u smislu odnoenja sa samim sobom, nego se ovjek, kao bie relacije, kao slobodno, razumsko i voljno bie, nalazi u relacijskoj egzistencijalnoj postavljenosti koja ima utjecaja na ljudsku egzistenciju. Teleoloki karakter, odnosno, egzistencijalnoj terminologiji adekvatnije, sudbonosni karakter ovdje progovara u svome stvaralakom odreenju koje i je i nije samorazvoj. Jest, budui da je ovjek spoznao, htio i slobodno pristao, a nije budui da i ono uz to pristaje ima nezamjenjiv i nepodcjenjiv utjecaj na njegovu egzistenciju.
44

ovjek se tada na egzistencijalnoj razini ostvaruje u perspektivi temeljnog odnosa s Bogom, to se religijski izrie u poznatom odreenju ovjeka kao slike Boje, odnosno kao egzistencije u Bojem svijetu (usp. E. Schockenhoff, Natural Law and Human Di gnity, The Catholic University of America Press, Washington DC 2003., str. 228235).
41

Usp. C. Fabro, La svolta antropologia della teologia, Studi cattolici, 140, Milano, str. 665675.
45

Jasno je da ovime Fabro pristaje uz etiku reda i aksiologiju, ali je isto jasno da svojim shvaanjem slobode nadilazi Sartreov prigovor kako vrijednosti ne mogu egzistirati prije egzistencije ovjeka koji se je naao pred izborom vrijednosti, za potonjeg je to izraz nepotenja jer ako objavim da stanovite vrijednosti egzistiraju prije mene ja sam u proturjeju sa samim sobom ako ih istodobno hou i izjavljujem da su mi

Pod sintagmom aktualistiki egzistencijalizam Fabro podrazumijeva one filozofije egzistencije koje su inspirirane Heidegerovom filozofijom. Aktualistiko se prvenstvo odnosi na temopralnost ljudskog bitka i njegovu ogranienost kao vremenitost. Bitak i vrijeme se identificiraju na nain da je bitak vrijeme, a vrijeme bitak.
46

Neosporna je injenica da su jezik i govor najvlastitiji medij ljudske komunikacije, ali je, isto tako, neosporna i injenica da se jezikom ne moe izrei sav egzistencijalni sadraj, stoga je egzistencijalno neobranjiva pozicija svoenja ljudskog iskustva na situacijsko jezinu razinu. Metafizika uporina toka

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

566

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

upuuje na jedinstvenost i jedincatost njegova bitka.49 Metafiziki egzistencijalizam aristotelovsko-tomistikog tipa nije prevladan u suvremenoj filozofskoj misli, nego samo progovara novim jezikom, novim konstrukcijama, ali s jednakom svjeinom i aktualnou kojom neizostavno zrai put dolaska do apsolutnih, transcendentnih istina.50 U navedenom svjetlu treba promatrati Fabrovo inzistiranje kako postoji trajni pozitivan odnos izmeu slobode, volje i razuma. Volja je, sukladno tome nauku, ona mo koja pokree na egzistencijalnu akciju, ali u sebi nosi racionalni biljeg, budui da pretpostavlja odnos izmeu razuma i njegovog objekta. Naime, razum, nakon to je ovjeku omoguio spoznaju odreenog objekta, biva upuen na volju koja ima snagu oivotvorenja ina razuma. in razuma biva egzistencijalnim inom tek onda kada razumska prezentacija objekta, inom volje, njezinim slobodnim pristankom, postaje ljudskim djelatnim inom. Ovim nainom se naglaava, moemo to tako nazvati, realizatorska snaga volje, ali se ona ne izdvaja iz korpusa cjelovitosti i jedinstvenosti ljudskog bitka, kao ni ostalih razliitih moi koje trajno obiljeavaju ljudsku individualnu, osobnu egzistenciju. Egzistencijalni znaaj volje, ukoliko se ona promatra kao jedna od moi u funkciji ljudske egzistencije, ne dozvoljava voluntaristiku prevagu, budui se volja neprestano nalazi u ivoj komunikaciji s razumom i slobodom. Osim toga, volja se nalazi i u direktnom odnosu s Apsolutom koji je stvorio ovjeka. Naime, konani cilj volje je ostvarenje konanog, univerzalnog dobra, a to dobro je sam Apsolut. Na ovaj nain se zaokruuje egzistencijalni krug pojedinca koji je stvoren htijenjem Apsoluta, odnosno, kako to Fabro kae, kretnjom Apsoluta.51 Volja se promatra kao drugotni uzrok kojoj je prvi uzrok ljudska duhovna dua, a ona se nalazi u neposrednom odnosu sa stvarateljskom snagom Apsoluta. Navedena metafizika uzrokovanost navela je Fabra na zakljuak kako volja ima neprocjenjiv znaaj za ljudsku egzistenciju najmanje zbog dva razloga: ona je ljudska mo koja svjedoi u prilog istine da je ljudska egzistencija trajno obiljeena slobodom, ali, osim toga, ona itavu stvorenu ljudsku egzistenciju usmjerava prema konanom, univerzalnom dobru, prema Apsolutu, te na taj nain opetovano svjedoi o stanovitoj, kontinuiranoj i egzistencijalno relevantnoj kretnji Apsoluta ovaj put promatran kao causa finalis. Ne udi stoga inzistiranje kako je, zbog potrebe ispravnog shvaanja odnosa volje i slobode, zadrati distinkciju kada je volja slobodna, a kada nije. Naime volja je slobodna quod exercitum actus, a nije slobodna quod specificationem objecti.52 Prvim sluajem se naglaava usmjerenost volje prema njezinom konanom dobru i prema Apsolutu. Volja je tada uvijek slobodna, jer bi se u protivnom negirala ne samo sloboda volji, nego bi bespredmetan bio i govor o slobodi ovjeka uope. Spoznaja konanog, univerzalnog dobra prethodi slobodnom izboru volje, te je uvijek u svijesti prisutno na posredan i apstraktan nain. Prvenstveni zadatak slobode je uvijek u funkciji aktualizacije egzistencije i osobe koja je nositelj te egzistencije. Volja shvaena quod exerci tum actus otvara prostor egzistenciji i bitku budui da pridonosi aktualizaciji osobe, a samim time se ostvaruje i neto ega ne bi trebalo biti i neto ega nuno ne treba biti. Egzistencijalna sloboda generira strukturu bitka u svoj specifinosti posebnog, individualnog modusa bivstvovanja. Egzistencijalnometafiziki govor slobode, sadran u volji pod vidikom quod exercitum ac tus, delegira ovjeka da se na itavom podruju svoga egzistiranja predstavlja kao odgovorno, originalno, individualno, slobodno, duhovno bie, odnosno, delegira ga da u svome egzistencijalnom djelovanju, izabiranju i odluivanju

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

567

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

sebe aktualizira pod vidikom osobe. Slobodan izbor realno prisutnog ovjeka, zahvaljujui njegovoj metafizikoj kompoziciji, puno je vie i znaajnije od pukog, egzistencijalno irelevantnog odabiranja izmeu dvije ili vie mogunosti. Slobodan, voljni i razumski izbor ovjeka koji izabire dovodi do novog momenta u egzistencijalnoj aktualizaciji, u smislu da donoenje slobodne odluke ujedno pridonosi i samoaktualizaciji osobe koja je tu odluku donijela. U svakom se egzistencijalno slobodnom inu potvruje ljudska osoba kao ona koja se nalazi u stanovitom i izvjesnom egzistencijalnom odnosu sa svojim slobodno izabranim konanim ciljem.

Integrativni karakter egzistencijalnog djelovanja

Metafizika refleksija odnosa volje i slobode, razuma i egzistencije, u funkciji cjeline ljudskog bia,53 navodi Fabra na potrebu promatranja ovih odnosa u svjetlu odnosu izmeu dvaju metafizikih principa od kojih je sastavljeno sve to je stvoreno, pa tako i ovjek a to je odnos izmeu akta i potencije.54 Odnos akta i potencije se, na specifino ljudskom nainu bivstvovanja, moe promatrati, to je za egzistencijalnu problematiku primjerenije, kao odnos due i tijela. Neosporno je, zakljuuje na autor, da ljudska dua podaruje tijelu vlastitu kvalitetu, a ta je da se to tijelo, zahvaljujui metafizikom povlatenom statusu due, tek po dui i zahvaljujui dui moe nazvati ljudskim tijelom.55 Postavi ljudskim tijelom, u tono odreenom trenutku spajanja dvaju metafizikih principa, ostvaruje se ljudsko bie koje ima svoje odreene, specifine, zajednike i individualne kvalitete. Temeljna aktivnost, vlastita ljudskom biu, svakako je ona koja svoje utemeljenje pronalazi u razumu i volji. Meutim, ta aktivnost koja se odvija kao prelaenje iz potencije u akt, iz
nadvladava situacijsku razinu i ljudsku egzistenciju osvjetljava svjetlom apsolutnih istina to ih izriu temeljni metafiziki principi.
47 51

Usp. C. Fabro, Lanima, str. 96.

52

Ovaj poziv je metafiziki i egzistencijalno intoniran. U pozivu se otkriva struktura ljudskog bitka kojom on transcendira svijet, nije zarobljenik situacije.
48

Usp. ibid., str. 96.

53

Usp. C. Fabro, Tomismo e pensiero moder no, Pontificia Universit Lateranense, Roma 1969., str. 67, gdje Fabro naglaava kako je sam jezik upuen na bitak.
49

Cjelina ljudskog bia ovisi o shvaanju poetka bia u kontekstu bitka. Metafizika eksplikacija bitka u stvorenom biu priziva da se pojmu bitka kontingentnog bia prie na radikalan nain, a to onda znai pod vidom participacije i uzrokovanja bitka (usp. G. M. Pizzuti, Prospettive per la fondazione di una metafisica dellatto, u: AA. VV., Essere e libert, str. 155188).
54

B. Mondin e istaknuti kako metafizika nije niti moe biti mrtva. Razlog je jednostavan: ovjek kao ovjek je bitno metafiziki odreeno bie, on nije zarobljenik svijeta, nije njegov jednostavni dio, njegov egzistencijalni rast nije odreen gabaritima svjetske elementarnosti; njega zanima cjelina, izvor svijeta, njegov totalitet (usp. B. Mondin, Uomini nellmondo, str. 146).
50

Potrebno je naglasiti kako je kod uzrokovanih bia odnos akta i potencije odnos realne, a ne konceptualne, razlike. Bie stoga jest na nain realne razlike vlastite biti u odnosu na pripadajui mu akt bivstvovanja (usp. B. Mondin, La metafisica di S. Tommaso dAquino e i suoi interpreti, ESD, Bologna 2002., str. 19).
55

Ljudski duh ima potrebu i mogunost dolaska do metafizikih istina shvaenih u smislu filozofije kao savrene spoznaje (usp. J. Maritain, Ateismo e ricerca di Dio, Massimo, Milano 1981., str. 31).

Usp. C. Fabro, Introduzione a San Tommaso, Ares, Milano 1983, str. 223.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

568

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

mogunosti razumskog i voljnog djelovanja u razumsko i voljno djelovanje, uvijek je aktivnost subzistentnog subjekta koji je u aktu. U djelovanju nije mogue napraviti demarkacijsku liniju izmeu razuma, volje i ovjeka, ba kao to vie nije mogue, nakon to je uspostavljeno jedinstvo izmeu due i tijela, napraviti filtriranje djelovanja koje bi se odnosilo samo na duhovno, od onoga koje bi smjeralo samo prema tjelesnom, jer se sada radi o jednom jedinstvenom biu, radi se o realno egzistirajuem subjektu. Osim toga, ljudski razum, volja,56 a onda i ljudska egzistencija budui joj zbog njezinog metafizikog utemeljenja nije mogue prii separacionistikom optikom, protkani su apsolutnom kvalitetom koja trajno i neizostavno obiljeava ljudsku egzistenciju slobodom. Sloboda, kao apsolutna kvaliteta ljudskog bivstvovanja, na najizvorniji je nain povezana uz bitak, budui je bitak akt i u sebi ne sadri nikakvo ogranienje, ba kao ni sloboda koja je, promatrana u sebi i po sebi, jedna apsolutna kvaliteta koja prati i uvjetuje svaku ljudsku djelatnost. Bitak i sloboda se meusobno uvjetuju pod vidom neogranienosti, odnosno: Utemeljenje slobode na duhovnom bitku moe se ostvariti samo u svjetlu metafizike akta bivstvovanja.57 Upravo zbog navedenih razloga, metafizikim egzistencijalizmom je mogue opravdati ljudsku slobodu kada je in izbora usmjeren prema konanom cilju ljudske, individualne, osobne egzistencije. Meutim, govor slobode koji progovara kroz volju quod speci ficationem objecti gubi svoj apsolutni karakter, a time gubi i na slobodi, jer je tada ovisna o svome formalnom objektu, ime ujedno prekida apstraktnu vezu s Apsolutom i konanim dobrom.58 Sloboda u filozofiji metafizikog egzistencijalizma zauzima povlateno mjesto, ona je kao apsolutna kvaliteta ljudskog bitka, prisutna u svakom ljudskom inu. Uloga slobode je integrativna u pravom smislu rijei. Slobodu nije mogue promatrati kao dio neega, jer bi se time umanjio njezin apsolutni karakter. Ona je najuzvienija forma ljudskog bitka, ona potie na egzistencijalno djelovanje, te na taj nain pomiruje prividni sukob razuma i volje, horizontalnosti i vertikalnosti, spoznaje i djelovanja. Ona se u metafizikom egzistencijalizmu ne promatra kao neto to se pridodaje ljudskoj egzistenciji, nego iskljuivo kao kvaliteta koja intrinzino pripada bitku. Akt bivstvovanja subzistentnog subjekta omoguava tom istom subjektu da mu sloboda, kao i svi ostali ini, integrativno pripada.59 Afirmiranjem ovjeka kao osobe, afirmira se ljudska duhovna dimenzija, a samim time se i sloboda smjeta u svoje prirodno okruje ono duhovno.60 Sloboda je, dakle, iskljuivo karakteristika duhovnog naina egzistiranja, te se njome ostvaruje egzistencijalna aktualizacija. Naime, ovjek je kao osoba, kao duhovno bie usmjeren prema Apsolutu. Egzistencijalizam je, dakle, prirodno vezan uz metafiziku, budui da se afirmiranjem metafizikih principa, i njihovim apliciranjem na egzistencijalno podruje, ujedno vri i afirmacija egzistencije, slobode i ljudske osobe koja se nalazi u temelju svih navedenih stvarnosti. Akt slobode se oituje u izboru onoga to se nije trebalo izabrati, u opiranju determinizmu. Meutim, on nije samome sebi svrha, akt slobode je uvijek u funkciji afirmiranja ljudske osobe. Ontoloki znaaj slobode ne nadilazi metafiziku konzistenciju ljudskog bia. ovjek je, naime, iznad slobode, on je, iako mu sloboda u egzistenciju unosi apsolutni karakter, na ontoloki uzvienijoj poziciji, jer ovjek jest, on je slobodan, dok sloboda u sebi samoj ne moe biti bez bia koje je slobodno. Egzistencijalna sloboda je najizvorniji oblik slobode, jer se nalazi u funkciji afirmacije ljudske osobe, dok su ostali oblici slobode npr. drutvena, profesionalna, ekonomska, politika, pravna u funkciji egzistencijalne slobode. Ona ovjeka distingvira od svih ostalih oblika ivota prisutnih u prirodi. Ona je ona sposobnost koja ovjeku omoguava da bude ono to drugi ne mogu biti, odnosno, ukoliko se eli negativno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

569

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

izrei, ona omoguava da ne bude ono to drugi jesu.61 Sloboda u ljudsku povijest unosi dimenziju radikalnosti i apsolutnosti, zato e Fabro rei da je za nas ovjek metapovijesna realnost i zbog toga moe initi, oblikovati, poticati, nositi i odreivati povijest.62 Sve to se u ljudskoj povijesti dogaa, a svaka povijest je na ovaj ili onaj nain vezana uz ovjeka, makar po svome temeljnom odreenju-tumaenju, ujedno je i potvrda ljudske slobode.63 Fabro je miljenja kako povijest, ukoliko eli imati svoj povijesni smisao i odreenu vrijednost, neizostavno mora biti fundirana na slobodi. Na ovaj se nain jo jednom potvruje bliska veza bitka i slobode. Naime, po bitku neka stvarnost jest, dok sloboda, kao oznaka duhovne stvarnosti, omoguava duhovnom biu da u svijet, prostor i vrijeme unosi novu kvalitetu, kvalitetu vlastite originalne prisutnosti, odnosno, u duhu Fabrovog metafizikog egzistencijalizma reeno, sloboda ovjeku daruje meta razinu koja mu ujedno omoguava da djeluje kao bie koje hoe, koje eli to to ini, odnosno, da tako bude ono to drugi nisu.64
56

Usp. C. Fabro, Riflessioni sulla libert, str. 5582, gdje se tematizira dijalektika razuma i volje usmjerene na konstituiranje temeljnog egzistencijalnog ina slobode.
57

A. Acerbi, La libert in Cornelio Fabro, str. 144.

58

Usp. C. Fabro, LAnima, str. 99.

59

Tako opet na egzistencijalan nain oivljava Tomin nauk o bitku kao savrenosti iz koje izviru sve ostale savrenosti (usp. Toma Akvinski, De Pot., q. 7, a. 2). U tom smislu upuujemo na zanimljivu interpretaciju metafizike bitka kao akta i temelja filozofskog nauka o participaciji (usp. A. Dalledonne, La nozione tomistica di partecipazione come giudizio speculativo del fallimento della scolastica e del cogito moderno, u: AA. VV., Essere e libert, str. 279343).
60

ni predikat onog povijesnog ipak se moe predicirati: da je postalo. Ono ije postajanje je istovremeno postajanje nema druge povijesti do te. (S. Kierkegaard, Filozofijsko trunje, Demetra, Zagreb, 1998., str. 75). Za razliku od ovakvog shvaanja povijesti i povijesnosti kao predikata postalog subjekta, bitnu dimenziju povijesti ipak ini ovjek, kako kao postalo bie tako kao i bie koje moe i eli protumaiti svoju postalost i dovesti je u vezu sa svim ostalim biima kojima se postalost moe predicirati i iz nje izvoditi strukture povijesnosti. Sloboda odigrava bitnu ulogu u odmaku ovjeka, a odmak je potreban da bi se neki dogaaj, a osobito povijesni mogao sagledati, od vremenitosti i radikalnog propitivanja odnosa slobode i egzistencijalnog djelovanja koje je povijesno ali i metapovijesno.
64

Jedinstvo ivota osobe nadilazi bilo koju mo koja osobi pripada, pa tako i mo volje. Vrijedno filozofsko pozicioniranje voljnog integrativnog djelovanja u kontekstu promocije osobne egzistencije donosi A. Acerbi (usp. La libert in Cornelio Fabro, str. 9598).
61

Usp. C. Fabro, Essere e libert, Universit di Perugia, Anno Accademico 19661967, Corso di filosofia teoretica, pro manuscriptio, str. 7.
62

Ibid., str. 71.

63

Kierkegaard e povijest i povijesnost vezati uz subjekt koji je postao te je stoga: Sve to je postalo eo ipso povijesno; jer ak i ako se o tome nita povijesno ne da predicirati, odlu-

Ovdje se iskazuje radikalna razlika metafizikog egzistencijalizma i Sartreovog humanistikog egzistencijalizma, budui da metafiziki egzistencijalizam poiva na mehanizmu dijalektike izmeu metafizike statinosti principa dakle, odreenosti ljudske egzistencije u i po bitku realnoj i po biti odreenoj ljudskoj egzistenciji i dinaminosti slobode i egzistencijalnog djelovanja. Sartre naprotiv smatra da: ovjek sebe ini; on nije od poetka gotov, on sebe ini izabirui svoj moral, i pritisak prilika jest takav da on ne moe a da ne izabere jedan moral. (J. P. Sarte, Egzisten cijalizam je humanizam, str. 36). Sva radikalnost nije iscrpljena u dijalektikom obrtanju kod Fabra prethodujue, a kod Sartrea posljedujue metafizike u odnosu na konkretnost ljudske individualne egzistencije koja je za Fabra bitno i nesumnjivo osobna od poetka uzrokovanja bitka takve individualne i osobne egzistencije nego i u djelovanju u odnosu na druge. Za ilustraciju navodimo samo Sartreovo naglaavanje kako se ovjek nalazi pred drugima, djeluje angairano pred drugima i na taj nain izabire sebe. Svijet

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

570

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

Tenzija egzistencijalne slobode i povijesti

ovjek je neosporno prirodno bie, ali njegovo djelovanje umie zakonitostima determinizma, prirodne kauzalnosti. Ovim se ne eli ovjeka izvlastiti iz prirode jer bi se time uinio pogubni udar na same temeljne principe metafizikog egzistencijalizma. ovjek je svojoj tjelesnou uronjen u svijet prirode i prirodnih zakona, u svijet temporalnosti, u krajnjoj konzekvenci smrtnosti.65 Meutim, svojom duhovnom dimenzijom ovjek zadobiva povlateni, metapovijesni status.66 Egzistencijalni znaaj ovakvog metapovijesnog statusa od nesagledive je vanosti, jer kroz njegove pukotine progovara sama sloboda. Povijeu se, dakle, ovjek opire naravnoj kauzalnosti i stvara svijet vlastitih zakona, namjera, uzroka, posljedica, djelovanja. Djelovanje se u prirodi, metafiziki pojmljeno kao kretanje iz potencije u akt, odvija deterministikom snagom, dok se na podruju ljudskog djelovanja odvija pod patronatom slobode. Sloboda u ljudskom djelovanju pokazuje svoju apsolutnost i radikalnost, njome se ovjek neizostavno, radikalno, nepovratno i autonomno izdvaja iz svijeta koji ga okruuje, ali na paradoksalan nain ovjek jest i nije u svijetu. Naime, budui je jedinstveno bie, bie koje je prirodno, tjelesno, bioloko, koje ima kontinuitet svoje prirodne prisutnosti, kao takvo i dalje jest u svijetu, meutim, kao bie slobode, transcendira svijet, donosi odluke koje nisu trebale biti donesene, djeluje u skladu sa svojim odlukama i u svijet prirode unosi povijesnu dimenziju, dimenziju vlastite, originalne i neponovljive prisutnosti. Mogunost povijesti izvire iz mogunosti slobode, a realizacija povijesnih dogaaja nastaje kao posljedica jedinstvenog akta razuma, volje i slobode. Egzistencijalni znaaj ovako shvaenog promatranja povijesnih dogaaja spasonosan je za nadvladavanje mogueg fatalizma koje prijeti ljudskoj egzistenciji. ovjek je slobodno bie, te kao takav moe i mora odluivati o svojoj egzistencijalnoj sudbini. Ljudskoj egzistenciji je, istina, mnogo toga zadano prvenstveno na biolokoj razini, ali joj je i dana sloboda. Ulaskom slobode u egzistencijalni obzor, mijenja se i poloaj ovjeka u svijetu on vie nije samo dio svijeta, on je cjelina, subzistentni subjekt koji uiva u plodovima slobode ili se mui u neizrecivoj tjeskobi negacije iste. Kako bilo, ovjek i sloboda su nerazdvojivo povezani. Sloboda integrira itavu egzistenciju, ona je najuniverzalniji princip koji, kako je to primijetio A. Acerbi, prati i uvjetuje svako ljudsko djelovanje, ali i sam bitak.67 Ovakva integrativna dimenzija slobode i njezina povezanost s bitkom i djelovanjem, omoguava ovjeku da u svakom svom inu djelovanja, pa i u spoznajnom, osjeti snagu slobode i otkrije dinamizam bitka shvaenog kao actus essendi. Metafiziki govor slobode tako postaje istinskim egzistencijalnim govorom ljudske osobe. Akt slobode je akt osobe. Ljudska sloboda je forma svakog ljudskog djelovanja, ali ona svoju punu snagu dosie na podruju moralnog djelovanja68 na kojemu se i vri egzistencijalna realizacija ljudske osobe.69 Mogunost izbora izmeu beskonanog dobra i konanog zla pravi je poligon na kojemu se testira snaga ljudske volje i slobode. Na moralnom podruju se odigrava, za ljudsku egzistenciju sudbonosni izbor. Odluivi se za moralno ispravno djelovanje, za beskonano dobro, ovjek zalazi u podruje egzistencijalnog ispunjenja, u podruje Apsoluta.70 Na ovaj nain sloboda kvalificira ljudski bitak, a samim time i ljudsku egzistenciju, te im se, osim to je prije bila shvaena kao univerzalni princip i univerzalna forma, sada pokazuje kao individualni, osobni, konkretni i, u punom smislu rijei, egzistencijalni element djelovanja. Univerzalnost i apsolutnost slobode, na konkretnom, individualnom, subjektivnom prostoru ljudske osobe i ljudske egzistencije, omoguava toj istoj osobi

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

571

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

da svoju egzistenciju upravi u smjeru egzistencijalnog odnosa s Apsolutom. Sloboda je, u ovakvom egzistencijalnom shvaanju, najizvorniji i najsudbinskiji akt ljudske osobe. U odnosu s Apsolutom, kao krajnjim, finalnim ciljem ljudske egzistencije, otkriva se objektivni, univerzalni i apsolutni karakter ina slobode.

Zakljuak
Metafiziki egzistencijalizam promilja slobodu uzevi u obzir njezine dvije komponente: metafiziku i egzistencijalnu. Ovime se osim temeljne intencije promiljanja, u egzistencijalni horizont uvodi snana dijalektika slobode i uz nju pratea dijalektika tenzije. Sloboda, dakle, ovjeka stavlja u poziciju radikalne suprotstavljenosti sa itavim svijetom. Budui izvire iz bitka, a njime se egzistencijalni subjekt radikalno suprotstavlja nitavilu, itava egzistencija nosi obiljeja ovih snanih tenzija. Kao rezultat mogu nastati destruktivni elementi, ali samo ako se problemu pristupi na reduktivan nain. Filozofije egzistencije stoga stoje pred dvostrukim izazovom: trebaju rijeiti tenziju slobode i tenziju bitka. One u ovom pothvatu neizostavno trebaju pomo ostalih ivotnih uvida u stvarnost svijeta, ovjeka, bitka i slobode, ili jednostavno pokuati problemu prii na nain radikalnog redefiniranja ovjeka kao onog bia
time postaje egzistencijalnom pozornicom i mjestom na kojemu se odigrava samoostvarenje individualne egzistencije u socijalnom kontekstu drugoga, to bi trebalo postati dovoljnim razlogom da se preuzme odgovornost za druge kao za sebe, jer drugi trebaju da se ovjek u izboru ostvari, i poduzme socijalno angairano djelovanje.
65

Izuzetno je poticajna rasprava B. Romana koji pod vidikom Heideggerove distinkcije savrenog od nesavrenog nihilizma analizira Fabrovo shvaanje egzistencijalne slobode i vremena, kao i slobode i zakona (usp. B. Romano, Libert e legge nel pensiero di Cornelio Fabro, u: Costantini, F. (ur.), Cor nelio Fabro e il problema della libert, str. 91102).
66

vee uz egzistencijalni spas, odnosno uz osobu Apsoluta. Odnos ovjeka s Apsolutom je odnos egzistencijalnog rizika na ijem poetku stoji neizvjesnost, a na koncu premetanje egzistencijalne istine u istinu koja spaava na nain realizacije egzistentnog subjekta (usp. M. Nardone, Cornelio Fabro: note in tema di educazione, promozione umana e libert, u: Costantini, F. (ur.), Cornelio Fabro e il prob lema della libert, str. 4041).
70

Nella situazione temporale, il rapporto a Dio come fine ultimo, per quanto intenzionalmente diretto, ha un carattere esistenziale permanentemente dialettico. (A. Acerbi, La liberta in Cornelio Fabro, str. 219).
67

Usp. A. Acerbi, La libert in Cornelio Fabro, str. 244.

68

Ovakav oblik moralnog djelovanja moe se sagledati iz perspektive moralne pustinje (usp. J. Rawls, A Theory of Justice, Harvard University Press, Massachusetts 2003., str. 273277).
69

Ljudska sloboda se pod navedenim vidikom, kako je to istaknuo M. Nardone, najintimnije

J. P. Sartre bio je duboko svjestan posljedica to ga prouzrokuje vezivanje vrijednosti uz osobu Apsoluta, ali i posljedica negiranja opstojnosti vrijednosti. On se je, u duhu svoga proklamiranoga radikalizma, odluio na odbacivanje Apsoluta i zadravanje vrijednosti. Ovaj in je, iz Fabrove egzistencijalne perspektive, in volutivnog radikalizma, odnosno primjer radikalne razlike u djelovanju slobode same Apsoluta i onoga koji je slobodan ovjeka. U svome zagovaranju svjetovnog morala otkrivaju se egzistencijalne posljedice njegovog uspostavljanja, ali i put koji mu prethodi, jer je: Egzistencijalist veoma suprotan stanovitom tipu svjetovnog morala koji bi htio Boga ukinuti to je mogue jeftinije. Kad su oko 1880. francuski profesori pokuavali uspostaviti svjetovni moral, oni su otprilike rekli ovo: Bog je beskorisna i skupa hipoteza, mi je ukidamo, no ipak je nuno da bi opstojao moral, drutvo, ureeni svijet, da se stanovite vrijednosti ozbiljno uzmu i smatraju kao a priori opstojne; potrebno je da a priori budemo duni biti asni, da ne laemo itd (J. P. Sartre, Egzistencijalizam je hu manizam, str. 16).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

572

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

koje ili jest slobodno pa je stoga sloboda ili mu sloboda kao takva nipoto ne pripada jer u svijetu vladaju iskljuivo zakoni tzv. zatvorenog sustava. Potonju tezu zastupaju sve u korijenu naturalistike filozofije. Negacijom slobode ili njezinom afirmacijom na nain da ovjek biva poiman kao sloboda, ostvaruje se, na teoretskoj razini, prevlast ili redefinirane slobode ili redefiniranog poimanja ovjeka. Kako bilo, tenzija i dalje ostaje, a njezina dijalektika ovako konstruiranim ili, ako je rije o praktinoj razini, autodestruiranim egzistencijama u trajni polog ostavljaju dijalektiku muke, oaja ili pak dijalektiku slabog ovjeka. Sloboda zasigurno postavlja liniju na temelju koje se ljudski nain postojanja kvalitativno udaljuje od ostalih ne-ljudskih naina. Time se ovjeku ne pridaju lani prerogativi jer se sloboda moe promatrati na razini prvog akta, budui proizlazi iz bitka pa svakom ovjeku koji jest ujedno i pripada snagom bitka, ali se moe promatrati i na razini drugog akta, odnosno na razini djelovanja. Ona tada, da bi se pojedino djelovanje moglo sagledati na kvalitativan nain, od djelovanja i djelujueg subjekta odvojen, trai objektivnu razinu koju pronalazi u etikoj prosudbi zasnovanoj na aksiologiji i tzv. etikom redu. Ulanavanje egzistencije u slobodu i kvalitativnu prosudbu uinjenog, ovjeka potie na aktivizam proizaao iz dinamike njegovih konstitutivnih metafizikih principa, i tako pridonosi stabilizaciji svake konkretne, individualne i osobne egzistencije. Bez obzira to se slobodu, ba kao egzistenciju i sam bitak, zbog njihovog unutarnjeg dinamizma, ne moe u potpunosti definirati, jer aktivizam i dinamizam nisu odvojivi od principa iz kojih bie nastaje. Jasnije reeno, ovjeka se moe definirati unutar tzv. zatvorenog sustava, ali ga se, unutar tzv. otvorenog sustava a to je sustav slobode i akta bivstvovanja nipoto ne moe, odnosno moe ga se odrediti kao slobodno bie, kao bie koje egzistira; ba kao to se egzistirajue bie moe odrediti kao slobodno i duhovno itd. S razine egzistentnog subjekta, nemogunost potpunog definiranja postaje argument u prilog dostojanstva koje svakom egzistentnom subjektu pripada. Kada se o ovjeku govori kao o projektu ili kao o biu koje sebe sama definira, odreuje, onda se ovo treba odnositi na to da je ovjek metafiziki definiran, na razini prvog akta on jest to to jest, ali na razini posljedinih aktova, ostaje prostor koji pripada samo njemu. Sadraj toga nije nitko odredio, ak ni Apsolut. Sloboda ne dozvoljava da ovjek bude bie projekt niti projektirano bie; ona ovjeka dovodi u radikalnu suprotstavljenost s Apsolutom, ali i u poziciju svijesti odgovornosti o drugome, pa tako i o Apsolutu. Ljudsko djelovanje, odnosno prelazak u drugi akt, neizostavno se tie drugoga, jer se djeluje prema drugome, nekome ili neemu. ovjekovo stvaranje se razlikuje od stvaranja Apsoluta, jer ono nije uzrokovanje ili proizvoenje bitka, ono je slobodno djelovanje stvorenog bia, koje kao takvo pretpostavlja postojanje objekta nad kojim se djelovanje vri. Sloboda, budui zahvaa itavog ovjeka u svim njegovim vlastitostima prvenstveno se misli na temeljne ljudske moi: volju i razum pridonosi aktualiziranju ljudske egzistencije, kao egzistencije duhovnog bia. Ovime se trajno otklanja bilo kakva mogunost ili sumnja u determiniranost ljudskog bia, takoer se prokazuje kao nepotreban i krajnje kontraproduktivan udar, prikazan u ime neke ljudske slobode, na mogunost postojanja Apsoluta. Udar je kontraproduktivan, jer ovjek tada, usmjeravajui svoje djelovanje u smjeru nemogunosti postojanja Apsoluta, iz krajnje banalnog razloga zato to ovjek postoji svojoj slobodi oduzima temeljnu karakteristiku radikalnu tenziju u odnosu na sve to on nije. Slobodni ovjek tada svoju slobodu iskoritava u jeftinu svrhu, ne afirmacije vlastitog razuma, egzistencije i slobode kako se to moe initi na prvi pogled on tada ini upravo

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

573

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

suprotno, svoju slobodu usmjerava prema nepostojanju, svoj razum prema nemogunosti, a svoju egzistenciju prema vremenitosti. Put egzistencijalne aktualizacije put je duhovnog rasta, a ono se ostvaruje aktualizacijom slobode u ljudskom djelovanju ali uvijek na nain djelovanja koje odgovara strukturi uzrokovanja bitka i participaciji na bitku. Ova struktura je jednostavna i zbog toga iziskuje sav mogui egzistencijalni napor, ona je struktura brige, a ne zabrinutosti. Briga se suprotstavlja zabrinutosti time to se brigom ovjek brine o sebi i drugima; druge ljude promatra kao osobe, slobodna bia proizala iz stvoriteljske slobode Apsoluta. Ba kao to sva bia participiraju na bitku Apsoluta, tako i svi ljudski ini, ukoliko su ljudski a ne mehaniki, participiraju na slobodi dotinog egzistentnog subjekta koji svoju brigu iskazuje na nain djelovanja. Drimo da se najsnaniji filozofski doprinos metafizikog egzistencijalizma u filozofskoj refleksiji slobode zrcali u zakljuku kako postoji odnos stanovitog identiteta izmeu bitka i slobode. Doprinos postaje jasniji kada se sloboda sagleda s razine strukture bia i strukture bitka. Bie je sloena stvarnost, kontingentne naravi, dok je bitak u sebi jednostavan. Kako se sloboda vee uz bitak, pripada biu, neosporno je da se time u ljudsku egzistenciju unosi tenzija. Meutim, da rasprava ne bi otila u krivom smjeru, tenzija nipoto nije negativna; dapae, izuzetno je pozitivna jer pridonosi samooaktualizaciji ljudskog bia. Ba kao to bitak pridonosi aktualizaciji bia da bude realno bie, da egzistira, tako i sloboda ve aktualiziranom biu pomae da, budui zahvaa egzistentnog subjekta na integrativni nain, a na poseban njegovu volju i razum, aktualizira mogunosti. Ona ga neprestano vodi u stanje izbora, jer je tenzija; ona ga vodi k samoaktualizaciji, jer je vezana uz bitak. Ona ga, isto tako, ako ovjek izabere neto to ne pridonosi njegovom egzistencijalnom rastu, dovodi do samih egzistencijalnih granica, do oaja, tjeskobe, osjeaja ostavljenosti. Sloboda je dakle jedina apsolutna kategorija egzistentnog subjekta, ona ga dovodi u radikalnu opoziciju spram svega ostalog. Budui je tako, ovjek, zato to je slobodan, egzistira kao osoba, kao ono bie koje je bitkom dolo u posjed slobode, kao ono bie koje ima mogunost prodora u transcendenciju. Inicijalno stanje slobode isto je kod svih ljudi, meutim na razini djelovanja, upravo zato to je ovjek slobodan, nastaju razlike. U djelovanju i kroz djelovanje ispisuje se jezik stvaralatva slobode i iitava put egzistencijalne akcije svakog pojedinog egzistentnog subjekta. Sloboda, iako apsolutna kategorija, da bi se u svijet ljudskog djelovanja unijela na konkretan i realan nain, mora proi kroz filtar razuma i volje. Ovime se pokazuje integrativni znaaj slobode, ali se ujedno jasno daje do znanja kako egzistentni subjekt, nositelj volje i slobode, ima neosporni primat nad svime to mu pripada te tako ostvaruje punu egzistencijalnu slobodu.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 123 God. 31 (2011) Sv. 3 (557574)

574
Marko Vueti

M. Vueti, Egzistencijalna dijalektika slobode

Existentielle Dialektik von Freiheit

Zusammenfassung

Diese wissenschaftliche Arbeit diskutiert die Bedeutung der Freiheit unter dem Deckmantel der Existenzphilosophie in der Entwicklung des Subjekts von C. Fabro. Existentielle Wirkung wird in der Art und Weise des menschlichen Interesses durch gezielte eine bestimmte Identitt vom Wesen und der Freiheit radikalisiert, um letzendlich das Gute zu finden und eigenen Wil len durchzusetzen. Durch integrative Anstze, stellt man die Mglichkeit der Redefreiheit, wie die menschliche Sprache, bei der es zur dialektischen berwindung der internen Spannungen kommt und gleichzeitig positive Beziehung zwischen der Freiheit, dem Willen und der Vernunft in Frage. Schlielich wird gezeigt, wie das Wesen zur Verwirklichung des Menschen beitrgt und die Freiheit des Menschen stellt die Herausforderung fr die Selbstverwirklichung.
Schlsselwrter Freiheit, Dialektik, Existenz, Vernunft, Wille