Ivo ani

SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIJE - PREDZIE MOST

Simbolina dimenzija politike uvijek je u nekom odnosu s materijalnom osnovicom politike moi, a svako drutvo ima samosvojan politiki imaginarij koji ga definira kroz mreu simbolino izgraena znaenja i posveuje njegove norme; zajednica ili njeni segmenti koriste se elementima toga imaginarija u svojoj "identitetskoj borbi".1 U tom je smislu u petstoljetnom rasponu u Hrvatskoj kljuan motiv predzia kranstva/Europe u znaenjskim i funkcionalnim varijacijama ovisnima o odnosima politike moi, unutranjima i vanjskima. U njemu se zrcali zdruivanje i/ili razdvajanje simbolinih, kulturalnih i politikih granica; on daje kriterije prema kojima se te granice konceptualiziraju. Sredinji lik mita o hrvatskom pograniju ili predzidnosti, herojski Brani-telj-Grada- Koji-GinePred-Njegovim-Zidinama, jest "hrvatski Leonida", ban Nikola Subi Zrinski, koji je 1566. poginuo u obrani "hrvatskih Termopila" - Sigeta, tvrave u dananjoj jugoistonoj Maarskoj, koju je bila opsjela premona osmanska vojska pod sultanom Sulejmanom Velianstvenim. Zrinski je lik niza likovnih kompozicija i knjievnih djela, to su poela nastajati ve neposredno nakon pogibije, po njemu su nazivane ulice i parkovi, sportska i druga drutva, njegov lik i ime i danas se apliciraju na proizvode iroke potronje... O tome v. M. Edelman: The Symbolic Uses of Politics. University of Illinois Press 1985; D. Kertzer: Ritual, Politics, and Power. Yale University Press 1988. 161 U kontekstu moderne nacionalnointegracijske ideologije kult je definitivno uvren proslavom 300. obljetnice sigetske opsade 1866, te romantinom operom skladatelja Ivana Zajca i libretista Huga Badalia iz 1876. godine.2 Hrvatska politika misao u Habsburkoj Monarhiji druge polovice 19. st. hi-storicistina je i legitimistika, a kultura u naelu ne razvija ratnike modele i nema monumentalnih batalistikih slikarskih kompozicija, sa stotinama likova u borbenome meteu. No, likovni historicizam daje niz djela o Nikoli ubiu Zrinskome,3 te platno Ferdinanda Quiquereza Antemurale christianita-tis (1892), alegoriju Hrvatske koja suzbija Turke. Hrvatska je predstavljena u liku ene s lovorom u kosi, u uzdignutoj desnici dri plameni ma, a u ljevici tit s hrvatskim grbom u koji su zabodene strelice. Prizor je postavljen na monumentalno stepenite: ona odbija Turke koji nadiru odozdo, a iza nje su se

Ferdinand Quiquerez:Antemurale Christianitatis (1892) 2 Tematiku svestrano obrauju M. repel: "Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva", Rad JAZU, 148, Zagreb 1902; D. Brozovi et al: Sigetska epopeja od Karnarutia do Vitezovia. Zadar 1986; A. Mijatovi: Obrana Sigeta. Split 1987. 3 I maarsko anr-slikarstvo dalo je tada niz prikaza obrane Sigeta (Szigetvra) i samoga Zrinskoga (Zrinyi Mikls) kao elemenata vlastite nacionalne ideologije. Kult Zrinskoga odravali su i Slovaci. 162 skutrili predstavnici zapadne kulture - Rafael, Dante, Michelangelo, Galileo, Molire i Shakespeare. Iako je u pozadini kupola rimske bazilike sv. Petra, u prvom planu nije obrana vjere nego kulturnog identiteta. No, motiv antemuralea dio je kompleksnije predodbe Hrvatske u trokutu raskrije -predzie most, te se samo u toj meuigri i napetosti moe razumijevati i interpretirati kako cjelina simbolinoga prostornog situiranja, tako i svaki njen dio. Raskrije je u osnovi vrijednosno neutralno u odnosu na Drugoga; ono je semantika latencija iz koje se konkretno operacionalizira "povijesna funkcija" ili "nacionalna misija" da se stane nasuprot Drugome ili da mu se krene u susret. Taj trokut polazite je inscenacije Hrvatske, procesa u kojemu vrijedi kruna povratna sprega: pretpostavke odreuju identitet, a identitet potvruje pretpostavke; da su pretpostavke jednoznane, bili bi i identiteti. Uvijek je posrijedi potraga za odgovorom na pitanje toje zapravo taj entitet koji se zove Hrvatska, kako se on moe konceptualizirati i koje ga znaajke ine drugaijim od drugih entiteta. U irem kontekstu, analiza triju metafora pokazat e kako se granice svakog entiteta, pa tako i Hrvatske, "mijenjaju ovisno o tome odreuje li se on u kategorijama institucionalnih struktura, povijesne geografije ili relativno postojanih obrazaca drutvenih, ekonomskih i politikih interakcija; u svakome od tih sluajeva na vidjelo izlazi drugo 'je-zgreno' podruje".4 1. Nastanak metafore predzia kranstva. Termin antemurale Christianitatis prvi je upotrijebio 1143. francuski teolog Bernard iz Clairvauxa (1090-1153) za franaku posadu toje pred muslimanskim Selducima branila grad Edesu, danas Urfu u jugoistonoj Turskoj, koji je do pada - ve potkraj sljedee godine - bio najudaljenija

kranska drava (grofovija) na Bliskom Istoku. Taj osniva cistercitskog reda, ustrajan pisac potiv "neprijatelja Crkve" i propovjednik Drugoga kriarskog rata, kanonizi-ran je 1174, a 1830. uvrtenje meu "crkvene nauitelje" (doctorEcclesiaeoctorEcclesiae). 4 V. Goddard - J. Llobera - C. Shore: The Anthropology of Europe. Oxford - Washington 1996, str. 27. 163 Vrstan stilist i "medousni pouitelj" (Doctor mellifluus), Bernard je izvrio "velik, dubok, mnogostran i trajan" motivski utjecaj na hrvatsku srednjovjekovnu duhovnu kulturu, u kojoj je bio iroko poznat i prevoen.5 Utoliko je hrvatska sredina vjerojatno od poetka znala za njegovu metaforu predzia, to prije to su kriari prolazili i hrvatskim zemljama, a ako i nije, sasvim je sigurno poznavala izvorno teoloko-eklezioloko nadahnue i asocijativno polje iz kojega je metafora proizila. A njen je izvor u starozavjetnom profetizmu, u Pobjednikoj pjesmi Judejaca iz Izaijina prorotva o tome kako e Jahve unititi Moab, zemlju Judeji na istoku i u stalnom sukobu s Izraelom: "Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On [Jahve] podie zidove i predzia" (Iz 26, 2). Odmah u nastavku, u prorokovu pozivu Judejcima neka se uzdaju u Jahvu, "jer Jahve je Stijena vjena" (Iz 26, 4; 30, 29), javlja se i srodna slika Boga vrsta kao stijena kao jedna u sklopu biblijskih poredbi o tome gdje svaki bjegunac i ugroenik moe nai siguran zaklon, spas i vrst temelj. Tako je Bog hrid, bedem, tvrava i utvrda (2 Sam 22, 2-3. Ps 18, 3. 32. Ps 31, 3-4. Ps 61, 4: "utvrda vrsta protiv dumana"), kao i tit (Ps 144, 2: "tit moj za koji se sklanjam"). Sve su to pojmovi koji e se u retorici izvedenoj iz toga temeljnoga referencijalnog sustava zdruivati s predziem i sudjelovati u razvoju izvorno kriarske, a s vremenom sve slojevitije metaforike, zamjenjivati ga i dopunjavati. Drugi smjer koji je predodbeno i konceptualno pripremio teren bio je uobiajeni srednjovjekovni politiko-diplomatski frazarij kojim se astilo rubove drave, sklone promjeni suverena im se promijeni konstelacija moi ili interesa. Dubrovnik, koji je od 1358. priznavao suverenitet hrvatskougarskih kraljeva, naziva se 1454. u jednom kraljevskom pismu "titom naega Kraljevstva Dalmacije", kao i pet godina potom u ispravi drugoga kralja.6 Pritom se ne misli na ve blize Osmanlije nego na odbijanje Republike da se podloi drugim kranskim vladarima. Tada se ujedno u diplomi kralja Vladislava I. Jagelovia pojavljuju "tit i oklop" kao identitetska samooznanica Maar.7 5 S. Sambunjak: "Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti". Filozofska istraivanja, 23/ 1987, str. 1290-1307. 6 V. Foreti: Godina 1358. u povijesti Dubrovnika", Starine, 50, Zagreb 1960, str. 259. 7 I. Pai: Obrisi hermeneutike predzia", Drutvena istraivanja, 2-3/ 1995, str. 214. 164 Stjeui se iz oba tijeka, motiv je u znaenju koje nas ovdje zanima u hrvatski politiki imaginarij poeo ulaziti potkraj 15. stoljea, s osmanskim napredovanjem na Balkanu, kristalizirajui se kroz nepuna tri desetljea na trima predodbenim osloncima i u trima ukrtenim ideosferama. U prvoj, pridijeva se hrvatskim zemljama samo u kontekstu njihove uloge u obrani dravne cjeline koje su dio ili susjed: poljski i hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. Jagelovi oznauje 1496. Slavoniju "osobitim titom ili pravije predziem" Ugarske, a dvije godine potom, 1498, isti izraz za Hrvatsku rabi Maksimilijan I. Habsburki, ali i on mislei samo na obranu svojih junih austrijskih pokrajina. U drugoj ideosferi, metafora zahvaa maksimalan prostorni i kulturno-povijesni opseg, te uz vojnu zadobiva duhovnu, crkveno-vjersku dimenziju. Ustalilo se misliti da je papa Lav X, sasluavi izvjee trogirskog biskupa Tome Nigera o borbama u Hrvatskoj, u kardinalskom konzistoriju 12. prosinca 1519. obeao kako nee dopustiti da propadne ta zemlja, scudum solidissimus et

antemurale christianitatis, najtvri tit i predzie kranstva. No, podatak nije pouzdan: Niger jest tada u Rimu, kao izaslanik hrvatskoga bana Berislavia, traio pomo, ali poznati dokumenti ne sadre tako formulirano obeanje, a ni u papinim pismima u vezi s Hrvatskom "nema izriito takva izraza".8 Neovisno o tome, pojam je visio u zraku i osnovno je znaenjsko polje bilo definirano, to prije to su zbivanja na bojinici postala krajnje dramatina, pogotovo kada ljeti 1521. pada Beograd, taj bedem kranstva, klju Europe, klju Ugarske, tvrava itavoga Kraljevstva i ugarska straica, kako su ga nazivali i hrvatski pisci i diplomati, ukazujui na njegovu vanost u obrani Panonije. Na Saboru kranskih zemalja u Nrnbergu u studenome 1522, kada je za Hrvatsku upotrijebljen naziv Zwingermaurer (tvrava), nadvojvoda Ferdinand Habsburki govori da "viteki kranski narod" Hrvat "poput tita" stoji ispred tajerske, Koruke i Kranjske, te cijele srednje Europe i zapadnoga kranskog svijeta.9 Sve te slike koje su se stjecale s raznih strana bile su za Hrvatsku ma-nje-vie ravnopravne ishodne toke i sve su kruile oko istovjetna koncepta. 8 F. anjek: Crkva i kranstvo u Hrvata. Zagreb 1993, str. 351-352. 9 I vrata (dver) izviru iz istih biblijskih predodbi, npr. Jahve daje "sranost onome koji odbija napad na vrata" (Iz 28, 6). 165 Stoga, u treoj ideosferi, metaforu odmah preuzimaju hrvatski velikai, vojni zapovjednici, crkveni ljudi i pisci. Na sjednici njemakoga dravnoga sabora u rujnu 1522. u Nrnbergu knez Bernardin Frankopan moli za pomo, podsjeajui daje "Hrvatska tit i vrata kranstva",10 a dogodine, 1. srpnja 1523., njegov sin Krsto u memorijalu papi Hadrijanu VI. upozorava da je Hrvatska "predzie ili dver kranstva, a naroito pograninih zemalja Koruke, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije".11 To je prva pouzdana potvrda upotrebe metafore antemuralea u odnosu na Hrvate, pa posrijedi, dakle, nije opis s pozicije ovlatenoga izvanjskog autoriteta nego hrvatski samoopis, kao i u drugim takvim sluajevima - poljskom, litavskom, maarskom.12 Ona u razliitim varijacijama ostaje u hrvatskoj knjievnosti, drutvenoj svijesti i politikoj misli djelatna do danas. Na konceptu predzia utemeljile su se moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kranskog ratnika "za krst asni i slobodu zlatnu", koji ukljuuje ne samo svjetovne ratnike nego i neke vojnike svece, posebno sv. Jurja, ije raireno tovanje u svim hrvatskim krajevima "zacijelo ima neke veze s odgajanjem duha borbe na predziu kranstva .13 U istom znaenju funkcionira i niz srodnih metafora: bedem, tit, vrata, pa predstraa ili pak alo o koje se razbija osmansko more, kao u esto citiranim stihovima dubrovakog vlastelina, baroknog pjesnika Vladislava Menetia, iz pjesme Trublja slovinska (1665.): Od ropstva bi davno u valih potonula Italija 10 V. Gligo: Govori protiv Turaka. Split 1983, str. 343. 11 V. Gligo: Govori, str. 356. 12 Utoliko bespredmetnim postaje i dodatak da su Hrvatijedini u Europi dobili takav naslov. No, to nee sprijeiti da u publicistici, pa i historiografiji, nastanak metafore ostane vezan uz reenog papu. ak i kritiki crkveni povjesniar koji u nae vrijeme to pobija, te navodi Frankopanov iskaz kao prvi dokumentirani primjer, zadrava formulaciju da je tim "asnim naslovom" Hrvatsku "nagradio Zapad", dakle ustraje u konceptu izvanjske nagrade. Usp. F. anjek: Crkva, str. 351. T. agi-Buni: Katolika crkva i hrvatski narod. Zagreb 1983, str. 166. 166

o hrvatskijeh da se alih more otmansko ne razbija! Na njih se prepoznatljivo naslanja dva stoljea kasnija slika dalmatinskoga politiara Mihovila Pavlinovia o Hrvatu kao "neprelomnom nasipu proti navali turskih talasa", dok je standardnija ona o "nepredobitnu braniku, proti varvarinu dumanu uljudstva [kulture] i kranstva".14 Ta raznolikost nije posljedica samo raznoliko motiviranih individualnih optika i izraajnih nadahnua nego i neega to je od poetka optereivalo metaforu i prijeilo njenu stabilizaciju i jednoznanu profilaciju. Preuzevi 1516. kastiljsko-aragonsku krunu, Karlo V. Habsburg postao je nositelj i simbol europskog ujedinjenja, car Svetog Rimskog Carstva, utjelovljenje odanosti kranstvu u imaginariju golema prostora koji je, unato unutranjim suprotnostima, imao izotrene rubove prema islamskom Drugome: na zapadu panjolsku prema Arapima, a na istoku HrvatskoUgarsko Kraljevstvo prema Osmanlijama. Carevu ideju Kranstva (Cristiandad, Christianitas) pape su tumaili kao teoloko-eklezioloku, humanisti "prije svega kao kulturnu i duhovnu, a car, ne zanemarujui ni te aspekte, ponajprije kao konkretnu politiku pojavnost".15 No, dogodilo se da Lav X. bude zapravo posljednji papa u srednjovjekovnom smislu kranskoga jedinstva. On umire ve 1521, etiri godine poto se Lutherovim istupom u Wittenbergu zaela reformacija. Utopijska Cristianitas nepovratno se raspada na svim razinama, a institucija i mo papinstva nakon protureformacijskoga Tridentinskoga koncila 1545-1565. neto su posve drugo negoli prije njega. Netom oblikovan i prihvaen, naslov ubrzo postaje nejasan, jer ostaje bez politiko-povijesnoga konteksta, i takva raspadanja kontekst kao nositelja znaenja trajno e pratiti motiv, dok e mu se on bilo prilagoavati, bilo ustrajavati u ignoriranju mijena. Preciznije, poetno kompaktno znaenjsko polje odmah se rascijepilo: posada na predziu vidi pred sobom jasnu i jednoznanu stvarnost - inovjernog osvajaa, no kada se osvrne, uoava kaos - katoliko-protestantske ratove i kranske vladare koji u meusobnim razraunavanjim i 14 M. Pavlinovi: Hrvatski razgovori. Zadar 1877, str. 227, 228. 15 M. Poli Bobi: Hrvatska - panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb 2001, str. 125. 167 interesnim kalkulacijama neskriveno paktiraju i sa samim sultanom; jasno joj je od koga i od ega neto i nekoga brani, ali ne i kakav je istinski identitet toga neega i nekoga u iju obranu staje. 2. Druga strana predzia Pogubljenjem kralja Stjepana Tomaevia 1463. Bosansko Kraljevstvo pada pod osmansku vlast, a dio stanovnitva prima islam. Neizbjena posljedica islamizacije bilo je prihvaanje osmanske dravne ideje, u kojoj je borba za osmansku dravu istovjetna borbi za islam. U tome je smislu bila intonirana i ideologija o Bosni kao bedemu islama, kojom je proeto i cjelokupno bosanskomuslimansko narodno pjesnitvo: bosanski muslimani kao graniari, serhatlije, treba da i po cijenu ivota uvaju vjeru, din, i (osmansku) dravu, devlet.16 Tako, anonimni ljetopisac, suvremenik bitaka na Kupi ujesen 1491. i Krbavskom polju 1493. Hrvate dosljedno oznaava kao "nevjernike", a svoju stranu kao "pravovjerne".17 etiri stoljea kasnije Kosta Hrmann, visoki inovnik novouspostavljene habsburke uprave u BiH, zapisao je u Prozoru muslimansku narodnu pjesmu Boj na Sigetu, gdje se iz suprotnoga kuta prikazuje sredinji dogaaj hrvatske nacionalne mitologije. Osmanska vojska uz goleme gubitke opsjeda Siget dvanaest godina, dok se ne ustanovi daje Sulejmanov uvar peata izdajica koji u dosluhu sa Zrinskim ak nagovara Turke neka odustanu, jer da je Siget neosvojiv. Kada pak na njegovo mjesto sultan postavi Bosanca, hodu uprilia, Turci osvajaju grad. "Ban se ne htje predati nikako", to odgovara povijesnoj istini, nego "pobjee do Malteza grada".18 To pak nije tono, no posve je uklopivo u slojevit vrijednosni sustav po-granija iji stanovnici

trajno tee istaknuti vlastito junatvo i dii cijenu vlastita uspjeha, samo to im se jednom u tu svrhu uini prikladnijim protivnika 16 M. Hadijahi et al: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977, str. 100-102. 17 A. Olesnicki: "Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493". Rad JAZU, 245, Zagreb 1933, str. 210-219. 18 K. Hrmann: Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II. Sarajevo 1888-1889, br. IX. 168| prikazati kao takoer velika junaka, a drugi put kao kukavicu koji bjei; u izboru ne presuuju injenice nego drugi motivi (uostalom, ni opsada nije trajala 12 godina nego 40 dana). S te strane gledano, pjesma se posve uklapa u dominantnu ideju bosanskomuslimanske epike o nezamjenjivosti bosanskog junaka bilo kojim drugim junakom Osmanskog Carstva - on je najhrabriji i najpouzdaniji sultanov vojnik, onako kako je u hrvatskoj ideologiji hrvatski ratnik najbolji i najodaniji caru u Beu. Veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi, zapovjednik opsade, Bosanac je i stoga - kao i Cuprilii, porodica koja je u 17. i 18. st. dala Carstvu vane dravnike - simbol ratne slave u romantinoj bonjakoj nacionalnointegracijskoj ideologiji. Kako istie njen tvorac, upravo on "nam je uinio, da smo zaigrali prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine", u njemu je "izvor veliine naeg ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu".19 Potpun ekvivalent na svim razinama - poistovjeenje granice vlastite zemlje s granicom vjere, metaforiku bedema, predzidnu svijest - precizno nude dva bosanska ljetopisca, sudionika osmanskih vojnih operacija u prvoj polovici 18. st. Austrijska vojska, taj "neprijatelj vjere", udara na Bosnu, koja je "bedem islama", vojska pak kojoj sami pripadaju jest "islamska vojska", oni su "odabrani vojnici islamske krajine" i du Save uvaju "islamske granice", dok se na osmanskoj strani u borbama na Krimu istiu ba "alajbezi bosanskog ejaleta koji je vrsta granica islama".20 Motiv e opstati i u 20. stoljeu, pa autor dramskih spjevova iz epsko-povijesne tradicije Hamid ahinovi-Ekrem u komadu Zmaj od Bosne (1907) vidi vou autonomistike bune Husein-bega Gradaevia kao nositelja svijesti bosanskih muslimana o njihovoj graniarskoj ulozi i vanosti za Carstvo, to sultan mora uvaiti, jer zna dobro kakav branik mi smo na granici, a prema Evropi. 19 S. Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, str. 42. 20 O. Novljanin - A. Hadinesimovi: Odbrana Bosne 1736-1739. Zenica 1994, str. 39, 69-71, 77, 88, 90,112,126. 169 tovie, taj je argument bio "centralno idejno polazite muslimanskog romantiarskog stvaranja",21 kao to je bitka za Siget openito bila snano odjeknula u Carstvu i postala est likovni motiv. Dodue, ne toliko uslijed svoje strategijske vanosti, koliko zbog toga jer je potkraj opsade, neovisno o vojnim zbivanjima, u svom atoru umro stari sultan Sulejman, toje Sokolovi vjeto zatajio vojsci da se ne demoralizira.

Suvremena osmanska minijatura: veliki vezir Sokolovi podnosi izvjetaj mrtvom sultanu, dok vojnici donose glave pogubljenih branitelja (u sredini je glava N. Zrinskoga) 21 M. Rizvi: Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda. Sarajevo 1990, str. 544. 170 3. Troslojna i trosmjerna metaforika moderne hrvatske politike misli. Samo pola stoljea nakon Menetieve slike hrvatskih ala formalno se dokonala i druga polovica izvornoga konteksta u kojemu je metafora nastala i djelovala: Karlovakim mirom 1699. i Poarevakim 1718. odreuju se osmanske granice s Habsburzima, odnosno Mlecima, tj. dananja hrvat-sko-bosanskohercegovaka granica. Poinje doba drugaijih odnosa snaga, u kojemu stari koncept borbenoga pogranija na objema stranama gubi oslonac u stvarnosti. S druge strane, meu sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na elu preporoda dobila u nasljee od hrvatskog plemstva bilo je i ope uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, ukljuivi koncept predzia kranstva. Sve da je i htjela, ona ga nije mogla ignorirati, ali ni ostaviti neizmijenjenim. Hrvatski politiki imaginarij uskoro e, prvi put u polarizaciji simbolikih diskursa, poeti stvarati referentne toke za novo vrijeme i odnose. Te toke nastajat e u "narativnim, odnosno simbolikim tekstovima koje proizvode partneri u drutvenim odnosima" kako bi "osigurali ideoloke i emocionalne temelje interakcija i oblikovali sliku o sebi i partnerima",22 u drutvu u kojemu se, uz sve vie alternativnih svjetonazora, raaju i pripadne alternativne konstrukcije identiteta. Stoljee kasnije pojavit e se prva hrvatska politika broura s izrazito pro-gramatskim znaenjem -

Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom (1832), naputak to gaje grof Janko Drakovi napisao za zastupnike Hrvatskog sabora. U njoj je Hrvatska odreena u bitno drugaijim relacijama: Mi usried Europi leimo, nama se prijeti istok i zapad, on tamnotom, ov preizbistrenjem [znanstveno-tehnikom nadmoi], on stopom iz kojega prije jednoga vieka se oslobodili jesmo ne tijui vie u suanjstvo umno zapasti; ov sjanjem, kojega gledat jo odvi nejake oi puka naega jesu.23 22 Z. Mach: "Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi", Politika misao 4/ 1997, str. 131. 23 Usp. J. Ravli: Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb 1965, str. 110. 171 Stoga je nuno narod povesti srednjim putem, sredoputno, te imati mudrost i obrazovanje kako bi se on prepoznao. Jedna je mogunost, dakako, povratak na bedem, iako u novim okolnostima redefiniran: model istone invazije od koje je Hrvatska obranila Europu vie nisu Osmanlije nego Tatari (Mongoli). Najezda te mone stepske konjice u 13. stoljeu. i teka pustoenja od Drave sve do srednje Dalmacije na jugu povijesna su injenica, a njihovo povlaenje rezultat je niza okolnosti, meu kojima zacijelo nisu nevani ni gubici to su ih imali u nizu okraja s Hrvatima, no nema pouzdanih potvrda da se igdje, pa ni na Grobniku, sjeverno od Rijeke, odigrala velika, odsudna bitka koja bi znaila njihov potpun slom i trenutan izgon. Pjesnik i visoki austrijski asnik Petar Preradovi u pjesmi Na Grobniku 1851., u doba Bachova apsolutizma, najavljuje povratak predzidnoga motiva na velika vrata u javni diskurs i djelatnu politiku, ali na tematskom predloku legendarne bitke 1242. na Grobnikom polju, kada "rod na il i zdrav" razbi tatarske "divje ete" i tako svojom krvlju "spasi zapad sav". A to nam je Zapad dao Za uslugu tu? Vjenu mrnju, primjer za to I uenost zlu. (...) Zapad gine, trune, kunja, ivot mu je lo, A istoku stoje munja U ivotu jo. (...) Pobit e se do dva svijeta Po prilici svoj. Na predstraah mi smo eta, Prvi na je boj! 24 24 P. Preradovi: Izabrane pjesme. Zagreb 1972, str. 30-31. 172 To je prava antologija dotadanjih znaenjskih razina metafore predzia, ali i najava novog razvoja: zasluga branitelja Europe, moralni dug obranjenih, njihova nezahvalnost kao znak opeg moralnog rasapa, te razoaranje branitelja, ali i nova nada u slavenski istok, nadahnuta kako romantinom herde-rovskom idejom o povijesnoj misiji vitalnog slavenstva, tako i pragmatinom potragom za novim saveznikom u politikoj borbi.25 Hrvatska mora spremna doekati sraz dvaju svjetova germanstva i slavenstva, Zapada i Istoka, ali unutar iste Europe. Meutim, izvorna je metafora ve posve disfunkcionalna i anakrona: Osmanlije odavna nisu opasnost, a bosanski muslimani ne samo to nisu nikakvi Turci koje treba vratiti u Aziju nego autohtono slavensko stanovnitvo, ak "najistiji Hrvati" (Starevi e uskoro i izrijekom osporiti tradicionalni stav o islamu kao neprijatelju kranstva). Mongoli, izvaneuropski nekrani, nametnuli su se idealnima da odre metaforu predzia, te motiv obrane Europe i kranstva ispune novim sadrajem koji e ga sauvati kao princip i argument. A njega je ve 1842. jasno formulirao Dimitrija Demeter poemom Grobniko polje s opsenim komentarima o tom "boju Davida i Golijata" za spas Europe.26 Druga je mogunost iskorak u neku novu, oprenu metaforu, i upravo tada oblikuje se inkluzivni way/koji e se s ekskluzivnim predziem nadmetati i prepletati do danas. Kao to je predzie imalo svoga junaka u Zrinskome, tako se most zasnovao na djelovanju solunske brae irila i Metoda,

bizantskih misionara meu Slavenima u 9. st. koji su, da bi uope mogli djelovati, s grkoga na narodni slavenski jezik preveli nune biblijske tekstove i obredne knjige. Uvjeti za nastanak njihova kulta pojavili su se ve 1848. kao opravdanje tadanjeg austroslavizma, jer je u prikladnoj povijesnoj interpretaciji njihov ivot mogao posluiti kao osnovica za povezivanje slavenskih naroda Monarhije: eha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata, ali i pravoslavnih Srba. Tada se i u drugim zemljama koje su se drale bedemom kranstva (Zapada) javljaju sline ideje: u Poljskoj je slavenofilstvo plod razoaranja u Zapad, koji je dopustio podjelu zemlje, pa se pie da Poljska nema to nauiti od Zapada nego bi, naprotiv, dekadentni Zapad trebao uiti od nje; u Maarskoj se istiu azijski korijeni Maara, koji jesu nerazvijen, ali to zapravo znai nov i svje narod nasuprot starim i umornim Nijemcima. 26 D. Demeter: Izabrana djela. Zagreb 1997, str. 83-98. 173 Novi koncept ne ponitava Hrvatsku kao granicu - ona to ostaje, ali se prepoznaje kao dvosmjerna, propusna, pripada dvama svjetovima i obojima je prirodno proeta. Najuporniji promicatelj nove hrvatske uloge postaje srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. On se drao dodatno pozvanim na to s obzirom na tumaenja da se njegova biskupija prostire upravo na podruju nekadanje Metodove "Panonske metropolije", pa bi Strossmayer bio i formalni Metodov nasljednik. Prema Strossmayeru, (staro)slavenski bogosluni jezik u Hrvata, koji se do modernih vremena odrao u Istri i na Kvarneru, ima kao zajedniki hrvatskim katolicima i srpskim pravoslavcima posluiti "da jaz tudjom rukom medju braom raztvoren izpuni",27 da bude "stvarni most" sjedinjenja Istone i Zapadne crkve.28 irilometodska ideja opstat e kao vana sastavnica Katolike crkve u Hrvata i u 20. stoljeu. No, dok ona povijesni identitet crpi iz razdoblja kada je crkveni raskol tek poinjao, Srpska pravoslavna crkva formira se u 13. Stoljeu, i stoga povijesni identitet crpi iz razdoblja u kojemu raskol Istoka i Zapada postaje nepovratan. Tako i irilometodstvo i svetosavlje, koje e srpski teolozi dokraja elaborirati upravo nakon stvaranja jugoslavenske drave, jo jednom pokazuju kako "nije beznaajno koje povijesno razdoblje funkcionira kao kriterij".29 Utoliko e se i u tom aspektu meuigra predzia i mosta u hrvatskom politikom imaginariju trajno odvijati na fonu sloenih povijesnih interpretacija, ne samo s obzirom na Srbe nego i meu samim Hrvatima: s jedne je strane nacionalni ponos to su jedini zapadnokranski narod koji se izborio za bogosluje na narodnom jeziku, a s druge ideoloka nelagoda pred spoznajom da je takvo bogosluje posljedica bizantskog utjecaja. I jo neto. Budui daje svijet neopozivo prestao biti crno-bijel, ni Hrvatska vie ne moe biti jednoznana, ma kakav predznak pritom uzimala, nego i sama sebe neizbjeno otkriva kao polivalentan i polifunkcionalan entitet u jednako slojevitu kontekstu. Ostajui cjelina, i ostajui u istoj veoj cjelini - Austriji, ona simultano moe biti definirana i premosno i predzidno. Isti 27 "Korizmena poslanica", Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, XIII, 3, akovo, 15. veljae 1885, str. 57. 28 "Okrunica", Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, IX, 4, akovo 1881, str. 46-7. 29 G. van Dartel: irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb 1984, str. 96. 174 onaj, naime Strossmayer, koji je jednu njenu fasadu, balkansku, od predzia pretvorio u most, drugu e fasadu, jadransku, koja se dotad nije prepoznavala kao pogranije, definirati upravo tako. Samo je ujedinjena Hrvatska, pie on u promemoriji ministru-predsjedniku Rechbergu u Be potkraj 1860, "najpouzdaniji bedem ^uerldjllichsten Damni)", "uvarica i zatitnica (Wachter und Beschiitzer)" austrijske obale od talijanskih ambicija.30 Sve u svemu, Hrvatska uoi sloma apsolutizma ima u bitnome profilirane tri temeljne metafore za

propitivanje svog identiteta: polazino raskre, odnosno usredinjenost, pa predzie, tradicionalno i modificirano, te novooblikovani most; dvije potonje pak u oba mogua odnosa: kao nepomirljivo konkurentne i kao komplementarne. Obnova ustavnosti i saziv Sabora 1861. znae i formalan unos tih koncepata u institucionalni politiki diskurs, ujedno i nastup nove politike snage - Stranke prava Ante Starevia. On nasljeduje ideologemu o tome da su Hrvati narod "koj je iztoku i zapadu prkosio",31 jugoslavizmu suprotstavlja hrvatstvo, ali odbija njegovo poistovjeenje s katolitvom; hrvatska borba mora se voditi u politikim, a ne vjerskim kategorijama. O islamu i osmanskom sustavu govori bez stereotipova, ak izrazito afirmativno: Osmanlije nisu bili barbari nego nosioci visoke kulture, a "barbari" su Nijemci i oni su glavni neprijatelji hrvatske samostalnosti. Utoliko ni Zrinski nije nikakav "hervatski Leonida", jer "Leonida pade, brane svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, brane nepriatelje svoje domovine!" tj. Austriju i Habsburge, uzviknuo je u Saboru kada je bilo predloeno da zastupnici sudjeluju u proslavi 300. obljetnice Sigeta.32 U podlozi takva obrata stoji snano protunjemako raspoloenje na slavenskom jugu zbog unutranje politike Monarhije, sada pojaano strahom od monoga i prodornoga njemakoga kapitala. Najutjecajniji prava druge polovice 19. stoljea u Dalmaciji, sveenik Mihovil Pavlinovi, moda najjezgrovitije saima muku s definicijom motiva 30 V. Kresti: "Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju", Istraivanja, 5,1976, str. 403-404. 31 A. Starevi: Politiki spisi, Zagreb 1971, str. 124. 32 Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1865/7, Zagreb 1867, str. 524. 175 predzia u vremenu kada je izvorno znaenje postalo bespredmetnim, pa i optereujuim, a novo se tek napipavalo. Kao izvor nacionalnog ponosa ono, dakako, ni za nj nije sporno, ali s koje strane zida Hrvatska stoji u novim prilikama - to je ve tee odrediti. Dok se Hrvati i Srbi zajedno opiru talija-nizaciji i germanizaciji, Pavlinovi 1868. istie da su Hrvati, kao to su neko "kranskom zapadu bili predstraa od nekrena iztoka", "danas pozvani" srpskom istoku biti "predstraa od zavidna i sumnjiava zapada",33 ali kada se ve dogodine odnosi pokvare, naglasak e biti na razlikama "od pamtivieka", na tome daje "Hrvatstvo od zapada; srbstvo od istoka.34 Kraj stoljea donosi novu dinamiku. Hrvatski studenti u Pragu poinju pod utjecajem Masarykova liberalizma i ideje slavenske solidarnosti zahtijevati suradnju s drugim Slavenima, ukljuivi pravoslavne, te u poetku 1897. izdaju list Hrvatska misao koji se obara na historicizam u politici. Za njih, frustrirane neefikasnou klasinih stranaka, naslov antemuralea nije ast nego sramota za Hrvate; mlade treba da "pone realno misliti" i "promiljeno raditi" umjesto da se zanosi beskorisnim zdravicama - a primjer za njih je upravo citat U boj, u boj! (...) Neka Turin zna kako mremo mi! iz zavrne arije Zrinskoga u Zajevoj operi.35 I u zemlji je Ujedinjena hrvatska i srpska akademska omladina vrsta u stavu da vremena zahtijevaju hitno sreivanje hrvatsko-srpskih sporova i suradnju protiv Dranga nach Osten. Jaka Hrvatska uvjetovala bi povoljniji razvoj na Balkanu, jer "lei na pragu, s kojega hapsburka monarhija koraca na istok", i uz takvu Hrvatsku kao "jaku obranu" od nijemstva ve samostalna Kraljevina Srbija imala bi okupiti ostale June Slavene.36 Istodobno stara generacija saborskih politiara vidi sebe kao partnera u austrijskoj ekspanziji na jugoistok, i ivi u iluziji da je dinastija blagonaklona prema Hrvatima, pa e kad-tad shvatiti koliko joj je Hrvatska strategijski vana. Voa protumaarske oporbe Aleksandar Bresztyenszky izjavljuje da bi jaka Hrvatska bila "najnaravniji most" Austro-Ugarske u njenu prirodnu 33 M. Pavlinovi: Izabrani politiki spisi. Zagreb 2000, str. 111-112.

34 M. Pavlinovi: Izabrani... str. 136. 35 "to hoemo" [uredniki uvodnik], Hrvatska misao, I, 1, Prag, 10. sijenja 1897, str. 3. 36 Ivan Lorkovi: "Raki", Narodna misao, Zagreb 1897, str. 201-202. 176 prodiranju na Balkan,37 a Grga Tukan govori o providnosnoj zadai hrvatskog naroda da bude "posrednikom izmedju zapada i iztoka", da na istok iri zapadnu kulturu i kranski moral, to je sposoban ostvariti jednako sjajno i viteki, kako je zadovoljio svojoj prvoj zadai, kad je branio zapad od iztoka. I onda, kad on ovu zadau na se preuzme i izvri, ja sam uvjeren, da e on dobiti nagradu za svoje rtve, koje je on pridonio zapadu i kranstvu (...) A ta e nagrada biti njegovo ujedinjenje i samostalnost.38 Kada pak na istoj liniji zagrebaki dnevnik na njemakome Agramer Tagblatt, u kontekstu gradnje eljeznike pruge u dolini Neretve, Hrvatsku nazove "mostom preko kojega e Monarhija prijei na Balkan", planut e mladi Frano Supilo, predstavnik nove, borbene pravake generacije, takoer polazei od hrvatsko-srpskog interesnog zajednitva kao jamstva unutarnje hrvatske stabilnosti, to je pak preduvjet svake ozbiljne akcije: Hrvatska kao most na Balkan znai: Hrvatska stafaa Bea i Pete za Drang nach Osten (...) Kojim pravom moemo, da se nudimo kao most drugim idejama, naperenim proti interesima nae rodjene brae [Srba i Bugara]? (...) Mi sa ovom teorijom o "mostovima" navlaimo na sebe odijum balkanskih naroda, koji se bore za svoju slobodu i obstanak. Hrvatska kao most na Balkan, to je negacija svakog narodnog ideala (...) Hrvatska kao most na Balkan (i kome jo most!) to je najponienija uloga, koja se moe namieniti jednome narodu (...) Prestanite, za miloga Boga, sa tim 'mostovima', inae e Hrvata biti stid rei, daje Hrvat (...) uvajte radije Zagreb od onih, koje mislite na 'mostovima' prevadjati na Iztok; to bi bila neka hrvatska misija, koju odavna eljni oekujemo.39 Tri godine kasnije, poto je i formalno zasnovao suradnju Hrvata i Srba, Supilo je jednakom estinom ismijao - ali odmah i redefinirao - i drugi te37 Stenografiki zapisnici Sabora kralj[evina] Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 1897-1902, I/1, god. 1897. Zagreb 1897, str. 522. 38 Stenografiki zapisnici Sabora..., str. 625. 39 "I opet 'most'", Novi list, IV, 159, Rijeka, 16. srpnja 1901, str. [1]. Supilo je za poloaj Hrvatske u novim prilikama i izrijekom upotrijebio termin "obrnuti antemurale". 177 meljni motiv, predzie, i one koji ga rabe u ispraznoj politikoj kombinatorici, stalno oekujui neiju protuuslugu za nekadanje vojne napore. Time "moemo da obsjenimo samo - sebe", to je najvea opasnost za svaki narod, jer: Kada bi i stajala tvrdnja, da smo mi spasili zapad i njegovu kulturu od iztone turske najezde, ipak to znai biti sliep i ne vidjeti dananju posve iz-mjenjenu situaciju (...) U prijanjim vjekovima bili su Turci razoran elemenat, danas dolazi sa zapada intelektualni, moralni i ekonomski elemenat (...) Za to je upravo smieno i pomiljati na to, da e nas netko tediti ako mu kaemo - kako smo mi tit zapada. Koga da mi branimo i od koga? Od Turaka? Od balkanskih Slavena? A obsjenjujemo li se i nadalje i zavodimo sa 'predzidjem kranstva', onda u dananje doba, to znai, da pogodujemo prodiranju zapada na iztok. Pogodovati mu pako u bilo kojoj formi u bilo kojem pravcu i sa bilo kojom namjerom, znai kopati sam sebi grob (...) Nama je jedini spas i naa je jedina misija, da danas budemo predzidje i tit iztoka, bedem

Balkana.40 Istodobno, upravo onakvo predzie na kakvo se okomio Supilo revitali-zira se meu katolikim integristima, zagovornicima restauracije drutva na kranskim principima. Krki biskup Anton Mahni pokree 1903. tromje-senik ije zaglavlje sve govori: naslov je Hrvatska straa, a geslo Antemurale Christianitatis. Istina, sredstvo vie nee bit ma, kao u doba kriarskih ratova, nego rije, ali terminologija je dosljedno ratnika: bitna je znaajka Crkve "vojevati" protiv svih koji je napadaju, "cijela kranska obitelj je velika vojska, kranski ivot neprestani rat", a kole, novine i Sabor "bojno polje", odnosno "ratite" na koje treba "odvano i odrjeito" stupiti, pa e "neprijateljski redovi brzo uzmaknuti".41 U sklopu sveope polemike simbolikih diskursa predzie se javlja i u kontekstu gdje ga dotad nije bilo - na moru; Hrvatska dobiva i maritimne Ter-mopile. Time ujedno metaforu zahvaa jo jedan proces: unutarnja znaenjska 40 "Predzidje iztoka", Novi list, VII, 265, Rijeka, 24. rujna 1904, str. [1]. 41 "Zvanje katolikih svjetovnjaka u nae doba", Hrvatska straa, I, 1, Krk 1903, str. 10-19. Takvu impostaciju pojaavaju i suradniki pseudonimi: uvar s Adrije, Hrvatstraar... 178 fragmentacija. Dotad je, bez obzira na varijacije, ipak stabilno oznaavala Hrvatsku kao cjelinu u odnosu spram neke vee cjeline; otad e oznaavati (i) odreene dijelove Hrvatske koji stjeu predzidnu funkciju u odnosu na nju smu neovisno o tome je li ona pritom dio kakva irega dravnoga, kulturnoga, vjerskoga ili geopolitikoga konteksta. Veliko predzie raslojava se na mala, lokalna predzia. U ljeto 1866. austrijska ratna mornarica, iako znatno slabija, nanijela je kod Visa teak poraz talijanskoj, te tako odbila talijanske pretenzije na istoni Jadran. Kako su meu mornarima velika veina bili dalmatinski Hrvati, pobjeda je doivljena kao nacionalni trijumf, kao obrana obale koja je, iako formalno pod austrijskom vlau, u biti hrvatska. Vika opina u sveanom brzojavu u Be, koji je kasnije tiskan i razaslan svim dalmatinskim opinama, svoj otok naziva "jakim branitem dalmatinskih ala".42 Na proslavi 20-obljetnice, 1886, govornik iz sjeverne Dalmacije ve jasno uklapa pomorsku bitku u ope znaenjsko polje tradicionalne metafore, izjednaujui prije svega dva junatva i dva bojita, kopneno i morsko: "na krasni kraj od vajkada je bio okren 'antemurale christianitatis'", pa kako su stari nekad uvali taj naslov, tako "i danas u miicama sinova ove zemlje vri junaka krv, klije hrabrost i sranost".43 Proi e jo pet godina i dva e pothvata biti poistovjeena u svim kategorijama, ukljuivi i "krst asni", besmislen u sukobu s katolicima. Novinski uvodnik uoi 25. obljetnice Vis izjednauje s ostalim toposima nacionalnog antemuralea: Nije dosta Klisa, nije dosta Knina, Sigeta, Jajca, Grobnika, nije dosta stotinu kulin, gradin, pod kojim kosti hrvatskih junaka otrunue, nije dosta ravnih poljan, megdan na kojim Hrvat za krst asni i slobodu zlatnu na potoke krv lio, ve hoe se i mra. - Sutra hrvatski narod slavi svoje junatvo 44 na moru. Glavni govornik na proslavi, opet sveenik, zastupnik Visa u Dalmatinskom saboru Stjepan Buzoli, ustvrdit e da se i mali narod moe obraniti i opstati ako je odan krepostima i ako vri svoju dunost. Kada su perzijski 42 P. Kunii: Viki boj. Zagreb 1892, str. 152. 43 P. Kunii: Viki, str. 181. 44 [J. Kapi]: "Vikim junacima", Puki list, 6, Split, 17. srpnja 1891, str. [1]. 179 "opori" napali Grku, zadrali su ih u Termopilama Leonidini "sokolovi" po cijenu ivota. No, oni

su samo vrili svoju dunost, ba kao to moemo kazati s osobitim ponosom mi Hrvati o naem Leonidi, Nikoli Zrinjskomu, i o aki njegovih neumrlih sigetskih sokolova. A zar se to isto ne moe rei i o vama, besmrtni viki vitezovi?45 I dok je tako do daljega povuena granica na morskom dijelu simboline geografije i hrvatska politika u Dalmaciji ak potkraj stoljea, na podlozi zajednike ugroenosti velikonjemakim planovima, predobila simpatije dijela talijanske javnosti, na kopnenom dijelu granice, na sjeveru, napetosti su jaale. Na jedanaestu obljetnicu vikoga boja August enoa naznaio je s hrvatske strane metaforu koja saima funkciju toga prostora: usprkos romanizaciji velikaa i gospode, u srednjem vijeku "jo je Istra naa bila, jote branik svih Hrvata", pa e neizbjeno doi dan kada e, probuena i ojaana, opet takvom biti.46 Motiv predzia na istome je prostoru intenzivno razvijala i mletaka strana, pa se na tome sjevernom hrvatsko-talijanskom doticalitu uspostavio paralelizam funkcionalno i, osim vjerske sastavnice, sadrajno istovjetan onome na hrvatsko-bosanskome pograniju. Mnogi providuri i gradski rektori nazivaju Istru "titom Vladarice (loScudodellaDominanteo Scudo della Dominante)", tj. Venecije, a providur i generalni inkvizitor Istre Marco Loredan izvjetava 1615. Senat o prilikama na mletakom dijelu poluotoka, istiui kako je Istra "predzie, moe se rei, ovome Gradu (l'antemurale, si pud dir, di questa Citta)".47 No, ono to je za Mletaku Republiku nasuprot Austriji bio ponajprije regionalni vojno-politiki termin, za ujedinjenu Italiju postaje dominantno kulturoloka, vrijednosna kategorija, posebno razvijana nakon iredentistikoga kongresa u Udinama 1903. Kraljevina Italija u tome sporu sebe vidi kao dio vee cjeline koju joj je misija braniti (ba onako kako su u protuosmanskim ratovima Hrvati sebe vidjeli kao granicu jednoga, a bosanski muslimani sebe kao granicu drugoga svijeta): ona je bedem romanskoga svijeta i uope Zapada pred hrvatskim (i slovenskim), tj. openito slavenskim nadiranjem, ona je uvarica kulture pred barbarstvom. Nakon Prvoga svjetskog rata, kada se bude odreivala granica s 45 P. Kunii: Viki boj. Zagreb 1892, str. 214. 180 novonastalim Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka e se definirati kao "krajnja italska braniteljica Julijske krajine, krajnji bedem latinske kulture, posljednja nositeljica danteovskog znaka",48 a u sporu nakon jo jednoga svjetskog rata i sveenik e isticati da upravo onuda, gdje su ve Rimljani bili napravili limes da "obrane Italiju od barbarskih upada", prolazi "granina crta (la linea di demarcazionealineadidemarcazione) izmeu Istoka i Zapada, izmeu Italije i Balkana, izmeu Istre i Hrvatske".49 Kraj stolje donosi jo jedan bitan element u opem razvoju simbolinih diskursa, jedino to je nedostajalo da se slika kompletira i uzmogne kazati kako su Hrvati stekli ulaznicu u modernost, ako je ta ulaznica - sposobnost za autoironiju. Ante Kovai i Antun Gustav Mato, pisci ponikli u okviru Star-evieve ideologije, britko e ismijavati demagoge koji u jednoj osiromaenoj zemlji grade karijere frazama o junatvu i povijesnoj misiji. U noveli Bjei-hajka (1880) Kovaiu je meta ne samo temeljni nacionalni mit nego i dominantan tip politikoga diskursa u Hrvatskoj. Jedne zime u selu sjeverno od Zagreba pronio se glas daje u blizini viena "prava nakaza od vuka", pa se seljani dogovaraju da povedu hajku. Njihov sastanak u seoskoj krmi estoka je parodija besplodnih rasprava u Saboru: u opoj galami podnose se nacrti, prijedlozi i interpelacije, sudionici se razmeu latinskim izrekama i patetinim vizijama, a glavnu rije vodi uitelj koji "itav sviet samo u hiperbo-lah shvaa". Kako dramatino upozorava, taj "krvolok u naoj obinskoj umi (...) prieti obstanku naem", tovie, ne doskoi li mu se, prieti pogibelj i dalnjim krajevom! Puani i gospodo! Mi smo antemuralis Evrope, predzidje svieta, mi smo junaci! nai djedovi bijahu junaci, nai potomci junaci treba da budu, hoe li da imadu

veliku budunost!50 46 "Duvna (Istarska pria)", Vienac, IX, 30, Zagreb, 28. srpnja 1877, str. 475. 47 Relatione dell'Illustrissimo et Eccellentissimo signor Marco Loredan (...), in: Atti e Memorie della Societ Istriana di Archeologia e Storia Patria, vol. II, fasc. 3-4, Parenzo [Pore] 1886, str. 46. - Za ove sam podatke zahvalan dr. Miroslavu Bertoi. 48 Nacrt Statuta Slobodne Drave Rijeke, u: A. Damiani: "Vrijeme ludosti", Dometi, 4/ 1986, str. 35. 49 L. M. Torcoletti: Spigolando nelpassato diFiume. Rapallo 1951, str. 39. 50 A. Kovai: Sabrane pripovijesti. Zagreb 1910, str. 131. Kada je pak hajka povedena, uitelj ju je proveo na stablu drui od straha, a na kraju se pokazalo da vuka uope nema. 181 Mato e pak u lanku Knjievnici bez literature (1904), ogoren to kulturne ustanove pod utjecajem konzervativnog sveenstva ukidaju knjievne listove u kojima surauje mlai, modernistiki narataj pisaca, ironino po-entirati: Knjievnici bez knjievnosti - to je bilans savremenog knjievnog ivota u Hrvatskoj. To je plod katolicizma. Hrvatska, jueranji antemurale christia-nitatis, bedem kranstva, kako ju je nazvao rimski papa, danas je antemurale stupiditatis, bedem gluposti.51 S takvom znaenjskom prtljagom - polifunkcionalnom, adaptabilnom i izrazito raslojenom - glavni hrvatski simbolini diskursi stiu na novu prekretnicu. 4. Jugoslavensko razdoblje i intermezzo Nezavisne Drave Hrvatske. Godine 1918. jo se jednom raspao kontekst i trebalo je krenuti iznova, u novim politikim i dravnim konstelacijama. Nastanak jugoslavenske drave trenutak je kada se sve zajednice koje u nju ulaze suoavaju s izazovom da preispitaju i nanovo definiraju svoj identitet. A otvoreno pitanje nacionalne samoidentifikacije podrazumijevalo je jo jednom i izbor identifikacije s kulturnom paradigmom Istoka ili Zapada. Jedan od prvih vanih dokumenata na hrvatskoj strani bio je Dravno ureenje ili Ustav Neutralne Seljake Republike Hrvatske, to su ga 1. travnja 1921. u Zagrebu usvojili zastupnici Hrvatske republikanske seljake stranke, i u preambuli kojega stoji da Hrvati, "maleni mirotvorni seljaki narod", sporazumno s konservativnim Zapadom uvamo tisuljetne temelje kulture i privrede, a zajedno s revolucionarnim Istokom stvaramo dravu u kojoj svi (...) odluuju sveukupnom vladom i upravom.52 Hrvatsko je drutvo definirano u jasnome europskom kontekstu, ali dual-no, no ta dvojnost ne znai unutarnju raspoluenost nego izvorite plodonosne 51 A. G. Mato: Sabrana djela. XV. Zagreb 1973, str. 87. 52 S. Radi: Politiki spisi. Zagreb 1971, str. 368-369. 182 sinteze. Novo je pak to to se ona vie ne odvija toliko na prostornoj horizontali, koliko na vremenskoj vertikali, ne znai sintezu razliitih kultura, situiranih u prostoru, nego razliitih drutvenih vrednota, situiranih u vremenu, u kategorijama tradicionalnoga i modernoga, staroga i novoga. Zgroen netom proivljenim ratnim stradanjima, najutjecajniji meuratni pisac lijeve inspiracije, ali i potovatelj Starevia i Supila, Miroslav Krlea u eseju Nekoliko rijei o malograanskom

historizmu uope (1926) radikalno raskrinkava ne samo svaki militarizam nego i sve nacionalne mitove zasnovane na apoteozi junatva kao malograansku "zaljubljenost u aristokratsku prolost". Da smo 'Antemurale Christianitatis', to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katolikim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstrai evropskih interesa, dok se u centru civilizacije banilo (...) Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih lai sputamo do onog najnieg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet mae repom pred strancima ropski servilno...53 Tako razlaz u interpretacijama izmeu ljevice i desnice postaje nepremostiv. Isusovac Fran Biniki dri daje biti predziem hrvatska "zavjetna misao", uloga to ju je "namijenio Boji promisao" narodu koji se naselio "na razmeu Istoka i Zapada" da ondje "stoji kao vrsti, ivi zid, posve proet vjerom katolikom".54 Providnosna misija protee se i na sam teritorij, iji genius loci Hrvati batine, jer se i prije njihove doseobe, u rimsko doba, ondje kranstvo sukobljavalo s poganskim kultovima, a kako je i prije vlastitog pokrtenja Hrvat "pomogao skriti Avare, suzbio jo nekrtene Bugare, odupro se Arapima, a na Dravi zaustavio Madare", dokaz je to kako je Bog "mogao upotrijebiti i neznaboce, da suzbiju napadaje na kranstvo".55 Drugim rijeima, Hrvati su i prije primanja kranstva bili izabrani Boji narod, samo to tada toga nisu bili svjesni, a s pokrtenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno. U radikalnom izvoenju konsekvencija granica se vie ne povlai samo prema vanjskom svijetu nego se produuje u mnogostruke unutarnje granice 53 M. Krlea: Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb 1971, str. 120-121. 54 F. Biniki: Predzie kranstva. Zagreb 1924, str. 10. 55 F. Biniki: Predzie, str. 13. 183 meu samim Hrvatima: nacija je neko bila homogena, kao takva razgraniena od nekrana, poslije i pravoslavnih krana; sada je pak heterogena, i sma ispresijecana granicama, bezbrojnim, na sve strane okrenutim bedemima koji razdvajaju "dobre" ili "prave" od "loih" Hrvata - onkraj predzia ostaju svi koji nisu katolici: srednjovjekovna Crkva bosanska ("bogomilsko krivovjerje"), pa "protestantsko krivovjerje", a predzidno poslanje nastavlja se i u moderno doba kao otpor adventistima i drugim "sektama", te "bezbonim" socijalistima, liberalima, marksistima... Sve to je Biniki tumaio teologijski, jedan e drugi sveenik, predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas, elaborirati antropogeografijski. Za nj se povijest naroda ne moe odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, te su i Hrvati "funkcija prostorne toke gdje ive". Neko je Hrvatska bila "bedem protiv Istoka" i polo joj je za rukom da se "ouva kao 'predzie Zapada'".56 Bila je, dakle, dio jedne vee tvrave, te su joj utoliko u zapadnom i sjevernom zaleu naelno bili saveznici, makar nesloni i nezahvalni. U meuvremenu, u poratnoj emigraciji, Lukas shvaa daje to samo pola istine, te daje Hrvatska zapravo utvrda po sebi, opkoljena sa svih strana, bez saveznika, u potpunu poistovjeenju ne vie s opim kranstvom nego samo s katolitvom. Da su Hrvati suzbili Osmanlije, to se openito zna i priznaje, to je, uostalom, shvatljivo iz osnovnih opreka dvaju svjetova, Istoka i Zapada, ali da su Hrvati sa svoga prostora suzbili i provalu protestantizma u pravcu Istoka, i to ba upravljena iz Kranjske, dakle iz jezgre dananje Slovenije, to se do sada nije nigdje isticalo, a ipakje tako (...) U takvom poloaju se nalazila tada Hrvatska, pritisnuta i sa Zapada, iz Slovenije, i sa Sjevera, iz Ugarske [u kojoj potkraj 16. stoljea protestanti stjeu veinu], pa je ipak odoljela i pobijedila.57 Za ustaki pokret, koji je pod osovinskim pokroviteljstvom 1941. proglasio satelitsku Nezavisnu Dravu Hrvatsku, drava je bila vrhovna vrednota. No, ustae nisu ismijavali ni napadali slavenstvo nego su jednostavno drali da Hrvati s tim svijetom nemaju nita i da im je on, kada su mu se priklanjali,

56 "Geografijska osnovica hrvatskog naroda",u: Zbornik Matice hrvatske o tisuoj obljetnici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1925., str. 29. 57 "Da li je Jugoslavija nastala na temelju narodnog samoodreenja", Hrvatska revija, II, 1, Buenos Aires, oujak 1952., str. 35-36, 37. 184 rotivniku pie diferencirano: Anglo-Amerikanci jesu vojni, ali ne i kulturoloki i povijesni neprijatelji niti to mogu biti, jer povijesna je misija Hrvata obrana Zapada protiv Istoka, odakle su dolazile sve prijetnje kroz povijest, sve do suvremene borbe protiv boljevizma.58 U sreditu je ustake ideologije, dakle, geopolitika interpretacija, te u njoj nema ni katolitva ni uope kranstva, jer bi to prijeilo tenju za integracijom bosanskih muslimana u hrvatsku naciju. Zato se metafora predzia, bez koje se u ustakoj simbolinoj geografiji i samopercepciji ipak ne moe, ukorjenjuje u znaenjskom polju bitke s Mongolima na Grobnikom polju, a ne u protuosmanskim ratovima. Kada je Ante Tresi Pavii o 700. obljetnici navodne bitke tiskao knjigu o njoj, u predgovoru je interpretaciju nacionalne povijesne misije kao "strae na najopasnijem i najvanijem poloaju"59 utemeljio ponajprije na tom dogaaju. Domai pak neprijatelj, partizani, za koje se tvrdi da su iskljuivo Srbi, zapravo su "predstraa sovjetskog imperializma", bezobzirni "u nastojanju da unite predstrau Europe - hrvatsku dravu", i "nas Hrvate na jugoiztonom izbojku Srednje Europe",60 odnosno Hrvati, kao "duhovni predstavnici vie puta milenijske Evrope", ne smiju "napustiti svoj poziv" da se opru "provali Azije s boljevikom najezdom u zapadno-evropski krug".61 Dobrovoljaka Hrvatska legija u sklopu osovinskih snaga na istonom bojitu prinos je takvoj borbi. "Opet smo predzie vjere, sinovi krvavog plota", pjeva jedan legionar, videi sebe i drugove kao one koji su otili pod Staljingrad braniti kulturu od "crvene aveti" i biti "novi klanac Termopila" za zapadnu Europu, pa e im na grobovima stajati to i Leonidi: 58 Usp. T. Macan: Spremnost 1942-1945. Zagreb 1998. 59 A. Tresi Pavii: Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb 1942, str. 20. 60 "Novi beogradski pokuaji" [uredniki uvodnik], Spremnost, II, 98, Zagreb, 9. sienja 1944, str. 1 61 Bonifacije Perovi: Odmazda nad duhom", Spremnost, IV, 159, Zagreb, 4. oujka 1945, str. 2. 185 Pozdrav isti, toje bio termopilskoj hrabroj strai: 'Izvrismo svoju dunost; Domovini, strane, kai!62 Nakon sloma 1945. antikomunisti, razasuti u emigraciji, zakljuuju da je za Hrvatsku jo jednom bio koban njen predzidni, granini poloaj, daje, obnovivi nakon rata Jugoslaviju i priznavi vlast Titovih komunista, sebini i nezahvalni Zapad opet je izdao Hrvate. Pjesniki najjai izraz takva raspoloenja dao je 1948. pisac i ustaki dunosnik Antun Bonifai u poemi Kip domovine 1945. U tom fantazmagorinom i sarkastinom svoenju povijesnih i politikih rauna, Hrvat se pokazuje kao "vjena budala", a Hrvatska kao "vjeni Siget, majica sto Termopil" - meu njih su, osim onih tradicijom verificiranih poput Grobnika i Sigeta, uvrtena i dva nova iz netom okonana rata: Viegrad na Drini, "istonoj granici Hrvatske", i legionarski Staljingrad. Hrvati su pred partizanima i Crvenom armijom na kraju rata krenuli u povlaenje u "dubokoj, djetinjoj" vjeri da e ih Zapad doekati, jer su se za nj borili i branili "zakon, uljudbu, vjeru Kristovu", a zavrili su prevareni zapadni saveznici izruili su ih "olou balkanskom". Postasmo mea Iztoka, Zapad nam raku izkopa. 'Occidentem appelo' ostapraznim zvukom. (...) Iztok na jednoj obali, Zapad na drugoj, spremie najvei pokolj hrvatski.63

Radikalna emigracija, koju svaki spomen mosta asocira na ideologiju jugoslavenstva, ustrajava u motivu predzia, u nadi da e tako zainteresirati zapadne vlade za hrvatsko pitanje. Bitne aspekte njena svjetonazora ikonografski objedinjuje potanska marka to ju je u propagandne svrhe tiskala 1953: na njoj 62 "Grobovi drugara", u: Pero Kojakovi: Pjesme legionara, Dubrovnik 1943, str. 42. 63 A. Bonifai: Izabrana djela. Zagreb 1996, str. 107. 186 su povijesni hrvatski grb, portret kardinala A. Stepinca, rtve montiranoga komunistikoga procesa, maksimalistiki zemljovid Hrvatske, te kamena krstionica kneza Vieslava iz cca. 800. godine, simbol pokrtenja Hrvata, a ispod svega natpis: Antemurale Christianitatis - Pope Leo X1519. No, metafora mosta ne svia se ni demokratskom i tolerantnom Vladku Maeku, takoer izbjeglome voi Hrvatske seljake stranke. Kada ga je takoer izbjegli liberalni novinar Bogdan Radica potkraj 1955. upitao ne bi li "ipak" Hrvatska, kao katolika i zapadnjaka zemlja, "mogla biti most izmeu Srednje Europe i Balkana", odbio je Hrvatsku definirati u vjerskim kategorijama, kao "katoliku", a onda se pozabavio onom metaforom: Nije za mene Hrvatska ni zapadnjaka, ni istonjaka, nego je seljaka. Ne svia mi se rije most, jer se po mostu gazi, a po nama se ionako ve gazi stoljeima. Pokojni Stjepan Radi namijenio je u svojoj viziji Hrvatskoj posve drugu ulogu, nego da bude bilo iji most [Njena je misija] da zapali baklju seljake i narodne slobode, pravednosti i ovjenosti.64 Za to vrijeme u zemlji nova vlast uvodi diktaturu. Prvih deset godina optereivalo ju je i razgranienje s Italijom, koje je prijetilo i oruanim srazom, a 1948. uslijedio je spektakularan raskid sa sovjetskim blokom. Vodstvo je svjesno da u novoj situaciji ne moe preivjeti bez oslonca na Zapad usprkos nepomirljivim ideolokim razlikama. Josip Broz Tito na zboru u Sloveniji 11. rujna 1952, u jeku transke krize, odbija svaku pomisao da bi Jugoslavija mogla pristati na politiko uvjetovanje zapadne pomoi, ali dri da ozbiljnih zahtjeva za ustupcima nee ni biti, jer su zapadni voe svjesni da prije svega oni sami u ogromnoj mjeri dobijaju time to smo mi na ovome terenu, na Balkanu, geografski i duhom jedinstveni, to imamo snanu oruanu armiju i to stojimo kao stijena koja brani i Zapad branei i uvajui sebe. Zapad je sa te strane u velikoj mjeri zatien. Mi (...) branei svoju slobodu i nezavisnost od njih [SSSR-a i njegovih satelita], samim tim objektivno branimo i Zapad.65 Jugoslavija kao stijena koja brani Zapad, to nije drugo doli varijacija stare hrvatske predzidne misije i njena primjena na novonastali kontekst. 64 B. Radica: ivjeti-nedoivjeti. II. Mnchen-Barcelona 1984, str. 501. 65 J. Broz Tito: Dela. VI. Zagreb 1955, str. 200-201. 187 I talijanski je politiki i medijski diskurs u to doba obilovao metaforama svoje zemlje kao branika, bedema i prve linije demokratskog svijeta nasuprot komunizmu. U jednom govoru u Srbiji potkraj 1952. Tito se tako pozabavio novinskim lankom koji je Italiju definirao kao "prvu liniju obrane od

komunizma" i uzvratio poleminom razradom teme. "Kad se gleda sa strane protivnika", dakle sovjetskoga bloka, onda je Jugoslavija a ne Italija ta prva obrambena linija, dok su Talijani "u prvoj liniji pozadi", "oni su na zadnjoj strani".66 Ukratko, talijanski diskurs ne diferencira komunizam i ignorira Titov raskid sa Staljinom, pa za nj bojinica poinje u Trstu i Jugoslavija je na komunistikoj strani. Jugoslavenski diskurs inzistira upravo na tom diferenciranju kao temelju svog identiteta, te zemlju svrstava na zapadnu stranu bojinice, meu demokratske zemlje. Onda je, gledano iz Moskve (a ta perspektiva treba da bude kriterij), Jugoslavija prva, a Italija druga linija. Kada se pak domiljata interpretacija oslobodi ideolokog ruha i prevede u metafore, postaje (ne)oekivano poznata: Jugoslavija je pred-ziezapadne zapadne demokracije. Motiv junakog, ratnikog naroda na granici svjetova nije, meutim, bio samo dnevnopolitika izvedenica iz drevne predzidne retorike nego i trajan identitetski mit jugoslavenske politike elite. Svih 45 godina komunizma slubeni je diskurs bio krajnje militariziran i ratnika metaforika dala mu je presudno obiljeje: partija je "vojska", njeni elnici "prvi eelon", svaka djelatnost je "bitka", "opsada", "fronta", "prva linija", "rovovski rat", "probijanje koridora"...67 Ratovanje je bilo univerzalni znakovni sustav, nipoto sluajno - i nipoto izuzetno u komunizmu uope - istovjetno s metaforikom katolikih integrista s poetka stoljea, a ni sredinja metafora Jugoslavije kao tvrave ili bastiona samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva itd. nije daleko od antemuralea i Zwingermauera. Od kraja pedesetih, s usponom politike nesvrstavanja, komunisti poinju graditi i alternativnu mitologiju, ponajprije za vanjskopolitiku upotrebu. Pa kao to retorika tvrave ima pandan u retorici predzia, tako i nova metafora mosta nasljeduje staru paralelnu simbolinu proizvodnju. Jugoslavija, zemlja izvan blokova, nije ni Istok ni Zapad, ni komunistika (na sovjetski nain) ni 66 J. BrozTito: Dela. VI. Zagreb 1955, str. 342. 67 Usp. I. ani: Mitologija inflacije. Zagreb 1987, str. 225-260. 188 kapitalistika (na ameriki nain), ni bogati Sjever ni siromani Jug,68 nego istodobno i Europa u Treem svijetu (pokretu nesvrstanih) i Trei svijet u Europi, dakle most, spona i susretite svjetova. Od sredine osamdesetih, kada su se ublaile blokovske napetosti, a u sovjetskom bloku poele reforme, poslijetitovska nomenklatura pokuava metaforu prilagoditi novoj stvarnosti, nudei "specifinu" Jugoslaviju kao most u politikom i gospodarskom povezivanju dviju Europa. Upravo na slubeni praznik drave u agoniji, koja je trajno inzistirala na ekskluzivnosti svoga puta, politiki je komentator zapisao: Most? Politiki aparat zaboravio je vidjeti da su istona i zapadna Evropa poele izravno razgovarati, da EZ i SEV ulaze u izravne pregovore i da im, dakle, nikakvi 'mostovi' nisu potrebni.69 Za cijelo poratno vrijeme crkvena hijerarhija u Hrvatskoj ustraje na tradicionalnoj koncepciji Hrvata kao predzia kranstva, suprotstavljajui se tim mitom slubenome ateizmu vlasti. Njenu vizuru moda ponajbolje saima postavljanje poprsja biskupa i bana Petra Berislavia, poginuloga 1520. u borbi s Osmanlijama, u zagrebaku katedralu 1971. godine. Natpis na ploi kree od ope obavijesti daje taj "heroj kranstva" Hrvatskoj "pribavio naslov'predzie kranstva'", do formulacije da je poginuo "za slobodu Hrvatske", to ve aludira na konkretne politike odnose u Jugoslaviji. No, nije zgasnula ni irilometodska tradicija. Vie, istina, nije toliko ekle-zioloka i svedena na hrvatsko-srpske odnose, koliko izrasta u opi simbol dijaloga, kulturnog proimanja i tenje da se Zapadnoj Europi predstavi vanost slavenskih naroda i kultura, pa tako i hrvatske. Bilo je to na tragu jednako motivirane odluke pape Ivana Pavla II. da 1980. solunsku brau proglasi suzatitnicima Europe,70 te da 1985. proglasi Metodovom godinom u povodu 1100. obljetnice njegove smrti.

Za "axes of European symbolic geography" v. M. Baki-Hayden: "Orientalist Variation on the Theme 'Balkans'", Slavic Review, 1/ 1992, str. 1-4. 69 Hido Bievi: "Od mosta do margine" Vjesnik, Zagreb, 28-30. studenoga 1989, str. 11. 70 Uz "zapadnjaka" sv. Benedikta, kojega je Pavao VI. 1964. proglasio zatitnikom Europe. 189 Tako liberalni teolog pie kako ti sveci "nadilaze podjele", jer su posjedovali "osjeaj za kranski pluralizam i smisao za gradnju mostova izmeu velikih i razliitih svjetova",71 a prigodne lanke objavljuje i staljinistiki dvo-tjednik za kulturu Oko, dakako, samo na razini kulturne povijesti i s jasnim aluzijama na slubenu ideologiju bratstva i jedinstva. 5. Republika Hrvatska Motiv predzia oivio je u Hrvatskoj novom snagom za velikosrpske agresije 1990-1991. kao dio opreke kulturni Zapad (Hrvatska) - nekulturni Bizant (Srbija), ali i demokracija - komunizam. Dva rubna grada, na sjeveru i jugu, izrasla su u nove simbole nacionalnoga pogranija, u dva nova Sigeta, ili, poetinije, Hrvatska oblikom nalikuje ptici koja eli uzletjeti u slobodu i demokraciju, na kraju jednoga krila je Vukovar, na kraju drugoga Dubrovnik, i "tu su nam stali na krila, tu su nas priepili",72 dok je posebno Vukovar neslomiv "smaragdni brid" Hrvatske koji je kao "metropola obrane" pokazao da "rub moe biti sreditem".73 U diskursu je od poetka esta bila i sintagma o predziu kranstva, s time da je u prvoj fazi, ukazujui na brutalnost i vojnu nadmo agresora, vie teila za openitom uspostavom ekvivalencije dviju povijesnih situacija i na tome predloku zadobivanjem europske pomoi. Utoliko se varirala s novim, vremenu prilagoenim atributima. Tako je za jednoga pisca Hrvatska neko "stekla zvuni naziv predzia kranstva, kao to je danas predzie demokracije", koju "brani svojim ivotom",74 dok drugi navodi daje 71 Anton Benvin: "iril i Metod - proroci svoga i naeg vremena (3)" Kana, Zagreb, 3/ 1985, str. 8. 72 B. Violi: "Grubost suprotiva skladnosti", Dubrovnik 1993, str. 25. 73 I. Rogi Nehajev: Smaragdni brid. Zagreb 1998, str. 150-151. 74 Dubravko Horvati: "Srbijanske podvale i europska lutanja" Vjesnik, Zagreb, 16. rujna 1991. 190 400 godina bila predzie kranstva, a danas je predzie demokracije; jedina je razlika onda i sada u tome to je nekad Porta bila u Carigradu, a agresija u ime Alaha, a danas je Porta u Beogradu, a agresija u ime marksizma.75 Na Grobniku je 1992. pod pokroviteljstvom predsjednika Tumana prireena proslava 750. obljetnice bitke s Tatarima. Oni su, priopuje organizator, bili "doli s istoka, pljakali po Hrvatskoj i pokuali je podjarmiti", to jasno "asocira na opasnost koja se danas nadvila nad Hrvatsku ponovno s Istoka".76 Rije je prije svega o obrani domovine i prava na samoodreenje, a islamska vjera Tatar uope se ne spominje. Naime, bosanski muslimani tada su rtve istog agresora i slubeno saveznici: istoga dana kada najavljuju grobniku proslavu novine donose estitke u povodu Bajrama, te sa solidar-nou izvjeuju o stradanju Bonjaka i zajednikom otporu njih i Hrvata na mnogim mjestima u BiH. No, u drugoj fazi, od proljea 1993. i poetka rata s Armijom BiH, odnosno Bonjacima, brzo se izgubio znaenjski paralelizam koji je imao sugerirati paralelizam opeg povijesno-geografskog okvira, ali je ipak jasno potcrtavao razliitost konkretnih sadraja. Sada paralelizam postaje potpun, jer ukljuuje islamsku vjersku odrednicu i sintagma se vraa izvornom smislu obrane kranske Europe od "Turaka", odnosno islama. Umjesto vjerski neodreenih Tatara, na scenu se vraaju Osmanlije, jasno odreeni kao muslimani, odnosno Bonjaci kao njihovi povijesni sljednici. Voa

separatistike struje Hrvata u BiH Mate Boban, marioneta vlasti iz Zagreba, u izjave i proglase uklapa ulomke arija iz opere Nikola ubi Zrinski, dok javni diskurs protagonista te politike obiluje figurativnim i eksplicitnim izjednaavanjem Bonjaka s Osmanlijama.77 Iako je oba puta rije o analogijskom miljenju, razlika nije mala: prvi put se tipski odnos iz prolosti aplicira na konkretni odnos u sadanjosti kako bije bolje objasnio, ali vremenski diskontinuitet ostaje jasan; drugi put konkretni odnos iz sadanjosti prevodi se u tipski odnos iz prolosti kako bi se u svim 75 Jozo Laui, u: Dunja Ujevi: "Istinom pomozite Hrvatskoj!" Veernji list, Zagreb, 12. srpnja 1991. 76 G. P: "750. obljetnica boja s Tatarima", Veernji list, Zagreb, 4. travnja 1992, str. 2. Za primjere v. Ivo ani: Prevarena povijest. Zagreb 1998, str. 131-164, 345-346. 191 kategorijama poistovjetila dva vremena i njihovi protagonisti. Prvo je "samo" anakrona i disfunkcionalna retorika, drugo je propaganda. Slika bi ipak bila nepotpuna bez domiljate formule koja je nakon obnove saveznitva s Bonjacima drevnu predzidnu metaforu pragmatino mirila s novom politikom stvarnou i interesima. Dopustivi Hrvatskoj da vojno slomi srpsku pobunu i ujedno deblokira Biha, demokratski i civilizirani svijet (...) opet je prepustio Hrvatima ulogu 'antemurale Christianitatis', odnosno zajedno s Muslimanima PREDZIE CIVILIZACIJE.78 Predzidni motiv u izvornom je znaenju sustavno promicao predsjednik Franjo Tuman, nakon 1993. s dodatnim osloncem na Huntingtonovu teoriju o sukobu civilizacija. Ne samo za domau javnost nego i u istupima u inozemnim medijima isticao je kako je Hrvatska u obrani Europe stekla naziv predzia kranstva.79 Izvedeno iz toga, Hrvatska se politiki, kulturoloki i povijesno definira nasuprot Balkanu, mitskome mjestu mraka i barbarstva, ona jest "dijelom granina balkanska zemlja", ne nijee postojanje "susjednoga" Balkana,80 ali itavom svojom povijeu od VII. stoljea do kraja prvog svjetskog rata 1918. godine Hrvatska je sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Samo je kratka epizoda Hrvatske u zajednitvu s balkanskim zemljama od sedamdesetak godina.81 Dravni dunosnici slijede slubenu retoriku, vezujui je za najraznovrsnije povode, pa za zamjenika ministra vanjskih poslova Miomira uula ak i 1 najavljeno ukljuenje zemlje u NATO znai "da emo opet dobiti 'povijesnu zadau' da budemo predzie kranstva".82 78 Nikola tedul: "Predzie civilizacije", Zora, I, 10, Zagreb, 10. kolovoza 1995. 79 F. Tuman: Hrvatska rije svijetu. Zagreb 1999, str. 247, 347, 349, 544. 80 F. Tuman: Hrvatska, str. 478. 81 F. Tuman: Hrvatska, str. 464. 82 Aleksa Crnjakovi: "Odbio bih premijersko mjesto", Novi Vjesnik, Zagreb, 10. prosinca 1992, str. 21A. 192 Slubeni prirunik za vojnike takoer istie da "kroz duga i teka stoljea povijesti Hrvati bijahu neslomivi mea civilizacije", te su "jedini u Europi" dobili onaj "asni naslov",83 a vladajua Hrvatska demokratska zajednica u glavni tv-spot za izbore 1995, oblikovan da predoi stranaki program kao sintezu i vrhunac nacionalne povijesti, uvrtava i dva platna romantinoga anrslikarstva, dva likovna stogodinjaka: klasino Quiquerezovo Antemura-le Christianitatis, te Nikolu Zrinjskoga pred juri iz Sigeta Otona Ivekovia.

Oton Ivekovi: Nikola Zrinjskipredjuri iz Sigeta (1890) Radikalnu afirmaciju predzia logino prati diskvalifikacija konkurentnoga mosta, npr. u Tumanovoj kritici Vatikana to je Hrvatskoj, preko 83 I. Tolj: Za Hrvatsku. Zagreb 1992, str. 88. 193 Strossmayera, "dodijelio i posebnu ulogu - da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istonim kranstvom", te je tako zapravo gurnuo u Jugoslaviju.84 Diskvalifikacija je jo radikalnije iskazana est godina kasnije, u gorini izbornoga poraza: iril i Metod nisu bili drugo doli "bizantski agenti", poslani meu Hrvate promicati "bizantski, protuzapadni svjetonazor".85 Posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. pronositelji predzidne retorike u politici i medijima oekivali su kao trenutak kada e i vrhovni autoritet potvrditi suvremenu validnost njihove ideologeme, a na to daje hrvatski narod "u cijeloj svojoj povijesti do dananjih dana (...) odluno stajao i na braniku zapadnog kranstva, opravdano stekavi naziv 'antemurale Christianitatis'", u pozdravnom je govoru gosta podsjetio i sam predsjednik,86 no papa je donio hladan tu. Ni u pozdravnim govorima ni u propovijedima, iako je u njih ukljuivao prikaz povijesnih veza Hrvata i Sv. Stolice, nije spomenuo naslov koji su navodno njegovi prethodnici slubeno ovjerili. Umjesto toga, govorio je o vjerskoj snoljivosti i osudio upotrebu vjere u politike svrhe, a uz blaenike i svece Hrvate naao je mjesta i za sv. Cirila i Metoda kao simbole religijskoga i kulturalnoga proimanja. Potkraj 1999. Tuman umire, a na izborima 3. sijenja 2000. HDZ gubi od koalicije pod vodstvom socijaldemokrata i socijalnih liberala. Jo jedan kontekst naglo se raspada i jo se jednom otvara slobodno trite simbolikih diskursa. U nadmetanju za oblikovanje novoga identiteta teite se,

oekivano, opet usmjeruje prema mostu i susretitu. Voa socijaldemokrata i novi predsjednik vlade Ivica Raan upravo e u razgovoru s glavnim urednikom katolikog tjednika izriito redefinirati simbolinu geografiju zemlje: Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da nismo na Balkanu, a ponaali su se balkanski? Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da je Hrvatska predzie kranstva i na taj nain potirali kranstvo? (...) Za razliku od njih, ja mislim daje geopolitika i geostrateka pozicija Hrvatske izuzetna vrijednost i vrlina. 84 Franjo Tuman: "HDZ - jedinstven za Hrvatsku" Glasnik HDZ, Zagreb, 28. sijenja 1994. 85 Dubravko Horvati: "Rasprava o povijesti", Hrvatsko slovo, 270, Zagreb, 23. lipnja 2000, str. 10. 86 D. Stupari - M. Gri: Papa u Hrvatskoj. Zagreb 1994, str. 123. 194 Mi smo srednjoeuropska drava, mediteranska takoer, i, makar malim dijelom, balkanska. To govori i o sloenosti naeg identiteta, ali i o znaenju nae pozicije u ovom dijelu Europe.87 Ako i jest implicirano, to je zapravo opet ono dobro znano raskre, ali ipak shvaeno ne kao mjesto razilaenja nego susretanja, i utoliko ipak optimistino. Kod mlade ideoloke uzdanice gubitnike strane to e biti kazano posve eksplicite, ali ipak s dvojbom o tome ima li takav poloaj buditi optimizam ili pesimizam: Hrvatska je sama u sebi i povijesno i metafiziki i politiki zemlja raskrija, zemlja uvijek raspeta u sebi samoj (...) Hrvatska je i u raskriju, i na raskriju, i na koncu, ona je sama - raskrije. Preko nas se lomi svata, sva nesrea i grijesi svijeta. Teko je podnijeti ivot u predsoblju ili ekaonici, treba ve jednom odluno krenuti, odabrati put - i krenuti.88 Ali kamo? Predzie vie nije u igri - ta i sam papa ga je usred Zagreba funkcionalno i sadrajno otpisao; most ipak plai svojom ambivalencijom i jo svjeim asocijacijama na Jugoslaviju. I dok su Hrvati zastali u nedoumici, izvana su se stvari oito uinile jasnijima. Rjeenja se odmah sjetio vaan i moan zapadni politiar, njemaki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, pa u intervjuu najnakladnijem tjedniku poruio kako nova Hrvatska u regiji ima "ulogu uzora demokracije". Kada se jednom Srbija demokratizira i oporavi, ona i Hrvatska bit e bitne za regiju. Srbija e, rekao bih, igrati veu ulogu u junom dijelu regije, a Hrvatska moe, to je i povijesno uvjetovano, imati snanu premosnu funkciju, u klasinoj, povijesnoj ulozi koju je dugo imala i pod Habsburgovcima.89 Podudarnosti su frapantne. Opet ona graevina ija je simbolika iritirala i poslovino smirenoga Maeka, i opet na krajevima njena lka isti protagonisti - na zapadnome isti onaj svijet, i njegova dinastija razvlatena mnogo prije 87 Ivan Mikleni: "Izai emo iz krize (...)" Glas Koncila, 15, Zagreb, 9. travnja 2000, str. 6. 88 Zoran Vukman: "Kranskim identitetom protiv ropstva" Glas Koncila, 50, Zagreb, 12. prosinca 1999, str. 18. 89 Mirko Gali/ Joschka Fischer: "Hrvatska e u Europi imati ulogu mosta, kao pod Habsburgovcima (...)" Globus, 480, 18. veljae 2000, str. 10. 195 Fischerova roenja, i na istonome isti onaj narod - zbog kojih je temperamentni Supilo na poetku stoljea zvonio na uzbunu protiv svih politikih opsjena. U meuvremenu je proteklo stotinu godina: moda se togod promijenilo, moda i nije. Dva ovjeka neosporno jesu: Tuman se iz rigidnoga komunista izvrgnuo u promicatelja integristike katolike metaforike, a Fischer iz ezdesetosmakog buntovnika u promicatelja tumanovskoga historijskoga determinizma u politici.

5. Zakljuak Motiv predzia, u meuigri s motivima mosta i raskrija, ukljuenje u pet-stoljetnom kontinuitetu u sve aspekte i struje hrvatske nacionalne ideologije i politikoga diskursa, te interpretiran u nizu sadrajnih i formalnih varijacija. Kroza nj se kultura pretvarala u "podlogu na kojoj se vri suvremeno insceniranje politike legitimizacije davanja i uskraivanja prava, kao i insceniranje legitimizacije drutvenog ukljuivanja i iskljuivanja".90 Takoer, kroza nj su se prelamale definicije periferij i njihovih odnos prema centru, unutranjem i izvanjskom, pokazujui kako su granice "fizike, doslovne strukture drave koje ujedno strukturiraju i cijeli jedan niz znaenj i pripadanj povezanih s raznolikim identitetima".91 irenju izvornoga srednjovjekovnoga znaenja i u moderno vrijeme znatno je pridonosila injenica to su cijelo vrijeme, sve do drugoga svjetskog rata, u Hrvatskoj, kao i kod drugih srednjoeuropskih i balkanskih naroda, politiku esto vodili sveenici, toje Crkva sudjelovala u javnom ivotu kao jak, katkad i najjai nadomjestak drave, te to je, posebno kod katolika, nakon uspostave komunizma postala sredite oporbenoga djelovanja i okupljanja, pa samim time i glavna graditeljica alternativne retorike i simbolike. Nakon njegova sloma preuzela je pak vanu ulogu u procesu preobrazbe i ponovne izgradnje identiteta srednjoeuropskih drutava. 90 S. Vrcan: "Kultura kao drutveno opasan pojam", Zarez, Zagreb, 1. oujka 2001, str. ! 91 Th. Wilson - H. Donnan: Border Identities. Cambridge University Press 1998, str. 25. 196 Metafora predzia kranstva bila je u toj situaciji viestruko uvjetovana: i kao nain da se skrene panja Zapada na stanje u komunizmu, i kao danak snanoj vlastitoj tradiciji, i kao izazov slubenim marksistikim verzijama nacionalne povijesti, i kao znak kontinuiteta stradanja. A budui da je Crkva tako stekla simbolini i moralni kapital, vlasti koje su se uspostavile 1990. htjele su joj se dodvoriti, te su u takvoj metaforici traile i vlastitu dopunsku legitimaciju. Nadalje, znaenjski slojevite i varijabilne metafore predzia i mosta mnogo vie svjedoe o politikim konstelacijama u kojima su djelovali oni koji su ih rabili (i koji uglavnom nisu mogli utjecati na te konstelacije) negoli o razini politikoga ivota ili modernizacijskih procesa u ovoj ili onoj zemlji. Motiviku identitetskog okupljanja oko metafore antemurale fidei Hrvati od poetka dijele s Maarima (tovie, ona je u razdoblju 15-18. st. bila kljuan pojam idejnoga zajednitva hrvatskougarskog plemstva),92 te s ostalim narodima tzv. jagelonskoga pojasa - Litavcima, Poljacima, Slovencima, ali i s pravoslavnim Srbima, te - s muslimanskim Bonjacima. Nita loginije od toga, i nita lake ideologizirati ili previdjeti negoli to. I izvan toga prostorno-povijesnoga kompleksa i tradicije metafora pokazuje vitalnost kao princip konstrukcije identiteta, neovisno o tome postoji li prilikom posezanja za njome svijest o izvornome kontekstu i ve gotovo de-vetstoljetnoj tradiciji. Svjedok razgovora to su ih 1962, u kontekstu hladnoga rata, vodili zapadnoeuropski dravnici o svrsi svoje nove integracije, glavni tajnik Elizejske palae Etienne Burin des Roziers, opisuje dva dominantna stava: Francuska je bila za to veu neovisnost o SAD, dok su Britanija, Nizozemska i Belgija buduu Europsku zajednicu definirale kao "predstrau (l'avant-posteavant-poste) naih prijatelja Amerikanaca na europskom kontinentu".93 U Portugalu se pak nakon ulaska u Europsku zajednicu 1986. poeo razvijati motiv da je ta zemlja 92 U varijanti bedema i tvrave Zapada metafora je posebno snano revitalizirana za protusovjetskog ustanka u Maarskoj 1956. 93 Izjava u francuskom dokumentarnom filmu Most na Rajni (Lepont sur le Rhin), emitiranome na HTV-1 16. srpnja 2002.

197 "straar" na krajnjoj zapadnoj granici Europe spram ilegalnih latinskoameri-kih useljenika.94 I tako se drevna slika Bernarda iz Clairvauxa nastavlja protejski raati - i preporaati - svaki put kada promjenjive konstelacije moi i interesa potaknu na stvaranje ili redefiniranje kolektivnih identiteta. SIMBOLINA GEOGRAFIJA HRVATSKE

D. Corkill: "Multiple Immigrational Identities", str. 164, u: B. Jenkins - S. Sofos: Nation and Identity in Contemporary Europe. Routledge 1996. 198 Simbolini identitet Hrvatske u trokutu raskrije - predzie - most Glavni toposi hrvatskoga pogranija 1 Dubrovnik - tit naega Kraljevstva Dalmacije (1454,1459) 2 Hrvatska - bedem Europe protiv Azije (Mongoli/Tatari -1242) 3 Hrvatska - bedem protiv bosanske bogumilske hereze (11-12. st) 4 Bojinica u doba kada se Hrvatska poinje zvati predziem i titom kranstva (1520-1530) 5 Hrvatska - predzie kranstva/Europe/Zapada protiv islama/Istoka/Azije (16-18. st, 1993-1994)

6 Ugarska - predzie kranstva/ Europe/ Zapada protiv islama/ Istoka/ Azije (16-18. st) 7 Bosna - bedem islama protiv kranstva (16-19. st) 8 Hrvatska - bedem katolitva protiv protestantizma (17. st) 9 Istra - predzie Mletake Republike protiv Austrije (17-18. st) 10 Vis - predzie Dalmacije/ Hrvatske protiv Italije (1866) 11 Dalmacija/ Hrvatska - bedem Austrije protiv Italije (kraj 19. st) 12 Rijeka - bedem Romana/ Zapada protiv Slavena/ Istoka (prva pol. 20. st) 13 Hrvatska - most Austrije prema Balkanu (kraj 19. st) :::: Podruje gdje se sauvalo zapadno bogosluje na staroslavenskom jeziku ///// Podruje Srijemske biskupije kao nasljednice Metodove Panonske biskupije 14 Hrvatska (Kvarner via akovo) - most zapadnoga kranstva/ Hrvat prema istonome/Srbima (kraj 19-20. st) 15 Hrvatska - bedem Balkana/Srbije protiv Zapada/austrijskog imperijalizma, ili obrnuti antemurale (kraj19-poetak20.st) 16 Hrvatska (NDH) - bedem Zapada protiv komunizma (1941-1945) 17 Trst - bedem Zapada, kulture i demokracije protiv (slavenskog) Istoka i komunizma (nakon 1945) 18 Jugoslavija - bedem Zapada i demokracije protiv sovjetskog imperijalizma (nakon 1948) 19 Vukovar i Dubrovnik- bedemi Hrvatske protiv Balkana i srpskoga imperijalizma (1991-1995) Literatura: Baki-Hayden, Milica 1992. 'Orientalist Variation on the Theme 'Balkans': Symbolic Geography in Recent Yugoslav Cultural Politics' Slavic Review, 1, pp. 1-15 Baagi, Safvet-beg 1900. Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.) Sarajevo Biniki, Fran 1924. Predzie kranstva. Povijest katolike Hrvatske. Zagreb: Drutvo sv. Jeronima Bonifai, Antun 1996. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska Broz, Josip, Tito 1955. Dela. VI. Borba za socijalistiku demokratiju. Zagreb: Kultura Brozovi, Dalibor et al. (ed) 1986. Sigetska epopeja od Karnarutia do Vitezovia (1584-1684). Zadar: Hrvatsko filoloko drutvo Corkill, David 1996. 'Multiple Immigrational Identities, Immigration and Racism in 199 Spain and Portugal', in: Brian Jenkins & Spyros A. Sofos (eds): Nation and Identity in Contemporary Europe. London - New York: Routledge, pp. 155-171 Damiani, Alessandro 1986. 'Vrijeme ludosti' Dometi, 4, str. 31-38 Demeter, Dimitrija 1997. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska Edelman, Murray 1985. The Symbolic Uses of Politics. Urbana - Chicago: University of Illinois Press Foreti, Vinko 1960. 'Godina 1358. u povijesti Dubrovnika', Starine, 50, Zagreb: JAZU, pp. 251278

Franievi, Marin - Franjo velec - Rafo Bogii 1974. Povijest hrvatske knjievnosti. 3. Od renesanse do prosvjetiteljstva. Zagreb: Liber - Mladost Gligo, Vedran 1983. Govori protiv Turaka/ Orationes contra Turcas. Split: Logos Goddard, Victoria -Joseph Llobera - Chris Shore (eds) 1996. The Anthropology of Europe. Identities and Boundaries in Conflict. Oxford - Washington, D.C: Berg Gross, Mirjana 1973. Povijest pravake ideologije. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest Hadijahi, Muhamed - Mahmud Tralji - Nijaz ukri 1977. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske zajednice u SRBiH Hrmann, Kosta 1888-1889. Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II.Sarajevo Kertzer, David 1988. Ritual, Politics, and Power. New Haven - London: Yale University Press Kojakovi, Pero 1943. Pjesme legionara. Dubrovnik: Logor muke ustake mladei Kovai, Ante 1910. Sabrane pripovijesti. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika Kresti, Vasilije 1976. 'Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju', Istraivanja, 5, pp. 347-426 Krlea, Miroslav 1971. Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb: Zora Kunii, Petar 1892. Viki boj. Zagreb: Knjiara L. Hartmana (St. Kugli) Lon-Dufour, Xavier 1980. Rjenik biblijske teologije. Zagreb: Kranska sadanjost Macan, Trpimir 1998. Spremnost 1942-1945. Zagreb: Matica hrvatska Mach, Zdzislaw 1997. 'Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi', Politika misao, 4, pp. 129143 Mato, Antun Gustav 1973. Sabrana djela.I-XX. Zagreb: JAZU - Liber - Mladost Mesi, Matija 1868. 'Banovanje Petra Berislavia za kralja Ljudevita II', Rad JAZU, 3, Zagreb: JAZU, pp. 1-64 Mijatovi, Anelko 1987. Obrana Sigeta o 420. obljetnici (1566.-1986.) Split: Zbornik Ka-i Novljanin, Omer - Ahmed Hadinesimovi 1994. Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosanske kronike. Zenica: Islamska pedagoka akademija 200 Olesnicki, A. A. 1933. 'Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493', Rad JAZU, 245, Zagreb: JAZU, pp. 210-219 Pai, Ivo 1995. 'Obrisi hermeneutike predzia', Drutvena istraivanja, 2-3, str. 199-228 Pavlinovi, Mihovil 1877. Hrvatski razgovori. Zadar: Narodni list Pavlinovi, Mihovil 2000. Izabrani politiki spisi. Zagreb: Golden marketing - Narodne novine Poli Bobi, Mirjana 2001. Hrvatska/panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika Preradovi, Petar 1972. Izabrane pjesme. Zagreb: Mladost Radica, Bogdan 1984. ivjeti - nedoivjeti. Uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije. Mnchen - Barcelona: Knjinica Hrvatske revije Radi, Stjepan 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje Raukar, Tomislav 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje:prostor, ljudi, ideje. Zagreb: kolska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Ravli, Jaka (ed) 1965. Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb: Zora - Matica hrvatska Rizvi, Muhsin 1990. Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda (1877-1918).

Sarajevo: Meihat Islamske zajednice u BiH, El-Kalem Rogi Nehajev, Ivan 1998. Smaragdni brid - Vukovar '91 i hrvatski identitet. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada Sambunjak, Slavomir 1987. 'Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Idejno-tematska analiza', Filozofska istraivanja, 23, pp. 1290-1307 Starevi, Ante 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje Stupari, Darko - Marko Gri (eds) 1994. Papa u Hrvatskoj. 10-11. rujna 1994. Zagreb: Europapress holding - Glas Koncila agi-Buni, Tomislav 1983. Katolika crkva i hrvatski narod. Zagreb: Kranska sadanjost anjek, Franjo 1993. Crkva i kranstvo u Hrvata: srednji vijek. Zagreb: Kranska sadanjost repel, Milivoj 1902. 'Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva', Rad JAZU, 148, Zagreb: JAZU, pp. 81-173 Tolj, Ivan (ed) 1992. Za Hrvatsku. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske Torcoletti, Luigi Maria 1951. Spigolando nelpassato di Fiume. Note storiche ed anedotti. Ra-pallo: Scuola Tipografica S. Girolamo Emiliani Tresi Pavii, Ante 1942. Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb: Matica hrvatska Tuman, Franjo 1999. Hrvatska rije svijetu. Razgovori sa stranim predstavnicima. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada - Hrvatski institut za povijest Van Dartel, Geert 1984. irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb: Kranska sadanjost 201 Violi, Boidar 1993. "Grubost suprotiva skladnosti", in: Foreti, Miljenko (ed):Dubrovnik u ratu. Dubrovnik: Matica hrvatska, pp. 25-31 Vrcan, Sran 2001. "Kultura kao drutveno opasan pojam", Zarez, 50,1. oujka 2001, str. 8-9. Wilson, Thomas - Hastings Donnan 1998. Nation, State and Identity at National Borders, in: Th. Wilson & H. Donnan: Border Identities. Nation and State at International Frontiers. Cambridge University Press, pp. 1-30 ani, Ivo 1987. Mitologija inflacije. Govor kriznoga doba. Zagreb: Globus ani, Ivo 1995. "Zrinski i uprili ili sueljenost povijesnih memorija", str. 121-124, u: Ivo ani (ed) Federacija Bosna i Hercegovina: drava i civilno drutvo. Zagreb:Erasmus Gilda Novi Liber, str. 121-124 ani, Ivo 1998. Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1991. Zagreb: Durieux ani, Ivo 1999a. "Die Poetik der Grenze: Fallbespiel Kroatien", Lichtungen - Zeitschrift fr Literatur, Kunst und Zeitkritik, Vol. XX, No. 80, pp 115-122 (Graz) ani, Ivo 1999b. Daspolitische Imaginarium der kroatische Nationalgeschichte, & Zur Gesc-hichte der bosniakischen Mythologie, in: Dunja Meli (ed) Der Jugoslawien -Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen - Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, pp. 287300 202 http://iis.unsa.ba/posebna/mitovi/mitovi_zanic.htm