Veselin Lazarevi: BRANKO MILjKOVI: PRINC PJESNIKA

Nemir je najtea bolest

Brankova pjesma Epitaf, sazdana od jednog stiha Ubi me prejaka re, postala je svojevrsni slogan, poslovica i opte dobro, iako mnogi nisu znali niti znaju ko je i kad ovjekovjeio etiri sudbinske i sudbonosne rijei. Ispisane su s jeseni 1960. godine, poslednje jeseni Branka Miljkovia, dok se nad njim uveliko nadnosi zlokobno kad mlidijah umreti. O tome svjedoi sam pjesnik u oporom pismu prijatelju u Zagrebu, nakon jednog od boravaka u tom gradu. ... Kakav je razlog da odem bez razloga ja ne znam. Znam da sam morao otii (...). Ja prezirem samog sebe. Tako sam se oseao i onda i morao sam otii, otii bilo kuda. Imao sam oseanje da u umreti, i poeo sam da beim. U zoru sam napisao ovaj epitaf koji ti aljem (...). Moje duevno stanje je bilo takvo da nisam mogao ni da itam, ni da piem, niti da se na jednom mjestu skrasim. Sada sam se sredio. Ti me izvini (...). Nemir je najtea bolest, neizleiva. Neka nas nita ne zaustavi... Tvoj Branko. Ubi me prejaka re je, u stvari, poslednji od desetak stihova tada nastale pjesme koji se odvojio od nje i nastavio da traje samostalno, kao ig usuda na Miljkovievu poeziju, ivot i, naravno, i danas tajnovit kraj. A njegov poetak, oni prvi treptaji zvjezdanog sistema krvotoka budueg pjesnika, dogaaju se, kao u biblijskoj pripovijesti, daleko od grada koji e u biografiji da mu slovi kao rodni, gdje e ugledati neitak svet, svijet u kome svuda uasna ljubav vlada. Vladala je i u Splitu, u proljee 1933. godine... Dok patrolira po tom gradu, naoiti, dvadesetestogodinji policajac Gligorije Miljkovi, Srbin porijeklom iz Gadinog Hana nedaleko od Nia, upoznaje na rivi godinu dana mlau Mariju, Hrvaticu, stasitu djevojku iz oblinjeg Drnia. Tu, na obali mora, deava se obostrana ljubav na prvi pogled. Uskoro naputaju Split i odlaze u Ni. Kao blagosloven plod njihovog voljenja, kao nemerljiv miraz i blago, lijepa Dalmatinka nosi ispod svog junjakog srca edo, koje e njoj, jesenjinski nesrenoj majci nesrenog pjesnika, donijeti toliko ponosa i briga, radosti i oaja. Dvadesetdevetog januara 1934. godine, u pola devet ujutro, ona u nikoj Dravnoj bolnici raa sina koji e za manje od etvrt vijeka, kao gotovo golobradi mladi, zatalasati i srpsko i jugoslovensko pjesnitvo. Novoroene je u crkvene knjige zavedeno kao vanbrano, uz svojerunu izjavu Gligorija Miljkovia: Ovo dete priznajem za svoje i odobravam da se na moje ime upie. Njegovi roditelji zvanino e se vjenati nakon dolaska njihovog prvjenca. Tako se, 110 godina posle roenja Branka Radievia (18241853) i osam decenija posle njegove smrti, dogaa jo jedan tragini Branko srpske poezije. Stihove slavnog imenjaka upoznaje jo u djetinjstvu, za koje e rei da je bilo tuno, ratno. Porodica Miljkovi ivi na periferiji Nia, u takozvanoj inter-mali, Ulica Ljube Dinia 9, u skromnoj kui od dvije sobe, sa batcom i cvijeem. Tu, na gomili pijeska, Branko kaiprstom ili tapom ispisuje svoja prva slova. Od jeseni 1941. godine pohaa osnovnu kolu, prvo u Niu, pa u Gadinom Hanu. Odlian je uenik, posluan i zamiljen djeak, koji u podnoju Suve planine, s nekoliko knjiga u o-

banskoj torbici, ljeti uva koze i ovce djede Luke Miljkovia. Dok drugi jure za loptom, on, usamljen, ita: fudbal nikad nije volio. Rat je, nailaze strahote koje zamjenjuju ne samo djetinjstvo budueg pjesnika: osmogodinji Branko e iz blizine da vidi poklane ljude. Taj prizor se zauvijek traumatino usijeca u nevinu djevojaku svijest, taloei se na munu spoznaju ranije viene ele-kule. Vjerovatno se ve tada u poimanju i sebe i cjelokupnog svijeta u tom mladom, osjetljivom biu zaela otrovna klica tajanstva Smrti. Ni, grad jedinstven na svijetu po spomeniku koji grubo i surovo prikazuje strahotu istorije. ele-kula, koliko je ona zaduila, emu je poduila pjesnika? Da li mu je aputala ledene rijei prokletstva, da li mu je obnaenom pozadinom smrti, kotanim zidom svojim, ubrzala puls doivljaja, otvorila perspektivu za jednu teku misao o prisutnom nepostojanju? Vrijeme i smrt ukrstili su ovdje pogled, i perverzna gradnja ovjekovjeila je taj dodir. Jednom e samo pjesnik, u drugom pjevanju Traginih soneta, stihovima proetim jezom, imenovati Kulu lobanja, ali turobna njegova misao kao da ima svoj duboki korijen u prvim dijalozima sa nikim spomenikom. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371288&datum=2013-03-13 Drogiranje smru

U Niu, nimalo istunskom po jezikim navikama, smijeno uvrnutih akcenata i neplemenite melodije govora, stasao je mladi koji e mnogo uiniti da povrati muziku srpskog stiha; u tome gradu bez pjesnika i sa jednim doljakom, Stevanom Sremcem, koji e realistikom prozom pruiti svjedoanstvo o turom, neopetinom mentalitetu arije i njenih itelja, dozrijevao je ovjek koji e snijevati o metafizikoj poeziji, suoenoj sa zadnjim stvarima, koji e drugovati sa asketima i aristokratama duha Malarmeom i Valerijem. Bio je zelen kada je poeo da pie, sa petnaest godina. Jedna dobro ouvana stara sveska, izlizanih tvrdih korica, uva uspomenu na prva sricanja stihova, na kolokvijume iz poetike i poezije. To su 1946. i 1947. godina, vrijeme otadbinskog i socijalistikog patosa u poeziji. Prva vrata, ona dvostruka, i koja se ne otvaraju uvijek u isto vrijeme, jedna to uvode pjesnika u poeziju, i druga to ga u javnosti promoviu za pjesnika, irom su se otvorila neto kasnije. Branko je u Beogradu od 1953. godine, studira neredovno filozofiju a, izgleda, mnogo redovnije pie. Na seminarima i ispitima pokazuje zrelost potencijalnog filozofa, to u naim uslovima nije najbolja preporuka za potencijalnog pjesnika. U stihovima tei pjesnikim simbolima i okree lea pojmovima, to nije najbolja preporuka za filozofa. Kasnije e pokazati da ni jedno ni drugo nije mana po sebi, ni vrlina po sebi, da pjesniko bogatstvo moe da se preuzima i iz trezora kolske, ali doivljene filozofije. Petar Dadi, knjievni istoriar, kritiar i Miljkoviev bliski prijatelj (iji su spisi donekle korieni za ovaj feljton), kae da se ovaj nesvakidanji pjesnik u stihovima drogirao smru. Pisae o njoj do poslednje noi: I sjeam se svega to je bilo posle moje smrti,

ispisuje devetnaestogodinji Branko. Pored stihova s pridjevom mrtav i onih s estim metaforama i alegorijama koje oznaavaju smrt, nastae i ovi: Dok se zemlja okree oko svoje smrti/ Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju ivimo/ Treba se moliti za svoj ivot/ Rer smrt! Hvala joj to me ne spreava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Jo mi smrt u uima zuji... Sa ivim sjeanjem na mrtve, jedanaestogodinji Branko polazi 1945. godine u niku gimnaziju Stevan Sremac. O njemu se i u koli i u gradu govori s divljenjem kao o mladom pjesniku koji svoje stihove, sroene sasvim u duhu tog doba, zaneseno govori na kolskim priredbama i sastancima mladih literata. Sanjari o besmrtnoj slavi, pogotovo posle nezaboravnog 11. maja 1946. godine kad u njegovoj koli knjievni as dre Desanka Maksimovi i Oskar Davio. Uzbuen, Branko prvi put izbliza gleda i slua istinske pjesnike, ije stihove zna napamet. Ni u najsmjelijim matarijama ne nasluuje da e veoma vanu odluku za njegove pjesme i ivot, samo neku godinu kasnije, donijeti upravo Oskar Davio i da e ga, kao novu, pjesniku zvijezdu pokroviteljski voljeti jedna Desanka Maksimovi. Zasad mu ostaje da se zbog svog izrazitog nosa hrabro poredi sa Siranom de Bererakom. U dnevniku nie petice, osim iz fiskulture: mrzi tranje, dobacivanje loptom, pentranje po gimnastikim spravama. Zreliji od vrnjaka, ita po nekoliko knjiga uporedo, biljei, pamti, citira: antika filozofija, Biblija, Homer, Hegel, veliki romanopisci, Dante, ekspir, Gete, astronomija, medicina, nai pjesnici, narodna knjievnost... Studiozno ui strane jezike. Prevodi moderne francuske i ruske pjesnike. Zadivljen ekspirom, pokuava da napie tragedije Milo Obili, Marko Kraljevi, Karaore... Redovno gleda sve to se prikazuje u pozoritu i bioskopu. Zaljubljuje se brzo i lako: Olja, Javorka, Ljilja... U ne ba romantino poratno doba oskudice, ruevina i obnove zemlje, 1949. godine, Branko e u bioskopu ugledati stvorenje plavih uvojaka i krupnih oiju koje mu izgleda kao Rafaelova Madona. Iako su u istom gradu, ak u istoj koli, nikada se nee lino sresti, nikada jedno drugom nee prozboriti makar jednu drhtavu mladalaku rije on, petnaestogodinji poeta, ona godinu starija gimnazijalka Ljiljana Ili. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371422&datum=2013-03-14 Ljiljan plave boje

Uslijedie njegova grozniava pisma protkana sopstvenim stihovima i citatima iz djela velikih umjetnika, sve da bi joj doarao sav svoj ljubavni bol dostojan patnji Dantea za Betriom, Petrarke za Laurom. Ali, ljiljan plave boje uporno uti, ostajui zauvijek dalek i nedostian kao i sve uvene pjesnike dragane. U pusto srce u mrtvo vreme me zovi: sudbina, i vrijeme, ipak e jednog dalekog, budueg dana spojiti sjeni pjesnika Branka Miljkovia i gimnazijske uspomene Ljiljane Ili. Sa sedamnaest godina, 1951. godine, Branko Miljkovi objavljuje u Niu prve pjesme i prevodi sa ruskog poznatu poemu Oblak u pantalonama Vladimira Majakovskog. Odu-

evljavaju ga ne samo njegovi stihovi, nego i ivot i smrt. Samoubistvo Majakovskog i Jesenjina spominjae i sledeih godina... Takozvanu veliku maturu polae s odlinim uspjehom 1953. godine. S tanom punom prevoda i svojih pjesama samouvjereno naputa rodni grad. Niavom nee protei mnogo vode, a on e se vratiti kao spomenik. Tada uveni profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu, gdje studira istu filozofiju, upisuje u indeks Branka Miljkovia sve desetke, to je i njegov prosjek do apsolviranja... Student je druge druge godine. Pjesnici vie nisu krojili porudbine; stekli su pravo na neprikosnovenost svoje intime, bilo da ona odzvanja muklim, traginim tonovima, ili pak da se izraava stihovima eliptinim, i ija faktura ne podlijee uskim standardima razumljivosti. Branko Miljkovi je meu onima koji razmiljaju kako da se poezija, rastrzana silnim dugovima, spoljnim zahtjevima i potraivanjima, privede ciljevima imanentnim pjesnitvu. On e parafrazirati rijei ruskog simbolistikog pjesnika Valerija Brjusova i dovee ih u visinu svog kreda: Afirmisati patos stvaralatva. To je uzvik koji nastoji da vrati stvaralatvo samom sebi, koji upuuje pjesmu na bavljenje sobom, na ispitivanje svoje vlastite svrhe i ciljeva (Orfejsko zavjetanje Alena Boskea, jul 1960. godine). Pjesma nije obian trabant stvarnosti i ivota, kao to nije ni vjeran otisak pjesnikovog htjenja. Pjesma mora da kae postojim a ne: postoji ono o emu pevam, kae Branko Miljkovi, i kree u traganje za ontolokim dokazom stiha. Iz toga nastaje, u njegovoj poeziji, pjesma kao objekat pjesme. On udno prelistava veliku knjigu pjesnikih iskustava, pretura po slojevitom repertoaru poetika, zahvata iroko, ne bi li u presjeku tih brojnih, mudrih linija pronaao pravo mjesto za zastavu svog stava. Ambicije su velike, Branko premlad: traga za sistemom u poeziji, sistemom filozofskim, ontolokim, paranaunim, traga za obuhvatnom poetikom na vrstim osnovama velikih tuih i skromnih svojih iskustava. Jedna vizija pjesme, meutim, najea je i najvie ga privlai. Pjesma zvuna i zvjezdana, sa jakim dokazima sopstvene moi. Okrenuta sebi da bi nala dublju vezu sa svijetom, slavi svoj postanak, definie svoj opstanak, ljubomorno ograuje svoje prebivalite. Njeno je: da pohrli ka izvorima bia, da se razabere u umi simbola zemaljske i kosmike stvarnosti. Idejom i slikom, ali i rimom i ritmom, muzikom sjajem forme ona treba da povrati ono to je izgubila i to sve vie gubi u savremenom svijetu: dostojanstvo sveanog obreda, vjeru u sebe, vidljivo mjesto u ljudskoj zajednici. Branko je napisao stih Ne ljubi prolost u ruku, da bi istovremeno, voljno i sa razlozima koji su imali i karakter odbrane i polemike, uinio veliko podvorenje pjesnikoj prolosti, prihvatanjem i obnavljanjem fiksnih formi tradicionalnog pjesnitva... To vraanje, simptomatian je i kolektivan poduhvat koji preduzimaju Branko i nekolicina najdarovitijih njegovih literarnih ispisnika. Sloboda stvaranja i ponovno ukljuivanje u fond svjetske poezije, toliko raznovrsne i do anarhije dekanonizovane, kao da su oamutili mlade pjesnike. Ipak, on je sav predan poeziji i svemu to ona donosi i odnosi. S naitanou koja uveliko nadmauje obrazovanje njegovih vrnjaka, pokuava da iskoristi sve to mu nudi Beograd tog doba. Guta knjige po bibliotekama, prevodi, ui, pie, polae ispite, uri od redakcije do redak-

cije i nudi svoje stihove, od kojih se ne odvaja, druei se s drugim pjesnicima objanjavajui u nadahnutim usmenim esejima smisao i vanost poezije. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371565&datum=2013-03-15 Psi me recituju i gluve poljane

Pesma je most izmeu njega i ljudi, most izmeu sna i jave, smrti i ivota. Taj most e da naini i novi, modernistiki asopis Delo ime e obiljeiti Branka Miljkovia. U tom asopisu, u ljeto 1955. godine, izlazi ciklus njegovih pjesama Uzalud je budim. Jedan od urednika, uticajni Oskar Davio, smatra da je to velika poezija i da mora da se tampa kao knjiga. Dvije godine kasnije zbirka se pojavljuje, to je bio istinski knjievni dogaaj ne samo za Beograd, ve za cijelu Jugoslaviju. Dvadesettrogodinji pjesnik odmah ulazi na velika vrata u istoriju ovdanjeg pjesnitva. Postaje pjesnika veliina, pogotovo kad mu, 1960, izlaze dvije knjige pjesama Vatra i nita, u Beogradu, i Poreklo nade, u Zagrebu. Nazivaju ga princem pjesnika. Meu mladim poetama stvar je ugleda biti vien u kafani ili etnji s Brankom Miljkoviem. Otmen po ponaanju i reniku, uljudan i duhovit, u besprekornom sivom ili vrnom odijelu i prsluku vinjeve boje, s leptir-manom, crnim eirom i bijelim, svilenim alom, privlaio je danju panju i obinih prolaznika, u njemu omiljenoj, Knez Mihailovoj ulici. A nou? Kuda u? ta u? Svuda me no trai / psi me recituju i gluve poljane (...). Dolaskom mraka mrano: kafane, noni barovi, alkohol, monolozi o smrti, estoke rasprave o poeziji i pjesnicima, tue, milicija. Zadivljujee obrazovan, i veseljak i depresivac, znalac antike filozofije, ljubimac ena, ali i enoljubac, ve tada je poznat po tome to svoje stavove brani doslovno do krvi. Volio je boks, redovno gledao meeve na Tamajdanu, ali je od te vjetine, praktino, bio dalji nego bokseri od njegove poezije. Mamicu im, ove barabe ba gadno biju!, rekao je, jesenjinovski, pridiui se okrvavljen i u modricama posle jednog kafanskog aketanja. U tome su se mnogo bolje snalazili njegovi stariji drugari, glumac Severin Bijeli i slikar Slava Bogojevi. Tekst povodom tri decenije od smrti Vladimira Majakovskog (1893-1930), u proljee 1960. godine, Miljkovi zavrava reenicom Moda e ovaj vijek vidjeti jo mrtvih pjesnika, ako ima pjesnika. U jesen te godine prijatelji zapaaju da se s njim dogaa neto strano. Naveliko se pria da je nesrean zbog neuzvraene ljubavi. Poetkom 1961. godine pie pjesmu za moj 27. roendan. Pokazae se da je to njegova labudova pjesma. Krajem januara javno se odrie svega to je nakrabao za ovih nekoliko godina da bi se uskoro glasno kajao. Kao da bjei, iznenada odlazi u Zagreb, odakle uskoro, Petru Dadiu upuuje sledee pismo: Dragi prijatelju, Ne znam zato, ali elim da ti objasnim sutinu svog poraza od koga se nikada vie neu oporaviti. Pre svega mora znati da moja nesrea nije puki ljubavni jad...

Ta ena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prava i osnovna potreba moga duha. Ona je bila za mene zatitni omota od metafizike sudbine. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izloen kosmikoj besmislici i noi. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast istog vaenja i pevanja. Sada moje pesme trae moju glavu. Vie nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sad je sve to podivljalo i besomuno kidie na mene. Kad bih samo mogao pobei on onoga to sam rekao! ivim u uasnom strahu. Bojim se da govorim, da piem. Svaka re me moe ubiti. Ja sam najvei deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. Onaj koji nije ugroen onim o emu peva... Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najeeg neprijatelja. Moda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna ena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj to se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne moe biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivi Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja vie ne umem da piem. Ostala je samo nesrea od koje se nita drugo ne moe napraviti osim nove nesree. Sea li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: Jedan nesrean ovek ne moe biti pesnik. Tek sada vidim koliko je to tano. Ja u pokuati da ivim i dalje, mada sam vie mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova uasna patnja je poslednji ostatak onoga to je u meni ljudsko. Ako nju nadivim, ne oekujte od mene nita dobro. Ali ja ne verujem da u je nadiveti. eli ti sve najbolje Branko. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371680&datum=2013-03-16 Uspavana opasnost

P. S. Ako eli da mi pie, pii mi o Njoj. Bilo ta. Ne u vezi sa mnom. ta jede, kako spava, da li ima nazeb itd; ti sve to moe znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, poeu da mislim o smrti. Pono je. Do vienja. Branko. Neka ovo pismo ostane bez komentara: onom to je krvlju pisano, tumai su nepotrebni. Petar Dadi je napisao: Dodau mu samo refren koji dolazi sa druge strane jadranske obale, tekst ezarea Pavezea napisan kratko vrijeme nakon to je ovaj znaajni i progresivni italijanski pisac, u ijem su ljubavnom curriculum-u biografi prepoznali lik fatalne ene, sveo svoj ivotni bilans samoubistvom (1950): Ne ubija se zbog ljubavi jedne ene. Ubija se jer ljubav, nije vano koja ljubav, otkriva nas u naoj golotinji, naem nitavilu. Brankovi prijatelji znali su za njegova nerijetka depresivna stanja. Melanholiju je pokuavao da prevlada na razne naine, ali samo jedan kao da je bio pravi, i oni koji su ga blie znali, navode: pisanje. Noi provedene za radnim stolom vraale su ga umirenog, kao iznutra okupanog, sa novom svjeinom ideja, razdrijeenih emocija, ponosnog na sebe, spremnog da sa arom koji se iri zapone vieasovni razgovor o temama koje je udljivo birala njegova skokovita asocijalnost. Pjesnici njegove generacije pobono su sluali njegovo slovo o poeziji; obrazovaniji i lucidniji od njih, irio je ideju o poeziji kao vjeri dostojnoj da joj se posveti cio ivot, svaki ivot.

Uostalom, kako kad; umio je i da joj se ruga, da je sa gnjevom, koji je neznno otkud dolazio, baca pod noge; omalovaavao je ponekad tu svoju svetinju, kao to se to esto ini sa biem koje se toliko voli da su i spontani trenuci mrnje plod iste ljubavi, njene dijalektike; porast potinjenog, reakcija ograniene slobode. Slinu emociju, prividno ambivalentnu, osjetiemo i u ciklusu Kritika poezije, iz zbirke Poreklo nade. Obimna lektira zadravala se u njemu metamorfozirajui: pretvarala se brzo u hranu koju je spravljao po svom ukusu. Konture tih lektira nazirale su se, sutina je bivala izmijenjena, uvijek druga. Njegova linost bila je, moda iz obilja, iz bogatstva, jo amorfna, jo nije pokazivala simptome onog okotavanja kada se naziru granice odreenosti, oformljenosti, kada brojne mogunosti preputaju mjesto dvjema-trima osnovama: potonjom besjedom umio je da do temelja razori argumente prethodne. Ali bilo je privlano sluati ga: filozof se takmiio s pjesnikom, erudita sa liriarem; odsustvo ivotnog iskustva nadoknaivao je bogatom aktivnou razgorele kontemplativne strasti. Tonove nelagodnosti koji su proimali njegovu ivotnu intimu nalazimo najbolje iskazane njegovom pjesnikom intimom. Rekao je jednom da pie iz straha: njegova poezija e potvrditi da to nije jedan od standardnih odgovora kojim se udovoljava novinarskoj radoznalosti. Vidljivi, jaki nagonski impulsi tjerali su ga da stvara itavu mitologiju (ili da se prikljui postojeoj) o pjesmi koja budi uspavane opasnosti, koja, ak, radi o glavi pjesniku. Bili su to realni fantazmi, istiniti potresi. Psiholog sa psihoanalitikim instrumentima miljenja moda bi nazreo trag koji vodi ka pjesnikovoj kobnoj odluci i silu sa kojom je opasna bitka voena. U grevima straha koji tako esto iri zjenicu Brankove pjesme, prepoznajemo neurozu straha. U Brankovoj objektivnoj poeziji, gdje pevaju praznina i opasnost, prepoznajemo formu animistikog naina miljenja, u kome subjekat pripisuje sredini i svijetu sopstvene instinktivne ciljeve.. U njegovoj divinizaciji pjesnike rijei prepoznajemo odbrambenu tenju za posjedovanjem sile, magijskog karaktera, koja se zove svemo rijei, i koja treba da ukroti realnost, toliko izglobljenu, pomou fantazama. On bi priznao pjesmi mogunost i mo da svojim predvianjima stvara umjeren ili koristan strah, koji slui i kao zatitni omota protiv paninog straha, i kao signal za opasnost. Ali bi onda opomenuo na panine trenutke kada Ja stavlja u dejstvo neto to u toj mjeri izmie kontroli da osloboa ogromnu razornu energiji koja se ne moe obuzdati: od ibice koja gori da bi signalizirala opasnost, plane itavo bure baruta. Brankove rijei: Ja sam onaj to se igrao vatrom i izgorio i Ne rekoh li: vatru vrati na mjesto pravo. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371841&datum=2013-03-17 RIJE DOM BIA Najzad, toliko je stihova koje bismo mogli nazvati anticipacijama. Prije svega, onaj neobini, onaj zagonetni epitaf samome sebi, koji kao da odbija pomisao na smrt prirodnu, pomirnim zakonima ivota: Ubi me prejaka rije. Porodica Utopljenih dua ekala je i doekala svog Disa; sa kamom svog ubice, Goran

je imao dva susreta: u prvom, sazrela je pjesma, u drugom, potekla je krv. Pjesnik koji je itavu realnost htio da podredi rijei, imao je svoju prejaku rije, svoju neukrotivu rije, i mi emo kasnije vidjeti koja je ta rije, tako presudna u njegovoj leksici. Podlegao je njenim nabojima, zalud ih je praznio. Vrijeme to mu ga je dodijelila sudbina koju je sam izabrao bilo je ve gotovo na isteku, kada nastaju karakteristini stihovi koji trae od pjesnika da poloi raune o preenom putu. Simboli irokih okvira, u koje je trebalo da stane toliko mnogo stvarnosti, zatim in stvaranja sa svojim unutarnjim procesom, i najzad skrivena, tek aluzijama predoena realnost pjesnikovih osjeanja jesu li ispunili svoju svrhu? Pjesnik zastaje i uzima predah; on kao da je malo zasien onim verbalnim ekstraktom ivota to se taloi u dobroj uhodanoj i dosta jednostavnoj radionici njegovih simbola i znakova... Snaga ovog pjesnika koristila se dvjema otricama: jednom koja je usijecala puteve i gusto tkivo ivotnih i pjesnikih zagonetki, i drugom koja je sa rutinskom lakoom samo ostavljala utisak da ini to isto. U njoj su vienja kakva dosad nismo sretali u naem pjesnikom prostoru, i otpaci neke velike igre. Jo za ivota, Branko je nazvan princem pjesnika mlae generacije: nema sumnje da je to i zasluio. U najmanju ruku, on je pjesnik este decenije prolog vijeka u srpskoj i jugoslovenskoj knjievnosti. Njegovo djelovanje tek poinje; meu najdarovitijim pjesnicima mlade generacije, Branko Miljkovi postaje uzor koji nalazi mjesto uz Davia, Matia, Popu, i polako ih sklanja u stranu. I kao to je Brankova poezija bila korisnik jednog raznovrsnog naslea, tako sada ona sama postoji, i sve e vie postojati, jedno slojevito, raznovrsno, inspirativno naslee... Miljkovi e rei da sebe smatra potomkom nadrealista; podvig ove romantiarske kapele omoguio je, po njemu, poetsku misao o odsustvu razuma, istu i slobodnu misao. Ali, uivajui tu slobodu on nikako nije namjeravao da joj prui azil, da je stavi van protektorata razuma. Nastojim da pomirim simboliku i nadrealistiku poetiku; rasijano pisanje i dionizijski verbalizam nadrealista i simboliko budno glaanje dragulja mate u punom naponu svijesti, trebalo je da se izmire u jednom stvaranju koje ukljuuje i slobodne impulse podsvijesti i punu odgovornost svijesti. Taj pokuaj mirenja poetike, ovih dvaju a i svih ostalih, pokuaj nesavladivog prilaenja riznici nasljea, nalazimo formulisan i u deklaracijama jedne grupe tada mlaih pisaca koja je imala krupne, mladalake ambicije da stvori pravac iznad i van pravca, pokret koji e biti sinteza svih dosadanjih postignua. Branko Miljkovi je, ponekad, olako prihvatao gotovo misaoni obrazac, spreman da povjeruje u magijski preobliavajui ulogu stiha. Novi ogranak starog uvjerenja da je rije dom bia, da je pjesma jedina konkretizacija ontike sutine, njen refleks i put do nje, prihvaen je i kao ansa da se prestrukturiu postojea zrna iz duhovne riznice ovjeanstva: usadie im se bitnost koja peva, i to e biti njihovo novo srce i um. Rije je trebalo da uini svoje: ona bitna, malarmeovska rije. inu pjevanja, bar u teoriji, Miljkovi prilazi kao amviciozan maksimalist, kao posjednik jedne sile ija se granice tek samo slute. Branko je za pjesmu bez drugog boga osim svog blaga, i to blago, rije, pjesnik daje u

idolatrijskim slikama; on svom snagom potpomae novi talas starog velianja osnovnog pjesnikog orua. U tu svrhu posluie se i Heraklitovim logosom i iskustvom asketskog simbolizma, poetikom simbolizma uopte, ali i nadrealizma i onolokog shvatanja odnosa bia i pjevanja. Rije ima svoju realnu bitnost, uvjerava nas Malarme. U nastojanju da pomiri simboloku i nadrealistiku poetiku, Branko je nalazio i izvjesne olakice za sebe. Preputao se nekad diktatu podsvijesti, ali ju je blago kontrolisao. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=371965&datum=2013-03-18 I drvo je reklo nemoj...

U mrazno jutro 12. februara 1961. godine pjesnik Branko Miljkovi naen je mrtav daleko na periferiji Zagreba, u blizini krme Stara mlinarica. Izgledalo je kao da klei, u elegantnom odijelu i sa eirom na glavi. Jedan kraj kaia bio je omotan oko njegovog vrata, a drugi vezan za tanku, nisku granu nejake vrbe iznad njega: I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo/ ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim... Sahranjen je poslije dva dana na Novom groblju u Beogradu. Da li u iznenaditi tajnu smrti, ja rtva, pitao se stihom jo u dvadesetim godinama. Ostao je bez odgovora, zauvijek. I on, i svi koji su ga voljeli i, evo vole. Poslednja vijest, na dopisnoj karti sa potanskim igom 7.2.1961. godine, otposlana samo pet dana prije kobnog datuma, kao da otvara jednu novu stranicu vedrine, za kojom nee biti teko da se nazre oaj i prisutnost jedne odluke koja se maskira neuvjerljivom promjenom ivotnog pravca. Dragi Petre, Molim te da me obavesti ta je sa Zoranom Miiem. Vasko mi je, kada sam bio u Beogradu, govorio da je u bolnici. Bio sam pijan, pa se ne seam da li mi je rekao da je to neto ozbiljno ili ne. ta ti radi? Vrlo lepo si osetio Vecinu poeziju. Dobro je ako u njoj ima svega onoga to si rekao. Ja se oseam odlino. Kao da sam se danas rodio. Raskrstio sam sa svime to je bilo jue i sa poezijom i sa ivotom. Ali nekoliko prijatelja je, nadam se, ostalo. Voli te tvoj Branko Poalji mi Vaskovu adresu. elio bih da vam piem, kad imam vremena. B.M. Bjankinijeva 11 Zagreb Tako je izgledalo. Trenutna vedrina kao da je demobilisala snagu neophodnu da se savlada trajni tmurni oblak. Sindrom smrti, ukorijenjen davno u pjesnikov stih Smrt svoju u glavi nosim, doao je da naplati dug, volja za ivotom istekla je u besmislenoj noi zagrebake periferije. Rije smrt, ta konstanta Miljkovieve pjesnike leksike, iscrpla je svoje verbalne zalihe. Zmija je prela granicu sna i jave, ujed je ubrizgao otrov nebia, ne mastilo duha.

Meu stihovima koji su nastali poslednjih mjeseci Miljkovievog ivota uvlai se gorina jednog novog tipa i deprimirana, gnijevna rije prijetnje svijetu koja djeluje kao eho duboke nesaglasnosti sa sobom. Pjesma sada kao da jede svoju sopstvenu osnovu, i pominje se cvet kome je koren dozlogrdio. Pred zagonetkom ove smrti, pred tajnom poslednjeg Miljkovievog praskozorja, ostajemo bez pravog odgovora: sve to uoavamo i sve to nasluujemo moe biti samo jedan izbor, nikako i jedina istina. Razlozi dovoljni za ivot, nekad su dovoljni i za smrt. Perspektiva krupnih biografskih dogaaja esto je varljiva: sluaj nepoznatog porijekla, kome toliko duguje ivot ovjeka, moe biti presudan i za njegov samovoljno izabrani kraj. Ima mnogo uzroka za jedno samoubistvo kae Alber Kami i, uopte uzevi, najuoljiviji nijesu bili i najdjelotvorniji. Meu dvjema Brankovim biografijama, onoj ivotnoj, koja podrazumijeva hronologiju njegovog trajanja i gdje krupnih dogaaja, onih kojima lakomo prilaze pera biografa, gotovo nema, i onoj duhovnoj, izraenoj djelom, avanturom beskrajno sadrajnijom, preobilnoj dramatikom, gdje i kako traiti pobude traginog ina, kako izdvojiti onu pobudu pravu, jedinu, nezamjenljivu, koja je moda samo skup lelujavog mnotva, mikrosvijet unutranjih podataka koji se ne mogu primiti kao injenice; usta koja ute i pogled koji ne govori, toliko su pogodni za legendu iz koje e se nizati legende. Je li to bio pritisak trenutka, izbor u magnovanju oaja, oblak koji je mogao i proi, ili mitnost trajne opsesije, koja je vrebala svoje vrijeme i izabrala pogodno? Prihvatimo li svjedoenje poezije, simptomatini tragovi gubie od svoje jasnoe u vihoru nedoumica. Makar da je instinkt smrti dominantan, i makar da je uinjen glavnim, nesumnjivo autentinim organom Brankove poezije, opasnost sa te strane mi u to vjerujemo bila je suzbijena, neukroenom tom energijom hranila se nemirna retorika pjesme. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=372116&datum=2013-03-19 Nae nas srce jo neosramoti

Prevazilaena je ta opasnost pjevanjem, pripitomljavana: praznina kojoj se prilagoavam. Toj praznini Miljkovi se prilagoavao ne da bi joj se prepustio, ve da bi je podnosio, da bi je smirivao i krotio: Da nisi aneo koga strah moj kroti udovite bi bilo u svojoj lepoti ije poreklo u mojoj je elji Da uniten budem... (Ariljski Aneo) Vrijeme to mu ga je dodijelila sudbina koju je sam izabrao bilo je ve gotovo na isteku, kada nastaju karakteristini stihovi koji trae od pjesnika da poloi raune o preenom putu. Simboli irokih okvira, u kojima je trebalo da stane toliko mnogo stvarnosti, zatim in stvaranja sa svojim unutarnjim procesom, i najzad skrivena, tek aluzijama predoena realnost pjesnikovih osjeanja jesu li ispunili svoju svrhu? Kao moan obru, rijei saima i stee toliko neobuhvatnu grau ivota da bi iz nje iscijedio samo kap bitnosti, ali

kap dublju od jezera, atom u kome se ogleda univerzum je li to ba ona, ta kap, ili samo spretna vidra rijei? Da li kristalizacija to je vri umjetnost u vanvremenim rijekama koje teku odolijeva onoj jednoj, ali neumitnoj rijeci to tee, i nisu li, moda, ti kristali samo surogat onih sjajnih zrna iz bogate rizniice filozofskog iskustva? Branko Miljkovi, pjesnik promjenljivih raspoloenja, koja su mijenjala i njegovu unutarnju, misaonu perspektivu, postaje skeptian: Razgovor koji je sve obuhvatao inio je preljubu. Promeni svoju pesmu! On je i mijenja, nastavlja dalje Petar Dadi, iako je pred njim jo samo malo vremena; u Zajednikoj pesmi ponovo naziremo onu pjesniku linost sa startne staze, sada mnogo zreliju, onu blisku blagost, nepretencioznu misaonost i sordinantnu neposrednost stihova to nemaju ambiciju da gore i izgore u velikom plamenu optosti. Radijacija simbola svedena je na razumnu mjeru, i oni su ovdje sredstvo, ne cilj. Zajednika pjesma je ispovijest, koliko je kadra da to bude, pjesnikov kredo koji bi trebalo da bude i kredo itave jedne generacije pjesnika. Smanjena je vjera u mo kontemplacije bez podrke ivotnog iskustva, u udo rijei koje otkrivaju, produbljuju i prekrajaju svijet snagom to je, kao elektricitet u atomu, zbijena u njima, i pjesnik se smjelo odluuje na neoekivani komentar: Oduvijek smo mladi pa nam peva znanje Nezavedena sporim i opasnim putokazima apsolutnog, van konteksta sunovratnih dubina i nedohvatnih visina, sputena na tlo realnosti, smirena, krotka i, ak, didaktina, ova pjesma istiskuje na kraju jedan rezak zvuk, jednu strasnu, polemiku notu o pjesniku i onom to ga okruuje I mada vie voli borbu nego pesmu Nae nas srce jo ne osramoti. Brankov odlazak iz Beograda u Zagreb uzrokovan je, kako tvrdi Petar Dadi, ljubavnim jadom, koji, mislili su njegovi prijatelji, ipak e preboljeti. Postojala je jedna ena, Ljiljan plave boje. Uvijek postoji jedna ena, koju moemo i ne moemo identifikovati, i koja nanosi pjesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban... Pola vijeka nakon Brankovih pisama nekada esnaestogodinjoj gimnazijalki Ljiljani Ili, tunog 12. februara 1999. godine, jedna gospoa talasaste, sijede kose i krupnih oiju ulazi u pjesnikovu spomen-sobu i bez rijei stavlja na njegov radni sto sveanj listova iz kolskih sveski ispisanih urednim, akim rukopisom. Ta pisma i stihovi, u kojima se spominje i ljiljan plave boje, potpisani su sa Miljkovi B., Ul. Ljube Didia br. 9, Ni. U tiini joj se uini kao da uje njegov davni, daleki glas: Smrtonosan je ivot, al smrt odoleva. Jedna strana bolest po meni e se zvati. Mnogo smo patili. I, evo, sad peva Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, Isto je pevati i umirati. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=372248&datum=2013-03-20

Isto je pjevati i umirati

Kad god iz rodne Kurumlije krene za Ni, osamdeset trogodinji Radomir Milojkovi Bale sa sobom ponese ruu. Ode do nikog Narodnog pozorita, zastane ispred biste i drhtavom rukom spusti ruu na mermernu plou na kojoj je urezano Branko Miljkovi (1934-1961). Zatim se povue dva-tri koraka unazad i pokloni se svom kumu u ast. Radomir Milojkovi - Bale upoznao je velikog srpskog pjesnika u nekadanjem Centralnom omladinskom kulturno-umjetnikom drutvu Mija Stanimirovi, bio je lan Uprave drutva i vodio literarnu sekciju. Nedugo potom postali su dobri prijatelji, a kasnije i kumovi. Branko je bio preosjetljiv i ranjiv, to su, uostalom, bili i mnogi drugi veliki pjesnici. Nije se bavio nikakvim sportom, nije puio niti volio kafansku atmosferu, barem dok je ivio u Niu. Bio je mrav i slabaak. Tek u Beogradu, na fakultetu je poprimio pune, skoro robusne dimenzije. U ali bi majci Mariji esto govorio: ta mogu, majko, kad mi Bog nije darovao jedna usta samo za poeziju, a druga za tvoje sarme. Nekoliko godina prije nego to je otiao iz Nia, Branko Miljkovi je napisao nekoliko pjesama u kojima je predvidio svoju smrt. Navodimo jednu od njih: Zagledae se veernjaa u moje ugasle oi,/ i nee nai svoj odraz izgubljeni./ Neko e da se nagne negde nad tihom rekom misli, u seti/ Prahnue u svet tuge to su bile u meni/ i pognue glave daleki suncokreti./ Jedna strana bolest po meni e se zvati./ Kad mastilo pree u krv, isto je, pevati i umirati. Pjesme je pisao iskljuivo nou, i to obino na kariranim, jeftinim kolskim sveicama. A, svaku novonapisanu pjesmu bi zguvao i bacio u ko od prua, koja se nalazila ispod njegovog radnog stola za kojim niko nije smio da sjedne osim njega. Na Baletovo pitanje ta to ini, uz osmjeh bi mu odgovorio: Pusti, neka ih tamo bar dvije-tri nedjelje! Neka se prvo tu, kod mene, dobro prekale. Branko bi kasnije te pjesme vadio i doraivao ili preureivao, a sam postupak nazvao je demontiranje i ponovno montiranje.Za onu prvu u kou, rekao bi da je to pjesmurina i dodao bi, uz osmjeh, da ta pjesma, po nekom njegovom pravilu, ne smije i ne treba da bude ni laka ni providna, ve teka i gusta kao smola... pomalo demonska. Nedugo poto je Branko Miljkovi napisao pjesme u kojima je predvidio svoju smrt, imao je viziju da nee doivjeti starost. Oko usana mu je uvijek lebdio jedva primijetan osmjeh, za mnoge zagonetan i esto nedokuiv. Govorio bi brzo i nije trpio upadice sa strane. Jedne avgustovske noi, davne 1952. godine, Branko i Bale su se nali ispred Narodnog pozorita. Branko je koraknuo dva-tri koraka i stao na travnjak pored spomen-biste Stevana Sremca i rekao: Ovdje, ba na ovom mjestu i ovako e stajati i moja spomen-bista. Nee dugo proi kad e se ovo desiti. Branko Miljkovi je, ubrzo, otiao na studije 1960. godine. Razoarani pjesnik je ubrzo stigao u Zagreb i nikada se vie nije vratio. Naime, te godine u Beogradu je Branko dobio Oktobarsku nagradu za poeziju, zbog ega su neki beogradski pjesnici izrazili nezadovoljstvo, smatrajui da jo nije zreo kao pjesnik za takvu nagradu. Branko Miljkovi se zatim javno odrekao svoje poezije rekavi u kafani Preernova klet: - Ja nita nijesam napisao, nijedan stih. Posle nekoliko dana, na udarnoj strani mnogih novina i asopisa pojavila se ova njegova

izjava. Razoaran i ljut na sabrau po peru, 1961. godine Branko odlazi u Zagreb i poinje da radi na TV. Nakon nekoliko mjeseci u Maksimirskoj umi, ispod jednog ukrasnog iblja, pronaen je mrtav, u kleeem stavu, objeen o svoj opasa. Bista Branka Miljkovia je ubrzo, nakon njegove smrti, podignuta ba na onom mjestu gdje je i pokazao svom kumu Radomiru Milojkoviu Baletu. ak je i poza koju mu je on pokazao, bila odgovarajua. Pola vijeka nakon Brankovih pisama nekada esnaestogodinjoj gimnazijalki Ljuljani Ili, tunog 12. februara 1999. godine, jedna gospoa talasaste, sijede kose i krupnih oiju ulazi u pjesnikovu spomen-sobu i bez rijei stavlja na njegov radni sto sveanj listova iz kolskih sveski ispisanih urednim, akim rukopisom. Ta pisma i stihovi, u kojima se spominje i ljiljan plave boje, potpisani su sa Miljkovi B, Ul. Ljube Didia br.9, Ni. U tiini joj se uini kao da uje njegov davni, daleki glas: Smrtonosan je ivot, al smrt odoleva./ Jedna strana bolest po meni e se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva/ Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=372371&datum=2013-03-21

(Kraj)

Feljton u listu Dan, 13. mart 21. mart 2013.