Programi za 3d modeliranje u arhitekturi

Draen Smokovic www.smokovic.com

Programi za 3d modeliranje u arhitekturi

Arhitektonsko prostorno projektiranje specifican je oblik trodimenzionalnog modeliranja objekata. Cini ga niz jednostavnih postupaka koji se, u principu, mogu izvesti u svakom programu za trodimenzionalno modeliranje. Najkvalitetniji te najbre rezultate postici cemo upotrebom specijaliziranih programa za arhitektonsko projektiranje. Postoje dva osnovna pristupa programskom rjeavanju tog problema. Prvi pristup je u alatima za osnovne dvodimenzionalne i prostorske elemente. Takvi alati jednostavni su za ucenje i daju potpunu slobodu u koritenju. Nedostaci takvog nacina jesu kod sloenijeg modeliranja, gdje generiranje sloenih modela uz pomoc osnovnih komandi zahtjeva dosta iskustva. Glavni prestavnik tog pristupa rjeavanja problema arhitektonskog projektiranja je Autodesk-ov AutoCAD. Drugi pristup sastoji se u reduciranju podranih arhitektonskih elemenata, tj. u implementaciji standardnih gradevinskih elemenata na nivou programa. Glavi nedostatak tog koncepta je ogranicenje koje sama filozofija programa postavlja arhitektovoj kreativnosti. Nedostatak je takoder u vremenu potrebnom za savladavanje svih alata potrebnih za izvodenje i editiranje elemenata na projektu. Najveci dobitak takve filozofije programa je brzina i jednostavnost projektiranja te prostorski model projekta koji program automatski generira. Prestavnik drugog pristupa je Graphisoft-ov ArchiCAD. Jednom generirani prostorski model obicno se koristi dalje u programima za vizualizaciju arhitektonskog projekta. Princip rada tih programa je slican, razlikuju ih samo upotrebljeni algoritmi za izracunavanje prostorskog osvjetljenja odnosno rendering. I tu su dva osnovna nacina izracuna scene. Razlikujemo lokalne modele osvjetljenja koji racunaju prijem i reflefsiju svijetla, te globalne koji racunaju cijelokupnu distribuciju svijetlosti u prostoru. Predstavnik prvih je Kinetix-ov 3D Studio MAX, a drugih Lightscape (Lightwork Tehnologies).

1. Autodesk - AutoCAD

2. Graphisoft - ArchiCAD

3. Kinetix - 3D Studio MAX

4. Lightwork Tehnologies - Lightscape

Skica kuce koritene za 3d prezentacije

1.

AutoCAD

Legendarni program za projektiranje svoje korjene vuce jo iz prahistorijske 1982 kada je izdana verzija 1.0. Od tada je program pretrpio puno promjena, revizija te promjenu operativnog sistema (sa DOS-a na Windowse, prvi put u verziji 12). U osnovi zamiljen za opce projektiranje (u strojarstvu, ... ) nikada nije bio predviden samo za arhitekturu i/ili 3d modeliranje. Poceci 3d projektiranja u AutoCAD-u su u verziji 3 sa osnovnim debljinama crta (thicknes), i aksonometrijskim pogledom na crte. Prve prave 3d mogucnosti pojavile su se u release 10 sa mogucnostima skrivanja linija (hidden lines), pogledima iz bilo kojeg kuta i perspektivom. U verziji 13 (kao plug-in) te 14 (kao osnovni dio programa) uveden je AME (Advanced Modeling Extension) koji omogucuje matamaticke operacije sa tjelima (solids). Ali i te dodatne mogucnosti i dalje su bile kompleksne za upotebu u arhitekturi. Takve nedostatke oblaili su dodaci (plug-ins) i najpoznatiji za arhitekturu su AutoArhitect (Softdesk) i AcadBAU (CTB).

House for couple u AutoCAD-u R14 AutoCAD je pravi predstavnik generickog tipa programa. Jednom kada savladate njegov nacin rada u prostoru ne postoji model za koji program nema alate kojima bi se nacrtao. Osnovna (i najcece koritena) komanda za 3d je 3dface, koja crta osnovni poligon sa 3 ili 4 tocke u prostoru. Koritenjem mnogih naredbi za dvodimenzionalno crtanje (line, extend, divide, ...) u kombinaciji sa izvrsnim automatskim odredivanjem zavrnih, srednjih ili ostalih tocaka (osnap - object snap modes) predstavlja najaci alat AutoCAD-a na nivou osnovnih 3d poligona. Na nivou rada sa modelima (solids) AutoCAD takoder podrava sve matematicke operacije, koji su korisne u 3d modeliranju kao i odredivanje mase, teita i ostalih parametara koji dalje koriste ostali dodatni plug-in programi kao npr. za izracunavanje statike. Modeliranje organskih povrina (kao za npr. model terena) u AutoCAD-u nije podrano kao standardni NURBS (non-uniform rational B-spline) nacin modeliranja povrina sa kontrolnim tockama i vektorima tangentama. U AutoCAD-u za terene je najprakticnija naredba 3dmesh mrea tocaka sa visinama. Modeliranje organskih objekata je teoretski moguce sa nacinima prije opisanim, ali u praksi je prekomplicirano, te lake je to izvesti u nekom drugom programu koji podrava NURBS te poslije izvesti u AutoCAD. Od AutoCAD-a R14 podran je i rendering modela sa teksturama. Osnovni problem AutoCAD-a je njegova kompleksnost koja omogucava izvravanje svih zadataka u projektiranju ali istovremeno komplicira svakodnevni rad s programom. Nacin rada sa vie pogleda u AutoCAD-u je podran kroz podjelu osnovnog prozora u vie prozora koji svaki moe sadravati razlcite poglede na model ali AutoCAD ne podrava mogucnost da svaki pogled ima i svoj kordinatni sistem, to je osnovni nacin rada svih modelarskih programa. Kordinatni sustavi i pogledi na objekt su dvije razlicite stvari u AutoCAD-u i ta nemogucnost je veliki minus.

Viewports u AutoCAD-u R14 Najveci minus u modeliranju arhitektonskih objekata u AutoCAD-u je upravo njegova genericka filozofija programa, bez kompleksnih elemenata. To znaci da (u naem primjeru) plave linije koje oznacavaju elemente u pogledu AutoCAD-u su samo linije i mi sami moramo modelirati te otvore na fasadama.

Modeliranje fasadnih otvora u AutoCAD-u R14 Problemi jo kod takvog nacina modeliranja su to da hidden line pogled pokazuje i rubove (edges) novo-modeliranih otvora. Nacin da se to izbjegne je da se fasade oblikuju kao posebni objekti (solids) sa unaprijed iscrtanim fasadnim otvorima. Ali sam nacin kako AutoCAD tretira solid-e je jednostavno prekompliciran. Oni se ne mogu ni rastezati, kod stvaranja solida osnovna polyline koja definira oblik solida se automatski brie, osim ako ne iskljucimo tu mogucnost u AutoCAD-ovom setu sistemskih varjabli. Ovo je samo primjer koliko problema moe izazvati filozofija programa da radi samo s osnovnim elementima. AutoCAD vuce prevelik teret prolosti. Poput same pc platforme koja mora odravati sve stare procesorske instrukcije zbog kompatibilnosti sa starijim programima, tako i AutoCAD zbog ogromne baze programa pisanih za njegov programski jezik AutoLISP, ne moe uvoditi radikalnije zaokrete u programskom kodu. I najnoviji AutoCAD 2000 nastavlja sa istom praksom kozmetickih promjena. Moje miljenje je da ukoliko se AutoCAD ne bude odrekao zastarjelih nacina komunikacije s korisnikom (komandna linija, sistemske varjable, ...) i dalje ce doivljavati pad upotrebe za arhitektonsko projektiranje u odnosu na druge programe.

2.

ArchiCAD

Orginalno razvijen za Apple platformu i MacOS operativni sustav, od strane madarske firme Graphisoft. Sredinom devedesetih izlazi i prva verzija za windows platformu.

House for couple u ArchiCAD-u 5.0 ArchiCAD je program koji je prvi uveo kompleksne elemente u projektiranje za razliku od AutoCAD-ovih generickih. Nacin rada je takav da su elementi crtea raspodjeljeni po svojoj funkciji. To znaci da program razlikuje vrata od prozora, zidove od krovova, i naposlijetku 2d elemente (linije, krunice) od 3d elemenata. Kod crtanja bilo kojeg 3d elementa otvara se meni sa svim revelantnim podacima za taj element, npr. kod crtanja zidova u osnovnom meniju moemo definirati debljinu zida i sastav, visinu te materijal. Zidove nastavljamo crtati u osnovnom, tlocrtnom pogledu te kod prelaza na 3d prikaz pokazuje se kako projekt izgleda u prostoru. Iste parametre tako odredujemo i za vrata, prozore, ploce, stupove, krovove, te objekte na crteu (obicno namjetaj i dodatni simboli crtea koji mogu biti dvodimenzionalni ili trodimenzionalni). Osim toga program ima takoder ugradene simbole (objekte) za svijetla, ugradenu podrku za suncevo svijetlo sa parametrima lokacije projekta u zemljopisnoj irini i visini (latitude, longitude) te danu, mjesecu i vremenu eljene sunceve svjetlosti. Program takoder ima mogucnost automatskog izracunavanja sunceve studije, svijetla i sjene projekta kroz odredeni vremenski interval koji snima kao niz slika ili kao animacijski file .

perspektivni prikaz 3d modela u ArchiCAD-u Program takoder posjeduje animacijske sposobnosti, na osnovnom nivou, kao postavljanje pozicija kamera u projektu i onda izracunavanje fly-through animacije. Osim toga zanimljiva je mogucnost izrade RealVR (Real virtual reality) scene. Program izraduje niz slika koje daju iluziju 360 pogleda oko tocke odabrane za RealVR. Takve animacije se poslije lako gledaju Applovim Quicktime player-om.

Uz sve kvalitete ArchiCAD-a ima i nedostataka. Jedan od najvecih je to da je ArchiCAD ipak prvenstveno orjentiran na dvodimenzionalni nacin rada. Ovo moe biti i prednost kod vecih projekata (program nije opterecen procesiranjem svih trodimenzionalnih podataka) ali kod prostorski sloenijih projekata ovo je veliki nedostatak. Tek od verzije 6 ukljuceno je direktno editiranje projekta u prostoru, koja do tada je bila ogranicena samo na trodimenzionalni prikaz ali je prilicno nekvalitetno izvedena. Tim projektanata ArchiCAD-a , kao i AutoCAD-a, pati od straha programera za radikalnijim promjenama prema kvalitetnijem userinterface zbog velike mase korisnika koji su navikli na dosadanji nacin rada. Drugi veliki nedostatak su objekti u ArchiCAD-u. Oni su obicno vrata, prozori, oprema, detalji (...) na arhitektonskom projektu i definirani su pomocu ArchiCAD-ova script jezika pod nazivom GDL (Geometric Description Language). Objekti opisani pomocu GDL imaju prednosti kao malo zauzece memorijskog prostora ili to da se svi parametri objekta mogu se mjenjati jednostavnim zamjenama odgovarajucih varjabli ali to znaci i to da za jedan obicni objekt kao to je stolica mora savladati taj skriptni jezik! I tu postoje neke kratice, postoje nacini kako to izbjeci ili importirati gotove 3d objekte iz npr. 3D Studia ali to se moglo puno bolje napraviti!

ArchiCAD-ov render dnevne sobe Ostali nedostaci jesu spor i nekvalitetan render, ne postoje bump texture, ne postoje reflection materijali (nemoguce je postaviti ogledalo u interijer). Opcenito govoreci render je osim za exteriere skoro neupotrebljiv. U verziji 6 osim osnovnog rendera dodani su i zanimljivi plug-in renderi koji simuliraju rukom skicirani crte projekta.

ArchiCAD-ov render exteriera i ArchiCAD-ov GraphiSketch render Uz sve nedostatke ArchiCAD je zahvalan alat kojim se u nekoliko puta kracem vremenu mogu projektirati vrhunski arhitektonski 3d modeli i najvie se pribliio idealnom arhitektonskom modeleru.

3.

3D Studio MAX

3D Studio je prvi program za rendering na pc platformi. Osnovna verzija izdana je 1990 godine za DOS operativni sistem, od strane Yost Group. Firmu kupuje Autodesk i pod novom firmom Kinetix razvijaju prvu verziju za Windows NT operativni sistem koja izlazi 1993.

House for couple u 3D Studio MAX 2.5 Program je zamiljen kao idealni modeler i program za izradu vizualizacija i animacija. Svi nacini modeliranja podrani su u programu i sam program je de facto standard na pc platformi. Rad s programom je intituivan. Sve postavke programa reguliraju se pomocu menija koji su inteligentno izvedeni, tj. za odredene objekte otvaraju se meniji koji se odnose na njih. Ali program pati od bolesti svih programa novijeg datuma - previe mogucnosti. Mada se ovo cini kao prednost, za mnoge stvari u programu su izvedene tako da pruaju nebrojeno mnogo postavki kojima se moe svaka postavka objekta, materijala, svjetala (...) promjeniti, animirati. To u slucaju arhitekturnog modeliranja znaci nedostatak jer se u arhitekturi srecemo s mnotvom jednostavnih objekata (materijala ...) za razliku od reklamnih animacija gdje je naglasak na kvalitetnoj animaciji sa manjim brojem i objekata i materijala. I sam Kinetiks je uvidio ovaj nedostatak te je izdao poseban program samo za arhitektonsko modeliranje i renderiranje pod imenom 3D Studio Viz. U tom programu su izbacili vecinu animacijskih mogucnosti ali sam program je i dalje, po mom misljenju, prekompliciran. Kako to izgleda u konkretnom projektu? Prvo je to da projekt bude po mogucnosti cim manji, sa cim manje poligona. 3D Studio Max je program sa ogromnih hardverskim zahtjevima, to ga cini neupotrebljivim za vece arhitektonske projekte sa velikom kolicinom podataka. Sam render 3D Studia je brz i kvalitetan, jedan od najboljih algoritama za lokalne modele osvjetljenja, dok rad u samom programu spor i zamoran. Moje iskustvo je da stari 3D Studio za DOS platformu bolje zadovoljava zahtjeve za arhitektonskim modeliranjem od novog MAX-a!

Dnevna soba naeg projekta i zavrni rezultat 3D Studia Max 2.5

4.

Lightscape

Lightscape firme Lightwork Tehnologies je program koji svoju prvo izdanje doivljava na Silicon Graphic radnim stanicama. Lightscape nema nikakvih modelerskih mogucnosti i iskljucivo je zamiljen za izradu rendera odnosno vizualizacija. Pretpostavka programa je da se arhitektonski projekt modelira u nekom drugom programu i onda importira u Lightscape.

Interier House for couple u Lightscape 3.1.1 Lightscape koristi napredan render za izracunavanje svjetlosti pod imenom radiosity. Za razliku od lokalnih modela osvjetljenja koji izracunavaju osvjetljenost u odnosu na kut i udaljenost od izvora svjetlosti, radiosity render izracunava distribuciju svjetlosne energije izmedu objekata na sceni. Takvim proracunom dobivamo realni prikaz osvjetljenja na sceni. Osim toga program ima i predefinirane realne izvore svijetlosti (arulje, neonske cijevi...) sa vrjednostima osvjetljenja u lumenima odnosno candelima. Program poznaje i dnevnu svijetlost, koja se odreduje u osnovi na doba godine i geografski poloaj. Program kombinira dva nacina renderiranja. Prvi je vec spomenuti radiosity kojim se izracunava distrubucija svjetlosne energine, te raytracing metoda kojom se finalizira render izracunavanjem kretanje zrake svijetlosti po prostoru. Finalni rezultat je render koji se teko moe razlikovati od realne fotografije.

Render tockastog izvora svijetlosti u 3D studio MAX i Lightscape Postavlja se pitanje zato se onda iskljucivo ne koriste render programi sa realnim izracunavanjem svijetlosti umjesto standardnih scanline rendera. Odgovor je jednostavan. Algoritmi za raytracing i radiosity render su prezahtjevni za dananji nivo procesorske snage! Renderi dnevne sobe iz naeg projekta, prikazan na slikama, proracunavan je na Pentiumu II (333 MHz, 128 MB RAM) dva sata za radiosity render te rekordnih est sati za raytracing. Takve vremenske vrijednosti postavljaju pitanje opravdanosti realnog izracunavanja svjetlosti.

Dnevna soba naeg projekta, prva slika radiosity render, druga raytrace render. Moje osobno iskustvo je da osim za interiere radiosity renderiranje nije isplativo jer se kod exteriera podjednako dobri rezultati postiu i sa klasicnim renderiranjem. Kod renderiranja interiera se koristim jednim jednostavnim trikom za ubrzanje vremena za izracunavanje rendera. U programu Lightscape renderiram scenu sa glavnim objektima u nacinu radiosity. Takoder renderiram u 3D Studio Max-u istu scenu sa svim detaljima i sa istom pozicijom kamere i osvjetljenja. U zavrnici spajam slike u PhotoShopu, i to render iz Max-a kao pozadinu i preko kao layer render iz Lightscape-a. Rezultat se nalazi na slici dole.

Dnevna soba kao mix rendera 3D Studio MAX-a i Lightscape.