MESIHOVI SALMEDIN

PRILOZI ANTIKOJ HISTORIJI SJEVEROISTONE BOSNE Baton Breuki... predaja i kazna Dopunjena i modificirana verzija rada objavljenog kao : Baton Breuki predaja i kazna. Prilozi antikoj historiji sjeveroistone Bosne. Graaniki Glasnik, god. XIII, br. 28., Graanica 2009, 24 49

U zimu 7/8. god. n. e., u kojoj je zapoela godina konzula Marka Furija (Marcus Furius) i Seksta Nonija (Sextus Nonius), poela i razgradnja tkiva otpora Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.1 Stalni surovi pritisak na ustaniko podruje, sustavna razaranja i pustoenja (posebno) polja i uope spreavanje sustavne obrade zemlje, odvlaenje sa zemlje u borbe jednog velikog broja mukaraca koji nisu bili profesionalni vojnici doveli su do pojave gladi koja je zavladala ustanikim podrujem. Izgleda da je izazivanje gladi unutar ustanikih redova vrlo mogue bilo i jedan i od osnovnih ciljeva Tiberijeve strategije pustoenja i iznurivanja. Rimska zapovjednitva su tako nastojala da u okviru pokreta svojih trupa da izvre to je mogue vee razaranje logistike podrke ustanika i onemogue primarno snabdijevanje ustanika, i to ne samo vojnika. Jedna godina u kojoj se ne bi obnovile zalihe za zimu stvorila bi ustanikim redovima, ak i u dubokoj pozadini teku i sloenu situaciju. Katastrofalan efekt na stoni fond imalo bi i zanemarivanje izvoenja stoke na sezonske panjake u toku jedne godine, odnosno sabijanje stoke u izbjeglike refugije, a vei dio ustanikog podruja je direktno zavisio od stoarstva kao primarne gospodarske grane. U ustanikim uporitima (pogotovu ako su bila izloena i napadima) u kojima bi se nalazio i brojan zbjeg sa okolnog podruja skupljeni resursi bi se samo troili, a ne i obnavljali. Glad je poela odnositi svoje rtve, te je postala jedan od najveih unutarnjih neprijatelja ustanikom pokretu. Da bi se moglo prehraniti, stanovnitvo je poelo koristiti korijenje i bilje.2 Tome stanju su jo vie doprinosili gubici i ljudi (koji su postajali sve vei) i pojedinih oblasti i hermetika blokada preostalog ustanikog pojasa od strane protu-ustanikih snaga. Kao pratilac rata i gladi javljaju se gotovo uvijek i epidemije i tako je, sudei po Dionu odnosno njegovom vrelu, poetkom 8. god. n. e. ustaniko podruje bilo zahvaeno i boleu.3 Iako Kasije Dion ne precizira o kojoj je bolesti rije ni o stupnju njene rairenosti i utjecaja na borbenu sposobnost, moglo bi se pretpostaviti da nije bila rije o nekoj stravinoj, smrtonosnoj epidemiji tipa kuge.4 Da je rije o takvoj smrtonosnoj epidemiji, ona bi se neminovno morala proiriti i na protivnike snage, a o tome bi antika vrela sigurno ostavila snanija i upeatljivija svjedoanstva. A i epidemija takvog tipa bi definitivno zavrila sa ustanikim otporom, a kako vidimo on se nastavlja jo skoro dvije godine. Rije je najvjerojatnije u veini sluajeva o klasinim ratnim bolestima kao to su tifus, arlah, svrab i sl. koje su, iako nisu imale onakav
O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihovi, 2007, 314 - 617. Cass. Dio LV, 33, 1 3 Cass. Dio LV, 33,1 4 Plinije Stariji (VII, 149) izvjetava da je za vrijeme rata, u Rimu izbila odreena epidemija, ali je nejasno koliko je ova epidemija bila povezana sa onom u ilirskim zemljama, iako ne treba iskljuiti da su ove epidemije moda bile na neki nain i meusobno uvjetovane.
2

efekt kakav bi imala neka ira i lako prenosiva smrtonosna epidemija tipa kuge, ipak umanjivale i borbenu sposobnost i spremnost i moral ustanikog vojnitva i stanovnitva. A ustaniki nain borbe na veem dijelu bojinice i prostora preko kojeg su prolazile protu-ustanike ofenzivne akcije a koji se zasnivao na utvrenim pozicijama (uglavnom gradinska naselja sa podgraem) u koje bi se sklanjalo okolno stanovnitvo samo je pospjeivao irenje bolesti. Zbjegovi su ustvari bili najbolji poligoni za razvoj bolesti,5 a vjerojatno su i pojedina naselja na borbenim popritima ve do poetka 8. god. n. e., bila i razorena, posebno moda za vrijeme Germanikove ofenzive na mezejskom podruju. Iako je sa poetkom 8. god. n. e. stanje na ustanikoj strani bojinice postajalo sve tee, ustanici nisu pokazivali namjeru za izmirenje sa Rimskom dravom navodno, na osnovi Dionovog teksta, jer su bili sprijeeni od onih koji nisu imali nade da e biti poteeni od Rimljana.6Spomenuti Dionov podatak bi sugerirao da su se ve sa poetkom 8. god. n. e. u ustanikim redovima poele javljati defetistike tendencije, pa i namjere, ali koje nisu jo uvijek mogle doi do izraaja zbog otpora i izrazitog prvenstva onih najodlunijih i najtvrdokornijih elemenata ustanikog pokreta. Ovaj dio ustanikog pokreta bi predstavljali, sudei po kasnijem nizu dogaaja, u prvom redu Baton Dezitijatski i njegovo neposredno okruenje i uope dijelovi dinarskog segmenta ustanka. I to pogotovu oni elementi iz dublje unutranjosti ustanikog podruja koji je skoro pune dvije godine bio znatno manje izloen razaranjima i pustoenjima rimskih protu-ustanikih ofenzivnih akcija. Posljedice rata su se vie osjeale na podruijima tzv. relativne ustanike kontrole na sjeverozapadu i panonskom bazenu nego u dubljoj dinarskoj unutranjosti koje je bilo poteeno bar neprijateljskih pokreta i napada onog tipa kakvo su doivljavali sjeverozapad i panonski bazen. Sve do poetka 9. god. n. e. stanovnitvo sa tih podruja nije moralo da bude sabijano u utvrena uporita, stoarstvo je, kao i ostale privredne grane, bolje podnosilo ratne aktivnosti i bilo izloeno manjim gubicima nego na sjeverozapadu i panonskom bazenu.7 Vjerojatno je i na samom panonskom prostoru bila neujednaenost stradanja, pa su tako npr. breuke oblasti juno od Save manje stradale nego one sjeverno od Save, to je isto moglo uvjetovati razliitost stavova vezanih za nastavak pruanja otpora. Samim tim je prirodno, uz ve poslovinu tvrdoglavost i odlunost tih dinarskih gortaka, da je protivljenje predaji ili bilo kakvom sporazumu sa naznakama poraza bilo vee u prostorima koji jo uvijek nisu osjetili one prave razarake pokrete desetina tisua protivnikih vojnika, niti onesposobljavanje svojih privrednih kapaciteta u onoj mjeri kao u podruju koja su bila sustavno ruinirana. Ako je i bilo gladi, ona je zbog relativne ouvanosti stonog fonda ali i zaliha zemljoradnikih i drugih proizvoda u unutranjosti bila i manja nego u panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju, oblastima koje su ve prilino propatile. Naravno i vojne snage naroda iz unutranjosti su uestvovale u intenzivnim borbama na sjeverozapadu i panonskom bazenu imajui i same gubitke, ali sigurno ne tolike kao oni narodi koji su se nalazili samim svojim poloajem na prvim borbenim linijama. Tako bi i Dezitijati bili taj odluni dio ustanka, to potvruje i injenica da oni do kraja ustanka, skoro do trenutka kada su dovedeni na ivicu istrebljenja, pruaju ogoren otpor. Pa ako su se sa takvom odlunou borili i u proljee i ljeto 9. god. n. e. sigurno je dezitijatska, a s njima i ostalih dinarskih kontinentalnih naroda, upornost bila jo vea poetkom 8. god. n. e., kada je jo uvijek postojao jedinstveni Savez, a Panonija se jo aktivno borila. Defetistiki, sporazumaki duh i kolebljivost prema daljem otporu se ustvari poeo javljati upravo na tim podrujima koja su najvie stradala, koja su bile poligon stalnih unitavanja i borbi, velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, kao to su panonski bazen i sjeverozapadno bojite ukljuivo i onu sivu zonu u relativnoj blizini Siscije koja se naknadno

Kada se raspravlja o borbama i stradanjima panonskog bazena i sjeverozapadnog podruja u toku 7. god. n. e. nejasno je pitanje fenomena izbjeglica, odnosno da li je uslijed borbi pa i okupacije pojedinih podruja dolazilo i do zbjegova i unutarnjih migracija koje bi se kretale u pravcu zatienijih podruja. 6 Cass. Dio LV, 33, 1 7 Vell. II, CXV, 2

prikljuila ustanku.8 Ipak i u ovim oblastima, i pored nesumnjive pojave te tendencije, jo uvijek je bila snana i protivna struja i u vodstvima panonskog segmenta, lokalnim prvacima pa i meu stanovnitvom. A to slikovito pokazuju primjeri Pinesa, pojava neposlunosti pojedinih utvrda i zajednica izdaji Batona Breukog, ponovno dizanje na ustanak nakon prodora dinarskih jedinica itd., a sve u drugoj polovici 8. god. n. e. i kasnije dugoprisutne hajduije kao surogata panonskog otpora. Dionovu ili njegovog vrela konstataciju da je to to ustanici i pored teke situacije u koju su zapali ne trae izmirenje rezultat toga to se pojedinci plae za svoju sudbinu ipak je potrebno malo relativizirati. Iako je sasvim normalno oekivati da se oni, koji su smatrali da su u oima Rimljana bili najkompromitiraniji za uee u ustanka, bili u dilemi za svoju sudbinu ako doe do predaje Rimljanima, ipak niz detalja mogu opovri da je to samo bio jedini razlog da se ustanak produi i poetkom 8. god. n. e. ne doe do sporazuma sa rimskim zapovjednitvom : Onaj koji sklapa sporazum sa Rimljanima je bio Baton Breuki, jedan od dvojice vrhovnih predvodnika ustanka, koji bi se sigurno iz svoga hijerarhijskog poloaja u strukturi ustanka najvie morao plaiti za svoju sudbinu Baton Dezitijatski je prilikom predaje ponudio svoju rtvu radi potede svojih suboraca i Baton Dezitijatski, taj alter ego ustanka, ije ime kao najvanijeg ustanikog voe bilo poznato i u tadanjoj iroj rimskoj javnosti o emu svjedoi Strabonov podatak, je bio poteen i imao dobar tretman. Bolje je razloge te upornosti u odranju oruanog otpora, traiti ne u nekom strahu od odmazde, nego u upornosti i jo uvijek, i pored svih nedaa i gubitaka, prisutnom uvjerenju u uspjeh ustanikog pokreta te odanosti zacrtanim ciljevima dobrog dijela ustanika, pa i veeg dijela vodstva to simboliziraju linosti Batona Dezitijatskog i Pinesa. Poto je nae konkretno znanje o ratnim zbivanjima u prvoj polovici 8. god. n. e. prilino siromano, ponajvie radi lakune u Dionovom tekstu, ostaje da samo okvirno pokuamo rekonstruirati tok i rezultate borbenih operacija u spomenutom periodu.9 Vjerojatno se i u tome razdoblju nastavljao dalji pritisak glavnine protu-ustanikih snaga na panonski bazen i sjeverozapadno podruje ovaj put i sa okupacijom pojedinih oblasti. Protu-ustanike snage su tako uspjele u toku 7. god. n. e. i u prvoj polovici 8. god. n. e. da pod svoju kontrolu, postupnim i napornim napredovanjem, stave znatna podruja od Siscije prema istoku du Save (ukljuujui i oserijatski prostor), i juno i jugozapadno od spomenutog grada, kao i pojedine oblasti panonskog bazena sjeverno od Save. Okupacija ovih oblasti je podrazumijevala da je dolo i do zauzimanja naselja i ustanikih uporita, odnosno do instaliranja mree trajnijih protu-ustanikih pozicija na tome terenu, tj. da je odgovarajui prostor oien od veih ustanikih snaga. Zauzimanje spomenutih oblasti potvruju i sama zbivanja na rijeci Bathinus i prisustvo Tiberija i trupa sa kojima je zapovijedao na njenim obalama, gdje prisustvuju simbolikom inu sporazumne predaje Batona Breukog, to je jedino bilo mogue ako su oserijatska zemlja i Posavlje od Siscije do rijeke Bosne bili okupirani. Oserijatska zemlja i uope posavsko podruje od Siscije prema tokovima Une, Vrbasa i Bosne su uostalom bili i najblii i najpristupaniji prvim rimskim
Po Suiu (1991-1992, 56) U dilemi da nastave borbu i izgube zemljita, koja su obraivali, (Breuci op. a.) izabrali su kapitulaciju , koja je breukog Batona stajala glave . Ustvari po Suiu je osnovna razlika izmeu breukopanonskih ustanika i onih pod zapovjednitvom Batona Dezitijatskog leala u njihovom gospodarstvu, odnosno u injenici da su Breuci bili poglavito zemljoradniki narod, a snage pod zapovjednitvom Batona Dezitijatskog veinom bile pastirske zajednice sa svim onim karakternim, vrijednosnim i moralnim osobinama koje pastiri/obani kao takvi imaju. Te bi razlike onda uvjetovale i razliito ponaanje dva ustanika temeljna segmenta u vezi rata i o ratu; meutim drimo da je ovakva konstatacija relativna, jer razina kulturnog razvitka npr. Dezitijata i Breuka nije bila radikalno razliita, ona je u osnovnim crtama i naelima bila dosta slina. Naravno razumljivo je da je stoarstvo prednjailo u dinarskom pojasu, ali njegov utjecaj nije bio zanemarljiv ni u panonskom bazenu, isto kao to je u pitomijim podrujima dinarskog pojasa, kao to je udolina gornjeg toka rijeke Bosne, bila prisutna i zemljoradnja. 9 Ni Velej Paterkul ne daje skoro nikakve podatke o dogaanjima u ilirskim zemljama u periodu prve polovice 8. god. n. e., a na mjestu Velejevog izvjetaja gdje bi se taj pretpostavljeni opis trebao nalaziti ubaen je u vidu odreene digresije jedan opirni, bespotrebni panegirik Tiberiju.
8

ofenzivnim pokretima kojima je neposredno zapovijedao i u kojima je uestvovao Tiberije. A i njihova se okupacija nametala kao bitna strateka solucija za dalje ofenzive u unutranjost pobunjenog panonskog podruja, ali i za osiguravanje krila prema dinarskom segmentu. Prilikom borbi u posavskim oblastima, koje su bile rukovoene i rimskim namjerama za osiguravanjem plovnosti Save (za svoju rijenu ratnu mornaricu) vjerojatno je razoreno i viestoljetno naselje u Donjoj Dolini, da se vie ne obnovi. Zauzimanjem oserijatske zemlje i uope posavskog podruja od Siscije do rijeke Bosne, protu-ustanike trupe su izbile na rijeku Bosnu i to u njen donji tok, zaposjedajui lijevu obalu. Time je prekinuta komunikacija du rijeke Bosne, koja je predstavljala najlaku i najprohodniju vezu sredinje Bosne sa panonskim prostorom. Ovladavanjem tom linijom rimsko zapovjednitvo je, svjesno ili sluajno, ostvarilo bitnu strateku prednost u odnosu na pobunjenike koja se nee manifestirati samo daljim vojnikim nastupanjem, nego i u pojavi novih diplomatskih kretanja koji su na kraju rezultirali i raspadom zajednikog nastupa ustanikih snaga. Protu-ustanike posade su se tako i duboko uklinile u ustaniko podruje. Istovremeno se stanje i u Rimu i Italiji poelo u odreenoj mjeri stabilizirati, i kad je glad bila umirena August je priredio igre u ime Germanika i njegovog mlaeg brata Klaudija.10 August je time elio i malo oraspoloiti rimski plebs, ali na neki nain i Germanikovo ime jo vie pribliili masama i poveati njegovu popularnost. Iako ovaj konkretni podatak potie iz jednog od fragmenata Dionove LV. knjige, nesumnjivo pripada vremenu kada je Germanik odsutan na due vrijeme, jer August u njegovo ime prireuje igre, i njima rukovodi, i kada je Klaudije dovoljno star (roen 10. god. p. n. e. u Lionu), pa je jedino razumljivo vrijeme kada se to moglo desiti bilo vrijeme rata, najvjerojatnije 8. god. n. e.11Razdoblje ustanka je bilo i doba Augustovog postupnog, laganog poputanja u bavljenju, pa i zapostavljanja i preputanja drugim ovlatenim osobama dravnih poslova.12 Meutim, da bi jo uvijek ostavljao utisak da je iznimno aktivno ukljuen u sva zbivanja vezana za vitalnost Drave, on je 8. god. n. e. otiao do Ariminijuma na jadranskoj obali.13 Po Dionu, on je time elio da bude blii ilirskom ratitu i da prui neophodne savjete rimskom zapovjednitvu na terenu u vezi rata i sa Dalmatincima i sa Panonima. Ovaj pokret
fr. Dionove LV. knjige, Xiph. 114, 15-30; U Loeb izdanju Diona (vol. VI, 464-465) u poglavlju LV, 27, 3-4 za 6. god. n. e. pojavljuje se podatak da je kada je glad bila na kraju da su prireene gladijatorske igre u ast Druza koje su dali Germanik i Klaudije. Nejasno je da li je ovdje rije o nepotrebnom ponavljanju istog dogaaja na dva mjesta u Loeb izdanju (i to jednom za 6. i drugi put za 8. god. n. e. preuzeto iz ekscerpta Ivana Xiphilinusa) ili su stvarno bile odrane dvije igre. U korist prve opcije govori injenica o vrlo slinim okolnostima u kojima se odravaju igre (zavretak gladi) te osobe u poast kojih su igre odrane. Ali opet u korist druge predloene solucije govorila bi injenica da se ono to podatak LV, 27, 3-4 (koji je izvorni Dionov tekst) ne podudara ba u svemu sa podatkom (u Loeb izdanju LV, 33, 4) koji potie iz ekscerpta Ivana Xiphilinusa. Logino bi bilo u sluaju da je prva solucija tona da se opis kod Xiphilinusa ili u potpunosti podudara sa podatkom LV, 27, 3-4 ili da je saetiji i da ne odstupa puno od njega. Meutim situacija je upravo suprotna, jer je podatak od Xiphilinusa vei i sadrajniji od onog izvorno Dionovog koji se odnosi na 6 god. n. e. Zanimljivo je da se u sklopu podatka LV, 27, 3-4 nalazi i opis Tiberijeve dedukcije hrama Dioskura, a sve u znak sjeanja na Druza. u Istom podatku Dion kae da je Tiberije iako je nastavljao da vodi ratove, istovremeno posjeivao Rim kada god bi mu se pruila prilika. To je najvie, po Dionu (LV, 27, 5-6), inio iz razloga to se bojao da bi August u njegovom odsustvu mogao pokazati naklonost nekome drugom. Poto Tiberije nije boravio u Rimu sigurno od proljea 6. god. n. e. do skoro kraja 8. god. n. e., dedukcija hrama se desila sigurno na prijelazu 5. na 6. god. n. e. ili poetkom ove godine, kada je Tiberije stvarno boravio u Rimu (Vell. II, CVII, 3). 11 Da je Germanik tada boravio u Rimu, ne bi trebalo da August prireuje i rukovodi igrama u njegovu ast, kada je ovaj kao punoljetna osoba iz vladajue porodice to mogao sam uraditi. Spomenuti podatak sugerira da se u tome trenutku i Tiberije nalazio van Rima i Italije, jer u istom neto veem fragmentu se govori i o tome kako je August ve zbog starosti prenosio dio svojih javnih obaveza, npr. audijencije stranih izaslanstava koje je povjerio trojici konzulara. Da su kojim sluajem Tiberije i Germanik bili tada u Rimu, prije bi se oekivalo da se to povjeri njegovom adoptiranom sinu i sigurnom nasljedniku ili adoptiranom unuku, koji mu je i primarni favorit u svim svojim pogledima. Ustvari tada su se na igrama nalazili samo August i Klaudije, osoba za koju August u svojim zamislima sigurno nije predviao da bude jedan od njegovih nasljednika. 12 Cass. Dio LV, 34, 1-3 13 August je u Ariminijum (dananji Rimini) stigao vjerojatno se kreui se Via Flaminia. August je 8. god. n. e. imao 70/71 godinu.
10

Augusta iz Rima na jadransku obalu je izgleda imao i neko taktiko znaenje jer se vie-manje poklopio sa uspjesima u panonskom bazenu. Kao da je August, taj veliki majstor politike igre, i u svojoj dubokoj starosti elio pokazati da u tome ima ne samo njegovog osobnog doprinosa, nego da je on bio taj kljuni supervizor nad procesom pada Panonije.14 Zanimljivo je da je taj svoj pokret August simboliki predstavio kao da je rije o boravku na samom ratitu, odnosno na neprijateljskoj zemlji, jer je prilikom njegovog povratka ponuen uobiajeni ritus i nain rtvovanja koji se primjenjuje prilikom povratka iz neprijateljske zemlje.15Ovim je August simboliki elio i sebe predstaviti i istai kao neposrednog uesnika u ratu, vrhovnog rimskog vojnog zapovjednika koji obavlja i svoju vojnu dunost prema Dravi i rimskom narodu; dok u stvarnosti on se za cijele tri i po godine rata nije naao ni u neposrednoj blizini ilirskog ratita, a kamoli na njemu samom. I dok je trajao veliki ilirski ustanak, August je nalazio vremena da u punoj snazi obnaa svoju funkciju pater familiasa i da misli kako je i u porodici, kao i u dravi, on taj koji je vrhovni strateg i voditelj politike. I tako dok su se mase vojnika prebacivale s jednog kraja Ilirika na drugi, a on sam polako preputao dravnike poslove, uglavnom protokolarne naravi, drugim ljudima August je u svom punom kapacitetu bio posveen porodici, bolje rei onome to je od nje ostalo ponajvie upravo radi njega samog. Od samoga poetka svoje politike aktivnosti, on nikako nije mogao razluiti porodicu i njene interese i potrebe od voenja politikih i dravnikih poslova. Radi toga on je izgleda smatrao svojom dunou da porodicu i njene lanove, izuzev samo Livije, promatra samo kao objekte svojih elja,16 i da voenje svoje porodice promatra kao primarno javno, politiko pitanje. A to je na kraju neminovno moralo odvesti i njegovu porodicu onim putem koji on u svojim zamislima nije predvidio. Kao da se svo zlo koje je u prvim godinama svoje politike aktivnosti prouzrokovao vratilo, ispoljilo i osvetilo na njegovoj biolokoj porodici.17 Samo pitanje koliko je on bio taj koji je u stvarnosti u posljednje etiri decenije vukao konce porodine politike, a koliko njegova ena Livija. I 8. god. n. e. August je prekinuo zaruke mladog Klaudija sa Emilijom Lepidom (3/4. god. p. n. e. 53 god. n. e.), radi pada u nemilost njene porodice. Emilija Lepida je bioloka praunuka samoga Augusta, unuka neshvaene Julije, i kerka Julije Mlae i Lucija Emilija Paula.18 Umjesto Emilije, Klaudiju je kao nova vjerenica dodijeljena Livija Medulina Kamila, kerka Furija Kamila (konzula za 8 god. n. e.) bliskog prijatelja Tiberija. Meutim, Medulina je na dan svoga vjenanja iznenadno umrla.19 Nedugo zatim, kada je Klaudiju bilo 18 godina, znai oko 9 god. n. e. vjenan je sa Plaucijom Urgulanilom (Plautia Urgulanilla), kerkom Marka Plaucija Silvana i unukom Urgulanije (Urgulania), sa kojom je braku ostao do 24 god. n. e. Raspad Raspad jedinstvenog Saveza Rani uspjesi, ratni plijen i neprijateljski gubici sigurno su dodatno pojaavali autoritet Batona i vojnih institucija naknadno uspostavljenog jedinstvenog Saveza, pa i preko njih i samoga Saveza kao cjeline i politike i vojne realnosti i kod nedezitijatskih sudionika ustanka, ukljuujui
Po Dionu, odnosno njegovom vrelu, August je u Ariminijum doao kako bi mogao da daje neophodne savjete u vezi rata sa Dalmatincima i Panoncima. O Oktavijanu Augustu i njegovoj spretnosti koja prelazi i u polje perfidnosti i licemjerja najbolji primjer prua njegov odnos prema Marku Liciniju Krasu, pobjedniku iz balkanskog rata 29-28. god. p. n. e. (Papazoglu, 1969, 317 i posebno fus. 83). 15 Cass. Dio LV, 34, 3 16 U sluaju Livije, August je bio taj koji je bio objekt. 17 Nakon smrti Marka Vipsanije Agripe (u martu 12. god. p. n. e. u Kampaniji) August je prisilio Tiberija da napusti svoju dotadanju voljenu suprugu Vipsaniju i uzme za enu Juliju. Vipsanija je u to vrijeme bila trudna i od oka je izgubila bebu (Sve. Tib. 7). Za jedno svoje tek roeno praunue, dijete Julije Mlae iz nedoputene veze a koje se rodilo nakon njenog protjerivanja, August nije dopustio da se prizna i othranjuje. (Sve. Aug. 65). 18 Ne treba je mijeati sa Emilijom Lepidom, kerkom Lepida Mlaeg i sestrom Manija Emilija Lepida, a koja je bila zaruena za Lucija Cezara, Augustovog posinka. 19 Zanimljivo je da je njen brat bio Skribonijan ( L. Arruntius Camillus Scribonianus , konzul za 32 god. n. e. ), koji je kao namjesnik Dalmacije 42 god. n. e. pokrenuo neuspjelu oruanu pobunu protiv Klaudija, tada rimskog cara.
14

i Breuke. Meutim, kako vrijeme bude odmicalo, rat se produavao, gubici u redovima pobunjenih naroda postajali sve vei, pobjede se prorijedile a porazi postajali sve uestaliji i s tim se sve popratne negativne posljedice koje je rat sa sobom donosio naglo i drastino uveavale, a neprijateljski pritisak se svakog dana sve vie pojaavao i na horizontu se poeo oitavati neminovni poraz poeo se odvijati suprotan proces. Kako se nada u pobjedonosni zavretak sve vie gasila, autoritet Saveza, povjerenje u ideju i ciljeve koju je on predstavljao su sve vie slabili, a njegovi temelji unutarnjim partikularizmima sve su vie potkopavani. I odlunost da se ide do kraja i povjerenje u institucije Saveza, posebno njegove vojvode su kod pojedinih sastavnica sve vie slabili. Pojedini zapovjednici su, uvidjevi razvoj situacije, nastojali da na vrijeme spase svoje ivote, statuse i zajednice koje su predvodili od, kako su oni smatrali, neumitne propasti. A moda su i eljeli da u tim tekim vremenima svojim inom prebjega na rimsku stranu neto dodatno uiare na utrb drugih pojedinaca u matinoj zajednici i svojih susjeda jer bi tako postali favoriti Rimljana. Bez obzira da li su oni u preuzimanju tih radnji bili pokretani razlozima interesa matinih zajednica kako bi se zaustavilo dalje stradanje ili nekim prozainijim, praktinim razlozima i osobnim interesima ili je rije o nekoj kombinaciji svih spomenutih razloga, injenica je da ti pojedinci i njihovi suradnici i pristalice nisu vodili rauna ne samo o opim interesima Saveza i ustanka, nego ni o interesima drugih naroda sa kojima su se dotada zajedno borili. U tom smislu je vrlo lako objanjiv i pokuaj Skenobarda da promijeni svoju stranu u ratu i dezertira Rimljanima, i koji je o toj svojoj nakani obavijestio rimskog zapovjednika garnizona u Sisciji (v v) Manija Enija.20 Za razliku od lokalnih prvaka i vodstava koja su postajala sve skeptinija u vezi sudbine ustanka i njegovih opih ciljeva, veina naroda i boraca je izgleda jo uvijek i vjerovala u ustanak i zalagala se za nastavak otpora. Takvo raspoloenje je vjerojatno prevladavalo i u okvirima zajednice u kojoj je ivio Skenobard i okviru snaga kojima je zapovijedao, tako da se kada je trebao da ostvari svoju nakanu Skenobard uplaio (;) za eventualnu tetu koju je mogao da pretrpi ako bi se pokrenuo na akciju.21 Rizik za preuzimanje ovakve akcije koju je planirao Skenobard nije morao dolaziti samo iz okvira njegove matine zajednice i jedinica kojima je zapovijedao, nego moda i od reakcije drugih ustanikih jedinica koje sigurno ne bi mirno gledale klasinu izdaju u svojim redovima. Naalost zbog postojanja lakune koja se upravo pojavljuje na mjestu gdje bi Kasije Dion trebao u svome djelu da predstavi nastavak zbivanja sa Skenobardom i njegovom nakanom, nepoznati su ostali zavretak ove prie; odnosno da li se obazrivi Skenobard uspio konano odvaiti na akciju, moda uz dodatnu pomo Rimljana ili ne i kako je uope on zavrio. Neto slino, samo sa mnogo teim i gorim posljedicama, jer je u to bio upetljan jedan od vrhovnih vojvoda, a na samo neki lokalni monik desiti e se neto kasnije, o emu imamo i podrobnije i potpunije izvjetaje nego u sluaju Skenobarda. Zanimljivo je istai da se Dionovo pripovijedanje i direktno izvjetavanje o ustanku nakon prekida u lakuni nastavlja direktno na opis otpadnua Batona Breukog i svega onoga to je sukladno tome inu uslijedilo. I takvo stanje, koje se manifestiralo opadanjem vjere u nastavak borbe (posebno kod lokalnih monika i prvaka), kao posljedicu je imalo i traenje naina za izlaz iz ratne situacije uz to manje neugodnosti za one koji to namjeravaju da uine. To se konano ispoljilo sa svim svojim negativnim i dalekosenim posljedicama po cjelinu Saveza i sudbinu ustanka, i uope izbilo na svjetlo dana u svoj svojoj punoj snazi, kada je jedan od dvojice vrhovnih vojvoda, sa svojim snagama i narodom kojeg je izvorno predstavljao, napustio savez i sporazumno se preda
20 Cass. Dio LV, 33, 1-2; Poto se odluio za kontaktiranje zapovjednika u Sisciji, Skenobard je vjerojatno pripadao onim domorodakim narodima i zajednicama koji su gravitirali ovom gradu i na jednom irem potezu npr. Kolapijanima, Segeanima ili nekim panonskim zajednicama u Posavlju i zapadnim dijelovima dananje Slavonije, a moda i Japodima Pounja. Poto se Skenobard obraa Maniju Eniju koji se tada nalazi u Sisciji, a ne Tiberiju to bi znailo da se ovaj potonji nalazio na jednom od svojih pohoda po ustanikom podruju, koje se odvijalo u drugom pravcu u odnosu na mjesto gdje se nalazio Skenobard. 21 Cass. Dio LV, 33, 2

Rimljanima. I tom prilikom Rimljanima isporuio Pinesa, protivnika istupanja iz Saveza i iskrenog zagovornika nastavka borbe. Osnovna dva vrela koja daju podatke u vezi ovih dogaaja imaju neto razliit pristup ovom pitanju. Velej Paterkul je dao prilino skraen, saet i nedovoljan, skoro u formi teza, opis dogaanja u vezi otpadanja Breuka i Panonije od Saveza. On to opravdava time to se nada (ut spero) da e u svome kompletnom radu u detalje opisati ova zbivanja, kojima je vjerojatno i sam osobno uestvovao kao vanjski promatra.22 Jedino je u predstavljanju zbivanja kod rijeke Bathinus on malo detaljniji, ali i to poradi povlaivanja Tiberiju. U sluaju Kasija Diona mi raspolaemo sa detaljnijim i potpunijim opisom, iako i on u sebi krije neke nedoreenosti i nejasnoe, ali u manjoj mjeri nego kod Veleja Paterkula.23 Za razliku od Veleja drugi glavni izvjestitelj o ustanku, iako ne spominje zbivanja kod rijeke Bathinus, daje prilino dobar opis zbivanja vezanih za naputanje zajednike borbe Batona Breukog i prestanak ustroja otpora u Panoniji (bar u osnovnim crtama koje ipak omoguavaju pravilno sagledavanje itavog procesa). Ipak samo usporednom analizom spomenuta dva opisa i traenjem skrivenih i preuenih znaenja i podataka mi moemo izvui i pretpostaviti odreene zakljuke i pokuati izvesti i prikazati odreeni uzrono-posljedini slijed zbivanja, na osnovi kojeg bi se pokuao rekonstruirati konkretni povijesni proces. Kljunu toku u tom procesu predstavljala su zbivanja kod rijeke Bathinus (dananja Bosna), koja su se vjerojatno odigrala negdje na njenom donjem toku, na oserijatsko?-breukoj granici (jer znamo preko solinskih natpisa da su Oserijati? i Breuci graniili na rijeci Bosni, bar na jednom dijelu njenog srednjeg i donjeg toka)24 i to u ljeto 8. god. n. e. Sam opis tih zbivanja kod rijeke Bathinus kod Veleja Paterkula koji ih jedini spominje je toliko saet i predstavljen povlaivaki prema Tiberiju, da mi ustvari ne moemo pouzdano tono znati to se to ustvari na rijeci stvarno i desilo. Po Veleju su panonski ratnici kod rijeke Bathinus pred glavnim zapovjednikom neprijateljskih trupa na ratitu Ilirika Tiberijem donijeli i poloili oruje, oborili se pred njegovim koljenima (conferentem arma, quibus usa erat, apud flumen nomine Bathinum prosternentemque se universam genibus imperatoris ) i tako se predali i formalno ponovo prihvatili rimsku vlast i upravu25. Nejasno je da li su zbivanja kod rijeke Bathninus bila rezultat neke ranije bitke na istom ili bliem mjestu, o emu nemamo potvrde u vrelima, u kojoj bi Breuci i drugi Panonci bili teko poraeni pa prisiljeni na predaju ili su se ona odigrala kao vrhunac neto dueg djelovanja u pravcu sporazumne predaje. Ova druga varijanta je vjerojatnija jer da je kojim sluajem predaja nastala kao rezultat rimskog upada i nanoenja tekog poraza breuko-panonskim snagama kod rijeke Bathinus, teko bi se moglo oekivati da Rimljani u takvim uvjetima pristanu na kompromisni sporazum sa pojedinim elnicima otpora u

Vell. II, CXIV, 4. Slino se izraava i kada govori o Varovom porazu, naglaavajui da e i o tome detaljnije govoriti u svome veem radu (II, CXIX, 1-2). 23 Cass. Dio LV, 34, 4-7 24 CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b.; Breuka civitas se pruala, pored predjela Slavonije, i na sjevernobosanskom podruju sigurno istono od rijeke Bosne i prostirala se na jug sve do linije koja razdjeljuje sjevernobosanski panonski, poglavito breuljkasti i ravniarski bazen kojem su pripadali Breuci od dinarskog, planinskog pojasa to je ujedno predstavljalo i granicu sa dezitijatskom civitas. Zemljopisne karakteristike toga podruja nisu samo ravniarske, nego se pokazuje i niz niih, ali povrinski veih planina kao to su Ozren (918 m), i Trebava (620 m), zapadni dijelovi Majevice (815 m). Da breuko podruje nije bilo samo ravniarsko, nego proeto i sa laganim i pitomim uzvienjima indirektno dokazuju i podaci Kasija Diona koji spominju uporita i utvrde na breukopanonskom prostoru, i koje su se po smislu teksta najvjerojatnije nalazile situirane na nekim viim, markantnijim tokama. Cass. Dio LV, 34, 5 25 Vell. II, CXIV, 4 Na osnovi Antium Calendar, zbivanja kod rijeke Bathinus su se desila 3. VIII 8. god. n. e. ( CIL I 2 p, 248, cf. 323 d; Wilkes, 1969, 73; Mcsy, 1974, 38; Barkczi, 1981, 89; Bojanovski, 1988, 51; Arheoloki leksikon BiH, Tom I, 1988, 68; Zaninovi, 2003, 446)

22

panonskom bazenu.26Da je u konkretnom sluaju Tiberije izvojevao veliku i kljunu vojniku pobjedu kod rijeke Bathinus, Velej Paterkul ne bi propustio da je detaljnije opie uz isticanje velikog vojnikog genija zapovjednika protu-ustanikih snaga. Meutim Velej ne samo da ne daje nikakav detaljan opis nekog vojnikog okraja kod rijeke Bathinus, nego ga uope i ne spominje. Upadljivo je da on kada je rije o nekim znaajnim i konkretnim oruanim sukobima koji su se zbili u panonskom bazenu (u kojima on osobno nije uestvovao)27daje prilino detaljne opise, dok za zbivanja kod rijeke Bathinus, kojima je on moda bio i neposredni oevidac, ne daje nikakav opis oruane borbe to bi znailo da je nije ni bilo. Zatim sama predaja Pinesa je vjerojatno predstavljala kulminaciju jednog procesa unutarnjih sukobljavanja i politikog razraunavanja unutar breuke politije i panonskog segmenta ustanka. I itav taj proces je morao prethoditi zbivanjima na rijeci Bathinus, jer teko bi bilo oekivati da u sluaju da se desila bitka kod rijeke Bathinus i teki poraz ustanika da je kao posljedica toga poraza predat samo Pines, a ne Baton Breuki koji je zauzimao vii poloaj u strukturi ustanka. Tako bi se i postavilo pitanje zato je Pines kanjen, a Baton Breuki unaprijeen nakon eventualnog poraza u eventualnoj bici.28 Baton Breuki je svoju nagradu da upravlja Breucima dobio jer je on jo nesumnjivo prije zbivanja kod rijeke Bathinus imao namjeru da ostvari sporazum sa Rimljanima, a vjerojatno je imao i neku vrstu komunikacije, dogovora i saradnje sa njihovim vrhovnim zapovjednitvom. Uz sve izreeno potrebno je ukazati na jo jednu injenicu koja opovrgava da su zbivanja kod rijeke Bathinus rezultat bitke i oruanog poraza panonskih ustanika na istom mjestu. Po Veleju ustanici pred Tiberija dolaze donosei oruje, to sigurno ne bio bio sluaj da su teko poraeni, jer bi tada bili ili raspreni ili zarobljeni i od Rimljana ili njihovih saveznika razoruani, a ne bi sami doli pod orujem i onda to oruje poloili pred Tiberijem. Da se ta bitka desila i da je dolo do tekog poraza Breuka i uope Panona, teko bi se onda moglo govoriti i o nekoj vrsti izraene opozicije od strane Pinesa namjerama Batona Breukog o naputanju zajednike borbe. Samo postojanje opozicije sporazumnoj predaji ukazuje da je breuko-panonski vojni potencijal jo uvijek bio u tolikoj mjeri i izraen i vidljiv da su pojedinci jo uvijek mogli raunati sa nastavkom rata i otporom kao realnom opcijom. Da uostalom Baton Breuki nije bio prisiljen da prihvati predaju, nego je on to uinio sam bez rimske vojnike prisile, dokazuje i sam Velej kada kae da se on predao svojom voljom (alterum a se deditum iustis voluminibus).29 Uostalom Kasije Dion, najinformativniji raspoloivi izvjeta o ustanku, uope i ne spominje da se Baton Breuki predao nego samo da je izdao Pinesa i da je radi toga (vjerojano od Rimljana) dobio pravo da vlada Breucima. Sve izneseno dovoljno govori da je zbivanja kod rijeke Bathinus potrebno shvatiti ne kao vojniku pobjedu, nego kao nesumnjivu i iznimnu politiku pobjedu Tiberija. Da sva zbivanja oko otpadnua Batona Breukog nisu zapoela odjednom i to sa zbivanjima kod rijeke Bathinus, nego naprotiv da su sva ta zbivanja bila posljedica jednog dueg procesa dokazuje i sam Velej kada, ispred dijela gdje govori o predaji Panonije, kae da je sva Panonija traila mir (omnis Pannonia reliquiis totius belli in Delmatia manentibus pacem petiit).30 Spomenutu reenicu bi trebalo shvatiti u smislu da je dolo do kontakta izmeu Tiberija i breuko-panonskih zavjerenika u prvom redu Batona Breukog, jer se trai mir (vjerojatno uz
Dio znanstvene literature koja se bavi i osvre na ovo pitanje smatra da je rije o bici na rijeci Bathinus kojoj su Rimljani porazili ustanike (usp. Stipevi, 1974, 68; Bojanovski, 1988, 51). Drugaije miljenje u odnosu na spomenute autore ima Mcsy, (1974, 38; 56) koji istie da su zbivanja na rijeci Bosni, bila ne bitka nego predaja panonskih snaga i Batona Breukog, koja je moda bila rezultat i ranijih pregovaranja. A slian stav nalazi se i u ediciji The Archaeology of Roman Panonnia (Barkczi, 1981, 89). Slino miljenje ima i Zaninovi (2003, 447). 27 Dobar primjer su bitka koju je vodila XX. legija (Vell. II, CXII, 2) i bitka kod Vulkajskih movara (Vell. II, CXII, 4-6). 28 Bilo bi potpuno nerazumljivo da Rimljani vrhovnog zapovjednika protivnike vojske, kojeg su vojniki totalno porazili i doveli do bezuvjetne predaje, postavljaju za suverena zajednice koja je bila pokretaka maina ustanka na prostoru Panonije. 29 Vell. II, CXIV, 4 30 Vell. II, CXIV, 4
26

izvjesne uvjete) a ne kapitulira i bezuvjetno predaje kao to bi to bilo da su breuko-panonski ustanici teko poraeni u jednoj bici. Ljeto 8 god. n. e. je pokrivalo itavo razdoblje povijesnog procesa vezanog za otpadnue Batona Breukog. Sve to govori da je predaja kod rijeke Bathinus bila namjenski ranije dogovorena i rezultat sporazuma rimskih zapovjednika i ustanikih breuko-panonskih zapovjednika, konkretno Batona Breukog, a ne rezultat neke bitke koja bi se odigrala na tom mjestu i koja bi se zavrila tekim breuko-panonskim porazom.31 Zbivanja kod rijeke Bathinus bila su simboliki in ponovnog priznanja rimske vrhovne vlasti to se izraavalo i u onom poklonjenu ustanika i polaganju oruja Tiberiju na ili u blizini obala rijeke Bathinus, a to je Velej smatrao da treba posebno istai. U tom smislu je bolje tu svojevoljnu predaju Batona Breukog i breuko-panonskih snaga tumaiti kao poklonjenje nego kao predaju klasinog tipa.32 Upravo zbog poklonjenja koje su oni izvrili pred Tiberijem i naina njegovog izvrenja zbivanja kod rijeke Bathinus su nala svoje mjesto u nacrtnom opisu Veleja Paterkula. On je vjerojatno posebno elio da naglasi kako e o tom inu koji uveliava snagu i autoritet Tiberija, i to jo dok ovaj jo uvijek nije bio car, biti govoreno i to mnogo podrobnije u buduem planiranom radu.33 Konkretna povijesna situacija koja se odigrala kod rijeke Bathinus u potpunosti je odgovarala Velejevoj panegirikoj ideji vodilji kojom odie njegovo djelo. On je tako smatrao za shodno da je u svome nacrtnom opisu spomene u vidu jedne opirnije teze, s kojom je javno iskazivao svoju namjeru da e predaju breuko-panonskih snaga Tiberiju u svome pravom povijesnom radu naknadno detaljnije razraditi. Upravo iz toga razloga je potpuno objanjiv Velejev stil prezentiranja itavog dogaaja u obliku nekih opih teza, iz kojih se praktino bez Dionovog teksta ne moe uope dobiti pravilna slika o zbivanjima vezanim za posljednje razdoblje rata u panonskom bazenu. Iz svega izloenog se moda moe tvrditi da su iz injenice da su zbivanja kod rijeke Bathinus toliko odgovarala namjerama koje su vodile Veleja u izradi nacrtnog opisa, proizilazili i razlozi da se uope i spomene rijeka Bathinus i ono to se u konkretnoj situaciji desilo na njenim obalama. Za razliku od Veleja, izvjetaj Kasija Diona uope ne spominje rijeku Bathinus i ono to se na njoj desilo i on se samo zadovoljio sa tim da kratko konstatira da je Baton Breuki izdao, bez prezentiranja sve one slikovitosti na koju nailazimo kod Veleja. Da je ova predaja bila ipak rezultat dogovora dodatnu potvrdu imamo u injenici da su Breuci, i oni koji su se slagali i prihvatili Batona Breukog za novog suverena i oni koji su se dvoumili ili izraavali nezadovoljstvo sa onim to je uinjeno, ipak raspolagali sa svojim jedinicama i uporitima na teritoriju na kojem nije bilo rimskih snaga. U tim trenucima breuka i drugih panonskih naroda samostalnost je jo uvijek bila znatna, a rimska uprava ne uvedena na njihove prostore. Jedino bi po tim uvjetima bilo mogue da se odigra itav niz dogaaja koji su uslijedili nakon otvorenog otpadnua Batona Breukog, a o kojima nas Kasije Dion podrobnije obavjetava.34 Kada bi se Velejev tekst o zbivanjima kod rijeke Bathinus shvatio u bukvalnom smislu onda bi se mogla kod itaoca stvoriti pogrena predstava da su Rimljani, u toku i poslije panonske predaje, potpuno razoruali ustanike narode u panonskom bazenu i pristupili i direktnoj vojnoj okupaciji breuko-panonskog prostora. Meutim, sudei po opisu od Kasija
Uostalom ustanici cijelo vrijeme rata izbjegavaju otvorene, odlune bitke pa se onda s razlogom moe postaviti pitanje zato bi oni u prihvatili jednu veliku bitku na rijeci Bathinus, bez pomoi snaga koje je predvodio Baton Dezitijatski, i u kojoj bi se ogledali sa vrhovnim rimskim zapovjednikom na terenu i vjerojatno glavninom njegovih trupa, i samim tim bili potpuno pregaeni. 32 U ovom kontekstu vano je imati u vidu da su se Tiberije i Baton Breuki ve jednom sreli i to za vrijeme rata 12-9. god. p. n. e., i da su ak bili zakljuili sporazum kojim su Breuci bili ukljueni u rimsku dravnu i provincijsku strukturu. Tako je 8. god. n. e. Baton Breuki ustvari samo ponovio ono to je uradio godinama ranije, Mogue je da se on upravo uzdao u taj svoj raniji sporazum kada je odluio da napusti zajedniku borbu i Savez, to je Tiberije uspio iskoristiti. 33 Vell. II, CXIV, 4; I ovdje se vidi sklonost Veleja ka pretjerivanju, jer niti se sva Panonija podigla na ustanak niti je samim tim sva i traila mir. A sudei po Dionovom tekstu ni Panonija nije bila jednoduna u tome da li da se tada trai mir, pod kojim Velej praktino podrazumijeva predaju. 34 Cass. Dio 34, 4-7
31

Diona to se nije dogodilo. Suprotno Dionu, Velej s druge strane potpuno uti o svim zbivanjima i reakcijama unutar ukupnih ustanikih snaga (i onim iz Dalmacije i onim iz Panonije) koja su uslijedila kao posljedica otvorenog izlaska iz ustanka i Saveza i priznanja rimske vlasti jednog od vrhovnih vojvoda. Stvarne predaje oruja Rimljanima nije bilo jer Baton Breuki, sudei po tome to obilazi okolna uporita i to neuspjeno vodi bitku (v) protiv svoga imenjaka, zadrava naoruane jedinice. A i oni dijelovi breuko-panonskog stanovnitva koji su se zatvorili u uporita, ustvari gradinska naselja, su ostali pod orujem. A i ini se da se i sam Baton Dezitijatski prije bitke uzdrava direktnog i brzog napada i bio je vie skloniji da se poslui ostvarivanjem taktike prednosti i saekivanjem Batona Breukog i njegovih snaga u nekoj vrsti zasjede.35 To on sigurno ne bi radio da nije imao procjenu oruane snage sa kojom bi se morao suoiti kada se odluio da se pokrene radi obrauna sa bivim kolegom. Da su Rimljani razoruali Breuke i druge narode panonskog bazena oni bi morali da nastali vakum popune svojim jedinicama, to se nije desilo jer se konana rimska okupacija pobunjenih prostora desila tek kasnije. injenica da Breuci i narodi narodi koji su bili okupljeni pod zapovjednitvom Batona Breukog nisu bili razoruani, jo je jedan i to vrlo vaan dokaz da je rije o sporazumnoj predaji. U suprotnom da je predaja nastupila uslijed vojnikog poraza nesumnjivo bi se pristupilo razoruavanju i vojnoj okupaciji, a ne bi se na miru ostavile protivnike naoruane jedinice i utvrena uporita i praktino omoguilo izbijanje graanskog rata.36 Na teritoriji na kojoj operira Baton Breuki nakon to se odigrao in simbolike predaje ne primijeti se rimski autoritet, nema rimskih jedinica, a podruje je jo uvijek pod kakvom-takvom kontrolom domaih zajednica koje su u tom vremenskom intermezzu izmeu sporazumne predaje i intervencije Batona Dezitijatskog imale neku nedefiniranu autonomiju. ak Baton Breuki nastoji i da odri svoje vrhovno zapovjednitvo i nad narodima panonskog bazena koji su mu bili subordinirani37 i da uvrsti vladarsko pravo meu Breucima koje je dobio od Rimljana. 38 Jedina razlika u odnosu na stanje koje je vladalo prije onoga to se odigralo kod rijeke Bathinus jeste primirje koje vlada na panonskom ratitu na linijama razdvajanja prema rimskim i njima saveznikim jedinicama i zaotravanje unutarnjih tenzija. Znai inom koji je preduzeo Baton Breuki domorodako stanovnitvo je sauvalo visoku razinu autonomije, dok je za uzvrat trebalo napustiti ustanak i priznati povratak vrhovne rimske vlasti. I to to se Baton Breuki nagrauje vladarskom au govori da Rimljani nisu vojniki potpuno porazili ustanike na podrujima Panonije, nego da je i to predstavljalo simboliko priznanje ve uinjene uzurpacije. Kompromisno rjeenje u vezi odnosa Batona Breukog i Rimljana jasno ukazuje da su zbivanja kod rijeke Bathinus dola kao rezultat sporazuma sa Rimljanima, a ne rimske konane vojnike pobjede nad breuko-panonskim snagama. Da je do nje stvarno dolo glavni zapovjednici rimskih trupa na ratitu Ilirika ne bi imali razloga stvarati kompromisno rjeenje, to je po svome karakteru i sadraju sporazumna predaja Batona Breukog stvarno i bila. I sama predaja Pinesa se moe promatrati u tome kontekstu, jer da su breuko-panonske snage bile totalno poraene, kako bi jedan od njihovih prvaka mogao da jo uvijek zastupa nastavak borbe. I zar bi se uope moglo diskutirati unutar ustanikih snaga u vezi predaje i sporazuma sa Rimljanima, a da je bilo vijeanja u vezi toga pitanja dokazuje upravo sluaj Pinesa, jer je jedino
35 36

Cass. Dio LV, 34, 4-5

Da bi uope dolo do unutar ustanikog sukoba bilo je potrebno da postoje dvije naoruane i ustrojene vojne sile, to samim tim znai da je Baton Breuki, koji je sigurno uestvovao i predvodio sa panonske strane in simbolike predaje kod rijeke Bathinus, raspolagao i nakon toga oruanom snagom, a to ne bi bilo mogue da je bio razoruan. 37 Iako Kasije Dion upotrebljava izraz Jv u znaenju zavisni, posluni, drimo da je vie u skladu sa realnom situacijom koja se dogaala u tom razdoblju, a koju Kasije Dion pokuava predstaviti, upotreba izraza subordinirani. U suprotnom bi se uloga Batona Breukog u postbathinuskim zbivanjima mogla promatrati kao neka vrsta despocije, to ona nije bila, a drugi narodi iz Panonije koji su zajedno sa Breucima uestvovali u ustanku mogli bi smatrani zavisnim u odnosu na Breuke, to je apsurd. 38 Mcsy, 1974, 56

na njima on mogao otvoreno da iznese svoje miljenje i da se suprotstavi namjerama Batona Breukog. I ovo na svoj nain dokazuje da su sporazumna predaja Batona Breukog i zbivanja kod rijeke Bathinus bila rezultat dugog procesa. Sporazumna predaja je, kako se ubrzo pokazalo, bio prvorazredni uspjeh Tiberija koji je bez potrebe velike oruane pobjede (emu on uostalom i tei) ostvario diplomatsku pobjedu kojom je stavio toku na sudbinu ustanka. Naravno iako nije bilo rimskog konanog obrauna sa Breucima i drugim panonskim narodima do zbivanja kod rijeke Bathinus, na nastanak sporazumne predaje u velikoj mjeri je utjecao i sve vei rimski vojni pritisak na jednoj strani i postupno opadanje i snaga i potencijala sa kojima su raspolagali ustaniki narodi, kao i rimske vojne okupacije jednog dijela nekadanjih ustanikih teritorija. Uostalom i veina rimskih ofenziva, koje su kontinuirano pokretane na ustanika podruja nakon to je plima irenja ustanka zaustavljena i on lokaliziran unutar trokuta Sirmijum-Salona-Siscija, zahvaala su panonske zemlje. Iz Siscija i Sirmijuma kretali su se rimski napadi na pobunjene narode Panonije razarajueg i pustoeeg karaktera, to bi u pojedinim sluajevima rezultiralo moda i okupacijom pojedinih zemalja, ukljuujui i neke dijelove breuke teritorije sjeverno od Save. Poraz koji su panonske snage pretrpile u borbama sa grupacijom koju su predvodili Cecina i Silvan i neuspjeh da sprijee spajanje dviju velikih protu-ustanikih grupacija vjerojatno su doprinijeli promjeni raspoloenja kod pojedinih rukovoditelja otpora u panonskom bazenu i pojavi i rastu defetistikih i kompromiserskih stajalita, u prvom redu kod Batona Breukog. Spomenuti ustaniki neuspjeh je sigurno kod pojedinaca bio pothranio uvjerenje o nemogunosti pobjede i neminovnosti poraza to je sve vodilo u daljem pravcu razvijanja sporazumake politike. A moda je i poraz Mezeja kao i okupacija oserijatske zemlje i uope Posavlja do rijeke Bathinus, to je neposredno zapadno susjedstvo Breuka, kod Batona Breukog samo jo vie doprinijela oblikovanju stavova koji su vodili kompromisnom sporazumu sa Rimljanima. Kod rijeke Bathinus se vjerojatno odigrao i in predaje Pinesa Rimljanima i imenovanje od strane Rimljana Batona Breukog za suverena Breuka, jer je itav dogaaj kod rijeke Bathinus odisao simbolikom, tj. formalnom realizacijom i zakljuivanjem ve dogovorenog. Pisana vrela ne preciziraju ba u detalje to se to stvarno dogodilo sa Pinesom, tj. da li je on predan od strane Batona Breukog Rimljanima ili je na neki drugi nain izdan i pao u rimsko zarobljenitvo. Mi samo iz smisla tekstova rimskih pisaca koji o tome govore i njihovom usporednom analizom i izvlaenjem iz konteksta moemo donijeti izvjesne zakljuke o Pinesovoj sudbini. Velej samo kae, i to bez preciziranja tko je konkretno u pitanju, da se jedan od dvojice ustanikih zapovjednika (koji se zovu Baton i Pines) naao u rimskom zarobljenitvu (captum alterum) a drugi da se dobrovoljno predao.39 Poto iz drugog osnovnog vrela znamo da je Baton Breuki bio slobodan sve dok nije izruen Batonu Dezitijatskom i njegovim trupama, logino je pretpostaviti da je Pines bio taj koji se naao u rimskom zarobljenitvu. Kasije Dion kada spominje Pinesa navodi da je on bio izdan od Batona Breukog (J v J , J v v ;... ), ali ne precizira na koji nain.40Poto na osnovu Veleja znamo da je Pines bio zarobljen a preko Kasija Diona da je on bio izdan od strane Batona Breukog, povezivanjem ova dva podatka nedvosmisleno i direktno proizlazi da se Pines u rimskom zarobljenitvu naao zahvaljujui izdaji koju je poinio Baton Breuki. Sve to sugerira da zakljuimo da je Pines predan Rimljanima od strane Batona Breukog, a ne da je bio zarobljen u toku vojnih operacija. Da je kojim sluajem Pines bio zarobljen u bici sa Rimljanima, Kasije Dion ne bi imao razloga da navodi da je on bio izdan. Osim toga vijest o Pinesu u rimskom
39

Vell. II, CXIV, 4; injenica da se po Veleju jedan od njih dvojice nalazi u rimskom zarobljenitvu, a drugi da se predao implicira da se, iako se predao, ovaj drugi ne nalazi u rimskom zarobljenitvu. To znai da se nije podrazumijevalo da on bude i zarobljenik, nego je bio slobodan to je jo jedan ubjedljiv dokaz o sporazumnoj predaji koju je izvrio Baton Breuki. Tako je i ova Velejeva konstatacija u telegrafskom stilu u svojoj informacionoj sri kompatibilna sa Dionovim podatkom gdje govori o izdaji i predaji Pinesa. 40 Cass. Dio LV, 34, 4

zarobljenitvu kod Veleja nalazi se u istom pasusu gdje se govori i o zbivanjima kod rijeke Bathinus i svojevoljnoj predaji Batona Breukog, pa je sasvim logino pretpostaviti i da su svi ti detalji meusobno na neki nain povezani. I to moda upravo preko mjesta na kojem se sve to desilo, i sporazumna predaja breuko-panonskih snaga i poklonjenje Batona Breukog i predaja Pinesa Rimljanima i postavljanje Batona Breukog za novog suverena. Stvarni razlozi izdaje i izruenja Pinesa Rimljanima ostaju nejasni. Moda su njegovo izruenje od strane Batona Breukog Rimljani zahtijevali kao garanciju ili preduvjet da e dogovor sa Breucima biti postignut i ispotovan ili je to bio samo izraz dobre volje Batona Breukog koji se na taj nain rijeio estoke i jake opozicije svojim namjerama o predaji i izlasku Breuka i oko njih okupljenih naroda iz Panonije iz ustanka i zajednikog Saveza. A mogue je i da su ova dvije pretpostavke bile meusobno proete. Tako bi sa jedne strane Rimljani zahtijevali Pinesa i kao zalogu, ali i iz elje da im doe u ruke estoki protivnik predaje i osoba koja bi im mogla na neki nain svojim daljim prisustvom na breuko-panonskom prostoru ugroziti strateke planove i kombinacije. S druge strane i Baton Breuki se stvarno liio jedine jae opozicije njegovim namjerama o postizanju mira ime mu se ujedno otvorio put i ka zauzimanju, bolje rei uzurpiranju, mjesta suverena u matinom narodu. Pines je vjerojatno, iako to u pisanim vrelima nije izriito navedeno, predstavljao stvarno osobu koja se suprotstavljala miru, bolje rei namjerama Batona Breukog da izdvoji breuko-panonski segment ustanka iz jedinstvene borbe i Saveza. U suprotnom Baton Breuki ne bi imao razloga da ga izda i preda Rimljanima, izuzev ako nije kao svoju stalnu i prikrivenu elju imao to da vlada kao suveren svojim matinim narodom. Ovo bi sugeriralo da je moralo postojati i mjesto i vrijeme kada se desilo i ovo nesuglasje izmeu vodeih ljudi Breuka, odnosno kada se ono javno manifestiralo to je prouzroilo i sukob nepoznato kakve naravi, ali sigurno je dolo do nasilnog rjeavanja te situacije jer je Pines zarobljen. Iako je Pines bio suveren Breuka, ipak je u preteito oligarhijskoj sredini Breuka Baton Breuki, koji je tada bio taj koji je zapovijedao i vojskom, odnio prevagu. Svi ovi prezentirani dogaaji i ispoljavanje nesuglasja i njihov meusobni obraun su se desili prije dogaaja kod rijeke Bathinus. Da bi uope dolo do izraenog sukoba izmeu dvojice breukih prvaka po pitanju mira morala je postojati odreena podloga iz koje je proisteklo konkretno razmimoilaenje. A to je sigurno bilo ili ve postignuti dogovor ili jo uvijek samo pregovori izmeu Rimljana i Batona Breukog. To bi znailo da su se obraun Batona Breukog sa Pinesom i njegovo smjenjivanje, i kasnije kao posljedica toga izruenje, desili kada su se poele ocrtavati konture budueg separatnog aranmana Batona Breukog sa Rimljanima.41 Sukladno s tim, moe
Svim gore spomenutim i detaljno objanjenim zbivanjima koja su se odigrala kod rijeke Bathinus, i nedugo nakon njih, je sigurno prethodio dugi niz lanano povezanih dogaaja u koji su bili upleteni Baton Breuki, njegovi najblii suradnici, Rimljani i vijea ustanikih snaga u Panoniji. Sigurno je da su sve one negativne okolnosti o kojima smo ve govorili imale iznimnog utjecaja na Batona Breukog i kako je vrijeme prolazilo u njemu je sigurno sve vie raslo uvjerenje da je potrebno separatno u odnosu na svoga drugog kolegu Batona Dezitijatskog, izai iz rata. Da bi se to moglo desiti bilo je neophodno i izvriti i odreene pripreme i otvoriti o tome pitanju komunikaciju sa rimskim glavnim zapovjednicima kako bi se dogovorilo sve ono to je trebalo ostvariti za separatni istup Batona Breukog sa svim snagama kojima je zapovijedao iz zajednikog ustanikog tabora. Naravno taj itav postupak dogovaranja i sam dogovor su izazvali opoziciju Pinesa, koji je poto je bio suveren Breuka morao biti uklonjen i predan Rimljanima. Tako se moe rei da je Baton Breuki uz pomo svojih najodanijih suradnika i pristalica ustvari izvrio neku vrstu nasilnog ina (sa osobinama klasinog pua i preuzimanja vlasti) unutar vlastite politije, a sve sa ciljem eliminiranja jake opozicije i bilo kakve unutarnje opozicije njegovim namjerama o sporazumnoj predaji. Nakon predaje Pinesa, mjesto suverena Breuka koje je praktino uzurpirao Baton Breuki, je s pravne strane ostalo upranjeno i Rimljani da bi eliminirali i taj nedostatak potvruju kao novog suverena Batona Breukog (Cass. Dio LV, 34, 4). Upravo to to Rimljani, po Kasiju Dionu, kao nagradu (;) daju pravo Batonu Breukom da od sada ne samo zapovijeda nego i vlada Breucima isto potvruje da je Baton Breuki stajao u dogovorima, nejasno da li konspirativno ili otvoreno, sa rimskim zapovjednicima i prije zbivanja kod rijeke Bathinus. I je ta predbathinuska aktivnost bila najzaslunija za sporazumnu predaju Breuka i oko njih okupljenih drugih panonskih naroda i raspada jedinstvenog ustanikog Saveza. Baton Breuki se vjerojatno bez bitne i presudne pomoi Rimljana uspjeno obraunao sa Pinesom kojeg je na kraju i predao Rimljanima. Da su kojim sluajem Rimljani bili ti koji su na sebi nosili najvei teret eliminiranja
41

se zakljuiti da je Baton Breuki stupio u kontakt sa Rimljanima prije nego je dolo do obrauna sa Pinesom, iako je moda i ranije imao planove razrauna sa Pinesom koji je vjerojatno bio poznat po svojim vrstim i beskompromisnim stavovima u vezi zajednike borbe i samim tim bio i oigledna smetnja. Baton Breuki je, da bi uspio u svojim namjerama, morao da se rijei Pinesa i prigrabi njegovu politiku poziciju kako bi mogao i realizirati dogovoreno. A moda je i potajna elja Batona Breukog da preuzme mjesto breukog vladara bila i dodatna motivacija za izdaju i za stvaranje sporazuma koji mu je to garantirao i omoguio. I u sluaju sporazuma Batona Breukog sa Rimljanima potrebno je navesti da je i ova odluka bila donesena i sprovedena samo u uskom krugu lokalnih breukih i panonskih prvaka ili samo u krugu okupljenom oko Batona Breukog. Najvjerojatnije ona nije bila rezultat openarodnog odluivanja i stava neke institucije koja bi mogla predstavljati volju ustanikih boraca na podruju panonskog bazena, kao to bi to bila skuptina vojnika. Pobjeda stranke Batona Breukog i njegovih namjera nad ratnom strankom koju je predvodio Pines bila je rezultat sirove sile i snage Batona Breukog i njegovih suradnika, a ne odluke i elja veine politikog naroda i vojnika. Da se kojim sluajem odluka o separatnom sporazumu i predaji Pinesa donijela na nekoj vrsti javne rasprave, moda skuptini vojnika/naroda, za to bilo neminovno bilo potrebno vrijeme da se takva skuptina pripremi, sazove i vodi, i naravno to bi moralo biti poznato u okviru cjelokupnih zajednica kojih bi se odluke tih rasprava i zasjedanja direktno ticale. A onda bi informacije o tome to se dogaa i namjerava uiniti u panonskom bazenu sigurno dole i do Batona Dezitijatskog, koji se ne bi libio da preventivno intervenira. S druge strane i opozicija Batona Breukom, da se sve zbivalo kao javni, openarodni in a imajui u vidu svo kasnije izraeno nezadovoljstvo postupkom Batona Breukom, bi bila izraajnija i uvezanija. Meutim sudei po onome to se desilo Pines i drugi zagovarai otpora su bili prilino zateeni brzinom djelovanja Batona Breukog, osobe koja je raspolagala sa vojnim i politikim iskustvom, i njegovih pristalica i jednostavno se nisu snali. A i Baton Dezitijatski i uope dinarska komponenta ustanka su bili iznenaeni onim to se odigralo na sjevernom, panonskom ratitu, Time se moe objasniti da za sve vrijeme dok su se u panonskom bazenu odigravala zbivanja vezana za naputanje ustanka, nema dinarske reakcije. I Batonu Dezitijatskom je nesumnjivo bilo potrebno izvjesno vrijeme da pregrupira svoje snage, skupi ih i pripremi za intervenciju u panonskom bazenu, ime nije bio u mogunosti da pokua uspjeno sprijeiti otpadnue i predaju Pinesa. Uostalom prevaga stranke sporazuma je dobivena izgleda i uz izvjesnu pomo Rimljana, sa kojima su se do tada Breuci i oko njih okupljeni drugi narodi estoko borili, i pod ijom podrkom i auspicijama je Baton Breuki dobio kao nagradu za svoj in, pravo da vlada Breucima. Batonu Breukom je iz politikih interesa vie odgovaralo da Rimljanima preda Pinesa i da to predstavi kao neminovnost koju zahtijevaju Rimljani i koja se mora ispuniti (to je i bilo vjerojatno), nego da fiziki likvidira Pinesa. Da je likvidirao Pinesa njegova uzurpacija bi bila vie nego oigledna i teko opravdana a opozicija jo izraajnija, dok je nakon predaje Pinesa zaposjedanje mjesta breukog suverena mogao opravdavati time da je odlaskom Pinesa u zarobljenitvu mjesto suverena ostalo upranjeno i da je njegovo zauzimanje (uzurpacija) toga mjesta najbolje rjeenje u datoj situaciji. Izgleda da se Baton Breuki nadao e sve ono to je on uinio biti prihvatljivije i lake svarljivo. ako se predstavi kao neminovnost koju nalae situacija i elja Rimljana. Istovremeno je on elio da time to od predstavnika Rimske drave (u konkretnom sluaju Tiberija), pod iji su suverenitet Breuci zvanino ponovo potpali zbivanjima kod rijeke Bathinus, prima pravo da vlada Breucima da odreenu osnovu i legalitet svojoj

Pinesa, Kasije Dion ne bi imao razloga da kae da je Pines bio izdan od strane Batona Breukog, to na svoj nain podrazumijeva da je djelovanje protiv Pinesa prevashodno bilo u rukama Batona Breukog ega je i sam Kasije Dion, odnosno njegovo vrelo, u potpunosti svjestan (Cass. Dio, LV, 34, 4).

uzurpaciji.42 Baton Breuki je moda smatrao da e njegove namjere i ono to je uinio biti lake ostvarljivo i prihvatljivo ako se nametne i kao suveren breukog naroda, odnosno ako u svojoj osobi objedini i politiku i vojnu vlast, ime bi dodatno osnaio svoju poziciju u odnosu na sve nezadovoljnike koje je proizvelo njegovo djelovanje na breuko-panonskom prostoru. Uostalom i Rimljani su vie voljeli da na mjestu i suverena i politikog i vojnog elnika Breuka imaju svoga ovjeka. Nakon izruenja Rimljanima, dalja sudbina Pinesa je ostala potpuno nepoznata. injenica je da se u Panoniji nisu borili samo Breuci, nego i druge panonske zajednice, meutim ostalo je prilino nejasno na osnovi direktnog znaenja podataka iz povijesnih vrela, kakva je njihova uloga u svemu tome to se dogaalo kod rijeke Bathinus. Iz konteksta oba teksta, vie kod Veleja nego kod Diona, moemo zakljuiti da je sve to se desilo kod rijeke Bathinus imalo utjecaja na sve dotada pobunjene zajednice Panonije. Prilikom opisa zbivanja kod rijeke Bathinus Velej ni na jednom mjestu posebno ne navodi Breuke, to je sasvim razumljivo kada se ima u vidu da je Baton Breuki u hijerarhijskom smislu zauzimao najvie zapovjedno mjesto u svim ustanikim snagama na prostoru Panonije. Radi upravo tog svoga statusa, sve to je dogovarao Baton Breuki sa Rimljanima odnosilo se ne samo na Breuke nego i na sve ustanike snage na prostoru Panonije, tako da su se i odredbe sporazumne predaje doticale i panonskih naroda koji su svoje povjerenje u vrhovnom zapovjednitvu dali Batonu Breukom. Vjerojatno su i neki prvaci koji su dolazili iz drugih naroda i zajednica Panonije iz raznoraznih razloga dali podrku Batonu Breukom u ovim kljunim trenucima i podrali njegove namjere i akcije. Jedino bi se u tom sluaju moglo objasniti da su tolike tisue sranih ratnika (ferocem illam tot milium iuventutem) Panonije kod rijeke Bathinus (simboliki) poloile oruje i poklonile se pred velianstvom rimskog naroda koje je u tom trenutku simbolizirao Tiberije,43 jer u tome nisu uestvovale samo breuke jedinice. Ove jedinice koje su simboliki poloile oruje i poklonile se pred Tiberijem su sigurno pripadali onim breukim i panonskim snagama kojima su neposredno zapovijedali ili Baton Breuki ili njemu odani sljedbenici. Ipak se iz kasnijih zbivanja moe zakljuiti da je dobar dio snaga i prvaka Panonije ipak bio u osnovi nezadovoljan postupcima Batona Breukog. To to dolazi do promjene osobe na poloaju suverena Breuka nije znailo i da Baton Breuki postaje na neki nain i formalni suveren nad tim narodima; njihova sudbina je u tom pitanju potpuno odijeljena od Breuka i oni zadravaju svoje unutarnje politiko ureenje. Najbolji dokaz ovako iznesenom stavu je to to Baton Breuki, u tekstu Kasija Diona, svoje pravo da vlada Breucima prima kao nagradu, ime se na neki indirektni nain naglaava da je rije o dobroj volji i priznanju Rimljana a ne o tome da su se Rimljani sporazumijeli sa Batonom Breukim da on bude njima podinjeni poglavar dobrog dijela dijela Panonije. To bi uostalom bili i previe ambiciozni i potpuno neostvarivi projekti i u najoptimistinijim verzijama razvoja dogaaja, pa i neprihvatljiv i za Rimljane i za veinu naroda i zajednica Panonije. Iako se Baton Breuki morao zadovoljiti samo podinjenim suverenstvom u svom matinom narodu, on je jo uvijek bar formalno zadrao vrhovno zapovjednitvo nad svim snagama kojima je zapovijedao u Panoniji. I izgleda da mu je do zadravanja te pozicije bilo jako stalo. S tim smislom bi se na najbolji nain mogao objasniti Dionov izraz ...; J j ; Jv... . Jedina zavisnost koju su imali narodi Panonije, izuzev sada Breuka, prema Batonu Breukom bila je ona u vidu priznanja njegovog vrhovnog zapovjednitva nad njihovim vojskama. Ali u uvjetima
Da je Baton Breuki od Rimljana primio pravo da vlada Breucima, iako to Dion direktno ne navodi, dokaz je to to se spominje da je to pravo on dobio kao nagradu, a jedini koji su mogli nagraditi Batona Breukog za izruivanje Pinesa bili su Rimljani. Tako se i to to prima pravo da vlada Breucima moe smatrati kao jo jednim dokazom o sporazumnoj predaji. in predaje suvereniteta nad Breucima Batonu Breukom morao se desiti u neposrednom kontaktu sa za to ovlatenim predstavnicima Rimske Drave (najvjerojatnije Tiberijem), pa bi bilo sasvim opravdano zakljuiti da se i taj in desio kod rijeke Bathinus. Tako bi se i sva zbivanja kod rijeke Bathinus mogla promatrati i kao simbolino ozvaniavanje novog stanja na terenu, od kada poinju da vae uvjeti sporazumne predaje. 43 Vell. II, CXIV, 4
42

posvemanjeg rastrojstva cjeline oruanih snaga Panonije, koje je uslijedilo nakon sporazumne predaje kod rijeke Bathinus, taj njegov autoritet je izgubio mnogo na svojoj stvarnoj vrijednosti. to je uistinu podrazumijevala sporazumna predaja koja se simboliki odigrala kod rijeke Bathinus. Ako je suditi po podacima i kontekstu onoga to je napisano kod Kasija Diona i u manjoj mjeri kod Veleja Paterkula, za uzvrat to naputaju ustanak i vraaju se pod rimski suverenitet i upravu Breuci su mogli uz novog suverena zadrati i visoku razinu unutarnje autonomije koja bi nedvosmisleno ukljuivala i domaeg ovjeka na elu njihove politike tvorevine. Po sporazumnoj predaji i drugi panonski narodi i zajednice zadravaju istu ili slinu razinu unutarnje samostalnost, ali kako se ini Baton Breuki iako nije njihov formalni suveren ipak prema tim narodima i zajednicama zadrava i neku vrstu vrhovnog vojnog zapovjednitva. Jo jedno se pitanje postavlja kada se analiziraju zbivanja kod rijeke Bathinus i sporazumna predaja Panonije, a to je jesu li svi narodi i zajednice koje su uestvovale u ustanku na prostorima panonskog bazena prihvatile bar formalno prekid daljih borbi sa Rimljanima. injenice iz vrela govore da je ratite Panonije prema Rimljanima bilo kako-tako primireno. Kasije Dion kae da su se nakon intervencije Batona Dezitijatskog i pogubljenja drugog Batona mnogi Panoni ponovo digli na ustanak, to bi podrazumijevalo da su se oni bili jedno vrijeme primirili. To se da objasniti ne samo eljom da se stvarno ispotuje sporazum sa Rimljanima i stane iza onoga to je uinio Baton Breuki nego i raspadom cjelokupnog uvezanog vojnog sistema Panonije. Mnoge zajednice i jedinice su se povukle u sebe, iekujui dalji razvoj situacije istovremeno titei samo sebe i svoje interese. Otkrivanjem svih tajni koje krije opis Kasija Diona o zbivanjima u vezi otpadnua Batona Breukog, moe se prilino relativizirati Velejeve tvrdnje da je sva Panonija traila mir, i sam njegov prenaglaeni i slikoviti opis zbivanja kod rijeke Bathinus. Niti je sva Panonija traila mir o emu najbolje dokazuje sluaj Pinesa, niti je predaja kod rijeke Bathinus bila stvarno elja svih ustanika u panonskom bazenu i najvjerojatnije u samom inu poklonjenja nije uestvovao znaajan dio breuko-panonskih boraca. Da je tako bilo dovoljno govore i injenice da Baton Breuki u svojoj novoj ulozi nije imao povjerenja u one kojima je vladao, i da je jedan dio breukopanonskih snaga bio zatvoren u svoja gradinska uporita i da se nalazio u nekom nedefiniranom stanju iekivanja daljih zbivanja i odluka i traenja novih putova. Samo se iz razloga gubljenja, ne samo svoje kontrole nad sredinjim zapovjednitvom snaga u breuko-panonskom bazenu, nego i uope meusobno ustrojenog i uvezanog sustava oruanih snaga panonskog segmenta ustanka, koje se odigralo skoro trenutno nakon sporazumne predaje, moe objasniti tenja Batona Breukog da obilazi teritoriju i zahtijeva garancije. Uostalom nakon intervencije Batona Dezitijatskog Panonija se ponovo digla na oruje, istina samo zakratko.44 Nesumnjivo su breukopanonske snage za vrijeme svih dogaanja koja su vodila sklapanju sporazumne predaje jo uvijek bile vitalne, kadre i spremne za uinkovitu i dugotrajnu obranu. Meutim zahvaljujui svim dogaanjima proizalim kao posljedica sporazumne predaje taj sustav se raspao i ta vojnika cjelovitost nekadanjih ustanikih snaga Panonije sada se parcelizirala na mnogo manje nepovezane segmente, sa izgubljenom vizijom, idealima i ciljevima. Veina naroda i ustanikih boraca u panonskom bazenu je, u naelu zbog naina i metoda koje je primijenio Baton Breuki prilikom ostvarivanja svoje akcije, morala biti nezadovoljna sa njegovim postupcima tako da je Baton Breuki od samog poetka svoje vladavine nad Breucima morao osjeati odreenu dozu opozicije i unutar Breuka i unutar okolnih naroda i zajednica. injenica je da je Baton Breuki na elo matine politije doao nasilnim inom koji se sastojao i u izdaji Pinesa, uzurpacijom i uz blagoslov i priznanje od Rimljana, a ne u vidu masovne podrke
44

Sama slikovitost i prenaglaenost tvrdnji Veleja Paterkula vezanih za pad Panonije, posebno zbivanja koja su se odigrala kod rijeke Bathinus, sigurno su nastala namjenski u svrhu podilaenja caru Tiberiju i iznimnom uzdizanju veliine njegovog autoriteta.

naroda ili normalne politike procedure u skladu sa obiajima i pravnom tradicijom. Radi toga je bilo za oekivati da on nee uivati veliku razinu podrke u svome matinom narodu i drugim panonskim narodima i zajednicama. Ustvari sam legalitet postavljanja Batona Breukog na mjesto suverena Breuka je poivao na prilino nategnutoj osnovi koja se zasnivala na sljedeem postulatu sporazumnom predajom Breuci su teorijski ponovo potpali pod vrhovni autoritet i suverenitet Rimskog naroda, iji je legitimni predstavnik na terenu Tiberije koji samim tim ima pravo da regulira odnose unutar breuke politike strukture, odnosno da postavi Batona Breukog kao suverena. Tako je ova klasina uzurpacija po shvaanju i Tiberija i Batona Breukog i njegovih najbliih privrenika bila legitiman in, ali evidentno je da tako nije bilo i miljenje i kompletnog breukog i panonskog svijeta, pa ni njihovih bivih suboraca iz dinarskog segmenta ustanka. Posebno je nezadovoljstvo i neodobravanje postupaka, akcija ali i daljih tenji moralo biti izraeno kod drugih naroda i zajednica Panonije, iako Baton Breuki nije postao njihov oktroirani suveren. Oni su bili nezadovoljni i daljim insistiranjem Batona Breukom da zadri vrhovno zapovjednitvo snaga Panonije jer sasvim prirodno nisu vidjeli razloge i svrhu odranja takvog stanja u uvjetima kada vie nije bilo rata sa Rimljanima, a posebno ne od osobe koja je izdala njihovo povjerenje i interese itavog ustanka. U tom izraenom. i meu Breucima i meu ostalim narodima i zajednicama do tada pobunjene Panonije, nezadovoljstvu a ne samo u oekivanju reakcije Batona Dezitijatskog treba traiti i razloge straha Batona Breukog za svoju novu poziciju. Da bi se osigurao, a poto je sa pravom mogao biti sumnjiav prema narodima i zajednicama koje su mu bile subordinirane i podreene (Jv...), on je iao od jednog do drugog uporita (v) koje su drali Breuci ili oko njih okupljeni drugi Panoni zahtijevajui taoce (Jv).45 Ustanika strategija koja se zasnivala na forsiranju utvrenih uporita imala je kao posljedicu i snano utvrivanje i pozicioniranje lokalnih zajednica, ak i unutar jedne politije, jer je svaka lokalna zajednica u veem dijelu svoga borbenog angamana u stvari partikularno borbeno djelovala ogradivi se snanim fortifikacijama. Zbog ovakve taktike jedinice zatvorene u pojedinim uporitima i ograniene na borbeno djelovanje uglavnom oko svoga uporita postajale su postupno pomalo i samostalnije u odnosu na sredinje i vojno i politiko vodstvo. Samo jak autoritet i ideja su mogli da odravaju nepokolebljivo jedinstvo tako partikularno ustrojene ustanike vojske-bolje rei milicije ak i unutar iste politije i dovoljan je samo jedan znaajniji poremeaj da ga potpuno ugrozi pa polako i srui. A sporazumna predaja i isporuivanje Pinesa su bili vie nego i dovoljan razlog sloma nepokolebljivog jedinstva i na breuko-panonskom podruju. Tako se desilo da Baton Breuki ustvari nema stvarno punu i apsolutnu kontrolu nad kompletnim podrujem, pa je bio prisiljen da to jedinstvo u lojalnosti svome novom poloaju ostvari i drugim sredstvima kao to je uzimanje talaca. Zahtijevanje talaca zorno pokazuje i da na breuko-panonskom prostoru situacija u vezi sporazuma sa Rimljanima i priznanja novog suverena uope nije bila ista. Kako se ini borbeno i politiko jedinstvo ovog prostora stvoreno na poetku ustanka se raspalo i Baton Breuki se uistinu mogao pouzdati u znatno slabiju i kvantitativno manju podrku, a njegov autoritet je prilino i nepovratno opao u redovima snaga kojima je do tada zapovijedao. Najbolje svjedoanstvo o sve veem umanjivanju podrke i autoriteta koju je uivao meu Breucima i drugim Panonima prua injenica da je u trenutku koji se odigrao kod rijeke Bathinus i na kome se Baton Breuki sporazumno predao pod rimsku vlast, u tome inu (po Veleju Paterkulu) uestvovalo vie tisua ratnika. Nedugo zatim, u trenutku kada je bio napadnut od strane jedinica koje je vodio Baton Dezitijatski, vjerojatno brojno stanje snaga na koje se mogao potpuno osloniti se prilino smanjilo. Pobjeda Batona Dezitijatskog je
45 Cass. Dio, LV, 34, 4-5; Ipak je vjerojatnije da je on obilazio uporita na breukoj teritoriji, jer je on bio i njihov formalni suveren, ili se bar takvim smatrao pa je mislio da ima pravo da od njih trai taoce. Osim toga on je prije svega imao namjeru da potvrdi svoju novu poziciju kao vladara Breuka, a koja je poivala na labavom i sumnjivom legalitetu i kredibiliteta, pa je i u tu svrhu traio taoce.

mogla biti potpuna i brza samo ako Baton Breuki vie nije mogao raunati sa tisuama sranih ratnika koji bi se nalazili uz njega onog momenta kada se morao suoiti sa trupama Batona Dezitijatskog. Od zbivanja kod rijeke Bathinus pa do totalnog poraza u bici sa onim ustanikim snagama koje su bile za nastavak rata, vojna snaga koju je predvodio Baton Breuki naglo se topila rasipanjem i povlaenjem u svoje matine zajednice i zatvaranjem u uporita. Posvemanje rasulo cjelovitog vojnog ustroja, slaba podrka na breuko-panonskom prostoru Batonu Breukom i izostanak djelotvorne rimske pomoi i podrke svom novom savezniku stvorile su savreno okruenje za intervenciju drugog vrhovnog vojvode. Baton Dezitijatski je znao da pokret snaga kojima bi on neposredno i direktno zapovijedao na svoga imenjaka ne bi bio doekan eim otporom od strane Breuka i drugih Panona koji su izgleda postali prilino indiferentni za sudbinu svoga novog suverena i starog zapovjednika. Znajui za kruenje Batona Breukog po breuko-panonskoj teritoriji radi dobivanja talaca Baton Dezitijatski je to iskoristio kao taktiku prednost, preao sa svojim trupama na panonsko podruje i saekao ga je u nekoj vrsti zasjede. Tom prilikom Baton Dezitijatski je teko porazio odmetnute snage i zatvorio svoga imenjaka, i nekadanjeg kolegu u vrhovnom zapovjednitvu, u jednoj utvrdi (), najvjerojatnije klasinom tipu gradinskog naselja, u koju se ovaj bio sklonio nakon poraza.46Nade Batona Breukog da e ostati siguran unutar te gradine su se pokazale pogrenim, jer su autoritet i potovanje prema njemu u tolikoj mjeri bili oslabili, a pritisak Batona Dezitijatskog i njegova odlunost da doe do svoga imenjaka bili iznimni. Baton Dezitijatski vjerojatno je preferirao mirniji pritisak i pregovore sa stanovnicima uporita u koje se sklonio Baton Breuki, nego da izvri vojni pritisak, pa i oruanu akciju na uporite. Njegov cilj je bio da ponovo podigne ustanak u Panoniji a ne da ratuje sa Panonima i Breucima, znai on je elio da samo doe od Batona Breukog a ne da vojniki zaposjeda breuko i slobodno panonsko podruje i njihova uporita. Naprotiv njegova primarna namjera je bila da osvoji due stanovnika breuko-panonskog teritorija i zato je morao da bude prilino obazriv u mjerama koje je primijenjivano kako bi ostvario svoj primarni cilj ponovno pokretanje breuko-panonskog segmenta na otpor i naputanje sporazumne predaje. I radi toga nije mogao da izvri klasini juri na uporite u koje se sklonio Baton Breuki, nego je primjenjivao mnogo sofisticiraniji postupak koji se zasnivao na usklaivanju zahtijevanja i pregovora ali i prisutnog pritiska i okruenja uporita. I neto kasnije stanovnici gradine u koju se Baton Breuki bio sklonio su izruili prebjeglicu Batonu Dezitijatskom.47 Prostor na kojem su se odvijala sva zbivanja vezana za intervenciju snaga Batona Dezitijatskog, sukob trupa dvojice bivih kolega u zapovjednitvu i predaju Batona Breukog, najvjerojatnije se nalazio juno od Save, na sjeverno-bosanskom prostoru, nedaleko od onog mjesta na rijeci Bosni na kojem se Baton Breuki sporazumno predao Rimljanima. To dokazuju sljedee injenice; Poto se bitka izmeu ustanikih trupa koje je predvodio Baton Dezitijatski i snaga oko Batona Breukog desila kao pripremljena zamka na kretanje Batona Breukog, sasvim se jasno da se ona desila na breuko-panonskom prostoru. Baton Breuki je kao cilj svoga kretanja imao obilazak lokalnih zajednica i uporita i traenje talaca na teritoriju naseljenom od njemu subordiniranih i podinjenih zajednica (u emu je Dion izriit)48, a to je jedino moglo da se desi jedino na breuko-panonskom prostoru. Uostalom pisana vrela ne daju ni najmanje naznake da je Baton Breuki za vrijeme rata uope naputao panonske prostore, a i ne bi imalo nimalo smisla da on obilazi uporita dinarskog segmenta i od njih trai taoce. Najvjerojatnije je njemu najbitnije bilo da osigura svoju vlast nad njegovom politijom nad kojom je dobio pravo suverenske vlasti, pa je onda smatrao i shodnim da obilazi breuko
46 47 48

Cass. Dio LV, 34, 5 Cass. Dio LV, 34, 5 Cass. Dio LV, 34, 5

podruje i trai taoce. Osim toga iz smisla Dionovog podatka se moe izvui jasan zakljuak da Baton Dezitijatski za vrijeme zbivanja vezanih za sporazumnu predaju sa svojim trupama ne boravi na breukom podruju, jer se u suprotnom Baton Breuki ne bi tek tako usudio da se kree. Za Batona Breukog je napad Batona Dezitijatskog nesumnjivo predstavljao neprijatno iznenaenje. Jedino sjevernobosansko podruje prua zemljopisne uslove za postojanje utvrda klasinog gradinskog tipa, kakve su najvjerojatnije bile Dionovi v i , Iz konteksta Dionovog teksta jasno je da su spomenute utvrde predstavljale utvrena gradinska naselja smjetena na izvjesnom dominantom poloaju (uzvisini), i koje nije ba bilo lako osvojiti. Uporite u koje se sklonio Baton Breuki se moralo nalaziti na nekom dominantom uporitu, jer se jedino tako on mogao osjeati sigurnim i koje Baton Dezitijatski nije mogao bez odreenog ispoljenog napora zauzeti. Postavljanje uinkovite i uspjene zasjede i koja je bila pravo iznenaenje za protivnika od strane Batona Dezitijatskog i njegovih snaga je jedino mogue ostvariti na prostoru koji za to prua povoljne zemljopisne i morfoloke uvjete. I to pogotovu za gortaki gerilskopartizanski nain ratovanja kojem su bili vini Dezitijati i drugi Dinarci koji su predstavljali veliku veinu unutar snaga koje je predvodio Baton Dezitijatski. Da bi se postavila uspjena i prava zasjeda u ravniarskim oblastima potrebno je mnogo napora i umijea. Teko bi bilo pretpostaviti da se Baton Dezitijatski bio odluio da postavi stupicu svome bivem kolegi na prostoru sjeverno od Save, jer je to zahtijevalo da se pree vei put i forsira rijeka Sava. Time bi Baton Dezitijatski neminovno izgubio prednost brzog i iznenadnog udara i otkrio bi svoje stvarne namjere obrauna sa po njegovom miljenju izdajnicima. Izloio bi se moguem rimskom udaru po svojim krilima i to na prostoru koji je po svojim ravniarskim karakteristikama stran veini njegovih boraca, a i zaao bi u dubinu podruja koje je naseljavalo stanovnitvo u ije ponaanje nije mogao imati puno povjerenje. A dugo kretanje ne samo da ne bi ostalo neopaeno od strane Batona Breukog, njegovih pristalica i Rimljana, nego bi iziskivalo i dugotrajnije pripreme, jau logistiku bazu i iznimne napore da se prevladaju prirodne prepreke, kao to je rijeka Sava. Strpljivi i pronicljivi Dezitijat je vie volio da saeka 49 da se svojim neopreznim (jv, ; j j jvv jv...) kretanjem Baton Breuki priblii teritoriji na kojoj je on imao zapovjednu odgovornost, nego da rizikuje sa nekim brzopletim preventivnim udarom. ini se, iz konteksta opisa (kod Diona) samog sraza dvojice Batona da je Baton Breuki bio vie zabrinut za mogue nezadovoljstvo unutar teritorija na kojem je on imao zapovjednu odgovornost, nego za reakciju drugog vrhovnog vojvode i kao da nije oekivao da e biti doekan u zasjedi. Mogue je da je upravo navodna neaktivnost Batona Dezitijatskog u poetku svih zbivanja, a koja je bila (kako se pokazalo) najobinija taktika pretvornost, zavarala Batona Breukog u stvarne namjere svoga biveg kolege.50 Nedjelovanje Batona Dezitijatskog je u Batonu Breukom sigurno razvilo uvjerenje da ovaj niti ima snage a niti elje da intervenira u panonskim zemljama, i da se eventualni glavni i jedini protivnici nalaze unutar nekadanje ustanike Panonije.

49 50

Cass. Dio LV, 34, 5

Neaktivnost Batona Dezitijatskog ustvari je krila u sebi sakupljanje vojnih snaga, njihovu pripremu i na kraju neopaeni i brzi upad u breuko podruje, a ne mirenje sa postojeom situacijom i povlaenjem potpuno u dinarski planinski pojas. I to to Baton Dezitijatski smatra shodnim da upadne u Panoniju, raisti situaciju i ponovo pokrene ratne aktivnosti dokazuje da Panonija nije bila u potpunosti poraena od strane Rimljana i da ona jo uvijek raspolae sa dosta vitalnih, raspoloivih i respektabilnih snaga za koje se vrijedi boriti. Suprotno od toga, kada Rimljani stvarno pregaze breuko i panonsko podruje, Baton Dezitijatski vie ne pomilja da upada na panonsko podruje i koncentrira se na obranu dinarskog pojasa, jer podie jednu obrambenu liniju prema panonskim oblastima.

Tako je svojom taktikom Baton Dezitijatski uspio prevariti breukog imenjaka usadivi mu lanu procjenu politikog i vojnog stanja na junim predjelima breuko-panonskog prostora, uslijed ega se Baton Breuki mogao osjeati sigurnim od mogueg napada dinarskih ustanikih snaga dok se kretao u relativnoj blizini i dinarskog pojasa i dezitijatske granice. Potrebno je imati u vidu i da su breuke oblasti juno od Save manje stradale od protuustanikih aktivnosti u periodu do sredine 8. god. n. e. od onih na sjeveru koje su bile i sustavno pustoene, preko kojih su prolazile velike vojne snage i operacije i koje su moda ve jednim dijelom bile i okupirane. Nesumnjivo se jezgro breuke vojne i politike cjeline ve bilo preselilo u sigurnije oblasti juno od Save, to dokazuje i injenica da se in sporazumne predaje dogaa upravo na bosanskom, a ne slavonskom podruju, negdje u donjem toku rijeke Bosne. Osim toga june oblasti sa brdovitijim karakteristikama zemljita su ne samo bile poteenije nego i bolje utvrene, pa je samim tim u njima osjeaj za nastavak otpora bio prisutniji, a neraspoloenje prema sporazumnoj predaji izraenije. Za razliku od sjevernih, ravnijih ravniarskih oblasti Slavonije u kojima je zbog stalnog estokog pritiska neprijatelja raspoloenje za mir bilo vee. Baton Breuki je obilazio, traei taoce, one breuke zone, zajednice i uporita koja su openito bila manje raspoloena prema novom odvijanju stvari. I relativno brzo povlaenje trupa Batona Dezitijatskog, pod sigurnost dinarskog masiva i njegovo utvrivanje stratekih toaka prema panonskom bazenu, posredno govori da Baton Dezitijatski sa svojim jedinicama nije boravio sjeverno od Save. Te june oblasti su bile i relativno udaljene od pozicija Rimljana, tih novih saveznika Batona Breukog. pa je i radi toga on smatrao potrebnim da njihovu lojalnost osigura uzimanjem talaca. Iz svih tih razloga sasvim je razumljivo pretpostaviti da se vei dio pozornice na kojoj se odvija itava drama odmetnua Batona Breukog nalazila na bosanskom, a ne slavonskom predjelu breuke i panonske teritorije. I sama simbolika predaja se dogaa na donjem toku rijeke Bosne, to bi dodatno potvrivalo injenicu da se u tim trenucima arite breuko-panonskog otpora bilo, kao posljedica intenzivnih ofenziva neprijatelja, koncentriralo juno od Save, u neto zatienije oblasti. Jer da se to vojno i politiko jezgro panonskog i breukog otpora tada nalazilo u Slavoniji ne bi imalo smisla da se simbolika predaja izvri na rijeci Bosni. Obraun Batona Dezitijatskog sa svojim bivim kolegom se moda desio negdje unutar prostora koji omeuju, ukljuujui i njih, Trebava-Majevica-Ozren. Na navedenom prilino prostranom prostoru sjeveroistone Bosne do danas je registrirano relativno malo eljeznodobnih gradina ili bilo kojih drugih naselja u kojima bi se mogue odvijao ustrojeni i kontinuirani naseobinski ivot u datom razdoblju. To su npr. gradina Kouhe kod Doboja, otvoreno naselje Gradina-Tolisa kod Gradaca, gradina Cigla na Raljevima, situiranu sjeverno od Gradaca, gradinu Vukni kod Graanice,51 otvoreno naselje Bilanovo kod Graanice. Kreia Gradina kod Tuzle i znatno udaljenije na istoku gradine Gornja Petrovica52 i Kosovaa53 kod Kalesije.54 U pokuaju lokalizacije mjesta na kojemu su
Kosori, 1980, 111 Radimsky, 1893, 483-484 53 Fiala, 1893, 152+sl. 14; Radimsky, 1895, 220-221+3; 4 54 Ne bi iz navedenog razloga apriori mogli tvrditi da je ovo podruje u protohistorijsko vrijeme slabo razvijeno i naseljeno. Istraivanja ove regije su u odnosu na ostale oblasti dananje BiH bila slabijeg intenziteta, a i konfiguracija terena prilino onemoguava i prepoznavanje ali i uope postojanje gradinskih naselja onoga tipa na koje nailazimo na susjednom dinarskom prostoru, to je posebno izraeno uz samu rijeku Savu. Na irem prostoru donjeg toka rijeke Bosne registrirano je i istraeno i nekoliko gradina, koje su nastale u nemirnim i turbulentnim vremenima velike kulturne, etnike i duhovne smjene u razdobljima eneolitika, iji nalazi su imali veliku ulogu u definiranju i oslikavanju ovog znaajnog perioda u arheolokoj znanosti BiH, kao to su gradine Vinogradine u evarlijama kod Doboja iji slojevi pripadaju krugu vinansko-tordoke faze i badenske kulture (Benac, 1964, 129-134), Pivnica kod Odaka sa naseobinskim kontinuitetom od eneolitika do kasnog bronanog doba (Benac, 1962, 21-40+tbl. I-X; Isto, 1967, 155-160+tbl. I-III) i posebno Vis-Modran kod Dervente, ija egzistencija traje
52 51

se odvijala zbivanja vezana za otpadnue, zarobljavanje, osuivanje i kanjavanje Batona Breukog, ne bi trebalo odbaciti ni lokalitete koji se nalaze smjeteni uz lijevu obalu rijeke Bosne ili u njenoj blizini kao to su naselja na otvorenom Graac u Alibegovcima i Hendek u Makljenovcu, oba kod Doboja, neto od rijeke Bosne udaljeniju gradinu Vrela (u bosanskobrodskom prostoru) iji je prostrani plato nesumnjivo bio naseljen i u mlaem eljeznom dobu i gradinu Brdo iznad Dobora i Dobor kod Modrie.55Ove posljednje dvije navedene gradine ine jedinstvenu cjelinu koja ima naseobinski kontinuitet od eneolitika (kostolaka kultura), preko bronanog, starijeg i mlaeg eljeznog doba (pronaeni nalazi keltske latenske keramike) sve do srednjeg vijeka.56 Lokalitet Dobor, situiran neto zapadnije od dananje Modrie skoro na samoj lijevoj obali rijeke Bosne, svojim zemljopisnim i stratekim poloajem u pravom smislu predstavlja Vrata Bosne. I moda se upravo kod ili na irem prostoru (ukljuujui obje strane rijeke) zahvata oko ove strateke toke desila simbolina predaja Panonije rimskom zapovjedniku Tiberiju, koju opisuje Velej Paterkul. U tom sluaju Dobor ili neki drugi lokalitet na njegovom irem okruenju bi moda mogao biti ona lokacija koju je Velej definirao kao apud flumen nomine Bathinum.57 Dobor je nesumnjivo i u mlaem eljeznom dobu bio naselje od strateke i vojne vanosti koje je bilo mogue smjeteno na graninoj liniji izmeu Breuka i Oserijata?, i ono svojim kvalitetom prua sve mogunosti da bude odabrano za predaju Panonije. Za neka od tih naselja, sudei po pronaenim nalazima, znamo da nastavljaju svoje postojanje i u rimsko doba, kao to je lokalitet Crkvina u Makljenovcu kod Doboja koji ima dug kontinuitet naseobinskog ivota do razvijenog srednjeg vijeka.58 Za razliku od lokaliteta Dobor, koji se nalazi na samoj rijeci te je prema tome bio preblizu teritorija pod rimskom kontrolom ili supervizijom, prostor gdje je dolo do direktnog sraza dvojice nekadanjih kolega potrebno je traiti u dubljoj unutranjosti. I to u onom dijelu breukopanonskog prostora koji Rimljani jo uvijek nisu drali pod svojom efektivnom kontrolom i ne suvie daleko od baza dinarskih ustanikih snaga. Baton Breuki se u svome kretanju sigurno koristio ve utabanim stazama i putovima koji su povezivali bitnija populacijska, gospodarska i politika sredita, i na jednom od tih protohistorijskih putova on je bio saekan i potuen od strane trupa pod zapovjednitvom Batona Dezitijatskog. Posebno mjesto u traenju mogueg prostora na kojem se dogodila predaja Batona Breukog i njegovo suenje i pogubljenje zauzima ire podruje oko dananje Tuzle. Ono je sudei po nalazima materijalne kulture i u mlaem
od eneolitika (ukljuivo lasinjsku, kostolaku i vuedolsku kulturu) pa do kasnog bronanog doba i ranog eljeznog doba (Mari, 1961, 151-171+ tbl. I-VII; Beli, 1964, 22-23; Dimitrijevi, 1979, 137-181), te gradine Stupari kod Lukavca i Tulovi kod Banovia (Kosori, 1980, 111 ). Zanimljivo je spomenuti da su na ovom prostoru evidentirani mnogobrojni nalazi novca iz Apolonije, Dirahija i Damastiona, na lokalitetima Dobra Voda kod Modrie, Tramonica i Lukavac kod Gradaca (Patsch, 1902, 394; 420-423; 424), koji na najbolji nain svjedoe o ivim i razvijenim gospodarskim i trgovakim odnosima ovog podruja u mlaem eljeznom dobu sa mediteranskim centrima. 55 O gradini Vrela v. Basler, 1952, 411-424; Beli, 1963, 35-36 56 Bojanovski, 1981, 11-37 57 Vell. II, CXIV, 4 58 Za vie informacija o rasporedu prapovijesnih, protohistorijskih i antikih nalazita na ovom prostoru v. Arheoloke karte iz Arheolokog leksikona BiH, broj 4, 5, 7 (mapa 1) i broj 8 (mapa 2)-praistorijsko i rimsko doba. Za vie informacija o lokalitetu Crkvina u Makljenovcu v. Radimsky, 1891, 251-262; Isto, 1892 A, 190-192; Patsch, 1895, 573-574; Isto, 1897, 530-537; Isto, 1899, 253-259; Isto, 1902, 402; Sergejevski, 1932, 28; Isto, 1934, 1718; remonik, 1951, 249-250; Basler, 1957, 93-108; Isto, 75-88; Isto, 1972, 56; Isto, 1979, 313-330; Arheoloki leksikon BiH, Tom II, 1988, 62-63 (natuknica Baslera) Nedaleko od Makljenovca, na lokalitetu Gradina u Doboju, pronaeni su i ostaci rimskog kastruma i naselja na otvorenom, to dokazuje strateku i komunikaciono-saobraajnu vanost podruja dananjeg Doboja (to je njegova osobnost koja je zadrana sve do suvremenog doba) kao vorita izmeu panonskog bazena i dinarskog pojasa. Radimsky, 1891, 261; Patsch, 1897, 530-536; remonik, 1965, 134-135; Isto, 1966, 122-124; Isto, 1967, 93-94; Isto, 1980, 85-95; Isto, 1984, 23-84.

eljeznom dobu bilo jae naseobinsko, populacijsko i politiko sredite u sjeveroistonoj Bosni, ponajvie zahvaljujui golemim naslagama soli, esencijalne materije zbog koje su itavi narodi kao Autarijati i Ardijejci ratovali, Neto sjevernije od dananje Tuzle i rijeke Jale, na padinama Majevice, na lokalitetu Soline pronaene su nekropole ravnih grobova Srebro59 i Gradovrh, te gradina Gradovrh u kojima su pronaeni nalazi koji potvruju izraeni razvitak i u toku mlaeg eljeznog doba. U obje nekropole, otkopani i istraeni grobovi veinom pripadaju mlaem eljeznom dobu, te bi oni pripadali populaciji ije se sredite nalazilo na gradini Gradovrh, koja je na osnovi keramikih nalaza najvjerojatnije osnovana u toku kasnog bronanog doba i egzistirala kao naseobina kroz itavo eljezno doba.60 Eksploatacija soli je davala odreeni gospodarski, drutveno-politiki i strategijski znaaj iroj tuzlanskoj okolici, koja je vjerojatno inila jednu upravno-politiku i teritorijalnu jedinicu unutar odreene domorodake politije, moda breuke. ili neke druge njoj susjedne i bliske politije.61 Radi toga je i Baton Breuki mogao u konkretnom razdoblju da boravi na navedenom prostoru, nastojei da osigura podrku i temelje za svoju novu politiku poziciju i smanji utjecaj opozicionih stavova u oblasti koja je bila blizu jo uvijek pobunjenom dinarskom pojasu. Iz svega slijedi mogua pretpostavka da je i tuzlansko podruje moglo biti pozornica obrauna Batona Dezitijatskog sa Batonom Breukim, predaje i suenja potonjem. Pogotovu ako se ima u vidu da je ravnica oko rijeke Jale mogla osigurati dovoljno irok ravniarski prostor na kojem se mogla skupiti ustanika vojska i odrati sabor, ali i koja ujedno i nije bila suvie udaljena od brdskog prostora na kojem se mogla nalaziti situirana i gradina u koju se bio sklonio Baton Breuki.62 Tuzlanska oblast (dolina Jale i tuzlanska udolina shvaena u irem smislu) je relativno blizu dezitijatske zajednice i nesumnjivo je bila krajnje juno podruje politija iz panonskog bazena, jer neposredno junije od rijeke Spree se prostire prazni prostor u kome je u eljezno doba egzistiralo vrlo malo gradina. Baton Dezitijatski je protiv svoga odmetnutog kolege sigurno morao voditi dovoljan broj boraca kako bi se sa jedne strane mogao uspjeno obraunati sa Batonom Breukim i njegovim vojnim okruenjem, a s druge da omogui ponovno podizanje po njemu neprirodno primirenog breuko-panonskog segmenta na ustanak. Da se kretao du rijeke Bosne ovo kretanje dinarskih trupa moglo bi doi u opasnost da bude primijeeno od strane izvidnika protu-ustanikih snaga i njihovih posadnih trupa koje su se nalazile smjetene na oserijatskoj zemlji i posavskom podruju. Baton Dezitijatski se u svojim taktikim zamislima i kombinacijama koje je pravio protiv svoga suparnika u velikoj mjeri oslanjao i na faktor iznenaenja, te je sigurno nastojao da ostane neprimjeen. Tako se Baton Dezitijatski, nastojei u potpunosti iskoristiti faktor iznenaenja zahvaljujui kojem je i najvie uspio ostvariti brzu i uinkovitu pobjedu nad Batonom Breukim, vjerojatno odluio za prebacivanje snaga preko drugih pravaca. U tuzlansku oblast se moglo iz dinarskog pojasa doi i iz sljedeih pravaca; a) zaobilazno preko Vranduka pa du srednjeg toka Bosne i zatim poprenom linijom preko padina Ozrena, b) ili preko Krivaje u ravnije oblasti sjeverno od planine Konjuh, c) i ravnim, ali i tee pristupanijim, preko prijevoja Karaula.
Jovanovi, 1957, 245 uri, 1908, 77-90; Jovanovi, 1957, 245-249; Filipovi, 1960, 89-94; Mili, 1982, 133-136 61 O znaaju soli za ivot ovog podruja i naselja u njemu i to jo u dosta ranim periodima i to ne samo za lokalnu populaciju nego i za znatno udaljenija podruja dovoljno govori i sama njegova i drevna i dananja toponimija i hidronimija. U antici se naselje zvalo Salines, ime rijeke Jale koja protie kroz dananju Tuzlu se izvodi od grkog jalos -sol, rijeica Solina, srednjovjekovna upa Soli, te sama Tuzla (tuz-na turskom sol.) Nije nemogue ni pomisliti da su znaenje i veliina Breuka proizlazili i iz posjedovanja i kontrole prostora Tuzle na kojima se dobivala dragocjena i vrijedna sol, slino kao to su vanost i snagu Dezitijata inili i rudnici metala i ispiralita Gornje Bosne. Nije nerealno pretpostaviti da se i jezgro breuke teritorije nalazilo juno od Save, o emu bi moda posredno govorilo i to to se za rat 12-9. god. p. n. e., u kojem su Breuci jedni od glavnih nositelja otpora, navodi da se vodi na tekom podruju a te karakteristike pruaju junije, bosanske oblasti posebno one u pojasu Sava-tuzlanska kotlina. 62 Samo suenje i pogubljenje je izgleda bilo obavljeno neposredno po predaji Batona Breukog, znai u relativnoj blizini gradine i zajednice koja je isporuila Batona Breukog.
60 59

Ono to slijedi nakon izruenja Batona Breukog predstavlja jedno od najzanimljivijih svjedoanstava iz antike povijesti zapadnog Balkana, naalost sauvano samo kod Kasija Diona i to samo u jednoj reenici, iz kojeg se mogu posredno izvui mnogi zakljuci koji nisu direktno vezani za problematiku ustanka od 6. do 9. god. n. e., nego mogu otkriti i neke detalje vezane za aspekte drutvenog i politikog ivota Dezitijata. Po Kasiju Dionu, Baton Dezitijatski je zarobljenog Batona Breukog izveo pred okupljenu vojsku (v), koja mu je glasanjem presudila. Da je presuda donesena glasanjem uesnika improvizirane skuptine-sudita dokazuje upotreba glagola v,63 o emu je ve ranije bilo vie rijei. Preputanjem suenja Batonu Breukom okupljenoj vojsci, odnosno u prenesenom znaenju narodu, Baton Dezitijatski nije samo postupao u skladu sa pretpostavljenim demokratinijim tradicijama Dezitijata, koje su mu, i pored toga to je bio vrhovni vojvoda ustanka, bile najblie i najshvatljivije, nego i iz nekih prizemnijih politikih razloga i opih interesa ustanka. On je time elio i da suenju da opesavezniki karakter, jer u njemu nisu uestvovali samo Dezitijati, iako su oni vjerojatno i brojano i na drugi nain dominirali, nego i pripadnici drugih naroda. I tako bi se odgovornost za izricanje presude predstavila kao volja naroda, uesnika u ustanku, Iz toga bi proizlazilo da je i izvravanje smrtne kazne, koje je uslijedilo odmah nakon presude, bilo smatrano kao da je uinjeno u ime naroda, ustanka i Saveza, znai u korist nekih metafizikih, viih ciljeva i interesa, a ne osjeaja i interesa pojedinaca. Suenjem Batonu Breukom pred skuptinom Baton Dezitijatski je elio da to predstavi i kao javnu stvar, a ne kao osobnu stvar pojedinca, ukljuujui i njega. Tako bi po Batonu Dezitijatskom narod, u smislu vojnika ustanikog Saveza bio jedini ovlaten i odgovoran da donosi kljune i presudne politike odluke, vodi sudske procese i presuuje po vitalnim pitanjima. Time bi vojnika/narodna skuptina Saveza bila vrhovno politiko tijelo Saveza i ustanka, ali izgleda da ova skuptina uslijed estokih rimskih ofenziva koje su uslijedile na ustaniko podruje nije uspjela zaiviti kao stabilna i oficijelno potpuno definirana institucija i da se nije uspjela izdii iznad karaktera ad-hoc konstitucije. Time bi i djelovanje oficijelnih dunosnika i zapovjednika Saveza, ukoliko bi ono bilo u skladu sa interesima, ciljevima i zadacima Saveza, bilo predstavljeno kao izvravanje obaveza ustanka, a ne kao samostalno djelanje. ime bi se oni nalazili pod javnim imunitetom za sve uinjeno u ime naroda, i bili bi amnestirani i od takvih djela kao to je pogubljenje Batona Breukog. Ujedno bi se i dodatno podcrtavao znaaj institucija ustanka i Saveza, i pokuao spasiti poljuljani autoritet ustanka. Ovim je Baton Dezitijatski nastojao u jedan jasan, prepoznatljiv, funkcionalan i cjelovit sustav uklopiti lokalne zapovjednike i ustanike jedinice, i pojaati unutarnju koheziju i disciplinu ustanka koje su u prethodnim fazama ustanka, zbog samovolje i sklonosti ka separatnom djelovanju pojedinih voa otpora i zapovjednika, dolazile u teka iskuenja. Izgleda da je u svome naumu stvaranja jedinstvenog sustava otpora nakon svih zbivanja vezanih za otpadnue i suenje Batonu Breukom, Baton Dezitijatski bio i privremeno uspio, ali sada je za sve ve bilo kasno jer je vrijeme za eventualni uspjeh ustanka ve bilo isteklo. S druge strane Baton Dezitijatski je narodnim, opeustanikim suenjem Batonu Breukom nastojao i da odri Savez sa Breucima i drugim panonskim narodima ijim snagama je dotada zapovijedao Baton Breuki. Poto se sudilo i presudilo osobi koja je bila obnaatelj vrhovnog vojnog zapovjednitva i koja je bila utjecajna i ugledna u breukom i opepanonskom drutvu i prije ustanka, Baton Dezitijatski je morao vrlo oprezno postupati sa vrijednim zarobljenikom, kako ne povrijedio osjeaje i interese Breuka i moda drugih panonskih naroda. Baton Dezitijatski nije elio da se zamjeri ili da izazove nezadovoljstvo u breukim i panonskim politikom predstavnitvima, unutar uglednih i utjecajnih rodova i uope u breuko-panonskom drutvenom miljeu. Osnovni cilj dolaska Batona Dezitijatskog sa svojim trupama u panonski bazen i intervencije protiv snaga lojalnih Batonu Breukom bio je sprjeavanje zaivljavanja sporazumne predaje i ponovno podizanje proturimskog ustanka na prostorima panonskih
63

Cass. Dio LV, 34, 5

ravnica, a ne vojnika pobjeda nad Breucima i drugim Panonima. On je samo elio da sa njima, odnosno njihovim predstavnicima koji se nisu potpuno otisnuli u pravcu izdaje ponovo dogovori zajedniki nastup. I u skladu i s tom idejom vodiljom, Baton Dezitijatski je i izveo javno suenje drugom vrhovnom vojvodi. Jer iako je Baton Breuki nesumnjivo poinio, u odnosu na cjelokupni ustanak, akt teke izdaje on je ipak pripadao breukom narodu pa bi svaki nepromiljen postupak, kao to bi bilo samoinicijativno presuivanje bez traenja legitimiteta i bez nesumnjive javne i iroke podrke mogao izgledati i kao uvreda breukog ponosa. Da je postupio po kratkom postupku Baton Dezitijatski bi i sebe i svoje trupe mogao dovesti u situaciju da u oima Breuka i drugih Panona moda budu vieni i kao strani element, uljezi koji su im doli nametati svoja rjeenja i volju, a ne da sprijee izdaju, izvre pravdu, kazne uzurpaciju i trae dobrovoljni sporazum zasnovan na partnerstvu i ravnopravnosti kako bi se obnovio zajedniki nastup. On se, da bi ostvario svoje primarne ciljeve morao drati pravca kojim bi osigurao povjerenje Breuka i drugih panonskih naroda, a ne producirao nezadovoljstvo i u ionako klimavoj moralnoj situaciji u svezi elje za daljim nastavkom ustanka i kapitulantskoj i kalkulantskoj atmosferi kojima je uveliko odisao panonski bazen. On i njegovo vojno-politiko zapovjednitvo jednostavno nisu smjeli dozvoliti da se pojavi sumnja u njihove proklamirane namjere unutar naroda ije su se vojske do zbivanja kod rijeke Bathinus nalazile pod vrhovnim zapovjednitvom Batona Breukog. U tu svrhu Baton Dezitijatski je vjerojatno iskoristio i injenicu da su na skuptini-suditu pored dinarsko-dezitijatskog majoriteta, vjerojatno prisustvovali i uestvovali i neki pojedinci ili skupine iz breuko-panonskog miljea koje su se suprotstavljale politici Batona Breukog, Iskoritavajui njihovo prisustvo, Baton i njegovo najblie okruenje su mogli skuptini-suditu dati bar fiktivni legitimitet i zastupnitva breuko-panonskog segmenta ustanka, predstavljajui tako suenje, presudu i njeno izvrenje i kao izraaj breuko-panonske volje i stavova, a ne kao svoje ili dinarsko-dezitijatsko samovoljno ponaanje i ispunjavanje elja i ara za osvetom. Nain i metode suenja Batonu Breukom i uope cjelokupni proces koji se u svezi toga odigrao predstavljeni su tako kao volja oficijelne institucija koja reprezentira ustanak u njegovoj cijelosti. S tako ostvarenim legitimitetom koji bi dopustio zakonsko kanjavanje Batona Breukog, drugi vrhovni vojvoda je imao u svojim rukama kakav-takav argument na osnovi kojeg je mogao pregovarati sa drugim breuko-panonskim predstavnicima i zapovjednicima kako bi Panoniju ponovo podigao na oruje protiv rimske vlasti. Javnim suenjem i kasnijim pogubljenjem Batona Breukog trebala je biti odaslana i poruka svim narodima Panonije, koje je nakon svega to im se neposredno prije bilo desilo uhvatio osjeaj melankolije i zahvatilo opadanje borbenog morala i elje za nastavkom rata, da vjeruju u odlunost, nepokolebljivost i odlunost svojih suboraca, posebno onih iz dinarskog pojasa. Baton Dezitijatski i njegovo neposredno vojno-politiko okruenje su im tako nastojali ponovo uliti vjeru u snagu i cilj kojim se moe zajednikim i odlunim djelovanjem ipak dosei. Oni su ujedno jasno stavljali na znanje da predaja i separatni dogovor sa neprijateljem ne dolazi u obzir i da ustanike snage sa dinarskog pojasa nee dozvoliti nikakav dalji separatni ispad. Tako je javno suenje vojnike/narodne skuptine trebalo i poslati jasnu poruku svim potencijalnim izdajnicima (proditores), to ih eka. Uostalom upravo su narodne skuptine bile te institucije koje su imale ingerencije za suenje po predmetima izdaje. U prvi mah je izgledalo da je poruka pravilno shvaena i da je imala izvjesnog efekta, jer su se po Kasiju Dionu Panoni ponovo digli. Ali vrlo brzo se pokazalo stvarno nalije zbivanja koja su se u tim mjesecima i danima odigravala na prostorima nekada pobunjene Panonije, jer je ona ponovo bez veih tekoa podlegla pred prvom narednom rimskom ofenzivom. Nesumnjivo je Baton Breuki svojim postupcima izazvao visoku razinu nezadovoljstva unutar breukog i drugih naroda i stekao i otvorene neprijatelje koji su suraivali sa Batonom Dezitijatskim. Ali je veliko pitanje koliko je skuptina-sudite stvarno gledano sa breukopanonske strane bila stvarno legitimna u stvarnom i istinskom izrazu volje Breuka i drugih naroda iz panonskog bazena. Izgleda da i ona kao i prethodno djelovanje Batona Breukog, iako su

oba zbivanja svoje akcije i postupke opravdavale time da to rade u interesu i kao izraz volje breuko-panonskog segmenta, nije uspjela da ostvari ideju da bude stvarni izraz volje breukopanonskog stanovnitva. Skuptina-sudite se zadrala samo na tome da, koristei podrku samo jednog breuko-panonskog dijela koji je bio otvoreno neprijateljski nastrojen prema djelovanju Batona Breukog, dobije bar kakav takav fiktivni legitimitet. I u tome treba traiti razlog kasnijeg brzog prestanka ustroja otpora u Panoniji, jer ni ovaj dio breuko-panonskog stanovnitva koji je bio odan interesima ustanka i Saveza i odluan u tome da se nastavi zajedniki otpor, nije predstavljao vei dio breuko-panonskog stanovnitva. A vjerojatno nije bio ni dovoljno uvezan sa veinom naroda za ije su se zastupnike u skuptini-suditu predstavljali, a koji su nakon svega to im se dogodilo zapali u apatiju i u totalnu vojnu i politiku dezorijentiranost. Tako su se ustaniki narodi Panonije samo fiktivno, vie voeni inercijom opeg razvitka dogaaja, nego odlunim i nepokolebljivim stavom ponovo podigli na ustanak. Ta pasivna pozicija breukopanonske veine, koja je do tada sluila samo kao objekt politike pa i vojne borbe opcija za nastavak rata i protiv njega, pokazati e svoje pravo lice kada se na panonski bazen ubrzo pokrene nova rimska ofenziva. Baton Dezitijatski je vjerojatno bio u svome proteiranju demokratskih naela, u konkretnoj situaciji vezanoj za suenje i presuivanje Batonu Breukom, podstaknut i motivima koji su u sebi nosili i karakter stratekih zamisli u voenju ustanka, Ovim inom on je i namjeravao da smanji pravo na samostalno vuenje poteza lokalnih politikih starjeina i vojnih zapovjednika bez obzira na interese i opi cilj ustanka i njegove druge politike i vojne institucije i ostale sastavnice. Tako bi se sprijeilo poduzimanje samostalnih, separatnih odluka koje bi bile strateke naravi, a to bi kao krajnju konsenkvencu imalo ugroavanje itavog ustanka. A smanjivanjem mogunosti za separatno strateko djelovanje lokalnih monika tako to bi se jaao autoritet javnih institucija, posebno one najbrojnije, nesumnjivo bi se ojaavalo jedinstvo Saveza. U tu svrhu Baton Dezitijatski je nastojao sve sastavnice i dijelove koji su inili ustanak dovesti u jedan sustav koji bi bio institucionaliziran, i gdje bi se znala i potivala mrea meusobne odgovornosti iz koje ne bi bio iskljuen ni on sam. A u tom sustavu bi skuptina vojnika, ustvari naroda uesnika ustanka, bila suverena politika i vrhovna sudbena institucija. U skladu sa tom milju vodiljom Baton Dezitijatski nije mogao dozvoliti ugroavanje pretakanja svoje ideje u praktino funkcioniranje ustanikih snaga i institucija, tako to bi uinio osobni presedan i iskoristio svoju vojvodsku mo i autoritet i po samo svojoj volji ili volji svoga najblieg okruenja presudi svome doskoranjem kolegi. Baton Dezitijatski je suenjem i presuivanjem koje izvodi skuptina vojnika/naroda vjerojatno nastojao i da oslabi mo i politiko znaenje lokalnih aristokratskih prvaka unutar drugih politija uesnika u ustanku. Oni su u odnosu na obino graanstvo bili vie skloni kalkulanstvu i kompromisnim rjeenjima, jer su imali mnogo toga da izgube ako bi se, za njih sve besmislenija dalja borba do konanog cilja, nastavila. Zbog toga je Baton Dezitijatski za svoju ideju odlune borbe podrku traio u irim masama, koje su uostalom i najvie stradale od rimskih nameta, regrutacija i drugih obaveza. Lokalna aristokracija, u tradiciji rimske provincijalne politike, je bila proteirana i esto nalazila zajedniki jezik sa rimskim dravnim i provincijskim predstavnicima. Rat je izgleda stvarno ojaao demokratski duh i politiko znaenje obinog naroda predstavljenog preko skuptina vojnika. Golema masa se nalazila u oruanim snagama ustanka i samim ona je predstavljala i izniman politiki faktor, pa su krugovi lokalne domorodake aristokracije s razlogom mogli biti obazrivi prema opem trendu razvitka ustanka koji je najvie inicirao jedan od vrhovnih vojvoda. I u ovome bi trebalo traiti razloge politike i vojne kombinatorike koju su izvodili Skenobard i posebno drugi vrhovni vojvoda Baton Breuki, i njihovih tenji za naputanjem ustanka i kreiranje sporazuma sa Rimljanima. Uostalom jaajui pozicije obinog naroda u prvom redu podravajui i pridravajui se irokih sudbenih ingerencija skuptine vojnika, a slabei politiki znaaj lokalne aristokracije, Baton Dezitijatski nastojao i da ojaa ope institucije i ciljeve Saveza na utrb lokalnih narodnosnih partikularizama, iji su najvei i najglasniji eksponenti i zagovornici dolazili iz

redova aristokracije pojedinih politija. On je time elio poruiti da je sudbina ustanka u rukama cjelokupnog naroda, tj. njegovih ratnika a ne u eljama, tenjama i ambicijama pojedinaca ma koliko oni bili politiki ugledni i utjecajni, te da su vrhovni dunosnici ustanikih snaga samo predstavnici mase obinih vojnika tj. naroda kojem za svoje akcije potpuno i odgovaraju. Osim toga on je uvijek veu opoziciju realizaciji svojih nastojanja i osjeao i imao unutar redova lokalnih prvaka, koji su se teko mirili sa promjenama koje bi im moda mogle naruiti status, steeni ugled pa u krajnjoj konzekvenci i imovinu, nego meu obinim vojnicima koji su u naelu veinom bili odaniji interesima ustanka. Lokalni prvaci su raspolagali sa veom stvarnom moi i autoritetom pa su se mogli usuditi da preduzimaju i donose strateke odluke koje bi mogle dovesti u pitanje ustanak. Suprotno od njih, obini vojnik samo kao jedinka je bio previe slab da bi se uope mogao otisnuti na to da donosi odluke takve naravi, pa je po prirodi stvari bio odaniji prema onom prvom cilju koji mu se postavio kada je stupio u borbu. Zato je Baton Dezitijatski ideju o jaoj unutarnjoj koheziji pokuao ostvariti oslanjajui se na one institucije koje su okupljale u najveem broju obine vojnike i izraavale njihovu volju. Dok je kao jedinka obini vojnik bio skoro politiki beznaajan, udruen sa ostalim svojim suborcima on je stvarao politiku snagu na koju je Baton Dezitijatski mogao raunati i sa kojom je i vie nego parirao autoritetu i moi drutvenih i politikih elita naroda koji su uestvovali u ustanku. Davanjem vrhovnih suverenih i sudskih prava skuptini-suditu vojnika/naroda Baton Dezitijatski i neposredno politiko i zapovjedno okruenje oko njega nastojalo je i prevazii krizu politikog autoriteta koja je proizala kao direktna posljedica svih zbivanja koja su se odigravala u svezi otpadnua Batona Breukog. I to tako to bi instalirali kao vrhovni prepoznatljiv i potovan politiki autoritet ustanka jednu instituciju kojoj bi trebali biti podreeni svi drugi segmenti ustanka. A kao najpogodniji in za takvu realizaciju posluilo je upravo suenje jednom od dvojice vrhovnih vojvoda ije je samoinicijativno djelovanje vodilo do niza poremeaja, uzurpacije i klasine izdaje. Moda su i ove tendencije koje je Baton Dezitijatski pokuavao afirmirati izazivali i odreenu dozu podozrenja kod niza lokalnih prvaka, pogotovu unutar onih zajednica u kojima demokratske osobnosti nisu bile toliko izraene i prisutne. Mogue je da su se i u tome krili razlozi da pojedine starjeine ponu kalkulirati, pa i voditi dvostruku igru ili ak i otvoreno naputati ustanak. Suprotno od njih Baton Dezitijatski je, kako se iz svega izloenog moe vidjeti, bio osoba potpuno posveena i odana ne samo dezitijatskom narodu nego i opim interesima ustanka. Batonu Breukom je bilo sueno najvjerojatnije po optunici za izdaju koju je poinio kao vrhovni vojvoda i zapovjednik ustanike vojske, pa je u skladu sa tim bilo sasvim logino da mu presude oni koje je trebao predvoditi i koje je izdao, tj. vojnika skuptina. Titulu suverena Breuka koju je Baton Breuki preuzeo njegov imenjak kao i uostalom i jedan dio Breuka i oko njih okupljenih Panona nije priznao i smatrao je za najobiniju uzurpaciju. To to su Rimljani Batonu Breukom priznali pravo na suverensku vlast u breukoj politiji je samo moglo biti dodatni i to oteavajui faktor po njega nakon to je bio predat snagama koje je predvodio Baton Dezitijatski. Najvjerojatnije je pred vojnikom/narodnom skuptinom Baton Breuki optuen ne samo za izdaju zajednike borbe i zakljuivanje separatnog sporazuma sa Rimljanima kojim priznaje njihovu vlast protiv koje ustanici ve due od dvije godine vode teke i surove borbe, nego i za nasilno svrgavanje Pinesa, njegovo izruenje neprijatelju i uzurpaciju breuke suverene vlasti. Ovim je Baton Dezitijatski nastojao da suenje prikae i kao in kojim se titi breuki politiki sustav i pred pravdu izvode njegovi prekritelji, ime se nastojalo da se dodatno in suenja jo vie priblii breuko-panonskoj komponenti, a posebno pristalicama Pinesa. Sam tok suenja izgleda nije ba bio previe proet nekim razliitim stavovima i izgleda da su uesnici vojnike/narodne skuptine, u tom momentu u funkciji sudita, bili u dovoljnoj mjeri ogoreni na Batona Breukog i da rezultat njihovog odluivanja nije uope dolazio u pitanje, Ako se moe vjerovati da je Kasije Dion u svome izvjetaju realno predstavio povijesnu situaciju, a nemamo nikakvog razloga da to ne inimo, odmah nakon izricanja presude Baton Breuki je na licu mjesta

pred jo uvijek okupljenom vojskom tj, svojim presuditeljima pogubljen.64 Izvoenjem Batona Breukog pred sud narodne vojske i sve ono to je kao posljedica toga uslijedilo zakljuno sa njegovim pogubljenjem je predstavljalo javni in, kojim je drugi vrhovni vojvoda jednim dobrim politikim potezom suenje, presudu i pogubljenje legimizirao. Uinivi itav postupak koji je slijedio sa zarobljenim Batonom Breukim zakonskim, Baton Dezitijatski je svoje djelovanje u svemu tome prikazao kao obavljanje svojih obaveza i normalan i potpuno legitiman in jednog dunosnika ustanka i Saveza, te tako na neki nain i amnestirao sebe. Za razliku od Kasija Diona, kod drugog naeg glavnog izvjestitelja o ustanku ne nailazi se ni na naznake da je dolo ni do intervencije trupa Batona Dezitijatskog u Panoniji, niti da je odrano suenje niti da je pogubljen Baton Breuki koji se, po Veleju Paterkulu, neto ranije kod rijeke Bathinus predao Tiberiju. Na ovom primjeru izgleda da se nailazi na namjerno izbjegavanje unoenja u povijesno djelo niza injenica koje su se odigrale odmah nakon zbivanja kod rijeke Bathinus, i to kao njene neposredne posljedice. Da ih je naveo Velej bi tako otkrio pravu prirodu panegiriki predstavljene predaje Panonije Tiberiju, odnosno da nije bila rije ni o kakvoj rimskoj bezuvjetnoj pobjedi nego o najobinijem kompromisu uinjenom od dvije zainteresirane strane, od kojih jedna i to rimska izgleda nije bila i najiskrenija. Jer kako bi to bilo mogue da se Panonija predala kada se po njoj jo uvijek kreu jake i brojne ustanike snage bez ikakve smetnje od strane rimskih i njima saveznikih snaga, da postoje uporita kao vojno samodovoljne jedinice. Kako bi to Tiberije, taj vrsni zapovjednik mogao uiniti takav taktiki previd i dozvoliti da trupe kojima zapovijeda drugi ustaniki vrhovni vojvoda bez ikakvog smetnje od strane oruanih snaga kojima je zapovijedao, uu na prostor Panonije. I da u zasjedi saekaju Batona Breukog, tog rimskog konvertirskog podlonika, potpuno ga poraze i zarobe, odre mu javno suenje i na licu mjesta mu presude. Pa ako su Panoni predali oruje zato nisu rimske jedinice ule na teritoriju Panonije koja je do tada bila pobunjena, i zato bi uostalom Plaucije Silvan morao, da nakon to su se Panoni ponovo digli predvodi, ofenzivu. Da je sve to morao da navede u vodu bi pala itava koncepcija Velejevog podilaenja prema Tiberija, koja je posebno trebala da doe do izraaja u opisu onoga to se desilo kod rijeke Bathinus kako bi se Tiberije predstavio kao autoritetna i jaka osoba, sposoban zapovjednik i Rimljanin pravog kova pred kojim polau oruje i ine poklonjenje tisue ratnika koji su, po Veleju, kratko vrijeme ranije ropstvom prijetili Italiji (paulo ante servitutem minatam Italiae).65 Prenaglaavanjem opasnosti koje ustanici predstavljaju po Italiju, to izriito navodi na dva mjesta u svome nacrtnom opisu, Velej je elio da podcrta Tiberijevu osobu pred kojom se na kraju ta prijetnja dolazi da pokloni, kao nekog novog Marija, spasioca drave. I zbog svega toga Velej Paterkul je sigurno smatrao da je najbolje da se ne zamjeri i da preuti itav niz injenica, ukljuujui i pogubljenje Batona Breukog, koje se vjerojatno ne bi nale ni u neostvarenom radu kojem je Historiae Romanae trebala sluiti kao nacrt. Velej je na taj nain prepustio itaoca da se u svezi pada Panonije zadovolji samo sa opisom zbivanja kod rijeke Bathinus, koja su ustvari bila samo startna pozicija za razvoj procesa koji je na kraju doveo do prestanka ustroja otpora u Panoniji. Pogubljenje izvedeno na licu mjesta bilo je, kao i suenje i izricanje presude Batonu Breukom javni in, ali sa drugaijim motivima. Dok se prisustvo javnosti i njeno uestvovanje u procesu suenja i presuivanja moe objasniti demokratskim tradicijama dezitjatske zajednice i stratekom politikom pragmatikom Batona Dezitijatskog i njegovog neposrednog vojnog i politikog okruenja, u sluaju pogubljenja na licu mjesta i to vrlo brzo po izricanju presude stvari stoje neto drugaije. Nainom izvrenja ovog ina Baton Dezitijatski je pred svojim vojnicima i subordiniranim zapovjednicima elio na jednoj strani da pokae odlunost i beskompromisnost, a na drugoj da se predstavi kao predstavnik koji e bespogovorno i brzo izvravati volju svoga naroda. Tako bi se Baton Dezitijatski prikazao i na prostorima Panonije kao osoba vrste volje. A i
64 65

Cass. Dio LV, 34, 5-6 Vell. II, CXIV, 4

Panoni bi pred sobom vidjeli vrhovnog vojvodu, sa kojim do tada nisu imali kontakta u onolikoj mjeri kao sa Batonom Breukim, kao nepokolebljivog lidera, sposobnog, i spremnog da se u borbi za zajednike interese suoi i sa najveim iskuenjima, ali koji je ujedno i odan institucijama i obiajima naroda i potovalac legitimiteta. Baton Dezitijatski je tako ukazao i da e se beskompromisno suprotstaviti svim tenjama za secesijom, izdajom i kalkuliranjem i da e braniti i predstavljati svojom osobom i svojim autoritetom ustanak do samoga kraja. Pogubljenje na licu mjesta je imalo i svoje simboliko znaenje kojim se eljela pokazati odlunost i beskompromisnost i okupljene vojske, koja je posredno predstavljala i ustanike narode, da nastavi sa zajednikom borbom do konanog cilja. Javno pogubljenje je trebalo na neki nain da predstavlja i odaslanu poruku u vidu opomene svima onima koji imaju namjeru da napuste zajedniku borbu, a posebno onim prvacima koji su se kolebali ili oportunistiki traili izlaz iz ustanka, to ih eka ako se odlue na to.

Bibliografija
Kratice
ANU BiH - Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo AP - Arheoloki pregled, Beograd CBI - Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo (asopis Godinjak) GT - lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, Tuzla GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo LCL - The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge Mass.: Harvard University Press N.S. - Nova serija GZM od 1945 sv. I - VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva se N.S. Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posveeno arheologiji), Sarajevo Op. Arch. -- OPVSKVLA ARCHOLOGICA, Arheoloki zavod, Zagreb PJZ - Praistorija jugoslavenskih zemalja, Tom I - V, glavni urednik Alojz Benac, Sarajevo: ANU BiH, CBI SAZU Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana SKA - Srpska kraljevska akademija, Beograd VAMZ Vjesnik arheolokog muzeja u Zagrebu, Zagreb WMBH - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Wien

Izdanja izvora
Kasije Dion 1954-1955.: Dio js Roman History in nine Volumes, Earnest Cary, LCL (2) Kasije Dion 1986.: Marjeta ael Kos Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 50-273 Plinije Stariji 1866.: Naturalis historia, Berlin: ed. Weidmannos Plinije Stariji 1976.: prijevod Mate Suia u dodatku Antiki pisci u knjizi Antiki grad na istonom Jadranu str. 297, Zagreb, Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune Kunti Makvi u dodatku Izvori u knjizi Antiki grad na istonom Jadranu (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str. 421, Zagreb, Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, Zemljopis starog svijeta, Uro Pasini, Split: Knjievni krug, Svetonije 1978.: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed. Velej Paterkul 1955.: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W. Shipley, LCL.

Natpisi
CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis) CIL I 2 p, 248, cf. 323 d

Literatura
ARHEOLOKI LEKSIKON BIH, Tom (broj toma), 1988.: Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; Sarajevo : Zemaljski muzej

BARKCZI 1981.: The Archaeology of Roman Pannonia. ed. Lengyel, Alfonz. Radan, George, T., B. Akadmiai Kiad. 1981 (poglavlje Barkczi Lszl), Budapest. BASLER 1952, : uro Basler, Topografska graa. A. Ivanjsko Polje (Bosanski Brod)-B. Gornji tok Ukrine (Kulai-Kremna). GZM, N.S. sv. VII, 411 424 BASLER 1957, : uro Basler, Paleolitski nalaz na Crkvini u Makljenovcu, GZM N.S. Arheologija, sv. XII. 93 - 108+tbl. I - IV+sl. 2 BASLER 1972, : uro Basler, Arhitektura kasnoantikog doba u Bosni i Hercegovini, Veselin Maslea (danas Sarajevo Publishing), Sarajevo BASLER 1979, : uro Basler, Nalazita paleolitskog i mezolitskog doba u Bosni i Hercegovini, PJZ Ipaleolit. 313 - 330 BELI 1963.: B. Beli, Vrela, Bosanski Brod-gradina kasnog bronzanog doba, AP 5. 35 - 36 BELI 1964.: B. Beli, Vis, Modran, Derventa-vieslojno praistorijsko naselje, AP 6. 22 - 23 BENAC 1962.: Alojz Benac, Pivnica kod Odaka i neki problemi kostolake kulture, GZM, N. S. Arheologija, XVII. 21 - 40+tbl. I - X, BENAC 1964.: Alojz Benac, Prilozi za prouavanje neolita u sjevernoj Bosni, GZM, N.S. Arheologija, XIX. 129 149 BENAC 1967.: Alojz Benac, Kameni kalupi sa Pivnice, GZM, N.S. Arheologija, XXI-XXII. 150 160+tbl. I III BOJANOVSKI 1981.: Ivo Bojanovski, Dobor u Usori (sjeverna Bosna), Nae Starine XIV-XV, Sarajevo. 11 - 37 BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, ANU BiH, Djela, LXVI,

CBI, 6.
URI 1908.: Vejsil uri, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioniarstva bronanog doba u Bosni i Hercegovini, GZM god. XX, sv. 1. 77 90+Prl. 1 REMONIK 1951.: Irma remonik, Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, GZM, N.S. VI. 241 270+Tbl. I IV REMONIK 1965.: Irma remonik, Gradina, Doboj-rimski kastrum, AP 7. 134 - 135 REMONIK 1966.: Irma remonik, Gradina, Doboj-castrum i canabae, AP 8. 122 - 124 REMONIK 1967.: Irma remonik, Doboj-Gradina- rimski castrum, AP 9. 93 94 REMONIK 1980.: Irma remonik, Dijelovi paradnog bronzanog ljema iz kastruma kod Doboja, GZM, N.S. Arheologija XXXIV. 85 95 REMONIK 1984.: Irma remonik, Rimski castrum kod Doboja, GZM, N. S. Arheologija, XXXIX. 23 84+Krt. 1 DIMITRIJEVI 1979.: Stojan Dimitrijevi, Lasinjska kultura, PJZ III-eneolit. 137 181+Tbl. XVIII XXI FIALA 1893.: Frantiek-Franjo Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 1. 145 159 FILIPOVI 1960.: Miljenko S. Filipovi, Propast franjevakog manastira Gradovrha kod Tuzle i poreklo Crne gospe u franjevakom manastiru u Bau, GT IV. 89 - 94 JOVANOVI 1957.: R, Jovanovi, Preistorijski nalaz u dolini reice Soline, GT I. 245 - 249 KOSORI 1980.: Milica Kosori, Praistorijska naselja na podruju Spree, GT XIII. 103 116+Tbl. I XII+Prl. 4 MARI 1961.: Zdravko Mari, Vis kod Dervente-naselje kasnog bronzanog doba, GZM, N.S: Arheologija, sv. XV-XVI. 151 171+Tbl. I VII MESIHOVI 2007.: Salmedin Mesihovi, Dezitijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena verzija doktorske disertacije : Dezitijati: kulturna i narodnosno-politika zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, Zagreb, 2007 MILI 1982.: V, Mili, Dva metalna praistorijska objekta iz Soline, GT XIV. 133 - 136+Krt. 1+Tbl. I

MCSY 1974.: Andrs Mcsy, Pannonia and Upper Moesia: a history of the middle Danube provinces of the Roman Empire, Routledge & K. Paul, Boston. PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANU BiH,

Djela, XXX, CBI 1

PATSCH 1895.: Carl Patsch, Epigrafski nahogjaji iz godine 1895, GZM god. VII, sv. 4. 573 - 586 PATSCH 1897.: Carl Patsch, Mali rimski nahogjaji i posmatranja, GZM, god. IX, sv. 4. 511 537+Tbl. I II PATSCH 1899.: Carl Patsch, Archologische-epigrafische Untersuchungen zur Geschichte der rmischen Provinz Dalmatien. WMBH VI. 154 - 273 PATSCH 1902.: Carl Patsch, Nahogjaji novaca, GZM, god. XIV, sv. 3-4. 391 438+Krt. 1 RADIMSKY 1891.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Rimska utvrda na Crkvenici kod Doboja, GZM god. III, sv. 3. 252 262 RADIMSKY 1892.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Dalji predmeti, naeni kod rimske utvrde na Crkvenici kod Doboja, GZM god. IV, sv. II. 190 - 192 RADIMSKY 1893.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheoloke crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 3. 479 - 497 RADIMSKY 1895.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheoloke crtice, GZM god. VII, sv. 2. 217 230 SERGEJEVSKI 1932.: Dimitrije Sergejevski, Numizmatike beleke, GZM, god. XLIV, sv. 2. 23 30+Tbl. XV SERGEJEVSKI 1934.: Dimitrije Sergejevski, Rimski spomenici iz Bosne, Spomenik SKA LXXVII. 1 28 STIPEVI 1989.: Aleksandar Stipevi, Iliri, povijest, ivot, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb. SUI 1991-1992.: Mate Sui, Liburnija i Liburni u vrijeme velikog ustanka u Iliriku od 6. do 9. god. poslije Krista (uz CIL V.3346). VAMZ, 3. s., XXIV-XXV., 55 - 66 WILKES 1969.: J.J., Wilkes, History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia, University of Birmingham, London. ZANINOVI 2003.: Marin Zaninovi, Breuci od Sirmija do Marsonije, Op. Arch. 27, Zagreb, 443 449