Ajvaz – dedo i Ajvatovica u bošnjačkoj prozi

Najpoznatije i najmasovnije dovište bosansko – hercegovačkih muslimana

Ajvatovica i Ajvaz – dedo po kojem je i dobila ime našli su zasluženo mjesto u
bošnjačkoj prozi i poeziji. Brigu Ajvaz – dede za opće stanje njegovih sugrađana i želju
da im olakša život i dovede vodu u grad Prusac narodni genij je oslikao neobičnom
legendom koja se stoljećima prenosila sa oca na sina do današnjih dana. Husein Čepalo,
vijerni čuvar narodne tradicije Prusca, piše: „ Ajvatovačka stijena udaljena je od Prusca
6 km. Nalazi se u prelijepom planiskom ambijentu ispod planine Šuljaga. Duga je 74, a
široka 30 m. U drugoj polovini XV vijeka stanovnici Prusca snadbijevali su se vodom iz
bunareva i iz rijeke koja protiče ispod grada. To je mještanima stvaralo velike poteškoće,
posebno za vrijeme ljeta kada bunarevi presuše. Želeći da olakša svojim sugrađanima,
Ajvaz-dedo je tražio pogodan izvor iznad Prusca kako bi doveo vodu. Pronašao je dobar
i jak izvor ispod planine Šuljage. Međutim, između vrela i Prusca ispriječila se ogromna
stijena. Prema predanju to, nije pokolebalo Ajvaz-dedu, već je on, uzdajući se u Allahovu
svemoć, 40 jutara klanjao sabah na stijeni moleći Allaha da je rastavi. Četrdeseto jutro
kada je klanjao sabah-namaz, počeo je slaviti Allaha, dž.š., i učeći zaspao. U snu je vidio
kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se raspukla. Kada se probudio vidio je da se
stijena stvarno rastavila. Kroz klanac koji je tom prilikom nastao on je drvenim
tomrucima proveo vodovod u Prusac.
I drugi segment djelovanja Ajvaz – dede vezan za njegov uporni angažman na
polji islamizacije lokalnog stanovništva nije ostao nezapamćen u narodu. Muvekit u
svojoj povijesti Bosne bilježi: „Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba
pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se
u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u
vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja,
i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo
sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju
spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u
jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u
mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani.
Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se
uvećalo, a i dalje se širi.“
U veoma zanimljivoj i poučnoj zbirci usmene proze Bošnjaka Aiša Softić bilježi priču
o smrti Ajvaz – dede i njegovom keraetu. U priči stoji: „Hajvaz-dede je živio u Pruscu u
središnjoj Bosni bez ikakva imetka, no kao vrlo skroman i pobožan čovjek. Kako nije imao
ni kuće ni kućišta, uze ga u svoj konak hadži-Nazif Ćišija, jedan od uglednika toga mjesta.
Hajvaz-dedo je tu provodio život u pobožnosti. Pored davanja savjeta onima koji su mu se
obraćali, usput je i liječio ljude. Sve je to on uradio za Božiji hator! Kad bi mu ponestalo
trava od kojih je pravio mehleme i šerbete, on bi se sam uputio u šumu, poveo bi mazge h.
Nazifove da u šumi nasiječe drva i da ih dotjera kući. Hadži Nazif to od njega nije tražio,
ali je on htio da i s te strane bude koristan. Međutim, h. Nazif se uputio na hadž. Pri po-
lasku je naredio ženi i ukućanima da paze Hajvaz--dedu. Oni su ga i pazili. Jednog jutra
hadžinici se javi Hajvaz-dedo sa zahtjevom da mu ispeče halvu da je ponese u šumu.
Hadžinicu to ugodno iznenadi, jer tako što dedo nikad nije zahtijevao. Ona se dade na
posao. Pazila je da joj tirit ne zagori i kad je halva bila gotova, stavi je u savatli sahan s
poklopcem i pospe je još i sitnim šećerom da bude primamljivija. Zamota sahan u čistu
bošču i predade je Hajvaz-dedi. Uveče obje mazge natovarene do ušiju suhim drvima
vratiše se kući, ali Hajvaz-dede s njima nije bilo. Domaćica se jako zabrinula. Cijelu noć
nije imala mira i spokoja! Zato, u zoru uputi starijeg sina s dvojicom momaka u šumu da
potraže Hajvaz-dedu. Oni se oko podne vratiše kući, s kara-haberom da su ga mrtvog kod
nekog izvora u šumi našli. Vijest uzbudi Prusac. Ljudi jatimice pođoše u šumu da vide šta
se to s Hajvaz-dedom dogodilo! Nađoše ga kod izvora koji iz pećinske pukotine izviraše.
Kako kod njega ne nađoše sude u kojima je halvu odnio, pomisliše da je opljačkan i,
vjerovatno, i ubijen. Tijelo temeljito pretražiše ne bi li otiske od udaraca našli. Ali, ne
nađoše ništa sumnjivo. Po nahođenju ondašnje pruščanske uleme, trebalo ga je, kao
šehita, zakopati ondje gdje mu je tijelo nađeno, što uz uobičajene obrede i učiniše. To se
zbilo na dan Arefata, na dan kada hodočasnici iz svih krajeva islamskog svijeta to sveto
mjesto kraj Meke o Kurban-bajramu posjećuju. Ali kada se Hadži Nazif četrdeset dana iza
smrti Hajvaz-dedine s dalekog puta vratio kući, u njegovim se seharama nađoše i sudi
izgubljeni prilikom smrti Hajvaz-dedine. Hadži Nazif je tvrdio da mu je te sude napunjene
halvom na Arefatu uručio Hajvaz--dedo, rekavši: "Na domu su svi zdravo, a ovo ti je dar
od njih!" Iščeznuo je među hadžije i ja ga više nijesam vidio! Time je, eto, obejanjen
(obznanjen) keramet Hajvaz-dedin. Pruščani su mu podigli i turbe i tekiju koje, u
određeno vrijeme, posjećuje svijet iz cijele središnje Bosne.“
Prozne zabilješke o Ajvaz – dedi završit ćemo pričom o njegovom vodovodu od
drvenih tomruka. Bosanski namjesnik Miralem – paša je početkom 1875. Godine
obnovio vodovod Ajvatovicu u gradu Pruscu. Bilo je 3560 tomrka koji su iznosili po 7
pedljeva, a svakih 10 tomruka bilo je povezano u jedno uže. Godine 1828. Ajvaz – dedino
turbe i vodovod obnovio je Ibrahim-beg Firdus iz Hlivna. Naime, Ibrahim – beg, koji nije
imao muškog evlada, ugostio je jedne prilike nekog šejha. Kada se šejhu pojadio da
nema muške djece, premda ima dvije žene, šejh mu je savjetovao da obnovi Ajvaz -
dedino turbe i njegov vodovod. Dok je beg opravljao turbe i vodovod jedna žena mu se
obliznila, bedevija oždrijebila i krava otelila. Sve muškim porođajem.
Priredio:
Hfz. Duranović Elvir