SVEUILITE U ZAGREBU FAKULTET ELEKTROTEHNIKE I RAUNARSTVA

Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada

SITUACIJSKI UZROCI AGRESIJE SPOLNOST I AGRESIJA

Seminarski rad

lipanj, 2005.

SADRAJ 1. UVOD.......................................................................................................2 2. RASPRAVA.............................................................................................3 3. ZAKLJUAK...........................................................................................7 4. LITERATURA..........................................................................................8

1. UVOD
Socijalni psiholozi definiraju agresivne postupke kao namjerno ponaanje kojem je cilj uzrokovanje fizike ili psiholoke boli (Aronson i sur, 2002). Postupak moe biti fiziki ili verbalni. Kod ove definicije vana stvar je namjera. Dakle, ako netko ne uspije u naumu da nam nanese bol, to je svejedno agresija. U psihologijskim istraivanjima agresije postoje dva osnovna stajalita (Mummendey, 2003). Jedno vidi agresiju kao oblik ponaanja upravljan uroenim instiktima, a drugo vidi agresiju kao oblik ponaanja koje je steeno iskustvom. Postoji i srednje stajalite, koje integrira koncept nagona i uenja hipoteza frustracija-agresija, po kojoj je agresija uvijek posljedica frustracije (Dollard i sur, 1939, prema Mummendey, 2003). Aronson i sur (2002) rezimiraju da iako je instinktivna sastavnica agresije gotovo sigurno prisutna kod ljudi, agresija nije uzrokovana iskljuivo instinktom. Postoje jasni primjeri situacijskih i socijalnih dogaaja koji mogu proizvesti agresivno ponaanje, i takvo ponaanje mogue je prilagoditi situacijskim imbenicima. Ukratko, agresivno je ponaanje mogue mijenjati. Nekoliko je vanih situacijskih uzroka agresije (Aronson i sur, 2002). Neki proizlaze iz tjelesnih osjeta (tjelesna nelagoda), kao to su bol, vruina, vlaga, zagaen zrak i neugodni mirisi, dok drugi nastaju iz neugodnih socijalnih dogaaja. Neugodan doivljaj frustracije, koja se javlja kada smo sprijeeni postii neki cilj, po nekim autorima glavni je uzrok agresije. To je glavna postavka prije spomenute teorije frustracija-agresija. Ako promislimo i prisjetimo se primjera iz svakodnevnog ivota ini se da je uistinu tako. Mislim da e ljudi koji doivljavaju tjelesnu nelagodu, ili se nau u neugodnoj socijalnoj situaciji, prije reagirati agresivno, nego u odsutnosti te iste nelagode. Naravno, u obzir se trebaju uzeti i individualne razlike, kao i druge stvari vezane uz nelagodnu situaciju (npr blizina cilja, neoekivanost frustracije, da li djelujemo pojedinano ili kao dio grupe). Kada su u pitanju spolne razlike, uvrijeeno je miljenje da su mukarci agresivniji od ena. Maccoby i Jacklin (1974, prema Aronson i sur, 2002) su pokazale da su djeeci agresivniji od djevojica. Kemijska istraivanja pokazuju da razina testosterona (muki spolni hormon) utjee na agresivnost (vie testosterona dovodi do agresivnijeg ponaanja). Ipak, istraivanja spolnih razlika su sloenija nego to se ini. Primjerice, iako studije pokazuju da

su djeaci skloniji otvorenoj agresiji, djevojice su sklonije izraavati svoje agresivne osjeaje skrivenije ogovaranjem, klevetanjem ciljane osobe (Dodge i Schwarz, 1997, prema Aronson i sur, 2002). Ja bih se pak priklonila uvrijeenom miljenju, da su mukarci agresivniji spol. Maccoby i Jacklin (1980) provele su meta-analizu 32 istraivanja s ovom tematikom, pri emu su ustanovile da su se djeaci u 24 studije pokazali agresivnijima, u 8 studija nije bilo razlike meu spolovima, dok ni u jednom istraivanju nije zabiljeena via razina agresije kod djevojica u odnosu na djeake.

2. RASPRAVA
Kao to je prije istaknuto, agresija je namjerni postupak kojem je cilj nanoenje tete ili uzrokovanje boli (Aronson i sur, 2002). Postupak moe biti verbalni ili fiziki; moe uspjeno ostvariti vlastiti cilj ili ne. Kada se govori o uzrocima, pretpostavke o uzrocima agresivnog ponaanja kreu se od kontinuuma od unutranjih do vanjskih (Mummendey, 2003). Na jednom ekstremu teorije instinkata, koje su razvili Freud i Lorenz, shvaaju agresivno ponaanje kao motivirano agresivnim instinktom. Teorija socijalnog uenja predstavlja drugi ekstrem na kontinuumu, i prema ovom stajalitu agresivno ponaanje je naueno instrumentalnim uvjetovanjem i/ili modeliranjem. Ono je dakle pod kontrolom moguih potkrepljenja koja dolaze iz okoline. Teorije frustracija-agresija zauzimaju srednje stajalite. Prema ovoj teoriji percepcija ljudi da su sprijeeni u postizanju cilja poveava vjerojatnost da e reagirati agresivno (Aronson i sur, 2002). Rekli smo da postoji nekoliko vanih situacijskih uzroka agresije, neki nastaju iz tjelesnih osjeta, drugi iz socijalnih dogaaja. Frustracija je jedan od uzroka koji proizlazi iz socijalnih dogaaja. Nekoliko imbenika moe pojaati frustraciju i, shodno tome, poveati vjerojatnost da e se javiti neki oblik agresije. Jedan takav imbenik ukljuuje vau blizinu cilju ili predmetu vae elje. to je cilj blie, to je oekivanje zadovoljenja koje je sprijeeno vee; to je oekivanje vee, to je agresija vjerojatnija. Agresija se poveava i kada je frustracija neoekivana. U eksperimentu koji su proveli Kulik i Brown (1979, prema Aronson i sur, 2002) studenti koji su imali velika oekivanja u traenju priloga za dobrotvorne svrhe, i nisu ostvarili ta oekivanja, usmjeravali su vie verbalne agresije na ne-darovatelje, nego osobe s niskim oekivanjima. Meutim, frustracija ne proizvodi uvijek agresiju. ini se da

proizvodi ljutnju i uzrujanost te spremnost na agresiju ako druge stvari vezane uz situaciju vode prema agresivnom ponaanju (Berkowitz, 1978, prema Aronson i sur, 2002). Jedna oita druga stvar je veliina i snaga osobe odgovorna za frustraciju kao i sposobnost te osobe da uzvrati. Drugo negativno iskustvo koje proizlazi iz socijalne situacije, a moe dovest do agresije, jest izravni izazov (Aronson i sur, 2002). Agresija esto proizlazi i iz potrebe za uzvraanjem nakon to smo izazvani agresivnim ponaanjem druge osobe. To dobro demonstrira pokus Barona (1988, prema Aronson i sur, 2002), u kojem su ispitanici prema kojima je postupano stroe bili skloniji uzvraanju verbalne agresije nego oni u njenom uvjetu. Stroi postupak sastojao se od uvredljive kritike ispitanikovog oglasa, dok je u drugom uvjetu kritika oglasa bila otra, ali upuena na njean i paljiv nain. Kada su izazvani, ljudi ne uzvraaju uvijek. Vana odrednica je namjernost izazova; ako smo uvjereni da nije bio namjeran, veina nas nee uzvratiti (Kremer i Stephens, 1983, prema Aronson i sur, 2002). Slino tome, ako postoje olakotne okolnosti, protuagresija se nee javiti. Takva okolnost je primjerice obavjetenost o uzrujanosti osobe koja nas je izazvala. I sama prisutnost agresivnog podraaja predmeta koji je povezan s agresivnom reakcijom (vatreno oruje primjerice) moe poveati vjerojatnost agresije (Aronson i sur, 2002). Osim socijalnih situacija koje dovode do agresivnog ponaanja, postoje i situacijski uzroci koji proizlaze iz tjelesnih osjeta (Aronson i sur, 2002). Veina nas je doivjela da postanemo uzrujani kada smo izloeni otroj neoekivanoj boli i stoga skloni iskaliti se na najblii dostupni cilj. Berkowitz (1983,1988, prema Aronson i sur, 2002) je u nizu istraivanja pokazao da su studenti koji su pretrpjeli bol zbog uranjanja ruke u vrlo hladnu vodu pokazali otar porast vjerojatnosti da e se ponaati agresivno prema drugim studentima. Mummendey (2003) navodi da je negativno uzbuenje vaan imbenik u spremnosti da se reagira agresivno. Istraivai su posebnu panju posvetili okolinskim utjecajima na agresiju, kao to su buka, prenapuenost i vruina. Odmah na poetku valja istaknuti da treba biti jako oprezan u tumaenju dogaaja koji se odvijaju u prirodnom okruenju. Ako zakljuimo da je porast agresije povezan s viim temperaturama zraka, moramo se zapitati je li taj porast prouzroen samom temperaturom ili pukom injenicom da je vie ljudi vani (smetajui jedni drugima) za toplih dana nego za hladnih. Geen i ONeal (1969, prema Mummendey, 2003) istraivali su buku kao averzivni podraaj i zakljuili da buka moe uiniti ljude agresivnijima, ali samo onda kad je ovo agresivno ponaanje pojedineva dominantna sklonost odgovora, znai onda kada je pojedinac ve pripremljen da se ponaa agresivno. Da bi znali kakav utjecaj na agresiju ima prenapuenost, od velike je vanosti informacija je li

prenapuenost subjektivno percipirana kao neugodna ili ugodna. Kad guva interferira s onim to osoba eli uiniti, percipira se kao neugodna, i tada agresivne tendencije mogu biti pojaane, ali se isto moe dogoditi i s tendencijom da se ta situacija napusti (Baron i Richardson, 1994, prema Aronson i sur, 2002). Vratimo se na vezu temperatura-agresija. Arhivske studije sugeriraju da vrue vrijeme dovodi do porasta agresije. Pretpostavlja se da visoke temperature negativno uzbuuju ljude. Baron i Bell (1975, 1976, prema Mummendey, 2003) smatraju da je utjecaj temperature na agresiju posredovan razinom negativnog afekta, a ne samo opim uzbuenjem to ga osoba doivljava. U laboratoriju su ustanovili kurvilinearan odnos izmeu temperature i agresivnog ponaanja. U sluajevima i ekstremno pozitivnih i ekstremno negativnih afekata bilo je znaajno manje agresije. Ljudima u neutralnom raspoloenju neugodna temperatura moe pogorati raspoloenje i poveati agresivne tendencije, no ako neugodna temperatura poveava neugodan doivljaj ve postojeeg negativnog afekta, maksimalna spremnost za agresiju bit e premaena. Pod ovim uvjetima ljudi se osjeaju toliko loe da sve to ele jest maknuti se dalje. Geen (1990, prema Aronson i sur, 2002) smatra da u stvarnim ivotnim uvjetima, razliitima od laboratorijskih, ljudi mogu ne vidjeti mogunost da pobjegnu, i stoga se ini da je tu odnos izmeu temperature i agresije linearan. Vidimo da je ovaj odnos sloen, i potrebno je identificirati specifine uvjete koji posreduju ili mijenjaju odnos izmeu temperature okoline i agresije. U sklopu rasprave o socijalnim uzrocima agresije, zanimljivo je rusko istraivanje o agresivnosti mladih u kontekstu socijalne situacije (Drozdov, 2005). Agresivno ponaanje mladih jedan je od najurgentnijih socijalnih problema. Znanstvenici su izdvojili faktore koji uzrokuju agresivno ponaanje, a jedna grupa tih faktora obuhvaa situacijske determinante, specifine socijalne situacije do kojih dolazi u procesima interpersonalnih i meugrupnih interakcija. Oni mogu izazvati agresivno ponaanje i kod pojedinaca koji po prirodi nisu agresivni. Drozdov (2005) je izdvojio niz situacija koje mogu izazvati direktnu ili indirektnu agresiju kod veine ljudi: fizika i verbalna agresija drugih, situacija u kojoj je nemogue zadovoljiti osnovne potrebe, situacije natjecanja, prisutnost provokatora i slino. Bjrkvist (1995, prema Tapper i Boulton, 2004) definira indirektnu agresiju kao agresiju u kojoj se meta ne napada direktno, ve neizravno, i stoga agresor ostaje neidentificiran i moe izbjei protunapad. Drozdovo istraivanje rezultiralo je izdvajanjem najeih agresivnih reakcija na odreene situacije, a u cjelini prevladavala je direktna verbalna i indirektna fizika agresija. Mladi ljudi najee su reagirali agresivno prema antipatinim provokatorskim osobama.

Mukarci su reagirali uglavnom fizikim, a ene verbalnim oblicima agresije. Loe raspoloenje takoer je dovodilo do agresivnog ponaanja, i to kod ak dvije treine svih ispitanika. Opet su mukarci uglavnom reagirali fizikom indirektnom agresijom,a ene verbalnom direktnom. Openito, ene rjee biraju direktne oblike agresije. Verbalna namjerna uvreda takoer je dovodila do agresivne protureakcije, i to u ovoj situaciji najee su reagirale mlade ene verbalnom direktnom agresijom. Namjeran fiziki napad druge osobe dovodio je do direktne fizike i verbalne agresivne reakcije kod mukaraca, i indirektne verbalne kod ena. U cjelini, rezultati ove studije, koji su dobiveni samoprocjenama ispitanika, omoguuju zakljuak kako situacijski faktori igraju esencijalnu ulogu u agresivnom ponaanju mladih ljudi. Kao poseban sluaj socijalne situacije navest emo to se dogaa s pojedincima koje drutvo odbacuje zbog nekog razloga (primjerice zbog nerazvijenih socijalnih vjetina ili zbog pripadnosti odreenoj grupi). Rezultati studije koju su proveli Twenge i Baumeister (2002) pokazuju da socijalno iskljuivanje ima iroke i snane uinke na ponaanje odbaenih. Veina tih efekata su nepoeljni. Odbaeni ljudi postaju agresivniji, ne samo prema ljudima koji su ih odbacili ve i prema novim ljudima koji su ih provocirali, i naalost, prema novim nevinim pasivnim promatraima koji im nisu nita napravili. Odbaeni potede samo nekolicinu onih koji su posebno ljubazni i prijateljski nastrojeni prema njima. Ovo istraivanje je vano jer ukazuje na ekstremno negativne posljedice iskljuenja pojedinaca iz drutva. Osim to su agresivniji, odbaeni se ponaaju i manje prosocijalno, pa umjesto iskljuenja trebali bi im pomoi da razviju socijalnu kompetentnost (ako im nedostaje) ili pobijediti svoje predrasude i ne odbacivati nekoga samo zbog grupne pripadnosti. U svakom sluaju, tako bi i odbaeni i oni koji odbacuju ivjeli u boljem svijetu s manje agresije. to se tie spolnih razlika u agresivnom ponaanju, neke spoznaje smo iznijeli ranije, pri emu je moda najupeatljivije to da su ene sklonije verbalnima, a mukarci fizikim oblicima agresivnog ponaanja (Drozdov, 2005). Lagerspetz i Bjrkqvist (1994, prema Tapper i Boulten, 2004) navode da su djevojice sklonije indirektnoj agresiji, a djeaci direktnoj. Crick i Grotpeter (1995, prema Tapper i Boulten, 2002) navode da su djevojice sklonije odnosnoj agresiji, dok su djeaci skloniji otvorenoj agresiji. Crick (1995, prema Tapper i Boulton, 2002) odreuje odnosnu agresiju kao nanoenje boli ciljanoj osobi kroz unitavanje njezinih veza s drugim osobama. Tapper i Boulten (2002) proveli su istraivanje na britanskim osnovnokolcima, te su dobili rezultate koji pokazuju da su djeaci u veoj mjeri fiziki agresivniji od djevojica, dok nije bilo razlika u direktnoj verbalnoj i indirektnoj

agresiji. Nepostojanje razlika u indirektnoj agresiji autori pripisuju relativno malom uzorku (N=74). Nasuprot ovima, postoje i istraivanja koja pokazuju da su muki ispitanici agresivniji od enskih. Tako Toldos (2005) navodi da su panjolski adolescenti u veoj mjeri i fiziki i verbalno, a i indirektno agresivniji od svojih vrnjakinja. Jorge i Richard (1979) izvjetavaju da se ispitanice ponaaju agresivnije od ispitanika u situaciji ponavljane provokacije, dok su muki ispitanici agresivniji od enskih u situaciji neponavljane provokacije te u situaciji bez provokacije. Ovi nalazi sugeriraju da muki ispitanici imaju nii prag za agresivno ponaanje, odnosno treba im manji poticaj da bi zapoeli agresivno ponaanje. Spomenula bih i rezultate analize dnevnih novina u Hrvatskoj (Jutarnji list, Veernji list, Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije) tijekom perioda od 7 dana, koji pokazuju da su veinu zabiljeenih zloina poinili mukarci (54%) ili skupine mukaraca (19,2%). Ako istaknemo i ulogu testosterona kao mukog hormona koji pojaava agresivne tendencije, te rezultate koje su dobili Maccoby i Jacklin (1980) meta-analizom 32 istraivanja, a meu kojima nema niti jednog u kojem su djevojice agresivnije od djeaka (u 24 istraivanja djeaci su agresivniji od djevojica), namee mi se miljenje da je muki spol ipak agresivniji od enskog. Osim testosterona, mogui razlozi mogu leati u razliitoj socijalizaciji djeaka i djevojica. Naime, roditelji obino djevojice odgajaju da budu dobre i poslune, dok se djeaci vie ohrabruju da vrate ako ih netko udari ili uvrijedi.

3. ZAKLJUAK
Agresija je namjerni postupak kojem je cilj nanoenje tete ili uzrokovanje boli. Postupak moe biti verbalni ili fiziki; a razlikujemo i direktnu i indirektnu agresiju. Meu mnogobrojnim pokuajima objanjenja uzroka agresije nalaze se i situacijska objanjenja. Nekoliko je vanih situacijskih uzroka agresije, neki proizlaze iz tjelesnih osjeta (loe raspoloenje, bol, vruina, vlaga, zagaeni zrak, neugodni mirisi), dok drugi nastaju iz socijalnih dogaaja (frustracija izazvana nemogunou postizanja cilja, izravni izazov, uzvraanje na tuu agresiju, agresivni poticaji, situacije natjecanja). Sve ove situacijske odrednice u odreenoj mjeri poveavaju vjerojatnost iskazivanja agresivnog ponaanja. Vana implikacija ovakvih objanjenja agresivnog ponaanja (pomou situacijskih i socijalnih dogaaja) jeste ta da je agresiju mogue mijenjati, pa tako i smanjiti njezino iskazivanje.

Kada su u pitanju spolne razlike, u uobiajenim okolnostima ene su manje agresivne od mukaraca, a te razlike postaju manje kada se mukarce i ene izazove. Mukarci su skloniji direktnim, a ene indirektnim oblicima agresije. Usto ene su sklonije verbalnim, a mukarci fizikim oblicima agresivnog ponaanja.

4. LITERATURA
Drozdov, A.I. (2005). Young Peoples Aggressive Behaviour in the Context of the Social Situation. Russian Education and Society. 47 (1), 55-62). Jorge, G. i Rihard, R. (1979). Sex differences in aggression: are current notions misleading? European journal of Social Psychology. 9 (1), 25-34. Maccoby, E.E. i Jacklin, C.N. (1980). Sex Differences in Aggression: A Rejoinder and Reprise. Child Development. 51 (4), 231-245. Mummendey, A. (2003). Agresivno ponaanje. U M. Hewstone i W. Stroebe (ur.), Uvod u socijalnu psihologiju (261-289). Tapper, K. i Boulton, M.J. (2004). Sex Differences in Levels of Physical, Verbal and Indirect Aggression Amongst Primary School Children and Their Associations With Beliefs About Aggression. Aggressive Behaviour. 30, 123-145. Toldos, M.P. (2005). Sex and age differences in self-estimated physical, verbal and indirect aggression in spanish adolescent. Aggressive Behavior. 31 (1), 1-11. Twenge, J.M. i Baumeister, R.F. (2002). Social Exclusion Increases Aggression and Selfdefeating Behaviour while Reducing Intelligent Thought and Prosocial Behavior. The Social Psychology and Exclusion. Pribavljeno 30.05.2005. sa adrese http://www.kent.ac.uk/psychology/social-inclusion/meeting2/papers/TwengeBaumeister.pdf