Pie: Tomo Vuki

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAU (1)

Prvi ubijeni sveenik baen u jamu Golubnjau

Nakon zavretka Drugoga svjetskog rata 1945. godine na podruju bive Jugoslavije nastala je brojna reimska literatura koja je sustavno najcrnjim atributima kriminalizirala Crkvu u BiH, sveenike i angairane laike a posvema preuivala zloine nad njima, prije svega one partizanske. Neki od tih spisa pretendirali su na znanstvenost, npr. J. Horvat i Z. tambuk, red. i izd., Dokumenti o protunarodnom radu i zloinima jednog dijela katolikog klera, Zagreb 1946; V. Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb 1948, Beograd 1989; S. Simi, Hercegovaki biskupi za vreme okupacije2, Beograd 1990 - knjiga je napisana jo 1955. godine; S. Simi, Prekrtavanje Srba za vreme drugog svetskog rata, Titograd 1958; A. Manhatan, Catholic terror today, London 1969; I. Cvitkovi, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo 1986; V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, Beograd 1987. Drugi su se tekstovi pak zanosili literarnom vrijednou, npr. romani N. ipovca, Proljee na jugu, Sarajevo 1982; Ljeto na Gori 1941, Sarajevo 1987; Biskupov dnevnik '41, Sarajevo 1989, i roman Vuka Drakovia No, Beograd 1982.

S druge strane, isti reim kroz skoro pola stoljea najstroe je zabranjivao i progonio svaki drukiji govor o nastradalim sveenicima, asnim sestrama, brai laicima, bogoslovima i sjemenitarcima o kojima se u domovini moe objektivno pisati tek nakon 1990. godine pa su se u meuvremenu pojavile i opsene studije o njima. Tako npr. A. Bakovi, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Sveenici - rtve rata i poraa, Zagreb 1994; R. Peri, Da im spomen ouvamo, Mostar 2000; A. Niki, Hercegovaki franjevaki muenici 1524-1945, Mostar 1992; M. Karaula, rtve i muenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1999; A. Orlovac, Banjoluki martirologij. Sveenici Banjoluke biskupije - rtve ratova dvadesetog stoljea, Banja Luka-Zagreb 1999; M. Semren, ivot i umiranje pod kriem. Svjedoenje kranske franjevake duhovnosti bosanskih franjevaca, Sarajevo 2000; T. Vuki, Confessores fidei, Mostar 2000; A. Niki, Luonoe nae vjere i uljudbe - mrtvoslovnik hercegovakih fratara, Mostar 2004.

Danas se pak nalazimo u godini u kojoj se obiljeava 60. obljetnica zavretka Drugoga svjetskog rata to je, nakon pobjede nad nacizmom i faizmom, zemlje zapadne Europe uvelo u razdoblje moderne demokracije. Nasuprot tome, ratni pokreti otpora u zemljama srednje i istone Europe doveli su na vlast satelitske komunistike reime Sovjetskoga Saveza koji su, posebice u prvim godinama svoje vlasti, likvidirali ili zatvarali sve koje su smatrali svojim politikim i ideolokim protivnicima. Tako je bilo i na Balkanu gdje su, ve pri postavljanju temelja nove komunistike drave, u zbjegovima, logorima, prijekim sudovima, a najee bez ikakva suenja, eliminirane tisue nevinih ljudi. To posebice vrijedi za hrvatske katolike iz BiH s kojima su takoer stradali brojni katoliki sveenici i druge crkvene osobe. Najvie samo zato to su ih predstavnici nove vlasti smatrali protivnicima svoje ideologije. Istina, neke su tijekom rata ubili etnici, neki su umrli od tifusa ili na neki drugi nain. Pa ipak broj zloina koje su nad duhovnim osobama Katolike Crkve iz BiH izvrili partizani i kasniji komunistiki reim, uzeti zajedno, kao to emo vidjeti, vei je od etiri puta od svih drugih nasilnih uzroka zajedno.

Bosna i Hercegovina pred Drugi svjetski rat

BiH je tridesetih godina 20. st. bila vrlo zaostala. Glavno zanimanje stanovnitva bili su poljoprivreda, stoarstvo i umarstvo. Prema popisu iz 1931. godine, u Hercegovini se

ak 84,50% a u Bosni 83,20% ljudi radilo upravo te poslove. Veleobrtom i obrtom se u Bosni bavilo samo 7,40% a u Hercegovini 5,40% ljudi. Trgovina i voarstvo bili su zanimanje 4,10% Bosanaca i 4,20% Hercegovaca. U javnim slubama, slobodnim zvanjima i vojsci bilo je 3,90% Hercegovaca i 3% Bosanaca. U drugim zanimanjima ili bez zanimanja u Bosni je bilo 2,30% stanovnika odnosno 2% u Hercegovini.

Pismenost stanovnitva bila je na vrlo niskoj razini i nia nego u ostalim krajevima jer je svega 31% stanovnitva, s vie od deset godina, bilo pismeno. U Hercegovini, koja je u tome stajala neto bolje od Bosne, svega je 34% ljudi bilo pismeno to znai da jo 1931. godine 66% tamonjega puanstva nije znalo itati i pisati a u Bosni u isto vrijeme vie od 70%. Mnogo manje pismene bile su ene (oko 15%) negoli mukarci (u Bosni oko 39% a u Hercegovini oko 55% pismenih). U Bosni su najpismeniji bili krajevi sjeverne i srednje Bosne a manje pismenih bilo je u istonoj i zapadnoj Bosni. S druge strane, u Hercegovini je najmanje pismenih, prema rezultatima slubenoga popisa, bilo je u kotarevima Nevesinje i Ljubuki.

Katolici u BiH uoi Prvoga svjetskog rata

Stanje u kojemu se nala Katolika Crkva u BiH izmeu dva svjetska rata ponekad je bilo tee negoli u ostatku ondanje drave. Zapravo, jednako diskriminirani kao cijeloj dravi, u drutvenom smislu bilo im je ak neto loije negoli u nekim drugim krajevima, naroito zbog dravnoga forsiranja starokatolika na raun Katolike Crkve. Meutim, u statistikom smislu katolici su se u tim krajevima drali bolje negoli na opem planu jer, osim u sluaju jednoga sela kod Tuzle, nisu prihvaali starokatolicizam niti su na neki drugi nain naputali Crkvu pa su 1931. godine uspjeli zadrati svoj raniji postotak. Oni su izmeu 1921. i 1931. godine porasli s 444.431 na 557.836 pripadnika. Istodobno, broj pravoslavaca se s 820.731 popeo na 1.028.723, dok je broj muslimana pao sa 717.562 na 586.151. Tj. oko 0,50% poraslo je sudjelovanje katolika i pravoslavaca u ukupnom broju stanovnika, a za otprilike isto toliko smanjio se postotak muslimana.

Prema posljednjim predratnim preciznim crkvenim podacima o broju katolika u BiH, 1. srpnja 1937. bilo ih je 640.501. A budui da nisu poznati podaci o broju pravoslavaca i muslimana iz istoga vremena, niti toniji od posljednjega dravnoga popisa, primorani smo posuditi podatke popisa iz 1931. da bismo stekli priblinu sliku o sastavu stanovnitva neposredno prije rata.

Konfesionalna raspodjela stanovnitva u BiH 1937. (1931) godine

Konfensionalna raspodjela stanovnitva u BIH 1937. (1931) godine U upravnom smislu Katolika Crkva u BiH bila je razdijeljena u etiri biskupije, okupljene u jednu metropoliju: sarajevsku nadbiskupiju, te biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka dok su franjevci imali dvije provincije sa sjeditima u Sarajevu i Mostaru.

Dijecezanski kler se pripravljao u sjemenitu s pripadajuom klasinom gimnazijom u Travniku i bogosloviji u Sarajevu a franjevaki u sjemenitima u Visokom i irokom Brijegu, uz koje su djelovale klasine gimnazije, te vlastitim bogoslovijama u Sarajevu i Mostaru. U biskupijskom sjemenitu u Travniku i bogosloviji u Sarajevu djelovali su isusovci koji su bili profesori i odgojitelji. Trapisti su imali svoj veliki samostan u blizini Banje Luke s vlastitom osnovnom kolom, gimnazijom i bogoslovijom. Na istom podruju djelovalo je vie od 700 asnih sestara, pripadnica razliitih redova: Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, kolske sestre sv. Franje, Keri Boje ljubavi, Sluavke Malog Isusa, Sestre sv. Kria i Klanjateljice Krvi Kristove koje su obavljale razgranatu humanitarnu i prosvjetnu djelatnost.

Stradanje sveenika na poetku rata

Poznato je da nije bio mali broj sveenika, podrijetlom iz BiH koji su bili ulanjeni u druge biskupije i redovnike provincije izvan Hercegovine, te su slubovali na drugim stranama u domovini i svijetu. Stoga se njihovim stradanjima ovdje ne bavimo ve se ograniavamo samo na one koji su bili ili inkardinirani u jednu od biskupija i provincija u BiH ili su tijekom rata djelovali u BiH bez obzira kome su pripadali.

O sveenicima koji su u BiH stradali za vrijeme Drugoga svjetskog rata u povodu njihovih smrti skoro redovito su u tadanjoj crkvenoj periodici tiskani njihovi nekrolozi. Meutim, ne za sve stradale i ne jednako informativno. No, bez obzira na to, iz tih zapisa o mnogima se mogu prikupiti korisni podaci. Meutim, budui da je daleko najvei broj sveenika ubijen neposredno nakon zavretka rata 1945. godine, kad je sva katolika periodika bila zabranjena, o daleko najveem broju stradalnika u domovini nije ni moglo biti nita zabiljeeno. Dapae, budui da su ih daleko najvie ubili partizani, i obian govor o partizanskim zloinima komunistiki je reim najstroe kanjavao.

U inozemstvu su, meutim, iseljenici esto pisali takoer o tragediji katolikih sveenika. ak se ve 1946. u Rimu pojavila i prva knjiga o tome (Martyrium Croatiae) a obraivanje te teme nastavljeno je i kasnije. U iseljenikoj periodici i nakon toga esto su se pojavljivali tekstovi toga sadraja ali i posebna izdanja, no podaci koje su donosili ti tekstovi, naravno, redovito su bili nepotpuni jer je autorima bilo vrlo teko dolaziti do pouzdanih podataka. To je problem s kojim se esto takoer u novije vrijeme susreu pisci tekstova o stradanjima sveenika jer podaci ponekad jednostavno nedostaju ili ih je teko provjeriti, a mnogi pouzdani svjedoci ve davno su umrli.

Prve sveenike rtve na podruju Banjoluke biskupije

Ratna tragedija, koja je bila zahvatila svijet, ve na poetku je odnijela i prve sveenike rtve na podruju BiH. Dapae, u BiH je partizanski ustanak 27. srpnja 1941. zapoeo upravo ubojstvom jednoga sveenika i grupe hodoasnika koji su se vlakom vraali u Drvar. Meutim, budui da ovdje, zbog naravi lanka, nije mogue ni ukratko prikazati nain stradanja svih sveenika, bit e detaljnije opisana samo ubojstva u prvoj godini stradanja na podruju pojedinih biskupija, tj. pogibije sveenika 1941. i 1942. godine.

Prvi ubijeni sveenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom podruju bive Jugoslavije bio je Waldemar Maximilian Nestor, sveenik Banjoluke biskupije i upnik u Bosanskom Petrovcu. Taj bivi monah trapist, po narodnosti Nijemac i roen 12. prosinca 1888. u Gross Strehlitzu u Njemakoj, kao dijete je zapoeo kolovanje u Petrogradu ali se kasnije s roditeljima doselio u okolicu Banje Luke gdje je otac kao dravni umar dobio posao. kolovanje je kao djeak nastavio kod trapista u samostanu Marija Zvijezda u Delibainu Selu. Za sveenika je zareen 2. veljae 1917. kao trapist te je obnaao slubu uitelja u samostanskoj osnovnoj koli i upravitelja dobara samostana kod Banje Luke a 1931. godine je preao u biskupijske sveenike. Potom je bio upni vikar u Ljubuniu kod Livna (1931-1936) i potom upnik u Bosanskom Petrovcu (1936-1941). Tijekom svoje slube sjedite upe prenio je u Drvar zato to je tamo ivio najvei broj katolika. Odatle je bio pozvan da u Kosovu kod Knina na blagdan sv. Ane, u subotu 26. srpnja 1941, predvodi misu i propovijeda te je zajedno s veom skupinom svojih upljana tamo iao na hodoae. Iako su ga kninski fratri zaustavljali da ne ide u Drvar gdje je ve bila nastala buna, budui da je sutra bila nedjelja, upnik Nestor je elio svakako vratiti se u svoju upu kako bi vjernicima sluio

misu, koju je bio zakazao, te sutradan rano ujutro krenuo nazad vlakom. Na povratku su srpski pobunjenici presreli njihov jutarnji vlak, zarobili sve putnike katolike, svezali ih i odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve, zajedno sa upnikom Nestorom, 27. srpnja pobili kod jame Golubnjae i bacili u nju.

Glas Koncila, broj 28 (1620), 10.7.2005.

Pie: Tomo Vuki

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAU (2)

Don Antu Bakulu partizani jahali kao konja i potkovali

Toga 27. srpnja 1941. ista vojska je poslije nedjeljne mise uhitila Jurja Gospodnetia, takoer sveenika Banjoluke biskupije i upnika u Bosanskom Grahovu, koji je roen u Postirama na Brau 9. sijenja 1910. Nakon osnovne kole u rodnom mjestu, gimnaziju je zavrio u ibeniku a teoloki studij zapoeo u Splitu i zavrio u Zagrebu. Za sveenika je zareen 1938. godine, a za upnika Bosanskoga Grahova imenovan je 1939. Nakon to su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na raanj i ispekli, ali se ne zna za njegov grob.

A to je posebno zanimljivo, upravo ti

Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedoanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana muili, kamenovali, vezali u tali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahoviima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronaeno.

dogaaji od 27. srpnja 1941. bili su za vrijeme socijalistike Jugoslavije smatrani, kao i danas, poetkom antifaistike borbe u BiH pa je zato svaki 27. srpnja bio dravni blagdan kojim je obiljeavan Dan ustanka, a koji je na taj datum na opisani nain izbio upravo u Drvaru i Bosanskom Grahovu, a da nitko, naravno, nije smio ni spomenuti nevine hodoasnike sv. Ani ni upnike Drvara i Grahova.

Jo je jedan sveenik s ovoga podruja bio ubijen 1941. godine. Bio je to Kreimir Barii, upnik u Krnjeui kod Bosanskoga Petrovca. Roen je u Jajcu 27. srpnja 1907. Odrastao je i kolovao se u sirotitu trapista kod Banje Luke te je postao sveenik 1933. godine. Potom je bio vjerouitelj u istom sirotitu do 1936. godine kad je preao u dijecezanske sveenike a 1937. imenovan je upnikom u Krnjeui. Kao i prethodnu dvojicu banjolukih sveenika, uhvatili su ga partizanski srpski pobunjenici, strahovito muili, izmasakrirali tako to su mu odrezali neke dijelove tijela te jo iva ubacili u zapaljenu upnu crkvu u Krnjeui u kojoj je izgorio itav osim bedara koja su pronaena kasnije na mjestu izgorjele crkve.

Prve sveenike rtve s podruja Sarajevske nadbiskupije

Kao prvoga sveenika s podruja Sarajevske nadbiskupije, koji je ubijen za vrijeme Drugoga svjetskog rata, obino se navodi fra Eugena Gujia. Meutim, u asu kad je bio ubijen, on vie nije bio ni fratar ni sveenik. Roen je 3. sijenja 1905. u Fojnici. kolovao se u Visokom i Sarajevu te je, kao lan provincije Bosne Srebrene, zareen za sveenika 1927. godine. Nakon pastoralnih sluba na vie mjesta diljem Bosne, 1939. godine je napustio franjevce i preao u svjetovne sveenike te je potom kratko upravljao upom Prilie kod Karlovca, u Zagrebakoj nadbiskupiji, ali je neto kasnije, zbog neuredna ivota, bio otputen iz sveenitva. Kao takav sudjelovao je u ubojstvu pravoslavnog sveenika 27. travnja 1941. u Biljeevu kod Kaknja pa ga je zbog toga

prijeki sud u Zagrebu 3. rujna 1941. osudio na smrt i strijeljao istoga dana.

(Tijekom lipnja 2005., mjesec dana nakon to je napisan ovaj tekst, pojavio se podatak da postoje zabiljeene izjave kako Guji nije sudjelovao u ubojstvu pravoslavnog sveenika ve da je bio nepravedno optuen i osuen. Stoga, dok autor teksta eka na spomenute dokumente koji su mu obeani, ovdje tu informaciju biljeimo samo kao naknadni dodatak, jer se radi o vanom razjanjenju koje bi, ako se pokae istinito, Gujiu vratilo ast.)

Druga rtva s ovoga podruja bio je Jakov Barii, upnik u Gradacu, prvi stradali sveenik Sarajevske nadbiskupije. Roen je 5. rujna 1890. u Dobrinji kod Modrie. Nakon kolovanja u Travniku i Sarajevu, zareen je za sveenika Sarajevske nadbiskupije 1913. godine. Bio je upnik u Peinama, Rostovu, Golom Brdu i od 1919. godine u Gradacu. Kad su etnici upali u Gradaac, uhvatili su upnika te ga u petak 15. svibnja 1942. ubili u dvoritu upne kue naoigled majke. Bio je strano izmrcvaren: koa mu je bila zguljena s glave i lica a na tijelu je naeno mnogo uboda noem. Naime, budui da su napadai morali brzo napustiti Gradaac, ostavili su njegovo tijelo pa je bio sveano pokopan 18. svibnja u samome mjestu zajedno s jo est katolika koji su ubijeni u isto vrijeme. Sprovod su mu vodila etiri sveenika. Zahvaljujui injenici da je ubijeno samo sedam osoba te da su preivjeli brojni autentini svjedoci ovoga zloina, brzo je zabiljeen i objavljen nain pogibije Jakova Bariia. Prema kanoniku Marku Nediu, jednome od dva suvremena svjedoanstva autentinih svjedoka, cijeli dogaaj se zbio ovako: U petak u 6 sati u jutro primijeti momak (tj. Bariiev posluitelj, op. T. V.), da se bjei, i upozori preasnog (tj. Bariia, op. T. V.) da bjei i momak pobjegne. U asu ve je rulja bila blizu, a siromah preasni poleti u zvonik i pone zvoniti na uzbunu, i samo je stigao dvaput potegnuti konopcem, i bio je u njihovim rukama. Da je sve ovako, priaju njegovi najblii i jadna stara majka. Gonili su ga do bunara, tu ga tukli i rekli mu: Reci da si Srbin, a on glasno ree: Nikad, ono to sam to i ostajem. Onda e poginuti. Neka, ne alim za svoju vjeru, domovinu i svoj narod umrijeti. Prekrsti se i glasno pone moliti Oena, a krvnici opsuju njegovu molitvu i Pavelia i srue ga na zemlju. Na mrtvom tijelu ljudi naoe puanih i revolverskih hitaca, pod vratom priklan i od brade do pola glave koa zgu(b)ljena, grozno iznakaen.

Pregled stradanja sveenika po biskupijama i redovnikim zajednicama Sirota majka bila je svjedok muka svoga sina. Prijetili su joj i htjeli da je ubiju, no drugi su drali da je bolje da sve gleda, jer su je grdili i govorili to je takvoga odgojila. Kada su ga muili, sve su vikali: Evo ti Paveli, evo ti Hrvatska. - Siromah, leao je tako (mrtav) cijeli dan petak do subote po podne; onda ga je vojska prenijela pod zvonik, a iz njega je neprestano tekla krv. - Crkvu nijesu ni takli..., ali su upnu kuu zapalili.

Sljedea rtva bio je fra Julijan Jurkovi, gvardijan samostana Rama-it i upnik, koji je prva rtva meu pravim lanovima Franjevake provincije Bosne Srebrene. Roen je 8. listopada 1898. u Johovcu kod Dervente. Nakon kolovanja u Visokom, Sarajevu i

Zagrebu, zareen je za sveenika 1923. godine te je obnaao slube kapelana i upnika u vie upa: Plehanu, Sutjesci, Vareu, Sasini, Sanskom Mostu, Foi, Niu, Fojnici te Rami-itu. Kad su partizani u noi izmeu 13. i 14. srpnja 1942. provalili u Ramu i zapalili crkvu, zarobili su fra Julijana i odveli ga u nepoznatom pravcu te ubili ali mu se za grob ne zna. Prema svjedoanstvima nekih vjernika, fra Julijana su partizani uhvatili na putu prema selu Kopii, doveli u jednu kuu na itu gdje je bilo njihovo zapovjednitvo i odatle ga odveli u nepoznatom smjeru i ubili a, prema nekim iskazima seljaka, bio je prerezan pilom za rezanje drva. O posljednjim trenucima ovoga uglednoga fratra zna se, dakle, vrlo malo, no istina je ono to je o razlozima ubojstva ovoga sveenika kasnije napisao jedan njegov subrat (Lj. Luci): Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Drei se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buroasko-demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buroaskoj revoluciji. Crnogorski i srbijanski komunisti smatrali su, dakle, da treba ukloniti sve oficire, popove i inovnike. Tako su likvidirali i neke svoje stare lanove partije, pa zato ne i ovog fratra.

Nakon zauzimanja Rame polovicom srpnja 1942. partizani su se nastanili u samostanu gdje su smjestili svoje zapovjednitvo i bolnicu. U samostanu su nali samo fra Viktora Slikovia koji zbog bolesti nije ni pokuao bjeati. Roen je u selu Polje, upa Dolac kod Travnika, 12. lipnja 1896. kolovao se u Docu, Visokom i Sarajevu a studirao je i filozofiju u Zagrebu. Za sveenika je zareen 1919. godine te je, prije nego je doao u Ramu, obnaao razne sveenike slube po Bosni (kapelan, upnik, gvardijan, nastavnik gimnazije u Visokom). Nakon zauzimanja samostana, partizani su fra Viktora najprije istjerali iz njega pa se on nastanio u kui jednoga seljaka na itu i odatle oko sedamdeset dana sam pastorizirao preostale vjernike. U toj seljakoj kui partizani su ga 15. rujna zarobili i, zajedno s nekim vjernicima, svezana pjeice odveli u Prozor gdje je na jednom kestenu ekao unaprijed pripravljen natpis: Smrt strijeljanjem kao zloinca. Tu je bio teko muen i zaista strijeljan 16. rujna te pokopan na nepoznatom mjestu.

Prve sveenike rtve u Hercegovini

U prvoj polovici 1942. godine ubijeni su prvi katoliki sveenici na podruju Mostarske i Trebinjske biskupije. Sve je zapoelo u travnju za vrijeme prodora srpske i crnogorske vojske prema dolini Neretve, kada su skoro svi preivjeli Hrvati iz istonoga dijela Hercegovine morali bjeati iz svojih domova a neki su sveenici ubijeni. Nastavilo se u Kongori kod Tomislavgrada gdje su se pojavili pripadnici iste vojske i u jesen iste godine zavrilo u okolici Stoca.

Prvi od etvorice hercegovakih ubijenih sveenika 1942. godine bio je don Ante Bakula, upnik u Gornjem Hrasnu. Taj sveenik i prosvjetitelj rodio se 10. lipnja 1884. u Posuju. Poslije osnovne kole u rodnom mjestu prva tri razreda gimnazije zavrio je u Mostaru a ostale u Travniku te teologiju u Sarajevu (1906-1910). Zareen je za sveenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1909. Kratko je slubovao u Blagaju (1910) te bio upnik u Viru (1910-1936), gdje je sagradio etiri kole, i od 1936. u Gornjem Hrasnu u zaleu Neuma. Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedoanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana muili, kamenovali, vezali u tali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahoviima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronaeno. Zapravo, prema pisanom svjedoanstvu partizana Danila Bukvia, izravnoga sudionika don Antina odvoenja u smrt, lipnika eta junohercegovakoga partizanskog odreda u napadu na Gornje Hrasno imala je poseban zadatak koji se sastojao upravo u tome da zarobi don Antu i iva uhvati. Partizani su to i uinili te, prema istom opisu, opljakali upnu kuu a don Anti dopustili da od kue krene na svome konju arcu. Stoga je on mislio da nee biti osuen od suda pravde te molio partizane da mu ne otete stroj za pisanje i druge stvari koje su bili ponijeli raunajui da e mu to biti potrebno, da e biti puten i povratiti se na svoju dunost u Gornje Hrasno.

O zloinu na don Anti Bakuli postoji takoer dragocjen zapis o priznanju poznatoga partizanskog komesara ede Kapora izreenom pred don A. Borasom koji je to ovako zabiljeio: Taj i takav edo Kapor kazao mi je u razgovoru u kui Rade Koraa kako je znao za don Antu Bakulu i sve to se odnosilo na njega. Izriito mi je to rekao pred

Radom Koraem: Don Ante Bakula nije bio nikakav krivac. Nije se on bavio nikakvom politikom a niti je nama pravio neke neprilike niti je bio zloinac. Ni govora o tome. Don Ante se bavio svojim poslom a ak tovie bio je susretljiv prema srpskom dijelu naroda u Gornjem Hrasnu. Nikome nije smetao a pomagao je svakome. Svakoga je susretao rado i bio sa svima u dobrim odnosima. Nije imao nikakve krivice s naega stanovita. Nije bio angairan ni u kakvoj vojnoj ili politikoj grupaciji. Poznavao sam sve te prilike u istonoj Hercegovini. Sve informacije slijevale su se u naem tabu. Sve mi je bilo poznato. Znam to se je kasnije desilo sa don Antom. Poznato mi je to i mogu jedino rei da je to bila naa velika - greka.

Glas Koncila, broj 29 (1621), 17.7.2005.

Pie: Tomo Vuki

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAU (3)

Fra Stjepana Naletilia su razapinjali na jeli i pekli na ranju

Don Ilija Tomas - vjerojatno jedina fotografija mrtvoga sveenika kojega su ubili

Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistiki odredi" 17. svibnja i ubili. Ondanji suvremeni izvori hercegovakih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoe da su "komunistiko-etnike bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatome pravcu. Prema nekim dananjim piscima, u noi izmeu 19. i 20. svibnja zarobili su ga u upnoj kui "srbo-etnici iz susjedstva" i odveli prema Riliu pa ga oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli izmeu dvije bukve i pod njim naloili vatru te je doslovno izgorio. A prema istraivanju iz 1976. godine, koje su obavili sveenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana ija su imena zabiljeena, pod vodstvom Boe Mikovia iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz upne kue. (...) Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u umi Ravanici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ranju.
partizani i na elu mu urezali znak kria Drugi stradalnik u Hercegovini bio je don Ilija Tomas, upnik u Klepcima kod apljine, koji je roen u Drinovcima 19. srpnja 1901. Poslije osnovne kole u rodnom mjestu, pohaao je gimnaziju u Travniku a teologiju je studirao u Sarajevu (1922.-1926.). Za sveenika mostarske biskupije zareen je 29. lipnja 1925. a potom je bio upni vikar u Ravnom (1926.), upnik na Trebimlji i od 1927. u Klepcima. U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima 1. svibnja 1942. Na njegovu tijelu pronaen je dvadeset jedan ubod noem i sjekirom. Na elu mu je bio urezan znak kria, oi izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. Mrtvo tijelo zatim je baeno u rijeku Bregavu gdje je sutradan pronaeno te je pokopano na apljinskom groblju. U sprovodu je sudjelovalo esnaest sveenika, a obrede je predvodio Petar ule, tada kapitularni vikar a kasniji mostarski biskup. Fotografija don Ilijina mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na vie strana, a poznata su takoer imena nekih partizana koji su izravno sudjelovali u ovom ubojstvu (Nikola Marui, Sara Spaji).

Dogaaj don Ilijina ubojstva ukratko je opisao partizan Veljko Bulut, izravni sudionik napada na Klepce koji je, kako on pie, zapoeo oko tri sata ujutro iz pravca Prebilovaca gdje su partizani stigli iste noi i smjestili se u Bulutovu mahalu. A to se tie don Ilije, kae ovako: "Nai koji su napadali prema Klepcima odmah su poeli tragati za don Ilijom Tomasom. Pronaen je sasvim sluajno. Naime, kad je njihova fronta razbijena, umjesto kroz vrata, skoio je kroz prozor, da to prije izae, i navodno, iaio nogu. Njegov brati, koji mu je bio pratilac, htio je da ga nosi, ali mu je on rekao: 'Ti idi, ja u se sam spasiti.' Uvukao se u kupine kraj pravoslavne crkve, pored same ceste. Pronala ga je jedna mjetanka, kojoj je kupina zapela za haljinu. Don Tomas je, prema zamisli naega vieg rukovodstva, 'trebalo da se evakuie', ali je, zbog gnjeva boraca, ubijen. Kasnije su ga izmrcvarile same ustae, da bi pokazale kakvi smo mi zloinci i to radimo, ak i sa sveenicima. Njega je trebalo, po planu, predati junohercegovakom tabu. Ali, to je bilo, bilo je."

Fra Stjepana NAletilia su pekli na ranju Kao trei po redu ubijen je fra Stjepan Naletili, upnik u Kongori i prvi ubijeni lan Hercegovake franjevake provincije. Ovaj sveenik roen je 1. studenoga 1907. u Lisama kod irokoga Brijega. Osnovnu kolu i gimnaziju zavrio je na irokome Brijegu a bogosloviju u Mostaru (1930.-1933.) i Fribourgu u vicarskoj (1933.-1935.). Sveane zavjete poloio je 2. srpnja 1930. i za sveenika bio zareen 5. studenoga 1933. Poslije toga obnaao je slubu upnoga vikara na Humcu (1935.-1936.) i Tomislavgradu (1936.-1938.) te upnika u Kongori (1939.-1942.). Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistiki odredi" 17. svibnja i ubili. Ondanji suvremeni izvori hercegovakih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoe da su "komunistiko-etnike bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatom pravcu. Prema nekim dananjim piscima u noi izmeu 19. i 20. svibnja zarobili su ga u upnoj kui "srbo-etnici iz susjedstva" i odveli prema Riliu pa oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli izmeu dvije bukve i pod njim naloili vatru te je doslovce izgorio. A prema istraivanju iz 1976. godine, koje su obavili sveenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana ija su imena zabiljeena, pod vodstvom Boe Mikovia iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz upne kue. Zapravo, fra Stjepan je ve bio premjeten u upu Humac te se upravo preseljavao. S Humca je doao u Kongoru urediti to je jo trebalo i oprostiti se sa svojim bivim upljanima. Tako su se zajedno s njim nali te takoer bili odvedeni njegov brat, njegov zet i njegov posluitelj Marijan olina - ota. Ovaj posljednji je ostao iv jer su ga ostavili na putu prema Vukovskom, kamo su ih sve zajedno vodili preko planine Ljubue. Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u umi Ravanici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ranju.

Posljednji ubijeni sveenik 1942. godine bio je don Vide Putica, umirovljeni upnik u Prenju u opini Stolac i starac od osamdest etiri godine, ujedno i najstariji ubijeni hrvatski sveenik uope. Roen je 11. lipnja 1859. u Prapratnici blizu Hutova. kolovanje i studij zavrio je u Rimu gdje je zareen za sveenika 8. travnja 1882. Potom je bio upnik u Ravnom, Hrasnu, Stocu i u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga etnici, svrstani u antikomunistike bataljune, 6. rujna 1942. u njegovoj sobi iz koje je jedva mogao izlaziti bez tue pomoi. Dva-tri dana poslije toga mrtvo tijelo stavili su u zahod te polili benzinom i zapalili. Talijanski vojnici pronali su ostatke njegova tijela koje su u sprovodnom obredu, to ga je predvodio talijanski vojni kapelan, pokopali u crkvenome vrtu. Poslije toga su Talijani u Biskupski ordinarijat u Mostaru dostavili jednu fotografiju o pronalasku don Vidinih ostataka i jednu o njegovu sprovodu koje su nedavno objavljene.

Ubijanje sveenika do kraja 1944. godine

Poslije spomenutih likvidacija sveenika na poetku rata, njihovo ubijanje i stradavanje nastavljeno je i kasnije u ratnim okolnostima. Meutim, posebno teko mrcvarenje nad sveenicima kojeg je izvrila partizanska vojska dogodilo se tijekom 1945. godine u zavrnim ratnim operacijama i neposredno nakon rata. Stoga e se odlomak, koji upravo slijedi, ukratko pozabaviti nastavkom tragedije sveenika do kraja 1944. godine, a zatim iz 1945. godine i nakon toga, slijedi poimenini popis svih stradalih katolikih sveenika.

Nakon spomenutih ubojstava sveenika u Hercegovini, od 1942. pa sve do jeseni 1944. godine, kad zapoinje straan progon toga klera, nije bilo ubijanja sveenika, ali je jedan umro od tifusa. Naime, osim ve spomenute etvorice iz 1942. godine, jo su samo fra Krian Gali i don Marijan Vujnovi ubijeni 1944. godine. Obojicu su ubili partizani. Don Marijana, upnika u Trebinju i starca od sedamdeset tri godine, strijeljali su 31. prosinca u Trebinju a fra Krianu, koji je imao sedamdeset etiri godine, 30. listopada ubacili su bombu u upnu kuu u Meugorju.

U Bosni je, meutim, poslije poetnih i ve opisanih ubojstava do kraja 1944. godine ubijeno ak jo trinaest sveenika. U Banjalukoj biskupiji partizani su u Prijedoru 16. svibnja 1942. ubili Josipa Kaurinovia, upnika. etnici su 11. srpnja 1943. ubili Antu Dujlovia, upnika u Gumjeri kod Prnjavora, dok je od posljedica partizanskog ranjavanja 9. sijenja 1944. umro Antun uri, umirovljeni sveenik.

U Franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj od tifusa je do kraja 1944. godine umrlo osam sveenika, a u istom vremenu estorica su ubijena. Fra Viktora Baltia, upnika u Ljubuniu kod Livna, ubili su partizani nakon to su ga zarobili 8. veljae 1943. Fra Bonaventuru Grebenarevia, upnika u Podhumu kod Livna, strijeljali su partizani 1. prosinca 1943. Fra Stjepana Bariia, upnika u Podhumu kod Konjica, strijeljali su partizani 3. veljae 1944. Fra Borivoja Mioa, upnika u Ljubuniu kod Livna, u noi izmeu 6. i 7. svibnja 1944. odveli su partizani i nikada se vie nije pojavio. Fra Danijela Brievca, upnika u Stratinskoj kod Banja Luke, ubili su etnici 25. kolovoza 1944. a fra Tomislava Gelia, upnika u Bugojnu, strijeljali su partizani 9. rujna 1944.

U Sarajevskoj nadbiskupiji do kraja 1944. godine jo su tri sveenika umrla od tifusa a etvorica su bila ubijena. Prvi je stradao dr. Dragan Dujmui, kateheta u Tuzlanskoj gimnaziji, kojega su partizani 7. listopada 1943. u Tuzli osudili na smrt te istoga dana strijeljali u oblinjem Parselu. Ivana Miletia, upnoga vikara u Bijeljini, strijeljali su partizani 26. studenoga 1943. u Bijeljini. Rikarda Weissa, upnoga vikara u Modrii, strijeljali su partizani 24. oujka 1944. u Modrii a Stipo Barii je poginuo 6. srpnja 1944. izmeu elee i epa kao putnik vlaka kojega su bombardirali savezniki avioni.

Straan pokolj sveenika na kraju rata

Tijekom jeseni 1944. godine zapoela je velika tragedija sveenika koja je eskalirala u pravi pokuaj istrebljenja tijekom sljedeih mjeseci. Najtraginije razdoblje je vrijeme od veljae do srpnja 1945. godine u kojemu je ubijen daleko najvei broj sveenika. Redovito su stradavali kao rtve ija se "krivnja" sastojala samo u tome to su bili sveenici. Jedni su bez ikakva razloga hapeni u samostanima ili upnim kuama te odvoeni i likvidirani esto bez suenja ili im je smrt bila "odrezana" na tzv. prijekim sudovima. Drugi su stradali na najrazliitije naine u izbjeglikim kolonama na putu prema Austriji i nazad, a trei u komunistikim logorima i zatvorima nakon rata. Mjesta njihovih smrti, koja su i do danas u mnogo sluajeva ostala nepoznata, razasuta su od otoia Dakse kod Dubrovnika pa do Graza u Austriji.

Meutim, ovdje nije mogue nastaviti s praenjem stradanja svakoga sveenika na nain kako smo to inili u dosadanjem dijelu teksta jer bi to daleko nadilo okvire jednoga ovakva prikaza.

Opi pregled stradanja sveenika

Stradanje sveenika Banjaluke biskupije, koja je izgubila skoro polovicu svojih sveenika, trajalo je kroz cijeli rat pa je od njih tridest jednoga, koliko ih je bilo zareeno do poetka 1945. godine, za vrijeme i neposredno poslije rata stradalo njih trinaest: na najgrublje naine mueno ih je i ubijeno deset, jedan je umro u zatvoru i jedan u logoru a biskup Gari je umro kao ratni prognanik, to znai da je ova biskupija izgubila 41,93% svoga klera.

Osim biskupijskih sveenika i franjevaca, u Banjalukoj biskupiji, kao to je ve bilo spomenuto, djelovali su takoer trapisti koji su imali jedan velik samostan u blizini Banja Luke. U samostanu je ranije ivjelo i do dvjesto monaha i njihovih kandidata, ali ih je neposredno prije rata bilo svega etrdeset. Budui da ne postoje kasniji podaci o broju sveenika, pretpostavljamo da ih je bilo otprilike toliko i 1944. godine kad su se, prema naredbi njemake vojske, jer je meu njima bilo mnogo Nijemaca, morali povui iz samostana. Kasnije su dvojica monaha umrla od posljedica komunistikog logora pa bi taj gubitak, iznosio 5%.

Stradanja sveenika na podruju Sarajevske nadbiskupije takoer su trajala tijekom cijeloga rata i nakon njega tako da je ova nadbiskupija izgubila ukupno dvadseset sedam sveenika a imala ih je sto dvadeset tri i svi su se skoro cijelo vrijeme nalazili na ratnome podruju: dvadeset jedan je ubijen, jedan je umro u zatvoru, dva su umrla od posljedica zatvora i torture a tri su umrla od tifusa, to znai da je ova nadbiskupija izgubila 21,95% svojih sveenika.

Bosanska franjevaka provincija, koja se prostire na cijelom podruju Sarajevske nadbiskupije i Banjaluke biskupije, na ratnim podrujima imala je sto devedeset dva sveenika, a tijekom rata i neposredno nakon njega izgubila ih je etrdeset sedam, odnosno 24,47%: ubijena sutrideset estorica; jedan je umro u zatvoru a deset ih je umrlo od tifusa.

Na kraju ovoga prikaza stradanja sveenika u Bosni svakako treba spomenuti isusovce koji su u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Travniku i Sarajevu, kroz cijelo ratno vrijeme djelovali kao odgojitelji, od kojih je jedan od posljedica muenja umro u zatvoru u Sarajevu.

U ratnom razdoblju i neposredno poslije njega dijecezanski kler iz Hercegovine izgubio je etrnaest svojih lanova a trideset est ih je bilo na ratnome podruju: dvanaest ih je ubijeno, jedan je umro u zatvoru a jedan od tifusa to iznosi ravnih 40% od prisutnih na ratnom podruju. Time je ovaj dio Crkve slijedio tragian rekord Banjaluke biskupije.

Glas Koncila, broj 30 (1622), 24.7.2005.

Pie: Tomo Vuki

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAU (4)

Partizani franjevcima pucali u zatiljak pa ih zapalili

Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme uvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo doputeno veerati a za vrijeme jela Popadi je, oito zato da dodatno ponizi ve zabrinute i potitene fratre, dobacio: Uh, to volim kiseli kupus. Poslije jela Popadi je poslao i uvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga su sa sobom odveli izdvojenu sedmoricu sveenika koje su potom likvidirali i kod Staroga ekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoa, bacili u Neretvu, dok druge lanove samostana nisu dirali.

Hercegovaka franjevaka provincija, koja ima jednake granice s Mostarskom biskupijom, na ratnim podrujima imala je sto pedeset pet sveenika a stradalo ih je pedeset sedam, to je vie negoli i u jednoj biskupiji ili provinciji: na zaista najokrutnije naine ubijeno ih je ak pedeset pet, dok je jedan umro u zatvoru a jedan od posljedica zatvora, to iznosi 36,77% od ukupnoga broja a, osim dvojice ubijenih tijekom rata, skoro svi su izgubili ivote 1945. godine od partizanske ruke te nekoliko njih kasnije u komunistikim progonima i zatvorima.

Meu ubijenim su franjevcima bili: Krizan Gali, Bonaventura Grebenarevi, Borivoj Mio, Grgo Vasilj, Julijan Jurkovi, Leon Petrovi, Marko Barbari, Miroslav Buzuk, Nenad Venancije Pehar, Radoslav Vuki, Stjepan Barii, Tomislav Gali i mnogi drugi Pregled stradanja sveenika u BiH po biskupijama i redovnikim zajednicama

Kad se svi brojevi svedu u jednu cjelinu, da nije bilo nasilnoga stradanja sveenika tijekom rata, onda bi ih 1945. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini, s onima koji su zareeni u ratnim godina, bilo petsto sedamdeset sedam. S obzirom na injenicu da je sto ezdeset jedan sveenik izgubio ivot kao izravna ili neizravna rtva rata, to znai da je Crkva u BiH, ako se je uzme u cjelini, bez onih koji su umrli prirodnom smru, u spomenutom razdoblju na tragian nain izgubila tono 27,90% svoga klera. Malo nedostaje da bi se moglo rei kako je skoro svaki trei sveenik stradao a vie od etiri

petine njih likvidirali su partizani i kasniji komunistiki reim.

ak 81% sveenika likvidirali partizani ili komunistiki reim

Budui da u ovom prikazu nije mogue opisati nain stradanja svakoga sveenika na nain kako se to inilo u prethodnim brojevima ovoga prikaza niti ovdje donositi njihov popis, koji inae postoji, svakako treba naglasiti kako su ak 81% sveenika likvidirali partizani do 1945. godine ili komunistiki reim neposredno poslije toga. Odnosno, samo tijekom 1945. godine stradala su ak 104 sveenika, dok je kroz sve ostalo vrijeme od 1941. do 1952. godine izgubilo ivot njih 57.

Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba iz BiH od 1941. do 1952. godine U toj stranoj tragediji, odnosno pravom sveenikocidu za koji nitko nikada nije odgovarao, posebice treba spomenuti dvije okolnosti masovnih sveenikih smrti iz 1945. godine. Prije svega, neki sveenici su ubijeni u izbjeglikim kolonama do Bleiburga a vrlo velik broj, nakon to su ih saveznici izruili partizanima, u marevima smrti za vrijeme povratka nazad a da ni do danas za mnoge od njih nisu poznata ni mjesta ni datumi smrti.

Drugo podruje stravinih masovnih smrti sveenika 1945. godine jest Hercegovina. Prije svega iroki Brijeg u koji su partizani iz Osmoga dalmatinskog korpusa upali 7. veljae 1945. godine nakon to su prethodno gotovo unitili samostan i crkvu. Istoga dana poslije podne, izvodei jednoga po jednoga fratra, likvidirali su svih 12 lanova samostana koje su zatekli: 9 sveenika i 3 klerika. Ubili su ih tako da su im najprije pucali u zatiljak a potom ih sve zapalili u protuzrakoplovnom sklonitu blizu samostana. Sljedeega dana odveli su u pravcu Splita jo 9 fratara koji su se bili sklonili u samostansku hidrocentralu: 7 sveenika, 1 brata laika i 1 klerika i pobili ih na nepoznatom mjestu. Istoga dana, 8. veljae, u Mostarskom Gracu, mjestu i upi na putu prema Mostaru, ubili su novih 6 fratara: 4 sveenika i 2 klerika. etiri dana kasnije, 12. veljae, partizanski asnik je u Izbinu, selu i upi nekoliko kilometara sjeverozapadno od irokoga Brijega, naredio da se prekine misa u upnoj crkvi te su doslovce s oltara odvedeni i ubijeni nova dvojica sveenika i jedan brat laik. A kad su partizani 14. veljae 1945. uli u Mostar, prema pisanom zapamenju dr. fra Gaudencija Ivania koji je bio lan samostana i nalazio se toga dana u njemu, jedna grupa vojnika pod vodstvom asnika Branka Popadia dola je u samostan. Popadi je najprije popisao sve fratre. Potom su, ostavivi jednoga naoruanoga partizana da uva sve zateene, nakratko otili iz samostana i nakon dva sata se, pod vodstvom istoga asnika, vratili te prozvali i izdvojili sedam fratara. Budui da je upravo bilo vrijeme veere za fratre te jelo pripravljeno, posebna bezonost toga asnika i njegovih vojnika ogleda se u tome to je Popadi najprije, sjedei na provincijalovu mjestu, veerao s ostalim fratrima koji su sebi bili pripravili grah s kiselim zeljem. Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme uvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo doputeno veerati a za vrijeme jela Popadi je, oito zato da dodatno ponizi ve zabrinute i

potitene fratre, dobacio: Uh, to volim kiseli kupus. Poslije jela Popadi je poslao i uvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga sa sobom su odveli izdvojenu sedmoricu sveenika koje su potom likvidirali i kod Staroga ekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoa, bacili u Neretvu, dok druge lanove samostana nisu dirali. Sutradan su fra Gaudencije i fra Pavo Dragievi otili u partizansko zapovjednitvo i traili odvedenu brau. Uspjeli su doi do zapovjednika. Izdiktirali su mu imena odvedenih koje je on zapisao te im rekao: Kad ja doznadnem, javit u vam. I, naravno, nikada nita nije dojavio. Meutim, to im nabrojano, oito, nije bilo dosta pa su kasnije jo neki sveenici, franjevci i svjetovni, sueni i strijeljani u Mostaru i okolici.

Tijekom 1945. godine, u kojoj su partizani i novi reim pogubili 104 sveenika, mnogi su oltari ostali pusti. Odnosno, tragedija poznata pod pojmom Bleiburg i likvidacija na potezu od irokoga Brijega do Mostara bila su najstranija mjesta sveenikih stradanja. Ali, kao to pokazuje popis, napravljen prema biskupijskoj i redovnikoj pripadnosti sveenika, njihova su stratita brojna takoer u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, a i mnogo ire.

Uzroci smrti sveenika i vrijeme njihova stradanja

Iz popisa proizlazi da je, vezano uz dogaanja Drugoga svjetskog rata, smrtno stradao 161 katoliki sveenik iz BiH. Uz svakoga spomenutog sveenika, koji je stradao kao izravna ili neizravna rtva toga rata, spomenut je takoer uzrok njegove smrti, odnosno poinioci njegova ubojstva.

Daleko najvei broj sveenika ubili su predstavnici nove vlasti u razliitim fazama i okolnostima. Bila je to najprije partizanska vojska tijekom rata, ali posebno su okrutno partizani postupili u zavrnim ratnim operacijama i neposredno nakon toga. Neke je sveenike nakon rata likvidirala komunistika vlast, dok su neki umrli ili poginuli kao robijai u zatvorima tijekom prvih poslijeratnih godina.

Sveenici su stradavali kao izravne ili neizravne rtve rata od 1941. pa sve do 1952. godine. No, neusporedivo ih je najvei broj izgubio ivot tijekom 1945. godine kad su partizani izvrili pravi masakr, najee bez ikakva suenja i pokuaja dokazivanja bilo kakve krivnje. Odnosno, kao to se vidi u sljedeem grafikonu, samo 1945. godine ubijeno ih je ak 104, ili 64,59% od ukupnoga broja stradalih.

Broj stradalih sveenika po godinama njihovih smrti

Ukupan broj ubijenih sveenika, za iju su smrt izravno odgovorni partizani ili komunisti, iznosi 125. Njima, meutim, treba dodati jo petoricu koji su, nakon izlaska iz komunistikih zatvora, ubrzo umrli od posljedica muenja. Tako proizlazi da su predstavnici novoga reima na jedan od reenih naina usmrtili ravno 130 katolikih sveenika iz BiH. Osim njih, jednoga je osudila i strijeljala vlast Nezavisne Drave Hrvatske, jedan je poginuo u vlaku zbog saveznikoga bombardiranja, trojica su nestala tako da se ne zna uzrok njihove smrti, desetoricu su ubili etnici a esnaestero ih je umrlo od tifusa kojim su se zarazili uglavnom zato to su se, zbog brige oko ratne sirotinje i bolesnika, svjesno izravno izloili opasnosti da se zaraze.

Kad se gornji podaci o uzrocima smrti sveenika pretoe u postotke, onda to izgleda kako prikazuju i nai grafikoni. U tome su prikazu partizanska vojska i kasniji komunistiki reim svedeni pod jedan nazivnik te se kao uzrok smrti sveenika, samo radi lakeg prikaza, naziva zajednikim imenom komunisti, a zbog toga razloga njihove su rtve ujedinjene u jednu stavku (130).

Glas Koncila, broj 31 (1623), 31.7.2005.

Pie: Tomo Vuki

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERECEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAU (5)

Smrt na nain pravih kranskih muenika

Jo jednom je jasno proizalo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih sveenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica sluajnih nesretnih okolnosti. Dapae, to je morao biti plan ideologa i voa novoga reima jer se ne moe drukije objasniti injenica da je od poetka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 sveenika a nakon toga ak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana ak 104 sveenika u svega nekoliko mjeseci.
kategorije.

U vremenu, kojim se bavimo, stradale su takoer brojne druge crkvene osobe: asne sestre, braa laici, klerici, bogoslovi i sjemenitarci. Iako nitko od njih nije bio sveenik, svi oni ubijeni su iz jednakih motiva kao i sveenici. Dapae, njihovi ubojice, osim kad se radilo o asnim sestrama, najee su ih smatrali popovima i uope nisu ni pravili razlike meu njima. Stoga je opravdano da i te rtve, opet prema njihovoj biskupijskoj ili redovnikoj pripadnosti, ovdje budu spomenute iako, naalost, ne postoje podaci o svim moguim rtvama iz ove

Stradanje sveenikih pripravnika

Naime, opravdano je pretpostaviti da je bilo rtava i meu tzv. sjemenitarcima, tj. uenicima gimnazija koji su se spremali za sveenitvo, a jo uvijek nisu bili poloili redovnike zavjete niti upisali bogosloviju. Meutim, poznata su nam imena takvih stradalnika iz Banjoluke biskupije i Franjevake provincije Bosne Srebrene, ali ne i iz drugih biskupija i redovnikih zajednica to znai da je sljedei popis zato vjerojatno nepotpun. Prema njemu, Sarajevska nadbiskupija je izgubila sedam bogoslova, Mostarsko-trebinjska dva, Banjoluka est bogoslova i sjemenitaraca, Provincija Bosna Srebrena 18, a hercegovaki franjevci 10 brae laika, bogoslova i sjemenitaraca, trapisti 11 brae laika te isusovci jednoga.

Prema tome popisu, koji e vjerojatno trebati dopunjavati, ubijeno je 55 klerika, brae laika bogoslova i sjemenitaraca. Partizani i kasniji komunistiki reim likvidirali su ih 48 (87,27%), etnici trojicu (5,45%), a etvorica su izgubila ivot na nepoznat nain (7,27%). I kao to je don Vide Putica, sveenik Trebinjske biskupije, bio najstariji od svih nastradalih sveenika Katolike crkve meu Hrvatima uope (ubijen je kao teko pokretni starac u svojoj 84. godini), tako je Ivan Skender, sjemenitarac Banjoluke biskupije, sa svojih 12 godina u asu ubojstva, bio najmlaa rtva meu onima koji su se spremali postati sveenici.

Uzroci smrti brae laika, bogoslova i sjemenitaraca

Zavrni pogled na rtve

Na kraju svakako treba spomenuti nekoliko zanimljivih podataka iz ratnoga i poratnoga stradanja Katolike Crkve u BiH iako su dijelom ve bili spomenuti.

Prvo, zbrajajui sve navedene rtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskog rata Katolika Crkva u BiH ostala bez 227 smrtno stradalih sveenika, brae laika, bogoslova, sjemenitaraca i asnih sestara. Na izravan ili neizravan nain od partizanske i komunistike ruke stradalo ih je ak 184, odnosno 81,05%. Od tifusa ih je umrlo 16 (7,04%), etnici su ih ubili 18 (7,92%) a devetoro (3,96%) ih je ivot izgubilo na neki drugi nain. U nekim od tih devet sluajeva poznat je uzrok smrti, dok se za neke ne zna ni kako niti gdje su umrli.

Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba od 1941. do 1952. godine Najmlai 12, a najstariji 84 godine

Drugo, Ivan Skender, sjemenitarac Banjoluke biskupije, ubijen 9. kolovoza 1941. u Krnjeui kod Bosanskoga Petrovca. Imao je svega 12 godina i bio je najmlaa rtva meu svim stradalim crkvenim osobama u Crkvi meu Hrvatima uope, a don Vide Putica, sveenik Trebinjske biskupije, ubijen 6. rujna 1942. u Prenju kod Stoca, bio je u 84. godini ivota i najstarija je rtva iste Crkve. Tako upravo Crkva iz BiH dri oba ta rekorda.

Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa

Tree, komunistika vlast je, progonei sveenike i biskupe, uinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na slubi, a bila su dvojica. Najprije je mostarskoga biskupa Petra ulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na viegodinju robiju, a skopskoga je biskupa Smiljana ekadu, koji je upravljao Banjolukom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerala iz BiH i zabranila mu svako djelovanje na tome podruju.

etvrto, kao posebnu bezonost svakako treba ponoviti kako je ubojstvo nedunoga Maksimilijana Nestora, sveenika Banjoluke biskupije i upnika u Drvaru, i grupe posve nedunih hodoasnika, koji su ubijeni 27. srpnja 1941. postao dogaaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a takoer i danas, slubeno obiljeava poetak ustanka protiv faizma - taj je datum danas dravni praznik.

Drugi oblici progona

I vjerojatno nije posljednje, stradanja crkvenih osoba bila su mnogo vea negoli je kazano u gornjem statistikom prikazu. U njemu, naime, nisu ni spomenuti brojni sveenici, asne sestre i bogoslovi, koji nisu tragino zavrili, ali su bili jako mueni u logorima i zatvorima neposredno poslije rata ije su posljedice nosili cijeloga ivota. K tome, koliko je poznato, nitko se nikada nije ozbiljno pozabavio brojem duhovnih osoba koje su se nakon Drugoga svjetskoga rata nale u inozemstvu kao prognanici i nikada se vie nisu mogli vratiti kui. Isto tako, jedva da je itko ikada spomenuo duhovne osobe, po narodnosti Nijemce i Talijane, koji su bili protjerani na najbrutalniji nain iako su i po roenju i po redovnikoj ili sveenikoj pripadnosti bili dio ove Crkve.

Kako su partizani ubijali sveenike u Dubrovniku

Drago Desput, lan sudskoga odsjeka Glavnoga taba Narodno-oslobodilake vojske i Partizanskih odreda Hrvatske, poslan je u Dalmaciju poetkom 1945. godine da obie vojne sudove na tome podruju, da pregleda njihov rad i da im pomogne. O tome svome djelovanju ve 17. sijenja 1945. poslao je iscrpan izvjetaj Centralnom komitetu Komunistike partije Hrvatske. Iz toga dokumenta, koji opisuje stanje na podruju od Dubrovnika do Zadra, a objavljen je nedavno u knjizi Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti (Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod 2005., str. 56-58), preuzimamo samo dio u kojemu Desput spominje 20 sveenika. Njih su partizani, kao i druge zarobljenike, bez ikakva suenja likvidirali na dubrovakom podruju do slanja ovoga izvjetaja a u meuvremenu je, mnogo poslije njihova ubojstva, nareeno je da im vojni sud napie osudu na smrt. Drago Desput kae:

( ) Od likvidiranih jedan su dio domai ljudi, a jedan dio zarobljenici nai dravljani, koji su bili u zarobljenikim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraeno je od naih vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, to je i uinjeno. ( )

() sama justifikacija likvidiranih vrena je bez potrebne opreznosti () u Dubrovniku gdje se je justifikacija vrila ne strijeljanjem ve su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane ()

Osim toga, medju likvidiranima ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar etiri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati medju narodom, izvesti na javno sudjenje i onda suditi. Kao primjer navodim sluaj sa 20 popova u Dubrovniku.

() Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom miljenju nije prevelik, to vie on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu ( )

Morao je biti plan ideologa i voa novoga reima

Da bi nastao ovaj tekst, bilo je potrebno posegnuti za ve objavljenim istraivanjima nekolicine ozbiljnih autora koji su spominjani na prethodnim stranicama, ali takoer i dijelom istraivati ubojstva poinjena nad crkvenim osobama. Samo tako je mogao nastati ovaj pokuaj saimanja i statistike obradbe sveukupnosti strane tragedije koja je pogodila crkvene osobe iz BiH tijekom Drugoga svjetskoga rata i u prvim godinama poslije njega.

Jo jednom je jasno proizalo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih sveenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica sluajnih nesretnih okolnosti. Dapae, to je morao biti plan ideologa i voa novoga reima jer se ne moe drukije objasniti injenica da je od poetka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 sveenika a nakon toga ak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana ak 104 sveenika u svega nekoliko mjeseci. Dodatni dokaz da se radilo o planiranoj likvidaciji je u injenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe iako ih je daleko najvie ubijeno poslije zavretka ratnih operacija i to bez ikakvoga suenja i na najbrutalniji nain.

Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Meutim, u mnogo sluajeva, sreom, ipak postoje dokumenti i zabiljeena svjedoanstva preivjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zloina. Iz tih sauvanih dokumenata i pouzdanih svjedoanstava proizlazi da je vie stradalih crkvenih osoba vlastitu smrt prihvatilo na nain pravih kranskih muenika, tj. kao priliku da i u ekstremnoj situaciji posvjedoe svoje kransko uvjerenje i ljubav. Kao podsjetnik da je zaista tako bilo neka bude dovoljno jo jednom upozoriti samo na nain na koji je svoju smrt prihvatio Jakov Barii, upnik u Gradacu.

Usprkos tolikoj koliini kranskoga svjedoenja, samo za pet ubijenih asnih sestara, koje su etnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, pokrenut je postupak proglaenja svetim ( Bernadeta Banja, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan, Jula Ivanievi, Berchmana Leidenix). Stoga je opravdano jo jednom postaviti pitanje svrhe naega govora o rtvama Drugoga svjetskog rata. Tu mislim prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju. Mnogo puta sam imao dojam da se o stradanjima nevinih sveenika i vjernika govorilo i pisalo prije svega kako bi se upozorilo na beskrajnu mrnju neprijatelja koji su ih pogubili. Tako se govor o rtvama nerijetko pretvarao u govor o razbojnicima razliitih vrsta i o zloi progonitelja te je, naalost, mrnja protivnika Crkve i naega naroda esto postajala sredinja tema. Stoga smatram da je konano dolo vrijeme da se prestane baviti mrnjom zloinaca i pone govoriti o ljubavi rtava.

Vrijeme je da promijenimo svoj nain govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Naime, neki od njih su sigurno zavrili ivot na nain koji je bio vrlo slian umiranju muenika prve Crkve za vrijeme progona rimske drave. A mi, iako je sigurno da nisu rijetki meu njima umrli na izvorno mueniki nain, nismo takve prepoznali kao svece i muenike. Barem nismo do sada!

(Svretak)

Glas Koncila, Broj 32-33 (1624-1625), VELIKA GOSPA, 2005.