Svijest kao medij.

Problem svijesti (tonije: sebeosvjeivanja) stupa

pred nas tek onda kad ponemo shvaati u kojoj mjeri bismo uope mogli biti bez nje: a na taj poetak shvaanja dovodi nas sad fiziologija i povijest ivotinja. Mogli bismo, naime, misliti, osjeati, htjeti, prisjeati se, mogli bismo ak i djelovati u svakom smislu rijei: usprkos tomu, sve to moglo bi nam ne dopirati do svijesti (kako se u slici kae). itav ivot bio bi mogu bez da ga se, takorei, gleda u ogledalu: kao to i jest injenica da se jo i sad najvei dio naega ivota odvija bez tog ogledavanja i to ak naeg misaonog, osjeajnog, voljnog ivota, koliko god to moglo zvuati bolno starijim filozofima. emu uope svijest kad je ona uglavnom suvina? Ako se hoe sasluati moj odgovor na taj upit i u njemu sadrano moda pretenciozno nasluivanje, ini mi se da profinjenost i jakost svijesti uvijek stoje u odnosu spram sposobnosti priopivanja nekog ovjeka (ili ivotinje), a sposobnost priopivanja opet u odnosu spram potrebitosti priopivanja ovo zadnje razumljeno ne tako kao da bi ba pojedinac sam, koji je upravo majstor u priopivanju i pojanjavanju svojih potreba, morao ujedno i svojim potrebama biti upuen ponajvie na druge. Nego, ini mi se da u pogledu itavih rasa i nizova pokoljenja stvar stoji ovako: tamo gdje je potreba, nevolja ljude dugo prinuivala na uzajamno priopivanje, na uzajamno brzo i fino razumijevanje, tu se najposlije pojavi viak te moi i umijea priopivanja, takorei sposobnost koja se postupno nagomilavala i sad eka nasljednika koji e je rasipniki troiti (ti nasljednici su takozvani umjetnici, ba kao i govornici, propovjednici, pisci, svi ljudi koji vazda dolaze na kraju dugog lanca, svaki put kasno roeni, u najboljem znaenju rijei, i, kako je reeno, po svojoj biti rasipnici). Ako se pretpostavi da je ovo razmatranje ispravno, onda smijem nastaviti s nagaanjem da se svijest uope razvila samo pod pritiskom te potrebe

priopivanja da je od poetka bila potrebna, nuna jedino izmeu ovjeka i ovjeka (osobito izmeu onoga tko zapovijeda i onoga tko se pokorava), te da se i razvila jedino sukladno stupnju te upotrebljivosti. Svijest je zapravo tek mrea koja povezuje ovjeka s ovjekom samo kao takva ona se morala razviti: samotnicima i ljudima poput grabeljivih zvijeri ona ne bi bila potrebna. ak to to vlastita djelovanja, misli, osjeaje, kretnje dovodimo do svijesti barem dio njih uinak je moranja koje je uasno dugo vladalo ovjekom: on je, kao najugroenija ivotinja, potrebovao pomo, zatitu, potrebovao je sebi jednake, morao je nauiti svoju nevolju izraziti, sebe uiniti razumljivim a za to sve bilo mu je prije svega potrebno imati svijest, to jest znati to mu nedostaje, znati kako mu je pri dui, znati to misli. Jer, jo jednom reeno: ovjek, kao i svako ivue stvorenje, neprekidno misli, ali to ne zna; miljenje kojega postajemo svjesni tek je najmanji njegov dio, kaimo: najpovrniji, najloiji dio jer se jedino to osvijeteno miljenje zbiva u rijeima, to jest u znacima priopivanja, ime se razotkriva smo podrijetlo svijesti. Ukratko, razvitak jezika i razvitak svijesti (ne uma, nego samo sebeosvjeivanja uma) idu ruku pod ruku. Neka se tomu pridoda to da nije jedino jezik most izmeu ovjeka i ovjeka, nego takoer i pogled, dodir, dranje; postajanje svjesnim naih vlastitih osjetilnih dojmova, mo kojom ih uspijevamo fiksirati i takorei postaviti izvan nas, raste u onoj mjeri u kojoj se poveava pritisak da ih putem znakova obznanimo drugima. ovjek koji iznalazi znakove ujedno je ovjek koji je sve jasnije svjestan sebe samoga; tek kao socijalna ivotinja uio je ovjek postati sebe samoga svjestan jo uvijek on to ui, sve vie i vie. Moje miljenje je, kao to se vidi: da svijest zapravo ne pripada ovjekovoj individualnoj egzistenciji, nego, naprotiv, onomu to je u njemu zajedniarske i stadne naravi; da se ona, kako iz toga proizlazi, razvila takoer jedino s obzirom na upotrebljivost u zajednici i stadu, te da e, dakle, svatko od nas, uz najbolju volju da sebe razumije toliko individualno koliko je to mogue, da sebe upozna, ipak vazda dovoditi k svijesti upravo ono ne-individualno u

sebi, svoju prosjenost; da sama naa misao neprekidno putem karaktera svijesti putem u njoj zapovijedajueg genija vrste takorei majorizira i prevodi natrag u perspektivu stada. Nai postupci su, nedvojbeno, u osnovi svi zajedno na neusporediv nain osobni, jedinstveni, neogranieno individualni; ali im ih prevedemo u svijest, ne pokazuju se vie takvima... To je istinski fenomenalizam i perspektivizam, kako ga ja shvaam: narav ivotinjske svijesti sobom nosi to da je svijet kojega moemo biti svjesni samo neki povrinski i znakovni svijet, jedan poopen, uproen svijet; da sve to biva svjesnim upravo time postaje plitko, mravo, relativno glupo, generalno, znak, oznaka stada; da je sa svakim osvjeivanjem povezano neko veliko, temeljno kvarenje, krivotvorenje, injenje povrnim i generalizacija. Na koncu, svijest u porastu predstavlja opasnost; a onaj tko ivi meu najsvjesnijim Europljanima zna, tovie, da je ona jo i bolest. Ono do ega mi je ovdje stalo, pogaate, nije suprotnost subjekta i objekta: to razlikovanje preputam teoretiarima spoznaje, koji su ostali visjeti u zamkama gramatike (narodne metafizike). To pogotovo nije suprotnost stvari po sebi i pojave: jer mi ni izdaleka ne spoznajemo dovoljno da bismo uope smjeli tako luiti. Dapae, mi nemamo nikakav organ za spoznavanje, za istinu: mi znamo (ili vjerujemo, ili uobraavamo) upravo onoliko koliko bi to moglo biti korisno po interese ljudskog stada, vrste: a ak i ono to ovdje nazivamo korisnim najposlije je takoer tek vjerovanje, uobraenje i moda upravo ona najkobnija glupost od koje emo jednom propasti.