Crkveno graditeljstvo

NASTANAK SALONE I GRADSKO CRKVENO SREDITE

Uvod
Salona, odnosno dananji Solin koji je nastao na njezinu mjestu, po svojoj je veliini te ostatcima iz rimskoga, starokranskoga i ranosrednjovjekovnog razdoblja najvee i najpoznatije arheoloko nalazite u Hrvatskoj. Prema starokranskim nalazima, koji obuhvaaju devedesetak raznovrsnih crkava i crkvica s nekoliko velikih groblja i mnotvom sepulkralnih (grobnih) ostataka, svrstavaju Salonu meu najpoznatije ranokranske lokalitete na svijetu. CREATION OF SALONA AND THE TOWN'S SACRED CENTRE
Salona is an old Illyrian town situated in the area presently occupied by the town of Solin. During the Roman reign, old Salona used to be the capital of the Province of Dalmatia. In that period, construction activities in the town were booming, so that it presumably had in excess of 60,000 residents. After legalization of Christianity, many churches were built in the town of Salona, which soon became a big church centre. Archaeological excavations revealed traces of big basilicas, but also of the remains of churches accommodated in private houses in the period prior to legalisation of Christian religion. Salona is the biggest archaeological site in Croatia, but also the site where most of early Christian churches were discovered or are expected to exist. The most impressive edifice is the huge episcopal centre within the town walls, which is situated at the contact between the oldest section and the eastern section of the old town. The centre contains two big basilicas and many oratories where early Christians performed religious ceremonies.

Salona je sruena i naputena poetkom 7. stoljea i nikad nije naseljena, a hrvatski se Solin uglavnom razvijao na njezinim istonim rubovima. To je, uz naplavine rijeke Jadro iji je jedan rukavac nekad tekao sredinom grada, veim dijelom sauvalo njezine ruevine. Prouavanje je ruevina poelo jo u renesansi jer su Marko Maruli i njegov prijatelj Dmine Papali zapisivali i skupljali rimske natpise i kamene ulomke. Zanimanje je za Salonu naglo poveano poetkom 19. st., posebno kada je 1820. osnovan Arheoloki muzej u Splitu, pa se poela sustavno arheoloki istraivati. Prvi su poznati istraivai bili lijenici i arheolozi Karlo i Frano Lanza te povjesniar i arheolog Frano Carrara. Potom su Salonu sve do dananjih dana istraivali mnogobrojni domai i strani istraivai (austrijski, danski, francuski i ameriki), a najpoznatiji su sveenik, arheolog i povjesniar don Frane Buli (1946.1934.) i danski arhitekt i povjesniar Ejnar Dyggve (1877.-1961.).
Ilirske provincije poetkom 4. st.

Postojalo je i zanimanje za ruevine Salone koje je bilo i sasvim druge 913

GRAEVINAR 59 (2007) 10

Crkveno graditeljstvo vrste. Zna se da su splitski zvonik i trogirska katedrala te poneka palaa u Veneciji veim dijelom izrasli iz kamena uzetog iz Salone. To je natjeralo F. Carraru da zavapi kako je ruevinama "vie od barbarstva starih, uradio vandalizam unuka". Dodao je kako se Salona uvijek rabila kao kamenolom te da su kamenje iz Salone Spliani rabili za gradnju svojih zidina, a Solinjani "u svako doba i za sve vrste gradnje" [1]. Postoje pisani tragovi kako je mletaki providur Pietro Valier 1678. solinskim kamenjem nagradio pjesnika Jerolima Kavanjina za usluge koje je uinio Republici i kako je 1711. splitskom nadbiskupu Stjepanu Cupilliju bilo doputeno da ga iskoritava kako eli. To ipak nije bila nikakav ondanja iznimka jer je i u drugim krajevima Europe bila redovita praksa da se kamenje uzima s naputenih ruevina. Ipak, Salonu su dijelom ruili i zbog vojnikih razloga. Tako je 1647. mletaki general Leonardo Foscolo dodatno sruio mnoge razvaline kako ne bi posluile Turcima kao utvrde. Temeljito je stradao i znameniti amfiteatar koji je dotad bio gotovo u cijelosti sauvan. Iz goleme literature koja je o Saloni napisana sluili smo se uglavnom samo onom koja je nastojala sustavno organizirati poznate podatke ili onom koja je napisana posljednjih godina. To smo uinili zato da bismo izbjegli mnogobrojne dvojbe oko postojanja ili izgleda pojedinih graevina, o emu se arheolozi i povjesniari esto spore [1], [2]. en kao posebno vrijedan prirodni resurs (a stanite je posebne endemske mekousne pastrve) bila dugi niz godina granica izmeu hrvatskog Solina i bizantskoga odnosno mletakog Splita, poslije i izmeu Otomanskog Carstva i Mletake Republike, a nazivali su je i "hrvatskim Jordanom" zbog vanosti koju je imala u kristijanizaciji Hrvata. Rijeka se u antici nazivala Salon i po njoj je negdanje ilirsko naselje i dobilo ime. Dodue pravi je naziv u poetku bio Salone, a tako ga (u obliku Salonae) spominju i mnogi pisci ak do 5. st., primjerice Sv. Jeronim. To bi, dri veina naih arheologa i povjesniara, znailo da je u poetku bilo vie Salona, jedna vjerojatno i u Donjoj Rupotini podno Klisa, i da je naselje na obali s vremenom prevladalo. Iz oblika Salona nastao je hrvatski Solin, istim jezinim promjenama kojima su se mijenjali i drugi nazivi ilirskog podrijetla, kao Albona (Labin), Flanona (Plomin) i Scardona (Skradin). Kada je i zato rijeka Salon promijenila ime u Jadro nije poznato, ali se zna da se tako naziva ve u ranom srednjem vijeku. Zapravo naziva se Iader, upravo kako glasi osnova latinskoga imena Zadra, ali to sasvim sigurno nije meusobno povezano. Vjerojatno je ime nastalo po nekoj nepoznatoj staroj crkvi posveenoj Sv. Andriji, moda u blizini njezina izvora. Vjeruje se da je Salona bila naseljena ve u prapovijesti, ali o tome ima vrlo malo materijalnih tragova. Naeno je poneto nakita i oruja na irem podruju, ali je ono ilirskoga ili grkog podrijetla, a to svjedoi o trgovakim vezama ilirskih plemena s helenskim svijetom. Svoj je urbani razvitak Salona zapoela u kasno helenistiko doba, usporedno s grkom kolonizacijom talijanske i hrvatske jadranske obale. Grki su se trgovci i moreplovci usmjeravali prema uu rijeke Pad na talijanskoj obali. Na tom je putu otok Vis bio najprikladnije mjesto za predah. Tako su poetkom 4. st. pr. Krista Grci iz Sirakuze osnovali koloniju Isu (Issu), istodobno kada i Ankonu na talijanskoj obali. Isa je postala bogati grki grad koji ve u 3. st. osniva ispostave na susjednom kopnu Tragurij (Tragurion danas Trogir) i Epetij (Epetion danas Stobre). Iz tih se gradova trguje s ilirskim stanovnitvom u zaleu dalmatinskih planina. U sreditu je toga prostora bila Salona koja je bila naselje ilirskog plemena Delmata. Nikada nije bila grka, iako je u njoj bilo Grka i grki bio slubeni jezik. U posljednjim stoljeima stare ere Salona je postala zanimljiva Rimljanima koji su htjeli svoje gospodarske interese proiriti na duboko i bogato ilirsko zalee. Nakon slamanja Argonove i Teutine pomorske sile, Rimljani su krenuli prema Makedoniji na jugu i Venetu prema sjeveru. Osnovali su koloniju Akvileju, pokorili Istru i s vojskom prodrli do Siscie (Siska). Sredinom 2. st. pr. Krista poinju povremeni sukobi s Delmatima koji traju vie od sto godina i tek je Oktavijan 27. pr. Krista pobijedio Japode, Delmate i Panonce te cijeli Ilirik. Tada poinje jaati uloga Salone. Postupno su na istonu obalu Jadrana stizali Rimljani (trgovci, pomorci, obrtnici) i u Saloni ih je sasvim sigurno bilo dovoljno kad se 119. pr. Krista (tada se Salona prvi put spominje u pisanim izvorima) odluio s vojskom prezimiti vojskovoa Lucije Cecilije Metel zvan Dalmatik (?104. pr. Kr.). Vanost se Salone posebno poveala nakon to je Gaj Julije Cezar (100. pr. Kr.-44. pr. Kr.) pobijedio Gneja Pompeja (106. pr. Kr.- 48. pr. Kr.) u GRAEVINAR 59 (2007) 10

Nastanak i razvoj Salone

Salona je nastala u potpuno zatienom zaljevu i na rubu plodnoga polja koje se protezalo uz june padine Kozjaka i zapadne obronke Mosora. Grad je nastao u delti rijeke Jadro, duge tek 4,5 km, ali vrlo bogate vodom. Ta je neobina rjeica, iji je izvor i gornji tok od 1984. zati914

Crkveno graditeljstvo odlunim bitkama na istonoj strani Jadrana. Salona je tada, za razliku od Ise, bila na pobjednikoj strani i Cezar ju je za odanost, pretpostavlja se 48./47 godine, uzdigao u rang rimske kolonije s nazivom Martia Iulia Salona. Od tog trenutka u gradu opada utjecaj Grka Isejaca i Salona postaje pravi rimski grad. Podiu se graevine koje su u skladu s rimskim graanskim ivotom poput foruma, bazilike (kurije), hramova, termi, teatra, amfiteatra i sl. Za prvih careva i za namjesnika Publija Kornelija Dolabelle (14.-20.) izgraeno je nekoliko vanih cesta prema Andetriju (Muu), Tiluriju (Trilju) s mostom na Cetini i dalje prema Naroni i Bosni i Aequumu (itluku) pokraj Sinja te dalje prema Panoniji. Dvije su ile obalom: jedna prema Traguriju, a druga prema Epetiju i dalje na istok. Sve je to potaknulo snaan razvoj Salone, posebno jer su izgraene i brojne lokalne ceste, pa e ona u iduim stoljeima mira i stabilnosti postati velik i snaan grad. U tome je veliku ulogu imala gradska luka u koju su stizali brojni pomorci i trgovci s istoka i zapada Sredozemlja. Jezgra je budue Salone bila na obali, u luci gdje su se odvijali prvi trgovaki susreti izmeu isejskih Grka i domorodakih Delmata. No tu su se sretali sredozemni trgovci i moreplovci koji su s domaim stanovnitvom za oruje, nakit, keramiko posue i sl. mijenjali kou, stoku i drugu hranu, vjerojatno i posebno cijenjeni ovji i kozji sir. Mnogo se u znanstvenim i strunim krugovima raspravljalo o toj prvoj gradskoj jezgri, a Ejnar Dyggve, koji je od 1922. stalno ili povremeno istraivao Salonu i druga dalmatinska arheoloka nalazita, nazvao ju je Urbs vetus (Stari grad) i Urbs antiqua (Drevni grad) te na kraju i pogreno Urbs graeca (Grki grad) iako Salona nikada nije bila grka. U skladu s tim Dyggve je zapadno gradsko proirenje nazvao Urbs occidentalis (Zapadni grad), a istono Urbs orientalis (Istoni grad). Sve su to, dakako, samo simbolini nazivi koji su nastali iz praktinih razloga, ali se redovito rabe u strunoj literaturi o staroj Saloni [3]. Urbs vetus ili Urbs antiqua bio je trapezasta oblika i s vremenom je postao pravim gradskim sreditem, a ini se da je vrlo brzo opasan zidinama koje se i danas mogu uoiti na vie mjesta. Ve je u 1. st. formiran sredinji gradski trg odnosno forum oko kojega se gradi niz javnih i sakralnih graevina (kapitolij s hramovima, kurija, trijemovi, obrtnike radionice i sl.), neto junije teatar, a zapadno izvan gradske jezgre i amfiteatar. Na sjevernim zidinama postojala su monumentalna gradska vrata, tzv. Porta Caesarea s ugaonim kulama, od kojih su i danas sauvani vrlo uoljivi ostatci. ini se

Tlocrt stare Salone s oznaenim najpoznatijim spomenicima

GRAEVINAR 59 (2007) 10

915

Crkveno graditeljstvo da su zidine titile grad i luku sa svih strana, iako od zapadnih nije pronaen nikakav trag. Prvi je grad imao dvije glavne ulice: jednu u smjeru istok-zapad (decumanus) i drugu u smjeru sjever-jug (cardo). Te su ulice vjerojatno prapovijesnog podrijetla pa ih je novo naselje uklopilo u raster svojih ulica. Kako Salona nije projektirani grad, ona se razvijala iz stanja zateenog na zemljitu. Stoga su se irenja, posebno tijekom 1. i 2. st., odvijala uz ceste koje su vodile prema istoku i zapadu. Tako se dogodilo da je grad uz ceste unitio mnoga groblja i usto dobio i nepravilan izgled. Kada je i taj dio opasan zidinama, za to u poetku nije bilo potrebe jer je na snazi bio pax romana (mir u cijelom Carstvu), u njima su otvorena nova vrata kojima su arheolozi nadjenuli posebna imena. Zidine su oko cijeloga grada izgraene oko 170. kada je postojala opasnost da germanski Kvadi i Markomani provale u dubinu Rimskog Carstva. O tome postoji i pisano svjedoanstvo na kamenoj ploi pokraj Porta Andentria (Muka vrata). Amfiteatar je izgraen prije pa je tada uklopljen u obrambeni sustav. Gradske su se zidine dograivale, obnavljale i pojaavale tijekom 5. st. kada su Salonu ugroavali Huni i Goti te za Justinijanova osvajanja Dalmacije. Tada su zidinama na pravokutne kule dodani trokutasti zavretci koji su i danas vidljivi na sjevernom dijelu zidina. Te su zidine mjestimice dobro ouvane vjerojatno i stoga to je u njima bio vodovod koji je doveden s izvora Jadra. Najuspjenije razdoblje u povijesti Salone bilo je u drugoj polovici 3. st., otprilike za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). ini se da je bio rodom iz tih krajeva, a Saloni je posredno mnogo pomogao kada je u blizini odluio izgraditi vlastitu palau. Od toga je golemoga graditeljskog pothvata i Salona imala mnogo koristi jer su istodobno graeni i 916 proirivani mnogi gradski sadraji. Dioklecijan je i izravno pomogao Saloni jer joj je dodijelio i naslov Valeria (carevo obiteljsko ime) pa je pun naziv grada poslije toga glasio Martia Iulia Valeria Salona Felix. ini se da su u Saloni poslije Dioklecijana, ba kao i u splitskoj palai koja je bila dravno vlasnitvo, boravili mnogi carevi i lanovi carskih obitelji: Gala Placidija (390.-450.), njezin sin i zapadnorimski car Valentinijan III. (425.-455.) i car Glicerije. Salonitanski patricij Marcelin bio se 461. proglasio kraljem Dalmacije, a njegov sin zapadnorimski car Julije Nepot (474.-475.) zadrao je vlast nad dijelom Dalmacije sve do 480. kada je vjerojatno ubijen u Dioklecijanovoj palai. Sve to govori da je Salona imala odgovarajui urbanistiki standard koji je zahtijevala dravna i vjerska elita. istjerali Istone Gote sa salonitanskog podruja, najprije su zauzeli Klis, kao i mnogi drugi i prije i poslije njih, pa su potom ojaane zidine Salone. Zapameno je da je 545. u Saloni prezimio i slavni Justinijanov vojskovoa Belizar (oko 505.-565.) dok je ratovao s Istonim Gotima. Poslije je Dalmacijom upravljao carski prokonzul koji je vjerojatno stolovao u Saloni. Kraj 6. st. donosi nove opasnosti, ali i smanjeno zanimanje Bizantskog Carstva za ove prostore jer je opasnost prijetila i Konstantinopolu. Kada su Avari 582. zauzeli i razorili Sirmij (dananju Srijemsku Mitrovicu), carska je vojska bila zauzeta ratom s Perzijancima. To je omoguilo barbarima prodor u sredinje krajeve Ilirika, u dananju Bosnu i u Dalmaciju. Tako dolazi i do pada Salone. Ali o tome emo pisati u

Rekonstrukcija amfiteatra u Saloni (prema Dyggveu)

U petom stoljeu brojni germanski narodi napadaju oslabjelo Carstvo, meu ostalima i Istoni Goti koji zauzimaju i pljakaju Rim, a Zapadno Rimsko Carstvo slubeno prestaje postojati 476. godine. Protiv Istonih Gota (Ostrogota) vodili su se mnogi ratovi, a najvei je bio Gotski rat (535.-553.) koji je vodio car Justinijana I. Veliki (527.-565.). Tada je Salona bila u sreditu zbivanja kao vano uporite gotskim i carevim vojnicima. Kada su bizantski vojnici

jednom od sljedeih nastavaka. No ipak smo duni rei poneto o broju stanovnika u Saloni na njezinu vrhuncu, tijekom 3. i 4. st. Raspolae se s brojkom od 40 do 60 tisua stanovnika, a izrauni su temeljeni na veliini amfiteatra (primao je izmeu 15 i 18 tisua gledalaca) te na veliini vodovoda i sl. Posredni je krivac car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet koji je u djelu O upravljanju carstvom doslovno napisao da je Salona bila velika kao pola KonGRAEVINAR 59 (2007) 10

Crkveno graditeljstvo stantinopola, koji je za careve vladavine imao ak 400.000 stanovnika. Neki su to spremno iskoristili da Salonu proglase ak etvrtim gradom po veliini u Carstvu, valjda poslije Konstantinopola, Rima i Aleksandrije. No ini se da je sve to zaista pretjerano jer prostor izmeu zidina (intra muros) u Saloni iznosi 500 ha ili 5 km2 (tono 516.800 m2). U tom bi sluaju naseljenost na jednom etvornom kilometru zaista bila dojmljiva od 8 do 12 tisua. Vjerojatnije je stoga broj od pedesetak tisua stanovnika ukupan iznos i za grad i za njegovu okolicu. Jer valjda su i onda, ba kao i danas na nogometne utakmice, gladijatorske priredbe u amfiteatru gledali i stanovnici bliih i daljih naselja [1], [2], [3], [4]. Ilirik. No bit e vjerojatnije da u to vrijeme Dalmacija nije bila osobito privlana kranskim propovjednicima, kao to e biti porastom ugleda Salone i cijele provincije u sljedeim stoljeima. Nakon edikta cara Galerija iz 311. izdanom u Serdici (Sofija), a posebno nakon reskripta (otpisa) careva Konstantina i. Velikog (oko 280.-337.)

Kranstvo u Saloni
Tragovi se kranstva u Saloni, ba kao ni u drugim sredozemnim gradovima, ne mogu uoiti prije kraja 3. st. Stoga je vrlo zanimljivo pitanje, o kojemu su raspravljali mnogo domai i strani znanstvenici, kada se kranstvo pojavilo u Saloni odnosno Dalmaciji. Zna se da je u poslanici Rimljanima apostol Sv. Pavao pisao kako je od Jeruzalema do Ilirika "obavio dunost propovijedanja radosne vijesti o Kristu" te da je nastojao da to ne ini "gdje je Krist ve poznat i da ne gradi na tuem temelju". Takoer se zna da je na treem putovanju po istonom Sredozemlju dotakao i granice zapadnog Balkana. Posrednim se putem moe zakljuiti da su neki Pavlovi sljedbenici propovijedali u Dalmaciji. To pie u poslanici Timoteju iz Rima 67. godine u kojoj ga moli da mu se pridrui jer su ostali uenici otili na razne strane, a "Tit u Dalmaciju". Sv. Timotej i Sv. Tit bili su inae uenici Sv. Pavla s kojim su bili u rimskom suanjstvu, a obojica su bili obraenici, biskupi i muenici. Iz tih se skromnih podataka, a drugih i nema, moe zakljuiti da su prve kranske misije ipak dotakle GRAEVINAR 59 (2007) 10

Iz druge polovice 3. st. postoje pouzdane vijesti o kranskoj vjeri u Saloni. Ba kao i u svim veim primorskim sredozemnom gradovima, tu su se mijeali stanovnici iz raznih krajeva te djelovali tumai raznih religija i orijentalnih kultova, poput Mitrina, Izidina, Atsova, Kibelina i sl. Meu njima su bili i kranski propovjednici. Pojedini pronaeni simboli i znakovi kranstva ne dokazuju i postojanje forTlocrt gradskog crkvenog sredita (1. gradska bazilika, 2. mirane i ureene vjers- krina bazilika, 3. krstionica, 4. biskupska palaa; oratoriji su ke zajednice, iako je oznaeni slovima) ilegalno vjerojatno posi Valerija Lucinija (248.324.) zvatojala, posebno tijekom progona. nim Milanski program tolerancije iz Salona je kao glavni grad jedne pro313., kranstvu je priznata puna vincije privlaila propovjednike i ravnopravnost sa svim ostalim relizato su u njoj i progoni bili najbrojgijama. Tada poinje tovanje mueniji. Jedan od njih je Sv. Venancije, nika, svojevrsnih vjerskih prvoboraza kojega se vjeruje da je bio prvi ca, a ono se oituje u radnji memobiskup Salone i da je kao propovjedrija (spomen-mjesta), oratorija (kanik bio poslan iz Rima. On je, ini pela), a potom i bazilika nad njihose, umro muenikom smru 259. u vim grobovima. Delminiju (dananjem TomislavgraNovi se pobjedonosni kult poinje du) na kraju vladavine cara Valerijasnano iriti, u emu je Salona jedan na (253.-260.). Zna se da su krani od najdojmljivijih primjera, jer se u Saloni najvie stradavali krajem crkve grade posvuda i unutar i izvan vladavine cara Dioklecijana 304., gradskih zidina. Kransko se srekada su pogubljeni biskup Domnio, dite uglavnom formiralo oko bistkalaki radnik Anastazije, sveenik kupskog sjedita, a u Saloni nedaleAsterije, akon Septimije te etiri ko prvog oratorija koji je nastao, kavojnika iz Dioklecijanove garde ko se vjeruje, u tajnosti privatnog Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Tedoma. Nisu meutim odmah izbrilije. Sv. Domnio (Sv. Dujam), o kosani ni tragovi ostalih poganskih rejemu smo ve potanko pisali (Graligija i kultova. Za to je pravi primjer evinar 6./2007. str. 334-345) bio je zaglavni kamen u gradskim vratima nesumnjivi voa salonitanske krannajstarijega dijela grada Porta ske zajednice. 917

Crkveno graditeljstvo zahvaljujemo i sve tlocrte i likovne prikaze gradskoga kranskog sredita. Arheoloka su se istraivanja obavljala tijekom 19. i 20. st., ali nisu u cijelosti zavrena. Najbolje je istraen ranokranski sloj (W. Gerber, 1917.), iako ne i u cijelosti. [2], [3], [6]. Oratorij A Openito je prihvaena teza don Frane Bulia da je to prvo kransko kultno mjesto nastalo preureenjem privatne stambene zgrade (ili njezina dijela) i terma na krajnjem sjeverozapadnom uglu Gradskoga crkvenog

Rekonstrukcija gradskoga crkvenog sredita (prema Dyggveu) gledano sa sjeverozapada (1. biskupska palaa, 2. krstionica, 3. gradska bazilika, 4. krina bazilika, 5. oratorij A, 6. oratorij B)

Caesarea. Na njemu je u doba vladajuega kranstva isklesan reljef poganskog boanstava boice sree Tihe (Tyche), koja u ruci dri zastavu sretnoga i bogatoga grada Salone. Biskupiju je 414. carigradski patrijarh proglasio metropolijom, a u Salonu su odrana dva crkvena sabora 530. i 533. godine [2], [3], [5]. Gradsko crkveno sredite Openito Gradsko se crkveno sredite, koje jo zovu i Kranski kultni centar, Biskupsko sredite ili Episkopalni centar, razvilo uz zidine zasebnoga zapadnog dijela Urbs orientalis, tono na mjestu gdje na granici Urbs vetus gradske zidine skreu prema sjeveru. Prostor je sa zapadne i sjeverne strane omeen zidinama, s istone ulicom koja je vodila do malih gradskih vrata, a na jugu s ulicom koja je izlazila iz najstarijih gradskih vrata Porta Caesarea. Ulaz u kompleks bio je s june strane kroz monumentalni ulaz s etiri stupa, a u sklopu toga golemoga sredita nalaze se dva najstarija oratorija (od kojih se onaj nazvan A dri za najstariju salonitansku crkvu), dvije velike bazilike sa zajednikim narteksom (uskim predvorjem), biskupskom krstionicom i biskupskim stambenim kompleksom te s mnogim atrijima i hodnicima. Cijeli je sklop formirala 918

i oblikovala kranska crkvena zajednica kada su se poetkom 4. st. poele podizati nove graevine ili preureivati zateene za potrebe nove religije. Koliko je do danas poznato sredite je nastalo na mjestu negdanjega termalnog kompleksa i privatnih zgrada, ali i dijela sjeverne i istone nekropole. Polovicom 19. st. u trag krstionici uao je Karlo Lanza koji je vjerovao da je pronaao terme, to je poslije ispravio Frano Carrara koji je istraio i pravilno protumaio krstioniki sklop. Poetkom stoljea otkrivene su, pod vodstvom don Frane Bulia,
Tlocrt oratorija A

sredita, neposredno uz gradske zidine i akvedukt, bila ureena kao kransko kultno mjesto. Ime, oratorij A, nadjenuo je Ejnar Dyggve koji je dao imena i mnogim drugim salonitanskim nalazitima. To je tzv. za-

Rekonstrukcija gradske i krine bazilike i krstionice (prema Gerberu)

obje bazilike, s tim da je juna do kraja istraena u naknadnim revizijskim radovima Villiama Gerbera, Rudolfa Eggera i Ejnara Dyggvea. Njima uglavnom, posebno Dyggveu,

jednica u privatnoj kui ili kua zajednice (domus ecclesiae). Zbog svoje starosti ovaj dio crkvenoga sredita meu najpoznatijim je nalazitima iz Salone uope. GRAEVINAR 59 (2007) 10

Crkveno graditeljstvo zapadnog zida crkvene dvorane izgraena je polukruna klupa za sveenstvo, a upravo je ona glavna potvrda starokranske namjene cijele zgrade. Ispred klupe je bila i oltarna pregrada, a prostor preureen u svetite podignut je za visinu jedne stube. U zapadnom su zidu otvorena vrata koja su vodila do fontane u dvoritu, a ta je fontana, dre istraivai, sluila za ritualno pranje ruku. ini se da je u jednoj od junih prostorija bio i bazen i da je cijela juna strana sluila kao krstionica. Prema tlocrtnoj organizaciji i dekorativnim detaljima adaptirani se prostor moe smjestiti u drugu polovicu 3. stoljea, a vei je dio ukrasnog inventara, mjestimice obiljeen posvetnim krievima, ostao u uporabi. Branimir Gabrievi [6] vjeruje da je taj oratorij ureen pod utjecajem iz Rima, ak moda i u doba biskupa Venancija kao prvog proelnika salonitanske kranske opine. tovie taj se prostor i sada istrauje pa je za naeg posjeta gotovo cijeli oratorij A bio pokriven zatitnom folijom. Inae to je jedna od najbolje ouvanih salonitanskih graevina iji se zidovi mjestimice penju i do 3 m [7], [8], [9]. Oratorij B Oratorij B smjeten je izmeu oratorija A, s kojim dijeli atrij (predvorje), i gradskoga zida na koji je prislonjen apsidom. To je mala (10 x 11 m), vjerojatno trobrodna bazilika etvrtastog tlocrta sa zakoenim istonim proeljem i malom etvrtastom egzedrom (plitkom apsidom) na zapadnoj strani. Zanimljivo jest da i oratorij A (koji je znatno stariji) i oratorij B imaju svetita na zapadnoj strani, za razliku od svih ostalih ranokranskih i srednjovjekovnih crkava ije je svetite uvijek smjeteno na istonoj strani i Jeruzalemu.

Rekonstrukcija unutranjeg izgleda oratorija A Zgrada se sastojala od sredinje prostorije i bonih dogradnja, gotovo kvadratnog tlocrta (16,8 x 12,6 m), s tim to sa zapadnim dvoritem ima ukupnu povrinu od 265 m2. ini se da je sjeverna prostorija nakon preureenja u oratorij bila naputena, a u funkciji je ostao samo njezin prostor na katu koji je bio spojen stubitem s atrijem na zapadnom proelju. Sredinja je prostorija preuzela ulogu crkvene dvorane koja je bila povezana sa srednjom od tri manje prostorije du njezina junog zida. Ispred

Tlocrt oratorija A i B Na ulazu u malu apsidu, koji je podignut za visinu stube, stoje dva pilastra s urezanim vitkim latinskim krievima, dok je uz unutranju stijenku prislonjena niska klupa. Oratorij je preureen od prijanje antike graevine prislonjene uz gradski vodovod, moda nimfeja (manji hram s nimfama) koji se inae gradio uz rimske i grke izvore ili vodovode. Najprije je bila uoena samo egzedra, koju je Gerber protumaio kao kapelu s poivalitem, ali je naknadno Dyggve otkrio cijeli prostor oratorija. Urezani krievi na pilastrima upuuju na 5. st., iako to ne znai da adaptacija nije nainjena i prije tog razdoblja [8], [9]. Gradska bazilika Sjeverna bazilika, koju je don Frane Buli pretpostavljajui da se radi o glavnoj i biskupskoj crkvi nazvao 919

Oratorij A nedavno snimljen tijekom posjeta

GRAEVINAR 59 (2007) 10

Crkveno graditeljstvo Sjeverna je bazilika bila posveena Kristu i u njoj su (in situ) sauvani fragmenti stupova, temelj otlarne pregrade, mozaici u apsidi i dijelom u bonim brodovima te plonik u sjevernom brodu i protezisu (prostorija za rtvene darove) [2], [8], [9]. Juna krina bazilika Prva je kultna graevina na mjestu june bazilike vjerojatno izgraena poetkom 4. st. Imala je polukrunu i orijentiranu apsidu, ali je ostale dijelove teko razluiti od prijanje antike profane graevine nad kojom je podignuta. U sljedeoj je etapi na istome mjestu izgraena vea trobrodna bazilika s polukrunom apsidom na istonoj i pravokutnim narteksom na zapadnoj strani. Svetite je bilo produeno umetanjem segmenta izmeu apside i naosa (svetita s kipom), a zapadno je proelje narteksa rastvoreno nizom stupova u obliku trijema, dok je u produetku sjevernog broda stajao izdueni pastoforij. Ta je graevina, kako se vjeruje, izgraena u 5. st. Trea je faza bila gradnja tzv. Honorijeve bazilike u prvoj polovici 6. st. na mjestu june crkve. Nazivaju je i krinom bazilikom jer ima oblik grkog kria s trobrodnim krakovima,

Kompjutorska rekonstrukcija unutranjosti gradske bazilike

Sadanji djelomino rekonstruirani ostatci gradske bazilike

gradskom bazilikom (Basilica urbana), graena je u doba biskupa Simferija poetkom 5. st. u obliku dvije longitudinalne monumentalne bazilike (basilicae geminae). Dovrio ih je biskup Hezihije (odnosno Ezihije ili Egzigije ovisno o izvorima) "sa sveenicima i narodom" kako pie na ulomku sauvanoga mozaika u tjemenu apside. No i novoizgraena je crkva vrlo brzo doivjela novu fazu obiljeenu pomicanjem stupova i krovne konstrukcije. Nije ipak jasno odnosi li se izraz "nova poslije stare" u nastavku mozaikoga natpisa na ta proirenja ili na neku prijanju graevinu na istome mjestu. Sjeverna ili gradska bazilika izrazito je prostrana (58,2 x 28,5 m) i najve920

a je trobrodna crkva na podruju Dalmacije. To je izduena graevina s polukruno orijentiranom apsidom i odmaknutom klupom za sveenstvo te pastoforijem prislonjenim uz sjeverni zid. Narteks je rekonstruiran prema zamislima Dyggvea kao zatvoren blok povezan na sjevernoj strani stubama s baptisterijem (bazenom) krstionice odnosno konsignatorijem (mjestom za krizmu), dok je pitanje junoga zida i veze s rastvorenim predvorjem june bazilike ostalo upitnim. Neki su uvjereni da je sadanja konzervatorska rekonstrukcija rezultat neke kasnije faze izgradnje. Nejasno je bilo i istodobno funkcioniranje june crkve koja je djelomice preslojena sjevernom graevinom.

Tlocrt sjeverne i june bazilike

od kojih istoni zavrava plitkom polukrunom apsidom. Ta je crkva pomalo nepravilna tlocrta, na to upuuju dimenzije (uzduna laa: /21,78 do 22,4/ x 40 m, poprena: GRAEVINAR 59 (2007) 10

Crkveno graditeljstvo rom do crkve ukraenim vrlo vrijednim kapitelima iznimne orijentalne ljepote (iz 6. st.) koji su danas izloeni u Arheolokom muzeju u Splitu. U sreditu je krstionica sa zdencem i predvorjem, a zapadno izduena prostorija s polukrunom klupom ispred sjevernog zida i podnim mozaikom i prizorom dvaju jelena kako piju vodu i natpisom: "Kao to jelen eli izvor vode, tako moja dua ezne za tobom, Boe! " Ta se prostorija tumaila razliito kao katekumenej (dvorana za vjersku obuku) ili konsignatorij. Krstioniki je kompleks doivio vie faza i preinaka, ali nisu jedinstvena miljenja o vremenu i namjeni pojedinih prostorija. Mogu se razabrati etiri graevne faze u dva razliita razdoblja. U prvoj polovici 5. st. izgraena je etverokutna krstionica sa esterokutnim i naknadno suenim zdencem. Sljedei je sloj obiljeen gradnjom osmerokutne krstionice i pomonih zgrada u drugoj polovici 5. st. Unutranji je kruni plat krstionice ralanjen niama i oivljen stupovima prislonjenim uz zidove. Krsni je zdenac prvotnoga krinog oblika preinaen u etverokut, a danas je rekonstruiran u krinom obliku s opekama. Krtenje se obino obavljalo u Uskrsnoj noi, a potom bi biskup novokrtenike odmah krizmao kako bi u procesiji, obueni u bijele haljine,

Sjeverni ostatci krine bazilike

/17,2 do 18/ x 41,18 m). U toj je treoj fazi izgraen i jedinstven zatvoreni narteks pred proeljem obiju crkava tako da su one od tog trenutka stvarno funkcionirale kao dvojna bazilika. Na to upozorava i usklaivanje njihovih proelja koja dotad nisu bila u istoj ravnini. Izgradnja je predvorja unitila antiku ulicu, ali je veza izmeu sjevera i juga ostvarena vratima na junom zidu. Uz

prema pisanim izvorima bio saziva crkvenih sabora u Saloni 530. i 533., a ti su sabori bili vrlo vani za uspostavljanje crkvene vlasti u Dalmaciji [2], [8], [9]. Biskupska krstionica Sjeverno od dviju bazilika bila je krstionica poligonalnoga tlocrta s krsnim zdencem, posebnom dvoranom s mozaikim podom i pristupnim prosto-

Tlocrt i presjek biskupske krstionice

zapadni je zid s unutranje strane naknadno pridodana klupa. Krina je bazilika krajem 6. st. dobila novi liturgijski namjetaj. Vjeruje se da je juna crkva bila posveena Sv. Dujmu i ostalim salonitanskim muenicima, no tumaenja namjene dvojnih bazilika ipak nisu jedinstvena. Vjerojatno je krina juna crkva bila memorijalna, iako nije sauvan oltar ni eventualna konfesija. Danas je od june bazilike vidljiv samo sjeveroistoni dio. Inae je nadbiskup Honorije (umro 547.), koji je izgradio junu crkvu, GRAEVINAR 59 (2007) 10

Podni mozaik iz krstionice

921

Crkveno graditeljstvo naio na tlocrtu gradskoga crkvenog sredita nakon spomenute revizije. Salonitanski se oratoriji mogu podijeliti u dvije grupe. U prvoj su, manjoj, preureene zgrade drugaije namjene koje su u poecima salonitanske kranske zajednice nadomjetale bazilike koje e se potom graditi. Takvi su oratoriji A i B koje smo ve prikazali. U drugoj su brojnijoj grupi oratoriji koji su iznikli oko ve formiranoga crkvenog sredita ili drugih gradskih prostora, a imaju ulogu pomonih kultnih prostora memorijalne ili zavjetne naravi. Takvi su prostori inae esti u slinim ranokranskim sreditima. Oratorij C naslonjen je na zidove gradske bazilike i narteksa, a nalazi se na sjeveroistoku krine bazilike, na prostoru koji zatvaraju krakovi krinoga tlocrta. Svojim tlocrtom pomalo podsjea na oratorij A, s tom razlikom to je pravilno orijentiran u smjeru istok-zapad i graen kasnije, vjerojatno tek u 6. st. Slinoga je izgleda i oratorij D, koji je s vanjske strane naslonjen na zid narteksa te je vrlo uzak i poloen u smjeru sjeverjug. Oratorij E je graevina stijenjena izmeu gradskih zapadnih zidina i narteksa dviju bazilika gradskoga crkvenog sredita, a dosad se razliito nazivao i tumaio. Nakon revizijskog istraivanja toga dijela grada, Dvggve je spomenuto zdanje obiljeio jednim u nizu salonitanskih oratorija, da bi naknadno iznio pretpostavku o novoj raskrivenoj bazilici (tzv. basilica discoperta), slinoj onoj kakva je pronaena na cemeterijalnom (grobljanskom) kompleksu u Marusincu. U svakom sluaju radi se o bogomolji ili oratoriju s otkrivenim dvoritem. Graevina se protee u smjeru sjever-jug i ima dvije cjeline, od kojih je sjeverna zatvorena prostorija s veom apsidom koja je u sreditu gotovo etvrtasta, ali ima asimetrino rasporeene bone prostora na istonoj i zapadnoj strani. Juni je GRAEVINAR 59 (2007) 10

Ostatci biskupske krstionice

mogli ui u crkvu i prvi put biti nazoni cijelom bogosluju te se priestiti [2], [8], [9]. Biskupska palaa Kompleks prostorija sjeveroistono od gradskih bazilika prvotno je bio protumaen kao kompleks stambenih zgrada, ali je Dyggve naknadno ustanovio da se radi o biskupskoj palai ili episkopiju.

Budui da su stupovi s Petrovim monogramima oznaavali monumentalni ulaz u taj dio kompleksa s istone strane, pretpostavljena bi sakralna graevina bila jedan od oratorija u okviru palae. Ali kako je nadvratnik s jednakim monogramom zateen junije u ulici, nije iskljueno da se eventualna sakralna graevina nalazi juno od apside sjeverne bazilike, za to ima odreenih znakova u prostoru.

Ostatci biskupske palae (u prednjem planu), iza su ostatci terma

Na razliitim su mjestima u ulici, koja s istone strane omeuje gradsko crkveno sredite, pronaeni ulomci nadvratnika i kapitela s monogramima koje je Buli pripisao salonitanskom biskupu Petru (554.-562.), dok je od zateenih epigrafskih fragmenata i ulomaka sarkofaga s natpisom "arca Petri" (Petrova laa), zakljuio je da je sjeveroistono od gradske bazilike spomenuti biskup podigao neku sakralnu graevinu, moda i samostansku, u kojoj je i pokopan. Ta je rekonstrukcija prilino dvojbena, posebno i stoga to se podaci Bulia, Gerbera i Eggera ne mogu sasvim uskladiti. 922

Monogrami na kapitelima i nadvratniku svrstavaju pretpostavljenu zgradu, a moda i cijelu biskupsku palau, u drugu polovicu 6. st. [2], [8], [9]. Ostali oratoriji u crkvenom sreditu Kultne se graevine manjih dimenzija (oratoriji) u Saloni vezuju za gradsko biskupsko sjedite, iako su pronaeni i na drugim mjestima. Manji je broj bio poznat otprije, a ostale je otkrio, ili ih kao takve prepoznao, Dyggve u revizijskim istraivanjima 1949. godine. O tzv. oratorijima A, B, i F pisao je i prije, a preostale je (C, D, E, G i H) samo naz-

Crkveno graditeljstvo dio kompleksa blago otklonjen u odnosu na sjeverni, a sastoji se od otvorenoga uzdunog prostora (atrija), omeenog trijemom s istone, zapadne i june strane. Oratorij je vjerojatno graen u drugoj polovici 6. st., na to upuuju stilizirani kapiteli kolonade i odnos prema narteksu gradskih crkava kojemu je podredio orijentaciju apside. To vjerojatno znai da su oba graevinska sklopa nastala istodobno ili da je oratorij neto mlai. Sauvani su vrlo mali ostatci zidova i tragovi mozaika u apsidi. Oratorij F su dvije prostorije smjetene izmeu sjeverne i june bazilike u liniji njihovih svetita. Svojedobno ih je otkrio Buli, a naknadno su ih Gerber i Egger protumaili kao kapelu s relikvijama odnosno kao oratorij. Graevina ima pravokutnu prostoriju zakoenoga zapadnog proelja, a po sredini je bio ulaz u neto iri atrij nepravilna oblika. Uz unutranje stjenke sjevernoga, junoga i istonog zida prislanjali su se stupovi s kapitelima neobraenih poleina. Na istonom dijelu otkrivena je mozaika podna povrina, a na zidu freske. Podno je udubljenje na tom mjestu Gerber protumaio kao kriptu, nad kojom je pretpostavio oltar smatrajui da je kapela s kriptom izgraena istodobno sa sjevernom bazilikom, a da je naknadno mijenjana kada je graena Honorijeva bazilika. Ipak, Dvggve je revizijskim istraivanjem ustanovio da je pretpostavljena kripta pogreno protumaen ostatak prijanje termalne arhitekture. Kapiteli su stupova ukraeni krajnje stiliziranim lisnatim motivima i upuuju na preureenje oratorija F sredinom. 6. st., a sadanji su ostatci vrlo teko uoljivi. Ejnar Dyggve je zapadnu prostoriju krstionikoga sklopa protumaio kao oratorij G, a to je, kao to znamo, zapravo katekumenej odnosno konsignatorij. Oratorij H nalazi se na krajnjem sjeveroistoku gradskoga crkvenog sredita i u blizini biskupske palae. To GRAEVINAR 59 (2007) 10 bi eventualno bio oratorij u kome je pokopan ve spomenuti biskup Petar, ako njegov grob ope postoji u crkvenom sreditu. Osim oratorija, koje je sve imenovao Dyggve, postoji i oratorij Sv. Vincencija. To bi bila mala gotovo kvadratna prostorija otprilike na sredini cijeloga kompleksa u kojoj je Buli pronaao pilastar uporabljen kao prag i ukraen kriem i imenom Sv. Vincencija. Motiv vitkoga urezanog kria proirenih krajeva upuuje na 5. st., to znai da je do adaptacije dolo poslije, vjerojatno u 6. st. Tako je pretpostavio i Buli koji se oslanjao na podatak o uestalom prenoenju relikvija odnosno kulta svetaca s jednoga mjesta na drugo. Kult Sv. Vincencija (zapravo Sv. Vicenca, odnosno Sv. Vinka) na taj je nain iz Hispanije dospio u Salonu i udomaio se i u splitskoj srednjovjekovnoj crkvi [1], [8], [9]. Zakljuak Osim nunih podataka o nastanku i razvoju Salone, najveem i najpoznatijem hrvatskom arheolokom nalazitu, prikazani su samo sakralni sadraji golemoga gradskoga crkvenog sredita. To samo potvruje ve prije poznatu injenicu da je Salona, s obzirom da je najvei graditeljski uspon doivjela u doba slobodnoga, priznatoga i pobjednikoga kranstva, u svijetu jedno od najpoznatijih ranokranskih arheolokih nalazita, vrlo vano za ukupan razvitak kranske crkve u prvim stoljeima njezina postojanja. Jer sakralni sadraji u biskupskom sreditu nipoto nisu sve to se u Saloni moe pronai od crkvenih sadraja, budui da se unutar zidina utvreno jo desetak bazilika, nekoliko oratorija te odreen broj negdanjih profanih sadraja i poganskih svetita koji su dobili odreenu kransku namjenu. No valja dodati da se najvei i najpoznatiji sakralni sadraji Salone nalaze izvan gradskih zidina, gdje su goleme bazilike izgraene na negdanjim gradskim grobljima u Manastirinama, Marusincu i Kapljuu. Tamo su na mjestima gdje su pokopani salonitanski muenici izgraene monumentalne bazilike koje su u svijetu i najpoznatije. Tome valja pridodati i oblinje velike predromanike crkve pokrtenih hrvatskih doseljenika, najee graene na prijanjim sakralnim graevinama, koje su nezaobilazne za hrvatsku povijest jer su bile zadubine ili krunidbene crkve hrvatskih knezova i kraljeva. Iz toga se moe naslutiti koliko bogatstvo sakralnih graevina Salona odnosno Solin kriju meu svojim ruevinama. Dojam je da se to bogatstvo nedovoljno priznaje i cijeni. O tome ne govori samo injenica da je vei dio vrijednoga arheolokog nalazita u privatnom vlasnitvu i zasaen povrem ili vinogradima, ve i podatak da unato istraivanjima koja traju ve gotovo dva stoljea gotovo ni jedan prostor unutar gradskih zidina nije u cijelosti istraen i odgovarajue konzerviran. A za to nedostatak novaca nije dovoljno opravdanje. Pripremili: Kreimir Regan, Branko Nadilo IZVORI
[1] Cambi N. (ur.): Antika Salona, Knjievni krug, Split, 1991. [2] Rapani, .: Solin grad i spomenici, Turistika zajednica grada Solina, Solin, 2000. [3] Dyggve, E.: Povijest salonitanskog kranstva, Knjievni krug, Split, 1996. [4] Boi, N.: Solin pregled povijesnoga i urbanistikog razvoja grada, Prostor (1997.) 2. (14.), str. 357-377 [5] Marin, E.: Starokranska Salona: studije o genezi, profilu i transformaciji grada, Latina et Graeca VPA, Zagreb, 1988. [6] Gabrievi, B.: Studije i lanci o religijama antikog svijeta, Knjievni krug, Split, 1987. [7] Mardei, J.: Revizijska iskopavanja u Saloni Oratorij A, Hrvatski arheoloki godinjak, (2004.), 1., str. 238-240 [9] Kapitanovi, V.: Kranska arheologija, Franjevaka provincije Presvetog otkupitelja, zbornik Kai, Split, 2006. [8] Migoti, B.: Ranokranska topografija na podruju izmeu Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990.

923