Studije

Izvorni lanak UDK 172.13: 179.9

Primljeno 12. 12. 2007.

Boran Beri
Sveuilite u Rijeci, Filozofski fakultet, Omladinska 14, HR-51000 Rijeka bbercic@ri.t-com.hr

Etika vrlina
Saetak

U ovome lanku autor kritiki razmatra kljune elemente etike vrlina. Odbacuje est stav da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dunosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetrian u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tue, tovie, najvanije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta situacije koja podrava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma ovjek koji postigne da drugi proizvedu 5 jedinica sree bolji je od ovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sree, dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto. Nadalje, pitanje je moe li etika vrlina doista bolje objasniti injenicu da imamo moralne uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se injenica daleko bolje uklapa u deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budui da vrline ne moemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipino dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje prema postupcima. Ovaj uvid podupire opu tezu lanka da su vrline svodive na postupke, to jest, da etika vrlina ne moe biti postojati samostalno ve da je svodiva na deontologiju ili konzekvencijalizam.
Kljune rijei

vrlina, dunost, posljedica, usmjereno na sebe, usmjereno na druge, supererogacija, redukcija, motivacija, dispozicija

Etika vrlina ili aretika etika jest teorija ili, radije, struja u suvremenoj etici prema kojoj prioritet u vrednovanju imaju karakterne osobine ljudi, a ne njihovi postupci, kao to to misle zastupnici deontoloke etike, ili pak posljedice njihovih postupaka, kao to to misle zastupnici konzekvencijalistike etike.1
1

Izraz aretika etika dolazi od grkog arete, to znai vrlina. U nas neki autori, umjesto uobiajene i semantiki potpuno odgovarajue rijei vrlina, radije koriste rije krepost, no to je arhaizam koji se jo zadrao samo u izrazima kao to su okrijepiti se ili krepka juha, stoga nije uputno takvim izrazom optereivati filozofski diksurs. Inae, etika vrlina posljednjih je tridesetak godina u naglom usponu, prvenstveno zbog oekivanja da bi mogla rijeiti pitanja na koja do tada razvijane etike teorije nisu mogle dati odgovora. Izuzetno kvalitetnu raspravu o etici vrlina predstavlja zbornik Daniela Statmana Virtue

Ethics iz 1997., pogotovo je informativan i pregledan autorov dui uvod. Klasine suvremene tekstove etike vrlina moe se nai u zborniku Rogera Crispa i Michaela Slota Virtue Ethics, objavljenom 1997. u seriji Oxford Readings in Philosophy. Detaljna, relevantna i moderno pisana rasprava o antikoj etici vrlina jest knjiga Julie Annas, The Morality of Happines, iz 1995. Prilino velik impetus etici vrlina dala je i knjiga Alasdaira MacIntyra After Virtue iz 1981., koja je i kod nas prevedena (Za vrlinom), meutim, ona vie doarava ope motive za bavljenje etikom vrlina nego to predstavlja kvalitetan doprinos raspravi.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

194

B. Beri, Etika vrlina

Vrline su dobre karakterne osobine, a mane loe. Vrline i mane su dispozicije za djelovanje; nae karakterne osobine odreuju nae postupke. Nadalje, to su relativno stabilne i nepromjenjive karakteristike nas samih kao i drugih osoba oko nas. Stoga, osim to predstavljaju osnovu za svako vrednovanje, u nekoj mjeri omoguuju i predvianje ponaanja.2 esto se kae da nam deontoloka i konzekvencijalistika etika govore to trebamo initi?, dok nam etika vrlina govori Kakvi trebamo biti? Dakle, u fokusu nije to to inimo ve to kakvi jesmo. Etika vrlina kae nam kakve osobe trebamo biti a ne to trebamo initi. Zato se kae da je etika vrlina usredotoena na ovjeka, tj. na djelatnika, dok su deontoloka i konzekvencijalistika etika usredotoene na postupke. Zagovornici etike vrlina smatraju da u deontolokom nabrajanju dunosti i konzekvencijalistikom izraunavanju posljedica uope vie nema mjesta za ovjeka sa svim svojim osobinama; tu vie nema mjesta za estitost, srdanost, iskrenost, strpljenje, mudrost, odlunost ni bilo koju drugu vrlinu, a etike teorije koje isputaju tako vane ljudske karakteristike naprosto ne mogu biti odrive. Stoga trebamo odbaciti liste dunosti i raun sree, te okrenuti se prouavanju vrlina. Jasno je da se i u okviru etike vrlina vrednuju postupci i njihove posljedice, meutim, primarni su nositelji vrijednosti vrline i mane. Tako la nije neto to je loe po sebi ili neto to je loe zbog toga to dovodi do loih posljedica, ve je loa zato to ovjeka koji lae ini laovom. Isto tako poten postupak dobar je zato to ovjeka koji ga je uinio ini potenim ovjekom; ubojstvo je loe zato to onoga koji je ubio ini ubojicom; kraa je loa zato to onoga koji krade ini lopovom; itd. Karakterne crte krajnja su osnova i izvor svih vrijednosti. Stoga se etika treba okrenuti prouavanju vrlina i mana, kao kategoriji koja predstavlja primaran izvor svih vrijednosti, dok sve ostale kategorije kao to su ispravno/neispravno, doputeno/nedoputeno, dobro/loe, itd., svoje vrijednosti imaju tek sekundarno, njihova je vrijednost derivirana iz vrijednosti vrlina i mana. Jo od antikog svijeta tradicionalno se navode etiri kardinalne vrline: (1) razboritost,3 (2) pravednost, (3) hrabrost i (4) umjerenost.4 One su se esto personificirale; tako i danas pred sudovima stoje kipovi pravde mlade ene s povezom preko oiju koja u jednoj ruci dri vagu, a u drugoj ma; hrabrost se bori s lavom; umjerenost mijea vino i vodu; itd. U kranstvu je naglasak stavljen na: (1) vjeru, (2) nadu i (3) ljubav koje, pored ovozemaljske primjene, primarno imaju eshatoloko znaenje. Poznato je i sedam smrtnih grijeha, koji zapravo predstavljaju mane kojima se onda suprotstavlja sedam odgovarajuih vrlina: (1) oholost / poniznost, (2) gramzivost / dareljivost, (3) pohota / ednost, (4) zavist / blagonaklonost, (5) prodrljivost / suzdranost, (6) srdba / pratanje, (7) lijenost / marljivost. Krajem 90-ih amerika je vojska ak kodificirala sedam vojnikih vrlina: (1) odanost, (2) izvravanje dunosti, (3) potovanje, (4) portvovnost, (5) ast, (6) integritet, (7) hrabrost. Iako je ve i Platon u svojim radovima analizirao vrline, okosnicu etike vrlina i danas predstavlja Aristotelova Nikomahova etika.5 On je sve vrline podijelio na dvije velike skupine: moralne i intelektualne (etike i dijanoetike). Ope etike vrline su: (1) hrabrost i (2) umjerenost; vrline vezane uz novac su: (3) dareljivost i (4) izdanost;6 uz ast su vezane (5) ponos, (6) odlunost i (7) suzdranost; drutvene su vrline (8) duhovitost, (9) iskrenost i (10) prijateljstvo; a politika je vrlina (11) pravednost. Intelektualne vrline podijelio je na one koje ne ukljuuju djelovanje, to su (12) spoznaja principa, (13) znanost i (14) mudrost; te na one koje ukljuuju djelovanje: (15) tehnike vjetine i (16) razboritost. U Nikomahovoj etici posebno su detaljno analizirane vrline prijateljstva (ak dvije knjige od deset; VIII i IX) i pravednosti (knjiga V), kao i ideja dobrog ivota i sree (knjige I i X). Budui da su karakterne osobine u pravilu prisutne u veoj ili manjoj mjeri, Aristotel je uoio da vrline u nekom smislu

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

195

B. Beri, Etika vrlina

predstavljaju sredinu izmeu nedovoljne prisutnosti i pretjerane izraenosti neke karakterne osobine. Tako bi hrabrost bila sredina izmeu kukaviluka i neopreznog srljanja; dareljivost bi bila sredina izmeu rasipnosti i krtosti; ponos bi bio sredina izmeu oholosti i nedostatka samopotovanja; itd. Ponekad se tvrdi da je aretika etika bolja od dosadanje, jer je u aretikoj etici ovjek napokon okrenut prema sebi, dok je u deontikoj i konzekvencijalistikoj okrenut prema drugima. Ideja je da nam je dosadanja etika teorija govorila Kako se trebamo odnositi prema drugima?, dok nam aretika etika konano govori Kakvi trebamo biti? to jest, U kakve se osobe trebamo razviti. Doista, stjee se dojam da deontoloka etika postavlja ograde na nae ponaanje, ali da nam ne kae nita o tome kakvi trebamo biti unutar tih ograda; ne daje nam nikakve upute o tome kakvi trebamo biti u velikom praznom prostoru izmeu obveznog i zabranjenog; u prostoru doputenog preputeni smo samima sebi.7 Upravo u tome zagovornici etike vrlina vide njezinu najvaniju i neizostavnu ulogu; ona nam ne kae samo gdje su granice doputenoga ve nam kae i kakvi trebamo biti unutar prostora doputenoga i to je smisao u kojem je etika vrlina usmjerena na ovjeka, dok su ostale etike usmjerene na postupke i smisao u kojem je u etici vrlina ovjek okrenut prema sebi samom dok je u ostalim etikim teorijama okrenut prema drugim ljudima.8 Ipak,
2

Neki rezultati iz eksperimentalne psihologije doveli su u pitanje vjerovanje da ljudi imaju trajne i stabilne karakterne crte koje odreuju njihovo ponaanje. Ispostavilo se da ono to odreuje ponaanje nisu karakterne crte, ve situacija u kojoj se subjekt nalazi, zbog toga se ovakvo gledite i naziva situacionizam. Tako su, na primjer, bili spremni pomoi oni koji ne kasne na sastanak ili ak oni koji su neposredno prije dogaaja pronali kovanicu u telefonskoj govornici. Jasno, ako bi se ispostavilo da je situacionizam istinit, etika vrlina ostala bi bez ikakvog uporita u stvarnosti i mogli bismo je eventualno zadrati samo kao isto normativni okvir za vrednovanje ponaanja. Kasniji su eksperimenti pokazali da se ipak moe govoriti o relativno stabilnim karakternim osobinama, to jest, da govor o vrlinama i manama ipak ima nekakvo uporite u stvarnosti.
3

totelova Nikomahova etika okosnica je etike vrlina, Kantovo Zasnivanje metafizike morala okosnica je deontoloke etike, a Millov Utilitarizam jest okosnica konzekvencijalizma.
6

Na listi od etiri kardinalne vrline, Platon je na prvome mjestu navodio mudrost (sofia, sapientia), da bi ju Aristotel zamijenio razboritou (fronesis, prudentia). Josip Talanga, Uvod u etiku, Hrvatski studiji, Zagreb 1990., str. 151. Inae, Platon je kardinalne vrline nastojao vezati uz stalee svoje idealne drave; mudrost bi bila vrlina vladara, hrabrost vrlina vojnika, umjerenost vrlina proizvoaa, dok bi pravednost trebala proimati cijelu dravu i regulirati odnose meu njezinim dijelovima.
4

Grka rije jest megaloprepeia, koja nema izravnog prijevoda na suvremeni hrvatski jezik. Radilo bi se, na primjer, o ovjeku koji bi potroio dovoljno novaca na svadbu svog sina; dovoljno ali ne previe, ako bi potroio previe, bio bi razmetljiv. Tomislav Ladan u prijevodu Nikomahove etike na hrvatski koristi rije izdanost, ta je rije zapravo dobro odabrana, samo to neupueni itatelj najvjerojatnije nee shvatiti o emu se radi. U inae vrlo itljivom klasinom oxfordskom prijevodu, Sir David Ross vrline vezane uz novac prevodi kao Liberality i Magnificence, to e prosjenom engleskom itatelju vjerojatno isto tako biti nerazumljivo.
7

Inae, prostor izmeu obveznog i zabranjenog jest prostor doputenog. Obvezno, zabranjeno i doputeno operatori su u deontikoj etici; zabranjeno je p znai da nije doputeno p, obvezno je p znai da nije doputeno ne-p.
8

Liste vrlina esto variraju, ovisno o izvoru i prijevodu, tako da liste koje slijede ne treba uzeti kao krajnje, konane i kanonizirane.
5

Moe se rei da tri knjige predstavljaju okosnice triju glavnih pravaca u suvremenoj etici; Aris

Dodue, moglo bi se tvrditi da bi etika zapravo morala ostaviti slobodan prostor izmeu obveznog i zabranjenog i da nam ne bi smjela nalagati kakvi trebamo biti i unutar te sfere. To bi trebala biti stvar osobnog izbora i sklonosti, a ne predmet kojeg bi regulirala etika teorija. Stoga bi dentologija bila liberalnija i manje agresivna od etike vrlina, jer se ne bi uplitala u privatnu sferu.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

196

B. Beri, Etika vrlina

ovaj slogan o usmjerenosti prema sebi samom predstavlja prilino paualnu ocjenu. Teza da je u etici vrlina ovjek okrenut prema sebi, dok je u ostalim etikim teorijama okrenut prema drugima naprosto nije tona. Na primjer, u okviru deontoloke etike u pravilu se razlikuju dunosti prema sebi od dunosti prema drugima, esto se navodi samousavravanje, vlastiti prosperitet, briga za svoje zdravlje i izgled, itd., tako da se ne moe rei da deontologiji nedostaje dimenzija usmjerenosti prema sebi. Isto vrijedi i za konzekvencijalizam; u utilitarizmu moja srea vrijedi jednako kao i srea drugoga, tako da se ni u kom sluaju ne moe govoriti o nekakvoj asimetriji u odnosu prema sebi i odnosu prema drugima; prema utilitarizmu, potpuno se jednako trebamo odnositi i prema sebi i prema drugome.9 S druge strane, niz vrlina usmjeren je upravo prema drugim ljudima; portvovnost, skromnost, dareljivost, prijateljstvo, iskrenost, itd., sve su to vrline u kojima druge stavljamo ispred sebe. To pokazuje da teza o razliitoj usmjerenosti etike vrlina i ostalih etikih teorija naprosto nije tona. Ipak, postoji smisao u kojem nam etika vrlina kae kakvi trebamo biti, dok nam to deontologija i konzekvencijalizam ne mogu rei. Naime, nije jasno kako bismo u okviru deontologije razlikovali mrzovoljnog ovjeka koji se jedva natjera da ispuni sve svoje dunosti od vedrog ovjeka koji ilo i spontano ispunjava sve svoje dunosti; ili kako bismo u okviru konzekvencijalizma razlikovali tu dvojicu kada bi obojica djelovala u skladu s raunom sree? Unutar etike vrlina odgovor je jasan i direktan: vedar je ovjek naprosto bolji od mrzovoljnog te stoga i mi, da bismo bili onakvi kakvi trebamo biti, trebamo biti vedri a ne mrzovoljni. Ostale teorije naprosto nam ne omoguuju da to tvrdimo; dok god obojica ispunjavaju sve svoje dunosti ili dok god obojica djeluju u skladu s raunom sree, obojica su jednako dobri. To je smisao u kojem nam etika vrlina kae kakvi trebamo biti, a i smisao u kojem je etika vrlina okrenuta prema nama samima. to vi mislite, je li u tome bitna prednost etike vrlina pred ostalim etikim teorijama ili nam moda i ostale etike teorije ipak omoguuju tvrditi da je vedar ovjek bolji od mrzovoljnog? Na koncu, jesu li vedar karakter i mrzovolja uope etiki relevantne karakteristike, treba li ih etika teorija ukljuivati ili ne?

Moralni uzori
Zagovornici etike vrlina smatraju da je to teorija koja je u mnogim aspektima superiorna rivalnim teorijama; na primjer, smatraju da je to teorija koja daleko bolje objanjava moralno uenje. Mi najlake, najbre i najee uimo oponaanjem uzora; imamo moralne uzore i nastojimo se ponaati kao oni. Oponaajui uzore i identificirajui se s njima mi poprimamo i razvijamo vrline koje oni oprimjeruju; svjesnim i namjernim injenjem X-a razvijamo dispoziciju za spontano i automatsko injenje X-a; a upravo je to ono to vrline jesu dispozicije za spontano injenje ispravnih radnji. Na koncu, u tome se prvenstveno sastoji i moralni odgoj; ne u uenju pravila ili dunosti, ne u raunanju posljedica postupaka, ve u razvijanju dispozicija za spontano ispravno djelovanje. Upravo su zato moralni uzori od posebne vanosti. Sokrat i Konfucije oprimjeruju mudrost; Isus oprimjeruje rtvu i pratanje; razni sveci oprimjeruju razne vrline: Sv. Franjo poniznost, Sv. Juraj hrabrost; razni revolucionari oprimjeruju odlunost u borbi za svoje ciljeve, Che Guevara oruanom borbom, Ghandi nenasilnim putem, itd. Uzori nam mogu biti i sportai, znanstvenici, umjetnici, ak i filozofi. Uzore ne moramo nalaziti meu ljudima koji su stvarno postojali; likovi iz knjievnosti, drame ili filma itekako mogu doprinijeti moralnom uenju. Driev Skup, Shakespearov Mletaki trgovac i Molliereov krtac ilustriraju gramzivost i krtost te nam

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

197

B. Beri, Etika vrlina

pokazuju kakvi ne smijemo biti; roman ia Tomina koliba i TV-serija Korijeni zorno pokazuju koliko je robovlasnitvo loe; 7000 dana u Sibiru pokazuje koliko su loi totalitarni reimi; Dnevnik Ane Frank pokazuje koliko je zlo nacizam, itd. E sad, iako moralni uzori i konkretni primjeri mogu biti od velike vanosti u moralnom uenju i odgoju, te iako u nekoj mjeri moemo uiti oponaanjem uzora, pitanje je objanjava li etika vrlina bitno bolje tu injenicu nego ostale dvije etike teorije. Konzekvencijalist e rei da nam ia tomina koliba i 7000 dana u Sibiru pomau da bolje sagledamo posljedice robovlasnitva i totalitarnog reima, dok e deontolog rei da nam pomau da vidimo koliko je zapravo loe krenje ljudskih prava. Che Guevarine i Ghandijeve postupke konzekvencijalist e opravdati pozivajui se na stvarne ili namjeravane dobre posljedice njihovih postupaka klasnu ravnopravnost u Latinskoj Americi i nezavisnost Indije, deontolog ih moe istaknuti kao uzore koji pokazuju kako se ne smije odustati od svojih dunosti. Ukratko, sve moralne uzore to ih zastupnik teorije vrlina moe navesti u prilog svoje teorije, deontolog i konzekvencijalist isto tako mogu navesti u prilog svojih teorija. Etika vrlina tu ne stoji nita bolje od deontologije i konzekvencijalizma.

Djelovanje iz vrline
Objanjenje moralnog uenja blisko je vezano uz objanjenje moralne motivacije; autori koji rade u okviru etike vrlina smatraju da ona daleko bolje objanjava prirodu moralne motivacije nego to to mogu uiniti suparnike teorije. Zadovoljavajua etika teorija trebala bi dati odgovor na pitanje: Zato bih bio moralan? Meutim, nije jasno kako bi nas intuitivna spoznaja dunosti ili sagledavanje posljedica kroz raun sree moglo motivirati da djelujemo u skladu s njima. I nakon to spoznamo dunosti i nakon to sagledamo posljedice svojih moguih postupaka, mi i dalje moemo ostati nepokrenuti tim uvidima; u moralnoj spoznaji nema nieg to bi nas sigurno i pouzdano pokretalo na djelovanje.10 S druge strane, etika vrlina uope ne nailazi na taj problem; ako netko ima vrlinu onda e i djelovati u skladu s njom; to je trivijalno jer vrlina ionako i nije nita drugo nego dispozicija za djelovanje. Zbog toga zastupnici etike vrlina smatraju da njihova teorija jasno i jednostavno objanjava prirodu moralne motivacije, dok ostale teorije tu nailaze na nepremostivu zapreku. Meutim, pitanje je da li je tomu tako. Jednako kao to se moe pitati Zato bih bio moralan?, amoralist se moe pitati i Zato bih imao vrline?, to jest: Zato bih bio krepostan?11 Izgleda da tu etika vrlina ne stoji nita bolje od ostalih etikih teorija. Ako je nekome potreban razlog da izvri svoju dunost, onda mu je isto tako potreban i razlog da djeluje u skladu s vrlinom. injenica da se vrline mogu usaivati odgojem i razvijati, ne daje
9 11

Moglo bi se tvrditi da je upravo to neplauzbilna posljedica utilitarizma; kako se od ljudi moe traiti da se za druge brinu jednako kao i za sebe? Zadovoljavajua moralna teorija trebala bi sadravati neku dozu egoizma.
10

Ovaj se problem ponekad naziva i moralna shizofrenija, zato to su opravdanje moralnog stava i djelovanje u skladu s njime nepopravljivo razdvojeni.

Stoici su smatrali da je vrlina sama sebi nagrada, meutim, deontolog isto tako moe tvrditi da je ispunjenje dunosti samo sebi nagrada, a konzekvencijalist da ne moe biti vee nagrade od uveavanja ukupne koliine sree. Iako sigurno ima neeg u ideji da je ispravno djelovanje samo sebi nagrada, ta ideja ne stavlja etiku vrlina u ita bolji poloaj od ostalih etikih teorija.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

198

B. Beri, Etika vrlina

nikakvu posebnu prednost aretikoj etici; izvravanje dunosti isto se tako moe usaivati odgojem i razvijati. Iako vrlina jest neto to omoguuje ili barem olakava moralno djelovanje, pitanje je moe li vrlina biti i sam motiv moralnog djelovanja.12 Naime, motiv je ono zbog ega inimo to to inimo, to jest, ono to elimo postii svojim postupkom. Ako vatrogasac skae u vatru da bi spasio bebu, onda je motiv njegova djelovanja to da beba bude spaena; ako se patriot dobrovoljno javlja u vojsku da bi obranio domovinu, onda je motiv njegova javljanja to da domovina bude obranjena, itd. Vatrogasac jest hrabar i dobrovoljac jest patriot, ali to bi to znailo da su motivi njihovih postupaka bili hrabrost i patriotizam? Jesu li vrline bile ono to su oni nastojali postii? Ako se tvrdnja da su njihovi motivi bile vrline shvati doslovno, to bi znailo da vatrogasac nije skakao u vatru da bi spasio bebu nego zato bi ispao hrabar i da se dobrovoljac nije javio u vojsku da bi obranio domovinu nego zato bi ispao dobar patriot. Oni jesu iskazali vrline, ali iskazivanje vrline nije bilo ono zbog ega su djelovali, stoga njihovi motivi nisu bili vrline. Zbog toga, doslovno uzevi, vrline ne mogu biti motivi za moralno djelovanje. Istina je da ponekad kaemo da ljudi djeluju iz vrline, na primjer, da je netko neto uinio iz prijateljstva ili iz nesebinosti, meutim, tu se samo radi o nedovoljno preciznom nainu govora; prijateljstvo i nesebinost bile su karakterne crte koje su omoguile hvalevrijedno djelovanje, ali nisu bile ciljevi koji su se tim djelovanjem nastojali postii.13 Iako je istina da netko ne bi neaku platio kolovanje da nije bio nesebian, nesebinost nije bila ono zbog ega mu je platio kolovanje; iako je istina da vatrogasac ne bi skoio u vatru da nije bio hrabar, hrabrost nije bila ono to namjeravao postii kada je skakao u vatru. Stoga takozvano djelovanje iz vrline, shvaeno u ovom smislu, ne moe objasniti prirodu moralne motivacije, te u tom pogledu etika vrlina ne stoji bolje od ostalih etikih teorija. Tezu da nas vrline motiviraju na ispravno djelovanje moe se shvatiti u jo jednom smislu, a to je da nam vrline slue kao uzori koje nastojimo postii, upravo zbog toga zastupnici etike vrlina smatraju da je moralno uenje putem primjera daleko bolje i prirodnije do uenje principa i izraunavanja posljedica. Prema ovoj slici vatrogasac je skoio u vatru da spasio bebu zato to je htio biti hrabar, pazite, ne zato da bi drugi mislili da je on hrabar nego zato da bi on bio hrabar. On je znao da bi skok u vatru u tim okolnostima bio hrabar in, htio je biti hrabar i zato je skoio vatru da spasi bebu. Time to je to uinio on je svladao strah i poeo uiti hrabro djelovanje, ime se pribliio svojim uzorima. Isto tako, netko moe prosjaku dati 20 kuna zato bi bio milosrdan; pomoi prijatelju zato da bi bio pravi prijatelj; javiti se u obranu domovine zato da bi bio pravi patriot; vratio pronaeni novac zato da bi bio poten, itd. Ovo objanjenje moralnog uenja i moralne motivacije pomou uzora i njihovih vrlina psiholoki je sasvim plauzibilno, jer svi mi svjesno ili nesvjesno neke stvari inimo da bismo bili poput svojih uzora, a ujedno moe izgledati i normativno odrivo, jer barem naizgled nema nieg loeg u nastojanju da budemo onakvi kakvi bismo trebali biti. Ipak, i ova slika nailazi na stanovite potekoe. Prvo, pitanje je moe li objasniti zato su nam uzori ba ti ljudi koji nam jesu uzori, a ne neki drugi. Zato Che Guevera, a ne Pol Pot? Zato Winston Churhill, a ne Adolf Hitler? Zato Albert Einstein and dr. Strangelove? itd. Mi moemo navesti razloge zbog kojih neke ljude izabiremo kao uzore. Iako nam Einstein ili Cezar mogu biti uzori i zbog svojih frizura, Einstein nam je uzor zbog svoje inteligencije i svog doprinosa znanosti, a Cezar zbog svojih vojnih i politikih postignua; Magelan i Amundsen mogu nam biti uzori kao uspjeni istraivai; Pele ili Magic Johnson zbog svojih sportskih vjetina i rezultata, itd. To pokazuje

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

199

B. Beri, Etika vrlina

da imamo implicitne ili eksplicitne kriterije na temelju kojih biramo uzore, to jest, da ti kriteriji prethode odabiru osoba s kojima se poistovjeujemo. Stoga nije dovoljno rei da se moralno uenje i moralna motivacija odvijaju putem odabiranja uzora i poistovjeivanja s njima, potpuna etika teorija treba rei i zato su oni odabrani kao uzori. Budui da su oni odabrani za uzore prvenstveno zbog toga to su inili, opravdanje izbora najee e biti konzekvencijalistiko ili deontoloko. Odabiranje uzora i identificiranje s njima moe biti psiholoki i pedagoki dobra metoda etikog odgoja, meutim, normativno gledajui, sigurno ne moe predstavljati neupitnu osnovu od koje polazi etika teorija. Drugo, ova slika prirode moralnog uenja i motivacije djeluje nekako narcisoidno i egocentrino, naime, ona implicira da ja nisam pomogao prijatelju zato to je pomo bila potrebna njemu nego zato bih ja bio pravi prijatelj; nisam prosjaku dao 20 kuna zato to su bile potrebne njemu nego zato bih ja bio milosrdan; vatrogasac nije skoio u vatru da bi spasio bebu nego zato bi on bio hrabar, itd. Dodue, prednost ove slike moda bi mogla biti u tome to bi prema njoj svatko trebao krenuti od sebe prvenstveno voditi rauna o tome kakav e biti on sam, pa, ako bi i drugi tako inili, svijet bi naprosto postao bolji. Meutim, to da svatko prvo treba mesti pred svojim vratima, jest plauzibilna uputa koju bi jednako tako mogli slijediti deontolog ili utilitarist, tako da to nije karakteristika koja bi etiku vrlina stavila u bolji poloaj od ostalih etikih teorija.14 Bez obzira na to, ovdje je zanimljivo pitanje da li ja trebam uiniti ispravnu stvar ili ja trebam uiniti ispravnu stvar, dakle, pitanje je na emu je naglasak, to jest, to je moj primarni motiv to kakav u ja biti ili koje u to stanje stvari postii svojim postupkom? Zastupnici etike vrlina smatraju da primarni motiv i primarna osnova za vrednovanje treba biti to kakav u ja biti. Zbog toga se kae da je etika vrlina usmjerena na djelatnika, dok su ostale etike teorije usmjerene na postupke. Ovaj je problem oito vezan uz problem dvostrukog efekta; vraajui pronaeni novac ja ujedno i inim poteni postupak i inim sebe potenim, pitanje je samo to je primarni motiv mog postupka. Iako nas pitanje Kakav bih ja bio ovjek kada bih uinito to i to? ponekad stavlja u perspektivu iz koje moemo bolje sagledati sve normativne posljedice svog ina, primarni motivi djelovanja ipak bi trebala biti stanja stvari koja emo postii svojim postupcima, a ne to kakvi emo mi biti. Nadalje, kada se raspravlja o moralnoj motivaciji, u idealnom sluaju opravdanje i objanjenje postupka moraju se u potpunosti podudarati;
12

Motiv je ono to nas de facto pokree na djelovanje, dok je razlog ono to bi nas trebalo pokrenuti na djelovanje. Dakle, motiv je kauzalna kategorija, dok je razlog normativna. Stoga bi se u idealnom sluaju motivi i razlozi trebali podudarati.
13

gorila da nema kisika, dobar je odgovor Da bi ugrijala prostoriju!, a ne Zato to ima kisika!
14

Izgleda da je zastupnik etike vrlina ovdje poinio takozvanu generiku pogreku, da je zamijenio ono to je potrebno da bi do neega dolo s ciljem koji se time eli postii. Na primjer, zato netko neto gleda? Zato to ima oi! Iako je istina da ne bi mogao gledati da nema oi, to nije dobar odgovor na pitanje, primjeren odgovor je da bi vidio to neto to eli vidjeti. Ili, zato gori vatra u pei? Zato to ima kisika! Iako je istina da vatra ne bi

Dodue, ako bih u nekim okolnostima postigao vie dobra time to bih druge ljude tjerao da ine dobro nego to bih ga postigao kada bih ga sam inio, onda bih prema utilitarizmu trebao natjerati druge da ine dobro, a ne sam ga initi. S druge strane, budui da etika vrlina stavlja naglasak na to kakav bih ja trebao biti, prema etici vrlina prije bih trebao sam postii manju koliinu dobra nego druge natjerati da postignu veu. Ovo je mogua asimetrija izmeu etike vrlina i konzekvencijalizma, a openito je zanimljivo pitanje koji je ovjek bolji, onaj koji sam postigne manje dobra, ili onaj koji natjera druge da uine vie dobra.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

200

B. Beri, Etika vrlina

to znai da ono zbog ega inim neki postupak ujedno mora biti ono to taj postupak ini ispravnim. Ako to to postupak ini potenim nije to to ga ini poten ovjek nego neto drugo, onda to neto drugo to poten postupak ini potenim mora biti ono to me motivira da ga izvrim. Ako u vrednovanju prioritet doista imaju postupci, a ne karakterne crte koje do njih dovode, onda motivi moralnog djelovanja moraju biti karakteristike samih postupaka, a ne karakteristike osoba koje ih vre. Tree, sljedei problem za sliku prema kojoj su uzori ono to nas motivira na moralno djelovanje jest to da ne moemo okarakterizirati vrlinu a da ne okarakteriziramo postupak do kojeg ona tipino dovodi. Da bismo znali to je poten ovjek, moramo znati to je potenje; da bismo znali to je dareljiv ovjek, moramo znati to je dareljivost; da bismo znali to je hrabar ovjek, moramo znati to je hrabrost; itd. To se jasno vidi u petoj knjizi Nikomahove etike; da bi objasnio to je pravedan ovjek, Aristotel mora objasniti to je to pravednost. Distributivnu pravednost definira na slijedei nain: pravedna je ona raspodjela u kojoj omjer dobijenog (A) i uloenog (B) kod jednog ovjeka odgovara omjeru dobijenog (C) i uloenog (D) kod drugog ovjeka; tako da je A : B = C : D, pa onda mora biti i A: C = B : D. Ako jedan radnik za 10 sati rada dobije 50, onda drugi radnik za 20 sati rada treba dobiti 100; ako partner koji je uao u posao s 50000 ostvari dobit od 5000, onda partner koji je uao u posao sa 75000 treba ostvariti dobit od 7500; itd. Ono to je u ovom kontekstu vano jest to da se vrlina pravednosti ne moe definirati prethodno i nezavisno od definicije pravedne raspodjele.15 Da bismo objasnili to je to pravednost, prvo moramo objasniti u emu se sastoji pravedno stanje stvari; nemogue je specificirati odreenu vrlinu, a da se prethodno ne specificira stanje stvari do kojeg ta vrlina tipino dovodi; dok ne znamo koje je stanje stvari pravedno, ne moemo znati ni to je pravedan ovjek. Stanja stvari do kojih vrline tipino dovode, ne samo vrijednosno ve i pojmovno imaju prioritet u odnosu na vrline. Ovo baca dodatno svjetlo na tvrdnju da je netko neto uinito iz pravednosti, a ne, recimo, iz straha od kazne ili elje da se dopadne okolini. Da bi netko mogao djelovati iz pravednosti, on mora znati to je pravednost, upravo su zato antiki klasici poistovjeivali vrlinu i znanje; smatrali su da ispravno moe djelovati samo onaj tko zna to je ispravno.16 etvrto, zastupnici etike vrlina smatraju da djelovanja iz vrline predstavljaju daleko bolju osnovu za moralno djelovanje zato to je spontano i prirodno. ovjek koji djeluje iz vrline nee zastati i reflektirati o svojim dunostima ili moguim posljedicama svojih postupaka, nego e spontano reagirati na ispravan nain. Doista, ljudi koji nam pomau iz prijateljstva drai su nam od ljudi koji nam pomau iz dunosti. ini nam se da je ovjek koji bez razmiljanja vraa naeni novanik bolji od ovjeka koji to ini zbog kategorikog imperativa ili utilitarizma pravila. ovjek koji djeluje iz vrline ini to to ini naprosto zato to je takav i to je ono to najvie vrednujemo kod moralnog djelovanja. Ipak, kao to smo vidjeli u prethodnom pasusu, barem neke vrline naprosto su previe sloene da bi mogle predstavljati spontanu reakciju do koje dolazi bez ikakve refleksije. Ako se distributivna pravednost sastoji u geometrijskoj proporionalnosti omjera dobijenog i uloenog, teko da e netko spontano i bez refleksije zadovoljiti formulu A : B = C : D; ako je hrabrost sredina izmeu kukaviluka i neopreznog srljanja, hrabrom postupku treba prethoditi barem nekakva procjena, itd.17 Stoga je slika idealnog moralnog djelatnika kao nekog tko djeluje spontano i bez racionalne refleksije naivna i pojednostavljena. Objanjenje prirode moralne motivacije i unutar etike vrlina mora sadravati barem nekakav element refleksije. Jasno, u tom sluaju slabi element spontaniteta, a etika vrlina poinje se opasno pribliavati deon-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

201

B. Beri, Etika vrlina

tologiji i konzekvencijalizmu; utilitaristiki raun sree nije nita kompliciraniji od izraunavanja proporcije A : B = C : D, kao ni analiza dunosti. Pored toga, element spontaniteta znaajno slabi i uvoenjem slobode volje. Kada govori o spontanosti, zastupnik etike vrlina vjerojatno ne misli na ovjeka koji automatski, mehaniki i nesvjesno vri ispravan postupak, ve na ovjeka koji svjesno donosi odluku da e izvriti namjeravani ispravni postupak. ovjeku koji bi mehaniki vrio ispravne radnje ne bismo imali to zamjeriti, ali takav ovjek uope ne bi bio moralni subjekt, njegovo ponaanje naprosto ne bismo mogli moralno vrednovati. Stoga i djelovanje iz vrline mora sadravati element voljne odluke kako bi bilo moralno relevantno, ono ne moe biti ponaanje koje nije pod kontrolom djelatnika.18 Meutim, uvoenjem elementa slobode volje, dalje slabi razlika izmeu djelovanja iz vrline i djelovanja iz dunosti. Zastupnik etike vrlina mogao bi tvrditi da se u djelovanju iz vrline djelatnik svjesnom odlukom preputa vrlini da ga ona vodi u djelovanju, dok se u djelovanju iz dunosti djelatnik svjesnom odlukom prisiljava na djelovanje iz dunosti. No to je kontigentno pitanje, netko moe s ogromnim oduevljenjem i entuzijazmom djelovati iz dunosti, isto kao to, znajui to vrlina od njega zahtijeva u danim okolnostima, moe preko volje djelovati iz vrline. Na koncu, ni u okviru aretike etike vrline ne mogu biti neto to ima vrijednost samo po sebi, bez obzira na okolnosti u kojima se ispoljavaju. Odlunost i neustraivost kod razbojnika ne mogu imati onu vrijednost koju imaju kod pravednog i staloenog ovjeka. Pravedan i staloen ovjek u svojim je postupcima voen mudrou, odnosno razboritou. To su vrline, ili ak ako hoemo meta-vrline, koje nam omoguuju pravilno sagledati danu situaciju i donijeti ispravnu odluku, one nam omoguuju uoiti to je u danoj siutaciji pravedno ili poteno, suosjeajno ili nenametljivo, itd.19 Meutim, uvoenjem mudrosti ili razboritosti dodatno se oslabljuje element spontaniteta koji bi navodno trebao biti karakteristian iskljuivo za etiku vrlina, a zbog uvoenja elementa refleksije slika moralne psihologije koju nudi etika vrlina dodatno se pribliava slici to ju nudi deontologija ili konzekvencijalizam. Zbog ovih razloga etika vrlina ne predstavlja bitno bolje objanjenje prirode moralne motivacije od ostalih etikih teorija, a djelovanje iz vrline ne moe biti toliko spontano kao to moda izgleda na prvi pogled.
15 18

U raspravi o pravednosti Aristotel jo govori o pravednosti kao pridravanju zakona i pravednosti kao ispravljanju nepravde. Ovdje emo se zbog jednostavnosti drati samo distributivne pravednosti.
16

Zastupnik etike vrlina ovdje bi se mogao okrenuti kompatibilistikom objanjenju slobode volje i moralne odgovornosti i tvrditi da je bitno je li djelatnik htio uiniti to to je uinio, bez obzira na to je li mogao uiniti drukije ili nije.
19

Stoga ova teza otvara notorni problem akrasie, to jest, slabosti volje. Naime, ako su vrlina i znanje jedno te isto, kako je onda mogue da ljudi znaju to je dobro, a da to i ne ine: Kako je mogue da kradu iako znaju da je kraa loa? Kako je mogue da pue iako znaju da im je bolje da ne pue? Kako je mogue da nisu hrabri iako znaju to je hrabrost?, itd.
17

Inae, Aristotel je smatrao da je uoavanje relevantnih moralnih karakteristika situacije blie percepciji nego racionalnoj refleksiji, to ba i nije u skladu s njegovom analizom pravednosti, ali moe biti sukladno analizi ne kih drugih vrlina.

Iako su Platonova mudrost i Aristotelova raz boritost bitno razliite od Kantove dobre volje, one imaju istu osnovnu funkciju; trebaju biti korektivi vrlinama i ostalim prirodnim sklonostima. Uvoenjem pretpostavke o postojanju jedne meta-vrline koja dri na okupu ostale vrline nastoji se opravdati intuicija o jedinstvu vrlina: da e ovjek koji ima jednu vrlinu vjerojatno imati i sve ostale vrline i da e, isto tako, ovjek koji ima jednu manu vjerojatno imati i sve ostale. Jasno, ako postoji jedna karakteristika koja je odgovorna za sve vrline, onda e onaj tko ima tu karakteristiku imati i sve vrline.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

202

B. Beri, Etika vrlina

Svodivost etike vrlina

Nadalje, zastupnici etike vrlina smatraju da je vrednovanje ljudi i njihovih postupaka u terminima vrlina preciznije i informativnije nego vrednovanje u terminima ispravnog i pogrenog. Mnogo je naina na koje nai postupci mogu biti ispravni ili pogreni, a navoenje tono odreene vrline ili mane pokazuje na koji je to nain na postupak dobar ili lo. Nije dovoljno rei da se netko ponaao pogreno, treba rei i to je tono njegovo ponaanje inilo pogrenim, a upravo nam to omoguuje etika vrlina.20 Rei da je netko uinio neto pogreno vrlo je openito i neodreeno, ali rei da se ponaao bahato, nepoteno, sebino ili neiskreno tono odreuje na koji se to nain ponaao pogreno, to jest, to je tono to to je njegovo ponaanje inilo pogrenim. A to je nae vrednovanje preciznije, to e i naa kritika biti preciznija, te e lake i tonije dovesti do korekcije ponaanja. Zbog toga je etika vrlina, smatraju njezini zastupnici, superiorna u odnosu na deontologiju ili konzekvencijalizam. Istina je da je precizniji pojmovni okvir bolji i da lake dovodi do korekcije ponaanja, meutim, pitanje je da li etika vrlina doista predstavlja precizniji pojmovni okvir, ili se sve to se moe rei u okviru etike vrlina moe rei i u okviru deontologije ili konzekvencijalizma? Rei da je netko bio neiskren znai da nije potivao dunost govorenja istine; rei da je netko bio nepoten znai da nije potovao dunost pravedne raspodjele, ve da je nekoga uskratio za dio koji mu pripada; rei da je netko bio sebian znai da nije ispunio dunosti koje je u danoj situaciji imao prema drugima; rei da netko nema samopotovanja znai da ne ispunjava dunosti koje ima prema sebi, itd. Ukratko, izgleda da se sve ono to se moe izrei u jeziku etike vrlina isto tako moe izrei i u jeziku deontologije ili konzekvencijalizma, te da stoga etika vrlina nije preciznija od ostalih etikih teorija. Moglo bi se rei da svaka vrlina, eksplicitno ili implicitno, stoji u korelaciji s odgovarajuom dunou:
Osoba iskazuje vrlinu F akko ispunjava dunost . Osoba iskazuje manu P akko ne ispunjava dunost .

Ako bi ovo bilo tono, to bi znailo da su etika vrlina i deontologija zapravo ekvivalentne, to jest, da se u okviru jedne moe rei sve ono i samo ono to se moe rei i u okviru druge. Meutim, zastupnici etike vrlina smatraju da ovakva ekvivalencija nije odri va zato to nam etika vrlina omoguuje vrednovati sluajeve supererogacije, dok nam deontoloka etika to ne omoguuje.21 Podsjetimo se, sluajevi supererogacije jesu sluajevi u kojima netko ini vie od svoje dunosti; to su na primjer sluajevi heroja i svetaca: heroji iskazuju veu hrabrost i samoportvovnost nego to se od njih oekuje, a sveci ine vie dobrih djela nego to im to dunost nalae. Budui da oni ine vie od svoje dunosti, u okviru deontoloke etike nema mjesta za posebnu i dodatnu pohvalu koju zasluuju, dok nam, s druge strane, etika vrlina jasno omoguuje ukazati na njihov istaknuti moralni karakter i da im iskaemo dunu pohvalu. Zato ova injenica pokazuje da je etika vrlina bogatija od deontoloke etike, te da je stoga na nju nesvodiva. Ovaj argument sigurno ima svoju teinu, no pitanje je koliko doista pokazuje. Istina je da nam konzekvencijalizam, barem u svom najjednostavnijem obliku, ne omoguuje da dodatno vrednujemo sluajeve supererogacije. Meutim, to je zato to u okviru konzekvencijalizma naprosto nema mjesta za supererogaciju. Utilitarizam postupka nalae nam da izvrimo onaj postupak koji dovodi do najvee ukupne koliine sree, stoga naprosto ne postoji nita bolje to bismo mogli uiniti. Prema utilitarizmu, nitko ne

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

203

B. Beri, Etika vrlina

moe uiniti vie nego to treba uiniti jer svatko treba uiniti najvie to moe uiniti. Utilitarizam od nas trai maksimum i zato u utilitarizmu nema mjesta za supererogaciju, jedino za suberogaciju. To je teorija koja nam nalae da rasprodamo svoju imovinu i raspodijelimo je onima koji u zemljama treeg svijeta umiru od gladi; nalae nam da rtvujemo svoj ivot ako bismo time spasili dva druga, itd. Upravo je to est prigovor utilitarizmu; da je prezahtjevna teorija koja postavlja previsoke zahtjeve na nae ponaanje. Stoga su prigovor da u okviru konzekvencijalizma nema mjesta za sluajeve supererogacije, te prigovor da je to prezahtjevna teorija, naprosto lice i nalije jednog te istog problema. Jasno, ako bi se ispostavilo da je utilitarizam tona etika teorija, trebali bismo revidirati svoje etike inuticije i odbaciti ideju da je mogue uiniti vie nego to nam dunost nalae, kao i sve etike teorije u kojima ima mjesta za supererogaciju. Doista, neki sluajevi supererogacije prirodno izazivaju utilitaristiku kritiku, to su sluajevi u kojima se proizvede vie tete nego koristi. ovjek koji skae u nabujalu rijeku da spasi utopljenika kada je vjerojatnost da e se obojica izvui na obalu nia od 50%, djeluje moralno pogreno, jednako kao i ovjek koji to ne ini kada je vjerojatnost da e uspjeti via od 50%.22 Nadalje, pitanje je kako e zastupnik deontoloke etike tretirati sluajeve supererogacije on ih moe tretirati na vie naina. Prvo, moe tvrditi da je naprosto pogreno initi vie od svoje dunosti i da ljudi koji to ine i koji se tome dive zapravo grijee. Na koncu, tko bi elio da mu ker provede ivot kao Majka Tereza ili da mu sin zavri kao Sveti Duje ili kao Jan Palach? Drugo, moe tvrditi da sveci i heroji zapravo samo vre svoju dunost, te da bi svi koji bi se nali u takvim okolnostima trebali uiniti isto to su i oni uinili. ovjek koji bi izvlaio onesvijetenog vozaa iz automobila koji svaki trenutak moe eksplodirati zapravo bi samo vrio svoju dunost, jer bi to bila dunost svakog tko bi se naao u takvim okolnostima. Tree, zastupnik deontoloke etike mogao bi razlikovati savrene od nesavrenih dunosti i tvrditi da sluajevi supererogacije zapravo predstavljaju krajnje sluajeve nesavrenih dunosti.23 U tom bi sluaju supererogacija svakako bila neto pohvalno, ali ne bi bila neto to bi se moglo nametnuti kao dunost i zahtijevati da to ljudi uvijek ine. Kojoj se god opciji zastupnik deontoloke etike priklonio, ono to je u ovom kontekstu relevantno jest da i zastupnik etike vrlina zapravo stoji pred istom trilemom; on mora tvrditi ili da su heroji i sveci previe hrabri i portvovni, ili da su svi ostali nedovoljno hrabri i portvovni, ili da je tolika hrabrost i portvovnost svakako dobra i vrijedna divljenja, ali da bi predstavljala previsok standard. Tako da u tom pogledu etika vrlina ne stoji nita bolje od deontoloke etike i u okviru etike vrlina namee se pitanje kako pozitivno vrednovati nekoga tko je hrabriji nego to bi trebao biti ili nekoga tko je portvovniji nego to bi trebao biti. Kako to da je njegovo ponaanje vrijedno divljenja kada ne ini ono to treba initi nego
20 22

Na ovu se karakteristiku etike vrlina osvre Gary Watson u lanku On the Primacy of Character, oslanjajui se na stavove to ih je G. E. M. Anscombe izloila u poznatom lanku Modern Moral Philosophy iz 1958. Oni raspravljaju o stavu da bi deontoloku i konzekvencijalistiku etiku trebalo u potpunosti zamijeniti etikom vrlina.
21

Jasno, pod pretpostavkom da su in i propust simetrini.

23

Ovaj argument izlae Josip Talanga u knjizi Uvod u etiku, str. 105.

Podsjetimo se: savrene dunosti su one koje se moraju izvriti, dok su nesavrene one koje bi bilo dobro izvriti, ali nije neophodno. Tako je, na primjer, suzdravanje od krae savrena dunost, dok je doniranje sredstava za suzbijanje gladi u svijetu nesavrena dunost.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

204

B. Beri, Etika vrlina

vie od toga? Izgleda da jedino konzekvencijalizam ne nailazi na taj problem, dok je on jednako aktualan i za etiku vrlina i kao i za deontoloku etiku. Stoga injenica da postoje stvarni ili ak samo mogui sluajevi supererogacije ne moe predstavljati argument u prilog etike vrlina. Iako je jasno da e u pravilu ovjek koji ima vrlinu djelovati u skladu s njom, a onaj koji nema nee, pitanje je da li to etici vrlina daje ikakvu posebnu prednost. Naime, i u okviru deontologije i konzekvencijalizma visoko e se vrednovati ovjek koji ima dispoziciju za ispravno djelovanje. Razlika nije u tome to e netko negirati vrijednost vrlina, a netko nee, ve u tome to e deontolog definirati vrlinu pomou dunosti, konzekvencijalist e vrlinu definirati pomou dobra do kojeg ta vrlina dovodi, dok e zastupnik etike vrlina dunosti definirati pomou vrlina. Deontolog e tvrditi da je vrlina dispozicija za djelovanje u skladu s dunou, dok e konzekvencijalist tvrditi da je vrlina dispozicija za uveavanje dobra. Drugim rijeima, zastupnik etike vrlina dunosti e svesti na vrline, dok e deontolog vrline svesti na dunosti. Stoga je pitanje to ovisi o emu, to dolazi prvo: vrline ili dunosti?24 Pitanje opet formuliramo u obliku Eutifronove dileme: je li pravedan postupak pravedan zato to ga je uinio pravedan ovjek ili ga je pravedan ovjek uinio zato to je pravedan?; je li postupak bio razborit zato to ga je uinio razborit ovjek ili ga je razborit ovjek uinio zato to je bio razborit?, itd. Budui da zastup nik etike vrlina prioritet daje vrlinama, duan je zastupati vrlo neplauzibilan stav da:
Ono to pravedan postupak ini pravednim jest to to ga je izvrio pravedan ovjek.

Isto tako, ono to hrabar postupak ini hrabrim jest to to ga je uinio hrabar ovjek; ono to iskrenu izjavu ini iskrenom jest to to ju je izjavio iskren ovjek, itd. Meutim, ovdje prirodni poredak izgleda preokrenut, jer karakter ovjeka vrednujemo na osnovi njegovih postupaka, a ne vrednujemo njegove postupke na osnovi njegova karaktera; ono to ima prioritet u vrednovanju jesu postupci, a ne karakterne crte.25 Karakterne crte prirodno imaju prioritet u objanjenju ponaanja; da netko nije ustuknuo pred opasnou zato to je hrabar, da nije lagao jer je iskren; da nije uzeo vie nego to mu pripada jer je poten, itd. U objanjenju ponaanja navodi se uzrok ponaanja, a karakterne crte mogu biti uzroci koji objanjavaju ponaanja. Meutim, karakterne crte nemaju prioritet u vrednovanju ponaanja; da je neki postupak poten zato to ga je izvrio poten ovjek, da je neki postupak hrabar zato to ga je izvrio hrabar ovjek, itd to je pogreno. Nije tako da vrijednost ponaanja ovisi o vrijednosti karakterne crte koja do njega dovodi, ve vrijednost karakterne crte ovisi o vrijednosti ponaanja do kojeg dovodi. Pored toga to izvre prirodni redoslijed vrednovanja, etika vrlina onemoguuje nam kazati da je dobar ovjek uinio neto loe, isto kao to nam onemoguava kazati da je lo ovjek uinio neto dobro. Naime, ako dobar ovjek neto uini, onda je to po definiciji dobro, budui da vrijednost postupka ovisi o vrijednosti ovjeka. Ako bi ovjek, koji je inae dobar, opljakao, silovao i masakrirao nedunu prolaznicu, onda bi prema etici vrlina taj postupak trebao biti dobar zato to je taj ovjek inae dobar. Ako bi osueni ubojica, silovatelj i razbojnik spasio dijete iz gorue zgrade, to bi prema etici vrlina bio vrlo lo postupak, jer je onaj koji ga je izvrio inae vrlo lo ovjek. Dakle, problem s etikom vrlina jest u tome to nema neovisnog kriterija vrednovanja postupaka. Tako da uope nije jasno na temelju ega moemo ikoga vrednovati; ako vrijednost karakterne crte ne ovisi o vrijednosti postupka do kojeg dovodi, o emu onda uope ovisi? Iako bi zastupnici etike vrlina sigurno nastojali

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

205

B. Beri, Etika vrlina

izbjei ovaj zakljuak, izgleda da u okviru etike vrlina jedina osnova za pripisivanje vrijednosti naprosto ostaje dojam kojega ljudi ostavljaju na nas. Tako bismo iskrenost, potenje i ostale vrline zapravo trebali pripisivati iskljuivo na osnovi dojma kojega bi ljudi ostavili na nas, a ne na osnovi njihovih postupaka. Iako ljude esto procjenjujemo na osnovi dojma i iako smo u tome ak esto i uspjeni, etika teorija koja to ostavlja kao jedinu moguu osnovu za pripisivanje vrijednosti sigurno nije prihvatljiva. Zbog neplauzibilnosti teze da vrijednost postupka ovisi o vrijednosti osobe koja ga vri, zastupnici etike vrlina radije zastupaju blau tezu prema kojoj su vrijednosti karakternih osobina u velikoj mjeri ali ne u potpunosti svodive na vrijednosti postupaka do kojih tipino dovode.26 Dakle, u blaoj varijanti tvrdi se da je vrijednost vrlina dijelom nesvodiva na bilo to drugo; one su, dakle, barem dijelom neto to ima vrijednost po sebi. Ova je teza sigurno daleko plauzibilnija, no i dalje nije jasno kako dispozicija za djelovanje moe imati vrijednost nezavisno od vrijednosti djelovanja za koje je dispozicija. Mi moemo, ili barem mislimo da moemo, kod ljudi prepoznati dispozicije za djelovanje i kada ne djeluju; prilino jasno moemo nazrijeti skromnost, potenje, zavist ili krtost. Mi te karakteristike vrednujemo i kada ne dovode ni do kakvog ponaanja; u drutvu iskrenih i potenih ljudi i osjeamo se ugodno i kada ne trgujemo s njima; u drutvu neiskrenih i bezosjeajnih ljudi osjeamo se neugodno i kada nam nije potrebna njihova pomo. I tu se ne radi samo o osjeaju, radi se o vrijednosnom sudu kojega o njima donosimo. Iako nije jasno u emu bi mogla biti vrijednost tih karakteristika osim u vrijednosti postupaka do kojih tipino dovode, spremni smo tvrditi da su ljudi s vrlinama bolji od onih koji ih nemaju, ak i kada ih ne ispoljavaju. Zamislimo ovjeka koji je obilovao vrlinama, ali nikada nije imao prilike da ih iskae i ovjeka koji je obilovao manama, ali isto tako nikada nije imao prilike iskazati ih. to biste rekli, je li prvi bio bolji od drugog ili su bili jednake vrijednosti? Pretpostavljam da ete rei da je prvi bio bolji, no i dalje nije jasno je li on bio bolji
24

Moglo bi se tvrditi da je aretika etika bliska mitskoj slici svijeta i da je primjerena maloj i primitivnoj zajednici u kojoj jo nisu standardizirane norme ponaanja i u kojoj jo nema povjerenja u funkcioniranje sistema, dok se deontoloka etika mogla razviti tek nastankom velikih administrativno organiziranih drava i razvojem urbane industrijske civilizacije. U tom bi sluaju odluka izmeu aretike i deontoloke etike bila stvar primjerenosti, a ne ispravnosti.
25

mjestu zastupnik etike vrlina trebao bi oslabiti razliku izmeu onoga to inimo i onoga to jesmo; mogao bi (1) insistirati na tome da su postupci manifestacija karaktera ili (2) tvrditi da su postupci osobe konstitutivni za njezin identitet, to jest, da nas ono to inimo ini osobama koje jesmo, tako da je slavljenje osobe neodvojivo od slavljenja postupaka po kojima je poznata, isto kao to je vrednovanje postupaka neodvojivo od vrednovanja osobe koja ih je izvrila, budui da svaki postupak uvijek treba netko izvriti.
26

Zastupnik etike vrlina tvrdio bi da u sluaju svetaca i heroja primarno vrednujemo njih, a ne ono to su oni uinili, ak i kada tono znamo to su uinili. Izgleda da je to u nekom smislu tono; kada se u Rovinju slavi Sv. Eufemija, onda se primarno slavi nju, a ne postupak zbog kojega je proglaena svetom (jer nije odustala od svoje vjere ni pod stranom torturom); kada se u Dalmaciji izraava podrka Anti Gotovini, onda se podrka primarno izraava njemu, a ne postupcima kojima se proslavio (vodio je operaciju oslobaanja Knina ime je Dalmacija napokon teritorijalno spojena s ostatkom Hrvatske). Na ovome

U uskoj vezi s ovim pitanjem jest i pitanje, je li vrijednost vrlina intrinzina ili instrumentalna, dakle, jesu li vrline neto to je po sebi dobro ili neto to je dobro za neto drugo? Aristotel je smatrao da su vrline dobre zato to dovode do eudaimonie (sree, blagostanja ili dobrog ivota). Ipak, pitanje je moe li se rei da im je pridavao isto instrumentalnu vrijednost, budui da je smatrao da vrline nisu sredstva za postizanje dobrog ivota, ve da su konstitutivne za dobar ivot, dakle, da su one ono to ivot ini dobrim.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

206

B. Beri, Etika vrlina

iskljuivo zbog vrijednosti postupaka koje bi bio uinio da se naao u odgovarajuim okolnostima ili zbog intrinzine vrijednosti vrlina koje je posjedovao bez obzira na vrijednost postupaka do kojih bi te vrline dovele.27 Nakon rasprave o svodivosti vrlina, moemo se kratko osvrnuti na opi status etike vrlina. U raspravi o etici vrlina treba razlikovati nekoliko moguih teza: (1) Budui da su sve etike vrijednosti ionako svodive na vrline, postojeu etiku treba u potpunosti zamijeniti etikom vrlina, odustati od rasprave o dunostima, pravima, posljedicama postupaka, itd, te iskljuivo raspravljati o vrlinama i manama. (2) Budui da su vrijednosti vrlina dijelom nesvodive, pored ostalih etikih teorija treba razvijati i etiku vrlina; etika vrlina zapravo je komplementarna s deontologijom i konzekvencijalizmom, te stoga potpuna etika teorija treba sadravati i etiku vrlina. (3) Budui da su vrijednosti vrlina bez ostatka svodive na vrijednosti postupaka, treba u potpunosti odustati od etike vrlina i posvetiti se iskljuivo deontologiji ili konzekvencijalizmu; u najboljem sluaju vokabular etike vrlina moe se zadrati zbog ukorijenjenosti i psiholoke prihvatljivosti, ali za njega nee biti mjesta u ozbiljnoj etikoj teoriji. Pored ove tri osnovne pozicije, eventualno se moe tvrditi (4) da je etika vrlina ekvivalentna deontologiji ili konzekvencijalizmu; da niti jedna od tih teorija nema primat u odnosu na drugu, ve da su one meusobno prevodive, te da je stoga u krajnoj liniji stvar ukusa hoe li se koristiti jezik vrlina ili jezik dunosti. to vi mislite, koja je od ovih opcija tona, to jest, koji je pravi status etike vrlina? to je bolje, etiku izlagati u terminima vrlina ili u terminima dunosti i posljedica?
Bibliografija
Annas, Julia: The Morality of Happiness, Oxford University Press, Oxford1975. Annas, Julia: Virtue Ethics, u: Copp, 2006. Anscombe, G. E. M: Modern Moral Philosophy, Philosophy 33, 1958. Aristotel: Nikomahova etika, NSL, Zagreb 1982. Copp, David (ur): The Oxford Handbook of Ethical Theory, Oxford University Press, New York 2006. Crisp, Roger i Slote, Michael (ur): Virtue Ethics, Oxford University Press, Oxford 1977. Dummett, Michael: Realism, u: Dummett, 1963. Dummett, Michael: Truth and Other Enigmas, Duckworth, London 1963. MacIntyre, Alasdair: Za vrlinom, KruZak, Zagreb 2002. (1981). Slote, Michael: From Morality to Virtue, u: Statman, 1997. Solomon, David: Internal Objections to Virtue Ethics, u: Statman, 1997. Statman, Daniel (ur): Virtue Ethics, Edinburgh University Press, Edinburgh 1997. Talanga, Josip: Uvod u etiku, Hrvatski studiji, Zagreb 1999. Watson, Gary: On the Primacy of Character, u: Statman, 1997.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)

207
Boran Beri

B. Beri, Etika vrlina

Virtue Ethics
Abstract

In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybodys elses good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce 5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible to deontology or consequentialism.
Key words virtue, duty, consequence, self-regarding, other regarding, supererogation, reduction, motivation, disposition

27

Ovo je zapravo primjena testa izolacije; neto je intrinzino dobro akko bi bilo dobro i kada bi bilo jedina stvar u univerzumu. Iako nije jasno na koji bismo drugi nain mogli utvrditi postojanje intrinzine vrijednosti, pitanje je bi li zagovornici etike vrlina prihvatili ovakav test, budui da smatraju da je vrlina neto to

se razvija vjebanjem. Inae, o ovom problemu raspravlja Michael Dummett u poznatom lanku Realism iz 1963., dodue, u sasvim razliitom kontekstu. On se pita je li ovjek, koji je imao dispoziciju da se ponaa hrabro, ali se nikada u ivotu nije suoio ni s kakvom opasnou, bio hrabar ili nije.