CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

Izvorni znanstveni rad UDK 821.163.42

TO JE NAZOROVA IVANA?

Pavao Pavlii
(Odsjek za komparativnu knjievnost, Filozofski fakultet Zagreb)
Nazorova ivana napisana je u Zadru 1902. i prije ponovljenog izdanja 1946. preraivana je nekoliko puta. Navodei razloge zbog kojih je u dosadanjim istraivanjima za razliku od ostalih autorovih djela ostala zanemarena, u radu se nakon provedene analize odreuje genoloka pripadnost ivane epu te upuuje na nove njezine aspekte i na razloge viekratnih autorovih dorada. Na kraju se zakljuuje kako ivana prua podlogu za jednu alternativnu Nazorovu pjesniku biografiju kojom se otvaraju nova tumaenja ne samo ovoga epa, ve i sveukupnoga autorovog knjievnog opusa. Kljune rijei: Vladimir Nazor, ivana, ep, interpretacija

1 Vjerojatno e zazvuati udno ako se kae da je knjievna historiografija svagda bila nepravedna prema Vladimiru Nazoru. Jer opi je dojam da je Nazor dobrih pola stoljea zapravo bio kao pisac favoriziran, a ne zapostavljen: odlazak u partizane donio mu je golem simboliki kapital, pa je njegovo djelo bilo predmet prouavanja na svim razinama kolske naobrazbe, emu je opet pomogla i injenica da u njega ima mnogo tekstova na kojima
3

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

se mogu oprimjeriti stanoviti knjievni postupci.1 No, upravo se u tome nazire i nepravda to je piscu nanosi naa filologija: ona se dri razmjerno uskog kruga tekstova i zanemaruje sve ostale. A pri tome ne vraa se ona na stalno ista djela zato to bi doista vjerovala kako su ona najbolja, nego naprosto zato to ta djela sadre stanovita ponajvie motivska i ideoloka obiljeja koja se u danom trenutku mogu aktualizirati. Tako je bilo i s pjesnikovom naracijom u stihu. Meu djelima koja je sam Nazor nazivao eposima uvijek se isticao pa onda pretiskavao i komentirao gotovo iskljuivo Medvjed Brundo dok su ostali spjevovi ostajali postrani. Opet su presuivali praktini razlozi: Medvjed Brundo je na oit nain alegorian, a k tome i domoljubno angairan, pa ga je to gotovo zakonomjerno stavilo ispred onih autorovih epskih tekstova koji tih osobina nemaju. Tako nepravda nije u tome to je Medvjed Brundo bio u sreditu panje, nego u tome to je ta panja u vezi s ostalim spjevovima gotovo potpuno izostala. Premda se po svojoj estetskoj kvaliteti nesumnjivo mogu mjeriti s najpoznatijim Nazorovim epskim sastavkom, ta su djela ivotarila u njegovoj sjeni. Ipak, kad je rije o ivani koju je autor smatrao prvim svojim epskim spjevom i tako ju je objavljivao stvari su moda ipak neto jasnije, pa se bolje vidi zato publika nije prigrlila taj tekst i zato je knjievna kritika a onda i historiografija ostala prema njemu uglavnom ravnoduna. Dapae, moda je najbolji nain da se tome djelu pristupi upravo pokuaj da se identificiraju i pobroje one njegove osobine koje su osobito oteavale recepciju te tako uinile da neki od najboljih Nazorovih stihova i neke od najsjajnijih njegovih poetskih ideja ostanu na samom dnu ladice na kojoj stoji etiketa s natpisom Manje uspjela djela. Tih osobina ima u ivani tri. Ponajprije, ona je poetniki sastavak. Pri tome, ona je to ako se tako moe rei manje za svoga autora, a vie za njegovu publiku. Jer Nazorov tekst u metaforici, u oblikovanju stiha, u voenju prie ne ostavlja dojam da ga je stvorio knjievni pripravnik; obratno, prije bi se moglo rei da pjesnik tu vlada tehnikom kao zreo autor, a ima svjee ideje kao autor

Mislim tu prije svega na znamenitog Cvrka, ali i na druge Nazorove pjesme, poput ikare i slinih, gdje se stilskoj egzemplarnosti pridruuje i domoljubna crta, koja je za pedagoke svrhe takoer poeljna.

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

koji tek poinje.2 Ali onda kad je s tim tekstom nastupio u javnosti a objavljena je ivana u skromnoj nakladi 1902. godine kod Vitalianija u Zadru3 Nazor je za publiku jo bio uglavnom nepoznato ime, pa kako se znalo da je mlad, onda ga je javnost i tretirala kao poletarca. Pogotovo zato to je sudei po svemu krivo sudila i o nainu nastanka teksta i o njegovim namjerama: itateljima se inilo da je pjesnik u stihove pretoio svoju lektiru, dok su njegovi naumi i njegovi rezultati daleko nadmaivali tako jednostavnu zadau. Nazor je, naime prema vlastitom priznanju4 ivanu koncipirao ve 1898., kad su mu bile dvadeset i dvije godine, a na odluku da to djelo napie prilino je utjecao njegov susret s djelom Natka Nodila o staroslavenskoj mitologiji.5 Mladog je pjesnika oarao svijet neobinih boanstava i poluboanstava, za koji mu se valjda uinilo da osobito dobro korespondira s njegovim vlastitim doivljajem svijeta. I upravo u tome lei drugi uzrok potekoama u recepciji djela: da bi mogao pratiti priu, itatelj mora poznavati barem najvanije osobine likova poput ivane, rta, Stojana, Momira i drugih, a mora znati i kakva je njihova uloga unutar mitskih pria, odnosno koje motivske komplekse i koje antropoloke konstante oni zastupaju. A u doba izlaska teksta, a ni poslije, nije bilo mnogo recipijenata koji bi tom uvjetu udovoljavali. Toga je s vremenom postao svjestan i sam pjesnik, pa je ohladivi se od prvoga stvaralakog zanosa u uvodu Medvjeda Brunda (koji je poslije ispao iz konane redakcije toga teksta) otvoreno priznao kako ivana nije ugodila itateljima.6 Nije pomoglo ni to to je

3 4 5

Takav dojam nije posljedica injenice da je pjesnik to djelo poslije preraivao, pa ga je i tehniki popravio: u Sabranim djelima, Zagreb 1977. (sv. I.) objavljene su varijante, pa se ondje jasno vidi da je Nazor i 1902. ve solidno vladao pjesnikim zanatom. V. o tome u SD, sv. I. u autorovim Biljekama uz tekst spjeva. O tome se izjasnio u svojim zapisima pod naslovom Kristali i sjemenke, v. u SD sv. XIX. Na Nodila se Nazor poziva i u Biljekama uz tekst ivane, tvrdei kako su Biljeke i sastavljene prema Nodilu. Ovako on kae: Hou ep da spjevam, al ba po kalupu Najboljih majstora, svjetskih velikana. Ja se nadah da e grmljavinu i lupu Podignut do neba boica ivana, Al kad ona meni ne osvijetli lica, Nek gusala mojih zvoni druga ica. (SD V., str. 358)

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

pokuao olakati recepciju pridruujui tekstu kratka tumaenja o protagonistima prie, objanjavajui usput pomalo i sadraj spjeva. Biljeke su i danas dragocjene za razumijevanje autorova odnosa prema vlastitom djelu, ali i za razumijevanje samoga tog djela. Njegovu je recepciju, naime, ve od trenutka kad se pojavilo, oteavala jo jedna okolnost: ivana je u formalnom smislu prilino nekonvencionalan spjev. Njezina nekonvencionalnost moglo bi se najkrae kazati proistjee iz injenice da u prii nisu najvaniji odnosi meu likovima bili oni ljudi ili bogovi nego odnosi meu kozmikim silama: glavna je tema borba zime i ljeta, plodnosti i neplodnosti, svjetla i mraka.7 Te su kozmike sile, dodue, esto utjelovljene u likovima, ali ti likovi dolaze i odlaze, doivljavaju preobrazbe i smjenjuju jedni druge na mjestu najvanijega. Zbog toga onda spjev nije sastavljen od pjevanja to bi pretpostavljalo kontinuiranu radnju nego od pjesama, to upozorava na fragmentarnost: svaka od pjesama prikazuje poneku epizodu svemirskoga sukoba, ali one, stavljene jedne uz druge, ne ine cjelinu, nego se ta cjelina jednostavno podrazumijeva. A pri tome autor ne samo to nije vodio rauna o zaokruenosti cijele prie, nego je i pojedinim motivima posvetio vie ili manje mjesta ovisno o lirskom potencijalu tih motiva, a ne ovisno o njihovoj vanosti za fabulu. Tako su onda itatelji esto bivali zbunjeni: ne nalikujui formalno ni epu, a ni ciklusu lirskih pjesama, ivana je teko pronalazila tradicijski okvir unutar kojega bi se njezina recepcija glatko odvijala. Djela poput ivane esto prati prokletstvo njihova mjesta u autorovu opusu: kad se tek pojave, ne izazivaju panju jer je autor jo nepoznat, a poslije ne izazivaju panju zato to je autor odvie poznat, pa je napisao i druga, vanija ili popularnija djela. Tako je nekako bilo i sa spjevom o slavenskim bogovima. A tu je nevolju, ini se, dobro osjeao i sam Nazor, pa
7

Sam se Nazor o tome izravno izjasnio u predgovoru to ga je 1930. napisao za svoje Slavenske legende: govorei ondje skupno o Legendama i o ivani, on kae: Htjele su ponajvie u formi mita izraziti radosno divljenje ovjeka pred tajanstvenim udom koje nas sa sviju strana krui, a od jutra do mraka, od jednog godinjeg doba do drugoga, od roenja do smrti. Htjele su opjevati dobre i kovarne sile to teku i pletu sve te udesne pojave na zemlji, u vodama i na nebu. I bila im je nakana ako se u ovakvim radovima moe uope govoriti o kakvim nakanama da reku neto o ovjeku upletenu u to vjeno bivanje i u jo neokonanu borbu izmeu Dobra i Zla u itavoj prirodi oko nas i u nama samima (SD I., str. 8). Inae, nije udo to Nazor o Slavenskim legendama i ivani u govori u jednom dahu jer ta su djela i inae vrsto povezana: mnogi su dijelovi ivane zapravo razrada motiva koji se javljaju ve u Legendama, a mjestimice su i stihovi izravno preuzeti; usp. tekstove u SD.

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

je nastavio raditi na djelu jo dugo, oito u nastojanju da otkloni komunikacijske nedostatke i da uvede ivanu u krug svojih kanonskih tekstova. Ali ta njegova nastojanja koja su morala izvirati iz uvjerenja da spjev posjeduje stanovite vrijednosti nisu urodila plodom. Jer niti je ivana ikada postala popularna kao Medvjed Brundo, niti je privukla panju interpretatora kao Nazorove lirske pjesme. Ali to nipoto ne znai da je autor krivo sudio kad je procjenjivao da je to djelo po svojim potencijalima vrijedno i njegova i itateljeva dodatnog napora: rije je tek o tome da ivana nikad nije paljivo ralanjena i nikad se nije pomnije razmiljalo ni o njezinu izrazu ni o njezinu znaenju. I u tome i lei nepravda o kojoj je bilo rijei na poetku. A kao i svaka nepravda, i ova trai da bude ispravljena. U sluaju ivane, to e biti dug i nimalo lak proces, pa zato ovo to slijediti nije drugo nego pokuaj da se naini prvi korak u tom smjeru. 2 Na poetku spjeva stoji Pristup, zasebna pjesma koja najavljuje sadraj to slijedi. Neobina je ona ve po svome naslovu jer pristupom se obino nazivaju uvodni dijelovi znanstvenih tekstova u kojima izlaganje tee sustavno, a ne uvodni dijelovi pjesnikih sastavaka, pa k tome jo i tako fragmentarnih kao ivana. Razliitost Pristupa od ostatka teksta naglaena je i grafiki jer on je sloen kurzivom dok se nazivi pojedinih pjesama to se u njemu najavljuju donose verzalom. Napokon, rabi se u Pristupu slobodni stih, pa se on time jasno razlikuje od teksta u oktavama to za njim neposredno slijedi, premda slobodnoga stiha ima i dalje u djelu. Funkcija je Pristupa, pretpostavljam, dvostruka: da nadomjesti zaziv i sline uvodne formule koje su u epovima uobiajene, a onda i da sumarno najavi o emu je u djelu rije te da tako kompenzira odsutnost pregledne radnje i jasno profiliranih likova.

I. PJESMA O GOLEU esnaesterake oktave: stih djeluje kranjevievski i ima prizvuk heksametra, dok su rime rasporeene na razliite naine, ali nikada kao u stanci (abababcc).
7

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

Zapuhao je prvi zimski vjetar i tada se rt budi iza sna, pa se odluuje osvetiti za poraz to mu ga je lani nanio Perun. rt je, naime, bog zime i hladnoe, a Perun bog groma i sunca, pa se zimi odnos snaga meu njima mijenja. rt (kojem je drugo ime Nevid) saziva svoje potomstvo, razne srde, jade i bjesove te ih potie na borbu protiv Svantevidove djece: Svantevid je vrhovni bog koji daje svjetlost i toplinu. Zato rt potie svoje podanike da sagrade novi grad na vrhu brda: sagradio ih je on ve nekoliko, ali su ih snage svjetla uvijek unitile, a sad se nada da e podii utvrdu koja e biti neosvojiva. Gradnja poinje, rtovi podanici nose kao grau led, stijenje, blato. Dotle daleko na jugu ivana prolazi pokoenim livadama i ponjevenim njivama, gleda vonjake. Ona je boica zemlje, majka plodnosti, i sad osjea kako joj snaga malaksava. Susree svoje sinove Zlatokosa i Kaicu, koji simboliziraju jesenske mjesece, i oni je nagovaraju da se prepusti onome to dolazi: bogovi se iz Stojnog Biograda ionako sele u Rajevinu,8 svoje pravo boravite malo dalje opisuje se i trenutak kad se to dogaa pa e iva ostati sama. Kad ona zaspi, dolazi bijes Ala, pa je odnosi na Gole gdje je doekuju mnogobrojne srde, a rt postavlja ivanu pokraj sebe na prijestolje dok na zemlji ene pjevaju tualjku za ljetom i ivinim darovima. rt alje svoje podanike da pokore svu zemlju. Ali zastupnici svjetla znaju to se zbiva, pa Dabog bog plodnosti i usjeva obilazi po selima i upozorava ljude da stie teko razdoblje. Poinje vjetar, snijeg i hladnoa, bjesovi ele zatrijeti svako sjeanje na Suvida. Zli div Balako predaje srdi Morani dva kljua koja otvaraju vrata proljea. Ona ih odnosi do rijeke Stupnice (koja je granica izmeu boanskoga i ljudskog svijeta), pa ih baca u duboku vodu.

II. PJESMA O PARAHU Stih i strofa kao i u prethodnom pjevanju; na jednom mjestu umetnuta je pjesma koja po formalnim obiljejima poneto podsjea na bugarticu. Parah je rtovo dijete i vlada olujnim vjetrom. Najprije se opisuju Prijezda i Pojezda, bogovi jutra i sutona koji se uvijek bore za Zoru, boicu

Kako Nazor objanjava u biljekama, bogovi ive u Rajevini ili Navu, a dio godine provode u Stojnom Biogradu, svome ljetnom boravitu, dok se pred zimu opet sele u Nav.

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

svjetlosti. Ali taj opis slui samo tome da odredi doba dana kad se radnja zbiva, a glavna je tema putovanje broda to nakrcan itom plovi prema obali, pa ga onda Parah zaskoi svojim krilima i on napokon poslije mnogo borbe i muke tone u dubinu. Kad je tako zavrio posao, Parah kree dalje i susree Alu, pa skupa putuju i vesele se to su izborili pobjedu nad djecom sunanoga boga, pogotovo otkako je Morana bacila kljueve proljea na dno rijeke. Kad stignu u Gole, ondje vide da se iva posve priklonila rtu kao njegova nevjesta. rt nareuje da bijes Vuko ode na zemlju i da mui ljude hladnoom. Na zemlji ljudi i dalje pjevaju pjesmu u slavu hraniteljice ive dok ne umuknu u strahu od Vuka.

III. PJESMA O KOLIJEVKAMA Stih i strofa kao u prethodnim pjevanjima, tek to je ponegdje meu esnaesterce utkan pokoji osmerac, koji se, meutim, rimuje s ostalim stihovima. Pjevanje je nastalo 1936. kao jedna od mnogobrojnih dopuna.9 iva boravi na Goleu i predala se rtovoj vlasti, ali ipak uje vapaje ljudi to u selu pate, pa trai od rta da je vodi onamo kako bi im pomogla. rt je povede, ali ne u selo, nego u neke bezdane, za koje se potom ini da su zapravo nebo. Ondje tee rijeka tame, za koju se veli da je pramajka svega na svijetu. rt to i objanjava ivi: budui da je ono nad im on vlada mrano i materijalno, onda je iz toga nastalo i sve to je ivo i plodno. To i iva uvia, pa tvrdi da je sve to ona daje ljudima (to joj, kako veli, kaplje iz dojki) nastalo u tome mraku. Zato prieljkuje da je taj mrak i hladnoa svu promu jer e tek to u njoj probuditi novu plodnost. Kae ona: Samo tko je mraan, znade to je svjetlost.10 A rt je zadovoljan jer vjeruje da iva sad vie ne mari za ljude, nego da je ovako posve sretna.

10

U SD se navodi i datum kad je pjesma napisana: bilo je to 3. travnja 1936., u asu kad je drugo izdanje ivane ve bilo izalo. Usp. SD I., str. 328. Str. 154.

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

IV. PJESMA O BUENJU Govori se u nekoj vrsti slobodnoga stiha, pri emu je zapravo rije o metrinim stihovima razliite duljine koji se nepravilno smjenjuju. Najprije se opisuje mjesec koji motri zemlju na kojoj je sve pusto i mrtvo, a ljudi kao da se negdje kriju. rt je nemiran, pa izlazi u no. Doe do rijeke i provjerava led, pa utvruje da je omekao. Zapue topli vjetar od kojega se snijeg poinje topiti. S vrha Kavkaza rt gleda kako se pojavljuje Zora. Ona donosi toplinu, pa on na nju alje maglu, ali Zora zazove Prijezdu,11 a ovaj razagna oblake koje rt vie ne moe navui. Zato bog tame bjei na Gole. Prijezda izdaleka motri kako se na vratima Nava pojavljuje Stojan, boanstvo proljetnog sunca. Njegova ena Zlata nuka ga da krene u pohod, ali on misli da je jo rano, pa legne i zaspi na eninu krilu.12

V. PJESMA O MOMIRU Stih i strofa kao i prije (esnaesterake oktave), tek to su sad neto ei osmerci, a umetnuta je i Zlatina pjesma koja metriki odudara od ostatka teksta. Momir je sin ivane i smrtnoga ovjeka, a simbolizira rano proljee i sueno mu je da umre mlad. Opisuje se sad njegov dolazak na svijet: vile su ga nale kao novoroene u traku, pa su ga posvojile i odgojile. ivio je u Donjem raju, to jest na mjestu koje nije ni nebo ni zemlja, a kad je odrastao, krenuo je da ostvari svoja djela. Stigao je do rijeke Stupnice, ondje ga je doekala vila Vesna (koja simbolizira proljee) i zatraila da joj pomogne. Nato je on iz vode izvadio dva kljua to ih je Morana onamo bacila. Tako Vesna moe otvoriti vrata proljea dok Momir kree po svijetu najavljujui ljudima pad rtove vlasti i dolazak ljepih dana. A pri tome Momir eli

11

12

O Prijezdi i bratu mu Pojezdi kae Nazor u biljeci ovo: Zora, ljuba Prijezde i Pojezde, Vidovih sinova, ima tri hipostaze: ona je jutarnja, veernja i nona. Prijezda i Pojezda predstavljaju praskozorje i suton. [...] Prijezda koji granuem dana jezdi za Zorom preko neba tone naveer u no; brat ga ubija kao Nenad Predraga u narodnoj pjesmi. Str. 228. Za Stojana Nazor kae da predstavlja sunce u Oujku i poetkom Travnja. Ljuba ZLATA mora ga vie puta bodriti, budei ga iz mrtvila. Konjanik i strijelac Stojan poinje svake godine borbu protiv zimskih bogova, vodi sa sobom druge sunane Moi i silazi prvi iz Rajevine na zemlju; ali je jo slab i nestalan drijema mu se. Str. 228.

10

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

pokazati kako je bolji od Stojana koji jo spava. Meutim je Zlata pjesmom probudila Stojana i on se napokon prenuo te obeao da e poraziti Momira. Dotle je vila Vesna otvorila zlatnim kljuevima est zemaljskih vrtova, a sedmi se nije usudila, bojei se povratka zimskih srda. A kad se pojavi Stojan, ona je napokon sigurna da e sve zavriti dobro.

VI. PJESMA O BORBI Slobodni stihovi, preteno dui, donekle podsjeaju na maretievske heksametre. rt sa svoje kule promatra napredovanje proljea, odnosno njegove vojske, pa poziva svoje podanike da joj krenu u susret i da je suzbiju. I Svantevid, sjedei u Navu pod dafinom,13 motri to se sprema, pa najavljuje teak boj. Stojan dolazi pod Gole i poziva na borbu, a rt mu objanjava kako su on i Suvid skupa stvarali svijet jer rt je dao sve to je vrsto dakle materijalno a Svantevid ostalo; otada traje sukob, a rt je uvjeren da e upravo on jednom pobijediti. Stojan sa svojima tada navaljuje i suzbija neprijatelje, koji pobjegnu u tvravu i ondje se zatvore. Poinje opsada u kojoj Stojanova vojska sve vie napreduje. rt eli pobjei sa ivanom, ali ona ga moli da je pusti da se vrati na zemlju. Napokon opsadnici nadbijaju i domognu se ive, a rt bjei prema sjeveru.

VII. PJESMA O LJUBAVI Ponovno oktave, s tim to se dijalog Momira i Grozdane metriki razlikuje od ostatka teksta, kao i zavrna pjesma djevojke. Vidova ki Grozdana koja simbolizira zemlju u rano proljee boravi u zagraenom vrtu iz kojega joj otac ne da izai. Ali pojavljuje se Momir, pa je pridobije svojom ljepotom i slatkim rijeima, a onda je izvede iz vrta da skupa u prirodi uivaju u ljubavi. Donosi se njihova dijaloka ljubavna pjesma. Svantevid sve to motri iz Nava te odluuje kazniti Momira, pa

13

O dafini Biljeke ovako: To je Vidovo stablo, drvo svjetlosti sred Nava ili Rajevine, pod kojim poivaju Rajnici, ponajvie Vid i Perun. Ono se u cik tore razgranjuje po rasvijetljenim oblacima. Ispod svakog od njegovih triju korijena studenac je ive vode. Str. 229.

11

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

pozove Stojana i trai da ovaj ustrijeli Momira, to Stojan i uini. Lovci i vile tuguju nad mrtvim mladiem i sveano sahranjuju Momira, pa pjevaju tualjku.

VIII. PJESMA O POSTANJU Oktave kao i drugdje, tek to su na dva mjesta umetnuti kao zasebne pjesme dijelovi teksta u kraim stihovima. Vile pripremaju svadbu i sjedinjenje Jarila s Ladom, boicom proljea. U oblinjem selu rec pripovijeda okupljenim ljudima kako je nastao svijet: zemlja je bila pusta i hladna, a onda je Zmaj ognjeni (Svantevid) odluio da je oivi, pa ju je oplodio svojim vruim dahom te se na zemlji poeo buditi ivot. Osobitu pozornost Svantevid je obratio na ovjeka, koji je ustraen pred opasnostima prirode: bog je objasnio ovjeku da moe sve prevladati, samo ako bude u srcu imao vjere i ako se bude uvao zla to dolazi od Nevida, to jest rta. Ljudi su ga posluali te je Svantevid zadovoljno motrio kako oni rade i trude se. Ali tada se javio rt, zamjerajui Svantevidu da je prekrio dogovor: njih dvojica su skupa stvorili svijet, a sad ga Svantevid elio cijeloga uzeti za sebe:
Slonim radom Nav i Svemir gradile su ruke nae I rojeve od zvijezda prostorima posijae. Ti bez mene ne odolje djelu tome. Ja sam sljepit Grudu moro, stjenje zgusnut, od kamenja mulj odcjepit Al je tebe bolji dio zatim dopao: ti Nava Gord gospodar i zvijea bogat pastir; sred Svemira Tu lu vjena zabljetiva; ti roditelj, spas i slava Svjetlih Moi; ti orija od kog dre vaseljena.14

Zato rt prijeti da e sve razoriti. A Svantevid na to odgovara kako i svjetlo i tama imaju smisla i sada jer omoguuju da svijet ivi:
Ja sam snaga, ti si otpor. U kotac se uhvatimo! Djelo nae to i treba, da ga slavno dovrimo. Veli: Zemlja mene ide! rt je ledi, Vid je grije.

14

Str. 191.

12

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

Zemnik hoe snjega zimi, a topline, kada sije. Dok je ibam ognjen-biem, ti je studen-lancem stisni. kada na te ruku metnem, ti se propni i ljut vrisni. Zemlja, to je rvalite: obojici sveta, draga. rte, ja te, silan, trebam. Ti si otpor; ja sam snaga.15

Sve nastaje iz borbe meu bogovima, pa je potrebno da ona traje i dalje. rec je zavrio priu, a njegovi su sluatelji utjeeni i spremni na nove napore, pa ljube zemlju.

IX. PJESMA O SVADBI Oktave kao i drugdje, a na dva mjesta su umetnute svadbene pjesme drugaijega stiha. Opisuje se zora u umi. Neka ena koraa sama prema cilju koji je samo njoj poznat. ena je premda se to kae izravno tek na kraju pjevanja ivana, a ume i lugovi pjevaju za nju svadbenu pjesmu jer ona e se vjenati s Dabogom.16 Na kraju pjevanja ivana stie na cilj i njih dvoje se grle.

X. PJESMA O ORAU Uobiajene oktave s neto vie umetnutih osmeraca. Jedna se pjesma navodi u drugaijem stihu. Tri vile Raviojla, Smiljana i Mlada pleu u lugu, slavei proljee. ivana motri vodenu vilu Rusalku to je izala iz vode i pjeva. Njezina se pjesma naglo prekine jer odjednom ponestaje vode: u taj kraj, oko sela Jeeva, pristigla je duma (srda) Sua. Opisuju se manifestacije te nepogode u ljetnom krajoliku. Pred ivu dolazi Sran, sin oraa Gorazde, koji je uvijek bio najuspjeniji u obradi zemlje. On moli ivu da pomogne i boica zaziva Peruna. Perun pak odlazi do Janje, boice vatre, pa ondje iskuje munje i alje na zemlju gromove i kiu, to se podrobno opisuje. Zemlja se oporavlja,

15 16

Str. 192. Dabog je bog usjeva i hrane, brat Svantevidov i Perunov, a sestra im je Janja, boica vatre.

13

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

sua bjei, nastupa zatije nakon nevremena, a duga ovjenava ivu kao vijenac. XI. PJESMA O MAJCI GORNJOJ Taj je dio spjeva nastao najkasnije: napisan je 18. srpnja 1946. Dosljedno se rabe oktave. O ivani se u Biljekama kae meu ostalim i ovo: Njezino majino djelovanje osjea se takoer u zemlji (Majka donja) i nad korom zemaljskom (Majka gornja).17 Neposredno se nadovezuje na prethodnu pjesmu: spominje se kao i ondje selo Jeevo, a iva se upravo rastala od Srana s kojim je u prethodnom pjevanju razgovarala. Sredina je ljetnoga dana, ljudi drijemaju, ali njihovi snovi diu se u nebo. Ondje ih doekuje ivana, pa moli Svantevida da ih pusti da s praga raja gledaju arobno drvo dafinu. Kad se snovi rue s visine, ivana ih doekuje i od njih gradi oblake i izaziva razne mijene u prirodi: ljudi nisu ni svjesni koliko su vani. ivana bdi nad njima kao mati nad kolijevkom. XII. PJESMA O DABOGU Slobodni stih, nalik na onaj koji se i prije pojavljivao u spjevu. Dabog se sputa na zemlju da malo gleda kako ljudi uivaju u njegovim darovima. Zadovoljan je onim to vidi, opisuje se idilian seoski ivot. Dabog miri zavaene ratare, daje im pouke, a na kraju sjedne na kola sa seljakom Pijastom i dolazi k njemu kui. Ondje upoznaje i njegova sina Zemovita i daje mu pouke o tome kako je vano da se ljudi uvijek pouzdaju u ivanu.

EPILOG Dosljedno se rabe oktave, nema umetnutih osmerakih stihova. rt je zakljuio kako mu neke izglede na pobjedu daje tek pokuaj da svoju tvravu ne gradi na brdima i u pustoi, nego u ljudskom srcu. Tako

17

Str. 228.

14

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

onda krene meu ljude i stane ih nabunjivati tvrdei kako postoji bolja, plodnija i sretnija zemlja od ove koju su njima bogovi dali. Ljudi stanu rogoboriti protiv svojih bogova, pa ak i naputaju staru vjeru; spominje se ruski knez Vladimir koji je sruio Perunov kip. Perun se na to uvrijedi, pa uz pomo munja izazove straan poar od kojega izgori sva zemlja, a Slaveni pobjegnu na Karpate. Ondje im se Perun izravno obrati te im prorie sjajnu budunost: poimenino govori narodima kamo e koji od njih otii i to e postii, a onda naglaava da e Slaveni, premda primaju novu vjeru, ipak svagda ostati obiljeeni svojom vezom s nekadanjim bogovima.

3 Kad se sadraj ivane paljivo promotri, postaje razumljivija Nazorova odluka da proglasi epom djelo koje se na prvo itanje doima kao rukovet pjesama okupljenih oko nekoliko tema iz praslavenske mitologije. Jer pokazuje se da su dijelovi spjeva jedni o drugima ovisni, a svaki od njih rauna na kontekst u koji je uklopljen. Tih etrnaest pjesama tako ini cjelinu, a ta cjelina ima jedinstven smisao. Nju je onda njezin autor mogao s pravom nazvati i epom, pogotovo ako se uzme u obzir do koje su se mjere anrovski pojmovi bili liberalizirali do trenutka kad je ivana nastala. Pristanemo li na Nazorovo genoloko odreenje, pokazat e se da ono nije bez temelja jer ivana ima stanovite osobine koje tome odreenju idu naruku. Ponajprije, saimajui ovdje ukratko sadraj, mogli smo opaziti da spjev ipak ima fabulu. Ta se fabula, dodue, ne pripovijeda sustavno, a ponegdje se itatelju ostavlja da sam popuni poneku prazninu to se u prii pojavila. Meutim, zbivanje se moe prilino lako pratiti: sve zapoinje u trenutku kad se sile mraka konsolidiraju da bi potom krenule u napad i ubrzo osvojile cijeli svijet; opisuje se dalje kako njihova vladavina neko vrijeme traje, a onda sile svjetla kreu u protunavalu, pa potom i posve pobjeuju te se pria zavrava opisom njihova trijumfa. U to su pak kao i inae u epici umetnute epizode koje govore o sporednim motivima, vraajui se u prolost ili nudei objanjenje smisla dogaaja to se odvijaju pred itateljevim oima.18

18

Mislim tu prije svega na Pjesmu o postanju i Pjesmu o Majci gornjoj.

15

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

Takva pria onda ima i svoje protagoniste. U sreditu joj, dakako, stoji ivana, koja je boica zemlje i plodnosti te se preteno pripovijeda to se s njom zbiva, a ako to ponegdje i nije sluaj, opet se sve dogaa s milju na nju, pa se ivana barem spominje. Jer borba svjetla i tame, zapravo je borba za ivanu: zimi se ona priklanja rtu, to znai hladnoi i smrti, da bi se u proljee opet okrenula Dabogu. Ona, meutim, ne moe na svoju sudbinu jae utjecati: o toj sudbini odluuje u jednu ruku meusobna borba velikih boanstava prije svega Suvida i rta a u drugu ruku akcije manjih boanstava i poluboanstava poput Stojana ili Momira. Tako se onda, djelujui presudno na fabulu, i takvi likovi profiliraju i zadobivaju prepoznatljive osobine. Ili, jo tonije, njihove osobine bivaju zorno predoene, a inae su one zadane jo u mitu na koji se spjev oslanja. Jer i pria ivane kao cjelina ima one iste pretpostavke kao i pria u veini drugih epova: ishod je unaprijed poznat, zna se tko e na kraju pobijediti, pa se radnja ne pripovijeda zato da se otkrije njezin kraj, nego zato da se jo jednom potvrdi kako cjelina prie ima neki dublji smisao. Upravo zato ni fabula ni likovi ne udaljavaju se od mita. Doista, fabula se vrti upravo oko onih motiva zbog kojih je mit i stvoren: oko smjene godinjih doba i oko njezinih pokretaa, odnosno protagonista. Ti protagonisti, u drugu ruku, u spjevu praktiki nemaju drugih osobina osim onih koje im je dao ve i sam mit: Paraha vidimo kako vjetrom smeta ljude na kopnu i na moru, Moranu kako baca u rijeku zlatne kljueve, Stojana kako vodi vojsku i ubija Momira. Nazor kao da je drao kako su mitoloki junaci sami po sebi dovoljno slikoviti, a njihovi ini dovoljno zanimljivi, pa da im nije potrebno nita dodavati. Ipak, to ne znai da je on zapravo elio u saetom obliku prepriati mit. Jer treba uoiti da njemu mit nije bio zanimljiv zato to nudi obilje fabularnoga materijala i niz slikovitih likova jer takav materijal i takve likove kadar je na pjesnik stvoriti i sam kao to e ve vrlo brzo pokazati kad napie spjev Medvjed Brundo. Razlozi su drugi: njega mit zanima prije svega zbog svoje poruke. Privlana mu je, ukratko, misao da na svijetu neprestano traje borba izmeu svjetla i mraka, dobra i zla, a da je u zemaljskom ivotu zima pa dakle i smrt jednako potrebna i ivotodajna kao i ljeto. Mit je kao da se njemu ini na svoj jednostavni nain uspio izraziti neto to je prava istina o svijetu i ivotu. A da vjeruje kako je istina upravo to, Nazor e pokazati u godinama to dolaze, kad bude na motiv smjene topline i
16

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

hladnoe stvarao cijeli niz lirskih, dramskih i novelistikih tekstova.19 Ukratko, on je, piui ivanu, malo to mijenjao u mitskim priama, i to zato to je drao da one u jednom viem smislu govore istinu. Ali ta istina, koliko god da je iznijeta u obliku prie, ipak je pomalo tura i pojednostavljena jer u mitu se ne ulazi u pojedinosti. A Nazora su, rekao bih, upravo pojedinosti najvie zanimale: on je elio mitskoj prii dati opipljivost, izazvati kod itatelja dojam da i sam pribiva dogaajima. Nastojei pak konkretizirati mitske motive, poao je od zapaanja da se oni najvie tiu mijena u prirodi: ne samo da je rt zima, a Dabog i Perun ljeto, nego se i pobjeda odnosno poraz u mitskom okraju opet manifestiraju tako to usjevi ili niu ili ne niu, rijeke ili teku ili su okovane ledom, kia ili pada ili ne pada. I upravo je to, rekao bih, mladome Nazoru bilo najprivlanije: on je mitsku priu shvatio kao priliku da dade maha svojoj strasti za prikazivanje zbivanja u prirodi. Zato on razmjerno ukratko izvjetava o onome to pojedini bogovi i njihovi protivnici govore ili ine, a mnogo se vie bavi uincima njihovih rijei i njihovih ina, pa opisuje to se dogaa na nebu, to se dogaa na moru, kakva su zbivanja u umi, na rijeci, u klancima, na njivama. ak i statistiki, takvi opisi zauzimaju vaan dio teksta. Ali, to je osobito znakovito, takvi su opisi i poetski najuspjeniji: kad opisuje jutro u umi, kad predouje topljenje leda, kad govori o dolasku ljetnoga pljuska, Nazor je osobito nadahnut i tu mu pod pero dolaze najoriginalnije metafore i najumjesnije onomatopeje, tu se itatelju ini da i njegova vlastita osjetila sudjeluju u onome to mu pjesnik doarava. A uzme li se u obzir da Nazoru, kad se lati takvih opisa, i stih postaje osobito ritmian i zvonak, bit e jasno da su to trenuci u kojima se ivana uzdie do prave poezije.20 Jo vie, moglo bi se rei da je u tom spjevu pjesnik stvorio neke od najboljih svojih stihova: tu je postigao pravu ravnoteu izmeu nepo-

19 20

O tom e kompleksu ovdje biti rijei neto dalje. Ovako se kae u prvoj strofi Pjesme o svadbi: Jelen rie na dnu luga. Po svoj umi koja spava Onda, kada rose puna na zemlju se svija trava Vonjem cvjea prokaena, mjeseinom posrebrena, a na leaj koutin se sputa tiha plava sjena: U as onaj, kad zvjezdama ne trepere trepavice, I sve uti zaarano, glas tajneni umske tmice, Strastven poziv iz dubljina il amora nonih varka? Ide rika jelenova od umarka do umarka.

17

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

srednoga i artificijelnoga, koja e se u kasnijem stihotvorstvu esto remetiti u korist ove druge komponente. Ipak, ono to je do sada reeno o Nazorovim razlozima da posegne za mitskim priama jo nije cijela istina. Uinili bismo mu nepravdu kad ne bismo uoili da on ipak ponegdje intervenira u smisao mitske prie te da tako svome prepriavanju mita udara presudan autorski peat. Njegova intervencija sastoji se prije svega u nainu na koji definira odnos bogova i ljudi. U mitu su, naime, bogovi posve zaokupljeni svojim meusobnim ljubavima i mrnjama i svojom borbom za prevlast, pa su i mijene u prirodi tek posljedica te borbe. Bogovi se, drugim rijeima, ponaaju kao da se njihova ljubav prema ljudima naprosto podrazumijeva, pa se zato na zemnike mnogo ne osvru; ako nekad i obrate pozornost na njih, to je zato da bi se ljudima posluili u svome natjecanju s drugim bogovima. Nazor pak tome pridodaje jednu novu dimenziju: on sukobe meu bogovima prikazuje tako kao da se ti sukobi vode prije svega oko ovjekove dobrobiti, pa iva i sunani bogovi stoje na strani ovjeka, dok rt i njegovi podanici rade protiv njega.21 A na kraju pjesnik dolazi do zakljuka kako se sve u prirodi zbiva radi ovjeka. O toj temi, uostalom, izravno govori Epilog, koji cjelini spjeva daje zaokruen smisao. A u Epilogu je rije gotovo iskljuivo o ljudima: Perun se obraa Slavenima i govori o njihovoj povijesnoj sudbini. Postavlja se, dakako, pitanje zato je Nazor unio tu inovaciju i to je njome elio poruiti. Toj temi trebalo bi ovdje posvetiti poseban odjeljak.

4 Ni za jedan motiv u Epilogu ne bi se moglo rei da je sasvim sporedan jer svaki od njih na svoj nain pridonosi da se zakljuni dio ivane pretvori u poantu koja e u novome svjetlu prikazati sve to je do tada reeno, a cjelini dati zaotren, gotovo konetozan smisao.22 Ali meu svim tim motivima

21

22

U dubljem sloju poruke pak kao to se ve i vidjelo on upozorava kako zapravo ni rt nije protiv ovjeka, jer su zima i jalovost potrebne da bi se izborila nova plodnost. Sam pjesnik dodue, u poneto drugaijem kontekstu tvrdi o tome suprotno. Jer on u Biljekama izjavljuje o ivani: U Epilogu joj pak ne lei teite; ivana bi stajala na svojim nogama i bez te pjesme o Perunu i o Seobi. (str. 230, kurziv Nazorov)

18

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

osobito se istie onaj kojim Epilog i zapoinje i iz kojega potom proistekne sve to se u tome dijelu spjeva jo dogodi. To je motiv rtova novog pothvata koji mu za razliku od svih prethodnih izvrsno poe za rukom. Pjesnik nas, naime, u zavrnu dionicu spjeva i uvodi opisom osamljenoga rta koji smilja kako bi ipak mogao suzbiti toplinu i plodnost to je zavladala zemljom; u takvu smo ga poslu, uostalom, zatjecali ve i prije, pa i na poecima pojedinih pjesama. Ovaj put, meutim, rt postupa drugaije nego do tada jer nekada je on imao obiaj sazvati svoje pomonike te im narediti da krenu u borbu, a sad mu na um pada spasonosna misao: svoju tvravu mjesto gdje e biti nepobjediv i s kojega e zavladati zemljom nee on vie graditi na vrhu kakva brda, nego e je utemeljiti u ljudskom srcu, pa e u to srce unijeti nemir i nezadovoljstvo, i to e biti utvrda tame i zime jaa od svih dotadanjih. Za takav posao ne trebaju mu pomonici te se on sam zaputi meu ljude i stane ih ispunjavati nezadovoljstvom i okretati protiv bogova. Njegova akcija urodi plodom, a to onda izazove sve one posljedice to se u Epilogu dalje opisuju. Time pak sve ono to je prije reeno dobiva posve novo znaenje. Evo zato. Ponajprije, tu dolazi do jasnoga udaljavanja od mita. U mitu, naime, rt nikad ne bi mogao sagraditi tvravu u ljudskom srcu jer ljudsko srce i nije nikakvo mjesto, nego je ono poetska kategorija, zapravo metafora, a takvim metaforama mit ne barata. Zbog te promjene perspektive pak postaje i ovjek mnogo vaniji za fabulu spjeva nego to je prije bio: do tada je on manje-vie samo trpio uinke boanskih akcija, a sada se promee u pravoga protagonista kozmike drame jer o njegovu srcu o podatnosti toga srca da bude temelj rtove utvrde ovisi i sve to e se u svemiru jo dogoditi. Tako se ostvaruje ono na to su bogovi u toku spjeva vie puta upozoravali: ljudi su predodreeni za velike stvari jer imaju moi o kojima sami ni ne slute. Premda se nikad ne objanjava zato je tako, mjestimice se tvrdi tvrdi to kaziva, ali koji put i boanski likovi kako ovjek svojim djelovanjem presudno utjee na nebeska zbivanja, pa dakle i na samu sudbinu kozmosa.23 No, to je bilo neto to bogovi znaju, a ovjek ne zna; a sad, u Epilo-

23

Najeksplicitnije je moda mjesto u Pjesmi o majci gornjoj, gdje ivana osjea potrebu da ljudima otkrije tajne svemira, ali joj to ne uspijeva: Ne zna zemnik da ivana od njegove srdbe gradi Ruj sutona u dan borbe; od njegove sree i slave Zlato zore, kad pobjedi; pomrine od alosti

19

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

gu, ta ovjekova mo postaje fabularna injenica i ulazi u motivacijski sustav teksta, pa mu daje posve nov smisao. Smisao je otprilike ovaj: boj meu dobrim i zlim bogovima traje od postanka svijeta bez konanog ishoda, ali kad u tu bitku ue i ovjek kad se on doista postavi u sredite zbivanja tada e jedna strana pobijediti. Pitanje je jedino koji su plodovi te pobjede, i to je druga vana implikacija smisaonog obrata koji proizlazi iz odluke boga tame da se u svome djelovanju osloni na ovjeka. Jer njegove intrigantske akcije brzo daju ploda: ljudi postaju nezadovoljni svojim poloajem, a i onim to od nebesnika dobivaju, pa se poinju buniti. A vanost takva preokreta jedva da je mogue precijeniti: izlazi, naime, da je ono to je odluilo o daljoj sudbini Slavena a to se inae obino smatra njihovom sreom i napretkom zapravo posljedica utjecaja boga zime i jalovosti. Slaveni su, dakle, napustili pradomovinu zbog rtova djelovanja, a to je jo vanije, zbog toga su djelovanja prigrlili i kranstvo. Nisu ih prema tome iz stare domovine protjerali nomadi to su doli s istoka, niti su se okrenuli kranstvu zahvaljujui djelovanju misionara koji su im pokazali zato je nova vjera bolja, nego zbog nemira to ga je rt unio u njihove due. Sasvim izravno: Slaveni su se pokrstili zbog djelovanja zlog boga. Moe li ta promjena onda i sama biti dobra? Je li rt nalik na zmiju koja je uinila da Adam i Eva budu prognani iz raja? Na ta pitanja Nazorov spjev ne odgovara, on samo otvara jednu dilemu prepunu znaenja. Ili se pjesniku samo silno svidio obrat s gradnjom tvrave zlog boga u ljudskom srcu te se nije previe ni brinuo o implikacijama? Jer te implikacije ne zahvaaju tek znaenje njegova teksta, nego i samu njegovu logiku, pa u nekom smislu i demantiraju ono to je u spjevu

Ljudskih dua, i da nalik na areno rosno cvjee Na nebeskim poljanama sve radosti ljudske cvatu; Ne zna ovjek da on stvara, s majkom ivom zemlju cijelu A gradi je tvarju sanja, istom sri svoga htjenja: Duboko je negdje voda, ali on je mlaz na vrelu. Pjesmu u kojoj se ta strofa javlja napisao je Nazor vie od etrdeset godina nakon prve verzije ivane da bi je, kao ravnopravan dio spjeva, unio u tree izdanje. Zato bi se moglo pomisliti kako je to neka pjesnikova naknadna intervencija u smisao vlastitoga djela, moda kao rezultat kasnijega njegova misaonog razvoja. Ipak, takvo miljenje nee biti opravdano: ono to se kae u citiranoj strofi, ve je prisutno i u onome to Nazor zove Praivanom, a osobito je prisutno u Epilogu, pa bi se zato ak moglo pomiljati da je pjesnik naknadno stvorio Pjesmu o majci gornjoj upravo zato da bi jo bolje pripremio ono to e se u Epilogu ionako rei, to jest da bi jae podcrtao poantu.

20

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

reeno prije i na emu je autor osobito inzistirao. Doista, u vezi sa rtovom odlukom da svoju tvravu sagradi u ljudskome srcu moglo bi se postaviti nekoliko pitanja, a prvo je od njih svakako ovo: zato se on toga nije prije sjetio? Jer oito je da on biva pobijeen svakoga proljea otkako je svijeta i vijeka koliko god se trudio da se obrani. Kako mu je onda trebalo toliko vremena da se domisli spasonosnom rjeenju? To je pitanje vano zato to otvara jo jednu dilemu: ako se rt dosjetio jadu tek nakon mnogih poraza, znai li to da on nije mogao prije doi na tu ideju jer jo nije bilo sazrelo vrijeme? Je li onda trenutak kad se to dogodilo zapravo povijesni trenutak? Ako jest, onda bogovi ne ive izvan povijesti, nego su o njoj potpuno ovisni. Kao to su ovisni i o ovjeku jer rt vidi spas za sebe upravo u tome da na odreeni nain djeluje na ljude. Istina jest da pri tome on ipak ne postie konanu pobjedu: proljee e ipak doi, to god on inio. Ali sad se pokazuje da to i nije vano: vano je pobijediti u ljudskom svijetu, vano je da je ondje prevagnula zima i jalovost, a sa zbivanjima u prirodi rt e se lako pomiriti. Jer kad je rije o prirodi, rt nema nikakva osobitog razloga za nezadovoljstvo: ne samo da je on ravnopravno sa Svantevidom sudjelovao u stvaranju svijeta, nego njegov poraz zapravo i nije nikakav poraz. Ako u proljee uvijek pobjeuju sunani bogovi, u jesen pobjeuje on, pa je broj pobjeda i poraza izjednaen. A iz toga je oito da se zapravo i ne radi o tome. rtu smeta premda on to nikad eksplicitno ne kae to ljudi vie vole ljeto nego zimu, to vie vole plodnost nego jalovost i svjetlo nego tamu. On zapravo eli zadobiti njihovu ljubav ili bar njihovu odanost. Zato i moe utemeljiti tvravu u njihovu srcu: odsad e ih kroz ivot voditi zlo i pakost, a ne vie ljubav i preputanje prirodnom totalitetu. U tom smislu ni ona zmija na stablu jabuke u zemaljskom raju nije ovdje sluajno spomenuta. Jer u epilogu je rt, ini se, posve promijenio svoju narav, pa postao neka vrsta Neastivoga.24 Prije je on bio bog ravnopravan sa svim drugim bogovima, pa ak i jedan od temelja svijeta jer je taj svijet gradio, a potom svojim djelovanjem pomagao da on nastavi postojati: zato mu Svantevid tumai kako svijet i nije drugo do stalna borba svjetla i tame, topline i hladnoe. Zbog toga onda rt u mitu nije utjelovljenje zla, nego su to njegovi pomonici. On to i ne moe biti jer je njegovo djelovanje

24

O tome svjedoi i ruska rije za vraga, ort, oito izvedena iz rtova imena.

21

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

u svome krajnjem ishodu pozitivno; pomonici pak mogu personificirati zlo jer je njihovo djelovanje trenutano i lokalno. A sad je, ini se, sam rt postao isto zlo. Jer onoga asa kad se tvrava zime s vrha brda preselila u ljudsko srce, ni rtovo djelovanje vie ne moe biti prirodna sila, nego mora postati moralna kategorija. Zlo, uostalom, i moe postojati samo u ljudskom srcu, a nikako i u prirodi. Promijenivi svoje sjedite, rt se i sam promijenio, pa je postao nalik vragu iz kranskoga uenja. A sve je to u nekom smislu i logino: poanta i slui tome da se naini nekakav zaokret, da se prijee na novu smisaonu razinu. A Nazoru je to nesumnjivo polo za rukom, koliko god da je njegov postupak rijetko prepoznavan kao vrijedna knjievna injenica.

5 O znaenju preobrazbe to je rt doivljava u zavrnoj pjesmi ivane razmiljao je Nazor jo i godinama nakon to je spjev zavrio i poslao u javnost, zacijelo elei sebi i drugima objasniti sve implikacije toga dogaaja. I ne samo da je o tome razmiljao, nego je osjeao potrebu i da rezultat toga razmiljanja literarno uoblii. Nije, meutim, mogao svoje zakljuke ponuditi iznutra, iz spjeva samog, jer bi takvo samotumaenje da je sloeno u stihove i strofe zvualo odvie eksplicitno; morao je zato nai neku toku izvan teksta s koje bi se to objanjenje moglo pruiti uvjerljivo i opravdano. Pri tome je bilo poeljno da i to objanjenje dobije literarni karakter, te da tako i samo dopusti odreenu mjeru metaforinosti bez koje se poetski zakljuci ivane i ne mogu formulirati. Tako je onda jedan svoj dnevniki zapis iz studenoga 1933. posvetio toj temi,25 a poslije ga ukljuio i u izdanje ivane pod naslovom Umjesto pogovora. U tom je tekstu predoio sve konzekvence to slijede iz simbolinih situacija koje je sam stvorio. Zapis zapoinje pievom konstatacijom kako svake veeri ponovno dotjeruje ivanu te evokacijom uvstava koja mu se pri tome poslu javljaju jer prolo je vie od trideset godina otkako je to djelo objavio. Ta ga uvstva prate i kad legne, pa izazivaju i neku vrstu vizije: pjesniku se ini da netko trese reetkama na njegovu prozoru i on ugleda bradatu glavu kako viri u sobu. To je rt, iji je dolazak opravdan injenicom da je zimsko doba.
25

Ukljuen je on i u Veernje biljeke, a nosi nadnevak 16. XI. 1933.

22

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

Domain i gost daju se u razgovor koji zapoinje time to rt pokuava dahom ugasiti svjetiljku, a potom se uasne radijatora26 i njegove topline. Pjesnik mu objanjava kako se elektrino svjetlo ne moe ugasiti puhanjem i kako su ljudi uinili golem napredak u borbi protiv zime. Jo vie, i na vrhovima brda, gdje se rt prije krio, sagradili su planinarske domove i sanatorije u kojima je jednako toplo kao i u dolini, pa su ak dospjeli i na zemaljske polove pobijedivi i tamonju hladnou. Pjesnik tim napretkom objanjava i slab uspjeh svoje ivane: ne strepei vie od hladnoe, ljudi nisu razumjeli ni borbu ljeta i zime. Na pjesnikovo golemo iznenaenje rt se razveseli tim vijestima, koje su njemu, oito, posve nove. Objanjava odmah i zato se raduje: ako se ljudi njega vie boje, onda nemaju razloga ni da vole i slave ona boanstva koja su mu suprotna jer vie ne ovise o suncu i njegovoj toplini. Smjena godinjih doba ne znai ljudima vie nita; pobijeena je zima, ali je time pobijeeno i ljeto. Ovako rt zavrava:
Nestaje mene; ali sa mnom i njih. Ne vidite vie Prijezdu na istoku, Pojezdu na zapadu. I Momir vam ne zna nita rei. I Didi Ladino je ime za vas sada prazan um, rije izgubljena u vrtlogu zbivanja i vremena. Usahnu drvo Dafina; i Nav opusti. I tvoje su rijei baene u vjetar. Nema vie Svantevidovia. Prolazim jo jednom svijetom, da briem posljednje tragove njihove na stazama zemaljskim. Umiremo od iste smrti, od iste ruke, od Zemnikove. I bit e, to sam uvijek htio. Pobijeen, ja u ipak pobijediti. Ne zaboravi i to kazati na kraju te svoje stare prie.27

Jasno je sada kako su stvari tekle. Najprije je rt sagradio svoju utvrdu u ljudskom srcu, a potom su ljudi odbacili nekadanje bogove s kojima su bili u izravnom dodiru i s kojima su dijelili sudbinu. Tama i hladnoa postale su vidjeli smo moralne kategorije. Ali upravo to je omoguilo ovjeku da suzbije tamu i hladnou u prirodi: dotle dok zlo ivi u dui, dotle ga u prirodi i ne mora biti. Ljudi su, dakle, upravo zbog toga to se rt uselio u njihova srca, pronali u sebi onu snagu koju prije nisu bili kadri dosegnuti, a o kojoj su im bogovi neprestano govorili. Zahvaljujui zlu u sebi, oni su ovladali prirodom. I tek su tada bili u stanju posve odbaciti stare bogove. Ti su bogovi, naime, upravljali prirodom, a ovjek je o prirodi ovisio; sad, kad je on gospodar prirode, vie mu ni stari bogovi ne trebaju.
26

27

Drei se etimologije koja upozorava da je rije o neemu to zrai Nazor taj ureaj zove iradijator. Str. 226.

23

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

Tako je rt u pravu kad kae da je ba on pravi pobjednik u borbi to se vodi od postanka svijeta. Jer ako eli unititi svoje neprijatelje koje je tako dugo nastojao nadvladati onda je dovoljno da sam umre, pa e i njihovo postojanje izgubiti svaki smisao. Dapae, moglo bi se kazati da je u trenutku kad se razgovor izmeu njega i pjesnika vodi rt ve mrtav, samo to to do toga trenutka nije znao, kao to nije znao ni za postojanje elektrike i radijatora. Kako je pak to mogue? Reklo bi se da je razlog samo jedan: rt se u Epilogu preobrazio i postao neto drugo nego to je bio prije, pa je zato i u smrti iv dok se drugi bogovi nisu bili kadri preobraziti, pa su zato morali zauvijek umrijeti. I doista, rt je prestao biti bog koji je istovjetan s prirodom, a postao je duevna osobina i moralna kategorija: pretvorio se u zlo i na taj je nain postao neunitiv, kao to je i zlo neunitivo. Zato je on pobjednik jo u jednom smislu: on se moe radovati vlastitoj smrti jer njegova smrt znai i smrt njegovih neprijatelja, s tim to njegova smrt nije konana jer on nastavlja ivjeti na drugaiji nain dok njihova jest. A u tim je zbivanjima opet lako prepoznati dramu prelaska iz nekadanje idealne stopljenosti s prirodom, iz (slavenskog) prastanja u moderni svijet. Nekada su ljudi bili u tijesnom dodiru s bogovima, to znai sa smislom vlastitoga ivota, bili su nerazdvojan dio svemirskog ustroja; potom su, meutim, izbaeni iz toga idealnog svijeta: izgubili su bogove, to znai da je nebo ostalo prazno, a njihov ivot postao besmislen. Jedino to je u tom ivotu sigurno, to je zlo. A vjera koju su sad prigrlili mnogo je apstraktnija, pa ih ni izbliza ne ispunjava onako kako su ih ispunjavali stari bogovi, u doba kad su strahovali od zime i veselili se proljeu. Izgubivi strah i patnju, ljudi su izgubili i sreu. A to se opet dogodilo zato to su iz iskona preli u povijest. U iskonu nije bilo vano protjecanje vremena, nego samo prirodni ciklusi; u povijesti, stvari stoje posve obratno. Zato i ljudi postaju drugaiji, a drugaije vide i svoju sudbinu. I o tome je Nazor progovorio u Epilogu ivane.

6 Kad rt doe na spasonosnu ideju da svoju utvrdu sagradi u ljudskom srcu i kad potom pone nabunjivati ljude protiv bogova, ovi moraju bjeati od boanske osvete, pa se tako okupe na Karpatima. I ve od toga trenutka
24

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

neto se bitno mijenja u nainu na koji pjesnik vidi protagoniste svoje prie. Jer kaziva sad prvi put identificira te bjegunce kao Slavene, dakle kao skupinu s nekom zasebnom sudbinom, drugaijom od sudbine ostalih naroda. Do tada se inilo kao da su oni samo sluajno Slaveni: budui da se radnja tie kozmike problematike, onda je njezina pretpostavka morala biti da ono to bogovi ine vrijedi za sve ljude, bez obzira na to jesu li oni Slaveni ili togod drugo. Zato se do toga mjesta ljudi i nisu nazivali Slavenima, nego mnogo ee zemnicima dakle skupnim imenom za ljudski rod a samo se po krajevima u kojima se radnja zbiva moglo razabrati da su ti zemnici upravo Slaveni. Sad se, meutim, perspektiva mijenja, pa to baca novo svjetlo i na ono to se u spjevu dogodilo prije: sad bogovi vie nisu sveopi, univerzalni bogovi gdje je rt materija, a Svantevid duh nego su oni specifini slavenski bogovi koji, ini se, za druge narode nisu nadleni. Zato je i mogue da Slaveni napuste te svoje stare bogove i da prigrle neke druge svetinje koje oito izvorno nisu njihove. To pak rezultira i promjenom mjesta i naina njihova ivota. Oni se sele u druge krajeve i poinju ivjeti drugaije nego to su prije ivjeli: ne vie u skladu s prirodom i s iskonskim poretkom stvari, nego po nekim novim pravilima koja im je tek sueno upoznati. Ukratko, oni iz prastanja ulaze u povijest, pa je po tome i logino to vie ne mogu ivjeti kao ljudi naprosto, nego moraju imati neku vrstu nacionalnoga identiteta: u povijesti, naime, nemaju sve ljudske skupine jednaku sudbinu, nego se one meusobno bore na svjetskoj sceni, pa tako njihov uspjeh ili neuspjeh ovisi o njihovu vlastitom djelovanju vie nego o iemu drugom. Upravo o tome govori Perun okupljenim Slavenima na Karpatima. On najprije identificira manje skupine koje e se profilirati unutar toga velikog entiteta, onda specificira krajeve u kojima e te skupine ivjeti, a na kraju govori i o njihovim povijesnim misijama. Oito je da Perun sa svojega boanskog vidikovca moe nazrijeti i budunost, pa o njoj govori svojim nekadanjim podanicima, ne zato da bi im tu budunost otkrio, nego zato da bi ih ohrabrio u suoenju s njom. O proricanju budunosti nije u spjevu prije bilo uope rijei, i to zato to su do tada Slaveni ivjeli u svijetu u kojem budunost praktiki i ne postoji. Jer budunost je neto to moe imati smisla samo onda kad postoji pravocrtno vrijeme, pa se svaki povijesni trenutak razlikuje od svakog drugog trenutka, prolog i budueg. Slaveni su pak do tada nastavali univerzum u kojem je vrijeme bilo ciklino, a proizvodilo ga je djelovanje bogova, to znai smjena godinjih doba i mijene
25

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

u prirodi. injenica, dakle, da Slaveni sad imaju budunost, dokaz je da su doista stupili u povijesni svijet. Ali kako Perun zna to e se sa Slavenima dalje zbivati ako e se njihova budunost dogaati izvan njegove domene i ako su Slaveni kako se viekratno naglaava okrenuli lea starim bogovima? ini se da tu Nazor rauna na osobitu vrstu zakonitosti, koju malo dalje u Epilogu i objanjava, premda vie implicitno nego eksplicitno. Jer Perun moe znati to e se Slavenima jo dogoditi naprosto zato to e dalja njihova sudbina zakonito proizai iz onoga to su oni bili prije dok su tovali stare bogove: njihova e budunost proistei iz njihove prolosti. Njihova e povijest biti nuna posljedica prijanjega nepovijesnog stanja. Upravo zato to su izvan povijesti ivjeli onako kako su ivjeli, Slaveni u povijesti mogu postati samo ono to im Perun i prorie da e postati. O tome on govori na slikovit nain, ali ipak dovoljno jasno. Kae on, naime, otprilike ovo: Slaveni e se raspriti, doivjet e razliite stvari, ali e im ipak biti zajedniko to to e na njihovim elima ostati za svagda utisnut peat onih bogova koje su prije tovali. To e ih razlikovati od drugih naroda i to e initi njihov identitet, pa e oni, i kad prigrle novu vjeru, to uiniti na osobit nain. Jer sjeat e se svjesno ili nesvjesno one vjere kojoj su nekada pripadali, a to znai da e i novu vjeru kranstvo originalno interpretirati. To e ih opet voditi u njihovu povijesnom djelovanju, pa je otuda jasno i zato je peat starih bogova neizbrisiv ili se barem Perunu ini da je takav. On naglaava kako to sjeanje na staru vjeru ima zapravo dvije funkcije. U jednu ruku, ono je neka vrsta fatuma jer e se Slavenima dogoditi samo ono to moe proizai iz nekadanjeg njihova ivota i nekadanje vjere. U drugu ruku, to sjeanje bit e im okrepa i ohrabrenje: oni e uvijek u sebi nositi neto od one iskonske snage one povezanosti s cjelinom kozmosa koju im je davao njihov prijanji savez s bogovima, a to e im onda pomagati i u tekim povijesnim situacijama. A ako je tako, onda je mnogo jasnije i kako Nazor shvaa povijest i kako shvaa ulogu vlastitoga spjeva u tumaenju te povijesti. Ako je, naime, i povijesna sudbina Slavena predodreena time to su u davnini ivjeli i vjerovali na odreeni nain i ako je svijest o toj sudbini stalno implicitno prisutna, onda se iz starih mitova moe iitati i sadanji ivot tih naroda. Mit je, drugim rijeima, nacrt slavenske povijesti, treba samo posegnuti za pravim njegovim odjeljkom, pa da se razumije to se danas sa Slavenima
26

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

dogaa, pa ak i to e se, eventualno, u budunosti s njima jo dogaati. A s druge strane, pripovijedati o mitskim zbivanjima a i o tome kako su ona prividno nestala s horizonta da se nikada potpuno ne izgube zapravo znai pripovijedati o najvanijim stvarima. Dogodovtine rta i Svantevida, Momira i Stojana zapravo kriju u sebi ono to je bitno i u sadanjosti, a pjesniki nain izraavanja slui tome da pomogne itatelju da se kao u kakvoj obrednoj aroliji uzdigne do poimanja istine i da je prihvati kao svoju vlastitu. A to, ako nita drugo, objanjava zato je Nazor kao mlad pjesnik u ivanu toliko vjerovao i zato se ta vjera nije ugasila ni onda kad je postao zreo ovjek, a ni onda kad je ostario.

7 Nakon svih ovih zapaanja bit e razmjerno lako u preglednom obliku prikazati Nazorovo vienje svjetske ili slavenske povijesti, a i naina na koji ivana tu povijest prikazuje i objanjava. A kad se kae ivana, onda to ne podrazumijeva samo tekst djela koji je kroz desetljea doivio mnogobrojne promjene nego i tekstove koji prate spjev, poput dnevnikih zapisa ili poput osvrta to smo ga ovdje ve i citirali, a Nazor mu je u kasnijim izdanjima namijenio ulogu pogovora. Prva je pretpostavka Nazorova nacrta svjetske povijesti ova: ta povijest odreena je odnosom ovjeka i prirode. Taj odnos moe biti ili takav da ovjek bude ukljuen u prirodu i ovisan o njoj ili takav da se od prirode udalji, pa da se od nje brani uz pomo sredstava koja je sam stvorio i uz pomo drutvene organizacije koja pogoduje tome cilju. U prvom sluaju onda kad je ovjek ukljuen u prirodu on se nalazi i u vrlo tijesnoj relaciji sa silama koje prirodom upravljaju, pa premda im je podreen, moe biti siguran da meu njima ima zagovornike i da mu oni ele dobro. Taj dodir s boanskim omoguuje ovjeku i da osjeti totalitet jer je preko bogova u vezi s cjelinom svijeta. Zato mu i jest uvijek prva briga upravo ta cjelina, a ne vlastiti pojedinani ivot: na taj se nain on oslobaa i straha od smrti jer u povezanosti sa svime to postoji jasno osjea da i ivot i smrt imaju smisla. U drugom sluaju onda kad se ovjek od prirode distancira njegov odnos prema njoj mora biti neprijateljski ili bar obiljeen tenjom za domina27

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

cijom. Budui da ga priroda na razne naine ugroava, on njome mora ovladati. Mora ovladati zato to prirodom vie ne upravljaju bogovi nego prirodne sile, a s njima se ovjek ne moe identificirati onako kako je mogao s bogovima. Ako je prije priroda oblikovala njegovu sudbinu, sad on ovladavi njome oblikuje njezinu. U takvom rasporedu stvari lako je razabrati nekoliko stadija u ljudskoj povijesti ili barem u povijesti slavenske narodne skupine. Moemo razlikovati etiri faze koje Nazor izlae, to u ivani, a to opet u popratnim tekstovima. Prva faza je prastanje, onaj mitski iskon koji se i opisuje u njegovu spjevu: to je vjena borba svjetlosti i mraka, topline i hladnoe, plodnosti i jalovosti, za koju se pretpostavlja da traje oduvijek i da ne moe imati kraja. Zato tu ljudi nemaju povijesti, a pitanje je koliko imaju i pojedinanoga identiteta: vaniji su procesi nego individualnosti, pa se u tom smislu ak i bogovi pokoravaju viim zakonitostima koje i njih nadilaze. Druga je faza ona kad ljudi prelaze iz iskona u povijest. Taj je prijelaz bolan, ali i pun nade, kao to to pokazuje scena na Karpatima i Perunov govor. Tim e prijelazom ljudi tota izgubiti, ali e zacijelo mnogo i dobiti: u najmanju ruku, doivjet e slavnu povijest. Oni tu perspektivu, ini se, s voljom prihvaaju te se zato s Perunom rastaju u ljubavi, utoliko vie to to i nije rastanak zauvijek. Sljedea je faza ona kad ljudi u povijesti ive, a to je ono vrijeme za koje Nazor vjeruje da traje i u trenutku kad on na mijeni stoljea pie prvu verziju svoje ivane. U ljudima i njihovu djelovanju a time i u njihovoj kolektivnoj sudbini jo se jasno osjeaju tragovi nekadanjega stanja. Sadanji ivot Slavena u dobroj je mjeri posljedica nekadanjeg ivota; taj je nekadanji ivot pak prikazan u mitovima, pa je zato te mitove i potrebno poznavati. Posljednja je faza ona u kojoj su mitovi zaboravljeni. To je ona situacija to je Nazor opisuje u kratkom tekstu u kojem se toboe pjesnik i rt susreu da bi utvrdili kako za bogove u novome svijetu vie nema mjesta. Jer zbog razvoja tehnike i unapreenja ivota ljudi vie nisu ovisni o prirodi te zato prema njoj nemaju intenzivnog odnosa. To je pak razlog to ne znaju nita ni o onim silama za koje se nekada mislilo da prirodom upravljaju, to jest o slavenskim boanstvima. Ne poznajui njih, ljudi ne samo to gube kontakt s iskonom, nego vie ne vide ni ono po emu su mitoloke predodbe poetske, pa samim tim i svevremene. Nije potpuno jasno misli li Nazor da je ta veza
28

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

s prastanjem u tridesetim godinama XX. stoljea ve posve izgubljena ili tek predvia da e se to uskoro dogoditi. Ali odluno dri da je taj proces nezaustavljiv. A to onda presudno djeluje i na sudbinu njegova teksta u kojemu se o tome govori, naime ivane. Jer nije sluajno to rt na kraju pogovora u rijeima to smo ih ovdje citirali napominje pjesniku da ne zaboravi zapisati kako se sve skupa zavrilo, to jest da je on, rt, ipak pobijedio. Ne radi se tu, dakako, tek o boanskoj tatini, nego, ini se, i o istini, a tu istinu ima pjesnik potrebu rei makar u popratnom tekstu, ako ve ne i u samom spjevu. Taj se spjev, naime, zahvaljujui razvoju dogaaja, iz organizma to je u trenutku svojega nastanka pulsirao ivotom i snagom pretvorio u staru priu, kako Nazorovo djelo naziva rt. Svjetska zbivanja presudila su i literarnom tekstu, pa su ga iz objave istine pretvorila u zastarjelu tvorevinu koja vie nikoga ne obavezuje.

8 Uz ivanu je Nazor redovito tiskao biljeke u kojima daje temeljne podatke o slavenskim mitovima i objanjava kompetencije odnosno karakterne osobine pojedinih boanstava. Primarna je svrha tih biljeaka, dakako, praktina: one treba da itatelju, neupuenu u tu problematiku, olakaju praenje teksta. Ali time se njihova funkcija nipoto ne iscrpljuje; obratno, vjerujem da je pjesnik zapravo imao na umu jedan osobit cilj, a biljeke da su mu bile zgodan i neupadljiv nain da taj cilj ostvari. Openito bi se taj cilj mogao okarakterizirati kao opravdanje najprije ivanine strukture, a onda i njezina sadraja. Nagaam, naime, da je Nazor doivljavao ustroj svojega spjeva kao stanovit problem: bio je svjestan da itatelju nudi neto na to ovaj nije navikao jer ivana je, kao to smo i ovdje vidjeli, djelo mozaino i bez tradicionalne fabule, koje ne podastire recipijentu cjelovitu priu, nego on tu priu djelomino mora rekonstruirati sam. U knjievnosti pak nije takav nain izlaganja posve uobiajen te zato i trai nekakvo opravdanje ili barem objanjenje. I Nazor ga je naao u pribliavanju mitu: mitovi su po pravilu fragmentarni, oni su skupovi pria o bogovima i njihovim pothvatima, a ne postoji barem u naelu jedinstvena fabula u koju bi se sve to uklapalo ili barem ne postoji kao tekst, ako i postoji kao mentalna konstrukcija to je
29

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

svaki recipijent za sebe gradi. To vrijedi za grke mitove, ali i za germansku mitologiju, a dakako i za mitologiju slavensku. Prema tome, za Nazora je kad se radi o ivani vrijedila ovakva formula: to je njegovo djelo blie mitu, to se vie predstavlja kao njegovo izravno prepriavanje i tumaenje, to e i fragmentarna forma biti manje udna. Mitovi su fragmentarni, pa je logino da to bude i ivana. Tako onda i popratne biljeke zapravo najvie slue tome da poveu fragmente, u jednu ruku fragmente ivane, a u drugu ruku fragmente mitova samih. No, nije to jedino to je pjesnik dobio uvoenjem biljeaka. Vjerujem da su one izvodei ivanu iz slavenske mitologije, pa i uz izravno pozivanje na Nodilovo djelo zapravo rijeile i pitanje anrovskoga statusa Nazorova prvog veeg spjeva, dajui temelja da se taj spjev proglasi epom, odnosno, po Nazorovoj vlastitoj terminologiji, eposom. Jer veza s mitom daje ivani prijeko potrebnu legitimaciju, koju joj nisu mogle pribaviti ostale, specifino knjievne njezine osobine. Logika je, rekao bih, ova: mitoloki sadraji a pogotovo oni u kojima je rije o najvanijim pothvatima bogova i o nainu na koji svemir funkcionira redovito se prikazuju u epovima. Epovi su pak opirnija narativna djela u stihu; normalno je zato da i ivana, opisujui upravo takve sadraje, takoer bude ep. Ona moda nema neke od osobina koje pravi epovi imaju prije svega zato to je nalik rukoveti lirskih pjesama ali ona jest prepriavanje i tumaenje mita, pa zato za sebe trai status pravoga epskog djela. U tome pak ide Nazoru naruku atmosfera vremena kad je ivanu pisao: tada su se predodbe o identitetu pojedinih knjievnih vrsta i inae bile prilino razlabavile, to zbog pridolaska novih anrova, to opet zbog reinterpretacije starih. Primjer za ovo posljednje moe biti umjetnika bajka za kojom e ubrzo i Nazor posegnuti28 gdje se jedan tradicionalni anr podvrgava modernistikoj preradbi.29 Takav je status, mislim, za sebe oekivala i Nazorova ivana: pravih, velikih epova vie nema, kao to nema ni pravih bajki, ali nas nita ne prijei da zamislimo novovjeki ep (dakle, da reinterpretiramo jednu staru vrstu), pri emu e se, dakako, taj novovjeki ep u poneemu i razlikovati od tradicionalnoga. Najupadljivija e razlika zacijelo

28 29

Uinit e to u Istarskim priama iz 1913. Knjiga je izala u Zagrebu. Usp. o tome: Ana Pintari, Umjetnike bajke: teorija, pregled i interpretacije, Osijek 2008.; v. takoer: Cvijeta Pavlovi, Hrvatske umjetnike bajke i legende nakon 1910. g., u zborniku Komparativna povijest hrvatske knjievnosti, sv. XIII. Split 2011.

30

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

biti velik udio lirskih motiva, pa e moderni ep i znaiti neku vrstu lirske interpretacije epskih sadraja. Drugim rijeima, epska vrsta tu se iznova definira da bi se mogla uskrisiti i ispuniti mitskim materijalom, pogotovo zato to se i mit upravo na mijeni stoljea pomalo stao vraati kao inspirativno vrelo knjievnih poticaja, osobito u okviru secesijske poetike i estetike.30 Tu pak mit esto funkcionira kao intertekst novoga knjievnog djela, a upravo se to dogaa i u Nazora: ivana ne bi bila mogua bez mita, ni kao zamisao, a pogotovo kao realizacija. Ujedno, njezina recepcija ostvariva je jedino na podlozi mita, pa su tako biljeke zapravo integralni dio teksta. Ali ni time se ne iscrpljuju sve funkcije to ih te kratke napomene u knjizi obavljaju jer postoji bar jo jedno vano znaenje to iz njih proizlazi. Pribliavajui ivanu mitu, one iznose na vidjelo i njezinu ambiciju da uspostavi prema zbilji onaj isti odnos to ga uspostavlja mit ili, jo tonije reeno, to ga mit dobiva u svojim novovjekim interpretacijama. Ono, naime, po emu ovjeku dvadesetoga stoljea mitovi mogu biti zanimljivi, nipoto nije tek uvid u nain na koji su ljudi pretpovijesnoga doba poimali svijet i sebe same; mnogo je vanija injenica da mit privlai nekom vrstom svoje aktualnosti. Novovjekoga ovjeka, doista, u mitu najvie zanima to to u njemu moe prepoznati i neto od vlastite egzistencije, bilo zato to je mit uspio fiksirati vjene osobine svijeta i ivota, bilo opet zato to se neke od situacija kojima se on bavi ponavljaju, pa se mogu pojaviti i izvan mitskoga vremena, ak i u modernitetu.31 I doista u XIX. se stoljeu i u okviru respektabilnih filozofskih koncepcija razmiljalo o mogunosti da se povijest i suvremena situacija ili epoha u cjelini tumai uz pomo mita. U umjetnosti je pak u tome najdalje otiao Wagner, kojemu je germanska mitologija polazite za razmiljanje o modernom svijetu.32 U takvoj je atmosferi nastala i ivana. Doda li se, naime, svemu to je do sada zapaeno jo i okolnost da su u XIX. stoljeu razliite rasne teorije bile legitiman dio europskoga misaonog kapitala, pa da se razmatralo o
30

31

32

O Nazorovu Albusu kralju pie Viktor mega u raspravi Secesijski stil i hrvatska moderna, u knjizi Duh impresionizma i secesije, Zagreb 1993. Ve i naslov te studije otkriva u kojem smjeru treba traiti korijene obnovljenog interesa za bajku. Ovako pie Nazor u jednoj od biljeaka uz ivanu: Perunove rijei slavenskim narodima u Epilogu izrazuju znanje, mnijenje, nade i elje autorove u one dane, kad je sastavljao stihove, tj. oko 1900. godine. Ni u sadraju tih strofa (nakon 36, krupnim dogaajima tako bogatih, godina) nije htio sada unijeti bitnih preinaka. (sv. I., str. 230231) V. o tome u recentnim knjigama Zorana Kravara, osobito Uljanice i duhovi, Zagreb 2009.

31

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

poslanju germanske, romanske ili slavenske rase,33 nije nikakvo udo to je Nazor osjetio potrebu da neto kae o slavenstvu i o njegovoj pretpovijesnoj i povijesnoj sudbini. Pri tome se opet u skladu s misaonim trendovima graanske epohe posluio mitom i njega postavio kao okvir za svoje ideje kroei pri tome ukorak s onim to se i u drugim kulturama dogaalo. On je, dodue kao to smo ovdje ve i prije spomenuli za mitom posegnuo prije svega zato to su mitske slike bile osobito kompatibilne s njegovim vlastitim doivljajem prirode i svemira, a upravo se o njima slikovito govori u slavenskoj mitologiji. Taj e doivljaj pjesnika pratiti manje-vie kroz cijeli ivot, a u ivani ga je on prvi put zaokrueno formulirao, pa bi se moglo rei da mu je mitska podloga omoguila da plasira ideje koje ne bi mogao izloiti na drugaiji nain. Te je pak ideje o odnosu ovjeka i prirode on, ini se, drao najvanijim vlastitim misaonim doprinosom, a moda i glavnim razlogom to je ivanu uope napisao.

9 Kao to je poznato, Nazor je, mnogo vie nego drugi pisci, imao obiaj vraati se svojim ve objavljenim tekstovima kako bi ih redigirao, dopunjavao ili samo stilski dotjerivao. Kad ovjek baci pogled na posljednje izdanje njegovih Sabranih djela, pa ako obrati panju samo na spjevove, onda se moe i zadiviti koliko je toga pjesnik drao potrebnim promijeniti u tim svojim tekstovima i u kako je velikom rasponu obavljao redakture npr. Medvjeda Brunda i Utve. Ali ivana i u tome odnosi prevagu jer na njoj je Nazor, ini se, radio najintenzivnije i najdulje. U istim tim Sabranim djelima nalazimo i svjedoanstvo o tome: vidjeli smo po onome pogovoru da je u prosincu 1933. radio na ivani, 1936. uspio ju je objaviti, a onda je im je djelo tiskano nastavio dalje preraivati spjev, tako da posljednja redakcija see ak u etrdesete godine,34 dakle etiri desetljea nakon nastanka spjeva. U tom se razdoblju Nazor, dakako, morao temeljito promijeniti i kao autor i kao ovjek, a ipak je ostalo neto to ga je ivani neprestano vraalo.

33

34

U prouavanju knjievnosti taj je nain miljenja najoitije prisutan u poznatoj Taineovoj ideji o rasi, sredini i momentu kao trima komponentama koje odreuju najprije pisca, a onda i njegovo djelo. V. o tome u kritikom aparatu koji prati tekst ivane SD, sv. I.

32

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

A to je donekle paradoksalno jer on ivanu nije smatrao najboljim svojim djelom, nego je, naprotiv, bio svjestan njezinih nedostataka, a i peata poetnitva koji se na tekstu vidi. Dapae, o tome se i izjasnio u Biljekama koje idu uz tekst jer ondje kae:
Bit e da je itavo ovo djelce iroka lirska pjesma ovjeka koji tek minu 22 godinu, kad je, u graditelju stihova, milost boja esto najvea, ivotni dah najiri, ali je erudicija jo malena, pjesniki alat i pjesniko gradivo jedva znani, mo konstrukcije jo premlada.35

Uviao je, dakle, ivanine slabe strane, a k tome se ve bio i odmaknuo od one poetike na temelju koje ju je pisao. Zato je onda nije tretirao naprosto kao poetniki pokuaj kao to je inio s drugim nekim svojim tekstovima nego joj se uporno vraao? I na to pitanje odgovara pjesnik u Biljekama jer u tridesetim godinama biljei sljedee:
Autor misli da se tim svojim ponovnim radom na ivani nije vratio k svojoj boginji da je samo obue u neko pristojnije ruho, korist od toga ne bi bila velika. On se nije dao na taj posao da staru pjesmu neto skladnije prepjeva, no da dopjeva to mu jo od mladih dana jei neprestano najdubljom nutrinjom, i to mu moda ni pri koncu ivota ne e ii od ruke da izrazi do kraja. Nije kod toga trebao uivjeti se u svoju prolost, nego samo pustiti da se ona u njemu to vie iivi i da to jasnije u nizu mit progovori.36

Kurziv je u tom navodu Nazorov, pa se i po njemu vidi kako je pjesnik shvaao svoj posao: vjerovao da u ivani postoji neka jezgra koja nosi nesumnjivu vrijednost i iza koje je autor i u zrelim godinama kadar potpuno stati jer ona sadri u sebi i ono to on jo uvijek misli o svijetu i ono to misli o poeziji. Tako su i kvalitete to ih Nazor u ivani eli spasiti i pridodati vlastitoj bilanci u jednu ruku poetske, a u drugu svjetonazorske. Kad je rije o poetskim kvalitetama treba rei da one lee prije svega u snazi evokacije: Nazor je u ivani kadar neobino opipljivo doarati stvari i pojave i kadar im je nai snane metaforike ekvivalente tako da je itatelj esto ponesen intenzitetom doivljaja. Pri tome pjesnik je za vei dio spjeva izabrao dug stih nalik heksametru koji doputa reenici da se razmae te omoguuje da se uz imenicu vee vie pridjeva i da glagoli budu dulji i ivahniji, to je kod opisa osobito vano. Pri tome se potekoe to ih je Na35 36

Str. 230. Str. 231.

33

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

zor toboe imao sa tokavskim naglascima (a o emu je rado govorio)37 nimalo ne osjeaju. Isto se tako ne osjea ni ona osobina koja e poslije udariti peat Nazorovoj lirici, osobito misaonoj: cerebralnost teme i zanatski perfekcionizam u izrazu; ovdje je sve u isto vrijeme i spontano i formalno korektno. Na mjestima je izlaganje gotovo ekstatino, odajui dojam da dolazi iz svijesti duboko uzbuene osobe koja, gotovo kao u transu, prenosi itatelju ono to vidi, uje i osjea, sjedinjujui se s predmetom svojega promatranja. Uspijeva pri tome pjesnik da to uzbuenje prijee i na itatelja ili barem da i on osjeti kako je opipljivo i ujedno kako vano ono to mu kaziva nastoji doarati. Neka kao primjer poslue ove strofe iz Pjesme o Goleu, u kojima se opisuje gaenje ljeta i ivanine pripreme da se preda onome to je neminovno:
Bjee ono slatko doba, kada vjetar koljem drma, kad je otar miris polja i livade pokoene, kad se uti i crveni kronja stabla, listak grma, I kap pada s kokorike od rosice oroene; Bjee, kada uz pla ume vode s kuka silazee, I grgolji i klokoe u potoku, ko da velji Vr je ruka nevidljiva utopila, a pred vee Gaui se jato ptica movarica na jug seli. Bjee asak od poinka, od sve tieg umiranja. Kada monjak zrnca trese iz toboca osuena, Kada srce izmueno u ognjitu rado sanja, Mira svog kad preu prvu snuje dua umorena. Bjee doba, kada ljudi iz jesenjih piju vrela Vodu novu, zaboravnu, i znoj briu sa svog ela; Kada zemljom, koju ljeti izmorila ar je mnoga, A amori ogluie, sjene idu lakih noga.38

Kao to se vidi, pjesniku osobito dobro ide od ruke slikanje zbivanja u prirodi, pa smo ovdje ve i konstatirali da on te opise ne donosi zato da bi bolje prikazao slavenske bogove, nego se okree slavenskim bogovima zato da bi imao opravdanje za svoje opise prirode. Zato vjerujem da nije neumjesno nagaanje kako se Nazor upustio u pisanje ivane upravo zato da bi dao

37 38

V. npr. na vie mjesta u XVIII. svesku SD (Eseji, lanci, polemike). Str. 130131.

34

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

oduka svojoj slutnji kako izmeu ovjeka i prirode postoji duboka veza koje obino nismo svjesni, ali koja odreuje na doivljaj svijeta, a za pjesnika moe biti vrlo snaan poticaj za rad. Tako dolazimo do drugog elementa ivane koji je Nazoru ostao zanimljiv i privlaan i tolika desetljea nakon nastanka spjeva. On, naime, vlastitu vezu s prirodom nije utio samo u mladosti, kad je pisao ovaj spjev, nego je taj osjeaj sauvao i poslije. Dapae, osvijestio ga je, njegovao i pomalo mistificirao, pa nikad nije prestao vjerovati kako dodir s prirodom trajno djeluje i na njegovo pjesnitvo i na njega osobno. Kad je, recimo, u studenome 1935. opet radio na ivani, on, opisujui kako mu se vratila snaga i stvaralaki polet, ovako zavrava biljeku: Momir klike, jo i sada, u mojoj nutrini.39 Ako, dakle, ono to se tvrdilo u ivani o jo uvijek ivome mitu vie nije aktualno, ono to se tamo mislilo ili, jo prije, osjealo o vezi ovjeka i prirode, ostalo je netaknuto.40 O tom je svom doivljaju prirode Nazor, uostalom, volio raspredati i u dnevnicima, osobito onda kad bi komentirao ona svoja djela koja se tom tematikom bave. Tako je, govorei o svojoj Gospi od snijega objasnio osobine toga teksta upravo vlastitim intenzivnim doivljajem zime kao razdoblja u kojemu priroda ritualno umire da bi se mogla ponovo roditi, a pri tome se osobito zadrao na analogiji izmeu ivota prirode i pjesnikoga stvaranja.41 A napisao je i cijeli ciklus pod naslovom Zimne prie, gdje je u osam pjesama progovorio o zimi uglavnom na onim istim pretpostavkama na kojima je zasnovao i ivanu.42 To se pak zbilo gotovo dvadeset godina poslije ivane i taj stav nije nikada iezao. Dapae, moglo bi se rei da ga je Nazor s vremenom i razradio, pa potom proirio na cijeli svoj ivot: tvrdio je, recimo, kako se on kao autor obnavlja svakih dvadeset godina i nije propustio opet povui analogiju s pojavama u prirodi.43

39 40

41 42

43

Zapisao je to Nazor 25. studenoga 1935., usp. u SD I., str. 327. Ovako e Nazor o sebi zabiljeiti 10. sijenja 1935.: Zaista nisam drugo no sin Sunca i Zemlje. I samo godinja doba, te nae Parke zemaljske, pletu i raspleu takoer i preu moje due. SD XIX., str. 113. Usp. moj rad Nazorova Gospa od snijega, u knjizi Barokni pakao, Zagreb 2003. Pisao sam o tome u prilogu Nazorova zima u zborniku Komparativna povijest hrvatske knjievnosti, sv. III. Vladimir Nazor, Split 2001. U jednom e asu 1940. Nazor za sebe ustvrditi da se raao svakih dvadeset godina, pa e svoje stvaralatvo zapravo svoj ivot periodizirati ovako: od 1876. do 1896., od 1896. do 1916., od 1916. do 1936., usp. SD XIX., str 250.

35

P. Pavlii TO JE NAZOROVA IVANA? 337

A iz toga ve postaje jasnije zato je Nazoru bilo toliko stalo do ivane. Mogao se on odrei njezine mitoloke dimenzije, pa se ak mogao odrei i misli da se uz pomo mita lake tumai suvremeni svijet; ali nije se mogao odrei onoga temeljnog poticaja iz kojega je spjev i niknuo, a to je slutnja o mistinom pretakanju prirodnih procesa u ljudsku duu. Drugim rijeima, Nazor je u ivani prvi put u zaokruenom obliku izloio vlastito shvaanje kozmosa, pa ak, moglo bi se rei, i vlastiti uglavnom eklektiki svjetonazor. Zato na ivani gotovo da i nije prestajao raditi. A postoji za to jo jedan razlog: ivana u sebi sadri jednu komponentu Nazorova talenta koja se poslije nije razvila ili se barem nije pretvorila u dominantnu crtu stvaralatva, premda se i to moglo dogoditi. To je mistini, ditirampski doivljaj svijeta spojen sa snanom sposobnou evokacije to ga je u ivani Nazor demonstrirao bolje nego igdje drugdje. Ta je crta njegove poezije poslije dolazila do rijei tek rijetko, kao u Cvrku, Maslini i drugim pjesmama toga ciklusa,44 premda i tu ve naeta cerebralnom komponentom da bi se potom povukla pred onom drugom stranom pjesnikova talenta, koja ga je tjerala da pjesme pie racionalno, odmjereno, imajui na umu prije svega poruku ili barem poantu a ne evokaciju. Tako je njemu ivana u kasnijim godinama valjda bila polazite za jednu alternativnu pjesniku biografiju koju je mogao samo zamiljati.

44

Rije je o pjesmama i ciklusima iz zbirke Lirika koja je izala u Zagrebu 1910.

36

CROATICA Zagreb, XXXVII (2013) 57

BIBLIOGRAFIJA
IZVORI Sabrana djela Vladimira Nazora (187619491976), (ur. Marijan Matkovi i dr. ), sv. I.XXI., Zagreb 1977.

LITERATURA Kravar, Zoran: Uljanice i duhovi, Zagreb 2009. Pavlii, Pavao: Nazorova Gospa od snijega, u knjizi: Barokni pakao rasprave iz hrvatske knjievnosti, Zagreb 2003. Pavlii, Pavao: Nazorova zima, u zborniku: Komparativna povijest hrvatske knjievnosti, sv. III. (ur. Mirko Tomasovi i Vinka Gluni-Buani), Split 2001. Pavlovi, Cvijeta: Hrvatske umjetnike bajke i legende nakon 1910. g., u zborniku: Komparativna povijest hrvatske knjievnosti, sv. XIII. (ur. Cvijeta Pavlovi, Vinka Gluni-Buani i Andrea Meyer-Fraatz), Split 2011. Pintari, Ana: Umjetnike bajke: teorija, pregled i interpretacije, Osijek 2008. mega, Viktor: Secesijski stil i hrvatska moderna, u knjizi: Duh impresionizma i secesije, Zagreb 1997.

SUMMARY
WHAT IS NAZORS IVANA? Pavao Pavlii Nazors ivana was written in Zadar in 1902 and before a second edition in 1946, it was rewritten several times. Listing reasons why in the so far research it has as opposed to the other works by the same author received little attention, after a conducted analysis, the paper determines ivanas genealogical affiliation to the epic, indicating its new aspects as well as reasons of the authors recurring modifications. In the end it is concluded that ivana provides basis for Nazors alternative poetic biography, introducing new interpretations not only of this epic, but of Nazors whole literary opus. Key words: Vladimir Nazor, ivana, epic, interpretation

Primljeno 18. svibnja 2012.

37