PRIKAZI I OSVRTI

Istine i lai, spoznaje i predrasude o jeziku u NDH

(Marko Samardija: Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2008.) Prof. dr. Marko Samardija, nepune dvije godine poslije svoje desete knjige1, objavio je jo jednu knjigu, Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Nakon petnaest se godina ponovno vratio2 i zagledao u ono razdoblje hrvatskoga jezika koje je dugo bilo zabranjenom temom, ono razdoblje hrvatskoga jezika koje do njega nitko nije sustavno istraivao, ono veoma kratko, ali intrigantno, povijesno razdoblje od 10. travnja 1941. do poetka svibnja 1945. godine. Zanimljivo je to to nam Samardija u predgovoru (str. 5 9) svoje nove, veoma opsene knjige (580 stranica), Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u NDH, govori o svojim pobudama, tj. o poetcima svojega zanimanja za spomenuto razdoblje hrvatske jezine povijesti. Samardiju je naime ivotni put odveo u klnski institut na lektorat3 gdje se susreo s njemakom literaturom o njemakome jeziku za vrijeme Treeg Carstva. To ga je potaknulo na
1 Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprei, 2006. 2 O jeziku je u NDH objavio dvije knjige: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993. i Jezini purizam u NDH, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993. 3 Od 1977. do 1979. godine.

razmiljanje o tome kako je i hrvatski jezik zapravo proao kroz jedno takvo razdoblje i kako bi valjalo napisati neto i o hrvatskome jeziku i pravopisu za Nezavisne Drave Hrvatske. On je, kao i svi znanstvenici, udio za istinom i nije se zadovoljavao postojeim informacijama koje su bile veoma skromne, a danas, zahvaljujui upravo njemu, znamo da su neke od njih pisane veoma oprezno (to je razumljivo), a neke su bile i neistinite. Budui da se nije imao za to konkretno uhvatiti4, morao je zapravo krenuti ispoetka. Ova je knjiga, Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj5, podijeljena na est dijelova: I. Hrvatski jezik i pravopis od kraja XIX. stoljea do godine 1941. (str. 11 28), II. Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (str. 29 125), III. Zakonske odredbe, provedbene naredbe, ministarske naredbe i okrunice o hrvatskome jeziku i pravopisu (str. 127 155), IV. lanci o hrvatskome jeziku, pravopisu i jezinoj politici objavljeni od 11. travnja 1941. do poetka svibnja 1945. (str. 157 416), V. Pretisci (str. 417 456), VI. Jezini savjeti Hrvatskoga dravnog ureda za jezik / Ureda za hrvatski jezik (str. 457 562). Na kraju je knjige objavljena bibliografska napomena (str. 563), literatura (str. 565 566), kazalo imena (str. 567 574) i biljeka o autoru (str. 575 576). U prvome se dijelu ove knjige Samardija osvre na razdoblje prije NDH, odnosno na razdoblje posljednjih dvaju desetljea XIX. stoljea pa do godine 1941.
Misli se na relevantnu literaturu. To je ujedno i naslov drugoga poglavlja, tj. drugoga dijela knjige.
4 5

Prikazi i osvrti Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 463519

Naime, istraivati jezik i baviti se jezikom kojega razdoblja nikako ne moemo bez prethodnog znanja i prouavanja njegove vanjske povijesti, tj. bez poznavanja njegovih sociolingvistikih aspekata (jezino-politikih i pravno-politikih). Nadalje, govoriti o kojemu stoljeu i zbivanjima u njemu zapravo je nemogue, a da se pritom ne dotaknu dogaaji koji su mu prethodili. Tako Samardija opisuje dogaaje posljednjih dvaju desetljea 19. stoljea (pobjedu hrvatskih vukovaca, pojavu dijalektalne poezije, posljednje pokuaje germanizacije u Dalmaciji i maarizacije u Slavoniji i banskoj Hrvatskoj) koji su bitni za shvaanje i razumijevanje onoga to im slijedi. Upozorava na vanost Brania jezika hrvatskog Nikole Andria (1911.) kao prvoga nagovjetaja otklona od koncepcije hrvatskih vukovaca. Prikazuje dogaaje uoi Prvoga svjetskog rata i upozorava na pojavu mladih hrvatskih knjievnika koji su rtvovali hrvatski jezik i (i)jekavicu i prihvatili ekavicu te tako pisali do druge polovice dvadesetih godina 20. stoljea. Govori o hrvatskom jeziku i njegovu nepovoljnu (unitaristika jezina politika) poloaju u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevina Jugoslavija). Nakon atentata na kralja Aleksandra (Marseilles, 1934.) pitanje je hrvatskoga jezika ponovno isplivalo na povrinu. Osniva se Drutvo Hrvatski jezik (1936.) i pokree asopis Hrvatski jezik (1938.). Nakon Cvetkovieva i Maekova sporazuma u uporabu je vraen Boraniev pravopis, pa je i njegovo 4. izdanje ponovno objavljeno 1939. godine. U to vrijeme polako slabi dotada dominantan utjecaj treeg narataja hrvatskih vukovaca (maretievaca), a u prvi plan do izraaja dolazi nov, nacionalno svjestan, dru-

gaije obrazovan (i politiki orijentiran!) narataj hrvatskih jezikoslovaca, kolovan dijelom izvan Hrvatske i u duhu postavaka strukturalistikoga jezikoslovlja. U drugome nam dijelu, koje svoje ime duguje naslovu same knjige, Samardija podastire glavne smjernice i obiljeja jezine politike u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske. Nezavisna Drava Hrvatska (10. travnja 1941.) u prvi plan postavlja direktivni model jezine politike koji podrazumijeva veliku prisutnost razliitih ustanova koje su tu politiku provodile, a i objavljen je niz zakonskih odredaba koje su ureivale uporabu hrvatskoga jezika, pravopisa i pisma u javnoj komunikaciji. Ustaka je dakle vlast veliku pozornost posveivala jeziku i pravopisu i u poetku je suraivala s kroatistikom strukom. Nisu se meutim mogli sloiti oko pravopisne koncepcije, pa je ustaka vlast morala oktroirati etimoloku (koriensku)6 pravopisnu koncepciju. To je neminovno bilo uzrokom zbunjenosti, nesigurnosti, straha od pisanja (da ne bi bilo pogrjeno), a nakraju i odbojnosti spram novoga pravopisa. Jezina se politika u NDH, sagledana u cjelini, napominje Samardija, moe saeti u nekoliko toaka: 1. naglaena direktivnost poduprta opsenim jezinim zakonodavstvom; 2. zahtijevanje (i nametanje) korienskog (ili etimolokog) pravopisa; 3. pojaano nastojanje oko ienja (purifikacije) hrvatskoga jezika; 4. iniciranje izradbe rjenika hrvatskoga jezika i, s tim u vezi, ureenja hrvatskoga nazivlja;
Korienski je pravopis postao obvezatnim 1. sijenja 1943. godine.
6

Prikazi i osvrti Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 463519

5. nastojanja oko uklanjanja nametnutih srbizama; 6. potpun jezini i pravopisni nadzor svih tiskopisa. Nakon dvadeset potpoglavlja drugoga dijela knjige Samardija zakljuuje da je u endehakoj politici, ostavi li se postrani politika narav ustakog reima, bilo neoekivano malo elemenata koji ne bi bili (pre)poznati kao legitimna sredstva jezinih politika nekih suvremenijih nesumnjivo demokratskih drutava. Kada govori o uspjenosti ustake jezine politike, Samardija kae da se usprkos jezinomu nadzoru nije moglo doi do velikih promjena. Javnost je, uz potekoe s novim pravopisom, imala potekoa i u (javnoj) pisanoj komunikaciji, tj. najvie se osjeala nesigurnost u prihvaanju novih leksikih rjeenja (novoga leksika). A i ono to je prihvatila, ionako je uskoro morala napustiti pod pritiskom (jezino)politikoga diktata nove vlasti. U treemu dijelu knjige Samardija nam podastire najvanije propise (zakonske odredbe, provedbene naredbe, ministarske naredbe, uredbe, odluke i okrunice) jezinoga zakonodavstva u NDH, tj. propise kojima se regulirao hrvatski jezik u kolstvu i u slubenoj i javnoj komunikaciji. Tu primjerice moemo pronai Zakonsku odredbu o zabrani irilice, Ministarsku naredbu o hrvatskom pravopisu, Zakonsku odredbu o osnivanju Hrvatskog dravnog ureda za jezik, Zakonsku odredbu osnutku Hrvatskog izdavalakog (bibliografskog) zavoda, Zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, njegovoj istoi i o pravopisu, Zakonsku odredbu o irenju pismenosti u narodu i odravanju teajeva za nepismene itd. etvrti je dio zapravo ilustrativni i argumentirani dio drugoga dijela knjige, a

ine ga lanci o hrvatskome jeziku, pravopisu i jezinoj politici objavljeni od 11. travnja 1941. do poetka svibnja 1945. godine. Samardija je naime, kako bi potkrijepio svoje istraivanje i zakljuke iz drugoga dijela knjige, pomno odabrao lanke hrvatskih jezikoslovaca (primjerice Krune Krstia, Petra Guberine, Blaa Juriia itd.), novinara, politiara i knjievnika. U petome nam dijelu knjige Samardija daje tri pretiska. Pretisak Izpravka koji se, odlukom Ministarstva nastave iz prosinca 1941. godine, morao priloiti svakomu primjerku petoga izdanja Flor schtzove gramatike. U njemu se daju napomene o njezinu nazivu i uporabi. Naslov joj je promijenjen u Hrvatska slovnica, a u Izpravku stoji da uenici prije upotrebe u knjizi crnilom provedu ove izpravke. Nakon toga slijede 92. toke ispravaka. Sljedei je pretisak knjiice Razlika izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika (Zagreb, 1942.) te pretisak broure Za pravilnost i istou hrvatskog jezika (1945.). U posljednjem su poglavlju objavljeni jezini savjeti Hrvatskoga dravnog ureda za jezik / Ureda za hrvatski jezik te izvori i literatura iz kojih su ti jezini savjeti preuzeti. Na kraju knjige Samardija nam donosi napomenu u vezi s literaturom o Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, bibliografsku napomenu, kazalo imena i biljeku o autoru. Profesor Samardija u predgovoru napominje kako je izdanje prireeno da bi se upotpunila i zaokruila predodba o hrvatskome jeziku i pravopisu u jednom razmjerno kratkom i mnogom svojom znaajkom osebujnom razdoblju njihove povijesti (... dodala E. R.) o kojoj je kao

Prikazi i osvrti Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 463519

navodnoj uiteljici ivota do poetka devedesetih godina prologa stoljea vladala svojevrsna urota utnje koju dobro ilustrira podatak da za etiri i pol desetljea druge zajednike drave nikada i nigdje nije bio, jer nije smio biti, u cijelosti ponovno objavljen nijedan drutveno diferentan tekst o hrvatskome jezikui njegovu pravopisu nastao izmeu 10. travnja 1941. i poetka svibnja 1945. Samo se tako, podsjea Samardija, moglo lagati, preuivati i izmiljati nadriduhovite tvorenice poput okolovratni dopupak, kako bi se ismijavao ustaki jezik ili kako bi se nekoga uutkalo i politiki diskreditiralo zato to rabi tzv. ustake rijei. Pritom se, kako navodi, nitko nije optereivao injenicom da se velikom veinom zapravo radilo o rijeima starim i po nekoliko stoljea, primjerice poglavnik je rije koju nalazimo u Vranievu rjeniku iz 1595. godine. Na kraju valja dodati da je vrijeme izmeu travnja 1941. i poetka svibnja 1945. veoma burno i osebujno razdoblje u povijesti openito, ali i u povijesti hrvatskoga jezika. U to su se vrijeme veli Samardija prvi put, ali i posljednji, pod izravnim i snanim politikim diktatom ustrajno primjenjivala neka sredstva koja je sociolingvistika poslije prepoznala i teoretski elaborirala kao mehanizme planiranja jezika, s tim da se, sukladno tadanjemu sociolingvistikom stanju i nazivlju E. Haugena, ta primjena manje ticala planiranja statusa (eng. status planning), a znatno vie planiranja korpusa (eng. corpus planning) ili supstancije hrvatskoga standardnog jezika. Najnovija knjiga prof. dr. Marka Samardije uistinu moe biti od velike kori-

sti i jezikoslovcima i studentima, ali i svima onima koji ele saznati dragocjene podatke koje ona donosi, a koji su gotovo pola stoljea bili zavijeni velom tajne. Ermina Ramadanovi