eBook HISTORIJSKA GEOLOGIJA 1 Prekambrij i Paleozoik
Zagreb, 2006. 2
Odlukom Senata Sveuilita u Zagrebu klasa: 032-01/06-01/32, broj: 380-02/6-06-3, od 14. studenoga 2006., ovom rukopisu odobrava se koritenje naziva Udbenici Sveuilita u Zagrebu - Manualia universitatis studiorum Zagrabiensis 3 PREDGOVOR
eBook ("elektronika knjiga") Historijska geologija 1 napisana je prema nastavnom planu predmeta Historijska geologija 1 sa preddiplomskog znanstvenog studija Geologije na Prirodoslovno-matematikom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Predstavlja prvi dio vrlo opirne materije Historijske geologije, a koji se odnosi na prekambrij i paleozoik. Knjiga je nastala zbog potrebe studenata geologije Prirodoslovno-matematikog fakulteta Sveuilita u Zagrebu za objedinjenim udbenikom na hrvatskom jeziku koji bi na jednom mjestu dao danas prihvaene ope spoznaje o razvoju Zemlje i ivota na Zemlji tijekom prekambrija i paleozoika, a istovremeno i osnovne spoznaje o grai i razvoju gornjopaleozojskih naslaga sa prostora Republike Hrvatske. Ona nije originalno udbeniko dijelo, nego je kompilacija recentnih geolokih spoznaja iz nekoliko suvremenih amerikih udbenika, te iz nekoliko znanstvenih radova hrvatskih geologa koji se bave gornjopaleozojskom problematikom prostora Republike Hrvatske. Namjera ove knjige je omoguiti studentima i svim zainteresiranim itateljima upoznavanje s glavnim zbivanjima i promjenama kroz koje je prolazila Zemlja od njena postanka do konca paleozoika, a i s onima iz gornjeg paleozoika sa dananjeg prostora Republike Hrvatske. Ovdje izloeno gradivo mjestimice i nadilazi nastavni plan iz predmeta Historijska geologija 1, no pri tome ne smatram da su te dodatne dionice teksta suvine, nego naprotiv, one korisno mogu posluiti kao dodatna informacija pri spremanju ispita iz komplementarnih predmeta preddiplomskog i/ili diplomskog studija geologije na Prirodoslovno-matematikom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Naravno, nemam iluzija da je u ovoj knjizi sveobuhvatno i najispravnije prikazan razvoj Zemlje tijekom prekambrija i paleozoika, te razvoj i graa gornjopaleozojskog prostora dananje Republike Hrvatske, no prednost je upravo ovakvih "elektronikih knjiga" mogunost lagano izvedivih i estih nadopuna, dinamikom pojavljivanja novih spoznaja i dostignua kako u svjetskoj, tako i u domaoj znanosti. Vjerujem da e i zainteresirani studenti srodnih fakulteta Sveuilita u Zagrebu nai u ovoj knjizi niz korisnih informacija i pojanjenja vezanih za osnove prostorne i vremenske dinamike Zemlje, a s kojom se u manjoj ili veoj mjeri susreu tijekom svojih studija. Zahvalnost izraavam strunim recenzentima Sveuilita u Zagrebu:
koji su detaljnom analizom i nizom korisnih sugestija umnogome poboljali prvotni tekst ove knjige. Isto tako, veliku zahvalnost dugujem i akademiku Ivanu Guiu, redovitom profesoru Prirodoslovno-matematikog fakulteta, koji je kao "neformalni" struni recenzent odvojio dosta vremena za itanje ovog teksta, te dao prve i temeljne primjedbe i sugestije. U radu na ovoj knjizi podravala me nada da e ona pridonjeti poticanju i unapreenju nastave geologije na Prirodoslovno-matematikom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Ukoliko to bude samo dijelom ispunjeno, onda sve ovo to slijedi u narednim poglavljima ima svoj pravi smisao.
U Zagrebu, tijekom jeseni 2006. Autor 4 SADRAJ
1. UVOD 6 2. POVIJEST HISTORIJSKE GEOLOGIJE 7 2.1. Nicolaus Steno 7 2.2. Abraham Gotlob Werner 8 2.3. James Hutton ("otac geologije") 8 2.4. William Smith 10 2.5. Georges Cuvier 10 2.6. Charles Lyell 11 2.7. Charles Darwin 11 3. METODE HISTORIJSKE GEOLOGIJE 13 3.1. Odreivanje relativne starosti dokumenata geoloke prolosti 13 3.2. Odreivanje apsolutne starosti dokumenata geoloke prolosti 14 3.2.1. Metode odreivanja apsolutne starosti dokumenata geoloke prolosti 15 3.3. Stratotip, geoloka vremenska ljestvica i stratigrafska klasifikacija 19 3.4. Interpretacija dokumenata geoloke prolosti 23 3.5. Interpretacija zbivanja u Zemljinoj prolosti 24 4. HADIJ 26 4.1. Formiranje prve oceanske i kontinentalne kore 29 5. ARHAIK (ARHEOZOIK) 31 5.1. Kratoni i titovi 32 5.2. Baltiki tit 32 5.3. Sibirski kraton 33 5.4. Ostali Zemljini kratoni i titovi 33 5.5. Arhajske stijene kratona i titova 35 5.6. Arhajska tektonika 36 5.7. Arhajske pokrovne (sedimentne) stijene 37 5.8. Fosili iz arhajskih stijena 38 5.9. Postanak ivota 39 5.10. Laboratorijska sinteza ivota 40 5.11. Mjesto nastanka ivota 41 5.12. Prokarioti i Eukarioti 42 6. PROTEROZOIK (ALGONKIJ) 44 6.1. Atmosferski kisik i sedimentne stijene proterozoika 44 6.2. ivot u proterozoiku 46 6.3. Proterozoik kanadskog tita 50 6.4. Proterozojske oledbe 51 7. FANEROZOIK 53 7.1. Donji paleozoik (kambrij i ordovicij) 53 7.1.1. ivot u donjem paleozoiku 54 7.1.1.1. Tomotijski kat kambrija 54 7.1.1.2. Posttomotijsko razdoblje kambrijskog ivota 55 7.1.1.3. ivot u ordoviciju 58 7.1.2. Paleogeografija kambrija 60 7.1.3. Paleogeografija ordovicija 62 7.2. Srednji paleozoik (silur i devon) 65 7.2.1. ivot u srednjem paleozoiku 66 7.2.1.1. More 66 5 7.2.1.2. Kopno 71 7.2.2. Paleogeografija srednjeg paleozoika 75 7.2.3. Devonsko izumiranje 77 7.2.4. Stari crveni kontinent 77 7.3. Gornji paleozoik (karbon i perm) 81 7.3.1. ivot u gornjem paleozoiku 82 7.3.1.1. More 82 7.3.1.2. Kopno 84 7.3.2. Permsko izumiranje 89 7.3.3. Paleogeografija gornjeg paleozoika 91 7.3.4. Karbonska leita ugljena 94 7.3.5. Evaporiti Ruske ploe i sjeverne Europe 96 7.3.6. Paleozoik Hrvatske 97 7.3.6.1. Stratigrafski slijed gornjopaleozojskih naslaga na Velebitu 98 7.3.6.1.1. Karbon 98 7.3.6.1.2. Perm 100 LITERATURA 103 LITERATURA - DODATAK (Porijeklo slika - izvori) 103 KAZALO 106
6 1. UVOD
Zemlja je formirana prije oko 4.6 milijardi godina i od onda krui oko Sunca kao trei planet. Prije 195 tisua godina na Zemlji se razvila vrsta primata nazvana Homo sapiens, a koja se od svih ranijih ivotinjskih vrsta razlikovala veliinom mozga, odnosno iznimnom inteligencijom. Stoga se ona, meu ostalim, ubrzo poela interesirati i o postanku i razvoju kako sebe same, tako i o okoliu u kojem je ivjela. Pitanja tipa: "Kako je Zemlja stvorena"?, "Zato se javljaju potresi "?, "to se nalazi ispod tla na kojem ivimo i ispod dna oceana"?, omoguila su razvoj nove znanosti - geologije, a koja upravo daje odgovore na ta i slina pitanja jer se bavi prouavanjem materije - stijena od kojih je Zemlja i izgraena, prouavanjem fizikih i kemijskih procesa koji djeluju na tu materiju, te prouavanjem povijesti Zemlje i njenih stanovnika. U okviru svih tih prouavanja geolozi pred sebe postavljaju najrazliitije zadatke ije rjeavanje zahtijeva znanja iz mnogih podruja znanosti. Tako neki prouavaju sastav meteorita i Mjeseevih stijena, neki drugi prouavaju grau planinskih lanaca, mogunosti potresa, vulkanskih erupcija, ili pak ponaanje ledenjaka, rijeka i podzemnih voda. Za modernu civilizaciju vrlo su bitna i neizostavna otkrivanja i prouavanja leita ugljikovodika i rudnih leita. Da bi mogli davati odgovore na sva pitanja koja se javljaju tijekom svih ovih prouavanja, geolozi moraju koristiti znanja astronomije, fizike, kemije, matematike i biologije. Po tome je geologija vrlo specifina. Naime, i unutar nekih drugih znanstvenih disciplina potreban je multidisciplinaran pristup istraivanjima, no kod geologije to je svakako najizraenije. Uobiajeno, geologija se dijeli na dvije velike discipline od koji svaka udruuje niz specijalistikih poddisciplina. Jedna disciplina je Fizika geologija, a druga je Historijska geologija. Porijeklo, klasifikacija i sastav materijala koji izgrauju Zemlju, kao i procesi koji na njih djeluju, kako na njenoj povrini tako i u njenoj unutranjosti, objekti su prouavanja Fizike geologije. S druge strane, porijeklo Zemlje, njena evolucija, tj. promjene poloaja kopna i mora, rast i nestajanje planinskih masiva, razvoj biljaka i ivotinja tijekom Zemljine prolosti, objekti su prouavanja Historijske geologije. Historijski geolog prouava vidljivi i opipljivi stijenski "zapis" dogaanja u prolosti i mora se u svojim razmiljanjima "vratiti" u prolost da dokui uvjete i nain njegova nastanka. Prikupljanjem niza podataka iz tog zapisa stvara hipotezu kojom taj zapis nastoji interpretirati, a zatim daljnjim istraivanjima nastoji tu hipotezu i potvrditi.
7 2. POVIJEST HISTORIJSKE GEOLOGIJE
Poeci historijske geologije seu daleko u prolost sve tamo do antike Grke. Kao i u drugim znanostima, napredak Historijske geologije temeljen je na stalnoj akumulaciji znanja ranijih generacija istraivaa. Meu mnogima mogu se izdvojiti Nicolaus Steno, Abraham Werner, James Hutton, William Smith, Leopold Cuvier, Charles Lyell i Charles Darwin.
2.1. Nicolaus Steno
Pravim imenom Niels Stensen (1638- 1687) (sl.1 - Nicolaus Steno), danski lijenik. Na prostorima je sjeverne Italije, kroz istraivanja unutar sedimentnih stijena, ustanovio tri osnovna principa Historijske geologije: princip superpozicije, princip izvorne horizontalnosti i princip izvornog bonog kontinuiteta. 1) Princip superpozicije - Steno je zakljuio da su u neporemeenim slijedovima naslaga najstariji slojevi na poetku tog slijeda, odnosno u njegovom donjem dijelu, a najmlai su u njegovu vrhu (sl.2). 2) Princip izvorne horizontalnosti - Steno je takoer uoio da su slojevi danas obino nagnuti na jednu stranu, a budui da je poznavao zakone fizike, brzo je shvatio da su se estice koje izgrauju sedimentne stijene morale taloiti pod utjecajem gravitacije, ime moraju nastati slojevi koji su barem priblino horizontalni, odnosno paralelni povrini na koju se taloe (sl.2 - Blok dijagram predstavlja teren slian Grand Canyon-u). 3) Princip izvornog bonog kontinuiteta - Steno je zakljuio da se slojevi tijekom taloenja proteu u svim smjerovima i da njihov boni kontinuitet moe prestati tek ili isklinjavanjem na rubovima talonog prostora, ili nailaskom na neku barijeru koja sprijeava daljnje taloenje u tom smjeru, ili pak mogu postupno prei u sloj drugaije grae. Danas su ovi Stenovi principi kljuni za granu geologije - stratigrafiju, koja prouava uslojene stijene, njihove teksture, sastav, meuodnose, te ih usporeuje (korelira) na irem prostoru (lat. stratum = sloj; gr. grafein = pisati, opisivati). Kako stratigrafija time omoguava geolozima sl.2 sl.1 8 smjetavanje sedimentnih zapisa s razliitih mjesta i pozicija u ispravne slijedove po vremenu njihova nastanka, ona je u stvari osnovni "klju" za tumaenje povijesti Zemlje.
2.2. Abraham Gotlob Werner
Iako po specijalnosti mineralog, nijemac Abraham Gotlob Werner (1749-1817) (sl.3 - Abraham Gotlob Werner) ostao je poznatiji po svom doprinosu u interpretacijama geoloke povijesti Zemlje. Werner je zagovarao hipotezu da su sve stijene koje izgrauju Zemlju nastale iz jednog oceana koji je u najranijem razdoblju postojanja Zemlje prekrivao itavu njenu povrinu. Prema zagovaranju te hipoteze, Werner i svi njegovi sljedbenici poznati su pod nazivom neptunisti (Neptun = rimski bog mora). Taj ocean je, prema Werneru, bio vru i u njemu su bili otopljeni svi minerali iz kojih su nastale najstarije stijene. Te stijene on je nazvao "prastare stijene" ili "Urgebirge", a danas ih mi poznamo kao magmatske i metamorfne stijene. Nadalje, prema Werneru, taj se ocean postupno hladio i tada su se taloile sedimentne stijene s mnogobrojnim fosilima. To su bile "prijelazne stijene" ili "bergangsgebirge" koje su taloene tijekom prijelaznog razdoblja od organizmima nenaseljene, ka organizmima naseljenoj Zemlji. Danas te stijene mi poznamo uglavnom kao paleozojske sedimentne stijene. Iznad "prijelaznih stijena", Werner je zapazio pojave ploastih pjeenjaka, ejlova, ugljena, fosilifernih vapnenaca i bazalta. Ove stijene, danas uglavnom poznate kao stijene mezozoika, Werner je nazvao "Fltzgebirge". Iznad njih jo se nalazio i "aluvij", a koji predstavlja nekonsolidirane pjeske, ljunke i glinu dananjeg pleistocena (ova Wernerova podjela stijena, u stvari, predstavlja prvi poetak stratigrafije). Iako je ovakva Wernerova hipoteza o postanku stijena u prvo vrijeme naila na velika odobravanja, ubrzo je doivjela kritike. Naime, njegova teorija nije objanjavala odakle tolika voda koja bi tvorila taj rani ocean koji je prekrivao sve kontinente. S druge strane, jo je vei problem bio u injenici to je Werner smatrao da se bazaltna lava unutar Fltzgebirge-a formirala na isti nain kao to su se formirali i vapnenci i ejlovi iz tih naslaga. Tako, bilo je jasno ve mnogim Wernerovim suvremenicima da je bazaltna lava ipak bila vulkanskog porijekla. Zagovaratelji te suprotne ideje o nastanku bazalta (i svih ostalih magmatskih stijena), postali su poznati pod imenom plutonisti (Pluton = rimski bog podzemnog svijeta).
2.3. James Hutton ("otac geologije")
kotski lijenik i farmer James Hutton (1726-1797) (sl.4 - James Hutton) bio je vatreni plutonist, no osim toga znaajan je i po svom doprinosu razumijevanju kako geoloki procesi mijenjaju Zemljinu povrinu. On je smatrao da je Zemlja dinamino, stalno mijenjajue sl.3 9 mjesto gdje nove stijene, kopno i planine, stalno nastaju kao ravnotea njihovoj stalnoj eroziji. Za razliku od Wernera koji je zagovarao statiki model Zemljina razvoja, uz tek neznatne promjene od njena nastanka do danas, Hutton je zagovarao cikliki model njena razvoja. Takoer, uoavanjem struktura valnih brazdi u recentnim obalnim pjescima, te zatim njihovim uoavanjem i u stijenama razliite starosti koje danas mjestimice izgrauju kopno, Hutton je doao do zakljuka da se dogaaji iz Zemljine prolosti mogu objasniti usporedbom s dananjim dogaajima, a to je kasnije od strane William Whewell-a nazvano "principom uniformizma". Ovaj je princip geolog Archibald Geike (1835-1924) opisao izrijekom "the present is the key to the past" ("sadanjost je klju prolosti"). Mnogi geolozi umjesto termina uniformizam radije koriste termin aktualizam kojim kau da zakoni prirode vrijede i za prolost i za sadanjost. No ipak, treba imati na umu da su zbivanja u Zemljinoj geolokoj prolosti ponekad ili bila drugaija ili su se odvijala u bitno drugaijim uvjetima. Npr.: a) na oblikovanje Zemljine povrine prije 3 milijarde godina bitnu ulogu su imala stalna meteoritska bombardiranja, b) u tim najranijim razdobljima Zemljina postojanja nije bilo atmosfere dananjeg sastava, tako da su se kemijske reakcije na njenoj povrini odvijale u drugaijim uvjetima no danas, c) ivot koji je tada postojao morao je biti otporan na djelovanje UV zraka, d) nekoliko puta u Zemljinoj prolosti globalna morska razina bila je znatno nia ili via nego danas, a to je pak uzrokovalo ili izrazitiju eroziju kontinentalnih prostora, ili pak bitno manju povrinu kopnenih prostora nego to je to danas sluaj, e) nekoliko puta u Zemljinoj prolosti bilo je neuporedivo izrazitije vulkanske aktivnosti nego danas, f) dananji ledeni pokrovi zauzimaju, s jedne strane, bitno manju povrinu, a s druge strane pak, i bitno veu nego to je to bio sluaj u nekim drugim razdobljima Zemljine prolosti. Znai sadanjost jest klju rjeavanja prolosti, no treba ipak imati na umu da se broj promjena i intenzitet procesa koji su djelovali na Zemlji, najee bitno razlikovao od onih kojima mi danas svjedoimo, a takoer, i da neki od tih procesa nemaju dananjih analoga. U svojoj knjizi "Theory of the Earth" Hutton opisuje kako stijene sadre zapise dogaaja iz Zemljine prolosti i da je Zemlja prola kroz nekoliko epizoda izdizanja, tj. okopnjavanja, razdvojena epizodama njena preplavljivanja. Prema njemu to je "Succession of former worlds" ("Slijed ranijih svijetova"), tj. Zemlja se cikliki mijenja u takvom beskonanom slijedu. Ovaj njegov rad bio je pojednostavljen za itanje 1802. od strane matematiara John Playfair-a koji ga je nazvao "Illustrations of the Huttonian Theory of the Earth". Hutton je umro 5 godina prije objavljivanja ovih "Ilustracija". Hutton je na podruju kotske prvi opisao i objasnio kutnu diskordanciju (izmeu naslaga silura i devona), a uspjeno je i prepoznavao litoloki istovrsne naslage na odvojenim podrujima koje je istraivao smatrajui ih istovremenim. No ipak, nije bio siguran da li i one sl.4 10 s odvojenih podruja koje nisu litoloki sline, mogu biti iste starosti. Ovaj problem rijeio je William Smith.
2.4. William Smith
Engleski inenjer William Smith (1769-1839) (sl.5 - William Smith) u sklopu svog osnovnog posla projektiranja kanala za drenau movarnih terena i za transport ugljena od rudnika do luka, istraivao je i kartirao naslage na podruju Engleske. Tijekom tog rada napravio je i prvu cjelovitu geoloku kartu Velike Britanije, a koja je vrlo slina modernoj geolokoj karti Velike Britanije. Uoio je da neke stijenske jedinice sadre odreenu fosilnu zajednicu, a to mu je omoguilo praenje i prepoznavanje tih jedinica na irem prostoru, pa i onda kada im je litologija bila razliita. Ta spoznaja dovela je do uspostave "principa bioloke sukcesije" koji kae da su ivotne forme iz svakog razdoblja Zemljine prolosti, karakteristine samo za to razdoblje. Taj princip omoguava danas geolozima prepoznavanje istovremenih naslaga po itavoj Zemlji, bez obzira na njihovu litologiju. No ipak, Smith nije dokuio zato stijene iz odreenih razdoblja Zemljine prolosti sadre ba tako odreenu fosilnu zajednicu, a to je 60 godina kasnije objasnio Charles Darwin.
2.5. Georges Cuvier
Istraujui na prostoru Francuske, Georges Cuvier (1769-1832) (sl.6 - Georges Cuvier) i njegov suradnik, botaniar Alexander Brongniart (1770- 1847), potvrdili su Smithove zakljuke, a takoer su uoili i da su velike stijenske jedinice esto odvojene povrinama diskonformiteta, tj. prekida taloenja, nakon kojih u krovinskim naslagama dolazi do dramatinih promjena u fosilnom sadraju. Stoga njih dvojica zakljuuju da je razvoj ivota esto bivao prekidan velikim katastrofama; ili poplavama ili okopnjavanjima. Takav pogled na razvoj ivota poznat je pod imenom katastrofizam. Posljednja takva katastrofa bio je "veliki potop" koji je preivio samo Noa sa svojom arkom. Prema Cuvieru svaka takva katastrofa rezultirala je potpunim izumiranjem svih organizama, da bi se nakon toga ivot poeo obnavljati, ali u novim oblicima. Ipak, neki drugi istraivai iznosili su miljenje da je razvoj ivota bio postupan, uniforman, te su se ti zagovornici uniformizma sl.5 sl.6 11 esto "sukobljavali" s katastrofistima, kao to je ranije postojao "sukob" neptunista i plutonista. Uniformisti su nasuprot katastrofistima zastupali miljenje da su nagle promjene u fosilnom sadraju bile posljedica stratigrafskih praznina, odnosno izostanka dijela naslaga unutar nekog stijenskog slijeda. Ipak, Cuvierovo miljenje o potpunom obnavljanju ivota nakon svake katastrofe i nije bilo u potpunosti pogreno. Naime, danas je poznato da je nekoliko puta tijekom Zemljine prolosti bilo masovnih izumiranja koja su preivjele samo neke skupine organizama.
2.6. Charles Lyell
Poetkom 19. stoljea, engleski geolog Charles Lyell (1797- 1875) (sl.7 - Charles Lyell) u svom radu "Principles of Geology", u kojem prihvaa ideje Huttona i predstavlja tada najnovija geoloka dostignua. Meu ostalim objanjava i "princip kosog presjecanja" (sl.2) koji kae da geoloki objekt (npr. rasjed, magmatska intruzija) koji presijeca druge stijene mora biti mlai od njih. Takoer, Lyell uoava da stijenska masa koja je u kontaktu s nekom drugom stijenskom masom, a sadri njene fragmente (inkluzije), mora biti mlaa od te druge stijenske mase. To je "princip uklopaka" (sl.8 - Princip uklopaka).
2.7. Charles Darwin
Kao to je ve reeno, William Smith i njegovi sljedbenici uoili su da sedimentne stijene iz razliitih razdoblja Zemljine prolosti sadre karakteristine fosilne ostatke, te da se u vertikalnom slijedu naslaga, idui ka sve mlaim nivoima, fosilni ostaci sve vie mijenjaju pribliavajui se izgledom modernim skupinama organizama. Charles Darwin (1809-1882) (sl.9 - Charles Darwin) svojom teorijom evolucije temeljem prirodne selekcije, objanjava zbog ega se to deava. Naime, Darwin je u svom radu "On the Origin of Species" (1859) zakljuio da sve jedinke jedne generacije organizama ne uspijevaju preivjeti, nego da to uspijevaju samo one koje su svojim tek neznatno drugaijim morfolokim i fiziolokim karakteristikama bolje prilagoene okoliu u kojem sl.8 sl.7 sl.8 sl.9 12 ive. Te jedinke preivljavaju i te svoje dodatne osobine prenose na svoje nasljednike, dok ostale jedinke te skupine imaju sve manje potomaka, pa ubrzo izumiru. Kako tada nije bila poznata genetika, Darwin nije znao uzroke nastanka morfolokih i fiziolokih razliitosti kod pripadnika jedne skupine organizama, iako je ta spoznaja morala biti kljuna u njegovoj teoriji. Tek je nakon njegove smrti genetika dala odgovore da do toga dolazi zbog "pogreaka" u prepisivanju genetskih informacija koje se javljaju u fazi stvaranja novog ivota, a to onda dovodi do genetskih mutacija i stvaranja tih nekih dodatnih morfolokih i fiziolokih karakteristika. U prvom trenu, nakon svojih istraivanja po svijetu s kojih se vratio 1836., Darwin nije htio objaviti ovu svoju teoriju bojei se reakcija javnosti, no kada je 1858. svoj rad na recenziju Darwinu poslao Alfred Russel Wallace, Darwin je shvatio da je taj mladi prirodoslovac radei u Indoneziji doao do istog zakljuka kao i on. Stoga je Darwin konzultirajui se s Lyellom odluio to prije uobliiti svoju teoriju i objaviti je prije Wallacea to je i uinio 1859. U njoj iznosi dvije glavne ideje; 1) organizmi su se razvijali i mijenjali tijekom Zemljine prolosti, 2) organizmi se mijenjaju temeljem prirodne selekcije. Ova Darwinova knjiga (rad) zbog svojih znanstvenih dosega smatra se jednom od najveih knjiga (radova) svih vremena.
13 3. METODE HISTORIJSKE GEOLOGIJE
Stijene s fosilima ili bez njih jedini su dokumenti geoloke prolosti koji su dostupni istraivanju. Zato ih je potrebno prouavati s obzirom na njihovu starost, uvjete postanka i naknadne poremeaje. Time se otkrivaju prilike koje su vladale tijekom pojedinih geolokih razdoblja na uem ili irem prostoru. Budui da su stijene nosioci tragova geolokih zbivanja, potrebno je odrediti njihovu starost. Starost stijena moe biti relativna i apsolutna. Relativnom starosti odreujemo samo redosljed zbivanja, ali ne i njihovu brzinu, tj. trajanje, dok se apsolutnom starou preciznije odreuje starost minerala koji izgrauju stijene.
3.1. Odreivanje relativne starosti dokumenata geoloke prolosti
U praksi, danas geolog starost naslaga odreuje na temelju iskustva prepoznavajui u njima tipine litoloke i paleontoloke znaajke koje su vrlo karakteristine za odreena razdoblja Zemljine (geoloke) prolosti. Svrstavanjem naslaga u odreene vremenske odsjeke Zemljine prolosti, bavi se znanstvena disciplina stratigrafije koja se zove geokronologija. Njeni zaeci seu jo tamo u vrijeme sredine 17. stoljea kada je danski znanstvenik Nicolaus Steno, prouavajui slijedove sedimentnih stijena u Italiji, prvi definirao osnovne principe stratigrafske geologije, a pomou kojih se lako moe odrediti relativni vremenski slijed talonih zbivanja u smislu koje su se naslage taloile prije, a koje kasnije. To su:
Tridesetih godina 19. stoljea engleski geolog Charles Lyell u svom je djelu "Principles of Geology" naveo jo dva principa:
4) Princip kosog presjecanja 5) Princip uklopaka
Sve ove principe jo su i prije Lyellovih "Principa Geologije", tj. krajem 18. stoljea, u svom terenskom radu primjenjivali William Smith i njegovi sljedbenici. Dodatno su uoili da neke stijenske jedinice sadre strogo odreenu fosilnu zajednicu, a to im je onda omoguilo praenje i prepoznavanje tih jedinica na irem prostoru, pa i onda kada je litologija na tim drugim lokalitetima bila razliita. Iz toga su izveli:
6) Princip bioloke sukcesije
koji kae da su ivotne forme iz svakog razdoblja Zemljine prolosti karakteristine samo i upravo za to razdoblje, iz ega onda proizlazi da su se meusobno udaljene naslage s istovrsnim fosilnim sadrajem u stvari taloile istovremeno. Zakljuili su da se organizmi razvijaju iz jednostavnijih formi u sloenije, tako da su jednostavnije fosilno ouvane ivotne zajednice starije od sloenijih. Do tog su zakljuka doli odreujui relativnu starost naslaga pomou osnovnih principa stratigrafije kada su vidjeli da relativno starije naslage uvijek sadre jednostavniju fosilno ouvanu ivotnu zajednicu, a mlae sloeniju. 14 I litoloke karakteristike stijena, kao to su npr. boja, lom, kemijski sastav, stupanj dijagenetskih promjena, mogu se iskoristiti za usporeivanje i odreivanje relativne starosti stijena, ali pod pretpostavkom da su jednake ili sline stijene ujedno i istovremene. Meutim, to je nepouzdan postupak ako se na taj nain pokuavaju odrediti ire korelacije jer litoloka obiljeja naslaga ne ovise o vremenu postanka nego o mjestu i uvjetima u kojima su nastale. Konceptom odreivanja redosljeda naslaga relativnim datiranjem, odredio se samo slijed taloenja, odnosno zbivanja u Zemljinoj prolosti (to je bilo prije, a to poslije), a ne i tono vrijeme prije koliko godina su se ta zbivanja deavala. Za odredbu "tonog" vremena kada su se neke stijene formirale, trebalo je priekati poetak 20. stoljea, odnosno otkrie radioaktivnosti, ime su geolozi dobili svojevrstan "sat" pomou kojeg se to vrijeme moglo tono odrediti. Tako, u 20. stoljeu svaka je izdvojena jedinica ve tada postojee geoloke (relativne) vremenske ljestvice, dobila svoj toan vremenski okvir u Zemljinoj prolosti izraen u brojevima godina, odnosno postalo je jasno prije koliko je milijuna godina u Zemljinoj prolosti pojedina jedinica geoloke vremenske ljestvice zapoela, a prije koliko je godina zavrila.
3.2. Odreivanje apsolutne starosti dokumenata geoloke prolosti
Jo od vremena Huttona, znanstvenici su bili svijesni injenice da je Zemlja znatno starija od priblino 6000 godina kako je to uila biblija. No ipak, ti najraniji geolozi na tadanjem su nivou znanosti mogli jedino promatranjem trajanja recentnih procesa u prirodi kalkulirati i o trajanju istovrsnih procesa u geolokoj prolosti. Tako npr. odreujui trajanje evolucije nekih vrsta morskih mekuaca tijekom pleistocena, Lyell je pokuao procijeniti i trajanje evolutivnog razvoja njihovih predaka od poeka kenozoika, ime je nastojao dobiti vrijeme poetka kenozoika. Doao je do rezultata od oko 80 milijuna godina, a to je, s obzirom na metodu istraivanja, bilo i prilino tono. Neki drugi geolozi smatrali su da je dovoljno, da se debljina nekih naslaga samo podijeli s iznosom prosjene godinje brzine taloenja u dananjim uvjetima, ime se moe dobiti vrijeme taloenja tih naslaga. No ipak, naslage geoloke prolosti esto su u znatnoj mjeri bile erodirane, ili su pak bile metamorfozirane, ili su pak bile konzumirane u zonama subdukcija, pa su takvi prorauni za starost itave Zemlje davali rezultate raspona od 1 milijuna do neto preko 1 milijarde godina. Jo jedan pokuaj za odredbu starosti Zemlje razradio je Edmund Halley (1656-1742) (koji je ipak poznatiji po kometu). On je smatrao da su Zemljini oceani nastali neposredno nakon nastanka Zemlje, a ime su bili tek neznatno mlai od nje. Ti oceani prvotno nisu bili slani nego su to postali tek nakon to je sol u njih bila doneena troenjem s kopna. Stoga, ako se zna dananja ukupna koliina soli u oceanima, a i godinji unos soli u njih, lako je izraunati starost Zemlje. Ovu Halleyevu ideju u praksi je 1899. isprobao irski geolog John Joly. Poznavajui salinitet oceana, volumen vode sadran u njima i godinji unos soli u oceane, temeljem formule "koliina soli u oceanima/godinji unos soli u oceane", dobio je rezultat od 90 milijuna godina. Joly je znao da taj podatak nije toan jer je bio svjestan da su elementi koji tvore soli bili vezani u razliitim mineralima glina, dio ih je bio vezan u kopnenim evaporitima, a dio je bio donaan s kopna iz ranijih marinskih sedimenata itd. Ipak, ove proraune su podravali mnogi geolozi jer su oni jasno pokazivali da starost Zemlje iznosi preko nekoliko desetaka milijuna godina, a to je bilo i u skladu s razmiljanjima mnogih biologa kojima je tako velika starost bila potrebna da mogu objasniti dugotrajne evolutivne promjene ivog svijeta geoloke prolosti, a koje su jasno vidljive u fosilnom sadraju stijena. 15 Miljenje geologa i biologa o velikoj starosti Zemlje zainteresiralo je i fiziare. Tako je William Thomson, kasnije poznat kao lord Kelvin, vodei fiziar 19. stoljea, pokuao odrediti starost Zemlje na temelju vremena koje je bilo potrebno da se Zemlja ohladi iz prvotno uarenog i otopljenog do dananjeg stanja. Temeljem svojih prorauna doao je do spoznaje da je za to bilo potrebno vrijeme od 24 - 40 milijuna godina. Geolozi i biolozi s tim se njegovim rezultatima ba i nisu slagali, ali nita nisu mogli protiv njegovih egzaktnih fizikalno-matematikih prorauna, dok su oni svoja miljenja temeljili jedino na nepotpunim i netonim proraunima, a to je i njima bilo vrlo jasno. Tako je tek otkriem radioaktivnosti (Henri Becquerel, 1896) dobiven alat za tonu odredbu starosti stijena od kojih je graena Zemlja. No ipak, teko je odrediti potpuno tonu - apsolutnu starost, a to zbog manjih ili veih nesavrenosti pri samim metodama mjerenja. Stoga je bolje rei radiometrijska starost.
3.2.1. Metode odreivanja apsolutne starosti dokumenata geoloke prolosti
Radioaktivnost je pojava kada se nestabilni (radioaktivni) izotopi raspadaju na atome manjeg atomskog broja (broj protona u jezgri atoma), odnosno atomske mase (zbroj protona i neutrona u jezgri atoma). Izotopi su atomi nekog kemijskog elementa koji se po atomskoj masi razlikuju od drugih atoma tog elementa jer u atomskoj jezgri imaju drugaiji broj neutrona. Veina kemijskih elemenata smjesa je razliitih izotopa, a samo 23 kemijska elementa nemaju nikakve izotope. Izotopi mogu biti stabilni ili pak nestabilni (radioaktivni) kada se raspadaju. Svi kemijski elementi tei od olova u periodnom sustavu su radioaktivni, te se postupno raspadaju, tako da u dalekoj budunosti na Zemlji vie nee biti kemijskih elemenata atomskog broja vieg od olova (82). Do raspada radioaktivnih izotopa dolazi povremenim emitiranjem estica kao to su alfa i beta estice, te gama zraenje. Alfa estice su u stvari pozitivno nabijene jezgre helija. Atomska im je masa 4, a atomski broj 2. Emitiranjem alfa estice novi atom e zadobiti manji i maseni i atomski broj. Beta estice predstavljaju elektrone koji nastaju u jezgri atoma raspadom neutrona na proton i elektron. Pri tome nastaje dodatni proton ime se poveava atomski broj elementa, no masa mu ostaje ista. Gama zraenje je u stvari visokoenergetsko elektromagnetsko zraenje atomske jezgre, ime se mijenja njeno energetsko stanje. Brzina radioaktivnog raspada nekog kemijskog elementa je stalna i ne ovisi o nikakvim vanjskim faktorima (pritisku, temperaturi, kemijskom okruenju) jer se odvija na nivou atomske jezgre i kao takva nije im podlona, a svaki radioaktivni element ima svoj karakteristini nain i brzinu raspada (sl.10 - Radioaktivni raspad serije 238 U- 206 Pb). Tijekom vremena, radioaktivnim raspadom koliina prvotnog elementa u stijeni postupno opada, a poveava se koliina od njega nastalog novog elementa. Vrijeme poetka sl.10 16 raspada nekog elementa, odnosno vrijeme nastanka neke stijene koja sadri taj radioaktivni element, mogue je odrediti poznavanjem vremena njegova poluraspada. Vrijeme poluraspada je vrijeme potrebno da se prvotna koliina nekog radioaktivnog elementa smanji na pola, odnosno to je trenutak kada se u stijeni jo nalazi samo polovina prvotne koliine tog radioaktivnog elementa. Ukupna prvotna koliina tog radioaktivnog elementa u stijeni odreuje se zbrajanjem koliina trenutno prisutnog radioaktivnog elementa i trenutno prisutnog novog elementa - proizvoda njegova raspada. Npr. vrijeme poluraspada 238 U je 4,5 milijardi godina, to znai ako se u istraivanoj stijeni nalazi 50 % 238 U i 50 % 206 Pb, stijena je stara 4,5 milijardi godina. Tih 50 % 238 U i dalje se raspada, pa e u stijeni nakon jo jednog vremena poluraspada od 4.5 milijardi godina, tog urana biti jo samo 25 %, a olova e biti 75 %, ime e se ustanoviti starost te stijene od 9 milijardi godina (sl.11 - Brzina radioaktivnog raspada 238 U u 206 Pb). Odredba odnosa koliine radioaktivnog elementa i proizvoda njegova raspada u nekoj stijeni, odvija se upotrebom Masenog spektrometra (sl.12 - Shema masenog spektrometra). U njemu se uzorak stijene koja se ispituje isparava, te se ta para bombardira elektronima. Ovim bombardiranjem u pari prisutni atomi raznih elemenata koji izgrauju tu stijenu, ostaju bez elektrona, te time ti atomi postaju pozitivno nabijeni. U takvom stanju oni prolaze kroz magnetsko polje koje ih skree pod kutem koji ovisi o njihovoj masi, te time te razliito teke atomske jezgre "udaraju" u razliita mjesta mjernog polja u masenom spektrometru, a gdje se njihova koliina biljei ili foto ili elektronskom metodom. Od triju osnovnih skupina stijena; magmatskih, metamorfnih i sedimentnih, magmatske su najbolje za odreivanje radiometrijske starosti. To stoga jer "svjei" odlomci magmatskih stijena nisu mogli pretrpjeti nikakav gubitak novonastalih elemenata nastalih tijekom radioaktivnog raspada, a to je kljuno za to toniju odredbu starosti stijene. Sedimentne stijene mogu dati samo podatak o starosti minerala koji izgrauju tu sedimentnu stijenu, tj. one su uvijek mlae od minerala koji ih izgrauju. Takoer i metamorfne stijene su sl.11 sl.12 17 nepogodne za odredbu starosti, jer daju podatak samo o vremenu metamorfoze, tj. o vremenu kada su metamorfozom nastali novi minerali koji ih izgrauju, a ne o vremenu nastanka prvotne stijene.Odredbom radiometrijske starosti neke stijene, dobiva se mogunost odredbe pribline starosti i stijena u njenoj podini i krovini. Ako se u "sendviu" izmeu dvaju magmatskih stijena nalaze neke sedimentne stijene, lako se moe odrediti vrijeme njihova taloenja. Npr. ako je donja magmatska stijena stara 180 milijuna godina, a gornja 110 milijuna godina, onda je sedimentna stijena izmeu njih taloena u intervalu izmeu ta dva vremena (sl.13 - Radiometrijski datirane magmatske stijene kao pomo pri odredbi starosti sedimentnih stijena). U tom sluaju zna se i starost fosilnog sadraja te sedimentne stijene. Nalaskom istovrsnog fosilnog sadraja u nekim sedimentnim stijenama drugdje na Zemlji, odmah se zna i njihovo vrijeme taloenja (sl.14 - Starost stijena koja se ne moe odrediti radiometijski, moe se odrediti korelacijom). Rano u geolokoj prolosti na Zemlji je bilo vie radioaktivnih elemenata nego danas. Meutim, neki od njih su imali kratko vrijeme poluraspada, te su preli u stabilnije elemente. Na sreu, u stijenama ima i elemenata koji imaju vrlo dugo vrijeme poluraspada od kojih su najupotrebljiviji (sl.15 - Neki od najkoritenijih radioaktivnih elemenata za radiometrijsko datiranje): Meu radioizotopnim metodama odreivanja starosti stijena, najkoritenije su: sl.13 sl.14 sl.15 18
1) Metoda uran-olovo ( 235 U/ 207 Pb i 238 U/ 206 Pb) - pri odredbi radiometrijske starosti ovom metodom u stijeni je bitno razlikovati olovo nastalo radioaktivnim raspadom urana, od onog prisutnog kao originalni sastojak stijene iz vremena njena nastanka (inae dolazi do bitnih greaka). Da bi se sa to veom sigurnou ustanovila starost, obino se u istom uzorku kombiniraju odredbe starosti metodama 235 U/ 207 Pb i 238 U/ 206 Pb. Poluraspad 235 U je bitno bri (704 milijuna godina), pa se uoavanjem promjena odnosa 207 Pb i 206 Pb u stijeni, takoer moe odreivati njena starost (sl.16 - Odnos 207 Pb i 206 Pb moe se iskoristiti za odredbu radiometrijske starosti). 2) Metoda uran-torij ( 234 U/ 230 Th) - uranski izotop 234 U takoer je pogodna za odredbe radiometrijske starosti, jer se esto nalazi u kalcitnim skeletima grebenotvornih koralja, dok mu je vrijeme poluraspada u 230 Th relativno kratko. Ovom metodom starosti grebena mogu se odreivati u rasponu od nekoliko tisua, pa do 300 tisua godina. 3) Metoda kalij-argon ( 40 K/ 40 Ar) - ova metoda je pogodna jer mnogi minerali koji izgrauju magmatske stijene sadre kalij (npr. feldspati). Takoer, nastali proizvod raspada - argon, inertan je plin koji se ne voli vezati s drugim elementima, pa esto ostaje "zarobljen" u stijeni u onoj koliini u kojoj je i nastao kao proizvod raspada kalija. Meutim, ukoliko se ispitivana stijena s kalijskim feldspatima zagrije iznad 125 stupnjeva, u proraunima se javljaju greke, jer na tim temperaturama argon poinje isparavati iz stijene. 4) Metoda rubidij-stroncij ( 87 Rb/ 86 Sr) - ova metoda esto se koristi kao pomona pri 40 K/ 40 Ar metodi, jer je rubidij uglavnom prisutan u mineralima u kojima je prisutan i kalij, a stroncij pak nije osjetljiv na visoke temperature kao argon. 5) Metoda ugljika - 14 C kontinuirano nastaje u gornjim slojevima atmosfere u trenucima sudara kozmikih zraka (uglavnom protona) s prisutnim atomima razliitih plinova. Ti protoni razbijaju atomske jezgre atoma tih plinova, ime nastaju slobodni neutroni koji takoer razbijaju okolne atomske jezgre. Kada takav jedan neutron udari jezgru atoma 14 N, iz nje biva izbaen proton, a u njoj ostaje vezan taj dodatni neutron ime nastaje 14 C (sl.17 - 14 C nastaje od duika u atmosferi). Taj se 14 C odmah vee s kisikom te nastaje CO 2 . CO 2 koriste biljni organizmi za fotosintezu, a jedui biljke, u sebe ga unose i ivotinje. Kako se za ivota nekog ivog bia CO 2 stalno unosi u organizam, njegov raspad ne utjee na smanjenje njegove koliine u sl.16 sl.17 19 organizmu, te je njegova koliina u organizmu stalna. Ipak, treba imati na umu da je proizvodnja 14 C u atmosferi varirala u zadnjih nekoliko tisua godina, pa je vrlo bitno da se za odreeno razdoblje to uzme u obzir kako bi se izbjegle pogreke. Nakon uginua nekog organizma novi 14 C vie se ne unosi u organizam, te se njegova koliina zbog radioaktivnog raspada poinje smanjivati. Tako, ako ga npr. u nekom organskom uzorku ima jo samo 25 % prvotne koliine, to znai da su ve prola dva vremena poluraspada, svako od 5730 godina, tj. organizam od kojeg potjee taj organski uzorak uginuo je prije 11 460 godina. 6) Metoda "fission tracks" - estice koje nastaju radioaktivnim raspadom urana 238 U "ispaljuju" se kroz tvar (stijenu) koja sadri uran, ime u toj tvari nastaju tunelski tragovi ("fission tracks"). Ovi tragovi su "atomskih" irina i vidljivi su jedino elektronskim mikroskopom. Da bi bili vidljivi i obinim mikroskopom, uzorak koji se ispituje na "fission tracks-e" uranja se u posebnu, kiselu ili lunatu, otopinu koja prodire u "fission tracks-e", te ih iri. Formiranje ovih tragova je spor i jednolian proces, stoga se "fission tracks" koriste za odredbu vremena kada je neka tvar tvar koja sadri uran, nastala. Najprije se odreuje broj uranovih atoma koji su ve dezintegrirani, do ega se dolazi brojanjem prisutnih "fission tracks-a", a zatim se odreuje poetni broj uranovih atoma, do ega se dolazi bombardiranjem uzorka neutronima, ime se raspadaju i preostali jo cijeloviti uranovi atomi. Ukupan broj "fission tracks-a" daje poetni broj uranovih atoma. Kada se zna koliko je ukupno bilo uranovih atoma, koliko ih je izbrojano u tvari kao posljedice prirodnog radioaktivnog raspada, te kolika je proizvodnja uranovih "fission tracks-a" tijekom vremena, lako se odredi i starost ispitivane tvari. Ovom metodom mogue je odreivati starosti stijena u rasponu od nekoliko stoljea, pa sve do nekoliko milijardi godina, a naroito je pogodna za odredbe starosti izmeu 50 tisua i 1 milijun godina kada druge metode nisu uinkovite. 7) Metoda termoluminiscencije - datiranje metodom termoluminiscencije koristi se za odreivanje apsolutne starosti stijena, minerala i keramikih arheolokih nalaza starosti izmeu 800 000 - 10 000 godina. Zasniva se na injenci da su svi prirodni minerali termoluminiscentni (zrae hladnu svijetlost pod utjecajem visoke temperature). Kako od trenutka nastanka nekog minerala (kvarca, felspata, dijamanta, kalcita) i/ili sedimentne stijene koja ih sadri, oni apsorbiraju radioaktivno zraenje koje proizvode okolni radioaktivni izotopi prisutni u manjoj ili veoj mjeri u svakom sedimentu, potrebno je izmjeriti ukupnu koliinu apsorbiranog zraenja u nekom ispitivanom mineralu. Ukupna koliina zraenja dobije se njegovim postupnim zagrijavanjem na temperature izmeu 100 i 400 stupnjeva kada mineral izbacuje apsorbiranu energiju u vidu hladnog svijetla, tj. on luminiscira. Djeljenjem izmjerenog intenziteta luminiscencije s prosjenim godinjim radioaktivnim zraenjem na mjestu uzetog uzorka, dobiva se broj godina od kada je taj mineral i/ili stijena nastala. Ipak, s obzirom da je ova metoda jo u fazi razvoja, apsolutna starost nekog minerala i/ili stijene odreuje se ovom metodom tek s 20 % tonosti.
3.3. Stratotip, geoloka vremenska ljestvica i stratigrafska klasifikacija
Godine 1833., koristei princip bioloke sukcesije, Charles Lyell je prvi podjelio naslage kenozoika na pet manjih cjelina koje su se meusobno razlikovale po svom fosilnom sadraju (sl.18 - Lyellova shema podjele kenozoika usporeena sa modernijom shemom). To je bio jedan od najranijih pokuaja odreivanja relativne starosti stijena na temelju njihova fosilnog sadraja. Znai, 30-ih godina 19. stoljea poela se oblikovati geoloka vremenska ljestvica koja je sadravala odreene cjeline naslaga, odnosno stijenske jedinice karakteristinog fosilnog sadraja vertikalno poredane prema svojoj relativnoj starosti odozdo prema gore. Sve ranije geoloke vremenske ljestvice bazirale su se na litolokim znaajkama naslaga, no kako 20 su litoloke znaajke esto vrlo promjenjive unutar istovremenih naslaga na razliitim dijelovima Zemlje, to upotreba takvih geolokih vremenskih ljestvica nije pogodna za iri prostor
. Ti najraniji geolozi nisu mogli znati koliko bi jedinica mogla imati kompletna geoloka vremenska ljestvica, odnosno ljestvica Zemljine prolosti, niti koliko bi jo novih do tada neotkrivenih jedinica moglo biti negdje drugdje pronaeno, niti koji bi fosili u njima mogli biti prisutni. Stoga se geoloka vremenska ljestvica izgraivala postupno i nesistematski. Nove jedinice bile su imenovane kako su bile otkrivane i opisivane, a imena su dobivale nekad po geografskim lokalitetima gdje su istraivane, nekad po nekim pradavnim plemenima, a nekad po tipu naslaga koje ih izgrauju. Odredba neke jedinice zapoela je koritenjem navedenih osnovnih principa stratigrafske geologije, ime se najprije odredila njena relativna vremenska pozicija, a zatim i njen fosilni sadraj, pa se ta jedinica mogla prepoznavati i na mnogim drugim mjestima. Takva jedna prva opisana, te karakteristino razvijena jedinica naziva se standardni profil ili stratotip, i predstavlja "klju" za prepoznavanje jedinica iste relativne starosti drugdje na Zemlji (sl.19 - Pozicije i vremena odredbe stratotipova; sl.20 - Paleozojski stratotipovi). Kako nigdje na Zemlji nije prisutan kompletan slijed naslaga itave geoloke prolosti Zemlje, tipini stratotipovi odreivni su na mnogim mjestima na Zemlji i s njima se danas usporeuju istovremene jedinice s bilo kojeg dijela Zemlje. Napretkom znanosti, tijekom 19. stoljea, ameriki i engleski geolozi ustanovili su mnogo jedinica razliitih naziva, kategorija, vremenskih pozicija i trajanja. Sve je to uskoro postalo konfuzno i neprikladno za iru upotrebu, pa je tijekom prve polovine 20. stoljea postalo oito da je potrebno uskladiti nazivlja, kategorije, vremenske pozicije i trajanja svih sl.18 sl.19 21 tih jedinica kako bi ih se uniformno moglo koristiti po itavoj Zemlji. Stoga je 1946. osnovano "Sjevernoameriko povjerenstvo za stratigrafsku nomenklaturu" koje je izdavalo, a i danas izdaje, tzv. "Sjevernoameriki stratigrafski kodeks", koji se neprestano nadopunjavao, a i danas se nadopunjuje, a koji sadri definicije i nazivlje svih jedinica iz svih sustava stratigrafske klasifikacije. Stratigrafska klasifikacija ima za cilj odreivanje sustava pomou kojeg se moe dati vremenski slijed geolokih dokumenata (stijena) i zbivanja, ujednaeno za itav prostor Zemlje. Postoji litostratigrafski, biostratigrafski, kronostratigrafski i geokronoloki sustav koje izgrauju razliite jedinice (sl.21 - Stratigrafske klasifikacije). U litostratigrafskom sustavu osnovna jedinica je formacija. Pod tim pojmom podrazumjeva se skupina stijena koja je vertikalno i horizontalno vie ili manje ujednaena sastava, to ukazuje da je nastala u jednolinim okolinim uvjetima ili pak uvjetima koji su se pravilno izmjenjivali. Pri tome, bitno je da se jedna formacija po svom litolokom sastavu razlikuje od formacije u svojoj podini ili krovini. Ukoliko formacija nije litoloki homogena sastoji se iz lanova i slojeva kao niih litostratigrafskih jedinica, a ukoliko je litoloki homogena sastoji se samo iz slojeva kao niih litostratigrafskih jedinica. Vie formacija ini viu litostratigrafsku jedinicu koja se naziva grupa, a dvije ili vie grupa ine supergrupu. Analogno, svaka grupa po svojim se litolokim obiljejima razlikuje od grupe (ili formacije) u svojoj podini ili krovini. U biostratigrafskom sustavu osnovna je jedinica zona. Postoji razliiti tipovi zona, ovisno o kriteriju koji ih definira. Tako npr. cenozona (zajednika zona) obuhvaa slijed slojeva koji sadre odreenu zajednicu fosilno ouvanih organizama. Po tome se jedna cenozona razlikuje od cenozone u svojoj podini i krovini. Rasponska zona (akrozona) je ona zona koja sadri fosile neke odreene vrste od poetka njenog nastanka pa do njenog izumiranja. Zona koju definira neki evolucijski niz organizama, na nivou vie sistematske kategorije od vrste, predstavlja filozonu. Vrna zona (epibola) obuhvaa slijed slojeva sl.21 sl.20 22 u kojima je vidljiv maksimalni razvoj neke skupine organizama. Intervalna zona je zona koja se nalazi izmeu dva jasno obiljeena biohorizonta, bez obzira na fosilni sadraj same intervalne zone. to se tie vremenske kategorije, odnosno vremenskih jedinica, postoje jedinice geokronolokog i jedinice kronostratigrafskog sustava. Vremenski odsjeci Zemljine prolosti u kojima su se taloile neke stijenske jedinice nazivamo geokronolokim jedinicama, dok te same stijenske jedinice nazivamo kronostratigrafskim jedinicama. Znai, kronostratigrafske jedinice u stvari predstavljaju naslage koje su istaloene u okviru nekog vremena, odnosno u okviru geokronolokih jedinica. Za najveu geokronoloku jedinicu Zemljine prolosti geolozi su predloili naziv eon, trajanja izmeu nekoliko stotina milijuna godina, do nekoliko milijardi godina. U geolokoj prolosti Zemlje ustanovljena su etiri eona; hadij, arhaik (arheozoik), proterozoik (algonkij) i fanerozoik. Razdoblja hadijskog, arhajskog i proterozojskog eona neformalno se i uobiajeno nazivaju prekambrij. Eoni se dijele na ere, trajanja od nekoliko desetaka do nekoliko stotina milijuna godina. Fanerozojski eon je podjeljen na tri ere: 1) paleozoik (iz grkog jezika i znai stari ivot) 2) mezozoik (iz grkog jezika i znai srednji ivot) 3) kenozoik (iz grkog jezika i znai novi ivot) (sl.22 - Podjela Zemljine prolosti, jedan primjer moderne geoloke vremenske ljestvice). Svaka era dijeli se na periode, svaki period na epohe, a svaka epoha na doba Periodi su najkoritenije jedinice u geolokoj govornoj praksi, trajanja izmeu 30-ak do 80-ak milijuna godina. sl.22 23 Epohe uglavnom nemaju svoja posebna imena nego se njihov naziv formira na nain da se ispred imena perioda doda rije donja/rana(i), srednja(i), ili gornja/kasna(i). Ipak, neke epohe imaju svoja posebna imena. To su epohe silurskog, karbonskog, permskog, paleogenskog i neogenskog perioda. Doba su najnie jedinice geokronoloke klasifikacije trajanja izmeu 5-10 milijuna godina. Da bi bolje razumjeli odnose geokronolokih i kronostratigrafskih jedinica moemo uzeti za primjer fanerozojski eon. Tako npr. kaemo da su se tijekom fanerozojskog eona istaloile naslage fanerozojskog eonotema, gdje je eonotem najvia kronostratigrafska jedinica. Nadalje fanerozojski eon podjeljen je na tri ere; paleozoik, mezozoik i kenozoik, pa moemo rei da su se npr. za vrijeme mezozojske ere istaloile naslage mezozojskog eratema, gdje je eratem druga po veliini kronostratigrafska jedinica. Slijedea nia geokronoloka jedinica jest period, pa kaemo npr. da su se za vrijeme jurskog perioda istaloile naslage jurskog sistema, gdje je sistem trea po veliini kronostratigrafska jedinica. Analogno, slijedea nia geokronoloka jedinica jest npr. donjojurska epoha tijekom koje su se istaloile naslage donjojurske serije, gdje je serija etvrta po veliini kronostratigrafska jedinica. Najnia geokronoloka jedinica jest doba, pa moemo rei npr. da su se tijekom hetangijskog doba istaloile naslage hetangijskog kata, gdje je kat najnia kronostratigrafska jedinica. Iz ovog se vidi da geokronoloke jedinice imaju ista imena kao i kronostratigrafske jedinice (npr. jurski period = jurski sistem). No kada se govori o naslagama geoloke prolosti, uobiajeno se koristi geokronoloka terminologija, iako je to u biti pogreno (npr. obino se kae naslage jurskog perioda, a ispravno je naslage jurskog sistema", i sl.).
3.4. Interpretacija dokumenata geoloke prolosti
Odreivanjem starosti stijena obavljeno je samo njihovo vremensko razvrstavanje. No, to ti dokumenti mogu rei o vremenu iz kojega potjeu ? Za odgovor na to pitanje vrlo su vani fosilni ostaci. Naime, pojedine skupine organizama vezane su za tono odreene okoline uvjete. Ima ih koji ive samo na suhom kopnu, drugi ive u slatkovodnim uvjetima, trei samo u morima. Stoga, svaka skupina organizama jasno svjedoi o prilikama u vremenu svog postojanja. Kako je najvei dio sedimentnih stijena taloen u moru, za analizu su najvaniji upravo organizmi morskih prostranstava. Organizmi mogu ivjeti privreni na morskom dnu (sesilni bentos), mogu se kretati po morskom dnu (vagilni bentos), mogu plivati (nekton), ili pak mogu lebdjeti, noeni morskim strujanjima (plankton). Mnogi od tih organizama osjetljivi su na razliite ekoloke faktore, kao to su svjetlost, temperatura, salinitet i dr. Tako npr. morske biljke ograniene su samo na prostore do kojih dopire suneva svjetlost (potrebna za fotosintezu). Neki organizmi ive samo u uskim temperaturnim rasponima (stenotermni organizmi), dok ima i onih koji nisu tako osjetljivi na promjene temperature (euritermni organizmi). Razliita je i tolerancija organizama na uvjete saliniteta. Tako, ima onih koji ne podnose vee promjene saliniteta (stenohalini organizmi), a i onih koji to uspjeno podnose (eurihalini organizmi). istoa mora je takoer vaan ekoloki faktor. Neki organizmi su izrazito osjetljivi na istou mora, pa tako oni koji obitavaju u izuzetno istom moru, ne mogu due opstati u uvjetima zamuljenja i/ili bilo kakvog drugog oneienja. Stoga, upravo organizmi koji su osjetljivi na prilike ivotnog okolia (biotopa), mogu posluiti kao najbolji pokazatelji mjesta i uvjeta taloenja nekog sedimenta. Litoloka svojstva stijena takoer upuuju na mjesto i prilike njihova nastanka. Tako se npr. uestalost minerala glina mijenja idui od kopna (koliina ilita raste, a kaolinita i klorita opada), preko brakinih okolia do mora. Nadalje, grubi klastini materijal ukazuje na 24 blizinu obale, debele naslage vapnenaca govore o prostorima karbonatnih platformi, morenski klastiti o glacijalnim podrujima, ventefakti o pustinjama, soli o lagunama. Sve to upuuje da stijene sadre razliite dokaze svog podrijetla. Ukupnost svih tih dokaza, tj, ukupnost svih paleontolokih i litolokih karakteristika neke stijene, a koja ukazuje na uvjete i okolie njenog nastanka, naziva se facijes. Fosili koji su vezani uvijek za iste facijese nazivaju se "facijesnim fosilima" (za razliku od "provodnih fosila" koji su karakterizirani svojim "kratkim" vremenskim postojanjem). esto se mogu razlikovati istodobni, ali razliiti facijesi, to ukazuje na istodobne ali razliite talone uvjete na razliitim prostorima. Stoga se za facijes kae da je to klasifikacijska kategorija horizontalne (istodobne) litoloke varijabilnosti. Razlikuju se kontinentalni, morski i mjeoviti facijesi unutar kojih postoji niz facijesnih varijeteta. Kontinentalni facijesi mogu biti kopneni (terestriki) u koje spadaju glacijalni, pustinjski i spiljski facijesi, te slatkovodni (limniki) u koje spadaju, rijeni (fluvijalni), jezerski (lakustriki) i movarni facijes. Meu morskim (marinskim) facijesima postoje plitkomorski (neritski) facijesi u koje spadaju nadplimni, plimni i podplimni facijes, zatim batijalni facijesi u koje spadaju npr. padinski i turbiditni facijes, te abisalni facijesi u koje spadaju npr. globigerinski i dijatomejski facijes. Mjeoviti facijesi vezani su za obalne prostore mjeanja morske i slatke vode tj. prostore laguna, delti, estuare, limane u kojima se formiraju i istoimeni facijesi. Svaki facijes karakteriziran je odreenim litolokim i paleontolokim karakteristikama ijim prepoznavanjem se dolazi do utvrivanja okolinih uvjeta u kojima je neki facijes nastao. Tako, npr. erozijski kanali uvijek su svojstveni rijenim sedimentima i taloinama delti tijekom faza jaeg naleta vode i donosa detritusa. Stupanj zaobljenosti estica unutar nekog facijesa govori o duljini transporta u plitkoj vodi ili o valjanju na morskim obalama. Kapacitet neke pradavne struje moe se ocijeniti prema veliini prenesenih estica nekog facijesa. Smjer struje moe se odrediti po koso poloenim esticama unutar sedimenta (imbrikacija) nekog facijesa. Graduirani slojevi i tragovi teenja svjedoe o mutnim (turbidnim) strujama i smjeru teenja. Takoer, na smjer teenja ukazuje i kosa slojevitost. Dubina vode moe se ocijeniti prema fosilima. Puinske foraminifere, tako, najee ukazuju na dubokovodne okolie. Biljni organizmi i ivotinje s debelim i bogato razvijenim ljuturama redovito svjedoe o plitkom moru. Pukotine isuivanja pokazuju da je dno povremeno bilo iznad razine vode. Ooidi upozoravaju na vrlo plitku i nemirnu vodu. O poveanom salinitetu nekog marinskog prostora svjedoe vee koliine sulfata (gipsa i anhidrita), te halita i kalijevih soli. Vea koliina organske tvari, izostanak fosila, te prisutnost pirita, ukazuje pak na reduktivne uvjete bez kisika.
3.5. Interpretacija zbivanja u Zemljinoj prolosti
Upoznavanje vremenskog slijeda stijena i rekonstrukcijom facijesa mogue je pratiti cjelokupno zbivanje u Zemljinoj prolosti. Odreujui vremenski slijed stijena i facijese svih morskih, mjeovitih i kontinentalnim sedimenata, prate se kolebanja i promjene u rasporedu kopna i mora u Zemljinoj prolosti. Time se dolazi do rekonstrukcije poloaja kopna i mora u pojedinim razdobljima Zemljine prolosti. Mnoge stijene odraavaju klimatske prilike koje su vladale u doba njihova nastajanja. Tako, npr. areni klastini sedimenti s tipinim teksturnim karakteristikama dina upozoravaju na pustinjsku klimu, morene na hladnu klimu, velike naslage grebenskih vapnenaca na toplu klimu i sl. Fosili su takoer esto dobri klimatski indikatori. Koralji, rudisti, obilje bentikih foraminifera redovito svjedoe o toplim klimatskim uvjetima. Nalasci fosilnih ostataka 25 mamuta uvijek e ukazivati na negdanje prostore hladne klime. Nalasci fosila velikih gornjopaleozojskih papratnjaa govore o vlanoj i toploj klimi. Biljke velikih mesnatih listova upuuju na suhu klimu. Znai, analizom stijena i fosilnih ostataka mogue je pratiti klimatska kolebanja u Zemljinoj prolosti. U novije vrijeme koriste se sofisticiranije metode. Pri tome, osobito je vaan odnos izotopa kisika 16 O : 18 O. Naime, njihov je normalni omjer oko 500:1, a s povienjem temperature mijenja se u korist 16 O, tako da npr. poveani omjer 16 O : 18 O u nekom vapnencu geoloke prolosti ukazuje na veu temperaturu u vrijeme njegova taloenja, no to je to danas. Istraivanja pojedinih ivotnih zajednica Zemljine prolosti pokazuju da su kontinentalni prostori bili u drugaijim klimatskim pojasovima nego to su danas. To pokazuju npr. fosilni nalazi tropske u subtropske flore prisutni u dananjim hladnim klimatskim pojasovima, a isto tako i fosilni ostaci organizama hladnih prostora prisutni u dananjim toplim klimatskim pojasovima. Stijene litosfere uglavnom su danas poremeene. Stoga odreivanjem njihove starosti, odreujemo i starost tektonskih pokreta koji su ih poremetili. Time odreujemo i slijed orogenetskih i postorgenetskih promjena. Takoer, fosilni geomagnetizam nekih dijelova kontinenata s obzirom na raspored magnetskih silnica, koje u veoj mjeri nisu u skladu s dananjim geomagnetskim poljem tih djelova kontinenata, jasno pokazuju da je u Zemljinoj prolosti dolazilo do premjetanja kontinenata (i polova). Dakle, historijski geolog "itanjem" facijesa i spoznajama o njegovu vremenskom slijedu dolazi do izuzetnih spoznaja; rekonstruira prostorna i vremenska zbivanja (dinamiku) na Zemlji tijekom njene prolosti, dakle od njenog postanka do danas.
26 4. HADIJ
Stijene iz najranijeg razdoblja Zemljine prolosti danas nisu prisutne na njenoj povrini. To stoga jer su izmjenjene u neke druge stijene, ili su pak bile konzumirane (pretaljene) u Zemljinu unutranjost, ili su u potpunosti erodirane erozijskim procesima. Stoga je podjela hadijskog eona izvrena na temelju dogaaja i prisutnih hadijskih stijena na Mjesecu. Tako npr., nektarijska era odreena je prema priblinom vremenu formiranja mjeseevog bazena "Mare Nectaris" graenog od mnotva impaktnih kratera. Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju" ("International Commission on Stratigraphy"), hadij se dijeli na (tab.1 - Podjela hadija):
EON
ERA
prije sadanjosti u milijunima godina
HADIJ
Donji Imbrij
3850 - ?
3950 - 3850
4150 - 3950
4600 - 4150
Nektarij
Bazenske grupe
Kriptik
Najstariji minerali na Zemlji stari su oko 4.4 milijarde godina i radi se o cirkonima prisutnim u pjeenjacima s prostora zapadne Australije, a koji potjeu od nekih starijih granitnih stijena koje su bile erodirane. Starost nekih meteorita naenih na Zemlji odreivana je uran-olovnom i rubidij- stroncijskom metodom i dobivena je starost od oko 4.6 milijardi godina (sl.23 - Efremovka - jedan od najstarijih meteorita - iz najranijih faza formiranja Suneva sustava). Kako veina meteorita naenih na Zemlji potjee iz asteroidnog pojasa (izmeu Marsa i Jupitera), a koji je nastao kao dio Suneva sustava, to se uzima da je starost meteorita iz tog pojasa priblino jednaka starosti Zemlje. O tako procijenjenoj starosti Zemlje u prilog govori i starost najstarijih mjeseevih stijena, a koja takoer iznosi oko 4.6 milijardi godina. Sunev sustav se dakle formirao otprilike prije oko 4.6 milijardi godina iz velikih oblaka plina i praine - difuznih (solarnih) nebula (sl.24 - Solarna nebula). To su mjesta u Svemiru na kojima su ranije postojale goleme zvijezde koje su eksplodirale (supernova), te upravo od takvih dogaaja mjestimice u Svemiru nastaju velike koliine plina i praine bogate tab.1 sl.23 27 raznim elementima. Gravitacijskom kompakcijom u nekom (zasigurno najguem) dijelu te nebule, nakon nekog vremena dolazi do nastanka visoke temeperature, te do nuklearne fuzije lakih elemenata (vodika u helij), ime nastaje nova zvijezda - Sunce (sl.25 - Nastanak Sunevog sustava iz Solarne nebule). Preostali djelovi tog prvotnog oblaka plina i praine takoer se pod utjecajem gravitacije poinju skupljati, no u manje forme, iz kojih onda postupno nastaju planeti. Zbog kompakcije, a i radioaktivnog raspada prisutnih elemenata, planeti u svojoj unutranjosti takoer postaju uareni, no nikad toliko da bi dolo do nuklearne fuzije i nastanka zvijezde. Njihova neuarena vanjska (tanka) kora zbog "kljuanja" u unutranjosti planeta esto mjestimice puca i biva konzumirana u uarenu unutranjost, dok se istovremeno na nekim drugim mjestima planeta, hlaenjem tog uarenog materijala na njegovoj povrini stvara nova kora. Takvim hlaenjem nastajale su prve stijene. No te prve stijene nisu se uspjele ouvati. To stoga jer su bile ili ponovno pretaljene, ili pak izmjenjene u neke druge stijene (metamorfne, sedimentne), ili su pak bile u potpunosti erodirane erozijskim procesima. Uareni stijenski materijal koji je iz unutranosti planeta dolazio na povrinu, a gdje se postupno hladio u procesu nastanka vrste Zemljine kore, bio je prepun razliitih plinova koji su izlazili na povrinu. Takoer, vrlo znaajna koliina tih plinova dolazila je i iz Svemira pri sudarima Zemlje s razliitim meteoritma i kometima, jer su mnogi od njih u stvari i bili smrznuti plinovi (duik, vodik), led i praina. Oni su dolaskom na Zemlju ili odmah isparavali ili, ako su bili stijenoviti, plinove su otputali nakon to su bili pretaljeni (sl.26 - Nain nastanka prvotne Zemljine atmosfere). Zemaljska hadijska atmosfera nije imala slobodnog kisika, sastojala se uglavnom iz ugljinog dioksida, vodene pare i duika, a manje i od ugljinog monoksida, vodikovog sulfida i vodikovog klorida. Generalno, takav je sastav plinova koji izlaze i iz dananjih vulkana, no ipak, ta hadijska atmosfera je sadravala vei postotak vodika, a zasigurno i amonijaka i metana. Naime, dananji vulkani izbacuju lavu nastalu otapanjem relativno mladih stijena, a koje su prije nego su bile subducirane, nastajale blie povrini Zemlje, pa ve i zbog toga sastav ovih plinova nije jednak onom kojega su imali plinovi prvotnih Zemljinih vulkana. Neki pak smatraju da plinovi prvotne atmosfere potjeu jo iz vremena difuzne nebule, tj. da nisu nastali "isparavanjima" iz rastaljenog stijenskog materijala. No ipak, neprisutnost inertnih plinova kao to su neon, kripton i argon u Zemaljskoj atmosferi ne govori tome u prilog. Naime, ovi plinovi su vrlo inertni, ne mijenjaju lako mjesto svog boravka i ne vole se vezati s drugim elementima. Stoga, da je prvotna atmosfera nastala iz difuzne nebule, ti plinovi bi jo i danas bili u atmosferi, tj. ne bi iz nje pobjegli na povrinu sl.24 sl.25 28
Zemlje. U ovom "isparavanju" razliitih plinova iz uarenog stijenskog materijala, bila je, meu ostalim, i vodena para od koje je nakon kondenzacije u atmosferi nastala i prva kia, a koja je poela puniti Zemaljska topografska udubljenja. Znai ovim procesom, kao i estim bombardiranjem Zemlje "ledenim meteoritima" nastala je prvotna Zemljina hidrosfera. Ipak, zbog prisutnosti raznih plinova u atmosferi, ove prve kie i mora bila su vjerojatno kisela, tj. bila su drugaijeg kemijskog sastava no danas. Tako npr. prva mora bila su zasigurno bogata karbonatnom (ugljinom) kiselinom (H 2 CO 3 ) nastalom otapanjem velike koliine ugljinog dioksida iz atmosfere. U dodiru s razliitim stijenama ovakva kisela voda ih je otapala, obogaujui se s kalcijem, magnezijem i mnogim drugim elementima. No ipak, u takvim vodenim uvjetima ni uz pomo ovih elemenata nisu mogle nastati karbonatne stijene vapnenci i dolomiti, pa ih zato i nije bilo u tim najranijim razdobljima Zemljine prolosti. Naprotiv, nastajalo je dosta ronjaka, znai sedimentnih stijena koje su takoer bile formirane u vodi, no kako su ronjaci graeni od silicija, bili su otporni na takve kisele vodene uvjete. Tijekom dugog vremena, kemijskim reakcijama otopljenih tvari u vodi jednih s drugima, kiselost mora se postupno smanjila, a zbog svoje izrazite topivosti, u moru je dominantan sastojak ubrzo postao natrij koji se lako vezivao s klorom tvorei halit. Ne zna se kada su oceani postali slani kao danas, no u svakom sluaju slanost se Zemljinih mora u posljednjih 600 milijuna godina nije bitnije mijenjala, to je vidljivo iz istraivanja provedenih na tako starim fosilima. Nastankom koliine vode koja je prisutna i na dananjoj Zemlji, voda se od tog vrlo ranog razdoblja Zemljine prolosti stalno reciklira. Ipak, neto od te vode je dugotrajnije vezano u mineralima razliitih stijena, no i to samo privremeno, jer se i te stijene ponekad recikliraju kada se i takva voda ponovno oslobaa. Prvi je kisik u atmosferi nastao fotokemijskim reakcijama. Naime, molekula vode u atmosferi se pod utjecajem UV zraenja raspada na vodik i kisik. To se dogaa i danas, samo, tako nastala koliina kisika u atmosferi nezamjetna je u odnosu na onu koja nastaje fotosintezom biljaka. O prvim pojavama kisika u atmosferi jasno svjedoi promjena boje stijena koje su se nalazile na Zemljinoj povrini, a o emu e biti vie rijei kasnije. Dakle, taj sl.26 29 prvi kisik nastao fotokemijskim reakcijama nije ostao slobodan u atmosferi, nego se odmah vezao za minerale na povrini Zemlje.
4.1. Formiranje prve oceanske i kontinentalne kore
Tijekom ranog hada povrinu Zemlje i njenu unutranjost izgraivala je uarena, kljuala stijenska masa (magma), nastala zagrijavanjem zbog raspada u njoj prisutnih radioaktivnih izotopa kratkog vremena polurapada. U to je vrijeme ta rastaljena stijenska masa prolazila kroz fazu diferencijacije, tj. tei sastojci te rastaljene stijenske mase padali su ka sreditu tadanje Zemlje, a laki su se dizali ka njenoj povrini. Istovremeno, ta je uarena masa bila i bombardirana mnogobrojnim asteoridima, a time i dodatno mijeana. U svakom sluaju, mnogi znanstvenici smatraju da se na povrini itave Zemlje nalazio jedan jedinstveni ocean magme. Postupnim i mjestiminim izrazitijim hlaenjem tog rastaljenog povrinskog dijela oceana magme, nastala je prvotna Zemljina kora graena od ultrabazinih stijena, a koja se naziva komatit. Ove stijene bile su ovrsnute na temperaturama iznad 1100 stupnjeva, a to je vie od temperature pri kojoj nastaje bazalt. Kako su komatiti bili gueg sastava no to je bila vrua rastaljena stijenska masa iz gornjeg plata koja se nalazila ispod njih, oni su zbog konvekcijskog kretanja magme vrlo brzo u nju i tonuli, te ponovno bivali rastaljivani. To su u stvari bili zaeci tektonike ploa. Uzastopnim i viestrukim takvim zbivanjima, konvekcijskim strujanjima izdiua magma postajala je sve hladnija, da bi nakon to joj je temperatura pri izlasku na povrinu Zemlje padala ispod 1100 stupnjeva, od nje nastajao bazalt, tj. prvotna oceanska kora. Za razliku od oceanske kore bazinog i/ili ultrabazinog sastava, kontinentalna kora je vie "kisela", tj. graena je od feldspata, kvarca i tinjaca, odnosno sadri znatno vie SiO 2 . Jedan od najstarijih sauvanih fragmenata kontinentalne kore u novije je vrijeme naen 370 km sjeverno od grada Yellowknife na prostoru kanadskog Sjeverozapadnog teritorija. Radiometrijsko datiranje starosti zrnaca cirkona iz tamo prisutnih tonalitnih gnajseva ukazuju na starost ovih stijena od 3.96 milijardi godina. Ovi gnajsevi su nastali metamorfozom tonalita (magmatske stijene, varijeteta diorita). Istovrsnog su sastava i sline starosti fragmenti kontinentalne kore na Grenlandu i Antarktici, no najstarija su zrnca cirkona naena u arhajskim rijenim pjeenjacima na prostoru zapadne Australije, ija je utvrena starost od 4.1 - 4.3 milijarde godina. Postojanje ovih rijenih sedimenata nesumnjivo ukazuje na prisutnost kontinentalne kore ve i tijekom hadija. Mnogi geolozi smatraju da je ta prvotna kontinentalna kora nastala u zonama subdukcije kada je oceanska kora, prekrivena tankim prekrivaem sedimentnih stijena, nakon subdukcije u platu bivala pretaljivana. Iz te se taljevine diferencirao laki, "kiseliji" dio koji se dizao u najvie dijelove plata i tu su od njega hlaenjem nastajali tonaliti i granodioriti, a ispod njih bazalti. Taljenjem tih tonalita i granodiorita u daljnjim fazama subdukcija, iz njih su se na isti nain izdiferencirale i jo lake i "kiselije" stijene - graniti. Ti najraniji kontinentalni fragmenti nisu bili vei od oko 500 km u promjeru, a bivali su postupno poveavani mehanizmima koji na Zemlji djeluju i danas. To su: sudari (kolizije) tektonskih ploa koje sadre kontinentalne fragmente, ime dolazi do udruivanja njihovih kontinentalnih povrina, formiranja otonih lukova, odnosno mikrokontinenata iznad zona subdukcija, te zapunjavanja marinskog prostora sedimentom erodiranim i doneenim sa nekog starijeg kontinentalnog fragmenta. Prilikom kolizije tog kontinentalnog fragmenta sa susjednim kontinentalnim fragmentom, taj se sedimentni materijal izmeu tih dvaju 30 kontinentalnih fragmenata topio i/ili metamorfozirao, te su od njega ponovno nastajale "kisele" magmatske ili metamorfne stijene; graniti i gnajsevi. Vrijeme nastanka najstarijih stijena koje su se na povrini Zemlje ouvale do danas, oznaava poetak slijedeeg eona Zemljine prolosti - arhaika.
31 5. ARHAIK (ARHEOZOIK)
Geolozi 18. stoljea u svojim su se istraivanjima ponekad susretali s metamorfnim i magmatskim kompleksima naslaga koje su uoavali ispod najstarijih fosilifernih naslaga. Ove jo starije kristalinske stijene tako su postale poznate pod imenom prekambrij, oznaavajui naslage starije od kambrija. U tadanje vrijeme, korelacija i procjena starosti tih naoko nefosilifernih, izmijenjenih i deformiranih prekambrijskih stijena, izgledala je nemogua, no ipak, mnogi geolozi su shvatili znaenje ovih stijena, te su njihovu istraivanju posvetili itav svoj ivot. To stoga jer prekambrijske stijene predstavljaju "zapis" ogromnog dijela Zemljine prolosti, izgrauju "jezgre" kontinenata, te sadre bogata leita eljeza i drugih metala. Jedan od pionira istraivanja prekambrijskih stijena bio je kanaanin William Logan koji je jo sredinom 19. stoljea uspijevao odrediti superpozicijske odnose prekambrijskih stijena koje je istraivao na prostoru jugoistone Kanade. Njihovu relativnu starost odreivao je na temelju stupnja metamorfizma, pa je najstarijim prekambrijskim stijenama smatrao one koje su pretrpjele najizrazitiju metamorfozu. No ipak, moderna istraivanja pokazuju da je u takvom razmiljanju Logan grijeio. Naime, starije stijene ne moraju uope biti metamorfozirane, dok mlae, s druge strane, mogu biti izrazito metamorfozirane. Ipak, prostor koji je istraivao Logan bio je upravo graen od starijih gnajsnih stijena i mlaih, slabije metamorfoziranih, tako da on u to vrijeme nije niti mogao doi do drugaijeg zakljuka glede relativne starosti tih stijena. U svakom sluaju, Logana je takva situacija na prekambrijskim terenima jugoistone Kanade navela da te prekambrijske stijene svrsta u dva razdoblja; u starije; arhaik (arheozoik) i u mlae; proterozoik (algonkij). Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju", arhajski eon se dijeli na (tab.2 - Podjela arhaika):
Danas je poznato da je najpouzdanija korelacija prekambrijskih stijena mogua jedino na temelju odredbe njihove radiometrijske starosti, te je upravo na taj nain i jedino mogue izvriti njihovu kronostratigrafsku razdiobu, odnosno njihovo svrstavanje u odreene geokronoloke jedinice.
EON
ERA
prije sadanjosti u milijunima godina
ARHAIK
Neoarhaik
2800 - 2500
3200 - 2800
3600 - 3200
? - 3600
Mezoarhaik
Paleoarhaik
Eoarhaik tab.2 32 5.1. Kratoni i titovi
Prekambrijske stijene najee izgrauju prostrane, kroz vrlo duga vremenska razdoblja stabilne kontinentalne prostore - kratone. To je, dakle, stabilno kontinentalno prostranstvo na Zemlji na kojem je prekambrijska osnova ogoljela ili je prekrivena relativno tankim pokrovom sedimentnih stijena, a koje nisu bitnije poremeene. Ukoliko je prekambrijska osnova ogoljela, radi se o titu, a ukoliko je prekrivena, radi se o platformi. (sl.27 - Sjevernoameriki kraton, tit i platforma). Kanadski tit prostire se na povrini od oko 3.5 milijuna kilometara kvadratnih. Zavrno je konsolidiran prije otprilike 1.8 - 1.9 milijardi godina. Nakon toga, unutar prostora ovog tita vie nije bilo izrazitijih tektonskih zbivanja (orogeneza). Tijekom posljednjeg ledenog doba, kretanjem ledenjaka, pokrovni sedimenti sjevernoamerikog kratona bili su erodirani s njegove povrine, te je on ostao ogoljen na velikoj povrini inei kanadski tit. Juno i zapadno od kanadskog tita, prekambrijske stijene su i dalje prekrivene naslagama fanerozoika. Ove mlae naslage su veinom horizontalne i tek su neznatno borane. To je platforma sjevernoamerikog kratona. Temeljem strukturne grae, te radiometrijske starosti stijena koje ih izgrauju, kratoni su obino podijeljeni na nekoliko provincija. Tako npr. u Sjevernoj Americi ima 7 prekambrijskih provincija arhajske i proterozojske starosti, a koje sve zajedno s fanerozojskim sedimentnim pokrivaem ine sjevernoameriki ili laurencijski kraton.
5.2. Baltiki tit
Najprostranije povrinsko rasprostranjenje prekambrijskih stijena u Europi prisutno je na prostoru baltikog tita (sl.28 - prekambrijske stijene na prostoru baltikog tita). Njegov sjeverozapadni dio prekriven je donjopaleozojskim orogenetskim pojasom kaledonida. Idui ka istoku, starost stijena baltikog tita sve je vea. Tako, najstarije stijene nalaze se na njegovu istonom dijelu i arhajske su starosti. U centralnom su dijelu tita proterozojske stijene, pri emu se sl.27 sl.28 33 one najmlae proterozojske nalaze na jugozapadnim rubovima dananjih Norveke i vedske. Ove najmlae stijene vremenski su ekvivalent Grinvil provincije kanadskog tita, a za koje se smatra da su odvojene od kanadskog tita tijekom raspada Laurencije. Juno od baltikog tita, na prostoru Ukrajine, nalazi se ukrajinski tit, za kojeg se smatra da predstavlja juni nastavak baltikog tita. Njihova "veza" prekrivena je mlaim naslagama ruske platforme. Baltiki tit i ukrajinski tit u stvari su dijelovi donjopaleozojskog kratona - Baltike (njen skandinavski dio zove se Fenosarmacija).
5.3. Sibirski kraton
Sibirski kraton predstavlja kristalinsku jezgru Azije, odnosno dio donjopaleozojskog kratona Sibirija (Angara) (sl.29 - Glavne geoloke znaajke Eurazije). Meutim, uglavnom je prekriven mlaim sedimentima sibirske platforme. Ipak, dva su prostora gdje prekambrijske stijene izdanjuju na veoj povrini. To su anabarski i aldanski titovi ija je veza prekrivena mlaim naslagama sibirske platforme.
5.4. Ostali Zemljini kratoni i titovi
Juna Amerika Na prostoru June Amerike prisutna su tri tita: gvajanski, brazilski i patagonijski tit (sl.30 - Prekambijski titovi na prostoru June Amerike). Njihove najstarije dijelove izgrauju kriljavci i gnajsevi, srednje stare; metamorfiti i magmatiti, a najmlae; slejtovi, filiti, kvarciti, konglomerati i razliiti efuzivi. Zbog njihove prekrivenosti kako mlaim naslagama, tako i gustim umama, relativno su slabo istraeni.
Afrika prekambrijske stijene javljaju se na povrini sl.29 sl.30 34 gotovo polovine afrikog kontinenta. Dobro su istraene jer su mjestimice vrlo bogate zlatom, dijamantima, bakrom, uranom i kromom. Izdvojene su u etiri tita: zapadnoafriki, angola-kasai, tanzanijski i rodezijsko- transvalski (sl.31 - Kratonski segmenti Afrike).
Indija Indija se moe podjeliti u dva geoloki bitno razliita dijela; na sjeveru je himalajski alpinski orogenetski pojas, a na jugu se nalazi indijski kraton unutar kojeg je izdvojeno nekoliko provincija ovisno o njihovim strukturnim karakteristikama i vremenu njihove konsolidacije tijekom prekambrija (sl.32 - prekambrijske provincije Indije). Smatra se da ta svaka provincija predstavlja u stvari zaseban kontinentalni fragment koji su bivali meusobno spajani orogenetskim zbivanjima tijekom prekambrija. Njihova konana konsolidacija dogodila se prije otprilike 1.5 milijardi godina. Sve do gornje krede indijski kraton bio je stabilan da bi se tada na prostoru Dekana kroz mnogobrojne vulkane izlila ogromna koliina bazaltne lave. Smatra se da se to dogodilo kao posljedica odvajanja Sejelskih otoka od Indije.
Australija Istoni dio Australije izgrauje fanerozojski orogenetski pojas, dok se prekambrijske stijene nalaze u centralnom i zapadnom dijelu kontinenta. Najvei prostor zauzima Yigarn tit zapadne Australije, a sjeverno od njega nalazi se Pilbara tit (sl.33 - Glavne geoloke znaajke Australije). Oba su graena od tipine grinston-granulitske asocijacije stijena i predstavljaju tipine lokacije za prouavanje arhajske geologije. Proterozojske sedimentne stijene Australije nisu metamorfozirane i vrlo su pogodne za prouavanje talonih zbivanja u to vrijeme i na tom prostoru. Naroito su esti proterozojski elfni sedimenti, stromatoliti, te trakaste eljezovite naslage pribline starosti kao i one iz kanadske Animikie grupe. Takoer, prisutni su i gornjoproterozojski glacijalni sedimenti iznad kojih dolaze i marinski sedimenti tzv. Rawnsley kvarcita (metamorfozirani pjeenjaci) s estim nalazima bezskeletnih organizama (Ediacara fauna).
Antarktika Ispod leda Antarktike nalazi se prekambrijski tit koji je i unato modernim tehnikama geofizikih istraivanja jo prilino neistraen. Jedina ansa za istraivanje njegove grae geolozima se prua na planinskim vrhuncima koji vire iz leda i na rubovima kontinenta, gdje stijene nisu prekrivene debelim naslagama leda. Arhajske stijene nalaze se na istonim, a proterozojske na preostalim dijelovima tita. Zapadni dio Antarktike prekrivaju gornjokredne sl.33 sl.32 sl.31 35 (i mlae) borane naslage koje su po grai vrlo sline andskom orogenetskom pojasu zapadne June Amerike sa kojom je Australija bila povezana sve do gornje krede. Svi ovi titovi prisutni na junim kontinentalnim prostorima dananje Zemlje, predstavljaju u stvari dijelove paleozojskog jedinstvenog junog kontinentalnog prostora nazvanog Gondwana.
5.5. Arhajske stijene kratona i titova
Generalno, arhajske stijene kratona sastoje se iz dvaju skupina; granuliti i grinstoni (sl.34 - Presijek kroz dva grinston pojasa). Granuliti su u stvari gnajsevi nastali metamorfozom tonalita, granodiorita, granita, a esto i anortozita. Za razliku od njih, grinstoni su karakterizirani tipinim slijedom nekoliko stijenskih tipova koji su meusobno otro odijeljeni. U donjem dijelu jednog tipinog grinston stijenskog slijeda nalaze se ultrabazine stijene (komatiti), iznad kojih dolaze bazalti s kloritom i hornblendom koji im daju zelenu boju i po kojoj su i dobili ime. Iznad bazalta dolaze kiseliji eruptivi andezitnog i riolitnog sastava koji su u vrhu prekriveni sedimentima; ejlovima, grauvakama, konglomeratima nastalim erozijom grinstona, a rijee i tzv. Trakastim eljezovitim naslagama ("Banded Iron Formations"). Uobiajeno prisutne "Pillow" ("jastuaste") lave unutar vulkanita grinstona jasno ukazuju da su nastali podmorskim vulkanskim erupcijama. itava jedna takva grinston sekvencija, uobiajeno sinklinalnih, odnosno koritastih formi, redovito je okruena granitima nastalim u posljednim fazama formiranja grinstona. Grinstoni su izrazita znaajka arhajskih terena na itavoj Zemlji. Prisutni su na prostorima dananje Sjeverne Amerike (kanadski tit), june Afrike (rodezijski kraton, Kaapvaal kraton s Barberton planinama - najstariji kraton na Zemlji), zapadne Australije (Pilbara blok) i zapadne Indije (Dharwar pojas). Gospodarski su vrlo znaajni. To stoga jer su uz njihove donje, ultrabazine dijelove, esto vezana leita kroma i nikla, uz gornje, kiselije dijelove, leita cinka, bakra, srebra i zlata, a uz najgornje, sedimentne dijelove, leita mangana, barita i eljeza. Rudna leita zlata June Afrike (npr. Witwatersrand supergrupa - leite sa polovinom svjetske proizvodnje zlata) upravo potjeu iz grinston asocijacije stijena koja je tijekom proterozoika bila erodirana rijekama tako da se zlato danas vadi iz proterozojskih rijenih i deltnih naslaga - kvarcnih pjeenjaka i konglomerata iz vrha grinston stijenske asocijacije na prostoru junoafrikih Barberton planina. Izmjena stijenskih tipova unutar grinston stijenske asocijacije, od ultrabazinih ka kiselim stijenskim varijetetima, ukazuje na njihov nastanak diferencijacijom iz neke prvotne bazine magme. S druge strane pak, sedimenti koji se nalaze u vrhu grinston asocijacije ukazuju na prirodu najranijih arhajskih kontinenata. Tako, prisutnost valutica granita unutar konglomerata iz vrha grinstona, ukazuje da su prvotna arhajska kopna (protokontinenti) sl.34 36 mjestimice bila izgraena i od granita. Osim konglomerata, u sedimentnim dijelovima grinstona esto su prisutne grauvake i tamni ejlovi. Kako se unutar sedimenata arhajskih grinstona tek vrlo rijetko moe nai plitkomorskih stijena s plitkomorskim teksturama (npr. valnih brazdi, kose slojevitosti), to se smatra da tijekom arhaika plitkomorski elfni prostori nisu bili esti, nego su naprotiv, postojei protokontinenti bili vrlo strmih padina, malih dimenzija i vrlo neravne povrine, sa kojih je erodirani krupnozrnati i sitnijezrnati materijal bivao turbidnim strujama spiran niz strme padine u dubokomorski prostor. Recimo, kao dananji Island i slini vulkanski otoci. Stoga su se marinski karbonati i kvarcni pjeenjaci, koji esto izgrauju plievodnije sedimente mlaih geolokih razdoblja, vrlo rijetko taloili tijekom arhaika. Takoer, unutar najstarijih arhajskih stijena rijetko se mogu nai i sedimenti koji su taloeni na kopnu (npr. rijeni sedimenti). To najvjerojatnije stoga jer su kopneni prostori bili vrlo mali i relativno rijetki, pa su se kopnene naslage i rijetko formirale. Naravno, ne moe se iskljuiti niti mogunost da su se kopnene naslage negdje formirale i u veem obimu, ali su u mlaim razdobljima bile potpuno konzumirane i/ili erodirane.
5.6. Arhajska tektonika
Do gibanja tektonskih ploa nije dolo tijekom prvih milijardu godina postojanja Zemlje. To stoga jer je tijekom tog razdoblja uarena unutranjost Zemlje jo bila bez veeg i debljeg vrstog stijenskog "omotaa" - litosfere. Tek prije oko 3.5 milijardi godina povrinski dio Zemlje se dovoljno ohladio, te je dolo do formiranja prvotnih tektonskih ploa (njihovi ostaci su danas djelomice prisutni npr. u arhajskim kompleksima Kanade i Skandinavije). Jednom kada je zapoela, tektonika ploa omoguavala je nastanak sve veih i veih kontinentalnih prostora, bilo pretaljivanjem stijenskog materijala u zonama subdukcije od kojeg je onda diferencijacijom nastajala nova kontinentalna kora, bilo sudarima ve formiranih manjih kontinentalnih masa. Arhajska tektonika ploa bila je vjerojatno mnogo dinaminija no ona dananja. To stoga jer su konvekcijska strujanja u platu bila izrazitija, a to je dovodilo do formiranja mnogobrojnih srednjooceanskih hrptova i zona subdukcije sa izrazitim podmorskim vulkanizmom. Te zone subdukcije upravo su i bili prostori u kojima su nastajali grinstoni i sl.35 37 granuliti. U poetnoj fazi nastanka grinston-granulitske asocijacije stijena uz zone subdukcije nastajali su tonalitni vulkanski lukovi. U kopnenim uvjetima oni su bili erodirani te je taj materijal bivao transportiran u subdukcijski jarak, da bi zajedno s oceanskom korom bivao subduciran pod otoni luk. Time je nastala vie kisela magma koja se utiskivala nagore u podzemni prostor otonog luka, stvarajui time jo i dodatnu kontinentalnu koru. Iza vulkanskog luka zbog ekstenzije dolazilo je do rasjedanja i formiranja korita ("Back-arc" - zaluni bazen) unutar kojeg su se du dubokih rasjeda u poetku deavale efuzije bazine, a zatim i sve kiselije lave. Na kiselu lavu zatim su se taloili sedimenti nastali erozijom oblinjeg otonog luka. Kompresijom itavog tog prostora otonih lukova i zalunih bazena, nastajala je grinston-granulitska asocijacija stijena; od otonih lukova kompresijom i metamorfozom nastajali su granuliti, a od zalunih bazena sinklinalne forme grinston stijenske asocijacije (sl.35 - Model razvoja grinston pojasa i rasta kontinentalne kore). Tijekom te kompresijske faze esto je dolazilo i do granitnih intruzija kroz grinston asocijaciju.
5.7. Arhajske pokrovne (sedimentne) stijene
Mnoge regije Zemlje izgrauju sedimentne stijene arhaika. Meu njima, po dobroj otkrivenosti i dostupnosti istraivanjima, istiu se Junoafrike Barberton planine i Pilbara blok zapadne Australije. One sa prostora dananjih planina Barberton taloene su na prostranom arhajskom kratonu koji je bio zavrno konsolidiran prije 3 milijarde godina. Kako na tom kratonu od tada nije bilo tektonskih zbivanja, to sedimentne stijene koje ga prekrivaju nisu metamorfozirane. Stoga slijed na prostoru Barberton planina predstavlja izvrstan primjer potpunog razvoja grinston stijenske asocijacije (sl.36 - Stratigrafski slijed grinston pojasa Barberton planina). Ona zapoinje tzv. Onverwacht grupom graenom u donjem dijelu od ultrabazinih i bazinih vulkanita koji prema gore prelaze u sve ee kisele eruptive. Na njima slijede dubokomorski konglomerati, pjeenjaci i ejlovi tzv. Fig tree grupe, zatim tzv. Moodies grupe, a zatim plitkovodni, subtajdalni i intertajdalni sedimenti tzv. Pongola supergrupe (sl.37 - Stratigrafski slijed plitkovodnih sedimenata Pongola supergrupe) graene od plitkomorskih klastita koji su taloeni prije oko 3 milijarde godina. Oni jasno ukazuju da je ve u to vrijeme, na tom prostoru bilo veliko kopno koje se troilo, a koje je bilo graeno od stijena Onverwacht, Fig tree i Moodies grupe. Na plitkomorskim sedimentima Pongola supergrupe slijede kopneni klastiti (rijeni i jezerski) Witwatersrand-a, taloeni prije otprilike 2.5 - 2.8 milijardi godina. Kako Witwatersrand sedimenti sadre i zlato, to su oni i vrlo dobro istraeni; prostiru se na povrini od oko 103 000 km 2 , debljina im iznosi 8 - 10 km. Slijed Pongola supergrupe i Witwatersranda predstavljaju najstarije poznate pokrovne stijene na Zemlji. sl.36 38 Ovaj stijenski slijed na prostoru June Afrike lijepo ilustrira razvoj jednog kratona od njegove magmatske podloge, pa do njegova potpunog okopnjavanja, tj. formiranja kontinenta uz taloenje sedimenata u kopnenim uvjetima. Smatra se da je ovaj prostor June Afrike, u stvari prostor najstarijeg (prvog nastalog ?) kratona u Zemljinoj povjesti.
5.8. Fosili iz arhajskih stijena
Zbog izrazitog prevladavanja fosilno sauvanih samo prokariotskih organizama u stijenama arhajske starosti, arhaik se moe nazvati dobom prokariota. O njihovoj prisutnosti govore sporadini nalazi arhajskih stromatolita (sl.38 - Arhajski stromatolit iz zapadne Australije) - laminiranih karbonatnih stijena nastalih posredstvom ivotne djelatnosti cijanobakterija u prostoru plitkog subtajdala ili ee, interdajdala, gdje je dolazilo do naljepljivanja sitnog karbonatnog mulja na vlakanca cijanobakterija, koje su poput prevlaka ili tepiha prekrivale te okolie. Ipak, stromatoliti su znatno ei u proterozoiku nego arhaiku, jer tijekom arhaika jo nije bilo toliko plitkovodnih elfnih prostora kao tijekom proterozoika. Najstariji stromatoliti naeni su unutar tzv. Warrawoona grupe australskog Pilbara tita. Stari su 3.5 milijardi godina. Takoer, crni ronjaci Warrawoona grupe esto sadre i filamente fosilnih prokariota (sl.39 - Filamentni prokariotski mikrofosili iz Warrawoona grupe). Neto mlai stomatoliti, stari oko 3.0 milijardi godina, naeni su u Pongola grupi june Afrike, a oni stari 2.8 milijardi godina naeni su u Bulawayan grupi Australije. U mikroskopskim preparatima ronjaka i slejtova Fig tree grupe June Afrike, starim 3.1 milijardi godina, naeni su mnogobrojni sferini ostaci mikrometarskih dimenzija za koje se takoer smatra da potjeu od cijanobakterija. S obzirom da su ti ostaci naeni kraj grada Barbertona, nazvani su Archaeosphaeroides barbertonensis (sl.40 - Archaeosphaeroides barbertonensis). Neki slojevi Fig tree grupe vrlo esto sadre sl.39 sl.37 sl.38 39 estice rasprene organske materije koja im daje crnu ili tamnosivu boju. Istraivanja su pokazala da ta rasprena organska materija u stvari predstavlja proizvode raspada klorofila. To su tzv. kemijski fosili. Pored cijanobakterija, iz arhaika su poznati i fosilni ostaci nekih neidentificiranih bakterija ije su se stanice za ivota proimale piritom ili sideritom, a zbog ega su se i uspjele fosilno sauvati. To su tzv. pseudomorfi. Ponegdje, na podruju junog Grenlanda, prisutni su i nalazi kemijskih fosila u eljezovitim stijenama, starim 3.8 milijardi godina. Ove stijene sadre odnos 12 C i 13 C kao to je on danas prisutan u svim ivim organizmima, a to jasno ukazuje na prisutnost vrlo malih koliina organske tvari u tim stijenama. Iz arhajskih stijena poznati su i fosilni ostaci magnetobakterija, a koje su unutar svojih stanica izluivale nanometarske kristale magnetita. Vrlo sitne nakupine magnetita u arhajskim stijenama esto ukazuju upravo na negdanju prisutnost tih bakterija.
5.9. Postanak ivota
Dananja izrazita raznolikost ivog svijeta Zemlje, rezultat je kemijske i bioloke evolucije tijekom milijardi godina. Iako bi bilo jako zgodno imati fosilnu dokumentaciju iz najranijih razdoblja Zemljine prolosti, a iz koje bi se vidio prijelaz iz neive tvari u prvotne organizme, to na alost nije sluaj. Stoga se teorije o nastanku ivota temelje na dananjim spoznajama znanosti o tim najranijim poecima i oblicima ivota, pri emu se za takva istraivanja koriste vrlo oskudni fosilni ostaci naeni u sedimentnim stijenama nastalim u tim najranijim razdobljima postojanja Zemlje. Nastojanje da od jednostavnih formi nastaju kompleksnije strukture, osnovna je karakteristika kako neivih, tako i ivih sustava (tzv. samoorganizacija). Ta injenica snano utjee i na teorije o nastanku ivota. Jasno je da su subatomske estice grupirane u pojedini atom, pojedini atomi su grupirani u pojedine molekule, pojedine molekule su grupirane u molekulske lance i sloene strukture, pa je vrlo mogue da atomi odreene kombinacije elemenata (ugljik, kisik, vodik, duik, sumpor, fosfor) naine i neku organsku molekulu. Ta se molekula moe udruiti s nekim drugim organskim molekulama tvorei kompleksnije skupine molekula, a upravo takve molekule i izgrauju sve ive organizme. Takva jedna sloenija molekula je molekula deoksiribonukleinske kiseline (DNA), a koja se nalazi u stanicama svih ivih organizama i preko koje se informacije prenose na slijedeu generaciju potomstva. Neke teorije o postanku ivota ukazuju da se takve velike i kompleksne molekule u stanici mogu organizirati do te mjere da postanu sposobne za obavljanje razliitih ivotnih funkcija, formirajui time u stvari, i prve jednostanine organizme koji se mogu udruivati formirajui sve sloenije ivotne forme, a koji takoer mogu poeti rasti, prehranjivati se, razmnoavati i mutirati. No postavlja se pitanje: "Da li je na ovaj nain dolo do nastanka prvog ivota na Zemlji ?" Znanstvenici ne mogu potvrditi sve korake u jednom takvom razvoju od prvotnog sl.40 40 ivota do njegovih naprednijih formi, no osnovni koncept grupiranja jednostavnijih formi u sloenije, biokemijski je lako dokaziv.
5.10. Laboratorijska sinteza ivota
Jo sredinom 19. stoljea znanstvenici su uspijevali u primitivnim laboratorijskim uvjetima stvoriti neke najjednostavnije organske sastojke. To je bio veliki i vaan preokret u nastojanjima da se shvati i dokui postanak najprimitivnijeg ivota na Zemlji. Jasno im je bilo da su za postanak ivota bili potrebni ugljik, vodik, kisik, duik, fosfor i sumpor, a koji su ionako vrlo esti elementi Suneva sustava, te su stoga bili prisutni i u prvotnoj Zemljinoj atmosferi. Ipak, da bi iz navedenih kemijskih elemenata nastao primitivan ivot, potrebna je njihova tono odreena i vrlo komplicirana kombinacija i organizacija, i tek tada mogu nastati jednostavne organske molekule - aminokiseline, ijim vezanjem nastaju proteini osnovni gradivni elementi svakog organizma. Stanley Miller je 1953. godine u laboratorijskim uvjetima prvi uspjeno sintetizirao aminokiseline i neke druge organske molekule. On je u staklenoj kugli simulirao prvotnu Zemljinu atmosferu graenu od metana, amonijaka, vodika i vodene pare kroz koju je putao elektrine iskre, a koje su simulirale negdanje munje (sl.41 - Ureaj Stanley Miller-a). Nakon osam dana, kondenzirana voda u kugli postala je mutna i smea, a njena analiza je pokazala da sadri obilje aminokiselina i drugih organskih molekula koje izgrauju ive organizme (umjesto elektrinih iskri, kao stimulans nastanku aminokiselina mogu se koristiti i UV zrake ili pak kombinacija UV zraka i elektrinih iskri, iz ega proizlazi da je UV zraenje na prvotnoj Zemljinoj povrinu u stvari bilo dobrodolo). Dodatni pokusi nekih drugih biokemiara, pokazali su pak da se slini organski sastojci mogu proizvesti i od smjese ugljinog dioksida, duika i vodene pare, te je utvreno da je za uspjeh svih ovih pokusa bila najbitnija upravo odsutnost slobodnog kisika, a kojeg upravo i nije bilo u najranijoj Zemljinoj atmosferi. Da bi se mogle udruiti u proteinske molekule, aminokiseline su morale izgubiti vodu. To se postiglo zagrijavanjem proizvedene "organske juhe" na temperaturu od najmanje 140 stupnjeva, a prema eksperimentima biokemiara Sidney W. Foxa, ezdesetih godina prolog stoljea, ukoliko je u njoj bila prisutna i fosforna kiselina, ta je temperatura mogla biti i oko 70 stupnjeva (na prvotnoj Zemlji tu potrebnu toplinu su davale podmorske vulkanske erupcije). Fox je u laboratorijskim uvjetima uspijevao formirati molekulske lance nalik proteinima graene od 18 najeih aminokiselina koje je nazivao protenoidi (kod protenoida su aminokiseline kaotino vezane bez neke pravilnosti, a to je pak sluaj kod proteina). Smatrao je da oni u stvari predstavljaju prijelazne oblike ka pravim proteinima. Hlaenjem "organske juhe" s protenoidima, oni se poinju grupirati u sitne
sl.41 41 mikrosfere (sl.42 lijevo - Laboratorijski stvorene mikrosfere), koje po mnogim karakteristikama nalikuju ivim stanicama; zadobivaju tanku membranu kroz koju mogu komunicirati s okolnim prostorom, mogu se dijeliti i sl. Obino se ove mikrosfere veu u tanke niti, tzv. filamente, kao kod modernih Streptococcus bakterija (sl.42 desno - Stroptococcus bakerija), te mogu gibati i svoje unutranje sastavne dijelove, kao to je to sluaj i kod ivih stanica Vrlo sline protenoide Fox je nalazio i u recetnim uvjetima, u blizini podmorskih "ventila" havajskih vulkana, kroz koje na povrinu izlaze vulkanski plinovi slinog sastava kakve je on proizvodio u laboratoriju. Laboratorijska istraivanja pokazuju da su se prvotni proteini tijekom najranijih razdoblja Zemljine prolosti mogli formirati na povrinama estica gline i kristala pirita jer oni u svojoj grai sadre ione metala suprotnih elektrinih naboja koji se meusobno privlae, a te privlane sile djeluju i na aminokiseline prisutne u "organskoj juhi" koje se pod njihovim utjecajem grupiraju i povezuju u pravilne lance, tvorei tako sloenije lance organskih molekula nalik proteinima. Takoer, osim sinteze aminokiselina na Zemlji, one su mogle doi i iz svemira, a na tu mogunost ukazuju i nalazi aminokiselina u Murchison meteoritu koji je 1969. pao na prostor Australije (grad Murchison kraj Melbourne-a).
5.11. Mjesto nastanka ivota
Mnogi razlozi upuuju na injenicu da je ivot nastao u moru. U vodi se mogu otapati najrazliitije organske tvari, morskim strujanjima one mogu biti meusobno mijeane i spajane u sloenije strukture. Sve do nedavno smatralo se da je mjesto nastanka najjednostavnijih oblika ivota bila fotika zona, gdje su aminokiseline i mikrosfere mogle nastatajati na naine kako je to dokazano u laboratorijima - u toploj "organskoj juhi". Ipak, recentna podmornika istraivanja srednjooceanskih hrptova smjetenih na dubinama od nekoliko tisua metara, pokazala su da se i u totalnom mraku velikih dubina, u prostoru oko vruih hidrotermalnih izvora temperature i do 100
C ("Crni dimnjaci") (sl.43 - "Crni dimnjak"), pa i u tim samim vruim vulkanskim pukotinama srednjooceanskih hrptova, nalazi obilje primitivnog ivota - hipertermofilnih mikroba. Ovi organizmi u nedostatku svjetla umjesto fotosintezom, energiju pribavljaju kemosintezom; u sedimentu prisutne sulfate reduciraju u vodikov sulfid, a sl.37 sl.42 sl.43 42 zatim on unutar stanice reagira s kisikom, te nastaje sumporovodik (ne kisik). Ovi kemosintetski mikrobi koji reduciraju sulfate predstavljaju osnovu hranidbenog lanca mnogobrojnih invertebratnih organizama, koji takoer tu ive; razliitih lankonoaca i mekuaca, a tu su i nekoliko metara dugaki crvi koji s ovim mikrobima ive u simbiozi. Nastanak mikroba u ovim dubokomorskim prostorima moe se objasniti na slijedei nain: relativno hladnija oceanska voda kroz pukotine srednjooceanskog hrpta prodire u podzemlje (sl.44 - Presjek kroz sredinji dio srednjooceanskog hrpta). Tamo se u blizini rastaljenog magmatskog tijela zagrijava na oko 1000 C, obogauje razliitim elementima (sumporom, eljezom, bakrom, cinkom i dr.), te se vraa na povrinu oceanskog hrpta. Izlaskom te jo vrlo vrue vode kroz podmorske pukotine na ipak hladniju povrinu oceanskog hrpta, iz nje se izluuju razliiti elementi, te se njihovim razliitim kombinacijama formiraju organske molekule aminokiseline, od kojih nastaju prvotne protostanice, a zatim daljnjim razvojem i primitivni kemosintetski mikrobi. Ovakav proces vjerojatno se odvijao i u najranijim razdobljima Zemljine prolosti, ime su i u to vrijeme, i u takvim okoliima, zasigurno takoer nastajali ovakvi primitivni organizmi. Osim u takvom ekstremnom okoliu, razliiti mikrobi su naeni i unutar vrstih stijena duboko u Zemljinoj unutranjosti. To su litotropi. Naeni su npr. u vedskoj unutar granita na dubinama od oko 3600 m.
5.12. Prokarioti i eukarioti
Nema nesumnjivog dokaza o tonom vremenu kada je ivot preao granicu iz kemijske u organsku evoluciju. Ipak, nekako se smatra da se to desilo negdje u intervalu od prije 3.5 - 4 milijardi godina. U stijenama te starosti, paleontolozi su nali fosilne ostatke organizama skupine prokariota (sl.45 - Usporedba prokariotske i eukariotske stanice). To su organizmi koji nemaju stanine jezgre ovijene membranom i razmnoavaju se dijeljenjem stanica, pri emu novonastale stanice imaju potpuno ista svojstva (nasljeuju isti genski sastav) kao i one od kojih su nastale. Jedino mutacijom, odnosno nastankom neto drugaijih stanica u procesu njihova dijeljenja, novi sl.44 sl.45 43 prokariotski organizmi mogu postati malo drugaiji od roditelja. Stoga se prokariotski organizmi i nisu bitnije mijenjali od najranijih razdoblja Zemljina postojanja do danas (npr. cijanobakterije). Evolucijom su od prokariotskih organizama nastali eukarioti, tj. organizmi s membranom oko stanine jezgre i s jasnim kromosomima, od kojih se oni na viem stupnju razvoja razmnoavaju seksualno (primitivniji - tzv. izmjenom generacija). Eukariotima pripadaju svi tzv. "vii" organizmi: alge, biljke, gljive i sve ivotinje, od protozoa do ovjeka. Jo od 70-ih godina prolog stoljea zna se da su organele eukariotskih organizama jednom bile nezavisni primitivni jednostanini organizmi. Npr. stanice cijanobakterija koje su bile "pojedene" od strane veih stanica, ali nisu bile "probavljene" nego su zapoele u toj veoj stanici sa njom ivjeti simbiotski. Vea stanica je imala korist od jedne takve organele ili na taj nain to je od nje dobivala energiju koju je ona proizvodila npr. fotosintezom (npr. kloroplasti), ili je pak ta organela pretvarala ugljikohidrate i masne kiseline u ugljini dioksid i vodu stvarajui istovremeno energijom bogate fosfate (npr. mitohondriji). Da su organele prvotno nastali zaista kao "uljezi" u veim stanicama, to se vidi iz toga to kloroplasti i mitohondriji u njima imaju sposobnost dijeljenja, sposobnost sinteze proteina, obavijeni su svojim vlastitim membranama, a imaju i svoju DNA. Dodatno, danas je poznata injenica da postoji velika slinost u grai izmeu npr. kloroplasta i stanice cijanobakterije. Takva udruivanja stanica vidljiva su npr. kod recentnog primitivnog jednostaninog organizma Pelomyxa palustris, koji nastanjuje slatkovodna jezera. Umjesto organele ovaj organizam u svojoj stanici sadri bakteriju koja mu slui za proizvodnju energije. S druge pak strane, bakterija profitira jer je zatiena unutar stanice ovog organizma, a tu joj je i "skladite" hrane koju proizvodi za oboje. U svakom sluaju, tijekom evolucije, lake su preivjeli organizmi koji su simbiotikim udruivanjem stekli nekakve vee sposobnosti od organizama koji se nisu udruivali, te su oni uspjevali preivjeti i dalje se razvijati. Dodatno, razvojem seksualnog razmnoavanja kod eukariota dobila se mogunost "mijeanja" (ili kombiniranja) roditeljskih gena i nastanka neznatno drugaijih jedinki, a koje su onda sa tim svojim novim osobinama ponekad bile prilagodljivije neznatno promjenjenom ivotnom okoliu, ime su preivjele, dok su "stare" forme izumrle. To je naroito lijepo vidljivo nakon masovnih izumiranja kada su se od rijetkih preivjelih, tj. prilagodljivijih vrsta, tijekom narednih milijuna godina razvile mnogobrojne druge vrste razliita naina ivota i izgleda, ve ovisno od uvjeta okolia koji su nastanjivale. Taj se proces zove adaptivna radijacija.
44 6. PROTEROZOIK (ALGONKIJ)
Proterozojski eon zapoeo je prije 2.5 milijarde godina, a zavrio je prije 542 milijuna godina. Granica izmeu arhaika i proterozoika dogovorno je postavljena nekako u vrijeme poetka "moderne" tektonike ploa na Zemlji, odnosno negdje oko poetka izrazitijeg formiranja sedimentnih stijena na prostorima plitkomorskih elfova koji su se formirali uz prostrane gornjoarhajske kratone. Tako, sedimentacija u odnosu na arhajsku bitno je razliita; dok se tijekom najveeg dijela arhaika odvijala uglavnom u dubokomorskim okoliima, tijekom proterozoika njen znaajni dio odvijao se i unutar plitkomorskih prostora. Proterozojske stijene su manje izmijenjene nego arhajske ime ih je lake prouavati i interpretirati, no ipak, kao i arhajske, nisu bogate fosilima to stvara potekoe pri odredbama njihove starosti. Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju", proterozoik se dijeli na (sl.42):
EON
ERA
PERIOD
prije sadanjosti u milijunima godina
PROTEROZOIK
Neoproterozoik
Ediakarij-Vendij Kriogenij Tonij
630 - 542 850 - 630 1000 - 850
1200 - 1000 1400 - 1200 1600 - 1400
1800 - 1600 2050 - 1800 2300 - 2050 2500 - 2300
Mezoproterozoik
Stenij Ektazij Kalimij
Paleoproterozoik
Staterij Orosirij Racij Siderij
6.1. Atmosferski kisik i sedimentne stijene proterozoika
Zemljina prvotna atmosfera, nastala izlaskom plinova iz unutranjosti Zemlje na njenu povrinu tijekom dugog razdoblja mnogobrojnih vulkanskih erupcija, nije sadravala slobodni (molekularni) kisik, odnosno, bilo ga je tek onoliko koliko ga je uspjevalo nastati fotokemijskim reakcijama, a on se odmah vezao za razliite kemijske elemente (sumpor, eljezo), ili za razliite plinove koji su izlazili iz podzemlja na povrinu (npr. CO se oksidirao u CO 2 ). Time se i ona neznatna koliina kisika u atmosferi brzo "potroila". Isti proces se zbiva i danas, no ipak, danas su vulkanske erupcije rijetke. U dananjim uvjetima, fotosintezom bi se kisik od koliine 0 do dananje razine nadomjestio za nekoliko tisua godina, pa se postavlja pitanje zato je njegova akumulacija u prekambrijskoj atmosferi trajala tako dugo, a zapoela je jo pri pojavi prvih cijanobakterija otprije 3.5 milijardi godina ? Odgovor je: "Pa zato jer sve tamo do prije 2.5 milijardi godine tab.3 45 na Zemlji nije bilo dovoljno cijanobakterija, a nije ih bilo stoga jer do tada nije bilo dovoljno prostranih plitkomorskih prostora (elfova i plitkih epikontinentalnih mora)". Ono malo to ih je bilo uz strme kontinentalne rubove arhajskih protokontinenata, nije bilo dostatno za intenzivniju proizvodnju kisika. Takoer, tijekom arhaika nije bilo bitnijeg strujanja morske vode bogate nutrijentima iz dubljemorskih prostora, a to je bitno za razvoj cijanobakterija, a onda i stromatolita. Tek formiranjem veih kontinentalnih prostora tijekom starijeg proterozoika, cirkulacija iz dubljemorskih prostora postaje izrazitija, a istovremeno se poveava i povrina plitkomorskih prostora pogodnih za razvoj cijanobakterija. Ne zna se pouzdano kada je koliina slobodnog kisika u atmosferi dosegla dananju razinu, no ipak, smatra se da ga je tamo negdje prije 2 milijarde godina u atmosferi ve bilo, pa se ve i po toj relativno maloj koliini kisika u atmosferi, bitno razlikuje razdoblje najveeg dijela proterozoika od arhaika. Nedostatak slobodnog kisika u atmosferi jasno je vidljiv iz sedimentnog zapisa. Naime, u atmosferskim uvjetima s kisikom, mineral uranit (UO 2 ) brzo oksidira i otapa se iz stijena. Takoer, i pirit (FeS 2 ) brzo se raspada u atmosferskim uvjetima s kisikom. Danas su stoga i pirit i uranit vrlo rijetko prisutni u sedimentima, a takoer su vrlo rijetki i u sedimentima starosti do 2 milijarde godina. Naprotiv, prilino se esti u kontinentalnim i plitkomorskim sedimentima starijim od 2 milijarde godina. Trakaste eljezovite formacije ("Banded Iron Formations" = BIF) (sl.46 - Dio trkaste eljezovite formacije) tip su sedimenta koji govori o atmosferskim uvjetima tijekom najranijih razdoblja Zemljine prolosti. Izgrauju ih obojene lamine ronjaka, ije boje ovise o prisutnim mineralima eljeza. Lamine koje sadre magnetit (Fe 3 O 4 ), a rjee hematit (Fe 2 O 3 ), crvene su boje, dok one sive sadre neoksidirano eljezo, pirit (FeS 2 ). Otapanjem eljezovitih minerala (pirita) na povrini Zemlje u ijoj atmosferi nije bilo kisika, u prvotne Zemaljske oceane ulazilo je dvovalentno eljezo (Fe 2+ - fero ion), te se u njima ono nalazilo u otopljenom stanju. Fotosintetskim djelovanjem prvotnih cijanobakterija, u oceanima su nastajale male koliine kisika zbog ega je dolazilo do promjene valencije dijela Fe 2+ fero
iona, koji su time prelazili u Fe 3+ feri ione. Kako Fe 3+ feri ioni u kontaktu s kisikom nisu topivi u vodi, to je dolazilo do izluivanja fero-feri oksida - magnetita, koji je dakle u svom sastavu sadravao jo i neto dvovalentnih Fe 2+ fero iona. U sluajevima povremeno izrazitije oksidacije prisutnih Fe 2+ fero
iona, dolazilo je samo do izluivanja Fe 3+ feri oksida, ime je nastajao hematit. Vea koliina kisika u trenucima kada se "potroilo" sve trenutno raspoloivo eljezo u vodi, nepogodno je djelovala za daljnji razvoj cijanobakterija jer je kisik za njih bio otrovan (ivjele su u anoksinim uvjetima), te su one nestajale. Izostanak kisika zaustavljao je tada daljnje izluivanje magnetita (i/ili hematita), a na dnu oceana taloili su se silicijski sedimenti obogaeni s neoksidiranim eljezom - piritom. U takvim je sada ponovljenim anoksinim uvjetima ponovno dolazilo do razvoja cijanobakterija i do stvaranja novog kisika i proces se ponavljao. eljezo u morskoj vodi potjecalo je dijelom i iz podmorskih hidrotermnih "ventila" ("crni dimnjaci") srednjooceanskih hrptova, gdje ono i danas mjestimice u otopljenom stanju izlazi na dno oceana. Ipak, na dananjoj Zemlji nema toliko podmorskih "crnih dimnjaka" kao sl.46 46 to ih je bilo u vrijeme arhaika i proterozoika, kada je Zemlja bila znatno toplija, a njena kora bitno tanja. Stoga se u to vrijeme na dnima oceana i taloilo mnogo vie eljezovitih sedimenata nego danas, kada je to gotovo beznaajna pojava. Trakaste eljezovite formacije danas su gospodarski vrlo znaajne jer predstavljaju glavna svjetska leita eljeza, npr. na prostorima Ukrajine, Brazila, Kanade, Minesote i zapadne Australije. Ove naslage este su samo iz razdoblja prekambrija. Pri tome, iako ih ima i u arhajskim naslagama starosti i do 3 milijarde godina, mnogo su ee iz proterozoika, i to naroito njegova intervala izmeu 2.5-1.8 milijardi godina. injenica da je eljezo iz najstarijih trakastih eljezovitih formacija djelomice oksidirano, govori u prilog postojanju malih koliina kisika ak i u arhajskoj atmosferi. Primjer koji govori o pojavi velikih koliina slobodnog kisika u ranoj Zemljinoj atmosferi su tzv. "crveni slojevi" ("Red Beds"). Oni nikad nisu prisutni u terenima starijim od 2.2-2.3 milijarde godina. Hematit, mineral eljeza koji im daje crvenu boju, nastao je potpunom oksidacijom prisutnih eljezovitih minerala (pirita, fajalita) u vrijeme kada je koliina kisika u atmosferi postala dostatna da doe do te oksidacije. Za razliku od BIF-a, eljezo je kod crvenih slojeva oksidiralo na povrini Zemlje, dok su BIF nastajale u oceanima u vrijeme kada atmosfera jo nije sadravala kisik. Crveni slojevi su esti i unutar klastinih naslaga fanerozoika (naroito perma i trijasa), kada nastaju u vruim pustinjskim prostorima Pangeae dehidratizacijom prisutnih eljezovitih hidroksida. Neki pak znanstvenici smatraju da se crveni slojevi u arhajskim sedimetima ne mogu nai ne zbog manjka kisika, nego stoga jer su arhajski sedimenti uglavnom svi dubokomorski, a crveni slojevi su uglavnom kopneni sedimenti. Ipak, arhajski Witwatersrand sedimenti su kopneni, pa ipak nisu crveni slojevi, a i sadre dosta pirita i uranita, iz ega jasno proizlazi da je pomanjkanje kisika ipak glavni razlog njihova nenastanka tijekom arhaika. U rasponu izmeu 2.2-1.8 milijardi godina, ovisno o koliini kisika u odreenom talonom okoliu, negdje su se taloili crveni slojevi, a negdje jo trakaste eljezovite formacije. No ipak, u naslagama mlaim od 1.8 milijardi godina, trakaste eljezovite formacije vie nisu prisutne (u oceanima vie nema Fe 2+ eljeza jer se ono oksidira na kopnu) - sve kopnene naslage bogate eljezom, a izloene kisiku kojeg u atmosferi ve ima u znaajnim koliinama, prelazile su u hematitske crvene slojeve.
6.2. ivot u proterozoiku
Cijanobakterije, koje su sudjelovale u stvaranju stromatolita, bile su izrazito prevladavajui organizmi tijekom arhaika, a naroito su se rairile tijekom proterozoika. Bilo je pokuaja da se stromatoliti, a koji se javljaju u raznim formama, iskoriste za odredbu starosti stijena, no to je propalo kada se shvatilo da jedne te iste cijanobakterije izgrauju stromatolite razliitih formi, a to je iskljuivo bilo ovisno o okoliu u kojem su ivjele, a ne o vremenu njihova nastanka. Sredinom 20. stoljea prvi puta su otkrivene fosilno sauvani ostaci ve sl.47 47 konkretnijih formi cijanobakterija (za razliku od samo stanica naenih u Fig Tree Grupe June Afrike) i to u 1.9 milijardi starim ronjacima tzv. Gunflint formacije s podruja Ontarija i sjeverne Minesote. Ovi nalazi pokazuju da su ti proterozojski, prokariotski organizmi bili vrlo nalik dananjim prokariotskim organizmima. Te razliite cijanobakterijske forme veliina nekoliko desetaka mikrona dobile su razliita imena (sl.47): Eoastrion (a), Eosphaera (b), Animikiea (c), Kakabekia (d) Gunflintia, Oscillatoria, Lyngbya. Nije tono poznato kad su se pojavili prvi eukariotski organizmi. Pokuaji to tonije odredbe vremena pojave prvih eukariota temeljili su se na uoavanju veliine fosilno sauvanih stanica. Naime, poznato je da stanice prokariotskih organizama nikad nemaju vee dimenzije od 20 mikrona, dok su one primitivnih eukariotskih algi redovito vee od 60 mikrona. Kako je tek u stijenama mlaim od 1.4 milijarde godina mogue nai fosilno ouvane stanice vee od 60 mikrona, iz toga proizlazi da su se eukariotski organizmi razvili neto malo ranije od 1.4 milijardi godina. Najuvjerljiviji proterozojski dokazi o postojanju eukariotskih organizama jesu akritarhe. Ovi subovalni ili zrakasti organizmi dominantna su skupina paleozojskog algalnog planktona i za neke od njih se smatra da predstavljaju mirujue ciste (stanice u mirovanju) dinoflagelata. No, iako dinoflegelati i danas predstavljaju jednu od najznaajnijih skupina algalnog planktona, i za koje se zna da su eukarioti, nije sigurno da su svi akritarhe bili dinoflagelatne ciste. Neki pak smatraju da su akritarhe u stvari zelene alge. No, u svakom sluaju, njihove velike dimenzije (u mikro svijetu), te kemijski sastav i graa njihovih staninih membrana, jasno upuuju na injenicu da su akritarhe bili eukariotski organizmi (sl.48 - Akritarhe; Kildinosphaera lophostriata iz Chuar grupe, Skiagia scottica iz donjeg kambrija sjevernog Grenlanda). Akritarhi su prilino rijetki u stijenama starijim od 900 milijuna godina (prvi su naeni u stijenama starim 1.6 milijardi godina), a od tog se razdoblja naglo poinju razvijati, te su u mlaim naslagama vrlo esti i raznoliki, a to je esto vrlo pogodno za odredbu relativnih starosti naslaga najmlaeg proterozoika. Najstariji fosilno sauvani jednostanini eukarioti skupine protozoa (praivi) oblika su malih vaza i starosti su oko 800 milijuna godina, a naeni su unutar stijena Chuar grupe Grand kanjona, Arizona (sl.49 - Protozoi iz Chuar grupe). Kako su sl.49 sl.48 48 akritarhe nastali od protozoa, a pojavili su se otprilike prije 1.4 milijarde godina, to je jasno da su se prvi protozoi javili jo i ranije, no, nisu se fosilno sauvali. Prije prve pojave jednostaninih i viestaninih eukariotskih organizama, potroaa hrane (ivotinja), Zemaljski ekosistem bio je jednostavan; fotosintetski proizvoai hrane, cijanobakterije i eukariotske alge, nisu imale nikakve konkurencije, a niti su bile ugroavane od razliitih grabeljivaca jer ih tada nije ni bilo. Njihov napredak bio je ovisan od donosu nutrijenata morskim strujanjima, a kako je nutrijenata bilo u ogromnim koliinama, ovi primitivni biljni organizmi imali su bujan razvoj, a to je ujedno u odreenoj mjeri onemoguavalo i razvoj drugih ivotnih formi. Ipak, u tom algalnom obilju u jednom trenutku su se morali pojaviti ivotinjski organizmi kojima su te alge sluile kao hrana. Kad se to tono desilo, nije poznato jer ti prvotni ivotinjski organizmi nisu imali skeleta. Tragovi kretanja i ubuivanja mjestimice naeni unutar proterozojskih sedimenata, jasno govore o njihovoj prisutnosti, a ti tragovi nigdje se ne nalaze u stijenama starijim od 1 milijarde godina. Tako npr. i u dobro istraenim stijenama Belt supergrupe Montane, starim 1.3 milijardi godina, u kojima su naene i najstarije viestanine alge (sl.50 - Viestanine alge gornjeg proterozoika Montane i Kanade), nema nikakvih tragova prisutnosti ivotinjskih organizama. Najstariji tragovi - ihnofosili, bezskeletnih organizama uvijek su predstavljeni jednostavnim kanalima zaostalim nakon njihova prolaska kroz sediment (sl.51 - Donja slojna ploha sa tragovima ubuivanja iz gornjeg proterozoika Norveke). Ovi jednostavni tragovi tijekom vrnog proterozoika i donjeg kambrija prelaze u mnogo sloenije (sl.52 - Donja slojna ploha sa tragovima ubuivanja iz prijelaznih naslaga proterozoik-kambrij Norveke), a to ukazuje na ve sloenije ivotinjske forme koje su se razvile iz onih jednostavnijih. Na mnogim dijelovima Zemlje (Australija, Rusija, Engleska, Sjeverna Amerika), najraniji ihnofosili proterozoika naeni su iznad glacijalnih sedimenata, a to ukazuje da ih tijekom nekoliko razdoblja gornjoproterozojskih glacijacija nije bilo. Dodatna potvrda o postojanju bezskeletnih organizama tijekom najmlaeg proterozojskog razdoblja, dobivena je tek sredinom prolog stoljea. Naime, od tada su na mnogim predjelima Zemlje, ispod naslaga kambrija, bogatih mnotvom fosila skeletnih, organizama, istraivai u gornjoproterozojskim pjeenjacima poeli nalaziti otiske razmjerno sl.50 sl.51 sl.52 49 krupnih bezskeletnih organizama. Oni su se uspjevali sauvati na nain da su tijekom neke prirodne katastrofe naglo bili zatrpani sedimentom. Odsutnost kisika ispod velike koliine sedimenta sprijeila je njihovo brzo truljenje, te su se njihovi otisci tijekom litifikacije sedimenta uspjeli ouvati. Ovi organizmi prevladavajue pripadaju skupini coelenterata (ivotinje s primarnom tjelesnom upljinom - spuve, koralji), tj. to su uglavnom fosilno sauvane razliite meduze, a ima i lankonoaca, te mnogih organizama nesigurnog sistematskog poloaja. Najpoznatija takva zajednica fosilno sauvanih bezskeletnih organizama je tzv. Ediacara fauna (sl.53 - Neki fosili Ediacara faune) iz june Australije (otkrivena 1946.), a koja je ivjela prije otprilike 630 milijuna godina, a trajala je oko 50 milijuna godina. Taj dio gornjeg proterozoika naziva se vendij (prema nazivu najmlaeg dijela proterozoika u Rusiji). U njoj ima i mnotvo skupina organizama koje nemaju dananjih srodnika. Prisutne su Cyclomedusa, Tribrachidium (bez dananjih slinih srodnika - izumrlo koljeno ?), Parvancorina (artropod), Dickinsonia (plosnati ili anelidni crv veliine i do 1 m), Spriggina, Kimberella, itd. Ova fauna je znaajna stoga jer predstavlja zapis prve evolucijske raznolikosti viestaninog ivog svijeta, a vjerojatno neki od njenih predstavnika predstavljaju i pretke buduih organizama. Organizmi kakvi su naeni u australskoj Ediacara fauni prisutni su i na mnogim drugim dijelovima Zemlje, npr. u Africi, Rusiji i Engleskoj. Unutar Ediacara faune na podruju Namibije naen je i najstariji organizam (anelidni crv) koji je izluivao skelet od kalcij karbonata. To je bila Cloudina. Bila je duine oko nekoliko cm (sl.54 - Cloudina). Prolo je 400 milijuna godina od prve pojave eukariotskih stanica (prije 1.4 milijarde godina) pa do prve pojave viestaninih ivotinjskih organizama (prije 1 milijarde godina). Zato tako puno ? Moda zbog izostanka seksualne reprodukcije kod najprimitivnijih organizama, ili pak zbog jo uvijek premale koliine kisika u proterozojskoj atmosferi iz tog vremenskog intervala. Nagla pojava ve prilino sloenih organizama Ediacara faune moe se upravo povezati s koliinom kisika u atmosferi. Naime, moe se pretpostaviti da je tijekom gornjeg proterozoika bilo dijelova Zemlje u kojima su se organizmi dugotrajno razvijali u tzv. "oazama kisika", a koje su nastale na mjestima vee koncentracije vodenog bilja koje je na tim mjestima proizvodilo i veu koliinu kisika. Kada je koliina kisika u atmosferi porasla na 1 % dananje, iz tih se "oaza" ve relativno sloeniji ivot rairio po itavoj Zemlji. sl.53 sl.54 50 U svakom sluaju, nije vjerojatno da su se te ve sloenije ivotinjske forme naglo i odjednom javile potkraj proterozoika, a meu njima su ve bili i relativno sloeni predstavnici anelida (lankovitih crva), te artropodi.
6.3. Proterozoik kanadskog tita
Grenland i prekambrijske provincije Sjeverne Amerike, u donjem su proterozoiku, a zatim i u donjem paleozoiku, bili sjedinjeni u jedinstveni kontinentalni prostor kojeg danas nazivamo Laurencija. Ono to je u to vrijeme bila kristalinska jezgra Laurencije, to je danas izloeno na povrini i poznato je kao najvei prekambrijski tit na Zemlji - kanadski tit. Iako su se "moderne" orogeneze, kakve su izgraivale planinske lance tijekom Fanerozoika, najvjerojatnije odvijale jo i tijekom mlaeg arhaika (npr. prostor June Afrike), najstarije jasne dokaze o njihovom postojanju moemo nai tek u donjem proterozoiku, unutar Wopmay orogena (sl.55 - Tektonski elementi Wopmay orogena) kanadskog tita (ili npr. unutar Trans-Hudson orogena Kanadskog tita). Wopmay orogen se formirao prije 2.1-1.8 milijardi godina. Stijenski i tektonski zapis na ovom prostoru kanadskog Sjeverozapadnog Teritorija jasno ukazuje na nekoliko faza orogeneze: otvaranje oceana, taloenje du novonastalih kontinentalnih rubova, a zatim i na zatvaranje oceana, te izdizanje planinskog lanca. Grenville provincija istone Kanade i SAD-a najmlaa je srednjoproterozojska regija kanadskog tita. Njen veliki dio, kako se ide ka zapadu sjevernoamerikog kontinenta, prekriven je fanerozojskim sedimentima. Grenville provinciju izgrauju izrazito borani karbonati i pjeenjaci koji su mjestimice metamorfozirani i presjeeni s magmatskim intruzijama. Ovo boranje desilo se u okviru grinvilske orogeneze otprije 1.2-1.0 milijardi godina. Grinvilska orogeneza bila je uzrokovana kontinentalnom konvergencijom kojom je zapoelo formiranje jedinstvenog superkontinenta nazvanog Rodinija, a koji je bio okruen jedinstvenim oceanom Mirovia. Smatra se da su i ranije postojali superkontinenti; Vaalbara (3.1-2.8 milijardi godina), Kenorland (2.7-2.5) i Columbia (1.8-1.5). U Rodiniju su bili udrueni svi tada postojei kontinentalni fragmenti, te je njeno formiranje bilo najznaajniji globalni dogaaj s poetka gornjeg proterozoika. Tijekom gornjeg proterozoika (prije 750 milijuna godina) Rodinija se raspada na tri kontinentalna fragmenta; Protolauraziju, kraton Konga i Protogondwanu. Kretanjem Protolaurazije ka jugu, a Protogondwane u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, kraton Konga se naao izmeu njih, ime je koncem proterozoika, prije 600 milijuna godina, dolo do formiranja novog superkontinenta nazvanog Panotija. Poetkom Kambrija, prije 540 milijuna godina, Panotija se raspala na etiri kontinenta; Laurenciju, Baltiku, Sibiriju i Gondwanu. Izmeu Gondwane i sjevernih kontinetalnih prostora otvorio se oceanski prostor - Prototethys. sl.55 51 6.4. Proterozojske oledbe
Na prostoru sjeverno od jezera Huron, juna Kanada, na povrini se nalaze stijene graene od krupnozrnatih klastita erodiranih sa starije arhajske podloge. To su glacijalni sedimenti tzv. Gowganda formacije; konglomerati i laminirani madstoni, nastali tijekom Huronske oledbe. Radiometrijska starost magmatskog tijela koje probija Gowganda formaciju iznosi 2.1 milijardu godina, a ona lei na kristalinskoj podlozi staroj 2.6 milijardi godina, iz ega se lako moe utvrditi i njena priblina starost. Laminacija madstona nastala je kao posljedica razliitog tipa taloenja tijekom zimskih i ljetnih mjeseci i takvi sedimenti poznati su pod imenom varve (sl.56 - Varve i "dropstone" Gowganda formacije). Naime, tijekom zimskih mjeseci kada je voda hladnija i gua, od sedimenta koji biva unaan u jezerski taloni prostor, taloe se samo neto krupnijezrnate, tamnije siltne i pjeenjake lamine, dok najsitnije glinovite plutaju jer vea gustoa vode onemoguava njihovo taloenje. S druge strane pak, tijekom ljetnih mjeseci, kada je voda ipak neto toplija, a time i rjea, iz suspenzije se taloe i te najsitnije glinovite estice, pa nastaju svijetlije lamine. Ove varve Gowganda formacije nastale su u jezeru (ili moru) koje se nalazilo ispred ledenih pokrova. Bilo je razdoblja kada su ledeni pokrovi privremeno i djelomice prekrili i prostor tog jezera (ili mora), donjevi iz kopnenog zalea i krupnijezrnati stijenski materijal (morene, tilit). Nakon povlaenja (topljenja) ledenih pokrova i/ili ledenih santi, taj je krupnijezrnati materijal "padao" na laminirane madstone, te je u njih bivao uklopljen. Ti krupnijezrnati stijenski fragmenti ("dropstone") po svojoj povrini pokazuju brazde deranja do kojeg je dolazilo za vrijeme kretanja ledenjaka i smicanja tih fragmenata po stijenovitoj podlozi po kojoj se ledenjak kretao, ime nesumnjivo ukazuju na svoje glacijalno porijeklo. Hladna klima je u tom najstarijem dijelu proterozoika bila prisutna na velikom dijelu Zemlje (ledeno doba), a na to ukazuju i istovremeni glacijalni sedimenti na podruju Finske, June Afrike i Indije. Smatra se da je ovo razdoblje oledbe bilo prvo u povijesti Zemlje, a to stoga jer je tijekom arhaika Zemljina kora ipak bila bitno toplija, a time i nepogodna za zadravanje ledenih pokrova. Od donjeg proterozoika pa do prije 750 milijuna godina, nije bilo novih kontinentalnih oledbi na Zemlji. No negdje prije 750 milijuna godina zapoelo je novo razdoblje kontinentalne oledbe, a za koje se smatra da je bilo najizrazitije u povjesti Zemlje ("Snowball Earth" - Varangerska ili Laplandijska oledba) (sl.57 - Mjesta na Zemlji sa gornjoproterozojskim glacijalnim sedimentima). sl.56 52 ak i ona podruja koja su se u to vrijeme nalazila u blizini ekvatora, bila su zahvaena oledbama (npr. Australija koja se nalazila oko 30-og stupnja sjeverne geografske irine). Smatra se da su u to vrijeme i svi Zemljini oceani bili zamrznuti uz posjenu debljinu leda od oko 1 km. Stoga se glacijalni sedimenti gornjeg proterozoika, po grai vrlo slini onima iz donjoproterozojske Gowganda formacije, mogu nai po itavoj Zemlji, gdje god na povrini izdanjuju gornjoproterozojske naslage (osim na Antartici), npr. na prostoru kotske, Skandinavije, Stijenjaka, Apalaa, Grenlanda, June Amerike i Afrike. Razdoblje ove globalne gornjoproterozojske oledbe zavrilo je prije 580 milijuna godina.
sl.57 53 7. FANEROZOIK 7.1. Donji paleozoik (kambrij i ordovicij)
Prvih oko 126 milijuna godina fanerozojskog eona zauzimaju periodi kambrij, ordovicij i silur, dok preostalih oko 165 milijuna godina zauzimaju periodi devon, karbon i perm. Svaki od ta dva dijela paleozojske ere generalno je karakteriziran slinou u slijedu dogaanja. Naime, paleozoik poinje s postupnim transgresijama na kontinentalne prostore, ime se stvaraju prostrana elfna podruja u kojima buja ivot. Krajem silura, mora se povlae, elfni se prostori smanjuju, dok kontinentalna sedimentacija i vulkaniti postaju izrazitije prisutni. Izdiu se mnogi planinski lanci. Poetkom gornjeg paleozoika, more ponovno preplavljuje kontinentalne prostore i zbivanja sa poetka paleozoika generalno se ponavljaju. Neformalno, paleozojska era moe se podjeliti na tri dijela; na donji, srednji i gornji paleozoik. U donji paleozoik spadaju kambrij i ordovicij, u srednji silur i devon, te u gornji karbon i perm. Kambrij je ime koje su u geoloku praksu 1835. uveli Adam Sedgwick i Roderick Murchison pri istraivanju kambrijskih i silurskih naslaga Walesa, a izveli su ga iz rimskog naziva za Wales (Cumbria). Silur su nazvali po keltskom plemenu Silures koje je nekad nastanjivalo Wales. Oni su jasno uoili da su silurske naslage mnogo bogatije fosilima nego kambrijske, no sve do 1850. geolozi nisu bili sigurni dali su to uope dva razliita razdoblja Zemljine prolosti. Naime, tada su istraivanjima i na drugim dijelovima Zemlje geolozi jasno utvrdili da se kambrijska asocijacija fosila bitno razlikuje od silurske. Kasnije, 1879., kotski uitelj Charles Lapworth uoio je da je na mnogim mjestima na Zemlji izmeu kambrija i silura mogue izdvojiti i jo jedan interval naslaga koji se po fosilnom sadraju bitno razlikuje i od kambrija i od silura. On je predloio da se taj dio naslaga izmeu kambrija i silura nazove ordovicij prema velkom plemenu Ordovices koje je zadnje potpalo pod rimsku okupaciju. Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju", kambrij se dijeli na (tab.4 - Podjela kambrija):
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
KAMBRIJ
gornji kambrij
Dolgel Mentvrog-Paiban
Mayan Amgan
Tojon Botom Atdaban Tomotij Nemakit-Daldin
496 - 488 501 - 496
502 - 501 513 - 502
519 - 513 524 - 519 530 - 524 534 - 530 542 - 534
srednji kambrij
donji kambrij tab.4 54 Postoje i neke starije podjele kambrija kao npr: georgij, akadij, potsdamij, odnosno prema trilobitima; na zone Olenellus, Paradoxides i Olenus. Ordovicij se dijeli na (tab.5 - Podjela ordovicija):
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
ORDOVICIJ
gornji ordovicij
Hirnant Agil Karadok
Darivil Lanvirn
Arenig Tremadok
446 - 444 449 - 446 461 - 449
468 - 461 472 - 468
479 - 472 488 - 479
srednji ordovicij
donji ordovicij
7.1.1. ivot u donjem paleozoiku
7.1.1.1. Tomotijski kat kambrija
Prvi skeletni organizmi naeni su jo u naslagama najmlaeg proterozoika (npr. Cloudina), no izrazitije se poinju javljati tek u naslagama iz dijela donjeg kambrija koji se naziva tomotijski kat, a koji je trajao oko 15 milijuna godina. Sitni skeletni fragmenti, rijetko vei od par milimetara, naeni su na mnogim djelovima Zemlje unutar prijelaznih naslaga proterozoik-kambrij i sve do 1970. god. ovaj vrlo sitni fosilni sadraj prijelaznih slojeva proterozoik-kambrij uglavnom je bivao previan. Poetak kambrija redovito se stavljao u vrijeme prve pojave trilobita. No ozbiljnijem uzimanjem u obzir i ovog sitnog fosilnog sadraja ispod prve pojave trilobita, vrijeme poetka kambrija moralo se ipak pomaknuti malo dalje u prolost. Tako, radiometrijskim datiranjem stijena u podruju sjeverozapadnog Sibira, a koje esto sadre ove sitne skeletne fragmente, poetak kambrija je postavljen u vrijeme prije 542 milijuna godina, gdje je granica proterozoik-kambrij jasno oznaena prvim nalazima ihnofosila Phycodes pedum (sl.58 - Rekonstrukcija traga Phycodes pedum) - tragovima koji su ostali u sedimentu od nekog tab.5 sl.58 55 bentikog organizma u potrazi za hranom. Tomotijsku fosilnu zajednicu ine ostaci vrlo primitivnih spuava, mekuaca i brahiopoda, a takoer i razliiti sitni skeletni fragmenti koji se ne mogu pripisati niti jednoj mlaoj, a niti danas poznatoj skupini organizama (Sl.59 - Sitnoskeletna fauna tomotijskog kata). Prvi je puta naena na podruju Sibira, a zatim i na mnogim drugim dijelovima svijeta. Fosilni ostaci ove faune dobili su imena; Anabarites, Anabarela, Camenella, Aldanella, Fomitchella, Lapworthella, itd. Najvei dio ove faune izumro je do kraja tomotijskog kata, kada je bio zamijenjen krupnijeljuturnim trilobitima i brahiopodima. Glavna znaajka tomotijske fosilne zajednice upravo je pojava vanjskog skeleta, tog novog evolucijskog pomaka u razvoju ivota, a to do tada nije bio sluaj. Iako skelet uvruje organizam i vrlo je koristan organizmima, nije jasno zbog ega se tako naglo razvilo tako mnogo razliitih skeleta, i zbog ega su oni graeni od razliitih tvari; npr. jedni od kalcijevog karbonata, a drugi od kalcijevog fosfata. Smatra se da je to dijelom zasigurno povezano s potrebom organizama da se na taj nain obrane od ondanjih grabeljivaca. Upravo je ta kambrijska pojava grabeljivaca i strvinara onemoguila intenzivniji razvitak i ouvanje bezskeletnih organizama tijekom fanerozoika. S druge strane, kako niti grabeljivaca, a niti strvinara tijekom najmlaeg proterozoika oigledno nije bilo, to su se na mnogim mjestima na Zemlji i uspjevali ouvati razliiti bezskeletni organizmi Ediacara tipa.
7.1.1.2. Posttomotijsko razdoblje kambrijskog ivota
Nakon tomotijskog kata evolucijom su se razvili mnogobrojni i raznovrsni krupnoskeletni organizmi, od kojih su najvei diverzitet postigli trilobiti (sl.60 - Npr. donjokambrijski trilobit Bergeroniellus asiaticus). Neke vrste od ovih "vienonih" organizama iz skupine lankonoaca, postojale su vrlo kratko neke samo oko 1 milijun godina, pa meu trilobitima ima jako dobrih provodnih fosila. Od oko 140 razliitih porodica trilobita koje su ivjele tijekom paleozoika, 90 porodica je ve ivjelu tijekom kambrija. Trilobiti su hodajui po morskom dnu ostavljali jasne tragove koji su se esto uspjevali i fosilno sauvati. Za neke trilobite se ak smatra da su mogli i plivati i/ili plutati. sl.59 sl.60 56 Od manjeg su znaaja tijekom kambrija bili brahiopodi (ramenonoci) i mekuci, jer su za razliku od trilobita, bili bitno manjih dimenzija i nisu bili tako raznoliki. Bodljikai su bili esti i raznovrsni, te takvu raznovrsnost u mlaim dijelovima Zemljine prolosti vie nikad nisu uspjeli postii (npr. danas su prisutni samo zvjezdae, jeinci, morski krastavci, krinoidi). Donji kambrij bilo je vrijeme razvoja i Archaeocyathida (sl.61 - Donjokambrijski Archaeocyathida) - organizama jo i danas nesigurnog sistematskog poloaja. Bili su oblika vaze s dvostrukom stijenkom, privreni za dno tankim lamelama po emu su nalikovali kasnijim koraljima, a kao i koralji hranili su se iz suspenzije. Arheocijatidi su bili glavni gradivni element donjo- i srednjokambrijskih struktura nalik kasnijim grebenima. Na prostoru Australije poznat je niz od oko 60 m debelih arheocijatidnih struktura, a koji se prostiru na podruju dugakom oko 200 km. Ima ih i na prostorima Sjeverne Amerike, Sibira i Antarktike, te time jasno ukazuju na ondanju jedinstvenost tog prostora. Takoer, njihova prisutnost na ovim danas razliitim kontinentima, ukazuje na raspad i pomicanje kontinenata tijekom Zemljine prolosti. Arheocijatidi su izumrli krajem srednjeg kambrija. Predstavnici drugih skupina organizama bili su znatno rjei. Tu spadaju npr. konodonti, tj. sitne skeletne strukture nalik nizu zubia koje potjeu od nekih primitivnih chordata nalik ribama (tek je 1995. u Junoj Africi pronaen ordovicijski organizam nalik ribi, dug oko 4 cm, za kojeg je nepobitno utvreno da u grai svog skeleta ima i konodonte, a koje je najvjerojatnije koristio pri "vakanju" hrane); ostrakodi, vrlo sitni raii koji ive i danas; nautilidi, jedna od prvih skupina skeletnih grabeljivaca, no za razliku od kasnijih, vrlo malih dimenzija - oko 2-6 cm; te sitni organizmi nalik ribama, ali bez eljusti - Agnatha ili bezeljusnice, koje maksimum razvoja doivljavaju neto kasnije. Danas je poznato da su osim ovih "skeletnih" skupina, kambrijska mora nastanjivali i mnogobrojni bezskeletni organizmi koji su zasigurno inili vaan dio kambrijskog ekosistema. O njihovoj prisutnosti jasno govori nalaz srednjokambrijske "Burgess shale" faune koja predstavlja jednu od najznaajnijih fosilno sauvanih fauna na Zemlji. Otkrio ju je 1909. Charles Walcott na podruju planine Mt. Wapta u Britanskoj Kolumbiji, Kanada. Walcott je prve nalaze ove faune nalazio u krupnim fragmentima stijena iz podnoja planine, a koji su snijenim lavinama bili otrgnuti sa viih planinskih dijelova. Tijekom viegodinjih istraivanja, sve tamo do 1917., Walcot je, naravno, naao i "izvorini" izdanak sa "Burgess shale" faunom ("Burgess Pass"). Unutar ove faune naao je oko 60 tisua fosilnih jedinki koje je dao sl.62 sl.61 57 pohraniti u Ameriki prirodoslovni muzej. Godine 1960. Harry Whittington je ponovno poeo istraivati ovo nalazite, te je u narednih 15-ak godina prikupio jo mnotvo dodatnih fosila. Fosilni sadraj ove faune ukljuuje etiri skupine lankonoaca: trilobite, rakove, korpione, kukce (30-ak rodova "netrilobitnih" lankonoaca), zatim spuve, krinoide, mekuce, 6 porodica razliitih crva, koralje, a i mnoge organizme koji se ne mogu uvrstiti niti u jednu poznatu ivotnu skupinu. Meu tim, esto bizarnim organizmima, znaajan je nalaz jednog izduenog organizma nazvanog Pikaia (sl.62 - Pikaia) za kojeg se smatra da predstavlja ishodini oblik za skupinu Chordata. Predstavnici skupine Chordata imaju "hordu", tj. vrstu os na dorzalnoj strani tijela uz koju ide ivevlje, pa prema tome nalikuju dananjim najnaprednijim organizmima. Znai, hordati su se javile ve u srednjem kambriju. Osim Pikaie, u "Burges shale" fauni ima i niz drugih interesantnih organizama. Npr. oko pola metra dugi Anomalocaris (sl.63 - Anomalocaris), veliki grabeljivac, najvei organizam iz tog razdoblja. Jo jedan grabeljivac je bila Opabinia (sl.64 - Opabinia) s pet oiju. Takvi bezskeletni grabeljivci zasigurno su bili poticaj drugim organizmima da si jo od gornjeg proterozoika ponu tijelo zatiivati vanjskim skeletom. Takoer, tu su bili i Marrella i Hallucigenia (sl.65 - Hallucigenia). "Burgess shale" fauna naena je u crnim ejlovima koji su se taloili na veim dubinama u anoksinim uvjetima. U ovakav okoli bezskeletni organizmi "Burgess shale" faune bili su doneeni iz relativno plievodnijih (eufotinih) sredina (sl.66 - Rekonstrukcija okolia "Burgess shale" faune) putem povremenih turbidnih tokova koji su bivali pokrenuti jaim olujama na povrini i/ili potresima. U takvom anoksinom dubokovodnom okoliu bezskeletni organizmi nisu trunuli, ime je u sedimentu koji ih je prekrio, te bio litificiran, ostao njihov vrlo jasan otisak Godine 1984. na prostoru Kine otkrivena je jo bolje ouvana donjokambrijska bezskeltna fauna, a koja se prema lokalitetu gdje je naena naziva Chengjiang fauna. Tamonji fosilni ostaci meduza i crva imaju izvrsno vidljivu grau ranijih mekih djelova tijela; miia, tentakula, oiju. sl.63 sl.64 sl.65 sl.66 58 Znaenje "Burges shale" i Chengjiang faune lei u injenici da one predstavljaju izvrstan "zapis" najranijeg paleozojskog ivota iz kojeg se vidi da je ve tada ivot bio jako raznovrstan i ve na zavidnom stupnju razvoja. Za tu naglu pojavu raznovrsnog i relativno naprednog ivota sa poetka kambrija, obino se rabi termin "kambrijska eksplozija ivota". Ona se zbivala prije 530-520 milijuna godine i iz tog razdoblja postoje fosilni zapisi o postojanju ve svih glavnih skupina ivotinja osim mahovnjaka (Bryozoa), tako da se uobiajeno smatra da je to bilo i vrijeme njihova nastanka. No ipak, ne moe se iskljuiti ni mogunost da su se neke ivotinjske skupine javile i znatno ranije, ali o njihovu postojanju nema fosilnih dokaza. Tome u prilog govore i istraivanja molekularnih biologa koja pokazuju da je za razvoj pojedinih ivotnih skupina bilo potrebno mnogo due vrijeme no to je to bilo ono tijekom trajanja "kambrijske eksplozije ivota".
7.1.1.3. ivot u ordoviciju
Potkraj kambrija zbilo se nekoliko epizoda masovnih izumiranja ime su nestali mnogi rodovi trilobita i brahiopoda. Od ove krize trilobiti se vie nikada nisu u potpunosti oporavili, tako da su tijekom ordovicija bili bitno slabije zastupljeni nego u kambriju. No ordovicij je bio razdoblje nastavka evolucije organizama koji se se javili u kambriju, a i nastanka nekih novih. Pri tome, svi ti organizmi tijekom ordovicija postaju vrlo raznovrsni, a to uglavnom nije bio sluaj s kambrijskim skupinama (osim trilobita). Tako, tijekom ordovicija razvilo se oko 400 razliitih porodica ivotinja, a to je uglavnom bio i njihov konaan broj sve do kraja paleozoika. Nasuprot tome, tijekom kambrija je postojalo samo oko 150 porodica plitkomorskih bezkraljenjaka. Naravno, da bi se odrao broj od oko 400 porodica sve do kraja paleozoika, dok su neke nove porodice nastajale, neke su morale i izumrijeti. Na odravanju ovog "stalnog" broja porodica zasigurno su u razliitim odnosima utjecali i slijedei faktori:
1. ivotni okoli nije mogao podnijeti vei broj porodica, pa one nisu niti nastajale, 2. sve uinkovitiji grabeljivci onemoguavali su nastanak novih porodica, 3. postojee porodice bile su potpuno specijalizirane i nije bilo razloga za nastanak novih.
Tri su glavne skupine organizama koje su se javile jo u kambriju, ali su tek u ordoviciju postale raznovrsnije i naprednije. To su: artikulatni brahiopodi, graptoliti i primitivni hordati, "proizvoai" konodonata. Artikulatni brahiopodi od ordovicija pa sve do kraja paleozoika predstavljaju najistaknutiju skupinu fosilno ouvanih organizama. ivjeli su privreni za podlogu ili su djelomice u nju bili ukopani, a hranili su se iz suspenzije. Graptoliti se obino nalaze u crnim ejlovima ordovicija i silura, jer su uglavnom bili puinski organizmi koji su nakon uginua padali na dno dubokih mora, gdje su bivali uklapljani u dubokovodni sediment. Takoer, njihovi skeleti bili su prilino lomljivi, pa se niti nisu mogli ouvati i vieenergetskim pjeenjakim sedimentima. Iz istog razloga kao i trilobiti, i graptoliti su izvrsni provodni fosili. esta prisutnost konodonata i kratki vremenski rasponi pojavljivanja pojedinih njihovih formi, i njih ine dobrim provodnim fosilima. Kako su graeni od kalcij fosfata, iz vapnenca se mogu izvaditi otapanjem vapnenca u kiselini. Uz ove fosile u ordoviciju su bili znaajni i raznovrsni i rugozni ili tetrakoralji i krinoidi. Javili su se jo u kambriju, ali su tada bili jo prilino rijetki. U kambriju se javljaju i koljkai, koji tijekom ordovicija doivljavaju nagli razvoj i prilagoavaju se ivotu kako na povrini morskog dna, tako i ubuujui se u njega. Ovi koji se 59 ubuuju sve do danas su ostali najprilagoenija skupina organizama sa skeletom koja se ubuuje u morsko dno. Prije pojave vertebratnih grabeljivaca, tijekom kambrija i ordovicija glavni grabeljivci bili su nautilidi i zvjezdae. U ordoviciju se javljaju i prvi jeinci. Od kolonijskih organizama u ordoviciju se javljaju i Bryozoa (mahovnjaci), koji su se tijekom ordovicija vrlo brzo razvijali; od tek nekoliko vrsta u naslagama donjeg ordovicija, do mnotva raznih vrsta u naslagama gornjeg ordovicija. Kolonijski su bili i stromatoporidi i tabulatni koralji, koji, zajedno s mahovnjacima, svoj najvei znaaj kao grebenotvorni organizmi postiu u srednjem paleozoiku (silur-devon). 40 milijuna godina nakon kambrijskih arheocijatida, ove skupine su tijekom donjeg i srednjeg ordovicija omoguile pojavu pravih grebena. Mjestimice, srednjoordovicijski grebeni su do 100 m dugi i do 6-7 m visoki. Razvijali su se u nekoliko faza (za razliku od jednostavnijih donjoordovicijskih graenih od jednog tipa organizama), a to se moe vidjeti npr. u presjeku kroz jedan greben Crown point formacije iz Vermonta, SAD (sl.67 - Ekoloka sukcesija kroz Crown point greben):
1) faza stabilizacije (naseljavanje podloge krinoidima koji je uvruju), 2) faza kolonizacije (stabiliziranu podlogu naseljavaju stromatoporidi i mahovnjaci), 3) faza diverzifikacije (greben nastanjuju razliiti grebenotvorni organizmi: koralji, mahovnjaci, stromatoporidi, spuve) i 4) faza dominacije (stromatoporidi preuzimaju prevlast u izgradnji grebena).
Tijekom kambrija i ordovicija nastanak stromatolita i dalje je est. No ipak, krajem ordovicija stromatoliti postaju vrlo rijetki jer su okolii u kojima su nastajali stromatoliti (plitki subtajdali i intertajdali) krajem ordovicija ve postali gusto nastanjeni s mnotvom organizama koji su se hranili cijanobakterijama. Iz tog razloga razvoj stromatolita u mlaim razdobljima Zemljine prolosti vie nikad nije nalikovao onom iz proterozoika (osim u nekim negostoljubivim prostorima, npr. u hipersalinim jezerima) Mjestimini nalazi primitivnih spora i fosilno ouvanih biljnih stanica koje nalikuju onima kod modernih kopnenih biljaka (sl.68 - Paleozojske fosilne spore i biljne stanice nalikuju modernim sporama i biljnim stanicama), ukazuju da sl.67 sl.68 60 su biljke ve nastanjivale ordovicijsko kopno. Ipak, o tome nema veih i jasnijih fosilnih zapisa. U svakom sluaju vjerojatno je da su vlana podruja ordovicijskog kopna bila nastanjena najprimitivnijim papratnjaama, a koje su se intenzivnije poele razvijati tek od silura.
7.1.2. Paleogeografija kambrija
Kao to je ve ranije navedeno, poetkom gornjeg proterozoika svi kontinentalni prostori bili su sjedinjeni u superkontinent Rodiniju (Baltika je bila sjedinjena s Laurencijom u Grenville pojasu). Tijekom gornjeg proterozoika Rodinija se raspada na tri kontinentalna fragmenta; Protolauraziju, kraton Konga i Protogondwanu. Kretanjem Protolaurazije ka jugu, a Protogondwane u smjeru obrnutom od kazaljke na satu dolazi do njihove kolizije u prostoru dananjeg jugozapadnog dijela June Amerike, dok se kraton Konga naao izmeu njih. Time je koncem proterozoika, prije 600 milijuna godina, dolo do formiranja novog superkontinenta nazvanog Panotija. Poetkom Kambrija, prije 542 milijuna godina, Panotija se raspala na etiri kontinenta; Laurenciju, Baltiku, Sibiriju i Gondwanu, izmeu kojih su se otvorili novi oceanski prostori (sl.69 - Paleogeografija donjeg kambrija). sl.69 61 Oceanski prostor koji se otvorio izmeu Baltike i Laurencije naziva se Iapetus, a onaj izmeu Gondwane i preostalih kontinenata - Prototethys. Tako, ve su tijekom gornjeg kambrija veliki kontinentalni prostor Gondwana, koja je dopirala od Ekvatora do Junog pola, i niz manjih kontinentalnih prostora bili meusobno razdvojeni i nalazili su se oko Ekvatora. Stoga su se tijekom kambrija na elfnim prostorima ovih kontinenata, u tropskim i subtropskim klimatskim uvjetima, taloili plitkomorski karbonati. Mjesta taloenja karbonata u plitkim toplim morima tijekom dugih razdoblja Zemljine prolosti, kako na Zemljinim elfnim prostorima, tako i na izdignutim prostranstvima unutar Zemljinih oceana, nazivaju se karbonatne platforme. Zbog raspada jedinstvene Panotije, a i zbog topljenja leda od varangerske oledbe, kambrij je bio razdoblje transgresije Zemljinih oceana na kontinentalne prostore, a taj trend je zapoeo jo tijekom najgornjeg proterozoika. Ova transgresija globalnog je karaktera i posljedica je glacioeustatikog rasta morske razine, tj. globalnog rasta morske razine zbog topljenje velikih koliina leda, i tektonoeustatikog rasta morske razine, tj. globalnog rasta morske razine zbog formiranja srednjooceanskih hrptova prilikom raspada Panotije. Inae, morska razina tijekom najgornjeg proterozoika bila je nia no ikada tijekom paleozoika, a to je i razlog zato je kontinuitet plitkomorskog taloenja na granici proterozoik-kambrij vrlo rijedak (prisutno na Stijenjaku june Kanade, u kotskoj, sjevernom Walesu, Kini). Ova kambrijska transgresija predstavlja jedno od najveih kontinentalnih preplavljivanja itavog fanerozoika (sl.70 - Obilje stromatolita na prostoru dananjeg SAD-a ukazuje na izrazito preplavljivanje laurencijskog prostora tijekom kambrija). Manji kratoni samo su mjestimice bili kopno, dok je najvie kopnenog prostora bilo na prostranoj Gondwani. Kada je poetkom kambrija more poelo preplavljivati kontinente, u elfnim su se prostorima taloili siliciklastiti rijekama donaeni sa kopnenog zalea. Daljnjom transgresijom i sve veim nadiranjem mora u unutranost kontinenta, i elfni prostor sa siliciklastinim taloenjem se takoer pomicao u unutranjost kontinenta, tako da su se na siliciklastitima iz donjeg kambrija, u plitkovodnim marinskim uvjetima bez donosa siliciklastita iz sada ve jako udaljenog kopnenog zalea, tijekom srednjeg i gornjeg kambrija poeli taloiti plitkovodni karbonati grebenskog i stromatolitnog facijesa. Ispred tog plitkovodnog prostora nalazio se dubokovodni prostor oceana, npr. ispred Laurencije Iapetusa. U skladu s ovakvim rasporedom talonih prostora, rasporedile su se i vrste tada najeih marinskih organizama - trilobita. Pa tako, neki trilobiti ivjeli su u dubokomorskim prostorima kao npr. rod Paradoxides (a neki trilobiti ivjeli su i planktonski), dok su drugi vie preferirali plitkovodne tropske elfne prostore kontinenata. sl.70 62 Upravo ti plitkomorski trilobiti, a i neki planktonski, bili su zahvaani fazama izumiranja koja su se deavala tijekom gornjeg kambrija. Nakon svake faze izumiranja, trilobitska populacija se kroz vremenski interval od nekoliko milijuna godina uspijevala oporaviti. Svako izumiranje trilobita desilo se u vrlo kratkom vremenskom rasponu od svega nekoliko tisua godina, a za koje se vrijeme uvijek istaloio par cm tanak sloj vapnenca ili ejla. Iznad svakog ovog "apokaliptinog" sloja nalazi se metar-dva debeo sloj koji uz one trilobitske rodove koji su uspjeli preivjeti izumiranje, sadri i neke potpuno nove rodove (sl.71 - Izumiranje trilobita na granici Marjumiid i Pterocephaliid intervala). Smatra se da su ova izumiranja bila posljedica periodikih zahlaenja mora, a tome u prilog jasno govori i injenica da su rodovi trilobita koji se javljaju nakon svakog izumiranja, u stvari oni koji vuku porijeklo od rodova koji ive u dubljemorskim i hladnijim prostorima, te koji stoga i nisu bili pogoeni ovim izumiranjima.
7.1.3. Paleogeografija ordovicija
Tijekom najveeg dijela ordovicija bila je odravana visoka morska razina koja je postignuta tijekom kambrija. Ipak, na poetku ordovicija desila se jedna regresija u vezi s "manjom" oledbom na Gondwani, no, nije uzrokovala nikakva izumiranja ivog svijeta. U podruju dananjih Apalaa mogue je pratiti slijed naslaga od srednjoordovicijskih karbonata elfa Laurencije (karbonati karbonatne platforme), preko gornjoordovicijskog dubokomorskog flia istaloenog u dubokomorskom jarku u zaleu izdiueg planinskog lanca ("foredeep basin"), do molase nastale troenjem tog izdignutog gorja i prenaane rijekama u prostor "foredeep" bazena. Ovakav taloni zapis nastao je kao posljedica globalnih paleogeografskih promjena. Naime, tijekom donjeg kambrija kontinentalni prostor Baltike nalazio se u blizini junog pola, da bi se odatle poeo kretati ka sjeveru (ekvatoru) i to prema istonim obalama Laurencije. Tijekom gornjeg kambrija od Gondwane se riftovanjem odvojio arhipelag mnogobrojnih gondwanskih terena meu kojima je najvei bio Avalonija. Na taj se nain na prostoru izmeu Gondwane i Avalonije, odmicanjem Avalonije ka sjeveru, poeo otvarati Rheic oceanski prostor. Pribliavanjem Baltike i Avalonije Laurenciji tijekom gornjeg ordovicija, dolo je do suavanja prostora Iapetusa, te do subdukcijskih i kolizijskih procesa dijelova avalonijskog arhipelaga sa istonim dijelovima Laurencije (sl.72 - Poloaj kontinentalnih prostora tijekom kasnog ordovicija). Time je bilo potaknuto produbljavanje elfnog prostora uz Laurenciju, gdje se poeo taloiti fli, te je zapoelo izdizanje planinskih lanaca, kako na istonoj strani sl.71 63 Laurencije (Protoapalai ili Takonske planine), tako i na zapadnoj strani Baltike (podruje Norveke). To je bila tzv. takonska orogeneza. (sl.73 - Zbivanja na istonom dijelu Laurencije tijekom ordovicija - takonska orogeneza) O izrazitom pribliavanju (a moda i spajanju) Laurencije i Baltike tijekom kasnog ordovicija, govori njihova istovrsna fauna brahiopoda, trilobita i graptolita, a koja je tijekom donjeg ordovicija na ta dva prostora bila jo potpuno razliita. Takoer, o "brzom" kretanju Baltike ka sjeveru tijekom ordovicija, govori i sedimentni zapis iz njena unutranjeg elfnog prostora. Naime, dok je u donjem ordoviciju on jo klastian (nastao erozijom kopnenih dijelova Baltike), u srednjem, a naroito gornjem, on pokazuje karakteristike plitkovodnog taloenja u tropskim uvjetima; prisutni su zrnati vapnenci kakvi se danas taloe na Bahamima (recentna karbonatna platforma; dananje plitkovodno podruje unutar Atlantika). Dok se Baltika kretala ka ekvatoru, Gondwana se kretala ka junom polu. U srednjem ordoviciju jo je samo najsjeverniji dio Gondwane bio u ekvatorijalnom pojasu. Pri kraju ordovicija na dijelu Gondwane koji se nalazio na junom polu dolo je do kontinentalnih sl.72 sl.73 64 oledbi koje svoj maksimim doivljavaju na kraju ordovicija. Dokazi o ovim oledbama naeni su 1970. godine u pustinjskim prostorima Sahare, na potezu od Maroka do Arabije. Ovdje su naeni tragovi tri-etiri gornjoordovicijska glacijalna intervala s morenama graenim od stijenskih fragmenata s tipino ledenjaki izbrazdanim povrinama. Tragovi oledbi naeni su i u silurskim naslagama June i Sjeverne Amerike, a to ukazuje na vjerojatni kontinuitet glacijacija iz ordovicija u silur, no ipak, ove glacijacije nisu bile tako intenzivne kao one sa kraja ordovicija. Ove kontinentalne oledbe izazivale su "nagle" globalne padove morske razine (glacioeustatike padove morske razine), a to je po obimu izazvalo drugo najvee masovno izumiranje u Zemljinoj povijesti. Izumrlo je vie od 100 invertebratnih porodica, ukljuujui npr. polovinu svih vrsta brahiopoda i mahovnjaka, a izumrle su i mnoge skupine konodonata, trilobita i graptolita. Osim to se ovo izumiranje moglo desiti kao posljedica nestanka elfnih prostora (no ipak, danas i uz vrlo uske plitkovodne prostore elfa ive na tisue razliitih vrsta organizama, npr. na Havajima), isto je tako vjerojatno da je ono bilo posljedica zahlaenja svjetskih mora. Ovaj drugi scenario jasno je vidljiv iz opstanka samo onih graptolitnih skupina koje su ivjele neposredno uz ekvator.
65 7.2. Srednji paleozoik (silur i devon)
Pet godina nakon to su Adam Sedgwick i Roderick Murchison definirali kambrijski i silurski sistem na podruju Walesa, stratigrafi su u Engleskoj izdvojili i naslage koje su nazvali naslagama devona, prema pokrajini "Devonshire" smjetenoj uz june obale Engleske. Uoili su da su fosili ovog sistema "na evolucijskoj prekretnici" izmeu onih primitivnih silurskih, i onih naprednijih karbonskih. Globalno visoka morska razina zadravala se tijekom srednjeg paleozoika pa su prostrana silurska i devonska epikontinentalna mora obilovala ivotom. U tropskom pojasu nastajali su grebeni vei no ikada do tada, pojavili su se napredni grabeljivci, ukljuujui i ribe dimenzija dananjih morskih pasa. U devonu je dolo i do kolonizacije kopna raznovrsnim biljkama, pojavili su se prvi kukci, a krajem devona na kopno su izali i prvi kraljenjaci. Krajem devona ponovno je dolo do masovnog izumiranja marinskih organizama (vapnenakih grebenotvoraca), te je u njegovih posljednjih 3-4 milijuna godina, ivi svijet bio znatno osiromaen u odnosu na stariji dio srednjeg paleozoika. Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju", silur i devon se dijele na (tab.6 i 7 - podjele silura i devona):
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
SILUR
Pridolij
Ludford Gorst
Homer invud
Telih Aeron Rudan
419 - 416
421 - 419 423 - 421
426 - 423 428 - 426
436 - 428 439 - 436 444 - 439
Ladlov
Venlok
Landoverij
tab.6 66
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
DEVON
Gornji devon
Famen Fran
ive Ajfel
Ems Prag Lohkov
375 - 359 385 - 375
392 - 385 398 - 392
407 - 398 411 - 407 416 - 411
Srednji devon
Donji devon
7.2.1. ivot u srednjem paleozoiku
7.2.1.1. More
Nakon ordovicijskog izumiranja, tijekom srednjeg paleozoika dolo je obnove ivog svijeta. Ipak, trilobiti i skupina brahiopoda Orthida vie se nikada nisu u potpunosti oporavili, te vie nikada nisu imali znaaj kao u donjem paleozoiku (sl.74 - Uestalost glavnih skupina paleozojskih brahiopoda). Naprotiv, sve druge skupine brahiopoda tijekom srednjeg paleozoika doivjele su procvat. koljkai i puevi dobro su se oporavili nakon kraja ordovicija. ak tovie, koljkai su poeli nastanjivati i slatkovodne prostore, tako da se npr. na podruju SAD drave New York mogu nai i nalazi najstarijih slatkovodnih koljkaa iz gornjeg devona. sl.74 tab.7 67 Akritarhi su i tijekom srednjeg paleozoika bili dominantna skupina fitoplanktona (biljni plankton), kao to su to bili i tijekom gornjeg proterozoika i donjeg paleozoika. Krajem ordovicija gotovo su u potpunosti nestali graptoliti. Ipak, uspjeli su se oporaviti i tijekom silura su ponovno postali raznovrsni. Tako, od 12 vrsta koje su preivjele ordovicijsko izumiranje, tijekom prvih 5 milijuna godina silura, broj vrsta se poveao na 60. Graditelji organskih grebena doivjeli su procvat jo tijekom srednjeg ordovicija, kada su grebene uz mahovnjake poeli izgraivati tabulatni i rugozni koralji (sl.75 - Neki rugozni i tabulatni koralji srednjeg paleozoika), spuve, te stromatoporidi. To su tzv. tabulostromni grebeni. Ovako graeni grebeni nakon srednjeg ordovicija postojali su i bili su vrlo esti i u narednih oko 120 milijuna godina, sve tamo do kraja devona. Tijekom silura ovi grebeni su bili visina oko 10-ak metara, a duina do 2 km, dok su tijekom devona poprimali jo vee dimenzije. Takav jedan greben karakteriziran je odreenom sukcesijom organizama koji su ga izgraivali (sl.76 - Ekoloka sukcesija kroz tipini devonski greben).
sl.75 sl.76 68 U visokoenergetskim okolinim uvjetima morsko su dno najprije nastanili "tapiasti" tabulatni i rugozni koralji izmeu kojih se zaustavljao sediment, a ime se formirao koraljno- muljni humak. Taj su humak zatim poeli nastanjivati koralji vie plosnatih i polukrunih formi ime je koraljno-mulji humak sve vie rastao ka morskoj povrini, gdje su ga sa strane vie energije vode, tj. otvorene prema oceanu, poeli obratati stromatoporidi i alge, a sa strane manje energije vode, tj. prema laguni, i dalje su ga izgraivali koralji. Iza tog "mirnijeg" dijela grebena nalazila se laguna u kojoj su se taloili muljeviti i zrnati sedimenti nastali erozijom grebena. Naravno, osim navedenih grebenotvoraca, ove su grebene nastanjivali i razliiti mekuci, brahiopodi, crvi, krinoidi. Tako, iako je fauna ovih grebena za dananje vrijeme bila vrlo neobina, bila je isto tako arolika i spektakularna kao to je to sluaj i u dananjim recentnim grebenskim okoliima. Najvea novost marinskog ekosistema srednjeg paleozoika bila je pojava novih vrsta nektonskih organizama (plivaa) od kojih su mnogi bili grabeljivci. Najznaajniji meu njima i dalje su se nalazili meu invertebratima i to su bili amoniti, a koji su se tijekom donjeg devona razvili iz nautilida. Pojavom amonita, nautilidi gube primat meu glavonocima srednjopaleozojskih mora. Amoniti su se brzo razvijali, bili su raznovrsni, a neke od njihovih vrsta su ivjele vrlo kratko (oko milijun godina), tako da su amoniti takoer vrlo dobri provodni fosili sve tamo do kraja mezozoika, kada izumiru. Euripteridi su druga znaajna skupina srednjopaleozojskih invertebratnih grabeljivaca, plivaa, koji su nastanjivali brakine i slatkovodne prostore. Iako su se javili jo tijekom ordovicija, a ivjeli su sve do perma, ovi lankonoci, daleki srodnici dananjih korpiona, bili su najzastupljeniji upravo tijekom srednjeg paleozoika (sl.77 - Pterygotus i sl.78 - Hughmilleria). Dok se unutar donjopaleozojskih sedimenata samo mjestimice mogu nai fosilni ostaci riba (Pisces), srednjopaleozojski kako marinski, tako i slatkovodni sedimenti ih sadre veoma esto (ak su esto prisutni i potpuno ouvani skeleti). devon se stoga esto naziva i "dobom riba", iako to nije u potpunosti tono jer je i u mlaim razdobljima Zemljine prolosti takoer ivjelo mnotvo riba. Ipak, njihova prisutnost kao jedinih vertebratnih organizama tog razdoblja, opravdava taj naziv. Prvi organizmi nalik ribama javili su se jo tijekom kambrija, a naeni su u marinskim okoliima (to odmah ne znai da su se i razvile unutar marinskih okolia), no nasuprot tome, najvei broj fosilnih ostataka pravih riba iz razdoblja silura, naen je u slatkovodnim naslagama. sl.78 sl.77 sl.79 69 Ostrakodermi (to znai "kotana koa") bile su ivotinje nalik ribama, no za razliku od njih, nisu imale donje eljusti (bezeljusnice), imale su kotani oklop, vrlo mali usni otvor, nisu imale parnih peraja i imale su hrskavini skelet. Takoer, mnogi rodovi, kao npr. Hemicyclaspis (sl. 79 - Hemicyclaspis), bile su plosnate to ukazuje na njihovu prilagodbu veinom bentikom nainu ivota na dnu jezera ili rijeke. Druge su pak bili bolji plivai, nekton, a na to ukazuje njihov "torpedni" oblik tijela (sl. 80 - Pteraspis). Ostrakodermi su izumrli krajem devona. Prve "prave" ribe (Pisces) javile su se u gornjem siluru i to skupina slatkovodnih i marinskih riba - Acanthodii, (sl.81 - Euthacanthus). Imale su parne peraje, ljuske a ne kotani oklop, a razvile su i najznaajniju novinu do tada - eljust. Razvojem eljusti otvorile su se potpuno nove i naprednije mogunosti za lov drugih ivotinja, tako da su akantodi, za razliku od ostrakoderma, zasigurno bili grabeljivci. eljust sa zubima se kod akantoda razvila iz jednog para krnih otvora. Ovakav razvoj eljusti je klasian primjer evolucijskog oportunizma, odnosno tzv. predprilagodbe kada se postojea tjelesna struktura nekog organizma pretvara u novu sa potpuno drugaijom funkcijom (sl.82 - Razvoj eljusti). Iako su akantodi izumrli krajem devona, njihovo "nasljee" - eljust, bilo je od neprocijenjivog znaaja za razvoj velikog broja kasnijih riba i organizama uope. Ne zna se pouzdano kako su druge ribe nastale iz akantodija, no tijekom devona razvilo se mnotvo razliitih riba s eljustima koje su predstavile do tada potpuno nov sl.81 sl.83 sl.80 sl.81 sl.82 70 nain hranjenja; vee ribe jele su manje hvatajui ih svojim eljustima. Ipak, na vrhu hranidbenog niza nalazio se najvei predstavnik skupine Placodermi. Kao i ostrakodermi, plakodermi su bile oklopljene ribe. Javile su se u donjem devonu, ve su u srednjem devonu imale maksimum razvoja, da bi ih koncem devona bilo jo samo nekoliko rodova. Negdje tijekom srednjeg devona dio njih se preselio u more gdje su tijekom gornjeg devona postale i prilino raznovrsne. Od predstavnika ove skupine neki su bili i ogromnih dimenzija. Tako npr. gornjodevonski rod Dunkleosteus bio je dug oko 12 m (sl. 83 - Dunkleosteus). Dvije su osnovne skupine riba; Chondrichthyes (ribe hrskavinog skeleta) i Osteichthyes (ribe kotunjavog skeleta). Osteichthyes se nadalje dijele na Actinopterygii (ribe "zrakastih peraja" - zrakoperke) i Choanichthyes (ribe sa sredinjom osi u parnim perajama) Morski psi spadaju u skupinu Chondrichthyes i predstavljali su jednu od najznaajnijih ribljih skupina devonskih mora. Javili su se tijekom srednjeg devona, a bili su rijetko vei od oko 1 m (sl. 84 - Cladoselache) Ribe "zrakastih peraja" Actinopterygii (zrakoperke), takoer su se javile tijekom devona. Ribe ove skupine dominaciju postiu tek u mezozoiku i kenozoiku. U ovu skupinu spadaju i sve dananje moderne ribe. Karakterizirane su zrakasto poredanim kostima ("bicama") koje im uvruju peraje. Najstariji predstavnici ove skupine, kao npr. srednjodevonski slatkovodni rod Cheirolepis (sl.85 - Cheirolepis), razlikuju se od modernih riba ove skupine po tome to imaju asimetrian rep (tzv. heterocerkna repna peraja, moderne imaju simetrinu homocerknu repnu peraju) i imaju tzv. ganoidne ljuske rombina oblika, tamnih boja, koje se ne prekrivaju crijepoliko kao to je to sluaj kod modernih predstavnika ove skupine (koji imaju cikloidne ljuske), nego stoje "svaka za sebe". Devon je bio razdoblje pojave riba iz skupine Choanichthyes i to iz njenih dvaju podskupina; "pluaica" sl.85 sl.84 sl.87 sl.86 71 ili "dvodihalica" (Dipnoi), te resoperki (Crossopterygii). Od dvodihalica danas postoje samo tri roda, jedan u Africi, drugi u Junoj Americi i trei u Australiji. Obje ove skupine imale su plovni mjehur koji je za vrijeme suih razdoblja poprimao funkciju plua, pa su one mogle preivjeti dua suna razdoblja sakrivene u mulju. Iz devona je od dipnoia poznat npr. rod Dipterus (sl.86 - Dipterus). Resoperke su dobile ime po obliku peraja koje su resaste i veslasto se proiruju iz jedne vste osi u sredini parnih peraja. Resoperke su bile slatkovodne, no jedna njihova skupina - Coelacanthi, nastanjivala je i mora (ima ih i danas - ivi fosili, npr 2 m dug rod Latimeria). Znaaj slatkovodnih resoperki je u tome to su se iz njih razvili prvi kopneni kraljenjaci (Vertebrata) i to njihova skupina vodozemci (Amphibia). Najvie dokaza o tom prijelazu prema vodozemcima moe se vidjeti kod srednjodevonskog fosilnog roda resoperki Eusthenopteron (sl.87 - Eusthenopteron) koji ima kratke i miiave peraje unutar koji su na prednjim perajama kosti humerus na koje se nadovezuju radius i ulna, a unutar stranjih peraja je femur na koji se nadovezuju tibia i fibula (sl.88 - Usporedba udova resoperki i ranih vodozemaca). Veliki razvoj riba, od kojih su gotovo sve bile grabeljivci, a takoer i amonita i euripterida, umnogome je utjecao na razvoj drugih organizama koji ba nisu uspjeli razviti efikasnije obrambene sposobnosti. To se odnosi na ostrakoderme (koji su u devonu i izumrli), a naroito na trilobite iji je broj porodica sa ordovicijskih 80, spao na silurskih 23.
7.2.1.2. Kopno
Tijekom prekambrija i donjeg paleozoika kopno je bilo nastanjeno samo najednostavnijim primitivnim biljkama (alge, cijanobakterije) i nije bilo ni uma ni livada. Uglavnom ogoljele stijene najvjerojatnije je prekrivao tek mjestimice tanak sloj humusa kao rezultat akumulacije organske materije nastale raspadom tih rijetkih i jednostavnih biljnih sl.88 72 organizama. Tek u siluru kopno biva nastanjeno naprednijim biljkama od kojih su ostali sauvani i fosilni ostaci. Te prve biljke od kojih su ostali fosilni ostaci, a koje su nastanile kopno tijekom silura, nisu imale niti korjen, niti provodni (vaskularni) sustav (nego samo nekoliko jednostavnih vlakana du kojih su tekli voda i nutrijenti), a niti lie. To su bile samo jednostavne vrste stabiljke utaknute u tlo iji je podzemni dio preuzeo ulogu korjena, a u nadzemnom se prozvodila hrana. Nastanjivale su iskljuivo movarne predjele, npr. devonski rod Aglaophyton (sl.89 - Aglaophyton). Prvi znaajniji evolucijski pomak u razvoju kopnenog bilja bio je razvoj provodnog sustava sa kraja silura, graenog od sloenog niza ilica kojima su tekli voda i nutrijenti. Pri tome, razvila su se njegova dva tipa; jedan za prijenos vode i nutrijenata, a drugi za prijenos proizvedene hrane, npr. kao kod silurskog roda prvih takvih biljaka Cooksonia (sl.90 - Cooksonia), zatim Baragwanathia (sl.91 - Baragwanathia), ili pak najizrazitije kod donojodevonskog roda Rhynia (sl.92 - Rhynia). U silurskim fosilnim biljnim nalazitima prisutne su i spore (rasplodne stanice), a sline su naene jo i unutar ordovicijskih naslaga, to jasno ukazuje da su primitivne biljke jo i tijekom ordovicija nastanjivale kopno. Razliito graeni organi sa sporama obino su se nalazili u vrhovima stabiljka, kao npr. kod donjodevonskih rodova Dawsonites i Bucheria. Nagli razvoj biljke su doivjele tijekom donjeg devona. Dok su one donjodevonske imale jo tanke i vrlo krhke stabiljke (npr. Rhynia), nepogodne za prijenos znaajnijih koliina vode i nutrijenata, one gornjodevonske razvile su deblje stabiljke koje su bitno uspjenije prenosile vodu i nutrijente. Takoer, razvile su i primitivno korjenje za bolji prihvat i apsorpciju nutrijenata, te takoer i primitivno lie za hvatanje vee koliine Suneva svjetla. Takve biljke iz srednjeg i gornjeg devona spadaju u skupinu papratnjaa (Pteridophyta) koje se zovu crvotoine (Lycopsida), npr. rodovi Protolepidodendron (sl.93 - Protolepidodendron) i Asteroxylon. Za razliku od viih biljaka, golosjemenjaa i kritosjemenjaa, papratnjae nemaju cvijet, nemaju sjeme, a razmnoavaju se izmjenom sl.89 sl.90 sl.92 sl.91 73 generacija. Dijele se na skupine Psilophytatae, Lycopodiatae (crvotoine), Equisetatae (preslice) i Filicatae (paprati). Papratnjae zbog svog naina razmnoavanja moraju nastanjivati iskljuivo vodene prostore movara (ili plitkih jezera). Naime, svaka papratnjaa prizvodi spore, a iz spora se razvijaju oko 6 mm male biljke s dva tipa organa od kojih jedni proizvode gamete - jaja, a drugi gamete - spermije. Spermij mora doi do jaja da bi ga oplodio, a za to kretanje, i uope preivljavanje, potrebna mu je upravo vodena sredina. Iz oploenog jaja iznad prvotne male biljke izraste nova biljka, a prvotna mala biljka ugiba (sl.94 - ivotni ciklus papratnjaa). Nova evolucijska inovacija koja se desila tijekom devona, bila je nastanak sjemenke, a to je omoguilo biljkama da prilikom svog razmnoavanja postanu neovisne o vodenoj sredini. Naime, za razliku od papratnjaa, napredne sjemenjae - golosjemenjae (Gymnospermae) i kritosjemenjae (Angiospermae), ne otputaju svoje spore u okolinu nego one ostaju na "roditeljskoj" biljci, gdje se jedan tip spora pretvara u muke, a drugi u enske reproduktivne organe koji nose gamete svaki sa svojim setom kromosoma. Znai, iz spora razliita spola nastaju organi koji nose gamete razliita spola. Pelud su muke gamete i smjeten je u pranicima iznad tuka koji sadri enske gamete, te lako nakon sazrijevanja pada u njega, oplodi enske gamete iz ega onda nastaje sjemenka. Ta sjemenka sada predstavlja rani stadij budue biljke, zatiena je i obavijena hranom (npr. plod jabuke sa sjemenkama), tako da neko vrijeme moe i priekati dok ne nastanu pogodni uvjeti za otpoinjanje svoga rasta (sl.95 - ivotni ciklus kritosjemenaa). Za razliku od kritosjemenjaa, golosjemenjae imaju jednospolne cvijetove, tj. posebno muke, a posebno enske eere. Sjemenka se nakon oplodnje vjetrom razvija u enskim eerima, ali nije ovijena nikakvim ploditem kao to je to sluaj kod kritosjemenjaa, nego je gola i nezatiena. Odatle i naziv - golosjemenjae. Pelud sjemenjaa moe biti prenaan na velike udaljenosti i vrlo je trajan, pa se vrlo esto moe i fosilno ouvati. Takoer, i sjemenke mogu na razliite naine biti prenaane na velike udaljenosti, gdje onda iz njih nastaju biljke, a ime je bilo omogueno irenje biljnog svijeta po kopnu. sl.93 sl.94 sl.95 74 Smatra se da su kritosjemenjae nastale iz golosjemenjaa, i to od neke njihove jo do sada nepoznate skupine koja je imala dvospolne eere. Golosjemenjae se dijele na skupine Cycadophytina i Coniferophytina dok se kritosjemenjae dijele na skupine Dicotyledoneae i Monocotyledoneae. Unutar skupine Cycadophytina nalazi se izumrla podskupina Pteridospermae koja ujedinjuje neka svojstva papratnjaa i golosjemenjaa. Naime, njeni rodovi imaju jednake sjemenke i grau stabla kao i golosjemenjae, dok su im listovi i peteljke oblikom i graom slini papratnjaama. Pteridosperme su se razvile tijekom gornjeg devona i od tada one postaju vrlo vani florni element kopnenih prostora. esto su i velikih dimenzija, drvenasta debla, te tvore prve ume, npr. roda Archaeopteris (sl.96 - Archaeopteris). Tijekom devona sjemenjae jo nisu razvile sposobnost da na samoj biljci proizvode i muke i enske spore iz kojih e se razviti organi koji proizvode muke i enske gamete (to je tek sposobnost kritosjemenjaa, a koje su se javile tek u kredi). Prije tog "modernog" naina razmnoavanja biljaka, morala je postojati i faza kada je kao i kod papratnjaa iz pojedine spore najprije nastala jedna "prijelazna" biljka, a tek je ona razvila organe koji su proizvodili muke i enske gamete. Nakon toga, slijedei evolucijski korak bilo je stvaranje spora razliita spola na jednoj biljci. Najraniji dokazi o postojanju spora razliita spola kod jedne te iste biljke, naeni su u srednjodevonskim naslagama, npr. kod roda Chaleuria. Smatra se da su one manje spore bile muke, a one vee enske (treba vie energije za proizvodnju jaja nego spermija), tj. od mukih su spora nastale muke biljke sa organima koji su proizvodili muke gamete, a od enskih spora enske biljke sa organima koji su proizvodili enske gamete. Njihovim spajanjem nastaje sjeme od kojeg nastaje nova biljka koja ponovno proizvodi muke i enske spore. Kopnena vegetacija srednjeg paleozoika uvrivala je svojim korjenjem tlo, smanjujui mjestimice i intenzitet njegove erozije. Tako, dok su tijekom prekambrija i donjeg paleozoika tereni bivali izrazito i brzo erodirani djelovanjem uglavnom prepletenih rijeka, ime su nastajali slabo sortirani sedimenti, od srednjeg paleozoika rijeke su po biljnim pokrovom uvrenom tlu poele vie meandrirati ("traile su najlaki put do mora"), a ime su nastajali i sedimenti vrlo odreene geometrije i slijeda. Donjodevonski Rhynia ronjaci kotske vrlo su znaajni ne samo po obilju fosilnih ostataka bilja, nego i po fosilnim nalazima kopnenih lankonoaca, korpiona i beskrilnih kukaca. lankonoci su najvjerojatnije poeli nastanjivati kopno jo tijekom gornjeg silura, no do pojave vertebratnih kopnenih organizama trebalo je priekati do gornjeg devona. Temeljem anatomskih slinosti na udovima i kostima glave, zna se da su se prvi kopneni vertebratni organizmi - vodozemci, razvili iz riba resoperki. O primitivnosti vodozemaca govori i injenica da su u najranijim razdobljima svoga ivota bez nogu i ive u vodi (npr. punoglavci aba). Takoer, legu se iz jajaaca koja se nalaze u vodi. Dananji vodozemci malih su dimenzija za razliku od onih znatno veih, koji su ivjeli tijekom gornjeg devona i gornjeg paleozoika. U naslagama najgornjeg devona ("Old Red Sandstone") na podruju istonog Grenlanda naeni su najstariji fosilni ostaci vodozemaca, prijelaznog oblika ("karika koja sl.96 75 nedostaje") izmeu riba resoperki i vodozemaca. To je rod Ichthyostega (sl. 97 - Ichthyostega). Slinost u grai njegove lubanje, donje eljusti i kraljenice s graom istovrsnih dijelova tijela resoperki, a dodatno i njegov riblji rep, jasno ukazuju da je Ichthyostega nastao iz resoperki. Da bi Ichthyostega mogao na kopnu i disati trebao je imati plua. No, razvoj "plua" koja su ponekad i ribama omoguavale da u jednom dijelu godine diu zrak (plovni mjehur preformiran u plua kod dvodihalica), zavrio je i mnogo prije no to su prvi vodozemci izali na kopno. Pri tome, preureenje plovnog mjehura u plua bio je mnogo manji evolucijski napredak no preureenje jednog para krnih otvora u eljusti, a to zato jer je on imao mnogo vie slinosti s pluima, no to su to imale krge sa eljustima. Prolo je oko 80-ak milijuna godina od vremena kad su na kopno izale prve biljke s provodnim sustavom (srednji-gornji silur), pa do pojave prvih kopnenih vertebrata (najgornjiji devon). Naravno, to zato jer je biljna zajednica ve morala biti prilino napredna da bi uspjela prehraniti nove organizme koji su poeli nastanjivati kopno. Smatra se da je morao postojati neki razlog zbog kojega su ribe izale na kopno. To je najvjerojatnije bilo zbog toga jer je klima postala sua ime je esto dolazilo do isuivanja jezera, pa su se ribe sve ee morale prilagoavati na ivot bez vode, odnosno, morale su se seliti iz isuenih jezera prema onima u kojima je jo bilo vode i pri tome udisati zrak. Kako na kopnu nije bilo nikakvih drugih vertebratnih organizama, nije bilo niti nikakve konkurencije u ishrani, pa su se ribe due mogle zadravati na kopnu i time polagano prilagoavati tim novim ivotnim uvjetima.
7.2.2. Paleogeografija srednjeg paleozoika
Poetkom silura globalni morski nivo je poeo rasti kao posljedica otapanja kontinentalnog leda na Gondwani, da bi koncem silura ponovno dolo do globalnog pada morskog nivoa i do regresije na kontinentalnim prostorima. Obilje i iroko rasprostranjenje silursko-devonskih grebena ukazuje da je klima bila relativno topla na irokim prostranstvima. Naroito je bila topla tijekom devona, tako da je rasprostranjenje tropske plitkomorske ivotne zajednice tijekom devona, bilo najvee u itavom fanerozoiku. Ne samo da je bila topla, nego je klima mjestimice bila i vrlo suha, a na to ukazuje mnogo vea koliina formiranih evaporita no tijekom donjeg paleozoika. Tako, dok se tijekom silura evaporiti mogu nai najdalje do 30. stupnja geografske irine sjeverno i juno od ekvatora, tijekom devona su prisutni i mnogo dalje na sjever i jug. Najznaajnija paleogeografska karakteristika devona je postojanje Starog crvenog kontinenta ("Old Red Sandstone continent") nazvanog po devonskim sedimentima na prostoru Velike Britanije ("Old Red Sandstone" - stari crveni pjeenjak). Ovaj kontinent je formiran kada su Laurencija i Baltika kolidirale, ime je nestao oceanski prostor Iapetusa. Dok nema jasnijih dokaza da je tijekom takonske orogeneze dolo do kolizije Laurencije i Baltike, ova je kolizija jasno vidljiva. sl.97 76 Naime, ovom kolizijom, tj. tzv. kaledonskom orogenezom (u Americi se zove akadijska orogeneza), ujedinjen je kontinentalni prostor kotske i Engleske u dananji prostor Velike Britanije i na tom je prostoru kao i na prostoru zapadne Skandinavije, te prostoru istonog dijela Sjeverne Amerike, formiran planinski lanac kaledonida. Troenjem tih novonastalih planinskih lanaca kaledonida nastao je molasni (rijeni) sediment; stari crveni pjeenjak, kako u podruju Europe, tako i u podruju istonog dijela Sjeverne Amerike, na prostoru Apalaa. Pri tome, pruanja ovih sedimenata na prostoru Sjeverne Amerike suprotnog je smjera u odnosu na pruanja istovrsnih sedimenata na prostoru Europe, a to jasno ukazuje na njihovo taloenje od jedne, odnosno od druge strane kolizijskog planinskog "ava" kaledonida nastalog sudarom Laurencije i Baltike. Slinost ovih sedimenata na obje strane dananjeg Atlantika ogleda se npr. u istovrsnoj fosilnoj zajednici slatkovodnih devonskih riba. Kaledonska orogeneza zapoela je sudarom na sjevernoj strani Laurencije i Baltike, dok je do kolizije ovih dvaju kontinenata na njihovim junim stranama dolo neto kasnije. Tako, na prostoru Grenlanda i Skandinavije kolizija je zapoela tijekom donjeg/srednjeg silura, dok je u prostoru dananjih Apalaa zapoela tijekom srednjeg devona (sl.98 i 99 - kaledonska orogeneza) Bitno je napomenuti da kaledonska orogeneza nije bila prvi "susret" Laurencije i Baltike. Naime, slino pribliavanje uz izdizanje planinskih lanaca, iako bez kolizije, desilo se i tijekom takonske orogeneze. Smatra se da je prije kaledonske orogeneze, a nakon takonske orogeneze, najvjerojatnije dolo do jedne faze riftovanja, odnosno razdvajanja priblienih Laurencije i Baltike, da bi zatim ponovno dolo do njihova pribliavanja, a onda i kolizije tijekom kaledonske orogeneze. Potkraj devona razmak izmeu Starog crvenog kontinenta i Gondwane na jugu bio je prilino uzak. Na to ukazuje injenica da dananje Sjeverna Amerika, Europa i sjeverna Afrika sadre oko 80 posto istovrsnih gornjodevonskih rodova marinskih beskraljenjaka. sl.98 sl.99 77 7.2.3. Devonsko izumiranje
Tijekom devona zbog hlaenja mora na prostoru polova dolo je do diferencijacije marinskog svijeta Zemlje. U priobalju Gondwane, koja se nalazila smjetena oko junog pola, nastala je marinska zajednica karakteristina za hladnija marinska podruja, a koja se zove zajednica malvinokafrike provincije (sl.100 - Poloaj Gondwane tijekom donjeg devona - Malvinokafrika provincija). Unutar ove provincije, na prostoru tzv. Parana bazena (dananja Juna Amerika) preteito su ivjeli koljkai koji su se ubuavali u mulj (endobentos). Istovremeno na veini drugih plitkomorskih dijelova Zemlje formirali su se grebeni koji ovdje nisu prisutni. Takoer, ovdje nema ni mahovnjaka, a niti amonita. Zajednica organizama koji se ubuuju u mulj, kao to je to bilo prisutno unutar devonske malvinokafrike provincije, redovito je prisutna i u dananjim polarnim podrujima. Krajem devona (oko granice fran- famen) ponovno je dolo do masovnog izumiranja marinskog ivota. Izumiranje je pogodilo i ivi slatkovodni svijet, naroito plakoderme, dvodihalice i resoperke, ali ne i kopnene biljke. U morima su naroito nastradali brahiopodi, tako da je u famen prelo samo oko 15 posto rodova prisutnih tijekom frana. Izumrle su i mnoge skupine amonita, gastropoda i trilobita. Izumiranje je naroito teko pogodilo tabulostromne grebene koji su tijekom famena postali vrlo rijetki, odnosno gotovo su nestali, te se u preostalom dijelu paleozoika vie nisu pojavljivali. Takoer, akritarhi su pretrpjeli goleme gubitke, dok su morski plakodermi, glavni devonski grabeljivci, u potpunosti nestali. Ovo izumiranje zadesilo je samo tropske zajednice organizama, dok su one iz malvinokafrike provincije ostale poteene. Iz toga proizlazi da je ovo izumiranje bilo posljedica globalnog zahlaenja mora, kada su se organizmi iz hladnijih polarnih predjela rairili prema ekvatorijalnom pojasu gdje se danas mogu nai i njihovi fosilni ostaci iz tog vremena. Tako npr. u podruju dananje SAD drave New York, unutar devonskih naslaga mogue je nai fosilne ostatke tzv. "kremenih spuvi", koje su karakteristini stanovnici dananjih hladnih podruja. Njihov nestanak u mlaem dijelu ovog sedimentnog slijeda devona, a ponovna pojava organizama koji su bili pogoeni ovim izumiranjem, ukazuje na ponovno zatopljenje klime.
7.2.4. Stari crveni kontinent
Jedna od klasinih kutnih diskordancija nalazi se izmeu gotovo vertikalnih naslaga silura i krovinskih starog crvenog pjeenjaka devona na podruju kotske (sl.101 - Siccar Point).
sl.100 78 To je i bilo podruje na kojem je James Hutton 1788. prvi puta opisao kutnu diskordanciju. Silurski sedimenti bili su izrazito poremeeni tijekom kolizije Laurencije i Baltike (kaledonska orogeneza) i na njih su se onda istaloile naslage starog crvenog pjeenjaka nastale erozijom izdignutih kaledonida. Stari crveni pjeenjak izgrauju naslage devona, ali i gornjeg silura i donjeg karbona. Pri tome ovaj molasni sediment je na podruju dananje sjeverne Britanije taloen tijekom donjeg devona, a u podruju istonog dijela Sjeverne Amerike tijekom srednjeg devona. Na prostoru jugozapadnog dijela Starog crvenog kontinenta (sl.102 - Stari crveni kontinent) postojao je pojas na kojem nije bilo znaajnijeg taloenja, a taj pojas se zove "transkontinentalni luk" (to je prostor dananjeg zapadnog dijela Sjeverne Amerike). Du ekvatora, koji je prolazio preko Starog crvenog kontinenta, s istoka su puhali pasati donaavi u taj njegov najistoniji dio dosta vlage s oceana, to je tu omoguilo bujniji razvoj bilja, njegovu akumulaciju, te nastanak leita ugljena. Uz taj istoni dio kontinenta mjestimice ima i evaporita, no oni su mnogo ei na njegovu zapadnom dijelu, na prostoru dananjeg Stjenjaka. Juni dio Starog crvenog kontinenta bio je karakteriziran prisutnou okolia raspona od pustinjskih, preko rijenih do plitkovodnih marinskih. Pri tome, na sjevernom dijelu tog sl.101 sl.102 79 prostora prevladavala je slatkovodna, a na njegovom junom dijelu marinska sedimentacija. Tako, rijeni sedimentni na podruju dananje kotske raspona su od muljevitih do pjeenjakih s kosom slojevitou, a istaloeni su u meandrirajuim rijekama. Junije, na prostoru dananje Njemake, u marinskim uvjetima taloili su se pjeenjaci i to u okoliima laguna i estuara u kojima su ivjeli koljkai, ostrakodi, ribe, euripteridi, brahiopodi, a takoer u njima se taloio i biljni detritus doneen s oblinjeg kopna. Na prostoru vanjskog elfa uz Stari crveni kontinent, u vie marinskom okruju, ivjeli su mnogobrojniji brahiopodi, trilobiti, krinoidi, mahovnjaci, koralji i mekuci (tu su se nalazili i tabulostromni grebeni - Njemaka, Ardeni). Jo junije, u dubljevodnom prostoru kraj elfa (prostor dananje sjeverne Njemake), taloili su se crni Hunsrck ejlovi u kojima su danas prisutni fosilni ostaci mnotva bezskeletnih organizama i amonita (u njima se moe pratiti evolucija amonita iz nautilida). Ovi ejlovi su taloeni u anoksinim uvjetima i po tome je ovaj taloni okoli bio vrlo slian onom u kojem su se taloili Burgess ejlovi kambrija. Tijekom srednjeg devona more je postupno transgrediralo preko tog junog rubnog prostora Starog crvenog kontinenta ime su se na donjodevonske kopnene sedimente Starog crvenog kontinenta taloili plitkovodni, a zatim i dubljevodni oceanski sedimenti (sl. 103 - Stratigrafski slijed naslage donjeg i srednjeg devona sjeverne Njemake nastao kao posljedica postupne transgresije mora na juni rubni dio Starog crvenog kontinenta). Za razliku od ovog dubokovodnog okolia, a koji je bio prisutan tek nedaleko od junog kopnenog dijela Starog crvenog kontinenta (uzak elf), na prostoru zapadnog dijela Starog crvenog kontinenta plitkovodni marinski prostor postojao je i na veim udaljenostima od njegova kopnenog dijela (irok elf). Takoer, tu, na prostoru zapadnog dijela Starog crvenog kontinenta, intenzitet sedimentacije sa kopna bio je vei no to je bilo sputanje dna plitkovodnog talonog prostora, pa je tu dolazilo do zapunjavanja talonog prostora (regresije) u smjeru zapada. To je tzv. Catskill molasa (sl.104 - Catskill molasa) graena u donjem dijelu od marinskih, a kako se ide prema gore u njenom vertikalnom slijedu, od deltnih, pa zatim i od rijenih sedimenata. Na preostalom dijelu plitkomorskog prostora zapadnog dijela Starog crvenog kontinenta, tijekom druge polovine devona formirali su se tabulostromni grebeni (prostor sl.104 sl.103 80 dananje zapadne Kanade), gradei atole, lagune i platforme. Danas su oni zbog svoje porozne grae dobri kolektori ugljikovodika. Tijekom famena, nakon nestanka tabulastromnih grebena, iznad njih su se na otvorenom elfnom prostoru zapadnog dijela Starog crvenog kontinenta istaloili dubljevodni crni muljevi. Jedan takav srednjo-gornjodevonski tabulostromni greben, ogromnih dimenzija, poznat je iz prostora Canning bazena zapadne Australije i duine je oko 350 km (devonski Great Barrier Reef).
81 7.3. Gornji paleozoik (karbon i perm)
Gornji paleozoik obuhvaa razdoblje karbona, izrazito bogato vegetacijom, kada su biljke imale do tada jo nevieno rasprostranjenje, bogatstvo oblika i znaaj u akumulaciji organske materije od koje su nastala najvea leita ugljena. Takoer, to je i razdoblje perma koncem kojeg je dolo do najveeg izumiranja ivog svijeta u Zemljinoj povijesti. Karbonski sistem uspostavljen je jo 1822. u Velikoj Britaniji, a ime je dobio po bogatim naslagama ugljena esto prisutnim unutar talonih slijedova gornjeg karbona. Za razliku od gornjeg karbona, donji je karbon prevladavajue karakteriziran vapnencima (esto s fosilim ostacima krinoida). Da se istakne ta razlika, ameriki geolozi jo su u drugoj polovini 19. stoljea donji karbon nazvali mississippian (zbog njegove dobre povrinske rasprostranjenosti du doline rijeke Mississippi), a gornji pennsylvanian (zbog njegove dobre povrinske rasprostranjenosti u dravi Pennsylvania), tako da su ova dva dijela karbona, od 1953. kada je to i slubeno priznato, u Sjevernoj Americi odvojena kao dva zasebna sistema. Iako je razlika u tipu sedimenata donjeg i gornjeg karbona evidentna i na mnogim drugim dijelovima Zemlje, u Europi geolozi i dalje smatraju karbon jednim sistemom. Na prostoru Njemake postoji i stara rudarska podjela kojom se donji karbon, zbog razliitih litolokih karakteristika u svom donjem i gornjem dijelu dijeli na dvije litostratigrafske jedinice; donju - kohlenkalk (vapnenci s proslojcima ugljena), i gornju - kulm (dubokomorski fliki razvoj). Roderick Murchison, koji je uspostavio silurski sistem, a sudjelovao je i u uspostavi devonskog sistema, uspostavio je 1841. u Rusiji i permski sistem. Nazvao ga je po gradu Permu smjetenom na zapadnim padinama Urala. Prema podjeli "Meunarodnog povjerenstva za stratigrafiju", karbon i perm se dijele na: (tab. 8 i 9 - Podjele karbona i perma)
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
KARBON
Pensilvanijan
Gelij Kasimovij Moskovij Bakirij
Serpukovij Vize Turne
304 - 299 307 - 304 312 - 307 318 - 312
326 - 318 345 - 326 359 - 345
Misisipijan
tab.8 82
PERIOD
EPOHA
DOBA
prije sadanjosti u milijunima godina
PERM
Loping
angsingij Vuhiapingij
Kapitanij Vordij Roudij
Kungurij Artinskij Sakmarij Aselij
254 - 251 260 - 254
266 - 260 268 - 266 271 - 268
276 - 271 285 - 276 295 - 284 299 - 295
Guadalupe
Cisural
7.3.1. ivot u gornjem paleozoiku
7.3.1.1. More
Nakon devonskog izumiranja neke skupine organizama nisu se vie nikad oporavile. Tako, tabulatni koralji i stromatoporidi nikad vie nisu bili bitan imbenik ivog svijeta kao do tada. Za razliku od njih, amoniti su se oporavili te su vrlo brzo ponovno postali vrlo raznoliki. Iz devona su "stigli" i morski psi, ribe sa zrakastim perajama, te oklopljene plakoderme koje su ubrzo nakon poetka karbona izumrle. Upravo taj nestanak oklopljenih riba (a i nautilida debelih ljutura) s poetka karbona, bila je i najznaajnija promjena u marinskom svijetu gornjeg paleozoika u odnosu na srednji paleozoik. Te slabije pokretne ivotinje bivale su zamijenjene pokretljivijim skupinama: morskim psima, ribama zrakastih peraja i amonitima. Ta sposobnost breg i lakeg plivanja ribama je bila potrebna zbog razvoja sve efikasnijih grabeljivaca. Od fitoplanktona je bilo akritarha, no nakon devonskog izumiranja, oni vie nikad nisu imali ranije znaenje. Izostankom tabulatnih koralja i stromatoporida, tijekom gornjeg paleozoika grebeni nisu bili osobito razvijeni. Podmorske grebenske humke uglavnom su izgraivali brahiopodi, mahovnjaci i alge. Od brahiopoda znaajna je postala skupina Productidae. Neki od predstavnika ove skupine imali su bodlje s kojima su se privrivali u sediment, a neki od njih su imali i unjaste ljuture koje su se bodljama meusobno vezivale u grebensku strukturu, npr. rod Richthofenia i Prororichthofenia (sl.105 - Prororichthofenia). tab.9 83 U ranim razvojima rasta ti su se brahiopodi bodljama hvatali za alge. Nakon to bi alga uginula, brahiopod je svojim bodljama ostao privren za dno, a kako ga nije direktno dodirivao ljuturom, nije bilo ni opasnosti da e biti zatrpan sedimentom. Udruivanjem takvih nekoliko brahiopoda nastala je poetna grebenska struktura koja se postupno nadograivala mahovnjacima i algama, a ime je greben sve vie rastao. Krinoidi su tijekom karbona postigli svoju najveu raznolikost, tvorei na morskim dnima prostrane krinoidne "livade" (sl.106 - Donjokarbonska krinoidna livada). Stoga su fragmenti krinoidnih skeleta i esti strukturni elementi karbonskih karbonata, a naroito onih koji su se taloili tijekom donjeg karbona na prostorima npr. dananje sjeverne Francuske, Njemake, Indiane (SAD), Stjenjaka i Grand Canyon-a. U izgradnji karbonskih vapnenaca, uz krinoide, sudjelovali su i mahovnjaci, a mjestimice naroito i fuzulinidne foraminifere koje su tijekom gornjeg paleozoika (od sredine karbona do kraja perma) bile rasprostranjene u plitkovodnim marinskim prostorima. Mahovnjaci nisu samo pridonosili izgradnji gornjopaleozojskih vapnenaca akumulacijom svojih skeleta, nego su bili znaajni i pri "hvatanju" sedimenta ime su sudjelovali u izgradnji podmorskih muljnih humaka nalik grebenima (sl.107 - Donjokarbonski muljni humak), a koji su esto dosezali i do same morske povrine. Oko takvih humaka obino su bile krinoidne livade. Tijekom donjeg karbona fuzulinidne foraminifere bile su predstavljene samo s nekoliko rodova, da bi tijekom gornjeg karbona i perma doivjele bujan razvoj. Samo unutar permskih naslaga odreeno je oko 5000 vrsta fuzulinidnih foraminifera od kojih su neke bile veliina i od preko 10 cm. sl.105 sl.106 sl.107 84 Fuzulinidne foraminifere odlini su provodni fosili za razdoblja gornjeg paleozoika; za srednji karbon znaajan je rod Fusulina, za gornji karbon rod Triticites (sl.108 - Triticites, poveanje 10x), za donji perm rodovi Pseudofusulina, Pseudoschwagerina, Schwagerina, a za srednji i gornji perm rod Neoschwagerina (sl.109 - Neoschwagerina, poveanja 20, 30 i 12x - s lijeva na desno).
Tijekom gornjeg karbona neke skupine crvenih vapnenakih algi takoer su, kao i mahovnjaci, "hvatale" sediment, te su i one imale vanu ulogu u stvaranju podmorskih muljnih humaka (sl.110 - Gornjokarbonski muljni humak). Neke su pak skupine algi tjekom perma, zajedno sa spuvama i mahovnjacima, sudjelovale u izgradnji struktura nalik grebenima, npr. vrste crvenih algi Permocalculus fragilis i Gymnocodium bellerophontis. Takav jedan greben, viekilometarskih dimenzija, nalazi se u zapadnom Texasu, a to je za razdoblje gornjeg paleozoika, kada nema istaknutijih grebenotvornih organizama, zaista raritet. Jedan takav, ali mnogo manji "greben", prisutan je i na naem Velebitu (Tiljar et al., 1991).
7.3.1.2. Kopno
Velika akumulacija ugljena nastalog iz bilja akumuliranog tijekom gornjeg karbona, ovom je periodu dala i ime. Niti u jednom drugom razdoblju Zemljine prolosti, biljke nisu sl.108 sl.109 sl.110 85 imale takav znaaj kao u karbonu. Velika koliina biljne materije nakupljala se na prostorima movara, a kako treba oko nekoliko kubinih metara biljne materije da nastane jedan kubini metar ugljena, jasno je da su prisutne velike koliine karbonskog ugljena za svoj nastanak trebale enormno veliku koliinu nakupljene biljne materije. Donjokarbonska flora po prisutnim biljnim rodovima jo je nalikovala gornjodevonskoj, da bi se tijekom gornjeg karbona iz nje razvilo tek nekoliko novih biljnih rodova, no svaki s mnogobrojnim vrstama. Najznaajniji rodovi nastali su unutar skupine papratnjaa - crvotoina (Lycopsida), a to su bili Lepidodendron (sl.111 - Lepidodendron) i Sigillaria (sl.112 - Sigilaria) koje su za svoje razmnoavanje trebale vodeni movarni prostor. Lepidodendron je bio ei rod koji je mogao narasti do visine od 30 m, a promjer debla mogao mu je biti i do 1 m. U podnoju ovih "gigantskih papratnjaa" ivjele su biljke manjih dimenzija od koji su se neke razmnoavale sporama, a neke sjemenkama. Sjemenkama su se razmnoavale Pteridospermae, npr. rod Neuropteris, a koje su se tek od 1904. poele razlikovati od onih papratnjaa koje su se razmnoavale sporama. Jedan od rodova pteridospermi bio je i Glossopteris (sl.113 - Glossopteris), znaajan po tome to je bio dominantan predstavnik gondwanske glossopteris flore. Nisu sve papratnjae obitavale u movarama. Takvi su npr. bili gornjokarbonski rodovi Calamites (sl.114 - Calamites) i Annularia (sl.115 - Annularia), a koji su vie preferirali sue prostore uz movare. Kako su se takoer razmnoavali sporama, smatra se da je okoli njihova boravka barem sezonski morao biti vlaniji. Calamites i Annularia spadaju u lankovitu skupinu papratnjaa Equisetatae (preslice) kojima grane i listovi rastu iz lanaka koji se sl.113 sl.112 sl.111 sl.114 86 nalaze du stabla, grana ili korjenja. Jo jedna znaajna skupina karbonskih biljaka, a koje su kao i kalamiti obitavale na vrstom tlu, bile su Cordaites (sl.116 - Cordaites). Predstavnici ove skupine mogli su takoer narasti do visine od preko 50 m. Kordaiti su se razmnoavali sjemenkama i nisu ovisili niti o barem sezonski vlanom podneblju, te su zasigurno inili velike ume nalik dananjim umama crnogorice. Kordaiti pripadaju skupini golosjemenjaa koje ukljuuju i sve dananje etinjae (borove, smreke, jele i dr.), npr. gornjokarbonski rod Walchia (sl.117 - Walchia), kojem se sjemenke nalaze u tvorbama nalik dananjim eerima. Obilje biljaka koje su se razvile tijekom gornjeg karbona, nastavilo je svoj razvoj i u donjem permu, no ipak u neto manjem obimu. Do kraja perma preostalo je tek samo nekoliko crvotoina i preslica, dok su svi predstavnici skupine Cordaites izumrli. Od crvotoina i preslica koje su preivjele paleozoik, bile su samo one malih dimenzija od kojih neke ive i danas kao "ivi fosili". Inae, upravo je perm bio razdoblje postupne zamjene dominacije papratnjaa golosjemenjaama. Tako, tijekom gornjeg perma, pa sve do poetka gornje krede, golosjemenjae postaju prevladavajui kopneni florni element na Zemlji. U gornjopaleozojskim slatkovodnim okoliima svoj su razvoj nastavile ribe zrakoperke, a koje su tu ivjele zajedno sa slatkovodnim morskim psima koji danas nemaju srodnika. Takoer, tijekom gornjeg paleozoika u slatkovodnim prostorima znaajniji su postali i razni slatkovodni koljkai, a iji se fosilni ostaci esto mogu nai u leitima gornjokarbonskih ugljena. Na kopnu, od gornjeg paleozoika pa sve do danas, znaajni postaju i kukci. Najstariji su se javili jo tijekom donjeg devona, no ti jo nisu imali krila. Krila su im se razvila tek tijekom gornjeg karbona, no ti najraniji insekti svoja krila nisu mogli skupiti uz tijelo kao dananji. Poznate su npr. vrsta Stenodictya lobata i rod Meganeura (sl.118 - Meganeura) iji je raspon krila iznosio do 70-ak cm i to je bio najvei kukac svih vremena. Ostali insekti tog razdoblja uglavnom su imali sl.115 sl.118 sl.116 sl.117 87 krila dimenzija slinih dananjim. Kraljenjaci (Vertebrata) gornjeg paleozoika uglavnom su ivjeli uz rijeke, jezera, movare ili mora, provodei dio vremena na kopnu, a dio u vodi. Tijekom donjeg karbona jedini kopneni vertebrati bili su vodozemci (Amphibia). Za razliku od dananjih rijetkih vodozemaca malih dimenzija, tijekom karbona i donjeg perma vodozemci su bili vrlo raznoliki, razliitih dimenzija, formi i naina ivota. Neki su nalikovali dananjim aligatorima, npr. Eryops (sl.119 - Eryops), drugi su pak bili poput zmija, neki su bili duina i do 6 m. Najstariji ostaci fosilnih gmazova (Reptilia) naeni su u naslagama gornjeg karbona Joggins formacije Nove kotske. To je bio rod Hylonomus (sl.120 - Hylonomus), duine oko 30- ak cm. Razlika izmeu tih najranijih gmazova i vodozemaca od kojih su potekli, ogleda se tek u neznatnim razlikama u grai eljusti, lubanje, unutarnjeg uha i kraljenice. Ipak, gmazovi se od vodozemaca bitno razlikuju nainom razmnoavanja. Kljuan evolucijski napredak, a koji je i omoguio razvoj gmazova, bio je razvoj amniontskog jajeta (sl.121 - Graa amniotskog jajeta). U takvom jajetu, embrio je zatien ljuskom i razvija se koristei nutrijente koji se nalaze unutar jajeta (npr. poput dananjeg kokojeg jajeta). Amniotsko jaje graeno je od nutrijonskog umanjka i dvije ovojnice; u jednoj - amnionu, nalazi se sam embrio, dok druga ovojnica slui za odlaganje produkata probave tog embria. Razvoj amniotskog jajeta po prvi je puta omoguio vertebratima razvoj njihovih potomaka izvan vode, a takoer, i njihovo rasprostranjenje dalje po kopnu (slino kao i kod biljaka nakon razvoja sjemenke). Iako je najstarije fosilno jaje naeno tek u donjem permu, smatra se da se amniotsko jaje razvilo jo tijekom karbona jer od tada i seu fosilni ostaci najstarijih gmazova. Napredniji gmazovi razvili su jo jednu znaajnu prilagodbu: napredniju i jau eljust sposobnu proizvesti snaniji pritisak, kojom se sl.119 sl.120 sl.121 88 hrana mogla i vakati. Vodozemci i najprimitivniji gmazovi to nisu mogli, nego su neku drugu ivotinju zubima mogli samo usmrtiti, a zatim su je ili zubima komadali ili cijelu gutali bez vakanja. Tijekom perma gmazovi su doivjeli nagli razvoj i sve su vie potiskivali vodozemce zbog njihove vee pokretljivosti i naprednije eljusti. U donjem permu najistaknutiji grabeljivci meu gmazovima bili su predstavnici reda Pelycosauria. To su bili gmazovi sa lenim "jedrom" koje je u stvari predstavljalo kou razapetu izmeu kotanih bica, apofiza - vertikalnih nastavaka kraljeaka, a to im je vjerojatno sluilo za grijanje krvi. ivjeli su u movarnim predjelima i smatra se da su neki bili i poluvodene ivotinje. Iz ove skupine znaajni su rodovi: grabeljivac Dimetrodon (sl.122 - Dimetrodon), veliine dananjeg leoparda i biljojed Diadectes (sl.123 - Diadectes) (obino dimetrodonova lovina - ima osobine i vodozemca i gmazova). Dimetrodon je spadao u skupinu gmazova koji imaju dosta slinosti s kasnijim sisavcima. To se naroito ogleda u grai njegove lubanje, odnosno u donekle diferenciranim zubima, a to je jedna od glavnih karakteristika sisavaca. Sredinom perma razvila se jo jedna skupina gmazova koja je imala jo vie slinosti s kasnijim sisavcima. To su bili predstavnici reda Therapsida, npr. Inostrancevia (sl.124 - Inostrancevia). Za razliku od ostalih gmazova, predstavnici ove skupine imali su noge vie okomito poloene u odnosu na trup, dok su ostali gmazovi imali gornji dio nogu postrance (paralelno) poloene uz trup. Takoer, imali su i izdiferencirano zubalo: sjekutie, onjake, kutnjake. Smatra se da su terapsidi bili donekle toplokrvni, a za izolaciju su imali i dlake sline onima kakve imaju moderni sisavci. Toplokrvnost im je omoguavala duu aktivnost za razliku od ostalih gmazova koji su se esto morali grijati na suncu da prikupe potrebnu energiju. Stoga su se terapsidi i nastavili naglo razvijati tijekom gornjeg perma, dok je broj pelikosauria naglo opadao. Tijekom 5-10 milijuna godina gornjeg perma razvilo se vie od 20-ak porodica terapsida, te su oni tada meu velikim vertebratnim organizmima kopnenih okolia, postali dominantna skupina. Na dva su mjesta na Zemlji naena bogata nalazita fosilnih terapsida s prijelazom naslaga iz karbona u perm: jedno je u Junoj Africi - Karoo naslage, a drugo na prostoru Sibira. Fosilni ostaci terapsida na ova dva nalazita vrlo su razliita, a to govori o izrazitoj sl.133 sl.123 sl.124 sl.122 89 raznolikosti terapsida na razliitim dijelovima tadanje Zemlje. Takoer, unutar Karoo naslaga u vertikalnom slijedu mogue je pratiti i opadanje populacije pelikosauria, a sve veu dominaciju terapsida kao tipinih mesodera koji su i bili odgovorni za postupni nestanak pelikosauria.
7.3.2. Permsko izumiranje
Permsko izumiranje predstavlja najvee izumiranje ivih organizama u povijesti Zemlje. Oznaavajui kraj paleozojske ere, izumrlo je oko 95 % marinskih organizama i oko 70 % kopnenih organizama. Izumiranje se u najveem opsegu javilo na niim geografskim irinama i prevladavajue je zadesilo bentike organizme koji su nastanjivali topla tropska mora kontinentalnih elfova (karbonatne platforme). Broj vrsta organizama postupno je opadao tijekom perma, tako da je oito da je izumiranje bilo uvjetovano postupnom promjenom klimatskih uvjeta tijekom perma, ili pak kombinacijom klimatskih i drugih uvjeta, a nije bilo posljedica samo jednog katastrofalnog dogaaja. Izumrli su: 1) fusulinidne foraminifere 2) tabulatni i rugozni koralji 3) mnogi briozoi i brahiopodi 4) mnogi mekuci 5) mnogi bodljikai (preivio je samo jedan rod krinoida) 6) trilobiti 7) mnogi konodonti (konano izumiru u gornjem trijasu) 8) izumiranje nije bitnije pogodilo vertebratne organizme. No ipak, smanjivao se broj vodozemaca, poveavao se broj sinapsidnih pelikosauria koji su od srednjeg perma postupno bivali zamjenjivani sinapsidnim terapsidima. 9) izumiranje nije takoer bitnije pogodilo niti biljni svijet, no ipak, dolazi do postupne zamjene glossopteris flore dikrodium florom, odnosno dolazi do zamjene papratnjaa golosjemenjaama, a to je u direktnoj vezi sa zatopljavanjem i suhom klimom tijekom perma. Uzroci permskog izumiranja najvjerojatnije su viestruki, te se moe pretpostaviti da je do njega dolo uzajamnim djelovanjem sljedeih faktora: 1) Vulkanske erupcije - na prostoru Sibira na kraju perma deavale su se najvee vulkanske erupcije i izljevi u povijesti Zemlje. Tragovi ovih erupcija i izljeva vidljivi su na prostoru oko sibirskog grada Tura, a takoer i na irem prostoru oko Yakutska, Norilska i Irkutska. Taj je prostor prekriven s oko 2 milijuna kvadratnih kilometara lave i piroklastita (povrina vea od povrine Europe), dok se ukupni volumen te lave procjenjuje na oko 1-4 milijuna kubinih kilometara. Ove erupcije su intenzivno trajale oko milijun godina. Velika koliina piroklastita upuuje da su ove erupcije bile eksplozivnog tipa, to je omoguavalo izbacivanje velike koliine plina i praine u Zemljinu atmosferu. To je na Zemlji izazivalo smanjenje intenziteta Suneve energije, opadanje temperature na Zemljinoj povrini, a vjerojatno i promjenu sastava atmosfere. Pepeo i sumporni aerosol koji je u atmosferi mogao boraviti i do tisuu godina, zasigurno su dovodili do zahlaenja klime i do glacijacija na visokim geografskim irinama Pangea-e. Zaista, na kraju perma zabiljeen je i najvei pad morske razine u povijesti Zemlje, a to je vjerojatno bilo posljedica izrazitih glacijacija na Pangei. Istovremeno, velika koliina ugljinog dioksida, metana i vodene pare u atmosferi koji su proputali suneve zrake na Zemlju, intenzivno su zagrijavale Zemljinu povrinu na niim geografskim irinama, ali nisu doputale povratak te topline nazad kroz atmosferu (efekt 90 staklenika). Ovi plinovi u atmosferi boravili su mnogo due no praina i utjecali su na zagrijavanje klime kroz milijune godina. Emisija svih navedenih plinova tijekom tih ogromnih permskih vulkanskih erupcija u Sibiru, zasigurno je u najveoj mjeri unitila i ozonski omota, a to se onda vrlo nepovoljno odraavalo na ivi svijet Zemlje. 2) Impakt - krajem 20. stoljea istraivai su otkrili kemijske dokaze za udar meteora u Zemlju upravo prije 251 milijun godina. Naime, na prostoru Japana, Kine i Maarske u veoj su koncentraciji otkrivene kompleksne ugljikove molekule, a koje sadre izotope helija i argona kozmikog porijekla. Takoer, ve su i od ranije bile poznate iridijske anomalije (iridij je na Zemlji rijedak, ali je est u meteoritima koji pri prolasku kroz atmosferu isparavaju, kada se iridij oslobaa, te se kasnije due vrijeme taloi na Zemlju) i nalazi stiovita ("okirani" kvarc koji moe nastati samo pod ogromnim pritiskom udara nekog meteorita) na prostoru Antartike i Australije, i to upravo iz kopnenih naslaga sa granice perm-trijas. Ipak, ovi nalazi su mnogo skromniji i nejasniji nego oni s granice kreda-tercijar, a jedan od razloga tomu je zasigurno i to to je perm bio puno ranije, te je taj materijal bio izloen dijagenetskim procesima i/ili troenju puno due vrijeme. Oko granice paleozoika i mezozoika zaista je dolo do serije impakata, a jedan od njih bio je od najveeg objekta koji je ikada pogodio Zemlju. Tako je jedan 40 kilometarski krater naen u Brazilu i datira otprije otprilike 250 mil. god., jedan 23 kilometarski krater od prije 225 mil. god. i jedan 100 kilometarski od prije 220 mil. god. naeni su na prostoru Kanade (Manitoba i Quebec), dok je jedan od prije 215 mil. god. naen i na podruju Ukrajine. U novije vrijeme otkrivene su u kopnenim naslagama s granice perm-trijas i nakupine stanica gljiva, to moe ukazivati na nagli pomor biljnog svijeta u to vrijeme, a za to moe biti odgovoran upravo impakt. 3) Klima - klima se periodiki mijenjala; povremeno je bila jako topla, a povremeno jako hladna. Formiranjem Pangee kontinentalni prostor postaje ogroman, a to u njegovoj unutranjosti, bez utjecaja s mora, dovodi do uspostave tople i vrlo suhe klime, te do izrazitih sezonskih klimatskih promjena u smislu vrlo toplo i suho, a zatim vrlo hladno i suho. Kako je ve reeno, na zatopljenje, a i zahlaenje klime tijekom perma zasigurno su utjecale ogromne vulkanske erupcije na prostoru Sibira. U razdobljima zatopljenja klime dolazilo je i do zagrijavanja mora to je nepovoljno utjecalo na izluivanje skeleta kod mnogih bentikih organizama, a takoer, sve sua klima u tropskim i subtropskim prostorima unitavala je movare, a time sa njima i biljni i ivotinjski svijet koji ih je nastanjivao. Dokazi povremenih zahlaenja i glacijacija vidljivi su iz postojanja donjo i srednjopermskih morena na polarnim prostorima ondanje Pangea-e (Australija, Sibir), a takoer i iz postojanja velikih pjeanih dina i evaporita na umjerenijih prostorima koji ukazuju na hladan i suhi okoli. Zahlaivanje klime je hladilo mora, a time smanjivalo tropski i subtropski prostor koji je bio prevladavajui proizvoa karbonata. Stoga udio karbonatnih stijena naglo opada na granici perm-trijas. Uzastopna mijenjanja toplih i hladnih razdoblja na Zemlji, nije odgovarala veini organizama, te su oni izumirali. Hlaenje mora u tropskim prostorima nije ostavljala nikakvu ansu organizmima za eventualnu selidbu u toplije krajeve, te su se oni morali ili prilagoditi, ili izumrijeti. U razdobljima hladnije klime i globalno niske morske razine, na povrinu mora iz njegovih dubljih dijelova u znatno veim koliinama dolazili su ugljini dioksid, sumporovodik, a vjerojatno i metan, a to je smrtno djelovalo na organizme koji su navikli na drugaije uvjete. Takoer, uvjeti periodiki niskog globalnog morskog nivoa dovodili su na povrinu i dubokomorske anoksine vode, a to je takoer izazivalo pomor plitkovodnih organizama. Takoer, tijekom globalno niskog morskog nivoa dolazi do smanjenja elfnih prostora, upravo najbujnije nastanjenih bentikim organizmima. 91 Na organizme je mogla utjecati i promjena saliniteta oceana tijekom hladnijih i toplijih razdoblja, emu se veina organizama nije mogla prilagoditi. 4) Formiranje Pangea-e - formiranjem ogromnog, jedinstvenog kontinenta Pangea-e, klima na njemu je postala negostoljubiva; suha i vrua u unutranjosti (zbog velike udaljenosti od mora), a hladna i suha na viim geografskim irinama. U takvim uvjetima prehrambeni resursi su bili vrlo ogranieni, a to se nepovoljno odraavalo na ivi svijet (hrane je bilo malo, a konkurencija je bila velika). Formiranje Pangea-e rezultiralo je i stagnacijom oceana u kojima se dogodila stratifikacija vode; gore je bio oksian, a dolje anoksian okoli. Reljef Pangea-e je bio nizak i tijekom topljenja karbonsko-srednjopermskih ledenih pokrova dolazilo je do ekstremnih poplava koje su smanjivale kopnena prostranstva i mijenjale nivo podzemnih voda. Nakon toga, razdoblja regresija su pak isuivala do tada prostrana preplavljena podruja naseljena mnogobrojnim organizmima, a takvim ekstremnim promjenama okolia neki se organizmi nisu mogli prilagoditi. Formiranjem ogromnog, jedinstvenog kontinenta Pangea-e smanjena je povrina elfnih prostora, a to je uzrokovalo veu konkurenciju meu bentikim organizmima na preostalom novoformiranom elfnom prostoru oko Pangea-e, te izumiranje slabijih. Na primjeru konodonata mogue je vidjeti kako su organizmi mogli preivjeti permsko izumiranje. Naime, konodonti su potpuno preivjeli permsko izumiranje i neke vrste konodonata istovremeno su ivjele i u hladnim i u vruim okoliima. Iz toga slijedi da su izumiranje lako preivjeli samo oni organizmi koji su se mogli lako prilagoditi periodiki mjenjajuim klimatskim, odnosno, temperaturnim promjenama. Na takav zakljuak ukazuje i fauna s poetka mezozoika. Naime, i u morima i na kopnu ona nije bila osobito raznovrsna, a ivjela je na irokim i klimatski bitno razliitim prostranstvima Zemlje.
7.3.3. Paleogeografija gornjeg paleozoika
Tijekom gornjeg paleozoika postojei kontinentalni prostori pribliavali su se jedan drugom, da bi se krajem paleozoika, poetkom mezozoika, svi spojili u jedinstveni kontinent (superkontinent) nazvan Pangea, a koji je bio okruen jedinstvenim oceanom nazvanim Panthalassa. Jo tijekom donjeg karbona, kontinentalni prostori Zemlje bili su blizu jedan drugom. Stari crveni kontinent nalazio se sjeverno od Gondwane, a razdvajao ih je ocean Paleotethys. Sjevernim dijelom starog crvenog kontineta prolazio je ekvator i to je bilo prostor sl.125 92 gdje su se tada na njemu, kao i u devonu, formirale znatne koliine ugljena. Na prostoru Gondwane, oko junog pola, od poetka karbona formirali su se prostrani kontinentalni ledenjaci koji su tamo postojali sve do poetka gornjeg perma. Znai, gornji paleozoik je bio razdoblje ne samo velikih promjena u ivom svijetu, nego i velikih razlika u klimi. Najvee koliine ugljena formirale su se tijekom gornjeg karbona, kako na niim, tako i na viim geografskim irinama, a ak i u blizini gondwanskih polarnih ledenjaka. Tijekom donjeg karbona na prostranim elfnim podrujima dolazilo je do taloenja vapnenaca (za razliku od "ugljevitog" gornjeg karbona), uglavnom graenih od fragmenata krinoida koji su tada imali vrlo raznovrstan i bujan razvoj. Paleogeografska situacija na Starom crvenom kontinentu uglavnom je odgovarala onoj iz devona. U njegovim istonim dijelovima formirao se ugljen, na zapadu u plitkom moru taloili su se vapnenci (no bez tabulostromnih grebena) i evaporiti, a na jugu, na podruju dananje kotske jo iz devona nastavili su se taloiti kopneni rijeni sedimenti starog crvenog pjeenjaka. Na elfnom dijelu toga prostora taloili su se karbonati (dananja Engleska), a dalje na jug dubokomorski crni ejlovi (dananja Njemaka). Tijekom srednjeg karbona Gondwana i Hun mikrokontinent (Armorica i Kina odvojeni od Gondwane jo u gornjem ordoviciju) nastavili su se kretati ka sjeveru, to je tijekom gornjeg karbona uzrokovalo zatvaranje Prototethysa i zapadnog dijela Paleotethysa (Paleotethys - ocean nastao odmicanjem Hun mikrokontinenta od Gondwane), odnosno njihovu koliziju sa Starim crvenim kontinentom. Kolizijom ovih kontinentalnih prostora dolo je do poetka hercinske ili variscike orogeneze (u Americi se zove alegenijska), kada se u zoni kolizije na gondwanskoj strani (sjeverna Afrika) izdignuo planinski lanac Mauritanida (Maroko, Zapadna Sahara), na laurencijskoj strani (istoni dio Sjeverne Amerike) planinski lanac junih Apalaa, u njihovom nastavku ka jugu Ouachita planine, dok su se na prostoru Europe izdigli hercinidi (Juna Engleska, panjolska, Portugal, Njemaka, Francuska, Poljska) (sl. 125 i 126 - Hercinska orogeneza). Tijekom srednjeg-gornjeg perma i Sibirija je kolidirala sa sjevernim dijelom Starog crvenog kontinenta ime se izdigao planinski lanac Urala. to se pak tie Apalaa, vidljivo je da su oni formirani tijekom Takonske, Akadijske i Alegenijske orogeneze. Kolizijama svih ovih kontinentalnih fragmenata u okviru hercinske orogeneze, nastala je Pangea; njen sjeverni dio naziva se Laurazija (Stari crveni kontinent + Sibirija i Kina), a juni i dalje Gondwana. Tijekom donjeg karbona fusulinidne foraminifere i mnoge sl.126 93 druge skupine organizama nastanjivale su gotovo sve elfne Zemaljske prostore osim prostora Srednjokontinentalne provincije ("Midcontinent Province") na dananjem prostoru centralnog i sredinjeg SAD-a. To stoga jer je taj prostor od ostalog kontinentalnog prostora Starog crvenog kontinenta bio odvojen planinskim lancem Apalaa, odnosno kaledonida, formiranih pri koliziji Baltike i Laurencije u okviru kaledonske orogeneze. U gornjem karbonu, kolizijom Gondwane i Starog crvenog kontinenta, u okviru hercinske orogeneze, ivi svijet Srednjokontinentalne provincije proirio se i na prostor Gondwane. Na novostvorenom velikom kopnenom prostoru postojale su vrlo izrazite temperaturne razlike izmeu ekvatorijalnog i polarnog prostora. Kontinentalni ledenjaci Gondwane proirili su se ka sjeveru ak do 30. stupnja june geografske irine i to je bio prostor karbonsko - srednjopermske oledbe Gondwane (Karoo oledba), a koja je bila intenzivnija i vremenski dua od gornjoordovicijske oledbe. Zaista je udno kako su relativno blizu ovih kontinentalnih gleera nastajali i ugljeni, a nastajali su ak i na hladnim prostorima Gondwane. Znai, na relativno malim udaljenostima, klima se mijenjala naglo (otar klimatski gradijent), ili su pak tadanje biljke imale iru "ekoloku valenciju". Glossopteris flora, koja je sudjelovala u formiranju leita ugljena na podruju umjerenog klimatskog pojasa Gondwane, bitno se razlikovala od euramerijske ili sjeverne flore (Europa + Sjeverna Amerika), od koje su i nastajali ugljeni u tropskom pojasu. Dominantne biljke euramerijske flore bili su Lepidodendron i Sigillaria (flora crvotoina) i dok su oni bili prisutni i unutar glossopteris flore, mnogi rodovi glossopteris flore nisu bili prisutni unutar euramerijske flore. Glossopteris flora bila je prisutna i na sjevernim kontinentalnim prostorima, no samo na onim podrujima koja su se tijekom gornjeg karbona nalazila daleko na sjeveru, kao to je to bio sluaj sa Sibirijom. U prostorima izrazitijih sezonskih promjena klime, tj. u umjerenom klimatskom pojasu, stabla formiraju godove (tijekom zime u deblu sporo rastu male stanice, a tijekom proljea vee i u veoj koliini, pa se to vidi kao jedan prsten = god), dok u prostorima manje- vie jednoline klime ne. Tako, dok stabla glossopteris flore imaju godove, stabla euramerijske flore, ili ih uope nemaju (jednolian rast stanica bez istaknutijih prstena veih stanica), ili su godovi slabo istaknuti kao to je to sluaj i u dananjim tropima. Zbog otrog klimatskog gradijenta i sloenih topografskih odnosa permska flora je bila vrlo izdiferencirana. Postojale su glossopteris flora, sjevernoamerika flora, europska sl.127 94 flora, azijske flore (sibirska flora, kineska flora) (sl. 127 - Permske kopnene flore). A i svaka od ovih flora je imala nekoliko podflora koje su nastale kao posljedica njihova razdvajanja izdignutim planinskim lancima. Tako, flora na zapadnoj strani Apalaa, znaajno se razlikovala od one na istonoj strani Apalaa. Tijekom perma dolazilo je do promjene klime. Tako, poetkom perma na junom dijelu Gondwane, a i na prostoru sjeverne Laurazije, kontinentalne oledbe bile su vrlo izraene, a to je vidljivo iz este prisutnosti izbrazdanih stijenskih fragmenata formiranih kretanjem ledenjaka. Prema kraju perma, klima na tim visokim geografskim irinama postaje sve toplija, tako da je npr. na prostoru dananje Australije, unutar plitkomorskih elfnih sedimenata, zamijeeno postupno obogaenje prisutne faune sa vrstama koje su dolazile iz ekvatorijalnog pojasa. Tako, pri kraju perma, preko Gondwane se rairila nova flora nazvana dicrodium flora, nazvana po prevladavajuem rodu sada ve dominantno prisutnih golosjemenjaa, koje su postupno zamijenjivale pteridosperme glossopteris flore, a koji se iz ekvatorijalnog pojasa sa zatopljenjem klime proirio i na jug. I na sjevernim visokim geografskim irinama Laurazije desio se isti scenarij klimatsko-vegetacijskih promjena, odnosno zatopljenje klime i zamjena papratnjaa golosjemenjaama. Ipak, u dijelovima Sjeverne Amerike i Europe koji su se nalazili blie ekvatoru, papratnjae su postupno nestale iz drugog razloga. Naime, ovdje je klima postala sua i to je bio glavni razlog postupnog povlaenja papratnjaa koje su do tada nastanjivale te vlane tropske prostore i davale obilje biljnog materijala za kasniji nastanak ugljena. Takoer, ovi novouspostavljeni suhi i vrui klimatski uvjeti oko ekvatora uzrokovali su na plitkomorskim elfnim prostorima i formiranje debelih naslaga evaporita, kao to je to bio npr. sluaj na dananjim jugozapadnim dijelovima SAD-a i na prostoru sjeverne Poljske, sjeverne Njemake i dijelovima Rusije. Tako, zbog toga su tijekom perma i nastale najvee koncentracije kamene soli u itavoj povijesti Zemlje. Te naslage nazivaju se "zechstein" (rudni kamen). Znai, na prijelazu iz karbona u perm, na jugozapadnim dijelovima SAD-a i u dijelovima sjeverne Europe, akumulacija biljne materije papratnjaa opada, a sve znaajniji postaju pustinjski sedimenti dina. Ovdje izumiru i mnoge biljke, tako da je u toj gornjopermskoj flori prevladavajui rod Walchia, golosjemenjaa koja je izgleda dobro uspijevala u tom suhom i toplom okoliu.
7.3.4. Karbonska leita ugljena
Tijekom gornjeg karbona, prostor izduueg orogena Hercinida prolazio je kroz viefazna boranja, te su se na takvom prostoru, u depresijama izmeu istaknutih planinskih masiva, lako i esto formirala topografska udubljenja, koja su bila zapunjavana molasnim sedimentom donaanim rijekama iz viih planinskih predjela, a koja su mjestimice postajala i movare, kao to je npr. bilo na prostoru dananje Njemake i june Engleske. Ove movare povremeno su bivale i zapunjavane tim molasnim sedimentom, ime se u uvjetima bez kisika biljna materija pretvarala u ugljen. Takoer, movare su se formirale i u priobalju kontinentalnih prostora. Takva zbivanja dogaala su se kako na prostorima dananje Sjeverne Amerike, tako i na prostorima dananje Europe. Jedna od znaajnih karakteristika gornjokarbonskih ugljenih leita jest izmjena metarski debelih ugljenih slojeva sa slojevima bez ugljena. Ova ciklinost mogla se javiti iz dva razloga: ili zbog lateralnih migracija rijenih korita meandrirajuih rijeka, to je bilo prisutno kod ugljenih leita u unutranjosti kontinentalnih prostora, ili pak zbog globalnih oscilacija morske razine, a to je bilo prisutno kod ugljenih leita u marinskom priobalju kontinentalnih prostora. 95 Pri naputanju rijenog korita kod meandrirajuih rijeka, taj je prostor prijanjeg korita postao movara i tu se akumulirala biljna tvar. Ponovnim vraanjem rijenog korita na taj prostor, taloio se rijeni sediment koji je prekrivao biljnu tvar, a koja se, ostajui bez kisika, nije raspadala nego je od nje karbonizacijom nastajao ugljen (limnika leita ugljena). Ponovnom selidbom rijenog korita, tu je opet nastala movara i takav se proces viefazno ponavljao. Takva leita ugljena karakteristina su za SAD dravu Pennsylvaniju. U drugom sluaju, u marinskom priobalju movare se formiraju za vrijeme faze transgresije, kada se nadiranjem mora na kopnu formiraju movare bogate velikom koliinom biljne materije. Tijekom marinske faze dolazi do taloenja marinskih sedimenata preko sedimenata movara, ime se biljna materija prekriva, a zatim se more ponovno postupno povlai ime sl.129 sl.128 96 dolazi do nove regresije i ciklus se ponavlja (paralika leita ugljena). Takvi ciklusi u Sjevernoj Americi prisutni su na prostorima dananjih SAD-a (sl.128 - Povrinsko rasprostranjenje leita ugljena na prostoru SAD-a) i tu se nazivaju ciklotemi (sl.129 - Dva tipina ciklotema), a oni prisutni u Velikoj Britaniji, nazivaju se "coal measures". Znaajnih leita ugljena ima i u Njemakoj, npr. u Ruhr-skoj oblasti. Ove faze regresija i transgresija bile su posljedica periodikih oledbi na prostoru Gondwane, a o ijem postojanju u vremenskom rasponu izmeu karbona i srednjeg perma postoje jasni sedimentni zapisi na mnogim predjelima bive Gondwane. Pri tome, kontinentalni ledenjaci nisu se otapali istovremeno. Tako, postoje sedimentni zapisi iz kojih je vidljivo da su se kontinentalni ledenjaci u jednoj fazi prije otopili u Junoj Americi, a tek onda u Australiji. Znai, vremena otapanja i formiranja tih ledenjaka nisu bila zajednika. Iz toga slijedi da su glavne faze transgresija i regresija bile povezane s razdobljima prosjeno najveih koliina otopljenog, odnosno formiranog leda. Takoer, transgresije i regresije ponekad su naglo prestajale, tj. bile su razliita trajanja, tako da nema potpune pravilnosti niti u rasprostranjenju, niti u pojavnosti, a niti u debljinama ugljenih slojeva. S druge strane pak, tijekom faza regresija velik dio podinskih naslaga je mogao biti i erodiran, tako da npr. iznad ugljenog sloja odmah moe doi kopneni sediment, dok izmeu njih nedostaje marinski sediment koji je bio erodiran. Postavlja se pitanje: "A zato takvih zbivanja nije bilo i tijekom pleistocena, kada je takoer bilo vie faza stvaranja i otapanja kontinentalnih ledenjaka ?" Odgovor je: "Zato jer su tijekom pleistocena kontinentalni rubovi bili bitno strmiji no tijekom gornjeg karbona, pa stoga i nije dolazilo do preplavljivanja prostranih zaravnjenih dijelova kontinenata". Takoer, iako su porast i pad morske razine tijekom gornjeg karbona bili relativno mali, preplavljena su bila vrlo prostrana podruja, koja se npr. proteu od dananje Pennsylvanije do Kansasa, a to govori o vrlo niskom reljefu gornjokarbonskih kontinenata (niski hipsometrijski gradijent).
7.3.5. Evaporiti Ruske ploe i sjeverne Europe
Tijekom gornjeg paleozoika kolidirala su dva sjeverna kontinentalna fragmenta; sjeverni dio Starog crvenog kontinenta i Sibirije, ime je dolo do izdizanja planinskog lanca Urala i konanog formiranja cjelovite Pangee. Du zapadnog dijela Urala tijekom te kolizije dolo je do postupnog sputanje talonog prostora u kojem se, tijekom donjeg perma, istaloilo oko 5 km plitkovodnih karbonata (sl.130 - Presjek kroz permske sedimente izmeu Moskve i sl.130 97 Urala). Gubitkom veze tog plitkovodnog talonog prostora s okolnim oceanskim prostorom, on je postao hipersalin, te su se tu, tijekom gornjeg perma, poeli taloiti evaporiti. Na te su se evaporitne naslage u najgornjem permu, u podruju ruske gubernije Perm, istaloili i kopneni klastiti, a prema nazivu te regije i istoimenog grada, permski sistem je i dobio ime. Tijekom gornjeg perma slina talona zbivanja deavala su se i neto zapadnije. Naime, na prostor dananje sjeverne Njemake, Sjevernog mora i istonog Grenlanda, sa sjevera je du Skandinavije dolo do transgresije i do formiranja plitkomorskog prostora, tzv. Zechsteinskog mora (sl.131 - Zechsteinsko more preplavljivalo je sjevernu Europu tijekom gornjeg perma). U podruju dananje Njemake, zechsteinski slijed naslaga gornjeg perma zapoinje transgresivnim konglomeratima koji oznaavaju poetak te transgresije, a iznad njih slijedi ciklika izmjena etri nivoa vapnenaca u izmjeni s etiri nivoa evaporita. Ova ciklika izmjena vapnenaca i evaporita ukazuje na etiri faze postojanja i etri faze prekida veze tog plitkog mora s otvorenim oceanom. Svaki evaporitni nivo graen je od halita (kuhinjske soli), a u najizoliranijim dijelovima bazena i kalijske soli koja se istaloila u razdobljima najizrazitijeg isparavanja morske vode. Ovi zechsteinski evaporiti u podruju sjeverozapadne Njemake debeli su oko 1 km i komercijalno se eksploatiraju. U njihovoj podini nalaze se kopneni klastiti koji se nazivaju rotliegendes (crvena podina "New Red Sandstone" - novi crveni pjeenjak - u Engleskoj), a koji predstavljaju molasu nastalu troenjem hercinida. Temeljem ovakve grae permskih naslaga na prostoru Njemake, perm se u njoj obino i dijeli samo na dva dijela; "rotliegendes" i "zechstein". Istovremeni gornjopermski evaporiti taloili su se i na prostoru Delaware bazena zapadnog Texasa, a to jasno upuuje na vruu i suhu klimu, a koja je tijekom gornjeg paleozoika i karakterizirala ekvatorijalna podruja Zemlje.
7.3.6. Paleozoik Hrvatske
Meu najstarije stijene u Hrvatskoj ranije su se ubrajali metamorfiti (graniti, kriljavci, filiti i dr.) "otonog gorja" sjeverne Hrvatske (Medvednica, Psunj, Papuk, Poeka gora, itd.). Novija istraivanja pokazuju da se radi o metamorfitima nastalim tijekom hercinske orogeneze, iako ima elemenata i kasnijih faza kaledonske orogeneze. Ipak, pomanjkanje fosila, rasjedni kontakti s okolnim stijenama, te nesigurni podaci dobiveni mjerenjem radiometrijske starosti, onemoguavaju preciznije odreivanje njihove stratigrafske pripadnosti. sl.131 98 Loe sauvanim graptolitima u crnim ejlovima Medvednice (Climacograptus) dokazan je najvii ordovicij, odnosno, vjerojatnije donji silur. Donji devon, te donji i gornji karbon, dokazani su nalascima konodonata u vapnenakim ulocima na prostoru Medvednice, a takoer i kod Dvora na Uni. Fragmentarno, u malim izdancima, naslage srednjeg karbona prisutne su na Baniji (fusulinide), naslage gornjeg karbona na Papuku (flora u kriljavcima) i u Samoborskoj gori (Sigillaria), a takoer fragmentarno, u manjim ili veim izdancima, klastine naslage perma prisutne su i u Gorskom kotaru (Fuine-Lokve-Skrad), na Baniji i Kordunu, na Medvednici, Samoborskoj gori, Ivanici i Marija-gorikim brdima. Takoer, na irem prostoru Srba, Kaldrme, Knina, Sinja i Drnia poznat je i karbonatno-evaporitni (gipsni) kompleks naslaga gornjeg perma. No ipak, naslage gornjeg paleozoika na veem prostranstvu i u kontinuitetu povrinski su rasprostranjene samo na podruju sjevernih, likih, padina Velebita (sl.132 - Rasprostranjenje gornjopaleozojskih naslaga na likoj strani Velebita - Kochansky-Devide et al., 1982).
7.3.6.1. Stratigrafski slijed gornjopaleozojskih naslaga na Velebitu (sl.133 - Kochansky-Devide et al., 1982)
7.3.6.1.1. Karbon
Uzdu sjeveroistonog podnoja Velebita, mjestimice na povrini izdanjuju naslage karbona. Najstarije su one iz srednjeg karbona koje su prisutne na podruju paleozojskog prodora Sv. Rok-tikada. Litoloki su istovrsnih karakteristika kao i naslage gornjeg karbona. Ove naslage istaloene su na prostoru sjeveroistonog, pasivnog, elfnog ruba Gondwane. Karbonske naslage na ovom prostoru izgrauju tri tipa naslaga: 1) Pjeenjaci i ejlovi - temeljni su i prevladavajui litoloki tip karbona na ovom prostoru. Pjeenjaci su predstavljeni kvarc grauvakama i litinim grauvakama. Izgrauje ih kvarc, sl.132 99 muskovit, klorit, estice stijena, neto plagioklasa, a mjestimice i karbonatni detritus, te ugljevita tvar. Ovi su pjeenjaci mjestimice vrlo fosiliferni, ali su ti fosilni ostaci loe ouvani. esto se mogu nai brahiopodi (rodovi Chonetes, Linoproductus, Marginifera, Choristites i dr.), koljkai, te kopneno bilje. Trilobiti i briozoi su vrlo rijetki. Matriks ovih pjeenjaka je kloritno-sericitni, a predstavlja proizvod dijagenetske izmjene primarno prisutnog glinenog mulja. sl.133 100 ejlovi su tanko uslojeni (ploasti) i javljaju se unutar pjeenjaka u formi centimetarskih do viemetarskih uloaka. Izgraeni su od kvarca, sericita, klorita, muskovita, plagioklasa, pirita, kaolinita i organske (ugljevite) tvari. Gornjokarbonska starost ovih naslaga utvrena je mnogobrojnom zajednicom fuzulinida. Najee vrste su: Triticites pseudosimplex, T. pusillus i T. salopeki i dr. Stoga se pjeenjaki dio ovih naslaga naziva "triticitni pjeenjaci". 2) Kvarcni konglomerati - javljaju se kao lee unutar pjeenjaka i glinenih kriljavaca i "zreliji" su od njih, tj. sadre samo najrezistentnije valutice kao to su kvarc, kvarcit, ronjak. Znatno su rjee estice tufa, siltita i glinenih kriljavaca. Valutice su srednje sortirane, a uloene su u sitnozrnato vezivo istog sastava. Odlikuju se graduiranom slojevitou s debljinom slojeva od 0.5 - 2 m. To su oligomiktni kvarcni konglomerati sa subzaobljenim kvarc-ronjakim zrnima do nekoliko cm promjera. Cement je sericitno-kloritni, oskudan je, te su valutice esto u izravnom dodiru. Ponekad je ovaj dodir i konveks-konkavan, pa ove naslage ponekad imaju gotovo strukturu kvarcita. 3) Vapnenci - u viim dijelovima gornjokarbonskih klastita ima nekoliko lea i proslojaka vapnenaca. Najee su gromadasti i raspucani, u obliku nepravilnih blokova razliite veliine koji stre iz okolnih erodiranih glinenih kriljavaca. Ovi vapnenci su fosiliferni i sadre fragmente krinoida, koljkaa, brahiopoda i briozoa. Najee se radi o bioklastinim vekston- pekstonima i floutstonima koji uz este bioklastine fragmente i fuzulinidne foraminifere (npr. Rugosofusulina alpina), sadre i dosta terigene komponente. Njen se udio izrazito poveava kako se ide ka podinskim, odnosno krovinskim pjeenjacima unutar kojih se nalaze. Karbonske naslage taloene su u marinskom prostoru uz sjeveroistoni elfni rub Gondwane, a koje se zapunjavalo siliciklastinim materijalom donaanim tekuicama s gondwanskog kopna. Na blizinu kopna, odnosno na rubni dio tog elfnog prostora, jasno ukazuju mjestimini nalazi kopnenog bilja. Mjestimini nalazi vapnenaca ukazuju na razdoblja slabijeg donosa terigene komponente s oblinjeg gondwanskog kopna, ili pak na privremenu izoliranost tog dijela prostora od terigenog utjecaja.
7.3.6.1.2. Perm
Permske naslage takoer izdanjuju na prostoru paleozojskih tektonskih prodora uz sjeverno podnoje Velebita, te u Velikoj Paklenici. Taloni uvjeti uz sjeveroistoni rub Gondwane, na prijelazu karbona u perm, nisu se bitnije promjenili. No ipak, kako se ide u vie nivoe donjeg perma, karbonatna komponenta postaje sve dominantnija, te je unutar tih vapnenaca utvrena bogata fosilina zajednica ratendorfskog nivoa (naziv prema ratendorfskim vapnencima iz donjeg perma Karnikih Alpi), npr. sa Zellia galathea, Pseudoschwagerina velebitica, Schubertella kingi i dr. (podruje Divosela). Ovi vapnenci su litoloki gotovo identini onima iz gornjeg karbona. Starost im je aselij-sakmar. Na prijelazu donjeg u srednji perm dolo je do izdizanja (emerzije) i mjestimice do intenzivne erozije nastalog reljefa kada se u zaostalim marinskim paleodepresijama tijekom artinska, taloe pjeenjaci i konglomerati, a zatim, tijekom kungura, zapoinje taloenje karbonatne serije koje traje sve do kraja perma. 1) Pjeenjaci - unutar nivoa pjeenjaka mogu se razlikovati dva osnovna tipa: piritini pjeenjaci i pjeenjaci gredenskog tipa. Piritini pjeenjaci se od ovih drugih izdvajaju po svojoj zelenoj boji koja potjee od vee koliine autigenog i detritinog klorita, a naroito po sadraju pirita. Oba ova tipa pjeenjaka su u stvari grauvake graene od kvarca, estica stijena, feldspata muskovita i klorita. Matriks im je kloritno-sericitni. 101 Prisutnost pirita ukazuje na reduktivne uvjete sedimentacije, a prisutnost kloritno- sericitnog matriksa upuuje na marinsku sredinu koja je sa svojim sadrajem Mg i K iona, omoguila pretvorbu terigenog mulja u stabilne minerale marinske sredine. 2) Konglomerati - unutar nivoa konglomerata takoer se mogu razlikovati dva osnovna tipa; kvarcni konglomerati i petromiktni konglomerati. Kvarcni konglomerati su sitnozrnati izgraeni preteito od ulomaka kvarca, kvarcita i ronjaka, a u manjoj mjeri od siltita, pjeenjaka i staklastog tufa. Vezivo je oskudno, te ovi konglomerati predstavljaju "zrelije" varijetete petromiktnih konglomerata. Prisutni petromiktni konglomerati u literaturi se nazivaju "kona naslage". Izgraeni su od krupnih, loe sortiranih valutica (2-25 cm) razliitih stijena: vapnenaca, pjeenjaka, siltita, ronjaka, glinenih kriljavaca, dok su estice kvarca rjee. Fosilni ostaci unutar ovih konglomerata vezani su za vapnenake valutice iz podinskih karbonskih vapnenaca i ratendorfskih vapnenaca. Konglomerati su razvijeni unutar pjeenjaka gredenskog tipa s kojima se vertikalno i lateralno izmjenjuju. Petromiktna priroda detritusa ukazuje na raznovrsne ishodine stijene, tj. potjee iz tek uzdignutih dijelova starije podloge donjeg perma i karbona. 3) Karbonati - Na uem podruju izmeu Bakih Otarija i Bruana razvijene su tri zone tamnosivih vapnenaca, razdvojene debelim zonama dolomita (permskih dolomita ima i u Velikoj Paklenici), taloene u rasponu kungur - tatar. Prva od ovih vapnenakih zona debljine od oko 20 m, lei normalno na klastitima artinska. U njoj su esti fosilni nalazi dasikladaceja Mizzia velebitana (sl.134 - Mizzia velebitana, poveanje 12x), Mizzia yabei, fuzulinida Eoverbeekina salopeki i dr., a esti su i nautilidi, gastropodi, brahiopodi i krinoidi. Druga zona vapnenaca, debljine je oko 60 m, i najfosiliferniji je nivo ove karbonatne serije. Na jednom njenom dijelu, na Velebitu, vidljive su i tri faze rasta jednog manjeg grebena. Radi se o tri intervala tamnih, djelomice dolomitiziranih vapnenaca bogatih organskom materijom i fosilima, tako da je ovdje izdvojeno oko 85 razliitih mikro i makro vrsta. Prisutne su dasikladaceje Mizzia velebitana, Mizzia yabei, fuzulinida Neoschwagerina craticulifera, crvene alge Gymnocodium bellerophontis i Permocalculus tenellus, te mnogobrojni brahiopodi iz skupina spiriferida, eneteletida, produktida. sl.134 sl.135 102 Ovi vapnenci su odvojeni intervalima crnih ejlova, kalkarenita i brea, a koji su mjestimice graduirani i laminirani, a mjestimice potpuno nesortirani. Formiranje grebena zapoelo je naseljavanjem izboina na morskom dnu fenestelidnim briozoima, a zatim njihovim obavijanjem cijanobakterijama. Na to su se hvatali drugi briozoi i kalcispongije (npr. Colospongia dubia), koje su u kasnijim fazama razvoja "grebena" postale njegov prevladavajui graevni element. Svaka faza rasta grebena (bile su tri) zavrila je njegovim prekrivanjem olujno doneenim intervalom crnih ejlova, kalkarenita i brea (oluje), da bi nakon nekog vremena rast grebena bio obnovljen (sl.135 - Velebitski permski "greben" - Tiljar et al., 1991). Trea zona, debljine 50 m, fosilno je slina drugoj, no sadri jo i neke "dodatne" vrste; npr Permocalculus fragilis, a znatno ee i fuzulinidu Yabeina syrtalis (sl.136 - Yabeina syrtalis, poveanje 10x). Ovi vapnenaki horizonti izmjenjuju se sa znatno debljim (nekoliko stotina metara) horizontima dolomita. Iznad prve vapnenake zone dolaze tzv. "micijski ili tokasti dolomiti", vrlo bogati koraljima, brahiopodima, mekucima (Bellerophon, Pleurotomaria, Edmondia i dr.), a osobito razliitim mikrofosilima: micijama i fuzulinidnim foraminiferama. To su ranodijagenetski dolomiti, a este mnogobrojne krupnije bijele toke u njima predstavljaju rekristalizirane skeletne fragmente koralja Waagenophyllum. Iznad druge vapnenake zone slijede "eerasti ili neovagerinski dolomiti". Za razliku od micijskih, fosilni ostaci su zbog kasnodijagenetske dolomitizacije ovdje znatno rijee prisutni, a tek su na prijelazu u treu vapnenaku zonu fosili ponovno vrlo esti. Iznad tree vapnenake zone nalaze se "granini dolomiti". Najee su kriptokristalasti s vrlo rijetkim fosilnim ostacima. Ovi dolomiti prelaze u pjeskovite dolomite donjeg trijasa. Ovaj prijelaz je oznaen najprije tragovima, a zatim sve veom koliinom terigenog detritusa u dolomitima, tipinog za donji trijas.
sl.136 103 LITERATURA
COOPER, J.D., MILER, R.H. & PATTERSON, J. (1990): A Trip Through Time: Principals of Historical Geology. Merrill Publishing Co., 531p.
HERAK, M. (1990): Geologija. kolska knjiga, Zagreb, 399p.
KOCHANSKY-DEVIDE, V., SREMAC, J., JELASKA, V. & PALI, I. (1982): Geoloka ekskurzija. Vodi ekskurzije. Terenski sastanak Velebit IGCP-Projekt br. 5, 16- 40.
LEVIN, L.H. (2003): The Earth Through Time. John Wiley & Sons, 632p.
PLUMMER, C.C. & McGEARY (1993): Physical Geology. Wm. C. Brown Publishers, 537p.
PROTHERO, D. R. & DOTT, R. H. (2001): Evolution of the Earth. McGraw-Hill 2. Science/Engineering/Math, 672p.
SARTORIO, D. & VENTURINI, S. (1988): Southern Tethys Biofacies. Agip S.p.A., S. Donato Milanese, 231p.
SREMAC, J. & MIHAJLOVI-PAVLOVI, M. (1983): Graptoliti Medvednice (Zagrebake gore). Rad Jugosl. akad. znan. umjetn., 404, 65-68.
STANLEY, S.M. (1989): Earth and Life Through Time. W. H. Freeman and Co., 689p.
TILJAR, J., VLAHOVI, I., SREMAC, J., VELI, I., VESELI, V. & STANKOVI, D. 1991): Excursion A - Velebit Mt permian-Jurassic. Int. simp. on the Adriatic carbonate platform. In: VLAHOVI, I. & VELI, I. (Eds.): Excursion guide book, 4-34.
WICANDER, R., MONROE, J.S. (1989): Historical Geology - Evolution of the Earth and Life Through Time. West Publishing Co., 576p.