I

Prisiljen sam progovoriti jer su ljudi od znanosti odbili posluati moj savjet ne znajui zato. Potpuno protiv svoje volje iznosim razloge za protivljenje tom namjeravanom osvajanju Antarktika s ogromnim lovom na fosile i buenjem na veliko i otapanjem drevnih ledenih pokrova. A jo sam vie nerad jer bi moje upozorenje moglo biti uzaludno. Sumnja u stvarne injenice, kakvima ih moram iznijeti, neizbjena je, pa ipak, ukoliko bih potisnuo ono to e se initi pretjeranim, ne bi preostalo nita. Do sad zatajene fotografije, i obine i zrane, bit e meni u prilog, jer su jasne i oite. Ipak, bit e sumnje zbog intenziteta uvjerljivosti koji je vjetim krivotvorenjem mogue postii. Crtei u tinti, naravno, bit e ismijavani kao oite izmiljotine, i pored udne tehnike koju bi strunjaci za umjetnost valjali primijetiti i biti zbunjeni njome. Na kraju se moram osloniti na sud i ugled malobrojnih istaknutih znanstvenika koji posjeduju, sjedne strane, dovoljnu neovisnost u razmiljanju da odvagnu moje podatke na osnovu njihovih vlastitih uasavajue uvjerljivih odlika ili u svjetlu stanovitih pradavnih i veoma zbunjujuih ciklusa mitova; a s druge strane, dostatan utjecaj da odvrate istraivaki svijet uope od bilo kakvog prenagljenog i preambicioznog programa na podruju tih planina ludila. Nesretna je injenica da relativno opskurni ljudi poput mene i mojih suradnika, povezani tek s jednim malim sveuilitem, imaju premale anse da uine dostatan utisak kad se radi o stvarima izrazito bizarne ili veoma kontroverzne naravi. Takoer je protiv nas injenica da mi nismo, u najuem smislu, specijalisti u diseiplinama o kojima se prvenstveno radi. Kao geologu, moj cilj u predvoenju ekspedicije Miseatonikog sveuilita bio je iskljuivo osigurati dubinske uzorke stijena i tla s raznih dijelova antarktikog kontinenta, uz pomo izuzetne builice koju je smislio profesor Frank H. Pabodie s naeg strojarskog odjela. Nisam imao elje biti pionir na bilo kom polju osim tog, ali se jesam nadao da e uporaba ove nove mehanike naprave na razliitim tokama prethodno istraenih putova iznijeti na svjetlo dana materijale vrste prethodno nedosegnute uobiajenim postupcima istraivanja. Pabodiejeva aparatura za buenje, kao to javnost ve zna iz naih izvjea, bila je jedinstvena i radikalna po svojoj lakoi, prenosivosti, i sposobnosti da kombinira uobiajeno naelo arteke builice s naelom male cirkularne builice za stijenu na takav nain da se lako nosi sa slojevima razliite tvrdoe. elini vrak, zglobne ipke, benzinski motor, sklopivi drveni okvir, oprema za miniranje, uad, uglavnica za uklanjanje nakupljenog otpada, i spojive cijevi za buotine ire od dvanaest centimetara i do tristo metara duboke, su skupa inili, s potrebnom dodatnom opremom, ne vei teret od onog kojeg su mogle ponijeti troje sanjke sa zapregom od po sedam pasa. To je bilo mogue

zahvaljujui vrsnoj aluminijskoj leguri od koje je nainjena veina metalnih dijelova. etiri velika zrakoplova Dornier, konstruirana osobito za ogromne visine leta neophodne na antarktikoj zaravni i s dodatnim grijanjem goriva i spravama za brzo paljenje koje je smislio Pabodie, mogla su prenijeti cijelu nau ekspediciju iz tabora na rubu velike ledene barijere do raznih odgovarajuih sletnih toaka u unutranjosti, a iz tih toaka mogao nanije posluiti dovoljan broj pseih zaprega. Planirali smo pokriti onoliko veliku povrinu koliko nam jedna antarktika sezona ili due, ukoliko bude apsolutno neophodno dopusti, operirajui uglavnom u planinskim lancima i na zaravni juno od Rossovog mora, podrujima koje su u raznoj mjeri istraili Shackleton, Amundsen, Seott i Byrd. Uz este promjene logorita, postignute pomou zrakoplova, i obuhvaajui razdaljine dovoljno velike da budu od geolokog znaaja, oekivali smo izvui dotad nezapamenu koliinu materijala osobito u pretkambrijskom sloju iz kojeg je prethodno dobavljen tako mali raspon antarktikih uzoraka. Takoer smo eljeli osigurati to vei raspon gornjih fosilofernih stijena, poto je pradavna ivotna povijest ovog ogoljenog carstva leda i smrti izuzetno bitna za nau spoznaju o prolosti Zemlje. Da je antarktiki kontinent jednom bio umjeren i ak i tropski, s bujnim biljnim i ivotinjskim ivotom od kojeg su liajevi, morska fauna, arahnidi i pingvini na sjevernom rubu jedini ostatak, stvar je opeprihvaene injenice, i nadali smo se tu informaciju proiriti u rasponu, preciznosti i detaljima. Kad obino buenje otkrije znakove fosilofernosti, proirili bismo otvor eksplozivom da dobijemo uzorke odgovarajue veliine i stanja ouvanosti. Naa buenja, raznolike dubine u skladu s izgledima koje je davao gornji sloj zemlje ili kamena, trebala su biti ograniena na izloene, ili zamalo izloene, kopnene povrine to je uvijek znailo padine i grebeni, zbog kilometra ili dva debljine vrstog leda iznad donjih slojeva. Nismo si mogli dopustiti da razbacujemo dubinu buenja u bilo kojoj znatnijoj mjeri na puku glacijaciju, mada je Pabodie razradio plan zavlaenja bakrenih elektroda u guste grozdove buotina i otapanja ogranienih podruja leda strujom iz benzinom pokretanog dinama. Upravo taj plan koji smo mi, na misiji kao to je naa mogli sprovesti u djelo samo pokusno sljedea Starkweather-Mooreova ekspedicija namjerava slijediti, i pored upozorenja koja sam ja izricao od naeg povratka s Antarktika. Javnost je upoznala miseatoniku ekspediciju kroz nae este izvjetaje beinim putem Arkham Advertiseru i Associated Pressu, i kroz kasnije lanke Pabodieja i mene samog. Sastojali smo se od etiri ovjeka sa Sveuilita Pabodieja, Lakea s odjela biologije, Atwooda s odjela fizike, takoer i meteorologa, i mene samog, koji sam predstavljao geologiju i imao formalno zapovjednitvo pored esnaest pomonika: sedmorice studenata s Miseatonica i devet strunih mehaniara. Od te esnaestorice, dvanaest su bili kvalificirani piloti zrakoplova, a svi osim dvojice kompetentni operateri beine telegrafije.

Osmorica od njih su se razumjeli u navigaciju pomou kompasa i sekstanta, kao i Pabodie, Atwood i ja. Pored toga, naravno, naa dva broda biva drvena kitolovca, ojaana za ledene uvjete i s dodatnim parnim pogonom imala su punu posadu. Zaklada Nathaniel Derby Pickman, uz pomo nekoliko posebnih priloga, financirala je ekspediciju; stoga su nae pripreme bile iznimno temeljite, i pored odsustva velikog publiciteta. Psi, sanjke, strojevi, logorska oprema i rasklopljeni dijelovi naih pet zrakoplova bili su isporueni u Boston, i tamo su utovareni u nae brodove. Bili smo iznimno dobro opremljeni za nau posebnu svrhu, i u svim stvarima koje se odnose na zalihe, ustroj, transport i konstrukciju logora, okoristili smo se vrsnim primjerima mnogih nedavnih i izuzetno briljantnih prethodnika. Neuobiajena brojnost i slava tih prethodnika bili su ono to je nau ekspediciju makar je bila obimna inilo tako slabo zamijeenom od strane svjetske javnosti. Kao to su novine priopile, isplovili smo iz bostonske luke 2. rujna 1930., lagano plovili niz obalu i kroz Panamski kanal, sa zastancima na Samoi i u Hobartu na Tasmaniji, gdje smo utovarili zadnji dio zaliha. Nitko iz nae istraivake skupine nije nikad prije bio u polarnim krajevima, stoga smo se u velikoj mjeri oslanjali na nae brodske kapetane J. B. Douglasa, koji je zapovijedao brodom Arkham, i Georga Thorfinnssena, zapovjednika jedrenjaka Miseatonic koji su obojica bili veterani kitolova u antarktikim vodama. Kad smo ostavili naseljeni svijet za sobom, sunce je tonulo sve nie i nie na sjeveru, i ostajalo sve dulje i dulje iznad horizonta svakog dana. Na nekih 62 june irine ugledali smo prve ledene brjegove objekte nalik stolu s okomitim stranicama i, neposredno prije nego to smo doli do antarktikog kruga 20. listopada uz odgovarajue tradicionalne ceremonije, imali smo prilinih nevolja s ledenim santama. Opadajua temperatura mi je prilino smetala nakon naeg dugog putovanja kroz trope, ali sam probao ovrsnuti zbog otrijih mrazova koji e uslijediti. U mnogim prilikama su me snano opinile udesne atmosferske pojave, u koje je spadao i upeatljivo jasni privid prvi kojeg sam ikad vidio u kojem su udaljeni brjegovi postali zidine nezamislivih kozmikih dvoraca. Gurajui kroz led, koji na sreu nije bio ni rasprostranjen niti gusto sabijen, ponovo smo stigli do otvorenih voda na 67 june irine, 175 istone duine. U jutro 26. listopada jak odbljesak od kopna pojavio se na jugu, i prije podneva svi smo osjetili marce uzbuenja ugledavi ogromni, uzdignuti i snijegom prekriveni planinski lanac koji se irio i prekrivao cijeli pogled prema naprijed. Konano smo sreli istaknuti dio velikog nepoznatog kontinenta i njegovog tajnovitog svijeta smrznute smrti. Ti vrhovi su oito bili lanac Admiralty koji je otkrio Ross, i sada e na zadatak biti da obiemo rt Adarc i otplovimo du istone obale Victorijine zemlje do naeg predvienog logora na obali tjesnaca McMurdo, u podnoju vulkana Hrebusa na 77 9' june irine. Posljednja etapa puta bila je ivopisna i pobuivala matu. Veliki ogoljeni

vrhovi puni tajni stalno su se uzdizali na zapadu dok je nisko sjeverno sunce podneva ili jo nie horizontsko juno sunce po noi slalo svoje mutne crvenkaste zrake na bijeli snijeg, plaviasti led i vodene putove, i crne komade izloene granitne padine. Kroz puste vrhunce ibali su prodorni povremeni udari stranog antarktikog vjetra, ije su kadence ponekad donosile neodreene nagovjetaje divljakog i polurazumnog muzikog piskanja, s notama koje su pokrivale irok raspon, i koje su mi se iz nekakvog podsvjesnog mnemotehnikog razloga inile uznemiravajuima i ak nejasno stranima. Neto u toj sceni podsjetilo me na udne i uznemirujue azijske slike Nikolaja Rocricha, i na jo udnije i vie uznemirujue opise po zlu znane zaravni Leng koji se javljaju u stravinom Necronomiconu ludog Arapina Abdula Alhazreda. Bilo mi je prilino ao, kasnije, to sam ikad zavirio u tu udovinu knjigu u sveuilinoj knjinici. Na dan 7. studenog, privremeno izgubivi iz vida zapadni planinski lanac, proli smo otok Franklin, i sljedeeg dana ugledali kratere Mount Erebusa i Mount Terrora na Rossovom otoku ispred, s dugom crtom planina Parry iza. Sad se na istoku protezala niska, bijela crta velike ledene barijere, diui se okomito na visinu od ezdeset metara poput stjenovitih litica Quebeca, i oznaavajui okonanje plovidbe na jug. Popodne smo uli u tjesnac McMurdo i stali pri obali u zavjetrini zadimljenog Mount Erebusa. Troani vrh strio je nekih tri tisue osamsto metara naspram istonog neba, poput japanskog drvoreza svete Fujiyame, dok se iza njega uzdizala bijela, utvarna visina Mt. Terrora, tri tisue tristo metara visokog, sada ugaslog vulkana. Oblaci dima su iz Erebusa izlazili povremeno, i jedan od pomonika diplomaca briljantni mladi po imenu Danforth pokazao je neto to je izgleda bilo lava na snjenoj padini, primjeujui da je ova planina. otkrivena 1840., nesumnjivo bila izvor Poeovog nadahnua kad je napisao sedam godina kasnije: -lave koje neumorno gone Svoj sumporni tok niz Yaanek U krajnjim klimama pola Stenju tekui niz Mount Yaanek U oblasti borealnog pola. Danforth je dosta itao bizarne stvari, i puno je priao o Poeu. Ja sam i sam bio zainteresiran zbog antarktike scene u Poeovoj jedinoj duljoj prii uznemirujuem i zagonetnom Arthuru Gordonu Pymu. Na ogoljenoj obali, i uzdignutoj ledenoj barijeri u pozadini, mnotvo grotesknih pingvina je krialo i mahalo perajama, dok se mnotvo debelih foka vidjelo na vodi, plivajui ili se valjajui po velikim komadima sporo plutajueg leda. Koristei brodice, izvrili smo naporno iskrcavanje na Rossov otok neposredno nakon ponoi u jutro devetog, nosei dulji kabel sa svakog od brodova i spremajui se iskrcati zalihe pomou sustava plutaa. Nai osjeaji prigodom prvog koraka na Antarktik bili su duboki i sloeni, mada su nam ba na ovoj toki prethodile ekspedicije Shackletona i Seotta. Na logor na

smrznutoj obali ispod padina vulkana bio je tek privremen, poto se stoer nalazio na Arkhamu. Iskrcali smo cijeli sustav za buenje, pse, sanjke, atore, namirnice, spremnike benzina, pokusnu opremu za topljenje leda, kamere i obine i zrane, dijelove za zrakoplove i drugu opremu, ukljuujui tri mala prenosna sustava beine telegrafije pored onih u zrakoplovima sposobna za komunikaciju s Arkhamovim velikim sustavom s bilo koje toke antarktikog kontinenta koju bismo mogli posjetiti. Brodski sustav, komunicirajui s vanjskim svijetom, imao je prenositi izvjea za tisak Arkham Advertiserovoj snanoj beinoj postaji u Kingsport Headu u Massachusettsu. Nadali smo se okonati nae radove tijekom samo jednog antarktikog ljeta; ali, ukoliko se to pokae nemoguim, prezimili bismo na Arkhamu, aljui Miseatonic na sjever prije zamrzavanja leda, po zalihe za jo jedno ljeto. Ne moram ponavljati ono to su novine ve bile objavile o naem ranom radu: o naem usponu na Mount Erebus, naim uspjenim mineralokim buenjima na nekoliko toaka na Rossovom otoku i jedinstvenoj brzini kojom ih je Pabodiejeva aparatura obavila, ak i kroz slojeve vrste stijene; naem pokusnom testu male opreme za topljenje leda; naem pogibeljnom usponu na ledenu barijeru sa sanjkama i zalihama, i nae konano sklapanje pet velikih zrakoplova u logoru na barijeri. Zdravlje nae kopnene ekipe dvadeset ljudi i pedeset pet vunih pasa s Aljaske bilo je izvrsno, mada se naravno do tada nismo suoili s doista razornim temperaturama ili olujnim vjetrovima. Veim dijelom, termometar je varirao izmeu minus sedamnaest i minus est do tri stupnja, a nae iskustvo sa zimama u Novoj Engleskoj naviklo nas je na tekoe te vrste. Logor na barijeri je bio napola stalan, i zamiljen kao mjesto za uskladitenje benzina, namirnica, dinamita i drugih zaliha. Samo su etiri naa zrakoplova bila potrebna za prijenos istraivakog materijala; peti je ostavljen s pilotom i dva ovjeka s brodova u skladitu kako bi predstavljao nain da se doe do nas s Arkhama u sluaju da svi nai istraivaki zrakoplovi budu izgubljeni. Kasnije, kad ne bismo koristili sve ostale zrakoplove za prebacivanje materijala, rabili bismo jedan ili dva za transportnu slubu izmeu ovog skladita i druge stalne baze na velikoj zaravni nekih devetsto do tisuu kilometara junije, s druge strane gleera Beardmore. I pored skoro jednoglasnih izvjea o uasavajuim vjetrovima i olujama koje ibaju po zaravni, odluili smo odbaciti posrednike baze izmeu, riskirajui u cilju utede i vjerojatne uinkovitosti. Beina izvjea govorila su o vratolomnom, neprekidnom etverosatnom letu nae eskadre 21. studenog preko uzdignute ledene plohe, s ogromnim vrhovima koji su se uzdizali na zapadu, i neistraenim tiinama kojima je odjekivao zvuk naih motora. Vjetar nas je uznemiravao tek u manjoj mjeri, i nai radio-kompasi su nam pomogli proi jedinu neprozirnu maglu na koju smo naili. Kad se ogromno uzdignue pojavilo pred nama, izmeu 83 i 84 irine, znali smo da smo stigli do gleera Beardmore, najveeg dolinskog gleera na svijetu, i da je zaleeno more sad ustupalo mjesto namrekanoj planinskoj obali.

Konano smo doista zalazili u bijeli, eonima mrtvi svijet krajnjeg juga. Dok smo to shvaali ugledali smo vrh Mount Nansena u daljini na jugu, koji je strio u svojoj punoj visini od etiri i pol tisue metara. Uspjeno postavljanje june baze iznad gleera na irini od 86 7' istonoj duljini 174 23', i iznimno brza i uinkovita buenja i miniranja obavljena na raznim tokama do kojih smo doli izletima sanjkama i kratkim letovima zrakoplovom, ve su povijest, kao i naporni i pobjedonosni uspon na Mount Nansen Pabodieja i dvojice studenata Gedneya i Carolla od 13. do 15. prosinca. Bili smo na nekih dvije i pol tisue metara iznad razine mora, i kad su pokusna buenja otkrila vrsto tlo na samo tri i pol metra ispod snijega i leda na nekim tokama, u znatnoj mjeri smo iskoristili malu opremu za topljenje i izvrili miniranje na mnogim mjestima gdje nijedan prethodni istraiva nije ni pomiljao osigurati uzorke minerala. Pretkambrijski granit i ohrabrujui komadi pjeanika osigurani na taj nain potvrdili su nae vjerovanje da je ova zaravan jednoobrazna s veim dijelom kontinenta na zapadu, ali unekoliko razliita od dijelova koji se nalaze istono ispod June Amerike za koje smo tada smatrali da ine odvojeni i manji kontinent koji od veeg razdvaja zaleeni spoj Rossovog i Weddellovog mora, mada je Byrd kasnije dokazao pogrenost te pretpostavke. U nekima od pjeanika, izminiranih i dlijetom izbijenih nakon to su buenja otkrila njihovu prirodu, nali smo vrlo zanimljive fosilne otiske i fragmente; isticale su se paprati, morske trave, trilobiti, krinoidi, i takvi mekuci kao to su linguele i gastropodi to se sve inilo zbilja bitnim u svezi s prapovijeu tog podruja. Takoer je tu bio i udan, trokutasti nabrani otisak, oko treine metra u promjeru, koji je Lake sastavio od tri ulomka kriljca iznijetih iz otvora napravljenog pomou dubinskog miniranja. Ti ulomci doli su iz jedne zapadnije toke, blizu Lanca kraljicc Alexandrc i inilo se da Lake, kao biolog, nalazi da su njihove zanimljive oznake neuobiajeno zbunjujue i provokativne, mada je to mom geolokom oku izgledalo ne razliito od nekih uinaka nabiranja, razumno estih u sedimentnim stijenama. Poto je kriljac tek metamorfni oblik u koji je utisnut sedimentni sloj, i poto sam taj pritisak izaziva udne izobliujue uinke u bilo kakvim zamislivim otiscima, nisam vidio nikakav razlog za krajnje uenje nad tim nabranim otiskom. estog sijenja 1931., Lake, Pabodie, Danforth, estorica studenata i ja preletjeli smo tono iznad Junog pola u dva velika zrakoplova, i odmah nas je prisilio na sputanje nagli jak vjetar, koji se sreom nije razvio u tipinu oluju. To je bio, kako su novine navele, jedan od nekoliko izviakih letova, tijekom kojih smo pokuali uoiti nove topografske odlike u podrujima prethodno nedosegnutim od strane ranijih istraivaa. Nai rani letovi bili su razoaravajui glede toga, mada su nam priutili neke velianstvene primjere bogato fantastinih i varljivih privida iz polarnih krajeva, za koje nam je nae pomorsko putovanje pruilo nekoliko kratkih nagovjetaja. Udaljene planine su lebdjele u zraku poput zaaranih gradova, i esto bi se cijeli bijeli svijet pretopio

u zlatnu, srebrnu i grimiznu zemlju Dunsanyjevskih sanja i pustolovnih iekivanja pod arolijom niskog pononog sunca. Tijekom oblanih dana imali smo znatnih nevolja pri letenju, zbog sklonosti snijegom pokrivene zemlje i neba da se stope u jednu mistinu svjetlucavu prazninu bez ikakvog vidljivog horizonta koji bi oznaavao razdjel to dvoje. Konano smo rijeili sprovesti na prvobitni plan letenja osam stotina kilometara na istok sa sva etiri istraivaka zrakoplova i uspostavljanja nove podbaze na toki koja bi vjerojatno bila na manjem kontinentalnom dijelu, kako smo mi pogreno smatrali. Geoloki uzorci skupljeni tamo bili bi poeljni u svrhu usporedbe. Nae zdravlje je do tad ostalo izvrsno - sok limete je dobro nadopunjavao stalnu ishranu usoljenim i konzerviranim namirnicama, a temperature openito ne pretjerano ispod nitice omoguavale su nam da ne rabimo nau najdeblju krznenu odjeu. Sad je bila sredina ljeta, i uz neto urbe i panje mogli bismo biti u stanju dovriti posao do oujka i izbjei muno prezimljavanje tijekom duge antarktike noi. Nekoliko estokih oluja je udarilo na nas sa zapada, ali smo izbjegli tetu zahvaljujui Atwoodovom umijeu u konstruiranju rudimentarnih sklonita za zrakoplove i vjetrobrana od velikih snjenih blokova, te ojaavanju glavnih zgrada logora snijegom. Naa dobra srea i uinkovitost su zbilja bili skoro neprirodni. Vanjski svijet je znao, naravno, za na program, i bilo mu je reeno i za Lakeovo udno i uporno insistiranje na zapadnom ili prije sjeverozapadnom istraivakom putovanju prije naeg radikalnog pomaka u novu bazu. ini se da je on dosta razmiljao, s onespokojavajue radikalnom smjelou, o onom trokutastom nabranom otisku u kriljcu, itajui iz njega stanovite kontradikcije prirode i geolokog razdoblja koje su mu do krajnosti pobudile znatielju, i uinile ga eljnim da bui i minira po zapadno stremeoj formaciji kojoj su iskopani odlomci oito pripadali. Bio je udnovato uvjeren da je otisak trag nekog oveeg, nepoznatog organizma potpuno neuklopivog u klasifikaciju, znatno napredovale evolucije, i pored toga to je stijena u kojoj je ostavljen bila toliko ogromne starosti kambrijske ako ne i pretkambrijske da iskljui mogue postojanje ne samo svakog visoko evoluiranog ivota, ve i bilo kakvog ivota iznad jednostaninog ili najvie trilobitskog stupnja. Ti odlomci, s njihovim udnim oznakama, morali su biti petsto do tisuu milijuna godina stari.

II
Mata javnosti je, prosuujem, aktivno reagirala na naa beina dnevna izvjea o Lakeovom kretanju na zapad u podruja u koja nikad nije kroila ljudska noga ili prodrla ljudska mata, premda nismo spominjali njegove lude nade za revolucionariziranje cjelokupne bioloke i geoloke znanosti. Njegovo putovanje sanjkama zbog buenja od 11. do 18. sijenja, s Pabodiejem i pet drugih pokvareno gubitkom dva psa u prevrtanju prilikom prelaska jednog od velikih pukotinskih grebena u ledu otkrilo je jo arhajskog kriljca; i ak i ja sam bio zainteresiran jedinstvenom uestalou oitih fosilnih oznaka u tom nevjerojatno starom sloju. Te oznake su, meutim, pripadale vrlo primitivnim oblicima ivota to nije ukljuivalo nikakav paradoks osim da se bilo kakvi oblici ivota javljaju u stijeni tako definitivno pretkambrijskoj kao to se za ovu inilo da jest; stoga jo nisam vidio razumnost u Lakeovom zahtjevu za prekidom u naem programu utede vremena prekidom koji je iziskivao koritenje sva etiri zrakoplova, mnogo ljudi i mehanike opreme ekspedicije u cijelosti. Nisam, na kraju, stavio veto na taj plan, mada sam odluio ne uestvovali u sjeverozapadnom putu i pored Lakeovih vapaja za mojim geolokim savjetima. Dok njih nije bilo, ostao bih u bazi s Pabodiejem i pet ljudi i razraivao nae konane planove za pomak na istok. Pripremajui se za taj premjetaj, jedan od zrakoplova je poeo prebacivati znatne zalihe benzina iz tjesnaca McMurdo, ali je to moglo privremeno saekati. Zadrao sam uz sebe jedne sanjke i devet pasa, poto nije mudro u bilo kom trenu biti bez mogunosti transporta u potpuno nenastanjenom svijetu eonima duge smrti. Lakeova podekspedicija u nepoznato, kao to e se svatko sjetiti, slala je svoja vlastita izvjea s kratkovalnih odailjaa u zrakoplovima; njih je istodobno hvatao na aparat u junoj bazi i Arkham u tjesnacu McMurdo, odakle su slani dalje u vanjski svijet na valnoj duljini od pedeset metara. Krenuli su 22. sijenja u etiri u jutro; a prva beina poruka koju smo primili dola je nakon samo dva sata, kada je Lake spominjao sputanje i otpoinjanje topljenja leda i buenja, u manjoj mjeri, na toki na nekih petsto kilometara od nas. est sati nakon toga druga i veoma uzbuena poruka je govorila o radu frenetinom poput mravljeg kojim je jedna plitka buotina probijena i minirana, kulminirajui otkriem kriljanih krhotina s nekoliko otisaka otprilike nalik onom koji je uzrokovao prvotnu zbunjenost. Tri sata kasnije kratak izvjetaj je objavio nastavljanje leta ravno u surov prodoran vjetar, a kad sam otposlao poruku u kojoj sam se bunio protiv novih rizinih poteza. Lake je nadmeno odgovorio da njegovi novi uzorci ine svaki rizik vrijednim poduzimanja. Uvidio sam da je njegovo uzbuenje dostiglo toku pobune, i da ne mogu uiniti nita da zaustavim to bezglavo riskiranje uspjeha cijele ekspedicije, ali bilo je uasavajue misliti o njegovoj jurnjavi sve dublje i dublje u tu podmuklu i zlokobnu bijelu ogromnost oluja i neproniknutih

tajni koje su se protezale nekih dvije i pol tisue kilometara do napola znane, napola nasluene obalne crte Zemlje kraljice Marije i Knoxove zemlje. Onda je, nakon jo nekih sat i pol, prispjela ta dvostrano uzbuujua poruka iz Laneovog zrakoplova u pokretu, koja mi je skoro preobratila osjeaje i navela me da poelim da sam se pridruio ekipi. "10:05 na veer. U letu. Nakon snjene oluje, uoio naprijed planinski lanac vii od bilo kog dotad vienog. Moda ravan Himalajama, raunajui visinu zaravni. Vjerojatna irina 76 15'. Istona duljina 113 10'. Dosee dokle god mogu vidjeti desno i lijevo. Nagovjetaj dva dimea kratera. Svi vrhovi crni i nepokriveni snijegom. Jak vjetar s njih omela navigaciju. " Nakon toga smo se Pabodie, ostali ljudi i ja bez daha okupili oko prijamnika. Pomisao na taj divovski planinski bedem tisuu kilometara udaljen uspalila je na najdublji pustolovni osjeaj, i radovali smo se da je naa ekspedicija, ako ve ne mi osobno, bila njegovim otkrivaima. Za pola sata Lake nam se opet javio: "Moultonov zrakoplov prisiljen sletjeli na zaravan u brdima podnoja, ali nitko povrijeen i moda mogue popraviti. Prenijet emo sve potrebno u ostala tri za povratak ili daljnje pokrete ako neophodno, ali nepotrebna daljnja vea putovanja zrakoplovom ovog trena. Planine nadilaze bilo to iz mate. Idem izviati u Carollovom zrakoplovu, sa svim optereenjem izvaenim. Ne moete zamisliti nita nalik ovom. Najvii vrhovi sigurno preko deset tisua metara. Everest ispao iz takmienja. Atwood izraunava visinu teodolitom dok Caroll i ja nadlijeemo. Moda grijeim za kratere, jer formacije izgledaju stratificiranima. udne pojave na rubu neba pravilni odsjeci kocke pri najviim vrhovima. Cijela stvar udesna u crveno-zlatnom svjetlu niskog sunca. Poput zemlje tajanstva iz sna ili vrata u zabranjeni svijet neistraenih udesa. elio bih da ste vi ovdje kako bi istraili. " Mada je tehniki bilo vrijeme za spavanje, niti jedan od nas sluatelja nije ni na tren pomislio na poinak. Mora da je bilo sasvim isto i u tjesnacu McMurdo, gdje su skladite zaliha i Arkham takoer primali poruke, jer je kapetan Douglas uputio poruku estitajui svima na vanom otkriu, a Sherman, upravitelj skladita, suglasio se s njegovim gleditima. Bilo nam je ao, naravno, zbog oteenog zrakoplova, ali smo se nadali da se moe lako popraviti. Onda je, u jedanaest na veer, od Lakea stigla jo jedna poruka: "Gore s Carollom nad najviim brdima podnoja. Ne usudim se krenuti preko zbilja visokih vrhova po trenutnom vremenu, ali hou kasnije. Straan posao uzdii se, i teko ide na ovoj visini, ali isplati se. Veliki lanac prilino zbijen, stoga ne mogu vidjeti iza. Glavni vrhovi nadilaze Himalaje, i veoma udni. Lanac se ini pretkambrijskim kriljcem, s jasnim znacima mnogih drugih izvrnutih slojeva. Bio u krivu za vulkanizam. Protee se dalje u oba pravca nego to moemo vidjeti. ist od snijega iznad nekih est i pol tisua metara. udne formacije na padinama najviih planina. Veliki niski kvadratni

blokovi s tono okomitim stranicama, i etverokutni obrisi niskih, okomitih bedema, poput starih azijskih dvoraca koji prianjaju uz strmu planinu na Roerichovim slikama. Upeatljivo izdaleka. Proletjeli blizu nekih, i Caroll misli da su oblikovani od manjih odvojenih komada, ali to vjerojatno djelovanje vremenskih uvjeta. Veina rubova razmrvljena i zaobljena kao da bila izloena olujama i klimatskim promjenama tijekom milijuna godina. Dijelovi, osobito gornji dijelovi, kao da su od stijene svjetlije boje od svih vidljivih slojeva na samim padinama, stoga oito kristalnog podrijetla. Prelet izbliza pokazuje mnoge otvore peina, neke neobino pravilnog oblika, kvadratnog ili polukrunog. Mora doi i istraiti. Mislim da vidio bedem tono na vrku jednog vrha. Visina se ini oko devetsto do tisuu metara. Letim na est tisua petsto pedeset metara, uz vraku, grizuu studen. Vjetar zvidi i fijue kroz klance i u peine i iz njih, ali za sad nije opasno letjeti. " Od tada je sljedeih pola sata Lake stalno gorljivo komentirao, i izrazio svoju namjeru da se na neke vrhove popne pjeice. Odgovorio sam da u mu se pridruiti im mi bude mogao poslati zrakoplov, i da emo Pabodie i ja smisliti najbolji plan raspodjele benzina kako i gdje tono da koncentriramo nau zalihu glede izmijenjene naravi ekspedicije. Oito e Lakeova buenja, kao i njegove zrakoplovne aktivnosti, zahtijevati velik dio za novu bazu koju je planirao postaviti u podnoju planina; i bilo je mogue da let na istok na kraju ne bude obavljen ove sezone. U svezi s time pozvao sam kapetana Douglasa i zatraio da izvue to god moe s brodova i na barijeru, s jedinom skupinom pasa kojeg smo ostavili tamo. Izravna ruta preko nepoznatog podruja izmeu Lakea i tjesnaca McMurdo bila je ono to smo u stvari trebali uspostaviti. Lake me pozvao kasnije da kae kako je odluio postaviti logor na mjestu gdje je Moultonov zrakoplov bio prisiljen sletjeti, i gdje su popravci ve poneto uznapredovali. Ledeni pokrov bio je veoma tanak, s tamnim tlom vidljivim tu i tamo, i on e obaviti nekoliko buenja i miniranja na samoj toj toki prije nego to krene na bilo kakve putove sanjkama ili penjake ekspedicije. Govorio je o neiskazivoj velianstvenosti cijelog prizora, i udnom stanju njegovih osjeaja dok je bio u zavjetrini ogromnih, nijemih vrhunaca iji su se redovi strmoglavo uzdizali poput zida koji dosee nebo na rubu svijeta. Atwoodova teodolitska osmatranja postavila su visinu pet najviih vrhova u raspon izmeu 9.100 i 10.300 metara. Vjetrom pometena osobenost terena oito je uznemirila Lakea, jer je govorila u prilog povremenog postojanja kolosalnih olujnih vjetrova, daleko eih od bilo ega s im smo se do tada sreli. Njegov logor nalazio se na nekih osam kilometara od mjesta gdje su se najnia brda podnoja naglo uzdizala. Mogao sam skoro pratiti naznaku podsvjesne uzbune u njegovim rijeima dobaenim preko zaleene praznine od tisuu kilometara dok je urgirao da svi pourimo s tim i pobrinemo se za udno, novo podruje. On se namjeravao sad odmoriti, nakon neprekidnog cjelodnevnog posla skoro nezabiljeene brzine, napora i rezultata. Ujutro sam odrao trostrano savjetovanje beinim putem s Lakeom i

kapetanom Douglasom u njihovim daleko smjetenim bazama. Dogovoreno je da e jedan od Lakeovih zrakoplova doi do moje baze po Pabodieja, pet ljudi i mene, kao i po sve gorivo koje moe ponijeti. Ostatak pitanja to s gorivom, koji je ovisio o naoj odluci u svezi s putovanjem na istok, mogao je saekati nekoliko dana, poto je Lake imao dovoljno u prvi mah za grijanje logora i buenje. Naposljetku bi trebalo obnoviti zalihe u staroj junoj bazi ali, ukoliko odloimo put na istok, neemo je koristiti do sljedeeg ljeta, a u meuvremenu Lake mora poslati zrakoplov da istrai izravan put izmeu njegovih novih planina i tjesnaca McMurdo. Pabodie i ja pripremili smo se da zatvorimo nau bazu na krae ili dulje vrijeme, kako se ve bude pokazalo potrebnim. Ukoliko prezimimo na Antarktiku vjerojatno emo odletjeti ravno od Lakeove baze do Arkhama ne vraajui se na ovu toku. Neki od naih stoastih atora ve su bili ojaani blokovima vrstog snijega, i sad smo odluili dovriti posao pravljenja trajne nastambe. Zahvaljujui veoma obilnoj zalihi atora, Lake je imao sa sobom sve to e njegovoj bazi trebati, ak i nakon naeg dolaska. Beino sam dojavio da emo Pabodie i ja biti spremni za selidbu na sjeverozapad nakon jednog dana rada i jedne noi odmora. Na trud, meutim, nije bio ba intenzivan nakon etiri poslijepodne, jer je u to vrijeme Lake poeo slati vrlo udne i neobine poruke. Njegov radni dan otpoeo je dosta nelagodno, poto je zrakoplovni pregled skoro izloenih povrina stijena pokazao potpuno odsustvo onih arhajskih i pradavnih slojeva koje je traio, i koje su inile tako velik dio divovskih vrhova koji su se uzdizali na izazovnoj udaljenosti od logora. Veina stijena koje su uoene su naizgled bile jurski i komanijski pjeanik i permske i trijaske iste, a tu i tamo je svjetlucava crna izboina navjetavala tvrd i kriljan ugljen. To je prilino obeshrabrilo Lakea, iji su svi planovi poivali na otkrivanju uzoraka starijih od petsto milijuna godina. Bilo mu je jasno da e, ukoliko hoe ponovo nai tu ilu arhajskog kriljca u kojoj je uoio udnovate otiske, morati krenuti na dug put sanjkama, od tih brda u podnoju do strmih padina samih divovskih planina. Bio je odluan, i pored toga, da probije nekoliko lokalnih buotina kao dio opeg programa ekspedicije; stoga je postavio builicu i odredio pet ljudi da rade na njoj dok su ostali dovrili dizanje logora i popravak oteenog zrakoplova. Najmeka stijena na vidiku pjeanik na nekih etiristo metara od logora odabrana je za prvo uzimanje uzoraka; a builica je izvrsno napredovala bez mnogo dodatnog miniranja. Oko tri sata poslije, nakon prvog zbilja jakog miniranja u operaciji, zaula se vika ekipe za buenje; tada je mladi Gedney djelatni predradnik uletio u logor sa zapanjujuim vijestima. Naili su na peinu. Rano tijekom buenja pjeanik je ustupio mjesto ili komanijskog krenjaka, punoj siunih fosila glavonoaca, koralja, ehinija i spirifera, i s povremenim nagovjetajima silikatnih spuvara i kostiju morskih kraljenjaka ovih posljednjih vjerojatno teleosta, morskih pasa, i ganoida. To je, samo po sebi, bilo dovoljno bitno, poto je prualo prve fosile kraljenjaka do

kojih je ekspedicija dola, ali kad je nedugo zatim glava builice upala kroz sloj u oitu prazninu, u cijelosti nov i dvostruko jai val uzbuenja proirio se meu kopaima. Snana eksplozija mine razotkrila je podzemnu tajnu, i sad se, kroz nepravilan otvor nekih metar i pol dug i metar irok, razjapio pred gorljivim tragaima odjeljak plitke krenjake upljine izdubljene prije vie od pedeset milijuna godina kapanjem nadzemnih voda nestalog tropskog svijeta. Izdubljeni sloj bio je ne vie od dva do dva i pol metra dubok, ali se prostirao unedogled u svim smjerovima i bio pun svjeeg, blago pokretnog zraka to je navjetavalo njegovu pripadnost razgrananom podzemnom sustavu. Pod i strop su bili obilno opremljeni velikim stalaktitima i stalagmitima, od kojih su se neki spajali u obliku stupa; ali vanije od svega bila je ogromna naslaga koljki i kostiju, koja je ponegdje skoro prijeila prolaz. Sprana iz neznanih prauma mezozoinih drvnih paprati i gljiva, i uma tercijarnih cikada, lepezastih palmi i primitivnih kritosjemenjaa, ova kotana mjeavina sadravala je primjere vie kredaa, eocenaca i ostalih ivotinjskih vrsta nego to bi najvei paleontolog mogao prebrojati ili razvrstati za godinu dana. Mekuaca, oklopa ljuskara, riba, vodozemaca, gmizavaca, ptica i ranih sisavaca velikih i malih, znanih i neznanih. Nije ni udo to je Gedney otrao natrag u logor viui, i nije udo to su svi ostali ostavili posao i bezglavo jurnuli po grizuem mrazu do mjesta gdje je visoki toranj builice oznaavao novonaena vrata za prolaz do tajni Zemljine unutranjosti i nestalih eona. Kad je Lake udovoljio prvoj britkoj otrici svoje znatielje, nakrabao je poruku u svoju biljenicu i dao je mladom Moultonu da otri u logor i poalje je preko beinog. To je bilo prvo to sam doznao o otkriu, i govorilo je o identifikaciji ranih koljki, kostiju ljuskara i plookoaca, ostataka labirintodonata i tekondonata, velikih dijelova lubanje mesosaura, kraljenjaka i oklopnih ploa dinosaura, zuba i krilnih kostiju pterodaktila, ostataka arheopteriksa, zuba miocenskih morskih pasa, lubanja primitivnih ptica i drugih kostiju drevnih sisavaca kao to su paleoteriji, ksipodoni, cohipusi, oreodoni i titanoteriji. Nije bilo nieg skoranjeg kao to je mastodont, slon, prava deva, jelen ili preivai, stoga je Lake zakljuio da su posljednje naslage nastale tijekom oligocena, i da je uplji sloj leao u svom sadanjem sasuenom, mrtvom i nepristupanom stanju najmanje trideset milijuna godina. U drugu ruku, rasprostranjenost veoma ranih oblika ivota bila je jedinstvena u najviem stupnju. Mada je krenjaka formacija bila, sudei po takvim tipinim utisnutim fosilima kao to su ventrikuliti, sigurno i nepogrjeivo komanijska i ni esticu ranija, slobodni ulomci u upljini ukljuivali su iznenaujuu zastupljenost organizama ranije smatranih odlikom mnogo starijih razdoblja ak i rudimentarnih riba, mekuaca i koralja toliko vremenski udaljenih da budu silurski ili ordovicijski. Nepobitan zakljuak bio je da je u ovom dijelu svijeta postojao zamjetan i jedinstven kontinuitet izmeu ivota od prije vie od tristo milijuna godina i onog od prije samo trideset milijuna godina. Koliko se taj kontinuitet protezao dalje od oligocena. kad je

peina bila zatvorena, bilo je naravno izvan svih pretpostavki. U svakom sluaju, dolazak zastraujueg leda u pleistocenu prije nekih petsto tisua godina tek juer u usporedbi s dobom ove upljine morao je staviti toku na postojanje bilo kakvih prvotnih oblika koji su na tom mjestu uspjeli nadivjeti svoju uobiajenu trajnost. Lake se nije zadovoljio svojom prvom porukom, ve je napisao jo jedan izvjetaj i poslao ga preko snijega do logora prije no to se Moulton dospio vratiti. Nakon toga je Moulton ostao za beinim u jednom od zrakoplova, emitirajui meni i Arkhamu za prenoenje do vanjskog svijeta este postskriptume koje mu je Lake slao preko niza teklia. Oni koji su pratili novine sjetit e se uzbuenja koje su meu ljudima od znanosti stvorili izvjetaji tog popodneva izvjetaji koji su konano doveli, nakon svih tih godina, organiziranju upravo one Starkweather-Moorove ekspedicije koju ja toliko elim odvratiti od njenih namjera. Najbolje da dam poruke doslovno onako kako ih je Lake pisao, i kako ih je McTighe, na operater u bazi, preveo iz brzopisa olovkom: Fowler miniranjem nainio otkrie od najvee vanosti u pjeanikim i krenjakim odlomcima. Nekoliko jasnih trokutastih nabranih otisaka poput onih iz arhajskog kriljca, koji dokazuju da izvor preivio tijekom vie od est stotina milijuna godina do komanijskih vremena bez, osim neznatnih, morfolokih promjena i opadanja prosjene veliine. Komanijski otisci izgleda primitivniji ili dekadentniji, ukoliko imalo, od starijih. Naglasiti znaaj otkria u tisku. Znait e za biologiju ono to Einstein znaio matematici i fizici. Spaja se s mojim prethodnim radom i pojaava zakljuke. ini se da ukazuje, kao to sam pretpostavljao, da je Zemlja vidjela cijeli ciklus ili cikluse organskog ivota prije onog poznatog koji poinje s arheozojskim stanicama. Bio evoluiran i specijaliziran ne kasnije od prije tisuu milijuna godina, kad planel bio mlad i recentno nenastanjiv za bilo kakve oblike ivota ili normalnu protoplazminu strukturu. Postavlja se pitanje kad, gdje, i kako se odvijao razvitak. *** "Kasnije. Pregledavajui odreene kotane fragmente velikih kopnenih i morskih gmazova i primitivnih sisavaca, naao jedinstvene lokalne povrede ili ozljede kotane strukture nepripisive bilo kojoj poznatoj grabeljivoj ili mesoderskoj ivotinji bilo kog razdoblja, dvije vrste ravne, prodorne rupe buenjem i ini se sjekue usjeke. Jedan ili dva sluaja jasno presjeenih kostiju. Ne mnogo uzoraka obuhvaeno. aljem u logor po baterijske svjetiljke. Proirit emo podruje pretrage pod zemljom odsijecanjem stalaktita. " *** "Jo kasnije. Naao neobine odlomke steatita oko petnaest centimetara duljine i oko etiri centimetra debljine, sasvim razliite od bilo kakve vidljive lokalne formacije zelenkaste, ali bez osobina koje bi im odredile razdoblje. Neobino glatki i pravilni. Oblikovani poput petokrake zvijezde s odlomljenim vrhovima, i znaci drugih rasjeka u unutarnjim kutovima i u sreditu povrine.

Malo, glatko udubljenje u sreditu nerazbijene povrine. Uzrokuje mnogo znatielje glede izvora i oblikovanja. Vjerojatno neki udan rezultat djelovanja vode. Caroll, s povealom, misli da moe razaznati dodatne oznake od geoloke vanosti. Skupine malenih toaka u pravilnim rasporedima. Psi postaju nemirni dok radimo, i ini se da mrze taj steatit. Moram vidjeti ima li neki osobit miris. Izvijestit u opet kad se Mills vrati sa svjetlom i krenemo u podzemno podruje. *** "10:15 na veer. Vano otkrie. Orrendorf i Watkins, radei pod zemljom u 9:45 sa svjetlom, nali udovian bavoliki fosil nepoznate naravi, vjerojatno biljne, ukoliko nije pretjerano izrasli primjer nepoznatog morskog zrakaa. Tkivo oito ouvano mineralnim solima. ilavo kao koa, ali zapanjujua savitljivost ouvana mjestimino. Naznake odlomljenih dijelova na krajevima i sa strane. Metar i osamdeset s jednog kraja na drugi, metar u sredinjem promjeru, suava se do trideset centimetara na svakom kraju. Poput bave s pet nabreklih izboina na mjestu duica. Popreni odlomci. poput tankih peteljki, na ekvatoru u sredini tih izboina. U brazdama izmeu izboina udne izrasline eljevi ili krila koja se sklapaju i ire poput lepeze. Sva veoma oteena osim jednog, koje daje raspon krila od preko dva metra. Ustroj podsjea na izvjesna izmiljena udovita pradavnih mitova, posebno Starije stvari u Necronomiconu. Krila su izgleda membranasta, rastegnuta na okviru ljezdanog cjevovlja. Uoljivi siuni otvori u cjevovlju okvira na vrcima krila. Krajevi tijela skupljeni, nita ne ukazuje na prirodu unutranjosti ili onog to je tu odlomljeno. Morat u rasjei kad se vratimo u logor. Ne mogu odrediti da li biljno ili ivotinjsko. Mnoge odlike oito skoro nevjerojatne primitivnosti. Dao svima u zadatak da sijeku stalaktite i trae jo primjeraka. Naeno jo oteenih kostiju, ali to mora priekali. Nevolje s psima. Ne mogu podnijeti novi uzorak, i vjerojatno bi ga rastrgali na komade da ga ne drimo podalje od njih. *** "11:30 na veer. Panja. Dyeru, Pabodie, Douglasu. Stvar od najvee mogao bih rei prvenstvene vanosti. Arkham mora prenijeli postaji u Kingsport Headu odmah. udno bavasto raslinje je arhajsko bie koje je ostavilo otiske u stijeni. Mills, Boudreau i Fowler otkrili skupinu od jo trinaest na podzemnoj toki dvanaest metara od otvora. Izmijeani sa udno zaobljenim i oblikovanim steatitnim ulomcima manjim od onog prije naenog - zvjezdastim, ali bez naznaka lomljenja osim na nekima od vraka. Od organskih primjeraka, osam ini se savrenih, sa svim dodacima. Iznijeli sve na povrinu, odvodei pse malo dalje. Oni ne mogu podnijeti te stvari. Obratite pozornost na opis i ponovite ga zbog preciznosti. Novine moraju ovo prenijeti tono. Objekti su dva metra etrdeset ukupne duljine. Torzo od metar i

osamdeset, s pet izboina, promjera metar u sreditu, trideset centimetara na krajevima. Tamnosivi, savitljivi, i krajnje ilavi. Dvometarska membranasta krila iste boje, naena skupljena, ire se iz brazda izmeu izboina. Okvir krila cjevast ili ljezdast, svjetlije siv, s otvorima na vrcima krila. Rairena krila imaju nazubljen rub. Oko ekvatora, po jedan na sredinjem iljku svake od pet okomitih, duicama nalik izboina, su pet sustava svijetlosivih savitljivih udova ili pipaka naenih vrsto stisnutih uz torzo ali ispruivih do maksimalne duine od skoro metar. Poput udova primitivnog krinoida. Jednostruke peteljke sedam i pol centimetara promjera granaju se nakon petnaest centimetara u pet podpeteljki, od kojih se svaka grana nakon dvadeset centimetara u male, zailjene pipke ili hvataljke, dajui svakoj peteljki zbroj od dvadeset pet pipaka. Na vrhu torza tup, okruglast vrat svjetlije sivi, sa krgolikim nagovjetajima, dri ukastu petokraku ini se glavu, oblika morske zvijezde, prekrivenu sedamcentimetarskim ilavim trepetljikama raznih prizmalinih boja. Glava debela i napuhnuta, oko pol metra od vrka do vrka, sa sedamcentimetarskim savitljivim ukastim cijevima koje izlaze iz svakog vrka. Prorez tono u sredini vrha vjerojatno dini otvor. Na kraju svake cijevi kuglasta izboina gdje se ukasta membrana povlai na pritisak da otkrije staklastu kuglu crvene duice, oito oko. Pet malo duljih crvenkastih cijevi kree iz unutarnjih kutova zvjezdaste glave i zavrava zvonolikim oteklinama iste boje koje se na pritisak otvaraju u zvonolike otvore maksimalnog promjera pet centimetara i obloene otrim, bijelim zubima nalik, izboinama - vjerojatno usta. Sve te cijevi, trepetljike i vrci zvjezdaste glave naeni savijeni vrsto na dolje, cijevi i vrci stisnuti uz okruglasti vrat i torzo. Savitljivost iznenaujua pored ogromne ilavosti. Na dnu torza postoji grubi ali razliito funkcionirajui duplikat ustroja glave. Okrugli svijetlosivi pseudovrat, bez nagovjetaja krga, dri zelenkasti petokraki zvjezdasti ustroj. ilavi, miiavi udovi metar i dvadeset dugi i suavaju se od osamnaest centimetara u promjeru u korijenu do oko est i pol na vrhu. Za svaki vrh je privren kraj zelenkastog petoilnog membranastog trokuta duljine dvadeset centimetara i irine petnaest na daljem kraju. To je ono veslo, peraja ili pseudostopalo koje je nainilo otiske u stijeni tisuu milijuna ili pet do est stotina milijuna godina staroj. Iz unutarnjih kutova zvjezdastog ustroja izlaze ezdesetcentimetarske crvenkaste cijevi koje se suavaju od sedamcentimetarskog promjera u korijenu do dvocentimetarskog na vrhu. Otvori na vrcima. Svi ti dijelovi beskrajno ilavi i koasti, ali krajnje savitljivi. Metar i dvadeset dugi udovi s veslima nesumnjivo sluili za kretanje neke vrste, podmorsko ili neko drugo. Kad se pomiu, odaju nagovjetaj naglaene miiavosti. Kad naene, sve te izrasline vrsto svijene uz pseudovrat i kraj torza, sukladno izraslinama na drugom kraju.

Ne mogu jo sa sigurnou pripisati biljnom ili ivotinjskom carstvu, ali izgledi sad u korist ivotinjskog. Vjerojatno predstavlja nevjerojatno uznapredovalu evoluciju zrakaa bez gubitka stanovitih primitivnih odlika. Slinosti s bodljokocima nesporne usprkos lokalnih dokaza nasuprot tome. Struktura krila zbunjuje glede vjerojatnog morskog stanita, ali moda koritena pri kretanju u vodi. Simetrija udnovato biljkolika, nalik biljnoj u osnovi gore-dolje strukturi prije nego ivotinjskoj naprijed-natrag strukturi. Nezamislivo rano razdoblje evolucije, prethodei ak i najjednostavnijim arhajskim protozoama dosad poznatim, osujeuje sve zakljuke o podrijetlu. Cjelokupni primjerci posjeduju takvu neprirodnu slinost sa stanovitim biima prvotnih mitova da se nagovjetaj drevnog postojanja izvan Antarktika namee kao neizbjean. Dyer i Pabodie itali su Necronomicon i vidjeli Clark Ashton Smithove stravine slike zasnovane na tom tekstu, i razumjet e kad spomenem Starije stvari za koje se pretpostavlja da su grekom stvorile sav zemaljski ivot. Studenti su uvijek smatrali da se koncepcija oblikovala od morbidne matovite obrade veoma starih tropskih zrakaa. Takoer nalik prapovijesnim vjerovanjima koja je Wilmarth spominjao dodacima kultu Cthulhua itd. Ogromno polje prouavanja otvoreno. Naslage vjerojatno iz kasne krede ili ranog eocena, sudei po povezanim uzorcima. Masivni stalagmiti nataloeni iznad njih. Teak posao isjei ih van, ali ilavost sprijeila oteenja. Stanje ouvanosti udesno, oito zbog djelovanja krenjaka. Ne vie naeno za sada, ali emo nastaviti istraivanje kasnije. Sada zadatak dopremili etrnaest velikih primjeraka do logora bez pasa, koji pobjenjelo laju i ne moe ih se pustiti blizu njih. Sa devet ljudi trojica ostavljena da uvaju pse trebali bismo se dosta dobro snai s troje sanjki, mada je vjetar gadan. Moramo uspostaviti zrakoplovnu komunikaciju s tjesnacem McMurdo i poeti prebacivati materijal. Ali moram secirati jednu od tih stvari prije nego se uope odmorimo. elio da imam pravi laboratorij ovdje. Dyer neka se dere to je probao zaustaviti moj put na zapad. Prvo najvee planine svijeta, a onda ovo. Ako ovo nije vrhunac ekspedicije, ne znam to je. Znanstvena slava nam je zagarantirana. estitam, Pabodie, na builici koja je otvorila peinu. Sad hoe li Arkham. molim lijepo, ponovili opis? " ***** Osjeaji Pabodieja i mene po primitku ovog izvjea bili su skoro neopisivi, a ni nai sudrugovi nisu zaostajali za nama u entuzijazmu. McTighe, koji je urno preveo nekoliko najhitnijih mjesta dok su poruke stizale iz zujeeg aparata, prepisao je cijelu poruku po svojoj brzopisnoj verziji im je Lakeov operater zavrio. Svi su cijenili epohalni znaaj otkria i poslao sam Lakeu estitke im je Arkhamov operater ponovio opisne dijelove kao to je zahtjevano, i moj primjer su slijedili Sherman sa svog poloaja u skladitu

zaliha u tjesnacu McMurdo, kao i kapetan Douglas s Arkhama. Kasnije, kao voa ekspedicije, dodao sam neke napomene da se prenesu preko Arkhama vanjskom svijetu. Naravno, odmor je bio apsurdna pomisao usred tog uzbuenja, i moja jedina elja bila je doi do Lakeovog logora to bre mogu. Razoaralo me kad je dojavio da se die jak vjetar s planina koji ini rano putovanje zrakoplovom nemoguim. Ali za sat i pol interes se opet uzdigao da ukloni razoaranje. Lake je, aljui jo poruka, govorio o potpuno uspjenom prebacivanju etrnaest velikih primjeraka u logor. Bila je to naporna vua, jer su stvari bile iznenaujue teke; ali devet ljudi ju je obavilo veoma vjeto. Sad su neki lanovi ekipe urno gradili snjeni obor na sigurnoj udaljenosti od logora, u koji se psi mogu dovesti zbog olakavanja hranjenja. Primjerci su postavljeni na vrst snijeg blizu logora, osim jednog na kojem je Lake radio grube pokuaje seciranja. ini se da je to seciranje bilo tei zadatak nego to se oekivalo jer, i pored topline benzinskog grijaa u novopodignutom laboratorijskom atoru, varljivo pokretna tkiva odabranog primjerka jakog i netaknutog nisu izgubila nita od svoje ilavosti jae od koe. Lake je bio zbunjen kako da naini neophodne rezove bez sile dostatno razorne da poremeti sve strukturalne pojedinosti koje je htio otkriti. Imao je, istina, jo sedam savrenih primjeraka; ali bilo ih je isuvic malo da ih se nemarno troi ukoliko peina ne prui kasnije neogranienu zalihu. Stoga je sklonio taj primjerak i dovukao onaj koji je, mada je imao ostatke zvjezdolikog ustroja na oba kraja, bio gadno zgnjeen i djelomino oteen du jedne od velikih brazdi torza. Rezultati, brzo dojavljeni beinim putem, bili su zbunjujui i zaista provokativni. Nita nalik finoi ili preciznosti nije bilo mogue s instrumentima koji su jedva bili u stanju rezati neobino tkivo, ali ono malo to je postignuto sve nas je zapanjilo i zbunilo. Postojea biologija morat e biti potpuno revidirana, jer ta stvar nije bila proizvod bilo kakvog staninog rasta poznatog znanosti. Jedva da je bilo ikakve mineralne zamijenjenosti; i pored starosti od moda etrdeset milijuna godina, unutarnji organi bili su potpuno netaknuti. Koasta, neraspadajua i skoro neunitiva vrsnoa bila je uroena osobina oblika ustrojstva tog stvora, i bila je vezana za nekakav paleogeni ciklus beskraljene evolucije sasvim izvan naih moi nagaanja. U poetku je sve to je Lake naao bilo suho, ali kad je zagrijani ator pruio svoje otapajue djelovanje prema neozlijeenoj strani stvora, susreo se s organskom vlagom prodornog i nelagodnog mirisa. To nije bila krv, ve gusta, tamnozelena tekuina koja oito slui istoj svrsi. Kad je Lake doao do tog stadija seciranja, svih trideset sedam pasa je dovedeno u jo nedovreni obor pored logora, i ak i na toj razdaljini otpoelo divljaki lajati i iskazivati nemir zbog otrog, rasprostirueg smrada. Daleko od toga da klasificira udno bie, ovo provizorno seciranje samo je produbilo njegovu tajnovitost. Sva nagaanja o njegovim vanjskim udovima bila su tona, i na osnovu toga teko da se moglo oklijevati da se stvor proglasi

ivotinjom, ali unutarnji pregled doveo je do toliko biljnih nagovjetaja da je Lake bio beznadno nasukan. Imalo je probavu i cirkulaciju, i eliminiralo otpadne materije kroz crvenkaste cijevi na svojoj zvjezdastoj osnovi. Povrno bi se reklo da njegov dini sustav rabi kisik prije nego ugljini dioksid; i bilo je udnih navjetaja komora za spremanje zraka i metoda prebacivanja disanja s vanjskog otvora na barem dva druga potpuno razvijena dina sustava - krge i pore. Oito je bilo vodozemno, i vjerojatno prilagoeno i na duga bezrana razdoblja hibernacije. Glasovni organi su ini se bili povezani s glavnim dinim sustavom, ali su predstavljali anomaliju koja se nije mogla odmah razjasniti. Artikulirani govor, u smislu izgovaranja slogova, inio se jedva zamislivim, ali muzike note piskanja u velikom rasponu bile su veoma vjerojatne. Miini sustav bio je skoro pretjerano razvijen. ivani sustav bio je toliko sloen i visoko razvijen da je Lake ostao preneraen. Mada izrazito primitivan i arhaian u nekim pogledima, stvor je imao niz ganglijskih sredita i vorita koji su govorili u prilog samih krajnosti specijaliziranog razvitka. Njegov mozak s pet renjeva bio je iznenaujue napredan, i bilo je naznaka osjetilne opreme, kojoj su dijelom sluile ilave trepetljike na glavi, ukljuujui imbenike strane bilo kom drugom zemaljskom organizmu. Vjerojatno je imao vie od pet osjetila, tako da se njegove navike ne mogu zakljuiti po bilo kakvoj postojeoj usporedbi. Moralo je biti, Lake je smatrao, stvorenje izotrene osjetljivosti i istanano diferenciranih funkcija u svom pradavnom svijetu u mnogome nalik mravima i pelama danas. Razmnoavalo se poput biljnih bescvjetnica, osobito pteridofita, imajui spremita spora na vrcima krila, oito razvijena iz talusa ili prototalusa. Ali, dati mu ime u ovom stadiju bilo bi puka besmislica. Izgledalo je kao zraka, ali je oito bilo neto vie. Bilo je dijelom biljno, ali je imalo tri etvrt osnova ivotinjske strukture. Da je bilo morsko po podrijetlu, jasno su ukazivali njegov simetrini obris i neke druge posebnosti; pa ipak se nije moglo biti precizan glede njegovih daljnjih prilagodbi. Krila su, na kraju krajeva, davala vrst nagovjetaj mogunosti letenja. Kako je moglo proi svoju, u ogromnoj mjeri sloenu evoluciju na vrijeme da ostavi otiske u arhajskoj stijeni, bilo je toliko izvan svake zamisli da navede Lakea da se udljivo prisjeti pradavnih mitova o Velikim starima koji su dostrujali sa zvijezda i smutili zemaljski ivot iz vica ili grekom; i divljake prie o kozmikim branskim stvarima izvana koje je priao kolega folklorist iz miskatonikog jezinog odjela. Naravno, razmotrio je mogunost da su pretkambrijske otiske nainili manje evoluirani preci sadanjih primjeraka, ali je brzo odbacio tu prepovrnu zamisao nakon razmatranja uznapredovalih strukturnih odlika starijih fosila. Ako bilo to, kasniji obrisi su iskazivali dekadenciju prije nego napredak u evoluciji. Veliina pseudostopala je opala, i cijela morfologija inila se ugrubljenom i pojednostavljenom. tovie, ivci i organi upravo pregledani davali su jedinstvene nagovjetaje retrogresije od oblika jo sloenijih. Atrofiram i zakrljali dijelovi su iznenaujue prevladavani. Sve skupa, za malo

toga se moglo rei da je odgonetnuto, i Lake se oslonio na mitologiju za privremeno ime u ali nazvavi svoja otkria Starijim stvarima". Negdje oko 2:30 poslije ponoi, odluivi da odloi daljnji rad i malo se odmori, prekrio je secirani organizam ceradom, iziao iz laboratorijskog atora, i prouio netaknute primjerke s obnovljenim zanimanjem. Neprekidno antarktiko sunce poelo je pomalo omekavati njihova tkiva, tako da su vrci glave i cijevi na dva do tri pokazivali znake razmatanja, ali Lake nije smatrao da postoji bilo kakva opasnost od raspadanja na zraku dvoznamenkasto ispod nule. Jest, meutim, skupio sve nesecirane primjerke blie i prebacio rezervni ator preko njih da ih zatiti od izravnih sunevih zraka. To e takoer pomoi da njihov mogui zadah ne dopre do pasa, iji je neprijateljski nemir postajao zbilja problem, ak i na toj znatnoj razdaljini i iza sve viih snjenih zidova, koje se pojaana kvota ljudstva urila podii oko njihovog boravita. Morao je pritisnuti rubove atorskog platna tekim blokovima snijega da ga dri na mjestu po jakom vjetru koji se podigao, jer titanske planine kao da su se pripravljale da poalju neke ozbiljno otre nalete. Rana strahovanja od naglih antarktikih vjetrova ponovo su zaivjela, i pod Atwoodovim nadzorom poduzete su predostronosti da se na planinama okrenutoj strani snijegom ojaaju atori, novi obor za pse i grubi zakloni za zrakoplove. Ti posljednji zakloni, ija je gradnja otpoela vrstim blokovima snijega tijekom povremenih trenutaka, nisu ni u kom sluaju bili visoki koliko je trebalo, i Lake je konano skinuo sve ljudstvo s drugih poslova da porade na njima. Bilo je poslije etiri kad se Lake konano pripravio da prekine emitiranje i savjetovao svima nama da podijelimo razdoblje odmora koji e njegova ekipa iskoristiti kad zidovi zaklona budu malo vii. Prijateljski je proavrljao s Pabodiejem u eteru, i ponovio svoju hvalu zaista udesnih builica koje su mu pomogle doi do njegovog otkria. Atwood je takoer poslao pozdrave i pohvale. Ja sam Lakeu izrazio srdane estitke, priznajui mu da je on bio u pravu za put na zapad, i svi smo se suglasili da stupimo u kontakt beino u deset u jutro. Ako vjetar tad prestane puhati. Lake e poslati zrakoplov po ekipu u mojoj bazi. Neposredno prije poinka otposlao sam konanu poruku Arkhamu s uputama da malo razvodne vijesti tog dana za prijenos vanjskom svijetu, poto su se potpuni detalji inili dostatno radikalnima da pobude val nevjerice dok ih se poblie ne dokae.

III
Nitko od nas, rekao bih, nije spavao ba vrsto ili neprekidno tog jutra. I uzbuenje zbog Lakeovog otkria i sve jai bijes vjetra bili su protiv tako neega. Toliko su snaani bili udari vjetra, ak i tamo gdje smo mi bili, da se nismo mogli ne zapitati koliko je gore bilo u Lakeovom logoru, neposredno ispod ogromnih nepoznatih vrhova koji su ga stvarali i slali. McTighe je bio budan u deset i pokuao dobiti Lakea na beinom, po dogovoru, ali nekakva elektrina okolnost u uzburkanom zraku na zapadu je izgleda prijeila komunikaciju. Jesmo, meutim, dobili Arkhama i Douglas mi je rekao da je on takoer uzalud pokuavao dobili Lakea. Nije znao za vjetar, jer je veoma slabo puhalo u tjesnacu McMurdo, i pored njegovog upornog bjenjenja tamo gdje smo mi bili. Tijekom dana svi smo nestrpljivo oslukivali i povremeno pokuavali dobiti Lakea, ali uporno bez rezultata. Oko podneva je izrazita pobjenjelost vjetra dojurila sa zapada, uzrokujui u nama strahovanje za sigurnost naeg logora; ali je vjetar konano utihnuo, uz samo osrednji povrat u dva poslijepodne. Nakon tri sata bilo je veoma mirno, i udvostruili smo nae napore da dobijemo Lakea. Razmiljajui da on ima etiri zrakoplova, svaki opremljen vrsnom kratkovalnom opremom, nismo mogli zamisliti nikakav obian incident koji bi bio u stanju obogaljiti svu njegovu beinu opremu odjednom. Pa ipak se neumoljiva tiina nastavila, i kad smo pomislili na suludu jainu koju je vjetar morao imati tamo gdje se on nalazio, nismo mogli ne doi do jezovitijih pretpostavki. Do est sati naa strahovanja su postala znatna i odreena, i nakon beinog savjetovanja s Douglasom i Thorfinnssenom rijeio sam poduzeti korake u svrhu istrage. Peti zrakoplov, koji smo ostavili u skladitu zaliha u tjesnacu McMurdo sa Shermanom i dvojicom mornara, bio je u dobrom stanju i spreman za uporabu odmah, a inilo se da nas je nevolja, za koju je on uvan, upravo sada snala. Dobio sam Shermana na beinoj i naloio mu da mi se pridrui sa zrakoplovom i dvojicom mornara u junoj bazi to je prije mogue, poto su zrani uvjeti bili izgleda izrazito povoljni. Onda smo raspravili sastav predstojee ekipe za istragu, i odluili da emo ukljuiti cjelokupno ljudstvo, skupa sa sanjkama i psima koje sam ostavio sa sobom. ak ni tako znatan teret nee biti suvie za jedan od velikih zrakoplova izraenih po naim posebnim zahtjevima za prijenos tekih strojeva. Jo sam se povremeno trudio beino doi do Lakea, ali sve to uzalud. Sherman je, s mornarima Gunnarssonom i Larsenom, uzletio u 7:30, i s nekoliko toaka u zraku izvijestio o mirnom letu. Stigli su u nau bazu u pono, i cjelokupno ljudstvo je odmah raspravilo sljedei potez. Bilo je rizino prelijetati Antarktik u jednom zrakoplovu bez ikakvog lanca baza, ali nitko nije ustuknuo od onoga to se inilo neophodnou jasnom da jasnija ne moe biti.

U dva sata smo nakratko otpoinuli nakon poetnog utovara u zrakoplov, ali smo opet bili na nogama nakon etiri sata da dovrimo utovar i pakiranje. U 7:15 ujutro, 25. sijenja, otpoeli smo let na zapad uz McTighea za upravljaem s deset ljudi, sedam pasa, sanjkama, zalihom hrane i goriva i drugim stvarima, ukljuujui beinu opremu zrakoplova. Atmosfera je bila vedra, dosta mirna, temperatura relativno blaga, i nismo oekivali vee nevolje pri dolasku na irinu i duljinu koje je Lake oznaio kao mjesto njegovog logora. Naa strahovanja su se ticala onog to bismo mogli nai, ili ne nai, na kraju naeg puta, poto je tiina i dalje bila odgovor na sve pozive upuene logoru. Svaki incident tog etiri-i-pol-satnog leta urezan je u moje sjeanje zbog njegovog kljunog mjesta u mom ivotu. Oznaavao je moj gubitak, u dobi od pedeset i etiri godine, svog onog mira i uravnoteenosti koje normalni um posjeduje svojim naviknutim poimanjem vanjske prirode i prirodnih zakona. Nakon toga smo nas desetorica ali student Danforth i ja prije svih - bili suoeni sa zastraujue pojaanim svijetom vrebajuih uasa koji nita ne moe izbrisati iz naih sjeanja, i koji ne bismo podijelili s ostatkom ovjeanstva, kada bi to bilo mogue. Novine su tiskale izvjea koja smo odailjali iz zrakoplova u pokretu, koja su govorila o naem neprekinutom letu, nae dvije borbe s podmuklim visinskim vjetrovima, naem uoavanju razbijene povrine tamo gdje je Lake probio svoju buotinu na pola puta prije tri dana, i naem vienju skupine onih udnih upavih snjenih tuljaca koje su Amundsen i Byrd primijetili kako se kotrljaju na vjetru preko beskrajnih daljina zaleene zaravni. Doli smo, meutim, do toke kad nai osjeaji nisu mogli biti prenijeti bilo kakvim rijeima koje bi tisku bile razumljive, i kasnije toke kad smo morali usvojiti zbiljsko pravilo najstroe cenzure. Mornar Larsen bio je prvi koji je uoio nazubljenu crtu vjetiastih stoaca i vrhunaca ispred, i njegovi povici su doveli sve do prozora kabine velikog zrakoplova. I pored nae brzine, veoma sporo su postajali veima, stoga smo znali da moraju biti beskrajno udaljeni, i vidljivi samo zbog svoje izuzetne visine. Malo po malo, meutim, uzdizali su se mrko na zapadnom nebu, doputajui nam da razluimo razne gole, puste, crnkaste vrhove, i da nas prome udan osjeaj mate koji su oni pobuivali vieni pri crvenkastom antarktikom svjetlu naspram istiue pozadine svjetlucavih oblaka ledene praine. U cijelom tom prizoru osjeao se uporan, proimajui nagovjetaj zaprepaujueg tajanstva i moebitnog otkria. Bilo je kao da ti ogoljeni, komarni tornjevi oznaavaju vratnice zastraujuih vrata koja vode u zabranjene sfere sna, i vieslojne ponore dalekog vremena, prostora i ultradimenzionalnosti. Nisam mogao ne osjeati da one jesu zle stvari planine ludila ije padine se s druge strane nadnose nad nekakav ukleti konani ponor. Ona uskovitlana, napola svjetlucava pozadina sadravala je neizrecive nagovjetaje neodreene, eterine onostranosti mnogo odmaknutije od zemaljske prostornosti, i pruala uasavajue podsjeanje na potpunu udaljenost, odvojenost, opustoenost i eonima dugu smrt ovog neispitanog i

neproniknutog junog svijeta. Mladi je Danforth bio taj koji nam je skrenuo pozornost na udnu jednoobraznost obrisa viih planina pravilnosti poput prianjajuih odsjeaka savrenih kocki koje je Lake spominjao u svojim porukama, i koje su zbilja opravdavale njegovu usporedbu sa snolikim nagovjetajima pradavnih ruevnih hramova na oblanim azijskim planinskim vrhovima koje je tako suptilno i udno slikao Rocrich. Bilo je doista neeg proganjajue roerichovskog u cijelom ovom nezemaljskom kontinentu planinske tajnovitosti. Osjeao sam to u listopadu kad smo prvi put ugledali Viktorijinu zemlju, i sad sam to ponovo osjetio. Osjetio sam, takoer, jo jedan nalet nelagodne svijesti o arhajskim mistinim slinostima, kako uznemirujue ovo smrtonosno podruje podsjea na po zlu znani Leng u pradavnim zapisima. Mitolozi su smjetali Leng u sredinju Aziju, ali rasno sjeanje ovjeka ili njegovih predasnika je dugo, i moe lako biti da su izvjesne prie dole iz zemalja i planina i hramova uasa starijih od Azije i starijih od bilo kog ljudskog svijeta za koji mi znamo. Neki smjeli mistici su nagovjetavali predpleistocensko podrijetlo fragmentarnih Pnakotskih rukopisa, i pretpostavljali da su Tsathogguaovi tovatelji bili isto toliko strani ljudskoj rasi kao i sam Tsathoggua. Leng, ma gdje se u vremenu ili prostoru smjestio, nije bio podruje u kojem ili blizu kojeg bih htio biti, a nije me radovala ni blizina svijeta koji je bilo kada iznjedrio takve proturjene i arhajske nakaznosti poput onih koje je Lake spominjao. U tom trenu sam poalio to sam ikad itao zastraujui Necronomicon, ili toliko razgovarao s onim neprijatno sveznajuim folkloristom Wilmarthom na sveuilitu. To raspoloenje nesumnjivo je pojaalo moju reakciju na bizarni privid koji je pukao pred nama, iz sve vie preljevajueg zenita, kad smo se pribliili planinama i poeli razaznavati nagomilane krivulje brda u podnoju. Vidio sam desetke polarnih privida tijekom prethodnih tjedana, neke od njih sasvim uznemiravajue i fantastino ivotne kao i sadanji primjer, ali ovaj je imao potpuno novu i opskurnu odliku zlokobnog simbolizma, i zadrhtao sam kad se uskovitlani labirint bajkovitih zidina, kula i minareta pojavio iz uskomeanih ledenih isparenja nad naim glavama. Djelovalo je poput kiklopskog grada, arhitekture nepoznate ovjeku ili ljudskoj mati, s ogromnim nakupinama zgrada crnih poput noi koje su utjelovljivale udovina izvrtanja geometrijskih zakona. Bilo je zaravnjenih stoaca, ponekad stubastih ili ulijebljenih, okruenih visokim cilindrinim usjecima tu i tamo oblo proirenim i esto zavravanim nizovima tananih zarezanih diskova i udnih kukastih, stolu nalik konstrukcija koje su nagovjetavale hrpe mnogobrojnih etverokutnih ploa ili krunih platoa ili petokrakih zvijezda od kojih je svaka prekrivala onu pod njom. Bilo je viestrukih stoaca i piramida, ili samih ili na vrhu cilindara ili kocki ili ravnijih zaravnjenih stoaca ili piramida, i povremenih igliastih tornjeva u udnim skupinama po pet. Sve te grozniave strukture su, ini se, bile povezane cjevastim mostovima koji su spajali jednu s drugom na raznim vrtoglavim

visinama, i navijeteni razmjeri cjeline bili su uasavajui i optereujui u svojoj pukoj ogromnosti. Opi tip privida nije bio razliit od nekih udnijih meu onim oblicima koje je osmatrao i nacrtao arktiki lovac na kitove Scoresby 1820., ali u ovom vremenu i na ovom mjestu, s tim mranim, nepoznatim planinama koje su se zaprepaujue uzdizale pred nama, s tim nenormalnim otkriem iz pradavnog svijeta u naim mislima, i napetou mogue katastrofe koja je obuhvaala vei dio nae ekspedicije, svi kao da smo u njoj nali navjetenje kasnije zlehudosti i nemjerljivo zlokoban predznak. Bilo mi je drago kad se privid poeo rasplinjavati, mada su u tom procesu razne komarne kule i stoci zadobili izobliene, privremene obrise jo ogromnije odurnosti. Kad se cijela iluzija rasula u uskovitlanu svjetlucavost poeli smo ponovo gledati ka zemlji, i vidjeli smo da kraj naeg puta nije daleko. Nepoznate planine naprijed uzdizale su se poput zastraujueg bedema divova, njihova udna pravilnost vidjela se zauujue lako ak i bez dalekozora. Sad smo bili iznad najniih brda u podnoju i mogli vidjeti meu snijegom, ledom i ogoljenim mjestima njihove glavne zaravni nekoliko tamnijih toaka, za koje smo pretpostavili da su Lakeov logor i buotine. Via brda podnoja dizala su se na nekih osam do deset kilometara dalje, formirajui lanac skoro odvojen od uasavajue crte vie nego himalajskih vrhova iza njih. Konano je Ropes student koji je odmijenio McTighea za upravljaem otpoeo kretati prema dolje k lijevoj tamnoj toki ija veliina ju je oznaavala kao logor. Kad je to uinio. McTighe je otposlao posljednju necenzuriranu beinu poruku koju e svijet primiti od nae ekspedicije. Svatko je, naravno, itao saete i nepotpune izvjetaje o ostatku naeg posjeta Antarktiku. Nekoliko sati nakon sputanja poslali smo oprezan izvjetaj o tragediji koju smo pronali, i nevoljko objavili pogibiju cijele Lakeove ekipe zbog uasnog olujnog vjetra prethodnog dana ili noi prije. Jedanaest je bilo mrtvih, mladi Gedney je nedostajao. Ljudi su nam oprostili nejasan nedostatak detalja, shvaajui ok koji je taj tragini dogaaj morao uzrokovati u nama, i vjerovali su nam kad smo objasnili da je razorna sila oluje uinila svih jedanaest tijela nepodobnima za transport natrag. Zaista, laskam sebi da smo ak i usred naeg oaja, potpune zbunjenosti, i duegubnog uasa, jedva odstupili od istine u bilo kojoj odreenoj prilici. Ogroman znaaj lei u onome to se nismo usudili rei, to ne bih rekao ni sada da nije potrebe da se drugi upozore na bezimene uase. injenica je da je vjetar poinio strana razaranja. Da li bi ga svi mogli preivjeti, ak i bez te druge stvari, otvoreno je pitanje. Oluja je, s njenim bijesom luaki noenih estica leda, morala biti jaa od svega s im se naa ekspedicija prethodno srela. Jedan zaklon za zrakoplov svi su, ini se, bili ostavljeni u itekako krhkom i nedostatnom stanju bio je skoro smrvljen a toranj udaljene buotine bio je sasvim raznijet u komade. Izloeni metal prizemljenih zrakoplova i strojeva za buenje bio je izbruen do krajnje uglaanosti, a dva manja atora bila su oborena i pored njihove snjene zatite. Drvene povrine

izloene udaru bile su izgrebene i zguljene od boje, a svaki znak tragova u snijegu bio je sasvim izbrisan. Takoer je istina da nismo nali nijedan od arhajskih biolokih primjeraka u stanju u kojem bi mogao kao cjelina biti iznijet. Jesmo pokupili neto minerala s ogromne, izvrnute hrpe, ukljuujui nekoliko zelenkastih fragmenata steatita. ija su udna petokraka zaokrugljenost i nejasni uzorak grupiranih tokica izazvali toliko sumnjivih usporedbi, i neke fosilne kosti, meu kojima su bili najtipiniji od ozlijeenih uzoraka. Niti jedan od pasa nije preivio, poto je njihova na brzinu sagraena naseobina blizu logora skoro u cijelosti unitena. Vjetar je to mogao uiniti, mada vei lom na strani blioj logoru, koja nije bila okrenuta vjetru, nagovjetava skok van ili proboj samih uspanienih ivotinja. Sve troje sanjke su nestale, i mi smo pokuali objasniti da ih je vjetar mogao otpuhati u nepoznato. Builica i stroj za topljenje leda na mjestu buotine bili su suvie oteeni da bi ih se isplatilo pokupiti, pa smo ih iskoristili da zaepimo ona suptilno uznemirujua vrata u prolost koja je Lake miniranjem otvorio. Takoer smo ostavili u logoru dva najoteenija zrakoplova, poto je naa preivjela ekipa imala samo etiri prava pilota Shermana, Danfortha, McTighea i Ropesa sve skupa, a Danforth je bio suvie naruenih ivaca za letenje. Donijeli smo natrag sve knjige, znanstvenu opremu, i druge sitnice koje smo mogli nai, premda je mnogo toga bilo prilino neobjanjivo otpuhano. Rezervni atori i krzna su ili nestali ili bili u jako loem stanju. Bilo je oko etiri ujutro, nakon to nas je iroki zrakoplovni pregled prisilio da proglasimo Gedneya izgubljenim, kad smo poslali nau suzdranu poruku Arkhamu da je prenese dalje, i mislim da smo dobro postupili nastojei je uiniti onoliko smirenom i neutralnom koliko smo mogli. Najvie to smo rekli o uzbuenosti ticalo se naih pasa, ija se grozniava nelagoda blizu biolokih uzoraka dala oekivati iz opisa jadnog Lakea. Nismo spominjali, mislim, njihovo iskazivanje iste nelagode pri njuenju udnih zelenkastih steatita i nekih drugih predmeta u podruju u neredu objekata koji su obuhvaali znanstvene instrumente, zrakoplove i strojeve, i u logoru i kod buotine, iji su dijelovi bili olabavljeni, pomaknuti ili na drugi nain dirani vjetrovima koji su morali posjedovali jedinstvenu znatielju i istraivaki duh. Glede etrnaest biolokih uzoraka bili smo oprostivo neodreeni. Rekli smo da su jedini koje smo nali bili oteeni, ali da je dovoljno ostalo od njih da potvrdi da su Lakeovi opisi bili u cijelosti i upeatljivo precizni. Bilo je veoma teko drati nae osobne osjeaje izvan toga a nismo spominjali brojeve niti u kakvom stanju smo nali one koje smo nali. Do tada smo se ve suglasili da ne emitiramo nita to bi nagovijestilo ludilo kod Lakeovih ljudi, a svakako je izgledalo kao ludilo nai est nesavrenih monstruoznosti paljivo pokopanih uspravno u dva-i-pol-metarske grobove od snijega pod petokrakim humkama, izbuenima skupinama tokica u uzorku tono nalik onom na udnim zelenkastim steatitima iskopanim iz mezozoikog ili tercijarnog doba. Osam savrenih

primjeraka koje je Lake spominjao ini se da su bili potpuno otpuhani. Bili smo brini, takoer, glede opeg spokojstva javnosti, te stoga Danforth i ja nismo mnogo govorili o naem uasavajuem putu preko planina sljedeeg dana. injenica da samo radikalno olakani zrakoplov moe uope prei lanac te visine je sreom ograniila taj izviaki put na nas dvojicu. Nakon naeg povratka u jedan po ponoi Danforth je bio na rubu histerije, ali je odrao pohvalnu mirnou. Nije trebalo mnogo uvjeravanja da ga se navede obeati da nee pokazati nae skice i druge stvari koje smo donijeli u depovima, nee rei ostalima nita vie od onog to smo se dogovorili prenijeti van, i sakriti filmove iz nae kamere da bi se potajno razvili kasnije, tako da e ovaj dio moje sadanje prie biti isto toliko nov Pabodieju, MeTigheu, Ropesu, Shermanu i ostalima kako to e biti i svijetu uope. Doista, Danforth je jo utljiviji od mene; jer on je vidio, ili misli da je vidio, jednu stvar koju nee rei ak ni meni. Kao to svi znaju, na izvjetaj obuhvatio je priu o tekom usponu potvrdu Lakeovog miljenja da su veliki vrhovi sainjeni od arhajskog kriljca i drugih veoma drevnih zguvanih slojeva nepromijenjenih najmanje od srednjeg komanijskog doba, uobiajen komentar na pravilnost priljubljenih kockastih i bedemastih formacija; procjenu da otvori pilja ukazuju na rastopljene kaleitne ile; zakljuak da bi neke padine i prijevoji dopustili skupini prokuanih planinara penjanje i prijelaz cijelog lanca, i primjedbu da tajanstvena druga strana krije visoku i ogromnu superzaravan drevnu i nepromjenjivu kao i same planine na visini od est tisua metara, s grotesknim formacijama stijena koje izbijaju kroz tanki ledeni sloj i s niskim postupnim brdima izmeu glavne povrine platoa i strmih litica najviih vrhova. Ovaj zbroj podataka je u svakom pogledu istinit onako kako je reen, i potpuno je zadovoljio ljudstvo u logoru. Pripisali smo nau odsutnost od esnaest sati dulje razdoblje od onog koje je na najavljeni program leta, sputanja, razgledanja i skupljanja kamenja zahtijevao dugom mitskom naletu nepovoljnog vjetra, i rekli istinu o naem sputanju u brda na daljoj strani. Sreom je naa pria zvuala dovoljno realistino i prozaino da ne navede nikoga od ostalih da ponovi na let. Da je itko pokuao to napraviti, ja bih upotrijebio svaki trun svoje uvjerljivosti da ih zaustavim a ne znam to bi Danforth napravio. Dok nas nije bilo, Pabodie, Sherman, Ropes, McTighe i Williamson radili su poput mrava na dva najbolja Lakeova zrakoplova, pripremajui ih za ponovnu upotrebu i pored sasvim neobjanjive ispremjetanosti njihovog strojnog sustava. Odluili smo natovariti sve zrakoplove sljedeeg jutra i krenuti natrag u nau staru bazu im bude mogue. Mada neizravan, to je bio najsigurniji put da se stigne do tjesnaca McMurdo, jer bi let u ravnoj crti preko potpuno nepoznatih dijelova eonima mrtvog kontinenta ukljuivao mnoge dodatne rizike. Dalje istraivanje bilo je teko izvedivo s obzirom na nau traginu desetkovanost i upropatenost naih strojeva za buenje. Sumnje i uasi oko nas koje nismo iznosili navele su nas da elimo samo pobjei iz ovog junog svijeta pustoi i

alobnog ludila to bre budemo mogli. Kao to javnost zna, na povratak u svijet bio je postignut bez dodatnih katastrofa. Svi zrakoplovi stigli su u staru bazu na veer sljedeeg dana 27. sijenja nakon brzog neprekidnog leta; a dvadeset osmog smo stigli do tjesnaca McMurdo iz dva puta, sa samo jednom vrlo kratkom stankom, koju je uzrokovalo kormilo pokvareno bijesom vjetra iznad ledene plohe nakon to smo preli veliku zaravan. Nakon jo pet dana, Arkham i Miscatonic, sa svim ljudstvom i opremom ukrcanima, izbijali su iz polja zadebljalog leda i plovili Rossovim morem dok su podrugljive planine Victorijine zemlje strale na zapadu naspram uzburkanog antarktikog neba i oblikovale jecaje vjetra u muzikalno piskanje velikog raspona koje mi je sledilo duu do dna. Za manje od dva tjedna i posljednji nagovjetaj polarne zemlje ostao je za nama i zahvalili smo nebesima da smo se rijeili utvarnog, ukletog podruja gdje su ivot i smrt, vrijeme i prostor, sklopili mrane i bogohulne saveze u neznanim epohama otkad je materija prvi put zamigoljila i zaplivala na jedva ohlaenoj kori planeta. Od naeg povratka svi smo mi stalno nastojali obeshrabriti antarktike ekspedicije, i zadrali stanovite sumnje i nagaanja za sebe s vrsnim jedinstvom i vjernou. ak ni mladi Danforth, s njegovim slomom ivaca, nije ustuknuo niti blebetao pred svojim lijenicima doista, kao to sam rekao, postoji jedna stvar koju on misli da je jedini vidio koju nee rei ni meni, mada smatram da bi bilo blagotvorno za njegovo psihiko stanje da se suglasi to uiniti. To bi moglo objasniti i olakati dosta toga, mada je moda cijela stvar bila tek varljiva posljedica jednog prijanjeg oka. To je utisak do kojeg sam doao nakon onih rijetkih, neodgovornih trenutaka kad mi apue nepovezane stvari stvari koje bijesno nijee im se ponovo uspije sabrati. Bit e teko odvratiti druge od velikog bijelog juga, a neki nai napori mogli bi izravno tetiti naem cilju privlaei znatieljnu panju. Mogli smo od prve znati da je ljudska radoznalost neugasiva, i da e rezultati koje smo objavili biti dostatni da potaknu druge na isti vjekovni lov na nepoznato. Lakeova izvjea o onim biolokim monstruoznostima uzbudila su prirodnjake i paleontologe do krajnjih granica, mada smo bili dovoljno razumni da ne pokazujemo odvojene dijelove koje smo uzeli s pokopanog uzorka, ni nae fotografije onih primjeraka kako su naeni. Takoer smo se suzdrali od pokazivanja zbunjujuih oteenih kosti i zelenkastih steatita, dok smo Danforth i ja briljivo uvali slike koje smo snimili ili nacrtali na superzaravni preko planina, i zguvane stvari koje smo izravnali, uasnuto prouili, i donijeli u depovima. Ali sada se ekipa Starkweather-Moore organizira, i to s temeljitou daleko veom od bilo ega to je naa ekipa pokuala ostvariti. Ukoliko ne budu odvraeni, oni e doi do najdubljeg jezgra Antarktika i topiti i buiti dok ne izvuku ono to znamo da bi moglo okonati na svijet. Stoga najzad moram prekinuti svu mualjivost ak i o toj konanoj, bezimenoj stvari s one strane

planina ludila.

IV
Tek uz krajnje oklijevanje i osjeaj odvratnosti putam da mi se misli vrate natrag do Lakeovog logora i onog to smo doista nali tamo i one druge stvari iza planina ludila. Stalno sam u iskuenju da izbjegnem detalje, i da pustim da nagovjetaji zamijene stvarne injenice i neizbjene zakljuke. Nadam se da sam ve rekao dovoljno da mi dopusti da ukratko projurim kroz ostatak; ostatak, naime, uasa u logoru. Rekao sam za vjetrom opustoeni teren, oteena sklonita, razbacane strojeve, povremenu nelagodu naih pasa, nestale sanjke i druge predmete, smrt ljudi i pasa, odsustvo Gedneya, i est suludo pokopanih biolokih uzoraka, udno zdrave teksture i pored njihovih strukturnih ozljeda, iz svijeta mrtvog etrdeset milijuna godina. Ne sjeam se jesam li spomenuo da smo provjerom pseih tijela nali da jedan pas nedostaje. Nismo puno mislili o tome do kasnije doista, samo smo Danforth i ja uope pomislili na to. Glavne stvari koje sam preutio tiu se tijela, i nekih istananih pojedinosti koje bi mogle ili ne bi mogle dati stravinu i nevjerojatnu vrstu smislenosti prividnom kaosu. U to vrijeme, pokuao sam ljudima skrenuti misli s tih pojedinosti, jer je bilo toliko jednostavnije toliko normalnije pripisati sve nekakvom nastupu ludila kod nekih iz Lakeove skupine. Kako se inilo, taj demonski vjetar s planina morao je biti dostatan da izludi svakog ovjeka usred tog sredita sveg zemaljskog tajanstva i pustoi. Krunska nenormalnost, naravno, bilo je stanje tijela i ljudi i pasa. Svi su sudjelovali u stranoj borbi, i bili razderani i skrhani na svirepe i sasvim neobjanjive naine. Smrt je, koliko smo mogli ocijeniti, u svakom od sluajeva nastupila uslijed guenja ili rastrgnua. Psi su oito otpoeli nevolje, poto je stanje njihovog slabo graenog obora svjedoilo o silovitom proboju iznutra. Bio je postavljen na izvjesnoj udaljenosti od logora zbog mrnje ivotinja prema tim paklenskim arhajskim organizmima, ali ta predostronost je izgleda uzalud poduzeta. Ostavljeni sami na tom udovinom vjetru, iza krhkih zidova nedostatne visine, mora da su jurnuli u stampedo da li zbog samog vjetra, ili nekog suptilnog, ojaanog mirisa koji su odavali komarni uzorci, nije se moglo rei. Ali to god da se zbilo, bilo je dostatno odurno i muno. Moda je bolje da odbacim gadljivost i konano izreknem ono najgore mada uz izriito navoenje miljenja, zasnovanog na opservacijama iz prve ruke i najvrim zakljucima do kojih smo doli i Danforth i ja, da tada nedostajui Gcdney nije ni na koji nain bio odgovoran za odurne uase koje smo nali. Rekao sam ve da su tijela bila stravino rastrgana. Sad moram tome dodati da su neka bila rasjeena i iz njih poneto vaeno na potpuno neobian, hladnokrvan i neljudski nain. Bilo je isto i s psima i s ljudima. Sa svih zdravijih, punijih tijela,

etverononih ili dvononih, najvri slojevi tkiva bili su isjeeni i uklonjeni, kao od strane vjetog mesara, i oko njih je bila udno rasuta sol uzeta iz razbijenih sanduka s namirnicama u zrakoplovima to je prizvalo najjezivije primisli. Sve to se zbilo u jednom od grubih sklonita za zrakoplove iz kojeg je zrakoplov izvuen van, i vjetrovi nakon toga zbrisali su sve tragove koji bi mogli pruiti bilo kakvu uvjerljivu pretpostavku. Ratrkani djelii odjee, grubo odsjeeni s ljudskih objekata rezanja, nisu nita nagovjetavali. Beskorisno je spominjati polovine utiske izvjesnih nejasnih tragova u snijegu u jednom zatienom kutu unitenog zaklona - jer taj otisak se nije uope ticao ljudskih tragova, ve bio jasno spetljan sa svim onim priama o fosilnim otiscima koje je jadni Lake kazivao tijekom proteklih tjedana. Mata se mora obuzdavati u blizini tih nadnoseih planina ludila. Kako to sam istaknuo, na kraju se ispostavilo da nedostaju Gedney i jedan od pasa. Kad smo doli do tog stravinog zaklona nedostajala su dva psa i dva ovjeka, ali prilino neoteeni ator za seciranje, u koji smo uli nakon to smo pregledali udovine grobove, imao je to za otkriti. Nije bio u stanju u kojem ga je Lake ostavio, jer su pokriveni dijelovi pradavnog monstruma bili sklonjeni s improviziranog stola. Doista, ve smo shvatili da jedna od est oteenih i suludo pokopanih stvari koje smo nali ona s nagovjetajem osobito neprijatnog smrada mora predstavljati prikupljene dijelove bia kojeg je Lake pokuao analizirati. Na i oko tog laboratorijskog stola bile su razbacane druge stvari, i nije nam trebalo mnogo da ustanovimo da su te stvari paljivo, mada udno i nestruno, secirani dijelovi jednog ovjeka i jednog psa. Potedjet u osjeaje preivjelih izostavljanjem spomena identiteta tog ovjeka. Lakeovi anatomski instrumenti su nedostajali, ali je bilo tragova njihovog paljivog ienja. Benzinska grijalica je takoer nestala, mada smo oko nje nali udno razbacane ibice. Sahranili smo ljudske dijelove pored ostalih deset ljudi, i psee dijelove s ostalih trideset pet pasa. Glede bizarnih mrlja na laboratorijskom stolu, i hrpe grubo isprevrtanih ilustriranih knjiga razbacanih pored njega, bili smo suvie zbunjeni da bi nagaali. To je inilo najgori dio uasa u logoru, ali druge stvari bile su jednako zbunjujue. Nestanak Gedneya, jednog psa, osam nepovrijeenih biolokih uzoraka, i izvjesnih instrumenata, ilustriranih tehnikih i znanstvenih knjiga, potreptina za pisanje, baterijskih svjetiljki i baterija, goriva i hrane, grijae opreme, rezervnih atora, krznene odjee, i takvih stvari, bio je sasvim izvan razumnog poimanja; kao to su bile i potrcane mrlje tinte na nekim komadima papira, i dokazi udnog tuinskog petljanja oko zrakoplova i svih drugih mehanikih stvari i u logoru i kod buotine. Psima je, ini se, bila odurna ta udno pomicana oprema. Tu je bio i nered u smonici, nestanak odreenih namirnica, i neskladno komina hrpa konzervi otvaranih na najneobinije naine i na najnevjerojatnijim mjestima. Uestalost ratrkanih ibica, netaknutih, slomljenih ili potroenih, inila je jo jednu manju zagonetku kao i dva do tri atorska krila i krznena odijela koje smo nali kako lee rasjeena na

udan, neuobiajen nain pripisiv nespretnim pokuajima nezamislivog prekrajanja. Maltretiranje ljudskih i pseih tijela, i suludi pokop oteenih arhajskih uzoraka, sve to bilo je u skladu s ovim oitim raspadom u ludilo. Pomiljajui na mogunosti kao to je ova sadanja, paljivo smo fotografirali sve glavne dokaze suludog nereda u logoru; i upotrijebit emo slike da podupremo nae molbe da se sprijei polazak planirane ekspedicije Starkweather-Moore. Na prvi in nakon nalaenja tijela u zaklonu bio je da fotografiramo i otvorimo red suludih grobova s petokrakim snjenim humkama. Nismo mogli ne primijetiti slinost tih udovinih humki, s njihovim skupinama zbijenih tokica, s opisima zelenkastih steatita jadnog Lakea, i kad smo naili na neke od samih steatita na velikoj hrpi minerala, ustanovili smo da je slinost doista veoma znatna. itav opi oblik, mora se razjasniti, inilo se da uasavajue nagovjetava zvjezdaste glave arhajskih bia, i sloili smo se da je taj nagovjetaj sigumo snano utjecao na preosjetljive umove Lakeove iscrpljene skupine. Jer ludilo je usredotoujui se na Gedneya kao jedinog preivjelog imbenika bilo objanjenje koje su svi spontano prihvatili to se tie glasno izreenog miljenja, mada neu biti toliko naivan da poreknem da je svatko od nas njegovao sumanuta nagaanja koja mu je razum branio u cijelosti uobliiti. Sherman, Pabodie i McTighe obavili su tog popodneva iscrpan zrakoplovni prelet preko cijelog okruenja, pretraujui horizont dalekozorima traei Gedneya i razne nedostajue stvari, ali nita se nije pojavilo na vidiku. Ekipa je izvijestila da se titanska zapreka planina protee u beskraj i na lijevo i na desno, bez ikakvog opadanja u visini ili opoj strukturi. Na nekima od vrhova, meutim, pravilne strukture kocaka i bedema bile su jasnije i oitije, imajui dvostruko fantastinu slinost s azijskim brdskim ruevinama koje je naslikao Roerich. Raspored tajanstvenih otvora peina na crnim vrhovima ogoljenima od snijega inio se naizgled ravnomjernim dok god se lanac vidio. I pored svih prevladavajuih uasa, ostalo nam je dovoljno znanstvene gorljivosti i pustolovnog duha da se zapitamo o nepoznatom podruju iza tih tajanstvenih planina. Kao to su nae suzdrane poruke navele, otpoinuli smo u pono nakon dana uasa i zbunjenosti ali ne bez pokusnog plana za jedan ili vie visinskih letova preko lanca u olakanom zrakoplovu sa zranom kamerom i geolokom opremom, poevi od sljedeeg jutra. Odlueno je da prvo pokuamo Danforth i ja, i probudili smo se u sedam ujutro namjeravajui rano uzletjeti; meutim, jaki vjetrovi spomenuti u naem saetom izvjeu vanjskom svijetu odloili su na polazak do skoro devet sati. Ve sam ponovio suzdranu priu koju smo rekli ljudima u logoru nakon naeg povratka poslije esnaest sati. Sada je moja grozna dunost da dopunim taj izvjetaj popunjavajui milosrdne praznine nagovjetajima onoga to smo zbilja vidjeli u skrivenom prekoplaninskom svijetu nagovjetajima otkria koja su konano dovela Danfortha do sloma ivaca. Volio bih da on doda koju zaista

iskrenu rije o onoj stvari koju on misli da je jedini vidio mada je to vjerojatno bila varka oslabljenih ivaca i koja je bila moda posljednja kap koja ga je smjestila tamo gdje je; ali se on vrsto protivi tome. Sve to mogu je ponoviti njegova kasnija nepovezana aputanja o onome to ga je natjeralo na vritanje dok je zrakoplov jurio natrag kroz vjetrom obuzeti planinski prijevoj nakon onog stvarnog i opipljivog oka koji sam i ja podijelio s njim. To e initi moju posljednju rije. Ukoliko jasne naznake preivjelih pradavnih uasa u onome to ja iznesem ne budu dostatne da zadre druge od petljanja po nutrini Antarktika ili barem od predubokog kopanja pod povrinom te konane pustare zabranjenih tajni i neljudske, eonima uklete pustoi odgovornost za neizreciva i moda i nemjerljiva zla nee biti moja. Danforth i ja smo, prouavajui biljeke koje je Pabodie nainio tijekom svog poslijepodnevnog leta i provjeravajui sekstantom, izraunali da se najnii raspoloivi prolaz u lancu nalazi negdje s nae desne strane, na vidiku logora, na nekih sedam tisua do sedam tisua tristo metara nadmorske visine. K toj toki smo, stoga, prvo krenuli u olakanom zrakoplovu kad smo poletjeli na na otkrivaki let. Sam logor, u brdima u podnoju koja su se dizala iz visoke kontinentalne zaravni, bio je na visini od nekih tri i pol tisue metara; stoga stvarno poveanje visine koje je bilo potrebno nije bilo onoliko veliko kolikim bi se moglo initi. Pa ipak smo bili itekako svjesni razrijeenog zraka i jake hladnoe dok smo se penjali; jer, zbog uvjeta vidljivosti, morali smo ostaviti prozore kabine otvorenima. Bili smo odjeveni, naravno, u naa najdeblja krzna. Kako smo se pribliavali zastraujuim vrhovima, tamnima i turobnima nad potezom pukotinama izrovanog snijega i gleerima u prazninama, primjeivali smo sve vie i vie udno pravilnih formacija koje su prianjale uz padine, i opet se prisjetili udnih azijskih slika Nikolaja Rocricha. Drevni i vjetrom uglaani slojevi stijene potpuno su potvrdili sva Lakeova izvjea, i dokazali da su ti vrhunci strali na isti takav nain od iznenaujue ranog vremena u zemaljskoj povijesti moda dulje od pedeset milijuna godina. Koliko su vii nekad bili, bilo je isprazno nagaati, ali sve u svezi s ovim udnim podrujem ukazivalo je na opskurne atmosferske utjecaje nepovoljne za promjene, i sraunate da zaustave uobiajene klimatske procese raspadanja kamena. Ali je padinska zbrka pravilnih kocki, bedema i otvora peina bila ono to nas je najvie fasciniralo i uznemirilo. Prouavao sam ih dalekozorom i snimao zrane fotografije dok je Danforth pilotirao, i povremeno bih ga odmijenio za upravljaem mada je moje avijatiarsko znanje bilo isto amatersko kako bi ga pustio da upotrebi dvogled. Mogli smo lako vidjeti da je najvei dio njihovog materijala bio svijetli arhajski kvarcit, za razliku od bilo koje formacije uoljive na irokim dijelovima ope povrine, i da je njihova pravilnost bila ekstremna i neobjanjiva u mjeri koju jadni Lake jedva da je nagovijestio. Kao to je on rekao, njihovi rubovi bili su iskrunjeni i zaobljeni neizrecivim eonima divljih utjecaja vremenskih prilika, ali su ih njihova

neprirodna vrstina i jaina materijala spasili od nestanka. Mnogi dijelovi, osobito oni najblii planinama, inili su se jednaki po sastavu s povrinom stijene koja ih je okruivala. itav ustroj izgledao je poput ruevina Macchu Picchua u Andama, ili pradavnih temelja Kisha koje je iskopala ekspedicija Oxford Field Museuma 1929., i Danforth i ja smo stekli onaj povremeni utisak odvojenih kiklopskih blokova koji je Lake pripisao svom letakom sudrugu Carollu. Kako objasniti takve stvari na ovom mjestu meni je, iskreno, bilo nepojmljivo, i osjetio sam se neobino ponienim kao geolog. Vulkanske formacije esto imaju udnu pravilnost poput uvenog Giants Causewaya u Irskoj ali ovaj zapanjujui lanac, i pored Lakeovih prvobitnih pretpostavki o pueim kraterima, bio je nadasve nevulkanski po oitoj strukturi. udni otvori peina, blizu kojih su se neobine formacije inile najobilnije, predstavljali su jo jednu, dodue manju, zagonetku zbog svoje pravilnosti obrisa. Bili su, kao to je Lakeov izvjetaj naznaio, esto priblino kvadratni ili polukruni, kao da su prirodni otvori bili oblikovani u znatnu simetriju nekom arobnom rukom. Njihova brojnost i velika rasprostranjenost bili su izuzetni, i nagovjetavali da je cijelo podruje proeto tunelima izdubljenim iz krenjakog sloja. Ono malo to smo uspjeli vidjeti nije prodiralo duboko u peine, ali smo vidjeli da su naizgled liene stalaktita i stalagmita. Izvana, oni dijelovi planinske padine koji su okruivali otvore izgledali su jednoobrazno glatki i pravilni, i Danforth je smatrao da blage pukotine i oteenja od vjetra naginju neobinim uzorcima. Pun, kakav je bio, uasa i udnih stvari otkrivenih u logoru, nagovijestio je da oteenja nejasno podsjeaju na one zbunjujue skupine tokica razmjetene po pradavnim zelenkastim steatitima, tako stravino reproduciranim na luaki smiljenim snjenim humkama nad onih est pokopanih udovinosti. Postupno smo se u letu uzdigli nad via brda i du njih prema relativno niskom prijevoju koji smo odabrali. Dok smo napredovali povremeno smo pogledavali dolje u snijeg i led povrinske rute, pitajui se da li smo mogli pokuati putovanje s jednostavnijom opremom prolih dana. Pomalo na nae iznenaenje, vidjeli smo da je teren daleko od tekog kakav inae zna biti; i da i pored pukotina i drugih loih toaka nije vjerojatno da bi odvratio sanjke jednog Scotta, Shackletona ili Amundsena. Neki od gleera kao da su vodili do vjetrom ogoljenih prijevoja neuobiajenim kontinuitetom, i nakon to smo stigli do naeg odabranog prijevoja nali smo da njegov sluaj nije izuzetak. Na osjeaj napetog iekivanja dok smo se pripremali prijei preko sedla i pogledamo nepoznati svijet teko se mogu opisati na papiru; mada nismo imali razloga da smatramo podruja iza lanca u osnovi drugaijima od onih koje smo ve vidjeli i prelazili. Dodir zloslutne misterije u tim zaprijenim planinama, i u mameem moru prelijevajueg neba uoenog izmeu vrhova bio je neto veoma suptilno i istanano to se ne da objasniti pisanim rijeima. Prije je to bio spoj neodreenog psiholokog simbolizma i estetske povezanosti - izmijean s egzotinom poezijom i slikarstvom, i arhainim mitovima koji vrebaju u

izbjegavanim i zaboravljenim svescima. ak i teret vjetra sadravao je posebnu primjesu svjesne zlokobe, i na sekundu se inilo da viestruki zvuk sadri bizarno muzikalno zvidanje ili piskanje irokog raspona dok je nalet vjetra jurio unutra i van kroz sveprisutne i odjekujue otvore peina. Postojala je mutna nota podsjeajue odvratnosti u tom zvuku, sloena i neodrediva kao i bilo koji od ostalih mranih utisaka. Bili smo sada, nakon sporog uspinjanja, na visini od sedam tisua sto i osamdeset metara prema aneroidu; i ostavili smo podruje snjenih nanosa definitivno pod nama. Ovdje gore bilo je samo tamnih, golih stjenovitih padina i poetak grubo nabranih gleera ali s onim provokativnim kockama, bedemima i odjekujuim otvorima peina da dodaju nagovjetaj neprirodnog, fantastinog i snolikog. Gledajui du niza visokih vrhova. mislio sam da mogu uoiti onaj kojeg je jadni Lake spomenuo, s bedemom tono na vrhu. inio se poluizgubljen u udnoj antarktikoj sumaglici onakvoj sumaglici, moda, kakva je bila odgovorna za Lakeovu ranu pomisao na vulkane. Prijevoj se pojavio ravno ispred nas, gladak i vjetrom ogoljen izmeu svojih nazubljenih i zlokobno namrtenih vratnica. Iza njega bilo je nebo puno uskovitlanih isparenja i osvijetljeno niskim polarnim suncem nebo onog tajanstvenog podruja koje smo osjeali da ljudsko oko nije nikad vidjelo. Jo nekoliko metara visine i ugledat emo to podruje. Danforth i ja, ne mogavi govoriti osim urlajui pored zavijajueg, piskajueg vjetra koji je jurio kroz prijevoj i dodavao buci nepriguenih motora, izmijenili smo rjeite poglede. A onda, popevi se tih posljednjih nekoliko metara, zaista smo pogledali preko ogromnog razdjela u neiskuane tajne drevnije i potpuno strane Zemlje.

V
Mislim da smo obojica istodobno uzviknuli u mjeavini zapanjenosti, uda, uasa i nevjerovanja naim vlastitim ulima kad smo konano preli prijevoj i vidjeli to lei iza njega. Naravno, morali smo imati nekakvu prirodnu teoriju negdje u glavi da nam na tren smiri uvstva. Vjerojatno smo pomislili na takve stvari kao to je groteskno erodirano kamenje u Vrtu bogova u Coloradu, ili fantastino simetrine, vjetrom oblikovane stijene u pustinji Arizone. Moda smo ak napola pomislili da je taj prizor privid poput onog koji smo vidjeli prethodnog jutra kad smo se prvi put pribliili tim planinama ludila. Morali smo imati neke takve normalne misli da se oslonimo na njih dok su nam oi prelazile preko te neograniene, olujama izranjavane zaravni i ugledale skoro beskrajni labirint kolosalnih, pravilnih i geometrijski skladnih kamenih masa koje su uzdizale svoje oronule i izgrebene rubove iznad ledenog pokrova ne vie od dvanaest do petnaest metara dubokog u najdebljem dijelu, a mjestimino oito tanjeg. Uinak udovinog prizora bio je neopisiv, jer se nekakav demonski prekraj znanih zakona prirode inio sigurnim u poetku. Ovdje, na paklenski drevnoj ravnini na visini od punih est tisua metara, i na klimi smrtonosnoj za nastanjivanje jo od predljudskog doba prije ne manje od petsto tisua godina, protezala se skoro do granica vidljivosti zbrka pravilnog kamenja koju bi samo oaj mentalne samoobrane mogao eventualno pripisati bilo emu osim svjesnom i umjetnom uzroku. Mi smo prethodno odbacili, bar to se ozbiljnih razmiljanja tie, bilo kakvu pretpostavku da bi kocke i bedemi na padinama planina mogli biti bilo kakvog podrijetla osim prirodnog. Kako bi i moglo biti drukije, kad se sam ovjek jedva mogao razluiti od velikih majmuna u doba kad je ovo podruje podleglo sadanjoj neprekinutoj vladavini ledene smrti? Ipak se sada prevladavanje razuma inilo nepobitno uzdrmanim, jer ovaj kiklopski labirint kvadratnih, zakrivljenih i kutnih blokova imao je odlike koje su prijeile bilo kakvo pogodno objanjenje. Bio je to, veoma jasno, onaj bogohulni grad iz privida u otroj, objektivnoj i neporecivoj zbilji. Taj prokletniki navjetaj ipak je imao vrstu osnovu bilo je vodoravnih oblaka ledene praine u gornjem sloju zraka, i ovaj okantni kameni ostatak je projicirao svoj lik preko planina po jednostavnim zakonima refleksije. Naravno, utvara je bila izobliena i preuveliana, i sadravala je stvari koje stvarni izvor nije sadravao; pa ipak, kad smo konano vidjeli stvarni izvor, smatrali smo ga jo odurnijim i zlokobnijim od njegovog dalekog lika. Samo je nevjerojatna, neljudska masivnost ogromnih kamenih kula i bedema ouvala te uasne stvari od potpunog unitenja tijekom stotina tisua moda milijuna godina koje su provele vrebajui tu pod olujama gole visoravni. Corona Mundi Krov svijeta - Svakojaki fantastini izrazi silazili su nam s usana dok smo omamljeno gledali dolje na taj nevjerojatni prizor. Ponovo sam

pomislio na jezive pradavne mitove koji su me tako uporno proganjali otkad sam prvi put ugledao ovaj mrtvi antarktiki svijet na demonsku zaravan Lenga, na Mi-Goa, na stranog Snjenog ovjeka s Himalaja, na Pnakotske rukopise s njihovim predljudskim implikacijama, na kult Cthulhua, na Necronomicon, i na hiperborejske legende o bezoblinom Tsathogguau i gore nego bezoblinom zvjezdanom nakotu povezanom s tim polubiem. Neograniene kilometre u svim pravcima ta stvar se prostirala s vrlo malo prorjeivanja; doista, dok su je nai pogledi pratili du podnoja niskih, postupnih brda koja su je odvajala od ruba samih planina, ocijenili smo da ne moemo vidjeti nikakvo prorjeivanje osim jednog prekida lijevo od prijevoja kroz koji smo proli. Samo smo naletjeli, nasumce, na ogranieni dio neeg nemjerljivo prostranog. Brda su bila neto krtije prekrivena grotesknim kamenim strukturama, koje su povezivale uasni grad s ve poznatim kockama i bedemima koji su oito inili njegovu planinsku ispostavu. One su, kao i udni otvori peina, bile isto toliko guste u unutranjosti kao i s vanjske strane planina. Bezimeni kameni labirint sastojao se, najveim dijelom, od zidova izmeu tri i pedeset metara u visinu izvan leda, i debljine izmeu metar i pol i tri metra. Bio je sainjen uglavnom od ogromnih blokova tamnog praiskonskog kriljca, kriulja i steatita blokova u mnogim sluajevima veliine ak i 1,5 x 2 x 2,5 metra mada se na nekoliko mjesta inilo da je isklesan iz vrste, monolitne stijene pretkambrijskog kriljca. Zgrade su bile daleko od jednakih po veliini, bilo je bezbrojnih saastih skupina koje su zahvaale ogroman prostor kao i manjih odvojenih struktura. Opi oblik tih stvari naginjao je stoastom, piramidalnom ili stepenastom, mada je bilo mnogo savrenih cilindara, savrenih kocki, nakupina kocki, i drugih etvorokutnih oblika, i izvjesne rasprenosti kutnih graevina iji je petokraki tlocrt grubo podsjeao na modeme utvrde. Graditelji su obilno i znalaki koristili princip luka, i vjerojatno su postojale kupole dok je grad bio na vrhuncu. itava zbrka bila je udovino nagriena vremenskim uvjetima, i ledena povrina iz koje su kule strale bila je posuta palim blokovima i bezbrojnim otpacima. Tamo gdje je ledeni pokrov bio proziran mogli smo vidjeti nie dijelove divovskih zgrada, i primijetili smo ledom ouvane kamene mostove koji su povezivali razliite kule na nejednakim udaljenostima od zemlje. Na otkrivenim zidovima mogli smo uoiti odlomljena mjesta gdje su nekad postojali drugi i vii mostovi iste vrste. Poblie osmatranje otkrilo je nebrojene ovee prozore, od kojih su neki bili zatvoreni kapcima okamenjenog materijala koji je prvobitno bio drvo, mada je veina zjapila otvorena na zlokoban i prijetei nain. Mnoge ruevine su, naravno, bile bez krova, i neravnih, mada vjetrom zaobljenih gornjih rubova, dok su druge, iljastijeg stoastog ili piramidalnog oblika ili zatiene viim okolnim strukturama, sauvale netaknute obrise i pored sveprisutnog osipanja i izgrebanosti. Dvogledom smo jedva mogli razaznati ono to se inilo kiparskim uresima u

vodoravnim nizovima uresima koji su ukljuivali one udne skupine tokica ija je prisutnost na drevnim steatitima sada poprimila nemjerljivo vei znaaj. Na mnogim mjestima zgrade su bile potpuno unitene a ledena pokorica duboko zagrebena iz raznih geolokih uzroka. Na drugim mjestima je kamen bio izlizan do same razine leda. Jedan iroki potez, koji se protezao od unutranjosti zaravni do procijepa u brdima otprilike kilometar i pol lijevo od prijevoja kojim smo proli, bio je sasvim bez zgrada. Vjerojatno je predstavljao, zakljuili smo, tok neke velike rijeke koja je u vrijeme tercijara prije vie milijuna godina tekla kroz grad i u neki ogroman podzemni ponor velikog zaprijenog lanca. Svakako, ovo je bilo podruje pilja, ponora, i podzemnih tajni izvan ljudskog poimanja. Osvrui se unatrag na nae osjeaje, i podsjeajui se na nau oamuenost pri gledanju ovog udovinog ostatka iz eona koje smo smatrali predljudskima, mogu se samo uditi da smo ouvali ita nalik uravnoteenosti, kao to jesmo. Naravno, znali smo da je neto kronologija, znanstvena teorija ili naa vlastita svijest bilo alobno u neskladu; ipak smo ouvali dostatno uravnoteenosti da upravljamo zrakoplovom, osmotrimo mnoge stvari sasvim detaljno, i snimimo briljiv niz fotografija koje bi jo mogle valjano posluiti i nama i svijetu. U mom sluaju, ukorijenjena znanstvena navika je moda bila od pomoi; jer iznad sveg mog zaprepatenja i osjeaja tjeskobe, gorjela je prevladavajua znatielja za proniknuem u jo koji dio ove prastare tajne za saznanjem kakva je vrst bia sagradila i nastanjivala ovo nemjerljivo ogromno mjesto, i kakav je odnos s opim svijetom svog vremena ili drugih vremena tako jedinstvena koncentracija ivota mogla imati. Jer ovo mjesto nije moglo biti obian grad. Moralo je initi primarnu jezgru i sredite nekog pradavnog i nevjerojatnog poglavlja Zemljine povijesti ije su vanjske posljedice, kojih se prisjeaju samo najopskurniji i izoblieni mitovi, potpuno iezle u kaosu geolokih prevrtanja mnogo prije no to se ikakva ljudska rasa koju znamo iskoprcala iz majmunstva. Ovdje se prostirao paleogejski megalopolis u usporedbi s kojim su mitska Atlantida i Lemuria, Commoriom i Uzuldaroum, i Olathoe u zemlji Lomar, skoranje stvari dananjice - ne ak ni jueranjice; megalopolis ravan takvim proaptanim predljudskim bogohulstvima kao to su Valusia, Rlych, lb u zemlji Mnar, i Bezimeni Grad Arabije Deserte. Dok smo letjeli nad tom zbrkom golih titanskih kula moja mata je povremeno preskakala sve granice i lutala besciljno u podrujima fantastinih asocijacija ak i pletui veze izmeu ovog izgubljenog svijeta i nekih od mojih najneobuzdanijih snova u svezi s luakim uasom u logoru. Spremnik za gorivo zrakoplova, u korist vee lakoe, bio je samo djelomino napunjen, te smo sad morali biti oprezniji u naem istraivanju. I pored toga, meutim, preli smo ogroman dio terena ili, prije, zraka nakon to smo se obruili dolje do razine na kojoj je vjetar bio doslovno zanemariv. inilo se da nema granica planinskom lancu, ili duljini stravinog kamenog grada na

granici njegovih unutarnjih brda. Osamdeset kilometara leta u svim pravcima nije dovelo do vee promjene u labirintu kamena i zidova koji se mrtvaki probijao iz vjenog leda. Bilo je, meutim, nekih veoma zaokupljujuih raznolikosti; kao to su uklesani radovi na klisuri gdje je ona iroka rijeka nekada probijala brda i pribliavala se svom mjestu poniranja u velikom obuhvatu. Predgorje gdje je tok ulazio bilo je smjelo isklesano u kiklopske stupove; a neto u tim rebrastim, bavolikim klesarijama pobudilo je udnovato nejasna, muna i zbunjujua polusjeanja i Danforthu i meni. Takoer smo naili na nekoliko otvorenih prostora zvjezdastog oblika, oito javnih trgova, i primijetili razliite neravnine terena. Gdje se uzdizalo strmo brdo, ono je obino bilo izdubljeno u nekakvu vrst zgrade, ali su bila barem dva izuzetka. Od ta dva, jedan je bio previe oteen da bi se vidjelo to je bilo na streoj izboini, dok je drugi jo nosio fantastian stoasti spomenik isklesan iz vrste stijene i grubo slian takvim stvarima kao to je dobro poznati Zmijski grob u drevnoj dolini Petre. Letei dalje od planina, otkrili smo da grad nije beskrajno irok, mada se njegova duljina du brda inila beskrajnom. Nakon nekih pedesetak kilometara groteskne kamene graevine poele su se prorjeivati, i nakon jo petnaest kilometara naili smo na nepomuenu pustaru doslovno bez ijednog znaka razumne gradnje. Tok rijeke izvan grada bio je oznaen irokom, ulegnutom crtom, dok je tlo poprimilo neto veu krevitost, naginjui se blago prema gore dok se povlailo k maglom obavijenom zapadu. Do tada se nismo sputali, ali napustiti zaravan bez pokuaja ulaska u neku od udovinih struktura bilo bi nezamislivo. Shodno tome, odluili smo nai ravno mjesto u brdima blizu naeg prijelaznog prijevoja, tamo prizemljiti zrakoplov i pripremiti se da istraimo pjeice. Mada su te blage padine bile dijelom pokrivene rasutim ruevinama, niski prelet uskoro je ukazao na znatan broj moguih sletita. Odabravi najblie prijevoju, poto bi na let trebao biti preko velikog lanca i natrag u logor, uspjeli smo oko 12:30 izvesti slijetanje na glatko polje vrstog snijega potpuno lieno prepreka i pogodno za brz i povoljan uzlet kasnije. Nije se inilo neophodnim zatititi zrakoplov snjenim nasipom za tako kratko vrijeme i pri tako povoljnoj odsutnosti jakih vjetrova na toj razini, stoga smo se samo pobrinuli da sletne skije budu dobro zakoene, i da su bitni dijelovi stroja zatieni od mraza. Za na put pjeice odbacili smo najtea letaka krzna, i ponijeli sa sobom pribor koji se sastojao od depne busole, rune kamere, laganih namirnica, obimnih biljenica i papira, geolokog ekia i dlijeta, vreica za uzorke, namotaja konopa za penjanje, i jakih baterijskih svjetiljki s dodatnim baterijama; tu opremu smo nosili u zrakoplovu zbog anse da budemo u mogunosti spustiti se, fotografirati na tlu, nainiti crtee i topografske skice, i sakupiti uzorke stijene s neke gole padine, litice ili planinske peine. Sreom smo imali dodatnu zalihu papira za poderati, postaviti u rezervnu vreicu za uzorke, i upotrijebiti po drevnom principu mrvica od kruha za oznaavanje puta

u unutarnjim labirintima u koje bismo mogli zai. To je bilo ponijeto za sluaj da naemo neki sustav peina sa zrakom dovoljno mirnim da dopusti tu brzu i laku metodu umjesto uobiajene metode usijecanja oznaka u stijenu. Hodajui obazrivo niz brdo preko snjene pokorice prema zapanjujuem kamenom labirintu koji se uzdizao naspram svjetlucanja na zapadu, osjetili smo skoro isto toliko jasan osjeaj oekivanih uda kakav smo osjetili i pribliavajui se nikad prijeenom planinskom prijevoju prije etiri sata. Tono, postali smo vizualno upoznati s nevjerojatnom tajnom koju su skrivali zaprijeni vrhovi; pa ipak, izgledi da doista uemo meu pradavne zidove koje su podigla svjesna bia moda milijunima godina ranije prije nego to je bilo koja poznata ljudska rasa mogla postojati nisu bili nita manje zapanjujui i potencijalno uasni u svojim implikacijama kozmike abnormalnosti. Mada je razrijeenost zraka na ovoj izuzetnoj visini inila naprezanje poneto teim nego obino, i Danforth i ja smo ustanovili da se veoma dobro nosimo s tim, i osjetili se doraslim skoro bilo kakvom zadatku kojeg bi morali izvriti. Bilo je potrebno samo nekoliko koraka da nas dovedu do bezobline ruevine istroene do razine snijega, dok je pedeset do sedamdeset pet metara dalje bio veliki bedem bez krova jo uvijek potpun u svom divovskom petokrakom obrisu i uzdignut do nejednake visine od tri do tri i pol metra. K ovom drugom smo krenuli; i kad smo konano mogli dotai njegove izlizane kiklopske blokove, osjetili smo da smo uspostavili nezapamenu i skoro bogohulnu vezu sa zaboravljenim eonima inae zaprijeenim naoj vrsti. Taj bedem, oblikovan kao zvijezda i moda sto metara od vrha do vrha, bio je izgraen od blokova jurskog pjeanika nejednake veliine, u prosjeku povrine 2x2,5 metra. Postojao je niz lunih proreza ili prozora oko metar i dvadeset irokih i metar i pol visokih, postavljenih sasvim simetrino du vrhova zvijezde i u njenim unutarnjim kutovima, i s dnom na nekih metar i dvadeset od zaleene povrine. Gledajui kroz njih, mogli smo vidjeti da su zidovi metar i pol debeli, da nisu bile ouvane nikakve unutarnje pregrade, i da je bilo tragova isklesanih ili bareljefnih traka s unutarnje strane zidova injenice koje smo ve prije pretpostavili, nadlijeui nisko taj bedem i druge poput njega. Mada su prije morali postojati nii dijelovi, svi njihovi tragovi sada su bili potpuno prekriveni dubokim slojem leda i snijega. Provukli smo se kroz jedan od prozora i uzalud probali rastumaiti skoro izbrisane zidne ukrase, ali nismo pokuali probiti zaleeni pod. Nai orijentacijski preleti ukazali su da su mnoge zgrade u samom gradu u manjoj mjeri okovane ledom, i da bismo moda mogli pronai potpuno iste unutranjosti koje vode do stvarne razine tla ukoliko uemo u one strukture koje su jo pokrivene krovom. Prije nego to smo napustili bedem paljivo smo ga fotografirali, i prouili njegove kiklopske blokove bez vezivnog materijala s potpunom zbunjenou. Poeljeli smo da je Pabodie prisutan, jer bi nam njegovo inenjersko znanje moglo pomoi da shvatimo kako se moglo baratati tim titanskim blokovima u ono nevjerojatno daleko doba kad su grad i njegova

predgraa bili izgraeni. etnja od osamsto metara do samog grada, dok je visinski vjetar zvidao uzaludno i divlje kroz visoke vrhove u pozadini, je neto ega e i najmanji detalj zauvijek ostati urezan u moj um. Samo u fantastinim nonim morama bi bilo koje ljudsko bie osim Danfortha i mene moglo zamisliti takve optike efekte. Izmeu nas i uskovitlanih isparenja zapada leala je ta udovina mjeavina tamnih kamenih kula, iji su nas bizarni i nevjerojatni oblici iznova iznenaivali iz svakog kuta gledanja. Bila je to halucinacija od vrstog kamena i, da nema fotografija, jo uvijek bih sumnjao da tako neega moe biti. Opi tip zidova bio je istovjetan onom bedemu koji smo razgledali, ali ekstravagantni oblici koje su ove zidine dobivale u svom urbanom okruenju bili su sasvim neopisivi. ak i slike pokazuju samo jednu ili dvije faze njihove beskrajne raznolikosti, natprirodne masivnosti, i potpuno tuinskog egzoticizma. Bilo je geometrijskih oblika kojima bi Euklid teko naao ime stoaca svih stupnjeva nepravilnosti i zaravnjenosti, terasa svake vrste izazovne neproporcionalnosti, usjeka sa zvonastim proirenjima, slomljenih stupova u raznim skupinama, i petokrakih ili petorenjastih aranmana luake grotesknosti. Kad smo se pribliili mogli smo vidjeti kroz izvjesne prozirne dijelove ledenog pokrivaa, i uoiti neke od cjevastih kamenih mostova koji su na raznim visinama povezivali luaki razbacane strukture. Pravilnih ulica izgleda nije bilo; jedini iroki otvoren dio bio je na kilometar i pol lijevo, gdje je drevna rijeka nesumnjivo tekla kroz grad prema planinama. Nai dvogledi pokazali su da su vanjski, vodoravni nizovi skoro izbrisanih skulptura i skupina tokica veoma esti, i mogli smo napola zamisliti kako je grad morao nekad izgledati mada je veina krovova i vrhova kula nuno nestala. Kao cjelina, bila je to kompleksna zbrka prolaza i uliica, svih dubokih poput klanaca, i nekih jedva otvorenijih od tunela zbog nadnoseih zidova ili premoujuih prijelaza. Sada, rairena pred nama, uzdizala se poput matovitog sna naspram zapadne magle kroz iji se sjeverni kraj nisko, crvenkasto antarktiko sunce ranog poslijepodneva borilo sjati i kad bi, na tren, to sunce susrelo solidniju prepreku i gurnulo prizor u privremenu tamu, utisak je bio suptilno zlokoban na nain za koji se ne mogu nadati da u ga ikad uspjeti opisati. ak i tihi fijuk i pisak bezosjeajnog vjetra u velikim planinskim prijevojima iza nas poprimili su zastraujui prizvuk namjerne zlokobnosti. Posljednji dio naeg silaska u grad bio je neuobiajeno strm i iznenadan, i kamena izboina na rubu gdje se nagib promijenio navela nas je da pomislimo da je tu nekad postojala umjetna terasa. Pod ledenom korom, smatrali smo, mora postojati nekakvo stubite ili njegov ekvivalent. Kad smo konano zali u sam grad, penjui se preko popadalih zidina i zazirui od depresivne blizine i prijetee veliine sveprisutnih ruevnih i naetih zidova, nai osjeaji su opet postali takvi da me zadivilo koliko smo

samokontrole uspjeli zadrati. Danforth je bio prilino nervozan, i poeo iznositi neke uvrjedljivo nebitne pretpostavke o uasu u logoru koje su mi bile tim uvredljivije to ni ja nisam mogao ne dijeliti izvjesne zakljuke koje su nam nametale mnoge osobine ovog morbidnog ostatka iz komarne pradavnosti. Te pretpostavke su utjecale i na njegov um, jer je na jednom mjestu gdje je aleja puna otpadaka otro zaokretala inzistirao na tome da je uoio neke nejasne tragove oznaka na tlu koje mu se nisu svidjele, dok je na drugom mjestu zastao da osluhne neki suptilan, umiljen zvuk iz nekog nedefiniranog izvora prigueno muzikalno piskanje, rekao je, slino onom vjetra u planinskim peinama, a ipak nekako uznemirujue drugaije. Neprekidna petokrakost okolne arhitekture i ono malo zidnih arabeski koje su se mogle razaznati, sadravali su mutno zlokobnu sugestivnost koju nismo mogli izbjei, i davali nam zrnce uasne podsvjesne uvjerenosti u svezi s pradavnim biima koja su podigla i nastanjivala ovo neposveeno mjesto. Pa ipak, nai znanstveni i pustolovni duhovi nisu sasvim zamrli, i mehaniki smo provodili na program odlamanja uzoraka sa svih razliitih tipova kamena zastupljenih u zidovima. eljeli smo to potpuniji komplet da bismo donijeli to bolje zakljuke glede starosti tog mjesta. Izgleda da nita u velikim vanjskim zidovima nije bilo novije od jurskog i komanijskog razdoblja, niti je i jedan kamen u cijelom gradu bio mlai od pliocena. Bila je gola injenica da smo lutali po smrti koja je vladala najmanje pet stotina tisua godina, a vrlo vjerojatno jo i dulje. Dok smo napredovali kroz taj labirint kamenom zasjenjenog sumraka, zastajali smo pored svih raspoloivih otvora da prouimo unutranjost i istraimo mogunost ulaska. Neki su nam bili van dosega, dok su drugi vodili samo u ledom okovane ruevine obeskrovljene i gole kao i bedem na brdu. Jedan, mada prostran i pristupaan, otvarao se u naizgled bezdanu provaliju bez vidljivih naina da se spusti dolje. Tu i tamo imali smo priliku prouavati skamenjeno drvo nekog preostalog kapka, i bili impresionirani ogromnom starou koju je nagovjetavala jo vidljiva struktura. Te stvari su bile izraene od mezozoikih golosjemenjaa i etinara - osobito cikada iz krede - i lepezastih palmi i ranih kritosjemenjaa oito tercijarne starosti. Nita vidljivo novije od pliocena nije se moglo otkriti. U postavljanju tih kapaka iji su rubovi ukazivali na prijanje prisustvo udnih i davno nestalih arki - principi su bili razliiti neki su bili s unutarnje a neki s vanjske strane dubokih udubljenja. Izgleda da su se zaglavili u mjestu, tako preivjevi hranje svojih ranijih vjerojatno kovinskih okova i draa. Nakon nekog vremena naili smo na niz prozora u izboinama ogromnog petostranog stoca neoteenog vrha koji su vodili u prostranu, dobro ouvanu prostoriju s kamenim podom; ali bili su previsoko iznutra da dopuste sputanje bez konopa. Imali smo konop sa sobom, ali se nismo htjeli muiti sa estmetarskim sputanjem ukoliko ne moramo - osobito ne u tom razrijeenom zraku zaravni koji je od srca iziskivao velike napore. Ta ogromna prostorija je

vjerojatno bila hol ili sastajalite neke vrste, i nae baterijske svjetiljke su pokazale jasne, uoljive i potencijalno zapanjujue skulpture postavljene oko zidova u irokim, vodoravnim nizovima razdvojenim isto tako irokim nizovima konvencionalnih arabeski. Paljivo smo zabiljeili to mjesto, planirajui tu ui ukoliko ne naemo pristupaniju unutranjost. Konano smo, ipak, nali upravo otvor kakav smo htjeli, luni prozor oko dva metra irok i tri visok, koji je oznaavao nekadanji kraj zranog mosta koji se nalazio nad ulicom oko metar i pol iznad sadanje razine leda. Ti luni prozori, naravno, bili su u razini podova gornjeg kata, i u ovom sluaju jedan od podova je jo postojao. Ta pristupana zgrada bila je niz etverokutnih terasa s nae lijeve strane koje su gledale na zapad. Ona preko puta, gdje je zjapio drugi luni prozor, bila je ruevni cilindar bez prozora i s udnom izboinom na oko tri metra iznad otvora. Unutra je bilo sasvim mrano, i otvor se izgleda otvarao u bunar nemjerljive dubine. Nagomilani otpad inio je ulazak u ogromnu zgradu s lijeve strane dvostruko lakim, pa ipak smo na tren oklijevali prije no to smo iskoristili tu dugo oekivanu mogunost. Jer, mada smo prodrli u ovu zbrku starodrevnog tajanstva, bila je potrebna nova odlunost da nas doista uvede unutra u cijelu i sauvanu zgradu nevjerojatnog starog svijeta ija nam je priroda postajala, sve vie i vie, odurno jasna. Na kraju smo se, ipak, odluili i uzverali preko otpadaka u zjapei prolaz. Pod iza njega bio je od velikih ploa kriljca, i izgledalo je da ini ogranak dugog, visokog hodnika s uklesanim ukrasima na zidovima. Primjeujui mnoge unutranje prolaze koji su vodili odande, i shvaajui moguu sloenost grozda prostorija unutra, ocijenili smo da moramo otpoeti s naim sustavom papiria kao mrvica kruha. Do tada su nae busole, skupa s estim pogledima prema ogromnom planinskom lancu izmeu kula iza nas, bile dostatne da nas sprijee da zalutamo: ali, od sada. umjetna zamjena e biti neophodna. Stoga smo na viak papira pretvorili u vrpce odgovarajue veliine, stavili ih u vreicu koju e Danforth nositi, i pripremili se koristiti ih onoliko tedljivo koliko nam zahtjevi sigurnosti dopuste. Ta metoda e nam vjerojatno pruiti zatitu od gubljenja puta. poto se nije inilo da ima bilo kakvih jaih strujanja zraka unutar pradavnih zidina. Ukoliko se takva pojave, ili se naa zaliha papira potroi, mogli smo se naravno osloniti na sigurniju, mada dosadniju i sporiju metodu usijecanja oznaka u stijenu. Kolika je prostranost teritorije koja se otvorila pred nama, bilo je nemogue pogoditi bez probe. Bliska i esta povezanost razliitih zgrada inila je vjerojatnim da emo moi prei iz jedne u drugu mostovima ispod leda, osim tamo gdje se isprijee lokalni odroni i geoloke pukotine, jer se inilo da je veoma malo leda ulo unutar masivnih graevina. Skoro sva podruja prozirnog leda otkrivala su prekrivene prozore tako vrsto zatvorene kao da je grad bio ostavljen u tom ujednaenom stanju dok ledena kora nije stigla kristalizirati donji dio za sve preostalo vrijeme. Doista, dobivao se udan utisak da je to

mjesto bilo namjerno zatvoreno i naputeno u nekom nejasnom, minulom eonu, prije nego obuhvaeno nekom naglom nevoljom ili ak postupnim raspadom. Da li je dolazak ledenog doba predvien, i da li je bezimeno stanovnitvo otilo, sve do jednog, potraiti neko stanite bez te kobi? Toni fiziografski uvjeti koji su popratili formiranje ledenog pokrivaa u ovoj toki morat e saekati kasnije odgonetanje. To, veoma oito, nije bio postupan odlazak. Moda je pritisak nakupljenog snijega bio odgovoran, ili moda nekakva poplava iz rijeke, ili pucanje neke drevne ledene brane u velikim planinama, pomoglo u stvaranju posebnog stanja koje se sad moglo uoiti. Mata je mogla zamisliti bilo to u svezi s ovim mjestom.

VI
Bilo bi tegobno davati iscrpan, postupni izvjetaj o naim lutanjima unutar tog kavernoznog, eonima mrtvog saa pradavne gradnje te monstruozne jazbine zapretenih tajni koja je sada odjekivala po prvi put, nakon nebrojenih epoha, koracima ljudskih stopa. To je osobito tono zato to je toliko veliki dio stravine drame i otkria potjecao od pukog prouavanja sveprisutnih zidnih reljefa. Nae fotografije tih reljefa, snimljene s bljeskalicom, znatno e pridonijeti dokazivanju istine onoga to sad iznosimo, i za aljenje je to sa sobom nismo imali veu zalihu filmova. Bilo kako bilo, uradili smo grube skice olovkom odreenih bitnih odlika nakon to su nam svi filmovi bili ispucani. Zgrada u koju smo uli bila je znatne veliine i sloenosti, i pruila nam upeatljiv dojam arhitekture te bezimene geoloke prolosti. Unutarnje pregrade bile su manje masivne od vanjskih zidova, ali su na niim razinama bile izvrsno ouvane. Labirintska sloenost, koja je ukljuivala udno nepravilnu razliku u razini podova, odlikovala je cijeli sklop; i svakako bismo zalutali ve na poetku, da nije bilo traga od papiria kojeg smo ostavljali za sobom. Odluili smo prvo istraiti ruevnije gornje dijelove, te smo se stoga penjali gore u labirintu nekih tridesetak metara, do mjesta gdje je najvii red prostorija zjapio zasnjeen i razrueno otvoren prema polarnom nebu. Uspon je postignut strmim, poprjeno zarebrenim kamenim rampama ili nagnutim plohama koje su svugdje zamjenjivale stube. Prostorije na koje smo nailazili bile su svih zamislivih oblika i razmjera, u rasponu od petokrakih zvijezdi do trokuta i savrenih kvadrata. Moglo bi se sa sigurnou rei da je opi prosjek bio nekih 10x10 metara povrine, i est metara visine, mada je bilo i mnogih veih odaja. Nakon to smo iscrpno pregledali gornje prostore i razinu leda, spustili smo se, kat po kat, u potopljeni dio, gdje smo doista uskoro vidjeli da smo u neprekidnom labirintu povezanih prostorija i prolaza koji su vjerojatno vodili preko neogranienog podruja izvan te jedne zgrade. Kiklopska masivnost i ogromnost svega oko nas postala je neobino pritiua, a bilo je neeg neodreeno ali duboko neljudskog u svim obrisima, dimenzijama, uresima i konstrukcijskim nijansama bogohulno drevnih graevina. Uskoro smo shvatili, iz onog to su reljefi otkrivali, da je taj udovini grad mnogo milijuna godina star. Ne moemo jo objasniti inenjerske principe koji su koriteni u neskladnom uravnoteivanju i prilagodbi ogromnih komada kamena, mada se oito dosta oslanjalo na princip luka. Prostorije koje smo posjetili bile su potpuno liene bilo kakvog prenosivog sadraja, to je okolnost koja je poduprla nae miljenje o namjernom naputanju grada. Glavna dekorativna odlika bio je skoro univerzalni sustav zidnih skulptura, koji se uglavnom prostirao u neprekidnim vodoravnim trakama irokim jedan metar i postavljenim od poda do stropa naizmjenino s trakama iste irine posveenim geometrijskim

arabeskama. Bilo je izuzetaka od tog pravila postavljanja, ali je njegovo prevladavanje bilo izrazito. esto bi, meutim, niz glatkih zapisa koji su sadravali udno grupirane uzorke tokica bio utisnut pored jedne od arabesknih traka. Tehnika je, ubrzo smo uoili, bila zrela, vjeta, i estetski usavrena do najvieg stupnja civilizacijskog umijea, mada potpuno tua, u svakom pogledu, bilo kojoj poznatoj umjetnikoj tradiciji ljudske rase. U istananosti izvedbe niti jedna skulptura koju sam ikad vidio nije im bila ni blizu. Najsitniji detalji sloene vegetacije, ili ivotinjskih likova, bili su prikazani zapanjujuom ivotnou i pored velikih razmjera reljefa, dok su konvencionalni oblici bili prava uda vjete detaljnosti. Arabeske su izraavale obilno koritenje matematikih principa, i bile sainjene od opskurno simetrinih krivulja i kutova zasnovanih na petobrojnosti. Slikovne trake slijedile su visoko formaliziranu tradiciju, i obuhvaale poseban tretman perspektive, ali posjedovale su umjetniku silinu koja nas se duboko dojmila, usprkos ogromnim geolokim razdobljima koja su nas razdvajala. Njihova metoda prikaza oslanjala se na jedinstvenu uklopljenost presjeka s dvodimenzionalnom siluetom, i utjelovljivala analitiku psihologiju dubine veu od one bilo koje poznate rase iz davnina. Beskorisno je pokuati usporediti tu umjetnost s bilo kojom predstavljenom u muzejima. Oni koji vide nae fotografije vjerojatno e najbliu srodnost nai s pojedinim grotesknim zamislima najsmjelijih futurista. Arabeskni urezi sastojali su se u cijelosti od utisnutih crta, ija je dubina na neistroenim zidovima varirala od dva do pet centimetara. Kad bi se zapisi sa skupinama tokica pojavljivali - oito kao natpisi na nekom nepoznatom i pradavnom jeziku i pismu dubina od glatke povrine je bila moda tri centimetra, a tokica moda jo jedan centimetar. Oslikane trake bile su u kontrapunktnom niskom bareljefu, s pozadinom utisnutom oko pet centimetara u povrinu punog zida. Na nekim su se primjercima mogle uoiti oznake prijanje obojenosti, mada su uglavnom nezamislivi eoni uklonili i odagnali svaku boju koja je mogla biti prisutna. to bi se vie prouavala udesna tehnika, to su vie divljenja te stvari izazivale. Pod njihovom strogom konvencionalizacijom, moglo se uoiti pedantna i precizna opaanja i grafiku vjetinu umjetnika; i doista, same te konvencije sluile su simboliziranju i naglaavanju stvarne biti ili ivotne razliitosti svakog ocrtanog predmeta. Osjetili smo, takoer, da je iza tih uoenih vrsnosti bilo i drugih, koje su vrebale izvan dosega nae percepcije. Izvjesne finese tu i tamo pruale su neodreene nagovjetaje latentnih simbola i podraaja koji bi nam drugaije mentalno i emotivno naslijee, i puniji ili drugaiji niz ula, mogli uiniti upeatljivim i potresnim. Tematika skulptura oito je potjecala iz ivota nestale epohe njihovog stvaranja, i sadravala velik dio oite povijesti. Upravo je abnormalna okrenutost povijesti te pradavne rase sluajna okolnost koja je ila udesno nama na ruku bila ono to nam je inilo reljefe tako zapanjujue

informativnima, i to nas je navelo da nam njihovo fotografiranje i transkribiranje bude pree od svega ostalog. U nekim prostorijama prevladavajui ustroj bio je izmijenjen prisutnou mapa, astronomskih karata, i drugih znanstvenih crtea u uveanom razmjeru te stvari su pruale naivnu i stravinu dopunu onome to smo shvatili iz slikovnih frizeva i obruba. Nagovjeujui ono to je cjelina otkrivala, mogu se samo nadati da moja pria nee uzrokovati znatielju veu od razumnog opreza kod onih koji mi uope budu vjerovali. Bilo bi tragino da budu namamljeni u to carstvo smrti i uasa upravo upozorenjima namijenjenim da ih odvrate. Te isklesane zidove prekidali su visoki prozori i masivni tri i pol metarski otvori vrata, koji su i jedni i drugi mjestimino imali ouvane drvene plohe istanano izrezbarene i uglaane samih kapaka i vrata. Svi kovinski dijelovi odavno su nestali, ali neka od vrata ostala su na svom mjestu i moralo ih se silom sklanjati dok smo napredovali iz sobe u sobu. Okviri prozora s udnim prozirnim oknima uglavnom eliptinim opstali su tu i tamo, mada ne u veoj koliini. Bilo je i estih nia znatne veliine, obino praznih, ali ponegdje sadravajui neki bizaran predmet izraen od zelenog steatita koji je bio ili slomljen ili moda smatran previe nevanim da bi ga se ponijelo. Drugi otvori su nesumnjivo bili u svezi s nestalim mehanikim pogodnostima grijanjem, osvjetljenjem i slino - neke vrste, koje su nagovjetavali mnogi reljefi. Stropovi su obino bili goli, ali ponekad obloeni zelenim steatitom ili drugim ploicama, sada uglavnom otpalim. I podovi su bili pokriveni takvim ploicama, mada je prevladavao jednostavan kamen. Kao to sam rekao, sve pokustvo i druge pokretne stvari su nedostajale, ali su skulpture pruale jasnu sliku udnih sprava koje su nekad ispunjavale te, grobu nalik, odjekujue sobe. Iznad ledenog pokrova katovi su veinom bili zakreni otpadom, kramom i odlomljenim kamenom, ali na niima je toga bilo manje. U nekim od niih prostorija i hodnika bilo je malo toga osim zrnate praine ili drevnih inkrustacija, dok su poneke povrine odavale utisak nedavno pometene, besprijekorne istoe. Naravno, tamo gdje je bilo pukotina ili uruavanja, nie razine bile su zakrene kao i vie. Sredinja dvorana kao i kod drugih struktura koje smo vidjeli iz zraka titila je unutarnje podruje od potpune tame, tako da smo rijetko morali koristiti nae svjetiljke u gornjim odajama osim kad smo prouavali isklesane detalje. Ali ispod ledene kore, meutim, tmina je bila dublja, i na mnogim mjestima zbrkane razine tla pribliavala se potpunoj tami. Da se oblikuje makar i rudimentarna predodba naih misli i osjeaja dok smo prodirali u taj eonima nijemi labirint neljudske gradnje, morala bi se povezati beznadno zbunjujua zbrka neuhvatljivih raspoloenja, sjeanja i utisaka. Sama zapanjujua starost i smrtna pusto tog mjesta bile bi dovoljne da svladaju skoro svaku iole osjetljiviju osobu, ali dodan tim imbenicima bio je i skoranji neobjanjeni uas u logoru, i otkria suvie brzo dostignuta uasnim zidnim skulpturama oko nas. U trenu kad smo naili na savreni dio reljefa, gdje

nije bilo mjesta dvosmislenosti tumaenja, tek je kratko prouavanje bilo dostatno da nam prui jezivu istinu - istinu za koju bi bilo naivno tvrditi da Danforth i ja nismo, neovisno jedan o drugom, ve prije naslutili, mada smo se brino suzdravali da je uope spominjemo jedan drugom. Sad nije moglo biti nikakve daljnje blaene sumnje glede prirode bia koja su izgradila i nastanjivala ovaj udovini mrtvi grad milijunima godina u prolosti, kad su ovjekovi preci bili primitivni drevni sisavci, a ogromni dinosauri lutali tropskim stepama Europe i Azije. Prije toga smo se hvatali za oajniku mogunost i inzistirali svatko za sebe da je sveprisutnost petokrakih motiva znaila samo neko kulturno ili religijsko uzdizanje arhajskog prirodnog predmeta koji je tako oito utjelovljivao petokrakost, kao to su dekorativni motivi minojske Krete uzdizali svetog bika, oni Egipta skarabeja, oni Rima vuka i orla, i oni raznih divljih plemena neku odabranu totemsku ivotinju. Ali to jedino pribjeite sad nam je bilo oduzeto, i bili smo prisiljeni definitivno se suoiti s onespokojavajuom spoznajom koju je itatelj ovih stranica bez sumnje odavno predvidio. Jedva se mogu prisiliti da ga napiem crno na bijelo ak i sad, ali moda to nee biti neophodno. Stvari koje su jednom podigle i nastanjivale ove zastraujue zidove u doba dinosaura doista nisu bile dinosauri, ve neto mnogo gore. Sami dinosauri bili su novi stvorovi, skoro bez mozga ali graditelji ovog grada bili su stari i mudri, i ostavili izvjesne tragove u kamenu koji su poloeni prije skoro tisuu milijuna godina prije nego to je pravi zemaljski ivot napredovao dalje od nakupina stanica prije nego to je pravi zemaljski ivot uope postojao. Oni su bili tvorci i porobljivai tog ivota, i izvan svake sumnje predmet demonskih drevnih mitova koje spisi kao to su Pnakotski rukopisi i Necronomicon uasavajue nagovjetavaju. Oni su bili veliki Stari", koji su doprli sa zvijezda kad je Zemlja bila mlada - bia iju je bit oblikovala tuinska evolucija, i ije moi su bile takve kakve ovaj planet nikad nije iznjedrio. A samo pomisliti da smo niti dan prije Danforth i ja zbilja vidjeli ostatke njihove fosilizirane grae i da su jadni Lake i njegova skupina vidjeli njihove potpune obrise Meni je, naravno, nemogue iznijeti tonim redoslijedom stupnjeve kojima smo doznavali ono to znamo o tom udovinom poglavlju predljudskog ivota. Nakon prvog oka izvjesnih otkria morali smo na kratko zastati da se oporavimo, i bilo je ve tri sata prije nego to smo krenuli na stvarnu turu sustavnog istraivanja. Reljefi u zgradi u koju smo uli bili su relativno kasnijeg datuma od prije moda dva milijuna godina provjereno preko geolokih, biolokih i astronomskih odlika i utjelovljivali umjetnost koja bi se mogla nazvati dekadentnom u usporedbi s primjerima koje smo nali u starijim zgradama nakon prelaska mostova pod ledenom korom. Za jednu zgradu isklesanu od vrste stijene inilo se da je stara etrdeset ili moda pedeset milijuna godina iz starijeg eocena ili mlade krede i sadravala je bareljefe ija izvedba je nadilazila sve drugo, uz jedan bitan izuzetak, s kojim smo se sreli. To

je bilo, naknadno smo se sloili, najstarije stanite koje smo proli. Da nije potpore tih fotografija koje e uskoro biti predoene javnosti, suzdrao bih se od iznoenja onog to sam naao jer bih zakljuio da bi mogao biti zatvoren kao opasan luak. Naravno, beskrajno rani dijelovi skrpane prie koji predstavljaju predzemaljski ivot zvjezdoglavih bia na drugim planetima u drugim galaksijama, i drugim univerzumima moe se lako tumaiti kao fantastina mitologija samih tih bia; ali su ipak takvi dijelovi ponekad sadravali crtee i sheme tako sablanjivo istovjetne s najnovijim otkriima matematike i astrofizike da jedva znam to mi je misliti. Neka drugi prosude nakon to vide fotografije koje u objaviti. Prirodno, ni jedan od reljefa na koje smo naili nije davao vie od malog dijela bilo kakve povezane prie, niti smo ak poeli nailaziti na razne stupnjeve te prie ispravnim redom. Neke od ogromnih prostorija bile su neovisne to se njihovih uresa tie, dok se u drugim sluajevima povezana kronika protezala kroz niz soba i hodnika. Najbolje mape i dijagrami bili su na zidovima uasavajueg ponora ispod ak i drevnog nivoa tla peine povrine oko dvije tisue metara etvornih i dvadeset metara visoke, koja je nesumnjivo bila nekakav obrazovni centar. Bilo je mnogih sugestivnih ponavljanja istog materijala u razliitim prostorijama i zgradama, poto su odreeni dijelovi iskustva i neki pregledi ili faze rasne povijesti oito bili omiljeni kod raznih dekoratera ili stanara. Ponekad bi se, opet, razliite varijacije iste teme pokazale korisnima u razjanjavanju dvojbenih mjesta i popunjavanju praznina. Jo uvijek se udim to smo toliko zakljuili za kratko vrijeme koje smo imali na raspolaganju. Naravno, ak i sad to imamo tek u opim crtama a mnogo toga je dobiveno kasnije iz prouavanja fotografija i skica koje smo napravili. Mogue je da je djelovanje tog kasnijeg prouavanja oivljena sjeanja i nejasni utisci koji su djelovali u skladu s njegovom opom osjetljivou i onim konanim uasnutim opaanjem iju sutinu ne eli otkriti ak ni meni bilo neposredan uzrok Danforthovog sadanjeg sloma. Ali do toga je moralo doi, jer ne bismo mogli razumno uputiti nae upozorenje bez najpotpunije mogue informacije, a upuivanje tog upozorenja je prvenstvena neophodnost. Neki zaostali utjecaji u tom nepoznatom antarktikom svijetu poremeenog vremena i tuinskih prirodnih zakona ine obvezujuim da daljnja istraivanja budu otklonjena.

VII
Cijela pria, dosad odgonetnuta, pojavit e se u slubenom glasilu Miseatonikog sveuilita. Ovdje u izloiti ukratko samo bitne istaknute pojedinosti u neodreenom, rasplinutom obliku. Mit ili togod drugo, ti reljefi govorili su o dolasku tih zvjezdoglavih stvorova na novoroenu, beivotnu Zemlju iz kozmikog prostora njihovom dolasku, i dolasku mnogih drugih tuinskih bia kakva u pojedinim dobima kreu na pionirske putove Svemirom. ini se da su mogli prelaziti meduzvjezdani eter na svojim ogromnim membranastim krilima time udno potvrujui neke neobine branske folklorne prie koje mi je davno ispriao jedan starinarski kolega. ivjeli su dosta pod morem, gradei fantastine gradove i borei se u uasnim bitkama protiv bezimenih stvorova pomou sloenih sprava koje su rabile nepoznate principe energije. Oito je njihovo znanstveno i mehaniko znanje daleko nadilazilo ljudsko danas, mada su koristili njegove rasprostranjenije i sloenije oblike samo kad su morali. Neki od reljefa su nagovjetavali da su proli kroz mehanizirani stadij ivota na drugim planetima, ali su ga odbacili nalazei njegove posljedice emotivno nezadovoljavajuima. Njihova natprirodna otpornost ustrojstva i jednostavnost prirodnih potreba inili su ih izrazito sposobnima za ivot na visokoj razini bez specijaliziranijih plodova umjetne proizvodnje, i ak i bez odjee, osim povremene zatite od vremenskih uvjeta. Pod morem su, najprije za hranu a kasnije u druge svrhe, prvo stvorili zemaljski ivot koristei raspoloive tvari u skladu s davno znanim metodama. Sloeniji pokusi uslijedili su nakon unitenja raznih kozmikih neprijatelja. Uinili su to isto na drugim planetima, proizvodei ne samo potrebnu hranu, nego i odreene viestanine protoplazmine mase sposobne da oblikuju svoje tkivo u razliite privremene organe pod hipnotikim uplivom i stoga inei idealne robove za izvrenje tekih radova zajednice. Te viskozne mase bile su nesumnjivo ono o emu je Abdul Alhazred aputao kao o Shoggothima" u svom jezivom Necronomiconu, mada ak ni ludi Arapin nije nagovijestio da je tako to postojalo na Zemlji osim u snovima onih koji su vakali izvjesnu alkaloidnu travu. Kad su zvjezdoglavi Stari na ovom planetu sintetizirali svoje jednostavne oblike hrane i uzgojili dostatnu zalihu Shoggotha, dopustili su ostalim skupinama stanica da se razviju u druge oblike ivotinjskog i biljnog ivota u razliite svrhe, istrjebljujui sve one ije bi prisustvo postalo smetnjom. Uz pomo Shoggotha, ija bi se izduenja mogla navesti da diu zapanjujue teine, mali, niski gradovi pod morem izrasli su u ogromne i impozantne labirinte kamena ne razliite od onih koji su se kasnije uzdigli na kopnu. Doista, veoma prilagodljivi Stari su dosta ivjeli na kopnu u drugim dijelovima svemira, i vjerojatno odrali mnoge tradicije suhozemne gradnje. Dok smo prouavali arhitekturu tih isklesanih paleogejskih gradova, ukljuujui i onaj ijim smo eonima mrtvim hodnicima upravo tad prolazili, bili smo

zadivljeni udnom podudarnou koju jo uvijek nismo pokuali objasniti, ak ni u sebi. Vrhovi zgrada, koji su u gradu oko nas, naravno, bili vremenom izjedeni u bezobline ruevine u davnoj prolosti, bili su jasno prikazani u bareljefima, i pokazivali ogromne skupine igliastih tornjeva, istananih ukrasnih vrhova na nekim stocima i piramidama, i nizove tankih, vodoravno zasjeenih diskova na vrhu cilindrinih usjeka. To je bilo upravo ono to smo vidjeli u onom udovinom i predskazujuem prividu, sliku mrtvog grada u kojem takvih prizora nije bilo tisuama i desecima tisua godina, koji je iskrsnuo pred naim neznalakim oima preko neispitanih planina ludila dok smo se prvi put pribliavali zlosretnom logoru jadnog Lakea. O ivotu Starih, i pod morem i nakon to se dio njih preselio na kopno, mogle bi se napisali cijele knjige. Oni u plitkoj vodi nastavili su u cijelosti koristiti oi na vrhovima njihovih pet glavnih pipaka na glavi, i njegovali vjetine skulpture i pisanja na sasvim uobiajeni nain - za pisanje se rabilo pero na vodootpornim navotenim povrinama. Oni nie u dubinama oceana, mada su koristili neki udni svjetlei organizam da si osiguraju svjetlo, dopunjavali su svoj vid opskurnim osobitim ulima koja su djelovala kroz prizmatina ticala na njihovim glavama - ulima koja su sve Stare inila djelomino neovisnima o svjetlosti u sluaju opasnosti. Njihovi oblici skulpture i pisanja neobino su se promijenili tijekom sputanja, obuhvaajui neke oito kemijske procese nanoenja vjerojatno da se osigura svjetlucavost koje nam bareljefi nisu mogli razjasniti. Ta bia su se kretala pod vodom dijelom plivanjem - koristei bone krinoidne udove - a dijelom micanjem niim pipcima s pseudostopalima. Povremeno bi prelazili dulje razdaljine pomaui se s dva ili vie pari svojih lepezastih sklopivih krila. Na suhom su obino koristili pseudostopala, ali ponekad su uzlijetali na veliku visinu ili preko velikih razdaljina svojim krilima. Mnogi tanani pipci u koje su se njihove krinoidne ruke granale bili su beskrajno osjetljivi, savitljivi, jaki i precizni u miino-ivanoj koordinaciji pruajui vrhunsku vjetinu i spretnost pri svim umjetnikim i drugim poslovima. Otpornost tih bia bila je skoro nevjerojatna. ini se da ak ni strahotni pritisak najdubljeg morskog dna nije bio u stanju nauditi im. Veoma malo ih je umiralo, osim nasilnom smru, a njihova mjesta pokapanja bila su rijetka. injenica da su prekrivali svoje okomito pokopane mrtve petokrakim ispisanim humkama pobudila je kod Danfortha i mene takve misli koje su inile neophodnim novi zastanak i oporavak nakon to smo to ustanovili iz reljefa. Ta bia razmnoavala su se pomou spora poput biljki papratnjaa, kao to je Lake pretpostavio ali, zbog njihove izuzetne otpornosti i dugovjenosti, i posljedinog nepostojanja potrebe za zamjenom, oni nisu poticali razvitak novih protalija osim kad su imali nova podruja za koloniziranje. Mladi su sazrijevali brzo, i dobivali obrazovanje oito vie od bilo kog standarda koji bi mi mogli zamisliti. Prevladavajui intelektualni i estetski ivot bio je visoko razvijen, i proizveo je tvrdokorno trajan niz obiaja i institucija koje u u potpunosti opisati u monografiji koju pripremam. Oni su se blago razlikovali u skladu s

morskim ili kopnenim stanitem, ali imali su iste temelje i osnove. Mada sposobni, poput biljaka, prehraniti se neorganskim tvarima, daleko im je bila draa hrana organskog, a posebno ivotinjskog podrijetla. Jeli su sirove plodove mora, ali su kuhali svoja jela na suhom. Lovili su divlja i zbog mesa gajili krda koljui otrim oruima ije je udne tragove na nekim fosilnim kostima primijetila naa ekspedicija. udesno dobro su podnosili sve temperaturne raspone, i u svom prirodnom stanju mogli su ivjeti u vodi do toke smrzavanja. Meutim, kada se pribliio veliki mraz pleistocena prije skoro milijun godina stanovnici kopna morali su pribjei posebnim mjerama, ukljuujui umjetno grijanje dok ih, izgleda, smrtonosna hladnoa nije na kraju odagnala natrag u more. Za njihove prapovijesne letove kroz kozmiki prostor, kae legenda, apsorbirali su izvjesne kemikalije i postajali skoro neovisni o jelu, disanju ili temperaturnim uvjetima ali do vremena velike hladnoe izgubili su znanje o toj metodi. U svakom sluaju, nisu mogli to umjetno stanje produavati unedogled bez oteenja. Poto se nisu sparivali, i bili su polubiljni po strukturi, Stari nisu imali biolokih temelja za obiteljsku fazu ivota kao sisavci, ve su izgleda organizirali velika kuanstva na principu udobnog koritenja prostora i kao to smo zakljuili iz prikazanih zanimanja i zabava sustanovnika prijateljske mentalne povezanosti. Prilikom namjetanja svojih domova stavljali su sve u sredinu velikih soba, ostavljajui zidne prostore slobodnima za ukrasnu obradu. Osvjetljenje je, kod stanovnika kopna, bilo postignuto napravom vjerojatno elektrokemijske naravi. I na kopnu i pod morem koristili su udne stolove, stolice i kaue poput cilindrinih okvira jer su se odmarali i spavali uspravno sa skupljenim pipcima i police za uvezane nizove istokanih povrina koje su inile njihove knjige. Vlada je bila oito sloena i vjerojatno socijalistika, mada se nita sigurno u tom smislu ne moe zakljuiti iz reljefa koje smo vidjeli. Trgovina je bila rairena, i lokalna i ona izmeu razliitih gradova izvjesni mali, ravni etoni, petokraki i ispisani, sluili su kao novac. Vjerojatno su manji od raznih zelenkastih steatita koje je nala naa ekspedicija bili primjerci tog novca. Mada je kultura uglavnom bila urbana, bilo je neto poljodjelstva i mnogo stoarstva. Rudarstvo i proizvodnja u ogranienom obujmu takoer su bili prisutni. Putovanje je bilo veoma esto, ali ini se da je stalno preseljenje bilo relativno rijetko izuzev ogromnih kolonizatorskih pokreta kojima se rasa irila. Za osobno kretanje nisu koritena nikakva vanjska pomagala, poto su izgleda na tlu, u zraku i pod vodom Stari posjedovali izrazito velike mogunosti postizanja brzine. Terete, su, meutim, vukle tovarne ivotinje Shoggothi pod morem, a udni oblik primitivnih kraljenjaka u kasnijim godinama kopnenog obitavanja. Ti kraljenjaci, kao i beskrajni niz drugih oblika ivota ivotinjskog i biljnog, morskog, kopnenog i zranog bili su proizvodi nenadzirane evolucije koja je djelovala na stanice koje su Stari stvorili ali koje su izmakle njihovoj pozornosti. Doputeno im je da se neometano razvijaju jer nisu dole u sukob s

dominantnim biima. Oblici koji bi zasmetali, naravno, bivali su mehaniki istrijebljeni. Zainteresiralo nas je to smo u nekima od najkasnijih i najdekadentnijih reljefa uoili jednog klatareeg primitivnog sisavca, kojeg su kao hranu i ponekad kao zabavnog klauna koristili itelji kopna, iji su neodreeno majmunski i ljudski nagovjetaji bili jasno vidljivi. Prilikom gradnje kopnenih gradova, ogromne kamene blokove visokih kula obino su dizali pterodaktili ogromnih krila ija vrsta je zasad nepoznata paleontolozima. Ustrajnost kojom su Stari preivjeli razliite geoloke promjene i pokrete Zemljine kore bila je skoro udesna. Mada je malo ili nimalo prvih gradova opstalo dulje od arhajskog doba, nije bilo prekida u njihovoj civilizaciji ili prijenosu njihovih zapisa. Njihovo prvotno mjesto sputanja na planet bio je Antarktiki ocean, i vjerojatno je da su stigli nedugo nakon to je materija koja je stvorila Mjesec bila istrgnuta iz susjednog junog Pacifika. Po jednoj od reljefnih karata cijeli globus je tad bio pod vodom, s kamenim gradovima razasutim sve dalje i dalje od Antarktika kako je vrijeme prolazilo. Jo jedan zemljovid pokazivao je ogroman komad kopna oko Junog pola, gdje su oito neka od bia gradila pokusna naselja, mada su njihova glavna sredita bila prebaena na najblie morsko dno. Kasniji zemljovidi, koji opisuju kopnene mase kako pucaju i plutaju, i alju neke odvojene dijelove na sjever, podravaju na upeatljiv nain teorije o kontinentalnim pomicanjima koje su nedavno razvili Taylor, Wegener i Joly. Uzdizanjem novog kopna u junom Pacifiku otpoela su velika dogaanja. Neki od podmorskih gradova bili su beznadno razrueni, ali to nije bila najgora nesrea. Jedna druga rasa suhozemna rasa bia oblikovanih poput oktopoda koja vjerojatno odgovara famoznom predljudskom nakotu Cthulhua ubrzo je poela stizati iz kozmikog beskraja i otpoela udovian rat koji je na neko vrijeme potpuno odbacio Stare natrag u more - kolosalan udarac s obzirom na poveano naseljavanje kopna. Kasnije je sklopljen mir, i nova kopnena podruja preputena su nakotu Cthulhua dok su Stari zadrali more i starija kopna. Zasnovani su novi gradovi - najvei meu njima na Antarktiku, jer je podruje prvog dolaska bilo sveto. Od tada, kao i prije, Antarktik je ostao sredite civilizacije Starih, i svi gradovi koje je tamo izgradio nakot Cthulhua bili su zbrisani. Onda su najednom pacifika kopna ponovo potonula, ponijevi sa sobom uasni kameni grad Rlych i sve kozmike oktopode, tako da su Stari opet ovladali cijelim planetom osim sjenovitog podruja straha o kojem nisu bili skloni govoriti. U dosta kasnijem dobu njihovi gradovi prekrili su sva kopnena i morska podruja globusa - stoga preporuka u monografiji koju pripremam da neki arheolozi izvedu sustavna buenja Pabodiejevim tipom opreme na odreenim, daleko razmaknutim podrujima. Ustrajni trend tijekom mnogih doba bio je iz mora na kopno pokret koji je ohrabrivalo uzdizanje novih kopnenih masa, mada ocean nikad nije bio potpuno naputen. Jo jedan uzrok pokreta na kopno bila je nova tekoa u uzgajanju i obuzdavanju Shoggotha o kojima je ovisio uspjean podmorski ivot. S

protokom vremena, kao to su reljefi tuno priznali, vjetina stvaranja novog ivota iz neorganske tvari bila je izgubljena, tako da su se Stari morali osloniti na oblikovanje formi koje su ve bile postojee. Na kopnu, veliki gmazovi pokazali su se visoko prilagodljivima; ali Shoggothi podmorja, reproducirajui se diobom i stjeui opasan stupanj sluajne inteligencije, neko su vrijeme predstavljali znatan problem. Oduvijek su bili kontrolirani preko hipnotikih sugestija Starih, i oblikovali svoju otpornu sposobnost uobliavanja u razline korisne privremene udove i organe, ali su sada njihove samooblikujue moi bile ponekad upotrebljavane neovisno, i u raznim oponaateljskim oblicima usaenim prijanjim sugestijama. Oni su, izgleda, razvili polustabilan mozak ija je odvojena i povremeno tvrdoglava voljnost odraavala zahtjeve Starih bez da ih uvijek poslua. Reljefni likovi tih Shoggotha ispunili su Danfortha i mene uasom i gaenjem. Bili su obino bezoblini stvorovi sastavljeni od viskozne hladetine koja je izgledala kao nakupina mjehuria, i u prosjeku imala oko etiri i pol metra u promjeru. Imali su, meutim, stalno mijenjajui oblik i zapreminu izbacujui privremene izrasline ili oblikujui oite organe vida, sluha i govora, oponaajui svoje gospodare ili spontano ili po sugestiji. ini se da su postali osobito neprilagodljivi pred sredinu permskog razdoblja, prije nekih stotinu i pedeset milijuna godina, kad su se podmorski Stari borili protiv njih u pravom ratu ponovnog pokoravanja. Slike tog rata, i bezglavog i sluzi pokrivenog stanja u kojem su Shoggothi uobiajeno ostavljali svoje pobijene rtve, odrale su izvanredno zastraujue odlike i pored proteklog ponora neizrecivih doba. Stari su protiv pobunjenih stvorova rabili udna oruja molekularnih i atomskih poremeaja, i konano postigli potpunu pobjedu. Nakon toga reljefi su prikazivali razdoblje u kojem su Shoggothe krotili i dresirali naoruani Stari kao to su divlje konje amerikog zapada krotili kauboji. Mada su tijekom pobune Shoggothi iskazali sposobnost da ive izvan vode, taj prijelaz nije bio potican poto bi njihova korisnost na suhom teko bila u skladu s nevoljama njihovog obuzdavanja. Tijekom jurskog doba Stari su se susreli s novim neprijateljem u obliku nove invazije iz vanjskog svemira - ovog puta od strane polugljivastihpoluljuskarskih stvorova stvorova nesumnjivo istih kao i oni koji se javljaju u odredenim proaputanim brdskim legendama sjevera, i koji su zapameni u Himalajama kao Mi-Go, ili strani snjeni ljudi. Da bi se borili s tim biima Stari su pokuali, po prvi put od silaska na Zemlju, ponovo krenuti u planetarni eter; ali, i pored svih tradicionalnih priprema, ustanovili su da im vie nije mogue napustiti Zemljinu atmosferu. to god stara tajna meuzvjezdanog putovanja bila, sada je bila definitivno izgubljena za njihovu rasu. Na kraju su Mi-Go istisnuli Stare iz svih sjevernih zemalja, mada su bili nemoni napasti one pod morem. Malo-pomalo, polagano povlaenje drevne rase u njeno prvobitno antarktiko stanite je poinjalo.

Bilo je zanimljivo zamijetiti iz naslikanih bitaka da su i Cthulhu i Mi-Go izgleda bili sainjeni od tvari daleko razliite od one, za koju znamo, koja je bila tkivo Starih. Bili su sposobni initi pretvorbe i spojeve nemogue njihovim protivnicima, i stoga se ini da su prvobitno potekli iz jo daljih zakutaka kozmikog prostora. Stariji su, osim svoje natprirodne otpornosti i posebnih odlika ivljenja, bili strogo materijalni, i njihovo prvobitno podrijetlo moralo je biti unutar poznatog prostorno-vremenskog kontinuuma dok se o poetnom izvoritu tih drugih rasa moe samo nagaati zaustavljenog daha. Sve to, naravno, pod pretpostavkom da izvanzemaljske veze i neprirodnosti pripisane napadajuim rasama nisu ista mitologija. Zamislivo je da su Stari mogli izmisliti kozmiki ustroj da bi opravdali svoje povremene poraze, poto su povijesni interes i ponos oito inili njihove glavne psiholoke imbenike. Znakovito je da njihovi anali proputaju spomenuti mnoge napredne i mone rase bia ije se snane kulture i istaknuti gradovi postojano javljaju u izvjesnim opskurnim legendama. Promjenljivo stanje svijeta tijekom dugih geolokih razdoblja javlja se zapanjujuom ivopisnou u mnogim isklesanim zemljovidima i prizorima. U nekim sluajevima postojea znanost e trebati reviziju, dok su u drugim sluajevima smjela nagaanja velianstveno potvrena. Kao to sam rekao, pretpostavka Taylora. Wgenera i Jolyja da su svi kontinenti dijelovi prvobitne antarktike kopnene mase koja je napukla od centrifugalne sile i razdvojila se dok je plutala po tehniki viskoznom niem sloju pretpostavka koju potiu takve stvari kao to su dopunjujui obrisi Afrike i June Amerike, i nain na koji su nabrani i nagurani veliki planinski lanci dobiva upeatljivu potvrdu iz ovog neobinog izvora. Zemljovidi koji su oito prikazivali karboniferni svijet od prije stotinu milijuna ili vie godina pokazivali su bitne pukotine i rasjeke kojima je kasnije sueno da razdvoje Afriku od nekad jedinstvenih podruja Europe (tada Valusije prvobitnih legendi), Azije, obje Amerike i antarktikog kontinenta. Drugi zemljovidi, a najhitnije oni u svezi sa zasnivanjem ovog ogromnog mrtvog grada oko nas prije pedeset milijuna godina - pokazivali su sve sadanje kontinente jasno razluene. A u najkasnijem otkrivenom primjeru koji moebitno datira iz pliocenskog doba priblini svijet dananjice javljao se sasvim jasno i pored povezanosti Aljaske sa Sibirom, Sjeverne Amerike s Europom preko Grenlanda, i June Amerike s antarktikim kontinentom preko Grahamove zemlje. U karboniferu mapa cijelog globusa - i oceanskog dna i podijeljene mase kopna sadravala je simbole ogromnih kamenih gradova Starih, ali na kasnijim zemljovidima postupno povlaenje k Antarktiku postalo je veoma jasno. Konani pliocenski primjer nije pokazivao kopnene gradove osim na antarktikom kontinentu i na vrhu June Amerike, ni bilo koji oceanski grad sjevernije od pedesete paralele june irine. Poznavanje i interes za sjeverni svijet, osim prouavanja obalnih crta, vjerojatno tijekom dugih istraivakih letova na tim lepezastim opnastim krilima, oito je spalo na nulu

meu Starijima. Unitenje gradova uslijed uzdizanja planina, centrifugalnog cijepanja kontinenata, seizmikih potresa kopna ili morskog dna i drugih prirodnih uzroka, bilo je redovno biljeeno, i bilo je zanimljivo uoiti kako je sve manje i manje nadopuna obavljano dok su doba prolazila. Ogromni mrtvi megalopolis razjapljen oko nas izgleda je bio posljednje ope sredite rase izgraen rano u dobu krede nakon to je titanski pokret Zemlje sravnio jo ogromnijeg prethodnika nedaleko. ini se da je ovo podruje bilo nasvetija toka od svih, gdje su se navodno prvi Stari nastanili na prvobitnom morskom dnu. U novom gradu ije smo mnoge znaajke mogli prepoznati na reljefima, ali koji se protezao punih tisuu i pol kilometara du planinskog lanca, izvan i najdaljih granica naeg zranog pregleda bilo je spomena da je sauvano odreeno sveto kamenje koje je inilo dio prvog podmorskog grada, koji se uzdigao na svjetlost nakon dugih epoha tijekom opeg krunjenja slojeva.

VIII
Prirodno, Danforth i ja prouavali smo s posebnim zanimanjem i osobito osobnim osjeajem zapanjenosti sve u svezi s neposrednom okolicom mjesta gdje smo se nalazili. Tog lokalnog materijala, naravno, bilo je u obilju; a u zamrenoj gradskoj razini tla imali smo dostatno sree nai kuu veoma kasnog datuma iji su zidovi, mada poneto oteeni susjednom rasjeklinom, sadravali reljefe dekadentne izrade s priom o tom podruju dugo nakon pliocenske mape s koje smo dobili zadnji opi pogled na predljudski svijet. To je bilo posljednje mjesto koje smo pregledali detaljno, poto nam je ono to smo tamo nali pruilo novi neposredni cilj. Svakako, bili smo u jednom od najzaudnijih, najbizarnijih i najuasavajuih zakutaka Zemljie kugle. Od svih postojeih zemalja, ova je bila daleko najstarija. U nama je dozrjela spoznaja da ova odurna zaravan mora zbilja biti onaj famozni komarni plato Leng koji ak ni ludi pisac Necronomicona nije bio rad spominjati. Veliki planinski lanac bio je zapanjujue dug poinjao je nisko u Luitpoldovoj zemlji na istonoj obali Weddelovog mora i doslovno prelazio cijeli kontinent. Onaj zbilja visoki dio protezao se u monom luku od oko 82 irine, 60 istone duljine do irine od 70, istone duljine 115, s konkavnom stranom prema naem logoru a stranom prema moru u podruju one duge, ledom okovane obale ija su brda opazili Wilkes i Mawson u antarktikom krugu. A ipak je jo udovinih pretjerivanja prirode, ini se, bilo uznemirujue blizu. Rekao sam da su ti vrhovi vii od Himalaja, ali reljefi me sprjeavaju da kaem da su najvii na Zemlji. Ta turobna poast je nesumnjivo rezervirana za neto to je polovica reljefa oklijevala uope zabiljeiti, dok su mu drugi pristupali s oitom odbojnou i oklijevanjem. ini se da postoji jedan dio te drevne zemlje prvi dio koji se ikad uzdigao iz vode nakon to je Zemlja odbacila Mjesec i Stari dospjeli sa zvijezda koji je postao izbjegavan kao neodreeno i bezimeno zao. Gradovi sagraeni tamo ruili su se prije vremena, i bili naeni najednom naputeni. Onda je, kad je prvi veliki trzaj Zemlje zatresao to podruje u komanijskom dobu, zastraujui niz vrhova najednom izbio navie usred najstravinije pometnje i kaosa i Zemlja je dobila svoje najuzdignutije i najuasnije planine. Ukoliko su reljefi bili toni, te odurne stvari morale su biti mnogo vie od dvanaest tisua metara izrazito vie ak i od okantnih planina ludila koje smo preli. Protezale su se, kako izgleda, od 77 irine, 70 istone duljine do irine od 70, istone duljine 100 - manje od pet stotina kilometara od mrtvog grada, tako da bismo uoili njihove uasavajue vrhove u daljini na zapadu da nije bilo tog nejasnog, prelijevajueg svjetlucanja. Njihov sjeverni kraj morao bi takoer biti vidljiv s duge obalne crte antarktikog kruga Zemlje kraljice Marije. Neki od Starijih, u njihovim dekadentnim danima, upuivali su udne

molitve tim planinama ali nitko im nikad nije priao niti se usudio nagaati to lei iza njih. Ni jedno ljudsko oko nikad ih nije vidjelo, i dok sam prouavao osjeaje prenijete reljefima, molio sam se da ih ni jedno nikad ni ne vidi. Postoje zatitna brda du obale oko njih - zemlje Kraljice Marije i Kaisera Wilhelma i zahvaljujem nebesima da se nitko nije uspio iskrcati tamo i popeti preko tih brda. Nisam onoliko skeptian glede starih pria i strahovanja kao to sam nekad bio, i sad se ne smijem na tvrdnju predljudskog kipara da su munje katkad znaajno zastajale na svakom od tmurnih vrhunaca, i da je neobjanjiv sjaj svijetlio s jednog od tih uasnih vrhova tijekom cijele duge polarne noi. Moda postoji vrlo stvaran i vrlo udovian smisao u starim pnakotskim aputanjima o Kadathu u Ledenoj pustari. Ali bliski teren teko da je bio manje udan, mada manje bezimeno uklet. Ubrzo nakon osnutka grada veliki planinski lanac postao je sjedite glavnih hramova, i mnogi reljefi prikazivali su kakve su groteskne i fantastine kule parale nebo tamo gdje smo sada mi vidjeli samo udno prianjajue kocke i bedeme. Tijekom prolaska mnogih doba peine su se pojavile, i bile oblikovane u dodatke hramovima. Uz napredovanje jo kasnijih epoha, sve krenjake ile u tom podruju bile su izdubljene podzemnim vodama, tako da su planine, brda u podnoju i zaravan ispod njih bile prava mrea povezanih peina i galerija. Mnoge ivotopisne skulpture govorile su o istraivanjima duboko pod zemljom, i o konanom otkriu stigijskog neosunanog mora koje je vrebalo u Zemljinoj utrobi. Taj ogromni onoeni bezdan nesumnjivo je izdubila velika rijeka koja je tekla iz bezimenih i uasnih zapadnih planina, i koja je ranije skretala pored podnoja planina Starih i tekla pored tog lanca u Indijski ocean izmeu zemalja Budd i Totten na obalnoj crti Wilkesove zemlje. Malo po malo izjela je krenjako brdo kod svog zaokreta, dok konano njeni dubei tokovi nisu dospjeli do peina podzemnih voda i udruili se s njima u dubljenju veeg ponora. Konano se cijela ispraznila u uplja brda i ostavila staro korito prema oceanu suhim. Velik dio kasnijeg grada kako smo ga mi nali izgraen je nad tim ranijim koritom. Stari su, razumijevajui to se zbilo, i koristei svoju uvijek izotrenu sklonost umjetnosti, isklesali u kitnjasta vrata onaj utok u brdima gdje je veliki tok poinjao svoje sputanje u vjenu tamu. Ta rijeka, nekad premotena desecima otmjenih kamenih mostova, bila je oito ona iji smo presahli tok vidjeli tijekom naeg zrakoplovnog osmatranja. Njen poloaj na razliitim reljefima grada pomogao nam je da se orijentiramo prema prizoru kakav je bio u raznim stadijima mnogodobne, eonima mrtve povijesti tog podruja, tako da smo mogli skicirati urnu ali paljivu mapu najhitnijih znaajki trgova, vanih zgrada i slino za pomo pri daljnjem istraivanju. Ubrzo smo mogli u mati rekonstruirati cijelu tu zapanjujuu stvar onakvu kakva je bila prije milijun ili deset milijuna ili pedeset milijuna godina, jer su nam reljefi govorili jasno kako su zgrade i planine i trgovi i predgraa i pejzani elementi i bujna vegetacija tercijara morali izgledati. To je morala biti

udesna i mistina ljepota i, mislei o njoj, skoro sam zaboravio hladan osjeaj tmurne prijetnje kojim su neljudska starost i masivnost, umrlost i udaljenost i ledeni suton grada guili i optereivali moj duh. Ipak, sudei po odreenim reljefima, stanovnici tog grada i sami su poznavali stisak pritiueg uasa, jer bilo je tmurnih i ponavljajuih scena u kojima su Stari bili prikazani u preplaenom uzmicanju od neega emu nikad nije doputeno da se pojavi na slici to je naeno u velikoj rijeci i obiljeeno kao vodom donijeto kroz uzmahane, lozom obrasle ume cikada iz onih uasnih zapadnih planina. Samo smo u jednoj kasno sagraenoj kui s dekadentnim reljefima stekli ikakav navjetaj konane katastrofe koja je dovela do naputanja grada. Oito je moralo biti mnogo drugih skulptura iz istog doba drugdje, ak i raunajui opadanje ivosti i stremljenja u razdoblju napregnutosti i nesigurnosti; zbilja, veoma siguran dokaz o postojanju drugih stigao nam je nedugo zatim. Ali to je bio prvi i jedini niz na koji smo izravno naili. Htjeli smo jo traiti kasnije; ali, kao to sam rekao, neposredne okolnosti nametnule su sada drugi cilj. Ipak je, naravno, morala postojati neka granica jer nakon to je sva nada u dugo budue nastanjivanje tog mjesta usahla meu Starima, nije moglo ne biti potpunog prekida u ureivanju zidova. Konani udarac, naravno, bio je dolazak velike zime koja je jednom drala veinu Zemlje u svojim okovima, i koja nikad nije napustila zlosretne polove velike zime koja je, na drugom kraju svijeta, dokrajila bajkovite zemlje Lomara i Hyperboreje. Kad je tono ta tendencija poela na Antarktiku, bilo bi teko rei u smislu preciznih godina. Danas stavljamo poetak razdoblja opeg zaleivanja u razdoblje od oko petsto tisua godina prije dananjice, ali na polovima je uasno pustoenje moralo otpoeti mnogo ranije. Sve brojane procjene su djelomice nagaanja, ali je sasvim vjerojatno da su dekadentni reljefi bili izraeni prije znatno manje od milijun godina, i da je stvarno naputanje grada bilo zavreno mnogo prije konvencionalnog poetka pleistocena prije petsto tisua godina . raunajui u okvirima cijele Zemljine povrine. U dekadentnim reljefima bilo je naznaka rjee vegetacije posvuda, i opadanja seoskog ivota to se tie Starih. U kuama su prikazane sprave za grijanje, a zimski putnici su pokazani umotani u zatitnu odjeu. Onda smo vidjeli niz kartua - obiaj neprekidnih traka bio je esto prekidan u tim kasnim reljefima koje su prikazivale stalno rastuu migraciju u najblia toplija utoita neki su bjeali u gradove pod morem ispod udaljene obale, a neki su silazili kroz mreu krenjakih peina u upljim brdima do susjednog crnog ponora podzemne vode. Na kraju se ini da je susjedni ponor bio taj koji je najvie koloniziran. To je bilo dijelom, nesumnjivo, zbog tradicionalne svetosti tog posebnog podruja, ali je moglo biti odlunije odreeno mogunou nastavka koritenja velikih hramova na izdubljenim planinama, i zadravanjem ogromnog kopnenog grada kao mjesta ljetnjeg boravka i baze za komuniciranje s raznim rudnicima. Povezanost starih i novih stanita uinjena je uinkovitijom pomou nekoliko

ublaavanja i poboljanja povezujueg puta. ukljuujui probijanje brojnih izravnih tunela od drevne metropole do crnog ponora tunela usmjerenih otro prema dolje ije smo ulaze paljivo ucrtali, u skladu s naim najpromiljenijim procjenama, na mapu vodilju koju smo sastavljali. Bilo je oito da se barem dva od tih tunela nalaze na razumnoj udaIjenosti za istraivanje od mjesta gdje smo mi bili oba na rubu grada prema planinama, jedan manje od etiristo metara prema negdanjem rijenom toku, a drugi moda dvostruko dalje u suprotnom smjeru. U ponoru je, ini se, bilo dosta zaravni na odreenim mjestima, ali Stari su svoj novi grad sagradili pod vodom nesumnjivo zbog manjih oscilacija temperature. Dubina skrivenog mora je izgleda bila znatna, tako da je Zemljina unutarnja toplina mogla osigurati njegovu naseljivost na neodreeno vrijeme. Ti stvorovi, ini se, nisu imali problema u prilagoivanju na povremeni - a na kraju, naravno, i stalni boravak pod vodom, poto nikad nisu dopustili svom sustavu krga da zakrlja. Bilo je mnogo reljefa koji su pokazivali kako su esto posjeivali svoj podmorski rod drugdje, i kako su se redovno kupali na dubokom dnu njihove velike rijeke. Tmina Zemljine nutrine takoer nije mogla biti smetnja rasi naviknutoj na duge polarne noi. Mada je njihov stil bio nesumnjivo dekadentan, ti kasniji reljefi imali su doista epsku odliku tamo gdje su govorili o gradnji novog grada u peinskom moru. Stari su tome pristupili znanstveno vadei nerastopive stijene iz srca izdubljenih planina, i upoljavajui strune radnike iz najblieg podmorskog grada da obave gradnju po najboljim metodama. Ti radnici doveli su sa sobom sve to je bilo neophodno za pokretanje novog pothvata shoggothsko tkivo da od njega uzgoje dizae kamena i tegleu marvu za grad u peini, i drugu protoplazmiku materiju da je oblikuju u fosforescentne organizme u svrhu osvjetljivanja. Na kraju se mona metropola uzdigla na dnu tog stigijskog mora, arhitekture veoma nalik onoj grada iznad nje, i izvedbe koja je iskazivala veoma malo dekadencije zbog preciznog matematikog elementa svojstvenog graevinskim pothvatima. Novouzgojeni Shoggothi izrasli su do enormne veliine i jedinstvene inteligencije, i prikazani su kako primaju i izvravaju zapovijedi udesnom brzinom. Izgleda da su razgovarali sa Starima oponaajui njihove glasove neku vrst muzikalnog piskanja irokog raspona, ukoliko je jadni Lake seciranjem ispravno ukazao - i radili vie po izgovorenim zapovijedima nego po hipnotikim sugestijama kao u ranija vremena. Bili su, meutim, drani pod zavidnom kontrolom. Fosforoscentni organizmi su pruali svjetlo s potpunom uinkovitou, i nesumnjivo nadoknadili gubitak znanih polarnih aurora iz noi vanjskog svijeta. Umjetnost i ukraavanje su nastavljeni, mada s odreenom dekadencijom. Stari su izgleda i sami shvatili to opadanje, i u mnogim sluajevima anticipirali politiku Konstantina Velikog prenoenjem posebno finih blokova drevnih skulptura iz kopnenog grada, ba kao to je taj car, u slinom dobu opadanja,

pokupio iz Grke i Azije najfinije umjetnine da prui svojoj novoj bizantskoj prijestolnici vie sjaja nego to su njeni ljudi mogli stvoriti. to prijenos isklesanih blokova nije bio obimniji moe se nesumnjivo pripisati injenici da kopneni grad u poetku nije bio potpuno naputen. Do vremena kad se potpuno naputanje zbilo a sigurno se moralo zbiti prije nego to je polarni pleistocen uznapredovao - Stari su moda postali zadovoljniji svojom dekadentnom umjetnou ili su prestali uoavati vrsnije odlike starijih skulptura. Kako bilo, eonima nijeme ruevine oko nas svakako nisu pretrpjele reljefno ogoljavanje u velikoj mjeri, mada su svi najbolji samostojei kipovi, kao i ostale pokretne stvari, bile odnijete. Dekadentne kartue i ploe koje su priale tu priu bile su, kao to sam rekao, posljednje koje smo mogli nai tijekom nae ograniene potrage. Ostavili su nas sa slikom Starih kako se kreu tamo-amo izmeu kopnenog grada ljeti i grada u peinskom moru zimi, i ponekad trguju s gradovima na morskom dnu pored antarktike obale. Do tada je konana sudbina kopnenog grada morala biti jasno shvaena, jer su skulpture pokazivale mnoge znake zloudnog napada zime. Vegetacija je nestajala, i uasni snjegovi zime vie se nisu potpuno otapali ak ni usred ljeta. Gmazovi meu stokom su skoro svi bili mrtvi, a ni sisavci se nisu ba dobro drali. Da bi se nastavilo s radom u gornjem svijetu postalo je neophodno prilagoditi na suhozemni ivot neke od Shoggotha, bezoblinih i udesno otpornih na hladnou neto to su Stari ranije oklijevali initi. Velika rijeka je sad bila beivotna, i povrinski dio mora izgubio je veinu stanovnika osim foka i kitova. Sve ptice su odletjele, osim velikih, grotesknih pingvina. to se poslije zbilo mogli smo samo nagaati. Koliko dugo je novi grad u peinskom moru opstao? Je li jo uvijek tamo dolje, kameni le u vjeitoj tami? Jesu li se podzemne vode konano zaledile? Koja je sudba snala gradove oceanskog dna u vanjskom svijetu? Da li se bilo tko od Starih prebacio sjevernije pred ireom ledenom kapom? Postojea geologija ne pokazuje nikakav trag njihovog prisustva. Jesu li strani Mi-Goovi jo bili prijetnja u vanjskom svijetu sjevera? Moe li se biti siguran to se odralo ili nije, ak i danas, u neosvijetljenim i neistraenim ponorima Zemljinih najdubljih voda? Ti stvorovi su izgleda bili u stanju podnijeti bilo kakve pritiske a ljudi s mora su ponekad izvukli ribolovnim mreama udne stvari. I objanjava li doista teorija o kitovima-ubojicama divljake i tajanstvene oiljke na antarktikim fokama koje je prije jedne generacije uoio Borchgrevink? Uzorci koje je naao jadni Lake nisu ulazili u ta nagaanja, poto je njihov geoloki okoli dokazivao da su ivjeli u vrijeme koje je moralo biti veoma rani datum u povijesti kopnenog grada. Bili su, prema mjestu na kojem su naeni, stari svakako ne manje od trideset milijuna godina, i smatrali smo da u njihovo vrijeme grad u peinskom moru, kao i sama peina, nije postojao. Oni bi se sjeali starijeg prizora, s bujnom vegetacijom tercijara posvuda, mladim gradom procvata umjetnosti oko njih, i velikom rijekom koja tee na sjever du podnoja monih planina prema udaljenom tropskom oceanu.

A ipak nismo mogli ne misliti o tim primjercima osobito o osam savrenih koji su nedostajali u Lakeovom uasno razruenom logoru. Bilo je neeg nenormalnog u cijelom tom dogaaju udne stvari koje smo se toliko trudili pripisati neijem ludilu oni zastraujui grobovi koliina i priroda nedostajuih stvari Gedney - nezemaljska ilavost tih arhajskih udovinosti, i neuobiajene ivotne osobine koje su reljefi pokazali da je rasa posjedovala Danforth i ja smo vidjeli mnogo toga tijekom posljednjih nekoliko sati, i bili smo spremni povjerovati, a i preutjeti, mnoge uasavajue i nevjerojatne tajne pradavne prirode.

IX
Rekao sam da nas je prouavanje dekadentnih skulptura dovelo do promjene naeg neposrednog cilja. To je, naravno, bilo povezano s uklesanim avenijama prema crnom unutarnjem svijetu, za ije postojanje nismo prije znali, ali koje smo sad bili eljni nai i proi njima. Iz predoenog razmjera reljefa zakljuili smo da e nas strmo sputajua etnja od nekih kilometar i pol kroz bilo koji od okolnih tunela dovesti do ruba vrtoglavih, neosunanih litica oko velikog ponora niz ije stranice staze, koje su poboljali Stari, vode do kamenite obale skrivenog i onoenog oceana. Ugledati u zbilji tu bajkovitu provaliju bio je mamac kojem se inilo nemogue oduprijeti kad smo jednom doznali za njega ali smo shvatili da potragu moramo poeti odmah ukoliko je elimo ukljuiti u nae sadanje razgledanje. Sad je bilo osam sati na veer, i nismo imali dovoljno rezervnih baterija da pustimo da nam svjetiljke stalno gore. Ve smo obavili toliko prouavanja i kopiranja ispod ledene kore da je naa zaliha baterija pretrpjela najmanje pet sati neprekidne uporabe, tako da e, i pored osobito formule suhih elija, dostajati samo za jo etiri mada bismo time to jednu svjetiljku ne koristimo, osim na osobito zanimljivim ili tekim mjestima, mogli uspjeti iscijediti sigurnosnu granicu dulju od toga. Ne bi ilo biti bez svjetla u tim kiklopskim katakombama, stoga da bismo otili do ponora moramo odustati od daljnjeg deifriranja reljefa. Naravno da smo namjeravali ponovo posjeivati to mjesto na dane i moda tjedne intenzivnog prouavanja i fotografiranja poto je znatielja odavno nadvladala uasavanje ali u ovom trenutku moramo uriti. Naa zaliha papira za oznaavanje puta bila je daleko od neograniene, a oklijevali smo rtvovati dodatne biljenice ili papir za skiciranje da bismo je dopunili, ali smo se ipak odrekli jedne velike biljenice. Ukoliko doe do najgoreg mogli smo pribjei urezivanju u kamen a naravno da bi bilo mogue, ak i u sluaju da doista zalutamo, probiti se do dnevnog svjetla jednim ili drugim kanalom ukoliko budemo imali dovoljno vremena za mnogobrojne pokuaje i pogreke. Tako da smo konano gorljivo krenuli u oznaenom smjeru prema najbliem tunelu. Prema reljefima po kojima smo izradili nau mapu, eljeni ulaz tunela nije mogao biti mnogo dalje od etiristotinjak metara od mjesta gdje smo stajali; prostor izmeu pokazivao je zgrade solidnog izgleda koje su sasvim vjerojatno jo prolazne na podlednoj razini. Sam otvor bi bio u podrumu na kutu najbliem brdima podnoja ogromne petokrake strukture oito javne i moda ceremonijalne namjene, koju smo pokuali identificirati prema naem zranom pregledu ruevina. Niti jedna takva struktura nije nam pala na um dok smo se prisjeali preleta, stoga smo zakljuili da su njeni gornji dijelovi bili veoma oteeni ili da je bila sasvim razbijena u jednom rascjepu leda koji smo uoili. U tom drugom

sluaju za tunel bi se vjerojatno ispostavilo da je zaepljen, tako da bismo morali probali drugi najblii - onaj na manje od kilometar i pol sjeverno. Rijeni tok koji se protezao na putu sprijeio nas je da iskuamo neki od junijih tunela na ovom obilasku; i zbilja, ukoliko su oba susjedna bila zacpljena, pitanje je da li bi nae baterije omoguavale da probamo sljedei sjeverniji oko kilometar i pol iza naeg drugog izbora. Dok smo se mukotrpno provlaili kroz taj labirint pomou mape i busole prolazei sobama i hodnicima u svim stupnjevima propasti ili ouvanosti, verali se rampama, prelazili gornje katove i mostove i opet se sputali dolje, nailazili na zaepljene vratnice i hrpe otpada, urili tu i tamo du odlino ouvanih i onespokojavajue besprijekornih dijelova, kretali pogrenim pravcem i vraali se istim putem (u tim sluajevima uklanjajui bezvrijedni papirni trag koji smo ostavili) i ponekad nailazei na dno otvorenog usjeka kroz koji je dnevna svjetlost stizala ili se probijala do dolje bili smo ne jednom zagolicani reljefnim zidovima du naeg puta. Mnogi od njih morali su priati prie ogromne povijesne vanosti, i samo nas je izglednost daljnjih posjeta pomirila s potrebom da proemo pored njih. Povremeno smo usporavali i ukljuivali nau drugu svjetiljku. Da smo imali jo filma, sigurno bismo naas zastali da fotografiramo izvjesne bareljefe, ali kopiranje rukom koje je iziskivalo previe vremena nije dolazilo u obzir. Sad jo jednom stiem do mjesta gdje je iskuenje da zastanem, ili nagovijestim radije nego izreknem, veoma jako. Neophodno je, meutim, otkriti ostalo da bi se opravdao moj stav obeshrabrivanja daljnjeg istraivanja. Uspjeli smo se provui veoma blizu do oekivanog mjesta ulaska u tunel prelazei most na drugom katu do neeg to je oito bilo vrh iljatog zida, i sputajui se u razrueni hodnik osobito bogat dekadentno kitnjastim i oito ritualnim reljefima kasne izrade kad su nam, neposredno prije 8:30 na veer, Danforthove osjetljive mlade nosnice dale prvi nagovjetaj neeg neobinog. Da smo imali psa s nama, pretpostavljam da bismo bili i prije upozoreni. U poetku nismo mogli tono rei to nije u redu s prethodno kristalno istim zrakom, ali nakon nekoliko sekundi naa sjeanja su reagirala i previe odreeno. Dopustite mi da pokuam to izrei bez da ustuknem. Pojavio se smrad a taj smrad bio je maglovito, suptilno, i nepogreivo srodan onom od kojeg nam je bilo zlo kad smo otvorili suludi grob uasa kojeg je jadni Lake secirao. Naravno da to otkrie nije bilo tada onako jasno odreeno kao to zvui sada. Bilo je nekoliko zamislivih objanjenja, i mi smo se upustili u dosta neodlunog aputanja. Najhitnije od svega, nismo se povukli bez daljnjeg istraivanja, jer nakon to smo doli dotle nismo bili voljni biti odvraeni bilo im osim oitom katastrofom. U svakom sluaju, ono to smo morali pomisliti bilo je previe suludo za povjerovati. Takve stvari se nisu dogaale u nikakvom normalnom svijetu. Vjerojatno je puki iracionalni instinkt bio ono to nas je navelo da smanjimo svjetlo nae jedine svjetiljke ne vie u iskuenju da prouavamo dekadentne i zlokobne reljefe koji su se zlobno cerili s prijeteih

zidova i to nam je usporilo napredovanje do opreznog uljanja i puzanja preko sve zakrenijeg tla i gomila otpada. Danforthove oi, kao i nos, pokazali su se boljima od mojih, jer je on bio taj koji je takoer prvi primijetio udno svojstvo otpada nakon to smo proli mnogo poluzakrenih lukova koji su vodili do prostorija i hodnika na razini tla. Otpad nije izgledao sasvim kako bi trebalo nakon bezbrojnih tisua godina naputenosti, i kad smo oprezno pojaali svjetlo vidjeli smo da izgleda kao da je nekakav prolaz nedavno prokren kroz njega. Nepravilna priroda otpada iskljuivala je bilo kakve definirane tragove, ali na ravnijim mjestima bilo je naznaka vuenja neeg tekog. Jednom smo pomislili da vidimo nagovjetaj paralelnih tragova poput sanjki. To nas je navelo da opet zastanemo. Tijekom tog zastanka osjetili smo ovaj put istodobno drugi miris ispred. Paradoksalno, taj miris bio je i manje i vie zastraujui manje zastrauju sam po sebi, ali neizmjerno uasan na tom mjestu pod poznatim okolnostima osim, naravno, Gedneya jer je to bio jasan i poznati miris obinog goriva svakodnevnog benzina. Naa motivacija nakon toga je neto to u prepustiti psiholozima. Sad smo znali da se neko uasno proirenje strahota u logoru moralo dovui u ovo onoeno poivalite eona, te stoga nismo mogli vie sumnjati u postojanje neimenovanih okolnosti prisutnih tu ili barem neposredno pred nama. Pa ipak smo na kraju dopustili istoj goruoj znatielji ili nestrpljenju ili autohipnotizmu ili neodreenim pomislima na odgovornost prema Gedneyu - ili emu ve ne da nas povedu naprijed. Danforth je opet aptao o otisku kojeg je mislio da je vidio u zaokretu uliice u ruevinama iznad nas, i tihom muzikalnom piskanju potencijalno ogromnog znaaja u svjetlu Lakeovog izvjetaja o seciranju, i pored njegove bliske slinosti s odjecima iz pilja na vjetrovitim vrhovima koje je mislio da je nedugo zatim napola uo iz neznanih dubina ispod. Ja sam, sa svoje strane, aptao o slanju u kojem je logor bio ostavljen o onom to je nestalo, i kako bi ludilo jedinog preivjelog moglo zamisliti nezamislivo suludi put preko udovinih planina i sputanje u nepoznate, pradavne zgrade. Ali nismo mogli uvjeriti jedan drugog, ak ni sebe same, u bilo to odreeno. Iskljuili smo sve svjetlo dok smo nepomino stajali, i odsutno primijetili da traak udaljenog dana sprjeava tamu da bude potpuna. Nakon to smo se automatski poeli kretati naprijed, orijentirali smo se povremenim bljeskovima nae svjetiljke. Poremeeni otpad oblikovao je utisak kojeg se nismo mogli rijeiti, a miris benzina postajao je sve jai. Sve vie i vie otpada pojavljivalo nam se pred oima i sputavalo nam korake, dok nismo ubrzo vidjeli da prolaza naprijed vie nee biti. Bili smo i previe u pravu glede onog procijepa vienog iz zraka. Naa potraga za tunelom okonala se slijepim odvojkom, a neemo ak ni moi doprijeti do podruma iz kojeg se otvarao put do ponora. Svjetiljka je, obasjavajui groteskno isklesane zidove blokiranog hodnika u kojem smo stajali, pokazala nekoliko otvora vrata u raznim stanjima

zaprijeenosti, i iz jednog od njih miris benzina sasvim nadjaavajui onaj drugi nagovjetaj mirisa stizao je s posebnom odreenou. Kad smo usredotoenije pogledali, uoili smo da je izvan svake sumnje bilo povrnog i skoranjeg raiavanja otpada u tom otvoru. to god mogao vrebajui uas biti, vjerovali smo da je izravan put do njega sad sasvim oit. Mislim da nikog nee zauditi to smo saekali dosta vremena prije nego to smo poduzeli bilo kakav korak. Pa ipak, kad jesmo proli kroz taj mrani luk, na prvi utisak bio je antiklimaktian. Jer u otpadom posutom prostranstvu te isklesane kripte savrene kocke stranica oko est metara nije zaostao nikakav skoranji predmet uoljive veliine, tako da smo instinktivno, mada uzaludno, pogledom potraili druga vrata. Sljedeeg trena, meutim, Danforthov otar vid uoio je mjesto gdje je otpad na podu bio pomaknut; i ukljuili smo obje svjetiljke punom jainom. Mada je ono to smo pri tom svjetlu vidjeli bilo ustvari jednostavno i sitno, nisam nita manje nerad govoriti o tome zbog onoga to je podrazumijevalo. Bilo je to grubo zaravnjenje otpada na kojem je nekoliko manjih predmeta bilo nepaljivo razbacano, i u ijem je jednom kutu morala biti prolivena znatna koliina benzina dovoljno nedavno da ostavi jak miris ak i na ovoj visoravanskoj nadmorskoj visini. Drugim rijeima, to nije moglo biti nita do neka vrsta logora logora kojeg su nainila istraivaki nastrojena bia koja su, kao i mi, bila osujeena neoekivano zaprijeenim putem do ponora. Da budem jasan. Razbacani predmeti bili su, to se njihove prirode tie, svi iz Lakeovog logora; i sastojali su se od konzervi isto onako udno otvorenih kao i one koje smo vidjeli na tom razruenom mjestu, mnogo potroenih ibica, tri ilustrirane knjige manje ili vie udno zamrljane, prazne boice tinte s njenom kutijom s oslikanim uputama za uporabu, razbijene penkale, nekih udno razrezanih djelia krzna i atorskog platna, potroene strujne baterije uz papir s uputama, broure koja je bila priloena uz na tip grijalice za ator, i razasutih zguvanih papira. Sve je to bilo dovoljno loe ali, kad smo razmotali papire i pogledali to je na njima, osjetili smo da smo doli do najgoreg. U logoru smo nali neke neobjanjivo zamrljane papire koji su nas mogli pripremiti, pa ipak je uinak tog prizora tamo dolje u predljudskim hodnicima komaenog grada bio skoro vie nego to se moe podnijeti. Poludjeli Gedney mogao je napraviti skupine tokica oponaajui one naene na zelenkastim steatitima, ba kao to su toke na onim suludim petokrakim grobnim humkama mogle biti napravljene; i mogao je shvatljivo izraditi grube, urne skice koje su se razlikovale po preciznosti ili odsustvu iste koje su opisivale okolne dijelove grada i ocrtavale put od kruno prikazanog mjesta izvan nae prijanje rute mjesta koje smo identificirali kao veliku cilindrinu kulu na reljefima i kao ogromnu krunu jamu vienu tijekom naeg zranog izvianja do sadanje petokrake strukture i ulaza u tunel pod njom. Mogao bi, ponavljam, napraviti takve skice; jer one pred nama bile su sasvim oito nainjene, kao to su i nae bile, prema kasnijim reljefima negdje u ledenom labirintu, mada ne prema onima koje smo mi vidjeli i iskoristili. Ali

ono to ta umjetniki slijepa eprtlja nije nikad mogao uiniti je da izvede te skice u udnoj i sigurnoj tehnici moda superiornijoj, i pored urbe i nebrige, bilo kojim dekadentnim reljefima s kojih su skinute prepoznatljivoj i oitoj tehnici samih Starih iz doba kad je mrtvi grad bio na vrhuncu. Ima onih koji e rei da smo Danforth i ja sasvim sili s uma to nismo spaavajui ivu glavu pobjegli nakon toga; poto su nai zakljuci bili sada bez obzira na njihovu suludost potpuno utvreni, i takve prirode da to ni ne moram spominjati onima koji su proitali moju priu dovde. Moda smo bili ludi jer nisam li rekao da su ti uasni vrhovi bili planine ludila? Ali mislim da mogu naslutiti neto od tog istog duha premda u manje ekstremnom obliku u ljudima koji slijede smrtonosne zvijeri kroz afrike praume da bi ih fotografirali ili prouavali njihove navike. Mada smo bili napola paralizirani uasom, ipak se u nama razgorio buktei plamen zaprepatenja i znatielje, koji je na kraju prevladao. Naravno da se nismo namjeravali suoiti s time ili njima za to smo znali da je bilo tamo, ali smo smatrali da su do sada morali otii. Do sada bi nali onaj drugi susjedni ulaz u ponor, i uli unutra, prema kojim god nono crnim djeliima prolosti koji bi ih mogli ekati u konanoj jami - konanoj jami koju nisu nikad vidjeli. Ili, ukoliko je taj ulaz bio takoer blokiran, otili bi na sjever traei drugi. Bili su, sjetili smo se, djelomino neovisni o svjetlu. Osvrui se unatrag na taj trenutak, jedva da se mogu sjetiti kakav su tono oblik naa nova uvstva poprimila kakva je tono bila promjena neposrednog cilja koja je toliko izotrila na osjeaj iekivanja. Svakako se nismo namjeravali suoiti s onim ega smo se bojali ali ipak neu porei da smo moda imali pritajenu, nesvjesnu elju da osmotrimo neke stvari s nekog skrivenog mjesta. Vjerojatno nismo odustali od nae gorljivosti da ugledamo sam ponor, mada je na to bio namaknut nov cilj u obliku onog velikog krunog mjesta prikazanog na zguvanim skicama koje smo nali. Odmah smo ga prepoznali kao udovinu cilindrinu kulu koja se javlja u najranijim reljefima, ali koja se prikazuje samo kao upadljivi okrugli otvor gledano iz zraka. Neto u svezi s upeatljivou njenog prikaza, ak i u tim zbrzanim dijagramima, navelo nas je na pomisao da njene podledne razine moraju jo initi mjesto od posebne vanosti. Moda je utjelovljivala arhitektonska uda kakva jo nismo sreli. Svakako je bila nevjerojatno stara po reljefima u kojima se javljala - bivajui doista meu prvim stvarima izgraenim u cijelom gradu. Njeni reljefi, ukoliko su ouvani, nisu mogli ne biti izuzetno vani. tovie, ona bi mogla initi dobru dostupnu vezu s gornjim svijetom krai put od onog koji smo mi tako paljivo utirali, i vjerojatno onaj kojim su se ti drugi spustili. U svakom sluaju, ono to smo napravili bilo je da smo prouili te strane skice koje su savreno potvrivale nae i krenuli natrag naznaenim putem do krunog mjesta, putem kojim su nai bezimeni prethodnici morali dvaput proi prije nas. Druga susjedna vrata do ponora bi se nalazila iza toga. Ne moram govoriti o naem putu tijekom kojeg smo nastavljali ostavljati tedljiv trag

papira jer je bio potpuno isti kao i onaj kojim smo stigli do slijepe ulice, osim to je naginjao veem odravanju razine tla i ak sputanju u podrumske hodnike. Svako malo mogli smo uoiti odreene uznemirujue tragove u otpadu ili prljavtini pod nogama; i nakon to smo izili iz dosega benzinskog mirisa, opet smo bili prilino svjesni na mahove onog odurnijeg i postojanijeg mirisa. Nakon to se put odvojio od nae ranije rute, ponekad bismo oklijevajuim bljeskom nae jedine svjetiljke obasjali zidove, primjeujui u skoro svakom sluaju skoro sveprisutne reljefe, koji su izgleda doista inili glavni estetski nain izraavanja Starih. Oko 9:30 na veer, prelazei dugi zasvoeni hodnik iji je sve zaleeniji pod bio izgleda poneto ispod razine tla i iji se krov sve vie sniavao to smo dalje napredovali, poeli smo viati jako dnevno svjetlo ispred sebe i bili smo u stanju iskljuiti svjetiljku. inilo se da dolazimo do ogromnog krunog mjesta, i da naa udaljenost od gornje razine ne moe biti velika. Hodnik je zavrio lukom udnovato niskim za te megalitske ruevine, ali smo mogli dosta vidjeti kroz njega i prije nego to smo izili. Iza luka protezao se ogroman kruni prostor punih ezdeset metara u promjeru - posut otpadom i okruen mnogim zatrpanim lunim otvorima nalik onom kroz koji smo upravo proli. Zidovi su bili na raspoloivom prostoru duboko isklesani spiralnom trakom herojskih razmjera, i izraavali, i pored razornog utjecaja vremenskih prilika uzrokovanog otvorenou tog mjesta, umjetniku velianstvenost daleko veu od bilo ega to smo prije sreli. Otpadom posut pod bio je debelo prekriven ledom, i pretpostavili smo da je stvarno dno na mnogo nioj razini. Ali najistaknutija stvar tog mjesta bila je divovska kamena rampa koja se, izbjegavajui otvore otrim zaokretima prema otvorenom podu, spiralno uspinjala uz zapanjujui cilindrini zid poput unutarnjeg pandana onih koje su se jednom uspinjale uz udovine kule ili zigurate Babilona. Samo nas je brzina naeg preleta, i perspektiva koja je spajala sputanje s unutarnjim zidom kule, sprijeila da primijetimo tu odliku iz zraka, i stoga uzrokovala da potraimo drugi prolaz do podledne razine. Pabodie bi mogao odrediti kakva ju je vrst konstrukcije drala u mjestu, ali Danforth i ja mogli smo se samo diviti i uditi. Mogli smo vidjeti jake kamene ispuste i stupove tu i tamo, ali ono to smo vidjeli inilo se nedovoljnim u tu svrhu. Cijela stvar bila je izvrsno ouvana do sadanjeg vrha kule veoma upadljiva okolnost s obzirom na njenu izloenost i njena zatita je dosta pridonijela ouvanju bizarnih i uznemirujuih kozmikih reljefa na zidovima. Kad smo iskoraili na zapanjujue dnevno polusvjetlo ovog udovinog dna cilindra pedeset milijuna godina starog, i nesumnjivo najpradavnije strukture koju su nae oi ikad vidjele vidjeli smo da se rampom opasane stranice vrtoglavo proteu u vis skoro dvadeset metara. To je, prisjetili smo se iz naeg zranog razgledanja, znailo vanjsku glacijaciju od nekih dvanaestak metara, poto je zjapea jama koju smo vidjeli iz zrakoplova bila na vrhu priblino petmetarskog brda raspadnute grae, poneto zatienog du tri

etvrtine svog obujma masivnim zakrivljenim zidovima jedne linije viih ruevina. Prema reljefima, prvobitna kula je stajala u sreditu ogromnog krunog trga, i bila visoka izmeu sto pedeset i sto osamdeset metara, s nizovima vodoravnih diskova pri vrhu, i redom igliastih tornjeva du gornjeg ruba. Veina grae se oito sruila prema van prije nego prema unutra - sretna okolnost, poto bi inae rampa bila smrskana i cijela unutranjost zatrpana. Ovako, na rampi se vidjelo alosnih oteenja, dok je zatrpanost bila takva da se inilo da su svi luni otvori na dnu nedavno raieni. Trebao nam je samo tren da zakljuimo da je ovo doista bio put kojim su se oni drugi spustili, i da bi to bio logian put za na uspon i pored dugog papirnog traga koji smo ostavili drugdje. Ulaz kule nije bio nita udaljeniji od brda i naeg zrakoplova nego velika zgrada s terasama u koju smo uli, a svako daljnje podledno istraivanje koje bismo mogli obaviti bilo bi u toj okolici. udno, jo smo razmiljali o moguim daljnjim posjetima ak i nakon svega to smo vidjeli i zakljuili. Tada, dok smo paljivo traili prolaz kroz otpad na velikom podu, ugledali smo prizor koji je u tom trenu postao hitniji od svega drugog. Bio je to uredno postavljen skup troje sanjki u daljem kraju nieg vanjskog svretka rampe koji je prije bio zaklonjen od naih pogleda. Bile su tu sanjke koje su nedostajale iz Lakeovog logora rasklimane od intenzivne upotrebe koja je morala ukljuivati vuenje silom preko mnogih zidina i otpada nepokrivenih snijegom, kao i mnogo runog noenja preko neprolaznih mjesta. Bile su paljivo i inteligentno natovarene i zavezane, i sadravale stvari dovoljno zapameno poznate: benzinsku grijalicu, kante goriva, kutije za instrumente, konzerve namirnica, cerade u koje su oito bile umotane knjige, i neke u koje je bilo umotano neto manje oito - sve porijeklom iz Lakeove opreme. Nakon onog to smo nali u onoj drugoj prostoriji, bili smo djelomino pripremljeni za taj susret. Stvarno veliki ok stigao je kad smo im prili i razmotali jednu ceradu iji obrisi su nas posebno uznemirili. Izgleda da su ti drugi kao i Lake bili zainteresirani za skupljanje tipinih primjeraka, jer su tu bila dva, oba smrznuta do vrstoe, savreno ouvana, zakrpana ljepljivom trakom tamo gdje je bilo rana na vratu, i briljivo umotana da se sprijee daljnja oteenja. Bila su to tijela mladog Gedneya i nedostajueg psa.

X
Mnogi ljudi e nas vjerojatno proglasiti beutnima kao i ludima to smo pomislili na sjeverni tunel i ponor tako skoro nakon naeg alobnog otkria, i nisam spreman ustvrditi da bi nam odmah oivjele takve pomisli da nije posebne okolnosti koja nam se zbila i pokrenula cijeli novi niz razmatranja. Ponovo smo pokrili jadnog Gedneya ceradom i stajali u nekoj vrsti nijeme zbunjenosti kad su nam zvuci konano doprli do svijesti prvi zvuci koje smo uli od sputanja s otvorenog prostora po kojem je planinski vjetar tiho cvilio sa svojih nezemaljskih visina. Ma koliko poznati i svakodnevni bili, njihovo prisustvo u ovom dalekom svijetu smrti je bilo neoekivanije i u veoj mjeri rastrojavajue nego to bi bilo kakvi groteskni ili bajkoviti tonovi mogli biti - poto su oni nanovo poremetili sve nae pojmove kozmikog sklada. Da je to bio nekakav prizvuk onog bizarnog muzikalnog piskanja koje nas je Lakeov izvjetaj o seciranju naveo da oekujemo od tih drugih i koji su, doista, nae prenapregnute mate nasluivale u svakom urliku vjetra koji smo uli otkad smo naili na uas u logoru bilo bi to u nekakvom demonskom skladu s eonima mrtvim podrujem oko nas. Glas iz drugih epoha spada u groblje drugih epoha. Ovako je, meutim, ta buka raznijela sve nae duboko utisnute prilagodbe sve nae svojstveno prihvaanje unutranjosti Antarktika kao pustoi potpuno i definitivno liene svakog zaostatka normalnog ivota. Ono to smo uli nije bila bajkovita nota bilo kakve pokopane bogohulnosti s pradavne Zemlje, iz ije je natprirodne ilavosti dobima uskraeno polarno sunce izvuklo udovian odgovor. Umjesto toga, bila je to stvar tako podrugljivo normalna i tako nepogrjeivo poznata iz naih dana plovidbe kraj Victorijine zemlje i naih logorskih dana u tjesnacu McMurdo da smo zadrhtali pomiljajui na nju tu, gdje takvih stvari ne bi trebalo biti. Ukratko bilo je to tek buno krianje pingvina. Prigueni zvuk dopirao je iz podlednih udubljenja skoro nasuprot hodniku iz kojeg smo doli podruja jasno u smjeru onog drugog tunela prema ogromnom ponoru. Prisutnost ive vodene ptice u takvom smjeru u svijetu dugovjeno i jednoobrazno beivotne povrine mogla je dovesti do samo jednog zakljuka; stoga je naa prva pomisao bila da potvrdimo objektivnu stvarnost tog zvuka. Bio je, doista, ponovljen, i povremeno se inilo da dopire iz vie od jednog grla. Traei njegov izvor, uli smo u luni otvor iz kojeg je mnogo otpada raieno, nastavljajui obiljeavanje puta s dodatnom zalihom papira uzetom s udnom gadljivou iz jednog od ceradnih paketa na sanjkama kad smo ostavili dnevnu svjetlost za sobom. Kad je zaleeni pod ustupio mjesto nakupinama prljavtine, jasno smo razaznali neke udne, vukue tragove, a jednom je Danforth naao jasan otisak iji bi opis bio itekako suvian. Kurs koji su odreivali pingvinski krici bio je tono onaj koji su na zemljovid i busola pokazivali kao prilaz sjevernijem

ulazu u tunel, i bilo nam je drago to smo ustanovili da je magistralna staza bez mostova na prizemnoj i podrumskoj razini izgleda nezakrena. Tunel bi, prema zemljovidu, trebao poeti u podrumu velike piramidalne strukture za koju nam se inilo da je se prisjeamo iz naeg zranog razgledanja kao izrazito dobro ouvane. Du naeg puta jedina svjetiljka je pokazala uobiajeno obilje reljefa, ali nismo zastali da pogledamo ni jedan. Najednom se zdepast bijeli oblik pojavio pred nama, i ukljuili smo i drugu svjetiljku. udno je kolikom je potpunou ova nova potraga skrenula nae misli s ranijih strahovanja o tome to bi moglo vrebati blizu. Oni drugi, poto su ostavili svoje zalihe na velikom krunom mjestu, morali su planirati vratiti se nakon izviakog odlaska do ili u ponor, ali smo ipak odbacili sav oprez u svezi s njima tako potpuno kao da nisu nikad ni postojali. Ova bijela, gegajua stvar bila je skoro dva metra visoka, pa ipak se inilo da smo odmah shvatili da nije jedno od onih drugih. Oni su bili vei i tamni i prema reljefima, njihovo kretanje preko suhozemnih povrina bilo je brzo i odluno i pored udnovatosti njihovih u moru roenih udova-pipaka. Ali rei da nas ta bijela stvar nije duboko uplaila bilo bi tatina. Bili smo doista na tren stegnuti primitivnim uasom skoro otrijim od najgorih naih razumskih strahova u svezi s onim drugima. Tad je uslijedio udar antiklimaksa kada je bijeli oblik skrenuo u poboni otvor nama slijeva da se pridrui drugoj dvojici pripadnika svoje vrste koji su ga dozvali bunim tonovima. Jer, bio je to samo pingvin - mada ogromne, nepoznate vrste vee od najveeg poznatog kraljevskog pingvina, i udovian u svom kombiniranom albinizmu i doslovnom manjku oiju. Kad smo slijedili tog stvora u otvor i uperili obje nae svjetiljke na nesvjesnu i nemareu trojku, vidjeli smo da su svi oni slijepi albini iste nepoznate i gigantske vrste. Njihova veliina podsjetila nas je na neke arhaine pingvine prikazane na reljefima Starih, i nije nam dugo trebalo da zakljuimo da potjeu od iste loze nesumnjivo preivjevi povlaenjem u neko toplije unutarnje podruje ija je neprekidna tama unitila njihovu pigmentaciju i atrofirala im oi u puke proreze. Da je njihovo stanite bilo onaj ogromni ponor koji smo traili, nije ni na tren dolo u sumnju, i taj dokaz jamine kontinuirane topline i nastanjivosti ispunio nas je najudnijim i suptilno uznemirujuim matarijama. Zapitali smo se, takoer, to je potaklo te tri ptice da zau izvan svog uobiajenog podruja. Stanje i tiina velikog mrtvog grada jasno su naznaivali da nije nikad bio uobiajeno sezonsko gnjezdite, dok je oita nezainteresiranost tog trija prema naoj prisutnosti uinila udnim da bi ih ikakva prolazea skupina onih drugih mogla uznemiriti. Je li bilo mogue da su ti drugi poduzeli agresivne radnje ili pokuali uveati svoju zalihu mesa? Sumnjali smo da bi onaj prodorni miris koji psi nisu podnosili mogao uzrokovati jednaku antipatiju kod tih pingvina, poto su njihovi preci oito ivjeli u slozi sa Starima prijateljski odnos koji je morao opstati dolje u ponoru dok god je Starih bilo. alei u novom razbuktavanju starog duha iste znanosti to ne moemo

fotografirati te neuobiajene ivotinje, ubrzo smo ih ostavili njihovom krianju i krenuli dalje k ponoru ija nam je otvorenost sad tako nepobitno dokazana, i iji su smjer povremeni pingvinski tragovi inili jasnim. Nedugo zatim strmo sputanje u dugom, niskom hodniku bez vrata i neuobiajeno lienom reljefa navelo nas je da povjerujemo da se najzad pribliavamo otvoru tunela. Proli smo kraj jo dva pingvina, i uli druge odmah ispred. Tada se hodnik zavrio ogromnim otvorenim prostorom od kojeg nam je zastao dah savrenom okrenutom polukuglom, oito duboko pod zemljom; punih trideset metara u promjeru i petnaest metara visokom, s niskim lunim otvorima du svih dijelova obujma osim jednog, a taj je zjapio crnim, nadsvoenim otvorom koji je razbio simetriju kripte do visine od skoro pet metara. Bio je to ulaz u veliki ponor. U toj ogromnoj polukugli, iji je konkavni strop bio upeatljivo mada dekadentno isklesan u obliju pradavne nebeske hemisfere, nekoliko albino pingvina je lutalo - tuini na tom mjestu, ali ravnoduni i slijepi. Crni tunel je beskrajno zjapio na strmom padu, s otvorom ureenim groteskno isklesanim dovratkom i gredom. Iz tog tajanstvenog drijela inilo nam se da osjeamo strujanje toplijeg zraka, i moda je ak i navjetaj pare uslijedio, i zapitali smo se kakva bi iva bia osim pingvina beskrajna praznina dolje, i oblinja izdubljenost tla i titanskih planina, mogle kriti. Zapitali smo se, takoer, da li bi trag dima na planinskom vrhu koji je jadni Lake mislio da je primijetio, kao i udna izmaglica koju smo mi sami uoili oko bedemima okrunjenog vrha, mogli biti uzrokovani vijugavim uzdizanjem neke takve pare iz neispitanih podruja Zemljine kore. Ulazei u tunel, vidjeli smo da je njegov oblik bio - barem na poetku oko pet metara na svaku stranu stranicama, podom i svodnim stropom sainjen uobiajenom megalitskom gradnjom. Stranice su bile krto ukraene kartuama konvencionalnog dizajna kasnog, dekadentnog stila, i cijela konstrukcija i reljefi bili su udesno ouvani. Pod je bio sasvim ist, osim tankog nanosa u kojem su bili pingvinski tragovi prema van i tragovi onih drugih prema unutra. to se dalje napredovalo, postajalo je sve toplije; tako da smo uskoro otkopavali nau debelu odjeu. Pitali smo se ima li kakvih doista vulkanskih pojava dolje, i jesu li vode tog neosunanog mora vrele. Nakon krae razdaljine zidovi su ustupili mjesto vrstoj stijeni, mada je tunel zadrao iste proporcije i pruao isti aspekt isklesane pravilnosti. Povremeno bi njegov varirajui nagib postajao toliko strm da su u pod bile usjeene brazde. Nekoliko puta primijetili smo otvore manjih bonih galerija koje nisu bile ukljuene u nae dijagrame; niti jedna od njih takva da komplicira problem naeg povratka, a sve dobrodole kao mogue pribjeite u sluaju da susretnemo nedobrodole stvorove koji se vraaju iz ponora. Bezimeni miris takvih stvorova bio je vrlo jasan. Nesumnjivo je bilo samoubilaki glupo zai u taj tunel pod ovim uvjetima, ali zov neispitanog je jai kod izvjesnih osoba nego to veina sluti doista, upravo je takav zov bio

ono to nas je uope dovelo u ovu nezemaljsku polarnu pusto. Vidjeli smo nekoliko pingvina dok smo prolazili, i razmatrali smo daljinu koju emo morati prei. Reljefi su nas naveli da oekujemo etnju strmo na dolje od nekih kilometar i pol do ponora, ali naa ranija lutanja ukazala su nam da se na pitanja razmjera ne moe u potpunosti oslonili. Nakon nekih etiri stotine metara taj bezimeni miris postao je veoma naglaen, i dobro smo obratili panju na razne bone otvore pored kojih smo prolazili. Nije bilo vidljive pare na ulazu, ali je to nesumnjivo bilo zbog nedostatka kontrastnog hladnijeg zraka. Temperatura je ubrzano rasla, i nije nas iznenadilo kad smo naili na hrpu odbaenog materijala koji nam je bio jezovito poznat. Sastojao se od krzna i atorskih platna uzetih iz Lakeovog logora, i nismo zastali da prouimo bizarne oblike u koje je tkanina sasjeena. Malo nakon te toke primijetili smo izraeni porast veliine i broja pobonih galerija, i zakljuili da smo sad stigli do gusto izdubljenog podruja ispod viih brda podnoja. Bezimeni miris je sad bio udnovato izmijean s drugim, nita manje neprijatnim zadahom, iju prirodu nismo mogli odrediti, mada smo pomislili na raspadajue organizme i moda nepoznate podzemne gljive. Tada je uslijedilo iznenadno proirenje tunela za koje nas reljefi nisu pripremili - irenje i podizanje u prostranu elipsoidnu peinu prirodnog izgleda s ravnim podom, nekih dvadesetak metara dugu i petnaestak iroku, i s mnogo ogromnih odvojaka koji su vodili u zagonetnu tamu. Mada je peina bila na izgled prirodna, ispitivanje s obje svjetiljke ukazalo je da je uobliena umjetnim unitenjem nekoliko zidova izmeu susjednih udubina. Zidovi su bili grubi, a visoki, svodni strop bio je pun stalaktita; ali je pod od vrste stijene bio zaravnat, i bez ikakvog otpada, prljavtine, i ak i praine u doista abnormalnoj mjeri. Osim prolaza kojim smo doli, to je bilo tono za sve velike galerije koje su se otvarale iz nje, i jedinstvenost tog stanja bila je tolika da nas je navela na uzaludno nagaanje. udni novi zadah koji je dopunio bezimeni miris bio je izrazito otar tu; toliko da je izbrisao svaki trag onog drugog. Neto u svezi s cijelim tim mjestom, s njegovim uglaanim i skoro blistavim podom, dojmilo nas se kao vie neodreeno zbunjujue i uasavajue od bilo koje udovine stvari na koju smo prethodno naili. Pravilnost prolaza ravno naprijed, kao i vea uestalost pingvinskog izmeta u njemu, sprijeili su svaku zbunjenost glede pravog smjera usred tog obilja jednako velikih peinskih otvora. I pored toga, rijeili smo nastaviti nae papirno obiljeavanje puta ukoliko se pojavi bilo kakva daljnja komplikacija jer se tragovi u praini, naravno, vie nisu mogli oekivati. Nakon nastavljanja izravnog napredovanja obasjali smo svjetiljkom zidove tunela i ukipili se u mjestu, zapanjeni potpuno radikalnom promjenom koja je uslijedila u reljefima na tom dijelu prolaza. Shvaali smo, naravno, veliku dekadenciju kiparstva Starih u vrijeme buenja tog tunela, i doista primijetili inferiornu izradu arabeski u dijelovima iza nas. Ali sad, u dubljem odjeljku iza peine, nastala je nagla

razlika koja je potpuno nadilazila svako objanjenje razlika u temeljnoj prirodi kao i u pukoj kvaliteti, koja je podrazumijevala tako duboko i katastrofalno opadanje vjetine da ga se po niem u do sada zamijeenom stupnju opadanja nije moglo oekivati. Ova nova degenerirana djela bila su gruba, otra, i potpuno bez ikakvih finesa detalja. Bila su uklesana prenaglaenom dubinom u trakama koje su slijedile istu opu crtu kao i krte kartue prijanjih odjeljaka, ali visina reljefa nije dostizala razinu ope povrine. Danforth je pomislio da su to drugi reljefi neka vrst palimpsesta nainjenog nakon brisanja ranijeg uratka. Njihova narav bila je potpuno ukrasna i konvencionalna, i sastojala se od grubih spirala i kutova koji su nevjeto slijedili kvintilne matematike tradicije Starih, ali naizgled vie kao parodija nego nastavljanje te tradicije. Nismo si mogli izbiti iz glava da je neki suptilno ali sutinsko tuinski element dodat estetskom osjeaju iza tehnike izvedbe - tuinski element, pretpostavio je Danfortli, koji je bio odgovoran za usiljenu zamjenu. Bilo je nalik, ali ipak uznemirujue ne nalik, onom to smo navikli prepoznavati kao umjetnost Starih, i ja sam bio ustrajno podsjean na takve hibridne stvari kao to su nezgrapno palmirske skulpture izvedene u rimskoj maniri. Da su i drugi nedavno primijetili tu traku reljefa bilo je nagovijeteno prisutnou istroene baterije za svjetiljku ispred jedne od najkarakteristinijih kartua. Poto si nismo mogli dopustiti da provedemo znatnije vremensko razdoblje u prouavanju, nastavili smo napredovanje nakon brzog pogleda, mada smo esto osvjetljavali zidove da vidimo ima li daljnjih promjena u uresima. Nita takve vrste nije uoeno, mada su reljefi bili mjestimino vrlo rijetki zbog brojnih otvora pobonih tunela glatkog poda. uli smo i vidjeli manje pingvina, ali nam se inilo da smo nauli blagi nagovjetaj njihovog beskrajno udaljenog zbora negdje duboko unutar Zemlje. Novi i neobjanjivi miris bio je stravino jak, i mogli smo osjetiti tek naznaku onog drugog bezimenog mirisa. Vidljiva isparenja naprijed ukazivala su na pojaane temperaturne kontraste, i relativnu blizinu neosunanih morskih litica velikog ponora. Tada smo, sasvim neoekivano, ugledali izvjesne prepreke na uglaanom podu ispred nas prepreke koje sasvim sigurno nisu bilo pingvini i ukljuili i drugu svjetiljku nakon to smo se uvjerili da su ti objekti potpuno nepomini.

XI
Jo jedanput doao sam do mjesta gdje je veoma teko nastaviti. Trebao bih biti ve ovrsnuo na ovom stupnju, ali ima nekih iskustava i naznaka koje ostavljaju oiljke preduboke da bi zacijelili i takvu dodatnu osjetljivost da sjeanje ponovo pobuuje sav prvobitni uas. Vidjeli smo, kao to sam rekao, izvjesne prepreke na uglaanom podu ispred nas; a mogu dodati da su nae nosnice bile skoro istog trena napadnute veoma neobinim pojaanjem udnog prevladavajueg zadaha, sada sasvim jasno izmijeanog s bezimenim smradom onih drugih koji su prije proli. Svjetlost druge svjetiljke nije ostavila mjesta sumnji u to to su te prepreke, i usudili smo se prii im samo zato to smo ih mogli vidjeti, ak i s izvjesne udaljenosti, da su bili isto toliko nemoni da nam naude kao i est slinih primjeraka iskopanih iz udovinih zvjezdastih grobova u logoru jadnog Lakea. Bili su, doista, isto tako nepotpuni kao i veina onih koje smo iskopali mada je postalo jasno po gustoj, tamnozelenoj lokvi koja se razlila oko njih da je njihova nepotpunost beskrajno skorija. Izgleda da ih je bilo svega etiri, dok su Lakeovi izvjetaji nagovijestili da ne manje od osam ini skupinu koja nam je prethodila. Nai ih u takvom stanju bilo je sasvim neoekivano, i zapitali smo se kakva se to udovina borba odvijala tu dolje u mraku. Pingvini, kad su napadnuti u skupini, divljaki uzvraaju svojim kljunovima, a nae ui su sad sa sigurnou potvrdile postojanje gnjezdita negdje dalje. Da li su ti drugi uznemirili takvo mjesto i pokrenuli ubilaku potjeru? Prepreke to nisu nagovjetavale, jer pingvinski kljunovi protiv ilavih tkiva koje je Lake secirao teko su mogli objasniti stravinu tetu koju su nae oi prilazei poele razaznavati. Osim toga, velike slijepe ptice koje smo vidjeli inile su se izrazito miroljubivima. Je li, onda, dolo do bitke meu tim drugima, i da li je odsutna etvorka bila odgovorna? Ako je tako, gdje su oni? Jesu li u blizini i je li vjerojatno da nam predstavljaju neposrednu prijetnju? Nervozno smo zagledali neke od bonih prolaza glatkog poda dok smo nastavljali nae sporo i iskreno oklijevajue napredovanje. to god da je taj sukob bio, oito je bio ono to je uplailo pingvine i potaknulo ih na lutanje izvan uobiajenog podruja. Morao se, znai, zbiti blizu izdaleka ujnog gnjezdita u nemjerljivoj jami dolje, poto nije bilo znakova da ijedna ptica uobiajeno obitava ovdje. Moda je, razmatrali smo, dolo do stravinog bijega, u kojem je slabija strana pokuala vratiti se do ostavljenih sanjki kad su ih njihovi progonitelji dovrili. Moglo se zamisliti demonski okraj izmeu tih bezimeno udovinih bia kako izbija iz crnog ponora, s velikim oblacima usplahirenih pingvina koji krie i trkaraju pred njima. Kaem da smo prili tim oborenim i nepotpunim zaprekama polako i oklijevajui. Kamo sree da im uope nismo nikad prili, ve pobjegli koliko

nas noge nose iz tog bogohulnog tunela s masno glatkim podovima i degeneriranim reljefima koji oponaaju i izruguju stvari kojima su uslijedili pobjegli, prije nego to smo vidjeli ono to smo vidjeli, i prije nego to nam se u umove urezalo neto to nam nikad vie nee dopustiti da mirno diemo! Obje nae svjetiljke bile su usmjerene na ispruene objekte, tako da smo ubrzo shvatili prevladavajui imbenik njihove nepotpunosti. Mada su bili izudarani, smrvljeni, izoblieni i razderani, njihova glavna zajednika ozljeda bila je otkidanje cijele glave. Sa svakog od njih bila je skinuta zvjezdasta glava s pipcima, i kad smo se pribliili vidjeli smo da se nain skidanja inio vie kao nekakvo paklensko otkidanje ili usisavanje nego kao bilo kakav uobiajeni oblik odsijecanja. Njihova gusta tamnozelena sukrvica oblikovala je veliku, ireu lokvu; ali njen smrad bio je nadvladan novim i udnijim zadahom, ovdje prodornijim nego u bilo kojoj drugoj toki du naeg puta. Tek kad smo stigli veoma blizu ispruenih zapreka mogli smo otkriti neposredni izvor tog drugog, neobjanjivog zadaha a u trenu kad smo to otkrili Danforth je, sjetivi se izvjesnih vrlo ivotnih reljefa iz povijesti Starih u permskom dobu prije stotinu i pedeset milijuna godina, ispustio potreseni krik koji je histerino odjeknuo tim nadsvodenim drevnim prolazom sa zlokobnim palimpsestskim reljefima. Ja sam i sam bio veoma blizu ponavljanja takvog krika, jer sam i ja vidio te pradavne skulpture, i protrnulo se divio nainu na koji je bezimeni umjetnik nagovijestio onu groznu prekrivenost sluzi u kojoj su naeni neki nepotpuni i isprueni Stari oni koje su uasavajui Shoggothi karakteristino pogubili i isisali do stravine bezglavosti u velikom ratu ponovnog pokoravanja. Bili su to neuveni, komarni reljefi ak i kad su govorili o pradavnim, davno prolim stvarima; jer Shoggothe i njihova djela ne bi trebalo vidjeti ljudsko oko niti portretirati bilo kakva bia. Poludjeli autor Necronomicona se nervozno pokuao zakleti da ih nije bilo uzgojenih na ovom planetu, i da su ih samo drogirani snivai uope zamislili. Bezoblina protoplazma sposobna da oponaa i odrazi sve oblike i organe i procese - viskozne nakupine mjehurastih stanica gumasti petmetarski sferoidi beskrajno plastini i uobliljivi robovi sugestije, graditelji gradova sve vie i vie udljivi, sve vie i vie inteligentni, sve vie i vie vodozemni, sve vie i vie oponaajui! Veliki Boe! Kakvo je ludilo uinilo ak i te bogohulne Starije voljnima da rabe i oblikuju tako neto? A sad, kad smo Danforth i ja ugledali svjee blistavu i reflektivno svjetlucajuu crnu sluz koja je vrsto prianjala uz ta obezglavljena tijela i opsceno bazdila tim novim, neznanim zadahom iji bi uzrok samo bolesna mata mogla zamisliti prianjala uz ta tijela i blistala manje raireno na glatkom dijelu prokleto preklesanog zida u nizu grupiranih toaka - spoznali smo svojstvo kozmikog straha do njegovog najdubljeg dna. Nije to bio strah od ona etiri nedostajua ostala jer smo i predobro nagaali da nam oni vie nee nakoditi. Ubogi vrazi! Na kraju krajeva, oni nisu bili zli stvorovi svoje vrste. Bili su ljudi drugog doba i drugog reda postojanja. Priroda se s njima paklenski naalila kao to e i sa svima drugima koje bi ljudsko ludilo, beutnost ili

okrutnost mogli odsad iskopati u toj odvratno mrtvoj ili uspavanoj polarnoj pustari a ovo je bio njihov tragini povratak kui. Nisu bili ak ni divljaci jer to su doista skrivili? To strano buenje u hladnoi nepoznate epohe moda napad kosmatih, uspanieno razlajanih etveronoaca, i zbunjena obrana od njih i isto toliko uspanienih bijelih primata s udnim omotaima i predmetima ... jadni Lake ...jadni Gedney ... i jadni Stari! Znanstvenici do kraja to su oni uinili to ne bismo i mi uinili na njihovom mjestu? Boe, kakva inteligencija i ustrajnost! Kakvo suoavanje s nevjerojatnim, ba kao to su se oni isklesani roaci i preci suoili sa stvarima samo malo manje nevjerojatnim! Zrakai, biljke, udovita, nakot zvijezda to god da bijahu, bili su ljudi! Preli su ledene vrhove na ijim hramovima osutim padinama su nekad tovali i lutali meu drvenastim papratima. Nali su svoj mrtvi grad kako uti pod svojom kletvom, i proitali njegove isklesane kasnije dane kao to smo i mi uinili. Pokuali su doprijeti do svojih ivuih sudrugova u bajkovitoj dubini tame koju nisu nikad vidjeli a to su nali? Sve to je u suglasju bljesnulo kroz misli Danforthu i meni dok smo gledali od tih bezglavih, sluzi prekrivenih oblika do odurnih palimpsestskih reljefa i demonskih skupina tokica svjee sluzi na zidu pored njih gledali i shvaali to je moralo trijumfirati i preivjeti tamo dolje u kiklopskom vodenom gradu tog onoenog, pingvinima okruenog ponora, odakle je upravo tad zlokobna izvijana para bila blijedo izrigana kao u odgovor na Danforthov vrisak. ok prepoznavanja te udovine sluzi i obezglavljenosti zaledio nas je u nijeme, nepomine kipove, i tek smo kroz kasnije razgovore doznali cjelokupnu narav naih misli u tom trenu. inilo se da smo stajali tamo eonima, ali u stvari nije moglo biti vie od deset do petnaest sekundi. Ta gadna, blijeda magla uvijala se naprijed kao da je pred sobom goni nekakva udaljena tjelesina a tada je stigao zvuk koji je poremetio mnogo od onog to smo upravo odluili, i inei to razbio opinjenost i omoguio nam da jurnemo kao ludi pored krieih, zbunjenih pingvina naim ranijim putem natrag do grada, du ledom prekrivenih megalitskih hodnika do velikog otvorenog kruga, i uz onu arhainu spiralnu rampu u paninom, automatskom bijegu k razumskom vanjskom zraku i svjetlu dana. Taj novi zvuk je, kao to sam nagovijestio, poremetio mnogo toga to smo odluili, jer je bio ono to nas je seciranje jadnog Lakea navelo da pripiemo onima koje smo smatrali mrtvima. Bio je, Danforth mi je rekao kasnije, upravo ono to je nauo u sasvim priguenom obliku kad smo bili u onoj toki iza kuta uliice iznad razine leda; i svakako je imao okantnu slinost s piskanjem vjetra koje smo obojica uli oko visokih planinskih peina. Riskirajui da ispadnem djetinjasti - dodat u jo jednu stvar, makar samo zbog iznenaujueg naina na koji su se Danforthovi utisci poklopili s mojima. Naravno da je opa naitanost bila ono to nas je obojicu pripravilo da izvrimo tumaenje, mada je Danforth spominjao udne zamisli o nesluenim i zabranjenim izvorima kojima je Poe mogao imati pristupa kad je pisao svog Artura

Gordona Pyma prije jednog stoljea. Biti e zapameno da u toj fantastinoj prii postoji rije nepoznatog ali uasnog i ogromnog znaaja povezanog s Antarktikom koju vjeno krie divovske utvarno snjene ptice oboda tog zlokobnog podruja. "Tekeli-li! Tekeli-li!" To je, mogu priznati, upravo ono to smo mislili da smo uli prenijeto tim naglim zvukom iza napredujue bijele magle tim varljivo muzikalnim piskanjem u jedinstveno irokom rasponu. Bili smo u punom bijegu prije nego to su tri note ili sloga bili izreeni, mada smo znali da bi brzina Starih omoguila bilo kom krikom uzbunjenom i progoneem preivjelom pokolja da nas pretekne u trenu ukoliko bi to zbilja htio. Imali smo, meutim, nejasnu nadu da bi neagresivno dranje i iskazivanje srodnog razuma mogli uzrokovati da nas takvo bie potedi u sluaju hvatanja, makar iz znanstvene radoznalosti. Na kraju krajeva, ukoliko se netko takav nije imao razloga bojati za sebe, ne bi imao motiva da nam naudi. Poto je skrivanje bilo uzaludno u tom trenu, upotrijebili smo svjetiljku za brz pogled unatrag, i uoili da se magla razrjeuje. Hoemo li vidjeti, najzad, cjelovit i iv primjerak tih drugih? Ponovo se zaulo ono varljivo muzikalno piskanje "Tekeli-li! Tekeli-li!" Tada, primjeujui da smo odmakli ispred naeg progonitelja, palo nam je na um da bi stvor mogao biti ranjen. Meutim, nismo mogli riskirati, poto nam se vrlo oito pribliavao u odgovoru na Danforthov vrisak, prije nego u bijegu od bilo kakvog drugog bia. Vremena je bilo suvie malo da dopusti premiljanje. O mjestu gdje se nalazio onaj manje zamislivi i manje izrecivi komar to smrdljivo, nevieno brdo protoplazme koja je luila sluz, ija je rasa osvojila ponor i poslala kopnene graditelje da prekleu i puu tunelima u brdima nismo mogli nita pretpostaviti, i kotalo nas je iskrenog gra aljenja ostavljanje tog vjerojatno obogaljenog Starog u pogibelji ponovnog hvatanja i bezimene kobi. Hvala nebesima to nismo usporili na trk. Uskovitlana magla se ponovo zgusnula, i krenula naprijed poveanom brzinom, dok su zalutali pingvini iza nas kriali i krijetali i iskazivali znake panike doista iznenaujue s obzirom na njihovu relativno malu zbunjenost kad smo mi proli kraj njih. Opet se zaulo ono zlokobno piskanje irokog raspona "Tekeli-li! Tekeli-li! Nismo bili u pravu. Stvor nije bio ranjen, ve je samo zastao nailazei na tijela svojih palih srodnika i paklenski sluzavi natpis nad njima. Neemo nikad znati to je ta demonska poruka bila ali oni pokopi u Lakeovom logoru pokazali su koliku vanost ta bia pridaju svojim mrtvima. Naa netedimice troena svjetiljka sad je pokazala pred nama onu veliku otvorenu peinu gdje su se razliiti putovi sastajali, i bilo nam je drago to ostavljamo te morbidne palimpsestske reljefe zamalo osjeane ak i kad smo ih jedva vidjeli za nama. Jo jedna pomisao koju je stizanje do peine potaklo bila je mogunost da izgubimo naeg progonitelja u tom zbunjujuem stjecitu velikih galerija. Na otvorenom prostom bilo je nekoliko slijepih albino pingvina, i inilo se jasnim

da je njihov strah od nadolazeeg bia bio krajnji do toke neobjanjivosti. Ukoliko bismo u toj toki priguili nau svjetiljku do najnie razine potrebne za kretanje, usmjeravajui je strogo ispred nas, uplaeni kriavi pokreti velikih ptica u magli mogli bi priguiti nae korake, prikriti na smjer, i nekako postaviti lani trag. Usred uskovitlane, izvijane magle, pranjavi i nesjajei pod glavnog tunela dalje od te toke, za razliku od drugih morbidno uglaanih izdubina, teko da je mogao initi veoma uoljivu pojedinost; ak ni, koliko smo mogli zakljuiti, onim naznaenim posebnim osjetima koja su inila Stare djelomino, mada nesavreno, za nevolju, neovisnima o svjetlosti. Ustvari, javila nam se bojazan da i mi sami ne zalutamo u urbi. Jer smo, naravno, odluili drati se pravca prema mrtvom gradu; poto na posljedice izgubljenosti u tim nepoznatim brdskim izdubinama nismo smjeli ni pomisliti. injenica da smo preivjeli i izili je dostatan dokaz da je stvor skrenuo u krivu galeriju dok smo mi sreom uspjeli pogoditi pravu. Sami pingvini ne bi nas mogli spasiti, ali u suradnji s maglom ini se da su uspjeli u tome. Samo je nama sklona sudba odrala uskovitlane pare dovoljno gustima u pravom trenu, jer su se stalno pomicale i prijetile da nestanu. Doista, podigle su se na tren ba prije nego to smo izili iz odurno preklesanog tunela u peinu, tako da smo istinski ugrabili jedan prvi i samo polovini prizor pristiueg bia kad smo bacili konani, oajniki prestraen pogled unatrag prije nego to smo priguili svjetiljku i umijeali se meu pingvine u nadi da emo izmai progonitelju. Ukoliko nam je ona sudba koja nas je zaklonila bila naklonjena, ona koja nam je pruila taj poluprizor bila je beskrajno suprotna; jer se tom treptaju poluvienja moe pripisati puna polovica uasa koji nas je od tada obuzeo za stalno. Na toan motiv za ponovni pogled unatrag bio je moda ne vie od prastarog instinkta progonjenog da ocijeni narav i smjer svog progonitelja; ili je to moda bio automatski pokuaj da odgovorimo na podsvjesno pitanje koje je postavilo jedno od naih ula. Usred naeg bijega, dok su nam sve sposobnosti bile usredotoene na problem bijega, nismo bili u stanju primijetiti i analizirati detalje, ali ak i tako, nae modane stanice morale su se zauditi zbog poruke koju su im donosile nosnice. Kasnije smo shvatili to je to bilo da nam nae povlaenje od smrdljivog obloga sluzi na onim obezglavljenim zaprekama, i istodobni prilazak progoneeg bia. nisu donijeli promjenu zadaha koju bi logika zahtijevala. U okolici ispruenih stvorova taj novi i odskora neobjanjivi zadah bio je potpuno prevladavajui; ali do sad je trebao umnogome ustupiti mjesto bezimenom smradu povezanom s onim drugima. To nije uinio jer je umjesto toga novi i manje podnoljivi smrad sad bio doslovce nerazrijeen, i postajao je sve vie i vie otrovno nasrtljiv svake sekunde. Tako da smo istodobno pogledali natrag, reklo bi se, mada je nesumnjivo poetni pokret jednog potaknuo oponaanje od strane drugog. Kad smo to napravili uperili smo obje svjetiljke punom snagom u trenutno prorijeenu maglu; ili radi puke primitivne nestrpljivosti da vidimo sve to moemo, ili u manje primitivnom ali jednako nesvjesnom pokuaju da zaslijepimo to bie

prije nego to priguimo svjetlo i zamaknemo meu pingvine u sreditu labirinta pred nama. Nesretnog li ina! Ni sam Orfej, ni Lotova ena, nisu skuplje platili pogled unatrag. A opet je pristiglo ono okantno piskanje irokog raspona "Tekeli-li! Tekeli-li!" Mogao bih ba i biti iskren makar ne mogao podnijeti da budem sasvim izravan naznaujui to smo vidjeli, mada smo tada osjeali da to ne treba priznati ak ni jedan drugom. Rijei koje dopiru do itatelja nikad ne mogu niti nagovijestiti grozotu samog tog prizora. On nam je osakatio svijest tako potpuno da se udim da smo imali zaostatak prisebnosti dostatan da priguimo svjetiljke po planu, i da pogodimo pravi tunel k mrtvom gradu. Samo instinkt nas je morao provui kroz to moda bolje nego to bi to razum uradio mada smo, ukoliko je to bilo ono to nas je spasilo, platili previsoku cijenu. Razuma nam je svakako u tom trenu preostalo sasvim malo. Danforth je potpuno poremetio pameu, i prva stvar koje se sjeam od ostatka puta je da sam ga uo kako zbrkano recitira jednu histerinu formulu u kojoj sam samo ja od cijelog ovjeanstva mogao nai bilo to osim sulude irelevantnosti. Odjekivala je u falsetnim jekama meu krianjem pingvina, odjekivala kroz kripte naprijed, i hvala Bogu kroz sada prazne kripte odostraga. Nije je mogao otpoeti odmah poto inae ne bismo bili ivi i slijepo zatrani. Zadrhtim pri pomisli to je djeli razlike u njegovim ivanim reakcijama mogao donijeti. South Station Under-Washington Under-Park Street Under-KendallCentral-Harvard- Jadnik je recitirao imena znanih postaja tunela BostonCambridge koji se probijao kroz nae mirno rodno tlo tisuama kilometara daleko u Novoj Engleskoj, pa ipak taj ritual za mene nije imao ni irelevantnosti ni podsjeanja na kuu. Bilo je samo uasa, jer sam nepogreivo znao udovinu opainsku analogiju koja ga je potakla. Oekivali smo, osvrnuvi se, vidjeti uasnog i nevjerojatnog kreueg stvora ukoliko se magla dovoljno prorijedi; ali smo o tom stvoru oblikovali jasnu zamisao. Ono to jesmo vidjeli jer se magla doista i previe zlokobno razrijedila bilo je neto sasvim drugaije, i neizmjerno vie odurno i uasavajue. Bilo je to potpuno, objektivno otjelotvorenje stvari koje ne bi trebale postojati fantastinog romanopisca; a najblia shvatljiva analogija tome je ogromni, jurei vlak podzemne eljeznice kako se vidi s platforme postaje - veliki crni prednji kraj pomalja se kolosalno iz nejasne podzemne udaljenosti, ozvjezdan svjetlima udnih boja i ispunjava ogromnu rupu kao to klip ispunjava cilindar. Ali mi nismo bili na platformi postaje. Bili smo na tranicama ispred dok je taj komarni, plastini stup smradne crne svjetlucavosti curio tijesno naprijed kroz njegovu petmetarsku upljinu, dobivajui paklensku brzinu i tjerajui ispred sebe spiralni, zgunjavajui oblak blijede ponorske magle. Bila je to strahotna, neopisiva stvar ogromnija od bilo kog vlaka podzemne - bezoblina smjesa protoplazmikih mjehuria, pomalo samosvjetlea, i s mnotvom privremenih oiju koje su se stvarale i rastvarale poput ireva zelenkaste svjetlo-

sti preko cijelog tuneloispunjavajueg prednjeg kraja koji je jurio na nas, mrvei uspaniene pingvine i klizei po uglaanom podu koji su ona i njena vrsta tako zlokobno pomeli od sve prljavtine. Opet se zauo onaj jezovit, podrugljiv zov "Tekeli-li! Tekeli-li! i najzad smo se sjetili da demonski Shoggothi kojima su ivot, misli i ustroj organa podarili iskljuivo Stari, i koji nisu imali svog jezika osim onog to su skupine toaka predstavljale takoer nisu imali ni svog glasa osim oponaanih glasanja njihovih minulih gospodara.

XII
Danfoith i ja posjedujemo sjeanja na izlazak u veliku isklesanu polukuglu i nalaenje puta natrag kroz kiklopske sobe i hodnike mrtvog grada, ali su to ipak isto snoviti ulomci bez ikakvog sjeanja na volju, detalje, ili fizike napore. Bilo je kao da smo lebdjeti u nekakvom nebuloznom svijetu ili dimenziji, bez vremena, uzronosti ili orijentacije. Sivo poludnevno svjetlo ogromnog krunog prostora nas je poneto otrijeznilo, ali nismo prili blizu onih spremljenih sanjki niti ponovo pogledali jadnog Gedneya i psa. Oni imaju udan i titanski mauzolej, i nadam se da e ih kraj ovog planeta zatei tamo neuznemirene. Dok smo se borili s usponom velike spiralne rampe prvi put smo osjetili uasnu iscrpljenost i kratkou daha koju je naa trka kroz razrijeeni zrak visoravni uzrokovala, ali nas ak ni strah od kolapsa nije mogao nagnali da zastanemo dok ne doemo do normalnog vanjskog podruja sunca i neba. Bilo je neeg neodreeno prigodnog u naem odlasku iz tih sahranjenih epoha, jer dok smo se onako zapuhani spiralno uspinjali stranicama tog dvadesetmetarskog cilindra pradavne gradnje, uoavali smo pored nas stalnu povorku herojskih reljefa izvedenih ranom i nesrozanom tehnikom mrtve rase - posljednji pozdrav od Starih, ispisan prije pedeset milijuna godina. Konano se uzveravi na vrh, nali smo se na velikoj hrpi razbacanih blokova, sa zakrivljenim zidinama vieg kamena nad nama na zapadu, i tmurnim vrhovima velikih planina koji su se uzdizali iza razruenijih struktura na istoku. Nisko antarktiko sunce ponoi virilo je crvenkasto s junog horizonta kroz procjepe u nepravilnim ruevinama, i uasna starost i mrtvilo tog komarnog grada inile su se jo izrazitijima u kontrastu s tako relativno poznatim i uobiajenim stvarima kao to su pojedinosti polarnog pejzaa. Nebo nad nama bila je uskovitlana i svjetlucava masa slabanih polarnih isparenja, i mraz nas je grizao do kosti. Umorno odlaui torbe s opremom koje smo instinktivno stiskali tijekom naeg oajnikog bijega, ponovo smo zakopali teku odjeu za teturavi silazak niz nasip i pjeaenje kroz conima stari kameni labirint do brda u podnoju gdje je na zrakoplov ekao. O onom to nas je nagnalo na bijeg iz te tame Zemljinih tajnih i drevnih jama nismo rekli nita. Za manje od etvrt sata nali smo strmu rampu do brda vjerojatno drevnu terasu kojom smo se spustili, i mogli smo vidjeti tamnu masu naeg velikog zrakoplova meu prorijeenim ruevinama na uzdiuoj padini naprijed. Na pola puta uzbrdo k cilju zastali smo na tren da doemo do daha, i okrenuli se da opet pogledamo fantastinu zbrku nevjerojatnih kamenih oblika pod nama jo jednom mistino ocrtanu naspram nepoznatog zapada. Dok smo to radili, vidjeli smo da je nebo jo dalje izgubilo jutarnju zamagljenost, poto su se neumorne ledene pare pomakle gore ka zenitu, gdje su njihovi podrugljivi obrisi naizgled bili na rubu da oblikuju nekakav bizaran uzorak kojeg su se bojale nainiti

sasvim uoblienim ili zakljunim. Tamo se sad pruala, otkrivena na konanom bijelom horizontu, tanka vilinska crta visinskog ljubiastog iji su se igliasti vrhovi snoliko uzdizali naspram zamamne ruiaste boje zapadnog neba. Navie prema tom svjetlucavom rubu uzdizala se drevna zaravan, koju je utisnuti tok nestale rijeke presijecao poput nepravilne vrpce sjene. Na tren smo uzdahnuli od divljenja prema nezemaljskoj kozmikoj ljepoti tog prizora, a onda nam se neodreeni uas poeo uvlaiti u due. Jer ta daleka ljubiasta crta nije mogla biti nita drugo osim onih uasnih planina zabranjene zemlje najvii od zemaljskih vrhova i stjecite zemaljskog zla; stanite bezimenih uasa i arhajskih tajni; izbjegavano i tovano od onih koji su se bojali isklesati njihovo znaenje; nepohoeno od bilo kog ivog stvora na Zemlji, ali posjeeno zlokobnim munjama, i izvorite udnih zraka preko ravnica u polarnoj noi nesumnjivo nepoznati arhetip za onaj stravini Kadath u Ledenoj pustoi iza odurnog Lenga, na koji pradavne legende izbjegavajue aludiraju. Ako su isklesane mape i reljefi u tom predljudskom gradu bili toni, te zagonetne ljubiaste planine nisu mogle biti manje od petsto kilometara udaljene; pa ipak se nita manje jasno njihov vilinski obris nije ocrtavao nad tim dalekim snjenim rubom, poput nazubljene otrice udovino tuinskog planeta koji samo to se nije uzdigao na nenavikla nebesa. Njihova visina je, onda, morala biti ogromna izvan svake usporedbe uzdiui ih u rijetke slojeve atmosfere koje nastanjuju samo takve plinovite utvare o kojima su presmioni letai jedva dostatno proivjeli da proapu nakon neobjanjivih padova. Gledajui u njih, nervozno sam pomislio na izvjesne isklesane nagovjetaje o tome to je velika nestala rijeka donijela do grada s njihovih prokletih padina i zapitao se koliko je razuma a koliko budalatine poivalo u strahovima onih Starih koji su ih tako oklijevajue prikazivali. Sjetio sam se kako njihov sjeverni kraj mora prilaziti obali u Zemlji kraljice Marije, gdje je ba u tom trenu ekspedicija sir Douglasa Mawsona nesumnjivo radila manje od tisuu i pol kilometara daleko; i ponadao se da nikakva zla kob nee sir Douglasu i njegovim ljudima dati nagovjetaj to bi se moglo nalaziti iza obalnog zatitnog planinskog lanca Takve misli ine jasnim koliko je napregnuto bilo moje stanje u tom trenu a inilo se da je Danforthu jo gore. Pa ipak, prije nego to smo proli veliku zvjezdastu ruevinu i stigli do zrakoplova, naa strahovanja su se prebacila na manji ali dovoljno ogromni lanac iji prelazak nas je ekao. Iz brda u podnoju, crne, ruevinama osute padine dizale su se tmurno i strahotno na istoku, ponovo nas podsjeajui na one udne azijske slike Nikolaja Roericha; a kad smo pomislili na zastraujua bezoblina stvorenja koja su se ljigavo puzei mogla probiti ak i do najviih upljih vrhunaca, nismo se mogli bez panike suoiti s izgledima da ponovo proletimo pored tih sugestivnih, nebu okrenutih peinskih otvora gdje je vjetar stvarao zvukove nalik muzikalnom piskanju irokog raspona. Da stvari budu gore, vidjeli smo jasne naznake lokalne magle oko nekoliko vrhova - kao to je

jadni Lake morao vidjeti kad je napravio onu ranu greku glede vulkanizma i pomislili s drhtajem na onu srodnu maglu kojoj smo upravo utekli; na to, i na bogohulnu provaliju koja je njegovala uase, iz koje je sva takva para dolazila. Sve je bilo u redu sa zrakoplovom, i nespretno smo navukli naa najtea letaka krzna. Danforth je pokrenuo motor bez problema, i sasvim glatko smo uzletjeli nad komami grad. Pod nama se pradavna kiklopska gradnja pruala kao i prvi put kad smo je ugledali, i poeli smo se uspinjati i okretati da ocijenimo vjetar za na prelazak prijevoja. Na jako velikoj visini moralo je biti snanih kovitlaca, poto su oblaci ledene praine na zenitu inili svakojake fantastine stvari, ali na sedam i pol tisua metara, visini koja nam je trebala za prijevoj, ustanovili smo da se upravlja sasvim lako. Kad smo se pribliili streim vrhovima opet se pojavilo udno piskanje vjetra, i mogao sam vidjeti da Danforthove ruke drhte za upravljaem. Mada sam bio puki amater, pomislio sam u tom trenu da bih ja mogao biti bolji pilot od njega za opasan prolaz izmeu vrhunaca i, kad sam pokretom pokazao da hou zamijeniti sjedala i preuzeti njegove dunosti, on se nije pobunio. Pokuao sam skupiti svu svoju vjetinu i samokontrolu, i zagledao sam se u djeli crvenkastog daljeg neba izmeu rubova prijevoja odluno odbijajui obratiti pozornost na oblaie pare na vrhovima planina, i elei imati voskom zaepljene ui poput Odisejevih mornara pored obale sirena da bih drao to uznemirujue piskanje vjetra to dalje od svijesti. Ali Danforth, osloboen pilotiranja i doveden do opasne napetosti ivaca, nije mogao ostati miran. Osjetio sam ga kako se okree i mie kad je pogledao natrag na uasni grad koji je ostajao iza nas, naprijed u peinama proreetane, kockama izlijepljene vrhove, u stranu u jednolino more snjenih, bedemima posutih brda, i gore u uskovitlano, groteskno oblano nebo. Upravo tada, ba kad sam se trudio sigurno proi kroz prolaz, njegovo luako vritanje nas je dovelo tako blizu katastrofe raznijevi moju samokontrolu i uzrokujui da na tren bespomono petljam po komandama. Sekundu kasnije moja odlunost je nadvladala i uspjeli smo sigurno proi ali se plaim da Danforth nikad vie nee biti isti. Rekao sam da mi je Danforth odbio rei kakav ga je konani uas naveo da tako luaki zavriti - uas koji je, alobno sam uvjeren, uglavnom odgovoran za njegov sadanji slom. Uspjeli smo neto malo porazgovarati, viui preko piskanja vjetra i zujanja motora, kad smo stigli na sigurnu stranu planina i polako se sputali prema logoru, ali se to uglavnom odnosilo na zakletve utnje koje smo dali pripremajui se da napustimo komarni grad. Izvjesne stvari, sloili smo se, ljudi ne trebaju doznati i olako raspravljati i ne bih ni sad govorio o njima da nije potrebe da se odvrati ta ekspedicija Starkweather-Moore, i drugi, po svaku cijenu. Apsolutno je neophodno, za mir i sigurnost ovjeanstva. da neki od Zemljinih mranih, mrtvih zakutaka i neispitanih dubina budu ostavljeni na miru; da se ne bi spavajue nenormalnosti probudile u uskrsnuli ivot, i bogohulno preivjeli komari izmigoljili i ispuzali

iz svojih crnih jazbina u nova i daljnja osvajanja. Sve to je Danforth ikad nagovijestio je da je konani uas bio privid. Nije to bilo, tvrdi on, nita u svezi s kockama i peinama tih odjekujuih, isparavajuih, crvotono izdubljenih planina ludila koje smo preli, ve jedini fantastini, demonski pogled, meu uskovitlanim oblacima zenita, na ono to je lealo iza tih drugih ljubiastih zapadnih planina koje su Stari izbjegavali i kojih su se bojali. Veoma je vjerojatno da je sve to ista iluzija nastala od prethodnih napetosti koje smo preivjeli, i stvarnog mada neprepoznatog privida mrtvog prekoplaninskog grada doivljenog blizu Lakeovog logora prethodnog dana, ali je Danforthu bila toliko stvarna da jo pati od nje. U rijetkim prilikama je aputao nepovezane i neodgovorne stvari o "crnoj jami, "isklesanom rubu", "proto-Shoggothima, "vrstim tijelima bez prozora s pet dimenzija", "bezimenom cilindru" starijem Pharosu", "Yog-Sothothu", pradavnoj bijeloj sluzi, "boji iz svemira", krilima", oima u tami", "mjeseevim ljestvama", "prvobitnom, vjenom, neumrlom", i drugim bizarnim koncepcijama, ali kad je potpuno pri sebi pobija sve to i pripisuje ih svom neobinom i bizarnom italakom ukusu ranijih godina. Za Danfortha se, doista, zna da je jedan od rijetkih koji su se ikad usudili do kraja proitati onaj crvotoni primjerak Necronomicona dran pod kljuem u fakultetskoj knjinici. Zrak na velikim visinama, kad smo prelijetali prijevoj, bio je svakako pun isparenja i dovoljno uskovitlan; i mada ja nisam vidio zenit, mogu lako zamisliti da su kovitlanja leda mogla poprimiti udne oblike. Mata je, znajui koliko ivotno udaljeni prizori mogu ponekad biti odraeni, prelomljeni i uveani takvim slojevima nemirnih oblaka, mogla lako dodati ostalo a, naravno, Danforth nije nagovjetavao ni jedan od tih odreenih uasa dok njegovo sjeanje nije dobilo priliku da se osloni na prije proitano. Nikako nije mogao vidjeti toliko toga jednim pogledom. U samom tom trenu, njegovi krici bili su ogranieni na ponavljanje samo jedne, sulude rijei, i previe oitog podrijetla: "Tekeli-li! Tekeli-li!"

Pogovor
"Najstarija i najjaa ovjekova cmocija je strah, a najstarija i najjaa vrsta straha je strah od nepoznatog, misao je kojom Lovecraft zapoinje esej Natprirodna strava u knjievnosti, te ona koja e nas odvesti put majstorstva autorova stvaranja svjetova unutar pria strave (maeabre story). Emocionalni odgovor itatelja, elja je svakog knjievnog djela; autorova elja da se poigra onim iskonsko priroenim u nama, naim emocijama. Nema potrebe sumnjati u strah kao prvotno izraenu emociju kod najstarijih naih predaka, ali kako objasniti ljudsku nemo pred njom sve do dananjeg stoljea. Iskoristivi ljudsku nemo spram iskonskog uzroka svih ljudskih pozitivnih i negativnih dostignua, Lovecraft e nas nemilosrdno suoiti sa svim naim skrivenim bojaznima kako osobnim tako i globalnim. No, zaponimo sa samim Lovecraftom i njegovim vlastitim strahovima. Howard Phillips Lovecraft roenje 20. kolovoza 1890. u Providenccu, na Rhode Islandu. Kada mu je bilo tri godine izgubio je oca. Trgovaki putnik po zanimanju. Winfield Seott Lovecraft doivio je slom ivaca, i potom skonao u umobolnici gdje je i umro nakon pet godina od neurosifilisa. Najranije oduevljenje literaturom, Lovecraft pronalazi u djelu Arabia Nights na temelju kojega e nastati njegov pseudonim Abdul Alhazred, kojem se pripisuje autorstvo mitskog djela Necronomicon. Vrlo rano budi mu se zanimanje za grku mitologiju kao i za gotiku priu. Bolujui od depresije i psiholokih poremeaja. Lovecraft e esto izostajati iz kole, a sve e se vie zanimati za kemiju i astronomiju. Smru djeda, obitelj gubi posjed te upada u financijsko potekoe. Izgubivi iznenada djetinjstvo, Lovecraft esto pomilja na samoubojstvo. Pred maturu, 1908. godine, mladi Lovecraft doivljava slom ivaca i time prekida kolovanje ostavi bez zavrne diplome, to e mu onemoguiti daljnju naobrazbu. Slijedi razdoblje krize u kojem e sve do 1913. godine ivot provesti zatvoren u stanu uz nezdravo blizak, gotovo patoloki odnos s majkom. Postavi lanom United Amateur Press Associaliona, vratit e mu se ivotna energija za stvaranjem. Veina njegovih kratkih pria bit e tiskana u pulp asopisu Weired Tales, asopisu zastraujuih, nadnaravnih, zagrobnih pa i opscenih pria. Od tada pa sve do njegove smrti, 10. oujka 1937., kada umire u 46. godini ivota od raka crijeva, Lovecraft nee prestati pisati, premda mu za ivota nee biti tiskana niti jedna samostalna knjiga. H. P. Lovecraft je iza sebe ostavio pozamaan opus kratkih pria koje stapaju stravu i fantastiku (The Tomb, The Alkemist, The Dream Quesl of Unknown Kadath ...), dva kratka romana Planine ludila i Sluaj Charlesa Dextera Warda te 1922 poetska i esejistika ostvarenja. Iz Lovecraftove bogate korespodencije s prijateljima i suradnicima uoava se njegovo poimanje straha, onoga to nastaje na granici stapanja uspomena. iskustva, doivljenoga i mate, uobrazilje ili imaginarnog. Lovecraftovo poimanje strave neka je vrsta

kognitivne strave, strave koja se raa saznanjem o onome to nam rui dotadanju sliku realiteta. Roman Planine ludila, Cthulhoidna je pripovijest o ekspediciji u potrazi za nepoznatim, neotkrivenim prostranstvima Antarktika. Lovecraft nije stvorio samo pripovijest ve nas je suoio sa stvaranjem novoga, nepoznatog nam svijeta. Njegove likove, likove to okruuju naratora, ljude od knjiga, ili pak znanstvene novake ili umjetnike, ne plai novo i neotkriveno, ve naprotiv, Lovecraft im je usadio freudovsku tezu straha, tajanstveno u stvari nije nita novo ili strano, ve neto blisko i odavno ustaljeno u svijesti, koje se od nje otuuje jedino procesom zatomljivanja. Stavivi na kunju njihovu znanstvenu religioznost spram svjetova i bia to rue ideoloke temelje, oni gube prisebnost duha te poniru u ludost. Strah od poremeaja duha, ludosti, cijena je svih onih koji su se uputili Lovecraftovim svijetom fantastike. Lovccraftovi svjetovi, kao i njegove prie, egzistiraju neovisni jedni o drugima, dijelei jedinstvo poetinosti, strave te mitske podloge. Veina njegovog stvaralatva mogla bi potpasti pod kategoriju "Cthulhu mitova. Cthulhu je u biti lik, tuinac, monstrum to snivajui eka pod morem potopljena grada R'lyeh, a javlja se u samo jednoj njegovoj prii. Naziv Cthulhu mitovi" sinonim je za sva Lovecraftova djela u kojima se simboliki ili konkretno pojavljuju udovita koja vrebaju aktere. Lako je uspostaviti odnos s mitovima koji esto kriju monstrume, zvijeri i nakaradne spodobe u mranim dubinama svijeta. Meutim, opu Lovecraftovu utemeljenost na mitologiji moemo razumjeti jedino unutar vremenskog i teritorijalnog konteksta. Huizingina misao ... Ne moe se osporiti da se mitologijske slike u nekom razdoblju, koje ih predaje kao naslijeenu formu, vie ne slau s duhovnom razinom koju je to razdoblje doseglo. Stoga mit, da bi ga se moglo potovati kao sveti element kulture, valja ili interpretirati mistiki, ili gajiti kao istu literaturu", dovodi nas na razumijevanje puta koji je mit nastavio u amerikoj svijesti, svijesti neogranienog i nenaseljenog prostranstva te svijesti o "bespovijesnosti" kulture. Mistina interpretacija pronalazi novi mise en scene, ameriko tlo. Tu su pozornicu oblikovali narataji prvih evropskih doseljenika, koji su plovivi oceanskim bespuem mogli vjerovati i nadati se istinitosti samo jedne vjere, Galilejeve i Kopernikove. Dok se evropska civilizacija klonila od gotike i romantiarske fantazije roenjem nove religije, znanstvene misli, na amerikom tlu e se tek raati prva materijalistika svijest o realitetu osloboena svih simbolizama. Mistina interpretacija starih mitova i novih imaginarnih svjetova bit e pokuaj bijega amerike svijesti u budunost kako bi sadanjost dobila patinu prolosti. Ne mora nas stoga zauditi to se danas na amerikim visokim kolama predaje znanstvena fantastika ba kao i povijest. Bjeei od srednjovjekovne simbolike svijesti o svijetu, evropski kontinent danas jo nije spreman razmatrati fantastiku u okvirima knjievnog pravca, ve samo utoliko koliko se fantastika moe nazrijeti iz okvira pojedinih knjievnih djela. Tako su se zaeci fantastine knjievnosti najizrazitije pronalazili kod predstavnika gotikog romana Warpolea, Ann Radeliflfe, E. A.

Poea, Mary Shelly, jezerskog pjesnika Byrona, te sve do Goethea, Dickensa, Turgenjeva, R. L. Stevensona. Merimeea, Maupassanta, Nervala, Baudelairea, Wildea te Faulknera. Razvijajui se kroz gotiki pasti, u najranijim svojim djelima, Lovecraftov izriaj nee, u pseudodokumentaristikim djelima Cthulhu mitova izgubiti na gotikoj poetinosti, opskurnom i maginom. Ono e izrasti na pseudomagijskim tekstovima na latinskom i grkom, simulkrumima ali i na Lovecraftovom mehanikom materijalizmu". Kod njega su strava i fantazija potkrijepljene na izvorima pisane rijei i sna, razuma i kaotinog ludila. Mehanikim materijalizmom Lovecraft se suprotstavlja spiritualnosti i magiji svojim moderim builicama i strojevima, te poluznanstvenim raspravama. Korijeni Lovecraftova pulp poizma ne vide se samo u poetinosti izraza i stila ve i u pojavnosti zajednikih simbola. Poeove "bijele ivotinje na dnu mora" iz Doivljaja Arthura Gordona Pyma kod Lovecrafta su albino pingvini. Pingvini najavljuju polarnim istraivaima blizinu vode kao i kraj njihova iscrpljujuega putovanja. Kao i kod Poea, kraj putovanja obiljeit e zazivanje Tekeli-li nagovjetaj ui ono drugo putovanje nakon saznanja, putovanje k ludilu. Lovecraftov bestiarium slika je svijet koju jo nismo spoznali ali iji miris vreba da bi nas obuzeo. Likovi njegova bestiariuma (Mi-Go. Stari), kao i fantastini svjetovi (planeta Vuggoth) koje je prizvao, nalaze danas svoje utjelovljenje kroz fantasy roll-play igre i konvencije (The NecronomiCon). Call of Cthulhu, je, fantasy igra iz razdoblja Lovecraftove Amerike dvadesetih godina ovog stoljea. U njoj igrai postaju istraivai to slijede glasine ili gnjusne okultne zloine koji e na vidjelo prizvati udovita. Call of Cthulhu neobino je mrana igra, a najbolji istraivai bit e oni koji zadre zdravu pamet i obrane se od mogue apokaliptine pobjede udovita. Oni koji u tome uspiju, postii e vie i od samog Lovecrafta, koji je igru ivota izgubio. Dijana Sinkovi

CRACKORA ABACUS123 ELEZNI

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net