FUNKCIJA POLITIKOG MITA.

O KORISTI MITSKOG ZA DEMOKRACIJU

Tihomir Cipek
Odsjek za hrvatsku politiku Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Pregledni rad Primljeno: kolovoz 2012.

Saetak U tekstu je uz pomo analize razliitih odreenja mita i simbolike politike u suvremenim politikim teorijama, od Marxove, Cassirerove i Friedrichove pa sve do Edelmanove, prikazana uloga politikog mita u formiranju suvremene politike zajednice. Prikazom glavnih znaajki komunitaristike teorije ukazano je na funkciju politikog mita u oblikovanju smisla te u integraciji i legitimaciji suvremenog demokratskog politikog poretka.* Kljune rijei demokracija, politiki mit, utemeljiteljski mit, konstituiranje politike zajednice, temeljne vrijednosti politike zajednice

Tekst je napisan za vrijeme studijskog boravka na Institute for Human Science u Beu. Zahvaljujem Zakladi Robert Bosch na stipendiji koja mi je omoguila suradnju s kolegicama i kolegama s Instituta, a njima na ugodnu druenju i kritikim primjedbama koje su mi pomogle u radu.

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije

kovom se tekstu polazi od teze da politiki mitovi imaju nezaobilaznu funkciju za formiranje politike zajednice i demokratskog politikog poretka. Uobiajeno je da se mitovi povezuju s diktaturama i politikim sustavima u kojima kljunu ulogu imaju karizmatski voe, ali povijest jasno potvruje da nije mogue uspostaviti ni demokratski poredak ako nije utemeljen na nekom politikom mitu. Demokracija se naime ne moe formirati ako meu graanima

nije mogue oblikovati konsenzus o temeljnim vrijednostima politike zajednice, a tu zadau izvrava utemeljiteljski mit. Ta se pretpostavka nadaje iz kljunih znaajki same demokracije. Radi se o politikom poretku koji nuno proizvodi opoziciju i poziciju, jer stranake ideologije i programi nuno meusobno konkuriraju. Termin politika partija govori nam da se radi samo o jednom dijelu neke vee cjeline. Stoga legitimacija demokratskog poretka uz racionalnu,

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

interesnu dimenziju politike trai i odreenu emocionalnu dimenziju. Najvanije je da graani vjeruju da je politiki poredak u kojem ive dobar ili jednostavno najmanje lo od onih koji se nude na politikom tritu. To je mogue iskljuivo ako su meusobno povezani u politiku zajednicu koja je utemeljena na nekim neupitnim zajednikim vrijednostima. Radi se o tome da demokratski poredak trai uspostavljanje konsenzusa o vrijednostima na kojima se temelji. U toj potrazi za demokratskim konsenzusom upravo se politiki mit moe preoblikovati u zrcalo nacije, odnosno dravljana, u sliku njihova samorazumijevanja. Na taj se nain u okviru mitske prie mogu barem prividno sakriti suprotstavljeni interesi koji postoje u svakom drutvu te naposljetku pokazati da je unato tome meu graanima mogue postii suglasnost o temeljnim demokratskim vrijednostima. Naime ako se eli oblikovati stabilan demokratski poredak, graani moraju imati povjerenje ne samo u tehniki korektno funkcioniranje politikih institucija nego i u osnovne vrijednosti na kojima se poredak temelji. Radi se dakle o tome da demokratski poredak ne treba biti samo legalan, utemeljen na liberalno-demokratskim pravnim naelima i procedurama, ve je isto tako izuzetno vano da ga graani smatraju legitimnim, jednom rijeju: dobrim. Ravnotea izmeu legaliteta i legitimiteta osnova je stabilnosti svakog liberalno-demokratskog poretka. Legitimitet se, kao to je ve istaknuto, temelji na uvjerenju graana da je poredak moralno opravdan i da vodi dobru politike zajednice. Da bi se to postiglo, uz racionalne postupke i argumente, poput ekonomskih i politikih uspjeha, potrebno je osvojiti due ljudi, uvjeriti ih da je dobar upravo onaj politiki pore-

dak u kojem ive. Najbolji nain da se to postigne jest da se oblikuju politiki mitovi. Zbog toga nema niti jednog ustava, tog temeljnog pravnog akta svake demokracije, bez neke vrste konstitucionalnog mita. Ustav u svojoj osnovi ima konsitucionalni mit o drutvenom ugovoru, ili narodnom sporazumu, ili povijesnoj narodnoj tenji. Ve se iz te injenice sasvim jasno vide ogranienja tumaenja svijeta politike iskljuivo pomou teorije racionalnog izbora, na to danas upozoravaju i sami zagovornici te teorije (Marciano, 2011). Moe se dakle zakljuili da nema niti jedne politike zajednice bez politikih mitova. Ako oni u nekom politikom poretku izostanu, nastaje problem njegove demokratske legitimacije, a sam poredak, uza sav institucionalni inenjering, nije u stanju proizvesti vlastiti demos.1 Zadaa je politikih mitova dakle da omogue drutvenu integraciju i solidarnost unutar politike zajednice. Stoga su ak i oni politiki teoretiari, poput Jrgena Habermasa, koji su zazirali od kolektivnog identiteta utemeljenog na emocijama te su zagovarali oblikovanje politike zajednice na osnovi diskurzivne racionalne rasprave naglasili da svaka politika zajednica mora posjedovati nekakav zajedniki horizont vrijednosti. U ovom e se tekstu prikazom funkcije politikog mita nastojati obraniti teza
1

To je izmeu ostalog i jedan od glavnih razloga sadanje krize Europske Unije. Naime ona nema svoj demos, pa se uvijek iznova postavlja pitanje njezina legitimiteta. Zbog toga je i najnovija ekonomska kriza Unije u osnovi politika, jer europska politika nije upostavila djelotvorne mehanizme za regulaciju financijskog kapitala. Oito je da nakon sloma ekonomije u Grkoj treba pronai novi oblik unutareuropske solidarnosti, a to je prvenstveno funkcija politike (Krastev, 2012).

prema kojoj se horizont vrijednosti ne moe utemeljiti iskljuivo na razumu jer ljudi nisu samo racionalna, nego i emocionalna bia.2 Upravo zato politiki mit ima vanu ulogu u legitimaciji svakog politikog poretka. Nedvojbeno je takoer da je i samo naelo politike reprezentacije idealtipsko i da se u razumijevanju politike ne moemo oslanjati iskljuivo na analizu njezinih sadraja, nego je potrebno prouiti i naine njezina uprizorenja. Simbolika politika vrlo je vaan dio politikog djelovanja. Vizualizacija politike pomou mitova, rituala i simbola graanima omoguuje da se osjeaju pripadnicima jedinstvene politike zajednice i da razviju osjeaj meusobne pripadnosti i solidarnosti. U zapadnoeuropskoj demokratskoj tradiciji uvjet stabilnosti pravila liberalne demokracije jest prihvaanje zajednikih vrijednosti. Smatra se da je preduvjet za uspostavljanje demokratskog poretka neki tip temeljnog jedinstva politike zajednice, jer je demokracija politiki poredak koji nuno proizvodi opoziciju i
2

poziciju (Rodin, 2010: 247). Dakle konkurencija i konflikt neizbjean su dio svakog demokratskog poretka i njegovo bitno obiljeje. Zbog toga je formiranje politike zajednice iji pripadnici dijele kljune vrijednosti pretpostavka mirnog rjeavanja politikog sukoba, dakle samog funkcioniranja demokratskih institucija. Na taj se nain omoguuje da jedna strana mirno prihvati poraz na izborima, jer zna da je izgubila od sebi u osnovi bliskih ljudi, od onih s kojima dijeli kljune zajednike vrijednosti; da je poraena od svojih politikih protivnika, a ne nepomirljivih neprijatelja. Stoga svaki djelotvorni liberalno-demokratski poredak nastoji uskladiti dva naela: a) nacionalno, odnosno graansko koje jami solidarnost u zajednici, a oblikuje se na osnovi politikog mita, i b) liberalno koje jami da e graani koji se nau u poziciji manjine biti zatieni. Mit je termin koji se vrlo esto rabi. Brojni su i naslovi knjiga koji itatelje privlae isticanjem rijei mit. U svakodnevnom govoru ona se u pravilu upotrebljava da bi se osporila istinitost nekog dogaaja ili pojave. esto se moe uti da neto zvui dobro, ali da se ipak radi o mitu. U epohi moderne mit se suprotstavlja tehnikoj, racionalnoj civilizaciji, vladavini razuma. Politiki mit esto se smatra negativnim fenomenom koji pozivanjem na nepostojeu snagu narodne due, heroizam i zajednitvo rui osnovne pretpostavke demokracije. Mitovi su dakle uglavnom definirani kao pripovijetke koje se ne smatraju istinitima, ali koje unato tome fasciniraju javnost i odvode je na krivi put.3 U antiko doba terminom mit oznaavala se lana
3

Na vanost emocija u demokratskom politikom poretku ukazuje Chantal Mouffe (2005: 40 ). U svojoj teoriji agonistike demokracije ona kritizira Habermasovu deliberativnu teoriju demokracije koja, prema njezinu miljenju, nepotrebno inzistira na konsenzusu kao cilju demokracije te gaji pogrenu vjeru u neutralni teren racionalne rasprave. Niti je rasprava uvijek racionalna niti je institucionalni teren uvijek neutralan, tvrdi Mouffe, te naglaava da Habermasova teorija zapravo unitava fenomen politikog, ija je bit borba. Takoer tvrdi da je za mirno rjeavanje neizbjenog sukoba potrebno da on poprimi oblik koji ne razara politiku zajednicu. Zbog toga je potrebno da graani dijele temeljne zajednike vrijednosti. Smatram da stabilni demokratski poredak, u kojem graani prihvaaju osnovne vrijednosti demokracije, jami utemeljiteljski mit.

O raznim definicijama i drutvenoj funkciji mitova vidi Barner, Detken, Wesche, 2003; Flood, 1996; Speth, 2000.

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije

pria, a suprotstavljao mu se termin logos, koji je upuivao na razum i istinu. Platon oznaava mit kao la, ali istovremeno naglaava da onaj tip mita koji koristi dravi jednostavno zna biti nuan. Dakle ve je Platon upozorio na politiku dimenziju mita, a govori i o njegovu blagotvornom djelovanju na duu. Mit kao vrlo lijepa pripovijest zapravo, u svojoj biti, slui dobru (Platon, 2009). Nedvojbeno je da svaki politiki mit poiva na mati i pretjerivanju u interpretaciji, a neki i na potpuno izmiljenim injenicama, i da je stoga njegovo objanjenje stvarnosti sporno. No to ne znai da mit ne prua ba nikakav klju za razumijevanje sadanjosti, da se pomou njega ne uvodi nekakav red meu gomilom injenica i njihovim razliitim tumaenjima. Uz pedagoku politiki mit ima i pokretaku funkciju. Dobro sroen mit moe pokrenuti i na politiku akciju, a moe sluiti i kao sredstvo za socijalizaciju dua pomou kojeg pojedinac postaje dio politike zajednice (irarde, 2000: 109). Drutvenu i politiku funkciju mita isticao je i filozof Ernst Cassirer koji se u knjizi Filozofija simbolikih oblika odluno suprotstavio dugotrajnoj istraivakoj tradiciji koja mit smatra potpuno iracionalnom pojavom nevanom za realni ivot. Upravo suprotno, za Cassirera su mit i ritual, koje vidi kao usko povezane, vana dimenzija politike stvarnosti, i to zato to su kolektivne emocije to ih proizvode esto odluujue u politikom ivotu. On definira mit kao simboliku formu pomou koje ljudi razumiju svoj svijet (Cassirer, 1985). Iako je Max Weber proglasio doba raaravanja svijeta i konanu pobjedu razuma, u svijetu politike u prvoj polovici 20. stoljea dogodilo se upravo obrnuto. Radikalne totalitarne ideologije ponovo su nastojale zaa-

10

rati svijet i pobjei u razne mitove, obino one o voi i izabranom narodu ili pak o klasi. U tim ideologijama mit se smatrao i imbenikom revolucionarne promjene politikog i drutvenog poretka. Georges Sorel vjerovao je u mit o generalnom trajku kojim e se u potpunosti promijeniti poredak, a trajk je proglasio kljunim sredstvom politike borbe (Sorel, 1980). Mit se takoer moe tematizirati i kao dimenzija predoavanja svetog u profanom politikom svijetu (Drner, 1995). No to pojedini politiki mit zaista znai, moe se ustanoviti tek kada se vidi na to potie, na kakvo politiko djelovanje, i tko se njime i u koje svrhe slui, te osobito kakav tip novog morala moe proizvesti (Schmitt, 1994). Na tom tragu ameriki politolog Murray Edelman naglaava da su mitovi vano oruje politike borbe u okviru simbolike politike, koja, prema njegovu sudu, bitno odreuje politike procese. Politiki mit definirao je kao uvjerenja koja dijeli velika grupa ljudi, koja se ne propituju i koja dogaajima i djelovanju daju odreeni smisao (Edelman, 1976: 110). Politiko-aktivistiku dimenziju mita, koja sadri dramatiku junakog juria na neosvojive tvrave, naglaavao je i Karl Marx. To njegovu misao razlikuje od suvremenih teorija politike, koje u potpunosti odbacuju znaaj funkcije mita u oblikovanju povijesti i izjednauju ga s miljenjem malograana koje uvijek nuno mistificira svijet ivota jer ga zapravo uope ne eli promijeniti. Zbog takva se stava mit u tim liberalno-ljeviarskim teorijama javlja iskljuivo kao oruje desnice, kojeg se prava zapadnjaka demokracija treba bojati, i proglaava se opasnim politikim sredstvom koje u politikoj borbi treba izbjegavati po svaku cijenu jer je u konanici potpuno nevano. Umjesto mitova sve

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

Znaaj fenomena politikog mita nije propustio istaknuti ni Carl Joachim Friedrich, jedan od oeva teorije totalitarizma. On je politiki mit definirao kao priu o dogaajima iz prolosti koja tim dogaajima iz prolosti daje posebno znaenje za sadanjost i na taj nain jaa autoritet onih koji obnaaju vlast u odreenoj zajednici (1963: 49). U Friedri-

11

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije

e sami po sebi rijeiti historijski zakoni. Za razliku od takva miljenja Karl Marx proletersku revoluciju usporeuje s jurianjem na nebo. On jasno vidi, a zatim i istie, vanost funkcije povijesnih sjeanja i mitova u politici. Ljudi prave svoju vlastitu historiju pie Marx ali je oni ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su naprosto zatekli, koje su date i naslijeene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak ivih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore neto ega jo nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojaljivo prizivaju u svoju slubu duhove prolosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi prerueni u to preasno ruho i pomou tog pozajmljenog jezika, izveli novi svjetskohistorijski prizor (Marx, 1963: 211). Prema tumaenju njemakog politologa Herfrieda Mncklera, Marx u svojoj analizi drutvenih pretpostavki i zagovaranju revolucionarnih promjena politike i samog drutveno-ekonomskog poretka jasno pokazuje da su politiki mit upotrebljavali i reakcionari i revolucionari. Prema Mncklerovu miljenju, korektna analiza Marxove teorije nedvojbeno upuuje na zakljuak da Marx mit promatra vrijednosno ambivalentno te da vrlo dobro prepoznaje i naglaava vanost njegove politike funkcije (Mnckler, 2009: 24-25).

chovoj politikoj teoriji mit nije u funkciji revolucije, kako je to kod Marxa, nego ima kljunu zadau utemeljenja i izgradnje demokracije. Na tragu te ideje on naglaava vanost utemeljiteljskog mita i tvrdi: Upitno je moe li neka politika zajednica izgraditi politiki poredak a da ne razvije utemeljiteljski mit. Mit omoguava ujedinjavanje dominantnih ideja u jednoj politikoj zajednici. To je problem osobito za politike poretke koji se iznova uspostavljaju (Friedrich, 1963: 108). Uvid u osnovne teze teoretiara koji su analizirali politike mitove nedvojbeno pokazuje da svi mitovi imaju neku sakralnu dimenziju. Politiki mit ne govori iskljuivo o osnivanju ili revolucionarnom inu kojim je neka politika zajednica spaena, nego u pravilu vrlo jasno upuuje i na strukturalne znaajke politike zajednice, na njezinu kozmologiju, te istovremeno vri tri funkcije koje su od kljune vanosti za svaki, pa tako i za demokratski politiki poredak. To su funkcije: a) oblikovanja smisla, b) integracije i c) legitimacije. Prva funkcija politikog mita osobito je dola do izraaja u vremenu tranzicije od komunistikih diktatura prema demokraciji. Naime graani istonoeuropskih drava na samom poetku tranzicije nisu poznavali ak ni osnovna pravila demokratske procedure, a nisu do kraja bili svjesni ni brojnih potekoa u izgradnji demokracije. Zbog toga se proces demokratske tranzicije uvelike oslanjao na politiki mit, koji je demokraciju proglasio neupitno dobrim, gotovo savrenim poretkom (Wollf, Wydra, 2008). To je davalo smisao drutvenim i politikim promjenama. U tranzicijskim su zemljama mitski narativi funkcionirali kao svojevrsna zbirka simbolikog kapitala te su se pokazali kljunim imbenikom postkomunistikog razumijevanja

12

realiteta u kojem je demokracija shvaena kao sveta stvar koja e, kad jednom bude ostvarena, svim graanima omoguiti bolji ivot. Mit o demokraciji omoguio je da se polako prevladava strukturalni konzervativizam drutva tzv. realnog, ali i samoupravnog socijalizma. Uza sve svoje iluzionistike mane taj je mit otvorio novi prostor slobode i formirao temelje za zatitu ljudskih i graanskih prava u tranzicijskim dravama. Demokratske promjene zapravo su se odvijale uz pomo neke vrste liberalno-demokratskog politikog mita o dokazanom arobnom svojstvu demokracije. Dakle politike okolnosti razvijale su se na suprotan nain od tvrdnje prema kojoj je promjena realiteta mogua iskljuivo naputanjem svakog mita. Mit se stoga pokazao vanim imbenikom u ruenju komunistikih diktatura i procesu demokratske tranzicije. esto je sluio kao ispravan klju kojim su se mogla otvoriti vrata novog razumijevanja svijeta ivota. Svijeta u kojem su se ruenje komunistike diktature i demokratska tranzicija tumaili kao logino, a samim time i neizbjeno povijesno kretanje. Pokazalo se da se pomou teorije racionalnog izbora i tvrdim istraivakim metodama moe objasniti samo dio politikih procesa demokratske tranzicije. Naime politiku zajednicu ne ine iskljuivo interesi, nego i vrijednosti, a ponaanje biraa ne ovisi iskljuivo o njihovim interesima, nego i o njihovoj sklonosti odreenim politikim simbolima i mitovima. Dakle da bi neka politika zajednica ili grupa stekla cjelovitu orijentaciju, potrebno joj je sve-vremensko sagledavanje realiteta, a to ini politiki mit. On omoguuje da se reducira kompleksnost svijeta ivota, omoguujui na taj nain integraciju politike zajednice. Politiki mit svojom

priom i ritualima oblikuje kljune simbole i vrijednosti koji omoguuju formiranje identiteta i solidarnosti u drutvu te, barem na simbolikoj razini, prevladavanje razliitih interesa i politikih sukoba koji su dio svakog drutvenog i politikog ivota. Spomenuta funkcija politikog mita osobito je naglaena u komunitaristikoj politikoj teoriji. Njezini zagovornici, polazei od osnovnih postavki politike teorije Alexisa de Tocquevillea, trae da se unato kulturalnim i etnikim razlikama koje postoje u svim suvremenim zapadnim drutvima, oblikuje neka vrsta neupitnih temeljnih liberalno-demokratskih zajednikih vrijednosti. To smatraju kljunom pretpostavkom koja bi omoguila da se smanji djelovanje funkcionalne dezintegracije modernih drutava u kojima se gaji razmaeni individualizam koji rui osnovu drutvene solidarnosti te na taj nain dovodi u pitanje i samo funkcioniranje demokracije. Demokracija je naime politiki poredak koji nije odriv ako graani ne prihvaaju neki zbir temeljnih zajednikih vrijednosti i ako nisu meusobno solidarni. Komunitaristi tvrde da demokracija nije mogua ako svatko slijedi iskljuivo vlastiti interes, jer se gubi mogunost bilo kakva moralnog vrednovanja politike. A bez moralnih kriterija koji omoguuju promiljanje o tome to je dobro za sve graane nije mogue uspostaviti politiku zajednicu, a samim time ni demokratski politiki poredak (Bizeul, 2000: 23). Dakle utemeljiteljski politiki mit omoguuje drutvenu integraciju i izgradnju drutva solidarnosti u kojem se unato neizbjenoj konkurenciji ipak promilja o tome to je ope dobro politike zajednice. Komunitaristiki teoretiari Roberta N. Bellah (1985) i Amitai Etzioni (1995, 1997) tvrde da masovna demokracija dovodi do krize

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

13

zajednikoga graanskog identiteta i solidarnosti, a samim time i do krize demokracije. Zbog toga na mjesto velikog drutva iji su lanovi u neprekidnom surovom konkurentskom odnosu treba stupiti velika zajednica (John Dewey). Pod velikom zajednicom se ne misli na etniku zajednicu istog porijekla ili istog naina miljenja, nego na sasvim otvorenu komunikacijsku zajednicu. No potpuno suprotno od komunikacijskih optimista, komunitaristi tvrde da ustavni patriotizam sam po sebi nije sposoban formirati eljeni tip politike zajednice. Smatraju da se ustavni patriotizam i njegovo pozitivno djelovanje treba dopuniti jasnom i snanom simbolikom politikom koja se temelji na djelotvornim politikim mitovima. I to ne bilo kakvim, nego onima koji potiu onakvu vrstu republikanizma koja je sposobna proizvesti potrebnu razinu drutvene solidarnosti. Naime njihova je osnovna teza da je demokratski poredak mogue uspostaviti tek na osnovi solidarnosti. Demokracija je mogua tek na osnovi jasnih etikih stavova i graanske solidarnosti koja iz njih proizlazi, u suprotnom se drutvo jednostavno raspada. Oito je da politiki mit ima kljunu ulogu u utemeljenju ne samo politike zajednice nego i njezinih etikih naela, te da oblikuje i glavne vrijednosti politikog poretka. Zbog toga svaku promjenu politikog poretka neizbjeno prati i promjena vladajuih politikih mitova. To je naelo bilo na djelu i u procesu uspostavljanja demokratskog poretka u dravama koje su nastale nakog raspada SFRJ. Raspad jugoslavenske politike zajednice podrazumijevao je ruenje njezinih glavnih legitimacijskih mitova: a) mita o drugu Titu i b) mita partizanske borbe u kojoj se oblikovalo bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti. Novi

demokratski poredak nije se mogao izgraditi na temelju starih legitimacijskih mitova. Oni su bili osnova legitimacije jedne dikature, te su bez obzira na svoj sadraj bili nespojivi s novim demokratskim poretkom. Dakle demokracija je sama po sebi, traei nove izvore legitimacije, dovodila u pitanje stare politike mitove. Traila se nova legitimacijska osnova demokratskog politikog poretka koji se polako gradio. U tome legitimacijskom procesu sama ideja demokracije postala je neka vrsta novog politikog mita, i to vrlo uspjeno. Naime pokazalo se da je u postsocijalistikim europskim dravama mit o demokraciji pomogao procesima demokratske tranzicije. On je uspjeno izvravao funkciju integracije graana u novu politiku zajednicu, a demokratskom politikom poretku pruio je osnovu za legitimaciju. Situacija se, dodue, promijenila nakon konsolidacije demokracije, jer su tada politiki mitovi preuzeli funkciju legitimiranja novouspostavljenog demokratskog poretka. Pokazalo se da je u vrijeme komunistikih diktatura mit o demokraciji imao funkciju poticanja promjena, dok je u novouspostavljenim, dobrim dijelom ve konsolidiranim demokracijama dobio funkciju ouvanja postojeeg. Demokracija je naime postala neupitna vrijednost, sredinji legitimacijski mit, neto to je samo po sebi uvijek dobro. I to ono dobro koje ima potencijal stalnog usavravanja. Dakle nezavisno od toga ima li neki politiki mit funkciju ruenja ili ouvanja poretka, on se javlja kao kljuni imbenik politikog identiteta i legitimiteta neke politike zajednice. Ako neki mit ima funkciju legitimacije aktualnog politikog poretka, on nuno taj poredak stavlja u sredite povijesnog iskustva te ga prikazuje kao jedini smislen, neizbjean, dugo eljen i

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije

napokon ostvaren rezultat povijesnog kretanja. Nema dvojbe da demokracija trai integraciju graana u svoj vrijednosni sustav. Procesi demokratske tranzicije potvrdili su da je integracija graana u politiku zajednicu i demokratski poredak mogua uz pomo onog politikog mita koji je sposoban raznolika dogaanja i tumaenja prolosti povezati u jedinstvenu i smislenu priu. Ako je mit uspjeno formuliran, graani kao lanovi politike zajednice istovremeno su i autori prie i njezini glavni akteri. Ta znaajka omoguuje mitskom narativu da uspjeno obavlja funkciju integracije graana u demokratski poredak. Na taj nain mitska pria omoguuje da se prevladaju svi povijesni lomovi koje je neka zajednica doivjela u prolosti te da se odaberu iskljuivo oni povijesni dogaaji koji se mogu definirati kao bitna odrednica zajednikog identiteta. Postupno se oblikuje tzv. Mi-osjeaj, koji omoguuje da svaki pojedinac sebe doivi kao pripadnika jedne specifine politike cjeline. Radi se o procesu koji se odvija dijalektikim posredovanjem izmeu politikih mitova, kolektivnih i pojedinanih sjeanja, historiografije i politike, a koji potom zajedno sudjeluju u oblikovanju povijesne svijesti. Nedvojbeno je dakle da politiki mitovi kao suoblikovatelji povijesne svijesti imaju kljunu ulogu u integraciji graana u neku novu politiku zajednicu. Uloga povijesne svijesti pritom je izuzetno vana. Naime prema miljenju Edmunda Husserla, ovjek uvijek stoji u povijesti i njegova je egzistencija uvijek odreena svim trima dimenzijama vremena. Jasno je naime da je sadanjost nezamisliva bez uvida u prolost, kao i bez neke makar maglovite ideje o budunosti. Povijest je stoga definirana kao konstitutiv-

ni dio svakodnevnog ivota ljudi. Tijekom ivota ljudi se moraju neprekidno odnositi prema prolosti, sadanjosti i budunosti, a u osnovi tog odnosa nalazi se politiki mit u kojem su sabrane sve dimenzije vremena. Ne radi se iskljuivo o tome da se pretpostavlja kako politiki mit omoguuje jedan vid pojednostavljene spoznaje, nego je jo vaniji uvid da je upravo mitom mogue legitimirati politiko djelovanje i poredak. Politiki e mit dakle u potpunosti ispuniti svoju svrhu ako se pomou njega moe dobro komunicirati, ako se uklopi u neku zajednicu sjeanja. Svoju punu funkciju politike integracije graana ostvaruje kada pomae oblikovanju kolektivnog i pojedinanog identiteta (Lincoln, 1992). Mit slui da bi se formirala neka zajednika slika politike zajednice, koja ujedno predstavlja i neku posebnu zajednicu sjeanja koja mora biti razliita od drugih. Na taj je nain omogueno da se naa slika prolosti razlikuje od slike prolosti koju ima neka druga politika zajednica ili neka druga politika grupa. Da se Mi razlikuje od Oni. Radi se o bitnom razlikovanju koje omoguuje da se uva politiko, a na taj nain i sama demokracija. Treba naime ponovo istaknuti da je demokracija poredak ija je bitna znaajka slobodno sueljavanje pozicije i opozicije. Jednostavno, nema demokracije bez konflikta. Stoga se ini da su sve teorije o apsolutnoj demokraciji, good governance, kozmopolitskom suverenitetu, dakle one koje nastoje dokinuti konflikt u svojoj strukturi, potpuno apolitine, zapravo antidemokratske. Rije je o vizijama koje ele stvoriti svijet s one strane lijevog i desnog; s one strane hegemonije, s one strane suvereniteta, s one strane antagonizama (Mouffe, 2005: 6). Taj tip liberalnog idealistikog promi-

14

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

ljanja suvremenih politikih fenomena zapravo eli dokinuti politiko, dovodei na taj nain, treba ponovo istaknuti, u pitanje samu ideju demokracije i demokratski poredak. Demokracija je naime politiki poredak koji je osmiljen zato da bi se sukobi koji nuno postoje u svakom drutvu mogli rijeiti mirnim putem. A preduvjet je mirnog rjeavanja sukoba da graani postignu suglasnost o temeljnim zajednikim vrijednostima. Upravo to omoguuje utemeljiteljski mit. Moe se stoga zakljuiti da je glavna zadaa utemeljiteljskog mita konstituiranje politike zajednice i samog demokratskog poretka,4 odnosno on ima integracijsku i legitimacijsku funkciju. Pritom nije rije, kako smatra Eric Hobsbawm, ni o kakvoj izmiljenoj tradiciji. Tonijim od Hobsbawmova stava ini mi se miljenje teoretiara naciona4

Kod veine zapadnoeuropskih nacija kao utemeljiteljski mit funkcionira neki rat kojim je nacija izborila svoju slobodu. Istraivanja na primjeru 17 europskih nacija potvrdila su da su dvije treine svih nacionalnih mitova povezane s ratom (Flacke, 2001). U Republici Hrvatskoj funkciju utemeljiteljskog mita ima Domovinski rat, a njegovu fundamentalnu vanost potvrdio je Hrvatski dravni sabor svojom Deklaracijom o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000. godine. Isti odnos potovanja prema tom povijesnom dogaaju iskazan je i 10. srpnja 2006. kada Hrvatski sabor donosi Deklaraciju o Oluji. Naravno da oko procesa donoenja i odreenih formulacija postoje prijepori (Koren, 2011), ali nije sporno da su obje deklaracije dobile podrku svih vanih politikih stranka te da hrvatski graani Domovinski rat vrednuju vrlo pozitivno. Suprotno od hrvatske situacije, politiko drutvo u Srbiji suoava se s procesom rastakanja osnivakih mitova (kosovski mit, mit o ratnim pobjedama), to usporava procese konsolidacije demokracije (Podunavac, 2006: 172).

lizma Antonya D. Smitha koji smatra da se ni nacija ni politika zajednica ne mogu oblikovati na temelju potpunih matarija, nego moraju postojati barem neke realne povijesne injenice na osnovi kojih se moe formirati tono odreena tradicija. Zakljuuje da se nacionalni i politiki identiteti formiraju odreenim tipom tumaenja prolosti, a ne njezinim pukim izmiljanjem (Smith, 1999). Odreeno tumaenje prolosti omoguuje samospoznaju nacije kao zajednice sjeanja i njezino oblikovanje u formi demokratskog poretka (Rennan, 1995).5 Radi se o kolektivnom sjeanju koje sadri mitsku svijest i koje daleko nadilazi svako pojedinano iskustvo. Zbog toga je proslava Oluje, oslobodilake akcije Hrvatske vojske, toliko znaajna za legitimitet hrvatske demokracije i drave. To je temeljni demokratski legitimacijski narativ. Pokazalo se da je pretpostavka za plodan odnos izmeu mita, politike integracije i legitimacije, njegova sposobnost dobrog komuniciranja sa sjeanjima koja se njeguju u drutvu. Kako je ve naglasio njemaki povjesniar politikih ideja Reinhard Koselleck, prola budunost (VerganKonceptualni izazovi promiljanju demokracije 15

Jedna nacija jest jedna dua, duhovno naelo. Dvije stvari, koje su u stvarnosti jedno, tvore tu duu, to duhovno naelo. Jedna lei u prolosti, druga u sadanjosti. Jedna je u zajednikom posjedu bogatog nasljea sjeanja, a druga u dananjoj suglasnosti, elji da se ivi zajedno, volji da se koristi svako nasljee koje se nepodijeljeno primilo... Nacija je... velika solidarnost koja poiva na uvstvu rtve koja je podnesena i koja se je i dalje spremna podnositi. Ona pretpostavlja prolost; ona se potvruje u sadanjosti kroz opipljivu injenicu: kroz suglasnost i jasno izraenu elju da se nastavi ivjeti zajedno. Egzistencija nacije je... svakodnevni plebiscit. Izlaganje odrano 1882. godine (Rennan, 1995: 56).

16

gene Zukunft) pomou drutvenog dijaloga utjee na buduu prolost. Radi se o stalnom dijalektikom procesu spoznavanja u kojem ne postoje jasne i vrste granice izmeu laika i strunjaka, izmeu znanosti i ivota, nego se one nadopunjavaju u meusobnom dijalogu. Taj dijalog omoguuje politikom mitu da ivi u sadanjosti, a upravo iz toga izvire snaga mitskog pripovijedanja koja mu omoguuje da sudjeluje u procesu legitimacije demokratskog politikog poretka. Osim toga, demokracija trai da graani budu patrioti, a patriotizma nema bez nekog politikog mita. Patriotizam kao pretpostavku demokracije u svojoj je politikoj teoriji jasno formulirao kanadski filozof Charles Taylor (1992, 1993). On smatra da je patriotizam kljuna graanska vrlina koja omoguuje zajedniki ivot graana i izgradnju demokratskog politikog poretka. Taylor eli definirati patriotizam podjednako daleko i od egoistikog individualizma i od altruistikog kolektivizma, te ga odreuje kao prihvaanje temeljnih zajednikih vrijednosti neke politike zajednice od strane njezinih graana. Smatra da demokratske vrijednosti trebaju postati dio identiteta svakog pojedinca. Kritizirajui ekonomske teorije demokracije, tvrdi da se demokracija ne moe izjednaiti sa sustavom jednakih ansi koji svakom omoguuje da se probije u ivotu i da bude uspjean. Ako se demokracija svede iskljuivo na naelo uspjenosti, na neku vrstu outputa, onda su otuenje graana od demokracije i delegitimacija njezinih institucija neizbjeni. Demokracija, prema Taylorovu miljenju, mora u sebi ukljuivati i neke moralne vrijednosti koje dijele svi graani, jer e tek tada oni eljeti participirati u politikom ivotu. Da bi se to postiglo, potrebno je pomou poli-

tikog mita i odreenog preoblikovanja njegovih kljunih poruka u rituale formirati konsenzus o temeljnim demokratskim vrijednostima. To je dakle funkcija mitova i iz njih izvedene simbolike politike. No isto se tako ini nedvojbenim da simboliki tip politikog djelovanja nije usmjeren iskljuivo na manipulaciju i kontrolu nad masama, kako to tvrdi Murray Edelman (1976). Njegova teorija naime pretpostavlja racionalnost elita i iracionalnost masa. Meutim, povijest uvjerljivo demantira takvo tumaenje. Ve i povran uvid u povijesna zbivanja pokazuje da su ona vrlo bogata primjerima simbolike manipulacije od strane elita, ali i suprotnim primjerima, koji pokazuju da je simbolika politika sluila za formiranje pozitivne energije graana i na taj nain poticala demokratske procese. tovie, politiki mitovi i simboli sredinji su imbenik demokratske politike kulture. Treba se prisjetiti politiko-simbolike uloge donoenja amerike Deklaracije o nezavisnosti ili Francuske graanske revolucije za legitimaciju demokracije u SAD-u i Francuskoj. Nedvojbeno je da su u tim dravama legitimacijski narativi vezani upravo uz te povijesne dogaaje te da oni imaju vrlo vanu legitimacijsku funkciju. To su ameriki i francuski utemeljiteljski politiki mitovi koji su u procesu republikanizacije postali ope dobro tih politikih zajednica. Oni ine simboliku okosnicu oko koje je oblikovan konsenzus o kljunim vrijednostima amerike i francuske demokracije. Treba istaknuti da to ne znai da je iskljueno svako kritiko propitivanje demokracije, nego da se polazi od stava da se prilikom kritiziranja uvijek treba paziti da se ne negiraju temeljne, humane vrijednosti demokracije. Liberalno-demokratska politika teorija stoga jasno

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

istie da je prostor kritike ogranien nunim prihvaanjem temeljnih ideja koje se smatraju neupitnim dobrom svakog demokratskog poretka. Funkcija je politikog mita da nas potakne da prihvatimo kljune demokratske vrijednosti. Najprije zakonima srca, a zatim, u procesu politike socijalizacije, i zakonima uma. Rije je o danas ve klasinoj postavci prema kojoj bez politikih mitova i simbola nema ni graanskih demokratskih vrlina. Naime demokracija nije samo puka prazna forma politike vladavine koju je mogue ispuniti bilo kakvim sadrajem, kako je to smatrao Carl Schmitt, nego vladavina koja se temelji na jasnim vrijednostima koje u svojem sreditu imaju slobodu i dobar ivot pojedinca i graana. Njezin legitimitet ovisi o tome koliko dobro politike institucije omoguuju da se te vrijednosti potuju. Percepcija o djelotvornosti demokracije ne zavisi iskljuivo od realne politike, nego i od naina njezina simbolikog uprizorenja. Simboliku

snagu politikog mita prizivaju sami graani. To proizlazi iz ljudske potrebe da se u komplicirani svijet politike unese neki smisao i red, da se izvri odabir meu cijelim nizom informacija kojima su graani neprekidno zasipani te da se odredi to je od svega toga bitno za njihov politiki ivot. Treba zakljuiti da politiki mitovi omoguuju da se premosti jaz izmeu individualnog i kolektivnog te da se efikasno oblikuje politika zajednica. Oni dakle imaju objedinjujuu ulogu koja graanima prua sigurnost jasnih moralnih vrijednosti na kojima poiva demokratski politiki poredak, te omoguuju oblikovanje graanske solidarnosti i jednakosti. Djeluju kao kodovi smisla koji omoguuju da se suprotstavljene politike strane meusobno prepoznaju kao pripadnici iste politike zajednice, kao oni koji dijele zajedniki simboliki prostor. Zbog toga ne moe biti demokratskog poretka bez nekog utemeljiteljskog politikog mita.

LITERATURA Barner, W., Detken, A., Wesche, J. (2003) Texte zur modernen Mythentheorie. Stuttgart: Reclam. Bellah, R. N. (1985) Habits of the Heart: Individualism and Commitment in American Life. Berkeley: University of California. Bizeul, Y. (2000) Politische Mythen und Rituale in Deutschland, Frankreich und Polen. Berlin: Duncker & Humblot. Blumberg, H. (1979) Arbeit am Mythos. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Buschmann, N., Langewische, D. (2003) Der Krieg in den Grndungsmythen europischer Nationen und der USA. Frankfurt/New York: Campus Verlag. Cassirer, E. (1985) Filozofija simbolikih oblika. Novi Sad: Dnevnik, Knjievna zajednica Novog Sada. Drner, A. (1995) Politischer Mythos und symbolische Politik. Der Hermann-Mythos. Zur Entstehung des Nationalbewutseins der Deutschen. Opladen: Westdeutscher Verlag.

17

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije

Edelman, M. (1976) The Symbolic Uses of Politics. Urbana/Chicago: University of Illinois Press. Etzioni, A. (1995) Die Entdeckung des Gemeinwesens. Ansprche, Verantwortlichkeiten und das Programm des Kommunitarismus. Sttutgart: Schffer-Poeschel Verlag. Etzioni, A. (1997) Die Verantwortungsgesellschaft. Individualismus und Moral in der heutigen Demokratie. Frankfurt am Main: Campus. Flacke, M. (2001) Mythen der Nationen: ein europisches Panorama. Mnchen/ Berlin: Koehler & Amelang. Flood, G. C. (1996) Political Myth. A theoretical introduction. London/New York: Routledge. Friedrich, C. J. (1963) Man and His Government: An Empirical Theory of Politics. New York: McGraw-Hill. Koren, S. (2011) Korisna prolost? Ratovi devedesetih u deklaracijama Hrvatskog sabora. U: T. Cipek (ur.), Kultura sjeanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prolosti. Zagreb: Disput. Krastev, I. (2012) Europes Democracy Paradox. Transit online, http://www. iwm.at/index.php?option=com_cont ent&task=view&id=620&Itemid=231 (pristupljeno 10. lipnja 2012). Langewische, D. (2003) Liberalismus und Sozialismus: Gesellschaftsbilder Zukunftsvisionen Bildungskonzeptionen, Bonn: Dietz. Lincoln, B. (1992) Discourse and the Construction of Society. Comparative Studies of Myth, Ritual, and Classification. New York/Oxford: Oxford University Press. Marichano, A. (2011) Constitutional Mythologies. New Perspectives on Controlling the State. New York/Dordrecht/ Heidelberg/London: Springer.

Marx, K. (1963) Osamnaesti Brumaire Luja Bonaparta. U: Marx-Engels-Lenjin: Izabrana djela u deset knjiga. Zagreb: Naprijed. Mouffe, Ch. (2005) On the Political. London/New York: Routledge. Mnckler, H. (2009) Deutschen und ihren Mythen. Berlin: Rowohlt. Platon (2009) Drava. Zagreb: Naklada Jurii. Podunavac, M. (2006) Poredak, konstitucionalizam, demokratija. Beograd: igoja tampa. Rennan, E. (1995) Was ist eine Nation? Und andere politische Schriften. Be: Folio-Verlag. Rodin, D. (2010) Demokratizacija demokracije. Anali Hrvatskog politolokog drutva 7 (1): 247-251. Schmitt, C. (1994) Die Diktatur. Von den Anfngen des modernen Souvernittsgedankens bis zum proletarischen Klassenkampf (1921). Berlin: Duncker&Humblot. Smith, D. A. (1999) Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press. Sorel, G. (1980) Revolucija i nasilje. Zagreb: Globus. Speth, R. (2000) Nation und Revolution. Politische Mythen im 19. Jahrhundert. Opladen: Verlag Leske + Budrich. Taylor, Ch. (1992) Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie? Transit 5 (Winter) 5-21. Taylor, Ch. (1994) Multiculturalism: Examining the Politics of Recognition. Princeton: Princeton University Press. Wollf, A., Wydra, H. (2008) Democracy and Myth in Russia and Eastern Europe. London/New York: Routledge. irarde, R. (2000) Politiki mitovi i mitologije. Beograd: Biblioteka XX vek.

18

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2012

The Function of the Political Myth. On the Usefulness of the Mythical for Democracy
SUMMARY The text, by means of an analysis of diverse definitions of the myth and symbolic politics in contemporary political theories, ranging from Marxs, Cassirers, Friedrichs, to Edelmans theory, outlines the role of the political myth in the formation of the contemporary political community. By presenting the main features of the communitarian theory, the paper points to the function of the political myth in shaping the meaning, as well as in the integration and legitimatization of the contemporary democratic polity. KEYWORDS democracy, political myth, founding myth, constitution of a democratic community, fundamental values of a political community

19

Konceptualni izazovi promiljanju demokracije