1 -

" " -
() xmh x
( )

1. Prvo se razdoblje povijesti krscanske literature obicno naziva patrologija, a deIinise se kao nauka o
zivotu i knjizevnoj delatnosti starih crkvenih pisaca. Misli se kod toga na crkvene pisce od pocetka krscanstva i
dalje kroz celo vremensko razdoblje klasicne antike, tj. kroz ono vreme koje mozemo smatrati razdobljem
ucvrscivanja krscanstva u grcko-rimskom kulturnom svetu. Knjizevno stvaralastvo koje se razvija u novim
okolnostima, iza tzv. seobe naroda i njihova pokrstavanja, ma da je u mnogo cemu usko vezano uz prijasnje
stvaralastvo, nosi u sebi znacajke novog rasta, te se danas opcenito odeljuje od knjizevnosti tzv. otakog
razdoblja, pa prema tome ne spada u okvir patrologije u prihvacenom smislu.
Patrologija se cesto shvacala kao istrazivanje i izlaganje zivota i knjizevnog rada starih crkvenih pisaca,
to jest pisaca koji su obradivali teoloske teme, u tom smislu, da nije obuhvacala razradivanje njihova ucenja.
Znanstveno proucavanje i prikazivanje teologije tih pisaca nazivalo se patristickom teologijom. Danas se
opcenitije pod pojmom patrologije misli takoder prikazivanje i ucenja tih pisaca, pa se usled toga pojmovi
patrologija i patristika cesto uzimaju kao vise-manje sinonimi. S pojmom patrologije nekako je povezan takoder
pojam pozitivne teologije. Pod pojmom pozitivne teologije, za razliku od tzv. spekulativne teologije (koja se nekoc
izjednacavala sa skolastikom teologijom), razumijevala se teologija koja je isla za tim da danasnje ucenje Crkve dokaze
pozitivnim dokazima iz dokumenata prvog razdoblja Crkve, tj. ponajvise navodenjem tekstova Sv. Pisma
i starih crkvenih pisaca. Danas se teoloska metoda toliko usavrsila da se vise ne moze praviti tako strogo
odeljivanje izmedu pozitivne i spekulativne teologije.
Patrologija se cesto naziva i istorija starocrkvene knjievnosti ili istorija starohrianske knjievnosti.
Prvi je naziv bio vise uobicajen u katolickim, a drugi u protestantskim krugovima. U nazivu starohrianska
knjievnost ukljuceni su i novozavjetni spisi, za koje Crkva veruje da su nadahnuti (novozavjetni kanon), kao i spisi
jeretika (tj. heterodoksnih pisaca) iz otackih vremena. Ako se stvari posmatraju sa strogo literarnog stanovista,
postoje opravdani razlozi da se i novozavetni spisi proucavaju u organskoj svezi s ostalim starokrscanskim
spisima. Ipak se u katolickoj znanosti, posebno u organizaciji studija na visokoskolskim ustanovama, i danas
zadrzava odeljeno proucavanje novozavjetnih spisa (biblijska introdukcija, egzegeza i biblijiska teologija) od proucavanja
ostalih starohriscanskih spisa (patrologija, starocrkvena knjizevnost). Pre se mislilo da se patrologija ima prvenstveno
baviti ortodoksnim piscima, a hereticima samo koliko je to potrebno za razumevanje ortodoksnih pisaca. Danas
se uvida da je razumevanje starocrkvenih pisaca nemoguce bez svestranog proucavanja onovremenih heretika,
pa u tom smislu sve vise gubi opravdanje razlikovanje izmedu pojma starocrkvena knjievnost i pojma
starohrianska knjievnost. Zaseban je slucaj tzv. apokrifa (tj. spisa koji su pretendirali na to da budu ubrojeni u Sv. Pismo),
jer te spise moraju proucavati i biblijske znanosti i povijest starohriscanske knjizevnosti; pretezno se ipak
novozavetnim apokriIima mora baviti patrologija, jer su nastali posle novozavetnog vremena i tvore posebnu
knjizevnu vrstu hriscanske knjizevnosti.
Istorija dogmi je znanost koja se razvila iz patristicke teologije, ali koja se ne moze naprosto izjednaciti
s patristickom teologijom, ne samo zato sto ona nuzno mora zahvatati svu povijest Crkve, nego i po svome
Iormalnom objektu. Istorija dogmi cesto se uzima u uzem smislu, tako da znaci znanost koja proucava razvitak
razmisljanja i raspravljanja tokom istorije Crkve koji je doveo do deIinisanja odredenih dogmatskih Iormulacija.
U sirem smislu istorija dogmi je znanost koja proucava razvitak ucenja Crkve tokom stoljeca u obuhvatnom
smislu, to jest povijest produbljivanja i razvijanja onoga sto Crkva veruje. Povijest dogmi ne moze se ograniciti
na proucavanje spisa starokrscanskih pisaca u uzem smislu, nego se mora sluziti i drugim izvorima crkvenog
predanja, kao sto su liturgija, sabori, arheoloski spomenici itd.
Istorija teologije moze se uzimati u najuzem smislu tako da znaci istrazivanje razvitka teologije kao
nauke, te razvitka pojedinih traktata sistematske teologije kao zasebnih celina. U sirem smislu istorija teologije
znaci naucno proucavanje zivota, knjizevnog rada i naucavanja teoloskih pisaca tokom crkvene istorije do
danas. U tom smislu, patrologija je deo istorije teologije, no to se ime obicno upotrebljava za povijesno
razdoblje od otackog vremena do danas, buduci da se za ono vreme vec uobicajio naziv patrologija. S istorijom
dogmi i istorijom teologije usko je povezana istorija ukupnog duhovnog zivota (Geistesleben) Crkve od pocetka do
danas, koja u jednu sinteticku celinu ukljucuje takoder liturgiju, poboznost, ponasanje, mentalitet, umetnost i sl.,
no koja se kao takva jos nije aIirmirala kao sistematska naucna disciplina.
2. Ime patrologija pojavilo se u XVII veku. Prvi ga je upotrebio protestant Johann Gerhard, koji je
izdao svoju Patrologiju god. 1653. No poceci te nauke sezu mnogo dalje u proslost. Moze se reci, da je njezin
zacetnik otac crkvene istorije Jevsevije Kesarijski ( 339), koji je u svojoj Crkvenoj istoriji poduzeo da iznese
krscanske pisce, pravoverne i jeretike (Hist. eccl. I, 1, 1), te je na taj nacin postao izvanredno vazan izvor za istoriju
starokrscanske knjizevnosti pre svoga vremena. Kolevkom se patrologije, medutim, smatra Vitlejem, a sv.
Jeronim njezinim ocem. Jeronim je u Vitlejemu g. 392. na zelju pretorijanskog preIekta Dextera napisao
delo De viris illustribus sive cathalogus de scriptoribus ecclesiasticis, u kojem je opisao 135 pisaca (ukljucujuci
zidovske pisce Filona i Josipa Flavija te rimskog IilozoIa Seneku). Jeronimovo su delo kasnije nadopunjavali, odnosno
nastavljali: svestenik Genadije iz Massilije (Marseille) (oko g. 480); Izidor Seviljski (izmedu 615618), s
posebnim obzirom na Spaniju; njegov ucenik IldeIonz iz Toleda (667). Posle toga sledi na Zapadu duga
praznina. Istom pri kraju XI st. pozabavio se istim poslom Sigebent iz Gembloux-a (1112); zatim Honorije iz
Augusto-Trithemius (1494). Iz potridentinske periode medu katolickim autorima bili dunum-a (Autun) (oko g.
1122), pa onda Anonymus Mellicensis (oko 1135) te su cenjeni kardinal Robert Bellarminus (De script.
ecclesiasticis, g. 1613; ide do g. 1500) i benediktinac R. Ceillier (Histoire generale des auteurs sacris et ecclesiastiques, 23. sv.,
1729/63; ide do g. 1250). Najznacajnije delo iz toga razdoblja, koje je jos danas vazno, napisao je Sebastien Lenain
de Tillemont: Memoires pour servir a l'histoire ecclesiastique des six premiers siecles, 16 sv., 1693/1712.
Na Istoku je za patrologiju osobito vazno djelo napisao u 9. st. carigradski erudita i teolog, kasniji
patrijarh Fotije. To je Myriobiblion (Bibliotheca), u kojemu je zabiljezio 280 procitanih pisaca i dela, poganskih
i krscanskih, s biograIskim beleskama i izvacima; neki su nam pisci poznati samo iz tog dela.
3. Patrologija je kao znanost dosegla posebno znacajan razvitak u 19. i 20. veku. Na to je uticalo vec od
16. st. dalje poduzimano kriticno izdavanje tekstova, razvitak istoriskih metoda i istoriski nauka uopste,
otkrivanje novih tekstova osobito na razlicitim orijentalnim jezicima i njihovo izdavanje, osnivanje
posebnih katedri za patrologiju na velikim sveucilistima u 19. veku. U 20. st. posebno je poraslo monograIsko
proucavanje pojedinih pisaca, a sasvim narocito proucavanje njihova ucenja pomocu usavrsenih metoda,
delimicno pozajmljenih s podrucja istrazivanja u istoriji IilozoIije, a delimicno s podrucja biblijskih nauka.
Patrologija je danas u punom zamahu svoga razvitka, posebno s obzirom na proucavanje teoloske misli onih
vremena.
Najvrsnija opca patroloska djela, koja omogucuju uvid u postignute rezultate i literaturu, jesu:
B. ALTANER, Patrologie, Leben, SchriIten und Lehre der Kirchenvater, 6 AuIl. von A. Stuiber, Herder, Freiburg 1960, str. XXVIII508.
Djelo prevedeno na mnoge evropske jezike. Odlikuje se iscrpnim naznakama najnovije literature. Izdavalacka kuca Herder izdaje to djelo u
novim popunjenim izdanjima.
J. QUASTEN, Patrology. Djelo jos nedovrseno; opsirno zamisljeno, s najnovijim rezultatima i literaturnim naznakama, pocelo je izlaziti g.
1950. U Utrechtu, a do 1961. izislo je u Irancuskom i spanjolskom prijevodu, kasnije i na talijanskom. Djelo je koncipirano kao suvremeni
pandan najopsirnijem i najsolidnijem velikom djelu: O. BARDENHEWER, Geschichte der altkirchlichen Literatur, 5 velikih svezaka,
Freiburg i. Br. 19131932.
Od autora koji su napisali prirucnike cjelokupne patrologije navodimo ova imena:
J. A. MOEHLER (prva tri stoljeca, 1840); J. FesslerB. Jungmann (Institutiones Patrologiae, 2 vol. Innsbruck 18901896); A. Harnack
(do Euzebija, 3 sveska, 18931904; novo izd. u Leipzigu 1958, priredio K. Aland); G. Kriiger (3 prva st., 2. izd. 1898); G. Rauischen
(1903; kao prikladan udzbenik dozivjela vise izdanja i prijevoda; od te je patrologije krenuo B. Altaner u izradivanju svoje Patrologije); O.
Bardenhewer (prije gore navedenog golemog djela napisao opsirnu Patrologiju na njemackom, izisla cetiri izdanja, te sp. tal. Iranc. engl.
prijevodi); J. Tixeront (kraca Patrologija, bez ucenja Otaca, izislo vise izdanja i prijevoda); H. Lietzmann; B. Steidle (latinski, Freiburg
1937; prev. ma njem. Iranc. hol.; prije Paviceve Patrologije udzbenik na zagrebackom teoloskom Iakultetu); J. De Ghellinck (3. sv., 1946
1949); U. Manucci A. Casamassa (sesto izd. Roma 19481950, 2 vol.); F. Cayre (Patrologie et histoire de la theologie, 3 vol., obuhvaca
povijest teologije do 19. st. ukljucno; peto izd. Tournai 1955; prev. engl. tal. hol.); A. Hamman (pisano popularno, uskoro izlazi krv.
.prijevod); H. KraIt (Kirchenvaeter Lexikon, Miinchen 1966; solidne inIormacije o piscima abecednim redom, bez bibliograIskih
podataka).
Od posebnih sustavnih djela o grckoj starokrscanskoj knjizevnosti spominjemo imena:
K. Krumbacher A. Erhard (2. izd. 1897; bizantinska literatura); P. BatiIIol (grcka, ukljucujuci NZ, vise izdanja); A. Puech (do konca 4.
st., 3 vol. Paris 19281930); G. Bardy (2. izd. Paris 1935); H. v. Campenhausen (Stuttgart 1955, prev. na vise jezika); M. Pellegrino (Roma
1956); H. G. Beck (bizantinska lit., Miinohen 1959).
Sustavna djela o starokrscanskoj latinskoj literaturi napisali su medu ostalima slijedeca: P. Monceaux (7 sv. o lit. krsc. AIrike, Paris
19011923; jedan sv. o latinskoj opcenito, Paris 1924); P. De Labriolle (trece izdanje priredio G. Bardy 1947, 2 vol.; prev. engl.); U.
Moricca (3 vol., Torino 19251934); L. Salvatorelli (Milano 1936); G. Bandy (trece izd., Paris 1943); M. Pellegrino (Roma 1957); H. v.
Campenhausen (Stuttgart 1960; razni prijevodi). O krscanskim literaturama Orijenta pisao je A. Baumstark (2 vol. Leipzig 19111914), a o
sirskoj literaturi posebno valja spomenuti: R. Duval (trece izd. Paris 1907); A. Baumstark (Bonn 1922); J. B. Chabot (Paris 1935); I. Ortiz
De Urbina (Roma 1958).
Mimoilazimo posebne navode za druge orijentalne literature, koptsku, etiopsku, armensku, arapsku.
Na hrvatskom jeziku napisao je udzbenicku Patrologiju J. Pavic (umro g. 1963.), proIesor Katolickog bogoslovnog Iakulteta u Zagrebu,
koja je izasla ciklostilom u dva izdanja (g. 1947. i 1960.) za upotrebu bogoslova, a na srpskom jeziku proI. Granic. Jeleniceva Povijest
Hristove Crkve (IIII, Zagreb 19211928) posvecuje odgovarajucu paznju patrologiji. Letimican prikaz starokrscanske knjizevnosti
donio je i proIesor Milos N. Duric u svome udzbeniku Istorija helenske knjizevnosti (drugo, pregledano i dopunjeno izdanje, Zavod za
udzbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd 1971, str. 759764). Neke uvide u starokrscansku knjizevnost, poblize u IilozoIsku misao
crkvenih Otaca, moze nas citatelj dobiti takoder iz razlicitih Povijesti IilozoIije, Izvornih ili prevedenih. Spomenimo ovdje: Fr. SANC,
Povijest IilozoIije, I dio, Zagreb 1942, str. 250305; ID., Providnost Bozja, Zagreb 1939. O prisutnosti starokrscanskih spisa u nasoj
srednjovjekovnoj knjizevnosti vidi: Vj. STEFANIC, Hrvatska knjizevnost srednjega vijeka, Zora-Matica Hrvatska, Zagreb 1969 |Pet
stoljeca hrvatske knjizevnosti, Knjiga 1| 362; Ed. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjizevnost, Liber-Mladost, Zagreb 1975 |Povijest
hrvatske knjizevnosti, Knjiga 2|; knjizi je pridodana BibliograIija radova o srednjovjekovnoj hrvatskoj knjizevnosti (str. 438466), koju
je priredio S. Damjanovic.
Znacajne bibliograIske indikacije, vazne za patrologiju, mogu se naci u djelu: H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, Krscanska
sadasnjost, Zagreb 1972 |Volumina theologica 3|, posebno str. 5768. Taj je svezak napisao K. Baus.

1. U Crkvi se uobicajilo nazivati stare crkvene pisce crkvenim cima ili svetim cima. Odatle je i
doslo da se povijest starocrkvene knjizevnosti naziva patrologija. Cini se da to nazivanje vuce svoj koren iz
antickog obicaja da ucenik ucitelja smatra svojim ocem (usp. 1 Kor 4, 15). Sv. Irenej (krajem II st.) pise: !ad jedan
ovek prima pouku s ustaju drugoga" naziva se sinom onoga koji ga poduava" a ovaj se naziva njegovim ocem
(Adv. haer. 4, 41, 2). A Kliment Aleksandrijski nesto kasnije: #ei su keri due$ %bog toga nazivamo ocima one
koji su nas poduili (Strom. 1, 1, 2). Naziv oca pocinje se davati episkopu, cini se, vec od prve polovice II st.
Najkasnije u IV st. prosirilo se to nazivanje i na druge ucitelje koji su bili priznati kao autenticni reprezentanti
crkvene tradicije, kao npr. na sv. Jeronima, koji nije bio episkop. U IV st. se pocelo i ugledne i prokusane
monahe nazivati duhovnim ocima. Dokaz za ispravnost nauke pomocu tekstova taca upotrebljava se vec na
opcem saboru u EIezu (431). Vincencije Lerimski pise 434. u svome Commonitoriumu: &ko iskrsne kakvo novo
pitanje treba se utei miljenjima svetih otaca" i to samo onih koji su" svaki u svoje vreme i na svome mestu"
ustrajui u jedinstvu zajednitva i vere" bili drani prokuanim uiteljima' i to se prona(e" da su oni drali u
jednom miljenju i suglasju )uno sensu at*ue consensu+" to treba drati bez ikakvih skrupula istinitim i
katolikim uenjem Crkve (gl. 29, 1). Vincencije ocito ima pred ocima sve crkvene pisce bez obzira na njihov
hijerarhijski polozaj.
Decretum ,elasianum de reoipiendis et non recipiendis libris iz VI st. kaze: Item opuscula at*ue traotatus
omnium patrum orthodo-orum" *ui in nullo a sanctae romanae ecclesiae consortio deviarunt" nec ab eius fide vel praedicatione seiuncti
sunt" sed ipsius communicationis per gratiam Dei us*ue ad uitimum diem vitae suae fuere participes" legendos decernit (t.j. Rimska Crkva)
(c. 4, 3).
Tako su se pomalo iskristalisala 4 potrebna uslova da bi se neko mogao drzati crkvenim cem: 1.
ortodoksnost nauke; 2. svetost zivota; 3. crkveno odobrenje (npr. citiranjem na nekom koncilu); 4. drevnost (tj. delovanje
u tom prvom razdoblju istorije Crkve). Onome kome nedostaje koji od tih uslova naziva se jednostavno crkvenim
piscem. Naslov crkveni uitelj (doctor Ecclesiae), koji se kasnije pojavio, nije istovetan s naslovom crkveni tac.
Crkveni uitelj ne mora imati svojstvo drevnosti, ali k onim ostalim trima svojstvima mora pridoci jos eminenis
eroditio i e-pressa .cclesiae declaratio. BoniIacije VIII je 1298. izjavio, da se Ambrozije, Jeronim, Augustin i
Grgur Veliki smatraju egregii doctores ecclesiae. Tako se uobicajilo da se ta cetvorica nazivaju takoder veliki
crkveni ci. Grcka Crkva casti samo tri velika ekumenska uitelja: Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog (koji je
na Istoku zadobio i pocasni naslov teolog) i Jovana Zlatoustog. Rimska je Crkva k njima pridruzila i sv. Atanasija, pa se
tako na Zapadu broje i cetiri istocna velika crkvena ca.
Na Zapadu su jos cetiri zapadna Oca zadobila naslov crkvenog uitelja: Hilarije, Leon Veliki, Petar
Krizolog i Izidor Seviljski. Oni se cesto nazivaju malim crkvenim ima. Od istocnih su Otaca naziv crkvenog
uitelja na Zapadu zadobili JeIrem Sirijski, Kirilo Jeruzalemski, Kirilo Aleksandrijski i Jovan Damaskin. To su
cetiri istocna mala crkvena ca. Ocima koji su umrli mucenickom smrcu Crkva ne obicava davati naslov
crkvenog uitelja, jer oni imaju visi venac - mucenicki, pa im se stoga ne daje nizi venac - uciteljski.
Katolicka je Crkva proglasila crkvenim uiteljima i vise drugih teologa, koji nisu ziveli u otacko doba.
Prvi je bio sv. Toma Akvinski, pa onda sv. Bonaventura. Danas kao crkvene uitelje castimo ove teologe: Beda
Casni (Venerabilis), Petar Damiani, Anselmo Kantorberijski, Bernard iz Clairvaux-a, Franjo Saleski, Ivan od
Kriza, AlIonz Liguori, Robert Belarmin, Albert Veliki, Petar Kanizije, Antun Padovanski, Lovro Brindiski. Papa
Pavao VI proglasio je i dvije crkvene uiteljice: sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Veliku (Avilsku).
2. Doktrinalni autoritet crkvenih Otaca u Crkvi je veoma velik. On se, medutim, ne temelji na njihovu
literarnomu znacenju, nego na veri Crkve da je i Predaja, zajedno sa Sv. Pismom, izvor crkvene vere. Kad se,
dakle, sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i u propovedanju, oni se ne promatraju toliko kao umnici i
snazni mislioci, nego prvenstveno kao svedoci tradicije (testes traditionis). Dakako, da je od velike vaznosti i
misaona snaga i idejno bogatstvo pojedinog starog crkvenog pisca, ali je njihov speciIican autoritet u Crkvi bas
u tome, koliko su oni svedoci crkvene vere u njihovo vreme, kao izraza svete Predaje. Njihov autoritet ne moze
se niposto poistovetiti s autoritetom Sv. Pisma, za koje Crkva veruje da je Bogom nadahnuto, pa se stoga ne
mogu staviti u strogom smislu uz bok Sv. Pisma. U starini je, istina, bilo govora i o inspiraciji svetih Otaca, ali
se ne moze reci da je njihov autoritet ikad bio smatran jednakim autoritetu Sv. Pisma. Ucenje o inspiraciji nije u
starini bilo ni terminoloski ni stvarno dovoljno razradeno i doradeno, pa pitanje o pravom znacenju one
inspiracije koja se ponekad pripisivala Ocima, trazi jos dublje istrazivanje i tocnije odredenje (usp. G. BARDY,
L'Inspiration des Peres de 1'S.glise, Rech. de science religieuse 40 (1952) 726).
Nijedan crkveni Otac, pojedinacno uzet, nije bio nezabludiv, osim ukoliko je rec o papi kad je govorio
ex cathedra; no ni taj govor ex cathedra nije u smislu katolicke teologije posve istovredan s govorom
nadahnutog Pisma. Izuzetnu vrednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio koji opci sabor; ta vrednost moze ici
dotle, da se tekst, kao deIinitivna doktrinama odluka sabora, mora drzati nezabludivim. No to svojstvo tekst
onda nema od autoriteta toga Oca, nego od opceg sabora kao najviseg doktrinarnog autoriteta Crkve. To znaci,
da se pravi smisao i sadrzaj onoga sto je saborskom odlukom deIinisano, ne dobiva toliko analiziranjem
celokupnog opusa pojedinacnog Oca i koji je napisao tekst, koliko proucavanjem i analiziranjem smisla koji su
u tom tekstu videli saborski Oci kao celina, i koji su oni kao celina kanili proglasiti obvezatnim za svu Crkvu.
Pojedini su Oci tokom vremena sami sebe ispravljali, a neretko pronalazimo kod njih izjave, da zele u
svojim razmisljanjima ostati u skladu s onim sto veruje i naucava crkvena zajednica kao celina. Oni su, prema
tome, razlikovali svoja razmisljanja od tradicionalno predane opce vere Crkve, te su i sami pridavali primarnu i
normativnu vaznost veri Crkve, nad svojim osobnim prinosom tumacenju te vere. Ipak je za danasnju teologiju
od velike vaznosti i sve ono sto treba drzati njihovim osobnim prinosom produbljivanju, objasnjavanju i
primenjivanju sadrzaja vere tadanje Crkve, buduci da su oni mislili iz svoje vere i vere Crkve, sa zeljom da tu
veru ucvrste u tadanjem drustvu, ucine je sto shvatljivijom i zivotno delotvornijom u tadanjem kulturnom svetu,
koji je bio njihov vlastiti svet. Tada se radilo o prvoj implantaciji hriscanstva u relativno zaokruzen i visoko
razvijen kulturni krug: Oci su u tome uspeli tako da je Crkva postala prvorazredni kulturni Iaktor u grcko-
rimskom svetu; tako da je mogla novim narodima posredovati ne samo Kristove spasenjske misterije nego i
same kulturne vrednosti antickog sveta. Ako su se kod toga uvukle u krscanstvo i neke povijesne manjkavosti
(deIekti tzv. konstantinske periode), koje su snazi i cistoci krscanstva kroz stoljeca mnogo skodile, ipak ostaje cinjenica
da su se Oci sa svim tim teskocama svoga vremena hrvali, da su mnogi izricito zeljeli unapred da sprece takve
opasnosti, pa da su oni za danasnje teologe, kad se namecu slicni zadaci s obzirom na suvremene kulture, velik
primer i povlasteni ucitelji posebno u doktrinalnom pogledu i za plodno naprezanje u provodenju
danasnjeg poslanja i danasnjih zadataka Crkve. Treba jos istaci da proucavanje crkvenih Otaca, ne samo kao
svedoka tradicije u najstrozem smislu, nego i kao mislilaca i poduzimatelja da krscanstvo ucine zivotno
prisutnim u svome vremenu, ima takoder veliko ekumensko znacenje. I to ne samo u odnosu prema istocnim
rastavljenim Crkvama, u kojima su crkveni Oci u velikoj cijeni, nego i u odnosu prema zapadnim odeljenim
crkvenim zajednicama, kao i prema mnogim krscanskim sljedbama, od koje neke jos i danas naglasavaju
doktrinarne i druge probleme s kojima su se suocavali vec crkveni Oci u ona davna vremena.
Autoritet crkvenih Otaca posebno se ocituje kroz tradicionalno izradeno nacelo da je unanimis
consensus Patrum (jednodusno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu. To je nacelo, kako smo videli,
Iormulirao vec Vincencije Lerinski, a posebnu je normativnu vrednost ono zadobilo poimence kao pravilo za
tumacenje Sv. Pisma iz odluka Tridentskog sabora (1546) (Denz-Sch, 1507), narocito u Tridentskoj ProIessio
Iidei (nec eam /tj$ 0$ 0or$| um*uam nisi iu-ta unanimem cousensum Patrum accipiam et interpretabor: Denz-
Sch 1864), te I vatikanskog sabora (Const. dogm. Dei 1ilius 24/IV 1870;
at*ue ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam 0cripturam
sacram interpret ari: Denz-Sch, 3007). 2nanimis consensus Patrum uziman je na temelju toga u teologiji kao
neprevarljiva norma vjerskog ucenja.
2nanimis consensus Patrum se uzima ne u brojcanom smislu, kao da bi bas svi Oci morali slozno uciti
odredenu nauku, i to izricito, nego u moralnom smislu, tj. da se Oci u nekom shvacanju moralno slazu. Rec je,
osim toga, samo o pitanjima Iidei et morum, jer o drugim stvarima Oci su, kao sinovi svoga vremena, mogli
imati i imali i kriva shvacanja, te u tome i nisu mogli nastupati kao testes fidei ili doctores authentici. I jos:
potrebno je da se oni jednodusno slazu, da odnosno ucenje spada u obvezatan sadrzaj vere hriscanske zajednice.
Teologija, cini se, nije bila uspela stvoriti sasvim jasnu i doradenu kriteriologiju za utvrdivanje takvog unanimis
consensus Patrum, bar ne za sve moguce slucajeve, nego je u tom podrucju bilo dosta nejasnoca. Neretko se u
utvrdivanju consensus3a Patrum postupalo suvise mehanicki, golim nizanjem istrgnutih citata iz spisa crkvenih
Otaca. Ta metodoloska nedoradenost, medutim, nista ne umanjuje Iundamentalnu vrednost same norme.
Drugi vatikanski koncil nije normativno nacelo unanimis consensus Patrum izricito unio u svoje
dokumente. Time, medutim, ocevidno nije zeleo obezvrediti samo nacelo, nego se cini, da je mislio da se ista
stvar moze dovoljno osigurati drugim nacelnim stavovima, koji su u danasnjem stanju teoloske znanosti
eIikasniji za upotrebljavanje i iskoristavanje spisa svetih Otaca u utvrdivanju vjerskog i moralnog sadrzaja za
koji su nam oni povlasteni testes fidei et traditionis. Primjenjivanje novih hermeneutskih metoda, i metoda
knjizevnih analiza, koje su se posebno razvile u podrucju biblijskih znanosti, na spise svetih Otaca, mogu nam
omoguciti, da cesto iz analize samog jednog pisca sigurno utvrdimo njegovo svedocenje zajednicke crkvene
vere u njegovo vreme; to znaci utvrdivanje onoga istoga sto se zelelo utvrditi kroz nacelo unanimis consensus
Patrum. Takvo analiticko proucavanje svih pisaca krscanske starine omogucuje nam, da s vecom znanstvenom
nedvojbenoscu i jasnocom utvrdimo sto se u njihovo vreme smatralo nezaobilaznim pokladom vere, nego sto se
to moglo utvrditi redanjem citata, na koje nas je navodilo previse mehanicko shvacanje nacela o unanimis
consensus Patrum. Poslednjih se desetljeca pazljivo istrazuje i izucava ucenje svetih Otaca na takve nacine, iako
moramo reci da metodologija takvih proucavanja otackih spisa jos uvek nije dovoljno usavrsena. To je ujedno
metoda koja vec donosi svoje plodove u novijim istrazivanjima u podrucju povijesti dogmi, gde proucavanje
misli i stavova crkvenih Otaca zauzima golemo mesto. U vezi s time treba jos jedno napomenuti: dok se u
pocecima i u prvom rascvatu moderne patristicke znanosti relativno manja paznja posvecivala manjim
starokrscanskim piscima, a prvenstveno su se cenili veliki pisci, koji se odlikuju znacajnom spekulativnom
snagom i originalnoscu, danas se velika briga posvecuje takoder malim piscima, i po spekulativnoj snazi manje
znacajnim spisima, buduci da nam njihovo proucavanje pomocu usavrsenih metoda moze pruziti dragocenih
saznanja o veri i duhovnom zivljenju tadanje Crkve. To je ujedno razlog, zasto se u nase vreme s relativno
vecom paznjom i minucioznoscu istrazuje hriscanska literatura prvog patristickog razdoblja, to jest literatura
prvih triju krscanskih stoljeca.
3. Za proucavanje ucenja crkvenih Otaca u vremenu prije XIX st. najznacajnije je ime isusovca Dionizija Petavius-a (Petau), kojega u neku ruku smatraju ocem povijesti
dogmi. On je napisao veliko djelo u cetiri volumena: De theologicis dogmti!"s (Paris 16441650), koje je izaslo u vise izdanja. Poslije njega je slicno djelo napisao L.
Thomassinus: Ancienne et nouvelle discipline de l'Eglise (3 sveska, Paris 16781679) na Irancuskom jeziku, ali i na latinskom Dogmata theologica (3. sv. Paris 16801689); izdano
je vise izdanja.
Od pisaca koji su napisali djela iz toga podrucja od pocetka XIX sit. do danas spominjemo slijedeca vazna imena:
H. Klee (Lehrbuch der Dogmengeschichte, Erlangen 1837); J. H. Newman (Essay on the Development oI Christian Doctrine, London 1845; klasicno djelo od visestruke
vaznosti, prevedeno na druge jezike, izdaje se i danas); J. A. Schvvane (Dogmengeschichte, 4 sveska, 1862/90; prev. na Iranc); J. Tixeront (Histoire des dogmes, 3 sv., izislo u mnogo
Irancuskih izdanja, prev. na njem., sp., engl.); J. F. De Groot (Conspectus historiae dogmatum, 2 sv., Roma 1931, ide do XIII st.); R. Dragu et (Histoire du dogme catholique, 1941); A.
Harnack (Lehrbuch der Dogmengeschichte, 3. sv., peto izdanje 1964); R. Seeberg, J. Turmel, J. F. Bethune-Baker, F. LooIs, H. A. WolIson, J. N. D. Kelly (Early Christian Doctrines,
London 1958; postoji Iranc. izdanje); H. Rondet (Histoire du dogme, Paris 1970). Od god. 1951. poceli su kod Herdera u Freiburgu M. Schmaus, J. Geiselmann i H. Rahner izdavati
veliko kolektivno djelo Handbuch der Dogmengeschichte, koje
jos uvijek izlazi; pojedine knjige pisu razliciti autori: paralelno izlazi i Irancusko izdanje, a prevodi se i na druge jezike.
Danas se nalazimo u zamahu pojedinacnih i detaljnih istrazivanja misli crkvenih Otaca koja i metodoloski i obuhvatnoscu tematike znatno nadmasuju istrazivanja iz
prvih decenija ovoga stoljeca. Izdaju se monograIijske obrade pojedinih suzenijih tema, monograIijske obrade naucavanja pojedinih pisaca o odredenim problemima: veoma cesto, da
bi bilo iscrpnije, sve to vremenski uokvireno; mnogobrojni clanci i prouke u revijama i zbornicima. Upoznajmo ukratko nekoliko imena osim onih koja su vec u ovom Uvodu
spomenuta izmedu onih mnogih koji su svojim istrazivanjem povijesti dogmi u otacko doba, svojim proucavanjem misli i djela svetih Otaca, dali znacajniji doprinos na tom
znanstveno-teoloskom podrucju: A. d'Ales, E. Amann, J. P. Audet, R. Arnou, L. AlIonsi, L. Bouyer, B. Botte, J. Betz, A. Benoit, F. Billiosich, B. Capelle, Y. Congar, C. Chavasse, H.
Coathalem, H. Grouzel, J. Colson, Th. Camelot, O. Cullman, O. Casel, R. Cantalamessa, G. Dix, H. de Lubac, F. J. Doelger, R. Devreesse, J. Danielou, W. Diirig, H. Dorries, Dom
Diepen, H. Urs von Balthasar, W. Elert, D. van den Eynde, R. M. Grant, A. Grillmeier, P. Galtier, G. Garitte, V. Grumel, P. Giochetta, Gesche, I. Hausherr, A. Hamman, L. Hertling, E.
Ivanka, M. Jugie, A. Jungmann, G. H. Jouassard, J. P. Jossua, G. Kriiger, H. KraIt, J. Lebreton, P. Lundberg, R. Laurentin, J. Lebon, M. Leroy, G. LandgraI, Fr. Ks. LuIcman, H. Marot,
H. I. Marrou, Chr. Mohrmann, R. Metz, A. Michel, J. Maric, Ch. Moeller, K. Mueller, P. Nautin, P. Nemeshegyi, B. Neunheuser, A. Orbe, E. Peterson, H. Petre, G. L. Prestige, J.
MeyendorI, Leclercq, O. Perler, B. Poschmann, J. C. Plumpe, G. Quispel, J. Ratzinger, M. Richard, H. Rahner, K. Rahner, K. Priimm, A. Ouacquarelli, J. Riviere, H. de Riedmatten,
M. Lods, A. Luneau, K. Delahaye, L. I. Scipioni, Emmi, M. Spanneut, F. Sanc, L. Vischer, W. de Vries, A. Wenger, B. F. M. Xiberta, Th. Zahn, i mnogi drugi.
Za patristiku su od goleme vaznosti i povjesnicari starih koncila, kao i istrazivaci povijesti Crkve otackog razdoblja naprosto, a takoder i povjesnicari IilozoIije toga
razdoblja. Najpoznatiju i jos nenadmasenu povijest koncila napisao je #$l %ose& 'o( )e&ele, Conciliengeschichte (7 svezaka, 18551871; 9. i 10. sv. napisao Hergenrother), koju je
kasnije s nadopunama izdao na Irancuskom (jedan svezak HeIelea su dva na Iranc.) H. Leclercq. H. Jedin napisao je Kleine Konziliengeschichte (Freiburg 1959), a grupa istrazivaca
pod vodstvom G. Dumeige-a pocela je g. 1962. izdavati monograIijske obrade pojedinih ekumenskih koncila pod zajednickim naslovom Histoire des conciles oecumeniques.
Veoma vrijedne (cesto nezaobilazne) obrade pojedinih starokrscanskih pisaca, pojedinih doktrinarnih tema, kao i hereza iz otackih doba, nalazimo u velikim teoloskim i
crkvenim enciklopedijama, u kojima se obicno navodi i najhitnija literatura, ovisno od vremena kad je odredeni svezak publiciran. Utjecanje enciklopedijama cesto je najbolji put za
pocetnika, kad pristupa k istrazivanju odredene patristicke teme. Najvaznije enciklopedije za patristicke studije jesu slijedece: Dictionnaire de la theologie catholique (DTC), 15 vol.,
Paris 19031950, plus dva sveska Tables generales, izlaze u svescicima od g. 1951, a donose nove indikacije i nadopunjavani a; Lexikon Iiir Theologie und Kirche, novo izdanje pod
urednistvom J. HoIera i K. Rahnera izaslo od g. 1957 (izdavacka kuca Herder, Freiburg); Pauly-Wisovva-Kroll, Realenzyklopadie der klassischen AltertumswissenschaIt (Stuttgart
1893 i dalje); A. Hauck, Realenzyklopaedie Iuer protestantische Theologie und Kirche, 24 vol., 3. izd. Leipzig 18961913; Dictionnaire d'archeologie chretienne et de Uturgie (DAL),
15 dvostrukih svezaka (ur. F. Cabrol H. Leclercq), Paris 19071953; Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastiques, Paris 1912 i dalje; Dictionnaire de spiritualile (Viller,
Cavallera, De Guibert, Baumgartner), Paris 1932 i dalje; Th. Klauser, Reallexikon Iiir Antike und Christentum, Leipzig 1942 i dalje; The Catholic Encyclopedia, New York 1907
1914, 15. vol.; Enciclopedia Cattolica, 12. vol., Vatikan 19481954; Enciclopedia de la religion catolica, 7 vol., Barcelona 19501956;
Za patristiiku, posebno za najstarije razdoblje, veoma je vazno takoder enciklopedijsko djelo: G. Kittel-G. Friedrich, Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament,
Leipzig 19321973, 9 svezaka.
Za prirucnu upotrebu moze veoma korisno posluziti dzepno izdanje div-Lexikon der Antike I: Philosophie, Literatur, WissenschaIt, 4 sveska, izdano u Munchenu
1969 (II izd. 1970; Deutscher Taschenbuch Verlag); i to je dzepno izdanje iz Lexikon der Alten Welt (Artemis Verlag, Zuerich u. Stuttgart 1965); pruza solidne osnovne inIormacije
o svim pitanjima vezanim uz anticku literaturu, pogansku i krscansku.
()
1. Novozavjetni spisi napisani su na grckom jeziku. Tekstovi na aramejskom jeziku, koji su sigurno
postojali u prvotnoj palestinskoj krscanskoj zajednici, nisu nam se sacuvali. Grcki jezik postaje jezik prve
Crkve: to je jezik na kojemu se razvija prva krscanska literatura gotovo iskljucivo kroz prva dva krscanska
stoljeca. Na tom jeziku pisu i crkveni pisci na Zapadu, u Rimu i u Galiji. Nije to klasicni grcki jezik, nego tzv.
koini, tj. jezik koji je u helenistickom razdoblju nastao kao mesavina atickog narecja s drugim narecjima,
postavsi govorni, trgovacki i knjizevni jezik Sredozemlja i velikog dela Istoka. Prvi krscanski pisci ne osecaju
jos potrebe da se trude oko savrsenosti u jeziku, no od vremena kad se oni pocinju u svojim spisima obracati
takoder naobrazenoj nekrscanskoj publici zamjetljiva je sve veca briga oko jezika i stila. Veliki pisci IV st., kao
sv. Jovan Zlatousti i sv. Grigorije Nazijanski, koji su posedovali kompletnu opcu naobrazbu onoga vremena,
broje se medu odlicne reprezentante kasno-grcke knjizevnosti naprosto.
U drugoj polovini II veka javljaju se na Istoku, u Mesopotamiji, poceci krscanske literature na sirskom
jeziku (Tacijanov Diatessaron, delovanje literarnog kruga gnostika Bardesana). Crkvena knjizevnost na sirskom jeziku
posebno se rascvala u IV st., kada deluje najveci pisac te literature, sv. JeIrem Sirijski. Literarni centri su Edesa i
Nisibis. Kasnije, kad su se posle Halkidonskog sabora (g. 451) crkvene zajednice sirskog jezika otcepile od
Velike Crkve, i Iormirale dve medusobno suprotstavljene Crkve, nestorijevsku u istocnim krajevima pod
perzijskom dominacijom, i monoIizitsku (jakobiti) u zapadnim krajevima na podrucju pod vlascu rimskog
carstva, stvorile su se i dve sirske crkvene literature, koje se medusobno razlikuju ne samo po doktrinarnim
stavovima nego i po jezicnim varijantama (premda sirski jezik nije dozivio velik razvitak), te po modiIiciranju
svoga alIabeta. Istocno-sirska (nestorijanska) literatura upotrebljava sirsko pismo s vise uglatom graIijom
(vecma nalik na hebrejsko pismo), a u izvorno konsonantski alIabet uvedeno je tockasto oznacavanje vokala.
Zapadnosirsko (monoIizitsko) pismo vise je okruglog oblika, a oznacavanje vokala uvedeno je pomocu malih
znakova nacinjenih na temelju grckog alIabeta. Osim originalnih spisa na sirskom jeziku, obe su sirske literature
mnogo prevodile s grckog, posebno one autore koji su spadali u odgovarajuci doktrinarni krug, tj. nestorijevski i
monoIizitski. Tako se dogodilo da je vise znacajnih starokrscanskih spisa, koji su izvorno napisani na grckom
jeziku, doslo do nas u celosti samo u starom sirskom prevodu, dok su se grcki originali izgubili.
U Egiptu se, pocevsi od IV veka, a posebno od druge polovine V veka, nakon sto se u Egiptu ucvrstio
monoIizitizam, pocela razvijati literatura na koptskom jeziku. To je stari egipatski jezik iz vremena Iaraona, koji
se pod helenisticko-rimskom dominacijom ocuvao u nizim slojevima stanovnistva, dakako u vise narecja, od
kojih su najznacajnija sahidijsko (Gornji Egipat) i bohairijsko (Donji Egipat). Jezik se, dakako, od vremena
Iaraona razvijao, a pismo kojim se belezio u krscansko doba stvoreno je adaptacijom iz grckog pisma. Ime Kopt
dali su stanovnistvu Arapi, nakon sto su u VII st. zavladali Egiptom. I koptska je literatura vazna, osim ostaloga,
zbog starih prevoda otackih spisa; a jer je Egipat zemlja papirusa, tu je teren gde se zbivaju nova otkrivanja
starih tekstova koja omogucuju kompletiranje nase slike starokrscanske literarne delatnosti.
Kad je pocetkom IV st. pristupila krscanstvu Jermenija, pocela se, narocito sredinom V st, razvijati
krscanska knjizevnost i na jermenskom jeziku. Spis sv. Ireneja Demonstratio praedications apostolicae dosao je
do nas, npr, samo u starom jermenskom prevodu, dok je grcki izvornik izgubljen.
Za povijest starokrscanske knjizevnosti imaju odredenu vaznost takoder tekstovi na etiopskom,
arapskom i gruzijskom jeziku, pa cak i neki prevodi na staroslovenski jezik.
2. Starokrscanska knjizevnost na latinskom jeziku pocela se razvijati takoder u drugoj polovini II veka.
Donedavna se drzalo sigurnim da je kolevka latinskog krscanskog jezika u Prokonzularnoj AIrici (Kartagina).
Najstarijim se krscanskim spisom na latinskom jeziku smatrao spis Passio martirum 0cilitanorum iz g. 180.
Novija istrazivanja pokazuju da su nastojanja oko postavljanja temelja za razvitak latinske krscanske
knjizevnosti ipak postojala u Rimu vec negde sredinom II veka. Pri kraju toga veka svakako vec postoji latinski
prevod Biblije, a sredinom veka prevodi se na latinski poslanica pape Klementa, koja je bila napisana na
grckom. Ipak ostaje cinjenica, da Rimska Crkva jos u prvoj polovici III st. govori grcki, i da najveci njezin pisac
iz tog razdoblja, Hipolit, pise na grckom, i kao sto je i Justin pisao grcki, te drzao u Rimu teolosku skolu na
grckom. Minucije Felix, krscanski laik u Rimu, po zvanju advokat, koji na prelomu izmedu II i III veka (vreme
nije moguce poblize odrediti) pise svoj apologetski dijalog ctavius, donosi malo speciIicnog krscanskog sadrzaja, pa
njegov tekst odaje vise klasicnu negoli speciIicnu krscansku latinstinu. Prvi veliki latinski pisci, koji su u svojim
delima (makar ne bez uticaja onoga sto je vec bilo) oblikovali latinski krscanski jezik, bili su AIricani: Tertulijan (oko
155. do 220.) i Kiprijan (umro kao mucenik 258.). U to se vreme stvaraju prevodi na latinski, kao prevod
Irenejeva velikog djela &dversus haereses. Iz sredine II veka imamo sacuvane latinske poslanice pape Kornelija
(251253), i Rim u to vreme ima prvoga svoga znacajnog latinskog teologa Novacijana (koji organizira shizmaticku
Crkvu). (Usp. takoder: K. BAUS, u H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, KS, Zagreb 1972, str. 271273). O stvaranju latinskog
krscanskog jezika najvaznija su istrazivanja Kristine Mohrmann (v. Etudes sur le latin des chretiens, Roma 1958 1965, 3
sv.).
Latinski su teolozi i pisci bili ucenici Grka. Uticaj koji ide s Istoka na Zapad bio je u neku ruku
nepretrgnut. Bogato prevodilastvo s grckoga na latinski bilo je vise-manje jednosmerno. Prevodenje s latinskog
na grcki nije u otacko doba nikad doseglo razmere koji bi dozvoljavali da govorimo o kakvoj ozbiljnoj
reciprocnosti. Pa ipak" %apad je dosta rano pruio sliku razvijanja novog" snanog i originalnog oblika ivota
Crkve i kranske teologije" koji nije" na kraju krajeva" nipoto bio nazadan u odnosu prema grkom razvitku" a
koji je moda nadiao grki po svome uticaju na istoriju sveta (H. v. Campenhausen).
3. Proucavanje jezika starokrscanskih pisaca vazno je za klasicnu Iilologiju, ali je jednako vazno i za
patrologiju kao teolosku i duhovno-povijesnu disciplinu (usp. W. SCHNEEMELCHER (hrsg), Das Problem der Sprache in
Theologie und Kirche, Berlin 1959). Fundamentalnu pomoc u tom radu pruzaju rjecnici. Navedimo nekoliko
znacajnijih rjecnika:
H. G. LIDDEL R. SCOTT, A Greek-English Lexicon. A new ed. by H. S. Jones, OxIord 1940; W. BAUER, Griechisch-
deutsches Woerterbuch zu den SchriIten des Neuen Testaments und der uebrigen urchristlichen Literatur, Berlin 19635;
G. W. H. LAMPE, A Patristic Greek Lexicon, OxIord 1961, i dalje;
Thesaurus linguae latinae, izdaje pet njemackih Akademija, od 1900. dalje;
A. BLAISE H. CHIRAT, Dictionnaire Latin-Frangais des auteurs chratiens, Strasbourg-Paris 1955;
J. BRUN, Dictionarium Syriacum-Latinum, Beyruth 19122;
R. KOEBERT, Vocabularium syriacum, Romae 1956;
W. E. CRUM, A Coptic Dictionary, OxIord 1939. F. Corradini i J. Perin izdali su u Padovi g. 1940. novo povecano izdanje
rjecnika: E. FORCELLINI, Lexicon totius latinitatis (Prado 18581879), u sest svezaka.
Kriticka i znanstvena izdanja spisa gotovo redovito donose i kazalo vaznijih reci koje se nalaze u
tekstu. Vec postoje i specijalni recnici za pojedine autore, ili skupine autora:
G. MUELLER, Lexicon Athanasianum, Berlin 1952; H. KRAFT, Clavis Patrum Apostolicorum, Darmstadt 1963;
E. J. GOODSPEED, Index Apologeticus, Leipzig 1912.

Posednjih cetrdesetak godina ucestala su posebna potanka istrazivanja znacenja odredenih znacajnih
termina koji dolaze u krscanskoj literaturi i liturgiji, u clancima, pa i u monograIijama. Ti su se radovi ukazali
posebno plodnima za proucavanje povijesti dogmi, te pruzaju znacajne impulse za daljnji razvitak krscanske
teologije. Nije rec samo o terminima koji su u patristicko doba bili u zaristu dogmatskih kontroverzija (kao
homoousios, hypostasis, substantia), nego i o mnogim drugim kljucnim terminima za krscanstvo (npr.
mysterion, corpus mysticum, kraljevstvo Bozje, caritas, pascha, ekklesia, katholike, christianus, martyr, missa,
conIessio, sacramentum, celebrare, communio, eikon, Iigura, laicus, itd.). U stvari, bez proucavanja te
philologia sacra ne mozemo uopce doci do sigurnog razumevanja misljenja i verovanja starih krscanskih pisaca,
i stare Crkve uopce, a jedno lazno Iilolosko utemeljenje moze nas zavesti sasvim na stramputicu. Znacenje
pojedinih termina dozivljavalo je tokom vremena odredeno klizanje, da na koncu termin zadobije znacenje koje
moze cak biti u velikom raskoraku s onim prvotnim, u kojem su ga upotrebljavale prve krscanske generacije; a
da i ne govorimo o tom da su neki kljucni termini, preuzeti iz proIanog jezika, vec kod samog preuzimanja u
krscanski govor poprimili novu nijansu u znacenju, koja je mogla biti bitna (npr. Logos). Dosta je pomisliti,
npr., na povijest termina celebrare, koji je u pocetku nuzno ukljucivao sudelovanje mnostva, a danas se govori o
celebrantu misleci pri tom na samog svecenika kod euharistijskog slavlja uz izricito iskljucenje svih ostalih
prisutnih. Ili npr. termin euharistija, koji u pocetku znaci u prvom redu akciju, dok je u potridentskom crkvenom
govoru to znacenje sasvim izbledilo, pa se pod tim terminom mislilo na ono sto mi na hrvatskom kazemo
presveti oltarski sakramenat, dok je izvorno znacenje reci euharistija progutala rec misa. Takvo se istrazivanje
znacenja pojedinih termina i njegove povijesti osobito razvilo na podrucju biblijskih znanosti, ali je ono,
ocevidno, jednako vazno i na podrucju patristike.
Za istrazivanje jezicnih pitanja starokrscanske knjizevnosti vidi jos:
G. BARDY, La question des langues dans l'Eglise ancienne, I, Paris 1948;
J. MAROUZEAU, Quelques aspects de la Iormation du latin Htteraire, Paris 1949;
E. LOEFSTEDT, Coniectanea. Untersuchungen auI dem Gebiete der antiken und mittelalterlichen Latinitaet, Lund 1953;
A. BLAISE, Manuel du latin chretien, Strasbourg 1955;
A. DEISSMAN, Die Urgeschichte des Christentums im Lichte der SprachIorschung, Tuebingen 1911.
U vezi s prevodilastvom u starokrscansko vrijeme vidi:
A. SIEGMUND, Die UeberlieIerung der griechischen christ-Uchen Literatur in der lateinischen Kirche bis zum zwoelIten
Jahrhundert, Muenchen 1949;
S. LUNDSTROEM, Uebersetzungstechnische Untersuchungen auI dem Gebiete der christlichen Latinitaet, Lund 1955;
G. BARDY, La culture latine dans l'Orient chretien au IVe siecle, Irinikon 14 (1937) 313338;
E. DEKKERS, Les traductions grecques des ecrits patristiques latins, Sacris erudiri 5 (1953) 193233.
O stilskim pitanjima vidi:
E. NORDEN, Die antike Kunstprosa vom 6. Jahrhundert v. Chr. bis in die Zeit der Renaissance, 2 Bde, Leipzig 1898; sesto
izdanje: Darmstadt 1961. Vidi takoder: P. WENDLAND, Die urchristlichen LiteraturIormen, Tuebingen 1912.
( )
Istorija starohriscanske knjizevnosti obicno se deli na 3 razdoblja, od kojih svako pokazuje neke
opcenite znacajke, karakteristicne za to razdoblje, a razlicite od znacajki drugoga razdoblja:
Prvo razdoblje, ili razdoblje rasta, ide od novozavetnog vremena do prve cetvrtine IV veka, odnosno
tocnije, do tzv. 4ilanskog edikta g. 313, kojim Crkva zadobiva slobodu u Rimskom carstvu, ili po nekim
autorima do Nicejskog koncila g. 325. Najvaznija znacajka toga razdoblja povijesti Crkve, koja se odrazava
u razvitku krscanske literature, stoji u tome sto krscanstvo tokom toga razdoblja nema jos priznati javni znacaj,
sto ono na neki nacin zivi na rubu tadasnjeg drustva, velikim delom kao u nekom podzemlju drustva, uvek sa
svescu o svojoj mogucoj ugrozenosti. Krscanska Crkva nema kroz to razdoblje mogucnosti da javno sreduje
svoje probleme pred ocima svega drustva, a usled toga, cini se, Crkva jos nema na najprvom mestu u svojoj
svesti potrebu da ideoloki (sto bismo danas rekli) sasvim sredeno i do poslednje jasnoce doreceno nastupa u svetu,
iako je jedinstvo iste vere za nju od pocetka najhitniji elemenat njezina identiteta. Kroz to razdoblje Crkva i kroz
svoju literarnu delatnost provodi svoje jasno razgranicenje od tadanjeg poganstva i od zidovstva; vodi ogorcenu
borbu i na idejnom planu protiv onih svojih clanova koji njezinu veru pokusavaju rastumaciti tako da bi se
speciIicna novost njezine vere u stvari rasplinula. Medutim, ta rasciscavanja i razgranicavan ja teku polaganije,
jer Crkva s jedne strane ne poseduje instrumenata za brze suceljavanje sa strujanjima koja se pojavljuju, a s
druge strane ta unutarnja sukobljavanja ne bude opci interes celokupne javnosti, buduci da se i ne dogadaju u toj
opcoj javnosti, pa je onda takvo javno zanimanje sveta ni ne prisiljava da brzo sreduje stavove u ideolokom
smislu. U isto vreme krscanstvo, dok s relativno polaganim uspehom rasciscava s onima koji ga bitno
ugrozavaju u njegovu identitetu, brojcano raste i sve vecma postaje vazan Iaktor drustva (makar nepriznat), te
ujedno sve vise oseca potrebu da se ucini ravnopravnim delom drustva, da se ukoreni u tu kulturu, da se izrazi
kroz njezine oblike, da u toj kulturi zivi kao shvatljiv i prihvatljiv organizam, koji, dok s jedne strane
obezvreduje i zabacuje neke elemente te kulture, ujedno s druge strane zauzeto trazi prikljucke i sljubljivanje s
onim elementima koje smatra bitnima i neporecivima. Na taj nacin misaoni napori krscana kroz to razdoblje, a
koji su nasli izraz u literarnoj delatnosti, znace zapravo pokretanje golemog broja problema, i neko intuitivno
naznacavanje puteva i smerova kojima se ti problemi mogu resiti, da krscanstvo stekne punopravno pravo
gradanstva u grcko-rimskom svetu. Ako stvari tako gledamo, moramo reci da je najveci i kljucni covek toga
prvog razdoblja starokrscanske knjizevnosti Origen, jer se u njegovu opusu stecu takoreci sve teznje onih
krscanskih mislilaca toga razdoblja koji su zeleli ostati verni osebujnosti krscanstva, i ujedno postici to da
krscanstvo bude udomaceno u konkretnoj tadasnjoj grcko-rimskoj kulturi, upravo da postane njezin najvisi
duhovni domet. Origen je bas zato i postao najkontroverznija licnost u intelektualnim krscanskim krugovima
toga prvog razdoblja, jer je on takoreci tematizirao sve bitne probleme koji su se krscanstvu u toj situaciji
nametali, zacrtao na neki nacin provizorne linije daljnjeg razvijanja, a da nije uspeo doneti konacna jasna
resenja. Mnostvo je pitanja u stvari bilo postavljeno, i Crkva s tim bremenom ulazi u razdoblje kad odjednom
postaje prvorazredan Iaktor javnoga zivota u carstvu. Odatle je razumljivo zasto kao prekretnicu postavljamo
Konstantinovu odluku iz 313, kojom je Crkvi dana puna sloboda veroispovijedanja, pa zato i puna javnost
zivljenja i delovanja. A ujedno se iz toga vidi zasto se takvom prekretnicom moze smatrati i Nikejski sabor g.
325: to je prvi dogadaj kad Crkva pred punom javnoscu idejno zacrtava najhitniji dio svoga verovanja, po
kojemu se ona razlikuje od svih drugih, a zacrtava ga posluzivsi se takoder izrazajnim sredstvima koja su
produkt vrhunskih nastojanja one kulture (npr. ousia).
Drugo razdoblje, ili razdoblje cvata (zlatno doba starokranske knjievnosti), koje ide od g. 313
(odnosno 325) do Kalcedonskog koncila g. 451 (odnosno do smrti pape Leona Velikog g. 461). Mozda bi se
moglo zgodno reci da prvo razdoblje svrsava s godinom 313, a drugo zapocinje s godinom 325, jer upravo od te
godine unapred pocinje intenzivno intelektualno naprezanje i ostro sukobljavanje medu teolozima, posebno na
Istoku, u nastojanju da se krscanska verska bastina u svojem najhitnijem delu i sacuva i sto bolje rasvetli u
misaonom svetu tadanjeg drustva. Mogucnost da se odrzavaju sabori na takvoj autoritativnoj razini na kakvoj je
bio Nicejski, da se na njima brzo stvore dalekosezne odluke pred ocima sveukupne javnosti, prisiljavala je
tadanje crkvene intelektualce kao vernike na intenzivan misaoni napor, na duboko pismeno razjasnjavanje
verskog sadrzaja; a sama cinjenica da Crkva sada, kad se pojavila pred ukupnom javnoscu kao sveopca nada,
mora imati sto jasno kazati kulturnim slojevima toga drustva, gonila je na to da se bitni krscanski sadrzaji
izreknu i verno i shvatljivo. Misaoni krscani onoga vremena osecali su to kao svoju vlastitu potrebu, a ne samo
mozda kao potrebu koja bi bila u Iunkciji bolje ideoloske propagande. Nagla odluka Nicejskog sabora mnoge je
zaprepastila, pa je Nicejski sabor, umesto da bude shvacen kao zavrsetak raspri, zapravo postao pocetak borbi i
odgovarajuceg dubokog teoloskog razmisljanja. Ujedno je Crkva, osim u samoj toj idejnoj jezgri svoga
verovanja u Boga kao Trojicu, bila prisiljena nasavsi se odjednom usred sveta kao netko u koga svi upiru oci
da pismeno razraduje i druge svoje sadrzaje koje nosi i koje moze ljudima pruziti. Monaski ideal, koji se u to
vreme javio, odigrao je u tom smislu veliku ulogu i za razvitak knjizevnosti. Dakako, sretan je sticaj stvari bio u
tome sto je Crkva u toj i takvoj situaciji imala i genijalne mislioce koji su imali i sposobnosti i hrabrosti da iz
svoje vere i u svojoj egzistencijalnoj stesnjenosti misle najhitnije probleme koji su se nametali, te da ih pismeno
Iiksiraju. Ta misaona snaga i smionost najglavnije su znacajke toga razdoblja, uz; duboku vernost i
nepokolebivu ustrajnost u krscanskom identitetu. U tom se razdoblju obicno razlikuju dva podrazdoblja:
razdoblje trinitarnih borbi, koje se centrira oko prva dva koncila, Nicejskog i Carigradskog (381), i razdoblje
kristoloskih borbi, koje se centrira oko EIeskog (431) i Kalcedonskog (451) koncila. U meduvremenu je bilo
kao neko zatisje, kad knjizevni rad nije jenjavao, ali se nije odvijao u takvoj groznicavosti. U tom zatisju odvio
se rad najveceg krscanskog govornika, neumornog propovednika moralne ozbiljnosti, sv. Jovana Zlatoustog. Pri
kraju toga zlatnog razdoblja, u stisci kristoloskih borbi neposredno pred Halkidonski sabor, misaona snaga u
Crkvi kao da vec jenjava, zapravo se na neki nacin gubi povjerenje u misao, a crkveni ljudi kao da se sve vise
uzdaju da se idejna pitanja mogu lakse srediti na druge nacine: svakako se moze smatrati indikativnom cinjenica
da su od vise stotina biskupa koji su prisustvovali Halkidonskom koncilu samo dvojica ostala u kasnijoj
povijesti kao knjizevna imena (Teodoret Cirski i Bazilije Seleucijski), a da nijedan od njih nije bio izabran u
komisiju koja je bila zaduzena da redigira konacan tekst dogmatske deIinicije. Cini se da intelekt nije vise
ulivao mnogo poverenja. Stoga je sasvim opravdano da se od Halkidonskog sabora (451), kao od prekretnice u
povijesti starokrscanske knjizevnosti, pocne racunati
Trece razdoblje, ili razdoblje opadanja, koje tece do kraja patristickog razdoblja. Na Istoku se to
razdoblje racuna do smrti sv. Jovana Damaskina (g. 749) ili do smrti sv. Teodora Studite (g. 826), a na Zapadu
do smrti sv. Isidora Seviljskog (g. 636). Na Istoku je to razdoblje obelezeno jos zescim nastavljanjem
kristoloskih borbi, koje su dovele do odeljivanja Nestorijanske i MonoIizitske Crkve od Halkidonske
ortodoksije (a to stanje traje do danas), te, kasnije, rasplamsavanjem borbe oko postovanja svetih slika. Na Zapadu je
to razdoblje obelezeno prvenstveno provalom novih naroda na podrucje carstva, stvaranjem novih drzava, i
radanjem brige Crkve da se snade u novim situacijama, da postane delotvorna u novim narodima. Zajednicko je
Istoku i Zapadu neko tiho nepoverenje u novo stvaralastvo: kao da se duh umorio od velikih misaonih pothvata
u prijasnjem razdoblju, ili kao da se oseca prezasicen nagomilanim idejnim bogatstvom, s nekim neartikuliranim
uverenjem da je ono sto je stvoreno sasvim dostatno, da se vise nista novo ne moze stvoriti, nego da je sav
zadatak novih generacija, da staro cuvaju i sa sto vise pojednostavljenja prenose u buducnost. Najvazniji posao
toga razdoblja je stvaranje kojekakvih sazetaka, prirucnika, udzbenika, prilagodba. Osobita knjizevna vrsta toga
razdoblja na Istoku su tzv. katene, tj. komentari Sv. Pisma sacinjeni tako da se iz ranijih komentara istrgnu
kratke glose koje se odnose na pojedini redak Sv. Pisma, te da se sloze glose iz raznih pisaca zajedno. Dakako,
sastavljac katena uzima iz pojedinih pisaca ono sto misli da je najvrednije. Na taj se nacin dogada da citatelj
misli da u katenama ima ono sto je, u stvari, jedino vredno, pa celoviti komentari pojedinih prijasnjih pisaca
postaju nepotrebni, oni se vise ne prepisuju, mnogi se naprosto gube. Drugi slican knjizevni rod predstavljaju
tzv. Ilorilegiji, tj. zbirke citata iz ranijih pisaca, stvorene u polemicke svrhe kao testimonia Patrum, da budu
instrumenti u teoloskim borbama, posebno kristoloskim. Kad neki tekst odredenog autoritativnog ranijeg Oca
nema u samom sebi potrebne i pozeljne jasnoce za kasnije bitke, neretko mu se takva jasnoca kakvim malim
zahvatom pridometne. Uopce u tom razdoblju cvetaju IalsiIikovanja, buduci da u najvisoj ceni nije misaono
rasvetljivanje, produbljivanje, dokazivanje, nego mogucnost pozvati se na autoritet kojeg priznatog ranijeg Oca.
Ne moze se reci da u tom trecem razdoblju nije bilo originalnih mislilaca, ali je cinjenica da originalnost nije
bila osobito preporucljiva. Sigurno nije bez znacenja to da je najoriginalniji grcki mislilac toga razdoblja, koji je
i najvise uticao na daljnji razvitak teologije, sakrio samoga sebe pod ime atenskog ucenika sv. Pavla, Dionisija
Areopagitu. Spisi su napisani u drugoj polovici V veka, ali je pisac smatrao da je mnogo uputnije lansirati ih pod
autoritetom jednog davnog imena, negoli pod svojim vlastitim, pa na taj nacin necemo verojatno nikad uspeti
otkriti ko je zapravo te spise napisao. To mozemo uzeti, u neku ruku, kao simbol toga dekadentnog razdoblja.
Vaseljenski sabori:
1. H ( 325)
2. ( 381)
3. h ( 431)
4. (8. 1. 451)
5. ( 553)
6. h ( 680. 681)
7. ( 787)