1

Ahmet M. Rahmanovi

CRNA DUA

SARAJEVO 1992. - IKAGO 1998. 2

Ahmet M. Rahmanovi CRNA DUA

Izdava ZAMBAK, IKAGO Za izdavaa ESAD BOKAILO Recenzija TVRTKO KULENOVI MUGDIM KARABEG

Lektor UZEIR KRUPALIJA Korektor SENAD AGI

tampa: Chemigraph, ikago 3

Predsjednicima i vladama velikih svjetskih sila i njihovim marionetama u UN-u, koji su, raspolaui apsolutnom svjetskom vojnom i ekonomskom silom, dozvolili i doprinijeli da se nad malim narodom bosanskih Muslimana, u praskozorje XXI stoljea, izvri genocid. Moliu Dragog i Jedinog Boga da bude pravedan prema njima.

Sve se nije desilo kao u prii koja slijedi. Sve to se stvarno desilo bilo je gore.

SADRAJ

GLAVA I ............................................................................................... 7 GLAVA II ............................................................................................. 94 GLAVA III.......................................................................................... 153 GLAVA IV ......................................................................................... 176 O KNJIZI ............................................................................................ 357

GLAVA I

- Moe li zamisliti koliko ena sad' u Evropi vodi ljubav? proaputa Musa. - ta kae? ljubav? - Rekoh, moe li zamisliti koliko ena u Evropi sad' vodi - ta ti je Musa? Kakve ene, kakva Evropa? - Dobro, nemoj cijelu Evropu. Uzmi samo skijake centre u Italiji i Austriji. ovjee! Cijeli dan skijanje. Navee tuiranje, oblaenje, odlazak na veeru. Poslije toga na ples ili na bazen. I, ako je vremenski pomak jedan sat, - Musa pogleda na sat - bila je pono. - Sad je tamo oko jedanaest navee. Upravo su se vratili u sobe. Svjei, preplanuli, puni snage i radosti. U kosi miris snijega. Nema briga, problema. Samo seks. U spavaoj sobi, u kupatilu... - Musa, ako se izvuemo iz ovog, vodim te na posmatranje. - Je l' da posmatram gole ene? - Nije, nego da tebe posmatraju psihijatri, budalo. Nisi normalan. - Ja nisam normalan? Zato to bih vie volio da sam u nekom skijakom centru sa curom, nego to ovdje, sa vama, nosam glavu u torbi ve tri godine? Ja nisam normalan? - Smirite se. Sad bi trebali poeti. - Eto im rata i junatva! Sakriju se u vukojebinu i granatiraju. Kanonada je poela malo iza ponoi. Romantina tiina hladne 7

zimske noi je netragom nestala i zamijenilo ju je hujanje viecijevnih bacaa raketa i detonacije ispaljenja dalekometnih topova. Muzika? Nosei smrt prema dalekom Sarajevu, granate su ostavljale vatreni trag na kristalno istom zimskom nebu. Detonacije ispaljenja su su odbijale od okolnih brda i ponovo, izgubivi prvobitnu jasnou i mnogostruko uveane, u zagluujuoj buci, vraale se u dolinu. U pauzama izmeu detonacija vladala je nestvarna, mrtva tiina. Kratka istina dijelila je umu od visokih stijena koje su se vertikalno penjale uvis i jasno ocrtavale na horizontu. Iznad stijena, na visoravni su se nalazili etniki poloaji. Litica je predstavljala prirodnu barijeru i neprelazan bedem svakome ko se namjeravao popeti gore. Jedna uska, strma stazica na lijevoj strani, bila je minirana. Devetorica ljudi leali su na ivici ume i zavinutih glava paljivo osmatrali horizont. Hladna mjeseeva svjetlost se odbijala od bijelih ogrtaa koje su nosili preko uniformi. Na glavama su imali bijele kape sa uskim prorezima za oi. Bilo je hladno i para od disanja se izvijala kao dim cigarete. Hamza je apatom smirivao uzbuenog Kapetana: - Dobro je, dobro je, Generale. Niko ti ne kae da ti nisi glavni! akciju. - Ma sluaj ti mladiu. Ja sam odgovoran za ove ljude i za

- Ama, Generale, - Hamza je govorio malo umorno i polahko kao da ubjeduje dijete. - Niko ti ne kae da nisi. Samo ovo je malo drugaije nego to si ti uio u koli. Mi smo zajedno skoro tri godine, i budi siguran da emo i ovo dobro odraditi. Ako hoe s nama, bujrum, ako nee, ostani i uvaj odstupnicu. Niko ti nee zamjeriti. Je l' tako? - Tako je Hamza. - Skrati vie priu, daj da se ide. - Hajde Hamza, neemo do sutra ovdje. - Dobro je! Idemo! - Hamza zaboravi na Generala i okrenu se ljudima - Dado, uzmi Senada i Dinu, krenite lijevo. Jedno trideset metara. Imate jedan viecijevni. Moda desetak etnika. Mustafa, ti, Kemo i Sakib poite desno. Raunajte na desetak. Ide li Generale? Ide! Dobro. Ti, Musa i ja emo u sredinu. Imamo glavnu zemunicu i 8

par viecijevnih. Dado i Kemo, ima da presijeete rovove. Kako? Zatrpaj ih, ne interesuje me. Mi emo biti u buli i neu da mislim na lea. Da uporedimo satove. Mi poinjemo prvi. Nemoj da neko opali prije. Mislim da je dosta dvadeset minuta za penjanje. Gledajte da budete tamo. Kad zavrimo posao, imamo desetak minuta za povlaenje prije nego njihova artiljerija sa drugih poloaja skonta ta se deava i ospe po nama. Pitanja? Odlino! Nastojte da ne pravite buku. Bijele sjene se razdvojie i neujno krenue prema stijenama. Hamza zovnu Dadu: - Sluaj, ako ve ostaje, pregledaj sve dobro. Neu da ostane ni jedan iza nas. Jasno? - Ko suza, - divlje se isceri. Hamza krenu ravno. Stie Kapetana i Musu. Uz put provjeri da li mu je automat dobro privren na ledima. Opipa kaikare na bokovima. - E moj Generale, nije ti ovo vojna vjeba pa da komanduje Ostav - ponovo, - Hamza je priao sam sa sobom. General je bio u stvari Kapetan, profesionalni oficir koji se nedavno, nakon mnogih peripetija, uspio prebaciti u Bosnu i ukljuiti u borbu. Bio je ovjek strogih moralnih ubjeenja, spartanski odgojen i obuen za profesionalnog vojnika. I to mu je, s gorinom pomisli Hamza, najvei nedostatak. Nijedan rat u istoriji nije bio kao ovaj. Osvajai su, obino, imali za cilj zauzimanje teritorije, poraavanje neprijatelja, itd. U ovom ratu etnici su imali za cilj ubijanje cijelog naroda. Svijetu to nije jasno. Hamza se prisjeti uzaludnih nadanja da e Svijet intervenisati i prekinuti pokolj koji je inila soldateska bive JNA. - Hoe li biti intervencija? - i Musa je priao sam sa sobom apuui sebi u bradu. - Hoe, bie intervencija. Samo nee intervenisati esta flota ve Prva sjebana udarna. Dobro sam ovo skont'o: prva sjebana udarna diverzantska grupa. Kad bi ete ule ovo ime na engleskom, usrali bi se. Bie njima intervencija. Ovim ovdje za dvadeset minuta. A i ostali e do' na red. - ta kae, Musa? - upita ga Kapetan. 9

- Neto dumam hoe li biti intervencije. - Nita od toga sine, zaboravi. - Bie intervencija Kapetane, vidjee ubrzo. Stigoe do stijena i poee se penjati. Stijene su bile hladne i glatke. U poetku nisu imali veih problema, ali kako su napredovali bilo je sve tee i tee. Nekoliko metara prije vrha nali su se u malenom procjepu iz kojeg nisu mogli dalje. Stijene su bile prekrivene glatkim slojem leda koji se nakupio poslije jueranjeg krtog sunca. Morali su nazad. Musa je tiho kleo. Polahko se spustie nekoliko metara nie i krenue u desnu stranu. Sad su bili bolje sree. Hamza se penjao oprezno i polahko, trudei se da ne misli na predstojeu akciju. Sve misli i pokreti su mu bili usredsreeni na liticu koja se nadnijela nad njim. Uskoro se naao ispod samog vrha. Od visoravni ga je dijelilo jo samo nekoliko metara. Ali, dalje se nije moglo. Glatki, sjajni led prekrio je potpuno stijene i on je uzalud pipao rukama pokuavajui da otkrije i najmanju izboinu za koju bi se mogao uhvatiti. Musa i Kapetan ga stigoe. - ta je Hamza, hoe li da te ja poguram? - Musa je govorio tiho kroz zube. Hamza ga i ne pogleda. Sasvim koncentrisan na stijene ispred sebe nije ni registrovao Musin cinizam. - Samo polahko, samo polahko. Ostali su ve na svojim mjestima i sigurno ekaju na znak. Osjeao je da mu je planina na leima. Disao je sporo i duboko. Grudima se naslonio na glatke stijene, i zavinute glave, posmatrao ivicu koja se nalazila skoro na dohvat ruke. Nije se pomjerio skoro dva minuta. - ta radi do avola? - Kapetan gurnu Musu. Ovaj mu dade znak prstom da uti. Hamza je posmatrao stijene iznad sebe. Ostali su na svojim mjestima. Skoro je vidio Dadu, Kemu, Dinu,... kako lee ispred etnikih poloaja ekajui njegov znak. A on stoji ovdje k'o idiot. Zar 10

e ga ova dva-tri metra zaustaviti? Da zavre na ovoj glupoj litici? Skoro je osjeao kako mu adrenalin nadire u tijelo. Mala tvornica za prizvodnju adrenalina negdje duboko u mozgu funkcionisala je besprijekorno. Kau, kad bi se mogao vjetaki napraviti, adrenalin bi bio najjaa droga na svijetu. - Idemo, Hamza, idemo, - proaputa sam za sebe i okrenu se. Skide rukavice i doda automat Musi. - Idemo, - podie ruke koliko je mogao uvis. - Znao sam, - za sebe proaputa Musa. Sad. Hamza se ispravi, i zabi nokte u led iznad sebe. Svu snagu svojih osamdesetak kilograma prenese na deset noktiju i povue tijelo nagore. Drei se na lijevoj ruci izbaci desnu naprijed i ponovo se noktima uhvati za led. Jednom, jo jednom. Osjeao je kako mu se led poput igle zabija pod nokte a znoj natapa uniformu. Jo malo. Jo jedan korak. Samo jo jedan. Polahko i neujno prebaci se preko ivice. Lei na stomaku i pokuava da doe do daha. Izviri preko rukava. etnika zemunica je bila tu. Ravno ispred. Okrenu sa nazad, nagnu preko ivice litice i dade znak Musi. Musa uze automat za cijev i baci ga uvis. Hamza ga uhvati. Otkopa koni remen i zaveza ga za najui dio kundaka. Drei automat za cijev spusti ga niz stijene. Kapetan se pope Musi na ramena i uhvati za remen. Hamza povue. Kapetan se drao jednom rukom za remen a drugom pridravao za stijene. Uskoro se i on prebaci na ravno. Nadovezavi sva tri automata jedan na drugi, izvukoe i Musu. Ispred njih se nalazila zemunica. Pripremajui se za rat u Bosni i Hercegovini, biva JNA, a sada etniko-teroristika soldateska, je pod izlikom vojnih vjebi, graevinskim mainama, rovokopaima i buldoerima ukopala artiljerijske poloaje oko Sarajeva i drugih gradova u Bosni i Hercegovini, prokopala nove puteve i organizirala snabdijevanje svih poloaja. Debela brvna zemunice su virila oko jednog metra iznad zemlje. Sa desne strane i iza zemunice bili su rovovi koji su povezivali ovu sa drugim zemunicama na poloaju. Iza rovova viecjevni bacai raketa. Iz zemunice je dopirao tihi amor. Hamza se primae Kapetanu. 11

- Uzmi vrata na lijevoj strani! - proaputa. - Ima li kaikare? Kapetan klimnu glavom. Hamza se puzei okrenu Musi. - Uzmi desna vrata, ja idem ravno! ekaj na mene! - Kucnu ga po ramenu. - Krei. Tri bijele sjene se razdvojie i puzei krenue naprijed. Hamza je krenuo oprezno. Nakon nekoliko metara puzanja shvati da je prolo ve suvie vremena i da moda nee stii na vrijeme. Bojao se za Dadu. On sigurno nee ekati suvie. Pakao i igranka mogu poeti svake sekunde. - Ko ga jebe! - promrmlja za sebe, skoi poguren i potra naprijed. Tih tridesetak metara uinie mu se predugaki, a njegovi koraci suvie kratki. Kao da je stajao u mjestu. Trideset metara za ivot ili za smrt. Trideset metara za smrt, smrt... U trku je znao da je uspio, da je stigao na vrijeme. Zadnjih dvatri metra baci se i dokotrlja do zida zemunice. U trku je skinuo kaikare. - ta je ovo! Gdje je prozor! Mora biti ovdje. Mora, mora! Gledaj, gedaj, trai, trai! Grozniavo je pipao zid zemunice. Nije bilo prozora. Nije mogao ubaciti kaikare. Iz zemunice je dopirao priguen smijeh. - ekaj! ta je ovo! Napipa gredu duine tridesetak centimetara. Bila je uglavljena izmeu drugih, mnogo duih greda. Normalno. Nee drati otvoren prozor na minus trideset. Kako nije na to mislio? Koliko god pokuavao da preduprijedi sve mogue probleme uvijek je postojao neki propust. Sad, sad! ! Uspravi se. Snano zamahnu nogom i udari u gredicu. Bio je u pravu. Debela kratka gredica je bila u stvari prozor koji sada, sa treskom, uleti unutra. Hamza na brzinu pobaca pripremljene kaikare kroz uzani otvor trudei se da ih baci u svim smjerovima. Iz zemunice se zaue divlje psovke a zatim odjeknue detonacije. Odmah zatim odjeknue eksplozije iz pravca drugih zemunica. Hamza se krto osmjehnu i potra ulijevo prema ulazu u zemunicu. Sudari se sa 12

Kapetanom. Umalo ne zapucae jedan na drugog. - ta je, Generale? - Nema vrata na ovoj strani. - O, jebo te! - potrae prema Musi. - Musa, mi smo. Mi smo. Musa je zauzeo poloaj na grudobranu rova, bono od ulaza u zemunicu. Vrata na zemunici se otvorie i nekoliko prilika pokua da istri napolje. Musa ih presijee rafalom. Trojica padoe, a ostali se bacie nazad u zemunicu. Kapetan otkopa kaikare i ubaci ih kroz vrata. Bacie se na zemlju. Samo to detonacije odjeknue, Hamza zgrabi automat i uleti u zemunicu. - ekaj Hamza. ekaj budalo!!! Kasno. Hamza je uletio u zemunicu i bacio se na pod pored vrata. Iz dubine zemunice odjeknue rafali. Hamza odgovori dugim rafalom arajui po prostoriji. Krici i krkljanje. Zatim, zavlada tiina. Dim baruta tipa za oi. Hamza ustade. Kroz dim, vie nasluti nego to vidje, neko kretanje u uglu i ispali jo jedan rafal. Ponovo tiina. Utrae Kapetan i Musa. - Hamza, jesi l' dobro? Hamza!!! - Dobro je, Musa. Dobro je. - Huh! Jebali smo im majku. - Jesmo Musa, jesmo, - Hamza je nervozno etao prostorijom paljivo razgledajui. Na podu, pored pei, u poluleeem poloaju, jedan etnik je tiho stenjao. Stomak mu je bio raznesen i on je rukama pokuavao da zadri crijeva. utke ih je posmatrao. Ne prilazei, Hamza mu ispali rafal u glavu. - Ne Hamza!!! - vrisnu Kapetan. - ta bi ti? Da ga ostavimo da umire satima? Kapetan uuti. Praina se polahko slijegala. Teak miris baruta natjera ga na kaalj. Petnaestak mrtvih tijela je lealo u raznim 13

poloajima. Kako je koga smrt zatekla. Jednom bradatom etniku, koji lei na primitivnom krevetu, glava visi prema podu. Iz gelerom prerezanog vrata istie krv i pravi crno-crvenkastu lokvicu na zemljanom podu. Krajevi lokvice se ve zgrunjavaju i postaju skoro crni. Na stolu poluprazna rakijska flaa, nekoliko neotvorenih konzervi i kutija cigareta. Hamza otvori jednu konzervu i poe da jede prstima. Znao je da su obavili zadatak. Nisu vie dopirali ni pojedinani pucnji iz okoline. On zavri sa jelom i odgurnu konzervu. Konzerva pade sa stola i njen pad muklo odjeknu u prostoriji. Zapali jednu cigaru. Musa odgurnu mrtvog etnika sa klupe pored bureta sa vatrom i sjede. Zapali i on. Uskoro zaue tihe glasove njihovih drugova koji su dolazili. Bahnue u zemunicu. Poskidae kapuljae sa lica. Preplanuli, raupani, nasmijani. Oi im plamte sjajem ivota. Dijelom od zadovoljstva zbog uspjeno zavrene akcije, a dijelom zbog prestanka uvijek prisutnog straha prije polaska na izvrenje zadatka. Hamzi se uinie kao veselo drutvo na zimovanju. Nekolicina prioe vatri koja je gorjela u buretu koje je sluilo kao pe. Jedan odgurnu Musu u stranu, pa i on sjede. - Jebali smo im majku. Nisu se nadali da neko moe proi. - Ma bi l' se ti nadao na minus trideset. - Noas zec i lisica skupa spavaju. - Daj te cigare sa stola. - Je l' ko ranjen? - Niko, - odgovori Kemo cerei se. - Mislim da smo ih koknuli skoro etrdeset. - Opa! - Opa, opa! - Vidi ovog, k'o iv. - Jest sprijeda. Pogledaj mu lea. Miris duhana ispuni prostoriju i uskoro nadjaa miris baruta. 14

- Hej, gdje vam je Dado? Niko ne odgovori. Hamzine obrve se sastavie. - Je l' opet ost'o? Par momaka klimnu glavom. Ostali su nevoljko gledali u pod. Napolju se zaue koraci i u zemunicu, k'o iz prake izbaen, upade krupan etnik. U panici nekolicina se baci na pod hvatajui oruje. lea. - Dobro je mangupi, dobro je!! - Dado se cerekao iza etnikovih

- Da vam nema Dade da se brine o vama davno bi svi riknuli, okrenu se Hamzi, - Haa, gledaj koga sam nam doveo! Hajde Hamza, kai neto. - Dobro je, Dado. Smanji. Kako ga maznu? - Eeeej, - Dado je vano otezao, - zavuk'o se ispod mrtvih, jedva sam ga skuio. Krupna, debela, zadrigla ljudeskara. etnik. Brada. Nervozno prstima stie ivice pantola. Unezvjereno gleda oko sebe. Hamza pomisli da je vjerovatno bio seljak, zamljoradnik, moda gazda u selu. A sad, etnik, ubica, palikua. Na desnom ramenu epolete. Moda kapetan? Hamza se obradova. Ako ga uspiju dovui ivog, dobie sigurno desetak svojih zarobljenika. etnici su davali sve da bi razmjenom vratili svoje oficire. I ovaj je znao za to i sada se poeo osjeati sigurnije. - E pukovnie, ta sad? - Hamza se obrati zarobljeniku. - Sad vam jebem mater balijsku, - drsko odgovori etnik. - Daj ga meni, daj ga meni, - kesio se Musa vadei no. - Odjebi Musa, - Hamza ga odgurnu u stranu, - ovaj je duu dao za razmjenu. Ako ga budemo mijenjali po kilai, dobiemo dvadeset naih za njega. A ti, pukovnie... - Hamza se okrenu prema etniku i paljivo se zagleda u njega, - sada samo polahko. Prvo i prvo, mi smo vama jebali mater noas. A drugo i drugo, ti vie nikom nee jebati mater. to si jeb'o, jeb'o. Sad fino i polahko reci kako se zove i ta si po inu. Inae u te dati Musi. Musa se cerio i gladio otricu noa. 15

- Ja sam rezervni kapetan JNA. - JNA kae? Vi, dakle, ni mrava niste zgazili u ovoj Bosni. Samo ste pobili 200.000 ljudi. Dodue muslimana. A, odakle si, Kapetane? - Hamzin glas je bio tih i pomalo napukao. Skoro da je aputao. Osjeala se pritajena prijetnja ispod, kao otrica brijaa. ovjek ju je mogao fino opipati kao neto materijalno. - Odavde. - Hamza! Hamza! - Dino ga je vukao za rukav i aputao mu na uho, - Ja mislim da je to vojvoda Kraljevac. Jednom sam mu vidio sliku u Komandi. Hamza se okrenu etniku: - Odavde kae, misli odavde iz Kraljeva? Priaj jadan, priaj. etnik vidno preblijedi. Hamza nastavi jo tiim glasom: - Ti si predvodio etnike i orlove u Dobrim vodama? Ha? Vidjeli smo vam brabrost. Sa nenaoruanim civilima. ene, djeca. Da te vidimo sad. Govori, bolan, nemamo vremena do sutra. - Ma nije to bilo ba tako. Zna, naa komanda je naredila da se ta sela moraju iseliti ... i tako to... - I, ti si napisao na zidu iznad ubijenih: Jebaemo i zaklati sve balinkue. I one dvije curice od 12 godina. Glave ste im odsjekli. Moda ti lino? Znajui koliko kao vojvoda Kraljevac vrijedi u razmjeni, a malo zavaran Hamzinim tihim glasom, etnik se osjeti vaan i kao da pria obinu svakodnevnu priu o poslu, odgovori: - Ma jesam, jebem ti mater. Ja sam lino jednoj odsjekao glavu. Prvo sam je silovao pred materom i ocem. Samo je kukala: - Nemoj me ubit, nemoj me ubit! Jedva sam svrio. I ta mi mo... Hamza podie desnu ruku sa rairenim prstima naprijed prema etniku, kao da eli da se odbrani od njegovih rijei. Malo podie lijevo rame. Du kime, po sredini lea, ispod uniforme, bio mu je privren ratni no Tanto, ija je dugaka drka malo virila ispod uniforme i dodirivala mu vrat. Kada je podigao lijevo rame drka noa izviri sa 16

desne strane vrata. Musa krajem oka uhvati Hamzin pokret ramenom. - Neee, Hamzaaaa! - Musa skoi sa klupe i potra prema Hamzi. Kapetan je stajao k'o ukopan ne razumijevajui nita. Hamza urliknu. Uhvati ruku Tanta lijevom rukom preko desnog ramena, strelovitom brzinom izvue no i opisujui polukrug zamahnu malo ukoso prema dole. No pronae vrat etnika malo ispod lijevog uha i zaustavi se na desnom ramenu presijecajui vrat potpuno. Glava se otkloni unazad i osta da visi drei se na komadu nepresjeene koe na leima. Krv iknu uvis. Jo je no bio u zraku kada se Kapetan, suvie kasno shvativi ta se deava, baci na Hamzu. - Neeeee, Hamzaaaa!!! Od udara Hamza pade, a Kapetan preko njega. - Idiote!!! Kapetan je urlao. - E, jebi mu mater, - proaputa Musa. - Jebo te, koliko krvi. Tijelo etnika je jo stajalo na nogama i krv je u vodoskoku padala i preko Kapetanove kose slijevala se Hamzi na lice. Hamza podvue desnu ruku izmeu sebe i kapetana i snano se izvivi prevrnu ga na stranu i baci se na njega. Prisloni mu no na grlo i, pola reei, a pola itei, prosikta: - Sljedei put... Sljedei put... - disao je teko i isprekidano, - il' me upucaj ili mi se sklanjaj. Kapetan je otvorenih usta pokuavao da doe do daha. U trenutku shvati da je bio, ali da je stvarno bio, vrlo blizu smrti i uuti. Hamzino lice je poprimilo boju bijelog ogrtaa na njemu. Oi su mu divlje plamtjele. Tijelo mrtvog etnika konano muklo pade na zemlju pored Hamze i krv jo bre poe kuljati iz prerezanog vrata. Hamza ustade i dlanom ovla obrisa krv sa lica. - Dino. Dino! ta je, opet cmizdri. Pokupi sa Senadom sve to vrijedi od oruja. Dado, pretresi ih i pokupi dokumentaciju. Imamo jo nekoliko minuta. 17

Tekim korakom Hamza izae napolje. Hladnoa ga poput ake udari u lice. Uzdahnu. Nasumice, skoro teturajui, krenu rovom. Na jednom mjestu rov se ravao i jedan, neto ui krak, se odvajao prema umarku u dubini visoravni. Hamza krenu njime. Osjeao je da ga obuzima vruina. Guio se. Pokuavao je da uhvati zrak i smiri dah. Nervoznim pokretom raskopa uniformu duboko udiui. etnikova krv na licu se ledila i neprijatno mu zatezala kou. On pogleda ruke i primijeti da se tresu. Hodajui polahko doe do drveta pored kojeg je prolazio rov i nasloni se na njega. Prekopa depove traei cigaretu. Besciljnim pogledom obuhvati predio. Lanac monih bosanskih planina protezao se od jugoistoka prema sjeverozapadu. Ogoljeni, sivkastobijeli vrhovi, skoro vjeno pokriveni snijegom, odisali su stoljetnim mirom kao i nepregledne balkanske ume. Sada, gledajui sa ove visoravni, ume su se doimale kao ogromne tamne mrlje neravnomjerno razbacane po planinama. Tamo negdje u daljini nalazilo se Sarajevo koje ve etvrtu godinu pokuava da preivi i opstane. Nita od ove iskonske ljepote nije dopiralo do Hamzinog mozga. Gledati i vidjeti su glagoli koja oznaavaju potpuno drugaije radnje. Hamza je gledao, ali nije vidio. Malo rairi nozdrve hvatajui blagu promjenu u zraku. Vrijeme e se promijeniti. Iako je i dalje vladala estoka hladnoa, kao da je u zraku bio nagovjetaj padavina. Odjednom vjetar donese do njega zvuk nalik na jecanje. Hamza pretrnu. Ne usudujui se da die, spusti se na dno rova. Automat mu je ostao u zemunici. U ruci je jo uvijek drao Tanto. Usne mu se razvukoe u neto to je liilo na osmijeh, i on se paljivo uputi prema mjestu odakle je zvuk doao. Jecaj je doao iz rova koji se protezao blie ivici litice. Hamza ponovo navue bijelu kapuljau na lice. Lica priljubljenog uz snijeg na grudobranu rova proviri preko. Na samo dvadesetak metara udaljenosti, spram malo svjetlijeg horizonta, u drugom rovu ugleda dio siluete nekog ovjeka. Nepoznati je gledao prema zemunici. Hamza se pokrenu. Pognut, produi jo malo kroz rov da bi mu doao iza lea. Prebaci se na snijeg i poe puzati. Pribliivi se na pet - est metara, napravi grudvu snijega i baci je u suprotnom pravcu. ovjek se trznu, 18

okrenu i pripravnog oruja se zagleda u smjeru iz kojeg je doao zvuk. Hamza se pridie. U nekoliko tihih koraka doe mu iza lea i bez rijei se baci naprijed. Nepoznati se okrenu. Hamza mu u skoku desnom rukom odgurnu cijev automata u stranu i uhvati ga za kosu. Tresnue na dno rova. Hamza se nae iznad etnika, zabaci mu glavu unazad i otkrivi vrat zamahnu noem. Na blijedoj svjetlosti on ugleda skoro djeako lice. Ruka mu zastade u zraku: - ta ti, mali, radi ovdje? Razrogaenih oiju, mladi-djeak je leao ispod njega. Disao je kratko i isprekidano. Iznenaen, i ne znajui ta da radi, Hamza ostade nekoliko trenutaka u tom poloaju gledajui mu lice obliveno suzama. Mladi je imao pitolj u futroli za pojasom. Pokua da ga izvue desnom rukom, ali mu je lakat bio blokiran Hamzinim koljenom. Nekako uhvati pitolj i ne izvlaei ga, okrenu ga zajedno sa futrolom prema Hamzi i opali. Metak oea Hamzine grudi, rasjee desnu stranu lica i odleti u no. Hamzi se uini da mu je mozak eksplodirao. Urliknu i svom snagom sjuri no u mladievu glavu. Tanto s lahkoom proe kroz lobanju i izae sa druge strane glave. Istrgnuvi no, Hamza skoi sa tijela koje se grilo u samrtnom hropcu. Okrenu se brzo oko sebe. Ne ugledavi vie nita, strgnu kapu s glave, podie ruke prema nebu i arlauknu. Dugi vuiji urlik. - Aarrhhhuuuuuuu!!! Urlik bijesa zbog ranjavanja. Urlik alosti zbog glupe i potpuno nepotrebne smrti ovog etnika, skoro djeaka. Urlik bijesa na sebe i na ovakav ivot, na cijelo ovjeanstvo koje nijemo gleda direktni prenos ove kataklizme. - Do kaaaaad! Stre maramu s vrata i pritisnu je na lice. Iz grla su mu izvirali glasovi slini reanju. Prvi ok je proao, i sada je osjeao da mu se mozak raspada od bola i da mu se mrak navlai na oi. Pokua da stresanjem glave odagna mrak, ali to izazva tako straan talas bola da se zatetura i nasloni na grudobran rova. Skide maramu s lica i opipa desno oko. Kao da je bilo tu. Teturao je prema zemunici. Iz nje su, privueni 19

pucnjem, istravali ostali. - ta je bilo, Hamza? - Nita. Dobro je. Idemo, idemo! - Hamza, Hamza! - Dobro je, idemo. Kapetan mu pritra i zagrli ga. Krv se slijevala niz obraz ispod marame. Stisnuvi zdravo oko, Hamza je nastojao koncentrisati misli. - Dobro je, Kapetane. Ne boj se. Skupi ljude i idemo. Igranka poinje. - Nismo uzeli nita... - Zaboravi. Tri, tri! - Hamza ih pogura jednom rukom. - Trk, trk... Ne okrei se i ne ekaj. Vidimo se. - Za sebe doda: - Ako Bog da. Ljudi potrae. Pola padajui, a pola se kliui sputali su se niz liticu. Hamza krenu za njima. Pokua da potri, ali mu to izazva novi talas bola. Pouri, poguren drei maramu na licu. Slabo se orjentisao gledajui jednim okom. Okliznu se, pade, glavom teko udari o tlo i ostade da lei. Opsova. No mu je ispao. Pipajui nasumice po snijegu, pokua da ga pronae. etnici sa drugih poloaja su, konano, shvatili zato se njihovi ne javljaju i poeli su sa granatiranjem, do maloprije svog poloaja. -Kurvini sinovi, - pomisli Hamza, - imali su skinute koordinate. Ve je prva granata pala samo metar - dva od zemunice. Hamza konano napipa ruku Tanta. Hladni dodir metala ga malo umiri i on poguren, trpei bol, potra prema litici. Eksplozije su parale no. Tek to bi uho uhvatilo zvuk itanja dolazee granate, odjeknula bi eksplozija. uto-crveni bljesak bi za trenutak obasjao okolinu i busenje, kamenje i geleri bi prsnuli unaokolo. To da se neko baci na zemlju kad uje dolazak granate bio je samo filmski trik. Eksplozije su odjekivale kao da su etnici odluili da uzoru i prevrnu cijelu visoravan. Hamza je bio na par koraka do litice. Ve je poeo razmiljati o sputanju, kad neposredno iza njega eksplodira granata. Detonacija, 20

geleri, kamenje i zemlja ga zahvatie, podigoe i kao lutku bacie u zrak. Dok je letio, znao je da mu je tijelo razneseno. Da je konano i definitivno dobio pun pogodak. - To je, dakle, to. Potonuvi u mrak, nije ni osjetio kad je svom silinom uletio u granje drvea ispod litice, ni kada je lomei i krei sve pred sobom konano tresnuo od zemlju i, kao lopta, odskakujui i kliui se, konano se zaustavio u nekom rastinju u neposrednoj blizini mjesta gdje su imali zadnji odmor kada su prije pola sata kretali u akciju. Kliui se i kotrljajui Musa udari u Kapetana. - Juhuuuu, Kapetaneeee! uvaaaaaaj! - Pazi ovo, pazi ovo! Senad, kao da se ponovo vratio u djetinjstvo, projuri pored njega kliui se na leima, udari u jedno drvo i odkliza dalje pokuavajui da upravlja nogama. Kapetan je pokuavao da sauva ozbiljnost trei i pridravajui se rukama za drvee i rastinje. Okliznu se, pade, pa i on otkliza niz brdo. Zvuk treska tijela od zemlju natjera ga da se okrene. Malo pored njega Hamzino tijelo udari u zemlju, odskoi i kliui se zaustavi u grmlju. - Musa, Musa, ovamo! Heeeej, Musaaa! Musa se uhvati za jedno drvo i zaustavi. Teko se ispentra nazad do Kapetana i njih dvojica krenue prema grmlju. Hamza je leao na stomaku. Na leima je imao veliku krvavu mrlju. U stvari, sva lea su bila jedna velika krvava masa. Vojna jakna pokidana gelerima. - Uh, majku mu. Izgleda skroz loe. Okrenue ga na lea. Hamzino lice je bilo prekriveno krvlju. Tamo gdje nije bilo krvi, mrtvako bljedilo. Desna ruka neprirodno savijena. - O, jebem ti ivot! Hamza, Hamza, - Musa ga je blago amarao. - Nita. Daj da ga ponesemo. Okreni ga ponovo na stomak. 21

Kapetan skide vindjaknu i podvue je pod Hamzu. Rukave zaveza na leima. - Uhvati sa jedne strane. Hajde, ta gleda? - Ne moe ovako. Lice mu je dole. Smrznue se. - ekaj, ekaj. Daj demper. Umotaj mu glavu u demper. Prvo mu stavi maramu preko rane da mu se demper ne zalijepi. Tako, dobro je. E sad uhvati sa jedne strane. - Stani da mu uguram i ovu ruku pod jaknu. Izgleda da je slomljena. - O.K. Idemo. Tijelo lahko skliznu niz padinu. Koili su nogama koliko su mogli. Uskoro dodoe na dno vododerine. gdje su se dvije padine sastajale. Ostali su bili na okupu. - Hej, ta je to? - Hamza. - E, jebi ga sad. - Je l' puno najebo? - Ja mislim da jest. - Opalilo ga s leda. - E, moj Hamza. - E, sad smo popuili. - Babo ti je popuio. etnici su nakon visoravni prenijeli vatru na umu ispod litice i nasumice ispaljivali granate. Hladnoa je naglo popustila, a tamni oblaci su se brzo gomilali. Uskoro poe padati gusti snijeg. - Ovo nam ide na ruku. - Ma, klinac nam ide na ruku. Imamo najmanje pet sati pjeaenja. Nije to nita. 22

- Nije, da Hamza nije ranjen. - Nema veze, izdrae Mujo i to. - Je l' neko zna onaj vic... - Jebo te vic. Vidi da smo u govnima do grla, a ti bi priao viceve. - Ma jebe ga, nije nam prvi put. - Nije, al' lahko moe biti zadnji. - Ne baksuziraj. - Nema se vie ta baksuzirat. to je baksuzirano - baksuzirano. - Dosta! - Kapetan odlui da prekine priu. - Da vidimo ta moemo da uradimo. - Moemo sjest' i plakat'. - Dobro je Ljudi. Kai Kapetan. U neposrednoj blizini eksplodira granata i svi se mahinalno pogurie. - Idemo na sjevero-zapad. Dvojica neka nose Hamzu. Mustafa, ti, Dino i Senad naprijed. I otvorite etvore oi. Mi emo biti iza. Ima li pitanja? Nema. Dobro, idemo. Musa i Sakib prvi uhvatie Hamzu i mala kolona krenu. Penjanje je ilo teko i svaki as se neko spoticao, padao ili otklizavao unazad. Musa je vukao Hamzu desnom rukom trudei se da se lijevom hvata za drvee i bunje. Ili su skoro dva sata, kad Kapetan naredi odmor. Ljudi su bili zadihani i para je izlazila sa njihovim dahom i iz zagrijanih uniformi. Dobro smo. Ako ne bude problema, ujutro bi mogli doi do naih. - Ovo smo mogli prei za pola sata. sere. - Dobro je, Kemo! ta ti, u stvari, hoe. Cijelo vrijeme neto - ta, ta hou? Hou cigaru. Smijem li zapaliti, Kapetane? 23

- Moe, Kemo, moe. Po ovom snijegu bi mogli i vatru naloit,' a da niko ne vidi. - Gdje li su oni iz izvidnice? - Ne brini, tu su negdje. Ispred. Svi, osim Kapetana, zapalie. Napetost popusti. Musa je sjeo na zemlju i poloio Hamzinu glavu u krilo. Prstima mu napipa vrat nastojei da otkrije bilo. Odrvenjeli prsti nisu mogli da otkriju nita. - Vrijeme je. Idemo. Kolona se ponovo pokrenu. Teko su se pentrali uz brdo i jo se tee sputali. Jo jedno brdo. I jo jedno. I jo... Snijeg nije prestajao da pada. Vie nisu mogli pratiti tragove izvidnice. - Nema nam izvidnice, Kapetane. - Moraju biti negdje ispred. Ne brini. Na smjenu su nosili Hamzu. Na istoku je nebo poelo da blijedi najavljujui prvu zoru. Ljudi su teturali u tiini. Svako je bio zabavljen vlastitim mislima. Musa je ve dugo nosio Hamzu. - Stani, Kapetane. Pauza. - Dobro. Stanite ljudi. Svi jedva doekae. Musa uze Hamzinu glavu u krilo i oprezno mu skinu demper sa glave. Marama preko rane bila je potpuno krvava i zaledila se. Drugo, zdravo oko je bilo zatvoreno a mrtvako bljedilo je izbijalo iz lica. li me? - Hamza, Hamza! - Musa ga je lagano drmusao, - Hamza, uje - Musa, vidi die li. Ne vidim da mu ide para iz usta. - Hamza, Hamza, hej, ja sam, Musa. Hamza. - Boga mi Musa... - ta Boga mi? - Musa zarea. - Hamza, Hamza. Nagnu se nad Hamzino lice pokuavajui da otkrije i najmanje 24

tragove disanja. Ne uspijevi, poe ga ponovo drmusati: - Hamza, Hamza, - panika ga je polahko hvatala, - Hamza, sve ti jebem! Dii! Dii! Dii! Jebem ti familiju, misli se sad izvu'. Ne moe. Ne moe, uje li me. Dii. Musa mu poe puhati u lice nastojei da ga zagrije. Uskoro se sledena krv poe otapati. On rukom poskida komadie leda. - Hamza, hajde. Ma dii, jebem ti fakultet! Hoe li cigaru? Daj mi cigaru. - Musa, nisi normalan. - Musa, ostavi ga, ta ti je? - Daj mi cigaru! Daj mi prokletu cigaru!!! - Musa je ve vritao. Uze cigaru, povue snano dim, nasloni usne na Hamzine i iz sve snage upuha dim u njih. Ponovi to jo jednom. I jo jednom. Ljudi su se zagledali. Kapetan ustade i poe da osmatra predio ispred njih. - Musa, stani malo. - Musa, ja mislim da je on gotov. - Daj da ga sklonimo negdje. Vratiemo se poslije. - ta? Prije bih sebe ostavio, - sad ga je panika potpuno uhvatila. Cijedio je psovke, povlaio dimove i upuhivao ih u Hamzina usta. - Musa, stani malo da vidimo, - Kapetan pokua da bude razloan. - Dosta! Ni jedne vie. Hamza, Hamza! Malo od duhanskog dima, malo od drmusanja, a u stvari Boijim davanjem, negdje iz dubine Hamzinih plua zau se tiho krkljanje. Skoro kaalj. - Tako je! Tako je! Dii, sve ti jebem! - Musa je urlao. - Pssst, - proaputa Kapetan. - Ma ta psst? - Tiina, tiina, - ponovi Kapetan pokazujui prstom prema 25

proplanku u ijoj su se blizini nalazili. Na drugoj strani proplanka, kao sjene na mutnoj svjetlosti prve zore ili su etnici razvijeni u strijelce. Pretraivali su umu. Svi polijegae nastojei da se stope sa snijegom. Kapetan je osjeao da se snijeg ispod njega topi i da mu se demper natapa vodom. - Nemoj da bi neko repetirao. etnici su ili preko proplanka, jednim krajem kolone zahvatajui udaljeniji kraj ume. Do Kapetana su dopirali njihovi glasovi, ali nije mogao da razazna ta govore. - Ako nas otkriju, bie to brz kraj, - pomisli. Drvee oko njih je bilo rijetko, a bunje bez listova koji bi ih sakrili, nije prualo nikakav zaklon. -Musa! - Kapetan ga prstom pozva. - Ako nas otkriju, uhvati Hamzu i niz brdo. Gledaj da se negdje zavue. Mi emo ostati da te probamo zatititi koliko dugo mognemo. Musa ga pogleda ispitivaki: - Zna da se ne bojim. - Jebo te strah. Uradi k'o to sam ti rekao. Musa se zagleda u njega. Prvi put je uo da Kapetan opsuje. Naceri se. - Zna, Kapetane, sad mu ga doe k'o na... - Hvala ti Boe, - sad se Kapetan krto nasmija. U tom trenutku do njih doprijee uzbueni glasovi etnika. - ekaj! - Kapetan se napregnu da razumije o emu se radi. - Izgleda da su pronali tragove nae izvidnice. - O, jebo te! Valjda ih nee nagaziti. - Ovo je dobro. Nadam se da e krenuti za njima. - Kapetan je grozniavo razmiljao nastojei da pretpostavi razvoj dogaaja. - Ako krenu za njima, znai da smo mi trenutno bezbjedni. Ali, 26

to znai da su nai nadrljali. - Ne boj se za njih, Kapetane, Mustafa je umnjak. - ta je on? - umnjak, Kapetane, umnjak. Cijeli ivot je proveo u umi. Kau da je rukama lovio lisice. Privue im se i... cap. - Nadam se. U svakom sluaju, sad ne moemo nita uraditi. Saekaemo jedno pola sata. Kemo, ti i Sakib krenuete prvi. Ne udaljavajte se vie od pet minuta. Idite njihovim tragom. Valjda ne mogu pretpostaviti da nas ima i sa ove strane. Samo polahko da ne naletite na njih. Sakib skide jaknu i prui je Kapetanu. - Nema govora. - Nemoj zajebavat, Kapetane. Ako nam umre od zime nikakve koristi od tebe. Ja u se sad svakako kretati. - Uzmi, uzmi Kapetane, progovori Musa. Ponovo njeno navue demper na Hamzinu glavu i uhvati za jedan rukav kojim je Hamza bio vezan. - Idemo ljudi. Dvojica krenue ubrzano ispred, a Musa, Kapetan i Dado, vukui Hamzu po snijegu, krenue za njima. Hamza sada nije predstavljao nikakav teret jer je tijelo lahko klizilo po snijegu. Nakon pola sata pjeaenja, izvidnica ih saeka. - etnici su na pola sata ispred. Idu ubrzano. Izgleda da su blizu naih. Valjda e ih Mustafa osjetiti prije nego bude kasno. - Ne brinite za Mustafu. **** Izvidnica je bila na dobar sat hoda ispred njih. Nakon to su 27

preli preko proplanka, irokog stotinjak metara, Mustafa naredi odmor. Bez dodatnog tereta i samo sa orujem u rukama, ljudi su se lahko kretali kroz umu. - Nema etnika s glave. - Nemoj dvaput re'. - ta misli, Mustafa, koliko smo izmakli naim'? - Pa, oko sat vremena. - Hoemo l' ih ekat,' ili da idemo dalje? - Saekaemo dok se pojave na proplanku. - Da zapalimo po jednu? - Nemoj, majke ti. Kad nai dodu. - Mustafa, ja u malo prikunjat. Probudi me kad se nai pojave. - Prikunjajte obojica. Zauhar je. Zvau vas. I Mustafa zalee na snijeg gledajui preko istine. Kad dou njihovi, imaju jo oko dva sata hoda. Ako se linije nisu pomjerile u toku noi. Osjetio je da ga umor savladava. Nalazio se u nekom udnom stanju polusna. Znao je da ne spava, a ipak je sanjao. Nakon izvjesnog vremena, vjetar do njega donese glasove. Pretrnu. U trenu je shvatio da to nisu nai. Kapetan ne bi dopustio galamu. Ne, na ovom mjestu i u ovoj situaciji. Stavi ruku na Dinina usta i drmnu ga. Dino poskoi. - Pssst. Tiina. Sluaj ovo... Ne usuujui se da diu, sva trojica su pomno oslukivali. - etnici. Oprezno izvirujui, ugledae razvijenu kolonu etnika koji su izbijali na istinu. Snijeg je ve dobrano zameo njihove tragove, tako da etnici nisu mogli odrediti kada su proli. - Sluaj. Kad dou na pola istine pucamo. Razvucite se. Po desetak metara lijevo i desno. Po jedan rafal. Samo po jedan. I trk. Nema zaustavljanja do sljedee kose. One gore. Dok skontaju ta se 28

deava, biemo gore. I ne izvirujte puno. Jo neto. Nai su iza njih. Kapetan i ostali. Mi emo odvu' etnike. Moda sve bude dobro. Samo mi se nemojte junaiti. Kad ja zapucam, ponite. etnici su sporo izlazili na istinu. Tridesetak njih. Ve su im mogli razaznavati lica. Mustafa polahko izbaci automat ispred sebe. Igranka je mogla poeti. Naniani i opali. Dugi rafal, nekoliko kratkih, opet dugi. Osjeti zadovoljstvo sasipajui metke u ivu silu. Ostali, takoer zapucae. etnika linija se zaljulja. Iznenaenje potraja jedan trenutak a onda se svi strmoglavo pobacae na zemlju. Razlijegoe se krici ranjenih i bijesni uzvici i psovke ostalih. Prije nego to odjeknue etniki rafali Mustafa otpuza unazad i sva trojica se dadoe u trk nizbrdo. Iza njih su odjekivali rafali i eksplozije. Dotravi do vododerine, nastavie u trku prema vrhu kose. Izbivi na nju, prvo oprezno osmotrie predio ispred sebe. Ne otkrivi nita, okrenue se unazad. etnici su shvatili da su oni napustili poloaj i ponovo su, ovaj put mnogo opreznije, krenuli naprijed. Mustafa shvati da je njihov novi poloaj greka i da e etnici pretpostaviti da su oni na vrhu. Moraju ii malo u stranu. Bar stotinjak metara. Ve je htio da kae da se moraju skloniti, kad zazvida tromblon. - Dolje! - Mustafa se baci nastojei da uroni u zemlju. Eksplozija ga odie od zemlje i baci u zrak. Pade i strese glavom. Pogleda okolo. Nedaleko je leao Senad. Ono to je ostalo od njega. Direktan pogodak. - Dino, Dino! - Ovdje sam. - Jesi 1' dobro? - Jesam. Samo ogrebotina u ruku. - Idemo, brzo, brzo, - dadoe se u trk. Trali su kao bez due. Padina je bila blaga i gusta uma ih je sada skrivala. U punom trku su dotrali do kraja padine. - E jebi ga, - Mustafa se jedva uspio zaustaviti. Padina se 29

zavravala strmom liticom. - Desno, desno, - nastavie trati savijajui za devedeset stepeni. Iza njih se vie nisu uli pucnji. - Uvijek je lake biti lovljeni nego lovac, - dobaci Mustafa u trku Dini. Dino je bio uplaen. Zgrabi malo snijega i ubaci u suha usta. Osjeti se bolje. Imao je utisak da bi mogao trati satima. Izbie na novu kosinu. - Ne na vrh. Tri na stranu! Na stranu! Povukoe se sa vrha kosine u stranu. - Sad' emo ih zajebat'. Zna, Dino, jesi l' igrao nekad poker? Ne dobivi odgovor od Dine koji je zurio u pravcu iz kojeg su oekivali etnike, Mustafa nastavi: - Ovo ti je isto. Ako izblefira kako treba, dobio, si. - A ako se zajebe, popuio si. - Haa, haaa! Dino, Dino, ko te je tome nauio. To je runo. Ti si mlad za takve psovke. - E, jebe ga, mlad da puim, mlad da ganjam cure, mlad za pivo. Zna li ti, Mustafa, za ta ja nisam mlad? - Znam, da pogine. - E, tano. Tano, tano. Ide li na sve ili neto? Nisam mlad samo da poginem. - Ko ga jebe? Ovdje emo ih saekat'. Dobro smo ih naeli. Ja mislim da smo ih desetak izbacili iz stroja. - Ne znam samo odakle ih vie dovlae. Samo u zadnjih nekoliko akcija smo ih koknuli skoro dvjesto. - Jest. A oni su naih 200.000. - Tano, taaaano. Ali civila. ena, djece. A mi njihovih vojnika. A pogledaj sada, na jednog pravog etnika dovode desetak 30

skoro djeaka. Troe se moj Dino. A sporo se obnavljaju, - mrano zakljui Mustafa. - Evo sino. Koknuli smo ih, ja mislim skoro etrdeset. I sad desetak. A izgubili smo Senada. I moda Hamzu. Senad je rikno k'o lav. - Ma kako moe tako? - ta kako mogu? Pogino, i jebi mu mater. - Mislio sam da ste bili raja? - Ma ne seri, oi mu se napunie suzama, - da je iv, da je ranjen... Odrasli smo zajedno. Ovako. Jebi ga. I ne seri vie, majke ti. Leali su dvadesetak minuta. etnici se nisu pojavljivali. Da ih nisu izgubili. Nemogue. Tragovi su se dobro vidjeli na snijegu. Jedino da ih ne okrue. Pomislivi na to, Mustafa se zaledi. Sigurno su krenuli da ih opkole. **** Musa nije isputao Hamzu. Kapetan i Dado su se smjenjivali. Svakih desetak minuta izvidnica ih je saekivala. Na treem sastajanju izvidnica je dotrala do njih. Sav zadihan, Kemo saopti Kapetanu: - Pucnjava. Jedno dvadeset minuta odavde. - uli smo. To je Mustafa. - Dobro je. Nisu ga uhvatili na spavanju. - Da vidimo. Mustafa e ih sigurno odvui dalje. Ako mi nastavimo ovim pravcem, postoji mogunost da naletimo na njih. Musa se isceri: - To bih volio. - Musa, tvoje je da se brine o Hamzi. 31

- Njemu e biti bolje ako koknem kojeg. - Prestani. Kemo, ponovo naprijed. Mislim da e Mustafu uskoro uhvatiti u zamku iz koje e se teko izvui. Ovako: plan je da idete za njima dok ne otkrijete etnike. Neka Sakib ostane, a ti se vrati prema nama. Mi emo nastaviti vaim tragom. Kad se sretnemo vidjeemo ta dalje. Kemo i Sakib pourie i uskoro se izgubie u umi. - Idemo i mi, - Kapetan uhvati Hamzu s jedne strane, Musa prihvati s druge. Krenue. Dado se izdvoji malo ispred njih. Nakon samo petnaestak minuta umom se prolomie rafali, a uskoro i nekoliko eksplozija. - Kaikare, - Kapetan zabrinuto pogleda Musu. Izgleda da je Kemo naletio na etnike. tragu. - Nisu mogli biti toliko pametni da postave zasjedu na svom - Ja idem naprijed, - Kapetan pokretom ruke uutka Musu. - Ako se ne vratim za petnaesetak minuta, snalazite se. - Uskoro i njega proguta uma. - Spade knjiga na tri slova, - gorko uzdahnu Musa. - Daj da se uzme kakav bolji poloaj. - Povue Hamzu u zaklon iza skupine drvea koja su se stisla jedno uz drugo i tvorila prirodni zaklon. Nije bilo ni snijega ispod njih. Musa sjede, uze Hamzinu glavu u krilo i poe tiho mrmljati neku pjesmu. Dado ode na drugu stranu i zalee. Drao je pripravan automat. Nakon desetak minuta pojavi se Kapetan. Musa mu mahnu rukom ispod drvea i Kapetan prie. - Mustafa ih je dobro naepio. Pet-est minuta odavde. A Kemo je naletio na ranjene i trojicu koju su ostavili da se brinu za njih. - Je l' Kemo dobro. 32

- Ma jest, al'... Ma ne volim ti ja to. Ja sam drugaije uio. - ta je, Kapetane? - Nema preivjelih. - I? - ta i? Nema preivjelih. Nemogue da su svi poginuli u borbi. - Jebi se, Kapetane. ta misli da bi oni nama uradili? Gdje ti ivi ovjee? Pitau te kad ue u jedno selo poslije etnika. Zajebi ti tu humanost. - Mi ne moemo biti isti. I nismo isti. Ko je od nas ubio djete? Ko je klao ene? Ja u ti rei. Niko. N i k o . Jesi l' me uo. A ovi s pukama to su krenuli na nas. Zna kol'ko mi ih je ao? Ma... - Musa rezignirano odmahnu rukom, - Pitau te za koji mjesec. Nego ta emo sad? - Idemo do Keme. Vidjeemo onda. I etnici su uli pucnjavu. - Dobro je. Malo e popustiti Mustafu. Ponovo podigoe Hamzu i krenue. Dado opet malo izmae ispred. Nakon petnaestak minuta izbie na istinu gdje je Mustafa saekao etnike. Sa druge strane istine mahao im je Kemo. Pourie preko istine i uoe u umu. - Ima li ta novo? - Nema, za sad. Oni su negdje ispred nas. Bie gusto ako nastavimo istim pravcem. - Zna li neko ovaj teren dobro? - Ako se na varam, - javi se Musa, - ova padina je duga, moda dva kilometra i zavrava se liticama. Ako je Mustafa doao do kraja, morao je skrenuti ili lijevo ili desno. Vjerovatno je skrenuo desno. Ako mi skrenemo ovdje, presjeemo mu put. - Nadam se da etnici ne znaju za to. - Prije e biti da znaju. U svakom sluaju, saznaemo ubrzo. 33

- Dobro, - Kapetan je razmiljao naglas, - idemo ukoso. Kemo, naprijed sa Sakibom. Da ti ne ponavljam, otvori stostruke oi. Ako ih ne otkrije prije nego oni tebe... - Kapetan povue prstom preko vrata. Kemo povue Sakiba za rukav i nestadoe meu drveem. Kapetan ponovo podie Hamzu. - Idemo dalje Musa, i ovo e se zvati lani. - Ako preivimo, dobri moj, poteni i prepoteni, Kapetane, kakav sam ti i sam. - Ti ba ne zna biti ozbiljan? - Ma, gdje e ozbiljnije. Imamo Hamzu skoro mrtvog, jednog mrtvog i gomilu etnika za vratom. Ako nas uhvate, ive e nas oderat. I kae da nisam ozbiljan? - Dobro, dobro, ne vrijedi s tobom priati. Dado, ta si se ti umusio? Dado, mraan momak, samo slee ramenima i prihvati Hamzu. **** etnici su na vrijeme shvatili da e Mustafa krenuti desno i sada su, razvijeni u polukrug napredovali opkoljavajui ih. Za povlaenje im je jo ostala uska vododerina iza lea. Ako bi krenuli na vrijeme, moda bi se i izvukli. Mustafa nije sa sigurnou znao ta se dogaa ispred, ali njegov instikt dugogodinjeg lovca zajedno sa tri godine ratovanja, mu je govorio da su u grdnom sosu. Dino je leao na desetak metara od njega. Bio je smiren. Naizgled. Jedino se bojao da im ne padne iv u ruke. Izvadi pitolj, repetira ga i stavi pored sebe. Deavalo se, s vremena na vrijeme, da sa etnicima razmijene zarobljene, ali njega sigurno ne bi mijenjali. Ne poslije sinonje akcije. Hamza je zajeb'o situaciju, kad je ubio Vojvodu. Al', jebi ga, ta bi sa njim cijelu no po umi? I on bi ga ubio. Ono to su etnici uradili u Dobrim Vodama, ne moe se vidjeti ni na filmovima strave i uasa. 34

- Ko ga jebe? - proaputa za sebe, - Mustafa, Mustafa! apatom ga je dozivao, - vidi li ita? - Nita. Izgleda da nas opkoljavaju. - Mustafa, boji li se? puta. - Pomalo. Ali mi smo svoje naplatili. Ne mogu nas ubit' pedeset - Ako bude gusto ja u se ubit'. Ne idem im u ruke iv. - Dobro, Dino. Dobro. Ima vremena za to. Nemoj da prenagli. Nema ponovo. - Ti se zajebava, a meni se radi o guzi. - Hajde, hajde, gledaj da ih ugleda prije nego oni tebe, a onda emo vidjeti. Snijeg je skoro prestao da pada. Promicale su jo rijetke pahulje. Teko, olovno nebo nadvilo se nad njima i nad pusti predio. Kao da je neko na televizoru iskljuio boju. Crno, bijelo, sivo. Mustafa je sve mogao da shvati, ali kako slika putuje zrakom i preko antene ue u televizor nikad mu nije bilo jasno. Zamalo da propadne u koli zbog toga. Negdje ispred njih su etnici, a iza njih Kapetan, Musa, Hamza, Dado... Ako bi se dobro pripucalo moda bi pogodio i nae. Potajno se nadao da e Kapetan zai etnicima iza lea. Onda bi se skoro sigurno izvukli. Ugleda blago kretanje u dubini ume ispred njih. Jedna ptica prhnu u zrak. Mustafa jae prilee uz zemlju drei spreman automat. Preko muice cijevi ispitivao je umu. - Dino, dole. Pored suhe jele. Vidi li? - Nita. - Moda mi se uinilo? - Nije, vidim jednog. - Ne pucaj jo. Mislim da su nas skoro potpuno opkolili. Gledaj lijevu stranu. Ako si siguran pucaj. Ne ekaj na mene. I, Dino, majke ti, 35

gledaj da pogodi. - Naravski, naravski, - za sebe je aputao Dino. Leao je priljubljen uz snijeg, virei samo sa pola oka. Konano ugleda jednog. etnik je puzei prelazio rastojanje izmeu dva drveta. Dino ga uze na nian, ali ne opali. Saeka da se etnik doepa sigurnog zaklona iza drveta, da klekne na koljeno i sa isturenim automatom izviri. Te onda Dino opali. Pogodak. U glavu. Dino osjeti likovanje. Kao da je to bio pucanj za start. Cijela uma eksplodira. Hiljade metaka, rojevi bijesnih pela, zazujae iznad i oko njega. On se povue unazad nekoliko metara i otra u stranu. Ispali rafal i ponovo uradi isto. Mustafa je pucao i urlao. Stalno je mijenjao poloaj da bi etnici mislili da ih je vie. Kemo dotra do Kapetana. - Tamo ispred. Blizu je. - Musa, ostani sa Hamzom. Ostali, za mnom. Kapetan potra. Kemo i Dado za njim. Trali su oko pet minuta kad ga Kemo stie i povue. - Stani, skroz smo blizu. Eno Sakiba. Pukaranje je bilo neposredno ispred njih. Paljivo su se prikradali. Uskoro ugledae prve etnike. Leali su iza drvea i s vremena na vrijeme pripucavali. Kapetan rukom pokaza svojima da se raire. **** U tom trenutku odjeknu prva eksplozija. Detonacija dohvati Mustafu i odbaci ga par metara, ali proe bez ogrebotina. - Uh, majku ti... - Mustafa, Mustafa!!! - Dino ga je uzbueno zvao. - Lezi! Lezi! 36

- Mustafa, mislim da su to nai. Granata je dola iza nas. - Jcsi l' siguran? - Ma iji mogu biti? Sigurno su nai. Probaj ih uhvatiti na motorolu. Zna da je ne smijemo koristiti. - Zajebi nareenje! Zovi! Zovi!! - Ne znam im kanal. - Zovi otvoreno, na zajebaji vie. ovjee, imamo jo par minuta prije ncgo skontaju da smo samo dvojica. - Minobaca javi se, minobaca javi se. Nova eksplozija u neposrednoj blizini. - Minobaca javi se, minobaca javi se. - etooo, jesi l'jo iv majku ti jebem? - zau se iz motorole glas pomijean sa kranjem. - Kakav eto, mi smo. Nai. - Jeste, jeste. Nai. Sad ste sigurno nai. Evo jo jedne. - Dino, lezi! Mustafa zabi glavu u snijeg kad odjeknu nova eksplozija. etnici su upali u razgovor. - Ne sluaj ga, jarane. Daj mu jo koju po uima. - Nema problema jaro. Ide sljedea. - Ko je to? Ko je na vezi? Kai, jebem ti mater. - Mustafa, ko je? Ko je? - Dino je izgubio kontrolu. Mogunost da ga ubiju njegovi izbezumljivala ga je. Ne dobivi odgovor od Mustafe, on u panici skoi i potra. etnici ga opazie i osue vatru. On se baci na zemlju i dokotrlja do Mustafe. - Daj ga meni! Daj ga meni! Ma, daj mi tu motorolu! Ote motorolu od Mustafe i zaurla. 37

- Dino ovdje, Dino ovdje. Ko je tamo? - Ovdje Fadil, eto. Fadil, legenda Hrasnice. - Fadile, jarane, ne sluaj ga. Daj mu jo koju po uima. - etnici su se opet ubacili u vezu. - Fadile, Dino ovdje! - govorio je zadihano. Usta su mu bila suha i on zagrabi malo snijega i ubaci u usta. - Fadile, sluaj me dobro. Sjea li se da sam ti obe'o jebat sestru. E neu mo' ako ne digne niane za jedno sto metara dalje. A onda se ti njoj pravdaj. Prije jedno dva mjeseca, Dino, prznica i ukoljica, najmlai u vojsci, njean, neustraiv i lud, potukao se sa Fadilom, jedno pedeset puta jaim od njega. I kad je dobio nekoliko vaspitnih amara po uima, sveano je obeao Fadilu da e mu jebat' sestru. Nekoliko puta nakon toga sukobljavali su se u raznim situacijama kada je Dino izlazio iz Sarajeva i morao proi kroz Hrasnicu. Fadilu je vie dodijalo da ga amara, tako da je Dinino obeanje, nezvanino, jo bilo na snazi. U jedinici su ve poeli praviti ale na Fadilov raun zbog toga. - Aaaaa, to si ti, seronja!! Aaaa? Evo ti jo jedna, pa ako preivi, da preem na etnike. I stvarno granata eksplodira u neposrednoj blizini. - Idiote, idiote, kretenuuuuuu!!! Lui si nego to izgleda. Budalo! - Fadil je osjetio da ga je stisnuo za muda i nanjuio rijetku priliku da ga skine s grbae. - E, sad mi se lijepo, jasno i glasno izvini da svi uju. I ete da uju. I oni, i oni. I oni priaju kako kliker moe da mi 'suje sestru. - Fadile molim te izvini. Molim te, lijepi moj Fadile. Evo, neu ti jebat' sestru... - Opet poinje. Je l' hoe jo jednu? - Neu. ekaj, ekaj, ekaj. - Dino zabrza. - Evo odn'jeu joj cvijee kad doem u Hrasnicu. - Nije ona u Hrasncci, ve u Njemakoj. - Jo bolje. Traiu odmor i idem u Njemaku. 38

Fadil je u meuvremenu izdao nareenje minobacaima i ekplozije odjeknue na stotinjak metara od Mustafe i Dine. Zaue se kletve i jauci i etnici se u trku pooe povlaiti. Kapetanova motorola zakra. Valjda je pritisno prekida kada se bacio na zemlju. On je dohvati, pronae kanal i malo pojaa ton. Bio je svjedok cijelog razgovora. Brzo rukom pozva ostale. - Lijevo, lijevo, odmah. - Kapetan se trudio da se sklone sa linije kojom e se etnici povlaiti. Potrae ulijevo i zauzee poloaj. Uskoro se pojavie etnici. Trali su. Kapetan saeka da skoro prou pored njega i naredi paljbu. Automati sasue rafale i nekoliko etnika pade. Ostali bezglavo potrae na drugu stranu. Kapetan skoi i potra nazad prema mjestu gdje su ostali Musa, Dado i Hamza. Kemo potra za njim, a ostali krenue prema Mustafi, glasno se derui i dozivajui. Nove eksplozije u blizini. To je Fadil nasumice pretraivao umu. Kapetan opsova. Jedna granata eksplodira iz pravca gdje je bio Musa. - Majku mu, nije valjda, - Kapetan potra jo bre. U dimu ekplozije, on ugleda Musu kako lei drei se za nogu i reei od bolova. Nedaleko od njega leao je Dado i sa uperenim automatom osmatrao umu u pravcu kojim su se etnici povlaili. - Fadile, obustavi vatru, obustavi vatru!!! - Ko je sad? - Kapetan. Obustavi vatru! -Pa kol'ko vas ima tamo? Prebacujem Dinu za najmanje sto metara. - Obustavi vatru, jebo te Dino. - Dobro, dobro. - Fadil se pokunji. - Fadile, poalji svoje, imamo ranjene, - ponovo se javio Dino. - Evo idu. Je l' dosta desetak? 39

- Jest, samo nek poure. - Idu, idu. Nemoj da bi neko puc'o. - Nee. Gotovo. Kapetan pritra Musi. Mii iznad ljevog koljena je bio potrgan gelerom i meso je virilo kroz razderane pantole. Kapetan skide maramu oko vrata i pritee je iznad rane. Musa je bio svjestan. - Bie dobro, Musa. Bie dobro. To su nai. hajvan. - Jebi ih. etnici me ganjaju tri godine a sad me nae na - uti, da se nisu pojavili... - Ja sam najeb'o i 'vako. - Al' e preiviti. Sad fino u Sarajevo, pa na bolovanje. - Kako izgleda? - Loe, al' bie dobro. Ostae ti noga. - Ba dobro boli. - Musa je nastojao da ostane pri svijesti, ali mu se mrak navue na oi i on se izgubi u crnilu nesvjestice. - A to ti, Dado, ne pogleda Musu? - Preivio je dok ti nisi do'o. - Bolan ne bio, vidio si da je ranjen. - Jesam. Pree je bilo da gledam etnike. - Dado je hladnokrvno posmatrao Kapetana. - S kim ja ratujem? Fadilovi dotrae sa nosilima. Stavie Musu na jedna nosila, a onda podigoe i Hamzu. - Njega na stomak. Na stomak. - Dobro, Kapetane. Ljudi moji, dobro ga je dohvatilo. - ta dohvatilo? Popio je devedeset posto gelera. 40

- Dobro je, mangupe. Ti zna kol'ko posto. Bilo je ve poslijepodne kad Mustafa i Dino dooe do Fadilovih poloaja. Fadil zagrli Dinu k'o najroenijeg. - A, prpa bato, prpa. Vuna, vuna! Haa? Jesi l' vidio kako ja to radim? Pa se ti opet zajebaji sa mnom. - Dobro je, Fadile. Pogodio si Musu. se? - taaa! Musu! Gdje je. Je l' ozbiljno? Je l' iv? Dino, zajebaje - Ne zajebajem. Eto ih za mnom. - E, jebem ti ivot. A otkud oni iza vas? - Duga pria. Bolje daj kafu i cigaru. Naj'o sam se straha k'o nikad u ivotu. - Sad e ovi moji kafu. Hajde, ta ekate. uli ste efa. Kafu! - Nek mu je tvoja sestra napravi, - odgovori jedan vojnik i pobjee napolje prije nego to je Fadil mogao da vidi o kome se radi. Fadilovi ljudi nosili su Hamzu i Musu. Dado je iao posljednji, stalno se osvrui. Prolazili su pored poloaja koji su do maloprije drali Mustafa i Dino, kad se Kapetan okrenu da zovne Dadu. U trenutku dok se ponovo okretao u smjeru kojim su ili, metak ga pogodi u grudi. Bolno uzviknu, podie desnu ruku do srca, zanese se i pade. - Snajper, snajper! Lezi, lezi! Jedan od vojnika koji je nosio Musu zakasni, zbunjeno pogleda oko sebe i, ve u sljedeem trenutku, metak mu raznese glavu. - Zaklon, zaklon. U drvee. Ljudi poee puzati. Jo nekoliko metaka proita iznad njih. Snajper je bio na niem nivou i nije ih mogao dohvatiti dok lee. - Brzo, brzo! Povuci Kapetana! - Ostavi vojnika. Mrtav je. Mrtav je, kad ti kaem! Vratiemo se kasnije. Ma, ostavi ga! 41

- Fadile, Fadile, javi se. - ta je sad? - Snajper. Tamo gdje si prvi put naao etnike. - Evo, idemo odmah. Jesi l' siguran da nema naih? - Jesam, kreni vie. Nakon prve granate koju su Fadilovi ispalili, etnici su se poeli ubrzano povlaiti. Jedan od njih, hrabriji, lui ili podliji, sa snajperom u ruci u trku uskoi u malu prirodnu uvalu iza jednog velikog bora i zalee. Strpljivo je ekao razvoj situacije. I zaista, nakon desetak minuta, kad je granatiranje prestalo, pojavi se mala kolona. Naprijed je iao Kapetan, a za njim vojnici nosei ranjene. Mislei da ih ima jo, on ne zapuca dok su ovi bili na istini. Poto se nije pojavljivao niko vie, on u zadnji trenutak uze na nian Kapetana. Znao je da niko ko ide u diverzantsku akciju ne nosi pancir i on odlui da gaa u srce. Niani su se poklopili i on opali. Vidje kako se Kapetan zanese i brzo prenese nian na vojnika koji se nije na vrijeme sklonio. Ovaj put je gadao glavu. Vojnik pade. Ostali su ve polegli i bili su mu izvan dohvata. Na brzinu ispali nekoliko metaka iznad njih i polahko, bez urbe se poe povlaiti. Nije osjeao zadovoljstvo. Iz Ukrajine je doao u Bosnu da zaradi i poteno je odraivao svoj krvavi posao. Izmaknuvi se dovoljno, potra. Bio je izvan domaaja kad su odjeknule prve eksplozije. krto se nasmija. **** Kemo skide vindjaknu sa Kapetana. Rana je opasno krvarila. U trenutku kad je snajperista pritiskao obara, Kapetan se okretao, tako da je metak, umjesto da pogodi u srce, samo duboko okrznuo grudi. Kemi neko doda maramu i on je nadoveza na svoju. Poturi ispod zavoja tampon i stee preko grudi. - Hajde ljudi, pourite. Kapetan opasno krvari. - Dole, lezi! Snajper je jo ovdje. 42

- Oti'o je do sad, ne brini. Bio je to profesionalac. Majku mu... - Ima muda. - Fadile, javi se. - Kai. - Imamo jo jednog ranjenog. I jedan tvoj je pogin'o. - Jebem ti ivot! ta je ovo danas? Dobro, aljem ti jo nekoliko Ijudi. Je l' sad sigurno? - Valjda jest. - Pourite kol'ko moete. Uskoro se kolona zaustavi pred Fadilovom zemunicom. - Dajte doktora. Ima li doktor ovdje? - Kakav doktor? Daj unesite ih unutra. Mala, primitivna zemunica bila je napravljena na brzinu i sigurno ne bi izdrala direktan pogodak granate imalo veeg kalibra. Unutra se ulazilo iz uskog, blatnjavog rova, tako da jedva unesoe ranjene. Fadil odveza maramu sa Kapetanovih grudi i osmotri ranu. - Dobro je. Nije mu nita. - ta dobro? Jesi l' normalan? Vidi li kol'ko je pokidano? Rana se ponovo otvorila i krv je isticala tankim curkom. - Nita to nije kad ti kaem. Potrgan mii i sastrugano rebro. Izgleda runo, al' ne brini. Do Sarajeva e on i prohodat'. Kad ti kaem. - Ja u bit sretan ako nam preivi. - Ne boj se, jaro. Nagled'o se Fadil rana vie nego prije rata cura. - Pa bolan ne bio, kako nemate doktora? - Kako nemamo? - Fadil ponovi pitanje. - Kako nemamo? Fino. Ako je samo znao dat' injekciju, pobjeg'o je. Ono malo jada to je ostalo u Sarajevu ne moe oka sklopit' od posla. Nemoj mi, molim te, intelektualaca. 43

- Nemoj tako Fadile. Eno ti Hamze. - Ha! Hamze! Hamza je razbojnik, a ne intelektualac. - E, sad, k'o ja ne znam ta je intelektualac. - E, moj jaro, da mu nije bilo babe, zavrio bi on u zatvoru u Zenici. - Bi klinac. On je poteno pozavrav'o kole. - Ne kaem da nije. Svaka ast. Samo ne zna ti Hamzu kakav je bio prije. Al' babo, malo po malo, malo damija, malo tekija i na ti Hamza izae na pravi put. - Je l' mu babo zajeban? - Kakvi. Nikad taj nije dig'o ton na Hamzu. Da ne kaem da ga je udario. Boe sauvaj. - Da je meni bio takav babo. - E, sluaj sad. Ovo je najbolje. Njegov babo je pobio vie Rusa i Nijemaca nego svi mi ovdje etnika. - Ne seri. Kakvi Rusi, kakvi Nijemci. Majke ti, e njih nae? - Jesi l' ti uo za Ustaku legiju pod Staljingradom u Drugom svjetskom ratu? - Nisam, a to? - Kad su Nijemci doli u Sarajevo vrbovali su nae mladie da se bore protiv komunista. I Hamzin babo je oti'o sa osamnest godina. Niko ne zna ta je sve pro'o. Uglavnom, oni su ti se borili protiv Rusa. Onda je on prevrn'o, pa se borio protiv Nijemaca. Jednom, kad sam bio mali, prislukiv'o sam kad je bio kod mojih na sijelu. Boe sauvaj. - Da sam jue umro ne bi znao. - A i mi se raspriali. Al' svakako ne bi mogli niz Igman za dana. Ubie PAM-ovima sa Ilide. - Uh, dobro si. Ja sam to smetno s uma. Jo mi je Igman falio. - Falio ne falio, eno ga gore. Hajd' da vidimo za auto. 44

Izaoe napolje. Fadil nastavi kao za sebe: - Jebi ga, Kemo, ti mu ga sad doe k'o glavni. - Fala ti ko bratu. Sjebali su Kapetana, Hamza popuio, Musa najeb'o ... E sad si ti, Kemo, glavni. - Zna ta Kemo? 'Sujem i ja, al' ti ga ba pretjera. Pokupio si sve mogue psovke. Mog'o bi knjigu izdat'. Prodavala bi se k'o halva. - Namoj zajebavat'. Prvo to sam nauio u ratu je da 'sujem a onda da ubijam. Poslije su dole suptilnije stvari kao to su kako preivit' na niem deset dana, okupat' se sa litar vode, piat pravo u olju po mraku. Vjeruje li ti meni da sam je prije rata pis'o pjesme?' - Jah. Metla pade s mosta, ja te ljubim arko. - Neka. Neka, opet u ja njih pisat' pa makar o metli. U to se pojavi kombi. Neodreene sivo-bijele boje, sastrugan i oteen na bezbroj mjesta. Pravi ratni. Jedino to je bilo ispravno na njemu bile su gume. Potpuno elave, ali napuhane. - Hoe li da ti ostane neko od naih? Kemo je htio da bude fin. - Koga bi mi ostavio? Vidi vas, ovjee. Svi bi mogli stat u onu narodnu "Na Kordunu grob do groba". pravo. - Jeb'o te grob. to ti zna razveselit' ovjeka. Im'o je Dino

- Ne zakuhavaj, ve se hvataj tog kombija dok se nisam predomislio. - Hajd', vidimo se. - Kai: Ako Bog da - ne crko. - Ako Bog da - to se podrazumijeva. Kemo uskoi u kombi i krenue. Dok se on naduravao sa Fadilom, Sakib, Dino i Dado su se prihvatili hrane. Na brzinu su pojeli veliku koliinu. Dado kriomice ubaci nekoliko konzervi i komad mesa u torbu. Tek u kombiju, Kemo se sjeti da nije nita jeo. 45

- Imate li neto za mene? - Eno ti sad Fadila, pa se naduravajte. Dado izvadi konzervu, komad domaeg hljeba i glavicu luka. Bez rijei prui Kemi. - Fala ti, burazeru. Dado klimnu glavom. - Dado, majke ti, zini jednu. Nisi rijei progovorio od kako smo krenuli iz Sarajeva. - Pusti ga. Nije im'o primjedbi. - Sve mu bilo potaman. Dado ih mrano pogleda. - Stvarno, Dado, odakle si ti? Znamo se ve dugo, a nikad nisi progovorio o sebi? - Iz Krajine. - Pa otkud te ovdje? - Tako, to sam ubre. Eto kako. - Nita je tebe ne razumijem. - Fino. etnici pobili svu familiju u Krajini. A ja bio u KPD Zenica. - Kol'ko si bio? - Pet. Osuen sedam. Pomilovali me kad su vidjeli da nema kraja rata. - Pet? Ba puno, majke mi. - A to zaglavi? Nisu dobili odgovor. Kapetan, koji je zajedno sa Hamzom i Musom leao onesvijeen na podu kombija, otvori oi. - Gdje smo? 46

- Blizu Igmana. - Kako smo proli? - Senad rikn'o... - Hej, daj govori ko ovjek. - Dobro, dobro, - Dino se uozbilji, - 45% van stroja. Senad poginuo, Hamza, Musa i ti ranjeni. Ja, Kemo, Sakib, Mustafa i Dado na broju. - Kai: fala Bogu. - Kako je, Kapetane? - Dobro. Pomozi mi da sjednem. Dado, koji je cijelo vrijeme sjedio sa Hamzinom glavom u krilu, pomjeri se malo u stranu i Kapetan se pridie i sjede. - Ovako je malo bolje. - Kapetane, zapali jednu. Ovo Fadil asti. - Dino, jesi l' mu to mazn'o cigare? - Do zadnje kutije burazeru. - Ubie te kad te vidi sljedei put. - K'o da e znati ko je. - Jah, eto. Mislie da je Hamza. - Ima pravo, nisam razmiljao u tom pravcu. Svi prasnue u smijeh. Prvi put, u posljednjih tridesetak sati, napetost popusti, i oni nastavie da se smiju. Kombi je jurio od Malog polja prema Igmanu. Kapetan oprezno opipa ranu. Dobro je to boli. Kad boli i proe, a kad ne boli, onda... On otrese glavom pokuavajui da odagna turobne misli. U tom trenutku i Musa se poe mekoljiti. -ta se derete, ne moe ovjek spavat' od vae galame. - Ohooo, to ti k'o ljut neto. 47

- Welcome tu the jungle! - Daj mi cigaru. - Daj cigaru, daj cigaru! Dino mu prui kutiju: - Ovo Fadil asti. - Samo se ti fali, mali, stvarno e te ubit jednog dana. - Dino, - Musa ga pogleda, - stvarno si mu mazn'o cigare? - Ma, snae se on, - Dino se ve pomalo zabrino. - Uostalom, ko ga jebe? Ko zna hoe l' on preivit do naeg sljedeeg susreta. Il', moda hou l' ja preivjeti? - Moda ima pravo. **** Igman. Planina koja se protee na zapadnoj strani Sarajeva tvori jo jednu prirodnu barijeru vjetrovima ako bi se sluajno uspjeli probiti sa juga. Obrastao gustom umom i bezvodan, uglavnom je bio izvor ogrijevnog i graevinskog drveta. Zimska olimpijada u Sarajevu je promijenila i njegovu ulogu i Igman je postao omiljeno zimsko izletite Sarajlija i turista iz cijelog svijeta. U podnoju Igmana izvire rijeka Bosna. Nedaleko od izvora, u samom podnoju, praktino naslonjena na Igman, nalazi se Hrasnica, selo-gradi. Samo par kilometara prema istoku je naselje Butmir koje se naslanja na Sarajevski aerodrom. Sa druge strane aerodroma poinje grad Sarajevo. Tunel ispod Aerodroma i Igman predstavljali su, u ratu, onu tanku slamku spasa na koju je disalo cijelo Sarajevo skoro etiri godine. Igmanska cesta, malo iri makadamski put, put spasa, posljednja nada, put samoubica, aleja mrtvih, itd, je ila od Hrasnice na sjever nekoliko kilometara i upravo kada je dolazila opasno blizu etnikih poloaja, skretala je za stoosamdeset stepeni i poinjala da se penje uz planinu. Nakon sedam-osam kilometara penjanja, cesta je 48

poinjala da krivuda u serpentinama, koje su je savijale lijevo-desno sve do vrha planine. Taj pravac, tih sedam-osam kilometara strmog puta, cijelo vrijeme je bio potpuno izloen etnicima koji su ga drali pod stalnom vatrom. Saobraaj se odvijao nou i sa ugaenim svjetlima, pa i onda, anse da se bezbjedno spusti u Hrasnicu ili popne na Igman bile su male. **** Malo prije vrha doeka ih Vojna policija. - Ehej, gdje ste vi zapucali? - Dii rampu. - Kakvu rampu ovjee? Ne moe dalje autom da si general. - Sluaj, glupane, imamo ranjenike. Hamza je ranjen. I jo dvojica. - Hamza? uti? - Nije Hamza uti nego Hamza Zlatni. - Je l' ozbiljno? - Nismo sigurni je l' iv. Niko nema hrabrosti da provjeri. - Dobro, dobro. Idite do donje rampe. Dole vidite kako ete. Ubie. Ima dva dana ne daju oka otvorit'. - uvaj se, jarane. - I ti. Kombi krenu, idalje sa ugaenim svjetlima. Na donjoj rampi isto. Vojna policija ne dozvoljava dalje autom. U zadnja dva dana poginulo je dosta na Igmanskom putu. - Kapetane, nema anse da ih snesemo niz riu. 'Em je ezdeset stepeni nagib, 'em je klizavo da te Bog sauva. - Znam, al' ne moemo ni autom. Ko e voziti? 49

- Ma ta ne moe? - Dino se umjea u razgovor. - Ja u vozit'. - Ti e vozit? Ima li vozaku? - Da me nee kontrolisati? Vozio sam dajdin auto milion puta. - Neka, Dino, ovo je ozbiljno. - Kapetane, majke mi, ozbiljan sam k'o smrt. Samo vi idite polahko niz riu, a ja u sa svojim Hamzom i Musom dole. Prvo emo na peenje, pa se vidimo na tunelu. - Stvarno misli? - Stvarno Kapetane. strane. - Dobro. Hajde ljudi, napolje. Mali sa sreom. Dri se lijeve - Dobro, dobro. Kapetan zatvori vrata kombija i mahnu Dini da poe, ali kombi ostade stajati. Kapetan otvori vrata: - Hajde krei. Dino je neto mrmljao i pokazivao mu rukom da saeka. - ekaj, bolan ne bio, vidi da uim. - ta ui? - Kul huvalahu. - Pa ne ui dvadest puta? - etrnaest. Nana me je to uila. I onda si siguran. - Nemoj zezat. Krei. - Ne zezam. Ne idem dok ne prouim. - Pa, trebae ti pola sata. sreu. - Nek' treba pet. Bolje pola sata saekat,' pa sigurno, nego na - E, svata. 50

- Svata e ti vidjet sa nama, moj Kapetane. Nego furaj. Vidimo se dolje. - E, svata ljudi moji, - ree Kapetan kad stie ostale. - ta je, Kapetane? Dino ui Kul huvallahu? - Jah. -Moete se vi zezat' kol'ko hoete, al' to radi. Kuda se on provlaio... Ma njemu je pored uha opalila granata. Nije nita uo petest dana i nita vie. Polahko priajui i komentariui, pooe se sputati niz riu. Ria je, u stvari, vrlo strma padina Igmana koja se sputa direktno do prvih kua u Hrasnici. Niz riu drvosjee ve decenijama sputaju posjeena stabla koja klizei niz padinu skidaju i gule i ono malo crvene zemlje koja se vremenom nataloila preko kamenja. Sada je ria bila skoro sami kamen, ovdje-ondje proaran pregrtima zemlje. Sve to, zajedno sa snijegom i veoma niskom temperaturom, bilo je stvarna opasnost za svakog ko se penjao ili sputao. Jedan nesmotren korak i nesrenik bi na leima ili na stomaku sjurio u Hrasnicu. Mala kolona se sputala u tiini oekujui svakog trena poetak pucnjave na Igmanskoj cesti. Dini e trebati mnogo sree da se spusti. etnici su ukopali PAM-ove na Ilidi i upucali ih. Sad su trebali samo stisnuti okida i niko iv nije mogao sii niz Igman u Hrasnicu. - Idemo Musa? - Haj'mo lijepi moj Dino. - Musa, hoe li da ti zapjevam? - Koju e? - Hoemo l' onu: "Dola voda od brijega do brijega?" - Nemoj gdje se pominju mrtvi. 51

- Dobro. Hoe li onu ... Hej, ekaj, da vidimo ta to na Fadil slua u kombiju? - Je l' to ima radio? - Ima. Da vidimo radi l', - Dino upali radio. Ubaci kasetu. Praen bubnjevima, hor "Tabaki Mesdid" je pjevao: "Hvaljenoj uputi vjeri, ponosno k'o vojska stojte, Islamsko uvajte svjetlo, samo se Allaha bojte... " - Prava. Za ovu situaciju. - Dino zapjeva i nadglasa radio. Musa kaljucnu par puta, proisti grlo, pa i on zapjeva: "... Bez slabosti, vjerolomstva, bez slabosti, vjerolomstva, sauvajte zoru mira... " No je bila tiha. Mjeseeva svjetlost se probijala kroz oblake i blago osvjetljavala put pred njima. - Sigurno su nas do sad primijetili. Zna ta, Musa? Svi hvataju lijevu stranu puta. Slae se da se mi uhvatimo vie desno. Neto kontam i etnici su do sad upucali oruje prema lijevoj strani. - Dino, radi kako ti je drago. Nadam se da ti nije posljednje. - Nije, ne d'o Bog. Dino ponovo zapjeva. Musa mu se pridrui. Doli su do mjesta gdje ih je usjek nakratko titio od etnika. Dino zaustavi auto. Upali nakratko svjetla. Ugasi ih, pa opet upali. Opet ugasi. - ta radi Dino? Jesi l' poludio? - Musa jesi l' it'o Predio slikan ajem?' - Kakvim sad ajem? Dino, ti si stvarno prolup'o. Rafali tekih PAM-ova zaorae cestu nedaleko od njih. Musa zabi glavu meu ruke. - Ne boj se, Musa. Ovdje nas ne mogu dohvatit'. 52

- Dino, ti si lud. Kako emo se sad izvu'? - Vrlo lahko. Evo `vako! - Dino viknu, stisnu gas i kombi izjuri iz zaklona. - Deronimoooooooooooo!!!!! Na nizbrdici kombi je naglo ubrzavao. Drei jednom rukom Hamzinu glavu u krilu, a drugom mu pritiskajui rame za pod da ne bi otkliznuo, Musa se nije usuivao da die. Potpuno skoncentrisan, pratio je vatreni lanac etnikog rafala koji je cijepao nebo. etnici su koristili svaki peti svjetlei metak da bi mogli korigovati vatru nou i sad je izgledalo kao da neprekidni vatreni lanac putuje nebom. Jedan, pa jo jedan. "... Bez slabosti, vjerolomstva, Bez slabosti, vjerolomstva, Raspirujte, zoru mira... " Odjekivala je popularna ilahija sa kasetofona. Dino je pratio pjevajui iz sve snage. vrsto je drao volan. Zglobovi na akama su mu od napora pobijelili. - Dinoooo! Dinoo, pazi! Dolaziiii! etniki niandija je ovaj put poeo pucati od samog podnoja Igmana i sporo podiui cijev, preoravao cestu po duini. Dino skrenu desno koliko mu je dozvoljavala uska cesta. Kombi uleti u rafal. Nekoliko metaka probi kombi po samoj ivici lijeve strane ne zakaivi nikog. - Deronimooooooo!!! - "... Nek istina sad caruje, Nek istina sad caruje, Nek din bude bijela vatra, Nek din bude bijela vatra... " - Pazi, Dinooo! Ide drugi. Drugiiiii! Dino je ve doao do kraja desne strane ceste i tokovi su skoro na pola bili iznad provalije. 53

- Pum, pum, pum, pum, pum! - teki rafal zatutnja kroz kombi. oferajbna se razleti. Dino vrisnu, pusti volan i uhvati se za lijevo rame. Kombi se zanese, skrenu ulijevo i udari u stijene koje su se nadvijale nad cestu. Odbi se, i nastavi juriti struui lijevom stranom od njih. - Dino, volan! Dino, volan! Dri volan! Koiiii! Koiii! Kao da ga je Musin glas izvukao iz mraka u koji je propadao, Dino uhvati volan desnom rukom, dok mu je lijeva bespomono visila. Pritisnu konicu svom snagom. Kombi se vrati na sredinu ceste. Zaplesa. Iznad njih proletie dva rafala, ne dohvativi ih. Kombi se opasno zanosio, sad lijevo sad desno, po snijegu. Dino je pokuavao da ga zadri na cesti. - Pusti konicu, pusti konicuuuu!!! - Jo sto metara, jo jedna sekunda i kraj. Kraaaaaj! - Dino je grozniavo aputao. Ve su se bili na sigurnom dijelu ceste gdje ih nisu mogli dohvatiti etniki rafali. Cesta se zavravala otrom desnom krivinom na kojoj je bila postavljena rampa vojne policije. Kombi se i dalje zanosio i pijano jurio. Uletivi nekontrolisano u okuku, zanese se, okrenu, postranake udari u rampu i razvali je. Od udara se nagnu na stranu i, jurei, vrlo polahko, kao u usporenom filmu, prevrnu se prvo na stranu pa onda na krov. Tako nastavi da klie i konano se zaustavi udarivi u skladite. - Dino, Dino! Jesi l' dobro? Tiina. - Dinooo! - Jesam. Kako je Hamza? - Dobro je. - Fala Bogu. - Odakle ti, majke ti, ono sa svjetlima? - Pri'o mi jedan specijalac. On ih tako pree svaki put. 54

- Ma ta ih pree. Zablica i stane. I kad oni zapucaju krene. Hoe re' da neto dobije? - Tako je. Ta-ko. Dobije, do-bi-je... - Dinin glas je postajao tii i tii dok se ne pretvori u nerazgovjetno mrmljanje i on se izgubi u nesvjestici. - Dino, Dino! - Musa ga je zvao. Nita. - Hej, ima li koga u ovoj vukojebini? Halooooo! Zaue se ljutiti glasovi vojnih policajaca koji su se pribliavali. - E, sad da vidim tog idiota koji vozi ovo smee. Ma, sve u ja vas pohapsit pa u zatvoru vozajte koliko hoete. Na svjetlu baterije policajac ugleda Dinu u lokvi krvi, Musu koji je izgubljeno zurio u prazno i tamne obrise Hamzinog tijela na podu. Teko uzdahnu: - Uuuh! Jebo te ivot! Izvini, burazeru, - obrati sa Musi, a svojim policajcima povika: - Ovamo brzo, brzo. Prebacite ih u dip i vozite u Hrasnicu. Kod doktora, ako ga naete. Ako ga nema... Naite ga kako znate! Iscrpljen naporima, ranjavanjem i napetou, svjedok Dininog ranjavanja i desetkovanja grupe, Musa zapade u stanje komara. Nije mogao da razlui ta se stvarno deava, a ta sanja. Jurnjava Hrasnicom u potpunom mraku, mladi, jo golobradi doktor: - Loe, jako loe... U Sarajevo... Moda. Sumnjam... Ponovo jurnjava. I njegova sestra. Otkud ona? - Musa, kupi jaja, i trapista. I, eto, ako ti neto naleti, zna da nemamo nita. - Hou, treba l' jo neto? Ponovo no. Jumjava. Uini mu se da se Hamza pokrenuo. Ili je to od ljuljanja? - Boe. Ovo ja ludim. Boe, daj da umrem, - napravi otar pokret ranjenom nogom. Bol sijevnu. Hiljade noeva istovremeno zabodenih u mozak. Nad sve se spusti tamni zastor zaborava u koji ga 55

odvue nesvjetica. **** Kapetan je kleo i psovao. Mustafa pogleda Kemu koji se snebivao. Psovke su bile tako sone i raznovrsne da je Kemo u sebi pravio odabir psovki koje nije znao a vrijedilo ih je zapamtiti: - Ova je dobra. I ovu valja zapamtit. Kapetan je psovao sebe to dozvoli Dini da ide kombijem, psovao je Dinu to je to predloio, psovao je Fadila koji je ranio Musu, etnike za Hamzu, Ameriku i Englesku, Gorbaova, Jeljcina i Solenjicina, Lenjina i Kinkela, Miterana i Sadako Ogatu, i malog Japanca Akaija i sve ivo i mrtvo. I tako dalje, i tako redom bez kraja. Stajali su u mraku pored puta koji je vodio do tunela. Pored njih su promicale spodobe natovarene i pretovarene, pojavljujui se u tiini i gubei se u mraku. Poput aveti. - Sad svi broje kol'ko su dobri. - javi se Dado. - ta kol'ko su dobri? - odbrusi Kapetan. - Kol'ko e zaradit na ovome to nose? - Kako to misli? - Moj Kapetane, de ti ivi? Jaje ti je u Sarajevu pet maraka. Deset koljki puta trideset komada, pa ti raunaj. - Hoe rei da su ovo verceri? - Ovo ti je sirotinja sarajevska. A verceri su ti u Vladi. - Ne seri, matere ti. Opet si slu'o Srnu. Dado odmahnu rukom kao da eli rei: - Ne vrijedi budali objanjavati. U to se zau motor nekog vozila. Moda su oni, pomisli Kapetan, a onda ugleda bolniki kombi. Na haubi se nazirao crveni krst. 56

Kapetan izae na cestu i zaustavi ga. - Zna li moda za neke momke koji su se skoro spustili odozgo? - Ovo su znai tvoji. Evo ih unutra. Bar ono to je ostalo od njih. - ta pria, otvaraj! - Kapetan uskoi u kombi. Na podu je, glave umotane u demper natopljen krvlju, leao Hamza. Do njega, u nesvijesti, Musa. Naslonjen na njega, sa improvizovanim zavojem preko ramena, u nekom udnom poluleeem poloaju, bio je Dino. Krv je natopila bijeli zavoj i sada se pomalo slivala kroz rukav. Ljeva ruka beivotno visila oslonjena na pod. Mala lokvica krvi na podu se zgruavala. Kapetan pokua da dlanom obrie elo. Teko uzdahnu. - Hajde momci, upadajte. Ti, - obrati se vozau, - odvezi nas do ulaza u tunel. - Samo dokle mognem. - Dobro, dobro, - promrmlja Kapetan ne razumijevi ga potpuno. Pribliavajui se tunelu sve su se tee probijali kroz gomile pjeaka. Predio je izgledao sablasno. No. Slaba mjeseina. Masa ljudi. Kapetan na brzinu procijeni oko hiljadu a moda i vie. U potpunoj tiini ljudi se muhaju tamo-'vamo. Svi su pretovareni stvarima. Veliki ranci na leima i kartoni jaja u rukama. - E, tugo moja, - pomisli Kapetan, - jadno moje Sarajevo ta si doekalo. Uskoro vie nisu mogli dalje. Kapetan pozva Kemu: - Idi i nai komandira. Reci mu o emu se radi i neka ti da ljude da ponesu nae. I neka javi na drugu stranu da nam pripreme vozilo. Pouri, molim te. Kemo ga pogleda nekako udno i Kapetan pomisli ta im je svima. Prvo voza, sad Kemo, a i Dado je trabunjao neto. Mora da sa mnom neto nije u redu. Domalo, Kemo se vrati. - Nema anse. 57

- ta nema anse? - Ne moe pri' a kamo li na' komandira. - Pa, uhvati prvog vojnog policajca. - A ta misli da sam uradio? -I? - Nita, i! Kae ekaj! Prvo hrana, pa sa propusnicama, pa... - Polahko, Kemo, majke ti. ta pria? Kakva hrana, kakvo ekanje? Jesi l' mu rekao da imamo ranjenike? - Odjebi ovjee. e ti ivi. - Ama dosta! - Kapetan vrisnu tako jako da se verceri koji su prolazili u blizini trgoe. - ta mi svi govorite de ti ivi! - Potpuno je poludio. - Gdje ivim? Sad e vidjeti gdje ja ivim. Mustafa i Sakib ostanite ovdje. Vas dvojica sa mnom. - E, ovo volim. Imam pik na njih ima godina. A nikako da mi nalete. Najvie na onog Glavonju. Kemo, je l' on na smjeni? - Dado je aputao. - Jest, jest, Dado. Ima sree. - Ovo mi je prva dobra vijest odkako smo krenuli. Oho - ho! - ta to apuete? Ne radite nita bez mog nareenja. Jasno? Da niste ni trepnuli dok vam ne naredim. Jasno? - Bez brige, Kapetane, bez brige. Zna ti nas. - Zato i govorim to vas znam. Dooe do kue kroz koju se ulazilo u tunel. Kemo i Dado stadoe Kapetanu sa strana i gurajui se bezobzirno, napravie mu put do ulaza. Na ulazu je stajao vojni policajac. - Ha, dokle si ti naumio jarane? - Vodi nas komandiru. 58

- Ma je l' majke ti? A odakle si ti? E, ne moe. Ma ne moe, odjebi. - Odgurnu Dadinu ruku. - Ma, odjebi da si general. Kapetan pogleda Kemu. Kao da je samo to ekao, Kemo uhvati za cijev automata koji mu je nemarno visio preko ramena i otrim pokretom povue cijev prema sebi. Kundak napravi polukrug prema zemlji pa na vie i tupo udari policajca u prepone. Mladi jeknu i srui se. - Ostavi ga. Idemo unutra. Dado preskoi policajca i teatralno otvori Kapetanu vrata: - Njegova diverzantske...!! ekselencija, Kapetan prve, sjebane, udarne,

- Dobro je Kemo. Prostorija u koju su uli bila je jako zagrijana. Puna duhanskog dima, mirisala je na luk, suho meso i rakiju. Za velikim kancelarijskim stolom u vrhu prostorije sjedio je komandir. - Pomoz bog komandire! - ironino pozdravi Kemo. - Ko je vas pustio unutra? Ko vas je pustio unutra? Odgovaraj kad pitam. - Komadire, mi se vraamo sa zadatka. Imamo ranjenike... - Ko vas je pustio unutra? ta ho? Ha? Kroz tunel? Ha? Nema kroz tunel. Nema. ega ba? Tunela? Ha? Nema. Napolje! Kad se zavri hrana, vidjeemo. A sad, napolje. Hajde, hajde, vidi da smo zauzeti? - Dobro komandire, izvini. A kad bi to moglo biti? - Moda u zoru, al' sad ne moe. Jasno? - onda podviknu. - Izvedite ih, - dade mig dvojici vojnika koji pritrae, - i da se drugi put kuca. Nije ovo tala. Ovo je kancelarija. Kapetan se okrenu i krenu prema vratima. Kemo i Dado nevoljko krenue za njim. 59

- Hajde, hajde, hoe da te ja pourim. - Vojni policajac velike glave gurnu Dadu. Dalje se sve odigralo munjevitom brzinom, tako da su prisutni imali dosta problema kada su prepriavali dogaaj i pisali izvjetaje komandi o tome ta se sve desilo i kojim redosljedom. Uglavnom su se sporili o tome da li je Kapetan dao signal Dadi ili je on samovoljno poludio, okrenuo se i udario Glavonju to je prouzrokovalo dalji slijed dogaaja. Kad Glavonja pokua da ga gurne, Dado se izvi u stranu, okrenu i punom snagom zabi cijev automata Glavonji u stomak. Glavonja se presamiti a Dado ga pogodi tekom izmom u lice. Glavonja odleti preko sobe. Istovremeno, Kemo se munjevito okrenu i volejem, u stilu fudbalskih majstora, opali nesretnog vojnika koji ga je pratio, u prepone. Kad se ovaj presamiti, Kemo ga odalami kundakom u glavu. Jeknuvi, vojnik se stropota na pod. U dva koraka, Dado priskoi sljedeem i sa dva udarca, prvo sa cijevi u stomak, a onda kundakom u glavu, posla ga na pod. Drei automat zdravom rukom, Kapetan ispali rafal tik pored glave zbunjenog komandira. Naslonjeni lea uz lea Kemo i Dado su s uperenim automatima drali na nianu prisutne. - Blie, blie, - Dado je automatom pokazivao vojnim policajcima da priu jedan drugom da bi ih lake drao na oku. Kemo se blijedo cerio i arao automatom od jednog do drugog. Jedan nesmotren pokret bilo koga u prostoriji i Kemo bi napravio masakr. Pored njegovih nogu je uala smrt i kezei se ekala svoj danak. Svi su osjeali njeno prisustvo i sleeni su oekivali razvoj dogaaja. Umornim korakom Kapetan prie komandiru. Ne okreui se dobaci Kemi i Dadi: - Ako se iko pokrene, ako samo trepne, pucaj. U noge. Jeste l' me razumili? U noge. A ti dukac, da te vidim. Sad e raditi tano ono to ti kaem, inae u ti ja lino prosvirati glavurdu. Jasno? Njegov tihi glas bio je straniji od svakog deranja ili psovanja. Komandir je na brzinu procjenjivao svoje izglede. Incident se ve zbio i prijetio je da preraste u katastrofu. Teko e se izvui iz svega ovog bez obzira na podrku koju je imao u komandi. Bez obzira na prijetnje, znao 60

je da ga Kapetan nee ubiti. Raniti? Moda. Druga dvojica su ga brinula mnogo vie. Na brzinu odlui da pokua spasiti to se spasiti moe. Ledeni znoj mu se sputao niz kimu. - Hej, hej, polahko, polahko. ta ste nadigli galamu? U emu je problem? Ranjenici, kae? Kol'ko ree da je ranjenika? Pet? abo, dii ljude. Gdje su ti ranjenici? Kapetan ga je utke posmatrao. Dukela, mislio je, pogaajui mu redosljed misli. - Hej, gdje su ti ranjenici? Dobro je vas dvoj'ca. Spustite oruje. Dajte ljudima da neto popiju. Ko e im pokazati gdje su ranjenici? - Kemo, Dado, pripazite na njega, ja idem po nae. Dobro je, momci. - Kapetan je pokuao da umiri Kemu i Dadu. - Idemo. Za sat ste kod kua. Sad samo polahko. Kemo nevoljko spusti cijev automata. Dado se nepovjerljivo okretao. Onda prie komandiru i stade mu iza lea. Cijev mu nemarno nasloni na kimu. - Pazi, jebo te ivot, koji ti je...? - Nita ti ne brini. Je l' u redu ovako, Kapetane. - Jest, Dado, dobro je. - Kapetan izae napolje. Tamo je ve bilo desetak ljudi i on im pokaza pravac gdje se nalazio kombi. Kemo se umorno spusti pored zida. Poloi automat preko koljena i potrai cigare po depovima. - Dado, ima cigaru? - to ne uze od Dine kad te je nudio? - Ne zajebaji, daj ako ima. - Imam ja, - javi se jedan od vojnika koji je ostao u prostoriji. - Fataj! - Fala drug. - Moe li ti malo pomjeriti tu cijev? - progovori kamandir. 61

- Nema teorije. uo si Kapetana. Glavonja, kojeg je Dino onako divljaki udario, dolazio je svijesti. Sjedio je na podu tresui glavom. Iz razbijenog nosa i usta tekla je krv. On paljivo prinese ruku licu i opipa. Par zuba je bilo polomljeno. Nekako se podie sa poda. - ta si mi ovo uradio? Jebau ti majku za ovo. Sreemo se mi jo. - Ispljunu krv iz usta. - ta je, Glavonja, ta plae? - Vidjee ti ta plaem. Kad te rasturim, niko te nee vie sastavit. Sreemo se mi. - Nemamo se mi ta sretat. Sretnuti smo. Kemo, pazi mi na ovog. Dado zaobie sto i krenu prema Glavonji. Kemo nehajno uperi cijev prema komandiru. - Ne dii. Ba sam neto nervozan. Dado pride Glavonji: - Zna ta, Glavonja? Kad se sretnemo sljedei put, ti e mi fino re': Gospodine Dado, ja sam dukac. Hoete li mi, molim vas, opaliti jednu vaspitnu amarinu? E, tako e ti fino re' kad se sretnemo. A da bi zapamtio, sad e malo trenirat. Hajde sad, fino, evo ja u ti govorit' a ti samo ponavljaj. Samo ponavljaj, ne mora nita mislit'. Hajde: Gospodine Dado... Glavonja ga je gledao: - Nema teorije ovjee... - Hajde fino: Gospodine Dado... - Ma, nema teorije ovjee... - Glavonja je pogledavao prema komandiru. - Dobro je, momak, halo.. - nekako nevoljko se javi Komandir. Potpuno neoekivano Dado strelovito zamahnu nogom i samo kao da oea Glavonjinu potkoljenicu. Kao gromom oinut Glavonja jeknu i pade na koljeno pogoene noge. - Hajde sad: Gospodine Dado... 62

- Momak sad je stvarno dosta, - ponovo se javi komandir. - Kemo, pazi li ti na njega? - Dado upita ne okreui se. Sa krajnjom panjom posmatrao je Glavonjino lice koje se grilo od bola. - Hoemo l' sad ponovo: Gospodine Dado... Opet neoekivano i u pola rijei Dado drugom nogom pogodi Glavonju koji je kleao u drugu potkoljenicu. Jeknuvi, Glavonja punom teinom pade na lice. - Taaako. Hoemo l' sad ponovo? Ha? Glavonja je pokuavao da sjedne. Nije mu polazilo za rukom. Jauknuvi, ponovo se strovali na pod i ostade leati. Iz podruma, sa stepenita koje je vodilo u tunel, proviri Kapetan. - Idemo, momci. Kemo ustade. Dado pokupi automat i krenu. Okrenu se komandiru koji je taman zaustio da neto kae: - Samo mi nemoj i ti re' da emo se sresti ili da si me zapamtio. Mi se gore jebemo sa etnicima a vi ovdje mlatite lovu i rakijate se. Jo vam samo kurve fale. I jo neto. Reci Glavonji da je dobro pro'o. Ako bude srao sljedei put, metak mu je u glavu. Makar mi to bilo posljednje. Pazi komandire, Dado mu se unese u lice, - ja ti nisam Kapetan. Ja bi' te prvo upuco, i tebe i ove tvoje. A poslije bi' kont'o kako u se izvu'. Ovo je rat, nije zajebancija. - Dado, dolazi ve jednom - Kemo je vikao iz podruma. - Idem,- okrenu se ponovo komadiru. - A ti kako hoe. Nemoj re' da nisi znao. Sputajui se u tunel, Kemo ga upita: - e si nauio onaj udarac u koljeno? - U zatvoru. Niko ne ostaje na nogama poslije dobrog udarca u cjevanicu. Al' ne punim, ve 'nako sa vanjske strane prema unutra, samo da ga okrzne. - Ovo nisam nikad vidio. Moda ga nisi treb'o 'nol'ko. - Moj Kemo, nisi ti vidio ljude koji su njemu proli kroz ake. Nije ovo nita. 63

- Da te ne ufate u gradu? - On nee. Moda e napucat neke svoje. Al' on me nee vie nikad ni pogledat. - Odkud zna? - Psihologija, moj Kemo. Psihologija. Naui to u zatvoru. - Svata si ti nauio u zatvoru. K'o da si na fakultetu bio. Pourie da stignu ostale koji su odmakli. **** Tunel. arobna rije koja je godinama budila nadu Sarajlijama, zadavala brigu etnicima i UNPROFOR-cima i budila neodoljivu znatielju stranih dopisnika iz Sarajeva. U prvo vrijeme se o tunelu pomalo aputalo u Sarajevu, glasine su ile sve dalje i dalje, irile su tunel, produavale ga, uvodile struju u njega, jo malo pa ga asfaltirale, sve dotle da su se neki kleli da oko sredine tunela ima mala prodavnica da oni koji idu u Hrasnicu po hranu mogu kupiti sve to trebaju a da ne izlaze na Hrasniku stranu. U stvarnosti, tunel je bio rupa irine 1,20 m, visine 1,60 m, koja se u duini od 760 metara protezala ispod piste Sarajevskog aerodroma. Nakon pomno izvedenih priprema i maestralnog izvoenja operacije potpune blokade Sarajeva, u emu su im sramotnu pomo pruile trupe UN-a kojima je u to vrijeme komandovao kanadski general Mek Kenzi, etnika komanda je strpljivo ekala da im Sarajevo padne u ake poput zrele kruke. U gradu koji je prije rata imao oko 500.000 stanovnika, hrana je vrlo brzo nestajala. Crna berza je cvjetala. Jedno jaje, pet njemakih maraka, (oko 3,5 dolara). Kutija cigareta 7 do 10 maraka. Litar ulja 50, kila eera 60. Litar benzina 15, 18 pa 20 maraka. Za dobar zlatni prsten dva jajeta na oko. Na voleban nain na crnoj berzi se pojavila hrana iz skladita UNPROFOR-a. U vercu su prednjaili pripadnici Ukrajinskog bataljona. Povremeno i 64

cigare iz Srbije. Ogromna zarada. Za hranu, UNPROFOR-ci kupuju umjetnine, raritete, novac numizmatike vrijednosti. Stotinama godina stare knjige neprocjenjive vrijednosti, iz privatnih kolekcija graana Sarajeva, tajanstvenim putevima naputaju Sarajevo i prodaju se po Parizu, Londonu... Sarajevo je u potpunoj blokadi. Jedna mala poluansa. Na jugozapadnoj strani Sarajeva nalazi se aerodrom. Sa druge strane uski slobodni pojas. Prigradska naselja Butmir i Hrasnica. Iznad njih Igman, legendarna planina koja je svojom ulogom u ovom ratu nadmaila sve planine svijeta. Na aerodromu UNPROFOR. Snage Ujedinjih Nacija. Mirotvorci. Oajne Sarajlije pokuavaju da pretravanjem piste dou do Hrasnice gdje ima hrane. Neumorni, siti, svjee obrijani i namirisani vojnici Ujedinjenih Nacija u oklopnim vozilima partaju pistom. Hvataju oajnike koji pod mitraljeskom i snajperskom vatrom etnika pokuavaju da pretre pistu. Oni su tu da sprijee svaki ulaz i izlaz iz grada. Pokuavaju da blokadu uine stoprocentnom. Foto elije i senzori. Poneko ipak uspije. Nou. U takvoj situaciji, grupa iz Hrasnice poinje kopati tunel kroz podrum jedne kue u blizini piste. Kad su radovi dobro odmakli, poinju i sa sarajevske strane. Iz podruma jedne kue u naselju Aerodrom. Tunel? Rupa u zemlji. Tunel ide pravo, pa krivuda, pa opet pravo. Sa sarajevske strane potklocan metalnim gredama na svakih pola metra. Sa hrasnike strane drvenim gredicama. U Sarajevu je ogrevno drvo dragocjeno. Svi parkovi nekad zelenog ehera, posjeeni i panjevi izvaeni. Izmeu kloceva ubaen rebrasti lim ili daske poredane horizontalno. Dolje - blato. Poslije su dolje stavljene daske. Preko dasaka pokucane eljezne ine, (L profil), po duini. Slue kao tranice po kojima se guraju mala kolica za prevoz stvari ili ranjenika. Ponekad se prevoze i poginuli, ako familija insistira da poginulog sahrane u Sarajevu. Malo ljudi insistira. Tunel je stalno mokar. Ponekad poplavi do pola. Za vrijeme velikih kia i estokih granatiranja kolona zastane u tunelu i po nekoliko sati. Voda nadolazi. Do grudi. Ljude hvata panika. Poguie se. Do kraja rata strani novinari ga nisu uspjeli snimiti iznutra. CNN nudi 5000 za bilo kakav snimak. etnici uspijevaju skinuti tane 65

koordinate ulaza u tunel i s vremena na vrijeme estoko tuku. Vie od dvijestotine mrtvih. Ljudi i dalje idu. Glad. Novi biznismeni otvaraju preduzea za hranu. Uvoze robu iz Hrvatske. Na aroban nain dolaze do dozvola za prolaz hrane kroz tunel. Milionske zarade. Januara 1995. godine svjetska promocija tunela. Sarajevo na malo mazohistiki nain obiljeava "1000 dana otpora opsadi grada." 1000 dana u opsadi. Nikad ni jedan grad u istoriji nije bio toliko opsjedan. 15.000 poginulih. Ujedinjene Nacije donose rezolucije. Nikad u istoriji nije doneseno vie bezvrijednih rezolucija. Za "1000 dana" u Sarajevo dolaze gosti. Preko dvije stotine gradonaelnika i gostiju skuplja hrabrost i svojim dolaskom izraavaju podrku Sarajlijama. UNPROFOR pokuava sprijeiti dolazak tolikog broja gostiju. Od obeanja da e prevesti sve goste pristaju samo na polovinu putnika. Za ostale otkazuje letove. Gradonaelnici iz svijeta su uporni. Svi su u Zagrebu. Odluuju da putuju autobusima. Komanda Armije BiH donosi odluku da im dozvoli prolaz kroz tunel. Amerika mrea CNN zove gradonaelnika Sarajeva. uli su za dolazak gostiju kroz tunel. Trae dozvolu da snimaju. Komanda Armije R BiH odbija. Ako nee dravnici - hoe gradonaelnici. Gradonaelnici kreu iz Zagreba prema Sarajevu. Putovanje se pretvara u avanturu koju niko od gostiju nije gledao ni na filmu. Cijeli svijet prati njihovu epopeju. U tzv. Herceg-Bosni, faistikoj tvorevini hrvatskih ekstremista, koji su zajedno sa etnicima napali Bosnu nastojei da je unite i podijele, ustae zaustavljaju autobuse. Trae vize za putovanje kroz nepostojeu dravu Herceg-Bosnu. Zastoj nekoliko sati. Konano, nakon svih maltretiranja proputaju ih. U Mostaru se pokvario jedan autobus. Naelnik policije Mostara pronalazi drugi. Cijena? Nije vano. Nekada e neko platiti. Ako Bog da. U meuvremanu goste okrepljuju ajem i kafom. Mostar - Hiroima. Putovanje se nastavlja. Na strmim obroncima Igmana, gdje e kasnije poginuti Amerika delegacija, autobus proklizava na smrznutoj cesti. Gradonaelnici Budimpete, Istanbula, Burse, dalekog Kuala Lumpura, nekoliko gradonaelnika italijanskih gradova i drugi izlaze i guraju autobus uzbrdo u ledenoj igmanskoj noi. Pred tunelom ih saekuju vojnici Armije BiH. Preuzimaju stvari. Zabranjeno snimanje. Nude da ih provezu kroz tunel 66

na kolicima. Gradonaelnik Istanbula pita kako prolaze Sarajlije. Pjeke. I on e pjeke. Ostali gradonaelnici prihvataju. Predstavnik jedne humanitarne organizacije, koji je donio novac i lijekove za Sarajevo, onesvijestio se u tunelu. Od umora, iscrpljenosti, nedostatka zraka. Putuju neprekidno ve dva dana. I konano - Sarajevo. Voze se od Aerodromskog naselja, pored sruene zgrade "Osloboenja", najpopularnijih Bosansko-Hercegovakih dnevnih novina. Skoro na samom poetku rata, u ljeto 1992. godine, etnici su zapalili novu, modernu poslovnu zgradu i tampariju Osloboenja. Naknadnim sistematinim, svakodnevnim granatiranjem, uspjeli su da srue ovaj simbol sarajevskog novinarstva. U situaciji kada je u Sarajevu od granata i snajpera dnevno ginulo od deset do sto ljudi, novinari Osloboenja su uspjeli da, uz nadljuske napore, svakodnevno tampaju, i lino, u sarajevskim pasaima zgrada koji su ih kolikotoliko titili od granata, prodaju svoje novine cijeli rat. Osloboenje je proglaeno za list 1992. godine u svijetu. Gradonaelnici dolaze u jedini hotel koji radi u Sarajevu. Holidej Inn. Prihvat gostiju. Jedan manji broj ih se odluuje da ostane u hotelu o svom troku (Sarajevo nema novca da plati hotel za goste). Preostale, taksisti Sarajeva, besplatno, razvoze kuama Sarajlija. Bie im gosti. Tih nekoliko dana e ivjeti ivotom Sarajlija. Solidarnost. U sklopu programa, gradonaelnici obilaze naselje Sokolje, na prvoj borbenoj liniji. Jedna jedina cijela kua u avetinjskom naselju. Gradonaelnici je fotografiu. Naalost, kua je cijela samo gledano sa te strane. U stvari, od cijele kue ostao je samo taj jedan jedini zid. Gradonaelnik Madrida na zavrnoj ceremoniji izjavio da je to neponovljivo iskustvo. Divi se i zahvaljuje Sarajlijama. Nudi pomo svog grada. Sarajevo se bratimi sa Madridom i Budimpetom. Bratimljenje gradova. etnika propaganda ludi. Pokuava da minimizira znaaj posjete. Cijeli svijet pie o 1000 dana. Usluge tunela jednom prilikom je koristio i ameriki ambasador u Bosni i Hercegovini gospodin Viktor Jakovich, koji se, za razliku od 67

mnogih drugih svjetskih politiara koji su posjetili Sarajevo u ratu, nijednog trenutka nije libio da kae pravu istinu o ratu u Bosni. U trenutku kada mu etnika komanda neskrivenom prijetnjom nije dozvolila izlaz avionom iz Sarajeva, gospodin Jakovich je proao kroz tunel i preko Igmana, kao i toliko Sarajlija, otputovao za New York. Nakon svega, Sarajevo je izdralo pod opsadom jo 395 dana. **** U tunelu je bilo zaguljivo. Teak zrak pun isparenja znoja ljudi koji prolaze pod teretom. Kolona sa ranjenicima ide prva. Za njom dvadesetak civila koji su iskoristili guvu i uli u tunel, kao da su sa grupom. Dado i Kemo idu na zaelju. Zastoj. U tunelu voda do lanaka. Dado pokuava da pronae neto iznad nivoa vode da bi sjeo. Izvadi cigaru i zapali. Neko iz grupe ispred njih povika: - Gasi tu cigaru, da ti je ja ne ugasim! - Ko je to pametan? - odgovori Dado ne diui se i ne okreui. - Ja, - krupna ljudeskara se ispravi i zakloni malu lampicu koja je krto osvjetljavala tunel. - Zna ta, Vel'ki? Ako ti ustanem, prvo u te skratit tano kol'ko si vei od mene. A onda u ti jebat mater. Jo samo jednu pisni. Jednu! - Neka, Dado, dosta je bilo za danas. - ta je dosta, Kemo, mater im jebem vrcersku. Vidi ga kol'ki je. Mog'o bi nosat' top k'o ja pitolj. I ta radi? Otima pare od sirotinje. Nek samo pisne jo jednu. Vidjevi da je naletio na tvrd orah veliki se uuti. Uto se kolona pokrenu. Na sarajevskoj strani je vladala guva kao i na ulazu. etvrta motorizovana je izlazila iz Grada u grupama, pratei prazna kolica. Nosai su poloili Musu, Hamzu i Dinu na pod u prolazu. Vojnici koji su izlazili iz grada znatieljno su ih posmatrali prolazei. Kapetan ue kod komandira. 68

- Treba mi vozilo za ranjenike do bolnice. - Nemam nita. Mogu zvati komandu ako ta imaju da mi poalju. - Kakvi su ono kamioni napolju? - Xrenko, utovaraju hranu. - Istovari. Treba mi vozilo. - Kako u istovarit, ovjee? ta je tebi? - Dobro, - mrko odgovori Kapetan, - ja u ti pokazat kako. Samo... - pokretom ruke uutka komadira koji je zaustio da neto kae. - Mii mi se s puta. Imali smo sranje s one strane. Nemoj da bilo ta proba. Samo se skloni. A u izvjetaj napii ta hoe. Dado i Kemo se progurae do njega. - Hoemo l' opet Kapetane? prolaz. - Ne treba. Razumjeli smo se, komandire? - Kapetan izae u

- Hajde, raja, pomozite da ih unesemo u kamion. - Progura se prvi. Kamion je bio do pola natovaren. - Hej, vas dvojica, daj, molim te, iznesite samo ovih nekoliko kutija. Nee trebat' vie. Moemo stati svi. Vojnici uskoie u kamion i zaas izbacie viak robe. - ofer, ofer! Ko vozi ovaj kamion? - Ja vozim, al'... - Onda vozi. - Ma ne mogu, moram... - Uradi k'o to ti gospodin Kapetan kae. Hajde, furaj,- Kemo ga, malo snanije, potapa po leima. - Ma hou, hou, samo... - Nema samo. Vozi. Kapetan sjede u kabinu do vozaa, a ostali se nabie oko Hamze, 69

Muse i Dine koji su bez svijesti leali na podu. Kamion je jurio kroz no. Bez svjetala. Cijeli grad je bio na dohvatu etnikih snajpera a prilikom granatiranja, granate su dolijetale sa svih strana. Nakon tri godine skoro neprekidnog granatiranja, etnike tobdije su imali skinute sve koordinate i samo su trebali da izaberu cilj. I pogaali su. Svaki dan. Jurei u mraku, voza skrenu sa ulice vojvode Putnika prema eljeznikoj stanici, da bi zaobiao nekoliko opasnih raskrsnica i pravac od Tehnike kole do Skenderije, koji je bio posebno izloen snajperskoj vatri. Kod same eljeznike stanice, kasno primijeti elini je na cesti i pokua da zakoi. Kamion se zanese i nastavi da juri kliui po zaleenoj cesti. Voza pokua da dodavanjem gasa preuzme kontrolu nad vozilom, ali samo pojaa klizanje i kamion se zabi u stub semafora. Zapavi u polusan u toploj kabini, Kapetan nije vidio ta se deava i prilikom udara odleti sa sjedita i estoko udari povezanom ranom u policu sa radiom. Muklo jeknuvi, onesvjesti se. - Majstore, po inama, - doviknu Sakib iz kamiona. Voza vrati kamion unazad i ponovo krenu prema bolnici. Neto malo poslije ponoi, zaustavie se pred ulazom u hirurgiju. Navikli na iznenadni dolazak ranjenika, deurni tim je skoro sav bio u hodniku. Ugledavi kamion koji se naglo zaustavi bolniari dograbie kolica i izjurie napolje. Brzo, izvjebanim pokretima, prenosili su ranjenike na kolica i vozili ih u operacionu salu. **** Odluivi da zatru sve to podsjea na civilizaciju, dodatno drogirani smradom tamjana i blagoslovom pravoslavnog svetenstva, koje je potpuno stalo na stranu zloina, etnici su se posebno okomili na bolnice u Sarajevu. Nakon to su napustili Vojnu bolnicu u centru 70

Sarajeva, sa koje su snajperom ubijali prolaznike, etnici su je pogodili sa nekoliko stotina projektila i skoro potpuno onesposobili. Skoro istovremeno je poeo njihov "junaki" napad na sarajevsko porodilite. Novo, moderno zdanje je pogoeno sa stotinama zapaljivih, pancirnih i drugih projektila. Doktori i bolniko osoblje, pod vatrom, evakuiu tek roene bebe u podrume. etnika propaganda objanjava da se radi o uporitu mudahedina. Nauno je neobjanjivo ta sve moe da smisli i realizuje bolesni etniki mozak. Autor ovih i mnogih drugih bisera etnikog novinarstava, etniki Gebels, urednik etnikog dnevnika, Dragan Boani, u skladu sa odlukom o nekanjavanju zloinaca, najvjerovatnije e biti postavljen za novog ambasadora Bosne i Hercegovine u Americi. Gebels - ambasador u najdemokratskijoj zemlji svijeta. Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Americi, piu amerikom predsjedniku i trae da sprijei ovaj cinizam. Gospodin Bil Klinton je na potezu. Nakon porodilita, na nianu etnika je Gradska bolnica Koevo. Danonona granatiranja. Operacije u podrumima pod svjetlom rudarskih lampi. Voda u kanisterima. Prosjeno dvije stotine pacijenata dnevno. Uglavnom operacije na tijelima pokidanim gelerima granata. Svakodnevni apeli graanstvu za davanje krvi. Graani dolaze i daju krv pod granatama. Da se spasi to se spasiti moe. I pored svega, svako jutro na radio Sarajevu, jedna od informacija: "U toku noi u Sarajevu je roeno toliko beba, toliko djeaka i toliko djevojica." ivot tee dalje. Legenda sarajevske ratne hirurgije dr Gavrankapetanovi sjedio je mirei zavaljen u stolici. Pokuavao je da se odmori ne mislei ni na ta. Hiljade operacionih zahvata koje je izveo u ratu nisu ostavile puno vidnih tragova na ovom mladom ovjeku koji je u ratu izrastao u hirurga svjetskih razmjera. Nakon prvih stotinjak operacija, kada je inio uda na tijelima nesretnih Sarajlija pokuavajui da sastavi ono to su geleri pokidali, miii njegovog lica kao da su se skamenili i umrtvili u stanju smirenosti. Ta smirenost, odraz velike unutranje snage i odlunosti da se istraje po svaku cijenu, prenosila se na ostale 71

lanove tima i oni su funkcionisali poput dobro podmazanog stroja. Panika se nije pojavljivala ni kod najveih tragedija Sarajeva, masakra, kada je u trenutku trebalo zbrinuti desetine i stotine ranjenih. Kao da je spavao cijelu no, Doktor ustade i upitno pogleda sestru. - ta imamo sad? - etiri ranjena. - Teko? - Ne znam. Voze ih ve dva dana. - Vidi ko je najkritiniji. Pripremi ga za operaciju. Neka drugi pokuaju sanirati ostale. Dolazim odmah. Sestra izae, a doktor pride kanisteru postavljenom u uglu i poe pomno prati ruke tedei vodu. U hodniku kod izlaza stajali su Mustafa, Dado, Kemo i Sakib. Puili su utei. Sarajevo. Konano. Kemo sjede na pod. Bolniar im prie. - Kad su ranjeni? - Kako koji. Onaj sa demperom na glavi prije dva dana. Onaj sa povezanim grudima jue. I onaj sa nogom. Onaj sa rukom sino. - Kakva je situacija. - Kako koji, - ponovi njegove rijei bolniar. - Onaj sa povezanim grudima bie dobro. Moda sad' izae. Onaj sa rukom slabo. Morae mu amputirat. Onaj sa nogom dobro. Bie dobro za koji dan. Onaj sa demperom... Boe sauvaj. Doktor ne zna gdje bi prije poeo. - ekaj, je l' iv? - Jarane, vjeruj da se ivlji kopaju. Ovdje sam od poetka, al' 'nako neto skoro da nisam vidio. - Nije valjda tako loe? - Ma bilo je i gorih, al' to su oni koji su dovueni ili mrtvi ili su umrli za sat - dva. Ovaj va ivi ve dva dana. A po svemu je trebao bit 72

mrtav. Samih smrzotina ima za godinu bolovanja a o ranama da ne priam. ta mu je bilo sa licem? - E, jebi ga sad. Sto puta sam mu govorio: Ne 'fataj se oruja ako ne misli da ubije. A ako mora da ubije, ubij odmah. Ne ekaj ni sekunde. E, sad, on je ekao, izgleda, dvije sekunde vie. Eto, to je bilo. - Ima jo jedna rana. Sam je sebe rasjek'o ispod koljena. - Kako e sam sebe rasje' kad ne zna za sebe od kako je ranjen? - Ostavili ste mu no u ruci. Jo mu ga ne mogu uzet'. Doktor kae da mu mora dat neku injekciju da mu otvore aku. - Uh, uh, Tanto. Kako ga ne vidjesmo? Jebi ga sad. Je l' puno? - Sama za sebe rana je opasna, al' prema ostalim ranama to je nita. - Bolniar zakljui priu i ode. Mala grupica nastavi puiti i ekati ni sami ne znajui ta. Kapetan je ubrzo poslije operacije doao sebi. Infuzija, koju su mu dali ga je okrijepila i osjeao se skoro dobro. Zatrai uniformu od bolniarke. Nakon kraeg natezanja i poto je ve ustao neodjeven, bolniarka mu donese krvavu uniformu. On zatrai da ga odvede do dr. Gavrankapetanovia koji, do malo, ue u sobu. - ta je sa mojima, doktore? - Najtee je sa onim to su mu raznesena lea i glava. Za njega ne znam. Predugo ste ga vozili. Plus to ima smrzotina. Iskrvario je puno. Stvarno ne znam. Sve je u Boijim rukama. - E, Hamza, Hamza. ta je sa ostalim? - Onaj sa nogom e bit u redu. Moda ve sutra ode kui. Bolnica je bila prepuna i bez ikakvih uslova za njegu ranjenika. Agregat za struju se palio samo za vrijeme operacija. Svi ranjeni koji su ikoliko bili dobro brzo su otputani na kuno lijeenje. - Dalje? 73

- Onaj sa rukom... Morali smo je amputirati. - O ne, neeee!!! Kapetan se u oajanju uhvati za glavu. - Uuuuuuh. - Bie on dobro, Kapetane. Bie dobro. - Kakvi dobro, moj doktore? Zna li ti koliko mu je godina? Doktor ga mirno zagrli. - Znam, Kapetane, znam. Puno nae mladosti mi je prolo preko ruku. Ima i puno gorih. Rat je. Doktor je govorio bez traga emocija u glasu. Tiho, ali vrsto. - ta ima gore? Kako moe biti gore? - Boga mi moe. Juer smo imali djeaka. Ostao bez ruke, bez oiju i jedne noge. Rat je, - malo poeka. - Moe li da ide? Dolje te ekaju tvoji. - uvaj se doktore, - ree Kapetan rukujui se. - I ti, moj Kapetane. Pripazi na ove momke koji su ti ostali. Kapetan ode klimajui glavom. Na ulazu su ga doekali momci. Kapetan se snebivao kako da pone. Kako da im kae. Videi ga kako se mui, Sakib mu priskoi u pomo. - Znamo sve, Kapetane. Bolniar nam je maloprije rekao. - E, djeco moja. E, djeco moja... - K'o ti neto stariji, - proguna Sakib. - ta emo sad Kapetane? - Nita. Idete kuama dok vas ja ne pozovem. Sutra u vam poslati privremene dozvole. I ne javljajte se bez obzira ko da vam alje poziv. Ako bude trebalo, ja u vas lino pozvati. - Kol'ko e nam dat'? - Vidjeu, koliko se mogne. Kako ete kui? 74

- Taksijem. - Imate li para? - Ima Dado za sve. - Ima li, Dado? - Imam, imam Kapetane. Nego evo i tebi koji dinar da ti se nae. - Ma kakvi, ne treba. - Dobro kad ne treba, - Dado mu tutnu ruku u dep, - pa kad nas zovne ti vrati ako ti ostane. - Gdje e ti Kapetane? - Moram do Hamzinih. Onda do Senadovih, pa do Dininih, pa do Musinih... - E, ne bih ti bio u koi. - Ni ja vala. - Hajde, sad razlaz, - komandova Kapetan i mala grupica izae iz zgrade Hirurgije. **** Mustafa, Kemo, Dado i Sakib se nagurae u taksi. - Dokle narode? ariju. - Vozi do prvog taksija. Pola e nas u Novo Sarajevo a pola u - Vjerovatno ima neki taksi u kralja Tomislava. Je l' u redu? - Kako ti kae, majstore. - Dado, kol'ko si dobar? - Ne znam, nisam brojao. - Otprilike. 75

- Pa, otprilike, dvadeset. - ega dvadeset? - ega? Eksera. Dvadeset hiljada maraka. - Folira. - Ne foliram. Nikad kad se radi o parama. Evo, gledaj. - Stvarno, majke mi. - Dado bolan, to e ti lova? Ne zna hoe li preivjet sljedei sat a ti teka lovu. - E, pa vidi. Nije ovo za mene. Ovo ti je lova za Nijemce, Belgijance, Francuze, itd. - Kako za njih? - Kad se ovaj rat zavri, i kad ih pregazimo... - A pregaziemo ih sigurno, ako Bog da, ... i kad ih pregazimo, oni glavni zloinci e zbrisat u inostranstvo. A onda e Dado fino paso u dep pa za njima. Nee oni mirno spavat'. Nikad vie u ivotu. - Kako to misli? Doe u Njemaku i uzme telefonski imenik, a ono pie ratni zloinac taj i taj. - Jesi l' ti, Sakibe, ikad putov'o u inostranstvo? - Nisam, - Sakib se pokunji. - A ja vidi jesam. Samo sam iao poslom, - on pokaza rukom sa ispruena dva prsta kao da nekom vadi novanik iz depa. - Na Zapadu, kad su me i hapsili, hapsili su me k'o gospodina. I svi su vrlo ljubazni. Dobije i dravnog advokata, sve. Cigare u zatvoru, ovjee. A sa jedno milion maraka njihova policija e mi traiti ratne zloince. Samo mu reknem ime, pokaem sliku ako imam i ... - ekaj malo, Dado, kakvih milion maraka? - E, mali, mali. Na je narod bio bogat. Sad su etnici puni nae love. I, kad ih pokokamo, kol'ko ih ve pokokamo, Dado ih pretrkelja na brzinu. To ti je lini ratni plijen. A ovi u ariji to se bune, neka 76

fino pou sa mnom, pa u im dati pola. Majke mi, - kad spomenu majku Dado se namrti, odmahnu rukom i uuti. Uto dooe do taksi-stajalita u Ulici kralja Tomislava. Dadi kao da se otvorilo srce. Mimo obiaja, ugura im po par stotina maraka u ruke. Njih trojica preoe u drugi taksi, a on produi prema Novom Sarajevu. **** Prilazei taksiju, Kapetan promijeni odluku. Prvo e najtee. Prvo e otii do Senadovih. Onda Dinih. Onda... - Dokle, efe? - taksista je bio raspoloen. No je bila mirnija od uobiajenih sarajevskih noi ispunjenih granatiranjem i poarima. A bilo je i posla. Nadnica za strah je bila daleko vea od uobiajene cijene prije rata. Vonja pod eksplozijama i snajperima bila je njegova svakodnevnica i on se snalazio kao riba u vodi. Za sada je imao sree. A sutra... Ko zna? - Idemo kruno. Prvo Toka, pa irokaa, pa Vratnik, pa... - 'ej, tugo moja, sve stara sarajevska naselja, uglavnom siromanih porodica. Sirotinja je sauvala Bosnu, jednom prilikom je rekao Predsjednik. I na tome je na alost ostalo. Nije nita poduzeto da se ekonomsko stanje tih porodica popravi. Kod Senadovih je bilo teko i muno. krtim rijeima Kapetan je ispriao kako je dolo do Senadove pogibije. Kako su proli ostali. Njegova rana je svjedoila o tekoi situacije u kojoj su bili i gdje je Senad poginuo. Otac je utke primio vijest. Majka je poela plakati ali je ubrzo prestala. Napravila je kafu. Otac je priao o situaciji na ratitima. O izgledima da velike sile prekinu rat. Niko nije spominjao smrt. Kapetanu nije bilo jasno odakle tim ljudima tolika snaga. Ubrzo je otiao. Na rastanku Senadov otac mu ree: - Da se samo hoe zavriti. Da Bog da moj Senad bio posljednji koji je poginuo. 77

U taksiju, Kapetan je razmiljao. Ve je nekoliko puta uo to isto. Da Bog da moj sin bio zadnji koji je poginuo. Na poetku rata strani novinari intervjuiu ovjeka ijeg je trogodinjeg sina ubio etniki snajper. Otac smiren, kae: - Da Bog da moje dijete bilo zadnje koje je poginulo u ovom ratu. Da mi je vidjeti tog snajperistu. Ne da ga ubijem, ve da popijem kafu sa njim. Da mi je vidjeti ovjeka koji je u stanju da snajperom puca u glavu trogodinjeg djeteta. Recimo da razumijem bombe, ali snajper. On je morao vidjeti njegovu glavu k'o kuu kroz snajper, njegove oi, pogled. Volio bih vidjeti kako izgleda ovjek koji je u stanju da to uini. Ni traga mrnje, osvete. Samo uenje. Kod Dininih, otac je proklinjao. Psovao. Kleo. Mati je utjela. Kua u mraku. Svjetlost male uljanice. Kapetan je pokuao da kae kako e drava brinuti o svojim herojima. Otac ga je sasjekao. Zna on kako se drava brine. Imaju komije invalide. Niko nema da jede, a verceri ne znaju ta e od para. Itd, itd. Kapetan izae napolje. Duboko je udisao hladni zrak. Lake bi ponovo u akciju, nego ovo. Ovo mu je bilo najgore. Sjede ponovo u taksi. Vozilo je bilo ugaeno jer je taxista tedio gorivo i unutra je bilo ledeno. On se strese osjeajui kako mu se zima uvlai u duu. Odlui da ne ide Musinim. On e svakako biti dobro. - Na Kovae. - Neemo na Vratnik? - Ne, vozi na Kovae. Kapetan je sa zebnjom oekivao susret sa Hamzinim ocem. Mnogo se nasluao o tom udnom ovjeku. U komandi su mu skrenuli panju na njega. Vie na njega nego na Hamzu. Rekli su mu da pazi na Hamzu, da je brz, esto divlji, da ne preza ni od ega, da je poten, da ga ljudi vole, ali da je nepredvidljiv, da je... Kapetan se nije mogao sjetiti svega to su mu rekli, ali sve se svodilo na to da je Hamza bio dobar i pouzdan borac, ali potpuno van kontrole u borbi. Nakon borbe bila je to druga osoba. Intelektualac. Mnogo udnih stvari je bilo reeno za Hamzu. Nije se sjeao svega, ali se vrlo dobro sjeao ta su mu rekli za oca. 78

- Ako se neto desi Hamzi, a ti bude morao da mu kae ocu... budi oprezan. Budi vrlo oprezan. I, sad, on mora da ode na vrata tom udnom, tajanstvenom starcu. Taksi stade pred kuom. Kapetan ree vozau da saeka. Visoki bijeli zid je dijelio dvorite od ulice. Velika, teka drvena vrata. Stara moda sto godina. Velike halke na vratima su zamjenjivale zvono. Kapetan nekoliko puta udari halkom. Tupi zvuk odjeknu tihom ulicom. On gurnu vrata i ue u avliju. Svitalo je. Blijeda mjeseina se mijeala sa zorom i obasjavala je. Avlija je bila velika i prekrivena sitnom kaldrmom. Oiena od snijega. Uz kuu vanjska esma i veliko kameno korito. Zaleeno. U dnu avlije velika lipa. Sofa natkrivena lozom. Velika, stara kua na sprat. Pokrivena eramidom. Na prozorima u prizemlju muepci. Sve je odisalo stogodinjim mirom. Kuna vrata se otvorie i krupna ljudska prilika se pojavi na njima. Skoro potpuno ih zatvori. Kapetan je utke posmatrao Hamzinog oca. Visok, uspravan. Lice markantno, upeatljivo. Kratka brada i brkovi, skoro potpuno bijeli. Obrve nadnesene nad tamne, otre i prodorne oi. Cijelo lice i elo proarani ravnomjerno rasporeenim otrim borama. Kosa kratko podrezana. Bos. Crne samtane pantole i bijela, nemarno razdrljena, koulja zavrnutih rukava. Snane miice probijaju ispod. Krupne ake mirno skrtene malo ispod stomaka. Kapetan se nehotice strese. - Ne bih te volio imati za neprijatelja, - pomisli. - Ja sam Hamzin Kapetan, - tiho ree. - Avdaga, - kratko odgovori Hamzin otac. - Ui, znao sam da si ti. - Kako znao? - ponovi Kapetan ulazei. Ne dobi odgovor. Skinu izme. Teki miris smrdljivih arapa koje se raspadaju ispuni hodnik. Kapetan se u nedoumici okrenu. - Izvinite, dugo sam u izmama. - Nita. Na kraju hodnika je kanister sa vodom. Kupatilo je 79

pravo. Uljanica je na polici desno, - Avdaga se okrenu i ue u sobu. Kapetan ue u kupatilo i uz plamen upaljaa pronae uljanicu. Tanka plutana ploica, promjera oko dva centimetra, umotana u aluminijsku foliju da ne izgori, pliva na ulju. Kroz nju je provuen tanki pamuni konopi koji gori i stidljivo osvjetljava. Jedina i, obzirom na cijenu ulja, skupa rasvjeta u Sarajevu. Pored uljanica, graani Sarajeva izmiljaju hiljadu i jedan nain kako preivjeti u nemoguim uslovima. Inventivnost koju je teko pronai u istoriji ljudskog roda. Na prozorima stanova, u saksijama i svim moguim posudama ljudi su uzgajali perun, mrkvu, celer, paradajz. Nezamislivo veliki broj ideja kako napraviti kolica za prevoz vode. Od konzerve (0.5 kg) iz humanitarne pomoi prave se pei na kojima se priprema ruak za cijelu porodicu. Na toj konzervi moe se pripremiti kafa sa komadiem drveta veliine kutije cigareta. Ako se staklene flae u boji, napunjene vodom, stave na unutranju stranu prozora, za samo jedan dan, voda se umlai toliko da je mogue okupati se sa njom. Automobilski motori koje pokree prirodni gas vezani za elektro motore iz maina za ve, prozvode elektrinu energiju. Napon toliko varira da masovno stradaju elektrini ureaji u kuama a posebno televizori. Ipak najvee udo rata su ene, Sarajke. Sreene i dotjerane kao za modnu pistu, iste i miriljave, ljepotom stvaraju privid normalnog ivota i uljepavaju dan svima koji ih vide. Na samo njima poznat nain rjeavaju jednainu sa hiljadu nepoznatih: Kako etiri godine pripremati ruak za porodicu od rie i makarona a da svaki dan izgleda razliito. I epohalno otkrie za Ginisovu knjigu rekorda, ravno otkriu perpetomobila: Kako napraviti kola bez ulja, putera, eera, brana, okolade... Kako bez iega napraviti neto? I to slatko. Jedna mlada majka, kuha ruak svojoj trogodinjoj djevojici. - Sad' e mama tebi skuhati jaje. - I stavlja pred nju tanjir rie. Svaki dan isto. U treoj godini rata, otac borac, na povratku iz akcije izvan Sarajeva, donosi kui paket jaja. - Sad' e tebi mama skuhati jaje. - Majka stavlja kajganu pred dijete. Djevojica vriti: - Neu to, hou 80

jaje! Nakon tri godine rata, jedno sarajevsko naselje, nakratko dobilo struju. Sini, roen u maju 1992. godine, zabezeknuto bulji u sijalicu. Vriti. Roditelji moraju ugasiti svjetlo. Nakon to je oprao noge, Kapetan ue za Avdagom. - Selam alejkum. - Alejkumu selam. Bujrum, - Avdaga mu pokaza mjesto na seiji. Kapetan se spusti othuknuvi. Zausti da neto kae, ali ga Avdaga pokretom ruke uutka. - Kafa ili aj? - aj. Napolju je hladno. - Jah, zima. - Avdaga kucnu o zid. Nakon nekoliko trenutaka u sobu ue ena. Nosila je srebrni samovar koji se puio. Na tabli su bile male aice za aj, eerluk, dva lokuma, kaikice. Kapetan ustade. - Selam alejkum. - Alejkumu selam, sine. - Azra, ovo je Hamzin Kapetan. - Dobro nam doao, sine. Kapetan je utio u nedoumici. - Sjedi, sjedi, - Avdagin glas je bio tako autoritativan da Kapetan sjede kao na komandu. Avdaga to primjeti i nasmija se krto. Kapetan ponovo zausti da neto kae, ali ga Avdaga ponovo uutka pokretom ruke. - Uzmi aj. Odmah se vraam, - izae iz sobe. Hamzina majka nasu Kapetanu aj. Prvo malo gustog ekstrakta, a zatim dopuni aicu sa kipuom vodom. Ruke su joj jedva primjetno drhtale. Kapetan uze aicu. Godila mu je njena toplota. Zagleda se u nju. aj je bio taman i caklio se staklenim sjajem. Dvije tanke zlatne 81

linije na aici, skoro neprimjetne kad je prazna, sada su nestvarno bljetale u kontrastu sa tamnom bojom aja. Avdaga ponovo ue u sobu. - Ostae ovdje na spavanju. Pustio sam taksistu da ide. - Moram mu platiti, - Kapetan ustade. - U redu je, - Avdaga sjede. - Cigaru? - Hvala, ne puim, - Kapetan se predomisli. - Ma daj mi jednu. Obojica zapalie. Azra ode do pei, poe je istiti i ubacivati drva u nju. - Ne spavate? - Kapetanu nita pametno nije moglo pasti na pamet. - Ne spavamo. Oekivali smo Hamzu. Kad si pokucao znao sam da si ti. Hamza ulazi drugaije. - Ne znam kako da ponem. - Najbolje je od poetka. Je li iv? - Bio je kad sam krenuo iz bolnice. - Je li toliko loe? - Jest. - Je li pri svijesti? - Nije. Ve dva dana. - Dva dana ste ga nosili? - Dva. - Gdje je ranjen? - Van grada, jugoistono... - Ne pitam to, gdje je pogoen? 82

- Lice, lea, grudi, noge, ruka, smrzotine... - Kako se tebi ini? - Teko. - I sad je na Hirurgiji? - Da. Dr. Gavrankapetanovi ga je operisao. Azra je prestala loiti vatru. Okrenula se i utke sluala Kapetana. Ovaj je pogleda. Plave zjenice u izmaglici suza koje su ostale u oima. Nije plakala. Lice joj je bilo mirno i samo je blaga bora na elu odavale buru koja se zbivala u dui majke. Avdaga je, tako je izgledalo, mirno puio i sluao Kapetana. S vremena na vrijeme bi pijuckao aj. Kapetan je priao. O planu akcije, sukobu sa Hamzom, kad je ovaj preuzeo komandu, o samom napadu, o etnicima, malo tiim glasom o tome kako je Hamza likvidirao Vojvodu, o Hamzinom prvom ranjavanju, o povlaenju, o tome kako su nali Hamzu u umi nakon eksplozije, o tome kako je teklo povlaenje, o Musi, Senadu, Dini, Kemi, Dadi... im je Kapetan poeo priati o akciji, Azra se povukla u udaljeniji kraj sobe, uzela Kur'an i poela apatom uiti. Njen glas je kao zvuk udaljenog ubora vode dopirao do Kapetana. Avdaga je sluao. Ni jednom rijeju ili gestom nije prekidao Kapetanovo izlaganje. Kad je Kapetan zavrio, Avdaga ustade. - Azra, hajde da se spava. Otiemo kasnije u bolnicu. Azra zavri uenje. - "Sadekallahul-azim", ovla poljubi Kur'an, pozdravi se sa Kapetanom i izae iz sobe. Avdaga ponovo sjede. Nasu aj Kapetanu i sebi. - Rat je. U ratu se svata dogaa. ao mi je momaka. Kapetan je utio. Osjeao se prazan. Pria ga je iscrpila. Ponovo je proao cijelu akciju. I nije mu bilo nimalo lake. - Moj Hamza. Moj Hamza... - glas mu sasvim lagahno zatreperi. - Ispriat u ti neto, imamo vremena - Avdaga otpoe priu. Bilo je to 83

prvi put da nekom pria svoju ivotnu priu. Govorio je jasno, precizno, bez vika rijei. Rijenikom intelektualca opisivao je slike i prizore, crtao karaktere i situacije. Pred Kapetanovim oima, kao na platnu, redale su se slike jednog ivota. Bogatog i siromanog, sretnog i nesretnog, uzbudljivog, brutalnog i njenoga, ivota koji je po sadraju bio dovoljan za desetine normalnih ljudskih ivota. I nikada, nakon toga, Kapetanu nije bilo jasno da ovjek moe sve to da preivi. Da ostane obian i normalan, da bude smiren, da ivi. Da bude ovjek. Kako moe da ne eksplodira. Avdaga je priao. I kad je dan davno ve svanuo, i bilo i prolo podne... - 1941. godina. Njemake trupe ulaze u Sarajevo. Veliki Rajh. Ustaki pukovnik Slavko Kvaternik, pod Njemakom zatitom proglaava Nezavisnu Dravu Hrvatsku i odmah u nju deklarativno ukljuuje i Bosnu i Hercegovinu. Islamska ulema na skuptini El-Hidaje trai izdvajanje Bosne i Hercegovine u samostalnu dravu. Nijemci uslovljavaju autonomiju formiranjem divizije koja e se boriti u sastavu Rajha. Cijeli svijet je pred Hitlerovim nogama. Na redu je Rusija. Komunisti. Nacistika propaganda radi punom snagom. Odravaju se mitinzi. Satanizacija Sovjetskog Saveza. Trae se dobrovoljci za sveti rat protiv komunizma. Osniva se Ustaka legija. Voa "Nezavisne drave Hrvatske" pokuava se, krvlju zavedene mladosti, dodvoriti velikom Voi Treeg Rajha. U zimu, 1941. godine, Ustaka legija odlazi na Istoni front. Avdaga, mladi od 18 godina, kriomice naputa kuu. Kratko pismo za oca, sarajevskog bega, potomka stare begovske porodice - Na Istonom sam frontu. Sluaj vijesti. - Prvo i posljednje pismo ocu. Nikada ga vie nije vidio. Istoni, Ruski front. Blistave, munjevite pobjede njemake soldateske 1941. i 1942. godine. Brzina napredovanja mjerila se brzinom njemakih tenkova. Velika Rusija je skoro pod Hitlerovim nogama. Na sjeveru, Lenjingrad je u potpunom okruenju i pitanje je dana kada e ga Nijemci zauzeti. U sredini, njemake trupe su pred samom Moskvom. Vojnici vide zlatne vrhove Kremlja u daljini. Na jugu su pred Staljingradom. Prvi put u istoriji 84

neko e pregaziti Rusiju. Do Vladivostoka. Avdaga je oduevljen. Pobjede, pobjede. Prvi gvozdeni kri. Drugi gvozdeni kri. Slava. Njemaki generali ga tapu. ivot, smisao ivota. Slike pokolja civila na koje nailazi, ne dopiru mu do mozga. Avdaga je u punoj snazi. Sto devedeset cm. visine, preko sto kilograma teine. Bez grama sala. Samo miii. Snana, istrenirana ivotinja. Strah? Ne postoji. Avdaga sa grupom komandosa ulazi u rusku pozadinu. Atentati, sabotae. Novi gvozdeni kri. Nijemci priaju legende o Bosancu. Jesen je dola. Pribliavala se zima. Nijemci i dalje napreduju. Puevim korakom, ali napreduju. Svaki kvadratni metar zauzetog prostora plaa se ivotima. Zima. Borbe ne jenjavaju. Sudar njemakog nacizma i ruskog komunizma bio je sudar svjetova. eljeznih svjetova. U mnogim stvarima jednakih. Za povlaenje smrtna kazna. I kod Nijemaca i kod Rusa. Zato se sve borbe vode do posljednjeg ovjeka. To to su oni osvajai, a Rusi branioci, nije dopiralo do Avdaginog mozga. Nijemci su na ulazu Staljingrada. Prigradska i industrijska naselja. Borbe, borbe, i ponovo borbe. Nema se vremena za spavanje. Desetak minuta, pola sata u toku borbe, u pauzi. Mjesecima. Prvi slabi znaci posustajanja savrenog njemakog ratnog stroja. Ustaka legija u prvim redovima. Njemaki gospodari tede, koliko god mogu, svoje vojnike. Polovina legije van stroja. Tri etvrtine van stroja. aka preivjelih. Avdaga je neprekidno u borbi. Predvodi diverzante. Opet je u ruskoj pozadini. Diverzije, atentati, krv. Paradoks. Njegove anse da preivi kao diverzant u ruskoj pozadini su vee nego njegovih drugova iz Legije u frontovskoj borbi. Jo uvijek u njegovoj glavi nema dilema. Oni e pobijediti. I onda, prvi put u toku rata, u decembru 1942. godine, pred Avdaginim oima se otvara prava slika rata na Istonom frontu. Do tada, Adaga se nije zadravao u osvojenim mjestima. Njihovo je bilo da, po nareenju, zauzmu grad, gradi ili selo. Po zauzimanju, produavali su dalje. Tog dana zauzeli su neko malo selo. aka bijednih 85

uderica. I to malo selo su platili sa stotinama poginulih. Predah. Avdaga nasumice ulazi u jednu, nekim udom, sauvanu kuu. Unutra GESTAPO-vci sasluavaju civile. Mue ih. Pod mukama seljaci umiru utke. Djevojka, sedamnaest godina, moda mlada, psuje, grglja, krv joj ide na usta, nos, ui. Proklinje Nijemce. Muenje se nastavlja. Avdaga tetura napolje. Povraa. Nakon hiljada mrtvih, nakon ubijanja, klanja, nakon gaenja krvi do koljena, Avdaga povraa. U glavi komar. - Boe, ta ja radim ovdje? Prvi put od naputanja Sarajeva, Avdaga izgovara rijei molitve. Komar u glavi se ne smiruje. Pada no. Avdaga ulazi u kuu gdje je smjeten GESTAPO. Dva straara piju aj. Ostali spavaju. Po trojica u sobi. Avdaga je profesionalac. Noem. Kratki udarci. Tiho i brzo. Od sobe do sobe. Tri sobe, devet GESTAPO-vaca i dva straara. Puni raneve. Krznene bijele uniforme. Vodonepropusne, bijele izme. Hrana. Izvlai se iz sela. Na zapad. Na zapad. to dalje odavde, to dalje, to dalje. U njemakoj komandi ostalo je zabiljeeno: "Nestao za vrijeme upada ruskih diverzanata. Sumnja se da je iv." I nita vie. U sveoptem paklu pred Staljingradom niko ga vie nije pominjao. Avdaga hoda danima. Spava u kratkim intervalima. Sat, dva. I opet pjeaenje. Pored njega, u bijeloj maskirnoj uniformi, naslonjenog na drvo, prolaze njemake kolone. Prolaze ruske kolone. Avdaga sav u bijelom na bijeloj bjelini ruskih tajgi. Ruskih uma. Poinje vjerovati da je nevidljiv. tedi hranu. Gvozdenom disciplinom. Jede manje od njemakih zarobljenika u ruskim logorima. Smjenjuju se dani, sedmice. Smjenjuju se ruske tajge i ruske ume. Pa opet tajge. Nailazi na stratita. Strana ruska zima sauvala leeve od raspadanja. Konzervirala ih. Avdaga pretrauje leeve. Trai hranu. Zima poputa. Prvo sunce, malo je toplije. Sada se ve ispraksirao. Ima iskustvo. Prati gavranove. Velika jata, hiljade gavranova koji jedva lete. Gavranovi jedu leeve na stratitima. Toliko su siti da jedva polijeu. Avdaga trai hranu. Ako je sretan, nae komad pozelenjelog hljeba. Na jednom stratitu Avdaga skida uniformu, gae, sve. Oblai poluraspadnutu garderobu ubijenih seljaka. Ponovo u umu. Odbacuje oruje. Ostavlja samo no. Novih petnaestak dana. Na zapad, na zapad. Konano, ne moe 86

dalje. Pada u nesvijest. Koma. Ne zna koliko dugo. Polumrtvog, smrznutog, pronalaze ga djeca ruskih partizana. Dovlae ga u zemunicu. Oivljavaju ga. Daju mu zeiju krv da pije. Ispituju ga. Ko, ta, odakle? Izmilja priu o njemakom ratnom zarobljeniku. Jest, jugoslovenski partizan. Jest, njemaki zarobljenik. Pobjegao im je. Odakle? Ne zna. Niko ne moe ni pretpostaviti da je pjeke doao iz Staljingrada. Ne po ruskoj zimi. Glasanjem odluuju da ga potede. Nakon petnaestak dana, Rusi ga vode u akciju. Miniraju prugu. Avdaga pokazuje da je ekspert za eksploziv. Godinu dana ratuje sa partizanima. Dobija orden Crvene zvijezde. Nijemci se povlae. Partizani napadaju u trojkama. Avdaga vodi jednu. Uspjene akcije se redaju. Trojka dobija "Lenjina". Orden za koji bi umrlo devedest posto Rusa. Ponovo zima. U blizini rumunske granice zarobljavaju cijelu njemaku jedinicu. Nekoliko bolniarki. Meu njima, Amerikanka, medicinska sestra koju su Nijemci zarobili u Francuskoj i poslali na Istoni front. Dvojica iz Avdagine grupe i Igorova trojka odvode bolniarke na sasluanje u naputenu kuu. Iz kue dopiru vrisci, amari. Pucnji. Avdaga upada u kuu. Na podu dvije mrtve bolniarke. Amerikanka, skoro gola lei na podu. Dva Rusa je dre za noge, jedan za ruke. etvrti Rus skida pantole. U Avdaginoj ruci no. Ne zna kako, zato. Vjerovatno sudbina. Nekoliko brzih udaraca. Rusi su nespremni. Iznenaeni. Umiru sa osmijehom. Njemaka artiljerija pronala selo. Precizni pogoci. Panika. Avdaga vue Amerikanku i bjee. Van sela. Na zapad, na zapad. Povlae se po planinama Rumunije. Ili je to jo uvijek Rusija. Na nekoj planini, danima daleko od prvog naselja, nailaze na porodicu ovara. Ovari ne znaju za rat. Ne znaju za Nijemce, Ruse. Kau, ponekad uju neku, kao grmljavinu. Ostaju sa njima nekoliko mjeseci. Sporazumijevaju se rukama, nogama. Avdaga je dao ime amerikoj bolniarki. Azra. Strpljivo je ui bosanskim rijeima. Azra je mlada, inteligentna. Brzo ui. Izraze, fraze. Izmiljaju Azrinu ivotnu priu. Interesantno je. 87

U ljeto kreu dalje. Pridruuju se Rumunima. Ulaze u Jugoslaviju. U meuvremenu, rat se prenosi iz Rusije na Rumuniju, Maarsku, Jugoslaviju, a zatim brzo prema Njemakoj. Konano, voz za Sarajevo. Voz za Sarajevo. Rat je zavren. Bezbrojne vojne kontrole. Avdaga pokazuje ruske medalje. Vojni policajci ga pozdravljaju u stavu mirno. I na kraju Sarajevo. Nakon etiri godine. Otac umro u zimu nakon predaje njemakih jedinica kod Staljingrada. Sluajui radio. Za prve poginule iz Ustake legije, njemaka komada je slala brzojave o, uvijek junakoj, smrti na bojnom polju, o neprocjenjivim zaslugama za Veliki njemaki rajh. Ubrzo su prestali sa tim. Nad sudbinom nesretnih mladia spustio se veo utnje i niko nije smio ni da ode u sarajevsku komandu i pita za njih. Avdaga i Azra su se vjenali odmah po dolasku u Sarajevo. Prvih godina Azrin naglasak i oskudan rjenik izazivao je uenje sarajevske mahale. Na bilo kakvo pitanje u vezi sa Azrom, Avdaga se kostreio, obrve bi se skupljale u mrgodnu crtu. Obino bi se dizao, malo teatralno vadio iz depova kljueve od kue, od duana, i povelik smotak para iz uvijek debelog novanika i stavljao sve pred znatieljnika: - Bujrum. Hoe kuu, hoe radnju, hoe pare! Uzmi. Ali, Azru mi ne diraj. To sam ja sebi rodio. Niko nije ni slutio koliko je u tome bilo istine. Znatieljnik bi pokunjeno oborio glavu. Takvim stavom, nakon samo par mjeseci, nikom vie nije bilo ni na kraj pameti da postavi neko pitanje. Ruske medalje i poneka krto ispriana pria o tome kako ih je dobio, obezbijedile su mu dobar ugled kod novih vlasti. A onda - ponovo. 1948. godina, sukob Tita i Staljina. Rezolucija INFORMBIRO-a. Jugoslavenski komunisti optueni za izdaju komunizma. Staljin poziva radniku klasu Jugoslavije na ustanak protiv Tita. Dojueranji uzor i zakletva, Staljin, proglaava se za neprijatelja. U zemlji pometnja. Hapenja. Hiljade, desetine hiljada ljudi u zatvorima. Dojueranji heroji. Legende. Svi proruski nastrojeni zavravaju u zatvorima. Iako se dri povueno, ne pria, ne izlazi napolje, Avdagu, kao nosioca najviih ruskih ordena, hapse. Istraga. 88

Mjesec, dva, tri. Pitanja, batine, molbe. Ko, zato, odakle? Odgovara da ga ne interesuje politika, religiozan je. To razbjesnjuje agente OZNE. - Religija je opijum za narod. - To je od Lenjina, - odgovara Avdaga. Tuku ga. Konano, delegacija iz Tekije. Par ljudi, smogli su snage i hrabrosti da dou u OZNU i pitaju za njega. Ugledni ljudi. Sarajevska arija. Garantuju da ga ne interesuje politika. On redovno dolazi u damiju, u tekiju. Religioznost ga spasava. Religiozan ovjek ne moe voljeti Rusiju. Nakon jo dva mjeseca ga putaju. Istraitelj ga na odlasku pita kako to da ga Rusi nisu ubili. Kae, nemoj se ljutiti. Nita lino. Branimo socijalizam. Mi, OZNA, mi smo elina pesnica proletarijata. Nije se ljutio. Nakon Istonog fronta, Avdaga se nikad nije ljutio. Sa djecom mu se nije dalo. Prvo curica, pa djeak. Oboje umrli odmah nakon roenja. Nakon mnogo godina - sin. Hamza. Hamza - lav, roen u znaku ovna. Kompleksna linost. Oeva snaga, hrabrost, divljina, brzina. Majina njenost, sklonost ka romantizmu, pjesnik. Veliki areni svijet u koji je doao, oduevljavao je Hamzu. Sve je bilo na dohvat ruke, sve je moglo da se proba, okusi, opipa. I, Hamza je sve probavao, opipavao, kuao. I uvijek uzvodno. Nije bilo tog zida u koji nije udario glavom. Nije bilo te prepreke koju nije pokuao da preskoi. Avdaga mu nije branio nita. Pustio je djeaka uzdajui se da e ga Allahova milost spasiti. Azra je pokuavala da ga vaspitnim priama usmjeri prema drugim stvarima. I dok je ona bila uz njega, sve je ilo sjajno. im bi izaao na ulicu, Hamza je ponovo postajao drugaiji na opti uas njihove i okolnih mahala. Mati ga je uila engleski kao bebu. Bio mu je drugi maternji jezik. Uila ga je svirati violinu. Bio je izrazito nadaren. Onda se 89

jednom vratio kui razbijenog nosa. Neko od mahalske djece mu je rekao da samo pederi sviraju violinu. Potukao se. Od tada nije htio, ni iv ni mrtav, da je uzme u ruke. Avdaga je uivao u njemu. Sve nestaluke ili svinjarije mu je opravdavao i nikad nije digao ton na njega. Zauvijek, djeak je za Adagu bio "Moj Hamza". Avdaga je plaao razbijene prozore u ulici, slomljeno voe, polomljene ograde, ukradene kolae u slastiarni. Na kraju je plaao slastiaru unaprijed za sve to bi Hamza pojeo, a ne bi platio. Nakon veih svinjarija, Hamza bi se uvlaio kriom u kuu, pa polahko ocu u krilo. Obino je to bilo malo poslije akama, u vrijeme kada su otac i mati pili kafu. Hamza bi se skupio u krilu i tiho zapoinjao dnevnu ispovjed. I uvijek se Avdagi inilo da je njegova pria potpuno na mjestu, apsolutno logina i da bi i on isto uradio, i traio bi od Azre razloge zbog ega komije ne razumiju djeaka. Azra bi se samo osmjehivala i slala Hamzu na kupanje. Jednom je Hamza starom Derviagi polomio dvije kruke u bati. Bio je sa djecom u krai voa. Bile su i dvije curice. Da bi ih zadivio, Hamza se popeo na najvie grane kruke koja je izuzetno rodila te godine. Grana je pukla i Hamza se naao na zemlji. Djeca su se smijala. Pokuavajui da povrati ugled, Hamza se popeo na drugu kruku. I opet isto. Bijesan, Hamza je polomio grane. Da bi izgladio stvar, Avdaga je nekoliko puta pokuao da posjeti Derviagu. Uzalud. Stari ters nije htio ni vrata da mu otvori. Konano, Avdaga ga presrete u damiji. Ne pominjui kruke ni Hamzu, Avdaga mu ree: - Dobri moj Derviaga. Idem sutra u Kiseljak. Doie koija po mene. Bilo bi mi jako drago da mi se pridrui. Avdaga je malo podlo udario na najtanju Derviaginu icu. Starac je bio poznat u drutvu po priama o nekadanjim izletima iz Sarajeva u Kiseljak, kad je on bio mlad, o divnim bijesnim konjima, kiseljakim pogaicama, djevojkama... Avdaga je znao da Derviaga ne moe odoliti pozivu. I sutradan su njih dvojica u koiji, koju su vukla dva bijela konja, otili u Kiseljak, bili cijeli dan i kasno, poslije jacije, se vratili u Sarajevo. Niko nije pominjao kruku. I nikad vie Derviaga nije rekao rije na Hamzu. Tako je Hamza rastao u potpunoj slobodi. Geni njegovih predaka - ratnika, izbijali su snano iz njega, i ko zna gdje bi ga 90

odvukli, da nije bilo ogromne Avdagine i Azrine ljubavi koja ga je, kao centripetalna sila, vraala nazad. Kako su godine prolazile ispadi su bivali sve rjei dok, na kraju, Hamza nije zavrio srednju kolu kao skoro najbolji uenik u generaciji. Avdaga je cvjetao. - Jo malo pa e i prolistati. - alila se Azra. - Hej, moj Hamza. - Te dvije rijei su bile velike kao planina. Hamza je upisao arhitekturu. elio je graditi. Kao student, preko ljeta je radio sve poslove. Pomagao sarajevskim privatnicima, izuavao kolu ivota i tukao se sa Musom. Roeni skoro istog dana, njih dvojica su bili kao slika i prilika u ogledalu. Hamza plav, Musa crn, Hamza skladno graen, Musa izuzetno irokih ramena, Hamzi su se sviale crnke, Musi plavue, Hamza je navijao za elju, Musa za Sarajevo. I tako sve na kontru. Nihove tue, jo od djetinjstva su bile svakodnevne i esto strane.. Mirili su se odmah nakon tunjave dok su na ulinoj esmi prali krvava lica. I, sutradan, opet ponovo. Jednom su doli Avdagi u duan razbijenih noseva, vilica, oteknutih oiju i crnih podlivaka. Izgledali su tako strano da je ak i Avdaga zaustio da neto kae, ali se ugrizao za jezik i izjurio iz duana odhukujui. Tek je navee doao kui i odmah otiao na spavanje. Kod Muse je bila drugaija situacija. Otac, malo ters, nije imao razumijevanja za Musine nestaluke i esto je njegova tvrda aka objanjavala Musi da je pogrijeio. Pokuavajui ga zatititi, Hamza je esto slao Avdagu Musinom ocu da ga opravda. Odmah, s vrata Musin otac bi poinjao: - E, ta su sad uradili? I Avdaga je rasao meku da mu objasni da se radi samo o nestaluku. Ilo je to dosta teko, ali s vremenom se Avdaga toliko ispraksirao, da je i Musin otac, nakon tree popijene kafe, poeo misliti da je njegov Musa stvarno izuzetno dijete i udio se kako on to sam nije prije vidio. - A sad veli ue? Avdaga bi odgovarao: - Ue, jata. Kad ih moja Azra naepi... A u meuvremenu bi Hamza i Musa tamanili Azrine baklave, 91

ruice, hurmaice i sve drugo to bi se zateklo u kui. Na veliko Azrino veselje. Zatim bi ili na spavanje u Hamzinu sobu. Musa je znao Hamzin fol. Obino bi Hamza u svadi podigao desnu ruku sa rairenim prstima prema njemu i rekao: - Hej, polahko, to se mi u stvari svaamo? I odmah nakon zadnje rijei udarao lijevom rukom gaajui vrh brade. Musa bi padao kao pokoen. Leei, kleo se da ga je Hamza opet uhvatio na lijevoj nozi i da on, konj da bi li konj, zna taj fol sto godina, al', da ga ovaj uvijek uhvati na njega. Kad je Musa udarao prvi, bilo je to utke, nijemo. Samo bi mu sijevnula desnica i Hamza je ve bio na podu tresui glavom. - Ovaj ti je bio dobar, - obino je govorio, i sa poda se bacao na Musu. A onda, u treoj godini fakulteta Hamza je upoznao Kuma. Uz njega, Hamza je upoznao alkohol i poesto se deavalo da kui doe pod gasom. Musa nije puno mirisao Kuma, a Hamza ga je stvarno volio. Kum je bio snaan. Skoro kao Musa. Duge kose i brade, uvijek pomalo neuredan, divlji. I vjerovatno je ta njegova divljina privukla Hamzu. Nedugo poslije zavretka studija, Kum je Hamzi prodao budzato komad zemlje za vikendicu, koje su nicale u to vrijeme u okolini Sarajeva kao peurke. Onda je Hamza upoznao Amru. Njena, tanka crnka, student muzike. Bila je to obostrana ljubav. Avdaga je cvjetao. Navijao za enidbu. Ne direktno, ve nekako onako. Uz put. Malo, malo, pa bi spomenuo unuke, i to kako je on ve star i sve tako. Dvije godine nakon studija Hamza se oenio. Godinu nakon toga dobili su curicu. Hamza se smirio. Svi avoli u njemu su se posakrivali pred njenom Amrom. Otvorili su atelje. Posao je dobro krenuo. Velika begovska kua je ivnula. Galama, zvuci violine, Hamzin glasan, zarazan smijeh. U avliji se sue pelene. Odluili su da na proljee preu u vikendicu i da borave do jeseni. Maloj e goditi svje zrak. Avdaga i Azra e dolaziti preko vikenda. Pa, bilo je to samo nekih pola sata vonje od Sarajeva. Bila je polovina marta 1992. godine kad su privremeno preselili. Amra nije bila ba najsretnija. Govorila je da je moda bolje da saekaju ljeto. Ali Hamza, kao poplava. Nosi sve pred sobom. Kad neto odlui, nemogue ga je odgovoriti. I tako su privremeno odselili. 92

Hamza je navraao skoro svakodnevno poslije posla. Govorio je da su dobro. Da im iz sela s druge strane brda donose mlijeko, svjee, jo se pui. Govorio je da je Malena dobro, da je dobila boju u licu... A onda, jedne noi, poetkom aprila 1992. godine, Hamza je bahnuo u kuu. Sa velikom posjekotinom na glavi, sa automatom na ramenu i noem, Tantom, zataknutim za pojas. Bio je prljav, blatnjav i krvav. Prvi put u ivotu, Hamza je zamolio Azru da mu pripremi kupatilo, i sobu. Azra je razumjela. Izala je iz sobe. Onda mi je Hamza svata ispriao. Neu te optereivati sa tim. Uglavnom, nakon tri dana moj Hamza se prikljuio zelenim beretkama. Avdaga uutje. Napolju je prevalilo podne. aj se davno ohladio. Avdaga se mai za cigare. Kutija je bila prazna. Ustade i izae is sobe. Uskoro se vrati i oni ponovo zapalie. Kapetan je utio. Avdaga ga ispitivaki pogleda: - Moe li? Nisi odspavao ni malo. - Mogu, Avdaga, mogu. - A i ja. Ba se zapriao... -Neka, Avdaga. Dobro mi je. - Nego, to sam ti ispriao sve ovo? Ja znam ta je rat. Znam ta je smrt. Ubijao sam. Ne znam da li e mi Alah oprostiti. Gledao sam smrti u oi, ljudi su mi umirali na rukama, prijatelji i neprijatelji. Samo... Sad je nekako drugaije. Ovo je potpuno drugaije, - Avdaga protrese glavom. - Mora li ti u komandu odmah? Poto Kapetan klimnu glavom, Avdaga nastavi, - Kad zavri, da se vrati ovamo. Ako nas ne bude, evo ti klju od kue. Uzmi drugu sobu lijevo. Ako Azra ne stigne, naloi vatru. Kapetan zausti da neto kae ali Avdaga ga uutka pokretom ruke, - Sad emo ja i Azra u bolnicu. Vidjeemo ta e biti. U svakom sluaju vidimo se za veerom. U sobu ue Azra. Nosila je doruak. aj koji se puio i nekoliko velikih utipaka punjenih ribom iz konzerve, omiljeno jelo iz humanitarne pomoi po sarajevskom receptu. 93

GLAVA II

Hamzin mozak je stao u trenutku eksplozije granate neposredno iza njegovih lea. Malene sive elije su iskljuile prekidae i potpuno diskonektovale mozak od svih signala vanjskog svijeta. Iskljuili su se i centri memorije. Teko ranjeno tijelo je, bez oklijevanja, izabralo jedinu malehnu mogunost da preivi. Kompletan sistem je stavljen na standbay. Motorne funkcije su pale na minimum. Srce je radilo tek toliko da osigura najmanju moguu koliinu krvi za tijelo. Plua su se pokretala neravnomjerno i snabdijevala organizam kisikom, jedva dovoljnim da elije ne ponu odumirati. ivot se pritajio ne odajui se ni najmanjim znakom. Kao otrica brijaa, tanka linija ivota dijelila je crnilo u kojem se nalazio od nitavila smrti. Kada je dr Gavrankapetanovi priao operacionom stolu, Hamza je leao na stomaku, glave poloene na lijevu stranu. Medicinsko osoblje je nastojalo da oisti rane i pripremi ih za operacioni zahvat. Dr Gavrankapetanovi je govorio polahko i tiho. Kao da ita priu. Rukom je pokazivao na rane o kojima je govorio. Operacioni tim je pratio njegovo izlaganje. - ivotne funkcije ugroene. Posebno velikim brojem dubokih poderotina na leima u predjelu pleki. Tri rebra na desnoj strani i dva na lijevoj, u blizini srca, imaju otvorene prelome. Velika mogunost unutranjeg krvarenja. Opasne duboke rane u predjelu bubrega. Geleri su unutra. Dobro obratite panju da ne ostane koji. Nekoliko gelera u dnu vrata. Izgleda da nisu otetili kimu. Iza desnog uha dugaka poderotina. Vidite, lobanja je samo okrznuta. Rana nije ivotno opasna. Prelom desne ruke iznad lakta. Nije opasan. Desna strana lica razderana po duini. Ugroeno desno oko. Raditi vrlo paljivo. Gledajte da avovi budu koliko-toliko uredni. Ako preivi, morae ivjeti sa tim licem. Smrzotine na obje noge, posebno na koljenima, petama i prstima. 94

Mnogo sitnih poderotina na obje noge. Nita opasno. Ipak dobro oistite rane da sprijeimo trovanje. Duboka posjekotina ispod lijevog koljena. Hej!!! Odakle ovaj no u njegovoj ruci? - Nismo mu ga mogli oduzeti. Ruka je u gru. - Dobro, daj mu injekciju. Polahko. Sestro, obradi smrzotine, kolega preuzmite ove rane na dnu lea. Vi kolega, uzmite lice. Sestro, vi moete obraditi noge i tu posjekotinu. Jo malo pa ete moi obavljati samostalno operacije. Ja u uzeti lea. Dobro? Idemo. Pripremite sve za reanimaciju ako zatreba. I kolege, samo polahko i oputeno. U ovom sluaju stvarno nemamo ta izgubiti. Ako je preivio dva dana sa ovim, moe preiviti i sljedeih nekoliko sati. Operacija je trajala satima. Sestre su prinosile kafu, brisale znoj sa lica hirurga. Hirurg, koji je radio lice, izae da zapali cigaretu. Jedna po jedna rana su obraivane i zaivane. Mladi doktor je radio smireno i potpuno koncentrisano. Konano podie glavu. - Ovo je najvie to moemo uraditi za njega. Ako nita drugo, sve je obraeno i oieno. Ostalo je u Boijim rukama. Doktor je bio duboko religiozan i nije to skrivao. - Hvala vam na saradnji, gospodo. Sestro, molim Vas, dobro ga utoplite. **** Avdaga i Azra su doli u rano poslijepodne. Deurni ih odvede do doktora. Dr Gavrankapetanovi je rijetko naputao bolnicu. Upravo je zaspao na malom kauu kad deurni ue. - Doktore, ovdje su roditelji od naeg sinonjeg pacijenta. - Dobro, uvedi ih. - Selam alejkum, - pozdravi Avdaga. 95

- Alejkumu selam. - Pa, kako ste doktore? - Avdagin glas je bio topao i vrst. Cijelo Sarajevo je znalo doktora i svi su ga voljeli i potovali. Avdaga je znao da je doktor uinio sve to je bilo u ljudskoj moi. Doktor im pokaza rukom da sjednu i poe polahko da objanjava prirodu Hamzinih povreda i ta su sve uinili. Zavravajui ree: - To je bio na maksimum. Moda bi se u miru moglo uiniti neto malo vie. - ta ti lino misli doktore? - Pa. Moda..., ako budem optimista, moda oko 20 %. Avdaga klimnu glavom. Azra je utke sluala. Kad doktor zavri, ona upita: - Moemo li sada do Hamze? - Svakako, - Doktor izae na vrata. - Sestro, molim Vas, odvedite ih do sobe pedeset tri, - okrenu se Avdagi. - Ako imate nekih pitanja, ili... bilo ta ... ja sam ovdje. - Hvala doktore, Selam alejkum. - Alejkumu selam. Uoe u Hamzinu sobu. Avdaga pogleda sestru: - Moete li nas ostaviti same na par minuta? Sestra klimnu glavom i izae. Avdaga i Azra skidoe pokrivae sa Hamze. Bez rijei su gledali u tijelo. Azra se nagnu i poe pregledati ranu na glavi.Vei dio koe iza uha je bio obrijan i dugaki av se protezao od tjemena do vrata. Azra je tiho komentarisala rane i avove: - Mora da je bio pognut kada je granata eksplodirala iza njega. Vidi, geler je uao kod vrata i zgulio sve do tjemena. Lobanja je samo okrznuta, - nagnu se nad lice. Dugo je prelazila prstom preko avova. - Ne razumijem ovo. ta ti misli, Avdaga? Ako je granata eksplodirala njemu iza lea nije ga mogla pogoditi istovremeno u lice i u glavu pozadi. I, ovaj geler nije rotirao. udno. 96

Avdaga je utio i pratio njeno objanjenje. - Ovo je opasno, - nastavi Azra posmatrajui rane kod pleki. - Vidi ove rane nisu zaivene jer su veliki komadi koe i mesa otkinuti. Prelomi rebara. Nisam sigurna, ali ini mi se da kima nije povrijeena, - Azra krenu nie. - Bio je pognut. Vidi, ove rane su bile okomito prema eksploziji i geleri su uli u tijelo. Poto su lea bila manje povijena, geleri su faktiki okrznuli, dodue dosta duboko, uli su, pokidali to su mogli i izali. Rotirali su, zato nedostaju vei komadi mesa i koe. Noge su mu u redu. Ako ne bude trovanja. ta misli o smrzotinama, Avdaga? Avdaga se nagnu, uze stopala u ruke i poe ih masirati. Trljao ih je par minuta. Ponovo ih spusti i paljivo se zagleda. - Kao da ima tragova cirkulacije? - Jah, - krto odgovori Azra. Pokrie ga, zahvalie se sestri i izaoe napolje. Avdaga krenu prema taksiju, ali ga Azra povue za rukav. - Da malo proetamo, Avdaga. Mirno je. - Dobro duo, - Azra ga uhvati pod ruku i oni se uputie Nemanjinom ulicom. utjeli su. Oboje su bili zaokupljeni istim mislima. - Azra, da zapalim jednu? - Zapali moj Avdaga, zapali. Avdaga je uvijek traio dozvolu od Azre da zapali kad su etali, a Azra mu je uvijek odobravala. Bila je zima. Snijeg je kripao pod nogama. Debeli snjeni oblaci su se nadnijeli nad Sarajevom. Ovdje-ondje iz kua se izvijao tanak stub dima. Rijetki prolaznici i poneki automobil. Na uglu Nemanjine i iikovca, na kartonskoj kutiji neki ovjek prodaje nekoliko kutija cigareta. Mrav, rasni pas, sada lutalica, pretrauje gomilu otpadaka traei hranu. Jedna starica takoer. Avdaga pree ulicu i tutnu joj neto novca u ruku. 97

- Halalosum. - Kabulosum, sine. Nek te Alah uva. - I tebe nano. Silazei strmim stepenicama pored Muzeja grada Sarajeva, spustie se pred Bakije. Hadija ga ugleda i brzo otvori prozor. - Selam alejkum, Avdaga. - Alejkumu selam, Hadija. - Rekoe da je Hamza ranjen. Je l' opasno? Avdaga slee ramenima i uzdahnu. - Zar je tako loe? Ma, Avdaga, bie to dobro. Dae Bog, ako Bog da. - Ako Bog da. - Bie, bie, ako Bog da, - Hadijin glas je bio siguran. - Dobar je tvoj Hamza. - Jah, nego idemo, zima je. - E, jest vala, - Hadija se trznu kao da je tek primjetio da u koulji stoji na otvorenom prozoru. - Nego, dina ti, navrati kad mu bude iao u bolnicu. - Hou, Hadija. Selam alejkum. - Alejkumu selam. - Kua se sigurno ohladila, - progovori Azra kad su uli u mahalu. - ao mi zbog Hamzinog Kapetana. A nisam ni ruak napravila. - Napravie, moja Azra. A Kapetan je vie navikao na hladnou nego na toplotu. - Avdaga pokua da je razgovori. Velika soba bila je topla. Kapetan je doao prije njih, naloio 98

vatru i sjeo na seiju do prozora. Zagledan u dvorite, u prijatnoj toplini sobe, ubrzo je zaspao. Tako ga zatekoe. - Samo ga pokrij dekom, - proaputa Azra. - Sad u ja grah pristaviti. Dok se on probudi, bie gotov. Azra je uurbano poslovala oko pei. Avdaga izae, uze abdest, povue se u dalji kraj sobe i predade se molitvi. Pucketanje vatre i tiho Avdagino mrmorenje kao da jo vie uspavae Kapetana koji se promekolji, spusti glavu na seiju i nastavi spavati. Njegovo snano hrkanje ispuni sobu. Avdaga i Azra se pogledae i prigueno se nasmijae. Zavravajui posao oko ruka, Azra se okrenu Avdagi: - Stari, da nam pristavim jednu dvicu? Dvica je bila mala dezva u kojoj se pravila kafa za dvije osobe. Po dva mala fildana za svakog. - Jah, jah, de. Avdaga prie pei i sjede na pod. Azra mu prikui kafu pa i ona sjede. utei otpie po nekoliko gutljaja. Kafa je bila topla i jaka. Avdaga je obiavao rei: - ovjek mora biti kao kafa, jak i topao. Avdaga prui Azri cigaru. Njihova mala tajna. Azra je puila, ali samo u rijetkim prilikama kad bi se osamili i kad su imali vanije razgovore. utke odbie nekloliko dimova. Avdaga prvi progovori. - Da mi njega sutra prebacimo kui? Azra ga je gledala u oi. - Doktor ree 20%. Po onome to ti ree, i to znamo o ranama, anse su mu pola-pola. Moda i vee, ako Bog da. Malo odutje, otpi kafe, odbi nekoliko dimova. - Lice izgleda gadno, ali nije opasno. Rana na glavi isto tako. Smrzotine - nita. Noge su dobro. Ostaju jo lea i rane oko bubrega. Jah, noga i slomljena ruka nisu opasne. Sad, ako na bubrezima nije 99

neto promaklo doktorima, ako nije ostao neki geler pa da se prozlije... Lea. Lea su, po mom, Azra jedini pravi problem. Ali bie... ako Bog da. Azra ga je pomno gledala u oi pokuavajui da prodre u samu sutinu njegovog bia. Poznavala je svog Avdagu. U dubini due bio je zabrinut. Moda bi i plakao da nje nije ovdje. Ali nije mogla da otkrije ni najmanji trag sumnje u ono to je govorio. Bio je miran, siguran i sabran. - Lijepi moj Avdaga. - Lijepa moja Azra. Slae li se sa mnom. Nas dvoje znamo k'o i bolniarke. A i Hamzi e biti bolje kod kue. - Ja u mu spremiti malu sobu. Ona se lahko grije. Ogrev je bio skup u opkoljenom Sarajevu. - A onda... Kunica, - oboje rekoe u glas. - Kunica, Boga mi. to je Alah deleanuhu dao trava, ni jedna nije k'o kunica. Pa obloge, pa ajevi, pa pranje rana, pa... Bie dobro ako Bog da. Azra ga je posmatrala sa ljubavlju i ponosom. - Allahu dragi, pomozi naem Hamzi. Ako ne zbog mene ono zbog ovog ovjeka kojeg volim, - tiho promrmlja. - ta kae Azra? - Nita moj Avdaga, nita. Vani se brzo smrkavalo i oni u mraku popie kafu. Kroz rupice na vratima pei plamici su obasjavali dijelove sobe i stvarali udne sjenke koje su igrale po zidovima. Kapetanovo glasno hrkanje na trenutak se prekide otkucajima starog zidnog sata. Kapetan se promekolji i nastavi hrkati. Napolju je opet poeo da pada gusti snijeg. **** 100

Sutradan je Sarajevo bilo ponovo izloeno tekom etnikom granatiranju, tako da su Hamzu prebacili kui tek u veernjim satima, kad su etnici, nakon granatiranja Starog grada, okrenuli cijevi i poeli granatirati Novo Sarajevo. Dani su prolazili. Za Avdagu i Azru vrijeme je bilo ispunjeno brigom o Hamzi i molitvama. Tri puta dnevno, istili su mu rane ajem od kunice, sipali mu aj u organizam kroz cjevicu i nekoliko puta na dan mijenjali obloge, takoer od kunice, na ranama. Hamza je bio pokriven samo laganom plahtom, a soba je bila dobro ugrijana. - Preko rana mora da stalno prelazi zrak, da ih sui. Samo, moraju biti potpuno iste. Najbolje je da se stave obloge, da malo odstoje i da se onda rana sui na zraku, - Avdaga je objanjavao Kapetanu. I stvarno, rane su zarastale lijepo, preko njih se hvatala tanka korica nove koe koja je pucala, s vremena na vrijeme, da bi se odmah zatim ponovo obnavljala. Kapetan se potpuno preselio kod Hamzinih. im bi zavrio poslove u komandi, vraao se. Malo je pomagao Avdagi, a vrijeme bi zatim provodili u filozofskim raspravama. Avdaga mu je dugo i strpljivo objanjavao prvo osnovne postulate islama, a vremenom su se uputali i u sloenije rasprave. Kapetan je bio roen i odgojen u ateistikoj porodici. Od rane mladosti u vojnim kolama, poslije po garnizonima na granici u Srbiji i Sloveniji, nije imao ni najmanje predstave o islamu. Rat u Bosni ga je zatekao na srpsko-bugarskoj granici. Dugo nije razumijevao o emu se radi. Onda je na CNN-u vidio slike pokolja i masakra nad muslimanskim stanovnitvom u Bosni. Dugo nije mogao da vjeruje da te ljude ubijaju samo zato to su muslimani. Onda je otiao na slubeni put u Novi Sad. Odluio je da ide u Bosnu. Ilegalno je preao maarsku granicu. Maarska patrola ga je uhvatila i poslije ispitivanja sprovela do austrijsko-maarsko-slovenske tromee. Austrijanci su ga prebacili u Sloveniju. Odatle je, preko Dalmacije, doao u Bosnu i priljuio se Armiji RBiH. Trebalo mu je malo vremena da shvati u kakvom se uasu nalazi narod Bosne i Hercegovine. Duboko alostan to nije bio od poetka u Bosni, on se punim srcem ukljuio u borbu za opstanak svog naroda. 101

Prirodna inteligencija i logika omoguavali su mu da brzo upija znanje koje mu je Avdaga prenosio. Poeo je da shvata stvarne uzroke i razumijeva ciljeve srpske agresije na Bosnu. Poeo je da shvata osnove islama. Kao kroz maglu su mu se u sjeanju pojavljivale slike iz vrlo ranog djetinjstva kada je provodio ljeto kod nane i dede na selu. Onda je doao otac i rekao da oni sa svojim staromodnim nazorima i religijom mogu pokvariti djete. I od tada vie nije posjeivao dedu. Sada, nakon krvavog iskustva, Kapetan se, moda nesvjesno, ali sa radou, vraao vjeri svojih predaka. Musa je navraao svaki dan. Koristio je prekide u granatiranju i polahko doepavao do Avdage. Obino bi se namjestio pored Hamzinog uzglavlja, poloio mu ruku na kosu i puio. Puio je toliko da bi u neko doba Azra, mimo svoje prirode, upuivala znaajan pogled Avdagi. Avdaga bi ustajao i otvarao vrata koja su iz sobe vodila na hodnik. - Da malo izvue, - govorio bi kao da se pravda. - Ne smeta njemu dim Avdaga, - govorio bi Musa i nastavljao da pui. Ukljuivao se u razgovore izmeu Avdage i Kapetana. udio se da Kapetan ne zna osnovne stvari o islamu i mudro zakljuivao: - Ovaj rat je najvea Miloevieva greka. Pa ovjee, sa ovakvim kakav je na Kapetan i ostali k'o on, Muslimana bi nestalo za sljedeih dvadeset godina. Svi bi bili Srbi. I, moe li ti zamislit te tragedije Kapetane, da tebe etnici ubiju zato to si Musliman. A ti, ne klanja, ne posti, pije, jede krmetinu. A oni te ubiju zato to si Musliman. A ti vei Srbin od njih. - Dobro je Musa. Nikad nije kasno da se dode tobe, - smirivao bi ga Avdaga. tobe. - Jah, trebalo je poginut dvjesto hiljada da bi na Kapetan do'o

Kapetan bi se snebivao, a Avdaga bi kriom davao znake Musi. Dalji razgovori su se vodili o ratu, spoljnopolitikoj situaciji, religiji, istoriji. Avdaga je bio nepresuni izvor znanja i svojim logikim izvlaenjem zakljuaka zapanjivao je i uveseljavao Kapetana i Musu. Uglavnom, svi su uivali u tim razgovorima. Svaki dan razgovori su postajali ivlji i dui, vjerovatno i zbog toga to su Hamzine rane dobro 102

zarastale. Jednog dana Musa je ba dobro uzeo na zub Kapetana i njegov ateistiki ivot prije rata. Kapetan je utio kao da je on kriv za to. Musine neslane ale prijetile su da prerastu u ozbiljniji sukob, tako da mu Avdaga ree da prestane. Musa ga veselo pogleda: - Dobro, moj Avdaga. Nego, odvedi ti njega jednom u Bakije. Pa ako preivi razgovor sa derviima, neu vie nikad ni spomenut nita na tu temu. **** Prvo su se ukljuili prekidai memorije. U Hamzinom mozgu, dugo vremena izolovanom od vanjskog svijeta, poeli su se javljati prvi tragovi sjeanja. U poetku su to bili kratki fragmenti koji su se nepovezano pojavljivali i nestajali. Slike, koje su se pojavljivale, izazivale su lagano titranje onih kapaka. Avdaga i Azra su ih uoili skoro istovremeno. - Hvala dragom Allahu deleanuhu. Kako su dani prolazili, sjeanja u Hamzinom mozgu su se pojavljivala sve ee, a istrgnuti fragmenti sve povezaniji. Pauze u radu mozga i dalje su bile duge. Bilo je poslijepodne. Lijep aprilski dan. Poslije posla Hamza je bio na poti. Podigao je paket koji mu je poslao roak iz ikaga. Poslije je svratio do oca u duan, a zatim produio u vikendicu. Malo je otrije nagazio gas i uti golf je brzo prelazio kilometre koji su ga dijelili od Amre. Pogledavao je na sjedite do njega. Uz put je raspakovao paket. Roak mu je poslao novu video kameru. Sony. Zadnja rije tehnike. Hamza se smijeio: - E, roo, roo, jebala te Amerika. Bilo je to prvi put da se roak uopte javi nakon godina provedenih u Americi. Hamza se bojao Amerike. Prema onome to je gledao u filmovima i novinama, bila je to surova zemlja. Velika zemlja u kojoj se pojedinac lahko gubio. Droga, prostitucija, mafija. Ne, 103

Hamza nije volio Ameriku. Ubrzo skrenu sa glavne ceste makadamskim putem i nakon par stotina metara uz kripu konica se zaustavi pred kuom. Amra je bila na trijemu. Stavila je Malecku na ljuljaku, dobro je umotavi u deku. Uivale su na suncu koje se trenutno nalazilo na zapadu i skoro nestvarno ih obasjavalo. Vikendica je bila njegov prvi samostalni projekat nakon zavretka fakulteta. A iroki trijem koji se protezao sa dvije strane kue je bio po Azrinoj elji. Pravi ameriki. - Hej!! Hej, hej! Vidi ta nam je poslao roak iz Amerike! On poljubi Amru podigavi je u zrak. Njena duga kestenjasta kosa, puna sunca i krupne smede oi inile su jak kontrast njegovoj dugoj, plavoj, zlatnoj kosi i plavim oima. On se zavrti sa njom u naruju. Amra je vritala. Malecka joj se pridrui. - Ne boj se, zlato mamino. Tata se igra. Tata voli mamu, Malecka uuti i zagleda se u njih. - Amra, gledaj ovo. Ovo ti je zadnja rije tehnike. Hamza joj je oduevljeno pokazivao kameru. - Moj Hamza ovo ti kod nas ne vrijedi. - Kako ne vrijedi? Otkud ti to? - Oni imaju drugi TV sistem. Znam kad sam bila na studijskom putovanju sa orkestrom. Nismo mogli gledati ni jednu nau kasetu. - E roo, roo. Jedna repa u sto ljeta i ona crvava. Amra prasnu u smijeh. - Nita za to. Snimiemo sve to moemo i poslat mu je nazad. Da bar ima neto od ove nae ljepote u Americi, - zakljui Hamza. - Nego, odoh ja da snimim neto sa brda. Hou da se vidi sva okolina, a onda emo snimiti kuu izbliza i iznutra. Sutra u snimiti Avdagu i Azru i staru kuu. Pa da mu poaljemo. - Hamza, ta se deava u gradu? - Ma nita. Neke budale pucaju. Smirie to policija. - Hamza, bojim se. Da mi ipak odemo u Sarajevo? 104

- Ne budi smijena. Nije to nita. Par manijaka. - Ne znam, Hamza. Mene je strah. - Ne boji se valjda kad sam ja ovdje? - Ne zezaj, stvarno. Ovo je ipak na osami. - Ma kakvoj osami. Selo je iza brda. Kum je tamo. Ako zapne, ovdje je za par minuta. - Ne znam, Hamza, - ponovi Amra. - To za Kuma. Ljudi svata priaju. - Pusti ljude. Priaju svata i za mene. Kum mi je to. Je li on dao maloj ime? Ha? Nije kum dugme. Posebno kod Srba. - Dobro, kad ti kae. Nego, nemoj se dugo zadrati. Ja u postaviti ruak. - Neu ni da hou. Brzo e se smrknut. Hamza je poljubi ovla, ue u golfa, stisnu gas i odveze se uskom stazicom iza kue. Ubrzo je stazica skretala desno i on izae iz auta i krenu pjeke u lijevu stranu. Ispe se na vrh brda koje se nalazilo zapadno od kue. Uini mu se da e imati puno bolji pogled ako se popne na drvo. Stari hrast je bio kao stvoren za to. Brzo se ispentra. Sjede na poveu granu, nogama obuhvatajui glavno stablo. Upali kameru i proba zum. Sa zadovoljstvom konstatova da je zum odlian i da moe snimiti i detalje kue i sa ove daljine. Prisloni oko na kameru i poe snimati. Prvo krupnim totalom uhvati ulaz u kuu. Na trijemu je sjedila Amra i neto svirala na violini. Malecka je sjedila na ljuljaci posmatrajui je. Hamza polahko pree na snimanje panorame. Kua se nalazila na kraju istine. Uski makadamski put ju je povezivao sa glavnom magistralnom cestom. Iza kue je bila borova uma koja se zavravala strmim stijenama. Na istonoj strani mali vonjak i bata u kojoj je Amra ve posijala rano povre, a na suprotnoj strani, odmah pored kue se nalazio ruinjak. Amrin ponos. Mnotvo raznih rua na kojima su se poeli pojavljivati prvi pupoljci izmamljeni proljetnim suncem. U kadar mu ue veliki bijeli mercedes. Hamza se nasmijei. 105

Kum je prispio na ruak. Dobro je. Malo e se i Amra smiriti. On privue mercedes u krupni total. Mercedes stade i Kum izae napolje. Ali otvorie se i druga vrata i jo etiri momka izaoe iz auta. - Koji e im klinac uniforme i oruje? Da nije mobilizacija? pomisli Hamza i nastavi snimati. Kum je kao neto vikao i dvojica otrae iza kue. Valjda privuena galamom, iz kue se pojavi Amra. Uze malu koja je izgleda poela plakati i sie niz stepenice pred Kuma. Jedan od Kumovih pratilaca, potpuno elav bradonja, je neto objanjavao Kumu i pokazivao na Amru. Kum klimnu glavom. Drugi prie Amri i, Hamzi se uini, ote malu iz njenih ruku i dade je Kumu. elavi uhvati Amru za ruku, zavrnu joj je na lea i gurnu je prema kui. Hamzino lice se ukoi, ali, jo uvijek nita ne shvatajui, on nastavi da snima. Domalo, iz kue istra Amra. Rukama je prekrivala gole grudi. Dotra do Kuma. Kum dobaci Malecku svom pratiocu. Iz korica koje su visile na opasau izvue kopiju samurajskog maa koji je nedavno kupio u nekoj staretinarnici u Beogradu. Prinese ga Amrinim rukama i sjeivom zapara podlaktice. Hamza ugleda kako krv navrije iz rane. Amra rairi ruke. Izgledalo je kao da vriti. Skamenjen, Hamza je snimao dalje. Kum ponovo, ovaj put snano zamahnu drei ma sa obje ruke. Kao drvosjea. U horizontalnom letu ma na trenutak uhvati zraku sunca a onda, bez otpora, presijee Amrin vrat. Glava pade na zemlju. Krv iknu uvis. Hamza vrisnu. Kum uze jednom rukom Malecku, baci je u zrak i doeka zamahom maa od zemlje prema gore. Na zemlju padoe dva dijela malog tijela. Ma je Malecku presjekao preko pasa. Jedan od pratilaca se okrenu i poe povraati. - Neeeeeee!!! - Hamza vrisnu. Dugo i divlje. Skoi s drveta, odbi se o jednu granu i pade na zemlju. Podie se i potra niz brdo. Na kraju padine, gdje su se dva brda spajala u vododerinu, Hamza u punom trku stade na neko truhlo drvo, okliznu se i poleti kroz zrak. Sve se desilo tako brzo da nije imao vremena da podmetne ruku. Punom snagom udari glavom u kamen i srui se. Ostade leei. Niz elo se slivala krv. U ruci je stiskao kameru. Mnogo kasnije probudila ga je kia. Snaan proljetni pljusak. 106

Potpuno mokar pogleda na sat. Malo iza ponoi. Sjeti se Amre. Vrisnu njeno ime i potra uzbrdo. Trao je, posrtao, klizao se, padao, dizao se i ponovo trao. Konano istra na istinu. Iz zgarita kue se izvijao tanak stub dima. Hamza pritra. Na desetak metara od zgarita ugleda Amrino tijelo. Glava je bila pet-est matara dalje. Hamza pade na koljena. Zgrabi bezglavo tijelo i pritisnu lice na Amrine grudi. Tijelo je bilo hladno i koilo se. Nije znao koliko je bio u tom poloaju. Kia je i dalje padala. Spusti Amru i na koljenima doe do njene glave. Polahko je uze. Amrine oi su bile otvorene i prazno su gledale u nebo. Na licu trag cipele i zaleden gr uasa. etveronoke, Hamza se vrati i poloi glavu uz prerezani vrat. Pokua da ustane, ali pade. Otpuza do Malecke. I njene oi su bile otvorene. Polahko ih zatvori. Nekako na koljenima donese dijelove djevojice do Amre. Pade na zemlju i ostade da lei. Vrijeme je prolazilo. Lica zarivenog u blato, Hamza je i dalje leao nepomino. U neka doba se pokrenu. Otetura do zgarita. Nae lopatu kojoj je izgorio drak. Okretao se okolo pa pride ruinjaku. Amra je juer okopala rue i zemlja je bila rastresita. Brzo je kopao. Izvadi nekoliko rua sa korjenima i nastavi kopati. Nakon izvjesnog vremena iskopao je dovoljno duboku rupu. Skide vindjaknu i demper. Prvo stavi Amru i prisloni joj glavu uz vrat. Donese i Malenu. Amrinim rukama zagrli Malecku i nasloni im glavu uz glavu. Da budu blie. Preko glava prebaci jaknu a tijela, koliko toliko, pokri demperom. Poe nabacivati zemlju. Nakon nekoliko trenutaka stade, rukama odgrnu zemlju, skide jaknu s njihovih glava. Na usnama mu ostadoe tragovi zemlje. Ponovo nabaci zemlju preko tijela. I ponovo ih otkopa. Lee pored njih. Zagrli Amru i privue je sebi. Od tog pokreta Amrina glava izgubi oslonac i prevrnu se na stranu. Hamza se trgnu. Sjede. Brzo vrati Amrinu glavu uz tijelo. S rukama zabijenim u kosu posmatrao je leeve. Minut? Sat? Izae iz groba i kleei, rukama nagura zemlju preko tijela. Vrati rue sa korijenjem na njihovo mjesto i paljivo razbaca zemlju po ruinjaku. Ukloni sve tragove kopanja. U lokvi kinice opra zemlju sa lopate, provalja je po gareu i baci na zgarite. Panju mu privue malo crveno, signalno svjetlo na kameri. Uze kameru, izvadi kasetu i stavi je u dep. Baci kameru daleko od kue i makadamskim putem krenu prema glavnoj cesti. Iao je ve dugo kad ugleda farove automobila koji 107

mu je dolazio u susret. Umrtvljenih ula, u posljednjem trenutku u njemu se probudi instikt za samoodranjem i on se baci sa ceste u rijeku, na samo trenutak prije nego to bi ga uhvatili farovi automobila. Miljacka. Ledena voda ga osvijesti. Saeka da vozilo proe i nastavi put. Uskoro na cesti ugleda barikadu. Ponovo ue u rijeku, pregazi je i izae na drugu stranu. Pope se na brdo i u irokom luku zaobie barikadu. Sarajevo je bilo na domaku. Vie se nije vraao na cestu. Drao se brda. Jo jedan tunel je bio ispod brda na kojem se nalazio. Polahko se peo uz brdo. Kia nije poputala. Ravnomjerno utanje kapi remetilo je apsolutnu tiinu. Odjednom, vjetar do njega donese miris dima cigare. Neko je puio. Hamza se ukopa. Digao je glavu i kao pas traga mirisao zrak. Miris je dolazio sa prevoja brda petnaestak metara ispred. Lee na zemlju i nastavi puzei. Na samom prevoju, ispod malog drveta, uao je ovjek. Straar. Bio je okrenut prema Sarajevu. Pokriven kabanicom. Puio je. Preko koljena nemarno prebaen automat. Hamza se nastavi privlaiti. Kad je bio na par metara udaljenosti, dohvati mali kameni i baci ga preko glave straara. Straar okrenu glavu u smjeru unja ne prekidajui puenje. Nije nikoga oekivao. Hamza se uspravi. U dva skoka se nae iza njegovih lea. Desnom rukom ga uhvati preko usta i pritisnu mu glavu uz stablo. Lijevom pretrai straarov pojas. Napipa no, izvue ga i snanim zamahom zabi mu ga u sljeponicu. No proe kao kroz sir. Hamza ga pusti, uze automat i rezervni arer. No zatae za pojas. Ne okreui se nastavi put. Kad je preao preko zadnjeg tunela prije Darive, popularnog Sarajevskog kupalita, trznu ga otar povik: - STOJ! - Stao sam. - Ko ide? - Ja sam, Hamza. - Kakav Hamza? - Dobro je, drug. Evo dig'o sam ruke. Mogu li sad prii? - Moe, ali skroz polahko. Da ti vidim ruke cijelo vrijeme. 108

- Evo, je l' dobro ovako. - Tako, tako. Jedan pokret i pucam. Bez zeze. Hamza prie. Mlad rezervni policajac izae iz zaklona. - Jesi l' na? - Ama jesam, jedino da skinem pantole? - Ne treba Hamza, - iz mraka se zau glas. - Dobro je, pusti ga. Hamza, otkud ti? Bio je to njegov komija iz mahale, stariji i ozbiljniji ovjek. - Ma eto, vidim frka, pa mislim bolje da doem ovamo. - Dobro si. Ba je frka. Ima i mrtvih. Nego, otkud ti oruje? - Kupio od jednog Srbina. - Ne moe ti, drue imat automat privatno. Po zakonu o noenju i dranju oruja... - javi se mladi policajac. - Neka mali. Malo e mu bit i top ako se nastavi kako je poelo, - upade stariji. - Nego Hamza, produi ravno i odmah desno na Kovae. Ima puno patrola pa bolje da te ne zaustavljaju. - Dobro komija, vidimo se. Ubrzo nakon toga Hamza bez kucanja ue u kuu. Azra se iznenadi. Tako se uplaila videi ga blatnjavog i krvavog, nije to niim pokazala. - Otkud ti, moj Hamza, po ovoj kii? - Eto, doao malo. - Gdje ti je Amra i Malena? - Otile su za Njemaku. Kum ih je poslao. - A to, bolan ne bio? - Frka je Azra. Prava frka. Bie rata izgleda. - Hamza, otkud ti oruje? - umijea se Avdaga. 109

- Kupio od jednog Srbina. Nego Azra, de mi molim te spremi kupatilo i sobu. Malo sam umoran. Azra izae iz sobe. Avdaga se zagleda u Hamzu. - Kai. Hamza poe da pria. Govorio je polahko i teko. Zastajkivao, mucao, brisao oznojeno lice. Konano zavri i zagleda se u pod. Avdaga je utio skamenjen. Hamza doda: - Molim te, nemoj rei Azri. Srce bi joj puklo. Neka bude da su u Njemakoj. Za sve. Avdaga klimnu glavnom. Onda kao da se prenu: - Idi se okupaj, pa u svoju sobu. Ja u doi malo kasnije. Avdaga je doao nakon pola sata. Dugo je u tiini gledao Hamzu. Onda progovori. Izmijenjenim glasom. Bio je to Avdaga kojeg Hamza nije poznavao. Strog, nekako tu. - Ti bi da ide sutra? Hamza klimnu glavom. - Ne moe. Ostae ovdje tri dana. Sad, uzmi Kur'an i ui. Ui. Nemoj spavat dok ja ne doem. Daj mi taj no. - Mislio sam ga zadrati. - Normalno da e ga zadrati. Sad mi ga daj, - bio je to ton koji nije podnosio suprotstavljanje. - Je li jasno? Ui dok ja ne doem. Poni od Jasina, -Avdaga se die i izae iz sobe. Doao je oko deset sati ujutro. Hamzina glava je padala nad Kur'anom. Uio je glasno, teno i bez zastajkivanja. Avdaga ga je uvijek volio sluati. Sad mu rukom dade znak da zavri. - Sadekallahul-azim. Hamza ovla poljubi Kur'an i nasloni elo na njega. Avdaga mu prui neke opasae. - Probaj. Stavljaju se kao tregeri. 110

Hamza ustade i stavi tregere na sebe. Kroz dva kraja konih kaieva je provukao ruke. Preko sredine lea nalazila se futrola od vrste koe. Na dnu futrole dui tanki remen. - Taj remen privrsti za kai na pantolama. Tako. Stavi sad no u futrolu. Hamza stavi no u futrolu i nae da dobro lei na leima. - Sluaj Hamza, od ovog trenutka, pa naredna tri dana mora zapamtiti svaku rije koju ti kaem. Jasno? Dobro, sad se probaj kretati, mrdaj ramenima, sagni se, probaj se okrenuti. Tako. Dobro je. E sad, sluaj dobro. Za tebe se ne zna da li si ljevak ili denjak. To ti je prednost. Koristi je. Svaku prednost koju ima, ma bila ona mala kao treptaj oka, mora iskoristiti sto posto. Kao u ahu. Ako doe u situaciju da ima samo jednog pijuna vika, mora dobiti partiju. Izvadi no. Hamza podie desnu ruku i preko desnog ramena pokua da izvadi no. Ali ruka je pobjegla na lijevu stranu. On pokua da ga izvadi lijevom rukom preko lijevog ramena. Ruka opet pobjee na suprotnu stranu. Hamza zastade za trenutak, a onda lijevom rukom uhvati ruku preko desnog ramena. No se, kao arolijom, nae u ruci. - Ovo je dobro. - Odlino. Ponovi nekoliko puta. Hamza je ponavljao. No bi se na aroban nain naao u ruci spreman za upotrebu. - Dobro je. To e vjebati nekoliko puta na dan. Sad, pazi. Noem se ne sijee kao sa sjekirom. Sjeivo mora da ree i sjee kad se izvlai. Bez obzira na snagu zamaha, ako sjee dok zabija no, brzo e doi do take kad ga vie ne moe zabiti. Probaj jednom u zraku. Nije dobro. Daj mi no. Ovako. Vidi. Zamah, povlaenje prema sebi i sjeenje. Probaj sad. Tako, dobro je. Vjebaj i to. I, do veeras da mogne uraditi dvjesto sklekova. Poni odmah da vjeba. Jo neto. Azra ti nee ulaziti ovamo. Kad ogladni, izai da jede u sobi. A sad moe spavati. Hamza poslua. Spavao je nemirno, trzao se, buncao. Ustade 111

poslijepodne umorniji nego to je legao. U naredna tri dana sa Avdagom je proao skraeni kurs vojnih vjetina, snage, izdrljivosti, snalaenja u prirodi i u raznim situacijama. Od puzanja, nianjenja, okidanja, upute o eksplozivima, miniranju, postavljanju zasjeda, hrani u umi, samopomoi u sluaju ranjavanja, koncentraciji... etvrtog dana ujutro Avdaga mu saopti: - Sad si spreman. Na Bistriku su neki momci. Zovu ih Beretke. Znam neke od njih. I ti ih zna. Idi sad. I neka te Allah uva. Jo neto. Zapamti. Ne pij. Ne ubijaj ene i djecu, stare. Ne mrcvari zarobljene. Ako mora da ubije u borbi, neka to bude brzo i isto. Ja ti nemam nita vie rei. Zna gdje je kua. Kad moe doi. Ne zamaraj se razmiljanjem o onome ta je bilo. To e te oslabiti, a ne moe nita izmijeniti. Allahova volja. Ne misli na mene i na Azru. Pare su ti na stolu. Uzmi koliko ti treba. Azra ga je utke poljubila. Avdaga je zagrli kad Hamza izae iz avlije. - Mislio sam da je sve ovo iza nas. Da sam ja zadnji iz nae porodice koji je morao da ratuje. Od pamtivjeka, svi iz porodice su ratovali. I bili dobri ratnici. Sad je red na Hamzu. Bie on dobro, ako Bog da. Ne brini puno za njega. **** Momci na Bistriku su bili jedna od brojnih grupa samoorganizovanih na poetku rata. Poetak rata iznenadio je Sarajlije. Niko nije mogao zamisliti da se jedan ovakav rat moe dogoditi u njihovom eheru, olimpijskim gradu u srcu Evrope. Ljudi su bili zbunjeni i oekivali su intervenciju, u prvom redu Amerikanaca, koji e doi i prekinuti ovo ludilo. U svim priama i komentarima kraj rata se oekivao, ako ne ove, onda sigurno sljedee sedmice. Policija je bila jedina oruana formacija u Sarajevu. Specijalna policija 112

Ministarstva unutranjih poslova popularno nazvani "Vikievi specijalci" (po Draganu Vikiu, njihovom komandantu, jednoj od ratnih legendi Sarajeva), predvodili su odbranu. Policija je bila dobro okrnjena odlaskom, ili, bolje reeno izdajom pripadnika srpske nacionalnosti koji su odnijeli ili unitili dobar dio naoruanja. Posebno iz skladita u Krteljima. Policija, pojaana rezervnim sastavom, preuzela je odbranu grada. Istovremeno, u gradu su kao peurke nicale grupe dobrovoljaca za odbranu grada. Okupljali su se, uglavnom, oko Crnih bisera Sarajeva, momaka koji su ivjeli na granici i u stalnom polusukobu sa zakonom, oko poznatih sportista, karatista, dudista, oko poznatih sarajevskih privatnika. Policija, Zelene beretke, Patriotska liga, ... iz tog arenila, vrlo brzo, e izrasti snana Armija Bosne i Hercegovine. Dogodilo se neto to niko nije oekivao. Moda prvi put u istoriji. Momci sa granice polusvijeta, bez iznimke, stavili su se u odbranu napadnutog grada. Gradom je kruila anegdota da je jedan od njih rekao efu policije otprilike: "Daj da mi sad zajedno pobjedimo etnike. A poslije ja u opet, kao krasti, a ti me opet, kao lovi." (Neki od ovih momaka su poslije skrenuli na stranputicu. Meutim, bez obzira na skretanja do kojih je dolo, za ono to su uinili u prvom razdoblju odbrane zemlje, treba im odati potovanje) Te samozvane grupe su nekako preutno podijelile zone odgovornosti i svaka je bila zaduena za jedan dio linije odbrane. Juka, elo 1, elo 2, Kruko, Topa, Je, Kan, Caco, ..., na jednoj strani, policija je drala svoje zone, na drugoj. Specijalci su bili kao vatrogasci. Jurili su i stizali svuda gdje je bilo gusto. Na ispomo. Uskakali bi u borbu, zavravali posao i jurili dalje. Na divljaku, barbarsku agresiju, na neuveno masakriranje Sarajeva i cijelog naroda, mladost Sarajeva i Bosne i Hercegovine je odgovorila spontanim otporom. Na iznenaenje cijelog svijeta, Bosna je opstala, goloruka se uspjela othrvati etvrtoj oruanoj sili u Evropi. Biva JNA, uz etnike, bijele orlove, arkanovce, eeljevce i svu drugu silu razbojnika, ubica, pljakaa, propalica, bitangi, probisvjeta, palikua, i drugih ubradi sa bunjita Smrdije, bive Srbije i Smrdigrada, biveg Beograda, nije uspjela pobiti cijeli narod Muslimana u Bosni. Svoju naivnost i povjerenje Muslimani su platili krvavom cijenom od oko 300.000 poginulih. Uglavnom civila, ena, djece i staraca. U direktnim sukobima sa naoruanim braniocima, 113

teroristi su uglavnom izvlaili deblji kraj. Ratnom zloincu, generalu bive JNA Milutinu Kukanjcu, nije bilo jasno kako su Srbi mogli izgubiti poloaje u Sarajevu i oko njega, kad im je on sve to ostavio u rukama. Inae Kukanjac je ostao zapamen po izjavi da JNA nije ni mrava zgazila u Bosni. Za mrave nije utvreno, ali je injenica da je ta JNA, sa etnikim barbarima uvezenim iz Smrdije i domaim zloincima, pobila i masakrirala oko 300.000 Muslimana u Bosni. Jednoj od tih samozvanih grupa okupljenih u kafeu Papilon na Bistriku prikljuio se Hamza. Istog dana doao je i Musa. Bie im lake zajedno. Ostali momci, sve njihovi drugovi, prijatelji, poznanici. Poznata lica sarajevske raje. I svima njima je bilo normalno da vide jedni druge zajedno. Prve akcije u odbrani. Trebevi, Vuija Luka, Zlatite. Skoro bez oruja zaustavljaju etnike. Drugi maj 1992. godine, prelomni trenutak za Bosnu i Hercegovinu. Tog dana, bolje reeno te noi, biva JNA se i javno svrstala na stranu agresije. Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine gospodin Alija Izetbegovi, sa pratiocima se vraao u zemlju. Nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom zarobljavaju ga pripadnici bive JNA i odvode u kasarnu u Lukavici. Patriotska liga, Beretke i samoformirane grupe dobrovoljaca blokiraju Komandu Sarajevske vojne oblasti u Starom gradu, srcu Sarajeva. U komandi je i general Kukanjac. Kuka, zapomae. Zove u pomo snage UN-a. Zove avole i anele. Bijednik. Iste noi etniki tenkovi prilaze centru grada. Branioci ih dre na oku. Autoritativan glas na motorolama izdaje nareenje braniocima. - Ako samo prolaze, propustiti. Ukoliko vatreno djeluju - unititi. Vrlo dobro reeno, ali ime? Dedo, legendarni starac, moda sedamdesetak godina, Je, elo i drugi, zaustavljaju tenkove na pedesetak metara od zgrade Predsjednitva R BiH. Poluugljenisani, izgorjeli leevi agresorskih vojnika na ulici kod Skenderije. Slike koje obilaze svijet. Sutradan razmjena. Biva JNA daje Predsjednika Izetbegovia za Kukanjca. Beretke i Patriotska liga zaustavljaju vojni konvoj koji se povlai iz zgrade Vojne komade. Kukanjac prolazi. Branioci zarobljavaju veliku koliinu oruja i dokumentaciju o pripremama i ciljevima agresije.

114

Konano je svima jasno. RAT Borbe se zahuktavaju. Milinkladska, Plava kua. Pada u. Ne pada, branioci je osvajaju. Hamza izlazi van grada. I Musa sa njim. Borbe na vanjskom prstenu oko Sarajeva. Branioci zauzimaju Trnovo i vaan prevoj Rogoj. Rat traje. Niko vie ne pria o intervenciji. UN donose rezolucije. Nove bezvrijedne rezolucije. Neobavezan sadraj koji nikog ne obavezuje. Jedino branioci sprovode rezolucije u ivot. Rezolucije o povlaenju etnika. etnika teroristika soldateska munjevito zauzima kompletnu istonu i sjevernu granicu Bosne. Gradovi, sela i zaseoci padaju kao kule od karata. Graani nemaju oruje. Ope rasulo. Nenaoruani civili postaju meta etnikih orgijanja. Broj poginulih, masakriranih i likvidiranih Bonjaka se uveava strahovitom brzinom. 10.000, 20.000, 50.000. Uglavnom ena, djece, staraca. I uglavnom kamom. Klanjem. Osnovni simboli za sliku etnitva i dalje su kama, i rtva, bespomoan civil u redu za klanje. Nakon vie od hiljadu dana opsade Sarajeva, grupa smrdigradskih (beogradskih) intelektualaca dolazi u posjetu Sarajevu. Prima ih gradonaelnik Sarajeva gospodin Tarik Kupusovi. Smrknuti su i neto im nije pravo. Igrom sluaja, ef protokola kabineta gradonaelnika je Srbin. Normalan ovjek. Jedan iz grupe gostiju pita zato Sarajevo nije proglaeno otvorenim gradom kao Pariz u Drugom svjetskom ratu. (Aludirajui na tezu iz njihove propagande da su Sarajlije krive za unitavanje grada, jer ga brane). Gradonaelnik odgovara: - Zato to imamo iskustvo svih gradova i sela u koja su etnici uli. Pobili su sve to su zatekli. To bi bila i sudbina Sarajeva da nije branilaca. **** 115

Jo jedno ratno ljeto. etnici prikupljaju sve snage za odluujui napad. Pojaanja iz Smrdije i Smrde gore. Poinje napad na prevoj Rogoj. Komanduje lino ratni zloinac general Mladi. Linije branilaca poputaju. Pada gradi Trnovo. Branioci se povlae dalje. Nemogue je uspostaviti stabilne linije odbrane. Hamzina jedinica desetkovana u viednevnim borbama. Ostaju u okruenju. Njih desetak. Planina. Nema hrane, vode. Sve veze sa ostalim jedinicama prekinute. Uspijevaju pronai mali izvor. U stvari to je cjedite. Na dnu vododerine voda se, kap po kap, cijedi iz zemljita i pravi malu baricu. Samo to su skvasili usta uju glasove. Hamza komanduje povlaenje. Skrivaju se po bunju. etnici. etvorica. Tri mladia i stariji ia. Znaju za izvor i dolaze sa malim kanisterima. Hamza komanduje kao da diriguje: dva, tri, sad. Iskau sa uperenim orujem. etnici potpuno iznenaeni. Dvojica se hvataju za oruje. Dado i Kemo su bri. Kratki rafali. Druga dvojica diu ruke. Dado i Kemo staju iza zarobljenika. Dre im noeve na vratu. Ostali borci se, leima okrenuti, rasporeduju u krug oko njih. Osmatraju okolinu. - Je si li ti domai? - Hamza pita jednog. Ovaj uti. - Je si li ti vodi? Za izvor moe znati samo neko domai. Zarobljenik uti i dalje. - Dobro. Ti e nas izvesti odavde. - Ni mrtav. Hamza mu prisloni pitolj na elo. - Stani, ja u vas izvesti, - javi se mladi zarobljenik. - Ti? ubiti. - Hou. Znam put, - brzo govori. - Izveu vas. Nemojte me - Dobro, - Hamza pogleda Dadu. Dado, stojei iza drugog zarobljenika, zamahnu noem kad se Dino baci na njega: 116

- Stani, nemoj! Dado se iznenadi toliko da pade na zemlju. Dino preko njega. etnik pade na koljena lica zarivenog u zemlju. Dado se nekako podie. Zgrabi Dinu za vindjaknu i podie ga od zemlje. - Da ga ne ubijem? Dobro. Smisli ti onda neto, jebo te on, baci ga na zemlju. - Dino, vidi li ti u kakvim smo govnima? Vidi li da je hiljade etnika okolo. Vidi li da smo destkovani? Vidi li, idiote, koliko nas je ostalo? - Kemo je skoro vritao. - Ba zato. Ako njega ubijemo, neemo se ni mi izvui. - ta si ti? Baba gatara? - Nisam, ali imam predosjeaj. - Jebo te tvoj predosjeaj. Dado, kokni ga pa da idemo. Dino se baci preko etnika. - Prvo mene ubij. - Hamza ta emo? Ovaj mali je poludio. - Dobro, Dino, ta bi ti? - Hamza se ukljui u razgovor. - Da ga zaveemo i da idemo. Ne moe se odvezati za dva sata. Dotad emo mi odmai. - Svata ljudi moji, - Kemo je bio ogoren. - Ne podnosim kad se ubija iz blizine i gotovo. Ako misli da si hrabriji od mene haj'mo ja i ti sami na etnike. - Ti bi, kakva si budala. - Dobro je, ljudi. Dino, evo ti ga. Tvoj je. Ako najebemo zbog njega tebi na duu. Neko doda Dini konopac. On prie etniku koji je nepomino leao na travi. Uze mu ruke i zavrnu mu ih na lea. Dugo ga je vezivao. Sto i jedan vor. Kad zavri, odvue ga do jednog drveta i zaveza za njega. 117

- Tako. Sad se ne moe odvezati. Moda e njegovi po' da ih trae pa e ga pronai. Dok je prilazio ostalima proe pored mrtvaca. Pogled na njih mu izazva povraanje. Dado mu prie i uhvati ga za ramena. Njeno ga pridra. Dino je povraao. Lice mu je poutjelo. Drao se za stomak. Kemo prie sa mokrom maramom. Obrisa mu lice i usta. Dado ga odvede u stranu i posjede tako da Dino nije vidio mrtve. - De ti meni reci, je l' ti ih ao? - Ne znam, nije fer, - mrca. - Zajebi! - Dado vrisnu. Dino poe plakati naglas. - Izvini, izvini, izvini. Izvini majke ti, - Dado zabrza. - Nisam htio, izvini, - zagrli ga. - Tebi Dino nita nije jasno. Sad e tebi tvoj Dado objasniti. Kae nije fer. Vidi, prije par godina i ja bih isto mislio. Da ti apnem. Dado se primaknu i poe aptati Dini na uho. - Ja sam bio u zatvoru jer sam ubio dva ovjeka. Kockali smo u vozu i ja im uzeo lovu. Onda oni mene napadnu i izbodu tri - etiri puta. Vidim je davo odnio alu. Otmem ja njima noeve i ubodem i ja njih koji put. Na sudu kau prekoraenje nune odbrane. Kau, mogao sam pobjei kroz prozor. Hej, voz ide, kako sam mogao pobje'? E, to ti je fer. - Nastavi dalje normalnim glasom. - ta bi ti sad radio da nije rata? Zavrio bi zanat, zaposlio se, pa cure, pa kafii, pa utakmice. Kasnije bi se oenio, itd. Ja bih do sad izaao iz zatvora, pa bi' kui u Krajinu, pa na rad u inostranstvo. - Dado pokaza rukom kao da sa kaiprstom i srednjim prstom vadi nekom novanik iz depa. - Devize, Njemice, Belgijanke, Holananke itd. Hamza bi projektovao kue, a Kemo bi cijepao drva... - ta to ti mene spominje? - Nita Kemo, majke mi. - Dado se nasmija. - Ovako, ta mi radimo? Jebemo se po planinama, nosamo glavu u torbi, ginemo... A sve zato to se nekom, tamo u Smrdiji, digo na Bosnu. I doli oni k'o na teferi. Malo e klati, malo paliti, malo pljakati sve dok ima Muslimana. Misli da bi tvoja nana i mati ostale ive da ovi uu u 118

Sarajevo? Ne bi, Dino. Ni u mom selu niko nije ostao iv. Zamislim kako ih vode na strijeljanje. Dede, nane, majke sa bebama...mater im jebem etniku. Zamislim kako pucaju mitraljezima i automatima po njima. Bratova beba plae. etnik prilazi i puca joj u glavu. Proganjaju me te slike. Ubi me tiina. Malo mi je lake kada smo u akciji. Da mogu ne bi se ni vraao nazad. Zna li to sam ja sa vama? Zbog Hamze. I njega neto tjera naprijed kao i mene. Meni su ubili oca, mater, dva brata, sestru, jedanaest roaka, amide...Zato? Jer su se zvali drugaije. Jer su bili Muslimani. Nego, jesi l' ti ubio koju enu ili dijete? - Nisam, Dado, ta ti je? - Nisam ni ja. A ovi to su sa orujem i noevima doli iz pizde materine da nas pobiju... Gledaj me! Ja ne znam koliko sam etnika pobio. I, kako kojeg koknem, razvrstavam ih. Ovaj je za oca, ovaj za jednog brata, ovaj za drugog, ovaj za sestru... Zna kol'ko ih maram pobiti da namirim samo familiju? Da ne priam o poznanicima ili prijateljima. Puno. Misli da mi je ao. Ni koliko popuene cigare... - Dobro je Dado, bolan ne bio. Popusti ga. Idemo. Neemo spavat' ovdje, - javi se neko. - Stvarno, Dado, ti k'o na fakultetu. Navio se ne zna stat'. - ekaj malo, jaro. Prvo, ovo to kasnimo, moda emo zakasniti na granatu. A drugo, moram mu objasniti. Moda pogine za minut ili za sat... Mora znati ta se deava. I neu da misli da sam ja ubica. Ja sam ratnik, - Dado podie ruke u vis kao bokser koji se raduje pobjedi. -Ratnik. Nisam ja etnik da pjevam kad ubijam nenaoruane, a da kukam kad mene biju. utke ubijam i utke u i poginut'. - Dado, ako mu nije jasno nakon dvije godine rata, nikad mu nee biti, - upade Mustafa. - Vidi, Dino, - i Musa odlui da kae koju pametnu. - to se nas tie rat bi mog'o sutra stat'. Samo da se ovi okrenu i vrate odakle su doli. A to kae nije fer... ? Nema fer borbe sa 200.000 poklanih civila iza lea. Nema fer borbe sa 300.000 gladnih u Sarajevu koje eka kama ako etnici prou pored nas. Moe Alija do sutra izjavljivati stranim novinarima: Boriemo se svim dozvoljenim sredstvima. To, nek, se on 119

bori. to se mene tie, ja u se boriti svim postojeim i nepostojeim sredstvima. Pukom, topom, noem, kamenom, zubima, plinom, zrakom, suncem... uj, majke ti "dozvoljenim sredstvima". To ti doe k'o kad te napadnu desetorica a ti gleda da se brani po pravilima. Ja da imam atomsku... ma da imam deset atomskih, sve bi ih bacio na Smrdiju. Da ubrad osjete kako boli kad ti ginu najroeniji. - Vidi ovo, Dino. Ja o ovom eti ne znam nita. A sluaj sad. Dado se okrenu zarobljeniku. - Odakle si junae? - Iz Uica. - Pa ko tebe junae doera ovamo? - Mobilizacija. - Mobilizacija? - Poziv za vojnu vjebu. Potrpali nas u kamione, spustili cerade. I kad su ih podigli - Sokolac. - A onda vi s pjesmom poli da koljete Muslimane. - Majke mi nisam metka opalio. - Vidi Dino. Nije metka opalio. Nije niko. Kojeg god pita, nije metka opalio. Pa ko nas pokla? - Dosta obrazovanja za danas. Hoemo l' Hamza? - Hajde da se ide. Musa izvadi smotak tanke eline ice, napravi omu i stavi je zarobljeniku-vodiu na vrat. Pritee omu. - Moli Boga da meni ta ne bude. Ako ja padnem, ova e ti ica prerezati vrat. - Moe li malo olabaviti? Ne mogu disat'. - Jel l' bolje ovako? Mala kolona krenu. Mladi etnik ih povede u suprotnom pravcu od Sarajeva. 120

- Hej momino, Sarajevo je na drugu stranu. - Znam, ali moramo prvo na istok zato to su ispred i oko nas moji. Kad se vratimo nazad jedno dva sata, skrenuemo na jug. Moraemo podosta ii. Jedno pet sati. Onda na zapad pa na sjeverozapad. Gledao sam kartu napada u komandi. Zaobiemo sve poloaje. Bez brige. Provuu ja vas. Zna, ja sam u civilu bio alpinista. U vojsci sam bio izvia. - Dobro, burazeru. I tvoja je glava u torbi. Odjednom Dino poskoi. - Gdje je Dado? Gdje je Dado? Svi se zgledae. Iz pravca izvora odjeknu kratak rafal. Dino baci ranac i potra nazad. Nakon dvadesetak metara sudari se sa Dadom. - Stani, Dino, gdje e? - Dado, ti si ga ubio! - Nisam, majke mi. Samo sam mu opalio rafal pored glave jer se poeo odvezivati. A fino smo mu rekli... - Ne lai! Ubio si ga! - Ama nisam kad ti kaem. Dino ga odgurnu i pokua da proe pored njega da bi provjerio. Dado saeka da se mimoiu a onda ga, s lea, snano udari kundakom po glavi. Dino se bez rijei srui. Dado se sagnu, podie ga i prebaci preko ramena. Donese ga do ostalih. - Svaka ast, Dado. to ti moe zajebat, desetorica ne mogu popraviti. - Ne seri. Daj neka mi jedan pomogne da ga ponesemo. - to ga ubi? - Ko kae? Samo sam mu puc'o pored glave. - To ti nekom drugom. Kemo prie i uhvati Dinu za noge. Dado ga uhvati za ramena i 121

krenue. Kretali su se oprezno drei se ume, uvala i vododerina. Nakon par sati, Dino se osvijesti. Bez rijei nastavi hodati sa ostalim. Ve su skrenuli na jug i ili nekoliko sati kad Hamza naredi odmor. Svi popadae po zemlji. Mladi zarobljenik se okrenu Musi: - Hoete li me ubiti? Musa je utio. Zarobljenik ga ponovo upita: - Hoete li me ubiti? Musa ga paljivo odmjeri: - Ko su bila ona trojica? - Onaj mladi je bio moj komija. Zabavljao se sa mojom sestrom. Onaj stari je bio odavde. Vodi. Onog treeg ne znam. Hoete li me ubiti? - Ako sve bude u redu, ja mislim da neemo. Mislim da nema potrebe. Ili su dalje. No je bila svijetla. Moglo se skoro itati na mjeseini. Hamza prie. - Koliko jo? - Doli smo. Vidi ona svjetla u daljini. To su ti vai. Imate jo oko sat i po - dva. - Gdje su tvoji? - Tamo negdje, oko dva sata. Hoete li me sada ubiti.? - Jesi li siguran da tvoji nisu blie? - Sto posto. Hoete li me ubit? - Zna ta momak? Tebi ovo nee biti jasno sad. Hamza izvadi pitolj i repetira ga. Momak sjede i zatvori oi. - Poslije e shvatiti da sam ti uinio uslugu. - Hamza opali. Zarobljennik vrisnu i prevali se na stranu. Iz prostrijeljenog koljena je liptala krv. Hamza unu i svojom maramom mu podveza nogu iznad koljena. Musa mu prui i svoju maramu. Hamza je vrsto zaveza preko rane. 122

Mladi je stezao zube i jecao. Niz lice su klizile suze. Dado donese neku dugaku motku. Prui mu je bez rijei. Izvadi pitolj. Hamza skoi. - Stani, Dado! - ta ti je, bolan ne bio? Neu mu nita. Poteno nas je izvukao. Momino, evo ti pitolj. Pun je. - Dado zamahnu i baci ga nekih dvadesetak metara. - Uzmi ga kad mi odemo. Kad se priblii svojima pucaj. Pokupie te. Za tebe je ovo sranje zavreno. Malo e epati, al' jebi ga. I... reci svojima u Uicu da su nama etnici pobili pola Bosne. Moda e im biti lake. Boli kad ti neko pogine. Okrenu se i ode. Krenue i ostali i ubrzo se izgubie u mraku. Mladi je dugo sjedio na zemlji gledajui za njima. Tiha ljetna no. Mjeseina obgrlila planinu, nepregledne ume, rijetke proplanke i ogoljene vrhove. Negdje u daljini ula se sova. Bezbroj zvijezda se iskrilo na nebu. Kristalno ist planinski zrak. Momak teko uzdahnu: - Eh, jebi ga. Dobro sam proao... ako ne iskrvarim do mojih. Ustade i krenu oslanjajui se na motku. Noga ga je boljela. Malo, malo, pa bi, sama za sebe, neka suza kanula iz oka. Proe pored pitolja i ne uze ga. Za njega je krvava bosanska drama bila zavrena. **** Iz mranih hodnika zaborava, pred Hamzinim oima su se pojavljivale slike ratnih uasa, nakratko bi se zadravale i ponovo nestajale u mraku. Akcije, napadi, povlaenja, smrti. ehidsko groblje na Kovaima. Svakim njegovim dolaskom u Sarajevo sve punije. Kao da je postojala neka tajna veza izmeu njegovih dolazaka kui i broja sahranjenih na Kovaima. Raja se osipala... Neko je snimio pjesmu: "...Nebom stupa nebom lupa 123

moja generacija jedan po jedan sreemo se svi... " Bijelo. Bijela bjelina nad bjelinom stvari i bijele magle nad bijelim predjelima. Bijele su planine, ume. I sunce je bijelo. Iz bijelih oblaka, prema Hamzi dolazi bijeli konjanik na bijelom konju. Bijelo mu lice, kosa i oi. Bijeli oklop. I bijeli ma. Iza njega dolaze, lebde i klize kroz bijele predjele, bijele prilike ene i djeteta. Hamza zna da je to Amra i Malecka ali ne moe da odvoji pogled od konjanika. **** - Avdaga, neto se deava, - proaputa Kapetan. Avdaga se nagnu iznad Hamzinog lica. Male takice znoja su se poele pojavljivati u korijenu kose. Nozdrve su se lagano irile i podrhtavale a oi titrale ispod sputenih onih kapaka. - Sad je na ivici. Ili e otii ili ostati. - Obrii mu znoj. Zovni ga. - Ne. To je njegova odluka. Makar i podsvjesna. - Ali... - Nita ali, prijatelju. Izabrati smrt nije najgore rjeenje. Kapetanu nita nije bilo jasno. Musa je utio i puio. **** Bijeli konj je ve iznad Hamze i on osjea njegov vreli dah na licu. I uje glas, iako konjanik ne otvara usta. Glas dolazi kao grmljavina: - Hamza! Hamza! Doi, idemo. Stani pod moju zastavu. Odveu te na zelene livade gdje teku bistre rijeke. Odveu te tamo 124

gdje nema bola, gdje nema smrti. Bie vjeno sretan, sa onima koje voli. Hamza! Poi sa mnom. Vrijeme je. S naporom Hamza okree oi. Amra i Malecka ga gledaju, osmjehujui se. - Ne mogu jo. Amra, ne mogu. Imam jo neto da obavim. ekaj, ne odlazi, - Hamza je govorio, ali se nije uo glas. Vikao je, ali glas nije izlazio iz usta. Bio je oajan. Konj se prope i krenu unatrake. Amra i Malecka pooe lagano kliziti unazad. Hamza je bespomono i oajno gledao kako se udaljavaju. Jo malo i bjelina e ih progutati. Mora ih zaustaviti. Moraju ga uti. - Stanite, stanite. ekajte. Nita. I onda, svom snagom, iz njega provali vrisak: - Amraaaa! !!! Njegov vrisak trznu Avdagu. Musa skoi s kreveta, osloni se na ranjenu nogu i jeknuvi pade na pod. Azra utra u sobu, vrati se u kuhinju i donese mokar pekir. Brisala je krupne kapi znoja sa Hamzinog lica apuui: - La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah, La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah. Bilo je to etrdeset druge noi nakon Hamzinog ranjavanja. **** Nakon amputacije lijeve ruke, Dino je teko dolazio svijesti. Kad se probudio nije znao gdje se nalazi i zato ne moe da ustane. Dr Gavrankapetanovi mu je polahko priao u kakvom su ga stanju dovezli. I ta su morali da urade. - ta to pria, doktore? ta amputacija? Kakva amputacija? Ja sam bio samo okrznut. Zna li ti da sam ja dovezao kombi u Hrasnicu? Ja sam samo malo okrznut. Nita vie. Zna Musa. Tako je. Pitaj Musu. 125

Pitaj Musu. Dadoe mu injekciju. Kad se ponovo probudio, bila je no. Lijevo rame ga je uasno boljelo. On sjede u krevetu. Zainteresovano je gledao lijevo rame. Tamo gdje se trebala nalaziti ruka... nita. Do mozga mu doprije istina. Amputacija! Dino vrisnu. Kad je sestra utrala, zatekla ga je kako glavom sistematino udara od eljezni ram kreveta. Niz lice se slijevala krv. Sestra se baci na njega. - Doktore, doktore!!! Otputen je iz bolnice nakon mjesec dana u tekom psihikom stanju. Zatvorio se u kuu. Nije htio nikog da vidi. I niko ga vie nije ni vidio. Dolazili su iz brigade, dolazio je Dado, Kemo, Musa. Malo su priali sa ocem. Nisu vidjeli Dinu. **** - Bie dobro, ako Bog da. Bie dobro. - Avdaga je milovao Hamzinu kosu. - Vidi Kapetane, on sad sanja. Vidi kako mu igraju oni kapci. Bie dobro, ako Bog da. **** Bila je jesen. Hamza sa kompletnom grupom izvan Sarajeva, Niika visoravan. Teke borbe. etnici ukopani jo od prije rata. Ako ih samo jednom uspiju pokrenuti sa trenutnih poloaja, vie nee imati vremena da postave nove. Bar ne tako dobro ukopane kao to su ovi. Konano, na trik, probijaju etnike linije. etnici se u panici povlae. Armija R BiH zauzima veliki prostor. Nekoliko etnikih sela. U kuama nalaze po pet-est ve maina, televizora... Ratni plijen etnikih pljakaa iz bosanskih sela i gradova. Izvan sela, u rovovima, sjedi Hamza sa svojima. Pue. S 126

vremena na vrijeme poneko proviri u pravcu etnikih poloaja. - Hej, neki dolaze prema nama. Svi skoie, isturie automate na grudobrane. Sadik sa snajperom. Uzima na nian jednog. Sputa snajper. - Stanite, nai su. - Kako nai? - Fino. Izvidnica. ini mi se Zenika brigada. Imaju i zarobljenika. Domalo naioe etiri vojnika. U sredini meu njima zarobljenik. Hamza ustade i izae pred njih. - Hej, ekaj malo. Odakle ste vi? - Iz Zenice. - Pa sve dovde pjeke? - Ne zajebaji, stari. Vidi da smo crkli od umora. - Hajte na kafu. Bie za minut. - Ba za minut? - Sad e vidjet'. Izvidnica ue u zemunicu. Kemo pristavi kafu na "sarajku," popularnu pe napravljenu od konzerve iz humanitarne pomoi. Sadik osta napolju da osmatra. Stvarno, nakon minut-dva prijatan miris kafe ispuni zemunicu. - Kako je u Zenici? - Otkud znam, jaro? Nisam dugo bio. - A e ovog uloviste? - Tamo, - vojnik neodreeno pokaza rukom. - Je l' to ono to kau ivi jezik? - E, to, to, - voa izvidnice se nasmija. - Samo, on sad nije jezik ve samo meso. 127

- Kako to misli nije jezik? - Pa, tako, to nam ne treba. Trenutno znamo sve to nam treba. -A-ha. Tako dakle. Pa, ovaj, ta misli, ovaj... - Hamza se snebivao. - Ovaj... Ma bolan, kad vam ne treba, hajd' mi ga prodajte. Musa, Dado, Kemo, Mustafa, zgledali su se ne kontajui. ta je sad naumio. Dado im dade znak da ute. - Jesi l' normalan. Kako u ti prodat ivog ovjeka? - Ono jest... Ma zna, mi smo prvi put napolju. Ba bih volio da imam etnika. Ovi nai bi zinuli. Hajde, ba, prodaj mi ga. - A koliko bi ti dao za njega? - voa je oprezno ispipavao ne vjerujui Hamzi. Dodue, ovi tek mobilisani su bili udni. A ipak nije bio siguran da nije u pitanju neka zajebancija. - Pa, ta misli po teku svakom? - Otkud ti cigare ovdje? - Nisu ovdje ve u Visokom. - Da te ekamo da ih donese? - nasmijae se. - Ma jok. Dau vam lovu, pa vi kupite. - Po kojem kursu? - umijea se jedan vojnik. - teka je bila trideset maraka. - Jest prije rata. Sad nema ispod sedamdeset. - Jah, minimum sedamdeset. - Dobro, etiri puta sedamdest je dvjesto osamdeset. Ma, dau vam tristo. Da moete popit kafu u Visokom. Dado, daj im pare. - Al' da ne kaete nikom da smo vam ga prodali. - Ma kakvi. Jesi l' normalan? - Kai da Bog da stao na patetu ako ikom kaem. - Je l' to ti ozbiljno? - sad se Hamza boji da ga ne izrade. 128

- Najozbiljnije. Nema nita od trgovine ako ne kae. - Da Bog da stao na patetu ako ikom kaem. - Tako. E pa odosmo mi, - ustadoe. Jedan vojnik u prolazu unu zarobljenika nogom. Izaoe i nestadoe u kii koja je poela da lije kao da se nebo otvorilo. - I ti si prolup'o, - Dado je sa negodovanjem gledao Hamzu. - Vidi za ta dadosmo tristo mara. Nema e'set kila. - Neka burazeru. De proviri jesu li odmakli. Musa izae iz zemunice i brzo se vrati unutra. - Nema ih na vidiku. - Sad, nit' me gledajte nit' me pitajte. I zaboravite ta ste vidjeli. Imam nekih dugova od prije rata. Uutjee. Predugo su bili zajedno da bi postavljali pitanja. ta e Hamza uinit sa zarobljenikom nije ih vie interesovalo. Hamza prie zarobljeniku i podie ga za kragnu: - Da mi malo proetamo. Vidno preblijedivi zarobljenik izae. Krenuli su kroz kiu prema etnikim poloajima. Nakon nekoliko minuta dooe do rijetkog umarka. - Hamza, nemoj majke ti. - ta ti je Neno? Jesi l' normalan?' Hamza ga odveza. Odmahivao je glavom. - uj ti njega, nemoj Hamza. I ti si prolup'o. Nego kako si? ta ima na vaoj strani? Kako mi je Kum? Neno jo vie preblijedi. Hamza se pravio da ne primjeuje. - Hamza, ne zna ti... - Neno je skoro aptao. - Ne znam, bezbeli da ne znam. Mene nisu zarobljavali. A pravo da ti kaem, ne bi me ni zarobili. Oni tvoji ubijaju odmah. Nema zarobljenih. - Ma nije to Hamza, ao mi je... 129

- A ao je i meni, moj Neno. Nego furaj dok se neko od mojih nije pojavio. I pozdravi mi Kuma. Zafali mu u moje ime. - Ha ta? Za ta da mu zahvalim? - to mi je poslao Amru i Malecku u Njemaku. Nije Kum dugme. I reci mu da si ti dio duga. Ako Bog da preivimo, srest emo se. Furaj sad. Izvini za oruje, ne mogu ti dati nita. - Jebo oruje, nije mi ni trebalo. E moj Hamza, moj Hamza... - Probaj da te prebace na drugo ratite. Nema smisla da pucamo jedan na drugog. A ja ne mogu nigdje drugo ve oko Sarajeva. Hamza se okrenu i zaputi prema zemunici. Na vratima ga doeka Dino. Smijeio se. - B ba mi je drago to ga pusti. - E mali, mali, nita ti ne zna. A ta, ti mislio da u ga koknuti? Hamza ue u zemunicu. - Dugovi se moraju plaati. Mo-ra ju. Je 1'tako Dado? - Tako je. Sve se plaa. - A jesi l' se puno uvalio u dugove? - Sadik je bio zabrinut. - Mislim koliko mi etnika trebamo zarobit a ti pustit, da bi se izvadio? Hamza mu ne odgovori. **** Jedno jutro poto su zbrinuli Hamzu, Avdaga i Kapetan su pili kafu. Oputeni na seiji sa uivanjem su srkutali tamni, topli napitak i puili. Kapetan se pravo propuio. Njene zrake martovskog sunca su grlile Sarajevo. Iako je bilo 130

hladno, ledenice koje su visile sa krovova, na suncu su gubile svoju boju magle i dima i postajale sjajne i prozirne. Na njihovim vrhovima su se cijedile kapljice vode koje su za trenutak hvatale zrake sunca, kao dijamanti ih prelamale u dugine boje i otiskivale se na tlo. Na pragu je bilo jo jedno sarajevsko ratno proljee. - Ne mora danas u Komandu? - Ne moram, ali imam nekog posla. - Dovravaj ga sutra. Hajdemo mi sada lijepo u Bakije. Obeao sam Hadiji da emo doi jo prije dvije hefte. Azra, odosmo mi u Bakije. - Je li vam rano, Avdaga? - Nije, Hadija doe rano. Hajdemo, moj Kapetane. Na Kovaima prouie Fatihu ehidima i spustie se na ariju. Bilo je rano i na platou Baarije nije bilo skoro nikog. Poneki prolaznik, par automobila. Oni zavie pored damije i uoe u Bakije. -Selam alejkum, Hadija. - Alejkumu selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Maala, ta li e to biti. Da nee snijeg, ha? - i ne ekajui odgovor okrenu se momku koji je sjedio na malom trosjedu. - Ustaj, kenjac jedan, da ljudi sjedu. Momak pocrveni, Avdaga je gledao u pod a Kapetan je bio potpuno zbunjen. - Ma ta ste se tu... k'o seoska mlada. Na je on. Svako jutro mi ovdje pijemo kafu, - okrenu se momku. - ta eka, idi pristavi, jo e nam otii bez kafe. Sjedajte. - Ovo je Hamzin Kapetan. - Maala, dobro nam doao. A Kapetan veli. kolovan ili ovaj samozvani, iz rata. - kolovan, Hadija. Pravi Kapetan. Sluio u Srbiji kad je poelo. Hamza ga puno fali. Doe i kafa. 131

**** Bakije. Muslimansko pokopno drutvo u Sarajevu. Smjeteno na sjevernom oku Baarije, Bakije su osnovane donacijama uglednih Sarajlija prije skoro sto godina. Sa vrlo malim brojem zaposlenih, dugi niz godina Bakije su vrile opremanje i ukopavanje Muslimana po islamskim propisima. Za vrijeme komunista bio je to nezahvalan posao. Vlast je s nepovjerenjem gledala na njihovu djelatnost, ali se nisu usuivali da je zabrane. Dolaskom "demokratije" zaposleni su konano odahnuli vjerujui da e sad moi raditi u miru. Skoro istog dana je poeo rat. Strani novinari i televizijske ekipe su se utrkivale koji aspekt ivota u opkoljenom Sarajevu da prikau. I uvijek je djelatnost Bakija i drugih pokopnih kua u Sarajevu ostajala izvan predmeta njihovog interesovanja. Ili je to bilo previe krvavo i muno za prosjenog ovjeka na Zapadu uljuljkanog u izobilju i skoro izvan stvarnog ivota. Bilo kako bilo, broj denaza u Sarajevu, godinje, prije rata se kretao od 800 do 1200. Kao anegdota Sarajevom je kruilo da je Hadija na jednoj godinjoj skuptini Drutva, podnosei izvjetaj o poslovanju izjavio: "Smrtnost se smanjila, ali je jo uvijek na zadovoljavajuem nivou." To nije bilo tano, ali je bila dobra ala sarajevske arije. Poetak rata. Masovno stradanje civila i pogibije golorukih branilaca brzo su ispraznile sve zalihe pokopnog materijala u Bakijama. Od tada, pa sve do kraja rata, zaposleni su na sve mogue i nemogue naine nabavljali materijal da bi se denaze obavile na propisan nain po islamskim uenjima. Od stanovnika Sarajeva je otkupljivano graevinsko drvo, daske, grede. Nabavljen je cirkular i u Bakijskom dvoritu su pravljeni tabuti i nasloni. Iz Begove damije, koja se renovirala prije rata, demontirana je velika skela i daske upotrebljene za denaze. Poslije su kole dale drvene table sa stolova iz 132

uionica. iz Olimpijskog kulturno-sportskog centra "Zetra", koju su etnici zapalili zapaljivim projektilima, demontirana su sjedita i gazita. Zguljene su i gume i daske. Daske su koritene za denaze, a gume su davane narodu kao ogrev. Za tri i po godine rata Bakije su sahranile oko 15. 000 Sarajlija. Veliki problem je predstavljalo goriva za Bakijska vozila. Skuptina Grada je davala goriva koliko je mogla ali su i njihove mogunosti bile vie nego skromne. Komande brigada su na neki nain uspijevale nabaviti benzin za sahranu svojih poginulih boraca. Bakije su kupovale benzin na crnoj berzi. Imunije porodice su donosile benzin za sahranu svojih lanova. Platno je bilo takoer problem. Sve je bilo problem. Nakon veih masakra dvorite i prizemlje Bakija je bivalo potpuno prekriveno tijelima nesretnih Sarajlija. Strane TV ekipe bi dolazile i snimale. Mlada novinarka Austrijske televizije paljivo prekorauje leeve. Govori u kameru. Grca, plae, pada u nesvijest. Unose je u kancelariju. Daju joj vode. Cijeli rat, bez dana pauze, Bakije su sahranjivale svoje sugraane. Pod granatama i snajperima vozili su po cijelom gradu, da bi, nekada i na ulici skupljali pokidane dijelove granatama raznesenih sugraana. Predsjednik Drutva poginuo od granate na ulazu u kuu. Sarajevo je prije rata imalo dva aktivna groblja: Bare i Vlakovo. Bare su se u ratu nalazile na takvom poloaju da su neprekidno bile na udaru snajpera, PAM-ova i PAT-ova, tako da nije bilo mogue na njima vriti sahrane. Groblje Vlakovo je bilo u etnikim rukama. etnici su buldoerima prekopali groblje i poravnali ga. Kao i bezbroj muslimanskih grobalja po cijeloj Bosni. Na jugoistonoj strani fudbalskog stadiona "Koevo" i Kulturno-sportskog centra "Zetra" (na kojima je odrano otvaranje, odnosno zatvaranje, Zimskih olimpijskih igara 1984. godine), nalaze se pomoni sportski tereni. Nekoliko fudbalskih terena, teniski tereni, staze za tranje. Cijeli kompleks je sada iskoriten za sahrane. Dugi redovi 133

svjeih humki dijagonalno presijecaju fudbalske terene. Pored toga aktivirana su stara sarajevska groblja. Izmeu mezara starih stotinama godina, mezara velike kulturno historijske vrijednosti i ljepote, niu nove humke u kojima su sahranjeni branioci Sarajeva i poginuli graani. Nastojei da pobiju to vei broj graana, etnici su redovno granatirali sahrane. Dosta graana je poginulo na posljednjem ispraaju poginulih prijatelja. Donesena je odluka da se denaze obavljaju nou. Po mrklom mraku ljudi bi se okupljali da isprate i na groblju odaju posljednji pozdrav svojim sugraanima. U takvim okolnostima Bakije su radile cjeli rat. Lina hrabrost i portvovanost zaposlenih, zajedno sa velikom vjerom u Jednog i Jedinog Boga, omoguili su tim ljudima da sauvaju zdrav duh i visprenost tako da su Bakije postale mjesto sastajanja i obaveznih kafi u bilo koje doba dana. Ljudi su dolazili da malo popriaju, naale se, saznaju novosti i prime malo njihovog mira i vjere. S vana je izgledalo da su ti ljudi oguglali na smrt. Bilo je to djelimino tano. Hadija bi znao rei: - Jesmo brate, Boga mi. Oguglali. Ali nikad ne moe oguglati na smrt djece. Moda smo svi mi pomalo krivi za ovaj rat. Ali, djeca sigurno nisu. Eto, proljetos smo dovezli dvoje djece sa Kobilje glave. Brali trenje kad ih je etnik sasjekao sijaem smrti. Ba je bilo tesirli. **** -A ovaj veli dobar ovjek? - Jah, dobar ovjek, - Avdaga ne razmiljajui uleti u zamku. - A zna li ti moj Avdaga ta se radi sa dobrim ljudima? - cijelo Sarajevo je znalo taj vic. - Dobre ljude treba ..., da se razmnoavaju, pa da bude vie dobrih ljudi, - Hadija prasnu u smijeh. Kapetan htjede da ustane, da ode, ali ga Avdaga malo gurknu. - Hadija, Hadija, u tvojim godinama... 134

- Jedan nula za mene Avdaga, - Hadija se i dalje tresao od smijeha. - I ti si se Hadija promijenio otkako sam te vidio zadnji put. - Hoe re' sjeb'o se. Jesam, jata sam. Jo malo pa e pantole same hodati, - napokon se uozbilji. - A ti, dobri moj Kapetane, ti si prvi put u Bakijama? I, ta si ti oekivao? Da e ovdje zatei sve same svete ljude. Sve lebde u havi i mole se Bogu? Ha? Daleko smo mi od svetih ljudi. Nego, opusti se malo. Nee ti niko nita. I nemoj mi se ljutiti. Nema ovdje zle namjere. - On je novi, - Avdaga dobaci. - Misli novi Musliman. Nema Avdaga novih Muslimana. Svi se ljudi raaju kao Muslimani. Samo je on malo lutao. Ali, dae Bog. Bie on pravi. im se on s tobom drui. Samo nemoj mi k'o oni to su juer poeli dolazit u damiju pa sad vaze i pametuju, ne moe od njih progovoriti. - Ima li Hadija vie ljudi u damiji? - Ko je prije dolazio, dolazi i sad. Nego Avdaga, reci ti meni neto molim te. Ti si pametan ovjek. Sve zna. ta ti misli kad e ovo stati. - Misli rat? - Jah. - Ma... daleko sam je od toga da sve znam. Razumijem poneto, dodue. - De, Boga ti reci. Ovdje svaki dan imamo sve mogue mudrace. Neko ovo, neko ono. E ba me zanima da ujem ta misli jedan pametan ovjek. - Fino ti mene nafali pred ovolikim ljudima. - Gdje ti vidi ljude? Nemoj me vu' za jezik, Avdaga. - Stani Hadija, Dina ti. Eto to mene rezili i ovog mog Kapetana. Nemoj vie, svega ti. 135

- Dobro de, de. Hoe li ti nama rei kad e ovo stat'?' - Hou. to neu dobri moj Hadija. Evo, ovako ti ja to vidim: Prvo, znam ja da je svima teko. Ali znate Antajnovu teoriju relativiteta. Kad si u finom drutvu, onda ti pet minuta proe u trenu. A kad dri ruku na vatri, onda pet minuta traje k'o godina. Ove etiri godine rata su za pojedinca jako duge. Za istoriju naroda to je nita. Kao tren. E, sad mi, kao narod, drimo ruku u vatri. Ali proe i to. A kada e ovo stati? Kada govorimo o ratu u Bosni i odnosu svijeta prema nama, prvo treba razluiti vlade i narode. Sve to kaem odnosi se na vlade zemalja. Jer, svi narodi svijeta, osim Smrdije, Smrde Gore i moda Rusije, su na naoj strani. Vidjeli ste ta je gradonaelnika iz cijelog svijeta bilo na 1000 dana, a etnici se ubie da dovuku u zvaninu posjetu jednog Grka iz neke vukojebine sa Pirineja. I male zemlje su na naoj strani. Samo ni njih, kao ni narod u zemljama velikih sila, niko nita ne pita. E, ko se pita? Pitaju se velike sile: Amerika, Rusija, Engleska, Francuska, Njemaka. neto malo Italija, Kina, Japan. To su glavni igrai. Osnovni raspored snaga je da Njemaka gura Hrvatsku, a Rusija, Engleska i Francuska etnike... - ekaj malo Avdaga. Francuzi i Englezi su ovdje od prvog dana. - Avdaga pogleda ovjeka koji mu je upao u rije pa produi: Miloevi je veliki igra i srea je, za svijet, da nije predsjednik neke velike zemlje. On jest lud, ali istovremeno jako pametan u toj ludosti. Ne brinite, dovee on svoju Smrdiju na dno dehenema na kraju. Nije jo vrijeme. Miloevi i njegovi analitiari su dobro izraunali sve prije napada na Bosnu. A i mentori su mu pomogli u analizama. Prvo, Rusija nije vie ni blizu sile koja je bila. Drugo, Evropska zajednica je u povoju, ali bi htjeli da se otrgne od Amerike. NATO pakt je izgubio ciljeve i sadraj koji je imao u doba jakog SSSR-a. Amerika je pomalo umorna od uloge prvog policajca svijeta a ipak eli da pokae Evropi, a i svijetu, da se bez nje ne moe nita uraditi. ta se jo desilo? Nikad u istoriji svijeta, zapamtite dobro, nikad u istoriji svijeta, nije toliki broj mediokriteta bio na tako vanim poloajima. Da vam nabrojim samo nekoliko njih. Da ponem sa Butros, Butros Galijem. Egipatski kopt, sekretar UN-a, ovjek koji duboko i istinski mrzi islam i sve to je vezano za islam. On e uiniti 136

sve da ne uini nita. Pa Jasui Akai, dojuri uvijek poslije kakvog masakra da provjeri broj rtava a onda ode da se ljubi sa Mladiem i Karadiem. Pa Sadako Ogata, UNHCR: - "Ne mogu sarajevska djeca u avione UN koji prazni naputaju Sarajevo." Moraju ii autobusima. Da ih etnici to vie pobiju?! Hej, moe li mi iko rei jedan razlog zato naa djeca nisu mogla ii iz Sarajeva avionima. Djeca su ovdje, avioni ovdje, i prazni naputaju Sarajevo. A djeca su lahka, izgladnjela. Avion ne bi ni osjetio njihovu teinu i ne bi sigurno potroio nita vie goriva, - Avdaga se okrenu Hadiji. - Ima li te kafe Hadija? - Ima, ima, moj Avdaga. Mali, brzo kafu. Neki momak ue u Bakije. Razgovor se prekide. - Dobar dan. - Dobra ti srea, - odgovori Hadija. - Kojim dobrom? - Ma nije dobro. Babo mi umro. umro... - Jah, baun sagosum. Sjedi ovdje. Kako se babo zvao, gdje je

Redala su se uobiajena pitanja. Momak je tuno odgovarao a Hadija zapisivao podatke o umrlom. U jednom trenutku momak poe mrcati. - Znate, ja bih htio... htio bih neto... - Misli veliku denazu, nekoliko hoda, pa bule... - Jah, to bih htio, moj babo je bio dobar ovjek... - Vidim. im sam tebe vidio odmah sam znao kakav ti je bio babo. Nego, dragi moj, ako e mene posluat, da ja tebi ukratko objasnim ta bi ti i kako trebao. Prvo, kad se ulazi u Bakije naziva se selam a ne dobar dan. Drugo, nije sinko babo umro, nego preselio. Jedino to mu ti moe uiniti je da mu ti proui neto. Nije da plati hatmu ili deset hatmi, ve ba da ti neto proui. Zna li ita? 137

- Znam La ilahe illallah... - Zauhar. Za denazu ne brini, sve emo mi srediti. Sutra navee, na Bardagdijama. Avdaga nastavi: - I srea je za svijet pa je on predsjednik male zemlje. Da vas ne zamaram puno sa historijskim i geografskim uzrocima ovog rata a i veine drugih ratova na ovim prostorima. Samo u vam nakratko rei nekoliko podataka. Svi znate tano, ili otprilike, kad se koja, hm ..., pa recimo kerka, srpskih knezova i drugih njihovih vladara, udala za koga i odnijela u miraz Beograd sa Mavom i kad se razvela i vratila iz miraza Beograd sa Mavom. A o naoj istoriji ne znamo skoro nita. U najboljem sluaju neto o ofanzivama u Drugom svjestkom ratu. A to da su ovdje voeni Ilirski ratovi, da je ovdje povuena granica Istone i Zapadne crkve, da je ovdje ratovao Atila, strani kralj Huna ne zna skoro niko. U 13. vijeku Bosna je ratovala sa Hungarijom. Je li iko zna da se bosanska vojska borila skupa sa Srbima na onom njihovom Kosovu protiv Turaka? Da, da. Jo su se borili Poljaci, Albanci, Maari i drugi. Nisam siguran, ali mislim da je bilo sedam vojski protiv Turaka. A Turci pobijedili. Pa, pobune protiv Turaka, protiv Austrijanaca, pa svjetski ratovi, itd. E, sad... Trenutno su ovdje sukobljeni interesi svih i svakog pod kapom nebeskom. Ja u vam samo nabrojati zainteresovane strane sa razliitim interesima, jer, kad bismo se upustili u detalje, trebalo bi nam tri dana da samo nanemo temu. Dakle: katolianstvo - pravoslavlje islam; Istok - Zapad; Sjever - Jug; NATO pakt - Varavski ugovor; Rusija - Zapad; Amerika - Evropa ili Evropska zajednica; Engleska i Francuska - Njemaka; itd, itd. Neki od ovih sukoba su samo prisutni, a neki su eskalirali. Evropa k'o Evropa, stara i umorna gospoa, nema vie ideala, nema plemenitih ciljeva, nema nita. Samo oklop gole ekonomske snage i visok ivotni standard evropskog ovjeka. Kad ste uli zadnji put za velikog pisca, slikara, muziara ili nekog drugog umjetnika iz Evrope. Nema. - Avdaga, po Bogu, kakve veze imaju pisci i muziari sa naim 138

ratom i time kad e on stati? - javi se neko sa drugog kaua. - Khhh, hm, hm, - zakaljuca Hadija i ovaj se uuti odmah. - Dakle, bolje bi bilo kad bi se ujedinjena Evropa zvala razjedinjena Evropa. Jedino o emu su se dogovorili je da Njemaka gura Hrvatsku, a Francuska i Engleska etnike i Karadia. Evropske zemlje pokuavaju da se dre starih planova o podjeli interesnih sfera jo iz Drugog svjetskog rata. Englezi su oajni zbog mogueg prodora Njemake na Balkan, i dalje na istok. Tako da sada pokuavaju na sve mogue naine da pomognu Srbima i Karadiu i na taj nain eliminiu ili bar zaustave Njemaku. Francuska ve dugo ne igra nikakvu ozbiljniju ulogu u svijetu. Italija se zabavila o sebi. Skandinavske zemlje su i tako daleko i ne interesuje ih previe. Hoe oni, pomoe oni naim izbjeglicama, to nee niko. Ali, to je sve. Od drugih velikih sila u svijetu, Japan je potpuno nezainteresovan. On e igrati kako Amerika hoe. Kina nema svojih interesa u Bosni, ali e pokuati, taktikom prilikom glasanja u UN-u, da obezbijedi neke ustupke od Amerike. - A Amerika, Avdaga? - E, to je glavno. Amerika je glavna. I Amerika je na naoj strani. Nita me ne gledajte. To je tano. Mogu se ovi ostali busati koliko hoe, ali kad Ameri na kraju kau: Bie ovako, tako e biti. - Pa to ne kau vie. ta ekaju? Da nas nestane? - Imaju i oni svojih problema. Samo morate znati da su Amerikanci uvijek bili na pravoj strani. - A Iran? - Bh, Iran!? To je izuzetak koji potvruje pravilo. Pa i sad, ovdje. Po prvi put su Amerika i Iran na istoj strani. Teko je to za Ameriku. Treba to progutati. Bie oni prijatelji, samo treba vremena. - Amin jarabi, Avdaga. - Sad ono glavno: kad e ovo stati? Poto su Engleska, Francuska i Rusija tako zduno na strani etnika, nema nita od intervencije. Bar ne od onakve kakvoj se mi nadamo. Ovo e vam, dragi moji, prestati kad mi naepimo etnike. Kad mi njima ponemo uzimati 139

teritoriju, i to ne par sela ili zaselaka, ve gradove. U stvari, kad se pribliimo tome. - Misli da e intervenisati na nas? - Upravo tako. Kad se mi njima primaknemo, svi e skoiti da zaustave rat. U stvari da zatite etnike. - Ali, Avdaga, osnovali su sud za ratne zloine. Svi e tamo, od Karadia, Mladia,... - Nikad, zapamtite, nikad. Niko od glavnih nikad nee na taj sud. Uhvatie oni kojeg uvara logora, nekog manijakalnog ubicu, ali glavne krivce nikad. - Ja mislim Avdaga da ti to puno crno gleda. Ipak su Engleska i Francuska ovdje cijeli rat, pomau, dostavljaju hranu, ...Ne do Bog da ih nema, - upade neki ovjek. - To ti misli. Sjea li se kad su etnici pohvatali vojnike UN i zavezali ih za mostove, fabrike... K'o pse. I ta su uinili njihovi generali? A sjea li se kad im Caco uze ono vozilo "abu" i nekoliko pancira? Ha? A onda onaj skot, komandir UNPROFOR-a, zatvorio vodu, struju, plin, obustavio dotur humanitarne pomoi, za cijeli glavni grad jedne suverene i priznate drave, za 350.000 graana. Dok se te stvari ne vrate. Kao, ponos UN-a ugroen. Ponos generala Smita, Nambijara, Morillona, ili onog ubreta Mek -Kenzija. Ne znaju oni ta je ponos. Vie je ponosa u onoj nani to pretura po smeu da bi nala neto za jelo nego u njihovim kompletnim vladama. ta nije? ta nije, bolan ne bio? Je li vi znate da se u Engleskoj i Francuskoj rije ast i ponos vie ne upotrebljavaju ni u crtanim filmovima. A onda kau kako im omladina nema ideale, kako se povodi za drogom, kriminalom, ne znaju ta je osjeaj potovanja starijih, itd. Pa, bolan ne bio, nee mu valjda general Morillon ili Janvier biti ideal i primjer u ivotu. Odnosno, ba su im oni ideal. - Jah, nisi nas ba obradov'o Avdaga, - Hadija e ozbiljno. - Pa nije ni puno loe. A kad e to biti? - Ako Bog da, u jesen. 140

- Ovu sad jesen? - Ako Bog da. - A Srbija? - ta Srbija? Smrdija. Samo polahko. Jesu oni pobili, zaklali, silovali, popalili, opljakali, unitili itd. Ali nije to nita prema onom to njih eka. Zamisli ti kad se ovi pljakai, ubice i palikue vrate u Smrdiju jednog dana. Svaki e ubiti oca za dinar. Jer, pljake i ubistva su u Smrdiji proglaeni vrlinom, silovanje dunou. Ko je pljakao i ubijao po Bosni, nastavie i kad se vrati kui. Pogotovo s obzirom na ekonomsko stanje u Smrdiji. Toga e biti toliko da obian svijet nee moi ivjeti. Onda e se pojaviti neko vrste ruke. Kao eelj. I oni e glasati za njega. E, on e ih konano odvesti u potpunu propast kao Hitler Njemaku. Samo Smrdi nisu Nijemci da se moralno oporave za dvadeset godina. Oni e vjeno ostati u blatu vlastitih govana iz kojih nikad nee izai. Drava u kojoj se ratni zloinci proglaavaju narodnim herojima nema anse, - zavri Avdaga. - Hajde da se ide. Hadija, selam e familiji. - I ti, lijepi moj Avdaga. A ti mi se nemoj ljutiti, Kapetane. Nego, doi i bez Avdage kad prolazi ovuda. Uvijek neko ima. - Kad izaoe napolje, Avdaga upita Kapetana: - Pa, Kapetane, ta misli? - Nisam mogao ni pretpostaviti da u Sarajevu ima neto ovako. Je li stalno ovako? - Skoro stalno. Prije rata je bilo bolje. Sad su svi malo nervozni. - Ako su oni nervozni ta je sa mnom? Ja sam za bolnice. - Vidi, to ti je kod muslimana odnos prema smrti. Razmisli: ima li ita na svijetu prirodnije od smrti. Samim roenjem mi smo osueni na smrt. A u veini drutava kad neko umre, pla, lelek, kuknjava. Zar ne misli da je to malo nelogino? - Jeste, kad se tako gleda. - Napomeni me jedne prilike pa da ti neto ispriam o smrti i 141

umiranju. Uto uoe u avliju. Na zategnutom konopcu Azra je sterala Hamzine prekrivae da se izvjetre. **** Nakon to je prvi put otvorio oi, Hamzino stanje se poboljavalo svakodnevno. Da li zahvaljujui Avdaginim i Azrinim dovama, Azrinim orbama ili blagotvornom djelovanju kunice, ili od svega toga pomalo, nije ni bitno. Nakon sljedeih desetak dana Hamza je mogao lijepo da sjedi i uiva u dugotrajnim razgovorima Avdage i Kapetana. Pomalo se ukljuivao u diskusije sve do dana kada mu je Musa ispriao kako su proli u akciji i kako je poginuo Senad, ranjeni Dino, Kapetan, Fadilovi ljudi itd. Jo mu je ispriao o stanju na ratitima, u Gradu, o brizi drave za invalide, itd. Od toga dana Hamza se povue u sebe i uuta. krto bi odgovarao na pitanja i ponovo zapadao u utnju. Musa je s vremena na vrijeme donosio vijesti sa ratita i iz arije. U sve dubljoj depresiji Hamza se okrenuo knjigama. itave dane je provodio itajui knjige iz svih moguih oblasti, onako s brda s dola. Bio je tu Aristotel i Platon, Hegel, Ibn Haldun, Marks, Mevlana, ejh Sadi irazi, ekspir, Miler, Remark, itd. Kao da se trudio da u knjigama nae odgovore za pitanja koja su ga muila. Avdaga i Azra su sa zabrinutou i bez komentara pratili ta se sa Hamzom deava. Jednog jutra Hamza im saopti da ide u ariju. Obukao se, uzeo dedin tap, odbio Avdaginu i Kapetanovu ponudu za pomo i krenuo niz Kovae. ehidsko groblje bilo je opet punije nego kad ga je vidio zadnji put. On proui Fatihu i spusti se do arije. etao je lagano Saraima. Uivao u istom zraku i toplom majskom suncu. Mnogo radnji je bilo otvoreno. Uglavnom kafane i kafii. Poneka trgovina. Susretao je nepoznate ljude koji su nezainteresovano prolazili. Dotjerane djevojke. Poneki vojnik, dotjeran, kao za paradu. - Rambo, - osmjehnu se Hamza. - Takvi ne idu u borbu. U borbi 142

su mravi, izdueni, gorki. Ovi nasmijani su za slikanje. Konji i folovi. Malo po malo, doe do Trnice, savi na desno i u malom pasau ue u Mominu kafanu. Momo je Srbin. Jedan od rijetkih za koje bi Hamza stavio ruku u vatru. Momina kafana je bila tri stolia sa po tri stolice i ank za koji je moglo stati jo dvoje. Kad su bili kompletni, Hamzini bi zauzeli cijelu kafanu. Kafa je bila dobra, cijene umjerene. Cijeli rat su se ovdje skupljali i ostavljali poruke kod Mome, ako bi neko izostao. Kad Hamza ue, Momo je neto poslovao za ankom. Ugledavi Hamzu, on poskoi, prie mu i zagrli ga. - Koga ja to vidim, lijepog li stvorenja? - izljubi ga i okrenu se stolu za kojim su sjedila dva golobrada mladia. - Hajdemo raja, zatvara se. Hajde, hajde, ne treba plaati, danas gazda asti, - skoro ih izgura iz kafane, posadi Hamzu na stolicu i zagleda se u njega. Du desne strane, od brade preko obraza, preko oka, preko ela, pruao se ruan, irok oiljak i gubio u kosi. - Dobro te dohvatilo. Al', hvala Bogu, iv si. To je najvanije. Sad u ja kafu. Ni tvoja Azra ne pravi bolju. Momo se uurba za ankom. Hamza se opusti i poe da razgleda lica u kafani. Sve nove face. Za jednim stolom sjede trojica podebljih. Meze i zaljevaju konjakom. Na stolu sir, salata, meso sa rotilja. Hamza pogleda Momu. - Mijenjaju se stvari, moj Hamza, - Momo je govorio openito i malo nervozno. - Mnogo novih lica u arjji. Biznismeni... - Govorio je jo neto ali Hamzine misli su odlutale. Pogled je bludio kroz prozor. U neko doba se prenu: - Biznismeni? Prije rata smo ih zvali verceri. U kafanu buno upade Musa. - Maala, maala, - prie Hamzi i snao ga lupi po leima. Od bola Hamzi podose suze na oi. - Smanji doivljaj, Musa, inae e me nositi kui. 143

- Navik'o sam je da tebe nosam. Ne bi mi bilo prvi put. Momo, daj kafe, daj kole. Ovo treba proslaviti. - Ma ne dolazi nam Hamza svaki dan, - doda Momo. - Jebo Hamzu. Kako sam sad opalio jednog u Trnici. Da zna da mi je popravilo dan. - Koga si opalio jadan ne bio. Eto te jedva stoji. Samo ti fali da te neko prebije. - Mievi su to, mi-e-vi. Ide neka nena, trai da kupi eer. A mi e ti njoj "40 marona". Kako, bolan sinko, 40? Pita nena. A on kae: Nema nano nita od deblokade. A jeste se ponadali. Nego, 40 marona pa hoe-nee. E, onda mu ja priem, prebacim taku u lijevu i tako ga opalim da se odmah nasadio na glavu. Spremim se ja za marisanu sa ovom mojom takicom, a mi se uutio. Ni da zucne. Ona trojica to su mezili se digoe. Jedan izvadi debeo sveanj maraka: - Da platim gazda, obraunaj i ove vojnike. - Neka, ne treba. - Hamza je govorio tihim glasom. - Samo ti naplati gazda. Znamo mi ta je vojska. - Lijepo ti ovjek ree da ne treba, - Musa se ve podizao sa stolice, kad Momo stade izmeu njih. - Hvala momci, ali danas gazda asti. Hvala lijepa, doite opet, Isprati ih na vrata. Kad zatvori vrata okrenu se Musi koji ga je gledao zakrvavljenih oiju: - Bolan, Momo, to mi ih ne pusti? Ba sam se nameraio. -ta, to ti ih ne pusti? Ma, vidi te ovjee. Ne moe bez take ni u WC. A drugo, valja meni ovdje ivjeti i raditi. - Jah, moj Hamza, vidi li ti ovo? Hamza je utke zurio kroz prozor. Negdje, ne suvie blizu, odjeknue teke detonacije. - Ovo je za danas, - Momo struno prokomentarisa. - Sad su 144

etnici promijenili taktiku. Umjesto cjelodnevnog granatiranja ispale nekoliko granata usred dana tamo gdje vide ili pretpostavljaju da je mnogo ljudi. Vie se gine nego prije. - Hajdemo, Musa. Momo, uvaj se. Vidimo se. - Vidimo se. Kazau onim tvojima da si dolazio. - Via li Dinu? - Niko ga ne via. to? - 'Nako. Pa, hajd' zdravo, - izaoe napolje. Nakon detonacija ulice su opustjele. Poneko bi protrao od sklonita do sklonita. Musa gurnu Hamzu: - Da i mi malo pourimo? - Nema potrebe. Nikad ne zna je l' bjei od granate ili tri na nju. Ovako je najbolje, pa ako je sueno - sueno. Pomaui se tapom, odnosno takom, njih dvojica se polahko uputie uz Sarae. Uivali su u zraku, suncu i pustim ulicama. dana. - Vidjee Musa, jednog dana emo se s nostalgijom sjeati ovih

- Kakva nostalgija, jesi l' normalan. Da samo hoe stati, pa da k'o ovjek mogu proi ovim naim Saraima. Nita mi vie ne treba. - Zapamti ta ti je Hamza danas rekao. Sa nostalgijom. Rat je mila majka, ta nas eka. **** To ljeto, 1995. godine, vuklo se tromo sarajevskim ulicama. etnici pokrenuli veliku ofanzivu na Krajinu. ele da unite taj komadi slobodne Bosne i Dudakoviev Peti korpus Armije BiH koji ga brani. U toku najveih napada, Dudakovi pravi kontraudar i zauzima ogroman prostor. PZ jeni oruje, hranu i povlai se. Jo jednom Arm ja R BiH ne potuje nametnutu blokadu na nabavku naoruanja za Bonjake. 145

Granatiranje Sarajeva se nastavlja. etnici koriste modifikovane avionske bombe. Postavljaju ih na rakete na viecjevnim bacaima. Jedna avionska na Alipainom polju prepolovila zgradu. Direktnim pogotkom srueno krilo zgrade TV Sarajevo. Dom zdravlja kod Robne kue Sarajka. Armija R BiH kree u pokuaj deblokade Sarajeva. Poetni uspjesi, povlaenje. Iscrpljujue borbe na Treskavici. Armija R BiH tri puta zauzima kotu "okin toranj". I tri puta se mora povui. Nedostatak adekvatnog tekog naoruanja se pokazuje kao odluujui faktor. Pokuaj deblokade propada. Upravo dok borbe oko Sarajeva jenjavaju, etnici pod komandom ratnog zloinca generala Mladia upadaju u Srebrenicu. Mali gradi sjeveroistono od Sarajeva, iako tri godine u potpunoj blokadi, herojski se borio i odupirao etnicima. Na nagovor UN-a graani su predali oruje pod uslovom da im trupe UN-a garantuju bezbjednost. 11. jula 1995. godine, Holandski bataljon je bez borbe predao Srebrenicu ernicima. I ne samo to. Komandant UN trupa u Bosni, francuski general Janvier je, po nareenju Predsjednika Francuske iraka, spr jeio djelovanje avionskih snaga NATO pakta. I dok je u umama oko Srebrenice trajao lov i ubijanje civila, holandski oficiri, na elu sa pukovnikom Karremansom nazdravljaju ratnom zloincu, etnikom generalu Mladiu. U Srebrenici su za nekoliko dana, etnici pobili 10.000 civila. Rat u Bosni se nastavlja. Dolazi jesen. Kao feniks iz pepela, general Dudakovi i ve legendarni Peti korpus, kreu naprijed. Padaju etnika utvrenja. Peti korpus pred Banjalukom, Prijedorom... U zapadnim zemljama koje su naklonjene etnicima panika. ta ako Muslimani oslobode Banjaluku? ta ako padne i propadne plan za unitenje Bosne? Prvi put, nakon skoro tri i po godine, u Bosni je stvarno rat. Sve 146

do tada je bilo samo ubijanje bonjakog naroda. I Zapad je utke prelazio preko toga. Kad je Armija R BiH konano otela toliko oruja od etnika da se mogla ravnopravno nositi sa njima, etnici bjee na svim frontovima. I tada, dosljedno neasnoj ulozi koju su igrale, Zapadne zemlje upuuju ultimatum "Ukoliko ne obustavite operacije, NATO pakt e napasti Armiju RBiH." I Armija R BiH staje. Zato? Zato? Jedinstvena prilika da se natjeraju Engleska i Francuska, Rusija... da konano i ovaj put otvoreno, stanu na stranu faizma je propala. U naknadnim akademskim raspravama sve te zemlje e se truditi da prikau kako su njihova djelovanja bila u slubi zatite bonjakog naroda. Zapad prijeti Sudom za ratne zloine poinjene na podruju Bosne i Hercegovine. Ratni zloinci Karadi i Mladi se nikad nee pojaviti na tom sudu. Jednostavno zato to bi u tom sluaju izalo na vidjelo ko ih je tetoio, pomagao, ohrabrivao i obeavao da e zaustaviti sve akcije koje bi UN eventualno pokrenule protiv njih. Svijet bi saznao ono to Sarajlije i Bonjaci znaju ve odavno. O ulozi Butrosa Galija, Jasuija Akaija, Miterana, Mejdera, Jelcina i drugih koji su omoguili izvrenje genocida. Ne, Karadi i Mladi se nee nikad pojaviti na sudu u Hagu. Rat u Bosni se bliio svom nepotenom kraju. **** Hamza je kopnio. Tamni podonjaci su mu se navukli ispod oiju. Loe je spavao. Bez apetita, duboko povuen u sebe, sjedio bi na sofi, puio i ispijao kafe. Bio je poetak jula. Na nekom tranzistoriu Hamza slua vijesti iz Srebrenice. Direktan prenos genocida. Desetine hiljada graana ovog gradia su na meti etnikih krvoloka. Preko primitivne radiostanice dopisnik iz Srebrenice pita rukovodstvo Republike: Da li to znai da smo ostavljeni? Da li smo otpisani? Komandant UN trupa u Bosni i Hercegovini francuski general Janvier ne dozvoljava djelovanje aviona NATO snaga. Jedinice Armije 147

Bosne i Hercegovine miruju na svim bojitima. etnici ulaze u Srebrenicu. U avliju ulazi Kapetan. - Kapetane, ta se deava? Kapetan uti. Slijee ramenima. - Kapetane, etnici e sve pobiti. Poklae ih. Zato Sarajevski i Tuzlanski korpus miruju? Zato se ne kree prema Srebrenici? Zato ne pokuaju otvoriti prolaz? Kapetane!!! - Dostaaaaa! Otkud ja znam? Otkud ja znam? - Idi, pitaj ih! - Koga Hamza? Ko-ga? Preko nepokopanih tijela 10.000 graana Srebrenice, koje razvlae psi i zvijeri, polahko se sputa veo utnje i zaborava. Hamza se opet povlai u sebe. Ovaj put definitivno. Kratko odgovara na pitanja. uti. Rije mu k'o dukat. Avdaga mu jednom prilikom prebaci da je bolje izgledao kad su ga donijeli iz bolnice. Ljeto je brzo prolo. Nastupila je blaga sarajevska jesen. Negdje poetkom oktobra, Azra zovnu Hamzu u kuu. U velikoj dnevnoj sobi sjedi Avdaga. Azra nasu kafu i Hamzi i sve troje zapalie. Hamza sa uenjem gleda cigaretu u Azrinoj ruci, ali ne ree nita. Avdaga teko odhuknu nekoliko puta i konano progovori: - Hamza sine, ovako dalje ne ide. Rekao sam ti da si bolje izgledao kad smo te donijeli iz bolnice. Hamza zausti da neto kae, ali oduti vidjevi Avdagin izraz lica. Avdaga nastavi: - Ja i Azra smo razgovarali o tome. Mislimo da bi bilo dobro da ode malo vani. ta ti misli o tome? 148

- Meni je svejedno. Znam i ja da nisam najveselije drutvo zadnjih mjeseci. ao mi je to sam vas razoarao. - Boe sauvaj i daleko od toga, moj Hamza. I ja i Azra smo ponosni na tebe. Cijeli ivot. Bilo je svega, ali nikad se nisam morao stidjeti zbog tebe. Samo, moj Hamza, ne ide ovako. Propae skroz. Ja sam ti jednom rekao da si bolje izgledao kad smo te doveli iz bolnice. Jesi bio izranjavan ali je dua bila zdrava. Sad je obratno. Ja sam skoro sve pripremio. Ako hoe? - Hou sve to ti kae, Avdaga, - rezignirano odgovori Hamza. - Azra, daj molim te papire. Evo ovdje su svi potrebni papiri i dozvole za izlazak iz zemlje. Zvanino ide u Italiju na lijeenje. U Italiji ide kod jednog mog starog prijatelja. Kod njega e te ekati garantno pismo od roaka iz Amerike. Morae u Ameriku ambasadu na razgovor, pa ako ti odobre ulazak... ide kod roaka, u ikago. Obii malo Ameriku, upoznaj ljude, obiaje. Muhammed a.s. u jednom hadisu kae "Putujte da budete zdravi." Mi, ja i Azra, nadamo se da e moda u Americi pronai novi motiv za ivot. Motiv za dalje. Ako Bog da. I mi smo imali problema, ali smo imali jedno drugo. Probaj. Moe se vratiti kad god eli. Za nas se ne mora puno brinuti. Za sad smo dobro i zdravo. Ako sutra preda zahtjev za paso moe putovati za nekoliko dana. Avdaga odhuknu umorivi se od teke prie. Hamza pogleda Azru. Ona je utke pila kafu. - Sreo moja, probaj nai sebe. Amerika je velika zemlja, ima sve. Ako zna ta trai sigurno e nai. Bie pusto bez tebe. Ali, ako Bog da vratie se ti opet. - Amerika? - Amerika! ... - Dobro. Sutra idem predati za paso. **** 149

Bila je nedjelja. Hamza je spakovao mali vojni ranac. Ve, pantole, demper. Jedan mali zamotuljak. Avdaga mu prui zamotanu knjigu: - Evo ti Kur'an. Od mene. Ui ponekad. Ako paljivo ui, u Kur'anu e nai sve odgovore. Sad hajde. Pozdravi mi Dervu. I nemoj puno sluati ta ti on bude priao. Azra ga utke izljubi. Hamza je zagrli i podra u zagrljaju. Konano krenu niz Kovae. Proui Fatihu ehidima i krenu dalje. Iz jedne kafane na dnu Kovaa izae Musa i pridrui mu se. - Dokle? - U Ameriku. - Pa nek ti je sa sreom. Ja ne idem nigdje. Nema anse. Ja bih bez Sarajeva ugin'o kao riba bez vode. Nemoj zajebavat Musa. - Ne zajebajem. Mene e ovdje zakopati. - Ma nije ni Amerika na kraj svijeta. - Avdaga ree da e u ikago? - Kod jednog roaka. - uvaj se tamo. Kau ima mafije, kriminala, droge. Malo-malo, nekog ubiju. - Nemoj bit smijean Musa. Koja crna mafija nakon etnika. Uto dooe do taksi stajalita. Musa zabi prste desne ruke u Hamzinu kosu. Privue mu glavu na nekih desetak centimetara od njegove. - Ej, jaro. Sad fino u Berlin, pa onda svi skupa u ikago. Malo mi je ao. Mislio sam da e Amra doi ovamo. Al' nema veze, samo nek su one dobro. Hamza spusti torbu. Musa mu je potegao glavu nadole, tako da je morao da ga gleda malo ispod oka. Dugo ga je gledao ozbiljan k'o smrt. Musi posta neugodno. Uzvrpolji se. 150

- ta je, burazeru? Neto nije dobro? ta ne valja? - Nita. Nita ne valja burazeru. Kakva Njemaka? Nema nita, Musa. Nita? - ta nema, ta nita? ta ti je Hamza? - strana sumnja ga pogodi poput munje. On objema rukama zgrabi Hamzu za kosu: - ta ti je? Jesmo li cijeli rat priali o tome kako emo im otii kad ovo stane. Kako emo voditi Malecku u zooloke vrtove, obii emo Be, Minhen, Budimpetu... - Musa je govorio brzo i mnogo nastojei da brzinom govora sprijei Hamzin odgovor koji je poeo nasluivati. - Psst, pst. Musa. Nema Amre, burazeru, nema Malecke. Nema nita vie Musa. Nema nita! Kum ih je ubio na poetku rata. - ta pria? Nisi normalan! To je tebi neko pri'o? Ne moe biti. A ti, odmah povjerov'o... - Musa, Musa! Ja sam ih sahranio. U ruinjaku iza kue. Stajali su tako pored taksija skoro se dodirujui glavama. Musin pogled se maglio. Tama se navlaila na beonjae i iste smee zjenice. Nijemo, suze su prepunile oi i potekle niz lice. Nakratko se zadravale na vrhu brade i kapale s nje. Vilica mu se tresla i on je oajniki pokuavao da steui zube sprijei drhtanje. - E, pa, odoh ja. - Hajde ti Hamza. Ja u malo sjesti. Hamza ue u taksi. S vrata dobaci Musi tap kojim se potapao, zatvori vrata i taksi krenu. Musa se spusti na, ivinjak. Sjedio je oborene glave. Ramena mu se nisu tresla od plaa. Suze su izvirale iz njega i kroz oi kapale na zemlju. Krupne kapi kie, koja je poela da pada, natopile su asfalt i uskoro se nije moglo razaznati koje su kine kapi a koje Musine suze. Nakon nekog vremena iz jedne kue preko puta, izae stara nana s kiobranom: - A, sinko moj, prehladie se. Ustaj, hajde, hajde. Sad u ja tebi skuhati kafu dok se malo osui. 151

- Neka, nano, fala ti. - Fala dragom Bogu. Samo ti ustani i hajde polahko ako nee na kafu. Musa ustade, zahvali se nani i krenu besciljno niz ariju. Kia, noena vjetrom, padala je sve snanije. Izgledalo je kao da talasi prelijeu plato Baarije. Zateeni prolaznici sklonili su se pod strehe i zaueno posmatrali mladia koji je polahko iao ne obzirui se na kiu.

152

GLAVA III

Hamzino putovanje do Rima proteklo je u etapama od kojih je svaka za sebe predstavljala neponovljiv doivljaj. Taksijem do tunela, prolazak kroz tunel, pa nekim vojnim dipom do Hrasnice. Pjeaenje uz Igman mu je priinilo velike tekoe. Posebno prvi dio, uz riu. Bilo je ve kasno poslijepodne kad se popeo na prevoj Igmana. Na rampi poznati vojni policajci. Kafa, prie, sjeanja. Policajci dokoni. Malo ljudi izlazi iz Sarajeva. Negdje prije ponoi autobus do Tarina. Autobus je bio ruina, bez prozora, vrata, sav izreetan gelerima i mecima svih moguih kalibara. Putnici proue neto ili se pomole prije ulaska. Tu no su imali sree, i izuzev to su nekoliko puta zalijegali na pod, kada bi se autobus previe pribliio etnikim poloajima, nita se znaajnije nije desilo. Dodue, ofer je, vozei bez svjetala po mrklom mraku, nekoliko puta uspio zaustaviti vozilo iznad same provalije. Ali, to je spadalo u normalan sadraj vonje. Tarin. Mali gradi na domak Sarajeva, prije rata je bio poznat kao sanatorijum za plune bolesti. U ratu skoro najvanija raskrsnica na slobodnoj teritoriji. Voza im saopti da imaju pauzu dok ne svane, jer su punktovi na putu za Kiseljak, Visoko i Zenicu zatvoreni nou. Svi uoe u kafanu. U jednoj kui, pored ceste, neka domaica, iji je mu poginuo poetkom rata, otvorila kafanu u dnevnoj sobi. Ljudi putuju, a svi u Tarinu moraju ekati. Ili no da putuju na Igman pa u Sarajevo, ili dan da putuju prema Zenici ili Mostaru. Soba je topla, kafa jaka, i svima je bilo dobro. Kafana je radila 24 sata svih sedam dana u hefti. Sjedi se na seijama. Zidovi prekriveni ranevima domae izrade. Ljudi putuju, a svi koji ulaze u Sarajevo nose hranu. Najvie hrane se moe ponijeti u rancu. "Posao dobro ide, hvala Bogu," kae otresita vlasnica kafane. Hamza je popio nekoliko kafa. U uglu sobe novi biznis. Postarija seljanka ita sudbinu iz fildana nekim djevojkama. Kad je svanulo, krenue dalje. Svakih deset-petnaest kilometara novi punkt. Armija R BiH i HVO, naizmjenino. Kiseljak, ustako 153

uporite u ratu. Odavde su ustaki bojovnici kretali u Ahmie i druga sela koja su potpuno unitili. Hrana u Kiseljaku je dosta jeftinija, pa putnici koriste priliku da se snabdiju. Hamza nije izlazio. U Visokom mijenjaju autobus. Skoro nov, luksuzan, radi kasetofon. Divota. Malo poslijepodne, Zenica. Putovanje za koje je u miru trebalo neto manje od jednog sata, sada je trajalo preko trideset sati. Hamza kupi kartu za Split za sutra ujutro. Mnogo novih prevoznikih kompanija je otvoreno. Vlasnici uglavnom Hrvati, zato to se uglavnom putuje kroz podruja koja kontrolie HVO odnosno kroz Hrvatsku. Prespavao je kod prijatelja iz VII Muslimanske. Ujutro u 5:30 krenuo je za Split. Nekad pitoma sela pored puta od Zenice do Travnika i Bugojna pruala su tunu sliku. Iz potpuno neshvatljivog razloga, povampireni ustaki faizam se obruio na tu pitominu i teka zgarita su svjedoila o divljanju ustakih zloinaca. Zbog divljanja i genocida nad nemonim stanovnicima sela srednje Bosne, na sudu za ratne zloine u Hagu e se kasnije pojaviti lanovi rukovodstva tzv. Herceg Bosne. Nekoliko dana prije odlaska u Hag, neke od njih, hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuman odlikovao je dodjeljivanjem Ordena Zasluga za Hrvatsku. Split. Ponos Dalmacije. Privredni, kulturni, sportski, turistiki i svaki ini centar ovog dijela Hrvatske. Na raskru vanih puteva Mediterana, Split je stoljeima san i cilj putnika namjernika. Dobri putevi, aerodrom i luka su im omoguavali dolazak. U ratu, Split je jedan od najveih gubitnika. Od internacionalnog i kosmopolitskog grada, Split se pretvara u balkansku jazbinu zatrovanu i zatrpanu faizmom, nacionalizmom i ovinizmom. I sami pitomi i gostoljubivi Dalmatinci su zbunjeni i izgubljeni pred najezdom zapadnohercegovakih varvara u bijelim arapama. Najvei dio domaeg stanovnitva, Dalmoi, ivi povueno, vrijeme provodi u kuama i trudi se da bude to neprimjetniji kad mora da izae napolje. Korak po korak, Hamza doeta do Splitske luke. Imao je sreu. Trajekt "Rijeka" - Jadroplovidbe kretao je te noi za Ankonu. Hamza 154

kupi kartu i nekoliko asopisa. Sjede u kafanu. Ovla preleti oima po naslovima i odusta od itanja. Puei i ispijajui kafe saeka vrijeme za ukrcavanje. Trajekt "Rijeka" imao je tri palube i kabine za spavanje. Hamza se odlui za najgornju palubu na kojoj je bio smjeten veliki restoran i free shop. Udobno se zavali i no provede u drijemeu izmeu sna i jave. U hladno, sivo praskozorje, "Rijeka" pristade u Ankoni. Italijanski carinici se ukrcae na brod. Putnici su u koloni ekali da obave carinske formalnosti. Nakon kraeg ispitivanja, poto je doao na red, Hamzu izdvojie u stranu. Srpljivo je ekao satima. Konano i posljednji putnik napusti brod. Ispitivanje je ponovo poelo: zato putuje u Italiju, kod koga, ima li njegovu adresu, od kada ga poznaje, ima li novaca, koliko, pokai,... konano se carinici usaglasie i odluie da mu dozvole ulaz u Italiju. Bilo je oko pola deset kada je Hamza stupio na italijansko tlo. Imajui sve vrijeme svijeta na raspolaganju, Hamza je lagano etao gradom. Svrati na kafu, pa na picu, pa opet kafu. U neko doba doeta tako do eljeznike stanice. U prvim veernjim satima bio je u vozu za Rim. Voz je bio turistiki, bez kupea. Buni Talijani su diskutovali o politici, fudbalskom prvenstvu, koli, prolim i buduim godinjim odmorima. Sva ta buka uspava Hamzu i on, nakon dugo, dugo vremena utonu u dubok i okrepljujui san. Na eljeznikoj stanici u Rimu vladala je guva. Ni po emu se nije moglo primijetiti da je pono dobrano prola. Mnogobrojne prodavnice suvenira, restorani, prodavnice brze hrane. Na platou izvan eljeznike stanice, prijateljice noi. Malo dalje, na uglu grupa makroa nadgleda njihov rad. Na jednom kiosku u blizini Hamza ugleda novine iz Bosne. etkao je po stanici i oko nje do deset sati, a onda uze taksi i dade Dervinu adresu. Uskoro taksi napusti ulinu guvu centra i zaputi se tihim ulicama naselja sa starim raskonim vilama. Naselje je na jednom od sedam zlatnih breuljaka sa velianstvenim pogledom na grad. Zaustavie se pred velikim vratima koja su dijelila imanje od ulice. Ulazna kapija, od kovanog gvoda, obojena je u crno. Hamza 155

potrai zvono i poto ga ne nae otvori vrata i ue u dvorite. Od kapije prema kui vodi iroka poljunana staza. Staza ide ravno desetak metara a onda, prvo skreui desno i savijajui ulijevo, vraa se nazad i, pravei savren krug, ispred kue, uvire u sebe. U sredini kruga kamena fontana, stara vjerovatno kao i sama kua, a oko nje ruinjak. Sa obje strane kue, visoko drvee. Uske, poljunane stazice izmeu drvea gube se iza kue u dubini parka. Sama kua je impozantna graevina ija je lijeva strana skoro potpuno obrasla brljanima. Velika ulazna vrata, boje starog ilibara sa umjetnikim duborezom, dijele je na dva simetrina dijela. S obje strane, u prizemlju i na spratu je po est prozora. Veina je zatvorena tekim, drvenim, zelenim kapcima. Ispred centralnog dijela kue, trijem pridravaju visoki kameni stubovi. Sve u svemu, kua djeluje dostojanstveno i pomalo rezervisano. Hamzi se uini kao kua koja se vremenom zavoli i u kojoj mogu ivjeti sretni ljudi. Na zidu pored vrata, u zelenom mramoru taster za zvono. Hamza pozvoni. Domalo vrata otvorie dva sjajna, krupna, crna oka i aroban osmijeh: - Si sinjore? - Ja, ovaj, hm, htio bih govoriti sa gospodinom Dervom. - Ne razumijem, - djevojka se smijala Hamzinoj zbunjenosti. - Gospodin, sinjor Dervo? - Oooo, sinjor Dervoo, si sinjore, - rukom ga pozva da ue u kuu. Iz dubine kue zau se lupa vrata i krupan muki glas na istom bosanskom jeziku sasu itavu bujicu prijekora na djevojku. Djevojka se samo nasmija i rairi ruke kao da eli rei "on je takav i nita se tu ne moe uraditi". Poslije par trenutaka pred Hamzom se pojavi starac. Dervo. Hamza je o njemu znao samo to da je Avdagin prijatelj. Odavno. Avdaga ga nije spominjao. Bar ne pred Hamzom. Dervo je bio starac od nekih 75 godina, potpuno sijed, malo povijenih lea, ali jo uvijek snaan. Svjee obrijan, bijela koulja, kravata, u tekom kunom vunenom ogrtau i konim papuama. - Selam alejkum, - Hamza progovori prvi. Dervo mu vrsto stee 156

ruku: - Alejkumu selam. Ti e dakle biti Zlato Avdagino? Ha? ekaj ekaj, de, da te malo vidim, okreni se malo, taaako, - vidjevi Hamzin ispitivaki pogled i tragove negodovanja u njemu, Dervo prasnu u smijeh. - De, de, de, nemoj mi se odmah kostrijeiti. Pravi Avdaga. Drugaija kosa, malo lice, sve u svemu malo njeniji, ali, Boga mi, pravi Avdaga. Zlato Avdagino. Ha, ha, ha, ha.... Hajde ulazi, ulazi. Sabrina, Sabrina! Boe sauvaj ove moje Tunianke. Sabrina! galamei Dervo nije primijetio da je djevojka ve dola i smijeei se gledala ga s vrata koja su vodila u dnevnu sobu. - A tu si... - Dervo neto smrsi na talijanskom i djevojka se izgubi na stepenitu koje je vodilo na sprat. - Rekao sam joj da napravi kafu i doruak i da ti pripremi sobu i kupatilo. Hajdemo u salon, za mene je tamo najprijatnije. Salon je u stvari bio ogromna prostorija koja je sluila kao dnevni boravak i terpezarija za sveane prilike. Na desnoj strani bio je ogroman sto za dvanaest osoba, iako se za nudu moglo smjestiti najmanje jo toliko gostiju. Malo dale veliki trosjed, dvosjed i fotelja poredani oko malog stolia. Pored zida, starinska komoda koja je sluila kao ank sa flaama pia iz cijelog svijeta, posudom za led i kristalnim aama. Na suprotnom zidu kamin uraden u kombinaciji mramora i lomljenog kamena. U njemu je veselo pucketalo nekoliko cjepanica. Preko cijelog salona, sretno ukomponovana, tri velika perzijska ilima razliitih boja i dezena. Ispred kamina kone fotelje. Dervo posadi Hamzu u jednu, primae drugu blie njemu, sjede i zagleda se pomno u Hamzu: - Avdagino zlato? Ha? Avdagino zlato? Ha, ha, ha, ha,... E, ba mi je drago to nisam umro ljetos. Hej, hej. Zadnjih dvadest godina nisam dobio bolji poklon. A onaj magarac, Avdaga, sakriva te ko zna gdje ve 25 ili 27 godina. Koliko je tebi? - Dvadest sedam. - Eto vidi. A,... - Sabrina ue nosei tablu na kojoj se puila 157

kafa, mlijeko, keksi i kolai. Nasmijei se Dervi, ovla pogleda Hamzu i izae. - Da se ne smije ovako veselo, davno bih je otpustio. Nita ne radi. Ali, osmijeh joj vrijedi duplo vie nego to je plaam. Hamza se obazre po salonu. Sve je blistalo od istoe, od ruki na vratima, prozora, zavjesa do svakog komada namjetaja, i pomisli da to nee biti ba istina. Dervo im nasu kafu, saeka da Hamza zapali cigaretu pa otpoe: - Pa, priaj. Kako mi je Avdaga? Kako mu je Amerikanka? - Kakva Amerikanka? - Tvoja mati. Avdagina ena. Hej, hej, ekaj malo. Nemoj mi rei da ne zna da ti je mati Amerikanka? Ha? Dervo prasnu u smijeh. - Stari lukavac. Ja mislio on te poslao da mi ispria ta i kako, a on tebe poslao da ja tebi ispriam ta i kako. A,... - zakilji oima. - Da ti nije sluajno rekao da ne pria sa mnom? - Nije. Samo je rekao da te ne sluam previe. licem? - Zlato Avdagino. Blago mom Avdagi. Nego, ta ti je bilo sa - Iz rata. - Vidim i ja da je iz rata. Nije od ljubljenja. A kako? - Ranjen sam. - Aaa, vidim. Nee da pria. Ako, zlato Avdagino, ako. Ako nita drugo, sa ovim godinama sam nauio da ne pitam puno puta. Nego, da se malo vratimo unazad. ta ti u stvari zna o Avdagi i Azri? Hamza ga je gledao snebivajui se. Kako to misli ovaj udni starac? ta zna o roenom ocu i materi? ta ne zna? Zna sve to sva djeca znaju o roditeljima. Pogaanje Hamzinih misli izazva novi talas oduevljenja kod Derve: 158

- Zna ta, zlato Avdagino? Meni moe sve rei. Ali stvarno. Ovdje zidovi nemaju ui. A sve to meni kae ide sa mnom u grob. A to nije daleko. - Ma, niste vi jo za groba. - I nisam, da zna. Vidi ovo! - starac uze novi iz depa uze ga izmeu palca i kaiprsta desne ruke i snano stisnu. Novi se savi kao ep na boci. - Ha? ta veli? - Hamza je zabezeknuto buljio - Probaj ti. Pipni, slobodno, pravi je. Dervo se oduevljeno smijao. - Nego, imam ja jednu ideju. Hajde se ti osvjei, ja u te ekati ovdje. Sabrina!!! Pokai mu kupatilo i sobu. Zlato Avdagino, ja u biti ovdje kad zavri. Hamza je navikao na bogastvo i racionalnu rasko stare begovske kue. Ni novac nije nikad predstavljao problem u kui. Ipak, ostao je bez rijei u velikoj sobi u koju ga je Sabrina dovela. Kroz prozor se vidio veliki dio grada. Rim se kupao u jesenjem suncu sa dijelovima koji su bili u sjeni rijetkih oblaka. Kupatilo je bilo uraeno u kombinaciji crne i zlatne boje. Velika crna kada, pozlaene slavine, crni mramor. Samo kupatilo je vrijedilo kao osrednja kua u Sarajevu. Napunio je kadu i potonuo u vrelu i miriljavu vodu. Nakon podosta vremena, siao je u salon. Dervo je sjedio i zamiljeno zurio u vatru. - Da te neto zamolim. De, molim te, izvadi stvari iz torbe. Hamza ga je upitno gledao. - Zna, dugo vremena, moda dvadesetak godina, proganjalo me je to nemam nita iz stare kue u Bosni. Stalno sam pravio kombinacije ta bih uzeo da sam mogao. Jako me interesuje ta sam propustio. Hamza utke izvadi stvari iz torbe. Ve, dvoje arape, koulja, demper, pantole, mali zamotuljak, zamotani Kur'an. Dervo prie. Uze Kur'an, odmota ga i prelista.

159

- Vrlo lijep. Arapsko-bosanski. Zna li uit? Mene, budale, ta ja pitam? Normalno da zna. A ta je ovo? Dervo otvori kutiju za duhan. Unutra je bila mala videokaseta. - Uspomene? - Hamza klimnu glavom. - A ovo? - Dervo odmota zamotuljak. Remenje, futrola i drka noa koja je virila iz futrole. Bez rijei je razgledao remenje, zagledao futrolu i, na kraju, izvadio no. Pipao je otricu, ispitivao kako lei u ruci u poloaju prema gore, sa strane i prema dole. Okrete se Hamzi, i kao da ga prvi put vidi, zagleda se u njega. - Mora da si dobar ratnik. I jednako dobar sa obje ruke,konstatova. - Otkud ti zna? - A ovo ti je Avdaga napravio? - Dervo odgovori pitanjem. - E, vidi ova dva ureza u obliku pravougaonika na futroli i ove dvije halke. Denjaci to imaju na lijevoj strani, a ljevaci na desnoj. Ti ima na obje. A, ovo ti je moj i Avdagin izum. Na Ruskom frontu, - Dervo zamiljeno zatrese glavom. - Tugo moja. Dvadeset godina ja sam pakovao i raspakivao svoju torbu i mijenjao ta da ponesem od kue... Nego vozi li ti? - Vozio sam. - Jesi li ikad vozio ferari? - Nisam. Kakav ferari? - Crveni. Ferari mora da bude crven da bi bio ferari. Isto kao to mercedes mora da bude crn ili jaguar - srebren. ta misli da se mi sada malo provozamo. Otiemo do Piazza Navona a onda, odmah iza Piazze, u Caffe della Pace. Hajdemo sad pa emo priati u autu. Sabrina! Sabrina je Dervi izgleda bila taka na kraju reenice. Svaki razgovor je zavravao sa: Sabrina! Sabrina ue u prostoriju i soba odmah postade svjetlija. Presvukla se u dins. Pantalone i jakna postavljena krznom. Bijelo krzno na kragni inilo je dobar kontrast sa njenom crnom kosom. Rolka 160

boje dinsa samo je jo vie naglaavala obline grudi. Hamza pomisli da bi gledanje Sabrine trebalo prepisivati na recept kod sluajeva depresije. - Si sinjir Dervoo? - Mi emo uzeti ferarija. Ti uzmi neko drugo auto. Ne brini ni za ruak ni za veeru. Mi emo jesti napolju. I budi dobra. - Si sinjor Dervoo, - Sabrina ga ovla poljubi u obraz i izae. - Eh, da sam bar jedno 40 godina mlai, - uzdahnu Dervo. -Hajdemo zlato Avdagino. - A to ti mene zove zlato Avdagino? - Zato to si ti zlato. Zna, kad te ovjek vidi pomisli na zlato. A drugo, onaj stari magarac mi je najdrai ovjek na svijetu. Tako ja odjednom zovem tebe a izgovaram njegovo ime. Ako ti smeta mogu te zvati samo Hamza. - Ne smeta, samo pitam. - Samo ti pitaj zlato Avdagino. Ispred garae stajao je ferari. Mali crveni konji na autu davao je status ovjeku koji ga je vozio. Hamza sjede za volan i oprezno krenu. Nakon par stotina metara on stisnu gas elei osjetiti kako se auto ponaa. Gume zakripae, prednji kraj se malo podie i auto sunu naprijed kao iz katapulta izbaeno. - Hej, polahko, polahko, - Hamza pritisnu konicu. Dervo se smijao. - Ako si imalo na Avdagu iz mladih dana, platiemo nekoliko kazni do Navone. Zna li ti da godinama nisam priao na jezik. I sad prosto uivam u zvucima kao u muzici. Hamza se takoer opustio, vozio je polahko i uivao. - A ti stvarno ne zna da ti je Azra Amerikanka? - Dervo ga upita na engleskom. Hamza po automatizmu odgovori takoer na engleskom. - Haaa! Vidi? Ni ne primjeti da pria na engleskom. Zato to 161

ti je maternji. A jesi li se ikad zapitao, otkud u ona doba, da ena u mahali zna tako dobro engleski, ili da svira violinu. - Dervo se udobno namjesti u sjeditu, popravi sunane naoale: - Ja i Avdaga smo ti bili kao ipka i bubanj. Je l' vidi jednog, samo se okreni i drugi mora biti u blizini. Ja sam ve bio momak kad je on stasao. Uio sam ga momkovanju. Bile su to divne godine. Onda je krenulo u Evropi. Rat. Ja sam stariji od Avdage i pomalo sam se interesovao za politiku. Bilo mi je dosta nae truhle vlasti i politiara, korupcije, mita, veza, intriga. Cijela drava je bila poput tekog bolesnika. Posebno je bilo teka situacija sa muslimanskim narodom u toj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Onda sam poeo sluati ovjeka koji se pojavio u Njemakoj. Govorio je o radu, redu, disciplini. Govorio je o ivotnom prostoru za njegov narod. Meni su ve tada Sarajevo i Bosna izgledali kao kafez. Vrtio sam se u krugu iz kojeg nisam mogao izai. U meni je bila krv dvadesetpetogodinjaka koji je htio neto vie, bolje, jae, trajnije. elio sam da uzmem svu snagu svijeta, da je koncentriem i da natjeram ovce da rade i ive po redu i zakonu. Vidi, nije me stid da to priznam. Kad pree osamdeset godina nema vie potrebe da lae ni sebe ni druge niti da trai olakavajue okolnosti za ono to si uinio. Prilika mi se ukazala po dolasku Nijemaca u Sarajevo. Brzina totalnog kraha vojske Kraljevine Jugoslavije samo je jo vie pojaala moje uvjerenje. Bio sam prvi koji je potpisao za Legiju. Avdaga je bio posljednji. Pobjegao je od kue. Njega je privlaila avantura. Bio je mlada ivotinja koja je eljela da se dokazuje. To je bila osnovna mala razlika izmeu nas. Ona se vremenom produbljavala i konano izrasla u nepremostiv jaz. Kod Staljingrada je pobjegao. Pobio dosta GESTAPO-vaca i otiao. U Njemakoj komandi su zapisali "Nestao za vrijeme upada ruskih diverzanata." Znao sam da je pobjegao. Nije bilo tog diverzanta koji je njega mogao uhvatiti. Ubiti - moda, ali uhvatiti... I udno, iako je izgledalo nemogue, ja sam bio siguran da e on uspjeti da prepjeai Rusiju i da emo se vidjeti nekad u ivotu. On je vidi pobjegao, a ja sam ostao. Do posljednjeg dana. Zarobili su me savezniki vojnici negdje kod Hamburga, maja 1945. godine. Nakon to je rat ve bio gotov. Veina preivjelih Nijemaca se poslije kajala. Kao, nisu htjeli, nisu znali itd. Ja se nisam kajao. Dobro, bio sam zaluen idejom, ali 162

bilo je zalueno pola svijeta. Zatim su slijedile godine po logorima. Selili su nas iz logora u logor, ispitivali. Nisam mogao vie da podnosim ispitivanja. Traio sam da me ili ubiju ili puste. Ja nisam mogao uticati da rat pone, niti da se zavri. Da sam se ja pitao bilo bi mnogo drugaije. Ali... Ja sam bio vojnik, ratnik. Imao sam ideal i borio se za njega do zadnjeg. U logoru nikad nisam rekao ni jednu lou rije o vojsci ili oficirima. I, nee mi vjerovati, koliko mi je zemalja ponudilo azil. Od Amerike, Kanade, Brazila. ini mi se svi osim Rusije. Nije mi padalo na pamet da se vratim u Bosnu. Izabrao sam Italiju. Kao, bila je blizu. A sada se pitam blizu ega? U to doba u Italiji se teko ivjelo. Radio sam sve mogue poslove. Istovarao brodove, pravio puteve, radio na eljeznici, u eljezarama. Brzo sam shvatio da na taj nain neu doi ni dokle. I upisao sam kole. Uio i radio. Zavrio sam fakultet, magisterij. Doktorirao. Dobijao sam bolje i bolje poslove. Postao sam suvlasnik u jednoj komapaniji, onda sam osnovao moju, itd. Sve je nekako ilo samo po sebi. Imam sve to se moe zaraditi, a kao da nemam nita. Nikog od familije, neoenjen, bez djece. - A odakle ti Sabrina? - Poslali mi je iz agencije za rad u kui. Djevojurak. Iz Tunisa je. I tako, dan po dan. Vidim vrijedna, pametna. Njen smijeh me izvlai iz tuga i depresija u koje redovno zapadam. Nema nita izmeu nas. A i ta bi moglo da bude, - smije se. - I da ti ne duim, natjeram ja nju da upie kolu. Zavri srednju u rekordnom roku. Natjeram je da upie fakultet. Jo godinu - dvije i bie doktorica. Bie mi ao kad zavri. - Ja mislio ona kuna pomonica. - To ti je naa igra. Ja kao galamim, a ona se smije i tako nam prolaze dani. Ovog ferarija, inae, ona vozi. Ostavio sam joj testamentom neto para. Da moe da pone neto kad umrem. - De ti meni sad reci za Avdagu i Azru. Izgleda da ja stvarno malo znam o tome. - Ovako, kad je Avdaga napustio ono selo koje smo zauzeli... Hamza je vozio Rimom uzdu i poprijeko. Sad je bio kod Vatikana, malo zatim je bio na Via Del Fori Imperijali i prolazio pored 163

velianstvenog Koloseuma, zatim se obreo na Piazza Del Popolo, u Ulici Del Corso proao pored putokaza za fontanu di Trevi... Dervo je priao. Govorio je polahko, tiho, staraki. Hamza je vozio i utio. Ni jednom rijeju nije prekinuo starevo izlaganje. - ... i bili su mi jednom u gostima. Davno. Jo su se prodavali ukavci i gondole. Ja ih molio da ostanu. Plakao, prijetio, nudio, ucjenjivao. Avdagi sam nudio jednu kompaniju, nudio da im kupim kuu, davao sve to se moglo dati samo da ostanu, da budemo zajedno. Kae, ne moe ivjeti bez sarajevskog zraka. Ja mogu... - Ja mu ga onda doem kao pola kauboj. - Pa tako nekako. Iako Azra nije nikad spomenula ni odakle je, ni ime ni bilo ta drugo. - Moda Avdagi? - Sumnjam. Nego, gdje smo ovo? ekaj malo. Aha. Skreni ovdje desno. Jo nekoliko kilometara pa smo u della Pace. Caffe della Pace nalazi se u ulici pored Piazze Navona, jednog od elitnih mjesta u Rimu. Kafana je otvorena neprekidno ve preko sto godina i jedna je od najstarijih u Rimu. Niko to nije zvanino proglasio ali nekako preutno, della Pace je postala mjesto sastajanja svjetske "kreme det seta" za vryeme boravka u Rimu. Dolaze svi glumci svjeta, sportisti, sinovi i keri najbogatjih, dokone supruge svjetskih bogataa u pratnji jo dokonijih ljubavnika, stari bogati homoseksualci u pratnji mladih i siromanih Apolona i ukratko svi koji imaju viak novca i vremena i koji treba da se pokau u javnosti. I svima, kao smetaju paparaci koji se vrzmaju oko kafane vrebajui da uhvate neto novo i senzacionalno. Imena kao to je Stalone, Tomba, Naomi, efer, ne predstavljaju iznenaenje. - Dovoljno je da doe nekoliko puta u ferariju i potroi malo vie i ve te zna cijeli Rim. U ovim krugovima naravno. Za moju Sabrinu misle da je potomak tuniskih kraljeva, - Dervo je aputao dok ih je mladi ef sale odvodio do jednog slobodnog stolia. Hamza se 164

udobno zavali, zapali cigaretu i sa interesovanjem razgleda svijet oko sebe. Nalazio se u centru pokretne izlobe statusnih simbola i marki. Satovi, prstenje, naoale, cipele, odijela, kravate, igle u kravatama sve je bilo tu, nenametljivo istureno da bi se pokazalo. - Ili mi se ini.+ - Sura e se ovdje pojaviti najmanje trojica u takvim vojnim jaknama i sa velikim zakrpama na leima. Hamza je utio. Razmiljao je o Dervinoj prii. Cijela pria je zvuala nevjerovatno, ali mnoge stvari su se uklopile. Nikad nije upoznao nikog od familije sa Azrine strane. A i one mnogobrojne pjesmice kojih se sjeao iz djetinjstva su bile na engleskom. Ili, to to je Azra svirala violinu. Nije mnogo priala o svom djetinjstvu, a i kada bi priala bile su to magloviti doivljaji i uoptene prie. To to su njih dvoje preivjeli, objanjava njihovu veliku ljubav prema Hamzi. Samo ljudi koji su iskusili najvee nevolje mogu razluiti stvarne od izmiljenih problema. U tom kontekstu njegovi nestaluci u djetinjstvu, koji su izluivali komiluk, morali su Avdagi izgledati samo smijeni, a nikako problematini. Ostali su u kafani nekoliko sati. Dervo mu je ispod glasa priao o gostima, ta koji radi, gdje ivi, itd. Sve u svemu u kafani je bilo malo obinog svijeta. Nakon kafane, Dervo ga je odveo u klasini italijanski restoran kojem Hamza nije zapamtio ime. Paste, riba, vino. Kui su se vratili kasno i Hamza poe pravo na spavanje. Oekujui poziv na razgovor iz amerike ambasade, Hamza je provodio dane sa Dervom i Sabrinom. Vjerovatno po dogovoru, njih dvoje ga nisu ostavljali samog ni na trenutak. Dani su prolazili u tihom spokoju. Nakon skoro etiri ratne godine Hamza je imao osjeaj da je stalno na prelazu izmeu sna i jave. Svijet bjeliastih izmaglica. Budio se bez detonacija eksplozija u tiha rimska jutra na prelazu izmeu jeseni i zime. Nije morao nita i nije morao nigdje. Nalazio se u vremenskom vakumu zajedno sa ovim udnim i divnim starcem i tuniskom ljepoticom Sabrinom. Izbaeni iz vremena i prostora, Dervo zbog godina, Hamza zbog pakla iz kojeg dolazi i Sabrina zbog obezbijeene 165

egzistencije i velike ljubavi prema starcu, izlazili su napolje bez ikakvog reda i pravila. U ranu zoru bi ili da nau otvorenu seosku gostionicu u selima oko Rima, kasno navee jeli ribu i rakove u Fijumicinu, u pono pili kafu stojei ispod strehe na fontani Di Trevi dok bi kie oplakivale monument. Sabrina mu je pokazivala turistike atrakcije Rima. Divio se Mikelanelu, Koloseumu, ulicama i pjacama. Jedne noi vrativi se kasno kui, i poto je Sabrina otila na spavanje, Hamza se zadra u razgovoru sa Dervom. U neko doba ispria mu priu o ratu i stradanjima u Bosni, o zakulisnim igrama Zapada, o svojoj tragediji, slinoj stotinama hiljada drugih. Hamzi poslije nije bilo jasno zbog ega je sve to priao. Moda zbog kompletne atmosfere tople zamraene sobe po ijim zidovima su igrale sjenke odsjaja vatre iz kamina dok je napolju zavijao hladni vjetar? Ili zbog Dervine djeije radoznalosti i pitanja koja su, kao prst u oko, pogaala direktno u duu? Moda zbog toga to se ve mjesec dana nalazio u atmosferi oputenosti normalnog ivota. Teret koji ga je pritiskivao i koji nije tako teko osjeao u ratnom okruenju u Bosni, sada je narastao, pritiskao mu duu i on je morao da sa nekim podijeli njegovu teinu. Hamza nije mogao pronai boljeg sluaoca na svijetu. Dervo je sjedio poluokrenut prema Hamzi, naklaen bradom na stisnutu pesnicu i zagledan u jednu taku pored kamina. Nakon to je zavrio, Hamza ga pogleda. Nije bio siguran da li ga je Dervo uopte sluao ili su se pred njegovim zamiljenim oima redale slike sopstvenog pakla kroz koji je proao. **** Razgovor u Ambasadi USA u Rimu bio je kratak. Nakon provjeravanja osnovnih podataka i razloga ulaska u USA, oficir prui ruku Hamzi: - estitam. - Primili ste me? - Ne. Mi kaemo: odobrili smo Vam. 166

**** Bliio se dan rastanka. Jednog turobnog, oblanog i hladnog jutra, dok su dorukovali, Dervo saopti da e imati goste navee i da bi rado da i Hamza bude tu. - Hoe li mi uiniti neto? - Kai, - Hamza je znao da e uiniti sve za ovog starca. - Puno bi mi znailo da bude obuen po protokolu za prijeme. Pa, ako ti nije mrsko ili neto drugo, da odete ti i Sabrina i kupite to ti treba. Kupili su klasino crno odijelo, bijelu koulju i leptir manu. Cme lakovane salonke. Sabrina primijeti da dobro izgleda. Posebno, ako se gleda sa lijeve strane, pomisli Hamza. Gosti su poeli dolaziti u dva minuta do osam. Dvorite ispunie skupocjene limuzine koje su bljetale na svjetlu reflektora. Odmah po zaustavljanju, vozai bi hitro istravali, oblijetali oko auta i otvarali vrata. Dervo i Hamza su stajali kod ulaza i doekivali goste. Malo iza njih, Sabrina je primala eire i kapute i odlagala ih u drugu prostoriju. Dolo je samo pet gostiju. Kad je posljednji uao u kuu, Dervo dade znak Hamzi i oni se uputie u salon. - Niko vie nee doi? - Nee. Ali dosta nas je. Svaki vrijedi kao hiljade drugih. Hamza nije shvatao, ali je izraunao da ovih pet gostiju i Dervo imaju oko petsto godina. Stara gospoda, tri Italijana, jedan Maar i Nijemac, su se smjestili oko kamina. Svi su vrlo dotjerani, miriljavi i izbrijani. Sabrina, u dugoj crnoj haljini, zakopanoj do grla, je primakla kolica sa piem i povukla se u kuhinju. Tri profesionalna kuhara su pripremili veeru malo prije osam i Sabrina ih je platila i ispratila. Poto su uzeli pie, stara gospoda se vratie do kamina. Dervo uze rije. Govorio je engleski. 167

- ast mi je i zadovoljstvo to vas sve vidim ovdje. Gospodo, dozvolite mi da nazdravim u to ime. Salute! Istovremeno, moram da vas podsjetim na mog velikog prijatelja Avdagu kojeg znate iz mojih pria, a ti ga Vitorio i lino poznaje. - Nije valjda umro? - Nije, na sreu. U naim godinama kad ti spomenu nekoga odmah misli da je otiao na onaj svijet. Ne gospodo, Avdaga je, hvala Bogu, dobro i zdravo. Imam ast i veliko zadovoljstvo da vam predstavim Hamzu. Avdagu juniora. Vitorio, stari otmjeni gospodin, nekad visok preko metar i devedeset, sada pogrbljen pod teretom godina, morao se zavaliti unazad ako je elio da vidi Hamzino lice. Duga bijela kosa se prosula po sakou. On mirnu nekoliko puta: - Malo je ljudi kojih se sjetim sa takvim zadovoljstvom kao to je Avdaga. Jedan po jedan ustadoe i prioe Hamzi. Rukovali su se ponovo. Hamza se sa osmjehom rukovao sa njima. Simpatini dragi starci. - E, ovo ekam otkako si doao u Rim,- veselo e Dervo. - Sada je dosta. Ostavite momka, - Nijemac je govorio engleski sa jakim germanskim akcentom. - Sjedite, mladi na prijatelju. Molim Vas da sjednete i priutite zadovoljstvo nama starcima. Mi, znate, sada imamo rijetku priliku da popriamo sa nekim mladim od sedamdeset godina, a da nije iz porodice ili u vezi biznisa u naim kompanijama. Hamza se spusti u fotelju. Neko mu doda aicu pia i on ne razmiljajui sasu pie u grlo. Zakalja se. Opet se svi nasmijae. - Vidite, mladi gospodine, mi elimo da popriamo sa Vama. Mislim da nas je Dervo zbog toga i pozvao. Inae se sreemo jednom u tri mjeseca. Vi mora da ste neto posebno. To je i normalno obzirom da u vaim venama tee dio Avdagine krvi. Ukoliko se slaete, mi bismo eljeli da malo popriamo o istoriji i ratu u Bosni. Mislim da Vi nama 168

moete mnogo toga ispriati o Bosni, a mi emo pokuati da Vam prezentiramo malo drugaije gledanje na tok istorije od uobiajenog i od onoga to ste uili u koli. Hamza izvadi cigaretu. Upitno pogleda Ota. - Samo naprijed, mladi gospodine. U naim godinama ne postoje tetne stvari. I mi, uglavnom, puimo. - O.K. Ja ne bjeim od sueljavanja miljenja. Samo molim vas unaprijed da mi oprostite ako budem malo neugodan. Pun sam Zapada dovde. - Hamza pokaza na vrh brade. - Mi to od Vas i oekujemo. Dakle ovako, - Oto je etkao ispred kamina. Ruke su mu bile mirne i spokojno su poivale svezane na leima. - Kao prvo, naa mladost u vrijeme drugog svjetskog rata, ekvivalent je za Vau u Bosni. Vidite, na est smo se borili u etiri armije, na dvije razliite strane. Moete li da u nama prepoznate nekadanje ratnike? Teko? Hm? U ono vrijeme..., Njemaka tridesetih godina. Onaj zanos, dobro, moemo to sada nazvati i kolektivnim ludilom, to se vie nikada ne moe ponoviti. To nisu bile grupe ili grupice. To su bili milioni. Hitler je zgrabio vlast u veoma tekim trenucima za njemaki narod. I objedinio ga je oko svoje ideje. Milione. Milione koji su disali jednim srcem, jednom duom. Meni je drago to sam to doivio. Sada, pred vama je ono to je preostalo. Ja i Dervo, ostatak mone armije koja je u ljeto 1941. godine krenula na Istok. Pogledaj, starci koji ivotare svoje zadnje dane. Vitorio, partizan iz Napulja. De Vila i Sebastijan su ratovali za Musolinija a promijenili su uniforme 1943, i do kraja rata se borili protiv Nijemaca. Jano, heroj Crvene armije, igrom sluaja obreo se u Rusiji poetkom rata i borio se cijelo vrijeme za Staljina. A vidi sad... Druimo se dugi niz godina. I Vi dolazite iz rata. Borili ste se. Bili ste ratnik. Ubijali ste. Na licu su Vam tragovi borbe. ta je u Vaoj dui? ta ostane u dui ratnika nakon svega? Osjeate li jo mrnju? Po mom dubokom uvjerenju, rat kao rat nije greka. 169

ovjeanstvo treba ratove za proienje, za ponovni nalazak duhovnih vrijednosti. Vremenom se ovjeanstvo uljulja u izobilju, ljudi se izopae, pa i cijeli narodi, zemlje. Stari De Vila ustade: - Ja bih jako elio da Vam pokaem jedan drugi ugao gledanja na istoriju. Bez namjere da Vam nameem bilo ta. Evo, na primjer, Sovjetski Savez ili Rusija. Mislite da je Rusima bolje to su pobijedili Njemaku i izali kao pobjednici u, kako oni kau domovinskom ratu? Mi smo dugo razgovarali o tome i zakljuili da nije ba tako. Mislimo da Hitler ne bi pobio dvadeset, ili koliko ve, miliona Rusa kao to je to uinio Staljin nakon rata. Pored toga, Hitler je dao Rusima neto o emu skoro niko ne razmilja. U ratu se umire muki. Hitler je dao Rusima mogunost da umru za ideju, za slobodu, za majku Rusiju. Znate ta im je dao Staljin? Za njega nije bilo dovoljno samo ubiti. Trebalo je slomiti, unititi dok je ivo, a tek zatim likvidirati. Da li vam je poznato da je skoro svih dvadeset miliona likvidiranih u Staljinovim istkama priznalo da su "agenti" CIA-e, ili drugih imperijalistikih i kapitalistikih sila? Da li moete zamisliti te ljude koje su muenjem ubijedili da su "neprijatelji svoje zemlje." I koji su jedva ekali da ih, kao dokazane pijune, strijeljaju. Ne. Mi mislimo da Rusima ne bi bilo gore da je Hitler pobijedio. Ili, uzmite na primjer, Francusku. Otove trupe su je pregazile za... Oto je li za dvanaest dana? Oto odmahnu rukom. - Dvanaest dana! Dan vie-dan manje. Vi ste se borili protiv Srbije i Hrvatske skoro etiri godine. Kako je onda ovo mogue? Mislim da je objanjenje u tome to francuski narod nije imao ideju za koju bi se borio. Ili drugim rijeima, Francuski narod je u stvari molio Njemaku da doe i zavede red. - Molim Vas, o emu vi priate? Kakav red? Milioni mrtvih su molili Njemaku da doe i pobije ih. Evropa, Azija, Afrika. Kakav red? - Bravo, bravo. Ali pogledajte sada. Za Rusiju sam vam rekao. A Francuska, pa, je li ... hm ..., pa recimo da se nisu pretrgli od borbe protiv Njemaca. Je li da i vi mislite tako?! A pogledajte ta se deavalo u Africi. Po kojem to ljudskom ili Boijem zakonu Afrika nije mogla 170

biti afrika, ili njemaka, ili italijanska, a mogla je i morala biti francuska ili engleska? Je li znate da su neke drave u Africi smatrale Nijemce za oslobodioce? E sad, to se tie mrtvih... Velika veina njemakih, ili vojnika bilo koje zemlje u ratu, su samo vojnici, ratnici. Tako smo i mi ubijali u borbi, u osvajanju ili odbrani, ubijali smo druge vojnike i ratnike... - Izvravali nareenja? - ironino e Hamza. - Kao i Vi, mladi gospodine. Da li ste Vi odluivali gdje ete napasti i zato? Ne! I Vi ste dobijali nareenja i izvravali ih najbolje to ste mogli. Ili, da li ste ba morali ubiti sve neprijatelje koje ste ubili? Moda ste mogli da ih ranite, zarobite? Znam, znam, nije bilo vremena da o tome mislite. Bio je rat. Ali za ubijenog to nije opravdanje. On je mogao da saeka da se vi dogovorite. - Ali, to je ludo. Ja mislim da poznajem istoriju. Ovo to vi tvrdite i nain na koji razmiljate sve izvre naopako. - Sve i jeste naopako, mladiu. I jo neto. Dok trete ratni bubnjevi i vihore ratne zastave, svi vladari vole i tetoe ratnike. A onda, kada se smiri, na povrinu isplivaju neki drugi. Pametniji ili podliji, nije ni vano. Dodvoravanjem, poniznou i poltronstvom dolaze do poloaja. I onda vladari vide da je sa ovim novim mnogo lake nego sa ratnicima koji su ga do skora okruivali. I tako vladar ubrzo doe do zakljuka da je on, u stvari, nepogreiv. Pa, za Boga, svi se dive svakoj njegovoj rijei ili misli. Objavljuju knjige sa njegovim mudrim mislima po oblastima: od lova i ribolova do ekonomije ili filozofije. A ne kao oni prvi koji su mu stalno stavljali zamjerke i primjedbe i uz koje se osjeao skoro kao obian smrtnik. - Izvinite, Bosna... - Stoj! Stani mladiu. Nemoj me razoarati, molim te. Samo mi nemoj rei da je u Bosni drugaije. Jer, zna, mi smo stari. Mi smo sve to doivjeli. I to to si htio da kae... To bi bilo udo. Jednako onom kada se prije 1995 godina na Istoku pojavila zvijezda. Hamza uuti. - Ono to stvarno elimo da Vam kaemo je da pokuate stvari 171

posmatrati iz raznih uglova. Ako nita - interesantnije je. Nekad avo nije crn kao to izgleda. A svi ratnici na svijetu su braa. Pazite: ratnici, ne ubojice. **** Kad su se gosti razili, Dervo dade znak Hamzi da ostane. Sjedili su jedan do drugog. Dervo mu poloi ruku na koljeno: - Zlato Advagino, ja znam kako ti je. Samo mi je ao to mi nisi dolazio prije rata. Kao to si vidio, moji prijatelji su vrlo udni. Kao i ja, uostalom. Jedan od razloga to se nisam oenio je bio taj to su moje ruke krvave. Mi se naemo jednom u tri mjeseca i uvijek priamo o tome da li smo ubice ili vojnici. I uvijek, svako nalazi opravdanje za svoju borbu i svoju stranu. I ovo veeras je bio pokuaj da, sueljavajui nae i tvoje miljenje, dokaemo kako smo bili u pravu. A, svi dobro znamo da nismo. Svi su ratnici prokleti. I oni koji napadaju i oni koji se brane. Ne govorim o ubicama. Oni su uvijek isti. U svim ratovima. Leinari i hijene. Ako ja mogu da ti dam savjet, nakon svih ovih godina, potrai ljubav. Ljubav. Jedino te to moe spasiti. Ne od drugih. Od tebe samog. Ja sam, na alost, to kasno shvatio. Nego, neto drugo hou da ti kaem. Evo ti ova kreditna kartica. Nisam je koristio. Dajem ti je za jedan dan. Tog dana, kada ti eli, moe da kupi na nju sve to hoe. - Koliko? - kroz smijeh upita Hamza. - Hiljadu, sto hiljada, nije bitno. Ima samo jedan uslov. Hou da znam, kad dobijem raun da platim, hou da znam da si tog dana bio sretan. Za mene novac vie ne znai nita. Ne znam ni koliko imam na raunima. I da se dobro potrudim ne mogu potroiti ni manji dio. Tako. Nemam ti rei nita vie. Hajde sada da se spava. Sutra e te Sabrina odvesti na aerodrom. Mi se neemo vie vidjeti. Bio sam sretan ovih 172

dana. - Dervo mu stisnu koljeno i izae iz sobe. **** Motor srebrenog jaguara tiho je zujao dok su se vozili prema Rimskom aerodromu. Sabrina je, malo, malo, pogledavala Hamzu. -Ne volim to odlazi. - Skoro nikada ne radimo stvari koje elimo. - ta ti, u stvari, eli? - Da znam, ne bih ni iao iz Bosne. - Da li je normalno da elimo vie od porodice, ene ili mua kojeg volimo, djece, kue. Stariti i gledati ih kako odrastaju? - Mislim da nije. - Zato ide? - Ne znam. Do aerodroma su utjeli. Guva oko provjere karte, predaja prtljaga. Mali bife unutar aerodroma. Jo dva sata do polijetanja. - Da li ide nazad u Tunis kada diplomira? - Ne, dok je Dervoo iv. - Pa ta e? - Nita. ivjeti kao i do sada. Biti sa njim. - Ti ga stvarno voli? - Da. Kao to se voli dragi djed. On me je izvukao. Vjerovatno bih zavrila na trafti. Znam kako to ide. - Ti zna puno stvari. - Nisam svetica. Imam puno loeg u sebi. Ali sve se to povuklo pred Dervoom. On mi je pokazao drugu stranu ivota. 173

- ivota bogatih? - Ne. Novac je dobra stvar. Dervoo mi je upravo sa mnogo novca pokazao da novac nije vaan. - Da li si ti sretna? - Zato ide? Mi bismo mogli zajedno. - Moda, nekada. Prije. Sada je kasno. - Za mene nije. - Znam. Ne govorim o tebi. - Dervoo kae da si ratnik. - I meni je to rekao. - Ti ba zna prekinuti razgovor. - Izvini. Hamza izvadi Dervinu kreditnu karticu. - Molim te, vrati ovo Dervi. - Ha, ha, ha, ha, - Sabrina se veselo nasmija. Cijela kafana se okrenu prema njima. - Znala sam. Ti upravo tako izgleda. - Kako izgledam? - Dervoo me je nauio da kaem ono to mislim. On uvijek kae ono to misli ili misli ono to kae. To je dobro, ne mora da razmilja ta je pjesnik htio da kae. - To je prednost starosti. - On je stvarno mislio ono to je rekao kada ti je dao karticu. - Znam, samo ne treba mi. - Tebi ne treba nita. Dervo bi se jako rastuio kada bih mu je vratila. Ja to ne elim. Zadri je kao suvenir. A, ako ga voli i ako eli da ga usrei, iskoristi je kad bude sretan. 174

- Ako ikada budem sretan, nee mi trebati nita. - Obraduj starog prijatelja. Daj mi jednu cigaretu. - Mislio sam da ne pui. - Ne puim. Daj mi cigaretu. stolice. Sabrina povue dim nekoliko puta. Ugasi cigaretu i die - Idem. Ne volim rastanke. - Niko ne voli rastanke. - Nismo se ni rukovali kada smo se upoznavali. - Nisam elio da te dodirnem. - Da se ne uprlja? - Da te ne uprljam. Sabrina ga zagrli i priljubi se uz njega. Cijelim tijelom. Kao da je eljela da mu se zavue pod kou. Lagano zadrhta. Nasloni svoje usne na njegove u dugi poljubac. Odmae se. - Pomisli nekada na mene. - Budi sigurna. Sabrina se okrenu i izae iz kafane. U holu aerodroma potra. Reski zvuk potpetica je odjekivao ogromnim holom. Avion je bio pun. Putnici su amorili. U romanima i filmovima na odlascima, ljudi obino presabiraju svoj ivot ili nagaaju o neizvjesnoj budunosti. Hamza nae da to nije tano. Njegove misli su bile prazne. Nita u niem. ekao je samo kada e avion dostii visinu i stjuardesa javiti da se mogu odvezati i da je puenje dozvoljeno. se sa

175

GLAVA IV

Aerodrom u Njujorku. Mnotvo putnika iz cijelog svijeta. Izbjeglice su vidno obiljeeni velikim bijelim bedevima. Procedura je bila brza i efikasna. Mali problemi oko Hamzinog noa. Suvenir? Izbjeglice iz Bosne ve na ulazu u Ameriku dobijaju sve potrebne papire. Za boravak bez ogranienja, pravo na rad, itd. Jedino nije mogao da glasa za Predsjednika. - Moda mi se i svidi ovdje. Ostale izbjeglice su bile uglavnom iz Azije. Kompletne mnogolane porodice. Po tri etiri generacije jedne porodice istovremeno. Hamzu su svi skupa, zajedno sa njim, podsjeali na filmove arli aplina o useljenicima. Do leta za ikago imao je oko dva sata i on se pope na sprat aerodroma. Brojni restorani brze hrane bili su uglavnom puni. Mc Donald... Burger King... Amerika. Hamza stade u stranu i zapali cigaretu. Kao da ju je arobnjak Merlin poslao, pred njim se istog asa stvori krupna, debela ena policajac. - Hej mister! - povika grlenim otegnutim glasom. - Gasi tu prokletu cigaretu! Hamza se iznenadi i zbuni: - Svakako, svakako, - zabrza. - A molim Vas, recite mi gdje mogu puiti? - Nigdje! - odbrusi mu policajka i odmarira holom. Jedan stariji gospodin koji je sjedio u blizini pokaza mu na izlaz: - Jedino napolju mladiu. Hamza se zahvali i uputi napolje. 176

- Jebo te Amerika. Aerodrom im je vei od Sarajeva a nigdje se ne moe puiti. Napolju je bila no i padala je kia. Pred ulazom je bilo parkirano nekoliko dugih limuzina. Hamza zapali cigaretu. Razmiljao je: - Velika zemlja, velike limuzine, velike policajke. Ba ameriki. Za sve to je veliko, dobro, jako, to je jednom rijeju super u Bosni su govorili da je ameriko. Pored njega, jo desetak nevoljnika je udno uvlailo dimove. Nakon tree cigarete, Hamza osjeti da mu se zima uvlai u kosti i ue ponovo u zgradu. etao je od restorana do restorana, od jedne do druge prodavnice suvenira i na kraju ue u jedan restoran. Pojede hamburger zalijevajui ga kolom. Listao je neki asopis i udio se da je vie od pola stranica asopisa ispunjeno reklamama. Uze kafu i odeta ponovo napolje da bi puio. Kad je ponovo uao u zgradu, proita na panou da je avion za ikago odletio prije desetak minuta. Onda su nastali problemi sa kartom. Objanjavanja i objajavanja. Na kraju, imao je kartu za let za ikago za jedan sat. - Ba dobro, - mislio je - Ovo je kao na tramvajskoj stanici u Sarajevu. Ode jedan tramvaj, odmah ima drugi. Kada su mu u avionu za ikago saoptili da je na svim unutranjim letovima u Americi zabranjeno puenje, Hamza slegnu ramenima, udobno se namjesti i zaspa. Ljubazna stjuardesa ga probudi iznad O'Hare. O'Hara, najvei, najdui, najiri, najatraktivniji, najfrekventniji i sve naj, najaerodrom u svijetu. Avioni slijeu i polijeu svakih nekoliko sekundi u svim moguim pravcima i Hamzi se inilo bez ikakvog reda. Samo to bi se jedan avion spustio drugi bi poletio i tako u nedogled. Velike gomile putnika su se uurbano kretali gore dole. Hamza uze torbu i izae iz zgrade. Napolju zapali cigaretu. - Velika zemlja. Imaju aerodrome kao Sarajevo, imaju policajke k'o keere, limuzine k'o autobuse ... Mora da su im zeevi kao kod nas volovi ili bar kao ovnovi, - nasmija se sam sebi i ue u taksi. Dade taksisti adresu. Schaumburg. Vie je zvualo na neki njemaki grad 177

nego na ameriki. Nakon dvadesetak minuta vonje stadoe pred roakovom kuom. Hamza plati taksisti i izae iz auta. Kua je bila velika i na prvi pogled se vidjelo da roaku dobro ide. Ulazna vrata su se nalazila na sredini kue. S obje strane su se nalazila po dva prozora. Isto i na spratu. Sa desne strane garaa za dva auta. U kui je gorjelo svjetlo. Hamza prede preko travnjaka i pozvoni. Vrata mu otvori malo punanija ena srednjih godina. - Vi ste Hamza? Roak iz Bosne? - Da. Dobar veer. - Dobar veer. Izvolite. ekamo vas. Nemojte skidati cipele. Hamza spusti torbu pored vrata i krenu za njom. Prostorija u koju uoe je bila salon i bila je dobro osvijetljena. U plinskom kaminu je gorjela vatra i sobi davala ugodnu atmosferu. Hamza se sjeao roaka kao mladia - otresitog i malo svojeglavog. Uvijek nezadovoljan postignutim, jednog davnog dana se spremio i razgulio za Ameriku. Kad Hamza ue, roak ustade. iroko se nasmijeivi i rairenih ruku pride Hamzi. Zagrli ga. - Dobro nam doao, roae. - Bolje te naao, roo. - Da te vidim. Isti si kao to sam te ostavio. Malo bora oko oiju dodue. Je li jo potkiva majmune? - Sve proe. - Imamo ovdje jo jednog gosta. I on je skoro doao iz Bosne. Da te upoznam, - zagrli ga i povede preko sobe. priao. - Hamza, ovo je Sran. Srane, moj roak Hamza o kome sam ti - Drago mi je, - Sran prui ruku. - Odakle si doao? - upita Hamza ne pruajui ruku. - Iz Ilijaa. 178

Skamenjenog i potpuno bezizraajnog lica Hamza pogleda roaka, okrenu se i izae iz sobe. Roak krenu za njim. - Hamza, gdje e? Hej, stani, ta ti je? Ne okreui se Hamza odgovori: - Pitaj prijatelja, - uze torbu i izae napolje. - Stani! ta ti je? Ma gdje e u ova doba? Hej, ma stani! Ne okreui se, Hamza pree preko travnjaka i krenu niz ulicu. Ponovo je padala kia i on jae pritegnu okovratnik vindjakne. Poslije se ulica spojila sa jednom veom, a ta vea malo kasnije, u jo veu. Ova je bila dobro osvijetljena. Hamza je iao polahko razgledajui izloge bez zaustavljanja. U nekom restoranu brze hrane pojeo je par sendvia, uzeo kafu i sa njom izaao napolje. etao je, puio i pijuckao kafu. Sati su prolazili. U centru ikaga iskretao je glavu pokuavajui da sagleda vrhove nebodera koji su se gubili u magli. Ve je bilo dobrano svanulo kad stade i obazre se oko sebe. Nalazio se u kraju koji je djelovao dosta zaputeno i prljavo. Nizovi kua i zgrada sa par spratova. Na jednoj veliki natpis "Apartment for rent" (stanovi za izdavanje). Ne razmiljajui Hamza ue u zgradu. Pregledavao je potansku sanduad traei vlasnika ili upravnika zgrade. Brani par starih crnaca naie hodnikom. - Izvinite, da li mi moete reci gdje mogu vidjeti za stan? Starci se zapanjeno zgledae. utke mu pokazae jedna vrata u dnu hodnika i odoe, i dalje se zgledajui. Hamza se poea po oiljku mislei da je on razlog njihovog udnog ponaanja. Pokuca na vrata. Domalo, zau glasove iznutra i jedan debeli crnac mu otvori vrata. - Za stan? - Ti? Jesi li sam? I ba hoe stan? - Da. - I ba u ovoj zgradi? - Da. 179

- Ha, ha, ha, ha... i ba hoe stan u ovoj zgradi? - Ba u ovoj. - O.K., O.K. - pomirljivo e debeli. - Jedan bedroom (stan sa jednom spavaom sobom) ili studio (garsonjera)? - ta je studio? - Ha, ha, ha... ta je studio? To ti je za jednu osobu. - Onda studio. - O.K., O.K., saekaj malo. - Vrata se zatvorie i nakon par minuta crnac se ponovo pojavi. Nosio je ogroman sveanj kljueva. - Pa kakav studio eli? - Bilo kakav. - Fino, fino. Fina ptiica. I ba ovdje eli studio? O.K., O.K.. Nita ne pitam, nita me ne zanima. Evo nas. Ba krasan studio. Uoe. U stanu je bilo prijatno toplo. Iz povee prostorije se ulazilo u kuhinju. Malo kupatilo. Sve u svemu, Hamzi se nije inilo loe. - O.K. Koliko? - Za tebe tristo mjeseno. -Dvjestopedeset. - Ali odmah za mjesec i depozit. - ta je depozit? - Ako neto uniti da mogu platiti popravak. - A ako ne unitim? - Onda ti vratim pare. - Kad si zadnji put nekom vratio pare? - Ne sjeam se, - veselo se nasmija. Hamza izvadi iz depa sveanj novanica. Odbroja pet stotina i prui ih crncu. 180

- O.K. Evo pet stotina. - Hvala, hvala. Pripremiu ugovor, pa kad bude izlazio, navrati da potpie. - O.K. Ne mora uriti. - Jo neto. Sakrij novac. U depu nosi destak dolara. Ne vie. - Zato? - Zato to se ovdje glave gube za mnogo manje sume nego to ti ima. Ja nita nisam vidio i nita ne znam. Moe dovesti i ensku ako hoe. Samo bez frke. O.K.? - O.K. Hamza zatvori vrata i spusti torbu. Ode u kupatilo. Dugo se tuirao bez sapuna i ampona. Kad konano izae iz kupatila obrisa se kouljom, uze ist ve. Zapali cigaretu i lee na pod pored radijatora. Probudio se kasno poslijepodne. Umio se, oprao zube i popio gutljaj vode. Vrati se ponovo pored radijatora. Zapali. Godila mu je toplota. Godilo mu je da ne misli ni na ta. Dugotrajni trening. Pusti misli da lebde lagano bez ikakvog reda i sadraja. Nakon prve cigarete natjera sebe na razmiljanje. Zakljui da mu to priinjava stanovit napor. Ipak se natjera da se koncentrie. - O.K. Sad sam dakle ovdje. Hoe Ameriku? Evo ti Amerika. Prvo da vidimo ta treba da se uradi i kojim redom. Prvo mora da ima neto kao lina karta. To postoji u svim zemljama. Zatim da vidimo za neki posao. Samo gdje se to gleda? Moda ima neka institucija ili slino za traenje posla? Moda e oni iz Chatolic Charities znati neto. To je to. Prvo u Chatolic Charities. Ne ustajui prevrnu se na stomak i napravi dvadesetak sklekova. Neto vie unjeva. Uradi jo nekoliko jednostavnih vjebi. Osjetio je kako se brzo zamara. Morae ubrzo poveati teinu i broj vjebi. Amerika je zemlja za jake. Fiziki i intelektualno. On mora biti jak. Uhvati sebe kako uopte ne misli na roaka. Nije bio ljut na njega. Roak vjerovatno i ne zna ta mu je. On je jo uvijek u vremenu kad smo imali Jugoslaviju. Bratstvo i jedinstvo. 181

San mu se priunja tiho s lea, njeno ga pogladi po kosi i jo njenije mu sklopi oi. Ovog puta se probudio vrlo rano. Saekao je da se potpuno razdani i izaao napolje. U hodniku vidje nekoliko crnaca. Mora da bijeli due spavaju, pomisli. Na ulici je zaustavio nekoliko ljudi i pitao za put do Chatolic Charitiy. Niko mu nije znao odgovoriti. Konano, ugleda policajca. Policajac mu prvo zatrai dokumente. Nakon to paljivo pregleda paso, bijeli karton, avionsku kartu i sve to je Hamza imao u depovima, ljubazno mu objasni gdje mora da ide. Hamza se zahvali i krenu. - Malo je daleko za hodanje, - dobaci mu. - Ne urim. Imam vremana. Stvarno je bilo daleko. Nakon skoro tri sata pjeaenja Hamza konano stie. U Chatolic Charities svi su bili ljubazni. Mladi koji ga je primio poeli mu dobrodolicu u Ameriku. Strpljivo i natenane je objanjavao Hamzi obavezne prve korake novopridolih u Americi. Ljekarski pregled, matini broj, lina karta, Public Aid... Na kraju razgovora napisa Hamzi adrese svih institucija koje su mu trebale sa brojevima telefona, dajui komplimente Hamzinom engleskom jeziku i izraavajui uvjerenje da e uspjeti u USA. Na povratku kui, Hamza kupi kafe aparat, kafu , eer, mlijeko. - Ovo se ja kuim, - pomisli. U stanu skuha kafu, popui nekoliko cigareta i lee da spava. Pokrio se vindjaknom. I sutradan je ustao rano. Iza jake kafe obue se i krenu na ljekarski pregled. Nakon to je pjeaio dva sata zaustavi taksi. Tog dana je skoro zavrio ljekarski pregled. Ostale su neke sitnice za sutradan. Na povratku kui kupi deku i jastuk. Iduih nekoliko dana je potroio na zavravanje potrebne papirologije. ( Public Aid - Socijalna pomo za materijalno ugroene u 182

Americi. Sve novopridole izbjeglice u Americi jedno vrijeme dobijaju ovu pomo u novcu i bonovima za hranu. Za vrijeme dobijanja ove pomoi, izbjeglice su obavezne da idu na kurseve uenja engleskog jrzika) Za razliku od Chatolic Charities u Public Aid-u su bili izuzetno neljubazni i arogantni. Hamza se osjeao kao krme u Teheranu. Kao da je doao da neto ukrade. Na jedvite jade zavri posjetu. Osjeao je gorinu u ustima dok je naputao zgradu. Do kue je doao taksijem. Ispred ulaza u zgradu stajala je grupa crnih mladia. Hamza ih pozdravi i proe pored njih. Niko mu ne odgovori na pozdrav. Hamza slee ramenima i ue u zgradu. U hodniku preko puta njegovog stana ugleda krupnog crnca koji je upravo otkljuavao stan. Hamza pozdravi i njega. Ovog puta dobi odgovor. U stanu pristavi pun lonac kafe i izae u hodnik. Pokuca na susjedna vrata. Nakon minut, vrata se lagano otkrinue i njegov komija proviri napolje. - Haj, upravo sam napravio kafu. Ako ima vremena da popijemo jcdnu? Crnac kao da ga uopte nije primjeivao. Oprezno je ispitivao hodnik. Kad se uvjerio da je hodnik ist, upravi ljutiti pogled na Hamzu. - Jebem i tebe i tvoju kafu! - i zalupi vrata. Ne shvatajui, Hamza je zurio u vrata. Slee ramenima i ue u svoj stan. Uhvati sebe da malo, malo, pa neto slijee ramenima. - E, moj Hamza. Gdje ti doe? Sjede pored prozora, nasloni se na radijator i zapali cigaretu. Otpi nekoliko gutljaja kafe. Napolju je poelo da snijei. Prvi snijeg te zime. Skoro poskoi kad se vrata polahko otvorie i njegov susjed brzo ue u stan. Zatvori vrata i prie Hamzi. Hamza se nasmijei. - Predomislio se, - pomisli. Bez rijei nasu olju kafe i prui mu je. Crnac ga je posmatrao sa interesovanjem. Kao rijetku ivotinju. Iznenada zamahnu desnom rukom i nadlanicom snano izbi olju kafe iz Hamzine ruke. olja odleti preko sobe i s treskom se razbi od zid. Vei dio kafe se razli po zidu. Bijesnim pogledom je streljao Hamzu. 183

- Ko si ti, Bejbi? I ta, do avola, radi ovdje? Hamza ga je posmatrao. Preko 195 cm visine i oko 150 kg teine. isti mii. Kovrdava kosa upletena u bezbroj malih pletenica. Snani bijeli zubi i dva crna oka koja su bljetala divljim sjajem. Nehotice osjeti respekt prema toj istoj, koncentrisanoj snazi koja se nadnijela nad njim. - Novi stanar. Komija. - Kakav komija? - crni momak vrisnu. - Kakav komija? Otkud ti ovdje. - Kako to misli? - Kako mislim, Bejbi? ovjee! Ti si ovdje od ponedeljka i niko te jo nije ubio? Kupi se odavde. Sutra ujutro. Razumije li? - Moe li sad jedna kafa? Crnac zakrguta zubima i zakoluta oima. Bespomono pogleda u plafon. Hamza mu prui drugu olju kafe. Crnac se die, zakljua vrata i vrati se nazad. Uze kafu i sjede preko puta Hamze. - Ja sam novi ovdje. U Americi sam pet dana. - I svih pet dana ovdje? Bejbi, zna li ti gdje se nalazi? - U ikagu. - ikago je veliki. Gdje tano? - Ne razumijem. - ovjee! Bejbi, ti si na Kediju, Juni ikago. - Pa? - ta pa? Juni ikago. Ovdje bijeli ne prolaze ni po danu. A ako sluajno zalutaju, zakljuaju vrata na autu i gledaju da se to prije izgube. - Ne razumijem o emu pria? - Da probamo ovako. Bejbi, ovdje ive crni. I ovo je najgori kraj 184

u Americi. Ili bar skoro najgori. Ti ne moe ivjeti ovdje. Ne due od deset dana. I ovo je udo to si iv do sada. Vidi ova vrata? Zakljuana? Isto kao da ih nema. I ako ti ue nekoliko momaka, otmu ti sve, ubiju ili prebiju, ako si bolje sree. Nee se niko pojaviti na hodniku, niti e ko zvati policiju. To je tvoja stvar. Razumije li sada? Sutra ujutro seli. - Gdje da selim? - Na sjever. Bilo gdje. - Na sjever ikaga? Gdje otprilike? - Oko pet hiljada na sjever. Tamo su bolji krajevi. I, ovdje se ne zove na kafu. Nikad i nikog. uj, komija, kafa? Svata. Hamza nesigurno slee ramenima. Crnac ustade. - Spavaj sad, Bejbi. Veeras u ja malo pripaziti. Na vratima ga Hamza upita: - Kako ti je ime? - Any name..(bilo koje ime) - Crnac se nasmija i ode. Hamza zakljua vrata, namjesti jastuk pored radijatora, pokri se dekom i zaspa. U neko doba noi uini mu se da uje neko komeanje u hodniku. Malo se promekolji i nastavi da spava. **** Jutro je bilo hladno. Padao je snijeg noen ledenim vjetrom. Windy City (vjetroviti grad) je drugo ime ikaga. Hamza se probudi tek to je svanulo. Pristavi kafu i poe vjebati. Vjebao je sve dok znoj nije poeo kapati s njegovog lica. Istuira se, nasu kafu i sa uivanjem otpi nekoliko gutljaja. Razmiljao je. Komija je bio u pravu. Nema potrebe da izaziva sudbinu. Potraie danas stan u boljem kraju. I inae prazne ulice ikaga sada su bile potpuno puste. Hamza je gazio snijeg cjelac na trotoaru. Niko jo nije ovuda proao. Nakon desetak minuta 185

hoda pored njega nai+e automobil sa nekoliko mladia. Suvoza otvori prozor: - Hej, ovjee, ima li nekoliko dolara? Hamza u prvom trenutku nije razumio ta ga mladi pita pa se okrenu prema autu. Ugledavi dugaki runi oiljak na njegovom licu mladi promrmlja neto kao imaj divan dan, zatvori prozor i auto odjuri niz ulicu. - Bie da izgledam kao opak momak. Hamza zaustavi neki taksi i odveze se do tri i po hiljade na sjever ikaga. Ovdje je bilo malo drugaije. Ulicom su prolazili ljudi, mnotvo automobila. Prodavnice novih i polovnih automobila, restorani brze hrane... Sama ulica je bila previe buna za stanovanje i Hamza se uputi sporednim ulicama. Skrenuvi sa Kedija na zapad on se obre u tihim ulicama. Kue su bile predivne, velike i uglavnom sa irokim trijemovima i velikim kamenim stubovima koji su ih drali. Hodajui tako iz ulice u ulicu ue u jednu ulicu koja je za razliku od veine drugih blago savijala na sjever. Optu romantinu sliku naselja kvarila je poprilina zaputenost travnjaka i ovdje - ondje gomila smea na ulici. Pored toga na samom uglu na ulazu u ulicu nalazila se runa trospratnica od fasadne cigle koja je djelovala sasvim zaputeno. Na stotinjak metara od poetka ulice Hamza primijeti veliku staru kamenu kuu. Visoki stubovi su pridravali trijem sa kojeg su se u travnjak sputale kamene stepenice. Ispred kue su bila dva stara, visoka hrasta. Kompletna kua je odisala starinom i nekom pritajenom otmjenou. rent". Na jednom od prozora na drugom spratu stajao je natpis "For

- Mora da je jako skupo, - pomisli Hamza. Ve htjede da krene dalje ali se predomisli, vrati do kue i pozvoni. - Naprijed. Hamza pritisnu teku na vratima i ue u prostrani hol. Na lijevoj strani hola nalazilo se prostrano stepenite koje je vodilo na sprat. Na desnoj strani je bio hodnik iz kojeg su vodila vrata u stan u prizemlju. - Halo, ima li koga? 186

Prva vrata se otvorie i stariji crnac izae u hol. - Dobro jutro. - 'Bro jutro. Vidim da izdajete stan, pa sam mislio... - Uite, ovamo. U1i su u kuhinju iz koje se nastavljala terpezarija i dnevna soba. Debela crnkinja je poslovala oko pei. Prijatan miris je ispunjavao kuhinju. - Mary medu, ovaj mladi trai stan. ena se okrenu i oi joj se rairie ugledavi Hamzu. - Hej Dont Vori Andy, (Ne Brini Andy) ti zna ta... - Mary zastade u pola reenice sjetivi se da je pridolica tu. Izvinite gospodine, da li bi bili ljubazni i saekali par trenutaka u dnevnoj sobi? Jeste li za kafu? Naravno da jeste. Hej, Dont Vory Andy, odvedi gospodina u sobu. Sad e kafa. - Izvolite. - Andy ga propusti ispred sebe. Hamza se smjesti u konu fotelju, izvadi cigarete i upitno pogleda Andya. Ovaj mu klimnu glavnom. Mary donese olju kafe i izvini se. Uhvati Andya za ruku i odvede ga u kuhinju. I pored svoje volje Hamza je uo dijelove razgovora kao - ... To je problem... ti ne razmilja... prije se nisi bojala problema... prije sam imala trideset godina, sad mi je 55 i elim da mirno spavam... on izgleda tako tuno... Hamza ustade i ode do prozora. Cesta je bila oiena od snijega ali su travnjaci bili pokriveni bijelim pokrivaem. - Vrlo fin kraj, - pomisli. - Samo o kakvim to problemima oni govore? - Hm, khhh, - Andy se nakalja iza njega. - A odakle si? - Iz Bosne. - A, Baznia, znam. - Svi znaju. 187

- Tamo je rat. - Nije vie. - I od kada si u Americi? - Danas je esti dan. - Tako kratko? Engleski ti je odlian. - Hvala. ta je sa stanom? - Mary se malo boji stranaca. Jesi li se borio u ratu? - Malo. - Koliko malo? - Tri godine. - To nije malo. A ta si ti? - Kako misli? - Jesi li krianin ili ... - Musliman. Zato? - Jesu li muslimani bili dobri ili loi momci u ratu? - Dobri. Sasvim sigurno. - Tako, tako. Saekaj malo. - A mogu li da pogledam stan? - Pogledae, ima vremana. Andy ode u kuhinju i Hamzi ne preosta nita drugo nego da eka. On ode do prozora da ne slua njihov razgovor. Ipak do njega doprije Andyev povieni ton: - Jeste, ja mislim da tako treba. Nakon toga Andy ue u sobu. - O.K., sad moemo da pogledamo stan. Izaoe u hodnik i popee se stepenicama. Stan se sastojao od dnevnog boravka, spavae sobe, kuhinje sa terpezarijom i kupatila. Dnevni boravak je bio veliki, svijetao i gledao je na ulicu. Preko cijelog 188

poda bio je postavljen novi ljubiastoplavi tapison i noge su prijatno propadale u njega. - Svia mi se. - Normalno da ti se svia. I meni se svia. - Mislim da u uzeti. Koliko kota? - Sa grijanjem, plinom i strujom? - Sa svim. - 350 $. - 350 $? To nije mnogo. - Kako kome. Kad misli useliti? Hamza spusti torbu na pod: - Upravo sam uselio. - Mislim, kad e dovui namjetaj? - Sve je ovdje. - Hm, - malo odutje. - Ako eli, dok se ne snae, imam jedan madrac, neto sua, aparat za kafu... - To bi bilo dobro. Da vam dam novac, - Hamza skide jaknu. Iz postave ispod kragne izvadi sveanj novanica. Odbroja i prui Andyu. - Ovdje je 700 $. - Znam. Depozit. - Nema potrebe, sinko. Jedino ako ima vika novca moe platiti jo jedan mjesec unaprijed. To ti doe kao tednja. - O.K. - O.K. I nemoj se ljutiti na Mary. Ona je zlato, samo se boji problema. - Sa mnom neete imati problema. Nego idem ja sada da kupim neto hrane i sitnica. 189

- Ruaj sa nama. - Neka, hvala, drugi put, - Hamza zakopa vindjaknu i izae napolje. Malo je lutao gradom i ponovo kupio deku i jastuk. I komad platna za bou. Najvie je volio jesti za boom. Ljudi koji jedu za boom ne mogu biti debeli. Jednostavno, im se ponete prejedati, eludac se podie i gura plua. Smeta. I tako ste automatski "osueni" na dobru liniju. Zatim kupi pekire, ampon, sapun ... Uze i nekoliko asopisa. Bilo je kasno poslije podne kada se vratio u novi stan. Andy mu otvori vrata i dade mu kljueve od stana i ulaznih vrata. U sobi se ve nalazio madrac, nekoliko pokrivaa. U kuhinji sue, kafe aparat, mikrovalna pe. Nakon to spremi hranu u friider, Hamza ode u kupatilo. Topla voda mu je godila nakon etnje. Prekinu kupanje da odradi odreen broj vjebi, pa se ponovo istuira. Pripremi nekoliko sendvia i sa prvim mrakom ode na spavanje. Narednih nekoliko dana mu je prolo u lutanju i upoznavanju grada. Kupio je plan grada. Sve je bilo vrlo jednostavno ukoliko si znao gdje je istok, a gdje zapad. Ulice su ile od istoka ka zapadu i od sjevera prema jugu. U odnosu na nultu taku koja se nalazila u Centru, ulice su sjeverno, juno, istono ili zapadno. Po koordinatnom sistemu bilo je veoma lahko znati gdje se odreena ulica nalazi. Hamza zakljui da su Ameri ovo dobro skontali. Hamza je lutao ikagom, putovao autobusima, metroom, dolazio do obale Miigena i ponovo se vraao u unutranjost. Otkrio je da je Sears Tower (toranj) najvea zgrada na svijetu i da je ulica Miigen srce ikaga. Zalazio je u sumnjive restorane u sumnjivim kvartovima, ulazio u bljetave salone biznis centra. Naizgled nezainteresovan, njegov mozak je upijao informacije i slagao ih po oblastima i kvalitetu. Pamtio je gdje su jeftini i dobri restorani, gdje su prodavnice sa jeftinijom robom, kojim metroom ili autobusom moe doi najblie kui, na kojim ulicama su prostitutke i prodavci droge, ... Ni s kim nije priao i ni sa kim se nije druio. Bio je neprimjetan i bezlian. Utopio se u masu koja se valjala ulicama ikaga. Jedino ga je oiljak izdvajao i inio razliitim od drugih. Sve je bilo u redu dok su mu se ljudi nalazili sa lijeve strane. Ali, ako bi kojim sluajem pitao za mjesto u metrou nekoga ko mu se nalazio sa desne strane, upitani bi se brzo dizao i ustupao mu cijelo sjedite. On nae da je smijeno, ali 190

oiljak ga je titio i uvao od neprijatnosti. Na ulici skitnice mu nisu traile novac, a u boljim restoranima su ga usluivali preko reda. Taksisti mu nisu naplaivali vie nego to bi taksimetar otkucao. Oiljak je doista bio straan. Oko pola cm irine, na hladnom zraku bi pobijelio tako da je izgledalo kao da mu je lice presjeeno bijelom prugom. Sljedeeg ponedjeljka odlui da poe da trai posao. Odluio je da ide pjeice i da zagleda natpise na radnjama. "Help wanted"( traimo pomo). etajui gradom, oko podneva, nae se ispred zgrade Chatolic Charities. Pomisli da bi mogao vidjeti ljubaznog slubenika koji mu je objasnio prve korake u Americi. Paul Ker je bio na poslu i bio je sasvim ljubazan. Hamzi se u trenutku uini da je sretan to ga vidi. - To se zove iznenaenje, - ree pruajui kafu Hamzi. - Da li si zaradio svoj milion? - Upravo sam na putu da ga zaradim. Traim posao. - I? Trai li neto konkretno ili bilo ta? - Bilo kakav posao za bilo koji novac. - Sigurno? - Naravno. - ekaj malo. Jedna moja prijateljica radi u bolnici i s vremena na vrijeme ima poneto. Dodue ienje, ali posao nije lo. U toplom je. - Ako ima, uzeo bih. - Saekaj malo, - Paul izae. Ubrzo se vrati sa adresom. - A ta ti u stvari zna da radi? - Znam sve. - A ta si po profesiji? 191

- Arhitekta. - Opa! Onda ne znam za ovo ienje... - Ne brini. ienje je u redu. - O.K. Ima posao. Radi se od 7 ujutru. Plata je pet i po dolara na sat. Nije puno. - To je u redu. - O.K. Evo ti adresa. Javi se Mrs. Melin. Razgovarali su jo malo o vremenu, cijenama auta i Hamza se oprosti od njega. Odetao je do bolnice da sutra ne bi imao problema da je pronae. Sutradan je malo prije sedam bio u bolnici. Mrs. Melin je bila prijatna starija gospoda, bijele kose i dobrih oiju. Odvede ga do poslovoe. Mlad, energian i siguran u sebe, poslovoa mu objasni poslove i ta se od njega oekuje. - Ono to posebno traimo je da bude ovdje na vrijeme, da bude ist i uredan i da u toku dana zavri poslove koji su ovdje napisani, - dade mu spisak poslova. - A sad da obidemo bolnicu i sutra moe da starta. Hamzina zona ienja je bilo pola treeg sprata. esnaest soba i isto toliko kupatila, hodnici, terpezarija... Poslovoa mu je objanjavao faze i redosljed poslova. - Dakle, prvo se oiste sobe, zatim hodnici i terpezarija. Zatim se vrati na kupatila. I posebno obrati panju na toalet papir kao i na zatitne rukavice. Toga uvijek mora da bude dovoljno. Zatim prozori, vrata... Potpuno ozbiljnog lica Hamza se trudio da zapamti sve to mu je ef govorio. Kao to mu je Paul rekao, posao nije bio lo. Samo, kad isti, radni dan ne traje osam nego osamdeset sati. Vrijeme se vue beskonano sporo. Hamza je brzo uvidio da vrijeme najbre prolazi kad se radi brzo. I radio je koliko je mogao bre. Pri kraju dana ostajalo bi 192

mu toliko vremena da je mogao oistiti prozore u jednoj sobi. Nakon dvije sedmice njegovo odjeljenje je blistalo. Jednog dana kada se vraao s posla, Hamza proe pored trospratnice koje je bila u izgradnji. Kroz zamagljen prozor vidjeli su se stolari koji su radili. Hamza pokuca i ue. Prostorija je bila prijatno topla. Tri majstora su rezali, urezivali i kucali daske. prie: - Dobar dan. Da li je tu ef elektrike? - Jedan od majstora mu - Ne, zato? - Ja sam elektriar i traim posao. - On e biti ovdje prekosutra. Mogu mu rei da si dolazio, a ti navrati ako moe. Hamza navrati za dva dana. Brzo se dogovorio sa vlasnikom elektro kompanije. Probat e raditi nekoliko dana. Ako zadovolji - ima posao. Plata: 6.5 $ na sat. U keu. Znanje, koje je stekao radei ljeti sa sarajevskim privatnicima sada mu je dobro dolo. Elektro-instalacije su bile kao i u Evropi, razliit je bio samo nain izvoenja radova. Hamza je prvi put vidio savijanje i postavljanje cijevi. ef je ipak bio vrlo zadovoljan. Govorio je da nije u ivotu vidio nekoga ko bre ui. Kad bude mogao da samostalno radi razgovarae o poveanju satnice. U bolnici su bili tuni zbog njegovog odlaska. Poslovoa mu ree da bi sa tri radnika kao to je Hamza mogao otpustiti svo ostalo osoblje. I da, ukoliko mu zapne, uvijek ima posao u bolnici. Novi posao je bio veliki izazov za Hamzu. Stalno se osjeao kao na testu inteligencije. Uivao je u svakom savijanju cijevi, ukrajanju, novoj liniji i iznalaenju najboljeg rijeenja. Dani su sada prolazili brzo. Ostali majstori su bili ljubazni. Nakon samo par dana ostajao je sam na objektu i zavravao dnevne poslove. Uskoro su preli na sljedeu zgradu. Nakon mjesec dana on upita efa za veu satnicu. I... to je bilo prvo razoarenje u Americi. Do tada izuzetno ljubazan i susretljiv ef se potpuno promijenio. Govorio mu je o krizi u Americi, o njegovoj srei 193

to je naao ovako dobar posao, o tome da mora biti sretan to ne plaa porez koji on plaa itd, itd. Jedino nije govorio o poslu. Ipak, na kraju je pristao da mu povea satnicu na sedam dolara. Od tog dana nita to bi Hamza uradio nije bilo dobro. Primjedbe i zamjerke su se redale. Zato ovako, zato onako. Malo. Nije to nita. Trebalo je duplo vie. I tako, stalno neto. Hamza je izdrao cijelu sedmicu. Sljedeeg ponedjeljka kad je ef ponovo poeo da galami i stavlja primjedbe, Hamza odloi alat i prie mu. - O.K. efe. Pobjedio si. Ne radim vie. - ta? Ne moe to tako. Ne moe ti tek tako otii. Ima otkazni rok. Mora raditi najmanje dvije sedmice. U stvari, dok zavrimo ovu kuu. - Ne moram ja nita. Zavravaj sam. etajui malo Miigen - avenijom, svrati u italijanski restoran na espreso. Kupi teku Marlbora, mlijeko, jo neke sitnice i krenu kui. Bilo je kasno poslijepodne. Na poetku ulice, na stepenitu ispred velike zgrade, sjedilo je est-sedam crnih momaka sumnjivog izgleda. Od ruke do ruke je kolala papirna kesa iz koje su pili. Vjerovatno viski. Hamza je prolazio pored njih, kad ga jedan zovnu: - Hej, ti, doi ovamo! Hamza mu dobaci kratak pogled i produi dalje. Bio je rastresen. Pokuavao je da odgonetne efovo ponaanje. Nije mogao da se pomiri s tim da je pola dolara vea satnica razlog za sve. A znao je da je radio vie nego sam ef. Rastresenost i zadubljenost u misli umrtvili su mu ula i reflekse. Nije uo korake iza sebe. Dvije ruke ga zgrabie s lea preko nadlaktica i vrsto mu se ukrstie na grudima. Bio je potpuno zateen. Pokua da okrene glavu, ali u istom trenutku dobi strahovit udarac u stomak. Hamza bolno jeknu i kesa sa stvarima mu ispade. Nakon prvog, uslijedila je serija silovitih udaraca u stomak. I na kraju, precizan i jak udarac u vrh brade. Hamzino tijelo se opusti i crnac koji ga je drao s lea pusti ga da se skljoka na zemlju. Kroz maglu je vidio momka koji ga je udarao kako se naginje nad njim. Iz velike daljine 194

dopirale su rijei: - Hej, kukin sine! Kad te Big Majk zove, mora da doe i da kae izvoli! Jasno? Jak udarac nogom u rebra. Hamza se otkotrlja. - ta trai ovdje? Hajde, hajde, govori. Novi udarac nogom u rebra. - ta trai ovdje? ta radi ovdje? Hajde, govori. Hamza se guio. Usta su mu bila puna krvi i nije mogao da die. Uz veliki napor on ispljunu malo krvi i udahnu. Pokua da neto kae, ali to samo izazva novu navalu krvi u usta i on se zagrcnu. Lee na stomak i pokua da ispljune krv. Crnac se nagnu, prevrnu ga na lea i pretrese mu depove. Nasmija se kad izvadi sveanj novanica. Skide mu sat. Zavue mu ruku pod kragnu traei lani, pa poto ga ne nae ponovo ga udari nogom. Hamza se malo povratio. Disao je duboko, irom otvorenih usta. - I, ta ree da radi ovdje? - ponovo ga, ovaj put malo slabije udari nogom. - ivim ovdje, - promrmlja Hamza. - ta, ta? Jo i lae. Koliko ja vidim ti ne ivi ovdje. Ti umire ovdje. Ha, ha, ha. - nagnu se nad Hamzu i pogleda malo bolje vindjaknu. - Skidaj! Hamza odmahnu glavom. - ta? Nee? Pa sad sam ti rekao da ne misli nita kad ti Big Majk neto kae. Samo uradi. Jasno? Majk se sagnu i desnim kroeom ga pogodi u bradu. Hamzina glava tupo udari od asfalt. - Razumije li sada? - novi udarac u sljeponicu. Arkada pue i krv u mlazu potee. Majk sa gaenjem pogleda svoju krvavu aku. Obrisa je od Hamzinu vindjaknu i jo jednom ga udari nogom. 195

- Kukin sine! - vrati se smijui drutvu na stepenicama. Hamza je bio na rubu besvijesti. Stiskao je i otvarao oi pokuavajui da zadri svijest. Lijevo oko je oteklo i zatvorilo se. Niz lice je tekla krv. Jedan iz grupe crnaca mu prie. Izvadi maramicu i obrisa mu lice. Pritisnu maramicu na razbijenu arkadu i stavi Hamzinu ruku da je dri. - O.K., ovjee, iv si. To je glavno. Mnogi nisu preivjeli kad se Big Majk naljuti. Daj da te sklonim sa prolaza. Poduhvati Hamzu ispod ramena i povue ga do ograde. Nasloni ga na nju. Hamza je sjedio na zemlji naslonjen na ogradu. Drao je pritisnutu maramicu na sljeponici. - to mu ne dade jebenu jaknu? One batine prije nisu bile opasne. Zadnjih par udaraca te je rasturilo. Hamza ispljunu krv iz usta. Pokua da se naceri: - Za ovu jaknu mora da ubije, - proaputa. - Budalo, zamalo da te stvarno ubije. -Zamalo. - Stvarno, ta ti radi ovdje? Ovo je kraj za crne. Bijele njuke ne smiju da dolaze ovamo. - Ja sam crn. - O, ne, nisi. - Jesam. Ja sam crn u dui. Momak koji je cijelo vrijeme aptao da ga Big Majk ne uje, sad prasnu u smijeh. - Hej, Big Majk. Ti si pogrijeio ovjee. On je na crni brat. Samo, on je crn u dui. - Blek soul? Ha, ha, ha, ... - Big Majk se tresao od smijeha. I ostali iz grupe mu se pridruie. Onda se odjednom uozbilji i pomno zagleda u Hamzino lice. 196

Big Majk je bio nekrunisani kralj oblasti u kojoj je ivio Hamza. Samo mjesto roenja, u siromanom dijelu ikaga, i boja koe, predodredili su mu mjesto na dnu socijalne ljestvice. Kao dijete je nauio osnovne zakone ivota: - Pojedi ili budi pojeden. Ako ti ne uzme od drugog, drugi e uzeti od tebe. Zahvaljujui izuzetnoj fizikoj snazi vrlo rano je preuzeo mjesto voe. Prvo u ulici, a zatim ire. Bio je roen za vou, za gospodara u svijetu polupodzemlja. Visokog rasta i ogromne fizike snage, vladao je bez milosti. Milost je slabost, a slabost je predviena za pitomije krajeve. Sada je pomno posmatrao udnog bijelca. I neto mu se nije svidjelo. U ivotu je imao prilike da vidi mnogo pretuenih i poraenih. Ovaj ovdje je, dodue, bio pretuen. Ali nije imao pogled poraenih. Odmahnu rukom. U toku noi, kukin sin e odseliti u neki mirniji kraj. Sigurno ga nee vie vidjeti. Hamza skupi snagu i ustade pridravajui se za ogradu. Prie kesi koja je stajala na ulici. Sagnu se i izvadi par kutija cigareta. Vrlo polahko, korak po korak poe niz ulicu. Trebalo mu je dosta vremena da doe do kue. U hodniku srete Dont Vori Andya. - Hej, ta se desilo? Jesi li dobro? - Sve je u redu, - Hamza pokua da proe pored njega. - ta se desilo? - Pao sam. Samo sam nezgodno pao. Kad ue u stan, zakljua se i sjede na pod naslonivi se na vrata. Osjeao je da mu tijelo gori a glava se raspada na hiljade dijelova. I dalje, zatvorenih oiju misli ga vratie u djetinjstvo. Bilo je toplo ljeto. Svi su bili na izletu pored rijeke. Zelene livade. Cvrci. Hamza tri sa zmajem u ruci. Zadra tu sliku pred oima kao fotografiju. Dah mu se smirivao i uskoro je disao ravnomjerno. Bolovi su poputali. Nije znao koliko je vremena proveo u tom 197

poloaju. Ustade, upali automat za kafu i ode u kupatilo. Mlazovi vode izazvae novi bol u tijelu. Malo po malo tijelo se priviknu na vodu i Hamza se opusti. Voda je sapirala zgruanu krv sa lica i tijela. Izae iz kupatila zamirivi pored ogledala da ne bi vidio svoj odraz. Uze kafu, namjesti se pored prozora, zapali cigaretu i zagleda se napolje. U sobi je bio mrak i prijatna toplina. Napolju, prema svjetlu uline svjetiljke, sve bre su promicale krupne pahulje. Do ujutro e biti novih desetak ini snijega. - Tek nakon tri dana Hamza je izaao iz kue. Vidno smrao, upalih obraza i tamnih podonjaka. Ljubazni Paul Ker pomogao mu je da nae novi posao. Popravljao je krovove u Skokiju. Nakon toga, brzo je mijenjao poslove. Radio je na odravanju stambenog naselja, na adaptaciji kua u sabrbima, (predgradima), radio sa elektriarima u sumnjivim kvartovima Junog ikaga, pa u pekari, pa opet poslove elektriara. **** U prvim fazama nastanka, grad ikago je leao tek uz obalu Jezera. U blioj i daljoj okolini nalazilo se mnogo malih gradia i sela. Brzim, za Ameriku karakteristinim razvojem, grad se irio, tako da su uskoro izbrisane frzike granice izmeu grada i okoline. Poto se radilo o sub urbanim (blizu gradskog) naseljima, praktini Amerikanci su ih prozvali skraeno Sabrbi. Ovi gradii i sela su zadrali potpuno svoju autonomiju, gradsku upravu, policiju, itd. U posljednje vrijeme se sve vie gradskog stanovnitva, posebno bogati slojevi, odluuju za ivot u sabrbima, naputajui sam centar ak i po cijenu duge vonje do grada i nazad. **** 198

Proljee 1996. godine dolo je iznenada. Samo je jednog dana umjesto ledenog sjeverca zapuhao jugo. Drvee je preko noi propupalo i za nekoliko dana ozelenjelo. ikago je promijenio svoje lice. Vie ljudi je etalo u centru, djevojke su bile veselije. Du jezera Miigen bilo je svakim danom sve vie ljudi koji su dogirali. Hamza je radio na adaptaciji nekih kua u zapadnim naseljima. Dani su prolazili jednolino. Na kraju zimske, odnosno poetku proljene sezone, u Raviniji u sjevernom ikagu je gostovala Reachel Barton, poznata violistkinja. Hamza je sasvim sluajno u novinama proitao o njenom nastupu. Telefonom narui kartu. Nakon posla, metroom i taksijem se preveze do Ravinije. Sama Ravinija je u neposrednoj blizini jezera Miigen. Hamzu iznenadi veliki broj posjetilaca. Karte su, i za amerike prilike, bile skupe. Osnovne stvari za ivot u Americi su jeftine. Hrana, garderoba, ali sva nadgradnja je izuzetno skupa. Kultura. Slini koncerti su bili dobro posjeeni i u Sarajevu, ali broj posjetilaca je bio ogranien skromnom veliinom Sarajevskog pozorita. Hamza pronae slobodno mjesto na poetku treeg reda. Mlada violistkinja izae na scenu i kristalni zvuci violine ispunie prostor. Hamza se ugodno namjesti. Uivao je u vrhunskom muziciranju. Uskoro, njegov duh na krilima muzike napusti Raviniju i prebaci se u Sarajevo. Bio je na jednom od koncerata gdje je svirala Amra. Duboko koncentrisan nije primjeivao nita oko sebe. Koncert se zavrio a da Hamza, mislima u dalekom Sarajevu, nije ni primijetio. I dalje je zurio u praznu pozornicu. - Izvinite, samo da proem. Djevojka je stajala pored njega ekajui da ustane da bi mogla proi. Njene rijei ne doprijee do njega. - Stvarno je nepristojan, - pomisli provlaei se pored njega. Kad je prola, osvrnu se. Dugi, runi oiljak preko lica nepoznatog joj privue panju. Ona ga bolje osmotri i ugleda kako se u tom trenutku, neto sjajno i blistavo, veliine krupnijeg bisera, neto kao krupna suza, otkinu iz njegovog oka i skotrlja niz oiljak. Djevojka se izmaknu. Iz tanice izvadi nekoliko papirnih maramica i bez rijei ih spusti u njegovo krilo. Tiho se udalji. 199

**** Jun G. Thomas, rodila se prvog dana jedne Nove godine u Montani, kao peto dijete i veliko iznenaenje u porodici Thomas. Otac i majka su ve bili dobro zali u etrdesete godine, a tri brata i sestra su ve bili skoro odrasli, kada se pojavio mali drekavac i veliko smetalo Jun. Porodica ju je doekala kao dragu, malu igraku. Bez obzira na veliki posao koji je iziskivao rukovoenje i odravanje velikog porodinog imanja i kompanija, neko je uvijek bio raspoloen i slobodan da provodi vrijeme sa njom. Tako, prelazei iz ruke u ruku lanova porodice, Jun je rasla okruena ljubavlju i sreom. Bila je mala princeza Thomasovih. Na svijetu kao da nije postojalo sretnije stvorenje. Svaki lan porodice je imao posebna interesovanja i trudio se da ih objasni maloj Princezi. Otac joj je od malih nogu objanjavao da se ulaz i izlaz u ogromnim poslovnim knjigama moraju slagati, a majka joj je objanjavala tajne kuhanja. Deremaja, najstariji brat, ju je vodio na kupanje na rijeku, sa Donatanom je ila na jahanje i u lov, a najmlai brat Pit ju je vodio u biblioteku i pronalazio za nju knjige prepune divnih pria o malim princezama. Sestra Ketrin ju je uila da se ponaa kao dama. Odrasla u potpunoj slobodi, Jun je od malena apsolutno znala ta hoe i nije od toga odustajala. Kada je, nakon zavretka srednje kole, za vrijeme jednog nedeljnog porodinog ruka, izjavila da ide u ikago, Ilinois, na studije medicine, porodica je mogla samo da klimne glavom. Jer njena izjava nije bila pitanje i traenje dozvole. To je bilo obavjetenje. Otac je samo utke klimnuo glavom. Znao je da bi njegov pokuaj da je sprijei ili odgovori, sruio sve to su je uili cijelog ivota. - ivot ne daje nita. Mora da uzme. Mora da se bori za ono to hoe. - Bio je porodini moto. Posljednje ljeto na porodinom imanju prolo je u pripremama za putovanje i ivot odvojen od porodice. 200

S obzirom da je odrasla okruena brigom i ljubavlju porodice, Jun je sada morala da naui sve to je donosio samostalan ivot. Obino poslije veere, otac joj je objanjavao ekonomske zakonitosti, odnose izmeu prihoda i rashoda i nain i svrhu potronje. - Novac nije najvanija stvar u ivotu. Ali, novac mora potovati. I biti racionalna u potronji. Vidi, porodica ti moe omoguiti ivot i studije bez razmiljanja o novcu. Ali, ja bih jako volio kada bi ti sama zaraivala jedan dio. Poslije e vidjeti da je to bilo najbolje. Imae plaen studij i novac za osnovni ivot. Za ostalo se snai. Ako se ne mogne snai, ako ti zatreba vie novca, nazovi. Jun je bila Thomas. Nikad nije nazvala zbog novca. Braa su je poduavali svemu to su znali i to bi joj moglo trebati u ikagu. Prvo i najvanije je bila fizika kondicija kombinovana sa osnovama samoodbrane. Svi su zavrili kolede u raznim krajevima Amerike i objanjavali su joj osnove funkcionisanja ivota u velikim gradovima i na studijima. Sestra ju je uvela u tajne oblaenja i minkanja za razne prigode. Sa majkom je na kraju prola intenzivni kurs kuhanja, nabavke i pripreme hrane. I tako, jedne jeseni, naoruana znanjem i eljom, Jun je napustila ogromnu kamenu kuu i imanje veliine neke manje zemlje u Evropi i otputovala u ikago. Imperija Thomasovih je privremeno ostala bez Princeze. - Ona e se vratiti jednog dana. Vesela i nasmijana kao to je uvijek bila. Niko ko je roen i odrastao na padinama Stjenovitih planina ne moe vjeno da ostane u nekom drugom kraju. Ona e se vratiti i vjerovatno dovesti izabranika svog srca, - zakljui otac za porodinom veerom nakon to su ispratili Jun na aerodrom. - To bih volio da vidim, - divlje se isceri Deremaja. - Taj kukin sin e morati da dokae da zasluuje nau Princezu. 201

- Nije sve u akama, - javi se Pit, zvanini "intelektualao" porodice. - Nije. Ali ko ne moe da pesnicama stane iza svoje rijei, ne moe da ivi u Montani. - Polahko djeco. Tek je otputovala. Bie pusto bez nje. **** ikago je udan grad. Ima mnogo loih stvari i skoro ni jednu dobru. Prvo, klima. Uasna klima sa hladnim i vjetrovitim zimama i vrelim, sparnim ljetima, prepunim vlage i komaraca. Jedan od najveih gradova svijeta, ikago je bio pun poroka koji su se obavezno javljali kao nadgradnja megalopolisa. Kriminal, prostitucija, droga. A ipak, skoro svi koji dodu u ikago, ostaju ovdje zarobljeni neim maginim ime ovaj grad zrai. Nigdje na bijelom svijetu ovjek nije mogao stei vie prijatelja, a istovremeno nigdje nije mogao biti usamljeniji nego u ovom megalopolisu. I pored primamljivih ponuda koje je imala iz drugih centara, nakon zavretka studija, Jun je ostala ovdje. I nije se pokajala. Same studije je zavrila u rekordnom roku. Nije se moglo rei da je naporno uila. Prije bi se moglo rei da se divno zabavljala. Kao to neki ljudi skupljaju marke, planinare ili pecaju ribu, Jun je uivala otkrivajui tajne ljudskog tijela. Privlaila ju je psihijatrija i hirurgija. Psihijatrija zbog tajni ljudske due a hirurgija zbog tajni tijela. Pri kraju studija imala je vlastite predstave o medicini. Moda te predstave nisu bile nauno dokazane, ali ona je bila ubijeena da psihijatar mora znati najvie, a hirurg moe pomoi najvie. Sve je bilo u glavi, bila je vrsto ubijeena. I bolest i zdravlje. Srea i nesrea, zadovoljstvo ili depresija. Sa zaprepaenjem je otkrila da je 99% ljudi nezadovoljno svojim izgledom. Onaj jedan procenat to nikad ne bi priznao. Jedni su eljeli da im je nos malo krai, ui, iri, da su im ui manje, grudi podignutije... Jedni su eljeli biti malo mraviji, drugi malo deblji. Kraj studija je doekala sa vrstom odlunou da specijalizira estetsku hirurgiju. Dok 202

je radila sa hirurskim noem ovjek je morao misliti da je to najjednostavnija stvar na svijetu i da to moe svako. Kao kad posmatrate vrhunskog klizaa na ledu. Sve je tako jednostavno i prosto. Svako to moe da uini. Ali, tek kada na led izae amater, vidi se koliko je u stvari teko izvesti svaki pokret, otklizaj unazad ili okret. Poslije specijalizacije dobila je posao u uvenoj klinici u ikagu. Imala je sopstveni metod pripreme operacija. Trudila se da prvenstveno prodre u psihu pacijenta. Prouavala je podatke o profesiji, zanimanjima, hobiju, omiljenim bojama i mnotvo drugih, naizgled, nevanih podataka. Svojeruno je pravila skice, prouavala fotografije iz mladosti i uporeivala ih sa trenutnim izgledom. Samom hirurkom zahvatu je prilazila kao posljednjoj fazi tog velikog posla. Vjerovatno ste mogli vidjeti face bez karaktera. Sve je u redu na tim licima. Nos, usta, obrve, oi. Ali neto je jako nedostajalo. Kao da je neko gumicom izbrisao karakter. Jun je pokuavala i uspijevala da operacijom ne uniti ili promijeni fizionomiju i karakter lica. Priznanja su dola brzo. Fiziki, Jun je bila skoro prosjena amerika djevojka, moda malo atraktivnija. Mukim pacijentima dah se ubrzavao ako bi se u dekolteu nagnula nad njih. Bez obzira da li je bila u dinsu ili veernjoj haljini, garderoba nije mogla sakriti enstvenu figuru. Najinteresantnije je bilo njeno lice. Ne toliko lijepo koliko interesantno. Tanke, skoro sastavljene obrve sa malim borama na sredini ela iznad modro zelenih oiju. Malo dui, prav nos. Pune usne i malo isturena brada. Blago naglaene jagodice. I sve to uokvireno dugom, kestenjastom kosom koja je padala malo preko ramena. S vremena na vrijeme, kosa je bila malo dua ili malo kraa. Onda kada je Jun eljela da malo promijeni izgled. Bilo je to lice koje su umjetnici mogli posmatrati satima i uvijek bi neto novo otkrili na njemu. Skoro sve vrijeme je provodila u bolnici. U slobodno vrijeme je itala strune asopise. Redovno je sa hiljadama ljudi trala du jezera. S vremena na vrijeme astila je samu sebe odlascima na utakmice legendarnih Bulsa.

203

Kau da je u Americi sve manje ljudi koji vjeruju. To ne vai za ikago. Apsolutno svi, vrsto i bezrezervno, vjeruju u Bulse. Jun je voljela muziku. Bilo koju. Moda, samo malo vie klasinu od roka ili bluza. Bila je ponosna na svoju kolekciju CD-ova, a posebno iia muziku iz raznih zemalja. - Idem na bezinsku stanicu, - govorila je kada je trebalo da putuje u Montanu. I stvarno, njene posjete porodici su bile kao tenkovanje benzina u auto. Bez toga ne bi mogla ii dalje. Te posjete su bile praznici za sve. Kao mladi izdanak, crpila je snagu iz ogromnog i monog porodinog stabla. Porodica ju je saekivala i ispraala nadajui se njenom skoranjem konanom povratku. - Karta u jednom pravcu? - svaki put ju je pitao otac. - Ne jo, - odgovarala bi Jun. I sva pria o njenom eventualnom povratku bi se zavravala na tom kratkom pitanju i jo kraem odgovoru. U njen ivot su s vremena na vrijeme ulazili mukarci. Bile su to u pravilu kratkotrajne veze nakon kojih je jo vie cijenila svoju slobodu. Jo od djetinjstva nije podnosila ogranienja koja bi joj neko pokuao nametnuti. A sve njene veze su poinjale sa "trebala bi"..., "mogla bi". Ne, sloboda je bila dragocjena. Okupirana poslom nije se osjeala spremnom za ozbiljnije veze. Tog proljea 1996. godine na koncertu u Raviniji vidjela je udnog mladia. S vremena na vrijeme bi ga se sjetila. Vjerovatno zato to je njegovo lice, presjeeno oiljkom, izgledalo tako surovo i toliko odudaralo od suze koja je izdajniki kapnula iz oka. Voljela bi da je mogla vidjeti i njegovu lijevu stranu lica. Slika bi vjerovatno bila potpuno drugaija. U toku ljeta, uinilo joj se da ga je nekoliko puta vidjela na plaama Miigena. Ali, svaki put kad bi se konano uspjela probiti kroz guvu, on je nestajao. Ili, to nije bio on. 204

**** Dani su uskoro postali veoma topli. Hamza je volio otii na plae Miigena. Dobro se osjeao u mnotvu oputenih ljudi. Obino bi odlazio na poetak plae, odnosno na kraj staze za tranje, sjeo na vreli beton i spustio noge u vodu. Puio bi, pio kolu koju bi donio sa sobom i zurio u vodu ne razmiljajui ni o emu. Jo od samog poetka rata vjebao je kako da se iskljui iz sadanjosti. Na poetku to je bilo skoro nemogue. Ma koliko se trudio, misli su uvijek bjeale upravo na stvari o kojim nije elio da misli. Meutim, vremenom je uspijevao da potpuno potisne negativne informacije. Mozak bi se iskljuivao i misli su bludile u prostoru kao mjehurii od sapunice. Lelujale su i samo ovla dodirivale teme o kojima nije elio da misli, odbijale se od njih i nastavljale da lutaju. Osjeao je da se negativne informacije negdje skupljaju i da e jednog dana eksplodirati. Jednog dana. Ne danas. Jednog dana, kada je bilo izuzetno vrue, Hamza je skinuo majicu. Ubrzo je primijetio da se ljudi okreu za njim i doaptavaju. Njegovo lice, ogromni oiljak du grudi i oiljcima iarana lea privlaili su panju. Hamza se obukao i otiao sa plae. Nije dolazio desetak dana. I nikada se vie nije skidao. U julu, Hamza zakljui da mu je auto neophodno i da je stvarno vakat da prekine sa mazohistikim pjeaenjima i maltretiranjima po metroima i autobusima. Jo od zimus je razmiljao o automobilu. Novac mu nije problem. Pored redovnih zarada, imao je sav novac koji je ponio iz Sarajeva. ivio je izuzetno skromno. Pored stanarine, skoro da nije imao ozbiljnijih trokova. Hrana je bila jeftina i uglavnom se hranio kod kue. Puio je mnogo, ali ni to nije bila tako velika stavka. Malo po malo, na raunu se nabralo preko deset hiljada dolara. Mnogo vei 205

problem od novca mu je predstavljao Big Majk i njegovo drutvo. Od one noi kada su ga prebili skoro da nije imao problema sa njima. Jednom ili dva put mjeseno bi ga zaustavljali i morao je da im da sav novac koji je imao kod sebe. Ali, izuzev par amara, nisu ga vie dirali. Dont Vori Andy mu je predlagao da se preseli u bolji kraj, ali Hamzi se sviao stan. Vie od stana su mu se sviali Dont Vori Andy i njegova Mary, njihovo prijateljstvo i nenametljiva ljubaznost. Posebno je volio njihov nain meusobnog ophoenja. Naizgled, vjeno gunanje ene i povlaivanje mua u nebitnim, svakodnevnim stvarima, a u stvari ogromna ljubav dvoje ljudskih bia koji, nakon burnog ivota, zalaze u mirnu starost. S vremena na vrijeme bi zajedno veerali. Hamza je svjesno izbjegavao vezivanje za ljude i koliko god je mogao, izbjegavao je i te veere. Kad ne bi imao izbora, pristajao bi, na par sati zaboravljao i Bosnu i sve ostalo i uivao u atmosferi obinog, amerikog doma. Znao je, bilo kakvo auto da kupi, Big Majk i njegovi e mu ga iste noi ukrasti ili obiti. Pomalo je obilazio prodavae auta i razgledao polovne automobile. Polovinom jula je pronaao upravo ono za im je tragao. U jednom zapadnom naselju, nekoliko milja od ikaga, Hamza pronae veliku prodavnicu novih i koritenih automobila. Dok je lagano etkao izmeu automobila prie mu prodavac. - Dobro jutro. Divan dan. - 'Bro jutro. Zaista divan dan. - Ako mi kaete ta vas interesuje moda vam mogu pomoi. - Malo razgledam. elio bih kupiti auto. auto? - Vrlo dobro, vrlo dobro. Da li vas interesuje nov ili koriten - Stvarno ne znam. - Ukoliko elite nov, imamo vrlo povoljne kamate za Fordova vozila. 1.9 do 4.9 procenata. A od koritenih imamo zaista veliki izbor. Evo pogledajte Taurus, Eksplorer... Hamza je ve ugledao duboko u dnu poligona na kojem su bila izloena vozila, stari trak (kamioni) za prevoz automobila. On lagano priajui sa prodavcem doeta do traka. A trak je izgledao kao da je 206

cijeli rat proveo na Igmanu. Neodreene smee boje, nije sigurno sjajno izgledao ni kad je bio nov. Vrata su mu toliko izhrala da su im potpuno nedostajali vei komadi lima i bilo je pravo udo da uopte stoje zatvorena. Pragove nije ni imao. Blatobranima iznad tokova nedostajali su komadi lima veliine ake. Dizalica, koja je sluila za podizanje automobila koji su trebali biti lepani bila je istruhla i savila se naprijed. Sa obje strane traka, dizalica je bila zavezana debelim konopcima koji su je pridravali da ne padne. Po svom izgledu, to je bio kr i smee koje je ve poodavno trebalo da zavri na otpadu. Ono to je privuklo Hamzinu panju bile su dosta ouvane gume i nov auspuh na traku. Neko je ipak vodio rauna o tom vozilu. - Je li ovaj trak ispravan? - Ako mislite da li moe da upali - moe. Sva vozila koja su ovdje rade. A da li e prei nekoliko milja ne mogu vam ni rei ni garantovati. - Koliko kota? Prodavac ga pogleda sa uvrijeenim izrazom na licu. Ukoliko mu i proda ovog traka nee zaraditi vie od pedeset dolara. - Ne znam, moram da pogledam u knjige. - Hajde da pogledamo. Odoe u kancelariju. Prodavac je dugo prevrtao po knjigama i na kraju podie pogled: - Dvije hiljade dolara. Hamza se nasmija: - alite se? - Pa ne znam, izgleda mnogo, ali tako pie ovdje. - Moete li malo bolje pogledati? - Provjeriu sa efom. Prodavac ode. Vrati se nakon nekoliko minuta. - Imate pravo. Konsultovao sam efa. Kae da e vam ga dati za 207

hiljadu esto dolara. - Da vam ja dam moju ponudu. etiristopedeset dolara. U keu. - To je jako malo. Ne znam... - Mogu li ja razgovarati sa efom? - Vjerovatno. Poite sa mnom. ef je bio kolski primjer amerikog biznismena. Mlad, zdrav, irokog osmijeha, zdravih zuba, preplanuo kao da je tek doao sa skijanja. Kad mu prodavac ree Hamzinu ponudu, uozbilji se. - To je jako malo. - Molim vas, koliko vam taj auto dugo stoji ovdje. - Pa ne ba previe. - Da vam pokaem. Oko tokova se uhvatila trava, znai da je bio ovdje i prolo ljeto. - O.K., O.K.. Koja je vaa najbolja ponuda? Samo ne moe biti 450. - Petsodvadeset. Odmah i u keu. - Prodano. Napravi mu raun. Samo da znate, ne moemo vam dati nikakvu garanciju. - Naravno. Hvala. Napravili ste dobar posao. ef mu bezvoljno prui ruku. Poto je potpisao ugovor, Hamza izae sa kljuevima. Unutranjost kabine i nije bila tako strana kako je oekivao. Sjedita su bila poderana ali nisu bila propala. On stavi klju u bravu i zavergla. Verglao je dugo bez uspjeha. Ponovo ode u kancelariju i zamoli prodavca da mu pomogne da upali auto pomou kablova. Prodavac se zadovoljno cerio, ali ipak izae i pomou kablova upalie auto. Hamza izveze trak i krenu prema kui. Zaustavi se u prvom auto servisu gdje mu zamijenie ulje u motoru i mjenjau, promijenie svjeice, kablove, remenove... Stari majstor ga upita koliko je platio 208

trak. Kad mu Hamza ree, majstor malo bolje razgleda trak i konstatova da je Hamza napravio dobar posao. Normalno, ukoliko mu nije stalo do imida. Doda da sa njim moe prei jo najmanje pedeset hiljada milja bez veeg odravanja. Nakon tri dana kada se vraao kui, naleti na Big Majka. Ponovo mu oduzee novac i teku cigareta. Jedan od Majkovih mu vrati jednu kutiju da ima "za veeras." - A ima novi auto? - Hamza ih je utei gledao. - Zna, Blek Soul nisi ni ti lud kao to bi se moglo misliti. Dobro si auto kupio. Ide, a niko ti ga nee ukrasti. Nema se ta uzeti ni iz njega ni sa njega. Nisi ti lud. Sutradan je Hamza dao da mu u nekoj radionici odreu dizalicu. Trak je dobro iao. Bez problema je postizao preko 80 milja na sat i Hamza je bio vie nego zadovoljan. Ipak, bez konkurencije, bilo je to najrunije vozilo koje se kretalo cestama na podruju ikaga. Svi stanovnici ikaga, i starosjedioci i novodoseljeni, slagali su se da je jesen najljepe godinje doba u ikagu. Temperatura bi se znaajno spustila a jo uvijek je bilo prijatno toplo. Nestajalo bi nesnosne vlage iz vazduha, a i komarci bi se povukli. Bezbrojni parkovi ikaga bi iz dana u dan mijenjali boje od umorno zelene na njeno utu, crvenu, tamno smeu. Lie je opadalo i vjetar bi ga kovitlao bulevarima i avenijama. Drutveni i kulturni ivot, do tada usporen na vrelom ikakom suncu, poinjao je da se budi. I dok se priroda pripremala za zimski san, ljudi su se pripremali za nove doivljaje. Koncertna sezona je bila pred otvaranjem. Vrijedni i poslovni organizatori su se potrudili da svim stalnim i povremenim posjetiocima na vrijeme dostave raspored za jesenju i zimsku sezonu. Jun je nekoliko dana uivala birajui koncerte za koje e naruiti ulaznice. Hamza se iznenadio kad je zatekao pismo naslovljeno na njega. Niko od poznatih nije imao njegovu adresu. Koncertna poslovnica mu je poslala raspored za sezonu jesen-zima. Hamza se sjeti da je, prilikom kupovine karte za koncert na Raviniji, izdiktirao podatke. Izmeu ostalog i adresu. Kao potencijalnom posjetiocu poslali su mu raspored. - "Pukovniku ima ko da pie." - Iznenadilo ga je koliko se obradovao tom pismu. Eto, ima neko ko zna njegovo ime i adresu u 209

ikagu. Paljivo je pregledao program. Bila su prisutna apsolutno sva poznatija imena iz svijeta muzike. Na kraju se odlui i zaokrui dva koncerta. Prvi je bio ve u septembru. ikaka filharmonija. Na programu je bio Betoven. Deveta simfonija. **** Dvorana ikago simfoni teatra je bila prepuna kad je Hamza stigao. Zadrao se dugo traei parking. - Najbolji biznis u ikagu je imati par duluma zemlje i napraviti parking. - Bistro je zakljuio kada je konano naao mjesto za parkiranje, nekoliko blokova od dvorane. Koncert samo to nije poeo i on se uz mnogo izvinjenja probi do slobodnog mjesta. Dok su se posjetioci dizali sa sjedita da bi mogao proi, primijeti krajem oka da ga jedna djevojka posebno znatieljno posmatra. Hamza nae za potrebno da joj se posebno izvini. - Oprostite, molim vas. - Nema problema, svi mi kasnimo ponekad, - odgovori djevojka ne skidajui pogled sa njega. - Moda neto nije u redu sa mnom? - pomisli Hamza. U sljedeem trenutku se nasmija u sebi. - Normalno da neto nije kako treba. E, moj Hamza. Svata s tobom. Samo to je sjeo dirigent izae na pozornicu. Muziari ustadoe. Publika zapljeska. Hamza se prikljui njihovom aplauzu. Koncert je tekao savreno. Dirigent je bio izvanredan, muziari odlini. Skoro cijelo vrijeme Hamza je osjeao na potiljku pogled nepoznate djevojke. Kad bi se okrenuo, pogledi bi im se na trenutak ukrstili i ona bi skretala pogled na pozornicu. Po zavretku koncerta, Jun se dugo okretala traei oima mladia sa oiljkom. Gdje li se samo izgubio? Mislila je malo popriati sa njim. Hamza je izaao na drugi kraj reda i izgubio se u guvi sa 210

drugim posjetiocima. Jun se u sebi klela da joj drugi put nee pobjei. Ukoliko ga vidi drugi put. Te noi je sanjala da operie mnotvo pacijenata. I svi su imali dugaki i runi oiljak na licu. **** Hamza se konano skrasio u kompaniji za preradu plastike. Mehaniar na odravanju. Malo iskustva koje je imao u opravcima raznih stvari, uz prirodnu inteligenciju, omoguili su mu da brzo ovlada poslom i bude jedan od pouzdanijih radnika. Zaposleni su bili rezervisani prema njemu, a ni on nije previe udio za njihovim drutvom. Ta mala izolovanost mu je potpuno odgovarala. Za vrijeme radnog vremena posvetio se popravcima ili prouavanju maina. Dani su prolazili jednolino i inilo mu se da je svaki drugi dan petak. Dobrovoljna izolovanost od svijeta i dugi sati samoe nisu ostavljali traga na njegovoj psihi. Bar ne jo. Rijetki natpisi o Bosni u ikakim novinama nisu ostavljali mjesta optimizmu. Svaki put poslije itanja takvih lanaka padao bi po nekoliko dana u depresiju. Iako je svjesno izbjegavao ljude i prisnija druenja, ipak je stekao par pravih prijatelja. Jedan od njih bio je Ekrem, ranjenik iz Kozarca, gradia, bolje reeno sela, na sjeverozapadu Bosne, koje je postalo poznato po tome to su etnici pobili skoro sve njegove stanovnike. O njemu je Hamza proitao u Zambaku, listu koji je izdavala grupa bosanskih entuzijasta u ikagu. Ekrem je jedan od rijetkih koji su preivjeli etniki koncentracioni logor Manjaa. S vremena na vrijeme Hamza bi navratio u njegov stan gdje je ivio sa majkom, enom i sinom. Malom je bilo dvije godine kad su ih etnici zarobili i odveli u logor. Sad je drugi osnovne i najbolji ak u koli. Ekrem je zarobljen u borbi. U brzini slijeda dogaaja u posljednjoj bici, zaboravio je da ostavi zadnji metak za sebe. U logoru, etnici su, na njima svojstven nain, likvidirali skoro svu Ekremovu 211

familiju. Jednog dana, posebno raspoloeni, etnici su postrojili logorae ispred barake. Izdvojili su desetak logoraa i likvidirali ih na licu mjesta. Pucanjem u elo. Ostali logorai su morali posmatrati. Onda su izdvojili Ekrema. - Sad ete vidjeti kako Balija polako umire. Prvo su mu tupim krajem sjekire polomili rebra. Kad je pao, isjekli su ga. Ekrem se refleksno uhvatio za najtee posjekotine. Zajedno sa ostalim likvidiranim leao je cijeli dan ispred barake. Pred mrak su izveli logorae da prebace leeve iza barake. Nakon etiri dana izveli su jednu grupu koja je trebala da ih zakopa. Nosei leeve jedan od logoraa je primijetio da Ekrem mrda okom. Zamolili su jednog dobrog straara da im dopusti da ga unesu u baraku. Platie mu. - ime, kad smo vam sve oduzeli? - Doli su novi. Imamo oko dvijestotine maraka i jedan sat. - Nosite ga. - Dobri straar im je dozvolio da ga unesu. Ekrem je priao Hamzi kako su mu, u nedostatku bilo kakvog medicinskog materijala, drugovi zapiavali rane u cilju dezinfekcije. Boijom voljom je preivio. Ne voli doktore. Kae, svi doktori su etnici. U logoru Manjaa, doktor Srbin je, navodno za lijeenje, izdvajao logorae koji su bili slabog zdravstvenog stanja. Zatim ih je lino likvidirao. Ekrem nije htio da ode na ljekarski pregled u Americi sve dok nije u Bosanskom centru za izbjeglice, ustanovi koja radi pod pokroviteljstvom amerike vlade, naiao na doktora Bosanca, koji je takoer preivio logor. Hrvatski. Kao ivi le, sa etrdesetak kilograma teine, etnici su ga razmijenili za svoje zarobljene. U bolnici u Zenici, gradu na domak Sarajeva, doktori su se dva mjeseca borili da ga povrate u ivot. Sad je u Americi. Prima penziju za trajno nesposobne. Od zadobijenih udaraca, dio mozga mu odumire. Kada je vrijeme promjenjivo, sve ga boli, ne moe da ustane. Kad je vrijeme stabilno, onda moe i da zaradi koji dolar. Kae, radi kod nekog dobrog Hrvata. Prije rata je bio keramiar. Ako je sretan, moe da radi po etiri-pet dana mjeseno. Hrvat mu plaa dobro. Deset dolara na sat. Dobro doe za cigare. Dio 212

novca, kriomice od ene i majke, alje Petom i Sedmom korpusu Armije R BiH. Majka i ena glume da ne znaju. Ekrem kae, Zapadu nije dovoljno to je dozvolio i pomogao i etnicima da nas pobiju. Kae, Zapad im sada daje i tapiju na nau imovinu. Na sve to je pripadalo likvidiranim ili protjeranim muslimanima. Kae, Zapad je dao etnicima tapiju na njegovu kuu, na dedine livade i na amidine krevine. Kae, dao je Zapad etnicima tapiju na dajdine tale i krave. Kae, dao je Zapad etnicima tapiju na sestrino ruho u sehari... Kae, jebem ja Zapad. Dae Bog, bie rata. Ide Ekrem u Bosnu. U proljee 1997. godine, Ekrem se sa porodicom vratio u Bosnu. Do sada je bio izbjeglica u Americi. Sada je izbjeglica u vlastitoj zemlji. Njegov Kozarac je, odlukom velikih sila koje su nagradile genocid, pripao etnicima. **** Oktobar je bio divan. Kao da je Indijansko ljeto odluilo da zauvijek ostane u ikagu. Dugi i topli dani motali su se po avenijama, bulevarima i alejama. Priroda se primirila oekujui hladnije dane koji nisu dolazili, tako da je sve djelovalo kao u nekoj izmaglici iekivanja. Stanovnici ikaga su se trudili da iskoriste svaki sunani sat, znajui da ih eka hladna i duga zima. Na ulicama je stalno vladala neuobiajena guva, a du Jezera je cijelog dana hiljade ljudi svih starosnih doba vrijedno dogiralo. Naroita guva je bila subotom i nedjeljom. Hamza je obiavao doi na Jezero oko podne. Volio je otii na 213

kraj, tamo gdje se zavravala betonska staza i poinjala plaa. Sjedio bi na toplom betonu, skinuo cipele i sa nogama u vodi pio kolu i puio. Iza njegovih lea mnotvo ljudi je tralo, vozilo bicikle ili rolerskejte. Posmatrajui vodu ispred sebe, Hamzi se inilo da je sam na svijetu. Te nedelje, poetkom oktobra, obuzet blagom melankolijom, Hamza konano pusti mislima na volju i one, brzinom svjetlosti, pojurie u Bosnu. Sada je veliki kesten ispred Begove damije gubio lie, jednako kao i kestenovi u Velikom parku kod Robne kue. Titova i Ferhadija su prepune etaa. Stari brani parovi, drei se pod ruke, dostojanstveno i veoma polahko etaju, zastajui, s vremena na vrijeme, da se pozdrave sa drugim. Mlade supruge, pune brinosti, voze bebe u kolicima i neprekidno pregledaju da li su dobro pokrivene i zaukane, dok oevi pogledom pretrauju ulicu u potrazi za starijim djetetom koje se neprekidno gubi i vraa iz gomile etaa. Zaljubljeni etaju zagrljeni sa etiri ruke i zastaju od izloga do izloga da bi ga razgledali ili, to e prije biti, da bi se ponovo, hiljaditi put te noi, poljubili. Na ehidskom groblju na Kovaima, supruge, nene, majke i sestre ehida stalno obilaze oko mezara najvoljenijih i poluapatom ue Kur'an. - Hej, mister! - neko ga kucnu po ramenu. Hamza poskoi i umalo ne pade u vodu. Te dvije, tiho izgovorene, rijei odjeknue u njegovom uhu kao eksplozije. Djevojka se preplaeno izmae. Hamza ustade. - Oprostite, molim vas, nisam elio da vas uplaim. - Ne, ne, izvinite vi, ja sam vas uplaila, - promuca djevojka. - Izvinite jo jednom. Iznenadili ste me. - Moja greka. Hamza je tek sada bolje pogleda. Njeno lice mu se uini poznatim, a posebno oi. Oi? Oi? Nije mogao da se sjeti na brzinu, ali je bio siguran da ju je ve negdje vidio. Djevojka je bila u trenerci za rekreaciju, a njen pratilac u orcu i atletskoj majici. - Mi se poznajemo? - upita. 214

- Pa ne ba. Ja sam vas viala na koncertima, ali sumnjam da ste vi mene zapazili. - Jah, ovaj ... mislim da jesam, - Hamza se sada prisjetio djevojke koja ga je udno gledala na prolom koncertu. - Da se malo sklonimo? - ljudi koji su trali, morali su ih zaobilaziti i pri tom su stvarali guvu sa trkaima koji su dolazili iz suprotnog pravca. plae. Hamza uze svoje cipele i oni predoe na pijesak na poetku - Divan dan. - Da, Indijansko ljeto. - Da idemo? - djevojkin pratilac je bio nervozan. Cijelo vrijeme je trao u mjestu nastojei da ouva temperaturu. Hamza ga bolje osmotri. Malo vii od Hamze, tei bar dvadesetak kilograma, savrena kratka biznis frizura, kosa, mokra od znoja, malo je slijepljena po elu. Snane nabildane mike, iroka ramena i razvijen grudni ko koji se u atletskoj majici snano nadimao. Visoko elo iznad vrstih i odlunih oiju. Usne stisnute dok umno die kroz nos. Kad progovori otkriva snane bijele zube. Hamza ga ocijeni kao ameriki san. Iz iskustva iz rata znao je da ovakvi najbre pucaju i lome se. Ovakvi momci, mladi, zdravi, snani, u pravilu izuzetno poteni, vrstih moralnih principa, pucali su kao ledenice u sudaru sa okrutnom stvarnou i surovim pravilima rata. - A vi dogirate? - upita Hamza tek da neto kae. - Da, vrijeme je divno. - Moda bi i vama bilo bolje da malo potrite umjesto to puite. Cigarete su tetne, - javi se mladi Apolon. - tetan je snajper, - ree Hamza mislei da ne zna nikog ko je umro od cigareta a zna mnoge koji su poginuli od snajpera. - Molim? - Nita, to ja za sebe. 215

- Svi puai isto priaju. Puenje je znak nesigurnosti i slabog karaktera. - Hej J.K.! - djevojka pokua da zatiti Hamzu. - Ne, ne. Znate li vi koliko ljudi godinje umre od cigareta? Djevojka ga je gledala negodujui, a Hamza stisnutih oiju. Dobio je elju da razbije to savreno stvorenje pred njim koje je zrailo zdravljem, inteligencijom i znojem. - U svakom sluaju ne deset posto. (U Bosni je u toku rata ubijeno skoro deset procenata stanovnitva). - Molim? Nisam vas razumio. - Nisam ni oekivao. Ja dodue ne trim, osim ako moram. Ali mislim da sam bri od vas. - Ha! To bi bilo dobro! - mladi ga je gledao ispod oka. - Hoete li da trimo? - Nema smisla, molim vas!? - Ne moramo puno. Samo do Jezera. Vidite li ono dvoje pored vode? Ko prije dodirne onaj pekir. Vai? - To vi stvarno ozbiljno mislite? - Hoete li vi dati znak? - Hamza se okrenu djevojci. - I pripazite mi na cipele. Ko pobijedi plaa ruak? - Mislite ko izgubi? - Ne, ne bi bilo fer prema vama, - Hamza povue jo jedan dim i ugasi cigaretu u pijesku. - Spremni? Djevojka se izmae. - Spremni? Tri, dva, jedan, sad! Potrae. J.K. je trao kao na atletskoj stazi. Blago nagnut, iroko izmahujui rukama u ritmu, krupnim koracima je grabio naprijed. Hamza je trao pognut. Grudi su mu bile gotovo horizontalno 216

u odnosu na pijesak. Odbacivao se nogama snano kao da eli da skoi na glavu i sigurno bi pao pravo na nos da nije na vrijeme podmetao drugu nogu i ponovo se isto tako odbacivao. Nakon prvih desetak metara znao je da e pobijediti. - E moj, Apolone. Nisi ti trao sto metara pod snajperom, pomisli. Do kraja staze od nekih 60-70 metara Hamza je imao prednost od skoro pet metara. Dodirnu ovla pekir i saeka da mu J.K. prie. - estitam! - snano stisnu Hamzi ruku. - Ali bez obzira... - udisao je umno, iroko otvorenih usta, - bez obzira, ono o cigaretama stoji. Hamza ga potapa. - Snajper je opasan. Vratie se do djevojke. - Hej J.K. moda je vrijeme da i ti pone puiti! - Moram nazad u bolnicu. ao mi je zbog ruka. - J.K. se rukova sa Hamzom. - Bilo mi je drago. Moda mi pruite revan? - Ja sam uvijek ovdje kad je vrijeme lijepo. Jun zausti da kae da to nije tano, jer ga je traila cijelo ljeto, ali se na vrijeme suzdra. J.K. otra niz stazu. Njih dvoje uutie za trenutak. - Onda? - Ruak? - Ruak. Ako i ti ne mora u bolnicu? - Otkud zna da radim u bolnici? - Mislim da ti je ovo prijatelj sa posla. - Tano. Ne moram u bolnicu. - Moj trak je malo sjevernije. - Moemo mojim autom. Ovdje je u Huronu. 217

- O.K. - Hamza obue cipele i oni se uputie stazom. Hamza je etao dok je ona trkarala, malo naprijed, malo nazad, kao mali psi koji slijedi gospodara. Prooe ispod Lejk ora, ceste koja je ila du Jezera, od juga prema sjeveru, i dijelila ga od Grada. Uskoro dooe do auta. Mali sportski auto, njeno zelene boje se presijavao na suncu. - Divan auto. - Nije divan, ali hvala. - Jeste, divan auto. - Za 14.000 $ ne moe kupiti divan auto. - Moda da proba za 500 $. - ali se, tokovi su skuplji. - Ne alim se, pokazau ti jednom. - 500? - Precizno reeno 520 $. - Nisam nikad ula. Hoe li ti voziti? - Volio bih da ga probam. - O.K. Samo da se presvuem. Jun se prebaci na zadnje sjedite. Skide gornji dio trenerke i snano se istrlja pekirom. Navue majicu preko glave i zavlaei ruke ispod njc skide grudnjak. Posmatrajui da je Hamza ne gleda u retrovizoru, ona nabrzinu promijeni donji ve i uleti u dins. - O.K. Spremni? - upita provlaei se na prednje sjedite. - Spremni, - Hamza upali auto, malo se vrati unazad da bi mogao izai sa parkinga, ubaci u prvu i snano pritisnu gas. Gume rakripae, auto poskoi u mjestu i jurnu naprijed. Hamza na brzinu prebaci u drugu, ponovo snano stisnu gas, prebaci u treu i ve su jurili skoro 70 milja na sat. Hamza stisnu konicu i vrati brzinu na nekih 25 milja na sat. - Uuuuh! - Jun odahnu. 218

- Kaem ti ja da je to dobar auto, - Hamza je bio zadovoljan kako se auti ponaao na cesti. - Moda nisi vozio pravi sportski auto. - Zadnji koji sam vozio bio je ferari. - Kakav ferari? - Crven. Da bi ferari bio ferari mora biti crven. - Stvarno? A jaguar? - Jaguar mora biti srebren, a mercedes crn. - Crn? - Crn. - Da ti nisi neki lord? - Moji su bili begovi. - Be-go-vi? ta je to? - Neto kao lord. - To ti stvarno? - Stvarno. kose. puiti. - Gdje idemo? - Jun pekirom jo malo obrisa mokre uvojke - Ovdje blizu je Dordano pica. Restoran je dobar, a moe se i Jun se nasmija. - Znam. I ja esto odem tamo. Iako ne puim. Gdje si nauio voziti sa runim mjenjaem? - Tamo odakle ja dolazim sva auta su sa runim mjenjaima. - A odakle ti dolazi? - Iz Bosne. - Bosna? Vi ste imali rat? 219

- Jah. - Jesi li ti bio u ratu? - Jah. - Taj oiljak? Iz rata? - Jah. - Izvini puno pitam. - O.K. - A otkad si ovdje? Hamza se nasmija. - Pa moram neto priati. - O.K. Jo malo pa godinu dana. - Tvoj engleski je savren. - To mi je maternji jezik. - A odakle ti je mati? - Iz Amerike. - O.K., a iz kojeg kraja? - Ne znam, nije nikada priala. Hamza pronae mjesto za parkiranje ispred samog restorana. - Ima sree, meni nikad ne uspije. - Jah, imam sree. Uoe u restoran i konobar ih odvede do stola u odjelu za puae. - Najveu picu, sa svim dodacima. Samo da nema svinjetine. - Da nema svinjetine? - Jun podie obrve. - Moja religija... - ta si ti? 220

- Musliman. -Muslimani ne jedu svinjetiinu? - Ne jedu. - Hej, da li neko pita Roberta De Nira ili Majkla Deksona zato ne jedu ni jednu vrstu mesa? Muslimani ne jedu samo jednu jedinu vrstu mesa i svi pitaju zato. Ne jedu i gotovo. - O.K., O.K.. to si nervozan! - Izvini. Muslimani ne jedu svinjetinu jer im je zabranjena Kur'anom. Nije nae da utvrujemo zato. Sigurno ima razlog. Kao i za zlato. - Kakvo sad zlato. - Mukarcima je zabranjeno da se kite. Da nose zlato. - Kakve to veze ima? - Izgleda da ima. Prije par godina vicarci su utvrdili da zlato na mukarcima izaziva upalu prostate. - Svata. Nisam to znala. A niko se ne kiti kao Arapi. Prstenje, lanci. Izgledaju k'o boine jelke. A i oni su muslimani? - I oni su muslimani. - Ne razumijem. - Nema tu ta da se ne razumije. Veina ljudi uzima od religije ono to im odgovara. Tako i Arapi. Ili, najvei zloini u istoriji su izvreni u ime Boga. Pa ta? - Pa nita. Malo je smijeno. - To to su zloini izvreni u ime Boga? - Ne, nego to to priamo kao da se znamo godinama. - Hamza slee ramenima. - A ne zna ni kako se zovem. - Ja sam Hamza. 221

- Znam. ula sam kad si se upoznavao sa J.K. - Kako se ti zove? - Smijae se. - Zato? Neu se smijati. - Hoe, znam. - Neu. - Obeaje? - Obeajem. - Jun. - Jun? - Jun. - Rodena u junu? - Ne, u januaru. - Pa? - Otkud Jun? I ja sam pitala oca. - I? - I... Kae januar nije prikladno ime za djevojku. - Nije... ta? Hamzine usne se razvukoe u jedva primijetan osmijeh. On ih na silu skupi, ali smijeh mu poe potresati ramena. Prvo malo, a onda sve snanije dok ne provali iz njega svom snagom. - Ha, ha, ha, ha, ha, ha... Smijao se glasno i zarazno. Ugledavi uvrijeen izraz na njenom licu uhvati ga pravi napad smijeha. Nije se smijao glasno dosta dugo. Godinama je njegova vesela i otvorena priroda bila zatrpana stranim slikama rata. Jednom otvoren ventil nije mogao tek tako da se zatvori. - Izvini, izvini molim te. Ha, ha, ha, ha, ha,... - suze su mu frcale 222

iz oiju i on zgrabi au vode koja je stajala na stolu. urei da je ispije i prekine smijeh koji je navaljivao iz dubine njegovog tijela, on se zali, i skoro cijelu au prosu po licu i majici. - Ba volim, - Jun je i dalje bila uvrijeena. - O.K., O.K.! Izvini. Rijetko kad prekrim obeanje. Konobar donese picu i oni podoe da jedu. - A odakle si ti? - Iz Amerike. - O.K., O.K.! - Iz Montane. - Zemlja visoke zelene trave na sjeverozapadu? - Bingo! - O.K, O.K.! Dobro je. - Nije jo. - O.K. Jesi li trala do ikaga ili si dola avionom? - Vrlo smijeno? - Stvarno ta radi ovdje? - Radim u bolnici. - A-ha. Jesi li dugo u ikagu? - Skoro deset godina. - Svia ti se? - A tebi? - Ja od Amerike znam samo ikago. Umara me ravnica. - Jesu li u tvojoj Bosni planine? - Apsolutno. Brda i planine. Imali smo Olimpijadu. Zimsku. - Malo se sjeam. Bila sam mala. Ti bi onda volio Montanu. 223

Planine, rijeke i jezera. - Lijepe djevojke. - Hvala. - Za ta? - Tako, za nita. - Bla , bla, bla... U neko doba Hamza pogleda na sat. - Vau! Vrijeme brzo prolazi. Mislim da je vrijeme da idemo. - Da te odvezem do auta? - Proetau. Na ulici Jun ue u auto i otvori prozor. - Vidimo se. - Vidimo se. -Dade gas i krenu. Hamza ode na drugu stranu. Nakon pedesetak metara Jun naglo zakoi. - Sranje! Sranje, sranje! - udari rukama po volanu. Vidimo se? Kako se vidimo kad mu nisam uzela ni broj telefona? A ni on nije traio moj. - Jo jednom bijesno udari po volanu. - Nema veze. Naiu ja njega. anse su joj bile 1: 8.000.000. **** Sljedee nedjelje vrijeme je i dalje bilo sunano. Hamza je po obiaju doao na Jezero, sjeo, izuo cipele, stavio nege u vodu, izvadio kolu i zapalio cigaretu. S vremena na vrijeme se osvrtao, ali Jun nije bilo. Te nedjelje, Jun je bila deurna. Odustavi od iekivanja, Hamza se zagleda u vodu. Odavno nije ni s kim priao kao sa njom prole nedjelje. Bila je interesantna i inilo se kao da se poznaju godinama. Neposredna, otvorena i nekako kao njegova. Kao tvoja? Je li sa oeve 224

ili sa majine strane? Nasmija se u sebi. Moda e je vidjeti na koncertu? Mali je problem to u ikagu ima najmanje desetak koncerata dnevno. Da je potrai u bolnici? Ne, ne. Nema teorije. Da je htjela, dala bi mu broj telefona. Ipak, volio bi popriati opet sa njom. Nije htio da razmilja o tome da se nakon dugo vremena glasno smijao. Jun? udno ime. Ali moda je i njoj njegovo ime bilo udno. - Hej, mister! - Neko ga kucnu po ramenu. Ovog puta Hamza se nije trznuo. Savladao je tu lekciju proli put. iroko se osmjehnuvi, okrenu se i nae licem u lice sa... **** Stari, dotjerani gospodin. Odijelo kaki boje, koulja boje pijeska i kravata sa zelenim dezenom. eir boje odijela uspio je da ukroti pola guste bijele kose koja je izvirivala napolje. Stari gospodin je izgledao kao ostarjeli Lorens od Arabije. doi. - Ne brinite mister. Ona e doi. Moda ne danas, ali e sigurno

Hamza ustade. U neprilici je gledao starog gospodina koji je na voleban nain proitao njegove misli i u pravi trenutak uletio u njih. - Oprostite? - Dozvolite da se predstavim. Mark H. Sejmon. Za prijatelje Pukovnik. - Hamza. Drago mi je. - Izvinite, kako rekoste? - Hamza. - O.K. Izvinite to vam prilazim ovako. Kako da kaem? Direktno. - Nema problema. 225

- Znate, ja ivim u onoj zgradi, - stari gospodin pokaza na zgradu preko puta. Stara ekskluzivna zgrada preko puta Jezera je zraila otmjenou i skupoom. Hamza na brzinu procijeni da stanovi kotaju sigurno preko milion dolara. - Deseti sprat. Onaj balkon bez cvijea. - Vidim. - Nije da ja ne volim cvijee, samo ima toliko posla oko njega, a ja ponekad zaboravim i tako... Da proetamo? Hamza klimnu glavom oblaei cipele. - Ja imam malo ruan hobi. Kao to vidite, ja sam star i ne mogu vie hodati kao prije. Oh, izaem ja svakog dana u etnju. Pogotovo sada kad su vruine malo popustile. Ali za vrijeme ljeta, izlazim tek kada se potpuno smrai i kad vruina pored Jezera malo popusti. Mnogo mi je ugodnije sjediti u klimatiziranoj sobi. - Rekoste hobi? - Da, da. Postajem malo zaboravan. Zamalo da ponem priati neto potpuno drugo. Da, taj moj hobi. Neko moe pomisliti da je malo nastrano ali, vjerujte mi... - Po vaem izgledu i oima ne bih rekao da ita u vezi vas moe biti nastrano. - Hvala mladiu. Fino je to uti. Nego, moj hobi je da kroz prozor posmatram plau. Durbinom. Tanije teleskopom. Imam ja i durbin, ali kroz njega ne vidim detalje. - Posmatrate djevojke? - Ne, ne. Ha, ha, ha. U mojim godinama? Iako ima puno lijepih djevojaka. ini mi se da to ja vie starim djevojke postaju sve ljepe. Ne, ne posmatram djevojke. Moda ponekad. Ha, ha. Posmatram ljude. Situacije. Na primjer, doe porodica na plau. Majka se skine u kostim, onda je mu mae uljem za sunanje, ona zauzme pozu i nareuje muu ta da radi. Normalno, ne ujem ta govore, ali vidim po gestovima. Presvuci dijete, namai ga uljem, ne gledaj za tim prostakuama, pazi gdje su djeca, donesi mi kolu, zapali mi cigaretu i bla, bla, bla. Malo je 226

mukaraca. - Ne znam. - Tebe gledam skoro cijelo ljeto. - Zar sam ja interesantan? - Da. Iz nekoliko razloga. Prvo ti si jedini u vindjakni. Vojnoj. Nikad se ne suna? - Ponekad. - Drugo, taj tvoj, izvini, oiljak. Privlai panju. - Ja tu nita ne mogu. - Normalno. Zna, ikago je ogroman grad i ima puno udnih ljudi. Ubrzo se navikne na sve udake koje vidi i oni ti uskoro dou kao normalni. Eto ima jedan to svakog dana... - Izvinite, trei razlog? - Ah, da tree. Ti ili si bio u zatvoru ili u ratu? - Otkud vam to? - Samo ljudi koji su izali iz zatvora ili doli iz rata mogu danima i satima da gledaju vodu. - Prije bih rekao da dolazi iz rata. I to iz daleka. Tvoj engleski me donekle buni, ali vjerovatno ima i za to objanjenje. Da bie da dolazi iz rata. Odatle i taj oiljak. Kad gleda u vodu, pui, ne misli ni na ta, osjea se dobro? - Puno vi znate. Kao guru? - Ha! Puno znam? Ja to nisam itao mladiu, ja sam to ivio. - ta ste ivjeli? - To gledanje u vodu. Kad sam se vratio iz logora. - Kakvog logora? - Iz Koreje. Bio sam u ratu, a onda u logoru. Ponaao sam se upravo kao ti sada. Jesam li neto propustio? 227

- Skoro nita. Ja dolazim iz rata. - Zadnji rat je bio u Jugoslaviji. Ako ne raunam Istok i Alir. A po tebi se ne bi reklo da si sa Istoka. - Iz Bosne. - C, c, c. Dobro sam pogodio. Zna ta mladiu, ako ja to mogu da kaem, i normalno, ako to neto znai, ja se izvinjavam u ime moje zemlje. - Zato? Zbog ega? - To to smo mi uradili, odnosno ta nismo uradili u Bosni, je sramota. Mene kao graanina ove zemlje i kao biveg oficira je iskreno stid. - Nema razloga. Drugi su uradili mnogo gore, odnosno nisu uradili nita. Ili su, to je jo gore, pomagali agresora. I nikom nita. Amerika je ipak... - Ne, ne, mladiu. Amerika je Amerika. Prva, glavna, jedina. Najvea, najbogatija, najljepa, najbolja, najjaa. Moja Amerika kojoj sam, hvala Bogu, sluio cijelog ivota. Amerika... posljednje utoite i san svih ljudi eljnih slobode. Moja Amerika. Sve ostale zemlje su drugorazredni igrai. Vjerujte, ja apsolutno dobro znam nau snagu, ja znam ta mi moemo da uradimo. Znam ta smo trebali da uradimo, a nismo. Neka nam Bog i vai mrtvi oproste. Umjesto da u roku od pet dana zaustavimo tog, kako onaj novinar CNN-a precizno ree, Balkanskog kasapina, mi smo potroili godine debatujui da li je opravdan strah od novog Vijetnama. A taj mali patuljak, taj Vijetnam, nam je dao takav amar da se jo nismo opravili. I drugo, Amerika ve dugo, na alost, nema predsjednike tipa Vaingtona, Ruzvelta ili Linkolna. Nego, ako imate vremena, mogli bi popiti kafu kod mene, etajui doli su do zgrade u kojoj je ivio Pukovnik. - Sa zadovoljstvom. Ulaz u zgradu je bio istovremeno i ulaz u privatni parking. Obezbjeenje. uvar urno izade iz kuice ugledavi Hamzu. - O.K., O.K.. On je sa mnom. 228

- Naravno. Dobar dan, gospodine Pukovnie. Pukovnikov stan je oduevio Hamzu. Iz dnevne sobe pruao se velianstven pogled na beskrajne, plave vode Miigena. - elite li kafu ili neto drugo? - Kafu, molim vas. Dok je Pukovnik radio u kuhinji, Hamza razgleda prostoriju. Stropovi su bili visoki za stan u zgradi. Na zidu do prozora bio je smjeten ogroman kamin. S obje strane kamina dugake, visoke police s knjigama. Na drugim zidovima mnotvo umjetnikih slika. Velika, vezena svilom, amerika zastava u uglu. Hamza prie polici sa knjigama. Mnogo naslova kao u Avdaginoj biblioteci. - Imamo skoro istu biblioteku Pukovnie. - Hamza mu doviknu. - Stvarno? To je divno. Sada ljudi itaju uglavnom smee. Pukovnik ue u sobu nosei kafu. - Da li kamin radi? - Naravno da radi. - Pukovnik prie i pritisnu dugme za paljenje. Plamici veselo zaigrae. - Plinski? - Da, plinski. Bilo bi malo teko donositi drva na deseti sprat ili nositi otpad dole. - Nisam mislio o tome. - To za knjige. Probao sam nekoliko puta itati te ljubavne trilere. Ba da vidim ta se to ljudima svia. I nijednom nisam proitao vie od dvadesetak stranica. - Ljudi vole lagane stvari. - Da. Instant. U nekom trenutku izgubili smo vezu sa drugim ljudima, sa prirodom, sa ljudskou. Sve vie postajemo instant drutvo. Hamza ode do police i nasumice izvue jednu knjigu. "Rimsko carstvo." 229

- ta ti misi, ta je uzrok propasti Rimskog carstva? - Hm, pa... - Hamza se nakalja. Dugo su njegovi razgovori bili o vremenu, poslu, hrani. - Da vidimo. Ovako. Rimsko carstvo, kao i sve imperije prije i poslije njega, Mongoli, Turska imperija, SSSR, se uruilo. Sve su to bile ogromne imperije po snazi i veliini, tako da niko izvana nije mogao da ih ugrozi. Meutim, kao u graevinarstvu, kua moe da se srui lijevo ili desno. A moe i da se urui. Unutra. Do uruavanja dolazi kada temelji ne mogu da izdre nadgradnju. Upravo to se desilo i sa Rimskim carstvom kao i sa drugim imperijama koje sam nabrojao. - Vrlo dobro mladiu. Temelji nisu mogli podnijeti nadgradnju! Da li to znai da ista opasnost prijeti i Americi? I mi smo ogromna imperija. Dodue demokratska. - Malo ste me zatekli. Nisam o tome razmiljao. Ali da vidimo. Samo trenutak. Ameriki predsjedniki sistem sa dvosmjernom meusobnom zavisnou Predsjednika i Kongresa, ne dozvoljava samovolju pojedinca niti grupe. Ogranienje trajanja mandata Predsjednika, takoer, ne dozvoljava stvaranje politikog vode tipa Mao Ce Tunga, Tita, Staljina, Gadafija ili Kastra. Moe on biti dobar kao Washington, ali, poslije najvie osam godina odlazi u istoriju. S druge strane, izvanredno velika ovlaenja predsjednika ne dozvoljavaju stvaranje birokratskog aparata koji bi izmakao kontroli i stvarno vladao, dok bi Predsjednik bio samo figura. I na kraju, najvei zloin u ovoj zemlji je neplaanje poreza dravi. Prvo drava, pa onda sve ostalo. I konano, u tom politikom ramu, stalnoj provjeri u praksi je izloeno sve, od ideja do naina proizvodnje i raspodjele. Sve to ne izdri tu provjeru osueno je na promjene ili propast. Sagledavajui Ameriku u ovako jednostavno postavljenoj ravni, mislim da Amerika nije u opasnosti da se urui. Sve ovo je bez namjere da vam laskam u vezi sa vaom, a sada vjerovatno, i mojom zemljom." Pukovnik ga je gledao sa zanimanjem. - Odavno nisam uo neto tako kratko i dobro o Americi. Povrno dodue, ali zrai optimizmom. Ne mogu nita oduzeti od toga to ste rekli. Imao bih to-ta dodati, posebno o politici na niim 230

nivoima. Ali to ne bi bitno izmijenilo sliku koju ste nacrtali. Da, i ja mislim da Amerika ima budunost u iduem stoljeu. Nai su preci dobro postavili temelje ove zemlje. Nadam se da e potomci znati da je sauvaju i dalje unaprijede. A ta mislite o Kubi? Razgovarali su do kasno u no. U neko doba Hamza je napravio sirotinjsku pastu po Dervinom receptu. Pasta, malo ulja i malo paradajza. Pukovnik je bio oduevljen. Bila je skoro pono kad Hamza ustade da ide. - Skoro da zaboravim. Ona djevojka... - Koja djevojka? - Ona tvoja. to sam ti rekao da e doi. Zbog toga sam i siao na plau - Da, ta je sa njom? - Gledao sam i nju skoro cijelo ljeto. Obino je ona odlazila malo prije nego to si ti dolazio. Uvijek mi je izgledala kao da nekog ili neto trai. I, zna ta ja mislim? A vjeruj mojim godinama i vojnom iskustvu. Mislim da je nala to to je traila. - Mislite? - Ne mislim. Znam. Ljubav je udna stvar. Nego, sada zna gdje stanujem. Pa doi. Samo se javi na ulazu. I ne pozivam te reda radi. Stvarno doi. - O.K. Bilo mi je zadovoljstvo. - Meni je bilo zadovoljstvo. **** Ranu zlatnu ikaku jesen zamijenili su turobni dani puni kia. U zraku se ve osjeao miris skorog snijega. S vremena na vrijeme Hamzu bi obuzimala nostalgija. Nije nita 231

bilo konkretno u toj njegovoj elji za Bosnom. Bilo je to vie neko maglovito osjeanje da se ne nalazi na pravom mjestu. U jednom takvom stanju, jednog kinog novembarskog dana 1996. godine, Hamza se nae u blizini restorana Jaran, vlasnika jednog Sarajlije kojeg je Hamza povrno poznavao od ranije. Uavi u salu Hamza sjede za sto u uglu i porui tursku kafu. Iako su natpisi o zabrani puenja bili vidno istaknuti, svi gosti u sali su puili. Neki mladi je glasno govorio o potrebi da se izae na izbore koji se odravaju u Bosni. Njegova poza, teatralni nain govora, fraze koje je upotrebljavao kao i neprekidno gestikuliranje, podsjeali su Hamzu na aktiviste u mjesnim zajednicama u doba socijalizma. Hamza osjeti da ga i sam zvuk njegovog glasa nervira. - Smiri se Hamza, ti si ovdje samo da popije kafu, - govorio je sam sebi. Mladi je govorio o biti ili ne biti za muslimanski narod, o velikoj prilici da se izae kao pobjednik na izborima, o demokratiji koja konano vlada u Bosni, o fantastinom politikom programu koji e preobraziti Bosnu i dovesti je rame uz rame sa vajcarskom. Kad je poeo hvaliti SDA i nabrajati njene zasluge, Hamza nije mogao da outi. - Smanji malo doivljaj, majke ti. Nisam doao na sastanak ve da popijem kafu na miru ako mogu. Kao da je cijelo vrijeme ekao da se javi takav neko, mladi se die sa stolice i okrenu Hamzi. - Evo, vidite o emu ja govorim. Ovo je jedan od onih zbog kojih se sve desilo kao to se desilo. Tebi ovdje dobro? Ha? A to na narod tamo pati, tebe se ne tie! Smeta ti naa stranka? ta ti ne smeta? Normalno. Lahko je odavde posmatrati i tako govoriti. to se nisi puke uhvatio? - Jesi li zavrio? Da ja tebi neto kaem. To za puku nema veze. Uhvatio se ko se uhvatio. Nego jesi li tu uo za Haruna El-Raida? Nisi? Glupko mali! Zar postoji ovjek koji nije uo za Pravednog vladara pravovjernih. 232

- ta si to rekao? Hamza se ne obazre na prijetei ton njegovog pitanja. - Sada u te ja malo poduiti. Besplatno. Free, to bi rekli Amerikanci. Kau da je u davna vremena u Bagdadu ivio Harun ElRaid. Vladao je sedamnaest godina. Od svoje dvadesettree do etrdesete. Istorija kae da nikada, ni prije ni poslije njega, nije postojao pravedniji vladar na svijetu. Imao je obiaj da se preobue u prosjaka i da tako obilazi grad. Hodao je sirotinjskim naseljima, kucao na vrata bogatih, sluao ta narod pria. Znao je u svakom trenutku sve ta se dogaa u gradu, tako da nije morao da se oslanja na izvjetaje svojih ministara o stanju u dravi. Dobar fol? Ha? I do dana dananjeg njegovo ime je ostalo simbol pravednosti. A zna li po emu e ostati nai poznati? Po tome to nisu znali. Po tome to su od SDA, od njene istorijske uloge na ouvanju muslimanskog naroda u Bosni, napravili partiju za uhljebljavanje desetak familija i njihovih prijatelja. to su tu ideju prve muslimanske stranke od drugog svjetskog rata naovamo do te mjere isprofanisali da e izgubiti sljedee izbore. to su, prvi put u pisanoj istoriji svijeta, izbacili slogan: Ili poteni nesposobnjakovii ili sposobni lopovi. I to su se opredijelili za, navodno sposobne, lopove. ta misle oni? Da je narod glup? Da nemamo sposobnih i potenih ljudi? Nije burazeru. Nije. Imamo mi i sposobnih i potenih, samo malo njih pristaje da igraju kako im glupaci nareuju. To je ono to nemamo. Misli da se ko trza to nam inteligencija odlazi? Niko! Njima ne trebaju pametni. Njima trebaju posluni. Po-slu-ni. Ukoliko ovako nastave, a izgleda da hoe, za par godina e se pojesti iznutra i nestati sa politike scene. Kao to je Tito rekao: - Doie nam glave mangupi iz naih redova. I doli su im. A doie i ovim. A bez jedne ovakve politike partije, kao to je SDA, muslimanski narod e opet doivjeti isto stradanje. Samo, ovog puta, konano. A to se tie Predsjednika... 233

- Ne diraj mi Predsjednika! - vrisnu agitator. U uglu restorana sjedio je momak sa neprirodno savijenom desnom rukom. Hamza mu je, odmah po ulasku u restoran, u oima proitao prolost ratnika. Kao i on u Hamzinim. Sad se taj momak malo pridie. - Ni jedne vie! Nastavi momak. - Po emu e ostati poznat na Predsjednik? Po tome to ni on nije znao! Po tome e ostati poznat. Nije znao da e biti rata? etnici ukopali artiljeriju, iskopali rovove, naotrili noeve, a on kae da nee biti rata. Za rat treba dvoje. Tano. Za rat. Ali za ubijanje treba jedno. Nije znao da se vei broj ljudi koje je on postavio na kljuna mjesta bogati u ratu. Nije znao ta mu rade humanitarne organizacije. Nije znao da su se veina njih pretvorile u organizacije za snabdijevanje zaposlenih i njihovih familija. Nije znao da e etnici pobiti sve u Srebrenici. Nije znao da tim ljudima treba pomoi. Nije znao da mu porodice poginulih boraca nemaju ta da jedu. Da mu invalidi rata nemaju hljeba. Ni da Vlada troi za spavanje ministara u hotelu toliko para da su se mogle zbrinuti sa osnovnim potrebama porodice invalida i poginulih boraca bar u Sarajevu. Kad su, na kraju, ti nesretnici izali na ulicu da demonstracijama trae hljeb, on kae "Nisam znao." Hej! Nije znao da mu borci, invalidi rata, ljudi koji su odbranili i sauvali zemlju kojoj je on Predsjednik, nemaju hljeba!? ta je znao? ta je znao? Nedavno su mu iz bijelog svijeta poslali eksperte da utvrde gdje nestaje novac koji svijet alje kao pomo Bosni. I znate ta on kae? "Ako se utvrdi da je to tano, Vlada e.... Bla, bla, bla." ta ako se utvrdi? Ono to svi znaju. Da su pojedini ministri i drugi u vlasti, koje je on postavio ili odobrio njihova postavljenja, iz rata izali bogati k'o Rokfeleri. Ameriki biznismeni bi se upucali kad bi znali koliko su ovi zaraivali u ratu. A on? Nije znao? On nije htio da zna. Osim odbrane zemlje, ne postoji pree dravno pitanje od 234

egzistencije porodica ehida i invalida rata. Ne po-sto-ji! Samo umjesto jednog sijela, na kojem ionako via stalno iste face, da je otiao u porodicu borca koji je ostao bez nogu na ui, Treskavici ili nekom drugom bojitu, saznao bi sve. I ta je, i kako je, i ta narod misli da bi trebalo uraditi. Ali i on misli da je narod glup, a on i svita pametni. A to je i rekao. Na nekoj skuptini ree: "Onim pametnim e biti jasno za tri godine ta smo uradili. Ostalim nee biti jasno nikad." Evo ve dvije godine ja ekam da mi bude jasno. I nita. Bie da sam glup. O.K. Neka sam. Ali ne volim kad mi neko to kae. Pogotovo moj Predsjednik. I, daj molim ga, neka kae ta su to genijalno uradili, tako da i nama glupima bude jasno. Ono to ja vidim je: 300.000 mrtvih, moda pola milona invalida i milion i dvjesto hiljada raseljenih. Spaljena i unitena zemlja, mito, korupcija, lopovluk. Jah. On e ostati upamen po tome to nije znao. - Misli da na Predsjenik krade? - Ne mislim. Ja znam da on ne krade. Ali znam i da novine mjesecima piu o kriminalu pojedinaca iz vlasti i to sa njihovim punim imenom i prezimenom. A on? Nita. Nema nita! U zatvor mora ili novinar ako lae ili ministar ako krade. Evo vam Amerike. Sve moe dok ne doe u javnost. A onda si najeb'o bez obzira da li si Predsjednik ili izbjeglica. To je pravna drava. A ti? ta se ti trza? Da nije i tebe SDA poslala na poetku rata na studijsko putovanje u Ameriku? Ha? Da malo ui engleski? Ha? Pa da. Zato se ti tako trza. I ovdje si od 1992. godine!? I jo ne radi nita!? Je li da sam u pravu!? Dugo su ti trajale pare koje si donio iz Bosne. Odakle ti? Dala ti SDA ili si moda prodao oruje etnicima? I sad bi da se vrati nazad, ali ti trebaju referense. I doao si da tupi ovim ljudima da bi dole mogao rei kako si radio na izborima u ikagu? Ha? Hamzi. - ta ti meni tu pria? - mladi se die i prijetei krenu prema

- Stani! - Hamza malo podie glas. - Ja u jo malo i popiti svoju kafu i odoh. Sad, ti se moe vratiti za svoj sto i sve e biti u redu. A 235

moe i doi ovamo. Onda e te iznijeti. Tvoj izbor. Mladi se okrenu oko sebe kao da oekuje podrku od drugih gostiju, pa se, kao nevoljno, vrati nazad. U pokuaju da spasi ast, on podie prst prema Hamzi. - Bolje ti je da ode odavde. I da vie ne dolazi. Mladi invalid u uglu restorana se podie. - Ako e neko napustiti restoran to e biti ti. Mar napolje! Konobar prie i stade izmeu njih. - Polahko momci. Bez nervoze. - Ti, idi za ank. A ti jazavac... Mar napolje! Odmah! U tiini koja je nastupila Hamza popi svoju kafu. Plati i prie momku u uglu. - Odakle si? - Iz Krajine. - Dudakoviev Peti korpus. - Sila nebeska! - Drago mi je. Vidimo se opet. - Samo navrati. Ja sam stalno ovdje. I ne boj se. Samo neka neko zucne... - Vidimo se. - Da ti kaem neto? Nemoj na Dedu. Nije ni njemu lahko. - Znam i ja da mu nije lahko. Nekad mi pukne film. Al', jebi ga, je li nama lahko. Vidi tebe, vidi mene. Vidi one momke iz Sedme muslimanske. ta emo mi u Americi? Njegovo je bilo da se brine o nama. - Ne moe on sam. Pogledaj one oko njega. - Pa rekoh ti ja maloprije za Haruna El-Raida. - Vidimo se. 236

- Hamza izae napolje sa gorkim okusom u ustima. - ta mi bi? Bilo i prolo. Od tada je rijetko navraao u restoran gdje su se okupljali Bosanci. Sljedeih mjeseci Hamza se redovno viao sa Jun. Obino bi nedjeljom, oko podne, proetao Miigen avenijom, i svaki put bi je sretao na raskrsnicama Ohaja ili Hurona. Ukoliko bi neko od njih bio zauzet jedne nedelje obavezno je bio tu sljedee. Malo bi etali gradom, Jun bi obavljala uobiajene sitne kupovine, a zatim bi se zabili u neki od brojnih ikakih restorana. Obino je priala Jun, ali malo po malo i Hamza se otvorio i priao joj razne dogodovtine iz Sarajeva prije rata kao i o dogaajima o ratu. Jedne takve nedelje, poetkom januara, Jun mu zakaza sastanak za iduu subotu. Ona asti veerom. Nali su se, kao i obino, na Miigen aveniji, i ruku pod ruku odetali desetak blokova prema jugu. Jun je izabrala ekskluzivni restoran poluzatvorenog tipa. Uz sva mogua objanjenja i izvinjavanja, Hamza je morao da skine vindijaknu i zamijeni je crnim smokingom koji mu donese ljubazni ef sale. To je izgleda bilo neto potpuno normalno, jer Hamza primijeti nekoliko mukaraca u sportskim demperima ispod smokinga. Restoran je imao miris patine. Tome su vjerovatno doprinosili zidovi obojeni tamno be bojom i svi odreda stariji konobari. Nije bilo par tajm djevojaka. U dnu sale klavirista je tiho svirao "Strance u noi", ovdje-ondje upadajui sa po nekoliko rijei popularne melodije. Naruie jelo. Hamza se odlui za klasini ameriki ruak iz kaubojskih filmova. Biftek sa krompirima. - Kad bih pisao ljubavne romane napisao bih da Jun izgleda draesno, - pomisli. - Kad bi obukao koulju, kravatu i salonke, izgledao bi potpuno pristojno, - mislila je Jun a naglas rekla: - Dobro ti stoji smoking. Moda bi ga mogao zadrati? - Moja jakna je dragocjenija. - Misli skuplja? 237

- Ne, dragocjenija. Inae ne vrijedi nita. Kako si provela dan? - Radei. Sutra imam operaciju, pa sam se pripremala. - Naporno? - Ne. Volim ovaj posao tako da se ne umaram radei. ta je novo kod tebe? - Isto. Kua, posao, kua. - Razgovarala sam sa glavnim o tebi. To u vezi Bosne. Ti dobro poznaje situaciju i u toku si svih zbivanja. A mi se pomalo bavimo i psihologijom. Nee se ljutiti? Zna, mislila sam da bi moda bilo dobro kad bi odrao neto kao predavanje o Bosni i posljedicama rata. - Predavanje? Ja? ta bih ja vama mogao da kaem? - Isto ono to si priao meni. - O Bosni? - O Bosni. Ti si bio tamo, ivio i vidio. Mi znamo samo da je bio rat i da su jedni ubijali druge. ta, kako i zato, skoro niko ne zna. - ao mi je. Ne da ne bih volio. Upravo suprotno. Samo nemate vi stomak za to. - Ko nema stomak? - Vi, Amerikanci. - Kako to misli? Mi smo najhrabriji ljudi na svijetu. - Vi? Jeste, ako je Rambo Amerikanac. Ja mislim u stvarnom ivotu. - Jun ustade. Oi su joj opasno sijevale. - Ako je to ala na raun Amerike ja protestiram. Ja odluno protestiram. Ne dozvoljavam ale na raun moje zemlje. Sjede a oi su joj i dalje bijesno sijevale. Hamza ju je gledao klimajui glavom. - To je ast. Tako se brani domovina. Izvinjavam se. Ti si u pravu. Nisam htio da se alim na raun tvoje zemlje. Uostalom, to je oduvijek i zemlja jedne moje polovine. - Oboje se nasmijae. 238

- Ali i dalje mislim da nemate stomak za to. Jun prijetei podie prst. - O.K. ekaj da ti objasnim. Vi imate jaku dravu. Ona vas titi od svega to bi moglo da vas uznemiri. titi vas i od ivota koji izgleda potpuno drugaije nego to ga vi ovdje vidite ili to imate priliku da vidite. ekaj malo. Na primjer. Kad kaem meso, ti misli na hamburger. To nije to. O.K., O.K.! Ta nicla pred tobom. Da li ti zna? Ma zna, samo ne misli na moj nain. Ovako. Zamisli bika. Neko mora da ga zakolje. Krv tee pa ga moraju objesiti za zadnje noge da krv to bre i potpunije istee. Onda mu noem gule kou. Toplo meso se pui. Otvaraju ga i vade unutranje organe. Onda meso reu i klasifikuju. Melju ga i odvoze na pakovanje. I jo neto, u toj nicli je moda meso od dva ili tri bika, jer su maine za mljevenje veoma velike. Jun ga je podsmjeljivo gledala i klimala glavom. - I? - odreza komad nicle i ubaci ga u usta. Hamza je bio zbunjen. - Moe jesti nakon ovoga to sam ti ispriao? - Naravno, to da ne? - O.K. Odrau vam predavanje. - Hvala velika. Sad me izvini za trenutak, - Jun ustade i ode prema toaletu. Uleti u prvi WC i poe povraati. - Nemamo stomaka? Prokleti Bosanac, - vratila se za sto nakon petest minuta malo crvenih oiju. Ovog puta sjede do njega. Hamza je upravo zapalio cigaretu i poeo piti kafu. Gledajui ga kako sa zadovoljstvom povlai dimove, Jun ree. - Daj i meni jednu cigaretu. Hamza zapali jo jednu cigaretu, povue par dimova i prui joj. Jun paljivo povue dim i polahko ga ispusti kroz nozdrve i kroz usta. Nasmija se. Klaviristi u dnu sale se pridrui violina. Svirali su lagane melodije iz filmova i iz drugih zemalja. Jun primae stolicu do Hamze, 239

sjede na stranu i nasloni na Hamzine grudi. Gledali su prema dnu sale odakle je dopirala muzika. - Zna Hamza, drago mi je da nema duge ruke. - Samo trenutak. - Hamza je blago ispravi i ustade. Isprui ruke niz tijelo i zagleda se dokle mu dopiru prsti. Ne nae nita udno. Ni kratke ni duge. Ruke kao ruke. Jun se zacenu od smijeha. Smijui se ona zaboravi na cigaretu i neoprezno povue jak dim punim pluima. Zagrcnu se i poe kaljati. Kaljala je strano i Hamza joj uze cigaretu iz ruke, potapa je malo jae po leima i prui joj au vode. Napad kalja prestade. Jun se ponovo nasmija. - Ne vidim nita udno sa mojim rukama. - O.K., O.K.. Hamza da te pitam neto. Samo da mi odmah odgovori. O.K.? - O.K. - Ali pazi. Odmah. - O.K., O.K. - Da li bi volio da spava sa mnom? Odmah! - Bih. Ne bih. Ovaj,... ta kae? Jun ga je ozbiljno posmatrala. - Jun, ta ree? - Nita, zaboravi. - O.K. - Hamza, zna li ta je inteligencija? - Mislim da znam. Neto to se ne vidi pa svako moe da tvrdi da je posjeduje. - Ozbiljno. - Inteligencija je sposobnost.... 240

- Snalaenja u novim nepoznatim situacijama na osnovu prolih iskustava. Otprilike tako nekako. - Jun ga dopuni. - Da. I? - I nita. Moje pitanje je bio mali test inteligencije. Nikada ti niko nije postavio takvo pitanje? - Ne. U Bosni obino mukarci pitaju djevojku. I kako sam proao na testu. - Izvrsno. - Ha, ha, - Hamza se nasmija. - Stvarno? - Evo zvaninog rezultata testa, - Jun izvadi naoale, stavi ih i preko stakala pogleda Hamzu. - Sad ozbiljno. Tvoj odgovor je bio trenutan i to je najvanije. Da si razmiljao samo dvije sekunde ne bi vaio. Dakle ovako: tvoj prvi odgovor je da. To znai da ti se sviam. Jako. Mislim fiziki i da bi volio imati seks sa mnom. Ne, ne, molim te Hamza. Nemoj me prekidati i odmahivati rukom. Bez ale. Ovo su ozbiljni rezultati testa. Tvoj drugi odgovor je bio ne. On pokazuje drugu stranu tvojih osjeanja. Onu njeniju i suptilniju. Tebi je stalo do mene i uplaio si se da e me uvrijediti tvojim prvim odgovorom. A ti ne eli da me izgubi. I konano, tvoj trei odgovor, kao nisam dobro uo, pokazuje inteligenciju. Poto si se naao izmeu dvije vatre, odluio si se da dobije malo vremena, da razmisli i da vidi moju reakciju. I to je bilo vie podsvjesno nego svjesno. To je bio podsvjestan pokuaj upravljanja situacijom. Brzina reagovanja navodi da si jako inteligentan. Da, moe biti ponosan na svoju inteligenciju. - Moda ima u tome neto istine. - Ali ti to nee nikad priznati. A u kojem dijelu ima istine? Da hoe da spava sa mnom ili da nee? - Da mi promijenimo temu? - O.K., Hamza. Moemo promijeniti temu ali ne moemo stanje. - O.K., O.K.. Idemo dalje. 241

Violina u dnu prostorije poe svirati maarski ples. Hamza zatvori oi uivajui u muzici. Jun ga je posmatrala. - ta li je sa tom violinom u njegovoj glavi? Dobro sam ga zbunila testom. A rezultati su tani. Ako i nisu njegovo naknadno ponaanje ih je potvrdilo. Violina zavri u ludom ritmu i Hamza otvori oi. - Kako si to zamislila? - Koje? Sa spavanjem? - Ne. O.K., rekli smo da idemo dalje. To sa predavanjem, ako se moe tako nazvati? - A to. Imamo amfiteatar u bolnici. Zna ta je amfiteatar? na dnu. - Otprilike. Sjedita su postavljana niz brdo, a onaj to govori je

- Odlino. Dogovoriu termin. Pozvaemo zainteresovane iz bolnice i moda sa psihijatrije iz North Westerna. Ti doe, odri predavanje, ima pitanja, nema pitanja. Gotovo. Nita vie. - O emu da im govorim? - O emu hoe. ta ti je na dui. - O.K. Samo, skreni panju glavnom na ono o stomaku. Neu da zavrim predavanje pred praznom salom. - Ti se pobrini da ne pone mucati. Imae doktore psihologije u publici koji znaju ta misli prije nego to otvori usta. - O.K. Vidjeemo. Ostatak noi Jun je priala o Montani, jezerima i rijekama na obroncima Stjenovitih planina, o ivotu na ogromnom imanju, o lovu, jahanju i pecanju sa ocem i braom, ... U pono, Hamza ju je dopratio do auta. Jun ga ovla poljubi u obraz i odjuri.

242

**** Jun je konano utanaila datum predavanja. Tema je bila: "Razgovor o psiholokim i socijalnim aspektima rata." Za ovu priliku Hamza se potrudio da izgleda pristojnije. Siva rol majica se slagala sa samtanim pantolama iste boje. Junin bos je bio simpatini stari gospodin, ljubazan i predusretljiv. Ispod glatke i njene povrine Hamza nasluti lava koji ogromnom snagom i energijom dri ovu bolnicu u samom vrhu svjetskih klinika ovakve vrste. - Vi ste, dakle, taj Hamza, - snano mu stee ruku. - Jun mi je priala o vama. Sve najbolje, naravno. - avo nije crn kao to izgleda. - Hoete rei da aneo nije bijel kao to se pria? - Otprilike, - Hamza se nasmija i pomisli: - Ne znam kako prolazi sa ovcama, ali starog vuka ne moe prevariti svojim izgledom dobrog Samarianina. Ima u tebi vie snage i energije nego u svim ostalim na ovom skupu zajedno. Amfiteatar je bio skoro pun i Hamza osjeti laganu tremu. Istovremeno mu je bilo drago to mu se ukazuje prilika da Amerikancima kae bar dio istine o Bosni. Samo, sumnjao je da e dobiti aplauz nakon prcduvanja. - Dame i gospodo, - Junin ef se obrati prisutnim. - Mi do sada nismo imali obiaj da drimo ovakva ili slina predavanja ili razgovore. Ja sam se odluio da zakaem ovo predavanje imajui u vidu ekskluzivnost naeg dananjeg gosta i injenicu da on dolazi iz podruja koje je doskora bilo zahvaeno ratom. Naa znanja o tom nesretnom ratu su skromna, to je bio jedan motiv vie da zakaem ovo predavanje. Sudei po broju prisutnih, smatram da je tema interesantna i da e rasvijetliti dogaaje koji su se zbili kao moda i nain ponaanja sa kojima se susreemo u svakodnevnom poslu. On rukom pozva Hamzu. Hamza izade za govornicu. Zakai mali mikrofon za majicu tako 243

da nije morao neprekidno stajati nagnut nad govornicu. Malo se nakalja da provjeri mikrofon, duboko udahnu i poe: - ast! ast je dame i gospodo psiholoka kategorija i nije vezana samo za ljudski rod. Pojam asti je prisutan i kod pojedinih vrsta, posebno inteligentnijih ivotinja. Tako razne vidove asti susreemo kod slona, konja, psa, delfina, lava, vuka, itd. Pojam asti je nepoznat kod zmija, leinara, akala, kojota, hijena i mieva. Ove vrste ne poznaju pojam asti. Postoji dosta arolike i izdiferencirane oblasti u kojima se ogleda ast. Na primjer ast porodice, ast zemlje, profesije, ast religije, ast ene, sestre, itd. Ili na primjer svi vi ste morali poloiti Hipokritovu zakletvu nakon okonanja studija da ete asno vriti svoj ljekarski poziv. Kroz cijelu istoriju ljudskog roda, zbog asti se ratovalo i umiralo. Zbog asti su vrena ubistva i samoubistva. Hara kiri je samo jedan od ekstremnih oblika zatite asti za koji svi znamo. Ja u se ovdje zadrati na fenomenu asti porodice, ene i zemlje. Pitanje asti ene je jedno od najstarijih oblika asti. ast mujaka, u zatiti enke je poznata i kod ivotinja. Jelen na primjer. Radije e poginuti u dvoboju nego kukaviki pobjei i ostati iv. Trojanski rat je voen zbog asti ene, a Odisej je po povratku kui pobio sve koji su pokuali da okaljaju ast njegove porodice i doma. Jedan moj prijatelj je svojevremeno bio svjedok dvostrukog ubistva. Prevareni mu je ubio enu i ljubavnika. Njegova ast kao glave porodice i mukarca je bila ugroena. sali. U sali lagano komeanje. Hamza prekide govor i zagleda se po - Pitanja? - Oprostite, - mladi doktor se podie sa mjesta. - Dr. O'Brajen. Ja sam mislio da ete govoriti o Bosni. - Samo malo strpljenja, molim vas. Ja upravo govorim o Bosni i nadam se da vas neu razoarati. Dakle, ako moete da me pratite, ustanete jedno jutro i krenete 244

na posao. Povezete usput suprugu na posao i kerku do kole. Nakon nekoliko milja naiete na prepreke na putu. Bodljikava ica i betonski blokovi. I natpisi: Ovo je Smrdija. Trljate oi, ali ne pomae. Prepreke su tu i natpisi su tu. I neki ljudi sa crnim arapama na glavi i orujem. Mislite, moda snimaju film, a vi ete zakasniti na posao. Priete im da zatraite da vas propuste, ali oni upere oruje i kau: odbij! I sada, ta ete? Morate nazad. Probate drugom ulicom - isto. Opet Smrdija. Vratite se kui, zovete na posao da pokuate da objasnite zato niste doli, ali ni onaj koga ste htjeli da zovete takoer nije doao. Upalite radio, TV. Kau grupa neodgovornih pojedinaca. Policija e brzo razrijeiti incident. Krenete sutra na posao, opet Smrdija. Opet idete kui. Sad vam je dosta svega. TV i dalje govori da e se sve brzo rijeiti.Trei dan, sad ve potpuno bijesni, stavljate porodicu u auto i kreete. Blizu ste barikade na cesti. Odjednom "Bum, bum, bum." Snajper. Pod pucnjavom nekako zaokrenete i vozite unazad. Auto krvavo. Pogledate, supruga i kerka mrtve. Precizni pogoci u glavu. Mislite to je ludilo, to nije istina. Ne moe biti. Zato, za ime Boga. Zato? Ali ta je tu je. Morate ih sahraniti. Pogrebna firma i groblje su na drugom kraju grada. Uzimate vree za spavanje i u jednu stavljate suprugu, a u drugu kerku. Mislite da ete ih sahraniti u parku. Ali park je ve prepun. Nesretnici poput vas sahranjuju svoje najdrae. Uspijete pronai malo slobodnog prostora u nekom oku. Nekako iskopate grobove i sahranite ih. Prouite im odlomke iz molitvi koje su vam ostale u glavi od djetinjstva. Vi vie niste isti ovjek. Svega vam je preko glave. Poludjeli ste. Majku im jebem! Ovo nije Smrdija. Ovo je moja zemlja! Smrdija je tamo negdjc i ako je ele neka idu u nju. Ovo je moja zemlja. Ja nemam gdje da idem i da hou! Daklc, vaa ast, kao mua, kao oca, kao graanina je unitena. Niste uspjeli da uinite ono to nalae svaka religija na svijetu. Niste uspjeli dn zatitite svoju suprugu i svoje dijete. Niste uspjeli da sauvate osnovu svih ljudskih zajednica. Niste uspjeli da sauvate svoju porudicu. ta ste vi? Ko ste vi? Vaa porodica je s pravom oekivala da je zatitite. Vaa kerka...? Krv vae krvi! O.K.! O.K., majku im jebem krvavu! Nisam uspio! Ali tu su druge porodice, tu su druga djeca koja moraju da ive. Moram bar pokuati spasiti zemlju za sljedee generacije koje dolaze. Moram se boriti! Boriti! Tumarate ulicama i 245

nailazite na druge ljude, druge nesretnike kao i vi. Svi hoete da se borite, ali nemate ime. Kamenicama protiv tenkova i MIG-ova. Ako, i kamenicama ako treba. Naete prodavnicu oruja. Preostalo nekoliko noeva i municija za lovake puke. Neko se dosjeti da im kalibar odgovara vodovodnim cijevima. Naete nekoga majstora koji zna da vari i pravite puke od vodovodnih cijevi. Domet pedesct metara. Ali pucaju i uje se eksplozija. Poinje granatiranje grada. Sa udaljenosti od deset-petnaest milja grad se granatira iz svih moguih orua. Tenkovi, haubice, viecijevni bacai raketa, avioni. Nema struje, vode, telefona, gasa. Ekonomski sistem se raspao. Novac vie ne vrijedi i ako ga imate. Nema benzina za auto. Nema hrane. Nema nita. Na skrovitim mjestioma ljudi kopaju bunare da bi doli do bilo kakve vode. Kanalizacija ne radi. Smee se ne odvozi. Apokalipsa! Zato? Zato to neko misli da moe uzeti srce vae zemlje i odnijeti ga u Smrdiju. Poari su danononi. "Smrdi" posebno pucaju na vatrogasce kada pokuavaju gasiti poare. Nestaju biseri arhitekture vaeg grada, nestaju bogomolje, porodilita, bolnice, biblioteke, hoteli. Hiljade poginulih. Borite se. Golim rukama, ali se borite. Vas nekoliko odlazi u okupirani dio i dovlai nekoliko paketa granata. Ali nemate topova. Uzimate metalne cijevi, otprilike istog prenika. Stavite granatu i snano udarite ekiem po kapisli. Granata izlijee, ali pogaa neprecizno, u krugu od skoro pola kilometra. Nema veze. Nekako skupite delegaciju koja uspijeva da se probije iz okruenja. Odlaze u demokratski svijet da trae pomo. Kau tako i tako. Napali su nas. Gradovi gore, hiljade mrtvih, mi se borimo, ali nemamo ime. Demokratski svijet kae: Mi smo uz vas. Sino smo zapalili 10.000 svijea za 10.000 vaih poginulih graana. Vi se zahvaljujete za svijee, ali traite oruje. Bilo ta. Ne moete sa vodovodnim cijevima protiv tenkova. Oni kau, ao nam je, ali donijeli smo odluku da uvedemo embargo na naoruanje za cijelo to podruje. Vama nije jasno. Kakav embargo? "Smrdi" su uzeli svo oruje koje je postojalo. Sada vas granatiraju sa granatama koje su proizvedene 1956. godine. Znai da imaju granate svih godita od 1956. do 1992. godine. To je jako puno granata. To je emgbargo samo za nas. Demokratski svijet kae: ao nam je. Vie oruja - vie krvi. O.K. Ali to znai samo da i neki od ubica moe poginuti. Ovako ubice mogu da ubijaju nekanjeno i da dalje 246

unitavaju kompletnu zemlju. To je ludost. Ali, demokratski svijet je demokratski. Donesena je odluka i oni je potuju. Ali, demokratki svijet je na vaoj strani. Dae vam hranu. Onda vam poalju hranu kojoj je istekao rok trajanja, hranu za bebe koja je leala godinama u skladitima, poalju vam grah koji se ne moe skuhati, riu koja je crvava, lan pakete iz vojnih skladita koji su proizvedeni prije dvadeset godina. Demokratski svijet vam poalje lijekove za venerine bolesti, za bolesti koje ne postoje ve dvadeset godina, lijekove kojima je istekao rok trajanja i za koje bi morali platiti desetak miliona dolara da bi se unitili, a vi gledate kako ljudi umiru zbog nedostatka antibiotika, infuzije itd. Vraate se razoarani. Ali ta je tu je. Morate se boriti. "Smrdi" osnivaju konc-logore. Nie novi Auvic, Dahau. "Smrdi" melju vae sugraane u stono brano. Prodaju oi vae djece na svetskom tritu dijelovima ljudskog tijela. Stotine tih, tih, recimo "smrdskih" boraca, siluju zarobljene ene i djevojke. Ali ni to nije dovoljno. Dre ih dok im trudnoa dostigne sedam mjeseci tako da je abortus nemogu i onda ih mijenjaju za svoje zarobljene, recimo, borce. Ubijaju cijela naselja. Na mjestima vaih bogomolja prave parkinge. Buldoerima preoravaju vaa groblja. Htjeli ili ne borite se. Kamenom - kamenom. Prijatelji vam ginu, ali idete dalje. Otimate oruje. Konano imate oruje da moete krenuti u napad. Doli ste do take da na njihovih deset granata moete vratiti jednu. "Mirotvorci" iz svijeta organizuju akcije podrke vaoj borbi. Istovremeno u Parizu i Londonu. Tano u pono, hiljade ljudi dolazi na dva najpoznatija mosta u tim gradovima i u znak podrke piaju, oprostite urniraju, u vodu Sene odnosno Temze. Vama toplo oko srca. Jodan va gradi je u totalnom okruenju ve tri godine. Ipak uspijevaju da opstanu. Demokratski svijet trai da predaju oruje njihovim jedinicama koje e ih uvati. Vi povjerujete. Ipak je to demokratski svijet. Glavni general iz demokratskog svijeta lino dolazi u taj gradi. U ime demokratskog svijeta obeava zatitu svim graanima. Graani predaju oruje. Ubrzo nakon toga "Smrdi" ulaze u gradi bez otpora i ubijaju deset hiljada graana, uglavnom ena i djcce. Lov na njih po okolnim umama traje nekoliko dana. Za to vrijeme, 247

pukovnik UNPROFOR-a koji je bio zaduen za zatitu tog gradia nazdravlja i pije sa komandantom "Smrda." Poslije je izjavio da sav narod iz tog gradia ne vrijedi malog prsta njegovog vojnika. Kae: "...djeca su im prljava i stalno prose hranu. " Glavni generali i taj pukovnik su se vratili u svoje zemlje i primili visoka odlikovanja za uspjene misije. Navee, prije spavanja, priaju unucima o asnosti vojnike profesije. Kad ste se na kraju dokopali oruja i krenuli u ofanzivu, demokratski svijet kae: Stani! Ako se ne zaustavite-napae vas. I jo kae demokratski svijet da morate ivjeti sa "Smrdima." I njima demokratski svijet dodijeli 49% vae teritorije. A "Smrde" koji su smislili i organizovali rat stavlja u zajedniku vladu. 300.000 mrtvih, 1.200.000 raseljenih, stotine hiljada invalida? Zato? ast!? Demokratski svijet je izgubio ast. Pojam asti se izvrnuo. Nekada se zbog asti ratovalo, ubijalo i ginulo. Nekada su ljudi ili uspravno i gledali pravo. Nekada su generali zbog izgubljene asti izvravali samoubistvo. Nekad su kapetani tonuli sa svojim brodom. Nekad. Sada, politiari bez kime postaju predsjednici. Oficiri bez kime postaju generali i dobijaju medalje. Zemlje bez kime dobijaju predsjednike bez kime. Ljudi s kimom se lome. Jer stre. A to nije dobro. U masi pognutih i povijenih ljudi, uspravni stre i treba ih slomiti. To je, gospodo, psiholoki i socioloki aspekt rata." Hamza uutje. U amfiteatru tajac. Prisutni se zgledaju ili rezignirano bulje ispred sebe. Dvije 248

mlade doktorice tiho plau. Nakon minut-dva, tajac postade neprijatan. Izgledalo je da niko nema pitanja, a ipak se niko nije dizao sa mjesta Jedan doktor odlui da prekine tiinu i neprijatnu situaciju. - Jedno pitanje? Kako je mogue da se to desi u Evropi na kraju dvadesetog stoljea? - Ja mislim... U stvari, bolje je da... Izvinite. Da li ima u sali eksper za psihologiju? ustade. Stari, sijedi doktor, kratke, uredno potkresane bijele brade - Dr. Meyer. Doktor psihologija i psihijatrije, - predstavi se. - Doktore, psihologija je vaa profesija kojom se, oito, bavite godinama. Kako je mogue da se ovako neto desi u Evropi na pragu dvadesetprvog stoljea? Doktor skide naoale. Iz depa izvadi krpicu i poe ih briljivo istiti. Razmilja. Prevre naoale u rukama. Stavlja ih na oi i ponovo skida. Podie oi i gleda Hamzu. - Ne znam. U amfiteatru ponovo zavlada mukla tiina. - Ne znam gdje, ali proitao sam da vai dravnici tvrde da se nije radilo o graanskom ratu, - bilo je novo pitanje. - Vidite, po definiciji, graanski rat podrazumijeva dvije skupine suprotstavljanih graana. U Bosni su bili graani i zvijeri. - A vjerski? Ipak je to bio sukob hrianstva i islama. - Ja bih rekao da je to bio nevjerniki rat. Nema religije koja zagovara ubijanje. A nain na koji su ubijani Muslimani u Bosni ukazuje na apsolutni nedostatak bilo kakve religije kod ubica. - Oprostite, ja ipak ne razumijem. - Na Bosnu je izvrena klasina agresija dviju susjednih drava. Njihovi predsjednici su dogovorili podjelu Bosne i pokuali da je realizaju. To je u najkraem ta se desilo. Jer, injenica je da su 249

bosanski civili ubijani u Bosni a da su vojnici Armije Bosne i Hercegovine ginuli samo na podruju Bosne i Hercegovine. ta su tu radili vojnici Srbije i Hrvatske? ta su tu radile brojne paramilitarne grupe iz "Smrdije", u stvari bande ubica i pljakaa, koje su njihove vlade poslale obeavajui im zabavu i plijen? - Pitanje? - O.K. Vi baratate sa cifrom od 300.000 poginulih. U posljednje vrijeme sam itao da ta cifra ne prelazi 200.000. - I ja sam itao neto o tome. Na alost, pravu istinu nikada neemo saznati. Ali, dozvolite. Ako se utvrdi da su Nijemci u Drugom svjetskom ratu likvidirali samo 9.800.000 jevreja a ne 12.000.000 kao to se mislilo, da li e to promijeniti sliku o nacistikoj Njemakoj? - Pitanje? - Svi znamo da je Iran pomagao Bosni. Ko je pomagao Srbima? - etnicima? Njima su pomagali svi. itav svijet. Nepomaui Bosni oni su sudjelovali u genocidu. Kad rekoh genocid! Molim vas da to zapamtite. Ge-no-cid. Svu svoju truhlost i amoralnost Zapad je pokazao i uvoenjem sintagme "Etniko ienje." Znate li zato? Zato to pojam genocid automatski izaziva asocijaciju na faizam i stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga je postojala realna opasnost da se zbog upotrebe pojma genocid, koji uzgred reeno, precizno i bez ikakve sumnje, u jednoj jedinoj rijei daje potpunu sliku stradanja Muslimana u Bosni i Hercegovini, zbog toga je postojala "opasnost" da javno mnjenje zapadnih zemalja primora svoje vlade na odluniju akciju na zaustavljanju rata i kanjavanju poinilaca ratnih zloina. Zbog toga su zapadne zemlje izmislile tu sintagmu. I tako, dok ste sluali vijesti o etnikom ienju u Bosni i Hercegovini, to vas je asociralo na ienje, pospremanje, na neki bezazleni posao koji i vi radite s vremena na vrijeme. Nikako na masovna strijeljanja stotina civila. Taj izraz vas ne moe asocirati na konrcntracione logore. - Da li tu ubrajate i Ameriku? - Jednim dijelom - da. Vi znate koliko je rezolucija doneseno o Bosni?! Samo je jedna ispotovana sto posto. Ona o uvoenju embarga 250

na oruje. Ne mislim da je Amerika pomagala etnicima. Ona samo nije uinila nita da pomogne Bosancima ili da zaustavi rat vojnim sredstvima. I ameriki brodovi su kontrolisali Jadran. - Ali su prestali vriti kontrolu. - Da. Bil Klinton je konano donio tu odluku. Dodue kasno. Suvie kasno za 300.000 poginulih, ali ipak na vrijeme za preivjele. Da nije bilo te odluke, sumnjam da bi se Bosna odbranila. Konano je Bil odluio, ne da nam da ansu, nego da nam je ne uskrati. - Molim vas, ako moete da se izjasnite na koje oficire UN-a ste mislili." - to da ne? Ako su oni mogli da urade to to su uradili nema razloga da ih ja ne mogu imenovati. Mislio sam na sve generale koje su UN poslale u Bosnu. Od kanadskog generala Mak Kenzija, indijskog tenerala Nembijara, engleskog generala Smita itd. Itd. Ovo u vezi Srebrenice je djelo francuskih generala Morillona i Janvijera kao i holandskog pukovnika Karremansa. Morillon je stanovnicima Srebrenice obeao zatitu UN ukoliko predaju oruje, a Karremans je predao Srebrenicu etnicima. Sutradan po ulasku u Srebrenicu, jula 12. 1995. godine, dok su etnici ubijali hiljade ena i djece u i oko grada, komandant Plavih ljemova, holandski pukovnik Karremans je nazdravljao ratnom zloincu, etnikom generalu Ratku Mladiu. Ja ovdje imam novine u kojima je ta fotografija koja je obila svijet. Pored toga postoje i video snimci govora gen. Morillona u Srebrenici. Ukoliko vas interesuje mogu ih nabaviti. - Je li mogue da je krivac samo na jednoj strani? - Kao to sam rekao, vaa krivica je to ste ivjeli na tom podruju kada su "Smrdi" odluili da ba tu prave svoju dravu. - ta mislite o vaim politiarima? - To je druga pria. Ali, sami ste rekli o mojim politiarima. Oni su moji. Moda su mogli odigrati i bolje? Ali, teko je igrati kad imate 300.000 mrtvih i no pod grlom ostalih graana. - Da li ste mogli pretpostaviti ponaanje evropskih sila? 251

- Na alost, suvie kasno. Iako, sada kad razmiljam o tome, bilo je mnogo sitnica koje su na to ukazivale. Na primjer, kada je lord Karington prvi put upotrijebio izraz zaraene strane i time izjednaio agresora i rtvu, mi smo morali znati da se radi o namjeri, a ne o greci, zbog nepoznavanja injenica. Sad itam da je postavljen da arbitrira u sporu izmeu Amerike i Kanade oko ribolova. - Nema vie pitanja? Hvala to ste mi dozvolili da vam govorim o Bosni. Nakon predavanja u holu je bila prireena mala zakuska. Hamza prie Jun. - Nisu se ba pretrgli od aplauza? - Kakav aplauz, Hamza? Vidi da su u oku. Previe injenica u kratkom vremenu. Mislim da nisu niti e ikada prisustvovati slinom predavanju. - Mladiu, vi ste izgleda operisani od politikog sluha? - Junin ef mu se obrati malo prijekorno. - Politiki sluh je za politiare. Meni je dovoljan sluh za istinu, odbrusi mu Hamza. - To je u redu, ali za ovakve izjave se u Americi moe ii na sud. - Da. U Americi. Ali... cilj tube bi trebala biti zastita asti? Zar ne? Zar ne mislite i Vi da bi to malo liilo na alu? I jo neto. Da li vam je poznato da je Francuska vlada zabranila svojim vojnicima i oficirima da svjedoe na sudu za ratne zloine u Hagu. Ha?! Viv la Frans!!! Nacionalnu ast Francuske spaava jedan, jedini ovjek sa grupom prijatelja. Filozof i kosmopolita, Bernard Levi. - Oprostite, - jedna starija doktorica mu prie. - Ono za silovanja. To je stvarno istina? - Na alost, gospoo. - Koliku je tih sluajeva bilo? - Zvanino, koliko je meni poznato, registrovano je 30.000 252

hiljada. Ali, vi imate da na jedan prijavljen sluaj silovanja dolaze najmanje tri neprijavljena. U svakom sluaju, jako mnogo. U svakom ratu ima sluajeva silovanja, ali ovdje se radilo o programiranom silovanju kuje je hilo u sklopu zvanine "smrdske" politike u ovom ratu.Taj zloin je bio isplaniran. - Nevjerovatno! U Evropi, na kraju dvadesetog stoljea. - Postoje snimci, svjedoenja. Jedan broj tih nesretnica se sada nalazi u Americi. Ali, vama su cijelo vrijeme prezentirali cenzurisane snimke. Ublaene i umekane vijesti. Da se ne uznemirite. - Izgleda da jesu. - Moda je to bolje? - Moda. Mislim da nikada neemo saznati. **** Nova 1997. godina poela je sa snijegom. Bilo je strahovito hladno, posebno u blizini Jezera. Vjetar, koji je dolazio sa sjevera, dodatno se hladio jurei preko voda Miigena i svom snagom se sruivao na grad. Ulijetao je meu nebodere. Lomio se, razdvajao i ponovo nastavljao, tako da se vie nije znalo odakle pue. Ono to je najvie zbunjivalo Hamzu bili su Amerikanci koji, kao da nisu primjeivali hladnou. Djevojke u lepravim haljinama i mukarci u odijelima izlazili su iz poslovnih zgrada da bi otili na doruak, ne obazirui se na zimu. Hamzi je bilo hladno gledajui ih. Dani su prolazili uglavnom monotono. Rijetki susreti sa Ekremom, pukovnikom, a posebno Jun, bili su kao praznici. Upravo onoliko koliko se Hamza osjeao potiteno i izgubljeno nakon posjeta Ekremu, toliko je bio raspoloen nakon susreta sa Pukovnikom i veseo nakon sastanka sa Jun. Prilikom posjeta Ekremu uglavnom su priali o ratu i rezultatima rata. Najburnije je bilo kad bi se dotakli Daytonskog mira. Ekrem bi padao u vatru, galamio, psovao. ena i mati bi tada prijekorno 253

gledale Hamzu, jer da on nije doao, Ekrem se ne bi uzrujavao. - Zna li ti Hamza, da je Dudakoviu trebalo jo desetak dana da uzme Banjaluku. Za Prijedor mu je trebalo samo par dana. Joj, samo da hoe opet zapucat. Ode Ekrem u Bosnu. - Nije se moglo, bolan ne bio. Zna li kako su nae bili pritisli? Potpisati i nema druge. - ta pritisli? Kako misli pritisli? Stavili im no pod grlo? IIi su im zarobili familije i rekli da e sve pobiti ako ne potpiu? Ha? - Ne razumije, to ti je politika. - Ne postoji politika, Hamza. Ne postoji. Ima samo dragi Allah delleanuhu. Po onome to su etnici imali, trebali su nas pobiti za petnaest dana. Ali, dragi Allah delleanuhu nije dozvolio. A nai potrali da potpiu. - Jest, da nisu potpisali poginulo bi jo tristo hiljada. - Pa ta? Pa ta? Meni su iskorijenili familiju. Moj sin je sad jedini sa mojim prezimenom. Preko trideset lanova. Amide, roake, brata. Pa ta? - Jebem im majku krvavu! - Dae Bog, bie rata! - Ide Ekrem u Bosnu. Hamza bi na kraju odlazio i danima se muio pokuavajui da nae argumente kojima bi mu se drugi put suprotstavio i pomogao i njemu i sebi. Kod Pukovnika bi atmosfera bila potpuno drugaija. Obino bi Pukovnik naeo neku temu iz svjetske politike ili istorije i onda bi cijelo poslijepodne razgovarali o tome. Priali su o Indijancima, panskom osvajanju June Amerike, o Aleksandru Makedonskom, Dingis Kanu, Napoleonu, sve do Vijetnamskog rata. Debatovali su ko je bio vei svjetski putnik, Marko Polo ili Ibn Batuta. Hamza bi neto skuhao u ogromnoj Pukovnikovoj kuhinji, ili bi Pukovnik naruio ruak iz nekog 254

boljeg restorana. Sa Jun mu je, ipak, bilo najljepe. Osjeao se oputeno i ugodno. Njihovi susreti nisu bili planirani. Sretali bi se sluajno kad se ona vraala sa posla ili ila u kupovinu. Hamzina stalna ruta za etanje du Miigen avenije omoguavala je Jun da ga pronae skoro uvijek kad je eljela. Hamza bi je pratio u kupovini ili bi u nekom od brojnih restorana ili barova razgovarali o svemu i svaemu. U jednoj od takvih etnji Jun je trebalo da kupi neke sitnice i oni uoe u robnu kuu sa vrlo dugakim pokretnim stepenicama. Prije nego to e stati na njih, ona se okrenu Hamzi: - Budi paljiv. - Hej, stani. Ove stepenice se kreu, - Hamza je povue unazad. - Da, to su pokretne stepenice. - O, ooo! Imaju li ovdje obine stepenice? - ta ti je? Ne boji se valjda. - Ma, ne bojim, samo vie bih volio obinim stepenicama. - Idemo na etvrti sprat. Daleko je. Hajde, skupa emo. - Ne, ne. Hajde ti jednom sama gore i nazad, da ja vidim. - O.K., evo gledaj, - Jun stade na stepenice, ode do sprata i vrati se nazad. - Eto, vidi, nije opasno. Stadoe na stepenice i popee se. Dok je ona kupovala, Hamza je etao okolo i razgledao druge sitnice. - Kako to da nisi nikad vidio pokretne stepenice. - Nisi normalna. Mi smo imali pokretne stepenice kad ste vi ovdje jo lovili bizone za ruak. - Ti, ti, - bijesno je sijevala oima. Zamahnu rukom i prilijepi Hamzi zvonak amar. Istog trenutka stavi ruku na usta shvativi ta je uradila. 255

- Izvini. Izvini, molim te. Ne znam ta mi bi. Izvini, molim te. Hamza se drao za obraz. Sad izgleda ima i enskog Musu. Malo mu jc bio njegov Musa. - E, moj Musa! - ta kae? - Kaem, e, moj Musa. - ta je Musa? - Nije ta je Musa, ve ko je Musa? - Hajde idemo. - Ona uze Hamzu pod ruku i napustie robnu kuu. Dok su sjedili kod Dordana, Hamza je priao: - U Sarajevu, u mojoj ulici, ivio je jedan moj prijatelj, Musa. - Samo trenutak. Je li ivio ili ivi? Mislim je li poginuo? - iv je. Bar je bio kad sam ja otiao iz Sarajeva. - Jesi li mu telefonirao? Pisao? - Nisam. - Zato, za Boga? - Tako. Nije vrijedilo objanjavati. Niko ko nije izaao iz Sarajeva to ne moe shvatiti. Kad te razdiru elja i enja, a ne javlja se, niti se tebi neko javlja. Svako mora da odboluje to sam za sebe. Jednog dana... Jednog dana, kad bude znao ko je, ta je, i kako dalje, javie se. - I taj moj prijatelj Musa... - Hamza je priao. Jun je upadala i prekidala ga svojim, za nju razlonim, a za njega smijenim upadicama i pitanjima. I opet, kad su pogledali na sat, bila je skoro pono. To im se redovno deavalo. Vrijeme je zaista jurilo. ****

256

Bio je januar, 13. i Hamza je, izaavi iz restorana brze hrane, duboko navukao vunenu kapu na elo. Snijeg je kripao pod nogama. Skoro dotra do traka. Plati parking i izveze se napolje. Parkinzi su bili izuzetno skupi u ikagu. Sjeti se sarajevskog glumca Josipa Pejakovia. U nekim novinama je proitao njegov intervju. "Dresirae nas k'o avlijanere." Pejakovi je mislio na novu vlast koja e trenirati ljude i utjerivati ih u suru. S obzirom na tvrdoglavost Bosanaca, to e ii teko. Kao kad hoete da dresirate avlijanera. Jadni, glupi avlijaner e popiti brdo batina dok naui najosnovniju komandu kao to je sjedi ili lezi. - Mene je ikaka policija trenirala k'o avlijanera, - tri puta mu je pauk odnosio auto i platio je preko dvadeset kazni dok nije shvatio da, ako negdje pie da je zabranjeno parkiranje, onda je stvarno zabranjeno. I sigurno e mu ili odvui auto ili e, ako je bolje sree, samo dobiti "tiket" za parkiranje. Vozikao se bez nekog odreenog cilja. Bilo mu je rano da ide kui. Morae kupiti neki radio u traku. Samo nije mogao da pronae nain kako da to uradi a da mu ga iste noi ne ukradu. Moda kasetofon koji bi mogao jednostavno vaditi, a da se ukljuuje preko upaljaa u autu. Tako, razbijajui glavu nae se u kraju u kojem nije bio prije. Razgledao je okolinu vozei sporo. Panju mu privue reklama iznad ulaza u jedan restoran "Tamajdan". Turska rije "Rudnik kamena," ali isto tako i kvart u Beogradu. Beogradu? Smrdigradu, to bi rekao Avdaga. - Morn biti ili turski ili srpski restoran. Ba da provjerim, pronae mjesto za parkiranje i ue u restoran. Srpski. Bio je, to srpski restoran, dotjeran i nakien kao za Novu godinu. Hej, pa danas je srpska Nova godina. Zato su oni ovo ovako nakitili. Sigurno su doveli i muziku iz Srbije. Prie mu elegantno obuen konobar. - Can I help you? - Nn srpskom burazeru, na srpskom. - Hamza ga prisno lupi po ramenu. - Nisam znao da imate muziku danas. 257

- Mora da si novi. Svi znaju da svake Nove godine imamo muziku iz 'starog' kraja. eli li mjesto za stolom? - Skoro da sam novi. Ne, malo u za ank. Hvala. Hamza sjede za ank i prstom pozva barmena. - Imate li lozu Tikve Kavadarci? - Odakle nju nae, majke ti? Sve ima, to nema. - O.K. Daj mi manastirku. - To hurazeru. Evo je. K'o dukat. Hamza je lagano pijuckao i razgledao po kafani. Ni jedne poznate face. To je bilo dobro. Nije znao otkud, ali ga uhvati dobro raspoloenje. Evo ga u ikagu, u srpskoj kafani. Pijucka srpsku rakiju. Jo samo da uje muziku i bie super. - Moj Hamza, da te neko od tvoje raje vidi, kako bi mu objasnio? Hajde da vidimo na ta e ovo izai. Orkestar je bio odlian, pjevaica - katastrofa. Nedostatak glasa i sluha nadoknaivala je super kratkom suknjicom i dubokim dekolteom. Muzika je svirala jedno, ona pjevala drugo, a igrala tree. Ipak, nakon svake pjesme dobijala je gromki aplauz. Hamza pomisli da bi ovdje i Musa mogao pjevati i dobiti aplauz. Bilo je vano samo da pjeva pjesme iz starog kraja i sve je odlino. Iza njegovih lea neko se nakalja. Hamza se okrenu. - Prvi put ste ovdje? Ja sam Risto, vlasnik restorana. - Drago mi je, - Hamza izbjee da se predstavi. - Da, skoro sam doao. Ne poznajem okolinu. Drago mi je da sam nabasao na vas ba noas. - Gdje si sa stanom? - Kod roaka. Nije daleko odavde. - Kako on ne zna za nas? - Moda i zna, jadan. Oenio se Amerikankom. Neda mu da die 258

a kamoli da ode u na restoran. Nita od njega. - Ima dosta takvih. Misle da ugrabe sreu to se oene Amerikankom, pogotovo ako je malo bogatija. A onda doe avo po svoje, pa plate debelo svaki minut. Eto, ja sam ovdje trideset godina, a kad sam se enio otiao sam u Srbiju po enu. Nego, hoe li neto za mezu. Imamo sve, od varaka do praseeg i janjeeg peenja sa ranja. - Janjetinu. - Odlina je, k'o naa. - Daj mi malo od rebara, i meanu salatu. I jo jedno pie. Daj i momcima pie, - Hamza pokaza na konobare. - Odma', odma'. Nadam se da e ee dolaziti. - Budi siguran da hou. Pjevaica konano zavri pjesmu i uze pauzu. U sali zavlada amor. Svi su govorili uglas, pa ipak je svako svakoga razumio. Pono se pribliavala. Nakon etvrte ili pete aice u Hamzinoj glavi sinu jedna misao i on odlui da je realizuje. Pozva Ristu. - Burazeru, mogu li ja neto otpjevati? gosti... - To bi bilo dobro za timung. Samo, zna li? Ne bi' volio da mi

- Samo gledaj i uivaj. - Hamza se pope na binu i ree muziarima: - Brao, sretna vam Nova godina. - I tebi burazeru. Hoe li da narui pesmu? - Hou, ali da ja pevam, - Hamza izvadi 50$ i gurnu ih pjevaici u dekolte. - Koju e? - Pevam sve, k'o Cune. - Da ti nisi mazn'o koju vie? - Nita ti ne brini. Za mene su priali da sam bolji od Ilia. - Nemoj preterati. Idemo. ovek plaa. Nae je da sviramo. 259

Hamza se neto doaputa sa harmonikaem i skide mikrofon sa stalka. Muzika poe da svira. U sali zavlada tiina. Gosti prestadoe da priaju i sa panjom su posmatrali mladia sa dugim runim oiljkom. Za jednim stolom su sjedila tri brana para. Jedan mukarac gurknu drugog mnogo starijeg. - Da ja imam ovakvo lice Simo, ja bi' ost'o noas kod kue. A ovaj, kao da 'oe da peva. Hamza je stajao na bini duboko sputene glave. Lijevu ruku je drao oputeno niz tijelo a desnu sa mikrofonom blizu usana. Kad orkestar zavri refren on zapjeva: "Da si htela zvezde ja bih skinuo, da nisi imala, ja bih ukrao, da si htela sunce, ja bih goreo, toliko sam te duo-voleo." Njegov kristalno ist, jak glas ispuni prostoriju. Na licima gostiju primjeti odobravanje. Plaite noas jesenje kie, ivot se nastavlja, Moja me draga ne voli vie, sreu zaboravlja." Malo se nagnuo naprijed, ruku sklopljenih oko mikrofona, kao u molitvi. Dok je muzika svirala refren on je, podiui desnu nogu na prste i udarajui petom o pod, snano davao ritam. "Kad si rekla idi ja sam shvatio, Zbog tebe nisam sreo sebe mrzeo, toliko sam te duo - voleo." 260

Rairi iroko ruke sa dlanovima okrenutim na gore: - Svi, svi! viknu u pauzi izmeu refrena. ''Plaite noas jesenje kie, ivot se nastavlja, Moja me draga ne voli vie, sreu zaboravlja." Cijela sala je pjevala s njim. Kraj pjesme Hamza je doekao na koljenima oputenih ruku i duboko sputene glave. - Bravo, bravo! - Ijuuuhu! - Svaka ast! - Jo, jo! Za onim stolom Simo se mrti. - ta je Simo sad? - Ne znam. Ne svia mi se ovo. - ta sad, po Bogu? - Ma nekako je ironian. Kao da nas zajebava. - Idi s milim Bogom. Hamza otpjeva jo jednu pjesmu. Kad zavri primijeti da u salu uoe dva ogromna policajca i prioe anku. On se zahvali publici i pouri za ank. Jedan policajac ga upita: - ta si im to pjevao kad su ovako zadovoljni? - Pjesme iz nae zemlje. Svi smo mi pomalo bolesni za kuom. 261

Risto je zadovoljno trljao ruke. Konobari su urili salom nosei nove narudbine pia i jela. Bilo mu je drago i zbog policajaca. U njegovom restoranu dugo vremena nije bilo nikakvih incidenata i on je volio kad bi policajci navraali. Hamza ga pozva. -elim da astim gospodu oficire. Molim vas, nemojte me odbiti. Moj otac je bio policajac cijelog ivota i ja veoma potujem va posao. Posebno ovdje u Americi, a pogotovo u ikagu. - Onda dobro. Moe jedno pie. - Risto, daj i malo janjetine. Ako jo ima prednji lijevi bubrenjak. Moj otac je to najvie volio. Policajci uzee pie. - A o emu si im pjevao? - Neke ljubavne pjesme. Bojim se da ovo drutvo nije za neto ozbiljnije. - Ti bi da im pjeva opere? - Ne ba opere, ali, recimo, odlomak iz neke pozorine predstave. Ja pjevam dobro, ali pozorite mi je u krvi. Ba bih volio da im odrecitujem odlomak iz jedne predstave, ali se bojim da ne bi razumjeli. - ta te briga.Tvoje je da ih proba zabaviti. - Ne znate vi na narod. Kad im se neto ne svidi, spremni su da se potuku pa i da ubiju nekog. - Mi smo zakon ovdje. Hajde ti probaj. Ba da vidimo i to. - Mislite da me vi moete zatititi ako krene naopako? - Apsolutno. - Rije? - Rije. Hamza ostavi au na ank pa se pope na binu. - Divan momak, - ree Risto policajcima. 262

- Da, i cijeni na posao.Vjerovatno ga je otac nauio kako je to teak hljeb, - javi se drugi policajac jedui janjetinu. Hamza se tiho dogovori sa harmonikaem, nakalja se da proisti grlo i poe pjevati poznatu djeiju pjesmicu malo izmijenjenog teksta. "Al' ipak, treba da se zna, u Bosnu poslali smo tate..." - Bravo! - Odakle nju izvadi?! - Tako je! Hamza nastavi da pjeva: "Da jedno vrijeme kolju i kradu, pa onda da nam se vrate, Da jedno vrijeme pale i are, pa onda da nam se vrate. " -Jebala ga ala! - Ma ta fali Simo? Malo. - Pusti Boga ti. Malo mi je. Hamza je nastavljao pjesmu: "Pozdravite moga tatu, tamo na Poljinama, pozdravite moga tatu, Na Hrei i na Borijama." - E, jebi ga sad. 263

- Ma koji ti je klinac? - ta, ta mi je? To su brda odakle su nai bombardovali Sarajevo. - Pa ta? ali se ovek. - Jebala ga ala. Hamza zavri uz mlak aplauz. - O.K., O.K. Moja prva i najvea ljubav je pozorite. Za veeras u vam odrecitovati odlomak iz jedne monodrame koja je meni lino veoma draga. Hamza se okrenu muzici, - Samo njeno! O.K.?' Uze mikrofon, duboko udahnu i punom snagom poe recitovati: "Zakuni se, narode moj!" - Ovo mi je poznato. - Ma daj Simo majke ti, pusti vie oveka na miru. "Zakuni se, narode moj, krvlju bebe ubijene u Sarajevskom porodilitu, iz PAT-a, iz PAM-a, iz BOFORS-a, Majku im jebem etniku... " - Ma ta to on govori!? - Zaustavite ga! - Stani majku ti jebem! sali: Hamza je nastavio podigavi glas tako da je nadjaao galamu u

264

"Zakuni se i ne oprosti. Ko oprosti, da Bog da ga roena djeca proklinjala..." - Ma zustavite ga, majku mu jebem! "Mi ovaj rat nismo eljeli, ali ako hoe - imae ga, sve dok i posljednji etnik ne pobjegne u Smrdiju ili u ikago" Hamza zavri odbivi rukom jednu flau koja mu je poletjela prema glavi. Nekoliko aa ga pogodi u tijelo. On skoi sa bine, optra nekoliko stolova i baci se iza policajaca. Desetak gostiju pourie prema anku. Policajci su bili apsolutno zbunjeni. Jest da im je Hamza rekao da moe biti guve, ali da neko ovako reaguje na pozorini komad, nisu nikako mogli pretpostaviti. - Stop! Stani! - izvukoe pitolje ali ih jo ne uperie u gnjevne goste. Drei pitolj u desnoj ruci jedan od njih isprui otvoren lijevi dlan naprijed. - U ime zakona USA! Sta-ni! Drugi se okrenu Risti. - Ako ih ne zaustavi, lino u se potruditi da ti zatvore restoran na sto godina. - Stanite ljudi, smirite se! - ta se smiri, Risto? ta se smiri Risto, jebo te on!? - Ma ljudi... - Gde nam njega nae Risto!? - Zapamti Risto kad si me video ovde! 265

Sa pitoljima u rukama policajci su se povlaili prema vratima. Hamza je iao na pola koraka ispred njih. Prope se na prste i pokaza gostima srednji prst. Gosti ponovo zagalamie i opasnije krenue naprijed. Jedan policajac pogleda Hamzu, ali se on bre-bolje poea po glavi. Konano, izaoe iz restorana i pourie do policijskog vozila. - Da zovemo pojaanje? - ta e im rei? Da im je gost recitovao, a oni poludjeli? - O.K., samo ovaj restoran treba drati na oku. - A ti? ta si im ono govorio? - Odlomak iz Hamleta. - Svata. Prvo ti pljeu, nosali bi te po restoranu, a onda samo to te nisu ubili. - Rekao sam vam da nemaju osjeaj za dramu. - Jedno je nemati osjeaja o drugo je ubiti ovjeka zbog drame. - A kae otac ti bio policajac? - Cijeli ivot. - Je li opasno raditi taj posao kao i ovdje? - Opasno jeste, ali ni blizu kao ovdje. - Vidi, kaem ti ja da je ikago najopasniji grad na svijetu. - Kako nije ovjee? Do sada su ubijali zbog droge, novca, ljubavi, a sad e poeti zbog umjetnosti. Gdje ti je auto? Hamza pokaza rukom. - Sjedaj i brii. I ne vraaj se ovamo bar nekoliko mjeseci. - Hvala vam. - Hamza otra do auta i odjuri. Usput je pjevuio Jesenje kie. U restoranu su gosti uzbueno komentarisali: - Dobro si ga ti proitao, Simo. - Jebi ga, sad. 266

- Uh, majku mu... ba nam se posra u Novu godinu. - Simo je smrknuto zurio u sto. - Nije se on posr'o burazeru. Sami smo se posrali. I u Novu godinu i u sve. - Kako to misli? - Fino. Jo od Gazi Mestana. Kad smo k'o idioti potrali za luakom koji nam je obeao bolji ivot preko krvi drugih. - Nee biti ba tako Simo! - ta nee biti? ta nee biti? Vidi nas! Gledaj ovu aku jada! - Ma daj Simo! Kakav jad? ta nam fali? - Nita nam ne fali! Nita nam ne fali! - Simo je vikao. Od napora se zacrvenio, a vratne ile su mu nabrekle i iskoile. - ta nam moe faliti? Jo pita! Nita nam ne fali! Nita! Sve imamo! Samo to ne smem rei odakle sam kad se upoznajem sa bilo kim! - Nije ba tako. - Nije tako? Ti mi to kae? Ti? Kad te Ameri pitaju odakle si ta kae? Ha? Iz bive Jugoslavije! Kletima ti, bre, upaju da kae da si iz Srbije! I odma' doda kako si ti ve dugo ovde, da ne bi pomislili da ima neto u vezi sa ratom u Bosni! I tebi je to nita? E, ba nam se posra u ejf. - Jest. I neka je. I nije samo on. Srae nam se, ko stigne, sledeih sto godina. Moda i due. U svakom sluaju, ja neu doiveti da svetla obraza kaem da sam Srbin. Idemo, eno. Kui. **** Proljee je iznenada dolo u ikago. Topliji dani i sjajno plavo nebo smirivali su Hamzu. Ustaljeni ritam ivota bio je mehlem na njegovu opustoenu duu. esti kontakti sa Pukovnikom i Jun su ga 267

dodatno smirivali. ivot bi mogao biti i lijep. Jednog aprilskog dana, izaavi iz restorana Hamza nije mogao da se odlui gdje da poe. Moda bi bilo najbolje da se vrati na Miigen aveniju. Moda naleti na Jun. Poelio je popriati sa njom. S noge na nogu je etkao i zagledao prolaznike. Pokuavao je da odredi kojem sloju pripadaju. Iako su se Amerikanci obino oblaili leerno i potpuno raznoliko, Hamza je u gomili mogao da prepozna, skoro potpuno tano, velike biznismene, njihove sekretarice, nii nivo slubenika kao i mlade i ambiciozne strunjake koji su se tek penjali opasnim vrletima na putu do visoke karijere. Ustanovio je uzronoposljedinu vezu izmeu marke odijela, cipela i koulje sa izrazom lica. Krupni biznismeni, koji se nisu esto pojavljivali na ulici, nosili su skupocjena odijela, cipele od najmanje hiljadu dolara, svilene kravate... Ali sve je to djelovalo nekako sterilno. etali su kao razgledajui, a u stvari ne primjeujui nita oko sebe. Vjeno su se nalazili u svom svijetu velikih brojeva. Oko njih su se obino vrtili mladi perspektivni kadrovi sa irokim osmijehom na zgrenom licu. Prije bi se moglo rei da se keze pokazujui opasne zube. Nii sloj slubenika je nosio, u pravilu, jeftina odijela tamnih boja, crna, tamno plava, tamno siva, bijele koulje i kravate koje se obino nisu slagale sa odijelom. Interesantno je, kako mali broj ljudi zna odabrati odgovarajuu kravatu, pa je Hamza mislio da bi ovdje svim mladim ljudima koji jure ka vrhuncu karijere i slave, trebalo preporuiti kratki kurs oblaenja u Italiji. Niko ne zna uskladiti boje kao Italijani. Poslovne ene od karijere su bile blijede, sa debelim slojevima minke. Sudei po hodu, najsretniji su bili mladi crni momci koji su se lagano lelujali u hodu sa vokmenom na uima. Hamza sjede na klupu da malo odmori. Onda se predomisli. Ipak ide kui. Trebalo bi kupiti neto hrane i mlijeka da ne brine sutra o tome. Die se sa klupe i mahinalno pogleda oko sebe. I ... 268

Strese glavom. Nemogue! Zamiri, pa ponovo otvori oi. Nije se varao. Tu, na samo dvadesetak metara ispred njega, na uglu Ohaja i Miigena, on u gomili ljudi spazi Kuma. Kum! - Nemogue! Nemogue! - Hamza baci cigaretu i potra. Pred njega iskorai neka djevojka i Hamza svom snagom udari u nju. Djevojka odleti unazad, zatetura i pala bi zasigurno da je on, i dalje u zaletu, ne uhvati. Iz ruku joj ispadoe neki paketi i kese i rasue se po trotoaru. - Izvinite molim vas! Hamza je podie, pusti i potra prema uglu. Zbunjena i preplaena djevojka je gledala za njim. Hamza stie do ugla. Gledao je lijevo, desno, gore i dolje niz ulicu. Nita. Kao da je u zemlju propao. Uspio je samo da vidi kako zadnji dio nekog bijelog auta zamie iza ugla. Pouri nazad. Djevojka se sagnula i skupljala prosute stvari. Hamza joj pomoe. - Oprostite, molim vas. Moja greka. Dozvolite da vam pomognem. - Da li je sve u redu ovdje? - policajac se nagnuo nad djevojkom. - Sve u redu gospodine oficiru. Sudarili smo se. - Oficir je sumnjiavo gledao Hamzu. - Stvarno je sve u redu. Evo, gospodin mi pomae. - Policajac se udalji, a Hamza joj prui stvari. - Hvala. Policija je sumnjiava prema mom licu. - Svakom se to moe dogoditi. - Oprostite jo jednom, - Hamza se pozdravi i krenu. Tek tada primijeti da se trese.

269

**** Od trenutka kada je ugledao Kuma u ikagu, za Hamzu su ponovo nastupili dani puni mora i noi pune komara. Ponovo je izvadio Tanto koji je bio sakrio u leaj i podmazao futrolu. Trenirao je kao nikada u ivotu. Ujutro i navee, vjebao je sve dok se ne bi okupao u znoju. Uskoro je mogao raditi sklekove na jednoj ruci. Nije se sjeao da je nekada u ivotu bio u ovakvoj fizikoj kondiciji. Osjeao je kako ivot pulsira u njemu. Bio je spreman. Odmah s posla bi iao na Miigen aveniju i etao do duboko u no. Ulazio je u otmjene restorane, obilazio restorane brze hrane, etao po jeftinim trgovinama i ekskluzivnim buticima. Malo po malo, sve je vie irio krug koji je obilazio. Nije postojao bar, restoran ili neka prodavnica u koju nije zavirio. Koncentrisan na traenje Kuma, nije ni primijetio da je dolo ljeto. Jednog takvog dana, umoran od lutanja i obilaska ikaga, Hamza je sjedio na jednoj od klupa u Miigen-aveniji, dok su oko njega jurili uurbani prolaznici. Uivao je na suncu itajui neki asopis, i s vremena na vrijeme, bacao pogled preko prolaznika. Zavrivi sa itanjem, ubaci asopis u kantu za smee i krenu ulicom. U susret su mu dolazila tri crna momka. Glasno su priali i smijali se. Hamza je na trenutak razmiljao, a onda krenu pravo na momka u sredini i snano se sudari sa njim. - Hej, ovjee, gdje gleda! - snane ake ga zgrabie za prsa. - Hej, Eni Nejm! To si ti ovjee! Crnac ga za trenutak pogleda, a onda se sjeti. Prasnu u veseo smijeh i okrenu se drugoj dvojici. - O.K. Momci! Lova, lova, lova, lova! Hajde, hajde! Lova, lova! Ha. Haaaa! Bejbi, nema pojma koliko sam sretan to te vidim! Nema pojma! Njegovi drugovi izvadie po sto dolara i dadoe mu. - O.K. Bejbi, idemo na pie. Ja astim. Ha, ha, ha, ha, volim te, stvarno te volim, ovjee. A vas dvojica se vie ne kladite sa mnom. 270

Zagrli Hamzu i povede ga. - Idemo u Blu ikago. - Ne razumijem nita. Kakav je to novac? - Priao sam im da je u mojoj zgradi ivio bijelac i da me je zvao na kafu. Nisu vjerovali, pa smo se kladili. I, nakon toliko mjeseci naletim na tebe. To se zove srea, Bejbi. Uoe u bar i, kao da su se dogovarali, svi krenue prema stolu u uglu. Niko nije elio da ima nekoga iza lea. Hamza narui kolu a ostali pivo. - Bejbi, molim te, ispriaj im kako si me zvao na kafu. - Ne vidim nita smijeno. Bili smo komije. - Sva trojica prasnue u smijeh. keu? - Bejbi, ovo je bilo dobro. A koliko si novaca imao kod sebe u - Pa oko 20.000 $. kraja? - ta mislite koliko bi preivio da ga nisam otjerao iz naeg - Pet dana. - Ja sam bio tamo pet dana. - Tano Bejbi, samo sam pete noi imao problema da ubijedim neke klince da si ti opasan momak. - Kao da sam uo naku galamu zadnje noi iz hodnika. - ovjee, 20.000 $? Da sam znao, ja bih ti uzeo duu prve noi. - Javi se drugi momak. Hamza mu se isceri u lice. Drao je kolu u lijevoj ruci, a desna sa cigaretom je mirno poivala na stolu. Crnac sa njegove lijeve strane posmatrao je njegovu aku. Podie je desnom rukom i paljivo je razgleda. - ovjee, ti si tako njean. Mogao bih te lomiti kosku po kosku. 271

Ovako. - On prstima jedne ruke slomi akalicu. Hamza se obazre oko sebe. U baru je bilo malo gostiju i niko nije gledao prema njima. Lagano spusti au sa kolom na sto i sljedeeg trenutka, kao arolijom, u njegovoj ruci se nae strani Tanto koji mu Hamza nasloni ispod adamove jabuice. - Moda ovjee, moda. Samo bih ja tebe prije izrezao na komadie. Crnac se ukoi. Nije se usuivao da die. Eni Nejm i drugi crnac razrogaie oi. - O.K. Bejbi, O.K.. Samo polahko. Bila je to ala. Kao to se arolijom stvorio u Hamzinoj ruci tako Tanto nestade ispod kragne. - Naravno da je bila ala. I ovo je bila ala. - Hamza mu se ponovo isceri u lice. - Huh, Bejbi, ovo je bilo iznenaenje. - Eni Nejm glasno odahnu. Hamza lupi po leima preplaenog crnca. - Hajde ovjee, bila je to ala. - Jebo te ala. - Gdje si to nauio ovjee? - U Bosni. - Vi ste imali rat? - Jah. - I ti si bio u ratu? - Jah. - Ne bi se reklo da si opasan. - A ta vi mislite? Da ste vi opasni? Gangovi? Folovi? Kod nas nema gangova. Gledaj vas trojicu. Trebalo bi mi petnaest sekundi da vas sredim. - Sere ovjee. 272

- O.K., Bejbi. - Eni Nejm skrenu razgovor na drugu temu. - Gdje sada ivi? Hamza mu ree. Uh, Bejbi. Jesi dobro izabrao. Mogao si mirne due ostati i kod nas na jugu. Moda bi ti bilo i bolje. - Ti si me ubijedio one noi. Uplaeni momak konano doe sebi, narui jo jedno pivo i ispi ga u dugim gutljajima. Majk. - Dobro si proao do sada. iv si. Ali, ekaj malo. Tamo je Big To je njegovo podruje. - Eni Nejm paljivo pogleda Hamzu. - Zna Big Majka? - Da. - Jesi li ga upoznao? - Da. - Pusti me da pogodim. Prebili su te? Uzeli ti lovu? I sad im redovno daje lovu kad te vide? Tano ? - Da, - smrknuto odgovori Hamza. - O.K. Bejbi. To je tvoj izbor. Nee da seli? Nego moramo da idemo. uvaj se. - I ti. Hvala za pie. - To si mi ti zaradio. Plativi, Eni Nejm sa prijateljima izae napolje. Hamza narui kafu i zapali jo jednu cigaretu. Nakon par trenutaka Eni Nejm ponovo ue u bar. - Dau ti besplatan savjet, Bejbi. Kad odlui da sredi Big Majka... Nemoj ga ubiti. Bez obzira ta i kako ti se ini ovdje, za ubistvo se ide u zatvor. Zapamti, - okrenu se i krenu napolje. 273

- Hej, kako se stvarno zove? - Rekao sam ti jednom. Eni Nejm, - odgovori ne okreui se i izae iz bara. **** Tog vrelog ljeta 1997. godine Hamza se rijetko viao sa Jun. Bio je potpuno okupiran traenjem Kuma. Jun je primijetila promjene na njemu, ali nije insistirala na razlozima. Jednom je samo upitala: - Hamza, da li postoji ita to bih ja mogla da uinim za tebe? Poto je dobila negativan odgovor, nije vie nainjala tu temu. Ve ga je dobro poznavala da bi insistirala na bilo emu. Podsvjesno, enskom intuicijom je osjeala da nije u pitanju druga djevojka. Vrijeme. Njemu je jednostavno bilo potrebno vrijeme. Nakon onog predavanja ona je mogla da nasluti strahotu pakla kroz koji je proao. Vrijeme. I sve e biti dobro. Vrijeme sve lijei. Pokuavala je da navede razgovore na temu Bosne. Mnogo puta ponovljene strane prie vremenom postaju kao obine. Ogugla se na njih. Ali Hamza je bio tako nepredvidljiv. Nikad se nije znalo na ta e se okrenuti zapoeta pria. Negdje, pred kraj ljeta, dok su sjedili u dobro klimatiziranom restoranu, Jun otpoe razgovor: - Hamza, ti si musliman. Vi ne vjerujete u Isusa? - Nije tano. Ni ti, ni bilo ko drugi, ne vjeruje i ne voli Isusa nita vie od mene. - Hej, ekaj malo! Kako sad to? - Zna ta? Osnovni problem ovjeanstva je neznanje. A ljudi se boje nepoznatih stvari. A povrno poznavanje je gore od apsolutnog neznanja. 274

- Hoe rei da je u pitanju samo nepoznavanje injenica? - Skoro. Da ti odrim kratki kurs istorije ovjeanstva. - E, to bih ba voljela. Sumnjam da mi moe rei neto to ja ve ne znam. - Da probamo? Bez namjere da jedno drugo ubjeujemo. Samo injenice. O.K.? - O.K. Ti poni. - Samo da te opomenem. Ja sam od djetinjstva prisustvovao slinim raspravama. - Samo naprijed. - O.K. Prekini me ako kaem neto sa im se ne slae. Dakle ovako. Bog je stvorio svemir i zemlju. Stvorio je prve ljude od zemlje. Mi kaemo Adema i Havu. Katolici kau Adama i Evu. Odredio im je da ive u Raju. Zatim je od svjetlosti ve stvorenim melecima, anelima, naredio da se poklone ljudima. Svi su posluali osim jednog dina kojem je Bog dopustio da bude u drutvu meleka. I to je prvi grijeh na svijetu. Neposlunost. On je odbio da se pokloni. Mislio je da zna bolje. U Raju, Hava je nagovorila Adema da uberu zabranjeno voe. Zbog toga su bili protjerani na zemlju. - To je gotovo potpuno biblijska pria. - Istorija je jedna. Samo su je ljudi vremenom prilagoavali kako je kome trebalo. Dakle, svo ovjeanstvo potie od Adema i Have. S vremena na vrijeme, Bog je na zemlji postavljao svoje poslanike. Bilo ih je mnogo. Svi su imali zadatak da ljude vrate pravoj vjeri i da ih naue Boijim zakonima. I ovdje je potpuno ista istorija. Samo se malo razlikuju imena poslanika. Nuh alejehiselam, katolici kau Noje, Musa alejhiselam - Mojsije, Ibrahim alejhiselam - Abraham, Isa alejhiselam Isus. Boijih poslanika je bilo mnogo. I sada, sve do Isa'a alejhiselama Isusa, u Bibliji i Kur'anu gotovo sve se podudara. Razlika je u tome to katolici smatraju da je Isa alejhselam, odnosno Isus, Bog, a muslimani da je i on Boiji poslanik, kao i toliki poslanici prije njega i kao 275

Muhamed alejhiselam poslije njega. - To nisam znala. Mislila sam da muslimani ne vjeruju u Isusa. - To je to. Mi vjerujemo, potujemo i volimo sve Boije poslanike podjednako ukljuujui i Isa'a alejhiselam. ak se zna i gdje e biti sahranjen po povratku na zemlju. - Gdje? - U Medini. Pored Muhameda alejhiselam. Ima ostavljen prazan prostor pored njega. - Misli da je samo to razlika? - Ono to je za tebe i mene samo to, za veinu su svjetlosne godine. - Da promijenimo temu. - O.K. **** Ponovo je dolazila jesen. Hamza je osjeao da je umoran od potrage ra Kumom. I dalje je lutao ikagom, ali bez one vatre u njemu koja ga je tjerala od proljea. Bie da je Kum sluajno doao u ikago i ve davno otiao. Hamza uhvati sebe kako sve ee umjesto na Kuma misli na Jun. Moda da je pozove da negdje otputuju na nekoliko dana? Bilo bi zabavno posjetiti neku drugu dravu. A ta ako ga odbije? Hamza, Hamza, ziceru... ! Pitae je sljedei put. **** Jednog dana u nekoj prodavnici Hamza ugleda novine iz Hrvatske. Prie prodavcu: 276

- Da li imate moda neke novine iz Bosne? - Ne, ali ih moete nai u Ok Bruku, desetak milja prema zapadu. Ako elite nacrtau vam put? Ljubazni prodavac mu je govorio dok je crtao mapu. - Uzmete autoput 290 prema zapadu, zatim Ruzvelt, pa rutu 83 prema jugu, prvi semafor lijevo, pa opet prvi semafor lijevo. Jednostavno je pronai. Ukoliko pourite moda i veeras neto naete. Tih dana zajedno sa kiom koja je padala, Hamzu je uhvatilo tmurno raspoloenje. Nije ga dralo mjesto. Nakon posla je besciljno etao gradom. Ve dugo nije vidio Jun. Vjerovatno je imala mnogo posla. Nekoliko nedjelja je nije bilo na Miigen aveniji. Bilo mu je neugodno da je zove na posao, a ona nije znala njegovu adresu. Telefon ionako nije imao. Odlui da ode do knjiare. Ve dugo nije uo nita iz Bosne. Kao rijetko kada, uhvati ga napad enje. Amerikanci imaju poseban izraz za enju za kuom. Kau Home sick - bolest za kuom. Hamza se brzo probi kroz gradsku guvu i izae na autoput 290. Ubaci se u najbru, krajnju lijevu traku i stisnu gas. Auto pojuri. Nakon par minuta sustie veliku limuzinu koja je lijeno klizila. Pomalo nervozan Hamza jo vie stisnu gas. Kasno je primijetio da se nalazi u traci za izlazak sa autoputa. Za razliku od veine prikljunih cesta na autoputu, izlazi na Austin i Harlem, est-sedam milja zapadno od ikaga, imali su izlaze na lijevoj strani. Hamza tiho opsova jer se zbog kolone nije mogao vie vratiti na autoput. O.K., morae izai, napraviti krug i ponovo ui na autoput. Smanji brzinu pribliavajui se semaforu na izlazu. Malo prije semafora, na kii koja je lila, stajao je mladi. Na grudima je imao komad kartona na kojem je pisalo "HOMELESS" (beskunik). Iako su ovakvi prizori bili esti, u Hamzi su uvijek stvarali neku nelagodu. I u Sarajevu je bilo prosjaka, ali ovo je bilo drugaije. Sama rije homles je asocirala na krajnju bijedu i nesreu. Jadan ovjek, mislio je. Ali, i to je jedno od bezbroj lica Amerike. Na semaforu se upali zeleno i on krenu. Osjeao je podsvjesno da neto nije bilo kako treba. Neto nije 277

bilo u redu. Samo ta? Moda neto sa jadnim homlesom? Homles, homles...Bespomono odmahnu glavom u uzaludnom nastojanju da otkrije ta je to. Ruka? Ruka! Mladi nije imao ruku. I to lice. Sad mu se uini poznatim. Homles. Mladi. Ruka. - Dinooo!!! Hamza vrisnu i pritisnu konicu. Konice, gume, cijeli auto zakripa. Kolona iza njega panino poe da koi. Hamza iskoi iz auta i potra prema izlazu sa autoputa. Neki voza je davao Homlesu par dolara kroz otkrinuti prozor. Hamza potra bre. - Dinooooo! Dinoooo! Dino se okrenu. Hamza je trao prema njemu. Dino ga prepozna u hipu. Okrenu se i potra niz cestu. Hamza pojuri za njim. - Dino! Stani! To sam ja! Hamza! - Upomo! Upomo! - Dino je vritao. Iz jednog auta iskorai neki ovjek. - Hej, ti, pusti ga na miru! Hamza u trku izvadi novanik i ne zaustavljajui se ovla ga pokaza zbunjenom ovjeku - Policija! Mii se! ovjek se povue u auto i odmah krenu. Nakon desetak metara, Hamza stie Dinu i zgrabi ga za ramena. - Stani! To sam ja! Hamza! Dino je i dalje vikao zovui policiju. Hamza ga zgrabi ispod pazuha desne ruke i povue prema semaforu i svom autu. Iza njegovog traka se ve stvorila poprilina guva. Nervozni vozai su trubili. Neki su bili izali napolje, ali su se, videi Hamzu kako vue Dinu, brzo 278

povukli nazad u sigurnost auta. U ikagu, inae, svako gleda samo svoja posla. Hamza se okretao prema vozilima i odmahivao rukom: - Izvinite, oprostite, pardon. Otvori suvozaeva vrata i bukvalno ubaci Dinu unutra. Brzo optra okolo, sjede, upali auto i krenu. Istog trenutka Dino otvori svoja vrata pokuavajui da iskoi. Hamza ga uhvati za kragnu. - E, Boga mi nee. Tri godine ja brinem o tebi i da mi sad zbrie. Nema anse. ta ti je? To sam ja. Uvidjevi da ne moe pobjei Dino se zavali u sjeditu i zamiri. - Dino, bolan. To sam ja. - Znam. Pozn'o sam te odmah. - Tebi nije drago to me vidi. - Nije. - Ma, koji ti je? plaa. - Nije nikoji. Stani molim te da izaem. - Dino je bio na ivici - Gdje e? - Idem svojim poslom. A ti idi svojim. - Ti si lud. K'o da se znamo od jue. Da se nisi nafiks'o? Hamza je mislio da se naali. Dino obori glavu. Hamza pretrnu. - Dino, pogledaj me. Gledaj me u oi. Ma gledaj me, jebem ti sve po spisku! Dino okrenu glavu i pogleda Hamzu. Istog trenutka povue teku na svojim vratima. Hamza prikoi, Dino poleti naprijed na oferajbu. Hamza ga uhvati ponovo za kragnu i snano povue. Dino izgubi ravnoteu i pade na sjedite. Glava mu se nae Hamzi u krilu. - Hoe da ide? Ha? E, sad emo skupa otii! Da vidi kako emo otii! 279

Hamza pritisnu gas do kraja. Gume zakripae i trak pojuri kao nikad. Hamza je jurio, preticao kolone, prelazio na lijevu stranu ceste. Vozila iz suprotnog pravca su koila, sklanjala se, izlijetala na trotoar. - Hamza, uspori, ubie se. - Neu se ja ubiti. Mi emo se ubiti. - Ne mogu dva put' umrijeti. Neto u njegovom glasu natjera Hamzu da prikoi. Ue u neku sporednu ulicu i ponovo izae u centar Oak Parka. Parkira auto i izvue Dinu napolje. Mahnu taksiju, ubaci Dinu na zadnje sjedite i sam sjede pored njega. Taksi krenu. Jedno vrijeme su se vozili u tiini. Hamza prvi progovori. - Od svega na bijelom svijetu ti naao da se fiksa. - ta tebe briga? - Koga je briga ako mene nije? Tri godine sam te uv'o k'o oko u glavi. I sad, ta me briga. I stvarno ti nije nimalo drago to me vidi? - Drago mi je to si iv. - Hajd', makar i to. Zna li koliko sam te puta traio? Nikad te nije bilo kui. - Znam koliko si me puta traio i uvijek sam bio u kui. - Svaki put tvoj stari kae... - Znam ja ta je moj stari govorio. A vi se svi posakrivali. Ko... Ma ta ja tebi objanjavam?! Dado je jedini kojem je bilo stalo. - Kako Dado? - Fino, kad je doao drugi put, a moj stari mu rekao da me nema, Dado ga nakautirao i provalio u kuu. - Jah eto, trebao sam ga i ja nakautirati. - Nita ti ne zna, moj Hamza. Zna li ti koliko je godina i po plakanja i moljenja Boga da ti neko doe i da te nae? Da ti neko 280

pomogne. Zna li ta sam preivio. Ne zna? Da ti priam o oaju etiri zida? Jebi se. Samo mi nemoj priati da me nisi mogao nai. Upravo su prolazili sjeverno od Cicera. Hamza ugleda bar "Sajgon". Uini mu se da e umrijeti, da e se uguiti, ako jo trenutak ostane u autu. - Stani! - Hamza izae iz taksija i plati. vrsto je drao Dinu oko ramena bojei se da mu se ne otrgne. Otvori vrata na baru i skoro naglavake ga ubaci unutra. Ue za njim. Ne razmiljajui, posadi ga a jedan sto u samoj sredini bara pa i sam sjede. Okrenu se prema anku. - Dva viskija. Dupla, - ponovo se okrenu Dini. - Morfij? Ha? Sad u ti ja pokazati neto bolje od morfija, ponovo se okrenu prema anku. Sa druge strane anka, oito bez namjere da ga poslui, gledao ga je barmen. Potpuno elav, sa velikim brkovima. iroka, gola ramena, bljeskala su izvan crne atletske majice. Miice kao struk u normalnog ovjeka. Teke ake, mirno prekrtene, poivale su na ploi anka. Stisnutih oiju posmatrao je Hamzu. Hamza prie anku i utke uze ae, dohvati bocu viskija i nasu ih. Dohvati prstima led iz kofe i ubaci ga u au. Klimnu glavom barmenu i vrati se za sto. - Dri. Tako. ivio mi. Gdje ivi? - U Oak Parku. - Ili blizu Oak Parka, - Hamza je znao da je Oak Park prilino skup kraj. - Malo istono. - Nije ba neka etvrt. Sam? - Sa Rozitom. - Rozitom? - Ja je zovem Rozita. Jedna Meksikanka. Stanujemo skupa. - Opa! Da li je voli? - Ne volim. Ne voli ni ona mene. Ali pazi me dobro. 281

Hamza htjede da mu kae dobro te pazi kad ica na autoputu, ali preuti. - Bolje ita nego nita. I ta radi? se. Hamza mu gurnu au u ruku. Ispie obojica naiskap. Zakaljae - Kad si iz Sarajeva? - Ima pet mjeseci. - I ta se deava tamo? - Ne znam sad. - E, jebi ga. Priaj bolan. Nemoj da ti svaku rije klijetima izvlaim. Dobro, ta se deavalo kad si izlazio? - Nita posebno. - ta je sa naim? - Kako s kim. - Dino! Jarane? Pogledaj me. - O.K. Kad si ti otiao rat je prestao. - Majku mu, da sam znao davno bih otiao. - 'Vako. Sakib se oenio. Kerkom od jednog molera. Njen stari im kupio stan, opremio ga. Kupio im auto. Sad Sakib radi sa njim. - Sakib? Jest on malo glup, ali je bio siguran. Bio si siguran da e ga nai tamo gdje ga ostavi. - Mustafa otiao u politiku. - umnjak? Mustafa, Mustafa. Snae se on tamo dobro. I to je uma puna divljai. - Svi misle da je dobar. Poten je. - Poten. I pametniji od 90% drugih. - Musa otiao u Kanadu. 282

- Musa!? U Kanadu? - Jah. Neto ne tima u toj prii. Vidio sam ga prije nego to je krenuo. Kae ide do tvog Kuma. uo je da je ovaj otiao u Kanadu. Kae duan mu je neto, pa ide da naplati. - Musa? Jah. Nije mi jasno. Svi znaju da je Musa uvijek kokuzanerio. Kako mu tvoj Kum moe dugovati toliko da mu se isplati zapucati u Kanadu po dug? Hamza je nervozno provlaio prste kroz kosu. - E moj Kume. Sad si ga najebo. Ako meni nekada i dosadi da te traim, ako nekada odustanem, zauvijek ti ostaje Musa za leima. On nikad nee prestati da te trai. - A Dado? - Mrtav. - Mrtav? Dado? Kako? - Ubijen. - Misli poginuo? - Ne. Ubijen. U stanu na Dobrinji. - Kako? - Ne zna se. Zna da je on bio oprezan. Imao je tri brave na vratima. I uvijek pitolj u ruci. Dugo sam dum'o o tome. I skont'o da ga je ubio prijatelj. - Kako to misli? - Mora da mu je Dado lino otvorio vrata. I dobio tri metka u glavu. S lea. - A lova? Im'o je sigurno milion. - Nita lova. Nema love. - Dado, Dado. Provlaio se kroz minska polja. etnike hvatao rukama k'o Mustafa zeca. I zaglavi k'o zadnji frajer. Huu. A Kemo? 283

- Otvorio kafi. - ali se? Kemo? Otkud mu pare? - Niko ne zna. - Kad je otvorio kafi? - Malo poslije Dadine smrti. - Hej, stani malo. Ne misli valjda...? - Nita je ne mislim. Samo ti kaem. - Nije mogue. - Sve je mogue, Hamza. Rat je. - Dino, ne moe rat biti opravdanje za sve svinjarije svijeta. - Vidi da moe. - ekaj malo. Hej! Dva dupla. Crna gromada za ankom se ne pomjeri ni ovaj put. Hamza ustade i prie anku. Prui ruku da uzme bocu. Barmen ga uhvati za aku i malo stee. - Lova. - Naravno, naravno. Tamo odakle mi dolazimo samo se kurvama plaa unaprijed. Ali kad insistira ... - Hamza zavue ruku u dep i izvadi debeo sveanj novanica. Izvue jednu od sto dolara i prui je barmenu. Ovaj mu pusti aku i Hamza uze bocu i nasu pie. Vrati se za sto. - E sad smo popuili. - ta smo popuili, Dino? ta ti je? - Je l' ti vidi gdje smo mi ovjee? okreni se oko sebe. Samo polahko, majke ti. Hamza prvi put pogleda po prostoriji. Kafana, bar, noni klub? Prvarnica? Sama prostorija dvadesetak sa tridesetak metara. Du zida ank od nehrajueg elika. Barske stolice. Stolovi nasumice razbacani po sali. U jednom uglu gitara, saksafon i nekoliko bubnjeva. Na 284

zidovima fotografije iz rata u Vijetnamu. Iza anka jedna vojna jakna kao Hamzina. Probuena na lijevoj strani u predjelu srca. Reklamni poster filma "Lovac na jelene". U sali petnaestak gostiju. Dva starca za stolom do njihovog. U uglu etiri crna momka opasnog izgleda. Tiho razgovaraju gledajui u njihovom pravcu. Slino drutvo i za drugim stolovima. Za ankom dvije prijateljice noi. Pauza za doruak. - Hamza, ona moja Rozita radi na trafti. Ne boji se nikog i nieg. Ali mi je dobro skrenula panju da se ne motam ovim krajem. A mi k'o frajeri uletimo u srce. - Jebi ga, skontaemo neto. - Da bar nisi izvadio 'nol'ku gutu para. Nema teorije da izaemo ivi odavde. A ako sluajno i izaemo, gotovi smo u sljedeih pedeset metara. Kao da je znao o emu priaju, barmen pokrenu brdo miia i prie stolu. - Hej, kukini sinovi! Ja ne znam ta radite ovdje i zbog ega ste doli. Ali, dok ste ovdje ima da govorite engleski. Ruski ostavite kad se vratite u vau jebenu zemlju. - Nije ovo ruski nego bosanski. - Basnija? O.K. Ostavite Basniju za poslije ili napolje. - O.K., O.K. Engleski? Kad se barmen udalji Hamza se okrenu Dini: - Veli popuili? - Govorio je malo tie i na engleskom - Ako nakon svega to smo proli ovdje zaglavimo, nismo bolje ni zasluili. A zna ta smo mi za njih. Mafija. Oni su, Dino k'o djeca za nas. Sluaj me sad dobro i radi samo to ti kaem. O.K.? Polahko ustani i povadi sve to ima u depovima napolje. Sve. I okreni depove naopako da svi mogu da vide. Dino ispi svoje pie i ustade. Pretrese jedan po jedan dep i sve izvadi na sto. Desetak dolara, jedno pismo, prica, neto sitnog novca... Hamza uze pricu i slomi je od sto. 285

- Ovo ti vie ne treba. Dino sjede. Hamza ustade i poe da vadi stvari iz svojih depova. Debeli sveanj dolara, noi, dokumenti. Skide sat sa ruke pa i njega stavi na sto. S druge strane anka barmen je utke posmatrao ta se deava. I drugi gosti su se okrenuli prema njima i sa neskrivenim interesovanjem ih posmatrali. Hamza mahnu barmenu. Ovaj prie. - Koliko je taksi do Kedija? - Ne znam. - Otprilike? - Ni otprilike. - Moda pedeset? - Moda. - O.K. Evo pedeset za taksi. Daj mi olovku. Evo ti adresa za taksistu. Za ostalo - Hamza gurnu sve sa stola prema barmenu - Hoemo da pijemo. I daj pie svima. - Ovdje je puno novca. - Jest. I, ako ima neto za pojesti, malo sira i ... - Bie neto. - Barmen se kesio. Shvatio je ta Hamza smjera. I dopalo mu se, za sto. - Pie za sve, narode. Hajde za ank. Neu vam valjda donositi

Grupa u uglu je bijesno gledala prema njima. Barmen im donese dvije flae viskija i posudu sa ledom. Gosti pokupie pie sa anka i vratie se za svoje stolove. - A Dado ti, veli, dolazio? Kurva. Nikad nikome nije rekao. - Dado moj dobri. On me jedini nikada nije slagao. - Kako to misli? 286

- Kad me je prvi put vidio kae: Mali ti si popuio. Zna Hamza svi drugi su mi govorili kao nije to nita, vano je da je iva glava i druga sranja. - To i lii na Dadu. Pravo akom u glavu. - Kae, Mali, za tebe ovdje nema nita. Ko je ostao itav nema hljeba, a kamo li ti. Kae, idemo mi za Ameriku. Kad se malo smiri, nazad u Evropu. Loviemo etnike. Koliko god ih koknemo, zauhar. - ta je, Boga ti, bilo sa onim etom? - Kojim? Misli s onim to nisam dao da ga ubije? - Jah. - Nita. - Je li ga ubio ili nije? - Nije. - To ti je on rekao? - Da. - I ti mu vjeruje? - Normalno da mu vjerujem. Nikad mi nita nije slagao. - A kako su te tvoji pustili u Ameriku? ta kae stari? - Ne zna ti nita? Pa da. Ti si otiao u jesen 1995. godine. Zna da sam dobio stan? Ne zna? Dobio sam stan u Hrasnom. Dvosoban. Od nekog etnika. - Super. - Jah. I ja sam mislio. Taman se malo smjestili. Stari prest'o da pije. Skovao seije u svim sobama, okreio. Napravio neke police. K'o regal. Bilo je pravo dobro. - Pa ta ne valja? - Jednog dana etnik se vratio. Kau, imaju pravo ako nisu optueni za ratne zloine. To to je etiri godine palio i ario nema veze. I tako mi dobijemo deloaciju. 287

Hamzi se smre pred oima. - Nemogue. - I... doe eto s milicijom. Ja, 'vakav kakav sam, ne mogu nita. Dado na terenu. Od komije nazovem Kapetana. Dojuri odmah. Hoe da se bije sa milicijom. Malo ga, Boga mi, oklepie i uzee mu pitolj. Samo to ga nisu iutali napolje. Frka, galama. Stari izvukao odnekud flau rakije i za minut se napio k'o majka. Odjednom stara vrisnu. Mi u sobu...Nje nema. Prozor otvoren. Pogledam napolje. Lei na asfaltu. Skoila kroz prozor.. Skamenjenog pogleda Hamza je zurio u pod. - To je, dakle, mir u Bosni. Uze svoju flau i doiskapi je u nekoliko dugakih gutljaja. Baci je u ugao kafane. Flaa se rasu u komadie. Osjeao je kako mu alkohol prodire u mozak i ulazi u sve pore. Na elu mu izbie krupne grake znoja. Dino je pio sporije. - Hamza, koliko si ljudi ubio? - Nisam ni jednog. - Ne zajebaji. - Je l' misli koliko sam etnika ubio? - Jah. - Ne znam. - Otprilike. - Ne znam ni otprilike. - Jesi l' deset? - Dino? - Dobro, jesi l' dvadeset? - Vie. - Pedeset? 288

- Vie, Dino. Vie. U kafani zavlada mrtva tiina. Gosti se okrenuli i sa panjom sluaju razgovor. U Hamzinoj i Dininoj glavi nestalo je barijera koje bi ih sputavale. Govorili su glasno i neprekidno ispijali nove ae. Barmen donese dvije nove flae, stavi ih na sto i ostade da stoji u blizini. - U zadnjoj akciji u onoj zemunici ih je bilo petnaestak. - Sjea li se kad si ubio prvog ovjeka? - etnika Dino, et-ni-ka. Ne ovjeka. - Jebi ga sad. Dobro, etnika. Sjea li se? kafani. Za Hamzu svjetlo se ugasi. Nije vie primjeivao nikoga u

Nestalo je gostiju koji su primakli svoje stolove blie njihovom. ak su i etiri momka surovog izgleda prenijeli pie za ank i sjedei ledima okrenuti anku paljivo pratili priu. Hamza ustade. Dotetura do prekidaa i ugasi glavno svjetlo u sali. Vrati se do stola, ispi au i tresnu je od zid. - Bila je no. April 1992. godine. Prelazio sam preko brda iznad tunela prije Bembae. Hamza se potpuno prebaci u tu kinu no. Gosti su otvorenih usta sluali udnu priu. - Kia. Blato. Klizavo. Hamza ide po kafani kao da se probija kroz gusto rastinje. Hvata se za grane, da ne bi otklizao unazad. Odjednom, vjetar donese do njega miris cigarete. Hamza stoji visoko podignute glave. Mirie zrak. Nozdrve mu se ire kao u psa tragaa. Pokuava odrediti smjer odakle miris dolazi. Pada na pod kafane i puzi. Ustade i posadi jednog gosta iza stuba u kafani. Straar. ui naslonjen na tanko drvo i pui. Hamza se unja, puzi. Blizu straara uzima kameni i baca ga u suprotnom smjeru. Straar okree glavu. Hamza skae. Hvata ga preko usta. Lijevom rukom pretrauje mu pojas. Napipa no. Izvlai ga i, zabija mu ga kroz sljeponicu. Crnac kojeg Hamza dri preko usta trza se. Nema zraka. Hamza skae. Dri no visoko. Isputa dug urlik i lie krv i 289

komadie mozga sa noa. Hamza strese glavom i pride stolu. Popi jo jednu au i tresnu je od zid. Podie ruke. Visoko. "Tuj, i samo tuj pesmu Kotan Da mi poje. Mantan da skine Ruke vie glavu da digne " Dino je simultano prevodio tekst gostima: "Pjevaj mi samo tu pjesmu Kotana. Prsluk skini, ruke iznad glave podigni" "'Da znaje, more Mome, da znae, Koja je, eeeee alba na mladost. Ko ' a eeee, alba na mladost" "Da zna djevojko, Koliko mi je ao to vie nisam mlad." Hamzin glas, inae kristalno ist i jasan, malo je napukao od alkohola to mu je davalo osobitu malo grublju boju. Glas se izvijao i treperio iznad stolova, gostiju i gubio se u tekom oblaku duhanskog dima koji je visio sa stropa. Hamza osjeti kako mu se oi pune i kako neto slankasto i toplo tee iz njih i slijeva mu se niz obraze. Pjevao je punim glasom dok su 290

mu pred oima promicali dragi likovi kojih vie nema. "Ti bi me, more mome..." Visoko podignutih ruku Hamza pjeva i polahko eta kafanom. U pauzi izmeu strofa ispija nove ae i razbija ih od zid. - Hamza, a kad si ubio zadnjeg ovjeka? - etnika Dino, et-ni-ka. Znam. U zadnjoj akciji. Mislili smo da smo zavrili kad Dado dovede onog pukovnika, kapetana, ta li je bio, sjea li se kad sam mu otkinuo glavu. Ti si opet plakao. Izaem napolje. Tresem se. Nedaleko od zemunice stanem da se smirim. Odjednom ujem pla. Iz drugog rova. Ukoim se. Polahko puzim naprijed. Vidim silueta ovjeka. Bacam se na njega. Desnom rukom udbijam njegov automat i hvatam ga za kosu. Zadignem mu vrat. U lijevoj ruci no. Zamahujem. Ali, to nije etnik. To je skoro dijete. ta sad? Kako da ga ubijem. On hvata pitolj. BUUUUM. - Hamza zadie demper. Du grudi ogroman oiljak. Pokazuje putanju metka - Du grudi, pa u vilicu, obraz, preko oka i du ela. Zamah, no se sjuri kroz glavu tog nesretnog mladia, skoro djeteta. Skaem, okreem se. Nema nikog vie. Hamza otresa glavom. Vraa se ponovo nazad u stvarni svijet. Ispija novu au. - Hamza, zapjevaj nam neto nae. Neto pravo nae. Hamza rairi ruke "Moj Dilbere, kud se ee, Aj, to i mene ne povede " Dino je prevodio 291

"Moj dragi kad ide napolje zato i mene ne povede sa sobom" Dva starca su se toliko pribliili da su skoro sjedili za istim stolom sa Hamzom i Dinom. Jedan izvadi usnu harmoniku i pokua da uhvati melodiju. Drugi je bubnjao po stolu. Malo su vukli na bluz. "to te volim, Ah, to te ljubim, Aman, Boe moj " "Oh kako te volim, Oh kako te ljubim, Aman, Boe moj" "Povedi me u ariju, Aj, pa me prodaj bazardiji." "Povedi me u Centar, Aj, pa me zaloi u zalagaonicu." "to te volim, Ah, to te jubim, Aman, Boe moj." "Uzmi za me oku zlata, Aj, pa pozlati dvoru vrata."

292

"Uzmi za mene par funti zlata pa pozlati vrata na kui." "to te volim, Ah, to te jubim, Aman, Boe moj." "Ko god ide neka pita Aj, ija li su ovo vrata? Aj, to su vrata moga zlata." "Ko proe ulicom neka pita ija su ovo vrata? Aj, to su vrata moga dragog." - Hajde onu o Tamburalo mome u tamburu. - O.K. lijepi moj. "Tamburalo mome u tamburu, Tambura mu od suhoga zlata, Tanke ice kose djevojake, A terzijan pero sokolovo. Gledala ga Ajka sa ardaka, Vidi majko lijepa junaka, Da mi ga je u dvoru gledati, Na njegovim grud'ma sevdisati. Karanfil bi pod njega sterala, A pod glavu rumenu ruicu, 293

Nek' mirie nek' se esto budi, esto budi i esto me ljubi. Dino je tiho prevodio pjesmu gostima. Hamza iskapi flau i razbi je. - Dino, vjeruje li ti meni? - Vjerovao sam ti kad su nam glave bile u torbi. - Samo neka sam ja tebe naao. Bie dobro. Sve e biti dobro. Vidjee. Imam dobar posao. Radim za sindikat. Nee vjerovati, 25 $ na sat. Moe nam biti za sve. Nai emo stan u dobroj etvrti. Smjestimo se i polahko. Ii emo na jezero da pecamo. Odavno se spremam. da kupim pribor. Malo u kafanu, pa cure. Tebe emo u kolu. Ima sto poslova koje moe da radi. uj majke ti - homeless. - Pusti to sad Hamza. Pjevaj nam! - Hou Dino. Koju emo? - Hamza prui ruku da uzme flau ali vie ni jedne nije bilo na stolu. - Hej gazda, ima li jo pia? Ima li viskija za bive ratnike? Za bive kraljeve? Dino! Mi smo bili kraljevi. Jesmo li? - Barmen se trgnu. Sluajui ove udne prie i pjesme potpuno je zaboravio na kafanu i na goste. Izvue nove flae i nasu pie za sve. Viski je ve potpuno obuzeo Dinu. Bio je na granici sna. Hamzino pitanje kao da ga probudi. U momentu se promijeni. Nije to vie bio onaj do maloprije pijani mladi. Oi mu se izbistrie i pogled postade vrst. Ispi au i razbi je. - Jesmo Hamza. Mi smo bili kraljevi, - ustade, zagrli Hamzu i prvi poe pjevati. Hamza prihvati: "Da je meni lei umrijeti, Lane moje, lei umrijeti. Umrijeti, smrti ne vidjeti, Lane moje, smrti ne vidjeti. 294

Da ja vidim ko e me aliti, Lane moje, ko e me aliti." U pola pjesme zastadoe. Dohvatie flae i poee piti. Viski je klokotao, slijevao se pored usana, natapao im garderobu i kapao na pod. Prije nego dooe do dna flaa, izgubie ravnoteu, zaljuljae se i poletie na pod. Dvojica opakih skoie i uhvatie ih malo prije samog poda. Barmen pokaza da ih spuste na pod. - Dordi, ti si sa autom ovdje? Opaki klimnu glavom. - Stavite ih u auto i odvezite na ovu adresu, - on otvori papiri sa adresom. - Neka sam proklet. Neka sam proklet. Ha, ha, ha, ha... Dordi. Odvezi ih. Pazi, da im nije falila dlaka s glave. - Hej Kris, ta ti pada na pamet? Znam valjda i ja razlikovati... noas. - Nadam se da zna. I moe me slobodno zvati Fani Kris od - Nee se ljutiti. Nezgodan si, zna. - Nema problema. Gledaj ovamo. Staviu im njihov novac nazad. Nemoj da ta zafali. Ovo noas sam ja astio. - Jesu li te podsjetili na Sajgon? Fani Kris utke klimnu glavom. **** Dok je auto jurio, Dino otvori oi. - Hej voza, gdje smo? 295

- Vozim vas na Kedi. - Molim te, moe li prvo mene odvesti na Adison 5400 West. - Fin kraj. O.K., brate, samo kai. U Adisonu Dino izae iz auta. Hamza otvori oi kad se auto zaustavi ispred njegove kue. - Gdje je Dino? - Ostavio sam ga u Adisonu, 5400 West. - Adison 5400 West, - ponovi Hamza. - Dobro nai u ga sutra. Hvala voza. - uvaj se, brate! - dobaci mu voza i odjuri. Hamza je dugo traio klju pred vratima. Mrmljao je neku pjesmu koju niko osim njega ne bi mogao prepoznati. Konano otkljua kuu i pope se u stan. Zaspao je pored leaja.

**** U sobi u prizemlju Dont Wory Andy je gledao u Mary. - Ovo mu je prvi put. Nadam se da nee sutra nastaviti. Bilo bi mi ao tog momka. **** U Hamzinoj glavi je umilo more kad se probudio. Svaki pokret glave izazivao je nove eksplozije. Trudei se da to manje pomjera glavu, pristavi kafu i ode pod tu. - Neka boli. Nema veze. Samo neka sam ja njega pronaao. To 296

je pravo udo. Meu osam miliona da naletim na njega. Tuiranje ga malo povrati i on se udobno namjesti pored prozora. Jaka kafa mu je godila. I cigareta. - ovjek mora biti kao kafa. Jak i topao, - pade mu na pamet Avdaga. ta li on sad radi. Vjerovatno pije kafu sa Azrom. Dok je srkutao kafu i palio novu cigaretu prisjeao se sinonjeg razgovora sa Dinom. - ta ono ree za majku? Dragi Boe! Zato uvijek stradaju dobri momci? Sad, ta je tu je. A Musa? On je toliko volio Amru i Malecku da se pitam da li je on trebao da je oeni? Svijet je mali, Kume. Nai emo te. Ili ja ili Musa. Isto ti doe. Dado i Kemo? Zar je mogue. Ne vjerujem. A ipak, sve se uklapa. Ne mogu da vjerujem. Pa Mustafa? U politiku? Ba mi je drago. Znae na umnjak sa njima. Kao u umi. Priulja se i cap. Ha, ratni profiter! Ili e se uhvatiti u isto kolo sa njima. Kako ono nai stari kau: Malo je ljudi ostalo potenih, na ute dukate i bijele guzove. Sakib? Oenio se! Glupko na. Dobro je da se bar jedan izvadi i okrene normalnom ivotu. A i ja se zasjedio umjesto da idem po Dinu. Hamza se obue na brzinu. No zamota i sakri u madrac. - Mislim da mi nee trebati. Moda nikad vie. Na stepenitu se zaustavi. Htio je rei Andyu da e Dino biti sa njim izvjesno vrijeme. Neka, ima vremena. Kad dou. Moda e biti problema sa Big Majkom. Morae na kraju da zavri sa njim. Nema teorije da on i njegovi samo nakrivo pogledaju Dinu, a kamoli da ga udare. Majki e se dobro iznenaditi kad ga zapuca. Hamza zamisli lice Big Majka dok leti na zemlju. Samo e morati da bude brz. Bude ih malo previe. Morae biti brz i uvjerljiv tako da, kad sredi Majkija i moda jo dvojicu, ostali odustanu. Kad bi mogao to nekako snimit' i poslati Musi. Hamza se nasmija. ikago je najljepi u jesen. Drvee se ospe jesenjim bojama. Sunce je jo toplo i prijatno. Nema one nesnosne vlanosti a i komarci se negdje povuku. Kad ne pada kia nebo je modro-plavo. Nejvi, to bi 297

rekli Ameri. Hamza je pjevuio stare pjesme vozei se u traku prema Adisonu. U depu je pronaao novac, sat i dokumente. ta li ovo znai? Mozgao je i dumao, ali nije nita pametno mogao da dokui. Odustade. Morae navratiti u onaj bar. Valjda e ga pronai. Nakon krae vonje nae se u Adisonu, 5400 west. Ali to je bila prodavnica. Moda preko puta. Obino se taksisti dadne neko zvunije i lake odredite. Hamza parkira i pokuca na vrata kue preko puta. Niko mu nije odgovarao. On prie drugoj kui. Nakon dugotrajnog kucanja, zaue se koraci. - Ko je? - Izvinite! Traim jednog momka. Zove se Dino... - Nema ovdje nikog, - odbrusi mu nepoznata osoba iznutra. Hamza se okrenu i pree ulicu. Ue u prodavnicu. Mala prodavnica hrane i sitnih potreptina za kuu. Na prozorima debele eljezne reetke. Za kasom je sjedila starija Meksikanka. Nepovjerljivo je gledala Hamzu. ruke. - Izvinite, traim jednog momka. Zove se Dino. Nema jedne - ao mi je. Ne znam nikog takvog. - Molim vas. Pokuajte se sjetiti. On u stvari... - Reeno ti je da ovdje nema takvog, - grub glas je dolazio iz dubine prostorije. Hamza nije mogao da vidi ko govori. - O.K., O.K.. Evo idem. Divan dan, - brzo izae iz prodavnice. Kraj je bio takav. Nisu bili krivi ljudi. A on danas nije smio imati nikakvih neprilika. Obazre se po ulici. Na uglu je stajala grupica mladih crnaca i dvije Meksikanke. Hamza im prie. - Hej ovjee, ima li par dolara za ove momke? - mladi crnac ratobornog izgleda prie Hamzi. - Naravno, - Hamza izvadi novanicu od deset dolara. - Traim jednog prijatelja. Zove se Dino. Nema jedne ruke. 298

- Bijelac? - Bijelac. - ovjee, ovo je crni kraj. Nema bijelaca. ivi sa nekom Rozitom. - ovjee, ovdje se svaka Meksikanka zove Rozita. Probaj negdje drugo. Hamza osjeti kako ga probija znoj. Cijelo poslijepodne je proveo obilazei kue okolo. Prvo po jedan blok oko Adisona 5400, pa zatim jo jedan blok. Obiao je skoro cijeli kvart. Obiao je sve restorane brze hrane, sve barove, razgovarao sa dilerima droge, prostitutkama. Pokucao je na bezbroj vrata. Neka se uopte nisu otvarala. Na nekim bi se ljudi pokuavali sjetiti, neko bi samo odmahnuo glavom. Neko bi mu utke zatvorio vrata pred nosom. Predvee ga zaustavi policija. Neko je prijavio da se sumnjivi bijelac cijali dan vrzma krajem. Policajci su bili ljubazni, ali izuzetno energini i strogi. Pretresli su ga od glave do pete. Pretresli vozilo. Bezbroj pitanja i provjeravanja u centrali. Nakon gotovo cijelog sata policajac mu dade prijateljski savjet da se izgubi iz tog kraja. - Moda je tvoja pria u redu, ali mi ti ne moemo garantovati bezbjednost. I ovo to ti se nita nije desilo cijeli dan je udo. Brii odavde i svog prijatelja potrai na drugom mjestu. Na ivici panike Hamza krenu nazad. Bio je ve blizu kue kad mu pade na pamet da je Dino moda opet na autoputu. Skrenu na Western ulicu i izae na autoput broj 290-west. Sa autoputa je izaao na Austinu. Nije bilo Dine. Ponovo se vrati na autoput i izae na Harlemu. Ni ovdje ga nije bilo. Pade mu na pamet da je moda na izlazu sa zapada na istok Parkira trak u sporednoj ulici i vrati se pjeice na petlju. Raspitao se na oblinjim benzinskim pumpama, restoranima brze hrane i barovima. Bila je skoro pono kad je doao kui. - Nai u ja tebe, ako Bog da. I nee mi vie pobjei. Jest ikago veliki, ali pronai u ja tebe. Pravei planove ta e raditi, gdje e i kako ivjeti, Hamza propade u san pun komara. 299

Sutradan je morao na posao. Jedva je ekao da se radno vrijeme zavri. Neko je morao znati bar neto o Dini. Gdje ivi? Moda u bosanskim restoranima ili kafani Jaran. Nije mu se ilo, ali morao je. U Jaranu ga doekae smrknute face. Hamza mirno proe izmeu stolova do anka. Upita konobara za Dinu govorei malo glasnije da bi ga svi u kafani mogli uti. Konobar utke odmahnu glavom. Od onog ekscesa proljetos, nisu ga voljeli ovdje. On se okrenu i proara pogledom po prostoriji. Niko od gostiju ne pokaza ni najmanji znak da zna neto. Hamza izae napolje. Nije bio bolje sree ni u Ljiljanu ni u drugim restoranima. U nedostatku bolje ideje vrati se na autoput 290. Ni ovaj put nita. Rezigniran, vrati se na spavanje. U uzaludnom traenju mu je prola cijela sedmica. Poslije posla lutao je zapadno od ikaga, Berwyn, Cicero, Oak Park... Raspitavao se, gledao, traio. U subotu nije radio. Napravio je plan. Otie u Bosansku damiju u Nortbruku, pa onda u sve crkve od ikaga do Oak Parka. Moda postoji neka "Wellcome grupa" koja ga poznaje. Te wellcome grupe su bile dobra stvar. Udruilo bi se nekoliko porodica volontera koji bi dobili jednu porodicu useljenika da im pomognu u prvim mjesecima ivota u USA. Obino bi za useljenike nabavljali polovan namjetaj, posue, garderobu, hranu, a esto su pomagali i u novcu. Hamzu je izluivala misao da je Dino sad negdje gladan u hladnom stanu ili da stoji pored izlaza na nekom autoputu. Ako ga ne pronae u subotu, mislio je, otie u policiju. Moraju ga imati u nekom kompjuteru. Da. Tako e uraditi. Bilo mu je lake kad je napravio ovaj plan. Probudio se rano. Napolju je bilo oblano, kia samo to nije sastavila. Popio je nekoliko kafa i popuio skoro pola kutije cigareta. Oko osam se spremi i izae iz stana. Ve je izaao iz kue kad ga Andy pozva s prozora. - 'Bro jutro, ima li par minuta?" - Jutro. Ne ba. urim. - Molim te, samo par minuta. 300

- O.K. - Hamza pomisli da nije moda zaboravio platiti kiriju. Ali do prvog ima jo pet-est dana. Hamzi. Ue u kuhinju. Andy je pio kafu. Nasu jo jednu olju i prui je - Hvala, urim. Moda drugi put. Pred Andyjem je stajala gomila fotografija. On izdvoji jednu i prui je Hamzi. - Ovo sam ja u Vijetnamu. Ovo nam je bio komandir. Poginuo je par dana poslije. Hamza ovla pogleda fotografiju i vrati je Andyju. - Zapali slobodno. Mary nije u kui. Otila je da kupi neke sitnice i da posjeti neke prijatelje. Mogao bih i ja zapaliti jednu. Mary mu nije dozvoljavala da pui i on je s vremena na vrijeme traio po cigaretu od Hamze kad Mary nije bila kui. Hamza izvadi kutiju cigareta i gurnu je Andyju. - Zadri. Ja u sad kupiti. Moram da idem. - Desetak minuta moe da ostane.Toliko e te ekati svaka. - Ma nije djevojka Andy. Dobro, kad insistira. Deset minuta. Hamza zapali cigaretu i uze kafu. Otpi gutljaj. - A ovo sam ja u Sajgonu. - Andy mu prui drugu fotografiju. Mlad i snaan, u drutvu djevojke kosih oiju, Andy mu se cerio sa fotografije. - A zna li kako sam je dobio nadimak Dont Vori Andy (ne brini Andy)? - Nemam pojma. - Od moje ete koja je krenula u Vijetnam, etiri petine se nije vratilo kui. Ostali su zauvijek u dungli. Neke jedinice u Vijetnamu nisu ni vidjeli dunglu, a kamoli Vijetnamce. A mi smo stalno ili iz akcije u akciju. 301

- Tako ti je obino u ivotu. - Da. Ili smo iz akcije u akciju dok se nismo potroili. Mene je bilo jako strah. Bojao sam se kao niko. A morao sam da idem. Uoi svake akcije sam ponavljao sam sebi: Dont Vori Andy, Dont Vori Andy. I tako, malo po malo, poeli su me zvati Dont Vori Andy. Zna, ja vjerujem u Boga i bio sam siguran da Bog nee dozvoliti da Njegov Andy zavri u dungli. Zato sam ponavljao Dont Vori. Ima ko da brine. Tvoje je da uradi najbolje to moe. Ne brini, ne brini. - O.K., Andy. To je bilo u Vijetnamu. Otkud ti taj nadimak u ikagu? - Odlino, odlino. Vidim da me prati. Vidi, sa mnom u eti je bio momak iz ikaga. Kris. Zvali smo ga Fani (smijeni) Kris. Nasmjenije je bilo to on uopte nije bio Fani. Upravo suprotno. Njega su se bojali i iz komande, i mi iz ete i Vijetnamci. Vei je od mene za glavu. Tei najmanje duplo. Hamza nabrzinu prerauna: oko 150 kg. Taj momak sigurno nije bio smijean. - iao se naelavo. I pustio ogromne brkove. Uz njegovo ime su vezivali drogu, prostituciju, ubistva, ucjene i sve to ti moe pasti na pamet. - ekaj. Otkud mu onda nadimak Fani? - Dobro pitanje. Zna, kad bude gusto, kad bude tako gusto da ti stvarno shvati, svakim djeliem tijela, da je ba gusto, na Kris dobije napad smijeha. I, interesantno, nikad ga nije hvatalo ako nije bilo ba gusto. A napadi su bili strani. Prvo bi mu se poela tresti ramena i uskoro bi se sav poeo tresti. Onda bi iz njega provalio smijeh. Nije bilo nimalo fino i smijeno. Smijao bi se kao lud, iskakao iz rova i poinjao da puca. Nakon par arera bi kretao u napad. I mi smo, htjeli ili ne, morali da ga pratimo. Jadni Vijetnamci. Mislili su sigurno da lino avo predvodi napad. - Nisam nikad uo za takvo neto. - A zna ta je posebno interesantno. Metak ga nije htio. Kroz 302

sav taj pakao Vijetnama proao je bez ogrebotine. - I? - I. Nita. Vratim se ja iz Vijetnama. Ranjen. U noge. Prolo nekoliko mjeseci. Rane zarastaju. Jedno vee neko lupa na vrata. Smije se. A, zna, ko jednom uje Krisov smijeh ne zaboravlja ga cijeli ivot. Mary otvori. Stvarno Kris. Pita gdje je Dont Vori Andy? I tako on ispria Mary sve o tome. Mary prijateljici, roacima. I, kad sam izaao iz kue nakon par mjeseci svi me zovu Dont Vori Andy. - Interesantna pria. - I sad se ponekad vidim sa njim. Jo nosi nadimak Fani, ali ga niko ne smije zvati tako. Ve sam ti rekao da on uopte nije fani. Sad dri neki bar. Zvanino. Nezvanino dri nekoliko sabrba. Droga, prostitucija, klaenje i drugo. Pripisuju mu i neka ubistva. Nedokazana. I policija ga se kloni. Ne znam. Ljudi ponekad pretjeruju. idem. - To je istina. Ljudi ponekad pretjeruju. Nego, stvarno moram da

- ekaj jo malo. U etvrtak me zove Fani Kris. Samo kae dolazi odmah. A, zna kako je. Kad te on zove ima da doe. I to odmah. Ali, mislim, stari smo drugovi, a i ne bavim se niim to bi njemu smetalo. Tako se ja spremim i u bar. Uem. On me ugleda sa vrata. Doe, zagrli me. Meni nije ba prijatno. Kao da te medvjed zagrli. On to osjeti i kae Dont Vori Andy, Dont Vori Andy. Odemo za ank. Naspe nam po viski. Svoj iskapi odmah i naspe ponovo. I sluaj sad ovo. Kae: - Tako ti. Ima lava, a ne pria nita. jasno. Ja utim, gledam. Ne smijem da mu protivrijeim, a nita mi nije

- Zlatnog lava ima, a ne govori starom drugu, - malo me potape po leima. Sve bridi. - Kakvog lava, Fani? - izleti mi. Nisam namjerno. On prasnu u smijeh. Kao nekad u Vijetnamu. - Nema veze moj prijatelju Dont Vori Andy. Bio mi je tvoj lav 303

ovdje prije par noi. Straan je. Kako je samo preao ove razbojnike ovdje. Taman se oni spremaju da mu uzmu mjeru, a on povadi sve iz depova i dade mi. Kae hoe da piju. I da astim sve u baru. Onda su on i njegov drug priali o ratu, pjevali. Njegov drug nam je prevodio. Bilo je super. Bila mi je to najbolja no otkako sam se vratio iz Vijetnama. Hamza ga je utke gledao. Nemogue. ikago je izgleda velika mahala kao i Sarajevo. Sve se zna. Od sigurno pola miliona barova, kafana i restorana on, eto, da naleti na taj SAJGON. A barmen je izgledao upravo kao to ga je Andy opisao. Tako je. On mu je napisao Andyjevu adresu. Zato mu je vratio novac. - I ja se napijem te noi. Ne mogu ga odbiti, a znam kod kue e biti frka. E, reci ti meni ta sad. Ja evo dva dana razmiljam o tom zlatnom lavu. I zna ta sam domislio. Nemoj se ljutiti, ali ispada da si ti taj Zlatni lav. Ima utu, zlatnu kosu, hoda i izgleda kao da si krenuo u lov. Zna, one moje stepenice za sprat. Ne kripe jedino kad se ti ili maka penjete. Bie da si ti taj Zlatni lav. - Izvini Andy, nemam pojma o emu pria. Hvala na kafi. Moram da idem. - Hamza ustade i krenu prema vratima. - I ja sam mislio. Nema veze, morau da lino pitam Fani Krisa ta je mislio. Nego, ti ne gleda televiziju? - Ne, zato? - Hamza je ve otvorio vrata koja iz kuhinje vode u hodnik. - Sino je bilo na kanalu 5. Pronali su u Jezeru tijelo nekog mladia. Dvadesetpet, dvadesetest godina. U vojnoj jakni. Plav. Nema jedne ruke. Hamza se ukoi. Srce, tijelo i mozak mu se zaledie. Sa jednom rukom na teci vrata on se okrenu i pogleda Andya. Zatetura unazad i udari od zid. Noge mu otkazae poslunost i on se skliznu niz zid. Donja vilica mu poe nekontrolisano drhtati. Lijevom rukom pritisnu vilicu na gore da bi zaustavio cvokotanje. U stranom oku buljio je ispred sebe ne videi nita. Andy se pokrenu i priskoi mu. 304

- Hamza, Hamza! Hamza se nije pomjerao. Snano je pritiskao vilicu i izgubljeno gledao ispred sebe. Andy pokua da ga zagrli i podigne. Hamza mu rukom dade znak da ga ne dira. Andy se ushoda po sobi. - Sranje, sranje! O Boe, o Boe. Sranje, sranje! - rukama je pritiskivao sljeponice, lomio prste pa opet pritiskivao sljeponice. Hamza se gubio. Eksplozije u glavi su prerasle u zagluujue detonacije. Pogled mu je bio staklast. Pred njegovim oima soba se rasplinjavala, nestajala i ponovo se vraala. Odjednom u sobi nastade ogroman vrtlog. Soba se okretala strahovitom brzinom. Stvari i predmeti su poeli nestajati u vrtlogu. Sve bre i bre. Osjeao je da ga velika tamna rupa usisava. Osjeao je da mu se mozak dijeli. Jasno je uo pucanje sivih elija koje su se raspadale. Broj negativnih informacija je preao kritinu taku. I kao u trenutku ranjavanja, mozak je grozniavao traio izlaz. Spas. Ludilo. Izlaz je u ludilu. Odbaciti sve. Unititi centre memorije. Odbaciti sjeanja. Sauvati po svaku cijenu centre za preivljavanje. ivot. Jedino je ivot vaan. Odbaciti sva ula, nisu neophodna. Vid, sluh, miris. Sve je to u krajnjoj konsekvenci nepotrebno. Sauvati bioloku nit ivota. Hamza je osjeao da klizi u ponor bez izlaza. Osjeao je da se kree tajanstvenim i neistraenim putevima podsvjesti. Da leluja na, kao otrici noa, tankoj niti koja dijeli ovozemaljski ivot od vjene mladosti ludosti. Pred njegovim ukoenim oima su se mijenjale boje vrtloga. as je bio bijel, pa zelen, purpurno crven, ljubiast, crn, pa opet bijel. Njegove oi su se rairile od te eksplozije boja u vrtlogu koji ga je uvlaio u sebe. Jo malo. Jo samo malo i mozak e donijeti odluku. Potpunu i konanu. U oku, ali ipak dalekom periferijom mozga svjetan ta to znai, buljio je u vrtlog iekujui ta e se desiti. 305

Pljus! Andy se konano pribrao. Pronaao je viski koji je Mary sakrila od njega. Napunio veliku au i pljusnuo je Hamzi u lice. Drugu mu nasloni na usne. Ne mogavi da ih otvori, on izli au nadajui se da e bar nekoliko kapi proi kroz stisnute zube. Hamza je i dalje buljio ispred sebe. Andy mu zaepi nos. Kad Hamza refleksno otvori usta da udahne, Andy mu svom snagom pljusnu au u lice. Vei dio viskija uleti Hamzi u usta i on se zagrcnu. Zakalja. Boje se ugasie i vrtloga nestade. On, na petnaestak centimetara od sebe ugleda preplaeno Andyjevo lice. - Uvijek sam se pitao kako izgleda crnac kad preblijedi. - Doi, - Andy ga podie i donese do stolice. - Popij! - nije vie bilo viskija pa mu Andy dade olju vrele kafe. Hamza ga nesvjesno poslua. Vrela kafa ga opri i on zvuno poe da udie zrak da bi ohladio usta. - Tako, tako! Budi ovdje, budi ovdje! Ostani sa mnom! Molim te! - Zapali mu cigaretu i stavi mu je izmeu usana. I sam zapali. utili su i puili nekoliko minuta. - ovjee, ovjee. Za dlaku da mi ode. Za nijansu. ovjee, ovjee. Viao sam to u Vijetnamu. Smrt je premija za to. Nakon sljedeih nekoliko minuta Andy opet progovori. - Zato mi nisi ispriao? Da si rekao, mogli smo neto uiniti. Fani Kris bi ga naao za pola sata. Da se sakrio bilo gdje, naao bi ga. Samo da si rekao. Ali, ti uti. Evo i sad uti. Koliko si ve dugo ovdje? Dugo, je li? `Bro jutro-`bro jutro. Nita vie. Zna ta, mislio sam ja dugo o tome. utnja je planetarni problem ratnika. Mievi priaju, ratnici ute. ute kad boli, ute kad ne boli. Mora priati, govoriti, mora uti svoj glas. Andyjeve rijei su dopirale kao nerazumljiv um do Hamze. Andy je priao i priao. U Hamzinoj glavi je zvonilo: Ne razmiljaj, ne misli, ne misli, ne misli. Preivjee. Ne misli. Okreni tok misli. Vrati se u djetinjstvo. Nazad. Nazad. Tako je. Misli na Derviaginu kruku. 306

Tako, to je dobro. Veliko staro stablo u jesen. Krupne sone kruke. Ne, ne taj put. Stablo, voe, trenje. Troje djece koja su brala trenje na Kobiljoj Glavi, par milja sjeverno od centra Sarajeva, u proljee 1993. godine etnici ubili sijaem smrti. Misli na neto drugo. Evo, Hamza je na skijanju, snijeg, sunce. isto plavo nebo. Odnekud izviru i druga sjeanja na snijeg. Prvi snijeg u Sarajevu zime 1993, 1994. godina. U naselju Alipaino polje djeca izala na sankanje. Direktan pogodak tekog projektila u grupu. Sedmoro maliana poginulo. Otac nosi sinia starog pet-est godina. Geler mu je potpuno otkinuo lobanju. Koa lica bez lobanje, kao gumena maska visi sa ramena, dok se otac, bijel kao snijeg bespomono okree oko sebe. Na par metara dalje, crven i bijel, djeiji mozak, kao izgubljena djeija kapa, lei na snijegu. Ne snijeg, ne kruka, misli na vodu, na livadu. Hvala Bogu. Tu je. Zelena livada davnog toplog ljeta. Cijela porodica je na izletu, pored rijeke. Livada je velika. Na njenom kraju sporo tee rijeka. Rijeka je bistra. Vide se ribe koje isto tako lijeno plivaju. Sve je usporeno. Zadri tu sliku. - I zna ta je mene izlijeilo? Moja Mary. Natjerala me je da priam. Hiljade zato? Gdje? Ko? Kako? Hiljade. Mislio sam da u je ubiti. Bila mi je gora od Vijetnamaca. I tako sve dok nisam prepukao. Ne prepukao. Dok se nisam sastavio. A onda sam plakao. Danima. Slua li ti mene? - Jah. Gdje odvoze samoubice? - Ne znam. Ali sad emo pronai u informacijama. Saekaj malo, - Andy uze telefonski imenik. Nakon desetak poziva se vrati. - Naao sam. - Ima li adresu? Moram otii tamo. - Nema govora. Ja u voziti. Saekaj samo da napiem poruku za Mary. Brinue se. Ulice su bile prepune vozila. Na prometnijim cestama etai. U parkovima roditelji sa djecom i poneki zaljubljeni par. Nebo je bilo modro-plavo. U Hamzinim nozdrvama, odnekud se pojavi poznati, sladunjavi miris smrti. 307

**** Stigoe. Nakon kraeg objanjavanja odvedoe ih u prostoriju gdje su drali leeve. Iz police izvukoe veliku metalnu ladicu u kojoj se nalazio Dino. Lijepo lice je bilo modro. Kosa slijepljena preko ela. Oi sklopljene, kao da spava. Hamza ga je dugo gledao. Popravi mu kosu. - Spavaj, mali, spavaj. Bilo je stvarno ili se njemu priinjavalo. Spokoj i kao neko olakanje na Dininom licu. - Ti si doao do kraja. Oprosti mi, mali. - Vi ga poznajete? - medicinar ga je vukao za rukav. - Jah. - Moete li nam dati podatke o njemu? - Naravno. Uoe u kancelariju. Hamza je tiho odgovarao na pitanja. Ime, prezime, datum i mjesto roenja, adresa, zanimanje. Medicinar ga ponudi cigaretom. Hamza se zahvali. Cigareta mu je ba trebala. - Ko obavlja sahrane muslimana u ikagu? adresu. - Nisam siguran. Pogledajte u Islamic Faundation. Dau vam - Da li ja mogu da ga sahranim. Mislim da... tijelo. - Naravno. im obavimo formalnosti moete da preuzmete Nakon bolnice Andy ga odveze do Vila Parka. 308

Islamic Foundation je bila, u stvari, osnovna kola sa malom damijom. Uz nju je i skoro zavrena nova, velika damija. Najvea damija u Sjevernoj Americi. Iz prijemne kancelarije ga uputie direktoru Centra. - Esselamu Aleikum, Brat Hamid? - Alejkumu selam brate. Izvoli. - Ja sam Hamza. - predstavi se i stee ruku krepkom starcu. Neto dua bijela brada, malo tamnija koa. Pakistanac. Starac je zraio iskonskim mirom. Hamzu podsjeti na Sarajevo. Samo duboko i svjesno religiozni ljudi mogu zraiti takvim mirom. - Kako ti mogu pomoi, brate? - elim da obavite denazu za mog prijatelja. - Umro je? - Umro. - Gdje se tijelo sada nalazi? - U bolnici, - ekaj. Je li ubijen? - Nije. Ubio se. Starac ge je dugo gledao, utke. - Ti zna, sine, da je samoubistvo... - Ja bih da to ostavimo Bogu. Nije nae da sudimo. - Hamza ga nervozno prekinu. - Jah. Alah deleanuhu je milostiv, - obojica uutie. - Bio ti je drag? - Hamza klimnu glavom. - Dobro. Mi emo to obaviti. Dae mi podatke da moemo preuzeti tijelo.Vidjeu da li moemo dobiti mjesto na groblju u Skokiju.Tamo sahranjuju Bosance. On je bio Bosanac? - Itekako. Mogu li odmah platiti? 309

- Ne. To emo mi finansirati. Imamo fond za takve sahrane. - Ali ja elim da platim. - Sine, to to njemu sad treba, ne moe platiti novcem. Na drugom kraju zgrade je damija. Proui mu neto, ako zna. - Znam. - A ako ima vika novca, napolju su kutije za donacije. Za kolu, za Bosnu, za novu damiju. Moe dati donaciju. Abdest moe uzeti u hodniku lijevo. - Hvala brate. Selam alejkum. Rukovae se i Hamza izae. Uze abdest i ue u damiju. Sjede na koljena i poe uiti tihim glasom: - Bismillahirrahmanirrahim... apatom je izgovarao poznate rijei kratkih sura iz Kur'ana. Odavno nije uio nita. Interesantno da se jednom nauene molitve iz Kur'ana ne zaboravljaju. Neko ree da je to kao vonja bicikla. Jednom naui i to je za cijeli ivot. Jedno od uda Kur'ana. Hamza je uio predano. Prije svakog sureta poinjao bi: - U ime Allaha, Sveopeg Dobroinitelja Milostivog. Nije znao koliko je ostao u damiji. U jednom trenutku neko se nakalja iza njega. Okrenu se. Na ulazu je stajao Andy i snebivljivo slijegao ramenima. Hamza proui zavrne rijei: - Sadekallahul-azim (Istinu je rekao Uzvieni Allah), pree dlanovima preko lica i izae. - Izvini Hamza, napolju je mrak. A, zna, Mary e se brinuti... Hamza klimnu glavom. Dok su se vozili nazad, Andy je zaudo utio. Tek pred kuom progovori. - Interesantno mjesto. Nisam znao da tako neto postoji u ikagu. - Nisam ni ja. - Sad emo kod mene na veeru. Mary e neto spremiti. Dobra 310

je ona. Malo previe guna, ali je dua od ene. I nemoj da mi kae da ne moe jesti. Odsad, pa nekoliko narednih dana, ja sam ti i otac i mati. Nego, jesu li ti ivi roditelji? - Jesu. - I ive u Bosni? - Jah. Uoe u kuu. Na kuhinjskim vratima se pojavi Mary. Taman je otvorila usta da ospe paljbu na Andyja. On stavi prst na usta, da Hamza ne vidi: - Mary, draga. Evo dvojice gladnih, starih momaka. Hajde duo, nahrani umorne ratnike. Po njegovom glasu, tonu, kao i po Hamzinom izgubljenom pogledu, Mary nasluti da se desilo neto loe i teko. Za nju je Hamza bio podstanar. Moda neto drai od drugih koji su tu stanovali, ali ipak podstanar. Dodue, mali akvarel neshvatljivo visoke cijene, koji im je poklonio za proli Boi, obezbijedio mu je posebno mjesto u njenom srcu. Ne zbog cijene, ve zbog toga to je mislio da oni zavrijeuju da imaju jednu takvu sliku u stanu. Malo zateena, ona se okrenu i ue u kuhinju. Priala je veselo o bezveznim stvarima i kriomice pogledavala u Hamzu. Bez obzira ta se desilo, Andy e morati imati debelo objanjenje za onu praznu bocu viskija i miris alkohola u kuhinji. - Sad u ja pripremiti veeru nabrzinu. Ti e Hamza zaboraviti sve to si jeo do sada u ivotu. - Izvinite, ja ne jedem svinjetinu. - Andy i Mary se nasmijae. - Ne jedemo ni mi. Holesterol. Doktor mi je zabranio prije nekoliko godina. Uskoro se na stolu naoe pilee nicle, krompir, salata. Mary donese flau vina. - Hvala, ne pijem. Mary nakratko pogleda u praznu flau viskija na polici, pa u Andya. Andy slee ramenima. 311

Nakon veere Andy donese dvije tablete i prui ih Hamzi. Ovaj odmahnu glavom. - Sluaj Hamza, ja ne znam kako te je otac odgojio. Ali znam da sam ti rekao da sam ti ja sad i otac i mati. Ima da popije ove tablete pa na spavanje. Inae u ti ih ja ugurati u usta. Hamza poslua. Popi tablete, pa obojica zapalie. Za divno udo, Mary ne ree ni rijei. Kad je Hamza otiao na spavanje, Andy nasu sebi i Mary po au vina i posjede je pored kamina. - Zna, draga moja Mary, kad sam se napio u etvrtak? Zvoni telefon. Ja se javim. Fani Kris. Kae dolazi odmah. ta u. Moram. Odem ja u Sajgon a Fani Kris kae `Ti Dont Vori Andy ima zlatnog lava, a ne govori.' Kakvog lava mislim ja a ne smijem da kaem... Pono je prola a Andy je jo uvijek priao Mary udnu priu o njihovom Hamzi i mladiu bez ruke. Sutradan je padala kia. Andy se nije dobro osjeao pa je Hamza sam otiao na denazu. **** Groblje u Skokiju, sjevernom predgradu ikaga nije bilo ni mnogo veliko ni previe staro. Izmeu ostalih, na njemu je bio jedan dio na kojem su sahranjivani muslimani po njihovim obiajima. Denaze su bile skoro kao u Bosni. Jedina razlika je to se ovdje ukopavalo u kovezima. Pored zaposlenih grobara, denazi je prisustvovalo jo samo nekoliko ljudi. Imam bosanske damije iz Nortbruka sa jednim prijateljem, brat Hamid sa dva pratioca i Hamza. Koveg je bio postavljen ravno iznad rake. Mali motori se upalie i koveg se na platnenim kaievima polahko spusti u raku. Preko kovega se spusti betonski poklopac. Grobari se povukoe. Hamza uze lopatu i sa ostalim poe nabacivati zemlju. Zemlja je bila mokra i lijepila se za lopatu. Kad 312

su formirali mezar obrisae blato sa cipela o travu. unue i imam poe tiho da ui. Poznate molitve podsjetie Hamzu na brojne 'denaze u Sarajevu. Kad je zavrio uenje, imam rukom dade znak Hamzi da i on neto proui. Hamza podie ruke i poe uiti Kul huvallahu: "U ime Allaha Sveopteg Dobroinite ja Milostivog. Reci: Alah je jedan," Kia je i dalje padala. Natapala mu jaknu i tijelo. Oborenih oiju Hamza je uio za duu svog prijatelja. Kad su zavrili, Hamza se upozna sa imamom i njegovim prijateljem. Imam ga pozva da navrati u damiju u Nortbruku, da popriaju. Hamza mu obea. Pozdravi se sa bratom Hamidom. **** Polahko je vozio nazad. Usput je jeo u nekom restoranu, kupio neke sitnice u jednoj prodavnici. Kia je prestala da pada. Poinjalo se smrkavati kad je doao kui. Parking ispred kue je bio zauzet i on napravi krug oko bloka i ponovo ue u ulicu. Ovog puta je bio bolje sree i nae parking stotinjak metara do kue. Po obiaju, samo zalupi vrata. Nije vrijedilo da ih zakljuava. Ako je neko htio da ih otvori, razbie staklo. Bolje ovako. Nije obraao panju na okolinu. Oborene glave krenu kui. - Hej, Blek Suol, dodi ovamo! Hamza se okrenu. Big Majk je stajao na stepenitu okruen svojim ljudima. Kaiprstom desne ruke mu dade znak da prie. - Ne veeras, - Hamza tiho odgovori i odmahnu rukom. Produi. Zau korake iza sebe. Bijesan Majkov glas. - Meni se ne odmahuje rukom! - njegova teka aka se spusti na Hamzino desno rame i povue ga unazad. 313

- Aaarrrhhhhhh! - Hamza strahovito urliknu. Nagomilana negativna energija u njemu je eksplodirala. Desnom rukom zgrabi Majkovu aku, okrenu se brzo oko svoje ose i drei ispruenu Majkovu ruku svom snagom udari lijevim ramenom u njegov lakat. Zvuk iskakanja zgloba muklo odjeknu. Nadjaa ga Majkov vrisak. U djeliu sekunde, dok se Majkovo tijelo jo kretalo, Hamza prebaci svoju desnu aku, uhvati ga za nadlakticu i snano je povue uvis. Istovremeno, lijevim ramenom pritisnu njegovo rame nadole. Majkovo tijelo koje je ve bilo u zraku kao da zastade. Njegovo rame se nae u centru sila dvije poluge, i uz prasak, zglob iskoi. - Aaaaajjj! - Majk je vritao i valjao se po zemlji. Njegov drug, koji je drao Hamzu s lea kad su ga prvi put prebili, uz vrisak potra prema Hamzi. Hamza saeka nepomino sve dok mu njegova aka ne pojuri prema licu. Kratkim pokretom malo izmae glavu i dok je aka prolazila pored nje, uhvati je, okrenu se i ramenom udari u lakat. Zglob iskoi. Dok je tijelo padalo naprijed, on zamahnu i punim udarcem nogom ga pogodi u lice. Nesretni momak odleti unazad. Iz rasturenog lica mu poli krv. - Jo neko? - Hamza je blijedo gledao ostale. - Ti si mrtav ovjee! Ti si mrtav! Ne postoji mjesto gdje se moe sakriti! Sljedei put si mrtav! - Big Majk je sjedio na zemlji i kleo. Hamza mu prie. Udari ga nogom u grudi i Majk se svali na zemlju. Hamza mu kleknu na stomak. - Sljedei put Big! Sljedei put u ti izvaditi srce i pojesti! Ovako! - Hamza sastavi ake sa dlanovima okrenutim napolje. Zavue mu prste pod rebra i povue na gore. Kao da mu razvaljuje grudni ko, Big Majk poe panino vritati. - Ovako! Sljedei put. Zna gdje me moe nai. - Hamza ustade. Sjeti se da je u autu zaboravio kesu sa sitnicama. Vrati se do auta. Prolazei pored grupe na stepenicama dobaci im: - Vozite ih u bolnicu. U hodniku ga je ekao Andy. - Znao sam. Znao sam. im sam te vidio. Pogotovo kad su te 314

proli put prebili. O ovjee... - O.K. Andy, O.K.. - Gdje e? Veera. - Zaista nisam gladan. - Onda tablete? - Mislim da mi ne trebaju. - I ja mislim da ti ne trebaju. **** Andy nije mogao da odoli. - Halo, Fani Kris? - Hej, Dont Vori Andy, ovjee! iv si? - Hej Fani Kris, ti zna Big Majka? - Svi znaju Big Majka. - E, sluaj sad... - Andy mu polahko poe priati. Nakon prvih rijei, Fani Kris povika: - ekaj, ekaj, ekaj. Ne moe to tako. Ta pria mora da se ispria kako treba. Spremi se i dolazi ovamo. - Nema teorije ovjee. Mary bi me u top strpala. - Povedi i nju. - ali se? - O.K., O.K.. Znam da Sajgon nije mjesto za dame. Ali, ako izjurim neke goste i malo sredim salu bie to pristojna rupa. O.K. aljem momka po tebe. Mary je gunala. Spominjala sve mogue poroke i vrste kriminala i vezivala ih za Krisovo ime. Ustvari, istina je bila da je ve 315

dugo, potajno eljela da vidi tu rupu. uj Sajgon? Kad je Krisov opaki momak pozvonio na vrata bila je dotjerana. Uglaenost Krisovog momka i njegovo nastojanje da bude utiv i kulturan toliko je odudaralo od njegovog izgleda da Mary u neko doba prasnu u smijeh. Atmosfera je olabavila i oni su raspoloeni doli u Sajgon. Fani Kris je bio iznenaenje za sebe. Snjeno bijela koulja i crvena leptir kravata sa bijelim takicama. Veliki buket rua za Mary. Osjeala se kao kraljica. Najavivi goste, Kris je zabranio prisutnim da izgovore i jednu nepristojnu rije. Inae... Niko nije elio imati problema sa Fani Krisom. Kad Kris upita za pie Mary klimnu Andyu. Viski za Andya, vino za Mary. Kad pie dode i svi se namjestie udobno, Andy zapali cigaretu i poe: - Tako ja veeras stojim pored prozora. Vidim Hamza proe ulicom. Trai parking. Njegovog traka moe poznati meu milion drugih. Malo poslije vidim parkira se na poetku ulice. Ispred zgrade, na stepenitu, stoji Big Majk sa svojima. Ja Boga molim da ga ne diraju veeras. Zna da su ga jednom udesili? Zna! O.K.. I da im poslije toga redovno daje novac? Nikad mi se nije poalio. E, sad nisam uo ta su mu rekli. Vidio sam kad je on odmahnuo rukom. Onda Big Majk potri za njim... Andy je priao. Fani Kris se naklatio na sto i netremice slua. Kad je zavrio Fani Kris upade: - ekaj ovo na kraju nisam razumio. Kako? - Fino. Ovako je sastavio ake. Ti si kao Big Majk. Evo ovako, i zavukao mu prste pod rebra i povukao. - Neka sam proklet. Neka sam proklet. Dobro sam ja njega ocijenio. To ni ja nisam nikad vidio. Jadni Big Majk. Moj lav se nije ni ovdje uplaio. Samo je htio da izbjegne guvu. Ha, Zlatni lav? Dobro sam mu ime dao? Za stolom u uglu sjedila su dva starca. Isti oni koji su pratili Hamzu na usnoj harmonici i bubnjevima kad je pjevao. Neto su se 316

doaptavali. - Hej, Fani Kris, mogu li dva stara momka dobiti pivo? - Fani Kris ih pogleda: - U ovom baru nema veresije nikom. Nikom. Starci se veselo pogledae i namignue jedan drugom: - Sad e ono. - Kao to rekoh n-i-k-o-m. Osim, osim, mojim starim prijateljima. Uze dvije flae piva i odnese im za sto. - Da li gospoda trebaju ae? - Naravno. - ae dolaze, - Fani Kris donese ae. - Zna, Fani Kris, ja sam star ovjek. Svata sam vidio u ivotu. U posljednje vrijeme kau Madona i Princ pjevaju neke seksi pjesme. Ali, vjeruj mi, nikad nisam uo tako seksi pjesme kao neku no. Kad je pjevao onaj bijelac. Kako je ono bio tekst? "Na krevet bih mu stavljala karanfile a pod glavu rue. Da se esto budi i da me esto ljubi." - Meni je udnija ona druga ... pa me prodaj... ta vi mislite je li ona njega voljela ili je bila kurva? - Ja mislim da je bila kurva, - javi se prvi starac. Kris je utio i sluao ih. - I ja mislim, - ponovo se javi prvi starac. - Priao sam mojoj staroj o tome. I ona nikad nije ula nita slino. Vidi, Boga ti. Da je zaloi za zlato i da pozlati vrata na kui. Svata. Jah, i ja mislim da je ona bila kurva. Ali, on je tako njeno pjevao o njoj. Bie, ipak, da ga je voljela. 317

Uutie. Misli im odlutae u tu daleku, tajanstvenu zemlju punu udnih i predivnih ljubavi. - Mislim da mi nikad neemo shvatiti ta plemena iz tih dalekih zemalja i njihove obiaje. i Mary. Fani Kris klimnu glavom i vrati se za sto gdje su ga ekali Andy

Andy i Mary su se vratili kui u zoru. Za Mary, to je bila nezaboravna no. **** Uavi u kuu, Hamza izvadi flau viskija iz kese koju je donio. Otvori flau i povue dug gutljaj. Svue se i ode u kupatilo. Stajao je ispod mlazeva tople vode i gledao svoje tijelo kao da ga prvi put vidi. Prede prstom po oiljku du grudi, napipa oiljke na leima, prede prstima preko oiljka na licu. Zagleda se u ake. "Mislio sam da u projektovati, graditi. Da u kao starac etati Sarajevom i pokazivati unucima ta sam napravio. A sad? ta sad? Je li mogue da su ove ruke sposobne da samo unitavaju. Rue, lome? Jadni Big Majk! Jadni idiot. Hamza! ta misli Hamza? Do kad? Ima li kraja? Znao si da e rasturiti Big Majka! Znao si i potajno oekivao kad e se to desiti. Radovao si se tome. Zato si i vjebao onako revnosno. - Nisam, vjebao bih i bez Big Majka. Moda? Dino je izgubio ruku tebe spasavajui. A, ta si ti uradio? Izgubio ga. Otiao je tvojom krivicom. Nije! Ja sam elio... Ti si elio? Put do pakla je poploan dobrim eljama. Ti si elio? elio si da snimi kuu za roaka. Nisi vjerovao Amri da se boji. I izgubio si i nju i Malecku. elio si da spasi Dinu? Ti da ga spasi? Hamza izae iz kupatila. Sjede pored prozora i povue nekoliko dugih gutljaja. - I ta sad? Koliko si ljudi ubio? Je li dosta krvi? Zna li da ti je dozvola za ubijanje istekla? Kau, u Bosni je mir. Kakav mir? Ubice 318

etaju gradom koji su ruili i ije su stanovnike ubijali. ta je sa mnom? ta je sa mojim rukama? Pitanja bez odgovora su se redala i mnoila. Ispio je jednu flau i naeo drugu. Ujutro se probudio krvavih oiju i crnih podonjaka. Na poslu vie nije uivao kao nekad. Radio je brzo, koncentrisan samo na sljedei pokret. Po zavretku posla, odlazio je kui. Proitao bi poneto ispijajui viski. Ubrzo je morao da pije vie od jedne flae da bi zaspao. Bio je etvrtak oko podne kad mu ef prie. - Ima li malo vremena? - Zauzet sam, - ne prekidajui posao odgovori Hamza. ruak. - Nema veze. Posao moe da saeka. Ostavi alat. Vodim te na

Hamza je rijetko razgovarao sa pretpostavljenim. Trudio se da uradi svoj dio posla. A oni neka rade svoj. utke odloi alat, obrisa ruke od pantole i poe za efom. U blizini objekta nalazio se poznati restoran. Osoblje se ve naviklo na povremeni dolazak radnika sa oblinjeg gradilita. - Za puae ili nepuae? - Za nepuae. - Za puae. - Hamza su umijea u razgovor efa i konobara. - Naravno, - ef se okrenu Hamzi. - Izvini, - ef ga zagrli i propusti ispred sebe. U tiini su saekali da stigne jelo koje su naruili. Tek kad su poeli jesti, ef progovori: - Koliko dugo ti radi za nas? - Sedam - osam mjeseci. - Tako. Prilino dugo. Dobar si i mi smo sretni to te imamo. - Hvala. 319

- Samo, momci kau da si malo povuen? - Ne znam. Momci su vjerovatno u pravu. - Posmatram te kako radi. Posebno ove sedmice. - Neto nije u redu? - Ne. Sve je u redu. Skoro. Vidim da ima problema. Ali ako nee da govori o tome, u redu. Da li ti ja mogu pomoi? Bilo kako. Novac ili slino. - Ne hvala. - O.K. Ja sam roen ovdje. Moji su doselili iz Irske. Davno. Mislim da poznajem Ameriku. I, jo, mislim da si ti u grdnim nevoljama. - Samo vam se ini. - Gledaj, mogu ti predloiti najmanje desetak jednostavnijih i lakih naina da se ubije od onog koji si ti izabrao. - Ti se ovjee ubija poslom. Ne moe to tako. To je samoubistvo. - Mislim da je to moja stvar. - Mislim da nije. Ti si dobar. Volio bih da s tobom radim due vrijeme. Ako ovako nastavi potroie se za par mjeseci. - I? - I jo neto. Mi smo u sindikatu. Sada imamo problem, jer ti rui norme. Ljudi se polomie a ne mogu da te stignu. Ja ne prenosim gazdi nita, inae bi ti ve bio u nevolji sa ljudima. I onako kau da si udan. - ta ja tu mogu? - Moe. Uzmi odmor. Ima pravo na jednu sedmicu. S ozirom koliko si uradio zadnjih dana, mogu ti dati jo jednu, a pisati kao da si radio. - Ako moram. 320

- Nita se u ovoj zemlji ne mora, osim plaati porez. Ja bih jako volio da te vidim normalnog. Idi negdje, ovjee. Obii malo Ameriku, otidi na Floridu, Diznilend. Opusti se. - O.K., od ponedeljka. - Ne. Od danas, od ovog trenutka. Razdui alat i furaj. Vidimo se za dvije sedmice. I, ako ti ja mogu rei, kao prijatelj, smanji pie. - Zar se vidi? - Vidi. Hamza na objektu preda alat, presvue se i ode do traka. - E, lijepi moj, ta sad? Da ode do Jun? Nema smisla. Nema smisla i inae, a kamoli sada. Do pukovnika? Ne. A Ekrem je otiao davno u Bosnu. U drutvu normalnih ljudi osjeao bi se kao epitaf u cirkusu. Upali trak i besciljno krenu ulicama ikaga. Bez razmiljanja krenu na istok i ubrzo se nae na autoputu 294 istok. Vozio je do duboko uno. Pored njega su promicali jednolini predjeli srednje Amerike. Ponekad mu se inilo da stoji u mjestu. Tenkovao je gorivo na nekoj bezinskoj stanici i produio dalje. Negdje iza ponoi osjeti kako mu se oi sklapaju i stade na parkingu. Uz benzinsku stanicu se nalazio mali motel i on uze sobu. U maloj prodavnici kupi cigarete i dvije flae viskija. Soba je bila mala, ali ista. Mirisala je na prolaznost. Prolazni ljudi, prolazne ljubavi. Koliko pravih, a koliko lanih ljubavi pamti ovaj krevet? Hamza se istuira u kupatilu sa flaom viskija u ruci. Upali TV. Prelazei sa jednog na drugi kanal, ispi cijelu flau i zaspa. Bio je to san bez snova. Crno nitavilo. Bilo je poslijepodne kada se probudio. U sobi je vladao prijatan polumrak. Ode do prozora i podie roletne. Svjetlost dana ga udari tako snano da on brzo ponovo navue roletne i vrati se u krevet. Zapali cigaretu, otvori novu flau i povue gutljaj. Pio je brzo i u dugim gutljajima. Misli su mu bile prazne. S vremena na vrijeme misao bi se 321

dotakla neega to je bilo ili moglo biti, ali on ju je brzo presijecao. Na odmoru je, a na odmoru se nita ne radi. Nakon to iskapi flau ponovo zaspa. Ovog puta se probudio malo prije svanua. Pokupi svoje stvari i ode do recepcije da plati. Momak na recepciji mu ree da se nalazi u Pensilvaniji, blizu Irija. ta on, do avola, radi ovdje? Sjeti se da mu je neko jednom rekao da je Viskonsin dobar za odmor. O.K.. Ide u Viskonsin. Ponovo je vozio cijeli dan. Malo pomalo, u glavi mu se razbistrilo. Predvee je ponovo vozio kroz ikago. Sie sa autoputa i u nekoj prodavnici autodijelova narui da mu ugrade radio sa CD-om. Kupi desetak CD-ova i nastavi vonju. Oko ponoi se zaustavi u nekom motelu. Ponovo kupi pie. Tu je ostao tri dana. Izlazio je napolje da bi kupio hranu i viski. Kada bi se vraao, soba bi bila pospremljena. Kao da su ekali kada e izai da je oiste i provjetre. Nakon tree noi plati sobu, kupi autokartu i ode u restoran. Nakon jela uze kafu i otvori autokartu. Prelazio je prstom preko drava Amerike. Colorado ili Montana? Montana. Jun je tako lijepo priala o Montani. Mora da je lijepo. Jun? ta li ona radi? Hamza kupi hranu za put i krenu. Muzika u autu je bila prava stvar. **** Jun je bila izuzetno rastresena na poslu. Nita joj nije polazilo za rukom. Grijeila je na kompjuteru, okretala pogrene brojeve telefona, pogreno oslovljavala pacijente. Oko podne J.K. joj prie. - Jun, da odemo na ruak? - Ne znam. Nita mi ne ide od ruke danas. - Ma, ne ide tebi od ruke zadnjih mjesec ili dva. Hajde, priaemo u restoranu. Pjeice su otili u oblinji restoran. Dok su ekali da im donesu jelo, J.K. otpoe. - Jun, ovako ne ide vie. Ti neto mora uiniti. Gledam te 322

zadnja dva mjeseca. To vie nisi ti. - Vidim i ja da sam nervozna. - Nije to samo nervoza. Rastresena si, nema koncentraciju. Gotovo uvijek si odsutna. - O.K., O.K.! Vidim i ja. Toliko mogu i sama da primijetim. - Hej, polahko. Nemam namjeru da ti drim predavanja. - Znam, izvini. - Ima li problema? - Nita posebno. Sve je regularno. - Mislim da ipak nije. I mislim da nee da sama sebi prizna. - ta to ja neu da priznam? - Hamza. - ta Hamza? Kakve on veze ima sa svim? Uostalom nisam ga vidjela dva mjeseca. - Bingo. To je ono. - Ma ta pria? ta Bingo? - Ti si se promijenila upravo u ta dva mjeseca. - Lupa. - Hej, hej! I ja znam neto iz psihologije. Samo ne mogu da shvatim da si se mogla zaljubiti u njega. - U koga? Nisi normalan! J.K. ju je tuno posmatrao. - Tako dakle. Zna, dugo se poznajemo. I... Mislio sam da ti treba vremena. Da vidi da mi je stalo do tebe. - J.K. ti to ozbiljno? - Ozbiljno? Ne mogu biti ozbiljniji. - Nisam nikada o tebi razmiljala na taj nain. Ti si moj dobar 323

prijatelj. - Vidim. Na alost. Moda sam morao biti direktniji. - J.K. ti si jedna divna dua. - Da. Samo ti voli Hamzu. - Odakle ti to? Nismo nikada ni rijei progovorili o neemu to bi liilo na to. Nismo se dodirnuli. - Upravo zato. Ja te mogu zagrliti. Mogu te i poljubiti. I nita. A, je li, kad te on dodirne, kao elektrini udar. I ti i on svjesno izbjegavate da se dodirnete. Zna, nakon onog njegovog predavanja, malo sam vie proitao o Bosni i Balkanu. To je prokleto podneblje. Nita dobro ne moe doi otamo. I Hamza. Moda je on dobar. Ne znam. Ali ono to oni nose u sebi je prokletstvo. Prokletstvo istorije i krvi. - Nemoj mi nita govoriti o njemu. Molim te. - Eto vidi. Ja ti moram rei, bez obzira to se tebi ne svia. On je problem. Da li si mu vidjela oi na predavanju?' Jun se sjeti Hamzinog pogleda i malo se strese. - On je problem. I sve oko njega je problem. Molim Boga da je otiao negdje i da se nee vie nikada vratiti. - Hej J.K.! - Ako se sluajno i vrati... oko njega je oreol smrti. Smrt mu ui na ramenu. Moe da je vidi. Vidjee. Strah me je da i tebe ne povue sa sobom. - Nisi u pravu. On je divan, dobar i njean. I... - O.K. O.K., O.K.! - Promijenimo temu. Jun je danima mislila na rijei J.K. - On je problem... - Ako se ikada vrati... 324

- Do avola J.K. Samo da Hamza nazove. Ali, vrijeme je prolazilo, a Hamza se nije pojavljivao. **** Hamza se vratio na posao u loijem raspoloenju nego to je otiao na odmor. Radio je bezvoljno, tek toliko da ispuni normu. Novembar je bio kiovit i hladan. Dani su se vukli mrzovoljno. Gori nakon loeg. Svaki dan kada je trebao da krene s posla postavljao je sebi pitanje, ta? Kuda, gdje? Jedne takve kine noi, Hamza izae iz bara i krenu prema traku. Iako je lilo kao iz kabla, nije imao elju da pouri. Na uglu, neka tamna prilika mu prie i ponudi heroin, kokain... Ne zastajui i ne okreui se, oborene glave, Hamza odmahnu rukom. Rastreseno je vozio kui. Doao je, dakle, do dna. Njegov izgled i ponaanje dali su signal ovom dileru da mu ponudi drogu. Nije to bila ponuda mondenskom svijetu koji je, dosadujui se, traio izlaz i avanture u drogi. To je ponuda oajniku, kao zadnja stepenica pred pakao. Hamza parkira trak i ue u kuu. Svue se i ode u kupatilo. Stao je pred ogledalo. Ono to je vidio prenerazilo ga je. Mravo, ispijeno lice, sa crnim podonjacima. Oi grozniavog sjaja. Duga ulijepljena kosa i neuredna brada. Dugo i studiozno posmatrao je stranca u ogledalu. Oko oiju su se pojavile duboke bore kojih ranije nije bilo. Od vrha nosa na sastavu oiju bila je usjeena bora koja se vertikalno dizala preko ela i gubila u kosi. Ipak, najvie su ga zapanjile oi. - Hamza, ovo nisi ti. Ovo nisi ti. Ovo je stranac koji je zalutao u tvoje tijelo. Srea pa te Jun nije vidjela zadnjih mjeseci. Hej, Hamza! Lupi se nekoliko puta po obrazima. - Ovo nije tvoj put! Ovo ne moe biti tvoj put! Okrenu se oko sebe, nae pekir i pokri ogledalo. Krajeve 325

pekira zagura iza. - Taaako. ovjek je onakav kakav misli da je. Ma, sere Hamza. - Udari se po glavi i ue pod tu. Topla voda mu je godila. - Ovo je dobro. Odmara. Godi, - prenu se. - Toliko godi da si se skoro unitio? Nema vie ugodnih stvari, Hamza. Nema. - Zatvori toplu vodu. Hladni mlaz vode ga zali tako da skoro izgubi dah. Disao je umno iroko otvorenih usta. viski. - Je li sad dobro, Hamza? Ovako e ti biti malo bolje. Jebo te

Sjedio je pod mlazom ledene vode sve dok se kompletan nije poeo tresti od zime. Dobro se istrlja pekirom i ode u kuhinju. Friider je bio prazan. Neto dusa od paradajza i meksikanske lepinje. I mnogo punih, polupraznih i praznih flaa. J.D. - Gud baj J.D., - Hamza pokupi sve flae, potrpa ih u kesu i izae napolje da ih baci. Vrati se u stan, sasu us u erpu vode i doda sve zaine koje je imao. Nakon kratkog kuhanja, imao je kiselu supu. Ili neto to je liilo na to. - Da te vidim Hamza, - lee na pod i poe praviti sklekove. Nakon dvadesetak, ruke mu poee drhtati. Nakon sljedeih trideset sav se tresao. Oblio ga je hladan znoj. - Ovo ti je umjesto viskija. Da vidim kako e sada spavati. Vrati se u kupatilo i vidje da nema brijaa. Iz madraca izvadi zamotuljak i odmota ga. Otrica Tanta zloslutno bljesnu. Sapunom istrlja bradu. Jednom se na Igmanu kladio da e se obrijati Tantom. Ovog puta je bio bolje sree. Samo se dva puta malo recnuo. Nakon brijanja paljivo odreza vrhove kose. Skoro da je liilo na frizuru. Kosa mu je i dalje padala po ramenima, ali nije vie djelovala zaputeno. Zadovoljno se spusti na krevet i istog trenutka zaspa. Ujutro se probudio rano. Upalio kafeaparat i poeo da vjeba. Vjebao je sve dok ga ponovo nije oblio znoj, a tijelo poelo drhtati od napora. Poslije tuiranja hladnom vodom nasu kafu i zapali cigaretu. Na poslu se pozdravi sa drugim radnicima. Veina ga je gledala zaueno jer zadnjih par mjeseci nije nikoga ni primijeivao. 326

- Ameri su dobri, samo im mora dati ansu, - mislio je. Za doruak je pojeo tri hamburgera. Sok, koji je u njemu izazvao diler droge, Hamzu je ponovo vratio u normalan svijet. Jo uvijek nije bilo odgovora na mnogobrojna pitanja koja su ga muila. Ali, sada je bar znao ta nee. Pakao samoe i alkohola je bio iza njega. Nikad vie. I znao je pouzdano da je pobijedio. Sve to se dogodilo ivjelo je sa njim. U svakoj pori njegovog tijela. Izlaz nije u zaboravu. On nije htio da zaboravi nita od svega to se desilo. Od Amre i Malecke pa do Dine. A Bog mu je svjedok da bi dao i desnu i lijevu ruku za bilo koga od njih. S druge strane, i da je htio nije mogao da zaboravi nita. Njegovo lice ga je stalno podsjealo. Morae da nae mir u sebi i da u sebi pomiri sve to se desilo. A i haram je misliti ta bi bilo kad bi bilo. Haram? Otkad nije pomislio na tu jednostavnu rije koja je branila sve to nije bilo dobro. Avdaga, Azra? Kako li su oni i ta rade? Kako mu ono Avdaga ree na polasku dok mu je davao Kur'an: - Ovdje e nai sve odgovore. Dobri Avdaga. Nakon posla Hamza nakupova brdo hrane i nekoliko asopisa. Kod kue napravi ruak. Nakon jela uze abdest i obavi molitvu. Poslije toga sjede prekrtenih nogu i uze Kur'an. Izmeu stranica ispade malehna koverta. Hamza je otvori. Mali zlatni novi. Godinaa 1478. I mala ceduljica - Ako ti zatreba zamijeni ga kod numizmatiara. E, moj Avdaga. Ovo je sigurno jedan od onih to su ih traili Francuski generali. Ako su oni plaali 5000 DM mora da ovdje vrijedi preko 20.000$. Na unutranjoj strani korica, otrim Avdaginim rukopisom, bilo je napisano: - Mom Hamzi, kojeg posebno volim. - oktobar 1995. godine. Hamza otvori Kur'an i poe uiti. Na desnoj strani listova nalazio se tekst na arapskom a na lijevoj na bosanskom jeziku. Prvo je itao prevod, a onda uio na arapskom. Mnoge dijelove je znao napamet i uenje mu je priinjavalo zadovoljstvo. Nakon dvadesetak stranica 327

izusti "Istinu je rekao Uzvieni Allah", zatvori Kur'an i ovla ga dodirnu usnama. Napravi kafu i sjede pored prozora. Sa zadovoljstvom ustanovi da mu kafa i cigareta opet prijaju. Pred spavanje ponovo uradi veliki broj vjebi, istuira se hladnom vodom i opet uze Kur'an. Uio je tiho i oslukivao svoj glas kao muziku. To uborenje poznatih ajeta ga umiri. Poslije dugo vremena spavao je snom koji odmara. Slijedeih dana, Hamza je poslije posla iao ravno kui. Sve vrijeme je provodio u uenju Kur'ana, kuhanju, itanju asopisa i vjebanju. Poznati ajeti Kur'ana i itanje prevoda vratili su ga na put optimizma. Komar u njegovoj glavi se polahko stiavao i stvari su se vraale na svoja mjesta. Ipak, jo uvijek nije mogao da pronae izlaz iz situacije u kojoj se nalazio. Povremeno je mislio da bi moda bilo najbolje da se vrati u Bosnu. Tamo bi neke stvari mogao da sagleda mnogo jasnije. Brzo je odbacivao te misli i ponovo se vrtio u zaaranom krugu. Pribliavao se kraj decembra. Jednog dana na poslu Hamzi pade na pamet Avdagina poruka na koricama Kur'ana: "Mom Hamzi, kojeg posebno volim. " Bilo je neto u toj reenici. Hamzi se na trenutak uini da se radi o poruci, a ne o posveti. Moda je Avdaga mislio i na tu posvetu kad mu je rekao da e paljivim itanjem nai odgovore na pitanja koja e ga muiti. - Hamza, hoemo li na pie? - ispred njega su stajala tri njegova druga s posla. - ao mi je momci, - Hamza htjede da ih odbije, ali se sjeti da je to prvi put da ga zovu na pie. - Kao to rekoh, ao mi je momci, jedino ako ja plaam. - Idemo s tobom svaki dan. Posveta moe da saeka. Otili su u oblinji restoran. Hamza je uzeo kolu, a ostali pivo ili J.D. Iduih dana neprekidno ga je proganjao sadraj posvete. - Mom Hamzi... - Avdaga ga je uvijek zvao Moj Hamza. To je u redu. Bie da je rjeenje u drugom dijelu - ...kojeg posebno volim.Avdaga ga je volio uvijek. - ... posebno volim. 328

- ta li je mislio sa ovim? A moda nije nita. Avdaga ga je uvijek volio jednako. I kad je pravio svinjarije i kad je bio dobar. Avdaga, Avdaga! Mogao si napisati ta si mislio. Bio je 24. decembar. Hamza je radio kao i svakog dana. Oko podne pade mu na pamet posveta. "... kojeg posebno volim." - ekaj, da probam ponovo. Avdaga me voli. Avdaga me je uvijek volio. Nema nas desetoro djece pa da mene voli posebno. A ne moe me komparirati sa Azrom. Ne, nije to. Da nije "Mom Hamzi, kojeg posebno volim - nekad?" U nekim situacijama. Da Avdaga nije htio da kae da budem kao onda kada me je posebno volio. A kad me je posebno volio? Uvijek isto. Ili, ekaj, stani Hamza. Moda si blizu. Kad me je posebno volio? Kad sam zavrio srednju kolu? Kad sam diplomirao na fakultetu? Jest bio malo sretniji, ali nije to to. Nije sigurno. Nego kad? Kad sam se zaljubio u Amru, kad sam se oenio!? To je to! To! To, to, to! Kad sam bio sa Amrom! Kad sam volio! Ljubav? Ljubav! To je to moj Avdaga. ef. Hamza prekinu posao sjede i zapali cigaretu. I ba tada naie - Kako ide Hamza? - Dobro. Evo malo razmiljam. - Koincidencija. Upravo i ja razmiljam kako ti koristi pet pauza a ostali tri? - Evo idem. - Hamza se die . - Sjedi. Sjedi i razmisli. Zabuavaj malo. Budi malo vie Amerikanac. Daj mi priliku da se izderem. Kad bi svi tako radili, ja bih dobio otkaz. A zna da imam enu i djecu? Ti ne eli da ja dobijem otkaz? - Boe sauvaj. - O.K. Onda zabuavaj malo. Evo, reci, O.K., efe idem. Sad u ja. A kad ja odem, ti sjedi. Tako se to radi. - O.K. efe. Mogu li ja danas ranije s posla? Imam sastanak. Vrlo mi je vano. Ostau drugi put due. 329

- Hej, Hamza, polahko. Ti izgleda brzo ui. O.K., moe. Ali pod uslovom da nikad ne ostane due to si obeao. Budi malo Amerikanac, ovjee. - O.K. efe. U autu je Hamza razmiljao. To je dakle Avdagina poruka. Ljubav. Motiv. Odgovor na sva pitanja. I Dervo mu je natuknuo neto slino. Ali, ja volim. Volim Avdagu i Azru, volim Sarajevo, Bosnu, ljude. ta onda? Ima ljubav? Polahko Hamza. Korak po korak. ta ti ima sve ove godine? ta te pokree, ta te vodi? Ljubav? Nije Hamza. Mrnja. Mrnja te pokree. Od onog dana u tebi nema ljubavi. Samo ista mrnja. Osveta. Pogledaj se u ogledalu. Vidi te bore oko oiju, vidi taj sjaj u oima. im pomisli na Kuma oi ti zacakle. Od ljubavi? Nije Hamza, ve od mrnje. Ali, ja ga moram pronai. O.K., O.K.. Ubio je Amru i Malecku. A sada ubija tebe. Sve ove godine. Pogledaj ti usana. Jo malo pa e biti kao u politiara. Oni kao da uopte nemaju usana. Samo tanki razrez na licu. Ljubav, Hamza, ljubav. A da li je ljubav mogua nakon Amre, nakon Malecke. Da li je mogua ljubav nakon Sarajeva, Igmana, Manjae, Srebrenice? Ili je jedini izlaz provesti cijeli ivot, kako je Dado govorio, u lovu? Krv za krv, krv za krv. Jo krvi i jo vie krvi. - Hej! - Hamza se lupi po elu i zakoi. Iza njega stade kolona. - Hamza, ljubav je ispred tebe. Cijelo ovo vrijeme. Kao slijep. "Da li bi elio spavati sa mnom?" - Koji je problem mister? - Policajac je kucao na prozor traka. - Ljubav, gospodine, oficiru. Ljubav. - Kakva ljubav! Mii taj kr ako moe da ide. - Naravno, naravno, gospodine oficiru. - Hamza dade gas. Vozio je malo bre od dozvoljenog. Iao je poznatim ulicama prema bolnici u kojoj je radila Jun. Na recepciji bolnice ga nisu prepoznali. Radila je djevojka iz druge smjene. - ao mi je, dr Thomas ne radi danas. 330

- O.K. Moete li mi dati njen broj telefona? - alim, ne mogu to uiniti. Takvi su propisi. - Pejder? - Nemam njen pejder. ao mi je. - Samo malo. Mora postojati nain da stupim u kontakt sa njom. Evo ja u se okrenuti da ne gledam, a vi je nazovite. - Ne znam, nije uobiajeno... - Ne brinite, dr. Thomas se nee ljutiti. - O.K. Valjda neu poaliti? - Budite sigurni. - Halo, dr. Thomas? Jao, molim vas izvinite to vas zovem. Znam da nije uobiajeno. Da, da. Bolnica ovdje. Imam nekog ovdje. Kae da je vrlo vano. ta? Da, mislim da je pacijent. Ne znam. ujte ima dug oiljak na licu. Da. Evo vam ga, - djevojka prui Hamzi slualicu. - Halo, Jun? Da, dobro sam. Ti? ... Drago mi je. ta misli za sutra? Da izaemo na veeru? elio bih te vidjeti. O.K. Priekau. Hamza pokri slualicu rukom - Rekao sam vam da se nee ljutiti. **** Jun je grozniavo etala sobom. Misli su joj kovitlale. Nije vidjela Hamzu od poetka oktobra. To je skoro tri mjeseca. Skoro svakodnevno je obilazila mjesta gdje su izlazili. Mislila je da je otiao, da je napustio ikago i Ameriku. Preispitivala se gdje je pogrijeila. Moda ga je malo vie gurala nego to je on bio spreman da podnese. Njihova veza bila je specifina. Nije bilo lanih izjava ni pokuaja uvaljivanja u krevet. Dvije godine je prolo kako se znaju. I nikad je nije ni poljubio. Dranje ispod ruke je bilo sve to se desilo izmeu njih. Ona ga je voljela onom tihom ljubavlju koja mu je ostavljala 331

vremena da vidi da li i on osjea neto za nju. Znala je da on u dui nosi pakao i da mu treba mnogo da izae iz njega. Da ga se oslobodi. Osjeala je da je on jak, da je dobar. Vidjela ga je par puta u trenucima dok je bio oputen i kad je njegova prava priroda, duboko zatrpana ispod naslaga zla s kojim je ivio zadnjih godina, izbijala na povrinu smijehom, duhovitou i radou ivljenja. Moda su njeni prijatelji bili malo otriji prema njemu. Ali to ne moe biti razlog. Prola su joj tri mjeseca u uzaludnom traenju. Moda je i sretna to joj nisu prole tri godine. I sada poziv. I to iz bolnice. Pa da! On nije imao njen telefon. Kao ni ona njegov. Moda i nema telefon? Ali, znao je gdje je bolnica. ta da mu kae? Na sredini sobe stajali su spakovani koferi. Za tri sata leti. Za Montanu. Tamo su je ekali. Sve je ve dogovoreno. A njegov glas je zvuao kao da su se rastali prije tri sata, a ne prije tri mjeseca. Ne. Ona ide za Montanu. Gospodin Hamza moe da saeka, ukoliko se opet ne izgubi. Energino prie telefonu. - Halo? - Ovdje sam. - O.K., kad se vidimo? - U osam. Na uglu Ohaja. - O.K. Spustila je slualicu. U osam na uglu kod Ohaja. Kao da gleda stari crno-bijeli film. - uj, ovdje sam. Kao: gdje bi mogao biti? Ovdje sam nakon tri mjeseca, - utnu nogom kofer. - Moda me tuiranje smiri. Pjevuila je pod mlazevima vode. **** 332

Sutradan Hamza ponovo, na veliko efovo zadovoljstvo, zatrai da izae ranije s posla. Odveze se u centar i krenu u kupovinu. Obiao je nekoliko ekskluzivnih butika dok konano ne pronae prodavnicu sa evropskom garderobom. Nekad, davno, volio je fina odijela. Nakon kraeg traenja odlui se za tamno sivo odijelo jedva primijetno poprskano crnim takicama. Izabrao je maslinasto-zelenu koulju ija boja se prelijevala blago, kao svila. Bordo crvena kravata, ovdje-ondje, proarana sa svijetlo-zelenim mrljama. - Vrlo hrabra kombinacija, - primijeti prodavaica. - Ne svia vam se? - Voljela bih da probate. - Samo trenutak. Da jo naem cipele. Na svijetu postoje italijanske i ostale cipele. Bez oklijevanja Hamza izabra crne italijanske izmice sa malo podignutijom petom. Ne iz elje da izgleda vii, ve zato to ga je ta mala peta tjerala da se dri uspravno. Kad izae iz kabine prodavaica zadovoljno primijeti da je kombinacija vie nego uspjela. Na kraju Hamza uze elegantan crni, dugi kini mantil sa postavom od prirodnog krzna koja se mogla skidati. Kad je jo stavio crni eir prodavaica zapljeska. - Izvanredno! Vi niste odavde? Moda iz Evrope? - Upravo tako. Malo se dvoumio da li da upotrijebi Dervinu kreditnu karticu. Ne. Ostavie je za drugu priliku. Hamza ue u kuu, ali se ne pope na sprat. Odkrinu vrata Andyeve kuhinje. - Hej, tetka Mary! Ima li ta za veeru? 333 zgodna i atraktivna

Mary se okrenu, tanjir joj ispade iz ruku i otkotrlja se ispod stola. Zapanjeno je gledala Hamzu. - Nema. Bie! Ui. - Hej, Dont Vori Andy, kako ide? - Hej, Hamza! ovjee, nisam te vidio ima dosta vremena. Ba pitam Mary da nisi moda odselio. - Hej ovjee! Nee se ti tek tako rijeiti Hamze. - Hoe li neto popiti? - Ne mogu na gladan stomak. - Mary, pravi ruak! - alim se. Kafu, molim vas. - Dolazi. Nisam te nikad vidio raspoloenog. - Ljubav, Dont Vory Andy. Ljubav. - Ozbiljno? - Ozbiljno. Nego, mogu li odavde telefonirati? - Normalno, to pita? - Zvao bih Bosnu. - Zovi mjesec ako moe. Ba mi je drago da te vidim takvog. Uzmi ovaj telefon pored kamina. Da ne smeta Mary. Inae, ruak nee biti do sutra. Hamza sjede pored telefona i poe okretati broj. S druge strane ice tajac. Hamza se odlui da nazove informacije u Sarajevu. - Da, da, broj je promijenjen. Nove linije. Da. Imate li olovku? Andy, daj mi olovku, molim te. Da, kaite? O.K.. Hvala. - Hamza ponovo okrenu broj. Sada je u Sarajevu kasno navee. Razlika u vremenu je sedam sati. Konano sa druge strane se zau. - Halo? - Babo? 334

- Hamza! - Kako si? Kako je Azra? - Dobro. Kako si ti? -Odlino. - Znao sam. - ta si znao? - Da e se javiti. - Ti uvijek sve zna. - Ti si moj sin. Moj Hamza. - Da zna da jesam. - Kako je bilo? - Teko. - Jesi li bio sam? - Jesam. - Samoa je teka. - Teka. - Preivio si? - Preivio. - Ko je dama? - Kakva dama? - Tvoja. Reci mi kako se zove, ko je, ta je? - Jun. A kako zna? - Tako to ne bi preivio da nje nije bilo. - Ono u Kur'anu... - Shvatio si? - Jesam. Ali teko. Mogao si napisati i jednostavnije. 335

- Ovako je bolje. Sad zna kako se osjea ovjek kada se popne na vrh planine. - Mislim da znam. ta je novo u Sarajevu? uje li za Musu? Kako je Kapetan? - Hej, samo polahko. U Sarajevu je isto kao to si ostavio. Ljudi misle Bog zna ta se deava kad su odsutni. Sve je potpuno isto. Samo smo malo stariji. Musa je u Kanadi. Ne javlja se. I njemu treba vremena. Kapetan je preselio kod nas. Penzionisan je na vlastiti zahtjev. Pomae mi u duanu. Idemo u tekiju. Reci mi za tu djevojku. Je li dobra? - Jeste. - Lii li na Amru? - Znao sam da e to pitati. Najbolje akom u oko. Prst na ranu. Ne lii fiziki. Ali je dobra. Ima malo Amrinog. Skoro mi je opalila amar. - To je dobro. To je ljubav. Skoro sam priao Kapetanu. Ti se nikad nisi potukao s Kumom. A sa Musom... - Neka Avdaga. Ne bih o tome. - ta sad radi? - Radim u nekoj kompaniji. Moda doem na proljee. - Dovedi damu da je vidimo. Kako izgleda? Fiziki. - Dobar sam. Nisam odavno bio u boljoj kondiciji. - Hvala Bogu. Jesi li promijenio dukat? - Nisam. Nije mi trebalo. - Slobodno ga promijeni. Ima kod Avdage jo tih utia. Samo neu da ih sada mijenjam da ti ne oborim cijenu na tritu. Na kraju e onaj general plakati to je dao pet hiljada za njega. - Avdaga, Avdaga. - Pije li? 336

- Ne pijem vie. - To je dobro. A ta dama? Zna li da je voli ? - Mislim da zna. - Nisi joj rekao? - Veeras u. - Moj Hamza, moj Hamza. - Moj Avdaga. - ekaj, evo ti Azre. Pa, sad nazovi. Bitno je da si pregrmio samou. Sad e sve biti lake. Sad je svejedno gdje si. Moe se vratiti i u Bosnu. Evo ti Azre. - Hamza? - Mama! - Sine! Kako si? - Dobro mama, dobro. - Nikad me nisi zvao mama. Zna li to? - Kad sam bio mali i zvao vas po imenima, svi ste se smijali. Poslije mi bilo nezgodno da vas zovem mama ili babo. - Sine moj. Kako si, onako? - Odakle si ti mama? Mislim odakle si stvarno? Hamza se prebaci i poe priati na engleskom. - To je duga pria. - Priu znam. Priae mi, ako Bog da, kad doem dolje ili kad ti doe ovamo. Samo mi reci odakle si. - Iz Montane. - O.K. Nita vie za sada. Malo po malo. Sve vas volim. Poselami mi Kapetana i sve koje znam. - I mi tebe volimo. 337

Hamza spusti slualicu. Protrlja oznojene dlanove. - Uh! Ovo mi je bilo kao planina na leima. - To si ti prvi put nazvao za sve ovo vrijeme? - Andy mu se prijetei unese u lice. - Andy, ti to ne bi razumio. Mogao bih ti objanjavati godinama. Jednostavno, mi iz Sarajeva smo drugaiji. - Dao bih ja tebi, samo da sam znao. Ti bi bio stvarno drugaiji. Plav i zelen. Da sam znao, ja bih nazvao. Jadni ljudi. - Vjeruj mi da sam bio u pravu. Uostalom, oni nisu ni oekivali da ih nazovem dok ne rijeim neke stvari. Sam sa sobom. Ti i Mary ste mi puno pomogli. - Hamza, ustani, molim te, da te vidim, - Mary nije mogla da izdri. Hamza ustade, proeta sobom, okrenu se kao maneken na pisti. Skide mantil, raskopa sako i pokaza marku odijela. - Boss! - nasmija se. - Dobro izgleda. - Hvala, hvala, - Hamza se teatralno nakloni. - A sada, ako mi dozvoljavate, ja bih se povukao. Ima jedna dama koja e me ekati. A ne bih elio da zakasnim. - Furaj. I, ako je nije strah ove etvrti, dovedi je da se upoznamo. - Mislim da e vam se svidjeti. Baj. auta. Hamza izae iz kue. Hodajui u stilu "Ples na kii " doe do

**** - Vozi polahko. uri mi se, - obiavao je da kae Musa taksistima kada je urio. Sada je Hamza vozio tako. U sporednoj ulici 338

blizu Miigen avenije nae mjesto za parkiranje. Doeka ga hladni sjeverac. Hamza podie kragnu na kaputu, nabi eir dublje na elo i krenu na sjever. Na par blokova od Ohaja nalazio se uveni Tifany & Co. Hamza ue u prodavnicu. Danas nije bio obian dan. Odluio je da kupi neki sitni komad nakita za Jun. Bio je ubijeen, ali nije bio siguran, da je i njoj stalo do njega. Bar malo. Na brzinu je preletio oima preko izloenog nakita. Svidio mu se jedan prsten od bijelog zlata sa malim njenozelenim kamenom. Mali prsten, mali kamiak i mnogo zelenih dolara. Hamza plati i stavi kutijicu u dep sakoa. Idui prema Ohaju naie na cvjearu i kupi crvenu ruu sa dugakom stabljikom. Paljivo je stavi pod sako. Sad je bio spreman. Na Ohaju je ekao par minuta prije nego to se Jun pojavila. Bila je samo par metara od njega i okretala se pogledavajui da li ga ima. Nije ga prepoznala. Hamza joj se priblii i nakalja. Jun se iznenaeno okrenu. - O-ho! Tu si, dakle. ekaj, ekaj! Da te vidim. Do-bro. Malo se okreni. Ta-ko. Od-li-no! Odlino. Skroz drugi Hamza. Hamza joj prie i poljubi je u obraz. Jun to primi kao najnormalniju stvar. Ipak, Hamzi se uini da je lagano zadrhtala. - Uini mi neto. - Uiniu ti sve. Jun mu prie, zavue ruke ispod kragne mantila i izvue mu kosu napolje. Zlatna kosa pade preko kaputa. - Ovako. Sad je bolje. - Divno izgleda, - ree tek da neto kae. - A ne, ti divno izgleda. Ja izgledam kao i uvijek. - Ipak, ima neto to nije ba uobiajeno. - ini ti se. - O.K. Neu da se svaam, - Hamza izvadi ruu ispod sakoa i 339

prui joj. - Ovo ti je od Avdage. - Av-da-he? - Av-da-ge. Od mog oca Avdage. - Tvog oca? Priao si sa njim? - Da, maloprije. - I? - Dobro su. I on i Azra. - Ko je Azra? - Moja mama. Ona je iz Montane. - Lae!? - Ne laem. Nikad. - O.K, O.K.. Nisam mislila ozbiljno. iz Montane. A odakle? - Nisam je pitao. Moram malo-pomalo. - Priae mi kad sjednemo negdje. Gdje idemo? - Nejvi Pier. - Super. Nismo zajedno bili tamo. Volim Nejvi Pier. Mirie na avanturu. Vjerovatno zbog blizine Jezera. A u koji restoran? - Vidjeemo. Koji nam se uini dobar. Ovuda, idemo mojim trakom. - Od 500 $? - Od 520 $. Sad e vidjeti kako izgleda. Mnogo je bolji iznutra nego spolja. Kao gazda. - ta fali gazdi spolja? - Recimo... Ma nita. - Normalno. 340

- Evo ga. To je moj trak. - Vau! jo jednom Vau! Jesi li siguran da ovo ide? - Sad e da vidi. - Hej, ova ebad izgledaju super. I tako su topla. - Kao gazda? - Gazda je topliji. Bar to ja znam. Hamza dade gas i oni se izadoe na Miigen aveniju. Morali su ii prema sjeveru da bi izali na cestu prema Nejvi Pieru. Izmeu dva semafora on snanije pritisnu gas i trak pojuri. - Hej, ovo udo stvarno ide! Itekako ide! - Nije loe za 520 $? - Moe li nai i meni neto ovako? - Ovakve kreve vie ne proizvode. Evo nas. Ostavie trak i krenue pjeice du Nejvi Piera. Sa dalekog sjevera puhao je vjetar. Dodatno se ohladivi preko voda Miigena i dobivi dodatnu snagu, nosei snijeg i susnjeicu, svom silinom je udarao u mali poluotok. Jun se stisnu uz Hamzu. On je zagrli pokuavajui da je zatiti. - Hoemo li ovdje? - gotovo je morao vikati da bi ga ula. - Ovdje je negdje restoran gdje je Klinton nenajavljeno doao na ruak kad je nedavno bio u ikagu. - Mora da je dobar. Skoro utrae unutra. Kao da su se nali u drugom svijetu. Elegantna staklena vrata su potpuno titila unutranjost od vjetra i njegovog stravinog fijukanja. - Uh! Ne volim snijeg u gradu - Snijeg je dobar. Ne znam zato, ali sam se uvijek radovala snijegu za Boi. 341

- Danas je Boi? - Nisi znao? - Zaboravio sam. Nisam uopte mislio. Hej, moda si ti eljela da ga provede sa svojima? Jun zausti da mu kae za avionsku kartu i Montanu, ali se na vrijeme zaustavi. - Proveu ga sa svojim. Hamza je pogleda. Ova no... Snijeg... ikago... I ovaj topli prijatni restoran. U nozdrvama je osjeao jedan stari miris. Miris koji je negdje nestao prije mnogo godina. Za koji je mislio da ga vie nikad nee osjetiti. Miris ljubavi. Prie im ef sale. - Dobar vee. Sretan Boi. - Sretan Boi! - Da li imate rezervaciju? - Ne. Nadam se da moete nai sto za dvoje? ef sale je imao ogromno iskustvo sa gostima. Samo jedan kratak pogled i sa sigurnou je znao da li pred sobom ima angrizave brane parove, ljubavnike ili zaljubljene. Ovo dvoje su bili zaljubljeni. Do uiju. ef sale je volio zaljubljene. - Pogledau. Mislim da e se nai neto. Ukoliko ne bude, lino u se potruditi da ubacimo jedan stoli vie. Ne brinite. Moete ostaviti garderobu. - Hvala. Jako ste ljubazni. Hamza pridra kaput Jun, pa i sam skide svoj. Predadoe kapute na garderobu. - Izvolite. Naao sam jedan stoli u samom uglu. Blizu muzike. Ne brinite, muzika svira tiho, nee vam smetati. 342

Jun uze Hamzu pod ruku i oni krenue za efom sale. Uavi u restoran Hamza preleti ovla oima po sali. U dnu sale bila je smjetena muzika. Odmah pored, velika, sjajno okiena jelka. Po cijelom restoranu raznobojni lampioni, baloni i bezbroj malih arenih sijalica. Sveana atmosfera velikog katolikog praznika. Restoran je bio pun. Inae nonalantni, Amerikanci su se dotjerali za ovu no. Sve je bljetalo od bijelih koulja, dotjeranih frizura i skupocjenog nakita. Hamza nabrzinu procijeni da je u restoranu par stotina gostiju. Lagano je okretao glavu prelijeui oima preko sale. Odjednom se zaustavi, ukoi i lagano vrati pogled nazad. Za stolom, odmah do prozora, sa svojom grupom, sjedio je: Kum.

**** Kum! Hamza se zaustavi usred pokreta. Sagnu glavu da mu se ne vidi lice, zagrli Jun i okrenu j +e prema izlazu. - Hej, ta ti je? - Nita! Nita! Samo izai odavde. Hamza je povue prema vratima. Jun krenu ne shvatajui nita. - Hamza, ta ti je? - Reu ti napolju. Molim te pouri, - izaoe u hol. ef sale izae za njima. - Neto nije u redu? - Ne, ne. Sve je u redu. Zaboravili smo neto. Vraamo se odmah. 343

Podigoe kapute sa garderobe i iza oe napolje. Snjene pahulje, gonjene vjetrom koji je urlao, zasipale su im lica i tjerale ih da skoro mire. - Hamza, ta se desilo? ta ti je odjednom? - Jun je vikala pokuavajui da nadjaa vjetar. Hamza joj poloi ruke na ramena. Trudio se da je gleda u oi. - Jun! Jun, ja... - Hamza, ta je? Ti se trese! Je li ti zima? - Nije. sluaj Jun. Molim te. Ne pitaj me nita. Samo sluaj. Molim te. - O.K. O.K. Sluam. Samo sluam. - Ovo je vrlo vano. Molim te. Radi se o ozbiljnoj stvari. Pokuaj da zapamti ta ti govorim. Ti ne zna gdje stanujem? Ne zna. O.K.. Napisau ti. Ima li olovku? Hvala. Evo ti adresa. Pazi, nije ba najbolji kraj. - Hamza? - Molim te. Samo sluaj. O.K.? O.K.! Uzmi taksi. Evo ti ke. Neka te doveze do samih vrata. Do samih vrata i neka te eka sa upaljenim motorom. O.K.? Evo ti kljuevi. Ovaj je od ulaznih vrata, a ovaj od vrata na spratu. Ako te vidi Andy, to je moj gazda, da te ne iznenadi. Ako te vidi, reci da si moj a djevojka. - Konano! - Molim te, sluaj me. U sobi, na krevetu, u stvari na madracu, ima reklamna naljepnica od platna. Zna kako to izgleda? Jun klimnu glavom. - Otpori je. Ispod nje je otvor i u njemu jedan zamotuljak u crnom platnu. Donesi mi ga. Ja u biti ovdje. - Hamza, o emu se radi? - Ne mogu ti sada sve priati. Vjeruj mi. Veoma je vano. 344

- Ja sam mislila da sam ja... Da smo mi vani. - Ti jesi vana. Mi jesmo vani. - Pa ta je onda? - Ovo je neto vie. Iznad nas. - Hamza, da mi odemo u drugi restoran? - Bog mi je svjedok da bih volio. Ne mogu. - Hamza, osjeam da e se neto strano desiti. Tako si tajanstven. Ne volim tvoj pogled. Imao si isti pogled na predavanju u bolnici. Ne volim to se trese. Bojim se. - Bie dobro. - Hamza ti se nikada nisi tresao. - Jun, molim te. Uini mi to. - Huuuu. O.K.. Uiniu to. Premda... - Samo uini. Ja u biti ovdje. Jun se okrete i ode prema izlazu. Hamza ode do prodavnice suvenira u blizini i povue se u sjenu. Skrstio je ruke i ekao. - Mislio sam da je gotovo. Da je iza mene. Nita nije gotovo. Nakon pet godina. Ponovo osjeam isti ar u tijelu. Ponovo treperim. Jun ima pravo. Neto strano e se desiti. Strano? Za koga? Zar postoji na svijetu jo neto strano to se nije desilo? Ne, ne i ne. Sve strano se ve desilo. Ve vieno. Preeno gradivo. Ostalo je da se potpiu zavrni rauni i izvri naplata. Za Amru, za Malecku, za Dinu, za Dadu, za Senada, za Nihada, za Cakija, za... Spisak je predug. Kum nije prvi. Nee biti ni posljednji. Moda 345

za mene? Ali ima jo Hamzi. Rasutih po svijetu. Dosta Hamza! Misli na neto drugo. Iskljui se. I on se doista iskljui. Nepomino je stajao i posmatrao ulaz u restoran. Oko njega je vijao vjetar. Snijeg je nesmanjenom snagom padao. Vjetar ga je nosio, kovitlao i u zavjetrinama stvarao male nanose. Nebo je bilo skoro crno. S vremena na vrijeme bi ga proarali reflektori aviona koji su polijetali sa O'Hare nastojei da se to prije probiju kroz oblake i dostignu potrebnu visinu na putu za Evropu. **** Jun se vozila u taksiju. Bilo je ugodno toplo. Taksi voza, Arap, vjerovatno Sirijac ili Marokanac, avrljao je neto bez veze. Jun ga je sluala kao muziku ne obraajui panju na to ta je govorio. Bila je okupirana razmiljanjem o Hamzi. - ta li se samo dogodilo? Vjerovatno je ugledao nekog. Da, sigurno je nekog ugledao. Starog prijatelja? Od prijatelja se ne bjei. Bar ne onako. Kako se samo brzo sagnuo i okrenuo. Vjerovatno da mu ne prepozna lice. A, ako je neprijatelj? Pa mogli smo da odemo. teta. Bila je to divna no. No koja obeava. Vjerovatno bi joj rekao... Ma ta bi mi rekao? A moda i bi. Pa rua. Od njegovog oca? On je, kako ono Hamza ree beh? Ne, moda beg. Jeste, beg. Mora da je stari sijedi gospodin. A mama iz Montane? Jo e ispasti da smo roaci? - Mislim da smo tu, lejdi? - Hm, da. Izgleda da jesmo. Molim vas popnite se na trotoar do samog stepenita. - Ali lejdi? - Bez brige. Ja plaam. I ne gasite motor. Odmah se vraam. - O.K., lejdi. Vi plaate. Jun izae iz auta i pope se uz stepenice. Upravo je izvadila klju kad se vrata otvorie. 346

- Trebate nekog? Jun se trznu. Umalo ne vrisnu. - Dobar vee, - srea da ju je Hamza upozorio. - Ja sam Hamzina djevojka. Jun. - A, to ste vi, dakle. Izvolite. Samo, Hamza je izaao. Kae da ima sastanak. Hm, sa vama. - Da, bili smo zajedno. Vi ste sigurno Andy? - Da. - Hamza mi je priao o vama. - Mnogo manje nego to je priao nama o vama. Sigurno. - Da, da. Dobar je to momak. Hvala vam to ste ga izvukli. - Kako mislite - izvukla? - Bio je na putu za nita. Kaem vam. Dobar je to momak. A danas je bio prosto preporoen. Kae ljubav. - Jeste li sigurni da je ba to rekao? Ljubav? - Da, a sada vidim i zbog ega. - Hvala. Izvinite, Hamza me je poslao da neto uzmem iz stana. Mogu li? - Svakako. I, sretan Boi. - Sretan Boi i vama. sobi. Jun ustra uz stepenice. Ue u stan i upali svjetlo. Razgleda po - Spartanac! U sobi je bio madrac postavljen blizu prozora, pored njega sloeni asopisi, knjige, i prazna, oprana pepeljara. Jun zaviri u kuhinju. Sve isto i prazno. Kao da niko ne ivi u stanu. Otvori plakar. Uredno objeena Hamzina vindijakna, par koulja, sloena tri dempera i nekoliko majica. Nita vie!? Jun se, ne vjerujui, okrenu preko sobe. Da, pored prozora je bio mali drveni stalak za knjige, tako da se knjiga 347

nije morala drati u ruci dok se ita. Ali se moralo itati sjedei. Nagnu se nad otvorenu knjigu. Jedna strana je bila napisana na arapskom, a druga na jeziku koji Jun nije razumjela. Vjerovatno bosanski - pomisli. Prie madracu i podie plahtu. Omirisa je. Mirisala je na Hamzu. Nasloni je za trenutak na obraz. O.K. Tu je bila reklamna naljepnica. Jun uhvati za oak i povue. Konac popusti i ona je opori. Rairi otvor i ugleda crni zamotuljak. Izvadi ga. Bio je dugaak i poteak. Ona poe da ga odmotava, ali zastade. - Nije fer, - uze zamotuljak i izae iz stana. Utra u taksi i krenue nazad. - ta li je unutra? Mogu bar opipati. Oprezno pree prstima pipajui nepoznati predmet po duini. Mala kutijca. Jedan podui predmet. Na jednom kraju se nalazila kao ruka. No? Ali, na drugom kraju nije bila otrica ve neto meke. Kao koa. Moda futrola? No u futroli!? No? Hamza, Hamza?! - Da, lejdi? - Nita. To ja za sebe. - Evo nas lejdi. Jun izvadi novac i prui mu. - Zadrite kusur. Sretan Boi. - Sretan Boi i Vama lejdi. Imajte divnu no. - Kakvu divnu no!? - pomisli Jun odmiui Nejvi Pierom. Kad se priblii restoranu, Hamza izae iz mraka pred nju. - Evo ti. A voljela sam da nisam ila. - Hvala ti. Jun ga zagrli. Nije vie osjeala treperenje njegovog tijela. I to je uplai. Uplai je i izraz njegovog lica. On je bio tu, pred njom, a ipak negdje daleko. - Hamza! Hej, Hamza, da li si ovdje? - taa? A to. Jesam, ovdje sam. I te kako. Jun, molim te. Ja idem 348

unutra. Ti ide kui. O.K.? - ta O.K.? Nita nije O.K.? Nita. Desie se neto strano. Znam. Osjeam. - Mi tu nita ne moemo izmijeniti. - Hamza, ja te volim. Hej, uj me. Ja te volim. Hajdemo odavde. - Kasno je. Moram da idem. Jo neto. Ako se ne vidimo... Evo ti ova kutija. U njoj je objanjenje za sve. A evo ti i ova druga. U njoj je kako je trebalo biti. - Hamza joj ugura u ruke dvije kutije. Iz depa izvadi novanik i gurnu ga u njezin dep. - Hamza, molim te... Hamza vie nije bio tu. Okrenuo se i otiao u mrak. Skinuo je mantil i sako. Iz zamotuljka izvadi Tanto sa futrolom i kaievima. Stavi ga na lea i priveza kaieve za pantole. Napravi par pokreta lijevo desno, da isproba kako lei i kako se ponaa. Zadovoljno klimnu glavom. Ponovo obue sako i mantil ne obraajui panju na zimu i snijeg. Iskorai iz mraka i krenu prema restoranu. Jun je stajala na vjetru i gledala kako odlazi. U holu, Hamza ponovo skide mantil i preda ga na garderobu zajedno sa napojnicom. Ljubazni ef sale mu prie. - Sauvao sam vam sto. - Hvala, mislim da nee trebati. Imam drutvo unutra. Hamza proe pored njega i krenu ravno prema stolu za kojim je sjedio Kum sa drutvom. Sve ih je poznavao. Ista postava kao onog aprilskog dana 1992. pred njegovom kuom. Kum, krupni elavi, dvojica koji su izgledali kao profesionalni razbijai i Neno. Neno, za kojeg je platio tristo maraka i oslobodio ga. On je povraao nakon ubistva Amre i Malecke. Hamza prie i zaustavi se na metar od stola. - Pa, kako si Kume? - ta! Ti! Hamza! - Kum skoi sa stolice. I ostali, osim Nene, 349

ustadoe. Kum je razrogaenih oiju posmatrao Hamzu. U jednom trenutku se sjeti da se nalazi u Americi, u prepunom restoranu, da je bezbjedan. - O, Hamza! Dobro sam Hamza! Kako si ti? - Kum sjede. Sjedoe i ostali. - Dobro je, Kume. Dobro. A vi? Slavite Boi? - Kakvi mi i Boi. Pijemo. Kumovi pratioci su brzo prelijetali oima sa Hamze na Kuma traei u njihovim oima signal za opasnost. Hamza je djelovao svakako samo ne opasno. Mirno je gledao Kuma. - Pa, kako je bilo Kume? - Gusto. Naepili ste nas dobro na kraju. - I vi ste nas. - Hvala ti za Nenu. - Nije to nita. - Hamza ga je posmatrao. Mislio je strahovitom brzinom. Kau da CIA ima kompjutere koji rade milijardu kombinacija u minuti. Hamzin mozak je bio savreniji. To je, dakle, to. Konano. To je ono to je elio i za im je udio sve ovo vrijeme. Da ima Kuma ispred sebe. Gledao je sa zanimanjem to lice kao da ga prvi put vidi. Pravilne crte, visoko elo, kosa, brada i brkovi neuredni kao i uvijek. Inteligentne oi. Malo naete alkoholom. Vjerovatno je puno pio zadnjih godina. Slabo spavao? Kum. Njegov Kum. ovjek koji mu je sruio ivot. Jednom. I izgleda sada po drugi put. A ne vrijedi. Ovo to se zove ovjek, to je pred njim, ne vrijedi jednog nokta sa Amrine ruke. Jedne dlake sa glave Malecke. Ne vrijedi jednog zabrinutog Juninog pogleda. To lice. Nekada mu je bilo drago... Zato? ta se to desilo u toj tvojoj glavi da si se odluio na tako neto. Ubiti. Dobro! Zato enu, zato dijete? Ti si burazeru u prolosti. Ti si jo u vremenu Kosovske bitke, u vijekovima zatrpanim mrnjom i laima o nekadanjem imaginarnom Duanovom carstvu. Nikada nee biti sposoban da otkrije ljubav. I kada se oeni, kad bude spavao sa enom, iz mrnje, a ne iz ljubavi, pravie djecu koju e odgajati u 350

istom udovinom poretku reda i stvari kao to je tebe odgajao tvoj otac etnik, i njega njegov otac, i njega njegov... Pravie djecu koja e i sama ivjeti u svijetu mraka i lai. La je vodila tvoje pradjedove. Vodie i tvoje praunuke. Sve dok jednog dana, u dalekoj budunosti, tvoj narod ne iznjedri ovjeka koji e konano rei dosta. Stanite. Sve je to la. Mi moramo ispoetka. I kao nekada Willy Brant, kleknuti pred sjenima nevinih i zatraiti oprost. ta sad? Da te ubijem? Mrtve ne mogu vratiti. A ti? Ti si ve mrtav. Samo to to ne zna. Vjerovatno nisi nikada ni ivio. Osjetio ljepotu, mirise, plava svitanja iznad grada koji si tako dumanski razarao. Ti jesi mrtav. Jun? Gdje je Jun? Vjerovatno napolju? eka me. Amra, Malecka? Vi razumijete!? Dino, Senad, Dado...? - Znam, Dado. ujem te. Tanto, Tanto! Ima ga pred sobom! Kreni! Dado, oprosti. Dosta je bilo. Ja imam izbor. Mogu birati. Nikada do sada mi nismo mogli birati. Ubijajui sve na to su naili nisu nam ostavili ni mogunnost da se predamo. Ovo je moj izbor. - ta je Hamza? - Nita Kume. Da ti se zahvalim. - Za ta? - Za Amru i Malecku. Neno je bio samo djeli duga. - Da, rekao mi je Neno. vidio. - Pa... Odoh ja sada. Imam neki sastanak. Drago mi je da sam te

Hamza mu mahnu rukom, okrenu se i krenu prema izlazu. Muzika je svirala neki lagani latino-ameriki ritam. Konobari su brzo i neujno partali salom. uo se tihi zvuk kuckanja aa. Gosti su nazdravljali za sretan Boi.

351

**** Jun se skloni sa vrata da je Hamza ne vidi. - Hvala Bogu. Sve e biti u redu. - Stani! Sta-ni! Kumov glas je nadjaao sve druge zvuke u restoranu. Hamza stade. Gosti za susjednim stolovima prestadoe da priaju. Muzika je nastavila svoju laganu svirku. Hamzine usne se rastavie i otkrie dva reda bijelih, vrsto stisnutih zuba. Iskezi se. Kao vuk. Gostima za susjednim stolovima, poslije su se kleli u to, uini se da uju reanje iz dubine njegovog grla. - Ovako je ipak bolje. Pokuao sam bar. Zbog Jun. A znam da bih sebe proklinjao cijelog ivota. Da zavrimo. Sve ima svoj kraj. Dugovi se moraju isplatiti. Oprosti mi, Jun. Hamza je osjeao kako adrenalin juri kroz tijelo prodirui u svaku eliju. Iz depa izvadi usku, crnu svilenu traku za kosu. Bijelom svilom, arapskim slovima, na traci je bilo izvezeno "La Ilahe illellah, Muhammedurresulullah" (Nema Boga osim Allaha a Muhammed je njegov poslanik). Traka Mudahedina i buduih ehita kojom su povezivali kosu prije polaska u borbu. Hamza je namota oko lijeve ake. U trenutku dok se okretao prema Kumu bio je spreman. Za trenutak mu se uini da je vidio Jun na ulazu. Sljedeeg trenutka ju je zaboravio. Zaboravio je sve oko sebe. Lijevom rukom prebaci slap kose na lijevo rame. Vrati se par koraka i zaustavi ispred stola. - Kai, Kume? - Dosta sranja. Da zavrimo. - ta da zavrimo, Kume? 352

- Nema ti meni nita duan! Nita. Razumije li ti mene? Nita! - Kum je vikao. Oito je izgubio kontrolu. - Kako to misli, Kume? - Fino! Nema duga! Nema Amre! Nema Malecke! Ja sam ih ubio! Ja! - Znam, Kume, ja sam ih sahranio. Iste noi. - Nemogue! - Mogue, Kume. U ruinjaku iza kue. I vidi ima duga. Kumu. Hamza podie malo lijevo rame i isprui desnu ruku prema - Ne znam samo ta ti je ovo trebalo, Kume. - Pucaj! Pucaj! Pucaj, majku vam jebem! - Kum je vritao prema svojim pratiocima. Oni sunue rukama pod sakoe vadei oruje. Gosti restorana su se razilazili u izjavama koje su poslije dali policiji. Jedni su tvrdili da se sve odigralo za pet sekundi dok su drugi bili ubijeeni da je, od trenutka kada je onaj sa bradom neto povikao i onaj drugi sa zlatnom kosom priao stolu, pa do kraja, prolo cijelih sedam, a moda i itavih osam sekundi. Neno se baci unazad. Pade zajedno sa stolicom i ostade da lei, u tom smijenom poloaju, sa nogama preko stolice i visoko podignutim rukama. Prvi Kumov pratilac, Hamzi najblii sa lijeve strane, ve je imao pitolj u ruci kad se Hamza pokrenuo. Lijevom rukom uhvati ruku Tanta koja je izvirila pored vrata na desnom ramenu, i u velikom luku, strahovitim zamahom pogodi zglob ruke koja je drala pitolj. Teko sjeivo presijee meso i kost i aka zajedno sa pitoljem odleti na pod. - Aaaaaaaaah! - vrisak ispuni prostor. Muzika uuti. Gosti poskakae sa stolica. Hamza baci no u zrak prema desnoj ruci, uhvati ga u letu, i u 353

istoj kretnji, irokim, skoro horizontalnim zamahom zasijee vrat Kumovog pratioca koji mu je bio sa desne strane. Krv u vodoskoku iknu iz presjeenog vrata. Ne gledajui u njega, skoi preko stolice i nae se ispred elavog. elavi je imao automatik pitolj i upravo ga je repetirao. Hamza se prilijepi uz njega zagrlivi ga lijevom rukom oko vrata i blokirajui njegove ruke. Zamahnu, i udarcem odozdo zabi mu no u srce. okrenu Tanto u tijelu, izvue ga i odgurnu elavog od sebe. Lijevom rukom zgrabi ivicu stola, odbaci ga u stranu i nae se pred Kumom. Kum je stajao blijed. iroko rairenih oiju. - Ako mora da ubije, neka to bude brzo i isto, - bio je Avdagin savjet na poetku rata. povue Hamza zamahnu noem odozdo. Zabi ga malo ispod stomaka i Hamza se nasmijei. - Ovako je najbolje. Jun je ve krenula napolje da saeka Hamzu, kada je zaula Kumov glas. Vratila se i provirila iz predvorja restorana. Kad je poelo, kad su Kumovi pratioci izvukli pitolje i kada se Hamza pokrenuo, ona pokri lice rukama. Nakon par sekundi, zauvi pucnje, skloni ruke sa oiju u ugleda kako se Hamzino tijelo trznu pod udarima metaka. - Hamzaaaaaa! Neeeeee! - Jun potra preko sale. Hamza se zaljulja. Izvue Tanto i odgurnu Kuma, ije se tijelo skljoka na pod. Postaja trenutak i onda pade na koljena. Glava mu je bespomono visila naprijed. Na Junin vrisak, pokua da se okrene ali izgubi snagu i pade na lice. Jun se spotae u cipelicama sa visokom potpeticom. Nekako ih zbaci s nogu i pritra Hamzi. Okrenu ga na lea i podie mu glavu. Hamzine oi su se gasile. Za trenutak joj se uini da ju je prepoznao i da pokuava da joj kae neto. daleko. - Hamza! Hamza! - drmusala ga je. Uzalud. Hamza je ve bio 354

- Hamza! Hamzaaa! - podie glavu. - Zovite hitnu! Zovite bolnicu! Za Boga, zovite nekog! Drhtavim prstima ef sale je pokuavao da nazove 911.

355

356

O KNJIZI

Mugdim Karabeg, novinar Autor romana "BLACK SOUL" ("Crna Dua)," Ahmet M. Rahmanovi je roen 1954. godine u Zenici. Sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa suprugom i troje djece je ivio i radio u Sarajevu. Krajem 1995. godine doao je sa porodicom u ikago gdje i danas ivi. Dilomirao je na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu 1977. godine. "CRNA DUA" je roman koji se ne isputa iz ruku ve nakon prve proitane stranice. To je uzbudljiva, esto surova i sirova pria o ratu koji nije onaj klasini, o ratu koji nije opisan niti predvien ni u jednom udbeniku vojne literature; o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, prije svega na muslimane-Bonjake, sa dvije strane, o luakom plesu krvolonih aveti zla koje su htjele da pobiju, siluju, opljakaju i izmrcvare sve to je muslimansko i bosanskohercegovako, o dvolinosti, ravnodunosti i hipokriziji svjetske zajednice koja se pravila gluhom i slijepom, skanjivala se i izmotavala, dok je u sreditu Evrope vren genocid krvaviji od faisitikog, koji je pokosio 200.000 nevinih i rastjerao milion i po nedunih na sve etiri strane svijeta. "BLACK SOUL", "Crna Dua", Ahmeta M. Rahmanovia nije, meutim, ni pamflet u odbranu jednog naroda, ni hladna optunica tuioca iz nekog Haga, ni posmrtna, tugaljiva lamentacija nad nevinim rtvama, ni glorifikacija borbe BiH protiv agresora, niti njeno nipodatavanje ili kritika. 357

To je roman istine. Realisitian. Uvjerljiv. Herojski i antiherojski. To je pria o Sarajliji Hamzi, borcu sa prve linije, braniocu i osvetniku, o suprugu i ocu koji je, igrom sluaja, sa jedne uzviice snimao kamerom kako mu svadbeni kum, Srbin, dolazi "mercedesom" pred vikendicu iznad Sarajeva, ubija svoje kume i kumu koju njegove bradonje pokuavaju da siluju. Zatim se sve odvija svojim neumitinim redosljedom, oko i unutar Hamze, od ega mu dua poinje polako da crni, da bi, dolaskom u Ameriku, potpuno pocrnjela. Pogotovo kada je u sred ikaga, u elitnom restoranu, susreo svog kuma u drutvu njegovih nekadanjih pajdaa-etnika... Rahmanovi je, kroz svoj ivi, dramski dijalog, koji se stalno vodi izmeu likova u romanu, ocrtao i njihove karaktere i psihologije, i sve to znai rat i ta u ljudima ostavlja rat, sve ono to su bili Sarajevo i BiH u ratnom komaru i neposredno poslije mira, a i danas, sa vrlo plastinim slikama Sjedinjenih Drava i ikaga, naina i atmosfere ivljenja u Kolumbovoj zemlji i obiaja koji u njoj vladaju. Akademik Tvrtko Kulenovi u svojoj ocjeni o recenziji rukopisa izmeu ostalog pie: "...Posebnu vrijednost romana predstavljaju likovi. Od samog poetka je jasno da je glavni junak Hamza, njegova psihika bujnost i fizika okretnost... Zatim Avdaga, Hamzin otac, jedan od onih utljivih likova Bonjaka..., izvana sposoban da sakrije i proguta, a iznutra pun neomedene ljudskosti, sposobnosti za ljubav i iskustva dovoljnog za itavu jednu generaciju... Tu se prvi put otvara i atmosfera bosanske bonjake kue, porodice; ena nije potinjena mukarcu kao to se to esto misli, nego je tiha, ima svoj nain odluivanja, svoje puteve do sudbine... U pitanju je izvrstan roman koji zasluuje da bude objavljen i u Bosni i u Americi, a moe se oekivati da e imati brojnu publiku i tamo i amo..." Objavljeno u Zambaku, broj 15, juni juli 1998. godine 358

Tvrtko Kulenovi, knjievnik "Blek Soul" je "pismen" roman, i to u okviru one vrste knjievnosti kakve je kod nas uvijek malo bilo. Niti u njemu ima amaterizma, uobiajenog u prizvodima "ratne" knjievnosti, niti je njegov autor knjievno neobrazovan - samo je sav usmjeren na akciju, poput autora nekih amerikih filmova i romana. Na poetku vrlo ubjedljivo podsjea na amerike ratne filmove u kojima udarna grupa izvrava neki poseban zadatak, ali u tim filmovima taj zadatak, ta akcija najee ostaje do kraja glavna tema, to sa naim romanom nije sluaj. Njegova je tema epska kako i odgovara romanu, prati junaka kroz znatan dio njegovog ivota, ali uvijek je ostvarena kroz dramatina zbivanja, kroz radnju. Pri tome je ta "ira" radnja podjednako vjeto voena kao i ona "ua" na poetku: od ubistva Amre i djeteta do osvete u amerikom restoranu, ona ima pravilan i jasan tok bez obzira na sve digresije, na promjenu mjesta i situacije, pa ak i umetnute komentare i opise aktuelnih zbivanja na svjetskoj sceni, a koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Ljubavna pria u Americi takoer je odlino ukomponovana u tu cjelinu, ona daje veu snagu "zavrnom udarcu" pievom i njegovog junaka Hamze. U tu ljubavnu priu odlino se uklapa pria o majci Amerikanki, Azri, a sve se zavrava - crno. Posebnu vrijednost romana predstavljaju likovi. Od samog poetka je jasno da je glavni junak Hamza, njegova psihika bujnost i fizika okretnost, ali po ranjavanju u prvi plan izbija Kapetan (bivi, bive JNA) koji je suzdran, nauen na disciplinu, ali kad preuzima vostvo otkriva izvanrednu odlunost, sposobnost, vjetinu i nemilosrdnost u akciji. Zatim od njega "palicu" preuzima Avdaga, Hamzin otac, jedan od onih utljivih likova Bonjaka, i tradicionalnih likova knjievnosti, izvana sposoban da sakrije i proguta, a iznutra pun neomedene ljudskosti, sposobnosti za ljubav i iskustva sadrajem dovoljnog za itavu jednu generaciju. Tu se prvi put otvara i atmosfera bosanske bonjake kue, 359

porodice, nenametljivim indikacijama - ena nije potinjena mukarcu kako se to esto vulgarno misli, nego je tiha, ima svoj nain odluivanja, svoje puteve do sudbine, a pri tom je uzajamno potovanje i ljubav mua i ene, oca i majke, najvii ideal i domet ove ljudske zajednice. I druga mjesta, odnosno situacije koje se u njima odvijaju jer opisa mjesta nema, predstavljena su upeatljivo, istinito, sa uzbudljivom autentinou - " kao da je autor tamo bio." Na nekim mjestima je i bio, na primjer na famoznom Sarajevskom tunelu i na ulazu u njega koji etnici neprestano tuku artiljerijom, kao i na mjestima u Junom Chicagu koja opisuje u drugom dijelu romana, ali su podjednako autentina i ona mjesta i situacije u kojima nikako nije mogao biti: Rusija za vrijeme drugog Svjetskog rata iz Avdagine prie. Osnovni nain izraavanja je dijalog - mjestimino ga treba uiniti krtijim, kao to su krti i opisi i komentari. Jeziko oblikovanje je uopte najslabija strana knjige, esto je konvencionalno, ali se u "huku radnje" ponekad i ne primijeti. S druge strane, i na tom planu mogu se nai pravi biseri kao u dijalogu izmeu Avdage i isljednika koji je, zajedno sa "itavom Jugoslavijom" poslije 1948. okrenuo lea Sovjetskom savezu i njegovom uticaju, ali se, naravno, dri komunistikih naela, pa kae: "Religija je opijum za narod", a Avdaga odgovara: "To je od Lenjina." U pitanju je izvrstan roman koji zasluuje da bude objavljen i u Bosni i u Americi, a moe se oekivati da e imati brojnu italaku publiku i tamo i ovdje. Od sveg srca ga preporuujem za objavljivanje. Chicago, maj 1998.

360

IZDAVA: ZAMBAK BH ODJEK INC. 4770 N. LINCOLN AVE. SUITE 1 CHICAGO IL. 60625 Tel/Fax:(773)506-4945

glavni i odgovorni urednik: Esad Bokailo zamjenik gl. i odg. urednika: Senad Agi urednik u redakciji: Mugdim Karabeg redakcija: Amir Berberki, Ferid Mujdragi, Emira Karabeg, Hasan Avdich, Amer Smajki, Erkin Mededovin, Zlatan Buzaljko

sekretar: Mirsad Kurtagi

361

362