I nakon ovoga ostaje ustrajan u svom pacifizmu i protivljenju smrtnoj kazni

Kada je 1954. izbio Alirski rat za nezavisnost, ne podrzava ga...na dodjeli nobelove nagrade, napao ga
alzirski borac..
Istina ovog stoljeda: to je ovjek iskusniji, postaje sve vedi laljivac. Zavriti s tim i svim ostalim i redi
ono to je najdublje u meni.
Neka se samo bogovi smiju njegovom naporu kad kamen dogura do vrha opet pada niz brdo. U
herojskom prihvadanju ivota, takav kakav jest, zamire boanski smijeh, jer je Sizif u svom trudu jai
od bogova koji ga mislie kazniti.
U ovjeku uvijek postoji dio koji odbija ljubav. To je dio koji hode umrijeti. To je onaj koji hode da ga se
potedi.
Delacroix je u pravu: svi oni dani koji se ne pamte su kao dani kojih nije bilo.
monoloski roman
1. Dio MIR I TAVNODUSNOST!! U svemu, kroz apsurdnost, kroz beznacajnu stvarnost..
2. Dio osjecanja, razmisljanja, apsurdnost, ispovijednik(svecenik)
Faze stvaralastva faza apsurda (mit o Sizifu, Stranac, Kaligula)
- Faza pobune ( pobunjeni covjek mjesto apsurdnog covjeka; Pad )
U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se
jednostavno ne prilagoava sustavu
Autobiografski elementi majka, nema, neopznaje oca, protivi se braku, neprirodan je i nije za njega;
Alir;
Njegova svojstvena iskrenost remeti status quo. Mersaultova nesposobnost da lae ne moe ga
integrirati u drutvo i naizmjence prijeti jednostavnoj grai ljudskih manirizama koji su oekivani od
strane strukturalno sloenog drutva. Prema tome, kazna za njegov zloin nije odreena na bazi
ubojstva, nego na njegovoj ravnodunosti prema nedavnoj smrti njegove majke
eljko Ivanjek za Jutarnji: Njihov je sud poput suda djeaka koji je odbio itati "Stranca" nakon prve dvije
reenice. "Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam", zapoeo je Camus. A djeak je rekao tati: -
Nedu itati knjigu o ovjeku koji ne zna kad mu je umrla mama. To je jasan stav o apsurdnom ovjeku,
stav djeaka, no je li to nuno i stav drutva i njegova pravosua? Bilo kako bilo, ovaj se put iz apsurda
rodila junakova nesreda.
U svojim esejima, Camus je itateljima prezentirao dualizme: sreda i tuga, tama i svjetlo, ivot i smrt, itd.
Njegov cilj bio je naglaavanje injenice da je sreda prolazna i da je ljudski ivot smrtan. On je to radio ne
da bi bio morbidan, ved da naui ljude da vie cijene sredu i ivot. U Mitu o Sizifu, taj dualizam postaje
paradoks: Mi cijenimo nae ivote i sredu toliko enormno, no u isto vrijeme smo svjesni da demo
umrijeti, te upravo zbog toga nae tenje su besmislene. Mi moemo ivjeti s dualizmom (sreda-
nesreda), no ne moemo prihvatiti paradoks (cijeniti ivot-shvadati da je besmislen).
beznacajna svakodnevnost, slucajnosti koje ponekad oblikuju nasu sudbinu, zivot ( ubojstvo, bljesak
noza, sunce, znoj, trzaj..)
Apsurdnost kod Kafke i apsurdnost kod Camusa josef ne zna za sto je kriv, za sto je osudjen, oba su
pasivni automati ali josef koliko tolko nastoji nesto poduzeti oko svog procesa, sluaja; s druge strane
Mermault zna svoju krivicu, on je svijestan svega ali je isto tako svijestan da zivi u apsurdnom svijetu, da
jednostavno nije vazno, ni presuda ni smrt pa ni zivot; nema emocija, ambicija ni nade; on je apsurdan
covjek; cak se i vise raduje smrti kao kraju apsurdnosti, jer je zivot glupo zivjeti kad je apsurdan, nema
smisla, isto je umrijeti sa 30 i 70..
Sve se odvijalo bez mog ueda. Krojili su mi sudbinu ne pitajudi me za miljenje.
Glavni lik ovoga romana, inovnik Mersault, tehnikom je redukcije, postupkom suvremene knjievnosti,
sveden na osjetilno, elementarno. Reenice su kratke i jasne, a stil hladan.
Osjeda potpunu ravnodunost spram svijeta, onakvu kakvu i svijet osjeda prema njemu.
Stranac u svome zivotu, stranac na sudjenju, stranac u odlucivanju njegove sudbine, stranac u
drustvu!!!
Jednostavnije je osuditi pojedinca nego prihvatiti zabludu u kojoj drutvo ivi, tako da de Mersault
zauvijek ostati stranac. Iz toga proizilazi njegova osuda tj. Smrtna kazna ( giljotina).
Bez iluzija,iskren, na kraju, nema drugog zivota, prihvaca svoj, onakvog kakvog ga je prozivio. dubinski ne
razumiju jer nije ivio u iluzijama, i da mu je na kraju svejedno, jer je proivio ivot onako kako je mogao,
osloboen iluzija.