Biblioteka Polilog

Knjiga 8
Izdava
Naklada MD d.o.o, p.p. 44, 10020 Zagreb
E-mail: naklada-md@zg.tel.hr
Za izdavaa: Draen Latin
Naklada MD za hrvatsko izdanje, Zagreb, 2002.
Urednik: Miroslav Mianovi
Prireiva: Vladimir Biti
Kazalo: Marija panji
Design naslovnice: Melina Mikuli, Studio grafikih ideja
Grafika priprema: Bruno Tanfara, Naklada MD
Tisak: vorak / Digitalni tisak CC, Zagreb
Naklada 500 primjeraka
Printed in Croatia 2002
ISBN 953-217-035-9
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 130.2:394
394:130.2
CERTAU, Michel de
Invencija svakodnevice / Michel de
Certau ; prevela Gordana Popovi. -
Zagreb : Naklada MD, 2002. - (Biblioteka
Polilog; knj. 8)
Prijevod djela: Linvention du quotidien.
ISBN 953-217-035-9
I. Svakodnevica Povijesna istraivanja
421022045
Michel de Certeau
I n v en cij a s v ak o dn ev ice
Naklada MD
Zagreb 2002
Izvornik
L invention du quotidien
1. Arts de faire
Gallimard, Paris 1990.
( JoAO.
Sadraj
Povijest jednog istraivanja, Luce Giard 7
Umijea injenja 29
Opi uvod 31
I. Vrlo obina kultura 47
1. Zajedniko mjesto: obini jezik 51
2. Puke kulture 66
3. Snalaenje: uporabe i taktike 81
II. Teorije umijea djelovanja 97
4. Foucault i Bourdieu 101
5. Umijea teorije 119
6. Vrijeme pripovijesti 137
ID. Prostome prakse 153
7. Hodanje gradom 155
8. Brodski i zatvorski prostor 177
9. Prianje prostora 181
IV. Uporabe jezika 199
10. Skripturalna ekonomija 201
11. Citiranje glasa 226
12. itanje: potkradanje 238
V. Naini vjerovanja 253
13. Politika vjerodostojnost 255
14. Ono to izmie imenovanju: umrijeti 269
Neodreenosti 279
Biljeke 284
Kazalo 328
Povijest jednog istraivanja
J edino svretak nekog vremena doputa da se iskae
ono to gaje inilo ivim, kao daje to moralo umrijeti
da bi postalo knjigom. (str.. 293).
U veljai 1980. prvi je put u depnom izdanju objavljeno djelo Invencija
svakodnevice1. Nije uobiajeno da se dotad neobjavljeno djelo, rezultat
dugotrajna istraivanja (od kraja 1974. do 1978.) o kojemu su dotad bili
objavljeni tek djelomini prikazi, prvi put objavljuje u depnom izdanju2.
Openito, opisi istraivanja ekaju posveenje objavljivanja u klasinom
izdanju ili, jo ee, nestaju u istilitu, u arsenalu sive literature, za
gubljeni u tajnim skrovitima ministarstava ili istraivakih centara. Pose
ban pristup ovome djelu, od njegova zavretka (rujan 1979), moe se ob
jasniti prirodom zbirke tekstova, osobnou njegova autora, unutarnjom
logikom intelektualnog pothvata.
U to vrijeme izdanja Biblioteke 10 -18 nisu bila obina depna
izdanja. Imala su svoju osobitost, ugled, program, ambicije. Njihov ured
nik Christian Bouigois, izdava bez premca, objavljuje jeftinije, u skrom
noj opremi i velikoj nakladi recentnu proizvodnju drutvenih i prirodnih
znanosti, zajedno s knjievnim djelima, od kojih su mnoga bila prijevodi,
jer jednako kao to vjeruje u vanost dotjeranosti teksta, zagovara kvalitet
nu izdavaku politiku, raznolikost autora, anrova i stilova. U vedrom is-
preplitanju novih ideja, suprotstavljenih koncepata, anatema baenih na
suparnike kole i podrune aigone, Biblioteka 10-18 omoguuje kola
nje bujice rijei i ideja te, ne marei za preklapanja podruja, objavljuje
djela iz antropologije, politike ekonomije, lingvistike, filozofije, sociologije
* Navodi su preuzeti iz integralnog teksta knjige. Biljeke navedene pod
brojem nalaze se na kraju knjige.
7
itd. U njima se sa svojstvenim furia francese (francuskim arom, prev.)
raspravlja o marksizmu, strukturalizmu ili zapadnom etnocentrizmu. Ek-
lektina pronicavost izdavaa, njegova znatielja, povoljan gospodarski
kontekst zajamili su u to doba uspjeh tom intelektualnom izazovu. Fran
cuska je nakon 1968. godine napredna i neodreeno uznemirena zemlja,
vjeruje u sposobnost drutvenih znanosti da se nose s modernizacijom nje
zine ekonomije, urbanizacijom i sve veom plimom diplomaca na sveui
litima. Tisue studenata sa svojim profesorima-mentorima sa strau piu
diplomske radnje o Marxu, Freudu i Levi-Straussu. Ljudi se opredjeljuju
za Althussera, Chomskoga, Foucaulta, Lacana i neke druge, ih su pak pro
tiv njih, kupuju se njihove knjige, ita se njihove epigone ih njihove pro
tivnike. Teoriji se naime jo pristupa kao to se neko opredjeljivalo za
vjeru ili odlazilo u revoluciju. Ni umor postmodemista, ni uruavanje
velikih ideolokih zdanja jo nisu zahvatili mnotvo pisaca i itatelja. J e
dino nekolicina vidovitih ukazuje prstom na jedva vidljivu silaznu liniju
koja e uskoro dovesti do nestanka smirenost slavnih godina te pokua
va drukije inteipretirati drutvo, odmiui se od odve jednostavnih an-
tagonizama koji jo anju uspjeh.
Michel de Certeau jedan je od takvih nekonformistinih i proni
cavih duhova. Na intelektualnoj pozornici on je izdvojena linost koja se
nije priklonila zakonitostima ikoje jasno utvrene discipline i ije intelek
tualno ozraje slijedi putove strane logici institucija, pripadale one sveui
litu, crkvi ili dravi. Poznat povjesniar, tovan po svome znanstvenom
radu o mistici i religijskim tokovima u 16. i 17. stoljeu, on istodobno
izaziva sumnjiavost svojom zahtjevnom i lucidnom kritikom epistemolo-
gije koja ispotiha vlada povjesniarskom strukom. Zamjera mu se to je
relativizirao pojam istine, to je posumnjao u objektivnost znanstvenih
ustanova, upozorio na hijerarhijske ovisnosti i dosluhe i napokon, to je
doveo u pitanje prihvaene uzore na kojima je stekla ugled francuska povi
jesna kola. Uskoro e mu zamjerati to preveliku vanost pridaje ulozi
pisanja na raun zahvaanja zbiljskoga koje povjesniar eh istinito
opisati. Nije li previe zaokupljen semiotikim ih psihoanalitikim iita-
vanjem situacija i tekstova, sve pristupima stranim uobiajenoj historij
skoj metodi i koji idu nautrb (posveenog) ideala usredotoenosti na arhiv,
8
(nemogueg) prikupljanja preobilne dokumentacije? Takvi su se prigo
vori ponavljali, bili su nepravedni i ogoreni to su takvi, jer ni najednom
spornom pitanju nisu uspijevali dokazati daje Certeau iznevjerio struku.
Tako Emmanuel Le Roy Ladurie odaje svoju zbunjenost i razdraenost
struke suoene sa (odvie?) sjajnim ponovnim autorovim iitavanjem teksta
o aferi Loudun u Richelieuovo doba: Za Michela de Certeaua, teologa i
povjesniara, avo se nalazi svugdje, izuzev upravo na mjestu na kojemu
su lovci na vjetice povjerovali da su mu uli u trag. Certeau se umije
poigrati svim iskazima i prema tome posluiti se svaijim jezikom. On je
naizmjence povjesniar medicine i drutva, teolog, psihoanalitiar, kvan-
tifikator, uenik Freuda ili Foucaulta. Njemu nita ne promie. On osta
je nepronian. Predstavivi pronicavo djelo Possession de Loudun, Michel
de Certeau napisao je najdijaboliniju knjigu godine.3
Lepezom svojih zanimanja za razliita znanstvena polja, isprepli-
tanjem metoda kojima se slui ne podredivi se nijednoj i raznovrsnou
mjerodavnih znanja kojima raspolae, Certeau intrigira i zbunjuje. Na
ahovskoj ploi profesije sa svjesno ustaljenim sklonostima, on se nepre
stance premjeta ne elei se poistovjetiti ni s kojim odreenim mjestom.
J ezuit, on odbija koristi koje bi mu injenica te pripadnosti mogla pruiti,
ali ne prekida svoje veze s redom. Povjesniar koji je stekao najklasinije
obrazovanje, to dokazuje njegovo monumentalno \zdan)e Prijepis ke Su-
rina, mistinog jezuita iz 17. stoljea kojega je njegova ludost uinila
sumnjivim, on se ne zadovoljava tim poloajem uglednika u ogranienom
odsjeku povijesti. Prouava psihoanalizu, lan je Freudovske kole J ac-
quesa Lacana od njezina osnutka 1964. do rasputanja 1980, odrava in
telektualno prijateljstvo s nekolicinom uglednih Lacanovih pristalica.4Ali
jednako se tako bavi i lingvistikom, gorljivo pohaa semiotike seminare
kruga oko A. J. Greimasa u Parizu i prisustvuje godinjim znanstvenim
sastancima u Urbinu, u Italiji, koje zatajno vodi Pino Paioni.
injenicu da mu jedna javna ustanova 1974. godine (o okolnosti
ma tog zahtjeva jo e biti rijei) naruuje istraivanje o problemima kul
ture i drutva, valja mu, meutim, zahvaliti drugoj strani njegovih bavlje
nja. Ustvari, 1968. postao je poznat i izvan kruga povjesniara, u kojemu
su mu radovi priskrbili ugled, izvan kranskih krugova kojima je pri
9
padao na osnovi svog poloaja jezuita, ali na koje je odbio ograniiti svoje
intelektualno i drutveno bavljenje. Nadalje, Certeaua pozivaju u brojne
ljeviarske intelektualne kruoke, politiki se elnici savjetuju s njime ili
to ine posredno, obraaju mu se za savjet pripadnici visokih vladinih krugo
va. Na taj nain postaje neslubenim lanom brain-trusta koji, okupljen
oko Edgara Faurea, pokuava provesti reformu sveuilita tijekom ljeta
1968. i do poetka nove sveuiline godine postaviti temelje novog ustro
ja. Uskoro stie ponuda da na tim mjestima predaje povijest i antropolo
giju: predavat e na Paris VD-Vincennes od 1968. do 1971. i na Paris VH-
-J ussieu od 1971. do 1978.
Ta nova drutvena uloga rezultat je Certeauove nevjerojatno pod
robne analize na licu mjesta, u razdoblju od svibnja do rujna 1968, tog
vrtloga dogaaja, kao to se tada govorilo. U nizu blistavih lanaka, koji
su takvi i dananjem itatelju, objavljenih u jezuitskom mjeseniku Etudes,
vidovito je i produbljeno pisao o tom razdoblju neizvjesnosti, sklon
promjenama, osloboen straha koji je paralizirao tolike njegove suvre
menike.5On nije pokuao ponuditi ijeenja, niti postavljati konane dijag
noze koje bi se odnosile na budunost, nego ponajprije shvatiti to se dogo
dilo. Njegov predmet nije trulost vremena, zbrkanost politikog diskursa,
jadikovanje jednih, prigovori drugih, nego skriveno znaenje onoga to se
dublje, jo tajanstveno, potvruje kao bitno u velikoj pomutnji rijei. to
to vrtloenje, taj nered rijei i barikada, ta pobuna i ti trajkovi kazuju o
drutvu, o njegovim skrivenim odrednicama i njegovim izgledima? U rasko
raku izmeu rijei i djela, za koji vjeruje da gaje nazreo6, Certeau ne vidi
prijetnju, nego buduu mogunost. Iitava on u njemu poetke velike
drutvene pustolovine i prepoznaje, nasuprot (svojem) narataju oeva,
koji se nije znao ili nije mogao potvrditi u svom oinstvu, opravdana
nestrpljenja narataja sinova koje ni osrednjost malih zadovoljstava, ni
upravljanje drutvenim poretkom nisu mogli zadovoljiti.
Svibanj 1968. ostavio je Michela de Certeaua zbunjenim, pogoe
nim, promijenjenim, kao to je sam kazao. Taj e biljeg na njemu ostati
zauvijek. Prema drugome njegovu iskazu, koji je skovao da bi opisao sa
danje stanje u kranstvu, ti su dogaaji za nj bili utemeljiteljski, os
nivaki raskol,7ne stoga to bi elio napustiti, zaboraviti ih zanijekati
10
svoj dotadanji ivot, nego zato to e se nadalje njegovo znanje i duh
mobilizirati na drukiji nain, u slubi napora za rasvjetljavanjem koji e
postati prioritetom. Nadalje e se, kazuje on, morati vraati na tu stvar
koja se dogodila i razumjeti emu nas je nepredvidljivome ona pouila o
nama samima, to jest o onome to smo otad postali.8Taj je zadatak postao
neodgodiv: Rasvijetliti mije postalo nunou. Ne ponajprije za druge.
Prije radi potrebe za vjerodostojnou.9To radikalno propitivanje on jo
ne zna kako ostvariti, skanjuje se, tapka, trai polje djelovanja, orue
ralambe, nain primjerenog pristupa. Razmilja o problemima kole,
sveuilita, jezinih manjina, o onome to ini kulturu nekog drutva. Njego
va misao pokuava prokriti put i otkriti predmet, a ve je ustanovila svoje
pravo,indiskretno pitanje: kako stvarati sebeV, koje je odmijenilo ono
to je dotad imalo presudnu vanost: Stvarati to i kako?.10U tom pitanju
prepoznajem prvi oblik promjene kuta gledanja koji je u osnovi Invencije
svakodnevice, gdje se pozornost premjeta od potronje proizvoda za koju
se pretpostavlja da je pasivna, na anonimno stvaranje raeno iz prakse
odmaka u koritenju tih proizvoda.
Zahvaljujui tim originalnim stajalitima iznesenim u razliitim
studijama objavljenim od 1968., Certeauu je bilo ponueno da bude iz
vjestitelj s meunarodnog seminara u Arc-et-Senansu (travanj 1972), gdje
se trebao pripremiti Helsinki sastanak ministara Europske zajednice (u
rujnu iste godine) kako bi se utvrdila europska kulturna politika. Taj e
posao biti odluni korak u kristalizaciji Certeauovih razmiljanja o kultu
ralnim praksama. Godine 1974., on e pod znakovitim naslovom La Cul
ture au pluriel (Kultura u mnoini)11sabrati izvjea podnesena u Arc-et-
-Senansu i radove slinih sadraja. Ve i sam naslov potvruje odbijanje
jednoobraznosti koju eli provoditi upravna vlast u ime vieg znanja i za
jednikog interesa. Preko sabranih tekstova moe se podrobno pratiti pro
gram istraivanja iji e domet biti djelo Invencija svakodnevice. U to je
doba, kao to je otvoreno obznanio, jasno zacrtan njegov teorijski zada
tak: ne treba se zanimati za proizvode kulture to ih nudi trite dobara,
nego za operacije u kojima se njima koristimo; valja se zaokupiti razlii
tim nainima socij alnog obiljeavanja otklona to ga odreena praksa os
tvaruje na nekoj danosti.12Nije vie vana i ne moe to vie biti znan
11
stvena kultura, blago preputeno tatini njezinih vlasnika. J ednako tako
to ne moe biti puka kultura, naziv koji joj izvana prilijepila inteligen
cija koja popisuje i uljepava ono to je vlast ve uklonila, jer i za nju i za
vlast je ljepota smrti to ganutljivija i to je vie slave to se bolje zatvori u
grob.13Nadalje, valja se okrenuti rasprenom bujanju anonimnih i pro-
padljivih ostvarenja koja omoguuju ivot i ne kapitaliziraju se.14Polje je
istraivanja ogranieno ako su teorijska sredstva da se na njemu djeluje
jo slabo odreena. To e se polje odnositi na kulturalne operacije (koje)
su pokreti. Da bi pak putanje /koje/ nisu neodreene nego nezamislive
dobile status spoznatljivosti, valja im istraiti formalna pravila i moda
litete.15Kultura u mnoini ne moe o tome rei vie, a daljnji e radovi
rasvijetliti vijugave putove taktikih lukavstava uvrijeenih praksi.
Prilika za to ukazat e se zahvaljujui prijateljstvu i divljenju Au-
gustina Girarda. Voditelj Slube za prouavanja i istraivanja pri Dravnom
sekretarijatu za kulturu (tako je glasio naziv nadlene vladine ustanove),
Girard je itao i razumio Certeaua. Poeo je time da osigura godinu dana
njegove suradnje u ad hoc oformljenoj studijskoj upravi u sklopu Slube.
To je iskustvo samo osnailo njegovo uvjerenje da je Certeau ovjek
kakvoga treba, sposoban da definira problematiku istraivanja i djelova
nja u kulturi potrebnu politikim initeljima i njihovim upravama kako bi
usmjerili izbor ih obustavili proraunske prioritete. Otroumno i pravodobno
prepoznavi prigodu, Girard u pravom trenutku podastire prijedlog Opem
povjerenstvu za znanstvena i tehnika istraivanja (DGRST),16u kojemu
je lan Upravnog odbora (na ijem je elu Paul Delouvrier), zaduen za
zajedniko djelovanje na razvoju kulture. U lipnju 1974. godine poinju
pripreme za VII. Plan, Odbor je u nedoumici, nema posve utvren prijed
log koji bi ponudio generalnom zastupniku (Hubertu Curienu, bivem gene
ralnom direktoru Dravnog centra za znanstvena istraivanja, CNRS-a, i
buduem ministru Istraivanja u Vladi ljevice). Naime, ostalo je ras
poloivih kreditnih sredstava namijenjenih istraivanju i valjalo ih je vrlo
brzo iskoristiti, jer budetne slube odmah zaleuju neutroena sredstva.
Girard podastire opsean dobro promiljen projekt, predlae da mu nositelj
bude Michel de Certeau, dokazuje, uvjerava, pobjeuje. Vrlo brzo Cer-
12
teau dobiva narudbu da razradi sintezu buduih smjernica, konkretnih
sluajeva i polja istraivanja (tako je glasila formulacija Odbora).
Narudba dobiva svoj slubeni oblik u sklopljenom ugovoru za
istraivanje nazvano Konjunktura, sinteza iprospektiva, koje je najprije
trebalo trajati dvije godine, a potom je produljeno za jo godinu dana.
Ugovorje sklopljen za razdoblje od 1974. do 1977., a konani prikaz obav
ljenih radova podastrt je tek 1979, jer je u meuvremenu Certeau pre
davao kao gost-profesor na enevskom sveuilitu 1977/1978, zatim kao
redovni profesor na Sveuilitu San Diego u Kalifomiji, poevi od rujna
1978. Certeauu je preputen izbor sadraja i metoda rada predvienih ugo
vorom, samostalno je preuzeo znanstveno voenje projekta i izbor surad
nika. Povjerena mu je izrada planske obrade prospektive (tehnokrati su
u ono vrijeme vjerovali u takvu vrstu diskursa) i dodijeljen jedan istraiva
koji je na tome trebao raditi, ah je taj ubrzo napustio rad, a Certeau je
sukladno propisima ugovora, osnovao malu grupu koja e raditi na kul
turalnoj prospektivi, koja se prema svom znanstvenom opisu smatrala
utopijskom literaturom (kao to stoji u nekom radnom dokumentu upu
enom DGRST-u).17Kritiko iitavanje scenarija za budunost i gran
dioznih projekata sistematike za koju se smatralo da treba uvesti red u
opis sadanjosti i omoguiti predvianje budunosti pokazalo se razoa-
ravajuim, siromanim po idejama, bogatim redundancy ama i standard
nom retorikom, pa tako nagovijetena studija nee biti napisana. U meu
vremenu, sreom, vjetar e promijeniti smjer i DGRST e prestati vjero
vati u vanost takvih ljupkih naklapanja.
Potpisani ugovor predvia da e se Certeau moi sluiti dokumen
tacijom i iskustvima koja je prikupila Girardova Sluba. Ona je upravo
bila objavila opirnu anketu o kulturalnim praksama,18uz precizan i broj
ano iskazan pregled naina kulturalne konzumacije i provoenja slobod
nog vremena, po ivotnoj dobi, spolu, drutvenoj kategoriji, mjestu borav
ka itd. Certeau je elio da se njegov projekt razlikuje od takvog tipa statis
tikih ispitivanja uoavajui njihovu ogranienost na osnovi same prirode
koritenih metoda. Nije on prezirao brojke, ah takav pristup proputao je
sve to je njega zanimalo: pojedinane postupke i obiaje, njihovo po
vezivanje i promjenjive putanje ispitanika. Uvod u Umijee injenja saeto
13
e i jasno izloiti tu kritiku. Statistika obuhvaa grau tih praksi, ali ne i
njihovu formu; ona utvruje koritene elemente, ah ne i ono izreeno
radom na svoju ruku, zanatskom inventivnou, diskurzivnou koja
kombinira sve te preuzete elemente i njihovo jednolino sivilo; tako
statistiko istraivanje nalazi samo ono to je homogeno. Ono repro
ducira sustav kojemu pripada (str. 43/4).
Certeauova kritika polazi od promiljanja epistemologije povijes
ti. Bio je on jedan od rijetkih povjesniara u svojoj generaciji koji su se u
isti mah oduevljavah novim metodama, koji su imah smjelosti primijeniti
ih i koji su kritiki pristupah njihovim odrednicama i ogranienjima. Tako
nije podlegao sirenskom zovu kvantitativnog ili modernistikim za
vodljivostima informatizacije; moda gaje ljubav prema tekstu (i svijest o
raznolikosti metoda iitavanja) zatitila od suvremenih iluzija. J ednako
tako, uspio je ne podlei suprotnom opredjeljenju koje je sustavno pod
cjenjivalo koritenje broja, raunala, formalizaciju. Napokon, njegova je
lucidnost, vjerujem, bila plod njegova filozofskog obrazovanja i zanima
nja za epistemologiju. Odatle njegovo inzistiranje na injenici da je jedina
vrijednost i mjerodavnost brojanih danosti u okolnostima u kojima su
prikupljene. Bile obraene runo ih podvrgnute sofisticiranijoj obradi stroja,
danosti ostaju to to jesu u trenutku njihova proizvoenja kao takvih; nji
hova kvaliteta i informativno znaenje razmjerni su onima postupaka ome
ivanja i konstruiranja kategorija koje su ustrojile tu proizvodnju, pa jedne
vrijede koliko i druge.19Povjesniar Certeau bio je oboruan potrebnim da
odoh iluziji znanstvenosti koja se oslanja na brojeve, slike i postotke. Ana
litiar kulture nije vidio nijednog razloga da na jednoj strani prihvati ono
to je na drugoj otklonio.
Nakon to je odredio okvir svog istraivanja s obzirom na ugovor
sklopljen s DGRST-om, Certeau mu nastoji odrediti cilj i glavne smjer
nice. Radni dokument, koji je poslao naruitelju u veljai 1975, naglaava
zajedniku i svakodnevnu kulturu kao usvojenu (ili iznova preuzetu),
konzumaciju ili recepciju shvaenu kao nain prakse te napokon nunost
razrade modela analize koji bi odgovarah tim putanjama (ili nizovima
operacija koje se jedne za drugima artikuliraju u vremenu). Na taj je
nain utvreno polje predmeta, linija propitivanja, teorijski zadatak. Tekst
14
kazuje da valja zacrtati teoriju svakodnevnihpraksikako bi se iz njihova
agorenja izluili naini injenja koji su, prevladavajui u drutvenom
ivotu, esto tek otpori ili inercije u odnosu na razvoj sociokulturalne
proizvodnje. Najvanije od onoga o emu e biti rijei u Invenciji sva-
kodnevice ')2&no ']Q naznaeno, a opi uvod u Umijea injenja nee rei
nita vie doli da lukavstva potroaa u krajnjoj liniji tvore mreu antidis
cipline koja je predmet ove knjige (str. 39).
J edini novi termin, antidisciplina, pojavio se od 1980. nadalje,
kao jeka, dakako, na rad Michela Foucaulta ija se glavna knjiga (prema
Certeauovu miljenju)5rve///er (Nadzirati i kanjavati) pojavila
1975. i odmah pobudila veliko zanimanje.20Pa ipak, nije sasvim tono rei
da postoji neka oevidna bliskost izmeu dva djela, koja je uostalom i
bila osporena,21bliskost na osnovi koje bi Certeau napisao Umijea i
njenja kao odgovor i u suprotnosti prema Foucaultovoj ralambi, jer su
velike Certeauove teme bila jasno naznaene u njegovim tekstovima na-
stalima prije itanja djdaNactirati i kanjavati. Tako se on u svom ijeniku
koristi pojmovima strategija i taktika ve u lanku objavljenom u travnju
1974., a taj rjenik ustrojuje unutarnju dokumentaciju rada napisanu za
DGRST, u fazi utanaivanja ugovora u lipnju 1974. ih u dopisima upue
nim u isto vrijeme onima koje je namjeravao okupiti u prvome krugu
sugovornika (o kojima e jo biti rijei).22Ah, istina je daje pozivanje na
Foucaulta prilino zastupljeno u djelu iz 1980. U kvantitativnom smislu,
Bourdieu je tu jednako prisutan, ako ne i neto vie.23Dvojica autora us
tvari su tretirana na slian nain, dijele oni jednaku ulogu autora snanih
teorijskih iskaza, njihovo e djelo Certeau pomno iitavati, s udivljenjem
i potovanjem, o njima e brino raspravljati i naposljetku se od njih odvo
jiti.
Promatrani zajedno, Foucault i Bourdieu su u teorijskom smislu
suprotstavljene linosti iz razloga koje rasprava o njihovim postavkama ne
uspijeva dovoljno objasniti. Naime, na djeluje razlika koja prethodi teo
riji, razdaljina koju bi se moglo nazvati nesrodnost po izboru i koja ne
prijei zanimanje ih oaranost suprotnim postavkama. Pritom imam na
umu neto svojstveno ukupnom nadahnuu neije misli, njegovu stilu,
navlastitom tonalitetu, rijeju pretpostavke koje ne proizlaze iz kritike
15
svijesti autora i nikad nisu ekspiicitno iznesene, ali u kojima se korijeni
ono to odreuje neiji nain opstojnosti u svijetu i nain da se svijet uini
razumljivim. To se odnosi na ustroj unutarnjih snaga koje upravljaju
ekonomijom neije misli, odreuju njegova opredjeljenja i sumnje.24U
Michela de Certeaua uvijek je prisutan neki optimistiki zanos, velikodu
nost inteligencije i povjerenje u drugoga na nain da mu se nijedna situa
cija ne nadaje a priori kao konana ili bezizlazna. Kazali bismo da pod
masivnom stvarnou vlasti i institucija i nemajui iluzija o njihovu funk
cioniranju, Certeau uvijek razlikuje neki brownovski pokret mikrorezis-
tencija, koje pak utemeljuju mikroslobode, mobiliziraju nepredvidljive
snage, skrivene pod izgledom obinih ljudi, ime se pomiu istinske gra
nice preuzimanja vlasti nad anonimnom gomilom. Certeau esto govori o
toj inverziji i subverziji najslabijih, primjerice, u vezi s junoamerikim
Indijancima, prisilno podinjenim kranstvu od strane panjolskih kolo
nizatora. Iako se izvana ini da su se posve podredili i pomirili s oekiva
njima osvajaa, ustvari oni su metaforizirali vladajui poredak slijedei
svoje zakone i predodbe u drugom registru, u sklopu vlastite tradicije.
Ta razlika koja prethodi teoriji proizlazi iz etikog i politikog uvje
renja, hrani se estetikom senzibilnou koja se u Certeaua izraava preko
sauvane sposobnosti za oaranost. Svakodnevica je posuta udesima,
taloinom jednako zasljepljujuom (...) poput one pisaca ih umjetnika.
Nemajui vlastita imena, na svim se vrstama jezika upriliuju povremene
sveanosti koje se pojave, nestanu i iznova ponu.25Michel de Certeau
vidi posvuda udesa jer ih je spreman vidjeti, kao to je Surin u 17. stoljeu
bio spreman susresti neukog konjuarskog momka koji e mu govoriti o
Bogu s vie snage negoli svi autoriteti Svetog pisma ih Crkve.26Njegova
nevjerica u dogmatski poredak, kakav uvijek nastoji ustrojiti vlast i nje
zine ustanove, pozornost to je pridaje unutarnjoj slobodi nekonformista,
ak i ako su prisiljeni na utnju ih izvru i obilaze nametnutu istinu, njegovo
tovanje svakog otpora, ak i onoga najmanjega, i oblika pokretnosti to
ga taj otpor omoguuje, sve to pospjeuje snano Certeauovo uvjerenje u
izigravajuu slobodu praksi. Stoga je prirodno da uoava mikrorazlike
tamo gdje toliki drugi vide poslunost i jednoobraznost; prirodno je da se
njegova pozornost usredotouje na i najmanje prostore igre koje utljive i
16
istanane taktike uvlae, kao to voli kazati, poigravajui se dvama
znaenjima toga glagola, u nametnuti poredak. Pritom je malo vano da se
taj poredak danas odnosi na potrone proizvode koje nudi masovna raspo
djela u elji da privoli mnotvo na koritenje nametnutih obrazaca potro
nje, dok se juer isto pokuavalo s poretkom dogmatskih istina u koje je
trebalo vjerovati i slijediti obrede njihovih proslava. Mehanizmi otpora isti
su u svim razdobljima, u svim poretcima, jer na snazi ostaje ista ne
ravnomjerna podjela snaga i isti postupci izigravanja preostaju slabima
kao krajnji izlaz, kao i tolike dosjetke i lukavstva pradavne inteligencije,
ukorijenjene u prolost vrste, u dalekih pretea ivih bia, u povijesti
biljaka ili ivotinja - za Certeaua neoekivana aristotelovska tema, koji je
inae poetsko pismo platonske filozofije pretpostavljao naturalistikoj logici
antike Grke.
Svoje stajalite Certeau saima u dosjetci koju valja shvatiti oz
biljno: Uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idiotima
(str. 265). U tom povjerenju u inteligenciju i inventivnost onih najslabijih,
u krajnjoj pozornosti spram njihove taktike pokretljivosti, u potovanju
prema slabima, bez vlasnitva i mjesta, sposobnih da opstanu lieni svega
naspram strategije monih, vlasnika pozornice djelovanja, zacrtava se neka
politika koncepcija djelovanja i neravnomjernih odnosa izmeu vlasti i
podanika. Ovdje mi se ini da prepoznajem trag nekog lojolistikog poima
nja djelovanja. Pritom ne mislim na sadraj politikog stajalita odree
nog odnosom prema vremenu, mjestu, situaciji, nego na sama sredstva
djelovanja koja Ignacije de Loyola pokree u svojim naelnim iskazima
(primjerice, naputci Duhovnih vjebi ili propisi Konstitucija). To je poima
nje djelovanja kod Michela de Certeaua neodvojivo od pozivanja na kakvo
umijee, kakav stil, dva jednako bliska pojma jezuitskoj kulturi u raz
doblju renesanse. Oba su posluila Certeauu u Umijeu injenja za razu
mijevanje kulturalnih praksi, kao to su mu u drugoj prigodi posluili za
tumaenje mistikih tekstova. U obinoj kulturi, kazuje on, poredak se
odigrava preko umijea, naime izigrava i vara; u odluke institucija uv
lai se na taj nain stanoviti stil drutvenih razmjena, stil tehnikih inova
cija i stil moralnog otpora. Drugim rijeima, ekonomija dard\ estetika
udaracd i etika tvrdoglavosti", tri kvalifikativa koja zaokruuju razvoj
17
obine kulture i s punim pravom podaruju praksama status teorijskog pred
meta. Preostaje jo pronai nain razlikovanja naina injenja, promi
ljanje stilova djelovanja, to jest, uspostavljanje teorije praksi.
Da bi se ostvario taj teki zadatak, prikupljeno je mnotvo znanja i
metoda, primijenjenih sukladno razliitim procedurama, izabranih prema
razlici u praksama o kojima je rije. Ali Certeau pazi da ukloni svaki ne
sporazum u vezi sa svojim namjerama, on ne eli ponuditi ni povijest
teorija o praksama, ni uspostavljanje neke semiotike koja bi smjerala
ispunjenju sna 18. stoljea da se napokon izradi potpun i sustavan opis
umijea. On se ograniava na predlaganje nekoliko naina miljenja sva
kodnevnih praksi potroaa, pretpostavljajui otprve da su one taktike
vrste. U toj nakani, obvezna je ralamba na tri razin e: modaliteti djelova
nja, formalna pravila praksi, vrste zahvata odreenih nainima injenja.
Svaki se teorijski iskaz odmah provjerava u konkretnoj praksi, jednom je
to hodanje gradom, drugi put opis mjesta stanovanja, trei put tiho itanje.
Nije rije o tome da se izradi jedan opi model kako bi se u taj kalup izlila
ukupnost praksi, nego naprotiv o utvrivanju shema djelovanja i traenju
ima li meu njima zajednikih kategorija i bi U se pomou tih kategorija
moglo izvijestiti o ukupnosti praksi. U svom preklapanju s konkretnim
predmetom, analiza je ovdje hotimice prisiljena na neprestano dolaenje-
-odlaenje od teorijskoga konkretnome, potom od posebnoga i sluajnoga
do opega. Certeau to jasno kae u vezi sa itanjem koje mu je sredinja
paradigma, ta analiza praksi sastoji se u dolaenju i odlaenju, naizmjence
uhvaena (...), radosna, pobunjenika, nestalna, po uzoru na pokretnu
stvarnost koju pokuava obuhvatiti.
Kako bi ostvario taj ambiciozni i sloeni program istraivanja,
Michel de Certeau pokuao je organizirati tri skupa razgovora, razliita
kruoka s odjelitim ulogama, ali sa zajednikim tokama, a pojedini su
lanovi naizmjence odlazili s jednoga na drugi. Prvi kruok po krono
lokom redu poeo je s radom u lipnju 1974. Certeau je u njemu, uz neko
liko iznimaka, okupio mlade istraivae koji su jo studirah ih su netom
diplomirali, koji jo nisu stekli neki institucionalni status ih su tek zapoeli
istraivaki rad na polju prehrane. Oni najiskusniji u prosjeku nisu bili
stariji od trideset godina, a veina nije imala vie od dvadeset i pet godina.
18
Poetni prijedlog bio je upuen Marie-Pierre Dupuy, Marie Fenier, Domi
nique J ulia (koja se zahvalila na pozivu, jer je bila zaokupljena svojim
povijesnim radovima), Patricku Mignonu, Olivieru Monginu, Isabelle Or-
gogozo i meni; u srpnju, prvom kruoku pristupaju Thomas Gunther
(ameriki student), Pierre Mayol i Pierre Michelin: kruok se nee dalje
iriti, moda i zbog svoga povremenog odravanja. U cirkulamom pismu,
Michel de Certeau predlae sugovornicima koje je izabrao promatraku i
angairanu praksu u jednoj etvrti Pariza koju su zajedniki trebah istraiti.
Ali, naglasio je da nije rije o tome da se poveu u neku zajednicu (ka
kva je ustanovljena u ezdesetim godinama, a san o komunama jo je bio
privlaan), niti da osnuju neku zatvorenu skupinu. Naprotiv, pie, naa je
grupa otvorena drugima za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani,
mi predstavljamo jedno prijelazno stanite kroz koje se prolazi, iz kojeg
se izlazi jednako prijateljski kao to se u nj ulazi.27elio je ustvari surad
niki rad, sueljavanje iskustava i angamana s mladim naratajem, ali
nije elio da ta pustolovina dovede uspostavljanju nekog sklonita niti
osnivanju sekte, makar i u mislima. Od takvih je opasnosti titio sebe i
grupu, poznatu pod neodreenim i rijetko koritenim nazivom eksperi
mentalne grupe, odbijajui da postane njezinim karizmatskim voom ih
mudrim uiteljem okruenim svojim uenicima.28Iako je ivot prvog
kruoka bio kratka vijeka, odjek tog prijedloga n alazimo iskazan gotovo
istim rijeima na poetku Umijea svakodnevnog, ija su dva toma, napisana
zajedno sa suradnicima, omoguila pluralizaciju istraivanja, i susret
nekolicine prolaznika, ne uspostavljajui neko vlastito mjesto, niti mu je
eljom bilo prikupiti blago ijim bi on ostao vlasnikom. Naprotiv, ta pre-
plitanja u prolazu nipoto ne tvore omeen prostor, nego utiru, nadam se,
nae putanje gubljenja u mnotvu (str. 33/4).
Prvi kruok radio je od hpnja 1974. do proljea 1975, njegovo je
djelovanje ispotiha jenjavalo, raspustio se dogovorno. Sudionici, od kojih
je svaki sa svoje strane bio u upleten u svoje mree, poslove i angamane,
nisu znah ih nisu mogh pronai zajedniko mjesto ulaganja i traganja,
budui da su im prakse i interesi vjerojatno bih odve razliiti da bi se
mogh usuglasiti u jednom projektu. Moda im je zajednika bila jedino
nestrpljivost svojstvena generaciji i osobna povezanost s Michelom de
19
Certeauom, to je bilo premalo da grupa ostane na okupu s obzirom daje
njezin osniva odbio da joj bude razlogom opstanka i poveznicom. Moda
je Certeauov zahtjev bio ambivalentan i stoga to je dopustio da se kruok
razvodnjuje u mjeri u kojoj je postajao svjesnim te ambivalencije (mislim
na ambivalentnost njegove uloge u grupi koju je osnovao, ali je odbio
postati njezinim polom privlanosti i razlogom postojanja). U svakom slua
ju, nakon nekoliko mjeseci postalo je oevidno daje zajedniko ukljuivanje
u jednu etvrt bilo tek san i da e takvim i ostati. Drugi initelj toga tihog
rasputanja bila je vanost to ju je ubrzo zadobio drugi kruok i vital
nost kojom je zraio. Od prvog su kruoka meu lanovima preostale
snane, ali razliite veze, trajno suuesnitvo i nastojanje na potrebi bav
ljenja konkretnim sluajevima kako bi se sainio njihov opis ili histori
ografija, formulacija kojom se esto koristio Certeau u internoj doku
mentaciji prvog kruoka. Prvi kruok nije bio beskoristan budui da
je okupio ljude koji se, uz rijetke iznimke, poput nerazdvojnog dua Mig-
non i Mongina (ija je slinost patronima, kazah bismo, zacementirala
trajnost odnosa), prije nisu poznavali; osim toga, izvrne suradnike
istraivanja naposljetku je Certeau izabrao upravo meu lanovima pr
vog kruoka, to su neki drugi lanovi doivjeli kao stanovito zapostav
ljanje, o emu su me obavijestili mnogo godina kasnije.
Drugi kruok razgovora bio je seminar 3. godine koji je na kate
dri Antropologije Sveuilita Paris VII-J ussieu drao Michel de Certeau
od 1974. do 1978. godine sve do predavaeva konanog odlaska u Kali-
fomiju. Bilo je to pravo sidrite pothvata, izvanredno mjesto na kome se
uilo, suprotstavljalo steeno znanje i pitanja, crpilo teorijske sheme, obra
zovalo se na irokom polju drutvenih znanosti, u sklopu francuske tradi
cije, ah i upoznavalo s novijom stranom, europskom i amerikom proiz
vodnjom. Tamo se svaki prijedlog podvigavao zajednikoj kritici, ah i shva
ao ozbiljno, jer se a priori svako teorijsko stajalite moglo iznijeti pod
uvjetom daje bilo argumentirano i stavljeno na konkretnu provjeru. Cer
teau je esto spominjao osporavanje Popperovih teorija kao kriterija znan-
stvenosti, ah se njima i nadahnjivao, iako inae nije bio njegov pristaa
(previe je u prolosti itao Hegela, odve gaje tih godina zanimao Witt
genstein da bi nasjeo Popperovim pretenzijama). Na seminaru se nepri
20
strano raspravljalo o svim fazama istraivanja, od prvih jo sirovih teo
rijskih pretpostavki, s kojima se polazilo u ispitivanje nekog terena, do
posljednjih tumaenja, u kojima su se uobliavali dobiveni rezultati. Sve
se odvijalo u klimi intelektualne slobode i jednakosti svih namjernika, nesi
gurnih pripravnika i iskusnih istraivaa, koje se sve slualo i s njima
raspravljalo. Nije tamo bilo nikakve ortodoksije, nije se nametala bilo kak
va dogma, a jedino pravilo (implicitno, ali snano) bila je elja za rasvjet
ljavanjem i zanimanje za upoznavanje konkretnog ivota. udesnije i
nitelj pri svemu tome bila injenica daje na tom mjestu vladala intelektu
alna klima, neka vrsta radosti u radu kakve nikad nisam susrela u znan
stvenim ustanovama. Bila je to neka vrsta gaza, a osobu koja gaje naumila
prijei hrabrilo se, vodilo, da bi se potom vodi sklonio u stranu, a svakoga
se jednako paljivo slualo, s istom toplinom, usredotoenom pozornou,
svakoga primalo kao jedinstvenog, nezamjenjivog sugovornika, s krajnjom
zatajnou, punom potovanja.29
Na tom mjestu raznorodnih, pokretnih stanara, koje je privlailo
strance, vladala je neka udna mjeavina bliskosti i uvanja razdaljine u
odnosu na odgovornu osobu, raspoloivosti prema svakome i suzdranosti
koja je u isti mah izbjegavala familijarnost, mimikriju ih stvaranje pokor
nosti. Na tom se mjestu boravilo u prolazu, a potom nastavljalo svojim
putem, kojiput se vraalo nakon duljeg izbivanja, kao to jedan psihoana
litiar doe drugome na kontrolni pregled u tekom trenutku. Tajnu tog
naina injenja, koji je oslobodio talente tolikih studenata (o emu
svjedoe brojni poslijediplomski radovi i radnje polaznika seminara 3.
godine), Michel de Certeau ponio je sa sobom u Kalifomiju,30ah je njegov
vidljivi odraz sauvan i u Invenciji svakodnevice podarujui djelu neku
posebnu dra. U osnovi, drugi kruok bilo je mjesto eksperimentiranja i
komora odjeka u kojoj su se oblikovale i u razliitim kontekstima provje
ravale teorijske postavke Umijea injenja, na raskriju brojnih ispitiva
nja terena u i izvan Pariza. Seminar nije proizveo vlastite teorijske postavke,
koje su u bitnim crtama, kao to sam naznaila, ve bile prisutne u Cer-
teauovu djelu izmeu 1968. i 1974., ali bilo je to pogodno mjesto za nji
hovo dotjerivanje i konano oblikovanje.
21
Trei kruok inila je mala ograniena i stabilna grupa ljudi, u
kojoj su bili neposredni suradnici spomenuti u ugovoru sklopljenom s
DGRST-om. Ponajprije tu smo bili Pierre Mayol i ja, potom, u posljednjoj
fazi rada, Marie Ferrier. Pierre Mayol se odmah opredijelio za temu prakse
grada, u odnosu izmeu etvrti i privatnog prostora stanovanja. Njegova je
suradnja bila dragocjena, jer je u pariku skupinu, etvrt gradskog
stanovnitva, unio razliku uvrtavanjem provincije, donijevi materijale
svoga dijagonalnog istraivanja koje je pratilo tri narataja obitelji cijelo
vrijeme vezane uz etvrt u kojoj je ivjela. Predmet moje suradnje najprije
je bio zadatak koji mije povjerio Certeau, a nadao se nai u logici djelovanja
(o mom dotadanjem radu imao je neodreena saznanja iz krugova semi-
otiara i lingvista Chomskijeve kole) teorijski model koji bi bio primje
njiv na praksu. Prilino sam brzo dola do dosta negativne dijagnoze koju
je on prilino teko prihvaao u ime logike istoe. Tada sam svoje
ispitivanje proirila na logiku vremena, modalitete i norme, u nadi da u tu
pronai neku vrstu i preciznu jezgru ako ne za analizu praksi, a ono ba
rem iskaza koji se na njih odnose. U drugoj fazi tog razmiljanja, poela
sam prouavati artikulaciju izmeu formalnog i prirodnog jezika, s poseb
nim osloncem na veoma razliite Wittgensteinove postavke (u isti mah
prvi i drugi Wittgenstein) i one logiara Hintikka. Dijelovi tog rada
bili su ukljueni u I. dio Umijea ivljenja.
Namjera mije bila izraditi posebnu tehniku studiju o pitanju logika
i naina na koje one izlistavaju jezine iskaze, ah kad su 1979. bila dovre
na dva toma, Michel de Certeau i ja odluili smo objaviti ih ne ekajui
dovretak treega, koji smo namjeravali posvetiti problemu tih logika i
pitanju jezinih praksi; taj smo posljednji dio trebah on i ja napisati
etveroruno. Projekt smo najprije nazvali Logike i lukavstva, (Logiques
et ruses, u dokumentaciji nastaloj u meuvremenu za DGRST), potom
Rei drugo (Dire l 'autre\ po objavljivanju djela 1980.), da bi konani naslov
bio Umijea kazivanja {Arts de dire). Nakon 1980. u vie smo navrata
raspravljah o projektu, preraivah ga, pokuah utvrditi vrijeme potrebno
za njegovu izradu, a Certeau mu je posvetio i neka svoja predavanja i
seminare u Kahfomiji. Ah, on je bio zaokupljen svojom povijeu misti
ka, a ja povijeu logike i jezika renesanse, vrijeme je pretjecalo, pa tako
22
trei svezak nikad nije ugledao svjetlost dana.31Certeau je izrazio aljenje
zbog toga, kao i zbog, kao to se izrazio, izostalih poglavlja u Umijei
ma injenja koja bi se odnosila na pamenje i muzeologiju, govorila o
vjerovanju (tema je u obrisima prisutna u 13. poglavlju), o muenju, te
napokon o znanstvenosti (dosje na kojemu smo mnogo radili zajedno, a ja
sam svoj dio objavila u razliitim lancima, primjerice, uEspritu, u razdob
lju izmeu 1974. i 1981.).
Ali, uskoro je moj rad u treem kruoku zadobio neoekivani
obrat. Na se trio okupio na tjednom sastanku, naime pokuaju teorijske
ralambe konkretnih praksi. Primijetila sam da su ene zaudno izostav
ljene u toj konkretnoj glazbi, pobunila sam se, navodila razloge (bilo je to
vrijeme feministikog osvjetavanja) i bila toliko uvjerljiva da smo odlui
li ispraviti taj ozbiljni propust, makar se zbog toga svi drugi poslovi zaus
tavili. Bila sam zaduena brzo odrediti predmet, teren, metodu, jer je ve
bilo proljee 1976, vrijeme je istjecalo, DGRST je traio rezultate. Nakon
razmiljanja i razliitih rasprava, izabrala sam kuhinju, zbog toga to se u
njoj namiruju prvotne potrebe, zbog njezine sposobnosti da se nosi sa svim
raskolima i zbog njezina osobitog odnosa premaprigodi i okolnosti, dva
ma pojmovima koji su postali sredinjima u naem razumijevanju prak
tiara. Da bi se upoznalo nae svakodnevne pokrete u skrivenim pojedi
nostima, eljeli smo sa enama razliite dobi i poloaja povesti razgovore
koji bi se temeljili na shemi dovoljno rastezljivoj da omogui usporedbe, a
da odgovori pritom ne budu stereotipni. eljeli smo u razgovoru stei po
vjerenje osoba kako bi one progovorile o svojim uspomenama, strahovi
ma, o onome to preuuju, cijeli jedan neizreeni svijet radnji, odluka i
osjeaja koji u tiini upravljaju obavljanjem svakodnevnih praksi. Taj nain
davanja rijei obinim ljudima bio je jedna od osnovnih nakana
istraivanja, a on je iziskivao da se pozornost pri odvijanju razgovora us
mjeri na to da naa uloga u njemu nikad ne bude voditeljska, uz prisutnost
neuobiajene empatije.
Taj je posao ponuen Marie Ferrier, koja se tada upravo trebala
vratiti iz Grke, gdje je dugo ivjela i radila, i koja je bila lanicom prvog
kruoka za njegova kratkog odravanja. Ona je ponudu prihvatila, posta
la stalnom suradnicom i obavljala taj posao do 1977, a umjela je sa svojim
23
sugovoraicama povesti razgovor nevjerojatne slobode, bogat neoekivanim
podacima. Drugi kruok, na mali trio prije dolaska Marie, dugo je raz
miljao o tehnikama promatranja-sudjelovanja i voenja produbljenih
razgovora, u odnosu na klasine antropoloke metode i u odnosu na za
hvaljujui lingvistici ponovno otkriveno znaenje razlike izmeu usme
nog i pisanog. Marie Ferrier se tako u svom radu koristila naim prethod
nim teorijskim istraivanjima, kojima se koristio i Pierre Mayol u svom
prouavanju etvrti Croix-Rousse u Lyonu. Tako je bilo odlueno da se u
2. tomu in extenso objavi jedan intervju iz svake serije (etvrt, k uhin j a)
kako bismo svjedoili bogatstvu govora obinih ljudi potrudimo li se po
sluati ih i potaknuti ih da se izraze.32Trio, koji je na taj nain postao
kvartet, nije gubio iz vida prvotnu namjeru pothvata, opovigavanje klasi
nih teza o pasivnosti potroaa i omasovljenju ponaanja.
Spominjanje tih triju krugova sugovornika nije dostatno za obja
njenje na koji se nain istraivanje oslanjalo na konkretna iskustva steena
u razliitim sredinama. Valja tome jo pridodati i doprinos istraivanja
voenih u inozemstvu. U razdoblju od 1974. do 1978. godine Michel de
Certeau stalno je putovao, bio pozivan da dri predavanja, sudjeluje, nad
gleda brojne istraivake programe ili drutvene akcije, i te je prigode
iskoristio za prikupljanje dojmljive dokumentacije o problematici, meto
dama, kulturalnim i drutvenim eksperimentima.33Neki od tih njegovih
boravaka trajali su dulje (jedno tromjeseje) i omoguavali mu da neposred
no sudjeluje u konkretnim eksperimentima, drugi krae, ostavljajui mu
tek vremena da odslua i raspravlja o izvjeima drugih istraivaa. Na taj
se nain uspostavila mrea neslubenih i aktivnih istraivanja od Europe
do Amerike, kojoj je on bio glavni pokreta, zahvaljujui golemoj pri-
jepisci to ju je nadasve redovno odravao, uvijek u osobnu obliku, us
prkos gomili svojih zadataka i brojnim putovanjima. Doprinos te neslubene
mree posvuda je vidljiv u Umijeima injenja, bilo daje rije o pothvati
ma brazilskih narodnih junaka, o opisu usmene kulture u Danskoj, o gra
evnom prostoru amerikog grada ih o nainu na koji Njujorani opisuju
svoja stanita. Pa ipak, ti elementi, sjeanja i svjedoanstva iz drugih sre
dina nemaju ulogu dekorativnih umetaka ili egzotinog dodatka, oni su
24
uvijek sastavni dio same analize i slue teorijskom cilju koji objedinjuje
pothvat
To raznoliko i mnotveno kolanje diljem drutvenog tkanja obu
hvaalo je i prostor izvan Francuske, a u Francuskoj je imalo svoje ekvi
valente u najrazliitijim drutvenim skupinama: skupine graana iz iste
etvrti koji su se borili protiv velikih urbanistikih zahvata to ih je pokua
vala provesti tehnokratska vlast, odgojno osoblje u zatvorskim sredinama
ili u osiromaenim predgraima, udruga za pomo useljenicima, arhitekti
odgovorni za gradnju novih gradova u Parikoj regiji, mlade ene koje su
istaknule elju da same odluuju o svom zdravlju, manjine koje se bore da
sauvaju neku tradiciju i regionalni jezik naspram centralizirajue i
unificirajue drave itd. Sva ta iskustva, ti susreti, ti tekstovi i rasprave, a
takoer i cijela gomila broura, povremenih publikacija i izvjetaja o ispi
tivanjima koje su proizvodili majuni kanali, svi su ti mlazevi vode na-
plavili razmiljanje obogativi ga na isti nain kao i obilje znanstvene lite
rature i sive literature naslagane u istraivakim centrima i upravnim
slubama. Svim tim izvorima, kao i svim tim sugovornicima, Michel de
Certeau u djelu Invencija svakodnevice mnogo duguje, iako se trag njiho
va doprinosa utopio u masi prikupljene grae. Certeau je znao koliko im u
tom smislu duguje, a njima su i posveene stranice na kojima se govori o
kolektivnoj dimenziji svakoga znanstvenog rada; na njih se i odnosi po
sveta kojom poinje I. dio: Ovaj je esej posveen obinu ovjeku. Zajed
nikom junaku. Rasprenoj osobi. Neizbrojivu hodau. (str. 55)
Sluaj (je li doista o njemu rije?) je htio da ja nadzirem objav
ljivanje prvog izdanja iz 1980. dok je Michel de Certeau predavao punu
satnicu u Kalifomiji. I evo sada, deset godina poslije, i gotovo pet godina
od smrti njegova autora, iznova uranjam u tekst Umijea injenja kako bih
podrobno pripremila drugo izdanje.
U prvu objavljenu verziji unijela sam nekoliko manjih izmjena,
bilo da bih ispravila tipografske greke iz ranijeg izdanja (iji materij aln i
uvjeti proizvodnje nisu omoguili savreno predstavljanje tiskanog tek
sta), bilo da bih unijela kasnije ispravke koje je oznaio Michel de Certeau
na svome primjerku knjige. Tako su izbaena neka nepotrebna ponavlja
25
nja izmeu razvoja analize i opeg uvoda koji je napisan kasnije kako bi
se DGRST-u objasnila priroda dobivenih rezultata. Isto tako, ispravljene
su manje pogreke ili nepreciznosti koje smo uoili pri ponovnom iita-
vanju s prevodiocima djela (na ameriki engleski 1984, na japanski i pan
jolski 1987, na njemaki 1988). Kao to je autor odluio 1984. pri pripremi
amerikog izdanja, tekst predstavljanja cjeline dobio je novi naslov, opi
uvod, sukladno svojoj ulozi.
U biljekama tog uvoda izbacila sam tri napomene koje su
navjetavale dodatna budua istraivanja, za koje danas znamo da nikad
nee ugledati svjetlost dana; ona su se odnosila, kao to sam ve naznaila
na logike, jezine prakse i na prospektivu. Umetnula sam nekoliko biljeaka
unutar stranica, uvijek popraene mojim inicijalima, kako bih pridodala
manja objanjenja i prevela navode sa stranih jezika. Bavei se tim manje
vanim poslom, uoila sam da su navodi, kojih je est, na est stranih je
zika (njemaki, engleski, panjolski, talijanski, latinski, portugalski). Taj
omjer nije bio svjestan, ali svidjela mi se znakovita uloga sluaja, i ovom
prigodom, koji odaje (Michel de Certeau se uvijek volio poigravati dvo
strukim znaenjem toga glagola) kolanje od Europe do Amerike, od Sta
rog do Novog svijeta, slino onome to je Francois Hartog veoma sretno
nazvao pisanje putovanje.34U pozivanjima u biljekama, povezala sam
i upotpunila bibliografske podatke. Pri navoenju Certeauovih tekstova,
svaki sam put spomenula najnovije izdanje ih zbirku u kojoj su prikupljeni
neko raspreni lanci.
Takoer sam dodala kazalo navedenih autora kako bih omoguila
ukriena putovanja. itanje kazala uvijek je pouno i indiskretno, ono ra
svjetljuje tajne nastajanja teksta. Ono vodi zakljuku (to ne iznenauje
pozornog itatelja) daje Freud autor iji se doprinos najee i neosporivo
spominje u knjizi, i koji je prisutan od poetka do kraja, to je naposljetku
i prirodno odavanje poasti nadasve lucidnu autoru Psihopatologije sva
kodnevnog ivota( 1901). Uz Freuda, najdublji utjecaj nije bio ni Foucaul-
tov, ni Bourdieuov, ije se postavke odmjeravaju i propituju u istom poglav
lju, ni onaj Detiennea i Vemanta ije je grko lukavstvo bilo kljuno u
objanjenju lukavstava praktiara, ni onaj Levi-Straussa ije su kune
radinosti bile rasvjetljujui initelj, nego utjecaj Wittgensteina, kojemu
26
se odaje najvea poast: to djelo raspreno i strogo koje kao da nudi
filozofijsko proienje suvremenoj znanosti o obinome. Nastavak ka
zala pokazuje u kojoj mjeri je misao Michela de Certeaua, koja je sazri
jevala zahvaljujui doprinosu antropologije, povijesti, lingvistike ili soci
ologije, bila strukturirana ponajprije svojim filozofijskim izvoritem.
Cjelokupna je filozofska predaja dala svoj doprinos: antika s Heraklitom,
Platonom i nadasve Aristotelom; moderno doba s Hobbesom, Descarte-
som, Pascalom, Diderotom, Rousseauom, Kantom i Condillacom; 19.
stoljee s Hegelom, Marxom, Nietzscheom ili Peirceom; nae stoljee s
Wittgensteinom, Heideggerom, Quineom, engleskom analitikom filozo
fijom i njezinom francuskom inaicom, milju Merleau-Pontya, Deleuzea,
Lyotarda ili Derridaa.
alim to nisam mogla uvrstiti u kazalo i niz legendarnih ili fik
tivnih linosti, junaka grkih mitova ili onih proizalih iz iskaza pacijena
ta dr. Freuda, toga modernog mitotvorca. Oni nisu autori. Ali njihova
zbijena eta prelazi s kraja na kraj Umijea injenja, kao to su to neko
uinili nestali filozofi i pjesnici u Danteovim spjevovima, jednom mogui
akteri, drugi put metaforiki nositelji znaenja. Antigona, Snjeguljica,
Pepeljuga, Dedal ih Dear, Dora, mah Hans, Emile, Figaro, Don J uan, Lady
Macbeth, Edip, Robinson u pratnji Petka, Scapin, Ulrich i toliki drugi
napuuju te stranice. Arhetipski likovi s posredovateljskim ulogama, obav
ljaju oni prijelazne faze izmeu poznatih autora; pojedinci zvani i ugledni,
i anonimno mnotvo dosjetljivih i lukavih praktiara, nepoznatih proiz
voaa, pjesnika u svom poslu. Njihova nazonost podaruje tome djelu
izvan svih anrova duboku ovjenost, poetsku gustou gdje se prepozna
je umjetnik, besumnje jedan od najveih u naem vremenu, zahvaljujui
trajnom kontrapunktu izmeu strogosti pisanja i bogatstva metafora koje
mu podaruju ivost.35Djelo jezuita koji je postao zvjerokradica,36ne
moe se pripisati ni jednome anru, ni jednoj disciplini, te mu uspijeva
vragometm pothvat da in itanja, olienje pasivnosti za tolike promatrae
i uitelje, prometne u olienje djelatnosti prisvajanja, proizvodnju neovis
nu od znaenja, naime paradigmu taktike djelatnosti.37
Pohvala sjeni i noi (obina inteligencija, prolazno stvaralatvo,
prilika i okolnost), to filozofijsko putovanje du zajednikog ivota nije
27
slijepo ni za politike realnosti (o kojima govori cijelo 13. poglavlje), ni za
breme vremenitosti koje se posvuda potvruje. Iznova na taj nain ii
ta vaj ui tekst nakon deset godina, zaprepastila me estoka nota, skrivena,
suzdrana i uporna, koja iskazuje prisutnost smrti meu ivima. Smrt Boga
ija Rije vie ne nastanjuje svijet, smrt drutava, smrt vjerovanja, smrt
koja nas sve oekuje (pogl. 14). U Michela de Certeaua, smrt uvijek upu
uje na proces pisanja u kojemu je on vidio matricu zapadnih drutava,
sredstvo pobjednike racionalnosti koja se u 16. stoljeu proiruje na Novi
svijet. Ta pretpostavka ima sudbinsku vanost u njegovoj misli; uvedena u
L Ecriture de l histoire (Pisanje povijesti, 1975) i ve u lancima prikup
ljenima u L'Absent de l histoire (Odsutno u povijesti, 1973), nalazimo je
preraenu u La Fable mystique (Mistina bajka, 1982). U naem djelu ona
gradi drugu polovicu Umijea injenja, a o toj tezi ovisi mjesto pridano
teoriji pripovijedanja, nerazdvojnoj od teorije praksi i sredinje Cer-
teauove postavke. J er pripovijedanje jest jezik djelovanja, ono otvara ka
zalite legitimnosti i pravih radnji te omoguuje praenje stupnjeva ope
rativnosti, odakle, primjerice, proizlazi pozornost koja se pridaje prostor
nom pripovijedanju (pogl. 9.).
Od renesanse, Bog se povukao iz svijeta i pisanje vie nije tuma
tajnih znaenja njegove Rijei. Na taj je nain ono postalo velikim proiz-
voditeljem, izvorom svake moi. Savreni mitski izraz toga novoga lika
povijesti Michel de Certeau je pronaao u Robinsonu Crusoeu, tekstu koji
je neumorno itao i komentirao: nadalje, subjekt pisanja je uitelj, a rad
nik koji posjeduje drukije orue od jezika bit e Petko. U tom novom
obliku, pisanje je u neraskidivu odnosu sa smru. U tom smislu, i pisac je
smrtnik koji pokuava govoriti. Ah, u smrti to je upisuju njegovi koraaji
na crnoj (a ne vie bijeloj) stranici, on zna i moe iskazati elju koja od
drugoga, u pozornosti to je on preinauje, oekuje aroban i prolazan
izgred preivljavanja. (str. 293/9)
Taj bi upis ivota u smrt, smrti u ivot, Surin nazvao sretnim uta
panjem, po uzoru na obine dane bezbrojnoga mnotva ije neumorno
lukavstvo nadahnjuje ove stranice.38
Luce Giard
28
Umijea injenja
Prije negoli svoje nakane, eljom mije predstaviti krajolik jednog
traganja i tim utvrivanjem mjesta obiljeiti prostor unutar kojega
se odvija radnja. Napredovanje ralambe upisuje svoje koraaje,
pravilne ili krivudave, na davno nastanjenu tlu. Poznajem tek neke
od tih prisutnosti. Mnoge, zacijelo odlunije, ostaju implicitne -
postavke i dosezi slojevito su rasporeeni u tom krajoliku sjeanja
i palimpsesta. to rei o toj nijemoj povijesti? Ako nita drugo,
naznaujui podruja na kojima se uobliilo pitanje svakodnevnih
injenja, ve sam oznaio dugovanja i u isti mah razlike koje su
omoguile rad na tim mjestima.
Tekstovi od kojih je sastavljeno ovo djelo ele izvijestiti o
zajednikim praksama. Uvesti ih s pojedinanim iskustvima, obi-
lascima, solidarnostima i borbama to ustrojuju prostor na kojemu
te naracije probijaju put znai razgraniiti jedno polje. Time e se
utvrditi i nain hodanja, koji uostalom pripada nainima i
njenja o kojima je ovdje rije. Da bi se italo i pisalo o kulturi
obinoga, valja ponovno nauiti zajednike radnje i uiniti od
ralambe jednu od inaica njezina predmeta.
Razliiti prilozi od kojih su sastavljena ova dva sveska*,
omoguili su da se istraivanje umnoi i da se razliiti prolaznici
* Ovo istraivanje, koje je novano potpomogao DGRST, a vodio ga Michel
de Certeau, saeto je prikazano u Opem uvodu. Ovdje je objavljen samo
dio njegovih rezultata. Prvi je tom napisao Michel de Certeau, drugi Luce
Giard i Pierre Mayol, u suradnji s Marie Ferrier, koja je prikupila neke
intervjue. Oba je toma za tisak priredila Luce Giard. (Hrvatsko izdanje sadri
samo prvi tom.)
29
sretnu. Tajni sastanci na licu mjesta. Ali ta preplitanja u prolazu
nipoto ne tvore omeeni prostor, nego utiru, nadam se, nae pu
tanje gubljenja u mnotvu.
30
Opi uvod
Istraivanje dijelom objavljeno u ova dva sveska potaknulo je pitanje
0 postupanjima korisnika, za koje se pretpostavlja da su pasivni i
posluni. Da bismo se mogli pozabaviti tako skliskim (teko obu-
hvatljivim), a temeljnim predmetom, moramo ga uiniti obradi
vim, naime, na osnovi ispitivanja i pretpostavki, iznai nekoliko
moguih putova za analize koje tek treba provesti.
Cilj e biti postignut ako postupanja ili svakodnevni nai
ni injenja prestanu biti tamnom podlogom drutvenog djelovanja
1ako cjelina teorijskih pitanja, metoda, kategorija i stajalita, probi
jajui se kroz tu no, omogui njezino oitovanje.
Propitivanje tih praksi ne podrazumijeva povratak pojedin
cu. Drutveni atomizam koji je tijekom triju stoljea sluio kao
historijski postulat analize drutva, pretpostavlja temeljnu jedinicu,
pojedinca, poev od kojega se oblikuju skupine i na kojeg ih se
uvijek moe svesti. Zapostavljen tijekom vie od stoljea socio
lokih, ekonomskih, antropolokih ih psihoanalitikih istraivanja
(ah, je h to argument za povijest?), taj je postulat izvan polja naeg
prouavanja. S jedne strane, analiza prije pokazuje da odnos (uvi
jek drutveni) odreuje te pojmove, a obratno ne vrijedi, i da je
svaki pojedinac mjesto na kojem se odigrava nepovezana (i esto
protuijena) pluralnost tih relacijskih odreenja. S druge strane i
nadasve, pitanje o kojem je rije odnosi se na naine postupanja ili
sheme djelovanja, a ne neposredno na subjekt koji im je tvorac ih
pokreta. Smjera ono operativnoj logici iji se uzori moebit poziva
ju na vietisuljetna lukavstva preruavanja riba ih promjenjiva
izgleda kukaca, a koju, u svakom sluaju, u nastavku zamrauje
31
prevladavajua racionalnost Zapada. Cilj je dakle naega rada izlui
ti kombinatoriku postupaka takoer koji tvore (ali ne iskljuivo)
kulturu, i iitati obrasce djelovanja svojstvene korisnicima ko
jima se, pod stidljivim nazivom potroaa, skriva njihov poloaj
onih kojima se vlada (to ne znai da su pasivni ili posluni). Sva
kodnevni se ivot izumljuje tisuama naina prekoraivanja do
putenog.
S obzirom na nunu fragmentamost naeg istraivanja, na
daj e nam se korisnim baciti pogled na njegovu ukupnost, ponuditi
neku vrstu prospekta. Iz ptije perspektive, taj krajolik nadaje se
tek kao siuni djeli nekog puzzlea kojemu jo mnogi dijelovi
nedostaju.
1. Potroaka proizvodnja
Proizalo iz radova o popularnoj kulturi ili o maiginalnostima,1
pitanje o svakodnevnim praksama najprije je odreeno negativno,
kao nunost da se kulturalna razliitost ne lokalizira u skupinama
koje se nazivaju kontrakulturom - skupine ve uposebljene, e
sto povlatene i dijelom folklorizirane - i koje bijahu tek simptomi
ih pokazatelji. Oitovanje su te razliitosti, tovie, omoguile tri
pozitivne odrednice.
Koritenje ili potronja
Brojni radovi, esto izvanredni, nastoje prouiti predodbe ih pos
tupke nekog drutva. Zahvaljujui poznavanju tih drutvenih
sadraja, ini se moguim i potrebnim utvrditi kako se njima ko
riste skupine ih pojedinci. Naprimjer, ralamba slika to ih odailje
televizija (predodbi) i vremena provedenog ispred prijemnika (pos
tupak) valja upotpuniti prouavanjem onoga to kulturalni potro
a fabricira tijekom tih sati i s tim slikama. J ednako je tako i s
koritenjem gradskog prostora, proizvodima kupljenim u super
market! ih s tekstovima i pripovijestima to ih razailju novine.
32
Fabrikacija je, kao to znamo, proizvodnja, poietikd -
ali skrivena, budui da se raspruje na prostorima koje odreuju i
zauzimaju sustavi proizvodnje (televizijske, urbanistike, tigo-
vake, itd.) i zato to sve totalitamije irenje tih sustava ne ostavlja
vie potroaima mjesto na kojemu bi pribiljeili to oni ine s
proizvodima. Racionaliziranoj, ekspanzionistikoj, jednako kao i
centralistikoj, bunoj i spektakularnoj proizvodnji odgovara dru
ga proizvodnja, koja se odreuje kao konzumacija; ona je luka
va, rasuta, ali uvlai se svugdje, tiha je i govoto nevidljiva, jer je ne
odreuju vlastiti proizvodi nego nain koritenja proizvoda koje
namee prevladavajui gospodarski poredak.
Odavno se, primjerice, prouava nesporazum koji je iznu
tra podrivao uspjeh panjolskih kolonizatora kod indijanskih
naroda: podjarmljeni i ak pomireni s time, ti su Indijanci esto s
obrednim radnjama, predodbama i zakonima koji su im bili namet
nuti inili neto drugo od onoga to su osvajai vjerovali da e
njima postii; oni su ih ruili ne odbacujui ih ih ih mijenjajui,
nego nainom na koji su se njima koristili u svrhe i referencije
strane sustavu koji nisu mogli izbjei. Bijahu oni drukiji unutar
samog sustava kolonizacije koji ih je izvana asimilirao; svojim
koritenjem vladajuim poretkom izigravah su njegovu mo; nisu
ga mogh sruiti, ah su mu izmicah ne naputajui ga. Snaga nji
hove razlike nahodila se u postupcima konzumacije. U manjem
stupnju, slina se pomutnja uvlai i u naa drutva u nainu na koji
se puke sredine koriste kulturalnim dobrima koja im odailju i
nameu elite proizvoditeljice jezika.
Prisutnost i optjecanje odreene predodbe (koju propovjed
nici, odgajatelji ih vulgarizatori nazivaju kodom drutveno-gospo-
darske promidbe) niukoliko ne oznaava to ona jest za svoje ko
risnike. Valja jo ralaniti nain na koji njome rukuju korisnici
koji nisu njezini proizvoai. Tek se tada moe procijeniti razmak
ih shnost izmeu proizvoenja slike i drugotne proizvodnje koja
se skriva u postupcima njezina koritenja.
33
Nae se istraivanje usredotouje na taj razmak. Njegov bi
teorijski oslonac mogla biti konstrukcija pojedinih reenica s
preuzetim ijenikom i sintaksom. U lingvistici performancija nije
kompetencija; govorni in (uza sve iskazivake taktike koje on
podrazumijeva) ne moe se svesti na poznavanje jezika. Smjesti
mo li se na stajalite iskazivanja, koje je sadraj ove studije, da
jemo povlasticu govomome inu; on djeluje na polju jezinog su
stava; pokree on procjenu ili ponovnu procjenu jezika od strane
govornika; uspostavlja relativnu sadanjost u odnosu na stanovit
trenutak i mjesto; i sklapa neki ugovor s drugim (sugovornikom) u
mrei mjesta i odnosa. Ta etiri obiljeja iskaznoga ina3mogla bi
se pronai i u mnogim drugim postupcima (hodanje, kuhanje itd.).
U toj se usporedbi barem nasluuje stanovita nakana, koja je, kao
to emo vidjeti, tek djelomice valjana. Pretpostavlja ona da koris
nici, na nain Indijanaca, majstorijaju s bezbrojnim i infinitezi
malnim metamorfozama prevladavajue kulturalne ekonomije ne
bi li je prilagodili svojim interesima i pravilima. Nama pak valja
utvrditi postupke, oslonce, uinke i mogunosti te mravlje djelat
nosti.
Postupci svakodnevnog stvaralatva
J o jedna referencija utvruje drugo odredite naeg istraivanja.
U djelu Nadzirati i kazniti Michel Foucault odmjenjuje ralambu
aparata koji obnaaju vlast (naime, lokalizirajue, ekspanzionis
tike, represivne i legalne institucije) ralambom dispozitiva
koji su vampirizirali institucije, potajice preustrojivi funk
cioniranje vlasti: siune tehnike procedure, koje se provode
nad i s pojedinostima, preustrojile su prostor uinivi ga pre
voditeljem opeg nadzora.4Posve nova problematika. Pa ipak,
jo jednom ta mikrofizika moi privilegira proizvodni aparat (onaj
discipline), bez obzira to u obrazovanju razotkriva sustav
represije i pokazuje kako, zakulisno, nijeme tehnologije odreu
ju ili provode institucionalna uprizorenja. Ako je istina da se po
34
svuda iri i potvruje mrea nadzora, to je hitnije razotkriti kako
joj drutvo u cijelosti izmie; koji puki postupci (i oni siuni i
svakodnevni) izigravaju mehanizme discipline i podreuju joj se
jedino da bije podrovali; naposljetku, koji naini djelovanja ine
protuteu na strani potroaa (ili onih kojima se vlada), nijemim
postupcima koji ustrojuju drutveno-politiki poredak.
Te naine djelovanja ine tisue radnji kojima korisnici
iznova prisvajaju prostor to su ga ustrojile socio-kulturalne teh
nike proizvodnje. Postavljaju oni istovjetna ili oprena pitanja on
ima kojima se bavi Foucaultova knjiga: istovjetna, budui da je
rije o razlikovanju gotovo mikrobnih zahvata koji bujaju unutar
tehnokratskih struktura i podrivaju im djelovanje mnotvom tak
tika primijenjenih na pojedinosti svakodnevnog; oprena, uto
liko to cilj vie nije utvrditi kako se silovitost poretka promee u
disciplinarnu tehnologiju nego iskopati potajne oblike rasprenog
stvaralatva, taktike i domiljanja skupine ili pojedinaca koji su
nadalje uhvaeni u mreu nadzora. Ti postupci i lukavstva po
troaa u krajnjoj liniji tvore mreu antidiscipline5koja je predmet
ove knjige.
Formalni ustroj praksi
Moe se pretpostaviti da ti mnogooblini i fragmentarni zahvati,
ovisni o okolnostima i pojedinostima, upleteni i skriveni u aparati
ma iji su oni nain uporabe, pa su prema tome lieni ideologija i
navlastitih institucija, slijede stanovita pravila. Drugim rijeima,
mora postojati neka logika tih praksi. Time se pak vraamo na staro
pitanje: Sto uope jest umijee ih nain djelovanja? Od Grka do
Durkheima, preko Kanta, duga je tradicija pokuaja utvrivanja
sloenih (nipoto jednostavnih ili siromanih) pravila koja bi bila
kadra objasniti te operacije.6Tom se preicom puka kultura,
kao i cijela takozvana puka knjievnost razliito predouje: ona
se temeljno odreuje kao umijee injenja ovoga ih onoga,7naime
kao kombinirana i korisna potronja. Te prakse uvode neki popu-
35
lami ratio, nain miljenja koji se zasniva na nainu djelovanja,
umijee kombiniranja neodvojivo od umijea koritenja.
Da bih dokuio formalni ustroj tih praksi, primijenio sam
dvije vrste ispitivanja. Prva, deskriptivnije prirode, odnosila su se
na neke naine djelovanja odabiranja prema njihovoj zanimljivos
ti u strategiji ralambe i kako bih dobio dovoljno razliite inaice:
prakse itanja, koritenje urbanog prostora, koritenje svakodevnih
ritualizacija, ponovno koritenje i funkcioniranje pamenja preko
autoriteta koji omoguuju (ih doputaju) svakodnevne prakse
itd. Osim toga, dvije podrobnije monografije nastoje slijediti u nji
hovu ispreplitanju prakse svojstvene bilo preustroju prostora (etvrt
La Croix-Rousse u Lyonu) preko obiteljskih praksi ih pak taktika-
ma kulinarskog umijea, koji u isti mah ustrojuju mreu odnosa,
poetske kune radinosti i prenamjenu trinih struktura.8
Drugi niz propitivanja odnosio se na znanstvenu literaturu
kadru ponuditi pretpostavke koje doputaju ozbiljno shvaanje logi
ka te misli koja sebe ne misli. Tri se polja nadaju posebno zanim
ljivima. S jedne strane, socioloka, antropoloka, pa i povijesna
djela (od E. Goffinana do R Bourdieua, od Maussa do M. Detien-
nea, od J. Boissevaina do E. O. Laumanna), razrauju teoriju tih
praksi, u kojima su pomijeani obredi i kuni izdjelci, manipu
lacije prostora i operateri mrea.9S druge strane, od J. Fishmana,
etnometodoloka i sociolingvistika istraivanja H. Garfinkela, W.
Labova, H. Sacksa, E. A. Schegloffa itd., oslobaaju se postupci
svakodnevnih meudjelovanja sa strukturama oekivanja, prego
varanja i improvizacije svojstvenim svakodnevnom jeziku.10
Napokon, osim semiotike i filozofije konvencije (od D.
Ducrota do D. Lewisa),11valja propitati strogo formalizirane logike
i njihovo proirenje na analitiku filozofiju na poljima djelovanja
(G. H. von Wright, A. C. Danto, R. J. Bernstein),12vremena (A. N.
Prior. N. Rescher i J. Urquhart)13ili modalizacije (G. E. Hughes i
M. J. Cresswell, A. R. White).14Teka aparatura koja nastoji doseg
nuti razhstalost i plastinost obinih iskaza, gotovo orkestralne kom
36
binacije logikih partitura (temporalizacija, modalizacija, nalaganje,
djelatni predikati itd.) ije dominante slijedno odreuje okolnost
ili trenutna hitnost. Posao istovjetan onome koji je poduzeo Chom
sky u usmenoj praksi jezika mora nastojati podariti logiku i kul
turalnu ozakonjenost svakodnevnim praksama, barem u onim za
sad jo uskim poljima, u kojima raspolaemo oruima da o njima
izvijestimo.
Sloeno istraivanje zato to se te prakse naizmjence kose s
naom logikom ih je iznevjeruju. Ono je na tragu aljenja pjesnika
i, poput njih, bori se sa zaboravom: I zaboravih sluaj okolnosti,
mir ih uurbanost, sunce ih hladnou, poetak ih kraj dana, okus
jagoda ih naputenosti, poruku koju smo napol uli, prvu stranicu
novina, glas preko telefona, najbezazleniji razgovor, najbezhni-
jeg mukarca ih enu, sve to govori, bui, prolazi, jedva nas do
tie, sudara se s nama.15
Marginalnost veine
Ta tri odreenja omoguuju prijelaz preko kulturalnog polja, pri
jelaz odreen problematikom istraivanja i obiljeen prostorno
odreenim propitivanjima koja bi trebala posluiti kao radne
hipoteze podlone provjeri. Nastoji on utvrditi vrste operacija svoj
stvenih potronji u rasteru neke ekonomije i prepoznati u praksa
ma usvajanja pokazatelje takve kreativnosti koja buja upravo tamo
gdje nestaje sposobnost da se iznae vlastiti jezik.
Dananje obhje marginalnosti nije vie ono malih skupi
na, nego je na djelu masivna marginalnost; to je kulturalna djelat
nost ne-proizvodaa kulture, rieoznaena, neiitljiva, nesimbo-
hzirana djelatnost, a koja ostaje jedinom moguom svima onima
koji unato svemu plaaju, kupujui ih, proizvode-spektakle u ko
jima se zacrtava proizvoako gospodarstvo. Ona se univerzalizira.
Taje marginalnost postala utljivom veinom.
To ne znai da ona nije homogena. Postupci preko kojih se
odvija ponovno koritenje proizvoda povezanih zajedno u neku
37
vrstu obveznog jezika djeluju ovisno o drutvenim okolnostima i
odnosima snaga. Radnik emigrant ne raspolae u odnosu na slike s
televizije jednakim kritikim ili stvaralakim prostorom kao pro
sjeni francuski uposlenik. Nedostatna informiranost, manjak
novanih sredstava i svake vrste osiguranja iziskuju na istom
podruju dodatnu sposobnost domiljatosti, snova i smijeha. Kada
slini dispozitivi djeluju na nejednaki raspored snaga, ne poluuju
iste uinke. Odatle nunost razlikovanja operacija (u vojnom
smislu rijei) koje se sa sustavom proizvoda odvijaju unutar mree
potroaa, kao i razlikovanja manevarskih prostora to ih okolnos
ti u kojima oni obavljaju svoje umijee podaruju korisnicima.
Odnos izmeu postupaka i polja snage na kojemu oni djelu
ju pretpostavlja stoga uvoenje polemoloke ralambe kulture.
Poput prava (koje je jedan od njezinih obrazaca), kultura artikulira
sukobe i naizmjence ozakonjuje, premjeta ih nadzire razloge onog
najsnanijega. Razvija se ona u initelju napetosti, a nerijetko i
nasilja, kojemu podaruje simbolike ravnotee, raunovodstvene i
nagodbene vie ih manje privremene sporazume. Taktike potro
nje, domiljanje slabih kako bi iskoristili one jake, tako vode poli-
tizaciji svakodnevne prakse.
2. Taktike praktiara
Ova odve dihotomna shema odnosa to ih potroai odravaju s
ustrojem proizvodnje razdijelila se tijekom rada na tri naina:
istraivanje problema kadrih da iskau prikupljenu grau; opis
nekoliko praksi (itanje, govorenje, hodanje, stanovanje, kuhanje
itd.) koje se nadaju znaajnima; irenje ralambe tih svakodnevnih
postupaka na znanstvena polja kojima oevidno upravlja druga vrsta
logike. Predoavanjem putanja tih triju usmjerenja zacrtava se
sadraj cjeline.
38
Putanje, taktike i retorike
Nepoznati proizvoai, potroai proizvode svojim oznaiteljskim
praksama neto to bi moglo poprimiti oblije linija hoda, to su
ih nacrtah mladi autisti F. Delignya.16U tehnokratski sagraenom
prostoru, ispisanom i fiinkcionaliziranom, u kojemu se oni kreu,
njihove putanje oblikuju nepredvidljive reenice, dijelom neitke
prijelaze. Iako su sastavljene od rijei preuzetih jezika i ostaju
podreene propisanim sintaksama, zacrtavaju one lukavstva druk
ijih interesa i elja koje nisu ni odreene ni obuhvaene sustavi
ma u kojima se razvijaju.17
O njima ak ni statistika ne zna gotovo nita, budui da se
ona zadovoljava razvrstavanjem, proraunavanjem i uspostavljan
jem slike leksikih jedinica ije su putanje sastavljene, ah na
koje se one ne svode, a sve to obavlja u slubi vlastitih kategorija i
taksinomija. Statistika obuhvaa grau tih praksi, a ne njihovu for
mu; ona utvruje koritene elemente, a ne i ono iskazano kunom
radinou, zanatskom domiljatou, diskurzivnou koja kom
binira elemente svega primljenoga kao jednoobrazno sivilo. Kad
bi statistiko ispitivanje rastavilo ta djelotvorna lutanja u jedi
nice koje ono samo odreuje, iznova sastavilo sukladno svojim
kodovima rezultate tih izrezaka, takvo bi ispitivanje nalo jedino
ono to mu je istovrsno. Statistika reproducira sustav kojemu pri
pada i ostavlja izvan polja svog bujanja heterogene pripovijesti i
operacije koje ine patchwork svakodnevnog. Snaga njezinih pro
rauna ovisi o njezinoj sposobnosti dijeljenja, ah upravo tom ana
litikom fragmentacijom ona gubi ono to vjeruje da trai i pred
stavlja.18
Putanja predouje neki pokret, ah ona je i posljedica pro
jekcije na neki plan, izravnavanja. Ona je transkripcija. Dijagram
(koji oko moe nadzirati) nadomjestio je operaciju; reverzibilna
linija (itljiva u oba smjera) na vremenski ireverzibilnom nizu; trag
u inovima. Zato bih se radije posluio razlikom izmeu taktika i
strategija.
39
Nazivljem strategijom proraun odnosa snaga koji postaje
mogu od trenutka u kojemu se kakav voljni i sposobni subjekt
moe izdvojiti od kakva okruenja. Ona odreuje mjesto koje se
moe ocrtati kao vlastito i tako moe posluiti kao osnova za
odravanje odnosa s razliitom izvanjskou. Politika, ekonom
ska ili znanstvena racionalnost nastale su na tom stratekom obrascu.
Nazivljem, naprotiv, taktikom proraun koji ne moe rau
nati na neto vlastito, dakle niti na granicu koja razlikuje drugoga
kao vidljivi totalitet. J edino mjesto taktike jest ono drugoga.19Ona
se u nj djelomino uvlai ne obuhvaajui ga u cijelosti, i ne mogavi
ga drati na razdaljini. Ona ne raspolae osnovom na kojoj bi se
mogla koristiti svojim prednostima, pripremiti svoja irenja i osi
gurati si neovisnost u odnosu na okolnosti. Vlastito jest pobjeda
mjesta nad vremenom. Naprotiv, s obzirom na svoje ne-mjesto,
taktika ovisi o vremenu, spremna je u njemu uhvatiti u letu mo
gunosti svoje koristi. Ono pak ega se domogne, ona ne zadrava.
Valja joj neprestance koristiti dogaaje ne bi li ih prometnula u
prilike. Nejako bie mora se neprestance koristiti snagama koje
su mu strane. Ono to uspijeva izvesti u povoljnim trenucima, kada
kombinira razliite initelje (tako se u supermarketu domaica
suoava s raznorodnim i pokretnim danostima, kao to su namir
nice u hladnjaku, ukus, tek i raspoloenje njenih gostiju, s najjef
tinijim proizvodima i s njihovim moguim slaganjem s onim to
ve ima kod kue itd.), ali oblik njihove intelektualne sinteze nije
diskurs, nego sama odluka, in i nain koritenja prilike.
Mnoge svakodnevne prakse (govorenje, itanje, kruenje,
kupovanje ili kuhanje itd.) taktike su vrste. A takvi su, openitije,
veinom naini injenja, uspjesi slaboga protiv jaega
(monici, bolest, silovitost stvari ili poretka itd.), dobri zahvati,
umijee zadavanja udaraca, smionost lovaca, manevarska
pokretljivost, vieobline simulacije, sretna otkria, pjesnika kao
i ratnika. Te operacije proizlaze iz veoma starih znanja. Grci su ih
odredili kao metis.20 Ali ona potjeu iz mnogo davnijih vremena,
od pradavne inteligencije lukavstava i simulacija biljaka i riba. Od
40
dna oceana do ulica megalopolisa, taktike predstavljaju kontinu
itet i trajnost.
U naim drutvima one se umnoavaju s opadanjem lokal
nih stabilnosti, kao da zato to vie nisu zakoene ogranienom
zajednicom ispadaju iz putanje, lutaju, i utoliko potroae ine na
lik doseljenicima u odve iroku sustavu da bi mogao postati nji
hovim i s odve gustom preom da bi joj mogli umaknuti. Ali one
uvode neki brownovski pokret u taj sustav. Te taktike pokazuju
takoer do kojeg je stupnja inteligencija neodvojiva od svako
dnevnih borbi i zadovoljstava koje ona artikulira, dok strategije
skrivaju ispod objektivnog diskursa svoj odnos prema moi koja
ih podrava, koju odrava na snazi vlastito mjesto ili institucija.
Retorika nudi modele koji omoguuju razlikovanje tipova
taktika. To nimalo ne iznenauje budui da, s jedne strane, ona
opisuje obrate kojima jezik u isti mah moe biti mjesto i pred
met, dok, s druge strane, te manipulacije ovise o prigodama i naini
ma mijenjanja (zavoenja, uvjeravanja, koritenja) volje drugoga
(adresata).21Zbog ta dva razloga retorika ili znanost o nainima
govorenja nudi ralambi svakodnevnih naina injenja ustroj ti
pinih likova, dok je sama u pravilu iskljuena iz znanstvenog dis
kursa. Dvije se logike djelovanja (jedna taktike, druga strategije)
izdvajaju iz ta dva naina prakticiranja govora. U prostoru jezika
(kao i u onome igre) drutvo jo jasnije izraava formalna pravila
djelovanja i funkcioniranja koja ih razlikuju.
U golemu retorikom korpusu posveenu umijeu govorenja
i injenja, sa stanovita taktika sofisti imaju povlateno mjesto.
Njihovo je naelo, prema Coraxu, bilo uiniti najjaim poloaj
najslabijega te su tvrdili da posjeduju umijee izazivanja obrata
snaga na osnovi naina na koji se iskoristi neka prilika.22Njihova
nauavanja upisuju uostalom taktike u dugu tradiciju razmiljanja
o odnosima to ih razum odrava s radnjom i trenutkom. Preko
Sun Tzuova Umijea ratovanja u Kini,23ili arapske antologije,
41
Knjiga lukavstava,24 ta tradicija logike koja djeluje na okolnosti i
volju druge osobe vodi sve do suvremene sociolingvistike.
itati, razgovarati, stanovati, kuhati...
Da bi se opisale svakodnevne prakse koje proizvode ne kapita
lizirajui, to jest bez vladanja vremenom, namee se jedno polazite
koje je istaknuto arite suvremene kulture i njezine potronje: i
tanje. Od televizije do novina, od reklame do svih trgovakih epi-
fanija, nae drutvo metastazira vid, mjeri svekoliku stvarnost pre
ma mogunosti da pokae ih da se pokae i promijeni komunikaci
je u putovanja oka. itanje je epopeja oka i nagona. I sama ekono
mija preobraena u semiokraciju,25podrava hipertrofiju ita
nja. Binom proizvodnja-potronja mogli bismo odmijeniti njegovom
openitom istoznanicom: pisanje-itanje. itanje (slike ih teksta),
uostalom, kazah bismo, predstavlja krajnju toku pasivnosti koja
je obiljeje potroaa, preobraena u voajera (troglodita ih putni
ka) u drutvu spektakla.26
Ustvari, djelatnost itanja posjeduje, naprotiv, sva obiljeja
tihe proizvodnje: putovanje preko stranice, preobrazba teksta pu
tujuim okom, improvizacija i oekivanje znaenja izvedenih iz
nekoliko rijei, opkoraenja ispisanih prostora, prolazni ples. Ah
nesposoban za skladitenje (izuzev ako pie ih snima), itatelj
nije zatien od habanja vremenom (zaboravlja se itajui ih zabo
ravlja to je proitao), osim ako kupi predmet (knjigu, sliku) koji je
tek ersatz (trag ili obeanje) trenutaka izgubljenih u itanju. On
u tekst druge osobe uvlai lukavstvo zadovoljstva i prisvajanja: u
njemu je on u krivolovu, unosi se u nj, u njemu se umnaa, poput
umova tijela. Lukavstvo, metafora, kombinatorika, taje proizvod
nja takoer neka invencija pamenja. Ona od rijei stvara iz
vorite nijemih pripovijesti. Vidljivo se promee u pamtivo: Bar
thes iitava Prousta u Stendhalovu tekstu;27gledatelj iitava kra
jolik svog djetinjstva u nekoj reportai o aktualnim dogaajima. I
najmanji sloj (vrpca, filmska) napisanog postaje promjena mjesta,
42
prostorna igra. Drukiji svijet (onaj itatelja) uvlai se na mjesto
autora.
To premjetanje ini tekst nastanjivim poput iznajmljena
stana. Ono preobraava vlasnitvo druge osobe u mjesto koje je
prolaznik na trenutak posudio. Slinu promjenu uvode stanari u
stanu koji namjetaju svojim pokretima i uspomenana, a govornici
u jeziku u koji unose poruke svoga materinjeg jezika, putem na
glaska i navlastitih obrata itd., uvodei u tekst vlastitu pripo
vijest; pjeaci, na ulicama na kojima na njihov poticaj promiu
ume njihovih elja i interesa. J ednako kao to korisnici
preobraavaju drutvene kodove u metafore i elipse svojih lovova.
Vladajui poredak slui kao podloga bezbrojnim proizvodnjama,
a njegove vlasnike ini slijepima za to stvaralatvo (poput gazda
koji ne mogu vidjeti to to se stvara razliito u vlastitu im
poduzeu).28Naposljetku, taj bi poredak mogao odgovarati onome
to su metrika i rime bih za nekadanjeg pjesnika: ukupnost prisila
koje su poticale otkria, pravila kojima se koriste improvizacije.
itanje tako uvodi umijee koje nije pasivnost. Nalikuje
prije na ono pomou kojega su srednjovjekovni pjesnici i romano-
pisci stvorili teoriju: novost unesena u tekst i u sama poimanja
neke tradicije. Ugraene u strategije modemiteta (koji poistovjeuje
stvaranje s izumom vlastitoga kulturalnog ih znanstvenoga govo
ra), procedure suvremene potronje izgleda stvaraju neko istanano
umijee stanara dovoljno vjetih da unesu tisue svojih razlika u
tekst koji je zakon. U srednjemu vijeku, tekst se uklapao u teoriju
etiri ih est itanja koliko ih je mogao podnijeti. I to je bila knjiga.
Nadalje, tekst vie ne proizlazi iz tradicije. Namee ga narataj
produktivistike tehnokracije. Vie nije rije o knjizi na koju se
poziva, nego je cijelo drutvo postalo tekstom, stvoreno pisanjem
anonimnog zakona proizvodnje.
Tom umijeu itanja bilo je korisno prispodobiti druga.
Primjerice, umijee razgovaranja: retorike obinog razgovora pre-
obrazbene su prakse situacija rijei, verbalne proizvodnje ih pre
43
pleti poloaja govornika stvarajui usmeno tkanje bez pojedina
nog vlasnika, komunikaciju koja ne pripada nikome. Razgovor je
prolazni i kolektivni uinak mjerodavnosti u umijeu manipuliranja
opim mjestima i igranja s neizbjenim u dogaajima kako bi se
oni uinili nastanjivima 29
Ali istraivanje se ponajprije posvetilo praksama prostora,30
nainima posjeivanja nekog mjesta, sloenim postupcima kuli
narskog umijea i tisuama naina uspostavljanja pouzdanosti u
proivljenim situacijama, to jest pokuaju otvaranja mogunosti
da se u njima ivi uvodei u njih pluralnu pokretnost interesa i
zadovoljstava, umijee manipuliranja i uivanja.31
Ekstenzije: izgledi i politike
Ralamba tih taktika proirila se na dva polja koja se htjelo prouiti,
ah se pristup njima preobrazio tijekom prouavanja: jedno se od
nosi na prospektivu; drugo na subjekt u politikome ivotu.
U radovima o prospektivi, odmah se postavlja pitanje nji
hova znanstvenog znaaja. Ako je njihov konani cilj razumi
jevanje prisutne stvarnosti, a pravilo briga za koherentnost, valja
utvrditi, s jedne strane, neobradivo obiljeje sve veeg broja poj
mova, a s druge, neprimjerenost procedura miljenju prostora (ci
ljani predmet, prostor, vie se ne nalazi otkad se koriste politike ih
gospodarske odrednice, o njemu nema teorije).32Preobrazbe ko
ritenih pojmova, razmak izmeu atomizacije koja je svojstvena
istraivanju i globalizacije koja je prisila izlaganja itd., ukazuju da
kao definiciju samog diskursa treba uzeti simulaciju koja je bila
obiljeje njegove metode.
Tako smo naposljetku pri prouavanju prospektive obavih
sljedea ispitivanja: 1. odnosi to ih neka racionalnost odrava s
imaginarnim (koje je u diskursu pokazatelj mjesta njegova proiz
voenja); 2. razlika izmeu tapkanja, pragmatikih lukavstava i
slijednih taktika koje obiljeuju praktino propitivanje i, s druge
44
strane, stratekih prikaza koji se nude adresatima kao gotov proiz
vod njihovih postupaka.33
U diskursima se ustanovljuje potajni povratak neke retorike
koja metamorfozira vlastita polja znanstvene ralambe, a u
istraivakim uredima sve vea razdaljina izmeu efektivnih i sva
kodnevnih praksi (koje spadaju u red kulinarskih umijea) u odno
su na scenarije koji ocrtavaju utopijskim slikama mrmor naina
injenja u svakom laboratoriju: sjedne strane, mjeavine znanosti
i fikcije; s druge, nesklad izmeu spektakla globalnih strategija i
nepronine stvarnosti lokalnih taktika. Postavlja se dakle pitanje o
stvarima odispod znanstvene djelatnosti, te se valja upitati ne
djeluju li one na nain kolaa koji jukstaponira, ah sve manje ar
tikulira teorijske ambicije to ih istie diskurs i tvrdoglava, pre
ostala upornost tisuoljetnih lukavstava u svakodnevnu radu ureda
i laboratorija. U svakom sluaju, ta ucijepljena struktura, zamjetna
u tolikim upravama i poduzeima, prisiljava na ponovno promi
ljanje svih tih taktika koje je epistemologija znanosti dosad odve
nijekala.
Problem se ne odnosi samo na stvarne procese proizvodnje.
On postavlja u pitanje, u drukijem obliku, poloaj pojedinca u
tehnikim sustavima, budui da se ulaganje subjekta smanjuje raz
mjerno njihovu tehnokratskom irenju. Pod sve veom prisilom i
sve manje marei za te prostrane okvire, pojedinac se odvaja od
njih ne mogavi iz njih izai, te mu preostaje izigravati ih, zada
vati udarce i iznalaziti u elektrotehniciziranu i informatiziranu
megalopolisu umijee negdanjih lovaca ih seljaka. Atomizacija
drutvenoga tkanja danas podaruje politiku mjerodavnost pitanju
subjekta. Dokazuju to i pokazatelji kakvi su pojedinana djelova
nja, lokalni zahvati, sve do ekolokog obrazovanja koje, unato
svemu, ponajprije zaokuplja elja da se zajedniki upravlja odno
som prema okohu. Ti naini ponovnog prisvajanja proizvedenog
sustava, djela potroaa, smjeraju nekoj terapeutici razorenih
drutvenosti i koriste se tehnikama ponovne uporabe u kojima se
mogu prepoznati procedure svakodnevnih praksi. Valja dakle razra
45
diti politiku tih lukavstava. U perspektivi koju je otvorila Nelago
da u kulturi, ona se takoer mora upitati to bi danas moglo biti
javno (demokratsko) predstavljanje mikroskopskih, vieoblinih
i bezbrojnih veza izmeu manipulacije i uitka, kratkotrajne
(prolazne) i masivne drutvene djelatnosti koja se poigrava sa svo
jim poretkom.
Neumoljivi vizionar Witold Gombrowicz podario je toj po
litici njezina junaka - njezina antijunaka koji progoni nae
istraivanje - govorei o malom slubeniku (Musilovu ovjeku
bez svojstava, obinom ovjeku, kojemu je Freud posvetio Ne
lagodu u kulturi), iji je refren: Kad nemamo ono to volimo,
moramo voljeti ono to imamo: Morao sam, shvaate, sve vie
posezati za malim, gotovo nevidljivim zadovoljstvima, za spo-
radinostima..Nemate pojma koliko s tim malim pojedinosti
ma postajemo golemi, nevjerojatno koliko rastemo.34
46
I. dio
VRLO OBINA KULTURA
Posveta
Ovaj je esej posveen obinu ovjeku*. Zajednikom junaku.
Rasprenoj osobi. Neizbrojivu hodau. Spominjui, na poetku svo
jih pripovijedanja, onoga odsutnoga koji im podaruje poetak i
nunost, pitam se o elji iji je on nemogui predmet. U to bismo
eljeli uvjeriti, ili to nas ovlauje iskazati to proroanstvo koje se
ispreplelo s mrmorom povijesti, kad mu posveujemo pisanje koje
se neko u ime tovanja poklanjalo boanstvima i nadahniteljskim
muzama?
Taj bezimeni junak dolazi iz velike daljine. On je mrmorenje
drutava. Od pamtivijeka, on prethodi tekstovima. On ih ak i ne
oekuje. Ne mari za njih. Ali u skripturalnim prikazima, on napredu
je. Malo-pomalo zauzima sredinje mjesto na naim znanstvenim
pozornicama Reflektori su napustili glumce, posjednike vlastitih
imena i drutvenog znakovlja, da bi se usmjerili na zbor statista
nagomilanih sa strane, i naposljetku se zaustavili na mnotvu pub
like. Sociologizacija i antropologizacija istraivanja povlauju
anonimno i svakodnevno, pri emu zoomovi izdvajaju metonimij-
ske pojedinosti - dijelove uzete za cjelinu. S pozornice polagano
iezavaju jueranji predstavljai, koji su simbolizirali obitelj,
skupinu i red, na kojoj su vladali u vrijeme kad su na snazi bila
imena. Sada nastupa broj, onaj demokracije, velikoga grada, ad
ministracije, kibemetike. To je gipka i neprekidna gomila, istkana
* Vie teorijski ustrojeni, Prvi i Drugi dio mogu se smatrati prospektivnim
zakljukom za itanje na nekom drugom putovanju. Uvodnim Ostaje 3.
poglavlje: Snalaenje: uporabe i taktike, kao skica modela ralambi koje
slijede.
49
gusto poput sukna bez ispusta i razmaka, mnotvo kvantificiranih
heroja koji gube ime i lice postajui pokretnim jezikom rauna i
racionalizacija koji ne pripadaju nikome. Bujica ulice oznaena
brojevima.
50
1. poglavlje
Zajedniko mjesto: obini jezik
ovjek bez svojstava navijestio je to uruavanje i izrugivanje po
jedinanoga iii izuzetnoga: Moda upravo malograanin predo
sjea zoru novog heroizma, golemog i kolektivnog, po uzoru na
mrave.1Ustvari, nadolazak toga mravljeg drutva poeo je s ma
sama, koje su prve bile podreene rasteru uravnjujuih racional
nosti. Plima je rasla. U nastavku je dosegnula vlasnike strojeva,
slubenike i tehniare koje je progutao sustav kojim upravljaju da
bi naposljetku preplavila slobodna zanimanja, za koja se vjerovalo
da su od nje zatiena, i uzviene due knjievnika ili umjetnika. U
svojim vodama kotrlja ona i rastae djela, nekad otone prirode,
danas preobraena u kapi vode u mom ili u metafore rasprenosti
jezika koji vie nema autora, nego postaje govorom ili neodree
nim navodom drugoga.
Svatko i nitko
Dakako, ima prethodnica, ali njih je u zajedniko ludilo i smrt
uvukla neka zajednica, a jo ne uravnavanje tehnike racionalnos
ti. Tako se u osvit modemiteta, u 16. stoljeu, obini ovjek poma
lja sa svojim znakovljem ope nesree koju promee u porugu.
Kao lik ironine knjievnosti, uostalom svojstvene zemljama Sje
vera i ve demokratskog nadahnua, on se ukrcao u tijesnu ljud
sku lau sumanutih i smrtnika, obratno od Noine arke, budui da
ova vodi u unitenje i propast. U njoj je on zateen zajednikom
sudbinom. Nazvati tog antijunaka Svatko (rije koja prevodi odsut
nost imena) znai takoer daje on Nitko, Nemo, kao sto engleski
51
Everyman postaje Nobody, ili njemaki Jedermcmn Niemand.2 On
je uvijek onaj drugi, lien vlastitih odgovornosti (to nije moja kriv
nja nego i svakoga drugog: sudbina) i posebnih obiljeja koja
razgraniavaju stanovitu vlastitost (smrt brie sve razlike). Pa ipak,
u tom humanistikom kazalitu, on se jo smije. I u tome je mudar
i mahnit, pronicav i podrugljiv, u sudbini koja se namee svima i
svodi na nita izbavljenje koje svatko prieljkuje.
Zapravo, knjievnost stjee svoj status zahvaljujui ano
nimnu smijau kojega proizvodi: budui da je tek privid, ona je
istina svijeta opsjena osuenih na smrt. Bilo tko ih svi ljudi
ope je mjesto, filozofijski topos. Uloga je toga openitog bia (svih
i nikoga) da iskae univerzalni odnos varljivih i sumanutih skrip-
turalnih produkcija sa smru, zakonom drugoga. Ono na pozornici
glumi samo odreenje knjievnosti kao svijeta i svijeta kao
knjievnosti. Prije no to bi bio predstavljen na njoj, obini ovjek
tako predstavlja sam tekst, u i preko teksta, i jo uz to potvruje
univerzalni znaaj mjesta na kojemu se odrava sumanuti govor
znalake mudrosti. On je u isti mah snomorica ih filozofijski san
humanistike ironije i privid referenta (zajednike povijesti) to
ovjerodostojava pisanje koje svima pripovijeda svoju smijenu
nesreu. Ah kad se elitistiko pisanje koristi prostim govornikom
kao travestijom metajezika nad sobom samim, ono u isti mah poka
zuje to to ga hava njegove povlatenosti i izbacuje ga iz sebe:
kao Drugoga koji vie nije Bog ih Muza, nego anonimac. Zaluta-
lost pisanja izvan vlastitoga mjesta zacrtao je taj obini ovjek,
metafora i nusproizvod sumnje koja ga progoni, fantom svoje ta
tine, zagonetni lik odnosa to ga odrava sa svima, uz gubitak
izbavljenja i vlastitu smrt.
Freud i obian ovjek
Nai suvremeni izvori nude zacijelo zaokruenije primjere te filo
zofijske linosti. Kada Freud uzima den gemeinen Mann (obi
nog ovjeka) za poetak i predmet analiza koje posveuje kulturi
52
(Nelagoda u kulturi) ili religiji (Budunost jedne iluzije),3tim dva
ma oblicima kulture, on se, vjeran Aujklarungu, ne zadovoljava
time da suprotstavi psihoanalizu (metodu ispitivanja, nepristrano
orue slino, da tako kaemo, infinitezimalnom raunu),4opsku-
rantizmu velike veine i da zajednika vjerovanja pretoi u novo
znanje. On ne preuzima samo staru shemu koja neizostavno kom
binira iluziju duha i drutvenu nesreu s obinim ovjekom
(to je tema Nelagode, ali u Freuda, suprotno tradiciji, obini se
ovjek vie ne smije). On eli povezati svoje pionirsko prosvjetlje-
nje (Aujklarung) s tom infantilnom veinom.5Ostavljajui po
strani mah broj mislilaca i umjetnika kadrih da sublimaci
jom preobraze rad u zadovoljstvo, naputajui dakle te rijetke iza
branike koji ipak odreuju mjesto u kojemu se njegov tekst raz
vija, potpisuje on ugovor s obinim ovjekom i zdruuje svoj
govor s gomilom ija je zajednika sudbina da bude namamljena,
frustrirana, prisiljena na rad, dakle podreena zakonu prevare i radu
smrti. Taj je ugovor, istovjetan onome koji Micheletova povijest
potpisuje s Narodom u kojemu unato svemu nikad nee dobiti
rije,6izgleda trebao omoguiti teoriji da se proiri do univerzal
nog i osloni na povijesnu stvarnost. On joj podaruje sigurno mjesto.
Dakako, obinije ovjek osuen da, zahvaljujui Bogu re
ligije, stvori iluziju kako e rasvijetliti sve tajne ovoga svijeta i
da bude uvjeren kako neka Providnost bdije nad njegovim ivo
tom.7Tom preicom on sebi olako pripisuje znanje o totalitetu i
jamstvo svog poloaja (preko onoga svoje budunosti). Ali zar freu-
dovska teorija ne izvlai korist analognu opem iskustvu na koje
se poziva? Olienje apstraktno univerzalnog bia, obini ovjek
pritom jo igra i ulogu nekog boga prepoznatljivog po svojim uin
cima, unato tome to se iskvario i zamijenio s praznovjernim biem
zajednice: podaruje ondiskursu sredstvo generalizacije posebnoga
znanja \ jamstvo njegove valjanosti diljem svekolike historije. On
ga ovlauje da nadie svoje granice - one psihoanalitike mjero
davnosti koja se ograniuje na nekoliko terapija, a i one ukupnosti
samoga jezika liene stvarnoga koje postavlja za referenta. On ga u
53
isti mah titi od njegove razliitosti (prosvijetljeni diskurs ostaje
razliit od zajednikog diskursa) i njegove univerzalnosti (pro
svijetljeni diskurs kazuje i objanjava zajedniko iskustvo). Bez
obzira kakvo bilo osobno Freudovo miljenje o olou,8a iju
suprotnost nalazimo u optimistikim vienjima Micheleta o Na
rodu, obini ovjek ini govoru uslugu da u njemu oliuje naelo
totalizacije kao naelo akreditacije: on mu omoguuje da kae to
je istina svih'1i to stvarnost povijesti. Djeluje on pritom poput
Boga u stara vremena.
Ali kasni je Freud to dobrano naslutio. Sam ismijava svoj
tekst kao posve suvian, djelo nastalo u dokolici (ne moe se
puiti i kartati cijeli dan), razbibrigu posveenu uzvienim
duhovima koji mu omoguuju otkriti najprizemnije istine.9Raz
likuje ga od svojih ranijih radova, nastalih sukladno propisima
metode i sastavljenih na osnovi posebnih sluajeva. Ovdje vie
nije rije o malom Hansu, Dori ih Schreberu. Obini je ovjek
ponajprije Freudovo udoredno iskuenje, povratak etikih ope
nitosti na polje profesionalnog, viak ih neka vrsta nadilaenja psi
hoanalitikih postupaka. Time on izrijekom iskazuje obrat u spozna
ji. Ustvari, Freud ismijava taj uvod u buduu patologiju civi
liziranih drutava zato to je i sam obini ovjek o kojemu govori,
koji raspolae s nekoliko gorkih i prizemnih istina. Svoja raz
miljanja on zavrava u pirueti: Prihvaam prigovor da nisam
pruio nikakvu utjehu,10jer, priznaje, ja je nemam. Poput svih
drugih, i on je tu uhvaen u klopku i poinje se smijati. Ironina i
mudra ludost povezana je s injenicom gubitka pojedinane mje
rodavnosti te se iznova nahodimo, bilo tko ih nitko, u zajednikoj
povijesti. U filozofskoj pripovijesti kakva je Nelagoda u kulturi,
obini ovjek je govornik. U diskursu je on spojnica izmeu ue
noga i obinoga - povratak drugoga (svih i nikoga) na mjesto od
kojeg se on brino distancirao. J o jednom on tu zacrtava preplav-
ljivanje osobitosti obinou i ponovno dovoenje znanja na njego
vu opu pretpostavku: o ozbiljnome ne znam nita. J a sam poput
svih ostalih.
54
Lienost, potiskivanje, Eros, Thanatos itd: ta orua
tehnikoga rada oznauju u Nelagodi prijelaz od pobjednikog
Aufldarunga na zajednika mjesta, ali freudovsku ralambu kul
ture ponajprije odreuje putanja tog obrata. Prividno mala a ipak
temeljna razlika odvaja njegov rezultat od prizemnosti to ih raza-
ilju specijalisti za kulturu: te prizemnosti ne odreuju vie pred
met diskursa, nego njegovo mjesto. Trivijalan vie nije drugi
(zaduen da se izbori za izuzee kod svoga redatelja), nego proiz
vodno iskustvo teksta. Pristup kulturi poinje kada obini ovjek
postaje naratorom, kada odredi (zajedniko) mjesto diskursa i
(anonimni) prostor svog razvitka.
To je mjesto jednako namijenjeno govorniku kao i bilo kome
drugome. Ono je krajnja toka neke putanje. Nije rije o stanju,
nedostatku ili prvobitnoj milosti, nego o neemu postalome,
posljedici procesa odmicanja u odnosu na propisane i krivotvorive
prakse, o prelijevanju obinoga u posebni poloaj. Tako stvari sto
je s Freudom koji svoje radove dovrava (kao to se dovrava
osuenog) posljednjim pripovijestima o obinom ovjeku: pogrebni
postupak izveden fikcionalizacijom znanja.11
Znaajan je pritom rad preplavlj ivanj a do kojega dolazi pro
dorom obinoga na uspostavljena znanstvena polja. Daleko od toga
da svojevoljno prisvajamo povlasticu govorenja u ime obinoga
(koje je neizrecivo), ih da umiljamo kako smo na tom opem mjestu
(bila bi to lana mistika) ili, jo gore, da podarujemo konstruk
ciji hagiografsku svakodnevnost, eljom nam je vratiti njegovoj
historinosti pokret koji postupke analize tjera prema njihovim gra
nicama, sve do toke gdje se one mijenjaju, ako ne i zamruju,
pomou ironine i bezumne banalnosti koja se u 16. stoljeu iska
zivala kao Nitko, a koja se iznova vratila potkraj Freudova spo
znajnog procesa. eljom mije opisati eroziju koja upisuje obinost
u tijelo tehnikih analiza, proniknuti otvore koji obiljeuju njezin
trag na rubovima na kojima se uspostavlja znanost, naznaiti
premjetanja koja vode zajednikome mjestu na kojemu bilo tko
napokon uti, osim ako ponavlja (ali drukije) banalnosti. Makar
55
je tu eroziju i usisao oceanski amor obinoga, zadatak nije u tome
daje nadomjestimo predodbom ili zagluimo porugama, nego da
pokaemo kako se ona uvukla u nae postupke - kao to se more
vraa u upljine plaa - te je kadra preustrojiti mjesto na kojemu se
stvara diskurs.
Strunjak i f il o z o f
Tehniki put koji valja prevaliti sastoji se, u prvoj priblinosti, u
ponovnom privoenju znanstvene prakse i jezika zemlji njihova
ishodita, everyday lifeu, svakodnevnu ivotu. Taj povratak, danas
sve vaniji, paradoksalnog je znaaja budui da je u isti mah i
progonstvo u odnosu na discipline ija se neumoljivost mjeri
strogom definicijom svojih granica. Otkad je znanstvenost odredi
la vlastita mjesta koja se mogu zaposjesti racionalnim projektima
sposobnim utvrditi svoje postupke, svoje formalne predmete i uvjete
svojega krivotvorenja, otkad se utemeljila kao mnotvo ogranienih
i odvojenih polja, rijeju, otkad vie nije teolokoga tipa, ustanovi
la je cjelinu kao svoj ostatak, a taj je ostatak postao ono to mi
nazivljemo kulturom.
Taj raskol ustrojuje modemitet. On ga cjepka u znanstvene
insulame tvorbe koje prevladavaju na podlozi praktinih otpora
i simbolizacija nesvodivih na polje misli. Unato tome to zna
nost eli osvojiti taj ostatak poevi od prostora na kojima je na
snazi mo naih spoznaja, pa ak i ako, ne bi li pripremile potpuno
ostvarenje toga carstva, izvidnice ve popisuju granina podruja i
na taj nain povezuju svjetlo s tamom (to su suri diskursi mjeo
vitih, takozvanih humanistikih znanosti, izvjea s ekspedicija
koja nastoje uiniti slinima - ako ne i mislivima - i obiljeiti noi
nasilja, praznovjeija i patvorina: povijest, antropologija, patologi
ja itd.), ipak raskol to su ga znanstvene ustanove proizvele izme
u umjetnih jezika, ija je operativnost propisana, i govora drutve
noga tijela nikad nije prestao biti leglom ratova ili kompromisa. Ta
razdjelnica, uostalom promjenjiva, ostaje stratekom u borbi za
56
sama. Razdvaja ona umjetne jezike koji izraavaju procedure poseb
nog znanja i prirodne jezike koji ustrojuju zajedniku djelatnost
oznaavanja.
Neke od tih rasprava (koje se tiu upravo odnosa svake zna
nosti prema kulturi) mogu se jasno iskazati, a njihov mogui ishod
naznaiti, pomou dviju osoba koje se tu sueljuju, u isti mah neo
bino bliske i suprotstavljene: strunjak i filozof. Obojici je zadaa
da posreduju izmeu znanja i drutva, prvi utoliko to unosi svoju
specijalnost u ire i sloenije polje sociopolitikih odluka, drugi
zato to iznova uspostavlja, pomou vlastite tehnike (matematika,
logika, psihijatrija, historija itd.), mjerodavnost opih pitanja. U
strunjaka, mjerodavnost se poistovjeuje s drutvenim autoritetom;
u filozofa, obina pitanja postaju naelom sumnje na tehnikome
polju. Dvosmisleni odnos (jednom oaranosti, drugi put odbojnos
ti) izmeu filozofa i strunjaka, kazali bismo, esto odreuje nji
hove poteze: jednom filozofijski pothvati enjivo smjeraju os
tvarenju svoje stare utopije preko strunjaka (podrati u ime posebne
znanstvenosti prijelaz na probleme cjeline), drugi se put, poraeni
povijeu, ali uporni, odvraaju od onoga to im je oduzeto da bi u
izgon otpratili (o, uspomene, o, simbolini prijestupi, o, nesvjesna
carstva!) Subjekt, jueranjega kralja, danas prognanoga iz teh-
nokratskog drutva.
Istina je da strunjaci bujaju u tom drutvu do stupnja te
postaju njegovim uopenim likom, rastrgani izmeu potrebe za
veom specijaliziranou i za utoliko potrebnijom komunikacijom.
Strunjak ukida ( i na neki nain nadomjeta) filozofa, juer stru
njaka za univerzalno. Ali njegov uspjeh nije tako spektakularan. U
njemu produktivistiki zakon utvrivanja (uvjet djelotvornosti)
protui]ei drutvenom zakonu optjecaja (oblik razmjene). Daka
ko, svaki specijalist mora sve vie biti takoer strunjak, naime
tuma i prevodilac svoje mjerodavnosti na drugome polju. To se
oituje i unutar samih laboratorija: im se treba izjasniti u vezi s
ciljevima, promaknuima ili novanom podrkom, strunjaci in
57
terveniraju u ime - ali izvan - svoga posebnog iskustva. Kako se
uspijevaju prebaciti s polja svoje tehnike - odmjerenog i propisu-
jueg jezika - na openitiji jezik druge situacije? Preko neobinog
zahvata koji mjerodavnost konvertira u autoritet. Na djeluje raz
mjena kompetencije i autoriteta. U konanici, to strunjak uiva
vei autoritet, manja mu je kompetencija, sve dok mu se zalihe ne
iscrpe, poput energije potrebne za pokretanje vozila. Tijekom te
konverzije, on nije lien mjerodavnosti (ona mu treba ih barem
mora ostaviti dojam da je posjeduje), ah se, u mjeri u kojoj mu
autoritet raste, nagnan drutvenom potranjom i/ili politikim
odgovornostima, odrie mjerodavnosti koju posjeduje, Paradoks
(openiti?) autoriteta: povjerenje mu osigurava znanje koje mu ne
dostaje upravo na polju na kojemu se autoritet primjenjuje. On je
neodvojiv od zloporabe znanja:12- tu moda valja prepoznati
uinak drutvenog zakona koji liava pojedinca njegove mjero
davnosti kako bi mu udijelio ih vratio kapital kolektivne mjero
davnosti, to e rei zajednike vjerojatnosti.
Budui da ne moe ostati pri onome to zna, strunjak se
izjanjava u ime mjesta koje mu je namrla njegova specijalnost.
Na taj se nain on upisuje ih je upisan u zajedniki poredak u ko
jemu specijalizacija ima vrijednost inicijacije kao propis i hijerar-
hizirajua praksa produktivistike ekonomije. Nakon to se us
pjeno podvrgnuo toj inicijacijskoj praksi, on se moe, kad je rije
o pitanjima koja nisu u vezi s njegovom tehnikom mjerodavnou,
ah jesu u vezi s moi to ju je preko nje stekao, ogledati u diskursu
s autoritetom koji vie nije govor znanja, nego onaj drutveno-gos-
podarskog poretka. On govori kao obian ovjek koji se moe do
moi autoriteta svojim znanjem, kao to se radnik domogne nad
nice na osnovi rada. Upisuje se on u zajedniki jezik praksi, gdje
uostalom hiperprodukcija autoriteta povlai za sobom njegovo
obezvreenje, budui da ga se uvijek dobiva vie za odgovarajuu
ih manju koliinu mjerodavnosti. Ah dok i dalje vjeruje ih hini da
vjeruje kako djeluje kao znanstvenik, on brka drutveni status i
tehniki diskurs. J edno uzima za drugo: na djeluje qui pro quo. Ne
58
prepoznaje red koji predstavlja. Vie ne zna to to govori. Tek se
poneki, nakon to su dugo vjerovali da kao strunjaci govore je
zikom znanstvenika, prenu iza sna te iznenadno uvide da ve neko
vrijeme, poput Maka Felixa iz starog crtia, kroe zrakom, dale
ko od znanstvenoga tla. Ovjerovljen znanou, njihov diskurs nije
bio drugo doli obini jezik taktikih igara izmeu gospodarske moi
i simbolikog autoriteta.
Wittgensteinov model obinog jezika
Zbog svega toga, univerzalni jezik nekadanje filozofije ne opo
ravlja svoja prava. Koliko je do jezika, filozofijsko bi se pitanje u
naim tehnikim drutvima prije upuivalo problematizaciji ve
like podjele izmeu diskurzivnosti koje odreuju specijalizaciju
(operativnim ograivanjem, podjelama, one odravaju neku
drutvenu opravdanost), i narativnosti umasovljene razmjene (one
umnoavaju lukavstva koja omoguuju ih koe optjecaj u mrei
moi). Neovisno o ralambama koje su i jedne i druge podvele
pod zajedniku oznaku jezinih praksi,13ih o istraivanju koje ra
zotkriva bilo uvlaenje vjerovanja, vjerojatnoga, metafora, naime
zajednikoga u znanstveni govor, bilo posloene logike to ih
podrazumijeva obini jezik14- sve su to pokuaji da se iznova spo
ji rastavljene i pretjerano hijerarhizirane dijelove jezika - takoer
je mogue utei se filozofiji koja nudi model (kao to se nudi
model automobila) i koja podvrgava obini jezik ozbiljnom ispitu:
filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Iz moga kuta gledanja, nju se
moe smatrati radikalnom kritikom strunjaka. Zakljuak: to je u
isti mah kritika filozofa kao strunjaka.
eh li Wittgenstein filozofsko koritenje jezika privesti
njegovoj svakodnevnoj uporabi, njegovoj everyday use}5 a na tom
je projektu nadasve radio u posljednjem razdoblju, on sebi zabra-
njuje, a zabranjuje i filozofu, svako metafiziko prelijevanje izvan
onoga to govor moe iskazati. To je njegov najdosljedniji pro
gram: Ne rei nita osim onoga to se moe rei... i potom, svaki
59
put kad bi netko poelio iskazati neto metafizino, dokazati mu
da u svome iskazu nekim znakovima nije odredio znaenje.16
Wittgenstein se latio zadatka da bude znanstvenikom djelatnosti
oznaavanja u obinom jeziku. Sve se drugo moe shvatiti kao
jezik jedino analogijom ili poredbom s aparatom naega svako
dnevnog jezika.17Ali valja se spram njega odnositi na nain da se
ne iskazuje nita to nadilazi mjerodavnost tog jezika i prema tome
da se nikad ne postane strunjakom za jezik ili tumaem na kakvu
drugom jezinom polju (primjerice, metafizikome ili etikome),
da se nikad ne govori drugdje u njegovo ime. Na taj se nain
moe onemoguiti preobrazba kompetencije u autoritet.
Ono to oarava u pothvatu tog Herkula, istaa Augijevih
staja suvremene intelektualnosti, nisu ponajprije postupci ogrania
vanja, uinci strasti za strogou koju Wittgenstein stavlja u slubu
suzdranosti pri ralambi svakodnevnogjezika (taj everyday
zamjenjuje u lingvistikom pristupu Everymana renesansne etike
ah ono je nositelj istog pitanja); nego je to, u temeljnijem smislu,
nain na koji, posluimo se njegovim izrazom, Wittgenstein za-
crtava iz nutrine " tog jezika granice onoga to ga etiki ih mis
tiki nadilazi.18J edino iznutra prepoznaje on ono izvanjsko to je
po sebi neiskazivo. Njegov rad na taj nain provodi dvostruko urua-
vanje: ono koje iz unutarnjosti svakodnevnog govora razotkriva
njegove rubove; ono koje prokazuje neprihvatljiv znaaj (ne-smisao)
svakog iskaza koji se pokuava probiti do onoga to se iskazati ne
moe. Ralamba obiljeuje pukotine koje podrivaju jezik i po
nitava iskaze koji ih pokuavaju ispuniti. Ona dakle ima posla s
onime to jezik pokazuje (zeigen), a da to ne moe iskazati (sagen).
Wittgenstein propituje igru podrunih i kombiniranih sintaksi iji
temelji, povezanost i globalno znaenje postavljaju mjerodavna,
pa ak i bitna pitanja, ali koja se ne mogu obraditi na pravom
mjestu zbog toga to jezik ne moe postati predmetom govora. Mi
ne vladamo pogledom na uporabu svojih rijei.19Rijetko je stvar
nost jezika bila shvaena s tako strogom ozbiljnou, naime i
njenica da on odreuje nau povijesnost, da se nadnosi nad nas i
60
umata nas na nain obinoga, pa tako nijedan govor ne moe iz
njega izai i postaviti se na udaljenosti da bi ga promotrio i iska
zao njegovo znaenje.
Na taj se nain Wittgenstein zadrava u sadanjosti svoje
povijesnosti, a da ne mora posezati za prolou povjesniara.
Odbacit e on i historiografiju zbog toga to, odvajajui prolost
od sadanjosti, ona zapravo stjee povlasticu vlastitoga i proiz
vodnog mjesta odakle vjeruje da moe vladati injenicama jezi
ka (ili dokumentima) i razlikovati se od danosti, proizvoda za
koji se jedino pretpostavlja daje podloan zajednikim propisima.
Wittgenstein priznaje da je uhvaen u zajedniku jezinu po-
vijesnost. Ah ne pristaje lokalizirati tu ovisnost u predmetu (na
zvanome prolou) od kojega se historiografsko djelovanje fik
tivno odvaja (fikcija koja je uostalom prostor na kojemu se raa
znanstveni izazov vladanja povijeu).20Zapravo, njegov se poloaj
ne uspostavlja ovdje, nego u dvostrukoj borbi ije oitovanje nudi
formalno polazite za prouavanje kulture. Sjedne strane, Witgen-
stein se bori protiv profesionalizacije filozofije, naime protiv njez
ina svoenja na tehniki (pozitivistiki) govor specijalnosti. ire,
on odbija dezinfekciju koja, uklonivi svakodnevnu uporabu (eve
ryday language), dakle ono fundamentalno, jedina omoguuje zna
nosti proizvodnju i ovladavanje umjetnim jezikom. S druge strane,
bori se on protiv metafizike pohlepe ili nestrpljivosti etike, koje
uvijek tee da uvedu pravila ispravnosti i plate ne-smislom svojih
iskaza autoritet svojega diskursa o jeziku zajednikog iskustva.
Napada on nadmenost koja navodi filozofiju da se ponaa kao
da ona podaruje znaenje obinoj uporabi i da samoj sebi predvi
di vlastito mjesto s kojega e misliti o svakodnevnom.
Mi smo podinjeni obinome jeziku, iako nismo s njime
poistovjeeni. Kao na brodu luaka, ukrcah smo se bez mogunosti
nadlijetanja i totalizacije. To je proza svijeta o kojoj je govorio
Merleau-Ponty. Ona obuhvaa svekoliki govor iako se ljudska
iskustva ne svode na ono to ona o njima moe rei. Znanstvene si
metode doputaju da ga zaborave kako bi se ustanovile, a filozo
61
fije vjeruju da njime vladaju, jer su sebe ovlastile da o njemu go
vore. Nijedne ni druge, utoliko, ne dodiruju filozofijsko pitanje to
ga neprestance iznova postavlja taj zanos koji tjera ovjeka da
se sudara s granicama jezika {an die Grenze der Sprache anzuren-
neri)?xWittgenstein ponovno uvodi taj jezik i u filozofiju, koja ga
je dodue prihvatila kao formalni predmet, ali se i nadalje smatra
njegovom fiktivnom vladaricom, i u znanosti koje su ga iskljuile
kako bi se uinile njegovim uinkovitim gospodarima.
Na taj nain on mijenja mjesto ralambe, nadalje odreeno
univerzalnou koja je u isti mah pokoravanje svakodnevnoj upo
rabi. Ta promjena mjesta mijenja i poloaj govora. Budui da je
uhvaen u obini jezik, filozof vie nema ni vlastita niti prisvoji-
va mjesta. Oduzet mu je svaki poloaj vladara. Ralambeni govor
i ralanjeni predmet u istom su poloaju da ih ustrojuje rad ko
jemu svjedoe, odreeni pravilima koja niti utemeljuju niti nadvi
suju, jednako raspreni u razliite naine funkcioniranja (Wittgen
stein je elio da se i samo njegovo djelo sastoji jedino od fragme
nata), upisani u teksturu u kojoj svaki moe povremeno apelirati
na drugu nadlenost, navesti je i pozvati se na nju. Na djelu je
stalna razmjena odvojenih mjesta. Filozofijska ih znanstvenika
povlatenost gube se u obinome. Posljedica tog gubitka jest in-
validacija istina. Kojem bi povlatenom mjestu one mogle biti
oznaeno? Suoeni smo tako sa injenicama koje vie nisu istine.
Njihovo bujanje nadzire, ako ne i gui, kritika mjesta autoriteta na
kojima se injenice preobraaju u istine. Prokazavi ih kao mje
avinu ne-smisla i moi, Wittgenstein nastoji iznova privesti te is
tine jezinim injenicama i onome to, u tim injenicama, upuuje
prema neizrecivoj ili mistinoj izvanjskosti jezika.
Tom se stajalitu moe pridodati sve vea vanost to je
Wittgenstein pripisuje jezinim postupcima i uporabama. Baviti
se jezikom \i obinom govoru, bez mogunosti da se njime vla
da pogledom, bez mogue vidljivosti s kakva udaljenog mjesta,
znai shvatiti ga kao ukupnost praksi u koje smo upleteni i preko
kojih je na djelu proza svijeta. Ralamba e stoga biti uvid u rad
62
naeg jezika (eine Einsicht in das Arbeiten unserer Sprache).22
Na taj je nain ona osuena reproducirati rasprivanje koje cjepka
svaki sustav. Ali, nastojei precizirati morfologiju uporabe izraza,
naime ispitati njihova polja uporabe i opisati im oblike,23ona
moe prepoznati razliite naine djelovanja svakodnevnog, ko-
jime upravljaju pragmatika pravila, i sama ovisna o oblicima
ivota (Lebensformen).24
Suvremena povijesnost
U razradi te analize, o ijem e sociolingvistikom ili etnometo-
dolokom razvoju jo biti rijei, Wittgenstein zacijelo duguje mno
go filozofskoj tradiciji s kojom se upoznao u Cambridgeu. Od Cooka
Wilsona do G. E. Moorea i J. L. Austina, ona se usredotoila na
naine govorenja (ways of speaking) svakodnevnog jezika (or
dinary ili everyday language), do stupnja da je Austinov program
bio utvrditi najmanje pojedinosti svakodnevnog jezika, stekavi
glas apostola svakodnevnog jezika (TLS, 16. studeni 1973). Tome
se navodilo vie razloga koji se i nas tiu: 1. naini obinog go
vorenja nemaju istoznanica u filozofskom diskursu i nisu na nj
prevodivi s razloga to u njima ima vie stvari negoli u tim diskur-
sima; 2. oni ine zalihu razlika i veza nakupljenu povijesnim
iskustvom i uskladitenu u svakodnevnu govorenju;253. kao je
zine prakse, one oituju logike sloenosti nenasluene znanstve
nim formalizacijama.26
Ali donekle profesionalne razmjene ne smiju baciti u zabo
rav prvobitnu povijesnu ukorijenjenost. Zadrat u se na tri njezi
na aspekta znakovite vrijednosti. Ponajprije, naporedo s reakcijom
koja je arhitekta Adolfa Loosa nadahnula za nastanak djela Ukras
i zloin, zagovarajui fiinkcionalistiku strogost naspram dekora
tivne izroenosti Bea,27ili reakcijom koja je u Musila razjarila
kliniku ironinost primjedbi o Kakaniji,28Wittgenstein se gotovo
jansenistiki gnua lane drai i novinarskih bisera trule
kulture ih brbljarija koje im nalikuju.29istoa30i suzdranost
63
stilska su obiljeja angamana u suvremenoj povijesti, filozofijskoj
politici kulture. Kritiki povratak obinoga, kako ga razumije Witt
genstein, mora unititi sve vrste retorikih blistavila moi koja
hijerarhizira i ne-smislova koji uivaju autoritet.
J ednako zapanjujua analogija: s obzirom na iskustvo vr
hunskog tehniara, potom matematiara, Wittgenstein je poznavao
drugi pokuaj i trei, najvaniji pokuaj Ulricha, ovjeka bez
svojstava. I on je posjedovao fragmente novog naina miljenja i
osjeanja i vidio kako se otprve tako snani prizor novine rastae
u mnotvo pojedinosti. I njemu nije preostalo drugo doli filo
zofija kojoj se mogao posvetiti.31Ah, poput Ulricha, na polju ugla
ena koritenja svojih sposobnosti (jezinih), sauvao je izvan
rednu jasnou,32koju je izbrusila znanstvenost - spajajui na taj
nain tehniku strogost s vjernou svom predmetu. Suprotno
govoru strunjaka, on se ne koristi znanjem razmjenjujui ga za
pravo govorenja u njegovo ime; on zadrava njegovu zahtjevnost,
ah ne vlada njime.
Napokon, tu znanost obinoga odreuje trostruka stranost:
stranost specijalista (i velegraanina) naspram zajednikog ivota,
znanstvenika prema filozofiji, i na kraju, stranost Nijemca u odno
su na obian engleski jezik (u kojemu se nikad nije udomaio). Ta
se situacija moe usporediti s onima etnologa i povjesniara, ah
ona njih radikalizira. J er Wittgenstein misli o tim akcidentalnim
nainima da se bude stranac, da se ne bude kod kue (poput putni
ka ih arhivista), kao o metaforama analitikih pristupa koji su stranci
samoj nutrini jezika koji ih omeuje. Kad se bavimo filozofijom
(naime kada djelujemo na mjestu koje je jedino filozofijsko, pro
za svijeta), nalik smo na divljake, primitivne ljude, koji kada uju
kako se izraavaju civilizirani ljudi, to izraavanje progreno pro
tumae, itd.33Vie nije rije o poloaju profesionalaca za koje se
pretpostavlja da su kultivirani, meu divljacima, nego o bivanju
strancem kod kue, divljakom usred svakodnevne kulture,
izgubljenim u sloenosti razumljenog i pod-razumljenog zajed
nikoga. I budui da ne moemo izai iz tog jezika, da ne moemo
64
pronai drugo mjesto s kojega bismo ga protumaili, kada dakle
nema lanih tumaenja i drugih koja su istinita, nego jedino posto
je varljiva tumaenja, kada napokon nema izlaza, preostaje nam
biti strancem iznutra, ali bez onoga izvana te se, u obinome je
ziku / sudarati s njegovim granicama - stanje blisko freudovskom
poloaju uz tu razliku to Wittgenstein ne posee za nesvjesnim
referentom da bi imenovao tu stranost kod kue.
Tim svojim svojstvima, ini se da ovo fragmentarno i stro
go djelo, podaruje stanovit filozofijski obris suvremenoj znanosti
o obinome. Ne ulazei u pojedinosti Wittgensteinovih postavki,
taj e model, shvaen kao teorijska hipoteza, suprotstaviti pozi
tivnim doprinosima humanistikih znanosti (sociologije, etnolo
gije, povijesti itd.) poznavanje obine kulture.
65
2. poglavlje
Puke kulture
Napustiti Be ili Cambridge, napustiti teorijske tekstove, ne znai
odvojiti se od Wittgensteina, seoskog uitelja od 1920. do 1926.
godine, nego uputiti se do najviega plimnog zamaha zajednikog
iskustva koji obavija, proima te napokon odnosi diskurse, ako se
u meuvremenu nismo zadovoljili time da politika umjenost
odmijeni znanstvenu prosudbu. Naviru mi sjeanja, mjesta takvih
mutizama u pamenju. Sjeam se uvoda u seminar o pukoj kultu
ri na sjeveroistoku Brazila, hodanja u tada bunoj noi Salvadora,
prema Igreji do Passo. U suprotnosti spram profinjenog kazalita
Misericordie, mrano proelje uzdie u svom dostojanstvu svu
prainu i znoj grada. Iznad starih etvrti punih amora i glasova,
ono ostaje njihovom monumentalnom i utljivom tajnom. Dominira
uskom Ladeira do Passo. Skriva se pogledu tragalaca, a ipak je tu,
pred njima, jednako kao to im izmie puki govor kad mu se
priblie, kao da dolazi iz prevelike daljine ih visine. Veoma razliit
od crkve do Rosario, posve modre i otvorene, taj crni kamen die
svoje nono lice s bahijanskim humorom. Neosvojiva stijena iako
(ih upravo zbog toga) bliska, posve liena usamljenosti nalik na
pjesme brazilijanskog saudadea. Na povratku s tog hodoaa, na
ulicama lica, usprkos svojoj vedroj pokretljivosti, djeluju kao da u
prolazu umnoavaju neodgonetljivu i blisku tajnu spomenika.
Brazilsko umijee "
Promatranje se umnoava. Ono tapka, kao to smo i mi uinili, u
interdisciplinarnim mjesnim timovima, u Riu, Salvadora, Recifu
66
(Brazil), ili pak u Santiago de Chileu, u Concepcionu (ile), u Posa-
dasu (Argentina) itd. Tako je jedna od tih ralambi bila posveena
govorenju seljaka iz Pemambuca (u mjestima Crato, J uazeiro,
Itapetim itd.) o stanju u 1947. i o znaajnim pothvatima Freia Da-
miaoa, karizmatskog junaka toga kraja.1Govor je razvrstavao pro
stor na nain uslojavanja na dvije razine. S jedne se strane, dru-
tveno-gospodarski prostor, ustrojen prastarom borbom izmeu
monih i siromanih, predstavlja kao polje stalnih pobjeda
bogatih i policije, ali takoer i kao vladavina lai (nijedna se istina
tamo ne iskazuje izuzev ispotiha i meu seljacima: Agora a gente
sabe, mas nao pode dizer alto (Danas ljudi znaju, ah to ne mogu
glasno rei, L. G.) Tamo uvijek snani pobjeuju, a rijei varaju -
iskustvo koje potvruje tvrdnja sindikalista iz Magreba u Billan-
courtu: Mi uvijek najeimo!. S druge strane, razliit od tog pole
tno lokog prostora, koji se pronicavosti seljaka prikazuje kao raster
bezbrojnih sukoba skrivenih ispod pokrova govora, nahodio se uto
pijski prostor u kojemu se, u religijskim iskazima, potvrivala po
odreenju udesna mogunost: Frei Damiao mu je bio gotovo nepo
minim sreditem, to nije prestajalo navoditi uzastopne pripovijesti
o nebeskim kaznama koje su pogaale njihove neprijatelje.
Koliko je do stvarnog odnosa snaga, diskurs lucidnosti lu
kavo se koristio lanim iskazima i zabranom govorenja otkrivajui
posvuda nepravdu - ne samo onu sile na vlasti nego i, dublje, onu
povijesti: prepoznavao je on u toj nepravdi neki poredak stvari, u
kojemu nita nije doputalo nadu u promjenu. Ah tom stanju stvari
nita nije davalo legitimnost. Naprotiv, iako je bio stalno ponavlja
na stvarnost, taj odnos snaga nije time postajao prihvatljiviji. inje
nica nije bila prihvatljiva kao zakon, iako je ipak ostajala injeni
com. Zatoeno ovisnou, prisiljeno da slua injenice, to je uvjere
nje ipak suprotstavljalo statutu poretka koji se nametao kao priro
dan stanovit naum neprihvaanja i etiku pobunu protiv njegove
neumitnosti (ako si neka znanost moe dopustiti drukija ijeenja
odnosa izmeu injenica i zakona, ona to ponajprije moe zato to
ne podlijee toj ovisnosti). Ah da bismo ustvrdili nepreklapanje
67
injenica i znaenja, valjalo je iznai drugu pozornicu, vjersku,
koja, na nain nadnaravnog dogaaja, iznova uvodi povijesne sluaj
nosti te prirode i omeuje nebeskim koliima prostor te po
bune. Neprihvatljivost unato svemu uspostavljenog poretka oi
tovala se, s pravom, u liku uda. Tamo, u jeziku kojemu je nuno
strana ralamba drutveno-gospodarskih odnosa, mogla je opsta
ti nada da e se onaj koga je povijest pobijedila - tijelo na koje se
neprestance upisuju pobjede bogatih ili njihovih saveznika - moi,
u osobi svetog ponienika Damiaoa, uzdii zahvaljujui udar
cima to e ih nebo zadati njegovim protivnicima.
Ne oduzimajui nita onome to se vidi svakodnevno, pripo
vijedanja o udima odgovaraju mu sa strane, preicom, preko
drukijega govora kojemu se moe jedino vjerovati - jednako kao
to etika reakcija mora vjerovati da se ivot ne svodi samo na ono
to se vidi. J ednako tako, anarhistike pjesme u filmu La Cecilia
(redatelj J. L. Comolli) ine protuteu dogaajima koji jedan za
drugim, u mjeri u kojoj se ona razvija, unitavaju socijalistiku
zajednicu koju je u Brazilu utemeljio Tito Rossi: one ostaju netak
nute i naposljetku, na samoj ruevini povijesti privedene redu, te
se pjesme jo ore, izmiui popritu poraza, diui svoj glas koji
e, na drugim mjestima, roditi sline pokrete:
Un idea Pamante mia
A cui detti braccio e cuor...
Deh taflretta a sorgere
O sol dell avvenir
Vivere vogliam liberi
non vogliam piu servir2**
** Moja je ljubav misao/ kojoj sam poklonio ruku i srce.../ Smiluj se, pouri
se dignuti/ o, sunce budunosti/ mi elimo ivjeti slobodni/ ne elimo vie
sluiti. (L. G.)
68
Na nain vudua Loasa, duhovi i glasovi neke druge refe-
rencije,3pripovijesti o udima, takoer su pjesme, ali ozbiljne, koje
se ne odnose na pobune, nego na ustanovljavanje njihova nepresta
nog potiskivanja. Usprkos svemu, podaruju one moguemu neo
svojivo mjesto, jer je ono ne-mjesto, utopija. Stvaraju one neki
drugi prostor, koji supostoji s onim iskustva bez iluzije. Kazuju
one istinu (ono udesno), nesvodivu na pojedinana vjerovanja koja
joj slue kao metafore i simboli. Osim analize injenica, one su
ekvivalent onome to politika ideologija uvodi u tu analizu.
Tako seljaki vjernici izigravaju neumitnost uspostavlje
nog poretka. A ine to koristei se referentnim okvirom kojeg je i
samog stvorila izvanjska sila (religija koju su nametnule misije).
Oni se iznova slue sustavom koji su, daleko od toga da bi bio
njihov vlastiti, stvorili i rairili drugi, a tu ponovnu uporabu
obiljeuju pred-rasudama, bujanjem izbojaka toga udesnoga
spram kojega su civilne i crkvene vlasti uvijek bile sumnjiave, i to
s pravom, sumnjajui da hijerarhiji moi i znanja suprotstavljaju
neki svoj razlog. (Puka) uporaba religije preinauje joj ulogu.
Nain iskazivanja toga preuzetog jezika preobraava ga u pjesmu
otpora, a da ta unutarnja metamorfoza ne remeti iskrenost s kojom
se u nj moe vjerovati, kao ni lucidnost s kojom se, s druge strane,
sagledavaju skrivene borbe i nejednakosti u postojeem poretku.
Openitije, nain koritenja nametnutih sustava predstav
lja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmat
skim legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa po
retka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao
prostor za igru, za manevriranje izmeu nejednakih snaga i za uto
pijska uporita. Tu se oituje neproninost narodne kulture-crna
stijena koja se opire asimilaciji. Ono to se tamo nazivlje mudrost
{sabedoria) odreuje se kao ratno lukavstvo (trampolinagem, po
jam koji se igrom rijei povezuje s akrobacijom cirkuskih umjetni
ka i s njihovim umijeem skakanja na trambulinu, trampolim) i
kao lopovluk (trapacaria, lukavstvo i podvala u nainu kori
tenja ili izigravanja lanaka drutvenog dogovora).4Na tisuu se
69
naina moe odigrati/izigrati igra drugoga, odnosno prostor koji
su drugi uspostavili obiljeuje istanana, uporna, otporna djelat
nost skupina koje se, u nedostatku vlastite, moraju snai u mrei
uspostavljenih snaga i predodbi. U toj strategiji boraca na djeluje
umijee zadavanja udaraca, zadovoljstvo u izigravanju propisa na
prostoru prisile. Taktika i vedra umjenost postupanja. Scapin i
Figaro njezini su tek knjievni odjeci. Kao to se majstorstvo voza
a na ulicama Rima ili Napulja, koje ima svoje majstore, junake,
strunjake i svoju estetiku, potvruje u labirintu moi, neprestance
iznova proizvodei neproninosti i dvosmislice - sjenoviti zakutci
i lukavstva - u svijetu tehnokratske prozirnosti, gubei se u njoj i
pronalazei, a da pritom ne mora preuzeti na sebe upravljanje to
talitetom. Ta kombinacija manipuliranja i izigravanja preoblikuje
ak i polje nesree.
Proverbijalno iskazivanje
Brzopleta generalizacija? Istraivaka hipoteza, ustvari, ali
utemeljena na ispitivanju drugih podruja5i smjetena, dakako, u
cjelinu prethodnih i slinih sluajeva, primjerice, nedavna
istraivanja o praktinoj inteligenciji {metis) Grka6ih o prak
tinoj inteligenciji i strategijama stanovika Kabilije (Alir) i
francuske pokrajine Beame.7
Ustvari, ovaj pristup narodnoj kulturi nadahnula je pro
blematika iskazivanja, s trostrukim pozivanjem na ono to dugu
jemo Austinovoj analizi performativnosti, semiotici manipulacije
A. J. Greimasa i semiologiji Prake kole. Izvorno u vezi s govor
nim crnom preko kojega govornik ostvaruje i prisvaja jeziku poseb
noj situaciji razmjene ih ugovora,8ta se problematika moe pro
iriti na ukupnost kulture u ime slinosti meu procedurama (is
kaznima) ije su oitovanje uphtanja bilo u polje jezika, bilo u
mreu drutvenih praksi. Ona se razlikuje od tradicionalnijih
prouavanja koja se vezuju uz iskaze legendi, poslovica itd., ih,
ire, uz objektivni oblik obreda ih postupanja, time to utvruje
70
corpuspropre puke kulture i u njemu ralanjuje promjenjive ter
mine nepromjenjivih funkcija u konanim sustavima. Izmeu ta
dva pristupa, postulati i metode se razlikuju. Tamo gdje jedan na
stoji zabiljeiti vrste postupaka koje odreuju povijesne okolnos
ti, drugi radije ustanovljuje strukturne ravnotee iju postojanost
svako drutvo iskazuje drukije.
Jedna se metoda sastoji u tome da se poslovice najprije iz
dvoje i zatim prikupe, kao to su s pripovijetkama uinili Aame ili
Propp. Potom se ili pristupa obradi sadraja te prikupljene grae,
razvrstane na labels ili semantike jedinice (radnje, teme, likovi)
iji su odnosi ralanjivi u strukturnim okvirima i ije konstelacije
naznauju mentalnu geografiju svojstvenu odreenoj skupini,9ili
se prouava naine proizvodnje, primjerice, postupak kojim se u
poslovicama (obino u distisima: Boi za vratima, Uskrs pred
vratima, Daleko od oiju, daleko od srca, Tko rano rani, dvije
sree grabi itd.) pojaava utjecaj znaenja umanjujui zvukovne
razlike (preko rime, aliteracije itd.).10Utvruju se dakle sustavi,
bilo znaenja ili tvorbe. Dvostrukim ovladavanjem: corpusom koji
oni ograniavaju i operacijama koje na njemu izvode, te metode
uspijevaju same odrediti svoj predmet (to je poslovica?), racio
nalizirati njegovo prikupljanje, rasporediti vrste i preobraziti
danost u neto ponovljivo (naprimjer, ako su nam poznata pravi
la tvorbe poslovica, moemo ih stvarati serijski). Te tehnike tako,
objanjavajui drutvene pojave, stjeu sposobnost njihova kon
struiranja, jednako kao to biologija sintetizira insulin.
Budui da je analiza mitova, od Aamea do Levi-Straussa,
bila razvijenija od analize poslovica, pokazala je kako je znanost o
tim diskursima, izdvajajui ih i razvrstavajui, proiujui i for-
malizirajui najmanje jedinice koje obrauje,11omoguila svrsta
vanje knjievnosti za koju se pretpostavljalo daje raznorodna, ra
zotkrivanje divlje misli i logike za koje se dralo da su strane,
te, napokon, dopustilo da se na taj nain obnovi tumaenje i proiz
vodnja naih vlastititih diskursa.
71
Nedostatak metode, uvjet njezina uspjeha, jest u tome to
dokumente izvlai iz njihova povijesnog konteksta i uklanja rad
nje govornika u posebnim okolnostima vremena, mjesta i natje
canja. Valja izbrisati svakodnevne jezine prakse (i prostor njihovih
taktika) da bi se znanstvene prakse odvijale na njihovu vlastitom
polju. Zato ne uzimamo u obzir tisue naina na koje se moe poslo
vicu spretno upotrijebiti, u odreenom trenutku i u lice odreenom
sugovorniku. To je umijee iskljueno, a njegovi tvorci izbaeni iz
laboratorija, ne samo s razloga to svaka znanstvena obrada izis
kuje ogranienje i pojednostavnjenje predmeta nego i zato to usta
novljavanje znanstvenog mjesta, koje prethodi svakoj ralambi,
nuno podrazumijeva da se predmeti prouavanja mogu tamo pre
nijeti. Obradivo je samo ono to je prenosivo. Ono to se ne moe
iskorijeniti, po odreenju e ostati izvan polja prouavanja. Odatle
povlatenost to je ta prouavanja pridaju diskursima, stvarima
koje se moe najlake obuhvatiti, popisati, prenijeti i obraditi na
sigurnu, dok in izgovaranja nije odvojiv od okolnosti. Od samih
praksi sauvat e se jedino ono to je premjestivo (alatke i proizvodi
koje se moe staviti pod staklo) ili opisne sheme (izbrojivi postupci,
stereotipi uprizorenja, ritualne strukture), ostavljajui postrani ono
to je neiskorjenjivo u danome drutvu: naine koritenja stvari ili
rijei ovisno o prigodi. U toj se pak svakodnevnoj povijesnos ti odvija
neto bitno, neodvojivo od ivota subjekata koji su izvritelji i
tvorci odnosnih radnji. Naa pak znanja, naprotiv, nalik na Schre-
berova Boga, koji ima posla samo s leevima,12ini se, uzimaju
u obzir i podnose jedino nepomine objekte drutvenoga tijela.
Neminovnost? Sjeam se izvanrednoga Shelburne muzeja
(Vermont, SAD), u kojemu su, u trideset i pet rekonstruiranih seos
kih kua, prikupljeni svi znakovi, alati i proizvodi svakodnevnog
ivota u 19. stoljeu, od kuhinjskih sprava i farmaceutskih stalaka
do tkalakih radionica, toaletnog pribora i igraaka za djecu. Bez
broj bliskih predmeta, ulatenih, izoblienih ili uljepanih kori
tenjem, umnaah su na taj nain tragove radinih ruku i marljivih
ili strpljivih tijela kojima su te stvari premreivale svakodnevicu:
72
opsesivna prisutnost posvuda ucrtane odsutnosti. Ako nita, to je
selo, natrpano naputenim ili prikupljenim predmetima, prizivalo
preko njih ureena mrmorenja stotina prolih ih moguih sela, i ti
vas upisani tragovi navode na razmiljanje o tisuama moguih
naina ivljenja. Poput oma, poslovice ih drugi diskursi obiljeeni
su svojom uporabom; oni nude ralambi otiske inova ih procesa
iskazivanja;13oni znae radnje kojih su bih predmetom, radnje
ovisne o situacijama i zamishve kao prigodne modalizacije iskaza
ih prakse;14ire, naznauju oni dakle neku drutvenupovijesnost u
kojoj se sustavi predstavljanja ih postupci proizvoenja vie ne
javljaju samo kao normativni okviri nego kao orua kojima se slue
njihovi korisnici.
Logike: igre, prie i umijea kazivanja
Ti nas otisci na jeziku ve vraaju nainima injenja izvoaa. Ah
nije dostatno opisati posebne zahvate i lukavstva. Da bismo ih mogh
misliti, moramo pretpostaviti da tim nainima injenja odgovara
ogranien broj postupaka (inovacija nije neograniena, jer poput
improvizacija na glasoviru ih gitari, pretpostavlja poznavanje i
primjenu kodova) i da oni podrazumijevaju neku logiku igranja
radnji ovisnu o vrstama okolnosti. Pretpostavka te logike koja dje
luje ovisno o sluaju, za razliku od zapadne znanstvenosti, jest
neautonomnost polja djelovanja. Nai emo njezino raskono obja
njenje u kineskoj misli, od kanonske Knjige mijena do Sun Tzuove
rasprave Umijee ratovanja,15ih pak u arapskoj tradiciji u Knjizi
lukavstava.16Ah treba h uzore traiti tako daleko? Svako drutvo
uvijek negdje pokazuje formalna pravila kojima se te prakse poko
ravaju. Gdje ih onda traiti na Zapadu, kad je naa znanstvenost,
nadomjestivi sloena podruja drutvenih lukavstava vlastitim
mjestima a obini jezik svojim umjetnim jezicima,17dopustila i
nametnula razumu logiku vladanja i prozirnosti? Poput Poeova
ukradenog pisma, napisi tih drukijih logika smjeteni su na tako
oevidnim mjestima da ih ne vidimo. Ne vraajui se ponovno
73
obinom jeziku, ve moemo naznaiti tri mjesta na kojima se
izlau, skrivena svojom oevidnou, formalna pravila tih naina
injenja ovisno o prigodi.
Ponajprije posebne igre svakoga drutva: te disjunktivne
radnje18(proizvoditeljice dogaaja koji ine razliku) podaruju mjes
to prostorima u kojima su zahvati razmjerni situacijama. Od igre
aha, aristokratske igre rata, koja je dola iz Kine i preko Arapa
dospjela na srednjovjekovni Zapad, gdje je predstavljala bit kul
ture u zamkovima, do belota, lota ih pogaaljki, formuliraju (ih
ve formaliziraju) pravila koja ustrojuju zahvate tvorei ujedno
neko pamenje (pohranjivanje ih razvrstavanje) shema djelova
nja, koje oblikuju poteze prema okolnostima. Oni tu ulogu obav
ljaju upravo zato to su odvojeni od svakodnevnih borbi koje za
branjuju otkrivanje igre i iji su ulozi, pravila i potezi odve slo
eni. Objanjenje je uvijek obrnuto razmjerno praktinome
angamanu. Otkriti u tim igrama pravila taktika (kao to je uinje
no u vezi s igrom go),19ih usporediti s igrama tehniku vidovitosti
iji formalni okvir ima cilj prilagoditi odluku konkretnim situaci
jama,20znai stvoriti preliminarnu osnovicu glede racionalnosti
svojstvene praksama prostora - prostora zatvorenih i histori-
ziranih raznolikou dogaaja to ih valja obraditi.
Tim igrama odgovaraju prepriavanja odigranih partija.
Pripovijedamo o belotu od juer uveer ih o maloj igri pogaanja
od neki dan. Te pripovijesti predstavljaju nizanje kombinacija meu
svima onima koje ine moguom sinkronijsku oiganizaciju pro
stora, pravila, podjele karata itd. To su paradigmatske projekcije
izbora izmeu mogunosti - izbor koji odgovara nekoj osobitoj
izvedbi (ih iskazu). Poput prikaza partija brida ih aha u Le Mon-
deu, one bi mogle biti ifrirane, tj. mogla bi se uiniti vidljivom
injenica daje svaki dogaaj posebna primjena formalnog okvira.
Ah, ponovno igrajui partije, pripovijedajui ih, te pripovijesti na-
poredo utvruju pravila i poteze. Vano ih je upamititi, jer one
predstavljaju repertoar shema djelovanja meu partnerima. Sa za
vodljivou koju u njih unosi initelj iznenaenja, ti podsjetnici
74
pouavaju moguim taktikama u kakvu danome (drutvenom) su
stavu.
ini se da prie i legende imaju istu ulogu.21Odvijaju se
poput igre u posebnome prostoru, izdvojenome od svakodnevnih
natjecanja, u prostoru udesnoga, prologa, poetaka. U njima se
tako mogu izloiti, u liku bogova ili junaka, primjeri dobrih i loih
poteza koji se mogu koristiti u svakodnevnom ivotu. Pripovijeda
se o potezima, a ne o istinama. Primjer takve zbirke strategija nala
zimo ve u Proppa, zaetnika koji zasluuje naziv ravnatelja for-
malistikih istraivanja o narodnim pripovijetkama.22etiri sto
tine bajki, koliko ih je istraio, sveo je na temeljne nizove23funk
cija, a funkcija je radnja lika, odreena sa stajalita njezina
znaenja u odvijanju zapleta.24Nije sigurno, kao to je primijetio
A. Regnier, da se te funkcije potvruju u svojoj cjelovitosti, niti,
kao to su redom pokazali Levi-Strauss i Greimas, da su izdvojene
jedinice stabilne; ali prava novina u Proppa jest ralamba taktika
iji popis i kombinacije nude bajke, a sainjeni su na osnovi ele
mentarnih jedinica koje nisu ni znaenja niti bia, nego postupci
vezani uz konfliktne situacije. Zajedno s drugim otad nastalim ra
dovima, to itanje omoguuje da u bajkama prepoznamo strateke
diskurse naroda. Odatle povlatenost to je pripovijetke podaruju
simulaciji/disimulaciji.25Formalnost svakodnevnih praksi iskazu
je se u tim pripovijestima koje nerijetko obru odnose snaga i, kao
u pripovijestima o udima, osiguravaju obinim ljudima pobjedu
u udesnom, utopijskom prostoru. Taj prostor titi oruje slabih od
stvarnosti postojeeg poretka. Takoer ih zaklanja od drutvenih
kategorija koje stvaraju povijest jer njome vladaju. I tamo gdje
historiografija pripovijeda u prolom vremenu o strategijama us
postavljene moi, te udesne pripovijesti nude svojoj publici (pok
lon dobrome sluatelju) izbor raspoloivih taktika u budunosti.
Napokon, u samim tim pripovijestima, uinci, lukavstva i
stilske figure, aliteracije, inverzije i igre rijeima takoer prido
nose sravnjivanju tih taktika. One su, na pritajeniji nain, ivi muzeji,
orijentiri za uenje. Retorika i svakodnevne prakse mogu se tako
75
er odrediti kao unutarnje manipulacije sustava - onoga jezika ili
onoga postojeeg poretka. Obrati (ili tropi) upisuju u obini
jezik lukavstva, pomake, elipse itd., koje je znanstveno prosuivanje
iskljuilo iz operativnih diskursa da bi stvorilo prava znaenja.
Ali u tim knjievnim zonama u koje su bili potisnuti (kao u san u
kojemu ih je Freud iznova otkrio), ostaje ivom praksa tih lukavsta-
va, pamenje jedne kulture. Ti obrati obiljeuju puko umijee
kazivanja. Uho seljaka ih radnika tako ga ivo i pronicavo pre
poznaje u govoru pripovjedaa ih ulinog prodavaa, jer u nainu
nekog kazivanja umije proniknuti nain koritenja preuzetog go
vora. Njegova zabavna ih umjetnika procjena odnosi se i na umi
jee ivljenja na polju drugoga. Ona u tim govornim obratima raza-
bire stanoviti stil miljenja i djelovanja - modele praksi.26
Praksa izvrdavanja: zabuavanje
S tim primjerima s terena, prebivalitima posebnih modaliteta iska-
zivakih praksi, manipulacija nametnutih prostora, taktika ovis
nih o posebnim situacijama, otvara se mogunost analize golemoga
polja umijea ivljenja razliitog od modela koji su (u naelu)
na snazi od vrha do dna kulture posredovane obrazovanjem (od
najviega do najniega) i koji svi zagovaraju uspostavljanje vlasti
tog mjesta (znanstvenog prostora ih bijele stranice koju treba ispi
sati), neovisnog o govornicima i okolnostima, na kojemu valja usta
noviti neki sustav na osnovi pravila koja osiguravaju njegovo proiz
voenje, ponavljanje i provjeru. Ah dva pitanja optereuju to
istraivanje. Ona se odnose na dva hca istoga politikog problema.
S jedne strane: u ime ega kaemo da je umijee razliito? S
druge strane: odakle (s kojega drukijeg mjesta) pristupamo njego
voj ralambi? Moda bismo, posluimo h se samim procedurama
tog umijea, mogh provjeriti i njezino odreenje kao puke i na
poloaj promatraa.
Dakako, zadravaju se drutvene, ekonomske, povijesne
razlike izmeu praktiara tih lukavstava (seljaka, radnika itd.) i
76
analitiara kakvi smo mi. Nije sluajno da se svekolika njihova
kultura razrauje u terminima odnosa sukobljavanja ili natjecanja
izmeu jaih i slabijih, bez ustanovljenja legendarnog ili ritualnog,
prostora koji bi osigurao neutralnost. Ta se razlika uostalom otkri
va i unutar samog prouavanja: rez izmeu vremena solidarnosti
(vrijeme poslunosti i zahvalnosti ispitivaa svojim domainima) i
vremena pisanja koje otkriva institucionalne veze (znanstvene,
drutvene) i korist (intelektualna, profesionalna, financijska itd.)
kojoj je to gostoprimstvo objektivno sredstvo. Brazilsko pleme
Bororos polako tone u kolektivnu smrt, a Levi-Strauss ulazi u Aka
demiju. ak i ako je on neutjean zbog te nepravde, to nita ne
mijenja na stvari. Taje povijest naa koliko i njegova. Ve samo i u
tom smislu (koji je pokazatelj drugih jo vanijih), puanstvo kao
neko hrani intelektualce.
Ne vraajui se drutveno-gospodarskim implikacijama
mjesta na kojemu se odvija etnoloko ili historijsko ispitivanje,27
niti na politiku koja je, od poetka suvremenog istraivanja, upisa
la pojam pukoga u problematiku pritiskivanja,28valja se suoiti s
jednom nunou: ako ne oekujemo da neka revolucija preobrazi
povijesne zakone, kako danas izigrati drutvenu hijerarhizaciju koja
organizira znanstveni rad na pukim kulturama i u tome se ponav
lja? Ponovna izranjanja pukih praksi u industrijskoj i znanstvenoj
modemi, naznauju putanje kojima bi se mogla zaputiti preobraz
ba predmeta naega prouavanja, kao i mjesta s kojega ga proua
vamo.
Nije mogue omeiti na prolost, na selo ili na primitivne
narode operativne modele puke kulture. Oni se nahode u samom
srcu vrstih toki suvremene ekonomije. To je sluaj sa zabua-
vanjem za radnog vremena. Pojava je openito sve prisutnija, iako
je kadrovici kanjavaju ili zatvaraju oi kao da nita ne znaju.
Osuen da krade, skuplja grau sebi u korist, radnik koji zabua
va oduzima tvornici vrijeme (prije negoli dobra, jer on se koristi
samo ostacima) u ime nekog slobodnog, stvaralakog rada, i to bez
profita. Na samome mjestu na kojemu vlada stroj to ga on mora
77
opsluivati, on hini posao kako bi iz gusta stvorio nekorisne proiz
vode iji je jedini cilj da njegovim djelom oznae njegovo vlastito
umijee i da troenjem vremena na taj nain potvrdi njegovu rad
niku ili obiteljsku solidarnost.29U suuesnitvu s drugim radnici
ma (koji na taj nain ukidaju meusobno natjecanje koje tvornica
potie meu njima), oni zadaju udarce polju postojeeg poretka.
Daleko od toga da bi bilo korak unatrag prema zanatskim ili poje
dinanim nainima proizvodnje, zabuavanje iznova uvodi u in
dustrijski prostor (naime u sadanji poredak) puke taktike dru
gih vremena i prostora.
Moglo bi se navesti stotine drugih primjera trajne prisut
nosti tih praksi u najobinijoj sferi suvremenog ivota. Uz stano
vite razlike, istovjetne prakse zabuavanja bujaju u upravnim ili
trgovakim slubama, jednako kao i u tvornicama. Besumnje, jed
nako su rairene kao i neko (njih bi jo valjalo propitati), a prema
njima se odnosilo s jednakom sumnjiavou, zabranama ili se pre
ko njih prelazilo u tiini. Osuuju ih ih ih ele previdjeti ne samo
zanatske radionice i uredi nego i muzeji i uene publikacije. Au
toritet etnologije ili folkloristike doputa skupljanje fizikih ili je
zinih predmeta, s naznakama mjesta nastanka i obraenih tema,
smjetene ispod vitrina, podastrte itanju i namijenjenih tome da,
kao seoske vrijednosti ponuene obrazovanju ili znatielji gra
ana, prikriju legitimiranje poretka koji njegovi uvari smatraju
drevnim i prirodnim. Ili pak iz jezika drutvene operative izvlae
alatke i proizvode da bi tehnikim dosjetkama napunili izloge i
tako ih, nepokretne, rasporedili na rubnicama neokrnjena sustava.
Pravi je poredak stvari upravo ono to puke taktike pre-
obru sukladno vlastitim ciljevima, bez iluzije da e se to uskoro
promijeniti. Dok ga vladajua sila eksploatira, ili ga ideoloki dis-
kurs naprosto nijee, ovdje se poredak izigrava pomou umijea.
U instituciju kojoj valja sluiti, uvlai se tako stanovit stil drutvene
razmjene, stil tehnikih izuma, stil moralnog otpora, naime,
ekonomija poklon (velikodunosti uz uvjet uzvrata), estetika
obrata (umjetnikih radnji) i etika upornosti (tisue naina na
78
koje se moe postojeem poretku zanijekati status zakona, smisla
ili neminovnosti). Puka bi kultura bila upravo to, a ne tijelo
koje se smatra stranim, rastrgano da bi bilo izloeno, proueno i
citirano sustavom koji s predmetima ponavlja ono to ini sa
ivim biima.
Rastue cjepkanje vremena i prostora, disjunktivna logika
specijalizacije za i preko rada, ne nalazi vie dovoljnu protuteu u
povezujuim obredima masovne komunikacije. Ta injenica ne
moe postati naim zakonom. Mogu je obii slube koje, konku
rirajui darovima naih dobroinitelja, nude njima proizvode uzete
iz zaliha institucije koja dijeli i plaa radnike. Ta praksa ekonom
skog izvrdavanja ustvari je povratak drutveno-politike etike u
gospodarski sustav. Ona zacijelo podsjea na potlatch* prema
Maussu, igru dobrovoljnog pruanja, koja rauna na uzvrat i ustro-
juje drutvenu mreu obiljeenu obvezom davanja.30Takvo
natjecanje vie ne odreuje privredu naih drutava: osnovna
jedinica liberalizma jest apstraktni pojedinac i on upravlja svim
razmjenama izmeu jedinica sukladno kodu uopene istovjetnosti
kakav je novac. Besumnje, danas se taj individualistiki postulat
postavlja upravo kao pitanje koje potresa svekoliki liberalni su
stav. A prior/jedne povijesne opcije Zapada postaje tokom njego
va rasprskavanja. Kako god bilo, potlatch se, izgleda, tu zadrava
kao obiljeje neke druge ekonomije. Preivio je i u naoj, ah na
njezinu rubu i u meuprostorima. ak se i razvija, iako izvan zako
na, u naprednome liberalizmu. Tako politika poklona postaje u
isti mah i taktika izvrdavanja. J ednako tako, gubitak koji je bio
dobrovoljan u ekonomiji darivanja preobraava se u transgresiju u
ekonomiji profita: u njoj on znai eksces (rasipanje), osporavanje
(odbijanje profita) ih delikt (nasrtaj na vlasnitvo).
Taj put, kojim kroi naa ekonomija, izvodi se iz jedne druge
ekonomije; ona nadomjeta prvu, iako je u njoj (s tog stajalita)
* Ritual u kojem pripadnici plemenske zajednice unitavaju imovinu steenu
tijekom odreenog vremenskog ciklusa, (op. ur.)
79
nezakonita i marginalna. Upravo ona omoguuje da se u propiti
vanju pronae poloaj koji vie ne odreuje steena mo i promat
rako umijee, uz dodatak neto malo nostalgije. Melankolija nije
dostatna. Dakako, s obzirom na pisanje koje razdvaja podruja preko
podjele rada i koje otkriva povezanost klasa, bilo bi arobno kada
bi, kao u pripovijestima o udima, skupine koje su nam juer po
darile gospodare i koje danas prebivaju u naem corpusu, ustale i
same obiljeile svoje dolaske i odlaske u tekstovima koji ih slave
pokapajui ih. Ta se nada izgubila zajedno s vjerovanjima, koja
ve odavno ne stanuju u naim gradovima. Nema vie duhova koji
podsjeaju ive na uzajamnu obvezanost. Ah u poretku ustrojenu
pomou moi znanja (naega), kao i u poretku radnog vijeka ih
tvornice, praksa izvrdavanja ostaje moguom.
U odnosu na gospodarstveni sustav ija se pravila i hijerar
hije ponavljaju, kao i uvijek, u znanstvenim ustanovama, pokuaj
mo zabuavati. Na polju znanstvenog istraivanja (koje odreuje
sadanje stanje znanja), s njegovim strojevima i na osnovi preosta-
taka, moe se izigrati vrijeme koje dugujemo ustanovi; proizvesti
tekstualne predmete koji oznaavaju umijee i solidarnosti; igrati
se te igre nekoristoljubive razmjene, ak i ako je gazde i kolege
kanjavaju kad se ne zadovoljavaju zatvaranjem oiju; podrovati
na taj nain zakon koji u znanstvenoj tvornici stavlja rad u slubu
stroja, i, prema istoj logici, postupno niti potrebu za stvaranjem i
obvezu davanja. Poznajem istraivae vine u tom umijeu
obrtanja, koje znai povratak etike, zadovoljstva i izuma u znan
stvenu ustanovu. Bez profita (profit se na strani rada stvara za tvor
nicu), esto uz gubitak, oni neto oduzimaju poretku znanja da bi u
nj urezali umjetnike uspjehe i ispisah grafite svoga duga asti.
Na taj nain baviti se svakodnevnim taktikama, znailo bi praktici
rati obinu umjetnost, nai se u zajednikoj situaciji i uiniti od
pisanja nain zabuavanja.
80
3. po glav lj e
Sn alaen j e: upo rabe i tak tik e
Uspikos mjerama poduzetim da se suzbije ili prikrije zabuavanje
(ili njegove istoznanice), ono se posvuda uuljava i osvaja. Samo
po sebi ono je tek posebni sluaj meu svim praksama koje uvode
zahvate umjetnika i natjecanja suuesnika u sustav reprodukcije i
rascjepkavanja radom i razonodom. Krui, krui ovaj fant: na dje
lu su tisue naina izlaenja na kraj.
S tog stajalita, vie nema reza izmeu rada i razonode. Ta
se dva polja djelovanja sjedinjuju. Ona jedno drugo ponavljaju i
osnauju. Na radnom se mjestu ire kulturalne tehnike koje prikriva
ju ekonomsku reprodukciju fikcijama iznenaenja (dogaaj),
istine (obavijest), ili komunikacije (animacija). S druge strane,
kulturalna proizvodnja nudi polje irenja racionalnim operacijama
koje omoguuju da se upravlja poslom dijelei ga (analiza),
umreujui (sinteza) i omasovljujui (generalizacija). Namee se
drukije razlikovanje od onoga koje razvrstava postupke prema
njihovu mjestu (rada ih razonode) i odreuje ih onda ovisno o tome
na kojem su kvadratu drutvene ahovske ploe smjeteni - u ure
du, u radionici ih u kinu. Postoje razlike drukije vrste. One se
odnose na modalnosti djelovanja, na formalna pravila praksi.
Prelaze one granice izmeu upuivanja na rad ih na razonodu.
Naprimjer, zabuavanje za radna vremena nadovezuje se na sustav
industrijskoga lanca (on je njegova protutea, na istome mjestu)
kao inaica djelovanja koje izvan tvornice ( na drugome mjestu)
ima oblik majstorijanja.
81
Iako su ovisne o mogunostima koje nude okolnosti, te po
prene taktike ne podreuju se zakonitosti mjesta. Ono ih ne odreu
je. U tom smislu, nije im lake odrediti mjesto negoli tehnokrat-
skim (i skripturalnim)strategijamakoje tee stvoriti mjesta primje
rena apstraktnim modelima. J edne od drugih razlikuju tipovi ope
racija u prostorima koje su strategije kadre proizvesti, umreiti i
nametnuti, dok se taktike mogu njima samo koristiti, manipulirati
ih i izigrati.
Valja stoga odrediti sheme operacija. Kao to u knjievnosti
razlikujemo stilove ili naine pisanja, moemo razlikovati
naine injenja - hodanja, itanja, proizvoenja, govorenja itd.
Ti stilovi djelovanja interveniraju na polju koje ih ureuje na prvoj
razini (primjerice, sustav tvornice), ah oni pritom u nj unose neki
nain stjecanja koristi koji slijedi druge propise i koji, ini se, stvara
neku drugu razinu tijesno povezanu s prvom (poput zabuavanja
za radna vremena). Slini nainima koritenja, ti naini injenja
upriliuju igru raslojavanjem razliitih i isprepletenih funkcionira
nja. Tako naine stanovanja (u nekoj kui ih u jeziku) primjerene
rodnoj Kabihji, stanovnik Magreba u Parizu ih u Roubaixu, unosi
u sustav koji mu namee ivot u novogradnji ih sluenje francuskim.
On se s tim sustavom nad-mee, i tom si kombinacijom stvara pro
stor igre za naine koritenja prisilnoga poretka mjesta i jezika. Ne
naputajui mjesto na kojemu mora ivjeti i koje mu odreuje za
kon, on u nj uvodi pluralitet i stvaralatvo. Umijeem obitavanja
meuprostora postie on nepredviene uinke.
Ti naini koritenja - ili radije prenamjene - umnoavaju
se sa irenjem pojave akulturacije, naime, s premjetanjima koja
odmjenjuju identifikaciju s mjestom (ivota ih rada) nainima ih
metodama prijelaza. To ne prijei da oni odgovaraju veoma sta
rom umijeu snalaenja. J a ih nazivljem uporabama, iako rije
najee oznaava stereotipne postupke koje je preuzela i ponavlja
ih kakva skupina, njezine obiaje i navade. Problem se nahodi u
dvosmislenosti rijei, jer se radi o tome da se u uporabama pre
poznaju akcije ( u vojnom znaenju rijei) koje imaju vlastita
82
pravila i inventivnost ispotiha organizirajui mravlji posao potro
nje.
Uporaba ili potronja
Nakon mnogo izvanrednih radova koji su ralanjivali kulturalnu
robu, sustav njezine proizvodnje,1kartu njezine raspodjele i ras-
poreenost potroaa na toj karti,2ini se moguim promotriti tu
robu ne samo kao danost na osnovi koje se mogu izraditi statis
tike tabele njezina optjecaja ih oznaiti ekonomsko funkcionira
nje njezina irenja, ve i kao repertoar s kojim korisnici obavljaju
sebi svojstvene radnje. Nadalje, te injenice vie nisu danosti naih
prorauna, nego leksik njihove prakse. Tako kad su jednom rala
njene slike to ih alje televizija i vrijeme provedeno ispred pri
jemnika, preostaje pitati se to potroae//s tim slikama i tijekom
tog vremena. to ini petsto tisua kupaca publikacije Informa-
tion-sante, kupci supermarketa, praktiari gradskog prostora i po
troai s novinskim pripovijestima i legendama, to ine s onim to
apsorbiraju, primaju i plaaju? to oni s time ine?
Zagonetka potroaa-sfinge. Njegova se injenja upisuju u
mreu televizijske, urbanistike i trgovake proizvodnje. Ona su to
manje vidljiva to je mrea okvira tjenja, podatnija, totalitamija.
Promjenjiva oblika dakle, ili boje zida, nestaju ona u kolonizator
skim organizacijama iji proizvodi ne ostavljaju vie mjesta na
kojemu bi potroai mogli pribiljeiti svoju djelatnost. Dijete jo
ara i pravi mrlje na svom kolskom udbeniku; ak i ako je kanjeno
za taj zloin, ono si stvara neki prostor, oznauje postojanje autora.
Telegledatelj ne pie vie nita na ekranu svog prijemnika. On je
razvlaten proizvoda, iskljuen iz oitovanja. On gubi svoja autor
ska prava da bi postao, kazah bismo, puki primatelj, zrcalo jed
noga mnogooblinog i narcisoidnog glumca. Naposljetku e postati
slika strojeva koji njega vie ne trebaju da bi djelovah, reproduk
cija nekog stroja - samca.3
83
Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionistikoj, centraliziranoj,
spektakularnoj i bunoj proizvodnji suprotstavlja se posve druki
ja proizvodnja, nazvana potronjom, kojoj su obiljeje lukavstva,
razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neu
morni amor, rijeju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlasti
tim proizvodima (gdje bi za njih nala mjesta?), nego u umijeu
koritenja onih koji su joj nametnuti.
Ve se dugo prouavaju pritajeni pa ipak kljuni obrati koje
u drugim drutvima izaziva potronja. Tako je spektakularni us
pjeh panjolske kolonizacije indijanskih domorodaca izigran tije
kom potonje primjene: iako podreeni, ako ne i s time pomireni,
Indijanci su se esto koristili zakonima, praksama i predodbama,
koji su im bili nametnuti silom ili nagovorom, u druge svrhe od
onih osvajaa; oni su s njima inili neto drugo; podrivali su ih
iznutra - ne odbacujui ih ili preobraavajui (a i toga je bilo),
nego na tisue naina njihova koritenja u slubi propisa, obiaja i
uvjerenja stranih kolonizaciji koju nisu mogli izbjei.4Oni su meta-
forizirali vladajui poredak: uinili su da djeluje u drugom regis
tru. Oni su ostajali drukiji, unutar sustava koji su asimilirah i koji
je njih asimilirao izvana. Oni su ga izigrah ne naputajui ga. Procesi
potronje zadrali su svoju razliitost na samom prostom koji je
ustrojio osvaja.
J e h rije o ekstremnom sluaju? Nije, unato tome to je u
osnovi indijanskog otpora bilo pamenje istetovirano pritiskom,
prolost upisana u tijelo.5U manjoj mjeri, isti proces nalazimo u
nainu na koji se puke sredine slue kulturalnim dobrima koje
im odailju elite proizvoditeljice jezika. Nametnuta znanja i sim
bolike postaju za njihove primatelje, koji nisu njihovi tvorci, pred
metom manipulacije. J ezik koji je proizvela neka drutvena kate
gorija posjeduje sposobnost da proiri svoje osvajanje na iroka
polja svog okruenja, na pustinje u kojima se ini da nema nie
ga tako artikuliranog, ali je on tamo uhvaen u stupicu svoje asi
milacije gustiem procedura to su ga osvajau uinile nevidljivim
njegove pobjede. Koliko god bila spektakularna, njegova povla
84
tenost lako bi mogla biti tek prividna, ako slui jedino kao okvir
tvrdoglavim, lukavim svakodnevnim praksama koje se njime slue.
Ono to nazivljemo vulgarizacijom ili degradacijom kulture,
u tom bi sluaju bilo tek jedan vid, karikaturalan ili djelomian,
osvete taktika korisnika nad vladajuom moi proizvodnje. U sva
kom sluaju, potroa se ne moe identificirati ili svrstati prema
novinskim ili trgovakim proizvodima koje troi: izmeu njega (koji
se njima slui) i tih proizvoda (pokazatelja poretka koji mu je
nametnut), postoji vei ili manji raskol otvoren njegovim upora
bama.
Stoga valja ralaniti samu uporabu. Primjera ima u izo
bilju, nadasve u vezi s jezikom, povlatenim poljem za utvrivanje
pravila svojstvenih tim praksama. Gilbert Ryle, sluei se saus-
sirovskom razlikom izmeu jezika (sustava) i govora (ina),
usporedio je prvi s kapitalom, a drugi s operacijama koje on omo
guuje: sjedne strane, zaliha; s druge, poslovi i uporabe.6U slua
ju potronje, gotovo bismo mogli kazati da proizvodnja daje kapi
tal, a da korisnici, poput stanara, stjeu pravo obavljanja operacija
s tom glavnicom, a da pritom nisu njezini vlasnici. Ah ta uspored
ba vrijedi jedino za odnos izmeu znanja jezika i govornih inova
{speech acts). Samo u vezi s time, ve se postavio niz pitanja i
kategorija koje su omoguile, nadasve nakon Bar-Hillela, otvoriti
u prouavanju jezika {semiozi ih semiotici) posebni odjeljak {naz
van pragmatika) posveen uporabi ili indexical expressions, naime
rijeima i reenicama ija se referencija ne moe odrediti bez
poznavanja konteksta uporabe.7
Kasnije emo se vratiti tim istraivanjima koja rasvjetljuju
cijelo polje svakodnevnih praksi (uporaba jezika), ah zasad e dosta-
jati da napomenemo kako se ona oslanjaju na problematiku iska
zivanja.8Stavljajui in u odnos prema okolnostima, uporabni
konteksti {contexts of use) upuuju na tragove koji odreuju go
vorni in (ih jezinu praksu) i njezini su uinci. Iskazivanje je jedan
model tih obiljeja, ali emo ih jo pronai u odnosu to ga druge
prakse (hodati, govoriti itd.) odravaju s nejezinim sustavima. Iska
85
zivanje naime pretpostavlja: 1. ostvarivanje jezinog sustava go
vorom koji mu aktualizira mogunosti (jezik je stvaran jedino u
govomome inu); 2. prisvajanje jezika od strane govornika koji
njime govori; 3. uvoenje sugovornika (stvarnog ili zamiljenog),
i prema tome sklapanje relacijskog ugovora ili nagovora (govori
mo nekome); 4. uvoenje neke sadanjosti inom onoga ja koje
govori i, slijedno tome, budui da je sadanjost pravo izvorite
vremena, ogranizacija neke vremenitosti (sadanjost stvara neko
prije i neko poslije) te postojanje nekoga sada koje je prisutnost
u svijetu.9
Ti initelji (ostvariti, prisvojiti, stupiti u odnose, smjestiti se
u vremenu) ine od iskazivanja, pa onda i uporabe, stanovit splet
okolnosti, vorite neodvojivo od konteksta iz kojega ga apstrakt
no luimo. Neodvojiv od sadanjeg trenutka, od posebnih okol
nosti i od stanovitog injenja (proizvoditi jezik i mijenjati dinamiku
odnosa), govorni je in neka vrsta stjecanja koristi od jezika, i ope
racije nad jezikom. Mogli bismo pokuati primijeniti njegov mo
del na mnogim nejezinim praksama, polazei od pretpostavke da
sve te uporabe potjeu od potronje.
Valjalo bi jo odrediti narav tili operacija sluei se drugom
preicom, ne vie u ime odnosa koje one odravaju s kakvim su
stavom ili poretkom, nego utoliko to odnosi snaga odreuju mree
u koje se one upisuju i ograniavaju okolnosti koje mogu iskoristi
ti. Nadalje, od jezinog okvira valja prijei na polemoloki okvir.
Rije je o borbi ili igri izmeu snanoga i slaboga, i o akcijama
koje preostaju kao mogue slabima.
Strategije i taktike
Nepoznati proizvoai, pjesnici svoga posla, pronalazai putelja-
ka u dunglama fiinkcionalistike racionalizacije, potroai proiz
vode neto to posjeduje lik linije zaleta, o kojima govori De-
ligny.10One utiru neodreene putanje,11prividno besmislene jer
nisu sukladne sagraenu, upisanu i predoblikovanu prostoru kroz
86
koji se kreu. To su nepredvidljive reenice na mjestu ureenu
organizacijskim tehnikama sustava. Iako im kao graa slue rjenici
preuzetih jezika (onih televizije, novina, supermarketa ili urbanih
rjeenja), iako ostaju u okvirima propisanih sintaksi, (vremenski
modusi radnog vremena, paradigmatske organizacije mjesta itd.),
ti prijelazi ostaju heterogeni sustavima u koje se uvlae i u koji
ma si zacrtavaju lukavstva razliitih interesa i elja. Oni krue,
dolaze i odlaze, preplavljuju i nasukavaju se u nametnutu reljefu,
pjenuavi nanosi mora koje se probija meu stijenama i labirinti
ma postojeeg poretka.
Statistike ne znaju gotovo nita o toj vodi koju u naelu
reguliraju institucionalne mree i koje ona zapravo malo-pomalo
podlokava i premjeta. Zapravo, ne radi se o tekuini, koja krui u
slobodnim poljima izmeu vrste grae, nego o drukijim pokreti
ma, koji se koriste elementima terena. Statistike se, meutim, za
dovoljavaju da razvrstaju, izraunaju i postave na plou te elemente
- leksikejedinice, reklamne slogane, televizijske slike, izraene
proizvode, sagraena mjesta itd. - a to ine s kategorijama i taksi-
nomijama primjerenim industrijskoj ili administrativnoj proizvod
nji. Zato one obuhvaaju samo grau koju koriste potroake prakse
- materijal koji je oevidno onaj koji proizvodnja namee svima -
a ne navlastitu formu tih praksi, njihov potajni i lukavi pokret,
naime samu djelatnost snalaenja. Snaga tih rauna lei u sposob
nosti dijeljenja, ali ta analitika sposobnost ukida mogunost pred
stavljanja prijelaznih taktika koje, prema vlastitim kriterijima, iza
biru dijelove uzete iz golemih proizvodnih cjelina da bi od njih
sastavile izvorne pripovijesti.
Vano je ono to se koristi, a ne naini koritenja. Paradok
salno, potonji postaju nevidljivi u svijetu uopene kodifikacije i
razvidnosti. Od tih voda koje se posvuda uvlae vidljivi su tek uinci
(koliina i mjesto potroenih proizvoda). One kolaju, a da ih se ne
vidi, vidljive jedino predmetima koje pokreu ili uklanjaju. Prakse
potronje sablasti su drutva koje nosi njihovo ime. Poput duho
87
va odneko, one predstavljaju vieoblini i okultni postulat proiz
vodne djelatnosti.
Da bih izvijestio o tim praksama, utekao sam se kategoriji
putanje.12Ona bi trebala prizvati vremenski pokret u prostoru,
naime, jedinstvo dijakronijskoga slijeda prijeenih toaka, a ne lik
to ga te toke tvore na mjestu za koje se pretpostavlja daje sinkro-
nijsko ih akronijsko. Ustvari, to je predstavljanje nedostatno,
budui da se putanja upravo zacrtava i daje vrijeme u kojemu se
pokret nahodi na taj nain svedeno na crtu koju oko totalizira, itljivu
u hipu: na odreeno polje projicira se hod etaa gradom. Kako
god bilo korisno to oplonjenje, ono preinauje vremensku ar
tikulaciju mjesta u spacijalnirnz toaka. Radnju je odmijenio crte.
Reverzibilni znak (jednom projiciran na karti, iitava se u dva
smjera) zamijenila je nerazdruiva praksa pojedinih trenutaka i
sluajeva, dakle ireverzibilna (ne moemo se vratiti u vremenu
ih obnoviti proputenu priliku). Na djelu je dakle trag umjesto i
nova, relikvija umjesto performansi: ona je tek njihov ostatak, znak
njihova brisanja. Ta projekcija postulira mogunost da se jedno
(taj trag) uzme za drugo (radnje izvedene u danim prigodama). Na
djeluje qui pro quo (jedno zamjenjuje drugo) svojstven redukcija
ma koje mora provesti funkcionalno upravljanje prostorom da bi
bilo djelotvorno. Valja pribjei drugom modelu.
Razlikovanje izmeu strategija i taktika izgleda nudi
primjereniju poetnu shemu. Nazivljem strategijom raunanje (ih
manipulaciju) s odnosom snaga koje postaje mogue od trenutka
kad se dade izdvojiti jedan subjekt volje i moi (poduzee, vojska,
grad, znanstvena ustanova). Ona ustanovljuje mjesto koje se moe
odrediti kao vlastito i biti osnovom s koje se moe upravljati od
nosima s izvanjskou sastavljenom od meta ih prijetnji (muterije
ili konkurenti, neprijatelji, selo u okolici grada, ciljevi i predmeti
istraivanja itd.). Kao management, svaka strategijska raciona
lizacija najprije nastoji razlikovati u nekom okruenju neto to
joj je navlastito, naime mjesto vlastite moi i htijenja. Kartezi-
janski potez, ako hoete: zaokruiti neto vlastito u svijetu koji su
88
zaarale nevidljive moi Drugoga. Potez znanstvene, politike ili
vojne modeme.
Uvoenje raskida izmeu vlastitog mjesta i njegove dru-
gosti prate vane posljedice od kojih neke valja odmah naznaiti:
1. Vlastito jest pobjeda mjesta nad vremenom. Ono omo
guuje kapitalizaciju steenih prednosti, pripremu buduih irenja
i na taj nain stjecanje neovisnosti u odnosu na promjenjivost okol
nosti. To je ovladavanje vremenom utemeljenjem neovisnoga mjes
ta.
2. To je takoer i ovladavanje mjestom pomou vida. Podjela
prostora omoguujepanoptikupraksu poevi od mjesta s kojega
pogled preobraava strane snage u predmete koje se moe proma
trati i mjeriti, nadzirati, dakle i ukljuiti u svoje vienje.13Vidjeti
(daleko) znai takoer predvidjeti, preduhitriti vrijeme iitava-
njem kakva prostora.
3. Bilo bi opravdano odrediti mo znanja tom sposobnou
preobraavanja neizvjesnosti povijesti u itljive prostore. Ali, tonije
je prepoznati u tim strategijama posebnu vrstu znanja, ono koje
podrava i odreuje mo da si podarimo vlastito mjesto. Zato su se
vojne ili znanstvene strategije uvijek stvarale zahvaljujui uspostavi
vlastitih polja (neovisni gradovi, neutralne ili neovisne us
tanove, nepristrani znanstveni istraivaki laboratoriji itd.). Dru
gim rijeima, stanovita moje pretpostavka tog znanja, a nije samo
njegova posljedica ili atribut. Ona ga omoguuje i odreuje mu
obiljeja. Ona se u tom znanju stvara.
Za razliku od strategije (iji uzastopni likovi pomiu tu odve
formalnu shemu i iju bi povezanost s osobitim povijesnim ustro
jem racionalnosti takoer trebalo utvrditi), taktikom nazivljem pro
raunato djelovanje odreeno odsutnou vlastitoga mjesta. Njego
vu neovisnost dakle ne uvjetuje nikakvo izvanjsko ogranienje.
Jedino je mjesto taktike mjesto drugoga. Zato ona mora postupati
prema podruju koje joj je nametnuto kao da ga ustrojuje neka
strana sila. Ona ne raspolae sredstvom da opstoji sama po sebi, na
89
razdaljini, u poloaju povuenosti, predvianja i okupljanja sebe:
ona je pokret unutar vidnoga polja neprijatelja, kao stoje kazao
von Biilow,14i u prostom koji on nadzire. Ona dakle nije u mo
gunosti zacrtati neki globalni projekt niti sagledati u totalu nepri
jatelja u odreenom prostom, vidljivog i objektivno sagledljivog.
Djeluje od zahvata do zahvata. Koristi se okolnostima i o njima
ovisi, bez prostora u kome bi mogla uskladititi svoja dobra, po
veati posjed i predvidjeti izlaze. To to ona stjee ne uva se. To
ne-mjesto omoguuje joj besumnje pokretljivost, ali u poslunosti
spram neizvjesnosti vremena, kako bi u letu uhvatila mogunosti
to ih prua trenutak. Valja joj, budnoj, iskoristiti pukotine to ih
otvara stjecaj posebnih prilika u nadgledanju vlasnike moi. Ona
je potkrada. Stvara joj iznenaenja. Moe se zatei tamo gdje je ne
oekuju. Dosjetljiva je.
Ustvari, taktika je umijee slaboga. Clausewitz je to uoio u
vezi s lukavstvom u svojoj raspravi o ratu. to mo vie raste, to si
manje moe dopustiti pokretanje dijela svojih sredstava da bi proiz
vela prijevame uinke: ustvari, opasno je upotrijebiti veliku silu za
privide, budui da je ta vrsta demonstracije openito uzaludna i
da ozbiljnost gorke nude ini neposredno djelovanje toliko hit
nim te nema mjesta za takvu igru. Snage se raspodjeljuju i ne
izlau se opasnosti da bi hinile. Mo je obvezana samom svojom
vidljivou. Naprotiv, lukavstvo je mogue slabome i nerijetko je
ono jedino mogue, poput posljednje slamke: to su slabije one
snage koje su podreene stratekoj upravi, to im je vie na raspola
ganju lukavstvo.15Prevedimo: to se prije strategija preobraava u
taktiku.
Clausewitz takoer usporeuje lukavstvo s doskoicom J ed
nako kao to je doskoica potez obmane glede predobi i pojmova,
lukavstvo je potez obmane glede ina.16Znai to navijestiti nain
na koji se taktika, zapravo zahvat obmane, neoekivano uvlai u
neki poredak. Umijee zadavanja udarca jest posjedovanje smisla
za prigodu. Prema postupcima koje Freud navodi u vezi s do
sjetkom,17ona spaja smiono zbliene elemente da bi bacila ne
90
oekivano svjetlo na jezik kakva mjesta i pogodila adresata. Zebre,
rasjekline, naprsline i pronalasci u mrei kakva sustava, naini
djelovanja potroaa praktini su istoznanici dosjetkama.
Bez vlastita mjesta, bez globalizirajueg uvida, slijepa i pro
nicava kakvom se biva u dodiru tijela o tijelo bez razmaka, uprav
ljana sluajem vremena, taktika je odreena odsutnou moi, kao
to strategiju ustrojuje postulat moi. S tog bi se stajalita njezina
dijalektika mogla rasvijetliti starim umijeem sofistike. Tvorac ve
likoga stratekog sustava, Aristotel, ve se mnogo zanimao za
procedure tog neprijatelja koji je, prema njemu, poremetio poredak
istine. Toga mnogooblinog, brzog, iznenaujueg protivnika on
je odredio tako da bismo ga, imajui na umu rastezljivost sofistike,
u konanici mogli primijeniti i za odreenje taktike kako je ja ov
dje razumijem: rije je, kao to je kazao Corax, o tome da se naj
slabiji poloaj uini najjaim.18U svojoj paradoksalnoj saetosti,
taj izrijek ocrtava odnos snaga koji je u naelu duhovnog stva
ralatva, jednako ustrajan koliko i istanan, neumoran, spremno
oekujui svaku priliku, raspren na poljima vladajueg poretka,
ne priznajui pravila koja postavlja i namee racionalnost utemelje
na na pravu steenom vlasnitvom.
Strategije su dakle akcije koje, zahvaljujui ustanovljenju
nekog mjesta moi (posjedovanju ega vlastitoga), izboruju teorij
ska mjesta (sustave i totalizirajue govore) sposobna izrei cjelinu
fizikih mjesta na koja su snage rasporeene. One kombiniraju te
tri vrste mjesta i nastoje ovladati jednima preko drugih. One se
prema tome opredjeljuju za odnose mjesta. Ako nita, nastoje u
njih uvesti vremenske odnose analitikim pridodavanjem vlasti
tog mjesta svakome posebnom elementu i kombinatorikom or
ganizacijom pokreta svojstvenih jedinicama ili cjelinama jedinica.
Model im je bio vojniki prije no to je postao znanstveni. Tak
tike su procesi ija vrijednost ovisi o vanosti to je pridaju vre
menu - okolnostima to ih odreeni trenutak uplitanja preobraava
u povoljnu prigodu, brzini pokreta koji mijenjaju organizaciju pro
stora, po odnosima izmeu uzastopnih trenutaka udara, moguim
91
krianjima heterogenih trajanja ritmova itd. U tom smislu, razlika
izmeu jednih i drugih upuuje na dvije povijesne opcije u smislu
djelovanja i sigurnosti (opcije koje uostalom prije ovise o prisila
ma negoli o mogunostima): strategije raunaju na otpor koji us
postava nekog mjesta prua vremenskom troenju; taktike zanima
spretno koritenje vremena, prigoda koje ono prua i takoer igre
koju uvodi u temelje moi. ak ako se metode kojima se koristi
svakodnevno umijee ratovanja nikad ne oituju u tako jasno ocr
tanu liku, ipak ostaje injenica da ulog na mjesto ili na vrijeme
razlikuje naine djelovanja.
Retorike praksi, tisuljetna lukavstva
Razliite teorijske referencije omoguit e da bolje odredimo tak
tike ili polemologiju slaboga. To je posebice sluaj s figurama
i obratima koje prouava retorika. Freud ih je uostalom ve
oznaio u svom istraivanju dosjetke i oblika koje, na polju poret
ka poprimaju, povratci potisnutoga: verbalna ekonomija i saimanja,
dvostruki smislovi i besmislovi, premjetanja i aliteracije, viestruka
uporaba iste grae itd.19Nimalo ne ude te homologije izmeu
praktikih lukavstava i retorikih pokreta. U odnosu na zakonitosti
sintakse i pravog znaenja, naime, u odnosu na opu definiciju
ega pravog, za razliku od onoga to to nije, dobri i loi obrati
retorike odvijaju se na polju koje je na taj nain bilo stavljeno na
stranu. To su manipulacije jezika ovisne o prigodi i namijenjene
zavoenju, hvatanju, ili iskrivljavanju jezinog poloaja primate
lja.20Dok gramatika nadzire vlastitost termina, retorike prei
nake (metaforika skretanja, eliptika saimanja, metonimijska
umanjenja itd.) oznaavaju koritenje jezika od strane govornika u
posebnim situacijama jezinih obrednih i stvarnih borbi. One su
pokazatelji potronje i igre snaga. Proizlaze iz problematike iska
zivanja. Nadalje, unato tome (ili zbog toga) to su ti naini go
vorenja u naelu iskljueni iz znanstvenog govora, oni priskrblju
ju ralambi naina govorenja niz modela i hipoteza. Napokon,
92
oni su samo inaice u sklopu ope semiotike taktika. Dakako, da bi
se razradila ta semiotika, trebalo bi se utei umijeima miljenja i
djelovanja razliitima od onih koja su racionalno utemeljena na
razgranienju vlastitoga: od ezdeset i etiri heksagrama kineskoga
I-Chinga21ili grkog metisa22 do arapskoga hila,23 naznauju se
druge logike.
Nije mi nakanom neposredno uspostavljanje semiotike.
eljom mije predloiti nekoliko naina razmiljanja o svakodnev
nim praksama potroaa, otpoetka pretpostavivi da su u poetku
one taktike vrste. Stanovati, kruiti, govoriti, itati, ii na trnicu
ili kuhati, te djelatnosti, izgleda, odgovaraju obiljejima taktikih
lukavstava i iznenadnih zahvata: smicalice slaboga u poretku
koji je uspostavio jaki, umijee zadavanja udaraca na polju dru
goga, lukavstvo lovca, manevarska i vieoblina pokretljivost, klik-
tavi, poetini i ratniki izumi.
Moda su one potvrda nekoga bezvremenog umijea koje
nije samo ustrajalo kroz ustanove uzastopnih drutveno-politikih
poredaka nego see i mnogo dalje od naih povijesti i nadovezuje
se na udne solidarnosti s onu stranu granica ovjeanstva. Te prakse
predstavljaju zapravo neobine analogije i kao da pripadaju
predanoj inteligenciji, zajedno s hinjenjima, potezima i obratima
to ih neke ribe ili biljke izvode s nevjerojatnom spretnou. Pro
cedure tog umijea nahode se u davnini ivota i kao da ne nadilaze
samo strateku raspodjelu povijesnih ustanova, ve i prekid
obiljeen institucijom svijesti. Osiguravaju one formalni kontinu
itet i trajnost sjeanja bez jezika, od dna oceana do ulica naih
megapolisa.
U svakom sluaju, na ljestvici suvremene povijesti, takoer
se ini da su poopenje i irenje tehnokratske racionalnosti stvori
li, izmeu oica sustava, rascjepkavanje i bujanje tih praksi kojima
su neko upravljale stabilne mjesne jedinice. Taktike sve vie skreu
s putanje. Izglobljene iz tradicionalnih zajednica, koje su im
odreivale djelovanje, poinju one lutati posvuda u prostoru koji
93
se objedinjuje i iri. Potroai se pretvaraju u doseljenike. Sustav u
kojemu oni krue odve je irok da bi se negdje zaustavili, ali i
odve premreen da bi mu mogli uzbjei ili prebjei drugdje. Drug
dje vie ne postoji. Uslijed toga, mijenja se i strateki model, kao
daje izgubljen u svojoj uspjenosti: poivao je na odreenju ega
vlastitoga koje se razlikovalo od svega ostaloga; sada je on postao
sve. Moglo bi se dogoditi da, malo-pomalo, iscrpi svoje preobraz-
bene sposobnosti i da tvori jedino prostor (jednako totalitaran kao
nekadanji svemir) u kojemu bi djelovalo drutvo kibemetikoga
tipa, preputeno Brownovu gibanju nevidljivih i bezbrojnih takti
ka. Bih bismo suoeni s bujanjem neizvjesnih i nenadgledivih ma
nipulacija unutar goleme mree dmtveno-ekonomskih prisila i osi
guranja: milijarde gotovo nevidljivih pokreta, koji se odvijaju na
sve istananijoj povrini jedinstvenog, stalnog i svima vlastitoga
mjesta. J e li to ve na djelu ih je to tek budunost velikoga grada?
Ostavljajui po strani vietisuljetnu arheologiju lukavsta-
va, jednako kao i mogunost njihove mravinjake budunosti,
prouavanje nekoliko svakodnevnih taktika u optjecaju ne smije
unato svemu zaboraviti obzorje s kojega one dolaze, niti, na
drugom kraju, kamo bi mogle otii. Podsjeanje na te daleke prolos
ti ih budunosti omoguuje barem da se odupremo posljedicama
analize, kljune, ali esto iskljuive i opsesivne, koja nastoji opisa
ti ustanove i mehanizme represije. Ne udi povlatenost koju uiva
problematika represije na polju istraivanja: znanstvene ustanove
pripadaju sustavu koji prouavaju; prouavajui ga, one se prila
gouju dobro znanome anru povijesti obitelji (kritika ideologije
ne mijenja nita u njezinu funkcioniranju, budui da kritika stvara
privid odmaka unutar pripadnosti); pridodaju one ak i uznemiru
juu dra vragova ili vukodlaka o kojima se pripovijesti priaju
uveer kod kue. AJi to pojanjenje aparata njime samime nedostat
no je utoliko to ne vidi prakse koje su mu heterogene i koje po
tiskuje ili vjeruje da potiskuje. Pa ipak, one imaju velike izglede da
nadive takoer i taj aparat i, u svakom sluaju, one su takoer
sastavni dio drutvenog ivota, to otpornije to su savitljivije i
94
podesenije stalnim promjenama. Promatrajui tu prolaznu i trajnu
stvarnost, stjee se dojam da se istrauje tamna strana drutva, no
dulja od dana, tamna prostirka na kojoj se pomaljaju uzastopne
ustanove, morski beskraj na kojemu bi se drutveno-ekonomski i
politiki aparati nadavali poput privremenih otoka.
Zamiljeni krajolik istraivanja nije bez vrijednosti, ak i
ako nije strogo odreen. On tako obnavlja ono to se neko oznaa
valo nazivom puka kultura, ali da bi ono to se prikazivalo kao
ukalupljujuu silu povijesti preobrazilo u pokretnu beskonanost
taktika. On dakle zadrava prisutnom strukturu drutvenoga ima
ginarnog odakle pitanje neprestance poprima razliite oblike i izno
va se postavlja. On takoer titi od uinaka ralambe koja nuno
zahvaa te prakse samo na rubovima tehnikoga aparata, gdje one
preinauju ih pobijaju njegove instrumente. Na taj je nain i samo
prouavanje marginalno u odnosu na pojave koje prouava. Krajo
lik koji uprizoruje te pojave na imaginaran nain ima dakle vrijed
nost korekcije i globalne terapeutike protiv njihove redukcije spo
radinim propitivanjem. On barem osigurava njihovu prisutnost
kao sablasti. Taj povratak na drugu pozornicu podsjea na odnos
to ga iskustvo takvih praksi odrava s onime to od njih ostaje iza
ralambe. To je dokaz, neizbjeno fantastian i neznanstven, ne
razmjera izmeu svakodnevnih taktika i stratekoga pojanjenja.
Koliko se toga upisuje od onoga to svatko ini? Razliku izmeu
toga dvojega uva slika, sablast strunoga i nijemoga tijela.
95
II. dio
TEORIJ E UMIJ EA DJ ELOVANJ A
Sv ak o dn ev n e prak s e
Svakodnevne prakse proizlaze iz goleme cjeline koju je teko
razgraniiti, a proizvoljno bismo je mogli oznaiti kao cjelinu pro
cedura. To su sheme djelovanja i tehnikih manipulacija. Poevi
od nekoliko nedavno provedenih i kljunih ralambi (Foucault,
Bourdieu, Vemant i Detienne itd.), mogue ih je, ako ve ne odrediti,
a ono barem tonije iskazati njihovo djelovanje u odnosu na govor
(ih na ideologiju, kao to kae Foucault), na steeno znanje
(Bourdieuov habitus) i na oblik vremena koji zovemo prigoda (kai-
ros o kojemu su govorili Vemant i Detienne). Naini su to n^koje
se moe obiljeiti neka posebna tehninost, a u isti mah smjestiti
njezino prouavanje u aktualnu geografiju istraivanja.
Smjetajui ovaj esej u iru cjelinu, na mjesto koje je ve
bilo ispisano (usprkos fikciji bijele stranice, mi uvijek piemo pre
ko ve napisanog), nije mi nakanom izraditi popis, nuno iluzoran,
teorijskih i deskriptivnih radova koji su ustrojili pitanje ih ga osvi
jetlili u prolazu, pa ak niti naprosto priznati svoje dugovanje. U
igri je status ralambe i njezin odnos prema predmetu. Kao to je
sluaj u radionici ih laboratoriju, predmeti proizvedeni istraivanjem
posljedica su njegova vie ih manje izvornog doprinosa polju na
kojemu je bilo mogue. Upuuju oni, prema tome, na neko stanje
pitanja, naime na mreu profesionalnih i tekstualnih razmjena, na
dijalektiku rada u tijeku (ako dijalektikom oznaujemo, kao
stoje bio sluaj u 16. stoljeu, pokrete odnosa izmeu razliitih
pristupa na istoj pozornici, a ne mo pridodanu nekome posebnom
mjestu da totalizira ih nadie te razlike). S tog stajalita, pred
99
meti naeg istraivanja nisu odvojivi od duhovne i drutvene trgo
vine koja ustrojuje njihovu razglobljenost i njihova premjetanja.
Zaboravi li na zajedniki rad u koji se upisuje, izdvoji li
predmet svoga diskursa iz povijesne geneze, autor nijee svoju
stvarnu situaciju. Stvara fikciju vlastitog mjesta. Usprkos suprotnim
ideologijama koje je mogu pratiti, izdvajanje odnosa subjekt-ob-
jekt ili odnosa diskurs-objekt apstrakcija je koja proizvodi autor
sku simulaciju. Ona brie tragove pripadnosti istraivanja stano
vitoj mrei - tragove koji uvijek ustvari osporavaju autorska prava.
Ona prikriva uvjete proizvodnje govora i njegova predmeta. Tu
zanijekanu genealogiju odmjenjuje teatar koji kombinira privid
predmeta i privid autora. Diskurs e prema tome sauvati obiljeje
znanstvenosti budu li jasno izneseni uvjeti i pravila njegova na
stajanja i ponajprije odnosi iz kojih je proistekao.
Ovo skretanje iznova vodi dugovanju, ah kao kljunom i
nitelju svakoga novog diskursa, te vie nije rije o posudbi koju
iskazano tovanje ili priznanje mogu iskupiti. Tako, budimo na tre
nutak lirini, Panurge bi u tome vidio znak sveope solidarnosti.
Svako vlastito mjesto mijenja ono to je od drugih ve tamo bilo.
Zato je jednako tako iskljueno objektivno predoavanje tih
bliskih ili dalekih poloaja koje nazivljemo utjecajima. Pojav
ljuju se oni u tekstu (ili u odreenju nekog istraivanja) u vidu
uinaka preinake i rada koji su u njemu proizveli. Dugovanja se ne
pretvaraju u predmete. Uz razmjene, itanja i suprotstavljanja koji
tvore uvjete njegove mogunosti, svako je prouavanje zrcalo s
tisuu faceta (druge se pojavljuju posvuda u tom prostoru), ali slom
ljeno i iskrivljeno zrcalo (drugi se u njemu fragmentiraju i mije
njaju).
100
4. po glav lj e
Fo ucault i Bo urdieu
1. Rasprene tehnologije: Foucault
Namah se postavlja problem odnosa tih procedura i diskursa. One
nemaju repetitivnu utvrenost obreda, obiaja ili refleksa - znanja
koje se vie ili jo ne oituje kao diskurs. Njihova ih pokretnost
neprestance prilagouje raznolikosti ciljeva i poteza, ali one pri
tom ne ovise o verbalnu pojanjenju. J esu li meutim neovisne?
Taktike u govoru mogu, kao to smo vidjeli, biti formalnim zna
kom taktika bez govora.1Tako ti naini miljenja uloeni u naine
djelovanja ine neobian - i masivan - sluaj odnosa to ih prakse
odravaju s teorijama.
U knjizi u kojoj prouava kako su se ustrojile procedure
zatvorskoga, kolskoga i lijenikoga nadzora na poetku 19.
stoljea, Michel Foucault umnoava sinonime, rijei plesae,
uzastopna pribliavanja jednome nemoguem vlastitom imenu:
dispozitivi, instrumentacije, tehnike, mehanizmi, mai
nerije itd.2Neizvjesnost i pokretljivost stvari u jeziku ve su jedan
pokazatelj. Ali sama pripovijest koju on pripovijeda, ono o gole
mom quipro quou, iskazuje i uspostavlja dihotomiju izmeu ideo
logija i procedura, utvrujui njihove razliite razvoje i presije
canja. Zapravo on propituje proces ukrienja: mjesto to su ga za
uzimali reformistiki projekti s kraja 18. stoljea kolonizirale su,
vampirizirale disciplinarne procedure koje otad ustrojuju drutve
101
ni prostor. Ta policijska pripovijest o zamjeni tijela zacijelo bi se
svidjela Freudu.
U Foucaulta, drama se, kao i uvijek, odigrava izmeu dviju
sila kojima lukavstvo vremena obre odnos. S jedne strane, ideo
logija prosvjetiteljstva revolucionarna je na polju kaznenog prava.
Smrtnu kaznu Ancien Regimea, krvavi obred tijela nad tijelom,
koji teatralizira pobjedu kraljevskog poretka nad zloincima iza
branim zbog njihove simbolike vrijednosti, reformistiki projekti
18. stoljea ele odmijeniti kaznama primjenjivim na sve, razmjerni
ma prekraju, korisnima drutvu, odgojnima za osuene. Zapravo,
disciplinirane procedure koje su se polagano uvele u vojsci i u koli,
ubrzo su odnijele pobjedu nad opsenim i sloenim sudskim
aparatom to ga je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Njegove tehnike
postaju istananije i proirenije, a da se ne mora posegnuti za ideo
logijom. Posredujui jedno stanino mjesto isto za sve (uenike,
vojnike, radnike, zloince ih bolesnike), one usavravaju pregled
nost i premreenost tog prostora ne bi U ga uinili oruem kadrim
da disciplinira nadzirui i tretirajui bilo koju ljudsku skupinu.
Rije je o tehnolokim pojedinostima, malim ali odlunim po
stupcima. Oni imaju logiku teorije: preko njih se uspostavlja uni-
verzalizacija jednoobrazne kazne zatvora, koja iznutra obre re
volucionarne ustanove i uspostavlja posvuda kaznioniko umjesto
kaznenoga pravosua
Foucault tako razlikuje dva heterogena sustava. On iznova
upuuje na prednosti to ih je stekla politika tehnologija tijela nad
razradom doktrinamog tijela. Ali ne zadovoljava se odvajanjem
dviju vrsta moi. Slijedei uspostavu i pobjedniko umnoavanje
te nie instrumentalnosti, pokuava on rasvijetliti opruge te ne-
pronine moi, bez posjednika, bez povlatenog mjesta, bez
nadreenih i podreenih, bez represivna djelovanja i bez dogma
tizma, djelotvorne na gotovo neovisan nain svojom tehnolokom
sposobnou raspodjele, razvrstavanja, ralambe i prostornog
upojedinjenja predmeta koji se obrauje. (Za to vrijeme ideologija
brblja!) U nizu klinikih tablica (i samih zauujue panop-
102
tikih!), on pokuava i sam imenovati i razvrstati razliita opa
pravila, uvjete djelovanja, tehnike, postupke, operacije,
mehanizme, naela i initelje koji ine mikrofiziku moi.3
Ta galerija dijagrama ima dvostruku ulogu: da razglobi jedan
drutveni sloj praksi bez diskursa i da ustanovi diskurs o tim prak
sama.
Od ega je onda sainjena ta razina odlunih praksi koje
ralamba izdvaja? Preko obrata svojstvenog strategiji njegovih
istraivanja, Foucault tu razabire gestu koja je ustrojila prostor
diskursa - ali ne vie, kao to je bio sluaj u Povijesti ludila, epi
stemoloku i socijalnu gestu zatvaranja nekoga tko je iskljuen da
bi se oblikovao prostor koji omoguuje poredak, nego malenu i
posvuda ponavljanu gestu mreenja vidljivog prostora kako bi se
onima koji ga zauzimaju omoguilo uoavanje i informacija.
Procedure koje ponavljaju, umnoavaju i usavravaju tu gestu us
trojile su diskurs koji je poprimio oblije drutvenih znanosti. Odatle
se utvruje nediskurzivna gesta koja se, ovlatena povijesnim i
drutvenim razlozima da prui objanjenje, oituje u diskursima
suvremene znanstvenosti.
S obzirom na itekako nove perspektive to ih otvara ova
ralamba4- i koje bi uostalom mogle biti osnovom nove teorije
stila (stil, taj nain hodanja, netekstualna gesta, organizira tekst
misli) - mogue je pridometnuti nekoliko pitanja u vezi s naim
istraivanjem:
1. Upustivi se u arheologiju drutvenih znanosti (eksplicit-
ni izrijek od objavljivanjafiz/e/' i stvari) i tragajui za zajednikom
matricom, naime za tehnologijom moi, koja bi bila naelom
kaznenoga prava (kanjavanja ovjeka) kao i humanistikih zna
nosti (poznavanje ovjeka), Foucault je bio prisiljen provesti selek
ciju u ukupnosti procedura koje tvore tkanje drutvenog djelova
nja u 18. i 19. stoljeu. Taj se kirurki zahvat sastoji upreslagiva-
nju povijesti poevi od suvremenoga bujajueg sustava - pravo
sudne i znanstvene tehnologije - u izdvajanju iz cijeloga tijela
103
kancerozne tvorevine koja ga je napala, te u objanjenju njegova
sadanjeg funkcioniranja preko njegove geneze tijekom dvaju pret
hodnih stoljea. Iz goleme historiografske grae (kaznene, vojne,
kolske, medicinske), on izdvaja optike i panoptike procedure
koje u njoj postupno bujaju i prepoznaje u njima naznake, najprije
rasprene, aparata iji se dijelovi malo-pomalo sve jasnije ocrtava
ju, kombiniraju i ponavljaju u svoj punini drutvenoga tijela.
Ta izvanredna historiografska operacija istodobno povlai
dva pitanja koja, meutim, ne treba brkati: sjedne strane, odluna
uloga tehnoloih procedura i dispozitiva u ustroju drutva; s druge,
izuzetni razvoj posebne kategorije tih dispozitiva. Stoga se jo va
lja pitati:
a) Kako objasniti povlateni razvoj posebnog niza koji ine
panoptiki dispozitivi?
b) Kakav je status tolikih drugih nizova koji, slijedei svoje
tihe putanje, nisu postali mjestom diskurzivne konfiguracije niti
tehnoloke usustavljenosti? Njih bi se moglo shvatiti kao golemu
zalihu koja sadri ostatke ili tragove razliitih razvoja.
U svakom sluaju, djelovanje drutva nije mogue svesti na
jedan prevladavajui tip procedura. Novija su istraivanja ve
utvrdila druge tehnoloke dispozitive i njihove igre s ideologijom,
podcrtavi, iako s razliitih oita, njihov odredben znaaj - takva
su istraivanja Sergea Moscovicia, posebice u vezi s urbanistikom
organizacijom,5ili pak ona Pierrea Legendrea o srednjovjekovnome
pravnom ustroju.6ini se da oni prevladavaju tijekom duljeg ili
kraeg razdoblja, a potom iznova tonu u slojevitu masu procedura,
dok ih drugi odmjenjuju u ulozi informatora sustava.
Drutvo bi tako sainjavale neke izuzetne prakse, koje us-
trojuju njegove normativne ustanove, i one druge, bezbrojne prakse
koje su ostale u manjini, pa ipak uvijek prisutne iako ne ustroju-
ju diskurs, i koje uvaju premise ili ostatke hipoteza (institucional
nih, znanstvenih) koje se razlikuju od jednog drutva do drugoga.
Upravo bi u toj mnogostrukoj i utljivoj zalihi procedura trebalo
104
traiti potroake prakse s dvostrukim obiljejima moi, koja je
utvrdio Foucault, kako bi se moglo, jednom na manjinski, a drugi
put na veinski nain, istodobno ustrojiti i prostore i jezike.
2. Konana formacija (suvremena promatraka i discipli
nama tehnologija) koja slui kao polazina toka Foucaultovoj re
gresivnoj povijesti objanjava nevjerojatnu objedinjenost praksi
koje on izabire i propituje. Ali, moe li se pretpostaviti daje ukup
nost procedura jednako koherentna? A priori, ne moe. Iznimni,
ako ne i kancerozni razvoj panoptikih procedura, nadaje se neod
vojivim od povijesne uloge koje su na nj utjecale, te su bile oruje
u borbi protiv heterogenih praksi i provedbi njihova nadzora. Ko
herentnost je uinak izvanrednog uspjeha, a nije obiljeje sveko
likih tehnolokih praksi. Monoteizam s kojim bismo mogli usporedi
ti povlatenost koju su si osigurali panoptiki dispozitivi, nadivio
je politeizam rasprenih praksi, kojima vlada, ah ih ne ukida
pobjedniki znaaj jedne od njih.
3. Kakav je status jednog posebnog dispozitiva kad se pro
metne u organizacijsko naelo neke tehnologije moi? Kako na nj
utjee njegova prekomjemosf! Koji se novi odnos uspostavlja s
rasprenom ukupnou procedura kad se jedna od njih institucio
nalizira u kaznioniki i znanstveni sustav? Na taj nain povlateni
dispozitiv mogao bi lako izgubiti djelotvornost koju, prema
Foucaultovim rijeima, duguje svojim nijemim i majunim teh
nikim napretcima. Izaavi iz mranog pojasa u koji Foucault
smjeta odredbenu maineriju drutva, naao bi se on u poloaju
ustanova koje postupno koloniziraju jo utljive procedure.
Moda uistinu (barem je to jedna od pretpostavki nae studije) i
sam sustav discipline i nadzora, uoblien u 19. stoljeu na osnovi
ranijih procedura, danas vampiriziraju druge procedure?
4. Moe li se ii dalje? Nije li i sama injenica da, zahvalju
jui svome irenju, dispozitivi nadzora postaju predmetom obja
njavanja, pa su prema tome dio jezika prosvjetiteljstva, znak da
oni prestaju odreivati diskurzivne institucije? Uinak ustrojujuih
105
dispozitiva, diskurs bi preko onih koje moe obraivati oznaio
one koji vie nemaju ustrajavajuu ulogu. Valjalo bi se dakle pitati
kojom se drugom vrstom dispozitiva on artikulira, a da ih ne moe
uiniti svojim predmetom. Izuzev ako diskurs (onaj iz Nadzirati i
kazniti?), ralanjujui prakse od kojih i sam potjee, na taj nain
nadilazi podjelu, koju je uveo Foucault, izmeu ideologija i pro
cedura.
Ta pitanja, na koja emo zasad odgovoriti tek sumarno, ba
rem naznauju preobrazbe to ih je Foucault uveo u ralambu
procedura i perspektiva koje se otvaraju nakon njegova istraivanja.
Uputivi, u jednom sluaju, na heterogenost i uzajamnost odnosa
izmeu dispozitiva i ideologija, uspostavio je on to polje kao obradi
vi povijesni predmet na kojemu tehnoloke procedure imaju
posebne uinke moi, podreuju se vlastitim logikim djelovanji
ma i mogu proizvesti fundamentalni obrat u ustanovama poretka i
znanja. Ostaje pitanje to je s drugim procedurama, koje su jedna
ko infinitezimalne, a povijest ih nije povlastila, a koje unato
tome obavljaju bezbrojne djelatnosti meu oicama tkanja ustanov
ljenih tehnologija. To je posebno sluaj s procedurama koje ne
raspolau preduvjetom to ga posvuda iziskuju procedure rasvi
jetljene Foucaultom, naime, nemaju vlastito mjesto na kojemu bi
mogla djelovati panoptika mainerija. Te su tehnike takoer ope
rativne, ah su od poetka liene onoga to ini snagu drugih, to su
taktike za koje sam pretpostavio da podaruju formalno obiljeje
svakodnevnim praksama potronje.
2. Ueno neznanje: Bourdieu
Svoje emo taktike izgleda uspjeti ralaniti jedino okretanjem
prema nekom drugom drutvu: Francuskoj Ancien Regimea ili 19.
stoljea za Foucaulta; Kabiliji ili Beamu za Bourdieua; antikoj
Grkoj, za Vemanta i Detiennea itd. Kazah bismo, uostalom, daje
bila potrebna neka druga pozornica kako bi, marginalizirane za
padnom racionalnou, one pronale postor vidljivosti i raga-
106
njenja. Druga nam podruja podaruju ono to je naa kultura is
kljuila iz svoga diskursa. Ali, nije li nae taktike odredilo upravo
ono to smo mi uklonili ili izgubili? Kao i u Tunim tropima,7naa
su putovanja usmjerena u daleke krajeve da bi tamo otkrila ono
ija se prisutnost u nas vie ne prepoznaje. Ta taktika i retorika
lukavstva koja je znanstvena obitelj proglasila nezakonitima, a
Freud je dugo pokuavao biti njezinim posvojenim sinom, on je
ponovno pronaao otkriem i istraivanjem jedne terra incognita,
nesvjesnog; ali ona su mu zacijelo nadola iz nekoga starijeg i blis
kijeg podruja - iz dugo odbacivane idovske stranosti, koja se s
njime vraa u znanstveni diskurs, ali preruena u snove i lapsuse.
Freudizam e tako biti mjeavina legitimnih strategija proizalih iz
Aujklarunga i obrata koji se vraaju iz vee udaljenosti pod
ogrtaem nesvjesnog.
Dvije polovice
Ako je Kabilija u Bourdieua trojanski konj teorije prakse; ako tri
posveena joj teksta (najljepa to ih je Bourdieu napisao, nadasve
Kua ih izvrnuti svijet) slue kao pluralna prethodnica dugome
epistemolokom diskursu; ako poput pjesama njegove tri studije
o kabilskoj etnologiji zacrtavaju jednu teoriju (vrstu komentara u
prozi) i slue mu kao beskrajan fond za citate u izvanrednim oba-
sjanjima; ako je napokon u trenutku u kojemu Bourdieu objavljuje
svoja tri stara teksta njihovo referencijsko i poetsko mjesto iz
brisano iz naslova (koji se vraa komentaru: teorija) i ako je,
raspren u uincima koje proizvodi u autoriziranu diskursu, i sam
kabilski izvornik postupno iilio, kao sunce izgubljeno u spekula
tivnu krajoliku koji jo osvjetljava - onda ta obiljeja ve oznauju
poloaj prakse u teoriji.8
Nije rije o sluaju. Radovi, kojima je od 1972.godine na
dalje predmet praktino znaenje,9ustrojuju se na isti nain,
izuzev Budunosti klase i uzronosti vjerojatnoga.10Ipak, valja
naznaiti jednu razliku: Kabiliju, studiju o branim strategijama
107
(koja se poimence bavi genealokom ekonomijom), odmijenila je
referencija Beama.11Rije je dakle o dva referencijalna mjesta.
Moe li se rei koji je od dva lokaliteta, Kabilija ili Beam, dubleta
onom drugome? Oni predstavljaju dvije nadzirane - i progonjene
- bliskosti, jedan udaljenou od rodnoga tla, drugi zbog stra-
nosti kulturalne razlike. Izgleda ipak daje Beam, in-fanskao i svaki
izvor, morao najprije predstavljati dubletu jednoga kabilijskog pri
zora (tako bliskog rodnom tlu, prema Bourdieuovoj ralambi) da
bi se dao izrei. Tako je, opredmetljiv, ponudio stvarni oslonac (i
legendarni - gdje su stanovnici negdanjega Beama?) da bi se u
drutvene znanosti uveo habitus, osobno obiljeje to gaje Bourdieu
podario teoriji. Na taj se nain posebnost izvornog iskustva gubi u
njegovoj sposobnosti da preustroji opi diskurs.
Podijeljen na dvije polovice od kojih jedna omoguuje dru
gu, Nacrt za jednu teoriju prakse ponajprije je praksa interdiscipli
narnosti. Na djeluje dakle metafora u smislu da se iz jednoga roda
prelazi u drugi: od etnologije sociologiji. Zapravo, to i nije tako
jednostavno. To je djelo teko razvrstati. J e li to posljedica inter
disciplinarnih suoenja to ih je neko zagovarao Bourdieu i koja,
nadilazei stupanj puke razmjene danosti, smjeraju uzajamnom
objanjenju pretpostavki navlastitih svakoj posebnosti?12Ta suoe
nja iziskuju uzajamno epistemoloko pojanjenje; ona tee tome
da svoje implicitne podloge izvuku na svjetlost, koja je ambicija i
mit znanja. Ali, moda je ulog razliit te se svodi na intervenciju
drugoga u kretnju kojom se neka disciplina vraa onome nonome
to je okruuje i to joj prethodi - ne da bi to uklonio, nego upravo
zbog toga to je to neuklonjivo i odredbeno? Moe se govoriti o
teoriji kada znanost pokuava misliti svoj odnos prema toj izvanj-
skosti i ne zadovoljava se time da ispravlja svoja pravila proizvod
nje ili da utvrdi svoje granice valjanosti. J e li tim putem krenuo
Bourdieuov diskurs? U svakom sluaju, tek izvan granica disci
pline oblikuju prakse ovu neproninu stvarnost iz koje se moe
roditi teorijsko pitanje.
108
Bourdieuove etnoloke studije obiljeuje osobit stil.
Pomislili bismo daje na djelu neka vrsta razbibrige sociologa, ali
kao u svakoj razbibrizi, igra je vanija od zanata. Njegovi su ko
madi izvedeni s rijetkom preciznou. Nikad Bourdieu jo nije bio
toliko poman, pronicljiv, virtuozan. U njegovim tekstovima ima
ak neeg estetikoga, u mjeri u kojoj neki ulomak, posebni i
izdvojeni oblik,13postaje figpiomglobalnoga(a ne opeg) odnosa
discipline sa stvarnou u isti mah stranom i odlunom, primi
tivnom. Taj ulomak drutva i ralambe, ponajprije je kua koja je,
kao to znamo, referencija svake metafore.14Valjalo bi stoga rei:
neka kua. Preko praksi koje artikuliraju njezin unutarnji prostor,
ona izvre strategije javnog prostora i ustrojuje u tiini stanovit
jezik (leksik, poslovice itd.).15Obrtanje javnoga poretka i zainjanje
diskursa: ta dva obiljeja ine takoer od kabilske kue inverziju
francuske kole, predmet u kojemu Bourdieu, od njega napravivi
svoju specijalnost, razluuje tek reprodukciju drutvenih hije
rarhija i ponavljanje njihovih ideologija.16U odnosu na drutvo
kojim se bavi sociologija, boravite smjeteno tamo dolje u svojoj
je jedinstvenosti zapravo opreno i odredbeno mjesto. I samo
njegovo prouavanje autor dri nezakonitim s obzirom na socio-
-ekonomsku normativnost discipline: ona se odve oslanja na sim
boliku gamu.17Zapravo, ono je lapsus.
Teorija e ponititi razdaljinu izmeu tih zakonitosti so
ciologije i etnolokih posebnosti. Racionalnost znanstvenog polja
i praksi koje bujaju izvan polja bit e ponovno ustrojena. Nacrt (i
kasniji lanci) zapravo povezuju ta dva initelja. Osjetljiv pothvat
koji se sastoji u tome da se etnoloku iznimku obuhvati u prazninu
sociolokoga sustava. Da bi se slijedio taj zahvat, valja izbliega
pogledati rad djela: sjedne strane, ralamba tih posebnih praksi; s
druge, uloga koja im je dodijeljena u gradnji teorije.
109
Strategije
Oznaene kao strategije, prakse koje prouava Bourdieu odnose
se na nasljedni sustav u Beamu, ili na unutarnji raspored kue u
Kabiliji, ili na podjelu dunosti i razdoblja tijekom godine u Kabi-
liji itd. To je tek nekoliko rodova vrste koja bi podrazumijevala
strategije plodnosti, nasljedstva, obrazovanja, zatite, drutvenog
ili gospodarskog ulaganja, braka itd., i takoer preureenja, kada
doe do raskola izmeu praksi i situacija.18U svakom od ispitanih
sluajeva, razlike omoguuju odreenje nekih od osobina stano
vite logike prakse.
1. Genealoke tablice ih stabla, statistike i geometrijski
planovi habitata, linearni ciklusi kalendara totalizirajui su i ho
mogeni proizvodi, uinci promatrake razdaljine i neutralizaci
je, u odnosu na same strategije koje stvaraju otoie uistinu
prakticiranih rodbinskih veza s razloga njihove korisnosti, ih mjesta
koja razlikuju obrnuti i uzastopni pokreti tijela, ih trajanja radnji
izvedenih jedna za drugom sukladno vlastitim i meusobno
nesumjerljivim ritmovima.19Tamo gdje pregledno predoivanje,
orue sabiranja i vladanja pogledom, poravnava i razvrstava sve
prikupljene danosti, praksa ustrojuje diskontinuitete, jezgre vi-
evrsnih radnji. Srodstvo, prostor i vrijeme nisu prema tome jed
naki na ovoj i na onoj strani.
(Dodao bih jo da se ta razlika nahodi na granici dvaju lu-
kavstava. Svojim sintetikim tablicama, znanstvenost prikriva ope
raciju povlaenja i mo koja ih ini moguima. Sa svoje strane,
praktiari, podarujui danosti koje trae ispitivai, nuno pre
uuju praktinu razliku stvorenu izmeu njih preko radnji koje se
njima slue ili ne slue te na taj nain pridonose proizvodnji opih
slika koje promatrau skrivaju njihove taktike. Poznavanje praksi
bilo bi uinak te dvostruke prevare.)
2. Strategija (primjerice, vjenanja koga djeteta) ravna je
potezu u partiji karata. Ona ovisi o kvaliteti igre, to jest u isti
mah o podjeli karata (imati dobre karte) i o nainu igranja (biti
110
dobar igra).20Potez postavlja u pitanje, sjedne strane, postulate
koji uvjetuju prostor igre, a s druge pravila koja podaruju podi
jeljenim kartama neku vrijednost, a igrau mogunosti, te napokon
manevarsku spretnost u razliitim situacijama u kojima je prvotni
ulog u igri. Ta sloena cjelina raster je kvalitativno razliitih funk
cioniranja:
a) Postoje implicitna naela ili postavke (naprimjer, u
obredu vjenanju u Beamu, primat mukarca nad enom, ili stari
jega u odnosu na mlaega - naela koja osiguravaju integritet i
uvanje oevine u gospodarstvu u kojemu je novac rijetkost), ali
injenica da nisu odreena (eksplicitna), stvara granice tolerancije
i mogunosti da se posegne za jednim na raun drugoga.
b) Postoje eksplicitnapravila (primjerice, adot, naknada
koja se daje mlaoj djeci zauzvrat to su se odrekla zemlje), ali ona
su popraena granicom koja ih obre (primjerice, toumadot, vraa
nje adota u sluaju da u braku ne bude djece). Svako koritenje tih
pravila mora dakle imati na umu njihovu promjenjivost, uvijek
prijetei njihovim obratima koji ovise o sluajnostima ivota.
c) Strategije, istanane kombinacije (djelovati znai
dovijati se), plutaju izmeu pravila, koriste se svim mogunos
tima koje prua predaja, koriste se prije jednom nego drugom,
nadomjetajui jedne drugima. Koristei se mekim koje prikriva
tvrdo, stvaraju one u toj mrei vlastite mjerodavnosti. ak i vie,
kao u razredu u kojemu se moe propitivati globalne rezultate bez
obzira na postignuti prosjek u svakoj disciplini, strategije se mije
njaju i klize iz jedne slube u drugu, podrivajui (prekidajui)
ekonomske, drutvene i simbolike podjele: naprimjer, malom broju
djece (pitanje plodnosti) protutea je lo brak (brani neuspjeh): ili
zadravanjem neoenjena mlaeg sina kod kue kao sluge bez
naknade (ekonomsko ulaganje i ograniavanje plodnosti) izbjega
va se obveza da mu se plati adot (brana pomo). Strategije ne
primjenjuju naela ih pravila. One meu njima biraju repertoar
operacija.21
I l l
3. Sline transferima i metaforizacijama, prakse nepresta
nih prelazaka s jednog na drugi rod pretpostavljaju neku logiku.
Pronicljiviji no ikad, dosjetljiviji od njih kako bi ih obuhvatio u
labirintnom odvijanju svojih reenica, Bourdieu meu njima raz
likuje nekoliko osnovnih procedura:22
a) politetinost isto to i uporabe i svojstva koje se razliku
ju ovisno o kombinacijama u koje ulaze;
b) zamjenjivost, jedna je stvar uvijek zamjenjiva drugom, s
obzirom na sklonost svake prema drugima u totalitetu koji ona pred
stavlja;
c) eufemizacija: treba sakriti injenicu da se radnje suprot
stavljaju dihotomijama i antinomijama koje predstavlja sustav sim
bola. Obredne radnje pruaju primjer takve eufemizacije obje
dinjujui suprotnosti.
Naposljetku, analogija bi utemeljivala sve te procedure kao
prekoraenja simbolikoga poretka i granica to ih on postavlja,
ah prikrivena prekoraenja, umetnute metafore, i u toj mjeri ak
preuzete, za koje se vjeruje da su opravdane jer se ogijeuju o raz
likovanja uspostavljena jezikom istodobno ih potujui. S tog sta
jalita, priznati autoritet propisa posve je suprotno negoli primije
niti ih. Temeljni raskol koji se danas okrenuo jer smo mi prisiljeni
primjenjivati zakone kojima vie ne priznajemo autoritet. Kako
god bilo, nije nezanimljivo da se Bourdieu, kao posljednjem utoitu
svih praksi, vraa uporabi analogije, to su znanstvenici ije je
tekstove sabrao 1968. godine (Duhem, Bachelard, Campbell itd.)
drali kljunim manevrom teorijskog stvaralatva.23
4. Napokon, svim tim praksama upravlja ono to bih naz
vao ekonomijom vlastitog mjesta. Ona pak, u Bourdieuovoj ralam
bi, poprima dva jednako temeljna, ali neartikulirana oblija: sjedne
strane, poveavanje kapitala (materijalnih i simbolikih dobara)
koja u osnovi ine batinu-, s druge, razvoj tijela, pojedinanog i
zajednikog, koje je generatorom trajanja (svojom plodnou) i
prostora (svojim pokretima). Umnoavanje lukavstava, njihovih
112
uspjeha i poraza, upuuje na ekonomiju koja radi na umnoavanju
i bujanju tih dvaju razliitih, a ipak sukladnih oblika kue:24do
bra i tijelo - zemlja i potomstvo. Politika toga mjesta tvori opu
podlogu tim strategijama.
Odatle proizlaze dva obiljeja koja te prakse ine posve svoj
stvenima zatvorenu prostoru u kojemu ih Bourdieu propituje i
nainu na koji ih motri:
a) On uvijek pretpostavlja dvostruku povezanost tih praksi
s vlastitim mjestom (batinom) i s kolektivnim naelom upravlja
nja (obitelj, grupa). to se dogaa kada taj dvostruki postulat izos
tane? Zanimljiv sluaj, budui daje to upravo ono to se zbiva s
naim tehnokratskim drutvima, u odnosu na koje vlasnike i
obiteljske otoke izdvojenosti od juer ih na drugim mjestima,
postaju utopijama izgubljenih svjetova, ako ne i robinzonijadama.
Meutim, kad Bourdieu susretne istu vrstu praksi kod malogra
ana ih dananjih domaica, one su danas tek kratkotrajne i krat
kovidne strategije, anarhistiki protuudarci koji se odnose na
nepomirljivu ukupnost poluznanja, na kulturalni sabir>\ zbrda-
-zdola skalupljene dekontekstualizirane pojmove.25Tu je meutim
na djelu ista praktina logika, ali neovisno o mjestu koje bi joj
nadziralo primjenu u tradicionalnim drutvima. To znai da se ini
kako je problematika mjesta u Nacrtu vanija od one praksi.
b) Rabljenje pojma strategija nije nita manje ogranieno.
Opravdava ga injenica to prakse pruaju odgovor primjeren okol
nostima. Ah Bourdieu u isti mah ponavlja da nije rije o strategija
ma u strogom smislu: nema izbora izmeu vie mogunosti, dakle
nema strateke nakane; nema uvoda ispravaka zahvaljujui bo
ljoj obavijetenosti, dakle ni najmanjega rauna; nema predvia
nja, nego samo postoji neki pretpostavljeni svijet poput ponav
ljanja prolosti. Rijeju, zbog toga to subjekti zapravo ne znaju
to ine, to to ine ima vie smisla nego to oni znaju.26Na djelu
je dakle ueno neznanje,27sposobnost koja nije znana nama sami
ma.
113
S tim strategijama kojima upravlja mjesto, a oevima ne
znanima, najtradicionalistikija etnologija doivljava obrat U oto
nim rezervatima u kojima ih je promatrala, zapravo je elemente
dane etnike zajednice doivljavala kao suvisle i nesvjesne: dva
nerazdvojiva vida. Kako bi suvislost postala postulat znanja, mjes
ta koje si pridaje i obrasca spoznaje na koji se poziva, valjalo bi to
znanje izdvojiti od objektiviranog drutva, dakle pretpostaviti da
je ono strano i nadreeno spoznaji to je drutvo ima o samome
sebi. Nesvjesnost grupe koju se prouavalo bila je cijena koju je
valjalo platiti (cijena koju je ta grupa trebala platiti) za njezinu
suvislost. Drutvo moe biti sustav samo bez vlastitog znanja. Odatle
zakljuak: bio je potreban etnolog da bi ono saznalo to to je i ne
znajui bilo. Danas se etnolog vie ne bi osmjelio to izjaviti (pa niti
pomisliti). Kako to da se Bourdieu ovdje izloio u ime sociologije?
Teorija
Ustvari, u mjeri u kojoj sociologija odreuje objektivne strukture
poevi od pravilnosti koje joj podaruju statistike (a i one same
temelje se na empirijskim ispitivanjima), u mjeri u kojoj ona sve
koliku situaciju ili objektivnu konjunkturu dri posebnim sta
njem jedne od tih struktura,28ona mora razumjeti prilagodbe - ih
odvajanje - praksi u odnosu na te strukture. Kako se izmeu praksi
i struktura (od kojih su potonje predstavljene preko njihovih poseb
nih stanja koja su konjunkture) uspostavlja podudarnost koja se
openito utvruje? Odgovori jednom to objanjavaju refleksnim
automatizmom praksi, drugi put subjektivnom nadahnutou nji
hovih tvoraca. Bourdieu s pravom odbacuje te dvije pretpostavke.
Nadomjeta ih svojom teorijom koja tei objasniti primjerenost
praksi strukturama njihovom genezom.
Moglo bi se primijetiti da su okviri problema prilino nateg
nuti. Od triju promatranih danosti - strukture, situacije i prakse -
jedino se dvije posljednje (koje si odgovaraju) promatralo, dok je
o prvima zakljueno na osnovi statistika i one su konstruirani mo-
114
deli. Prije no to se ogledamo s teorijskom stranom problema,
namee se dvostruki epistemoloki preduvjet koji je sadran u pita
njima: a) o pretpostavljenoj objektivnosti tih struktura, objek
tivnosti koju podrava uvjerenje da se prava zbilja osobe iskazuje
u diskursu sociologije; b) o granicama promatranih praksi ili situ
acija, a nadasve o njihovu statistikom predstavljanju, u odnosu na
cjeline o kojima pokuavaju izvijestiti strukturalni modeli. Ali ti
se preduvjeti zaboravljaju u ime prijekosti teorije.
Na nain kako Bourdieu postavlja problem, on mora pro
nai neto to prilagouje prakse strukturama i to, unato tome,
objanjava zijev izmeu njih. Potreban mu je dodatni pretinac. On
ga otkriva u procesu koji je okosnica njegove specijalnosti kakva
je sociologija odgoja, u usvajanju.- to je tragano posredovanje iz
meu struktura koje ustrojuju i dispozicija koje ona proizvodi.
Ta geneza podrazumijeva pounutrenje struktura (preko usvaja
nja) i povanjtenje steenog (ili habitusa) u prakse. Na taj se nain
uvodi vremenska dimenzija: prakse (koje izraavaju steeno) odgo
varaju primjereno situacijama (koje oituju strukturu) ako, i jedino
ako, tijekom trajanja pounutrenja - povanjtenja struktura ostaje
stabilna; u protivnome, prakse su razdvojene, odgovarajui jo
onome to je bila struktura tijekom svog pounutrenja putem habi
tusa.
Prema toj ralambi, strukture se mogu mijenjati i postati
naelom drutvene pokretljivosti (ak i jedinim). Steeno to ne
moe. Ono ne posjeduje vlastiti pokret. Ono je mjesto upisa struk
tura, mramor u koji se urezuje njihova povijest. Sve to se tamo
dogaa uinak je njegove izvanjskosti. Kao to je sluaj u tradi
cionalnoj slici primitivnih i/ili seljakih drutava, u kojoj se nita
ne mie, nema povijesti, izuzev one koju ucrtava neki strani poredak.
Nepominost tog pamenja jami teoriji da e drutveno-gospo-
darski sustav biti vjerno reproduciran u praksama. Na taj nain,
glavnu ulogu ne igraju preuzimanje ili nauavanje (vidljivi feno
meni), nego steeno, habitus?9 on omoguuje objanjenje drutva
115
pomou struktura. Ali to ima svoju cijenu. Da bismo pretpostavili
osloncu slinu stabilnost, on mora biti nenadzirljiv, nevidljiv.
Bourdieua pak zanima geneza, nain nastajanja praksi.
Ne ono to one proizvode, kao stoje sluaj u Foucaulta, nego ono
to ih proizvodi. Od etnolokih prouavanja, koja bi ih propiti
vala na nain sociologije koja od njih stvara teoriju, postoji pomak
koji prebacuje diskurs prema habitusu iji se sinonimi (exis, ethos,
modus operands zdrav razum, druga priroda itd.), definicije30
i opravdanja umnoavaju. Od prvih do drugog junak se mijenja.
J edan pasivni i noni initelj zamjenjuje lukavo mnotvo strategi
ja. Tom nepominom mramoru, kao njegov akter, pridruuju se
pojave ustanovljene u drutvu.31Sredinji lik, zapravo, budui da
on omoguuje teoriji njezino kruno kretanje: odsad sa struktura
ona prelazi na habitus (uvijek pisan kurzivom); s njega na strate
gije koje se prilagouju stjecajima, a ovi se opet vraaju struk
turama ijim su uincima i posebnim stanjima.
Ustvari, taj krug prelazi od konstruiranog modela (strukture)
do pretpostavljene stvarnosti (ihabitusa), a od nje tumaenju proma
tranih injenica (strategija i stjecaja). Ah jo vie od heterogenih
statusa dijelova koje je teorija posloila u krug, iznenauje uloga
koju ona pridaje etnolokim fragmentima da probiju otvor u so
ciolokoj suvislosti. Drugi (Kabilija ih Beam) priskrbit e sastavnicu
koja nedostaje teoriji kako bi bila djelatna i kako bi se sve objas
nilo. Taj daleki stranac posjeduje sva obiljeja koja odreuju ha
bitus: suvislost, stabilnost, nesvjesnost i teritorijalnost (jer steeno
je istoznanica batini). On je predstavljen habitusom, nevidljivim
mjestom na kojemu se, kao i u kabihjskoj kui, strukture izvru
dok se pounutruju i gdje se to pisanje iznova obre dok se povanj-
uje u liku praksi koje imaju varljivi izgled slobodnih improviza
cija. Upravo je kua, utljivo i odredbeno pamenje, smjetena u
teoriji pod metaforom habitusa i ona, osim toga, donosi kao pret
postavku neki referent, izgled stvarnosti. S obzirom na svoju teorij
sku metaforizaciju, taj je referent ipak samo vjerojatan. Kua po-
dani}Qhabitusu svoju formu, ah ne i sadraj. Uostalom, Bourdieuov
116
izvod manje nastoji naznaiti tu stvarnost negoli ukazati na nunost
i prednosti svoje pretpostavke za teoriju. Tako habitus postaje dog-
matsko mjesto, ako pod dogmom razumijemo potvrdu neeg stvar
noga to diskurs treba da bi bio sveobuhvatan. Besumnje, kao to
je sluaj s mnogim dogmama, to ne znai da on nema heuristiku
vrijednost da premjesti ili obnovi mogunosti istraivanja.
Ovi Bourdieuovi tekstovi oaravaju svojim ralambama i
nasru svojom teorijom. itajui ih, osjeam se zatoenikom strasti
koju ivciraju dok je uzbuuju. Nainjeni su od kontrasta. Pomno
propitujui prakse i njihovu logiku - na nain koji jedino nalazimo
u Maussa - oni ih naposljetku vraaju nekoj mistinoj stvarnosti,
habitusu, koja bi ih trebala podrediti zakonu reprodukcije. Istana
ni opisi beamekih ili kabilijanskih taktika iznenada vode potkri
jepljenim istinama, kao da tako pronicljivo praenu kompleksu treba
okrutna protutea dogmatske razboritosti. Tu su i kontrasti stila,
pronicljiva i labirintna u svome traganju, a uvelike repetitivna u
svojim tvrdnjama. Neobian splet nekakva dobro znam (to pre
predeno i transgresivno bujanje) i jednoga ali, unato svemu
(mora postojati neki sveobuhvatni smisao). Da bismo se oslobo
dili tog silovitog zavoenja, pretpostavljam (sad je na meni red) da
se u tom kontrastu mora odigravati neto bitno za ralambu takti
ka. Pokriva to ga Bourdieuova teorija baca na njih kao da im
eli ugasiti vatru potvrujui njihovu poslunost socio-ekonom-
skoj racionalnosti, ili kao da eli proslaviti njihov pogreb proglasivi
ih nesvjesnima, mora nas pouiti neemu u vezi s njihovim odno
som prema svekolikoj teoriji.
Sudei prema kriterijima i procedurama tih taktika, kazah
bismo da se tako samostalno koriste institucionalnim i simbolikim
ustrojem da bi se, kad bismo ih uzeli ozbiljno, u njima, u strogom
smislu rijei, izgubilo znanstveno prikazivanje drutva. Njegovi
postulati i ambicije ne bi im bili kadri odoljeti. Normalnosti, ope
nitosti i razudbe popustili bi pred transverzalnim i metaforizira-
juim rojenjem tih razliitih mikroaktivnosti. Matematika i egzak
tne znanosti neprestance dorauju svoju logiku kako bi slijedile
117
neizvjesna i mikrobna kretanja neljudskih fenomena. Drutvenim
znanostima, iji je predmet jo suptilniji, a orua beskrajno grub
lja, preostaje da obrane svoje modele (naime, ambiciju vladanja)
uklonivi takvo bujanje. Zbog toga, prema provjerenim metodama
egzorcizma, one ga dre neobinim (lokalnim), nesvjesnim (strani
ma njihovu naelu) i, sebi na tetu, otkrivateljem znanja koje o
njemu ima njegov sudac. Kad je promatra prilino zatvoren u
svojoj pravosudnoj ustanovi, dakle dosta slijep, sve se odvija kako
treba. Diskurs koji on proizvodi izgleda da prolazi.
U Bourdieua, nita takova. Dakako, na prvoj razini (odve
oevidnoj), on se priinja kao da izlazi (ide prema svojim taktika-
ma), ali samo da bi se vratio (potvrdio profesionalnu racionalnost).
Bio bi to tek lani izlaz, strategija teksta. Ah nije li taj brzi po
vratak pokazatelj da on zna za opasnost, moda i smrtnu, kojoj te
odve inteligentne prakse izlau znanstveno znanje? Mjeavina
(donekle pascalovska) rascjepkanosti razuma i dogmatske vjere.
Dobro su mu znani znanstveno znanje i mo koja ga utemeljuje,
jednako kao i taktike u ijim lukavstvima uiva s toliko virtuoznosti
u svojim tekstovima. Zbog toga e on zatvoriti ta lukavstva iza
reetaka nesvjesnog i zanijekat e, preko fetia habitusa, ono to
razumu nedostaje da bi bio ita osim razuma jaega. Potvrdit e
on, s habitusom, suprotno od onoga to kazuje - tradicionalna pu
ka taktika - i ta zatita (tovanje iskazano autoritetu razuma) pruit
e mu znanstvenu mogunost da promatra te taktike na strogo
omeenim mjestima.
Kad bi to bilo tono (ah tko bi to mogao rei?), pouilo bi
nas kako svojim dogmatizmom tako i svojim prouavanjima.
Diskurs koji skriva to to kazuje (umjesto da skrije ono to ne zna)
imao bi tada upravo teorijsku vrijednost utoliko to on prakticira
to to kazuje. Bio bi posljedica svjesnog odnosa sa svojom neuklo-
njivom izvanjskou, a ne samo pozornica nekog razjanjenja. Bi
h se tada pridruio uenom neznanju, koje se optuuje daje ne
znajui ueno upravo zato to zna previe o onome to ne kazuje i
ne moe kazati?
118
5. poglavlje
Umijea teorije
Posebni se problem postavlja kada, umjesto da bude kao to je
obino sluaj diskurs o drugim diskursima, teorija mora prekorai
ti polje i dospjeti tamo gdje vie nema diskursa. Iznenadna nerav
nina: tlo verbalnog jezika poinje izmicati. Tako radnja teorizacije
dospijeva do granice terena na kojemu normalno funkcionira, pop
ut automobila na rubu ponora. S one je strane more.
Foucault i Bourdieu smjetaju svoje pothvate na tu obalu,
artikulirajui diskurs o nediskurzivnim praksama. Oni u tome nisu
prvi. Ne vraajui se predaleko unatrag, od Kanta nijedno teorij
sko istraivanje nije moglo izbjei da, u veoj ili manjoj mjeri
suelice, objasni svoj odnos prema toj djelatnosti bez diskursa, tom
golemom ostatku sastavljenu od onoga to u ljudskom iskustvu
nije prihvaeno ili simboliki iskazano u jeziku. Svaka odreena
znanost izbjegava to neposredno suoenje. Ona postavlja sama sebi
apriorne uvjete kako bi se suoavala sa stvarima jedino na vlastitu
i ogranienu polju na kojemu ih verbalizira. Oekuje ih ona na
mrei modela i hipoteza gdje moe uiniti da govore i taj pita
jui aparat, poput lovake stupice, preobraava njihovu nijemost u
odgovore, dakle u jezik: to je polje pokusa.1Teorijsko ispitiva
nje, naprotiv, ne zaboravlja, ne moe zaboraviti da osim odnosa tih
znanstvenih diskursa jednih s drugima postoji njihov zajedniki
odnos s onime to su se pobrinuli iskljuiti iz svoga polja kako bi
ga uspostavili. Taj drugi odnos se povezuje s bujanjem onoga to
ne govori (jo ne?) i to ima, meu ostalim, izgled obinih prak
si. On je sjeanje na taj "ostatak. To je Antigona onoga to nije
119
prihvatljivo znanstvenim nadlenostima. Neprestance on iznova
privodi to nezaboravno na znanstvena mjesta gdje tehnike prisile
ine njegov zaborav politiki (metodoloki i u naelu privremeno)
nunim. Kako mu to uspijeva? Kojim blistavim zahvatom ili ko
jim lukavstvom? To je pitanje.
Izdvojiti i obrnuti: recept teorije
Valja se vratiti radovima Foucaulta i Bourdieua. Obojica su znaajni,
ali izmeu njih postoji oevidan raskorak, stoje dovoljan razlog da
se zaustavimo na pragu pokuaja koji ne eli biti povijest teorija o
praksama. Ta dva monumentalna lika uspostavljaju polje istra
ivanja gotovo na dvama njegovim polovima. Pa ipak, kako god
bila udaljena, obama je djelima, izgleda, zajedniki postupak nji
hova proizvoenja. U njima se prepoznaje ista operacionalna she
ma, usprkos razlici koritenih materijala, problematika u igri i ot
vorenih perspektiva. Na djelu su dvije inaice naina djelovanja
teorije praksi. Poput naina kuhanja, moe se ona odvijati u razno
rodnim okolnostima i s razliitim interesima; ona takoer razlikuje
svoje poteze i svoje dobre ili loe igrae; omoguuje i povlaenje
poteza. Odredivi je prema infinitivima (ili imperativima) koji utvr
uju postupke recepta, ta teorijska operacija svodi se na dva tre
nutka: ponajprije izdvojiti, potom obrnuti. Najprije etnoloko
izdvajanje, potom logiki obrat.
Prvi pokret izdvaja stanovite prakse u beskonanom tkivu,
na nain da ih tretira poput odjelitog puanstva, koje tvori pove
zanu cjelinu, ali nepoznatu mjestu na kojemu se proizvodi teorija.
Tako nastaju Foucaultove panoptike procedure, izdvojene u
mnotvu, ili Bourdieuove strategije, koje su lokalizirane na
eameane i Kabiljane. Odatle one dobivaju etnoloku formu. Osim
toga, u jednom i u drugom sluaju, anr (Foucault) ili mjesto
(Bourdieu) koji su bili izdvojeni i razumiju se kao metonimija ci
jele vrste: dio (saglediv jer ogranien) treba predstavljati (neodredi-
vu) cjelinu praksi. Dakako, u Foucaulta, to se izdvajanje temelji na
120
rasvjetljavanju dinamike svojstvene nekoj tehnologiji: rije je o
izdvajanju proizvedenu historiografskim diskursom. U Bourdieua,
pretpostavlja se da ga podaruje prostor koji ustrojuje obrana ba
tine: primljen je kao drutveno-gospodarska i zemljopisna danost.
Ali injenica toga etnolokog i metonimijskog izdvajanja zajed
nika je dvjema ralambama, makar modaliteti njihova odree
nja bili raznorodni na dvjema stranama.
Drugi pokret obre na taj nain izdvojenu jedinicu. Od
mrane, utljive i daleke, pretvara se ona u element koji rasvjetlju
je teoriju i podupire diskurs. U Foucaulta, procedure uurene u
pojedinostima kolskog, vojnikog ih bolnikog nadzora, mikro-
dispozitivi bez diskurzivne legitimnosti, tehnike strane Prosvje
titeljstvu, postaju razlog preko kojega se rasvjetljuje u isti mah su
stav naega drutva i onaj drutvenih znanosti. Preko njih i u njima
Foucaultu nita ne izmie. Omoguuju one njegovu diskursu da
bude samosvjestan i teorijski panoptian, da sve vidi. U Bourdieua,
udaljeno i nepronino mjesto to ga ustrojuju lukave strategije,
vieobline i transgresivne u odnosu na poredak diskursa, takoer
je izvmuto kako bi podarilo svoju oevidnost i kljunu artikulaciju
teoriji koja posvuda prepoznaje reprodukciju iste vrste. Privedene
habitusu koji se tamo eksteriorizira, te strategije nesvjesne svoga
znanja pruaju Bourdieuu sredstvo da sve objasni i bude svega
svjestan. ak ako Foucaulta zanima uinak tih procedura na su
stav, a Bourdieua jedinstveno naelo kojeg su njegove strategije
posljedicom, obojica izvode isti zahvat kada pretvaraju izdvojene
prakse kao afatike i potajne u glavno tijelo teorije, kada to nono
stanovnitvo promeu u zrcalo na kojemu blista odluni initelj
njihova objasnidbenog diskursa.
Tim zahvatom, teorija pripada procedurama kojima se bavi,
iako, promatrajui samo jednu kategoriju vrste, pretpostavivi
metonimijsku vrijednost tom izdvojenju, i na taj nain otvarajui
prolaz prema drugim praksama, teorija zaboravlja one koje osi
guravaju njezino vlastito proizvoenje. U sluaju drutvenih zna
nosti, Foucault je ve ralanio odreenost diskursa procedurama.
121
Ali njegova ralamba takoer, potvrena nainom proizvodnje o
kojemu svjedoi, proistjee iz dispozitiva analognog onima ije
djelovanje obiljeuje. Valjalo bi jo spoznati koja razlika, u odnosu
na panoptike procedure iju povijest kazuje Foucault uvodi dvo
struki potez ograniavanja stranog tijela praksi i obrtanja njegova
mranog sadraja u blistavo pisanje.
Ali valja ponajprije odrediti prirodu tih poteza i ne ogra
niiti njihovo propitivanje na dva djela, to bi bilo pretjerano za
potrebe predmeta. Ustvari, procedura koje su oni posljedica nipo
to nije izuzetna. Rije je ak o starom receptu, esto koritenu, koji
upravo zbog toga zasluuje jo veu pozornost. Dostajat e pod
sjetiti na dva glasovita primjera na poetku ovog stoljea: Durk
heim u Osnovnim oblicima vjerskog ivota i Freud u djelu Totem i
tabu. Kad oni grade teoriju praksi, najprije ih smjetaju u primi
tivni i zatvoreni prostor, etnoloki u odnosu na naa prosvijee
na drutva, i tamo, na tome mranome mjestu, prepoznaju teorij
sku formulu njihove ralambe. U rtvenim praksama australskih
Arunta, zajednice zajameno primitivne meu primitivnima,
Durkheim otkriva naelo suvremene etike i drutvene teorije:
ogranienje suprotstavljeno (preko rtve) beskonanom htijenju
svakog pojedinca omoguuje, s jedne strane, suivot, a, s druge,
utanaenja izmeu lanova skupine; drugim rijeima, praksa odri
canja i samozataje omoguuje pluralnost i ugovore, dakle drutvo:
prihvaena i utemeljujua granica drutvenog ugovora.2Sa svoje
strane, u praksama primitivne gomile, Freud odgonetava temeljne
pojave psihoanalize: incest, kastraciju, uvoenje zakona o smrti
oca3Obrat to nevjerojatniji to ga ne opravdava nikakvo neposredno
iskustvo. Nijedan ni drugi nisu promatrah prakse o kojima govore.
Nikad im nisu otili posvjedoiti na licu mjesta, kao to ni Marx
nije bio u tvornici.4Zato se onda od tih praksi pravi nepronina
zagonetka u kojoj valja izvmuto iitati glavnu rije teorije?
Danas, te prakse koje nose u sebi tajnu naeg uma, vie nema
ju tako udaljeno oblije. S vremenom, one su se pribliile. Tu etno
loku stvarnost vie ne treba poi traiti u Australiju ili na poetke
122
svijeta. Nahodi se ona u naem sustavu (panoptike procedure) ili
pokraj, ako ne i unutar naih gradova (strategije Beama i Kabila),
ili jo blie (nesvjesno). Ali kako joj god blizu bio sadraj, nje
zin etnoloki o6//ostaje. Tekou, prema tome, ponajprije pred
stavlja oblik podaren tim praksama nastanjenim daleko od znanja,
pa ipak uvaricama njegove tajne. Tu se nadaje oblije modeme.
Etnologizacija umijea
Teorijsko promiljanje ne eli da prakse budu daleko od njegova
mjesta, na nain da bi mu valjalo izai kako bi ih ralanilo, nego
mu ih dostaje izvrnuti da bi se opet zateklo kod kue. Izdvajanje
koje obavlja, ono i ponavlja. Nametnuto mu je povijeu. Proce
dure bez diskursa skupljaju se i utvruju na nekom podruju koje
je prolost ustrojila i podarila im teorijski odredbenu ulogu, da budu
uspostavljene u vidu divljih zaliha za prosvijeeno znanje.
Njima je malo-pomalo pripala nekakva pogranina vrijed
nost, u mjeri u kojoj je razum proizaao iz Aufklarunga utvrivao
svoje discipline, sveze i moi. Pojavljuju se dakle kao alteriteti i
otpori, u odnosu na znanstveno pisanje, ija se strogost i opera
tivnost utvrdila od 18. stoljea nadalje. U ime istog tog napretka
uoavamo razlikovanje, sjedne stidne, umijea (ih naina) djelova
nja, iji se naslovi umnoavaju u pukoj knjievnosti,5predmeti
rastue radoznalosti od strane promatraa ovjeka,6a s druge
strane znanosti koje zacrtava nova konfiguracija znanja.
Razlikovanje se vie bitno ne odnosi na tradicionalnu di-
hotomiju teorije i prakse, iskazanu odvajanjem spekulacije
koja odgonetava knjigu svemira od konkretnih primjena, nego
ima na umu dvije razliite operacije, jednu diskurzivnu (sa i preko
jezika) i drugu bez diskursa. Od 16. stoljea, namisao o metodi
postupno mijenja odnos izmeu znanja i djelovanja: poevi od
praksi prava i retorike, koje su se postupno prometnule u diskur
zivne akcije to se odvijaju na razliitim poljima, pa onda i na
preobrazbenim tehnikama neke sredine, namee se temeljna she
123
ma diskursa koji ustrojuje nain miljenja u nain djelovanja, u
racionalno upravljanje proizvodnjom i u operaciju voenu na pri
kladnim poljima. To je metoda, klica modeme znanstvenosti. U
osnovi ona usustavljuje umijee koje je Platon ve obiljeio zna
kom djelatnosti.7Ali tek preko diskursa ona ureuje znanje o
djelovanju. Znai to da granica vie ne odvaja dva hijerarhizirana
znanja, jedno spekulativno, drugo povezano s pojedinostima, jed
no zauzeto iitavanjem poretka svijeta, a drugo usklaivanjem s
pojedinostima stvari u okviru koji joj utvruje prvo, nego ona su
protstavlja prakse ustrojene diskursom onima koje to (jo) nisu.
Koji e biti status znanja o djelovanju bez diskursa, po
glavito bez pisanja (to je diskurs metode koja je u isti mah pisanje
i znanost)? Sainjeno je ono od brojnih, ali divljih zahvata. Ta buj
nost ne slijedi zakon diskursa, nego ve slua onaj proizvodnje,
krajnje vrijednosti fiziokratske, a potom kapitalistike ekonomije.
Ona dakle osporava znanstvenom pisanju njegovu povlatenost da
ustrojuje proizvodnju. Ona naizmjence razdrauje i potie tehno-
loge jezika. Zazivlje osvajanje ne kao prezira vrijednu praksu, nego,
naprotiv, kao domiljato, sloeno i operativno znanje. Od
Bacona do Christiana Wolffa ili J eana Beckmanna uinjen je di
vovski napor da se kolonizira ta golema zaliha umijea i zana
ta koji se, budui da se jo nisu mogli oblikovati u znanosti, mogu
ve uvesti u jezik preko Opisa", pa su samim time potaknuti na
vee savrenstvo. Preko ta dva pojma - opisa, koji proizlazi iz
narativnosti, i savrenosti, koja smjera tehnikoj optimizaciji -
poloaj je umijea utvren, blizak, ali izvan znanosti.8
Enciklopedija je rezultat tog rada na sravnjivanju i ujedno
njegov stijeg: Dictionnaire raisonne des sciences, des arts et des
metiers (Razloiti ijenik znanosti, umjetnosti i zanata). Ona raz
vrstava bok uz bok, u susjedstvu koje obeaje kasnije spajanje,
znanosti i umjetnosti: jedne su operativni jezici ija gramatika
i sintaksa tvore izgraene i nadzirljive sustave, dakle skripturalne;
drugi su tehnike u oekivanju prosvijetljenog znanja koje im ne
dostaje. U lanku Umjetnost, Diderot pokuava odrediti odnos iz
124
meu tih raznorodnih initelja. Imamo posla s umjetnou, pie
on, ako se predmet izvodi; sa znanou ako se o predmetu
razmilja. Razlikovanje, prije bejkonovsko negoli kartezijansko,
izmeu izvedbe i spekulacije. Ona se ponavlja unutar umjetnos
ti same, ovisno o tome predstavlja Use ova ili prakticira: Svaka
umjetnost posjeduje svoju spekulativnost i svoju praksu: njezina
je spekulativnost nedjelatno poznavanje pravila umjetnosti; njezi
na je praksa tek uobiajena nemisaona primjena tih istih pravila.
Umjetnost je dakle znanje koje djeluje izvan prosvijetljenog dis
kursa kojim ne raspolae. ak i vie, to znanje o djelovanju pret
hodi svojom sloenou prosvijetljenoj znanosti. Tako, u vezi s
geometrijom umjetnosti, Diderot biljei: Oevidno je da su ele
menti akademske geometrije najjednostavniji i najmanje sastav
ljeni u usporedbi s onima geometrije iz radionica, Primjerice, pri
brojnim potekoama u vezi s rukovanjem polugama, trljanjem,
sukanjem tkanina, satnim mehanizmima itd., raun je jo nepot
pun. Rjeenje bi prije bilo posao veoma stare eksperimentalne i
manualne matematike, ak unato tome to njezin jezik ostaje
sirov uslijed nedostatka pravih rijei i obilja sinonima.9
Pod manualnim, Diderot oznauje, prema Girardu, umijea
koja se zadovoljavaju time da prilagode svoje materijale reui
ih, krojei, spajajui itd., a da im se ne podari novo bie (stapa
nja, sastavljanja itd.), kao to postupaju manufakturna umijea.10
Ona ne oblikuju novi predmet kao to ne raspolau vlastitim
jezikom. Ona se bave kunom radinou. Ali reorganizacija i hi-
jerarhizacija znanja sukladno kriteriju proizvodnje podamju tim
umijeima vrijednost referencije zbog njihove operativnosti i avan
gardne vrijednosti njihove eksperimentalne i manualne istan-
anosti. Strana znanstvenim jezicima, ta umijea uspostavljaju
izvan njih neki ab-solut djelovanja (djelotvornost koja, liena dis
kursa, ipak svjedoi o svome proizvodnom idealu) i neku zalihu
znanja koje valja popisati u radionicama ili na selu (neki se Lo
gos skriva u zanatstvu i on ve apatom navjeuje budunost zna
nosti). Problem kanjenja uvlai se u odnos znanosti prema umi
125
jeima. Vremenski hendikep odvaja znanja o djelovanju od njihova
postupnog rasvjetljavanja pomou epistemoloki nadmonih zna
nosti.
Promatrai tako urno poseu za tim praksama koje su
jo udaljene od znanosti, ali im i prethode. Fontenelle se na to po
zvao jo 1699: Radionice obrtnika odaju na sve strane blistavilo
duha i domiljatosti koje unato tome ne privlai na pogled. Ne
dostaje gledatelja tim veoma korisnim i doista domiljato smi
ljenim oruima i praksama....11Ti gledatelji postaju skupljai,
opisivai, analisti. Ah iako prepoznaju u tome neko znanje koje
preduhitruje znanstvenike, oni ga moraju osloboditi njegova neis
tog jezika, pretvoriti u pravi diskurs pogreni izraz uda, ve
zastupljen u svakodnevnim znanjima o djelovanju. Od svih tih
Pepeljuga znanost e uiniti princeze. Nadalje je na tim praksama
postavljeno naelo etnoloke operacije: njihova drutvena izdvo
jenost iziskuje neku vrstu obrazovanja koje ih, zahvaljujui je
zinom obratu, uvodi u polje znanstvenog pisanja.
Znaajno je primijetiti da od 18. do 20. stoljea etnolozi ih
povjesniari dre tehnike zaslunima tovanja po sebi: one proi
zlaze iz onoga to ine. Nema ih potrebe tumaiti. Dovoljno ih je
opisati. Naprotiv, oni dre legendama sve to ima drugo znae
nje od onoga to kazuju, pripovijesti preko kojih skupina situira ih
simbolizira svoje djelatnosti. Neobian disparitet izmeu pristupa
praksama i pristupa diskursu. Tamo gdje prvi uoava istinu i
njenja, drugi odgonetava lai kazivanja. Kratki opisi prve vrste
razlikuju se uostalom od preopirnih tumaenja koja su od mitova
ih legendi stvorila povlateno mjesto koje su prisvojili profesio
nalci jezika, intelektualno odavno u tome izvjebani, s pomou
hermeneutikih postupaka koje su pravnici prenijeli profesorima
i/ili etnolozima, a sastoje se u komentiranju, tumaenju i prevoe
nju referentnih dokumenata u znanstvene tekstove.
Kocke su baene. Nijema je nadlenost praksi povijesno
ograniena. Sto pedeset godina poshje, Durkheim malo ispravlja
126
tu etnoloku definiciju - i to da bi je osnaio - pri pristupanju
problemu umijea (djelovanja), naime onome to je ista praksa
bez teorije. Apsolut je operativnosti prisutan u svojoj istoi.
On pie: Umijee je sustav naina djelovanja koji su prilagoeni
posebnim ciljevima i koji su bilo proizvod tradicionalnog iskustva
prenesenog obrazovanjem, bilo osobnog iskustva pojedinca.
Ugraeno u posebnost, lieno openitosti koje su jedino dobro dis-
kursa, umijee ipak tvori neki sustav i ustrojeno je ciljevima -
dva postulata koji omoguuju znanosti i etici da zadre vlastiti
diskurs na svome mjestu kojeg je umijee lieno, to jest da se upiu
na mjestu i u ime tih praksi.
Znakovito je takoer zanimanje to ga za proizvodnju i stje
canje umijea pokazuje taj veliki pionir koji je povezao utemelje
nje sociologije s teorijom odgoja: Stjee ga se (umijee) jedino
stavivi se u odnos sa stvarima na kojima se radnja mora izvriti i
ako je sami obavljamo. Neposrednosti operacije Durkheim, za
razliku od Diderota, vie ne suprotstavlja kanjenje teorije za ma
nualnim znanjem radionica. Valja jo samo zacrtati hijerarhiju us
postavljenu na temelju kriterija odgoja. Besumnje, nastavlja
Durkheim, moe se postii da umijee bude rasvijetljeno (kljuni
pojam Prosvjetiteljstva) razmiljanjem, ali razmiljanje nije njegov
kljuni initelj, budui da moe postojati i bez njega. Ah nema
nijednog umijea u kojemu bi sve bilo promiljeno.12
Postoji li uope neka znanost u kojoj je sve promiljeno?
Kako god bilo, u rjeniku jo bliskom Enciklopediji (koja govori o
promiljanju), teorija dobiva zadau da razmisli o tom sve
mu. Openitije, prema Durkheimu, drutvo je tekst itljiv jedino
njemu samom. Tu je znanje ve ispisano u praksama, ah jo nije
prosvijetljeno. Znanost e biti zrcalo koje e ga uiniti itljivim,
diskursom koji promilja neposrednu i preciznu operativnost,
ah lienu govora i svijesti, ve znalaku, ah jo neobrazovanu.
127
Pripovijedanje neznanog
Poput rtvovanja, blieg nama no to bi se moglo vjerovati s obzi
rom na njegovu prividnu sirovost,13umijee je u odnosu na zna
nost znanje kljuno po sebi, ali neitko bez nje. Poloaj opasan za
znanost budui da joj preostaje jedino sposobnost da iskae znanje
koje umijeu nedostaje. Tako se izmeu znanosti i umijea ne gra
di alternativa, nego sukladnost i ako je mogue artikulacija, naime,
kao stoje mislio Wolff 1740. godine (poslije Swedenboiga, ili pri
je Lavoisiera, Desaudraya, Augustea Comtea itd.), trei ovjek
koji bi u sebi sjedinio znanost i umjetnost: on bi izlijeio slabosti
teoretiara, oslobodio ljubavnike umijea predrasuivanja na os
novi ega bi se oni mogli usavriti bez teorije....14Taj posredo-
vatelj izmeu ovjeka s teoremom i ovjeka iskustva bit e
inenjer}5
Treeg ovjeka lovio je i jo ga lovi prosvijetljeni dis
kurs (filozofijski ili znanstveni)16, ali nije postao takav kakvim su
mu se nadali. Mjesto koje mu je bilo pridrano (danas polagano
udvojeno onim tehnokrata) odnosi se na rad koji je tijekom cijelog
19. stoljea, sjedne strane, izdvojio iz umjetnosti svoje tehnike, a s
druge geometrizirao i matematizirao te tehnike. U znanju o
djelovanju malo-pomalo se uobliilo ono to se moglo izdvojiti iz
izvedbe pojedinca te se usavrilo u strojeve koji predstavljaju
nadgledljive kombinacije oblika, graa i snaga. Ti tehniki orga
ni povueni su iz manualnog nadmetanja (oni ga nadilaze posta
jui strojevi) i smjeteni u vlastiti prostor, pod nadlenost inenjera.
Njihovo je porijeklo u tehnologiji. Nadalje znanje o djelovanju
postaje polako lieno onoga to ga je objektivno artikuliralo u
djelovanju. U mjeri u kojoj su mu te tehnike oduzimane da bi se
preobrazile u strojeve, izgleda da se ono povuklo u subjektivno
znanje, odjelito od jezika njegovih procedura (koje su mu nadalje
vraene i nametnute kao strojevi proizvedeni nekom tehnologi
jom). Poprima ono izgled intuitivne ili refleksne, gotovo potajne
sposobnosti iji status ostaje neispisan. Tehnoloka optimizacija
128
19. stoljea, crpei uzorke, razloge i prisile svojih mehanikih izu
ma u riznici umijea i zanata, ostavlja svakodnevnim praksa
ma tek tlo lieno vlastitih sredstava i proizvoda; ona ga uspostavlja
na podruju folklora, ili pak na dvostruko nijemoj zemlji, bez ver
balnog diskursa, kao to je bilo neko, a osim toga bez manualnog
jezika.
Znanje ostaje pri onome emu nedostaje tehniki aparat
(od njega su napravljeni strojevi) ih iji naini djelovanja nemaju
legitimnost u smislu neke produktivistike racionalnosti (svako
dnevna umijea kuhanja, ienja, ivanja itd.). Naprotiv, taj osta
tak koji je preostao nakon tehnoloke kolonizacije poprima vrijed
nost privatne djelatnosti, preuzima na sebe simbolika ulaganja
u vezi sa svakodnevnim ivotom, djeluje pod znakom zajednikih
ih pojedinanih osobitosti, rijeju, postaje u isti mah legendarno i
djelatno pamenje onoga to se sauvalo na rubu ili u meupro
storu znanstvenih ih kulturalnih ortopraksija. Kao pokazatelj oso
bitosti - poetski ih tragiki apat svakodnevlja - naini se djelovanja
uvlae masovno u roman ih novelu. To je najprije bio sluaj s rea
listikim romanom 19. stoljea. Oni tamo pronalaze novi prostor
predstavljanja, onaj fikcije, napuen svakodnevnim virtuoznosti
ma s kojima znanost ne zna to bi i koji itatelju postaju jasno
prepoznatljivi, potpisi mikropripovijesti svih ljudi. Knjievnost se
promee u repertoar tih praksi lienih tehnolokog copyrighta.
Upravo e one uskoro zauzeti povlateno mjesto u pripovijestima
pacijenata u dvoranama psihijatrijskih ustanova ih ordinacijama
psihoanalitiara.
Drugim rijeima, pripovijesti podaruju svakodnevnim
praksama dragulj narativnosti. Dakako, one opisuju samo njihove
fragmente. One su tek njihove metafore. Ali, usprkos rezovima
meu uzastopnim konfiguracijama znanja, one predstavljaju novu
inaicu u neprekidnom nizu narativnih dokumenata koji od narod
nih pripovijedaka, zbirki djelatnih shema,17do Descriptions des
Arts (Opisa umijea) iz klasinoga doba, izlau naine djelovanja
u obliku pripovijesti. Taj niz obuhvaa i suvremeni roman - a tako
129
er i mikroromane koji su vrlo esto etnoloki opisi zanatskih, kuli
narskih tehnika itd. Takav kontinuitet nagovijeta teorijsku mjero
davnost narativnosti u vezi sa svakodnevnim praksama.
Povratak tih praksi u naraciju (valjalo bi mu propitati doseg
na mnogim drugim primjerima) nadovezuje se na iru i povijesno
manje odreenu pojavu koju bismo mogli oznaiti kao estetizaciju
znanja stoje podrazumijeva znanje o djelovanju. Odvojeno od tih
procedura, to se znanje nazivlje ukusom, taktom ako ne i geni-
jalnou. Pripisuje mu se znaaj intuicije naizmjence umjetnike
ili misaone. Rije je o takozvanom znanju koje se ne poznaje. To
kognitivno djelovanje ne prati svijest o sebi koja mu podaruje
ovladanost pomou udvajanja ih unutarnje refleksije. Izmeu
prakse i teorije ono jo zauzima tree mjesto, ne vie diskur
zivno, ah prvobitno. Ono je u povuenosti, izvorno, poput izvora
onoga to se kasnije razluuje i rasvjetljuje.
To znanje nije znano. Ima ono, meu praksama, poloaj is
tovjetan onome kakav se dodjeljuje bajkama i mitovima te su oni
iskazi spoznaja koje same sebe ne poznaju. U oba sluaja rije je o
znanju o kojemu subjekti ne razmiljaju. Oni o njemu svjedoe ne
mogavi ga prisvojiti. Oni su napokon stanari, a ne vlasnici vlasti
toga znanja o djelovanju. U vezi s njima mi ne pitamo ima li u
njima znanja (pretpostavlja se da ga treba imati), nego je ono zna
no jedino drugima koji nisu njegovi nositelji. Poput znanja pjes
nika ili slikara, znanje o djelovanju svakodnevnih praksi poznato
je tek tumau koji ga rasvjetljuje u svome diskurzivnom zrcalu, ah
koji ga takoer ne posjeduje. Ono dakle nije niije. Ono kola od
nesvjesnosti praktiara do refleksije ne-praktiara, ne proizlazei
ni iz jednog subjekta. To je anonimno i referencijalno znanje, uvjet
mogunosti tehnikih ili uenih praksi.
Freudovska psihoanaliza nudi osobito znaajnu inaicu toga
povuenog znanja, u isti mah lienoga itljivih procedura (nema
vlastitog jezika) i legitimnog vlasnika (nema vlastitog subjekta).
Sve djeluje sukladno postulatu da su njegovi uinci shvaeni kao
130
stvarnost: ima znanja, ali ono ]q nesvjesno; i, obratno, nesvjesno je
ono koje zna.18Pripovijesti Freudovih pacijenata i njihove po
vijesti bolesti (Krankengeschichte) pripovijedaju ga diljem strani
ca. Uostalom, od Freuda, svaki gaje psihoanalitaar nauio iz svog
iskustva: ljudi ve sve znaju, to s njegova stajalita pretpostav
ljenog znanja moe ili bi im moglo omoguiti da artikuliraju. Sve
se zbiva kao da su radionice o kojima je govorio Diderot, postale
metafore povuenog i skrovitog mjesta u dnu kojega eksperimen
talne i manualne spoznaje danas pretjeu diskurs to ga o njima
izgovara teorija ili psihoanalitika akademija. Za te pacijente - i
za sve druge - analitiar esto kae: Negdje oni to znaju, neg
dje, ali gdje? Njihove prakse to znaju - pokreti, postupci, naini
govorenja ili hodanja itd. Neko je znanje tu, ali ije? Ono je tako
strogo i precizno da se ini kako su sve vrijednosti znanstvenosti
premjetene sa svim svojim orujem i prtljagom na stranu toga
nesvjesnoga, te tako svijesti preostaju samo dijelovi i uinci toga
znanja, lukavstva i taktike istovjetne onima koji su prije bili svoj
stveni umijeu. Tim obratom, ono to razum posjeduje jest ono
to sebe ne reflektira i to ne govori, neznanje i infantilnost, dok
prosvijetljena svijest posjeduje od toga znanja tek neisti jezik.
Ali taj obrat smjera povlastici svijesti vie nego to bi mije
njao raspodijeljenost znanja i diskursa. U tim zanatskim radioni
cama kao i u onima nesvjesnoga, poiva neko temeljno i izvorno
znanje koje prethodi prosvijetljenu diskursu, ali kojemu nedostaje
vlastita kultura. Znanju nesvjesnoga - kao i onome umijea -
analitiar takoer nudi mogunost vlastitih rijei i razlikovanje
izmeu sinonima. Od onoga to se nerazgovjetno promee na
dnu tog bunara znanja teorija promilja jedan dio na dnevnoj
svjetlosti znanstvenoga jezika. Tijekom tri stoljea, usprkos tim
povijesnim utjelovljenjima svijesti ili uzastopnim odreenjima
znanja, ustrojava se kombinacija izmeu dvaju razliitih pojmova,
sjedne strane, referencijalna i neobrazovana spoznaja, a s druge
rasvjetljujui diskurs koji proizvodi na svjetlosti izvrnuti prikaz
svoga neproninog izvora. Taj je diskurs teorija. On uva rijei
131
njezino antiko i klasino znaenje vidjeti/dati da se vidi ili pro
matrati (theorem). On je prosvijetljen. Primitivno znanje, u mjeri
u kojoj se postupno odvojilo od tehnika i jezika koji su ga objekti
virali, postaje inteligencijom subjekta, slabo definiranom, i to je
dino neutralnim odreenjima (imati njuha, takta, ukusa, vjetine
suenja, instinkta itd., dakle u partitivnom genitivu) koja se kole
baju izmeu propisa estetike, kognitivnog ih refleksivnog, kao kad
bi se znanje o djelovanju svelo na neuhvatljivo naelo znanja.
Umijee miljenja: Kant
Znakovita je injenica da Kant raspravlja o odnosu izmeu umi
jea djelovanja (Kunst) i znanosti (Wissenschajt\ ih izmeu teh
nike (Technik) i teorije (Theorie) tijekom istraivanja koje se od
prvih redakcija o ukusu preusmjerilo na kritiku suenja.19Na tom
prijelazu susree on umijee koje se kree od ukusa prema sudu.
Parametar praktine spoznaje nadilazi znanje i estetikog je obli
ka. Kant tu ustanovljuje ono to, nadahnuto, nazivlje logikim
taktom (<der logische Takt). Upisano u krivulju estetike, umijee
djelovanja smjeta se pod znak suda, a-logikog uvjeta misli.20
Tradicionalna antinomija izmeu operativnosti i refleksije na-
diena je stajalitem koje, prepoznavajui umijee u korijenu mis
li, ini od suda srednji pojam (.Mittelglied) izmeu teorije i prakse.
To umijee miljenja predstavlja sintetiku jedinicu izmeu dvoga.
Kantovi se primjeri odnose upravo na svakodnevne prakse:
Sposobnost suenja nadilazi razumijevanje. (...) Sposobnost sue
nja o odjei koju treba nositi sobarica. Sposobnost suenja o do
stojanstvu izgleda koji prilii nekom zdanju, ukrasi koji ne smiju
biti u suprotnosti spram cilja kojemu se tei.21Sud se ne odnosi
samo na drutvenu primjerenost (elastina ravnotea mree pre
utnih dogovora), nego, openitije, na odnos velikog broja inite
lja, i on postoji jedino u inu konkretnog stvaranja nove cjeline
uspostavljanjem primjerene veze tog odnosa s jednim elementom
vie, kao to se dodaje crvene ili ute boje shci mijenjajui je, a ne
132
unitivi je. Preobrazba dane ravnotee u drugu ravnoteu bila bi
obiljeje umijea.
Da bi to pojasnio, Kant navodi opi autoritet diskursa, ali
autoritet koji je uvijek lokalan i konkretan: u mome kraju, pie on
(in meinen Gegenden: u mojoj pokrajini, u mojoj zemlji), obi
ni ovjek (der gemeine Manri) kae (sagt) da maioniari
(Taschenpieler) polaze od nekog znanja (moete to uraditi ako
poznajete trik), dok se plesai na uetu (Seiltanzer) oslanjaju na
umijee.22Plesati na uetu znai iz trenutka u trenutak odravati
ravnoteu iznova je stvarajui pri svakom koraku pomou novih
intervencija; znai to sauvati odnos koji nikad nije ostvaren i koji
neprestana invencija obnavlja izgledajui kao da ga zadrava.
To je izvanredna definicija umijea djelovanja, to vie to je ustva
ri sam praktiar dijelom ravnotee koju mijenja ne ugroavajui
je. Tom sposobnou da stvara novu cjelinu poevi od unaprijed
postojeeg dogovora i da odri formalni odnos usprkos razliitim
initeljima, blizak je umjetnikoj proizvodnji. Na djelu je nepre
stana inventivnost ukusa u praktinome iskustvu.
Ali to umijee oznauje takoer ono to u samome znan
stvenom radu ne ovisi o ipak nunoj primjeni pravila i modela te
ostaje u krajnjem sluaju, kao to e kazati i Freud, stvar takta
(eine Sache des Takts)? Kad se vraa na to pitanje, Freud ima na
umu dijagnozu, pitanje prosudbe koja upravo postavlja u pitanje, u
praktinoj intervenciji, odnos ili ravnoteu izmeu mnotva initelja.
Prema Freudu, kao i prema Kantu, rije je o neovisnoj sposobnosti
koja se usavrava, ali se ne ui: Nedostatak rasudbe, kazuje Kant,
upravo je ono to nazivljemo glupou, a tom poroku nema lije
ka.24Taj nedostatak ne poteuje znanstvenike u veoj mjeri od
ostalih.
Izmeu razumijevanja koje poznaje i razuma koji eli,
sposobnost suenja je dakle formalna nagodba, subjektivna
ravnotea izmeu njezina zamiljanja i razumijevanja. Ima ob
lik zadovoljstva, koje nije u vezi s nekom izvanjskou, nego s
133
nainom vjebe: stavlja u igru konkretno iskustvo nekog univer
zalnog naela sklada izmeu uobrazilje i razumijevanja. Na djelu
je jedan smisao (Sinri), ali on je zajedniki: zdrav razum (Ge-
meinsinn) ili rasudba. Ne zadravajui se na pojedinostima teze
koja odbacuje ideoloku podjelu izmeu znanja, pa onda i njihovu
drutvenu hijerarhizaciju, moemo barem istaknuti da taj takt po
vezuje slobodu (udorednost), stvaranje (estetiku) i in {praksu) -
tri initelja ve prisutna u zabuavanju, tom suvremenom primjeru
svakodnevne taktike.25
Pretee takve rasudbe, koja je u isti mah etiki i poetiki
in, moda valja traiti u negdanjemu vjerskom iskustvu, koje je
takoer bilo neka vrsta takta, doseg i stvaranje harmonije u
posebnim praksama, etiki i poetiki potez povezivanja (religare)
ili uspostavljanja sklada preko neodreena niza konkretnih ino
va. Newman e i u tome prepoznati neku vrstu takta. Ah nakon
povijesnih premjetanja koja su na neobini nain svela mogue
ravnotee na religiozno umijee plesanja na uetu, postupno ga
je odmijenila estetika praksa, koja je i sama bila s vremenom iz
dvojena iz operativnosti i znanstvenosti toliko da, primjerice, od
Schleiermachera do Gadamera, postaje rubnim iskustvom na koje
se neprestance poziva hermeneutika tradicija kako bi potkrijepila
svoju kritiku objektivnih znanosti. Primjer genija kojemu su po
mogle okolnosti (od umjetnosti J. S. Bacha do Revolucije), Kant
se smjeta na raskriju na kojemu se od konkretnoga vjerskog ina
sauvao njegov etiki i estetiki oblik (dok je njegov dogmatski
sadraj ieznuo), i gdje umjetniko stvaranje jo ima vrijednost
udorednog i tehnikog ina. Ta prijelazna kombinacija koja se
ve u njega dvoumi izmeu Kritike ukusa i Metafizike obiaja,
podaruje temeljnu modemu referenciju za ralambu estetike,
etike i praktike naravi svakodnevnog znanja o djelovanju.
Taj takt Kant nastoji jo odrediti u tekstu prosvijedjenog
novinarstva, objavljenom u jeku Francuske revolucije u Berlinische
Monatsschriftu (rujan 1793. godine) u vezi s uobiajenom uzrei
com: To moe biti tono u teoriji, ah je posve bezvrijedno u prak-
134
si.26Taj znaajni teorijski tekst ima dakle za predmet, i za naslov,
mudru izreku i slui se jezikom novine (govorilo se o Kantovu
popularnom djelu). Javlja e on u sklopu rasprave u kojoj uza
stopno, nakon Kantovih odgovora na primjedbe Christiana Garvea
(1792), lanci Friedricha Gentza (prosinac 1793) i Augusta Wil-
helma Rehbeiga (veljaa 1794. godine) u istom asopisu komenti
raju tu izreku. Taj je izrijek jedan Spruch, naime u isti mah
poslovica (umotvorina), sentencija (sud) i proroanstvo (izrijek koji
autorizira znanja). J e li posljedica Revolucije injenica da poslovi
ca stjee filozofijsku mjerodavnost ulomka, retka {Spruch) svetog
teksta te mobilizira oko sebe, kao kad je bila rije o starim izdanjima
Talmuda, Kurana ili Biblije, egzegetsko znanje teoretiara?27Ta
filozofska rasprava oko jedne poslovice podsjea takoer na evan-
geliku povijest Djeteta koj e govori okrueno pisarima ili o pukoj
temi Trogodinjeg mudraca?* Ah odsad vie nije rije o djetinj
stvu, a niti o starosti (kao to se pripisuje Kantu prevodei Gemein-
spruch kao staru izreku ili Old Saw), nego o bilo kome ih o svi
ma, o prosjenom i obinom (gemein) ovjeku iji izrijek in-
tehgencija jo jednom propituje i obasipa.
Obini izrijek ne utvruje naelo. On ustanovljuje inje
nicu koju Kant interpretira kao znak ih kao nedovoljno zanimanje
praktiara za teoriju, ih kao nedovoljno razvijenu teoriju u samog
teoretiara. Kada teorija jo malo {noch wenig) kroi praksom,
krivnja zato ne pada na teoriju, nego, naprotiv, na injenicu da nema
dovoljno (nichtgenug) teorije kojoj se valjalo pouiti iskustvom....29
Kako god bilo s iznesenim primjerima (ponovno se suoavamo s
tradicionalnim problemom trenja), Kant ustrojuje svoj izvod u ob
liku predstave u tri ina u kojoj se obini ovjek pojavljuje naiz
mjence u liku triju linosti (poslovni ovjek, politiar i graanin
svijeta), suprotstavlja trojici filozofa (Garve, Hobbes i Mendelssohn)
i omoguuje da se slijedno ralanjuju pitanja u vezi s udoreem,
ustavnou i meunarodnim poretkom. Vie od tih inaica, ovdje
je vano naelo formalnog slaganja u vezi sa sposobnostima
rasudbe. Ono pak nije pripadno ni znanstvenom govoru, ni nekoj
135
posebnoj tehnici, ni umjetnikom izrazu. Rije je o umijeu mi
ljenja ije uobiajene prakse proizlaze odakle i teorija. Poput djelat
nosti plesaa na uetu, ima ono etiku, estetiku i praktinu vrijed
nost. Ne udi stoga to umijee ustrojuje diskurse koji raspravljaju
o praksama u ime teorije, primjerice, diskurse Foucaulta ili
Bourdieua. Ali time se postavlja pitanje, u manjoj mjeri kantovsko,
diskursa koji bi bio umijee kazivanja ili djelovanja teorije jedna
ko kao to bi bila i teorija umijea, naime diskursa koji bi bio
pamenje i praksa, rijeju pripovijest takta.
136
6. poglavlje
Vrijeme pripovijesti
Uspinjui se, silazei, kruei oko tih praksi, neprestance izmie
neto za to se ne moe kazati daje naueno, nego se mora prak
ticirati. Tako je mislio Kant u vezi s rasudbom ili taktom. Pitanje
je dodue postavio na transcendentalnoj razini u odnosu na praksu
i teoriju (a ne vie na poloaju referencijskog ostatka u odnosu na
prosvijeenost razuma), ne precizirajui kakav bi mu trebao biti
jezik. U vezi s time, on se koristi navodom: zajednika uzreica, ili
rije obina ovjeka. Ta procedura, jo pravne (a ve etnoloke)
prirode, navodi drugoga da izrekne ulomak ponuen tumaenju
(glosi). Puko proroanstvo (Spruch) mora govoriti o tom umi
jeu, a komentar e objasniti taj izrijek. Dakako, na taj nain
diskurs shvaa ozbiljno taj izrijek (nipoto ga ne drei varljivom
povrinom praksi), ah on se smjeta izvan, na razdaljinu procje-
njivakog promatranja. Izrijek je to o onome to drugi kazuje o
svome umijeu, a ne iskaz toga umijea. Ima li se na umu da se to
umijee moe jedino prakticirati i da ono nema iskaza izvan same
svoje izvedbe, jezik mu takoer mora biti praksa. Bit e to umijee
kazivanja: u njemu je upravo na djelu umijee djelovanja u ko
jemu je Kant prepoznao umijee miljenja. Drugim rijeima, bit e
to pripovijedanje. Ako je umijee govorenja i samo po sebi umi
jee djelovanja i umijee miljenja, ono moe u isti mah biti umi
jee praksom i teorijom.
137
Umijee kazivanja
Prethodna ispitivanja vode u tom smjeru. Razlikujem u njima jed
no znanje i jednu pretpostavku.
1. injenica je ponajprije znakovita. Naini injenja ne
oznauju samo djelatnosti koje teorija uzima kao svoj predmet.
Oni takoer ustrojuju njezinu izgradnju. Daleko od toga da se nalaze
izvan teorijskog stvaranja, na vratima, Foucaultove procedure,
Bourdieuove strategije i, openitije, taktike, tvore polje opera
cija unutar kojega se razvija takoer i proizvodnja teorije. Ovdje
se, iako na drugome polju, pribliavamo Wittgensteinovu stajali
tu u vezi s obinim jezikom.1
2. Da bi se objasnio odnos teorije prema procedurama kojih
je ona posljedica i prema onima kojima se bavi, nudi se jedna mo
gunost: diskurs u pripovjednom tekstu. Narativizacija praksi bila
bi tekstualni nain djelovanja s vlastitim procedurama i taktika-
ma. Od Marxa i Freuda (da ne idemo dalje u prolost), ne nedo
staje autoriziranih primjera. Foucault obznanjuje, uostalom, da pie
samo pripovjedne tekstove. Sa svoje strane, Bourdieu ini od
pripovijedanja avangardu i referenciju svog sustava. U mnogim
radovima, narativnost se uvlai u ueni diskurs kao njegov opi
pokazatelj (naslov), kao jedan od njegovih dijelova (ralambe
sluajeva, povijesti ivota ili skupina itd.) ili kao njegova
protutea (navedeni ulomci, intervjui, iskazi itd.). Ona je u znan
stvenom diskursu stalna povratnica. Ne bi li joj valjalo priznati
znanstvenu ozakonjenost pretpostavivi da umjesto da bude neod
vojivi ostatak ili pak ostatak koji jo valja izdvojiti iz diskursa,
narativnost u njemu ima nunu slubu i daje teorija pripovijeda
nja neodvojiva od teorije praksi, kao njezin uvjet i u isti mah nje
zina proizvodnja?
Znailo bi to zacijelo prepoznati njezinu teorijsku vrijed
nost u romanu koji je od nastanka modeme znanosti postao zoo
loki vrt svakodnevnih praksi. Znailo bi to prije svega povratiti
znanstvenu vanost tradicionalnoj gesti (a ona je takoer gesta)
138
koja oduvijek pripovijeda prakse. U tom sluaju, narodna bi pria
nudila znanstvenom diskursu model, a ne samo tekstualne pred
mete za obradu. Nema ona vie status dokumenta koji ne zna to
kazuje, koji se navodi ispred i preko analize koja to zna. Naprotiv,
ona je znanje o kazivanju tono prilagoeno svome predmetu i
zbog toga nije neto drugo od znanja, nego je inaica diskursa koji
zna i autoritet kad je rije o teoriji. Sada e nam biti razumljive
naizmjeninosti i upletenosti procedura i drutvenih uslojavanja
koje povezuju umijea kazivanja s umijeima djelovanja: iste
prakse dogodit e se jednom na verbalnom, a drugi put na gestual-
nom polju; njihova e se igra prebacivati s jednog polja na drugo,
bit e jednako taktike i istanane ovdje i tamo; dobacivat e si
loptu - od rada do poinka, od kuhinje do predaja i do ogovaranja,
od lukavstava ivljene povijesti do onih pripovijedane povijesti.
Vodi li ta narativnost Opisu klasinoga doba? Njih raz
dvaja temeljna razlika: pripovijedanje vie ne tei tome da se prila
godi stvarnosti (tehnika operacija itd.) i da tekst ovjeri zbi
ljom koju izlae. Naprotiv, ispripovijedana povijest stvara prostor
fikcije. Ono se udaljuje od zbilje - ih, radije, hini da se podreu
je stjecaju: Bilo jednom.... Upravo time, znatno prije no to opi
suje udar, ono ga izvodi. Posluimo se navedenim Kantovim iska
zom, ono je samo in plesaa na ici, gesta ekvilibrista u kojoj
sudjeluju okolnosti (mjesto, vrijeme) i sam govornik, nain znanja
rukovanja, rasporeivanja i smjetanja neega kazanoga time to
se premjeta jedan sklop, ukratko, ono je posao takta.
Postoji dakako sadraj pripovijedanja, ah on takoer pripa
da umijeu izvoenja udara: on je obilaznica preko prolosti (neki
dan, neko) ih preko navoda (neka izreka, poslovica), da bi
se pomou iznenaenja uhvatila prigoda i izmijenila ravnotea.
Diskurs pritom obiljeuje vie nain izvoenja negoli stvar koju
pokazuje. Isto tako, valja razumjeti neto drugo od onoga to on
kazuje. Proizvodi on dakle uinke, a ne predmete. On je naracija, a
ne deskripcija. To je umijee kazivanja. U tome se publika ne vara.
Umijee se razlikuje od trika (onoga to dostaje znati da bi se
139
izvelo), ali takoer od otkria/vulgarizacije (ono to u neodreenom
smislu treba znati) kao to obini ljudi na koje misli Kant (a gdje je
on sam?) lako razlikuju maioniara i plesaa na uetu. Neto u
naraciji izmie poretku onoga to je dostatno ili potrebno znati i
tim svojim obiljejima pripada stilu taktika.
To umijee bi se lako prepoznalo u Foucaulta: umijee stva
ranja napetosti, citiranja, elipse, metonimije; umijee okolnosti (ak
tualnost, javnost) i prilika (epistemolokih, politikih); ukratko,
umijee izvoenja udara s fikcijama pripovijesti. Uinkovitost
Foucault ne treba zahvaliti ponajprije svojoj emdiciji (koja je gole
ma), nego umijeu kazivanja koje je umijee miljenja i djelova
nja. Najistananijim procedurama retorike, znalakim izmjenama
figurativnih prikaza (primjernih pripovijesti) i analitikih tabli
ca (teorijske razlike), proizvodi on uinak oevidnosti na publiku
kojoj se obraa, premjeta polja na koja se naizmjence uvlai, te
stvara novi raspored cjeline. Ah to umijee naracije uvlai u igru
svoga drugog s historiografskim opisom i mijenja mu zakonitost
ne nadomjetajui je drugom. Ono nema vlastita diskursa. Ono se
ne kazuje samo. Prakticira ne-mjesto: For ti Dal (Tamo? Amo?)
Tamo i ne tamo. Hini da nestaje iza erudicije ih taksinomija kojima
ipak manipulira. Plesa preruen u arhivara. Nietzscheov smijeh
prelazi tekstom povjesniara.
Da bismo shvatih odnos pripovijedanja prema taktikama,
valja mu odrediti neki eksphcitniji znanstveni model, gdje e teo
rija praksi zadobiti oblik naina njihova pripovijedanja.
Pripovijedanje obrata: Detienne
I povjesniar i antropolog, Marcel Detienne je namjerno izabrao
pripovijedati. Ne pristupa on grkim pripovijestima da bi ih obra
dio u ime ega drugog osim njih samih. Odbija rez koji bi od njih
uinio predmete znanja, ah i predmete koje valja spoznati, spilje ih
tajne u zalihi koje bi ekale znanstveno istraivanje njihova
znaenja. Ne pretpostavlja da se iza svih tih pripovijesti kriju tajne
140
ije bi mu postupno razotkrivanje u pozadini podarilo vlastito mje
sto, ono interpretacije. Te bajke, pripovijesti, pjesme i rasprave za
njega su ve prakse. One kazuju upravo ono to ine. One jesu
gesta koju znae. Nema potrebe pridometnuti im glosu koja bi znala
to one izraavaju bez znanja, niti pitati se ega su one metafore.
Tvore one mreu operacija ija pravila i obrate zacrtava tisuu lica.
Na tom prostoru tekstualnih praksi, kao i u igri aha ije bi
figure, pravila i partije bili umnoeni na skali knjievnosti, De-
tienne uoava u umjetniku tisuu ve izvedenih zahvata (pame
nje starih udara bitno je za svaku partiju aha), ali on se s njima
igra; istim repertoarom on stvara druge: sada on pripovijeda. On
re-citira te taktike pokrete. Da bi kazale to to iskazuju, nema
drugog diskursa doli njihova. Vi pitate to one ele iskazati? Ja
u vam ih jo jednom ispripovjediti. Ako bi ga netko upitao za
znaenje sonate, Beethoven bi je, navodno, iznova odsvirao. J ed
nako je s re-citiranjem usmene predaje kako je ralanjuje J. Goody:
nain da se ponovno kae nizove i kombinacije formalnih opera
cija, s umijeem njihove prilagodbe okolnostima i publici.2
Pripovijedanje ne izraava praksu. Ono se ne zadovoljava
time da iskae pokret. Ono ga ini. Razumjet emo to pridruimo
li se plesu. Tako je i s Detienneom. On kazuje grke prakse pripo
vijedajui grke pripovijesti ... Bilo jednom... Adonisov vrt,
Namirisana pantera, Ubojstvo Dioniza, Kuhinja rtvovanja: baj
ke pripovjedaa praktiara.3Prati on grke zahvate sam izvodei
njihovo pripovijedanje na svoj nain na suvremenoj pozornici. titi
ih od muzeografskih promjena umijeem koje je historiografija
izgubila nakon to ga je dugo smatrala temeljnim i iju vanost
iznova otkriva antropologija kod drugih, od Mtologika do Etnogra-
flje govorenja:4umijee pripovijedanja pripovijesti. On dakle igra
izmeu onoga to je sama historiografija prakticirala u prolosti i
onoga to antropologija iznova uvodi danas kao strani predmet.
Izmeu toga dvojega zadovoljstvo pripovijedanja pronalazi znan
stvenu mjerodavnost. Pripovjeda kroi vedrim krokom svojih
pripovijesti. On od svih njih stvara okrete i zaokrete, provodei
141
tako umijee miljenja. Poput konja u ahu prelazi on golemu
ahovnicu knjievnosti iskrivljenim korakom svojih pripovijes
ti, Arijadnin sin, formalne igre praksi. Upravo u tome, poput pija
nista, tumai on svoje bajke. Izvodi ih povlaujui u njima dvi
je figure u kojima se na posebni nain odvija grko umijee mi
ljenja: ples i borbu, naime same figure koje uspostavlja pisanje
pripovjednog teksta.
Zajedno sa J ean-Pierre Vemantom napisao je knjigu o
grkom pojmu metis, Lukava inteligencija.5 Ta je knjiga zbirka
pripovijesti. Posveena je jednom obliku inteligencije koja je uvi
jek "uronjena u kakvu praksu, u kojoj se kombiniraju pronic
ljivost, otroumnost, predvianje, okretnost duha, hinjenje,
snalaljivost, pomna pozornost, smisao za koritenje prigodom,
razliite sposobnosti, dugo stjecano iskustvo.6Nevjerojatno po
stojano prisutan s kraja na kraj helenizma, iako odsutan iz slike (i
teorije) to ju je grka misao stvorila o sebi, pojam metis blizak je
svakodnevnim taktikama svojim okretnim zahvatima, spretnosti
ma i strategijama i nizom postupaka koje obuhvaa, od znanja o
djelovanju do lukavstva.
U toj me ralambi poglavito zanimaju tri initelja, zbog
toga to jasnije razluuju metis u odnosu na druge postupke, ali i
stoga jer su oni jednako svojstveni pripovijestima koje govore o toj
metis. Tako je pojam metis u trostrukom odnosu: s prigodom, s
preruavanjima i s paradoksalnom nevidljivou. S jedne strane,
metis rauna i igra na prikladni trenutak (kairosj: ona je praksa
vremena. S druge strane, ona umnoava obrazine i metafore: ona
je izdaja vlastitog mjesta. Napokon, ona nestaje u samome svom
inu, kao izgubljena u onome to ini, bez zrcala koje ju pred
stavlja: ona nema slike o sebi. Ta obiljeja metis svojstvena su i
pripovijedanju. Ona tako predstavljaju dopunu Detienneu i Ver-
nantu: ako i pripovjedno kazivanje jest neto kao metis, tada mora
postojati neka teorijska veza izmeu oblika praktine inteligencije
koji oni ralanjuju i naina na koji to ine.
142
Umijee pamenja i prigoda
U odnosu snaga u koji intervenira, metis je apsolutno oruje,
ono koje je Zeusu osiguralo nadmo nad bogovima. To je naelo
ekonomije: s minimumom snaga postii maksimum uinka.
Odreuje ono i stanovitu estetiku, kao to znamo. Umnoavanje
uinaka smanjivanjem sredstava jest, s razliitih razloga, pravilo
koje u isti mah ustrojuje umijee djelovanja i poetsko umijee ka
zivanja, slikanja ili pjevanja.
Taj ekonomski odnos vie uokviruje metis no to naznauje
njegov polet. Okret ih obrat koji vodi operaciju od poetka (ma
njak snaga) do kraja (viak uinaka), najprije podrazumijeva posre
dovanje stanovitog znanja, ah znanja oblikovana kao trajanje njego
va usvajanja i beskonano prikupljanje njegovih posebnih spozna
ja. Pitanje dobi kazuju tekstovi: nerazboritosti mladosti suprot
stavljaju oni iskustvo starca. To je znanje sainjeno od mnogih
raznorodnih trenutaka i stvari. Ono nema openitog i apstraktnog
iskaza, a niti vlastitoga mjesta. Ono je pamenje1 ije su spoznaje
neodvojive od vremena njihova usvajanja iz kojeg se ljute pojedi
nosti. Upoznato s mnotvom dogaaja u kojima krui ne posjedu
jui ih (svaki je od njih proli, gubitak mjesta, ah blijesak vreme
na), ono proraunava i predvia takoer brojne putove buduno
sti kombinirajui predstojee ih mogue posebnosti.8Trajanje se
tako uvodi u odnos snaga i ono e ga promijeniti. Metis ustvari
rauna na akumulirano vrijeme koje je za nj povoljno, protiv ustroj
stva mjesta koje mu nije povoljno. Ah njegovo pamenje ostaje
skriveno (ono nema utvrdivog mjesta) do trenutka u kojem se otkri
va, u prikladnom trenutku, na jo vremenski nain iako suprotan
uranjanju u trajanje. Sjaj tog pamenja blista u prigodi.
Enciklopedijska, po sposobnosti metis da u njoj naslae
prola iskustva i popie ona mogua, prigoda pohranjuje u sebi svo
to znanje u najmanjem opsegu. Ona koncentrira najvie znanja u
najmanje vremena. Svedena na svoj najmanji format, u in koji
metamorfozira situaciju, ta konkretna enciklopedija ima neto od
143
kamena mudrosti! Priziva ona prije svega logiku temu identiteta
izmeu obodnice kruga i toke. Ali ovdje je irenje trajanje; kon
centracija, trenutak. Posredujui to premjetanje prostora u vrijeme,
koincidencija izmeu neograniena opsega iskustva i tonog tre
nutka njegova ponavljanja bila bi doista teorijski model prigode.
S obzirom na te prve initelje, mogu je shematski prikaz
obrata, od njegove poetne toke (I) - manje snage - do njegove
konane toke (TV) - vie uinaka. Izgledalo bi to priblino ovako:
(I)
nn
manje
SNAGE
vie
PAMENJ E
(IV)
vie
UINCI
manje
PAMENJ E
Ulij
U (I) snage slabe; u (II) znanje-pamenje se poveava; u
(IH) vrijeme se smanjuje; u (IV) uinci se poveavaju. Ti rastovi i
padovi poklapaju se u obrnutom razmjeru. Imamo sljedee odnose:
- od (I) do (ET), to ima manje snaga, to vie treba znanja-
-pamenja;
- od (II) do (III), to vie ima znanja-paraenja, to manje
treba vremena;
- od (IE) do (IV), to manje ima vremena, to su uinci vei.
Prigoda je toliko vaan vor u svim svakodnevnim praksa
ma, kao i u dodirnim pukim kazivanjima, te valja zastati i po
drobnije odrediti tu prvu skicu. Unato svemu, prigoda ne prestaje
izigravati definicije, jer nije odvojiva ni od jedne okolnosti, ni od
jedne operacije. Ona nije injenica odvojiva od obrata koji je
proizvod. Upisujui se u niz initelja, ona im izobliuje odnose.
Ona se u njima prevodi u liku iskrivljenja nastalih u situaciji
144
pribliavanjem kvalitativno raznorodnih dimenzija koje vie nisu
samo opreke suprotnosti ili protuijeja. Pokazatelj tog vretenas-
tog procesa jesu gore spomenuti obrnuto razmjerni odnosi: oni se
mogu usporediti s proporcijama i distorzijama koje pomou zrcal
nih uinaka (inverzije, zaobljenja, skraenja ili poveanja) ili per
spektive (to manje, to dalje itd.) omoguuju jukstapoziciju raz
liitih prostora na istoj slici. Ali, u nizu u koji se uvlai prigoda,
jukstapozicija raznorodnih dimenzija odnosi se na vrijeme i pro
stor ili na stanje i djelovanje itd. Nju obiljeuju obrnuto razmjerni
odnosi, analogni onima koji u Pascala uspostavljaju razliite po
retke i sljedeeg su tipa: to su vie prisutni, to su manje vidljivi;
to manje brojni, to su vie povlateni milou itd.9Postoji kvalita
tivni prelazak u drugo preko odnosa iskrivljenih uzastopnim
obrtanjem.
Meu kvalitativnim razlikama koje uvoruju obrnute odnose,
naglasio bih barem dvije vrste koje obvezuju na dva razliita ita
nja njihova nanizivanja:
1. Razlika izmeu prostora i vremena daje paradigmatski
niz: u kompoziciji prvotnoga mjesta (I), svijeta pamenja (II) na
stupa dobar trenutak (HI) i proizvodi preinake prostora (IV). Pre
ma toj vrsti razlike, poetak i kraj niza ini prostorni ustroj; vri
jeme je smjeteno izmeu njih dvoje kao stranost, neobinost koja
se pojavljuje izvana i proizvodi prijelaz s jednog stanja mjesta na
sljedee. Ukratko, izmeu dviju ravnotea na djeluje prodor vre
mena:
145
2. Razlika izmeu uspostavljena bitka (stanje) i djelovanja
(proizvodnja i preobrazba) kombinira se s onom prvom. Ona se
uostalom igra s oprekom izmeu vidljivoga i nevidljivoga, a da joj
ne odgovara u cijelosti. Prema toj osovini, imamo sljedei paradig
matski niz: budui da imamo vidljiv raspored snaga (I) i nevidljivo
usvajanje pamenja (II), trenutana radnja pamenja (EI) uzrokuje
vidljive uinke u ustanovljenom redu (TV). Prvi dio niza sastoji se
od dviju injeninih situacija, gdje nevidljivo znanje izmie vidljivoj
snazi; potom dolazi operacionalni dio. Razlikujui cikluse biti/i
niti i vidljivo/nevidljivo, stanje je sljedee:
Pregledna slika tih nekoliko elemenata daje sljedee:
(I)
(II)
(III) (IV)
mjesto pamenje kairos uinci
VRIJ EME
+ +
DJ ELOVANJ E
+ +
POJ AVA
+ + +
Pamenje posreduje prostome preobrazbe. U modusu pri
kladnog trenutka (kairos) ono proizvodi uvodei rez. Njegova
stvarnost omoguuje krenje zakonitosti mjesta. Proizaavi iz ne-
propitljivih i pokretnih tajni, jedan potez mijenja mjesni poredak.
Cilj niza, prema tome, jest operacija koja preobraava vidljivi us
troj. Ali uvjet te promjene jesu nevidljive priuve vremena koje
146
slijedi druge zakonitosti i koje, iznenaujue, uskrauje neto vlas
nikoj raspodjeli prostora.
Ta se shema ponavlja u brojnim pripovijestima. Bila bi ona
njihovom minimalnom jedinicom. Moe poprimiti i komian oblik
s pamenjem koje, u pravom trenutku, preokree neku situaciju -
tipa: Ah... vi ste moj otac! - Mili Boe, keri moja! Pirueta do
koje dolazi zahvaljujui povratku nekog vremena koje nije znalo
za prostomu podjelu likova. Imamo krimiformu u kojoj prolost,
vraajui se, remeti danosti hijerarhijskog poretka: On je dakle
ubojica! Struktura mirakula takoer se nadovezuje: na nju iz dru
gog vremena, iz vremena koje je drugo, pomalja se taj bog koji
posjeduje znaajeve pamenja, utljiva enciklopedija jedinstvenih
inova i iji lik, u religijskim pripovijestima, tako vjerno predstav
lja narodno pamenje onih koji nemaju mjesto, ali imaju vri
jeme - Strpljenje! U inaicama se ponavlja posezanje za stvar
nim svijetom odakle moe, mora doi do udara koji e promijeniti
uspostavljeni poredak. Ali sve bi te inaice, uveane u simbolike
i narativne projekcije, lako mogle biti tek sjene baene na dnevnu
praksu koja se sastoji u hvatanju prigode i u injenju od pamenja
sredstva za preobrazbu mjesta.
Preostaje jo utvrditi posljednju toku, koja je kljuna: kako
se vrijeme oituje na ustrojenu prostom? Kako se odvija njegov
prodori u modusu prigode? Rijeju, kakvo je usaivanje pamenja
na mjesto koje ve tvori cjelinu? To je ekvilibristiki i taktiki tre
nutak, trenutak umijea. Meutim, tom usaivanju mjesto nije
odreeno, niti ga odreuje pamenje-znanje. Prigodu se hvata, a
ne stvara. Nju prua stjecaj, naime izvanjske okolnosti u kojima je
dobro oko kadro prepoznati nov i povoljan sklop koji bi one mogle
ostvariti posredovanjem jedne dodatne pojedinosti. J o jedan dodir
pa e biti dobro. Da doe do praktinoga sklada, nedostaje
gotovo pa nita, kakva sitnica, komadi neega, stanovit ostatak
koji u danim okolnostima postaje dragocjen, a kojega e podariti
nevidljivo blago pamenja. Ah ulomak koji valja izvaditi iz tih
zaliha moe se ubaciti jedino pri rasporedu nametnutu izvana, kako
147
bi se on prometnuo u jedan nestabilni, sklopivi sklad. U svome
praktinom obliku, pamenje nema dovrena ustroja da bi se mog
lo negdje pohraniti. Ono se mobilizira ovisno o tome to se dogodi
- nekakvo iznenaenje koje je ono kadro preobraziti u prigodu.
Ono se nastanjuje kod drugoga jedino u kakvu sluajnome susretu.
Poput ptica koje nesu jaja jedino u gnijezdima drugih vrsta,
pamenje proizvodi na mjestu koje mu nije vlastito. Strana mu
okolnost podaruje oblik i primjenu, ak ako i sadraj (nedostajua
pojedinost) potjee od njega. Njegova je pokretnost neodvojiva od
preinake. ak i mnogo vie, snaga njegova upletanja dolazi upra
vo od same njegove sposobnosti da bude preinaeno - premjes-
tivo, pokretno, bez stalnoga mjesta. Trajno obiljeje: ono (i njegov
kapital) oblikuje se raajui se iz drugoga (okolnosti) i gubei
to drugo (ono je samo uspomena). Dvostruka preinaka, ona samog
pamenja, koju izvodi da bi bilo pogoeno, i ona njezina predmeta
koji uva jedino kao nestali. Pamenje nestaje kad za to vie nije
sposobno. Naprotiv, ono se gradi iz dogaaja koji ne ovise o njemu,
povezano s oekivanjima da e se dogoditi ih se mora dogoditi
neto sadanjosti nepoznato. Daleko od toga da bude relikvijar ih
smethte prolosti, ivi za to da bi vjerovalo u mogunosti i u nji
hovu oekivanju, budno, vrebajui.
Analogno u vremenu onome to je umijee ratovanja za
prostome manipulacije, umijee pamenja razvija sposobnost
da vazda bude na mjestu drugoga, a da ga ne posjeduje i da se
okoristi tom preinakom a da se u njoj ne izgubi. Ta snaga nije mo
(ak i ako njezino pripovijedanje to moe biti). Ona je radije pri
hvatila naziv autoriteta: ono to, izvueno iz kolektivnog ih in
dividualnog pamenja, autorizira (ini moguim) preobraenje,
promjenu poretka ili mjesta, prijelaz k drukijemu, metaforu
prakse ih diskursa. Odatle tako istanano manevriranje autoriteta
u svakoj narodnoj predaji. Pamenje dolazi od drugamo, ono je
drugdje od sebe samog i ono premjeta. Taktike njegova umijea
upuuju na ono to ono jest i na njegovu uznemirujuu bhskost.
Na kraju bih elio podcrtati neke od tih procedura, one koje sasvim
148
osobito ustrojuju prigodu u svakodnevnu postupanju: igru prei-
naivanja, metonimijsku praksu jedinstvenosti te (ali u osnovi to je
tek opi uinak) zbunjujuu i vretenastu pokretnost.
1. Praktinim pamenjem upravlja mnogostruka igra prei-
naivanja, ne samo zato to se ono ustanovljuje jedino obiljeeno
izvanjskim susretima i prikuplja svoje uzastopne grbove i tetovae
drugoga, nego i zato to ga ta nevidljiva pisanja dozivaju na vi
djelo jedino u novim okolnostima. Modus dozivanja sukladan je
onome upisivanja. Moda uostalom pamenje i nije drugo doli to
ponovno pozivanje ili pozivanje preko drugoga iji se utisak
upisuje kao dodatni teret tijelu koje se ve stalno mijenja, a da to
ne zna. To izvorno i tajno pisanje pomalja se malo-pomalo tamo
gdje ga dodiri gase. Kako god bilo, pamenje je posljedica igre
okolnosti, kao to glasovir isputa zvukove ovisno o dodirima
prstiju. Ono je znaenje drugoga. J ednako tako, ono se razvija u
odnosu - u tradicionalnim drutvima, kao i u ljubavi - a odumire
ako nastupi osamostaljenje vlastitih mjesta. Prije negoli pribiljeba,
ono je odaziv sve do trenutka kada, gubei svoju pokretnu krhkost,
postaje nesposobnim za nove preinake, te nadalje umije jedino
ponavljati svoje prvotne odgovore.
Taj poredak odazivne preinake trenutak za trenutkom us-
trojuje takt koji prati uuljavanje u kakav sklop okolnosti. Sama bi
prigoda uhvaena u letu bila preobrazba dodira u odgovor, pre
okret oekivanog iako nepredvienog iznenaenja: ono to upi
suje dogaaj, kako god bio prolazan i brz, obrnuto je, vraeno mu
je u rijei i pokretu. Milo za drago. ivahnost i tonost uzvratnog
udarca neodvojivi su od ovisnosti u odnosu na trenutke i od bud
nosti koja ih karakterizira to vie to ima manje vlastitog mjesta da
se od njih zatiti.
2. Taj je odgovor jedinstven. U cjelini u kojoj se odvija, on
je samo jo jedna pojedinost - pokret, rije - tako prikladna da
preokree situaciju. Ali to bi pamenje drugo moglo ponuditi?
Ono je sastavljeno od pojedinanih bljeskova i ulomaka. J edna
149
pojedinost, mnogo pojedinosti i eto uspomena. Svaka od njih, kad
se izdvoji uokvirena sjenom, odnosi se na cjelinu koja joj nedostaje.
Blista ona poput metonimije u odnosu na to cijelo. Od slike ostala
je samo milostiva rana, to duboko plavetnilo. Od tijela, ta blista-
vost pogleda, ili zmatost bjeline to se pomolila u rastvaranju pu
kotine. Te posebnosti imaju snagu demostrativa: taj ovjek, tamo
daleko, koji je proao pognut... - taj miris koji ak vie i ne zna
odakle je doao... Brino izraene pojedinosti, snane posebnosti
funkcioniraju ve u pamenju kao to interveniraju u prigodi. Isti
je takt na djelu ovdje i tamo, isto umijee odnoenja izmeu kon
kretne pojedinosti i okolnosti koja je, ovdje spomenuta, poput tra
ga dogaaja, a tamo izvedena proizvodnjom neke podudarnosti ili
sklada.
3. Najneobinija je zacijelo pokretnost tog pamenja u ko
jemu pojedinosti nisu nikad ono to jesu: ni predmeti, jer oni iz
miu kao takvi; ni ulomci, jer oni takoer stvaraju cjelinu koju
zaboravljaju; ni cjeline, budui da one sebi nisu dostatne; nisu ni
stabilne, budui da ih svako ponovno zazivanje mijenja. Taj pros
tor pominoga ne-mjesta posjeduje istananost kibemetikoga svi
jeta. On moda (ali to je pozivanje prije znakovito nego pojanjuju-
e, upuujui na ono to ne znamo) ini model umijea djelovanja
ih metis koja, hvatajui prigodu, ne prestaje obnavljati mjesta na
kojima moi meu sobom dijele udnovatu mjerodavnost vremena.
Pripovijesti
Sve se ini slinim u strukturi u koju se uvodi pojedinost koja joj
ipak mijenja djelovanje i ravnoteu. Suvremene znanstvene
ralambe koje uvrtavaju pamenje u te drutvene okvire,10ih
klerike tehnike koje su ga u srednjemu vijeku tako vjeto
preobraavale u ustroj mjesta pripremivi na taj nain modemu
preobrazbu vremena u nadgledljiv prostor,11zaboravljaju ih od
bacuju njegove obilaznice, ak i ako su one od najveeg interesa
za objanjenje preko kojih procedura i zbog kojih legitimnih strate
150
kih razloga prigodu - taj nezatajni trenutak, taj otrov - podvrgava
kontroli specijalizacija uenog diskursa. Znanstveno pisanje usta-
novljui vlastito mjesto neprestance privodi neuhvatljivo vrijeme
u norme promotrivog i iitljivog sustava. Na taj nain nema izne
naenja. Odravanje mjesta iskljuuje te objeenjake obrate.
Ali oni se vraaju potajni i utljivi, ne samo u tu samu znan
stvenu djelatnost,12ne samo u svakodnevne prakse koje, ako i nema
ju vie diskursa ipak imaju opstojnost, ve i u pripovijesti jednako
brbljave, svakodnevne i prepredene. Da bismo ih tamo prepoznali,
dostaje ne zadovoljiti se (ipak nuni posao) time da im propitamo
ponavljane oblike i ustroje. U njima je na djelu neko znanje o
djelovanju, na kojemu se obiljeuju sve znaajke umijea pamenja.
Samo jedan primjer. Nekoj dobro poznatoj pripovijesti, dakle onoj
koju se moe razvrstati, pojedinost neke okolnosti moe obrnuti
ishod. Iznova je navoditi znai raunati s tim initeljem vie,
skrivenim u sretnoj stereotipnosti opeg mjesta. To nita upisa
no u okvir koji mu slui kao podloga izaziva na tom mjestu druge
uinke. Tko ima ui uje. Fino uho umije razabrati u kazanome
ono to ovdje i sada obiljeava razlika kroz in kazivanja {toga)
kazanog, i neumorno obraa pozornost na te vretenaste preprede-
nosti pripovjedaa.
Valjat e pojasniti obrate koji prie kolektivne predaje ih
svakodnevne razgovore promiu u prigode, i koji ponovno velikim
dijelom proizlaze iz retorike.13Ali ve se moe smatrati polaznom
pretpostavkom da u umijeu pripovijedanja naini djelovanja
uvjebavaju sami sebe. Tako je ono primjer inteligencije u labi
rintu, kao to ju je sretno nazvala Fran^oise Frontisi,14iji su
pripovjedai postali Detienne i Vemant. Ta diskurzivna praksa
pripovijesti u isti je mah umijee naina djelovanja i njegov dis
kurs.
U osnovi, sve je to veoma stara pria. Stari Aristotel, kojega
se ne moe doslovce shvatiti kao plesaa na uetu, rado se gubio u
najlabirintinijemu i najistananijemu diskursu. Tada je bio u dobu
151
metis: to sam samotniji i izdvojeniji, to vie volim pripovijes
ti.15Izvanredno je objasnio razloge tome; kao i u staroga Freuda,
na djeluje divljenje poznavatelja taktu koji je skladatelj harmonije
i njegovu umijea djelovanja putem iznenaenja: Zaljubljenik u
mit na neki je nain zaljubljenik u mudrost, jer je mit sastavljen od
uenja.16
152
III. dio
PROSTORNE PRAKSE
7. poglavlje
Hodanje gradom
Voajeri ili pjeaci
Vidjeti Manhattan sa 110. kata World Trade Centera. Pod izmagli
com promijeanom vjetrovima, gradski otok, more usred mora,
uzdie nebodere Wall Streeta, uvlai se u Greenwich, iznova podie
krijeste Midtowna, slijee se u Central Parku da bi se naposljetku
skutrilo podno Harlema. Burno talasanje vertikala. Na trenutak
pogled zaustavlja uzburkanost. Divovska se masa smiruje pred
oima. Promee se ona u teksturologiju u kojoj se preklapaju kraj
nosti ambicije i propadanja, okrutne suprotnosti rasa i stilova, su
protnosti izmeu buildinga podignutih juer, sada ve prometnu-
tih u smetlita, i dananjih urbanih prostora koji presijecaju pro
stor. Za razliku od Rima, New York nije nikad ovladao umijeem
starenja koristei se svim svojim prolostima. Njegova se sada
njost izmilja iz sata u sat, u inu bacanja steenoga i izazova
budunosti. Grad stvoren od pregolemih zdanja to se niu u mo
numentalnu reljefu. Promatra tamo moe iitavati svijet koji poli-
jee u zrak. Tamo se upisuju arhitekturalni likovi coincidatio oppo-
sitorum, neko zacrtani u minijaturama i mistinim teksturama.
Na toj pozornici od betona, elika i stakla, koju omeuje hladna
voda dvaju oceana (Atlantskoga i Amerikoga), najvia slova
globusa sastavljaju divovsku retoriku pretjeranosti u troenju i proiz
vodnji.1
Kojoj erotici spoznaje pripada zanos iitavanja takvog koz
mosa? Silovito uivajui u njemu, pitam se o porijeklu zadovolj
155
stva sagledavanja cjeline, nadvijanja nad, totalizacija najneumje-
renijih meu tekstovima to su ih stvorili ljudi.
Uzdii se na vrh World Trade Centera znai umaknuti vla
davini grada. Tijelo vie nije opleteno ulicama koje ga okreu i
skreu slijedei neznani zakon; niti je opsjednuto, bilo kao igra ih
rtva igre, umom tolikih razlika i neurozom njujorkog prometa.
Tko se uspne tamo gore, oslobaa se mnotva koje usisava i
promukava u svojoj masi svaki identitet autora ih gledatelja. Ikar
ponad tih voda, moe on u pokretnim i beskonanim labirintima
smetnuti s uma Dedalova lukavstva. Njegovo ga uzdizanje preo
braava u voajera. Postavlja ga na razdaljinu. Promee on u tekst
koji je pred nama, ispod naih oiju, svijet koji je oaravao i op
sjedao. Omoguuje on njegovo iitavanje, to da se bude Suna
nim okom, Bojim pogledom. Zanos promatrakoga i spoznajnog
nagona. Utvara je spoznaje biti pukom tokom gledanja.
Hoe li potom trebati iznova pasti u mrani prostor u ko
jemu kola mnotvo vidljivo odozgo, ah koje samo dolje ne vidi?
Ikarov pad. Na 110. katu, natpis, poput sfinge, zadaje pjeaku za
gonetku na trenutak ga promiui u vizionara: I t s hard to be down
when you re up (Teko je biti dolje kad si gore).
elji da se vidi grad prethodili su naini njezina zadovo
ljavanja. Srednjovjekovno ih renesansno slikarstvo prikazivalo je
grad u perspektivnu vienju oka kakvog meutim nikad nije bilo.2
To je slikarstvo izumilo u isti mah nadlet nad gradom i panoramski
pogled. Taje fikcija ve prometala srednjovjekovnog gledatelja u
nebesko oko. Stvarala je ona bogove. J e h danas drukije s obzi
rom da su tehnike procedure uspostavile mo svepogleda?3
Totalizirajue oko to su ga izmislili negdanji slikari preivljava i u
naim ostvarenjima. Isti promatraki nagon opsjeda korisnike
arhitektumih proizvoda danas, ostvarujui utopiju koja je juer bila
tek naslikana. Toranj od 420 metara, koji Manhattanu slui poput
pramca, nastavlja graditi fikciju koja stvara itatelje, ini itljivom
156
sloenost grada i skruuje u razvidni tekst njegovu neproninu
pokretljivost.
Je li golema teksturologija koja nam je pod oima drugo
doli prikaz, optiki artefakt? To je analogija preslika koji, projek
cijom koja je neka vrsta stavljanja na razdaljinu, stvaraju prostorni
planeri, urbanisti i kartografi. Grad-panorama teoretski je (dakle
vizualni) simulakrum, ukratko slika iji je uvjet postojanja zabo
rav i nepoznavanje praksi. Bog voajer koji stvara tu fikciju i koji,
poput onog Schreberova, poznaje jedino leeve,4mora se ispetljati
iz mutnih spona dnevnih postupanja i postati im strancem.
Naprotiv dolje (down), ispod pragova na kojima prestaje
vidljivost, ive obini korisnici grada. Kao temeljni oblik tog iskus
tva, oni su pjeaci, Wandersmanner, ije tijelo slua punine i praz
nine urbanoga teksta koji ispisuju ne mogavi ga iitati. Ti se
praktiari igraju s prostorima koje ne vide; poznaju ih na jednako
slijep nain kao to se znaju tijela ljubavnika. Putanje koje se na-
dovezuju u toj isprepletenosti, neznane pjesme kojima je svako
tijelo initelj to su ga potpisala mnoga druga, izmiu itljivosti.
Sve se zbiva kao daje sljepilo svojstveno ustrojujuim praksama
nastanjenoga grada.5Mree tih napredujuih i ukrienih ispisa tvore
mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulo
maka putanja i preinaka prostora: u odnosu na prikaze, ta povijest
ostaje svakodnevno i beskonano drugom.
Izmiui imaginarnim totalizacijama oka, postoji neka stra-
nost svakodnevnice koja nema povrine ili ija je povrina tek
nekakva isturena granica, rub to se izdvaja na vidljivome. U toj
bih cjelini rado obiljeio prakse strane geometrijskom ih geo
grafskom prostoru vizualnih, panoptikih ih teorijskih gradnji. Te
prakse prostora upuuju na posebni oblik operacija (naina
djelovanja), na drugu spacijalnost 6(antropoloko, poetsko i
mitsko iskustvo prostora) i na neproninu i slijepu uzgibanost na
stanjena grada. Migracijski ih metaforiki, grad se na taj nain uvlai
u razgovijetan tekst planirana i itljiva grada.
157
1. Od pojma grada do urbanih praksi
World Trade Center tek je najmonumentalniji lik zapadnog urba
nizma. Atopija-utopija optikoga znanja ve dugo radi na projektu
nadilaenja i isticanja proturjenosti nastalih urbanim okupljanjem.
Valja naime upravljati poveanim sabiranjem i okupljanjem ljudi.
Grad je veliki samostan, kazao je Erazmo. Perspektivni i pro-
spektivni pogled predstavlja dvostruku projekciju nepronine
prolosti i neizvjesne budunosti na povrini koju se obrauje. Takvi
vidici poinju (od 16. stoljea?) preobrazbu urbane injenice i poj
ma grada. Mnogo prije no to sam pojam izdvoji svoj lik u Povije
sti, pretpostavlja on da se ta injenica moe obraditi kao jedinica
proizala iz urbane racionalnosti. Povezanost grada i pojma nikad
ne znai njihovo poistovjeivanje, ali radi na njihovoj postupnoj
simbiozi: planirati grad u isti mah znai misliti samu pluralnost
stvarnoga i podariti uinkovitost toj misli u mnoini; znai to znati
i moi artikulirati.
Operativni pojam?
Grad uspostavljen utopijskim i urbanistikim diskursom7odre
uje se mogunou trostrukog zahvata:
1. proizvodnja vlastitog prostora: racionalna organizacija
mora tako ukloniti sva tjelesna, duhovna ili politika oneienja
koja bi ga kompromitirala;
2. zamjena neuhvatljivih i upornih otpora tradicija ne-vre-
menom ili kakvim sinkronijskim sustavom; zajednike znanstvene
strategije, omoguene oplonjenjem svih danosti, trebaju odmijeniti
taktike korisnika koji se poigravaju s prigodama i koji preko tih
dogaaja-zamki, lapsusa vidljivosti, iznova posvuda uvode ne-
proninosti povijesti;
3. napokon, stvaranje anonimnog i univerzalnog subjekta,
koji je grad sam: kao i njegovu politikom uzoru, Hobbesovu Gradu,
mogue mu je malo-pomalo pridodavati sve funkcije i predikate
158
dosad rasprene i pod utjecajem brojnih stvarnih sadraja, skupi
na, udruenja, pojedinaca. Tako grad, poput vlastita imena, prua
mogunost poimanja i graenja prostora poevi od konanog broja
stalnih, izdvojivih i meusobno povezanih svojstava.
Na mjestu koje ustrojuju spekulativne i razvrstavajue rad
nje8upravljanje se kombinira s eliminacijom. Sjedne strane, dola
zi do razluivanja i preraspodjele dijelova i slubi grada, zahvalju
jui obratima, premjetanjima, okupljanjima itd., dok je s druge
strane na djelu odbacivanje onoga to nije obradivo pa prema tome
predstavlja otpad fimkcionalistike uprave (nenormalnost, devi
jacija, bolest, smrt itd.). Dakako, napredak omoguuje ponovno
uvoenje rastueg postotka otpada u administrativni optjecaj i
preobraava ak i gubitke (u zdravlju, osiguranju itd.) u sredstva
zgunjavanja mrea poretka. Ali on, ustvari, ne prestaje proizvodi
ti uinke suprotne onome za ime tei: sustav profita raa gubitak
koji, u brojnim oblicima bijede izvan sebe i rasipanja iznutra, ne
prestance obre proizvodnju u troenje. Osim toga, racionaliza
cija grada uzrokuje njegovo pretvaranje u mit u stratekim diskur-
sima, raunima koji se temelje na pretpostavci ili nunosti njegova
razaranja u ime neke konane odluke.9Napokon, funkcionalistiki
ustroj, zagovarajui napredak (vrijeme), baca u zaborav uvjet
njegove mogunosti, prostor sam, koji postaje nemislivim za znan
stvenu i politiku tehnologiju. Tako funkcionira Grad-pojam, mjesto
preobrazbi i prisvajanja, objekt intervencija, ah i subjekt neprestance
obogaivan novim atributima: on je u isti mah mainerija i junak
modemosti.
Kakve god danas bile inkarnacije tog pojma, nuno je
ustvrditi da ako grad u diskursu slui kao totalizirajue i gotovo
mitsko uporite drutveno-gospodarskim i politikim strategijama,
urbani ivot sve ee iznova uvodi ono to je urbanistiki projekt
iz njega iskljuio. Govor se moi urbanizira, ah grad je preputen
proturjenim gibanjima koja se nadopunjuju i kombiniraju izvan
panoptike moi. Grad postaje glavnom temom politikih legendi,
ali on vie nije polje programiranih i nadziranih djelovanja. Ispod
159
diskursakoji ga ideologizirajubujaju lukavstva i kombinacije moi
bez itljiva identiteta, bez uhvatljive osnove, bez racionalne pro
zirnosti - kojima nije mogue upravljati.
Povratak praksi
Grad-pojam se uruava. Znai li to da je boljka od koje trpi razum
koji gaje uspostavio i njegovi struni zagovornici u isti mah i bolest
urbanog stanovnitva? Moda se gradovi raspadaju istodobno kad
i procedure koje su ga ustrojile. Ali valja biti oprezan pri naim
ralambama. Ambasadori znanja uvijek su smatrali da je svijet
ugroen promjenama koje bi postavile u pitanje njihove ideologije
i njihova mjesta. Nesreu svojih teorija oni promeu u teoriju ne
sree. Kad svoje pomutnje pretvaraju u katastrofe, kad ele puan
stvo zatoiti u panici vlastita diskursa, treba li im jo jedanput
ukazati povjerenje?
Radije nego da ostanemo na polju diskursa koji uva svoju
povlatenost izvrui svoj sadraj (koji govori o katastrofi, a ne
vie o napretku), pokuajmo se uputiti drugim putem: ralaniti
mikrobne, posebne i pluralne prakse kojima urbani sustav treba
upravljati ili ih ukidati, i koje nadivljuju njegov raspad; slijediti
gomilanje tih procedura koje panoptika uprava niukoliko nije us
pjela nadzirati ili ih ukloniti, nego su jo osnaile u bujnoj neoza-
konjenosti, razvile se i uvukle u mree nadzora, ustrojene na os
novi neitkih, ali snanih taktika, toliko da tvore svakodnevne pro
pise i potajna stvaralatva to ih skrivaju jedino sumanuti dispozi-
tivi i diskursi promatrakog ustroja.
Taj bi se put mogao upisati kao nastavak, ali i kao utuk
ralambi to ju je Michel Foucault proveo nad strukturama moi.
On ju je usmjerio prema dispozitivima tehnikim procedurama,
minornim instrumentalnostima kadrim da, jedino ustrojem de
talja, preobraze ljudsku mnogostrukost u disciplinarno drutvo
i da upravljaju, razluuju, razvrstavaju, hijerarhiziraju sva skreta
nja koja se odnose na naukovanje, zdravlje, pravosue, vojsku ili
160
rad.10Ta esto majuna lukavstva discipline, minorne ali ne
pogreive mainerije, zahvaljuju svoju djelotvornost odnosu iz
meu procedura i prostora to ga prerasporeuju ne bi li ga pro-
metnuli u operatora. Ali, koje prostome prakse odgovaraju tim
proizvodnim ureajima disciplinarnog prostora na polju na kojem
se izigrava disciplina? U dananjim okolnostima protuijeja izme
u kolektivnog naina upravljanja i pojedinanog preusvajanja, to
pitanje ostaje jednako kljunim imamo li na umu da prakse prosto
ra zapravo zacrtavaju odredbene uvjete drutvenog ivota. elio
bih slijediti neke procedure - mnogoobline, otporne, prepredene i
uporne - koje izmiu disciplini, a da ipak nisu izvan polja na ko
jemu je ona na snazi, i koje bi trebale voditi teoriji svakodnevnih
praksi, ivljena prostora i uznemirujue prisnosti grada.
2. amor zamrlih koraaj a
Boica se prepoznaje po hodu
Vergilije,>je/fa, 1.405.
Povijest zapoinje na razini tla, s koracima. Ima ih nebrojeno, ali
ne ine niz. Ne da ih se brojati, jer je svaka jedinica kvalitativna:
stil taktilnog razumijevanja i kinetikog usvajanja. Njihovo je ro-
jenje neizbrojiv skup pojedinosti. Igre koraaja oblikuju prostor.
One spleu mjesta. U tom smislu, pjeaka kretanja tvore jedan od
onih stvarnih sustava ije postojanje uistinu ini grad, ali koji
nemaju nikakve tjelesne zapremine.11Oni se ne lokaliziraju, nego
se ire prostorom. Ostaju isto toliko upisani koliko i ona kineska
slova koje govornici vrhom prsta iscrtavaju na svojim rukama.
Dakako, procesi gaenja putova mogu se prenijeti na ur
bane karte tako da im se upiu tragovi (ovdje ugaeni, tamo veoma
raspreni) i prijelazi (prolaze ovuda, a ne onuda). Ali te krivulje
pune ih tanke poput rijei, upuuju samo na izbivanje onoga stoje
prolo. U prikazima putanja gubi se ono to je bilo: sam in
161
prelaenja. Operacija hodanja, lutanja ili razgledavanja izloga,
drugim rijeima djelatnost prolaznika, prenesena je u toke koje
na planu ine totalizirajuu i reverzibilnu crtu. Uoljiv je dakle tek
preostatak, smjeten u ne-vrijeme projicirane povrine. Kad ona
postane vidljivom, njezin je uinak da uini nevidljivom radnju
koja ju je omoguila. Te fiksacije ine procedure zaborava. Trag je
odmijenio praksu. Oituje on (pohlepno) svojstvo geografskog su
stava da djelovanje preobrazi u itljivost, ah pritom baca u zaborav
jedan nain da se bude u svijetu.
Pjeaka iskazivanja
Usporedba s inom govorenja omoguuje da se poe dalje12ne
ostavi samo na kritici grafikih prikaza, nego smjerajui, iznad
rubova itljivosti, prema nedostinome onkraju. in koraanja u
urbanu je sustavu ono to je iskazivanje {speech act) u jeziku ih u
izgovorenim iskazima.13Na najelementamijoj razini ima on ustva
ri trostruku iskazivaku ulogu: na djelu je proces prisvajanja
topografskog sustava od strane pjeaka (jednako kao kad govornik
prisvaja ih prihvaa jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvare
nja mjesta (jednako kao to je in govorenja zvuno ostvarenje
jezika); napokon, on podrazumijeva odnose meu razluenim
poloajima, naime meu pragmatikim ugovorima u obliku
pokreta (jednako kao to je verbalno iskazivanje alokucija,
smjeta drugog naspram govornika i utanauje ugovore meu
sugovornicima).14Hodanje tako, kazah bismo, dobiva svoje prvo
odreenje kao prostor iskazivanja.
Tu bi se problematiku uostalom moglo proiriti na odnos
to ga in pisanja ima spram pisanoga i ak prenijeti na odnos ruke
(potez ih junatvo kista) prema izvedenoj shci (obhci, boje itd.).
Najprije izdvojeno na polju verbalne komunikacije, iskazivanje tu
nalazi tek jednu od svojih primjena, a njegov bi jezini modalitet
bio tek prva naznaka mnogo openitijeg razlikovanja izmeu ko
ritenih oblika u nekom sustavu i naina koritenja tog sustava, to
162
jest izmeu dvaju razliitih svjetova budui da se pritom iste
stvari gledaju prema suprotnim odrednicama.
Promotreno tim obilaznim putem, pjeako iskazivanje ima
tri obiljeja koja ga otprve razlikuju od prostornog sustava: sada
njost, isprekidanost i fatinost.
Ponajprije, ako prostorni odnos ustrojuje stanovit sklop
mogunosti (naprimjer, na mjestu kojim se moe kruiti) i zabrana
(naprimjer, zid koji prijei napredovanje), hoda aktualizira neke
meu njima. Na taj nain on u istoj mjeri omoguuje njihovu op
stojnost i njihovu pojavnost. Ali ih takoer premjeta i pronalazi
druge budui da prijelazi, skretanja ili improvizacije hoda po-
vlauju, mijenjaju i naputaju prostome initelje. Tako Charlie
Chaplin umnoava mogunosti svojih lakrdija: ini on druge stvari
s istom stvari i prelazi granice koje su odrednice predmeta postavile
za njegovo koritenje. J ednako tako, hoda preobraava u neto
drugo svaki prostorni oznaitelj. I ako, s jedne strane, ini
djelotvornima tek neke od mogunosti utvrene poretkom (ide samo
na jednu stranu, a ne i na drugu), s druge, poveava broj mogunosti
(primjerice, iznalaenjem preica ili obilaznica) i onaj zabrana
(naprimjer, zabranjuje si koritenje putova koji se smatraju do
putenima ih obveznima). Dakle, on izabire. Korisnik grada uzi
ma ulomke iskaza kako bi ih potajice aktualizirao.15
Tako on stvara isprekidanost, bilo inei odabir meu
oznaiteljima prostornog jezika, bilo premjetajui ih nainom
kako se njima koristi. Neka mjesta osuuje na mirovanje ili na
iezavanje, a s drugima sastavlja prostome obrate, rijetke,
sluajne ih nedoputene. Ah tu se ve uvodi jedna retorika ho
danja.
U okviru iskazivanja, hoda tvori u odnosu na svoj poloaj
nekakvo bhsko i daleko, nekakvo ovdje i tamo. injenici da su
prilozi ovdje i tamo upravo u verbalnoj komunikaciji pokazatelji
lokucijske instance16- preklapanje koje osnauje naporednost iz
meu jezinog i pjeakog iskazivanja - valja pridodati da to
163
obiljeavanje (ovdje-tamo\ koje hodanje nuno primjenjuje, a ono
je i pokazatelj aktualnog prisvajanja prostora od strane kakva ja,
ima takoer funkciju uvesti drugoga u odnosu na ja i na taj nain
ustanoviti meusobno spajanje i razdvajanje mjesta. Naroito bih
pritom naglasio fatiki vid ako pod njim podrazumijevamo ulogu
rijei koje uspostavljaju, odravaju ili prekidaju doticaj, poput
Halo!, No dobro, dobro itd., koju su izdvojili Malinowski i
J akobson.17Hodanje, koje naizmjence samo slijedi ih njega sli
jede, stvara neku pokretnu oiganinost okoline, neki slijed fatikih
toposa. A ako fatika funkcija, napor da se osigura komunikacija,
ve obiljeuje govor ptica prialica, jednako kao to ini prvu
funkciju koju djeca usvajaju u govoru, ne iznenauje da prije i
naporedno s informativnim govorom, i ona poskakuje, hoda na
etiri noge, plee i ee se, teka ili lagana, poput niza haloa! u
labirintu jeka.
Mogli bismo ralaniti modalitete pjeakog iskazivanja,
koje, kao to smo vidjeh, izmie biljeenju na karti, naime rala
niti vrste odnosa to ga ono odrava s putanjama (ih iskazima)
podamjui im vrijednost istine (aletiki modaliteti nunog, nemo
gueg, mogueg ili sluajnog), vrijednost spoznaje (epistemiki
modaliteti izvjesnog, iskljuivog, prihvatljivog ili prezira vrijed
noga) ih napokon vrijednost koja se odnosi na neko trebati-initi
(deontiki modaliteti obveznog, zabranjenog, doputenog ih
proizvoljnog).18Hodanje potvruje, sumnja, nagaa, prekorauje,
potuje itd., putanje koje izgovara. Svi su modaliteti ovdje na
djelu, promjenjivi s koraaja u koraaj, i raspodijeljeni u obroke, u
nizove i s intenzitetima koji se razlikuju ovisno o trenucima, pri
jelazima, hodaima. Beskonana raznolikost tih iskazivakih ope
racija. Ne mogu se, prema tome, svesti na svoj grafiki trag.
Putanje retorike
Promicanje prolaznika predstavlja niz okreta i zaokreta nalik na
reenine obrate ih figure stila. Postoji neka retorika hodanja.
164
Umijee krivudanja reenica ima svoju istoznanicu u umijeu
krivudanja putanje. Poput obinog jezika,19to umijee obuhvaa i
kombinira stilove i uporabe. Stil odreuje jezinu strukturu koja
na simbolikome polju (...) oituje temeljni nain bivanja ovjeka
u svijetu;20on konotira jedninu. Uporaba odreuje drutveni
fenomen kojim se sustav komunikacija oituje kao injenica; upu
uje ona na normu. Stil i uporaba smjeraju nainu djelovanja
(govorenja, hodanja itd.), ali prvi u obliku jedinstvene obrade sim
bolikoga, druga u obliku elementa koda. Presijecaju se da bi usta
novili stil uporabe, nain bivanja i nain djelovanja.21
Uvodei pojam retorike obitavanja, plodnu putanju koju
je otvorio A. Medam,22a usustavili su je S. Ostrowetsky23i J.-F.
Augoyard,24drimo da tropi koje je razvrstala retorika nude
obrasce i hipoteze za analizu naina na koje prisvajamo mjesta.
Kazao bih da dva postulata uvjetuju valjanost te primjene: 1) pret
postavlja se da i prakse prostora odgovaraju manipulacijama s os
novnim initeljima uspostavljena poretka; 2) pretpostavlja se da
su te prakse, poput tropa retorike, odmaci u odnosu na neku vrstu
doslovna znaenja odreena urbanistikim sustavom. Postojala
bi homologija izmeu verbalnih figura i figura putanja (ve ima
mo stilizirani odabir potonjih u figurama plesa) utoliko to se jedne
i druge sastoje od obrada ili operacija koje se odnose na izdvo-
jive jedinice25i od dvosmislenih rasporeda koji obru i premjetaju
znaenje prema nekoj dvoznanosti,26na nain na koji pomaknuta
slika zamuuje i umnoava fotografirani predmet. Izmeu ta dva
modusa mogua je analogija. Dodao bih da se geometrijski prostor
urbanista i arhitekata izgleda moe poistovjetiti s pravim znae
njem to su ga ustanovili gramatiari i lingvisti kako bi raspolaga
li normalnom i normativnom razinom na koju se mogu odnositi
odstupanja figuralnog. Ustvari, to pravo znaenje (bez lika)
ne moe se nai u svakodnevnoj, verbalnoj ili pjeakoj uporabi;
ono je naprosto fikcija proizvedena uporabom koja je takoer oso
bita, metalingvistika uporaba znanosti koja se uposebnjuje samim
tim izdvajanjem.27
165
Pokret promicanja poigrava se s prostornim ustrojima, kako
god oni bili panoptiki: on im nije ni stran (ne dogaa se drugdje),
ni istovjetan (ne dobiva od njih svoj identitet). Stvara on u njima
sjenu i dvosmislicu. Uvlai u njih mnotvo svojih referencija i ci
tata (drutveni modeli, kulturalne uporabe, osobni koeficijenti). I
on sam je u njima uinak uzastopnih susreta i prigoda koji ga ne
prestaju mijenjati i initi od njega grb drugoga, to jest raspaa-
vatelja onoga to iznenauje, presijeca ili privlai njegove putanje.
Ti razliiti vidovi upostavljaju neku retoriku. ak je i odreuju.
Ralanjujui, preko izvjea o prostornim praksama, to
moderno umijee svakodnevnog izraavanja.2J.-F. Augoyard u
njemu razabire nadasve dvije osnovne figure stila: sinegdohu i asin-
deton. Vjerujem da ovo prevladavanje, polazei od svoja dva suk
ladna pola, naznauje ustrojstvo tih praksi. Sinegdoha se sastoji u
tome da se rije koristi u jednom znaenju koje je dio drugog
znaenja iste rijei.29U biti, ona imenuje dio umjesto cjeline koja
ga obuhvaa. Tako se glavom odreuje ovjeka u izrazu: Ne
poznat mi je usud te tako drage glave; jednako tako, drvena koli
ba predstavlja graditeljstvo, a humak zemlje park u pripovijedanju
putanje. Asindetonje uklanjanje povezujuih rijei, veznika i priloga
u reenici ili izmeu reenica. J ednako se tako, pri hodanju, izabi
re i rascjepkava u odjeljke prijeeni prostor; preskae veze i izostav
lja cijele dijelove. S tog stajalita svako hodanje nastavlja skakati
ili poskakivati, poput djeteta na jednoj nozi. Prakticira ono elip
su spojenih mjesta.
Ustvari, te dvije figure pjeaenja upuuju jedna na drugu.
Sinegdoha iri prostorni element da bi mu podarila ulogu vika
(cjeline) i nadomjestila ga (bicikl ili namjetaj na prodaji u nekom
izlogu na snazi je za cijelu ulicu ili etvrt). Asindeton stvara eli-
zijom manjak, otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu i
zadrava tek izabrane komadie, ako ne i preostatke. Sinegdoha
nadomjeta cjeline dijelovima (manjak na mjestu vika); asindeton
ih oslobaa ukidajui konjunktiv i konzekutiv (nita na mjestu nee
ga). Sinegdoha zgunjava: ona poveava detalj, a umanjuje cjelinu.
166
Asindeton izrezuje: on razbija kontinuitet i onestvaruje njegovu
vjerojatnost. Na taj se nain praksama obraen i izvmut prostor
preobraava u poveane pojedinosti i izdvojene otoke.30Svojim
bubrenjima, umanjenjima i cjepkanjima, to je retoriki posao,
stvara se prostorna reenica antologijskog tipa (sastavljena od su
protstavi)'enih citata) i eliptinog tipa (sastavljena od zijevova, lap
susa i aluzija). Tehnoloki sustav jedinstvenog i objedinjenog pro
stora, povezan i simultan, figure pjeaenja zamjenjuju putanja
ma koje imaju strukturu mita, ako pod mitom razumijemo diskurs
ovisan o mjestu/ne-mjestu (ili porijeklu) konkretne opstojnosti,
pripovijedanje skrpano od estica izvuenih iz uzreica, aluzivnu i
fragmentarnu pripovijest ije se praznine uglavljuju u drutvene
prakse koje ona simbolizira.
Figure su kretnje te sdlistike metamorfoze prostora. Ili ra
dije, kao to kae Rilke,stabla kretnji u gibanju. Pokreu one ak
i ukoena i mehanizirana polja medicinsko-pedagokog centra na
ijem se tavanu zaostala djeca igraju i pleu svoje prostome pripo
vijesti.31Ta stabla kretnji giblju se posvuda. Njihove ume kroe
ulicama. One preobraavaju pozornicu, ali slika ih ne moe zaus
taviti na jednome mjestu. Ako bi im usprkos svemu bio potreban
prikaz, bile bi to slike-prijelazi, uto-zelene i metalnoplave kali-
grafije koje urlaju bez krika i zebrasto iscrtavaju podzemlja grada,
vez slova i znakovlja, savrene geste nasilja naslikane pitoljem,
ive pisanja, pleui grafovi ija prolazna pomaljanja prati tutanj
kompozicija podzemne eljeznice: grafiti New Yorka.
Ako je istina da se ume kretnji oituju, njihovo se hodanje
ne moe zaustaviti na slici, niti se znaenje njihovih pokreta moe
upisati u tekst. Njihova retorika migracija odnosi i dislocira anali
tika i cjelovita prava znaenja urbanizma; na djeluje lutanje se
mantike,32proizvedeno masama koje uklanjaju jedne dijelove
grada, veliaju druge, izglobljuju ga, fragmentiraju i odvraaju od
njegova ipak nepomina poretka.
167
3. Mitsko: ono to pokree
Figure tih pokreta (sinegdohe, elipse itd.) u isti mah odreuju sim
boliku nesvjesnog i neke postupke svojstvene subjektivnosti koja
se oituje u diskursu.33Slinost izmeu diskursa34i sna35proiz
lazi iz rabljenja istih stilistikih postupaka; ona prema tome obu
hvaa i trine prakse. Stari katalog tropa, koji je od Freuda do
Benvenistea opskrbljivao primjeren inventar retorike dvaju prvih
registara izraza, vrijedi i za trei. Naporednost ne postoji jedino
zato to u tim trima podrujima prevladava iskazivanje, nego stoga
to se njegovo diskurzivno odvijanje (verbalizirano, sanjano ih
hodano) organizira u odnosu izmeu mjesta iz kojega proizlazi (iz
vor) i ne-mjesta koje proizvodi (nain prolaenja).
S tog stajalita, nakon to smo usporedili jezine tvorbe s
procesima pjeaenja, moemo ih svrstati meu onirike figuraci
je, ih barem razotkriti na toj drugoj strani ono to je u praksi pro
stora neodvojivo od sanjanog mjesta. Hodati znai trebati mjesto.
To je beskonani proces odsutnoga bia koje traga za vlastitou.
Lutanje koje umnoava i sabire grad predstavlja golemo drutveno
iskustvo lienosti mjesta - iskustvo dodue okrnjeno bezbrojnim i
jedva zamjetnim izgonima (premjetanja i hodanja), koje na
doknauju odnosi i krianja tih izlaza to se isprepliu, tvorei ur
bano tkanje, iskustvo smjeteno pod znak onoga to bi najposlije
trebalo biti mjesto, ah je tek ime, Grad. Identitet to ga podaruje to
mjesto to je simboliniji (imenovan) to je, usprkos nejednakosti
meu naslovima i dobiti graana, ovdje na djelu tek puko rojenje
prolaznika, mrea boravaka stoje prisvaja kolanje, tapkanje meu
paslikama vlastitoga, svijet lokacija to ga progoni kakvo ne-mjes-
to ih sanjana mjesta.
Imena i simboli
Pokazatelj odnosa to ih prakse prostora odravaju s tom odsut-
nou upravo je njihova igra na raun vlastitih imena i s njima.
Odnosi izmeu znaenja hodanja i znaenja rijei uspostavljaju
168
dvije vrste prividno suprotnih pokreta, jedan izvanjskosti (hodati
znai izii van), drugi unutarnjosti (pokretnost pod vrstoom
oznaitelja). Hodanje se ustvari podreuje semantikim tropizmi-
ma; privlae ga ili odbijaju imenovanja nejasnih znaenja, dok se
grad pak uvelike promee u pustinju u kojoj sumanuto, ako ne i
uasavajue, vie nema oblik sjene nego, kao u Genetovu kazali
tu, postaje neumoljiva svjetlost proizvoditeljica urbanog teksta bez
nejasnoe, kakvu posvuda stvara tehnokratska mo, i koja stanovni
ka stavlja pod nadzor (ega? ne zna se): Grad nas dri na oku, a
njegov se pogled ne moe izdrati bez vrtoglavice, kae jedna
stanovnica Rouena.36U prostorima okrutno osvijetljenima stranim
umom, vlastita imena izdubljuju zalihe skrivenih i bliskih znae
nja. Ona stvaraju znaenje; drugim rijeima, ona potiu pokrete
na nain zvanja i poziva koji obru ili skreu putanju podarujui
joj unaprijed nepredvidljivo znaenje (ili smjer). Ta imena stvara
ju ne-mjesta na mjestima; ona ih promiu u prolaze.
Prijatelj koji stanuje u gradu Sevresu, hodajui u Parizu
skree prema ulicama Saints-Peres i Sevres, iako je doao posjeti
ti majku u nekoj drugoj etvrti: ta imena artikuliraju reenicu koju
sastavljaju njegovi koraci a da on to i ne zna. Brojevi (112. ulica ili
broj 9 u Ulici Saint-Charles) jednako magnetski utjeu na putanje,
kao to nas mogu progoniti u snovima. Neka druga prijateljica i ne
znajui izbjegava neke imenovane ulice koje za nju znae po
retke ili identitete na nain uvjeravanja i razvrstavanja, pa se zato
brzo upuuje prema putanjama bez imena i oznaka, to je jo jedan
primjer negativnog naina na koji vlastita imena usmjeruju hodanje.
to to imena sriu? Rasporeena u sazvijea koja seman
tiki hijerarhiziraju i ureuju povrinu grada, operatori kronolokih
rasporeda i povijesnih osobnih iskaznica, te rijei (Borrego, Bot-
zaris, Bougainville...) gube malo-pomalo svoju urezanu vrijednost,
poput istroenih kovanica, ali njihova sposobnost znaenja
nadivljuje njihovo prvotno odreenje. Saints-Peres, Corentin
Celton, Crveni trg... Podlijeu one polisemijama kojima ih
obiljeuju prolaznici; odvajaju se od mjesta koja su trebale odredi
169
ti i slue za imaginarne sastanke putanja koje, preobraene u meta
fore, odreuju s razloga nepoznatih njihovoj izvornoj vrijednosti,
ali s razloga znanih/neznanih prolaznicima. Neobina toponimija,
odvojena od mjesta, lebdei ponad grada poput oblane geografije
znaenja u ekanju, i odatle upravljajui tjelesnim premjetanji
ma: Place de VEtoile, Concorde, Poissonniere... Ta sazvijea
posreduju kolanjima: zvijezde upravljaju putanjama. Tig de la
Concorde ne postoji, kazao je Malaparte, on je ideja.37On je i
vie nego ideja. Valjalo bi umnoiti usporedbe da bi se izvijesti
lo o arobnim snagama kojima raspolau vlastita imena. ini se da
ih nose ruke putnika to ih one vode i istodobno ukrauju.
Povezujui pokrete i koraaje, utirui znaenja i smjerove,
te rijei djeluju upravo u ime pranjenja i troenja svoje prvotne
namjene. Postaju one na taj nain slobodnim, zauzimljivim pro
storima. Bogata neodreenost osigurava im, posredovanjem seman
tikog umanjenja, ulogu iskazatelja druge geografije, poetske, ponad
geografije doslovnoga, zabranjenog ili doputenog znaenja. U
funkcionalistiki i povijesni raspored optjecaja one utiskuju druga
putovanja. Hodanje ih slijedi: Taj golemi prazni prostor ispunju-
jem lijepim imenom.38Na hodanje potiu preostaci znaenja i
ponekad njihovi otpaci, izvrnuti ostaci velikih ambicija.39Nitavnos
ti, ih gotovo-nitavnosti simboliziraju i usmjemju korake. Imena
koja su upravo prestala biti vlastita.
U tim simbolizirajuim jezgrama zacrtavaju se (i moda
utemeljuju) tri razliita (ali povezana) djelovanja odnosa izmeu
prostornih i oznaiteljskih praksi: vjerojatno, upamtivoiprimitivno.
Ona oznauju to to autorizira (ih ini moguim ih vjerojatnim)
prostorna prisvajanja, to to se pritom ponavlja (ih na to se pod
sjea) od utljiva i uzvraena pamenja, te ono to se tamo nalazi
strukturirano i ne prestaje biti oznaeno stanovitim porijeklom. Ta
tri simbolika dispozitiva ustrojuju topose diskursa o gradu i grada
(legenda, uspomena i san) na nain koji takoer izmie urbanis
tikoj sistematinosti. Mogu se ve prepoznati u funkcijama vlas
titih imena: ine oni nastanjivim ih vjerojatnim mjesto koje zaodi-
170
jevaju rijeju (praznei se od svoje razvrstavateljske moi, stjeu
mo doputanja ega drugog); ti dispozitivi podsjeaju ili priziva
ju duhove (mrtve za koje se pretpostavlja da su nestali) koji se jo
vrzmaju, skriveni u pokretima i tijelima u hodu; i upravo imenu
jui, naime nameui nalog prispio od drugoga (kakovu priu) i
mijenjajui funkcionalistiki identitet odvajanjem od njega, stva
raju oni na samome mjestu to uruavanje ili ne-mjesto koje unutar
njega izdubljuje zakon drugoga.
Dostojno vjerovanja i pamenja: nastanjivost
Paradoksom koji je samo prividan, vjerodostojan diskurs jest onaj
koji nas liava onoga emu ukazuje vjeru ili koji nikad ne daje ono
to obeava. Daleko od toga da izraava prazninu, da opisuje ne
dostatak, on ga stvara. On pravi mjesto praznome. Na taj nain,
otvara mogunosti: omoguuje igru u sustavu odreenih mjesta.
Autorizira proizvodnju prostora igre (Spielraum) na ahovnici
koja ralanjuje i razvrstava identitete. On mjesto ini nastanjivim.
Stoga ga odreujem kao neku vrstu lokalnog autoriteta. Na djelu
je neki nedostatak u sustavu koji zasiuje mjesta znaenjem i svodi
ih na to znaenje toliko da se na mjestima ne da dirati. Kao zna
kovita sklonost, funkcionalistiki totalitarizam (pa i kad programi
ra igre i sveanosti) nastoji dakle iskljuiti te lokalne autoritete, jer
oni ugroavaju jednoznanost sustava. On se obruava na ono to s
punim pravom nazivlj epredrasudama: na dodatne semantike slo
jeve koji se uvlae kao viak i suviak40i otuuju u nekoj
prolosti ili poetici dio podruja koji su promicatelji tehnikih raz
loga i novane unosnosti pridrali za sebe.
U osnovi, vlastita su imena ve lokalni autoriteti ili pre
drasude. Zato se zamjenjuju brojevima: vie se ne govori o Operi
nego o 073; ne o Calvadosu nego o 14. Jednako je i s priama i
predajama koje progone urbani prostor poput suvinih ili dodatnih
stanovnika. Oni su predmet lova na vjetice pukom logikom teh-
nostrukture. Ah to istrebljenje (poput ienja stabala, uma i
171
zakutaka u kojima ive te legende)41ini od grada simbol pat
nje.42Na djelu je ukidanje nastanjivoga grada. Tako, kao to je
kazala jedna graanka Rouena: Ne, ovdje nema nekoga posebnog
mjesta, izuzev moga stana, i to je sve... Nema niega. Nieg speci
jalnog: niega obiljeenog, niega to se otvara nekim sjeanjem
ili priom, niega to je potpisao drugi. J edino povjerenje dobiva
spilja stana, jo neko vrijeme propusna za predaje, jo ispresijeca
na sjenama. Osim toga, prema iskazu jednog drugog graana, pos
toje tek mjesta na kojima se vie ne moe vjerovati ni u to.43
Upravo mogunou da smjeste u podrume bogate tiine i
pohrane na tavanima pripovijesti bez rijei, ili radije svojom sposob
nou da posvuda uspostave podrume i tavane, omoguuju mjesne
legende (legenda: ono to treba proitati, ali i ono to se moe
proitati), izlaze, naine da se ue i izie, a prema tome i nasta-
njive prostore. Besumnje, tumaranja i putovanja zamjenjuju izlaze,
odlaske i povratke, neko osigurane korpusom legendi koji danas
nedostaje mjestima. Fiziko kolanje ima ulogu ucrtavanja putanja
jueranjim i dananjim predrasudama. Putovanje (poput ho
danja) nadomjeta legende koje su otvarale prostor drugome. to
ono konano proizvodi ako ne, nekom vrstom vraanja, istraivanje
pustinja mog pamenja, povratak nekoj oblinjoj egzotici dale
kim obilaznicama i otkrie preostataka i legendi (letimini pri
zori francuskog sela, ulomci glazbe i poezije),44rijeju, nalik je
na iskorijenjenost u vlastitom porijeklu (Heidegger)? To hoda-
lako izgnanstvo stvara upravo onaj korpus predaja koje danas
nedostaje bliskome mjestu; ono je fikcija koja uostalom ima dvo
struko svojstvo, poput sna ili pjeake retorike, da bude uinkom
premjetanja i zgunjavanja.45Zakljuno, moe se procijeniti koli
ka je vanost tih oznaiteljskih praksi (pripovijedati legende) kao
izumiteljskih praksi prostora.
S tog stajalita, njihovi sadraji samo jo vie razotkrivaju,
a to je u jo veoj mjeri sluaj s naelom koje ih ustrojuje. Pri
povijesti o mjestima djelo su kune izrade. Sastavljene su od osta
taka svijeta. Iako knjievni oblik i aktantska shema predrasuda
172
odgovaraju stabilnim modelima iju smo strukturu i kombinacije
esto ralanjivali u posljednjih trideset godina, grau (svaku re
toriku pojedinost oitovanja) im podaruju ostaci imenovanja,
taksonomije, herojski ili komini predikati itd., to jest ulomci
rasprenih semantikih mjesta. Ti raznorodni, ako ne i suprotni
elementi, ispunjavaju istorodnu formu pripovijedanja. Ono vie i
drugo (pojedinosti i vikovi koji proizlaze iz drugog mjesta) uvla
e se u preuzeti okvir, nametnuti poredak. Tako imamo isti odnos
izmeu praksi prostora i uspostavljenog poretka. Na povrini, taj
se poredak predouje kao posvuda iskolan i izrupian elipsama,
skretanjima i bjegovima znaenja: to je poredak-sito.
Verbalni preostaci od kojih je pripovijedanje sastavljeno,
povezani s izgubljenim priama i neproninim pokretima, sloeni
su jedni pokraj drugih u kolau u kojemu njihovi odnosi nisu mi
ljeni i stoga tvore simbolinu cjelinu.46Oni se artikuliraju preko
praznina. Proizvode dakle, u ustrojenu prostoru teksta, antitekstove,
uinke dvolinosti i bijega, mogue prolaze do drugih krajolika,
poput spilja ih grmova: O, masivi, o, mnoine.47Preko procesa
rasprivanja koje otvaraju, prie se suprotstavljaju graji, jer ona je
uvijek nalogodavna, poticateljska i posljedica nekog poravnava
nja prostora, stvaratelj zajednikih pokreta koji uvruju poredak
dodajui onome trebati-initi jedno initi-s-uvjerenjem. Prie uvode
raznolikost, graja totalizira. Ako se uvijek oscilira od jednih do
druge, danas je, kazah bismo, prije na djelu stratifikacija: prie se
privatiziraju i uvlae u zakutke gradskih etvrti, obitelji ih pojedi
naca, dok graja medija prekriva sve i pod likom Grada, rijei-vodilje
anonimnog zakona, koji je postao substitutom za sva vlastita ime
na, brie ih se bori protiv predrasuda krivih zato to joj jo pruaju
otpor.
Rasprenost pria ve naznauje rasprenost pamtivoga.
Ustvari, pamenje je anti-muzej: njemu se ne moe odrediti mje
sto. U legendama se izdvajaju njegovi odbljesci. Predmeti su tako
er uplji, kao i rijei. U njima spava prolost, kao i u svakodnev
nim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare
173
pobune. Uspomena je tek kraljevi iz bajke u prolazu koji na tre
nutak budi Uspavanu Ljepoticu naih pria bez rijei. Tamo je
bila pekarnica; Tamo je stanovala majka Dupuis. Zapanjuje
pritom injenica da su mjesta to ih ljudi obitavaju poput prisustva
odsutnosti. Ono to se pokazuje oznauje ono ega vie nema:
Vidite, ovdje je bilo ... - ali to se ne vidi. Demostrativi iskazuju
nevidljive identitete vidljivoga: ustvari, samo je odreenje mjesta
to da ono bude niz premjetanja i uinaka izmeu rascjepkanih
naslaga koji ga ine i da igra na tim pokretnim slojevima.
Uspomene nas vezuju uz to mjesto... Ona su neto osobno,
to nikoga ne zanima, ali napokon upravo one ine duh etvrti.48
Svako mjesto progone brojni duhovi, skutreni u tiini, a mi ih
moemo prizvati ili ne. Nastanjujemo jedino progonjena mjesta
- obratna shema od one Panopticona. Ah poput gotikih skulptura
kraljeva iz Notre-Damea, zazidanih ve dva stoljea u podrumu
neke zgrade u Ulici Chaussee-dAntin,49ti duhovi, i oni slomlje
ni, vie ne govore kao to i ne vide. To znanje uti. Od onoga to se
zna, ah o emu se uti, izmeu nas kolaju tek polurijei.
Mjesta su tek djelomine i uvraene povijesti o prolostima
kojima su drugi oteh itljivost, nagomilana vremena koja se mogu
rasklopiti, jedino nalik priuvnim priama ostajui u stanju rebu
sa, konano i simbolizacija ugraenih u bol ih u zadovoljstvo tije
la. Svia mi se ovdje:50praksa je prostora to blagostanje koje se
na trenutak, poput blijeska, ucrtava u jezik u povlaenju.
Djetinjstva i metafore mjesta
Metafora je prijenos na jednu stvar imena
koje inae oznauje neku drugu.
Aristotel, Poetika, 1457b
Upamtivo je ono to se moe sanjati o kakvu mjestu. Ve se na
tome mjestu-palimpsestu, subjektivnost vezuje za odsutnost koja
je strukturira kao opstojnost i ini tubitkom, Dasein. Ah, kao to
174
smo vidjeli, taj se tubitak ostvaruje jedino u praksama prostora,
naime u nainima prelaenja u drugo. Valja u njemu napokon pre
poznati ponavljanje, u razliitim metaforama, odlunoga i izvor
nog iskustva, kada dijete shvati razliku izmeu svog tijela i onoga
njegove majke. Tu se zacrtava mogunost prostora i lokalizacije
(jedno ne sve) subjekta. Ne vraajui se glasovitoj Freudovoj
analizi toga matinog iskustva dok je pratio igru svoga jednoipol-
godinjeg unuka, koji je odbacio kalem daleko, uz jedno o-o-o.r
zadovoljstva (fort to znai tamo dolje, otilo, ili nema vie),
i potom ga iznova privukao drei kraj konca s radosnim dar
(koje je trebalo znaiti ovdje, vratilo se),51dostaje da uoimo
to oslobaanje (pogubno i zadovoljno) od nerazlikovnosti u maj
inu tijelu kojemu je kalem nadomjestak: taj izlazak iz majke (to
da ona naizmjence sama nestaje ili dijete ini da ona nestane) pred
stavlja lokalizaciju i eksteriorizaciju na pozadini odsutnosti. Ra
dosni zahvat koji omoguuje da se majinski predmet moe po
slati, a da moemo nestati i sami (budui da smo istovjetni s tim
predmetom), da budemo tu (jer smo) bez drugoga, ali u nunom
odnosu s time nestalim drugim - ini izvornu prostomu strukturu.
Besumnje, to bi se razlikovanje moglo pratiti i dalje u
prolost, do imenovanja koje ve odvaja fetus od majke kad je jedan
put utvreno daje rije o mukome (ali to je tada s djevojicom,
koja je od tog trenutka uvedena u drukiji odnos s prostorom?).
Vaan je u toj inicijacijskoj igri, radosnom bavljenju djeteta koje
se pred zrcalom prepoznaje kao jedno (to je on, vien u cjelini), ali
je zapravo tek drugo {ono, slika s kojom se poistovjeuje),52proces
toga prostornog hvatanja koji upisuje prelazak k drugome kao
zakon bia i zakon mjesta. Prakticirati prostor, prema tome, znai
ponavljati radosno i utljivo iskustvo djetinjstva; znai to na mjes
tu biti drugi i prelaziti k drugome.
Tako poinje hodanje koje Freud usporeuje s tapkanjem
po majinskom tlu.53Taj odnos sebe prema sebi upravlja unutar
njim preinakama mjesta (igrama izmeu tih poloaja) ih pjeakim
razvijanjima pria nagomilanih na jednome mjestu (kolanja i pu
175
tovanja). Djetinjstvo koje odreuje prakse prostora razvija potom
svoje uinke, buja, preplavljuje privatne i javne prostore, otkriva
njegove itljive povrine i stvara u planiranome gradu metafo-
riki grad ili grad u premjetanju, o kakvome je sanjao Kandin
sky: Veliki grad sagraen prema svim propisima arhitekture i
iznenadno protresen silom koja pobija proraune.54
176
8. poglavlje
Brodski i zatvorski prostor
Putnika zatoenost Nepokretan u vagonu, gledati kako klize nepo
mine stvari. to se dogaa? Nita se ne mie unutar i izvan vlaka.
Nepomian je putnik smjeten u pretinac, oznaen brojem,
pod kontrolom na ahovnici vagona, tom savrenom ostvarenju
racionalne utopije. Nadzor i hrana kolaju iz odjeljka u odjeljak.
Pregled karata ... Sendvii? Pivo? Kava?... U zatvorenom su
stavu jedino WC-i nude mogunost bijega. To je san zaljubljenika,
izlaz za bolesnike, nestanost djece (pipi!) - kutak iracionalnog,
kao to su bile ljubavne zgode i odvodi u nekadanjim Utopijama.
Izuzmemo li taj lapsus doputenih izgreda, sve je ostalo premreeno.
Putuje tek jedna racionalizirana elija. Mjehur panoptike i klasi-
fikatorske moi, modul zatvaranja koji omoguuje proizvodnja reda,
zatvorene i samostalne tonosti, eto to moe prelaziti prostor i
postati neovisnim od mjesnih korijena.
Iznutra, nepokretnost poretka. Ovdje vladaju odmor i san.
Nita ne treba initi, nalazimo se u dravi uma. Svaka je stvar tu na
svome mjestu, kao u Hegelovoj Filozofiji prava. Svako je bie
posloeno poput slova u tiskari na milimetarski premreenoj postaj i.
Taj red, organizacijski sustav, staloenost jednog uma, jest za vagon
kao i za tekst uvjet njegova optjecaja.
Vani vlada drukija nepokretnost, ona stvari, koja vlada pla
ninama, prostranim zelenim podrujima, zaustavljenim selima,
kolonadama zgrada, crnim urbanim obrisima u veernjem rumeni
lu, odbljescima nonih svjetlosti u moru ispred i iza naih pripo
177
vijesti. Vlakpoopuje Diirerovu Melankoliju, spekulativno iskustvo
svijeta: biti izvan tih stvari koje ostaju tamo, odvojene, apsolutne, i
koje nas naputaju ne svojom krivnjom; biti lien njih, iznenaen
njihovom prolaznom i mirnom stranou. Oaranost u naputanju.
Pa ipak, one se ne miu. Njihovo je kretanje jedino ono koje meu
njihovim masama izazivaju promjene perspektive iz trenutka u tre
nutak; mutacije u vidu varki za oko. Poput mene, one ne mijenjaju
mjesto, nego jedino pogled neprestance prekida i iznova uspostav
lja odnose to ih meu sobom odravaju te nepomine toke.
Izmeu nepokretnosti iznutra i izvana, uvlai se neki qui
pro quo, tanka britvica koja pomuuje njihovu stabilnost. Okno i
tranica stvaraju hijazam. Dvije teme J ules Vemea, tog Victora
Hugoa putovanja: brodski prozori Nautilusa, prozirna cezura
izmeu nestalnih osjeaja promatraa i gibanja oceanske stvarno
sti; eljezni put koji u ravnoj crti presijeca prostor i preobraava u
brzini njihova bijega vedre identitete tla. Okno je ono to omo
guuje vienje, a tranica ono to omoguuj ^prelaenje. To su dva
sukladna modusa odvajanja. J edan stvara razdaljinu gledatelja:
nee dodirnuti; to vie vidi, manje posjeduje -razvlatenje ruke
za poveanu putanju. Drugi trag, unedogled, nalog da se proe; to
je ispisani poredak, u samo jednoj crti, ah bez kraja: idi, putuj, ovo
nije tvoja zemlja, niti ono tamo - imperativ odvajanja koje obve
zuje da se plati apstraktno ono ovladavanje prostorom naputa
jui svako vlastito mjesto, gubei podnoje.
Staklo okna i eljezna crta podijelili su, sjedne strane, unu
tarnjost putnika, tobonjeg pripovjedaa, a s druge snagu bia,
stvorenog kao objekt bez diskursa, snaga vanjske tiine. Ali, para
doksalno, ta tiina stvari stavljenih na razdaljinu, iza stakla, izdale
ka nagovara nae pamenje ih izvlai iz sjene snove naih tajni.
Izdvojeni kutak stvara misli usporedo s odvajanjima. Staklo i eljezo
stvaraju spekulativce ili gnostike. Potreban je taj rez da bi se rodili,
izvan tih stvari, ali ne bez njih, nepoznati krajolici i udesne bajke
naih unutarnjih pria.
178
Buku pravi jedino razdjeljivanje. Kako ono napreduje i stvara
dvije izvrnute tiine, rez otkucava, zvidi ili stenje. Tu je i lupa
tranica, titranje okana - trljanje prostora na rubnim tokama nji
hove granice. Ti spojevi nemaju mjesta. Oni se zamjeuju tek kao
prolazni krik, trenutana buka. Neiitljive, granice se mogu samo
uti, u konanici stopljene, toliko je trajan raspor koji ponitava
toke kroz koje prolazi.
Ti umovi ipak kao svoje uinke naznauju naelo koje
preuzima nadlenost za svekoliku radnju oduzetu i putnicima i pri
rodi: stroj. Nevidljiva, kao i svekolika kazalina mainerija, loko
motiva izdaleka ustrojuje sve jeke svog rada. Iako pritajen, indi
rektan, njezin orkestar naznauje to ini povijest i, na nain graje,
jami kako neka povijest jo postoji. A u njoj ima sluajnosti. Taj
pokreta sustava proizvodi trenje, koenja i iznenaenja. Taj osta
tak dogaaja dopire od nevidljiva i jedinog glumca prepoznatljiva
tek po pravilnosti svoje graje ili iznenadnim udima koja remete
poredak. Stroj, prvi pokreta, samotni je bog od kojega potjee
svekolika radnja. Operator podjele meu gledateljima i biima, on
ih u isti mah spaja, pokretni simbol izmeu njih, neumorni shifter,
proizvoa promjena odnosa meu nepokretnima.
Zatvorski ili brodski prostor, poput onoga Vemeovih bro
dova i podmornica, vagon povezuje san i tehniku. Spekulativno
se vraa u srcu mainizma. Suprotnosti se preklapaju tijekom tra
janja putovanja. Neobian trenutak u kojemu drutvo proizvodi
gledatelje i prekoraitelje prostora, zdrave i sretne, smjetene u
aureolama-alveolama svojih vagona. Na tim mjestima dokolice i
misli, rajski brodovi izmeu dvaju drutvenih sastanaka (poslovi i
obitelj, gotovo nevidljiva nasilja) odravaju se atopina bogosluja,
zagrade molitava koje nikome nisu upuene (kome se onda obraaju
toliki snovi putnika?). Okupljanja se vie ne podvrgavaju hijerar
hijama dogmatskih poredaka; njih upriliuje premreenost teh-
nokratske discipline, nijema racionalizacija liberalnog atomizma.
179
Kao i uvijek, valjalo je platiti da bi se ulo. Povijesni prag
blaenstva: povijesti ima tamo gdje ima cijene koju valja platiti.
Odmor se dobiva jedino posredstvom tog nameta. J o su sretnici u
vlaku skromni, u usporedbi s onima u avionu kojima se, za vie
novca, dodjeljuje apstraktniji (izbljeivanje krajolika i snimljeni
privid svijeta) i savreniji poloaj (onaj ukoenih skulptura u zra
nome muzeju), ali uz uitak u izgledu koji kanjava smanjivanjem
(melankolinim) zadovoljstva vienja onoga od ega smo odvo
jeni.
I, opet kao i uvijek, valja izii: postoje jedino izgubljeni ra
jevi. J e li odredite kraj? Drugi prag, sainjen od trenutnih za-
gubljenosti u reetki kolodvora. Pria poinje iznova, grozniava,
obuhvaajui svojim nanosima zaustavljeni oklop vagona: eljez
niar po zvuku udarca ekia ustanovljuje neispravnost kotaa,
nosa die pakete, kontrolor krui. Kape i uniforme iznova uklapa
ju mnotvo u mreu poretka rada, dok se bujica putnika-sanjaa
baca u mreu lica udesno punih oekivanja ili preventivno praved
nikih. Krici bijesa. Pozivi. Veselja. U pokretnome svijetu kolo
dvora, zaustavljeni vlak iznenadno se nadaje monumentalnim i
gotovo neprilinim u svojoj nepokretnosti nijemog idola, razo
ruanog Boga.
Svatko se vraa sluiti mjestu koje mu je dodijeljeno, u ure
du ili radionici. Gotovo je s prazninim zatoivanjem. Lijepu ap
strakciju zatvorskog prostora odmjenjuju kompromisi, neproninos-
ti i ovisnosti o mjestu rada. Ponovno poinje dodir prsa o prsa sa
stvamime koje deloira gledatelja, lienog tranica i okana. Gotovo
je s robinzonijadom lijepe putnike due koja je i sama mogla pomi
sliti daje intaktna zbog toga to je bila okruena staklom i eljezom.
180
9. poglavlje
Prianje prostora
ovjeanstvo je stvorila naracija.
Pierre J anet, / , 'Evolution de la memoire et la notion du
temps (Razvoj pamenja i pojam vremena), 1928, str.
261.
U dananjoj Ateni javni prijevoz oznauje rije metapho-
rai. Da bi se otilo na posao ili vratilo kui, koristi se metaforu -
autobus ili vlak. Prianja bi takoer mogla ponijeti to lijepo ime:
svaki dan ona prelaze i ustrojuju mjesta; izabiru ih i spajaju; ine
od njih reenice i itinerere. To su putanje prostora.
U tom smislu, narativne strukture imaju vrijednost prostornih
sintaksi. S cijelim nizom kodova, zapovijeenih postupaka i nad
zora, one upravljaju promjenama prostora (ili kolanja) to su ih
izvela prianja u obliku mjesta razvrstanih u linearne ih isprepletene
nizove: odavde (Pariz) odlazi se tamo (Montargis); to mjesto (pro
storija) ukljuuje drugo (san ih uspomenu) itd. ak i vie, prikau
h ih opisi ih odglume glumci (stranac, graanin, duh), ta su mjesta
meusobno, tjenje ili oputenije povezana, modalitetima koji
odreuju vrstu prijelaza to vodi od jednoga do drugoga; na pri
jelaz moe utjecati epistemiki modalitet, koji se odnosi na
spoznaju (naprimjer: Nije sigurno daje ovdje Trg Republike) ih
aletiki, koji se odnosi na opstojnost (naprimjer: Zemlja Dem-
belija je neizvjestan pojam), ih pak deontiki koji se tie ob
veze (naprimjer: Od ove toke morate prijei do one)... Meu
mnogim drugima, te oznake samo pokazuju s kojom istananom
181
sloenou prianja, svakodnevna ili knjievna, ine naa javna
prometala, nae metaphorai.
Svakoje pripovijedanje pripovijedanje o putovanju - prak
sa prostora. U tom smislu, ono zanima svakodnevne taktike, nji
hov je dio, od prve prostome naznake (Ovo je desno, Skrenite
lijevo), poinje pria iji nastavak piu koraci, do svakodnevnih
novosti (Pogodi koga sam sreo u pekarnici?), do televizijskog
Dnevnika (Teheran: Homeini je sve izoliraniji...), predaja
(Pepeljuge u kolibama) i ispripovijedanih pripovijesti (uspomene i
romani iz stranih zemalja ih iz vie ili manje udaljene prolosti).
Te ispripovijedane pustolovine, koje u isti mah proizvode zemljo
pise radnji i vode zajednikim mjestima poretka, nisu samo doda
tak pjeakim izrijecima i putovnim retorikama. One se ne zado
voljavaju time da ih prenesu i prebace na polje jezika. Ustvari, one
ustrojuju hodanja. One ine putovanje prije ih za vrijeme dok ga
noge prevaljuju.
Kakvoj je vrsti ralambe podlono to bujanje metafora -
kazivanja i prianja koja ustrojuju mjesta putem premjetanja to
ih opisuju (kao to se opisuje krivulja)? Brojni radovi nude
metode i kategorije ve i za sama istraivanja o uprostoravajuim
operacijama (a ne o prostornim sustavima). Meu najnovijima,
posebno bismo izdvojili one koji se odnose na neku semantiku
prostora (tako J ohn Lyons govori o lokativnim subjektima i o
prostornim izrazima),1na psiholingvistiku percepcije (tako Miller
i J ohnson-Laird govore o hipotezi lokalizacije),2na sociolingvi
stiku opisa mjesta (primjerice, William Labov),3na fenomenolo
giju ponaanja koje ustrojuje teritorije (npr. Albert E. Schleflen i
Norman Aschcraft),4na etnometodologiju pokazatelja smjetaja
u razgovoru (npr. Emmanuel A. Schegloff),5ih semiotiku koja
doivljava kulturu kao prostorni metajezik (npr. Tartuska kola,
nadasve J. M. Lotman i B. A. Uspenskij) itd.6Kao to su se neko
oznaiteljske prakse koje su se odnosile na odjelotvorenje jezika
propitivale nakon jezikih sustava, danas uprostorujue prakse pri
vlae pozornost nakon to su se ispitah kodovi i taksonomije pro-
182
stomog poretka. Nae istraivanje pripada tome drugom koraku
analize koji od struktura prelazi na radnje. Ali u toj veoma irokoj
svezi, propitat u jedino narativna djelovanja. Ona e omoguiti
da se utvrdi neke osnovne oblike ustrojujuih prostornih praksi:
bipolarnost zemljovida i prohoda, procedure ograniavanja ili
obiljeavanja granica i iskazivake fokalizacije (naime, indeks
tijela u diskursu).
Prostori i mjesta "
Na polasku, izmeu prostora i mjesta, postavljam razlikovanje koje
e odrediti polje. Mjesto je red (koji god bio) sukladno kojemu su
initelji rasporeeni u odnosima supostojanja. Time se dakle is
kljuuje mogunost da dvije stvari budu na istome mjestu. Tu vla
da zakon vlastitoga: initelji o kojima je rije jedni su pokraj
drugih, svaki smjeten na nekom vlastitom i odjelitom mjestu
koje odreuje. Mjesto je dakle trenutni raspored poloaja. Ono pod
razumijeva pokazatelj stabilnosti.
Prostor nastaje im uzmemo u obzir vektore usmjerenja,
koliine brzine i varijablu vremena. Prostor je krianje pokretnih
tijela. On je na neki nain oivljen ukupnou pokreta koji se u
njemu razvijaju. Prostor je uinak proizveden radnjama koje ga
usmjeravaju, uvjetuju, vremenski odreuju i omoguuju da djeluje
kao polivalentno jedinstvo sukobljenih programa ili ugovornih
priblinosti. Prostor bi bio mjestu ono to postaje rije kad je izgo
vorena, naime, kad je uhvaena u dvosmislenost ozbiljenja, pre
metnuta u termin koji proizlazi iz brojnih konvencija, postavljena
kao in neke sadanjosti (ih nekog vremena) i izmijenjena preo
brazbama prouzroenim uzastopnim susjedstvima. Za razliku od
mjesta, ona (rije) nema ni jednovrsnost ni stabilnost vlastitoga.
Rijeju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je
geometrijski odredio neki urbanistiki projekt pjeaci preobraavaju
u prostor. Jednako tako, itanje je prostor proizveden praksom mjes
ta koje ini sustav znakova - ispisan tekst.
183
Ve je Merleau-Ponty geometrijski prostor (cjelovita i
izotropna spacijalnost analogna naemu mjestu) razlikovao od
druge spacijalnosti koju je nazvao antropolokim prostorom.
To je razlikovanje proizalo iz drukijeg pristupa problemu ko
jemu je cilj bio razdvajanje iskustva jednog izvan danog u ob
liku prostora, za koje je prostor ivotan, a egzistencija prostor
na, od iskustva geometrijske jednostranosti. To je iskustvo odnos
prema svijetu; u snu i u percepciji, i gotovo prije njihova razliko
vanja, izraava ono istu temeljnu strukturu naeg bia kao bia
postavljenog u odnos prema okolini - bie postavljeno nekom
eljom neodvojivom od upravljanja ivotom i smjeteno u pro
stor krajolika. S tog stajalita ima onoliko prostora koliko razliitih
prostornih iskustava.7Perspektivu odreuje fenomenologija op
stanka u svijetu.
U propitivanju svakodnevnih praksi koje artikuliraju to
iskustvo, suprotnost izmeu mjesta i prostora odvest e nas,
kad je rije o prianjima, dvjema vrstama odreenja: prvo odreenje,
preko predmeta koji se u konanici daju svesti na biti tamo neega
mrtvoga, zakonitost nekog mjesta (od oblutka do lea, nepomino
tijelo na Zapadu izgleda uvijek utemeljuje neko mjesto i ini od
njega figuru groba); drugo odreenje preko zahvata koji, izvreni
na kakvu kamenu, drvetu ih ljudskome biu, odreuju prostore
radnjama povi)Qsmhsubjekata (uvijek se ini da neki pokret uvjetuje
proizvodnju prostora i povezuje ga s nekom pripovijeu). Izmeu
ta dva odreenja postoje prolasci, poput usmrivanja (ih smjeta
nja u krajolik) junaka prekoraitelja granica i koji, krivi zbog toga
to su se ogrijeili o zakon mjesta, osiguravaju njegovu obnovu
svojim grobom; ili pak, naprotiv, buenje nepominih predmeta
(stol, uma, osoba iz okoline) koji, naputajui svoju stabilnost,
promiu mjesto na kojemu su boravili u nepoznatosti vlastitog pro
stora.
Tako prianja obavljaju posao koji neprestance preobraava
mjesta u prostore ih prostore u mjesta. Ustrojuju ona takoer igre
promjenjivih odnosa to ih jedni odravaju s drugima. Te su igre
184
bezbrojne, u rasponu od uspostavljanja nepokretnog i gotovo mine
ralnog poretka (u njemu se nita ne mie, izuzev samog diskursa
koji na nain travellinga obuhvaa panoramu) do ubrzanog slijeda
umnoujuih prostornih radnji (kao u krimiima ili u nekim narod
nim pripovijetkama, ah ta uprostorujua grozniavost ostaje jed
nako ograniena tekstualnim mjestom). Od svih bi se tih prianja
mogla izgraditi tipologija po naelu identifikacije mjesta i aktuali-
zacije prostora. Ali, da bismo utvrdili naine na koje se kombinira
ju te razliite operacije, potrebni su kriteriji i kategorije ralambe
- nunost koja nas vraa najosnovnijim priama putovanja.
Ophodi i zemljovidi
Usmeni opisi mjesta, prianja uz ognjite i na ulici tvore prvi i
golemi korpus. U veoma podrobnoj ralambi opisa stanova u New
Yorku, koje su opisah njihovi stanari, C. Linde i W. Labov pre
poznaju dvije razliite vrste od kojih jednu nazivlju zemljovidom
(map), a drugu ophodom (tour). Prva pripada modelu: Pokraj
kuhinje nalazi se soba djevojica. Druga: Skrene desno i ue u
dnevnu sobu. Ah, u njujorkom korpusu, samo je tri posto opisa
tipa zemljovida. Sve ostalo, dakle gotovo sve, tipa je ophoda:
Proe kroz mala vrata itd. Ti se opisi uglavnom odnose na ope
racije i pokazuju kako ui u svaku prostoriju. U vezi s tim dru
gim tipom, autori istiu kako je optjecaj ili ophod speech act (in
govora) koji nudi minimalni niz putova kojima se stie u svaku
prostoriju; i daje put (path) niz jedinica koje imaju oblik bilo
statikih (desno, ispred vas itd.) bilo pokretnih vektora
(Ako skrenete ulijevo itd.).8
Drugim rijeima, opis se koleba izmeu pojmova alterna
tive: ih vidjeti (to znai poznavanje nekog rasporeda mjesta) ih ii
(to su uprostorujue radnje). Ili e on predstaviti sliku (ima...), ih
e ustrojiti kretanja (ti ulazi, prelazi, okree se...). Izmeu tih
dviju pretpostavki, njujorki su se pripovjedai u znatno veem
broju opredijelili za drugu.
185
Ostavivi po strani istraivanje Lindeove i Labova (ono se
nadasve bavi interakcijama i drutvenim konvencijama koje se
podreuju prirodnom govoru, problemom o kojemu e biti rijei
kasnije), elio bih, preko tih njujorkih prianja - i drugih njima
slinih9- pokuati odrediti odnose izmeu pokazatelja ophoda i
pokazatelja zemljovida tamo gdje oni supostoje u istom opisu.
Kako su povezani djelovati i vidjeti u tom obinom govoru u ko
jemu prvi tako oevidno prevladava? Napokon, na osnovi tih sva
kodnevnih naracija, pitanje se tie odnosa izmeu itinerera (dis
kurzivnog niza operacija) i zemljovida (plona projekcija svih
opaaja), naime izmeu dvaju simbolikih i antropolokih jezika
prostora. Dva pola iskustva. Izgleda da se od obine kulture do
znanstvenog diskursa prelazi s jednoga na drugi.
U prianjima vezanim za stan ili ulicu, prevladavaju ma
nipulacije prostorom ih ophodi. Najee, taj opisni oblik odreu
je svekoliki stil naracije. Kad se umijea drugi oblik, njegova je
vrijednost u tome da ga uvjetujeiMpretpostavlja onaj prvi. Primjeri
ophoda koji uvjetuju zemljovid: Ako skrene desno, vidjet e...
ih slini iskaz: Nastavi h sasvim ravno, vidjet e... U oba sluaja
neko djelovanje omoguuje neko vienje. Ah ima i sluajeva da
ophod preuzima naznaku mjesta: Tamo su jedna vrata, ti e ui
na sljedea - element zemljovida postavlja itinerer. Narativno tka
nje na kojemu prevladavaju opisivai itinerera na taj je nain isto-
kan opisima tipa zemljovida kojima je zadaa naznaiti bilo ui
nak postignut ophodom (ti vidi...), ih danost koju odreuje kao
svoju granicu (ima jedan zid), svoju mogunost (nalaze se vra
ta), ih obvezu (ulica je jednosmjerna) itd. Lanac uprostorujuih
zahvata na taj se nain ini iskolan referencijama na ono to proiz
vodi (predstavljanje mjesta) ih na ono to podrazumijeva (mjesni
poredak). Tako dobivamo strukturu pripovijedanja putovanja: prie
0 hodanju i radnjama obiljeene su navoenjem mjesta koja iz
njih proizlaze ili ih ovlauju.
Tom preicom mogue je usporediti kombinacije ophoda
1zemljovida u svakodnevnim prianjima s nainom na koji su
186
oni ve pet stoljea ugraivani, a potom polagano razdvajani u
knjievnim i znanstvenim prikazima prostora. Posebice, uzme li se
zemljovid u njegovu sadanjemu geografskom obliku, izgleda
da se on tijekom razdoblja koje je obiljeilo raanje modernoga
znanstvenog diskursa (15.-17. stoljea) polagano oslobodio itine-
rera koji mu bijahu uvjetom nastanka. Prve srednjovjekovne karte
sadravale su jedino pravocrtne tragove itinerera (performativne
oznake koje su uostalom ponajprije bile namijenjene hodoasnici
ma), s naznakama postaja koje valja prevaliti (gradova kroz koje
treba proi, zaustaviti se, prenoiti, moliti se itd.) i razdaljinama
oznaenim u satima i danima, naime vremenom potrebnog hoda
nja.10Svaka od njih memorandum je koji propisuje radnje. Nagla
sak je u njima na ophodu koji treba uiniti. Obuhvaa on elemente
zemljovida, kao to opise puta koji valja prevaliti danas prati na
bizinu nainjen crte koji ve na papiru, uz navoenje mjesta, ucrta
va ples koraaja prek<^grada: Dvadeset koraaja udesno, potom
skrenete ulijevo, potom jo etrdeset koraaja... Crte izraava
uprostorujue prakse, poput urbanih putnih planova, umijea pokre
ta i prianja koraaja koji slue Japancima kao adresari,11ih poput
izvanredne asteke karte (15. stoljee) koja opisuje egzodus Toto-
mihuakasa u nacrtu koji nije prikaz trase (nije je bilo) nego
dnevnik hodanja -putanja obiljeena tragovima koraaja u pravil
nim razmacima i prikazima slijeda dogaaja tijekom putovanja
(obroci, borbe, prijelazi preko rijeka ih planina itd.): to nije zemljo
vid nego povijesna knjiga.12
Od 15. do 17. stoljea zemljovid se osamostaljuje. Besum-
nje, bujanje narativnih likova koji su je ve dugo nastanjivah
(brodovi, ivotinje i stvorenja svake vrste) jo je imalo funkciju
naznaivanja radnji - putnikih, ratnikih, graditeljskih, politikih
ih trgovakih - koje omoguuju proizvodnju geografskog plana.13
Daleko od toga da budu ilustracije, slikovne glose teksta, ti sli
kovni prikazi, poput ulomaka pria, obiljeuju na karti povijesne
radnje kojih je ona rezultat. Tako jedrenjak naslikan na moru kazu
je o pomorskom putovanju koje je omoguilo da se prikae obala.
187
On odgovara opisivau tipa ophod. Ali zemljovid postupno pre
vladava nad likovnim prikazima; on im kolonizira prostor; uklanja
malo-pomalo slikovne prikaze iz praksi koje ga proizvode. Pre-
obraen euklidovskom, apotom deskriptivnom geometrijom, usta
novljen kao formalna cjelina apstraktnih mjesta, on je kazalite
(tako su se nazivali atlasi) u kojemu isti sustav projekcije juk-
staponira meutim dva vrlo razliita elementa: danosti koje po-
daruje tradicija (Ptolomejeva Geografija, primjerice) i one koje su
izradili moreplovci (portolani, primjerice). Na istome planu, karta
tako okuplja raznorodna mjesta, jedna preuzeta iz tradicije, a dru
ga proizvedena promatranjem. Ah kljuni je ovdje nestanak itine
rara, koji, pretpostavljajui prvu vrstu mjesta i uvjetujui drugu,
osiguravaju zapravo prijelaz od jednih drugima. Zemljovid, sveo
buhvatna pozornica na kojoj su okupljeni elementi razliitog pori
jekla kako bi stvoriti sliku stanja geografskih znanja, odbacuje u
svoje prije ili svoje poslije, kao iza kulisa^operacije kojih je on
posljedica ili ih je omoguio. Na pozivnici ostaje sam. Nestati su
opisivai ophoda.
Ustroj prepoznatljiv u prostornim priama svakodnevne
kulture podlijee izvrtanju kroz rad koji je izdvojio jedan sustav
geografskih mjesta. Razlika izmeu dva opisa nije dakako u prisut
nosti ili odsutnosti praksi (one su na djelu posvuda), nego u inje
nici da zemljovidi, oblikovani u vlastita mjesta na kojima se izlau
proizvodi znanja, tvore slike itljivih rezultata. Prostorna prianja
naprotiv vre operacije koje omoguuju da se nametnut, a ne vlas
titi prostor ipak ispremijea, kao to je rekla neka stanovnica u
vezi s prostorijama u njezinu stanu: Mogu se ispremjetati.14Od
narodne prie do opisa stana, bujnost djelovanja (i dakle iska
zivanja) oivljava prianja koja prepriavaju ophode na mjestima
ije je obiljeje da su, od negdanjeg kozmosa do suvremenog ne
bodera, razliiti oblici nametnutog poretka.
Od preetablirane geografije, koja se iri (ako ostajemo kod
kue) od soba tako malih da se s njima ne moe nita uiniti, do
nestatih legendarnih tavana koji mogu posluiti za sve,15sva
188
kodnevna prianja iskazuju ono to se, usprkos svemu, u njima
moe proizvesti i od njih uiniti. Ona su fakture prostora.
Omeivanja
Operacije nad mjestima, prianja obavljaju i svakodnevnu ulogu
pokretne i presudne ovlasti na polju razgranienja. Kao i uvijek, ta
se uloga snanije oituje na drugome stupnju, kad je pravni dis-
kurs iskae i ponovi. Prema lijepome tradicionalnom jeziku sud
skih postupaka, suci su neko odlazili na lice mjesta (sudaki
promet i metafore) kako bi sasluali u vezi sa spornim grani
cama proturjene iskaze strana u sporu. Njihova privremena pre
suda, kao to se kazivalo, bila je operacija razgranienja. Za
pisniari bi je ispisivali krasopisom na pergament, a pisanje se
ponekad nastavljalo (ili zapoinjalo?) crteom koji je utvrivao
granice, te privremene presude ustvari nisu bile drugo doli meta-
pripovijesti. One su kombinirale (posao pisara prikupljaa inai
ca) suparnike pripovijesti svake od strana: Gospodin Mulatier
nam obznanjuje daje njegov djed posadio tu jabuku na rub njego
va polja... J eanpierre napominje daje Bouvet imao bunjite na polju
koje nije bilo podijeljeno izmeu njega i njegova brata Andrea...
Genealogije mjesta, predaje o teritorijima. Nalik na kritiko izda
nje, naracija suca pomiruje ta razliita tumaenja. Ona se uspostav
lja na osnovi prvih pria (one gospodina Mulatiera, one Jeanpi-
errea i tolikih drugih) koje ve imaju ulogu spacijalnih legislacija,
budui da utvruju i dijele zemljite gestama ili diskursima o
radnjama (posaditi jabuku, odravati bunjite) itd.).
Operacije razgranienja, narativni ugovori i kompilacije
pria sastavljeni su od ulomaka izvuenih iz ranijih prianja i za
jedno skrpljeni. U tom smislu, oni osvjetljuju oblikovanje mito
va, kao to im je i zadaa da mu utemelje i odrede prostore. Sau
vani u spremitima arhiva oni predstavljaju golemu putopisnu
knjievnost, naime organizacijske radnje vie ih manje rairenih
drutvenih i kulturalnih zona. Ah ta knjievnost sama ini tek bes
189
konano mali dio (onaj koji se ispisuje o spornim tokama) usme
ne naracije koja ne obustavlja beskonani posao sastavljanja pro
stora, provjeravanja, sueljavanja i premjetanja njihovih granica.
Ta voenja prianja, kao stoje kazao Pierre J anet,16nude
dakle veoma bogato polje ralambi prostornosti. Meu pitanjima
koja se u vezi s time postavljaju, valja razlikovati ona koja se tiu
dimenzije (ekstenzionalnosti), orijentacije (vektoralnosti), sklonosti
(homografije) itd. Zadrat u se tek na nekoliko vidova koji se
odnose na samo razgranienje, na prvo i doista temeljno pitanje:
podjele prostora koji ga ustrojuje. Sve naime upuuje na razliko
vanje koje omoguuje prostome igre. Od razlikovanja koje subjekt
odvaja od njegove izvanjskosti, do izdvajanja koja lokaliziraju ob
jekte, od habitata (koji se gradi od zidova) do putovanja (koje se
gradi uspostavljanjem kakva zemljopisnog drugdje ih kakva
kozmologijskog s one strane) od funkcioniranja gradske mree
do onoga seoskog krajolika, svaka je prostornost ustrojena utvr
ivanjem granica.
U tom ustrojavanju, pripovijedanje ima odlunu ulogu.
Dakako, ono opisuje. Ah, svaki je opis vie od utvrivanja, on
je kulturalno stvaralaki in.17On ak ima distributivnu mo i
performativnu snagu (on ini to to kazuje) kada nastupi odgova
rajui stjecaj okolnosti. Tada je opis utemeljitelj prostora. Obratno,
tamo gdje prianja nestaju (ih se srozavaju na muzeografske pred
mete) dolazi do gubitka prostora: hena naracije (kao to ustanov
ljujemo nekad u gradu, nekad na selu), skupina ih pojedinac una
zauju se prema uznemirujuem, kobnom iskustvu bezobline,
nerazgovijetne, mrane cjeline. Pogledamo li ulogu pripovijeda
nja u razgranienju, najprije uoavamo prvotnu ulogu autorizacije
uspostavljanja, premjetanja ih premoivanja granica i, slijedno
tome, djelujui u zatvorenom prostom diskursa, suprotstavljenost
dvaju pokreta koji se preklapaju (postavljanje i prelaenje granice)
na nain da od pripovijedanja ine neku vrstu reetke krialjke
(dinamine razdiobe prostora) iji su bitni pripovjedni likovi grani
ca i most.
190
1. Stvoriti kazalite radnje. Pripovijedanje ima ponajprije
ulogu autorizacije ili, tonije, utemeljenja. U strogom smislu, ta
uloga nije pravne naravi, to jest nije ovisna o zakonima i presuda
ma. Ona prije potjee od onoga to je Georges Dumezil ralanio u
korijenu indoeuropskoga^, postaviti, preko sankritskih (dhatu)
i latinskih izvedenica (fas). Fas, pie on, u istinskom je smislu
mitska podloga u nevidljivu svijetu bez kojega bi svako postupa
nje kojim upravlja ili ga odobrava ius (ljudsko pravo) i, openitije,
svi ljudski postupci, bili neizvjesni, opasni, ako ne i kobni. Fas nije
podlono analizi, kazuistici, poput iusa: ono se dalje ne dijeli, kao
to se njegovo ime ne deklinira. Ima li ili nema zakonske podloge,
fasjest ilifas nije. Za neko vrijeme ili neko mjesto kae da su fasti
ili nefasti (povoljni ili nepovoljni), ovisno o tome podaruju li ili ne
ljudskom djelovanju tu nunu podlogu.18
Za razliku od onoga to se dogodilo u staroj Indiji (gdje su
razliite uloge naizmjence igrale iste osobe), ta je zadaa postala
predmetom posebnoga institucionalnog izdvajanja u zapadnim di
jelovima indoeuropskoga svijeta. Stvaranje Zapada, obred koji
odgovara pojmu fas, obavljali su u Rimu posebno obueni svee
nici, fetiales.Vrio se prije bilo kakve akcije Rima u odnosu na
neki strani narod, pred obznanu rata, vojni pohod, savez s drugim
narodom. Na djeluje proces u tri centrifugalne etape, prva unutar
ah blizu granice, druga je na granici, trea u inozemstvu. Obredna
se radnja odvija prije bilo kojeg civilnog ili vojnog djelovanja, jer
je ona namijenjena stvaranju polja nunoga za politika ih ratni
ka djelovanja. Na djeluje tako takoer repetitio rerum: u isti mah
repriza i ponavljanje prvobitnih utemeljiteljskih inova,ponavljanje
i navoenje genealogija kadrih da opravdaju novi pothvat, te pred
vianje i obeanje uspjeha na poetku bitki, sporazuma ih osva
jakih pohoda. Poput generalne probe prije stvarnog prikazivanja,
obred, gestualna naracija, prethodi povijesnom odvijanju. Ophod
fetijala otvara prostor i osigurava zakonsku osnovanost vojnim,
diplomatskim ih trgovakim pothvatima koji bi se osmjehh uputiti
izvan granica. Tako u Vedama, Visnu svojim koracima otvara rat
191
nikom pohodu Indre polje na kojemu se on mora odvijati. To je
utemeljenje. Ono podaruje prostor radnjama koje e se poduzeti;
ono stvara polje i slui im kao osnova i pozornica.19
To je upravo glavna uloga pripovijedanja. Ono otvara kaza
lite zakonitosti stvarne radnje. Ono stvara polje koje autorizira
opasne i kontingentne drutvene prakse. Ali u trostrukoj razlici
spram uloge to ju je tako brino izdvojio rimski dispozitiv, pripo
vijedanje osigurava ono fas u nekom rasprenom (a ne vie jedin
stvenom), minijaturiziranom (a ne vie nacionalnom) i polivalent
nom (a ne vie specijaliziranom) obliku. Rasprenom ne samo zbog
vee raznolikosti drutvenih sredina, nego nadasve zbog poveane
raznorodnosti (ili sve razvidnije raznorodnosti) ovlaujuih refe-
rencija: izopenje teritorijalnih boanstava, profanacija mjesta
progonjenih duhom pripovijedanja i irenje neutralnih podruja
lienih legitimnosti, obiljeili su nestanak i cjepkanje pria koje
ustrojavaju granice i prisvajanja. (Slubena historiografija - povi
jesne knjige, televizijske vijesti itd. - ipak nastoji svima nametnuti
vjerodostojnost nacionalnog prostora). Minijaturiziranom stoga to
drutveno-gospodarska tehnokratizacija svodi igru fas ili nefas na
obiteljsku ili individualnu jedinicu, uz umnoavanje obiteljskih
pria, prianja o ivotu ili svih psihoanalitikih naracija. (Malo-
-pomalo iskljuena iz tih posebnih pripovijesti, javna opravdanja
premetnuta u slijepe glasine ipak se odravaju ili se, divlje, obnav
ljaju u sukobima klasa ili rasa). Polivalentnom, napokon, jer im
spajanje tolikih mikropria podaruje uloge koje se mijenjaju pre
ma skupinama u kojima kolaju. Ta polivalentnost ipak ne dopire
do odnosnih izvora narativnosti: starinski obred stvaranja polja
djelovanja prepoznaje se u tim bljeskovima pripovijedanja
posaenim oko negativnih pragova naeg postojanja; ti skriveni
ulomci i bez njezina znanja oblikuju onu biografijsku priu iji
prostor utemeljuju.
Narativna djelatnost, ak i ako je mnogooblina, a ne vie
jedinstvena, nastavlja se razvijati tamo gdje je rije o granicama i
odnosima sa stranim prostorom. Rasprsnuta i rasprena, ona ne
192
prestance izvodi operacije omeivanja. Ona ponovno uvodi u igru
fas koji autorizira pothvate i prethodi im. Poput rimskih fetijala,
prianja kroe ispred povorke drutvenih praksi ne bi li im otvo
rila polje. I same pravosudne odluke i kombinacije dolaze tek kas
nije, jednako kao to su i iskazi i lanci rimskoga prava {ius), iz
mirujui podruja djelovanja priznata svakome,20sami bili sastav
ni dio ponaanja kojima je fas davao osnovanost. Prema vlasti
timpravilima, privremene presude sudaca na djelu su u masi
raznorodnih, ve stvorenih prostora, ovjerovljenih neizbrojivou
usmene narativnosti sastavljene od obiteljskih ili mjesnih pripovi
jesti, obiajnih ili profesionalnih radnji, recitacija prohodanih
putova i krajolika. Te pozornice radnji presude ne stvaraju: one ih
artikuliraju i obrauju. Pretpostavljaju one narativne autoritete koje
suci razabiru, suprotstavljaju i hijerarhiziraju. Prije regulativne
presude postoji utemeljiteljsko pripovijedanje.
2. Granice i mostovi. Prianja su oivljena proturjejem koje
u njima stvara odnos izmeu granice i mosta, naime izmeu (legi
timnog) prostora i njegove (strane) izvanjskosti. Da bi se to objas
nilo, valja se vratiti osnovnim jedinicama. Ostavivi po strani mor
fologiju (koja nam ovdje nije predmetom), smjestivi se u perspekti
vu pragmatike i, tonije, sintakse koja odreuje programe ih ni
zove praksi preko kojih prisvajamo prostore, moe se uzeti kao
polazite odreenje koje su dah Miller i J ohnson-Laird osnovnoj
jedinici koju nazivaju regijom: na djeluje, kau oni, susret meu
programima djelovanja. Regija je dakle prostor stvoren meu
djelovanjem.21Proizlazi da na istome mjestu ima toliko regija
koliko je meudjelovanja ili susreta meu programima. I takoer,
daje odreenje prostora dvojno i operacijsko, dakle da je u prob
lematici iskazivanja u vezi s procesom razgovora.
Na taj se nain uvodi dinamina proturjenost izmeu sva
kog razgranienja i njegove pokretnosti. S jedne strane, pripovi
jedanje neumorno postavlja granice. Ono ih umnoava, ah u smis
lu meudjelovanja likova- stvari, ivotinja, ljudi: aktanti meusob
no raspodjeljuju mjesta u isti mah kad i predikate (dobar, lukav,
193
ambiciozan, mrgodan itd.) i pokrete (napredovati, suzdrati se,
pobjei, vratiti se itd.). Granice obiljeuju toke susreta izmeu
napredujuih prisvajanja (stjecanje predikata tijekom prie) i uza
stopnih premjetanja (unutarnji i izvanjski pokreti) aktanata. Pri
svajanja i premjetanja ovise o dinaminoj raspodjeli moguih do
bara i uloga da bi uspostavila sve sloeniju mreu razlika, kombi
natoriku prostora. Ona su posljedica razlikovanja na osnovi susre
ta. Tako se u noi svoje bezgraninosti, tijela razlikuju jedino tamo
gdje se u njih upisuju dodiri njihove ljubavne ih ratnike bitke.
Paradoks granice: stvorene dodirima, toke razlikovanja izmeu
dva tijela takoer su i zajednike toke. Spajanje i razdvajanje neraz-
dvojivi su u njima. Koje od tijela u dodiru posjeduje granicu koja
ih razdvaja? Nijedno ni drugo. Znai li to: nitko?
Teorijski i praktiki problem granice: kome ona pripada?
Rijeka, zid ili drvo ine granicu. Ona nema znaaj ne-mjesta to ga
u konanici pretpostavlja kartografski prikaz. Ona ima posredo-
vateljsku ulogu. Naracija je sili na govor: Stani!, kazuje uma iz
koje izlazi vuk. Stop! kazuje rijeka pokazujui svog krokodila.
Ali taj initelj, samom injenicom to je on govor granice, stvara
komunikaciju u istoj mjeri kao i odvajanje; ak i vie, postavlja on
rub jedino iskazujui tko ga prelazi dolazei od drugoga. Ona ar
tikulira. On je takoer prijelaz. U pripovijedanju, granica funk
cionira poput neeg treega. Ona je izmeu dvoga - meupros
tori, Zwischenraum, kao to kae divna i ironina Moigenstemo-
va pjesma o ogradi (Zaun) koja se rimuje s prostorom (Raum) i s
virenjem (hinduchzuschauri). To je pria o plotu od letava
(Lattenzaun):
Es war einmal ein Lattenzaun
mit Zwischenraum, hindurchzuschaun*
* Bijae jednom plot od letava/ s meuprostorom za virenje. (L. G.)
194
Kao tree mjesto, igra meudjelovanja i meu-pogleda,
granica je poput praznine, narativni simbol razmjena i susreta.
Prolazei putem, jedan je arhitekt smjesta prisvojio taj prostor
izmeu da bi na njemu sagradio veliku kuu:
Ein Architekt, der dieses sah,
stand eines Abends plotzlich da -
und nahm den Zwischenraum heraus
und baute draus ein grosses Haus.*
Preobrazba iz praznoga u puno, i iz meuprostora u ustanov
ljeno mjesto. Nastavak ide po sebi. Senat je preuzelo spomeniko
zdanje - u nj se uselio Zakon - a arhitekt je pobjegao u Afri-
- Ameriku:
Drum zog ihn der Senat auch ein.
Der Architekt jedoch entfloh
nach Afri-od-Ameriko ,22**
Arhitektov je nagon zabetonirati ogradu, ispuniti i sagraditi
prostor izmeu dvoga; to je u isti mah i njegova iluzija jer i ne
znajui radi na politikom zaleivanju mjesta, a kad toga postane
svjestan, nakon stoje djelo zavreno, ne preostaje mu nego da po
bjegne daleko od blokova zakona. Pripovijedanje, naprotiv, svo
jim priama o meudjelovanju, privilegira logiku dvosmisleno
sti. Ono promee granicu u prijelaz, a rijeku u most. Pripovi
jeda ono ustvari obrate i premjetanja: vrata koja se zatvaraju upravo
su ona koja se otvaraju; rijeka je ono to nudi prijelaz; stablo
* J edan arhitekt koji je to spazio,/odjednom se stvorio jedne veeri/ izvadio
je meuprostor/ nainio od njega veliku kuu.
** U to se umijeao Senat,/ ali arhitekt je pobjegao/ u Afri-Ameriku. (L. G.)
195
obiljeuje etapu napredovanja koraaja; ograda je skup razmaka
kroz koje promiu pogledi.
Posvuda je prisutna dvosmislenost mosta: on naizmjence
spaja i razdvaja otonosti. Razlikuje ih i prijeti im. Oslobaa od
zatvorenosti i unitava neovisnost. Tako se, primjerice, on uplie
kao sredinji i dvosmislen lik u prie o Noirmoutrinsu prije, za
vrijeme i poslije gradnje mosta 1972. godine izmeu La Fossea i
Fromentinea.23Nastavlja on dvostruki ivot u bezbrojnim uspome
nama na mjesta i svakodnevnim predajama esto saetim vlastitim
imenima, skrivenim paradoksima, elipsama u priama, zagonetka
ma koje valja odgonetnuti: Pont-a-Mousson, Pont-Audemer,
Pontcharra, Pontchateau, Pont-Croix, Pont-de-Beauvoisin, Pont-
-de-lArche, Pont-de-Roide, Pont-du-Diable, Ponthieu itd.
S pravom most upuuje na dijaboliku na slikama gdje Hier
onymus Bosch izumljuje svoje preinake prostora.24Prekoraenje
granice, nepotovanje zakona mjesta, on oliuje odlazak, napad na
dravu, elju za osvajakom moi, ih bijeg u progonstvo, u sva
kom sluaju izdaju kakva poretka. Ah u isto vrijeme uspostavlja
jedno drugdje u kojemu se gubi, doputa ih prouzrouje preporod
s onu stranu granice stranosti koja je bila nadzirana unutra, po-
daruj e ob-jektivnost (to jest izraz i pred-stavljanje) drugotnosti koja
se skrivala unutar granica, na nain da preavi most i vrativi se u
ograeni prostor, putnik tamo odsad nadalje pronalazi ono drugdje
koje je najprije traio kad je krenuo na put i od kojega potom bjei
vraajui se. Unutar granica, stranac je ve tu, kao egzotizam ih
sabat pamenja, uznemirujua prisnost. Sve se dogaa kao daje i
samo razgranienje bilo most koji ono unutarnje otvara prema njego
vu drugome.
Prijestupi?
Tamo gdje zemljovid odvaja, pripovijedanje prekorauje. Dijege-
za, kae se na grkome da se oznai naraciju: ona uvodi stazu
(vodi) i prelazi preko (prekorauje). Prostor djelovanja koji
196
gazi sainjen je od pokreta: on je topoloki, u vezi s izoblienjima
likova, a ne topiki, odreditelj mjesta. Granica tamo ograuje jedi
no na dvosmislen nain. Igra dvostruku igru. ini suprotno od onoga
to kazuje. Preputa mjesto strancu dok se priinja da ga izbacuje.
Ili pak, kad obiljeuje zaustavljanje, ono nije stabilno, nego prije
slijedi inaice susreta meu programima. Omeenja su prenosive
granice i prijenosi granica, i ona su metaphorai.
U naracijama koje ustrojuju prostor, omeenja izgleda igra
ju ulogu grkih xoana, kipia iji se izum pripisuje dosjetljivu
Dedalu: prepredeni poput njega, kipii postavljaju granice jedino
premjetajui sebe (i granice). Ti su pokazivai ravnim znakovima
oznaavali zavoje i kretanja prostora. Njihov djeliteljski posao tako
se posve razlikuje od podjela koje ustanovljuju vrsti kolci, tapo
vi ili stupovi zabijeni u zemlju koji su krojili i sastavljali raspored
mjesta.25Oni su i prenosive granice. Narativne operacije omeivanja
danas zamjenjuju nekadanje zagonetne opisivae koji su unosili
pokretljivost samim inom utvrivanja, u ime razgranienja. Miche
let je ve kazao: uruavajui se potkraj antike, aristokracija velikih
olimpskih bogova nije nipoto u svome padu povela sa sobom
mnotvo domaih bogova, puanstvo bogova koji su jo bili u
vlasnitvu golemih prostora sela, uma, planina, izvora, tijesno is
prepleteni sa ivotom kraja. Ti bogovi, nastanjeni u srcu hrastova,
u tekuim i dubokim vodama, nisu odatle mogli biti protjerani...
Gdje su oni? U pustinji, na pustopoljini, u umi? Da, ali nadasve u
kui. Oni se zadravaju u najintimnijim domaim navadama.26
Ali takoer na naim ulicama, u naim stanovima. Moda na
posljetku oni i nisu bili drugo doli budni svjedoci narativnosti i
njezinaprijestupnikog oblika. Ako i promijene ime (svaka je mo
toponimijska i imenujui uspostavlja svoj raspored mjesta), nita
se ne oduzima toj mnogostrukoj, prodornoj, pokretnoj moi. Ona
nadivljuje utjelovljenja velike povijesti koja ih odkruje i iznova
krsti.
Ako prijestupniko postoji samo premjetajui se, ako mu
je osobitost da ne ivi na rubovima, nego u meuprostorima kodo
197
va koje izigrava i premjeta, ako mu je obiljeje povlatenost ophoda
nad stanjem (dravom), onda je pripovijedanje prijestupniko.
Drutvena bi se delinkvencija sastojala u doslovnom shvaanju
pripovijedanja i u tome da se od njega uini naelo tjelesnog op
stanka tamo gdje drutvo vie ne nudi subjektima i skupinama sim
bolike izlaze i oekivanja prostora, tamo gdje vie nema druge
alternative osim discipliniranog rasporeda i nezakonitog skretanja,
naime jednog ili drugog oblika zatvora i uljanja. Naprotiv, pripovi
jedanje je prijestupniko u priuvi, sadrano, i samo premjeteno i
mjerodavno, u tradicionalnim drutvima (antikim, srednjovjekov
nim itd.), sa strogo uspostavljenim poretkom, ali dovoljno
savitljivim da dopusti bujanje te osporavajue pokretnosti, koja ne
potuje mjesta, naizmjence razigrana i prijetea, koja se iri od
mikrobnih oblika svakodnevne naracije do karnevalskih oitova
nja odneko.27
Preostaje, naravno, uoiti koje stvarne promjene proizvodi
u nekome drutvu ta prijestupna narativnost. Kako god bilo, ve
moemo rei da, kad je rije o prostoru, taj prijestup poinje s upi
sivanjem tijela u tekst poretka. Neproninost tijela u pokretu, koje
se kree, hoda, uiva jest ono to neprestance ustrojuje neko ovdje
u odnosu na neko tamo, neku bliskost u odnosu na neku stra-
nost. Prostorno je pripovijedanje na svome najniemu stupnju go
vorni jezik, naime jezini sustav koji distribuira mjesta utoliko to
j e artikuliran iskaznom fokalizacijom, inom svojeg prakticiranja.
To je predmet proksemike.28Dostajat e ovdje, prije no to mu
iznova pronaemo naznake u ustroju pamenja, podsjetiti kako se
s tim fokalizirajuim iskazivanjem prostor iznova nadaje kaoprak
ticirano mjesto.
198
IV. dio
UPORABE J EZIKA
10. poglavlje
Skripturalna ekonomija
J edino rijei koje optjeu, prelazei od usta do usta,
predaje i pjesme, u ograenu prostoru zemlje
odravaju narod na ivotu.
N. F. S. Grundtvig1
Posveta Grundtvigu, danskom pjesniku i proroku iji svi putovi
vode prema ivoj rijei (det levende ord), tom Graalu oralnosti,
ovlauje danas, kao to su neko inile Muze, traganje za izgublje
nim i opsjedajuim glasovima u naim skripturalnim drutvima.
Pokuavam uti te krhke uinke tijela u jeziku, brojne glasove,
stavljene na razdaljinu pobjednikom conquistom ekonomije koja
sije od modemiteta (17. i 18. stoljee) prisvojila ime pisanja.
Moj je predmet usmenost, ali promijenjena rabotom Zapada tije
kom triju ili etiri stoljea. Mi vie ne vjerujemo, poput Grundtvi-
ga (ili Micheleta), da se iza vrata naih gradova, u bliskoj udaljenosti
sela, nalaze prostrani pjesniki i poganski panjaci na kojima se
jo izgovaraju spjevovi, mitovi i vlada bujni amor folkelighedd
(neprevodiva rije zbog toga to je njezina francuska istoznanica
pukost, popularnost -popularite - takoer obezvrijeena naim
koritenjem, i koja se prema puku odnosi analogno kao prema
narodu). Ti se glasovi danas uju jedino unutar skripturalnog
sustava u koji se vraaju. Oni krue, rasplesani i prolazni, na polju
drugoga.
Uspostavu skripturalnih naprava modeme discipline, ne
odvojive od reprodukcije koja je omoguila pojavu tiskarskog
stroja, pratila je dvostruka izolacija glede puka (u odnosu na
201
buroaziju) i glasa (u odnosu na pisano). Odatle uvjerenje kako
daleko, predaleko od gospodarskih i upravnih moi, puk govori.
Govor naizmjence zavodljiv i opasan, jedinstven, izgubljen (us
prkos silovitim i kratkim prekidima), samim svojim potiskivanjem
uinjen glasom puka, predmet nostalgije, nadzora i nadasve go
leme kampanje koja gaje, posredstvom kole, iznova artikulirala u
pisanje. Danas se on snima, normalizira na sve naine, uje posvu
da, ali ve jednom ^ucrtan, dakle obraen medijima putem radija,
televizije ili ploe, i oien tehnikama svog razailjanja. Tamo
gdje se sam uvlai, mrmor tijela, esto postaje imitacijom onoga
to je od njega producirano i reproducirano putem medija - kopija
svog artefakta.
Stoga je beskorisno krenuti u traganje za tim glasom koji je
novija zapadna povijest u isti mah kolonizirala i mitizirala. Nema
uostalom istoga glasa budui daje on uvijek odreen sustavom
(obiteljskim, drutvenim itd.) i kodificiran recepcijom. ak ako
glasovi svake skupine tvore jedan zvuni krajolik - sjedite zvuka
- lako prepoznatljivo, narjeje - naglasak - moe se razabrati po
obiljeju koje ostavlja u jeziku, poput miomirisa; ak ako se neki
posebni glas razlikuje izmeu tisuu drugih time to miluje ili
razdrauje sluateljevo tijelo, glazbalo dotaknuto tom nevidljivom
rukom, nema unato svemu jedinstvenosti meu umovima prisut
nosti kojom iskazni in pogaa jezik govorei ga. Zbog toga valja
odustati od fikcije koja okuplja sve te umove pod znakom Gla
sa, vlastite kulture - ili velikoga Drugog. Usmenost se umjesto
toga uvlai, kao jedna od niti od kojih je satkana, u mreu - bes
konanu tapiseriju - skripturalne ekonomije.
Valja poeti s ralambom te ekonomije, njezine povijesne
uraslosti, njezinih pravila i orua njezinih uspjeha - golemi pro
gram koji u zamijeniti pukim nacrtom! - da bi se obiljeila glasovna
uvlaenja u veliku knjigu naeg zakona. elio bih naprosto ocrtati
povijesnu konfiguraciju to ju je u nas stvorio rascjep izmeu pisa-
nosti i usmenosti, da bih naznaio neke njegove uinke i otkrio
202
neka sadanja premjetanja koja imaju oblik zadatka to se postav
lja pred nas.
Odmah bih naglasio da pozivati se na pisanost ili usmenost
ne znai postaviti dva suprotstavljena pojma iju bi protuijenost
mogao prevladati neki trei, ih ija bi se hijerarhizacija mogla okre
nuti. Nije rije o vraanju na jednu od tih metafizikih opreka
(pisanost - usmenost, jezik - rije itd.) za koje je J acques Derrida
s pravom rekao daje njihova krajnja referencija (...) opstojnost
vrijednosti ih znaenja za koje se dri da prethodi njihovoj razli
ci.3U misli koja ih postavlja, te antinomije postuliraju naelo jedin
stvenog porijekla (utemeljujue arheologije) ih konanog pomirenja
(teleoloki pojam) i, prema tome, diskurs koji podrava to referen-
cijalno jedinstvo. Naprotiv, iako to ovom prigodom ne moemo
objasniti, pretpostavljam da je mnoina prvobitna; da je razlika
konstitutivna tim pojmovima; i da je jezik osuen neprekidno skri
vati ustrojujui rad dijeljenja iza kakva simbolikog poretka.
Sa stajalita kulturalne antropologije ne moe se uostalom
zaboraviti:
1. da su te jedinice (na primjer; pismenost i usmenost)
ustvari posljedica uzajamnih razlikovanja unutar uzastopnih i povi
jesnih konfiguracija. Stoga, neodvojive su od svojih povijesnih
odrednica i ne mogu stei status opih kategorija;
2. da se te razlike predouju kao odnos izmeu uspostav-
ljanjajednog polja (primjerice, jezika) ih jednog sustava (primjerice,
pisanja) i, s druge strane, onoga to on stvara kao svoju izvanjskost
ih svoj ostatak (govor ih usmenost), to nisu dva jednaka ih uspore
diva pojma ni u onome to se odnosi na njihovu koherentnost
(odreenje jednoga stavlja drugoga u poloaj neodreenosti), niti
u onome to se odnosi na njihovu operativnost (jedan proizvodan,
prevladavajui i artikuliran stavlja drugoga u poloaj inercije,
podinjenosti i neproninog otpora). Zato nije mogue pretpostaviti
da bi funkcionirah homologno kad bi se znakovi obrnuli. Razlika
je meu njima kvalitativna, bez zajednikog mjerila za oboje.
203
Pisanje: "modema mitska praksa
Skripturalna praksa stekla je mitsku vrijednost tijekom etiri posljed
nja stoljea preustrojujui malo-pomalo sva podruja na koja se
irila zapadna poduzetnost stvaranja vlastite povijesti i na taj nain
stvaranja povijesti. Pod mitom podrazumijevam fragmentirani dis-
kurs koji se oblikuje na osnovi raznovrsnih praksi drutva i koji ih
artikulira simbolino. Na modernome Zapadu tu ulogu vie ne igra
preuzeti diskurs, nego hod koji je praksa: pisanje. Porijeklo vie
nije ono to se pripovijeda, nego vieoblina i mrmorea proizvod
nja teksta i proizvodnja drutva kao teksta. Napredak je dakle
skripturalnog tipa. Na veoma razliite naine, usmenou (ili kao
usmenost) odreuje se ono od ega se legitimna praksa - znan
stvena, politika, kolska itd. - mora razlikovati. Oralno je ono
to ne pridonosi napretku; obratno, skripturalno jest ono to se
odvaja od magijskoga svijeta glasova i tradicije. Granica (i boji
nica) zapadne kulture zacrtava se tim razdvajanjem. Tako bismo
mogli na proeljima modemosti proitati natpise poput: Ovdje
raditi znai pisati, ili, Ovdje se razumije jedino to se napie. To
je unutarnji zakon onoga to se uspostavilo kao zapadno.
to je onda pisanje? Pod pisanjem podrazumijevam kon
kretnu djelatnost koja se odvija na nekom vlastitom prostoru, stra
nici, znai to konstruirati tekst koji vlada izvanjskou od koje je
prvobitno bio odvojen. Na toj elementarnoj razini, tri su odluna
initelja.
Ponajprije bijela stranica: vlastiti prostor omeuje sub
jektu mjesto proizvoenja. S tog su mjesta istjerane dvosmislenos
ti svijeta. Ono pretpostavlja povlaenje i odvojenost subjekta u
odnosu na kakvo podruje djelovanja. Mjesto je ponueno djelo
minoj, ali nadgledljivoj radnji. Odvajanje cijepa tradicionalni
svemir, u kojemu su subjektom vladali glasovi svijeta. Neovisna
se povrina podastire oku subjekta koji si na taj nain stvara polje
vlastita djelovanja. Kartezijanski potez izdvajanja koji, zajedno s
mjestom pisanja, uspostavlja vladavinu (i odvojenost) subjekta nad
204
objektom. Pred svojom bijelom stranicom svakoje dijete ve stav
ljeno u poloaj industrijalca, urbanista ili kartezijanskog mislioca
- poloaj s kojega mu valja upravljati vlastitim i od drugih razlii
tim prostorom, gdje e provesti u djelo vlastitu volju.
Potom se na tom mjestu gradi tekst. Jezini se dijelovi ili
graa obrauju (tvorniki obrauju, mogli bismo kazati) na tom
prostoru sukladno objanjivim metodama i tako da proizvode
poredak. Niz artikuliranih radnji (gestualnih ili mentalnih) - jer je
pisanje doslovce to - ostavlja na stranici trag putanja koje crtaju
rijei, reenice i naposljetku sustav. Drugim rijeima, na bijeloj
stranici putujua, napredujua i propisana praksa - koraanje -
stvara artefakt drukijega svijeta, ne vie preuzetog nego proiz
vedenog. Obrazac se proizvodnog uma upisuje na ne-mjestu pa
pira. U mnogim svojim oblicima, taj tekst sagraen na vlastitu pro
stom temeljna je sveopa utopija modernoga Zapada.
Trei initelj, ta gradnja nije samo igra. Dakako, u svim je
drutvima igra kazalite u kojemu se prikazuje ustroj praksi, ali
uvjet njezina postojanja jest da bude odvojena od djelatnih
drutvenih praksi. Naprotiv, smisao skripturalne igre, proizvod
nje sustava, prostora formalizacije jest u tome da upuuje na stvar
nost od koje je bila odvojena u namjeri da je promijeni. Ona tei
drutvenoj djelotvornosti. Radi na svojoj izvanjskosti. Laboratorij
pisanja ima strateku ulogu: bilo da se obavijest preuzeta iz tradici
je ili izvana u njoj nae prikupljena, razvrstana, uklopljena u su
stav i na taj nain preobraena, bilo da razraena pravila i obrasci
na tom izdvojenom mjestu omogue djelovanje na okolinu i njezi
nu preobrazbu. Otok stranice mjesto je prijelaza na kojemu se odvija
industrijski obrat: to u nj ulazi je neto zaprimljeno, to izlazi je
proizvod. Stvari koje u nj ulaze pokazatelji su pasivnosti sub
jekta u odnosu na tradiciju: one koje izlaze, obiljeja su njegove
moi da proizvodi predmete. Tako skripturalni zahvat preobraava
ili uva unutra ono to prima izvana i stvara u toj unutarnjosti oma
za prisvajanje izvanjskoga prostora. On uskladiuje to odabere i
stvara sredstva za svoje irenje. Kombinirajui mo da akumulira
205
prolost i da svojim modelima prilagodi drugost svijeta, on je kapi
talist i osvaja. Znanstveni laboratorij i industrija (koju Marx tono
odreuje kao knjigu znanosti),4slijede istu shemu. Tako je i s
modernim gradom: to je ogranieni prostor na kojemu se ostvaruje
volja da se prikupi i uskladiti neko izvanjsko stanovnitvo i volja
da se selo prilagodi urbanim obrascima.
ak i sama revolucija, ta modema ideja, predstavlja skrip-
turalni projekt na razini cijeloga drutva koje se eli uspostaviti
poput bijele stranice u odnosu na prolost, pisati samo sebe (to jest
proizvesti se kao vlastiti sustav) i preraditi povijest sukladno obrascu
onoga to proizvodi (to e biti napredak). Da bi se taj projekt
ostvario, potrebno je jedino da elja proiri taj skripturalni zahvat
na ekonomska, administrativna ili politika polja. Danas, obratom
koji naznauje prekoraivanje praga u tom razvoju, skripturalni se
sustav sam kree naprijed (auto-mobile): on postaje samo-pokre-
taki i tehnokratski; on preobraava pojedince koji su nad njim
imali vlast u opsluitelje pisaeg stroja koji im izdaje naredbe i
koristi se njima. Informatiko drutvo.
Nije dakle bez razloga to je tijekom tri stoljea nauiti pisati
znailo inicijaciju par excellence u kapitalistiko i pobjedniko
drutvo. To je njegova temeljna inicijacijskapraksa. Trebale su se
pojaviti zabrinjavajue posljedice tako velebnog zamaha da bismo
poeli sumnjati u obrazovanost modernog djeteta na osnovi skrip-
turalne prakse.
Navest u tek jedan primjer te pisane prakse zbog njegove
mitske vrijednosti. To je jedan od rijetkih mitova koje je uspjelo
iznjedriti moderno zapadno drutvo (ustvari, ono je praksama odmi
jenilo mitove tradicionalnih drutava): Robinson Crusoe Daniela
Defoa. Roman kombinira tri elementa o kojima je bilo rijei: otok
koji izdvaja jedno vlastito mjesto, proizvodnja sustava predmeta
od strane subjekta gospodara i preobrazba prirodnoga svijeta.
To je roman o pisanju. Uostalom, Defoeov se Robinson opredjeljuje
za kapitalistiki i pobjedniki posao pisanja o svom otoku kada
206
donosi odluku da pie dnevnik, da na taj nain osigura prostor na
kojemu je on gospodar vremena i stvari i da tako, zajedno s bije
lomstranicom, uspostavi prvi otok na kome e provoditi svoju volju.
Ne udi stoje, poevi od Rousseaua, koji je elio da njegov Emil
ita samo tu knjigu, Robinson u isti mah postao lik koji se pre
poruivao modernim odgojiteljima buduih tehniara bez glasa
i bio san djece eljne stvoriti svijet bez oca.
Analizirajui to pisanje, modemu mitsku praksu, nipoto
ne nijeem to to mu svi mi dugujemo, posebice mi, vie ili manje
pisari, dakle djeca, profesionalci i korisnici pisanja u drutvu koje
iz njega izvlai svoju snagu. ak bih elio naznaiti jo dva njego
va vida koji e pojasniti podrijetlo te snage. Oni su sastavnim dije
lommog predmeta, budui da se tiu odnosa izmeu pisanja i gu
bitka identificirajueg Govora i, s druge strane, rije je o novom
pristupu jeziku od strane govornog subjekta.
Nije mogue precijeniti vanost temeljnog odnosa Zapada
naspram onoga to se tijekom stoljea smatralo Pismom par excel
lence, prema Bibliji. Pojednostavnimo li povijest (ja konstruiram
artefakt znajui da se o modelu ne sudi na temelju dokaza kojima
se moe potkrijepiti, nego na osnovi uinaka koje je proizveo u
tumaenju), moe se rei daje prije nastupanja modernoga doba,
dakle do 16.-17. stoljea, to Sveto Pismo govorilo. Posveeni je
tekst glas, on pouava (prvo znaenje rijei documentum), on je
proizaao iz Boje elje za kazivanjem koja oekuje od itatelja
(zapravo, sluatelja) neku elju za sluanjem o kojoj ovisi pris
tup istini. Meutim, s razloga koje smo ralanili na drugome mjes
tu, modemosf se oblikuje otkrivajui malo-pomalo da se ta Rije
vie ne uje, da se izmijenila preko iskrivljavanja teksta i povijes
nih mijena. Vie ga ne moemo uti, istina vie ne ovisi o pozor
nosti onoga kome je upuena, jer se priklonila velikoj poistovjeu-
juoj poruci. Ona e biti posljedica rada - povijesnoga, kritikoga,
ekonomskoga. Proizlazi ona iz htijenja da se ini. Danas izmije
njeni ili ugaeni glas, ponajprije je veliki kozmoloki Govor, za
koji primjeujemo da vie ne dopire do nas: on ne premouje
207
razdaljinu vijekova. Nestala su mjesta koja je utemeljio jedan go
vor, izgubili su se identiteti za koje se vjerovalo da nam ih podaruje
govor. Rad alovanja. Nadalje, identitet ovisi o proizvodnji, bes
konanom hodanju (ili o odvajanju i rezu) koje taj gubitak ini
nunim. Bie se mjeri prema djelu.
U pisanju time postupno nastupa pomutnja. Malo-pomalo,
namee se neko drugo pismo u znanstvenim, obrazovnim ili
politikim oblicima: ono vie nije to to govori, nego ono to proiz
vodi. J o povezano s onim to nestaje, zadueno spram onoga to
se udaljuje poput prolosti, ah ostaje porijeklom, to novo pisanje
mora biti praksa, beskonana proizvodnja identiteta podrana jedino
djelovanjem, odmicanjem koje uvijek ovisi o onome to drago nudi
njegovu napredovanju u mjeri u kojoj mu vlastiti glas kranske
kulture postaje njegovim dragim i gdje se sadanjost koju mu je
podario oznaitelj (a to je sama definicija glasa) promee u prolost.
Skripturalna kapitalistika pobjeda oituje se u tom gubitku i u
divovskome napora modernih drutava da se iznova odrede bez
toga glasa. Revolucionarni zadatak samo je njegova najznaajnija
posljedica. On je neodvojiv od poruke koja je sve dosad uvijek
oznaavala kraj dragih civilizacija (nijedna od njih nije nadivjela
smrt svojih bogova): Nai bogovi vie ne govore - Bog je mrtav.
Usporedo s pisanjem, izmijenio se i odnos prema jeziku.
J edno ne ide bez dragoga, ah treba naznaiti i taj dragi aspekt da bi
se shvatio oblik u kojemu se danas iznova pojavljuje govor. O tome
nam moe poneto navijestiti jedna draga povijesna preica. Obrat
modemosti obiljeilo je najprije u 17. stoljeu obezvreenje iska
za i usredotoenost na iskazivanje. Kad je govornik postao izvjestan
(Bog govori u svijetu), pozornost se usmjerila na odgonetavanje
njegovih iskaza, tajni svijeta. Ali kad se ta izvjesnost poela pre
klapati s politikim i vjerskim ustanovama koje su joj bile jam
stvom, postavilo se pitanje mogunosti iznalaenja zamjena tom
jedinom govorniku: Tko e govoriti? I kome? Nestanak Prvog go
vornika stvara problem komunikacije, naime, jezika koji treba biti
nainjen, a ne samo razabrati i razumljen. U oceanu postupno
208
rasprenoga govora, u svijetu bez ograda i neukotvljenu (postaje
sumnjivim i uskoro nevjerojatnim da bi ga jedan J edini subjekt
mogao prisvojiti kako bi ga naveo na govorenje), svaki posebni
diskurs potvruje izbivanje mjesta koje je u prolosti ustroj koz
mosa dodijelio pojedincu, i prema tome mogunost da on vlastitim
nainom obrade nekog polja govorenja izdvoji svoje mjesto. Dru
gim rijeima, pojedinac se raa kao subjekt upravo zato to gubi
svoje mjesto. Mjesto koje mu je neko odreivao kozmoloki je
zik, koji se razumijevao kao poziv i smjetanje u poredak svi
jeta, postaje nita, nekom vrstom praznine koja tjera subjekt da
ovlada nekim prostorom, da sam postane proizvoaem pisanja.
Uslijed te izdvojenosti subjekta, jezik se objektivizira, posta
jui poljem koje valja raskriti prije negoli odgonetnuti, neureenom
prirodom koju valja obraditi. Prevladavajua ideologija promee
se u tehniku, a temeljni joj je program initi jezik, a ne vie itati
ga. I sam jezik treba biti proizveden, napisan. Konstruirati zna
nost i konstruirati jezik za Condillaca je isti posao, jednako kao to
su ljudi 1790. godine eljeli skovati i nametnuti nacionalni fran
cuski jezik.5To podrazumijeva stavljanje na odmak ivljenog tije
la (tradicionalnog i individualnog), pa onda i svega to je u narodu
ostalo vezano uza zemlju, mjesto, uz usmenost i neverbalne za
dae. Vladanje jezikom jami i izdvaja novu snagu graanstva,
onu da se stvara povijest i proizvodi jezike. Ta mo, bitno skriptu-
ralna, ne osporava samo povlasticu roenja, naime onu plem
stva nego odreuje kod drutveno-gospodarske promidbe i vlada,
nadzire ili selekcionira, sukladno svojim pravilima, sve one koji
nisu ovladali tim jezikom. Pisanje postaje naelom drutvene hi-
jerarhizacije koja je juer povlaivala buruja, a danas tehnokra
ta. Ono djeluje poput obrazovnog zakona koji uvodi vladajua kla
sa kadra uiniti jezik (retoriki ili matematiki) svojim sredstvom
proizvodnje. I ovdje Robinson pojanjuje stanje: subjekt je pisanja
gospodar, dok je Petko radnik koji raspolae drukijim oruem od
jezika.
209
Upisivanje zakona u tijelo
Ta povijesna promjena ne preobraava svekolika organizaciju koja
ustrojuje neko drutvo preko pisanja. Ona zainje njezino novo
koritenje. Na djelu je novi nain uporabe. Drukije funkcionira
nje. Valja joj dakle pridodati i rad, gotovo od pamtivijeka, kojim se
tijelo (drutveno i/ili pojedinano) nastoji podvesti pod zakon pisa
nja. Taj je rad prethodio povijesnom obliku to ga je poprimilo
pisanje u modernome dobu. On e ga nadivjeti. On se u nj usadio
i odreuje ga kao trajna arheologija kojoj ne znamo koje ime i
poloaj nadjenuti. Ono to je pritom na djelu tie se odnosa prava
prema tijelu - tijelu koje je i samo odreeno, razgranieno, artiku
lirano onime to ga ispisuje.
Nema pravosua koje se ne upisuje na tijelima. Ono ima
vlast nad tijelom. I sama ideja o nekom pojedincu kojega se moe
izdvojiti iz skupine nuno, za krivino pravo, pretpostavlja tijelo
koje se obiljeuje kaznom, a za brano pravo, tijelo koje je obiljeeno
cijenom pri razmjeni meu zajednicama. Od roenja do pogreba,
pravo se laa tijela da bi od njih ispisalo svoj tekst. Za svaku
vrstu inicijacije (obredne, kolske itd.), ono ih preobraava u ploice
s ispisanim zakonima, u ive slike propisa i obiaja, u glumce ka
zalita koje je ustrojio jedan drutveni sloj. Prema Kantu i Hegelu,
ak i nema pravnog poretka bez smrtne kazne, naime bez toga da,
u ekstremnim sluajevima, tijelo svojim unitenjem ne potpie
apsolut slova i propisa. Sporna tvrdnja. Ah, kako god bilo, ostaje
da se zakon neprestance ispisuje na tijelu. On se urezuje na perga
mente nainjene od koe podanika. On ih artikulira u pravni kor
pus. ini od njih svoju knjigu. Ta ispisivanja obavljaju dvije su
kladne radnje: preko njih se iva bia stavljaju u tekst, premet
nuta u oznaitelje propisa (na djeluje intekstuacija) i, s druge strane,
razlog ili Logos nekog drutva postaje utjelovljenim (to je inkar
nacija).
O tome pripovijeda cijela jedna tradicija: koa sluge je per
gament po kojemu pie ruka gospodara. Tako rob Dromio kazuje
210
svome gospodaru Antifolu iz Efeza u The Comedy of Errors (Ko
mediji zabuna): I f the skin were parchment and the blows you gave
were ink*...6 Shakespeare je na taj nain, gestom koja preinauje
kou naznaio prvo mjesto pisanja i odnos vlasti to je zakon ob
nosi nad svojim podanikom. Svaka vlast, ukljuujui i onu prava,
najprije ostavlja trag na leima podanika. Znanje postupa jednako.
Tako se zapadna etnoloka znanost upisuje na prostoru koji joj
podaruje tijelo drugoga. Moglo bi se dakle pretpostaviti da su per
gament i papiri odmijenili nau kou i da su, nadomjetajui je za
sretnih razdoblja, stvorili oko nje neki zatitniki brisani prostor.
Knjige su tek preobrazbe tijela. Ah, u vremenima krize, papir nije
dostatan zakonu i on se iznova upisuje na tijelu. Tiskani tekst upu
uje na sve to se otiskuje na naemu tijelu kao znak (nainjen
uarenim eljezom) Imena i Zakona, to u konanici nanosi bol
i/ili uitak da bi od tijela napravio simbol Drugoga, neto reeno,
pozvano, imenovano. Pozornica knjige predstavlja drutveno i lju
bavno iskustvo, kao ispis onoga to se ne moe identificirati: Moje
tijelo e nadalje biti tek graf koji ti na njemu ispisuje, oznaitelj
neodgonetljiv svima drugima osim tebe. Ali, tko si ti, Zakone koji
mijenja tijela u svoj znak? Patnju da se bude ispisan zakonom
grupe zaudno prati neka vrsta uitka, da se bude prepoznat (ah
nije znano od ega), da postanemo utvrdljivom i iitljivom rijeju
u jeziku drutva, da se prometnemo u ulomak anonimna teksta, da
budemo upisani u simboliki poredak bez vlasnika i autora. Svaka
tiskovina ponavlja to dvosmisleno iskustvo tijela ispisana zakonom
drugoga. Ovisno o sluaju, on je njegova daleka i istroena meta
morfoza koja vie ne djeluje na utjelovljeno pisanje, ih je pak ivo
pamenje tog iskustva kad itanje dodiruje na tijelu oiljke nepo
znatog teksta koji su na njemu ve dugo otisnuti.7
Da bi se zakon ispisao na tijelima, potreban je ureaj koja
e posredovati njihov odnos. Od orua za zasijecanje u kou, teto
viranja i primitivne inicijacije do onih pravosua, alatke rade na
* kad bi koa bila pergament a modrice koje si mi nanio tinta...
211
tijelu. J uer su to bili no od kremena ili igla. Danas, naprave od
policijske palice do lisica ili pregrade za optuenog u sudnici. Ta
orua ine niz predmeta koji slue da se upie sila zakona u njego
va podanika, da ga se tetovira kako bi postao pokazateljem poretka
i bio kopija koja ini propis itljivim. Taj niz postie dvostruki
cilj: on obrubljuje pravo (naoruava ga) i cilja na tijelo (da ga
obiljei). Ofenzivna granica koja organizira drutveni prostor: ona
odvaja tekst i tijelo, ali ih i povezuje, doputajui poteze koji e od
modela to ga je reproduciralo i ostvarilo tijelo uiniti tekstualnu
fikciju.
Taj arsenal orua za pisanje moe se izdvojiti. On se uva
kao zaliha u skladitima ili u muzejima. Moe se prikupiti prije ih
poslije uporabe. On ostaje tamo, ekajui ih poivajui. Ti se tvrdi
predmeti mogu koristiti na tijelima koja su jo daleka, nepoznata, a
mogu se iznova upotrijebiti u slubi drukijih zakona od onih koji
su doveh do njihove primjene. Ti predmeti nainjeni za stezanje,
uspravljanje, rezanje, otvaranje ih zatvaranje tijela izloeni su u
razliitim fantastinim vitrinama: blistavi elik ih eljezo, tvrdo
drvo, stroge i apstraktne brojke naslagane poput tiskarskih slova,
izvijene ili ravne alatke, koje obavijaju ih gnjee ocrtavajui pokrete
njima nadreenog pravosua i ve melju dijelove tijela to ih valja
igosati, ah jo nisu prisutna. Izmeu zakona koji se mijenjaju i
ivih ljudi koji prolaze, galerije nepominih orua obiljeuju pro
stor, tvorei mree i razgranute obrasce, s jedne strane podsjea
jui na simboliko tijelo, a s druge na tjelesna bia. Kako god bio
raspren (poput koica kostura), taj arsenal obiljeuje u istokanom
odnose izmeu propisa i jednako pokretnih tijela. U rastavljenim
dijelovima, to je stroj za pisanje Zakona - mehaniki sustav
drutvenog ralanjivanja.
Od jednog do drugoga tijela
Ta mainerija preobraava pojedinana tijela u drutveno tijelo.
Ona pomou tih tijela proizvodi tekst zakona. Druga je mainerija
212
sustie, naporedna s prvom, ali medicinskog ili kirurkoga tipa, a
ne vie pravosudnog. Ona slui individualnoj, a ne kolektivnoj tera-
peutici. Tijelo koje ona obrauje razlikuje se od skupine. Nakon
stoje dugo bilo tek ud - ruka, noga ili glava - drutvene jedinice,
ili pak mjesto krianja kozmikih snaga ili duhova, postupno se
izdvojilo kao totalitet, s vlastitim bolestima, ravnoteama, skreta
njima i anomalijama. Bila je potrebna duga povijest, od 15. do 18.
stoljea, da to pojedinano tijelo postane izdvojeno na nain na
koji izdvajamo neko tijelo u kemiji ih u mikrofizici, da bi posta
lo temeljnom jedinicom drutva, nakon prijelaznog razdoblja u
kojem se nadavalo poput minijature politikoga ih nebeskog po
retka- mikrokozmos.8Promjena drutveno-kulturalnih postavki
nastupa kad referentna jedinica postupno prestaje biti drutvenim
tijelom da bi postala pojedinanim tijelom i kada vladavinu pravo
sudne politike pone odmjenjivati vladavina medicinske politike,
one predstavljanja, upravljanja i dobrobiti pojedinaca.
Pojedinano i medicinsko izdvajanje ograuje vlastiti tje
lesni prostor u kojemu se treba ralaniti kombinatorika initelja
i zakon njihove razmjene. Od 17. do 18. stoljea, medicinu op
sjeda ideja o fizici tijela u pokretu u pojedinanom tijelu,9prije no
to je taj znanstveni model u 19. stoljeu odmijenila termodina-
mika i kemijska referencija. San o mehanici razliitih elemenata
koje povezuju nagoni, pritisci, promjene ravnotee i manevri svake
vrste. Opera tijela: sloena naprava pumpi, mjehova, filtera, po
luga ih tekuina koje kolaju i u kojima se organi nadopunjuju.10
Utvrivanje dijelova i njihovih igara omoguuje da se oni koji se
istroe ih pokvare nadomjeste umjetnim dijelovima, i ak da se
stvore automatska tijela. Tijelo se popravlja. Ono se obuava. Ono
se ak i proizvodi. Tako buja arsenal ortopedskih pomagala i alatki
za interveniranje u mjeri u kojoj nadalje moemo rastaviti i po
praviti, prerezati, nadomjestiti, izvaditi, dodati, ispraviti ih ponovno
uspraviti. Mrea tih orua postaje sve sloenija i ira. I danas se
ona zadrala na svome mjestu, usprkos prelasku na kemijsku
medicinu i na kibemetike modele. Tisue osjetljivih poehenih
213
ica podeava se bezbrojnim mogunostima to ih prua meha
nizacija tijela.
Ah, je li njihovo bujanje promijenilo njihovo funkcioniranje?
Promijenivi servis, preavi od primjene prava na onu kirurke
i ortopedske medicine, ustroj alatki zadrava svoju ulogu da obiljei
ih potvrdi tijela u ime zakona. Ako se tekstualni korpus (znanstveni,
ideoloki i mitoloki) preobrazi, ako tijela postanu neovisna u odno
su na svemir i poprime oblije mehanikih montaa, zadatak oito
vanja prvoga nad drugima ostaje, besumnje, pretjeran s obzirom
na mnotvo moguih intervencija, ah uvijek odreen upisivanjem
teksta na tijelo, utjelovljenjem kakva znanja. Stabilnost instrumenta
cije. udesna funkcionalna inercija tih orua unato svemu kadrih
odrezati, stegnuti, oblikovati beskrajna tkiva podastrta stvaranju
koje od njih ini tijela u drutvu.
ini se da se kroz te predmete od elika i nikla naznauje
neka nunost (sudbina?): ona koja pomou eljeza uvodi zakon u
tkivo i ovlauje ili prepoznaje kao tijelo u nekoj kulturi tek tkivo
ispisano alatkom. ak i kad medicinska ideologija postupno doivi
svoj obrat na poetku 19. stoljea, kada terapeutiku uklanjanja (zlo
je viak - neto previe ih suvino - koji treba ukloniti iz tijela,
bilo putanjem krvi ili ienjem itd.) uglavnom odmjenjuje tera-
peutika dodavanja (zlo je nedostatak, teta, koju treba nadoknaditi
lijekovima, podupiraima itd.), ustroj sluenja oruem nastavlja
obavljati svoju ulogu pisanja na tijelu novoga teksta drutvenoga
znanja na mjestu staroga, jednako kao to reetka u Kafkinoj
Kanjenikoj koloniji ostaje ista, ak iako se moe promijeniti nor
mativni spis koji ona ucrtava u tijelo kanjenika.
Besumnje, mitski Kafkin stroj dobiva tijekom godina manje
nasilne oblike - a moda je i manje sposoban proizvesti krajnji
bljesak uitka to gaje svjedok Kolonije uoavao u pogledu samrt-
nika ranjenih pisanjem Drugoga. Ralamba sustava omoguuje
nam barem da odredimo inaice i radne reime koji od tijela ini
214
gravuru teksta i da postavimo pitanje o oku kojemu je namijenjeno
to pismo neitko njegovim nosiocima.
Ureaji utjelovljenja
Iz pokreta koji je u 17. stoljeu puritanske reformatore, jednako
kao i pravnike, uputio na znanje lijenika s pravom nazvanih Phy
sicians," proizala je velika ambicija: ona se sastoji u obnavljanju
povijesti na osnovi nekog teksta. Mit reformacije sadran je u uvjere
nju daje Sveto pismo, usred iskvarena stoljea i dekadentne Crkve,
kadro podariti model na osnovi kojega je mogue re-formirati i
jedno i drugo. Povratak izvorima, ne samo onima kranskoga
Zapada nego i onima svijeta, radi geneze koja bi podarila Logosu
tijelo i utjelovila ga tako da on iznova, ali drukije postane krv i
meso. Inaice toga mita nalaze se posvuda, u tom vremenu rene
sansi, s uvjerenjem, naizmjence utopijskim, filozofijskim, znan
stvenim, politikim ili religijskim, da neki Razum mora moi us
postaviti ili obnoviti svijet te da vie nije rije o tome da se iita
tajne kakva poretka ili kakva skrivenog Tvorca, nego da se proiz
vede neki poredak koji bi se upisao na tijelu divljega ili obesprav
ljenog drutva. Pisanje stjee pravo nad povijeu kako bije uzvisilo,
podrilo ili obuilo.12Ono postaje mo u rukama graanstva koje
instrumentalnost pisma pretpostavlja povlastici roenja, uz pret
postavku da je dani svijet razborit. Postaje ono znanou i poli
tikom, s uvjerenjem, uskoro pretvorenim u prosvjetiteljski ili revo
lucionarni postulat, prema kojemu teorija mora preobraziti prirodu
upisavi se u nju. Ono postaje silovitim, prekrajajui i kreui ira
cionalnosti praznovjernih naroda ili podruja sklonih vradbinama.
Tu artikulaciju teksta na tijelu preko pisanja predstavlja
tiskarski stroj. Miljeni poredak - pojmljeni tekst - proizvodi se u
tijela - knjige - koje ga ponavljaju tvorei plonike i putove, mree
racionalnosti preko nekoherentnosti svijeta. Taj e se proces umno-
gostruiti. On je tek metafora pomnije razraenih tehnika koje e
preobraziti i sama iva bia u otiske poretka. Ali temeljna namisao
ve je prisutna u tom logosu koji se poistovjeuje s knjigama za
215
koje stoljee prosvjetiteljstva pretpostavlja da e obnoviti povijest.
Njezin bi simbol takoer mogli biti ustavi koji se umnoavaju
od 18. do 19. stoljea: oni tekstu podamju status primjenjivosti
na javna ili privatna tijela, definiraju ih i na taj nain postaju
djelotvorni.
Ta velika mitska i reformatorska strast djeluje na osnovi tri
ju pojmova koji je odreuju: s jedne strane, model ili fikcija,
naime tekst; s druge, instrumenti njegove primjene ili pisanja, naime
orua; napokon, graa koja je u isti mah podloga i utjelovljenje
modela, naime priroda, a u osnovi meso koje pisanje promee u
tijelo. Tenja je, naime, pomou orua prilagoditi tijelo tome kako
ga odreuje drutveni diskurs. Ona polazi od normativne namisli
koju promie kod gospodarskih razmjena ih pak od inaica toga
koda predstavljenih priama iz zajednike zalihe predaja ih tvore
vinama znanja. Na poetku, postoji fikcija odreena simbolikim
sustavom koji djeluje kao zakon, dakle prikazba (kazalite) ih baj
ka (izrijek) tijela. To jest tijela koje je postavljeno kao oznaitelj
(termin) nekog ugovora. Ta diskurzivna slika mora oblikovati jed
nu nepoznatu zbilju, neko oznaenu kao meso. Od fikcije do
nepoznatog koje e mu podariti tijelo, prijelaz se obavlja preko
instrumenata koji umnoavaju i uraznohuju nepredvidljive otpore
tijela koje treba (su)obhiti. Potrebna je beskonana fragmentacija
aparature da bi se podesih i primijenili svaki od tih iskaza i/ih znanja
tijela, izjednaujuih obrazaca, na neproninu tjelesnu stvarnost
iji sloeni ustroj, u mjeri u kojoj dolazi do intervencija, razotkriva
svoje opiranje. Izmeu orua i mesa na djeluje dakle igra koja se,
s jedne strane, prevodi promjenom u fikciji (ispravak znanja), a s
druge krikom, neiskazivom i nezamislivom boh tjelesne razlike.
Proizvodi zanatstva, potom industrije, orua se ire oko sli
ka kojima slue i koje su prazna sredita, puki oznaitelji drutvene
komunikacije, nita - i oni ustvari predstavljaju zakrivljena zna
nja, otre vijuge, probojne zaokrete koje iziskuje i proizvodi
prodiranje u labirintno tijelo. Na taj nain, orua postaju metalni
vokabular spoznaja to ih dopremaju s tih putovanja. Zamke eks
216
perimentalnog znanja kojim je ovladala bol tijela same se od sebe
mijenjaju u gravure i zemljovide tih osvajanja. Oduzeto ili prido
dano, rastavljeno ili iznova sastavljeno, meso pripovijeda o pot
hvatima svih tih orua, tih nepotkupljivih junaka. Za trajanja ivo
ta ili mode, ono ilustrira radnje orua. Ono je njihova pokretna i
prolazna ljudska pripovijest.
Ah naprave imaju instrumentalnu vrijednost jedino i isklju
ivo ako se pretpostavi neka priroda izvanjska modelu, ako se
neka graa razlikuje od radnji koje informiraju i reformiraju. Tom
je pisanju nuna izvanjskost. Ako ne postoji razdvojenost izmeu
teksta koji treba upisati i tijela koje e o tome pripovijedati, sustav
ne funkcionira. A tu razliku uspostavljaju orua. Ona ustanovljuju
rez bez kojega bi sve postalo raspreno pisanje, beskonana
kombinatorika fikcija i simulakra, ili pak, naprotiv, kontinuitet pri
rodnih sila, libidinalnih nagona i nagonskih izljeva. Operatori pisa
nja, orua u isti su mah njegovi branitelji. Ona tite povlatenost
koja pisanje omeuje i razlikuje ga od tijela koje valja obuiti. Nji
hove mree odravaju, naspram tekstualnog upornog nastojanja
iji su oni izvritelji, ontoloko polje referencije - nekakvu zbilju
-koju uobliuju. Ah, ta se ograda polako uruava. Instrumenti malo-
-pomalo poputaju, oslabljeni i odroeni, gotovo anakronini u su
vremenu poretku u kojemu pisanje i mainerija, napokon pois
tovjeeni, i sami postaju neizvjesnim modalizacijama programat-
skih matrica obiljeenih genetskim kodom,13i u kojemu od tje
lesne stvarnosti, juer podreene pisanju, postoji jo moda jedi
no krik - boh ili zadovoljstva - nesuvisli glas u beskonanoj
kombinatorici simulacija.
Ustvari, izgubivi svoju (mitsku) sposobnost organizacije
mislivoga, trojni sustav teksta, orua i tijela ostaje u pozadini. On
preivljava, iako nedopustiv u oima kibemetike znanstvenosti.
Djelomian i razmrvljen, nagomilava se on na mnoge druge. Nikad
epistemoloke konfiguracije ne nadomjeta pojava novih poreda
ka, one se slau u slojeve da bi oblikovale podlogu sadanjosti.
Posvuda ima ostataka i depova instrumentalnog sustava, poput
217
umanjene mirovine vojnika Carstva, koji, nakon to su simbolizirali
poredak i carsku conquistu, i nadalje u razdoblju Restauracije us
postavljaju mree i jezgre diljem Francuske. Orua zadobivaju sta
tus folklora. To, meutim, ne prijei da i dalje predstavljaju umi
rovljenu vojsku Carstva koje je pokopala mehanizacija. Ta popu
lacija instrumenata dvoumi se izmeu poloaja dinih ruevina i
snanoga svakodnevnog djelovanja. Tvore oni neku meuklasu
predmeta ve poslanih u mirovinu (to je muzej) i jo djelatnih (to
je njihova djelotvornost u mnotvu drugorazrednih zanimanja).14
Tu mravlju rabotu susreemo na mnogim podrujima, od javnih
zahoda do najminkerskijih laboratorija, od butika do operacijskih
dvorana. Djeca drugoga doba, kolaju oni unato svemu usred naega
doba, gadeti ili skalpeli, izvjestitelji tijela.
Mainerija predstavljanja
Dvije glavne operacije obiljeuju njihova uplitanja. Jedna ponajprije
eli oduzeti tijelu element koji je suvian, bolestan ih neestetian,
ih mu, u drugom sluaju, dodati ono to mu nedostaje. Pritom se
orua razlikuju ovisno o operaciji koju obavljaju: odrezati, iupa
ti, izluiti, oduzeti itd., ili pak umetnuti, postaviti, zalijepiti, pokri
ti, sastaviti, saiti, artikulirati itd. - da i ne govorimo o onima koja
nadomjetaju nedostajue ih pokvarene organe, srani zalisci i regu
latori, protetike spone, klinovi usaeni u bedrenu kost, nadomjestci
kostiju itd.
Izvana i iznutra oni ispravljaju kakav viak ih manjak, ah u
odnosu na to? Kao kad je rije o depilaciji nogu ih bojenju trepavi
ca, rezanju ili presaivanju kose, ta odstranjujua ih dodavaka
djelatnost upuuje na neki kod. Ona odrava tijela u nekoj normi.
U tom smislu, i sama odjea moe se smatrati oruem zahvaljujui
kojemu neki drutveni zakon osigurava svoja tijela i udove, uprav
lja njima i obuava ih promjenama mode, shno kao u vojnim
manevrima. Automobil, poput korzeta, takoer ih titi i prilagou
je nekom modelu tjelesnog postava. On je ortopedski i ortoprak-
218
tikd instrument. Namirnice koje je probrala predaja i prodaju se
na tritu nekog drutva takoer oblikuju tijela hranei ih; one im
nameu odreen oblik, tonus koji ima vrijednost osobne iskaznice.
Naoale, cigarete, cipele itd., prerauju na svoj nain tjelesni por
tret... Gdje je granica mainerije kojom se drutvo predstavlja preko
ljudi i ini od njih svoju predstavu? Gdje prestaje djelovati disci
plinarni aparat15koji premjeta i ispravlja, dodaje ili oduzima tim
tijelima podlonim instrumentalizaciji tolikih zakona? Istini za
volju, ona postaju tijelima tek svojom prilagodbom tim kodovima.
J er gdje i kada bi postojalo tijelo na kojemu orua drutvene sim
bolike nisu nikad neto ispisala, preradila, kultivirala, identificira
la? Moda, na krajnjoj granici tih neumornih upisivanja, ili proup-
ljujui ih razmacima, preostaje samo krik: on izmie, on im iz
mie. Od prvoga do posljednjeg krika, s njime prodire neto drugo,
to bi bilo razlika tijela, naizmjence nemuto i neodgojeno, to je
nepodnoljivo u djeteta, opsjednutog, luaka ili bolesnika - kakav
propust u ponaanju, poput vritanja bebe u filmu Jeanne Diel-
man ili ono potkonzula u India Songu*
Ta prvotna operacija oduzimanja ili dodavanja tek je, pre
ma tome, zakljuak one druge, openitije, ona se sastoji u uenju
tijela da izgovori kod. Kao to smo vidjeli, taj posao ostvaruje
neki drutveni jezik (u engleskom znaenju rijei), podaruje mu
djelotvornost. Teak je zadatak mehanizirati tijelo kako bi bilo
kadro sricati poredak.16Liberalna ekonomija jednako je djelotvor
na kao i totalitarizam za provedbu te artikulacije zakona pomou
tijela. J edino to se ona slui drugim metodama. Umjesto da zgazi
skupine ne bi li im eljezom utisnula jedini ig vlasti, ona ih najpri
je atomizira i umnoava im tijesne mree razmjene koje prilagouju
individualne jedinice propisima (i modama) drutveno-gospo-
darskih i kulturalnih ugovora. U jednom i u drugom sluaju postavlja
se pitanje kako joj to uspijeva. Koja nas elja ili koja potreba na
vode da od svojih tijela inimo znamenje identificirajueg zako
* Filmovi Chantal Ackerman i Marguerite Duras. (L. G.)
219
na? Pretpostavke koje odgovaraju na to pitanje pokazuju na drugi
nain snagu veza to ih orua zasnivaju izmeu nae nemute nara
vi i drutvene diskuizivnosti.
Vjerodostojnostje diskursa ono to najprije pokree vjernike.
Ona proizvodi praktiare. Uiniti da se vjeruje znai uiniti da se
bude. Ali udnim krunim odvijanjem stvari, sposobnost da se
nekoga navede na djelovanje - da ispisuje i mehanizira tijela -
upravo je ono to raa vjerovanje. Budui da je zakon ve primi
jenjen sa i na tijelima, daje utjelovljen u tjelesnim praksama, on
stjee vjerodostojnost te se moe povjerovati da govori u ime stvar
noga. Postaje on vrijedan povjerenja kada kazuje: Taj vam tekst
diktira sama Stvarnost. Vjerujemo u ono za to pretpostavljamo
da je stvarno, ah to je stvarno u slubi diskursa, vjerovanjem
koje mu podaruje tijelo to gaje ispisao zakon. Zakonu stalno treba
predujam tijela, kapital utjelovljenja, da bi se u nj vjerovalo i da
bi se mogao provoditi. On se dakle upisuje zbog onoga to je ve
upisano: svjedoci, muenici ih primjeri ine ga vjerodostojnim u
drugih ljudi. Na taj se nain on namee subjektu zakona: Stari su
ga primjenjivah, ih: Drugi su u nj vjerovali i sukladno njemu
postupah, ih: I ti ve nosi u svome tijelu moj potpis.
Drugim rijeima, normativni diskurs prolazi jedino ako
je ve postao pripovijest, izgovoreni tekst o stvarnome i govorei u
njegovo ime, to jest, zakon pretvoren u pripovijest i povijest is
prianu tijelima. Njegovo uprizorenje u pripovijesti pretpostavka
je za daljnje proizvoenje pripovijesti i zato da ona izbori povje
renje. A upravo orue osigurava prelazak diskursa u pripovijest
preko intervencija koje utjelovljuju zakon podreujui mu tijela i
pribavljajui uvjerenje da ga pripovijeda sama stvarnost. Od inici
jacije do muenja, svekolika se drutvena ortodoksnost slui orui
ma kako bi si podarila obhje pripovijesti i proizvela vjerodostoj
nost koja je povezana s diskursom artikuliranim tijelima.
Drukija dinamika upotpunjuje prvu i u nju se ugrauje,
dinamika koja tjera iva bia da se prometnu u znakove, da u dis-
220
kursu pronau sredstvo preobrazbe u jedinicu znaenja, u iden
titet. Iz nepronine i rasprene grae, iz ivota punog pretjeranosti
i nemira najposlije se prometnuti u jasnou jedne rijei, postati dio
jezika, samo jedno ime, koje drugi mogu iitati i citirati: takva
strast nastanjuje asketa naoruana oruima koja se bore s njego
vim tijelom, ili filozofa koji isto ini s govorom naslijepo, kao
to bi kazao Hegel. Ali svatko tome moe svjedoiti, obnevidio od
elje da posjeduje i napokon bude neko ime, da ostane pozvanim,
da se preobrazi u kakav iskaz, makar i po cijenu ivota. Ta intekstu-
acija tijela odgovara inkarnaciji zakona; ona ga podrava, ini se
ak da ga i utemeljuje, u svakom mu sluaju slui. J er zakon se s
njime uputa u razmjenu: Daj mi tvoje tijelo, a ja u ti podariti
smisao. Uinit u te imenom i rijeju svoga diskursa. Dvije se
problematike isprepliu i moda zakon ne bi imao nikakve moi
kad se ne bi oslanjao na mranu elju da tkivo razmijeni za velian
stveno tijelo, da bude ispisan, makar i po cijenu smrti, i da se pro
metne u priznatu rije. I ovdje se toj strasti da se bude znakom
suprotstavlja jedino krik, otklon ili zanos, bijes ili oduevljenje
onoga to iz tijela izmie zakonu imenovanoga.
Moda institucija sabire svekoliko iskustvo koje nije krik
uitka ili boli. Svo iskustvo koje nije premjeteno ili razoreno tim
zanosom ubire ljubav cenzora,17prikuplja ga i koristi diskurs
zakona. Ono je kanalizirano i instrumentirano. Ispisuje ga drutve
ni sustav. Zato bi na strani krika valjalo traiti ono to nije prera
dio poredak skripturalne instrumentalnosti.
Samaki strojevi
Nakon uvoenja nove skripturalne prakse, to ju je na nebu 18.
stoljea obiljeila radina otonost ivota Robinsona Crusoea, njezi
nu se generalizaciju moe sravniti s fantastinim strojevima to se
u razdoblju od 1910. do 1940. godine pojavljuju u djelima Alfreda
Jarrya {Le Surmale, Nadmujak, 1902. godine, Le docteur Faust-
roll, 1911), Raymonda Roussela {Impressions d Ajrique, Dojmovi
221
iz Afrike, 1910; Locus Solus, Samotno mjesto, 1914), Marcela
Duchampa {Le Grand Verre: La mariee mise a nu par ses celi-
bataires mqme, Veliko staklo: upravo mladenka koju su razodjenuli
njezini neenje, 1911-1925), Franza Kafke (Kanjenika kolonija,
1914) itd:18mitovi o zatoenosti u operacijama pisanja koje se bes
konano proizvodi i susree jedino samo sebe. Nema\y\*7* osim u
fikciji, obojenim prozorima, staklu-zrcalu. Komedije razodijeva-
nja i muenja, pripovijesti automati o raspadu smisla, teatralna
pustoenja rastoenih lica. Te se proizvodnje ne vezuju uz fan
tastino neodreenou zbilje ije bi pojavljivanje omoguile na
granicama jezika, nego odnosom izmeu dispozitiva koji stvaraju
priin i odsutnosti iega drugoga... Te romaneskne ili ikonike
fikcije pripovijedaju o tome kako za pisanje nema ni ulaza ni izla
za, nego je na djelu jedino vjena igra njihovih patvorbi. - Ako je
svaki dogaaj jedan ulaz ijedan izlaz, mit kazuje ne-mjesto doga
aja, ili dogaaj koji se nije zbio. Proizvodni stroj jezika ispran je
od povijesti, oien od bestidnosti stvarnoga, razrijeen i bez odno
sa sa samakim drugim.
Na djeluje teorijska fikcija, da se posluimo Freudovim
izrazom, koji je ve 1900. godine zacrtao neku vrstu samakoga
stroja proizvoaa snova - danju ide prema naprijed, nou prema
natrag.19Ta fikcija se upisuje u jezik bez zemlje i bez tijela s cije
lim repertoarom kobnog progonstva i nemogueg egzodusa. Sa-
maki stroj pokree na djelovanje Eros smrti, ah taj pogrebni obred
(bez drugoga) komedija je u grobnici odsutnoga (odsutne). Nema
smrti na polju grafikih i jezinih operacija. Muka rastanka ili
usmrivanja tijela ostaje literarna. Ranjavajui, muei, ubijajui
- odvija se u okviru stranice. Samatvo je skripturalno. Likovi
preobraeni u stoce, polukugle, pohare i uzleti postavljeni jedni
pokraj drugih i naslikani na staklu, na kojemu se njihov per
spektivni prikaz ispreplie s predmetima postavljenim ispred (staklo
je prozor) i iza (staklo je zrcalo) ne postoje samo napainting-glass-
-mirroru kakav je Duchampova Ogoljena mladenka smjetena u
bliblioteci seoske kue Miss Dreier,20u rasprenosti sadraja slike,
222
nego u prividu komunikacije koju obeaje prozirnost okna. Komina
tragedija jezika: budui da su izmijeani zahvaljujui optikome
uinku, ti elementi nisu ni povezani ni rastavljeni. Sluajnost gle
dateljeva pogleda povezuje ih, ali ne artikulira. Ogoljend uinkom
mehaniki ustrojenog odmetanja, mladenka nikad ne sklapa brak
sa stvarnou znaaja.
Dakako, erotika, elja za drugim odsutnim, jedina je kadra
pokrenuti proizvodni aparat, ah ona tei neemu to nikad nee
biti ovdje i to ini opsjednutim pogled gledatelja obuzetog svojim
Dvojnikom koji se kree usred ponuenih/zabranjenih stvari u oknu-
-zrcalu. Pred obnaenom slikom gledatelj opaa sebe rasprena u
neuhvatljivome. Graf naslikan na staklu Marcela Duchampa var
ljiv je prizor ogoljivanja od i za gledatelje koji e uvijek biti samci.
Vid pokazuje i obmanjuje odsutnu komunikaciju. Druge samake
naprave djeluju jednako, poistovjeujui spol s njegovom me
hanikom slikom, a seksualnost s optikom iluzijom. Tako u Les
Jours et les nuits (Danima i noima) Alfreda J arrya neki natpis
nadvisuje ostakljeni zid koji okruuje morsku nimfu, enu okruenu
staklom u vojnikome dekoru; ona kazuje onome tko strasno lju
bi njezinu Dvojnicu preko stakla: Staklo oivljuje u jednom tre
nutku i postaje spolom, a bie i slika ljube se kroza zid.21Na tom
otoku putenoga stakla, jedna naprava patvori u svakoj dodirnu
toj toki jedno spolovilo koje je puki nadomjestak. Isto tako u Les
Dix mille milles (Deset tisua milja) staklo odvaja enu zatvorenu
u vagonu od mujaka na biciklu koji se natjee u brzini s vlakom.
Te tragikomedije, ulomci mita, priznaju nemogunost komu
nikacije, iji je jezik u isti mah obeanje i fantazma. Poetika je jo
jednom pretekla teoriju. Otad, misao je napredovala u tom smjeru.
U Lacana, kategorija jejezika (lalangue) povezuje ustvari govo
renje s nemogunou spajanja (nema spolnog odnosa) i samu
mogunost jezika s nemogunou komunikacije koju bi on trebao
proizvesti. Lingvist dodaje: Jednako kao to je jezik filozofa mjesto
nemogunosti uzajamnog spoznavanja, tako je i jejezik {lalangue)
mjesto nemogueg spolnog odnosa.22eljnima ne preostaje dru-
223
go nego da vole jezik koji je nadomjestio njihovu komunikaciju. A
to je upravo model jezika kakav podaruje stroj, sastavljen od raz
liitih i kombiniranih dijelova (kao i svaki iskaz) i koji razvija,
preko igre svojih mehanizama, logiku samake narcisoidnosti.
Rije je o tome da se iscrpi znaenje rijei, da se poigrava
s njima sve do silovitog zahvaanja njihovih najtajnijih atributa,
da se napokon obznani konana rastava izmeu pojma i izraenog
sadraja koji mu iz obiaja pripisujemo.23Nadalje, nije vano is
kazano (sadraj), niti iskazivanje (in) nego preobrazba i otkrie
jo nezamislivih dispozitiva koji e omoguiti umnoavanje preo
brazbi.24
Gotovo je, prema tome, s vremenom u kome se inilo da se
stvarno pojavljuje u tekstu kako bi se tamo proizvodilo i izvozi
lo. Gotovo je s vremenom kad se inilo da pisanje vodi ljubav sa
silovitou stvari i smjeta ih u poredak neke razboritosti. Verizam
je bio privid, kazalite vjerojatnoga. Nakon Zole, dolaze Jarry,
Roussel, Duchamp itd. - to jest teorijske fikcije nemogueg dru
gog i pisanja preputenog njegovim mehanizmima ili samakim
erekcijama. Tekst glumi vlastitu smrt i okree je u porugu. Tom
pisanju, izuzetnom leu, ne odaje se vie nikakvo potovanje. Ono
je tek prividni sakrament stvarnoga, prostor ismijavanja juera
njih postulata.Tu se obavlja podrugljivi i brini posao alovanja.
Od vremena osvajakog Defoeova pisanja, njegove su glavne
sastavnice uniene: bijela je stranica tek staklo na kojemu prika
zivanje privlai ono to je iskljuilo; napisani tekst, zatvoren u sebe,
gubi referenta koji gaje ovlaivao; ekspanzionistika utilitamost
obre se u jalovu nekorisnost neenje don J uana ih udovca,
jedino sa simbolizirajuim plodom, bez ene i bez prirode, bez
drugoga. Pisanje je ovdje otok-natpis, Locus Solus, kanjenika
kolonija - bremeniti san, zaokupljen nemoguim kojemu ih o
kojemu vjeruje da govori.
Upravo tim razgohenjem modernoga mita pisanja, samaki
stroj postaje bogohulan, na nain poruge. Ono se obruuje na za
224
padnjaku ambiciju da na tekstu izrazi stvarnost stvari i daje preo
brazi. Ono prikriva privid bia (sadraja, smisla) koji je bio po
sveenom tajnom Biblije to ju je etiri stoljea graanskoga pisa
nja premetnulo u mo slova i broja. Moda je i taj antimit jo is
pred nae povijesti, iako ve nalazi brojne potvrde s uruavanjem
znanstvene uvjerljivosti, s masovnom dosadom kolaraca, ili s
rastuom metaforizacijom administrativnih diskursa. Moda je on
naprosto stavljen na stranu galopirajue tehnokratizacije, poput
znakovita paradoksa, malog bijelog oblutka.
225
11. poglavlje
Citiranje glasa
Vox...
Nympha fiigax *
G. Cossart, Orationes et Carmina, 1675.1
Robinson je Crusoe ve sam pokazao kako se pukotina uvukla u
njegovo skripturalno carstvo. Nakon nekog vremena, njegov pot
hvat prekida i opsjeda netko odsutan tko je stigao na obale otoka.
To je otisak {the print) noge nagog ovjeka na alu. Neizvjes
nost omeenja: granica uzmie pred strancem. Na marginama stra
nice, trag nevidljive utvare {an apparition) remeti poredak to ga
je uspostavio kapitalizirajui i metodiki rad. Ona u Robinsona
izazivlje sumanute misli (fluttering thoughts), muice {whim
sies) i uas {terror).2 Graanski osvaja promee se u ovjeka
izvan sebe, koji je i sam postao divljim zbog toga (divljeg) poka
zatelja koji ne pokazuje nita. Gotovo je pomahnitao. Sanja, ali
snomorice. Gubi sigurnost u svijet kojim upravlja veliki urar. Na
puta ga razum. Lien produktivne askeze koja mu je nadomjeta
la smisao, proivljava mnoge avolske dane, opsjednut eljom da
prodre nepoznatog ili strahom da sam bude prodrt.
Na napisanoj stranici pojavljuje se tako mrlja- poput aranja
djeteta po knjizi koja je autoritet mjesta. U jezik se uvlai neki
odmak. Podruje prisvajanja preinauje trag neega to nije ovdje
i ne posjeduje mjesto (poput mita).3Robinson e iznova stei snagu
da vlada kad mu se prui mogunost vienja, naime kada znak
nedostatka odmijeni obuhvatljivo bie, vidljivi subjekt: Petko. Tada
* Glas... bjena nimfa. (L.G.)
226
e on ponovno pronai svoj red stvari. Nered je pak prouzroio
pokazatelj prole i prolazne stvari, gotovo nita jednog prelaenja.
Silovitost koja se koleba izmeu nagona da se proguta i uasa da se
bude progutan raa se iz onoga to bismo, prema Hadewijch iz
Anversa, mogli nazvati prisutnou odsutnosti. Drugi ovdje ne
ini sustav koji bi se skrivao iza onoga to ga ispisuje Robinson.
Otok nije palimpsest u kojemu bi bilo mogue otkriti, odgonetnuti
i iitati sustav prikriven poretkom koji mu je nadreen, ali je jed
nake vrste kao i on. Ono to se upisuje i prolazi nema vlastita tek
sta. Ono se iskazuje jedino kroz diskurs vlasnika i nastanjuje se
jedino na njegovu mjestu. Jedini jezik razlike inteipretativni zanos
- snovi, muice - samoga Robinsona.
Roman iz 1719. godine ve naznauje ne-mjesto (trag koji
nagriza rubove) i fantastiki modalitet (interpretativnu ludilo) onoga
to e intervenirati kao glas u polju pisanja, iako Daniel Defoe ima
na umu samo tiho biljeenje teksta od strane jednog dijela tijela
(bose noge), a ne sam glas koji bi znaio obiljeavanje jezika tije
lom. Taj su oblik i ti modaliteti ve dobili ime: oni potjeu, kazuje
Robinson, od neega divljega (wild). Imenovanje ovdje nije vie
negoli drugdje slika stvarnosti; to je performativni in koji ustro-
juje ono to iskazuje. On oznauje kao to se nekome oznauje
putovnica. On ini to to kazuje, i ini divljatvo koje obznanjuje.
Kao to se imenujui moe izopiti, naziv divlji u isti mah stvara
i odreuje ono to skripturalna ekonomija smjeta izvan sebe. Na
nj uostalom odmah utjee njegov kljuni predikat: divlje je prolazno;
ono se biljei (preko mrlja, razmaka itd.), ah se ne ispisuje. Ono
preinauje mjesto (uznemiruje ga), ah ne utemeljuje i koje drugo.
Teorijska fikcija to ju je uveo Daniel Defoe zacrtava tako
jednu formu drugosti prema pisanju, formu koja e takoer namet
nuti svoj identitet glasu budui da e kasnije, kad se pojavi Petko,
on biti prisiljen na izbor koji e imati dugorone posljedice: ili
vikati (divlji izljev koji iziskuje tumaenje ih ispravljanje po
mou pedagokog - ih psihijatrijskog - tretmana), ih pak svojim
tijelom omoguiti ozbiljenje prevladavajueg jezika (postavi glas
227
svoga gospodara, posluno tijelo koje izvrava naredbu, utjelov
ljuje razum i stjee poloaj nadomjestka za iskazivanje, te vie nije
in nego odjelotvorenje izrijeka drugoga). I sam e se glas uvui
poput traga u tekst, kao uinak ili metonimija tijela, citat prolazan
poput nimfe G. Cossarta - Nympha fugax, privremena pribje-
garica, neuviavna sablast, poganska ili divlja reminiscencija
u skripturalnoj ekonomiji, uznemirujui um jedne druge tradicije
i izgovor za beskonane interpretativne proizvodnje.
Valja jo odrediti neke od povijesnih oblika nametnute us-
menosti injenicom njezina oslobaanja. Zbog njegova iskljuivanja
na osnovi ekonomske primjerenosti i djelotvornosti, glas se bitno
javlja u figurama citiranja, koje je na polju pisanja istovjetno tragu
bose noge na Robinsonovu otoku. U skripturalnoj kulturi, citiranje
zdruuje uinke interpretacije (ono omoguuje proizvodnju tek
sta) s uincima alteracije (ono uz-nemiruje tekst). Ono djeluje iz
meu ta dva pola od kojih svaki odreuje te dvije krajnje figure: s
jedne strane, citiranje-izlika koje slui proizvodnji teksta (pret
postavlja se daje rije o komentaru ili analizi) na osnovi ostataka
izabranih u usmenoj predaji koja ima snagu autoriteta; s druge
strane, citiranje-podsjeanje koje u jezik ucrtava neoekivani i frag
mentarni povratak (poput krhotine glasa) usmenih odnosa koji su
ustrojujui, ah potisnuti ispisanim. Izgleda daje rije o graninim
sluajevima izvan kojih glasa vie nema. U prvom sluaju, citira
nja postaju sredstvo bujanja diskursa; u drugome, ona mu izmiu i
presijecaju ga.
Zadravi se samo kod tih dviju inaica, nazvao bih jednu
znanou bajke (imenom koje joj je tako esto nadijevano u 18.
stoljeu), a drugo vraanjima i obratima glasova (budui njiho
va vraanja, poput lastavica u proljee, prate istanani modaliteti i
procedure, na nain obrata ili tropa retorike, te sljeu oblik putanja
koje se dokopavaju nezauzetih mjesta, filmova za glasove, kako
kae Marguerite Duras, sporadinih obilazaka - un petit tour et
puis sen va). Oris tih dviju figura moe posluiti kao uvod u
228
propitivanje usmenih praksi, odreujui nekoliko vidova okvira
koji jo glasovima ostavlja naine govorenja.
Premjeteno iskazivanje
Jedno ope pitanje proima i odreuje te figure i valja na nj pod
sjetiti da bismo ih uveli. Pristupit u mu preko jezine preice. S
tog stajalita, Robinson sudjeluje i poziva se na neko povijesno
premjetanje pitanja iskazivanja, naime govornog ina ili speech
act. Pitanje govornika i njegova identiteta izotrilo se s razjedi-
njavanjem svijeta za koji se pretpostavlja daje govoren i govorei:
tko govori kada vie nema boanskog Govornika koji utemeljuje
svako pojedinano iskazivanje? Na to je pitanje prividno odgovo
rio sustav koji je subjektu podario mjesto zajameno i odmjereno
njegovom skripturalnom proizvodnjom.4U liberalnoj ekonomiji u
kojoj su otone djelatnosti u nadmetanju trebale teiti opoj ra
cionalnosti, rad pisanja raa u isti mah proizvod i njegova tvorca.
Nadalje, u naelu, vie nema potrebe za glasom u tim umjenim
radionicama. Tako, tijekom klasinog razdoblja, kada je prva za
daa bila stvaranje znanstvenih i tehnikih jezika odjelitih od
prirode, a koji su je trebah preobraziti (pokret koji simbolizira Robin
son zapoinjui svoj pothvat pisanjem dnevnika, ih knjige razu
ma), svaki od tih sustava pisanja stavlja izvan sumnje svoje
graanske proizvoae, osigurane osvajanjima koje im omoguu
je to neovisno orue na tijelu svijeta.
Pojavljuje se novi kralj: pojedinani subjekt, neuhvatljivi
gospodar. ovjek prosvjetiteljske kulture dobiva povlasticu da sam
bude bog koji je neko bio odvojen od svoga djela i odreen
genezom. Dakako, meu atributima idovsko-kranskoga Boga,
njegovi graanski nasljednici prave izbor: novi bog pie, ali ne
govori; on je pisac, ah ne stjee tijelo u razgovoru. Nemir iska
zivanja tako je unaprijed uklonjen, prije no to se danas iznova
pojavio kao problem komunikacije. Rastua proizvodnja objek
tivnih programiranja, smjetena pod zastavu napretka, moe se
229
shvatiti i kao autobiografska pripovijest njegovih promicatelja: oni
u svojim ostvarenjima pripovijedaju o sebi. Povijest koja se stvara
njihova je povijest; dvostrukim rezom koji, sjedne strane, izdvaja
radnje, subjekte moi i znanja, a s druge svodi prirodu na puku
neiscrpivu osnovu na kojoj se pojavljuju i s koje se ubiru proizvo
di. Izuzimanje novih stvaralaca u njihovoj samoi i inerciji iz pri
rode podastrte njihovim putovanjima: ta su dva povijesna postula
ta prekinula usmenu razmjenu izmeu gospodara (oni vie ne go
vore) i svijeta (on vie ne govori) i omoguila, tijekom tri stoljea,
prekomjerni rad koji posreduje njihove odnose i koji, proizvoditelj
ljudi-bogova, preobrazitelj svijeta, postaje sredinjom i utljivom
strategijom nove povijesti.
Pa ipak vraa se pitanje koje je rad naelno uklonio: Tko
govori? Kome? Ali ono se iznova javlja izvan pisanja preobraenog
u sredstvo i uinak proizvodnje. Ponovno se ono javlja sa strane,
dolazei izvan granica dosegnutih irenjem skripturalnog
pothvata.Neto drugo jo govori, to se gospodarima predouje
u razliitim figurama ne-rada - divljak, luak, dijete ako ne i ena
- potom, ponavljajui esto ranije figure u obliku glasa ili krikova
Puanstva iskljuenog iz pisanja; jo kasnije, pod znakon nesvijes
ti, taj jezik nastavlja govoriti graanima i intelektualcima, ali
bez njihova znanja. Tako se neko govorenje pomalja ili se zadrava,
ali kao neto to izmie vladavini socio-kulturalne ekonomije,
ustroju razuma, nadmoi obrazovanja, vlasti elite i, naposljetku,
nadzoru prosvijeene svijesti.
Svakom obliku takva nepoznatog iskazivanja odgovara
stanovita znanstvena i drutvena mobilizacija: civilizatorska kolo
nizacija, psihijatrija, pedagogija, puko obrazovanje, psihoanaliza
itd. - obnove pisanja u tim emancipiranim podrujima. Ali vanija
je pritom injenica koja slui kao polazite (i kao toka bijega)
svim tim ponovnim osvajanjima: kazivanje (govor) i djelovanje
(pisanje) pomiu se iz sredita. Mjesto s kojega se govori je izvanj
sko skripturalnom zahvatu. Elokucija se zbiva izvan mjesta na ko
jima se proizvode iskazi. Za govor se vie ne zna odakle dolazi; za
230
pisanje, koje utjelovljuje mo, sve se manje zna kako bi moglo
govoriti.
Prva rtva te dihotomije bila je zacijelo retorika: ona je
pokuavala pomou govora utjecati na volju drugoga, uspostaviti
veze i sporazume, koordinirati ili modificirati drutvene prakse i
tako oblikovati povijest. Malo-pomalo, ona je bila izbaena sa znan
stvenih polja. Zato ne udi to se iznova nala na strani na kojoj
bujaju predaje, i daje Freud ponovno uspostavlja na prognanim i
neproizvodnim podrujima sna, u koje se vraa nesvjesni govor.
Ta podjela, ve tako naznaena u 18. stoljeu u rastuoj suprotnos
ti izmeu tehnika (ili znanosti) i djela,5ili, odreenije, u jezinom
razlikovanju izmeu suglasnika (koji je pisani razum) i samoglas
nika (koji je dah, posebni uinak tijela),6izgleda da je najposlije
stekla svoj legitimni znanstveni status s rezom to gaje Saussure
uspostavio izmeu jezika i govora. Na taj nain, prvobitna
teza (po Hjelmslevu) djela Teaj ope lingvistike odvaja
drutveno od pojedinanog i bitno od onoga to je sporedno
ili barem akcidentalno.7Pretpostavlja ona takoer da jezik ivi
samo zato da bi upravljao govoronTj Zakljuci koji odreuju tu
tezu (a ona i sama ovisi o Saussureovu prvom naelu, naime, o
proizvoljnosti znaka) i koji suprotstavljaju sinkronijsko dogaaj-
nom, naznauju tradiciju koju Saussure poopuje podiui je do
znanstvenosti i koja je tijekom dva stoljea povijesti inila postu
latom skripturalnog pothvata raskid izmeu iskaza (ispisivog pred
meta) i iskazivanja (ina kazivanja). S time da se na taj nain os
tavlja po strani druga ideoloka tradicija, takoer prisutna u Saus-
surea, koja suprotstavlja kreativnost govora sustavu jezika.9
ak i premjeteno, stavljeno na stranu - ili stavljeno na ugar
- iskazivanje se ne moe odvojiti od sustava iskaza. Prisjetimo li
se samo dvaju drutveno-povijesnih oblika te re-artikulacije,
moemo razlikovati, s jedne strane, nastojanje pisanja da ovlada
glasom koji ono ne moe biti, ali bez kojega unato svemu ne
moe opstati, i s druge strane neitljive povratke glasova iji urezi
231
reetaju iskaze i prohode kroz kuu jezika poput stranaca, poput
kunih utvara.
Znanost bajke
Promotrimo li najprije znanost bajke, dotiemo sve eruditne ih eli
tistike hermeneutike rijei - primitivne, bogobojazne, sumanute,
djeje ih puke rijei - kakve ve dva stoljea propituje etnologija,
religijske znanosti, psihijatrija, pedagogija i politike ili histori
ografske procedure koje tee uvoenju glasa naroda u autorizirani
jezik. Golemo polje, od objanjenja starih ih egzotinih pripo
vijesti u 18. stoljeu, do pionirskog djela Oscara Wildea koji
daje rije Sanchezovoj djeci i polazite je tolikih prianja o ivo
tu.10Te razliite heterologije (ili znanosti o drugome) imaju kao
zajedniko obiljeje nakanu da napisu glas. To to nam govori
izdaleka mora nai svoje mjesto u teksta Tako bi se primitivna
usmenost trebala ispisati u etnolokom diskursu: genija mitolo
gija i religijskih bajki (kao to kazuje Enciklopedija) u ue
nome znanju; ili glas naroda u Micheletovoj historiografiji. Ono
to se uje, ali iz daljine, preobrazit e se u tekst sukladno zapadnoj
elji iitavanja svojih proizvoda.
Heterologijski postupak izgleda da poiva na dvama uvje
tima: predmet, odreen kao bajka; te orue, prijevod. Odrediti
kao bajku poloaj drugoga (primitivan, vjerski, mahniti, djeji
ili puki) ne znai samo poistovjetiti ga s onime tko govori (fari),
nego i s govorom koji ne zna to kazuje. Ako ozbiljna, eruditska
ih prosvijetljena ralamba jasno pretpostavlja da se neto bitno
navjeuje u mitu domoroca, u dogmi vjernika, u brbljanju djeteta,
u rijeima izgovorenima u snu ili u pounom razgovoru ljudi, ona
takoer tvrdi kako ti govori zapravo ne znaju to bitno iskazuju.
Bajka je tako puni govor, ah treba priekati znanstveni izvod da
bi postalo eksplicitno to to ona kazuje implicitno. Tim lu
kavstvom istraivanje si unaprijed, samim svojim predmetom,
odreuje nunost i mjesto. Ono je sigurno da e uvijek moi unijeti
232
tumaenje u ne-znanje koje podriva kazivanje bajke. Kradomice,
udaljenost iz koje dopire strani glas pretvara se u rascjep koji odvaja
skrivenu (nesvjesnu) istinu glasa od privida njegova oitovanja.
Vladavina skripturalnog rada dobiva svoju pravnu osnovanost preko
te strukture bajke koja je njezin povijesni proizvod.
Sredstvo pomou kojega ta vladavina prelazi s prava na
injenicu jest prijevod. Taj se mehanizam usavravao tijekom nara
taja. On omoguuje prijelaz s jednog jezika na drugi, iskljuivanje
izvanjskosti njezinim prebacivanjem u unutarnjost i preobrazbu u
poruke (pisane, proizvedene i razumljene) jedinstvenih ili
mahnitih umova koji dolaze od glasova. Kao to je ustanovio
jo Hjelmslev, prijevod pretpostavlja prevodljivost svih jezika
(slikovnih, gestualnih ili zvukovnih) na prirodni svakodnevni je
zik. Poevi od te postavke, ralamba moe svesti sve izraze na
oblik razraen u odreenu polju, ali za koji se pretpostavlja da nije
specifian, nego previen univerzalnim znaajem.11Nadalje,
uzastopne operacije postaju legitimne: zapisivanje, koje usmeno
preobraava u pismeno; konstrukcija modela koji pristupa bajci
kao jezinom sustavu; proizvodnja znaenja koje proizlazi iz funk
cioniranja tog modela na onome to je bilo promijenjeno u tekst,
itd. Nemogue je promotriti svaki od stupnjeva rada pogona koji
grau dostavljenu mu u obliku bajke pretvara u pisane i itljive
kulturalne proizvode. Naglasio bih jedino vanost zapisivanja, ra
irene i, smatra se, oevidne prakse, jer, zamjenjujui najprije ne
to usmeno pisanim (primjerice, zapisivanjem kakve narodne preda
je), ono potom omoguuje vjerovanje da se napisani proizvod ana
lize tog pisanog dokumenta odnosi na usmenu knjievnost.
J edna je neobina injenica, meutim uvjet koji omoguuje
lukavstva to unaprijed jame uspjeh skripturalnih zahvata. Za raz
liku od takozvanih egzaktnih znanosti, iji je razvoj podreen neo
visnosti nekog polja, heterologijske znanosti stvaraju svoje proiz
vode zahvaljujui prijelazu preko drugoga. Napreduju one suklad
no seksualnom postupku koji nadolazak drugoga shvaa kao
nunu obilaznicu u svom napredovanju. Prema naem vienju
233
stvari, to se objanjava injenicom da usmenost ostaje trajnom iz-
vanjskou bez koje pisanje ne funkcionira. Glas navodi na pisa
nje. Takav je odnos Micheletove historiografije s glasom naroda
koji unato svemu, kazuje on, nije nikad mogao navesti da progo
vori - ili Freudova psihoanalitikog pisanja s uitkom njegove
pacijentice Dore, koji mu je uzmicao za cijelo vrijeme usmene
razmjene u lijeenju.
Od etnologije do pedagogije, ustanovljujemo da se osigura
ni uspjeh pisanja artikulira na prvotnome neuspjehu i nedostatku,
kao da se diskurs gradi tako da bude posljedica i prikrivanje nekog
gubitka koji je uvjet njegove mogunosti, kao da je smisao svih
osvajanja skripturalnoga bio stvaranje obilja proizvoda koji na
domjetaju jedan odsutni glas, a da ga nikad ne uspiju uhvatiti,
privesti ga mjestu teksta, ukinuti ga kao stranog. Drugim rijeima,
moderno pisanje ne moe se zatei na mjestu prisutnosti. Kao to
smo vidjeh, skripturalna je praksa nastala upravo iz raskola izme
u prisutnosti i sustava. Ona se oblikovala poevi od rascjepa u
starodrevnom jedinstvu Pisanja koje je govorilo. Njezin je uvjet
neidentinost sa samim sobom.
Svekolika heterologijska knjievnost moe se dakle sma
trati posljedicom tog rascjepa. Pripovijeda ona u isti mah o tome
to ini od usmenosti (preinauje je) te kako i sama biva pre
inaenom od i preko glasa. Tekstovi tako iskazuju preinaen glas u
(istom tom) pisanju koje glas ini nunim svojom nepremostivom
razlikom. S tom knjievnou pojavljuje se dakle prva figura isto
dobno citiranog (poput presude) i preinaenog - izgubljenog,
glasa ponitenog u samom predmetu (bajka) iju skripturalnu
tvorbu on omoguuje. Ali to seksualno funkcioniranje heterolo-
gijskog pisanja, vazda promaenog, promee ga u erotiku: njega
na proizvodnju navodi nedostupnost njegova predmeta.
234
umovi tijela
Izdvojit u jo jednu modemu figuru iz te formacije: glasove tije
la. Primjer te druge pozornice prua opera, koja se postupno usta
novila u mjeri u kojoj je skripturalni model ustrojio drutvene teh
nike i prakse u 18. stoljeu. Prostor za glasove, opera, doputa go
vor nekog iskazivanja koje se u najuzvienijim trenucima odvaja
od iskaza, ometa i parazitira sintakse, te u gledalitu ranjava ili
izaziva uivanje onih mjesta na tijelu koja ni sama nemaju jezika.
Tako u Verdijevu Macbethu, u finalu arije ludila Lady Macbeth,
glas, to ga najprije nosi orkestar, iskorauje, te je uskoro sam,
nakon to je orkestar utihnuo, potom jo trenutak slijedi krivulju
melodije, titra, polagano jenjava, slabi i najposlije se gubi u tiini.
Glas je to koji meu ostalima probija diskurs stvarajui u njemu
zagradu i pomutnju.
Na modernoj pozornici usmene su putanje jednako jedin
stvene kao i tijela, nepronine znaenju koje je uvijek openito.
Tako ih je mogue prizvati (poput duhova i negdanjih glaso
va) jedino na nain na koji je Marguerite Duras predstavila film
glasova: Glasovi ena... Dopiru iz nonog prostora, kao da se
diu s kakva balkona ponad praznine, cjeline. Povezuje ih elja.
Razdiru se... Ne znaju za nas. Ne znaju da ih ujemo. Unititi,
kae ona: Pisanje je prestalo.12
Ponovno uti taj glas, stvoriti na taj nain prostor sluanja,
elja je ak i filozofije od Deleuzeova Anti-Edipa do Lyotardove
Libidinalne ekonomije. Obrat navodi psihoanalizu da od znanosti
o snovima postane iskustvom onoga to govorei glasovi mije
njaju u nonoj spilji tijela sluatelja. Knjievni se tekst mijenja
postajui dvosmislenim zadebljanjem u kojemu se neunitivi zvu
kovi iznova promeu u znaenje. Pluralno tijelo u kojemu krue
prolazna usmena mrmorenja, eto to postaje to rastrgano pisanje,
pozornica za glasove. Ona onemoguuje svoenje nagona na
znak. Nastoji ona stvoriti, kao to je uinio skladatelj Maurice
235
Ohana, krikove za dvanaest ispremijeanih glasova. Ne znamo
vie stoje to ako ne preinaeni i naizmjenini glasovi.
Ustvari, u uenom je pisanju na djelu tek povratak glasova
preko kojih drutveno tijelo govori u navodima, u dijelovima
reenica, u tonalitetima rijei, u umu stvari. Tako govore moji
roditelji, kazuje Helias, tako govori moj otac:13zvukovna oa-
ranost povezana s ostacima iskaza. Ta glosolalija rasprena u glasov
ne rasplamsaje sadri rijei koje iznova postaju zvuci: primjerice,
Marie-J eanne e voljeti koristiti neke rijei zbog uma koje one
proizvode u njezinim ustima i u njezinim uima.14Ili, umovi koji
postaju rijei, poput uma to ga iarka, ta igraka-plod bora,
proizvodi pri padu.15Ili rime, brojalice, jibidis i jabadous, zvune
kutije izgubljena znaenja i prisutna uspomena:
Dibedup, dibedi
Evo psa to ulazi
Dibedup, dibeda
S macom na leima
Dibedup dibedi
S miem u sredini.16
Preko predaje i duhova koji nastavljaju pohoditi svakodnevni
ivot zvukovnim citatima, odrava se neka tradicija tijela. Ona se
uje, ali se ne vidi.
To su ustvari preostaci tijela usaeni u obini jezik i koji ga
obiljeuju, bijeli obluci u umi znakova. Ljubavno iskustvo, na
pokon. Ubrizgani u prozu dana, bez komentara i mogueg prijevo
da, preostaju poetski zvukovi citiranih ulomaka. Posvuda ima
takvih odjeka dirnutih tijela, poput stenjanja i ljubavnih umova,
krikova koji rastvaraju tekst ije e bujanje potaknuti oko sebe,
procijepi iskazivanja u sintagmatskoj strukturi iskaza. To su jezi
ne istoznanice erekciji ili bezimenoj boli ili suzama: glasovi bez
jezika, iskazivanja koja teku iz pamteeg i neproninog tijela kad
236
vie ne raspolae prostorom to ga ljubavnome ili zahvalnom govoru
nudi glas drugoga. Krici i suze: afatino iskazivanje onoga to
preivljuje, a da ne zna zato (zahvaljujui kojemu mranom dugo
vanju ili pisanju tijela), a da ne zna kako bi bilo kazano, bez glasa
drugoga.
Ti procijepi glasa bez konteksta, opscena navoenja tije
la, umovi u ekanju jezika, potvruju, ini se, preko nereda koji
se tajno poziva na neki nepoznati red, postojanje drugoga. Ali isto
dobno oni unedogled pripovijedaju (mrmorenje ne prestaje) o
ekanju na jednu nemoguu prisutnost koja u vlastitome tijelu budi
tragove to ih je ono ostavilo. Ti navodi glasova upisuju se u sva
kodnevnu prozu koja preko iskaza i postupaka moe proizvesti je
dino njihove uinke.
237
12. poglavlje
itanje: potkradanje
Teror eli zatoiti jednom zauvijek znaenje rijei.
Jean-Fran^ois Lyotard, Rudiments patens (Poganski
preici)
Neko je Alvin Toffler navijestio roenje nove ljudske vrste,
nastale masovnom umjetnikom konzumacijom. Odreujue svoj
stvo te vrste u nastajanju, to prodrljivo pase na panjacima me
dija, bila bi samopokretljivost.1Vratila bi se negdanjemu nomad-
stvu, ali sad bi lovila po umjetnim stepama i umama.
Ta se proroanska ralamba, meutim, odnosila jedino na
gomilu koja konzumira umjetnost. Uostalom, ispitivanje
Dravnog sekretarijata za kulturu (prosinac 1974. godine)2poka
zuje do kojeg se stupnja samo elita koristi tom proizvodnjom. Od
1967. godine (datum ranijeg ispitivanja INSEE), javna sredstva
uloena u otvaranje i razvoj domova kulture poveali su kultural
nu nejednakost Francuza. Umnoavaju se na taj nain mjesta
izraavanja i simbolizacije, ali, ustvari, ista kategorija ljudi odatle
izvlai korist: kultura, kao i novac ide samo bogatima. Veina
ljudi nikad ne ee tim vrtovima umjetnosti. Ona je uhvaena i
prikupljena u mreama medija, onima televizije (koja ima pod svo
jom vlau 9 od 10 Francuza), tiska (8 od 10 Francuza), knjige (7
od 10 Francuza, od kojih dvoje itaju mnogo, prema ispitivanju
obavljenu ujesen 1978. godine, a petero itaju prilino)3itd. Umjesto
nomadizma, na djelu bi dakle bila redukcija i zatvaranje u tor:
potronja, ustrojena takvim ekspanzionistikim premreavanjem,
oliavala bi djelatnost svoenja ljudi na ovce, koje sve veapokret-
238
nost osvajaa prostora kakvi su mediji postupno imobilizira i tre
tira. Fiksacija potroaa i kolanje medija. Mnotvu jedino pre-
ostaje sloboda da brsti obrok nadomjestaka koji sustav dijeli sva
kome.
Ustajem upravo protiv te namisli: takvo je predoivanje
potroaa neprihvatljivo.
Ideologija informiranjaputem knjige
Openito, takva se slika javnosti ne eksplicira. Ne uklapa se ona
u nakanu proizvoaa da informiraju stanovnitvo, naime da
podare oblik drutvenim praksama. I same pobune protiv vul-
garizacije/vulgamosti medija nerijetko proizlaze iz sline pedagoke
ambicije; uvjerenoj da su njihovi kulturalni modeli potrebni naro
du radi obrazovanja duha i uzvienosti srca, elitu pogaa niska
razina novinstva i televizije te vazda tvrdi da javnost oblikuju
proizvodi koji joj se nameu. Znai to pogreno razumjeti in
konzumiranja. Pretpostavlja se da asimilirati nuno znai
postati slian onome to apsorbiramo, a ne uiniti to slinim
onome to jesmo, uiniti to svojim, prisvojiti to ili preusvojiti. Va
lja nainiti izlaz izmeu ta dva mogua znaenja, a prije svega na
osnovi prie, iji obzor valja tek iscrtati. Bilo jednom...
U 18. stoljeu, ideologija Prosvjetiteljstva teila je tome da
knjiga preobrazi drutvo, da irenje kolstva preobrazi obiaje i
navade, da elita sa svojim proizvodima, pokrije li njihovim raspana-
vanjem odreeno podruje, stekne mo preustroja drutva. Taj mit
o Obrazovanju4upisao je teoriju konzumacije u strukture kultu
ralne politike. Dakako, logikom tehnolokog i ekonomskog razvo
ja koji je potaknula, taje politika dovela do dananjeg sustava koji
je obmuo ideologiju to se do juer trudila iriti prosvjetiteljstvo.
Sredstva irenja odsad postaju vanija od ideja koje se odailje.
Medij nadomjeta poruku. Tedagoke procedure koje su se osni
vale na mrei kolstva, razvile su se do stupnja te se profesorsko
tijelo koje ih je usavravalo tijekom dva stoljea naputa kao
239
nepotrebno ili slama: njih nadalje ini aparat koji, ispunjavajui
davnanji san o uokviravanju svih graana i svakoga ponaosob,
malo-pomalo niti ciljeve, kolnika uvjerenja i institucije Pro
svjetiteljstva. Rijeju, sve se u Obrazovanju odvija kao da se for
ma njegove tehnike uspostave neumjereno ostvarila, uklonivi i
sam sadraj koji gaje omoguio te on nadalje gubi svoju drutve
nu korisnost. Ah tijekom cijeloga tog razvoja namisao o proizvoe
nju drutva preko skripturalnog sustava neprestance je kao
posljedica pratilo uvjerenje kako se, uz vee ih manje otpore, javnost
modelira pisanjem (verbalnim ih slikovnim), te postaje slina onome
to prima, naposljetku daje otisnuta putem i poput teksta koji joj je
nametnut.
J uer, taj je tekst bio kolski. Danas, tekst je drutvo samo.
On ima urbanistiki, industrijski, trgovaki ih televizijski oblik.
Ah preobrazba koja je omoguila prijelaz od kolnike arheologije
do tehnokracije medija nije ukinula postulat pasivnosti svojstvene
potronji - a upravo bi o tom postulatu valjalo raspravljati. Napro
tiv, ona ga je osnaila: ope uvoenje izjednaenog obrazovanja
uinilo je nemoguim ih nevidljivim odnose meu subjektima tradi
cionalnog naukovanja; tehniari informatori tako su se, zahvalju
jui sistematizaciji poduzea, preobrazili u slubenike strogo
ograniene na specijalnost sve udaljeniju od korisnika; i sama je
logika proizvodnje, izdvojivi proizvoaa, dovela do shvaanja
kako u potroaa nema stvaralatva; uzajamna zashjepljenost do
koje je doveo sustav zavrila je time da su jedni i drugi povjeravah
kako inicijativa ivi samo u tehnolokim laboratorijima. Ista
ralamba pritiska to ga vre sredstva tog sustava disciplinarnog
uokviravanja i opet postulira pasivnu javnost, informiranu,
obraenu, obiljeenu i bez povijesne uloge.
Efikasnost proizvodnje pretpostavlja inertnost potronje. Ona
proizvodi ideologiju potronje-sabiralita. Posljedica klasne ideo
logije i tehnoloke zaslijepljenosti, taje legenda nuna sustavu koji
izdvaja i povlauje autore, pedagoge, revolucionare, rijeju proiz
voae u odnosu na one koji to nisu. Propita h se potronju
240
kakva je zamiljena i (naravno) potvrena tim autorskim pot
hvatima, ukazuje se prilika da se otkrije stvaralaka djelatnost tamo
gdje je bila zanijekana i da se relativizira pretjerana tvrdnja kako
samo jedna proizvodnja (stvarana, ali posebna) moe stvarati povi
jest informirajui ukupnost zemlje.
Neprepoznata djelatnost: itanje
itanje je samo djelomian, ali kljuan aspekt potronje. U dru
tvu u kojemu se sve vie pie, koje ustrojuje mo preobraavanja
stvari i struktura poevi od skripturalnih modela (znanstvenih,
ekonomskih, politikih), koje se malo-pomalo promee u kom
binirane tekstove (administrativne, urbane, industrijske itd.),
dvolani se izraz proizvodnja-potronja esto moe zamijeniti svo
jom opom istoznanicom i pokazateljem, binomom pisanje-i-
tanje. Mo koju je uspostavila (naizmjence reformistika, znan
stvena, revolucionarna ili pedagoka) elja za obnovom povijesti,
zahvaljujui skripturalnim operacijama obavljenim najprije na za
tvorenu polju, ima uostalom za posljedicu veliku podjelu izmeu
itanja i pisanja.
Modernizacija, modema, to je pisanje, kazuje Francois
Furet. Generalizacija pisanja zapravo je izazvala nadomjetanje
obiaja apstraktnim zakonom, zamjenu drave tradicionalnih au
toriteta i usitnjavanje skupine u korist pojedinca. Meutim, ta se
preobrazba dogodila u liku krianja dvaju razliitih initelja, pisa
nog i usmenoga. Nedavno istraivanje F. Fureta i J. Ozoufa dijela
Francuske slabije obuhvaena kolstvom, ukazalo je na pojavu
polupismenosti usredotoene na itanje, koje potie Crkva i obitelj,
iskljuivo namijenjene djevojkama.5J edino je kola povezivala,
ali nerijetko krhkim spojem, dvije discipline - itanje i pisanje.
Ustvari, u prolosti su one bile odvojene, sve do druge polovine
19. stoljea; danas, u ivotu odraslih kolovanih ljudi veoma se
brzo, i u mnogih, odvaja samo itanje od pisanja; stoga se valja
241
upitati o vlastitim putanjama itanja ak i tamo gdje je povezano s
pisanjem.
Sa svoje strane pak, istraivanja posveena psiholingvistici
razumijevanja6razlikuju kod itanja leksiki in od pisanog
ina. Ona pokazuju da dijete tijekom kolovanja ui itati uspored
no s uenjem deifriranja, a ne nakon njega: iitati znaenje i pre
poznati slova. To su dvije razliite djelatnosti, makar se one prepli-
tale. Drugim rijeima, kulturalno pamenje steeno sluanjem,
usmenom tradicijom, jedino omoguuje i postupno obogauje
strategije semantikog pitanja ije odgonetavanje pisanog teksta
produhovljuje, precizira ili ispravlja oekivanja. Od itanja djeteta
do onoga znanstvenika, itanju prethodi i omoguuje ga usmena
komunikacija, nebrojeni autoriteti koje tekstovi gotovo nikad ne
navode. Sve tako navodi na zakljuak daje gradnja znaenja, kojoj
je oblik oekivanje (oekivati da) ili neka anticipacija (stvarati pret
postavke) povezana s usmenom predajom, te je ona bila ta prvo
bitna gromada koju je odgonetanje pisane grae postupno klesalo,
obezvreivalo, provjeravalo i upojedinjavalo ne bi li omoguilo
itanje. Graf jedino izrezuje ili dubi u anticipaciji.
Usprkos radovima na ekshumiranju samostalnosti italake
prakse ispod skripturalnog imperijalizma, injenino je stanje
stvoreno tijekom vie od tri stoljea povijesti. Drutveno i tehno
loko djelovanje suvremene kulture hijerarhizira te dvije djelat
nosti. Pisati znai proizvoditi tekst; itati znai primati ga od dru
goga ne obiljeujui pritom svoje mjesto, ne obnavljajui ga. U
tom smislu, itanje molitvenika ili Svetog pisma koje je sveen
stvo neko preporuivalo djevojkama i majkama, branei tim ves-
talinkama pisanje svetoga nedodirljivog teksta, nastavlja se i da
nas itanjem televizije koje se nudi potroaima, u nemo
gunosti da vlastitim pisanjem obiljee ekran, jer se na njemu po
javljuje proizvodnja Drugoga - kulture. Veza koja postoji iz
meu itanja i Crkve7ponavlja se u odnosu izmeu itanja i Crkve
medija. U tom smislu, konstrukciji drutvenog teksta od strane in
telektualaca izgleda jo odgovara njegovo primanje od strane
242
vjernika, koji bi se trebali zadovoljiti ponavljanjem obrazaca to su
ih izradili manipulated jezika.
U pitanje, naalost, ne treba postaviti tu podjelu rada (ona je
i vie nego stvarna), nego poistovjeivanje itanja s pasivnou.
Ustvari, itati znai hodoastiti u kakvu nametnutom sustavu
(onome teksta, istovjetnome uspostavljenom poretku u gradu ili
supermarketu). Nedavne ralambe pokazuju da svako itanje
preobraava svoj predmet,8da se (Borges je to davno kazao) jed
na knjievnost razlikuje od druge manje po tekstu, koliko po nainu
na koji se ita9i da je, napokon, sustav verbalnih ili slikovnih
znakova zaliha oblika koji ekaju da im itatelj podari znaenje.
Ako je dakle knjiga zapravo (konstrukcija) itatelja,10djelovanje
potonje valja zamisliti kao neku lectio, vlastiti proizvod itate
lja.11Taj pak ne zauzima niti mjesto odreena autora niti autorsko
mjesto. On u tekstovima otkriva drugo od onoga to je bila njihova
namjera. On ih odvaja od njihova (izgubljenog ili usputnog iz
vora). On im kombinira dijelove i stvara ne-znanje na prostoru koji
ustrojuje njihova sposobnost da omogue beskonano mnotvo
znaenja. Je li ta italaka djelatnost pridrana za knjievnog
kritiara (uvijek povlatenog u prouavanju itanja), naime ponovno
za jedan sloj intelektualaca, ili se moe proiriti na svekoliku kul
turalnu potronju? Na to bi pitanje povijest, sociologija ili peda
gogija morale makar djelomino odgovoriti.
Naalost, obilna knjievna proizvodnja posveena itanju
prua tek djelomine podatke u vezi s tim pitanjem ili pak iznosi
iskustva obrazovanih ljudi. Istraivanja se nadasve odnose na poua
vanje itanju.12Ona se ijee uputaju u polje povijesti i etnologije,
uslijed nedostatnih tragova to ih je ostavila praksa koja klizi pre
ko svakovrsnih jo nedostatno odreenih pisanja (primjerice,
krajolik se iitava kao to se ita tekst).13Brojnija u sociologiji,
ta su istraivanja openito statistike prirode: izraunavaju ona
odnose izmeu proitanih predmeta, drutvene pripadnosti i mjes
ta uestalosti vie no to ralanjuju samu radnju itanja, njezine
modalitete i tipologiju.14
243
Ostaje polje knjievnoga, danas nadasve bogato (od Bar-
thesa do Riffaterrea ili J aussa), opet povlateno pisanjem, ali vi
soko specijaliziranim: pisci protjeruju uitak itanja tamo gdje
je artikuliran umijeem pisanja i zadovoljstvom ponovnog itanja.
Tamo se, meutim, prije ili poslije Barthesa pripovijeda o skreta
njima i domiljanjima koja se poigravaju s oekivanjima, trikovi
ma i normativima itana djela; tamo se ve razrauju teorijski
modeli kadri da o tome izvijeste.15Usprkos svemu tome, povijest
ovjekovih koraanja preko vlastitih tekstova ostaje velikim dije
lom nepoznata.
Doslovno " znaenje, proizvod drutvene elite
Analize koje prate djelatnost itanja u njezinim obilaznicama,
zanoenjima preko stranice, metamorfozama i anamorfozama koje
uzrokuje oko putnika, u imaginarnim ih meditativnim uzletima na
koje navode neke rijei, prostornim prekoraenjima na vojniki
strogo rasporeenim ispisanim povrinama, privremenim plesovi
ma, ini se barem, na prvi pogled, da nije mogue odrati razdaljinu
koja odvaja itljivi tekst (knjiga, slika itd.) od itanja. Bilo da je
rije o novinskom tekstu ih o Proustu, tekstu podaruju znaenje
jedino itatelji; on se mijenja zajedno s njima; on se podeava su
kladno kodovima percipiranja koji mu izmiu. Postaje on tekstom
tek u svom odnosu s izvanjskou itatelja, igrom podrazumijevanja
i lukavstava izmeu dviju vrsta kombiniranog ekanja: onoga
koje ustrojuje itljiv prostor (doslovnost) i onoga koji organizira
nuan postupak za aktualizaciju djela (itanje).16
Zauuje injenica da je naelo te itake djelatnosti ve
postavio Descartes prije vie od tri stoljea, u vezi s tadanjim ra
dovima o kombinatorici i o primjeru znaka ih ifriranih teksto
va: I ako netko, ne bi li odgonetnuo neki znak ispisan obinim
slovima, naumi proitati slovo B svugdje gdje stoji A, i proitati C
posvuda gdje e biti B, i potom svako slovo nadomjesti onim koje
je iza njega po alfabetskom redu, i ako tada, itajui na taj nain,
244
uoi da te rijei imaju nekog smisla, nee nimalo sumnjati da to
nije pravo znaenje znaka koji je takvim zatekao, iako se moglo
dogoditi da mu je onaj tko ga je napisao pripisivao neko posve
drugo, dajui svakom slovu drukije znaenje....17Zahvat de
kodiranja, artikuliran ne-oznaiteljima, stvara znaenje koje, pre
ma tome, nije odreeno kakvom zalihom, intencijom ili djelat
nou autora.
Odakle se onda raa Kineski zid koji opasuje vlastitost
teksta, koji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantiku samostal
nost i koji od njega stvara tajni poredak djela? Tko podie tu
pregradu koja tekst pretvara u otok uvijek izvan domaaja itate
lja? Ta fikcija osuuje potroae na podreenost, budui da su odsad
uvijek krivi za nevjeru ili neznanje u odnosu na nijemo bogat
stvo blaga na taj nain stavljenog na stranu. Ta fikcija o blagu
skrivenu u djelu, riznici znaenja, nema dakako za temelj proiz
vodnost itatelja, nego drutvenu ustanovu koja nad-odreuje
njegov odnos s tekstom.18itanje je na neki nain obiljeeno odno
som snaga (izmeu uitelja i uenika, ili izmeu proizvoaa i
potroaa) ijim oruem postaje. Uporaba knjige od strane povla
tenih pretvara je u tajnu koje su oni jedini istinski tumai. ita
nje postavlja izmeu teksta i itatelja granicu za koju putovnice
izdaju samo ti slubeni tumai, preobraavajui svoje itanje (tako
er legitimno) u pravovjernu doslovnost koja svodi druga ita
nja (jednako legitimna) na puka krivovjeija (koja nisu primjere
na znaenju teksta) ili beznaajnosti (izruene zaboravu). S tog
stajalita, doslovni je smisao pokazatelj i uinak drutvene moi,
one elite. Po sebi ponuen pluralnom itanju, tekst postaje kultu
ralnim orujem, nadziranim lovitem, izlikom za zakon koji oza
konjuje kao doslovno drutveno ovlateno tumaenje profesio
nalaca i intelektualaca.
Uostalom, ako se meu intelektualcima tolerira oitovanje
itateljskih sloboda preko teksta (treba biti Barthes da si to dopus
timo), ono je s druge strane zabranjeno uenicima (koje su uitelji
strogo ili lukavo priveli u staju prihvaenog znaenja) ili javno
245
sti (koju se brino upozorava na to to treba misliti i ija se in
ventivnost smatra zanemarivom, te se uutkava).
Tako dakle drutvena hijerarhija prikriva stvarnost itake
prakse ili je ini neprepoznatljivom. Neko je Crkva utemeljila
drutveni raskol izmeu sveenstva i vjernika, dok se danas za
Pisanje koje uiva status Slova pretpostavlja da je neovisno o
svojim itateljima, a ustvari su ga zatoili njegovi egzegeti: sa
mostalnost teksta bila je ponavljanje drutveno-kulturalnih odnosa
unutar ustanove iji su pretpostavljeni odreivali to u njemu valja
iitati. Slabljenjem institucije, izmeu teksta i njegovih itatelja
rodila se uzajamnost koju je ona prikrivala, kao daje, povukavi
se, razotkrila bezgranino mnotvo pisanja proizvedenih itanji
ma. Kreativnost itatelja raste razmjerno slabljenju moi ustanove
koja ju je nadzirala. Taj proces, vidljiv od Reformacije, zabrinjavao
je pastore ve u 17. stoljeu. Danas, sociopolitiki dispozitivi kole,
tiska ili televizije odvajaju od svojih itatelja tekst koji dri u svo
jim rukama gospodar ili proizvoa. Ali iza kazalinog dekora toga
novog pravovjerja (kao to je to ve bio sluaj neko)19krije se
utljiva, transgresivna, ironina ili poetska djelatnost itatelja (ili
telegledatelja) koji uvaju svoju navlastitost u privatnosti i bez zna
nja gospodara.
itanje bi se dakle smjestilo na spojnici drutvene strati
fikacije (odnosa klasa) i poetskih operacija (korisnik gradi tekst):
drutvena hijerarhizacija radi na tome da se itatelj prilagodi in
formaciji to je razailje elita (ili poluelita); itajue operacije
podrivaju prvu (drutvenu hijerarhizaciju) uvlaei svoju inven
tivnost u pukotine kulturalne pravovjernosti. Od tih dviju pripo
vijesti, jedna zamagljuje ono to nije primjereno gospodarima i
ini im to nevidljivim, druga ga raspruje u mree privatnoga. Tako
one obje surauju na tome da se od itanja uini nepoznanica iz
koje se, s jedne strane, pomalja, jedino obrazovano iskustvo, tea-
tralizirano i prevladavajue, a s druge strane rijetke i djelomine,
naznake zajednike poetike na nain mjehuria koji se diu s dna
vode.
246
Vjebanjeposvudanjosti, te "drske odsutnosti
Samostalnost itatelja ovisi o preobrazbi drutvenih odnosa koji
nadodreuju njegov odnos prema tekstu. Ta je preobrazba nuna
zadaa. Ali ta bi revolucija i opet bila totalitarizam elite, koja eli
sama uvesti drukije pristupe i nadomjestiti prijanje obrazovanje
normativnim, ukoliko ne moe raunati na injenicu da ve postoji
drugo iskustvo od onog pasivnosti, mnogooblino iako potajno i
potisnuto. Politika itanja treba se dakle potvrditi pomou
ralambe, naime opisa ve dugo djelotvornih praksi i na taj ih
nain uiniti politiki upotrebljivima. Razotkrijemo li tek nekoliko
vidova djelatnosti itanja, odmah emo uvidjeti kako ona izmie
zakonu informacije.
itam i sanjam... Moje je itanje na taj nain drska odsut
nost Bi li itanje prema tome moglo biti vjeba posvudanjosti?20
Inicijalno, ako ne i inicijacijsko iskustvo: itati znai biti drugdje,
tamo gdje oni nisu, u nekom drugom svijetu;21znai to uspostaviti
tajnu pozornicu, mjesto na koje se ulazi i izlazi po slobodnoj volji;
znai to stvoriti kutke sjene i noi u opstanku podreenu tehnokrat-
skoj prozirnosti i neumoljivoj svjetlosti koja u Geneta materija
lizira pakao drutvene otuenosti. Marguerite Duras je to zabiljeila:
Moda itamo u vjenoj tmini... itanje potjee iz mrkline noi.
ak i ako itamo na danjoj svjetlosti, vani, oko knjige vlada no.22
itatelj je proizvoditelj vrtova koji minijaturiziraju i
odraavaju svijet, Robinson otoka koji tek valja otkriti, ali op
sjednut i vlastitim karnevalskim uprizorenjem koje uvodi mno
tvo i razliku u pisani svijet drutva i teksta. Dakle romaneskni pi
sac. On se obezvlauje (deteritorijalizira), oklijevajui na nekome
ne-mjestu izmeu onoga to izumljuje i onoga to ga mijenja u
drugo. Ponekad ustvari, poput lovca u umi, dri pisanu grau na
nianu, slijedi trag, smije se, zadaje udare, ili se, kao dobar igra,
daje uhvatiti. Ponekad pritom gubi fiktivnu izvjesnost stvarnosti:
njegova ga zanesenost izgoni iz sigurnosti koja razvrstava nae ja
na ahovnici drutva. Tko zapravo ita? J esam li to ja ili neki dio
247
mene? To nisam j a kao istina, nego ja kao neizvjesnost sebe, ita
jui te tekstove to vode propasti. to ih vie itam, to ih manje
razumijem, pa stvari idu s loeg na gore.23
Zajedniko je to iskustvo, ako sam voljan povjerovati koliin
ski neodredljivim i nenavodljivim svjedoanstvima, a ne samo
onima obrazovanih. Vrijedi ono takoer i za itatelje i itateljice
tiskovina poput Nous Deux, La France agricole ili L Ami du Bou
cher, bez obzira na stupanj vulgarizacije ili tehninosti prostora to
ih u svakodnevnom ivotu premouju suvremene Amazonke ili
Odiseji.
Daleko od toga da budu pisci, utemeljitelji nekog vlastitog
mjesta, nasljednici negdanjih poljodjelaca, ali na polju govora,
istraivai bunara i graditelji kua, itatelji su putnici; oni krue
tuim posjedom, nomadi u nedoputenu lovu na njivama koja nisu
ispisali, pustoei egipatska dobra radi vlastita uitka. Pisanje skup
lja, gomila, odolijeva vremenu uspostavljajui neko mjesto i
umnoavajui svoju proizvodnju ekspanzionizmom reprodukcije.
itanje ne titi od zuba vremena (zaboravljamo se i zaboravlja
mo), ono ne uva ili loe uva svoju steevinu, a svako od mjesta
kojima proe znai ponavljanje izgubljenog raja.
Ustvari, ono nema mjesta: Barthes ita Prousta u Stendha-
lovu tekstu;24TV-gledatelj iitava krajolik svog djetinjstva u su
vremenoj reportai. Koje je mjesto zatoilo TV-gledateljicu, mjes
to koje ipak nije ono viene slike, da je ona za emisiju to ju je
gledala dan ranije rekla: Bila je blesava, ah sam ipak ostala ispred
ekrana? Isto vrijedi i za itatelja: njegovo mjesto nije ovdje ili
tamo, jedno ili drugo, nego ni jedno ni drugo, istodobno unutra i
vani, gubei jedno i drugo njihovim mijeanjem, povezujui nepo
mine tekstove iji je buditelj i gost, ali nikada vlasnik. Na taj nain
on izmie i zakonu svakoga posebnog teksta, kao i onomu drutvene
sredine.
248
Prostori igara i lukav stav a
Da bismo odredili tu djelatnost, poseemo za nekoliko modela.
Moe se ona smatrati nekom vrstom kune radinosti koju Levi-
-Strauss ralanjuje u svojoj divljoj misli, naime uprizorenje
stvoreno prirunim sredstvima, proizvodnja bez odnosa prema
nekom projektu koja preureuje ostatke prijanjih gradnji i
razgradnji.25Ali, za razliku od mitolokih svjetova Levi-Straussa,
ako ta proizvodnja obuhvati i dogaaje, ona ne oblikuje cjelinu: na
djeluje mitologija rasprena trajanja, zmjenje ne skupljenog vre
mena, nego razbacanog u ponavljanjima i u razlikama uitaka, u
sjeanjima i uzastopnim spoznajama.
Drugi model: istanano umijee iju su teoriju ustanovili
srednjovjekovni pjesnici i romanopisci; uvode oni novinu u sam
tekst i u okvir tradicije. Profinjene procedure uvode tisue razlika
u doputeno pisanje koje im slui kao okvir, a da njihova igra ne
slua prisile zakona. Ta pjesnika lukavstva koja nisu u vezi sa
stvaranjem vlastitog mjesta (pisanim), ouvala su se tijekom stoljea
sve do suvremenog itanja, jednako sposobnoga da prakticira obrate
i metaforizacije koje ponekad naznauje tek kakav itateljskri pih!
Pruavanja provedena u Bochumu glede uspostavljanja
Rezeptiomasthetik (estetike recepcije) i Handlungstheorie (teorije
djelovanja) nude takoer razliite modele odnosa tekstualnih tak
tika s oekivanjima i uzastopnim pretpostavkama primatelja koji
dramu (ih roman) dri unaprijed smiljenom radnjom.26Ta igra
tekstualnih proizvodnja, koja ovisi o tome na to je navedu oekiva
nja itatelja tijekom njegova napredovanja u tekstu, predstavljena
je dakako tekim pojmovnim aparatom; ah ona uvodi plesove iz
meu itatelja i tekstova tamo gdje je (razoaravajueg h uprizore
nja) pravovjerna doktrina podigla spomenik djelu okruenom
prilagoenim ih neobrazovanim potroaima.
Preko tih istraivanja, i mnogih drugih, upuujemo se pre
ma itanju koje vie ne obiljeuje samo drska odsutnost, nego
iskoraci i povlaenja, taktike i igre s tekstom. Ono dolazi i odlazi,
249
naizmjence obuzeto (ali to ga je to uhvatilo, to se to budi u isti
mah u itatelju i u tekstu?), razdragano, buntovniko, bjeno.
Valjalo bi mu pronai poticaje u samome tijelu, prividno
poslunom i utljivom, koje ga poprauje sebi svojstvenim pokreti
ma: povlaenja u svakovrsne kabinete za itanje oslobaaju ne
hotine kretnje, mrmljanja, tikove, izlaganja ih vrtnje, nepoznate
umove, napokon divlju orkestraciju tijela.27Ah, inae je, na naj-
elementamijoj razini, itanje tijekom tri stoljea postalo pokret oka.
Njega vie ne prati, kao prije, um glasovnog oitovanja ih po
pratne miine radnje. itati ne izgovarajui ni glasno, ni polu
glasno, moderno je iskustvo, nepoznato tijekom tisuljea. Ne
ko je itatelj interiorizirao tekst; svojim je glasom stvarao tijelo
drugoga; bio je njegovim glumcem. Danas tekst ne namee vie
svoj ritam subjektu, ne oituje se vie preko glasa itatelja. Taj
uzmak tijela, uvjet njegova osamostaljenja, znai postavljanje na
razdaljinu od teksta. On je za itatelja njegov habeas corpus.*
Zbog toga to se tijelo povlai iz teksta kako bi u njemu
angairalo samo pokretljivost oka,28geografska konfiguracija tek
sta sve manje ustrojuje djelatnost itatelja. itanje se oslobaa tla
koje ga je odreivalo. Ono se odvaja od njega. Autonomija oka
ukida suuesnitvo izmeu tijela i teksta; ona ga odvaja od skrip-
turalnog mjesta; ini ona od pisanja objekt i poveava mogunosti
kolanja subjekta. J edan pokazatelj: metode brzog itanja.29Kao to
avion omoguuje veu neovisnost u odnosu na prisile organizacije
tla, tehnike brzog itanja dobivaju, preko manjeg broja zaustav
ljanja oka, ubrzanje prelaenja, neovisnost u odnosu na odrednice
teksta i umnoavanje prijeenih prostora. Potie ono tako sposob
nost svakog subjekta da preobrazi tekst itanjem i da ga prevali
kao to se prevaljuju etape.
Hvalei itateljevu drskost, zanemario sam brojne vidove.
Barthes je ve razlikovao tri vrste itanja: ono koje se zaustavlja na
* Temeljni pojam engleskoga pravosua iz 17. stoljea, koji jami slobodu
pojedinca i titi ga od proizvoljnih uhienja. (L. G.)
250
zadovoljstvu to ga pruaju rijei, ono koje uri kraju i ponitava
ekanje, ono koje njeguje elju za pisanjem.30Erotino, lovako
ili inicijacijsko itanje. Ima i drugih itanja u snu, borbi, samopoua-
vanju itd, o kojima ovdje ne moemo podrobnije govoriti. Kako
god bilo, njegova poveana samostalnost ne titi itatelja, jer se
upravo na njegovoj uobrazilji iri mo medija, naime nad svime
to dopusti da izae iz njega i uplete se u mree teksta - njegovi
strahovi, snovi, zamiljeni i nedostajui autoriteti. Na sve to djelu
ju snage koje od znamenki i injenica stvaraju retoriku ija je
meta ta osloboena intimnost.
Ali tamo gdje je znanstveni aparat (na) prirodno sklon soli-
darizaciji s iluzijom moi, naime pretpostavci da mnotvo moe
biti preobraeno osvajanjima i pobjedama ekspanzionistike proiz
vodnje, uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idio
tima.
251
V. dio
NAINI VJ EROVANJ A
13. poglavlje
Politika vjerodostojnost
Volim glagol vjerovati. Openito, kad kaemo J a
znam, ne znamo, nego vjerujemo.
Marcel Duchamp, Duchamp o znaku, Flammarion,
1975, str. 185.
idovi, kazao je jednom Leon Poliakov, jesu Francuzi koji umjes
to da ne idu u crkvu, vie ne idu u sinagogu. U humomoj tradiciji
Hagadaha, ta ala govori o vjerovanju u prolosti ija praksa vie
nije na djelu. ini se da politika uvjerenja dananjice slijede istu
putanju. Tako smo socijalisti zato to smo to bili, ne sudjelujemo u
manifestacijama, sastancima, ne aljemo lanarinu, ukratko ne
plaamo. Prije iskaz tovanja nego identifikacija, pripadnost se
oituje onime to nazivljemo jednim glasom, tim preostatkom ri
jei, jednim glasom pri godinjem glasovanju. Preivljavajui na
prividu povjerenja, stranka brino pribire preostatke starih vjero
vanja, i koristei se prividom zakonitosti, uspijeva prilino dobro
poslovati. Treba tek, ispitivanjem i statistikama, umnoiti navode
svojih fantomskih svjedoka, iznova odrecitirati njihovu litaniju.
Kazalite tog povjerenja odrava se prilino jednostavnom
tehnikom. Dostaje da se ispitivanja ne odnose na ono to neposredno
povezuje pristae sa strankom, nego na ono to ih ne privlai
drugdje - ne na snagu uvjerenja, nego na njihovu inerciju: Ako
nije tono da vjerujete u neto drugo, znai da ste i nadalje na naoj
strani. Rezultati tog zahvata raunaju dakle s ostacima pripad
nosti. Oni raunaju na puku istroenost svakog uvjerenja, budui
da ti preostaci naznauju u isti mah nataloenost onoga u to su
255
ispitanici vjerovali i izostanak snanije vjere koja bi ih odvela drug
dje: glasovi se ne povlae; oni ostaju gdje jesu; borave tamo gdje
su bili omoguujui isti konani zbroj. Pribrajanje postaje pria.
Ta bi fikcija mogla lako biti dodatak Borgesovu djelu Esse estper-
cipi} To je pria o sklizanju ije se brojke ne registriraju, a koja
ipak dosee vjerovanja.
Kao prvo priblino odreenje kazao bih da pod vjerova
njem ne mislim na predmet vjere (dogmu, program itd.), nego na
injenicu da subjekt pristane uz neku pretpostavku, in njegova
oitovanja daje smatra istinitom2- drugim rijeima, modalitet
potvrde, a ne njezin sadraj.3Meutim, sposobnost vjerovanja doi
ma se posvuda u nazadovanju na polju politike. Ona je podravala
funkcioniranje autoriteta. Od Hobbesa, filozofija politike, nada
sve u njezinoj engleskoj tradiciji, drala je to stajalite kljunim.4
Tom vezom politika je objanjavala svoj odnos razlike i kontinu
iteta naspram religije. Ali elja da se navede na vjerovanje, na
kojoj poiva institucija, trebala je u oba sluaja osobu koja e odgo
voriti na traenje ljubavi i/ili identiteta.5Stoga je vano pitati se o
idolima vjerovanja u naim drutvima i o praksama koje izviru iz
tih premjetanja.
Obezvreivanje vjerovanja
Dugo smo pretpostavljah da su zalihe vjerovanja beskonane. U
oceanu vjere, trebalo je jedino stvoriti otoie racionalnosti, izdvo
jiti i osigurati krhke pobjede kritike. Ostalo, budui da se vjerovalo
kako je neiscrpivo, pretpostavljalo se prenosivim na druge pred
mete i druge ciljeve, kao to se voda vodopada premjeta i koristi u
hidrocentralama. Nastojalo se domoi te snage prebacivi je s
jednog mjesta na drugo: takozvana poganska drutva koja su njome
raspolagala, privedena su kranstvu koje je ona trebala podrati;
potom je iz crkava usmjerena na monarhistiku politiku; potom od
tradicionalistike religioznosti prema ustanovama Republike na
cionalnog obrazovanja ih prema socijalistikim poretcima. Te su
256
se konverzije sastojale u tome da se ovlada energijom vjernika
premjetanjem njihova vjerovanja. Ono to nije bilo prenosivo, ili
jo nepreneseno, u novim je podrujima napretka proglaeno pred
rasudama; ono to je vladajui poredak mogao iskoristiti nazivalo
se uvjerenjem. Podloge su bile tako bogate da se pri njihovoj
eksploataciji zaboravilo na potrebu njihove ralambe. Vojne i
kriarski ratovi sastojali su se u tome da se energiju vjerovanja
postavi na pravo mjesto i usmjeri na prave predmete vrijedne
vjerovanja.
Malo-pomalo, vjerovanje se zagadilo, poput zraka ili vode.
Te je pokretake snage, uvijek otporne, ali obradive, poelo ne
dostajati. U istom smo trenutku postali svjesni i injenice da ne
znamo u emu se ona sastoji. Zaudni paradoks: tolike rasprave i
razmiljanja o ideolokim sadrajima i institucionalnim okvirima
koji su joj se nametah nije pratilo (osim u engleskoj filozofiji, od
Humeado Wittgensteina, H. H. Pricea, Hintikke ih Quinea), razja
njenje naravi ina vjerovanja. Danas vie nije dovoljno obraivati,
prenositi ih istanati vjerovanje, valja mu ralaniti sastav budui
da ga se eh umjetno proizvesti. Dijelom na tome danas rade trgo
vaki ih politiki marketing.6Sada postoji previe predmeta u koje
se moe vjerovati, ah nema dovoljno vjerodostojnosti.
Na djeluje inverzija. Stare snage spretno su odravale svoj
autoritet i na taj nain nadoknaivale nedostatnost svoje tehnike
ih administrativne opremljenosti: bih su sustavi tienitva, zavjeta,
legitimnosti itd. Oni su, meutim, putem racionalizacije, nadzo
ra i organizacije prostora nastojah postati neovisniji od igara tih
vjernosti. Krajnji doseg tog rada bio je da su vlasti naih razvijenih
drutava raspolagale dovoljno istananim i zgusnutim procedura
ma da nadziru sve drutvene mree: to su upravni i panoptiki
sustavi policije, kole, zdravstva, osiguranja itd.7Ah postupno oni
gube svaku vjerodostojnost, raspolau sa sve vie snage, a sve manje
autoriteta.
257
Tehniare to u pravilu nimalo ne zabrinjava, jer su zaokup
ljeni irenjem i uslonjavanjem mjera odravanja i nadzora. Var
ljivo pouzdanje. Sofisticiranost discipline ne nadoknauje nezain
teresiranost subjekata. U poduzeima, demobilizacija radnika odvija
se bre negoli policijsko premreavanje kojeg je ona meta, razlog i
posljedica. Rasipanje proizvoda, nekorisno troenje vremena, za-
buavanje, premjetanje radnika ili njihovo izostajanje s posla itd.,
iznutra podrivaju sustav, koji, poput Toyotinih tvornica,8nastoji
postati zatvorskim ne bi li sprijeio svaki bijeg. U upravnim
slubama, u uredima, i ak u politikim ili vjerskim formacijama,
kancerizacija aparata odgovara zamiranju uvjerenja. Ona ga ak i
raa. Korist ne nadomjeta vjerovanje.9
Vjerovanje se iscrpljuje. Ili se pak sklanja na stranu medija
i razonode. Odlazi na ljetovanje; a ni tamo uostalom nije u nita
manjoj mjeri predmet kojega se dokopava i obrauje ga reklama,
trgovina i moda. Da bi nadoknadila vjerovanje koje odlazi i gubi
se, poduzea poinju proizvoditi nadomjestke vjerovanju. Shell
gradi credo vrijednosti koje nadahnjuju upravljanje te ga
kadrovi i uposlenici moraju prihvatiti. A tako je i sa stotinama dru
gih tvrtki, iako se one sporo bude i jo raunaju s fiktivnim kapita
lom staroga obiteljskog, kunog ili pokrajinskog duha.
Gdje iznai grau pomou koje bi se vjerodostojnost ubriz
gavala u aparaturu? Dva su tradicionalna rudnika, jedan je politi
ka, a drugi religija: u jednome, pretjerano razvijena upravljaka
tijela i njihovo uokviravanje nadoknauju pokretljivost i oseku
uvjerenja u boraca; u drugome, naprotiv, ustanove, koje su u tijeku
raspadanja i zatvaranja u sebe same, putaju da se posvuda ire
vjerovanja koja su dugo same njegovale, odravale i nadzirale.
Arheologija. Prijenosi vjerovanja
Odnosi izmeu tih dviju zaliha neobini su i strani.
1. Religioznost se izgleda lake eksploatira. Marketinki
uredi iznova se gramzivo koriste ostacima vjerovanja protiv kojih
258
su se do juer estoko borili proglaujui ih predrasudama. Rekla
ma postaje apostolskom rabotom. Brojne nositelje gospodarskog i
drutvenog poretka uznemiruje polagani potop Crkve u kojoj
preivljavaju ostaci vrijednosti te ih nastoje iznova staviti u svo
ju slubu proglaujui ih aktualnima. Prije no to ta vjerovanja
potonu zajedno s laama koje ih prevoze, na brzu se ruku iskrcava
ju u poduzeima i upravama. Korisnici tih relikvija u njih vie ne
vjeruju. To ih, meutim, ne prijei da, zajedno sa svakakvim in-
tegristima, utemeljuju ideoloke i novarske udruge ne bi li pokr-
pali te utopljenike povijesti i uinili od Crkve muzej vjerovanja
bez vjernika, pohranjenih tamo kao rezerva koju e eksploatirati
liberalni kapitalizam.
To obnavljanje okupljanja osniva se na dvjema taktikim i
vjerojatno pogrenim pretpostavkama. J edna tvrdi da vjerovanje
ostaje povezano sa svojim predmetom i da se ouvanjem prvoga
moe sauvati drugo. Ustvari (a to pokazuje povijest, kao i semi-
otika), ulaganje u vjerovanje prelazi od mita u mit, od ideologije u
ideologiju, od iskaza u iskaz.10Tako se vjerovanje povlai iz mita i
ostavlja ga gotovo nedirnutim, ah obesmiljenim, preobraenim u
dokument.11Tijekom tih prijenosa, uvjerenje koje je jo povezano
s podrujem koje naputa malo-pomalo nee biti sposobno oprijeti
se pokretima koji ga premjetaju drugdje. Nema istovjetnosti iz
meu predmeta koji uvjerenje jo zadravaju i onih koji ga pre
bacuju drugdje.
Druga taktika vie ne pretpostavlja da je vjerovanje ostalo
povezano sa svojim prvotnim predmetom, nego da se, naprotiv,
moe od njega umjetno odvojiti; da bi se na taj nain njegov bijeg
prema pripovijestima medija, prema rajevima razonode, prema
povlaenjima u intimu ih u putovanja itd., mogao zaustaviti ih obr
nuti; da bi se, napokon, ono moglo vratiti u tor, u disciplinarni
poredak koji je napustilo. Ali uvjerenje se ne vraa tako lako na
polja s kojih je otilo. Nije ga lako iznova vratiti u upravne slube
i poduzea koja su postala nevjerodostojna. Liturgije koje
pokuavaju oivjeti i prevrednovati mjesta rada ne preobra
259
avaju lako njihovo funkcioniranje. Zato ona i ne proizvode
vjernike. J avnost nije tako lakovjerna. Nju zabavljaju te proslave,
ti nadomjestci. Ali ih ne kupuje.
2. Politike ustanove postupno su odmijenile crkve kao mjes
ta vjernike prakse, ali samim su time, izgleda, bile prisiljene vratiti
se veoma starom (pretkranskom) i veoma poganskom savezu
izmeu vlasti i religije. Sve se odvilo na nain kao da je u trenutku
kad je religijsko prestalo biti neovisna mo (duhovna vlast, kao
to se obiavalo rei), politiko ponovno postalo religijsko. Kran
stvo je proizvelo raspuklinu izmeu spona vidljivih predmeta vjere
(politikih autoriteta) i njezinih nevidljivih predmeta (bogovi,
duhovi itd.). Ali, to je razlikovanje uspjelo sauvati samo usposta
vivi kleriku, dogmatsku i sakramentalnu vlast na mjestu koje je
ostalo slobodno trenutnim uruavanjem politike potkraj antike. U
11. i 12. stoljeu, pod znakom Bojega mira, crkvena je vlast
nametnula svoj poredak civilnim meusobno sukobljenim vlas
tima.12Stoljea nakon toga svjedoila su uruavanju tog poretka u
korist kraljeva. U 17. stoljeu, monarhije Crkvi slue kao primjer i
podaruju joj pravne propise, iako ona jo raspolae stanovitom re-
ligioznou koja joj ozakonjuje vlast, ali koja postupno slabi. S
opadanjem crkvene moi tijekom tri posljednja stoljea, vjerova
nje se iznova usmjerilo politici, ali ne ponijevi sa sobom boanske
ili nebeske vrijednosti koje je Crkva uspjela odijeliti, nadzirati i
drati u vlasti.
Ta sloena oseka i plima, koja je nainila prijelaz od politike
na kransku religioznost i od religioznog do nove politike,13imala
je za posljedicu individualizaciju vjerovanja (okviri zajednike refe-
rencije podijelili su se na drutvena miljenja ili na pojedinana
uvjerenja) i njihovo gibanje u sve raznolikijoj mrei moguih
predmeta. Ideja demokracije odgovarala je elji za upravljanjem
tim mnotvom uvjerenja to su nadomjestila vjeru koja je utemeljila
jedan poredak. Iznenauje da je, sruivi stari poredak, naime re
ligijsku vjerodostojnost politike, kranstvo naposljetku ugrozilo
povjerenje u tu religioznost koju je odvojilo od politike i pridonije
260
lo obezvijeenju onoga to je prisvojilo da bi se uinilo neovisnim,
i samim time omoguilo bujanje vjerovanja u politike autoritete
odsad liene (ili osloboene?) svojih duhovnih autoriteta koji ne
ko bijahu naelom relativizacije, i ozakonjivanja. Povratak raz
metnog poganina zbio se dakle kao posljedica toga duhovnog
pada. Uruavanje kranstva ostavilo je neizbrisiv trag u moder
nome dobu: utjelovljenje ili historicizaciju koju ve u 18. stoljeu
Rousseau nazivlje graanskom religijom.14Poganskoj dravi,
koja nije razlikovala ni svoje bogove ni svoje zakone, Rousseau
suprotstavlja religiju graanina ije postavke treba utvrditi vla
dar. Ako netko nakon to je javno priznao te iste dogme postupa
kao da u njih ne vjeruje, neka bude kanjen smru. Od te civilne
religije graanina, razlikovala se druga duhovna religija ovjeka,
ona individualna, asocijalna i univerzalna, ona iz djela La Profes
sion de la foi du vicaire Savoyard (Propovijedanje vjere savojard-
skog vikara). To proroansko vienje, mnogo cjelovitije no to se
tvrdilo, ve naznauje razvitak neke civilne i politike dogma
tike u vezi s radikalizacijom individualne svijesti osloboenesvake
dogme i liene moi. Kasnije je socioloka ralamba potvrdila
tonost tog predvianja.15
Otad nadalje, vjerovanje se ponovno ulae jedino u politiki
sustav, u mjeri u kojoj se razglobljuju, raspruju ili minijaturiziraju
duhovne snage koje su jamile graansku vlast u antici i koje su
se nadmetale s onima kranskoga Zapada.
Od duhovne moi do oporbe ljevice
Razlikovanje, danas arheoloke vrijednosti, izmeu vremenskoga
i duhovnoga kao dviju nadlenosti, ostaje unato svemu strukturalno
upisano u francusko drutvo, ali nadalje unutar politikog sustava.
Mjesto to gaje neko zauzimala Crkva ili crkve naspram posto
jee vlasti ostaje prepoznatljivo, tijekom dva stoljea, u djelovanju
oporbe nazvane lijevom. I u politikom ivotu preplitanje ideo
lokih sadraja ostavlja nedirnutom drutvenu formu.16Povijest
261
jansenizma mogla bi biti pokazatelj tih promjena koje premjetaju
vjerovanja, ali prema istoj strukturalnoj shemi: proroanska opo
zicija (Port-Royal u 17. stoljeu) tamo se preobraava u politiku
opoziciju jedne prosvijeene i parlamentarne sredine u 18.
stoljeu. Ve se tu zacrtava sprega to je inteligencija intelektua
laca i uglednika osigurava opoziciji kakvu je duhovna vlast za
stupala protiv (ih na rubu) politikih ili civilnih vlasti.
Kako god bilo s prolou, ostavimo li po strani olake (i
apolitine) opaske o psihosociolokim obiljejima svojstvenim
svakoj militantnosti,17na djeluje, s funkcionalnog gledita na po
stojei poredak, odnos izmeu Crkve koja je branila drugi svijet i
lijevih stranaka koje od 19. stoljea obeavaju drukiju budunost.
Na obje strane naziru se slina funkcionalna obiljeja: ideologija i
doktrina imaju u njima vanost kakvu im ne pridaju obnositelji
vlasti; projekt drugoga drutva ima za posljedicu primarnu ulogu
(reformistikog, revolucionarnog, socijalistikog itd.) diskursa pro
tiv neminovnosti ili normalnosti injenica; ozakonjivanje, preko
etikih vrijednosti, teorijske istine ili martirologije pritom mora
nadoknaditi zakonitost koju mora posjedovati svaka vlast ve
samom injenicom svog postojanja; tehnike navoenja na vjero
vanje igraju odluniju ulogu tamo gdje je rije o neemu ega jo
nema;18tvrdokornosti su i doktrinalne iskljuivosti, prema tome,
snanije nego na mjestima na kojima steena mo omoguuje i
nerijetko sili na kompromis; napokon, prema prividno protuijenoj
logici, svaka je reformistika vlast sklona stjecanju politikih pred
nosti, preobraavanja u eklezijastiku upravu ne bi li promaknula
svoj projekt, gubei na taj nain svoju izvornu istou ili
promeui je u ukras aparata i preobraavajui svoje zagovornike
u slubenike ili u osvajae.
Ta analogija ima svoje strukturalne razloge: oni ne upuuju
neposredno na psihologiju militantnosti ih na kritiku sociologiju
ideologija, nego ponajprije na logiku mjesta koje kao svoje uinke
proizvodi i reproducira militantne mobilizacije, taktike navoe
nja na vjerovanje i crkvene ustanove, a sve u odnosu udaljenosti,
262
nadmetanja i preobrazbi do kojih e doi u odnosu na postojeu
vlast
Prelazak kranskih poredaka u socijalistike posredova
njem hereza ili sekti bio je predmet brojnih radova,19koji su sami
bili operatori prelazaka koje su ralanjivali. Ali ako ti prelasci
prenose ostatke religijskih vjerovanja u nove politike tvorevine,
ne bismo zbog toga zakljuili da ti preostaci naputenih vjerovanja
doputaju prepoznavanje ega religijskoga u tim pokretima. Na taj
zakljuak jedino navodi neprimjereno poistovjeenje predmeta u
koje se vjeruje i ina vjerovanja, te iz toga izvedeni zakljuak da se
pretpostavlja prisutnost neeg religijskoga u svakoj skupini u ko
joj jo djeluju initelji koji su bili religijski.
Drugi obrazac ralambe ini se primjerenijim danostima
povijesti i antropologije: crkve, ako ne i religije, prema njemu ne
bi bile referencijalne jedinice, nego drutvene inaice u moguim
odnosima izmeu vjerovanja i vjerovanog\ one bi bile posebne
povijesne konfiguracije (i manipulacije) odnosa koje mogu
odravati modaliteti (formalni) vjerovanja i znanja (kvazileksi-
ka) s nizovima raspoloivih sadraja. Danas su vjerovanje i znanje
raspodijeljeni drukije nego u negdanjim religijama; vjerovanje
vie ne modalizira vjerovano sukladno istim pravilima; napokon,
predmeti vjerovanja ili znanja, nain njihova odreivanja, njihov
poloaj i zalihe velikim su se dijelom obnovili. Tako ne moemo
izdvojiti i upisati u kontinuitetu dvije konstelacije vjerovanja
zadravajui samo, od jedne i od druge, zajedniku injenicu
kakvoga Belief, pretpostavljeno nepromjenjivog initelja.
Da bismo ralanili odnose izmeu diskursa i vjerovanja u
njihovoj novoj politikoj i borbenoj inaici, kakvu predstavljaju
lijeve stranke na mjestu jo povijesno odreenom ulogom Crkve
od juer, valja, dakle, napustiti arheoloko sagledavanje, utvrditi
naine na koje se danas vjerovanje, znanje i njihovi sadraji uza
jamno odreuju, i preko njih pokuati dosegnuti neka funkcioniranja
vjerovanja i uvjeravanja u politikim tvorevinama, u kojima se,
263
unutar sustava, razvijaju taktike koje doputaju zahtjevi poloaja i
prisile povijesti. Taj pristup aktualnosti moe u njoj razlikovati dva
dispozitiva pomou kojih je dogmatika uvijek uspijevala biti uvjer
ljiva: s jedne strane, pretenzija da se govori u ime stvarnosti, za
koju se pretpostavlja daje nedokuiva, u isti je mah naelo onoga
u to se vjeruje (totalizacija) i naelo ina vjerovanja (neto vazda
uzmiue, neprovjerljivo, nedostatno); s druge strane, sposobnost
diskursa, zajamenog autoritetom stvarnoga, da se iri u organi
zacijskim elementima praksi, naime u postavkama vjere. Danas
ponovno nalazimo ta dva tradicionalna izvora u sustavu koji kom
binira narativnost medija - ustanovu stvarnoga - s diskursom proiz
voda namijenjenih potronji - raspaavanjem toga stvarnoga u
postavke kojima treba vjerovati i kupovati ih. Prvo valja naglasi
ti, dok je drugo dovoljno poznato.
Ustanovljavanje stvarnoga
Velika utljivost stvari promee se preko medija u svoju suprot
nost. Dok je neko inilo tajnu, stvarno danas brblja. Odasvud
pristiu jedino novosti, obavijesti, statistike i ispitivanja. Nikad
povijest nije toliko govorila i toliko pokazivala. Doista, nikad izasla
nici bogova nisu prenosili njihovu rije na tako trajan, tako pod
roban i tako nalogodavan nain, kao to to proizvoai otkria i
propisa ine danas u ime aktualnosti. Pripovijesti o tome to se
dogaa predstavljaju nau ortodoksiju. Rasprave o brojkama nai
su vjerski ratovi. Borci vie ne nose oruje napadakog ih obram
benog predznaka. Oni napreduju prerueni u injenice, podatke i
dogaaje. Predstavljaju se kao glasonoe stvarnosti. Njihovo je
odijelo prilagoeno boji gospodarskoga i drutvenog podneblja.
Kada napreduju, ini se kao da i samo tlo s njima napreduje. Ah,
ustvari, oni ga stvaraju, simuliraju ga, preruavaju se njime, prido
bivaju nae povjerenje i na taj nain grade pozornicu svoga zakona.
Malville, Kalkar, Croissant, Le Polisario, nuklearno oruje,
Homeini, Carter itd: ti se odsjeci povijesti ustrojuju u lanke
264
doktrine.utite, kazuje spiker ili politiki elnik: Tu su inje
nice. Evo podataka, okolnosti itd. Stoga vi trebate... Pripovijedana
stvarnost nareuje unedogled to treba vjerovati i to treba initi. I
tko da se suprotstavi injenicama? Moemo im se jedino podrediti
i posluati to one znae, kao daje rije o Delfijskom proroan
stvu.20Proizvodnja simulakra tako nudi sredstvo proizvodnje vjerni
ka, dakle i praktiara. Ta ustanova stvarnoga najvidljiviji je oblik
nae suvremene dogmatike. Slijedno tome, o nju se stranke najvie
otimaju.
Ona vie ne posjeduje vlastito mjesto, niti sjedite ili akadem
ski naslov. Anonimni kod, informacija premreuje i prezasiuje
drutveno tijelo. Od jutra do veeri, neprestano, pripovijesti nas
progone na ulicama i u zgradama. One artikuliraju nau opstojnost
i pouavaju nas tome kakvi trebamo biti. One pokrivaju dogaaj,
to jest od njih ine nae legende {legenda, ono to treba proitati i
rei). Uhvaen od trenutka buenja radijom (glas je zakon), slu
atelj cijeli dan kroi umom novinarskih, reklamnih, televizijskih
naracija koje nam uveer, ve na vratima sna, dojavljuju svoju
posljednju poruku. Vie no to nam se juer Bog obraao preko
teologa, te pripovijesti imaju ulogu providnosti i predodreenosti:
one unaprijed organiziraju nae poslove, proslave, ak i nae snove.
Drutveni ivot umnoava pokrete i postupke to su ih oris//'nara
tivni obrasci; on reproducira i neprestance gomila kopije teksto
va. Nae je drutvo postalo drutvo prepriavanja u trostrukome
smislu: njega u isti mah odreuju tekstovi (pripovijesti naih rekla
ma i informacija), njihovo navoenje i njihovo neprestano ponovno
navoenje.
Ta prianja imaju dvostruku i udesnu mo da promijene
vienje u vjerovanje i da od privida isfabriciraju stvarnost. Dvo
struki obrat. S jedne strane, moderno doba, neko roeno iz pro
matrake volje koja se borila protiv lakovjernosti i temeljila se na
ugovoru izmeu vida i stvarnosti, preobraava sada taj odnos i
podaruje vienju upravo ono to treba vjerovati. Fikcija odreuje
265
polje, poloaj i predmete vienja. Na taj nain djeluju mediji, re
klama ili politiko predstavljanje.
Dakako, i prije je bilo fikcije, ali na omeenim, estetskim ili
kazalinim mjestima: fikcija se tamo sama oznaivala (primjerice,
zahvaljujui perspektivi, umijeu iluzije); ona je uz svoja pravila
igre donosila i uvjete svoje proizvodnje, navlastiti metagovor.21
Govorila je jedino u ime jezika. Pripovijedala je ona jednu simbo
liku, ostavljajui istinu stvari neizvjesnom i gotovo u tajnosti. Danas
fikcija eli prikazati stvarnost, govoriti u ime injenica, i tako nas
uvjeriti da uzmemo kao referenciju privid koji ona proizvodi. Na
taj nain oni kojima su te legende namijenjene (i koji ih plaaju)
vie nisu obvezni vjerovati u ono to ne vide (tradicionalni poloaj),
nego vjerovati u ono to vide (suvremeni poloaj).
Ta promjena podruja na kojemu se razvijaju vjerovanja
rezultira zamjenom u paradigmama znanja: nevidljivost stvarnoga,
stari postulat, odmijenila je njegova vidljivost. Sociokulturalna
pozornica modernog doba vraa se mitu. On svojom vidljivou
odreuje drutveni referent (dakle i svojom znanstvenom i
politikom prikazivou); na tom novom postulatu (vjerovanju da
je stvarno vidljivo) on artikulira mogunosti naega znanja, naih
primjedbi, dokaza i praksi. Na toj novoj pozornici, beskrajno rastez
ljivu polju optikih istraivanja i tragalakog nagona, neobini
dosluh izmeu vjerovanja i pitanja stvarnoga i dalje je na snazi.
Ali on se nadalje odigrava u initelju vienog, promatranog ih
pokazanoga. Suvremeni je simulakrum 22zapravo posljednja
lokalizacija vjerovanja u vienje, to je vieno poistovjeeno s oni
me u to treba vjerovati - nakon to je bila naputena hipoteza koja
je tvrdila da su se vode nevidljivog oceana (Stvarno) urotile kako
bi provalile na obale vidljivoga i proizvele ih u svoje uinke, odgo-
netljive znakove ih varljive odraze svoje prisutnosti. Simulakrum
je ono u to se promee odnos vidljivoga prema stvarnome kad se
srui postulat nevidljive golemosti Bitka (ih bia) skrivene iza pri
vida.
266
Re-citirano drutvo
Suoen s priama slika, koje su sada puke fikcije, vidljivi i itljivi
proizvodi, gledatelj-promatra dobro znaaje nje jedino o pri
vidima, rezultatima manipulacija - Ja dobro znam da se radi o
ali - ali svejedno, on pretpostavlja da te simulacije uivaju sta
tus stvarnoga:23vjerovanje nadivljuje odbacivanje to ga omo
guuje sve to nam je poznato o njegovoj proizvodnji. Kao to je
kazao neki telegledatelj, daje to la, saznalo bi se. On vjeruje da
su druga drutvena mjesta kadra jamiti za ono za to se zna daje
fiktivno, i to mu omoguuje da unato svemu vjeruje. Kao da se
vjerovanje vie ne moe iskazati kao neposredno uvjerenje, nego
jedino preko onoga to se misli da drugi vjeruju. Vjerovanje vie
ne poiva na nevidljivoj drugosti skrivenoj iza znakova, nego na
onome to bi druge skupine, druga polja ili druge discipline trebale
biti. Stvarno je ono u to nas, na svakome mjestu, uvjerava refe-
rencija na drugo mjesto. J ednako je ak i sa znanstvenim disci
plinama. Primjerice, odnos izmeu informatike i povijesti poiva
na zauujuem qui pro quou. Povjesniari oekuju da im infor
matika podari jamstvo neke znanstvene moi sposobne pruiti
tehniku i stvarnu teinu njihovu diskursu; informatiari trae da
impovijest preko stvarnoga prui vjerodostojnost kakvu kon
kretno prua erudiciji. Svatko na svojoj strani, oni od drugoga
oekuju jamstvo koje e potkrijepiti njihov simulakrum.24
U politikom smislu, stvari se odvijaju jednako. Svaka stran
ka izvlai vjerodostojnost iz onoga u to vjeruje i u to uvjerava
druge o svom referentu (uda revolucije osvarena na Istoku?), ili
o svom protivniku (poroci i nesree zloestih koji su na drugoj
strani). Svaki politiki diskurs djeluje stvarno zahvaljujui onome
to pretpostavlja i navodi druge da pretpostave u vezi s ekonom
skom analizom koja ga podrava (sama analiza dobiva na vrijed
nosti tim vraanjem na politiku). Unutar svake stranke, profesio
nalni diskursi odgovornih prolaze zahvaljujui vjerodostojnosti
koju pretpostavljaju kod svojih zagovornika u bazi ili kod biraa, i,
267
obratno, ono dobro znam da se radi o ali brojnih biraa ima
svoju protuteu u onome to tvrde iz uvjerenja ili iz poznavanja
okvira politikog aparata. Tako vjerovanje poiva na vrijednosti
stvarnoga koje unato svemu pretpostavljamo da postoji kod
drugoga, ak i onda kad dobro, predobro znamo do kojeg je stup
nja mjesto koje zauzimamo isto sranje.
Citiranje e tako biti apsolutno oruje uvjeravanja. Budui
da se ono temelji na onome za to se pretpostavlja da drugi vjeruje,
ono je dakle sredstvo pomou kojega se uspostavlja stvarno.
Navoditi drugoga njemu u korist znai prema tome uiniti vjero
dostojnima simulakrume proizvedene na odreenom mjestu. Is
pitivanja javnoga mnijenja postala su temeljni i najpasivniji po
stupci takva pristupa. Stalna autocitatnost - umnoavanje ispiti
vanja - fikcija je kojom se zemlju navodi da vjeruje u ono to jest.
Svaki graanin pretpostavlja da sve u to vjeruje ui od vjerovanja
drugih, bez obzira to sam u to ne vjeruje. Odmijenivi nauavanja
koja su postala nevjerojatna, citiranje omoguuje tehnokratskom
aparatu da ulije povjerenje svakome u ime drugih. Citirati znai
podariti stvarnost simulakrumu koji je proizvela neka sila, uvjeriv
i nas da i drugi u to vjeruju, ali ne nudei nikakav predmet dosto
jan vjere. Ali, u isti mah to znai obiljeiti anarhiste ih devi-
jantne tipove (navesti ih pred javnim mnijenjem); znai to pre
pustiti javnoj agresiji one koji, potvrujui svojim postupcima da
u to ne vjeruju, razaraju fiktivnu stvarnost koju svatko moe una
to svemu podravati jedino u ime uvjerenja drugih.
U mjeri u kojoj oruem koje stvara javno mnijenje mogu
manipulirati oni koji ga posjeduju, s pravom se postavlja pitanje o
njegovoj sposobnosti da vjerovanje preobrazi u sumnjiavost,
sumnju, ako ne i prokazivanje, kao i o mogunosti da graani
politiki nadziru ono to samome politikom ivotu pribavlja opu
i besprizivnu uvjerljivost.
268
14. poglavlje
Ono to izmie imenovanju: umrijeti
Bolniko osoblje ustuknjuje pred umiruim. Sindrom povlaenja
od strane lijenika i bolniarki.1Distanciranje na razdaljinu prate
propisi iji ijenik nekoga jo ivoga ve stavlja u poloaj mrtvoga:
Treba mu odmor... Pustite ga spavati. Umirui treba ostati mi
ran i odmarati se. S one strane njege i umirujuih sredstava potreb
nih bolesniku, taj propis postavlja pitanje nemogunosti okoline
da podnese iskaz tjeskobe, oaja ili boli: to se ne smije govoriti.
Umirui su iskljueni {outcasts) zbog toga to ine otklon
od ustanove ustrojene od ivota i radi njegova odranja. Anti
cipirani pogreb, fenomen institucionalnog odbacivanja, unapri
jed smjeta umirue u komom smrti; on ih okruuje tiinom ili,
jo gore, laima koje tite ive od glasa koji bi mogao sruiti tu
ogradu i kriknuti: Umrijet u. Taj bi krik izazvao embarrassing
ly graceless dying (neugodno nedostojno umiranje). La (Ali, ne,
bit e bolje) predstavlja zatitu od komunikacije. Jer, kad bi se
zabranjena rije izgovorila, ona bi izdala borbu to je vodi bolnica,
koja, pretpostavljajui da njegovati maeiozdraviti, ne eli doivjeti
poraz; bila bi ona srknavljenje.
Nemisliva praksa
ak i vie, u sluaju smrti s odgodom, umirui dospijeva na polje
izvan mislivoga, koje se postovjeuje s onime to se moe uiniti.
Izlazei iz polja koje ograniuju mogunosti interveniranja, on ulazi
u podruje beznaajnosti. Nita se ne moe razabrati tamo gdje se
269
vie nita ne moe uiniti. Umirueg se smatra nemoralnijim od
neradnika: prvi je subjekt koji ne radi; drugi je objekt na kojemu
vie ne mogu raditi ni drugi; obojica su nepodnoljivi drutvu u
kojem se nestanak subjekta posvuda nadoknauje i prikriva
umnoavanjem zadataka. Trebao se pojaviti nacizam, logika u svom
tehnokratskom totalitarizmu, da bi se bavilo mrtvima i uvelo pro
cedure koje e uiniti rentabilnom granicu kojom im se suprot
stavlja nepokretno tijelo, le.
U toj kombinaciji izmeu subjekata beznadnosti i radnji bez
autora, izmeu tjeskobe pojedinaca i upravljanja praksama, umirui
vraa pitanje subjekta na krajnju granicu nedjelovanja, tamo gdje
je ono najmanje primjereno i najnepodnoljivije. Kod nas izosta
nak rada znai bez-smisao; treba ga ukloniti kako bi se nastavio
diskurs koji neumorno imenuje dunosti i koji gradi zapadnu nara
ciju iz onoga uvijek treba neto raditi. Umirui je lapsus u tom
diskursu. On jest, i moe biti jedino opscen. Dakle valja ga cenzuri
rati, liiti jezika, umotati u mrtvaki pokrov tiine: u ono to se
otima imenovanju.
Pritom ni obitelj nema to kazati. Bolesnika joj je oduzela
ustanova koja ne preuzima na sebe brigu o pojedincu, nego o njego
voj bolesti, izdvojenu predmetu, koji je preobrazilo ili iskljuilo
tehniko osoblje posveeno zatiti zdravlja, kao to se drugi po
sveuju zatiti poretka ili vlasnitva. Gurnut izvan drutva koje,
sukladno negdanjim utopijama, isti svoje ulice i svoje kue od
svega to parazitira smisao rada - otpad, prekraji, invalidnost, sta
rost - bolesnik mora slijediti svoju bolest tamo gdje se njome bave,
u specijalizirane ustanove u kojima se ona odmah preobraava u
znanstveni i jezini predmet stran ivotu i svakodnevnom jeziku.
On se stavlja na stranu, u jednu od tehnikih i tajnih zona (bolnice,
zatvori, gradska odlagalita) koje oslobaaju ive od svega to bi
moglo koiti lanac proizvodnje i potronje, i koje, u sjeni u koju
nitko ne pokuava prodrijeti, popravljaju i ravrstavaju ono to se
jo moe poslati na povrinu napretka. Zatoen tamo, bolesnik
postaje strancem za svoje bliske. On vie ne stanuje u njihovim
270
kuama i nema ga u obiteljskom govoru. Moda e se prognanik i
vratiti iz strane zemlje iji jezik njegova obitelj ne govori i koju se
moe jedino zaboraviti. Ako se ne vrati, ostat e dalek, neoznaiv
predmet rada i neuspjeha koji je nemogue slijediti u prostoru i
bliskom jeziku.
Sjedne strane doivljena kao promaaj ili privremeni zastoj
medicinske borbe, s druge liena zajednikog iskustva, dopirui
tako na granicu znanstvene moi i onkraj poznatih praksi, smrt je
ono drugdje. U drutvu koje slubeno poznaje odmori samo kao
inerciju i rasipanje, ona je preputena, primjerice, jezicima vjere
koji vie nisu na snazi, vraena obredima odsad lienima vjero
vanja koja su ih nastavala. Ona je razvrstana u te negdanje prostore
koje je znanstvena proizvodnost uinila deplasiranima, ah koji
barem nude neto pomou ega se moe sricati u nekoliko znako
va (koji su postali neodgonetljivi) tu stvar lienu znaenja. Uzoran
nacionalni spektakl: rasko koja je okruila De Gaulleovu smrt
veina uglednika koji su joj povjerili svog pokojnika dugo je
dralapraznovjeijem. Za ono to nisu mogli imenovati, zaduili
su jezik u koji nisu mogli vjerovati. U vjerskom, dijabolikom,
vjetijemu ih fantastinom repertoaru, u maiginaliziranim leksici
ma, ono to se odlae u tajnost ili to iznova iskrsava prerueno jest
smrt, koja se vie ne da misliti i imenovati.2
Rei znai vjerovati
injenica da se smrt, koja je potisnuta, vraa u egzotini jezik (onaj
prolosti, starih vjera ih dalekih predaja); da se o njoj govori sluei
se stranim naijejima; da je jednako teko o njoj govoriti na svom
jeziku kao i umrijeti kod kue - sve to odreuje iskljuenika koji
se moe vratiti jedino preruen. Paradoksalni simptom te smrti bez
reenica, cijela jedna knjievnost, oznauje toku u kojoj odnosi
postaju sumanuti. Tekst buja oko te povrede razuma. J o jednom,
on se oslanja na ono o emu se moe samo utjeti. Smrt je pitanje
subjekta.
271
J edan pokazatelj: analitiki tretmani pokazuju do kojeg se
stupnja iskustvo oituje na poloaju subjekta s obzirom na njego
vu smrt. Melankolik kae: J a ne mogu umrijeti;3opsjednuti: Ja
ne mogu ne umrijeti (Prije svega, kae Freud, opsjednuti ima
ju potrebu za mogunou smrti kako bi razrijeili svoje konflikte).4
Ali prije no to se pojavi na polju psihoanalitike razmjene, taj
poloaj subjekta proizlazi iz Edipova pitanja: J e li uistinu tome
tako da tek kad vie nisam nita postajem uistinu ovjekom?
J acques Lacan komentira: Tada poinje povijesni slijed: s onu
stranu naela zadovoljstva. Ali upravo se na tom mjestu pridruuje
jo jedan tiina onima pretpostavljene institucije i zajednikog jezi
ka: tiina samog subjekta. Posebice on trai neko kazivanje. Boris
Vian:
Ne bih elio krepati
Ne, gospodine, ne, gospoo
prije no to sam kuao
okus koji me mui,
od svega najsnaniji.
Ne bih elio krepati
prije no to sam kuao
okus smrti.
Izmeu krepati u kanti za smee, to je u osnovi struggle for
life*, koja se na Zapadu poopuje, i umrijeti postoji razlika u govo
ru koji na ruevini posjeda i predodbi, oblikuje pitanje: to je
bitakV. Dokono pitanje. Govor koji vie ne kazuje nita, koji
nema nita drugo osim gubitka iz kojega se oblikuje kazivanje.
Izmeu stroja koji se zaustavi ih krepa i ina umiranja postoji mo
gunost da se to iskae. Mogunost umiranja odvija se izmeu
toga dvoga.
* borbe za ivot. (L. G.)
272
Zaustavljen na pragu razlike izmeu krepavanja i umiranja,
umirui je sprijeen da iskae to nita koje on postaje, nesposoban
za in koji bi samo proizveo njegovo pitanje. Dostajalo bi mu ak
mjesto koje bi mogao stei u jeziku drugoga, u tom trenutku u
kojemu vie nema ni dobara niti poklona koje bi mogao uruiti. Da
ga drugi samo oslove - Lazare! - i tako njegovim vlastitim ime
nom ucrtaju elju u jezik drugoga, iako mu nita vlastitoga, ni u
roenju, ni u smrti, ne daje to pravo, ve bi i to bila komunikacija s
onu stranu razmjene. Tada bi se iz elje mogao potvrditi njegov
nuni odnos s onime to on ne moe imati, s gubitkom. Znailo bi
to simbolizirati smrt, za nju pronai rijei (koje ne izvjetava
ju ni o kakvu sadraju), otvoriti u jeziku razgovora uskrsnue koje
ne vraa u ivot.
Ali to je mjesto zabranjeno izdvojenome. Gubitak njegovih
snaga i njegovih drutvenih lica brani mu i ono to se inilo da mu
doputa: pristup uzajamnom odnosu o kojemu jezik kazuje samo:
Ti mi nedostaje.
Postoji ipak prvo i posljednje preklapanje izmeu umira
nja, vjerovanja i govorenja. Zapravo, tijekom cijelog ivota, mogu
konano jedino vjerovati u svoju smrt, ako vjerovati odreuje
neki odnos prema drugome koji mi prethodi i neprestance nastaje.
Nema nieg takodrugoga kao to je moja smrt, pokazatelj svake
drugotnosti. Ah u isti mah nita ne odreuje bolje mjesto s kojega
mogu iskazati svoju elju za drugim, svoju zahvalnost da sam -
bez jamca i dobra koje bih mogao ponuditi - prihvaen u nemoan
govor njegova oekivanja; nita dakle ne odreuje tonije od moje
smrti to to znai govoriti.
Pisanje
Posljednji trenutak tek je konana toka u koju se povlai, po
jaava i obeznanjuje elja za kazivanjem. Ono to u smrti ima ob
lik ekanja nesumnjivo se uvlai mnogo prije u drutveni ivot, ah
valja mu uvijek skrivati svoju bestidnost. Njegovu poruku odaju
273
lica koja su u procesu rastakanja, ali raspolau jedino laima da bi
izrekla ono to navjeuju (utite, vi prie o starenju to ih pripo
vijedaju moje oi, moje bore i toliko teine...) i mi pazimo da ih
nama ne kau (Ne kazujte nam, naa lica, ono to ne elimo zna
ti )
Nemoralna tajna smrti odlae se u zatiene spilje koje im
pridrava psihoanaliza ili religija. Ona nastanjuje opirne meta
fore astrologije, nekromancije ili vradbine, jezike koje se tolerira
tako dugo dok oblikuju podruja mranjatva od kojih se razliku
ju drutva napretka. Nemogunost kazivanja tako uvelike pretho
di trenutku u kojemu se napori govornika ponitavaju zajedno s
njime. Ona je upisana u svim procedurama koje okruuju smrt ih
je guraju izvan granica grada, izvan vremena, rada i jezika, da bi
sauvah jedno mjesto.
Ah, proizvodei sliku umiruega, ja postupam jednako.
Sudjelujem u obmani koja smrt smjeta drugdje, u bolnicu ih u
posljednje trenutke: jaje metamorfoziram u sliku drugoga; poisto
vjeujui je s umiruim, inim od nje mjesto na kojemu ja nisam.
Njezinim predstavljanjem, ja istjerujem smrt, smjetam je kod su
sjeda, odlaem za trenutak za koji tvrdim da nije moj. J a titim
svoje mjesto. Umirui o kome govorim ostaje opscenim, ako to
nisam ja.
Zaokret se oituje i u samom radu pisanja iji su prikazi
samo njegova posljedica i/ih otpad. Pitam se o tome to inim,
budui daje znaenje skriveno u pokretu, u inu pisanja. emu
pisati ako ne u ime neke nemogue rijei? Na poetku pisanja na-
hodi se gubitak. Ono to se ne moe rei - nemogua podudarnost
izmeu prisutnosti i znaka - postulat je uvijek iznova zapoinjueg
posla kojemu je naelo ne-mjesto identiteta i rtvovanje stvari. Joy-
ceov nalog: Zapisi to, pobogu, zapisi/ 5raa se iz prisutnosti
oduzete znaku. Pisanje ponavlja taj nedostatak sa svakim svojim
grafom, uitkom hoda kroz jezik. Ono srie odsutnost koja ima
svog prethodnika i svoj cilj. Ono djeluje preko postupnih napu-
274
Stanja zauzetih mjesta i iskazuje se nekom izvanjskou koja mu
izmie, budui daje njegov adresat doao odnegdje drugdje, posje
tilac kojeg se ekalo, ali nikada ulo na skripturalnim putovima to
s u ih na stranici ucrtala putovanja elje.
Praksa gubitka rijei, pisanje ima smisla jedino izvan sebe
sama, na nekom drugome mjestu, onome itatelja, kojega proizvo
di kao vlastitu nunost i samo se upuujui prema toj prisustnosti
koju nije kadro dosegnuti. Ide ono prema rijei koja mu nikad nee
biti dana i koja, upravo zbog toga, stvara pokret beskonane pove
zanosti s nepovezanim, raz-rijeenim odgovorom drugoga. Iz tog
gubitka nastaje pisanje. Ono je potez umiruega, odbacivanje ima
nja prelazei preko polja nekog znanja, skromno naukovanje da
vanja znaka.
Na taj se nain smrt, koja se ne kazuje, moe zapisati i pro
nai jezik, ak i ako se u tom poslu troenja neprestance vraa
potreba za posjedovanjem preko glasa, poricanjem granice onoga
nedostupnoga koje artikulira meusobno razliite prisutnosti, zabo
ravljanjem u znanju one krhkosti koju ustanovljuje odnos svakog
mjesta s drugima.
Terapeutska mo i njezin dvojnik
Od tog literarnog pisanja koje se gradi u odnosu prema smrti,
razlikuje se znanstveni sustav ( i skripturalni takoer) koji po
lazi od rascjepa izmeu ivota i smrti te koji doivljava smrt kao
svoj neuspjeh, pad ih prijetnju. Ta podjela ivota i smrti potrebna
je ve tri stoljea kako bi postali mogui diskursi proeti znan
stvenim ambicijama, kadri kapitalizirati napredak, a da pritom ne
trpe od nedostatka drugoga. Ah tek im je njihova preobrazba u
ustanove moi omoguila da se uspostave.
Tako je rez koji je smrti suprotstavio osvajaki rad i volji
omoguio da preko ekonomske i terapeutske uprave zauzme gole
mi prazni prostor, sela u 18. stoljeu - polje nesree, nove zemlje
ivih mrtvaca - taj je rez ustrojio znanje u odnosu prema bijedi.
275
Institucionalizacija medicinskoga znanja proizvela je veliku uto
piju terapeutske politike koja je, od kole do bolnice, obuhvatila
sva sredstva borbe protiv rada smrti u drutvenom prostom. Opa
preobrazba u moi podarila je medicinsko oblije upravi,
zaduenoj da izlijei i, jo vie, ustroji poredak zatite.
Ta je sanitarna kampanja trebala zabrtviti sve otvore kroz
koje se neprijatelj mogao provui. Ona je ukljuila i samu kolu
kao posebno polje medicinske policije; obuhvatila je podruja
privatnog ivota kako bi sanitarnim mjerama pokrila sve tajne i
privatne putanje koje se otvaraju prema zlu; postavila je higijenu
kao nacionalni problem u borbi protiv biolokog zla. Taj se medicin
ski obrazac politike spontano nadovezao na zapadnu ambiciju bes
konanog napretka tijela (u ekonomiji nadmetanja koje je sport
postao javnim uprizorenjem) i na opsjednutost gluhom i trajnom
neplodnou (koja je ugroavala bioloki kapital na kojemu je
poivalo kolonizatorsko irenje zemlje).
Pisanje, mogunost da se uspostavi prostor primjeren nei
joj volji, oitovalo se na tijelu poput pokretne, nepronine, klizee
stranice. Od tog je oitovanja knjiga postala laboratorijski opit na
polju gospodarskog, demografskog ili pedagokog prostora. Knji
ga je, u znanstvenom znaenju rijei, fikcija skripturalnog tijela;
ona je scenarij sastavljen u sklopu prospektive da se od tijela
uini ono to drutvo moe napisati. Otad se vie ne pie na tijelu.
Samo se tijelo mora preobraziti u pisanje. To tijelo-knjiga, odnos
ivota prema onome to je napisano, pomalo je, od demografije do
biologije, poprimilo znanstveni oblik iji je postulat svuda prisut
na borba protiv starenja, koje se naizmjence shvaa kao nemi
novnost ili kao ukupnost nadgledivih initelja. Taje znanost tijelo
preobraeno u bijelu stranicu na kojoj skripturalni zahvat moe
unedogled proizvoditi iskorak htijenja da se djeluje, napredak.
Ali poput pisaeg papira, to se tijelo-oslonac troi. Ono to
je proizvedeno kao upravljanje ivotom, ovladavanje ih pisanje
tijela ne prestaje pri radu govoriti o smrti. Ono to izmie ih se
276
vraa u diskurs znanosti potvrda je opsjednutog protivnika kojega
pokuava istjerati. I sa svih strana buja knjievnost oko politike i
terapeutske ustanove. Ona iznova uvodi toga avla i pripovijeda o
uznemirujuoj blizini prognanoga. Od Nietzschea do Bataillea, od
Sadea do Lacana, ta knjievnost koju je od 18. stoljea usposta
va znanstvenog diskursa protjerala s vlastitog polja i ustanovi
la kao drugo, biljei u jeziku povratak iskljuenog. Danas je to
takoer podruje fikcije. Ona objavljuje vrstu znanja o kojoj zna
nje uti. Ona je razliita samo zbog toga to je, prestavi obrai
vati predmete koje proizvodi skripturalna radnja, uzela za predmet
samu tu radnju; ona govori o samom pisanju, radu knjige na polju
smrti; ona je povratak sebi skripturalnog mita; ona je fikcija uto
liko to na prostoru knjige doputa ponovno pojavljivanje indis
kretnog - drugog ije je mjesto htio zauzeti drutveni tekst; na
samome mjestu svoga iskljuenja, ona uprizoruje - neodvojivog
iskljuenog ija nas seksualnost i smrt naizmjence iznova navode
na pitanje. Odgovarajui znanosti na nain poruge jo nastanjene
fantastinim koje je stvorila, ili nainom poetike alteracije i raz-
vlatenja, skripturalni se prostor erotizira. U obliku mita o napretku
- Knjige - razvija se opasna igra rekonstrukcije. I samo se tijelo
napokon u nju upisuje, ali kao zanos roen iz povrede drugoga,
kao troenje zadovoljstva neodvojivog od prolaznoga, kao neu
hvatljiva toka bijega koji zdruuje eksces s propadljivou.
U skripturalnoj problematici povezanoj sa sposobnou da
se nita ne izgubi od vremena koje prolazi, da se ono broji i sku
plja, da se steeno uini unosnim kako bi kapital postao zamjenom
za besmrtnost, tijelo se vraa kao trenutak, naporednost ivota i
smrti: oboje na istome mjestu.6
Smrtno
Ostaje injenica da se smrt ne imenuje. Ah ona se upisuje u dis
kurs ivota, iako joj nije mogue podariti posebno mjesto. Biolo
gija iznova otkriva smrt nametnutu iznutra. Francis J acob: S
277
reprodukcijom putem seksualnosti pojedinci moraju nestati.7Smrt
je uvjet mogunosti razvoja. Zakon je prostora da pojedinci gube
svoje mjesto. Prijenos kapitala i njegov napredak osiguravaju se
oporukom koju uvijek mora potpisati mrtvac.
S onu stranu znakova koji sa svih strana iznova uvode u
pisanje njegov odnos prema seksualnosti i prema smrti, moemo
se upitati nije li povijesni pokret koji premjeta potisnute figure -
U Freudovo vrijeme bile su to seksualnost i moralnost; danas je to
neogranieno tehnoloko nasilje i apsurdna smrt 8- zapravo po
stupno otkrivanje obrasca koji je artikulirao drutvene prakse i koji
se pretvara u prikaz u mjeri u kojoj se smanjuje njegova uinkovi
tost. Opadanje civilizacije uspostavljene na moi pisanja protiv smrti
moglo bi se objasniti mogunou ispisivanja onoga to ju je ustro
jilo. J edino svretak nekog vremena omoguuje iskazivanje onoga
to mu je dalo ivot, kao da je to trebalo umrijeti da bi postalo
knjigom.
Tada pisanje (ta knjiga) znai obvezu kroenja preko nepri
jateljskog podruja, preko samog polja gubitka, izvan zatienog
podruja koje je omoguilo smjetanje smrti drugdje. Znai to proiz
vesti reenice s leksikom smrtnosti, u blizini, pa ak i na prostom
smrti. Znai to prakticirati odnos izmeu uivanja i manipulacije,
na prostom izmeu toga dvoga u kojemu gubitak (lapsus) proiz
voenja dobra stvara mogunost ekanja (vjerovanja) bez prisva
janja, ali ve prepoznatljivog. Od Mallarmea, skripturalno se
iskustvo razvija na nain odnosa izmeu ina napredovanja i smr
tonosnog tla na koje se ucrtava njegova putanja. U tom smislu pi
sac je i sam smrtnik koji pokuava govoriti. Ah u smrti to je upisuju
njegovi koraaji na cmoj (a ne vie bijeloj) stranici, on zna i moe
iskazati elju koja od drugoga, s pomou pozornosti koju on preina-
uje, oekuje aroban i prolazan izgred preivljavanja.
278
Neo dreen o s ti
Anarhija clair-obscura svakodnevice
Lukacs
Teorija zagovara pluralistiku epistemologiju nainjenu od mno
tva stajalita od kojih svako bjelodano raspolae istom sposobnou
uopavanja kao i druga. Ona je umijee optjecaja du putanja i
vlakana, umijee prometovanja i presijecanja, napredak bi joj bio
meusobno ukriavanje. Ovisno o sastavu, vodio bi on filozofiji
komunikacije bez supstancije, naime bez fiksnosti i referencije 1
Ali racionalna se tehnikammanje lakomislen nain razrau
nava s dogmatizmom. Ona se brani od uplitanja koja stvaraju ne-
proninost i dvosmislenost u planiranju ili razastiranju. Posjeduje
ona vlastitu igru, onu itljivosti i razlikovanja funkcija na stranici
na kojoj ih ispisuje ]Qnu pokraj druge, jednu nakon druge, na nain
da se moe prenijeti tu sliku na tlo ili na fasadu, u gradovima ih u
strojevima.
itljivostfunkcionalnih odnosa izmeu dijelova i reproduk
cija modela u uveanom mjerilu i u reljefu, dva su radna naela
tehnike. Dakako, ona su krenula putem beskonane sofistikacije
koja odgovara raznolikosti potranje, i same obuhvaene susta
vom, stavljene na papir i analitiki rasporeene u prostom ija je
bit (ukljuujui i kompjutor)2 da bude itljiv artefakt, predmet ponu
en s kraja nakraj prelaenjima nepominog oka. udno ukrienje:
teorija ide prema neodreenome, a tehnologija prema funkciona-
listikom razlikovanju, pri emu ona preobraava sve i preobraava
sebe samu. Kao da se jedna svjesno upuuje krivudavim puteljci-
279
ma neizvjesnosti i metafore,3dok druga nastoji nametnuti kao pri
rodan utilitaristiki i Junkcionalistiki zakon vlastita mehanizma.
Nas ovdje zanima ono to se zbiva ispod tehnologije i to
pomuuje njezinu igru. To je njezina odavno utvrena granica, ali
valja joj dati drugo odreenje od onoga no mans land. J er rije je
0 djelatnim praksama. Njihovim je tvorcima dobro znano to giba
nje kojemu su nadjenuli ime otpora i koje remeti fiinkcionalis-
tike raune (elitistiki oblik birokratske strukture). Oni nuno
moraju uoiti fiktivni znaaj to se ubrizgava u poredak njegovim
odnosom prema svakodnevnoj stvarnosti.4Ali oni to ne smiju
priznati. aliti se na taj nain po uredima znailo bi uvredu velian
stva i poinitelj bi bio zadovoljan. Ne dirajte, umjetniki predmet!
Ostavimo dakle tu funkcionalistiku racionalnost bujanju svoje
ljepoijeivosti, eufemiji5posvuda jo prisutnoj u diskursu admini
stracije i vlasti, i vratimo se radije agorenju svakodnevnih praksi.
One ne stvaraju depove u ekonomskom drutvu. Nemaju
nita zajednikog s marginalnostima koje se ubrzo uklapaju u teh
niki ustroj koji od njih ini oznaitelje i predmete razmjene. Pre
ko njih se, naprotiv, u sretni odnos kakav bi sustav elio imati s
radnjama za koje smatra da njima moe sigurno upravljati, uvlai
neka razlika nepodlona kodu. Daleko od toga da bude lokalna
pobuna, dakle, ona koju je mogue razvrstati, na djeluje zajedni
ka i utljiva subverzija, mutava poput ovce - naa. Naznait u
samo dva njezina pokazatelja: posvudanjost mjesta, promaaji
u vremenu. Znai to nagovijestiti da su drutveni prostori nesvodi-
vi na njihovu nadgledivu i izgradivu povrinu i da utjelovljenja
iznova uvode nemislivost okolnosti u izraunano vrijeme.
Neitljivosti zgusnutih slojeva na istom mjestu, lukavstava u
djelovanju i povijesnih zgoda. Pisanje takvih prizivanja, podrugljivo
1prolazno, ocrtava se u grafitima, kao da se bicikl nacrtan na zidu,
zatitni znak uobiajenog prometala, odvojio i uputio neodree
nim putovima.6
280
Stratificirana mjesta
Razlika koja odreuje svako mjesto nije poredak jukstapozicije,
nego ima oblik meupovezanih slojeva. Elementi rasporeeni na
istoj povrini ine broj; oni podlijeu ralambi; predstavljaju
obradivu povrinu. Svaka urbana obnova ipak radije ima posla s
golom plohom na kojoj bi mogla cementom ispisati kompoziciju
izraenu u laboratoriju na osnovi razliitih potreba kojima bi
ponudila funkcionalne odgovore. Potrebu, sirovinu te kompo
zicije, sustav takoer proizvodi izdvajajui je. Taje jedinica vlas
tita poput broja. ak i vie, nezadovoljstvo koje odreuje svaku
potrebu unaprijed poziva i opravdava konstrukciju koja je kom
binira s drugima. Logika proizvodnje: od 18. stoljea, ona stvara
svoj prostor, diskurzivni i praktini, ovisno o tokama usredo
toenosti - ured, tvornica, ulica. Ona ne priznaje mjerodavnost
mjestima koja nije stvorila.
Pa ipak, ispod proizvoakog i univerzalnog pisanja teh
nologije opstaju nepronina i tvrdoglava mjesta. Revolucije povi
jesti, gospodarske mijene, demografska mijeanja u njima su se
stratificirale i tamo ostaju, upisane u obiaje, obrede i prostome
prakse. Nestali su itljivi diskursi koji su ih neko iskazivali ih su
se u jeziku sauvah tek u dijelovima. To mjesto, na svojoj povrini,
nadaje se poput kolaa. Ustvari, na djeluje posvudanjost u zgus-
nutosti. Nagomilavanje raznovrsnih slojeva. Svaki, poput stranice
istroene knjige, upuuje na drukiji nain prostornog jedinstva,
drutveno-gospodarske raspodjele, politikih sukoba i identifika
cijske simbolizacije.
Cjelinom, sastavljenom od neistodobnih dijelova jo pove
zanih s uruenim totalitetima, upravljaju istanane i ujednaava-
jue ravnotee koje utljivo osiguravaju komplementarnosti. Infi
nitezimalni pokreti, mnogoobline djelatnosti, istovjetne mjea
vini elektrona, protona, fotona... - sve bia teko odredivih svoj
stava u neprestanu meudjelovanju preko kojih, prema Reneu
Thomu, teorija fizike predstavlja svijet. Ti pokreti u etvrti ili na
281
selu, stvaraju privid nepokretnoga. Lana inercija. Taj rad i te
igre postali su nevidljivi samo s mjesta na kojemu, s udaljenosti
klase koja se odvojila od ostalih, promatranje uoava jedino odnos
izmeu onoga to eli proizvesti i onoga to joj se opire. Selo, etvrt,
zgrada nisu uostalom jedini koji omoguuju funkcioniranje razno
rodnih slojeva. Najmanja reenica zajednikog jezika hoda na
isti nain. Njezina semantika jedinstvenost djeluje na jednako
istananim ujednaujuim ravnoteama, kojima sintaktika ili lek
sika analiza nad-mee neki umjetni okvir, onaj elite koja svoje
modele uzima za stvarnost. Bolje je ovom prigodom posegnuti za
onirikim modelom (ah teorijskim, jer on artikulira praksu), koji
spominje Freud u vezi s gradom Rimom ija su sva razdoblja
preivjela na istome mjestu, netaknuta, i meusobno se oiv
ljavajui.7
Mjesto je palimpsest. Uena ralamba poznaje tek njegov
posljednji tekst; a i on je za nju tek posljedica epistemoloih odlu
ka, kriterija i ciljeva. Ne udi onda to su radnje poduzete radi
takve rekonstrukcije fiktivna znaaja te svoj (prolazni?) uspjeh
manje duguju pronicavosti negoli svojoj moi da skre narav tih
igara izmeu razliitih snaga i vremena.
Neprilino vrijeme
Druga figura prijenosa planifikacija prema onome to one ne
odreuju; nepredvidljivost. Vrijeme koje prolazi, prekida ih pove
zuje (i koje zacijelo nikad nije bilo miljeno) nije programirano
vrijeme. Bilo bi to ope mjesto da ga prospektivni programi nisu
stavili u zagradu ak i kad postavljaju mnogobrojne hipoteze. Ne
prilino vrijeme nadaje se naprosto poput noi koja izaziva ne
zgodu i zastoj u proizvodnji. To je lapsus sustava i njegov dija
bolini protivnik; za njegovo se istjerivanje zaduuje historiogra
fija koja treba nadomjestiti te neumjesnosti drugoga prozirnom orga-
ninou znanstvene razgovjetnosti (zakljuci, uzroci i posljedice,
nizovi, kontinuiteti itd.). Ono to prospektiva ne ini, to histori
282
ografija osigurava, podreujui se istom (fundamentalnom) zahtje
vu da proizvodnjom (fiktivnoga) razuma pokrije bestidnost neo
dreenoga.
To diskursom konstruirano vrijeme predouje se u stvar
nosti kao slomljeno i zbrkano. Podreeno slubama i ovisnosti
ma,8vrijeme je teorije ustvari vrijeme povezano s nevjerojatnim, s
promaajima, obratima, dakle vrijeme premjeteno svojim drugim.
To je istoznanica onome to optjee u jeziku kao Vremenska
metaforika.91, zahvaljujui neobinom fenomenu, taj odnos nad-
gledljivoga s promaenim upravo ini simbolizaciju, stavljanje
skupa onoga to se nadovezuje, a da nije povezano, to ini sponu,
a da ona nije misliva.
Promaenost ili poraz razuma upravo je slijepa toka koja
ga prevodi u drugu dimenziju, onu misli, koja se oituje o razlii
tomkao o svojoj neuhvatljivoj nunosti. Simbolika je neodvojiva
od promaaja. Svakodnevne prakse, utemeljene na nasuminim
odnosima, to jest na neprilinom vremenu, bile bi, dakle, razba
cane tijekom cijelog trajanja, u poloaju inova misli. Neprestani
pokreti misli.
Stoga ukloniti nepredvidljivo ili ga iskljuiti iz rauna kao
nezakoniti sluaj i prijestupnika protiv racionalnosti znai zabra
niti mogunost ivue i mitske prakse grada. Znailo bi to do
pustiti stanovnicima samo djelie programa koji je izradila mo
drugoga, a preinaio dogaaj. Neprilino vrijeme jest ono to se
pripovijeda u istinskom diskursu grada: neodreena bajka, snanije
artikulirana na metaforikim praksama i na stratificiranim mjesti
ma no to je carstvo oevidnosti u funkcionalistikoj tehnokraciji.
283
Biljeke
Po v ij es t j edn o g is traiv an j a
1. Djelo ine dva sveska, a nastalo je iz pera troje autora: L 'Invention
du quotidien. 1. Michel de Certeau, Arts de faire\ 2. Luce Giard
i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner, UGE, 10-18, Pariz, 1980.
2. Nekoliko ulomaka iz oba sveska objavljeno je u Traverses izme
u 1975. i 1979. i u Espritu 1978. i 1979. Cijelo istraivanje
prikazali su Michel de Certeau i Luce Giard u dva povezana
lanka Manieres de faire et pratiques quotidiennes i Pratiques
culinaires: une memoire, u he Progres scientifique (asopis
DGRST-a), br. 193, oujak-travanj 1978, str. 45-56.
3. Emmanuel Le Roy Ladurie, Le diable archiviste, prikaz ob
javljen u Le Mondeu, 12. studenoga 1971, a ponovljen u njego
voj knjizi Le Territoire de Vhistorien, Gallimard, Bibliotheque
des histoires, Pariz, 1973, str. 404-407. Usporedi s posve druk
ijom analizom Philippea Boutrya, De lhistoire des mentalites
a lhistoire des croyances. La Possession de Loudun ( 1970), Le
Debat, br. 49, oujak-travanj 1988, str. 85-96. O mjestu to ga
Certeau zauzima meu povjesniarima, vidi Dominique Julia,
Une histoire en actes u Luce Giard i dr., Le Voyage mystique,
Michel de Certeau, Cerf i RSR, Pariz, 1988, str. 103- 123.
4. O odnosu prema Freudu i Lacanu, vidi Michel de Certeau, His
toire et psychanalyse entre science et fiction, Gallimard, Folio,
Pariz, 1987, pogl. V i VID.
284
5. lanci objavljeni i u Etudes i Espritu, izmeu lipnja i rujna
1968. i ponovno objavljeni u La Prise de parole, Desclee De
Brouwer, 1968. (tiskanje dovreno 22. listopada)
6. La Prise de parole, str. 71.
7. La rupture instauratrice ou le christianisme dans la culture con-
temporaine, 1971, ponovljeno u Michel de Certeau, La Faib-
lesse de croire, Seuil, Esprit, Pariz, 1987, str. 183-226.
8. La Prise de parole, str. 71.
9. Ibid., str. 22.
10. Ibid., str. 133.
11. Michel de Certeau, La Culture aupluriel, UGE, 10-18,1974.;
2. izd., Christian Bourgois, Pariz, 1980. Tekstovi sa seminara u
Arc-et-Senansu pretisnuti su u 9. i 10. pogl.
12. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 247-248.
13. Ta je sintagma posluila kao naslov lijepoj studiji Dominique
Julia i Jacquesa Revela iz 1970, uvrtenoj u La Culture au plu
riel, pogl. 3.
14. Ibid., str. 241-243.
15. Ibid., str. 249.
16. Ope povjerenstvo za znanstveno i tehniko istraivanje, u
neposrednoj nadlenosti premijera, tada je ugovorno zadueno
za voenje i upravljanje javnog istraivanja.
17. Grupu su inili ekonomisti (Bernard Guibert, Claude Menard,
Alain Weil), Certeau i ja. Posao je trajao neto manje od go
dine dana, a suradnici su bili naizmjence oarani i zdvojni zbog
publikacija u vezi s prospektivom i luturologijom.
18. Pratiques culturelles des Frangais, Ministarstvo kulture, Sluba
drutvenih ispitivanja i istraivanja, Pariz, 1974, sv. 2. Ista je
sluba provela i nastavak ispitivanja s novog motrita: Les Pra
tiques culturelles des Frangais, 1973-1986, La Decouverte et
La Documentation frangaise, 1990.
285
19. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de I histoire, 3. i2d., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, pogl. 1, str. 33-
36. (u vezi sa sociologijom religije Gabriela Le Brasa), pogl. 2,
str. 84-92. (o koritenju raunala i onome stoje Francis Furet
kazao o kvantitativnoj povijesti).
20. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Bibliotheque
des histoires, Pariz, 1975. (tiskanje dovreno u veljai). (Nad
zor i kazna, Zagreb, 1994)
21. Michelle Perrot, Mille manieres de braconner, LeDebat, br.
46, oujak-travanj 1988, str. 118.
22. Vidi zakljuak La Culture aupluriel te Actions culturelles et
strategic politique u La Revue nouvelle (Bruxelles), travanj
1974, str. 351-360. Michel de Certeau je drao do tog lanka
na koji upuuje u Arts defaire (uvod, biljeka 17; pogl. 2, bilje
ka 5).
23. Pogl. 4 posveeno je u razmjernim dijelovima svakome od njih.
U vezi sa spominjanjem jednog i drugog, vidi kazalo na kraju
knjige. O odnosu prema Foucaultu, vidi Histoire etpsychana-
lyse entre science et fiction, pogl. I-HL
24. Gilles-Gaston Granger, Essai dunephilosopkie du style, 2.
izd., Odile J acob, Pariz, 1988. i Geral Holton, Thematic Ori
gins of Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard Uni
versity Press, Cambridge (Mass.), 1973 (djelomice prevedeno
u L Imagination scientifique, Gallimard, Pariz, 1981) svaki su
na svoj nain pokuavali odrediti ta obiljeja stila miljenja za
koji je Certeau (u ovoj knjizi) rekao: Stil, taj nain hodanja,
netekstualni pokret, ustrojuje tekst misli.
25. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 244-245.
26. Michel de Certeau,La Fable mystique, sv. 1., 2. izd., Gallimard,
Tel, Pariz, 1987, str. 282. i cijelo 7. pogl.
27. Taj tekst, naslovljen: Acteurs en qu?te dune piece (suite)
datiran 14.7.1974, zavrava se bibliografijom koju valja proi
286
tati tijekom ljeta, podijeljenom u dva dijela, prvi s popisom
openitih djela o kulturi (Pierre Bourdieu, Grard Althabe,
Pierre Legendre, Richard Hoggart itd.) i drugi koji se odnosi
na urbani prostor i njegovu kulturu (posebni broj asopisa
AnnalesESCiz srpnja 1970, te Castells, Cl. Soucy, Ch. Alexan
der i S. Chermayeff, R. Williams itd.).
28. Kasnije je neki brazilski student koji je posjeivao seminar
napisao u internoj brouri na Sveuilitu Paris VII izvrstan por
tret uitelja koji nije elio imati uenika.
29.0 njegovu nainu upravljanja stvarima vidi Michel de Certeau
Quest-ce quun seminaire? uEsprita, studeni-prosinac 1978,
str. 176-181.
30. Vidi Paul Rabinow, Un prince de lexil i Richard Terdiman,
Une memoire deveilleur u Luce Giard (ur.), Michel de Cer
teau, Centre Georges Pompidou, Cahiers pour un temps, Pariz,
1987, str. 39-43. i 91-96.
31. Nadam se sabrati u jednoj knjiici fragmente tih Arts de dire
zajedno s drugim objavljenim radovima o obinoj kulturi na
kon 1980.
32. L invention du quotidien, sv. 2., str. 235-271. o kuhinji i str.
273-295. o gradskoj etvrti.
33. Tako je radio u Italiji svake godine od 1974. do 1978.; godine
1975. u panjolskoj, Engleskoj i Danskoj; godine 1977. i 1978.
u vicarskoj. Izvan Europe, bio je u Quebecu 1974. i 1975., u
Brazilu 1974., u Izraelu 1976., u SAD-u 1977 (u Vermontu), a
takoer i 1976. i 1978 (u Kalifomiji). Posebno valja izdvojiti
stalne dodire s Belgijom, u kojoj se suradnja odvijala preko
Marie Beaumont i Georgesa Thilla, u Bruxellesu i Namuru;
nadasve njima dvoma, nezaboravnoj velikodunosti Marie,
aktivnom i inventivnom njihovu okruenju, valja zahvaliti ire
nje istraivanja o zabuavanju s radnitva na znanstvene us
tanove, na mjesta gdje se ispisuju umjetniki uspjesi i grafi
ti odavanja poasti (str. 49).
287
34. Franks Hartog, Lecriture du voyage, u Luce Giard (ur.),
Michel de Certeau, str. 123-132.
35. Francois Choay, Tours et traverses du quotidien, u istom
zborniku, str. 85-90.
36. Michelle Perrot, op. cit., str. 117.
37. Anne-Marie Chartier i J ean Hebrard, L 'Invention du quotidi
en. Une lecture des usages, Le Debat, br. 49, oujak-travanj
1988, str. 97, 99. i 100.
38. O Michelu de Certeau vidi tri zbornika koja mu je posvetio
Centre Georges Pompidou (gore, biljeka br. 30) i pod naslovom
Voyage mystique (gore, biljeka 3). U potonjem zborniku, sa
stavila sam njegovu potpunu bibliografiju (op. cit., str. 191-
243.).
Opi uvod
1. Vidi Michel de Certeau, La Prise de parole, Desclee de Brou
wer, Pariz, 1968; La Possession de Loudun, 3. iz., Gallimard,
Archives, Pariz, 1990; L Absent de l histoire, Mame, Pariz, 1973;
La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bouigois, Pariz, 1980;
Une politique de la langue, zajedno s Dominique J uha i Jacque-
som Revelom, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975;
itd.
2. Iz grkoga poiein: stvoriti, izumiti, roditi.
3. Vidi Emile Benveniste, Pwblemes de linguistique generale, sv.
1, Gallimard, Pariz, 1966, str. 251-266.
4. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz 1975.
{Nadzor i kazna, Zagreb, 1994)
5.1s tog stajalita radovi Hernija Lefebvrea o svakodnevnom ivotu
znae temeljni izvor.
6.0 umijeu od Enciklopedije do Durkheima vidi pogl. V, str. 102-
107.
288
7. Tu literaturu mvo&Knjiga u svakodnevnom ivotu, Bibliotheque
Nationale, Pariz, 1975; i Genevieve Bolleme, La Bible bleue.
Anthologie d une litterature populaire, Flammarion, Pariz,
1975, str. 141-379.
8. J ednu od tih monografija napisao je Pierre Mayol, a drugu Luce
Giard (na osnovi intervjua koje je prikupila Marie Ferrier).
9. Meu djelima Ervinga Goflmana vidi prije svega, La Mise en
scene de la vie quotidienne (Samoprezentacija u svakodnevnom
ivotu), Minuit, Pariz, 1973.; Les Rites d interaction (Interakcij
ski rituali), Minuit, Pariz, 1974; Frame analysis, Harper&Row,
New York 1974.Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d une theorie
de la pratique, Droz, eneva, 1972; Les strategies matrimoni-
ales, Annales ESC, 27/1972, str. 1105-1127; Le language au
torise, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6,
studeni 1975, str. 184-190.; Lesens pratique, u istom asopisu,
br. 1, veljaa 1976, str. 43-86. Od Marcela Maussa, vidi poglavi
to Techniques du coips, u zborniku Sociologie et anthropolo-
gie , PUF, Pariz, 1950; Marcel Detienne i J ean-Pierre Vemant,
Les Ruses de Vintelligence. La metis des Grecs , Flammarion,
Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD,
Zagreb, 2000); J eremy Boissevain, Friends of Friends. Networks,
Manipulators and Coalitions, Blackwell, Oxford, 1974; Edward
O. Laumann, Bonds of Pluralism. The Form and Substance of
Urban Social Networks, J ohn Wiley, New York, 1973.
10. J oshua A. Fishman, The Sociology of Language, Newbury,
Rowley (Mass.), 1972. Vidi takoer David Sudnow (ur.), Stu
dies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972; Wil
liam Labov, Sociolinguistique, Minuit, Pariz, 1976; itd.
11. Oswald Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, Pariz, 1972;
David K. Lewis, Convention: a Philosophical Study, Harvard
University Press, Cambridge (Mass.), 1974, kao i Counterfac-
tuals, ibid., 1973.
289
12. Geoig H. von Wright, Norm and Action , Routledge&Kegan
Paul, London, 1963; Essay in Deontic Logic and General The
ory of Action, North Holland, Amsterdam, 1968; Explanation
and Understanding, Cornell University Press, Ithaca (N. Y..),
1971. Takoer A. C. Danto, Analytical Philosophy of Action,
Cambridge University Press, Cambridge, 1973; Richard J. Bern
stein, Praxis and Action, Duckworth, London, 1972; Paul
Ricoeur i Dorian Tiffeneau (ur.), La Semantique de Taction,
CNRS, Pariz, 1977.
13. A. N. Prior, Past, Present and Future: a Study of Tense Lo
gic, Oxford University Press, Oxford, 1975.
14. Alan R. White, Modal Thinking, Cornell University Press,
Cornell, 1975; G. E. Hughes i M. J. Cresswell, An Introduction
to Modal Logic, Oxford University Press, Oxford, 1973; I. R.
Zeeman, Modal Logic, ibid., 1975; S. Haacker, Deviant Logic,
Cambridge University Press, Cambridge, 1976; H. Parret (ur.),
Discussing Language with Chomsky, Halliday etc, Mouton,
Den Haag, 1975.
15. J acques Sojcher, La Demarche poetique , UGE 10-18, Pariz,
1976, str. 145.
16. Vidi, Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970; Nous et Tinnocent, ibid., 1977; itd.
17. Michel de Certeau, La Culture aupluriel: Des espaces et des
pratiques, str. 233-251; Actions culturelles et strategies poli-
tiques, u La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360.
18. Analiza naela izdvajanja omoguuje u isti mah istananiju i
toniju kritiku. Vidi zbornik, Pour une histoire de la statis-
tique, sv.l, INSEE, Pariz, 1978, posebno, Alain Desrosieres,
Elements pour lhistoire des nomenclatures socioprofession-
nelles, str. 155-231.
19. Radovi Pierrea Bourdieua, Marcela Detiennea i Jean-Pierrea
Vemanta omoguuju jasnije sagledavanje pojma taktike, ali
290
valja spomenuti i doprinos sociolokih istraivanja H. Garfin-
kela, H. Sacksa itd. (vidi gore biljeke 9 i 10).
20. Marcel Detienne i J ean-Pierre Vemant, Les Ruses de i intelli
gence. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Za
greb, 2000)
21. Vidi, S. Toulmin, The Uses of Argument, Cambridge Universi
ty Press, Cambridge, 1958; Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyte-
ca, Traite de I 'argumentation, Universite libre, Bruxelles, 1970,
J ean Dubois i dr., Rhetorique generale, Larousse, Pariz, 1970;
itd.
22. Aristotel Retorika, U., 24, 1402a. Vidi, W. K. Guthrie, The
Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str.
178-179.
23. Sun Tzu, L Art de la guerre (Umijee ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972.
24. R. H. Khawam (ur.), Le Livre des ruses. La strategie politique
desArabes, Phebus, Pariz, 1976.
25. Vidi J ean Baudrillard, Le Systeme des objets, Gallimard, Pariz,
1968; La Societe de consommation, Denoel, Pariz, 1970; Pour
une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Pa
riz, 1972.
26. Guy Debord, La Societe du spectacle, Buchet-Chastel, Pariz,
1967.
27. Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1973, str 58.
28. Vidi Gerard Mordillat i Nicolas Philibert, Ces Patrons eclaires
qui craigrient la lumiere, Albatros, Pariz 1979.
29. Vidi, H. Sacks, E. A. Schegloff, itd., gornji navod.
30. Vidi gore, pogl. VU-DC
31. Tim smo praksama posvetili monografije u kojima se nalazi
obilna i rasprena bibliografija o tom predmetu. Vidi sv. 2:
Habiter, cuisiner Luce Giard i Pierrea Mayola.
291
32. Vidi, naprimjer, A. Lipietz, Structuration de lespace, prob
leme foncier et amenagement du territoire, ^Environment and
Planning, A, 1975, sv. 7, str. 415-425., i Approches theorique
des transformations de Pespace franfais uEspaces etSocietes,
br. 16,1975, str. 3-14.
33. Ralamba serije, Travaux et recherches de prospective, Docu
mentation Franfaise, posebice sv. 14,59. i 66, a napose studije
Yvesa Barela i J acquesa Duranda koje su posluile kao osnova
za nae istraivanje o prospektivi.
34. Witold Gombrowicz, Cosmos, Gallimard, Folio, Pariz, 1971,
str. 165-168.
1. po glav lj e
1. Robert Musil, L Homme sans qualites (ovjek bez svojstava),
prev. Philippe J accottet, Gallimard, Folio, Pariz, 1978, sv.l, str.
21.
2. Robert Klein, La Forme et l 'intelligible, Gallimard, Pariz, 1970,
str. 436-444. Vidi takoer Enrico Castelli-Gattinara, Quelques
considerations sur le Niemand et... Personne, uFolie et derai-
son a la Renaissance, Universite libre, Bruxelles 1976, str. 109-
118.
3. Sigmund Freud, Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431-432. U
tekstu Nelagoda u kulturi, prvi odsjeak, Freud se poziva na
tekst Budunostjedne iluzije koji doista u prvome odsjeku tako
er polazi od suprotnosti izmeu manjine i veine (gomile)
koja pokree njegovu analizu.
4. L Avenir dune illusion (Budunost jedne iluzije), prev. Marie
Bonaparte, PUF, Pariz, 1971, odsj. 7, str. 53.
5. Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431.
6. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de l histoire, 3. izd., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 7-8.
292
7. Gesammmelte Werke, t. XIV, str. 431.
8. Freud, pismo Lou Andreas-Salome, Correspondence avec Sig
mund Freud, Gallimard, Pariz, 1970, str. 225.
9. Ibid.
10. Gesammelte Werke, t. XTV, str. 506.
11. Vidi,Z,'Ecriture de I histoire: La fiction de lhistoire. Lecriture
de Mo<fse et le monotheisme, str. 312-358.
12. Vidi ralambu strunjaka kojoj je posveeno zajedniko djelo
Zloporaba znanja, Desclee De Brouwer, Pariz, 1977.
13. Vidi gore: IV. dio: Uporabe jezika.
14. Vidi tom 2: Habiter, cuisiner, Luce Giard i Pierre Mayol.
15. Ludwig Wittgenstein, Philosophical Investigations, Blackwell,
Oxford, 1976, par. 116, str. 48.
16. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,
Routledge&Kegan Paul, London, 1961, par. 6.53, str. 150-151.
17. Philosophical Investigations, par. 494, str. 138.
18. Vidi pismo Fickem u vezi s Traktatom: Moja knjiga zacrtava
granice polja etike na neki nain iznutra, i uvjeren sam daje to
jedini strogi nain da ih se obiljei (navedeno u Allan J anick i
Stephen Toulmin, Wittgenstein, Vienne et la modemite, PUF,
Pariz 1978, str. 165). Takoer, kazuje Wittgenstein, Traktat se
sastoji od dva dijela, jednoga, napisane knjige, i drugoga, bit
noga, koji nije i ne moe biti napisan, posveenoga samoj etici.
19. Philosophical Investigations, par. 122, str. 49. Vidi J acques
Bouveresse,La Parole malheureuse, Minuit, Pariz, 1971: Lan-
gage ordinaire et philosophic, str. 299-348.
20.0 tom aspektu povijesti, vidi Michel de Certeau, L Ecriture de
l histoire, str. 63-122, i Ecriture et histoire u Politique
aujourdhui, studeni-prosinac 1975, str. 65-77. Ostavljam po
strani filozofske rasprave u vezi s Marxom i Wittgensteinom
(potonji je uostalom elio ii raditi u SSSR). Vidi studije F.
293
Rossi-Landi {Per un uso marxiano di Wittgenstein), Tony Man
ser {The End of Philosophy: Marx i Wittgenstein, University of
Southampton, 1973.). ili Ted Benton (Winch, Wittgenstein and
Marxism u Radical Philosophy, br. 13, str. 1-6). U Wittgen-
steina se moe prepoznati nekakav historijski materijalizam
primjeren tom graaninu, ali nikakva znanost (u marksis
tikom znaenju) povijesti.
21. Vidi Ludwig Wittgenstein,Lef ons et conversations (Predavanja
i razgovori), Gallimard, Pariz, 1971, str. 154-155. Vidi i izjavu,
koju navodi Norman Malcolm, o ovjeku koji da bi iziao iz
sobe u koju vjeruje daje zatoen, poinje hodati du zidova
(u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun
(Plava i smea biljenica), Gallimard, Pariz, 1965, str. 369.)
22. Philosophical Investigations, par. 109: u engleskome prijevodu
stoji: looking into the workings of our language, str. 47.
23. Navod prema Norman Malcolm, u Ludwig Wittgenstein, Le
Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smea biljenica), str.
367-368.
24. Ta rije bekoga podrijetla oznaava sve mogue tipove mis
li, karaktera i jezika (vidi A. J anick i S. Toulmin, op. cit., str.
198) ili, openitije, /aktualne (povijesne) strukturacije nae
opstojnosti.
25. Vidi npr. J. L. Austin, Philosophical Papers, 2. izd., Oxford
University Press, Oxford, 1969, str. 181-182.
26. U vezi s tim engleskim prijevodom, vidi G. J. Wamock, Eng
lish Philosophy since 1900, 2. izd., Oxford University Press,
Oxford, 1969, str. 19-20, 100-102. itd; i nadasve Charles E.
Caton (ur.) Philosophy and Ordinary Language, Urbana (111.)
1963 i V. C. Chapel (ur.), Ordinary Language, Englewood Cliffs
(N.J.), Prentice Hall, 1964.
27. Vidi tekst Adolfa Loosa preveden u Traverses, br. 7,1976, str.
15-20.
294
28. R. Musil, L Homme sans qualites (ovjek bez svojstava)
29. Glagol gnuati se objanjava njegovo nepodnoenje odree
nog stila miljenja. Vidi npr. Legons et conversations (Preda
vanja i razgovori), str. 63-64; i J acques Bouveresse, Les demi-
ers jours de lhumanite, Critique, br. 339-340. s naslovom Vi
enne, debut d un siecle, kolovoz-rujan 1975, str. 753-805.
30. Vidi predgovor Remarques philosophiques, Gallimard, Pariz
1975, str. 15-20.
31. Z, Homme sans qualite(oyjek bez svojstava), sv. 1, str. 74-75.
32. Ibid., str. 75.
33. Philosophical Investigations, par. 194, str. 79.
2. po glav lj e
1. Seminar uprilien na osnovi ankete voene od 1971. i prvog
izvjea (Frei Damiao: sim ou nao? E os impasses da religiao
popular, Recife, umnoeno); cjelina prikupljenih dokumenata
nije bila podijeljena. Ralamba iste vrste odnosila se na anketu
provedenu tijekom veoma poznatog hodoaa Senhora do Bon-
fima (Salvador, Brazil). Vidi Fernando Silveira Massote, Esplo-
sione sociale del Sertao Brasiliano, disertacija, Urbino, 1978,
str. 74-183, o religiji.
2. Dva prva stiha preuzeta su iz anarhistike pjesme Amore ribelle,
ideja je bilo egalitamo drutvo; nastavak stihova preuzet je iz
Canto dei Malfatorri. Dva teksta navodi J ean-Louis Comolli,
La Cecilia, Daniel et Cie, Pariz, 1976, str. 99-103. U vezi s fil
mom, vidi Michel de Certeau, Jacques Revel i dr., Qa cinema,
br. 10-11,1976, str. 38-44.
3. Vidi Willy Apollon, Le Vaudou. Un espace pour les "voix ,
Galilee, Pariz, 1976.
4. Naprimjer, Tome Cabral, Dictionario de tgrmos e expressoes
popu lares, Universidade federal do Ceara, Fortaleza, 1972.
295
5. Vidi Michel de Certeau, La Culture aupluriel, 2. izd. Christian
Bourgois, Pariz, 1980: Des espaces et des pratiques, str. 233-
251; Actions culturelles et strategies politiques, La Revue nou-
velle, travanj 1974, str. 351-360; itd.
6. Marcel Detienne i J ean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vlntel-
ligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
7. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
eneva, 1972; i nadasve, Le sens pratique, Actes de la recher
che en sciences sociales, br. 1, veljaa 1976, str. 43-86.
8. Vidi dalje, IV. dio: Usages de la langue.
9. Tako je s istraivanjima A. Charraud, F. Loux, Ph. Richarda i M.
de Virvillea u Francuskom etnolokom centru: vidi njihovo iz
vjee, Analyse de contenu de proverbes medicaux, MSH, Pa
riz, 1972, ili lanak Fransoise Loux u Ethnologie frangaise br.
3-4,1971, str. 121 -126. Iste metode bile su ranije primijenjene u
Essai de description des contes populaires, MSH, Pariz, 1970.
10. Vidi, primjerice, Alberto Mario Cirese, 1 Proverbi: struttura
delle deftnizioni, Urbino, 1972, u vezi sa sardskim poslovica
ma.
11. Te su jedinice bile naizmjence tipovi (Aame), motivi
(Thompson) i funkcije (Propp), kunje (Meletinskij), itd.
12. Daniel Paul Schreber, Memoires d un nevropathe (Uspomene
jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 60.
13. Ralamba je otiska procesa iskazivanja u iskazu, kao to
znamo, strogi predmet lingvistike iskazivanja. Vidi Oswald
Ducrot i Tzvetan Todorov, Dictionnaire encyclopedique des
sciences du langage , Seuil, Pariz, 1972, str. 405.
14. U vezi s modalnou kojom govornik osigurava neki status
(koji se odnosi na egzistenciju, izvjesnost, obvezu itd.) svom
iskazu ((dictum et lexis), vidi, primjerice, Langages br. 43, ru
jan 1976. i bibliografiju, str. 116-124.
296
15. Sun Tzu, L 'Art de la guerre (Umijee ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972, djelo potjee iz 4. st. pr. Krista.
16. R. K. Khawam (ur.) Le Livre des ruses. La strategie politique
des Arabes, Phebus, Pariz, 1976.
17. U vezi s time, znanstvenost bi bila generalizacija kakva lu
kavstva: umjenost se vie ne smjeta u uporabu obinog jezi
ka (s tisuu retorikih obrata), ve u proizvodnju vlastitih
jezika (umjetni jezici koji osiguravaju jednoznanu i razvidnu
uporabu skovanih termina).
18. Levi-Strauss suprotstavlja disjunktivnu igru, proizvoditeljicu
razlika izmeu prvobitno jednakih strana, konjunktivnu ritu
alu, uvoditelju i obnovitelju jedinstva. Vidi La Pensee sauvage,
Plon, Pariz, 1962, str. 44-47.
19. Vidi Roger J. Girault, Traite du jeu de go, Flammarion, Pariz,
1977, sv. 2.
20. Vidi Robert J aulin,L2Geomancie. Analyse formelle, Plon, Pariz,
1966; A. Ader i A. Zempleni, Le Baton de l aveugle , Her
mann, Pariz, 1972; Jean-Pierre Vemant i dr., Divination et Ra
tionality, Seul, Pariz, 1974; itd.
21. Moglo bi se ralaniti uzajamnost izmeu igara i bajki u svjetlu
istraivanja Nicole Belmont o odnosima izmeu pukih
dunosti i vjerovanja: Les croyances populaires comme
recits mythologique, LHomme, 10/2,1970, str. 94-108.
22. Vladimir Propp, Morphologie du conte (Morfologija bajke,
1928), Gallimard i Seul, Pariz, 1970, emu treba pridodati Le
rodici storiche dei raconti di fate (Povijesni korijeni bajke),
Einaudi, Torino, 1949. U vezi s Proppom, vidi naroito A.
Dundes, The Morphology of North-American Indian Folktales,
Academia scientarum fennica, Helsinki, 1964; A. J. Greimas,
Semantique structurale, Larousse, Pariz, 1966, str. 172-213;
Claude Levi-Strauss, Anthropologie stucturale deux, Plon, Pa
riz, 1973,139-173; Andre Regnier, La moiphologie selon V.
J. Propp, u La Crise du langage scientifique, Anthropos, Pa-
297
riz, 1974, i De la morphologie selon V. J. Propp a la notion u
systeme preinterpretatif u L Homme et la Societe, br. 12, str.
171-189.
23. Termin je uporabio Regnier, De la morphologie selon V. J.
Propp, str. 172.
24. Morphologie du conte (Morfologija bajke), str. 31.
25. Tako u ciganskim bajkama junak ne lae, ali sebi u korist zna
uiniti da dobivene zapovijedi znae neto drugo od onoga to
su mu gospodar ili osoba koja obnosi vlast eljeli zapovijediti.
Vidi takoer Denise Paulme i Claude Bremond, Typologie des
contes africains du decepteur. Principes d un index des ruses,
Urbino, 1976; ili s teorijskog stajalita. Louis Marin,Semiotique
de la Passion, suizd. Aubier itd., Pariz, 1971: Semiotique du
traltre, str. 97-186.
26. Prema Romanu J akobsonu, mutacije i odnosi fonema u gloso-
lalijama i proroanstvima u jeziku - diskurs lien smisla koji
predstavlja apstraktnu narodnu umjetnost - podreeni su tako
strogim pravilima da bismo, krenuvi odatle, mogli traiti kom-
pozicijska naela (<compositionalprinciples) sloenija od strati-
ficiranih (zvukovnih i oznaiteljskih) predstavnika vrsta usmene
tradicije (Selected Writings, Mouton, Den Haag, 1966, sv. 6,
str. 642). Igre sa slovima u svojim formulama bez znaenja
(primjerice, Am, stram, gram..) imale bi dakle vrijednost alge
barskih formula naznaujui formalne mogunosti proizvod
nje teksta. Znai U to da se formalizacija tako upisuje u tu ap
straktnu knjievnost priskrbljujui logike modele tvorbenih
praksi pukih manifestacija?
27. Vidi kritike analize Pierrea Bourdieua, Le Metier de socio-
logue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, predgovor; Maurice
Godelier, Horizon, trajets marxistes en anthropologie, Maspero,
Pariz, 1973, itd.
298
28. Vidi Michel de Certeau, La Culture au pluriel: La beaute du
mort, u suradnji s Dominique Julia i J acquesom Revelom, str.
49-80.
29. Miklos Haraszti, Salaire auxpieces, Seuil, Pariz, 1976, str. 136-
145.0 skleparijama, staklenim proizvodima koje su staklari
izradili za svoj raun, vidi Louis Meriaux, Retrouvailles chez
les verriers, Le Monde, 22-23. listopad 1978. Takoer M.-J. i
J.-R. Hissard, Henri H. perruquiste, Autrement br. 16, stude
ni 1978, str. 75-83.
30. Marcel Mauss, Sociologie et Anthropologie, PUF, Pariz, 1966,
Essai sur le don, str. 145-279.
3. po glav lj e
1. Vidi osobito A. Huet i dr., La Marchandise culturelle, CNRS,
Pariz, 1977, koji se ne zadovoljava ralambom proizvoda (fo
tografija, ploa, otisci), nego se bavi sustavom robnog ponav
ljanja i ideoloke reprodukcije..
2. Vidi, primjerice, Pratiques culturelle des Frangais, Dravni sek
retarijat za kulturu i Sluba studija i istraivanja, Pariz, 1974, sv.
2. Temeljnim i pionirskim radom, iako donekle statistikim i
ogranienim na masovnu umjetnost, ostaje studija Alvina Tof-
flera, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965.
3.0 anticipativnoj tezi s poetka stoljea o samakome stroju u
umjetnosti (Marcel Duchamp itd.) ili knjievnosti (od Julesa Ver-
nea do Raymonda Roussela), vidi J ean Clair i dr., Junggesellen
Maschinen. Les Machines celibataire, Alfieri, Venecija, 1975.
4. Vidi, primjerice, u vezi s Aymarasima iz Perua i Bolivije, J.-E.
Monast, On les croyait chretiens: les Aymaras, Cerf, Pariz, 1969.
5. Vidi Michel de Certeau, La longue marche indienne, pogovor
Yvesu Matemeu (ur.),LeReveil indien en AmeriqueLatine, Cerf.,
Pariz, 1977, str. 121-135.
299
6. G. Ryle, Use, Usage and Meaning, u G. H. R. Parkinson (ur.),
The Theory of Meaning, Oxford University Press, Oxford, 1968,
str. 109-116. Velik dio knjige posveenje uporabi.
7. Richard Montague, Pragmatics, u Raymond Klibansky (ur.),
La Philosophy contemporaine, La Nuova Italia, Firenca, 1968,
sv. 1, str. 102-122. Bar-Hillel preuzima tako jedan termin od C.
S. Peircea, kojemu je istoznanik kod Russella egocentric par
ticulars, kod Reichenbacha token-reflexive expressions, kod
Goodmana indicator words'", kod Quinea non eternal senten
ces itd. U tu se perspektivu upisuje cijela jedna tradicija. Iz nje
proizlazi i Wittgenstein ije je geslo bilo ne traiti znaenje, nego
uporabu (Dont ask for the meaning, ask for use), pozivajui
se prije svega na uobiajenu uporabu kojom upravlja institucija
jezine djelatnosti.
8. Vidi dolje, Lenociation proverbiale, str. 36.
9. Vidi Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale,
Gallimard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
10. Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970, odreuje tom rijei putanje mladih autista s kojima ivi,
pisanje preko drveta, lutanja kojima se vie ne moe ucrtati put
u prostoru jezika.
11. Vidi u nastavku poglavlje Neodreenosti.
12. Ibid.
13. J edina je strategija ukljuiti strategiju drugoga prema J ohnu
von Neumannu i Oskaru Morgenstemu, Theory of Games and
Economic Behavior, 3. izd., J ohn Wiley, New York, 1964.
14. Strategija je znanost ratnikih pokreta izvan vidnoga polja
neprijatelja; taktika pak unutar njega (von Biillow).
15. Karl von Clausewitz, De la guerre (O ratu), Minuit, Pariz, 1955,
str. 212-213. Tu analizu nalazimo i kod brojnih drugih autora,
od Machiavellia nadalje. Vidi Y. Delahaye, Simulation i dis-
300
simulation, u La Ruse {Cause commune, 1977/1), UGE, 10-
18, Pariz, str. 55-74.
16. Clausewitz, op. cit., str. 212.
17. Sigmund Freud, Le Mot d esprit et ses rapports avec Tincon-
scient{Vic i njegov odnos prema nesvjesnom), Gallimard, Idees,
Pariz, 1969.
18. Aristotel, Retorika, D, 24,1402a: Uiniti slabiji od dva argu
menta jaim. Isto otkrie pripisuje se Tiziji u Platonovu
Fedru, 273b-c {Platon Oeuvres Completes, Gallimard, Plei-
ade, sv. 2, Pariz, 1950, str. 72-73.). Vidi i W. K. C. Guthrie, The
Sophist, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178-
179.0 Coraxovu techne, koji pojam Aristotel spominje u vezi
s mjestima slinih entimema, vidi Ch. Perelman i L. Olbre-
chts-Tyteca, Traite de I argumentation, Universite libre, Brux
elles, 1970, str. 607-609.
19. Freud, Le Mot d esprit (Vic i njegov odnos prema nesvjes
nom), str. 19-173, u vezi s tehnikama vica.
20. Vidi, S. Toulmin, The Uses of Argument, Cambridge Universi
ty Press, Cambridge, 1958; Ch Perelman i L. Olbrechts-Tyte-
ca, op. cit., J ean Dubois i dr., Rhethorique generale, Larousse,
Pariz, 1970; itd.
21. Vidi Ji-Ding, Knjiga mijena koja pomou 64 heksagrama
(nainjenih od 6 isprekidanih ili punih crta) predstavlja sve
mogue situacije bia tijekom mijena svemira.
22. Marcel Detienne i J ean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli-
gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
23. Vidi Maxime Rodison, Islam et Capitalisme, Seuil, Pariz, 1972.
301
4. po glav lj e
1. Vidi gore pogl. 2, str. 80ff, u vezi s taktikama kojih cijeli spektari,
ali na tajnome mjestu nude puke predaje i kazivaka umijea.
2. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1987,
pogl. 1(Nadzor i kazna, Zagreb, 1994). U vezi s ranijim Foucaul-
tovim djelom, vidi Michel de Certeau, Histoire etpsychanalyse
entre science et fiction, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. I.
3. M. Foucault, op. cit., str. 28, 96-102, 106-116, 143-151, 159-
161,185,189-194,211-217,238-251,174-175,276. itd.: knjigu
obiljeava niz teorijskih slika; ona izdvaja povijesni predmet
iznalazei mu primjeren diskurs.
4. Vidi posebno Gilles Deleuze, Ecrivain, non: un nouveau car-
tographe, Critique br. 343, prosinac 1975, str, 1207-1227.
5. Serge Moscovici, Essai sur l 'histoire humaine de la nature, Flam-
marion, Pariz, 1968.
6. Pierre Legendre, L 'Amour du censeur. Essai sur l ordre dogma-
tique, Seuil, Pariz, 1974.
7. Claude Levi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, Pariz, 1958, poseb
no stranice o povratku, meditacija o putovanju u obratnom
smjeru premetnuta u istraivanje pamenja.
8. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
eneva, 1972. Naslov knjige preuzet je iz naslova drugog dijela,
teorijskoga. O Bourdieuu, za razliku od Foucaulta, francuske
kritike nisu naroito brojne. Zar beameko carstvo izaziva is
tovremeni uinak straha i udivljenja? Raymond Boudon zamjerio
je Bourdieuu ideoloki znaaj njegovih stajalita (Linegalite
des chances, Armand Colin, Pariz, 1973; Effets pervers et ordre
social, PUF, Pariz, 1977.) S marksistikoga stajalita: Christian
Baudelot i Roger Establet, L Ecole capitaliste en France,
Maspero, Pariz, 1974; J acques Bidet, Question a P. Bourdieu,
Dialectiques br. 2; Louis Pinto, La theorie de la pratique, La
Pensee, travanj 1975; itd. Sa stajalita epistemologije: Louis
302
Marin, Champ theorique et pratique symbolique, Critique br.
321, veljaa 1974. W. Paul Vogt je predstavio Bourdieuove teze:
The Inheritance and Reproduction of Cultural Capital, The
Review od Education, ljeto 1978, str. 219-228, takoer, J.-M.
Geng, LTllustre Inconu, UGE, 10-18, Pariz, 1978, str. 53-56, u
vezi sa sociolokom totalizacijom kod Bourdieua i s proiz
vodnjom socioloke vjere, kritika na koju je Bourdieu odmah
odgovorio u Sur lobjectivation participante, u Actes de la re
cherche en sciences sociales, br. 23, rujan 1978, str. 67-69.
9. Pierre Bourdieu, Les strategies matrimoniales dans le systeme
de reproduction u Annales ESC, sv. 27/1972, str. 1105-1127;
Le Language autorise, u Actes de la recherche en sciences
sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 183-190; Le sens pratique,
ibid., br. 1, veljaa 1976, str. 43-86. J ednako tako i socijalna
epopeja ukusa kakvo je djelo La Distinction. Critique sociale
dujugement, Minuit, Pariz, 1979, nadasve pogl. 2 i 3, str. 9-188.
10. U Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 3-42.
11. Vidi Les Strategies matrimoniales.
12. Upravo su takvo suoavanje eljeli Bourdieu, J ean-Claude Pas-
seron i Jean-Claude Chamboredon u Le Metier de sociologue,
2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, str. 108-109.
13. Esquisse dune theorie, str. 11.
14. Vidi Jacques Derrida, Marges de la philosophie , Minuit, Pa
riz, 1972: La mythologie blanche, str. 247-324.
15. Vidi Bourdieuovu analizu: Esquisse dune theorie, str. 45-69.
16. Pierre Bourdieu i J ean-Claude Passeron, Les Heritiers, Minuit,
Pariz, 1964; La Reproduction, ibid., 1970; itd.
17. Vidi prigovore to ih Bourdieu upuuje toj studiji kad ju je
objavio 1972 (Esquisse dune theorie, str. 11).
18. Avenir de classe, Revue frangaise de sociologie 15/1974, str.
22,33-34,42, itd.
303
19. Esquisse d une theorie, str. 211-227; Les strategies matrimo-
niales, str. 1107-1108; Le sens pratique, str. 51-52; itd.
20. Les strategic matrimoniales, str. 1109; itd.
21. Ibid.
22. Vidi posebno Le sens pratique, nadasve str. 54-75.
23. Le Metier de sociologue, str. 257-264.
24. Poznato je da u tradicionalnim drutvima kua oznauje u
isti mah boravite (dobro) i obitelj (genealoko tijelo).
25. Avenir de classe, str. 11-12. Bourdieu uostalom ne uzima u
obzir studije o pojedinanim strategijama potroaa u naim
drutvima. Vidi ibid., str. 8, bilj. 11, koja se odnosi na Alberta
O. Hirschmana, Exit, Voice and Loyalty, Harvard University
Press, Cambridge (Mass.), 1970.
26. Esquisse d une theorie, str. 175-177,182; Avenir de classe,
str. 28-29; itd.
27. Esquisse dune theorie, str. 202.
28. Ibid., str. 177-179.
29. Ideja i termin exis {habitus) dolaze od Marcela Maussa, Socio-
logie et anthropologie, PUF, Pariz, 1966, str. 368-369; sa svoje
strane, Panofsky, u glasovitim tekstovima koje uostalom navo
di Bourdieu, istaknuo je teorijsku i praktinu vanost habitusa
u srednjovjekovnim drutvima (vidi, Le metier de sociologue,
str. 253-256). Kod Bourdieua, taje misao stara. Vidi Le Metier
de sociologue, str. 16, 84, itd., u vezi sa shemama sociologa;
ili L Amour de I art, Minuit, Pariz, 1969, str. 163, u vezi s uku
som. Nju danas podupire dojmljiva aparaturaskolastikih ter
mina i aksioma, koji su vrlo zanimljivi pokazatelji mogunosti
iitavanja povratka srednjovjekovnog poretka u suvremenoj
tehnokraciji.
30. Esquisse d une theorie, str. 175, 178-179; Avenir de classe,
str. 28-29; La Distinction, str. 189-195.
304
31. Vidi pohvalu junaku u Avenir de classe, str. 28. Takoer se
odsad mogu prouavati strategije habitusa, ibid., str. 30 (Pod-
vukla L. G.).
5. po glav lj e
1. Kant je ve rekao u svojoj Kritik der mineri Vemunfc znanstvenik
je sudac koji obvezuje svjedoke da odgovore na pitanja koja je
on sroio.
2. Emile Durkheim, Les Formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968. Vidi i W. S. Pickering, Durkheim on religion,
Routledge&Kegan Paul, London, 1975.
3. Sigmund Freud, Totem et tabou, Payot, Pariz, 1951.
4. Vidi Fritz Raddatz, Karl Marx, une biographiepolitique, Fayard,
Pariz, 1978.
5. Vidi katalog izlobe Le Livre dans la vie quotidienne, Bibli-
otheque Nationale, Pariz, 1975.
6. Godine 1799. Louis-Fran^ois J ouffret utemeljio je Drutvo pro
matraa ovjeka.
7. Platon, Gorgias 465a. Vidi, Giuseppe Cambiano, Platone e le
technice, Einaudi, Torino, 1971.
8. U J acques Guillerme i J an Sebestik, Les commencements de la
technologie, Thales 12/1966, str. 1-72, navodi se niz primjera
tog posrednikog statusa: Opisi (str. 2,4,32,37,41,46-47, itd.)
se bave umijeima za koje se pretpostavlja da su nedovrena pa
se trebaju usavriti (str. 8, 14,29, 33, itd.)
9 .Encyclopedie, Pellet, eneva, sv. 3,1773, l. Art, str. 450-455.
10. Ibid., l. Catalogue (od Davida, na osnovi jednog Girardovog
rukopisa). Vidi J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23.
11. Fontenelle, predgovor L Histoim de I Academie royale pour
1699, gdje je objavljen tekst Sur la description des arts. Nav. u
J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 33, bilj. 1.
305
12. Emile Durkheim, Education et sociologie, Alcan, Pariz, 1922,
str. 87. Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d'une theorie de la pra
tique, Droz, eneva, 1972, str. 211, u kojemu nalazimo sa
vren opis uenog neznanja.
13. Emile Durkheim, Les Formes elementaires, str. 495.
14. Christian Wolff, Predgovor njemakom izdanju Belidora4r-
chitecture hydraulique, 1740, bez paginacije. Nav. u J. Guil-
lerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23, bilj. 2.
15. H. de Villeneuve, Sur quelques prejuges des industriels
(1832). Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 24.
16. U mnogokojem smislu, poloaj je strunjaka jedna od inaica.
Vidi gore, pogl. 1, str. 19.
17. Vidi gore 2. pogl: Logike: igre, prie i umijea kazivanja.
18. Stalna tema u Freuda, iako status tog znanja ostaje teorijski
neodreen.
19. U vezi s tim razvojem od nacrta djela Une Critique du gout
(Kritika ukusa, 1787) do izdanja Critique de lafaculte de juger
(Kritika moi suenja), vidi Victor Delbos,Lophilosophiepra
tique de Kant, PUF, Pariz, 1969, str. 416-422. Kantov tekst se
nalazi u Kritik der Urteilskraft, par. 43 Von der Kunst uber-
haupt {Werke, izd. W. Weischedel, Insel Verlag, sv. 5, 1957,
str. 401-402); ih Critique de la faculte de juger, prev. A. Philo-
nenko, Vrin, Pariz, 1979, str. 134-136. Bourdieuova je kritika
Kantove estetike temeljna (zanijekan drutveni odnos), ali je
pristup socioloki i smjeta se u drugu perspektivu nego moj,
iako se odnosi na Kantovo razlikovanje izmeu slobodne
umjetnosti i nune umjetnosti {La Distinction, Minuit, Pa
riz, 1979, str. 565-583).
20. Vidi A. Philonenko, Theorie et praxis dans la pensee morale et
politique de Kant et de Fichte en 1793, Vrin, Pariz, 1968, str.
19-24; J iirgen Heinrichs, Das Problem der Zeit in der prak-
tischen Philosophie Kants, Bouvier, Bonn, 1968, str. 34-43 (In-
306
nerer Sinn und Bewusstsein); Paul Guyer, Kant and the Claims
of Taste, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1979,
str. 120-165 (A Universal Voice), 331-350 (The Metaphy
sics of Taste).
21. Nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 22, bilj. 17.
22. Kant, Kritik der Urteilskraft, par. 43.
23. Freud, Gesammelte Werke, sv. XIII, str. 330; sv. XTV, str. 66,
250, itd.
24. Kant, Kritik der reinen Vemunft, nav. u A. Philonenko, Theorie
etpraxis, str. 21.
25. Vidi gore, 2. pogl., str 76-80.
26. Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die
Praxis. Tekst (Kant, Werke, izd. W. Weischedel, sv. 6, 1964,
str. 127ff.) s cjelokupnom raspravom o odnosu teorija/praksa
od kraja 1793. do poetka 1794: Kant, Gentz, Rehberg, ponovno
je objavio i priredio Dieter Henrich, Uber Theorie und Praxis,
Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1967. Navodim iz tog izvanred
nog pregleda. Vidi takoer dragocjeni prijevod na engleski u (s
pravom) zasebnome svesku: Kant, On the Old Saw: That May
Be Right in Theory, but it Wont Work in Practice, uvod G.
Miller, prev. E. B. Ashton, University of Pennsylvania, Phila
delphia, 1974. Vidi na francuskome: Kant, Sur Vexpression
courante: ii se peutquecesoitjuste en theorie..., prev. L. Guiller-
mit, Vrin, Pariz, 1967.
27.0 Kantu i Revoluciji, vidi L. W. Beck, Kant and the Right of
Revolution, Journal of the History ofIdeas 32/1971, str. 411 -
422; i nadasve L. W. Beck (ur.), Kant on History, Library of
Liberal Arts, New York, 1963.
28. Evanelje po Luki 2, 41-50, o djetetu Isusu koji sjedi meu
iscjeliteljima, slua ih i ispituje. Tema je ponovljena u popu
larnom izdanju Trogodinjeg mudraca, tekst koji je ve ana
lizirao Charles Nisard, Histoire des livres populaires, Amyot,
307
Pariz, 1854, sv.2, str. 16-19, i nav. Genevieve Boleme, La Bible
bleue, Flammarion, Pariz, 1975, str. 222-227.
29. Kant i dr., Uber Theorie und Praxis, str. 41. Podvukao Kant.
6. po glav lj e
1. Vidi gore, 1. pogl., str. 59-63.
2. J ack Goody, Memoire et apprentissage dans les societes avec
ou sans ecriture: la transmission du Bagre, L Homme, sv. 17,
1977, str. 29-52, i od istog autora The Domestication of the Sa
vage Mind, Cambridge University Press, Cambridge, 1977.
3. Marcel Detienne, Les Jardins d Adonis, Gallimard, Pariz, 1972;
Dionysos mis a mort, ibid., 1977; Detienne i dr., La Cuisine du
sacrifice, ibid., 1979.
4. Vidi, Richard Bauman i J oel Sherzer (ur.), Exploration in the
Ethnography of Speaking, Cambridge University Press, Cam
bridge, 1974; David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction,
Free Press, New York, 1972.
5. Marcel Detienne i J ean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli
gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
6. Ibid., str. 9-10.
7. Pamenje u starome znaenju rijei koje podrazumijeva pri
sutnost u pluralnosti vremena i na taj se nain ne ograniuje na
prolost.
8. Meu navodnicima, izrazi i navodi preuzeti od Detiennea i Ver-
nanta, Les Ruses de l'intelligence, str. 23-25.
9. Vidi, Michel de Certeau, Letrange secret. Maniere decrire
pascalienne, Rivista di storia e letteratura religiosa 13/1977,
str. 104-126.
10. Vidi Maurice Halbwachs, Les Cadres sociaux de la memoire,
Mouton, Den Haag, 1975.
308
11. Vidi Frances A. Yates, L Art de la memoire, Gallimard, Pariz,
1975.
12. Vidi dolje, 4. dio: Uporabe jezika.
13. Vidi dolje; a ve i gore, 2. pogl., Logike: igre, prie i umijea
kazivanja.
14. Fran<?oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de Vartisan
en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975.
15. Aristotel, Fragmenta, izd. Rose, Teubner, Leipzig, 1886, frag.
668.
16. Aristotel, Metaphysique, A, 2,982 b 18.
7. po glav lj e
1. Vidi izvanredni tekst Alaina Medama, New York City, Les
Temps Modemes, kolovoz-rujan 1976, str. 15-33; i njegovu knjigu
New York Terminal, Galilee, Pariz, 1977.
2. Vidi Henri Lavedan, Les Representations des villes dans Vari
du Moyen Age, Van Oest, Pariz, 1942; Rudolf Wittkower, Archi
tectural Principles in the Age of Humanism, Norton, New York,
1962; Louis Marin, Utopiques: jeux d espaces, Minuit, Pariz,
1973; itd.
3. Michel Foucault, LOeil du pouvoir, u J eremy Bentham, Le
Panoptique (1791), Belfond, Pariz, 1977, str, 16.
4. Daniel Paul Schreber, Memoires d un nevropathe (Uspomene
jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 41, 60, itd.
5. Ve je Descartes, u svojim Regulae, tvrdio daje slijepac jamac
spoznaje stvari i mjesta u borbi protiv iluzija i varki oka.
6. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal
limard, Tel, Pariz, 1976, str. 332-333.
7. Vidi Francis Choay, Figures dun discours inconnu, Critique,
travanj 1973, str. 293-317.
309
8. Urbanistike tehnike koje prostorno rasporeuju stvari daju se
povezati s umijeem pamenja (vidi Frances A. Yates, L 'Art
de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975). Sposobnost prostome
organizacije znanja (s mjestima koja utjeu na svaki tip figu
re ili funkcije) razvija svoje procedure poevi od tog umi
jea. Ona odreuje utopije i moe se prepoznati ak i u Bentha-
movoj Panoptique. vrsta forma unato raznolikosti sadraja
(prolih, buduih, sadanjih) i projekata (sauvati ili stvarati)
koji se odnose na uzastopne statuse znanja.
9. Vidi Andre Glucksman, Le totalitarisme en effet, Traverses,
br. 9, pod naslovom Ville panique, 1977, str. 33-40.
10. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
11. Ch. Alexander, La cite semi-treillis, mais non arbre,u/fir/i/-
tecture, Mouvements, Continuity 1967.
12. Vidi naznake Rolanda Barthesa u Architecure d aujourd'hui,
br. 153, prosinac 1970- sijeanj 1971, str. 11-13: O svome
gradu govorimo (...) jedino nastanjujui ga, prolazei kroz njega,
gledajui ga; i Claude Soucy, L 'image du centre dans qutre
romans contemporains, CSU, Pariz, 1971, str. 6-15.
13. Vidi brojne studije posveene toj temi poevi od J ohn Searle,
What is Speech Act?, u Max Black (ur.), Philosophy in Ame
rica, Allen&Unwin, London i Cornell University Press, Ithaca
(N.Y.), 1965, str. 221-239.
14. Emile Benveniste, Problemes de linguistique generate, Galli
mard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
15. Roland Barthes, op. cit., Claude Souy, op. cit., str. 10.
16. Ovdje i sada razgraniuju prostomu i vremensku instanciju
koja je koekstenzivna i usporedna sadanjoj instanciji diskursa
to u sebi sadri ja, Benveniste, op. cit., sv. 1, str. 253.
17. Roman J akobson, Essais de linguistique generale, Seuil, Pariz,
1970, str. 217.
310
18. U vezi s modalitetima, vidi Hermann Parret, La Pragmatique
des modalites, Urbino 1975, A. R. White, Modal Thinking, Cor
nell University Press, Ithaca (N.Y.) 1975.
19. Vidi analize Paula Lemairea, Les Signes salvages. Une philo-
sophie du language ordinaire, Universite dOttawa i Univer-
site Saint-Paul, Ottawa, 1981, posebice uvod.
20. A. J. Greimas, Linguistique statistique et linguistique structu-
rale, Le Frangais modeme, listopad 1962, str. 245.
21.0 susjednome podruju retorike i poetike u gestualnom jeziku
nijemih, vidi E. S. Klima i U. Bellugi, Poetry and Song in a
Language without Sound ", Working paper (UCSD, San Diego
(Cal.), 1975; i E. S. Klima, The Linguistic Symbol with and
without Sound, u J. Kavanagh i J. E. Cuttings (ur.), The Role
of Speech in Language, MTT, Cambridge (Mass.), 1975.
22. Alain Medam, Conscience de la ville, Anthropos, Pariz, 1977.
23. Sylvie Ostrowetsky, Logique du lieu uSemiotique de I espace,
Danoel-Gonthier, Mediations, Pariz, 1979, str. 155-173.
24. J ean-Francois Augoyard, Pas a pas. Essai sur le cheminement
quotidien en milieu urbain, Seuil, Pariz, 1979.
25. U svojoj analizi kulinarskih praksi Pierre Bourdieu ne smatra
odlunim sastavne dijelove, nego njihovu obradu (Le sens pra
tique, Actes de la recherches en sciences sociales, br. 1, ve
ljaa 1976, str. 77)
26. J. Sumpf, Introduction a la stylistique du frangais, Larousse,
Pariz, 1971, str. 87.
27. O teoriji vlastitoga vidi Jacques Derrida, Marges de la phi
losophic, Minuit, Pariz, 1972, La mythologie blanche, str.
247-324.
28. J .-F- Augoyard, op. cit.
29. Tzvetan Todorov, Synecdoques, u Communications, br. 16,
1970, str. 30. Vidi i Pierre Fontanier, Les Figures du discours,
311
Flammarion, Pariz, 1968, str. 87-97; i J ean Dubois i dr., Rhe-
torique generate, Larousse, Pariz, 1970, str. 102-112.
30.0 prostoru koji prakse ustrojuju u otoie vidi Pierre Bourdieu,
Esquisse d une theorie de la pratique, Droz, eneva, 1972, str.
215. itd; Le sens pratique, str. 51-52.
31. Vidi Anne Baldassari i Michel J oubert, Pratiques relationnelles
des enfants a Vespace et institution, Crecele-Cordes, Pariz,
1976; i od istih autora Ce qui se trame, Paralleles br. 1,
lipanj 1976.
32. J. Derrida, op. cit., str. 287, u vezi s metaforom.
33. E. Benveniste, op. cit., 1.1., 1966., str. 86.-87.
34. Diskurs je, prema Benvenisteu, jezik kako ga shvaa ovjek
koji govori u uvjetima meusubjektivnosti. (ibid., str. 266)
35. Vidi, primjerice, Sigmund Freud,Interpretation des reves (Tu
maenje snova), PUF, Pariz, 1973, str. 240-300. o zgunjava-
nju i premjetanju, postupcima figuracije svojstvenima radu
sna.
36. Ph. Dard, F. Desbons i dr., La ville, symbolique en souffrance,
CEP, Pariz, 1975, str. 200.
37. Vidi primjerice i epigraf Patricka Modiana, Place de VEtoile,
Gallimard, Pariz, 1968.
38. J oachim du Bellay, Regrets , 189.
39. Naprimjer, Sarcelles, naziv velikog urbanistikog pothvata koji
je kod stanovnika grada stekao simboliku vrijednost, a za ci
jelu Francusku postao primjerom posvemanjeg promaaja. Ta
je ekstremna inkarnacija naposljetku graanima podarila pres
tige iznimna identiteta.
40. Superstore: postaviti se iznad, na nain onoga vie i previe.
41. F. Lugassy, Contribution a une psychosociologie de Vespace
urbain. L habitat et la foret, Recherche urbaine, Pariz, 1970.
42. Ph. Dard i dr., op. cit.
312
43. Ibid., str. 174,206.
44. Claude Levi-Strauss, Tristes trvpiques, Plon, Pariz, 1955, str.
434-436.
45. Isto bi se moglo rei o fotografijama donesenim s putovanja,
koje se zamjenjuju za (i preobraavaju se u) legende o mjestu
polaska.
46. Termini iji se odnosi ne misle, nego postavljaju kao nuni,
mogu se nazvati simbolini. U vezi s tom definicijom simbo
lizma kao kognitivnog dispozitiva preko deficita misli, vidi
Dan Sperber, Le Symbolisme en general, Hermann, Pariz, 1974.
47. Francis Ponge, La Promenade dans nos serres , Gallimard,
Pariz, 1967.
48. Stanovnica Croix-Roussea u Lyonu (intervju Pierrea Mayola);
vidi, sv. 2; Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner.
49. Le Monde, 4. svibnja 1977.
50. Vidi gore, biljeka 48.
51. Vidi dvije analize u L'Interpretation des rgves (Tumaenju
snova) i Au-dela du principe de plaisir (S one strane naela
zadovoljstva). Isto tako Sami-Al, L Espace imaginaire, Seuil,
Pariz, 1974, str. 42-64.
52. J acques Lacan, Ecrits, Seuil, Pariz, 1966, str. 93-100.
53. Sigmund Freud, Inhibition, symptome et angoisse (Potiskiva
nje, simptom i tjeskoba), PUF, Pariz, 1968.
54. V. Kandinsky, Du spirituel dans I art, Denoel, Pariz, 1969, str.
57.
9. po glav lj e
1. John Lyons, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge,
1977, sv. 2: Locative Subjects, str. 475-481; Spatial Expres
sions, str. 690-703.
313
2. George A. Miller i Philip N. J ohnson-Laird, Language and Per
ception, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1976.
3. Vidi dolje, str. 185.
4. Albert E. Scheflen i Norman Ashcraft, Human Territories. How
we Behave in Space-Time, Englewood Cliffs (N. J.), Prentice
Hall, 1976.
5. E. A. ScheglofF, Notes on a Conversational Practice: Formula
ting Place u David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction,
Free Press, New York, 1972, str. 75-119.
6. Vidi, naprimjer, Tarturska kola, Travaux sur les systemes de
signes, ur. J. M. Lotman i B. A. Uspenskij, Bruxelles, Complexe,
i Pariz, 1976, PUF, str. 18-39,77-93, itd.; Jourij Lotman, La Struc
ture du texte artistique (Struktura umjetnikog teksta), Galli-
mard, Pariz, 1973, str. 309fF., itd.
7. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal-
limard, Tel, Pariz, 1976, str. 324-344.
8. Charlotte Linde i William Labov, Spatial Networks as a Site for
the Study of Language and Thought, Language, sv. 51,1975,
str. 924-939. O odnosu izmeu djelovanja i prostora, vidi tako
er Grupu 107 (M. Hammad i dr.), Semiotique de l espace, iz
vjee DGRST-a, Pariz, 1973, str. 28fiF.
9. Vidi, primjerice, Catherine Bidou i Francis Ho Tham Kouie, Le
Vecu des habitants dans leur logement a trovers soixante entre-
tiens libres , izvjee Cerebe, Pariz, 1974; Alain Medam i Jean-
-Fran^ois Augoyard, Situations d habitat et fagons d habiter,
Ecole speciale darchitecture, 1976; itd.
10. Vidi George H. T. Kimble, Geography in the Middle Ages,
Methuen, London, 1938; itd.
11. Roland Barthes, L Empire des signes, Skira, eneva, 1970, str.
47-51. (Carstvo znakova, Zagreb, 1989)
12. Kartu je objavio i analizirao Pierre J anet, L Evolution de la
memoire et la notion du temps, A. Chahine, Pariz, 1928, str.
314
284-287. Original je pohranjen u Cuauhtinchanu (Pueblo, Mek
siko).
13. Primjerice, Louis Marin, Utopiques: jeux d espace, Minuit,
Pariz, 1973: Le portrait de la ville dans ses utopiques, str.
257-290, o odnosu izmeu likova (diskurs-putanja) i zem
ljovida (sustav-tekst) u tri prikaza grada u 17. stoljeu - odno
su izmeu narativnog i geometrijskog.
14. Nav. u C. Bidou i F. Ho Tham Kouie, op. cit., str. 55.
15. Nav. ibid., str. 57,59.
16. Pierre Janet, L Evolution de la memoire, posebice predavanja
0 postupcima naracije i fabrikaciji, str. 249-294. A. Medam
1J.-F. Augoyard, op. cit., str. 90-95, odredili su tim jedinstvom
grau svog ispitivanja.
17. J. M. Lotman, u Tarturska kola, Travaux sur les systemes de
signes, str. 89.
18. Georges Dumezil, Idees romaines, Gallimard, Pariz, 1969, str.
61-78 o lus fetiale.
19. Ibid.
20. Ibid., str. 31-45.
21. G. Miller i Ph. N. J ohnson-Laird, op. cit., str. 57-66,385-390,
564, itd.
22. Christian Morgenstem, Der Lattenzaun , Gesammelte Werke,
R. Piper, Miinchen, 1965, str. 229.
23. Vidi Nicole Brunet, Unpont vers I Acculturation. lie de Noir-
moutiers, DEA etnologije, Universite de Paris VII, 1979.
24. Vidi Michel de Certeau, La Fable mystique XVIe-XVUe siecle,
sv. 1,2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987: pogl. 2, Le Jardin:
delires et delices de J erome Bosch, str. 71-106.
25. Vidi, Fran9oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de
Iartisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975, str. 104, i
315
str. 100-101,117, itd., u vezi s pokretnou tih ukoenih kipo
va.
26. J ules Michelet, La Sorciere, Calmann-Levy, s.d., str. 23-24.
27. Vidi, primjerice, u vezi s tom dvosmislenou, Emmanuel Le
Roy Ladurie,Le Camaval des Romans, Gallimard, Pariz, 1979.
28. Vidi, Paolo Fabbri, Considerations sur la proxemique, Lan-
gages, br. 10, lipanj 1968, str. 65-75. E. T. Hall. Proxemics:
The Study of Mans Spatial Relations, u I. Gladston (m.),Man s
Image in Medicine and Anthropology, International University
Press, New York, 1963, odreuje proksemiku kao the study of
how man unconsciously structures spaces - the distance be
tween men in the conduct of daily transactions, the organiza
tion of space in his houses and buildings, and ultimately the
lay out of his towns (prouavanje kako ljudi nesvjesno struk-
turiraju prostor - rastojanje izmeu ljudi u voenju dnevnih
razmjena, organizacija prostora u njihovim kuama i zgrada
ma te napokon idejno ijeenje njihovih gradova).
10. po glav lj e
1. Grundtvigov prijevod, Budstikke i Hoinorden (1864), 31.x 527,
nav. u Erica Simon, Reveil national et culturepopulaire en Scan-
dinavie. La genese de la Hojskole nordique 1844-1878, Kopen
hagen, 1960, str. 59.
2. E. Simon, op. cit., str. 54-59.
3. J acques Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1972, str. 41.
4. Karl Marx, Manuscripts de 1844, u Marx i Engels, Werke, ur.
Dietz, sv. 1, Berlin, 1961, str. 542-544.
5. Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard,
Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975.
6. Shakespeare, The Comedy of Errors, HI., 1,13.
316
7. Vidi Lucette Finas, La Crue, Gallimard, Pariz, 1972, predgovor,
u vezi s itanjem koje je upisivanje teksta na tijelo.
8. O toj pripovijesti, A. Macfarlane, The Origins of English Indi
vidualism,, Basil Blackwell, Oxford, 1978; i ve C. B. Macpher-
son, The Political Theory o f Possessive Individualism. Hobbes
to Locke, Oxford University Press, Oxford, 1964.
9. Vidi poglavito Charles Webster, The Great Instauration. Sci
ence, Medicine and Reform 1626-1660, Duckworth, London,
1975, str. 246-323.
10. Jean-Pierre Peter, Le corps du delit", Nouvelle Revue de psy-
chanalyse, br. 3, 1971, str. 71-108. Tri uzastopne figure tijela
koje razlikuje J.-P. Peter mogle bi se povezati s trima paradig
mama fizike ije su one inaice i primjene, naime fizikom oko
va (17. st.), fizikom djelovanja na daljinu (18. st.) i termodi
namikom (19. st.).
11. Ch. Webster, op. cit., Conclusions, str. 484-520.
12. U vezi s tom novom moi pisanja o povijesti, vidi Michel de
Certeau, L Ecriture de Thistoire, 3. izd., Galllimard, Bibli-
otheque des histoires, Pariz, 1984.
13. Vidi analize J eana Baudrillarda, LEchange symbolique et la
mort, Gallimard, Pariz 1976: Poredak simulakra, str. 75-95. i
Traverses, br. 10, pod naslovom Le Simulacre, veljaa 1978.
14. Tako oni opadaju rasporeeni na ledenom papiru u lijepoj knji
zi Andre Veltera i Marie-Jose Lamothe, Les Outils du corps,
snimio Jean Marquis, Hier et demain, Pariz, 1978. Ali oni su
zastupljeni i u tehnikim katalozima, primjerice, Chirurgie or-
thopedique, katalog Chevaliers Freres, Pariz, 5-7-Place de
lOdeon.
15. Pozivanje na Michela Foucaulta, Surveiller etpunir, Gallimard,
Pariz, 1975, ije analize upuuju na iroko polje koje valja popi
sati s one strane ak i panoptikih dispozitiva. (Nadzor i kazna,
Zagreb, 1994)
317
16. Durkheimova je namisao bila da se drutveni kod upisuje u
pojedinanu prirodu tako stoje obogaljuje. Pisanju bi tada pr
votni oblik bilo obogaljenje koje daje snagu amblema. Vidi
Emile Durkheim, Les formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968.
17. Vidi Pierre Legendre, L Amour du censeur. Essai sur l ordre
dogmatique, Seuil, Pariz, 1974.
18. Michel Carrouges, Les Machines celibataires, Arcanes, 1954
(i ponovljeno, ispravljeno i proireno izd. 1975); J ean Clair i
dr., Junggesellen Machinen. Les machines celibataires, Alfi-
eri, Venecija, 1975.
19. Die Traumdeutung, pogl. 7. o psychischen Apparat. Izraz the-
oretische Fiktion upuuje prije svega na fikciju prvobitna psi
hikog ureaja.
20. Vidi Katherine S. Dreier i Matta Echaurren, Duchamps Glass
La Mariee mise a nu par ses celibataires, meme. An analyti
cal reflexion, 1944, u Selected Publications IB. Monographs
and Brochure, Amo Press, New York, 1972.
21. Alfred Jarry, Les Jours et les Nuits, 1897, Gallimard, Pariz,
1981.
22. J ean-Claude Milner, L Amour de la langue, Seuil, Pariz, 1978,
str. 98-112.
23. Michel Sanouillet, u Marcel Duchamps, Duchamp du signe.
Ecrits, ur. M. Sanouillet, Flammarion, Pariz, 1975, str. 16.
24. Vidi J ean-Fran^ois Lyotard, Les Transformateurs Duchamp,
Galilee, Pariz, 1977, str. 33-40.
11. po glav lj e
1. Vox, pohvala glasu u zbirci pjesama nazvanih Ingenii familia,
koja obuhvaa Ingenium, Liber, Vox, Memoria, Oblivio, u Gabriel
Cossart, Orationes et Carmina, Cramoisy, Pariz, 1675, str. 234.
318
2. Daniel Defoe,Robinson Crusoe, Penguin, Harmondsworth, 1975,
str. 162.
3. U vezi s tim vidom mita, vidi Claude Rabant, Le mythea lavenir
(re)commence, Esprit, travanj 1971, str. 631-643.
4. Vidi gore, pogl. 10, str. 207-209.
5. Vidi Michel de Certeau, L 'Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 197ff.,o dvje
ma praksama jezika i o pisanju i usmenosti.
6. Michel de Certeau, Thorie et fiction, potom Le monde de la
voyelle, u Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue,
Gallimard, Bibliotheque des histoires, Gallimard, Pariz, 1975,
str. 82-98, 110-121.
7. Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique generale, ur. Tul-
lio de Mauro, Payot, Pariz, 1974, str. 30.
8. Ibid., bilj. T. de Maura, str. 420.
9. Ibid., str. 138-139. Vidi i Claudine Haroche i dr., La seman-
tique et la coupure saussurienne: langue, langage, discours,
gages br. 24,1971, str. 93-106.
10. Vidi D. Bertaux, Histoires de vies ou recits de pratiques?
Methodologies de l approche biographique en sociologie, iz
vjee Cordes, Pariz, 1976.
11. Louis Hjelmslev, Prolegomenes a une theorie du langage, Mi-
nuit, Pariz, 1968, str. 139-142. (Prolegomena teoriji jezika,
Zagreb, 1980)
12. Marguerite Duras, Nathalie Granger, Gallimard, Pariz, 1973:
uvod u La femme du Gange, str. 105; i intervju Benoita Jac-
quota s njom u Art Press, listopad 1973.
13. Pierre J akez Helias, Le Cheval d orgueil, Plon, Pariz, 1975, str.
27. i 41.
14. Ibid., str. 54.
15. Ibid., str. 55.
319
16. Ibid., str. 69-75.
12. po glav lj e
1. Alvin Toffler, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965,
str. 33-52. prema anketama Emanuela Dembyja.
2. Pratiques Culturellles des Frangais, Dravni sekretarijat za kul
turu, Sluba studija i istraivanja, Pariz, 1974, sv. 2.
3. Prema ispitivanju Louis-Harris (rujan-listopad 1978), u posljed
njih dvadeset godina broj se francuskih itatelja navodno pove
ao za 17 posto: postotak velikih itaa je isti (22 posto), ali
srednjih ih slabih se poveao. Vidi J anick Jossin, u L Express,
11. studenoga 1978.
4. J ean Ehrard, L 'Idee de nature en France pendant la premiere
moitie duXVUle siecle, Sepven, Pariz, 1963: Naisssance dun
mythe: LEducation, str. 753-767.
5. Francois Furet i J acques Ozouf, Lire et ecrire, L alphabetisation
des Frangais de Calvin a Jules Ferry, Minuit, Pariz, 1977, sv. 1,
str. 349-369, i lire seulement, str. 199-228.
6. Vidi, primjerice, J acques Mehler i G. Noizet, Textes pour une
psycholinguistique, Mouton, Den Haag, 1974; i J ean Hebrard,
Ecole et alphabetisation au XIXe siecle, na simpoziju Lire et
ecrire, MSH, Pariz, lipanj 1979.
7. F. Furet i J. Ozouf, op. cit., str. 213.
8. M. Charles, Rhetorique de la lecture, Seuil, Pariz, 1977, str. 83.
9. J orge Luis Borges, nav. u Gerard Genette, Figures, Seuil, Pariz,
1966, str. 123.
10. M. Charles, op. cit., 61.
11. Zna se da je itatelj u srednjem vijeku obiljeavalo naslov
uitelja.
12. Vidi nadasve, Alain Bentolila (ur.), Recherches actuelles sur
l enseignement de la lecture, Retz, Pariz, 1976; J ean Foucam-
320
bert i J. Andre, La Maniere d etre lecteur, Apprentissage et
enseignement de la lecture de la matemelle au CM2, Sermap,
OCDL, Pariz, 1976; Laurence Lentin, Duparler au lire. Inter
action entre l adulte et Ienfant, ESF, Pariz, 1977; itd. Valja tu
jo pridodati barem dio goleme literature made in USA:
Jeanne Stemlicht Chall, Learning to Read: the Great Debate...
1910-1965. McGraw-Hill, New York, 1967; Dolores Durkin,
Teaching Them to Read, Allyn&Bacon, Boston, 1970; Eleanor
J ack Gibson i Harry Levin, The Psychology of Reading, MTT,
Cambridge (Mass.), 1975: Milfred Robeck i J ohn A.R. Wil
son, Psychology od Reading: Foundations of Instruction, J ohn
Willey, New York, 1973; Lester and Muriel Tamopol (ur.), Rea
ding Disabilities. An International Perspective, University Park
Press, Baltimore, 1976. itd. uz tri znaajna asopisa: Journal
of Reading, od 1957, (Purdue University, Dept, of English),
The Reading Teacher, od 1953, (Chicago International Read
ing Association) i Reading Research Quarterly od 1965. (In
ternational Reading Association, Newark, Del.).
13. Vidi bibliografiju F. Fureta i J. Ozoufa, op. cit., sv. 2, str. 358-
372. Tome se moe pridodati, Mitford McLeod Mathews,
Teaching to Read, Historically Considered, University of Chi
cago Press, Chicago, 1966. Djela J acka Goodya (Literacy in a
Traditional Society, Cambridge University Press, Cambridge,
1968; La Raison graphique, Minuit, Pariz, 1979; itd.), otvara
ju brojne mogunosti etno-historijske ralambe.
14. Osim statistikih anketa, vidi J. Charpentreau i dr., Le Livre et
la lecture en France, Ed. ouvrieres, Pariz, 1968.
15. Roland Barthes, dakako: Le Plaisirdu texte, Seuil, Pariz, 1973;
i Sur la lecture,LeFrangais aujourdhui br. 32, sijeanj 1976,
str. 11-18. Dodajte tome, donekle nasumino, Tony Duvert, La
lecture introuvable, Minuit, br. 1, studeni 1972, str. 2-21; Oc
tave Mannoni, Clefs pour I imaginaire, Seuil, Pariz, 1969, str.
202-217 u vezi s potrebom za interpretacijom; Michel Mou-
321
genot, Lecture/ecriture, Le Frangais d aujoutdhui br. 30,
svibanj 1977; Victor N. Smirnoff, LOeuvre lue, La Nou-
velle Revue de psychanalyse, br 1, 1970, str. 49-57; Tzvetan
Todorov, Poetique de la prose, Seuil, Pariz, 1971, zajedno s
comment lire, str. 24 I ff; Jean Verrier, La ficelle, Poetique
br. 30, travanj 1977; Litterature, br. 7. pod naslovom Le dis
cours de I 'ecole sur les textes, listopad 1972; Esprit, dva broja
pod s nazivom Lecture I i Lecture II, sijeanj 1976; itd.
16. Vidi, primjerice, propozicije M. Charlesa, op. cit.
17. Descartes, Principes, IV, l. 205.
18. Pierre Kuentz, Le tete a texte, Esprit, prosinac 1974, str. 946-
962; Lenvers du texte, Litterature br. 7, listopad 1972.
19. Dokumenti, naalost prerijetki, objelodanjuju samostalnost
putanja, tumaenja i uvjerenja katolikih itatelja Biblije. Vidi
u vezi s njegovim ocem ratarom Retif de la Bretonne,La vie
de mon pere (1778), Gamier, Pariz, 1970, str. 29,131-132, itd.
20. Guy Rosolato, Essais sur lesymbolique, Gallimard, Pariz, 1969,
str. 288.
21. Tereza Avilska smatrala je itanje molitvom, otkriem drugoga
prostora ili izraavanjem elje. Tisue drugih duhovnih stvara
laca misle isto, a i dijete to zna.
22. Marguerite Duras, Le Camion, Minuit, Pariz, 1977; Entretien
a Michele Porte, nav. u Sorcieres br. 11, sijeanj 1978, str. 47.
23. J acques Sojcher, Le professeur de philosophic, u Revue de
l universite de Bruxelles, br. 3-4,1976, str. 428-429.
24. R. Barthes, Le Plaisir du texte, str. 58.
25. Claude Levi-Strauss, La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962,
str. 3-47. U kunoj radinosti itatelja, prenamijenjeni elementi,
svi izvueni iz slubenog i preuzetog korpusa, mogu navesti
na vjerovanje da u itanju nema niega novoga.
26. Vidi posebno, Hans Ulrich Gumbrecht, Die dramenschlies-
sende Sprachhandlung im Aristotelischen Theater und ihre
322
Problematisienmg bei Marivaux i Karlheinz Stierle, Das Lie-
bensgestandnis in Racines Phedre und das Verhaltnis von
(Sprach)-Handlung und Tat, oba teksta u Poetica (Bochum),
1976.
27. Geoige Perec, Lire: esquisse sociophysiologique, Esprit, si
jeanj 1976, str. 9-20 govori o tome izvanredno.
28. Ipak se zna da miii napetosti i stezai glasnica i glotusa osta
ju aktivni za vrijeme itanja.
29. Vidi Frangois Richaudeau, La Lisibilite, CEPL, Pariz, 1969;
Georges Remond, Apprendre la lecture silencieuse a lecole
primaire, u A. Bentolila (ur.), Recherches actuelles, str. 147-
161.
30. R. Barthes, Sur la lecture, str. 15-16.
13. po glav lj e
1. J oige Luis Boiges i Adolfo Bioy Casares, Chmniques de Bustos
Domecq, Denoel, Pariz, 1970, za pogl. Esse est percipi, str.
139-144.
2. Vidi primjedbe W.V.Quinea i J. S. Ulliana, The Web of Belief
Random House, New York, 1970, str. 4-6.
3. Vidi u vezi s time J aakko Hintikka, Knowledge and Belief An
Introduction to the Logic of the Two Notions Cornell University
Press, Ithaca (N. Y.), 1969; Rodney Needham, Belief Language
and Experience, Basil Blackwell, Oxford, 1972; Ernest Gellner,
Legitimation of Belief Cambridge University Press, Cambridge,
1974; J ohnM. Vickers, Beliefand Probability, Reidel, Dordrecht,
1976; Langages br. 43, tekst naslovljen Modalites, rujan 1976;
itd.
4. Vidi, naprimjer, R. S. Peters i Peter Winch, Authority, u An
thony Quinton (ur.), Political Philosophy, Oxford University
Press, Oxford, 1973, str. 83-111.
323
5. Pierce Legendre, L Amour du censeur. Essai sur I ordre dogma-
tique, Seuil, Pariz, 1974, str. 28.
6. Vidi, primjerice, Dale Carnegie, Public Speaking and Influen
cing Men in Business, Association Press, New York, 1931; i na
dasve Martin Fishbein i Icek Ajzen, Belief, Attitude, Intention
and Behavior, Addison-Wesley, Reading (Mass.), 1975.
7. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
(Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) itd.
8. Kamata Satoshi, Toyota, l usine du desespoir, Ed. ouvrieres, Pariz
1976; jo paleotehniki sustav u kojemu se tei nadziranju
svih djelatnosti, a ne jo njihovu povezivanju preko vrijednosti u
tenji da se proizvedu vjernici. Vidi, Miklos Haraszti, Salaire
aux pieces, Seuil, Pariz, 1976.
9. U lokalnoj upravi i posebno u urbanom podsustavu, Pierce Gremi-
on ustanovljuje takoer da mehanizmi legitimacije vie ne po
stoje: vidi njegovo djeloLePouvoirperipherique. Bureaucrates
et notables dans lesysteme politiquefrangais, Seuil, Pariz ,1976,
str. 416ff.
10. Michel de Certeau, La Culture au pluriel, 2. izd., Christian
Bourgeois, Pariz, 1980: Les revolutions du croyable, str. 15-
32. U logikoj perspektivi, upravo tim premjetanjima vjero
vanja (Belief) od iskaza u iskaz Quine i Ullian (op. cit., str. 8-
9) posveuju svoje prve analize.
11. Analizi putovanja koja vode mit od plemena do plemena i malo
ga pomalo gase u legendarnoj tradiciji, romanesknoj razradi
ili politikoj ideologiji (vidi Claude-Levi Strauss, Anthropolo-
gie structurale deux, Plon, Pariz, 1973:Kako umiru mitovi,
str. 301 -315), valja dakle dodati onu o tim laganim opadanjima
preko kojih se vjerovanje povlai iz mita.
12. Vidi Georges Duby, Guerriers et Paysans, Gallimard, Pariz,
1976, str. 184ff.
324
13. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de l histoire, 3. izd., Galli-
maid, Pariz, 1984: La formalit des pratiques. Du systeme
religieux a lethique desLumieres (XVIIe -XVIIIe siecle), str.
152-212.
14. Jean-J acques Rousseau, Le Contrat social, IV, 8.
15. Vidi Robert N. Bellah, Beyond Belief. Essays on Religion in a
Post-Traditional World, Harper&Row, New York, 1970, str.
168-189, u vezi s civilnom religijom u SAD-u.
16. Maurice Agulhon je to potvrdio analizirajui otpornost jedne
forme mediteranske drutvenosti usprkos raznolikosti njezi
nih sadraja, naizmjence nabonjaka (16.-17. st.), slobodnih
zidara (18. st.) i socijalista (19. st.) u Penitents et Franc-magons
de Tancienne Provence, PUF, Pariz, 1968.
17. Prigovor koji se moe iznijeti istananim analizama Yvona
Bourdeta, pretjerano usredotoenim na psihologiju ili etiku
borbenosti, izdvojen je lik povijesnoga mjesta na kojemu se
ona stvara: Qu est-ce qui fait courir les militants? Stock, Pa
riz, 1976.
18. Daniel Mothe, Le Metier de militant, Seuil, Pariz, 1973., navo
di daje borac pesimist glede sadanjosti i optimist u odnosu na
budunost.
19. Vidi posebno brojne studije Henria Desrochea.
20. Znaiti u smislu Heraklitova fragmenta: Proroite koje je u
Delfima ne govori, ne prikriva, ono znai. (Diels, fragm. 93)
21. Vidi Erwin Panofsky, La Perspective comme forme symboli-
que, Minuit, Pariz, 1975, E. H. Gombrich, LArt et TIllusion,
Gallimard, Pariz, 1971, str. 255-360; Robert Klein, La Forme
et Tintelligible, ibid., 1970.
22. U vezi sa simulakrom, vidi J ean Baudrillard, L Echange sym-
bolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976; Lordre des simu-
lacres , str. 75-128; i od istog autora, La precession des simu-
lacres, Traverses br. 10,1978, str. 3-37.
325
23. Vidi Octave Mannoni, Clefs pour I imaginaire, Seuil, Pariz,
1969: J e sais bien mais quand meme, str. 9-33. (o vjerova
nju).
24. Michel de Certeau, Histoire et psychanalyse entre science et
fiction, Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. IV, LHistoire, sci
ence et fiction.
14. po glav lj e
1. Maurice Berger i Frangoise Hortala, Mourir a I hopital, Centu
rion, Pariz, 1974, str. 155.
2. Vidi Michel de Certeau, L'Absent de l histoire, Mame, Pariz,
1973.
3. Vidi Guy Le Gaufey, La douleur melancolique, la mort impos
sible et le reel, Lettres de I Ecole freudienne, br. 13, prosinac
1974, str. 38-49.
4. Vidi Serge Leclaire, Demasquer le reel, Seuil, Pariz, 1971:
J erome ou la mort dans la vie obsede, str. 121-146.
5. J ames J oyce, Giacomo Joyce, Gallimard, Pariz, 1973, str. 16.
6.0 topolokoj strukturi dvoje na istome mjestu, strukturi raslo-
jenog subjekta, vidi Michel de Certeau, L Ecriture de Vhistoire,
3. izd., Gallimard, Bibliotheque de lhistoire, Pariz, 1970, str.
337-352.
7. Frangois J acob, La Logique du vivant, Gallimard, Pariz, 1970,
str. 331-332.
8. Robert J ay Lifton, Death in Life. Survivors o f Hiroshima, New
York, 1968, nav. u A. Alvarez, Le Dieu sauvage. Essai sur la
suicide, Mercure de France, Pariz, 1972, str. 281.
326
Neo dreen o s ti
1. Michel Seires, Hermes U. L Interference, Minuit, Pariz, 1972.,
str. 12-13.
2. Manuel J anco i Daniel Fuijot, Informatique et capitalisme,
Maspero, Pariz, 1972, str. 117-127.
3. Gerald Holton, Thematic Origins of Scientific Thought. Kepler
to Einstein, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974,
nadasve 91-161, o imaginarnim pretpostavkama znanosti i su
kladnosti koja artikulira neku logiku strogost nad imaginar
nim strukturama. Vidi takoer, u vezi s ulogom metafore u znan
stvenoj prosudbi, Mary Hesse, The Structure of Scientific Infe
rence, Macmillan, London, 1974, prvo i posljednje poglavlje.
4. Naprimjer, u vezi s efektivnim prijelazima koji vode projektu ili
odluci, trebalo bi mnogo (pounih) pria nalik onima, naalost
saetima, koje je Lucien Sfez iznio u aneksu Critique de la
decision, Armand Colin, Pariz, 1973, str. 353-356. Ali moe li
se to priznati?
5. Skmavljenju (koje isputa svretak iskaza i izdaje vie
nego to otkriva), Benveniste suprotstavlja eufemiju (ime lule
umjesto Bojeg imena) koja aludira na jezinu profanaciju,
ali ju ne ostvaruje (Problemes de lingustique generale, sv. 2,
Gallimard, Pariz, 1974, str. 245-257) Dobrodoao koncept.
6. Vidi grafit Emesta Berringera u New Yorku.
7. Vidi Michel de Certeau, L Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 312-358.
8. Termini koje rabi J ean-Claude Perrot u svojoj izvanrednoj stu
diji {Genese dune ville modeme. Caen auXUIe siecle\ Mou-
ton, Pariz, 1975, str. 54-98.) da oznai odnos teorija o razvoju
grada prema stvarnome razvoju.
9. Vidi Harald Weinrich, Le Temps, Seuil, Pariz, 1973, str. 225-
258.
327
Kazalo
Kazalo se odnosi na tekst Michel de Certeaua, ukljuivi i biljeke,
i odnosi se u isto vrijeme na imena autora, anonimna i kolektivna
djela i jedino precizno pozivanje na Pismo. Djela bez imena auto
ra, razvrstana su prema prvoj rijei naslova, ne raunajui lan.
Pozivanja na biljeke na istoj stranici navedena su prema redu po
javljivanja, a taj se red moe razlikovati od brojanog nizanja u
sluajevima kad se biljeke odnose na razliita poglavlja.
Aame, Antti
71,296b
Ader, A.
297b
Agulhon, Maurice
325b
Ajzen, Icek
324b
Ackerman, Chantal
219
Alexander, Ch.
310b
Alvarez, A.
326b
Andre, J.
321b
Andreas-Salome, Lou 292b
Apollon, Willy
295b
Aristotel
91,151,174,
29 l b, 30 l b, 309h
Ashcraft, Norman
182,314b
Augoyard, J ean-Fran9ois
165,166,31 lb,
315b
Austin, J ohn Langshaw
63,70,294b
328
Bach, J ohann-Sebastian
134
Bachelard, Gaston
112
Bacon, Francis
124
Baldassari, Anne 312b
Barel, Yves
292b
Bar-Hillel,
85,300b
Barthes, Roland
42,244,245,
248,250,29 l b,
314b, 320b, 32 lb,
322b, 323b
Bataille, Georges 277
Baudelot, Christian 302b
Baudrillard, Jean 291b, 317b, 325b
Bauman, Richard 308b
Beck, L. W. 306b
Beckmann, J ean 124
Beethoven, Ludwig van 141
Bellah, Robert Neelly 325b
Bellay, J oachim du 312b
Bellugi, U. 31 l b
Belmont, Nicole
29T
Bentham, Jeremy
309b, 310b
Bentolila, Alain
320b, 323b
Benton, Ted
294b
Benveniste, Emile
168,288b, 300b,
310b, 311b, 312b,
327b
Berger, Maurice
326b
Bernstein, Richard J.
36,290b
Berringer, Ernest
327b
Bertaux, D.
319b
Bidet, J acques
302b
Bidou, Catherine
314b, 315b
Bioy Casares, Adolfo
323b
329
Black, Max 310b
Boissevain, J eremy 36,289b
Bolleme, Genevieve 289b, 308b
Borges, J oige Luis 243,256,320b,
323b
Bosch, Hieronymus 196,315b
Boudon, Raymond 302b
Bourdet, Yvon 325b
Bourdieu, Pierre 36,99,101,106-
118,119,120-
121,136,138,
289b, 290b, 296b,
298b, 302b, 303b,
304b, 306b, 3lOb,
31 l b, 312b
Bouveresse, J acques 293b, 295b
Bremond, Claude 298b
Brunet, Nicole 315b
Biilow, Karl von 90,300b
Cabral, Tome 295b
Cambiano, Giuseppe 305b
Campbell, Norman 112
Carnegie, Dale 324b
Carrouges, Michel 318b
Castelli-Gattinara, Enrico 292b
Caton, Charles E. 294b
Chall, J ean Stemlicht 321b
Chamboredon, J ean-Claude 303b
Chapel, V. C. 294b
Chaplin, Charlie 163
Charles, Michel 243,320b, 322b
Charpentreau, J. 32 l b
330
Charaud, A.
295
Choay, Fran9oise
309b
Chomsky, Noam
37
Cirese, Albert Mario 296b
Clair, J ean 299b, 318b
Clausewitz, Karl von 90,300b, 301b
Comolli, Jean-Louis 68,295b
Comte, Auguste 128
Condillac, Etienne Bonnot de 209
Corax 41,91, 301b
Cossart, Gabriel 226,228,318b
Cresswell, M. J. 36,290h
Cuttings, J. E. 31 l b
Danto, Arthur C. 36,290h
Dard, Ph.
312b
David
305b
Debord, Guy
291b
Defoe, Daniel
206,224, 227,
319b
Delahaye Y.
300b
Delbos, Victor
306b
Deleuze, Gilles
235,302b
Deligny, Fernand
39, 86,290b,
300b
De Mauro, Tullio
319b
Demby, Emanuel
320b
Derrida, J acques
203,303b, 311b,
312b,316b
Desaudray
128
Desbons, F.
312b
Descartes, Rene
244,309b, 322b
Desroche, Henri
325b
331
Desrosieres, Alain
290b
Detienne, Marcel
36,99,106,140-
142,151,289b,
290b, 29 l b, 296b,
301b, 308b
Diderot, Denis
124, 125,127,
131
Dreier, Katherine S.
222, 318b
Dubois, J ean
29 l b, 301b, 312b
Duby, Georges
324b
Duchamp, Marcel
222,223,224,
255,299b, 318b
Ducrot, Oswald
36,289b, 296b
Duhem, Pierre(-Maurice-Marie) 112
Dumezil, Geoiges
191,315b
Dundes, Alan 297b
Durand, J acques 292b
Duras, Marguerite 219,228,235,
247,319b, 322b
Diirer, Albrecht 178
Durkheim, Emile 35,122, 126,
127, 288b, 305b,
306b, 318b
Durkin, Dolores 321b
Duvert, Tony 321b
Echaurren, Matta 318b
Ehrard, J ean 320b
Enciklopedija 124,127,232,
288b,305b
Engels, Friedrich 316b
Erazmo, Desiderius (Roterdamski) 158
Establet, Roger 302b
332
Fabbri, Paolo 316b
Ferrier, Marie 289b
Fickei; J ulius von 293
Finas, Lucette 317
Fishbein, Martin 324b
Fishman, J oshua A. 36,289**
Fontanier, Pierre 311b
Fontenelle, Bernard Le Bovier 126,305b
Foucambert, Jean 320b
Foucault, Michel 34,35,99,101-
106,116,119,
120-122,136,
138,140,160,
288b, 302b, 309b,
310b, 317b, 324b
Freud, Sigmund 46,52-55, 76,
90,92,102,107,
122,131,133,
138,152,168,
175,222,231,
234, 272, 282,
292b, 301b, 305b,
306b, 307b, 312b,
313b
Frontisi-Ducroix, Franfoise 151, 309b, 315b
Furet, Francois 241,320b, 321b
Fuijot, Daniel 327b
Gadamer, Hans-Georg 134
Garfinkel, H. 36,291b
Garve, Christian 135
Gellnei; Ernest 323b
Genet, Jean 169,247
333
Genette, Gerard 320b
Geng, J. - M. 303b
Gentz, Friedrich 135, 307b
Giard, Luce 289b, 291b, 293b,
313b
Gibson, Eleanor J ack 321b
Girard, Augustin 125
Girault, Roger J. 297b
Gladston, I. 316b
Glucksman, Andre 310b
Godelier, Maurice 298b
Goflman, Erving 36,289b
Gombrowicz, Witold 46,292b
Gombrich, Ernst H. 325b
Goodman, Nelson 300b
Goody, J ack 141,308b, 321b
Greimas, Algirdas J ulien 70,75,297b,
31 l b
Gremion, Pierre 324b
Grundtvig, N. S. F. 201,316b
Guillerme, J acques 305b, 306b
Gumbrecht, Hans Ulrich 322b
Guthrie W.K.C. 291b,301b
Guyer, Paul 307b
Haacker, S. 290b
Hadewijch iz Anversa 227
Halbwachs, Maurice 308b
Hall, E. T. 316b
Hammad, M. 314b
Haraszti, Miklos 299b, 324b
Haroche, Claudine 319b
Hebrard, J ean 320b
334
Hegel, Geoig Wilhelm Friedrich 177,210,221
Heidegger, Martin 172
Heinrich, Dieter 307b
Heinrichs, J iirgen 306b
Helias, Piene Jakez 236,319b
Heraklit 325b
Hesse, Mary 327b
Hintikka, J aakko 257,323b
Hirschman, Albert O. 304b
Hissard, M.-J. i J .-R. 299b
Hjemslev, Louis 231,233,319b
Hobbes, Thomas 135,158,256,
317b
Holton, Gerald 327b
Hortala, Frangoise 326b
Ho Tham Kouie, Francis 314b, 315b
Huet, A. 299b
Hughes, G. E. 36,290b
Hugo, Victor 178
Hume, David 257
J acob, Francois 277,326b
Jacquot, Benoit 319b
Jakobson, Roman 164, 298b, 310b
Janco, Manuel 327b
Janet, Pierre 181,190,314b
Janick, Allan 293b294b
Jarry, Alfred 221, 223,224,
318b
Jaulin, Robert 297b
Jauss, Hans Robert 244
Johnson-Laird, Philip N. 182, 193, 314b}
315b
335
Jossin, J anick 320b
J oubert, Michel 312b
Jouflret, Louis-Fran9ois 305b
J oyce, J ames 274,326b
J ulia, Dominique 288b, 299b
Kafka, Franz 214, 222
Kandinsky, Vasilij 176,313b
Kant, Immanuel 35,119,132-
135,137,139,
140,210,305b,
306b, 307b, 308b
Kavanagh, J. 31 l b
Khawam, R. K. 291b, 297b
Kimble, George H. T. 314b
Klein, Robert 292b, 325b
Klibansky, Raymond 300b
Klima, E. S. 31 lb
Knjiga lukavstava 42,73
Knjiga mijena 73,301b
Knjiga u svakodnevnom ivotu 289b, 305b
Kuentz, Pierre 322b
Kulturna praksa Famcuza 299b, 320b
Labov, William 36,182,185,
186,289b, 314b
Lacan, J acques 223,272,277,
313b
Lamothe, Marie- J ose 317b
Laumann, Edward O. 36,289b
Lavedan, Henri 309b
Lavoisier, Antoine-Laurent 128
336
Leclaire, Seige 326b
Lefebvre, Henri 288b
Le Gaufey, Guy 326b
Legendre, Pierre 104,302b, 318b,
324b
Lemaire, Paul 31 lb
Lentin, Laurence 321b
Le Roy Ladurie, Emmanuel 316b
Levin, Harry 32 l b
Levi-Strauss, Claude 71,75,77,249,
297b, 302b, 313b,
322b, 324b
Lewis, David K. 36,289**
Lifton, Robert Jay 326b
Linde, Charlotte 185,186,314b
Lipietz, A. 292b
Loos, Adolf 63,294b
Lotman, Jurij M. 182,314b, 315b
Loux, Fran9oise 296b
Lugassy,F. 312b
Lukacs, Geoig 279
Lyons, J ohn 182,313b
Lyotard, Jean-Fran^ois 235,238,318b
Macfarlane, A. (Oxford) 317b
Machiavelli, Niccolo 300b
Macpherson, C. B. 317b
Malaparte, Curzio 170
Malcolm, Norman 294b
Malinowski, Bronislaw (Kasper) 164
Mallarme, Stephane 278
Mannoni, Octave 321b, 326b
Manser, Tony 294b
337
Marin, Louis
298b,302b,309b,
315b
Marx, Carl
122,138,206
293b, 305b, 316b
Massote, Fernando Silveira
295b
Mateme, Yves
299b
Mathews, Mitford McLeod
321b
Mauss, Marcel
36,79,117,
289b, 299b, 304b
Mayol, Pierre
289b, 29 l b, 293b,
313b
Medam, Alain
165,309b, 31 lb,
314b, 315b
Mehler, J acques
320b
Meletinskij, Eleazar V.
296b
Mendelssohn, Moses 135
Meriaux, Louis 299b
Merleau-Ponty, Maurice 61,184,309b,
314b
Michelet, J ules 53,197,201,
232,234,316b
Miller, George A. 182,193, 307b,
314b, 315b
Milner, J ean-Claude 318b
Modiano, Patrick 312b
Monast, J. - E. 299b
Montague, Richard 300"
Moore, G(eorge) E(dward)
63
Mordillat, Gerard 291b
Morgenstem, Christian
194,315b
Morgenstem, Oskar
300b
Moscovici, Serge
104,302b
Moth, Daniel
325b
338
Mougenot, Michel
Musil, Robert
321b
46,63,292b,
295b
Needham, Rodney
323b
Neumann, J ohn von
300b
Newman, J ohn Henry
134
Nietzsche, Friedrich
140, 277
Nisard, Charels
307b
Noizet, G.
320b
Ohana, Maurice 236
Olbrechts-Tyteca, L. 291b, 301b
Ostrowetsky, Sylvie 165,31 l b
Ozouf, J acques 241,320b, :
Panofsky, Erwin 304b, 32515
Parkinson, G. H. R. 300b
Parret, Hermann
290b, 311b
Pascal, Blaise
145
Passeron, J ean-Claude
303b
Paulme, Denise
298b
Peirce, Charles Sanders
300b
Perec, Georges
323b
Perelman, Ch.
29 l b, 301b
Perrot, J ean-Claude
327b
Peter, J ean-Pierre
317b
Peters, R. S.
323b
Philibert, Nicolas
291b
Philonenko, A.
306b, 307b
Pickering, W. S. F.
305b
339
Pinto, Louis 302b
Platon 124, 301b,305b
Poe, Edgar Allan 73
Poliakov, Leon 255
Ponge, Francis 313b
Praka kola 70
Price, H. H. 257
Prior, A. N. 36,290b
Propp, Vladimir 71,75,296b,
298b
Proust, Marcel 42,244,248
Ptolomej 188
Quine,Willard Van Orman 257,300b, 323b,
324b
Quinton, Antony 323b
Rabant, Claude 319b
Raddatz, Fritz 305b
Regnier, Andre 75, 297b
Rehbeig, August Wilhelm 135, 307b
Reichenbach, Hans 300b
Remond, Georges 323b
Rescher, N. 36
Retif de la Bretonne 322b
Revel, J acques 288b, 295b, 299h
Richard, Ph. 296b
Richaudeau, Francois 323b
Ricoeur, Paul 290b
Riffaterre, Michael 244
Rilke, Reiner Maria 167
Robeck, Milfred 32 l b
340
Rodinson, Maxime 301b
Rosolato, Guy 322b
Rossi-Landi, F. 294b
Rousseau, Jean-Jacques 207,261,325b
Roussel, Raymond 221,224,299b
Russell, Bertrand 300b
Ryle, Gilbert 85,300b
Sacks, Harvey 36,291b
Sade, Marquis de 277
Sami-Al 313b
Sanouillet, Michel 318b
Satoshi, Kamata 324b
Saussure, Ferdinand de 231,319b
Scheflen, Albert E. 182,314b
ScheglofF, Emanuel A. 36,182,29l b,
314b
Schleiermacher, Friedrich (Ernst Daniel) 134
Schreber, Daniel Paul 72,157,29&,
309b
Searle, J ohn 310b
Sebestik, J an 305b, 306h
Serres, Michel 327b
Sfez, Lucien 327b
Shakespeare, William 211,3161*
Sherzer, Joel 308b
Simon, Erica 316b
Smirnoff, Victor N. 322b
Sojcher, Jacques 290b, 322b
Soucy, Claude 310b
Sperber, Dan 313b
Stendhal (Henri Beyle) 42,248
Stierle, Karlheinz 323b
341
Sudnow, David 289b, 308b, 314b
Sumpf, J. 31 l b
SunTzu 41,73, 291b,
297b
Swedenborg, Emanuel 128
Tamopol, Lester i Muriel 32 l b
Tartuska kola 182,314b, 315b
Tereza iz Aville 322b
Thom, Rene 281
Thompson, Stith 296b
Tiffeneau, Dorian 290b
Tizija 30 l b
Todorov, Tzvetan 296b, 31 l b, 322b
Toffler, Alvin 238,299b, 320b
Toulmin, Stephen 291b, 293b, 294b,
301b
Trogodinji mudrac 135,307b
Ullian, J. S. 323b,324b
Urquhart, J. 36
Uspenskij, Boris 182,314b
Velter, Andre 317b
Verdi, Giuseppe 235
Vemant, J ean-Pierre 99,106,142,
151,289b, 290b,
29 l b, 296b, 297b,
30 l b, 308b
Veme, J ules 178,179,299b
Verrier, J ean 322b
342
Vian, Boris 272
Vickers, J ohn M. 323b
Vileneuve, H. de 306b
Vergilije 161
Virville, M. de 296b
Vogt, W. Paul 303b
Wamock, Geoffrey J ames 294b
Webster, Charles 317b
Weinrich, Harald 327b
White, Alan R. 36,290b,311b
Wilde, Oscar 232
Wilson, Cook 63
Wilson, J ohn A. R. 321b
Winch, Peter 294b, 323b
Wittgenstein, Ludwig (J osef J ohann) 59-65, 66,138
257,293b, 294b,
300b
Witktower, Rudolf 309b
Wolff, Christian 124,128, 306**
Wright, Geoig H. von 36,290**
Yates, Frances A. 309b, 3106
Za povijest statistike 290b
Zeeman, I. R. 290b
Zempleni, A. 297b
Zloporaba znanja 293b
Zola, Emile 224
343
B I B L I O T E K A P O L I L O C
VUdiMiR Bili
BAHTIN I DRUCI
zboRNik
U knjizi su izabrani radovi devetero teoretiarki i teo
retiara nastali u rasponu izmeu 1975. i 1990. godine, a
posveeni ruskom estetiaru i filozofu jezika Mihailu
Bahtinu (1895-1975). U njima se razrauju i problema
tiziraju svi kljuni aspekti Bahtinove koncepcije, prije
svega time to se dovode u odnos s argumentacijom mis
lilaca kao to su Nietzsche, De Saussure, Vygotski, Witt
genstein, Heidegger, Derrida, Lacan, Foucault, Barthes,
De Man, Vattimo i dr.
P e t e r SLo t e r c Iijk
DOI NA SVIJET - DOSPJETI U JEZIK
fRANkfuRTskA pREdAVANjA
Zbirka tijesno povezanih, stilski prepoznadjivih i misao
no iznimno nadahnutih predavanja njemakog filozofa-
-esejista na temu poetike poinjanja. U njoj se prepleu,
saimlju i zaotravaju opsesivne ideje poznate naoj pub
lici iz njegovih ve prevedenih djela. Kao partneri u gdje
kad duhovito, gdjekad nepotedno uprizorenom dijalogu
figuriraju ravnopravno filozofi i knjievnici. Naizgled
neobvezno razigrana, ali misaono duboko utemeljena
knjiga.
SIh o s Ih a n a Fe I ma n
SKANDAL TIJELA U COVORU
D o n Ju a n s A u s t In o m ili z a v o e n j e n a dvA jEzilov
Prva u nas prevedena knjiga istaknute amerike teo-
retiarke dekonstrukcijsko-psihoanalitikog profila.
Njezina je studija svojevrsna glosa uz glasovitu polemiku
francuskog poststrukturalistikog filozofa J acquesa Derri-
daa s teorijom govornog ina utjelovljenom u engleskom
analitikom filozofu J ohnu Austinu. Na prepletu tih dviju
sukobljenih koncepcija, u koji jo uvlai nit lakanovske
psihoanalize, autorica istrauje mogunosti obnovljenog
zasnivanja materijalizma. Rije je o teorijskoj interven
ciji velikoga meunarodnog odjeka.
MANfREd FRAISlk
ISKAZIVO I NEISKAZIVO
ESEji O NAjlNOVijOj fRANCUSkoj klERMENEUTiCi i TEORiji TEksTA
Prva u nas prevedena knjiga istaknutoga njemakog filo
zofa srednjeg narataja. Rije je o radovima posveenim
Sartreu, Lacanu, Derridau, Foucaultu i Lyotardu, kojih
se ideje razmatraju u svjedu revidiranog itanja njemake
romantiarske filozofije, prije svega Schleiermachera, ali
takoer u svjetlu analitike filozofije, kao i iz perspektive
suvremenih kretanja u njemakoj socijalno-teorijskoj
misli. Rjeenje aktualnih teorijskih nedoumica trae se
u unakrsnom itanju poetike, hermeneutike, semiotike,
semantike, poststrukturalizma, psihoanalize, kritike
teorije i drugih umijeanih disciplina.
NikUs LuIhmainini
LJUBAV KAO PAS I JA
O kodiRANjU ilMTiMNOSTi
Studija istaknutog njemakog sociologa bavi se seman
tikom preobrazbom pojma ljubavi u procesu prijelaza
sa stratifikacijskog na funkcionalno izdiferencirano
graansko drutvo. U razdoblju od 17. do 19. stoljea
uvruje se simboliki kod ljubavi koji ohrabruje na
stvaranje odgovarajuih osjeaja i stavova, tovie jami
uspjenu komunikaciju tamo gdje se ona ini nevjerojat
nom. Sistemskoteorijska analiza prad prije svega fran
cusko i englesko drutvo oslanjajui se na bogatu grau
romana, maksima i traktata. Ovo je meu irokom pub
likom najitanija knjiga vodee figure dananje njemake
teorijske scene.
DiETRich SchwANin
fEORIJA SISTEMA I KNJIEVNOST
NOVA pARAdiQMA
Djelo koje na lucidan nain uvodi u primjenu sistemsko-
teorijske paradigme u knjievnoznanstvenom okviru.
Nakon izlaganja opeg asimetrinog konteksta na koji
se svojom pojavom prikljuuje teorija sistema, ralanjuju
se njezine osnovne postavke: diferencijacija, autopoieza,
komunikacija, smisao, samoreferencija. Slijede poglav
lja s prikazom sistemskoteorijske reformulacije analize
drame, pripovjedne knjievnosti te pitanja interpretacije
knjievnih tekstova. Meu poglavlja umetnuti su imagi
narni dijalozi o kljunim aspektima teorije sistema:
razgovaraju Sherlock Holmes i doktor Watson, Hamlet i
Horacije, pshijatrijski pacijenti koji utvaraju da su Shaw,
Pirandello, Brecht, Ionesco i Beckett, likovi iz Musilova
ovjeka bez svojstava, Monsieur Teste i Oscar Wilde.
MARCEl DETiENNE/JEAN-PiERRE VERNANT
LUKAVA INTELICENCIJA U STARIH GRKA
Autori su utemeljitelji poznate kole nove klasike filolo
gije koja iitava steevine starogrke kulture u suvre
menom teorijskom okviru. Ova njihova knjiga rezultat
je desetogodinjeg istraivanja podruja nadlenosti
boice Metide u starogrkoj kulturi, dosjetljivosti ili
domiljatosti koja se kao najprije dominantan, a kasnije
potisnut tip miljenja protezala od mita i teogonije do
razliitih oblika znanja, od lova i ribolova, pletenja, tka-
latva i krojakih umijea do navigacije i podmorskog
ivota, stolarstva, brodogradnje, politikih, retorikih,
ratnikih, atletikih i lijenikih umijea. Autori na taj
nain otkrivaju naem pogledu jednu zanemarenu
duhovnu kategoriju koja je zadirala u brojne intelektu
alne i drutvene navike, osjeaje, ocjene, stavove i pona
anja starogrkog ovjeka.
Naklado MD izdavako-nakladniko d.o.o, p.p. 44,10020 Zagreb
Croa,io- MB3678814<iro-roun: 2408002-1100007789
redakcija: Vlaka 35/ 1, lel/fax: 48 14 562,48 14 567
y raid M H II e-mail: md.quorum@zg.tel.hr, www.nokladomd.hr
T emat ski b ro j ev i aso p i sa Q u o ru m
Strast razlike tamni zvuk praznine,
h r v at sko p j esn i t v o o sa m d e se t ih i
d ev ed eset ih
Potari lakog sna, p ro z o Q u o ru m o v o
no ro to j o
frominutne prie, sho r t, sh o r t st o r y
Posao dvanaestorice, ro m o n i u n est aj an j u
N ew Y o rk, N ew Y o rk
A n t o lo g i jo eu ro p ske k r a t k e prie
Off-line, h r v at sk o p j esn i t v o d ev e d e se t ih
elj ko Ki p ke: Vo d i k r o z sub t err an e u s
P ri mo Lev i : S h e m o
Hrv o j e P ej ako v i : Sj e v e rn i ug ao
B ran ko M ale: P loc ebo
D raen Ko tuno ri: Kuo d e ko d en c i j e
Mi lo urev i : U z rc alu
B ran ko eg ec : F o n t o m slo b o d e
Krei mi r Bog i: iv i j ez i c i
Ko rnelij a P and i : uv ar p ro g o
Bi serko T eaki : N ed o v ren i r a z g o v o r
D ami r $o d a n : G laso v ne p ro m j en e
Z oran F eri: Mi o lo v ka W alt o D isney a
Ma r i o Dab o : O d mo ra d o mo ra
ura M i k la u i: Ka rt o n ski lj i lja n i: z v u k
v r tn j e
D ub rav ko Belas: A - 62 z o B o rd eaux
Iv an Bo iev i: i tat elj ev sv j ed o k
Ljubo P o uz i n: H o tel at r ib ut a
Krei mi r P intari : T o ur d e fo rc e
Lela B. Nj at in : N et rp e lj iv o st
Hrv o j e P anc er: B i jela li m u z in a
P etar Bobi: A b ec ed ari j
Se n ko Karuz o : B u sb uskalai
Nev en U umo v i : 7 m lo d i h
Sa n j a Lo v reni: W ie n f an t ast ic
Mla d e n Mo c h i ed o : D ip t ih
St je p an B o len t: Vo d o
M i lk o V a le n t: P lav a k r v
B o ri slo v P av lo v ski : G o sp o d ari la b i r in ta
T o m i slo v B o g d an: P ri st aj an j e
V esno B i g a: o v j ek k o j i j e c 'ez nuo udo
Kr ei mi r Bog i: U m i j ee o s p o r av a n j a
T at jo n o P er uko : R o m an u z r c alu
B o ri slav P av lo v ski : P ro st ori k a z o li n i h
sv ean o st i
D u b r av ka B elas: A - 62 z o B o rd eo ux ,
II. i z d an j e
Sa n j a Lo v reni : Ko lhi d a
Nev en U umo v i : E ksku r z i j o
D am i r o d an : Sr e d n j i sv ij e t
V la d o M o r t e k : V o li m c i t at i p o e z i j u
M i lk o V a le n t: J a z z , a f ri ka v u n a
A len G alo v i : S r eb r n i leta
B o ri slav Vuji i : T o m n i n e
M i lo ro d St o j ev i : P ro st ri je ln e r a n e & o t h e r
p o ems
Rad e J a ra k: V la k z a B an g alo r e
Ljubo P au z i n : M e t e o r j e p ao n a Z e m lj u
Z v j ez d an o J e m b r ih : J a n u so v e ker i sestre
n ev j est e
Kr ei mi r Bag i : J e z ik z a sv aku u d a lj en o st
Sa n j a Lo v reni : P o r tr et kue
V e sn a B i g a: etiri st ra h a
Rad e J a ra k: Kia
J uri j H ud o lin : G o v o ri e n o
I g o r R aj ki : P ra v iln i k o s tv a ra n j u p r ed o d b i
H r v o j e P anc er: G o re od o d an o st i
ura O t r a n : P en t he si lea
B e k im Sej ro n o v i : F asung
Bo ri s B. H r o v at : D o iv lj aj i p ro sv i j et lje n o g
R o b ert Mli n a r e c : Sv e o v j e tr e n ja a m a
Sa n j i n So r el: A p o ka li p se
D am i r M i lo : K a p e ta n o v d n e v n i k
B ra n ko eg ec : E kr a n i p r a z n i n e
Z v o n ko M a k o v i : P rah
S lo v k o M i ho li : Z av o d n ika um a
D a li b o r C v i t an : E rv i n i luac i
I v a n Ro g i N e h a j e v : F i g u r e u kr o e ne sree
K r ei m i r Bag i : Kr o nj a
Kr e i m i r Mi an o v i : V r t la r
V l a d i m i r B i ti : B a h t i n i d ru g i
P e t e r S lo t e r d i j k : Doi n a s v i je t, d o sp j et i u
j e z i k
S h o sh a n o F e lm a n : S ka n d a l t i j e lo u g o v o r u
M a n f r e d F r an k: K a z i v o i n e k a z i v o
N i k las L u hm a n n : L ju b av k a o p asi j a: o
k o d i r a n j u i n t im n o s t i
J e an P i e r r e - V e rn o n t/Mo rc e l D et i en n e:
L u k a v a i n te lig e n c ij a u st a r ih G r ka
D i et ri c h S c h w a n i tz : T e o r ij a si st em o i
k n j i e v n o s t
H a v e lo c k E lli s: F i lo z o f i j a p lesa
R ud o lf L ab o n : iv o t z o p les
E m i le J ac q ues- Do lc ro z e: G la z b a i p lesa
Isa d o r a D unc an : P je s n i k i n j a p lesa
M o j a uri n o v i : Me r c e d es G o ri tz - P o v eli
Iv i c a u p an : V e d r i S i z i f
V la d o M c r t e k : A k c i j e p isa n j a
R o m an H a b u n ek : H a lj i na n e v i d lj iv o t i j elo ,
a n t o lo g ij a n j em ak e k r o t k e pri e
B e ki m Se j ro n o v i : V e li k i p ust i k r a j o li k ,
o n t o lo g i ja n o r v e ke k r a t k e pri e
M i t j a an d er: Kr un ski sv jed o c i , a n t o lo g i j o
s lo v en ske k r a t k e pri e
D ari us z N o w a c ki / I v a n a V i d o v i : O rke st ru
i z a lea , a n t o lo g ij a p o lj ske k r a t k e pri e
S n j e an a Husi/ T a t j o n a P er uko :
A n i m o li j e , a n t o lo g ij o t a li j a n s k e k r a t k e p rie
J o ln M a n n / S t j e p an L u ka f / N ev en
U u m o v i : Z ast r aiv a n je st rai lo , a n t o lo g ij a
m a a r sk e k r a t k e p ri e
D rag a n Ko r ug a / Ig o r t iks: V r h u n sk i saf ar i
/ k r o z c arst v o e n g le sko g j e z i k a
G o j ko B e o v a n : E uro p ske st a m b e n e
i n i c i j at i v e
E mi l S t r o k : M i r n i
E m i l S tr o k : P aso z a lj u b a v
K a t a r in a P ej ako v i : D eset z a p o v i j ed i lj ub a v i
V i k t o r T ad i : D ev et st o d an a r a t a
( u m e d u v j e rs k i m o d n o si m a )
D u b r a v k a B elas: N ed o v re n o e n a
Z v o n i m i r St j ep a n o v i : S la v o n sk a i sp o v i jed
D i an a B u r a z e r: No o d m o ri t u i z m e u d v a
s v ij e t a
M i r j a n a Sma i l- P e j ako v i : T v r d a n j en o st
M i r o G a v r an : Ka ko sm o lo m i li no g e
E mi l S t r o k : R at n as v ag d an j i
T i h o m i r M ra o v i : S la g an je b i ka
M u p f i f , S e n ke r , kr o b e : 3j o d o
B o ri slav Vu ji: C rn e k o m e d ij e
Biti, Ivi, U arev i : T rag i r a z li k a
V ed r an o Spaji- Vrka: T uepi
Emi l S t ro k : T he T u r ke y Eg g
B o rb en Vlad o v i : R az d er an i t lo c r t
Ni ki c o Mr e n : P isma si n o v i ma
Ig o r Veer ina: I psi i p tic e
A n d r ij a P ukec : T ehn o lo g i j a t o ka r e n jo
Lada f a le F e ld m an : T ea t ar u t e at ru u
h r v at sk o m t e a t ru
Ro b ert Mli nar ec : G eo r g i ni ne suz e
So sa o klj at : Mag i n o k a z a li t e
Ma r i o So p i na: Nu la j ed n a ko d v a
Iv an a P o lo ni jo : J u v en ili ja
D ub rav ko P uek: U g ru ak ut nj e / G r umo
d i s ilen z i o
arko Mi le n i : P relud i j
Sv eb o r erlek: Ka ko s k in ut i suv i ne
ki lo g r am e
Mo j a G j erek- Lo v reko v i : P osv eene p j esm e
Bi serko T eaki : P j esni k i sj ena
V i n ko P ri z mi : Mo st o v i ko ji h n e m a
Iv o n Su p e k: M e n e t e ke l f ares
Z oran F eri: A n eo u o f saj du
T i ho mi r Mr ao v i : T a j n a p o v i j est 21. sto lj ea
Sti pe Grg as: I sp i si v an j e p ro st ora
B ro n ko M a le : M o le lj ub av i
R o m an Si mi : Mj e st o no k o j e m emo
p ro v est i no
E v e li na Rud o n: Sv e a m i rab i o v e g o
p ro li a
Z v o n i m i r St je p an o v i : S a v ski b ro d o lo m i
T ah i r Muj ii : I rski Iran ec i I r an sk i Irec
i m a Z ori: Vr an a d v o r u k r a lj a Z v o n i m i ra
D rag o G la m u z i n a : Me sa r i
e lj ko p o lj ar : T eko e p ri g u t an ju
M a r i j o L am o t : P ri p re m a z a o b i t elj sku
f o t o g ra f i j u
B ro n ko eg ec : E kra n i p ra z n in e, II.
p ro i ren o i z d o n j e
O to L ut har : Ma j s t o r i i m u z e
N i c an o r P arr a: Kn j ig a p j e sa m a su m n ji v a
o v j eko
B i se rka T e aki : V rt lo g m e t e o ra , p j ev
lj u b a z n i h z v i j e z d a
Lad a a le F e ld m an : E u ri d i ki n i o sv rt i
P et er Bic hsel: 0 i tan j u i p ri p o v i j ed an ju
S a n j o Lo v reni : R az g o v o r u p re d v o r uj u
Z o ran R o ko : P aro n o i d n i j e o d I j ub o v i ,
z a b a v n i j e od z lo
M i lk o V a le n t : E u ro ka z - u a re n i sunc o sto j
9799532170350