3

Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta

Neven Budak

HRVATSKI IDENTITET IZMEU PROLOSTI
I MODERNITETA
Ovaj prilog nije zamiljen tako da na teorijskoj razini razmatra
deniciju identiteta, pa zatim nudi recept za budui i poeljan hrvat-
ski identitet. Zadaa priloga je samo da upozori na kompleksnost
poimanja identiteta u hrvatskoj prolosti te uputi na mogue pravce
razvoja u budunosti.
Iako kao medievist teko mogu odoljeti a da ne raspravim pitanje
o hrvatskom identitetu u predmodernim razdobljima, pa i u srednjem
vijeku, smatram da bi u ovom asu to bila preteka zadaa, jer je iden-
titet Hrvata prije stvaranja nacije posve neobraen. Spomenimo samo
da su u srednjem vijeku prevladavali identiteti zasnovani ponajprije
na pripadnosti rodu, lokalnoj zajednici (selu, gradu, upi, upaniji),
drutvenom sloju, vjeri, profesiji.
1
Osim njih, ljudi su se identici-
rali i kao podanici odreenog vladara ili kraljevstva, a u izvjesnom
obliku i kao pripadnici neke etnike skupine. Kada je rije o ranome
srednjem vijeku, ono to bismo nazvali hrvatskim identitetom ostaje
gotovo neuhvatljivo, jer je satkano od rijetkih i lako kidivih niti ne-
pouzdanih i teko protumaivih vrela.
2
Raznim aspektima identiteta u
1
O pitanju etnike pripadnosti u srednjem vijeku: N. Budak, Etninost i povijest, u: E.
Herak (ur.), Etninost i povijest, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Jesenski &
Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 1999, 1124.
2
Najnoviji pogledi na tu problematiku: N. Budak, Identities in Early Medieval Dalma-
tia (7
th
11
th
c.), u: I. Garipzanov, P. Geary i P. Urbanzcyk (ur.), Franks, Northmen and
Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval Europe, Brepols, series Cursor
mundi, volume 5, 2008, 223241; D. Dzino, Novi pristupi izuavanju ranog hrvatskog
identiteta, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 41 (2009), 3354.
4
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu
hrvatskom razvijenom i kasnome srednjem vijeku zasad se sustavnije
bavio samo Tomislav Raukar, upozoravajui na kompleksnost kasno-
srednjovjekovnog osjeaja pripadnosti.
3
Humanistika inteligencija u
dalmatinskim gradovima legitimirala se kroz pripadnost (Dalmatinci)
i kroz etniku pripadnost (Slaveni) te kroz kategoriju utemeljenu u
klasinoj naobrazbi (Iliri). Nositelj hrvatskog identiteta bilo je sve
do poetka 16. stoljea uglavnom srednje i nie plemstvo. Protjerano
od Osmanlija iz sredinjih dijelova Hrvatske, zadralo se na zapadu
kraljevstva, ali je naselilo i Istru i Slavoniju, prenosei sa sobom i
hrvatsko ime, te irei ga na krajeve u kojima do tada nije bilo u
uporabi ili se koristilo samo sporadino.
4
S doseljenim stanovnitvom
iz ue Hrvatske, u srednjovjekovnoj su se Slavoniji poeli mijeati
hrvatski i slavonski identitet pa su postupno jezik, sabor, grb i samo
kraljevstvo postali hrvatski, iako je dugo vremena bilo neizvjesno nee
li prevladati slavonsko ime.
5
Protonacionalna hrvatska ideologija, ili
pokuaj osmiljavanja jedinstvenoga hrvatskog identiteta, formulirana
je najizrazitije u djelima Pavla Rittera Vitezovia.
6
Na prostoru koji danas obuhvaaju hrvatska nacija i drava, sve
do 19. stoljea postojali su desetci identiteta zasnovanih na etnikoj
ili teritorijalnoj pripadnosti, od kojih su se samo neki pojavljivali pod
3
T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: kolska knjiga, Zavod za hrvatsku po-
vijest Filozofskog fakulteta, 1997 (na vie mjesta, napose str. 386388).
4
O sudbini hrvatskoga plemstva, nositelja hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta: I.
Jurkovi, Raseljena plemika obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavia de Wer-
hreka de Mala Mlaka, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i
drutvene znanosti HAZU 20(2002), 125164; 21(2003), 119181. Ovaj je rad samo
dio opirnih istraivanja provedenih zbog izrade disertacije na Central European Uni-
versity (obranjene 2004).
5
N. Budak, Der Einuss der Migrationen auf die Vernderung der ethnischen Selbst-
identikation im Raum des Mittelalterlichen Slawoniens, u: N. Budak i B. Vranje-o-
ljan (ur.), Verfestigungen und nderungen der ethnischen Strukturen im pannonischen
Raum von 15261790, Internationales kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1997,
Band 28, Zagreb 2000, 521.
6
C. A. Simpson, Pavao Ritter Vitezovi. Dening National Identity in the Baroque Age
(doktorska disertacija), London 1991; Z. Blaevi, Vitezovieva Hrvatska izmeu stvar-
nosti i utopije, Zagreb 2002, 134196. O nekim aspektima protonacionalnih identitea u
Hrvatskoj: N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Hrvatska povijest u
ranome novom vijeku, I, Zagreb: Leykam International, 2007, 207217.
5
Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta
hrvatskim imenom (npr. hrvatsko srednjovjekovno plemstvo, hrvatsko
stanovnitvo Istre, Horvati u nekadanjoj srednjovjekovnoj Slavoniji,
Hrvati u knjievnosti i dr.).
7
Procesi nacionalne integracije,
8
koji su u suvremenom smislu
zapoeli s ilirskim pokretom a zatim se irili iz Banske Hrvatske na
Dalmaciju, Slavoniju, Istru, Bosnu i Hercegovinu i dalje, vremenski
do u 20. stoljee, imali su zadau brisanja zasebnih i kreiranja jedin-
stvenoga hrvatskog identiteta koji bi bio u slubi stvaranja i ouvanja
nacije. itav niz identiteta pao je rtvom tog uniciranja: slavonstvo,
dalmatinsko autonomatvo, maaronstvo, osjeaj pripadnosti aus-
trijskoj kruni, ilirstvo
9
, slovinstvo
10
. Zasigurno su oslabljeni lokalni
identiteti, iako su ipak preivjeli: festa sv. Vlaha jaa osjeaj lokalne
pripadnosti, ali nema vie snagu dravnog identiteta. Nestali su ili
su ugroeni jezici i dijalekti (npr. dalmatoromanski, hrvatski crkve-
noslavenski i akavski), prestao se iskazivati identitet koritenjem
razliitih pisama (glagoljica je nestala iz uporabe, a irilica je postala
protuhrvatskim pismom).
Meutim, hrvatska mikroglobalizacija zapoela je i prije 19.
stoljea. U kritinim vremenima otpora Osmanlijama potreba za
jedinstvom nije dopustila opstanak protestantizma meu Hrvati-
ma, a problem pravoslavlja nastojao se rijeiti unijaenjem. Nakon
7
Mnoge je primjere pojavljivanja hrvatskog identiteta prije 19. stoljea nabrojio J. Fine
u knjizi kojom je nastojao dokazati da hrvatskog identiteta prije nacionalno-integracij-
skih procesa u 19. stoljeu nije bilo. Usprkos promaenosti teze i mnogim pojedinanim
pogrekama, knjiga nudi obilje materijala i zanimljivo zapaanje da se hrvatsko ime
najustrajnije pojavljivalo na podruju Hrvatskog primorja, Vinodola i Krka, na teri-
toriju kojim su vrlo dugo upravljali knezovi Krki, odnosno Frankapani. J. V. A. Fine
ml., When Ethinicty did not matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationa-
list Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann
Arbor: The University of Michigan Press 2006. Moja diskusija o toj knjizi: Kako se
doista s jugonostalgiarskih pozicija moe negirati hrvatska povijest, ili o knjizi Johna
V. A. Fine ml., When Ethinicty did not matter in the Balkans, Radovi Zavoda za
hrvatsku povijest 41 (2009), 487495.
8
N. Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb: Barbat, 2002.
9
O ilirskom ideologemu: Z. Blaevi, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb: Golden marke ting,
Tehnika knjiga, 2008.
10
Slovinstvo je osjeaj pripadnosti iroj slavenskoj zajednici (u uem, ilirskom smislu, u
junoslavenskom smislu ili u smislu opeslavenske pripadnosti) koji postoji od srednjega
vijeka i ne valja ga mijeati sa slavonstvom, osjeajem lokalne, slavonske pripadnosti.
6
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu
oslobaanja dijela hrvatskih zemalja, muslimanima nije bilo mogue
ostati, a njihovi su vjerski objekti sustavno izbrisani.
Od sredine 16. stoljea sve do 90-ih godina 20. stoljea vidljiva je
netrpeljivost prema razliitostima i nastojanje da se izbriu sve mogue
razlike na putu stvaranja jedinstvenog identiteta. Na taj su nain ve u
predmoderno doba napravljeni vani koraci prema uobliavanju suvre-
mene nacije. Dvadeseto je stoljee tom procesu dalo svoj najdrastiniji
obol: uz velika stradanja pripadnika hrvatske nacije u uem smislu, u
Hrvatskoj su gotovo u potpunosti nestali Talijani, Nijemci i idovi, a
broj Srba bitno je smanjen, usprkos djelominom povratku izbjegloga
srpskog stanovnitva posljednjih godina.
Dakako da brisanje posebnosti nije nikada bilo u potpunosti
uspjeno. Mnogi su identiteti preivjeli, a stvarali su se i novi, kako
doseljavanjem stanovnitva iz drugih dijelova nekadanje Habsburke
Monarhije tako i utjecajem ideologija i religija izvana. Napose su
Talijani bili uspjeni u irenju svoje nacionalne propagande, to
dokazuju brojni dalmatinski i istarski Talijani koji su nosili ili nose
slavenska prezimena. Jednako je, ako ne i vie uspjeha, imala Srpska
pravoslavna crkva u pretvaranju gotovo cjelokupnoga pravoslavnog
stanovnitva Hrvatske u Srbe.
Ipak, hrvatska je inteligencija u ustanovama (Sveuilite, Aka-
demija, Matica hrvatska, kolstvo, muzeji) nastojala stvoriti privid
jedinstvenog identiteta nacije, stvarajui ponajprije jednu povijest
11

i jedan jezik.
12
Neemo sada ulaziti u razlike u shvaanju nacije, pa
i nacionalnog identiteta, meu pojedinim nacionalnim ideologijama
(u prvom redu meu pravatvom i jugoslavenstvom
13
): bitno je da je
svaka od njih naciju vidjela kao jedinstveno bie, doputajui jedino
pokrajinske razlike na etnografskoj razini.
11
Prvi pokuaj pisanja znanstveno utemeljene povijesti Hrvata (izuzmu li se Lui i neki
raniji pokuaji) datira s kraja 18. stoljea, kada je J. Mikoczy napisao Otiorum Croatia
liber unus (tiskan posmrtno 1806). T. Smiiklas autor je djela Poviest Hrvatska (Za-
greb: Naklada Matice Hrvatske, 187982), prve u nizu sinteza hrvatske povijesti, na
koju se nadovezuje monumentalno djelo V. Klaia.
12
Z. Vince, Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb: Sveuilina naklada Liber,
1978.
13
M. Gross, Izvorno pravatvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb: Golden Marketing,
2000; ista, Vijek i djelovanje Franje Rakoga, Zagreb: Novi Liber 2004.
7
Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta
Tako zamiljena jedinstvena nacija morala je imati jedinstven
identitet. Vrlo stari motiv stoljetne borbe za kranstvo, a protiv
Osmanlija, bio je njegov jak konstitutivni element, iako ideja nije bila
originalna: titulom predzia kranstva kitili su se od Litve do Jadrana,
a isti je motiv posluio i Srbima, Bugarima i Grcima. U hrvatskoj je
verziji, naravno, bilo naglaeno katolianstvo, odnosno pripadnost
zapadnomu civilizacijskom krugu, pa je s vremenom nastao mit o
civilizacijskoj granici na Drini.
14
Trei vaan element postala je teza
o tisuljetnoj hrvatskoj kulturi, simboliziranoj najee motivima ple-
terne ornamentike, inae zajednike irokom podruju langobardske
i karolinke umjetnosti, ali pretvorene u toboe ekskluzivno hrvatski
umjetniki proizvod.
15
Pokuamo li svesti na zajedniki nazivnik ono to je do Drugoga
svjetskog rata velika veina prihvaala kao obiljeje hrvatskog iden-
titeta, doi emo do zakljuka da su to bili sljedei elementi:
1. hrvatski jezik (uz minimalnu toleranciju dijalekata),
2. latinino pismo (uz podsjeanje na nekadanju uporabu glagoljice
i manje irilice),
3. pripadnost zapadnomu civilizacijskom krugu,
4. pripadnost kranstvu, odnosno katolianstvu (uz odreenu tole-
ranciju drugih oblika kranstva, pa ak i drugih religija: islama i
idovstva),
5. tisuljetna kultura, pri emu se naglasak stavljao na djela nastala
nakon pretpostavljenog doseljenja Hrvata poetkom 7. stoljea i
na knjievnost na hrvatskom jeziku,
6. nepostojea, ali eljena drava, iji su korijeni traeni u ranosred-
njovjekovnom kraljevstvu.
Za potkrepu ovih elemenata stvoren je niz mitologema, za to
su, uz politiku, ponajprije bile zaslune historiograja i knjievnost
19. stoljea. Tako su nastali mitovi o Tomislavu i krunidbi na Du-
14
I. Goldstein, Granica na Drini znaenje i razvoj mitologema, u: Historijski mitovi
na Balkanu, Sarajevo: Institut za istoriju, 2003, 109137.
15
J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb 1939.
8
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu
vanjskome polju,
16
o Grguru Ninskom,
17
Nikoli ubiu Zrinskom,
18

uroti zrinsko-frankapanskoj,
19
Rakovikoj buni, banu Josipu Jelaiu
i o granici na Drini, a koriten je i jedini autentini srednjovjekovni
mit, onaj o ubojstvu kralja Zvonimira.
20
Tome valja pridodati i mit
o Matiji Gupcu, iji je tvorac A. enoa utjecao i na stvaranje mita
o senjskim uskocima
21
. Motiv Seljake bune 1573. mogao je dobro
posluiti ideologijama koje su se zasnivale na socijalnim faktorima
(ideologija brae Radi ili komunista).
Kombinacijom pojedinih mitologema i njihovih varijanata stvarali
su se idealni identiteti, prilagoeni potrebama stranaka ili ideologija.
Tako su ideolozi jugoslavenstva naglaavali Tomislavovu suradnju sa
Srbima u ratu protiv Bugara i njegove pobjede nad Maarima, kao
i borbu Grgura Ninskog za slavenski jezik protiv romanskih (itaj:
talijanskih) tuina. Podobni su bili i mitovi koji su govorili o borbi
protiv Habsburga i Osmanlija kao o zajednikom junoslavenskom
otporu, ali samo u mjeri u kojoj nisu naglaavali tenju za hrvatskom
dravnou, a Jelai je bio pogodan za dokazivanje hrvatsko-srpske
sloge u ratu protiv Maara. Prikazi velike Hrvatske u doba Petra
Kreimira IV. bili su doputeni u kolskim udbenicima samo zbog
uspostavljanja ravnotee s velikom Slovenijom (Karantanijom), Sr-
16
Mit o Tomislavu nastao je u radovima I. Kukuljevia Sakcinskog i F. Rakog, a znatan
poticaj dobio je u vrijeme proslave 1000-te obljetnice Hrvatskoga kraljevstva 1925.
Vidi: Zbornik kralja Tomislava, Zagreb: JAZU, 1925.
17
N. Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 1994, 159
198.
18
U mitu o obrani Sigeta nisu sporne injenice junake obrane i pogibije branitelja, ve
nastojanje da se sve branitelje proglasi Hrvatima (kao to u maarskoj nacionalnoj
memoriji sve branitelje, ukljuujui Zrinskog, dre Maarima).
19
Zavjera velikaa protiv Leopolda I. prikazuje se u naoj historiograji, ali i u kolskim
udbenicima i publicistici kao ekskluzivno hrvatski izraz nezadovoljstva vladavinom
Habsburga, a u potpunosti se zanemaruje maarska komponenta koja je, pogotovo do
smrti Nikole Zrinskog, bila znatno vanija od hrvatske. Takoer se u potpunosti zane-
maruju osobni motivi urotnika, a naglaava se njihova tobonja borba za neovisnu Hr-
vatsku, iako je i samim urotnicima bilo jasno da nikakva neovisna Hrvatska u onim
politikim prilikama ne bi bila mogua.
20
I. Goldstein, Kako, kada i zato je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira,
Radovi Instituta za hrvatsku povijest 17 (1984), 3552.
21
C. Wendy Bracewell, Senjski uskoci, Zagreb: Barbat, 1997, 817.
9
Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta
bijom u vrijeme Duana, Bosnom u vrijeme Tvrtka, a u socijalistikoj
Jugoslaviji i s Crnom Gorom u vrijeme dukljanskih vladara te Make-
donijom u doba Samuila.
Hrvatski su nacionalisti naglaavali mitologeme koji su sluili
izraavanju tenji za samostalnom hrvatskom dravom (Tomislavova
krunidba, Grgurova borba za primat Ninske biskupije u hrvatsko-dal-
matinskoj crkvenoj provinciji, borba protiv Osmanlija i Habsburga za
ouvanje dravnosti i stjecanje ponovne neovisnosti). Oni radikalniji
odbacivali su Grgura kao protagonista bizantske politike (zbog nje-
gova tobonjeg zauzimanja za glagoljicu i otpora Rimu) i inzistirali
na mitologemima koji su utvrivali granicu civilizacija na Drini.
Svima je, meutim, bilo zajedniko brisanje sjeanja na Maare,
a u manjoj mjeri i na Talijane (Veneciju), Austrijance (Nijemce)
i Osmanlije. U versailleskom poretku Maari su bili najopasniji
protivnici, a uspomene na sukobe s njima bile su i najivlje, pa su
nastojanja da ih se potpuno izbrie iz hrvatske (i junoslavenske)
memorije razumljiva. Kako se na maarskoj strani postupalo na isti
nain, svijest o osam stoljea hrvatsko-maarskoga suivota gotovo
je sasvim nestala u nacionalnom sjeanju obiju strana.
Postojale su i druge razlike, poput opreka izmeu liberala i konzer-
vativaca, a u 19. stoljeu ne smijemo zaboraviti austrole, maarone
i autonomae, kojima su povijesni pobjednici oduzeli legitimitet
nositelja hrvatskog identiteta, iako su neki od pristaa tih politikih
opcija dali bitan prinos izgradnji hrvatskih nacionalnih institucija
(poput I. Krnjavoga).
Mogli bismo zakljuiti da se identitet hrvatske nacije formirao u
drugoj polovici 19. stoljea i u prvim desetljeima 20. stoljea kao
niz opeprihvaenih, ali ne dokraja odreenih mitologema. Iz toga
zajednikog nazivnika svatko je mogao uzimati to eli i odabirom
sebi prihvatljivih elemenata kreirati vlastiti identitet. To bi znailo da
je hrvatski identitet postojao kao nikad ostvareni ideal, a da su stvarno
egzistirali samo parcijalni hrvatski identiteti, prilagoeni ideolokim
potrebama njihovih nositelja.
Takva denicija identiteta, svedena gotovo iskljuivo na nacio-
nalne vrijednosti (jer se i katolianstvo, kao internacionalna kate-
10
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu
gorija, shvaalo nacionalno), bila je ograniavajua, a ne poticajna
i kreativna. Usprkos tome, bilo je nastojanja da se identitet trai i u
internacionalnom, a ne samo nacionalnom. U umjetnosti se nacionalni
i internacionalni stilovi sukobljavaju ponajprije u glazbi i arhitekturi,
ali se kao odraz identiteta prihvaa uvijek samo nacionalno.
22
Tijekom Drugoga svjetskog rata (i neposredno uoi njega) glav-
ne sukobljene ideologije nastojale su hrvatski identitet opteretiti
radikalnim nacionalizmom i komunizmom, ali je on u osnovi ostao
nepromijenjen, jer je nacionalna svijest ve vrsto bila ukorijenjena
i teko ju je bilo preoblikovati.
Tek od pedesetih godina, a osobito u 60-ima, tanki sloj obrazo-
vanoga graanstva prihvaa u veoj mjeri modernizam i internacio-
nalizam, osobito u glazbi, likovnim umjetnostima, lmu, kazalitu,
elektronikim medijima i plesu (Muziki biennale, EXAT, Nove
tendencije, kiparstvo V. Bakia i D. Damonje, lmovi B. Bauera,
eksperimentalni lm T. Gotovca, rad A. Martija na televiziji, Tjedan
suvremenog plesa, Studentsko eksperimentalno kazalite, rock-glazba,
stripovi).
23
Suvremena se hrvatska kultura prvi put snanije otvara i
aktivno sudjeluje u meunarodnim dogaanjima. Naalost, nisu mi
poznata istraivanja koja bi govorila koliko su ti internacionalni ele-
menti postali dio identiteta barem jednoga dijela hrvatskoga drutva,
ali nema sumnje da su utjecali na razbijanje usko nacionalnih iden-
titetskih okvira.
Naravno, veina stanovnitva Hrvatske participirala je u paralelnoj,
ruralnoj kulturi, potisnutoj u drugi plan, s nizom lokalnih identiteta.
Uostalom, pripadnost lokalnom i globalnom hrvatskom identitetu
nije se nikad iskljuivala. Pitanje je to je za neobrazovano, ili po-
luobrazovano stanovnitvo, koje je inilo veliku veinu, zapravo
bio hrvatski identitet? Posrednici identiteta za njih su bili Crkva,
obiteljska tradicija, povijesne slike na Kraevim bonbonijerama ili
na Matiinim kalendarima, u vrlo maloj mjeri neka znanja steena u
22
Npr: I. Kocelj, Jakov Gotovac, u: N. Budak (ur.), Croatica hrvatski udio u svjetskoj
batini, II, Zagreb: Prol International 2007. (drugo, izmijenjeno izdanje), 658661;
ista, Boris Papandopulo, Croatica, 698701.
23
Vidi niz lanaka u N. Budak (ur.), Croatica hrvatski udio u svjetskoj batini.
11
Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta
koli, poneka manifestacija, nacionalni simboli (grb i zastava, makar
i sa socijalistikom petokrakom), spoznaja da govore hrvatskim je-
zikom (iako su najee vladali nekim dijalektom). Na toj se razini
identitet i nije mogao graditi drugaije nego kao identitet protiv
nekog drugog, a ne kao identitet za sebe.
U doba zrelog socijalizma, u 70-im i 80-im godinama 20. stoljea,
postoji i meu Hrvatima jugoslavenski identitet
24
. Jugoslavenski je
identitet kod nekoga mogao postojati i paralelno s hrvatskim, ne kao
primarni, nego kao sekundarni osjeaj pripadnosti.
Politike promjene na poetku 90-ih (osamostaljenje Hrvatske,
slom socijalizma, rat i s njim povezana nacionalna mobilizacija, mi-
gracije stanovnitva iz ratom ugroenih podruja u gradove) stvaraju
preduvjete za protuudar ruralne kulture: nacionalni se identitet poinje
izraavati kroz tamburaku glazbu, povratak folka, naivnu umjetnost.
U urbanizmu i arhitekturi padaju i zadnje barijere kaosu i neukusu
pa dolazi do urbanistike devastacije itavih dijelova Hrvatske,
ukljuujui i dijelove Zagreba. Shvaanje hrvatskoga nacionalnog
identiteta vraa se na stanje prije Drugoga svjetskog rata pa dolazi
do paradoksalne situacije: dok se Hrvatska deklarativno eli pribliiti
Zapadnoj Europi, u stvarnosti je od nje sve udaljenija. U obrascima
ponaanja poinju dominirati patrijarhalnost, nasilje, nepotivanje
pravnog sustava kojeg zamjenjuju neformalne klanske veze; drugim
rijeima, dominiralo je sve ono to volimo nazivati balkanskim.
Prestankom rata, u nedostatku vanjskog neprijatelja protiv kojeg
bi se gradio vlastiti identitet, poinju jaati lokalni identiteti, izraeni
moda najjasnije, ali ne i najtonije u privrenosti lokalnim no-
gometnim klubovima. Do izraaja, kroz sukobe sa Zagrebom kao
sreditem vlasti, dolaze i regionalni identiteti: slavonski, dalmatin-
ski, istarski. Oni nisu istovjetni nestalom slavonstvu, dalmatinskom
autonomatvu ili talijanski obojenom istrijanstvu, jer nisu protuhr-
vatski, ali postoji opasnost da ti parcijalni identiteti nadjaaju opi
hrvatski identitet.
24
Sekuli i dr., Sukobi i tolerancija, Zagreb: Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo,
2004.
12
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu
Moemo li danas pretpostaviti kakav bismo identitet trebali graditi
u skorijoj budunosti, elimo li da Hrvatska u europskoj i svjetskoj
zajednici zauzme mjesto koje bi veini njezinih stanovnika odgova-
ralo? To je, naravno, vrlo teko, jer nam vjerojatno nije sasvim jasno
kakvo bi to mjesto trebalo biti, no pretpostavimo da nam je cilj ravno-
pravno lanstvo u Europskoj uniji te prepoznatljivost i prihvat ljivost
u meunarodnoj zajednici. Takav novi hrvatski identitet trebao bi biti
poticajan, a ne restriktivan; morao bi biti kompleksan i prilagodljiv,
a ne sveden na nekoliko okamenjenih elementarnih estica. U njega
bi trebalo biti ukljueno sve to je nastalo na prostoru Hrvatske,
bez obzira na etniku pripadnost tvoraca odreene batine (rimske
graevine, latinska knjievnost, talijanska kultura u Dalmaciji i Istri,
srpski manastiri i dr.). On bi trebao ukljuivati i pozitivne utjecaje
globalizacijskih procesa, uz potivanje lokalnih identiteta. Trebalo bi
ponovno osnaiti zajednike elemente identiteta, tolerirajui regio-
nalne, jer je zajedniki identitet potreban za normalno funkcioniranje
drave.
Neophodno je da odredimo pravu mjeru naih vrijednosti, naspram
sadanjoj megalomaniji i nekritinosti, u kojima smo skloni precije-
niti ono to imamo i to smo stvarali, jer neopravdano uvjerenje u
vlastite velike vrijednosti umrtvljuje inicijativu, poduzetnitvo i elju
za postizanjem to boljih rezultata.
Potrebni su nam jasni simboli identiteta kao poruka o tome to smo
i to nudimo drugima. Ti simboli ne smiju biti svedeni na banalnosti
tipa kravate (iako je ta vrsta simbola pogodna u turistike svrhe).
Osnovne vrijednosti identiteta moraju se zasnivati na potivanju de-
mokracije, pravnog sustava (napose ljudskih prava i prava manjina),
otvorenosti prema kulturnim tekovinama drugih naroda i na kvalitet-
nom obrazovanju (kvaliteti radne snage) kao opim vrijednostima,
te na hrvatskom jeziku i vlastitoj kulturi kao posebnim elementima.
Potrebno je pronai pravu mjeru odnosa opeg (internacionalnog) i
nacionalnog.
Stvaranje novoga, suvremenoga hrvatskog identiteta, jedna je od
najvanijih zadaa hrvatske intelektualne elite. Bez njegova ostvarenja
Hrvatska e se teko izboriti za bolju budunost.