Izvorni lanak UDK 141.78:316.334.

3
Primljeno 23. 4. 2009.
Zrinka Boi Blanua
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za kroatistiku, Ivana Luia 3, HR10000 Zagreb
zbblanus@ffzg.hr
Nacija bez subjek(a)ta
Kakva je poststrukturalistika koncepcija nacije?
Saetak
Problem nacionalnog identiteta ve je neko vrijeme predmet brojnih studija. Unato me-
usobnim razlikama, drutveni teoretiari i povjesniari uglavnom se slau o modernosti i
konstruiranosti nacije. Meutim, ono to u svojim razmatranjima ne uzimaju u obzir jesu
(poststrukturalistike) kritike koje su problematizirale status subjekta i onemoguile da se
o naciji kao zajednici govori kao o zajednitvu imanentnih pojedinaca. Ovim se radom na-
stoje ispitati mogunosti da se o naciji govori i pie, bez posezanja za pojmom subjekta kao
njegovom osnovnom konstitutivnom kategorijom.
Kljune rijei
nacija, zajednica, subjekt, Benedict Anderson, tienne Balibar, JeanLuc Nancy, Jacques
Derrida, Homi Bhabha
Kartezijanski pojam subjekta, kao referentna toka veine suvremenih kriti-
ka, problematiziran je iz brojnih perspektiva, od marksistike, feministike
i psihoanalitike do poststrukturalistike i postkolonijalne. Cilj ovog rada je
razmotriti uinke (poststrukturalistike) kritike statusa subjekta u suvreme-
nim teorijama koje se bave problemom tvorbe nacionalnog identiteta. Stoga
je osnovno pitanje koje nas zanima: Kako razmiljati o naciji kao zajednici,
kada nam subjekt (individuum) vie ne moe sluiti kao polazite?
Francuski filozof JeanLuc Nancy u svom je uvenom ogledu Razdjelovljena
zajednica, iz 1983. godine, istaknuo da je upravo ovjek, pojmljen apsolutno,
sagledan kao imanentno bie par excellence, kamen spoticanja za miljenje
zajednice.
1
Njegovo je upozorenje objavljeno iste godine kada je Benedict
Anderson objelodanio svoju poznatu studiju Nacija: zamiljena zajednica.
Zato je ta podudarnost toliko zanimljiva? Kao to se Andersonova studija
smatra vanim pomakom u razmatranju problema nacije tako je i Nancyjev
ogled Razdjelovljena zajednica odigrao vanu ulogu u raspravi o problemu
zajednice upravo iz perspektive suvremenih kritika subjekta.
Andersonovu tezu o naciji kao zamiljenoj zajednici smatra se presudnom
u oblikovanju tzv. postmodernistike koncepcije nacije.
2
Prema njegovom
miljenju nacija je zamiljena politika zajednica, i to zamiljena kao isto-
1
Nancy, 2004., str. 9.
2
Vidi npr. Encyclopaedia of Nationalism, str.
618.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
312
vremeno inherentno ograniena i suverena.
3
Zamiljena je zato to pojedini
pripadnik odreene nacije nikad nee upoznati veinu drugih pripadnika svo-
je nacije. Unato tome svaki pripadnik moe zamisliti vlastito zajednitvo s
ostalim pripadnicima. Bez obzira na svoju veliinu, svaka nacija ima kakve
takve granice kojima se razlikuje od drugih nacija. Rije je o zajednici koja je
suverena jer se pojam prvi puta pojavio kada su prosvjetiteljstvo i revolucija
razbili legitimitet dinastikog kraljevstva koje vlada po milosti bojoj. Nacija
je, za Andersona, zajednica i zato to se, unato stvarnoj nejednakosti i meu-
sobnom izrabljivanju koje u njoj postoji, radi o snanom horizontalnom dru-
garstvu.
4
Klju zamiljanja nacije je, kako Anderson tumai, pojava tiskanog
jezika, vernakulara u romanima, rjenicima, novinama itd. Naime, tisak je,
kao roba iroke potronje, utjecao na redefiniciju pojma istovremenosti. Po-
lazei od Benjaminova pojma mesijanskog vremena kao istovremenosti du
vremena (istovremenosti prolosti i budunosti u trenutnoj sadanjosti) svoj-
stvenoj predmodernim shvaanjima,
5
Anderson objanjava kako je pojavom
tiska nastupilo shvaanje istovremenosti u pravom smislu rijei meanwhile.
Ideja o paralelnom supostojanju razliitih pojedinaca koji se meusobno ne
poznaju otvorila je put ka oblikovanju prvih zajednica horizontalnog tipa.
6

Anderson je pokazao na kojoj se instanci odvija to zamiljanje nacije pa je
kao prve nacionaliste apostrofirao jezikoslovce, povjesniare, knjievnike,
knjievne povjesniare i kritiare. Iz toga proizlazi da je nacija rezultat krea
tivnog, kolektivnog, drutvenog zamiljanja.
7
Spomenuta bi se koncepcija
mogla opisati kao voluntaristika budui da oblikovanje nacije kao zajednice
vee uz elje, volju ili (nacionalistiki) osjeaj odreenih subjekata (pripad-
nika, pojedinaca) da zamisle zajednicu kojoj pripadaju. Ideja imaginarnosti
nacije kao zajednice upuuje na problem njezine neuhvatljivosti, odnosno ne-
mogunosti da se zahvati njezina objektivna osnovica. Tezom da je nacija
zajednica zamiljena u glavama njezinih pripadnika Anderson se suprotstavio
dotadanjim primordijalnim i objektivistikim teorijama koje su je definirale
s obzirom na objektivna obiljeja poput jezika, porijekla, zajednike po-
vijesti i teritorija. Umjesto toga, ponudio je teoriju koja zagovara ideju so-
cijalno konstruiranog nacionalnog identiteta i na taj si nain priskrbio epitet
utemeljitelja postmodernistike koncepcije nacionalnog identiteta.
8
Problem
s takvim tumaenjem postaje oit kada se u obzir uzmu upravo uinci su-
vremene (poststrukturalistike) problematizacije statusa subjekta. Premda je
Anderson nastojao objasniti na emu poiva proces oblikovanja (zamiljanja)
nacije, kljuan problem statusa pojedinanog subjekta u kontekstu nacionalne
identifikacije nije doveo u pitanje.
Za razliku od njega, Althusserov uenik tienne Balibar smatra da se nacija
reproducira kroz mreu (ideolokih) aparata to znai da se pojedinac svaki-
danjom praksom oblikuje kao homo nationalis.
9
Drugim rijeima, pojedinac
(individuum) odluujui je imbenik koncepta nacionalnog identiteta.
10
Ve
je Fichte u svojim Govorima njemakoj naciji
11
upozorio da je zamisao sa-
mopriznavanja pojedinca nakon to je prepoznao vlastiti odraz u zrcalu, usko
povezana s pojmom nacije kao individuom. Proces individuacije nije vaan
samo na metaforikoj razini, na njemu se temelji shvaanje da je pojedinac
izravno lan nacije. To znai da ga nacija obiljeava kao intrinzian identitet
kako bi se kao cjelina mogao odmah zdruiti s njom.
12
No kako se odvija taj proces nacionalizacije pojedinca? Balibar kao kljuni
preduvjet istie uspostavu odgovarajue forme ideologije (patriotizam, naci-
onalizam). Rije je o fenomenu koji istovremeno mora biti masovan i utjecati
na interpelaciju pojedinca kao nacionalnog subjekta. Mo interpelacije dale-
ko je vea od pukog usaivanja ili nametanja politikih vrijednosti.
13
Fichte
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
313
je taj proces opisao kao pounutrenje izvanjskih granica. To znai da vanjske
granice drave postaju unutarnjim granicama pojedinca u smislu doivljaja
pripadnosti. Na taj nain pojedinac kao pripadnik odreene nacije uspostavlja
granicu prema drugima koji joj ne pripadaju. Prema tome, vanjske granice
moraju stalno biti zamiljene kao projekcija i zatita unutranje kolektivne
linosti, koju svaki nosi u sebi i koja mu omoguava da nastanjuje vrijeme
i prostor drave kao mjesto u kojemu se uvijek bilo, u kojemu e se uvi-
jek biti kod kue.
14
Drugim rijeima, nacija ne nastaje samo kolektivnim
ocrtavanjem imaginarne politike zajednice koja je istovremeno inherentna i
suverena, nego je rije o procesu u kojemu pojedinac internalizacijom granica
postaje pripadnikom odreene nacije.
Meutim, jo uvijek nije jasno na emu se temelji snaga ideolokog priziva
pojedincu da se nacionalno identificira? Balibar u tu svrhu uvodi pojam fik-
tivne etninosti.
15
Valja istaknuti da pritom ne misli na iluziju bez uinaka,
nego na neto proizvedeno, konstruirano. Nacije nemaju nikakav prirodni
etniki temelj. Naime, tijekom procesa nacionalizacije populacije bivaju etni-
zirane, odnosno prikazane kao da su oduvijek posjedovale identitet i svijest o
vlastitom porijeklu, kulturi i interesima. Kao takve one nadilaze i pojedince
i drutvene uvjete. Bez fiktivne bi etninosti ideoloki priziv bio neuinkovit
(ne bi bio upuen nikome). Njegova snaga temelji se na prikrivanju vlasti-
te fiktivnosti. Balibar izdvaja rasu i jezik kao dva meusobno suprotna puta
kojima se to postie. Rije je o pojmovima koji izraavaju ideju imanentnog
nacionalnog karaktera. Njihov je osnovni zadatak da podravaju predodbu
nacije kao posve prirodnog i stabilnog entiteta. Uinak im je potpun jedino
ako djeluju uzajamno. Pritom se ne radi o harmoninoj suradnji, nego o su-
protstavljanju i meusobnom iskljuivanju. Tako je, prema Balibaru, jezina
zajednica otvorena, dok rasna to nije. U oba je sluaja rije o idealnim re-
prezentacijama koje u stvarnosti ne funkcioniraju na taj nain. Niti je rasna
zajednica posve zatvorena, niti je jezina posve egalitarna. Migracije i bra-
kovi prekorauju granice prve, a kolski sustav ponovo proizvodi podjele i
nejednakosti u okviru druge.
Balibar je, uvodei jezik i rasu kao faktore tvorbe etninosti, pokuao odrediti
temelje uinkovitosti nacionalne interpelacije. Modificirao je Althusserovu
koncepciju ideologije kako bi objasnio snagu poziva na nacionalnu identifi-
kaciju. Ideologijska operacija kojom se fiktivni konstrukt retrospektivno iz-
3
Isto, str. 17.
4
Vidi Anderson, str. 18.
5
Prikazivanje Djevice Marije sa semitskim
crtama lica ili u odjei iz prvog stoljea u re-
stauratorskom duhu dananjih muzeja bilo je
nezamislivo, jer um srednjovjekovnog kra-
na nije poimao povijest kao beskonani lanac
uzroka i posljedica, niti pak radikalnih odva-
janja sadanjosti od prolosti. (Isto, str. 30)
6
Isto, str. 42.
7
Vidi Encyclopaedia of Nationalism, str. 619.
8
Isto, str. 618.
9
Vidi Balibar, str. 395.
10
Usp. Calhoun, str. 315.
11
Reden an die deutsche Nation, 1808.
12
Vidi Calhoun, str. 315.
13
Vidi Balibar, str. 396.
14
Balibar, str. 396.
15
Isto, str. 397.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
314
daje za prirodni entitet ini nacionalizaciju pojedinca neizbjenom. Ono to
je pritom ostalo po strani jest problem statusa interpeliranog pojedinca. Alt
husserov glasoviti esej Ideologija i ideoloki aparati drave dijelom je bio i
kritika modernistikog (buroaskog) koncepta subjekta kao sredinje svijesti,
izvora znaenja i povijesti. Balibar pritom veu pozornost posveuje obliku
ideologije koja pojedinca oblikuje u nacionalni subjekt, negoli objanjenju
samoga procesa (nacionalizacije) subjektivacije (assujettissement). Citiraju-
i Fichteov govor Balibar interpelaciju svodi na internalizaciju izvanjskih
granica i na taj nain donekle iznevjeruje koncepciju koju pokuava prilago-
diti vlastitom okviru. Odluimo li ipak prihvatiti njegovu argumentaciju, jo
uvijek ne dobivamo odgovor na pitanje kako interpelirani nacionalni subjekti
tvore zajednicu?
Ovaj smo tekst zapoeli Nancyjevim objanjenjem (upozorenjem) kako ne-
uspjeh razliitih modela zajednice u suvremenom svijetu koje nude komu-
nizam, liberalizam i kranstvo lei upravo u njihovom oslanjanju na pojam
imanentnog, neupitnog subjekta. Naime, Nancy odbija zamisao o zajednici
subjekata ili zajednitvu pojedinaca (individua) u nekom viem i veem jedin-
stvu (drava, nacija, narod).
16
Da bi se moglo govoriti o zajednici potreban je
klinamen, odnosno nagnue jednoga prema drugome, jednoga zbog drugoga.
To zapadanje individue u zajednicu nije sposobna sagledati nijedna metafi-
zika subjekta (individue).
17
Prema Nancyju, metafizika subjekta zapravo je
metafizika apsoluta (apsolutne posebnosti) to znai bia kao absolvirano-
ga, savreno odvojenoga, odjelitoga i zatvorenoga, bez odnosa.
18
Meutim,
problem je u tome to zajednica jest odnos, ona dovodei individuum (kao
apsolut) u odnos rastvara taj isti individuum. Na taj nain zajednica rastvara
autarhiju apsolutne imanencije.
19
Zbog toga Nancy kae kako imanencija,
sjedinjenje (pojedinaca) u zajednitvo u sebi ukljuuje logiku samoubojstva
one zajednice koja se po njoj ravna:
Tako ni logika nacistike Njemake nije bila samo logika istrebljenja drugoga, potovjeka koji
je izvan zajednitva krvi i tla, nego virtualno takoer logika rtvovanja svih onih koji, u arij-
skoj zajednici, nisu zadovoljavali kriterij iste imanencije, tako da bi () samoubojstvo same
njemake nacije moglo predstavljati prihvatljivu posljedicu toga procesa: uostalom ne bi bilo
pogreno kazati da se to zbilja dogodilo u nekim pogledima duhovne zbilje te nacije.
20
Ova nas Nancyeva razmatranja dovode do kljunog problema: ako zajednica
nije zajednitvo subjekata i nije subjekt, to je onda? to je ini? Nancy pred-
lae koncepciju zajednitva postojanja koja ne polazi od totaliteta i samo
prisutnosti subjekta.
21
Prema njegovu miljenju, zajednitvo nije atribut po-
stojanja, pa se prema tome njegovim pridavanjem ili oduzimanjem ne modi-
ficira sama egzistencija. Zajednitvo je prava pozicija egzistencije.
22
Ono
nije neto sekundarno, izvedeno iz samostalnog bivanja. Zastupajui tezu o
egzistenciji kao pukoj poziciji stvari Nancy preuzima Heideggerov pojam
tubitka (Dasein) kao alternativu kartezijanskom pojmu subjekta. Kada je rije
o zajednici, Nancy istie da ona postavlja poloaj bia. U tom pozicioniranju
bit je izloena postojanju koje se nikako ne moe izjednaiti s imanencijom.
Prema njegovom miljenju, to iziskuje propitivanje hegelijanskih stajalita o
sebstvu. Naime, u tom se pozicioniranju javlja se koji nije subjekt i nema
pade nominativ.
23
On je uvijek objekt radnje, obraanja ili pridavanja, tj.
uvjet izlaganja. Za Nancyja je se ista izloenost vlastita postojanja. Umje-
sto da se zajednitvo tumai alkemijom subjekata, Nancy govori o ekstenzi-
vo/intenzivnoj dinamici povrina izlaganja. Pritom je vano istaknuti da su
upravo te povrine granice na kojima se se deklinira.
24
To znai da se ne
radi o zajednikom postojanju, nego o postojanju u zajednitvu. Meutim,
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
315
ova koncepcija odreenim svojim aspektima ipak dovodi zajednicu u pitanje.
Rije je o problemu granice i to granice na kojoj su singularnosti
25
izloene.
Drugim rijeima, istovremeno jesu i nisu unutar i izvan. Pritom valja napome-
nuti da izlaganje prethodi identifikaciji to znai da singularnost nije identitet.
Ono je vlastita izloenost. Posljedica toga je da ne postoji zajedniko postoja-
nje, zajednika bit ili identitet. Jedino to postoji jest egzistencija u zajedni-
tvu.
26
Prema tome, postojanje (egzistencija) je supostojanje (koegzistencija)
odnosno Mitsein koje istovremeno povezuje i dijeli, ono je granica na kojoj su
dijeljenje (sharing) i odjeljivanje (partitioning) istovremeno izloeni.
27
Iz ove
se perspektive zajednica nadaje kao neto to izmie reprezentaciji, ija istina
nije esencija prikaziva u diskurzu.
Tako shvaena zajednica nije rezultat odreenog projekta. Umjesto zajednice
kao djela (oeuvre) Nancy uvodi pojam razdjelovljene zajednice (dsoeu-
vre). Ona je neto to je dano i to se zbiva pojedincima. Rije je o izlaganju,
odnosno predstavljanju njihove singularnosti i konanosti koja je ujedno i
uvjet njihova zajednitva. Drugim rijeima, odnos zajednitva neto je to svi
dijelimo, ali ne moemo komunicirati. Nancy je svoju koncepciju zajednice
usmjerio i na razinu diskurza. Mit je ustvari utemeljujui diskurz zajednice.
28

On je upravo ono to se posreduje meu govornicima kao mit o njihovom
zajednitvu. Radi se o performativnom inu imanentnom zajednici govornika,
koja se uspostavlja na temelju zajednikog izgovaranja tog istog mita vlasti-
ta zajednitva.
29
Njegova je uloga slina ulozi potpisa na Deklaraciji neovis
nosti koji istovremeno uspostavlja vlastitog potpisnika i potvruje njegovo
pravo na potpis.
Kako to razumjeti? Naime, da bi objasnio proces oblikovanja nacije Geof-
frey Bennington upuuje na potansku slubu kao preduvjet politike i model
oblikovanja nacije. Razmatrajui Rousseauov Drutveni ugovor, Bennington
nacionalnu identifikaciju objanjava pomou metafore pote:
30
graanin a-
lje zakon samome sebi (kao adresatu i subjektu) i tim se slanjem imenuje
kao graanin. Prije samoga slanja on kao takav ne postoji. Postojanje zakon-
ske strukture osigurava poiljatelju i adresatu graanske identitete. Rije je
16
Vidi Van Den Abbeele, str. xiv.
17
Vidi Nancy, 2004., str. 10.
18
Isto.
19
Isto.
20
Isto, str. 19.
21
Nancy, BC, 1991., str. 1.
22
Isto, str. 2.
23
Isto, str. 3.
24
Isto, str. 4.
25
Singularnost se, prema Nancyju, razlikuje od
individualnosti, ona nije supstanca ili atom,
nedjeljiva i zatvorena u sebe, osloboena kon
takata s drugima. Bie je singularno, ne zato
to ga vlastita granica dijeli od drugih, ono se
ostvaruje upravo na granici. Izlaui vlastitu
granicu ono zapada u zajednitvo. Zbog toga
Nancy i kae da se singularnost moe identi-
ficirati jedino na razini klinamena (nagnua
jednoga prema drugome, jednoga zbog dru-
goga, jednoga drugome).
26
Isto, str. 7.
27
Isto, str. 8.
28
Vidi Nancy, MI, 1991., str. 50.
29
Vidi Van Den Abbeele, str. xv.
30
Vidi Bennington, str. 129.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
316
o strukturi ope autonomije koja implicira autonominaciju (samoimenova-
nje). To bi znailo da pismo uvijek stie na odredite. Meutim, to se dogaa
kada u navedenu shemu elimo uvesti mogunost neuspjeha? U okviru ove
strukture neuspjeh se ne javlja kao nezgoda, nego kao nuan uvjet. Mogu-
nost da se krug imenovanja ne zatvori osigurava njegovo konstantno ponav-
ljanje. Tako se, Derridaovim rijeima, neuspjeh javlja kao izvor i nuna mo-
gunost odravanja mehanizma imenovanja.
31
Zbog toga Bennington kae
da drava mora biti konstitutivno nesavrena
32
da bi imala granicu i povijest
koju e ispripovijedati. To znai da se nacionalna diferencijacija ne pojavljuje
kao smetnja dravi nakon to je ova savreno konstituirana, nego joj prethodi
kao uvjet njezine mogunosti. Stoga se moe rei da je nacija iz perspektive
granice uvijek otvorena prema drugima, ona se upravo tim nasilnim otvara-
njem oblikuje.
33
Suoena s time, nacija pribjegava drutvenom ugovoru kao
obliku proturjene pripovijesti koji je istovremeno uspostavlja i legitimira.
Drugu takvu pripovijest donosi zakonodavac. Prema Benningtonovu staja-
litu, nacija pripovijeda vlastito utemeljenje, ali se istovremeno i legitimira
kroz ponavljanje. Rije je o neodluivosti izmeu konstativne i performativne
dimenzije na koju je upozorio Jacques Derrida pokuavajui objasniti uin-
kovitost dokumenta kakav je amerika Deklaracija neovisnosti.
34
To znai da
Deklaracija s jedne strane proglaava neovisnost, a s druge oblikuje identitet
potpisnika. Naime, pravi potpisnik Deklaracije nije ni Thomas Jefferson
kao autor teksta, nisu ni predstavnici kongresa koji su ga delegirali da to uini,
nego je pravi potpisnik dobri narod Sjedinjenih Amerikih Drava.
35
Taj
mi u ije ime se u Deklaraciji govori ne postoji kao takav prije nje same.
36

Potpis izmilja potpisnika. Rije je o svojevrsnom retroaktivnom izmiljanju.
Osim to si narod potpisujui daje ime i identitet, on si daje i mo da pot-
pisuje.
37
Potpis u ime naroda ima odreenu performativnu snagu budui da
uspostavlja novo stanje stvari, odnosno novo pravo koje brie ono prethodno.
Zbog toga potpis na Deklaraciji ima snagu i mo da rastvori veze s koloni-
jalnim majinstvom i oinstvom.
38
Prema svemu to je do sada reeno proizlazi da su problematizacija tvorbe
nacionalnog identiteta u diskurzivnom kontekstu, odjeci kritike subjekta te
prihvaanje strategija dekonstrukcije oznaili preokret u bavljenju proble-
mom nacije. Rije je o promjeni kojom su na vidjelo izile i slabe toke (do
tada) uvrijeenog teorijskog diskurza o naciji. Tome valja pridodati i to da je,
bavei se tradicionalnom linearnokauzalnom koncepcijom pripovijedanja,
suvremena (poststrukturalistika) teorija razotkrila jaz koji postoji izmeu
pripovijedanja i prie. Kao posljedica toga pojavila se potreba za propitiva-
njem odnosa izmeu nacije kao izvedbenog subjekta (pripovijedanja) i nacije
kao tematiziranog objekta prie. Polazei od Derridaova pojma diseminacije
(la dissmination), postkolonijalni teoretiar Homi Bhabha suprotstavio se
prevladavajuem historizmu, koji je naciju tretirao kao socioloku katego-
riju ili kao holistiki kulturalni entitet.
39
Derrida uvodi pojam diseminacije
kako bi istaknuo meusobnu igru vika i manjka u znaenju, bez namjere
da ga se stabilizira ili zakljui. Pojam diseminacije implicira vezu izmeu
rasipanja znaenja i rasipanja sjemena. Naime, svaka rije, svaki pojam ili
tekst moe se nizom konotacija povezati s drugim rijeima, pojmovima i tek-
stovima. Diseminacija se odnosi na plodno rasipanje znaenja, ali i na njegov
gubitak. Uvoenjem novog konteksta u itanje teksta uvodi se novo znae-
nje, ali se pritom gubi i dio prijanjih znaenja. Nikakvim se pozivanjem na
kontekst ili konvenciju ne moe uhvatiti diseminacijska slobodna igra jezika.
Bhabha spomenuti pojam preinauje u disemiNaciju odnosno trenutak
rasprivanja ljudi koji u nekim drugim vremenima i na nekim drugim mjesti-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
317
ma, u drugim nacijama, postaje trenutak okupljanja.
40
Zbog toga smatra da
o problemu nacije treba pisati kao o mutnom i sveprisutnom obliku ivljenja
lokalnosti kulture () koja se vie vrti oko temporalnosti nego to govori o
historinosti.
41
On na taj nain eli dati oblik sloenim strategijama kultu-
ralne identifikacije i diskurzivnih istupa koje djeluju u ime naroda ili nacije
i ine ih imanentnim subjektima niza drutvenih i knjievnih pripovijesti.
42
Uvodei koncept temporalnosti Bhabha je nastojao otkloniti dominaciju hi-
storizma, ali i pokazati da prostor moderne nacije nikada nije jednostavno
horizontalan nego je obiljeen ambivalencijom koja oblikuje vrijeme moder-
ne. Zbog toga predlae koncepciju nacije koja izranja u okviru niza diskurza
kao dvostruko pripovjedno kretanje.
43
Rije je o sloenoj retorikoj strate-
giji drutvene referencije koja se ostvaruje u dvostrukoj vremenitosti, a ne o
povijesnom dogaaju ili dijelu domoljubnog repertoara. Bhabha kae:
Narodi su povijesni objekti nacionalistike pedagogije dajui diskurzu autoritet koji se te-
melji na povijesnom porijeklu ve danome ili izgraenome u prolosti, ali narodi su isto tako
subjekti procesa oznaavanja koji mora izbrisati svu prethodnu ili izvornu prisutnost nacije
naroda ne bi li pokazao zaudna, ivotna naela naroda kao suvremenosti: kao znaka sadanjosti
kojim se nacionalni ivot opetovano iskupljuje i ponavlja kao reprodukcijski proces.
44
Sam proces ispisivanja nacije odvija se u prostoru napetosti izmeu temporal-
nosti pedagoke i performativne dimenzije. U tom prostoru raskola pojmov-
na dvosmislenost modernog drutva postaje popritem ispisivanja nacije.
45

Govorei o djelatnoj dimenziji Deklaracije neovisnosti, Derrida je istaknuo
neodluivost izmeu konstativne i performativne dimenzije kao uvjeta njezi-
ne uinkovitosti.
46
Je li narod u ije ime se Deklaracija potpisuje ve oslobo-
en te se njome ta sloboda samo konstatira ili se narod samim inom potpisa
oslobaa? Taj mi koji se javlja u tekstu Deklaracije jest glas onih koji go-
vore u ime naroda, tj. zastupnika u kongresu. Meutim, Derrida istie kako
narod kao slobodan i neovisan subjekt, kao mogui potpisnik ne postoji prije
same Deklaracije. Potpis izmilja potpisnika.
47
Potpisnik biva autoriziran za
potpis samo onim prvim inom potpisivanja. Potpisujui narod kae: ()
31
Isto, str. 130.
32
Ta je dimenzija neuspjeha istovremeno uvjet
mogunosti politike i razlog zato autonomija
nikada ne moe biti postignuta.
33
Isto, str. 131.
34
Vidi Derrida, 1984., str. 21.
35
Da bi pokazao u ije ime se Deklaracija pro-
pisuje Derrida navodi citat: We, therefore,
the representatives of the United States of
America in General Congress assembled,
do in the name and by authority of the good
people of these that as free and independent
States (Isto, str. 1920).
36
Vidi isto, str. 21.
37
Isto, str. 22.
38
Isto, str. 24.
39
Bhabha, str. 59.
40
Isto, str. 158.
41
Isto.
42
Isto, str. 159.
43
Isto, str. 165.
44
Isto.
45
Isto.
46
Vidi Derrrida, 1984., str. 21.
47
Isto, str. 22.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
318
od sada imam pravo potpisivati. To znai da si tim inom daje i ime i pravo
da se potpisuje. Tako se potpisivanjem Deklaracije narod javlja kao onaj koji
potpisuje, koji uzima pravo na potpis, ali i kao onaj koji se samom izvedbom
potpisa oblikuje kao djelatna instanca. On je istovremeno subjekt i objekt
potpisa, potpisnik i onaj koji je prikazan potpisom.
Neodluivost izmeu konstativne i performativne dimenzije Bhabha tumai
kao napetost, i to izmeu odreenja naroda kao povijesno prisutnog entiteta
odnosno kao pedagokog objekta i naroda kao rezultata izvedbe pripovijesti
u sadanjosti. Pedagoka dimenzija gradi vlastiti pripovjedni autoritet na tra-
diciji naroda, tj. na trenutku kada biva odreen sam po sebi. S druge strane
performativna dimenzija propituje odnos izmeu naroda po sebi i njegova
vlastita oznaavanja razlikovanjem od Drugoga Izvana.
Na mjesto oprenosti izmeu pretfigurativne samostvarajue nacije po sebi i izvanjskih dru-
gih nacija, performativna dimenzija uvodi temporalnost onoga izmeu. Granica koja oznauje
sebstvenost nacije prekida samostvarajue vrijeme nacionalne tvorbe i poremeuje oznaavanje
naroda kao homogene cjeline.
48
To znai da se sama nacija unutar sebe cijepa pa spomenuto onemogueno
sebstvo nacije, otueno od svojega vjenog samostvaranja, postaje liminal-
nim prostorom oznaavanja koji je iznutra obiljeen manjinskim diskurzima,
heterogenim povijestima sukobljenih naroda, antagonistinim ovlastima i na-
petim lokacijama kulturalne razlike.
49
Bhabhino isticanje ambivalentnog kretanja nacije izmeu performativne i
pedagogoke dimenzije nije jedini vid transformacije diseminacije u disemi-
Naciju. Ne radi se pritom samo o dvostrukom pisanju nacije nego i o nar
cistikim neurozama nacionalnoga diskurza uzrokovanim diseminatornim
inom drutvene pripovijesti
50
gdje onaj tko izvodi kazivanje govori s mje-
sta referenta.
51
To znai da je nacija pripovjedaica i ispripovijedana. Zbog
toga Bhabha kae da se subjekt moe shvatiti jedino u prelasku izmeu pripo-
vijedanja i ispripovijedanoga, izmeu ovdje i negdje drugdje, i upravo u
tom dvostrukom prizoru otuenje subjekta postaje sam uvjet kulturalne spo-
znaje.
52
Liminalnost prostora nacije o kojoj Bhabha govori proizlazi upravo
iz tog njezinog istovremenog bivanja subjektom i objektom pripovijedanja.
To stalno osciliranje izmeu konstativa i performativa, odnosno klizanje od
simbolikog do sustava oznaivanja, otvara prostor liminalnosti u koji se pre-
mjeta diskurz nacije.
53
Bhabha na taj nain dovodi u pitanje esencijalistike definicije nacije i po-
kazuje kako heterogenost i pluralnost prostora moderne nacije moe postati
mjestom njezina okupljanja. Dekonstruirati pripovijesti o naciji znai ista-
knuti proturjeja na kojima one poivaju. Ukazujui na oprenost kao mje-
sto i uvjet ispisivanja nacije Bhabha je pokuao doskoiti problematinosti
marginalnih identifikacija unutar nje same. Problem subjekta koji postaje
objektom vlastite spoznaje i ostaje istovremeno njezinim subjektom pokazuje
svu nemo esencijalistikih i historistikih tumaenja oblikovanja nacional-
nog identiteta. Da bi upozorio na potekoe pisanja nacionalne (pri)povijesti,
Bhabha upuuje na kritike Frantza Fanona
54
i Julije Kristeve.
55
Fanon je
tako upozorio da spoznaja naroda ne ovisi o oitim objektivnostima kao to
su narodni obiaji, nego o otkriu odreene strukture ponavljanja. Naime,
kolonizirani intelektualac, elei pristupiti narodu, pristupa samo njegovim
vanjskim manifestacijama koje tek povrno odraavaju bogat unutranji i
neprestano nov ivot.
56
Umjesto da potrai tu zbilju, zadovoljava se pukim
izvanjskim (stereotipnim) oitovanjima odnosno fiksiranim oblicima nacio-
nalne pripovijesti. Kristevina kritika pridonijela je preosmiljavanju nacije
kao prostora istovremenog pojavljivanja feministikih politikih i psihikih
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
319
identifikacija.
57
Prema njezinom miljenju, granice nacije stalno su suoene s
dvostrukom temporalnou pedagoke i performativne dimenzije. Supostoja-
nje dviju vremenitosti u istom prostoru stvara novu povijesnu temporalnost
koju Kristeva poistovjeuje s psihoanalitiki upuenim, feministikim stra-
tegijama politike identifikacije.
58
Fanon i Kristeva su, prema Bhabhinom
miljenju, na taj nain pokuali objasniti kako je nacija istovremeno subjekt
diskurza i objekt psihike identifikacije.
59
Druga slaba toka nacionalne pripovijesti oituje se u odnosu izmeu pre-
vladavajue slike naroda i njegova znaka. Bhabha kae: Totalitet je nacije
suoen sa suplementarnim kretanjem pisanja i njime ispresijecan.
60
To znai
da pisanje kao takvo slijedi ambivalentno kretanje izmeu dvije dimenzije pri-
povjednog diskurza o naciji. Derrida u svom ogledu o Rousseauu istie prije-
teu narav pisanja kao suplementa ili dometka.
61
Nacija kao pedagoki objekt
prisvaja prisutnost i kao znak podmee se umjesto stvari same. Pisanje biva
opasno im se predstava izdaje za prisustvo, a znak za stvar samu.
62
Tako pi-
sanje nacije zaboravlja svoju suplementarnu funkciju, a ipak je samo dome-
tak. Bilo da se pridaje neemu, bilo da se podmee umjesto neega, dometak
je uvijek izvanjski. Tu gdje je slika istovremeno nadomjestak i prisutnost dvije
se vremenitosti (pedagoka i performativna) pretvaraju u diskurz koji oblikuje
nacionalni identitet. Ali pritom ne treba zaboraviti da suplementarno ispisiva-
nje nacije samo pokuava nadoknaditi njezino izvorno nepostojanje.
Bhabhina nas performativna koncepcija nacije ponovo vraa Nancyjevim raz-
miljanjima o zajednici. Njegovo isticanje mita kao utemeljujueg diskurza
zajednice blisko je Bhabhinom odreenju nacije kao diskurzivne tvorbe. Mit i
zajednica povezani su uzajamnim odnosom raanja: jedno proizlazi iz drugog
i obratno. Mit, koji je uvijek mit o zajednici, otkriva zajednicu samoj sebi i na
taj je nain utemeljuje.
63
Mit je za Nancyja inkantacija koja proizvodi svijet
to znai da se ne radi o pukoj reprezentaciji, nego o reprezentaciji koja dje-
luje proizvodei sebe kao uinak: o fikciji koja utemeljuje.
64
Komunicirajui
sebe, a ne neto drugo, mit raa ono o emu govori. Drugim rijeima, mit
komunicira mit o zajednici istovremeno pripadajui toj istoj zajednici. Nancy
kae: mit prikazuje viestruke egzistencije imanentnima svojoj vlastitoj je-
48
Bhabha, str. 167.
49
Isto.
50
Isto, str. 169.
51
Lyotard prema Bhabha, str. 169.
52
Isto.
53
Vidi Palti, str. 343.
54
Fanon, Frantz, O nacionalnoj kulturi, u:
Prezreni na svijetu, Stvarnost, Zagreb 1973.,
str. 121153.
55
Kristeva, Julia, Womens time, u: T. Moi,
(ur.), The Kristeva Reader, Blackwell, Oxford
1986., str. 187213.
56
Fanon, str. 133.
57
Vidi Bhabha, str. 173.
58
Isto.
59
Isto.
60
Isto, str. 174.
61
Vidi Derrida, 1976., str. 189.
62
Isto.
63
Vidi Nancy, MI, 1991., str. 51.
64
Isto, str. 56.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
320
dinstvenoj fikciji, koja ih okuplja i koja im u svom govoru i kao taj govor
pridaje vlastitu zajedniku sliku.
65
Meutim, problem je u tome to mit nije
samo fikcija koja utemeljuje, nego je i samo utemeljenje fikcija. Prema tome,
kada se kae mit je mit, mit se prekida mitom, a kako je zajednica s njime
neraskidivo povezana to znai da se prekida i zajednica.
66
To jo uvijek ne
znai nestanak zajednice, nego samo to da prekid mita (raz)otkriva njezinu
disjunktivnu prirodu. Iz mita nije mogue iskoraiti, mogue ga je jedino pre-
kinuti (dekonstruirati) iznutra. Zakonitost supojavljivanja je upravo prekid
zajednice i prekid totaliteta koji bi je trebao ispuniti. Prekid se pojavljuje na
rubu i konstituira rub na kojemu se bia meusobno dodiruju, meusobno se
razdvajaju i izlau jedni drugima te na taj nain komuniciraju vlastito zajed-
nitvo.
67
Prekid ne znai tiinu. U prekidu se uje glas prekinute, nepotpune,
izloene zajednice kao jeka mitskog govora. A ta je jeka za Nancyja knji-
evnost. Nae vrijeme vie nije proeto mitskim govorom. Danas moemo
govoriti jedino o odsutnosti mita. Zato je aljenje za gubitkom zajednice usko
povezano sa aljenjem za gubitkom moi mitova. Nancy kae:
Do naih dana povijest e biti miljena na osnovu izgubljene zajednice koju valja pronai
ili ponovo utemeljiti. Izgubljena ili prekinuta, zajednica se moe oprimjeriti na razliite naine,
u raznoraznim paradigmama: prirodna obitelj, antiki polis, rimska republika, prva kranska
zajednica, cehovi, komune ili bratstva uvijek je posrijedi pitanje izgubljenog doba u kojemu
je zajednica bila satkana od prisnih, skladnih i neraskidivih veza te u kojemu je ona sama sebi,
u svojim ustanovama, u svojim obredima i u svojim simbolima, pruala reprezentaciju, tovie
prinosila ivi dar svoje vlastite jedinstvenosti, svoje prisnosti i svoje imanentne autonomije.
68
Dakako da je takva ideja o gubitku zajednice upitna. Ve smo ranije objasnili
da je imanencija ono to bi dokinulo zajednicu pa je, dakle, posve jasno da je
takav gubitak konstitutivan za zajednicu samu.
69
Knjievnost kao prekinuti
mit ne prekida se upravo tamo gdje se prekida. To je mjesto na kojemu djelo
prelazi od autora itatelju i od toga itatelja drugom itatelju i drugom autoru.
Knjievnost tu ne prestaje, kao to ne prestaje ni tamo gdje jedna pria prelazi
u drugu, pjesma u pjesmu Tekst se prekida tamo gdje se posreduje i dijeli
dalje. To znai da se s prekidom mita prekida odreena vrsta diskurza o za-
jednici, ali i da zapoinje drugaiji diskurz, drugaija pria, drugaija povijest
koja nam otkriva da nam se neto zajedno dogaa: govor i pisanje koje dijeli-
mo.
70
I upravo na mjestu komunikacije ostvaruju se zajednica i zajednitvo.
Kako onda danas misliti o naciji (kao zajednici), a pritom ne uzeti u obzir
kritike onoga to su tradicionalne teorije uzimale zdravo za gotovo pojedi-
nane subjekte kao svoje polazite? Zagovarajui ideju o naciji kao uinku
diskurza i zajednici kao iskustvu kojemu u prostoru pisanja bivamo zajedno
izloeni, Bhabha i Nancy dekonstruirali su tradicionalnu koncepciju nacije
kao zajednice imanentnih subjekata koji vlastiti identitet uspostavljaju u ho-
mogenolinearnoj vremenitosti povijesnog pripovijedanja. Na mjestu gdje
njihovo pisanje prestaje, nastaje novo itanje i novo pisanje, kao komunikaci-
ja o zajednici, kao mjesto zajednitva onih koji e itajui i piui o naciji kao
zajednici zajedno izlagati vlastitu singularnost.
Literatura
Anderson, Benedict, Nacija: zamiljena zajednica, kolska knjiga, Zagreb 1990.
Balibar, tienne, Oblik nacija: povijest i ideologija, Tvra asopis za teoriju i kulturu
vizualne umjetnosti 12/2003, str. 389405.
Bennington, Geoffrey, Postal Politics and the Institution of the Nation, u: Bhabha, Homi,
(ur.), Nation and Narration, Routledge, London/New York 1990., str. 121137.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (311321)
Z. Boi Blanua, Nacija bez subjek(a)ta
321
Bhabha, Homi, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Biti,
Vladimir, (ur.), Politika i etika pripovijedanja, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
2002., str. 157190.
Calhoun, Craig, Nationalism and Civil Society: Democracy, Diversity and SelfDeter-
mination, u: Calhoun, Craig, (ur.), Social Theory and the Politics of Identity, Blackwell
Publishing, Oxford (UK)/Malden (MA) 1994., str. 304335.
Derrida, Jacques, O gramatologiji, IP Veselin Maslea, Sarajevo 1976.
Derrida, Jacques, Otobiographies:linseignement de Nietzsche et la politique du nom pro-
pre, dition galile, Paris 1984.
Nancy, JeanLuc, Of BeinginCommon, u: Miamy Theory Collective (ur.), Community
at Loose Ends, University of Minnesota Press, Minneapolis/Oxford 1991., str. 118.
Nancy, JeanLuc, Myth Interrupted, u: Nancy, JeanLuc, The Inoperative Community,
University of Minnesota Press, Minneapolis/London 1991., str. 4370.
Nancy, JeanLuc, Razdjelovljena zajednica, u: Nancy, JeanLuc, Dva ogleda: Razdje-
lovljena zajednica, O singularnom pluralnom bitku, Arkzin, Zagreb 2004., str. 750.
Motyl, Alexander J. (ur.), Encyclopaedia of Nationalism, Vol. I, Academic Press, San Die-
go/San Francisco/ New York/Boston 2001.
Palti, Elas Jos, The Nation as a Problem: Historians and the National Question, Hi-
story and Theory, October 2001, str. 324346.
Van Den Abbeele, Georges (ur.), Introduction, u: Miamy Theory Collective (ur.), Com-
munity at Loose Ends, University of Minnesota Press, Minneapolis/Oxford 1991.
Zrinka Boi Blanua
Nation without Subject(s)
What is the Poststructuralist Concept of Nation?
Abstract
The problem of national identity has recently been the object of an enormous number of studies.
Despite their differences, social theorists and historians today seem to agree unanimously on
the modern and constructed character of nations. However, it seems that they didnt sufficiently
take into account the effects of contemporary questioning of the concept of subject. Thanks to
the poststructuralist problematisation of subjectivity, it is impossible to define nation (as com-
munity) as a communion of immanent individuals. The purpose of this paper is to explore the
possibility of a different conceptualization of nation, one that wouldnt rely on the idea of subject
as its basic constitutive category.
Key words
nation, community, subject, Benedict Anderson, tienne Balibar, JeanLuc Nancy, Jacques Derrida,
Homi Bhabha
65
Isto, str. 57.
66
Isto, str. 55.
67
Isto, str. 61.
68
Nancy, 2004., str. 15.
69
Isto, str. 18.
70
Vidi Nancy, MI, 1991., str. 68.