Andrija Kačić Miošić - Razgovori Ugodni Naroda Slovinskog

Andrija Kaid Mioid:
Razgovor ugodni naroda slovinskoga

izbor

SADRAJ:
Bratu tiocu.
Prisvitli gospodine
Pripoljubljenomu tiocu.
Pisma Radovana i Mjelovana.
Poskonica, koja se moe u kolu pjevati.
Slidi kratko ukazanje od starih kralja slovinskih i dogaaji koji se u stara vrimena zgodie u dravam
slovinskim, iz razliitih knjiga izvaeni i na svitlost postavljeni
Dogaaji posli poroenja Isusova.
Pisma od Pavlimira.
Pisma od kralja Tjeimira.
Pisma od kralja Vladimira.
Pisma od Radoslava i Bodina.
Pisma od Kobilida i Vuka Brankovida.
Pisma od Kotromanovida.
Pismo od Ostoje Kristida i Stipana Jablanovida.
Pismo od Basilija Cesara.
Slidi kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih.
Pisma od mejdana Jure Kastriotida
Pisma od Jure Kastriotida i njegove majke Vojsave
Pisma od boja Jure Kastriotida i cara Murata na 1443.
Pisma od enidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotida
Pisma od rata Jure Kastriotida i Republike mletake, koji se uini na 1447.
Murat oaloden puno i rasren ie s vojskom na Skenderbega. Na 1449.
Murat poe grad biti.
Ban Kastriotid opet ini juri na Turke.
Murat oaloden.
Dilo viteko, koje uini Jure Kastriotid.
Murat pristraen.
Pisma od Kroje.
Smrt Jure Kastriotida na 1467.
Pisma vojvode Janka, reenoga Sibinjanina.
Pisma druga vojvode Janka.
Pisma etvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana, kako razbie cara Memeda, sina Muratova, pod
Biogradom na 1456.
Pjesma od uzetja carigradskoga uzvaena iz knjiga Florijana Kampi
Pisma od kude Frankopanovida
Pisma, kako Ante Loredan, vlastelin mletaki, obrani Skadar od Turaka na 1475.
Pisma od kralja ungarskoga, Ludovika imenom, kako pogibe na Muakom polju boj bijudi s carem
Sulemanom na 1526.
Pisma od bana Zrinovida i cara Sulemana tredega, koji obside Seget ungarski i pod njim umri na 1566.
Pisma, kako kralj Uluzali doe s mnogo galija i ostalih od boja brodova pod grad Korulu na 15 agusta
oliti kolovoza 1571 i ne moe ga osvojiti.
Pisma od Cipra.
Pisma od stranoga boja, koji se uini na dan svete Justine.
Popijevka od gospode presvijetle dubrovake, kako razbie i isjekoe Turke Saracene na moru blizu
grada Korule na 1033, kralja bosanskoga Ostoju Kristida na 1401 i bana od Neretve ufatie i umorie.
Prekazana presvijetloj gospodi dubrovakoj od fra Andrije Kaida, reenoga Mjelovana.
Pisma od vitezova pridostojne kude Graboveve, prikazana gosp. pris. serdaru Anti Grabovcu.
Govorenje od stare i plemenite kude Kaida.
Pisma od starih knezova Kaida
Pisma od grada ibenika, kako doe poda nj paa bosanski samo trideset iljada vojske i bi razbijen na
1646; takoer od Vodiana, Vrpoljana i Krapnjana, kako isikoe Turke pod selom Vodice na 1645.
Pisma od grada Splita, kako dolazie poda nj Turci na 1646. izvaena iz istorija Jerolima Brusona.
Pisma druga od grada ibenika, kako doe poda nj paa Tedelija samo pedeset iljada vojske i ne moe
ga osvojiti na 1647.
Pisma od Bea.
Pisma principa Euenija, kako razbi cara Mustapu na Tisi rata bekoga.
Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicae glave, izvaena iz
razliiti istorija tampani, poami od godita gosp. 1441 do godita gosp. 1641.
Pisma najposlidnja od slavne Bosne
Najposlidnji razgovori starca Milovana s bratom tiocem
Bratu tiocu.
[Iz predgovora prvom izdanju Razgovora.]
Po naravi je ovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveliavati, i zato vide se mnoge knjige na
svitlost iznesene, u kojim se tiju kralji, duke, markei, knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i njiova
junatva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tomu malo pomljiv, jer se malo stvari tije i
nahodi od stari kralja, bana, gospode i dogaaja, koji su se dogaali u naim stranam. I da se posve
ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je naemu narodu tako pamet naravnu, da ono,
to drugi narodi uzdre u knjigam, oni uzdre u pameti pivajudi na sobetim, dernecim i po svim
mistim, kuda putuju, pisme svoji kralja, bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite,
nita ne manje ima svaka dobar temelj od istine. eledi dakle ja, da siromasi teaci i obani naroda
slovinskoga, koji se naslauju u takizim pismam, mogu dodi u poznanje, da njiove pisme i davorije
nisu brez temelja istinita, na slubu istih siromaha dajem na svitlost ove knjiice skupljene, sloene i
prinesene iz razliiti knjiga talijanski u jezik slovinski, u kojim de se viditi kralji, bani, gospoda i vitezovi
slovinski, njiovi rati, junatva i sva dilovanja dobra i zla. Ma viruj mi, moj tioe potovani, da kada
razgleda ovi moji trudak, vidide nesridno i nemirno stanje, u komu se nahoahu vai praukundidi u
vrime slovinski vladaoca, i poznade estito, mirno i rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod
krilom naega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi nau krv proliti. Ako li ti pak ne budu ove
knjiice ugodne, a ti ini bolje. Na peru ti srida, i da si mi zdrav i veseo!
Prisvitli gospodine
*Iz predgovora drugom izdanju Razgovora; posveta je upudena knezu Luki Ivanovidu.+
elju, koju sam jo odavno imao dati na svitlost viteka vojevanja i glasovita junatva Jure Kastriotida,
reenoga Skenderbega, vojvode Janka Sibinjanina, mnoge priuzviene gospode mletake i ostali
razliiti ungarski i slovinski vitezova za razgovor i slubu slovinskoga naroda, sada izvrujem i na
svitlost dajem. Poznajudi pak, da se u Vaemu Gospodstvu Prisv. nahode skupljene i sjedinjene
kriposti vitezova reeni, zato ovi moj trud, premda malo ureeni, istomu velesrno prikazati slobodim
se: prvo, kakono od starine gospodiidu, bududi tio, da su od imena i Vae jasne kude plemena ne
samo knezovi nego li joter i principi u stara vrimena bili, kako se nahodi u diplomi aliti blagodarstvu
Jure Ivanovida, koju primi od Matijaa, kralja ungarskoga, u kojoj daje mu plemeniti tituo aliti ime od
principa na ovi nain: "Illustrissimo invictissimoque principi Georgio Ivanovid", u kojoj diplomi
potvruje mu slobodno posidovanje od grada Nia, njegove drave i drugi sela i varoa. Reena pak
diploma bi na svitlost dana od prisv. gosp. Tomka Mrnavida u Rimu na 1630. Prilina istina tije se u
knjigam talijanskim, koje se imenuju "Istoria degli avvenimenti dell' armi imperiali contro i ribelli ed
Ottomani", gdi na listu 328 tiju se etiri principa moskovska, poslani za poklisare od cara
moskovskoga k cesaru Leopoldu, meu kojim se nahodi jedan od imena i plemena Valea Pris. Gosp.,
imenom Protasio Ivanovid, veliki kancelir od Mokovije, a ostali imena jesu ova: Borid Petrovid,
senatur, Ivan Januovid, senatur, i Ivan Mihajlovid, sekretar, koje poglavice mogu se od svakoga viditi u
knjigam gori imenovanim. Koliko pak rabrenomu vitezu moj trud prikazati ne stidim se, jer vojujudi
pod barjakom Privedroga Principa mletakoga istomu potenje, sebi i svoj krajini uinili jeste, a tomu
svidoanstvo izvode kolajne, medalje od zlata, knetvo i druga pomilovanja od istoga primljena. Ali
kruna Vaega jasnoga plemena, dika kotorske drave i potenje sve Dalmacije jest sridni i estiti plod
od plemenita i vitekoga stabla poroen, neumrloga imena knez i kavalir Marko, koji pod gradom
Patrasom od turski gusara naskoen od viteza svuda proglaenoga slavno ime stee, jer s malo svojizi
junaka pridobi Turke i porazi mnoge. To viteko dilo poznavi Privedri Princip, uini ga s velikim
veseljem kavalirom s. Marka. Ali ni ovde kavalira Marka junatvo ne dospiva, jer nahodedi se pod
gradom turskim Atenom samo svoji etrdeset vitezova u svojoj tartani, ne punoj velikoj, bi naskoen
od jednoga ambeka gusarskoga puno velika i strahovita, u komu bie blizu etiri stotine Turaka, koje
Marko veselo doeka, njimam se estoko pobi, ambek, bojno tursko drvo, pridobi, saga na moru i
Turke pobi, da ji se malo plivajud na kraj i sarani aliti od njegove slavne sablje utee. Ma u ovoj dolini
od suza malokrat se zgaa veliko veselje brez plaa, kako se dogodi u udnovatomu boju i dobitju
pod Atenom, jer kavalir Marko, pridobivi i sikudi Turke, od puke smrt imade, koga Jozo, brat roeni,
viteki osveti dobivi mnotvo Turaka, osvojivi ambek bojni, dignuvi ga u lagum i uinivi svome
Privedromu Principu veliko potenje, koji ga nadari z darovim od visoke asti i potenja uinivi ga
kavalirom svetoga Marka, davi mu medalje i kolajne od zlata, ne samo njemu, nego li i ostalim
vitezovom, koji estito njime boj bie i Turke predobie. Ova dakle i druga mnoga dostojanstva
priteu mene, da ovi moj trud, premda mlohav i neuredan, Vaemu Gospodstvu Prisvitlomu prikazati
i posvetiti imam, komu eledi svaku sredu i estitost nebesku i zemaljsku vazda se nazivljem
Va Gosp. prisv.
priponizni i vazda drani sluga
fra Andrija Kaid, reeni Mioid.
Pripoljubljenomu tiocu.
[Iz predgovora drugom izdanju Razgovora.]
Ne nahodedi se u mojim knjiicam od kralja, bana i vitezova slovinski mnoge stvari i lipi dogaaji, koji
se prija, a niti i posli poroenja Gospodinova zgodie u dravam slovinskim, zato, moj ljubezni tioe,
reene knjiice pritampajem s pristavkom stari kralja, cesara, papa i mnogi sveti od naega
slovinskoga naroda, s nadometkom takoer mnogi pisama od bana i stari ungarski, mletaki i
slovinski vitezova. A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz razliitih
pisama i karata, diplomata, dukala, atestata, davorija i svidodbe staraca, redovnika i svitovnjaka.
Svrha pak, za koju ja ovi trud inim, jest najprva slava i potenje Boije, komu se svako dilo poteno,
brez otruje grija uinjeno posvetiti i prikazati ima; druga, neka se sadanji i poslidnji vitezovi mogu
ogledati kano u zrcalo u rabrenita vojevanja i glasovita junatva svoji dida i ukundida, da ji slobodno i
veselo mogu naslidovati i s opdenitim neprijateljom boj biti. Treda pak svrha moga truda jest ova: da
se slavna imena vitezova i glasoviti junaka mogu za puno vikova na svitu uzdrati, titi i njiova
junatva spominjati, jer to se u knjigam ne nahodi, brzo se izgubi i zaboravi; knjige tampane sve po
svitu idu, ako se izgube u jednomu gradu, dravi ali kraljestvu, ne de u drugomu. I to su, moj tioe,
svrhe, za koje ja ovi trud inim, koji, ako si roda od starine gospodskoga, vitekoga oli junakoga,
ufam se bide ti ugodan, ako li nisi, na moje mrzide knjiice i pogrivat trudno dilo starca Mjelovana,
kakono su i do sada oni, koji nisu od viteke krvi sastavljeni. Retorike ni poesije, nakidena ni
napirlitana veza nadi ne de, nego jednu zgradu svrhu tvrdoga temelja od istine zianu stinam
naravnim iz duboki jama po nastojanju siromaha Mjelovana izkopani. Ako se naslauje u zgraam
nareenim, evo sam ti kamenje pripravio, pilaj ji, tei ji i krei ji s tvojizim alatom, koga si stekao, ter
nainjaj visoke, plemenite i gospodske palae. Ja ti dobrovoljno dopudam i estitu u tvomu rukodilu
sredu nazivam.
Pisma Radovana i Mjelovana.
Knjigu pie od Kotara knee,
po imenu starac Radovane,
ter je alje pobratimu svomu,
Mjelovanu od gorice crne.
U knjizi ga lipo pozdravljae
ter ovako starac besiae:
"Mjelovane, sva je vjeka na te:
probudi se, bide bolje za te.
Kadno lani proe niz Kotare
i pronese gusle javorove
ter zapjeva pjesmu od junaka
jedne slavi, druge ne spominje.
Vijee na te Lijeka i Krbava,
Slavonija, vjeteka drava,
slavna Bosna i sva Dalmacija,
Romanija i sva Bulgarija,
jer ostavi mnoge vjetezove,
mejdandije, bane i knezove.
Pazi, da ti ne ogule bradu,
jer junaci za alu ne znadu.
Ta eto si brean ostario
vojujudi i bojak bijudi,
a junake nijesi zapantio,
ved ji srdi tako pjevajudi.
Il junake pjevaj sve kolike,
neka nije prama tebi vjeke,
ol se proi gusal' i pjevanja,
niz Kotare ravne putovanja."
Odpisuje starac Mjelovane:
"Ne budali, pobro Radovane!
Ko de skupit po nebu oblake,
ko l' ispjevat po svijetu junake!
Ne bi ti ji vijele izpjevale,
kamo li de starac Mjelovane:
nije lasno uz gusle vijekati
ni junake po imenu zvati.
Ako l' ti je to pomuno, pobre,
od Kotara stare Radovane,
uzmi gusle, ta se i napjevaj,
sve delije po svijetu izpjevaj.
Ali de se prija prestaviti
kano vrak pjevajud do mraka,
nego li de, pobre, izbrojiti,
koliko je na svijetu junaka.
Kad sam lani proa niz Kotare,
svaki veli: 'Pjevaj moje stare!'
Ma ne ree njeko, Radovane:
'Na ti novac, stare Mjelovane,
ter de kupit jednu dekvu vina,
to de tebi biti do Karina!
Nije lasno po svijetu oditi,
od junaka pjesme izvoditi.
Ali neka znade, Radovane,
da za novce ne pjevam junake,
ved za ljubav, slavu i potenje,
vjetezova stari uzvienje.
Evo du ti gusle napraviti,
vjetezove po imenu zvati;
od koji se spomenuti mogu,
sve du ti ji zbrojiti u slogu.
Radovane, vjera ti me moja,
korba mi je dodijala tvoja.
Valja mi se iz doma dijeliti,
al me ne de eca preekati.
Jer 'vo sam ti teko obolio,
oronuo i jo oslijepio
skitajud se od grada do grada,
od nemila, pobre, do nedraga.
Nadaj mi se do godine dana,
junake de kazat od mejdana.
Dospivajud pozdravljam te lijepo
i u dvoru malo i veleko."
Poskonica, koja se moe u kolu pjevati.
Osobitu narod svaki
kripost ima, s kom se dii,
koju daje Bog prijaki.
Mudri kau ove rii.
A kraljuje sva rabrenost
u narodu slovinskomu,
snaga, jakost i srenost
u vojniku rvatskomu.
Aleksandro to svidoi,
kralj veliki svega svita,
svakom nosed on prid oi
dilovanja plemenita,
koja vazda ukazae
Slovinjani vitezovi;
i zato se zovijae
slavni jaki narod ovi.
Pri neg umri, njim ostavi
dopudenja blagodarna,
uznosi ji, fali, slavi
rad junatva vele harna.
Kara, priti i proklinje,
ko b' opsova narod ovi,
i svakoga jo zaklinje,
da za njima zlo ne slovi.
Ostavlja jim banovine
sve od mora latinskoga
i drave joter ine
od Baltika ledenoga,
da njiovo ima biti,
od starine kako bie,
i niko se nejma priti;
Aleksandro to hotie.
Sva velika Sarmacija
od starine njiova je,
slavna Bosna, Dalmacija
ilirika drava je.
Moskovija, Polonija,
Bohemija, Ungarija,
sva bogata Slavonija
i viteka Bulgarija,
slovinske su te drave,
davno koje osvojie,
i puno se oni slave,
jer narode pridobie.
Ligonija, Alanija,
ravna Lika i Krbava,
jo i lipa Arbanija
ilirika jest drava.
Plodna zemlja Pomeranska
i Gorija jo suvie,
banovina a i Kranjska
slavnog puka vazda bie.
Njiova je didovina
Srbska zemlja i Rusija,
u istinu jo starina
Tatarija i Prusija.
U bilomu gradu svomu,
Aleksandrija ki se zazva,
svemu puku slovinskomu
ljubeznivu pozdrav nazva.
Blagoslov jim jo ostavi
Marte, Jova i Plutona,
svoji bogov', koje slavi,
da jim dadu svaka ona,
koja od nji prosit budu
i u dnevu i u nodi,
da jim nije trud zaludu,
bide njima u pomodi.
Jedanajest svitli bana
s aznadarom tu bijae,
od istoni kada strana
nji monarka pozdravljae.
Za svidoit bihu zvani
svemu svitu, slavni pue,
upisani gori bani,
kako mudri to nas ue,
da t' je ova ostavio
Aleksandro, sin Filipa,
ter je tebe proslavio
blagodarstva diled lipa.
Rad junatva i virnosti
tvoji stari, zemljo slavna,
imala si asti dosti
u istinu jo odavna.
Veseli se, majko jaka
iliriki vitezova,
da si puna ti junaka,
svitli bana i knezova.
Lipu sridu ter ne kuni,
jer plemida i gospode
gradovi su tvoji puni,
u potenju svakom ode,
brez kojizi ti bi bila
ka i brez due mrtvo tilo,
tamna, mrana i nemila;
to bi ti se dogodilo.
Prostrano se nebo gizda,
jer je svitlo i pristalo,
al da nije na njem zvizda,
u tamnosti sve b' ostalo.
Tako ni ti nigda ne bi
asna bila ni ugodna,
da gospode nejm' u tebi,
jer b' ostala sva neplodna.
Za obiaj u tebi je,
da svak jednak ode biti;
neprilino u sebi je
jo o tomu pomisliti.
Aleksandro umirudi,
znam oito, ne kti toga:
svoje carstvo njim dajudi
imenova dostojnoga.
Ni u raju, di su sveti,
svi jednaci mogu biti;
ni u paklu jo prokleti
istu srbu budu piti.
Apostoli jer su vedi
nego sveti muenici,
svu istinu valja redi,
od svitovnji sveenici.
A Lucifer edu ima
od ostali muku doli,
osobitu srbu prima,
jer se zove kralj oholi.
K vedru nebu nu pogledaj
ter kriposti vidi svake,
svitle zvizde ter razgledaj,
vidide ji nejednake.
Po svoj zemlji proetaj se,
sliaj moja govorenja,
u razumu ne smetaj se,
ved promisli sva stvorenja,
i lizuda i plazuda,
svita zviri svakojake,
sva letuda i plovuda,
ugledade svuda take.
Vrsta svaka ljuti zmija
stareine svoje tuje,
do zemlje se svaka svija,
zvizduk kralja kada uje.
Bog je tako postavio,
da razlikost ima biti;
od vika je ostavio,
ti se zato nejma priti.
Slidi kratko ukazanje od starih kralja slovinskih i dogaaji koji se u stara vrimena zgodie u dravam
slovinskim, iz razliitih knjiga izvaeni i na svitlost postavljeni
Prvi kralj iliriki zvae se imenom Ilirik, od koga se Slovinjani Ilirici prozvae. Posli ovoga mnogi
vladae, ali njiova imena knjige s kojim se ja sluim, ne medu.
Na 3522. po stvorenju svita Farani Dalmatini naselie otok Vis.
Na 3606. po stvorenju svita vladae slovinskim dravam kralj Bradilio, Slovinac, koji imade estok rat s
Filipom, kraljem od Macedonije, koga Bradilio dobi i pod hara podloi.
Na 3629. Glaucio i Klito, sin reenoga kralja Bradilija, kraljevae u dravi slovinskoj, i ove Aleksandro
Veliki, sin kralja Filipa, jako oblada i pridobi.
Na 3655. Demetrio glasoviti bi uinjen kralj od slovinskih banovina.
Na 3685. Vlahahu slovinskim dravam Brem i Bolg, hercezi oliti duke, Slovinci, i ovi porobie grku
zemlju.
Na 3726. Agran, Pleuratov sin, bi uinjen kralj slovinski. Ovi kralj puno snaan bie i zato podloi
mnoge banovine. Imadie sto nava od boja, s kojizim ode protiv Etolom, razbi i porobi njiovu dravu,
pak napunivi reene brodove svakoga bogatstva, slavodobitnik povrati se u zemlju slovinsku.
Na 3732. Umri kralj Agron, i njegova ena Teuta poe vladati slovinskim dravam.
Na 3733. Bihu poslani rimski poklisari Lucios i Kajo kraljici Teuti, da je mole neka bi pokarala svoje
podlonike koji injahu mnogo zla Latinom po moru; ali puna enske oholosti inila ih je pogrdno
smaknuti.
Na 3734. Kraljica Teuta poslala je vojsku na Skenderce, osvoji grad Draevo, Korulu i mnoge druge.
enera prid vojskom bie Dimitar Faranin, koji se izneviri Teuti i sa svom vojskom pridrui Rimljanom,
koji porobie svu Dalmaciju i osvojie kraljestvo Teutino.
Na 3743. Dimitar Faranin, vladalac od vojske slovinske, vojeva je po moru i porobio grke drave. Ovi
je imao za enu Triteutu, Pine, kralja slovinskoga, mater.
Na 3744. Rimljani osvojie Far na otoku i Dimal, misto jako u Dalmaciji.
Na 3745. Serdilaida, kralj slovinski, die vojsku i porobi Macedoniju, da mu nije platio Filip, kralj
macedonski, potroke za pomod koju mu je bio poslao suprot Etolom i Lacedemonom.
Na 3762. Filip, kralj macedonski, hotijudi pridobiti Serdilaidu, kralja slovinskoga, i njegovo kraljestvo
podloiti, bi od reenoga Serdilaide pridobiven i istiran iz zemlje slovinske.
Na 3773. Kraljeva je u slovinskim dravam Pleurat, Slovinac, i ovi porobi grku zemlju do Korinta.
Na 3781. Kraljeva je nad Slovincim kralj Gencio.
Na 3784. Gencio, kralj slovinski, po nagovoru Perseja, kralja macedonskoga, uini se neprijatelj
Rimljana, koji s velikom vojskom dooe u Dalmaciju ter mu mnoge gradove osvojie, najposli Skadar
u koga se bie zatvorija. I tada kraljestvo slovinsko i macedonsko pod oblast Rimljana pade.
Na 3840. Drugi Slovinjani, zvani Ardijeji i Palari, udarie na Slovince dalmatinske, koji se bihu
Rimljanom podloili, ter ih neprijateljski porobie.
Na 3900. Peratani Dalmatini dignuli se jesu suprod Rimljanom.
Na 3901. Dalmatini gornji udarie na Liburnee Kotarce, kojizim grad Promin osvojie. Dooe
Rimljani na pomod Liburneem, koje Dalmatini pridobie, enerala rimskoga i svu njegovu vojsku
isikoe.
Na 3920. Po smrti Julija Cesara Dalmatini Slovinci rimskoga zapovidnitva jaram svrgoe, koje Bebius,
rimski vojvoda, pokoriti hotijudi, on i sva njegova vojska od Dalmatina bi pobijena. Ali opet Rimljani
vedu vojsku poslae u Dalmaciju, koja vede od pedeset godita njimam se bijudi, najposli od
Rimljana pridobiveni ostadoe Dalmatini.
Na 3926. Digoe se Posavci suprod Rimljanom, puno vrimena njima boj bie; ali doe cesar August s
vojskom i podside stolno misto posavsko Sigeicu, koju u dvajest dana na silu osvoji. Otolem se dili u
Dalmaciju, razbi vojsku kralja dalmatinskoga, Tutima imenom, i osvoji mu veliki grad Promin.
Na 3927. Cesar August opet s vojskom doe u Dalmaciju, i zarad velika glada, koji tada u Dalmaciji
bie, cesaru se podloie, davi mu hara i u tutiju aliti u poruanstvo sedam stotina mladida.
Na 3948. Daci Pridunajci robili jesu Slovince, a Dalmatini digoe se protiva Rimljanom.

Dogaaji posli poroenja Isusova.
Na 7 po Isusovu poroenju bihu kralji od Dalmatina i Slovinaca Batana i Pinet. Ovi se digoe protiva
Rimljanom, a imadihu vojske osam stotina iljada piaca i dvista iljada konjika, kako pie Velejus
Rimljanin, to ini miljun u sve. Na puno mista Rimljane isikoe na ta nain, da nisu nikadar bili u
vedemu strahu, tuzi ni alosti.
Na 8. Doe rimska vojska u Dalmaciju ter same Makarane oblada.
Na 9. Rimljani razbie slovinsku vojsku i ufatie Bata i Pineta, kralje slovinske.
Na 57. Sveti Pava pripovida je ri Boiju po slovinskim dravam.
Na 244. Vladao je svim slovinskim tada dravam kralj Svates, Slovinac. Ovi Slovinci tada zvaju se Avari
i Abari.
Na 254. Bribirani Kotarci ubie svetoga Maksima.
Na 350. Kraljeva je ovo vrime nad Rvatim Suring.
Na 400. Doe s vojskom iz Scitije Radigost u Dalmaciju i u ostale slovinske drave ter se mnogo jaki
uini.
Na 401. Kralj Alarik gotski slovinski osvoji Rim i Italiju.
Na 417. Goti Slovinci zadobili su panjolski orsag.
Na 421. Poee se Mleci ziati.
Na 451. Atila, kralj ungarski, reen bi Boiji, mnogu krv po svim proli.
Na 453. Atila osvoji svu Dalmaciju.
Na 453. Atila razori Akvileju i mnoge gradove po Italiji.
Na 454. Atila, star od 124 lita, oeni se mladom divojkom i posli velike igre i veselja svojom se krvlju
zadui.
Na 457. Vladae slovinskim dravam kralj Ardarik, koji s vojskom slovinskom udari na sinove Atilove i
posie vede od 30.000 Ugriida, u komu boju pogibe Elak, mlai sin Atilov, a stariji jedva utee.
Na 460. Vladae Liburnijom kralj Kunimund, Slovinac, protiva komu dignu vojsku Dini, sin Atilov,
podside grad Boanje; udari na njega Kunimund, vojsku mu razbi, ali i Kunimund u tomu boju pogibe.
Tada skona posve kraljestvo Atilino. Koga vas svit dobiti ne moe, od Kotaraca Slovinjana bi
pridobiven.
Na 473. Teodemir kraljeva je u Slavoniji. Osvoji grad Niu i mnoge ostale; podside Salonik, ali s velikim
jaspram podmiden ostavi ga i to isto lito umri.
Na 474. Teodorik, sin reenoga Teodemira, za kralja je slovinskoga stao, i ovi oslobodi Dalmaciju,
Reciju i svu Italiju od usilnika i progonitelja.
Na 493. Teodorik, kralj slovinski, ubivi Odokara, kralja latinskoga, uinio se da je kralj od Italije.
Na 526. Kraljeva je ovo vrime u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Selimir, Svevlada kralja sin.
Na 541. Doe (kako niki ode) u ovo vrime kralj slovinski Ostroilo u Dalmaciju, ter istiravi stare
Slovince iz Drava slovinski, svoje iznova naseli.
Na 548. Die Ostrivoj vojsku i osvoji sve do Draeva.
Na 549. Osvojie Slovinci s Ostroilom mnoga mista i porobie Drinopolje.
Na 550. Bi za kralja u Dalmaciji Svevlad, sin Ostroilov, koji die vojsku na Grke, razbi je i porobi kruto.
Na 552. Kralj Svevlad osvoji Macedoniju i Iliriju, ter se ove drave tada slovinske prozvae.
Na 564. Dooe drugi Slovinjani, imenom Avari oli Abari, na onu stranu Dunaja u zemlju slovinsku,
koju osvojie, ter se mnogo jaki uinie. Posli toga udarie na Istrijance i mnoge druge drave, pak ji
porobivi pod ara stavie. Glavar njiov zvae se ban, od koga vojvode oliti duke slovinske do dneva
dananjega bani se prozvae. Ovi se puno mogud uini, jer istoga cesara carigradskoga, osvojivi
drave, pod ara podloi, na godite po sto iljada zlatni dukata dajudi mu.
Na 584. Slovinci Abari grad Zemun kod Dunaja i mnoge druge do zemlje razorie.
Na 585. Slovinci Abari drinopoljsku zemlju porobie.
Na 591. Abari reeni na Dalmaciju udarie i dosta zla uinie.
Na 592. Isti Abari Slovinci vele zla uinie u istonim stranam.
Na 593. Kralj longobardski s pomodu Slovinaca osvoji Paduvu.
Na 599. Slovinci Abari etrdeset gradova u Dalmaciji razorili jesu.
Na 600. Slovinjani, pobivi vojnike grkoga cesara, svu Istriju opustili jesu.
Na 614. Bi za kralja slovinskoga abarskoga Kajan, i ovi porobi i osvoji vas Friul, obside grad veliki
Vidam, u komu zapovidae udovica Romilda, i videdi iz grada reenoga kralja Kajana zaljubila se bie u
njega, komu posla virna poklisara dajudi mu na znanje, da de mu grad pridati, ako je uzme za enu.
Obeda se Kajan, i pusti nesridna ena Abare u grad, koji sve posikoe graane i nevirnost veliku
uinie. Kajan prvu nod spava je s Romildom, posli toga pridavi je u ruke mnogi bludnika, napokon
ini je na kolac nabiti. Dilo nemilo i sasvim opako. Discant mulieres.
Na 620. Opet Slovinci Abari porobie zemlje istone do Carigrada, i zato cesar od kralja abarskoga mir
je pitao.
Na 637. Dalmatini Slovinjani obsidoe grad Sipont u latinskoj zemlji, ubie Aja vojvodu i svu njegovu
isikoe vojsku.
Na 638. Dooe Avari Slovinci, porobie Dalmaciju pak priko mora odoe robit Italiju.
Na 639. Avari Slovinci razasue Dalmaciju i razruie gradove, meu kojim veliki i glasoviti grad Solin,
stolno misto cesara Dioklecijana, spored zemljom izporedie. Stari takoer Dubrovnik razorie i posve
opustie.
Na 639. Dooe Rvati od gore Babine, i istiravi stare pribivaoce Slovince, rvatsku naselie zemlju; a
prozvae se Rvati od bana Rvata imenom, koji njima vladae.
Na 644. Bi kralj slovinski abarski Kajm, koji se pobi s Vukom, vojvodom furlanskim; za tri dana bili se
jesu, etvrti razbi Vuka i vojsku njegovu.
Na 667. Slovinci razbie Francuze, u komu boju pogiba sin kralja francuzkoga Pipina, imenom
Astijagis.
Na 677. Kraljeva je u Bulgariji Butaja, Slovinac.
Na 688. Francuzi bihu zapovidnici u rvatskoj zemlji i velike propasti injahu Rvadanom. Izmeu ostali
ovo: malu dicu izdirahu materam iz ruku pak ji raskidivahu i psom bacahu. Taku opainu Rvati podnit
ne mogudi, isikoe sve glavare francuzske po svojim dravam; i cida toga velika vojska francuzska
dola je na nje, s kojom se Rvati sedam godita bie i sve njiovim vojvodom isikoe.
Na 706. Slovinci porobili su furlansku zemlju i Lumbardiju, porazili bana furlanskoga Ajaidu sa svim
plemidim, koje su ufatili. Posikli su takoer i Ferdulfa, vojvodu longobardskoga, zarobili mnogu eljad,
zaplinili plino i odnili neizbrojena bogastva u svoje kraljestvo.
Na 756. Budimir, kralj sveti, ovo je vrime vladao.
Na 763. Iza Crnoga mora opet jedan slovinski narod doe, stade krajem vode Atarne.
Na 813. Mihajlo cesar bi razbijen od Bulgara.
Na 818. Ban Ljutovid, vladalac od Poege, Srima i Slavonije, odvre se od cesara Ludovika i poe robit
banovine tue.
Na 819. Bie u ovo vrime kralj dalmatinski imenom Borna, koji podie vojsku na Ljutovida, bana od
Slavonije, pobi se njime kod vode Kupe i bi pridobiven od bana Ljutovida.
Na 820. Udarie sa tri strane silne vojske cesara Ludovika na bana Ljutovida, i ne mogudi mu nita
uiniti, sramotni se natrag povratie, a mnogi od banovaca bihu posieni.
Na 821. Poe s ovoga svita kralj slovinski Borna, ter na misto njegovo bi uinjen Ladislav, sin reenoga
Borne. U to isto vrime udari na Ljutovida neizbrojena vojska cesara Ludovika, kojoj ne mogudi
Ljutovid odoliti, pobie u srbsku zemlju i bi primljen od vojvode srbskoga u dvor svoj; ali se Ljutovid
ukaza nepoznan i estoko neharan, jer pogubivi svoga dobroasnika uini se gospodar od njegova
grada i svega bogatstva. Pravo je reeno: "Ne ini dobra nepoznanu, da te zlo ne nae".
Na 823. Pobie Ljutovid u Dalmaciju i bi ubijen od svoji prijatelja.
Na 827. Dalmatini i Slovinci odbacie rimsko i carigradsko vladanje
Na 829. U Dalmaciji i rvatskoj zemlji kraljeva je Tomislav.
Na 832. U drugim slovinskim dravam kraljeva je Gostumil.
Na 837. Kralj dalmatinski i rvatski Trpimir.
Na 839. Senjani robili jesu Friul.
Na 864. Bihu vladaoci slovinski Demogoj i Inik.
Na 872. Po smrti Demogoja kraljeva je u Dalmaciji ebeslav.
Na 879. Umorio je kralja Sebeslava vojvoda Branimir.
Na 880. Metodius, veliki i razumni, slovinski apostol reen, ovo je vrime bio.
Na 890. Vladao je u Slavoniji Branislav, a u Dalmaciji i u ostalim dravam slovinskim kraljeva je
Muimir.
Na 891. Slovinci razbie Bavare i Francuze.
Na 920. Zapovida je ban Mihajlo ovo vrime.
Na 936. Razbie Rvati vojsku Simeona, kralja bulgarskoga, i svu Bulgariju jako porobie, ubivi jo
istoga kralja Simeona.
Na 938. Primislav i Boleslav glavari su rvatski bili.
Na 949. Pribina ban ubio je Miroslava, kralja slovinskoga.
Na 966. Slovinci Neretvani pobie Turke Saracene u latinskoj zemlji i iz gore Garganske iztirae.
Na 1059. Kraljeva je Kreimir nad Rvatim. Ovo vrime podloie se Bonjaci Beli, kralju ungarskomu, s
ovim ugovorom, da oni bane svoje obiru, i bi odabran Ivan Kotromanovid.
Na 1065. Kraljeva je u slovinskim dravam Stipan, sin Kreimirov.
Na 1074. Kralj rvatski bi Zvonimir, koga malo posli baci s vladanja ban Slavid; ali s pomodu Grgura
pape imade kraljevstva vladanje.
Na 1077. Kraljevae u srbskoj zemlji kralj Mihajlo.
Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin.
Na 1115. Vladao je slovinskim dravam kralj Jure, koji svoje sinovce progonedi bi svren, i Grubia,
njegov sinovac, za kralja uinjen.
Na 1141. Knez Radoslav z bratjom svojom Ivanom i Vladimiron poee vladati slovinskim dravam, ali
mnogo od Dee napastovani bihu.
Na 1151. Dea suprot Radoslavu vojeva i snaan se puno uini. Ovi darova koludrom otok Mlit kod
Dubrovnika.
Na 1161. Dea posve pridobi kralja Radoslava.
Na 1171. Bi kraljem slovinskim Nemanja, sin Dein, i ovi se mnogo velik uini.
Na 1190. Bi za kralja Stipan Nemanid, sin reenoga Nemanje.
Na 1200. Simeon, sin Stipana Nemanida, bi kralj od Raije i Dalmacije. Ovi osvoji mnoge banovine. I u
to vrime Bosnom vladae ban Kulin.
Na 1235. Porobie Tatari svu Ungariju, pritirae kralja Belu k moru i njegovu vojsku teko isikoe; ali s
pomodu bana Franipana pridobi Tatare i sridno se povrati na svoje vladanje.
Na 1241. Senjani veliku virnost ukazae kralju Beli, jer viteki pridobie Tatare u polju Grobnikomu
ter ji razbie i okolo pedeset i est iljada posikoe, od koga vrimena Grobniko polje nije niim do
dananjega dneva roditi moglo.
Na 1252. Stipan, ban slovinski, poeo je zidati grad Jablanac. U to isto vrime kralj Bela uini ubide
knezove od Bribira.
Na 1271. Ninoslav banova je u Bosni.
Na 1289. Stipan Nemanid, kralj od Raije i Dalmacije, osvoji Bosnu.
Na 1312. Bi za bana od Knina, Skradina i ostali mista Mladin, sin bana Pavla.
Na 1317. Uro, sin Stipana Nemanida, ovo vrime kralj je slovinski bio.
Na 1322. Ban Mladin mnoga zla injae u Dalmaciji, navlastito Trogiranom i ibenianom, robedi
njiove drave i mnogu krv nepravedno prolijudi. Princip posla jim na pomod galije, ter osvojie Omi i
Skradin, grad reenoga bana Mladina, koga zlodu isti Karlo, kralj od Ungarije, podnositi vie ne
mogudi, u Kninu ufati ga i odvede svezana u Ungariju.
Na 1331. Velikoga kralja Uroa sin Stipan postavi u tamnicu.
Na 1339. Fratri s. Frane dooe u Bosnu, kojizim ban Stipan uzia manastir u Mileevu.
Na 1340. Stipan Nemanid osvoji svu Macedoniju, Bulgariju, Romaniju i mnoge druge drave ter se
poe cesar zvati.
Na 1354. Uro, drugi toga imena, bi uinjen kraljem slovinskim.
Na 1371. Ubi kralja Uroa njegov nevirni tast Vukain, koji poe na misto njegovo kraljevati.
Na 1373. Tvrtko, kralj bosanski, sagradi Novi u Buci od Kotora.
Na 1376. Udarie Turci na kralja Vukaina, koji samo trideset iljada vojske pobi se njima na bojnom
Kosovu, razbi vojsku tursku ter ji isie okolo trideset iljada izvan onizi, koji se u vodi Marici utopie.
Prioe vodu i Turke priko vode sikoe; ali voledi sadirati s mrtvi odoru nego ive sidi, bihu od Turaka
snano naskoeni ter sramotno natrag pobigoe. Deset iljad' Turci posikoe, a pet iljad' voda Marica
prodri. Utopi se silni vitez Uglea, brat kralja Vukaina, koji malo prije vede od trista glava odsie.
Prodri voda i jakoga viteza Relju, reenoga Bonjanina. Pripliva Vukain na konju vodu Maricu i
pobie priko gore, ali zaludu, jer ga pogubi njegov sluga za odniti mu kolajnu i kri od zlata.
Na 1382. Fridrig Bubel i ban Surid ovo vrime bani su dalmatinski i rvatski bili.
Na 1389. Car Murat na Kosovu polju od Miloa Kobilida bi ubijen.
Na 20 klasna, a godita gori reenoga 1389, Tvrtko, kralj bosanski, razbio je cara Amurata.
Istoga godita istirao je Tvrtko Ugre ispod Vrane u Kotaru, koju obsili bihu, ter ji pritira u Nin.
Na 1390. na osam klasna pridali su se Trogirani kralju Tvrtku.
Na 1391. Puke i prah pueni niki fratar Nimac iznaao je. Isto godite poe s ovoga svita kralj
Tvrtko.
Na 1392. Dabia, Stipana bana brat, kralj je bosanski postao.
Na 1401. Umro je Dabia, kralj bosanski. Tvrtkov sin naravni kraljestvo bosansko imade. Ostoja Kristid
baci Tvrtkova sina s kraljestva. Ostoja vojeva je suprod Dubrovanom i suprod Hrvoju Vukidu, banu
jajakomu.
Na 1403. Hrvoje Vukid razbio je Ugriide i Pavla Bistena, bana rvatskoga, blizu Bihada.
Kralj Ludovik uinio je Hrvoju vojvodom ali dukom splitskim i banom dalmatinskim i rvatskim.
Na 1406. Sigismund, kralj ungarski, doe s vojskom u Bosnu, osvoji Srebrnicu i mnoge druge gradove i
varoe po izdaji bana Hrvoja, suprod komu se postavi Sandalj Hranid, kapitan bosanski, ali od
ungarske vojske bi pridobiven, ter mnoga gospoda bosanska poginue.
Na 1407. Ostoja Kristid uini mir s kraljem ungarskim i vojevat poe protiva Hrvoju.
Na 1409. osvojili jesu Mleani Travis, Paduu, Viencu, Veronu i druga mnoga mista.
Na 1412. ibeniki puk istirao je svoje plemide iz grada, ali kralj ungarski smutljivcem inio je glave
odsidi.
Na 1415. Ban Hrvoja odstupi od cesara i kralja ungarskoga Sigismunda, utee se caru i od njega primi
pomod protiva Ostoji, kralju bosanskomu. Cida toga nevirna dila digla se je silna vojska ungarska
protiva njemu i doe u Bosnu, prid kojom bihu glavari Ivan, palatin aliti ban ungarski, Ivan Marotid,
ban slovinski, i Pava ban Kupor s mnogom gospodom i plemidim ungarskim i slovinskim. Ali njiova bi
velika nesrida, jer Hrvoja razbi i svu vojsku isie, a gospodu, koji ne pogiboe, one ufati ive. Bana
Kupora ufativi iva, u volujsku kou ini ga saiti i u vodu baciti.
Na 1416. Poe s ovoga svita veliki vojvoda Hrvoje; i kralj bosanski Ostoja, odbacivi svoju enu
kraljicu, Grubu imenom, uze enu Hrvojinu.
Gospoda i plemidi bosanski ovo vrime uinie vide, da Ostoju bace s kraljevanja, u komu vidu bi ubijen
Pava Radjenovid; a kralj Ostoja s Petrom Pavlovidem u grad tvrdi Bobovac utee. Ali ostoju Bonjaci
bacie, a Stipana Jablanovida za kralja odabrae.
Na 1443. Tvrtko Drugi, kralj bosanski, brez poroda umri; i kraljeva je na misto njegovo Toma Kristid i
obraden na pravu viru Isusovu od svetoga Jakova od Marke, reda s. Frane, krst sveti primi po
kardinalu Karvajali. Posli njegove smrti kraljeva je njegov sin naravni Stipan, koji od Turaka bi ubijen, i
tada posve dospi slovinsko kraljevanje.
Pisma od Pavlimira.
Ljuto cvile slovinska gospoda,
kako cvile, do neba se uje;
dozivlje ji vila iz planina
ter je njimam tiho govorila:
"to cvilite, slovinska gospodo,
koja vam je velika nevolja?
Ali su vas Grci porobili?
Ali vas je kuga pomorila?"
Govore joj slovinska gospoda:
"Mui, vilo, mukom zamuknula!
Niti su nas Grci porobili,
niti nas je kuga pomorila.
Ali nam je cviliti nevolja,
jer 'vo ima trideset godina,
odkada smo kralja izgubili,
a drugoga nismo uinili.
Nit ga, vilo, okrunit moemo,
jer se bani pogodit ne mogu,
a od kralja roda ne imade,
koga bismo za kralja obrali."
Bila vila njimam govorila:
"Ne bojte se, slovinska gospodo!
U Rimu je dite Pavlimire
od kolina kralja slovinskoga.
U lipoti svakoga nadlazi,
jo i mlade Rimkinje divojke,
jakost, mudrost u njem se nalazi:
bide dika slovinske gospode.
Poklisare u Rim odpravite
ter za kralja njega uinite.
On je unuk starca Radoslava,
a sinovac kralja Cijaslava."
Kad gospoda vilu razumie,
poklisare u Rim odpravie,
dovedoe mlada Pavlimira,
u Tribunju njega okrunie.
Svi dooe bani na veselje,
svi dooe i poklonie se;
ne kti dodi bane Ljutomire,
ne kti dodi ni pokloniti se.
To je kralju vrlo muno bilo,
silenu je vojsku sakupio,
ter otie gori u Raiju,
u dravu bana Ljutomira.
Lipo ga je bane doekao
s trijest iljad' svoji vitezova;
tu udari konjik na konjika,
sve po izbor junak na junaka.
Tu se teka krvca prolivae,
do neba se jadan glas ujae:
viska konja, a jauk junaka,
sve ditida i mladi momaka.
Namiri se kralju Pavlimire
na mladoga bana Ljutomira,
od bedrice dorde povadie
ter se z britkim dordam udarie.
Bog pomoe kralju Pavlimiru,
jer je banu glavu odsikao.
Ovako se svakomu zgodilo,
gdi ne slua mlai starijega!
Pisma od kralja Tjeimira.
Goji majka sinka malenoga
u Tribinju, gradu bijelomu,
goji ona sivoga sokola,
po imenu kralja Tjeimira.
Kad ga majka odgojila bie,
izprosi mu gizdavu divojku,
lipu dercu bana Cidomira
u Nadinu, gradu bijelomu.
Gizdave mu svate sakupila,
sakupila gospodu slovinsku,
od mila je suze prolivala,
ovako je njima govorila:
"Posluajte, gospodo svatovi,
vi po izbor bani i knezovi:
kad doete u Kotare ravne,
g bijelomu dvoru divojinu,
pazite mi sinka Tjeimira,
kojino je jedinak u majke,
zdrava mi ga natrag povratite
i divojku mladu dovedite.
Kotarci su ljudi siloviti,
vi nemojte s njimam vino piti,
u vinu ji kau kabgadije,
kabgadije, teke mejdandije.
Donide vam vina trolitnjega
i rakije od devet godina,
pazite se bana od Nadina,
vi ne pijte brez vodice vina."
Svatovi se na noge skoie,
svoje brze konje podsidoe,
otioe svati po divojku
Vukosavu, po izbor Kotarku.
Zdravo svati doli do divojke,
do divojke i njezine majke,
i zdravo se natrag povratie,
Vukosavu mladu dovedoe.
Malo vrime postojalo bie,
lip je ona porod porodila,
porodila sinka Prelimira
i za njime mlada Kreimira.
Kad li biu dica ponaresla,
babo jim je tiho govorio:
"Sinci moji, dva siva sokola,
posluajte vaega babajka!
Ovo ima puno godinica,
odkad mene kraljem uinie
i na glavu krunu postavie
u Tribinju, gradu bijelomu.
Za kralja me bani ne poznae,
ne poznae nit se poklonie,
ved vas molim, moji sokolovi,
osvetite vaega babajka.
Kreimire, drago dite moje,
nu osedlaj dobra konja tvoga
ter otii g banu Cidomiru,
g didu tvomu, prijatelju momu.
Ljubi njemu skuta i kolina,
moli, sinko, bana gospodina,
nek ti dade vojsku nebrojenu,
ter otii na Bosnu ponosnu.
Pogubi mi bana bosanskoga
i osvoji oevu dravu
do Dunaja, studene vodice,
koja tee posrid Ungarije.
Prelimire, drago dite moje,
nu sakupi mlade Tribinjane,
Crnogorce i sve Hercegovce
do Cetine, studene vodice.
Pogubi mi bana od Dulcinja
i osvoji oevu dravu
sve do ravne zemlje Bulgarije,
Bulgarije i do Romanije.
Sinci moji, ne bili prokleti,
dones'te mi dvi glave junake:
jednu glavu bana dulcinskoga,
drugu glavu bana bosanskoga.
Nek se sviste po svitu krajine,
od slovinske zemlje banovine,
to de redi kralja ne sluati,
ne sluati nit se pokloniti."
Kada dica babu razumie,
svoje brze konje podsidoe;
Prelimire kupi Tribinjane,
Crnogorce i sve Hercegovce.
Poe s vojskom Dulcinju bilomu
udari se z banom od Dulcinja;
ali banu loa srida bie,
jer mu rusu glavu odsikoe.
Pak otie s vojskom u Raiju,
da pogubi bana od Raije
i osvoji oevu dravu
sve do ravne zemlje Bulgarije.
S njim se bane pobit ne smiae,
ved mu alje mite i darove
i daje mu dercu za ljubovcu,
a on njemu svu Raiju ravnu.
Ali mlado dite Kreimire,
on otie g banu Cidomiru,
ljubi njemu skuta i kolina
ter je njemu tiho govorio:
"Ah moj diko, bane Cidomire,
ovo ima mnogo godinica,
odkad moga babu okrunie
Za kralja ga bani ne poznae,
ne poznae nit se poklonie;
ved te molim, diko, dobro moje,
da mi dade vojsku nebrojenu.
Ja du podi u Bosnu ponosnu,
pogubidu bana Selimira,
osvojidu oevu dravu
do Dunaja, vodice studene."
to god pita dite Kreimire,
to god pita, to mu bane daje:
dade njemu vojsku nebrojenu,
poe njome na Bosnu ponosnu.
Doeka ga bane Selimire
nie Jajca nasrid polja ravna;
tu se bojna kopja poloie
i svijetle dorde povadie.
Tu udari junak na junaka,
ter se bie od jutra do mraka;
al je banu loa srida bila,
njegova je vojska izginula.
Sam utee bane Selimire,
sam utee u luge zelene,
a ne bi ga ni on utekao,
vede ga je mrkla nod otela.
Posli toga boja estokoga
svu je ravnu Bosnu osvojio
do Dunaja, studene vodice,
koja tee posrid Ungarije.
Onda bilo, sad se spominjalo,
ko me uje, na ast neka mu je.
Pisma od kralja Vladimira.
Gorko cvili suanj Vladimire
u tamnici kralja bulgarskoga,
gorko cvili, danak proklinae,
u koji se na svit porodio.
Cini jadan, da ne uje niko,
al to uje Kosara divojka,
lipa derca kralja bulgarskoga,
koji bie roda slovinskoga.
Pita njega Kosara divojka:
"to je tebi, moj sunju nevoljni?
Ali ti je majka omilila,
ali ti je ao zaviaja?
Ali ti je gladak dodijao
al tamnica, jadna kuda tvoja,
al na nogu negve do kolina,
al na ruku teke lisiine?
Al si uo, moj sunju nevoljni,
da s' udaje virna ljuba tvoja,
ter proklinje danke i godine
i staricu jadnu majku tvoju?"
Govori joj suanj Vladimire:
"Proi me se, Bulgarko divojko!
Nije meni ao zaviaja,
niti mi je omilila majka.
Nit je meni gladak dodijao,
ni tamnica, jadna kuda moja,
ni na nogu negve do kolina,
ni na ruku teke lisiine.
Ni s' udaje virna ljuba moja,
jer se do sad nisam oenio,
niti du se jadan oeniti,
jer 'vo du ti brzo poginuti
u tamnici kralja bulgarskoga
Samuela, da ga Bog ubio!
Na viri je mene privario,
u tamnicu tamnu postavio."
Jo mu veli Kosara divojka:
"Da reci mi, moj sunju nevoljni,
odkuda si, od koje li zemlje,
od koga li roda i plemena."
Govori joj dite Vladimire:
"Ja sam suanj od Hercegovine;
dvorio sam kralja slovinskoga
to me pita za rod i za pleme,
i to du ti poviditi pravo:
ja sam, seko, roda gosposkoga,
al sam suanj kralja bulgarskoga.
U mene je blago nebrojeno,
moja bi me izkupila majka,
al me kralju ne da na odkupe,
nego ite rusu glavu moju."
Tiila ga Kosara divojka:
"Nemoj cvilit, moj sunju nevoljni!
Ja sam derca kralja bulgarskoga
Samuela, gospodara tvoga.
Rasplitadu ute kose moje,
ljubidu mu skuta i kolina,
noge du mu suzam polivati,
ivim du ga Bogom zaklinjati,
da te pusti iz tamnice tamne
i poalje staroj majci tvojoj,
nek se tvoja obeseli majka,
kad ugleda Vladimira sinka."
Pak odeta bilu dvoru svomu
ter se sama sobom razgovara:
"to sam godir vidila junaka
slovinskoga roda i plemena,
ja ne vidi lipega junaka,
ni lipega, ni pristalijega,
nit ga moe poroditi majka,
od mladoga sunja Vladimira."
Pak ulize u dvore bijele,
ljubi babi skuta i kolina,
noge mu je suzam oblivala,
ovako je babi govorila:
"Daruj meni sunja Vladimira
za mojega virna zarunika,
a tako ti svitle krune tvoje
i tako ti sinka Radomira!
ini mi se, moj mili babajko,
da de biti roda gosposkoga:
dvorio je kralja slovinskoga,
lipo zbori, ponizno govori.
Oprosti ga iz tamnice, babo,
a tako ti arca konja tvoga
i tako ti britke dorde tvoje,
jer je lipo mome Hercegove!"
Na to se je kralju nasmijao,
Kosari je tiho govorio:
"Nije ono mome Hercegove,
ved je ono kralju Vladimire.
Ja ne mogu drugo uiniti,
valja mi ga tebi darovati,
sva je tvoja slika i prilika,
slavi njega Krbava i Lika."
Kad razumi Kosara divojka,
da de biti kraljica slovinska,
od dragosti suze prolivae,
svome babi ruke celivae.
Od tamnice kljue uzimala,
tamnici je vrata otvorala;
Vladimira sunja dozivae,
ter ovako njemu govorae:
"Ustani se, kralju Vladimire,
ter otari gorke suze tvoje,
evo tebe zarunica zove,
lipa derca kralja bulgarskoga!"
Kad je suanj rii razumio,
niz obraz je suzam oborio,
blagosivlje Kosaru divojku
vede nego svoju milu majku.
Pak izae iz tamnice tamne
i otie g dvoru divojinu.
Lipo ga je taste doekao,
za zdravlje se njime upitao.
Zove k sebi bulgarske terzije,
da mu kroje sa zlatom aljine;
oblai ga u skerlet i zlato,
sinu suanj kano sunce arko.
Plemenit je sobet uinio,
gospodu je na sobet sazvao,
vina njega s Kosarom divojkom,
povrati mu krunu i kraljestvo.
Tu veselje veliko bijae,
ne moe se, pobre, redi vie:
u dvoru su bubnji i svirale,
a prid dvorom divno kolo igra.
U kolu su Bulgarke divojke,
kolo vodi seka Kosarina,
lipe ona pisme izvodila,
svaku pismu seki pripivala.
Da je komu pogledati bilo
Samuela, kralja bulgarskoga,
kako svoga zeta celivae,
celivae i blagoslivljae:
"Odi z Bogom, drago dite moje,
na putu ti dobra srida bila!
Puno sam ti, sinko, sagriio
i staricu majku razcvilio
dredi te u tamnici tamnoj,
moredi te i eom i gladom.
Uzmi, sinko, zarunicu tvoju,
povedi je g bilu dvoru tvomu.
Pozdravi mi slovinsku gospodu
i staricu milu majku tvoju,
kojuno sam vrlo uvridio,
brezzakonje svako uinio."
Svim delijam pisma na potenje,
Bog nam dao zdravlje i veselje!
Pisma od Radoslava i Bodina.
Kukala je crna kukavica
usrid zime, kad joj nije vrime:
nije ono crna kukavica,
ved je ono Jacinta gospoja,
virna ljuba kralja bulgarskoga,
koga bihu Grci ufatili,
u tamnicu tamnu postavili,
ter ga more i eom i gladom.
Suze roni, bilu knjigu pie,
ne pie je grki ni latinski,
ved je pie srmski i slovinski,
ter je alje kralju Radoslavu:
"Radoslave, mili gospodare,
oli ne zna, ol ne haje za me?
Sinovca ti Grci ufatie,
u tamnicu tamnu postavie.
Trikrat sam ga zlatom izmirila,
ne bi li ga jadna izkupila,
al ga cesar ne da na odkupe,
ved ga mori i gladom i eom.
A jutros mi bila knjiga doe,
da de njega brzo pogubiti,
mene jadnu ljubu razcviliti,
kojano sam skoro dovedena.
Ved te molim, svitla kruno moja,
napii mi listak knjige bile
ter je alji grkomu cesaru,
od istoni strana gospodaru,
neka pusti sunja iz tamnice,
druga moga, a sinovca tvoga;
dadu njemu blago nebrojeno,
sitni biser i drago kamenje."
Kada kralju bila knjiga doe,
knjigu tije, a suze proliva,
pak napisa listak knjige bile
ter je alje kruni cesarevoj:
"Ej cesare, svitla kruno moja,
poalji mi sinovca Bodina,
koga dri u tamnici tamnoj
ter ga mori i eom i gladom.
Dadu tebi blago nebrojeno
i jo k tomu alem-kamen dragi,
koji valja grada Carigrada
i po ravne zemlje Romanije."
Njemu cesar knjigu odpisuje:
"Ne budali, kralju Radoslave!
Ne bi tvoga pustio sinovca
ni za tri bila grada Carigrada,
ni za svitlu krunu Mogolovu,
koja valja mojega cesarstva,
ni za dordu kralja Aleksandra,
koja sjaje kano sunce arko.
Vie zemlja grka i latinska
na Bodina, sinovca tvojega,
jer ne osta sela ni varoa,
koga nije Bodin porobio.
Tijae se jadan okruniti
usrid bila grada Carigrada;
tijae mi krunu ugrabiti,
na glavu je svoju postaviti.
Al ovo ti tvrdu viru dajem,
jo i jamca Boga velikoga,
da du prija glavu izgubiti
nego iva Bodina pustiti."
tije knjigu stare Radoslave,
knjigu tije, a suze proliva;
po imenu sluge dozivae
ter ovako njimam govorae:
"Koji bi se od vas junak naa,
da otie priko grke zemlje
do tamnice sinovca mojega,
nesridnoga kralja bulgarskoga,
ter otvori vrata od tamnice
i izvede sunja nevoljnoga,
dao bi mu dercu za ljubovcu
i jo k tomu blago nebrojeno."
Svi junaci g zemlji pogledae,
pogledae i poklonie se,
ali ne kti dite Tratomire,
ved je kralju tiho govorio:
"Ja du podi priko grke zemlje
i dovedu sinovca tvojega."
Pak pokroji do zemlje mantije
ter se ini crnim kaluerom.
I otie od grada do grada:
izpovida, grki pripovida,
Boga moli, poji leturiju,
travu jie, ladnu vodu pije.
Kad je doa tamnici na vrata,
pita njega straa od tamnice:
"Odkuda si, svee duhovnie,
odkuda li, od koje li zemlje?"
A on njemu tiho odgovara:
"Ja sam rodom od Stambula grada.
Evo ima devet godin' dana,
odkada sam u gori zelenoj.
Travu jidem, ladnu vodu pijem,
tekim biim moje tilo bijem,
suze ronim od jutra do mraka
i od mraka do bijela danka.
A sad ima nediljica dana,
odkada sam udan sanak snio,
sanak snio, u sanku vidio,
da umire kralju Bugarine
u nevolji u tamnici tamnoj:
on umire od glad' i od ee
i brez sluge i brez sveenika,
i brez brata i brez prijatelja.
Ved te molim, dragi prijatelju,
pusti mene u tamnicu tamnu,
da pokripim sunja nevoljnoga,
koji de se nodas prestaviti."
Privari se straa od tamnice,
privari se, ujide ga zmija,
otvori mu vrata od tamnice,
da pokripi sunja do zorice.
Kad ulize u tamnicu tamnu,
Boju mu je pomod nazivao,
bile mu je ruke oprostio,
bile ruke i bijele noge.
Izvede ga iz tamnice tamne
pak podie od zemlje mantije,
britke se je dorde dobavio,
od tamnice strau pogubio.
Pobigoe goricom zelenom
priko zemlje grke i slovinske
pivajudi i popivajudi,
utekoe, vesela jim majka!
Veseli se malo i veliko,
a najvede kralju Radoslave
i Jacinta, ljuba Bodinova,
koja bie skoro dovedena.
Lipo ga je striko darovao:
darova mu dva grada bijela
blizu ravne zemlje Romanije.
Ali se je brzo pokajao,
jer ne proe ni godina dana,
ol godina oli polovina,
skupi vojsku Bodin, dite mlado,
ter otimlje strieve drave.
Radoslav mu bilu knjigu pie,
ovako je njemu besidio:
"to sam tebi, sinko, sagriio,
ter ti ite rusu glavu moju?
Ej Bodine, drago dite moje,
kamo vira, kamo l' dua tvoja,
kamo suze, kamo ljubav moja?
U za as te striko priekao!"
Za to Bodin i ne haje nita,
ved mu ote krunu i kraljestvo,
pogubi mu dva sinka malena
Ej neviro, nigdi te ne bilo,
vrlo ti si svuda urodila!
Pisma od Kobilida i Vuka Brankovida.
Lipe ti su rumene ruice
u bijelu dvoru Lazarovu,
niko ne zna, koja bie lipa,
koja via, koja l' rumenija.
Nisu ono ruice rumene,
ved su ono derce Lazarove,
od Servije ravne gospodara,
od starine viteza i bana.
Lazar derce za gospodu daje:
Vukosavu Milo Kobilidu,
Maru daje Vuku Brankovidu,
a Milicu caru Bajazetu.
Na daleko Jelinu udaje
za plemida i gospodiida,
po imenu Crnojevid Jurja,
koji bie od Zente vojvoda.
tri sestrice majku pohodie;
ne pohodi Milica carica,
jer joj ne da care Bajazete.
Sestrice se lipo pozdravljale,
al se one brzo zavadie
faled svaka svoga zarunika
u bijelu dvoru Lazarevu.
Veli ljuba Crnojevid Jurja,
po imenu Jelina gospoja:
"Nije majka rodila viteza,
to je majka Crnojevid Jurja."
Govorila ljuba Brankovida:
"Nije majka rodila plemida
ni junaka ni gospodiida,
to je majka Vuka Brankovida."
Smijala se ljuba Miloeva,
po imenu mlada Vukosava,
smijala se ter je besidila:
"Ne ludujte, jadne seke moje!
Ne fal'te mi Vuka Brankovida,
koji nije na glasu delija,
nit mi fal'te Crnojevid Jurja,
junak nije nit je od junaka.
Ved falite Milo Kobilida,
od Pazara Novoga plemida,
kojino je junak od junaka,
porodi ga Hercegovka majka."
Rasrdi se ljuba Brankovida,
Vukosavu rukom udarae;
kako je je lako udarila,
iz nosa joj krvca izvirala.
Skoila se mlada Vukosava,
ode cviled g dvoru bijelomu,
Miloa je plaud dozivala
ter je njemu tiho govorila:
"Da ti znade, mili gospodare,
to govori ljuba Brankovida:
da ti nisi plemid od plemida,
nego hra od hrakovida!
Jo se fali ljuba Brankovida,
da ti ne smi na mejdan izadi
Brankovidu, svomu gospodaru,
zato nisi desnom rukom junak."
To Milou puno muno bie,
ter se skae na noge junake
i poside konja od mejdana
pak dozivlje Vuka Brankovida:
"Prijatelju Vue Brankovidu,
ako te je porodila majka,
izai mi na mejdan junaki,
da vidimo, ko je bolji junak!"
Inako se Vuku ne mogae,
ved posida konja od mejdana
pak izae na to polje ravno,
gdi bijae misto od mejdana.
Tu se z bojnim kopjim udarie,
al se bojna kopja polomie;
od bedrice dorde povadie,
i dorde se britke izlomie.
Udrie se tekim buzdohanim,
buzdohanom perje politae,
Milou je srida priskoila,
baci s konja Vuka Brankovida.
Govori mu Milo Kobilidu:
"Sad se fali, Vue Brankovidu,
pofali se virnoj ljubi tvojoj,
da ti ne smim na mejdan izadi!
Mogu li te, Vue, pogubiti,
tvoju ljubu u crno zaviti?
Ali ne du, jer smo prijatelji,
poi s Bogom, ne fali se vie."
na Lazara Turci udarie,
prid njima je Murat Sulemane,
robi, pali sela i gradove.
Lazaru se ino ne mogae,
nego kupi vojsku na sve strane,
zove k sebi Vuka Brankovida
i deliju Milo Kobilida.
Gosposki je sobet uinio,
a kada se vinca ponapie,
gospodi je svojoj besidio:
"Posluajte, moji vitezovi,
vi po izbor bani i knezovi!
Sjutra demo udriti na Turke,
sluademo Milo Kobilida,
jer je Milo na glasu delija,
boje ga se Turci i krstjani:
on de biti prid vojskom vojvoda,
a za njime Brankovidu Vue."
To je Vuku vrlo muno bilo,
jer Miloa vidit ne mogae,
Lazara je nadvor izvodio,
skrovito je njemu govorio:
"A ne zna li, mili gospodare,
zaludu si vojsku sakupio,
izdade je Milo Kobilidu,
Turke brani, o neviri radi."
Mui Lazar, ne govori nita,
a kada je za veerom bilo,
zlatnom aom Lazar napijae,
suze roni, tiho besiae:
"Ni u zdravlje cara ni cesara,
ved u moga zeta Kobilida,
koji me je izdat namislio
kano Juda svoga Stvoritelja."
Zaklinje se Milo Kobilidu,
zaklinje se Bogom gospodarom,
da izdaje ne de uiniti,
o neviri nigda pomisliti.
Pak se skae na noge junake
ter ulize pod adore bile,
do ponodi suze prolivae,
od ponodi Boga vapijae.
Kada li je zora zabilila
i danica lice pomolila,
on poside dobra konja svoga
pak otie u vojsku carevu.
Moli Milo careve delije:
"Pustite me k caru pod adore,
izdadu mu vojsku Lazarovu,
a Lazara iva ufatiti."
Kobilidu Turci virovae
ter prid cara njega dovedoe.
Klee Milo na zemljicu crnu,
ljubi caru skuta i kolina.
Svoga se je noa dobavio,
Murata je u srce udrio,
pak povadi sablju od bedrice,
sie Milo pae i vezire.
Al i njemu loa srida bie,
jer ga Turci na sablje raznie.
Sto uini, Vue Brankovidu,
to uini, da od Boga nae!
Pisma od Kotromanovida.
Tri su bora uporeda resla,
meu njimam jela tankovita:
nisu ono tri bora zelena,
nit je ono jela tankovita,
ved su ono tri mila brajena,
tri brajena Kotromanovida,
i Danica, njiova sestrica,
usrid Jajca grada odgojena.
Tri se braca lipo milovae
i zajedno skladno pribivae:
gledale ji iz gorice vile,
gledale su ter su besidile:
"Ko bi onu bratju zavadio,
zavadio oli pogubio,
njegova bi bila banovina
od Dunaja do sinjega mora."
To je ula vila Slovinkinja
ter je njimam tiho besidila:
"Dajte meni lipu banovinu
od Dunaja do sinjega mora.
Ja du onu bratju zavaditi,
zavaditi oli pogubiti."
Pak poleti k Jajcu bijelomu
ter nahodi tri mila brajena.
Mede na nje teke mainluke,
ne bi li ji vila zavadila:
mainluci kripost izgubie,
tri se braca nigda ne svadie.
Kad vidila vila Slovinkinja,
da ne moe bratje zavaditi,
leti ona gori na planinu
pak zavika s visoki planina.
Vie tanko, ali glasovito,
ter dozivlje po Bosni gospodu:
"Zlo vam jutro, bosanska gospodo!
Al ne znate, ali ne hajete?
Vide ine tri mila brajena,
usrid Jajca, grada bijeloga,
esto zbore, ovako govore:
"Udademo Danicu divojku
za mladoga kralja ungarskoga,
krunidemo brata Vladislava
usrid Jajca, grada bijeloga.
Skupidemo ungarske katane,
isidemo bosansku gospodu;
otedemo polja i livade
i gosposka sela i varoe."
Kada oni vilu razumie,
sve se skae malo i veliko,
svoje brze konje posidoe,
k Jajcu gradu hitro poletie,
da pogube tri mila brajena,
i Danicu, Bosanku divojku,
koja bie skoro izproena.
Ali njimam Bog i srida dade,
dokaza jim Bogom pobratime,
pobigoe Kotromanovidi,
utekoe, vesela jim majka!
Dva odoe k banu od Karlovca,
Stipe dite gradu Dubrovniku,
a Danica k Rimu bijelomu
tek pohodi crkve i otare.
Al je malo vrime postajalo,
razboli se Danica divojka
od groznice, bola velikoga,
od bolesti pribolit ne moe.
Latini je lipo ukopae
i na grebu pismo uinie:
"Ovde lei Danica Bosanka,
od slavnoga naroda divojka."
Koga nije, da kruva ne jide,
a mi, pobre, da se veselimo
sve u strahu Boga velikoga!
Pismo od Ostoje Kristida i Stipana Jablanovida.
Ljuto cvile Bosanke divojke
ter proklinju Kristida Ostoju:
"Bog ubio Kristida Ostoju,
slavne Bosne kralja zulumara!
Jer ne osta pod vincem divojka
ni u Bosni mlada udovica,
koju nije Kristid obljubio,
kralj od Bosne, da ga bor ubio!"
Kad to ue bosanska gospoda,
to je njimam vrlo muno bilo,
meu se su vide uinili,
da pogube Kristida Ostoju,
a okrune Jablanovid Stipu,
kojino je plemid od starine.
to zborie, ono uinie,
Stipu kneza kraljem uinie.
Kad je Kristid glase razumio,
skoio se na konjica svoga
pak pobie priko Bosne ravne,
utee se caru estitomu.
Ljubi caru ruke i kolina,
gorko plae, suzice proliva,
ter je njemu tiho besidio:
"Sud mi ini, care gospodine!
Bonjaci mi krunu ugrabie,
a drugoga kralja okrunie,
po imenu Jablanovid Stipu,
slugu moga, dumanina tvoga.
Ved te molim, mili gospodine,
da mi dade silnu vojsku tvoju,
sto iljada mladi janjiara,
trijest iljad' po izbor konjika.
Osvojidu svu Bosnu ponosnu,
pogubidu bosansku gospodu,
Stipana du iva ufatiti
i Ruicu, ljubu Stipanovu.
Ljubidu je nasrid Carigrada,
ba na oi Jablana Stipana."
Na to se je care nasmijao
ter je njemu tiho govorio:
"Dadu tebi silnu vojsku moju,
ter otii na Bosnu ponosnu,
a ti meni sina u tutiju,
po imenu mlada Radivoja."
Al se njemu ino ne mogae,
ved mu daje sina Radivoja,
a car njemu vojsku nebrojenu,
mlade pice i brze konjike.
Digoe se svioni barjaci,
udarie careve borije,
otioe priko Romanije,
ulizoe u Serviju ravnu.
glas dopade kralju bosanskomu:
"Zlo ga sio, Jablanovid Stipe,
eto na te silna turska vojska!
Prid njome je Kristidu Ostoja,
otede ti krunu i kraljestvo
i Ruicu, virnu ljubu tvoju,
ljubide je nasrid Carigrada."
Kad je Stipe rii razumio,
mlade pice i brze konjike,
od kraljestva po izbor vojnike.
Al je malo vrime postojalo,
na Stipana Turci udarie,
robe, pale sela i varoe:
to je staro, pod stablo okredu,
to je mlado, vode u suanstvo.
Na Turke je Stipe udario:
tu se teka krvca prolivae,
do neba se jadan glas ujae,
viska konja, a jauk junaka.
Bojak bie od jutra do mraka
i od mraka do bijela danka.
S obi strane mnogi izgiboe,
al se ne zna, iji mejdan bie.
Kad vidio Jablanovid Stipe,
on napisa listak knjige bile
ter je alje u vojsku carevu,
a na ruke Kristida Ostoje.
U knjizi je Stipe besidio:
"Spomeni se, Kristidu Ostoja,
spomeni se jadne due tvoje
i priiste vire Isusove!
Koga robi neg iraju svoju?
Koga sie nego bratju tvoju?
Odi, jadan, da se pomirimo,
poastimo i jo pobratimo."
Kad je Kristid knjigu razgledao,
od mila je suze prolivao,
posla Turke k caru estitomu,
a on ode k Stipi pobratimu.
Kano bratja lipo skladovae
i bosanskim kraljestvom vladae.
to je kia, to je jela via,
to je sua, to je zelenija!
Svim junakom pisam na potenje,
od Boga jim bilo oprotenje.
Pismo od Basilija Cesara.
Vojsku kupi cesar Basilio
po svoj zemlji grkoj i latinskoj;
kupio je godinicu dana.
Kada li je sakupio bie,
zove k sebi bana Nicefora
"Nicefore, virna slugo moja,
eto tebi silna vojska moja,
ter otii s vojskom na Bulgare
i isici malo i veliko,
ufati mi iva Samuela
i njegova sina Radomira.
Ol ufati, ol donesi glavu,
metnudu je gradu na bedene,
neka ree, ko mimo nju proe:
'Ono li je silni Bugarine,
koji Grke pod ma okredae
i varoe ognjem saigae,
koji mene na mejdan pozivlje,
na privari gradove uzimlje?'
Sva je grka zemlja porobljena
od Bulgara, da ji bor ubio!
Junake je krvce napojena,
jer je moja vojska isiena.
Osveti me, virna slugo moja!
Al se pazi kralja Samuela,
nemoj na njeg ob dan udarati,
jer de tvoju vojsku pridobiti."
Kad je bane rii razumio,
pokloni se do zemljice crne
pak otie s vojskom na Bugare:
ob nod ie, a ob dan poiva.
Ili koga srita ili stiza,
on svakoga za Bugare pita.
Namira ga namirila bie
na Todora, sunja bulgarskoga,
"Reci meni, moj sunju nevoljni,
umi li mi kazat za Bugare
i njiova kralja Samuela?"
Ali mu je Todor besidio:
"Daj ti meni trista uti dukat',
ja du tebi kazat za Bugare,
more na nje nodas udariti.
Bugari su kod rike elinke,
vino piju, kano vuci viju,
u kolu su od jutra do mraka,
ne boje se Grka ni Turaka."
Kad je njega bane razumio,
maio se u ep od dolame,
ter izvadi trista uti dukat'
pak ji daje sunju nevoljnomu.
Kada li je sunce poinulo,
podie se goricom zelenom
i ulize u zemlju bulgarsku.
Prije zore k ladnoj vodi doe
i nahodi bugaske delije,
gdi spavaju kano i poklani.
Tu se ladne vodice napie,
na Bugare muem udarie.
Dvajest iljad' vojske isikoe
malo manje ivi ufatie,
ter ji vode bilu Carigradu
pak jim crne oi povadie.
Kad je uo kralju Samuele,
da su njima oi povaene,
od alosti crnoj zemlji pade,
g zemlji pade, Bogu duu dade.
Slidi kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih.
Hrvatsko kraljestvo uzdrae pod sobom mnoge drave, to jest: Karniju, Karintiju, Stiriju, Liku, Krbavu
i svu donju Dalmaciju od Istrije do Cetine. I sve ove drave bihu vladane od bana oliti duka hrvatski,
koji se mnogokrat kralji zovijahu, bududi puno puta bili ne samo od reenih banovina gospodari, nego
li joter i od sve Bosne do vode Dunaja. I svi oni, koji bihu njima podloni, zovu se Hrvati zarad zemlje
Kroacije oliti Hrvatije i zaradi njezinih bana, od koji imam u kratko besiditi. Prvi dakle duka oliti ban
hrvatski bie
1. Porin; i ovi osvoji svu Liku i Krbavu istiravi stare pribivaoce, koji onde bihu, premda od istoga
jezika i naroda slovinskoga bihu kakono i Porin.
2. Porga, sin Porinov; i ovi poznade zakon pravi, jer se krsti s podlonicim svojim.
3. Tomislav, koji imade rat s republikom mletakom.
4. Trpimir; i ovi ne imadudi rata ni s kim, od njega se vele stvari i ne pie.
5. Onuslav. Ovi uini rat protiva dudu mletakomu i porobi Kaorle blizu Mletaka, ma slano plati.
6. Demogoj, koji ivi i umri boj bijudi s republikom mletakom.
7. Iniko. I ovi ode s vojskom u Istriju, porobi je i uini dosta zla u njoj, ma bi istiran iz Istrije od
Badoara, duda mletakoga.
8. Sedeslav. Ovi istiravi sinove proastoga vladaoca s pomodu Basilija i cesara, uini se kraljem
hrvatskim, ma od ovoga, koji slidi, bi ubijen prija godine dana svoga vladanja.
9. Branimir. Ovi bi od pape Ivana Osmoga pofaljen u knjizi, koju mu pie, da je ostavio nevirnost
grku, u koju bie upao, i da je pozna papu za vikara Isusova.
10. Muimir, od koga se ne tije zlo ni dobro.
11. Miroslav. U vrime ovoga poglavice doe imun, kralj bulgarski, s vojskom velikom, da porobi
zemlju hrvatsku, ma zlo obri, jer njegova vojska od Hrvata bi isiena sva kolika. Malo posli odoe
Hrvati u Bulgariju i porobie je.
12. Kreimir. I ovi imade dva sina, to jest Kreimira i Dirislava, i ovi mlai ugrabi kraljestvo starijemu
bratu.
13. Dirislav. Ovi bi prvi, koji se z doputenjem cesara Basilija imenova i zazva kraljem od Kroacije i
Dalmacije.
14. Kreimir Drugi. I ovi izmeu svi kralja i bana hrvaski bi najvedi u jakosti i mogudstvu. Imade sina
Stipana i oeni ga s derom duda mletakoga, kojoj Icela ime bie.
15. Slavid. Koliko otac ovoga kralja bie sridan, toliko on bi nesridan, jer ne bie dobro ni sio na
pristolje svoje, od jednoga velikoga kneza bi postavljen u tamnicu, u kojoj ivot svri. Zato li, kako li,
znati ja ne mogu.
16. Zvonimir, drugim imenom Demetrio. Ovi bi od pape poznan za kralja i s velikim veseljem
posveden i okrunjen, zato viteki branjae svetu crkvu rimsku. Ovi kralj imade za enu sestru svetoga
Ladislava, kralja ungarskoga; i ne imadudi sina zakonitoga izvan jednoga naravnoga oliti kopilana,
Stipana imenom, ovi bi uinjen za kralja hrvatskoga, koji od gospode hrvatske bi zlo gledan i malo od
koga za kralja poznan, jer ne bie sin zakoniti kralja Zvonimira. I tako u vrime njegovo bi velika
smutnja meu gospodom, hotijudi se svaki za kralja uiniti. ena Zvonimirova pobie u Ungariju g
bratu svomu svetomu Ladislavu i pokloni mu kraljestvo hrvatsko, bududi ga njoj ostavio na smrti
njezin mu Zvonimir. Ladislav skupivi vojsku uputi se g zemlji hrvatskoj. Videdi gospoda zlo, koje
mogae sliditi, izabrae dvanajest najbolji knezova, meu kojim se nahoae vrsni knez Juran Kaid,
zapitae mir i primie za kralja sinovca svetoga Ladislava, koga bie doveo sobom iz Ungarije, a
Stipana kopilana bacie na 1091. I ovi kralj novi zvae se Almo.
Bilo je i drugi bana hrvatski, koji se ovde ne spominju za ne uzmnoati vie govorenja. Ovo je dakle
zadosta, to smo do sada besidili; ako li ko eli znati vie, neka se mui itudi stari poderina, ali mi se
ini, da de se malo okoristiti kakono i ja.
Pisma od mejdana Jure Kastriotida
Otkada su silne mejdandije
postanule u zemlji carevoj,
ne bijae edega junaka
od Alije deli Tatarina.
On svakoga na mejdan zovie,
al mu niko izad ne smiae
nego jedno mome golobrado,
po imenu Skenderbee Jure.
Tiho mu je Jure besidio:
"Sedlaj konja, silni mejdandija!
Pozivljem te na mejdan junaki
nie grada nasrid polja ravna.
Neka gleda Murat Sulemane
i njegove mlade sultanije
iz Jedrene, grada bijeloga,
di se bije orle i sokole.
Tvoja mi je sila dodijala
i isprazna slava omrznula;
ako jesi junak od krajine,
sedlaj konja da se ogledamo!"
Kad je Ale njega razumio,
Jurii je tiho govorio:
"Oli si se, mome, pomamilo,
oli ti je ivot omrznuo?
Ko je godir sa mnom bojak bio,
ved se nije k majci povratio,
nede ni ti, vira ti je moja!"
To govori, na konja se skae
ter otie niz to polje ravno,
a za njime Kastriotid Jure.
Gleda ga je care gaspodare
i njegove mlade sultanije
gledao je ter je besidio,
di ga slua malo i veliko:
"Skenderbee, samovoljo moja!
Ludo ti de izgubiti glavu
bojak bijud s Alom Tatarinom;
vede neg je u godini dana
Tatarin je odnio mejdana."
Kad su bili nasrid polja ravna,
mejdandije konje razigrae;
kadali se blizu sastadoe,
s brijetkim se sabljam udarie.
Ali pusta glava Alijina
ugleda se na zemljici crnoj.
Zaudi se sva vojska carova,
a najvede Murat Sulemane.
Kad zamahnu Kastriotid Jure,
kad zamahnu, kad l' odsie glavu!
Bre mu je glavu odsikao,
nego bi ga munja oinula.
Malo toga vrime postajalo,
al to idu dva zmaja ognjena
izdaleka od Perzije ravne,
Jain jedno, a Zampa je drugo.
Viu oni od jutra do mraka:
"Moe li se koji junak nadi
od sve vojske cara estitoga,
da nam ide na mejdan junaki?"
Sve delije k zemlji pogledae,
ali ne kti Kastriotid Jure,
ved se skae na konja golema
ter izlazi na mejdan junaki.
Govori mu Murat pooime:
"Ne hod' tamo, drago dite moje,
ved se proi ala i mejdana,
jer de ludo izgubiti glavu."
Ponizno mu Jure odgovara:
"Ne brini se, care pooime,
desnica je moja od mejdana,
pogubit du i dva Perzijana."
Pak zavika iza svoga glasa
ter dozivlje dva Turina mlada:
"Mejdandije od Perzije ravne
obadva vas na mejdan pozivljem!"
udila se dva Turina mlada,
to govori Kastriotid Jure.
Perzijanski Turci govorahu,
kredu glavom ter mu se rugahu:
"udne sile, strane mejdandije
koji po dva na mejdan pozivlje!
Ludo mome ne zna to govori,
nije prija na mejdanu bija."
Pak se skoi jedan na konjica,
po imenu Jain mejdandija,
ter poleti niz to polje ravno,
da pogubi Kastriotid Jurja.
Ali njemu loa srida bie,
jer ga ljute rane dopadoe.
A kad vidi Zampa pobratime,
da de njemu pobre poginuti,
udri konja izmam i mamuzam
ter doleti kano soko sivi,
Skenderbegu da odsie glavu.
U za as je po se doletio:
Jure mu je glavu odsikao
i njegovu Jain pobratimu.
Veseli se sva vojska careva,
a najvede Murat pooime.
Pisma od Jure Kastriotida i njegove majke Vojsave
Sanak snila Vojsava kraljica,
virna ljuba kralja od Epira,
po imenu Ive Kastriota,
sanak snila, u sanku vidila,
da je ljuta zmaja porodila:
krila su mu Epir pokrivala,
k Carigradu glava dopirala,
koja ive Turke prodirae.
Kada li se od sna probudila,
u njojzi je edo proplakalo;
suzicam je lice oblivala,
Ivanu je sanak povidila.
Kad je Ivan ljubu razumio,
lipo joj je sanak tomaio:
"Sto si, ljubo, u sanku vidila,
da si ljuta zmaja porodila,
to de rodit golema junaka,
kojino de caru dodijati.
to li krilim Epir pokrivae,
to de branit sve kraljestvo nae.
to l' j' u tebi edo proplakalo
nejako de biti odvedeno,
za njime de suze prolivati,
ali de se dite izbaviti."
Jo ne proe nedilica dana,
porodila Vojsava kraljica
lipo edo, prija nevieno,
zlamenito, prija neroeno.
Na elu mu od krune zlamenje,
a na ruci od brijetke dorde.
udila se epirska gospoda
gledajudi po njemu zlamenja.
Majka ini veliko veselje,
svoga sina alje na krtenje,
lipo mu je ime postavila,
lipo ime, Jure dite mlado.
Kada li je dite ponareslo,
Vojsavi je loa srida bila:
Arbaniju Turci porobie,
od Ivana ara zapitae
i etiri u tutinu sina:
Reposija prvoroenoga,
Konstantina i Saviu mlada,
Juru dite, sinka najmlaega.
Ivanu se drugo ne mogae,
jer mu bie Murat dodijao,
ved mu daje blago nebrojeno
i etiri u tutiju sina.
Za njimam je majka izlazila,
sva u crno bie obuena,
od alosti kose razplitala,
bilo lice suzam oblivala.
Da je komu posluati bilo,
kako cvili Jure, dite mlado!
Fatae se majci o grjocu,
suze roned majci govorae:
"Ostaj z Bogom, mila majko moja!
Vidi li me, vidim li te vede...
I fala ti na mliku bilomu,
s kojim si me, majko, zadojila."
Majka sinka lipo celivae,
suze roni ter mu govorae:
"Odi z Bogom, drago dite moje,
ne privrni svete vire tvoje!"
To izusti, na zemljicu pade,
a Turci joj sinke povedoe
priko ravne zemlje Arbanije,
sva etiri caru darovae.
Kad je care Juru razgledao,
zlamenje je na njem ugledao:
britku sablju na desnici ruci,
svitlu krunu na glavi junakoj.
Goji njega u dvoru bilomu.
Kada li je dite ponareslo,
ne bijae takoga junaka
u Turina ni u kaurina.
On na mejdan esto izlazae,
na mejdanu glave odsicae,
po vazdan se dilitae s Turcim
ter ji esto s konja obarae.
Maleno je vrime postajalo,
majka njemu bilu knjigu pie
da mu bie babo priminuo
u Krojanu, gradu bijelomu.
Turci njemu otee kraljestvo,
osta jadna Vojsava kraljica
i brez kralja i brez kraljevine,
brez gospodstva i brez banovine.
Mislio se Kastriotid Jure,
kako bi se caru izmakao,
siroticu majku pohodio
i svoje se krune dobavio.
Ali mu je srida priskoila:
udarie ungarske katane,
porobie careve drave,
prid njimam je vojevoda Janko.
Kad je Murat glase razumio,
pak je daje Kastriotid Jurju
ter je njemu care besidio:
"Virna slugo, Kastriotid Jure!
to god imam u dvoru junaka,
mladi paa, aga i spaija,
nada tebe ne imam junaka,
koji de mi prid vojskom izadi
i pobit se s vojevodom Jankom.
Pridajem ti silnu vojsku moju
i mojega datu velikoga.
Spomeni se, drago dite moje,
da sam tebe za sina uzeo,
u mojemu dvoru odgojio
i za pau tebe uinio.
A kad sam te, sinko, poturio,
lipo sam ti postavio ime,
lipo ime, dite Skenderbee,
to de redi: snani Aleksandro."
Kad je Juko njega razumio,
i podie Turke vitezove
priko ravne zemlje Romanije.
Brzo Jure srbskoj zemlji doe,
na polju je tabor uinio,
iz tabora bilu knjigu pie
ter je alje vojevodi Janku:
"Kaurine, od Sibinja Janko!
Ja imadem i za dvoje vojske,
sjutra demo na te udariti,
al se nemoj, pobro, poplaiti.
Spomeni se, Sibinjanin Janko,
da mi jednu viru virujemo:
kada sjutra u boju budemo,
pridadu ti svu vojsku carevu.
Ja sam suanj Murat Sulemana,
a sinak sam Ive Kastriota,
pokojnoga kralja od Epira,
kojino je skoro priminuo.
Murat mi je oteo oinstvo,
majka moja u nevolji cvili,
rad bi moju majku pohoditi
i oinstvo moje prigledati."
Kad je sjutra jutro osvanulo,
na Ungarce Turci udarie.
Kad se poe krvca prolivati,
poe Jure natrag uzmicati.
Kad vidie age i spaije,
da Kastriot natrag uzmicae,
koji nije nigda uzmicao,
pobigoe natrag brez obzira.
Tad Madari sablje povadie,
svoja bojna kopja poloie,
dobrim konjem pustie didume,
svu carevu vojsku isikoe.
A kad vidi Kastriotid Jure,
dobavi se date velikoga,
nad njime je sablju izvadio
ter je njemu Jure besidio:
"Udilj pii listak knjige bile,
napii je od strane careve
i alji je krojskom kapetanu,
nek mi dade Kroju u Epiru.
Ako li je napisati ne de,
evo tebi tvrdu viru dajem,
odsidu ti rusu glavu tvoju
i dadu je vojevodi Janku."
Na ino se dati ne mogae,
ved napisa listak knjige bile.
Kad se Jure knjige dobavio,
datinu je glavu odsikao.
Pak otide k ravnoj Arbaniji,
i njime je trista Arbanasa,
sve plemida i gospodiida,
vitezova prija neenjeni.
Kad je doa u Kroju bijelu,
daje knjigu krojskom kapetanu.
Knjigu tije krojski kapetane,
knjigu tije, a suze prolije.
Ali mu se ino ne mogae,
ved mu daje kljue bila grada,
poznaje ga, da je poglavica
od sve ravne zemlje Arbanije.
Kad se Jure kljua dobavio,
druini je svojoj govorio:
"Druinice, mila bratjo moja,
naotrite svitle sablje vae.
A kad bude nodas o ponodi,
to naete da je sunedeno,
ter se ne de krstom prikrstiti,
isicite malo i veliko."
Jedva oni nodce doekae,
svoje britke sablje naotrie;
a kada je o ponodi bilo,
isikoe malo i veliko.
Kada li je danak osvanuo,
ori Jure visoke munare
tere zie crkve i otare,
uze krunu starca babe svoga.
Svu osvoji ravnu Arbaniju,
to god nae da je sunedeno,
sve isie malo i veliko
pak pohodi milu majku svoju.
Nije zmija zmiju privarila,
to Skenderbeg Murat Sulemana!
Pisma od boja Jure Kastriotida i cara Murata na 1443.
Telar vie od jutra do mraka
u bijelu gradu Carigradu:
"Ko je godir od stola careva,
estiti je car zapovidio,
da se sjutra na divanu nae!
Kad je sjutra jutro osvanulo,
skupie se na divan gospoda:
mlade pae, age i spahije.
Tiho im je care besidio:
"Posluajte, pae i kadije
i ostale age i spahije!
Bojak bismo s kraljem od Epira,
bojak bismo i pridobismo ga.
Dade meni po kraljestva svoga,
i etiri u tutiju sina,
i jo meni davae arae,
da mu svitle ne otimljem krune.
Kadli umri od Epira kralju,
dozvao sam ja njegova sina,
po imenu Juru Kastriota,
kogano sam lipo milovao.
Davah njemu krunu od Epira,
koju mu je babo uzdrao,
da kraljuje i da hara daje,
kako mu je i dako davao.
Ne kti Jure uzeti kraljestva,
ved se meni zakle na ditapu,
da on mene nede ostaviti,
nego krvcu za mene proliti.
Ja virovah onoj zmiji ljutoj
i othranih zmaja u nidarcu:
a sad me je Jure odbignuo,
Muhameda sveca pogrdio.
Poslah njega k ravnoj Ungariji,
da boj bije Sibinjanin Jankom,
al nevirni Kastriotid Jure
svu izdade silnu vojsku moju
i pogubi pau kapetana
i mojega datu velikoga,
samo dvajest hiljada vojnika,
pak pobie k ravnoj Arbaniji.
Uze tvrdu Kroju na privari
i posie krojskog kapetana;
uze krunu starca babe svoga
i podloi njegovo kraljestvo.
to god nae da je sunedeno
po Epiru i okolo njega,
ter se ne kti krstom prikrstiti,
sve isie, niko ne utee.
A ni to mu dosta ne bijae,
ved ulize u kraljestvo nae,
robi, pali sela i varoe,
sie, kolje malo i veliko.
A sad mi je tuba dodijala
da vojnika nejma na krajini
koga Jure nije pogubio,
pogubio oli zarobio;
da se bila dvora ne bijeli
koga nije ognjom opalio;
da nejmade majke ni ljubovce
koja nije u crno zavita.
O gospodo pae i kadije
i ostale age i spahije!
Nije l' koga porodila majka,
da otie do Epira ravna
i osveti krvcu prolivenu
iste vire sveca Muhameda,
da pogubi Juru Kastriota
koji mi je puno dodijao?
Ko pogubi onu zmiju ljutu,
il pogubi il dovede iva,
estita du njega uiniti,
od Epira krunu darovati."
Umukoe pae i kadije
i ostale age i spahije,
a veziri k zemlji pogledae,
ali ne kti silni Ali-paa,
vede caru tiho odgovara:
"Evo, care, desna ruka moja
i u ruci britka sablja ova,
kojano je krvce napojena,
a tako se moje ne napila,
ona hode osvetiti tebe
i pogubit Juru Kastriota,
kogano si sinkom odgojio!"
Kad je care njega razumio,
sve konjika po izbor delija,
silne vojske etrjest hiljada.
Razvie se svioni barjaci,
udarie careve borije,
ode vojska k ravnoj Arbaniji,
prid njome je silni Ali-paa.
glas dopade Juri Kastriotu,
da na njega ide Alipaa.
Kupi Jure vojsku po Epiru:
osam hiljad silenih konjika,
sedam hiljad poizbor vojnika,
usve vojske petnajest hiljada,
ali je to ognja estokoga.
Pod Krojom je vojsku pribrojio
pak je svojoj drubi govorio:
"Da idemo, mila brado moja,
pozdraviti silnog Ali-pau!
Nemojte se, brado, poplaiti,
to je vede vojske u Turaka:
oni slave svoga Muhameda,
a mi lipo ime Isusovo."
Kada Jure svri govorenje,
uini se veliko zlamenje;
svi konjici konje posidoe,
britke sablje pici pripasae.
Razvie se svileni barjaci,
udarie bubnji i svirale,
u vojsci se injae veselje,
oko vojske tuge i alosti.
Plau majke jedine sinove,
plau ljube svoje zarunike,
mala dica majke gledajudi,
plau seke milu bradu svoju.
Svojoj bradi pute priticae,
priticae ter ih celivae
hvatajudi konje za didume,
ne bi li se koji povratio.
Majke svoje skiduju erdane,
a ljubovce zlatne prstenove,
dijevojke vince pozladene
ter zavite medu na otare.
Uz otare ruke raspinjale,
da bi majke sinke priekale,
a ljubovce svoje zarunike
i sestrice milu bradu svoju.
Otolom se vojska podignula
i otie suprod Ali-pai.
Kad su bili na polje Dibrensko,
onde ih je nodca dostignula.
Tute oni pobie barjake
i po polju bile adorove.
Kad je sjutra danak osvanuo,
poe Jure razreivat vojsku.
Blizu polja gusta gora bie;
u toj gori postavlja busije,
tri hiljade silenih konjika,
prid njima je Ameda vojvoda.
Amedi je Jure govorio:
"Ej, sinove, drago dite moje,
postoj, sinko, u gori zelenoj,
dri tvoju na okupu vojsku.
Ali nemoj prija udarati,
neg se pome krvca prolivati.
Kad ugleda dvi vojske ognjene
i barjake turske i kaurske,
ti de izad iz gore zelene,
na Turke de juri uiniti,
pristrait de svu vojsku carevu,
ter demo je pod ma okrenuti."
Ameda je njega posluao
i otie u goru zelenu.
U ta doba silni Ali-paa,
na polju je vojsku razredio.
Od konjika krila uinio,
za krila je pice postavio,
meu krila Jure ulizao,
oko njega pici i konjici.
Iza sebe strau ostavio,
sve konjika dvanajest stotina,
prid njima je bane Vranjanine
koji bie junak od starine.
Vranjaninu Jure govorio:
"Dri, bane, na okupu vojsku,
ali nemoj prije udarati,
neg udari iz gore busija.
A kad udre iz gore Ameda,
ja du vojsci krila razmaknuti,
tvojoj drubi pute otvoriti,
nek udare ili na umorne."
Malo vrime postajalo bie,
dade Jure od boja zlamenje.
Tu se dobri konji razigrae,
udarie bubnji i svirale.
Tu se britke sablje povadie,
a bojna se kopja poloie;
tu udari konjik na konjika,
tu se poe krvca prolivati.
Kada vidi Ameda vojvoda,
da se silne vojske udarie,
iz potajnih udari busija
kano vue iz gore zelene.
Tri hiljade kopja poloie,
tri hiljade sablja povadie,
uinie juri izazada,
siku jadne Turke iznenada.
Kud Ameda s vojskom dopirae,
na alaje Turke razgonjae.
Ta nenadnja iz gore busija
strah zadade svoj vojsci carevoj.
Kad to vidi Kastriotid Jure,
svojoj vojsci krila razmaknuo,
Vranjaninu pute otvorio,
pak udrie ili na umorne.
do neba se jedan glas ujae
od velike jeke i jauka:
Turci zovu sveca Muhameda,
a krdani ime Isusovo.
U tri ure boja estokoga
pade mrtvih silenih Turaka
dvajest i dvi hiljade konjika,
dvi hiljade osta u suanjstvu.
Od vojnika Kastriotid Jurja
pade mrtvih piac i konjika
dvi stotine i dvajest junaka;
toliko ih ranjenih bijae.
Kada vidi silni Ali-paa,
da su njemu Turci izginuli,
skupi ono zdravih i ranjenih
pak pobie k bilu Carigradu
brez barjaka i brez adorova.
Osta Jure s vojskom na mejdanu,
dok pokupi turaku odoru
i dok rane zavije junakom,
pak otie na turske mejae.
Svu je tursku zemlju porobio
i zdravo se natrag povratio.
Nije majka rodila junaka,
to je majka Skenderbega Jurja.
Pisma od enidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotida
Kada Jure seku udavae,
po imenu Mamicu divojku,
za Topida, baua i viteza
od lijepe zemlje Arbanije,
gospodski je sobet uinio
u svojemu dvoru bijelomu,
sve poizbor bane i knezove.
Kadali se vinca ponapie,
dva se bana ljuto zavadie;
jedan bie bane Zakarija,
a drugi je Dukain Aleksa.
Svadie se dva bana mlaahna
o Jerinu, lipotu divojku,
lipu dercu bana Dumanida,
kojoj ne bi slike ni prilike
u svoj zemlji grkoj ni slovinskoj.
Govorio Dukainovidu:
"Jerina je moja dijevojka,
ona se je meni obetala,
evo ima godina danaka."
Ali veli Zakarija bane:
"Evo ima tri godine dana,
da Jerinu jesam isprosio,
isprosio i prstenovao.
Ako l' ti je to pomuno, pobre,
a ti hodi da se ogledamo:
dilit demo sridu i divojku
s britkom sabljom i desnicom rukom."
To govored na konja se skae
pak izae na to polje ravno,
a za njime Dukaine bane,
ter se s bojnim kopjim udarie.
Zakarija bolji junak bie,
teko rani Dukainovida
pak povadi britku sablju svoju,
da odsie Dukainu glavu.
Al ga ote Skenderbee bane
i delija Vranjanine knee.
Evo, pobre, rata i gorega,
pobie se momci i junaci!
Svaki braned svoga gospodara
jedan drugog i kolje i para,
osta mrtvih na polju delija
od stotine manje ni jednoga.
Vranjanina rane dopadoe
i Juricu Vladenida kneza
mired momke Dukainovida
i mladoga Zakarije bana.
Pisma od rata Jure Kastriotida i Republike mletake, koji se uini na 1447.
Rano rani Zakarija bane
ter govori staroj majci svojoj:
"Ostaj z Bogom, mila majko moja!
Evo idem do divojke moje."
Majka njemu besidila bie:
"Ne od' tamo, drago dite moje!
Dukain je davno pribolio,
koji ite rusu glavu tvoju.
Zaside ti u gori zelenoj,
udaride na te iznenada
ter de tebe, sinko, pogubiti,
mene tvoju majku razcviliti."
Zakarija majke ne sluae,
ved otie g dvoru divojinu.
Zdravo bane do divojke doe
i zdravo se natrag povratio.
Kad ulize u luge zelene,
loa mu je doskoila srida:
doeka ga Dukadine bane
u busiji u gori zelenoj.
Iz busije udari potajne
ter pogubi Zakariju bana
i njegova Bogom pobratima,
po imenu Crnojevid Pavla.
Osta jadna ljuba Dumanida,
po imenu Boica banica,
kukajudi kano kukavica,
a privrdud kano lastavica,
i brez sinka i brez zarunika
u Dainu, gradu bijelomu.
Al evo ti rata estokoga!
Knjigu pie dude Mleanine
ter je alje od Skadra gospodi,
ovako je njima besidio:
"Kako bilu knjigu razgledate,
od Daina kljue zapitajte;
postavite moje vitezove,
neka brane Dain na krajini,
jere ga je meni darovala
udovica neboga Boica."
Kad gospoda knjigu prouie,
od Daina kljue zapitae,
postavie u grad vitezove,
sve vojnike duda mletakoga.
Kad je Jure glase razumio,
to je njemu puno ao bilo;
skupi vojske trinajest iljada
ter otie g Dainu bilomu.
Sa svi ga je strana obsidnuo
pak ga bije silenim topovim.
Knjigu pie mlaan kapetane
iz Daina, grada bijeloga,
ter je alje dudu mletakomu.
U knjizi je dudu besidio:
"Kupi vojsku, mili gospodare,
i alji je na pomod Dainu,
kogano je Jure obsidnuo,
ovo ima tri nedilje dana,
ter ga bije ognjenim topovim,
juri ini, lagum podkopaje."
Kad je dude knjigu progledao,
skupi vojske petnajest iljada
ter je alje na pomod Dainu
i prid njome Jurid enerala.
Jurid bie roda junakoga,
mlado mome puno ponosito,
druini je svojoj besidio:
"Posluajte, mila bratjo moja!
Na glasu je Skenderbee bane,
da je silni junak na krajini,
al u njemu ne ima junatva,
neg izdaje i turske privare.
Nejma Jure od boja zanata,
ne diluje dilo od junaka,
ved se skita po gori zelenoj
ter zasida kano pustaija.
Evo vami tvrdu viru dajem,
kad ugleda moju silnu vojsku
aramija Skenderbee bane,
pobignude natrag brez obzira."
Ne fali se Skenderbee bane,
ved ponizno svituje vojnike.
Ovako je Jure besidio:
"Arbanasi, moji vitezovi!
Ide na nas vojska principova,
prid njome je Jurid enerale,
valja danas njome bojak biti
i junaku sridu prokuati.
Nije ovo bojak biti s Turcim,
ved s Latinim, mudrim Talijancim,
i s Hrvatim, na glasu konjicim,
koji de nam puno dodijati.
Posluaj me, Musa kapetane!
Ti de udrit s vojskom na Latine,
ja du s mojim krilom udariti
na konjike, mlade Dalmatine.
Ti vitee, Vranjanine knee,
udaride s picim i konjicim
na vas dundar duda mletakoga,
u komu su mladi Arbanasi.
Al vas molim, mila bratjo moja,
neroena kano i roena,
kad dudevu vojsku razbijete,
pustite je zdravu i veselu
pobignuti Skadru bijelomu.
Nisu Turci, nego bratja vaa,
koji jednu viru virujemo,
nit je lipo, niti je poteno,
da njiovu krvcu prolijemo."
Pak podie svoje vitezove,
deset iljad' piac' i konjika;
tri iljade ostavi vojnika
pod Dainom, gradom na krajini.
Maleno je postajalo vrime,
sritoe se dvi vojske ognjene,
sritoe se ter se udarie
crnim praom i tekim olovom.
Udri Musa na Latine mlade,
al se brane kano vitezovi;
a Skenderbeg udri na Hrvate,
al ji s mista pomistit ne moe.
Vranjanin je s vojskom udario
na vas tabor duda mletakoga,
al u njemu junaka ne bie,
neg obana i mladi teaka
od lijepe zemlje Arbanije,
koji nisu boja ni vidili,
kamo li su glave odsicali;
pobigoe glavom brez obzira.
Ostadoe Hrvati junaci
i Latini, mladi Talijanci,
bojak bijud od jutra do podne
nasrid polja blizu Skadra grada.
Zdravo doli Skadru bijelomu
bojak bijud, natrag uzmiudi.
Osta mrtvi nasrid polja ravna
dvi iljade dudevi delija.
Iljadu ji ivi ufatie
i Dainu gradu povedoe;
al je Jure srca milostiva,
sve ji pusti g dvoru bijelomu.
Osta mrtvi Jurini delija
tri stotine mladi Arbanasa,
sedamdeset jo savie bie
mrtvi ljudi, Barlecio pie.
Murat oaloden puno i rasren ie s vojskom na Skenderbega.
Na 1449.
Poznajudi Murat zlo, koje primi od Kastriotida, dozva prida se vezira velikoga i ostale vidnike dvora
svoga ter jim poe ovako govoriti: "Do sada nisam mogao uloiti svu snagu moju za slomiti holost
nevirnoga Jure Kastriota, bududi imao dosta injenja i muke boj bijudi s vojvodom Jankom. Ma sada,
bududi se njime pomirio, svu moju snagu i vojsku mislim okrenuti protiva onoj aranzadi, od pustaija
arambai. Znam, da de mi se narugati svita poglavice, gdi jedan gospodar od svita sa svom jakostju
ie protiva jednomu banidu, koji se skita od planine do planine za utedi srbu moju, ali ne mogudi ga
na drugi nain dobiti, potribito je, da ja glavom iem na njega sa svom vojskom, koju imadem. I zato
dajem naredbu, da se po svim mojim dravam vojske kupe, ma tako skrovito i potajno, da oni ajduk
ne moe dodi u poznanje od take priprave."
Veliki vezir, primivi reenu naredbu, izvri s velikom pomljom sve ono, to mu bi zapovieno od
Murata, sto i pedeset iljada vojske sakupivi, devedeset iljada konjika, a ostalo piaca, koju vojsku
bududi Murat svojim oima vidio, razredi i namisti svaka, kako sliditi imadu, die se put Svetigrada.
Ma prija nego se on dili, hoti da se brzokonjici na nikoliko dana nau pod Svetigradom, neka mogu
zatvoriti pute, da Kastriotid ni od kuda ne moe dati gradu pomodi. Ma se privari, jer Jure znadudi za
tursku misa i pripravu, Svetigrad bi obilno provien s ranom i s vojskom. Ukaza se dakle pod gradom
etrdeset iljada konjika, koga sa svih strana obkruie.
Malo posli ukaza se Murat sa svom vojskom na 1449 i obside Svetigrad, koga jakost i tvrdodu
razgledavi, uzboja se, da ga na silu osvojiti nije mogude i zato posla dva gospodiida kapetanu od
grada, Petru Perlatu imenom, da ga ponukuje, neka mu na lipe grad pridade, ako misli koji dan
poiviti, i da mu od strane careve obeda mnogo blago i veliko gospodstvo. Sve to prikazae Petru
kapetanu reena gospoda, ma od Petra i Svetigraana bihu usilovani muati i udilj se izpod grada
diliti. Ponizno poklisari poee ji moliti, da se dostoje sliati nikoliko besida, koje od strane careve
imadihu njima prikazati; vojnici ne ktijahu sluati, ali po doputenju kapetanovu imadoe sridu za
kazati ono, to u srcu miljahu redi, i poee govoriti ove rii: "Posluajte, Svetigraani, milostivo
ponukovanje naega estitoga cara, koji eledi vam saranjenje ivota i svako dobro lipo vas pozdravlja
i kakono otac ljubeznivi sve vas ponukuje, da uzmete, to se vaega naodi, i da mu na dobru volju
brez boja, krvi i vae velike tete grad pridade. Ako li biste pak hotili pod njegovim barjakom vojevati,
bidete puno sridni i estiti. Drugojaije pak uinivi, nemojte se srditi na ono, to vam se po svakoj
pravdi dogoditi ima." - Na njiovo dugo i slono govorenje Petar drugo ne odgovori, nego da se brez
njiova zla imadu udilj izpod grada diliti.
Murat poe grad biti.
Murat rasren puno, ne mogudi grada na privari imati, zapovidi, da se bije s topovim. I tako bihu
izvedena dva najveda topa na jednu glavicu, ter ga poee biti i u malo dana probie beden od grada
toliko iroko, da bi mogla kola kroz proboj prodi. Videdi Murat, da se grad mogae s juriem osvojiti,
dade naredbu, da se ini juri. Turci izvrie zapovid carevu ter zorom rano na grad udarie, jedni
nosedi grede, daske, makline, motike i poluge oliti duskije, a drugi skale oliti listve, ter ji sa svi strana
uz grad prislonie i uza nje uzlazedi na bedene od grada sabljom u ruci skakaju. Ma koliko ji uzlazae,
on'liko ji sunovratice na zemlju padae, koji brez glave, koji brez ruku oli brez nogu. Na puno mista,
ne mogudi listve podniti tegodu od Turaka, pod njima pukoe ter se njima niz planinu zakotrljae.
Bihu Turci nainili od greda i saratia nike katele i kule uz bedene grada, koje jadnim graanom
teak strah zadadoe. Ali graani s vrilim paklom, katramom i uljem reene kule polijudi brzo
saegoe i s velikim kamenjem grede izlomie. Tri debela sata juri inie Turci, a i vede bi, da ban
Jure ne bude udario na turske adorove i konjike, koji bihu na polju. Gledajudi dakle Turci izpod
grada, kako Arbanasi siku konjike po polju, bihu usilovani grad ostaviti i dat jim sa svom vojskom
pomod. Ostade mrtvi Turaka na juriu prvomu oko tri iljade izvan onizi, koji na polju od Arbanasa
posieni bihu. Svetigraana pogibe etrdeset, a sto ji ranjeni ostade. Posli toga juria Turci za nikoliko
dana poinue, ma topovi ne pristae nigda grad biti.
Ban Kastriotid opet ini juri na Turke.
Videdi Kastriotid s jedne visoke planine, kako se Turci bihu razpustili i tamo amo po polju brez svakoga
straha raztrkali, namisli ob nod udariti na nje. I naavi jednu nod lipu prigodu, to bie namislio, ono
uini, ali mu ne izae sve onako, kako bie namislio, jer bududi turske strae zadutile jeku konjika i
rzanje konja, zavikae: "Skenderbeg, Skenderbeg na nas!" Kastriotid, premda bie poznao, da su ga
Turci podpazili, ne kti se vratiti natrag, nego hitro udari na adore aijanske i sve Turke, koje nae,
pokla i isie. Iz dundara Muratova doe Aijanom pomod, ali se Jure ne poplai, nego se njima
viteki pobi i mnoge svojim Arbanasim odsie glave.
Murat oaloden.
Gledajudi pae i veziri Murata puno smudena i oalodena, iskahu svake naine za razveseliti ga i
zaradi te svrhe tri puta jedan dan juri inie na grad, ali se svaki put povratie s velikom njiovom
tetom izpod grada. Murat, jo vedma oaloden, dozva svu gospodu prida se ter jim ovako govoriti
poe: "Jeda smo, o vitezovi moji, doli u Arbaniju, da zakopamo svu slavu nau, nai ukundida, dida i
otaca? Jesmo li mi oni isti, koji dobismo kralje od Persije i Aije, koji pogubismo Vlaua, kralja od
Ungarije? Sada ne moemo dobiti jednoga banida, moga slugu odmetnika? Ne ostae kralji, koje ne
porazismo, kraljevine, koje ne podloismo, gradovi, koje ne osvojismo: a sada vidim, da se jedan
kokoinjak, od lupea uzian na jednoj glavici, ruga naoj sili, snazi i slavi. to se ovo ini? Kakvi su
ovo puti, kakva li je to srida moja? Sada dakle, moji nepridobitni kapetani, vladaoci i vitezovi, ako me
ljubite, ukaite ljubav vau, ter sjutra rano na grad udarivi osvojite ga i osvetite vas i mene, vaega
gospodara."
Dilo viteko, koje uini Jure Kastriotid.
Prija nego Turci na grad udarie, dade Murat naredbu Feri-pai, da uva kanap samo dvanajest
tisuda konjika i est tisuda piaca, bojedi se Skenderbega. Feri-paa dobrovoljno primi naredbu, jo
odvie pofali se, da de ga zazvat na mejdan, ako bi se po sridi ukazao. Ma ne posta vele vrimena, Jure
udari na Turke. Spominjudi se Feri-paa rii, koje bie caru rekao, zazva Juru na mejdan, ma po se ne
u dobar as, jer mu Kastriotid u jedan trat glavu odsie. Turci videdi, to se od pae dogodi, pobigoe
natrag, a za njima Arbanasi, ter ji sikoe do adora careva. Car videdi, to se ini na polju od njegovi
vojnika, die svu vojsku izpod grada za dati njima pomod. Pogibe tada na polju Turaka, kako Barlecio
svidoi, etiri iljade.
Murat pristraen.
Murat gledajudi krvave od grada zidove, mrtve oko grada Turke, veliko mnotvo ranjenika, koga brez
ruku, koga brez nogu, i sluajudi njiova jeanja, pla i jauk, a navlastito promiljajudi zlo, koje mu
Skenderbeg uini pogubivi Feri-pau i mnoge njime, zanimi od velike alosti, uzdrda se i pristrai
jako. Bududi se pak u se povratio, uzdanu ter poe svit od vezira i paa iskat to se imadie uiniti.
Jedni mu rekoe da se dili izpod grada i porobi sva Arbanija; drugi, da se Svetigrad ostavi, a Kroja
obsidne; a tredi, da se ie tirati Skenderbeg. Nijedan ovi svit ne bi primljen od Murata, nego hoti, oli
da se uzme na silu Svetigrad oli s velikim mitom oli s kakvom udnovatom privarom.
Pisma od Kroje.
Odkada su cari postanuli
u Jedreni, gradu bijelomu,
nije veda vojska sakupljena
na viteza bana Skenderbega,
to sakupi Murat, care silni.
Kupio je godinu danaka;
kada li je sakupio bie,
die vojsku na Kroju bijelu.
Koliko je Tiran polje ravno
izpod Kroje grada bijeloga,
svega su ga Turci pritisnuli
i popeli bile adorove.
Kad li vojska poinula bie,
silni Murat bilu knjigu pie
ter je alje krojskom kapetanu,
po imenu knezu Vranjaninu.
U knjizi ga Murat pozdravljae
ter ovako knezu govorae:
"Lipa pozdrav mladu kapetanu
Vranjaninu, od starine banu,
koju alje gospodar od svita,
po imenu Murat Sulemane,
britka sablja Boga velikoga
i buzdohan sveca Muhameda.
Vidio si, knee Vranjanine,
silnu vojsku pod Krojanom gradom:
bi li lanje zvizde pribrojio
nego vojsku cara estitoga?
Ovo jesu svati vitezovi,
lipi svati Memeda mojega,
koji su se dovlem potrudili
po Krojanu, lipotu divojku,
kojuno sam davno zamirio,
zamirio i prstenovao
za mojega sinka najdraega,
po imenu Memeda mladoga.
Vranjanine, krojski kapetane,
ol mi pridaj Kroju ponositu
oli ekaj svate vitezove
i pripravljaj gospodske darove:
iz bostana rumene jabuke,
ruse glave tvoji vitezova.
Svi su moji svati ponositi,
za druge ti ne haju darove."
Nemu knee knjigu odpisuje,
u knjizi se starcu podruguje:
"Ne budali, moj stare nevoljni"
Nije Kroja za Turke divojka,
jer od davna ima gospodara,
po imenu Kastriotid bana,
koji bi se prije poturio,
nego bi je tebi darovao.
Odi k meni, kad je tebi drago,
i svi tvoji svati vitezovi,
lipe sam jim dare pripravio,
crna praha i teka olova.
Pozdravlja te Krojana gospoja,
zarunica Kastriotid bana,
lipe ti je dare pripravila,
britku sablju Jure gospodara."
Kada ga je care razumio,
to je njemu i pomuno bilo,
ali mu se ino ne mogae,
ved gospodi tiho besiae:
"Evo Vrana knjigu odpisuje,
u knjizi se meni podruguje,
da mi ne de pokloniti grada,
dok je njemu na ramenu glava.
Al evo mu tvrdu viru dajem:
ako mi ga ufatiti Bog da,
crne du mu oi izvaditi,
iva du ga na mihe derati.
Valja da mi rano uranimo
ter na Kroju skladno udarimo;
ko uhvati kneza Vranjanina,
za pau du njega uiniti."
Jo ne bie zora zabilila,
zavikae carevi telari:
"Na noge se, Turci vitezovi,
da se ie Kroja uzimati!"
Skoie se pae i veziri,
od bedrice sablje povadie;
barjaktari razvie barjake,
alaj-bezi podigoe vojsku
ter na Kroju juri uinie,
sa svi strana naglo udarie:
s jedne strane Turci janjiari,
z druge strane bae i sejmeni.
Jes' li, pobre, ikada vidio,
kada sniak leti iz oblaka?
Tako strile u grad dolidahu
ter vojnikom rane zadavahu.
A trese se drvlje i kamenje
oko Kroje, visoke planine,
od topova, iba i puaka,
od jauka ranjeni junaka.
Nad Krojom je sunce pomralo
od crnoga praha i olova,
a zidovi krvavi bijahu
sve od krvce carevi delija.
Bila grada ne uzee Turci,
nego pod njim mnogi izgiboe,
oko grada na snope leahu
ter Muratu jade zadavahu.
Ali evo i gore alosti!
Udri Jure iz gore zelene
na konjike cara estitoga
ter pogubi iljadu Turaka.
Izpod Kroje to Murat gledae,
bradu guled suze prolivae;
die vojsku izpod bila grada
pak ulize pod adore bile.
Za tri danka ni s kim ne govori,
niti klanja nit abdest uzimlje.
Kad je danak etvrti svanuo,
zove Murat pae i vezire.
Srdito je njima govorio:
"Al ste doli Kroju osvojiti,
al Murata cara ukopati
na Tirani, polju irokomu?
Evo vami tvrdu viru dajem:
ako sjutra Kroju ne uzmete,
ive du vas u tope medati
i s vami du Kroju uzimati."
udarie turski tambalasi,
svitle sablje pae povadie,
janjiare na grad natirae.
Listve nose bae i sejmeni
ter ji medu gradu uz bedene,
al se brane viteki graani,
listve lome, odsicaju glave.
Ah, moj Boe, goleme alosti!
Teka ti se krvca prolivae,
niz dolinu ona tecijae,
u Drinu se riku salivae!
udri Jure iz gore zelene
na adore cara estitoga,
sie Turke, ni broja se ne zna.
Kada ga je Murat ugledao
izpod Kroje, grada bijeloga,
ovako je care besidio,
di sluaju pae i veziri:
"Skenderbee, gorska aramijo,
vele ti si meni dodijao
i junaki glava odsikao,
ali tvoje ne odsie niko!
Ali ima konje bile vile
al junake sive sokolove?
Al je tvoje od mazije tilo,
ter ti sablja naudit ne moe?
Na Adama esto udarasamo
i njegovu vojsku isikosmo;
bojak bismo s carem Kostadinom
i njegovu zemlju osvojismo.
Pobismo se s kraljem Karamanom
ter njegovo carstvo osvojismo;
bojak bismo s kraljem Vladislavom
i rusu mu glavu odsikosmo.
A sad ima puno godinica
da vojujem i da bojak bijem,
da bi s kime, ne bi ni alio,
ved s ajdukom, od Krojana banom,
koga nigda pridobit ne mogo,
ni na silu niti na privaru.
I ovo su ljute rane moje,
koje nigda priboliti ne de.
to de redi kralj i cesari,
to l' ostali bani i glavari
ko pridobi silu Muratovu,
ko l' isie Turke janiare!
Posla na njeg Ali-pau moga
i njim vojske etrjest iljada,
sve konjika, po izbor vojnika,
da pogube Skenderbega bana,
ol pogube ol dovedu iva;
al nevirni Kastriotid bane
svu isie silnu vojsku moju
nasrid Dibre, polja velikoga.
Opet posla Fere-pau moga
i njim vojske petnajest iljada,
ne bi li ga ob nod privario
i rusu mu glavu odsikao.
Al prokleti Skenderbee bane
iz potajni udari busija
ter pogubi Fere-pau moga
i njegovu na privari vojsku.
Pouzda se u Mustapu moga,
da de dobit Skenderbega bana,
ali zmija Kastriotid Jure
razbi pau, isie mu vojsku.
Za osvetit moje vitezove,
od Skendera bana isiene,
skupi vojsku, poo k Svetigradu,
da na silu ja osvojim njega.
Osvoji ga, ali na privari;
a kada se natrag povratismo,
ter pribroji silnu vojsku moju,
al to nejma polovinu vojske.
Ovo ima po godine dana
da ja bijem Kroju sa svi strana;
ne mogu je tuan osvojiti
ni na silu niti na privaru.
Ved izgibe silna vojska moja
pod Krojanom, on se ne bilio!
I jo me je bolest obrvala
od starosti i teke alosti.
Pomozi me, svee Muhamede,
koji si me do sad pomagao!
Ako li me ti pomodi ne de,
evo ti se kunem na ditapu:
razoridu visoke munare,
a ziadu crkve i otare;
razkovadu srebrne ibrike,
a kovadu krie i kalee;
pogubidu odu velikoga,
klanjadu se papi latinskomu."
To izusti, a duu izpusti
pod Krojanom na polju ravnomu.
I poleti k svecu Muhamedu
ter se Murat njime barabari:
blizu sveca, podviv noge, side
lulu pijud, na vatri se grijud.
Smrt Jure Kastriotida na 1467.
Bududi Memed, kada se die izpod Kroje, sagradio jedan kateo tvrd u Arbaniji i u njega stavio svoje
vojnike, kako je gori reeno, Skenderbeg, ne mogudi podnositi Turke u svojoj dravi, otie od grada
do grada kupit vojsku za osvojit reeni kateo. Ali mu smrt ne dade izpuniti, to bie zamislio, jer kada
doe u grad Ales, na njega bolest smrtna, to jest sveerni oganj estoki, koji ga die s ovoga svita na
bolji. Poznavi dakle Jure, da se bie priblialo vrime od njegova putovanja, s velikim skruenjem uini
veliku ispovid i s velikim ponienstvom primi svete sakramente i veselo u svemu podloi se volji
Boijoj. Ispunivi pak sve stvari duovne ini dodi prida se gospodu arbanaku i poklisara mletakoga
ter jim poe ovako govoriti: "Znate li dobro, gospodo arbanaska, turske privare, s kojim se utemeljie
i puno snani uinie? Poznali ste njiove nevirnosti, progonstva i veliku nenavidnost prema krdanom.
Priporuujem vam sklad i mir, da se imate zajedno drati i skladno protiva obdenomu neprijatelju boj
biti, zato nesklad kralja i bana krdanski jest temelj od uzvienja i rairenja turskoga. Nisam ja sam
caru odolio, nego s vami zajedno, i ako se budete uzdrati u ljubavi, istu dete sridu imati, koju ste sa
mnom imali; jer kako nesklad vladaoca krdanski daje ivot i uzvienje carstvu turskomu, tako sklad
njiov daje istomu smrt i skonanje."
Posli govorenja obdenoga obrati oi poklisaru mletakomu ter mu ovako poe razloiti: "Ja sam vazda
veliku ljubav nosio republici mletakoj i gospodu mletaku kakono moje oce ljubio i njiove drave od
naglosti turske branio. Cinedi dakle brez nikakve sumlje, da i oni meni istu ljubav nose, zato moju
banovinu pridajem njima u ruke priporuujudi je, da je brane od neprijatelja, doklen moj sin Ivan
doe na godita od razuma i na mogudstvo od vladanja." Svrivi ovo govorenje dozva prida se enu i
sina Ivana ter mu poe pripovidati strah Boiji, obsluenje zapovidi njegovi i ljubav prama svojim
podlonikom. "Ali, moj sinko, ima znati (ree Skenderbeg), da de Turci iskati sve naine za imati te u
ruke i na tebi radide ispuniti svu onu osvetu i srditost, koju su imali zaludu protiva meni. I zato
potribito je, da se dili u drugo kraljestvo; a bududi mi moj veliki prijatelj Ferdinando, kralj od Napulje,
poklonio tri gradida u svojoj dravi, ima otid s majkom i onde de pribivati, dok ne doe na godita
od vladanja."
Posli reenoga razgovora do malo dana poe s ovoga svita, i taki se pla uini po svoj Arbaniji, da nije
mogude izkazati. Teaci, vojnici i gospoda, sve to jednoskupno zaplaka, ma iza svega glasa, znadudi i
promiljajudi suanjstvo, u koje posli njegove smrti imadihu upasti. I ne samo od svojizi Arbanasa bi
gorko plakan, dali joter od sviju po svitu krdana, a najvede od Rimljana i Mleana. Bi s velikim
potenjem ukopan u crkvi sv. Nikole od Alesa, grada u Arbaniji, koji grad bududi posli deset godina
osvojili Turci sa svom Arbanijom, izpitae, gdi se naodi greb Skenderbegov, koga naavi otvorie, da
vide njegovo mrtvo tilo, bojedi ga se jo i mrtva u grebu, pak razjagmie njegove kosti dredi se estit
oni, koji mogae togod ujagmiti, koje u srebro okivahu ter uza se s velikom pomljom draju cinedi, da
de biti na vojevanju sridni, snani i slobodni, kako je i on bio.
Tri iljade glava svojom sabljom Jure odsie, to se je oito vidilo od njegovi vojnika, ali puno i puno
vede, to se znati ne moe. Bie lipa, visoka i posve ugodna struka. Imadie taku snagu u rukam, da od
jednoga maha volove po poli, oklopnike od vrata do bedre, pa dva Turina uporeena s jednim
udarcem prisicae. Bi moljen od cara Memeda, da mu poalje svoju sablju, koja taka udesa injae,
ali videdi, da u njoj ne bijae te kriposti, koja se glasae, posla je natrag tuedi se, da mu nije poslao
onu sablju, koja volove i oklopnike prisicae. Jure mu odgovori, da je ona ista, ali nije ista desnica,
koja s njome vlada. Puno se jo od njega stvari pie i tije, koje za ne uzmnoati sasvim moje
govorenje ostavljam. Talijanski ko razumi, neka tije Sagreda, Barlecija i Giammariu Biemi Breanina,
iz kojizi sam u kratko ovo izvadio i u slovinski jezik sloio za siromahe teake i obane, koji latinski ne
znadu. I svrujem istim se priporuujudi, da mi reku:
"Pokoj ti dui, Mjelovane!"
Pisma vojvode Janka, reenoga Sibinjanina.
Da je komu posluati bilo,
to govore krajinici Turci!
Vele oni: "Jao, naa majko,
pogubi nas vojevoda Janko!
Ne vidi li, svee Muhamede,
to se ini od dispeta tvoga?
Kamo tvoja sablja okovana?
Jer ne sie dumanina svoga?
Posli bana Kastriotid Jurja
nije zmije nad vojvodu Janka:
svu je tursku zemlju porobia
do Jedrene, grada bijeloga.
Mnoge pae i mladi veziri
bojak bie s vojevodom Jankom,
ali svoje pogubie glave.
Lani razbi cara estitoga
pod bijelim gradom Biogradom.
Valja biat u zemlju arapsku,
jer od Janka ivit ne moemo.
Muhamede, naa mila majko,
ne vidi li, to nam ini Janko?"
Ta se tuba i do cara ula,
ter dozivlje Isak-pau svoga;
ovako je njemu govorio:
"Isak-paa, virna slugo naa!
Eto tebi silna vojska moja,
ter otii do Erdelja ravna
i pogubi vojevodu Janka,
ol pogubi, ol dovedi iva,
jer je meni tuba dodijala
od Turaka moji krajinika,
da ne mogu s mirom veerati
od ajduka vojevode Janka,
koji razbi silne vojske moje
pod Aradom i pod Biogradom.
Isie mi Turke krajinike
i pofata momke i divojke."
To Isaku i pomuno bie,
ko je Janko, jer dobro znadie;
ali mu se ino ne mogae,
valja sluat cara estitoga.
Die vojsku priko Romanije,
brzo paa do Erdelja doe.
Poe palit sela i varoe,
ali mu je loa srida bila.
Viknu vila glasovito tanko:
"Na noge se, pobratime Janko!
U Erdelj ti Turci ulizoe
i varoe ognjem saegoe."
Kad je Janko glase razumio,
na pau je s vojskom udario:
sve isie, niko ne utee
izvan pae, vesela mu majka!
Bii junak goricom zelenom,
plaud gorko u Jedrenu doe;
ostade mu azna i zaira,
adorovi i alaj-barjaci.
Kad je Murat glase razumio,
bijae se teko zamislio,
kako de se osvetiti Janku
i porobit ravnu Ungariju.
Tomu se je care domislio,
zove k sebi pae i vezire
ter je njima tiho besidio:
"Uj, veziri, moji vitezovi!"
Nije l' koga porodila majka,
da otie do Erdelja ravna
i porobi sela i gradove
i pogubi Sibinjanin Janka?"
Svi veziri mukom zamukoe,
ali ne kti Memede vezire,
ved se fali ter caru besidi
na divanu, di sluaju Turci:
"Daj mi, care, silnu vojsku tvoju,
a ja du podi do Erdelja ravna,
Janka du ti iva ufatiti,
Ugriide pod ma okrenuti.
Osvojidu Erdelj, zemlju ravnu,
Slavoniju i svu Ungariju."
Kad je Murat njega razumio,
sve mu dade, to je zapitao.
Podie se vezir Mehmed-paa,
sobom vodi sina Ibraima;
podie se preko Romanije
prid delijam cara estitoga.
Zdravo doe do Erdelja ravna
pak poinu dva bijela danka.
Lipo ui Turke janiare,
kako mogu poznavati Janka.
Jankovo jim oblije kae,
dogu konja, sa zlatom aljine,
ter je njima paa besidio:
"Ko pogubi Sibinjanin Janka,
bide estit do sudnjega danka.
U Janku je srida i nesrida:
ako sada njega pogubimo,
sva de naa biti Ungarija,
Slavonija, Lika i Krbava."
Ali Janku dobra srida bie,
pobratima virna imadie,
koji njemu svaka kazivae,
to se godir u vojsci injae.
Napisa mu listak knjige bile
ter u knjizi Janku besiae:
"Pobratime, Sibinjanin Janko,
mnogo paa obedaje blago,
ko odsie rusu glavu tvoju;
kae Turkom tvoje obilije,
dogu konja, sa zlatom aljine,
krilo zlatno, brke do ramena.
Sjutra demo na te udariti,
pazi dobro, ne izgubi glave.
I da si mi zdravo, pobratime!
Neimenjak iz vojske careve."
Knjigu tije vojevoda Janko,
knjigu tije, a na nju se smije.
A kad li je danak osvanuo,
on se bie vas priobrazio:
na njemu su orjadske aljine,
a pod njime zeak Tatarija.
al to iu carevi junaci.
Dvi se silne udarie vojske
u Erdelju nasrid polja ravna.
Sikoe se od jutra do podne,
a kad li je po podnevu bilo,
razbi Janko Turske janjiare
i potira careve delije:
Memed-pai odsijee glavu
i njegovu sinu Ibraimu.
Dvajest iljad' glava odsikoe,
osam iljad' ivi ufatie.
Pade mrtvi mladi Ugriida
tri iljade nasrid polja ravna.
Osta pusto blago Memedovo
i njegova sina Ibraima,
samur-durci, zelene dolame
alaj-bega, oda i adija.
Sve to Janko po vojsci razdili;
rusu glavu alje Memedovu
i njegova sina Ibraima
Vladislavu, kralju ungarskomu.
Kad je care glase razumio,
od alosti bie zanimio,
za tri danka ni s kim ne govori,
niti klanja, nit abdest uzimlje.
Posli neg se izjadao bie,
opet kupi vojsku strahovitu:
osamdeset iljada Turaka,
sve najbolji piac' i konjika.
Saban-pau prida se dozivlje,
"Eto tebi silna vojska moja,
osamdeset iljad' vitezova
ter porobi Erdelj, zemlju ravnu,
Karavlaku i Karabogdansku;
sve pokolji malo i veliko,
pali ognjem sela i gradove.
Ako li mi ti ufati Janka,
ol ufati, ol odsie glavu,
uinidu tebe za vezira
najvedega u dvoru mojemu."
Kada ga je paa razumio,
pak podie vojsku Muratovu,
i otie, da pogubi Janka.
Brzo doe u zemlju Jankovu,
poe robit zemlju Karavlaku;
ognjem pali sela i varoe,
kolje, sie malo i veliko.
Ali mu je loa srida bila:
na nj udari vojevoda Janko
i s njim vojske petnajest iljada,
sve konjika po izbor junaka.
Razbi pau i vojsku njegovu
ter ga tira us to polje ravno
do Jedrene, grada bijeloga;
sie Turke, ni broja se ne zna.
Evo tuge, evo i alosti!
Car proklinje i suze prolije
ter vezire prida se dozivlje,
ovako se njima razgovara:
"Svitujte me, virne sluge moje,
to li demo i kako li demo,
kud li demo, na koju li stranu!
Sve su moje zemlje porobljene
i silene vojske isiene
od ajduka, vojevode Janka;
ne de Janko s mirom mirovati,
straho me je, sad de udariti."
Vele njemu pae i veziri:
"Murat care, mili gospodare,
kupi vojsku, to god vedu more,
sve najbolje pice i konjike,
koji de ti uvati gradova
od onizi ungarski vragova."
Car je svoje posluao sluge
ter pokupi vojsku na sve strane:
sto i dvajest iljada Turaka
krajinika, po izbor junaka,
ter se silna utabori vojska
kod Morave, vodice studene.
To je uo kralju Vladislave
i podie svoje Ugriide,
Karavlahe i Karabogdane,
ter otie, da udari na nje.
Kad je bio blizu turske zemlje,
zove mlada Sibinjanin Janka
ter je njemu lipo besidio:
"enerale, desno krilo moje!
est iljada izberi junaka
ter otii uhoditi Turke.
Vidi, Janko, sve moje uzdanje,
koliko je na okupu vojske."
Jedva Janko toga doekao,
est iljada izabra konjika
ter otie da razgleda vojsku
u po nodi, da niko ne znade.
Kad je bio blizu turske vojske,
druini je Janko besidio:
"Ja ne iem, da uhodim vojsku,
ved ja iem, da udrem na Turke.
Svaki budi srca junakoga
i desnice Sibinjanin Janka:
da vidite uda velikoga,
to se ini nodas od Turaka!
udide se Turci i Ungarci,
to uini Sibinjanin Janko."
Pak ulize u vojsku carevu,
da za njega i ne znade niko.
Evo Janku sride i idara!
Sve spavae kano i poklano,
a izae misec iza gore,
ter mogae poznavati Turke.
Povadie sablje madarkinje
pak poee sidi janjiare.
Sablje siku, dobri konji taru,
teko sada Otmanovid caru!
Posikoe Ungarci Turaka
dvajest i pet iljada junaka,
pet iljada ivi ufatie,
Vladislavu kralju darovae.
Kralj ungarski zaudi se jako,
to uini vojevoda Janko:
die vojsku, ode na Bugare
ter osvoji zemlju Bulgariju.
Ie s vojskom malo ponaprida
i porobi ravnu Romaniju,
Romaniju i Macedoniju
do Jedrene, grada bijeloga.
Al na njega Turci udarie
i prid njima Karabeg vezire,
zet Muratov, junak glasoviti,
na oruju puno ponositi.
U za as je po se udario
i po cara, silnoga Murata:
Janko mu je vojsku isikao,
a pau je iva ufatio.
Plae Murat i teko nabraja,
svoju sridu proklinje i kara;
suze roni, ovako govori,
di sluaju pae i veziri:
"Dvi me sablje siku brez pristanka:
jedna sablja vojevode Janka,
a druga je Kastriotid bana,
Skenderbega priimenkom zvana.
Nikako ji dobiti ne mogu:
valja da mi vapijemo Bogu,
da nas brani od ovih vukova,
ljutih zmaja, nebeski gromova!"
Pisma druga vojvode Janka.
Doe knjiga iz vojske careve,
a na ruke Sibinjanin Janka:
"Bii, Janko, z glavom brez obzira,
eto na te sva sila careva!"
Kad je Janko knjigu prouio,
silenu je vojsku sakupio:
dvajest iljad' mladi Ugriida,
sve junaka i brzi konjika.
Ode s vojskom cara doekati,
sobom vodi Sekula netjaka,
mlado mome, lipo i gizdavo,
kojeno mu desno krilo bie.
Kad je doa na Kosovo bojno,
ravno polje, dugo i iroko,
onde nae cara silenoga
i njegovu strahovitu vojsku.
Mislio se Sibinjanin Janko,
kuda li de, na koju li stranu:
al de s vojskom natrag pobignuti,
al na Turke naglo udariti.
Ovako se Janko razgovara:
"Da bi s vojskom natrag pobignuo,
svak bi reka, da sam straivica;
rugade se i malana dica.
Da bi snano udrio na Turke,
po nesridi ter da izginemo,
svak bi reka: "Nut budale Janka,
to uini od svoji junaka!"
Sve je misli na jednu smislio,
na Turke je juri uinio:
ali udri po deset Turaka
na svakoga Jankova junaka.
Tu se vojske sedam danak' bie,
po Kosovu polju prigonie:
jedan danak vojevoda Janko
pet je puta pridobio Turke.
I pogubi trideset iljada
na Kosovu carevi delija,
ali ko de sili odoliti,
ko li isid po svitu dubove?
Ah, moj Boe, goleme alosti!
Izgiboe mladi kapetani,
Sekul dite, Jankovo uzdanje,
i njegova vojska sva kolika.
Kad to vidi Sibinjanin Janko,
napuni se tuge i alosti
pak pobie niz bojno Kosovo
na vitezu dobru konju svomu.
Tiraju ga najbri konjici,
al ga ne bi vile dostignule,
kamo li de careve delije!
I utee, potena mu majka!
Bii Janko goricom zelenom
stramputice, kud se ne putuje;
ob dan, ob nod nigda ne poiva,
niti jide nit vodicu pije.
Ali evo njegove nesride:
konj mu pade na zemljicu mrtav
od umora, glada i od ee.
Kud de sada, Sibinjanin Janko?
Ie junak goricom zelenom
gladan, edan, tuan i alostan,
Suze roni, ovako govori:
"Jadna majko, jer si me rodila
i bijelim mlikom zadojila?
Ej prokleta sabljo Muratova,
jer mi nisi odsijekla glavu
na Kosovu, polju irokomu?"
Idud Janko malo ponaprida
namira ga namirila bie
na dva vuka, dva mlada ajduka
i brez vire i brez milosra,
ter na Janka oba udarie,
uzee mu sablju okovanu.
O vratu mu zlatan kri visae,
lupei se oba nj zavadie.
To je Janku dobra srida bila,
jednomu se sablje dobavia,
rusu mu je glavu odsikao,
ue drugi u goru zelenu.
Janko ie malo ponaprida,
ali od glad' zanimio bie.
Side starac na stini studenoj:
tud izlazi neznana delija,
koji malo za Boga znadie,
poe njega sadirat aljine.
Starac Janko jedva izgovara:
"Nosi, brate, svu odoru moju!
Sve ti dajem i jo blagosivljem,
al mi nosi togod blagovati,
jer 'vo du ti sada izdanuti
ba od glada, velikoga jada."
Smilova se neznana delija,
uze Janka za bijelu ruku
ter ga vodi g dvoru ubogomu.
Nevoljno je poastio Janka,
dade njemu sve, to imadie:
komad kruha i glavicu luka.
Lipo mu je Janko zafalio
pak otie priko srmske zemlje
brez dolame i brez kabanice,
brez izama i brez opanaka.
Na putu mu loa srida bie:
ridani mu ruke savezae
ter ga vode svomu gospodaru,
po imenu Juri Brankovidu,
velikomu banu i plemidu
od Raije i ravne Servije.
Mede Janka u tamnicu tamnu
ter ga mori i eom i gladom.
Ej neviro, nigdi te ne bilo,
davno ti si na svit postanula!
Posli toga do malo danaka
sobet ini Brankovidu Jure,
svu gospodu na sobet sazivlje,
jo i sunja Sibinjanin Janka.
Kada li se vinca ponapie,
Brankovid je Janku besidio:
"Ako eli, moj plemidu Janko,
otid doma i odniti glavu,
nuder uzmi lipu dercu moju
za tvojega sina Ladislava."
Na ino se Janku ne mogae,
ved sve daje, to Brankovid pita.
I pusti ga iz tamnice tamne,
ter otie g bilomu Budimu
priko ravne zemlje Ungarije
pocrnio i vas potamnio.
Boid svanu, a u Budim banu,
sve zavika malo i veliko:
"Evo nami nae sunce arko!
Meer nije poginuo Janko."
Sve to tre malo i veliko,
da pozdravi i zagrli Janka,
kolik' da je skoro uskrsnuo
iznova se opet porodio.
Malo Janko poinuo bie,
tri nedilje, ni manje ni vie,
pak se skae na noge junake
ter otie priko Ungarije.
Kupi vojsku, to god vedu moe:
kada li je sakupio bie,
na srbsku je zemlju udario,
na dravu Jure Brankovida.
Robi, pali sela i varoe,
sie, kolje malo i veliko.
Ite Juru, da m' odsie glavu,
al utee u goru zelenu.
Svu je srbsku zemlju porobio
i gradove mnoge osvojio.
Ovako se svakomu zgodilo,
koji nejma vire ni ljubavi!
Pisma etvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana, kako razbie cara Memeda, sina Muratova, pod
Biogradom na 1456.
Divan ini Otmanovid care,
po imenu Memede sultane,
u bijelu gradu Carigradu,
koga bie skoro osvojio.
Gospodu je na divan sazvao,
sve po izbor pae i kadije:
Useina, velikog vezira,
mufti-odu i janjar-agu.
Car se eta uz divan niz divan,
a gospoda podviv ruke stahu.
Svitlu krunu k vedru nebu baca
ter se care s krunom razgovara:
"Vira moja, svitla kruno moja,
oli du te brzo izgubiti
oli carstvo moje rairiti,
to mi babo nije rairio."
Jo se svojom sabljom razgovara:
"Ova sablja osvoji Carigrad
i pogubi grkoga cesara,
od istoni strana gospodara.
Osvojide i Bosnu ponosnu,
vie Bosne ravnu Ungariju,
Dalmaciju do sinjega mora,
Italiju do Rima biloga.
Osvetidu starca babu moga,
po imenu Murata silnoga,
koji bie Biograd obsio,
ali njega uzeti ne moe,
nego svoju svu izgubi vojsku
ter sramotan u Jedrenu doe.
Da bi mene rodila Vlahinja,
a ne mlada kaduna Turkinja,
ako sada ne pogubim Janka,
koji moga potira babajka
i isie janjiare Turke
pod bijelim Biogradom gradom."
Jo je Memed tiho besidio:
"Na noge se, pae i kadije,
brzo silnu vojsku sakupite,
mlade pice i brze konjike:
eset iljad moji janjiara,
a toliko i vede sejmena,
etrdeset taneni galija,
sto i trijest tanki ormanica.
Otidemo uz Dunaj vodicu
do bijela grada Biograda,
brzo demo osvetiti njega
i svu ravnu zemlju Ungariju."
Kada pae njega razumie,
silnu vojsku brzo sakupie,
ter odoe k ravnoj Ungariji
i prid njima Memed ponositi.
glas dopade kralju ungarskomu,
po imenu mladu Vladislavu,
u Pounu skoro okrunjenu:
"Zlo ga, kralju, igra zaigrao
i na glavu krunu postavio!
Eto na te Memed, care silni,
nit de uted ni odniti glave."
Kralj Vladislav mlado dite bie,
vojevati joter ne znadie,
nego moli vojevodu Janka,
da kraljuje i za nj bojak bije.
Jo Vladislav Janku besiae:
"Kai pravo, desno krilo moje!
Smidemo li cara doekati,
doekati i njim bojak biti?"
Veli njemu Sibinjanin Janko:
"Ovde ima fratar francekane,
po imenu Ivo Kapistrane,
koji ini udesa velika.
On de tebe svitovati lipo,
moemo li s Turcim bojak biti."
Kad je kralju rii razumio,
Ivanu je tiho besidio:
"Slugo Boja Ivo Kapistrane,
kai pravo, tako bio zdravo!
Smidemo li cara doekati
i na njega skladno udariti?"
Ali mu je svetac besidio:
"Ne brini se, svitla kruno moja,
ja du podi s Turcim bojak biti,
za Isusa moju krv proliti.
Janko ima dvajest iljad' vojske,
malo manje ja du sakupiti,
kri Isusov na nje postaviti,
zvati de se od sada Madari
Boja vojska imenom kriari."
To govori, na noge se skae
ter otie priko Ungarije,
mnogo iljad' sakupi junaka,
sve pobana i mladi teaka.
Sastade se s vojvodom Jankom
"Potribno je, Sibinjanin Janko,
da nainja od boja emije,
brze ajke, tanene galije,
koje mogu s Turcim bojak biti
na Dunaju, studenoj vodici,
blizu bila grada Biograda,
jer de Dunaj vodu zapriiti
turske ajke, tanene galije,
ter de nami pute zatvoriti,
da ne damo pomod Biogradu.
Zavedemo niz Dunaj vodicu,
razbidemo turske ormanice
i dademo pomod Biogradu
na sramotu cara silenoga."
Kad je njega Janko razumio,
Ivana je lipo posluao.
Od Budima ajke dojedrie,
iznova se mnoge sagradie:
sto i eset mali i veliki,
koje mogu s Turcim bojak biti,
meu njima Jankova emija,
strahovita kano sultanija.
glas dopade vojevodi Janku:
"enerale od vojske ungarske,
turska vojska pod Biograd doe!
Obside ga sa etiri strane:
od Istoka Turci janjiari,
od zapada crni Arnauti,
od Dunaja tanene galije,
a od Save ohole balije.
Dunaj vodu ajke zatvorie,
verugam se tekim izvezae,
Biograd je u nevolji tekoj,
ne moe mu dobra pomod dodi."
Kad je Janko glase razumio,
ormanice bie oruao:
na nje mede ognjene topove
i oruje, to je od potribe.
Sveti Ive slavnu misu ree,
kad je ree, na kolina klee:
blagosivlje vojevodu Janka
i njegovu sablju madarkinju.
Pak se skae na noge viteke,
uze barjak u desnicu ruku,
na barjaku ime Isusovo,
ter prid vojskom g Biogradu poe.
Zavezoe ajke ormanice,
a niz Dunaj, vodicu studenu,
i prid njima vojevoda Janko
u velikoj od boja emiji.
Kada li se blizu sastadoe
bojne ajke turske i ungarske,
potrese se Dunaj, voda ladna,
od onizih bojnih lumbarada.
Evo, brate, boja estokoga,
na Dunaju ognja paklenoga!
Stoji jauk ranjeni delija,
lomljavina taneni galija.
A kad li se lipo sastadoe
ormanice turske i ungarske,
ne pucaju puke ni topovi,
ved zvekedu sablje i kadare.
Sikoe se po bijela danka
na Dunaju dvi ognjene vojske;
Dunaj ladni vas krvav bijae,
u njega se krvca salivae.
Bie Janku srida pristupila,
jer potopi dvadeset galija
i osvoji mnogo ormanica,
dvajest iljad' pogubi Turaka.
Dok se Janko s Turcim prigonjae,
sveti Ivo na kolinim klei,
k vedru nebu ruke uzdizae
ter za Janka moli brez pristanka.
Moli Ivo i domoli Boga:
razbi Janko na Dunaju Turke,
zdravo doe u Biograd s vojskom
na sramotu cara silenoga.
Kad to vidi Otmanovid care,
poe biti s topovim Biograd,
vas se bili grade tresijae
od topova turski i ungarski.
A kada li probie bedene
i iroke laze otvorie,
prokuae sridu od mejdana,
udarie Turci sa svih strana.
Doeka ji na oruju Janko,
Turke sie nemilo i jako:
koliko ji na grad udarae,
on'liko ji strmoglav padae.
Ali Turci nigda ne pristaju,
juri ine, lagum podkopaju,
teko oni viu i alau,
listve nose, na bedene skau.
Kano soko Janko prilidae
ter po poli Turke prisicae;
bedeni su s glavam okideni
i svi s truskom krvlju poliveni.
Te alosti car Memed gledae,
bradu guli, suze prolivae;
kruto jei, jedva izgovara,
s janjiarim ter se razgovara:
"Dica moja, Turci janjiari,
sve uzdanje cara estitoga!
Kako sjutra zorica zabili,
na Biograd snano udarite.
Ako nami Bog i srida dade,
ter Biograd sjutra osvojite,
isicite malo i veliko,
a Janka mi iva ufatite
i papaza fra Ivana fratra:
muidu ji godinu danaka,
jer su meni puno dodijali
i svu rusu bradu ogulili."
Kada li je zora zabilila,
sa svih strana udarie Turci:
prislonie skale uz bedene,
z golim sabljam skau na zidove.
Mili Boe, tuge i alosti!
di se brani malo i veliko,
slipo, romo, staro i bolesno!
Janka niko poznat ne mogae,
vas u krvi ogreznuo bie,
bihu mu se umorile ruke
prisicajud janjiare Turke.
Ali ko de sili odoliti,
ko l' isidi svu vojsku carevu!
Prve ance Turci osvojie
ter barjake na nje postavie.
Na zidove druge udarie,
na silu ji, pobre, osvojie,
mrtvi Turci za skale sluahu,
u grad ivi priko njih skakahu.
Cvili Janko kano zmija ljuta:
"Pogibosmo, Ivo Kapistrane!"
Lipo ga je svetac slobodio:
"Ne plai se, enerale Janko!
Branimo se do mrkloga mraka,
pak de vidit udo od Turaka!
Kako arko opoine sunce,
zaedemo bakovite junce."
Kad li poe misu govoriti,
za graane Bogu uzdisati,
zgodie se velika udesa:
leti strila ozgar od nebesa,
na otar je prid Ivana pala.
Lipa dara, naem Bogu fala!
Sveti Ive uze je u ruke,
na njoj tije: "Dobidete Turke".
Ovo pismo svi graani tie
ter jedino Bogu zafalie.
Sablje otre, gorke suze taru,
jao sada Osmanovid caru!
Kako arko opoinu sunce,
sve se skoi, malo i veliko,
nose grede, daske opakljene,
sijeno, slamu, goru svakojaku.
Uegoe, na Turke bacie,
vojnici ji straga zatekoe:
koji Turin od vatre biae,
on od sablje uted ne mogae:
koji, pobre, od sablje biahu,
oni ivi u vatru skakahu.
Sve izgori, niko ne utee,
kano mii izgorili jee.
posli toga juri uinie
na topije i na kumbardije
ter otee carevo oruje,
ognjenite ibe i lumbarde.
Sjajni misec pomrao bie
od crnoga praha i olova.
to god Turak' oko grada bie,
sve Ungarci pod ma okrenue.
govorio Ive Kapistrane:
"Ko je godir srca junakoga,
neka sada nasliduje mene!
Dunaj demo vodu pribroditi
i na carev dundar udariti."
To je uo vojevoda Janko
ter je svojoj govorio vojsci:
"Ko se nae od sve vojske moje,
da pribrodi Dunaj, vodu ladnu,
i udari juriem na Turke,
mojom sabljom odsidu mu glavu.
Zadosta je naega junatva,
koje nodas jesmo uinili;
neka Turci s mirom doma iu,
ne dajimo sridu za nesridu!"
Sva je vojska Janka posluala,
ali ne kti Ivan Kapistrane
ni njegovi kriari junaci,
nego Dunaj vodu pribrodie.
Pet iljada, ni manje ni vie,
svega glasa "Jezus!" zavikae
ter udrie jedino na Turke,
na vas tabor cara silenoga.
Za est uri s Turcim bojak bie,
od praha se nita ne viae,
od topova nita ne ujae:
a krstjani ime Isusovo.
Ali ko de z Bogom bojak biti,
ko l' Boiju vojsku pridobiti?
Pobigoe Turci janjiari,
al ji siku Boiji kriari.
Otee jim aznu i zairu
adorove i alaj-barjake,
sve oruje, ognjene topove,
tambalase, bubnje i svirale.
Tu gospoda mnoga izgiboe,
sve po izbor age i spahije,
mlaan vezir s agom janjiarskim,
ine vojske ni broja se ne zna.
Al utee Memed, care silni,
ue ranjen, vesela mu majka!
Ovo uvik nek se pripovida,
kako Ivan Turke pridobiva!
Pjesma od uzetja carigradskoga uzvaena iz knjiga Florijana Kampi
Prenesena u jezik preoslavni i sloena po starcu Milovanu, a prikazana gospodi hridanskoj
Knjigu pie mome sveznadare
na iljadu etiri stotine
i pedeset jo i tri godine
ter je alje g bilu Carigradu,
a na ruke cara Kostadina:
"Kupi vojsku, mili gospodare,
ie na te Otmanovid care.
U njega je vojska sjelovita
od Aije i od Tatarije,
Bulgarije i od Romanije
i ostalih mjesta i kraljestva."
Kad Kostadin bijelu knjigu primi,
knjigu tije, a suze prolije.
Pitaju ga rijedanska gospoda:
"to je tebi, care Kostadine?
Koja ti je cviliti nevolja?
Ali ti je netjak poginuo,
po imenu Kommen Dimitrija,
bojak bijud s carevim delijam?"
Odgovara care Kostadine:
"Pro'te me se, rijedanska gospodo!
Nije meni netjak poginuo
bojak bijud s carevim delijam,
ali mi je cvijelit nevolja,
jer evo mi lijestak knjige doe
od elije moga sveznadara
iz Jedrene, bijeloga grada,
da je care vojsku sakupio
i da mjesli udariti na me,
a ja ne smim doekati njega,
jere nejmam modi ni pomodi.
Svi su bani mene odbjegnuli,
protiva se meni uzdjegnuli,
oboride u suanjstvo mene,
a brzo de oborit i sebe.
Sva je moja zemlja porobljena
od Memeda cara nevjernoga,
do bijela grada Carigrada,
a brzo de osvojit i njega;
jere nejmam brata ni roaka
niti imam draga prijatelja,
koji bi mi u pomodi bio,
u potribi novce poklonio."
Maleno je vrijeme postajalo,
ugleda se vojska silovita
oko bijela grada Carigrada
drugi danak aprila mjeseca,
sijelna vojska cara nevjernoga,
po imenu Memeda Drugoga:
sto iljada po izbor konjika,
dvi stotine iljada pjeaca,
a na moru blizu Carigrada
sto galija, dvista ormanica,
ini u sve silenih Turaka
za etiri stotine iljada.
Gleda ji je care Kostadine
iz bijela grada Carigrada,
gledao je ter je govorio,
e ga slua malo i veljeko:
"Ah, moj Boe, uda prevelika!
Je li vede na svijetu ojeka,
koji nije doa Carigradu
pohoditi cara Kostadina?
Turskoj vojsci ko de odoliti
ko l' on'liku sjelu doekati?
est iljada, ved' nejmam vojnika,
od mojega naroda junaka.
Tri iljade doe vjetezova
od Mletaka i enue grada.
Udaride pedeset Turaka
na svakoga mojega junaka.
Al dok mi je na ramenu glava,
ne du predat Turkom Carigrada,
jeda Boga i Bogorodice
i Sofije usred Carigrada!"
Pak se skoi na konja golema
ter otie preo Carigrada
i razgleda carigradska vrata,
na nje mede najbolje junake:
Teofila, svoga rodijaka,
da mu brani vrata Pozladena
i kateo vie vrata Zlatni,
koga, pobre, sedam kula brani;
a eliju duda mletakoga,
da mu pazi dvora bijeloga
od sejmena i od janjiara,
vjetezova cara sjelenoga.
Julijana mede Katalana,
od starine asna kapetana,
Lavska vrata da junaki brani
i da svoje potenje sarani.
A na vrata svetoga Romana
car Kostadin postavio bie
od enue mlada enerala,
Justinijan koji se zovie,
pak je njemu tiho besidio:
"enerale, sve moje uzdanje,
uvaj vrata svetoga Romana,
brani, sijenko, i sebe i mene,
jer najveda sjela od Turaka
na ova de vrata udariti.
Janjiari, ponositi Turci,
puno de, bane, dodijati!
Al se uzdam u vijernost tvoju
i junatvo tvoji vjetezova,
da de branit svijetlu krunu moju
i od grada bijeli zjedova."
Dva Troila, dva mila brajena,
u enui gradu odgojena,
Antun jedno, a Pava je drugo,
od cesara naredbu primie,
da mu brane vrata od zapada
pram Jedreni, gradu bijelomu,
od konjika cara tatarskoga
i pjeaca pae bugarskoga.
Jo dozivlje Todora vjeteza,
od starine plemida i kneza;
niz obraz je suzam oborio,
"Slugo vjerna, Todore vjetee,
predajem ti vrata od Karije;
mnogo de ti Turci dodijati,
brani sebe, ne izdaji mene."
Dozivae i Luku Notara,
enerala od tanki galija,
enatura Carigraanina,
"enerale, sve moje uzdanje,
pazi grada od turski galija.
Ima dosta praha i olova
i junaka kano sokolova."
Zovijae dva principa mlada,
od bijela Carigrada oba:
Nicefora, svoga rodijaka,
i Todora, silnoga junaka,
ter ji alje, da mu crkvu brane
od Dvanaest apostola zvane.
Kaluere, oce duhovnike,
mlade pope, grke sveenike
ponukuje care Kostadine,
da se brane prahom i olovom
i da mole Boga brez pristanka
od veera ter do bila danka.
Al posluaj, moj mili brajene,
to ti kae starac Mjelovane:
dojedrie etiri emije
iz daleka od zemlje ladanske.
Svaka nosi po sto lumbarada,
a puaka ni broja se ne zna,
pune bihu ognja estokoga
i junaka od enue grada.
Kad su bili blizu Carigrada,
prista vjetar, stadoe emije
nasred mora kano i planine,
nit se mjeu niti naprid iu.
Evo teka boja i mejdana!
Zavezoe careve galije,
obledee latinske emije
nasred mora izpod Carigrada.
Iz emija pucaju topovi
ter se uju kano i gromovi,
potopie tanene galije,
izlomie turske ormanice.
Ne bi reka, da je morski bojak,
ved bi rekao, da je sudnji danak:
iz ladenski silenih brodova
siplje oganj, nigda ne pristaje.
Pade mrtvi carevi junaka
za dvanajest iljada Turaka.
Tako isti povidie Turci,
kad Carigrad izgubie Grci.
Ladenom je dobra sreda bila,
Bog jim dade vjetra maestrala,
zajedrie g bijelu Carigradu
posred turski tanenih galija.
Na sve strane vatru prosipljudi
i s topovim galije bijudi
dojedrie zdravo Carigradu
pjevajudi i popijevajudi.
Memed care zanimio bie
od velike tuge i alosti
gledajudi ajke, i galije,
e se tope u to sinje more.
Zove care pau kapetana,
da mu rusu odsijee glavu,
a kada ga ugledao bie
izranjena i svega krvava,
ne kti njemu odsijecati glave,
ved ga bije tekim buzdohanom:
"Bre, dimsuze, paa kapetane,
kamo moje tanene galije?"
Pak namisti velike topove
pram bijelu gradu Carigradu,
poe njega biti sa svih strana
i oriti do zemlje bedene.
Pak dozivlje pae i vezire
ter je njima Memed besidio:
"Sjutra valja na grad udariti
i na silu njega osvojiti.
Koji prvi skoi na bedene
i na nj metne alaj zelen barjak,
za pau du njega uiniti
od sve moje zemlje Romanije."
razvie se svileni barjaci,
udarie bubnji i svjerale,
zavijekae po vojsci aui.
Poledee uz pole konjici,
udarie sa svih strana pjeci;
juri ine od jutra do mraka,
Carigrada uzet ne mogoe,
nego pod njim izgiboe mnogi,
a najvede Grci i Ermeni,
koji bihu silom povedeni
i na juri prvi odreeni.
Ali se to malo i znadie
prama sjeli, koja dola bie:
za pedeset i vede danaka
ne prestae biti Carigrada.
Evo, brate, i gore alosti!
Bog ostavi nesredne grenike:
ugleda se svjetlost na Duhove
u bijelu gradu Carigradu.
Iz grada je ona izledela
ter je k vedru nebu poledela.
Kad to udo Turci ugledae,
od vesela skupa zavikae:
"Slava budi Bogu velekomu,
dobra sreda caru estitomu!
Bog pobjee iz Stambola grada,
predade ga caru silenomu."
To je udo i car ugledao,
preda se je ode dozivao
ter je care njima govorio:
"Posluajte, ode zakonoe!
Sjutra demo dovu prouiti
i ramazan estok uiniti,
da ako nam Bog i sreda dade,
tor Carigrad brzo osvojimo."
Turci svoju dovu prouie
i ramazan estok uinie,
ne bi li jim dobra sreda bila.
To je gleda care Kostadine,
gledao je ter je besidio,
e ga slua malo i veliko,
patrijara i svi sveenici:
"Ue dovu Turci vjetezovi,
ba de sjutra na grad udariti.
Svaki svoje izpovjedi grije,
pokajmo se, dok imamo vrijeme.
Ljubimo se i pomijerimo se
kano bratja i rijedani pravi.
Ako nae i pogine tijelo,
ne bi li nam dui bolje bijelo!
Preoslavni otac patrijara,
kojino vas i ui i kara,
dade nami blaosove svete,
ter de init da se Memed smete.
Svaki budi srca junakoga,
a desnice Marka Kraljevida,
ter slobodno Turke doekajte
i njiove glave odsijecajte.
Ako l' se preblialo vrijeme,
da mi nae pogubimo glave
rad potenja, vjere i zakona,
slava Bogu i Bogorodici!
Bolje nam je poginut poteno
neg na svijetu ivit nepoteno.
Svaki radi osvetiti Boga,
ja du Boga i Bogorodicu!"
Kad vojnici njega razumie,
sve zaplaka malo i veliko,
svak se kaje i protenje pita,
a najvede care Kostadine.
Maleno je postajalo vrijeme,
sa svih strana udarie Turci:
deset iljad skala preslonie
uz bedene bila Carigrada.
Stoji jauk ranjenih delija,
stoji viska turski bedevija,
a zemlja se tresijae kruto
oko bila grada Carigrada
od topova turski i rijedanski
od bubanja i od tambalasa,
od kumbara i silni puaka,
od galija turski i ladenski,
od svjerala i turski pifara
i od trublja grki i ladenski
od zveanja maa i sabalja,
alakanja carevih delija.
Izgiboe janjiari Turci
i sejmeni, ni broja se ne zna,
a niz polje krvca tecijae,
u sinje se more salivae.
Koliko su visoci zjedovi
od bijela grada Carigrada,
mrtvi su ji Turci nadjetili,
viruj, pobre, mudri ljudi kau.
Carigrada ni tad ne uzee,
ved sramotno natrag pobjegoe.
Al zavijeka malo i veliko
iz bijela grada Carigrada:
"Janjiari, vi li ste levente
i delije Otmanovid cara?
Odbacite svijetle sablje vae,
prepaite enske opreglae,
kad ne smite s nami bojak biti,
ved biite kano straivice!
Pofali se, Memede sultane,
koliko si glava odsjekao!"
Ah, moj Boe, goleme alosti,
teke ti su grke oholosti!
Kada ji je care razumio,
svu je vojsku natrag okrenuo.
Janjiari, siloviti Turci,
udarie kano mrki vuci,
carigradska osvojie vrata,
u Carigrad sjelom uljezoe.
Isjekoe malo i veliko,
pogubie cara Kostadina,
al vjeteki poginuo bie
sikud mlade Turke janjiare.
Dvista rana na njemu bijae,
al po poli Turke presicae,
pak najposli crnoj zemlji pade,
zemlji pade, Bogu duu dade.
Side Memed nasrid Carigrada
na pristolju cesara grkoga,
ter od tada Otmanovid care
sve ponizi kralje i cesare.
Sve po redu pozdravlja rijedane
po imenu starac Mjelovane!
Molite mu vi Boga za zdravlje
ne bi li vam pjesme izvodio
od Stambola, grada bijeloga,
Romanije i od Bulgarije,
od Mostara i ravna Kotara,
Slavonije i od Ungarije,
od junaka Lijeke i Krbave
i od Bosne, vjeteke drave.
Na sablji vam dobra sreda bila
i turske se krvce napojila!
Pisma od kude Frankopanovida
udila se Lika i Krbava,
to govori Bugarine Sava:
kudi pleme Frankopanovida,
i viteza bana Zrinovida.
Svoje ime uzdie i fali,
kojeno je poelo od lani,
pogruje stare vitezove,
sve slovinske bane i knezove:
"to je vede pleme Kraljevida,
Kosarida oli Kobilida
od mojega roda vitekoga
i na glasu vazda junakoga?
Svuda slave Zrinovida bana
i mladoga kneza Frankopana,
kano da su s neba doletili
i od vika na nebesih bili.
A ne znadu, da su od teaka,
od obana oli prosijaka:
do juer su uzbijali ovce
i dvorili po svitu trgovce,
a sada se svitli bani kau
ter s teacim ne de da se slau,
a nejmadu u epu ni novca,
nego itu pomod od trgovca."
To je uo Lianin Baria
"Ne budali, Bugarin Savia!
Ali si se brean pomamio?
Nije misec ni godina dana,
da je pleme Zrinovida bana:
od iljade vede je godina,
da se zvae knee od Nadina.
Sva su taka velika gospoda
od naega slavnoga naroda:
niko ne zna, odkada su bili
ni gospodstvo kad su zadobili.
Nu posluaj Frankopanovida,
velikoga bana i plemida,
od koga je roda i plemena
i od koga izlazi vrimena.
Dvi iljade godita imade,
odkada se ovo pleme znade.
U Trojanu gradu pribivae,
po svemu se svitu spominjae,
jer porodi vrsne vitezove,
plemenite bane i knezove.
Ovako nam sveti oci kau,
jo i drugi k njima se prilau.
Anicio starinom se zvae,
od Enea bana izlazae
i od Turna, kralja latinskoga,
najvedega plemida rimskoga.
Od njega se rodie glavari,
kardinali i Boji vikari:
Aleksandro i Grgur Deveti,
Inocenco, Grgur, papa sveti.
Jo porodi svete i svetice,
Benedeta i mnoge divice,
Isusove mnoge muenike,
ene svete i ispovidnike.
Od njega su vitezovi stari,
svitli bani, kralji i cesari,
cesarice i mlade banice
i od svake vrste poglavice.
Po svem svitu Dante glasoviti,
u nauku puno ponositi,
Fiorentin koji se zovie,
od kolina Frankopana bie,
a od kude na glasu viteza
Aldigera, velikoga kneza
od bijela Fiorence grada,
kojano se nalazi i sada.
Od ovoga jasnog plemena,
al podavno u stara vrimena,
za duda je mletakoga bio,
imenom se zvae Mijovio.
Kad Tatari naglo udarie
ter ungarsku zemlju porobie,
potirae kralja ungarskoga
do sinjega mora latinskoga.
U to vrime ban rvatski bie,
imenom se Nikola zovie,
od plemena Frankopanovida,
imadie srce Kraljevida
ter sakupi Rvate junake,
na oruju vitezove jake,
sie vojsku cara tatarskoga,
oslobodi kralja ungarskoga.
Od njega se bani porodie,
zadubine koji uinie:
tuju crkvu i Boje pastire,
sagradie mnoge manastire.
Sad promisli, Sava Bugarine,
koji kudi bane od starine,
je li vede pleme Zrinovida
i viteza Frankopanovida
od tvojega roda i plemena
i krasnoga od lani imena!
Nemoj, pobre, nabijat kabljida
ni grditi slovinski plemida!
Gospodstvo su na sablji dobili,
a nisu ga za novce kupili
ni pasudi po planinam ovce
ni dvoredi po svitu trgovce."
Pisma, kako Ante Loredan, vlastelin mletaki, obrani Skadar od Turaka na 1475.
Divan ini Otmanovid care,
po imenu Memede sultane;
svu gospodu na divan sazivlje
ter je Memed njima govorio:
"Ne bi li se koji junak naa,
da podigne silnu vojsku moju
i otie priko Arbanije
ter osvoji Skadar kod Bojane?"
Svi veziri mukom zamukoe,
ali ne kti vezi Sulemane
od bosanske na glasu drave,
ved je caru tiho besidio:
"Daj mi, care, piac i konjika
osamdeset iljada vojnika,
ja du podi k Skadru bijelomu,
na silu du osvojiti njega."
to zapita vezir Bonjanine,
to zapita, to mu care daje:
osamdeset iljada vojnika,
sve po izbor najbolji junaka.
Podie se priko Arbanije,
brzo doe Skadru bijelomu.
Sa svi ga je strana obsidnuo,
pak napisa listak knjige bile
ter je alje mladu providuru,
Mleaninu Anti Loredanu.
U knjizi ga vezir podravljae
ter ovako njemu govorae:
"Providure Ante Loredane,
poalji mi kljue Skadra grada.
Nemoj gubit rusu glavu tvoju
ni tvojizih mladi vitezova."
Loredan mu knjigu odpisuje:
"Ne budali, paa Bonjanine!
Ja sam dudu tvrdu viru dao,
da mu ne du izdat Skadra grada,
dok je moja na ramenu glava."
Kad je njega paa razumio,
poe biti Skadar sa svih strana.
Bio ga je petnajest danaka
od zorice ter do mrkla mraka.
Bile kule mnoge oborie,
na tri mista beden otvorie.
Kad to vidi paa Bonjanine,
na Skadar je juri uinio.
Jedni Turci beden podkopaju,
drugi skau gradu na bedene,
ali ludo pogubie glave
na juriu Skadra bijeloga.
Osta mrtvi etiri iljade
oko grada na juriu prvom
sve najboljih Turak' krajinika.
Pivaj, pobre, junaka je dika!
opet Turci juri uinie,
od zorice ter do mrkle nodce
ne pristae na grad udarati.
Ali bila ne uzee grada,
jer ga brani Ante Loredane.
Bie ladne vode ponestalo
naoj vojsci u Skadru bilomu.
Loredanu to muno bijae
ter glavarom tiho besiae:
"Nije l' koga porodila majka,
da otie do rike Bojane
- s pet iljada najbolji junaka
i udare juriem na Turke
ter donesu vode iz Bojane
za svu vojsku, koja je u Skadru?"
Svi junaci zemlji pogledae
ali ne kti vitez od starine,
po imenu Crnojevid Ive,
ban od Zente i Gorice Crne,
ved govori mladu providuru:
"Ne brini se, Ante Loredane!
Ja du podi do rike Bojane
i donidu vode za junake."
Pak povede svoje Crnogorce,
Ercegovce i silne Kotarce,
ter na Turke snano udarie,
dvi iljade glava odsikoe.
Otioe do rike Bojane
ter se ladne napie vodice.
Zdravo su se natrag povratili,
za junake vodice donili.
tredom Turci na grad udarie:
prislonie listve uz bedene,
na grad medu barjake zelene.
Loredan se Turkom ne pridaje,
ved jim ruse odsijeca glave.
Vezir bie sablju povadio,
janjiare na grad natirao.
Al graani za to i ne haju,
ved jim ruse glave odsicaju,
biju Turke drvljem i kamenjem,
s crnim prahom i tekim olovom.
A kad vidi Suleman vezire,
da ne moe Skadra osvojiti,
die vojsku izpod bila grada,
ode plaud caru gospodaru.
Osta mrtvi pod gradom Turaka
za dvadeset iljada junaka,
to Loredan pogubio bie
braned Skadar, - to Sagredo pie.
Za Antino veliko junatvo
njemu dade dude eneralstvo
od Levanta i lipe Morije,
Cipra ravna i zemlje Kandije.
Viteki je vazda vojevao,
po Levantu Turke razbijao:
kad Lepanat bili obsidoe
ter ga bie za osam miseci,
na tursku je vojsku udario,
deset iljad' glava odsikao.
Izpod grada on istira Turke,
okrvavi svoje bile ruke.
Pisma od kralja ungarskoga, Ludovika imenom, kako pogibe na Muakom polju boj bijudi s carem
Sulemanom na 1526.
Sanak snila ungarska kraljica,
lipa ljuba kralja Ludovika,
u Budimu, gradu bijelomu;
sanak snila, u sanku vidila,
da se vedro nebo prolomilo
nad Budimom, nad bijelim gradom,
da je sunce na zemljicu palo,
da je jasni misec pomrao,
svitle zvizde misec odbignule
ter su kraju neba pribignule;
da su utve Dunaj priletile
ter su pale na polje Muako.
Sveznavari sanak tomaie,
tomaie, al ne domislie,
nego jedna mlaana divojka,
u Budimu gradu odgojena.
Kraljici je sanak tomaila
ter joj bie tiho besidila:
"tono jesi u sanku vidila,
da se vedro nebo prolomilo
nad Budimom, nad bijelim gradom,
to de Turci Budim osvojiti.
to l' je sunce na zemlju padnulo,
to de Turci kralja pogubiti.
to l' je jasni misec pomrao
to de njemu potamniti lice.
to l' su zvizde misec odbignule,
to de njega odbignuti sluge.
to li utve Dunaj priletie
ter padoe na polje Muako,
ono Turci Dunaj pribrodie,
na Muau tabor uinie.
Koliko je Mua, polje ravno,
svega su ga Turci pritisnuli:
prid njimam je Otmanovid care,
po imenu silni Sulemane."
Itom ona sanak tomaedi,
knjiga doe kralju ungarskomu
od silnoga cara Sulemana,
u knjizi je kralju govorio:
"Kad razgleda bilu knjigu moju,
poalji mi kljue od Budina
oli odi, da se ogledamo
na Muau, polju irokomu."
Kad Ludovik bilu knjigu primi,
kupi vojsku po Budimu gradu,
po Budimu i okolo njega,
skupi vojske trideset iljada.
Ali jadan samosvitan bie,
mudrih ljudi nauk ne primae:
za glavare ne mede vojnike,
ved biskupe, fratre, redovnike,
koji nisu Turak' ni vidili,
kamo li su njima bojak bili.
Mlada kralja na zlo nametnue,
Ungariju u zlo oborie.
Nije sablja za popa ni fratra,
ved krunica i kri izpod vrata,
diipline i pokora teka
redovnika dila su viteka.
Fratar ima uvat manastira,
biskup init dilo od pastira,
a gospoda sablje pripasati
i viteki vazda vojevati.
Kralj Ludovik mlado mome bie,
vojevati joter ne znadie:
ne kti sluat ungarske gospode,
ved biskupe uze za vojvode.
Zove k sebi Tomorca fratra,
franceskana po imenu Pavla,
arcibiskup od Koloa grada,
"Ti de mojom upravljati vojskom,
sluade te pici i konjici,
sva gospoda i svi vladaoci
od lijepe zemlje Ungarije."
Pak podie svoje vitezove,
trijest iljad' mladi Ugriida
ter otie na polje Muako.
A kada je Turke ugledao,
bijae se kralju poplaio.
Govorio ungarskoj gospodi:
"Svitujte me, moji vitezovi,
moemo li s Turcim bojak biti,
smidemo li na nje udariti."
Vele njemu ungarska gospoda:
"Ludovie, naa kruno svitla!
Nemoj gubit i sebe i vojsku
i svu ravnu zemlju Ungariju.
Trijest iljad', ved' nejma vojnika
trista iljad' imade Turaka;
udaride deset na jednoga,
pogubide Turci do jednoga.
Poekajmo tri bijela danka,
jer evo nam dobra pomod ie,
Zampuljane, od Erdelja bane,
i njim vojske trideset iljada.
Ide tebi pomod od Rvata
za petnajest iljada junaka:
prid njimam je od Rvata bane,
po imenu vitez Franipane.
Trijest iljad' ie vitezova
od Prusije i od Bohemije:
prid njimam je junak od starine
Brandeburgo, bane od Prusije."
Fra Pava mu biskup govorae,
na zlo kralja ter nagovarae:
"Ne plai se, svitla kruno moja,
dobidemo cara Sulemana!
Desnica je naa od mejdana,
ne ekajmo pomodi od bana,
ved udrimo slobodno na Turke
ter mi nae posvetimo ruke.
Bide tvoja dika i pofala
pridobivi silenoga cara
brez velike od bana pomodi,
koja ti je namislila dodi."
Poslua ga, ujide ga zmija,
ter udari na carevu vojsku.
Sve do podne kraljev mejdan bie,
po podnevu Turci pridobie.
Izgiboe ungarska gospoda
braned svoga kralja Ludovika,
i pogibe fratar franceskane,
arcibiskup od Koloa grada.
Jo i biskup od Bosne ponosne,
arcibiskup od Strogona grada
i ostali mnogi redovnici
poznadoe, to de redi Turci.
Tu pogibe kralju od Budima,
utopi se u vodu studenu.
Utee mu sluga Miovile
ter pobie g bilomu Budimu,
ter dozivlje budimsku kraljicu
pak je joj tijo govorio bie:
"Bii, jadna, kuda godir znade,
pogibe ti kralju Ludovie!"
Govorila budimska kraljica:
"Ne budali, slugo Miovile!
Nisi jadan kralja ni vidio,
ved napija vino po Budimu,
vino pije, a ljubi divojke."
Ali veli sluga Miovile:
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
Nije mi se izlomilo perje
napijajud vino po Budimu
ni ljubedi Budimke divojke,
ved se moje izlomilo perje
bojak bijud s carevim delijam."
Kada ga je ona razumila,
niz obraz je suzam oborila,
pak pokupi i srebro i zlato,
sitni biser i drago kamenje
ter pobie k Pounu bilomu,
di se krune kralji od Budima.
Na putu joj loa srida bie:
pustahije na nju udarie,
otee joj i srebro i zlato,
sitni biser i drago kamenje.
Osta plaud u gori zelenoj,
kukajudi kano kukavica,
suze roned jadna udovica.
Ej neviro, od Boga prokleta!
I od tada, pobratime dragi,
osta turska ravna Ungarija.
Teko majci budalu rodedi,
a kraljestvu dite vladajudi!
Pisma od bana Zrinovida i cara Sulemana tredega, koji obside Seget ungarski i pod njim umri na 1566.
Suleman se razbolio bie
u bijelu gradu Carigradu.
Pitaju ga pae i veziri:
"to je tebi, care gospodare?
Koja ti je bolovat nevolja?
Ali ti je starost dodijala
ali junak Zrinovid Nikola
devet godin' s tobom bojak bijud?"
Odgovara care Sulemane:
"Pro'te me se, pae i veziri!
Nije meni starost dodijala,
ved nevirni Zrinovid Nikola,
koji razbi Ali-pau moga
pod Segetom - on se ne bilio! -
ter isie svu vojsku njegovu
i porobi Bosnu do Fojnice.
Sada nejma vedega junaka
u Turina ni u kaurina
ni edega meni dumanina
od Nikole Zrinovida, bana.
Nit du ivit ni veseo biti,
dok ne smaknem dumanina moga
Zrinovida, bana rvatskoga,
koji mi je puno dodijao."
Pak dozivlje Sokolovid-pau
"Amet-paa, virna slugo naa,
kupi vojsku, to god vedu more,
da iemo Seget uzimati
u lijepoj zemlji Ungariji,
koga mi je babo uzimao,
al ga nije osvojit mogao.
Ako nami Bog i srida dade,
ter mi sada njega osvojimo
i Nikolu bana pogubimo,
bide vezir od svih paa moji."
Kad je paa njega razumio,
silenu je vojsku sakupio;
sto iljada po izbor konjika,
piadije ni broja se ne zna.
Ode vojska do Segeta grada
i prid njome care Sulemane.
Gleda ga je Zrinovidu bane,
gledao je ter je besidio:
"Mili Boe, na daru ti fala,
kad doeka i ovoga danka,
da ja vidi ov'liko junaka
pohoditi Zrinovida bana!
to sam, Boe, od tebe prosio,
sada vidim, da sam izprosio:
blagosovi svitlu sablju moju,
da osvetim svetu viru tvoju.
Tri iljade, ved' nejmam vojnika,
a brez broja na polju Turaka,
al s pomodu Boga velikoga
pridobidu dumanina moga."
Pak je svojoj vojsci besidia:
"Posluajte, mila bratjo moja!
Evo na nas turska sila doe
i prid njome care Sulemane.
Spomen'te se, da jeste Ungarci:
malo nas je, ali smo junaci,
svaki udri na deset Turaka,
sam Zrinovid ode na dvadeset.
Ako l' se je priblialo vrime,
da mi nau krvcu prolijemo
braned svetu viru Isusovu
i svijetlu krunu cesarovu,
umridemo kano muenici,
od slavnoga naroda vojnici,
z golim sabljam u desnici ruci,
al de platit i nevirni Turci."
Pak naperi tanena viala
na bedenu od bijela grada
ter je drubi svojoj besidio:
"Posluajte, moji vitezovi!
Ako bi se koji junak naa
ter spomene, da se pridademo,
stavidu ga na viala tanka,
da bi bila ista moja majka!
Ako bi me pogubili Turci,
oli ljute rane dopadnule,
sluadete mojega netjaka,
ba od mene boljega junaka.
Vi imate praha i olova
i zaire za tri godinice:
branite se, ne izdajite se,
ivi Turkom ne pridajite se!
Ako stari Seget izgubite,
u novi se opet zatvorite;
ako li bi novi izgubili,
biadete u kateo tvrdi."
Itom bane tako govoredi
i delije svoje slobodedi,
potrese se Seget, grade bili,
od carevih silnih lumbarada.
Bio ga je tri nedilje dana
pak uini juri od mejdana,
al se brani Zrinovidu bane,
ljute Turkom zadavae rane.
Evo, pobre, goleme alosti!
Turci estok lagum uegoe,
po Segeta u lagum digoe
ter na Seget juri uinie.
Al ji siku delije Ungarci,
Zrinovida po izbor junaci.
Koliko je u godini dana,
ban Zrinovid odsijee glava
i pogubi dva zmaja ognjena:
Bulvi-pau od Macedonije,
Tiluf pau od Bagdata grada.
Ali stari Seget izgubie,
u novi se opet zatvorie.
Ladna voda oko grada bie,
al je zemlje Turci napunie:
za tu vodu ne znade se ladnu,
jer je brzo Turci prisuie.
Namistie ognjene topove,
novi Seget biju brez pristanka
pak na njega jurie injahu
od zorice ter do mrkle nodce.
Mnogo danak' i puno nedilja
Seget bie i na nj udarae.
Ungarci se Turkom ne pridaju,
ved ji siku, nigda ne pristaju.
Tu pogibe sileni Turaka
oko trijest i vede iljada,
al i vojska Zrinovida bana
tad izgibe, malo i ostade.
Ostade mu est stotin' vojnika
Ungaraca, na glasu junaka.
Kad to vidi Zrinovid Nikola,
zatvori se u kateo tvrdi.
Suleman mu bilu knjigu pie:
"Zrinovidu, krilo cesarevo,
nemoj ludo izgubiti glave,
ved otvori vrata od katela."
Njemu bane knjigu odpisuje:
"Vira moja, Sulejmane care,
dok je meni na ramenu glava,
ne du tebi otvoriti vrata,
Imam dosta praha i olova
i zaire, to je od potribe,
meuto de dobra pomod dodi
od cesara Maksimilijana."
Kada ga je care razumio,
od jada se bie razbolio,
pak dozivlje Sokolovid-pau
"Amet-paa, desno krilo moje!
Ako meni sudnji danak doe,
postavi me na koije brze
ter me vozi g bilu Carigradu.
Ukopaj me, virna slugo moja,
dino devet cara ukopano,
dino barjak sveca Muhameda
i fereda Azreta Alije."
To izusti, a duicu pusti
na kriocu Sokolovid-pae,
da od vojske i ne znade niko
pod Segetom, pod bijelim gradom.
Sie paa careve dvorane
i Mojsiju, njegova likara,
da zataji smrcu gospodara
Sulemana, cara silenoga.
Mede njega u koije brze
ter ga vozi g bilu Carigradu.
Lipo ga je paa ukopao,
dino devet cara ukopano,
dino barjak sveca Muhameda
i fereda Azreta Alije.
Ob nod poe, ob nod opet doe,
da od vojske niko ne znadie.
Kad li doe pod Seget u vojsku,
pusti paa po vojsci telare,
da telare od jutra do mraka
i od mraka do bijela danka:
"Zapovida care Sulemane,
da kateo tvrdi osvojimo;
ako li ga osvojit ne demo,
ive de nas medat u topove
i s nami de njega uzimati."
Kad to ue Turci janjiari,
na kateo tvrdi udarie,
uza nj tanke listve prislonie
ter katelu skau na bedene.
Za petnajest i vie danaka
ne pristade juri brez pristanka,
ali svoje pogubie glave,
jer ji siku ungarske delije,
a najvede Zrinovidu bane.
Ali mu je vojska izginula,
ostade mu dvista vitezova,
a pogibe etiri stoine.
Evo, brate, i gore alosti:
dabanu mu Turci upalie.
Kad to vidi Zrinovid Nikola,
druini je svojoj besidio:
"Turci nami barut upalie,
svu zairu u lagum digoe;
od crnoga praha pocrnismo,
od ivoga ognja izgorismo.
A ne de nam dobra pomod dodi
od cesara Maksimilijana.
Obranit se Turkom ne moemo,
da viteko dilo uinimo.
Otvorimo od katela vrata
ter na sablje doekajmo Turke:
lipe nam je slavno poginuti
nego ivi upasti u Turke.
Gole de nas po vojsci voditi
pak najposli na mihe derati.
Ali prija nego izginemo,
hote, bratjo, da se zagrlimo."
Svi klekoe ter se poljubie
i za grihe svoje proplakae.
Nu posluaj, pobratime dragi,
to uini Zrinovidu bane!
Oblai se, to god lipe moe,
metnu na se sa zlatom aljine
i na glavu kapu kubaliju,
a za kapu est pera od drala.
U ep mede sto zlatnih dukata
ter ovako upisao bie:
"Ko ukopa Zrinovida bana,
neka nosi sto zlatnih dukata! "
Pak otvori vrata od katela
i povadi sablju od bedrice.
Na kateo Turci udarie,
al prvinci glave pogubie,
jer ji sie Zrinovid Nikola
i njegovi mladi vitezovi.
A kad bana rane dopadoe,
kleknu vitez na kolino livo.
U ruke se Turkom ne pridaje,
ved jim ruse odsijeca glave,
al ga bie puka udarila
u zlo misto, u elo junako.
Mrtav bane crnoj zemlji pade,
g zemlji pade, Bogu duu dade.
Zrinovidu, pokojna ti dua!
Ko de Turske odsicati glave?
Pisma, kako kralj Uluzali doe s mnogo galija i ostalih od boja brodova pod grad Korulu na 15 agusta
oliti kolovoza 1571 i ne moe ga osvojiti.
Zaree se Uluzali bane:
"Sakupidu Turke katalane,
oruadu tanene galije,
brze ajke, od boja emije.
Uranidu rano prija zore,
zavedu se uza sinje more,
osvojidu Kotor i Korulu
i bijelu Barbarigu kulu.
Porobidu po moru otoke,
razoridu palace visoke
od Kotora do bilih Mletaka,
pofatadu dosta divojaka.
Razoridu crkve i otare,
sagradidu visoke munare
i damije krajem Dalmacije,
di de klanjat ode i adije."
to je reka Uluzali bane,
to je reka, poreka se nije,
ved pokupi Turke katalane
i orua tanene galije;
pak zajedri priko sinja mora,
brzo doe g Buci od Kotora,
al na Kotor udarit ne smide,
ved z galijam pod Korulu ide.
Itom zora zabilila bie,
bila vila s Pelica zovie
od Korule kneza Latinina,
vlastelina, pobre, Mleanina:
"Vlasteline, od Korule knee,
eto na te Uluzali-bee,
osamdeset imade galija,
sve su pune oholi balija.
Korulu de Turci osvojiti,
u suanjstvo tebe postaviti,
ved prigledaj silene topove,
svitle puke, ibe principove.
Ne pridaji bila grada tvoga,
ne izdaji duda mletakoga.
Na grad bili postavi barjake
i oruaj misnike i djake,
sve graane, lovce i trgovce,
mlade momke, starce i udovce,
dijevojke, ene muatice,
jo i one mlade udovice,
svu gospodu i gospodiide,
koji s tobom ulaze u vide.
Pobignude katalani Turci,
kada vide, da ste mrki vuci.
Zovi, knee, Antu Pomenida,
od starine roda Ugriida,
u njega je srca od junaka,
ne boji se silenih Turaka.
Neka vlada ibam i s topovim
i s orujem svitlim principovim;
i prija je s Turcim bojak bio
ter mejdane njima odnosio."
Kad je vilu razumio knee,
od Mletaka po izbor vitee,
Koruli je vrata zatvorio,
na bedene tope namistio.
Pak razmota svilene barjake
ter slobodi po gradu junake,
da veselo doekaju Turke
i bijele okrvave ruke.
Malo vrime postajalo bie,
pod Korulu Turci dojedrie.
Udarie kano mrki vuci
na Korulu katalani Turci,
ter je biju kano i gromovi
iz galija sileni topovi,
al Korula lipo odgovara
i galije s topovim obara.
Korula se Turkom ne pridaje,
nego njimam alosti zadaje,
jer je brane viteki graani,
po imenu mladi Korulani:
dica, starci, gizdavi trgovci,
popi, fratri, gospoda i lovci,
udovice, ene i divojke
i njiove jo starice majke.
Al posluaj, da ti udo kaem,
ensko udo, ter nita ne laem:
obukoe aljine na muku,
pripasae sablje na ajduku
ter se brane kano muke glave,
a sada se od junaka slave.
Puke pune, medu se u Turke,
u njiove ne dadu se ruke.
Dan Marije bie Uzneenje,
ugleda se veliko zlamenje,
vedro se je nebo otvorilo,
iz neba je nito govorilo:
"Nemojte se strait, Korulani,
jer vas dobit ne de katalani,
branide vas Marija Divica,
kojano je vaa pomodnica."
To zlamenje i Turci vidie
ter bijela jedra otvorie,
pogiboe izpod bila grada,
ali varo opalie tada,
u varou dvore Pomenida,
ungarskoga starinom plemida.
Al se bie lipo osvetio,
jer je mnoge Turke pogubio.
Zajedrie neveseli Turci,
katalani, nevirni ajduci,
prija zore k Visu dojedrie
ter bogato selo porobie.
Isikoe malo i veliko,
jer se Turkom ne nadae niko.
Kako se je onda raselilo,
ni danas se nije naselilo.
Tu bi Turkom pozladena brada,
pak odoe do Staroga grada.
Onde Turci malo zadobie,
ved Vrbovsku selo porobie.
Na Jelsu su varo udarili,
i onde su malo zadobili,
jer u Jelsi bijae junaka
slobodniji puno od Turaka.
Vele Turci gospodaru svomu:
"Da iemo g Bolu bijelomu!"
Al Bol ne da ni gledati na se,
kamo li de njih pustit prida se!
A kad vidi Uluzali bane,
da nesridan bie na sve strane,
povrati se uz to sinje more,
ide nadi svoje bile dvore.
Pisma od Cipra.
Lipa ti je gora Romanija,
jo je lipi Cipar nasrid mora.
U njem reste bilica penica,
rujno vino kano malvasija.
Po Cipru se bijele gradovi
kano bile tice labutovi,
najlipa su dva grada bijela:
jednom ime Nikoija bie,
a drugi se Famagota zvae.
Po njem eta mlaan providure,
po imenu Ante Bragadine;
izetao gradu na bedene
ter pogleda niz to polje ravno.
Sam se sobom Ante razgovara:
"Ah, moj Boe, uda velikoga,
to se vidi nasrid polja ravna:
al je gora al studena voda,
al po polju zelene narane,
al je polje magla pritisnula?
im li se je gora nakitila,
al s jabukam al z utim naranam?"
Dozivlje ga vila iz planina
ter je njemu tiho besidila:
"Nit je gora nit studena voda,
ni po polju zelene narane,
nit je magla polje pritisnula.
Ved je ono silna turska vojska,
prid njome je Mustapa vezire;
sinod doe izpod Nikoije,
kojuno je juer osvojia.
Sve isie, niko ne utee,
jedno za drugim za trijest iljada.
Ne ute se po granam narane,
ved na kopjim glave od junaka,
kojeno su juer odsiene
u bijelu gradu Nikoiji.
Najlipa je glava Dandulova,
od bijela grada providura,
spored njome glava biskupova,
Kontarina, alosna mu majka!
Na glavi mu mitra od bisera,
kojano je u Mleci krojena.
Al su glave lipo osvedene
od Arnalde, lipote divojke,
koja bie caru darovana
i jo s njome trista divojaka.
U navi je barut upalila,
sultaniju u lagum dignula:
sve izgori, niko ne utee,
sama sebi lipu slavu stee."
Itom vila tako besidedi,
silni Turci na grad udarie,
vas se bili grade tresijae
od onizi bojni lumbarada.
Pod njim Turci lito litovae
od Jurjeva do Miola danka,
esto oni jurie inie,
z golim dordam na beden skakae.
Sie Turke Ante Bragadine
i njegovi mladi vitezovi,
mnoge oni glave odsikoe
ter ji medu gradu na bedene.
Nigda, pobre, Turci ne pristae
ob dan, ob nod jurie inedi
i pod gradom mine kopajudi,
kule bile u lagum diudi.
Tu gospoda mnoga izgiboe,
koluneli i mladi serdari,
vojevode i jo barjaktari;
Al se bili grade ne pridaje,
jer ga brani Ante Bragadine.
Kad to vidi veliki vezire,
on uzimlje divit i artiju
ter napisa listak knjige bile,
pak je alje Anti providuru
"Zlo ti jutro, Ante providure,
bila grada obraniti ne de.
alji kljue od bijela grada;
ako li ji ti poslati ne de,
gola du te po vojsci voditi,
iva du te na mije derati."
Njemu Ante knjigu odpisuje:
"Neka znade, Mustapa vezire,
da ti ne du pridat bila grada,
dok je moja na ramenu glava,
jer de meni dobra pomod dodi
od mojega bana enerala:
sto galija duda mletakoga
i dvanajest bojni galijaca;
sto galija kralja panjolskoga,
vlada njimam Doria principe;
i dvanajest bana maltekoga,
a toliko pape velikoga."
Kad je vezir knjigu razgledao,
od jada je bradu ogulio:
ne de vezir da s mirom miruje,
janjiare na grad natiruje.
Pod gradom je mine ukopao
i brzo je bie uegao;
kada li se mine uegoe,
po bijela grada oborie.
teka krvca konjska i junaka;
tu se brani malo i veliko:
kalueri i svi sveenici,
udovice, ene i divojke,
dica, starci i mladi trgovci.
Tu brat brata poznat ne mogae,
jer svakoga krvca oblivae.
Bragadina, mlada providura!
Krvave mu ruke do ramena
i svijetla dorda do balaka.
Viteki se i tad podnesoe,
jer iz grada Turke iztirae:
osta mrtvi sileni Turaka
oko trijest i vede iljada.
Opet vezir bilu knjigu pie
ter je alje Anti Bragadinu:
"Zlo ti bilo, Ante providure,
to li misli, u to li se uzda?
Bila grada obraniti ne de,
a nede ti dobra pomod dodi
od tvojega bana enerala,
Doria je njega odbignuo."
Kad je Ante knjigu progledao,
bio barjak bie razmotao
ter ga mede gradu na bedene,
jer se ino njemu ne mogae.
Nestade mu praha ni olova
ni zaire, to je od potribe.
Sva mu vojska bie izginula,
a bedeni na zemlju padnuli.
Veziru je knjigu napisao,
u knjizi je njemu besidio:
"Zakuni se na ditapu tvomu,
daj mi jamca Boga velikoga,
da de pustit moje vitezove
zdrave podi dudu mletakomu
i pod pukam i pod britkim dordam,
posladu ti kljue bila grada."
Kad je vezir knjigu prouio,
od veselja crnu zemlju ljubi,
zaklinje se na ditapu svomu
i daje mu jamca Boga svoga,
da de podi dudu mletakomu
i njegovi mladi vitezovi
oruani, zdravi i veseli.
Ali vire u Turinu nije.
Privari se, ujide ga zmija:
od grada je vrata otvorio,
veziru je kljue poklonio.
Govori mu sileni vezire:
"Dobro doa, turska krvopijo!
Kamo moje pae i kadije,
kamo moje age i spaije,
kamo li mi dica janjiari,
kojeno si s vojskom isikao
oko eset i vede iljada?"
Na to se je Ante nasmijao,
veziru je tiho besidio:
"Mu', ne luduj, veliki vezire,
ja ne plaem pae i kadije,
nit ja plaem age ni spahije,
jo ni tvoju dicu janjiare,
ved ja plaem, da si utekao,
da ti glave nisam odsikao
i posla je k Mletku bijelomu
za jabuku dudu mletakomu."
To veziru puno muno bie,
na svake ga on muke medae:
crne mu je oi izvadio
i bijele ruke odsikao.
Via njega o lantini tankoj,
neka vidi sva vojska careva
Bragadina, mlada providura,
koji turske glave odsicae.
Kada li je sunce poinulo,
skidaju ga s tanene lantine,
iva ga je na mije derao.
Bragadine, pokojna ti dua!
Kraljestvo od Cipra zvae se jedan perivoj oliti ardin od svita radi njegove lipote, ravnine i ploda,
koga poraae, kad u njemu kralji krdanski staju, a navlastito kada uivae lipi mir pod krilom
privedroga principa, koji ga izgubi na 1571.
Pisma od stranoga boja, koji se uini na dan svete Justine.
Odkada su Mleci sagraeni,
nije lipa vojska sakupljena,
to je vojska duda mletakoga
vrime rata Cipra nesridnoga:
dvi stotine taneni galija,
dvajest i pet veliki emija,
est od boja silni galijaca,
ormanica ni broja se ne zna.
Prid njimam su sivi sokolovi,
od latinske zemlje vitezovi:
od Mletaka bane Veniere,
od enue Doria Andrija,
a od panje Ivan enerale
i od Rima Kolona principe,
od lijepe zemlje Sicilije
svitli bane, Kardon enerale.
Kapetani, vlastela mletaka,
kavaliri, gospoda malteka
od velika roda i plemena,
sve to tre, da Turina sie.
Zavezoe uz more dudevo,
zajedrie izpod grke zemlje.
Sinje se je more zapinilo
od galija i bojni emija.
Kad su bili izpod Svete Mavre,
govorio Doria principe:
"to su bili gori u istoku,
al su snizi ali labutovi,
al je magla posrid polja pala,
al popeti bili adorovi,
al se vile na planini bile,
al su grke na planditu ovce?"
Veli njemu bane Veniere:
"Nit su snizi, nit su bile vile,
nit je magla, nit su labutovi
ni popeti bili atorovi,
ved su ono turske ormanice,
dvi stotine taneni galija,
etrdeset bojni sultanija,
sto galija Uluzali kralja
i brez broja brzi ormanica.
Prid njimam je morski kapetane
Ali-paa od Misira grada,
njim demo se danas ogledati
i viteku sredu prokuati."
Ali veli Doria Andrija:
"Posluaj me, bane Veniere,
ludo demo glave pogubiti,
mi nemojmo s Turcim bojak biti."
Venier mu tiho odgovara:
"Nije vrime o tom besiditi;
valja danas s Turcim bojak biti,
za Isusa nau krv proliti.
Nismo doli etati po moru
ni ljubiti Grkinje divojke,
ved braniti viru Isusovu
i naega duda mletakoga."
Pak je svoju vojsku razredio
i galije u red postavio,
od galija krila uinio,
enerale lipo namistio.
Naprid alje bojne galijace:
na jednoj je Duodo providure,
a na drugoj Guoro kapetane,
na tredoj je Ante Bragadine.
Peara se etvrta zovie,
Pianova petoj ime bie,
- esta je Ambro Bragadina,
Mleanina svitla gospodina.
Na desno je krilo postavio
od enue Andriju Doriu
i viteza Kardona Ivana,
Latinina i Sicilijana.
A na livo postavio bie
tri Mleida i gospodiida:
Barbariga, enerala bana,
i Kverina po imenu zvana,
tredega Kanal providura.
U sridu je bane postavio
enerala Ivana panjola
i viteza Kolonu principa,
kapetana papini galija.
Iza sebe ostavio bie
dvajest i pet taneni galija
i prid njima Alvar enerala,
od starine silnoga junaka:
ako bi jim do potribe bilo,
nek udare ili na umorne.
A Venier lipo upravljae
sa svom vojskom duda mletakoga.
dojedrie careve galije
i prid njima silni kapetane
Ali-paa od Misira grada.
Lipo jedre turske ormanice
po nainu mladoga miseca:
taki nain od boja morskoga
dri vojska cara velikoga.
A kada li blizu dojedrie,
udarie paine borije,
zavikae Turci janjiari,
galijace ivi oganj dae.
Stoji jeka bubanj i svirala,
grmljavina silni lumbarada;
stoji zvida iba i puaka,
lomljavina taneni galija,
stoji jauk po moru delija.
Kada li se, pobre, sastadoe
sve galije turske i latinske,
rekao bi, nebesa se ore,
a planine u dubine nore.
arko sunce pomralo bie
od crnoga praha i olova,
sve se sinje more tresijae
od topova turski i latinski.
Po moru se drugo ne viae
nego vesla, jedra i lantine,
i tilesa turska i krstjanska
po iljadu zajedno plivae,
jedan drugom smrcu zadavae.
Ne uju se pisme ni popivke,
nit se uju gusle ni tambure,
neg jauk i pla od junaka,
zveketanja maa i sabalja.
Sinje more krvavo bijae
sve od krvce turske i krstjanske;
najveda se krvca prolivae,
di bijahu mladi enerali.
Ite paa Veniera bana,
a Venier pau kapetana:
sritoe se ter se udarie,
dvi adaje ljuto izranie.
Vitezovi bana Veniera
u galiju tursku uskoie,
do polak je oni osvojie,
drugu polu osvojit ne mogu,
jer Aliji dobra pomod doe
od junaka bega Karaode
i Mamuta, pae silenoga.
Izbavie Ali-kapetana
od viteza Veniera bana.
Ali bane u nevolji bie,
galije ga turske obletie:
Venier se njima ne pridaje,
ved ji s ognjem bije na sve strane.
A meuto dobra pomod doe
ter udari sa etiri strane:
s jedne strane Ivan Loredane,
z druge strane vitez Kontarine,
s trede strane Alvar kavalire,
a s etvrte Malpier Katarine.
Potopie careve galije,
pogubie bega Karaodu.
Dva viteza skladno udarie,
Ivan bane i duka od Parme,
na galiju pae kapetana,
udarie ter je osvojie.
Ugleda se glava Alijina
na lantini od galije tanke,
vie glave barjak trepedae
privedroga duda mletakoga.
Svezana mu dva sinka kleahu
prid kolinom bana Veniera,
njima mnoge pae i kadije,
silni Turci, age i spahije.
Turska sila bie dobivena
i najveda sila satrvena
izvan trijest taneni galija
i carevi bojni sultanija.
Ali udri zmaje od dvi glave,
po imenu Kverin enerale,
razbi Turke, pofata galije,
teko sie po moru balije.
Livo krilo mletaki galija
Barbarigo viteki branjae,
al ga bie strila udarila,
ljuta strila u oko junako.
Za to bane haje i ne haje:
strilu nosi u oku livomu,
britku sablju u desnici ruci,
ter pod strilom slobodi junake.
A brzo mu dobra pomod doe
od njegova dragoga netjaka,
po imenu Marin Kontarina,
ter osveti ujca Barbariga.
Na Turke je juri uinio,
bojak bijud al je poginuo.
Tredi danak bane Barbarigo
od bolesti duicu ispusti.
Jo ti kaem silnoga vojnika,
po imenu Nani Federika,
viteki je s Turcim bojak bio,
Kara-pau iva ufatio.
Junak bie ilok kapetane,
viteki se brani na sve strane;
namira ga bie namirila
na Kanala, mlada providura.
estoko se oni udarie
i nemilo, brate, izkrvie,
al pridobi Kanal providure
i potopi tanene galije.
Skoi paa u to sinje more,
kruto pliva, ali ne ispliva,
jer ga stie Ivan Kontarine
ter mu rusu odsijee glavu.
Desno krilo u nevolji bie,
jer galije njega oklopie
Uluzali, kralja nevirnoga,
pomodnika cara estitoga.
Kruto bije malteke galije
i vedroga duda mletakoga:
dvi galije bojne izgubie,
braniti se vie ne mogoe.
A kad vidi Andrija Doria
jadno stanje malteki galija,
na Turke je naglo udario
i galije mnoge potopio.
Tu se bie od jutra do podne
silne vojske na sinjemu moru,
a kad li je po podnevu bilo,
na dudu je mejdan ostanuo,
jer njegova vojska strahovita
dobi vojsku cara silenoga.
To se zgodi rata Ciparskoga,
po krstjane puno nesridnoga.
Sto galija turski ufatie,
toliko ji ognjem saegoe,
sam utee kralju od Aldera
samo svoji trideset galija.
Ne bi ni on junak utekao,
ved ga pusti Doria principe,
koji dudu pomodi ne dade.
Ej neviro, nigdi te ne bilo!
Osta mrtvi sileni Turaka
za trideset i vede iljada,
pet iljada ivi ufatie,
sedam paa dudu darovae.
Osta mrtvi dudevi vojnika
pet iljada po izbor junaka,
etrnajest vlastele mletake,
puno vede rimske i malteke,
sve principa, vrsni vitezova,
kavalira, pobre, i knezova,
to pogibe dan svete Justine
zarad svete vire Isusove.
Glasovite po imenu kaem
vitezove duda mletakoga,
bojak bijud koji pogiboe
i potenje vinje zadobie:
Pogibe nam slavni enerale
Barbarigo vitez Augutine,
bie njega strila udarila
u zlo misto, u oko junako.
Pogiboe i dva Kontarina,
Marin jedan, a Jerolim drugi,
al se oni lipo zaminie,
jer galije mnoge potopie.
Pogibe nam Ivan Loredane
i delija Malpier Katarine,
Frane Buono i kapetan Mezo,
providuri, sileni junaci.
Dva viteza silna poginue:
Marko Lando i junak Soranco.
Pogiboe i dva Barbariga:
Jure jedno, a Andrija drugo.
Ostale ti kazivati ne du,
jer bi pisma odved duga bila.
Neka pjeva, komu je ugodna,
nek ostavi, komu je neplodna!
Popijevka od gospode presvijetle dubrovake, kako razbie i isjekoe Turke Saracene na moru blizu
grada Korule na 1033, kralja bosanskoga Ostoju Kristida na 1401 i bana od Neretve ufatie i umorie.
Prekazana presvijetloj gospodi dubrovakoj od fra Andrije Kaida, reenoga Mjelovana.
Plau gorko svita banovine,
jer su one teko porobljene
od Turaka, silni Saracena,
al podavno u stara vremena.
Porobie ravnu Italiju,
grku zemlju i svu Dalmaciju,
dubrovaku jo lijepu dravu,
ravni Kotar, Lijeku i Krbavu.
Mnogi kralji njima bojak bie,
na puno ji mjesta predobie
dubrovaka prisvijetla gospoda
od naega slavnoga naroda.
Mnogokrat su njima bojak bili
i viteki jesu predobili:
kod Korule, grada bijeloga,
nasred mora duda mletakoga.
Imadihu tanene galije
i velike od boja emije,
vladaoce slavne kapetane,
vitezove mlade Dubrovane,
sijelne vojske dvanajest iljada
od bijela Dubrovnika grada,
od Konavla i Popova ravna,
sve vojnika od naroda slavna.
Ostavie svoje bijele dvore,
zavezoe uza sinje more,
Saracene Turke dostigoe,
sa svi strana na nje udarie.
Potopie turske sultanije,
brze ajke, tanene galije;
isjekoe Saracene Turke
pod Korulom, nevirne ajduke.
Ne udi se, pobratime mili,
jer su tada Dubrovani bili
puno snani i vele bogati, -
pitaj mudri, ako eli znati.
I nek znade jo dobrota tvoja:
kupi vojsku Kritidu Ostoja
dvajest iljad' pjeac' i konjika,
sve po izbor bosanski vojnika.
Ie s vojskom gradu Dubrovniku
ter ne prada jo ni duhovniku,
robi, pali sela i varoe.
Dubrovani al se podigoe:
deset iljad' po izbor junaka,
kojino se ne boje Bonjaka,
i prid njima erva enerale,
Dubrovanin, od starine bane.
Ide erva kralja doekati
i na njega snano udariti.
Malo vrijeme postojalo bie,
silene se vojske susritoe
kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadie,
dvi se vojske silno udarie.
Tu se proli krvca od junaka
Dubrovana i mladi Bonjaka,
estoko se vojske isjekoe,
s obi strani mnogi izgiboe.
Al predobi erva enerale,
silni vjetez, glasoviti bane:
Kritida je vojsku isjekao,
i njega bi, al je utekao.
U tom boju poginuo bie
erva vjetez, kako pero pijee.
Di je radost, tu je i alosti,
neka nije prazne oholosti!
To se zgodi, dragi pobratime,
na iljadu etiri stotine.
I posli su oni vojevali
ter gradove bile uzimali.
Ufatie morskog kapetana,
od Neretve vjeteza i bana,
u tamnicu tamnu zatvorie
i nemilom smrcom umorie.
Razbie ga ter ga predobie
i Brdanik bili osvojie
u Neretvi blizu Opuzena,
al podavno u stara vremena.
Posli toga oni vojevae
i panjolske kralje pomagae:
tri stotine od boja emija
poslae jim u malo godina.
Vjeteki su oni vojevali
i po moru vojske razbijali.
Kralj od panje poznade ji lipo
ter zagrli malo i veliko.
Svoj gospodi grada Dubrovnika
ast i dika, slava privelika
i junaka pjesma davorija,
koju pjeva ravna Slavonija.
Pisma od vitezova pridostojne kude Graboveve, prikazana gosp. pris. serdaru Anti Grabovcu.
Ako ne zna, moj mili brajene
i vitee od sinjske krajine,
odkuda su starinom Grabovci,
kaem tebi, da su Ercegovci
podaleko od Polja Rokoga,
a starinom roda gospodskoga:
od Lazara Grabljanovid kneza,
velikoga bana i viteza,
od koga se rodie junaci,
vitezovi kano i Bonjaci,
koji puno s Turcim bojak bie,
prija nego Bosnu osvojie.
A kad Turci Bosnu osvojie,
pod ara je teki poloie,
osvojie i Ercegovinu,
Kosarida lipu banovinu,
ter Grabovci arae davaju,
cara dvore ter mu se klanjaju.
Al u vrime rata od Kandije
goji majka silne mejdandije,
est junaka, sivi sokolova,
Grabovaca, mladi vitezova.
Kad li njima krila narestoe,
silenoga cara odbigoe.
Uskoie silne mejdandije
na poetku rata od Morije
pod krioce duda mletakoga,
Latinina, kralja estitoga.
Viteki su oni vojevali
i junake glave odsicali,
ovo bihu zmije na krajini,
mrki vuci u ravnoj Cetini.
Drave su turske porobili
i varoe ognjem opalili;
svitle sablje krvce napojie,
mnogo oni plino zaplinie.
Kad Gabelu princip uzimae,
ter se pod njom krvca prolivae,
Grabovci su pod Gabelom bili
i na mejdam Turkom izlazili.
Jedan bie silni Marijane:
on izlazi Turkom na mejdane,
etiri je mejdana odnio
i viteki Turke pridobio.
Drugi bie Marko arambaa,
koga fali sva krajina naa,
na mejdan je i on izlazio,
svitlu sablju krvce napojio.
Ali ova bratja izgiboe,
pod Gabelom kada vojevae,
sam ostade Grabovac Antone,
od junaka mlaan kapetane.
Viteki je i on vojevao,
s krajinicim glave odsicao,
uzimao kule i ardake,
zazivao na mejdan junake.
U Cetini silni junak bie
ter se aka imenom zovie,
ne bijae takog zulumara
u svoj zemlji estitoga cara.
To Grabovac podnit ne mogae,
ved na mejdan njega pozivae.
Udrie se dva mlada konjika,
dva na glasu silena vojnika.
Udrie se ter se izkrvie,
al Grabovac bolji junak bie,
Turinu je glavu odsikao
i potenje veliko stekao.
Posli toga Ante vojevae,
Cetinjanim glave odsicae;
vojujudi on je ranjen bio,
jo i livo oko izgubio.
Kada na Sinj Turci udarie, -
sto iljada, kako pero pie, -
i Grabovac u gradu bijae,
ljute rane Turkom zadavae.
Kada na grad jurie injaju
ter Sinjani glave odsicaju,
i Grabovac okrvavi ruke
sikud mlade krajinike Turke.
Nad topijam bie topibaa,
kako smira, zaudi se paa:
u ador je njegov udario,
kapidiju mlada pogubio.
Posli toga boja estokoga,
koji bie rata Malenoga,
govorio Grabovac Antone,
od Cetine mladi kapetane:
"Rodbinu mi Turci zarobie
i etiri brata pogubie,
oli du ji lipo osvetiti
oli moju glavu izgubiti."
Pak podie mlade Cetinjane,
na krajini vitezove zvane,
ter porobi Livno, polje slavno,
dugo, lipo, iroko i ravno.
I pogubi zmaja estokoga,
zulumara, pobro, velikoga,
po imenu Ugarkovid Alu,
rusu mu je odsikao glavu.
Drugoga je iva ufatio,
dosta lipa plina zaplinio,
ter mu dude dade za junatvo
u Cetini pladu i serdarstvo,
svitlo perje, od zlata medalje,
ravne zemlje, zelene livade,
i njegovu rodu i plemenu,
u Cetini ravnoj odgojenu.
Govorenje od stare i plemenite kude Kaida.
Kaidi od puno su vikova u Dalmaciji, kako se tije u Luciju i u ivotu svetoga Arnira. Bihu u vrime
kralja ungarski velici i puno mogudi, zapovidajudi u gradovim od Dalmacije kakono knezovi, a u nika
vrimena namisto bana zapovidae banovinam kakono bani, navlastito Juran, Nikola, Kajalisio,
Koloman, Brenkon, Saracen, Domaldo, Petar, Primislav, Osorio, Dragan, Stanoje, Vukmir, Ivan i ostali
mnogi, koje ako eli znati, tij Lucija i ostale pisaoce dalmatinske.
Niki od ovizi odoe u Ungariju na slubu kralja ungarski i imadoe bogatstva i gospodstva aliti vladanja
velika za slubu, virnost i vitestvo, koje injahu. Ma posli nikoliko vrimena zavadie se ovi Kaidi, koji
stahu u Ungariji, s jednom visokom, mogudom i puno plemenitom kudom, koja se Zagari zvae, i
dogodi se po nesridi, da Kaidi pobie gospodu reene kude, koji dogaaj bi uzrok od njiova bianja iz
Ungarije u Dalmaciju. Kralj ungarski, poznajudi njiova dostojanstva, dade jim kakono knezovom Vranu
u Kotaru, misto plemenito, ali nezdravo, i to bi uzrok, da se dile iz Vrane: jedan otie u Zadar, drugi u
ibenik, a dva u gornje Primorje, gdi uziae kateo, koga zazvae Gradac, a drugi na Trpnju vie mora
na glavici, koga se zidovi i sada gledaju cili.
Posli toga sagradie fute ter poee Pulju robit, koja bie u ratu s kraljem ungarskim. Ali znadudi
rodbina one gospode ungarske, koje Kaidi pobili bihu, da su se na Gracu ustanovitili, dooe na Rike,
sagradie ormanice, koje oruavi zajedrie put Graca, i ne bududi u to vrime Kaida doma, upalie jim
kudu, povedoe ene, dicu i odnie, to naoe. Ali malo posli toga dogaaja, bududi doli s
ormanicam svojim Kaidi i videdi zlo uinjeno od Ugriida, otioe za njima u potiru i naavi ji kod
Bake Vode, gdi veselo blaguju, udarie na nje jedni s kopna, drugi s mora, ter ji sve porazie, ene,
dicu i ostalu eljad povratie, osvojivi jo i njiove ormanice i sve, to u njima bie.
Od jednoga brata muki porod ne ostade, a od drugoga, imenom Vrsajka, ostade sin, Baran imenom.
Baran etiri imade sina, to jest Vukaina, Vukida, Andrijaa i Barana. Ovi se podilie meu se, ter
Vukaina zapade na dio Brist, Lavanj i Podjezerje, Vukida Podaca, a ostale donje Primorje do Vrulje,
kako se tije u staromu arboru aliti cablu Kaida, iz koga sam sve ovo govorenje virno izvadio. Ako li je
komu muno virovati, neka se potrudi titi reeni arbor u kancelariji makarskoj. I znadudi, da su
mnogi od ovoga plemena eljni znati njiove praukundide, dakle za izpuniti njiovu elju evo stare
Kaide na svitlost medem, koji se u reenom arboru nahode. Moj je trud, moja muka, moji
praukundidi: narugat mi se niko nejma.
Stari Kaidi iz Lovanja.
Vukain, unuk Vrsajkov, a sin Baranov, etiri imade sina, to jest: Vukmira, Grubiu, Radonju i Radoja.
Od Vukmira rodi se Mikleu, i ovi etiri imade sina, to jest: Ivana, Stipana, Grgura i Radida. Od Ivana
rodi se Jurid; od Jurida Rado, Nikolica, Grgur i Ivan, koji se prozvae Juridevidi od Jurida reenoga.
Od Stipana, drugoga sina Mikleueva, izae Grgur; od Grgura Stipid aliti Stipe, od koga se prozvae
Stipidi oni, koji se od njega porodie.
Od Grgura, tredega sina Mikleueva, izodi Nikola i Novak; od Novaka Mitar, Jure i Ivan.
Od Radida, etvrtoga sina Mikleueva, rodi se Ravsav aliti Radosav; od Radasava Peko, Ivan, Tadija i
fra Jure; i od reenoga Peke prozvae se Pekidi.
Stari Kaidi iz Brista.
Vukainov sin drugi bie Grubia, od koga se rodi Bartuo; od Bartula arko i Marijan; od arka
Mikleu; od njega Nikolica i Franid; od Nikolice imun, fra Luka, koji bi provincijalom, Jura, Grgur,
Pava, Perid i fra Bartuo, biskup makarski na 1616. Ovi se od arka reenoga prozvae arkovidi.
Od Marijana, brata arkova, rodi se Mijo i Radivoj; od Mije Grgur; od Grgura Ivan, i ovi se zazva
Mioid od Mije, njegova dida.
Od Radivoja, brata Mijina, rodi se Aleksa; od Alekse Grgur; a koji se od njega rodie, zazvae se
Aleksidi.
Tredi sin Vukainov bi Radonja; od njega Novak; od Novaka Sladoje i Vladisav; od Sladoje Marijan; od
Marijana Stipan, koji se prozva Sladojevid; i od ovizi izlaze - Bartulovidi na Sudurju, koji se prije zvahu
Kaidi Sladojevidi.
Od Vladisava, brata Sladojina, izodi Radisav i Stipan, a od Radisava Jakov i Vladisav.
etvrti sin Vukainov bie Radoje; od njega Stipan; od Stipana Tadija i Nikola.
Ovo su stari Kaidi iz gornjega Primorja, i ovi najposlidnji bili su na svitu oko godita Gospod. 1624 -
malo vie, malo manje.
Stari Kaidi od Kotiine u donjem Primorju.
Drugi sin Baranov, unuk Vrsajkov, a brat Vukainov, bie Vukid, koji se namisti u Kotiini, i od njega se
rodi Juko i Ivan; od Juke Vukid; od Vukida imun; od imuna Baria. I od ovizi izlaze Terzidi.
Tredi sin Baranov, a unuk Vrsajkov, bi Andrija, koji se u Kotiini nastani; od njega se rodi Rado i Perid;
od Rade Andrija; od Andrijaa Pava i ilje; od ilje Toma i imun. Ovi se prozvae iljidi.
Od Perida, drugoga sina Andrijaeva, izlazi Baria, Stipan i Marko; od Barie fra Petar, biskup makarski
na 1661, Lovre, Andrija, Rado, fra Ivan i fra Pava.
Od Stipana, drugoga sina Perideva, rodi se Jure, reeni Klarevid; od Jure Filip i Stipan, koji se prozvae
avelidi.
Stari Kaidi od Makra
etvrti sin Baranov, a unuk Vrsajkov, bi Baran, od koga izodi Marko; od Marka Stipan; od Stipana
Jakov i Jure; od Jakova Ivid; od Ivida Stipan, Jakov i Marko; od Stipana Juro i Ivan; a od Jakova Andrija,
ter se od njega prozvae Andrijaevidi.
Od Jure gori reenoga, praunuka Baranova, rodi se Tadija; od Tadije Mitar; od Mitra Ivan i Tadija; od
Tadije Gapar. I ovi se prozvae Mitrovidi, koji se i sada nalaze u Vrbovskoj.
Ovo je, moj tioe, cablo od stari knezova Kaida, i nemoj se uditi, da ji je ov'liko, jer su odavna; a da
ti svoje pleme mora ovako skupit, puno bi vede nabrojio ljudi, nego ji je u ovomu cablu.
Od ovizi opet odoe jedni u Ungariju na slubu kralja ungarski ter imadoe gospodstva velika i
diplomu od Masimilijana, u kojoj kao gospodi staroj bosanskoj i ungarskoj pokazuje ast i potenje
potvrdivi sva njiova stara uivanja i medudi ji iznova u broj ungarske gospode, a reenu diplomu dade
Miji i Gaparu, bratu njegovu.
Sve kude od ovoga plemena dre svetoga Ivana za svoga branitelja, ma razliito: jer ovi u gornjem
Primorju slave ga na ridansku sjutradan po latinskomu Vodokrstju, u koji dan dolazi ridanski Ivan
dan, a oni u donjem Primorju slave ga na latinsku po naemu Boidu. Imadu u Podaci svoju vlastitu
crkvu pod imenom svetoga Ivana i u njoj etiri greba, od koji su gospodari Mioidi i Aleksidi, koji na
drugom mistu nejmadu svoji greba od starine izvan u reenoj crkvi. Biskupi od Kaida plemena, to se
znati more, bihu ovi: Valentin, Saracen, fra Bartuo iz Brista, fra Petar iz Makarske i dom Antun iz
Makarske, arcibiskup splitski.
U Bristu stade Vukain, od koga su svi Kaidi iz gornjega Primorja, a u reenomu mistu od starine bihu
ove kude: kuda Bilopavlovida, od koje izaoe aridi, Veidi, Levridi i Kuluzovidi. Dooe Bilopavlovidi
od Biloga polja iza Mostara u vrime bosanskoga razasutja i sagradie u Bristu crkvu svete Mare, od
koji se lipa pisma piva ter ovako poimlje:
Svu nod sjala jasna miseina,
u po nodi krvav dadic nae,
car porobi Bilopavlovide
i zarobi dva gospodiida,
Mirka jedno, a Milinka drugo ec.
Svu pismu ne medem, jer je i dica pivaju.
Druga kuda bie Ostojida, koja doe u Brist iz Brodna, ali se sada od nje ne naodi niko po krvi mukoj.
Treda Pedarevida, koja je starinom iz Grnenika, mista privileijanoga. Pedarevid zvae se Zoranovid
koji bi plemid bosanski, i ova kuda bie puno bogata u stara vrimena, kako svidoe karte biskupa
arkovida. Bihu od ove kude sudci i ljudi vrsni, kakonoti Ivani, odabran od zbora za sudca
suduranskoga na 1676, i ostali mnogi prije njega.
Crnobor, pridivkom Borid, doe u Brist od Zavojana na 1610. Bi od ovoga plemena silni junak, koji
rata od Kandije vojeva i turske odsica glave, imenom Filip Crnobor oliti Borid.
Maruid doe iz Desana; ako je svoje Maruidu iz Brodna, tor se zovu starinom Miloradovidi.
Pisma od starih knezova Kaida
Kako i za koju svrhu dooe iz Ungarije u gornje Primorje. Prikazana prisvitlomu gospodinu knezu
Ivanu Kaidu, reenomu Bartulovidu, iz Sudurja, drave hvarske
Svadie se knezovi Kaidi
i Zagari bani Ugriidi,
svadie se ter se i pobie,
al Kaidi Ugre pogubie.
Evo pobre, tuge i alosti:
sve se skoi malo i veliko,
da pogube knezove Kaide,
jer smakoe bane Zagaride.
Dobra im je srida doskoila
ter je njima u potribi bila:
zahvalie kralju ungarskomu,
pobigoe k moru latinskomu.
Jedan ide k Zadru bijelomu,
drugi ode gradu ibeniku,
dva odoe u gornje Primorje
ter stadoe ukraj sinja mora.
Vie mora gradid sagradie
ter mu Gradac ime postavie;
sagradie fute ormanice,
porobie Pulju i Napulju.
Drugi oni gradid sagradie
blizu Trpnja vie mora sinja:
i sada se gledaju zidovi,
gdi su stali Kaidi knezovi.
A kad ue mladi Ugriidi
da se bihu knezovi Kaidi
u Primorju lipo namistili
i katele tvrde sagradili,
svoje brze konje osedlae
i na Rike brzo dojezdie,
oruae brze ormanice,
zajedrie gori pod Primorje.
Prija zore oni udarie
i Kaida dvore porobie.
Sve se ovo zgodilo bijae,
jer Kaida doma ne bijae.
Zarobie momke i divojke,
Vrsajkovu dicu i ljubovcu,
bijele mu dvore upalie,
nebrojeno blago odnesoe.
Zavezoe krajem pod Primorje
pivajudi i popivajudi.
glas dopade Kaidu Vrsajku:
"Zlu ga, knee, igru zaigrao,
Ugriidi zorom udarie,
bijele ti dvore upalie,
zlatokosu ljubu odvedoe,
odvedoe malo i veliko,
odnesoe blago nebrojeno."
Kad je knee rii razumio,
po Primorju etu pokupio
pak zaveze doli pod Primorje,
za Ungarcim u potiru tre.
Brzo ih je knee dostigao
i na Bakoj Vodi zatekao
gdi blaguju i s mirom hladuju,
oko vode rujno vino piju.
Silovito na nje udario
i sve ih je pod ma okrenuo.
On osvoji brze ormanice,
oslobodi dicu i ljubovcu,
sve povrati robje zarobljeno
pak se vrati k dvoru bijelomu
pivajudi i pukarajudi,
emluk ined i vince pijudi.
Sve se ovo zgodilo bijae,
kad Primorje Ugride dvorae.
Pisma od grada ibenika, kako doe poda nj paa bosanski samo trideset iljada vojske i bi razbijen na
1646; takoer od Vodiana, Vrpoljana i Krapnjana, kako isikoe Turke pod selom Vodice na 1645.
Knjigu pie starac Mjelovane
ter je alje u Kotare ravne,
a na ruke Bogom pobratima,
od Karina starca Radovana:
"Spominje se, stare Radovane,
kadno vojska na ibenik doe
u poetku rata od Kandije
i prid njome bosanski vezire?
Penje paa bile adorove
na Danilu vie ibenika,
Dervi-pau prida se dozivlje,
Izaberi najbolji junaka
est iljada mladi krajinika
ter opali varo oko grada
do katela svetoga Ivana.
Kad je Dervi pau razumio,
jedva toga bie doekao
ter izbira po vojsci junake,
sve najbolje pice i konjike.
Pak otie gradu ibeniku,
ali mu je loa srida bila,
doeka ga vojska principova,
prid njome su adaje glavari:
Posidarac, od Kotara knee,
i kavalir Surid don Stipane,
od egara Mitrovidu Janko
i delija Smiljanid Ilija.
Prid ostalim mladim krajinicim
od bijela ibenika grada
ibenika bijahu gospoda
od naega slavnoga naroda,
od Makarske Deli-Markovidu,
a od Skadra Kruta kolunele;
svim junacim lipo upravljae
silni vitez Foko enerale.
Prid varoem Turke doekae,
na nje ivi oganj oborie.
pobigoe Turci vitezovi,
a za njima mladi krajinici,
Kotarani i ibeniani,
i ostala vojska principova
ter ji siku, nigda ne pristaju.
Ali Turkom dobra pomod doe:
sae s vojskom bosanski vezire,
ter se silne vojske udarie
vie bile sela Mandaline.
Stoji jauk ranjenih delija,
stoji viska turski bedevija,
grmljavina silnih lumbarada
iz galija duda mletakoga.
Deset uri s Turcim bojak bie,
s obi strane mnogi izgiboe,
ali dobi vojska principova
i potira od Bosne vezira.
Tu ne bie mlada krajinika,
koji turske ne odsie glave,
svoju sablju ne napoji krvce
pod bijelim ibenikom gradom.
Spominje se, stare Radovane,
malo prije uda i vedega,
kadno paa niz Kotare proe
i njim vojske dvadeset iljada?
Za njime se eta otisnula,
mala eta, trista Vodiana,
a toliko od Krapnja delija,
do Vrpoljca i od Jadretovca.
U busiji Turke doekae,
na nje ivi oganj oborie;
mnoge turske odsikoe glave,
ter se i sad od junaka slave.
Otolem se natrag povratie
pivajudi i popivajudi.
Zdravo eta u Vodice doe,
al ji paa sa svom vojskom nae.
Na Vodice Turci udarie,
sa svih strana juri uinie:
Vodiani viteki se brane,
Turkom ljute zadavaju rane.
Vazdan Turci jurie inie,
al maleno selo ne uzee,
jer ga brani malo i veliko
ene, starci, dica i divojke.
Pade mrtvih iljadu Turaka,
sve najbolji na glasu junaka,
kod Vodica ukraj sinja mora
kao gusta isiena gora.
Ne udim se gradu ibeniku,
jer je ono soko na krajini,
ved Vodicam, selu ukraj mora,
kako se je Turkom obranilo
brez nikakve modi ni pomodi,
brez galija i brez lumbarada.
I da si mi zdravo, pobratime,
od Karina stare Radovane!"
Pisma od grada Splita, kako dolazie poda nj Turci na 1646. izvaena iz istorija Jerolima Brusona.
Vojsku kupi Sejdijidu paa
po svoj Bosni i Ercegovini,
po Kotaru, Lici i Krbavi
velikoga rata od Kandije.
Kada li je sakupio bie,
zove paa age i spaije,
alaj-bege, ode i kadije,
kapetane i mlade serdare,
ter je njima tiho besidio:
"Svitujte me, po izbor gospodo!
Ali demo na Split udariti
al na Trogir u Katelim ravnim?
Ali bismo poli k ibeniku
za osvetit nae vitezove,
kojino su skoro izginuli
pod bijelim gradom ibenikom?
Al bi moju podignuo vojsku
niz Kotare g Zadru bijelomu?"
Veli njemu Atlagidu bee:
"Amet-paa, mili gospodare!
Ne odimo gradu ibeniku,
ibenik je nesridan po Turke:
skoro su poda nj dolazili,
al su svoje glave pogubili.
Niti vodi silnu vojsku tvoju
niz Kotare Zadru bijelomu,
jer da doe sva sila careva
jo i glavom Otmanovid care,
ne bi njega osvojiti moga,
da ga bije dvanajest godina,
kamo li de tvoji krajinici,
Ercegovci i Bonjaci Turci!
Ved odimo k Splitu bijelomu,
di je rana konju i konjiku,
ravno polje, zelene livade,
ive vode, vino i enica.
U njemu su bogati trgovci
i gospoda puno plemenita,
a gospoje kano Talijanke
lipa struka i u pasu tanke.
A kada li Split grad osvojimo,
otidemo niz Katele ravne
do Trogira, grada bijeloga;
lasno demo osvojiti njega,
jer mu ne de dobra pomod dodi
od mladoga bana enerala:
nahodi se u Kotoru gradu
sa svom vojskom duda mletakoga."
Kada ga je paa razumio,
silenu je vojsku podigao
ter otie s vojskom na Latine,
brzo doe k Splitu bijelomu.
Ne da Turkom ni dahnuti paa,
ved udari na varo od grada;
varo ne da ni gledati na se,
jer iz njega ivi oganj siplje.
Brane njega viteki gospoda,
varoani i mladi graani.
Tu bijae zmaje od dvi glave,
po imenu Trtaljid vojvoda,
koji turske glave odsicae
na mejdanu, pobre, junakomu;
drugi bie Posidarac knee,
od Kotara na glasu vitee.
Na Turke su juri uinili,
uz polje jih ravno potirali;
mnoge turske odsikoe glave
kod Mrljana, visoke planine.
Ufatie paina sinovca,
po imenu mlada Asan-bega,
al mu rusu glavu odsikoe
ter je medu gradu na bedene.
doe pomod Splitu bijelomu;
pet velikih od boja emija,
pune praha i teka olova
i junaka duda mletakoga
od Kotara i od ibenika,
i prid njima Gonzaga principe,
od oruja mlaan enerale.
Ugleda se na sinjemu moru
osamdeset tanki ormanica,
ter se bile kano labutovi
izpod Braa, otoka slavnoga.
Jidre ajke k Splitu bijelomu,
jade daju pai bosanskomu.
Kada ji je paa ugledao
on se kruto bie poplaio
ter podie svoje vitezove
i pobie uz to polje ravno.
Kada Turci na Solin dooe,
na Sudurac selo udarie.
U za as su po se udarili,
pod njime su mnogi izginuli.
U Sudurcu vitezova bie
od Katela, kako Bruson pie,
ljutih zmija, ognjenih junaka,
kojino se ne boje Turaka:
izpod sela iztirae Turke,
otee jim oruje i durke.
Pisma druga od grada ibenika, kako doe poda nj paa Tedelija samo pedeset iljada vojske i ne moe
ga osvojiti na 1647.
Jo ne bie sunce poinulo,
doe knjiga caru estitomu
od mladoga pae Ibraima.
Knjigu tije, a uzdie teko.
Pita njega ljuba sultanija:
"to je tebi, mili gospodare?
Al je Poljak na te udario,
al je Adam Bagdat osvojio?"
Govori joj care gospodare:
"Proi me se, sultanijo moja!
Nit je Poljak na me udario,
nit je Adam Bagdat osvojio,
ali mi je tugovat nevolja,
jer evo mi bila knjiga doe
od mojega pae bosanskoga,
po imenu mlada Ibraima,
da je moja vojska izginula
pod bijelim gradom ibenikom,
a nejmadem virna kapetana,
koji bi me osvetio lipo."
To je uo Memed Tedelija
pak je caru tiho besidio:
"Sultan care, mili gospodare,
daj mi vojske pedeset iljada.
Ja du podi gradu ibeniku,
na silu du osvojiti njega;
osvetidu krvcu prolivenu
pod bijelim gradom ibenikom.
Dovedu ti iva enerala
i gospodu grada ibenika,
a kadune, njiove ljubovce,
ljubide ji ode i adije.
Jo ti, care, tvrdu viru dajem:
pogubidu Franu Posidarca
i silnoga Surid don Stipana,
kavalira od ravna Kotara,
od Makarske Deli-Markovida,
Arbanasa Krutu kolunela,
kapetane i mlade serdare,
koji tvoju isikoe vojsku."
Kad je care njega razumio,
sve mu dade, to je zapitao,
silne vojske pedeset iljada,
i otie g bilu ibeniku.
Sobom vodi dvajest lumbarada,
a toliko ognjeni pitara.
Kad je doa na polje Petrovo,
onde penje bile adorove.
Ne die se za trijest danaka,
dok mu dobro ne poinu vojska;
kada li je ona poinula,
podie se gradu ibeniku.
Al je malo postajalo vrime,
viknu vila s Kamenar-planine
ter dozivlje mlada providura,
po imenu Tomu Kontarina:
"Zlo ga lega i zoricu zaspa,
ali ne zna al ne haje za se:
eto na te paa Tedelija
i njim vojske pedeset iljada!"
Kontarinac vili odgovara:
"Ne budali, vilo posestrimo!
Ne bojim se pae Tedelije,
dok je meni tvrdi ibenie
i kateo svetoga Ivana
vie bila ibenika grada.
I prija su poda nj dolazili,
al ga nisu osvojiti mogli.
Ne de ni sad, vira ti je moja,
jer imadem pladenih soldata
za etiri iljade vojnika,
a toliko mladi krajinika,
Kotaraca i ibeniana.
I prid njima Franu Posidarca,
od Kotara kneza velikoga,
Smiljanida, Janka Mitrovida
i viteza Surid don Stipana."
Itom Toma tako besidedi,
al to ide paa Tedelija:
penje ador vie ibenika,
oko njega mladi alaj-bezi.
A topije tope namistie:
dva velika puno glasovita
pram katelu svetoga Ivana,
ter ga biju kano i gromovi,
a ostale ibe i lumbarde
pram bijelu ibeniku gradu
od istoka i zapada sunca,
biju njega, nigda ne pristaju.
Peti danak juri uinie
na kateo svetoga Ivana
i trae Turci brez pristanka
od veera ter do bila danka.
Osvojit ga oni ne mogoe,
jer ga brane Nimci i Latini,
a Kotarci juri uinie,
izpod njega Turke iztirae.
opet Turci juri uinie,
al kateo svetoga Ivana
ne da njima ni gledati na se.
A Kotarci i ibeniani
siku Turke, ni broja se ne zna.
Mnoge oni odsikoe glave,
ter ji medu gradu na bedene,
neka vidi paa Tedelija
mrtve glave svojizih delija.
udarie bubnji i svirale,
alaj-bezi sablje povadie,
janjiare na grad natirae,
ali svoje pogubie glave
na juriu grada ibenika,
ter ji siku mladi krajinici,
a biju jih ibe i lumbarde
iz katela svetoga Ivana,
iz galija duda mletakoga,
iz emije Mijagustovida.
Ali Turci nigda ne pristaju
juri ined od jutra do mraka:
tu izgibe vojska principova,
turska, pobre, ni broja se ne zna.
Kad to vidi Toma Kontarine,
od dudeve vojske providure,
on napisa listak knjige bile
ter je alje g Zadru bijelomu,
a na ruke Fokul eneralu.
U knjizi je njemu besidio:
"enerale, mili gospodare,
ovo ima dvadeset danaka,
da se s Turcim bijem brez pristanka.
Ne dadu mi nigda poinuti
ni mi dadu s mirom blagovati:
ako li ja kadgod i poinem,
u em odim, u tomu i spavam.
alji pomod gradu ibeniku,
kojino je u nevolji tekoj:
mnoga mi je vojska izginula
bojak bijud s carevim delijam."
Bie bana bolest obrvala
srdebolja, velika nevolja.
Kad je bilu knjigu razumio,
prida se je sluge dozivao
ter je njima besidio bane:
"Nosite me u galiju tanku,
da iemo g bilu ibeniku,
kojino je u nevolji tekoj."
Virne sluge bana posluae,
u galiju tanku unesoe.
Bog mu dade vitra maestrala,
ter zajedri gradu ibeniku
i njim mnoge od boja emije,
ormanice i brze galije.
Kad su bili blizu ibenika,
zagrmie sileni topovi
iz galija duda mletakoga
i emija, velikih brodova,
a ibenik lipo odgovara
i kateo svetoga Ivana,
ter se tresu brda i doline
oko bila ibenika grada.
udio se paa Tedelija,
udio se ter je besidio:
"Odkad sam se od majke rodio
i na bedru sablju pripasao,
ja ne vidi ognja estokoga
ni vedega ni emernijega,
to na bilu gradu ibeniku, -
iz neba ga strile udarale!
Kada Bagdat bili osvojismo,
ovakoga ognja ne bijae."
A kad li je sunce poinulo
i mrkla se nodca ufatila,
die paa svoje vitezove
ter pobie natrag brez obzira.
Kad je dola na polje Petrovo,
onde penje bile adorove.
A kad svoju on pribroji vojsku,
al mu nejma polovicu vojske.
Plae paa i suze prolije,
bradu guli, u prse se bije,
na ruku se naslonio bie
ter ovako tuan besiae:
"to me nije puka udarila
pod bijelim ibenikom gradom!
S im du dodi caru estitomu
i muftiji, odi velikomu?"
Pisma od Bea.
Rano rani Tedelija bane,
bile knjige pie na sve strane.
Jednu alje Erdeljidu banu
i gospodi od zemlje hrvatske:
"Erdeljidu, od Hrvata bane,
evo ima puno godin' dana,
odkada smo kralja izgubili
od naega slavnoga naroda,
a dvorimo kralja tuinina,
po imenu cara Leopolda.
Kamo naa uivanja stara?
Di je slava ungarske gospode?
Ved je vrime, da se probudimo
i naega kralja okrunimo,
koji de nas milovati lipo
kano majka sinove jedine.
Evo nauk Tedelije bana:
odbignite bekoga cesara
ter za kralja okrunite mene
u Pounu, gradu bijelomu.
Ja imadem dosta lipa blaga:
sakupidu moje Ugriide,
osvojidu bijele gradove,
sve do Bea i okolo njega.
Dadu vami polja i livade,
lipa sela, bogate varoe
i bijele kule i gradove,
tono vam je didovina stara.
Ako li me posluat ne dete,
podignudu ungarske katane,
porobidu hrvatske drave
do Ljubljane, grada bijeloga.
Nuder ludo ne gubite glave,
ved se mojoj kruni podloite,
kakono se skoro podloie
vitezovi ungarski knezovi."
Drugu bie knjigu napisao
ter je alje caru estitomu:
"Sultan care, svita gospodare,
evo tebi dobre glase kaem.
Za kralja su mene uinili
Ugriidi, moji vitezovi,
al se bojim dumanina tvoga
Leopolda, cara nimakoga.
Ved te molim, moj estiti care,
da sakupi silnu vojsku tvoju,
ja du moje mlade Ugriide,
Erdelj ravni i svu Ungariju.
Otidemo g Beu bijelomu,
lasno demo osvojiti njega,
ermaniju i svu Italiju
ba do Rima, grada bijeloga.
Sad je vrime, moj estiti care,
da osveti tvoje janjiare
i pogubi dumanina tvoga
Leopolda, cara nimakoga,
koji ti je puno dodijao,
janjiare tvoje isikao.
Dospivajud klanjam ti se lipo
ter ti ljubim skuta i kolina."
Odpisuje Erdeljidu bane
i gospoda od hrvatske strane:
"Ne budali, mome silovito,
mlado, zdravo, puno ponosito!
Drugomu se kralju ne klanjamo
neg cesaru, starcu Leopoldu,
kojino je mila majka naa,
kako znade i dobrota vaa.
Prija demo glave pogubiti
nego tebe za kralja poznati,
koji nejma vire ni zakona,
ved Kalvina tuje kano Boga."
Odpisuje Memed, care silni:
"Slugo virna, Tedelija bane!
Ne de prodi dva miseca dana,
dode tebi pomod sa svih strana."
to je reka, poreka se nije:
od Bagdata do Carevi vrata
sve pokupi po izbor junaka:
Palestinu i Aiju ravnu,
Romaniju i svu Bulgariju,
Arbaniju i Macedoniju,
slavnu Bosnu i Ercegovinu,
Karavlaku i Karabogdansku,
Tatariju do Bendera grada,
Slavoniju, Liku i Krbavu,
Kotar ravni i sinjsku dravu.
Kada li se vojska podignula
priko lipe zemlje Ungarije,
pribrojit je niko ne mogae,
doekat je niko ne smiae.
Ode vojska g Beu bijelomu
pivajudi, konje igrajudi.
Prid njome su pae i veziri,
ljuti zmaji cara estitoga:
silni vitez veliki vezire,
po imenu Karali Mustapa;
vezir-paa od grada Budima,
po imenu deli Ibraime:
Ogli Oda, paa od Sofije,
Amet-aga, veliki dehaja;
Karamemed, paa od Alepa,
Dorbeg, paa od Misira grada,
Didir, paa od Bosne ponosne,
Mustap, paa od Ercegovine,
i teftedar cara estitoga,
po imenu efendi Asane;
Osman-paa, vezir od spahija,
topipaa od svitla oruja,
Ali-paa od Karamanije,
Omer-paa od Karaizara;
Mustaj-bee, aga janjiarski,
Amet, paa grada Temivara,
Dor-beg vezir, paa od Damaska,
Ali-paa od Bursije grada;
Ogil-Amet, paa od Agrije,
Osman-Ogli, paa od Dutaja,
Asan, paa od grke drave,
Emir-paa od Edena grada;
Islan vezir, paa nikopoljski,
od Marasa silni Amet-paa,
Ali-paa od grada Ancira,
od Bolika paa Useine.
Ostale ti pivati ne mogu,
jer bi pisma odved duga bila.
Al posluaj, moj mili brajene,
da ti kaem tuge i emere!
Turska vojska kuda prolazae,
on'da kuga morija morae:
staro siku, malu dicu kolju,
a divojke vode u suanjstvo.
Dok su doli do Bea biloga,
sto iljada roblja zarobie,
malo manje glava odsikoe:
tako, pobre, mudri ljudi piu.
Leopoldu bila knjiga doe
od Lorene duke velikoga;
u knjizi je njemu besidio:
"Svitla kruno, veliki cesare!
Eto na te sva sila careva,
prid njome je veliki vezire,
po imenu Karali Mustapa.
Bii, stare, kuda godir znade,
nemoj ludo izgubiti glave."
Kad je cesar knjigu progledao,
od alosti bie proplakao.
Pak dozivlje kneza Staremberga,
"Starembere, od starine knee,
ti si meni vazda viran bio.
Pridajem ti krunu i cesarstvo,
Be bijeli i moje pristolje;
uzmi vojske, koliko ti drago,
brani grada kano svoju glavu.
A ja iem od grada do grada
iskat pomod od stara i mlada.
Ne plai se, moj sivi sokole
brzo de ti dobra pomod dodi."
Kad li se je nodca ufatila
bii cesar iz bijela grada,
sobom vodi dicu i ljubovcu,
sluge svoje i dvorane mlade.
U Beu se izdajica nae
ter dokaza Tedeliji banu:
"Zlo ga lega i zoricu zaspa,
utee ti cesar Leopoldo!"
Kad je bane razumio glase,
skoio se na konja viteza,
za cesarom u potiru tre,
al ga bane dostignut ne moe,
jer utee goricom zelenom,
zdravo doe Lincu bijelomu.
Na putu mu loa srida bie,
pustaije iz gore udrie.
Otee mu srebrne tanjure,
zlatne kupe, s kojim pije vino;
ni to njima dosta ne bijae,
ved crkovnu odoru otee.
glas dopadu starcu Leopoldu:
"Bi', cesare, eto Ugri na te,
nit de ostat ni odniti glave!"
Kad je cesar glase razumio,
prija zore bie uranio
ter pobie priko ermanije
podaleko u grad Pasaviju.
Ali evo jada i gorega:
sve do Bea Turci osvojie,
opalie Tatari varoe,
oborie kule i gradove.
Dimovi se do neba digoe
od Budima do Bea biloga,
a kad bi se nodca ufatila,
svakoga bi tuga obujala
gledajudi ognjene plamene,
di se diu gori u visine
od onoga ognja paklenoga
oko Bea, grada bijeloga.
Te alosti Beani gledahu,
gorko cvile, suze prolivahu,
al ji tii Staremberg vitee,
silni junak, od starine knee:
"Ne bojte se, Beani graani,
ne de Turci nauditi nami;
metnimo se u Boije ruke,
lasno demo pridobiti Turke.
Za Isusa mi bojak bijemo
i za njega krvcu prolijemo,
za naega dobroga cesara,
za rodbinu i za otadbinu."
Itom vitez tako besidedi
i druinu svoju slobodedi,
vidie se pici i konjici,
a barjaci kano i oblaci
Koliko je polje naokolo,
po njemu se drugo ne viae
nego pici, konji i konjici,
adorovi i alaj-barjaci.
Srpnja danak trinajesti bie,
kada pod Be Turci dojezdie.
ador penje veliki vezire
pram bijelu dvoru cesarovu.
Kafu pije, bilu knjigu pie
ter je alje mladu eneralu
Starembergu, od Bea glavaru;
turski pie ter mu jako priti:
"aurine, beki kapetane,
nevirnie, Boga odmetnie,
kuda de sada, na koju li stranu?
Boja srdba evo pade na te
i na tvoga kralja nevirnoga
Leopolda, cara nimakoga,
koji bii od grada do grada,
da utee srbu Memedovu.
Al ovo mu tvrdu viru dajem:
nek se krije kud je njemu drago
po planinam i gustim dubravam,
nit de uted ni odniti glave.
Tebe, bane, i tvoje graane
ponukujem kano i sinove,
da bacite te orle krstae
od dvi glave, zlo uzdanje vae,
a metnete careve barjake
na bedene Bea bijeloga.
ekadu vas po bijela danka,
jer je vezir vaa mila majka."
Knjigu tije beki enerale,
knjigu tije, a na nju se smije.
Odgovori Mustapi veziru
s crnim prahom i tekim olovom.
Kad to vidi Mustapa vezire,
poe kopat tvrde meterize
i namidat goleme topove
Sa svih strana ivi oganj daje
ter ga bije, nigda ne pristaje:
ore kule, dvore cesarove,
probijaju od grada zidove.
Be bijeli lipo odgovara,
ne boji se silenoga cara,
ivi oganj iz njega sipae,
na alaje Turke razgonjae.
Ali Turci nigda ne pristaju,
ved pod gradom lagum podkopaju:
tri velika, puno strahovita
uegoe na dvadeset i tri.
Potrese se polje naokolo,
Dunaj voda, drvlje i kamenje,
Be bijeli, visoke planine,
dim se die gori u visine.
Janjiari juri uinie,
z golim sabljam na grad udarie,
u gradu ji vojska doekala,
na Turke je oganj oborila:
granatiri s ognjenim granatam,
a pukari s prahom i olovom,
vitezovi sabljam i kadaram
a graani z drvljem i kamenjom.
Izgiboe Turci janjiari,
al bijela ne uzee grada,
ved sramotni natrag pobigoe,
izbijeni, ljuto izranjeni.
Ne prooe dva bijela danka,
tri laguma Turci uegoe:
stade vika u gradu junaka,
silni Turci na grad udarie.
Od zorice ter do mrkle nodce
ne pristae na juri trati;
al udari Seren enerale
ter potira Turke janjiare.
Potira ji niz to polje ravno
ter ji sie, nigda ne pristaje:
mnoge turske odsijee glave,
opoteni cesarovce mlade.
Svega jula ne pristae Turci
jade dajud Beu bijelomu,
lagumdije lagume egudi,
janjiari jurie inedi.
Ali ovo velike nevolje!
Na etiri agusta miseca
velik Turci lagum uegoe
ter iroka vrata uinie.
Udarie tada janjiari,
silne bae i sejmeni Turci,
sa svi strana pici i konjici
kano mrki iz gorice vuci.
Ali njima loa srida bie,
jer ji s ognjem Nimci iztirae:
osta mrtvi carevi delija
oko grada ni broja se ne zna.
Ovo opet ognja i gorega!
U po nodi udarie Turci,
peti danak agusta miseca,
to de redi naki kolovoza.
Sinu svitlost po Beu bilomu,
i po Beu i okolo njega,
u po nodi kano i u podne
od onoga ognja paklenoga.
arampove osvojie Turci,
na nje medu zelene barjake:
ali Turci teko izgiboe,
a vede ji rane dopadoe.
Sie Turke Lezle enerale,
po imenu knee Aleksandro;
istira ji iz bijela grada
ter ji tira niz to polje ravno.
Kada li se natrag povratie,
svaki nosi glavu od junaka,
al pogibe Lezle enerale.
Ej vitee, pokojna ti dua!
Jo ti, pobre, lipe udo kaem:
skoio se Daun enerale,
u po nodi udari na Turke
ter viteke okrvavi ruke.
To na sedam kolovoza bie,
kad se niko boju ne nadae.
Zdravo se je natrag povratio,
janjiare mnoge pogubio.
Ali ko de sili odoliti,
ko l' gradove bile obraniti?
Turska vojska pod zemljicom stae
ter se na grad bili naslonjae.
Sastae se i Turci i Nimci,
da bi mogli skupa veerati,
jedan drugom vince dodavati.
Sad promisli tuge i alosti!
Jei zemlja pod bijelim gradom,
lagumdije lagum podkopaju
ter graanom teke jade daju,
ekajudi te smrti nenadnje.
Govorio Starembere knee:
"Ko pridade bilu knjigu moju
svitlu banu, duki od Lorene,
dadu njemu sto uti dukata."
Svi junaci mukom zamuknue,
ali ne kti Mikalovid Jure,
mlado mome srca junakoga,
ved je njemu junak besidio:
"Pii knjigu, mili gospodare,
ja du podi duci od Lorene
posrid vojske cara silenoga,
govoridu turski i arapski."
Kad je njega razumio knee,
pie knjigu, suzam je poliva,
ter je alje banu od Lorene.
Ovako se s njime razgovara:
"enerale i privedri bane,
oli ne zna ol ne haje za nas:
od Turaka ivit ne moemo
ni braniti Bea cesarova.
Evo ima pedeset danaka,
da ga biju Turci brez pristanka:
s jedne strane bumbe i lumbarde
ore kule i polae bile;
z druge strane lagum podkopaju;
s trede strane juri ne pristaje.
Izgiboe moji enerali,
kapetani, mladi obrstari.
Da ti znade, moj privedri bane,
kakvi jesu konji u Turaka!
Da ji ljutim uzdam ne uzteu,
skoili bi gradu na bedene.
Turci nami ljute jade daju,
brez pristanka beden podkopaju.
Odi s vojskom to god prija more,
jer 'vo smo ti u nevolji tekoj."
Odpisuje duka od Lorene:
"Ne brini se, mlaan enerale!
Ne de prodi ni nedilja dana,
dode tebi pomod sa svih strana.
Na dvanajest setembra miseca
udaride bubnji od istoka
Ivania, kralja poljakoga,
i njim vojske trideset iljada.
Drugi de ti udariti bubnji
od zapada, gdi poiva sunce,
moji bubnji, moja vojska silna,
trijest iljad po izbor Nimaca.
Tredi de ti bubnji udariti
od sivera duke Bavijere,
i njim vojske dvadeset iljada,
ali je to ognja estokoga!"
Itom u grad bila knjiga doe,
potrese se drvje i kamenje:
ivi lagum Turci uegoe,
tvrdi beden u lagum digoe.
Velika se otvorie vrata
u irinu dvadeset lakata:
britke sablje Turci povadie,
sa svih strana na grad udarie.
Evo, brate, boja velikoga,
evo rata, ognja estokoga!
Tu se siku pici i konjici,
tu se bodu silni kopjenici.
Ljute kose kosci donesoe
ter po poli Turke izkosie:
tu se brani malo i veliko,
popi, fratri, ene i divojke.
Biju Turke drvljem i kamenjem,
vrilom vodom, paklom raztopljenim;
tu se kolju noim i andarim
a biju se tekim buzdohanim.
Skulari se junaki podnie:
silovito na Turke udrie,
jedni siku, jedni bodu Turke
ter krvave svoje bile ruke.
Tad izgibe vojska cesarova,
ali turska ni broja se ne zna;
bila grada Turci ne uzee,
guled brade natrag pobigoe.
Kad li se je nodca ufatila,
graani se penju na visine,
k nebu medu ognjene plamene
iz zvonika svetoga Stipana.
Na glas daju duci od Lorene
tuno stanje Bea bijeloga,
lipo njima odgovara bane
od nimaki visoki planina.
Od pomodi zlamenja davae
ter graane duka sloboae,
da se brane za malo danaka
od onizih nevirni Turaka.
Kad li doe danak dvanajesti,
ugleda se vojska cesarova
na planini svetog Leopolda,
silna vojska duke od Lorene,
u crljeno bie obuena.
Druga se je vojska ugledala,
sva u bilo, pobre, obuena,
dvajest iljad' silenih junaka
i prid njima duka Bavijera.
Treda se je ugledala vojska,
u zeleno sva je obuena,
silna vojska kralja poljakoga
Ivania, zmaja ognjenoga.
Sinu beko polje naokolo,
oko njega visoke planine
od oklopa i od oklopnika,
od puaka, kopja i sabalja.
enerali vide uinie,
kako de se udarit na Turke.
Desno krilo oni odredie
velikomu kralju poljakomu,
a da njemu pomodnici budu
mladi vitez erceg od Saksena
Lavemburgo, zmaje od dvi glave,
i Rabata bane enerale,
jo dva kneza na glasu viteza:
Madarija Palfi enerale
i Gundula, vitez glasoviti,
Dubrovanin puno plemeniti.
Ovi bilu slavni enerali
pod barjakom kralja poljakoga,
koji vojskom njegovom vladahu
i pod Beem glave odsicahu.
Livo krilo odreeno bie
velikomu banu od Lorene,
pomodnike njemu postavie
silne lave, orle od dvi glave:
od Badena slavnoga ercega,
ljutu zmiju Lezlu enerala,
Ljubomirka i Merci barona,
Kroji bana i Taf enerala.
Na vas dundar bani odredie
dvi adaje od zemlje nimake:
Bavijeru, bana velikoga,
i Sasona, ercega slavnoga.
Dadoe jim dobre pomodnike
jedanajest mladih enerala,
a da njima lipo zapovida
svitli bane, princip od Valdeka.
Tri se silne uputie vojske
niz planinu svetog Leopolda.
Kad su sali na to polje ravno,
enerali u red postavie
silne vojske, da se biju s Turcim.
Boj zametnu Parela principe,
a za njime Lezle enerale;
sa svim krilom udari na Turke
silni vitez erceg od Lorene.
Kralj poljaki udario bie
z desnim krilom na dvanajest paa,
na Mustapu, velikog vezira,
i na mlade Turke janjiare.
Udri dundar duke Bavijere
na vas dundar cara silenoga.
Evo boja, evo ognja teka,
evo, pobre, mejdana viteka!
Od praha se nita ne viae,
od topova nita ne ujae,
po svem polju krvca tecijae,
u Dunaj se vodu salivae.
Tu se bie od jutra do podne,
jo se ne zna, iji mejdan bie.
Kad to vidi duka od Lorene,
udri konja srebrnim mamuzam,
umia se u vojsku carevu
z golom sablom u desnici ruci,
a za njime sve krilo njegovo,
ter potira Turke vitezove.
Malo posli duka Bavijera
razbi dundar cara silenoga.
Kralj poljaki u potribi bie,
janjiari jer mu se oprie.
Ne moe ji s mista pomistiti
nit ji moe junak pridobiti,
ali njemu dobra pomod doe
od Lorene i od Bavijere.
Udarie jedino na Turke,
potirae mlade janjiare
ter jih siku do mrkloga mraka,
al utee Mustapa vezire.
Ostae mu ognjeni topovi,
adorovi, bubnji i svirale,
ostade mu azna i zaira,
mrtve vojske pedeset iljada,
Bii vezir od grada do grada,
jedva duhat u Biograd doe:
onde mu je gora srida bila,
rusa mu je glava odsiena.
Pisma principa Euenija, kako razbi cara Mustapu na Tisi rata bekoga.
Da je tebi posluat, cesare,
to govori Otmanovid care:
"Nejma lipa lova brez sokola
ni brez cara estokoga boja!
Ode vojska g Beu bijelomu
tri stotine iljada delija
i prid njome Mustapa vezire,
da osvoji Be u ermaniji.
Be bijeli Turci ne uzee,
ermaniju malo i vidie,
ved pod Beem izgiboe teko,
izgubie potenje viteko.
Ode vojska g bilomu Budimu,
da obrani njega od Lorene,
koga teko obsidnuo bie
i na juri esto udarae.
Al Budima obranit ne moe,
ved izgibe silna vojska moja
od Lorene, duka nevirnoga,
krvolije naroda turskoga.
Ie vojska do grada Osika,
da ga brani od sile nimake,
al ga ona obranit ne moe,
ved izgibe ukraj Drave vode.
Di se godir vojske udarie,
moji Turci vazda izgiboe.
Ne ostade grada, ni varoa
u svoj ravnoj zemlji Ungariji,
to ne uze duka od Lorene
i nevirni princip od Badena!
Ved ne mogu toga podnositi,
ja du podi njima bojak biti."
To govori, na noge se skae,
pak podie silnu vojsku svoju
ter otie priko Romanije
do lijepe zemlje Ungarije.
Razbi vojsku bana Veterana,
cesarova mlada enerala,
i uze mu Lipu na krajini,
a upali Titul, varo bili.
Jo je care tiho besidio:
"Da iemo k Petru Varadinu,
na silu du osvojiti njega
i svu ravnu zemlju Slavoniju."
Veli njemu Tedelija bane:
"Posluaj me, mili gospodare!
Ne odimo k Petru Varadinu,
muno demo osvojiti njega.
U njemu je zmaje od dvi glave,
mlado mome princip Uenio:
straho me je, iside ti vojsku,
jer je princip roda junakoga.
Ved odimo Erdelj osvojiti
i po njemu bijele gradove!"
Mustapa je njega posluao,
na Erdelj je vojsku podignuo.
Kad je doa na Tisu vodicu,
ini care na vodi dupriju
od svojizih ajka ormanica,
dok je svoju pribrodio vojsku.
Kada li se vojska pribrodila,
kod Tise se umeterizila.
To je uo princip Uenio
ter otie cara pozdraviti.
Die vojsku puno ognjevitu,
etrdeset iljada junaka,
i poveze silene topove
pad otie uz to polje ravno.
Kad je doa blizu turske vojske,
svoje lipo razredi vojnike:
z desnim krilom udario bie
na dupriju, da ne uu Turci,
a s livim je krilom udario
na meteriz cara silenoga.
Dvi se jake udarie vojske
ukraj Tise nasrid polja ravna.
Tu se iva vatra prosipae,
do neba se dimovi digoe:
a krstjani ime Isusovo.
Nimci ginu, ali naprid iu;
Turci viu, al natrag uzmiu.
Turin veli: "Jao moja majko!"
Nimac veli: "Stan', poekaj, Turko!"
Meterize prve osvojie
pak na druge snano udarie.
Ovde, pobre, estok oganj bie
i mnoga se krvca prolivae.
Osvojie i meteriz drugi
pak na tredi snano udarie:
potirae Turke janjiare
do adora cara estitoga.
Evo, brate, ognja estokoga
nimakoga i janjiarskoga!
Janjiari svoga cara brane
jer nimake odsicaju glave.
Mnogo vrime njima bojak bie,
ali i njih Nimci pridobie:
potirae Turke janjiare
i sejmene niz to polje ravno.
Evo, brate, plaa od Turaka!
Na Tisu ji riku natirae:
to od sablje tada uticae,
ono Tisa voda prodirae.
Dvajest i est iljada Turaka
osta mrtvi na polju junaka
izvan onih, to se potopie
i u Tisi rici ostadoe.
Tu pogibe veliki vezire,
sedamnajest paa i vezira
i velikih aga janjiarski,
alaj-bega ni broja se ne zna.
Al utee na konju Mustapa
ter pobie niz to polje ravno,
jedva duhat u Temivar doe
samo svoji pet virnih delija.
Ostae mu veliki topovi,
osamdeset i tri strahovita,
adorovi i alaj-barjaci,
srebro, zlato i brez broja novci.
Ostade mu i peat od zlata,
na veziru vised oko vrata.
Teko babam, kud sejmeni prou,
a sejmenom, kad na Tisu dou!
Evo poe srida i junatvo,
Uenija slavno velianstvo:
razbi cara, uzvisi cesara, -
mili Boe, plemenita dara!
Ide s vojskom u Bosnu ponosnu,
robi, pali sela i varoe:
sva se Bosna poplaila bie,
prida nj niko izad ne smidoe.
Nit je uti puke ni lumbarde,
nit je vidit konja ni konjika,
jo ni pica careva vojnika,
sve pobie u goru zelenu.
Koliko je pusto Sarajevo,
er bijeli, gnizdo trgovako,
svega ga je princip osvojio,
sa etiri strane uegao.
Vojska mu se u skerlet obue,
sve bogatstvo i njega izvue
pak se vrati k ravnoj Slavoniji
Tad krstjani mnogi uskoie,
silenoga cara odbigoe:
u Brodu se namistie jedni,
u Sibinju i selu Kobau;
u Poegu drugi otioe
ter poeki varo naselie,
bojak bie, glave odsicae
pod kriocem bekoga cesara.
esto oni u etu iahu,
plino gone, tursko robje vode.
I sada su na glasu junaci
ter se zovu delije Posavci.
Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicae glave, izvaena iz
razliiti istorija tampani, poami od godita gosp. 1441 do godita gosp. 1641.
Prikazana prisvitloj gospodi zagrebskoj za srene ljubavi vikovinju uspomenu.
Rano rani starac Mjelovane,
rano rani, bilu knjigu pie
ter je alje Vuku Lianinu,
od starine prijatelju svomu:
"Gaid Vue, od starine knee,
glasoviti na sablji vjetee!
Od tebe se pjevaju popijevke,
jer si mnoge pogubio Turke.
A uo sam od babajka moga,
da si, knee, roda vjelinjega.
Nuder pitaj vijelu posestrimu,
ne bi li ti kazala junake
Slavonije, Like i Krbave,
slavne Bosne, vjeteke drave,
srbske zemlje i od Ungarije,
Dalmacije i od Bulgarije,
jer je meni korba dodijala
od mojega draga pobratima,
po imenu starca Radovana,
barjaktara od Kotara ravna,
da junaka nisam izpjevao,
kad sam od nji pjesmu zapjevao.
Kai mi ji, Vue Lianine,
da junake pjevam od starine!"
Odpisuje Vue Lianine:
"udim ti se, stare Mjelovane!
Prolo ti je sto godina dana,
a junake ne zna od mejdana.
Ta, uo si Sibinjanin Janka,
ungarskoga bana i junaka,
od koga se pivaju popivke
po svoj zemlji turskoj i slovinskoj,
jer je vede posika Turaka,
nego ima ti u bradi dlaka.
Na boju je Janko ostario, Na 1441.
trijest puta cara predobio.
A uo si i njegova sina
Matijaa, kralja ungarskoga,
kako turske glave odsicae
i gradove bile uzimae.
On porobi Bosnu, zemlju ravnu, Na 1458.
i osvoji po Bosni gradove,
punokrat je s Turcim bojak bio
i vazda ji bie pridobio.
Boj je bio s nimakim cesarom,
dobi njega i Be mu osvoji;
jo pridobi kralja poljakoga
i porobi njegove drave.
Mnogi kralji na nj su udarali,
ali su se brzo pokajali:
bolji junak od babajka bie,
pridobit ga nitko ne mogae.
Di li ti je, stare Mjelovane,
Franipane, od Rvata bane,
koji turske vojske razbijae
i junake glave odsijecae?
Kamo li ti Gereb enerale,
Kojino se pjeva na sve strane?
Nu posluaj sile od junaka,
to uini bane od Turaka,
kad rvatsku zemlju porobie,
deset iljad robja zarobie Na 1483.
ter ji vode u Bosnu ponosnu
Ali Turkom loa sreda bie,
jer Rvati na nje udarie,
a prid njima Gereb enerale
i Brnardin bane Franipane.
Udarie ter ji isjekoe,
mlado robje natrag dovedoe:
bie s paom sileni Turaka
sedamnajest iljada junaka.
Opet Turci vojsku sakupie
i rvatsku zemlju porobie,
al je njima loa sreda bila,
dva su bana na nje udarila:
jedan bie Derenidu bane,
a drugi je Brno Franipane.
Isikoe careve delije
ukraj Une, vodice studene.
Pet iljada glava odsjekoe
izvan oni, to se potopie;
ufatie iljadu Turaka, Na 1492.
pet stotina suvie junaka.
Na glasu je Kolonid Nikola,
vicebane Senja bijeloga,
junaci ga u pjesmi spominju,
kad goricom zelenom putuju,
jer je esto na vojsku odio
ter je tursku zemlju porobio:
junake je glave odsicao, Na 1494.
u Senj tursko robje dovodio.
Jo ti kaem dva silna junaka,
kojino se ne boje Turaka,
dva rvatska bana i plemida,
koji bihu srca Kraljevida:
jedan bie Miljenovid Marko, Na 1505.
a drugi je Karlovid Ivane.
Oba turske glave odsicae, Na 1522.
oba sablje krvce napojie,
Ali posluaj, stare Mjelovane,
to uini Krste Franipane:
pod Jajcem je Turke isjekao, Na 1525.
izpod bila grada iztirao.
Junak bie Krste Franipane -
viruj meni, stare Mjelovane -
kano vjetez Marko Kraljevidu
i delija Milo Kobilidu.
Suleman je vojsku sakupio
ter je tvrdi Kisek obsidnuo, Na 1532.
bio ga je trinajest nedilja
i uini trideset juria.
Al ga care osvojit ne moe,
ved izgubi silnu vojsku svoju,
jer ga brani senjski kapetane,
po imenu Jurdidu Nikola.
Ovo junak sileni bijae,
zlatno krilo na njem trepedae,
opoteni senjske vitezove,
sve rvatske bane i knezove.
Kae meni vijela posestrima
ljuta zmija Petra Keglevida,
od Rvata bana i plemida,
da je sjeka Turke krajinike,
prid junacim na vojsku odio
i carevu zemlju porobio, Na 1538.
dogonio plino nebrojeno,
dovodio robje nekrdeno.
uo jesi, stare Mjelovane,
to uini Bakid Petre, bane:
prid ungarskom vojskom vojevae
ter Saksonu jade zadavae.
Oslobodi bekoga cesara
od Saksona, duke velikoga,
njegovu je vojsku isjekao
podaleko u zemlji nimakoj. Na 1547.
Mjelovane, zlo vino popio
i u gusle mukle udario!
Ta, kamo ti Zrinovid Nikola,
od Rvata bane i vjetee,
koga slavi ravna Ungarija,
Slavonija, Lika i Krbava,
jer je turske vojske razbijao,
na stotine glave odsijecao?
Kamo li ti Lenkovid Ivane,
silni vitez, od Rvata bane,
koji bie srca Jankovida,
a desnice Marka Kraljevida?
Ko isijee pod Segetom Turke,
Ali-pau i vojsku njegovu,
nego bane Zrinovid Nikola Na 1556.
i delija Lenkovid Ivane?
Ko isie kod Rakovca Turke
za etiri i vede iljada
nego junak Lenkovidu bane Na 1557.
i delija Alapidu Janko?
Ko potira Turke krajinike
ter ji stie blizu Vinodola Na 1558.
nego vitez Alapidu Janko,
ter ji sie bolje nego Marko?
Ko isijee silene junake,
krajinike pjece i konjike
od Bijada i od Kostajnice Na 1565.
nego vitez Alapovid Janko?
Jo ti, pobre, lipe glase kaem:
podie se Sokolovid-paa
z dvajest i est iljada Turaka
ter porobi Liku i Krbavu.
Ali mu je loa sreda bila:
na nj udari Erdeljidu Petre,
od Rvata bane i vitee,
ter potira Sokolovid-pau
i njegovu vojsku silovitu.
Tu gospoda mnoga izgiboe, Na 1565.
mladi bezi, silni alaj-bezi,
Al da znade, stare Mjelovane,
to uini Panovid Ivane:
on malenu etu imadie,
ali esto Turke razbijae.
Pali turska sela i varoe,
plino goni, mlado robje vodi; Na 1564.
kud njegova sablja dopirae,
on'da crna krvca tecijae.
Elek Vjede silni junak bie,
kako vijela posestrima pie,
od Rvata vjetez, enerale,
koji sijee Turke na sve strane.
Kupi bane svoje vjetezove
ter osvoji po Lici gradove, Na 1579.
pali sela i bile varoe,
sie Turke, to je po nje loe.
Jo ti kaem Juru Krianida,
koji bie srca Smiljanida,
jer na vojsku esto odlazae,
robje fata, glave odsicae.
U tursku je zemlju odlazio
i varoe ognjem opalio,
Drenik tvrdi on je osvojio, Na 1578.
krajinike pod ma okrenuo.
Zmija bie Kislin enerale,
kojino se slavi na sve strane,
jer je tursku zemlju porobio,
bosanskoga pau pridobio.
On isie pod Ostrocem Turke,
do ramena okrvavi ruke; Na 1580.
slavide se do sudnjega danka
od Rvata, sileni junaka.
Kada Sisak Turci podsidoe,
osvojit ga oni ne mogoe,
jer ga brani pope dom Nikola,
Mikaida roda vitekoga,
koji puno posie Turaka
krajinika, najbolji junaka;
svoje bile on posveti ruke, Na 1592.
jer istira izpod grada Turke.
Opet Turci Sisak obsidoe,
a prid njima Asan-paa bie,
ali mu je loa sreda bila,
na njega je vojska udarila
Edeljida, bana rvatskoga,
kojino je roda junakoga.
Razbi pau, isie mu vojsku, Na 1593.
opoteni svu zemlju rvatsku.
to od sablje njemu uticae,
ono Kupa voda prodirae:
utopi se Asane vezire,
jo i njegov bratac kapetane
i mlad netjak cara silenoga
Sinan-paa roda junakoga.
Poznadoe siloviti Turci,
to de redi Rvati junaci!
Drugoga ti kaem Jankovida,
po imenu Pavla Lenkovida,
enerala, rvatskoga kneza,
na oruju silnoga viteza,
koji turske vojske razbijae
ter jim ruse glave odsicae: Na 1594.
Rvadane podie junake
ter osvoji kule i ardake.
Petriniju bie osvojio
i krajinu tursku porobio:
robi zemlju cara silenoga
sve do Jajca, grada bijeloga.
Ko osvoji bilu Kostajnicu
nego vitez Lenkovidu Pavle?
Ko upali varo pod Biadem?
Upali ga Lenkovidu Pavle.
Ko isie Turke krajinike
nego vitez Lenkovidu Pavle?
Ko privede Vlahe u krstjane
nego vjetez Lenkovidu Pavle?
Al posluaj, stare Mjelovane,
da ti kaem i druge mejdane!
Kad Rvati naglo udarie,
ter kod Kupe Turke isikoe,
tu se nae vitez od krajine,
knez i junak silni od starine,
po imenu Mrnavevid Vue,
koji Turke oko Kupe tue.
Namira ga bie namirila
na junaka Badankovid-Bega:
z brijetkim se sabljam udarie,
ali Vue bolji junak bie,
jer pogubi konja i konjika
jednim mahom, careva vojnika. Na 1627.
Istim mahom dvi glave odsie
silni junak Mrnavevid Vue.
Veliko je pleme Drakovida,
rvatskoga na glasu plemida,
jer porodi bane i knezove,
na oruju silne vitezove,
koji caru puno dodijae
i njegove vojske razbijae,
a najvede Drakovid Ivane,
slavni vitez, od Rvata bane,
koji robi Liku i Krbavu,
u to vrime carevu dravu. Na 1641.
On isie Turke na sve strane,
a najvede mlade Kladuane.
Svoj gospodi od rvatske strane
prekazuje starac Melovane
ovu pjesmu na ast i potenje,
za njiovo vede uzvienje!
Pisma najposlidnja od slavne Bosne
Prikazana ocu potovanomu fra Boni Benidu, tiocu bogoslovcu i kustosu reene provincije, od starca
Milovana
Probudi se, Bosno, zemljo slavna,
kojano si zaspala odavna,
ter mi kai bosanske junake,
na oruju vitezove jake,
neka mogu i njih zapjevati,
ast i diku slavnoj Bosni dati!
Ali Bosna lipo odgovara,
Milovana ter estoko kara:
"Jer si, brian stare, poludio,
putujudi pamet izgubio?
Kad si pjeva pjesme od junaka,
najvede si pjeva od Bonjaka.
Ko je bio Marko Kraljevidu,
ko li vitez Milo Kobilidu?
Ko bijae Relja Bonjanine,
Omudevid junak od starine?
Ko je bio Brankovidu Vue,
ko l' starinom Kastriotid Jure,
ko li junak Zrinovidu bane,
ko l' delija Kosarid Stjepane
nego mladi starinom Bonjaci,
ol Bonjaci oli Hercegovci,
koji bihu bosanska gospoda
od slavnoga mojega naroda?
Otklem bie Senjanin Ivane
i delija Makar kapetane,
otklem li je Novak i Radivoj
i delija Tomidu Mijate
ved od Bosne i Hercegovine,
Kosarida stare banovine?
I ostali uskoci junaci
svi su, stare, starinom Bonjaci.
Ko bijae Janko Mitrovidu
i Ilija serdar Smiljanidu,
ko li bie Surid don Stipane
i kavalir Jankovid Stojane
ved uskoci starinom Bonjaci,
ol Bonjaci oli Hercegovci, -
i ostali kotarski serdari,
kapetani, alaj-barjaktari?
Otklem bie starina Nakida,
Sinobada i mlada Radnida,
ved od Bosne i Hercegovine!
Viruj meni, stare, doistine.
Otkolem je Vukovidu Zee
i kavalir Grid dom Ivane,
otklem li su ostali serdari
i na glasu cetinski glavari
neg od Bosne i Hercegovine,
vitezovi zvani od starine?
Ko je bio Marko Sinovidu,
silni vitez Petre Kuliidu
neg Bonjaci, starinom junaci,
Hercegovci ol mladi Ungarci?
Otkolem je Deli-Markovidu,
silni junak Rade Miletidu
neg uskoci mladi Hercegovci,
a starinom svi jesu Bonjaci!
Ko bijae Nikolidu Bajo,
ko li vitez Ivanovid Marko
nego mladi starinom Bonjaci,
ol Bonjaci oli Hercegovci!
to li pjeva Posavce junake,
to ti pjeva starinom Bonjake.
Otkuda su Domazetovidi,
ljute zmije kano Jankovidi,
ved starinom od Bosne knezovi,
na oruju silni vitezovi,
kojino su svuda vojevali,
jo i turske glave odsicali
od Kandije rata estokoga
pod barjakom cesara bekoga?
A kamo ti pae Atlagidi,
Atlagidi i Kulinovidi?
Di su tebi Duratbegovidi,
Duagidi i Sokolovidi?
Kamo tebi sile Bakotidi,
Kosaridi i Filipovidi?
Di su tebi Kopidi junaci,
Ljubovidi di su Hercegovci,
Sulagidi i Mesiovidi,
Lopuidi i Vazlinovidi
i ostali poizbor junaci
Hercegovci ol silni Bonjaci,
Dalmaciju koji porobie,
na stotine glava odsicae?
Kamo tebi Kuna Asan-aga,
koji mnogo odnese mejdana?
Di je junak Poprenovidu,
na oruju Marko Kraljevidu?
Kamo li ti Babidu Asane,
di li ti je Lopuid Demane?
Kamo tebi Cukarinovidi,
Noinovid i Nadakovidi?
Di je tebi Firdusovid bee,
Topalovid di ti je vitee?
Kamo li ti Zlojid Omer-aga,
di li ti je arid dizdar-aga?
Di su sile Tataranovidi,
Duratovid i Tabakovidi,
koji svuda ete etovae,
na stotine glava odsicae?
Svi su ovo starinom Bonjaci,
ol Bonjaci oli Hercegovci,
kojino se tada isturie,
kada Bosnu Turci osvojie, -
i ostali bez broja junaci,
vitezovi starinom Bonjaci,
koji vlake odsicae glave
vede neg je u Primorju trave.
I da si mi zdravo, Milovane!
Boga moli, ostavi mejdane;
sve je nita, sve de u prah podi,
grihe plai, valja k Bogu dodi.
- Uz dozvolu nakladnika Bulaja -

Andrija Kačić Miošić - Razgovori Ugodni Naroda Slovinskog

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrija Kačić Miošić - Razgovori Ugodni Naroda Slovinskog

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Andrija Kaid Mioid:

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

You might also like