Werne Jules - Put U Srediste Zemlje

Jules Verne
Naslov izvornika
Voyage au centre de la Terre / Journey to the Centre of the Earth
Put u sredite zemlje
1.
UJAKOV ZAGONETNI NALAZ
Prisjeajui se svega to se dogodilo nakon tog sudbonosnog dana, jedva mogu
povjerovati da mi se sve to doista dogodilo. Doivljaji koje u ovdje opisati
doista su bili tako udnovati da me pomisao na njih jo uvijek potpuno zbunjuje.
Moj ujak bio je Nijemac koji se oenio Engleskinjom, sestrom moje majke. Kako
sam ja bio njegov neak ljubimac, pozvao me u svoj dom u Hamburgu, gdje sam se
se pod njegovim budnim nadzorom trebao posvetiti studiranju. Ujak je na
sveuilitu tog velikog grada predavao filozofiju, kemiju, geologiju,
mineralogiju i mnotvo drugih logija.
U nedjelju 24. svibnja 1863., nakon to sam proveo nekoliko sati u laboratoriju
- ujak je trenutno bio izvan kue -osjetio sam veliku glad i upravo krenuo
potraiti nau staru francusku kuharicu kad se ujak, profesor Lidenbroch,
iznenada vratio kui. Naa kua nalazila se na broju 19 u Konigstrasse, jednoj
od najstarijih ulica u sredinjoj etvrti Hamburga.
Naa dobra stara francuska domaica prestraila se da je jako zakasnila s poslom
jer joj je ruak tek poeo cvrati na kuhinjskom tednjaku.
"Lijepo," rekoh sam sebi. "Ako je ujak gladan, poet e vikati."
Jules Verne
Iako moj vrijedni ujak ni po emu nije bio lo ovjek, bio je esto vrlo
nestrpljiv i podosta burne naravi. Stoga se prema njemu bilo najbolje odnositi s
bezrezervnom poslunou.
"Zar ve dolazi gospodin Lidenbrock!" povie preneraena kuharica kroz
poluotvorena vrata blagovaonice.
"Da, Marta, ali jo je rano za ruak. Tek je odbilo pola dva na crkvi Svetog
Mihovila."
"Kako to da se onda ve vratio kui?" "Valjda e nam to sam rei."
"Eto ga! Ja bjeim, a vi ete ga, gospodine Axele, ve nekako urazumiti."
Vratila se u svoj kuhinjski laboratorij. Ostadoh sam. Ali kako u ja, kraj svoje
poneto neodlune naravi, urazumiti strahovito razdraljivog profesora? Htio sam
se oprezno vratiti u svoju sobicu na gornjem katu, kad zakripae kuna vrata.
Pod golemim stopalima zapucketa drveno stubite i gospodar kue, projurivi kroz
blagovaonicu, uleti ravno u svoju radnu sobu.
U tom urnom prolazu bacio je u kut svoj tap s rukohvatom koji je sliio
klijetima za razbijanje ljenjaka. eir je bacio na stol i glasno ini
doviknuo:
"Axele, Axele, Axele! Doi za mnom!"
Jo se nisam dospio ni pomaknuti, a ve je uslijedio njegov nestrpljivi uzvik:
"to, zar jo nisi tu?"
Pohitah u sobu svojeg stranoga tutora.
Kako sam ve rado priznao, Otto Lidenbrock nije bio zao ovjek. Ali ako se
jednom ne promijeni - a u promjenu slabo vjerujem - umrijet e kao straan
osobenjak.
6
PUT U SREDITE ZEMLJE
Za vrijeme svojih predavanja na sveuilitu Johanna-eum redovito bi se jedan-dva
puta razbjesnio. Ne moda zbog toga to mu studenti nisu uredno dolazili na
predavanja, niti zato to na predavanju nisu bili osobito paljivi, pa napokon
ni zato to su loe prolazili na ispitima. Te sitnice nisu ga nimalo
uznemirivale.
On je, da upotrijebimo jedan izraz iz njemake filozofije, predavao
"subjektivno", tj. predavao je kao da govori sam sebi a ne drugima. Kao
znanstvenik bio je egoist. Bio je pravi zdenac znanja, ali na kojemu bi ekrk
zakripao uvijek kad bi netko pokuao u njemu neto zagrabiti. Jednom rijeju,
krtac, kakvih profesora ima u Njemakoj.
Na svoju nesreu, moj ujak nije imao osobito razgovijetan izgovor, moda ne
toliko u svakidanjem razgovoru, koliko onda kad je javno govorio, a to je vrlo
nezgodno za govornika. On bi, naime, kod predavanja u Johannaeumu esto znao
odjednom zapeti usred govora borei se s kakvom jogunastom rijeju koja nikako
nije htjela kroza zube, nekom od onih rijei koje se opiru i nadimaju te konano
izlete na usta u nimalo znanstvenom obliku psovke. To bi onda profesora
natjeralo u straan bijes.
U mineralogiji ima dosta naziva nastalih iz grkog i latinskog, koje je teko
izgovoriti, onih krutih imena od kojih bi se recitatoru zapleo jezik. Ne mislim
time ogovarati tu znanost, to mi nije ni na kraj pameti. Ali kad se susretne s
romboedarskom kristalizacijom, mreastoasfaltnim smolama, gelenitima,
tangazitima, molibdatima olova, tungsta-tima mangana i titanitima cirkonija,
lako e se zapetljati, koliko god ti jezik bio hitar.
U gradu su svi znali za tu ujakovu nedunu manu, i mnogi su je
zloupotrebljavali. Jedva bi doekali neku tako kakljivu rije, na koju bi on
podivljao. Oni bi na to udarili u smijeh, to nije posve pristojno ak ni u
Njemakoj.
Jides Verne
Na Lidenbrockovim predavanjima uvijek je bilo mnogo sluaa, ali dobar ih je dio
redovito dolazio samo zato da bi se mogli nasmijati provalama profesorova
bijesa!
Pa ipak je moj ujak bio pravi uenjak. Iako je katkad znao razbiti primjerke
rudae prejakim kucanjem, u njemu se geoloki genij bio udruio s okom
mineraloga. Naoruan ekiem, elinim dlijetom, magnetskom iglom, puhaljkom i
boicom salitrene kiseline bio je to sjajan ovjek. Prema lomu, izgledu,
tvrdoi, topljivosti, zvuku, mirisu i okusu, on je bez ikakva oklijevanja
smjetao bilo koju rudu u neku od onih est stotina vrsta koje dananja znanost
poznaje.
Ime Otta Lidenbrocka s tovanjem se spominjalo na uilitima i u raznim
znanstvenim institutima. Humphrv Davy, de Humboldt, kapetani Franklin i Sabine,
nikada nisu proli kroz Hamburg, a da ga nisu posjetili. Gospoda Becque-rel,
Ebelman, Brewster, Dumas, Milne-Edwards rado su se s njim savjetovali o
najnovijim pitanjima iz kemije. U toj znanosti ujak je doao do znamenitih
otkria, te je 1853. godine u Leipzigu izala knjiga profesora Lidenbrocka pod
naslovom "Rasprava o transcendentnoj kristalografiji". Knjiga je izala u tvrdom
omotu i s mnotvom slika, ali se nije isplatila.
Uza sve to, ujak Je bio konzervator mineralogijskog muzeja ruskog ambasadora
Struvea. dragocjene zbirke uvene u itavoj Europi.
Eto, takav je bio ovjek koji me nestrpljivo pozvao k sebi. Zamislite mrava
dugonju elinog zdravlja i bujne plave kose, koja ga je inila mladim za dobrih
deset godina. Oi mu nikad nisu mirovale iza poveih naoala, a dugi tanki nos
sliio je otrici noa. Bilo je zlobnika koji su ak za taj nos tvrdili daje
magnetian i da privlai eljeznu pilovinu. Ali to je ipak bila obina kleveta.
Ujakov nos privlaio je samo burmut i to, bit u iskren, u prilino velikim
koliinama.
8
PUT U SREDISTE ZEMLJE
Profesor Lidenbrock
9
Jules Verne
Ako svemu tome dodam da su mu koraci matematiki tono iznosili pola hvata, i da
je pri hodu uvijek vrsto stiskao pesti (oit znak nagle naravi), to bi svakome
trebalo biti dovoljno da dvaput razmisli prije nego potrai njegovo drutvo.
Iako se nalazila u samom centru grada, kua u Konigstrasse sliila je onima
kakve se jo mogu nai na selu. Izgraena od drva i cigle i sa starinskim
nazupanim za-batom, bila je jedna od rijetkih koje je potedio veliki poar iz
1842. Gledala je prema jednom od onih zavojitih kanala to vijugaju tom
najstarijom etvrti Hamburga.
Pod teretom godina, bila je malo nagnuta te kao da je ispupila trbuh prema
prolaznicima. Krov je drala malo nakrivo kao to hamburki uenici znaju nositi
svoje kape. Obrisi joj nisu bili osobito ravni, ali sve u svemu drala se dobro,
zahvaljujui starom brijestu koji joj je vrsto urastao u proelje i u proljee
svojim rascvjetanim granama provaljivao kroz prozore.
Ujak je za jednog profesora bio prilino bogat ovjek. Iako je od posjeda imao
samo tu kuu u Konigstrasse, imao je vrlo dobra primanja. Ipak, po mojem vrstom
uvjerenju, najbolji dio njegovog bogatstva bilo je njegovo kume Graii-ben,
mlada sedamnaest ogodinjaVirlandekinja. Ona, stara kuharica, profesor i ja
bili smo jedini stanovnici tog starog zdanja.
Volio sam geologiju i mineralogiju. ilama mi je tekla mineraloka krv i u
drutvu mojih dragocjenih kamenia nije mi nikad bilo dosadno.
U kuici u Konigstrasse, jednom rijeju, dalo se sretno ivjeti. Iako je njezin
vlasnik bio tako nestrpljiv ovjek, ipak me na svoj poneto grub nain prilino
volio. Ali taj ovjek nije znao ekati. urilo mu se vie nego samoj prirodi.
Kad bi u travnju u svom salonu zasadio u loncima od fajanse rezede ili slak,
redovito se svakog jutra dizao u etiri sata, kako bi biljke natjerao na bri
rast, povlaei ih za listove!
Kua u Konigstrasse
11
Jules Verne
Takvog udaka morao si sluati. Stoga sam navrat-na-nos pojurio u njegovu radnu
sobu.
Taje soba bila pravi muzej. Bila je prepuna svakojakih prirodoslovnih izloaka.
Ipak, prevladavali su razliiti primjerci minerala. Ti su primjerci
mineralogijskog carstva, svaki sa svojim natpisom, tu bili poredani u savrenom
redu i podijeljeni na tri velike skupine: na upaljive rude, metalne rude i
litoide. Cijelu zbirku sam vrlo dobro poznavao. Koliko li sam puta, umjesto da
vrijeme gubim u druenju s vrnjacima, veselo skidao prainu s tih grafita,
antracita, ugljena lignita i treseta! Kako lije pomnjivo trebalo do najmanjeg
komadia uvati sve te katrane, smole i organske soli! A tek kovine, poevi od
eljeza pa sve do zlata, kojem se prodajna vrijednost gubila pred sveopom
ravnopravnou znanstvenih uzoraka! Pa sve to dragocjeno kamenje koje bi bilo
sasvim dovoljno za popravak stare kue u Konigstrassc, pa ak i za dogradnju jo
jedne sobe, koja bi meni i te kako dobro dola.
Meutim, ulazei u sobu nisam vie mislio na sve te divote. Svu panju posvetio
sam ujaku, koji se ve bio zavalio u svoj iroki naslonja presvuen utrehtskim
barunom. U ruci je drao nekakvu knjigu koju je oduevljeno prelistavao.
"Prekrasno! Divno, prekrasno!" zanosno je ponavljao ujak. Taj me usklik podsjeti
da je profesor Lidenbrock u svojim izvanrednim asovima bio i ljubitelj starih
knjiga. Ali stare su knjige imale za njega vrijednost samo onda, ako su bile
izvanredno rijetke ili barem neitljive.
"Sto, zar ne vidi?" ree mi. "Ovo neprocjenjivo blago sam jutros pronaao
prekapajui po duaniu idova Heveliusa."
"Divno!" odgovorih s oduevljenjem koje se od mene oekivalo. Zapravo sam
smatrao, iako to nikako nisam smio rei, da se pravi prevelika galama samo zbog
poutjele knjiurine
12
s koricama, ini se, od grube telee koe, iz koje je provirivala izblijedjela
vrpca.
U meuvremenu se profesor nastavio diviti svojem otkriu.
"Gledaj!" obraao se meni, iako je zapravo razgovarao sam sa sobom. "Zar nije
lijepa? Prekrasna je! Kako su joj lijepe korice! A otvara li se lako? Da, moe
je otvoriti na kojoj god hoe strani, i nee se zatvoriti! A kako se dobro
zatvara! Pa da, korice i listovi tako su dobro spojeni da se nigdje ne dijele i
ne zijevaju. Zamisli, hrbat joj nije nigdje oteen, iako je stara sedam stotina
godina! Ovim bi se uvezom mogli ponositi i Bozerian, Closs ili Purgold!"
Govorei tako, ujak je neprestano otvarao i zatvarao knjigu. Unato svojoj
nezainteresiranosti, morao sam ga upitati o sadraju te nevjerojatne knjige.
"Kakav je naslov tome udesnom svesku?" upitah s tako pretjeranim oduevljenjem

da je ono moralo izgledati hinjeno.
"To remek-djelo," odgovori razigrano ujak, "to je Heims-Kringla od Snorre
Turlesona, uvenog islandskog pisca iz dvanaestog stoljea. To je istinita i
vjerodostojna kronika o norvekim prinevima koji su vladali Islandom."
"Nije mogue!" uskliknuli. Moje sljedee pitanje odnosilo se na jezik kojim je
knjiga pisana. vrsto sam se nadao kako je pisana na njemakom.
"Kakav prijevod?" s gnuanjem odgovori profesor. "to e nam prijevod! Briga
koga za tvoj prijevod! Ovo je original na islandskom jeziku, na divnom, bogatom
i ujedno jednostavnom narjeju koje obiluje najrazliitijim gramatikim
kombinacijama i oblicima rijei."
"Poput njemakoga" dvosmisleno sam primijetio. "Da," odgovori ujak slijeui
ramenima, "ali s tom
I rai i kom to islandski jezik ima tri roda kao grki, a vlasti-(a se imena
dekliniraju kao u latinskom."
13
Jules Verne
"Oho, a kakav je tisak?" sad se u meni ve poela raati iskrena znatielja.
"Tisak? Tko je spomenuo tisak, nesretni Axele! Kakve to ima veze s tiskom. Pa
da, ti misli daje ova knjiga tiskana u nekakvoj tiskari! Neznalico boja, to je
rukopis, i to run-ski rukopis...!"
"Runski?"
"Da. A sad te jo moram poduiti to to znai, je li?"
"Nee biti potrebno..." zapoeh, povrijeenog ponosa.
Ali ujak se, i protiv moje volje, prihvatio objanjavanja stvari koje me uope
nisu zanimale.
"Rime su," proslijedio je, "slova pisma koje se nekad upot rcbljavalo na
Islandu, a prema predaji izumio ih je sam Odin! Pogledaj, bezbonie, i divi se
oblicima to ih je izumilo samo boanstvo!"
Dok sam seja domiljao nekakvoj praktinoj ali koja e me osloboditi od
daljnjih kritika, dogodilo se neto to je razgovor ipak skrcnulo na drugu
stranu. Iz knjige je ispao neki prljavi pergament i pao na pod. Moj se ujak
bacio za tim glupavim papiriem kao izgladnjeli ovjek za komadiem kruha. Za
njega su posebno takve zabiljeke, tko zna kada i od koga skrivene u stare
knjige i zatim zaboravljene, imale posebnu vrijednost.
"to bi to moglo biti?" povie ujak.
I odmah vrlo paljivo razastrc po stolu komadi pergamenta, dugaak pet i irok
tri palca, ispunjen neitljivim nizom u okomite stupce poredanih znakova.
Donosim toan preslik tog napisa, jer mije obveza upoznati vas s tajanstvenim
znakovima koji e profesora Li-denbrocka i njegova neaka odvesti na najudniju
ekspediciju devetnaestog stoljea:
14
XHMMt
KltbAM*
liri
*r^
Y
, M r
bH*i Bk
Profesor je asak-dva promatrao dokument, a zatim me pogledao preko naoala i
izjavio:
"To je runsko pismo. Slova su jednaka onima u rukopisu Snorre Turlesona! Ali,
to bi to moglo znaiti?"
Kako sam bio uvjeren da su runsko pismo i jezik stari znanstvenici izmislili
samo da bi zavarali poteni svijet, bio sam oduevljen otkriem da ujak o svemu
tome zna isto to i ja, dakle nita. Barem mi se tako inilo, dok sam gledao
kako nemirno kri prste.
"Pa ipak," gunao je on sam za sebe, "to je neki stari islandski tekst!"
A moj je ujak to doista morao znati, jer je bio poliglot, pravi ljudski
viejezini rjenik. Ne bi se moglo rei da je ba poznavao sve dvije tisue
jezika i etiri tisue narjeja, koliko ih ima na kugli zemaljskoj, ali se dobro
sluio svim najvanijima.
Muile su me dvojbe o tome to e ujak sve biti u stanju uiniti, naavi se
pred tom potekoom, i kada e iz njega buknuti sva estina njegove neobuzdane
udi. Ve sam oekivao uasan lom, kad na zidnoj uri odbie dva sata.
Domaica u taj as otvori vrata sobe i ree: "Juha je na stolu."
"Do vraga i juha, kao i oni koji su je skuhali i koji e je jesti!" zaurla ujak.
15
Jules Verne
Prestraena domaica brzo nestade u hodniku. Ali ja sam bio gladan. Stoga
poletjeh za njom i brzo zauzeh svoje uobiajeno mjesto u blagovaonici. Iz
pristojnosti poekah nekoliko minuta, ali od mojeg ujaka, profesora, nije bilo
traga. To me iznenadilo. Obino ga posao nije odvlaio od blagodati dobrog
objeda. A kakav je to objed bio! Juha s perinom, jaja sa unkom zainjena
oraiem, peena teletina u umaku od ljiva. Kao poslastica slijedili su voe i
ueereni raii, a sve se to zalijevalo divnim moselskim pjenucem.
Sve je to moj ujak rtvovao zbog toga prljavog komadia pergamenta. Ja sam,
opet, kao odani neak, bio uvjeren da ga moram u tome odmijeniti. Stoga sam se,
da bih umirio savjest, dobro najeo za obojicu.
Stara kuharica bila je potpuno izbezumljena. Nakon toliko muke oko pripreme
jela, njezin se gospodar nije pojavio za stolom. Dok je gledala kakvu pusto
pravim po stolu, njezino je prvotno razoarenje ubrzo bilo zamijenjeno ozbiljnom
zabrinutou. to ako ujak unato svemu odlui jesti?
Upravo sam pojeo zadnju jabuku i popio posljednju au pjenuca, kad se zauo
straan urlik. Jednim skokom naao sam se u radnoj sobi.
16
2.
TAJANSTVENI PERGAMENT
"TVrdim da to mora biti neki vaan zapis na runskom pismu," vikao je moj ujak,
"koji krije nekakvu udesnu tajnu koju po svaku cijenu moram otkriti."
Htio sam mu neto uzvratiti, ali me on prekine jo i prije nego sam rije
izustio: "Sjedni za stol i pii!"
Posluao sam.
"Svaki znak runskog pisma zamijenit u odgovarajuim slovom nae abecede. Vidjet
emo to e iz toga ispasti. Hajde, poni zapisivati i pazi da ti se ne potkrade
koja pogreka."
Diktat je zavrio sljedeim, potpuno nerazumljivim rezultatom:
irm.rnlls
esreuel
seecJde
sgtssmf
unteief
niearke
kt , samn
atrateS
Saodrrn
emtnael
nuaect
rrilSa
Atvaar
.nscrc
ieaabs
ccdrmi
eeutul
frantu
dt , iac
oseibo
KeduY
Jedva doekavi da zavrim s pisanjem, ujak mi pograbi papir iz ruku i pone ga
dugo i paljivo prouavati.
"to bi to moglo znaiti?" rekao je nakon dugotrajnog prouavanja.
17
Jules Verne
Doista nisam znao to mu odgovoriti. Istina, on se nije ni nadao nekom odgovoru.
Govorio je sam sa sobom:
"To me podsjea na neki kriptogram. U kriptogramu je smisao hotimice skriven u
izmijeanim slovima. Osim ako ona nisu izmijeana bez ikakvog smisla. Ali zato
bi se netko time bavio? Kad bi se ta slova stavila na pravo mjesto, dala bi
razumljivu reenicu! Moda se nalazim na pragu nekog velikog otkria!"
Moje je skromno miljenje bilo da sve to ne znai nita, ali sam dobro pazio da
to ne otkrijem i tako se izvrgnem ujakovu bijesu. Sve to vrijeme on je zapis s
pergamenta usporeivao s onima iz knjige.
"Ova dva rukopisa nije pisala ista ruka. Postoji nepobitan dokaz daje kriptogram
napisan mnogo poslije knjige. (Pomislio sam da bi to morao biti neki prilino
krhak dokaz). Dakle, prvo slovo jest dvostruko M koje se ne moe nai kod
Tarlcsona jer se u islandskom jeziku pojavilo tek u etrnaestom stoljeu. Prema
tome, pergament mora biti barem dvije stotine godina mladi od knjige!"
Sve to inilo se loginim i vrlo moguim, ali jo uvijek je bilo samo
pretpostavka.
"ini mi se vjerojatnim," nastavi ujak, "daje tu reenicu na pergamentu ispisao
jedan od vlasnika knjige. Vano je, dakle, tko Je bio taj vlasnik? Moda je
nekim sretnim sluajem svoje ime upisao negdje u knjizi?"
S tim rijeima ujak skine naoale, uzme jako povealo i pomnjivo pone
pretraivati prve stranice knjige. Na pred-listku, gdje obino stoji sporedni
naslov, otkrio je neku mrlju koja se na prvi pogled inila kao da je od tinte.
Ali nakon pomnijeg pregleda, pokazalo se da se radi zapravo o napisanom retku
kojeg je vrijeme gotovo izbrisalo. Ujaku je bilo jasno da se tu krije ono to
trai; poeo je istraivati mrlju i nakon podosta vremena uspio odgonetnuti
sljedei niz runskih znakova:
18
"Arne Saknussemm!" pobjedonosno uzvikne ujak. "Pa to je ime, i to ime islandskog
profesora, slavnog alkemiara iz esnaestog stoljea."
Udivljeno sam gledao ujaka.
"Ti alkemiari," nastavio je, "poput Avicenne, Bacona, Lullusa i Paracelsusa,
bili su uistinu jedini ueni ljudi svojeg doba. Zasluni su za mnoga
velianstvena otkria kojima se danas moramo diviti. Moj neae, moda je taj
Saknussemm ba u ovom nerazumljivom kriptogramu skrio kakvo nevjerojatno
otkrie? On sigurno ima neko dublje znaenje. Moram ga otkriti!"
Uzbueno se ushodao po sobi. Ja se jedva usudih pridodati:
"Moda, ali to je navelo toga uenjaka da tako skrije svoje udnovato otkrie,
uinivi ga tako potpuno beskorisnim?"
"to ga je navelo? to? Otkud bih ja to znao? Zar nije tako i Galileo u tajnu
zavio sva svoja otkria vezana za Sa-turn? Uostalom vidjet emo. Neu ni jesti
ni spavati dok ne otkrijem tajnu koju skriva ovaj zapis."
"Ali, dragi ujae..." zapoeh.
"A ni ti, Axele," doda ujak.
Ba je ispalo dobro to sam toga dana jeo za dvojicu.
"Prije svega treba otkriti klju do konanog rjeenja. Ako u tome uspijemo,
ostalo ne bi trebalo biti teko."
Poeo sam se ozbiljno prihvaati ove zadae. Izgledi da neu tako skoro moi
spavati niti jesti nisu uope bili obea19
Jules Verne
vajui. Stoga sam odluio dati sve od sebe da bi mu pomogao. Za to vrijeme ujak
je nastavio svoj razgovor sa samim sobom:
"Zadatak je vrlo lagan. Na tom papiru nalazi se sto trideset i dva slova koja se
sastoje od sedamdeset i devet suglasnika i pedeset i tri samoglasnika, To je
priblino onaj omjer koji obiljeava veinu junih jezika. Sjeverna narjeja
mnogo su bogatija suglasnicima. Dakle, s prilinom sigurnou moemo
pretpostaviti da se radi o nekom junjakom jeziku."
Nije moglo biti jednostavnije.
"Sada samo moramo otkriti koji je to tono jezik," zakljuio je profesor.
"Kako Shakespeare kae: to je pitanje" pokuao sam biti duhovit.
"Taj Saknussemm" nastavio je on, ne obazirui se na moje pokuaje, "bio je
kolovan ovjek. Dakle, ako nije pisao svojim materinjim jezikom, bilo mu je
najprirodnije odabrati jezik kojim se sluila veina uenih ljudi esnaestog
stoljea, a to je latinski. Ako se to ne pokae tonim, moemo pokuati sa
panjolskim, francuskim, talijanskim, grkim ili ak hebrejskim. Ali moje Je
miljenje da se najvjerojatnije radi o latinskom."
Skoih sa stolice. Vrlo dobro sam poznavao latinski i inilo mi se grijehom
tvrditi da bi taj niz nezgrapnih rijei mogao pripadati Vcrgilijevu ljupkom
jeziku.
"Da, to je latinski," ponovi ujak. "Istina, barbarski latinski, ali jo uvijek
latinski."
"Vrlo vjerojatno," uzvratio sam, ne usuujui mu se suprotstaviti.

"Pogledajmo dobfo" nastavio je ujak, uzimajui opet list na kojemu sam pisao.
"Evo, tu je niz od sto trideset i dva
20
slova koja su prividno ispremijeana bez ikakvog reda. Neke rijei sastavljene
su od samih suglasnika, kao stoje to prva rije mm.rntts. Druge, naprotiv,
sadre mnotvo samoglasnika, kao npr. peta unteief ili jedna od posljednjih
oseibo. To mi se ini neobinom kombinacijom. Vjerojatno emo otkriti da se
pravi smisao krije iza nekog nepoznatog matematikog kljua. Uvjeren sam da je
reenica najprije bila napisana pravilno, a onda ispremjetana po nekom
nepoznatom pravilu koje trebamo otkriti. Onaj tko otkrije klju ove "ifre", bez
problema e proitati zapis. Ali kakav je tu klju? Axele, eto ti prilike da
pokae svoju otroumnost?"
U tom mu trenutku nisam mogao biti od velike pomoi. Misli su mi daleko
odlutale. Dok je govorio, pogled mi se bio zaustavio na portretu draesne
gospoice Graiiben koji je visio na zidu. tienica mojeg ujaka u tom se
trenutku nalazila u Altoni, kod jedne svoje roakinje. Bio sam alostan to nije
ovdje jer, sad to mogu priznati, lijepa Virlan-dekinja i profesorov neak
voljeli su se poslovinom njemakom strpljivou i mirom. Ve smo se bili
zaruili, ali moj ujak, koji se inae nije obazirao na te zemaljske stvari, o
tome nije imao pojma. Graiiben je bila draesna plavua, modrih oiju. Imala je
pomalo teku narav i bila vrlo ozbiljna za svoje godine. Ali voljela me, a ja
sam nju oboavao, ako taj glagol uope postoji u grubom njemakom jeziku! Slika
moje male Virlandekinje naas me prenijela daleko iz stvarnog svijeta u svijet
snova i uspomena.
Dakle, bio sam se zadubio u misli o djevojci koja mi je bila vjeran pratilac na
zabavama i vrijedan pomonik u mojim poslovima. Svaki dan mi je pomagala u
sreivanju dragocjenog ujakovog kamenja. Zajedno smo na njega lijepili
odgovarajue natpise. Bila je izvrstan mineralog. Uivala je u produbljivanju
tekih pitanja znanosti. Mnotvo smo divnih sati proveli u zajednikom uenju, a
ja sam esto za-vidao onom neosjetljivom kamenju dok ga je premjetala svojim
draesnim ruicama.
21
Jules Verne
U trenucima predaha, zajedno bismo se zaputili u etnju gustim drvoredima uz
Alster, te svratili do starog pocrnjelog mlina koji je prekrasno pristajao rubu
jezera. avrljali smo hodajui i drali se za ruke. Pripovijedao sam joj tota,
a ona se tim priama znala od srca smijati. Znali smo tako dolu tati ak do
obale rijeke Elbe, a onda, poto bismo zaeljeli laku no labudovima to su
plivali meu velikim bijelim lopoima, vraali bismo se motornim amcem kui.
Ne primjeujui moju odsutnost, profesor je na mnotvo naina pokuavao
proitati zbunjujui kriptogram. Meutim, ubrzo mije, vrativi me iz dalekih
matanja, izdiktirao jedan pokuaj za koji mu se uinilo daje vrlo blizu
konanom rjeenju.
"Eto, ini mi se da e onome, koji eli pobrkati slova neke reenice najprije
pasti na pamet da rijei napie okomito umjesto da ih poreda vodoravno."
"Dobra ideja!" pomislih.
"Da vidimo to e iz toga izai. Axele, napii bilo koju reenicu na ovaj
papiri, ali umjesto da pie slova redom jedno za drugim vodoravno, poredaj ih
u okomite stupce, tako da po pet. do est slova doe u svaki stupac."
Razumio sarn to treba uinili i odmah sam napisao odozgo do dolje:
V t o m a b
0 e m a G e
1 j o l r n i a j e a ! m k a n u
"Dobro" ree profesor ne itajui. "Sad poredaj ta slova vodoravno."
Posluati i dob ih ovu reenicu: Vtomab oemaGe Ijolrn iajea! mkanu
22
"Vrlo dobro" ree ujak, istrgnuvi mi papir iz ruke. "Eto, sada tekst slii onom
sa starog pergamenta. Suglasnici i samoglasnici smjeteni su u podjednakom
neredu. ak ima i velikih slova i zareza usred rijei kao na Saknussemmovu

pergamentu!"
Ta su me otroumna zapaanja zadivila.
"A sad," ovaj mi se put izravno obratio, "da bih mogao proitati reenicu koju
si napisao a koja mi je nepoznata, moram samo redom uzimati iz svake rijei
najprije prvo slovo, zatim drugo, pa tree i tako redom."
Uskoro ujak, na svoje, a jo vie na moje iznenaenje, proita:
"Volim te jako moja malena Graiiben!" "Gle!" iznenaeno uzvikne profesor.
Eto, ja sam nesvjesno, kao nespretan zaljubljenik, bio napisao tu reenicu koja
me izdala.
"A tako, voli Graiiben?" nastavi ujak pravim skrbnikim glasom.
"Da... to jest... ne..." promucao sam.
"A da, ti voli Grauben," ponovio je posve nesvjesno. "Dobro, primijenimo sad
taj postupak na na zapis!"
Uronivi ponovno u misli koje su ga bile sasvim zaokupile, ujak je ve zaboravio
moje nepromiljene rijei. Namjerno kaem: nepromiljene, jer znanstvenikova
glava nije nikako mogla razumjeti neto to se ticalo srca. Na svu sreu, veliko
pitanje rukopisa bijae za njega vanije.
Kad se opet zadubio u istraivanje starog pergamenta, profesoru su iz oiju
sijevale munje, a prsti mu drhtali od uzbuenja. Najposlije se glasno nakaljao
i poeo mi jasnim glasom diktirati, sriui slovo po slovo svake rijei. Napokon
je tekst bio gotov. ifrirana poruka je izgledala ovako:
23
Jules Verne
itmessunkaSenrA.icefdoK.segnittamurtn ecertserrette,rotaivsadua,ednecsedsadne
lacartnuilrJsiratracSarbmutabiledmek meretarcsilucoYsleffenSnl
Kad je sve bilo gotovo, moram priznati, jedva sam obuzdavao smijeh. Nasuprot
meni, ujak se pjenio od bijesa. "To nema nikakva smisla!" glasno je uzviknuo,
poput topovske kugle izletio iz sobe, sruio se niz stube, istrao na ulicu i
brzim koracima nestao u nepoznatom pravcu.
24
3.
ZAPREPAUJUE OTKRIE
"to se dogaa?" uzviknula je naa domaica, koja se pojavila na vratima sobe,
privuena iznenadnom bukom. "Hoe li gospodar uope ruati?"
"Ne," kratko odgovorih. "A to e biti s veerom?"
"Ne znam. Maloprije mije rekao da vie nee nita jesti, kao ni ja. Ujak nas je
odluio poslati na dijetu sve dok ne otkrije to pie na tom nesretnom
pergamentu," odvratio sam.
"Ali tako ete umrijeti od gladi?" zabrinuto je ustvrdila dobra kuharica.
Iako sam se u velikoj mjeri slagao s njom, nisam se usudio to priznati. Poslao
sam je natrag u kuhinju i posvetio se svojem uobiajenom razvrstavanju geolokih
uzoraka. Ali koliko god sam se trudio, misli su mi neprekidno naizmjenino
svraale na moju prekrasnu Graiiben i taj nesretni pergament.
Nekoliko sam puta pomislio da prekinem rad i izaem proetati. Ali kako u
napustiti kuu? to ako me ujak pozove, ako mu padne na pamet da opet zapone
taj uzaludni logogrifski posao pred kojim bi pokleknuo i stari dobri Edip? to
bi se dogodilo ako se ne dospijem odazvati njegovom pozivu?
25
Jules Verne
Najbolje e biti da ostanem. Neki mineralog iz Besanco-na prije kratkog mije
vremena poslao zbirku silicijevih zemljanih uzoraka koje je trebalo
klasificirati. Prihvatih se posla. Prebirao sam po uzorcima, lijepio natpise na
njih i slagao ih u staklene ormare.
Za jedan sat svi su uzorci bili uredno smjeteni na police. Utonuo sam u veliki
utrehtski naslonja, zabacio glavu, ruke opustio niz naslone. Zapalio sam svoju
lulu, ukraenu rezbarijom koja je prikazivala bezbrino ispruenu nimfu. Poput
svih drugih studenata, ponekad bih se prepustio uivanju u duhanu. Zabavljao sam
se gledajui kako duhan polako izgara i moju nimfu pomalo pretvara u pravu
crnkinju. Katkada bih osluhnuo ne uju li se kakvi koraci na stubitu. Nikakva
glasa. Gdje bi sada mogao biti ujak? Mogao sam ga lako zamisliti kako tri
pokraj velianstvenih stabala na cesti to vodi u Altonu, mae rukama, tapom
bijesno sijee zrak i jo uvijek glavu razbija onom nesretnom hrpom hijeroglifa.
Hoe li uspjeti otkriti kakav trag? Hoe li se vratiti kao pobjednik ili sasvim
dotuen? Tko e biti jai: on ili tajna zagonetnog rukopisa?
Dok su mi te misli prolazile glavom, nesvjesno sam dohvatio list papira, na
kojemu sam bio ispisao onaj nerazumljivi niz slova, i pokuao sve mogue naine
da ih smjestim u smislene grupe. Pokuao sam sa svakim drugim, svakim treim,
etvrtim i petim slovom, ali sve je bilo uzalud.
"to bi to moglo znaiti?" bez prestanka sam sebi postavljao to pitanje.
Istina; etrnaesto, petnaesto i esnaesto slovo davali su englesku rije ice, a
osamdeset etvrto, osamdeset peto i osamdeset esto slagali su se u rije sir.
Napokon, u srednjem dijelu dokumenta, pa zatim u drugom i treem redu, opazih i
latinske rijei rata, mutabile, ira, nec, atra.
"Ha!" pomislih. "Moda moj ujak ima pravo u pogledu jezika kojim je rukopis
pisan. U etvrtom redu opazih jo
26
Zapalio sam svoju lulu ...
27
Jules Verne
rije luo, koja se moe prevesti sa "sveta uma". Osim toga se u treem redu
mogla proitati rije labiled, posve hebrejskog oblika, a u zadnjem redu
francuske rijei mer, are, mere.
To je da ovjek poludi! etiri razliita jezika u jednoj besmislenoj reenici!
Kakva moe biti veza izmeu rijei: led, gospodin, srdba, okrutan, sveta uma,
promjenljiv, majka, luk ili more? Samo se prva i zadnja mogu lako spojiti, jer
ne bi bilo nita udno da se u ispravi pisanoj na Islandu govori o "zaleenom
moru". Ali stoje s ostalim dijelom tajanstvenog kriptograma.
Naao sam se pred nepremostivom preprekom. Mozak mije kljuao, a oi mi
nepomino zurile u stari pergament. inilo mi se da cijela ta zbirka slova plee
ispred mene u nizu malih crnih grupa, poput iskrica koje se znaju pojaviti pred
oima kada krv naglo nahrupi u glavu.
Poeo sam halucinirali. Guio sam se, trebalo mi zraka. Nesvjesno sam se hladio
listom papira kao lepezom, a pred oima mi se naizmjence pojavljivala sad
njegova prednja, sad stranja strana.
Pokuajte zamisliti moje iznenaenje kad je kroz papir prodrla svjetlost, a na
drugoj se strani ukazao odraz niza tintom ispisanih slova. Preda mnom su se
nalazile posve itljive latinske rijei, meu kojima razabrah carterem i terrestre.
Otkrio sam tajnu ifre! Odjednom mi je bljesnulo pred oima. Pronaao sam klju
rjeenja. Same te rijei bijahu putokaz do istine. Da bi se proitao taj
dokument, trebalo ga je samo itati unatrag! Ostvarila su se sva profesorova
otroumna nagaanja. Imao je pravo u pogledu smjetaja slova a i s obzirom na
jezik dokumenta! Nedostajala je samo sitnica da bi se od poetka do kraja
proitala ta latinska reenica, a ja sam tu sitnicu otkrio posve sluajno!
28
Bio sam neopisivo uzbuen. Zamaglilo mi se pred oima i tako sam se tresao da s
prve nisam mogao nastaviti s prouavanjem. Razastro sam papir na stol, i malo po
malo stiao svoje uzbuenje.
Duboko sam udahnuo i rekoh sam sebi: "A sada proitajmo!"
Prstom prelazei preko svakog slova, sriui sam proitao cijelu poruku.
Ali kakvo mi je zaprepatenje i strah ispunilo duu! inilo mi se da me je netko
udario tekom boksakom rukavicom. to, zar je to - to to sam upravo bio doznao
- ve izvreno! Zar se netko usudio prodrijeti...! Ali to nitko iv nikad nee
doznati!
Skoio sam na noge i kriknuo: "Ni govora! Nikad, ba nikad moj ujak nee otkriti
tu opasnu tajnu! Ako je itko bio na to spreman, upravo bi se on smjesta zaputio
na to strano putovanje! Nita ga na svijetu ne bi moglo pokolebati niti ga u
tome sprijeiti! Takav neustraiv geolog kao to je on otputovao bi usprkos
svemu i ne obazirui se ni na koga! to je jo strasnije, svakako bi poveo i

mene sa sobom, i ne bismo se vie vratili! Nikad, nikad vie!
Gotovo sam bio izvan sebe od bijesa i razdraenosti!
"Ne, moj vrijedni ujak ve je gotovo poludio!" glasno vik-nuh. "Ovo bi ga
dotuklo. Kad ve mogu sprijeiti da se takva misao rodi u glavi moga tiranina,
ja u to i uiniti. Mogao bi nekim sluajem i sam otkriti klju. Zato e biti
najbolje da odmah unitim, da spalim u pepeo taj opasni pergament."
U kaminu je jo bilo malo vatre. Pograbim knjigu i Saknussemmov pergament,
zajedno s papirom na kojem sam pisao svoje zabiljeke. Ruka mije grozniavo
drhtala dok sam prilazio kaminu kako bih sve to bacio u vatru i zauvijek unitio
tu opasnu tajnu, kad se vrata sobe odjednom otvorie i namjihovom se pragu
pojavi moj ujak.
29
Jules Verne
Dok nije doao do mene, imao sam tek toliko vremena da kobne dokumente ponovno
vratim na stol.
Ujak je bio duboko zamiljen. Bilo je oito da mu misli jo uvijek zaokuplja taj
strani pergament. Vjerojatno mu je putem sinula nekakva nova ideja i zato se
vratio da iskua tu novu kombinaciju.
Bez rijei je sjeo u naslonja, uzeo pero u ruku, te na papiru poeo nizati
nekakve matematike proraune. Napeto sam promatrao njegov rad. Potpuno sam
protrnuo. Hoe li otkriti tajnu? Drhtao sam, zapravo bez razloga, jer je prava i
jedina kombinacija bila ve otkrivena, pa je svako novo istraivanje u nekom
drugom pravcu bilo posve uzaludno.
Ne progovorivi ni rijei i ne podiui glavu, radio je itava tri sata. Pisao
je, brisao, ponovno pisao, kriao te opet po tisuiti put iznova zapoinjao
svoje proraune. Dobro sam znao da e jednom morati doi do rjeenja, ako mu
uspije poredati slova na sve mogue naine. Slova svake abecede imala su
ogranien broj kombinacija. Ali broj tih kombinacija bio je tako zaudno velik,
da su mogle protei godine prije nego zagonetka napokon bude rijeena.
Vrijeme je odmicalo. Spustila se no, a na ulicama zavladala tiina. Ujak jejo uvijek bio pognut nad svojom zadaom. Nije vidio nita oko sebe, nita nije
uo, pa tako nije uo ni glas nae vrijedne domaice kad je dola do vrata i
upitala:
"Hoe li gospodin veerati?"
Morala je otii, ne doekavi odgovora. Ja sam se ve borio sa snom, ali se
nisam usuivao ostaviti ga sama. Napokon sam, posve iscrpljen, zaspao na sofi,
prepustivi ujaka njegovim beskrajnim proraunima.
Kad sam se sutradan ujutro probudio, jo uvijek je neumorno radio. Po njegovim
crvenim oima, blijedom licu,
30
zamrenoj kosi, drhtavim rukama, uspaljenim obrazima, razabiralo se u kakvoj je
oajnikoj borbi proveo no. Bijae mi ga doista ao. Iako je prema meni esto
bio gotovo okrutan, neizmjerno sam ga volio i tovao i stoga me srce boljelo kad
sam vidio kako pati. Tenja za rjeenjem tako gaje opsjela da vie nije znao ni
bjesnjeti. Sve su se njegove ivotne snage usredotoile u jednu jedinu toku i,
kako nisu imale svojeg uobiajenog oduka, prijetila je opasnost da e ga ta
napetost svakog trena raznijeti na komade. Bio sam svjestan da jednom jedinom
rijeju mogu prekinuti sve njegove patnje. Ali nita me nije moglo natjerati da
je izgovorim.
U mene je dobro srce. Zato sam, dakle, uporno utio? Zapravo za dobrobit samoga
mojeg ujaka.
"Ne, ne," ponavljao sam u sebi, "neu progovoriti! Znam gaja dobro. On e htjeti
poi stopama svojeg prethodnika i nitko ga iv u tome nee moi sprijeiti.
Dobro ga poznajem. On ima vulkansku matu te bi rtvovao i ivot za dobrobit i
napredak geologije. Stoga u utjeti i sauvati svoju tajnu. Otkriti je, bilo bi
ravno samoubojstvu. On ne samo da e odmah pohrliti u propast, ve e i mene
povui za sobom."
Prekriio sam ruke, nijemo gledao oko sebe i zapalio lulu, vrsto odluan da
nikad vie ne progovorim. Ali nisam mogao predvidjeti ono to e se nakon satdva dogoditi.
Naa je domaica, poavi na trnicu ili voena nekim drugim poslom, htjela
izii iz kue. Meutim, ulazna vrata bila su zakljuana, a kljua nije bilo u
bravi. Je li ga netko namjerno sklonio? Profesor svakako nije imao namjeru
pretvoriti nas u zatoenike svoje opsjednutosti? inilo mi se da bi to ipak bilo
poneto pretjerano. Zar smo zbog toga trebali na smrt izgladnjeli? Odjednom se
prisjetih jednoga slinog sluaja koji mi natjera strah u kosti. Prije nekoliko
godina, dok je dovravao svoju veliku klasifikaciju rudaa, ujak etrdeset i
osam sati nije nita okusio, i itava je kua
31
Jides Verne
morala s njime podijeliti taj znanstveni post. Ja sam od toga dobio jake greve
u elucu, a to me kao prilino prodrljiva djeaka nije nimalo zabavljalo.
Gotovo sam osjetio da me ti grevi opet hvataju.
Bio sam uvjeren da e i zajutrak propasti kao i sinonja veera, ali odluih
biti hrabar i ne popustiti pred glau. Ali dobra domaica sve je to poela
ozbiljno shvaati. to se moglo uiniti? Ona nije mogla izii iz kue, a ja se
to nisam usuivao.
Ujak je i dalje neprekidno radio. Mata kao da gaje odnijela visoko u nebo.
ivio je daleko od zemlje pa, dakako, daleko i od zemaljskih potreba. Nije ni
pomiljao na jelo i pie.
Oko podneva poela me ozbiljno muiti glad. U kui nije bilo vie niega, jer je
naa dobra domaica prole veeri nevino pojela posljednji komadi kruha. Ovako
se vie nije moglo dalje. Ali ja se nisam dao, jer sam u tome vidio i pitanje
asti. Meutim, otkucala su i dva sata, a ja sam ve bio na kraju snaga. Poeo
sam sebe uvjeravati da pridajem preveliku vanost rukopisu. Moda mu ujak nee
ni povjerovati, moda e mu se itava stvar uiniti obinom prijevarom. Osim
toga, sigurno postoji nain kako ga odgovoriti od lako besmislene ekspedicije.
Pa opet, ako ga i ne uspijemo odgovorili od toga, nema naina da me natjera da
budem njegov pratilac1.. Napokon, veliki su izgledi da e on napokon sam otkriti
klju ifre, to e moje gladovanje uiniti posve uzaludnim?
Odluka koju sam sino tako vrsto bio donio, sad mi se inila potpuno pogrena.
Bilo je glupo to sam tako dugo ekao. Odluih mu sve otkriti.
Traio sam zgodan nain kako to uiniti, a da ne navuem njegov bijes na sebe.
Jo sam se domiljao kako to izvesti, kad profesor ustade, dograbi svoj eir i
zaputi se prema vratima.
32
to!? Zar e opet izii i ostaviti nas zatvorene? Nikad!
"Ujae!" povikah.
ini se kao da me nije uo.
"Ujae Lidenbrock! "povikah glasnije.
"to?" protisnu ujak kao ovjek koji se upravo prenuo iz sna. "Jesi li neto
rekao?"
"Pa eto... taj klju..."
"Kakav klju? Od kunih vrata?
"Ali ne, klju onog stranog rukopisa," kriknuh.
Ispitivaki me pogledao preko naoala. Sigurno me izdao izraz lica, jer me bez
rijei vrsto zgrabio za ruku i zapiljio se u mene. Samim tim pogledom uputio mi
je jasno pitanje.
Klimnuh glavom u znak potvrde. On saaljivo slegne ramenima i okrene se od mene.
Oito je mislio da sam izgubio pamet.
"Mislim da sam otkrio rjeenje," bio sam uporan.
Oi mu ivo sijevnue, a ruka se pokrenu kretnjom prijetnje. Kratko vrijeme
nitko od nas nije prozborio ni rijei. Teko je rei tko je od nas bio vie
uzbuen.
"Hoe rei da si uspio otkriti sadraj pergamenta."
"Jesam," uslijedio je moj oajniki odgovor. "Pogledajte reenicu koju ste mi
diktirali."
"Ali to ne znai nita!" Ijutito mi je odgovorio i zguvao ponueni papir.

"Da, ako itate s lijeva na desno, ali ako itate u obrnutom smjeru, s desna na
lijevo..."
Nisam dospio dovriti reenicu.
33
Jules Verne
"Unatrag!" kriknu profesor, bolje rei zaurla! U glavi mu je iznenada sinulo i
sav se preobrazio. "Lukavi Saknus-semme! Kako sam bio blesav!"
Bre-bolje ponovno dohvati papir, odmjeri ga zakrvavljenih oiju i uzbuenim
glasom proita njegov sadraj, onako kako sam ja to prije njega uinio.
Pisalo je:
In Sneffels Voculis craterem kem delibat umbra Scartaris Julii intra calendas
descende, audas viator, et terrestre centrum attinges. Kodfeci. Arne Saknussemm.
To bi se s loe latintine, kojom je bilo napisano, dalo otprilike ovako
prevesti:
Spusti se u krater Vocula Sneffels,
koji sjena Scartarisa pomiluje prije srpanjskih kalenda,
smjeli putnie, pa e stii do sredita Zemlje.
Ja to uinih. Arne Saknussemm.
Ujak od veselja poskoi tri stope u zrak. Blistao je od zadovoljstva i
samouvjerenosti. Hodao je tamo-amo po sobi, hvatao se za glavu, premjetao
stolce, slagao knjige. Nevjerojatno ali istinito, loptao se svojim dragocjenim
geodama i udarao akom sad ovdje, sad ondje. Konano se primiri te se, iscrpljen
golemim potrokom energije, srui u naslonja.
"Koliko je sati?" napokon upita. "Oko tri sata."
"Gle, kako je brzo promaklo vrijeme ruka. Strahovito sam gladan. Neto emo
pojesti, a onda..."
"A onda?"
"Onda e mi prirediti moj putni koveg."
"Zbog ega!?" povikah.
34
"I svoj takoer," nastavi, ne osvrui se na moje pitanje. "Odmah kreemo na
put."
Moete shvatiti moj uas. Ipak sam se suzdrao i odluio prikriti svoj strah.
Samo su znanstveni razlozi imali utjecaja na mojeg ujaka. Dakle, mnotvo njih
bilo je protiv tog stranog putovanja. Ve i sama pomisao na put u sredite
Zemlje bila je potpuno besmislena! Stoga odluih odmah nakon objeda upotrijebiti
sve svoje znanje i govorniku sposobnost da ga od toga odgovorim.
Bijes mojeg ujaka sad se sruio na nau domaicu, kad se pokazalo da ruak nije
pripravljen. Ali doskora se sve razjasnilo. Napokon se doepavi kljua ulaznih
vrata, kuharica otra na trnicu, te smo ve za jedan sat napokon mogli utaiti
glad.
Za ruka ujak bijae gotovo razigran. ak je ispriao nekoliko ala primjerenih
znanstvenim krugovima. Ipak, odmah nakon deserta, dade mi znak da poem za njim
u radnu sobu. Sjeli smo za stol.
"Axele," ree blagim i slavodobitnim glasom, "uvijek sam vjerovao u tvoju
otroumnost, ali danas si mi uinio neprocjenjivu uslugu, koju ti nikad neu
zaboraviti. Bez tebe, nikad ne bi doznali za ovo velianstveno otkrie. Stoga je
moja obveza od tebe zatraiti da sa mnom podijeli svu slavu koju e nam ono
donijeti."
"Dobre je volje," pomislih. "Uskoro u mu dati do znanja to doista mislim o toj
slavi."
"Prije svega," nastavio je, "molim te da o tome nikome ne govori. Jesi li
razumio? Nema zavidnijih ljudi nego to su znanstvenici i istraivai. Mnogi od
njih bi, bez sumnje, rado poli na to putovanje. Zato u svakom sluaju moramo
biti prvi koji e ga poduzeti."
"Sumnjam da bi nam mnogi u tome poeljeli biti suparnici," bilo je moje
miljenje.
35
Jules Verne
"Svaki pravi znanstvenik s ushitom bi prihvatio takvu priliku. Da je ovaj

dokument ikad javno objavljen, tragom Arne Saknussemma krenuo bi poveliki broj
predanih geologa!"
"Ja u to ne vjerujem. Gdje su nam dokazi da taj dokument nije obina prijevara?"
bio sam uporan.
"Kako!? Zar si zaboravio knjigu u kojoj smo ga pronali?" uzvratio je ujak.
"Dobro, priznajem mogunost da je taj Saknussemm doista napisao te retke, ali
to nam moe dokazati daje on doista izvrio to putovanje," odgovorio sam.
Poalio sam zbog tih rijei odmah kad sam ih neoprezno izgovorio. Profesor me
pogledao mranim pogledom i ja posumnjah u krajnji ishod ovog razgovora. Sreom,
nita se nije dogodilo. Raspoloenje mu se ponovno vratilo i on mi, uz osmijeh,
samouvjereno uzvrati:
"To emo ve vidjeti."
"Ali dopustite mi da iznesem svoje prigovore s obzirom na taj dokument."
"Govori, djeae, bez ustruavanja. Slobodno moe iznijeti svoje miljenje.
Vie nisi moj neak, nego pomonik i suradnik. Dakle, da ujemo."
"Dobro. Najprije bih htio znati to je taj Yocul, pa taj Sneffels i Scartaris.
Nikad za njih nisam uo."
"Upravo sam to i sam htio poblie istraiti. Nedavno sam iz Leipziga, od svojeg
prijatelja Augustusa Petermana, primio jednu kartu koja je stigla ba u pravi
as. Uzmi trei atlas s druge police, serija Z, karta broj 4.
Ustadoh i, prema tono danim uputama, brzo nadoh zatraeni atlas. Ujak ga otvori
i ree:
36
"Ova Handersonova karta jedna je od najboljih karata Islanda. Nadam se da e nam
razjasniti sve nedoumice, potekoe i sumnje."
Nagnuh se da pogledam kartu.
37
4.
KREEMO NA PUT
"Pogledaj, cijeli otok sazdan je od vulkana," ree profesor, "i zapamti, da svi
vulkani nose ime Yocul. Na islandskom jeziku ta rije zapravo znai "ledenjak".
Na veini visokih planina tog podruja, najvei broj vulkanskih provala probija
sebi put kroz debelu ledenu koru. Zato se imenom Yocul zovu svi vulkani koji
rigaju vatru na tom velianstvenom otoku."
"U redu," rekoh. "A to znai Sneffels?"
Ponadao sam se da na to pitanje neu dobiti odgovor, ali prevarih se, jer ujak
nastavi:
"Slijedi moj prst uz zapadnu obalu Islanda. Vidi li njegov glavni grad
Revkjavik? Vidi. Dobro. Slijedi bezbrojne fjordove'obala to ih je more izdubio
i zaustavi se zaas ispod ezdeset petog stupnja sjeverne irine. to tu vidi?"
"Vidim nekakav poluotok koji slii na bedrenu kost."
"Usporedba je tona, djeae. A sad pogledaj: vidi li to na njezinom zglobu?"
"Da, vidim visoku planinu." "Eto, to je Sneffels." Menije ponestalo rijei.
"Da, Sneffels, planina visoka pet tisua stopa, jedna od najviih na otoku,
kojoj je sueno da postane najslavnija
39
Jules Verne
na itavoj Zemlji, jer emo kroz njezin krater doprijeti do sredita zemaljske
kugle."
"Ali to nije mogue," uzbueno sam uzviknuo, zaprepaten ovim rijeima.
"A zastoje nemogue?" bijesno upita profesor Lidenbrock.
"Zato to je taj krater sigurno zatrpan lavom, uarenim kamenjem, mnogim
nepoznatim opasnostima..."
"A ako je to ugaeni krater?" "Ugaen? To bi bilo neto drugo."
"Svakako da bi bilo. Danas na Zemlji ima svega oko tri stotine aktivnih vulkana,
dok je ugaslih znatno vie. Snef-fels pripada meu ove potonje. Koliko je
poznato, posljednji put je provalio 1219. godine. Od tog vremena buka se u njemu
potpuno stiala, te vie ne pripada medu ive vulkane."
to sam jo mogao rei? Promijenio sam temu razgovora:

"Ali io znai rije Scartaris i kakva smisla imaju tu srpanjske kalende'?"
Ujak se malo zamislio. Ve sam se ponadao da sam ga napokon zbunio, ali doskora
mije uvjerljivim glasom odgovorio:
"Ono to ti smatra nejasnim, meni je jasno kao sunce. To je samo dokaz, kako je
Saknussemm pomnjivo nastojao tono opisati svoje otkrie. Sneffels se sastoji od
nekoliko kratera. Stoga nam je paljivo oznaio onaj koji vodi k sreditu
Zemlje. Kako Je to uinio? Dao nam je do znanja da vrh Scartaris baca svoju
sjenu do otvora spomenutog kratera upravo u vrijeme srpanjskih kalenda, tj.
koncem mjeseca lipnja. Zar je mogao dati toniju oznaku? Kad stignemo na vrh
Sneffelsa, nee nam biti teko izabrati pravi put."
1 Kalende - kod starih Rimljana, naziv prvog dana u mjesecu.
40
Moj je ujak za sve nalazio odgovor. Uvidjeh da on ima neosporno opravdanje za
svaku rije starog pergamenta. Prestadoh, dakle, prigovarati s te strane. Ipak,
trebalo gaje bezuvjetno uvjeriti da odustane od svoje opasne namjere. Stoga sam
preao na znanstvene prigovore, po mojem miljenju kudikamo jae.
"U redu," rekoh. "Priznajem daje Saknussemmov zapis jasan i da u njemu nema
nita neodreeno. Priznajem ak i to, daje isprava vjerodostojna. Taj se
znanstvenik spustio na dno Sneffelsa, vidio je kako sjena Scartarisa miluje
rubove kratera prije srpanjskih kalenda, uo je stare legende njegova doba koje
pripovijedaju da taj krater dopire do sredita Zemlje. Ali nikako ne mogu
vjerovati da je on sam dospio do toga sredita. Ne vjerujem da je krenuo na taj
put, a ak i da jest, ne vjerujem da se vratio."
"A zato, mladiu?"
"Jer sve znanstvene teorije dokazuju, teoretski i praktino, daje takav pothvat
nemogu!"
"Mene teorije ne zanimaju," nepokolebljivo uzvrati ujak. "Teorije su jadne i
nitavne, samo nas gnjave!"
Iako sam bio gotovo siguran da se eli narugati sa mnom, odluno sam nastavio:
"Dobro je znano da toplina raste otprilike za jedan stupanj na svakih ezdeset
stopa dubine ispod povrine Zemlje. Uzmemo li u obzir taj stalni omjer izmeu
dubine i topline, uz injenicu da polumjer Zemlje iznosi tisuu pet stotina
milja, temperatura u njezinu sreditu morala bi iznositi dva milijuna stupnjeva.
Tvari, koje se nalaze u unutranjosti Zemlje, nalaze se prema tome u stanju
uarenih plinova, jer se kovine, zlato, platina pa i najtvre stijene tale u
takvoj vruini. Imam, dakle, potpuno pravo pitati, je li mogue doprijeti u
takvu sredinu!"
"Ne bi se trebao zabrinjavati zbog vruine, moj djeae."
41
Jules Verne
"Kako to? Kad bismo dospjeli do dubine od samo deset milja, ve bismo stigli do
kraja Zemljine kore, jer je ve tamo temperatura vea od tisuu i tri stotine
stupnjeva."
"I ti se stoga boji da bi se mogao rastaliti?" "Recite sami, imam li pravo?"
odgovorih kratko.
"Evo mojeg miljenja," ozbiljno odgovori profesor Liden-brock. "Nitko ne zna, pa
ne zna ni ti, to se zapravo zbiva u unutranjosti zemaljske kugle. Neprestano
niu nove teorije koje pobijaju stare, a noviji opiti rue spoznaje onih
prijanjih. Zar se sve do Fouriera nije vjerovalo da temperatura u
meuplanetarnom prostoru neprekidno pada, a danas znamo da najvea studen u
svemiru ne iznosi vie od etrdeset do pedeset stupnjeva ispod nitice? Zato
isto ne bi moglo biti i s toplinom u unutranjosti Zemlje. Zato ne bi toplina
mogla u odreenoj dubini dostii stanovitu neprijelaznu granicu, umjesto da se
penje do visine u kojoj se tale najtvre rudae?"
Nisam znao to bih na to odgovorio, jer je ujak moje pitanje prenio u podruje
hipoteza.
"Rei u ti, dakle, da su prvi uenjaci, a medu njima i Poisson, dokazali
sljedee: kad bi u unutranjosti Zemlje postojala toplina od dva milijuna
stupnjeva, onda bi usijani plinovi, koji bi nastali od rastaljenih tvari,
postali tako rastezljivi, da bi im pod Zemljinom korom postalo tijesno. Kora bi

onda morala prsnuti poput pregrijanog parnog kotla."
"To je samo Poissonovo miljenje, ujae."
"Istina je, ali isto miljenje dijele i drugi uvaeni geolozi. Oni dre da
unutranjost zemaljske kugle nije sastavljena ni od plina, ni od vode, ni od
tekog kamenja, jer bi u tom sluaju Zemlja morala biti dva puta laganija."
"Dakako, brojkama se sve moe dokazati!"
42
"Zar nije i s injenicama ista stvar, mladiu! Nije li dokazano da se broj
vulkana znatno smanjio od poetka svijeta? Pa ako i postoji toplina iz sredita
Zemlje, zar ne moemo po toj injenici zakljuiti da se ona smanjuje?"
"Budemo li se drali samo pretpostavki, vie ne mogu s vama raspravljati."
"elim ti samo rei se s mojim miljenjem slau i vrlo ugledni svjetski
strunjaci. Sjea li se, kad me je godine 1825. posjetio slavni engleski
kemiar Humphrv Davy?"
"Toga se ba ne mogu sjeati. Rodio sam se tek devetnaest godina kasnije."
"Svejedno. Dakle, Humphrv Davy posjetio me na svojem prolasku kroz Hamburg.
Izmeu ostalog, dugo smo raspravljali i o hipotezi prema kojoj je unutranjost
Zemlje u tekuem stanju. Obojica smo se sloili da ta unutarnja tekuina ne
postoji i to zbog razloga na koji znanost nikad nije dala odgovora."
"A koji je to razlog?" upitah zaueno.
"Ta bi tekuina, naime, poput oceana morala biti podlona Mjeseevu privlaenju.
Prema tome, dvaput na dan nastajale bi unutarnje plime i oseke, to bi dovodilo
do stalnih zemljotresa jer bi one nadizale Zemljinu koru!"
"Ali zna se daje povrina Zemlje bila uarena, pa smijemo pretpostaviti da se
najprije ohladila Zemljina kora, a vruina se povukla u sredite."
"To je zabluda" odgovori ujak. "Zemlja se ugrijala samo izgaranjem na povrini i
nikako drukije. Povrina joj se sastojala od velike koliine elemenata, kao to
su kalij i natrij, koji se od samog dodira sa zrakom i vodom upale. Ti su se
elementi upalili kad su se atmosferske pare u obliku kie spustile na Zemlju.
Kako je voda malo po malo prodirala u pukotine zemaljske kore, nastajali su novi
poari
43
Jules Verne
praeni eksplozijama i erupcijama. Zbog toga je u poetku Zemlje bilo tako mnogo
vulkana."
"To je vrlo mudra hipoteza!" nerado priznah.
"Da, tu mije hipotezu objasnio sam Humphrv Davy, na vrlo jednostavnom pokusu.
Nainio je metalnu kuglu, uglavnom, ba od tvari o kojima sam upravo govorio,
kuglu koja je savreno prikazivala nau Zemlju. im smo je lagano poprskali
vodom, njezina se povrina odmah napuhala, oksidirala je i na ovlaenom mjestu
stvorila se uzvisina, a na njoj otvoreni krater. Krater je provalio, a itava se
kugla od toga tako zagrijala daje nismo mogli drati u ruci."
Ovi su me profesorovi dokazi doista pokolebali. Svoje je dokaze kao uvijek
iznosio zaneseno i strastveno.
"Eto vidi, Axele. To pitanje izazvalo je meu geolozima razliite hipoteze.
Nema gotovo nikakvih dokaza za tu unutarnju vruinu. tovie, ja sam uvjeren da
ona ne postoji i da ne moe postojati. Uostalom, jedini nain da to utvrdimo
jest da, poput Arne Saknussemma, otiemo tamo i sami se osvjedoimo."
"Pa dobro," uzviknuh, napokon uvjeren, "poimo i uvjerimo se. Iako ne znam kako
emo to uspjeti u sveopem mraku koji tamo vlada."
"Nemaj straha! Siguran sam da emo tu potekou svladati, kao i mnoge druge.
Osim toga, oekujem da emo, kako se budemo pribliavali sreditu Zemlje, naii
na elektrine pojave koje bi nam mogle svijetliti, pa ak i na atmosferu koja bi
uslijed tlaka zraka postala osvijetljena."
"Da, da, mogue je i to. Nije iskljueno," rekoh.
"Sad kad smo se napokon sporazumjeli, moram te zamoliti da ni rijei, uje li,
ni rijei nikome o svemu tome ne kae. Na uspjeh ovisi o diskreciji i oprezu."
Tako se zavrio taj znameniti razgovor, koji me u velikoj mjeri uspalio.

Napustivi ujaka, iziao sam iz kue kao
44
Napustivi ujaka, iziao sam iz kue
45
i
Jules Verne
opsjednut. Po ulicama Hamburga kao da nije bilo dovoljno zraka, koji bi mi
pomogao da se oporavim. Stoga sam poao na obalu Elbe, prema parnoj skeli koja
spaja grad s hamburkom eljeznicom. Usput sam razmiljao. Je li sve to sam
netom doznao uistinu mogue? Je li moj ujak pri zdravoj pameti i moe li se
doista prodrijeti do sredita Zemlje? Jesam li bio rtva luaka ili je on ipak
bio znanstvenik rijetke odvanosti i vidovitosti?
Iako mije oduevljenje poelo jenjati, dobro sam se sjeao daje moje uvjerenje
bilo potpuno. Ah, najradije bih smjesta krenuo na put, kako ne bih imao vremena
za razmiljanje. Jest, jo sam imao hrabrosti da tog istog trena spremim svoj
putni koveg.
Meutim, moram priznati daje za jedan sat, na povratku kui, moje uzbuenje
splasnulo. Stavovi su mi se ponovno promijenili.
"To Je glupo, to nema nikakva smisla!" pomislih. "To je samo nona mora. Mora
biti da sam samo loe spavao i usnuo ruan san."
S tim mislima napustio sam obalu Elbe i vratio se u grad. Proavi luku. stigao
sam na cestu to vodi u Altonu. Vodio me neki udan ali toan predosjeaj, jer
sam ubrzo opazio svoju malenu Graiibcn kako hitrim koracima brzo odmie prema
Hamburgu.
"Grauben!" dozvah je iz daleka.
Djevojka se zaustavila. Bila je poneto iznenaena kad je ula daje netko doziva
u nepoznatom dijelu grada.
"On, Axele!" napokon je veselo uzviknula. "Doao si mi ususret! Kako lijepo od
tebe!"
Ali dok me gledala, opazila je da sam nemiran i zbunjen. Prui mi ruku i upita:
"to ti je?"
46
"to mije? Jo me pita, Grauben!" viknuh.
Njoj nije bilo razloga neto tajiti. Kroz dvije sekunde i u tri reenice moja je
lijepa Virlandekinja sve doznala.
"Dakle, to misli o svemu tome?" nestrpljivo sam upitao na kraju.
Nekoliko je asaka utjela. Ne znam je li joj srce tuklo kao moje, ali njezina
ruka u mojoj nije drhtala. utke smo preli stotinjak koraka.
"Axele!" progovori ona napokon. "Bit e to prekrasno putovanje. Da sam samo
mukarac, pa da vam se i ja mogu pridruiti. To e putovanje biti dostojno
neaka profesora Lidenbrocka. Mislim da bi ti trebalo sluiti na ast to e ga
u tome pratiti."
"Dakle, ti me ne odvraa od te bezumne ekspedicije?"
"Ne, dragi Axele. Dapae, ja bih vas oboje rado pratila, kad vam jedna djevojka
ne bi bila na smetnju."
"Uistinu?" "Naravno."
udne li su ene i djevojke! Tko bi razumio njihova enska srca?! Iako su
naizgled plahe, zapravo su prepune smjelosti! Tko bi to mogao razumjeti? Ova me
djevojka nagovarala da poem na tu opasnu ekspediciju! Nije se bojala sama
upustiti u tu pustolovinu... Ona me u to tjera i to mene, kojega uz to i voli!
Bio sam posve smeten i, moram priznati, bijae me stid.
"Grauben," rekoh napokon, "vidjet emo hoe li i sutra ovako govoriti."
"Dragi Axele, sutra u govoriti jednako kao danas."
Drei se za ruke, Grauben i ja utke nastavismo put. Sva ta uzbuenja u samo
jednom danu potpuno su me slomila.
47
Jides Verne
"Uostalom," mislio sam, "srpanjske kalende jo su daleko, a dotle e se kojeta
dogoditi. Moda e ujaka ipak proi ta luda zamisao da putuje pod Zemlju."
Ve je bila no, kad smo stigli do kuice u Konigstrasse. Oekivao sam da e u

stanu biti sve tiho, da e ujak, po svom obiaju, ve spavati, a naa domaica
dovravati spremanje blagovaonice.
Ali nisam raunao na profesorovu nestrpljivost. Naao sam ga gdje vie i skae
usred skupine nosaa koji su na ulici iskrcavali neku robu, a jadna stara
domaica nije znala to prvo zapoeti.
"Axele, gdje si to dosad uzalud gubio vrijeme? uri se, nesretni sine!" vikao je
ujak izdaleka, im me ugledao. "Tvoj koveg jo nije spremljen, moji papiri su u
potpunom neredu, a kroja jo nije donio nau putnu odjeu i moje do-koljenied"
Zastao sam kao ukopan i zanijemio. Jedva sam procijedio kroza zube: "Dakle, ipak
putujemo?"
"Pa naravno, nesretno dijete, a ti gubi vrijeme u etnji, umjesto da si mi
ovdje na pomoi."
"A kada kreemo?" upitah slabanim glasom. "Prekosutra, u ranu zoru."
Nita vie nisam uo. Poput strijele pobjegoh u svoju sobicu i zakljuah se
iznutra. Vie nije bilo nikakve sumnje. Ujak je cijelo popodne proveo u nabavci
stvari potrebnih za put. Vrt je bio zasut konopcima, Ijestvama od konopa,
bakljama, tikvicama za vodu, eljeznim kukama, krampovima, cepinima i
sjekiricama, koje je desetorica ljudi jedva mogla ponijeti.
Proveo sam stranu no, a ve rano ujutro zauh kako me zovu, da bih uskoro
doznao kako je ujak jo uvijek nepokolebljiv u svojoj odluci da odmah
otputujemo. I moja
48
Skupina nosaa je iskrcavala neku robu 49
Jules Verne
roaka i budua supruga jo je bila vrsto odluna da ga u tome podri.
"Axele," rekla mi je, "dugo sam razgovarala sa svojim pooimom. On je smion
znanstvenik i veoma hrabar ovjek. Ne zaboravi da u tvojim ilama tee njegova
krv. Pripovijedao mije o svojim namjerama, oekivanjima, te kako i zato se nada
da e ostvariti svoju zamisao. Ne sumnjam u njegov uspjeh. Dragi Axele, kako je
divno predati se znanosti! Kolika slava eka profesora Lidenbrocka, koje e
jedan dio pripasti i njegovu neaku! Kad se vrati, Axele, bit e gotov ovjek,
ravan njemu. Moi e slobodno govoriti, raditi i napokon..."
Djevojka porumenje i ne dovri reenicu. Njezine su me rijei vratile u ivot.
Pa ipak, jo nisam vjerovao u na odlazak. Odvedoh Graiiben do ujakove radne
sobe, te ga upitah:
"UJae, zar ste zbilja odluili odmah poi na taj put?" "to, zar jo uvijek
sumnja?"
"Ne sumnjam," rekoh, da ga ne bih rasrdio. "Pitam samo, zato se toliko urimo."
"Radi se o vrc-mrnu. Nr smijemo dozvoliti da zakasnimo."
"Ali tek je 26. svibnja, a do konca lipnja..."
"Oh, neznalico! Zar misli daje tako lako doi do Islanda? Da nisi pobjegao kao
luak, bio bih te odveo u ko-penhaku poslovnicu brodarske kompanije Liffender &
Co. i tamo bi se osvjedoio da iz Kopenhagena za Revkjavik ima samo jedna veza."
"Dakle...?"
"Dakle, budemo li ekali do 22. lipnja, neemo dospjeti da vidimo kako sjena
Scartarisa miluje Sneffelsov krater.
50
"Je li gospodin poludio?" upitala me Marta.
51
Jules Verne
Moramo to prije poi u Kopenhagen i tamo potraiti neko prijevozno sredstvo.
Stoga odmah spremi svoj koveg!"
Nije mi ostavio prostora za prigovor. Popeh se u svoju sobu, gdje mi je Graiiben
pomogla u mali koveg sloiti stvari koje su mi bile potrebne za put. Nije bila
uzbuena nita vie nego bi bila da se radilo o etnji do Liibecka ili
Helgolanda. Ruice su joj bez urbe obavljale posao, dok je mirno razgovarala sa
mnom. Napokon je i posljednji remen bio zakopan i ja sioh u prizemlje.
Tijekom dana dolazilo je sve vie dobavljaa fizikalnih sprava, oruja i

elektrinih aparata. Naa dobra domaica od svega toga vie nije znala gdje joj
je glava.
"Je li gospodin poludio?" upitala me u prolazu.
Bez rijei joj potvrdih glavom.
"I vas vodi sa sobom?"
Opet potvrdih.
"A kamo?"
Prstom pokazah n zemlju.
"LI podrum?" uzviknu stara sluavka.
"Ne, mnogo nie!" luno rekoh.
Dola Je veera, a ja nisam ni osjetio kako je vrijeme prohujalo.
"Putujemo odmah ujutro, tono u est sati," tim rijeima ujak mi poeli laku
no, uputivi se u svoju sobu odmah poto smo veerali. U deset sati potpuno
iscrpljen sva-lih se na postelju.
U noi me opet spopade strah. Sanjao sam o ponorima. Buncao sam. Osjeao sam
kako me jaka profesorova ruka stie i vue, kako propadam i brzo tonem u ponor!
Kao da mi se cijeli ivot pretvorio u beskrajno padanje. Probudih se u pet sati,
slomljen od umora i uzbuenja.
52
Spustih se u blagovaonicu, gdje je ujak ve sjedio za stolom i upravo gutao
zajutrak. Uasnuto sam ga pogledao, ali kako je Graiiben bila s nama, nisam
nita rekao. Nisam uope mogao jesti.
U pet i po sati s ulice se zaulo kloparanje. Stigla su kola da nas prevezu na
Altonski kolodvor. Uskoro su bila pretrpana ujakovim kovezima.
"A tvoj koveg?" upita ujak.
"Spreman je," odgovorih klonulo.
"Brzo ga donesi, jer emo zbog tebe jo zakasniti na vlak."
Napokon sam shvatio da se ne mogu boriti protiv sudbine. Popeh se u sobu, pustih
koveg da se otkotrlja niza stube, te pooh za njim.
Graiiben i stara kuharica primie kljueve kue. Jedva zastavi kako bi svima
uputili posljednji pozdrav, krenusmo na svoje pustolovno putovanje u samo
sredite Zem-Ije.
53
5.
OBUKA U PENJANJU
U predgrau Hamburga, Altoni, nalazi se poetna postaja vlaka na pruzi za Kiel,
kojom e nas vlak odvesti na obalu Belta. Nije prolo ni dvadeset minuta, kad je
naa koija dospjela do Holsteina. Naa je ogromna prtljaga iskr-cana, izvagana,
oblijepljena naljepnicama i opet utovarena u teretni vagon. U meuvremenu, mi
smo preuzeli svoje putne karte i u sedam sati ve sjedili jedan nasuprot drugome
u odjeljku prvog razreda. Lokomotiva zazvidi, vlak krene i mi otputovasmo.
Jesam li se pomirio sa sudbinom? Nikako. Ali udiui svjei jutarnji zrak, i
gledajui svaki as nove predjele kroz koje je vlak jurio, zaboravljao sam na
svoj strah.
Bili smo sami u odjeljku, ali nismo razgovarali. Ujak je bio zauzet
pregledavanjem svojih papira, meu kojima je, naravno, bio uveni pergament i
neka pisma preporuke od danskog konzulata u Hamburgu, s potpisom konzula,
gospodina Christiensena, profesorova prijatelja. S tim papirom mogli smo u
Kopenhagenu lako dobiti preporuke za guvernera Islanda.
Prolazili smo prostranim nezanimljivim plodnim ravnicama, jednolinim i blatnim.
Ipak, ti su predjeli bili vrlo prikladni za izgradnju eljeznike pruge, upravo
idealni za polaganje ravnih linija, kakve vole sva eljeznika drutva. Ali ta
me jednolinost nije dospjela umoriti, jer se tri sata
55
Jules Verne
nakon polaska vlak zaustavio u Kielu, svega nekoliko koraka od mora.
Budui nam je prtljaga bila oznaena za Kopenhagen, nismo oko nje imali posla.
Ali profesor je ipak s nemirom pratio njezino ukrcavanje na parobrod, gdje je
nestala u dubokom brodskom spremitu.
Ujak je u brzini tako dobro sraunao vrijeme prispijea vlaka na parobrod, da
nam je ostao itav dan ekanja na polazak broda Ellenora, koji je bio predvien
tek za naveer. Zbog toga smo devet sati proveli u uzrujavanju, za koje vrijeme
je moj razdraljivi voditelj puta poslao k vragu sve parobrodske agencije i
eljeznike urede, kao i vlade, koje podnose takav nemar. Morao sam biti na
njegovoj strani kad se dohvatio zapovjednika Ellenore, prisiljavajui ga da
odmah pokrene svoj brod. Svakako, zapovjednik gaje samo ispraio sa zapovjednog
mosta.
Kao u svakom lukom gradu, tako je i u Kielu bilo teko utuci cijeli dan. etali
smo zelenkastim obalama zaljeva na ijem kraju se uzdi/ao gradi. Proli smo
gustim umarci-ma zbog kojih gradi slii gnijezdu u svenju granja. Divili smo
se prekrasnim vilama, zimskim kupalitima i napokon se ponovno uspeli na brodsku
palubu, jedva doekavi devet sali, vrijeme polaska. Oblak dima s Ellenore dizao
se prema nebu, a zapovjedniki most podrhtavao je od rada parnog kotla.
Dodijelili su nam jednu kabinu s dvije postelje.
Parobrod je brzo klizio tamnim vodama Velikog Belta. No se crnjela, vjetar
puhao, a more bilo uzburkano. U mraku bi se katkada pojavilo koje svjetlo s
obale, a u daljini je svjetlucalo nekoliko svjetionika. To je sve to mi je
ostalo u sjeanju od mojeg prvog putovanja morem.
U sedam sati ujutro iskrcali smo se u gradiu Korsoru koji lei na zapadnoj
obali Sjaellanda. Tu smo opet preli na vlak koji nas je nosio kroz predjel
ravnih polja, slinih onima u Holsteinu.
56
Jo je bilo tri sata vonje do glavnoga grada Danske. Ujak nije cijelu no ni
oka sklopio. Bio je tako nestrpljiv, da je gotovo bio spreman izii van i
pogurati vagon, ne bi li iao bre. Napokon je opazio da se pojavio trak mora i
veselo povikao: "To je Sund!"
Proli smo pored gomile zgrada nalik na bolnicu.
"To je umobolnica," ree jedan od naih suputnika.
"Krasno," pomislih. "Eto, u toj zgradi trebali bismo ml dovriti svoje dane.
Velika je to bolnica, ali jo uvijek previe malena da u nju stane sva ludost
profesora Lidenbrocka!"
Konano, u devet sati ujutro stupismo na tlo Kopenhagena. Prtljagu smo dali
ukrcati na kola i odvezli se u hotel Feniks u Bred-Gadeu. Do tamo nam je trebalo
dobrih pola sata, jer se kolodvor nalazio na krajnjoj periferiji. Ujak se u sobi
na brzinu osvjeio, a zatim odmah istrao van, povevi i mene sa sobom. Hotelski
je vratar govorio njemaki i engleski, ali profesor, kao pravi poliglot,
zapodjene s njim razgovor na istom danskom jeziku. Na isto takvom danskom
ovjek mu opisa gdje se nalazi Muzej nordijskih starina. U toj su zgradi bile
nagomilane razne krasote, staro kameno oruje, posude za pie i nakit, prema
kojima se dala rekonstruirati cijela povijest Zemlje.
Direktor te udesne ustanove bijae znanstvenik, profesor Thomson, prijatelj
danskog konzula u Hamburgu. Ujak je za njega imao dobru pismenu preporuku.
Obino znanstvenici ne doekuju ljubazno svoje kolege. Ali ovdje je bilo posve
drugaije. Gospodin Thomson, vrlo usluan ovjek, ljubazno je primio profesora
Lidenbrocka, pa ak i njegova neaka. Nije potrebno spominjati, da ni pred tim
divnim direktorom nismo otkrili svoju tajnu. Rekli smo samo da elimo pogledati
Island bez ikakve osobite svrhe, kao ljubitelji prirode.
Gospodin Thomson stavio nam se potpuno na raspolaganje, pa smo tako zajedno
obilazili obalu, u potrazi za
57
Jules Veme
nekim brodom koji odlazi put Islanda. Ponadah se da u tome neemo uspjeti, ali
sam se prevario. Omanji danski jedrenjak s imenom Valkyrie trebao je 2. lipnja
krenuti u Reykjavik. Kapetana, gospodina Bjarnea, zatekli smo na brodu. Njegov
budui putnik od veselja mu je gotovo zgnjeio ruku pri rukovanju, tako da se
estiti ovjek poneto zaudio zbog tolike srdanosti. Za njega je putovanje na
Island bilo obina stvar, jer mu je to bio zanat. Nasuprot tome mojem ujaku to
kao daje bilo putovanje u raj. Lukavi kapetan to je oduevljenje ipak iskoristio
da nam put svojim brodom dvostruko naplati. Uostalom, to je za nas bila sitnica.
"Budite na brodu u utorak u sedam sati ujutro," napokon je rekao gospodin
Bjarne, slaui u dep lijepu svoticu papirnatih dolara.
Mi se gospodinu Thomsonu zahvalismo na uslunosti i vratisrno se u hotel.
"Odlino! Sjajno! Velianstveno!" zadovoljno je zakljuio ujak, dok srno sjedali
za kasni doruak. "Malo se osvjei, moj djeae, a onda emo razgledati grad."
Otili smo na Kongens-Nye-Torw, nepravilan trg, gdje se nalazi bitnica s dva
neduna naperena topa kojih se nitko ne boji. Blizu toga. na broju 5, bio je
jedan francuski re-staurant, vlasnitvo kuhara koji se zvao Vincent. Ruali smo
obilno za umjerenu cijenu od etiri marke po osobi.
Zatim smo s djetinjim zadovoljstvom razgledali grad. Ujak je pustio da ga vodim.
Hodao je uz mene, ali nita nije primjeivao. Nije vidio ni uglednu kraljevsku
palau, ni lijepi most iz sedamnaestog stoljea, koji premouje kanal ispred
muzeja, ni golemi Thonvaldsenov kenotaf1, ukraen zastraujuim freskama, ija
je unutranjost bila ispunjena ki-parovim djelima. Nije primijetio u vrlo
lijepom perivoju ml1 Spomenik u obliku grobnice, mauzolej.
58
nijaturni dvorac Rosenborg, ni divnu renesansnu zgradu Burze sa zvonikom
nainjenim od pletenih repova etiriju bronanih zmajeva, ni velike vjetrenjae
na bedemima, ija su se golema krila nadimala poput brodskih jedara na morskom
vjetru.
Kako bismo ja i moja lijepa Graiibcn uivali u etnji ovom lukom, prepunom
brikova i fregata koje mirno poivaju u svojem sigurnom zaklonu, po zelenim
obalama tjesnaca i po debeloj hladovini tvrave iji topovi pruaju svoje crne
gubice kroz granje bazga i vrba! Ali inoja mala Grauben bila je daleko i nije
bilo nade da u je ikada vie vidjeti.
Ipak, neto je privuklo ujakovu panju. Bio je to nekakav zvonik na otoku, Amak
koji tvori jugoistonu etvrt Kopenhagena. Odmah mije naloio da krenemo na tu
stranu. Popeli smo se na maleni parobrod koji je prevozio putnike preko kanala i
uskoro se nali na otokom keju.
Preavi nekoliko uskih ulica, gdje su pod biem okrutnih nadglednika radili
robijai obueni u hlae s jednom utom i jednom sivom nogavicom, doosmo pred
Vor-Frel-sers-Kirk.
Ta crkva nije bila ni po emu znaajna, ali njezin visoki zvonik privukao je
profesorovu panju zato to mu je stubite od ravnog podnoja s vanjske strane
okruivalo zvonik, svijajui se tako pod vedrim nebom sve do vrha.
"Popnimo se gore," ree ujak.
"Ali ja se nikad nisam mogao uspinjati na crkvene zvonike," uzviknuo sam.
"Oduvijek patim od vrtoglavice."
"Upravo se stoga mora popeti gore. elim te od toga izlijeiti."
"Ali, dobri ujae..."
"Polazi, rekoh ti. Ne smijemo gubiti dragocjeno vrijeme."
Nije bilo naina da se ogluim na ovu diktatorsku zapovijed. Zajecao sam od
muke. uvar, koji je stanovao na
59
Jules Verne
drugoj sirani ulice, dade nam klju, i penjanje zapoe. Ujak je veselo iao
preda mnom, a ja sam ga slijedio to sam bolje mogao, dok mije srce divlje
tuklo. U meni nije bilo ni traga orlovske hrabrosti. vrsta zemlja bila mije
posve dovoljna i nikad se nisam poelio negdje visoko uspinjati. Ipak, sve je
bilo dobro dok nismo dospjeli do stotinu pedesete stube, gdje sam na licu
osjetio snani udarac zraka. Dospjeli smo na terasu zvonika. Tu su poinjale
vanjske stube s tankom ogradom, koje su bivale sve ue. inilo se kao da idu sve
do neba.
"Hajde, Axele."
"To ja ne mogu, pa ne mogu!" oajniki viknuh.
"Nisi valjda takva kukavica?" nemilosrdno je ustvrdio profesor. "Odmah se

penji!"
Grevit se pridravajui tanke ograde, na silu podoh za njim. Zrak ine
omamljivao. Osjetih kako se zvonik pod udarcima vjetra njie poput broda. Noge
mi klonue, pa sam doskora puzao kleei, a zatim potrbuke. Zatvorio sam oi i
napokon mu dozvolio da me dovue do vrha.
"Dobro pogledaj oko sebe," hladnim mi glasom ree ujak. "Samo nebo /na u koliko
duboke ponore e morati gledati na naem putu! Ovo ti je odlina vjeba."
Polagano, dok ini se cijelo tijelo treslo od straha i hladnoe, otvorio sam oi.
to sam ugledao? Pogled mije najprije pao na rasprene oblake nad mojom glavom.
Zbog optike varke inili su mi se nepomini, dok smo se zvonik, njegov vrh i ja
kretali stranom brzinom. U daljini se sjedne strane prostirala zelena ravnica,
a s druge se pod sunanim zrakama bljeskalo more. Tjesnac Sund prostirao se sve
do Helsingora. Na njemu se vidjelo mnotvo bijelih jedara, koja su u daljini
izgledala poput galebovih krila. Na istoku su se u magli nazirali obrisi vedske
obale. Sve se to vrtjelo pred mojim oima.
60
inilo se da stube idu sve do neba.
61
Jules Verne
Unato vrtoglavici, morao sam ipak ustati. Pored mojih uzaludnih prosvjeda, ova
prva lekcija vrtoglavice trajala je itav sat. Kad sam konano smio sii i
nogama stupiti na vrsto tlo ulice, bio sam slomljen od boli.
"Za danas je dosta," ree moj profesor. "Ali sutra emo nastaviti."
I doista, kroz pet dana ponavljao sam tu vrtoglavu vjebu sve dok, htio-ne htio,
napokon nisam bio u stanju netremice gledati u dubinu, osjeajui pri tom ak i
neku vrstu zadovoljstva.
62
6.
PUTOVANJE NA ISLAND
Napokon je doao dan odlaska. Prethodne veeri ljubazni gospodin Thomson donio
nam Je srdane preporuke za baruna Trampea, guvernera Islanda, za gospodina
Picturs-sona, biskupova tajnika, i za gospodina Finsena, gradonaelnika
Revkjavika. Zauzvrat mu je ujak gotovo slomio ruku, tako se estoko s njime
rukovao.
2. lipnja u dva ujutro naa je dragocjena prtljaga ukrcana je na palubu
Valkyrie. Zapovjednik nas usluno odvede u prilino usku kabinu sa dva skuena
leaja, koja niti je bila udobna, niti provjetrena. Ali od istraivaa se
oekuje da podnesu svakojake patnje.
"Imamo li dobar vjetar?" pitao je ujak.
"Odlian," odgovori zapovjednik Bjarne. "Pue jugoisto-njak. Punim emo jedrima
izai iz Sunda na puinu."
Nakon nekoliko asaka jedrenjak je, razapevi sva svoja jedra, niz vjetar
zaplovio tjesnacem. Sat kasnije inilo se kao da je glavni grad Danske utonuo u
velike valove, a Valkyrie je sjekla more uz Helsingor i zidine dvorca Kron-borg.
Ujak je pucao od oduevljenja. Ja sam pak, neraspoloen i tmuran, izgledao kao
da u svaki as ugledati Hamletov duh kako luta nekom terasom dvorca.
"Plemeniti luae," pomislih, "ti bi sigurno podrao na samoubilaki naum, a
moda bi nas i otpratio do sredita Zemlje, da tamo potrai odgovor na svoju
vjenu dvojbu!"
63
Jules Verne
Ali na prastarim se zidinama nije pojavio nikakav duh. Uostalom, dvorac je bio
mnogo mlai od hrabrog danskog kraljevia. Danas je u njemu raskoan stan
nadglednika Sundskog tjesnaca, kojim svake godine proe vie od petnaest tisua
brodova svih narodnosti.
Doskora je dvorac nestao u magli, kao i toranj Helsing-borg, koji se uzdie na
vedskoj obali, a jedrenjak se lagano nagnu tjeran vjetrom s Kattegata.
Valkyrie bijae izvrstan jedrenjak, ali u jedrenjake se ovjek ne moe sasvim

pouzdati. Prevozio je u Revkjavik ugljen, kuhinjsko posue, namjetaj, vunenu
odjeu i tovar ita. Po obiaju, posada je bila malobrojna. inilo ju je svega
pet ljudi, samih Danaca, ali su oni bez veih problema uspijevali obaviti sve
poslove.
"Koliko e trajati putovanje?" ujak je upitao kapetana.
"Desetak dana," odgovori kapetan, "ako nas ne zahvati otrije sa sjeverozapada,
kad budemo prelazili Faer 6er."
"U svakom sluaju, to kanjenje nee biti znaajnije, je li?"
"Ne, gospodine Lidcnbrock. Budite bez brige, jednog emo dana ipak stii do
odredita."
Predveer Je Jedrenjak mimoiao rt Skagen na najsjevernijoj toki Danske, vi
noi Je proao kroz Skagerrakte, proavi uz rt Lindesncs, krajnju toku
norveke obale, uao u Sjeverno more. Dva dana kasnije dosegli smo obalu
kotske, u visini mjesta koje su danski mornari zvali Peter-head, i Valkyrie
skrenu prema Faer Oeru, prolazei izmeu otoja Orkney i Shetland. Malo zatim
brod je poeo osjeati valove oceana. Borei se protiv promjenjivog vjetra,
jedva je stigao do otoja Faer. Osmog dana plovidbe zapovjednik opazi Mvganness,
najistoniji od tih otoka, i od tog trenutka udari ravno na rt Portland, koji se
nalazi na junoj obali Islanda.
64
Putovanje je teklo bez znaajnih dogaaja. Ja sam se dosta dobro drao, iako je
bilo valova, ali ujak je neprestano patio od morske bolesti. Zbog toga se
ljutio, a jo vie stidio. Takvo ga je stanje sprijeilo da zapovjednika Bjarnea propita o Sneffelsu, o tome, kako e tamo doi i kako bi mogao prenijeti
prtljagu. Sva ta pitanja morao je odgoditi dok ne stigne na kopno. itavo
putovanje preleao je u kabini kojoj su zidovi pucketali od jakog ljuljanja
broda. Moram rei da ga nisam previe alio.
11. lipnja doplovismo na visinu rta Portland. Kako je dan bio vedar, mogli smo
vidjeti Myrdals Yokul koji se nad njim izdie. Sam rt nije nita drugo do li
jedna jedina granitna stijena koja, gola i pusta, prkosi valovima Atlantskog
oceana. Valkyrie se drala podalje od te obale i plovila du nje dalje prema
zapadu. Svuda uokolo promicala su itava jata kitova i morskih pasa. Ubrzo se
pojavila golema, pro-upljena stijena, kroz koju je zapjenjeno more bijesno
udaralo. Otoii Westman kao da su pred nama izronili iz oceana. inilo se kao
daje netko posijao litice po tekuoj ravnici. Od tog asa jedrenjak se poeo sve
vie udaljavati od rta Revkjanes, koji zatvara, zapadni kut Islanda.
Na svoju veliku alost, ujak zbog previe uzburkanog mora nije mogao doi na
palubu i tako je propustio vidjeti prve prizore Obeane zemlje. Nakon etrdeset
osam sati, izaavi iz oluje po kojoj je jedrenjak morao ploviti sputenih
jedara, ugledasmo na istoku plutau, znak da se u blizini nalazi rt Skagen,
kojemu opasne stijene dopiru daleko u more. Na brod se ukrcao islandski pilot,
te se nakon tri sata Valkyrie usidrila pred Revkjavikom, u zaljevu Faxa.
Profesor napokon izae iz kabine, blijed i raupan, ali dobro raspoloen. Oi
su mu blistale od zadovoljstva. Na obali se sakupie gotovo svi stanovnici
grada, ivo se zanimajui za dolazak broda koji svakome poneto donosi.
Ujak se urio da to prije napusti svoju ploveu tamnicu, da ne kaem bolnicu.
Ali prije nego smo sili s palube
65
Jules Verne
jedrenjaka, povukao me za ruku, poveo me do ograde i odatle mi prstom pokazao na
sjevernu stranu zaljeva, iznad koje se uzdizala, visoka planina sa dva vrhunca,
dvostruki stoac pokriven vjeitim snijegom.
"Pogledaj," proaptao je zavjereniki. "Ono je Sneffels!"
Zatim bez daljnjih rijei stavi prst na usta, ime mi je dao znak da utim, i
sie u amac koji nas je ekao. Pooh za njim i domalo se iskrcasmo na tlo
tajanstvenog Islanda.
Tek to smo dospjeli na obalu, pojavi se neki stasit ovjek u asnikoj odori.
Ipak, pokazalo se da je on civilni inovnik, bolje rei guverner otoka, glavom
gospodin barun Trampe. Profesor je odmah shvatio s kim ima posla. Stoga mu urui
svoja pisma iz Kopenhagena. Uslijedio je kratak razgovor na danskom jeziku od

kojega ja, dakako, nisam nita razumio. Ipak, kasnije mi je reeno da je
gospodin barun Trampe spreman profesoru Lidenbrocku u svemu biti pri ruci.
Ujaka je vrlo ljubazno primio i gradonaelnik, gospodin Finscn, koji je po odori
bio isto tako vojnik kao i guverner, ali po udi i po postupku isto tako
miroljubiv kao i on.
Koadjutor gospodin I'ictursson upravo je u to vrijeme bio na pastirskom
putovanju po sjevernoj biskupiji, pa smo privremeno morali odustati od posjeta
njemu. To smo, meutim, nadoknadili posjetivi gospodina Fridrikssona, profesora
prirodnih znanosti na uilitu u Revkjaviku, divna ovjeka koji nam je pruio
vrlo dragocjenu pomo. Taj skromni uenjak govorio je samo islandski i latinski.
Kad mije, dakle, ponudio svoje usluge na jeziku Horacija, osjetih kako smo
upravo stvoreni da jedan drugoga razumijemo. To je bila jedina osoba s kojom sam
mogao razgovarati za vrijeme svojeg boravka na Islandu.
Od tri sobe od kojih se sastojao njegov stan, taj divni ovjek nama je na
raspolaganje stavio dvije, te smo se uskoro
66
u njih smjestili sa svojom prtljagom, koja je obujmom u velikoj mjeri izazivala
uenje u stanovnika Revkjavika.
"Dakle, Axele, sve ide dobro," ree mi ujak, "najtee smo proli."
"Kako to najtee?" zaueno sam uzviknuo.
"Bez sumnje. Napokon smo na Islandu. Ostaje nam jo samo da se spustimo u
Zemljinu utrobu."
"Da, na neki nain imate pravo. Mislim da nas sputanje ne bi trebalo
zabrinjavati. Mene brine kako emo se nakon toga opet uspeti?"
"To me u ovom trenutku najmanje zabrinjava! Ali ne smijemo gubiti vrijeme. Ja
idem u gradsku knjinicu. Naem li tamo moda kakav Saknussemmov rukopis, rado
u ga pregledati."
"A ja u za to vrijeme razgledati grad," uzvratio sam. "Ne biste li ipak i vi
poli sa mnom?"
"To me uope ne zanima," odbio je ujak. "Ono stoje zanimljivo na islandskom tlu,
nije nad zemljom nego pod zemljom."
Klimnuo sam glavom u znak razumijevanja, uzeo svoj eir i izaao van. Lutao sam
bez cilja kojekuda. Nije tako lako zalutati u dvjema jedinim ulicama Revkjavika.
Stoga nisam morao zapitkivati kuda trebam poi i kako, a bilo bi to i podosta
neprilino, kad se ovjek sporazumijeva samo kretnjama.
Grad se prostire u ravnoj i movarnoj nizini izmeu dva breuljka. S jedne
strane obrubljen je debelom naslagom lave koja se sputa u obroncima prema moru.
S druge strane pruio se irok zaljev Foxa, koji na sjeveru granii s ogromnim
ledenjakom Sneffelsa. U zaljevu je sad bio usidren samo jedrenjak Vdlkyrie.
Ipak, obino se tu znaju usidriti veliki francuski i engleski ratni brodovi koji
nadzi67
Jules Verne
r u ribolov. U to su doba upravo vrili slubu po istonoj obali otoka.
Dua od dviju ulica Revkjavika ide usporedo s obalom. U njoj su se smjestili
trgovci i prodavai, pod drvenim kolibama nainjenim od vodoravno poloenih
balvana. Druga ulica, koja se prua vie prema zapadu, vodi prema jezercu izmeu
biskupije i kua drugih videnijih graana koji se ne bave trgovinom.
Ubrzo sam prokrstario te sumorne i tune ulice. Ponegdje bih naiao na komadi
izblijedjela travnjaka, koji je vie sliio starom vunenom, od upotrebe
istroenom sagu. Bilo je tu i neto povrtnjaka na okunicama, u kojima je raslo
rijetko povre kao krumpir, kupus i salata, tako maleno da bi najbolje
pristajalo na neki liliputanski stol, te nekoliko jadnih karanfila koji su svim
silama nastojali malo se nauivati sunca.
Posred one druge ulice, u kojoj nema trgovina, naao sam groblje ograeno
zemljanim zidom. Iako nije bilo oso-bilo veliko, n njemu je jo bilo dosta
praznih mjesta. Zatim sam, u par koraka, doao do guvernerove kue. Taje kua, u
usporedbi s vijenicom u Hamburgu, izgledala vrlo jadna i trona dok, opi,
usporeena s kolibicama islandskog stanovnitva, bijae prava palaa. Izmeu
malog jezera i grada dizala se protestantska crkva od izbijeljenog kamena to su

ga vulkani besplatno izbacivali. Kad zapue jaki zapadnjak, zacijelo se njezin
krov od crvenih opeka razleti po zraku, na veliko nezadovoljstvo upnika i
upljana. Na susjednoj uzvisini ugledah dravnu kolu u kojoj se, kako sam
kasnije saznao od naeg domaina, predavalo hebrejski, engleski, francuski i
danski, dakle, etiri jezika od kojih ni na jednom, na svoju sramotu, nisam znao
ni be-knuti. Bio bih zadnji izmeu etrdeset uenika te malene ustanove,
nedostojan da spavam s njima u onim ormarima s dva odjeljka, u kojima bi se
neto njenija mlade s kontinenta ve prvu no uguila.
68
Reykjavik 69
Jules Veme
Tako sam za tri sata dovrio razgledanje ne samo grada, nego i cijele njegove
okolice. Sveopi dojam bio je vrlo tuan. Gotovo da nije bilo drvea ili ikakve
vegetacije. Svuda naokolo samo otri bridovi vulkanskih stijena. Kolibe Islanana nainjene su od zemlje i treseta, a zidovi su im nagnuti prema unutranjosti.
inilo se kao da su sami krovovi poredani po zemlji, s tom razlikom to su ti
krovovi donekle sliili travnjacima, jer uslijed vruine stanova na njima raste
dosta bujna trava. Ta se trava u doba kosidbe kosi, jer bi se u protivnom domae
ivotinje zasigurno odvaile pasti po zelenim nastambama svojih vlasnika. Za
vrijeme svojeg izleta susreo sam malo ljudi. Vraajui se trgovakom ulicom,
vidio sam veinu stanovnika kako sue, sole i krcaju bakalar, njihov glavni
izvozni artikl. Ljudi su izgledali snani, ali nezgrapni. Plavokosi poput
Germana, zamiljena pogleda, kao da su osjeali da se nalaze nekako podalje od
ovjeanstva, jadni prognanici na toj ledenoj zemlji. Priroda ih Je zapravo
morala uiniti Eskimima, kad ih je ve osudila na ivot na rubu polarnog kruga!
Uzalud sam na njihovim licima traio osmijeh.
Ponekad su se smijali, ali to bijae samo nehotino stezanje miia; smijeili
se nisu nikada. Odjea im se sastojala od grube bluze, u svim skandinavskim
zemljama poznate pod imenom "vadmel", zatim od eira sa irokim obodom i hlaa
sa crvenim rubom. Komad koe savijen oko noge sluio je kao obua, poput kakvih
mokasinki. ene, tuna i krotka lica, doimale su se ugodno ali neugledno.
Odijevale su se u suknje i bluze od tamnog "vadmela". Djevojke su nosile
pletenice ovijene oko glave, a nad njima smee pletene kapice. Udate ene
vezivale su glavu rupcem u boji, koji je na vrhu imao ukras od bijelog platna.
7.
JEDAN RAZGOVOR I SPOZNAJA
Vrativi se nakon etnje u kuu gospodina Fridriksso-na, otkrih daje ujak ve
tamo, u drutvu svojeg domaina. Ruak je uskoro bio na stolu, i profesor
Lidenbrock poudno se prihvatio nadoknaivanja onog to je propustio za
prisilnog brodskog posta. Objed, prireen vie na danski nego na islandski
nain, nije bio nita osobito; ali je gostoljubivost naeg domaina, vie
Islananina nego Danca, pridonijela da u njemu dvostruko uivamo. Danas mi se
ini da smo se mi kod njega bolje osjeali nego on sam.
Razgovor se vodio na domaem jeziku, u koji je moj ujak uplitao njemake, a
gospodin Fridriksson latinske reenice, da bih ga i ja mogao razumjeti. Govorilo
se o znanstvenim pitanjima, kako se to ve pristoji znanstvenicima. Ipak,
profesor Lidenbrock dobro je pazio da ne otkrije pravi razlog naeg dolaska na
Island, i neprestano me kod svake reenice pogledom opominjao da ne spomenem ni
rijei o naim buduim namjerama.
Gospodin Fridriksson upitao je najprije ujaka je li to naao u knjinici.
"Knjinica, gospodine?" ivo je uzvratio ujak. "U vaoj knjinici nalazi se samo
hrpica beskorisnih starih knjiga i obilje praznih polica."
"Kako to?" doeka gospodin Fridriksson. "Koliko ja znam, mi imamo osam tisua
svezaka, mnotvo vrijednih i rijetkih
l
70
71
Jules Verne
djela na starom skandinavskom jeziku i sve nove knjige, koje- nam svake godine
alju iz Kopenhagena."
"Pa gdje vam je tih osam tisua svezaka? Ja sam..."
"O, gospodine Lidenbrock, te knjige su okolo na itanju. Na naem ledenom otoku
ljudi vole itati! Nema nijednog seljaka, radnika, ni jednog ribara koji ne zna
itati i koji doista ne ita. Mi mislimo da se knjige moraju to vie nalaziti u
rukama italaca, umjesto da skupljaju plijesan iza eljeznih reetaka, daleko od
znatieljnih oiju. Tako te knjige idu iz ruke u ruku. Ljudi ih itaju, listaju
i ponovno itaju, te se esto vraaju na svoju policu tek nakon jedne ili dvije
godine lutanja."
"Meutim, gosti vae zemlje nemaju tu to vidjeti..." pobunio se ujak.
"to ete... stranci imaju svoje biblioteke... Obrazovanje naih graana ima
prednost. Ponavljam vam da je ljubav prema knjizi Islananima u krvi. Tako smo
godine 1816. osnovali Knjievno drutvo i Institut tehnikih znanosti, iji su
poasni lanovi i mnogi poznati svjetski znanstvenici. Drutvo i/daje knjige
namijenjene odgoju naih zemljaka, te time veoma koristi naoj zemlji. Bit e
nam veoma drago, ako i vi, gospodine Lidenbrock, prihvatite titulu poasnog
lana naeg Drutva.
Ujak, koji je ve bio lan nekih stotinjak znanstvenih drutava, rado pristade.
Srdana spremnost, kojom je prijedlog bio prihvaen, ganula je gospodina
Fridrikssona, te on nastavi:
"Hoete li mi, molim vas, sada rei, koje ste knjige traili u naoj knjinici?
Moda bih vam i sam mogao na neki nain pomoi."
Pogledah ujaka. U poetku je oklijevao, jer je razgovor skrenuo u pravcu
njegovih tajnih planova, ali postoje razmislio, odlui ipak progovoriti o tome,
te ree:
72
"Gospodine Fridriksson, htio sam vidjeti imate li meu starim djelima i neke
knjige Arne Saknussemma?"
"Arne Saknussemm!" uzviknu profesor iz Revkjavika. "Mislite na jednog od
najveih znanstvenika esnaestog stoljea, velikog prirodoznanca, alkemiara i
svjetskog putnika?"
"Upravo na njega."
"Jednog od najslavnijih ljudi, ako je rije o islandskoj znanosti i
knjievnosti?" "Slaem se s vama."
"Onoga, ija je smjelost bila ravna njegovu geniju?" "Vidim da ga dobro
poznate."
Moj ujak se topio od veselja, sluajui kako netko tako govori o njegovu junaku.
Gutao je oima gospodina Fridrikssona te napokon upita: "Gdje su, dakle, njegova
djela? "Njegova djela? Nemamo ih, na alost." "Kako, ovdje na Islandu ih
nemate?" "Ne postoje ni na Islandu niti igdje drugdje."
"Kako to?"
"Stoga to je Arne Saknussemm bio optuen zbog hereze, te su 1573. godine u
Kopenhagenu javno spaljena sva njegova djela."
"Vrlo dobro! Izvrsno!" kliknu ujak, na veliko zaprepatenje dobrog Islananina.
"Kako to mislite?" upitao je zaueni gospodin Fridriksson.
"Da, sad je sve jasno, sve je razumljivo. Sad shvaam zato je Saknussemm, ako
je bio progonjen, morao skrivati
73
Jules Verne
svoja genijalna otkria i u nerazumljivi kriptogram zavijati tajnu..." ujak se
ugrize za jezik.
"Kakvu tajnu?" brzo je upitao znatieljni gospodin Fri-driksson.
"Tajnu koja... zbog koje..." mucao je moj neoprezni ujak.
"Zar vi imate kakav osobit dokument?" bio je uporan na domain.
"Nemam... Radilo se samo o pretpostavci."
"Dobro," odustao je od daljnjeg ispitivanja ljubazni gospodin Fridriksson,
uvidjevi da je sve to potpuno zbunilo njegovog sugovornika. "Ali, promijenimo
temu. Nadam se da neete napustiti na otok, a da prije toga ne istraite
njegovo rudno blago?"
"Dakako da neu," odahnuo je ujak, "ali dolazim poneto prekasno. Moji

prethodnici su po svoj prilici ve dobro istraili ove krajeve."
"Istina Je, gospodine Lidenbrock. Istraivanju Islanda mnogo su pridonijeli
radovi gospode Olafsena i Povelsena, obavljeni na kraljev nalog, zatim
prouavanje Troila, znanstvena ekspedicija gospode Gaimanda i Roberta na
francuskom ratnom brodu Rcdierche*, te nedavno izvrena istraivanja
znanstvenika na ratnom brodu Reine-Hortense. Ali, vjerujte mi, ostalo jr tu jo
tota za istraiti."
"Mislite?" upita ujak dobroudno, pokuavajui ublaiti sjaj svojih oiju.
"Dakako. Vi ne moete ni znati koliko jo ima neistraenih planina, ledenjaka i
vulkana! Uostalom, ne trebate ii daleko. Pogledajte samo onu planinu to se
uzdie tamo na obzoru. To je Sneffels."
1 Admiral Duperre poslao Je godine 1835. parobrod Recherche u potragu za
izgubljenom ekspedicijom gospodina Blossevillea i broda Luloise o kojima se
nikad nije nita doznalo.
74
"Ah, Sneffels," izusti ujak.
"Da, Sneffels, vrlo zanimljiv vulkan kojemu je krater vidjelo vrlo malo ljudi."
"Je li ugaen?"
"Ugaen je, ima od toga ve pet stotina godina."
"Dakle," odgovori ujak, vrsto zarivi nokte jedne ruke u dlan druge i
prekriivi noge da ne bi od uzbuenja poskoio uvis, "doista bih elio svoja
geoloka istraivanja zapoeti tim Seffel... Fessel... kako ste ono rekli?"
"Sneffels, dragi kolega."
Taj dio razgovora vodio se na latinskom i stoga sam razumio sve to su rekli,
jedva se suspreui od smijeha, dok sam gledao ujaka kako tekom mukom obuzdava
oduevljenje koje je iz njega prodiralo sa svih strana. Pokuao je nainiti
nevino lice, ali ono je unato svemu podsjealo na Mefistovo kreveljenje.
"Da, da," nastavio je ujak, "va me prijedlog oduevio. Pokuat emo se uspeti
na taj Sneffels, a moda ak i prouiti njegov krater."
"Jako mi je ao," odgovori gospodin Fridriksson, ne shvaajui ujakovu igru,
"to mi poslovi ne doputaju da se udaljim iz grada. Vrlo bih vas rado pratio, i
zacijelo uz vas mnogo nauio."
"Nemojte, molim vas," urno e ujak. "Gospodine Fri-drikssone, mi ne elimo
nikome smetati, i zahvaljujemo vam od svega srca. Prisutnost znanstvenika, kao
to ste vi, bila bi nam od velike koristi, ali dunost vaeg zvanja..."
Sve mi se ini da nevino islandsko srce naeg domaina nije razumjelo ironinost
ovih rijei. Stoga je dodao:
"Unato tome, ja u cijelosti podravam vae planove, gospodine Lidenbrock. Ideja
da zaponete od tog vulkana
75
Jules Verne
je odlina. Tamo ete pronai mnogo udnih stvari. Ali recite mi, kako mislite
doi do poluotoka Sneffelsa?"
"Morem. Preplovit emo zaljev u amcu. Mislim daje to najbri nain."
"Svakako, ali to je nemogue." "Zato?"
"Jer u Revkjaviku nemamo nijednog amca," odgovorio je na domain.
"Do vraga! to nam tada predlaete?"
"Morat ete ii kopnom uz obalu. Put e biti dulji, ali zanimljiviji."
"Dobro. Znai da u morati potraiti kakvog vodia." "Upravo vam mogu jednoga
preporuiti." "Poduzetna i pametna ovjeka?"
"Da, on stanuje na tom poluotoku. Vrlo je vjet lovac na sjeverni' patke. Bit
ete s njime posve zadovoljni. Pored toga, izvrsno govori danski."
"A kad u ga moi vidjeti?"
"Sutra, ako elite."
"A zato ne danas?"
"Zato, to trk sutra dolazi u grad."
"Dobro, dakle, poekat emo do sutra," odgovori ujak, uzdahnu vi.
Ovaj se vaan razgovor ubrzo zavrio srdanim zahvalji-vanjem njemakog
profesora islandskom kolegi. Za vrijeme ruka moj je ujak saznao vrlo vane
stvari. Prije svega bili su to novi podaci o Saknussemmu, razlog tajnovitosti

njegova rukopisa, kao i to da ga njegov domain nee pratiti na istraivanju, te
da e ve sutra imati vodia na raspolaganju.
76
8.
NAPOKON KREEMO
Naveer sam se malo proetao po obali Reykjavika. Vratio sam se rano i legao u
svoj krevet od debelih dasaka, u kojemu sam no prespavao mirnim snom.
Kad sam se probudio, uo sam kako u susjednoj sobi ujak uvelike govori. Odmah
sam ustao i pourio k njemu. Razgovarao je danski sa snano razvijenim i visokim
ovjekom. Taj ovjek morao je biti uasno jak. Na jednostavnom licu isticale su
mu se pametne sanjarski plave oi, duga kosa, koju bi ak i u Engleskoj smatrali
pretjerano crvenom, padala mu je na iroka i snana ramena. Imao je dinaminu
pojavu, iako gotovo uope nije gestikulirao rukama i tijelom. Sve je na njemu
odavalo daje posve tihe udi; ne mlitav, nego nekako smiren. Vidjelo se da ni od
koga nita ne trai, da radi ono to mu najbolje odgovara i da ga na ovom
svijetu nita ne moe zauditi ili uznemiriti.
Po nainu kako je sluao zaneseno brbljanje svojeg sugovornika, razabrao sam
odlike Islananinova karaktera. Stajao je nepomino i prekrtenih ruku, dok je
moj ujak bez prestanka mlatarao desno i lijevo. Kad je htio neto porei,
pokrenuo je glavu slijeva nadesno; a u znak potvrivanja samo bi naklonio glavu
tako neznatno, da bi mu se duga kosa jedva pomakla. Taje tednja pokreta gotovo
graniila sa krtou.
77
Jules Verne
Doista, gledajui toga ovjeka ne bi nikad pomislio daje lovac. Njega se divlja
sigurno ne boji; ali kako je onda hvata?
To mi je postalo jasno kad mi je gospodin Fridriksson rekao daje to plaho
eljade zapravo samo lovac na eidere1, ptice ije paperje predstavlja najvee
bogatstvo na otoku. To se paperje zove "eider-dun" i nije potrebno mnogo muke da
ga se dosta prikupi.
Poetkom ljeta enke te ptice grade gnijezdo na obroncima fjordova2, kojima je
sva obala ispresijecana. Kad ptica sagradi gnijezdo, obloi ga njenim paperjem
koje iupa s trbuha. Odmah zatim dolazi lovac, zapravo skuplja, uzima
gnijezdo, a enka opet zapoinje svoj posao. To traje dotle dok je na njoj
ijedna pahulja. Kad se enka tako sva oerupa, dolazi red na mujaka. Ali kako
njegovo tvrdo i grubo perje nema nikakve vrijednosti u trgovini, lovac se vie
ne trudi da mu ukrade leaj za mladunad. Kad se tako gnijezdo dovri, enka
snese jaja, mladi se izlegu i sljedee godine prikupljanje eider-duna poinje
iznova.
Kako se ova vrsta pataka ne voli gnijezditi na strmim liticama, ve su Joj drae
lagano poloene i vodoravne stijene koje poniru u more, islandski lovac moe
ovaj svoj zanat obavljati bez velikoga napora. Tako Je on, ustvari, gospodar
koji niti kopa niti sije, ve samo ubire etvu.
Taj tromi, ravnoduan i tihi ovjek zvao se Hans Bjelke, a doao je po preporuci
gospodina Fridrikssona. Zapravo, bio je to na budui vodi. Zakleo bih se da,
makar obiao cijelu zemaljsku kuglu, nigdje ne bih mogao pronai osobu ije je
ponaanje bilo u takvoj suprotnosti s ponaanjem mojeg ujaka.
1 Vrsta divlje patke koja obitava u sjevernim i polarnim krajevima.
Tako se zovu dugi i uski zaljevi koji duboko zadiru u obale veine skandinavskih
zemalja.
78
Pa ipak, na neki udan nain, vrlo su se lako sporazumjeli. Obojica se nisu
optereivali novanim pitanjima: jedan je bio spreman primiti to mu ponueno, a
drugi opet da dade sve to se od njega zatrai. Stoga za njih nije bilo lake
stvari, nego se dogovoriti o uvjetima pod kojima nanije Hans trebao biti na
usluzi.
Prema ugovoru, Hans se obvezao da e nas odvesti do sela Stapi koje lei na
junoj obali poluotoka Sneffels, u samom podnoju vulkana. Prema ujakovu
miljenju, do tamo je kopnom trebalo prevaliti oko dvadeset i dvije milje, a to

je znailo oko dva dana putovanja.
Ali kad je ujak doznao da se tu zapravo radi o danskim miljama, koje iznose
dvadeset etiri tisue stopa1, morao je ispraviti svoje raune te, uzevi u
obzir loe i nikakve putove, predvidjeti sedam do osam dana hodanja.
Na raspolaganje su nam stavljena etiri konja, i to, dva na kojima emo jahati
ujak i ja, a druga dva za prtljagu. Hans je izjavio kako ga nita na ovom
svijetu ne moe natjerati da se uspne na bilo koju ivotinju pa je, po svojoj
navici, odluio ii pjeice. Odlino je poznavao taj dio obale i obeao nam da
e krenuti najkraim moguim putem.
Meutim, Hansov ugovor s ujakom nije isticao nakon naeg dolaska u Stapi. Trebao
je ostati u naoj slubi za cijelo vrijeme naeg znanstvenog izleta, a za to e
tjedno dobivati tri riksdala (16 franaka i 8 centima). Posebno je ugovoreno da
e taj dogovoreni iznos vodi primati svake subote naveer. Iz nekog udnog
razloga, Hans je zahtijevao da to bude najvaniji uvjet ugovora. Dogovoreno je
da na put krenemo 16. lipnja. Ujak je htio lovcu dati predujam za zakljueni
posao, ali ovaj je ponudu odbio jednom jedinom rijeju:
"Efter."
"To znai 'poslije'," objasnio mije profesor.
Oko 4,5 kopnenih milja (ili 7,3 km).
79
Jules Verne
inije ugovor bio sklopljen, Hans se smjesta povukao.
"Krasan ovjek," uskliknu ujak, "ali i ne sluti, kakvu mu je divnu ulogu
budunost namijenila."
"On e nas, dakle, pratiti sve do..." "Da, Axele, sve do sredita Zemlje."
Preostalo nam je jo etrdeset i osam sati. Na alost, gotovo sve sam ih proveo
u pripremama za put. Morali smo upotrijebiti svu svoju otroumnost kako bismo
to korisnije rasporedili nau prtljagu; na jednu stranu pomagala, oruje na
drugu, alat u jedan omot, a hranu u drugi. Bila su u svemu etiri kupa.
Instrumenti su bili sljedei:
1) Jedan stodjelni Eigelov toplomjer, koji je obuhvaao sto pedeset stupnjeva.
Uinilo mi se da tih stupnjeva ima ili previe ili premalo. Previe, ako okolna
temperatura dovede ivu do vrha, jer bismo se tada mi skuhali, a opet premalo,
ako bi trebali izmjeriti toplinu nekog izvora ili bilo kakve l vari u
rastaljenom stanju.
2) Jedan manometar na stlaeni zrak, koji je bio udeen tako da je pokazivao
svaki tlak vei od atmosferskog tlaka na morskoj ra/inl. Obini barometar ne bi
nam mogao posluiti, jer atmosferski tlak mora rasti srazmjerno s dubinom naeg
sputanja pod povrinu Zemlje.
3) Jedan kronometar izraen kod Boissonnasa ml. iz eneve, tono podeen prema
hamburkom vremenu, koje Nijemci uzimaju kao obrazac, kao to to Englezi ine za
grinviko, a Francuzi za pariko.
4) Dva kompasa; jedan za vodoravnu orijentaciju, a drugi za deklinaciju.
5) Jedan dalekozor za gledanje u mraku.
80
6) Dva Ruhmkorffova stroja, koji su putem elektrine struje davali lako
prenosivo, sigurno i prikladno svjetlo1.
Oruje se sastojalo od dvaju karabina izrade Purdlev More & Co. i od dvaju Colt
revolvera. Ja uope nisam znao emu nam to oruje? Bio sam uvjeren da nam se ne
treba bojati ni divljaka ni divljih zvijeri. Ali eto, ujaku je oruje bilo isto
tako vaan dio opreme kao i instrumenti, a osobito se pobrinuo da ponesemo i
poveu koliinu eksplozivnog pamuka, koji je otporan na vlagu, a eksplozivna mo
mu je mnogo jaa od eksplozivne moi obinog barutnog praha.
Alat se sastojalo od dva trnokopa, dva krampa, svilenih Ijestava, triju okovanih
tapova, sjekire, ekia, od tuceta planinarskih klinova i prstenastih vijaka te
dugih konopa s uzlovima. Od svega toga nastao je prilino velik sveanj, jer su
same ljestvice bile duge tri stotine stopa.
Konano, bila je tu i hrana. Omot, istina, nije bio osobito golem, ali je
ulijevao povjerenje, jer sam znao da u njemu ima konzerviranog mesa i dvopeka za
est mjeseci. Sva se tekuina sastojala od borovice; vode uope nismo imali. Ali
ponijeli smo tikvice koje je ujak kanio napuniti vodom s nekog izvora tek pred
sam poetak sputanja u Zemljinu utrobu. Pritom se uope nije obazirao na moje
sumnje u
1 Ruhmkorffov stroj sastoji se od jednog Bunsenova lanka koji radi pomou
kalijeva bikromata i nema nikakvih mirisa. Induktivna zavojnica dovodi struju
koju lanak proizvodi do svjetiljke koja je graena na poseban nain. U toj
svjetiljci nalazi se zavijena staklena cjevica kojoj je upljina ispunjena
neznatnom koliinom ugljinog dioksida ili duika. Kada stroj radi, taj se plin
uari te proizvodi trajno bjeliasto svjetlo. lanak i zavojnica smjeteni su u
konu torbu koju putnik nosi o ramenu. Svjetiljka koja se nalazi vani, daje
dovoljno svjetlosti u potpuno mranom prostoru. Sluei se tom napravom moemo
se kretati bez straha od eksplozije usred najlake upaljivih plinova, a
svjetiljka se ne gasi ni u dubokoj vodi. Ruhmkorff je bio poznati znanstvenik
svojeg vremena i izvrstan fiziar. Njegovo je veliko otkrie induktor, pomou
kojega se proizvodi struja visokog napona.
81
Jules Verne
pogledu kakvoe izvora, njihove temperature pa i na bojazan da ih moda nee ni
biti.
Da bih upotpunio toan popis stvari koje smo sobom ponijeli, spomenut u runu
ljekarnu, u kojoj su bile kare, udlage za sluaj prijeloma kostiju, omot
ukastog konanog zavoja, obloge i tamponi, flaster, zdjelica za hvatanje krvi,
sve same strane stvari. Osim toga, bio je tu itav niz boica u kojima se
nalazio dekstrin, alkohol za rane, rastopljeni olovni acetat, eter, ocat i
amonijak, sve same neugodne tekuine. Konano, tu su se nalazile i tvari
potrebne za punjenje Ruhmkorffove naprave.
Ujak je pazio da ne zaboravi potrebnu koliinu duhana, puanog praha i truda,
kao i konati pojas koji je nosio oko pasa i u kojemu je bila prilina koliina
zlatnog, srebrnog i papirnatog novca. Medu oruem nalazilo se i est pari
vrstih cipela, koje su bile nepromoive jer bijahu premazane katranom i
rastezljivom gumom.
"Djeae moj," napokon mije rekao ujak, "ovako odjeveni, obuveni i opremljeni
moemo se nadati da emo daleko dospjeti."
14. lipnj;i itav smo dan spremali te raznovrsne predmete. Veerali smo kod
baruna IVampea, u drutvu naelnika grada Rcvkjavika l doktora Hvaltalina,
slavnog islandskog lijenika. Gospodin Fridriksson nije bio meu uzvanicima.
Istina, kasnije sam doznao da se guverner i on ne slau u nekim administrativnim
pitanjima, pa se i ne susreu. Tako nisam imao prilike razumjeti ni jednu jedinu
rije za vrijeme toga poluslubenog ruka. Znam samo to da moj ujak nije
prestajao priati.
Sutradan su sve pripreme za polazak bile dovrene. Na domain jo je jednom
zaduio svojeg kolegu, profesora Li-denbrocka, darovavi mu kartu Islanda koja
je bila mnogo tonija od Hendersonove. Kartu je izradio gospodin Olaf Nikolas
Olsen, i to u omjeru l :480.000, a izdalo ju je island82
sko knjievno drutvo na temelju geodetskih radova gospodina Scheela Frisaca i
topografskih snimaka gospodina Bjorna Gumlaugsonna. Za mojeg ujaka mineraloga ta
je karta bila jedno od najdragocjenijih pomagala.
Zadnju veer proveli smo u prijateljskom razgovoru s gospodinom Fridrikssonom,
kojega sam bio jako zavolio, tim prije to sam bio uvjeren da se vie nikad
neemo susresti. Nakon razgovora poli smo na poinak, no ja sam vrlo loe
spavao i kojeta sanjao.
U pet sati ujutro probudilo me rzanjc konja koji su pod mojim prozorom toptali
nogama. Obukoh se i brzo sioh na ulicu. Dolje je Hans tovario zadnje dijelove
nae prtljage. Obavljao je svoj posao tako rei ne miui se i nevjerojatno
spretno. Ujak je vie galamio nego radio, ali vodi je, ini se, slabo mario za
njegove savjete i preporuke.
U est sati sve je bilo gotovo. Gospodin Fridriksson oprostio se s nama stiskom
ruke, a ujak mu se na islandskom jeziku toplo i iskreno zahvalio na ljubaznom
gostoprimstvu. Ja sam, meutim, pokuao sloiti nekoliko svojih najboljih

latinskih fraza i uputiti mu svoje najvee komplimente. Zatim se uspesmo u
sedla, a gospodin Fridriksson mi sa zadnjim pozdravom dobaci stih koji Vergilije
kao da je napisao ba za nas putnike, koji ne znamo put:
Et qu.acu.nque viam dederit fortuna sequamur .
Slijedimo svaki put, to sudba nam ga odredi.
83
9.
AVANTURA ZAPOINJE
Na svoje smo uzbudljivo i opasno putovanje krenuli po oblanom, ali tihom
vremenu. Nismo se trebali bojati velikih vruina, a ni jakih pljuskova. Vrijeme
je upravo bilo kao izabrano za izlete.
Uivajui u jahanju kroz nepoznatu zemlju, s lakoom sam prihvatio poetak
naega pothvata. U potpunosti sam se prepustio uitku koji osjeaju izletnici u
prirodi. Poeo sam se zagrijavati za stvar.
"Napokon," rekoh sam sebi, "to bih ovim putovanjem mogao izgubiti? Upoznat u
ovu zanimljivu zemlju, popeti se na znamenitu goru, a u najgorem sluaju spustit
u se na dno ugaenog kratera! Siguran sam da ni Saknussemm nije vie uinio.
Bio sam uvjeren da nekakav hodnik koji vodi do sredita zemaljske kugle ne moe
postojati. To je zasigurno bila ista izmiljotina! Dakle, na najbolji u nain
iskoristiti ovu ekspediciju kako bih to bolje upoznao ovu lijepu, meni dotad
potpuno nepoznatu zemlju."
Dok sam donosio ovu odluku, proli smo pored posljednjih kua Revkjavika.
Na elu povorke stupao je Hans svojim brzim, jednolinim i ustrajnim korakom. Za
njim su bez vodia posluno ila dva konja natovarena naom prtljagom. Ujak i ja
j ah ali smo za njima i prilino smo zgodno izgledali na naim malim, ali jakim
ivotinjama.
85
Jules Verne
Island je jedan od najveih europskih otoka. Po povrini obuhvaa tisuu i
etiri stotine milja, a ima samo ezdeset tisua stanovnika. Geografi su ga
podijelili na etiri dijela. Mi smo trebali gotovo poprijeko prijei itavu onu
etvrtinu koja se zove Zemlja jugozapadne etvrti, "Sudvestr Fjor-dungr".
Kad smo napustili Revkjavik, Hans nas je odmah poveo morskom obalom. Prolazili
smo mravim panjacima koji su se trudili da budu zeleni, ali im je uta boja
oito bolje uspijevala.
Naborani vrhovi kamenitih brda gubili su se u magli istonog obzorja. Ponekad bi
bljesnula koja snjena ploha i, odbijajui svjetlost, meko obasjala obronke
udaljenih vrhova. Vii vrhunci probijali su tmaste oblake i ponovno se
pojavljivali iznad njih, sliei na grebene uronjene u nebo.
esto su ti lanci golih iljatih stijena skretali prema moru, zadirui duboko u
panjak, ali ostavljajui jo uvijek dovoljno prostora za prolaz. Konji su
instinktivno izabirali povoljno tlo, ne usporavajui korak. Zbog teine terena,
jadnom ujaku nije bila dozvoljena zabava poticanja svojeg konja na bri kas.
Jadnik je morao obuzdati svoje nestrpljenje. Nisam se mogao suzdrati od
smijeha, vidjevi ga onako visokog na njegovu konjiu. Duge su mu noge dopirale
do zemlje, tako daje sliio nekakvom estonogom kentauru.
"Krasne su ovo ivotinje, krasne," ree mi ujak. "Vidjet e Axcle, da
islandskog konja, to se tie pameti, nijedna ivotinja nije nadmaila. On se ne
plai ni snijega, ni oluje, ni loih putova, ni stijena, ni gleera. On je
hrabar, skroman i pouzdan. Nikad nee posrnuti niti otkazati poslunost. im
naiemo na rijeku ili na fjord koji treba prijei, a to e nam se sigurno
dogoditi, vidjet e kako e on bez oklijevanja zagaziti u vodu i poput
vodozemca prijei na drugu obalu! Ali pustimo ga na miru, nemojmo ga ometati,
pa emo, nosei jedan drugoga, prevaliti i deset vrsta na dan.
"Mi vjerojatno hoemo," uzvratio sam, "ali kako e to uspjeti naem vrijednom
vodiu?"
"Zbog njega se ni najmanje ne brinem. Takvi ljudi i ne osjeaju da hodaju.
Pogledaj ga. On u hodu troi tako malo snage da se i ne moe umoriti. Uostalom,
bude li potrebno, prepustit u mu svojeg konja. Ako malo ne ispruim noge, ubrzo
e me uhvatiti gr. Za ruke je lako, ali osjeam da mi noge polako trnu."
Sve to vrijeme brzo smo napredovali. Kraj je bio gotovo pust. Tu i tamo vidio se
pokoji osamljeni majur, ili bi se na rubu usjeena puta, poput prosjaka, pojavio
samotni boer1, nainjen od drva, zemlje i komada lave. Te bijedne kolibice kao
da su od prolaznika molile milostinju i ovjek bi gotovo poelio na njihovim
vratima ostaviti neki milodar. U tom kraju nije uope bilo cesta, pa ak ni
staza, a stope rijetkih putnika brzo je prekrivala trava, iako ona tu sporo
raste.
Uza sve to, taj se dio pokrajine, smjeten svega nekoliko milja od glavnoga
grada, smatra najnapuenijim i najvie obraenim dijelom Islanda. Kakvi tek
moraju biti predjeli koji su jo samotniji od ove pustinje? Iako smo ve bili
preli vie od pola danske milje, jo nismo vidjeli nekog seljaka na pragu svoje
kolibe, pa ak ni pastira uz neko poludivlje stado. Vidjeli smo tek nekoliko
krava i ovaca, koje su bile preputene same sebi. Kakvi e tek biti predjeli
koji su uslijed erupcija ispremijeani i uzdrmani, koji su nastali nakon provala
vulkana i podzemnih gibanja?
Sve smo to tek trebali upoznati. Ali, gledajui Olsenovu kartu, vidio sam da te
predjele zasad zaobilazimo, nastavljajui du krivudava ruba obale. Veliko
vulkanske gibanje odigralo se, uglavnom, u unutranjosti otoka. Zemlja tamo
1 Islandska seoska kua.
86
87
Jules Verne
Izgleda zastraujue, zbog bazaltnih stijena to lee vodoravno jedna preko
druge - na skandinavskom ih jeziku nazivaju trappovima - i uslijed naslaga
trahita, bazalta, pjeenjaka i raznovrsnih vulkanskih mjeavina, te okamenjenih
potoka lave i rastaljena porfira. Ve sam unaprijed znao kakvu emo sliku
ugledati na poluotoku Snef-fels, gdje su strahote pobjenjele prirode stvorile
grdan kaos.
Dva sata nakon odlaska iz Revkjavika stigli smo u trgovite po imenu Aoalkirkja
tj. Prvostolnica. Sastojalo se od svega nekoliko kua, koje su inile malenu
naseobinu kakve u Engleskoj i kod nas u Njemakoj nazivaju hamlet.
Hans je predloio da tu predahnemo nekih pola sata. Podijelio je s nama na
skromni ruak, usput s da i ne odgovarajui na ujakova pitanja o putu koji je
leao pred nama. Kad smo ga upitali gdje kani prenoiti, odgovorio je samo:
"Gardar!"
Pogledao sam kartu, da vidim gdje se nalazi taj Gardar. Kad sam ga nakon dueg
traenja pronaao, vidio sam da je to neko malo naselje na obali Hvalfjorda,
etiri milje daleko od Hevkjavika. Pokazali (o ujaku.
"Samo etiri milje!" ree ujak. "etiri milje od punih dvadeset i dvije! Pa
nismo krenuli u etnju."
Htio Je neto prigovoriti naem vodiu, ali je Hans, uope se ne osvrui na
njega, bez rijei prihvatio povodac prvog konja i nastavio dalje.
Nakon jo tri sata putovanja tom beskrajnom travnatom ravnicom zaobili smo
Kollafjord, stoje trebao biti najlaki i najkrai dio puta. Doskora smo uli
ujedan "pingstaoer", opinsko sredite po imenu Ejulberg. Mjesni zvonik bio bi u
tom asu upravo odbio podne, kad bi islandske crkve bile toliko bogate da mogu
imati tako vrijednu i korisnu stvar kakva je gradska ura. Ali one jako slie
svojini uplja88
nima, koji takoer nemaju satova, ali sasvim lijepo preivljavaju i bez njih.
Tu smo malo odmorili konje, koji su nas zatim, osvjeeni, obalom stisnutom
izmeu gorskog lanca i mora za tren oka prenijeli u Aoalkirkja Brantar, a onda
jo jednu milju dalje u Sauerboer Annexia, pripojenu crkvu, koja se nalazila na
junoj obali Hvalfjorda.
Bila su etiri sata popodne, kad smo uspjeli prevaliti one etiri milje.
Na tom je mjestu fjord bio irok najmanje pola milje. Valovi su buno
zapljuskivali iljate stijene. Zaljev su okruivale visoke litice, sline strmim
okomitim bedemima to su se uzdizali u visinu i do tri tisue stopa, znamenite
po svojim smeim slojevima, protkanim ruiastim naslagama pjeenjaka. Koliko

god nai konji bili pametni, vie nisam imao ni mrvicu povjerenja u njihovu
sposobnost svladavanja uzburkanog morskog rukavca koji se pred nama ispruio.
"Ako su doista pametni," rekoh za sebe, "nee ni pokuati prijei. Za svaki
sluaj, radije u vjerovati svojoj pameti nego njihovoj."
Ali ujak nije htio ekati, nego otro podbode konja i natjera ga prema obali.
Konj doe do samog ruba vode, pomi-rie val koji se upravo izlijevao na obalu i
ustukne oklijevajui.
Ujak, ljutit zbog ovog odbijanja poslunosti, i dalje je nastojao natjerati ga u
vodu. ivotinja se ponovno odupre i strese glavom. Profesor stade kleti i
udarati biem, ali ivo-tinja se poe ritati i pokua izbaciti jahaa iz sedla.
Najzad, konji poklekne i izvue se ispod profesorovih nogu, osla vivi ga
jednostavno da poput rodoskog Kolosa raskivrcn stoji izmeu dva obalna kamena.
89
Jules Verne
"Prokleta ivina!" vikao je ujak, koji se uas iz jahaa pretvorio u pjeaka,
ljutit i postiden poput konjikog asnika kojeg su na bojnom polju zbacili s
njegovog konja.
"Farja," ree vodi, dobroudno ga potapavi po ramenu.
"to, skela!?"
"Der," odgovori Hans, pokazujui nekakav brodi. "Tamo."
"Doista," povikah, oduevljen ovom obavijesti, "tu je ske"Zato nam to-niste prije rekli!" vikao je ujak. "Pa dobro, poimo se odmah
ukrcati!"
"Tidvatten," opet e vodi.
"to to govori?" pitao sam, potpuno zbunjen oklijevanjem i nerazumljivim
razgovorom.
"Rekao Je: plima," odgovori ujak, prevodei mi dansku rije.
"Naravno, shvaam. Trebat emo poekati plimu." "Kor bida?" upita uj;ik. "Ja,"
odgovori Hans.
Ujak gunajui lupi nogom o pod i krene za konjima koji su se ve bili zaputili
prema pristanitu skele.
Bilo mi je posve jasno da treba ekati plimu, kako bi se ona iskoristila za
prijelaz preko fjorda. Kad je ona na vrhuncu, more se posve smiri. Priljev i
odljev mora neznatan je, pa skeli ne prijeti opasnost daje struja odvue na dno
zaljeva ili na puinu.
Taj pogodan as doekali smo tek u est sati naveer. Ujak, ja, vodi, dva
vozara i etiri konja smjestili smo se u neku naizgled dosta krhku barku ravnog
dna. Kako sam
90
bio navikao na parne skele na Elbi, laarska su mi se vesla uinila nekakvim
bijednim, zastarjelim pogonom. Trebali smo vie od jednog sata za prijelaz preko
fjorda, ali smo napokon preli bez ikakve neprilike.
Pola sata iza toga stigli smo u Aoalkirkju Gardar.
91
PUT u SRED/STE ZEMLJE
10
PUT U UNUTRANJOST ISLANDA
Netko bi pomislio daje ve trebala pasti no, ali na ezdesetoj paraleli ovjek
se ne smije uditi pononom suncu. Naime, u lipnju i srpnju na Islandu sunce
uope ne zalazi.
Temperatura se ipak spustila mnogo nie od mojih oekivanja. Osjeao sam zimu,
ali me to nije toliko smetalo kao neizdriva glad. Stoga sam s radou prihvatio
gostoljubivost vlasnika jednog "boera" koji je otvorio svoja vrata da nas
velikoduno ugosti u svojem domu.
Bila je to kua obinog seljaka, ali po gostoljubivosti ravna kraljevskom
dvorcu. Kad smo stigli, domain nam prui ruku i, bez ikakvih ceremonija, dade
nam znak da poemo za njim.
Doista smo ga morali slijediti, jer je hodati usporedo s njime bilo posve
nemogue. Do njegovog stana, izgraenog od grubo tesanih greda, vodio je
dugaak, uzak i mraan prolaz. Kroz njega se moglo doi do svake od etiriju
prostorija: kuhinje, tkaonice, tzv. "badstofa", spavae sobe i -najudobnije od
sviju - sobe za goste. Kako vlasnik pri gradnji kue nije mislio na stas mojeg
ujaka, ovaj je tri-etiri puta lupio glavom o izboine na stropu.
Uveli su nas u nau sobu, prostoriju nalik na dvoranu s podom od zbijene zemlje.
Osvjetljavao ju je jedan prozor s oknima od slabo providnih ovjih koica.
93
Jules Verne
Za leaj su sluila dva drvena okvira obojena crveno i ispisana islandskim
poslovicama, u kojima se nalazilo sijeno. Nisam se nadao takvoj udobnosti. Ali u
kui se jako osjeao zadah suhe ribe, usoljena mesa i kisela mlijeka koje je,
pomijeane u jedinstveni smrad, moj nos teko podnosio.
im smo se oslobodili svojih tekih putnih odijela, zau-smo domainov glas:
zvao nas da doemo u kuhinju, jedinu prostoriju u kojoj kod Islanana gori
vatra, ak i za najvee studeni.
Ujak se brzo odazvao prijateljskom pozivu, a ja pooh za njim.
Ognjite u kuhinji bijae starinskog oblika. U tu je svrhu sluio jedan jedini
kamen, smjeten nasred sobe, a u krovu iznad njega bila je rupa za izlaz dima.
Prostorija je ujedno sluila i kao kuhinja, dnevna soba i blagovaonica.
Kad smo uli, domain, kao da nas tek sad prvi put vidi, pozdravi nas rijeju
"saellvertu", to znai "zdravi bili", i obojicu nas poljubi u obraz.
Za njim je njegova ena izgovorila iste rijei i popratila ih i si i ni obredom;
zatim supruzi poloie desnu ruku na srce i duboko si1 nakkmle.
Moram odmah rei da je Islandanka imala devetnaestero to velike to male djece,
a sva su se ta djeca motala tamo-amo kroz oblake dima s ognjita kojim je itava
prostorija bila ispunjena. Svaki as bih opazio kako iz te magle izlazi po koja
plava, poneto sjetna glavica. inilo mi se kao da me okruuje zbor slabo
umivenih anela.
Ujak i ja lijepo doekasmo maliane i ubrzo nam se tri-etiri malena objccnjaka
stvorie na ramenima, isto toliko njih na koljenima, a ostali oko naih nogu.
Oni koji su znali govoriti ponavljali su rije "saellvertu" u svim moguim
tonovima. Oni pak, koji jo nisu progovorili, vriskali su iz svega glasa.
94
Taje glazba prestala tek kad najavie veeru. U taj as vratio se lovac, koji je
bio poao nahraniti konje, tj. jednostavno i jeftino ih pustiti u polje, na
pau. Jadne ivotinje morale su se zadovoljiti time da po kamenu potrae neto
rijetke mahovine i slabo hranjive haluge, ali znao sam kako e sutradan same
doi da bi opet nastavile svoj jueranji posao.
"Saellvertu," ree Hans ulazei.
Zatim mirno i mehaniki poljubi domaina, domaicu i njihovo devetnaestero
djece, tako da nijedan poljubac nije bio ei od drugoga.
Kad je i taj obred bio gotov, sjeli snio za stol. Bilo nas je dvadeset i
etvero. Prema tome, sjedili smo u pravom smislu rijei jedan na drugome.
Najugledniji za stolom imali su samo po dva djeteta na koljenima.
Ipak, odmah nakon to je na stol dola juha, sama od sebe zavlada tiina, ak i
meu islandskim malianima. Domain nas ponudi juhom od liaja koja je bila
dosta ukusna, a zatim velikim komadom suhe ribe. Riba je plivala u maslacu koji
se prije dvadeset godina ukiselio i, prema tome, po miljenju Islanana, bio
bolji od svjeeg. Uz to smo dobili "skyr", neku vrstu kisela mlijeka koje smo
jeli s dvopekom, a sve je to bilo zainjeno sokom od borovice. Najposlije su nam
za pie dali surutku pomijeanu s vodom, koju na Islandu zovu "blanda". Je li ta
udna hrana dobra ili nije, ne mogu prosuditi. Bio sam gladan, te sam za
poslasticu progutao heljdinu kau do posljednje lice.
Kad smo svrili s jelom, djeca su nestala. Odrasli su se okupili oko ognjita na
kojemu je gorio treset, vrijes, kravlja balega i osuene riblje kosti. Kad smo
se svi tako "ugrija-li", krenuli smo u svoju sobu. Domaica je, prema tamo njem
obiaju, ponudila da nam skine arape i hlae, ali kad smo to na najnjeniji
nain otklonili, nije vie navalji vala, te sam se napokon mogao zavui u svoj
travnati leaj.
95
Jules Verne
Sutradan srno se ve u pet sati pozdravili s islandskim seljakom. Ujak se dosta
namuio dok gaje natjerao da primi odgovarajuu naknadu za trokove. Zatim Hans
dade znak za odlazak.
Sto koraka od Gardara izgled zemljita se poeo mijenjati. Tlo je postalo
muljevito i teko prohodno. Na desnoj strani protezao se unedogled itav niz
planina, poput golema sustava prirodnih utvrda koje smo zaobilazili s vanjske
strane. esto smo nailazili na potoke koje smo morali pregaziti, pazei pritom
da previe ne smoimo prtljagu.
Pusto je bivala sve vea i vea, ali katkada nam se ipak inilo kao da neka
ljudska sjena promie u daljini. Kad smo se uslijed zavoja ceste neizbjeno
morali pribliiti kojoj od tih utvara, spopadalo me odjednom gaenje pri pogledu
na njihove nateene glave sa sjajnom koom i bez kose, i odvratne rane koje su
provirivale ispod izderane odore. Ta jadna stvorenja nisu pruala izoblienu
ruku da im to udijelimo nego su, naprotiv, bjeala, ali prilino sporo, tako da
ih je Hans mogao pozdraviti uobiajenim pozdravom "saellvcrtu".
"Spetelsk!" napokon nas upozori Hans. "Gubavci!" ponovi ujak.
Ve sama ta rije djelovala Je zastraujue. Guba, ta strana bolest, prilino
Je rairena na Islandu. Istina, nije prijelazna, ali Je nasljedna, pa je tim
nesretnicima zabranjen brak.
Sablasne pojave gubavaca, ve same po sebi, davale su alostan dojam zemlji koja
je postajala sve tunija to smo dalje ili. Pod naim su nogama iezle i
posljednje vlati , trave. Nigdje nije bilo vidjeti ni najmanjeg stabla, osim po
koji zakrljali grmi patuljaste breze. Nije bilo ni ivotinja. Tek tu i tamo
vidio bi se poneki usamljeni konj, kojega gospodar nije mogao hraniti, pa je
sada slobodno lutao sumornim ravnicama. Katkada smo ugledali sokola gdje
96
PLTT U SREDITE ZEMLJE
krui pod sivim oblacima i rairenih krila bjei prema jugu. Preputao sam se
alosnom dojmu te divlje prirode, a uspomene su me nosile natrag u rodni kraj.
Morali smo zatim prijei vie malih fjordova, a naposljetku ijedan pravi zaljev.
Kako plima jo nije bila nastupila, mogli smo odmah, bez veih problema, prijei
i dospjeti do zaselka Alfanes, koji se nalazio jednu milju daleko.
Uveer, poto smo preli preko Alfe i Ilete, dviju rijeka bogatih pastrvama i
tukama, morali smo prenoiti u jednoj tronoj naputenoj kolibi, kao stvorenoj
da se u njoj nastane dusi kunog ognjita iz skandinavske mitologije. Ledeni car
iz bajki morao je tu kolibu odabrati za svoj dvorac, jer smo cijelu no osjeali
njegovu prisutnost, smrzavajui se do kosti.
Sljedei je dan proao bez osobitih dogaaja. Uvijek isto muljevito tlo, ista
jednolinost, ista tuna slika. Do veeri prevalili smo polovicu puta, te smo
prespavali u Annexiji Krosolbt.
19. lipnja itavu smo milju hodali po vulkanskom tlu. Takvu vrstu tla ovdje zovu
"hraun". Na povrini smeurana lava nalikovala je as na odmotane as na
zamotane brodske konopce. Golema rijeka nekad rastaljene kovine tekla je sa
susjednih gora, danas ve ugaslih vulkana. Svi ti tuni ostaci bili su svjedoci
stranih dogaaja koji su se nekad tu odigrali. Tu i tamo smo mogli vidjeti kako
iz vruih izvora izbijaju oblaci vodene pare.
Nismo imali vremena da bolje promotrimo te pojave. Morali smo najveom moguom
brzinom ii naprijed. Doskora se opet pod nogama naih konja pojavilo muljevito
tlo, na svakih stotinu metara ispresijecano malenim jezercima. Sada smo skrenuli
na zapad. Zapravo, ve bijasrno obili velik zaljev Faxa, a dvostruki bijeli vrh
Sneffelsa, za-riven u oblake, nije vie bio od nas ni pet milja daleko.
97
Jules Verne
Konji su dobro kasali, unato loem i neravnom tlu. Poeo sam osjeati umor, ali
ujak je ostao isto onako postojan i odluan kakav je bio prvi dan. Morao sam se
diviti njemu i lovcu koji je ovu ekspediciju smatrao obinom etnjom.
U subotu 20. lipnja, u est sati naveer, doli smo do slikovitog malog gradia
Biidir, smjetenog na obali oceana. Vodi zatrai ugovorenu nagradu, a ujak mu
je bez oklijevanja isplati. TU nas je pogostila Hansova porodica, to jest
njegovi strievi i bratii. Primili su nas vrlo lijepo, i ja bih se bio rado
odmorio od napornog puta, a da pri tom sigurno ne bih zloupotrijebio dobrotu tih
estitih ljudi. Ali moj neumorni ujak imao je potpuno drukije zamisli. Unato
tome stoje sutradan bila nedjelja, morali smo ponovno zajahati svojeg dobrog
konja.
Prema tlu se vidjelo daje u blizini gora koja se granitnim ilama, poput staroga
hrasta, duboko urasla u zemlju. Obilazili smo ogromnu podnicu vulkana. Profesor
s njega nije skidao pogleda. Nije mogao da ne zamahne rukama u njegovom pravcu,
kao da ga eli izazvati i rei mu: "Evo diva kojeg sam vrsto namjerio
ukrotiti!"
Konano, nakon etiri sata hoda, konji se sami zausta-vie pred vratima upnog
dvora u Stapiju.
l
11.
U PODNOJU SNKI'TICLSA
Gradi Stapi sastoji se od nekih tridesetak kolibica, izgraenih na velikoj
zaravni koju je neko davno stvorila lava. Obasjan zrakama sunca koje se
odbijaju od vulkana, prua se na dnu malog fjorda ograenog zidom bazaltnih
litica, tako udno oblikovanih da izgledaju kao da ih je nainila ljudska ruka.
Bazalt je smei kamen vulkanskog podrijetla, a pojavljuje se u pravilnim
oblicima koji nas iznenauju svojim rasporedom. U njihovom stvaranju Priroda je
postupala geometrijski, kao daje pri tome upotrijebila kutom]er, kompas i visak.
Ako je drugdje stvarala umjetnika djela svojim golemim, bez reda razbacanim
masama, krnjim stocima, nesavrenim piramidama i vijugavim nizanjem crta i
obrisa, ovdje je pruila primjer potpune pravilnosti. Kao da je htjela poduiti
prve graditelje ovjeanstva, stvorila je uzoran strogi red koji ne mogu
nadvisiti ni divote Babilona ni udesni grki hramovi.
Dosta sam uo o Aleji divova u Irskoj, o Fingalovoj spilji na Hebridima, ali
dotad nikad nisam svojim oima vidio neku bazaltnu strukturu.
U Stapiju mi se ta pojava pokazala u svoj svojoj ljepoti. Stijene fjorda, kao i
itava obala poluotoka, sastojale su se od niza okomitih stupova, visokih oko
trideset stopa. Ti ravni i potpuno razmjerni stupovi nosili su svod od vodo98
99
Jules Verne
ravnih kamenih greda, koji se nadnosio nad morem. U stanovitim razmacima, u tom
su se prirodnom podu nazirali otvori nalik gotskim prozorima i portalima divnih
oblika, kroz koje su se probijali zapjenjeni morski valovi. Po koji bazaltni
trupci, to ih je bjesnei ocean neko otkinuo, pruali su se po zemlji poput
vjeno mladih ruevina antikih hramova, preko kojih su prohujali vjekovi, a da
ih nisu ni nagrizli.
To je bila zadnja etapa naeg nadzemnog putovanja. Hans nas je dovde pouzdano i
pametno vodio, te me poneto smirivala misao da e i dalje biti uz nas.
Kad smo doli do vrata upnikove kue, jednostavne niske kolibe, nita ljepe ni
udobnije od susjednih kua, vidjeh jednog ovjeka kako s ekiem u ruci i opasan
konatom pregaom potkiva konja.
"Saellvcrtu," pozdravi ga lovac na paperje na svojem materinjem jeziku.
"God dag, dobar dan," odgovori potkiva istim danskim jezikom.
"Kvrkoherde," ree I lans, okrenuvi se i predstavivi ovjeka mojem ujaku.
"upnik!" ponovi ujak. "Axele, ini mi se daje taj vrijedni ovjek upnik, koji
se oito u ovom trenutku ne bavi svojini pravim poslom."
U meuvremenu je na vodi upoznao upnika s naim namjerama. Na to je taj dobar
ovjek prestao s poslom i prema kolibi uputio glasan poziv, na koji se na
vratima pojavila ogromna ena, gotovo divovskog rasta. Ako nije bila est stopa
visoka, onda joj je do te visine vrlo malo nedostajalo.
Najprije se pobojah se da e i ona poeljeti s putnicima izmijeniti islandski
poljubac. Ipak, mojem strahu nije bilo
mjesta, jer nije pokazala nimalo ljubaznosti kad nas je pozvala da uemo u kuu.
Pokazalo se daje soba za goste bila najgora soba u upnom dvoru. Bila je
tijesna, prljava i zaudarala je. Ipak, nismo imali izbora. ini se da se upnik
nikako nije drao starih obiaja gostoprimstva. Jo prije noi uvidio sam da
imamo posla s kovaem, ribarom, lovcem, drvodjelcem, ali nikako sa slugom
bojim. Istina, bio je radni dan. Moda sve to nadoknauje nedjeljom.
Ne mislim ogovarati te jadne upnike koji su, prije svega, veoma siromani. Od
danske vlade primaju zapravo smijenu plau, a od upskih milodara pobiru tek
etvrtinu, to ne iznosi ni ezdeset maraka. Stoga moraju raditi, kako bi nekako
preivjeli. Ali idui u lov i na ribolov te potki-vajui konje, oni napokon u
dobroj mjeri poprime kretnje, nain govora i obiaje lovaca, ribara i drugih
trudbenika, pa vjerojatno tako niti na domain uljudbu nije smatrao najvanijom
vrlinom.
Ujak je odmah razabrao s kakvim ovjekom ima posla. Umjesto marljiva i ugledna
uenog ovjeka, pred sobom je imao grubog i oporog seljaka. Stoga je odluio to
prije zapoeti svoju ekspediciju i napustiti taj negostoljubivi upni dvor. Ne
vodei rauna o umoru, odluio je radije nekoliko sljedeih dana provesti u
planini.
Pripreme za odlazak obavljene su istom drugog dana po naem dolasku u Stapi.
Hans je unajmio tri Islananina da umjesto konja dalje prenesu nau brojnu
prtljagu. Oni su nas, kad dospijemo do dna kratera, trebali napustiti i vratiti
se u svoje selo. Uz taj uvjet pristali su nam se staviti na raspolaganje.
Tek sada je ujak odveo lovca U stranu i izvijestio ga kako namjerava istraiti
podzemlje vulkana do zadnjih moguih granica.
100
101
i
Jides Verne
II;ms ga je sluao bez rijei i na kraju samo klimnuo glavom. Njemu je bilo
posve svejedno hoe li ii tamo ili ovamo, hoe li zaci u utrobu svoga otoka ili
e se popeti na njegove najvie vrhove. Ja sam, meutim, sve dosad zabavljen
raznim zgodama na putu, bio pomalo zaboravio to me jo eka. Zato me sada
spopalo jo jae uzbuenje. Ali to sam mogao uiniti? Pobjei? Ali da sam
doista profesora Lidenbrocka namjerio prepustiti njegovoj sudbini, to sam morao
uiniti jo u Hamburgu, a ne u podnoju Sneffelsa.
Jedna me je misao poela brinuti vie od svega ostalog, strana misao, koja bi
vjerojatno potpuno rastrojila i nekog s jaim ivcima od mojih.
"Shvatimo napokon," rekoh sam sebi, "popet emo se na Sneffels. Dobro. Razgledat
emo njegov krater. U redu. To su uinili i drugi, pa nisu zato umrli. Ali to
nije sve. Naiemo li doista na neki put to vodi u mranu utrobu majice Zemlje,
ako je onaj nesretni Saknussemm rekao istinu, gotovo emo se sigurno izgubiti u
labirintu podzemnih hodnika vulkana. A nema nikakva dokaza daje Sneffels doista
ugaen. Tko nam jami da se dolje ne sprema nova erupcija? Zar to. to ta neman
spava jo od 1229. godine, mora znaiti da se vie nikad nee probuditi? A ako
se probudi, to e od nas biti?"
O tome je trebalo razmisliti, i ja sam uistinu dugo i ozbiljno razmiljao. Nisam
mogao zaspati, a da ne sanjam o provali vulkana. to sam vie razmiljao, to sam
se vie vidio kao budua hrpica vulkanske ljake i pepela.
Napokon, vie nisam mogao izdrati. Odluio sam to opreznije cijelu stvar
izloiti ujaku, u obliku potpuno nevjerojatne hipoteze.
Potraih ga i iznesoh mu svoje bojazni. Zatim sam se malo odmaknuo, kako bih mu
dao prostora za oekivani izljev gnjeva.
102
"Mislio sam na to," njegov odgovor je, meutim, bio izgovoren najmirnijim
moguim glasom.
to je zapravo time htio rei? Nee li moda, napokon, ipak posluati glas
razuma? Moda je nakanio da napusti svoj plan? Bilo bi to prelijepo, i zato uto
nisam vjerovao.
ekao sam utke. Zapravo, oprezno sam pazio da ga ne prekidam u toj neoekivanoj
smirenosti. Nakon kratkog vremena, on ponovno prozbori:
"Mislio sam na to. Jo otkad smo stigli u Stapi, po glavi mi se vrti samo to to
si mi sada iznio, jer ne smijemo raditi nepromilj eno."
"Svim srcem se slaem s vama, ujac," napokon sam progovorio.
"Ve est stotina godina Sneffels uti, ali bi mogao i progovoriti. No prije
provale vulkana zbivaju se ve dobro poznate prethodne pojave. Stoga sam se
dobro propitao kod ovdanjih ljudi, prouavao zemljite, i mogu ti, dragi moj
Axele, sa sigurnou rei da erupcije nee biti."
Ta me tvrdnja tako zatekla da nisam smogao odgovora. "Zar sumnja u to?" upita
ujak. "Poi sa mnom." Nesvjesno posluah.
Izaavi iz upnog dvora, profesor krene putem koji se, kroz otvor u bazaltnom
bedemu, udaljavao od mora. Doskora smo se nali u polju, ako se tako moe
nazvati golema vulkanska masa koja se tu prostirala. Zemlju kao da su skrile
goleme stijene 'trap' bazalta, granita, lave i svih drugih moguih eruptivnih
tvari.
Na raznim sam mjestima vidio kako iz pukotina tla izlaze plinovi i bijeli
stupovi vodene pare, koji se na islandskom jeziku zovu "reykir". Oni nastaju
iznad termalnih izvora, svojom jainom ukazujui na vulkansku djelatnost tla.
Njihova mi se pojava priinila kao potvrda mojih najcrnjih sumnji. Zato sam se
iznenadio, kad mi ujak ree:
103
Jules Verne
"Axele, vidi li te pare?"
"Kako da ne!" povikah.
"Dakle, sve dok ih vidi, ne treba se plaiti vulkana."
"Kako to?"
"Upamti dobro," nastavi profesor: "kad se pribliava erupcija, ove se pare
udvostrue, da bi potom posve iezle za vrijeme same erupcije. To se dogaa
stoga to rastezljive tekuine, jer vie nema velikog podzemnog pritiska, izlaze
kroz sam krater, umjesto da prodiru kroz pukotine na Zem-Ijinoj kori. Ako su,
dakle, te pare u svom normalnom, uobiajenom stanju, ako im snaga ne raste, te
ako tom opaanju doda i to da umjesto vjetrovitog vremena nije zavladala tiina
praena jakim atmosferskim tlakom, moe bili posve siguran da uskoro nee biti
erupcije."
"Ali..."
"Dosta, djeae. Kad je znanost progovorila, onda treba utjeti i sluati."
U upni dvor sam se vratio zbunjen i razoaran. Ujak me potukao svojini
znanstvenim dokazima. Ipak, ostala mi je jo posljednja nada: ako i doemo do
dna kratera, moda neemo uspjeti pronai ulaz u podzemlje, usprkos svim
Saknussunmima svijeta.
Sljedeu no sanjao sam strahote! Nakon nevienih strahota i muka, naao sam se
usred vulkana u dubinama Zemlje, iz kojim ine Je neto zatim izbacilo u svemir i
to u obliju eruptivno^ kamena!
Sutradan, 23. lipnja, I lans nas je, sa svoja tri prijatelja natovarena hranom,
on idem i spravama, mirno ekao pred ulazom crkve. Za ujaka i mene bijahu
spremljena dva okovana tapa, dvije puke i dvije velike torbe za naboje.
Oprezan, kakav je bio, Hans je naoj prtljazi dodao jednu mjei-nu pun vode. To
nam je, uz nae tikvice, osiguravalo vodu za osam dana.
104
Hans je predvodio povorku
105
Jules Verne
U (U-vc-t sati ujutro bili smo potpuno spremni. upnik i njegova ogromna ena
ekali su pred svojim vratima. inilo se kao da su nas namjerili pozdraviti onim
poznatim islandskim poljupcem. Ali na nae zaprepatenje, taj se pozdrav
pretvorio u podnoenje nevjerojatno visokog rauna, u kojem je bio naplaen i
zrak, moram rei smrdljivi zrak, sveenike kue. Taj nas je otmjeni par ogulio
poput vicarskog gostioniara i udario visoku cijenu svojoj veleasnoj
gostoljubivosti.
Ujak je sve platio bez cjenjkanja. ovjek koji putuje u sredite Zemlje ne
uzrujava se zbog nekoliko novia.
Kad je i to bilo ureeno, Hans dade znak za odlazak, te nakon par asaka napokon
napustismo Stapi.
106
12.
USPON NA VULKAN
Veliki vulkan koji je bio prva postaja naeg odvanog pothvata visok je pet
tisua stopa. Sneffels je posljednja uzvisina u dugom lancu vulkanskih planina,
koje potpuno odudaraju od ostalog dijela otoka. Njegova su osobitost dva otvora
kratera koji se u obliku stoaca uzdiu na njegovom vrhu. S mjesta odakle smo
poli, ta se dva iljka nisu vidjeli na sivkastoj pozadini neba. Mogli smo samo
razabrati ogromnu snjenu kapu, nabijenu na elo gorostasa.
Odjednom sam shvatio kako sam potpuno ponesen veliinom naeg nevjerojatnog
pothvata. Tek sad, kad smo doista u njega krenuli, poeo sam vjerovati u
mogunost njegova ostvarenja!
Koraali smo jedan za drugim, u neprekinutoj povorci koju je predvodio Hans, na
nepokolebljivi lovac na paperje. Sigurno nas je vodio uskim stazama, kuda dvije
osobe ne bi mogle zajedno proi. Svaki je razgovor bio gotovo nemogu, pa smo
tim vie imali prigodu diviti se ljepoti krajolika.
S druge strane bazaltnog bedema fjorda Stapi najprije se pojavilo travnato i
vlaknasto tresetite, ostatak neko bujnom vegetacijom obraslih movara, to su
u drevno vrijeme prekrivale cijeli poluotok. Toga jo neiskoritenog goriva ima
toliko, da bi se njime cijelo jedno stoljee moglo
107
Jules Verne
prijat i itavo stanovnitvo Islanda. Golemo tresetite, mjereno s dna nekih
usjeka, esto je bilo visoko i po sedamdeset stopa, a sastavljeno je od naslaga
pougljenih ostataka, meusobno odijeljenih tankim slojevima pjeenjaka.
Kao pravi neak profesora Lidenbrocka, unato zabrinutosti i strahu od onog to
nas je na naem putu ekalo, s velikim sam zanimanjem promatrao mineralogijske
znamenitosti izloene u tom golemom prirodoslovnom muzeju. Pruila mi se prigoda
u mislima proivjeti svu geoloku povijest Islanda.
Taj udni otok oito je izronio iz mora u relativno novije doba. Moda se ak,
poput koraljnih otoka Tihog oceana, i danas nije prestao neprimjetno uzdizati iz
morskih dubina.
Ako je doista tako, onda je zacijelo nastao djelovanjem podzemne vatre. Ba
vesela pomisao. U tom bi se sluaju mogli pozdraviti s teorijom Humphrvja Davyja
i uvjerljivom tvrdnjom iz Saknussemmova pergamenta, ujakovim nadama u
nevjerojatna otkria i s cijelim naim istraivakim pohodom. Sve bi nestalo u
dimu.
"Oduevljen" toni pomilju, poeo sam se paljivije osvrtati oko sebi1. Moje
pretpostavke mogle su biti potvrene ili odbaene samo paljivim prouavanjem
tla. Prikupljao sam uzorke na koje sam nailazio i pokuao utvrditi u kakvim je
uvjetima ova vulkanska gora nastala.
Na Islandu nema zemljita koje je nastalo taloenjem. Cijeli se otok sastoji od
vulkanskog princa, tj. od aglome-rata poroznog kamenja i litica. Mnogo prije
nastanka vulkana, otok se sastojao od trapskog masiva to su ga podzemne sile
polako uzdigle iz Zemljine utrobe. Unutranja vatra u to doba jo nije izbijala
nad povrinu Zemlje.
italac e mi oprostiti na ovoj kratkoj i sveobuhvatnoj lekciji iz geologije.
Meutim, ona je nuna za potpuno razumijevanje onog to e uslijediti.
U kasnijem razdoblju svjetske povijesti nastala je iroka pukotina koja se
protegnula dijagonalno u pravcu s jugozapada na sjeverozapad otoka. Kroz nju se
malo po malo izlila sva trahitska masa. Ta se pojava nije zbila silovito jer je
otvor bio golem, a rastaljene tvari, koje je utroba Zemljine kugle izbacivala,
polako su se irile poput golemih ravnica ili breuljkastih naslaga. U to doba
pojavili su se gli-nenac, sijeniti i porfiri.
Kao posljedica tog izljeva rastaljenih tvari, otok je postao mnogo vii, a time
i vri. U njegovoj se unutranjosti, dakako, nagomilala velika koliina
rastezljivih plinova, jer na njemu vie nije bilo nikakvih otvora, poto se
trahitska kora ohladila. Zato je morao doi trenutak kad je snaga tih plinova
toliko narasla, da oni kroz vrstu koru izdube visoke odune otvore. Tako su
nastali vulkani, na ijem su se vrhu razjapili krateri.
Iza eruptivnih pojava uslijedio je sada niz vulkanskih pojava. Kroz novonastale
otvore poela je najprije izbijati bazaltna masa od koje su se sad, na ovoj
ravnici kuda smo prolazili, nizali najdivniji uzorci. Hodali smo po tvrdim tamnosivim stijenama, koje su se pri hlaenju oblikovale u esterokutne prizme. U
daljini smo vidjeli mnogo spljotenih stoaca, nekadanjih otvora kroz koje je
rigala vatra.
Kad je bazaltna erupcija napokon prestala, vulkan, kojemu je snaga porasla
uslijed ugaenih kratera, poeo, je razlijevati lavu, prinac i drozgu, a potoci
tih tvari, poput bujnih pramenova kose, sputali su se niz njegove obronke.
Tako su se nizale prirodne pojave u kojima se stvarao Island. Sve je nastalo
djelovanjem unutranje vatre i bilo je ludo pretpostavljati da unutranja masa
nee vjeno ostati u uarenom tekuem stanju. Jo vea ludost je bilo teiti da
se dopre u samo sredite zemaljske kugle!
Stoga sam, dok smo juriali na Sneffels, bio miran u pogledu ishoda naeg
pothvata.
l
108
109
Jules Verne
Put je bivao sve tei. Uspon je rastao, pod naim se nogama kidali komadi
stijena, pa smo morali dobro paziti da se ne bismo strmoglavili nizbrdo.
Ilans se uspinjao mirno, kao da hoda po ravnici. Ponekad bi ieznuo iza velikih
blokova, te bismo ga naas izgubili iz vida, ali bi uskoro otrim zvidukom
oznaio pravac kojim trebamo nastaviti. esto bi se zaustavio i nekoliko komada
kamenja sloio u lako prepoznatljiv kup, postavljajui time oznake uz pomo
kojih emo se lake snalaziti na povratku. Te su mjere opreza, same po sebi,
bile dobre, ali dogaaji, koji e uslijediti, pokazali su ih sasvim
nepotrebnima.
Nakon tri sata munog hoda stigli smo tek u podnoje planine. Tu nam Hans dade
znak da se zaustavimo, te na brzu ruku ruasmo. Ujak je urno vakao da bismo
to bre poli dalje. Ali, kako je ta stanka bila predviena ne samo za jelo,
nego i za odmor, morao je ekati na milost vodia, koji nam je tek nakon jednog
sata dao znak za polazak. Tri Islandanina, koji su bili isto tako tihi kao i
njihov prijatelj, nisu ni rijei izustili i umjereno su jeli.
Sada smo se poeli penjati na Sneffels. Njegov mi se snjeni vrh, /.bog optike
varke koja se esto pojavljuje u brdima, inio jako bli/.u. Ali koliko je jo
sati trebalo proi, dok snio se cio njega uspeli, i koliko napora smo jo morali
podnijeti! Pod naim se nogama odronjavalo kamenje, koje nije bilo meusobno
ve/ano ni zemljom ni travom, te se u pravoj lavini ruilo u dolinu.
Ponegdje bi kut uspona iznosio najmanje 36 stupnjeva. Na takvim mjestima bijae
nemogue penjati se, pa smo neke strmine morali s mnogo potekoa zaobii. U
takvim smo sluajevima jedan drugom pomagali tapovima.
Moram rei daje ujak uvijek nastojao biti to blie meni. Neprestano me drao na
oku, pa mije esto njegova ruka bila vrst oslonac. On je, sigurno, imao u sebi
priroen
(i
osjeaj za ravnoteu, jer nikada nije posrnuo. Islanani, iako su nosili teret,
verali su se poput vjetih brana.
Dok sam promatrao visoki vrh Sneffelsa, inilo mi se da je nemogue s te strane
doi do njega, ako se kut nagiba ne smanji. Na sreu, nakon jednog sata munog
hoda i prisilnih zaobilaenja, usred prostranog snjenog pokrova, koji se
rasprostro po sljemenu vulkana, iznenada se pojavie kao nekakve stube, i to nam
olaka penjanje. Stube su bile nainjene od bujice rastaljenog kamenja, koje Je
vulkan izbacio, a na Islandu ih zovu "stina". Da se ta bujica tokom ruenja nije
zaustavila na obroncima gore, bila bi se surva-la u more i tamo stvorila nove
otoke.
Taj kameni potok dobro nanije doao. Kosina je bivala sve strmija, ali po tim
stubama uspon nije bio tako teak. ak smo razmjerno dosta brzo napredovali. Kad
sam jednom naas bio zastao, dok su se ostali nastavili uspinjati, udaljenost
izmeu nas se toliko poveala da mi se uinie posve siuni.
Do sedam sati naveer prevalili smo oko dvije tisue stuba tog kamenog stubita,
te se naosmo na izboini na koju se, kao na podlogu, naslonio sam unj kratera.
More se prostiralo pod nama, u dubini od tri tisue i dvije stotine stopa.
Preli smo granicu vjenog snijega, koja na Islandu nije visoka, jer je tamo
uvijek svjee. Bilo je jako hladno, a vjetar je estoko puhao. Bijah sasvim
iznemogao. Profesor je vidio da su mi noge otkazale poslunost. Unato svojoj
nestrpljivosti da to prije doe do vrha, odluio je da se zaustavimo. Dao je
znak lovcu, koji odmahnu glavom, rekavi:
"Ofvanfor."
"ini mi se da se moramo jo vie popeti," ree mi ujak, a zatim upita Hansa
zato je tako odgovorio.
"Mistour," kratko odgovori vodi.
110
111
Jules Verne
".Ja, inislour," ponovi jedan Islananin prestraenim gla-sorn.
"io znai ta rije," upitah u strahu. "Gledaj!" ree ujak, pokazujui ispod
nas.
Doista, u dolini se poput vihora podigao ogroman stup rasprenog plovuca,
pijeska i praine, a vjetar ga tjerao na kosine Sneffelsa, upravo prema mjestu
na kojem smo stajali. Taj neprozirni zastor, zaklanjajui sunce, bacao je golemu
sjenu na planinu. Ako se taj vrtlog pomakne, morat e i nas zahvatiti i smotati.
Ta se pojava, dosta esta kad pue vjetar sa gleera, na islandskom jeziku zove
"mi-stour".
"Hastigt, hastigt!" viknu na vodi.
Iako nisam znao danski, razumio sam da moramo to bre poi za Hansom. On je
poeo obilaziti oko kraterskog cunja, krivudajui da bi nam bilo lake hodati.
Malo zatim, vrtlog je tresnuo o planinu, koja se od tog udarca sva potresla.
Kamenje, to ga je vihor zahvatio, pljutalo je kao kod erupcije. Mi smo,
sreom, bili na suprotnoj strani i zaklonjeni od svake opasnosti. Da na vodi
nije bio oprezan, tijela bi nam bila raskomadana, pretvorila se u prah i pala
negdje daleko kao dio neke nepoznate oborine.
Hans je vjerovao da ne bi bilo pametno no provesti na obronku slosea. Stoga smo
krivudajui nastavili uspinjanje. Trebalo nam je gotovo pet sati, dok smo preli
preostalih tisuu i pet stotina stopa. Skretanje, obilaenje i hodanje u
suprotnom pravcu iznosilo je najmanje tri milje. Vie nisam mogao dalje. Sruio
sam se od studeni i gladi. Zrak je ve bio toliko prorijeen da se nije moglo
normalno disati.
Napokon smo, u jedanaest sati uveer, u potpunoj tami stigli na vrh Sneffelsa.
Prije nego to sam se sklonio u unutranjost kratera, dospio sam ugledati
ponono sunce, na njegovoj najnioj razini, kako svoje blijede zrake rasipa po
otoku koji je spavao pod mojim nogama.
112
13.
SJENA SCARTARISA
Brzo smo veerali, a zatim se mala skupina razmjestila kako je tko najbolje
znao. Leaj je bio tvrd, zaklon slab, a poloaj vrlo neugodan na visini od pet
tisua stopa nad morem. Alija sam te noi osobito mirno spavao, kako ve dugo
nisam. ak nisam nita sanjao.
Sutradan nas probudie zrake divnog sunca. Zbog veoma otrog zraka bili smo
napola smrznuti. Ustao sam sa svojeg granitnog leaja i poao uivati u
velianstvenom prizoru koji mi se pruio pred oima.
Nalazio sam se najednom od dvaju vrhunaca Sneffelsa, i to na junom. S tog se
mjesta mogao vidjeti gotovo itav otok. Kao uvijek, kad se gleda s vrlo velike
visine, obale su uzdignute, dok sredinji dijelovi izgledaju kao da su malo
utonuli. Rekao bi da se jedan od Helbesmerovih reljefnih kratera pruio pod
mojim nogama. Vidio sam duboke doline kako se u svim smjerovima kriaju,
provalije su sliile jamama, jezera se pretvarala u ribnjake, a rijeke bile kao
potoci. S desne strane redali se bezbrojni gleeri i mnogi vrhunci iz kojih se
izvijao lagan dim. Lelujanje tih beskrajnih bregova, koji su se zbog snjenog
pokrivaa inili kao zapjenjeni, podsjealo me na uzburkano more. Kad sam se
okrenuo prema zapadu, preda mnom se prostirao ocean u svoj svojoj velianstvenoj
irini, kao nastavak tih bijelih uzburkanih vrhova. Jedva sam mogao raspoznati
gdje svrava kopno, a zapoinje more.
113
Jules Verne
Prepustio sam se arobnom uitku koji pruaju visoki vrhunci, ali ovaj put bez
vrtoglavice, jer sam se napokon navikao na gledanje s visine.
Moj zaneseni pogled kupao se u prozirnom sjaju sunanih zraka. Gotovo zaboravih
tko sam i gdje se nalazim, u mislima proivljavajui ivot Elfa i Silfa,
fantastinih bia iz skandinavskih bajki. Visine su me opile, tako da sam
zaboravio na bezdane u koje e me sudbina doskora baciti. U stvarnost me vratio
dolazak profesora i Hansa, koji su mi se pridruili na najviem vrhuncu.
Ujak mije, okrenuvi se prema zapadu, rukom pokazao proziran oblak od vodene
pare, nekakvu maglu to je skrivala kopno i ublaavala otrinu granice izmeu
kopna i mora.
"To je Grenland!" ree.
"Gronland?" ponovio sam, uzviknuvi.
"Da," nastavio je ujak koji je uvijek, kad je neto pojanjavao, inio to kao da
se tog asa nalazi na svojoj sveuilinoj katedri, "nismo ni trideset pet liga
daleko od njega. Kad pone otapanje leda, bijeli medvjedi znaju na santama doi
i do Islanda. Ali to nije tako vano. Mi smo na vrhu Sneffelsa. Eto, tu su oba
njegova vrhunca, juni i sjeverni, lians e nam rei, kako Islanani zovu ovaj
vrh na kojem se sada mi nala/imo."
Ujak se okrenuo naem tihom vodiu, koji je na postavljeno pitanje samo klimnuo
glavom i, po obiaju, odgovorio jednom Jedinom rijeju:
"Scartaris."
Ujak me slavodobitno pogleda i ree: "Jesi li uo?"
uo sam vrlo dobro, ali nisam bio sposoban uzvratiti niti rije.
Krater Sneffels nalik je iskrenutom stocu kojemu drijelo iznosi oko pola vrste
u promjeru. Dubina mu moe iznositi
114
blizu dvije tisue stopa. Strano je i pomisliti kako ta golema udubina izgleda
kad se ispuni grmljavinom i plamenom. Dno lijevka nema vie od pet stotina stopa
promjera, tako da se po njegovim blagim nagibima moe lako doi do dna. Nehotice
sam taj krater usporen lio s golemim topom i od te sam se usporedbe upravo
prestraio.
"Spustiti se u takvu topovsku cijev," pomislih, "kad je on moda nabijen i kad
rnoe i kod najmanjeg udarca opaliti, to moe samo luak."
Ali nije bilo mjesta oklijevanju. Hans je posve ravnoduno zauzeo svoje mjesto
na elu povorke. Bez rijei sam slijedio ostale.
Da bi olakao silazak, I lans se po unutranjim stranicama stoca kretao u vrlo
produenim elipsama. Morali smo koraati kroz eruptivno kamenje, od kojega bi se
katkada poneki komad, poljuljan iz ravnotee, otkinuo te se odska-kujui
otkotrljao do dna ponora, stvarajui svojim padom strahovito bunu jeku.
Mnoge dijelove kratera prekrivali su unutranji gleeri. Uvijek kad bi naiao na
neki od njih, Hans je vrlo oprezno svojim okovanim tapom najprije opipavao tlo,
da vidi nema li pukotina. Na nekim nesigurnim prijelazima morali smo se vezati
dugim konopom, kako bi onoga koji se iznenada poklizne drugi mogli zadrati. To
uzajamno osiguranje vrlo je razborito, ali nije iskljuivalo svaku opasnost.
Unato svim potekoama pri silaenju po kosinama koje ni na vodi nije
poznavao, putovanje se nastavljalo bez nezgode. Jedino je jednom Islananinu
ispao iz ruku povei namotaj konopa i najkraim putem dospio na dno ponora.
U podne smo stigli na dno. Podigoh glavu i ugledah oknj-gli otvor kroz koji se
nazirao tek neveliki komad neba. Hou li ikad vie nesmetano gledati suncem
obasjano nebo!
115
Jules Verne
.Jedino se isticao vrh Scartaris, zaboden u nebeski beskraj.
Na dnu kratera zjapila su tri otvora kroz koja je, za erupcija, glavno grotlo
tjeralo lavu i,plinove. Svaki od tih dimnjaka imao je u promjeru oko stotinu
stopa. Zijevali su pod naim nogama, a ja nisam imao hrabrosti u njih zaviriti.
Ali zato se profesor zadihao trei od jednog do drugog i razgledajui njihov
razmjetaj. Mahao je rukama poput oduevljenog pukokolca, izgovarajui neke
nerazumljive rijei.
Hans i njegovi drugovi sjeli su na jedan komad lave i tiho ga gledali. Po svoj
prilici uvjereni daje poludio, oekivali su to e se dogoditi.
Najednom ujak divlje kriknu. Pomislio sam u prvi mah da se spotaknuo i pao u
jednu od tih provalija. Ali, ne. Ugledah ga kako rairenih ruku i raskreenih
nogu stoji pred jednom granitnom stijenom koja se uzdigla usred kratera kao
golemo podnoje za Plutonov kip. Stajao je kao netko tko si- zaprepastio, ali
inu se zaprepatenje brzo preobratilo u nei/nijeniu radost.
"Axele! Axele! Dola/i ovamo!" vikao je. "Vidi! Ovo je fantast leno!"
Ne shvaajui o emu se radi, dotrali do njega. Hans i Islanani nisu se ni
pomaknuli sa svojih mjesta.
"Pogledaj!"
Zaprepastili se kao i on, ali se ne obradovah. Na zapadnoj strani stupa nalazio
se neki natpis. Runskim pismom, ve napola izglodano vremenom, bilo je ispisano
ime koje sam ve tisuu puta prokleo:
116
"Vidi! Ovo je fantastino!'
117
Jules Verne
"Arnc Saknussemm!" vikao je ujak. "Dakle, nevjernice, sumnja li jo?"
Ne odgovorih nita i vratih se utuen na svoju klupu od lave. Ovaj nepobitni
dokaz potpuno je rasprio moje posljednje prikrivene elje i nade. U mislima sam
odlutao do naeg doma u Njemakoj, do moje Graiiben i do nae stare domaice.
to bih sada sve dao za jedan osmijeh moje drage zarunice, neko od prekrasnih
jela nae dobre kuharice i za svoj krevet ispunjen perjem!
Ne znam koliko sam ostao tako utonuo u misli. Znam samo to da sam, podigavi
glavu, na dnu kratera ugledao samo ujaka i Hansa. Islanani su bili otputeni i
sad su se ve sputali vanjskim padinama Sneffelsa, na povratku u Stapi.
Hans je mirno spavao na leaju to ga je priredio iza jedne stijene, u potoku
lave. Ujak se ushodao gore-dolje po dnu kratera, kao divlja zvijer u klopki.
Nisam imao ni volje ni snage da ustanem. Slijedei vodiev primjer, prepustio
sam se nemirnom drijemeu, uvjeren da neprestano ujem buku i osjeam kako se
planina trese.
Tako je prola naa prva no na dnu kratera.
Sutradan je otvor kratera prekrilo sivo oblano i sumorno nebo. To nisam toliko
ni primijetio po tami u provaliji, koliko po bijesu koji je obuzeo ujaka.
Znao sam koji je tome uzrok, te mi u dui ponovno sinu traak nade. Kratko u
pojasniti to je tome bilo uzrok.
Od tri otvora to su zijevali pod naim nogama, samo smo jednim mogli slijediti
Saknussemme stope. Prema rijeima tog uenog Islananina, taj bi se put imao
prepoznati po jednoj pojedinosti koja je u kriptogramu oznaena, tj. po tome to
sjena Scartarisa dodiruje njegove rubove u zadnjim danima mjeseca lipnja.
118
I doista, taj iljati vrhunac sliio je stoeru na golemu sunanom satu. Sjena
tog stoera odreenog dana oznauje put prema sreditu Zemlje.
Bude li, dakle, sunce iza oblaka, nee biti sjene, a prema tome ni oznake puta.
Bijae 25. lipnja. Ostane li milosrdno nebo oblano i sljedeih est dana, sve
e trebati odgoditi za koju drugu godinu.
Neu ni opisivati nemoni bijes profesora Lidenbrocka. Danje proao, a nikakva
se sjena nije pojavila na dnu kratera. Hans se nije micao sa svojeg mjesta.
Zacijelo se pitao to to ekamo, ako se uope to pitao. Ujak sa mnom uope nije
razgovarao. Pogled mu se, neprestano usmjeren prema nebu, gubio u njegovom

sivilu i tmurnosti.
26. lipnja jo nije bilo nikakvih naznaka razvedravanja. Cijeli je dan padala
sitna kia i susnjeica. Hans je sebi od komadia lave izgradio kolibu, u kojoj
se skrio kao Dioge-nes u svojoj bavi. Ja sam se zabavljao pratei pogledom
tisue slapova koji su nastajali na unutranjim obroncima kratera. Svaki kamen
pojaavao je njihovo prigueno mrmorenje.
Ujak se teko svladavao. Vjerojatno bi se i strpljiviji ovjek bio razbjesnio.
Ve je bio gotovo dosegao svoj cilj, a sad gotovo kao da se nasukao u samoj
luci.
Ali, ako je nebo u stanju donijeti bol i patnju, postojala je i druga strana
medalje. Tako je i profesoru Lidenbrocku namijenilo zadovoljtinu koja je bila
ravna njegovu dotadanjem oaju.
Sutradan je nebo jo bilo oblano, ali u nedjelju 28. lipnja, dva dana pred
istek mjeseca, s mjeseevom mijenom promijenilo se i vrijeme. Sunce je svoje
zrake prosulo sve do dna kratera. Svaki breuljak, svaku stijenu, svaki kamen i
svaku izboinu zahvatila je blagotvorna poplava njegove svjetlosti, koja je
odmah bacila njegovu sjenu na tlo. Izmeu svih ostalih, posebno se otrim
bridovima isticala
119
Jules Verne
sjena Scartarisa, koja se poela neprimjetno okretati prema putanji blistave
nebeske lui.
Ujak je potpuno opsjednut napeto pratio njezino pomicanje.
U podne, kad je bila najkraa, lagano se dotakla ruba sredinjeg otvora!
"Tamo je!" povie profesor. "Tamo je! Napokon smo otkrili kroz koji otvor treba
ui! Naprijed, prijatelji, kreemo u sredite zemaljske kugle!"
Ove posljednje rijei izgovorio je na danskom jeziku. Pogledao sam Hansa, ne bih
li vidio njegovu reakciju na ovaj zastraujui poziv.
"Foriit!" uslijedio je njegov mirni odgovor. "Naprijed!" ponovio je ujak,
prevodei.
Bio je jedan sat i trinaest minuta kad smo krenuli u podzemlje.
120
14.
ZAPOINJE PRAVO PUTOVANJE
Pravo je putovanje tek trebalo zapoeti. Sve dosad uspjeno smo svladavali
potekoe na koje srno nailazili. Sad smo se trebali suoiti s nepoznatim i
zastraujuim opasnostima.
Ja se jo nisam bio usudio niti zaviriti u ponor u koji sam se sad trebao
sunovratiti. Doao je odluan as. Jo uvijek sam mogao odbiti sudjelovati u
ovom bezumnom pothvatu. Ali bilo me stid pokazati strah pred naim hladnokrvnim
vodiem. Hans je, ini se, tu pustolovinu prihvatio posve mirno, ravnoduno i
bez ikakva straha pred opasnou. Stoga sam se crvenio pri pomisli da budem
manje odvaan nego on.
Da smo nekim sluajem ja i ujak bili sami, ve odavno bih ga zatrpao itavim
nizom svojih vanih razloga protiv pustolovine. Ali prisutnost vodia natjerala
me na utnju. Misao me naas ponijela do moje lijepe Virlandekinje, a onda se
pribliih sredinjem otvoru.
Ve sam rekao daje on mjerio stotinu stopa u promjeru ili oko tri stotine stopa
u opsegu. Nagnuo sam se nad jednu stijenu koja je nad njim strila i pogledah
dolje. Kosa mi se nakostrijei, zubi poee cvokotati, a cijelo se tijelo
tresti. Spopao me osjeaj vrtoglavice, a u glavi mi se vrtjelo kao da sam pijan.
Nita ne moe tako izazvati vrtoglavicu kao ona udna privlana sila ponora. Bio
bih sigurno pao u taj
121
Jules Verne
otvoreni bunar, da me nije zadrala neka snana ruka. Ta ruka je bila Hansova.
Zacijelo moje lekcije iz Kopenhagena, kad smo se ono penjali na Frelsers-Kirk,
nisu bile dovoljno uinkovite.
Ipak, onih nekoliko trenutaka koliko sam bio zavirio u jamu, bilo mije dovoljno
da dobijem nekakvu sliku o njezinu sastavu. Po stranama okomitim gotovo kao kod
pravog bunara mogle su se vidjeti mnoge izboine to su nam mogle olakati
silazak.
Predstavljale su neku vrstu opasnog stubita na kojem, meutim, nije bilo
ograde. Konop privren za neko uporite blizu ulaza moi e ponijeti nau
teinu i pomoi nam da stignemo do dna. Ali kako ga onda odvezati? To sam
smatrao vrlo vanim, znajui da e nam konop trebati i u nastavku puta.
Ipak, ujak je na vrlo jednostavan nain razrijeio taj problem. Ra/motao je
konop debljine palca i dug najmanje etiri stotine stopa. Najprije je jednu
njegovu polovicu spustio u ponor, omotao ga oko velikog komada lave koji je
strio na ulazu, a zatim u ponor bacio i drugu polovicu. Svaki od nas mogao je
sada silaziti drei u ruci obje polovice konopa, koji se nikako nije mogao
odvezati. Kad se spustimo za dvije stotine stopa, bit e nam vrlo jednostavno
skinuti ga, ako Jedan kraj ispustimo, a drugi povuemo. Taj emo postupak
ponavljati sve dok ne dosegnemo dno, potraivi nova sigurna uporita oko kojih
emo moi omotati konop.
Ovo rjeenje pokazalo se vrlo jednostavnim i pouzdanim. Sputanje se odjednom
uinilo posve laganim. Ali sad me zabrinjavalo kako emo se ponovno uspeti
natrag. Kad je dovrio sve pripreme, ujak ree:
"Sad treba vidjeti to s prtljagom. Moramo je razdijeliti na tri svenja, od
kojih e svatko od nas ponijeti po jedan na svojim leima. Pritom mislim samo na
lomljive stvari."
122
Moj vrijedni i mudri ujak nas oito nije ubrajao u te lomljive predmete.
"Hanse," nastavio je, "ti e ponijeti alat i treinu namirnica. Ti, Axele,
ponijet e drugu treinu hrane i oruje, a ja u se pobrinuti za ostatak hrane
i osjetljive instrumente."
"Ali," rekoh, "tko e nositi svu nau odjeu i onu hrpu konopa i Ijestava?"
"Oni e se spustiti sami." "Kako?" zaueno sam upitao. "Vidjet e."
Ujak nije spadao u osobe koje bi oklijevale oko polovinih rjeenja. Po njegovom
nalogu, Hans je u jedan veliki omot vrsto uvezao sve nelomive predmete i sve to
jednostavno bacio u ponor.
uo sam jaku tutnjavu koja je nastala zbog potresa zranih slojeva i ruenjem
kamenja koje je omot usput istr-gnuo iz uporita. Ujak se nagnuo nad ponor i
zadovoljnim pogledom pratio silazak svoje prtljage, a uspravio se tek onda kad
ju je posve izgubio iz vida.
"Dobro, sad je na nama red."
Pitam svakog dobronamjernog i razumnog ovjeka: moe li uti takve rijei, a da
ne protrne od uasa?
Profesor uprti na leda omot sa spravama, Hans uze sveanj s alatom i posuem, a
ja oruje. Silaenje je zapoelo po sljedeem redu: Hans je iao prvi, ujak je
iao za njim, a ja sam se sputao kao posljednji. Silazili smo u potpunoj
tiini, koju je samo katkada naruilo kotrljanje kamenia koji su se ruili u
ponor.
Ja sam se, tako rei, klizao, vrsto se jednom rukom uhvativi za dvostruki
konop, a drugom se, pomou svojeg
123
Jules Verne
okovanog tapa, odmiui od kamenih stijena. Bio sam obuzet strahom da e mi se
u nekom zlosretnom trenutku izmaknuti uporite. Odjednom mi se uinilo da je
konop preslab da izdri teinu triju osoba. Zato sam se njime sluio to je bilo
mogue manje i izvodio sjajne artistike pothvate, opipavajui vjeto nogama
izboine u lavi.
Vodi je, kako rekoh, iao prvi. Kad bi se pod njegovom nogom omaknula koja
kliska stuba, on bi samo uobiajeno mirno i kratko rekao:
"Gifakt...!"
"Pazi! Gledaj gore!" ponovio bi ujak.
Nakon pola sata stigli smo na povrinu jedne stijene koja je poput malene terase
bila vrsto usaena u bedem dimnjaka.
Hans povue jedan kraj konopa. Drugi kraj pojuri uvis i, kad je obiao gornju
stijenu, srui se struui o zidove ponora. Za sobom je povlaio komade kamenja
i lave koji su padali kao kia, ili, jo bolje, kao vrlo pogibeljna tua.
Dok smo se odmarali na toj stijeni, nagnuo sam se preko ruba i osmjelio se- jo
jednom pogledati u ponor. S uzdahom sam otkrio <l,i se dno jami: Jo ne nazire.
Zar emo na ovaj nain doprijeti u samo sredite Zemlje?
Ponovno smo na isti nain uvrstili konop i nastavili se sputati. Nakon
sljedeih pola sata bili novih dvije stotine stopa dublje.
Sumnjam da bi se i najstrastveniji geolog za ovakva sputanja dosjetio
prouavati prirodu tla koje ga okruuje. Priznajem da me nije nimalo zanimalo,
je li to pliocen, miocen, eocen, kreda, Jura, trijas, perm, karbon, devon, silur
ili ak arhaik. Ali profesor je sigurno sve to promatrao ili biljeio, jer mi na
jednoj od sljedeih postaja ree:
"to dalje napredujemo, to sam sve sigurniji u jedno. Sastav ovog vulkanskog tla
potpuno potvruje Davvjevu
124
teoriju. Nalazimo se usred prvobitnog tla, u kojemu su nastale kemijske promjene
onda kad su se kovine upalile uslijed dodira sa zrakom i vodom. Apsolutno
odbijam pretpostavku o sredinjoj toplini. Uostalom, vrlo brzo emo se i
neposredno u to uvjeriti."
Nije odstupao ni korak od svojeg uvjerenja. Razumjet ete da me u tim trenucima
nije opsjedala elja da se upustim u raspravu. Moja je utnja shvaena kao
odobravanje, i silaenje se opet nastavi.
Nakon tri sata sputanja jo nije bilo ni traga dnu ponora. Podiui od vremena
do vremena glavu, vidio sam kako mu se drijelo znatno smanjuje. Zbog laganog
nagiba, stijene su se sve vie pribliavale. Malo po malo zalazili smo u vjeni
mrak!
Jo smo se uvijek sputali. Ipak, inilo mi se daje jeka obruenog kamenja neto
muklija i da ono sve bre dolazi do dna.
Kako sam pazio da tono brojim svako premjetanje konopa, mogao sam tono
ustanoviti dubinu do koje smo stigli i vrijeme koje nam je za to bilo potrebno.
Prebacivanje konopa ve smo ponovili etrnaest puta, a svako je silaenje
trajalo pola sata. Za silazak smo, dakle, dosad utroili sedam sati. Ako se tome
doda i etrnaest puta po etvrt sata odmora ili tri i po sata, sputali smo se,
dakle, ve deset i po sati. Krenuli smo u jedan sat. Prema tome, sad bi trebalo
biti jedanaest i po sati naveer.
Dubina do koje smo stigli iznosila je etrnaest puta po dvije stotine stopa,
kolika je bila duljina udvojenog konopa. Ukupno je to, dakle, iznosilo dvije
tisue i osam stotina stopa.
Dok sam se zabavljao ovim proraunima, tiinu je prekinuo Hansov povik: "Halt!"
125
Jules Verne
Smjesta se zaustavih, upravo na vrijeme da ne stanem na ujakovu glavu.
"Stigli smo do kraja," zadovoljno ree profesor.
"Kamo?" upitah spustivi se do njega. "Zar do sredita Zemlje?"
"Ne, ludo dijete! Na dno okomitog ponora." "Zar dalje nema izlaza?" potajno sam
se nadao.
"Ima. Tamo u mraku nazirem neki hodnik koji oito skree nadesno. U svakom
sluaju, to emo sutra istraiti. Najprije veerajmo, a onda emo na spavanje."
Nisam proturjeio. Ve sam dobrano odmakao na svojem beznadnom putu. Stoga mi
vie nita nije preostalo nego nastaviti, iekujui najbolje
Tama jo nije bila potpuna. Svjetlo s povrine na neki se udan nain uspijevalo
probiti sve do dna ovog ogromnog bunara.
Otvorili smo torbu s hranom, veerali i potraili kakav-takav leaj na kamenju,
praini i krhotinama lave to su vjekovima prekrivali dno ponora.
Uspio sam pronai onaj sveanj nae odjee, konopa i 1J c stava, koji smo prije
polaska bacili u ponor. Nakon tako napornog dana, on mi se uinio najmekim
leajem na svijetu!
Jedno sam vrijeme tako leao kao u nekakvom transu.
Kad sam, jo uvijek leei na leima, napokon ponovno otvorio oi i pogledao

iznad sebe, na kraju te tri tisue stopa duge cijevi koja se pretvorila u golem
dalekozor vidio sam neku blistavu toku.
Bila je to neka od nepominih zvijezda. Po mojem raunu, morala je to biti Beta
iz sazvijea Malog Medvjeda.
Nakon te astronomske razbibrige, usnuo, sam dubokim snom.
126
15.
SPUTANJE SE NASTAVILA
U osam sati sljedeeg jutra probudio nas je blijedi traak zore. Tisue kristala
lave po zidovima ponora hvatale su taj trak na njegovu prolazu i do nas ga
prenosile kao kiu blistavih iskri.
Svjetlo je bilo dosta jako, te smo lako mogli raspoznavati okolne predmete.
"Dakle, Axele, moj djeae, to veli na to?" upita me ujak, zadovoljno
trljajui ruke. "Jesi li ikad proveo tako mirnu no u naoj kui u Konigstrasse?
Tu ne uje ni tropot kolica, ni izvikivanje piljara, ni svae laara."
"Dakako da je tiho na dnu ove provalije, ali je ta tiina ipak strana."
"Ali, molim te," povie ujak, "ako se ve sada plai, to e biti kasnije? Ta
nismo jo ni za jedan pedalj prodrli u utrobu Zemlje."
"Kako to mislite?"
"Mislim da smo tek doli na dno otoka! Ta duga okomita cijev, koja vodi od dna
kratera Sneffelsa, svrava se negdje na morskoj razini."
"Jeste li sigurni u to?"
"Posve siguran. Ako pogleda barometar, uvjerit e se i sam!"
127
Jules Verne
I doista, iva, koja se lagano penjala dok smo mi silazili, /a u stavila se na
dvadeset devetom podjeljku.
"Eto, vidi, imamo tek tlak od jedne atmosfere, a ja jedva ekam da barometar
zamijenim manometrom."
Barometar e, uistinu, uskoro postati neupotrebljiv. im teina zraka prijee
tlak zraka izraunat na povrini oceana.
"Ali, zar nam taj sve vei tlak nee napokon koditi?" upitah ja.
"Nee. Sputat emo se tako polako da e nam se plua privikavati na sve gui
zrak. Zrakoplovcima ponestaje zraka kad se dignu u vie zrane slojeve, a mi
emo ga moda imati i previe. To mije svakako milije. Uostalom, ne gubimo
vrijeme. Gdje je sveanj koji je prije nas otiao dolje?"
Sa osmjehom sam pokazao na svoj mekani noni leaj. Hans je ve bio bezuspjeno
pretraio dno ponora. Uvjeren da je sveanj negdje putem zapeo i da smo proli
pored njega ne primijetivi ga, ve se spremao uspeti u potrazi za njim.
"Drr huppe!" popratio je tu svoju namjeru uobiajenim obiljem rijei, koje su
kratko glasile: "Gore!"
"Sad emo najprije dorukovati," ree ujak, kad je zabuna oko svenja
razrijeena, "ali obilno, kao ljudi koje u toku dana oekuje naporan rad."
Obilni obrok sastojao se od dvopeka i suhog mesa, zalivenih s par gutljaja vode
pomijeane s borovicom.
Kad smo dovrili s jelom, ujak izvadi iz depa biljenicu u koju je zapisivao
sva svoja zapaanja. Redom je uzimao razne sprave i zabiljeio sljedee:
"Ponedjeljak, dne 1. srpnja. Kronometar: 8 sati, 17 minuta prije podne
Barometar: 29 pal, 7 lin. Termometar: 6 stupnjeva Smjer: I-J-I"
128
Podatak za zadnju oznaku dao je kompas, a odnosila se na smjer u kojem se
protezao tamni hodnik koji smo otkrili na dnu ponora.
"Eto, Axele, sad emo napokon kroiti u utrobu zemaljske kugle, u koju ovjek
nije prodro otkad je Stvoritelj dovrio svoje veliko djelo," oduevljeno je
uskliknuo profesor. "Tek sad poinje nae pravo putovanje."
Izgovorivi te rijei ujak jednom rukom dohvati Ruhm-korffov aparat koji mu je
visio o vratu. Drugom spoji elektrinu struju sa staklenom cjevicom u
svjetiljci, na to jaka svjetlost raspri tamu u hodniku.
Hans je pratio njegov primjer i ukljuio drugi aparat. Ta sjajna primjena

elektriciteta omoguila nam je dugo putovanje pri umjetnom svjetlu, pa ak i u
prostorima bogatim upaljivim plinovima.
"Naprijed!" viknu ujak.
Svatko opet dohvati svoj naramak. Pored toga, Hans je pred sobom gurao sveanj s
konopima i odjeom. Jedan za drugim, uosmo u hodnik. Ponovno sam bio na
zaelju.
asak prije nego to sam se uvukao u taj tamni hodnik, podigao sam glavu da
posljednji put kroz neizmjernu cijev pogledam nebo nad Islandom, za koje sam
vjerovao da ga vie nikada neu vidjeti!
Jo 1229. godine, za vrijeme posljednje erupcije, lava je sebi prokrila put
upravo kroz hodnik u koji smo ulazili. Unutranjost mu je obloila debelom
blistavom naslagom od koje se elektrino svjetlo odbijalo stostrukim odsjajem.
Sad su poele prave tekoe. Kako sprijeiti da se ne poskliznemo po toj glatkoj
plohi, kojoj je nagib iznosio oko etrdeset i pet stupnjeva. Sreom su nam neka
izjedena i neka izboena mjesta posluila kao stepenice, te smo samo morali po
njima silaziti, dok se prtljaga kotrljala pred nama, vezana dugim konopom.
129
Jules Verne
Ali ono to su pod naim nogama bile stepenice, bile su na drugim mjestima sige.
Lava, na nekim mjestima vrlo porozna, pojavljivala se u obliku zaobljenih
mjehura. Kristali od neprozirnog bjelutka, posuti svjetlucavim zrncima stakla,
visjeli su sa stropa poput velikih svijenjaka. Dok smo prolazili ispod njih,
inilo se kao da su ti svijenjaci upaljeni. Kao da su podzemni dusi
rasvijetlili svoju palau da prime goste s povrine.
"Kakve li divote!" viknuh nehotice. "Doista prekrasno, ujae! Vidite li kako se
lava postepeno prelijeva od tamnocrvene do jasnoute boje? Vidite li te kristale
koji slie sjajnim kuglama?"
"Dakle, vidim da ste poeli uviati sve ljepote naeg putovanja, gosparu Axele!"
uzviknuo je ujak. "Poeka] dok ne odmaknemo jo dalje! Nadam se da e vidjeti
jo mnogo lijepih stvari. Ovo dosad jo nije nita! Idimo! Idimo samo naprijed!"
Tonije bi bilo da je rekao "klizimo", jer smo bez ikakva napora odmicali po
nagnutim plohama. Bilo je to poput Virgilijevog "facilis desccnsus Averni".
Kompas, na koji sam esto pogledavao, neprekidno je pokazivao smjer jugoistok.
Taj prodor lave nije, dakle, zaokretao ni na jednu stranu. Iao je posve pravom
crtom.
Na moje iznenaenje, temperatura se gotovo nimalo nije mijenjala. Sve to je
potvrivalo Davvjevu teoriju, a ja sam esto u udu promatrao toplomjer. Dva
sata nakon polaska pokazivao je tek 10 stupnjeva, to znai da se podigao za
etiri stupnja. Iz toga sam zakljuio da je nae silaenje vie vodoravno nego
okomito. Bilo je vrlo lako ustanoviti na kojoj smo dubini. Profesor je tono
mjerio kutove otklona i nagiba puta, ali je ishod svojih opaanja zadrao za se.
Naveer, oko osam sati, dade znak da stanemo. Hans je bez oklijevanja sjeo na
zemlju. Svjetiljke smo objesili o neku izboinu. Bili smo u nekakvoj spilji u
kojoj nije nipoto neBili smo u nekakvoj spilji..
H
130
131
Jules Verne
dostajalo zraka. Naprotiv, osjealo se kao da odnekud vue propuh. Odakle dolazi
taj vjetar? Od kakvaje gibanja zraka nastao? U taj as nisam ni pokuao
odgonetnuti to pitanje jer zbog gladi i umora nisam bio sposoban misliti. Ne
moe ovjek sedam sati neprekidno silaziti, a da ne istroi dobar dio svojih
snaga. Bio sam posve iscrpljen. Stoga mi je bilo drago kad sam uo poziv da
stanemo.
Hans izvadi neto jela na gromadu lave, te smo svi s tekom jeli. Ali jedno me
uznemirivalo: potroili smo ve polovicu naih zaliha vode. Ujak je raunao s
tim da emo je nadoknaditi na podzemnim izvorima, ali, jo nismo naili ni na
trag vode. Morao sam ga na to upozoriti.
"udi se to nema izvora?" pitao je, ne uzbuujui se.

"Bez dvojbe, doista sam zabrinut. Vode nam dostaje za jo samo pet dana."
"Budi bez brige, Axele," mirno je nastavio ujak. "Ve sam ti rekao da emo naii
na obilje vode, na mnogo vie nego to elimo."
"Ali kada?"
"Kad iziemo iz ovog pojasa lave. Zar misli, da se voda moe probiti kroz ove
vrste zidove?"
"A to e biti, ako se ta lava protee sve do sredita Zemlje? Meni se ini da
nismo dugo ili u okomitom smjeru."
"Po emu to zakljuuje, mladiu?" mirno je pitao ujak.
"Zato to bi vruina bila mnogo vea, da smo se spustili duboko ispod povrine
mora."
"Po tvojim pretpostavkama, da," odgovori ujak "ali pogledaj to pokazuje
termometar?"
"Tek petnaest stupnjeva, a to znai da se popeo samo za devet stupnjeva otkad
smo poli."
"Dobro, sad iz toga izvedi neki pametan zakljuak."
132
"Moj zakljuak je vrlo jednostavan. Prema najtonijim opaanjima, u
unutranjosti zemaljske kugle temperatura svakih stotinu stopa raste za jedan
stupanj. Ali neke lokalne okolnosti mogu tu brojku izmijenili. Tako je
zabiljeeno da u Jakutsku, u Sibiru, temperatura naraste za jedan stupanj ve
nakon trideset i est stopa. To, dakako, ovisi o samoj stijeni, kao vodiu
topline. Dodat u jo i to, da u okolici ugaenih vulkana, gdje toplina prolazi
kroz gnajs, temperatura naraste za jedan stupanj tek na svakih stotinu dvadeset
i pet stopa. Drimo se ove zadnje hipoteze, u naem sluaju najpovoljnije, te
izraunajmo."
"Samo raunaj, mome!"
"Nita lake," rekoh, vadei svoju biljenicu i olovku. "Devet puta sto dvadeset
i pet daje dubinu od tisuu stotinu dvadeset i pet stopa."
"Moram priznati da ni Arhimed to ne bi bolje izraunao."
"Dakle?"
"Dakle, prema mojim opaanjima, vjerujem da smo zapravo ve dospjeli na dubinu
od najmanje deset tisua stopa pod morem."
"Zar je mogue?"
"Da, ili brojke vie ne vrijede!"
Brojke su vrijedile, a profesorov raun bijae toan. Ve smo za est stopa
sili dublje nego to je do sada ikome uspjelo, ak i u rudnicima Kitzbuhel u
Tirolu i u Wurttem-bergu.
Toplina, koja je na tom mjestu morala iznositi osamdeset ijedan stupanj,
iznosila je svega petnaest stupnjeva, a to je bilo vrlo znaajno i udno.
133
16.
ISTONI TU N F. L
Sutradan ujutro u est sati, a bio je utorak 30. lipnja, nastavismo silazak.
Nastavili smo hodati hodnikom lave koji kao daje nainila ljudska ruka. Bio je
blago nagnut, poput onih kosih podova koji jo uvijek nadomjetaju stepenice u
starim njemakim kuama. Tako smo ili sve do sedamnaest minuta iza podneva.
Upravo u tom asu dostigli smo Hansa koji se, odmakavi poneto ispred nas,
iznenada bio zaustavio.
"Napokon," usklikne ujak, "doli smo do drugog kraja prokopa."
Pogledah uokolo. Bili smo nasred raskrija dva puta, Oba su bila mrana i uska.
Kojim bi bilo najbolje poi? Bilo je teko odluiti.
Ujak, koji nije htio preda mnom i vodiem pokazati kako je u neprilici, bez
rijei pokae rukom na istoni otvor, te sva trojica udosrno u nj.
Uostalom, svako bi se oklijevanje pred tim dvostrukim putem moglo produljiti u
beskonanost, jer se ni po emu nije moglo ustanoviti, koji put je onaj pravi.
Trebalo se sasvim prepustiti sluaju.
Novi je hodnik neprestano krivudao, a veliina mu se mijenjala. Katkada su se

pred nama nizali svodovi nalik na pobone lae kakve gotske katedrale.
Srednjovjekovni
135
Jales Verne
unijet nici ovdje bi mogli prouiti sve oblike tog graditeljskog stila, koji se
temelji na iljatom luku. Milju dalje morali smo se saginjati pod spljotenim
rimskim lukovima, a divovski stupovi, usaeni u bedem, svijali su se pod
svodovima. Drugdje, opet, nailazili smo na niske rovove, nalik da-brovim
jazbinama, kroz koje smo morali puzati potrbuke.
Temperatura je jo uvijek bila podnoljiva. Pokuavao sam zamisliti kakva je
vruina ovdje vladala u vrijeme kad je Sneffels rigao lavu koja se valjala ovom
danas tihom cestom. Zamiljao sam vatrene bujice koje su se razbijale na
zavojima hodnika i dim, vodenu paru i sumporna isparenja koja su se u ovom uskom
prostoru nakupljala.
"Samo da starom vulkanu opet ne padne na pamet nekadanja ludorija!" pomislih.
O svemu tome nisam ujaku rekao ni rijei. On me i tako ne bi razumio. Mislio je
samo na to da treba ii naprijed. Sa sigurnou je hodao, klizao se, pa ak i
kotrljao, tako da sam mu se morao diviti.
U est. sati popodne, nakon dosta ugodne etnje, prevalili smo vie od est
milja prema jugu, ali svega etvrtinu milje u dubinu.
Ujak dade znak za poinak. Jeli smo bez mnogo rijei i umorni zaspali bez mnogo
misli.
Pripreme za noenje bile su vrlo jednostavne. Nai su se leajevi sastojali od
putnih pokrivaa u koje smo se zamatali. Nismo se trebali bojati ni zime ni
nepoeljnih posjeta. Putnici koji zalaze duboko u afrike pustinje ili u srce
uma Novog svijeta, moraju, dok spavaju, naizmjence uvati strau. Ali u ovim
neistraenim kutcima zemaljske kugle bilo je potpuno pusto i sigurno. Nismo se
trebali bojati ni divljaka ni grabeljivih zvijeri.
Nakon mirno provedene noi, drugog smo se jutra probudili svjei i dobro
raspoloeni. Niim ne ometani, odmah
nastavismo put. Ili smo istim kanalom lave kao i dan prije. Nikako nismo
uspijevali raspoznati kakvog je sastava zemljite kroz koje kanal prolazi.
Tunel, umjesto da se obrui prema utrobi Zemlje, malo po malo je postao potpuno
vodoravan. Nakon malo boljeg promatranja, ak mi se uinilo da se penje prema
povrini. Oko deset sati prije podne to je postalo posve oevidno. Poeo sam se
umarati i morao sam usporiti korak.
"to ti je, Axele," nestrpljivo me upitao profesor.
"Iskreno govorei, posve sam iscrpljen," jedva sam uzvratio.
"Kako to, nakon samo tri sata hoda po tako dobrom putu?"
"Doista je dobar, ali usuujem se rei da je vrlo naporan."
"Zato, kad samo silazimo!"
"Oprostite, gospodine, ve ima neko vrijeme da sam primijetio kako se neprestano
penjemo, ako elite znati!"
"Penjemo? "ree ujak, slijeui ramenima. "Kako je to mogue?"
"U to nema nikakve sumnje. Ve se pola sata uspinjemo. Ako tako nastavimo,
uskoro emo ponovno izbiti na povrinu Islanda."
Profesor odmahne glavom, tvrdoglavo odbijajui povjerovati u moje rijei.
Pokuah nastaviti razgovor. Ne odgovo-rivi nita, samo mije dao znak da
nastavim hodati. Dobro sam znao daje ta njegova utnja bila samo znak vrlo loeg
raspoloenja.
Kako bilo, opet sam podigao svoju naprtnjau i hrabro pourio za Hansom koji je
iao pred ujakom. Nastojao sam ne zaostati, dobro pazei da ne izgubim ostale iz
vida. Prot r136
137
Jales Verne
11110 san i pri pomisli, to bi bilo da se izgubim u dubini ovo/4 labirinta.
Uostalom, dok se put sve vie uspinjao i bivao sve tei, ponovno mi se vratila
nada da se vraamo na povrinu Zemlje, koja je svakim korakom sve vie rasla.
U podne se izgled stijena hodnika naglo promijenio. Najprije sam to opazio po

slabijem odrazu svjetla sa zidova. Od tamnog sloja lave, zidove je poela initi
siva stijena koja se sastojala od kosih, esto i okomitih slojeva.
Nalazili smo se usred onoga to profesori geologije nazivaju prijelaznom dobi, u
razdoblju silurskih stijena, nazvanih tako zbog toga to se te tvorbe posebno
mogu nai u onim dijelovima Engleske u kojima je neko obitavalo keltsko pleme
Siluri.
"Sad posve jasno vidim," uskliknuh, "da prolazimo kroz naplavine voda to su
neko prekrivale cijelu Zemlju i u drugom razdoblju njezinog stvaranja
nataloile ovaj kri-Ijevac, vapnenac i pjeenjak. Okreemo lea granitu! Nalik
smo onima koji su iz Hamburga namjerili dospjeti do Liibecka okolnim putem,
preko Hannovera."
Zapravo sam morao utjeti, ali zanos geologa je u meni prevladao razbor, lako da
je profesor Lidenbrock uo moje rijei.
"to lije sad?" upitao me hladnim glasom.
"Dakle," povikao sarn, "zar ne vidite ove naslage pjeenjaka, vapnenca i prve
tragove kriljevca."
"Pa to?"
"Doli smo u razdoblje svjetske povijesti, kad su se pojavile prve biljke i prve
ivotinje!"
"Misli?"
"Ali pogledajte, istraite i sami se uvjerite!"
138
Natjerah profesora da svjetiljku priblii stijenama hodnika. Oekivao sam
njegovu reakciju, ali on bez rije nastavi put.
Je li me razumio ili nije? Moda mu ponos nije doputao da, kao moj ujak i
ugledni znanstvenik, prizna kako je pogrijeio kad je izabrao istoni otvor? Ili
je htio upoznati taj prolaz sve do kraja? Sigurno je da smo xa sobom ostavili
put kojim je prolazila lava, i da ovaj put ne moe voditi do ognjita Sneffelsa.
Uskoro sam se, pokoleban, poeo pitati ne pridajem li moda preveliku vanost
promjeni tla? Nisam li se moda prevario? Prolazimo li mi, doista, onim
slojevima stijena koji se moraju nalaziti iznad granitnog masiva?
"Ako sam ipak imao pravo," pomislih, "uskoro moramo naii na ostatke prabilja,
to e, svakako, otkloniti svaku daljnju sumnju. Pretraimo malo bolje ove
zidove."
Nisam nainio ni sto koraka, kad se namjerih na neoborive dokaze. Tako je i
moralo biti, jer je u silursko doba u moru ivjelo preko tisuu i pet stotina
biljnih i ivotinjskih vrsta. Moje noge, navikle na tvrdo tlo lave, odjednom
zaga-zie u prainu od ostataka bilja i koljaka. Na stijenama su se jasno
vidjeli otisci haluga i likopoda. Vrijedni i ueni profesor Lidenbrock, bio sam
u to uvjeren, ovo nije mogao previdjeti. Ipak, kao daje pred svime time zatvorio
oi, nastavljajui dalje vrstim i odmjerenim korakom.
Poeo sam vjerovati da je ovom tvrdoglavou preao svaku mjeru. Vie se nisam
mogao suzdrati. Podigao sam sa zemlje jednu dobro ouvanu koljku koja je neko
davno sluila kao oklop ivotinji slinoj dananjoj baburi i potrao za ujakom.
"Pogledajte!" rekoh, dostigavi ga.
"Pa to?" potpuno mirno je uzvratio profesor. "To je koljka nekog Ijuskara iz
roda trilobita, i nita vie, u vjera vam te."
139
Jules Verne
"Ali," povikao sam, "zar iz toga ne izvodite nikakav zakljuak?"
"Ako smijem upitati, kakav si ti zakljuak donio?" "Dakle, siguran sam..."
"Mladiu, znam to e mi rei i u pravu si, potpuno i bez ikakve dvojbe.
Napustili smo sloj granita i prolaze lave. Moe biti vrlo lako da sam se
prevario kod odabira puta, ali u to u se uvjeriti tek onda kad doem do kraja
ovog hodnika."
"Vaa je odluka ispravna, ujae," uzvratio sam, "i ja bih se s vama potpuno
sloio, kad me ne bi brinula najvea od svih opasnosti."
"A koja to?" "Nestaica vode."
"Dakle, moj dragi Axele. Tome nema pomoi. Morat emo tedjeti."
I nastavi dalje, ne osvrui se.

140
17.
SVE DUBLJE I DUBLJE
I doista, morali smo ograniiti utroak vode jer su nam zalihe mogle potrajati
jo najvie tri dana. To sam ustanovio za veere. to je najgore u cijeloj
stvari, bilo je malo nade da emo u ovom zemljitu iz prijelaznog doba naii na
ivu vodu.
itao sam o uasima koje moe izazvati e i znao sam da bi nas ovdje kotala
ivota! Ali bilo je posve uzaludno o tome raspravljati s ujakom. Vjerojatno bi
mi na moje neosporne tvrdnje uzvratio kakvim Platonovim aksiomom.
Cijeli sutranji dan nastavili smo hodati tim beskrajnim hodnikom, prolazei
ispod bezbrojnih lukova, iz prostorije u prostoriju. Koraali smo gotovo bez
rijei. Hansova utnja prela je i na nas.
Put se vie nije penjao, barem ne primjetno. Ponekad mi se ak inilo da se
ponovno sputa. Ali to ni u kojem sluaju nije moglo umiriti profesora jer se
priroda tla nije mijenjala, a priroda stijena sve jasnije ukazivala na
prijelazni period.
kriljevci, vapnenac i staro crveno pjeano kamenje divno su blistali dok je
elektrina svjetlost padala po stijenkama hodnika. ovjek bi pomislio da se
nalazi u nekom od onih dubokih procjepa u Devonshireu, po kojemu je ova vrsta
zemljita dobila ime. Zidove su prekrivali prekrasni primjerci mramora. Jedni
bijahu sivi poput bjelutka,
141
Jules Verne
protkani raznovrsnim bijelim ilama. Drugi su opet bili ruiasti ili uti s
crvenim mrljama. Neto dalje pojavile su se vrste boje trenje, u svim moguim
preljevima.
Na mnogim mjestima u tom su se mramoru vidjeli otisci pradavnih ivotinja. Ipak,
od sino su se desile velike promjene. Bilo je jasno da ti ostaci potjeu iz
mnogo mlae Zemljine povijesti. Umjesto zakrljalih trilobita ugledao sam
ostatke mnotva naprednijih vrsta. Meu njima sam vidio ganoidne ribe i
sauroptere u kojima je oko paleontologa moglo prepoznati prve oblike gmazova.
Devonska mora neko je nastavalo mnotvo takvih ivotinja, a more ih je na
desetke tisua izbacilo na stijene nove formacije.
Bilo je oito da se penjemo po ljestvici ivotinjskog ivota, na kojoj ovjek
zauzima najvie mjesto. Ali, kao da se moj dragi ujak, profesor Lidenbrock, na
to uope ne osvre. Bez obzira na sve rizike, on je nepokolebljivo nastavljao
istim putem.
Mora biti da je oekivao kako e se dogoditi jedna od dvije mogue stvari: ili
e mu se pred nogama otvoriti okomit bezdan, u koji e opet moi sii, ili e se
pred nama isprijeiti kakva prepreka, zbog koje emo morati odustati od ovog
puta kojim smo ve tako dugo kroili. No, dola je jo jedna veer, a na moj se
uas nita od toga nije dogodilo!
U petak, nakon noi u kojoj sam poeo osjeati strahovitu e i zbog toga posve
izgubio apetit, naa je mala skupina opet nastavila krivudavim stazama tog
beskrajnog hodnika. Hodali smo utke i zamiljeni. Primijetio sam da je ak i
ujak pomalo poeo gubiti nadu.
Nakon desetsatnog hoda opazio sam da se odraz naih svjetiljaka od stijene sve
vie smanjuje. Umjesto mramora, kriljevca, vapnenca i pjeanog kamenja
pojavile su se tamne naslage bez sjaja. Najednom mjestu, gdje se hodnik
142
naglo suivao, nehotice se lijevom rukom naslonih na stijenu.
Kad sam povukao ruku, primijetih da je posve crna. Pogledah izbliza. Bili smo
usred ugljenih naslaga.
"Ugljenokop!" uskliknuli.
"Ugljenokop bez rudara," pomalo zlobno uzvrati ujak.
"Tko zna?"
"Znam ja," odsijee ujak. "Potpuno sam uvjeren da ovaj hodnik kroz naslage
ugljena nije probila ljudska ruka. Ali nije me briga je li to djelo prirode ili
nije. Vrijeme je veere. Stanimo i pojedimo neto."
Hans se pozabavio pripravom jela. Meutim, ja vie nisam mogao jesti. Samo sam
udio za onih nekoliko kapi vode, koliko mije pripadalo od naih sve oskudnijih
zaliha. Vodieva napola puna uturica, bila je sve to nam je svima trojici
preostalo.
Nakon veere, moja dva suputnika prostrijee svoje pokrivae i uskoro u vrstom
snu naoe lijek svojem umoru i patnjama. Ali ja nisam mogao usnuti. Leao sam
budan, brojei sate sve do jutra.
Tog sljedeeg jutra, u subotu, ponovno krenusmo u est sati. Nakon dvadeset
minuta iznenada stigosmo do ogromne spilje. Sad sam bio siguran da taj
ugljenokop nije mogla iskopati ljudska ruka, jer bi mu svodovi morali bili
poduprti, kako se ne bi uruili. Ovdje ih je podravala samo neka udna prirodna
ravnotea.
Ta velika prirodna spilja bijae iroka oko stotinu stopa, a visoka sto i
pedeset. Zemlju je ovdje oito rascijepio neki siloviti podzemni potres. Zemlja
se pod tom silom razdvojila i ostavila tu veliku prazninu u koju su stanovnici
Zemlje prvi put zali.
itava povijest ugljenog perioda bila je ispisana u tim tamnim stijenama.
Geologu bi bilo lako raspoznati njegova
143
Jules Verne
razliita razdoblja. Naslage ugljena bile su odijeljene slojevima pjeenjaka
ili tvrde gline, koje su gornji slojevi zgnjeili svojom teinom.
U vrijeme koje je prethodilo drugom razdoblju stvaranja planeta, Zemlju je
prekrio golem biljni pokrov, kojemu je s jedne strane pogodovala tropska
vruina, a s druge trajna vlaga. Zemlja se zavila u gustu maglu kroz koju nisu
mogle prodrijeti zrake sunca.
Iz toga se zakljuuje da visoke temperature koje su vladale na Zemlji nisu
potjecale od Sunca. Moda ova velika danja zvijezda jo nije bila spremna za
svoju sjajnu ulogu. Jo se nisu nazirala razliita klimatska podneblja. Po
itavoj povrini zemaljske kugle irila se strahovita vruina, jednako jaka na
ekvatoru kao i na polovima.
Odakle je dolazila? Iz unutranjosti Zemlje?
Usprkos ve poznatoj teoriji profesora Lidenbrocka, grozna je vatra zasigurno
gorjela u utrobi kugle. Njezino se djelovanje primjeuje i na najviim slojevima
zemaljske kore. Biljke, koje nisu uivale blagotvoran utjecaj sunca, nisu imale
ni cvijeta ni mirisa, ali im je korijenje crpio snaan ivot iz vrelog zemljita
u prvim danima postanka svijeta.
Bilo je malo onoga to danas nazivamo stablima. Rasle su samo goleme trave,
paprati, mahovine, sigilarije, aste-rofiliti, danas tako rijetke, ali koje su
tada brojale na tisue vrsta. Upravo od te bujne vegetacije nastao je ugljen.
Zem-Ijina kora, tada jo nepostojana, prilagoivala se pomacima tekue mase koju
je pokrivala. Tako su nastale bezbrojne pukotine i uleknua tla. Od biljaka koje
je voda preplavila malo po malo su nastale ogromne naslage.
Zatim je poela djelovati prirodna kemija. Najprije je od tih biljnih naslaga na
dnu mora nastao treset, a onda su se one, pod utjecajem plinova i vrenja,
potpuno pougljenile.
Tako su u tim prvim danima nastale silne naslage ugljena koje e ipak, uz sve
veu potronju sve brojnijeg i zahtjev144
nijeg stanovnitva svijeta, potpuno iscrpsti za nekih tristo godina, ako ne bude
otkrivena ekonominija rasvjeta od plinske i jeftinija pogonska snaga od parnog
stroja.
Tim sam mislima i sjeanjima na znanje steeno u koli bio zaokupljen dok sam
promatrao sve to nagomilano ugljeno bogatstvo, koje ipak najvjerojatnije nikad
nee biti iskoriteno. Crpljen)e ugljena iz tako dubokog rudokopa ne bi se
isplatilo niti bi donijelo zaradu.
A i emu to kad ima ugljena po itavoj Zemlji, na svega nekoliko metara ispod
povrine? Stoga, dok sam promatrao te netaknute naslage, znao sam da e one
takve ostati sve do kraja svijeta.
Dok smo tako nastavljali nae putovanje, jedini ja nisam primjeivao kako je put
dug, potpuno zanesen tim geolokim promatranjima. Toplina je ostala ista kakva
je bila dok smo prolazili kroz podruje lave i kriljevca. Ali nos mije ispunio
neki otar vonj. Odmah sam prepoznao da se radi o metanu. Taj opasni plin rudari
zovu "praska-vac", a njegove eksplozije esto su u rudnicima izazivale strane
nesree, koje bi uas iza sebe ostavljale na stotine udovica i siroadi.
Sreom, mi smo si put osvjetljivali pomou divne Ruhrnkorffove svjetiljke. Da
smo sluajno neoprezno pourili ovaj hodnik istraiti s bakljama u rukama,
grozna bi eksplozija prekinula nae putovanje, jer jednostavno vie ne bi ostalo
ivih putnika da ga nastave.
Izlet kroz rudnik potraja do veeri. Ujak je jedva obuzdavao svoju nestrpljivost
i nezadovoljstvo time to se hodnik nastavio protezati gotovo posve vodoravno.
Potpuna tama, koja svjetlosti nije doputala da prodre dublje od dvadesetak
koraka, prijeila je da utvrdimo koliko je hodnik uistinu dug. Meni se upravo
inilo da mu nema kraja ni konca, kadli se u est sati, odjednom, pred nama
stvorio zid. Nije se moglo dalje ni desno ni lijevo, ni
145
Jules Verne
gore, ni dolje. Doli smo do mjesta gdje su nam stijene jasno poruile: "Nema
prolaza."
Nemono sam gledao u zid to se isprijeio ispred nas. Hans je samo prekriio
ruke i izgledao potpuno nezainteresiran. Ujak je bio posve tih.
"Tako, dakle," napokon usklikne ujak. "Sad barem znam na emu sam. Jasno je da
nismo poli Saknussemmovim putem i moramo se vratiti. Noas se odmorimo, a onda
emo, kroz nepuna tri dana, ponovno stii na raskrije dvaju hodnika."
"Da," rekoh, "ako budemo imali snage!"
"A zato je ne bismo imali?"
"Jer e nam sutra sasvim ponestati vode."
"A hoe li nam ponestati i hrabrosti?" strogo me pogleda profesor.
to sam mu mogao odgovoriti? Povukao sam se u kut i uskoro utonuo u teak san
prepun nonih mora povezanih s vodom! Probudio sam se isto onako umoran kakav
sam zaspao.
Da mi se pruila prigoda, bio bih spreman mijenjati cijeli rudnik dijamanata za
jednu jedinu au bistre planinske vode!
146
18. POGREAN PUT!
Sutradan smo krenuli ve u ranu zoru. Nije bilo vremena za oklijevanje. Po mojim
raunima, trebalo nam je pet dana tekog hoda da ponovno stignemo do raskrija
na kojem smo skrenuli na pogrean put.
Ne mogu opisati muke koje smo pretrpjeli na povratku. Ujak ih je podnosio s
bijesom, kao ovjek koji je svjestan daje pogrijeio. Hans je bio uobiajeno
ravnoduan, kakav je bio i za vrijeme cijelog dotadanjeg puta. Ja sam, moram to
priznati, cijelim putem gunao i oajavao. Nikako se nisam mogao pomiriti sa
zlom sreom koja nas je u posljednje vrijeme pratila.
Nije bilo utjehe. Poraz koji smo doivjeli ve na samom poetku zasigurno e
poremetiti cijelo putovanje.
Kako sam ve odavno predvidio, vode nam je ponestalo ve na kraju prvoga dana
povratka. Od tekuina, ostala nam je samo rakija. Ali to paklensko pie palilo
mije grlo, te ga stoga nisam mogao ni pogledati. Vruina me guila, a umor
iscrpljivao gotovo do oduzetosti. Nekoliko sam se puta umalo sruio na zemlju.
Tada bismo svi zastali, a moj dragi ujak i vrijedni Islananin inili bi sve da
me okrijepe i utjee. Sve ee sam uviao da i ujak sve tee odolijeva
strahovitom naporu i mukama ei. Nakon nekog vremena sve se pretvorilo u
nevjerojatnu nonu moru, za vrijeme koje se niega ne sjeam.
147
Jules Verne
U utorak, 18. srpnja, puui na koljenima i rukama i gotovo polumrtvi, napokon

stigosmo do raskrija dvaju hodnika. TU sam se sruio na tvrdu lavu kao klada,
kao beivotna hrpa ljudskog mesa. Bilo je deset sati prije podne.
Hans i ujak, naslonjeni na zidove hodnika, pokuae zagristi u nekoliko komada
dvopeka. S mojih oteenih usana izvijali su se jauci i uzdasi. Nisam se mogao ni
pomaknuti. Ubrzo sam zapao u duboko mrtvilo.
Nakon nekog vremena osjetih daje ujak doao do mene i njeno me podigao u
naruaj.
"Jadno dijete!" uo sam kako govori potresenim glasom.
Te su me rijei duboko ganule. Kod njega nisam bio navikao na izljeve njenosti.
Dohvatio sam njegove uzdrhtale ruke i slabo ih stisnuo. Nije se opirao,
samilosno me gledajui me. Oi su mu bile vlane od suza.
Vidjeh tada kako je uzeo bocu koja mu je bila privezana za pojas. Na moje veliko
iznenaenje, primakne je mojim usnama i ree:
"Pij, moje dijete!"
Jesam li dobro uo? Nije li ujak poludio? Glupo sam ga gledao i nisam mogao
povjerovati. Plaio sam se razoaranja.
"Pij," ponovi on.
Zar me ui ipak nisu varale? Ali, prije nego sam si dospio ponovno postaviti to
pitanje, gutljaj vode ovlaio je moje gorue usne i nepce. Samo jedan gutljaj,
ali bio je dovoljan da mi vrati ivot koji se poeo gasiti.
Sklopljenih ruku zahvalio sam ujaku. Bio sam previe uzbuen da bih mogao
govoriti.
"Da," ree on, "jedan gutljaj vode, i to posljednji, uje li? Posljednji! uvao
sam ga na dnu boce kao zjenicu svojeg
148
oka. Dvadeset puta, moda i stotinu puta, morao sam odoljeti stranoj elji da
ga popijem! Ali ga nisam popio, Axele, sauvao sam ga za tebe."
"Ujae, dragi ujae!" aptao sam, dok su mi niz gorue obraze klizile krupne
suze.
"Da, jadno dijete. Znao sam da e biti polumrtav kad doemo na ovo raskrije,
pa sam ove posljednje kapi vode sauvao da te vratim u ivot."
"Hvala vam!" kliknuh. "Hvala vam iz dubine mojeg srca!"
Iako je vode bilo tek toliko da mi ovlai suha usta, to mi je ipak pomoglo da se
makar djelomino oporavim. Miii grla, koji se bijahu posve stegnuli, sad su se
ponovno opustili, a usne vie nisu bile tako upaljene. Ako nita drugo, mogao
sam govoriti.
"Eto, sad znamo to moramo raditi," rekoh, im sam se malo smirio. "Vode nemamo,
a bez nje ne moemo nastaviti. Moramo se, dakle, vratiti."
Dok sam to govorio, ujak je oito izbjegavao moj pogled. Umjesto toga, smeteno
je gledao uokolo.
"Da," nastavih uzbueno, "moramo se vratiti do Sneffel-sa. Dao Bog da smognemo
toliko snage, da jo jednom ugledamo svjetlo dana. Hoemo li se ikad uspjeti
uspeti do vrha kratera?!"
"Vratiti se," ree ujak, vie se obraajui sebi. "Zar to uistinu moramo
uiniti?"
"Da, vratiti se bez oklijevanja," viknuh oajniki.
Jedno vrijeme mranim je hodnikom vladala potpuna tiina.
"Tako dakle, Axele," nastavi profesor udnim glasom, "onih nekoliko gutljaja
vode nije ti vratilo hrabrost i snagu?"
149
Jules Verne
"Ah, hrabrost!" uzviknuo sam.
"Vidim da si utuen i obeshrabren kao i prije i da jo oajava."
Pitao sam od ega je sazdan taj ovjek to se nalazio preda mnom i kakve to nove
planove kuje njegov smjeli um?
"Zar vi niste obeshrabreni, gospodine?"
"to! Odustati od ekspedicije sad kad svi izgledi govore da u uspjeti!"
iznenada je povikao. "Nikad! Profesor Liden-brock se nikad ne povlai!"
"Onda se moramo pomiriti s tim da emo poginuti?" bespomono sam zajecao.
"Ne Axele, nipoto. Hajde, vrati se. Ne elim tvoju smrt! Neka te Hans otprati,
ja u nastaviti sam!"
"Traite da vas ostavimo?!"
"Pustite me, velim ti! Poao sam na ovo opasno i neizvjesno putovanje i doi u
do njegovog kraja, ili se neu vratiti. Idi, Axele, jo jednom ti kaem, idi!"
Ujak bijae veoma uzbuen. Njegov glas, prije samo nekoliko trenutaka tako
njean i oinski brian, postao je opor i prijetei. Bila je u njemu neka tanina
sila koja se borila s nemoguim! Nisam ga htio ostaviti na dnu tog ponora, dok
me s druge strane nagon za samoodranjem tjerao u bijeg.
Vodi je, po svojem obiaju, itav prizor pratio naoko posve ravnoduno. inilo
se kao da ga ne zanima to se to izmeu nas zbiva, iako je zasigurno dobro
shvaao o emu razgovaraju njegovim suputnici. Nae su kretnje dovoljno govorile
o razliitim putovima na koje smo jedan drugoga htjeli nagovoriti. Kao da ga sve
ovo nije brinulo, makar je u pitanju bio i njegov ivot. Samo je spremno
iekivao ujakov znak za povratak ili za nastavak tog bezumnog putovanja u
sredite Zemlje.
150
U tom sam asu silno elio da me i on moe razumjeti! Moje bi rijei, moji
jecaji i moj glas sigurno ganuli tog hladnog ovjeka. Upozorio bih ga na
opasnosti o kojima i ne sanja, prstom bih ih pokazao. Moda bismo obojica
zajedno mogli uvjeriti tvrdoglavog profesora. A ako bi bilo potrebno, mogli
bismo ga i silom natjerati da se popne natrag u Sneffels!
Tiho sam mu se pribliio i uhvatio ga za ruku. Nije se ni pomaknuo. Pokazah mu
put koji vodi do kratera, ali on ostade nepomian. Na mom izoblienom licu
vidjelo se koliko trpim, ali Islananin sporo odmahne glavom i mirno, pokazujui
na ujaka, ree:
"Master."
"Gospodar?" vikao sam kao lud. "Luae! Nije on gospodar tvojeg ivota! Moramo
pobjei, moramo ga odvui sa sobom, uje li me, razumije li me?"
Povukao sam ga za ruku, pokuavi ga natjerati da ustane. Borio sam se s njim.
Tada se ujak umijea:
"Dobri moj Axele, smiri se," ree mi. "Nita nee postii kod tog mojeg vjernog
pratioca. Uostalom, htio bih ti neto predloiti. Posluaj."
Pokuao sam se smiriti, gledajui ujaku ravno u oi.
"Jedina zapreka, koja se isprijeila pred nae planove, jest nestaica vode.
Istina, u istonom hodniku, koji je nainjen od lave, kriljevca i ugljena,
nismo naili ni na jednu kap tekuine. Moda emo biti sretniji, poemo li
zapadnim putem."
Odgovorih mu odmahivanjem glavom i dubokim uzdahom nevjerice.
"Sluaj me do kraja," nastavi profesor svojim dobro poznatim vrstim glasom.
"Dok si ti tamo nepomino leao, na brzinu sam razgledao ovaj drugi hodnik. On
vodi ravno do
151
Jules Verne
utrobe Zemlje, i za nekoliko sati dovest e nas do granitnih masiva. Tamo moramo
naii na bezbrojne izvore. To potvruje priroda ovih stijena, a moj se nagon
podudara s logikom i podupire moje uvjerenje. Sluaj, dakle, to u ti
predloiti. Kad je Kolumbo traio od svoje posade tri dana vremena da otkrije
obeanu zemlju, njegova je posada, iako bolesna i zastraena, ipak prihvatila
njegov zahtjev, i tako je otkriven Novi svijet. Ja, Kolumbo ovih podzemnih
predjela, traim od tebe samo jedan dan. Ako kroz to vrijeme ne naiemo na vodu,
kunem ti se, odustat u od ove pustolovine i vratit emo se na povrinu Zemlje.
Iako bijesan i oajan, znao sam koliko je napora ujaku trebalo da iznese ovaj
svoj prijedlog, zadravajui pri tom potpuni mir. to sam mogao, nego pristati?
"Dobro!" viknuo sam. "Neka bude po vaoj elji, i neka Bog nagradi vau
nadljudsku energiju. Ali, kako su nam sati odbrojani ako uskoro ne pronaemo
vodu, nemojmo vie gubiti vrijeme! Poimo!"
19. NOVI PUT
Tako smo ipak krenuli dalje, onim drugim hodnikom. Kao obino, Hans je predvodio
nau malenu povorku. Nismo preli ni sto koraka, kad profesor osvijetli
svjetiljkom zidove i uzvikne:
"Evo primarnih stijena! Na dobrom smo putu! Samo naprijed i nadajmo se dobromu!"
U prvim danima svijeta, zbog sporog se hlaenja Zem-Ijin opseg smanjio, a omota
joj se poeo pomicati, lomiti, nabirati i cijepati. Hodnik kojim smo sada hodali
nastao je upravo u tom procesu. Bijae to usjek kroz koji je nekada curio
eruptivni granit. Njegovi bezbrojni zavoji kroz prvobitno su tlo izdubili pravi
zamreni labirint.
to smo dalje silazili, primarno tlo isticalo se sve jasnije. Geologija to
primarno tlo smatra osnovicom prvobitne kore, sastavljenom od triju razliitih
slojeva: kriljevca, gnajsa i tinjeva kriljevca, koji svi poivaju na vrstoj
podlozi stoje nazivamo granitom.
Nijedan mineralog nije jo imao tako divnu prigodu prouavati nastanak prirode
iz neposredne blizine. Unutranju strukturu zemaljske kugle, ono to sonda za
istraivanje tla ne moe iz unutranjosti izvui na povrinu, mi emo moi
prouavati na samome mjestu, gledajui sve roenim oima i pipajui svojim
rukama.
152
153
Jules Veme
Kroz zelenkaste slojeve kriljevca vijugale su metalne niti bakra i mangana, a
gdjegdje bijae tragova platine i zlata. Pomiljao sam na to blago, zakopano u
utrobi Zemlje, koje ljudska pohlepa nikad nee uivati! Potresi u prvim danima
svijeta zakopali su ta blaga u takvu dubinu, da ih ni kramp, ni lopata nee moi
iupati iz njihova groba...
Iza kriljevca dolazio je gnajs, posloen u slojeve koji su se isticali
pravilnou i usporednou svojih listova, a zatim tinjev kriljevac, razbijen
u velike ploe koje su se, uslijed iskrenja bijeloga tinjca priinjale bliima
nego su to doista bile.
Svjetlo naih svjetiljaka, koje se odbijalo od siunih glatkih povrina u
masivu stijene, odbijalo se pod svim kutovima, i meni se prividalo da putujem
kroz upljinu nekog dijamanta u kojemu se zrake svjetla razbijaju u tisue
iskrica.
Oko est sati naveer taje sveanost svjetla poela jenjati i gotovo nestala.
Zidove su i dalje prekrivali kristali, ali tamnije boje, tinjac se sve jae
mijeao s feldpatom i kreme-nom te stvorio savrene stijene: najtvri kamen
koji se ne drobi, iako nad njim lee etiri sloja zemaljske kore. Naosmo se u
golemoj granitnoj tamnici.
Bilo je osam sati naveer. Jo uvijek nismo pronali vodu. Podnosio sam strane
muke. Ujak je bez zaustavljanja iao naprijed. Napinjao sam ui, ne bih li uo
mrmor kakve bujice, ali vladala je potpuna tiina.
Noge su mi poele malaksavati. Izdravao sam sve muke samo zato da ujak ne bi
morao stati. Bio bi to za njega straan udarac, jer posljednji dan podzemnog
putovanja bliio se kraju!
Napokon vie nisam mogao dalje. Sruih se na pod. Mrak mije pao na oi, a
koljena su mi se strahovito tresla. Uspio sam samo izustiti oajniki krik:
154
"Pomozite, umirem!"
Ujak se sporo okrenuo i vratio do mene. Promatrao me prekrtenih ruku, a onda
uh kako skrenim glasom govori:
"Sve je svreno!"
Zadnje to sam vidio bilo je njegovo lice, ispunjeno bolom i tugom. Zatim
zaklopih oi.
Kad sam ih opet otvorio, vidio sam svoje suputnike kako lee nepomino, uvijeni
u svoje pokrivae. Spavaju li ili vie nema ivota u njima? Ja nisam ni
pomiljao na san. Povra-tivi se iz nesvjestice, odjednom sam bio potpuno budan.
Trpio sam ogromne muke, uvjeren da mi nema spasa. U uima su mi jo odzvanjale
ujakove posljednje rijei: "Sve je svreno!" Bio je potpuno u pravu. Uz takvu
slabost koja me potpuno obuzela, bilo je ludo nadati se da u ikad vie ugledati
svjetlo dana.
Iznad nas su se nalazile milje zemaljske kore! Dok sam o tome mislio, inilo mi
se da sva teina te kore pada na moja ramena. Osjeao sam se kao zdrobljen, te
sam se morao strahovito upeti da bih se okrenuo na svojem granitnom leaju.
Prolazili su sati. Oko nas je vladala duboka, grobna tiina. Nikakav zvuk nije
dopirao kroz te divovske granitne zidove.
Odjednom, unato potpunoj nemoi i mrtvakoj hladnoi koja me obuhvatila, neto
me prene iz mrtvila. Zauo se neki tih, ali jasan zvuk. U dnu hodnika vidjelo se
slabo svjetlo. Pogledah pomnije. Uini mi se da vidim Islanani-na kako sa
svjetiljkom u ruci nestaje u tami hodnika.
Zato Hans odlazi? Zar nas naputa? Ujak je spavao. Htjedoh vikati, ali kroz
moje ispucale usnice nije se mogao probiti nikakav zvuk. Grlo mije bilo potpuno
suho, a jezik se zalijepio za nepce. Ponovno je zavladao potpuni mrak i
155
Jules Verne
zadnji um Hansovih koraka nestao je u daljini. Srce mije bilo ispunjeno patnjom
i poeo sam prizivati smrt, samo se nadajui da e biti brza,
"Hans nas ostavlja!" kriknuh. "Hans! Hans! Vrati se, ako si ovjek."
To sam vikao samo u sebi. Rijei su samo bezglasno odzvanjale u mojoj glavi.
Meutim, nakon prvih trenutaka straha, postidjeh se svojeg nepovjerenja u tog
odanog ovjeka, ije dotadanje vladanje nije davalo nikakva povoda sumnji.
Njegov odlazak ne moe znaiti bijeg. Umjesto da se uspinje hodnikom, on je
silazio. Daje imao loe namjere, bio bi poao prema izlazu, a ne dublje u
podzemlje. Takvo me rasuivanje malo smiri i vrati mi traak nade!
Toga tihog i pribranog ovjeka mogao je samo vrlo vaan razlog istrgnuti iz
njegova mira. Je li poao u istraivanje? Nije li moda u ovoj mranoj tiini
napokon zauo kakav mrmor koji smo tako dugo oslukivali?
156
20.
GORKO RAZOARENJE
Cijeli jedan dugi, brigom ispunjeni sat, mojim zbrkanim mozgom vrtjeli su se svi
mogui razlozi koji su mogli natjerati tihog lovca na nove napore. Na pamet su
mi padale najudnije pomisli. inilo mi se da u poludjeti!
Odjednom se iz dubine ponora zau radostan uzvik. Hodnikom ponovno odjeknue
koraci. Hans se vraao!
Uskoro se u dubini hodnika pojavio treperavi traak svjetla, sve vie jaajui.
Napokon ga ugledah.
Priao je ujaku, poloio mu ruku na rame i tiho ga probudio. Ujak se brzo
pridigne.
"to je?" upita. "Vatten," odgovori lovac.
Nisam znao ni rijei danskog. Pa ipak, voen nekim udnim nagonom, shvatio sam
to je rekao.
"Voda! Voda!" povikah, pljeui i maui rukama kao luak.
"Voda!" promrmlja ujak, glasom punim nade i zahvalnosti. "Hvar? (Gdje?)," upita
na to Islananina.
"Nedat," odgovori Hans.
"Gdje? Dolje!" Sve sam razumio. Dohvatio sam loveve ruke i stao ih srdano
stiskati. On me samo mirno gledao.
157
Jules Verne
Pripreme za odlazak nisu dugo potrajale, te smo doskora brzo silazili hodnikom
koji se svakog metra sputao za dvije stope.
Za jedan sat preli smo oko tisuu metara i spustili se za dvije tisue stopa.
U taj as zauo sam dobro poznat zvuk, kako se probija kroz granitne bedeme,
nalik na priguenu grmljavinu udaljenog slapa. Pratili smo taj zvuk punih pola
sata, ali nije bilo ni traga tako eljenom izvoru. Ponovno me obuzeo strah i sve
muke su se vratile, a nada gubila. Ujak je to primijetio, priao mi i pokuao me
utjeiti.
"Hans se nije prevario," ree, hrabrei me. "Ono to tamo uje, to buci
brzica."
"Brzica?" uzviknuh.
"Svakako. Rijeka ponornica promie pored nas."
Nisam mu nita odgovorio. Nastavio sam dalje, ponovno ispunjen nadom. Vie nisam
osjeao umora. Osvjeavao me ve sam ubor vode. Brzica, iji se zvuk dugo uo
nad naim glavama, sada je tekla iza lijevog zida, ruei se i buei.
Nekoliko sam puta preao rukom preko stijene, u nadi da u osjetiti tragove kapi
ili vlage. Ali sve bijae uzalud.
Tako je prolo jo pola sata, ali smo uporno ili dalje.
Bilo je oito da lovac za svoje odsutnosti nije mogao tako daleko istraivati.
Voden posebnim nagonom, svojstvenim branima i tragaima za vodom, on je
"nanjuio" tu bujicu kroz stijenu, ali sigurno jo nije ugledao dragocjene
tekuine niti je njome ugasio e.
Doskora1 smo ustanovili da emo se, nastavimo li niz hodnik, jo vie udaljiti
od potoka, koji je sve slabije umio. A tvrda granitna stijena jo uvijek ga je
skrivala! Stoga se brzo vratismo natrag.
158
Hans me smireno pogledao i, na moje veliko uenje, uini mi se daje njegovim
mirnim licem na trenutak proletio osmjeh.
Ustao je s kamena na kojem se odmarao i uzeo svjetiljku. Nisam imao snage poi
za njim. Sporo se primaknuo vrstom zidu. Gledao sam to e uraditi. Iao je du
njega, zastajao i, prislanjajui uho na suhi kamen, paljivo oslukivao. Shvatio
sam da trai mjesto, gdje se protok vode najjae uje. Uskoro je to mjesto
pronaao na lijevoj strani, tri stope iznad tla.
Bio sam strahovito uzbuen. Jedva sam se usuivao nagaati to kani poduzeti.
Ali, ve sljedeeg trenutka sam shvatio njegove namjere. Oduevljeno sam
pljeskao rukama i poelio ga zagrliti, kad sam vidio kako hvata svoj kramp da
njime udari u stijenu.
"Spaeni smo, spaeni!" povikah.
"Da," ponovi ujak, gotovo jo vie uzbuen od mene. "Hans ispravno postupa!
Divan je ovjek taj lovac! Nama to ne bi nikada palo na um!"
Vjerujem to! Na takvo to, iako je vrlo jednostavno, mi nikad ne bismo doli.
No, nita nije moglo biti opasnije od pokuaja kopanja u tako dubokom podzemlju.
to, ako se kamena brana odjednom srui, a bujica naglo nahrupi kroz novonastali
otvor?!
Opasnost je doista ozbiljno zaprijetila, ali u taj as strah od uruavanja ili
poplave nije nas mogao zaustaviti. Naa je e bila tako snana da bismo buili
i pod samim oceanom daje utaimo.
Hans je tiho nastavljao s poslom kojeg ni moj ujak mi ja ne bismo mogli
izvriti. Nae bi ruke zanijela nestrpljivost pa bi stijena prsnula pod naglim
udarcima. Vodi je, naprotiv, mirno i suzdrljivo, malo po malo, laganim
udarcima otvarao u stijeni otvor irok niti pola stope. uo sam, ili
159
Jules Verne
sam mislio da ujem kako urn brzice raste i ve mi se inilo da osjeam
blagotvornu hladnu vodu kako mi se prelijeva preko usana.
Nakon nekog vremena, koje je izgledalo dugo kao vjenost, Hans je uspio u
stijeni izdubiti rupu duboku oko dvije stope. Posao je trajao ve itav sat, ali
se meni inilo kao da je prolo najmanje pola dana! Ujak je htio upotrijebiti
snanija sredstva, i ja sam ga s mukom zadrao. Ve je bio pograbio svoj kramp,
kadli se zau snano pitanje. Mlaz vode prsnu snano iz zida, oblivi suprotni
zid hodnika!
Od udara vode Hans se gotovo sruio, ispustivi pritom bolni jauk. Ubrzo sam
shvatio zato jer, kad sam ruke zaronio u pjenuavi mlaz, i sam sam divlje
vrisnuo. Voda je bila vrela!
"Voda od stotinu stupnjeva!" viknuh razoarano. "Neka je, uskoro e se
ohladiti," odgovori ujak.
Hodnik se ispunio oblacima pare, a od istekle vode stvorio se potok koji je

nestajao u podzemnim usjecima. Nedaleko odatle srknuli smo iz njega prve
gutljaje.
Oh, kakav je to neopisivi uitak bio, beskrajna slast! Kakva je to voda? Odakle
dolazi? To nas nije zanimalo. Bila je to prava voda. Iako jo topla, vraala nam
je ivot koji se ve poeo gasiti. Pio sam bez predaha, uope ne primjeujui
kakav joj je okus.
Tek kad sam nakon itave minute utaio prvu e, shvatih:
"Pa taje voda puna eljeza!"
"Izvrsna za eludac," uzvrati ujak. "Puna minerala. Put nam se isplatio, kao da
smo doli u Spa ili u Teplice!"
"Izvrsna je!" potvrdio sam.
"Svakako, jer dolazi iz dubine od est milja pod zemljom. Ima blagi okus tinte,
ali nipoto neugodan. Hans nam
160
Mlaz vode prsnu snano iz zida
161
Jules Verne
je, eto, izradio izvanredno ljekovito vrelo. Stoga predlaem da taj spasonosni
potok nazovemo njegovim imenom."
"Vrlo dobro!" rekoh.
Odmah smo za potok usvojili ime Hanshach ("Hansov potok").
Hans se nije zbog toga previe uzoholio. Kad se malo napojio i osvjeio, otiao
je u kut i po obiaju se nenametljivo naslonio na zid.
"Ne smijemo pustiti tu vodu da protjee uzalud," rekoh.
"Zato bismo se zbog toga zabrinjavali?" uzvrati ujak. "Siguran sam da joj je
izvor nepresuan."
"Bez obzira," bio sam uporan. "Napunimo mjeinu i tikvice, a onda emo pokuali
ponovno zaepiti otvor."
Nakon kratkog oklijevanja prihvatie moj prijedlog. Hans je pokuao komadima
granita i kuinom zaepiti otvor u zidu, ali uspio je jedino dobro opeci ruke.
Pritisak je bio prejak i svi su nai napori ostali bezuspjeni.
"Sudei po jaini mlaza," primijetih, "oito je da voda dolazi s velike visine."
"Razumije se," odgovori ujak. "Ako je stup vode visok trideset i dvije tisue
stopa, onda pritisak iznosi tisuu atmosfera. Ali pala mije na urn jedna druga
ideja."
"A to to?"
"Zato bismo se uope muili oko pokuaja da zatvorimo taj otvor?"
"Ali zato to..."
Zastao sam, u neprilici da pronaem neki opravdan razlog.
"Kad nam se tikvice isprazne, jesmo li sigurni da emo naii na drugu vodu da ih
ponovno napunimo?" glasno je razmiljao ujak.
162
"Po svemu sudei, nismo."
"Dakle, pustimo onda ovu vodu neka tee. Ona e silaziti svojim prirodnim tokom
i biti nam putokaz, ujedno nas napajajui putem."
"Sjajna zamisao," kliknuli. "Bude li nam ovaj potok dobar suputnik, sigurno e i
na pothvat uspjeti."
"Oho, djeae, napokon je i tebe poelo zanimati ovo putovanje!" smijui se ree
profesor.
"to znai: poelo? tovie, sad sam ve siguran da emo uspjeti ostvariti na
pothvat!"
"Polako, neae, budi strpljiv. Najprije emo nekoliko sati otpoinuti."
Sasvim sam bio zaboravio da je no. Primijetio sam to tek na kronometru. Uskoro
smo sva trojica, dobro okrijepljeni i osvjeeni, utonuli u dubok san.
163
Jules Verne
je, eto, izradio izvanredno ljekovito vrelo. Stoga predlaem da taj spasonosni
potok nazovemo njegovim imenom."
"Vrlo dobro!" rekoh.
Odmah smo za potok usvojili ime Hansbach ("Hansov potok").
Hans se nije zbog toga previe uzoholio. Kad se malo napojio i osvjeio, otiao
je u kut i po obiaju se nenametljivo naslonio na zid.
"Ne smijemo pustiti tu vodu da protjee uzalud," rekoh.
"Zato bismo se zbog toga zabrinjavali?" uzvrati ujak. "Siguran sam da joj je
izvor nepresuan."
"Bez obzira," bio sam uporan. "Napunimo mjeinu i tikvice, a onda emo pokuati
ponovno zaepiti otvor."
Nakon kratkog oklijevanja prihvatie moj prijedlog. Hans je pokuao komadima
granita i kuinom zaepiti otvor u zidu, ali uspio je jedino dobro opeci ruke.
Pritisak je bio prejak i svi su nai napori ostali bezuspjeni.
"Sudei po jaini mlaza," primijetili, "oito je da voda dolazi s velike
visine."
"Razumije se," odgovori ujak. "Ako je stup vode visok trideset i dvije tisue
stopa, onda pritisak iznosi tisuu atmosfera. Ali pala mije na u rn jedna druga
ideja."
"A to to?"
"Zato bismo se uope muili oko pokuaja da zatvorimo taj otvor?"
"Ali zato to..."
Zastao sam, u neprilici da pronaem neki opravdan razlog.
"Kad nam se tikvice isprazne, jesmo li sigurni da emo naii na drugu vodu da ih
ponovno napunimo?" glasno je razmiljao ujak.
"Po svemu sudei, nismo."
"Dakle, pustimo onda ovu vodu neka tee. Ona e silaziti svojim prirodnim tokom
i biti nam putokaz, ujedno nas napajajui putem."
"Sjajna zamisao," kliknuh. "Bude li nam ovaj potok dobar suputnik, sigurno e i
na pothvat uspjeti."
"Oho, djeae, napokon je i tebe poelo zanimati ovo putovanje!" smijui se ree
profesor.
"to znai: poelo? tovie, sad sam ve siguran da emo uspjeti ostvariti na
pothvat!"
"Polako, neae, budi strpljiv. Najprije emo nekoliko sati otpoinuti."
Sasvim sam bio zaboravio da je no. Primijetio sam to tek na kronometru. Uskoro
smo sva trojica, dobro okrijepljeni i osvjeeni, utonuli u dubok san.
162
163
21.
POD OCEANOM
l
Sutradan snio ve gotovo zaboravili sve muke kroz koje smo proli. Kad sam se
probudio, prvo me zaudila spoznaja da vie nisam edan. Jo bunovan, pitao sam
se otkud to. Potok, koji je uborei pretjecao pokraj mojih nogu, odmah mi dade
odgovor.
Dorukovali smo s tekom i napili se izvrsne mineralne vode. Osjeao sam se kao
nov ovjek, spreman pratiti svojeg ujaka kud god on krenuo. Razmiljao sam o
tome. Zbog ega ovjek vrste vjere, kakav je neosporno bio moj ujak, ne bi
uspio; kad jo, k tome, ima tako spretnog vodia, poput Hansa, i odanog neaka,
poput mene? Mozgom su mi se vrzmale same lijepe misli. Da mi je u tom trenutku
tko predloio povratak na vrh Sneffelsa, prezirno bih to bio odbio.
Sreom, to nitko nije predlagao. Spremali smo se spustiti jo dublje u
podzemlje.
"Krenimo!" uskliknuh, probudivi svojim oduevljenim usklikom prastaru jeku
zemaljske kugle.
Put smo nastavili u etvrtak, u osam sati ujutro. Granitni hodnik, koji se
zavojito pruao dalje, esto nas je znao iznenaditi kakvim skretanjem i zbrkom
labirinta. Ipak, uglavnom je nastavljao u smjeru jugoistoka. Ujak je esto
zastajao, da bi paljivo promotrio kompas i ustanovio kuda napredujemo.
165
Jules Verne
Hodnik se prostirao gotovo vodoravno, s nagibom od najvie dva palca na svaki
hvat. Potok je sada tiho pretjecao pod naim nogama. inilo mi se kao da nas to
neki dobar duh podzemlja vodi kroz utrobu Zemlje, i kao da rukom gladim toplu
nimfu, koja s pjesmom prati na put. Dobro me raspoloenje zanijelo u
mitologiju.
to se tie mojeg ujaka, on je, meutim, psovao zbog vodoravnog prostiranja
puta. On je uvijek bio "ovjek od okomica". Put se pruio u beskraj, te umjesto
da ide prema sreditu Zemlje, iao je - prema njegovim rijeima - njezinom
hipotenuzom. Ali izbora nije bilo. Sve dok smo, koliko god to sporo bilo, ipak
napredovali prema sreditu, nije nam se trebalo tuiti.
Put je, uostalom, mjestimice bivao strmiji. Naa bi se "nimfa" tada poela
buei ruiti, a mi smo se zajedno s njome kotrljali sve dublje i dublje.
Ipak smo taj dan i sutradan prevalili mnogo vei put u vodoravnom smjeru, nego
smo se spustili.
U petak naveer, 10. srpnja, morali smo, prema naem raunu, biti trideset liga
jugoistono od Reykjavika, dosegnuvi pri tom dvije i po lige u dubinu. Tu nas
je doekalo iznenaenje.
Pred nama se razjapio straan ponor. Ujak je oduevljeno pljeskao rukama i odmah
se posvetio raunanju strmine njegovih zidova.
"Hej, hoj!" oduevljeno je klicao, "ovuda emo daleko dospjeti. Pogledaj kako su
strme ove stranice. Ha! Pa to je pravo strmoglave stubite!"
Hans, koji je unato svim naim dotadanjim nevoljama pazio da ne izgubimo neki
od konopaca to smo ih sobom ponijeli, sad ih je odmah razvezao, kako bi
sprijeio bilo kakvu nesreu. Poeli smo se sputati. Ne mogu taj na pothvat
nazvati opasnim, jer sam se ve bio priviknuo na ovakve vjebe i poeo ih
smatrati posve uobiajenim.
166
Poeli smo se sputati.
167
Jules Verne
Ovaj je ponor zapravo imao oblik uske pukotine, kakve se znaju nai u masivnom
granitu, a zovu ih slojevitim rasjedima. Sigurno je nastao stezanjem zemaljske
okosnice, prigodom njezina hlaenja. Ako je tuda nekada prolazila eruptivna masa
koju je rigao Sneffels, ne razumijem kako ta masa nije ostavila nikakvih
tragova. Sputali smo se u spiralama, kao da idemo vijugavim stubitem, kakva se
sad esto grade u modernim kuama.
Svakih etvrt sata morali smo zastajati da malo otpoi-nemo i odmorimo noge.
Bedra i listovi su nas boljeli. Tada bismo znali sjesti na kakvu izboinu i
spustiti noge preko ruba. avrljali bi uz jelo, a zatim se obilno napili vode iz
potoka koji nas je jo uvijek vjerno pratio.
Ne treba posebno spominjati da se Hansbach u ovoj udno oblikovanoj pukotini
pretvorio u slap i time se prilino smanjio. Ali, uza sve to, bilo je u njemu
vie nego dovoljno vode da nam gasi e. Uostalom, znali smo da e, im strmina
postane blaa, ponovno nastaviti mirno tei. Sada me podsjeao na mojeg uvaenog
ujaka kad je nestrpljiv i bijesan, dok je kod blagih nagiba bio sliniji tihom
islandskom lovcu.
Cijela smo se dva dana, 6. i 7. srpnja, sputali zavojima te pukotine i tako
zali jo dvije lige dublje u podzemlje. Ukupno je silazak sad iznosio blizu pet
liga ispod povrine mora. Ali 8. srpnja, oko podne, pukotina se nagnula u pravcu
jugoistoka, a nagib se smanjio na nekih etrdeset i pet stupnjeva.
Sad je putovanje postalo lake, ali posve jednolino. Ipak bilo bi puno
napornije da smo se morali uspinjati u suprotnom smjeru. Na svojem putu nismo
mogli oekivati raznolike i bogate krajolike. U svakom sluaju, tako sam tada
razmiljao.
Konano, u srijedu 15. srpnja bili smo sedam liga (dvadeset jednu milju) pod
Zemljom, a oko pedeset liga daleko
168
od Sneffelsa. Iako srno bili jako umorni, zdravlje nas je dobro sluilo, te je
naa putna ljekarna jo uvijek bila netaknuta.
Ujak je svakog sata biljeio podatke s kompasa, manometra i termometra. To su
oni isti podaci, koje je kasnije objavio u znanstvenom opisu svojeg
nevjerojatnog putovanja. Prema tome, mogao je lako odrediti na poloaj. Kad mi
je spomenuo, da smo se u vodoravnom smjeru udaljili za pedeset liga, nehotice mi
se oteo usklik.
"to ti je?" upita ujak.
"Nita vano, sarno mije jedna pomisao prostrujala glavom," odgovorio sam.
"Dakle, mladiu, da ujem, o emu se radi."
"Evo to: ako su vai prorauni toni, onda se mi vie ne nalazimo pod
Islandom."
"Misli?"
"U to se moemo lako uvjeriti," uzvratih, vadei kartu i kompas.
"Pogledajte," rekoh, nakon paljivog premjeravanja karte, "nisam pogrijeio. Ve
srno daleko odmakli ispod Rta Portland, a kako smo u pravcu jugoistoka prevalili
ve pedeset liga, znai da se nalazimo pod otvorenim morem."
"Pod morem!" uzvikne ujak, zadovoljno trljajui ruke.
"Da," uzvratih, "nema sumnje da nam se nad glavama prostire ocean."
"Pa naravno, mladiu, to bi moglo biti prirodnije od toga! Zar u okolici
Newcastlea ugljenokopi ne dopiru takoer daleko pod more?"
Za profesora je to nevjerojatno otkrie bila zapravo vrlo jednostavna injenica,
dok je mene, naprotiv, uznemirivala pomisao da prolazim ispod silne vodene mase.
Ali, kad o169
Jules Verne
vjek bolje razmisli, bilo je potpuno svejedno nalaze li nam se nad glavom
islandske ravnice i planine, ili duboke vode Atlantskog oceana. To nas nije
trebalo zabrinjavati, dok nam se iznad glava nalazio strop od vrstog granita.
Uostalom, brzo sam se na to priviknuo, dok nas je hodnik, as ravan, as
krivudav, hirovit i u nagibima i u zavojima, ali trajno upravljen prema
jugoistoku, vodio sve dublje i dublje u Zemljine podzemne ponore.
Tri dana kasnije, u subotu 18. srpnja uveer, stigli smo do neke goleme spilje.
Ovdje ujak isplati Hansu njegovu tjednu plau od tri riksdala, te odlui itav
sutranji dan posvetiti odmoru.
170
22.
NEDJELJA U PODZEMLJU
U nedjelju ujutro probudio sam se mirno, bez uobiajene urbe zbog ranog
nastavka putovanja. Iako smo taj dan odmora morali provesti u dubokom bezdanu,
ipak bijae ugodno prepustiti se bezbrinom odmoru. Uostalom, ve smo se bili
potpuno priviknuli ria neobinu sredinu u kojoj smo se nalazili. Gotovo da vie
nisam rii mislio na sunce, mjesec, drvee, kue, gradove, ni na jednu od onih
zemaljskih pojava koje su ljudi nainili neophodno potrebnima. U poloaju u
kojem smo se sada nalazili, gotovo da nam sve to vie nije bilo bitno.
Spilja je imala oblik goleme dvorane. Njezinim je granitnim podom tiho tekao
vjerni potoi. Kako smo ve bili dosta udaljeni od izvora, voda mu je bila
jednako topla kao i okolni zrak, pa smo je lako mogli piti.
Poslije doruka profesor je odluio nekoliko sati provesti u sreivanju svojih
biljeaka.
"Prije svega u," rekao je, "tono izraunati na poloaj. Htio bih nakon
povratka izraditi kartu naeg putovanja, neku vrstu okomitog presjeka zemaljske
kugle na kojemu e se vidjeti profil nae ekspedicije."
"To e biti jako zanimljivo, ujae. Samo, jeste li potpuno sigurni da su vae
zabiljeke posve tone?"
171
Jules Verne
"Jesam. Tono sam biljeio kutove i nagibe i siguran sam da se nisam prevario.
Najprije uzmi kompas i pogledaj to pokazuje."
Pogledah spravu i nakon paljivog promatranja odgovo-rih:
"Istok - kvadrant jugoistok."

"Dobro," ree profesor, zabiljei smjer i brzo neto srau-na. "Utvrdio sam da
smo od polaska na put u svemu preli dvije stotine pedeset milja."
"Dakle, putujemo pod Atlantskim oceanom?" "Tako je."
"Moda upravo sad na njemu bjesni oluja, a ljudi i brodovi se bore nad naom
glavom protiv olujnih valova."
"Moe i to biti."
"A kitovi udaraju repom po naem stropu?"
"Ne boj se, Axele, nee ga sruiti. Ali, vratimo se naim proraunima. Idemo u
smjeru jugoistoka, a ve smo se, kako rekoh, udaljili dvjesto pedeset milja od
podnoja Snef-felsa i, prema mojim ranijim biljekama, dospjeli u dubinu od
esnaest liga."
"esnaest liga! Pedeset milja!" kliknuh. "U to nerna sumnje!"
"Ali znanost je ustanovila da je to najvea mogua debljina Zemljine kore,"
uzvratio sam se, prisjeajui se svojih geolokih studija.
"Moda i jest."
"Osim toga, ovdje bi, prema poznatim zakonima porasta topline, morala vladati
temperatura od tisuu i petsto stupnjeva."
"Da, mladiu, morala bi."
172
"Ali onda ovaj granit ne bi mogao postojati u vrstom stanju, nego bi se posve
rastalio."
"A, eto, sam vidi da od svega toga nema nita i da su injenice, kao obino,
opovrgnule sve teorije."
"Moram priznati daje tako, ali je ipak vrlo udno."
"to pokazuje termometar?"
"Dvadeset i sedam stupnjeva i est crtica."
"Da bi uenjaci imali pravo, trebalo bi nam jo tisuu etiri stotine sedamdeset
etiri stupnja i etiri crtice. Prema tome, razmjerni porast temperature je
obina zabluda. Humphrv Davy se nije prevario. Dobro sam uinio, to sam ga
sluao. Ima li to dodati svemu ovome?"
"Nita."
Zapravo bih imao mnogo toga za rei, da sam to htio. Ni u kojem pogledu nisam
bio pristalica Davvjeve teorije i jo uvijek sam vjerovao da Zemlja ima uarenu
jezgru, premda to jo nisam osjeao.
Prije sam bio sklon povjerovati da u ovom dimnjaku ugaenog vulkana debele
naslage tvrde lave, poznate kao lo provodnik topline, sprjeavaju irenje
vruine kroz stijene. Pronalazak izvora vrele vode samo je to potvrivao.
Ali, umjesto zapoinjanja duge i beskorisne rasprave ili potrage za argumentima
koji bi mogli uvjeriti mojeg tvrdoglavog ujaka, inio sam se da stvari prihvaam
onakvima kakvima ih je on vidio.
"Ujae," nastavili, "uvjeren sam da su vai prorauni toni, ali dopustite mi da
iz njih pokuam izvesti toan zakljuak."
"Hajde, mome, da ujemo," uzviknuo je dobro raspoloeni profesor.
173
Jales Verne
"Na mjestu na kojem se sada nalazimo, to jest na irini Islanda, polumjer Zemlje
iznosi oko tisuu pet stotina osamdeset i tri lige. Nije li tako?1'
"Tisuu pet stotina osamdeset i tri lige i jedna etvrti-na."
"Dobro, uzmimo okruglo tisuu est stotina liga. Od tih tisuu i esto liga mi
smo dosad prevalili svega esnaest."
"Tako je. Pa to?"
"I to, prevalivi dijagonalno najmanje osamdeset i pet liga?"
"Tono."
"U otprilike dvadeset dana?"
"U tono dvadeset dana."
"Meutim, esnaest vrsta, to je tek stoti dio Zemljina polumjera. Ako ovako
nastavimo, morat emo silaziti jo dvije tisue dana ili gotovo pet i po
godina."
Profesor je sluao prekrienih ruku, ali nije nita odgovorio.
"Bez uzimanja u obzir injenice da nam je za dostizanje dubine od 16 liga

trebalo propjeaiti osamdeset pet liga, za dosizanje samog sredita trebali bi
prijei osam tisua vrsta prema jugoistoku. Postoji velika vjerojatnost da emo
na tom putu mnogo prije izbiti van kroz koju toku Zemljina oboda, nego to emo
stii do sredita."
"Neka idu do vraga svi tvoji rauni," odgovori ujak bijesnim tonom, koji me
podsjetio na nae nekadanje prepirke. "Do vraga i tvoje hipoteze! Na emu se
one zapravo zasnivaju? Tko ti kae da ovaj hodnik ne vodi ravno k naem cilju?
Uostalom, nisam sam. To to ja pokuavam, uinio je ve jedan drugi ovjek, pa
kad je to njemu uspjelo, zato ne bi uspjelo i meni?"
174
"Nadam se. Ali, ipak, valjda smijeni..."
"Jedino to smije, to je da zadri jezik za zubima," vikao je profesor
Lidenbrock, "ako misli govoriti takve gluposti!"
Uvidio sam da se negdje u mojem ujaku jo uvijek skrivao strani profesor i
stoga sarn, u strahu da ne izazovem novu provalu gnjeva, odluio odustati od
daljnje rasprave.
"Dakle, baci oko na manometar," ree ujak. "to pokazuje?"
"Prilino jak tlak."
"Vrlo dobro. Nadam se da uvia kako se kod sporog sputanja postupno
privikavamo na poveanu gustou zraka i da nam to uope ne smeta?"
"Vjerojatno je tako, samo to nas poneto bole ui," pomirljivo sam odgovorio.
"To je beznaajno, a i te e neugodnosti nestati samo ako naglo izmijeni
vanjski zrak sa zrakom u pluima.
"Tako je," odgovorili, vrsto odluivi da mu vie neu proturjeiti. "Upravo je
uitak osjeati se zaronjenim u ovu gustu atmosferu. Jeste li primijetili kako
se zvuk ovdje dobro iri?"
"Naravno. Putovanje u ove predjele moglo bi izlijeiti mnoge gluhe ljude."
"Ali, ujae," nastavio sam dalje s opreznim zapaanjima, "tada e ova gustoa
zraka, bez sumnje, i dalje rasti, zar ne?"
"Da, prema nekom nedovoljno potvrenom zakonu. Ali istina je da e sila tea
bivati sve manja, to se budemo vie sputali. Ti zna da se njezino djelovanje
najjae osjea na povrini Zemlje, a da u njezinom sreditu predmeti uope
nemaju teine."
"Znam, ali recite mi, zar nee na koncu zrak postati jednako gust kao i voda?"
175
Jules Verne
"Bez sumnje, pod pritiskom od sedamsto i deset atmosfera," ujak se ponovno poeo
estiti.
"A na veoj dubini?"
"Na veoj dubini gustoa e jo vie porasti."
"Kako emo onda silaziti kroz tu atmosfersku maglu?"
"Dakle, dragi neae, napunit emo depove kamenjem," ree profesor Lidenbrock.
"Vjere mi, ujae, vi na sve imate spreman odgovor," bio je moj jedini odgovor.
Nisam se vie usuivao dalje uputati u podruje hipoteza, jer bih sigurno opet
naletio na neto nemogue to bi profesora raspalilo.
Meutim, bilo je jasno da e zrak, pod pritiskom koji moe dostii i tisue
atmosfera, konano prijei u kruto stanje, a onda emo se morati zaustaviti
usprkos svim svjetskim mudrovanjima, ak i uz pretpostavku da naa tijela sve
dotad izdre.
Nisam htio iznijeti taj zakljuak jer bi mi ujak zacijelo opet. zaepio usta
svojini slavnim Saknussemmom. Sak-nussemm je, uostalom, bio slab uzor. Jer, ako
i uzmemo daje islandski uenjak doista izveo to putovanje, jo je trebalo
odgovoriti na jedno vrlo jednostavno pitanje: u esnaestom stoljeu jo nije bio
izumljen ni barometar ni manometar; kako je, dakle, Saknusseinm mogao doista
utvrditi da je doao do sredita Zemlje?
Ali, taj sam prigovor, na koji nisam vidio odgovora, ipak preutio i zadrao za
sebe, ekajui u nedostatku hrabrosti da mi sami dogaaji pokau to e dalje
biti.
Ostatak dana proveli smo u raunanju i razgovoru. Uvijek sam se i u svemu slagao
s miljenjem profesora Lidenbrocka, zavidjevi Hansu ria njegovoj potpunoj
ravnodunosti s kojom je, ne istraujui ni uzroke ni posljedice, slijepo iao
onamo kamo ga je sudbina vodila.
176
23.
SAM
Za rei pravo, treba priznati da je do sada sve teklo povoljno, i ne bi bilo u
redu kad bih se potuio. Ako prosjek "potekoa" ne poraste, zacijelo emo ipak
uspjeti doi do kraja svojeg putovanja. Kakvo bi to bilo slavlje! S obnovljenim
sam samopouzdanjem ponovno nastavio zanesene razgovore s profesorom. Jesu li na
to utjecale okolnosti u kojima smo se zatekli? Moda.
Nekoliko dana nakon te uvene nedjelje, nagibi su se sve vie poveavali,
mjestimice postajui gotovo potpuno okomiti, tako da smo uspjeli duboko
napredovati. Nekih bismo se dana uspjeli spustiti za jednu i po, pa ak i za
dvije lige. Sputanje je ponekad bilo vrlo opasno, ali hrabrila nas je Hansova
spretnost i hladnokrvnost. Taj ledeni Islandanin zalagao se u svemu s
nevjerojatnom prirodno-u, te smo zahvaljujui njemu prebrodili mnoge potekoe
iz kojih se sami ne bismo nikada izvukli.
Iz dana u dan bivao je sve utljiviji. A, ini mi se da je svojom utnjom i na
nas djelovao. Poznato je da okolica neposredno utjee na ljudski mozak. Kada se
tko zatvori meu etiri zida, konano izgubi sposobnost rasuivanja i govora.
Koliki su zatoenici u samicama otupili, pa ak i poludjeli, jer nisu mogli
vjebati svoje umne sposobnosti!
itava dva tjedna nakon onog naeg posljednjeg zanimljivog razgovora protekla su
bez ikakva dogaaja koji bi bilo
177
Jides Verne
vrijedno zabiljeiti. U mojem sjeanju ostala je samo jedna vrlo ozbiljna zgoda.
Nije ni udo. Obzirom na okolnosti, teko da bih mogao zaboraviti i najmanju
pojedinost onoga to mi se dogodilo, a na svako prisjeanje na tu zgodu srce mi
zatitra i oblije me hladni znoj.
Bilo je to 7. kolovoza. Neprekidnim sputanjem, dosegli smo dubinu od trideset
liga, to znai da nam je nad glavama visjelo trideset liga stijena, mora, kopna
i gradova, da ne spominjem ivue stanovnitvo. Zacijelo smo u to doba bili
dvije stotine liga daleko od Islanda, u smjeru jugoistoka.
Dobro pamtim daje toga dana prolaz kojim smo ili bio samo malo nagnut.
Ja sam iao na elu nae malene povorke. Ujak je nosio jednu Ruhrnkorffovu
svjetiljku, a ja drugu. Pod njezinim svjetlom zadubio sam se u promatranje
slojeva granita. To me potpuno zanijelo.
Odjednom, kad sarn zastao i okrenuo se, shvatih da sam ostao sam.
"Nije to nita," pomislih, "hodao sam previe brzo, ili su se Hans i ujak negdje
usput zaustavili. Idem do njih. Sreom, put nije tako strm."
Krenuh natrag po svojini tragovima. Hodao sam etvrt sata. Ve uznemiren, zastao
sam i dobro pogledao oko sebe. Nigdje ive due. Poeh zvati, ali mi nitko ne
odgovori. Glas mi se izgubio u upljoj jeki koju je izazvao u tihim podzemnim
hodnicima.
Prvi put sam bio doista zabrinut. Srsi me prodoe itavim tijelom, a koa mi se
najei.
"Moram ostati pribran," rekoh sam sebi glasno, kao to djeaci ine kad ele
otjerati strah od mraka u kojem se zateknu sami. "Siguran sam da u uspjeti
pronai svoje
178
suputnike. Ta ne postoje dva puta! Trebam se samo vratiti jo natrag."
Penjao sam se jo najmanje pola sata, ne mogavi sa sigurnou utvrditi jesam li
ve prije vidio neke oblike koji su preda mnom iskrsavali u mranom hodniku.
Svako malo bih zastajao, ne bih li uo neiji zov. U ovom gustom zraku glas bi
se uo izdaleka. Ali ne. U beskrajnom hodniku vladala je neobina tiina. Jedino
sam uo odjeke svojih koraka.
Napokon se zaustavili. Nisam mogao vjerovati da sam ostao sarn. Moe biti, da
sam zalutao, ali nisam se izgubio. Ako sam samo zalutao, prije ili poslije u
pronai ostale. Jo nisam pomiljao da sam se mogao izgubiti.
"Eto," ponavljao sarn samome sebi, "budui daje samo jedan put, i budui da oni
njime idu, moram ih dostii. Morat u se jo popeti i to je sve. Samo ako im
nije, kad su me izgubili iz vida ili moda zaboravili da idem pred njima, palo
na pamet da se vrate? Pa nita, i u tom sluaju u ih pronai, samo ako pourim.
To je jasno!"
Posljednje sam rijei ponavljao kao ovjek koji nije posve uvjeren u ono to
kae. Uostalom, trebalo mije dosta vremena dok sam te svoje vrlo jednostavne
misli pribrao i sloio ih u zakljuak.
Tada me odjednom obuze sumnja. Jesam li ja doista iao prvi? Jesam. Hans je iao
iza mene, a za njim ujak. ak su se naas bili zaustavili da privrste prtljagu
na leima. Te sam se pojedinosti sjetio. Mora da sam upravo tada ja nesmotreno
nastavio put, ne poekavi ih.
"Uostalom," pomislih, "postoji jedan siguran putokaz koji mi nee dozvoliti da
zalutam. Imam nit koja me vodi ovim labirintom i ne moe se prekinuti, a to je
moj vjerni potok. Moram se samo penjati uz njegov tok."
Ta me misao ohrabri, te odluih odmah i bez oklijevanja poi dalje. Vremena za
gubljenje nije bilo.
1.79
Jules Verne
Kako sam tada blagoslivljao ujakov oprez, kad je lovcu zabranio da zaepi usjek
u granitnoj stijeni! Eto, taj e me blagotvorni izvor, poto nas je cijelim
putem napajao, pratiti kroz zavoje mranog podzemnog prolaza.
Pomislio sam da e mi dobro doi ako se umijem prije nego to krenem uzbrdo.
Sagnuo sam se da uronim ruke i elo u bistru vodu Hansbacha! Zamislite samo moje
zaprepatenje. Potok, na koji sam toliko raunao, vie nije tekao pokraj mojih
nogu!
180
24. IZGUBLJEN!
Nema rijei koje bi mogle opisati moj oaj. Bio sam doslovce iv zakopan. Nisam
se imao nadati drugom do li sporoj smrti u strahovitim mukama od gladi i ee.
Nesvjesno sam puzao uokolo dodirujui svojim vrelim rukama okolno tlo. Nikad rni
se neto nije uinilo tako neizrecivo suho kao kameni pod ovog podzemnog
hodnika!
"Ali kako sam se udaljio od potoka?" pitao sam se uspanieno. injenica je da on
tuda ne protjee. Tek sam sad shvatio zato je vladala tako udna tiina kad sam
zadnji put osluhnuo zovu li me moji suputnici.
U asu kad sam korakiiuo na nesmotren put, nisam ni opazio da potoka nema. Oito
je, da se u tom asu preda mnom nalazilo raskrije s kojeg je Hansbach,
izabravi drugi prolaz, otiao s mojim drugovima prema nepoznatim dubinama! Gdje
sam se ja zapravo naao?
Kako se vratiti? Nema nikakvih tragova, jer mi noge nisu ostavile nikakvih
otisaka na granitu. Razbijao sam glavu, traei rjeenje tom nerjeivom
problemu. Moj se poloaj mogao saeti u tri rijei:
Izgubljen! Izgubljen!! IZGUBLJEN!!!
Da, izgubljen u dubini koja mi se inila neizmjerna. Svih trideset liga Zemljine
kore lealo je na mojim ramenima, kao globus na Atlasovim pleima, pritiui me
strahovitom
181
Jides Verne
teinom! Moj poloaj doista je mogao izluditi i najpribra-nijeg ovjeka.
Pokuah se mislima prenijeti na davno zaboravljene zemaljske stvari. Bilo je to
dosta teko. Hamburg, kua u Konigstrasse, moja jadna Grauben, sav svijet pod
kojim sam zalutao jurio je strjelovitom brzinom mojom prestraenom matom.
U svijetu privienja ukazae mi se zgode s puta, prijelaz preko mora, Island,
gospodin Fridricksson i visoki vrh Snef-felsa! Zakljuih tada, kad bi u ovakvu
poloaju u meni ostao i traak nade, to bi znailo da sam lud. Bolje je, dakle,
napustiti svaku nadu!
Zapravo, je li postojala ljudska sila koja me mogla opet dovesti na povrinu

Zemlje, rastaviti te goleme svodove koji se uspinju nad mojom glavom? to bi mi
moglo pomoi da otkrijem pravi put i pronaem svoje suputnike? Ludilo je
izbrisalo i najmanju sjenu nade!
"Oh, ujae!" kriknuh u oaju.
Bila je to jedina rije koja je prela preko mojih usana. Jer, znao sam koliko
mora vrijedni profesor trpjeti, upirui sve snage u pokuaju da me pronae.
Vidjevi napokon da mi nema pomoi od ljudi i ne znajui to da radini i kako da
se spasim, zatraili pomo s neba. Obuzee me uspomene iz najmlaih dana,
sjeanja na majku, koju sam poznavao samo iz najranijeg djetinjstva. Poeh se
moliti, premda sam imao slabo pravo na to, da me uslia Bog kojemu se tako kasno
obraam. Vrue sam se i ponizno molio.
Ovo obraanje Providnosti poneto me umirilo, te sam mogao sve svoje umne
sposobnosti usredotoiti na svoj poloaj.
Imao sam hrane za tri dana, a tikvica mi je bila puna vode. Svejedno, nisam
mogao dugo samo ekati. Ali kuda poi? Moram li se penjati ili silaziti?
182
Penjati se, sigurno, i to neprekidno penjati!
Uspinjui se moram stii do mjesta, gdje sam napustio izvor, do onoga kobnog
raskrija. ?Cad budem tamo i kad mi potok bude do nogu, moi u se ipak vratiti
na vrh Snef-felsa.
Kako to da prije nisam na to mislio? To svakako budi nadu da bih se mogao
spasiti. Prije svega, dakle, moram pronai tok Hansbacha.
Nakon na brzinu pojedenog obroKa i gutljaja vode, ustao sam i, upirui se o svoj
okovani tap, poeo se uspinjati hodnikom. Nagib je bio dosta strm. Alija sam
iao prepun nade i odlunosti, kao ovjek koji je napokon pronaao izlaz iz
guste ume i zna da vie ne moe pogrijeiti put kojim mora ii.
Cijeli sat nisam naiao ni na kakvu zapreku. Trudio sam se prepoznati put, prema
obliku prorova, prema ^boinama nekih stijena i rasporedu zavoja. Ali nisam
naiao ni na kakav osobit znak, te doskora razabrah da tim hodnikom neu doi do
raskra. Hodnik nije imao izlaza. Svjestan svoje zle sudbine, sruio sam se na
kameno tlo.
Ne bih mogao opisati, kakav me strah i oaj spopao. Bio sam potpuno dotuen.
Moje su se posljednje nade razbile o taj granitni bedem.
Poto sam se izgubio u labirintu, u kojem su se hodnici kriali u svim
smjerovima, nisam vie imao kuda pobjei. Umrijet u najstranijom smru.
Zaudo, pade mi na pamet suluda pomisao: ako jednog dalekog dana moje okamenjeno
tijelo pronau na dubini od trideset liga u utrobi Zemlje, to e zacijelo
izazvati ozbiljne znanstvene prepirke!
Htio sam glasno viknuti, ali samo sam mogao promrm-Ijati nekoliko muklih
glasova. Doslovno sam hvatao zrak.
U toj tjeskobi spopade me novi strah. Svjetiljka mi se u padu otetila i nisam
je nikako mogao popraviti. Jo je samo mirila i tek to se nije ugasila!
183
Jtdes Verne
Gledao sam kako svijetlei trak u svjetiljci postaje sve manji i manji. Na
tamnim stijenama nizala se povorka pominih sjena. Nisam se vie usudio
zaklopiti vjee, od straha da ne izgubim i najmanji atom te svjetlosti koja
nestaje! Svaki as mi se inilo da e se upravo sada ugasiti i da e me obuzeti
crni mrak.
Napokon zadrhta zadnji traak u svjetiljci. Pratio sam ga poudno pogledom, svu
snagu svojih oiju upijajui u njega, kao u zadnji svjetlosni podraaj koji e
one osjetiti. A onda je oko mene zavladala beskrajna tama.
Prestravljeno sam kriknuo. Na Zemlji, ni u najtamnijoj noi, svjetla nikad posve
ne nestaje. Ono postaje difuzno, sasvim slabo, ali, ma kako ga malo ostalo,
mrenica u oku ipak ga zamjeuje. Ovdje, meutim, toga nema. Potpuni mrak uinio
je od mene slijepca u najpotpunijem smislu rijei.
Potpuno sam izgubio glavu. Ustao sam, ispruio ruke naprijed i poeo se
spoticati i udarati o zidove. To me ispunilo beskrajnim bolom. Ludilo mora da me
potpuno zahvatilo. Vie nisam znao to inim. Poeo sam nasumce trati po
zamrenom labirintu, bjeao sam nizbrdo, jurio kroz Zemljinu koru kao nekakav
izbezumljeni stanovnik podzemnih prosjelina, dozivajui, viui i urlajui.
Udarao sam o izboine peina, padao i dizao se zakrvavljen, pokuao piti krv
koja mije tekla niz lice, iekujui kad u iznenada naletjeti na kameni bedem i
napokon razbiti glavu.
Kamo u stii ovirn ludim tranjem? O tome nisam imao ni pojma. Nakon nekoliko
sati, potpuno iscrpljen, sruio sam se beivotno uz zid hodnika i izgubio
svijest.
184
25.
APUTAVA DVORANA
Kad sam se napokon osvijestio, lice mi bijae mokro ali, kako sam ubrzo otkrio,
mokro od suza. Ne znam koliko sam leao bez svijesti. Vie nisam imao ime
odrediti vrijeme. Od postanka svijeta, nikad nitko nije bio tako usamljen kao
ja, nikada nitko tako potpuno naputen!
Nakon pada izgubio sam puno krvi. Osjeao sam da sam sav njome obliven. alio
sam to ve nisam umro i to smrt istom ima doi. Vie nisam htio misliti. Svaku
sam misao tjerao od sebe. Skrhan bolju, otkotrljah se prema suprotnom zidu.
Ve sam poeo osjeati da se opet onesvjeujem i da u posve nestati, kad mi do
uiju dopre jaka buka. Sliila je udaljenoj grmljavini. uo sam kako se valovi
zvuka gube malo po malo u dalekim dubinama ponora.
Otkud ta buka? Uzrok joj je zacijelo neka pojava koja se zbiva u srcu same
Zemlje. Je li to negdje eksplodirao plin, ili se odronio kakav golemi sloj
zemaljske kugle?
Opet osluhnuh. Htio sam znati hoe li se buka ponoviti. Prolo je etvrt sata, a
u hodniku je bilo posve tiho. Nisam vie uo ni svoje srce.
Odjednom, kad sam sluajno prislonio uho uz zid, uini mi se kao da ujem neke
rijei, nejasne, nerazumljive, daleke. Zadrhtao sam.
185
Jules Verne
"To je privienje," viknuo sam. "To ne moe biti! To nije istina!"
Ali, ne. Kad sam paljivije osluhnuo, doista sam uo um glasova. Ali uslijed
slabosti nisam mogao razumjeti to govore. Meutim, netko je govorio. U to sam
bio uvjeren.
Naas sam se uplaio od pomisli da to nisu, moda, moje vlastite rijei, koje mi
jeka vraa. Moda sam nesvjesno vikao? vrsto zatvorih usta i opet prislonih uho
na zid.
"Da, sigurno netko govori, netko govori!"
Kad sam se uzdu zida pomaknuo za par koraka, jo sam jasnije uo. Razabrao sam
neke nejasne, udne, nerazumljive rijei. Kao da ih netko izgovara tiho, zapravo
ape. Nekoliko se puta ponovila rije "forlorad", izgovorena tunim glasom.
to to znai? Tko izgovara tu rije? Sigurno ujak ili Hans. Ali ako ja njih
ujem, onda mogu i oni uti mene.
"U pomo!" viknuo sarri iz sveg glasa. "Upomo, umirem!"
Sluao sam, vrebao u mraku na odgovor, usklik ili uzdah. Nita se nije ulo.
Prolo je nekoliko minuta. itav mi se roj misli rasprio glavom. Pomislio sam
da mi je glas moda preslab, te ne moe doprijeti do mojih prijatelja.
"To moraju biti oni," jecao sam. "Tko bi drugi mogao biti zakopan stotine milja
pod Zemljom?"
Opet sam sluao bez daha. Oslukujui na raznim mjestima du zida, matematiki
sam tono utvrdio mjesto, odakle su se glasovi najjae uli. Ponovno sam iz
daljine uo rije "forlorad", a zatim opet onu grmljavinu koja me bijae trgnula
iz nesvijesti.
"Poinjem shvaati," rekoh sam sebi, nakon kraeg vremena. "Ti se glasovi ne
uju kroz stijenu. Zidovi mojeg kamenog zatvora izgraeni su od najtvreg
granita, kroz koji
186
ni najjaa tutnjava ne bi prodrla! Taj um dolazi kroz sam hodnik! Zacijelo je
to neki osobiti sluaj akustike!"
Ponovno posluah i tada... Da, jasno sam uo svoje vlastito ime kako je
odjeknulo prostorom.
Izgovorio ga je moj ujak, profesor. Razgovarao je s vodiem, a "forlorad" je
danska rije.
Sve mije postalo jasno. Da bi me oni uli, moram govoriti tik uz stijenu, koja
e poput elektrine ice moj glas provesti dalje.
Nisarn smio ni trena oklijevati. Ako se moji suputnici udalje samo par koraka od
mjesta na kojem se sada nalaze, nestat e akustinog fenomena. Stoga ponovno
dopu-zah do zida i izgovorih to sam jasnije mogao:
"Ujae Lidenbrock!"
Napeto sam ekao na odgovor. Zvuk se ne iri osobito velikom brzinom. Ni gustoa
zranih slojeva ne poveava njegovu brzinu. Poveava mu samo jainu. Prolo je
nekoliko sekunda, dugih kao vjenost. Napokon mi do uiju doprijee rijei, od
kojih mije srce poelo lupati kao ludo:
"Axele, moj djeae, jesi li to ti?"
Uslijedila je kratka pauza izmeu pitanja i odgovora.
"Jesam, jesam."
"Gdje si?"
"Izgubljen!"
"A gdje ti je svjetiljka?"
187
Jules Verne
"Ugasila se.'
"A potok koji te trebao voditi?"
"Nestao!"
"Budi hrabar, Axele. Uinit emo sve da ti pomognemo!"
"ekajte malo, iscrpljen sam," jecao sam. "Nemam vie snage da odgovaram. Ali,
tako vam Neba, govorite vi meni!"
Osjeao sam da bi potpuna tiina za mene znaila siguran kraj.
"Budi hrabar," nastavi ujak. "Ako si tako slab, nemoj govoriti, sluaj me.
Traili smo te posvuda du hodnika i nikako te nismo mogli pronai. Moj dragi
djeae, ve sam bio poeo gubiti svaku nadu i nikad nee doznati kolike sam
gorke suze prolio. Napokon smo, pretpostavljajui da jo uvijek ide uz
Hansbach, krenuli u silazak, pucajui iz puke. Kako bilo, sad kad smo te
napokon pronali, iako nam glasovi dolaze od jednog do drugog, moda e protei
dugo vremena prije nego se doista susretnemo. Razgovaramo pomou neke nepoznate
akustine osobine ovog labirinta. Ali ne oajavaj, dragi moj djeae! Mnogo
znai ve to to se samo ujemo!"
Za to vrijeme ja sam razmiljao. Neka nada, istina, jo neizvjesna, poela se
ponovno javljati u meni. Najprije sam htio jednu stvar ustanoviti. Pribliih
usta stijeni i rekoh:
"Ujae?"
188
"Stoje, dijete moje?" nakon nekoliko trenutaka je do mene doao njegov odgovor.
"Najvanije nam je doznati kolika nas udaljenost dijeli."
"To ne bi trebalo biti teko."
"Imate li kronometar?" pitao sam.
"Naravno."
"Dobro, uzmite ga. Izgovorite moje ime i tono zabiljeite sekundu kad ste
izgovorili. Ja u odgovoriti, a vi ete onda tono ustanoviti vrijeme kad je do
vas stigao moj odgovor."
"Vrlo dobro. Polovica vremena izmeu mojeg pitanja i tvojeg odgovora bit e
vrijeme, koje je potrebno da moj glas doe do tebe."
"Upravo sam to mislio, ujae," nestrpljivo sam odgovorio.
"Jesi li spreman?" "Jesam."
"Dobro, budi spreman. Sad u izgovoriti tvoje ime," najavi profesor.
189
Jides Verne
Prislonih uho na zid, i im sam uo rije "Axel", odmah sam na isti nain
odgovorio, a zatim uzbueno ekao.
"etrdeset sekunda" napokon zauh ujakove rijei. "Izmeu dvije rijei prolo je
etrdeset sekunda. Glasu, dakle, treba dvadeset sekunda da dopre od mene do
tebe. Raunajui tisuu dvadeset stopa na sekundu, dobivamo dvadeset tisua i
etiri stotine stopa, odnosno ligu i po i jo jednu osminu."
Ove rijei doekao sam kao smrtnu presudu.
"Ligu i po!" promrmljah jedva ujnim oajnim glasom.
"Svladat emo mi to, moj djeae," povikao je ujak ohrabrujuim glasom. "Raunaj
na nas."
"Ali znate li morate li se penjati ili sputati?"
"Sputati, a evo zato. Ti si bio dospio do velike prostorije, neke vrste
raskrija, s kojeg se dalje pruaju mnogi hodnici. Hodnik, kojim si ti iao,
mora te svakako dovesti ovamo, jer ini se da sve pukotine i podzemni usjeci
krue oko ove goleme peine u kojoj se mi sada nalazimo. Stoga ustani i kreni.
Hodaj, etveronoke ako treba, puzi niz strmine. Nae ruke ekaju da te prihvate
na kraju puta. Kreni, budi dobar djeak, kreni!"
Te su mi rijei vratile snagu.
"Zbogom zasad, moj dobri ujae. Ja kreem. im napustim ovo mjesto, neemo vie
jedan drugoga uti. Dakle, zbogom, do sljedeeg susreta!"
190
"Do vienja, Axele, do vienja!"
Bile su to posljednje rijei koje su dospjele do mojih uiju prije nego sam
krenuo ria svoje neizvjesno i gotovo beznadno putovanje.
Ovaj udni razgovor, koji se vodio kroz masivni podzemni labirint, ta razmjena
rijei izmeu sugovornika meusobno udaljenih oko pet milja, zavrio je tim
rijeima punim nade. Brzo sam se pomolio i zahvalio Bogu jer me kroz onaj gusti
mrak doveo na moda jedino mjesto, odakle sam mogao uti glasove svojih
suputnika.
Ta vrlo udna akustina pojava lako se moe protumaiti samim fizikalnim
zakonima. Ona proizlazi iz oblika hodnika i vodljivosti stijene. Ima dosta
primjera da se zvuk iri tako, da nije primjetljiv u meuprostoru. Sjeam se
daje ta pojava opaena na vie mjesta. Tako je, na primjer, u unutranjoj
galeriji katedrale Sv. Pavla u Londonu, a osobito u dubini onih udnih spilja na
Siciliji, kamenoloma kraj Si-racuse, od kojih je najzanimljiviji onaj koji su
nazivali Dio-nizijevim uhom.
Svega sam se toga sjetio. tovie, bilo mi je jasno da izmeu nas nerna zapreke,
dok ujakov glas dopire do mene. Idui putem kojim ide zvuk, svakako moram i ja
dospjeti tamo, kamo dopire on, ako me puteni ne izda snaga.
Ustadoh na noge. Meutim, brzo sam otkrio da ne mogu hodati. Bio sam prisiljen
puzati. Kao to sam oekivao, put se sputao dosta strmo, te sam se morao
kliziti niz njega.
Doskora je brzina mojeg sputanja tako strano narasla daje vie sliila
padanju. Hvatao sam se za strane, pokuavao se doepati izboina, bacao sam se
unazad, ali sve je bilo uzalud. Bio sam tako slab da se nisam mogao zaustaviti.
Odjednom mi nestade tla pod nogama. Najprije sam uletio u neki mraan prolaz.
Zatim sam poeo padati nekim goto191
Jules Verne
vo okomitim hodnikom, nalik bunaru. Glavom sam udario u neki otar kamen i
izgubio svijest. Posljednja mije mislio bila daje smrt napokon dola po mene.
192
26.
BRZI OPORAVAK
Kad sam se osvijestio, bio sam u polumraku i leao na debelim pokrivaima. Ujak
je stajao nada mnom i, zabrinutog izraza lica i sa suzama u oima, pomno gledao
u mene, ne bi li otkrio neke tragove ivota. Kad sam prvi put uzdahnuo, uhvatio
me za ruku. Kad je vidio da sam napokon otvorio oi, kriknuo je od veselja:
"iv je! iv je!"
"Da, dobri moj ujae," odgovorili slabim glasom.

"Drago moje dijete," veselo je nastavio profesor, privivi me na svoje grudi.
"Spaen si!"
Bio sam duboko dirnut tonom kojim je izgovorio te rijei, a jo vie panjom
kojom su bile popraene. Profesoru su bile potrebne doista teke kunje, da bi
iz njega buknuli takvi izljevi njenosti. U taj as pridrui nam se na
prijatelj Hans. Kad je vidio moju ruku u ujakovoj, unato svoj njegovoj
suzdranosti, u oima mu se jasno vidjelo zadovoljstvo.
"God dag," pozdravio me.
"Dobar dan, Hans, dobar dan!" proaptao sam, najsrdanije to sam mogao. "A sad,
ujae, kad smo opet svi zajedno, recite mi gdje se nalazimo? Izgubio sam pojam o
prostoru, kao i o svemu ostalom."
193
Jules Verne
"Sutra, Axele, sutra," uzvratio je. "Danas si jo preslab. Omotao sam ti glavu
zavojima pa ih ne smije razmotati. Spavaj, djeae, a sutra e doznati sve to
eli."
"Ali, recite mi barem," uzviknuo sam, "koliko je sati i koji je danas dan."
"Jedanaest je sati naveer i ponovno je nedjelja, 9. kolovoza. Ali sad ti
zabranjujem da me ita vie pita prije 10. ovog mjeseca."
Za rei istinu, doista sam bio jako slab, te mi se oi uskoro same sklopie.
Trebao mi je dug odmor. Zaspao sam mislei na svoju, puna etiri dana dugu,
opasnti podzemnu avanturu.
Kad sam se sutradan probudio, pogledah oko sebe. Moj leaj, sloen od svih
putnih pokrivaa, nalazio se u divnoj spilji punoj stalagmita, kojoj je tlo bilo
posuto sitnim pijeskom. U spilji je vladao polumrak. Nije gorjela ni zublja ni
svjetiljka, a ipak je neko nepoznato svjetlo dolazilo izvana i prodiralo kroz
uski otvor spilje. uo sam i neki neodreen i nejasan um, kao da valovi udaraju
o pjeanu obalu. Ponekad mi se ak inilo kao da ujem utanje vjetra.
Pitao sam se, jesam li doista budan ili jo sanjam. Ili mi moda mozak,
ozlijeen padom, uje neke nestvarne umove? Pa ipak, nije mogue da mi se i oi
i ui toliko varaju.
"To mora da se danje svjetlo probija kroz pukotinu u stijeni," mislio sam.
"Doista se uje pljuskanje valova i dah um vjetra! Varam li se, ili smo se, dok
sam leao bez svijesti, vratili na povrinu? Je li ujak odustao od ekspedicije,
ili ju je sretno zavrio?"
Postavljao sam sebi takva nerjeiva pitanja, kad mi se profesor pridruio.
"Dobro jutro, Axele!" veselo me pozdravio. "Kladim se da ti je dobro!"
194
"Da, mnogo mi je bolje," rekoh i uspravih se na pokrivaima.
"Vidio sam po tome, to si mirno spavao. Hans i ja naizmjence smo te uvali, te
smo vidjeli da se iz sata u sat brzo oporavlja."
"Mora biti da ste u pravu, ujae," uzvratio sam, "jer osjeam da bih mogao
pojesti sve to preda me stavite!"
"Jest e, mome, neemo te ostaviti gladna! To znai da vie nema groznice.
Na dobri Hans ti je namazao rane nekakvom mau, koju jedino Islanani znaju, i
od nje su ti rane izvrsno zacijeljele. Ah, plemenit je ovjek, taj na gospar
Hans!"
Dok smo razgovarali, ujak mije pripremio vie vrsta jela, koja sam ja, usprkos
njegovim opomenama, upravo progutao. im sam utolio prvu glad, zasuo sam ga
pitanjima, na koja je on spremno odgovarao.
Tako sam doznao da me onaj pad doveo tono na dno gotovo okomitog hodnika.
Budui sam dolje dospio usred bujice kamenja, od koje je najmanji bio dovoljan
da me zdrobi, moglo se zakljuiti da se zajedno sa mnom odronio i jedan dio
masiva. To me strano vozilo dovezlo do ujakovih ruku, na koje sam pao sav krvav
i potpuno bez svijesti.
"Doista je udo," zavrio je profesor, "da nisi tisuu puta poginuo. Ali,
zaboga, pripazimo da se vie nikad ne razdvojimo, jer bi se moglo dogoditi da se
nikad vie ne vidimo."
"Nemojmo se razdvajati!"
Od tih rijei neto me zazeblo oko srca. Dakle, putovanje jo nije dovreno?
Zaueno sam pogledao ujaka. Nakon to me nekoliko trenutaka ispitivaki
promatrao, napokon ree:
"to ti je, Axele?"
"Moram vas neto ozbiljno pitati. Tvrdite da sam iv i zdrav?"
195
Jul.es Verne
"Nema sumnje."
"Svi su mi udovi itavi?"
"Svakako."
"A glava?" znatieljno sam upitao.
"Glava ti je na svojem mjestu, na ramenima, samo to se malo nabila," odgovori
ujak.
"Ali ja mislim da mi s mozgom moda nije ba sve u redu. Zapravo, ini mi se da
sam pomalo smuen."
"Zbog ega tako misli?"
"Pokuat u pojasniti," uzviknuo sam, Zar se nismo vratili na povrinu?"
"Naravno da nismo."
"Onda doista mora biti da sam poludio, jer vidim danje svjetlo, ujem um vjetra
i rnore kako udara o greben!"
"I to je sve to te uznemiruje?" s osmjehom me upita ujak.
"Ne biste li mi to protumaili?"
"Neu ti nita tumaiti jer se to ne moe protumaiti, ali vidjet e i razumjet
e. Otkrit e da geologija jo nije rekla svoju zadnju rije, daje praktiki
jo u povojima."
"Pogledajmo, dakle!" ustro uzviknuh i naglo ustadoh s leaja, ne mogavi vie
suspregnuti znatielju.
"Poekaj trenutak, dragi Axele!" uzvratio je ujak. "Mora biti oprezan da ti
nagli izlazak na otvoreno ne bi nakodio."
"Na otvoreno?"
"Da, moj djeae. Moram te upozoriti da je vjetar dosta jak i ne elim te
bespotrebno izlagati."
"Ali uvjeravam vas da se odlino osjeam."
"Strpi se malo, djeae. Ako ti se zdravlje opet pogora, to nam moe nakoditi
na svaki nain. Nemamo vremena
196
za gubljenje, jer bi prijelaz preko mora mogao dulje potrajati."
"Kakav prijelaz?" uzviknuo sam, zbunjeniji nego ikad.
"Nita, odmaraj se jo danas, a sutra emo ve biti spremni za ukrcaj," uzvratio
je ujak, uz tajanstveni osmjeh.
"Ukrcaj!?" bio sam posve zaprepaten.
Ukrcaj. Na to i kako? Zar je pred nama neka rijeka, jezero ili smo otkrili
podzemno more? Zar je neki brod usidren u kakvoj podzemnoj luci?
Moja se radoznalost popela da vrhunca. Ujak je uzalud pokuavao zadrati me. Kad
je napokon uvidio da e mi ta nestrpljivost vie koditi nego da udovolji mojim
eljama, popustio je.
Brzo sam se obukao. Da bih udovoljio ujakovu oprezu, na koncu se umotah u jedan
pokriva i izaoh iz spilje.
197
27.
PODZEMNO MORE
S poetka nisam vidio nita. Oi, potpuno odviknule od jakog svjetla, nisu mogle
podnijeti sve to bljetavilo i morao sam ih odmah zatvoriti. Kad sam ih opet
mogao otvoriti, bio sam vie zaprepaten nego zadivljen. Niti najbujnija mata
ne bi mogla zamisliti prizor koji se preda mnom pruao!
"More, more!" uskliknuli.
"Da," odgovori ujak gotovo ponosnim glasom. "Sredinje more. Uvjeren sam da mi
nijedan pomorac, koji e u budunosti po njemu broditi, nee osporavati ast da
sam ga otkrio niti pravo da mu nadjenem ime."
Doista je bilo tako. Golema vodena ravan, dio nekog jezera ili ak moda oceana,
prostirala se u beskraj. Na polukrunoj obali prualo se alo od sitnog
pozlaenog pijeska, pomijeanog sa siunim ljuturama koljki u kojima su
ivjela prva iva bia. uborenje valova koji su ga zapljuskivali pojaavala je
jeka to se stvarala u ovom podzemnom svijetu. Umjerenije vjetar uokolo raznosio
pjenu s kresta valova i nekoliko mi kapljica poprska lice. Na toj, poneto
nagnutoj pjeanoj obali, nekih sto metara daleko od ruba valova, prestajali su
potpornji golemih stijena koje su strile neizmjerno visoko u zrak. Neke su
svojim otrim bridovima zadirale u vodu, stvarajui rtove i grebene, izjede-ne
valovima. Te su se stijene, s bokova i sa svoda, gubile u daljini, poput sivih
oblaka to su se nadnijeli nad krajolik.
199
Jules Verne
Bio je to pravi ocean s hirovito razvedenim obalama, potpuno nalih onima na
povrini, ali pust i strano divlji.
Neto me je u svemu tome posebno zaudilo i zaprepastilo. Kako se uope moglo
dogoditi da uivam u ovom prizoru? Zar se nije preda mnom trebala pruati
neprozirna tama i skriti svu ovu ogromnost podzemnog svijeta? Umjesto toga,
krajobraz je bio okupan bljetavilom poput dnevne svjetlosti na povrini. Ali
otkud je ono dolazilo? Nije bilo sunca da ga podari, nije bilo mjeseca ni
zvijezda. To svjetlo nalik mjeseini pojaanoj stotinu puta, oito je bilo
elektrinog porijekla. Poput u najveem bljesku zaustavljene aurore borealis,
mekim je svjetlom ispunjavalo ogromnu spilju podzemnog mora.
Svod nad naim glavama, nazovimo ga nebom, po svemu je bio oblikovan od
uskomeanih oblaka vodene pare, u neprestanom pokretu. Dotad sam vjerovao da se
pod tako jakim atmosferskim pritiskom voda ne moe isparavati, pa ipak se,
djelovanjem nekog meni nepoznatog fizikalnog zakona, u zraku nakupilo mnotvo
gustih oblaka. Atmosferski elektricitet je u njima stvarao udesne igre svjetla
i sjena. Tamo gdje je maloprije bila duboka crna sjena, odjednom bi bljesnule
nevjerojatne munje, pretvarajui tmurne mase u plamenom obasjani pamuk. Ali, to
jedako snano svjetlo nimalo nije sliilo sunevom. U njemu nije bilo nimalo
topline.
Djelovalo je tuno i sjetno. Znao sam da se, umjesto nebeskog plavetnila
ispunjenog blistavim zvijezdama, iznad ovih oblaka nalazi granitni svod iju sam
teinu osjeao na pleima.
Pogledavajui tako uokolo, sjetih se teorije nekog engleskog kapetana koji je
Zemlju usporedio s ogromnom upljom kuglom, u ijoj unutranjosti je uslijed
atmosferskog pritiska neprestano svijetlilo, dok su dvije zvijezde, Pluton i
Proserpina, po njoj kruile svojim tajanstvenim putanjama. Napokon, moda je taj
stari momak imao pravo?
200
Bio je to pravi ocean
201
Jules Verne
Zapravo, bili smo zatoeni u toj ogromnoj spilji. irinu joj je bilo nemogue
procijeniti, jer se obala protezala u nedogled, a ni duljinu jer se pogled brzo
gubio iza neodreenog obzora. U visinu se morala uzdizati mnogo milja. Gdje se
taj svod naslanjao na svoje granitne potpornje? Pogled dotle nije dopirao.
Najnii oblaci morali su se nalaziti na visini od najmanje dvije tisue metara,
dakle na veoj nego oni koji su promicali iznad Zemljine povrine, to je bez
sumnje trebalo pripisati puno veoj gustoi zraka koja je ovdje vladala.
Rije "spilja" upotrijebio sam samo kako bih izdaleka opisao taj prostor. Ali
njezinu veliinu je nemogue opisati. Ljudskim jezikom to je jednostavno
nemogue uiniti. Nisam znao je li ova divovska upljina nastala naglim
hlaenjem Zemljine kore u prvim danima stvaranja. itao sam o nekim
velianstvenim spiljama, ali nijedna meni dotad poznata ni priblino nije
sliila ovoj u kojoj sam se iznenada naao.
Premda peina Guachara u Kolumbiji, kad ju je prvi razgledao ueni Humboldt,
nije tajnu svoje dubine otkrila u cijelosti. Iako je on uspio istraiti povrinu
od dvije tisue pet stotina stopa, dubina joj vjerojatno nije bila mnogo vea od
istraene. Golema Marnutava spilja u Kentuckvju takoer ima divovske razmjere.

Svod joj se uzdie pet stotina stopa nad neizmjerno dubokim jezerom, a putnici
su po njoj proli deset liga a da joj nisu ugledali kraja. Ali, to su te
upljine u usporedbi s ovom, kojoj sam se tada divio, s njezinim oblanim nebom,
elektrinim zraenjima i beskrajnim morem koje je zatvorila u svojoj utrobi? Sve
njezine razmjere i velianstvenost mogu se samo zamisliti, ali nikako opisati.
Tiho sam promatrao sva ta uda. Bilo bi uzaludno traiti rijei kojima bih
opisao svoje dojmove. inilo mi se kao da na kakvom dalekom planetu, Uranu ili
Neptunu, prisustvujem pojavama kojima moja "zemaljska" priroda nikad
202
nije svjedoila. Za nove doivljaje potrebne su i nove rijei, a moja mi ih
mata nije mogla stvoriti. Gledao sam, razmiljao i divio se, a ta se
zadivljenost sve vie mijeala sa strahom od nepoznatog.
Ovaj neoekivani prizor vratio je zdravu boju mojim obrazima, Pod njegovim
utjecajem osjeao sam se jo bolje. Uostalom, zgusnuti zrak punio mi je plua
velikim koliinama kisika.
Lako je shvatiti kakav je uitak, nakon etrdeset sedam dana zatoenja u uskom i
mranom hodniku, bilo udisati ovaj vlaan slankasti zrak. Bilo je to kao da sam
se iznenada naao u nekom mirnom ljeilitu na Mediteranu.
Ujaka je taj prvi dojam ve bio proao. Ponaao se poput rimskog pjesnika
Horacija, koji je jednom napisao:
"Ne divim se svim ljepotama vienim, Nit' me one mogu vjeno initi sretnim."
"Dakle," rekao je, nakon to mi je pruio dovoljno vremena da se nauivam svih
ljepota ovog podzemnog mora, "osjea li se dovoljno jakim za kratku etnju?"
"Naravno," spremno sam odgovorio. "Bit e mi, dapae, osobito zadovoljstvo."
"Onda se osloni na mene, pa emo proi ovom vijugavom obalom."
Oduevljeno sam pristao, te krenusmo u etnju du toga nevjerojatnog jezera. Na
lijevoj strani dizale su se, jedna preko druge, strme stijene u obliku divovske
gomile koja se doimala upravo arobno. Po njihovim padinama ruilo se na tisue
malenih slapova koji su se uskoro pretvarali u uborave potoke i napokon
nestajali u dubinama podzemnog mora. Prozirna isparenja, koja su se tu i tamo
pojavljivala i lebdjela iznad kamenja, dokazivala su da tu ima i toplih izvora,
koji su ovdje pronali izlaz iz ogromnog spremnika to se nalazio pod naim
nogama.
203
Jules Verne
Meu tim potoiima prepoznao sam i Hansbach, naeg vjernog suputnika koji se
mirno gubio u moru, kao da samo to radi jo od poetka svijeta.
"Nedostajat e nam ovaj vjerni pratilac," primijetio sam, uz duboki uzdah.
"Ne mari. Ne bude li njega, nai e se koji drugi," nezainteresirano je uzvratio
moj ujak.
Taj mi se odgovor uinio pomalo nezahvalnim. Htio sam mu to i rei, ali sam ipak
odustao.
U tora trenu moju je pozornost privukao neoekivan prizor. U daljini od petsto
koraka, na zavoju jednoga visokog rta, ukaza nam se visoka, gusta i bujna uma.
U njoj su rasla stabla srednje veliine, a kronje su im bile poput pravilnih
suncobrana s jasnim i geometrijskim rubovima. inilo se kao da zrane struje ne
djeluju na njihovo lie jer su stabla, usprkos vjetru, ostala nepomina kao gaj
okamenjenih cedrova.
Pourio sam naprijed. Nisam znao kako nazvati tu udnu vrstu stabala. Zar ona ne
spadaju meu onih vie od dvije tisue vrsta drvea, koliko ih je do danas
poznato? Ne bi li ini trebalo odrediti posebno mjesto u flori movarnih
vegetacija? Ne. Kad smo napokon stigli u njihovu sjenu, moje se uenje
pretvorilo u divljenje.
Zapravo, naao sam se pred poznatim zemaljskim plodovima, samo divovskih
razmjera. Ujak je stabla odmah nazvao pravim imenom.
"To je tek uma gljiva," ree on najmirnijim glasom.
Kad sam bolje pogledao, uvidjeh da nije se prevario. Moete i sami prosuditi,
kako su se ovdje morale razviti te biljke koje vole toplo i vlano tlo. Znao sam
da Lycoperdon giganteum, prema Bulliardu, moe dosei u obujmu osam do devet
stopa. Ali, ovdje se radilo o bijelim gljivama koje su bile visoke gotovo
etrdeset stopa, a klobuk im bio podjed204
"To je tek uma gljiva.
205
Jules Verne
naka promjera. Bijae ih tamo na tisue, tako da svjetlo nije moglo prodrijeti
kroz njihove guste nakupine. Pod njihovim klobucima, to su sliili krovovima
kakva velikog afrikog naselja, vladao je duboki i tajanstveni mrak.
No, ja sam elio poi dalje. U ovoj mranoj umi vladala je mrtvaka hladnoa.
Skoro cijeli sat lutali smo tom vlanom tamom, te sam se upravo preporodio kad
smo se opet vratili na osvijetljenu i toplu morsku obalu.
Meutim, gljive nisu bile jedini predstavnici udnovatih biljnih vrsta toga
podzemnog kraja. Na svakom smo koraku nalazili neto novo. Nismo odmakli ni
stotinu metara, kad srno naili na velike skupine drugih vrsta stabla s
bezbojnim liem. I ona su pripadala rodovima skromnih zemaljskih stabljika,
koje su ovdje dosegnule neobine razmjere. Bilo je tu likopoda visokih stotinu
stopa, divovskih sigilarija, paprati velike poput sjevernjakih jela, lepidodendrona s raljastim cilindrinim stabljikama kojima su na kraju bili dugi
listovi, posvuda naikani tvrdim dlakama, poput nekih nakaznih mesnatica.
"Divno, prekrasno, boanstveno!" vikao je ujak. "Tu, pred naim oima, otkriva
se itava flora iz paleozoika, prijelaznog doba u razvitku Zemlje. Pogledaj te
nae njene vrtne biljke, kakvim su divovskim stablima bile u prvim danima
nastanka svijeta. Pogledaj uokolo, dragi Axele. Jo nijedan botaniar nije
doivio takav uitak."
Oduevljenje mojeg ujaka, uvijek poneto jae nego bi trebalo biti, ovaj put je
uistinu bilo opravdano.
"Imate pravo, ujae," uzvratio sam. "Kao da je Providnost htjela u ovom golemom
stakleniku sauvati to mnotvo antediluvijalnih biljaka, kako bi potvrdila
vjerodostojnost kojom su ih otroumni znanstvenici tako vjeto uspjeli
rekonstruirati u svojim crteima."
"Dobro reeno, djeae, vrlo dobro reeno. To je doista bogat staklenik, ali
moda bi jo bolje bilo kad bi dodao da je to i veliki zvjerinjak."
206
Uznemireno sam se osvrnuo uokolo. Ako ivotinje krase isti razmjeri kao i ove
biljke, stvar moe postati vrlo ozbiljna.
"Zvjerinjak?"
"Bez sumnje. Pogledaj ovu povrinu pod naim nogama, te kosti rasute po zemlji i
na obali."
"Kosti," uzvratih. "Da, naravno. Kosti preddiluvijalnih ivotinja!"
Dok sam to govorio, sagnuh se i dohvatih nekoliko od tih vjekovnih ostataka,
spomenika iz pradavnih vremena. Bilo je lako prepoznati te gigantske kosti, od
kojih su neke sliile deblima isuenih stabala.
"Jasno, ovo je donja vilica mastodonta," uzviknuh s gotovo istim oduevljenjem
kao moj ujak, "a ovo kutnjak di-noteriuma. Ova bedrena kost moe pripadati samo
najveoj ivotinji, megateriumu. U pravu ste, ujae, jer ovo je doista cijeli
zvjerinjak, jer te kosti sigurno nije ovamo donijela neka kataklizma. ivotinje,
kojima one pripadaju, ivjele su na obali ovoga podzemnog mora i u sjeni ovih
kronjastih stabala. Pogledajte, ima i itavih kostura. Pa, ipak..."
"to, neae?" upita ujak, primijetivi da sam iznenada zastao.
"Ne razumijem kako su ovakvi etveronoci dospjeli u ovu divovsku spilju."
"Zato ne?" uzvratio je ujak, obuzet svojim poznatim profesionalnim
nestrpljenjem.
"Jer je dobro poznato su se ivotinje na Zemlji pojavile tek u sekundarnom
razdoblju, kad se naplavinama stvorilo talono tlo i zamijenilo usijano kamenje
prapovijesne ere."
"Pozorno sam te sluao, Axele, ali na tvoju primjedbu imam jednostavan i jasan
odgovor: da je i ovo tlo ovdje talono."
207
Jules Verne
"Kako to, u tolikoj dubini pod povrinom Zemlje?"
"To se moe i geoloki rastumaiti. Neko vrijeme Zemlja se sastojala od
rastezljive kore, koja je bila podlona dvojakom gibanju, dizanju i sputanju,
ovisnom o zakonu gravitacije. Vjerojatno je dolo do poniranja povrine pri
kojemu se jedan dio talonog tla spustio na dno ponora koji se u tom trenu
otvorio."
"Moe i to biti," suho sam primijetio. "Ali, ako su preddi-luvijalne ivotinje
ivjele u tim podzemnim krajevima, tko nam jami, da koje od tih udovita jo
uvijek ne luta pod tim mranim umama ili se krije iza tih strmih grebena?"
Dok sam to govorio, s prilinim sam strahom pogledao uokolo, paljivo
istraujui svaku toku na obzoru, ali po tim pustim obalama nije bilo vidjeti
nikakva ivog bia.
Odjednom sam osjetio umor i rekao to ujaku. Duga etnja i sva uzbuenja zbog
naih neoekivanih otkria bili su previe za moj nedovoljno oporavljeni
organizam. Stoga sam sjeo na neku uzvisinu u ijem su se podnoju buno
razbijali valovi. Odatle sam pogledom mogao obuhvatiti itavu uvalu, stvorenu
polukrunim uvijanjem obale. Najednom njezinom kraju nalazila se malena luka
okruena velikim stijenama nalik na pirainide. Voda je u njoj bila zatiena od
vjetra i potpuno mirna. Jedan brik ili dvije jedrilice mogle bi se sasvim zgodno
u njoj usidriti. Gotovo sam oekivao da u ugledati kakav brod kako s razapetim
jedrima izlazi iz luke i, gonjen junim povjetarcem, plovi prema puini.
Ali, tog je fantastinog privienja brzo nestalo. Mi smo bili jedina iva bia u
tom podzemnom svijetu.
Kad bi se naas vjetar stiao, na ove divlje stijene pala bi tiina, dublja od
tiine pustinje, te se inilo kao da tiina pritie povrinu oceana. Tada sam
nastojao pogledom prodrijeti kroz daleku maglu i razmaknuti zastor koji se
spustio nad udaljenim obzorom. Pomicao sam usnice kao da
208
izgovaram nijema pitanja, koja sam tako elio postaviti, a ipak nisam. Gdje
svrava to more? Kamo vodi? Hoemo li ikada moi istraiti njegove udaljene
obale?"
Ujak u to nije nimalo sumnjao. On je vrsto vjerovao u konani uspjeh naeg
pohoda. Mene je opet obuzela bolna neodlunost. Nadao sam se uspjehu putovanja,
ali sam se ujedno i plaio otkria na koja emo naii.
Poto smo itav sat proveli u tihom promatranju toga udesnog prizora, ustali
smo i opet poli obalom natrag prema spilji. Bio sam sretan kad smo napokon tamo
stigli. Nakon kratkog obroka, zadrijemao sam i, nakon borbe s mnotvom
najudnijih misli, zaspao dubokim snom.
209
28.
SPLAV JE PORINUTA
Kad sam se sutradan probudio, na moje veliko iznenaenje, bio sam posve zdrav.
Pomislih da bi mi, nakon duge bolesti i svih minulih patnji, dobro dolo
kupanje, te se za par asaka zagnjurih u vodu tog novoga Sredozemnog mora. To
ime zacijelo bolje pristaje ovom nego ijednom drugom moru. Voda je bila hladna,
osvjeavajua i okrepljujua.
Nakon toga sam dorukovao s izvrsnim tekom. Hans, na vrijedni vodi, bio je
vjet u pripremanju skromnog jelovnika koji su nam pruale nae zalihe hrane.
Sad je na raspolaganju imao vodu i vatru, te je mogao unijeti malo promjene u
nae svakodnevne obroke.
Tog je jutra jelovnik sliio pravom engleskom doruku. Na kraju nas je ak
posluio alicom kave. Nikad nisam tako uivao u tom osvjeavajuem napitku.
Moj ujak, obziran zbog moje nedavne bolesti, nije me htio prekidati u jelu, ali
je oito jedva doekao da zavrim s dorukom.
"Poi sa mnom," rekao je. "Sad e poeti plima, pa ne smijemo propustiti priliku
da prouimo tu pojavu."
"to?" viknuo sam, iznenaen. "Ujae, jeste li rekli plima?"
"Da, upravo plima."
211
Jules Verne
"Ne mislite, valjda," uzvratio sam sumnjiavo, "da utjecaj Mjeseca i Sunca
dopire sve dovde?"
"A zato ne? Zar opa gravitacija ne djeluje na sva tijela, bez razlike? Zato
bi ovo podzemno more bilo iznimka od sveopeg zakona koji vlada u cijelom
svemiru? Osim toga, najbolje je da se u to sam uvjeri. Unato atmosferskom
tlaku koji djeluje na njegovu povrinu, vidjeti e da se i ono uzdie i povlai
na isti nain kao i Atlantski ocean."
Dok je to govorio, doli smo do pjeanog ala. Bilo je oito da ga plimni
valovi rnalo-pomalo preplavljuju.
"To je doista plima," uzviknuh, promatrajui vodu pod mojim nogama.
"Da, moj najdrai neae," uzvratio je ujak, zadovoljno trljajui ruke, "a po
ovoj pruzi pjene moe vidjeti da se more uzdie najmanje desetak stopa."
"Zaista udno."
"Uope nije," nastavio je. "Naprotiv, to je posve prirodno!"
"Vi to moda tako vidite, ujae. Ali meni se sve ovo ini neobinim, te jedva
vjerujem svojim oima. Tko bi i u najluim snovima pomislio da se ispod Zemljine
povrine nalazi pravi ocean s plimom i osekom, s promjenama vjetra, pa ak i s
olujama."
"Pa zato ne bi? Zar postoji koji fizikalni razlog koji bi se tome protivio?"
"Dakle, ako zanemarimo onu uvenu teoriju o uarenom sreditu Zemlje, doista
priznajem da nita ne bi mogli smatrati nemoguim."
"Znai, prihvaa da se teorija Sir Humphrvja Davyja dosad pokazala tonom?"
"Dozvoljavam da je moda tako. Ako se to ikad pokae tonim, doista ne vidim
razloga zato u podzemlju ne bi bilo mora i drugih uda, pa ak i cijelih
kontinenata."
212
"Dakako, ali nenastanjenih."
"Priznajem daje najvjerojatnije tako. Ipak, ne vidim razloga zato se u tim
vodama ne bi mogle skrivati nepoznate vrste riba?"
"Dosad u svakom sluaju jo nismo nijednu otkrili, a po svemu sudei niti
neemo."
Tijekom cijele ove rasprave sve sam vie gubio svoju uroenu sumnjiavost.
"Dakle, odluio sam razrijeiti tu nedoumicu. Nainit u povraz i okuati sreu
u ribolovu."
"Svakako, obavi taj eksperiment," rekao je ujak, zadovoljan mojim zanosom. "Kad
nas je ve srea dovela ovdje, svakako moramo prodrijeti u sve tajne ovih
nevjerojatnih predjela."
"Ali, gdje smo mi, zapravo, ujae?" upitao sam. "Cijelo ovo vrijeme nisam se
sjetio postaviti vam to pitanje, na koje su vae sprave sigurno ve odavno dale
odgovor."
"Vodoravno smo tristo pedeset liga udaljeni od Islanda." "Tako mnogo?" zaueno
sam upitao.
"Nekoliko sam puta ponavljao proraune i siguran sam da se nisam prevario, ni za
petsto metara," potvrdio je ujak.
"A pokazuje li kompas da jo uvijek idemo u smjeru jugoistoka?"
"Da, s deklinacijom1 od devetnaest stupnjeva i etrdeset i dvije minute prema
zapadu, ba kao i na povrini. to se tie inklinacije2, primijetio sam jednu
udnu injenicu."
1 Horizontalno odstupanje igle kompasa od stvarnog meridijana na mjestu
promatranja.
2 Tenja magnetske igle da se otkloni prema tlu, odnosno sreditu Zemlje.
213
Jules Verne
"A to to? To me ba zanima."
"Umjesto da se igla naginje prema tlu, kao to se to inae dogaa na sjevernoj
polutki, ona se naprotiv die."
"To dokazuje," uzviknuo sam, "da se magnetska privlanost u veoj mjeri
smjestila izmeu Zemljine povrine i mjesta na kojem se sada nalazimo?"
"Upravo tako, moj dalekovidni neae." oduevljeno je izjavio ujak. "I vrlo je
vjerojatno, kad bismo uspjeli doi pod polarne predjele, negdje oko sedamdesetog
stupnja, gdje je Sir James Ross otkrio magnetski pol, da bismo, po svoj prilici,
otkrili kako se igla i tamo okomito uspravlja. Znai da se to tajanstveno
sredite magnetskog privlaenja ne nalazi u velikoj dubini."
"Dakle," rekao sam iznenaeno, "to e otkrie zaprepastiti veinu znanstvenika.
Tu injenicu, doista, znanost dosad nije naslutila."
"Znanost je, dijete moje, puna zabluda," dogmatino je uzvratio ujak. "Ali te su
zablude prije bile sretne i korisne, nego obrnuto, jer su posluile kao podloga
da se preko njih dospije do istine."
Nakon jo nekoliko reenica posveenih ovom zanimljivom otkriu, nastavio sam s
pitanjima.
"Jeste li utvrdili na kojoj se dubini nalazimo?"
"Trenutano se nalazimo," nastavio je profesor," na dubini od tono trideset i
pet liga, ili vie od stotinu milja u podzemlju."
"Prema tome," rekoh, nakon to sam na zemljopisnoj karti usporedio tek saznale
podatke, "nalazimo se ispod kotskih visoravni, a nad glavom nam se uzdiu
snijegom prekriveni visoki vrhovi gorja Grampian."
"Potpuno si u pravu," odgovori profesor, smijui se. "To zvui pomalo
uznemirujue. Teret mora biti poprilino teak,
214
ali svod koji nosi svu tu silnu masu zemlje i stijenja sreom je vrlo vrst.
Veliki graditelj svemira sagradio ga je od dobre grade. ovjeku to nikad ne bi
uspjelo! to su najvri lukovi mostova i svodovi katedrala prema ovoj kupoli
nad nama, pod kojom se sasvim udobno smjestio itav ocean, sa svojim olujama,
tiinama i plimom!"
"I sam se tome divim, ujae, i ne bojim se da e mi to granitno nebo pasti na
glavu. Ali sada, kad smo raspravili znanstvene teorije i nova otkria, recite
mi, to dalje namjeravate? Jeste li se odluili vratiti na povrinu nae
prekrasne Zemlje?"
Rekao sam to, iako nisam u takvu odluku polagao nimalo nade.
"Da se vratim, neae?" uznemireno je uzviknuo moj ujak. "Valjda te nije opet
uhvatio kukaviluk! Naprotiv, kanim nastaviti na put. Dosad nas je pratila
srea, a oekujem da e ubudue biti jo bolje."
"Alija ne vidim kako emo zaroniti pod ovu vodenu ravnicu?"
"Nisam, bogme, ni ja kanio zagnjuriti glavu u nju, pa ni preplivati je. Ali kako
su oceani zapravo samo velika jezera, okruena kopnom, onda je, sigurno, i ovo
sredinje more okrueno granitnim masivom."
"U to nema sumnje."
"Prema tome, ne misli li da emo jednom, ako uspijemo dosegnuti suprotnu obalu,
pronai nekakav izlaz kojim emo moi nastaviti nae putovanje?"
"Moe biti. Ali, to mislite, koliko se protee ovaj ocean?" "Mislim da bi se
moglo raditi o trideset do etrdeset liga."
"ak i ako pretpostavimo daje vaa pretpostavka tona, to nam je initi,"
upitao sam.
215
Jules Verne
"Dragi djeae, nemamo vremena za nove rasprave. Ve sutra emo krenuti na
more."
Nehotice potraih oima brod koji bi nas imao ponijeti. Naravno nigdje se nije
moglo vidjeti neto nalik amcu ili brodu.
"to!?" uzviknuo sam "Zaplovit emo preko posve nepoznatog mora! Vrlo lijepo! A
gdje je, ako smijem pitati, brod koji bi nas trebao ponijeti?"
"Dakle, dobri moj djeae, nee to biti ba neto to bi mogao nazvati brodom.
Zasad se moramo zadovoljiti s dobrom i vrstom splavi."
"Splavi?" uzviknuo sam s nevjericom. "Pa ovdje dolje je splav isto tako nemogue
sagraditi kao i brod, i ne vidim ba..."
"Moj dragi Axele, kad bi malo sluao, umjesto to cijelo vrijeme samo pria,
mogao bi uti," nestrpljivo je izjavio ujak.
"to uti?"
"Udarce ekia, kojim Hans upravo sada gradi nau splav. Ve se satima bavi tim
poslom."
"On gradi splav?"
"Da."
"Ali gdje je pronaao stabla potrebna za grau?"
"O, stabla su bila ve posjeena. Doi, vidjet e kako radi."
Sve vie zadivljen onim to sam uo i vidio, kao u snu sam ga slijedio.
Nakon etvrt sata hoda, s druge strane rta koji zatvara
: malu prirodnu luku,
opazih Hansa na poslu. U nekoliko koraka naoh se kraj njega. Na moje veliko
iznenaenje, na pijesku ugledah napola dovrenu splav. Bila je izraena
J
od greda nekoga udnog drva, a tlo je bilo pokriveno rebrima, platnicama i
daskama. Bilo je tu toliko toga da bi se mogla sagraditi itava flota.
Zaprepateno sam se okrenuo ujaku.
"Otkud je dospjela sva ta graa?" povikao sam. "Kakvo je to drvo?"
"Borovina, jelovina, brezovina, sve vrste etinara sa Sjevera koje se uslijed
djelovanja mora mineraliziralo," mirno je uzvratio.
"Je li to mogue?"
"Da," izjavio je ueni profesor. "To je ono to nazivamo sartarbrandur ili
fosilno drvo."
"Ali," ponovno sam povikao, nakon kratkog razmiljanja, "onda bi ono, kao i
lignit, moralo biti tvrdo kao kamen, pa nee moi ploviti."
"Ponekad se i to dogaa. Mnotvo takvog drvea pretvorilo se u pravi antracit.
Ali drugo, poput ovog ovdje, tek se poelo pretvarati u fosile. Pogledaj," doda
ujak i baci u more nekoliko komadia tog dragocjenog drva.
Komadi drva su najprije potonuli, a onda opet izronie na povrinu valova, te
stadoe plutati, kako su ih oni nosili."
"Vjeruje li sad?" upita ujak.
"Vjerujem," uzviknuo sam, "da je to to vidim nevjerojatno!"
Doista, ovaj put u sredie Zemlje brzo je mijenjao sve moje ranije nazore i
svaki dan mi pripremao nova uda.
Vie se ne bih zaudio niti da sam ugledao kako preko ovog tihog mora promie
flota uroenikih amaca.
Sljedee veeri, zahvaljujui Hansovoj spretnosti i upornosti, splav je bila
dovrena. Bila je duga deset, a iroka
l
216
217
Jules Verne
pet stopa. Grede surtarbrandura, povezane jakim konopima, doimale su se vrsto.
Kad je to na brzu ruku nainjeno plovilo napokon bilo porinuto u vodu, mirno je
plutalo po povrini Sredinjeg mora, kako ga je profesor bio nazvao.
218
29.
SPLAVARENJE PREKO MORA
13. kolovoza smo ustali rano. Nismo smjeli gubiti vrijeme. Trebalo je prvi put
upotrijebiti novo prijevozno sredstvo kojim se ide brzo i bez umaranja.
Jarbol je bio nainjen od dva spojena stupca, preka od treega, a jedro smo
izradili od svojih pokrivaa. To bijae sva oprema splavi. Sreom, konopa smo
imali dovoljno i cijela je graevina izgledala vrsta i spremna podnijeti more.
U est sati nestrpljivi i dobro raspoloeni profesor dade znak za polazak.
Hrana, prtljaga, sprave, oruje i povelike zalihe slatke vode, prikupljene iz
potoka na obali, naoe se na svojem mjestu.
Hans je spretno nainio kormilo, pomou kojega je lako upravljao svojom ploveom
napravom. On se postavio na drak kormila. Taj dobri ovjek bio je isto tako
dobar mornar, kao to je bio dobar lovac na paperje. Odvezah konop koji nas je
drao za obalu, namjestismo jedro i naglo se otisnusmo na puinu. Naa plovidba
prema dalekim i nepoznatim predjelima je zapoela.
Dok smo naputali malu luku koja je posluila kao brodogradilite za nau splav,
ujak, koji je volio svemu odreivati zemljopisne nazive, htjede luku nazvati
mojim imenom.
"Ne," rekoh, "ja bih vam predloio jedno drugo ime." "A koje?"
219
Jules Verne
"Volio bih daje nazovete Grauben. Ime je zvuno i lijepo e pristajati na naem
buduem zemljovidu."
"Dobro, neka bude Graubenina luka," sloio se profesor.
Eto, tako je prisjeanje na moju dragu Virlandekinju bilo povezano uz nau
uzbudljivu i nezaboravnu ekspediciju.
Vjetar je puhao sa sjeveroistoka. Plovili smo s vjetrom u krmu, mnogo veom
brzinom nego bi se to moglo oekivati od obine splavi. Vrlo gusti slojevi zraka
pokazali su se dobrom pogonskom silom, snano napinjui jedro.
Nakon jednog sata ujak, koji je usput obavljao paljiva mjerenja, mogao je
procijeniti nau brzinu. Takvo neto nije se moglo doivjeti u vanjskom svijetu,
"Ako nastavimo ovako," rekao je, "prevaljivat emo najmanje trideset liga u
dvadeset etiri sata, te emo brzo ugledati suprotnu obalu. Za obinu splav, ovo
je upravo nevjerojatna brzina."
Doista sam time bio iznenaen. Bez rijei sam se zaputio na prednji dio splavi.
Juna se obala ve gubila na obzoru. Njezine strane su se irile, kao da nam
ele olakati odlazak. Pred oima mi se prostiralo samo ogromno more. Mi smo
bili jedina iva bia to su se vidjela na njegovoj povrini.
Veliki tamni oblaci bacali su na povrinu svoje sivkaste sjene, koje kao da su
pri tiskale tu sumornu bezbojnu vodu. Srebrne zrake elektrinog svjetla, koje su
se tu i tamo odbijale od pojedinih kapljica, palile su bezbrojne iskre na
bokovima nae lae. Doskora smo kopno potpuno izgubili iz vida. Nestade svakog
orijentira i vie se nije moglo tono odrediti kuda plovimo. Da nije bilo
pjenuave brazde, koju je iza sebe ostavljala splav, bio bih pomislio da
nepomino stojimo na mjestu.
220
Haluge su se poput zmija protezale unedogled.
221
Jules Verne
Ali znao sam da velikom brzinom hrlimo prema suprotnoj obali.
Oko podneva okruila nas je sva sila alga koje su plutale na povrini valova.
Poznavao sam snanu vegetativnu sposobnost tih biljaka, koje se na morskom dnu
svijaju pod vodenim strujama na dubinama od preko dvanaest tisua stopa. One
bujaju i pod tlakom od gotovo etiri stotine atmosfera, te se esto nagomilavaju
u takvu mnotvu da postanu ozbiljna zapreka brodovima. Ali nikad nigdje nisu
viene tako goleme alge, kakve su rasle u Sredinjem moru.
Naa je splav plovila pokraj haluga, dugih tri do etiri tisue stopa, koje su
se poput zmija protezale unedogled. Zabavljao sam se pratei pogledom njihovu
beskrajnu traku. Svakog sam im trena oekivao ugledati kraj, ali su one sate i
sate izazivale moju strpljivost, budei u meni sve jae uenje.
Kakva lije prirodna sila je mogla stvoriti te nevjerojatne, gotovo neprirodne
biljke? Kako lije morala izgledati Zemlja u prvim stoljeima svojeg razvitka,
kad se pod utjecajem vruine i vlage na njezinoj povrini razvijao samo biljni
svijet?
Istina, to je pitanje bilo vjena tema zanimanja geologa i mnogih drugih
znanstvenika.
Nae se putovanje nastavljalo. Napokon je dola veer ali, kao to sam ve bio
primijetio dan prije, svjetlost u zraku nije se nimalo smanjila. To je bila
postojana pojava, s kojom smo mogli raunati da e potrajati.
Nakon veere i na brzinu izmijenjenih nekoliko reenica s mojim suputnicima,
ispruio sam se pod jarbolom i, pre-pustivi se bezbrinom sanjarenju, ubrzo
zaspao.
Hans je, stojei nepomino kraj kormila, pratio kako splav prelazi preko valova.
Kako je vjetar puhao u krmu, zapravo nije ni trebalo njome upravljati.
222

Odmah nakon naputanja Graubenine luke, ujak mije naloio da vodim "brodski
dnevnik", da u njega unosim sva i najmanja opaanja, biljeim zanimljive pojave,
smjer vjetra, postignutu brzinu, duljinu prevaljenog puta, jednom rijei, sve
to se dogaalo na toj udnoj plovidbi.
Zadovoljit u se, dakle, time da ovdje prepiem one svakidanje zabiljeke to
su ih, da tako kaem, sami dogaaji pisali, kako bih na taj nain ispriao priu
o naoj plovidbi Sredinjim morem.
Petak, 14. kolovoza. Postojan umjereni vjetar sa sjeveroistoka. Splav napreduje
vrlo brzo, odravajui posve ravan smjer. Obala je zaostala za nama na trideset
milja. Naprijed na obzoru se nita ne vidi. Jaina se svjetla ne mijenja.
Vrijeme je neobino lijepo. To znai da su oblaci vrlo visoki, nisu pregusti i
kupaju se u bijeloj atmosferi kojoj je boja nalik na rastaljeno srebro.
Termometar: + 32 C.
U podne je Hans natakao udicu na kraj konopca. Za mamac je stavio komadi mesa i
bacio je u more. Kroz dva sata nita nije zagrizlo. Dakle, nema ivota u toj
vodi? Ne. Neto je trznulo. Hans je povukao povraz i izvukao ribu koja se snano
otimala, pokuavajui pobjei.
"Riba!" kriknuo je ujak.
"To je jesetra!" uzvratio sam uzvikom. "Malena jesetra!"
Profesor je paljivo promotrio ribu. Ne naavi obiljeja niti jedne poznate
vrste, nije se sloio s mojim predvianjima. Riba je imala plosnatu, zaobljenu
glavu, prednji dio tijela bio joj je pokriven kotanim ploicama, eljusti su
joj bile bez zuba. Imala je dosta razvijene prsne peraje na tijelu koje je
praktiki bilo bez repa. ivotinja je, svakako, pripadala rodu u koji su
prirodoslovci uvrstili jesetru, ali se ipak od nje znatno razlikovala.
Ujak se u takvim stvarima nije mogao prevariti. Nakon dugog i strpljivog
prouavanja rekao je:
223
Jules Verne
"Ta riba, dragi moj djeae, pripada porodici koja je izumrla prije mnogo
stoljea, a okamenjeni joj se tragovi danas mogu nai jo jedino u devonskim
slojevima."
"Ne elite valjda rei," uzviknuo sam, "da smo ulovili ivi primjerak ribe koja
je nastavala pradavna mora i odavno izumrla?"
"Upravo to," ree profesor, nastavljajui prouavanje. "Ako dobro pogleda,
moe i sam vidjeti da te fosilne ribe nisu nipoto istovjetne s dananjim
vrstama. Prema tome, dobiti u ruke iv primjerak takvih riba, za prirodoslovca
je ivotni san."
"Ali kojoj porodici pripada?"
"Redu ganoida, porodici cephalaspida, rodu..."
"Dakle, kojem rodu?" upitah, vidjevi da ujak oklijeva u donoenju svojeg suda.
"Rodu pterihtida. Da, mogao bih se u to zakleti. Ipak, ovaj na primjerak ima
jedno obiljeje koje se, kako kau, nalazi samo kod riba iz podzemnih voda."
"Koje?"
"Slijepa je."
"Slijepa?" iznenaeno uzviknuh.
"Ne samo daje slijepa nego uope nema vidnog organa."
Pogledao sam i ustanovio da je uistinu tako. Ali, to bi mogao biti izniman
sluaj. Opet smo meku stavili na udicu i bacili je u more. Ocean je sigurno bio
bogat ribom, jer smo za dva sata ulovili mnotvo pterihtida, a i riba koje
pripadaju, takoer izumrloj, porodici dipterida, ali rodu koji ujak nije znao
odrediti. Nijedna od njih nije imala vidnog organa. Taj neplanirani ribolov
obilato je obnovio nae zalihe hrane.
224
Ocean je sigurno bio bogat ribom
225
lillliBII|PI|plllll|P|l|llil
Jiiles Verne
Sad srno ve bili uvjereni da u ovom moru ive samo fosilne vrste. Meu tim
vrstama ribe i gmazovi predstavljaju najsavrenije oblike, jer su najstarijeg
postanka.
Poeli smo se nadati da emo naii i na kojega od onih gmazova, koje je znanost
uspjela rekonstruirati na temelju poneke kosti i hrskavice.
Uzeh dalekozor i paljivo istraih obzor. Svuda uokolo pusto. Bez sumnje smo
jo bili previe blizu obale.
Nakon prouavanja povrine oceana, pogledao sam u zrak. Zato ne bi neke od onih
ptica, koje je besmrtni Cui-ver rekonstruirao, svojim krilima lepetale po' ovom
zgusnutom zraku? Ribe bi im bile dovoljna hrana. Promatrao sam oko sebe, ali
zrak je bio pust kao i kopno koje smo nedavno napustili.
Bez obzira na to to nisam mogao nita vidjeti i pronai, matom sam odlutao u
arobne hipoteze paleontologije. Kao da sam budan sanjao. inilo mi se da na
povrini vode vidim goleme hersite, kornjae iz preddiluvija, velike poput
plutajuih otoka. Prividjelo mi se da po tamnoj pjeanoj obali gaze divovski
sisavci pradobi: veliki leptoterij pronaen u brazilskim peinama, ili dinoterij
koji je doao iz ledenog Sibira. Neto dalje skriva se iza stijene debelokoac
lefiodont, ogromni tapir, spreman da se zbog plijena po-tue s antoploterijem,
udnom ivotinjom koja slii nosoro-gu, ali i obinom, i vodenom konju, i devi,
kao daje Stvoritelj na poetku svijeta u urbi vie ivotinja spojio u jednu.
Divovski mastodont savija surlu te kljovama drobi obalno kamenje, dok megaterij,
odupirui se o glomazne noge, ruje zemlju i rikom budi jeku u zvonkom granitu.
Iznad njih protopitek, prvi majmun koji se pojavio na Zemlji, vere se na strme
vrhove. Jo vie gore pterodaktil, sablast krilatih ruku, leti poput imia
zgusnutim zraku. I napokon, u najviim visinama, goleme ptiurine, jae od
kazuara i vee od noja, ire svoja mona krila i krue pod samim kame226
nim lukovima granitnog svoda to se nadnio nad ovo podzemno more.
Cijeli je taj okamenjeni svijet oivio u mojoj mati. Prenio sam se u biblijsko
doba stvaranja, mnogo prije nego to se pojavio ovjek, kad je jo Zemlja bila
nedovrena te mu nije mogla pruiti zaklon. U snovima sam poao jo dalje, u
doba prije nego to su se pojavila iva bia. Nestadoe sisavci, zatim ptice, pa
gmazovi iz jurskog razdoblja i napokon ribe, Ijuskari, mekuci i lankonoci.
Zoofiti iz prijelaznog razdoblja takoer se vratie u nitavilo. Sav zemaljski
ivot usredotoio se u meni, i samo moje srce tue u tom pustom, nenastanjenom
svijetu. Nema vie godinjih doba, nema vie podneblja. Vlastita toplina
zemaljske kugle neprekidno raste, i pred njom iezava toplina blistave sunane
zvijezde. Biljke bujaju. Prolazim kao sjena ispod visokih paprati, gazei
nesigurnim korakom lapore duginih boja i aren kremeni pijesak. Naslanjam se na
debla golemih etinara i leim u sjeni stenofila, asterofila i likopodija,
stotinu stopa visokih.
Vjekovi prolaze kao dani; idem sve dalje kroz preobraaje Zemlje. Biljke
nestaju, granitne stijene gube svoju tvrdou, pod jo jaom toplinom kruto
stanje prelazi u tekue. Vode teku povrinom Zemlje! Kljuaju i hlape. Pare
ovijaju Zemlju, a ova malo po malo postaje plinovita masa, poinje se svijetliti
blijedocrvenim arom, nabujala je kao Sunce i sjaji poput njega!
I, dok stojim u sreditu te maglice, milijun i etiri stotine tisua puta vee
od kugle koju e jednog dana sazdati, neto me odvuklo u svemir. Tijelo mi se
rasprilo, rasplinulo se i ono, te se kao beznaajni atom pomijealo s ostalom
neizmjernom plinovitom masom koja kroz beskraj provlai svoju plamenu putanju.
Divna li sna! Kamo me nosi? Moja drhtava ruka baca na papir taj san i sve
njegove udne pojedinosti. Sve sam za227
Jules Verne
boravio: i profesora, i vodia, i splav! Pred mojim oima pojavilo se
privienje...
"to ti je, Axele?" odjednom sam uo ujaka.
irom otvorenih oiju zurio sam u njega, gledao sam u njega, ali ga nisam vidio,
kao to nisam primjeivao nita drugo oko sebe.
"Pazi, moj djeae," ponovno je uzviknuo ujak, "past e u more!"

U-taj as pograbi me snana Hansova ruka. Da nije bilo njega, bio bih se,
omamljen svojim snom, stroptao u vodu.
"Jesi li poludio?" viknuo je profesor, tresui me.
"to je? to se dogaa?" upitah napokon, vraajui se pomalo svijesti.
"Jesi li bolestan, Axele?" zabrinuto je nastavio profesor.
"Ne, ne. Samo sam imao jedno nevjerojatno privienje. U svakom sluaju, sad je
prolo. Sad je sve u redu," rekao sam, gledajui iznenaeno uokolo.
"Dobro," rekao je ujak. "Vjetar je povoljan i more mirno. Jurimo brzo, pa, ako
me raun nije prevario, doskora emo se dohvatiti kopna. Nee mi biti ao ovu
tijesnu splav zamijeniti s tajanstvenim obalama ovog podzemnog oceana."
Dok je ujak to govorio, ja sam ustao na noge i paljivo razgledao obzor. Ali
vodena se crta sveudilj na njemu spajala s niskim oblacima koji su nad nama
visjeli.
30.
BORBA STRANIH GUTERA
Subota, 15. kolovoza. More je jo uvijek dosadno jednolino. Isto sivilo i
nepromijenjena svjetlost s kamenog neba. Kopnu ni traga. Obzor kao da se nekako
pred nama povlai, to mu se vie pribliavamo.
Glava mi je jo zbrkana i teka od onog ludog sna, koji nikako ne mogu izbrisati
iz sjeanja.
Iako nije nita takvog sanjao, profesor je isto tako zapao u jedno od njegovih
uvenih mranih raspoloenja. Mnotvo vremena je potroio u promatranju obzora i
praenju svakog otklona kompasa. Svaki as prinosi dalekozor oima, a kad ne
pronae nita to bi ukazalo na na poloaj, zauzima napoleonsku pozu i nervozno
ee po splavi.
Kako sam rekao, profesor Lidenbrock sve vie pokazuje povratak svojem starom
nestrpljivom ponaanju. Ne mogu nita poduzeti u vezi s time, pa to samo
biljeim, uz ostala zapaanja s plovidbe. Jasno mije da sam se trebao nai u
ozbiljnoj opasnosti i mukama, kako bi u njemu planula iskrica ovjenosti. Ali
im sam ozdravio, njegova stara narav je pobijedila i ponovno preuzela vlast nad
njim.
Napokon, zbog ega ga je bijes obuzeo vie nego ikad dotad? Zar se nae
putovanje ne odvija pod najpovoljnijim okolnostima? Zar splav ne juri udesnom
brzinom?
to bi, dakle, moglo biti razlog tome? Nakon to sam se znakovito nakaljao za
uvod, odluio sam ga to upitati.
228
229
Jules Verne
"ini mi se da ste poneto uznemireni, ujae," rekoh, nakon to je po stoti put
spustio dalekozor i uzetao se uokolo, mrmljajui si neto u bradu.
"Uznemiren?" uzvratio je grubim glasom. "Nisam. Ni najmanje."
"Onda ste moda nestrpljivi?" nastavio sam blaim tonom.
"Imam i zato."
"Ali mi plovimo jako brzo."
"A to e mi to?" uzviknuo je ujak. "Nisam zabrinut zbog brzine kojom
napredujemo, ve me ljuti to je more mnogo ire nego sam to oekivao."
Sjetih se da je prije naeg polaska profesor irinu ovog podzemnog oceana
procijenio na najvie trideset vrsta. A mi smo ve prevalili tri puta toliko,
ali se juna obala jo nije pomolila.
"Mi ne silazimo u dubinu," iznenada nastavi profesor. "Naa istraivanja zastala
su na mrtvoj toki. Sve je to samo gubitak vremena. Napokon, nisam doao sve
dovde samo zato da nainim izlet brodom po jezeru! Ova me plovidba po jezeru sve
vie ljuti i zabrinjava."
Njemu je, eto, ta neizvjesna plovidba bila izlet, a ovo veliko podzemno more tek
neko jezero!
"Ali," primijetio sam, "kako idemo putem to gaje Sak-nussemm oznaio, nismo
mogli mnogo pogrijeiti."
"To je pitanje, kako bi rekao veliki, besmrtni Shakespea-re. Idemo li zapravo
tim putem? Je li Saknussemm uope naiao na ovu golemu vodu? Je lije preplovio?
Poinjem se plaiti da nas je sasvim lijepo prevario onaj potok kojem smo
povjerili da nam bude vodi?"
"U svakom sluaju, ne smijemo aliti to smo dovle doli. Ve ovo to smo dosad
vidjeli vrijedno je cijelog naeg putovanja."
230
"Nije me briga za gledanje i za prekrasne krajobraze. Ja sam se u podzemlje
spustio s odreenim ciljem i taj cilj namjeravam postii! Ne govori mi, molim
te, o ljepotama prizora i o drugom sentimentalnom smeu."
To sam dobro zapamtio i ubudue drao jezik za zubima. Neka profesor samo dalje
do krvi grize usne od nestrpljenja.
U est sati naveer Hans zatrai plau i ujak mu izbroji tri riksdala, koja on
paljivo spremi u dep. Za razliku od ujaka, on je izgledao potpuno smiren i
zadovoljan.
Nedjelja, 16. kolovoza. Nita novo. Vrijeme nepromijenjeno. Vjetar pomalo
postaje hladniji, kao da najavljuje oluju. Kad sam se probudio, prvo sam
namjerio ustanoviti jainu svjetlosti. Neprestano se, iz dana u dan, bojim da ta
izvanredna elektrina pojava ne potamni te se konano i utrne, ostavljajui nas
u potpunom mraku. Ali, nita se nije promijenilo, sjena splavi, njezinog jarbola
i jedra, jasno se razabire na povrini valova.
Ovo se more uistinu ini beskrajnim! Mora da je iroko kao Sredozemno more, ili
moda ak kao Atlantski ocean. Napokon, zato ne bi bilo?
Ujak je u vie navrata pokuao izmjeriti njegovu dubinu. Privezao je na konop
elinu glavu jednog od naih najteih krampova i sputao ga do dubine od dvije
stotine fatoma1, ali nije dosegnuo dno. Nakon takvih mjerenja imali smo uvijek
dosta muke da svoju sondu izvuemo.
Kad smo kramp napokon podigli na splav, Hans me upozori na duboke simetrine
otiske koji su se na njemu isticali. Reklo bi se kao da je taj komad eljeza bio
vrsto stisnut izmeu dva tvrda predmeta.
Zaueno sam pogledao naeg vrijednog vodia. 1 Pomorska mjera za dubinu, l
fatom = 6 stopa ili oko 1,83 m.
231
Jules Verne
"Tander!" bilo je sve stoje rekao.
Naravno, uope nisam razumio to je rekao. Okrenuo sam se ujaku, posve
zaokupljenom svojim turobnim mislima. Nisam imao ni najmanje volje u tome ga
prekidati. Stoga sam se jo jednom okrenuo Islananinu.
Hans je bez rijei nekoliko puta otvorio i zatvorio usta, kao da neto grize, i
to mi napokon pojasni to mije htio rei.
"Zubi!?" viknuh zaprepateno i paljivije zagledah eljeznu ipku.
Pa da, nije bilo nikakve sumnje. To su doista bili otisci zubi duboko zarinutih
u kovinu! eljusti, koje su tim zubima ispunjene, moraju biti vraki jake! Krije
li se to u dubokoj vodi neka neman, pripadnik neke izumrle vrste, prodrljivija
od morskoga psa i strasnija od kita! Nisam mogao odvratiti oiju od te napola
pregrizene ipke.
Zar e se onaj san pretvoriti u zastraujuu stvarnost?
itav dan muile su me takve misli, a unekoliko sam se smirio tek poto sam
prespavao dobrih nekoliko sati.
Ponedjeljak, 17. kolovoza. Nastojim se prisjetiti posebnih nagona kod tih
preddiluvijalnih ivotinja iz jurskog razdoblja, koje su se razvile iza
mekuaca, Ijuskara i riba, a pojavile se na Zemlji prije sisavaca. U to je
vrijeme svijet pripadao gmazovima. Narataji tih udovita gospodarili su
Zemljom i svim morima sekundarnog razdoblja, u kojem je nastao planinski lanac
Jura. Priroda im je podarila najsa-vrenije ustrojstvo. Kako su bili golemi i
kakva silna snaga bijae u njih! Najopasniji dananji guteri, aligatori i
krokodili, samo su bijedna, smanjena slika svojih predaka iz davnih vremena.
Zadrhtao sam pri samoj pomisli na te grozne nemani. Ljudsko ih oko nikad nije
vidjelo ive. Hodali su Zemljom tisuu vjekova prije pojave ovjeka, ali prema
njihovim oka232
menjenim kostima, pronaenim u glinastom vapnencu koji Englezi zovu lijes, mogla
se rekonstruirati njihova anatomija i upoznati njihov divovski tjelesni ustroj.
Sjetih se da sam neko u hamburkom muzeju vidio kostur takva jednog gutera,
dug preko trideset stopa. Nije li moda ba meni, dananjem stanovniku Zemlje,
sueno da se naem oi u oi s tim predstavnicima preddiluvijalne prirode? Ne,
to je nemogue! Pa ipak, trag snanih zuba urezan je u eljeznu ipku! Zar moe
biti sumnje u to da su ti zubi unjasti kao u krokodila?
Izbezumljen i prestravljen zurim u more. Svakog trenutka oekujem ugledati jedno
od tih udovita kako se uzdie iz neke duboke podmorske spilje.
Primjeujem da i profesor unekoliko dijeli moja razmiljanja, iako se moda ne
boji kao ja, jer im je razgledao kramp, i on je poeo brzo kruiti pogledom po
tom monom i tajanstvenom oceanu.
"Do vraga," pomislih, "zato mu je uope palo na pamet da mjeri dubinu! Kao da
nam je to bilo od ikakve pomoi. Bez sumnje je uznemirio neko strano udovite
u njegovoj vodenoj jazbini, zbog ega bismo mogli biti okrutno kanjeni."
elei se pripremiti na najgore, bacio sam pogled na oruje i uvjerio se daje
spremno za uporabu. Ujak je primijetio to radim, te mi glavom dao znak da misli
to i ja. I on je primijetio da se imamo razloga plaiti.
Ve su se uokolo bili podigli visoki valovi, naznaujui da se u dubini kree
neto veliko. Opasnost dolazi. Sve je blie i blie. Treba budno paziti.
Utorak, 18. kolovoza. Napokon stie veer ili, bolje rei, vrijeme kad nam san
zaklapa oteale vjee. Kao na Arktiku za ljetnih mjeseci, tako ni na ovom oceanu
nema noi. Hans nepomino stoji za kormilom. Doista ne znam kad se do233
spije malo odmoriti. Koristei njegovu budnost, preputam se nemirnom snu.
Ali nakon dva sata budi me straan udarac. Splav kao daje udarila u neku
podvodnu hrid. Nekom je neopisivom i nepoznatom snagom izbaena iz valova i
baena dvadesetak fatoma daleko.
"to se dogodilo?" povikao je ujak, skaui na noge. "Jesmo li se nasukali?"
Hans podigne ruku i pokae prema mjestu, udaljenom od dvije stotine metara, gdje
se vidjela neka crna masa kako se die i sputa.
Ustravljeno sam gledao. Moji najgori snovi su se obistinili.
"To je golema morska svinja!" kriknuo sam.
"Da," vikao je uzbueni profesor, "a sad evo jo i ogromnog morskog gutera,
strahovite veliine i izgleda."
"A gle, tamo dalje, onoga uasnog krokodila! Pogledajte mu iroke eljusti i
nizove zuba kojima je oboruan. Ah, nestalo gaje!"
"Eno kita! Eno kita!" klikne zatim profesor. "Vidim mu goleme peraje! Gledaj,
kako kroz nosnice izbacuje zrak i vodu!"
I doista, nad vodom se uzdignue dva visoka vodena stupa, da bi zatim snano
pljusnuli natrag, stvarajui pritom zaglunu grmljavinu. Stajali smo iznenaeni,
preneraeni i zaprepateni pred tim jatom morskih nemani, jo strasnijih nego u
mojim najgorim snovima. Sve su bile natprirodne veliine, te bi i najmanja od
njih jednim stiskom zuba mogla smrviti nau splav.
Hans htjede upraviti kormilo prema vjetru da bismo izbjegli pogibeljni susret,
ali s druge strane opazi isto tako strane neprijatelje: kornjau iroku
etrdeset i zmiju dugu
trideset stopa, koja je svoju golemu glavu ispruila nad valove.
Nemogue je pobjei. Gmazovi nam se pribliavaju sve vie i vie, krue oko
splavi takvom brzinom da im ni najbri brodovi ne bi mogli umaknuti. Krugovi se
koncentrino steu oko nas. Uzeo sam u ruke karabin. Ali, kakav moe biti uinak
malenog zrna na ljuske kojima je pokriveno tijelo tih ivotinja?
Od straha smo zanijemjeli. Dolaze sve blie! Sjedne strane moni krokodil, a s
druge ogromna morska zmija. Ostali je dio stranog morskoga stada ieznuo ispod
valova!
Namjeravam zapucati, bez obzira to se dogodilo, ali Hans mi daje rukom znak da
poekam. Dvije nemani prolaze na pedeset fatoma od splavi i navaljuju jedna na
drugu, ni ne primjeujui nas u bijesu borbe.
Okraj se zbio sto fatoma daleko od splavi. Jasno vidimo obje nemani kako su se
pograbile.
Ali, na moje zaprepatenje, kao da se ponovno pojavljuju i druge ivotinje:

morska svinja, kit, guter i kornjaa. ini se da e se i one uplesti u borbu.
Svakog mi se trena ini da sam neku od njih ugledao na povrini. Pokazujem ih
Islananinu, ali on odmahuje glavom i kae:
"Tva!"
"to, dvije, zar on doista misli da su samo dvije ivotinje. To je nemogue,"
zbunjeno viem.
"Ima pravo," potvruje mirno ujak, kao da se nalazi na nekom od svojih
predavanja, te nastavlja hladnokrvno pomou dalekozora promatrati strani
dvoboj.
"Nije mogue!"
"Jest. Prva neman ima njuku morske svinje, guterova glavu i krokodilske zube.
To nas je prevarilo. To je ihtio-saurus, najstraniji vodozemac preddiluvijalnog
doba.
l
234
235
Jules Verne
"A druga?"
"Druga je divovska zmija sakrivena u oklop kornjae, plesiosaurus, strani
neprijatelj one prve!"
Hans je imao pravo. Samo su dvije nemani uzburkale povrinu mora,
Gledam ta dva gmaza iz pradavnih oceana. Vidim krvave oi ihtiosaurusa, velike
poput ljudske glave. Priroda je ovu udovinu morsku ivotinju obdarila neobino
jakim vidnim organom koji moe izdrati tlak vode u dubinama gdje prebiva. Dali
su mu dobro ime, kad su ga nazvali kitom meu guterima, jer ima njegovu brzinu
i okretnost. Ovaj ovdje dug je najmanje stotinu stopa, a veliinu mu mogu
prosuditi kad nad valove izdigne svoj ogromni rep. Ima ogromne i nevjerojatno
snane eljusti u kojima, kako tvrde prirodopisci, nema nita manje nego stotinu
osamdeset i dva zuba.
Plesiosaurus je zmija valjkastog trupa i kratkog repa, s nogama koje stre kao
vesla iz rimske galije. itavo joj je tijelo pokriveno debelim tvrdim oklopom,
dok joj je vrat gi-bak kao u labuda te se izdie trideset stopa nad vodom.
Te su ivotinje, s neopisivim bijesom, napadale jedna drugu. Nijedan smrtnik
nije dosad vidio takvu borbu, pa i nama koji smo je sada gledali, ona je najvie
sliila prizoru iz nonih mora. Oko sebe su podizale itave vodene planine koje
su se prelijevale preko splavi. Ve smo se dvadeset puta gotovo prevrnuli.
Gromoglasno siktanje kao daje potresalo daleki granitni strop ove ogromne
peine, ispunjavajui nam srca uasom. Strani borci spleli su se u klupko te ih
vie nisam mogao razlikovati. Pa ipak, borba nije mogla vjeno potrajati. A onda
teko nama, bez obzira tko iz nje izae kao pobjednik.
Proe jedan, dva, pa i tri sata. Borba se i dalje nastavljala jednakom estinom.
Protivnici su se naas pribliavali splavi, da bi se opet od nje udaljili.
Ponekad mi se ak ini236
Dvije su nemani uzburkale povrinu mora
Jules Verne
lo da e zauvijek otii, ali bi se oni ubrzo vraali u jo veu blizinu.
Stojimo nepomino na splavi, spremni zapucati. ako ustreba, koliko god smo imali
malene izglede nauditi im. Ipak, bili smo vrsto odluili ne predati se bez
borbe.
Odjednom, nestade i ihtiosaurusa i plesiosaurusa, poto su za sobom ostavili
pravi maelstrom. Hoe li se borba nastaviti u morskim dubinama!?
Prolo je nekoliko minuta. Vie nita nismo vidjeli. Je li borba okonana daleko
od naih oiju? Jesu li njezini posljednji trenuci protekli bez svjedoka? Nismo
to mogli dokuiti.
Odjednom, nedaleko od nas iz vode izroni golema glava plesiosaurusa. Neman je
bila smrtno ranjena. Ne vidim joj golemo tijelo. Samo joj se dugi vrat propinje
nad iznad vode, poput golemog bia ibajui po valovima i svijajui se kao
presjeeni crv. Daleko uokolo voda se zapjenila pod njegovim udarcima. Voda
prska preko splavi, zasljepljujui nas. Ali gmaz je na izdisaju. Malaksava,

smiruje se i napokon se dugo zmijsko truplo ispruilo poput nepomine gromade na
povrini to se smirivala.
Ali to je s ihtiosaurusom? Je li se vratio u svoju podmorsku spilju, ili e se
opet pojaviti na morskoj povrini?
238
31.
MORSKO UDOVITE
Srijeda, 19. kolovoza. Sreom, snaan nas je vjetar brzo odnio s mjesta na kojem
se odigrala divovska bitka. Hans je, uobiajeno miran, neprestano na kormilu.
Ujak, kojega je borbeni prizor nakratko trgnuo iz njegovih misli, opet
nestrpljivo promatra more.
Putovanje opet postaje jednolino. Koliko god bilo dosadno, nipoto ne bih elio
da tu jednolinost prekine neki novi dogaaj, slian onim jueranjim.
etvrtak, 20. kolovoza. Vjetar je sada prilino promjenljive snage i pue iz
smjera sjever-sjeveroistok. Dosta je toplo. Napredujemo prosjenom brzinom od
deset i po milja na sat.
Oko podne do uiju nam iz velike daljine dopire nekakva buka. Ovdje samo
biljeim tu, niti ne pokuavajui utvrditi njezin uzrok. Slii tutnjavi valova
to tuku o obalu.
"U daljini," pouno e profesor, "je neka stijena ili otok o koji se more
razbija."
Hans se bez rijei uspeo na vrh jarbola, ali nije uspio nita otkriti. Sve dokle
pogled dopire, na povrini oceana se ne moe nita vidjeti.
Prola su tri sata bez ikakve naznake to bi to moglo biti pred nama. Sve se
vie ini kao da buka dolazi od nekoga dalekog slapa.
239
Jules Verne
Pokuao sam ujaka uvjeriti u to, ali on je samo odmahnuo glavom. Ja sam ipak
vrsto uvjeren da se nisam prevario. Pribliavamo li se moda nekom monom
vodopadu niz koji emo se strmoglaviti u ponor? Moda profesor prieljkuje
ovakav nain sputanja jer e mu omoguiti najbri mogui silazak dalje u
podzemlje? Ja o tome imam posve drukije miljenje.
togod bilo istina, na udaljenosti od mnogo liga sigurno se nalazi neka
izvanredna pojava, jer se njezina grmljavina sve vie pojaava, kako joj se
pribliavamo. Dolazi li ona iz vode ili s neba?
Upirem oi u gusta isparenja koja lebde u zraku, nastojei pogledom prodrijeti
kroz njih. Ali nebo je posve mirno. Oblaci, koji su se povukli sve do samog
kamenog svoda, ine se potpuno nepominima i izgubljenim u jakim zrakama
elektrine svjetlosti. Uzrok toj neobinoj pojavi treba, dakle, potraiti negdje
drugdje.
Stoga pretraujem obzor, koji je sad posve miran, bistar i bez magle. Nita se
nije promijenilo. Ali, ako ta grozna buka potjee od nekog slapa, neke brzice,
ako se cijeli ocean rui u ponor, ako tu silnu tutnjavu stvara um vode koja se
rui, ve bi se morale pojaviti brze struje, ija bi mi brzina i smjer jasnije
ukazali na pogibelj koja nam prijeti. Istraujem struju, ali joj jednostavno
nema traga. Prazna boca koju sam bacio u more ostaje daleko za nama.
Oko etiri sata Hans se ponovno uspinje na vrh jarbola. S tog visokog mjesta
pogled mu dopire mnogo dalje nego nama. Paljivo motri polukrug oceana to se
prostire pred nama i odjednom se zaustavlja na jednoj toki. Lice mu ne odaje
iznenaenje, ali su mu oi u neto nepomino uprte.
"Napokon je neto ugledao," primjeuje ujak. "ini se daje tako," uzvratio sam.
240
Hans se spustio do nas, a zatim ispruio ruku prema jugu.
"Der nere," kratko je rekao. "Tamo dolje?" ponovio je ujak.
Dohvativi dalekozor, paljivo je motrio cijelu jednu minutu, koja se meni
priinila kao itavo stoljee. Nisam znao to oekivati.
"Tako je," napokon je oduevljeno uzviknuo. "Eno ga!"
"ega?" nestrpljivo sam upitao.
"Tamo se golem mlaz uzdie iznad valova."

"Zar opet neko morsko udovite?" viknuo sam uznemireno.
"Moda."
"Onda okrenimo pramac zapadnije, jer ve znamo to nam je oekivati od
preddiluvijalnih ivotinja," oprezno sam predloio.
"Ne, nastavit emo dalje," tvrdoglavo ree ujak.
Okrenuo sam se prema Hansu. On je samo vrsto drao kormilo, smiren kao i
uvijek.
U svakom sluaju, ako se iz daljine koja nas dijeli od tog stvorenja, a koja
iznosi najmanje dvanaest liga, moe vidjeti vodeni stup koji izlazi iz njegove
nosne rupe, veliina mu mora biti nezamisliva. Najobiniji nam je razbor stoga
nalagao da to prije pobjegnemo odatle. Ali, mi nismo doli sve dovde da bi bili
razboriti. Takvo je barem bilo ujakovo miljenje.
Stoga smo nastavili ii ravno naprijed. to se vie pribliavamo, mlaz je sve
vei. Kakva bi se neman mogla napuniti tolikom vodom i zatim je neprekinutim i
tako snanim mlazom izbacivati iz sebe?
241
Jules Verne
U osam sati naveer, barem prema obiajima vanjskog svijeta, gdje su jo uvijek
postojali dan i no, samo nas dvije lige dijele od te ogromne zvijeri. Njezino
izduljeno, crn-kasto, golemo i uasno tijelo pruilo se po moru poput otoka.
Nisu li mornarske prie govorile o onima koji su se zabunom znali iskrcati na
leima golemog kita, mislei da se radi o kopnu? Je li ovo pred nama samo
privienje? Duina mu nije mogla biti manja od tisuu fatoma. Kakav je to
divovski kit o kojem Cuvier ni Blumenbach nisu mogli ni pomisliti?
Nepomian je i kao da spava. ini se da ga more ne moe uzdignuti, nego se
valovi samo razbijaju o njegovo golemo tijelo. Vodeni stup, koji se uzdie u
visinu od petsto stopa, rui se natrag sa zaglunom bukom.
A mi bezumno jurimo ususret toj stranoj gromadi, kojoj ni stotinu kitova ne bi
bilo dovoljna hrana za jedan jedini dan.
Poteno priznajem da me spopao veliki strah. Odluio sam ne ii dalje! Ako
ustreba, presjei u jedreno ue! Okomio sam se na profesora, nazivajui ga
avanturistom i luakom. Meutim on tvrdoglavo uti.
Odjednom, nepokolebljivi Hans jo jednom pokae prstom prema uasnoj nemani i
mirno izjavi:
"Holme!"
"Otok!" klikne ujak.
"Otok?" ponovih, slegnuvi ramenima, vjerujui da se radi o slabom pokuaju da
me se utjei.
"Pa jasno!" odgovori profesor, prasnuvi u grohotan smijeh.
"Ali odakle taj vodeni stup?" "Geyser," ree Hans.
242
"Geijser," ree Hans.
243
Jules Verne
"Naravno, gejzir," uzvrati ujak, jo uvijek se smijui. "Gej-zir, poput onih
koji su na Islandu posve uobiajeni. Vodoskoci poput ovoga najvea su prirodna
uda te zemlje."
S poetka nisam htio priznati svoju veliku zabludu. to bi moglo biti gluplje
nego zamijeniti otok za morsku neman? Ali koliko god to bilo teko, nisam se
mogao ogluiti na nepobitne dokaze koji su preda mnom stajali. Napokon sam morao
priznati svoju pogreku. Bijae posrijedi obina prirodna pojava.
Kako smo mu se pribliavali, vodeni je mlaz postajao sve velianstveni]!. Iz
daljine je otok sliio golemom kitu ija se glava izdizala visoko iznad valova.
Gejzir, to na islandskom znai "bjesnilo", dostojanstveno se uzdizao s njegovog
vrha. Na mahove se uju potmule eksplozije, koje odmah bivaju popraene
pobjenjelim mlazovima vodene pare to se uzdie sve do oblaka. Na otoku nema
drugih fumarola, ni vruih izvora. Sva se vulkanska snaga sabrala u jednom
usamljenom vodoskoku. Zrake elektrine svjetlosti mijeaju se s tim sjajnim
mlazom, u kojem se svaka kapljica prelijeva u duginim bojama.
"Pristanimo uz otok!" ree profesor nakon nekoliko minuta utnje.

Ipak, morali smo dobro paziti da nas ne zahvati taj vodeni stup, sposoban za
tren oka potopiti nau splav. Napokon nas Hans spretnim upravljanjem dovede na
drugu stranu otoka, nasuprot mjestu gdje je izbijao gejzir.
Prvi sam iskoio na kopno. Ujak me slijedio, dok je lovac ostao na svojem
mjestu, sliei djetetu zanesenom nekom udnom pojavom. Hodali smo po granitu
pomijeanom s kremenim pjeenjakom. Tlo nam je kripalo pod nogama poput
stijenki parnog kotla u kojem bjesni pregrijana para. Pakleno je vrue. Uskoro
stiemo do malenog sredinjeg bazena, iz kojeg se uzdie gejzir. Uronio sam
termometar u
244
uzavrelu vodu. Ubrzo je pokazao temperaturu od stotinu ezdeset tri stupnja!
Prema tome, voda dolazi iz nekog uarenog spremnika. To je u otroj suprotnosti
s teorijama profesora Lidenbrocka. Nisam se mogao suzdrati da ga na to ne
upozorim.
"Pa to onda," odsjeno je uzvratio, "u kakvoj je to suprotnosti s mojom
teorijom?"
"U nikakvoj," suho sam odgovorio, uvjerivi se da sam naletio na potpunu
tvrdoglavost.
Ipak, moram priznati da nas je sve dosad pratila srea i da se ovo putovanje, iz
meni nepoznatih razloga, odvijalo pod vrlo povoljnim temperaturnim uvjetima. Ali
bilo je sve jasnije da emo jednom ipak dospjeti u one predjele u kojima
sredinja toplina dostie najviu granicu i prelazi sve stupnjeve termometra.
Mislima mi je promicala vizija Hada, podzemnog svijeta, za koji su drevni narodi
vjerovali da se nalazi u sreditu Zemlje.
"Vidjet emo ono to emo vidjeti." To je postala profesorova omiljena izreka.
Nakon to je vulkanskom otoku nadjenuo ime svojeg neaka, voda nae ekspedicije
se okrenuo i dao mi znak za povratak na splav.
Ipak, jo sam nekoliko asaka stajao, pogleda uprtog u velianstveni gejzir.
Ubrzo opaam da mu je izbacivanje vode nepravilno. Jaina mu se katkada
smanjuje, da bi se zatim ponovno jo vie poveala, to sam pripisao promjenama
tlaka para koje se skupljaju u njegovu podzemnom spremniku.
Napokon odlazimo, zaobilazei strme i opasne stijene otoka s njegove june
strane. Hans je ovo kratko zaustavljanje bio iskoristio da malo uredi splav.
245
Jules Verne
Ali, prije nego to smo se potpuno udaljili od otoka, izvrio sam neka motrenja,
kako bih izraunao daljinu koju smo dosad preli. Unosim ih u svoj dnevnik. Od
Graubeni-ne luke, ovim smo velikim podzemnim morem prevalili dvjesto sedamdeset
liga, ili vie od osamsto milja. Dakle, nalazimo se esto dvadeset liga od
Islanda, tono ispod Engleske.
246
32. OLUJA
Petak, 21. kolovoza. Jutros je velianstveni gejzir posve nestao iz naeg
vidokruga. Zahladilo je, a vjetar nas je brzo odnio od Axelova otoia. ak se i
potmula tutnjava uskoro potpuno stiala.
Vrijeme bi se, ako smijem upotrijebiti taj izraz, doskora moglo promijeniti.
Zrak se ispunio parama koje su sobom odnosile elektricitet nastao isparivanjem
slane vode. Oblaci se sporo, ali jasno sputaju i dobivaju maslinastozelenu
boju. Zrake elektrine svjetlosti jedva probijaju taj neprozirni zastor, sputen
nad pozornicom na kojoj e se odigrati olujna drama.
Na mene sve to utjee na udan nain, kao to se svakoga ivog stvora na Zemlji
doima pribliavanje potopa.
Ovalni kumulusi nagomilali su se na jugu te pruaju sablasnu sliku. Imaju onaj
nesmiljeni izgled koji sam esto primjeivao pred oluju. Zrak je teak, a more
posve mirno.
U daljini oblaci slie velikim pamunim loptama, nagomilanim u slikovitom
neredu. Malo po malo se ispuhavaju i razbijaju, poveanim brojem nadoknaujui
gubitak na veliini. Tako su teki da se ne mogu odlijepiti od obzora. Ali
napokon, pod utjecajem strujanja u gornjim slojevima zraka, oni se malo po malo
smanjuju i tamne, pretvarajui se doskora u jednolinu masu strahovita izgleda.
S vreme247
Jules Verne
na na vrijeme neki laki oblak jo biva osvijetljen, odskaui bljetavilom na
tom sivom sagu, a onda ga brzo nestane u neprozirnoj tamnoj pozadini.
Zrak je oito zasien elektricitetom, koji je i mene svega proeo, tako da mi se
kosa na glavi die kao da sam se pribliio divovskoj elektrinoj bateriji. ini
mi se da bi moje suputnike, kad bi me se dotakli, estoko protresla struja.
U deset sati prije podne, predznaci oluje postaju sve jasniji. Rekao bih da
vjetar poputa samo da bi dobio jai zamah. Oblani svod poprima izgled goleme
mjeine u koju su se sabrali svi orkani.
Iskuao sam sve kako bih previdio te jasne prijetnje s neba, ali me ipak neto
sili da kaem:
"Vjerujem da se sprema nevrijeme."
Profesor ne odgovara. Strano je srdit, jer vidi kako se ocean pred njegovim
oima proirio unedogled. Na moje rijei samo slijee ramenima.
"Bit e strane oluje," rekoh, ispruivi ruku prema obzoru, "ovi se oblaci
sputaju na more kao da e ga zgrabiti!"
Posvuda je zavladala mrtva tiina. Vjetar je potpuno prestao. Priroda kao da je
izdahnula, mrtva, kao da vie ne die. Na jarbolu, na ijem se vrhu ve rada
vatra sv. Ilije, mlohavo se jedro objesilo u tekim naborima. Splav pluta sasvim
nepomino, usred debelog, potpuno tihog mora. Ali, ako se vie ne pomiemo
naprijed, emu ostavljamo jedro koje bi nas za prvog udarca oluje moglo stajati
glave?
"Spustimo jedro," rekoh. "Mislim da bi to bilo vrlo mudro, prije nego bude
prekasno."
"Ne i ne!" neoekivano klikne ujak. "Stotinu puta ne! Neka nas dohvati najgori
vjetar, neka nas odnese oluja, samo da konano ugledam obrise nekakve obale,
makar se
248
naa splav razbila o njezine grebene u tisuu komada! Ne! Ostavite jedro na
njegovom mjestu, togod se zbilo."
Tek to je izgovorio te rijei, juni se obzor odjednom promijeni. Nakupljene
pare slie se u vodu, a zrak, nahru-pivi da bi ispunio zgunjavanjem nastalu
prazninu, pretvori se u orkan. Oluja je dolazila iz najudaljenijih krajeva
spilje. Tama se podvostruila, te jedva mogu unijeti nekoliko nepotpunih
biljeaka.
Splav se podigla i odskoila. Odbacila je ujaka s njegova povienog mjesta.
Puem do njega. vrsto se uhvatio za jedan kraj konopca i ini se da s uitkom
promatra ovaj prizor razuzdanih prirodnih sila.
Hans se ne mie. Vjetar mu razbacuje i vraa na nepomino lice dugu kosu, koja
mu daje udan izgled, jer na vrhu svake vlasi stri svijetli elektrini
plamiak.
Ta strana krinka kao da pripada preddiluvijalnom ovjeku, suvremeniku
ihtiosaurusa i megaterija.
Ipak, jarbol se dri vrsto. Jedro se napelo kao mjehur koji e sad prsnuti.
Splav juri neprocjenjivom brzinom, ali jo uvijek polaganije od vodenih kapljica
ispod nje, koje svojim promicanjem kao da ostavljaju pravce i jasne crte.
"Jedro, jedro!" vikao sam, stavivi ruke pred usta poput trube i dajui znak da
ga spuste.
"Ostavi ga na miru!" ree ujak, bjenji no ikad.
"Nej", pridruio mu se i Hans, blago odmahujui glavom.
Kia se pretvorila u buni slap, zaklonivi obzor prema kojemu hitamo kao ludi.
Ali, jo prije nego stoje kia stigla do nas, koprena se oblaka razderala, more
uzavrelo i razigrao se elektricitet, nastao uslijed kemijskih procesa u najviim
slojevima zraka. Provale grmljavine pomijeale su se s vatrenim udarima gromova.
Bezbrojne munje cijepale su
249
Jules Verne
nebo, uz tutnjavu sa svih strana. Oblana se masa usijala. Zrna tue, koja
udaraju po kovini naeg alata i oruja, postaju blistava. Uzburkani valovi nalik
su na vulkanske breuljke pod kojima gori unutranja vatra, dok im na vrhu svake
kreste stri plamena perjanica.
Zabljesnula me strahovito jaka svjetlost, a ui mi para tutnjava gromova.
Grevito sam se uhvatio za jarbol, koji se kao trska svija pod estinom vihora
kakav nijedan mornar jo nije doivio...
Ovdje moje putne biljeke postaju vrlo nepotpune. U satima koji su slijedili,
bio sam u stanju unijeti tek nekoliko kratkih zapaanja, zapisavi ih gotovo
nesvjesno. Ali, iako su kratka, i ak nejasna, ona su odraz mojeg uzbuenja te
mi, bolje nego sjeanje, otkrivaju to sam osjeao u tom poloaju...
Nedjelja, 23. kolovoza. Gdje smo se zaputili? Kakvim se krajevima pribliavamo?
Vjetar nas jo uvijek nosi nevjerojatnom brzinom.
No je bila strana, naprosto neopisiva. Oluja ne pokazuje znakove stiavanja.
Zatekli smo se usred buke i neprekidnog praskanja gromova. Ui nam krvare kao
uslijed topnike vatre. Meu sobom ne moemo izmijeniti ni jedne jedine rijei.
Munje ne prestaju. Vidim strijele kako u krivudavoj crti brzo bijesnu, a onda se
vrate odozdo gore te tresnu o granitni svod. to e biti ako se srui? Druge se,
opet, munje ravaju ili se javljaju u obliku vatrenih kugli te se rasprskavaju
kao bombe. ini se da sveopa tutnjava vie ne raste. Zapravo je odavno prela
granicu koju ljudsko uho moe podnijeti. Kad bi sve barutane svijeta u jedan mah
otile u zrak, tutnjava sigurno ne bi bila jaa od ove koju ujemo.
Na povrini oblaka neprekidno izbija svjetlo. Elektricitet je potpuno podivljao.
Sigurno su nastale promjene u sa250
stavu plinova koji sainjavaju zrak. Silni stupovi vode uzdiu se u zrak i
pjenei se padaju natrag.
Kamo idemo? Ujak je svom duinom polegao na dno splavi. Ne mie se, nita ne
govori, ne daje znaka od sebe.
Vruina postaje sve vea. Gledam na termometar. Na moje iznenaenje, pokazuje...
(Brojka je izbrisana.)
Ponedjeljak, 24. kolovoza. Ova uasna oluja kao da nikad nee prestati!
Uostalom, zato ovakvo stanje, kad je ve jednom dolo do tako potpune
promijene, ne bi zauvijek ostalo nepromijenjeno?
Skreni smo od umora. Samo je Hans uvijek isti. Splav i dalje juri u pravcu
jugoistoka. Od Axelova otoia ve smo preli vie od dvjesto milja.
U podne oluja poprima svoj najgori oblik. Moramo vrsto za palubu vezati svaki
komadi naeg tovara, inae e biti nepovratno zbrisan u more. Isto se tako i mi
veemo. Valovi se prelijevaju preko nas, tako da se povremeno nalazimo posve
ispod vode.
Ve tri dana i tri noi ne moemo meusobno razgovarati. Otvaramo usta i miemo
usnama, ali taj napor ne proizvodi nikakav koristan zvuk. ak i kad govorimo
jedan drugome na uho, ne moemo se uti. Nae glasove odnosi vjetar.
Ujak mi je, nakon nekoliko uzaludnih pokuaja da mi neto kae, posve blizu
primaknuo glavu. Bio je posve iscrpljen pokuajima da izgovori tek nekoliko
rijei. Vie predosjeam, nego to sam uvjeren, da mi eli rei: "Propali smo."
Zgrabih svoju biljenicu, od koje se nisam rastajao bez obzira na okolnosti, i
napisah to sam itkije mogao ove rijei:
"Spustimo jedro."
Duboko uzdahnuvi, napokon je klimnuo glavom, u znak pristanka.
251
Jules Verne
Ali, jo nije dospio niti spustiti glavu na mjesto gdje je leala prije nego smo
pokuali razmijeniti ove misli, kad se na rubu nae vjerne, ali uklete splavi
pojavi vatrena lopta. Jarbol i jedro zajedno odletjee. Vidio sam kako se diu u
strahovitu visinu poput pterodaktila, bajoslovne ptice pradavnih vremena.
Sledismo se od straha. Vatrena kugla, napola bijela, a napola modra, velika kao
bomba od deset palaca, polako je prelazila preko splavi, okreui se vrtoglavom
brzinom kao zvrk pod biem vihora. Lutala je amo-tamo, penjala se na dijelove
splavi, skoila na vreu s hranom, lagano se spustila, opet odskoila i
dotaknula krinju s puanim prahom.
Strano! Odletjet emo u zrak!
Nebo se smilovalo! Ipak nam se to nee dogoditi.
Bljetava se kugla pomakla. Pribliila se Hansu, koji samo zuri u nju, zatim
opet ujaku, koji bre-bolje pada na koljena da bi ga mimoila. Sad je, opet,
kraj mene koji blijedim i drem, zaslijepljen njezinim svjetlom i vruinom.
Vrti mi se pokraj noge, koju pokuavam odmaknuti, ali mi to ne uspijeva.
Vonj salitre ispunja cijeli zrak. Uvlai nam se u grlo i plua. Osjeam kako se
guim.
Zato ne mogu odmaknuti noge? Zar su zakovane o splav?
Ne.
Elektrina je kugla magnetizirala sve na brodu stoje od eljeza. Sprave, orue i
oruje poskakuje i otro zvei, udarajui jedno o drugo. avli na mojim cipelama
vrsto su se zalijepili za eljeznu ploicu koja je zabijena u drvo. Ne mogu
odmaknuti nogu!
Napokon, gotovo nadljudskim sam je naporom istrgnuo, upravo u trenu kad ju je
kugla u svom krunom kretanju imala pograbiti da bi odvukla i mene, ako...
252
Vatrena je kugla polako prelazila preko splavi.
253
Jules Verne
Odjednom bljesne strahovita svjetlost. Kugla je prsnula! Zasuti smo plamenim
jezicima koji svojini bljeskom ispunjavaju sav okolni prostor!
Zatim se sve ugasilo! Ponovno nas je obavila potpuna tama. Imao sam jo samo
vremena da vidim kako se ujak ponovno beivotno ispruio po splavi, i Hansa kako
jo uvijek vrsto stie kormilo i "pljuje vatru", od elektriciteta koji ga je,
izgleda, cijelog proimao.
"Kamo idemo?" pitam se, a jeka mi uzvraa: "Kamo idemo?"
Utorak, 25. kolovoza. Upravo sam se probudio iz duge nesvjestice. Strana oluja
jo uvijek traje. Munje se zapliu poput legla zmija koje je netko pustio u
atmosferu.
Vjetar nas jo uvijek nosi neizmjernom brzinom. Proli smo ispod Engleske,
kanala La Manche, ispod Francuske, moda i itave Evrope!
U daljini se uje neka nova buka! Oito se more razbija o stijene! A tada...
254
33.
OBRNUTI SMJER
Ovdje zavrava ono to sam nazvao "brodskim dnevnikom", u kojem sam zapisao nae
dogaaje za plovidbe na splavi i koji je sretno spaen nakon brodoloma.
Nastavljam pripovijedati, kao to sam prije pukog prijepisa njegova sadraja.
Ne bih znao rei to se zapravo dogodilo kad je splav udarila u hridi na obali.
Osjetio sam kako se naglavce ruim u valove. To to sam izbjegao smrti i to mi
se tijelo nije raskomadalo na otroj stijeni, moram zahvaliti Hansu koji me
snanom rukom izvukao iz vodenog ponora.
Odvani Islandanin prenio me izvan dohvata valova i polegao me na uareni
pijesak gdje sam se naao leei uz ujaka.
Zatim se smireno vratio do opasnih stijena, o koje su jo uvijek bijesno udarali
valovi, kako bi spasio to vie stvari preostalih nakon brodoloma. Taj ovjek je
uvijek bio praktian i pribran. Nisam mogao govoriti. Bio sam preplavljen
osjeajima. Tijelo mije bilo slomljeno i bio sam iscrpljen od umora i strahota
koje sam proivio. Satima sam se oporavljao dok opet nisam koliko-toliko sliio
sebi.
A kia je, poput potopa, i dalje lijevala, promoivi nas do koe. tovie,
jaala je, navjeujui da se oluja primie kraju. Neke stijene, koje su se
nadvile nad tlo, pruile su nam slabi zaklon od bujice s neba.
255
Jules Verne
Pod tim je zaklonom Hans priredio skromni objed, ali ga ja nisam mogao ni
dotaknuti. Iscrpljeni trodnevnim bdijenjem i patnjama, sva trojica utonusmo u
muan san. Sanjao sam grozne snove, ali napokon se primirih i utonuh u potpunu
nesvjesticu.
Promjena koju sam ugledao kad sam se probudio sljedeeg dana bila je udesna.
Vrijeme je bilo prekrasno. I nebo i more sporazumjee se i primirie. Nestalo je
svakog traga oluji. Profesor je moje buenje pozdravio prvim veselim rijeima
koje sam uspio od njega uti nakon toliko dana.
"Dakle, djeae," uzviknuo je, trljajui ruke, "jesi li dobro spavao?"
Zar se ne bi reklo da smo ponovno kod kue u Konig-strasse, da mirno silazimo na
doruak i da se ba tog dana treba obaviti moje vjenanje s dragom Graiiben?
Hladno-krvnost mojeg ujaka doista je bila upravo zauujua.
Ali, avaj! Uzevi u obzir snagu kojom nas je oluja nosila u smjeru istoka, ve
smo bili proli ispod cijele Njemake, ispod mojeg dragog grada Hamburga, ispod
one ulice u kojoj se nalazi sve to mije najmilije na svijetu.
Svega etrdeset liga dijelilo me tada od moje ljubljene Grauben! Ali tih
etrdeset liga u okomitom pravcu sastojale su se od tvrdog, neprobojnog granita!
Sve su te tune misli projurile mojom glavom, prije nego sam pokuao odgovoriti
ujaku.
"to je?" uzviknuo je. "Zar mi nee odgovoriti, jesi li dobro spavao?"
"Spavao sam vrlo dobro," rekoh, "iako me boli svaka koica. Ali to vjerojatno
nije nita."
"Upravo nita, moj djeae. To su samo posljedice umora kojeg ti nije
nedostajalo u posljednjih nekoliko dana, i to je sve."
1
"Ali vi ste mi, ujae, ako to smijem rei, jutros nekako jako veseli," rekao
sam.
"Oduevljen sam, dragi djeae, oduevljen! Nikad u ivotu nisam bio sretniji!
Napokon smo stigli do tako iekivane obale."
"Zar smo stigli na kraj nae ekspedicije?" iznenaeno sam uzviknuo.
"Ma ne, nego na kraj ovog mora koje mi se poelo initi beskrajnim, kao da se
prostire oko cijelog svijeta. Sad emo opet mirno nastaviti put kopnom te emo,
napokon, moi do kraja zaroniti u utrobu zemaljske kugle."
"Dragi ujae," zapoeo sam, oklijevajui, "dopustite mi jedno pitanje."
"Naravno, Axele, i tucet, ako ti je po volji."
"Jedno e biti dovoljno. to je s naim povratkom?" napokon sam izvalio.
"Povratak! Kakvo je to pitanje? Jo nismo stigli na kraj svojeg putovanja."
"Znam to. Samo me zanima kako mislite da emo se napokon vratiti."
"To je najjednostavnija stvar na svijetu," nepokolebljivo je uzvratio profesor.
"Kad jednom stignemo u sredite ove kugle, ili emo pronai neki novi put kojim
emo se popeti na njezinu povrinu, ili emo se jednostavno vratiti istim putem
kojim smo ve proli. Vjerujem da se taj put nee za nama zatvoriti."
"Onda e trebati najprije utvrditi moemo li popraviti nau splav," mirno sam
uzvratio.
"Svakako. To emo prvo uiniti," nastavio je profesor.
"Ali, je li nam ostalo dovoljno hrane da ostvarimo taj golemi pothvat?" bio sam
uporan.
256
257
Jules Verne
"Ve sam to provjerio i moj je odgovor potvrdan. Hans je vrlo spretan momak.
Vjerujem daje spasio vei dio tereta. Uostalom, doi se sam uvjeriti."
Rekavi to, poveo me iz otvorene spilje koja nam je dobro posluila kao
sklonite, iako je bila otvorena svim vjetrovima. Nadao sam se i ujedno bojao,
jer mi se inilo nemoguim da nakon onako stranog pristajanja splavi nije
propalo sve to god se na njoj nalazilo. Prevario sam se. Kad smo stigli na
obalu, ugledah Hansa usred gomile uredno smjetenih predmeta. Ujak mu je vrsto
stisnuo ruku, u znak duboke, iako tihe zahvalnosti. Bio je tako uzbuen da nije
mogao progovoriti ni rijei.
Taj ovjek, iju nadljudsku odanost nikad neu zaboraviti, radio je dok smo mi
spavali, spaavajui po cijenu vlastitog ivota najdragocjenije dijelove nae
prtljage.
Naravno, to ne znai da nismo imali veih gubitaka. Na primjer, izgubili smo
nae oruje, ali moi emo i bez njega. Naprotiv, zaliha puanog praha ostala
je netaknuta nakon to za vrijeme oluje umalo nije, skupa s nama, odletjela u
zrak.
"to se moe," mirno je zakljuio profesor. "Kako vie nemamo puaka, neemo
morati loviti."
"Tono, ujae, bez njih moemo. Ali, stoje s naim spravama?"
"Tu je najvanija, manometar. Za njega bih dao sve ostale! Njime mogu izraunati
dubinu i ustanoviti kad smo stigli do sredita. Nasuprot tome, bez njega bi nam
se moglo dogoditi da otiemo dalje, te izaemo na suprotnoj strani globusa."
Tu svoju pomalo okrutnu alu popratio je gromoglasnim smijehom.
"A gdje je kompas?" povikao sam. "to moemo bez njega?"
258
"Tu je, na sigurnom i u dobrom stanju," uzviknuo je ujak, doista dobro
raspoloen. "Isto je i sa kronometrom i termometrom. Na je lovac uistinu zlata
vrijedan."
To mu je zbilja trebalo priznati, jer od sprava nije nestala niti jedna.
Daljnjim pregledom, pronaao sam ljestve, konope, krampove, trnokope, lopate,
razbacane svuda uokolo po plai.
Napokon, ostalo je najvanije pitanje. Trebalo je jo razvidjeti to je sa
zalihama namirnica.
"A kako je s hranom?" upitao sam.
"Pogledajmo to ima u odjelu za logistiku," veselo je uzvratio ujak.
Sanduci, u kojima bijae smjetena hrana, bili su poredani du plae i posve
neoteeni. More ih je veinu pote -djelo, te smo, sve u svemu to dvopeka, to
usoljenog mesa, borovice i suene ribe, imali hrane za jo najmanje etiri
mjeseca.
"etiri mjeseca!" uzviknuo je profesor. "Dakle, imamo sasvim dovoljno vremena za
otii i vratiti se, a od onoga to nam preostane priredit u sveani ruak svim
svojim kolegama u Johannaeumu!"
Uzdahnuo sam. Morao sam, zapravo, ve odavno poznavati ud svojeg ujaka, pa ipak
sam se tom ovjeku uvijek iznova udio.
"Sad emo," ree on, "prije svega ostalog obnoviti nae zalihe svjee vode.
Obilna kia napunila je sve rupe u granitnim stijenama. Obzirom na taj
nepresuni izvor, ne trebamo se bojati ei. to se tie splavi, preporuit u
Hansu daje popravi to bolje moe, iako nam po mojem dubokom uvjerenju vie nee
zatrebati!"
"Kako to?" upitah.
259
Jules Verne
"Pala mije na pamet jedna ideja, dragi djeae! Zapravo, radi se o vrlo
jednostavnoj stvari. Neemo izii kroz isti prolaz kroz koji smo uli u
podzemlje."
Poeo sam ga sumnjiavo promatrati, procjenjujui nije li moda poludio. Pa
ipak, nisam mogao ni zamisliti kako je ovim njegovim rijeima bilo sueno da ih
na koncu ocijenim kao istinite i proroanske.
"A sada," nastavio je on mirno, "kad smo vidjeli sve to nas je zanimalo, poimo
dorukovati."
Postoje izdao posljednje upute lovcu, poao sam za njim na neki povieni rt.
Tamo smo pojeli izvrstan doruak koji se sastojao od suhog mesa, dvopeka i
toplog aja. Moram priznati da mije to bio, valjda, jedan od najboljih doruaka
u ivotu. Glad, isti zrak i mir nakon tolikih uzbuenja pobudie u meni
izvrstan tek. Naravno, to je u velikoj mjeri utjecalo da mi se raspoloenje sve
vie popravljalo.
Za vrijeme doruka, pitao sam ujaka je li provjerio kakav je na trenutani
poloaj u odnosu na vanjski svijet.
"ini mi se," pridodao sam, "da je to poprilino teko tono utvrditi."
"Dakako daje to nemogue tono utvrditi," odgovorio je, "jer za ova tri olujna
dana, nisam mogao biljeiti ni brzinu, ni toan pravac kretanja splavi. Pa ipak,
mislim da moemo otprilike procijeniti svoj poloaj. Vjerujem da pri tome ne
moemo puno pogrijeiti."
"Ako se dobro sjeam," pridodao sam, "zadnja smo mjerenja obavili na otoiu s
gejzirom."
"Na Axelovu otoku, mome, nemoj to zaboraviti! Ne odbijaj ast koju sam ti
iskazao kad sam tvojim imenom nazvao prvi otok koji je otkriven u sreditu
zemaljskog masiva."
"Pa dobro, neka bude! Do Axelova otoia prevalili smo oko dvjesto i sedamdeset
vrsta morem. Tada smo bili udaljeni preko est stotina vrsta od Islanda."
260
"Tako je. Drago mije to vidim da se svega dobro sjea. A sada poimo s te
toke i raunajmo etiri dana oluje. Za to vrijeme naa brzina nije mogla biti
manja od osamdeset vrsta na dvadeset i etiri sata."
"I ja tako mislim. To znai da treba dodati tri stotine liga."
"Da. irina Sredinjeg mora mogla bi iznositi, od jedne obale do druge, oko est
stotina liga! Shvaa li, dragi moj Axele, da bi se ono po veliini moglo sasvim
lijepo mjeriti sa Sredozemnim morem?"
"Svakako. Osim toga, nama je poznata njegova irina u samo jednom smjeru. Izmeu
drugih dvaju obala, koje su nama ostajale s desna i s lijeva, moglo bi biti
iroko stotine milja."
"Vrlo vjerojatno!"
"Dakle," rekoh nakon raunanja koje je potrajalo nekoliko minuta, "ako su nae
pretpostavke tone, sad se nalazimo upravo ispod tog Sredozemnog mora."
"Doista misli tako?"
"Da, gotovo sam siguran u to. Zar nismo ve devet stotina liga udaljeni od
Revkjavika?"
"To je tono. Uistinu smo preli lijep komad puta, moj djeae. Meutim, moi
emo rei da smo pod Mediteranom, a ne moda ispod Turske, ili pod Atlantskim
oceanom, tek kad se uvjerimo da u meuvremenu nismo mijenjali smjer kretanja."
"Mislim da nismo mnogo odstupili od planiranog puta jer se vjetar, ini mi se,
nije mijenjao. Stoga je moje miljenje da se ova obala mora nalaziti jugoistono
od Graiibe-nine luke."
"Dobro. Nadam se daje tako. U svakom sluaju, to emo lako ustanoviti ako
pogledamo kompas. Da vidimo to on kae!"
261
Jules Verne
Profesor se uputi prema stijeni na koju je Hans posla-gao sprave. Bio je veseo i
razigran, trljao ruke i drao se pomalo kooperno. Pravi mladi! Otkad sam ga
poznavao, nisam ga vidio u tako dobru raspoloenju. Slijedio sam ga, znatieljan
da utvrdim jesam li se prevario u raunu.
Kad smo doli do stijene, ujak uze kompas, poloi ga vodoravno i stade
promatrati iglu. Igla malo zatreperi, a onda se pod magnetskim utjecajem
zaustavi na pravom
mjestu.
Ujak znatieljno pogleda u instrument, zatim sklopi oi, protrlja ih, pa opet
pogleda. Napokon se sporo okrene k meni, uasno zaprepaten.
"to se dogodilo?" pitao sam, shvaajui da neto nije kako treba.
Nije mi mogao odgovoriti od uzbuenja. Samo mi dade znak da pogledam spravu.
Kriknuo sam od iznenaenja. Vrak igle pokazivao je sjever tamo gdje smo mi
mislili da je jug! Igla se okrenula prema pjeanoj obali, umjesto da pokazuje
prema moru.
Pretresao sam kompas i pregledao ga sa svih strana. Nije se moglo vidjeti
nikakvo oteenje. Bio je potpuno ispravan. Pa ipak, kako god okretali iglu, ona
se uporno vraala na uvijek isti neoekivani pravac.
Nije imalo smisla kriti od samih sebe tu nevjerojatnu istinu. Vie nije bilo
sumnje da je za vrijeme oluje vjetar naglo okrenuo, to mi nismo dospjeli
opaziti, te vratio splav na one iste obale, za koje je ujak mislio ,a smo ih
davno ostavili daleko za sobom.
262
34.
PUTOVANJE PREPUNO IZNENAENJA
Nemogue je opisati zaprepatenje koje je preplavilo profesora nakon ovog
nevjerojatnog otkria.
Iznenaenje, nevjerica i napokon bijes tako su ga preplavili da me to uistinu
zabrinulo.
U cijelom svojem ivotu nikad nisam vidio ovjeka, koji je najprije bio toliko
osupnut, a zatim se tako, gotovo luaki, razbjesnio.
Sve muke naeg putovanja morem, smrtne opasnosti kroz koje smo proli, sve to
bilo je uzalud. Sve je trebalo zapoeti nanovo.
Umjesto da napredujemo, kako smo danima duboko vjerovali, mi smo ili unatrag,
vraali smo se!
Ali, zahvaljujui nevjerojatnoj snazi duha, ujak se brzo pribrao.
"Dakle," procijedio je kroz zube, "sudbina se sa mnom poigrava prljavim
trikovima. Prirodne su se sile urotile protiv mene! Zrak, vatra i voda udruili
su svoje snage da mi se isprijee na putu! Neka, vidjet e stoje najsnanija
volja odlunog ovjeka u stanju uiniti. Neu popustiti, neu uzmaknuti, ni za
milimetar. Vidjet emo tko e konano pobijediti u ovom velikom nadmetanju:
ovjek ili priroda!"
263
Jules Verne
Uspravivi se tako na hridi, bijesan i prijetei, nalik surovom Ajaksu, profesor
Lidenbrock kao da je izazivao bogove usuda. Ja sam, meutim, razmiljao kako bi
bilo dobro neto poduzeti da se obuzda taj ludi prkos koji se u njemu raspalio.
"ujte me, ujae," rekoh mirnim, ali odlunim glasom. "U ovim dubinama moraju
postojati jasne granice elje za uspjehom. Ne smijemo se bezglavo boriti protiv
nemogueg. Molim vas da dobro procijenite na poloaj. Jo uvijek smo nespremni
za ponovni put preko mora. Bilo bi pravo ludilo zaputiti se na put od pet
stotina liga i u borbu protiv podivljalih vjetrova, na hrpi loe povezanih
greda, s pokrivaem umjesto jedra i tapom umjesto jarbola. Budui da ne moemo
kormilariti, brzo bismo postali tek puka igraka oluje. Samo bi se potpuno lud
ovjek po drugi put tako nespreman odluio sukobiti sa svim opasnostima i
izazovima Sredinjeg mora."
Bili su to tek neki od niza razloga i argumenata, za koje sam mislio da ne
doputaju prigovora. Bilo mi je doputeno da ih bez prekida iznosim punih deset
minuta. Moram priznati da sam u dobroj mjeri bio iznenaen ovim ustupkom. Ali
ubrzo je uslijedilo pravo objanjenje: profesor me uope nije sluao, nije uo
ni jednu jedinu, rije od svih mojih razlaganja.
"Na splav!" povikao je divljim glasom, kad sam zastao, oekujui odgovor.
Eto kakav su uspjeh poluili svi moji napori da se suprotstavim njegovom
elinoj odlunosti. Pokuao sam ponovno. Uzalud sam molio i srdio se. Naiao
sam na odlunijeg od sebe. Poeo sam sam sebi sliiti na valove koji su pod
mojim nogama uzaludno udarali u vrstu granitnu stijenu, to se ve vjekovima
smijala njihovu naporu daje razbiju.
264
PLT U SREDITE ZEMLJE
Ne uzimajui uea u ovoj raspravi, Hans je u meuvremenu pokuavao popraviti
splav. Taj neobini ovjek kao daje unaprijed pogaao ujakove namjere.
S nekoliko je ostataka konopaca uvrstio splav i ponovno je osposobio za
plovidbu. Za vrijeme mojeg uzaludnog govora uspio je podii jarbol, a novo je
jedro ve lepralo na vjetru.
Profesor mu je uputio tek nekoliko rijei, nakon kojih on odmah stade ukrcavati
prtljagu i obavljati ostale pripreme za odlazak. Zrak je bio dosta ist, a
vjetar sa sjeverozapada dosta dobar. inilo se da e to potrajati neko vrijeme.
to sam mogao uiniti? Boriti se sa dvojicom tako odlunih ljudi? Bilo je
nemogue, ak i uz uvjet da mi se Hans u tome pridruio, a to nije! inilo se
kao da se Islandanin potpuno odrekao svoje osobne volje i zavjetovao na
odricanje. Nita nisam mogao postii kod sluge tako do kraja odanog svojem
gospodaru. Dakle, trebalo se pokoriti odlunijem.
Potpuno potiten, zaputio sam se da zauzmem svoje uobiajeno mjesto na splavi,

kad me ujak zaustavi, spu-stivi mi ruku na rame.
"Nema razloga za urbu, moj djeae," rekao je. "Otputovat emo tek sutra!"
Samo sam odmahnuo rukom, kao ovjek koji se pomirio sa sudbinom, pa mu je posve
svejedno.
"Obzirom na okolnosti u kojima smo se zatekli, ne smijemo si dozvoliti bilo
kakvu neopreznost," rekao je. "Osim toga, kad nas je sudbina ve bacila na ovu
obalu, neu otii dalje dok je u cijelosti ne istraim."
Da bi se razumjela ta primjedba, treba znati da smo se mi, istina, vratili na
sjevernu obalu, ali na potpuno razliito mjesto od onoga odakle smo prvi put
krenuli na more.
265
Jules Verne
Raunali smo da je Graubenina luka morala biti jo zapadnije. Stoga nita nije
bilo prirodnije i razumnije nego iskoristiti prigodu da dobro razgledamo okolicu
novog mjesta na kojem smo pristali.
"Krenimo u istraivanje," uzviknuh, priklanjajui se ujakovim namjerama.
Ostavivi Hansa u njegovu vanom poslu, krenuli smo u obilazak okolice.
Udaljenost od ruba obale do prvih kamenitih visova bila je dosta velika. Do tih
stijena trebalo je hodati itavih pola sata.
Dok smo hodali, pod nogama nam se drobilo mnotvo koljki, svih oblika i
veliina, koje su neko nastanjivale ivotinje pradavnih vremena.
Uspio sam vidjeti i goleme oklope kojima je promjer esto prelazio petnaest
stopa. Ti su oklopi pripadali onim divovskim gliptodontima iz pliocena, kojima
je dananja kornjaa posve umanjen potomak. Osim toga, tlo bijae posuto velikim
mnotvom kamenia. Slojevi ljunka nastali djelovanjem valova, bili su
naslagani jedan preko drugoga. Po tim sam pjeanim naslagama zakljuio da je
nekada cijeli taj prostor prekrivalo more. I po okolnim stijenama, koje su se
sada nalazile izvan dohvata mora, valovi su neko ostavili svoje oite tragove.
To bi, donekle, moglo protumaiti postojanje tog oceana koji se prostirao
etrdeset liga ispod Zemljine povrine. U glavi mi se rodila nova teorija, po
kojoj se ova vodena masa pomalo gubi jo dublje u Zemljinoj utrobi, a potjee,
po svoj prilici, iz oceanskih voda koje su se probile kroz kakvu pukotinu u
njezinoj kori. Meutim, bilo je za pretpostaviti da je ta pukotina sada
zatvorena, jer bi se u protivnom itava ta spilja ili, bolje rei, taj golemi
rezervoar, kroz vrlo kratko vrijeme napunio do vrha. Moda se ta voda djelo266
mino pretvorila u paru, nakon borbe s podzemnom vatrom. Tako bi se mogli
protumaiti i oni oblaci to nam vise nad glavom, kao i izbijanje elektriciteta
koje je prouzroilo oluju u unutranjosti zemaljskog masiva.
Takvo me tumaenje pojava, kojima smo sami svjedoili, u dobroj mjeri
zadovoljilo. Jer, koliko god nam velika i mona izgledala uda prirode, ona se
uvijek daju protumaiti fizikalnim uzrocima. Sve je podreeno nekakvom velikom
prirodnom zakonu.
Dakle, bilo je jasno da smo hodali po nekakvim sedi-mentnim naslagama, stvorenim
djelovanjem vode, kao i sva druga tla iz tog razdoblja, razasuta po itavoj
povrini Zemlje. Profesor, koji je napokon opet bio u svojem elementu, paljivo
je istraivao svaku pukotinu u stijeni. irn bi ugledao koji otvor, odmah mu je
morao utvrditi dubinu.
itavu smo milju hodali du obale Sredinjeg mora, kad se odjednom izgled
zemljita naglo izmijenio. Kao daje tlo bilo naglo presjeeno i ispremijeano,
uslijed snanog uzdizanja donjih slojeva. Na mnogim su mjestima udubine i
uzvisine bile oit dokaz jakog poremeaja u Zemljinu masivu i mijeanja slojeva
to su pripadali razliitim povijesnim razdobljima.
Teko smo svladavali razlomljene granitne mase, pomijeane s kremenom, bjelutkom
i aluvijalnim naplavinama, kad se odjednom pred naim oima ukazalo polje,
zapravo i vie nego polje, itava dolina kostiju. Bilo je nalik ogromnom groblju
na kojemu su mnogi narataji vjekovima mijeali svoj vjeni prah.
Visoki humci skeletnih ostataka nizali su se jedan za drugim u nedogled.
Prostirali su se sve do obzora i.tamo se gubili u gustoj magli.
Tu se na povrini od moda tri etvorne milje okupila u kostima ispisana sva

povijest ivotinjskog svijeta, povijest
267
Jules Verne
koja je tek naeta po jo mladim prostorima nastanjenog svijeta.
Neka nestrpljiva radoznalost vukla nas je sve dalje. Pod nogama su nam kripali
ostaci prethistorijskih ivotinja i okamina, za ije se rijetke i zanimljive
tragove otimaju muzeji velikih gradova. Kad bi na svijetu ivjelo tisuu Cuviera, svi oni ne bi stigli ponovno sloiti kosture svih tih bia koja su leala u
ovoj velianstvenoj kosturnici.
Bio sam potpuno zabezeknut. Ujak je nekoliko minuta stajao, ruku podignutih
prema debelom granitnom svodu, koji nam je odmijenio nebo. Usta je razjapio, a
oi su mu upravo bljeskale pod staklima naoala (koje je, sreom, uspio
sauvati). Klimao je glavom odozgo dolje i zdesna nalijevo, a itavo mu je
dranje odavalo beskrajno uenje.
Stajao je pred neprocjenjivom i neiscrpnom zbirkom lep-toterija, merikoterija,
mastodonata, protopiteka, pterodak-tila, svih moguih pretpotopnih nemani koje
kao da su se tu poslagale na gomilu kako bi upravo njega osobno usreile.
Zamislite strastvenog bibliomana koji bi se odjednom naao u uvenoj drevnoj
aleksandrijskoj knjinici, koju je neko zapalio bogohulni Omar, kad bi ona
nekim udom odjednom uskrsnula iz pepela! Eto, upravo tako se osjeao moj ujak,
profesor Lidenbrock.
Neko je vrijeme samo tako stajao, doslovno paraliziran veliinom svojeg otkria.
Ali prava su uzbuenja tek trebala doi. Kad je napokon poeo poudno prekapati
po toj gomili organske praine, u ruci mu se odjednom nala gola lubanja.
Drhtavim glasom poeo je vikati:
"Axele, moj dragi Axele! Pogledaj... Evo ljudske glave!"
"Doista, ljudska glava, ujae!" kriknuh i ja, ne manje iznenaen od njega.
268
Odjednom se pred nama ukazala dolina kostiju.
269
Jules Verne
"Da, neae! Oh, draga gospodo Milne-Edwars i De Qua-trefages, zato niste vi
ovdje gdje sam sad ja, profesor Otto Lidenbrock!"
270
35.
OTKRIE ZA OTKRIEM
Da bi se potpuno razumjelo ovo ujakovo zazivanje tih slavnih francuskih
uenjaka, treba spomenuti da se neko vrijeme prije naeg odlaska u podzemlje
dogodilo neto vrlo vano u paleontologiji.
28. oujka 1863. godine, radnici pod vodstvom gospodina Boucher de Perthesa,
prekapajui kamenolom Moulin-Quignon kraj Abbevillea, u departemanu Somme u
Francuskoj, u dubini od etrdeset stopa pod zemljom pronali su ljudsku eljust.
To je bila prva okamina te vrste koja je ugledala svjetlo dana. U blizini tog
neoekivanog nalaza pronaene su kamene sjekire i obraeni komadi kamena, koje
je vrijeme obojilo i ovilo ih jednolinom prevlakom.
Glas o ovom velikom i neoekivanom otkriu brzo se proirio ne samo Francuskom,
nego i Engleskom i Njemakom. Mnogi ueni ljudi Francuskog instituta i drugih
znanstvenih ustanova, meu njima i gospoda Milne-Edwards i De Quatrefages,
srano su se prihvatili posla i dokazali neprijepornu autentinost pronaenih
kostiju. Ta dva znanstvenika bili su najvatreniji branitelji u "procesu zbog
eljusti", kako su znanstvenu prepirku koja je uslijedila nazvali Englezi.
Uglednim geolozima Sjedinjenog Kraljevstva, gospodi Falconeru, Bucku, Carpenteru
i drugima, koji su pronalazak fosilne ljudske eljusti smatrali sigurnom
injenicom,
271
Jules Verne
pridruie se i njemaki znanstvenici, a meu njima je prvi, najvatreniji i
najoduevljeniji bio upravo moj vrijedni ujak, profesor Lidenbrock.
inilo se, dakle, daje vjerodostojnost ljudske okamine iz kvartarnog razdoblja

neprijeporno dokazana i prihvaena, ak i od onih najvie skeptinih.
Meutim, teorija o fosilnom ovjeku imala je ogorenog protivnika u gospodinu
Eliji de Beaumontu. Taj je vrlo ugledni znanstvenik tvrdio da zemljite u
Moulin-Quignonu ne pripada diluviju nego jednom mlaem sloju Zemlje te, sloivi
se u tome s Cuvierom, nije htio priznati daje ljudska vrsta ivjela zajedno sa
ivotinjama kvartarnog razdoblja. Ali, moj ujak, profesor Lidenbrock, suglasan s
velikom veinom geologa, nije se dao. Prepirao se i raspravljao tako da je,
napokon, gospodin Elie de Beaumont ostao gotovo jedini pristaa svoje teorije.
Pojedinosti te rasprave bile su nam dobro poznate, ali nismo znali daje nakon
naeg odlaska stvar uznapredovala. Druge jednake eljusti, iako su pripadale
predstavnicima razliitih tipova i porijekla, pronaene su u krhkom sivom
pijesku nekih spilja u Francuskoj, vicarskoj i Belgiji. Uz njih je takoer
pronaeno i oruje, posue, orue, kosti djece, mladih osoba, odraslih i
staraca. Postojanje ovjeka u kvartaru potvrivalo se svaki dan sve vie.
No, to nije bilo sve. Novi ostaci, iskopani iz tercijarnih i pliocenskih
naslaga, naveli su jo smionije uenjake na tvrdnju da je ljudski rod jo
stariji. Ti ostaci, istina, nisu bili ljudske kosti; bili su to samo predmeti
koje je ovjek obradio: cjevanice i bedrene kosti fosilnih ivotinja, koje su
bile pravilno izbrazdane, tako rekavi izrezbarene, i tako nosile na sebi peat
rada ljudskih ruku.
Tako se, kao posljedica svih tih udnovatih i neoekivanih otkria, ovjek
jednim skokom uspeo na vremenskoj ljestvici za itav niz stoljea. ivio je
prije mastodonta i bio
272
suvremenik Elephasa meridionalisa, junog slona, iji boravak na Zemlji traje
ve sto tisua godina, od razdoblja koje su najuveniji svjetski geolozi
oznaili kao razdoblje pliocena.
Dotle je, onda, bila dola paleontologijska znanost, a ono to smo mi o njoj
znali bilo je dovoljno da objasni nae dranje pred tom kosturnicom
Lidenbrockova oceana. Razumjet ete, dakle, iznenaenje i radost mojeg ujaka,
osobito kad se dvadesetak koraka dalje naao u nazonosti i susreo se, da tako
kaem, licem u lice s jednim primjerkom ovjeka iz kvartara.
Bila je to uistinu odlino ouvana ljudska lubanja, koju se nije moglo ni sa
ime drugim zamijeniti. Ne znam to ju je vjekovima moglo tako sauvati. Moda
poseban sastav zemljita, poput onoga na groblju sv. Mihovila u Bordeau-xu. Kako
bilo, pred naim oima se nalazila glava koja je izgledala isto kao dok je jo
bila iva, s koom nategnutom poput pergamenta, s netaknutim zubima i
razbaruenom kosom!
Nijemo sam i gotovo oduzet od uda i divljenja stajao pred tom prikazom iz
pradavnih vremena. utio je i moj ujak, iako inae brbljav i nametljivo
razgovorljiv. Bio je tako ispunjen osjeajima da nije mogao progovoriti ni
rije. Nakon nekog vremena, ipak smo potpuno otkopali tijelo kojem je pripadala
ta lubanja i uspravili ga. Naoj se uzbuenoj mati inilo kao da nas gleda
svojim upalim onim upljinama. Opipavali smo mu prsni ko koji je lagano
odzvanjao pri dodiru.
Nakon par asaka utnje, u mojem ujaku profesor je nadvladao ovjeka. Ljudski
instinkti ustuknuli su pred znanstvenim ponosom i likovanjem. Profesor
Lidenbrock, zanesen svojim poznatim radnim poletom, odjednom je zaboravio i
okolnosti naeg putovanja, i sredinu u kojoj smo se nalazili, i golemu spilju
koja nam se nadnosila nad glave. Nema dvojbe daje u tom trenutku pomislio da se
nalazi
273
Jules Verne
na svojem predavanju u Johannaeumu, jer je zauzeo svoju najbolju profesorsku
pozu, iroko mahnuo rukom i zapoeo govoriti, kao da se obraa svojim uenicima
i kolegama:
"Gospodo, ast mije predstaviti vam ovjeka iz kvartar-nog razdoblja. Mnogi su
veliki znanstvenici tvrdili da on ne postoji, a drugi, isto tako veliki, da
postoji. Kad bi paleontoloki nevjerni Tome bili tu, dotaknuli bi ga prstom i
morali priznati svoju zabludu. Znam dobro da znanost mora biti na oprezu kad su
posrijedi otkria ove vrste. Poznato mije kako su Barnumi i drugi arlatani
istog soja zloupotrebljavali ljudske okamine. Poznajem povijest Ajaksove
koljenine kosti, Orestova tijela koje su navodno pronali Spartanci, i
Arteriusova deset lakata, ili petnaest stopa, dugog tijela o kojemu govori
Pauzanias.
itao sam izvjetaje o kosturu iz Trapanija, otkrivenom u etrnaestom stoljeu,
za kojeg se tvrdilo da pripada Poli-femu. itao sam i priu o divu kojega su
iskopali u esnaestom stoljeu u okolici Palerma. Gospodo, vi poznate, isto tako
dobro kao i ja, analizu provedenu 1577. godine pokraj Lucerna, analizu onih
golemih kostiju o kojima je slavni lijenik Felix Plater tvrdio da pripadaju
divu visoku devetnaest stopa. Upravo sam progutao Cassanionovu raspravu i sve
one napise, knjiice, predavanja i kritike, objavljene u vezi s kosturom
cimbrijskog kralja Teutobohusa, osvajaa Galije, iji je kostur iskopan u
pjeari Dauphine, godine 1613. U sedamnaestom stoljeu bio bih se zacijelo
zajedno s Pierreom Campetom borio protiv postojanja Scheuschze-rovih
predadamita! Doao mi je u ruke spis pod naslovom Gigans..."
Ovdje je opet na vidjelo izbila prirodna mana mojeg ujaka, koji je u javnom
obraanju esto zapinjao kod nespretnijih rijei.
"Spis pod naslovom Gigans..." ponovio je. Meutim, dalje nije mogao.
"Giganteo..."
274
"Gospodo, ast mije predstaviti vam ..."
275
Jules Verne
Ne ide! Prokleta rije nikako nee izletjeti! Da se sve to doista zbivalo u
Johannaeumu, sad bi se svi valjali od smijeha!
"Gigantosteologija!" konano izusti profesor Lidenbrock, poprativi nesretnu
rije dvjema masnim psovkama. Zatim nastavi jo ivlje, sav se zanosei:
"Da, gospodo, meni su sve te stvari dobro poznate. Znam i to da su Cuvier i
Blumenbach u tim kostima prepoznali neprijeporne ostatke mamuta i drugih
ivotinja iz kvartar-nog razdoblja. Ali, nakon ovog to smo ovdje vidjeli, svaka
bi sumnja bila obina uvreda za znanost! Tijelo je ovdje! Moete ga vidjeti i
dotaknuti. Nije kostur, ve cijelo i netaknuto tijelo koje se sauvalo izriito
za antropologijske svrhe!"
Nije mi palo ni nakraj pameti protusloviti tom cjelovitom i nadahnutom
izlaganju.
"Kad bih to tijelo mogao oprati u otopini sumporne kiseline," nastavio je ujak,
"uklonio bih zemljane dijelove, koji su jo na njemu, i svjetlucave koljke,
koje su se u njega uvukle. Ali, na alost, ovdje nemam te dragocjene rastopi-ne.
Meutim, i ovakvo kakvo jest, to e nam tijelo ispripovijedati svoju povijest."
Na to profesor uze okamenjenu leinu i stade je okretati, kao najspretniji
pokaziva znamenitosti. Ni najbolji zabavlja ne bi to uinio bolje od njega.
"Pogledajte samo," nastavi on, "nije dugo ni est stopa, to je daleko ispod
mjera tobonjih divova iz davnih dana. Ono neprijeporno pripada kavkaskoj rasi.
To je bijela rasa, kojoj i sami pripadamo! Lubanja fosila je jajolika, jabuice
joj se nisu jae razvile, a ni eljusti joj ne stre. Na njoj nema nikakvih
znakova prognatizma koji bi mijenjao lini kut1. Izmjerite taj kut pa ete
vidjeti da ima gotovo devede1 Lini kut tvore dvije ravnine: jedna vertikalna, koja dira elo i sjeku-tie,
i druga horizontalna, koja prolazi kroz otvore slunih kanala i donji dio nosnog
hrpta. Prognatizmom se u antropologiji zove izboe-nost vilice uslijed koje se
lini kut mijenja.
276
set stupnjeva. Ali, ja u u svojim zakljucima poi korak dalje. Usuujem se
rei da taj ljudski primjerak pripada jafetitskoj porodici, koja se iri od
Indije do granica zapadne Europe. Nemojte se smijati, gospodo!"
Naravno, nitko se nije smijao, ali dobri je profesor bio navikao da za vrijeme
svojih uenih rasprava redovito vidi pred sobom razvuena lica, praena
gromoglasnim smijehom.
"Da," nastavio je s novim oduevljenjem, "tu pred vama je fosilni ovjek,
suvremenik mastodonata, ijim je kostima ispunjen cijeli ovaj amfiteatar. Ali ne
bih se usudio tvrditi kojim je putem on ovamo doao, kako su se oni slojevi u
kojima je bio zakopan spustili u ovu golemu podzemnu upljinu. U kvartarnom su
se razdoblju, bez sumnje, jo zbivale velike promjene u Zemljinoj kori. Tako su,
uslijed neprekidnog hlaenja, nastajali prijelomi, pukotine i usjeci u koje se
po svoj. prilici spustio jedan dio gornjeg tla. Ja ne dajem nikakve konane
izjave, ali tu je ovjek, ovjek okruen djelima svojih ruku, onim sjekirama i
komadima obraenog kamena koji su znaajka kamenog doba. Pa ako taj ovjek nije
ovamo doao poput mene, kao turist ili kao pionir znanosti, ja ne mogu porei
autentinost njegova pradavnog podrijetla."
Profesor ovim rijeima zavri svoj govor, na to ja glasno zapljeskah. Uostalom,
ujak je imao pravo. Mnogo ueniji ljudi, nego stoje bio njegov neak, bili bi u
neprilici kad bi morali pobijati njegove tvrdnje i injenice.
Ubrzo se pokazalo jo neto. To okamenjeno ljudsko tijelo nije bilo jedino u
golemoj kosturnici. Na svakom koraku, koji smo uinili hodajui po tim ostacima
prolosti, nailazili smo na nova tijela. Ujak je slobodno mogao birati
najsjajnije sauvane primjerke da bi uvjerio nevjernike.
Uistinu, bilo je udno promatrati pokoljenja ljudi i ivotinja izmijeana na tom
groblju. Ali pred nas se postavljalo jedno ozbiljno pitanje, na koje se nismo
usudili odgovoriti.
277
Jules Verne
Jesu li se ta iva bia pri nekom pomicanju tla spustila na obale Sredinjeg
mora kad su ve bila prah i pepeo? Ili su, moda, proivjela svoj vijek u ovom
podzemnom svijetu, pod tim umjetnim nebom, raajui se, ivei i umirui, kao i
drugi stanovnici Zemlje?
Dosad smo vidjeli ive samo morske nemani i ribe!
Pitanje koje nas je tako uznemirujue zaokupljalo, bilo je od najvee vanosti.
Ne luta li, moda, jo i danas neki od tih podzemnih ljudi ovim naizgled pustim
obalama?
To mi se pitanje neprestano vrtjelo po glavi. Kad bi ti ljudi doista postojali,
kako bi prihvatili nas, pridolice s povrine?
278
l
36. TO JE TO?
Jo smo cijeli sat gazili po tom ogromnom leaju od kostiju. Zaboravivi na sve,
tjerani strahovitom radoznalou, ili smo naprijed, u potrazi za novim
otkriima. Kakva jo uda krije ova spilja, kakvo jo znanstveno blago eka da
bude pronaeno? Oi mi bijahu spremne na sva iznenaenja, a mata na svako udo.
Obala Sredinjeg mora ve davno je nestala iza breuljaka kosturnice.
Nerazboriti profesor, koji je malo mario hoe li zalutati, nestrpljivo me vukao
sve dalje. Tiho smo ili naprijed, kupajui se u zrakama elektrinog svjetla.
Uslijed nekog fenomena, kojega ne mogu protumaiti, svjetlo se potpuno
rasprivalo, podjednako osvjetljujui sve strane predmeta. arite toga svjetla
nije bilo sueno na neko odreeno mjesto u prostoru, a predmeti, njime obasjani,
nisu bacali nikakve sjene. inilo se, kao da se usred ljeta, u samo podne,
nalazimo negdje u ekvatorijalnom podruju, pod okomitim sunanim zrakama. Pare
je posve nestalo. Stijene, daleka brda i neki nejasni obrisi udaljenih uma
udno su se doimali. Bili smo nalik onim udesnim biima iz neke Hoffmanove
prie, koja su bila potpuno izgubila svoje sjene.
Poto smo preli jo jednu milju, doli smo do ruba goleme ume, ali to vie
nije bila uma gljiva kakvu smo vidjeli u blizini Graiibenine luke.
279
Jules Verne
Bila je to vegetacija iz tercijarnog razdoblja, u punom svojem sjaju. Velike
palme, kakvih danas vie nema, velianstveni palmaciti, borovi, tise, empresi,
i drugi etinari predstavljali su crnogoricu, a bili su meusobno povezani

spletom zamrenih povijua. Tlo je prekrivao mekani tepih mahovine i paprati.
Nekoliko potoia uborilo je u sjeni drvea, to je zapravo krivo reeno, jer
sjene nije bilo. Na obalama potoka paprati su dostizale veliinu manjih stabala,
nalik na one to rastu u toplijim krajevima na povrini Zemlje.
Jedino to je nedostajalo ovim stablima i svim drugim biljkama bila je boja! Sva
ta stabla, svi ti grmovi i druge biljke bili bezbojni, jer ih nije grijala
ivotvorna toplina sunca. Cijela je vegetacija bila je jednoline smeaste boje,
i kao da je uvenula. Lie nije imalo zelenila, a i samo cvijee, kojega je bilo
veoma mnogo u tercijaru, bilo je bez boje i mirisa, kao da je nainjeno od
papira koji je na zraku iz-blijedio.
Moj ujak se odvano zaputio u tu golemu gutaru. Poao sam za njim, iako sam se,
za razliku od njega, poneto bojao. Kad je ve priroda tu toliko mnogo potroila
na biljnu hranu, zato ne bismo naili i na strane sisavce? Na tim prastarim
istinama, koje su nastale uslijed sruenih i od vremena istroenih stabala,
vidio sam razne vrste mahunarki, javora, broeva i tisue jestivih grmova koje
rado jedu preivai svih perioda. Zatim se pojavie, zajedno i meusobno
pomijeana, stabla iz vrlo razliitih krajeva zemaljske povrine. Jedan do
drugog, ovdje su rasli hrast i palma, australski eukaliptus naslonio se na
norveku jelu, sjeverna breza ispreplela je svoje grane s granama novozelandskog
kauri-stabla. Takva zbrka zbunila bi i najbolje svjetske botaniare.
Odjednom se zaustavih i rukom zadrah ujaka.
Potpuno rasprena svjetlost omoguila mi je da mogu vidjeti i najmanje predmete
u dubini ikare. Uinilo mi se
280
da vidim... Ne, doista sam vidio kako se pod stablima pomie neto golemo?
Uistinu, tamo se nalazilo cijelo stado glomaznih mastodonata. To vie nisu bile
okamine, nego ivi sisavci, nalik onima kojih su ostaci otkriveni 1801. godine u
movarama Ohija, u Sjevernoj Americi!
Gledao sam te divovske slonove kojima su se surle pod stablima uvijale poput
legla golemih zmija. Sluao sam kripu njihovih dugakih bjelokosnih kljova,
kojima su buili stara debla. Grane su pucale, a itave pregrti iupanog lia
ponirale u iroke gubice tih nemani!
Onaj udovini san, u kojemu je preda mnom bio oivio itav pretpovijesni svijet
tercijara i kvartara, napokon se ostvario! A mi smo tu sami, u utrobi zemaljske
kugle i preputeni na milost i nemilost njezinim divljim stanovnicima!
Ujak je zastao, zauen i zaprepaten. A zatim me odjednom pograbi za ruku i
tiho ree:
"Doi! Poimo ih vidjeti izbliza!"
"Neu," odbio sam, opirui se njegovom pokuaju da me povue za sobom. "Bez
oruja smo! to imamo traiti usred stada tih divovskih etveronoaca? Poimo
odavde, ujae, preklinjem vas! Nijedan ljudski stvor ne moe nekanjemo prkositi
bijesu tih udovita."
"Nijedan ljudski stvor..." apui ponovi ujak. "Vara se, dragi moj Axele!
Gledaj, pogledaj dolje! ini mi se da vidim jedno ivo bie koje nalikuje na
nas... ovjeka!"
Okrenuo sam se da pogledam kud mi je pokazivao, ali slegnuvi pri ramenima i s
odlukom da u ostati uporan u svom nevjerovanju do krajnjih granica. Ali, unato
svoj toj upornosti, morao sam pokleknuti pred onim stoje bilo oito.
Doista, ne vie od etvrt milje daleko, neko se ljudsko bie naslonilo na deblo
golemog kauri-stabla. Protej ovog
281
Jules Verne
podzemlja, novi Neptunov sin, uvao je golemo stado mastodonata.
Immanis pecoris custos, immanior ipse!1
Da, immanior ipse! To vie nije bilo okamenjeno bie kao ono, kojega smo tijelo
nali u kosturnici, nego je to bio gorostas, sposoban zapovijedati tim nemanima.
Bio je visok preko dvanaest stopa. Glava kao u bivola gubila se u umi
nepoeljane kose. Ustvari, to je prije bila prava griva, poput mamutove grive.
Mahao je golemom granom, pastirskim tapom dostojnim toga pretpotopnog pastira.
Zastali srno preneraeni i ukoili se. Ali postojala je opasnost da nas svakog
trena ugleda. Nije nam preostalo nita drugo, ve pobjei glavom bez obzira.
"Doite, sklonimo se!" viknuo sam, odvlaei ujaka, koji je prvi put popustio
mojoj volji.
etvrt sata kasnije bili smo tako daleko da nas na neprijatelj vie nije mogao
vidjeti.
Danas, kad se toga prisjeam i mirno o tome razmiljam, poto su protekli
mjeseci od toga udnog i neprirodnog susreta, to mije misliti i u to
vjerovati? Ne, to nije mogue! Osjetila su nam se bila prevarila, a oi nisu
vidjele ono to su gledale! Nikakva ljudska bia nisu mogla postojati u tom
podzemnom svijetu! Potpuno je nemogue da nekakav ljudski rod stanuje u tim
dubokim spiljama kugle zemaljske, ne brinui se nikako za stanovnike na njezinoj
povrini i bez ikakve veze s njima! To je ludo, to je posve bezumno!
Radije u vjerovati da dolje ivi neka ivotinja, po grai tijela slina
ovjeku, da je to neki majmun iz prvih geolokih epoha, neki protopitek ili
mesopitek slian onome to
Lat: "uvar stranog stada, sam jo strasniji!"
282
"uvar stranog stada, sam jo strasniji!"
283
ga je gospodin Lartet otkrio meu kostima pronaenim u Sansanu!
Ali ova je ivotinja, togod ona bila, nadvisivala sve spodobe poznate
suvremenoj znanosti! Bez obzira! Koliko god nevjerojatno izgledao, to je morao
biti majmun. Uz cijeli onaj narataj divovskih ivotinja, duboko zakopanih u
podzemlju, bilo je previe povjerovati da bi to mogao biti ovjek, iv ovjek. U
to nikad neu povjerovati!
284
37.
TAJANSTVENI BODE
Ona svijetla i sjajna uma ostala je za nama. Bili smo nijemi od uenja i
slomljeni od zaprepatenja koje je graniilo s ludilom. Trali smo ne
razmiljajui i bez cilja. Bio je to pravi bijeg, kao kad vas u tekom snu neka
neodoljiva sila vue u nepoznato.
Instinktivno smo se uputili prema Sredinjem moru, i ne mogu se prisjetiti kakve
su mi sve lude misli prolazile glavom, niti kakve sam gluposti putem uinio, sve
dok me jedan ozbiljan dogaaj nije zabrinuo i prinudio na trjeznije
razmiljanje.
Iako sam bio svjestan da gazim po tlu kojim nae noge jo nikad nisu stupale,
ipak bi mi pogled svako malo pao na skup stijena koje su me oblikom podsjeale
na Graiibe-ninu luku. Kao da sam se ponovno naao u njezinoj blizini.
To bi pojanjavalo smjer pokazivanja kompasa i potvrivalo nae vjerovanje da
smo se neeljeno vratili na sjeverne obale Sredinjeg mora. Sve uokolo toliko je
sliilo mjestu s kojeg smo krenuli na put morem, da sam ve gotovo prestao
sumnjati. Stotine potoka i brzica, tako poznata slika, preskakale je brojne
kamene prepreke.
inilo mi se da opet vidim sloj siLrtarbran.du.ra, na vjerni Hansbach kako se
obruava s litica i spilju u kojoj sam, nakon onog stranog pada kroz mrani
tunel, bio doao k
285
Jules Verne
"Axele," uzviknuo je, "na putu srno velikog otkria! Taj no lei tu na pijesku
ve stotinu, dvije stotine, moda i tri stotine godina, a okrnjio se o hridine
ovoga podzemnog mora, kad je netko njime pokuao neto ugravirati u stijene!"
"Ali on nije sam dospio ovamo!" rekoh. "Nije se sam savio. Netko je bio ovdje
prije nas!..."
"Da, jedan ovjek."
"Ali tko je bio tako maloduan da tako neto uini?"
"Onaj koji je negdje tim bodeom urezao svoje ime! Taj ovjekje jo jednom,
vlastitom rukom, oznaio put u sredite Zemlje! Nisi ni svjestan vanosti svojeg
otkria. Potraimo njegov znak!"
Gonjeni novom eljom za otkriima, ili smo du visoke stijene, pregledavajui

svaku i najmanju pukotinu koja bi se mogla prometnuti u hodnik.
Tako smo doli do mjesta gdje se obala suivala. More je na tom mjestu dopirale
gotovo do podnoja kamenih bastiona. Prolaz je bio jedva neto iri od jednog
metra. Izmeu dviju hridi, koje su strile, vidio se ulaz u mraan hodnik.
Tu su, na jednoj kvadratnoj granitnoj ploi, izglaanoj pomou drugog kamena,
stajala dva tajanstvena, ve napola izlizana slova. Bila su to poetna slova
imena smjelog i udnog putnika, iji nas je zapis i natjerao na ovo nevjerojatno
putovanje.
"A. S.!" usklikne ujak. "Vidi, bio sam u pravu. Arne Saknussemm! Uvijek i
svugdje Arne Saknussemm!"
288
38.
MINIRANI IZLAZ
Jo od samog poetka naeg udnovatog putovanja, doivio sam razna iznenaenja i
bio rtva razliitih privienja. Mislio sam da ne mogu vidjeti vie nita
neobino i da sam ve otupio na sve udne pojave. Poput mnogih svjetskih
putnika, vjerovao sam da vie nema niega to bi me moglo zadiviti.
No, kad sam ugledao ta dva slova, urezana prije tristo godina, ostao sam
zapanjen i gotovo osupnut. Ne samo da se na stijeni mogao proitati potpis
uenog alkemiara, nego se jo i bode, kojim je taj potpis bio urezan, nalazio
u mojoj ruci.
Bilo je nemogue porei, osim ako se ne ustraje na ne-vjerici potpuno
neprilinoj razumnu ovjeku, stvarno postojanje tog hrabrog putnika i, tovie,
njegovog putovanja, za koje sam sve do sada vjerovao da je puka uobrazilja
neije bujne mate.
Dok su mi ove misli promicale glavom, profesor Liden-brock izgovorio je itavu
odu u slavu Arne Saknussemma.
"Divni i slavni genije," vikao je, "nisi propustio okrenuti svaki kameni, sve
si poduzeo da bi i drugim smrtnicima otvorio put u Zemljinu utrobu, kako bi i
tvoji blinji mogli pronai tragove to su ih tvoje stope prije tri stoljea
ostavile na dnu ovoga podzemnog mraka. Briljivo si pazio da i drugima omogui
promatranje svih tih uda. Urezano na
289
Jules Verne
svakoj novoj etapi, tvoje ime vodi putnika, tvojeg smionoga sljedbenika, ravno k
cilju. U samom sreditu naeg planeta bit e ono zasigurno opet ispisano tvojom
vlastitom rukom. Pa dobro, i ja u svoje ime upisati na tu posljednju granitnu
stranicu! A ovaj rt na obali podzemnog mora, koje si ti prvi ugledao, neka se
odsad zauvijek zove Saknussem-mov rt!"
Tako je otprilike glasio ujakov sveani govor, a ja osjetih da i mene obuzima
oduevljenje kojim su odisale njegove rijei. U grudima mi se rasplamsao neki
unutranji ar! Sve sam zaboravio, i opasnosti puta i neizvjesnost povratka.
Poelio sam i ja uiniti ono stoje netko drugi prije mene uinio. Nita mi se u
tom trenutku nije inilo nemoguim!
"Naprijed, idemo dalje!" srano povikah.
Ve sam pojurio prema mranom hodniku, kad me profesor zaustavi. On, uvijek
nagao i neobuzdan, savjetovao me ovaj put na strpljivost i pribranost.
"Najprije se vratimo naem dobrom Hansu," ree, "i do-vucimo splav do ovog
mjesta."
Teka srca posluah tu zapovijed te se brzo spustih meu stijene na obali.
"Znate li, ujae," rekoh, idui uz njega, "da smo sve dosad imali izvanrednu
sreu!"
"Misli?" uzvratio je profesor, osmjehujui se.
"Bez svake sumnje," nastavio sam. "to je najudnije, ak i ona strana oluja
nam je pomogla u pronalaenju pravog puta. Bog je blagoslovio! Dovela nas je
ive i zdrave natrag na ovu obalu, s koje bi nas lijepo vrijeme zauvijek bilo
udaljilo! Zamislite samo to bi od nas bilo da smo pramcem udarili u junu obalu
ovog nepreglednog mora? Nikad ne bismo bili ugledali Saknussemmovo ime, ve bi
jo uvijek lutali negostoljubivom obalom, u bezuspjenoj potrazi za izlazom."
290
"Da, moj dragi Axele, Doista, kao da nas je neka providnost, makar i protiv nae
elje, vodila natrag na sjever i to ravno prema otkriu Saknussemmova rta. Moram
rei da je to vie nego udno i daleko iznad mojih mogunosti prosudbe. Pa, ako
je sve to i bila samo sluajnost, onda je ona doista udesna!"
"Nije ni vano! Nije na nama da tumaimo uzroke dogaajima, ve trebamo
iskoristiti njihove posljedice!"
"Svakako, mome, ali ako mi doputa..." htio je nastaviti oduevljeni profesor.
"Oprostite mi, ujae, ali ja tono vidim to e se dogaati ubudue. Opet emo
krenuti sjevernim putem. Proi emo ispod sjevernih dijelova Europe, ispod
vedske, Rusije, Sibira i tko zna ega jo, umjesto da se zakopamo pod vrue
afrike ravnice i pustinje ili uronimo ispod valova oceana. A to je sve to u
ovom trenutku elim znati. Drugo me ne zanima. Dozvolite da krenemo. Nebo e nas
voditi!"
"Da, Axele, ima potpuno pravo. Sve e biti bolje, jer naputamo ovo ravno more
koje nas ne moe dovesti u dubine. Sputat emo se sve vie i vie i neprekidno
silaziti, sve'do samog kraja! Zna li, dobri moj djeae, da do sredita Zemlje
moramo prijei jo samo pet tisua milja!"
"Pih," uzviknuo sam samouvjereno, "ta udaljenost gotovo da nije vrijedna
spomena! Samo poimo to prije!"
Taj suludi razgovor trajao je sve dok nismo stigli do naeg strpljivog i
smirenog vodia. Zatekli smo sve spremno za polazak. Svi zaveljaji bijahu ve
utovareni. Ukrcali smo se, razapeli jedro, a Hans usmjeri splav prema Saknussemmovu rtu, ne udaljavajui se od obale.
Vjetar je bio vrlo nepovoljan za plovilo koje mu nije moglo ploviti ususret.
Naa splav mogla je uspjeno ploviti samo s vjetrom u krmu. Zato smo neprestano
morali koristiti okovane tapove, kojima smo se odguravali naprijed.
291
Jules Verne
U nekoliko navrata ispred nas su se isprijeile hridi, koje su duboko zadrle u
more, te smo ih morali iroko zaobilaziti. Konano smo, nakon trosatne naporne
plovidbe, oko est sati poslijepodne doli do mjesta prikladnog za pristajanje,
u neposrednoj blizini Saknussemmova rta.
Prvi sam iskoio na kopno. Ponesen uzbuenjem i optimizmom, u svemu sam htio
biti prvi. Ujak i Islananin su me slijedili. Duga plovidba nije umanjila moj
polet. Naprotiv, ak sam predloio da spalimo "na brod", kako bismo sami sebi
presjekli uzmak. Ali, ujak se tome vrsto suprotstavio. Poeo sam vjerovati kako
je odjednom postao nekako neobino mlitav i neodluan.
"Onda, barem," rekoh, "poimo odmah na put, bez ikakvog odlaganja!"
"Da, mome, ja sam isto tako nestrpljiv kao i ti. Ali prije svega, istraimo taj
novi hodnik, kako bi utvrdili hoemo li morati pripremiti i postaviti ljestve."
Ujak je provjerio ispravnost Ruhmkorffove svjetiljke, koja e nam sigurno
zatrebati. Napustili smo splav, vrsto je vezavi za obalu. Uostalom, otvor
hodnika bio je udaljen niti dvadeset koraka. Naa se mala eta, sa mnom na elu,
odmah zaputila prema njemu.
Otvor, gotovo okrugao, imao je oko pet stopa u promjeru. Mrani hodnik bio je
usjeen u ivoj stijeni i bio je potpuno obloen eruptivnim tvarima, koje su
nekada kroz njega prolazile. Donji mu je dio dopirao do razine vode, tako da smo
mogli ui bez ikakvih problema.
Ili smo u gotovo vodoravnom smjeru, kad nam nakon nekih tucet koraka put
presijee golemi granitni blok.
"Prokleta stijena!" viknuh bijesno, vidjevi da se pred nama odjednom
isprijeila na prvi pogled nepremostiva prepreka.
292
"Prokleta stijena!" viknuh bijesno.
293
Jules Verne
Uzalud smo traili uokolo. Nigdje nije bilo prolaza, nigdje ni traga nekom
drugom hodniku. Bio sam potpuno razoaran. Ali tako eljnog nastavka putovanja,
nisu me mogle zaustaviti nikakve zapreke. Kleknuh na koljena i pogledah pod

kamen. Nigdje pukotine, nigdje otvora. Zatim sam pogledao iznad bloka. Opet ista
granitna prepreka! Hans je sa svjetiljkom u ruci istraivao zidove hodnika, ali
sve je bilo uzalud. Morali smo napustiti svaku nadu da emo ovuda proi.
Sjedoh na tlo, a ujak je Ijutito i bespomono hodao tamo--amo. Bio je potpuno
razoaran.
"Ali," uzviknuh nakon nekoliko trenutaka oajavanja, "kuda je onda proao Arne
Saknussemm?"
"Doista, zar su ga mogla zaustaviti ova kamena vrata?" uzvratio je ujak.
"Ne, tisuu puta ne," ivo uzviknuh. "Taj komad stijene iznenada je zatvorio
ovaj prolaz, nakon nekog potresa ili uslijed magnetskih pojava koje su esto
znale snano uzdrmati utrobu Zemlje. Mnogo je godina prolo od Saknus-semmova
povratka do pada ovog kamena. Zar nije oito da je ovim hodnikom nekad
pretjecala lava i da su eruptivne tvari ovuda slobodno prolazile? Pogledajte ove
nedavno nastale pukotine, koje su izbrazdale granitni strop, nainjen od
nanesenih kamenih gromada, kao daje ruka kakva diva radila na toj podzemnoj
graevini. Jednog dana, nakon nekog vrlo snanog potresa, ta gromada koja se
isprijeila na naem putu i koja je zasigurno neko inila neku vrstu
nadstrenice, skliznula je dolje do tla i zakrila prolaz. Dakle, na tu
neoekivanu prepreku Saknussemm nije ni mogao naii. Ako je mi ne uspijemo
ukloniti, nismo ni dostojni proboja do sredita Zemlje!"
Eto, tim sam se otrim rijeima obratio ujaku. itava je profesorova dua bila
prela u mene. Svega me ispunio duh otkria. Potpuno sam zaboravio na prolost;
prezirao sam
294
budunost. Na povrini ovog okrugloga nebeskog tijela, kojemu sam se zavukao u
grudi, za mene vie nita nije postojalo: ni gradova, ni sela, ni Hamburg, ni
Konigstras-se, ni moja sirota Grauben koja sigurno misli da sam zauvijek
izgubljen u utrobi Zemlje.
"Pa dobro," vikao je ujak. "Uzmimo alat u ruke. Na bilo koji nain, prokopat
emo sebi put i sruiti te zidove!"
"Ova je stijena prevelika i preteka da bi je razbili pomou obinog alata,"
uzvratio sam.
"to emo onda?"
"Kao to rekoh, beznadno je pokuavati obinim alatom."
"Dakle, to predlae?"
"to drugo, nego barut, minu! Minirajmo stijenu i digni-mo u zrak zapreku to
nam se isprijeila na putu!"
"Barut?!"
"Da, treba otkinuti samo jedan kraj stijene!"
"Na posao, Hans! "vikne ujak.
Islananin ode do splavi i odmah se vrati s velikim krampom, te njime pone
kopati rupu za minu. Nije to bilo nimalo lako. Trebalo je iskopati rupu,
dovoljno veliku da se u nju stavi pedeset funti eksplozivnog pamuka, kojemu je
eksplozivna mo etiri puta jaa nego topovskom prahu.
Bio sam jako uzbuen. Dok je Hans kopao, pomagao sam ujaku u pripravljanju dugog
stijenja koji je bio nainjen od vlanog praha, umotanog u platnenu cijev.
"Proi emo!" samouvjereno sam uzviknuo.
"Proi emo," ponovio je ujak, tapajui me po leima.
Oko ponoi, na je minerski posao bio posve dovren. Naboj od eksplozivnog
pamuka bio je zakopan u svoju jamu,
295
Jules Verne
a stijenj je, prolazei kroz itav hodnik, dopirao do izvan spilje.
Sad je bila dovoljna jedna jedina iskra da izazove eksploziju.
"To emo sutra," odluio je profesor.
Morao sam se s time pomiriti i ekati jo dugih est sati.
296
39.
EKSPLOZIJA I NJEZINE POSLJEDICE

Sutranji dan, etvrtak 27. kolovoza, bio je najznaajniji dan naega podzemnog
putovanja. Uvijek kad ga se sjetim, cijeli zadrhtim, a srce mi pone lupati od
uasa.
Od toga dana na razum, nae rasuivanje i naa domiljatost nisu vie znaili
nita. Postali smo puka igraka monih prirodnih sila.
U est sati bili smo na nogama. Pribliavao se trenutak kad smo trebali
eksplozivom sebi prokriti prolaz kroz granitnu koru.
Molio sam da mi se udijeli ast da upalim minu. Kad to uinim, odmah u se
pridruiti mojim prijateljima na splavi s koje jo nije bio iskrcan teret. Zatim
emo se udaljiti na puinu da bisrno se zatitili od posljedica eksplozije, jer
se njezin uinak ne mora ograniiti na samu unutranjost masiva.
Stijenj smo postavili tako da je morao gorjeti deset minuta, prije nego to
vatra stigne do spremita u koje smo postavili eksploziv. Imao sam, dakle, vie
nego dovoljno vremena da se sigurno vratim na splav.
Moram priznati da sam, spremajui se za izvrenje tog zadatka, bio poneto
uzbuen.
Nakon dobrog objeda, ujak i lovac ukrcae se na splav, dok sam ja ostao na
obali. U ruci sam drao upaljenu svjetiljku kojom sam trebao pripaliti stijenj.
297
Jules Verne
"Hajde, djeae moj!" rekao mi je ujak. "I neka ti Nebo bude na pomoi. Ali
smjesta se vrati k nama. Nestrpljivo emo te oekivati."
"Ne brinite, ujae," uzvratio sam, "svoju u zadau obaviti na vrijeme."
Nakon tih rijei, uputio sam se prema otvoru hodnika. Srce mije divlje tuklo.
Otvorio sam svjetiljku i primio kraj stijenja koji se dotle protezao.
Profesor, koji je sve to pratio sa splavi, u ruci je drao kronometar.
"Jesi li spreman?" povikao je. "Spreman sam." "Onda pali, mome!"
Pribliio sam plamen stijenju, koji je zapucketao, zaiskrio se i poeo itati
poput zmije. Okrenuo sam se i, trei to sam bre mogao, vratio se na obalu.
"Ukrcaj se, djeae. Hans, brzo na puinu," vikao je ujak.
Hans nas snanim zamahom svojeg tapa odgurne od obale. Splav se brzo udaljila
za nekih dvadeset fatoma.
Bio je to uzbudljiv trenutak, prepun neizvjesnosti. Profesor je pozornim
pogledom pratio pomicanje kazaljke na kronometru.
"Jo samo pet minuta," rekao je tihim glasom. "Jo etiri. Jo tri...."
Moje ubrzano bilo tuklo je stotinu puta u minuti.
"Jo dvije, jedna! Hajde, granitna goro, srui se pod ovjejom rukom!"
to se tada dogodilo? Mislim da uope nisam uo prasak eksplozije. Ali, stijene
su pred mojim oima odjednom potpuno izmijenile svoj oblik. Otvorie se kao
kakav zastor.
298
More se pretvorilo u jedan jedini golemi val.
299
Jules Verne
Ugledao sam bezdanu provaliju koja se razjaplla usred obale. More se uskovitlalo
i pretvorilo u jedan jedini golemi val, a naa se splav odjednom nala na
njegovom visokom hr-batu.
Svi smo popadali po splavi. Za tren oka nestade svjetla i zavlada potpun mrak.
Zatim sam osjetio kako je nestalo uporita, ali ne mojim nogama, nego cijeloj
splavi. Pomislio sam da emo odmah nestati u ogromnom bunaru koji se pod nama
otvorio. Htio sam neto rei ujaku, ali me od grmljavine ogromnih valova nije
mogao uti. Samo smo vrsto epali jedan drugoga, nijemo iekujui to e se
dalje zbiti.
Unato potpunoj tami, buci, iznenaenju i uzbuenju, bilo mije potpuno jasno to
se dogodilo.
S druge strane stijene koju smo raznijeli eksplozivom nalazio se ponor.
Eksplozija je izazvala neku vrstu potresa u tlu koje je bilo ispresijecano
pukotinama. Ogromna provalija koja se na tom mjestu otvorila spremala se
progutati cijelo podzemno more koje nas je, pretvorivi se u divlju bujicu,
vuklo za sobom.
Samo mi se jedna misao vrtjela glavom. Nema nam spasa. Potpuno smo izgubljeni!
Sat, dva... Ne znam ni sam koliko je vremena tako prolo. Sjedili smo tijesno
stisnuti, provukavi jedan drugome ruke ispod lakata. vrsto smo se drali, da
nas more ne bi odbacilo sa splavi, koja je sa strahovitim trijeskom udarala o
stjenovite strane ponora. Sreom, ti su udarci bivali sve rjei, po emu sam
zakljuio da se hodnik sve vie proiruje. Nije bilo sumnje da smo se nali na
Saknussemmovu putu, ali umjesto da njime mirno silazimo, zahvaljujui svojoj
nerazboritosti, mi smo za sobom povukli itavo more!
Takve su mi se nejasne i neodreene misli vrtjele po glavi. Teko sam ih
povezivao za vrijeme te vrtoglave jurnjave koja je vie sliila slobodnom
padanju. Sudei po zraku,
300
koji mije ibao lice, jurili smo bre od najbreg vlaka. Pod takvim okolnostima
bilo je posve nemogue upaliti baklju, a naa se posljednja elektrina
svjetiljka razbila u asu eksplozije.
Stoga sam se jako iznenadio kad sam primijetio kako je, odjednom, kraj mene
sinulo svjetlo. Preda mnom se ukazalo vodievo uobiajeno mirno lice. Vjetome i
upornom lovcu uspjelo je upaliti fenjer. Iako je plamiak fenjera tek mirio,
kao da e se svaki as ugasiti, ipak je bacao neto svjetla u stranu tamu koja
nas je okruivala.
Hodnik kroz koji smo prolazili bio je vrlo irok. Dakle, bio sam potpuno u pravu
kad sam to pretpostavio. Uz slabo svjetlo nismo mu mogli odjednom vidjeti oba
zida. Voda se ruila i nosila nas brzinom koja je nadilazila i najbre amerike
brzice. Povrina kao da joj je bila satkana od snopa tekuih strijela, odapetih
iz vrlo napetog luka. Ne bih mogao nai bolju usporedbu za dojam koji sam dobio,
zaprepateno je gledajui.
Vie puta, splav je zapala u kakav vrtlog i onda se okretala oko sebe. Kad bi se
pribliila zidovima hodnika, osvjetljavao sam ih fenjerom. Tada sam mogao
prosuditi brzinu naeg kretanja po tome to su mi se izboine na stijenama
stapale u neprekinute pruge. inilo se da smo stisnuti u pleter pominih crta.
Mislim da smo jurili brzinom od najmanje stotinu milja na sat.
Ujak i ja pogledavali smo se izbezumljenim pogledima. Bili smo naslonjeni na
ostatak jarbola, koji se u asu nesree prelomio. Okrenuli smo lea vjetru da
nas ne bi zaguila brzina kretanja koje ni jedna ljudska snaga ne bi mogla
zaustaviti.
Vrijeme je, meutim, prolazilo. Poloaj se nije promijenio, ali ga je jedna
nezgoda jo vie zamrsila.
Kad smo napokon povratili kakvu-takvu ravnoteu, pokuao sam provjeriti stoje s
naim teretom. Na svoje neza301
Jules Verne
dovoljstvo, opazio sam daje velik dio ukrcanih predmeta nestao u asu
eksplozije, kad je more strahovitom snagom nasrnulo na nas. Htio sam tono
utvrditi koliki su gubici, te sam sa svjetiljkom u ruci poeo pregledavati
preostale stvari. Od sprava, ostali su nam samo kompas i kronome-tar. Od
Ijestava i konopa, ostao je samo maleni komad konopa koji se bio omotao oko
ostatka jarbola. Nijednog krampa, nijednog trnokopa, ni ekia, a stoje najgore,
hrane smo imali samo za jedan dan!
Poeo sam prekapati po udubinama medu gredama. Pretraio sam svaki i najmanji
kuti izmeu greda i spoj-nih dasaka. Nita nisam naao! Sva naa hrana
sastojala se od jednog komada suhog mesa i par komada dvopeka.
Tupo sam zurio preda se! Nisam mogao shvatiti, to se dogodilo. No, emu
razbijati glavu razmiljanjem o predstojeim opasnostima? Kad bismo i imali
hrane za nekoliko mjeseci ili ak godina, kako emo izai iz provalije u koju
nas odvlai nezadriva bujica? Zato se bojati muka od gladi, kad nam smrt ve
prijeti na tolike druge naine? Hoemo li uope imati vremena da umremo od
gladi?
Ne znam kako se to dogodilo, ali zaokupljen nekim udnim privienjem, zaboravio

sam pravu, neposrednu pogibelj koja nam je prijetila i mislio na budue muke,
gledajui ih ve unaprijed u svoj njihovoj strahoti. Uostalom, tko zna? Moda
emo nekako izbjei bijesu bujice i vratiti se na povrinu Zemlje. Kako? Ne
znam. Gdje? Nije vano! Vjerojatnost u omjeru jedan prema tisuu jo uvijek je
vjerojatnost, dok nam, naprotiv, smrt od gladi ne ostavlja nikakvog, pa ni
najmanjeg postotkaaade.
elio sam sve to rei ujaku, obavijestiti ga u kakvom smo poloaju, koliko namje
namirnica preostalo, kako bi zajedniki mogli procijeniti koliko emo jo
vremena moi ivjeti.
Bilo je to, kako mi se inilo, jedino to namje preostalo. Ali smogao sam
hrabrosti da odustanem od te namjere.
Nastavio sam utjeti. Nisam ga htio uznemirivati. elio sam da on ostane
pribran.
Svjetlo fenjera malo po malo je oslabilo i na koncu se posve ugasilo. Fitilj je
dogorio do kraja. Opet je nastala potpuna tama. Vie nismo mogli pogledom
prodrijeti kroz taj neprobojni mrak. Ostala je jo jedna baklja, ali bilo ju je
nemogue upaliti. Poput djeteta, zatvorio sam oi da ne vidim svu tu uasnu
tamu.
Nakon dosta dugo vremena brzina kojom smo se kretali se podvostruila. Osjetio
sam to po vjetru koji mije ibao lice. Nagib kojim je voda tekla bivao je sve
strmiji. Bio sam, uistinu, uvjeren da vie ne plovimo, nego da padamo, i to
gotovo okomito. Osjeao sam to kao u nekakvoj nonoj inori. Tijelo mije padalo,
padalo, padalo!
Osjetio sam kako me ujak i Hans grevito hvataju za ruke i vrsto me dre.
Tada, odjednom, nakon neodreenog vremena, osjetih neto poput udarca. Splav
nije udarila u tvrd predmet, nego se odjednom zaustavila u padu. Vodena
pijavica, itav golemi stup vode izlio se u tom asu na nju. Voda me guila,
stadoh se utapati.
No, ta iznenadna poplava nije dugo potrajala; za par a-saka opet sam se naao
na slobodnom zraku i udisao ga punim pluima. Ujak i Hans stiskali su mi ruke,
kao da e ih slomiti. Jo smo se sva trojica odravali na splavi.
302
303
40.
DIVOVSKI MAJMUN
Bilo je teko odrediti koliko je sati, ali na osnovi kasnijih prorauna mogu
procijeniti da je bilo oko deset naveer.
Leao sam potpuno oduzet, u nekakvom polusnu, tijekom kojeg su me proganjala
stravina privienja. udovita morskih dubina stajala su uz bok monom
mastodontskom pastiru. Ogromne ribe i ivotinje kao da su se zdruile u neku
stranu drubu.
Splav je iznenada zaokrenula, zavrtjela se, uletjela u neki drugi prolaz, u
kojem je mrak odmijenila udna jednolina svjetlost. Strop su prekrivali
upljikavi stalaktiti, zaogrnuti parom sjajnom poput mjeseine, koja je to
sablasno svjetlo bacala na nae mrave i ispijene likove. to smo vie ulazili u
taj hodnik, svjetlost je postajala sve jaa, a strop se uzdizao. Napokon, nali
smo se u nekakvoj vodenoj spilji, iji je visoki strop nestajao u osvijetljenim
oblacima!
Neko nam je maleno udubljen]e omoguilo da predahnemo i odmorimo naa iscrpljena
tijela.
Ujak i vodi kretali su se poput mjeseara. Bilo me je strah probuditi ih,
znajui kakve opasnosti prijete mjesearima, ako ih se naglo trgne iz sna. Sjeo
sam pored njih i bez rijei gledao.
Odjednom sam primijetio kako se u daljini neto kree. Oi mi se nisu mogle
odvojiti od toga. ini se daje lebdjelo
305
Jules Verne
iznad vode, pribliavajui se pomou neega to je sliilo veslima. Gledao sam
irom otvorenih oiju. To je moralo biti neto udovino.
Ali to?
Bio je to veliki "krokodilski morski pas" kakvog su opisali pioniri geologije.
Pribliavao mi se, velik poput kita, razjapljenih ralja i divovskih oiju.
Pogled mu je bio vrsto prikovan za mene. Neki udan osjeaj govorio mije da me
odabrao za svoju rtvu.
Pokuao sam ustati, pobjei negdje, ali koljena su mi klecala, a noge strahovito
drhtale. Gotovo sam se onesvijestio. udovite je i dalje prilazilo. Ujak i
vodi nisu niti pokuavali pobjei.
Uz udnu buku, kakvu nikad prije nisam uo, zvijer je napokon dola do mene.
eljusti su joj bile razjapljene najmanje sedam stopa, a ralje tako velike da su
mogle progutati cijeli amac prepun ljudi.
Kad mi se pribliio na nekih deset stopa, otkrio sam da su to ralje morskog psa,
iako je ostatak tijela pripadao krokodilu.
Ta je osobina uskoro pokazala svoje nedostatke. Da bi nas epao, morao se
okrenuti na leda, zbog ega su mu noge bespomono lamatale zrakom.
Smijao sam se, iako pred samim raljama smrti!
Ali ve sljedeeg trenutka bacio sam se u unutranjost spilje, preputajui
svoje nesretne suputnike njihovom usudu! Spilja je bila duboka i turobna. Nakon
pretranih nekih stotinu metara, zastao sam i osvrnuo se uokolo.
Cijeli pod, sastavljen od pijeska i malahita, bio je prekriven svjee oglodanim
kostima gutera, riba i sisavaca. Dua mi se ispunila stravom, a cijelo mije
tijelo drhtalo u groznici. Doslovno sam, kao u onoj staroj poslovici, iz posude
za
306
peenje pao u vatru. Ovu jazbinu nastavala je neka zvijer jo vea i strasnija
od krokodilskog morskog psa.
to poduzeti? Ulaz u spilju uvalo je jedno udovite, dok je unutranjost
zaposjelo drugo, jo strasnije. Bijeg je bio nemogu!
Preostalo je samo jedno. Moram pronai neki zaklon, dovoljno malen da udovita
u njega ne mogu prodrijeti. Oajniki sam traio uokolo i napokon otkrio
udubljenje u stijeni, u koje sam se uvukao s nadom da u se u njemu moi barem
malo pribrati.
Kleknuvi na zemlju, drhtao sam, iekujui. Nijedan ovjek ne moe zadrati
pribranost za vrijeme zemljotresa, ili kad zaprijeti eksplozija parnog kotla ili
ubojitog torpeda. Kako sam mogao zadrati hrabrost, znajui kakva me grozna
sudbina iekuje?
Proao je jedan sat. Cijelo vrijeme izvan spilje se ula neka udna tutnjava.
to se dogodilo mojim nesretnim suputnicima? Nisam to mogao istraiti. Morao sam
se brinuti za svoj opstanak.
Odjednom, ui mi ispuni urlik koji kao daje dolazio od stotinu zavaenih
medvjeda. Bilo ga je strano sluati. A tada sam ugledao...
Nikad, dok sam iv, neu zaboraviti tu groznu pojavu. Bio je to divovski majmun!
Visok gotovo petnaest stopa, prekriven raupanim ta-mnosmeim krznom, iao je u
mojem pravcu. Imao je goleme noge, a ruke su mu bile dugake kao tijelo. Zubi su
mu bili tanki, dugaki i iljati, veliki kao mamutove kljove.
Iznenada je zastao. Srce mi je poelo divlje udarati, jer sam shvatio da me to
grozno udovite nanjuilo i sada krvavim oima pokuavalo otkriti moje
sklonite.
307
Jules Verne
Prisjeajui se davno steenog znanja, koje sam uvijek smatrao blagoslovom, iako
mi je sada sliilo prokletstvu, dosjetio sam se pravoj istini. Bio je to Ape
Gigans, preddi-luvijalni gorila.
Da! To odvratno udovite, nekim udom zatoeno u utrobi Zemlje, bilo je predak
opasnih stanovnika afrikog kontinenta.
Divlje je pogledavao uokolo, u potrazi za neim - bez sumnje, upravo za mnom.
Bio sam siguran daje sa mnom svreno. Vie nije bilo nikakve nade u spas.
U tom trenutku, kad su mi se oi ve sklapale u oekivanju smrti, sa ulaza u
spilju zaula se neka udna buka. Okrenuvi se u tom smjeru, gorila je oito
otkrio nekog protivnika primjerenijeg njegovoj veliini i snazi. Bio je to
krokodilski morski pas koji je, najvjerojatnije se zasitivi mojim prijateljima,

krenuo u potragu za novim plijenom.
Gorila je u obrani s poda dohvatio kost dugu preko osam stopa i tom savrenom
toljagom zadao snaan udarac divljoj zvijeri, koja se propela i cijelom teinom
pala na svojeg napadaa.
Zapoela je strana borba, koju je nemogue opisati. U svakom sluaju, ja nisam
ekao da bi se osvjedoio o pobjedniku. Znajui da sam ja pravi razlog tog
dvoboja, odluio sam se to prije maknuti izvan domaaja pobjednika. Iskrao sam
se iz svojeg sklonita i, puui uz zid, poeo se iskra-dati prema izlazu iz
spilje.
Ali nisam daleko odmakao, kad se iza mene zaula strana rika. Pobjednik je
slavio svoju pobjedu.
Osvrnuo sam se i vidio divovskog majmuna, cijelog oblivenog krvlju, kako
zakrvavljenih oiju kree za mnom, rairenih nosnica iz kojih je izbijala para.
Na vratu sam osjeao njegov vru i zaudarajui dah. I, prestraeno poskoivi,
probudih se iz komarnog sna.
308
Da, sve to bilo je samo san. Jo uvijek sam bio na splavi, uz ujaka i vodia.
Nisam odmah osjetio olakanje, jer su mi pod utjecajem grozne none more,
osjetila bila posve umrtvljena. Ipak, nakon nekog vremena poeo sam se
smirivati. Prvo mi se povratio sluh. Napeto sam oslukivao, ali posvuda je
vladala tiina. Nakon grmljavine vode koja je pretjecala spiljom, uslijedila je
potpuna tiina.
Napokon je do mene dopro jedva ujan ujakov apat:
"Axele, djeae, gdje si?"
"Tu sam," jedva sam prozborio.
"Dakle, vidi li to se dogodilo? Mi se penjemo."
"Dragi ujae, to mislite time rei?" upitao sam, jo uvijek zbunjen.
"Da, kaem ti da se penjemo i to vrlo brzo. Nae je sputanje prestalo!"
Ispruih ruku i, uz malo potekoa, uspjeh dotaknuti zid. Ruka mi se odmah
oblila krvlju. Koa mi se oderala do mesa. Penjali smo se strahovitom brzinom.
"Dajte baklju! Baklju!" divlje je povikao profesor. "Moramo je upaliti."
Hans ju je, nakon mnotva bezuspjenih pokuaja, tekom mukom ipak uspio
upaliti. Iako se plamen zbog naeg uspinjanja povio odozgo dolje, svjetlo je
bilo dosta jako da rasvijetli okolinu. Sad smo se mogli koliko-toliko svojim
oima osvjedoiti u pravu istinu.
"Upravo kako sam mislio," ree ujak, nakon nekoliko trenutaka utnje. "Nalazimo
se u uskoj jami, kojoj promjer ne iznosi ni etiri fatoma. Poto su vode velikog
podzemnog mora dospjele do dna provalije, sad se vraaju na svoju razinu uz ovaj
ogromni procjep, nosei nas sa sobom."
309
Jules Verne
"To mogu vidjeti," tuno sarn odgovorio. "Ali gdje ovaj procjep zavrava i eka
li nas iza toga ponovni pad?"
"O tome ne znam nita vie od tebe. Znam samo da moramo biti spremni na najgore.
Penjemo se strahovito brzo. Po mojoj procjeni, ta brzina iznosi po prilici dva
fatoma u sekundi, odnosno sto i dvadeset fatoma na minutu ili vie od tri lige
na sat. Uz takvu brzinu, moemo oekivati da emo vrlo brzo doznati svoju
sudbinu."
"U to nema sumnje," uzvratio sam. "Mene zasad mnogo vie brine ima li ova jama
izlaz! Jer ako ona zavrava granitnim stropom, bit emo zgnjeeni komprimiranim
zrakom ili razbijeni u atome prigodom udara u strop. Meni se ve ini da zrak
postaje gui. Sve tee diem."
Moda mi se to doista samo priinjalo, ili se moglo pripisati brzini kretanja,
ali sam u pluima osjeao snaan pritisak.
"Axele," mirnim glasom odgovori profesor, "mi se nalazimo u gotovo beznadnom
poloaju, ali ima nekoliko izgleda za spas, i ja sam o njima razmiljao dok si
ti spavao. Kao to moemo svakog trena poginuti, tako se isto moemo svakog
trena spasiti. Stoga se moramo pripremiti na sve to nam se moe dogoditi."
"Ali, to jo moemo uiniti?" uzviknuo sam. "Zar nismo posve bespomoni!?"
"Ne! Dok ima ivota, ima i nade. Napokon, jedno moemo uiniti. Moemo jesti i
tako obnoviti izgubljenu snagu, kako bismo se mogli suoiti s pobjedom ili
smru."
Na te rijei zbunjeno pogledah ujaka. Ono to mu dugo nisam htio povjeriti
trebalo je napokon rei. Ipak, jo uvijek sam oklijevao.
"Jesti?" ponovih nemarno, kao da mi se odjednom nigdje ne uri.
310
"Dajte baklju! Baklju!'
311
Jules Verne
"Da, i to odmah. Osjeam se poput izgladnjelog robijaa," uzvratio je, trljajui
svoje poutjele i drhtave ruke.
I, okrenuvi se vodiu, uputi mu nekoliko vedrih danskih rijei. Hans odmahne
glavom, upuujui mu tako jasnu poruku. Ja sam sve pokuao da ne izgledam
zabrinut.
"to?" povie profesor. "Ne elite mi valjda rei da su sve nae zalihe
izgubljene?"
"Jesu," tiho sam odgovorio, drei neto u ruci. "Od svih zaliha ostao je samo
ovaj komad suhog mesa za nas trojicu."
Ujak me gledao kao da ne moe shvatiti znaenje mojih rijei. inilo se da gaje
ovo saznanje jako pogodilo. Priekao sam nekoliko trenutaka, dozvolivi mu da se
pribere.
"Dakle," nastavio sam nakon kratke stanke, "to sad mislite? Imamo li jo uvijek
izgleda za spas iz ovih groznih podzemnih opasnosti? Nismo li osueni da
nestanemo u dubokim ponorima sredita Zemlje?"
Na to pitanje nisam dobio odgovora. Ujak me nije uo ili se samo pretvarao da ne
uje.
Proao je jedan sat. Nitko od nas vie nije progovorio ni rijei. Poeo sam
osjeati stranu glad. Moji su suputnici, nema sumnje, trpjeli iste muke, ali
nijedan se od nas nije usudio dotaknuti bijednog ostatka hrane. Leao je pred
nama, taj posljednji ostatak naih ogromnih zaliha spremljenih za ovo ludo i
nerazborito putovanje!
udio sam se svojim prijanjim ludim nadama. Bio sam potpuno svjestan da, unato
svojoj sranosti i onoj mrskoj Saknussemmovoj poruci, moj ujak nikad nije trebao
krenuti na ovo bezizlazno putovanje. Glavu su mi preplavile uspomene na sretnu
prolost i pretpostavke o groznoj budunosti!
312
41. GLAD
Dugo gladovanje pretvara se u ludilo! Mozak ne dobiva potrebnu hranu i matu
poinju ispunjavati svakojake fantastine misli. Nikad dosad nisam spoznao to
glad uistinu znai. Sad su postojali svi izgledi da u to napokon doznati.
Pa ipak, prije tri mjeseca mogao sam ispriati svoju groznu priu o gladi, kako
sam je onda shvaao. Kao djeak esto sam znao poduzimati izlete u susjedstvo
profesorove kue.
Ujak se uvijek ponaao proraunato, po uhodanom redoslijedu. Tako je vjerovao
da, pored dana namijenjenih odmoru i radu, jedan dan mora biti posveen
razbibrizi. Sukladno tome, srijedom mije bilo doputeno initi to me volja.
Kako sam oduvijek usklaivao korisno s doputenim, moja je najdraa razbibriga
bilo obilaenje ptijih gnijezda. Imao sam jednu od najboljih zbirki ptijih
jaja u gradu. Bila su precizno razvrstana i pohranjena ispod staklenih pokrova.
Postojala je uma do koje sam, ako bih se uspio probuditi u ranu zoru i uhvatiti
tramvaj, mogao doi do jedanaest sati ujutro. Tu sam mogao po volji prikupljati
biljke i kamenie. Ujak je uvijek volio kad bih mu donio nove pri313
Jules Verne
mjerke za herbarij i geoloke uzorke za ispitivanje. Kad bih napunio vreicu,
kretao sam u potragu za gnijezdima.
Nakon otprilike dva sata tekog rada, jednog sam dana sjeo uz potok, kako bi
pojeo svoj maleni, ali okrepljujui objed. Kako mi sjeanje na te kuhane
kobasice, branjavi kruh i pivo sada tjera vodu na usta! Za jedan takav objed
sad bih dao sva bogatstva ovog svijeta. Ali, vratimo se mojoj prii.
Dok sam tako sjedio, odmarajui se, gledao sam prema ruevinama starog dvorca
to se nalazio u blizini. Ti ostaci nekadanjeg monog, brljanom obraslog
zdanja, sad su se malo-pomalo sve vie uruavali.
Dok sam tako gledao, ugledah dva orla kako krue oko vrha kule tog dvorca.
Uskoro sam sa zadovoljstvom otkrio da im se tamo nalazi gnijezdo. U svojoj
zbirci jedino jo nisam imao jaja domaeg orla i velike sove.
Brzo sam donio odluku. Na bilo koji nain, moram se doepati vrha tog tornja.
Priao sam blie i uao meu ruevine. Staro stubite sruilo se prije mnogo
godina. Vanjski su zidovi, meutim, bili glatki i bez izboina. Tuda se nisam
mogao uspeti, osim ako se usput ne pomognem brljanom kao osloncem. Meutim, to
se uskoro pokazalo nemoguim.
Ostao je jo jedino dimnjak, koji se jo uvijek uzdizao do vrha graevine.
Odluio sam pokuati uspeti se njime. Bio je uzak, nepravilno graen, i uspon
nije trebao biti preteak. Svukao sam kaput i zavukao se u dimnjak. Pogledavi
gore, na njegovu kraju sam vidio otvor kroz koji se naziralo nebo.
Uspinjao sam se pomou ruku i koljena. Napredovao sam sporo, ali kako sam svako
malo nailazio na izboine koje su mogle posluiti za odmorite, uspon je bio
relativno lagan. Tako sam svladao prvu polovicu njegove ukupne visine. Dimnjak
se sada poeo suivati. Bilo je sve tjenje i napokon sam se zaglavio. Vie se
nisam mogao uspinjati.
314
Dalje se nije moglo i jedino mi je preostalo spustiti se natrag na zemlju i
odustati od mojih tako eljenih uzoraka. Prokleo sam sudbinu i pripremio se za
sputanje. Ali nisam se mogao ni pomaknuti. Neka nevidljiva i tajanstvena
prepreka se isprijeila i zaustavila me. Uskoro sam postao svjestan cijelog
uasa poloaja u kojem sam se zatekao.
Nisam se mogao pomaknuti ni naprijed ni natrag i bio sam osuen na najgoru smrt,
onu od gladi. Ipak, djeji je um prepun optimizma i prilagodbi. Stoga sam poeo
smiljati sve vrste planova da izbjegnem tu groznu sudbinu.
Prije svega, hrana mi nije bila odmah potrebna, jer sam upravo dobro objedovao.
To mije ostavljalo dosta vremena da se iz svega ovoga izvuem. Najprije sam
pokuao prstima ukloniti okolnu buku. Da sam imao no, moda bih neto uspio
uiniti, ali to sam korisno orue ostavio u depu kaputa.
Tako sam uskoro otkrio da su svi takvi pokuaji beskorisni. Jedino mije
preostalo pokuati se nekako iskoprcati dolje.
Ali, koliko god se okretao, migoljio i otiskivao, sve je bilo uzalud. Nisam se
mogao pomaknuti ni za milimetar. Vrijeme je brzo prolazilo. Rani ustanak
vjerojatno je doprinio da sam osjetio pospanost i ubrzo utonuo u polusan.
Ne znam koliko sam spavao, prije nego sam se probudio u potpunom mraku i strano
gladan.
Spustila se no, a ja sam jo bio u istom poloaju. Tako sam vrsto zapeo, da se
nisam mogao ni pomaknuti. Glasno sam zapomagao. Jo nikad, od mojeg najranijeg
djetinjstva, kad je svakome teko izdrati da neto ne prigrize izmeu glavnih
obroka, nisam osjetio glad. Osjeaj je bio nov i bolan. Poeo sam gubiti glavu i
vriskati i plakati u agoniji. Neto mi se promaklo blizu nosa. Bio je to neki
bezopasan guter, ali meni se priinio kao najopasnija zmija.
315
Hi
Jules Verne
Ponovno sam stare ruevine ispunio krikovima, to me napokon toliko izmorilo da
sam se onesvijestio.
Ne znam koliko sam vremena proveo u toj nesvjestici ili snu, ali kad sam opet
doao sebi, ve je bio dan. Ne mogu opisati kako sam se bolesno osjeao i kakva
me glad muila. Ve sam bio preslab da bi mogao vikati, i potpuno slab da se
ponovno pokuam osloboditi.
Odjednom me prestrai neka vika.
"Jesi li tamo, Axele?" prepoznao sam glas svojeg ujaka. "Jesi li tamo, djeae?"
Jedva da sam mogao odgovoriti. Ali uz to sam nainio oajniki pokuaj da se

okrenem. Time sam odronio komad buke, koji je pao na dno dimnjaka. Tome mogu
zahvaliti to sam napokon bio pronaen. Bilo je lako otkriti otkud ta buka
pada. Uskoro sam zauo ujakov uzvik.
"Budi miran," vikao je, "ako te uspijemo izgurati do dolje, spaen si."
Bile su to divne rijei, ali ja sam u to malo vjerovao. Ipak, nekih etvrt sata
kasnije zauo sam glas iznad sebe, s jednog od gornjih ognjita.
"Jesi li ispod ili iznad?" "Ispod," odgovorio sam.
Odmah nakon toga do mene je sputena koara s mlijekom, dvopekom i jajem. Ujak
se pobrinuo dobaviti mi jelo! Najprije sam popio mlijeko, jer je e jo
opasnija od gladi. Nakon toga sam, okrijepljen, pojeo kruh i tvrdo kuhano jaje.
Za to vrijeme, moji su se spasitelji doepali zida. Mogao sam uti kako kopaju
krampovima. U namjeri da izbjegnem tom stranom oruu, uinih oajniki pokuaj
i remen mojih hlaa, koji se bio zakvaio za neku stijenu, napokon
popusti. Napokon sam bio slobodan, ali sam se jedva pomou ruku i koljena
spaavao od pada.
Za deset minuta je u ujakovu naruju zavrilo ovo moje strano dvodnevno
zatoenitvo. Zbog gubitka svijesti nisam bio u stanju tono raunati vrijeme.
Tjednima sam se oporavljao od ove gladne avanture. Pa opet, to je ona bila u
usporedbi s groznim mukama kojima sam sada bio izloen?
Nakon to sam neko vrijeme drijemao i gubio vrijeme razmiljajui o svemu i
svaemu, ponovno sam se osvrnuo oko sebe. Jo uvijek smo se uspinjali velikom
brzinom. Katkad bi nam, uslijed zranog tlaka, ponestalo daha, kao to se dogaa
zrakoplovcima kad se prebrzo diu uvis. Ali, ako oni osjeaju sve veu hladnou,
to se vie penju u zrane slojeve, nama se dogaalo upravo suprotno. Vruina je
neugodnom brzinom rasla i sigurno je ve bila dosegnula etrdeset stupnjeva.
to znai ta nagla promjena temperature? Sve dotad su dogaaji potvrivali
Davvjeve i Lidenbrockove teorije. Dosad su posebni uvjeti, stijene otporne prema
grijanju, elektricitet i magnetizam, u neku ruku preoblikovali ope prirodne
zakone, stvarajui oko nas umjerenu toplinu. to se tie teorije o sredinjoj
vatri u unutranjosti Zemlje, moram rei da je ona za mene i dalje ostala jedina
prava i prihvatljiva teorija. Hoemo li dakle doi u takvu okolinu, gdje e se
pojave sredinje vatre oitovati u potpunosti i gdje e vruina potpuno
rastaliti kamenje?
Od toga me uhvatio ne ba neprirodni strah, pa to nisam zatajio pred ujakom.
Moda je to izgledalo hladno i bezosjeajno, ali nisam mogao drukije.
"Ako se ne utopimo, ne smrskamo o stijene ili ne umre-mo od gladi, znamo da nam
jo uvijek ostaje prigoda da budemo ivi spaljeni."
316
317
Jules Verne
Unato ovako podmuklom napadu, ujak je samo slegnuo ramenima i potpuno utonuo u
svoje misli.
Proao je jo jedan sat. Osim malog porasta topline, nita se drugo nije
promijenilo u naem poloaju. Konano ujak prekine utnju.
"Dakle, Axele, moj djeae," gotovo veselo je rekao. "Treba se odluiti."
"Odluiti? U vezi s im?" iznenaeno sam upitao.
"U vezi s ovim. Po svaku cijenu moramo obnoviti snagu. Ako, tedei taj ostatak
hrane, nastojimo produiti ivot za nekoliko sati, svi emo brzo posve
oslabiti."
"Da, do kraja," promrmljao sam. "Iako na to neemo morati dugo ekati."
"Ali, ukae li nam se prilika za spas i bude li potrebno neto uiniti, kako
emo za to smoi snage ako oslabimo od gladi?"
"Ali ujae, progutamo li ovaj komad mesa, to e nam ostati?"
"Nita, dragi moj Axele, nita. Ali, hoe li ti initi bolje, bude li ga jeo
oima. Rasuuje kao ovjek bez volje, bez energije!"
"Dakle," uzviknuo sam tako bijesno da se to ne moe opisati, "ne elite mi
valjda rei da vi jo niste izgubili svaku nadu!"
"Naravno da nisam," hladno odgovori profesor.
"to, zar jo vjerujete da e nam se pruiti prilika za spas?"
"Dok ima ivota, ima i nade. Axele, preklinjem te da prihvati da, sve dok mu
srce tue i dokle god u njemu ijedan mii igra, ne doputam biu obdarenom
darom rasuivanja da se prepusti oaju."
318
Kakvih li rijei! ovjek koji ih je mogao izrei u takvim prilikama bio je
zaista neobino hrabar!
"Dakle, to kanite uiniti?," uzviknuh.
"Pojesti ostatak hrane do zadnje mrvice i prikupiti izgubljenu snagu. To e nam
biti zadnji obrok, pa neka bude, ali emo barem opet postati ljudi umjesto da se
pretvorimo u iscrpljene kosture."
"U pravu ste," pomirljivo promrmljah. "pojedimo te ostatke."
Ujak uze komad mesa i onih nekoliko komada dvopeka koji su nam preostali nakon
oluje. Sve to razdijeli na tri jednaka dijela i dade svakome njegov. Svaki je
tako dobio, otprilike, jednu funtu hrane. Prihvatismo se jela, svaki od nas
sukladno svojem karakteru.
Profesor je jeo pohlepno i s nekim grozniavim arom. Ja, naprotiv, iako sam bio
gladan, nisam uivao u jelu. vakao sam bez ikakvog zadovoljstva.
Na vodi Hans jeo je mirno i polako, grickajui tiho male zalogaje s uitkom i
mirom ovjeka koji se ne uznemiruje radi budunosti.
On vjerojatno nije bolje podnosio glad od nas samih, ali njegova vrsta
islandska priroda pripremila gaje na mnoga odricanja. Sve dok je svake subote
uveer primao svojih tri riksdala, bio je spreman na sve.
Zapravo, Hans se nikad nije zabrinjavao oko neega, osim oko novca. Ako je
preuzeo slubu kod nekog poslodavca, bez pogovora je s njime dijelio dobro i
zlo, sve dok mu se uredno isplaivala njegova zarada.
Odjednom se ujak pridigne. Primijetio je osmjeh na vo-dievu licu.
"to je?" pitao je ujak.
319
Jules Verne
"Borovica," odgovorio je vodi, odnekud izvlaei bocu te dragocjene tekuine.
Pili smo. Boca je, naalost, bila samo dopola puna. Ali po pitanju svega
ostalog, bio je to pravi nektar. Profesor je otpio nekoliko gutljaja. Vie nije
mogao.
"Fortrafflig," ree Hans, ispivi gotovo do dna ono stoje preostalo.
"Izvrsna! Vrlo dobra," odgovori ujak, kao da je upravo napustio svoj klub u
Hamburgu.
Opet sam se poeo nadati spasu. Ali bio sam svjestan toga da smo pojeli svoj
posljednji obrok. Bilo je pet sati ujutro.
320
42.
VULKANSKO DRIJELO
ovjek je tako neobine grae daje njegovo zdravlje zapravo stanje posve
negativnog karaktera. im jednom utai glad, vie ne moe ni zamisliti muke koje
ona izaziva. Te muke razumljive su jedino za vrijeme gladovanja. Nekom tko nikad
nije bio izloen tim patnjama posve je uzaludno pokuavati ih opisati.
Tako je i nama, nakon dugog posta, par zalogaja dvopeka i komadi usoljenog mesa
uklonilo sve prijanje muke.
No, nakon tog obroka svaki se od nas zamislio. Na stoje mislio Hans, taj ovjek
s krajnjeg Sjevera koji se preputao sudbini stanovnika Orijenta? To mi nikako
nije uspijevalo dokuiti. Moje su misli bile ispunjene uspomenama na prolost,
na povrinski svijet, koji nikad nisam smio naputati. Pred oima su mi
promicale slike kue u Konigstrasse, moje jadne Graiiben, dobre Marte. Kroz
stijene je do nas dopirala potmula tutnjava, od koje mi se inilo kao da ujem
buku zemaljskih gradova.
Ujak je, neprestano obuzet znanstvenim mislima, s bakljom u ruci ispitivao
sastav zidova tunela. Paljivim prouavanjem razliitih slojeva koji su se
nizali jedan iznad drugog, nastojao je utvrditi na poloaj prema vremenskoj
karti ispisanoj na tom geolokom atlasu. Njegovi prorauni ili, bolje rei,
njegove pretpostavke mogle su biti tek pribline. Ali, znanstvenik ostaje

znanstvenik, ako samo
321
Jules Verne
moe sauvati prisebnost. A kod profesora Lidenbrocka ta je vrlina, svakako,
bila osobito razvijena.
Dok sam tako sjedio okruen tiinom, uo sam ga kako mrmlja geoloke izraze.
Kako sam o tome dosta znao i bio svjestan znaaja njegovih prouavanja, poeo
sam ih sa zanimanjem pratiti, unato brigama zbog poloaja u kojem smo se
nalazili.
"Eruptivni granit," govorio je za sebe. "Jo smo u primitivnom razdoblju, ali se
penjemo, sasvim se sigurno penjemo, bez zastajanja! Tko zna? Tko zna?"
Jo uvijek se nadao. Opipao je rukom okomiti zid tunela, a nakon nekoliko minuta
nastavio:
"Eto gnajsa, eto tinjeva kriljca. Dobro. Doskora e se pojaviti tlo
prijelaznog razdoblja, a onda..."
to je time htio rei? Zar moe izmjeriti debljinu Zemlji-ne kore koja nam je
visjela nad glavom? Raspolae li sredstvima pomou kojih bi to mogao uiniti?
Ne.
Manometra nije bilo, a tu spravu nita nije moglo nadomjestiti.
Dok smo se dalje uspinjali, temperatura je jako rasla, te sam osjeao kako me
oblijeva uareni zrak. Nikad prije nisam doivio takvu vruinu. Zacijelo se
mogla usporediti s vruim zrakom koji se iri talionicama za vrijeme taljenja
eljeza. Malo po malo, morali smo Hans, ujak i ja skinuti kapute i prsluke. Vie
ih nismo mogli podnijeti na sebi. ak je i najlaka odjea izazivala
neugodnosti, gotovo bih rekao i bol.
"Ne penjemo li se moda prema nekom usijanom ognjitu?" povikah kad sam shvatio
da se vruina ne prestaje pojaavati."
.
"Ne, ne," odgovorio je ujak. "To je nemogue, posve nemogue!"
322
"Ali, ipak," rekoh, dodirujui rukom zid tunela, "ovaj je zid doslovno uaren."
Nakon tih rijei, kako je zid doista bio crven od usijanja, spustih ruke u vodu,
kako bi ih ohladio. Ali morao sam ih odmah trgnuti natrag, uz bolan uzvik.
"Voda je vrela!" kriknuo sam.
Profesor mi ovaj put odgovori samo bijesnom kretnjom. Vjerojatno je u mislima
bio blizu donoenja konanog rjeenja svojih promatranja.
Ali ja vie nisam bio sposoban pratiti njegova istraivanja. Spopao me uasan
strah kojega se vie nisam mogao rijeiti. Mogao sam se nadati samo katastrofi,
katastrofi ije dosege nikakva bujna mata nije mogla zamisliti. Jedna u poetku
nejasna i neodreena misao pretvarala se u mojem mozgu u potpuno sigurnu
injenicu.
Tjerao sam je od sebe, ali ona se uporno vraala. Nisam se usudio jasno je
oblikovati. Bila je tako zastraujua da sam ju se jedva usudio tiho proaptati
sebi u bradu.
Pa ipak, neka nehotina opaanja ubrzo je pretvorie u vrsto uvjerenje. Pri
slaboj svjetlosti baklje opazio sam u granitnim slojevima neke promjene. Po
svemu sudei, nadolazila je neka udna i zastraujua prirodna pojava, u kojoj
je znaajnu ulogu imao elektricitet. A ta strana vruina, ta vrela voda!...
Odluih pogledati kompas.
Kao daje poludio!
Da, igla je kao luda skakala od pola do pola, u iznenadnim i brzim skokovima,
vrtjela se u jednom smjeru, da bi se odmah zatim vraala u suprotnom, tako daje
pogled na nju izazivao vrtoglavicu.
Dobro sam znao da, prema ope prihvaenim teorijama, mineralna kora zemaljske
kugle nikad nije u stanju potpunog mirovanja.
323
Jules Verne
Ona neprestano doivljava promjene, prouzroene raspadanjem unutranjih tvari,
pomicanjem itavih rijeka raznih tekuina, djelovanjem magnetizma. Sve to
Zemljinu koru neprekidno potresa, pa ak i onda kada bia, rasijana po njezinoj

povrini, nita o tome ne slute.
Pa ipak, ta me pojava ne bi sama po sebi preplaila, ili barem ne bi u mojem
mozgu izazvala raanje tako strane, odvratne pomisli.
No, neke druge injenice nisu mi dozvoljavale da se dalje zavaravam.
Strane eksplozije, poput nebeskog topnitva, poele su se umnaati strahovitom
jainom. Mogao sam ih usporediti samo sa bukom koju stvara stotinu teko
natovarenih kola, kotrljajui se granitnim kolnikom. Sve se pretvorilo u
neprekidnu grmljavinu.
I igla kompasa mije davala za pravo, poludjevi pod utjecajem snanog
elektriciteta. Zidovi tunela kao da su se svaki tren trebali rasprsnuti, veliki
granitni blokovi prijetili su da e se razletjeti, zatrpati pukotinu i potpuno
ispuniti tunel te nas, jadne atome, zdrobiti svojim stranim zagrljajem.
"Ujae, ujae!" vikao sam. "Propali smo, nita nas vie ne moe spasiti!"
"Mladiu, to te sad opet tako preplailo? "odgovori mi on, zauujue mirno.
"ega se boji?"
"ega se bojim?" Ijutito sam uzvratio. "Zar ne primjeujete pomicanje tih
zidova, pucanje tog masiva, tu uasnu vruinu, tu vrelu vodu, te pare koje
bivaju sve gue, podivljalu iglu kompasa, sve predznake potresa?"
Ujak mirno odmahne glavom.
"Potres?" ponovio je, najmirnijim moguim glasom.
"Da!"
"Neae moj, mislim da jako grijei," pridodao je.
324
"Zar ne vidite, zar ne prepoznajete sve te dobro poznate predznake..."
"Predznake potresa? Nipoto. Ja oekujem neto mnogo velianstvenij e."
"Glava me boli od brige. to to govorite?" vikao sam. "Oekujem erupciju,
Axele!"
"Erupciju?" promucah. "Znai, nalazimo se u drijelu aktivnog vulkana koji je
upravo podivljao."
"Svi su izgledi daje upravo tako," ree profesor, smijeei, se, "i mogu ti rei
daje to najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. Prava srea!"
Srea? Zar je ujak poludio? to znae te rijei? Zato je tako miran i zagonetno
se osmjehuje?"
"to!" kriknuh, na vrhuncu uzbuenja. "Zahvatila nas je erupcija, nije li tako?
Okrutni usud nas je bacio u bunar usijane lave, uarenog kamenja, vrele vode i
svih eruptivnih tvari! U vrtlogu plamena nosit e nas, izbaciti, ispljunuti iz
podzemlja i uzvitlati nas u zrak, zajedno s komadima stijena, kiom pepela i
ljake... i to bi trebala biti naa najvea srea!?"
"Da," odgovori profesor, mirno me gledajui me ispod naoala, "jer to je jedini
nain da se iz podzemlja vratimo na svjetlo dana!"
Nemogue je pobrojati tisue misli to su mi nakon ove izjave projurile mozgom.
Ali ujak ima pravo, potpuno pravo, i nikad mi se nije inio smioniji ni
sigurniji nego sad, dok me mirno gledao u oi i govorio mi' o izgledima da nas
erupcija izbaci na povrinu, ponovno kroz vulkanski krater!
Za vrijeme naeg razgovora i dalje smo se neprekidno penjali. Nastavili smo se
uspinjati cijelu no. Zastraujua buka se pojaavala. Gotovo sam se guio. Bio
sam posve
325
Jules Verne
uvjeren da mije doao posljednji as. No, uobraziljaje ipak tako udna:
razmiljao sam samo o nekim upravo djetinjastim znanstvenim teorijama. U takvim
okolnostima ne moete vladati svojim mislima. One vas jednostavno preplave i u
potpunosti zavladaju vaim umom.
Bilo je oito da nas uzdiu eruptivne tvari. Splav je plutala na uzavreloj vodi,
ispod koje se vidjela tea masa lave i hrpe kamenja koje e se, im dospije na
povrinu vode, razletjeti na sve strane.
Vie nije bilo nikakve sumnje da se nalazimo u drijelu vulkana. Nije nam se
moglo dogoditi nita gore!
Ali ovaj put nije se radilo o ugaenom vulkanu Sneffel-sa, nego o nekom ivom
vulkanu. Pitao sam se stoga, koja bi to vulkanska planina mogla biti i na kojem
e nas kraju svijeta izbaciti iz svoje utrobe.
Nije bilo sumnje da e to biti negdje na sjeveru. Prije nego mu je igla
poludjela, kompas je uvijek i dosljedno pokazivao u pravcu sjevera. Od
Saknussemmova rta bili smo povueni na stotine liga ravno prema sjeveru. Zar smo
se opet vratili pod Island? Hoe li nas izbaciti krater vulkana Hekla ili neko
drugo od onih sedam vatrenih grotla, koja rigaju oganj na tom otoku? Preavi u
mislima podruje od pet stotina vrsta prema zapadu, mogao sam se na toj paraleli
prisjetiti samo slabo poznatih vulkana na sjeverozapadnoj obali Amerike.
Na istoku je postojao samo jedan, na osamdesetom stupnju geografske irine. Bio
je to Esk na otoku Jan Mayen, nedaleko zamrznutih prostora Spitsbergena!
U svakom sluaju, kratera nije nedostajalo i mnogi od njih bili su tako veliki,
da su mogli izrigati itavu vojsku! Nastojao sam pogoditi kroz koji se od njih
mi tako brzo uzdiemo.
Danas esto mislim o tim svojim glupim mislima. Kao da sam uope oekivao da
emo se uspjeti spasiti!
326
Splav je plutala na uzavreloj vodi
Jules Verne
Kako se bliilo jutro, uspon je bio sve bri. To stoje vruina, umjesto da pada,
sve vie rasla kako snio se pribliavali povrini, bilo je stoga to je ona bila
posve lokalne naravi, oekivana posljedica vulkanskog utjecaja. O pogonskoj sili
koja nas je nosila nisam uope dvojio. Strahovita sila, snage od nekoliko
stotina atmosfera, koju su stvorile pare nakupljene u Zemljinoj utrobi,
neodoljivo nas je potiskivala uvis.
Ali, iako nas je nosila sve blie svjetlu dana, kakvim nas je sve zastraujuim
opasnostima trebala izloiti? Mogli smo se nadati samo brzoj smrti.
Uskoro u okomiti hodnik, koji se sve vie irio, prodrijee rumeni odsjevi. S
lijeve i desne strane opazio sam duboke hodnike, nalik na goleme mrane tunele
iz kojih je sukljala gusta para. Dugi plameni jezici, bljeskajui i buktei,
lizali su zidove, sve blie nama.
Doao je posljednji as! "Gledaj, ujae, gledaj!" kriknuh.
"To to vidi je sumporni plamen, najobinija pratea pojava erupcije."
"Ali ako nas zahvati?" Ijutito sam uzvratio.
"Nee nas zahvatiti," tiho i smireno mije odgovorio.
"Na koncu, posve je svejedno hoe li nas oni spriti ili emo umrijeti od neeg
drugog," kriknuo sam, oajan.
"Nee nas spriti. Hodnik se iri, pa emo, bude li potrebno, napustiti splav i
skloniti se u kakvu pukotinu."
"A voda! Voda, koja se die za nama?" panino sam uzvratio.
"Nema vie vode, Axele," odgovorio je ujak. "Sad nas prema otvoru kratera podie
kaa od lave."
Vodeni je stup doista nestao, a zamijenile su ga eruptivne tvari koje su, iako
su kljuale, bile dosta guste. Vruina
328
je postala nepodnoljiva i termometar bi u ovom prostoru zacijelo pokazivao
preko sedamdeset stupnjeva!
Znoj mije curio iz svake pore. Da se nismo penjali tako velikom brzinom, sigurno
bismo se zaguili.
Ipak, profesor nije proveo u djelo svoj prijedlog o naputanju splavi, i to je
bilo vrlo mudro od njega. Onih nekoliko slabo svezanih trupaca ipak su bili
vrsto uporite, dobar oslonac kojega ne bismo nigdje drugdje mogli nai.
Oko osam sati ujutro zbila se nova neobina pojava. Odjednom smo se prestali
penjati. Splav je nepokretno stajala na mjestu.
"Stoje sad?" upitah, uznemiren tim iznenadnim zaustavljanjem.
"Postaja," ree ujak.
"Zar je erupcija prestala?" pitao sam.
"Nadam se da nije."
Ne rekavi vie nita, ustao sam na noge i pokuao razgledati okolicu. Moda je
splav zapela za kakvu izboinu u stijeni, isprijeivi se eruptivnoj masi. U tom
sluaju, trebalo ju je to prije osloboditi.
Ali, nije se zbilo nita slino. Zajedno sa splavi, prestao se penjati i sam
stup pepela, ljake, kamenih krhotina i zemlje.
"Kaem vam, ujae, daje erupcija prestala," glasno sam izrekao svoj zakljuak.
"Ah, moj djeae," uzvratio je ujak, "to ti samo tako misli. Ali vara se.
Nemoj se nimalo bojati, jer taj iznenadni predah ne moe dugo potrajati. Budi
siguran u to. Eto, ve traje pet minuta i mi emo svakog trena nastaviti nae
putovanje prema otvoru kratera."
329
Jules Verne
Dok je to govorio, profesor je neprekidno promatrao kro-nometar, a njegova
predvianja ponovno su se potvrdila kao tona. Doskora je splav opet krenula,
penjui se brzo i neujednaeno. To je trajalo oko dvije minute. Zatim se, kao i
prvi put, opet iznenadno zaustavila.
"Vrlo dobro," ree ujak, pogledavajui na uru, "za deset minuta opet emo
krenuti."
"Za deset minuta?"
"Tono tako. Na vulkan radi s prekidima. Tako puta i nas da s njime
predahnemo."
Uistinu je bilo tako. Tono u vrijeme koje je ujak odredio, opet nas je neto
gurnulo strahovitom brzinom. Da se nismo grevito uhvatili za grede, sigurno
bismo ispali sa splavi. Zatim je potisak opet prestao.
Kasnije sam esto razmiljao o toj neobinoj pojavi, ne nalazei
zadovoljavajueg tumaenja njezinog uzroka. Pa ipak, ini se da nismo prolazili
glavnim drijelom vulkana, nego nekim sporednim tunelom u kojem se osjealo
protu-djelovanje tlaka koji je u glavnom tunelu stvarala lava.
Ne mogu nikako razluiti koliko se puta ponovilo to zaustavljanje i ponovno
uzdizanje. Sjeam se samo da nas je svaki novi pokret odbacivao sve veom snagom
i brzinom, kao da nas nosi topovsko zrno. Za vrijeme tih predaha guili smo se
od vruine, a dok smo jurili pritisak vrueg zraka nije nam dao disati.
Naas sam s nasladom pomislio kako bi bilo divno odjednom se stvoriti u nekom
kraju na dalekom sjeveru, gdje vlada studen od trideset stupnjeva ispod nitice!
U mislima sam etao snjenim ravnicama Arktika i ez-nuo za trenutkom kad u se
zavaljati po ledenom tepihu Sjevernog pola.
Postupno sam, razdraen brojnim osjeajima, poeo halucinirati. Zapao sam u
bunilo. Da me Hans, na vodi,
330
nije pridravao svojim snanim rukama, ve bih bio razbio glavu o granitne
stijene.
Stoga ne pamtim to se dogaalo posljednjih sati tog vatrenog putovanja. Nejasno
pamtim da su se ule este eksplozije, da se cijeli masiv estoko tresao i da se
splav brzo vrtjela u krug. Plutala je na valovima lave, usred kie od pepela, a
pucketavi plameni jezici obavijali su je sa svih strana.
Podignuo se snaan vihor, kao tjeran nekim golemim ventilatorom stoje izniknuo
iz podzemnog ognja. Bio je vru, gotovo uaren!
Napokon sam ugledao Hansovo lice u odsjevu plamena, a onda vie nisam osjeao
nita, osim neizrecivog uasa koji osjeaju osuenici privezani na topovsku
cijev, iekujui presudni hitac.
331
l
l
43.
NAPOKON SUNCE!
Kad sam ponovno otvorio oi, osjetio sam da me vodie-va ruka vrsto stee za
pojas. Drugom je rukom pridravao ujaka. Nisam bio teko ranjen, ali sam bio
prekriven masnicama i ubojima.
Napokon sam smogao snage osvrnuti se uokolo. Otkrio sam da leim na obronku
nekog brijega, niti dva metra od provalije, u koju bih se bio survao, da sam se
samo malo pomaknuo. Hans me spasio od smrti, dok sam se one-svijeten kotrljao
po vanjskoj strani kratera.
"Gdje smo?" zbunjeno upita ujak, koji kao daje bio potpuno razoaran povratkom
na povrinu.
Vodi jednostavno slegne ramenima, u znak da ne zna.
"Na Islandu?" upitah.
"Nej," odgovori Hans.
"Kako to misli!" povie profesor. "Otkud to zakljuuje."
"Hans se vara!" rekoh, pridiui se.
Nakon bezbrojnih iznenaenja, koja smo doivjeli na toni putovanju, sad nas je
doekalo jo jedno. Oekivao sam da u vidjeti stoasti brijeg pokriven vjenim
snijegom, usred neplodnih pustinja polarnog kruga, obliven blijedim zrakama
polarnog sunca negdje daleko, dalje od najdaljih poznatih sjevernih irina.
333
Jliles Verne
No usprkos svim naim predvianjima, leali smo na obronku planine izbijelile od
ara sunanih zraka, koje su i nas upravo prile.
Nisam htio vjerovati roenim oima, ali ega koja mi je palila tijelo nije
ostavljala prostora za sumnju. Iz kratera smo izili napola goli, a vatreno
nebesko tijelo od kojeg ve dva mjeseca nismo nita traili, bilo je tako dobro
da nas raskono daruje svjetlom i toplinom.
Kad su nam se oi sviknule na taj bljesak, kojeg tako dugo nisu vidjele, pokuao
sam uz njihovu pomo ispraviti zablude u koje me bila zavela moja mata. Trebali
smo se nai negdje na Spitsbergenu i nisam se htio tako jednostavno odrei tog
uvjerenja.
Nakon nekog vremena, profesor prvi progovori i ree:
"Hm," rekao je, oklijevajui, "ovo doista ne slii Islandu."
"A da nije moda otok Jan Mayen?" nagaao sam.
"Ni to, mome! Ovo uope nije neki sjeverni vulkan, vulkan s granitnim
breuljcima i snjenom kapicom."
"Pa ipak..."
"Gledaj, moj djeae, gledaj," ree profesor, na svoj uobiajeni dogmatini
nain.
Nad naom glavom, u visini od najvie petsto stopa, zjapio je krater vulkana iz
kojega je svakih etvrt sata izbijao visoki plameni stupac, praen jakim
praskom, a s njime kamenje plovuca, pepeo i lava. Osjeao sam drhtanje planine
koja je disala poput kita, te od vremena do vremena, kroz nosnice izbacivala
vatru i zrak.
Ispod kratera se strmom kosinom sputalo eruptivno kamenje, do dubine koja
vulkan nije inila viim od tri stotine fatoma.
334
"Hm, ovo doista ne slii Islandu.'
335
Jules Verne
Podnoje mu se gubilo u pravoj gutari zelenih stabala, meu kojima sam
prepoznao masline, smokve i lozu nakie-nu rumenim grozdovima.
Mora se priznati da tako ne izgledaju arktiki krajevi. U to nije bilo nikakve
sumnje.
Pogled je preko tog zelenog prostranstva dopirao do voda nekog divnog mora ili
jezera, koje je tu arobnu zemlju pretvaralo u otok, irok svega nekoliko liga.
Na istoku se vidjela malena luka okruena kuama, u kojoj su se brodovi neobina
oblika ljuljali na modrim valovima.
Neto dalje je na puini nicala grupa otoka, tako brojnih i vrsto stisnutih da
su sliili velikoj konici.
Na zapadnom su se obzoru nazirale neke daleke obale, iznad kojih su se vidjeli
obrisi modrih planina skladna oblika. Jo dalje, razabirao se visok stoac iji
je vrh bio prekriven tekim, tmurnim oblacima dima.
Na sjeveru se na suncu bljeskala golema vodena povrina, na kojoj bi tu i tamo

iskrsnuo poneki vrh brodskog jarbola ili od vjetra napuhano jedro.
Neoekivani izgled ovog krajolika jo je ustostruio njegovu udesnu ljepotu.
"Gdje smo se to nali?" ponavljao sam poluglasno.
Hans je ravnoduno zatvorio oi, a ujak je nastavio pogledom prelaziti po tom
prizoru, jo uvijek nita ne shvaajui.
"Bila to koja mu drago planina," napokon je rekao, "moram priznati daje na njoj
podosta vrue. Praskanje ne prestaje i ne bih rekao da bi bilo dobro izvui ivu
glavu iz erupcije samo zato da sad u nju dobijemo neki komad stijene. Siimo
paljivo niz planinu, pa emo nekako doz336
nati na emu smo. Uostalom, priznajem da umirem od gladi i ei.
Profesor vie nije sliio sebi. Ja bih, na primjer, bio zaboravio svaku potrebu
i sav umor, ostavi na tom mjestu jo mnogo sati. Ali morao sam poi za svojim
suputnicima.
Obronak vulkana bijae veoma strm i klizav. Klizali smo se po jarugama prepunim
pepela i izmicali potocima lave, koji su se vijugali poput plamenih zmija. Pa
ipak, brzo smo napredovali. Silazei, neprestano sam govorio i u tome uivao,
jer mije mata bila prepuna razliitih misli i pretpostavki, te sam je morao
rijeima rasteretiti.
"Sigurno smo u Aziji!" izjavio sam. "Nalazimo se na obali Indije, na Malajskim
otocima, u sreditu Oceanije! Preli smo polovicu zemaljske kugle da doemo na
suprotnu stranu globusa od one na kojoj se nalazi Europa."
"Ali, kompas!" odgovori ujak. "Pojasni mi onda njegovo pokazivanje!"
"Doista, kompas!" rekoh, oklijevajui. "Priznajem da tu neto nije u redu. Ako
je vjerovati njemu, neprestano smo ili prema sjeveru."
"Onda je lagao."
"Nije li to preotar zakljuak?" uzvratio sam.
"Onda smo na Sjevernom polu...?"
"Sjeverni pol nije, ali... Ah, predajem se," bio je moj odgovor.
Neto je tu bilo, to se nije moglo protumaiti. Nisam znao to misliti o svemu
tome.
Za to smo se vrijeme ve bili pribliili onom prekrasnom zelenilu. Sad me ve
muila glad, a i e. Sreom, nakon dva sata hoda ugledasmo lijepu ravnicu, svu
obraslu maslinama, ipkom i vinogradima, za koje se inilo da nikom
337
Jules Verne
ne pripadaju. Uostalom, kako smo bili gladni i edni, nismo mnogo ni razmiljali
o vlasnitvu.
S kakvim smo uitkom to sono voe prinosili usnama i vakali itave grozdove u
tom rumenom vinogradu.
Nedaleko od tog mjesta u travi, u divnoj sjeni stabala, otkrio sam izvor hladne
vode u koji smo s uitkom zagnjurili lice i ruke.
Dok se tako svaki od nas preputao svim slastima odmaranja, kroz gusti
maslinovih mladica provirilo je jedno dijete.
"Gle!" uzviknuh, "eto jednog stanovnika ove sretne zemlje!"
Maleni sirotan bio je vrlo bijedno obuen, neuhranjen, i kao da gaje nae
prisustvo jako uplailo. Dakako da smo ovako polugoli i neobrijani izgledali
vrlo strano. Ako zemlja u koju smo zalutali nije neko razbojniko gnijezdo,
onda su nas se njezini stanovnici doista mogli preplaiti.
Djeak je pokuao umai, ali Hans potri za njim i dovede ga natrag, ne osvrui
se na njegovu vrisku i koprcanje.
Ujak ga je nastojao na sve naine smiriti, a onda ga na njemakom upita:
"Maleni prijatelju, kako se zove ova planina? Dijete ne odgovori.
"Dobro," ree ujak uvjerljivim tonom. "Sad znamo da nismo u Njemakoj."
Zatim ponovi isto pitanje na engleskom jeziku, kojim je vrlo dobro vladao.
Dijete odmahne glavom, i dalje utei. Bio sam podosta zbunjen njegovim
ponaanjem.
"Nije valjda nijem?" uzvikne ujak, koji je bio ponosan na svoje poznavanje
tolikih jezika. Zatim ponovi isto pitanje na francuskom.
338
Djeak je i dalje bez rijei zurio u njega.
"Pokuajmo jo i talijanski," nastavi ujak, te na tom jeziku upita:
"Dove noi siamo?"
"Da, gdje smo?" rekoh i ja nestrpljivo.
Dijete nije odgovorilo.
"Sluaj mome, hoe li ve jednom neto rei ili nee?" uzvikne ujak, kojega
je poeo hvatati bijes. Pretrese ga i ponovno zapita, na drugom talijanskom
narjeju:
"Come si noma questa isola? Kako se zove ovaj otok?"
"Stromboli," odgovori maleni pastir, istrgne se iz Hanso-vih ruku i kroz masline
odjuri u dolinu.
Ali, mi vie nismo mislili na njega.
Stromboli! Kako je neobino to ime djelovalo na mene! Nalazimo se, dakle, na
Sredozemnom moru, usred mitolokog eolskog otoja, na starom Strongvlosu, na
kojem je Eol drao na lancu vezane vjetrove i oluje. One modre gore, koje otok
okruuju s istoka, to su planine Kalabrije!
A moni vulkan koji se die na junom obzorju, to je Etna, divlja i nadaleko
uvena Etna.
"Stromboli! Stromboli! "ponavljao sam bez prestanka.
Ujak je pratio moje rijei i kretnje, te se inilo kao da pjevamo u zboru!
Prevalili smo lijep put! Divan put! Uli smo u jedan vulkan i izili kroz drugi.
A taj drugi nalazi se preko tisuu i dvjesto liga daleko od Sneffelsa, od pustog
Islanda koji lei na kraju svijeta! udnovati dogaaji, koji su se zbivali
tijekom nae ekspedicije, prenijeli su nas u srce najpitomijeg kraja na Zemlji.
Ostavili smo zemlju vjenog snijega, da doemo u zemlju beskrajnog zelenila. Nad
glavom smo ostavili sivkastu maglu ledenih predjela da bismo izronili pod
aurnim nebom Sicilije!
339
Jules Verne
Nakon izvrsna ruka, koji se sastojao od voa i svjee vode, krenusmo prema luci
Stromboli. Rei pravu istinu o tome kako smo zapravo stigli na otok inilo nam
se nerazborito, jer bi Talijani, praznovjerni kakvi ve jesu, sigurno pomislili
da smo vragovi, koje je vulkan izbacio iz samog pakla. Morali smo se stoga
pomiriti s tim, da ovdje proe-mo kao skromni brodolomci. To je svakako bilo
manje slavno i romantino, ali zato mnogo sigurnije.
Dok smo hodali, uo sam ujaka kako mrmlja:
"Ali kompas! Kompas je pokazivao sjever. Kako to protumaiti?"
"Bogami, najbolje e biti da se ne uputamo ni u kakva tumaenja," rekoh oholo.
"Tako e biti mnogo lake."
"Taman! Kako bi to bilo, kad profesor s Johannaeuma ne bi znao pronai uzrok
jednoj kozmikoj pojavi!"
Govorei tako ujak je, onako polugol, s konatom torbom o pasu i s naoalama na
nosu, opet postao strani profesor mineralogije.
Jedan sat nakon to smo napustili maslinike, stigli smo u luku San Vincenzo. Tu
je Hans zatraio svoju plau za trinaesti tjedan slube, koja mu je odmah bila
isplaena, uz srdaan stisak ruke.
Ako on u tom asu, moda, i nije posve dijelio nae sasvim prirodno uzbuenje,
ipak je neobinom kretnjom izrazio svoje osjeaje.
Vrcima prstiju lagano nam je obojici stiskao ruke i smijeio se.
340
44.
KRAJ PUTOVANJA
Ovo su zavrne rijei prie u koju nee, moda, povjerovati ak ni oni ljudi
koji se inae niemu ne ude. Ali ja sam se ve unaprijed oboruao protiv
ljudske nevjerice.
Strombolski ribari primili su nas vrlo lijepo, smatrajui nas nesretnim
brodolomcima. Dali su nam odjeu i hranu. Nakon ekanja od etrdeset i osam
sati, 30. rujna, jedan nas je maleni brodi odvezao do Messine, gdje smo dva-tri
dana sa zadovoljstvom predahnuli i oporavljali se od svih pretrpljenih napora.
U petak, 4. listopada, ukrcali smo se na parobrod Voltu-rne, potanski brod
francuske imperijalne linije Imperial Messageries, i nakon tri dana stupili na
kopno u Marseil-leu. Jedino to nas je tada jo muilo, bila je pomisao na na
prokleti kompas. Ta neobjanjiva stvar s kompasom nije mi dala mira ni danju ni
nou. Uveer 9. rujna stigli smo u Hamburg.
Neu opisivati Martino zaprepatenje ni Graiibeninu radost.
"Sad kad si uistinu postao junak, Axele," rekla mi je, "vie me nee morati
ponovno ostavljati."
Pogledao sarnje. Plakala je od sree.
italac moe samo zamisliti kakvo je uzbuenje u cijelom Hamburgu izazvao
povratak profesora Lidenbrocka. Zahva341
Jules Verne
Ijujui Martinoj brbljavosti, vijest o njegovu odlasku u sredite Zemlje ve se
bila proula po itavu svijetu.
Istina, ve tada nitko nije htio u nju povjerovati, a kad su ga ljudi ponovno
ugledali iva i zdrava, jo su manje vjerovali.
Ali Hansova prisutnost i razliite obavijesti s Islanda malo su pomalo
promijenile javno miljenje.
Moj je ujak na koncu postao velik ovjek. to se mene tie, bio sam neak toga
velikog ovjeka, a i to je ve neto. Grad Hamburg u nau je ast priredio
veliku sveanost. U Johannaeumnu se odrala javna sjednica na kojoj je profesor
opisao itavo svoje putovanje. Preutio je samo onu stvar s kompasom. Isti dan
predao je gradskom arhivu Saknus-semmov dokument i ujedno izjavio da uveliko
ali to mu okolnosti, jae od njegove volje, nisu dopustile probiti se tragom
islandskog putnika sve do sredita Zemlje. Unato svoj slavi ostao je skroman, a
to mu je samo podiglo ugled.
Tolike poasti morale su mu, nuno, priskrbiti mnogo neprijatelja. Takvih je,
naravno, bilo. Kako su njegove teorije, poduprte nekim neosporivim injenicama,
bile oprene opeprihvaenom znanstvenom stavu o sredinjoj vatri, svoje je
postavke iznio pismeno i usmeno, suprotstavivi se tako mnogim znanstvenicima
irom svijeta. Iako ja jo uvijek vjerujem u teoriju o postojanju uarene
Zemljine jezgre, priznajem da bi neke okolnosti, ije smo postojanje mi za
vrijeme svojeg putovanja tek naslutili, mogle utjecati na izmjene dosadanjih
stavova o toj prirodnoj pojavi.
Dok se o tome posvuda u znanstvenim krugovima ustro raspravljao, ujaka je jedan
dogaaj jako pogodio i raalostio. Unato svim njegovim naporima da ga od toga
odgovori, Hans je ipak odluio napustiti Hamburg. ovjek kojemu smo tako puno
dugovali nije dozvolio da mu se do kraja pokuamo oduiti. Obuzela ga je duboka
enja za njegovim islandskim domom.
342
"Farval," rekao je jednog dana i s tim kratkim pozdravom otputovao za Revkjavik,
kamo je ubrzo sretno stigao.
Bili smo se duboko vezali za tog naeg hrabrog lovca na paperje. Unato njegovom
odlasku, znali smo da ga oni ije je ivote spasio nikad nee zaboraviti. vrsto
sam se nadao da neu morati dugo ekati na na ponovni susret.
Na kraju, mogu rei da je na put u sredite Zemlje izazvao veliku senzaciju
irom civiliziranog svijeta. Pria o njemu prevedena je i tiskana na mnogim
jezicima. Sve najuglednije svjetske novine objavile su skraene izvatke sa
najvanijim dijelovima iz njezina sadraja. Ti su izvaci tumaeni, o njima se
raspravljalo, s podjednakim arom su ih napadali i branili ih oni koji su
povjerovali u nae doivljaje i oni koji su ih do kraja ismijavali.
Ipak je sve to bilo prekrasno! Rijetko je tko kao moj ujak jo za ivota mogao
uivati slavu koju je u potpunosti zasluio. ak mu je gospodin Barnum ponudio
veliku svotu novca da svoje putovanje predstavi publici u Sjedinjenim Dravama,
a imam pouzdanu informaciju da lik velikog putnika namjeravaju izloiti i u
uvenom muzeju votanih figura Madame Tussaud!
Ali, jedna gaje stvar neprekidno zaokupljala, nepoznanica zbog koje nikako nije
mogao biti potpuno sretan. Bila je to ona neobjanjiva pojava vezana uz
pokazivanje kompasa, koju nikako nije uspijevao razjasniti. Za znanstvenike
njegovog kalibra svaka neobjanjiva pojava pretvara se u pravu intelektualnu
nonu moru. Ali milostivo Nebo ipak se na kraju pobrinulo da dosegne svu
zasluenu i potpunu sreu.
Jednog dana, dok je ujak sreivao neke uzorke minerala iz svoje zbirke, ja sam
ugledao taj nesretni kompas i paljivo ga prouio.
Ve est mjeseci leao je odbaen i zaboravljen.
343
Jules Verne
Znatieljno sam ga pregledao sa svih strana i uskoro zapazio neto to me jako
iznenadilo. Glasno sam kriknuo. Profesor, koji se nalazio u blizini, odmah je
dotrao do mene.
"to ti je?" uzviknuo je.
"Kompas!"
"to je s njim?"
"Igla mu pokazuje prema jugu, a ne na sjever!"
"Moj, djeae, sigurno ti se privida."
"Nita mi se ne privida. Pogledajte sami, polovi su se izmijenili!"
"Izmijenili!"
Ujak je stavio svoje naoale i neko vrijeme ispitivao spravu, a zatim poskoio
od veselja, tako da se sva kua stresla.
Odjednom se u naim glavama sve razbistrilo.
"Dakle, o tome se radi!" uzviknuo je ujak, kad mu se ponovno vratio dar govora,
"nakon to smo proli Saknus-semmov rt, igla ovog prokletog kompasa pokazivala
je jug umjesto sjever?"
"Po svemu sudei."
"To pojanjava sve nae zablude. Ali kakav moe biti uzrok toj udnoj pojavi?"
"To je barem lako pojasniti."
"Dakle, pojasni mi, moj djeae. Pucam od nestrpljenja."
"Za vrijeme one oluje na Sredinjem moru, vatrena kugla, koja je magnetizirala
sve eljezne predmete na splavi, jednostavno je pobrkala i na kompas!"
"Pa da!" uzviknuo je profesor, prasnuvi u smijeh. "Bio je to trik kojim se
elektricitet naalio s nama!"
344
Od tog trenutka moj je ujak postao najsretniji znanstvenik na svijetu, a ja
najsretniji obini ovjek. Naime, moja je ljupka Virlandekinja, napustivi
poloaj tienice, preuzela u kui u Konigstrasse dvostruku ulogu neake i
supruge.
Ne moramo posebno spominjati da joj je ujak bio slavni profesor Lidenbrock,
dopisni lan svih znanstvenih, zemljopisnih i mineralogijskih drutava na svih
pet svjetskih kontinenata.
BILJEKA O PISCU
Doivjeti izvanredna putovanja. Shvatiti da ne postoji nemogue, prepustiti se
mati i uiniti da ona postane zbiljom. Upravo takvim se izazovima preputa
itatelj, kad u ruke uzme neku od Verneovih knjiga.
JULES GABRIEL VERNE rodio se 1828. godine u Nantesu, u Francuskoj, u obitelji
mjesnih trgovaca.
Ve je zarana, njegov pustolovni duh dao naslutiti da e izrasti u jednog od
najveih sanjara i vizionara svojeg vremena. Jo kao djeak pobjegao je od
dorna, da bi se kao mornar ukrcao na neki trgovaki brod, ali su ga ubrzo
otkrili i u tome sprijeili. Stariji su rnu namijenili mnogo mirniju budunost.
1847. godine poslali su ga u Pariz, na studij prava.
Meutim, kad ve nije mogao putovati u zbilji, odluio je to initi u mati. Sve
vie je u njemu rasla strast za kazalitem i ve 1850. godine objavljuje svoj
prvi kratki kazalini komad.
uvi da namjerava napustiti studije, otac mu je uskratio svu novanu pomo,
koju mu je dotad davao. Tako je bio prisiljen za ivot zaraivati prodajom
svojih pria. Ipak, uspijeva diplomirati pravo ijedno vrijeme se posveuje

profesiji, ali ljubav za knjievnou pokazat e se jaom.
Mnoge je sate proveo u parikim knjinicama, proirujui svoja znanja iz
geologije, zemljopisa, tehnikih znanosti i astronomije. To mu je u velikoj
mjeri pomoglo da 1963. godine napie svoj prvi roman, Pet tjedana u balonu, koji
je odmah doivio
347
veliki uspjeh. Nakon toga, uslijedila su nova djela, u kojima ga je mata vodila
na mnoga fantastina i uzbudljiva mjesta.
Iz tih Izvanrednih putovanja, kako se esto jednim imenom nazivaju, posebno se
izdvaja roman koji drite u ruci, Put u sredite zemlje, pa zatim Put na Mjesec,
Put oko svijeta u 80 dana, Djeca kapetana Granta, 20.000 milja pod morem,
Tajanstveni otok i drugi ...
Ve u to vrijeme njegova djela doivljavaju prijevode na druge jezike i postiu
istu popularnost kao u domovini, a veina ih dobiva i kazalinu adaptaciju.
Slijede isto tako poznati romani, poput Michela Strogofja, Putovanja na kometu,
Podzemnog grada i niza drugih.
Gotovo za cijelog svojeg spisateljskog vijeka uspijevao je pisati najmanje dva
romana godinje, tako da mu ostavtinu ini preko 60 romana i mnotvo kraih
pria, eseja i kazalinih komada. Popularnost koju su ta djela doivjela jo za
njegovog ivota, uinila gaje vrlo bogatim ovjekom. Ali nikad nije prestao biti
zanesenim pustolovom.
Razbolio se i umro u Amiensu, u svojoj rodnoj Francuskoj, 1905. godine, u 77.
godini ivota.
Tek posthumno, izlaze mu dva posljednja romana, Osvajanje mora i Svjetionik na
kraju svijeta, te mnotvo drugih rukopisa, koje nije stigao objaviti ili
dovriti za ivota. Tako njegov duh i dalje besmrtno nastavlja obitavati u
srcima itatelja irom svijeta.
SADRAJ
1. Ujakov zagonetni nalaz..............................................5
2. Tajanstveni pergament ............................................17
3. Zaprepaujue otkrie...........................................25
4. Kreemo na put.......................................................39
5. Obuka u penjanju...................................................55
6. Putovanje na Island.................................................63
7. Jedan razgovor i spoznaja........................................71
8. Napokon kreemo....................................................77
9. Avantura zapoinje..................................................85
10. Put u unutranjost Islanda....................................93
11. U podnoju Sneffelsa.............................................99
12. Uspon na vulkan................................................. 107
13. Sjena Scartarisa.................................................. 113
14. Zapoinje pravo putovanje...................................121
15. Sputanje se nastavlja.........................................127
16. Istoni tunel........................................................135
17. Sve dublje i dublje............................................... 141
18. Pogrean put! ......................................................147
19. Novi put ..............................................................153
20. Gorko razoarenje ...............................................157
21. Pod oceanom.......................................................165
22. Nedjelja u podzemlju...........................................171
23. Sam ....................................................................177
24. Izgubljen............................................................. 181
25. aputava dvorana ...............................................185
26. Brzi oporavak......................................................193
27. Podzemno more...................................................199
28. Splav je porinuta.................................................211
29. Splavarenje preko mora.......................................219
30. Borba stranih gutera........................................229
31. Morsko udovite.................................................239
32.
Oluja...................................................................247

Werne Jules - Put U Srediste Zemlje

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Werne Jules - Put U Srediste Zemlje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jules Verne

"Kakav je naslov tome udesnom svesku?" upitah s tako pretjeranim oduevljenjem

"Vrlo vjerojatno," uzvratio sam, ne usuujui mu se suprotstaviti.

neredu. ak ima i velikih slova i zareza usred rijei kao na Saknussemmovu

svemu i ne obazirui se ni na koga! to je jo strasnije, svakako bi poveo i

"Ali to ne znai nita!" Ijutito mi je odgovorio i zguvao ponueni papir.

"Svaki pravi znanstvenik s ushitom bi prihvatio takvu priliku. Da je ovaj

to sam jo mogao rei? Promijenio sam temu razgovora:

postali tako rastezljivi, da bi im pod Zemljinom korom postalo tijesno. Kora bi

Tako se zavrio taj znameniti razgovor, koji me u velikoj mjeri uspalio.

Ve je bila no, kad smo stigli do kuice u Konigstrasse. Oekivao sam da e u

Tijekom dana dolazilo je sve vie dobavljaa fizikalnih sprava, oruja i

"Nisi valjda takva kukavica?" nemilosrdno je ustvrdio profesor. "Odmah se

Valkyrie bijae izvrstan jedrenjak, ali u jedrenjake se ovjek ne moe sasvim

svoja pisma iz Kopenhagena. Uslijedio je kratak razgovor na danskom jeziku od

malog jezera i grada dizala se protestantska crkva od izbijeljenog kamena to su

"Dakako da neu," odahnuo je ujak, "ali dolazim poneto prekasno. Moji

stvari. Prije svega bili su to novi podaci o Saknussemmu, razlog tajnovitosti

miljenju, do tamo je kopnom trebalo prevaliti oko dvadeset i dvije milje, a to

gostoprimstvu. Ja sam, meutim, pokuao sloiti nekoliko svojih najboljih

po svojim smeim slojevima, protkanim ruiastim naslagama pjeenjaka. Koliko

razgovarao. Pogled mu se, neprestano usmjeren prema nebu, gubio u njegovom

Kad sam, jo uvijek leei na leima, napokon ponovno otvorio oi i pogledao

Hans je pratio njegov primjer i ukljuio drugi aparat. Ta sjajna primjena

"udi se to nema izvora?" pitao je, ne uzbuujui se.

Novi je hodnik neprestano krivudao, a veliina mu se mijenjala. Katkada su se

U podne se izgled stijena hodnika naglo promijenio. Najprije sam to opazio po

I nastavi dalje, ne osvrui se.

U utorak, 18. srpnja, puui na koljenima i rukama i gotovo polumrtvi, napokon

Hodnik se ispunio oblacima pare, a od istekle vode stvorio se potok koji je

"Istok - kvadrant jugoistok."

"Bez uzimanja u obzir injenice da nam je za dostizanje dubine od 16 liga

Zapravo, je li postojala ljudska sila koja me mogla opet dovesti na povrinu

"Da, dobri moj ujae," odgovorili slabim glasom.

istraene. Golema Marnutava spilja u Kentuckvju takoer ima divovske razmjere.

PUT U SREDITE ZEMLJE

"Pazi, moj djeae," ponovno je uzviknuo ujak, "past e u more!"

Ali, na moje zaprepatenje, kao da se ponovno pojavljuju i druge ivotinje:

prska preko splavi, zasljepljujui nas. Ali gmaz je na izdisaju. Malaksava,

"Tamo se golem mlaz uzdie iznad valova."

"Pristanimo uz otok!" ree profesor nakon nekoliko minuta utnje.

Potpuno potiten, zaputio sam se da zauzmem svoje uobiajeno mjesto na splavi,

Tu se na povrini od moda tri etvorne milje okupila u kostima ispisana sva

inilo se, dakle, daje vjerodostojnost ljudske okamine iz kvartarnog razdoblja

i drugi etinari predstavljali su crnogoricu, a bili su meusobno povezani

Gonjeni novom eljom za otkriima, ili smo du visoke stijene, pregledavajui

nisu me mogle zaustaviti nikakve zapreke. Kleknuh na koljena i pogledah pod

EKSPLOZIJA I NJEZINE POSLJEDICE

Ne znam kako se to dogodilo, ali zaokupljen nekim udnim privienjem, zaboravio

krokodilski morski pas koji je, najvjerojatnije se zasitivi mojim prijateljima,

Jedva da sam mogao odgovoriti. Ali uz to sam nainio oajniki pokuaj da se

njegove pretpostavke mogle su biti tek pribline. Ali, znanstvenik ostaje

Zemljinu koru neprekidno potresa, pa ak i onda kada bia, rasijana po njezinoj

Na sjeveru se na suncu bljeskala golema vodena povrina, na kojoj bi tu i tamo

svojih pria. Ipak, uspijeva diplomirati pravo ijedno vrijeme se posveuje

You might also like