Gajo Petrovi

LOGIKI ATOMIZAM I FILOZOFIJA NEIZRECIVOG U TRACTATUSU LUDWIGA WITTGENSTEINA

Wittgenstein i filozofija (str. 196-198)
Ako pratimo Wittgensteinov ivotni put od datuma do datuma, lako stjeemo utisak da je to ivot bez unutranjeg jedinstva,
ekstravagantno podijeljen izmeu aeronautike, matematike, filozofije, pedagogije, muzike, vrtlarstva, arhitekture i medicine.
U stvari, Ludwig Wittgenstein bio je od poetka do kraja i prije i iznad svega filozof. Od svih "poslova" kojima se bavio, jedino mu je
filozofija davala pravo zadovoljenje. U vrijeme kad je radio u bolnici on se u jednom pismu ali Normanu Malcolmu to "zbog spoljanjih i
unutranjih razloga ne mogu da se bavim filozofijom, jer to je jedini rad koji mi je pruao stvarno zadovoljenje Nikakav drugi rad stvarno
me ne veseli. Sada imam izvanredno mnogo posla i moj duh je neprestano neim zauzet, ali na kraju dana osjeam se samo umoran i
alostan."
Ako je samo filozofija pruala Wittgensteinu pravo zadovoljenje, kako je on punih deset godina (od 1919. do 1928.) mogao da ivi bez
nje?
Nije teko uvidjeti da Wittgensteinova desetogodinja filozofska utnja nije znaila odvraanje od filozofije, nego uporno ustrajanje na
odreenoj filozofskoj poziciji.
U svom Tractatusu Wittgenstein je doao do zakljuka da se o filozofskim problemima ne moe smisaono govoriti, a "o emu se ne moe
govoriti o tome se mora utjeti". Desetogodinja filozofska utnja, koja je slijedila, predstavljala je povlaenje praktinih konsekvencija iz
ove posljednje reenice Tractatusa.
Za razliku od mnogih savremenih engleskih filozofa koji misle da jedna teorijska pozicija ne obavezuje u praksi, da se napr., moe biti
skeptik u filozofiji i dogmatik u ivotu, Wittgenstein je smatrao da je filozofija ozbiljna stvar koja obavezuje itavog ivota. On je bio jedan
od onih intenzivno angairanih koje pristalice umjerenog angairanja smatraju fanaticima.
Upravo zbog svog filozofskog fanatizma Wittgenstein je mnogima izgledao ekscentrik. Takav se ponekad priinjao ak i onima koji su ga
dobro poznavali i cijenili i koji su sami, moda samo na drukiji nain bili strastveni filozofi.
"Strastveni skeptik" Bertrand Russell, koji je uvijek nastojao da zadri izvjesnu ironino-skeptinu distanciju (ili bar privid takve distancije)
prema svijetu, ivotu, filozofiji i samom sebi, takoer je bio sklon da na taj nain promatra Wittgensteina: "S njim nije bilo lako. Dolazio bi
mi u stan o ponoi, i satima bi etao gore-dolje kao tigar u kavezu. Doavi, obznanio bi da e, im napusti moj stan, izvriti samoubistvo.
Zato, uprkos tome to bi me poeo hvatati san, nisam volio da ga izbacujem. Jedne takve veeri, poslije sata ili dva mrtve utnje, rekao
sam mu: 'Wittgenstein, da li mislite o logici ili o svojim grijesima?' 'Oboje', ree on i ponovo utonu u utnju."
Ovaj totalni angaman u filozofiji, koji je bio simpatino-smijean Russellu, oparavao je Wittgensteinove uenike i pridonosio irenju
njegovog utjecaja u mlaoj generaciji engleskih filozofa.
Opisujui Wittgensteinovo sudjelovanje u Moral Science Clubu, njegov uenik Norman Malcolm pie: "U svakoj pojedinoj od tih diskusija
on je pokuavao da stvara. Snaga volje i duha, koju je naprezao ulivala je strahopotovanje. Dok se borio da razvije neki problem, ovjek
je esto osjeao da prisustvuje stvarnoj patnji."
Sa slinom ozbiljnou prilazio je Wittgenstein i svojim redovnim predavanjima na Univerzitetu: "Wittgenstein je sjedio na jednostavnoj
drvenoj stolici u centru sobe. Tu je vodio vidljivu borbu sa svojim mislima... itavo njegovo bie bilo je napregnuto... Wittgenstein je
uvijek bio iscrpen svojim predavanjima. Ona su ga takoer revoltirala. Osjeao je gaenje i prema onom to je bio rekao i prema samom
sebi... Wittgenstein nije mogao podnijeti veseo ton na svojim seminarima, ton koji je karakteristian za filozofsku diskusiju meu
pametnim ljudima, koji nemaju ozbiljne svrhe." (Malcolm)
Filozofsko miljenje Wittgenstein je volio da uporeuje s plivanjem: prirodna je tendencija tijela da pliva po povrini, potreban je napor da
se dopre do dna. Govorei o ljudskoj veliini, jednom je primijetio da se ovjekova veliina mjeri onim to ga njegovo djelo stoji. "Nema
sumnje - komentira Malcolm - da su njegovi filozofski napori stajali Wittgensteina vrlo skupo."
Russell je jednom, u razgovoru sa Wittgensteinom, uskliknuo: "Logika je pakao!" Ovaj usklik neobino se svidio Wittgensteinu. Filozofija
je ponekad otkrivala Russellu svoju paklenu stranu; Wittgenstein je nikad nije doivljavao drukije nego kao pakao, kao onaj pakao koji
jedini moe da prui ovjeku njegovo ljudsko zadovoljenje. Filozofija je za Wittgensteina bila neto ozbiljno i teko, neto to ovjeka
moe da mui i dovodi do oajanja, ali je ipak vrednije od svega drugoga emu bi on mogao da se oda.
Tractatus (str. 198-200)
U predgovoru Tractatusu Wittgenstein tvrdi da se sve to se uope moe rei moe rei jasno. Kad ovjek proita ovo djelo, prije je sklon
da povjeruje da nema niega o emu se ne bi moglo govoriti nejasno.
Wittgenstein takoe proklamira: "Zagonetke nema". To je samo jedna od zagonetnih reenica od kojih je satkan itav Tractatus.
G. E. Moore, koji je nekoliko godina, uvijek s divljenjem, posjeivao predavanja svoga puno mlaeg kolege, govori o njegovom Tractatusu
otprilike onako kako je Sokrat govorio o Heraklitovim djelima: "To je knjiga kojoj sam se neobino divio i jo joj se divim. Naravno, u njoj
ima mnogo toga to nisam bio u stanju da shvatim; ali mislio sam da mnoge stvari shvaam i smatrao sam ih vrlo lucidnim."
Pri prvom prelistavanju Tractatusa itaocu se moe uiniti da je to, uprkos ovoj skromno-zadivljenoj izjavi Mooreovoj, jasno pisano djelo,
koje nije teko razumjeti. Pojedine reenice su vrlo kratke i naizgled jednostavne, a njihov meusobni odnos i mjesto svake pojedine u
sistemu izgleda da su nedvosmisleno i precizno odreeni brojkama. Dovoljno je da pogledamo broj nekog stava da bismo znali da li je to
jedna od sedam glavnih teza, primdjedba uz neku glavnu tezu, primjedba uz primjedbu ili primjedba uz primjedbu na primjedbu.
Meutim, kad se od prelistavanja prijee na itanje i studiranje, ovaj se prvi utisak polako rasplinjuje. Objanjenja su esto manje jasna
od onoga to treba da objasne a ono to je brojkom oznaeno kao objanjenje treeg ili etvrtog reda, izgleda esto vanije od onog to
je oznaeno kao fundamentalna teza ili njeno neposredno objanjenje.
Ali nije nejasan samo smisao pojedinih teza. Zagonetan je i smisao djela kao cjeline.
Da li je Tractatus jedna odreena filozofija ili pozitivistika negacija svake filozofije? Da li je njegova osnovna intencija obrana naunog
empirizma i racionalizma ili propovijedanje iracionalizma i misticizma?

Na ova i slina pitanja nije lako odgovoriti i o njima se ve etrdeset godina vode sporovi meu slijedbenicima, protivnicima,
interpretatorima i kritiarima Wittgensteina.
Wittgensteinov uitelj, Bertrand Russell, vidio je u Tractatusu filozofiju logikog atomizma; Rudolf Carnap - nesavrenu anticipaciju
logikog pozitivizma.
Mislim da Tractatus nije primarno ni jedno ni drugo. Po osnovnoj intenciji svoga pisca Tractatus je filozofija neizrecivog, koja se slui
filozofijom logikog atomizma kao svojim pomonim sredstvom. Po svojoj objektivnoj poruci, po onom to nam govori, bez obzira na elje
i namjere svog pisca, on je jo neto vie: zahtjev za jednom novom filozofijom, za jednim viim nainom miljenja i izraavanja, koji bi
mogao da izrazi ono to za nauno i svakodnevno empirioracionalno miljenje i njemu odgovarajui jezik nuno ostaje neizrecivo.
Logiki atomizam (str. 200-204)
(...) Russell oigledno pretjeruje kad u predgovoru svojim predavanjima iz 1918. tvrdi da u njima objanjava ideje koje je "nauio od svog
prijatelja i preanjeg uenika Ludwiga Wittgensteina."
Osnovna je ideja filozofije logikog atmomizma da je svijet neto sloeno to se moe ralaniti u meusobno nezavisne dijelove, ali da ta
analiza ima svoju granicu, jer postoje dalje neralanljivi, apsolutno jednostavni elementi stvarnosti. Logiki je nezamiljivo da bi svijet
bio potpuno jedinstvena, nedeljiva cjelina (kako su to mislili engleski neohegelovci), ali on ne moe biti ni neto beskonano sloeno to
se moe ralanjivati u beskraj. Ako ne u praksi, u teoriji moramo moi da doemo do posljednjih jednostavnih elemenata od kojih je
svijet sagraen.
Ovu osnovnu ideju filozofije logikog atomizma Russell nije nauio od Wittgensteina, implicite ona je sadrana u njegovoj koncepciji
simbolike logike, u njegovoj logistici, koju je zamislio i izgradio potpuno nezavisno od Wittgensteina, velikim dijelom u vrijeme dok je
ovaj jo bio djeak.
To naravno ne iskljuuje mogunost da je Wittgenstein potakao Russella na eksplicitno formuliranje preutnih filozofskih pretpostavki
njegove simbolike logike i da je, prihvaajui i samostalno razvijajui filozofiju logikog atomizma, koja je tako nastala, utjecao i na
izgradnju Russellove koncepcije.
Ali Russellova tvrdnja da je logiki atomizam nauio od Wittgensteina moe da zavede na krivi trag i zbog toga to sugerira da se njegova
verzija te teorije ne razlikuje bitno od Wittgensteinove. On dodue dodaje napomenu da Wittgenstein "ne snosi nikakvu odgovornost za
ono to se kae u ovim predavanjima, osim to je prvobitno dao mnoge od teorija koje se sadre u njima", ali ovo konvencionalno
preuzimanje odgovornosti uz istovremeno ponovno odavanje priznanja Wittgensteinu samo potvruje prvobitno sugeriran utisak.
Razlika izmeu Wittgensteinove i Russellove koncepcije logikog atomizma dublja je nego to je to Russell ikad uspio da shvati. Razlika
nije samo u detaljima u konkretnom razvijanju logikog atomizma nego i u shvaanju njegovog osnovnog smisla.
Za Russella filozofija logikog atomizma bila je (u vrijeme dok ju je zastupao) jedna pozitivna filozofska doktrina, bolja od svih drugih i
sposobna da se dalje razvija. Za Wittgensteina filozofija logikog atomizma bila je sredstvo da pokae nemo filozofske teorije pred
osnovnim problemima ljudskog ivota. U Tractatusu on eli pokazati kako filozofija logikog atomizma nuno negira samu sebe, kako iz
njenih osnovnih teza nuno proizlazi zakljuak o besmislenosti tih teza i o neizrecivosti filozofije.
U Naoj spoznaji spoljanjeg svijeta i u predavanju O naunom metodu u filozofiji (1914) Russell tvrdi da je logika sutina filozofije i da se
svaki filozofski problem, kada se podvrgne potrebnoj analizi i ienju pokazuje ili kao logiki ili kao nefilozofski. Meutim, on upozorava
da pod logikom ovdje ne misli tradicionalnu formalnu logiku, pa ni modernu matematiku logiku, nego jednu "filozofsku logiku" koja se
bavi "klasifikacijom logikih formi injenica".
U predavanjima o filozofiji logikog atomizma (1918) Russell zastupa tezu da je logika glavno u filozofiji, ali kao legitimnu zasebnu
disciplinu filozofije priznaje i metafiziku. U prvom predavanju on najavljuje da e skicirati jednu logiku doktrinu koja proizlazi iz filozofije
matematike - "ne ba sasvim logiki, nego kao neto to se javlja dok ovjek razmilja", i na osnovi te logike doktrine jednu izvjesnu
metafiziku.
Filozofija po ovome ukljuuje logiku i metafiziku, ali je prva osnova druge. Logiki atomizam je odreena logika i na njoj zasnovana
metafizika.
Isto shvaanje filozofije nalazimo i u Wittgensteinovim Biljekama o logici: "Ona (filozofija) sastoji se od logike i metafizike, prva je njena
osnova... Filozofija je uenje o logikoj formi naunih stavova (ne samo primitivnih stavova)." (L. Wittgenstein: Notes an Logic, The
Journal of Philosophy, Vol LIV, 1957, ff. 231-232.)
Iako se neka slina izjava ne moe nai u Tractatusu, moglo bi se u prvi mah uiniti da je Wittgensteinova koncepcija i ovde ista: djelo se
naziva "Logiko-filozofskom raspravom", a u njemu oito dominira logika i ontoloka problematika.
Meutim, s istim pravom s kojim se moe govoriti o "metafizici" i "logici" Tractatusa, moglo bi se govoriti i o njegovoj "spoznajnoj teoriji",
"etici", "estetici" i ak "filozofiji religije". Ni jedno filozofsko podruje nije tu zaobieno. S druge strane, itava struktura Tractatusa kao da
govori protiv primata logike nad metafizikom: djelo ne poinje izlaganjem neke logike teorije, nego odreenom teorijom svijeta.
Mnogi interpretatori Wittgensteina upozoravaju da se ne smijemo dati zavesti ovim redoslijedom, da poetne teze Tractatusa ne
predstavljaju "pravi poetak" djela. Ako se pod pravim poetkom misli realna psiholoka geneza, upozorenje je potpuno opravdano. Izvor
Russellove i Wittgensteinove atomistike teorije svijeta nesumnjivo je njihova atomistika koncepcija logike.
Upozorenje je takoer na mjestu ako se pod pravim poetkom misli problem od kojeg Wittgenstein u Tractatusu polazi i kod kojeg kao
centralnog problema knjige do kraja ostaje. Glavni zadatak koji je Wittgenstein sam sebi ovdje postavio nije izgradnja neke teorije svijeta,
nego povlaenje granice izmeu smisla i besmisla, izmeu onoga to se moe i onoga to se ne moe rei, i na osnovu toga odreivanje
prirode i svrhe filozofije. Sam Wittgenstein kae to vrlo jasno u svom predgovoru.
Meutim, upozorenje je promaeno ako se njime eli rei da teorija svijeta ne predstavlja stvarnu polaznu taku u rjeavanju osnovnog
problema Tractatusa. itav je smisao djela ba u tome da pokae kako teorija smisla, koja se bazira na atomistikoj teoriji svijeta (polazi
od te teorije), nuno odrie smisao svakoj filozofskoj (pa i atomistikoj) teoriji svijeta.
Russellova filozofija logikog atomizma kree se od logike teorije metafizikog, Wittgensteinova - od odreene metafizike teorije
logikoj, a od ove ka negaciji svake filozofske teorije i ka odreivanju filozofije kao aktivnosti pokazivanja neizrecivog.
Svijet (str. 204-208)

Jedna od osnovnih pretpostavki Tractatusa - pretpostavka koju sam Wittgenstein u Istraivanjima otro kritizira - da jezik ima samo
jednu, deskriptivnu fuknkciju, da jeziko-misaone tvorevine poseduju neki smisao samo ako opisuju, odnosno odslikavaju svijet u kojem
ivimo.
Ova pretpostavka nemetnula je odreeni pristup rjeavanju problema smisla i besmisla. Ako su smisaone samo one misaono-jezike
tvorevine koje odslikavaju svijet, onda odgovor na pitanje koje su to tvorevine zavisi od odgovora na pitanje o svijetu i slici.
Svijet je za Wittgensteina "sve to je sluaj" (1). Zato ba "sve to je sluaj", a ne jednostavno "sve to jest"? Zato to je svijet
"cjelokupnost injenica, ne stvari" (1.1). Stvari su ono to jest, injenice - ono to je sluaj. A svijet nije cjelokupnost stvari, nego
cjelokupnost injenica.
Russell je takoer smatrao da "svijet sadri injenice"; kao i Wittgenstein, i on je razlikovao "injenice" i "stvari". Ne znai li to da
"Wittgenstein poetnim reenicama svoga Tractatusa jednostavno prihvaa Russellovu doktrinu logikog atomizma? Sasvim suprotno;
ovim reenicama on se razgraniuje od Russella.
Russell tvrdi da "svijet sadri injenice, koje su ono to jesu, ma ta mi izvoljeli misliti o njima" (B. Russell: Logic and Knowledge, p. 182);
ali to za njega nije konaan rezultat analize svijeta, nego samo "prvi truizam" od kojeg analiza treba da pone. Ralanjujui sloene
injenice Russell dolazi do "atomskih", a ove su takoer sloene strukture, koje se mogu ralaniti na stvari, njihove kvalitete i odnose.
Kvaliteti se sa svoje strane mogu smatrati "monadikim odnosima". Logiki atomi svijeta, dakle, nisu injenice, nego stvari (things),
"partikularije" (particulars) ili "jednostavnosti" (simples) i njihovi odnosi (relations).
Upravo zato to se sastoji od injenica, svijet se po Russellu sastoji i od stvari. S druge strane, svijet nije cjelokupnost ni injenica ni
stvari: "Filozofija koju elim da zagovaram moe se nazvati logikim atomizmom ili apsolutnim pluralizmom zato to, tvrdei da ima
mnogo stvari, porie da postoji cjelina sastavljena od tih stvari." (B. Russell: Mysticism and Logic, Penguin Books, 1954, p. 107)
Tvrdei da je svijet "cjelokupnost injenica, ne stvari", Wittgenstein, dakle, dvostruko protivurjei Russellu.
Lako bi se mogao dobiti utisak da on ne provodi dosljedno svoju tezu i konano se ipak priklanja Russellu. U daljem izlaganju on, naime,
objanjava da je injenica "postojanje stanja stvari" (2), a stanje stvari "veza predmeta (entiteta, stvari)" (2.01). Ne znai li to da se
svijet ipak u krajnjoj liniji sastoji od stvari? Ako je svijet cjelokupnost injenica, a injenice se svode na veze stvari, kako je mogue tvrditi
da svijet nije i cjelokupnost stvari?
Wittgensteinov je odgovor da same stvari jo ne ine svijet nego samo "supstanciju svijeta". Svijet nije haos meusobno nezavisnih
stvari, nego cjelokupnost veza stvari.
Ne znai li to da stvar izvan svoje povezanosti s drugim stvarima uope nije nita?
Wittgenstein kae da je za stvar "bitno... da moe biti sastavni dio stanja stvari" (2.011) i da nijedan predmet ne moemo misliti "izvan
mogunosti njegove povezanosti s drugima" (2.0121). Ali on takoer kae da je supstancija svijeta "to to postoji nezvavisno od onoga
to je sluaj" (2.024), i da je predmet ono "vrsto, postojee" (2.027 i 2.0271).
Izvjestan putokaz za pomirenje ovih naizgled nepomirljivih stavova moda prua stav 2.0122: "Stvar je samostalna utoliko to moe
bivati u svim moguim stanjima stvari, ali ova forma samostalnosti je forma povezanosti sa stanjem stvari, forma nesamostalnosti."
Ipak ni ovo nije potpuno jasno. Odavde je jasno da je stvar u isto vrijeme i samostalna i nesamostalna, ali nije posve jasno u kojem je
smislu samostalna a u kojem nije.
U svakom sluaju, predmet za Wittgensteina nije samo puka mogunost bivanja u odreenim stanjima stvari. Mogunost bivanja u
stanjima stvari nije predmet nego samo "forma predmeta".
Kad govori o "stvarima" ili "predmetima" (oboje je za njega isto), Wittgenstein ne upotrebljava te rijei u njihovom obinom smislu.
Predmet je za Wittgensteina apsolutno jednostavan. "Predmeti ine supstancije svijeta. Zato oni ne mogu biti sloeni." (2.021)
Zato ono to ini supstanciju svijeta ne moe biti sloeno? Vjerovatno zato to bi se predmeti, da su sloeni, mogli rastaviti na djelove i
to bi tada ti djelovi inili supstanciju svijeta.
Ali ako je predmet neto jednostavno, da li je mogue govoriti o formi predmeta? Kako u neem jednostavnom moemo razlikovati
"formu" i "sadraj"? To je samo jedna od taaka u kojim Wittgensteinova misao postaje neuhvatljiva.
Kao to mogunosti bivanja u stanjima stvari ne ine predmet nego formu predmeta, tako predmeti ne ine svijet nego formu svijeta. To
drugim rijeima znai da supstancija svijeta moe odrediti "samo formu, ne materijalna svojstva". Ova posljednja ini "tek konfiguracija
predmeta" (2.0231).
Predmeti su, dakle, samo supstancija ili ista forma svijeta. Materijalna svojstva svijeta odreuje konfiguracija predmeta, a "konfiguracija
predmeta ini stanje stvari" (2.0272).
U stanju stvari predmeti su meusobno ulaneni kao karike nekog lanca. Kako je to mogue ako su predmeti jednostavni, WIttgenstein ne
objanjava.
Nain na koji se predmeti odnose u stanju stvari je sturktura stanja stvari. Struktura za Wittgensteina nije isto to i forma. Forma je samo
"mogunost strukture" (2.033).
Prema tome, kad Wittgenstein tvrdi da je svijet sve to je sluaj (a ne sve to jest), da je on cjelokupnost injenica (a ne predmeta ili
stvari), on eli istai da svijet nije puko postojanje, da jednostavni, beskvalitetni "predmeti" ine samo supstanciju, formu ili mogunost
svijeta. Svijet nije skup meusobno nepovezanih stvari, nego cjelokupnost unutarnje strukturiranih stanja stvari.
S druge strane, svijet nije ni neko apsolutno neralanjivo jedinstvo. Kao cjelokupnost injenica on se dijeli na injenice, on je "odreen
injenicama i time to su to sve injenice" (1.11).
To to vrijedi za injenice vrijedi i za stanja stvari. Stanja stvari meusobno su nezavisna, pa od postojanja ili nepostojanja jednog stanja
stvari ne moemo zakljuiti na postojanje ili nepostojanje nekog drugog (2.061, 2.062, 5.135).
Kao to smo ve spomenuli, injenica (die Tatsache) za Wittgensteina je "postojanje stanja stvari" (das Bestehen von Sachverhalten). Ovo
odreenje sadri u sebi izvjesne tekoe koje prikriva engleski prijevod Tractatusa. "Tatsache" je na engleski prevedeno "fact", a
"Sachverhalt" - "atomic fact". Time se sugerira da "Sachverhalt", kao i Russellova "atomska injenica", nije nita drugo nego jednostavna

injenica koja se ne moe dalje ralaniti na injenice nego samo na predmete.

Mnogo ta u Tractatusu govori u prilog ovakve interpretacije. Svijet je za Wittgensteina "cjelokupnost injenica" (1.1), ali on je takoer
"cjelokupnost postojeih stanja stvari" (2.04). Wittgenstein takoer pie da se "struktura injenice sastoji od struktura stanja stvari"
(2.034).
Meutim, kad on odreuje injenicu ne jednostavno kao kombinaciju ili skup vie stanja stvari, nego kao "postojanje stanja stvari", to kao
da govori da se razlika izmeu stanja stvari i injenice ne svodi na razliku izmeu jednostavnog i sloenog. U prilog ove pretpostavke
govori i stav 2.06, gdje se postojanje stanja stvari naziva pozivitnim, a nepostoijanje negativnom injenicom.
Time se, s jedne strane, proiruje ranije odreenje injenice kao postojanja stanja stvari, jer prema ovome injenica je i njihovo
nepostojanje. S druge strane, time se potvruje pretpostavka da razlika izmeu injenice i stanja stvari nije samo razlika izmeu sloene i
jednostavne injenice. Stanja stvari dijele se na postojea i nepostojea, injenice na pozitivne i negativne. Odnos izmeu injenice i
stanja stvari predstavlja tako jedan od otvorenih problema Tractatusa.
Slino vrijedi i za odnos svijeta i stvarnosti. Po stavu 2.06 stvarnost je "postojanje i nepostojanje stanja stvari", dakle cjelokupnost
pozitivnih i negativnih injenica. Po stavu 2.04 svijet je "cjelokupnost postojeih stanja stvari", dakle cjelokupnost pozitivnih injenica.
Ipak Wittgenstein u stavu 2.063 identificira svijet i stvarnost: "Cjelokupna stvarnost jest svijet" (2.063).
Klju za rjeenje ovih tekoa nalazi se vjerovatno u tome to "cjelokupnost postojeih stanja stvari odreuje, takoer, koja stanja stvari
ne postoje" (5.02).
Slika (str. 208-210)
Centralni problem Tractatusa ipak nije sam svijet; Wittgensteina vie zanima mogunost njegovog odslikavanja. Zato je pojam slike jedan
od kljunih pojmova djela.
Slika se u Tractatusu suprotstavlja injenici (stanju stvari, stvarnosti) kao neto to injenicu odslikava (predstavlja, prikazuje): "Mi
pravimo sebi slike injenica." (2.1) "Slika predstavlja stanje stvari u logikom prostoru, postojanje i nepostojanje stanja stvari." (2.11)
"Slika je model stvarnosti." (2.12)
S druge strane, slika nije samo neto to injenicu odslikava: "Slika je injenica" (2.141)
Suprotstavljanje slike i injenice ima, dakle, relativan karakter. Slika je i sama injenica, jedna posebna vrsta injenice.
to je ono to neku injenicu ini slikom? "Da bi bila slika, injenica mora imati neto zajedniko s odslikanim." (2.16) To neto zajedniko
slici i odslikanome jest njena "forma odslikavanja".
Kao stanje stvari, i slika je neto sloeno i strukturirano. Elementima stanja stvari, predmetima, odgovaraju elementi slike. Meusobni
odnos elemenata slike ini njenu strukturu, a mogunost te strukture njenu formu odslikavanja. To to se elementi slike meusobno
odnose na odreeni nain pokazuje da se tako meusobno odnose stvari u stanju stvari.
U odnosu odslikavanja nalaze se dakle dvije injenice (ili stanja stvari) s identinom strukturom. Pitanje o kriteriju po kojem se jedna od
dviju inenica u odslikavajuem odnosu moe karakterizirati kao slika a druga kao odslikano Wittgenstein direktno ne postavlja. Prema
stavu koji kae da "mi pravimo sebi slike injenica" (2.1) moglo bi se pretpostaviti da je slika ona od dviju injenica u odslikavajuem
odnosu koju smo mi napravili.
To nipoto ne znai da je svaka slika nuno misaona ili jezika slika. injenicu da se dva predmeta (u obinom smislu te rijei) nalaze u
nekom odnosu moemo prikazati tako da dva druga predmeta dovedemo u neki drugi odnos. Tako injenicu da je putniki automobil
smrvljen u sudaru s kamionom moemo prikazati tako da kutiju ibica koja zastupa kamion stavimo iznad kutije ibica koja zastupa
putniki auto.
Moglo bi se initi da ovoj interpretaciji protivurjei Wittgensteinova tvrdnja da slika moe odslikati stvarnost samo ako ima s ovom
zajedniku "logiku formu, to jest formu stvarnosti" (2.18).
Prema ovome izlazi da je logika forma karakteristika svake slike. A po komentaru 2.181 "ako je forma odslikavanja logika forma, onda
se slika zove logika slika".
Izgleda da Wittgenstein mora izvesti zakljuak da je svaka slika - logika slika. On ga i izvodi, samo dodaje jedno "auch" (takoer, i).
On, naime, kae da je "svaka slika i logika slika" (2.182). To drugim rijeima znai da ima slika koje nisu samo logike. Slika, naprimjer,
moe biti takoer prostorna.
Svaka slika, ne samo logika, ima po Wittgensteinu neki smisao. Njen je smisao ono to ona prikazuje, a u slaganju ili neslaganju njenog
smisla sa stvarnou sastoji se njena istinitost ili lanost (2.221 i 2.222).
Da bi bila istinita, slika dakle mora biti smisaona. Meutim, njen smisao ne zavisi od njene istinitosti. "Slika prikazuje ono to prikazuje,
nezavisno od svoje istinitosti i lanosti, formom odslikavanja." (2.22)
Treba dakle razlikovati smisaonost i istinitost. Slika moe biti smisaona, a ne biti istinita. Kako je to mogue? Nije li pojam lane slike
logiki protivurjean?
Lana slika ba zato to je lana ne bi smjela odslikavati nikakvo postojee stanje stvari. Meutim, ako neto ne odslikava, po emu je
uope slika? Wittgensteinov odgovor bio bi vjerovatno da lana slika prikazuje jedno nepostojee, ali mogue stanje stvari. Nasuprot
lanoj slici, istinita slika prikazuje stanje stvari koje je ne samo mogue nego i stvarno.
Iz shvaanja da je slika istinita ili lana prema tome da li se njen smisao slae ili ne slae sa stvarnou Wittgenstein logino povlai
zakljuak da se iz same slika ne moe otkriti da li je istinita ili lana, da "nema a priori istinite slike", i da se istinitost ili lanost slika moe
otkriti samo ako je usporedimo sa stvarnou (2.221-2.223).
Svojom teorijom "svijeta" i "slike" Wittgenstein je priredio teoriju stava.
Stav (str. 211-214)

Ako je svijet cjelokupnost injenica, problem misaonojezinog odslikavanja svijeta svodi se na problem misaonojezinog odslikavanja
injenica.
Kljuni pojam pomou kojeg Wittgenstein rjeava ovaj problem jest pojam stava (der Satz). Ovaj pojam nije u Tractatusu odreen posve
nedvosmisleno.
Objanjenju "stava" prethodi objanjenje "misli": "Logika slika injenica je misao" (3). Kako je svaka slika takoer logika, Wittgenstein
bi svakako bio precizniji da je ovdje ispred "logika" stavio "isto" ili "samo". On bi takoer uinio dobro da je rekao jo koju rije o tome
po emu se isto "logika" slika razlikuje od onih koje nisu samo logike.
"U stavu (im Satz) misao se izraava ulno opaljivo." (3.1) Ova teza moe navesti na pretpostavku da je "Satz" u Tractatusu shvaen kao
isto jezika tvorevina i da bi ga bilo ispravnije prevesti sa "reenica". To i ine neki engleski pisci; citirajui Tractatus prema engleskom
paralelnom prijevodu, oni rije "proposition" zamjenjuju sa "sentence".
Za ovakvu interpretaciju govore i neki drugi stavovi u Tractatusu. Napr.: "Die Gesamtheit der Satze ist die Sprache" (4.101).
"Cjelokupnost stavova je jezik". Ne bi li to bilo bolje prevesti: "Cjelokupnost reenica je jezik"?
ini mi se da bi takav prijevod ipak trivijalizirao Wittgensteinovu misao. "Satz" i "Sprache" ne znae kod Wittgensteina ono isto to filolozi
misle pod "reenicom" i "jezikom".
Bitna je karakteristika "stava" da opisuje svijet, da moe biti istinit ili laan. Neto to nije ni istinito ni lano (napr. upitna ili usklina
reenica) ne moe biti stav.
Po svemu sudei, stav nije ni jednostavno "izrina reenica".
Wittgenstein razlikuje stav (Satz) i stavni znak (Satz-zeichen). Stavni znak je "znak kojim izraavamo misao" (3.12), a sastoji se u tome
to se "njegovi elementi, rijei, meusobno odnose u njemu na odreen nain" (3.14).
To ne znai da su stav i stavni znak neto apsolutno razliito. Stav je "stavni znak u svom projektovanom odnosu prema svijetu" (3.12).
Slobodnije reeno, stav je smisaona strana stavnog znaka, stavni znak - ulno opaljiva strana stava.
Da je Wittgensteinu stalo da odri razliku izmeu stava kao logike tvorevine i stavnog znaka kao njegove ulno opaljive jezike forme,
moglo bi se zakljuiti i po razlici koju on provodi izmeu simbola i znaka.
Napominjui da svaki dio stava koji karakterizira smisao stava naziva izrazom ili simbolom, Wittgenstein dodaje: "Sam stav je izraz"
(3.31).
Stav je, dakle, simbol i izraz. Ali to ne znai da je on samo jeziki znak. Stav i simbol nije isto: "Znak je ono to je ulno opaljivo u
simbolu." (3.32)
Dva razliita simbola mogu imati zajedniki znak, i obrnuto, dva razliita znaka mogu pripadati istom simbolu.
Na taj nain u Wittgensteinovom odreenju "modusa" ili "sfere" postojanja stava isprepleu se dvije tendencije: stav se shvaa ak kao
neto ulno opaljivo, a as kao neto neulno to postaje opaljivo tek kad ga oznaimo stavnim znakom. U skladu s time rije se shvaa
as kao element stava, as kao element stavnog znaka.
Mnogo nedvosmislenije Wittgenstein opisuje unutranju strukturu stava i njegov odslikavajui odnos prema injenici.
Kao to u elementi injenice predmeti, tako su elementi stava (ili stavnog znaka) rijei. Ali: stav nije obina "mjeavina rijei", on je
"artikuliran".
Misao se u stavu moe izraziti tako da predmetima misli odgovaraju elementi stavnog znaka. Ove elemente Wittgenstein naziva
"jednostavnim znacima" ili "imenima".
Kao to nas analiza svijeta dovodi do stanja stvari (atomskih injenica) kao veze predmeta, analiza jezika dovodi nas do stava kao veze
imena.
Frege je smatrao da je i stav ime, samo sloeno. Wittgenstein otro polemizira protiv ovog shvaanja. Stavni znak nije sloena rije, nego
injenica: "Ne: 'Kompleksni znak 'a R b' kae da a stoji u odnosu R prema b', nego To to 'a' stoji u izvjesnom odnosu prema 'b' kae, da
aRb."
Upravo zato to je i sam injenica, stavni znak moe da odslikava druge injenice, da bude "slika" ili "model" stvarnosti.
Ono to stavu omoguuje da bude slika nekog stanja stvari, to je njegova artikularnost. Kao to se stanje stvari moe ralaniti na
predmete, tako se i stav moe ralaniti na imena. "Jedno ime stoji za jednu stvar, drugo za drugu stvar, a meusobno su povezani, tako
cjelina - kao iva slika - predstavlja stanje stvari." (4.0311)
Da bi mogao prikazati neko stanje stvari, stav mora imati jednak broj elemenata kao i stanje stvari koje prikazuje.
Ime ima znaenje; stav ima smisao. Znaenje imena je predmet koji ono u stavu zastupa; smisao stava je stanje stvari koje on opisuje.
Izvan stava nema ni znaenja ni smisla. "Samo stav ima smisao; samo u sklopu stava ime ima znaenje." (3.3)
Na pitanje ta je sa smislom slike koja nije stav Wittgenstein bi vjerovatno odgovorio da takve slike nema, jer je svaka slika (pa i
prostorna) takoer logika. Stav, dakle, ima smisao (stav je stav) ako prikazuje neko stanje stvari. Umjesto "ovaj stav ima taj i taj
smisao" moe se rei "ovaj stav prikazuje to i to stanje stvari" (4.031).
Wittgenstein naroito insistira na tome da je stav slika stvarnosti u obinom smislu te rijei (4.011). Meutim, njegova vlastita
objanjenja pokazuju da to nije sluaj. To se vidi ve iz njegovih naprijed spomenutih opih odreenja slike. To pokazuju i konkretni
primeri koje on navodi u potvrdu svoje misli i objanjenja kojima te primjere popraa.
Stav je po Wittgensteinu slika stvarnosti u onom istom "obinom smislu" u kojem su note - slika muzike, a alfabetsko pismo - slika
glasovitog jezika! Gramofonska ploa, muzika misao, note, zvuni talasi, sve to po Wittgensteinu stoji jedno prema drugome u onom
istom odslikavajuem unutranjem odnosu u kojem se nalaze jezik i svijet. (4.014).
Meutim, po emu su, na primjer, note slika muzike? Po tome to postoji pravilo po kojem muziar moe iz partiture izvesti simfoniju.

Ovakvo shvaanje slike ne izgleda ba sasvim obino.

Istinosna funkcija (str. 214-216)
Raspravljajui openito o slici, Wittgenstein kae da je smisao slike (ono to ona prikazuje) nezavisan od njene istinitosti ili lanosti, da se
istinitost ili lanost slike sastoji u slaganju ili neslaganju njenog smisla sa stvarnou i da, ako elimo otkriti da li je slika istinita ili lana,
treba da je uporedimo sa stvarnou. Iz same slike ne moe se spoznati da li je ona istinita ili lana; a priori istinite slike nema.
Budui da je svaki stav slika, sve to vrijedi za sliku uope vrijedi i za stav.
Razumjeti neki stav znai znati ta je sluaj, ako je on istinit, a stav moemo razumjeti i ako ne znamo da li je istinit.
Stav je istinit "kada je neto tako kako to njime kaemo" a da li je neto ovako ili onako, ne moemo znati a priori. Naprotiv, razumjeti
stav moemo i onda kad ne znamo da li stvari stoje onako kako on to tvrdi. Jer stav razumijemo ako razumijemo njegove sastavne
dijelove.
Kao to analizom injenica dolazimo do stanja stvari, analizom stavova dolazimo do najjednostavnijih, "elementarnih" stavova.
Elementarni stav sastoji se od jednostavnih simbola, imena, a tvrdi postojanje jednog stanja stvari.
Tvrdei da je "oigledno da u analizi stavova moramo doi do elementarnih stavova koji se sastoje od imena u neposrednoj povezanosti"
(4.221), Wittgenstein dodaje primjedbu: "ak ako je svijet beskonano kompleksan tako da se svaka injenica sastoji od beskonano
mnogo stanja stvari, i da je svako stanje stvari sastavljeno od beskonano mnogo predmeta, i tada bi morali postojati predmeti i stanja
stvari." (4.2211)
Kako elementarni stav tvrdi postojanje nekog stanja stvari, njegova istinitost ili lanost zavisi od toga da li to stanje stvari postoji ili ne
postoji. A kako je svijet "cjelokupnost postojeih stanja stvari", navoenje svih istinitih elementarnih stavova potpuno opisuje svijet.
Budui da su stanja stvari meusobno nezavisna i da iz postojanja jednog ne moemo zakljuiti na postojanje ili nepostojanje drugog, to
su sve kombinacije postojanja i nepostojanja odreenog broja stanja stvari, koje su mogue matematiki, mogue i stvarno. To znai da
se moe tano izraunati broj mogunosti s obzirom na postojanje ili nepostojanje odreenog broja stanja stvari. Wittgenstein navodi i
odgovarajuu matematiku formulu (4.027).
S brojem moguih kombinacija postojanja i nepostojanja odreenog broja stanja stvari poklapa se broj mogunosti istinitosti i lanosti
(krae: istinosnih mogunosti) jednakog broja elementarnih stavova.
Kao to postojanje ili nepostojanje injenica zavisi od postojanja ili nepostojanja stanja stvari koja tu injenicu ine, tako istinitost ili
lanost stava zavisi od istinitosti ili lanosti elementarnih stavova koje on u sebi sadri. Drugim rijeima, svaki stav je istinosna funkcija
elementarnih stavova, a elementarni stav je istinosna funkcija samog sebe. Elementarni stavovi su istinosni argumenti stava.
Ali nije samo istinosna vrijednost sloenog stava funkcija istinosnih vrijednosti elementarnih stavova, nego to vrijedi i za njegovu
smisaonost. Smisao istinosne funkcije nekog stava je funkcija smisla toga stava.
S druge strane, stavovi nisu samo istinosne funkcije elementarnih stavova, nego su takoer rezultat istinosnih operacija nad
elementarnim stavovima.
Strukture stavova, naime, stoje u meusobnim unutranjim odnosima, a te unutranje odnose moemo izraziti tako da jedan stav
prikaemo kao rezultat operacije koja ga proizvodi iz drugih stavova (baza operacije).
Istinosne funkcije elementarnih stavova rezultat su istinosnih operacija nad elementarnim stavovima. Iz elementarnih stavova istinosnim
operacijama stvarno istinosne funkcije, a iz ovih daljim istinosnim operacijama istinosne funkcije ovih istinosnih funkcija. Ali sve su te
istinosne funkcije u krajnjoj liniji istinosne funkcije elementarnih stavova: "Sve su istinosne funkcije rezultat sukcesivne primjene
konanog broja istinosnih operacija na elementarne stavove." (5.32)
Tautologija i kontradikcija (str. 216-219)
Istinitost stava moe na vie razliitih naina zavisiti od istinitosti elementarnih stavova. Drugim rijeima, mogue su razliite istinosne
funkcije istih elementarnih stavova.
Istinosne vrijednosti odreenog broja elementarnih stavova mogu se kombinirati na odreen broj naina, a ove kombinacije mogu se sa
svoje strane kombinirati na odreen broj naina s istinosnim vrijednostima sloenog stava.
Taan broj moguih kombinacija moe se lako izraunati po formulama matematike kombinatorike. Ali sve mogue kombinacije ne
prikazuju istinosne funkcije elementarnih stavova.
Ako postoje samo dvije istinosne mogunosti (kao to to pretpostavlja Wittgenstein), onda se istinosne mogunosti , napr., dvaju
elementarnih stavova mogu kombinirati na etiri naina, a ove etiri kombinacije mogu se kombinirati s istinosnim mogunostima
sloenog stava na esnaest razliitih naina. Meutim, kako to pokazuje i Wittgensteinov pregled ovih kombinacija (u 5.101), neke od
esnaest na izgled moguih istinosnih funkcija dvaju elementarnih stavova u stvari nisu istinosne funkcije tih stavova.
Prije svega, primjeujemo etiri sluaja u kojima istinosna vrijednost stava zavisi od istinosne vrijednosti samo jednog od dva
elementarna stava (bilo tako da ima uvijek istu istinosnu vrijednost kao ovaj, bilo tako da ima uvijek drukiju). U ovim sluajevima radi
se, dakle, o istinosnim funkcijama jednog elementarnog stava.
Pored navedena etiri neobina sluaja u spomenutoj shemi primjeuju se dva jo neobinija. Jedno je sluaj u kojem je stav, bez obzira
na istinosne vrijednosti elementarnih stavova, uvijek istinit, drugo sluaj u kojem je on uvijek laan. U ova dva sluaja istinosna
vrijednost stava potpuno je nezavisna od istinosnih vrijednosti elementarnih stavova. Ovi stavovi, dakle, nisu istinosne funkcije
elementarnih stavova.
Nije teko shvatiti da slini sluajevi mogu nastati i kod stavova koji sadre vie od dva elementarna stava. Mogue je da stav koji sadri
velik broj najrazliitijih elementarnih stavova bude istinosna funkcija vrlo malog broja ili ak jednog jedinog elementarnog stava. Mogue
je takoer da njegova istinosna vrijednost bude potpuno nezavisna od istinosnih vrijednosti ma kojeg elementarnog stava, da je on
bezuslovno istinit ili laan. U ova dva posljednja sluaja Wittgenstein naziva stav "tautologijom", odnosno "kontradikcijom".

"Meu moguim grupama istinosnih uslova postoje dva ekstremna sluaja. - U jednom sluaju stav je za sve istinosne mogunosti
elementarnih stavova istinit. Kaemo da su istinosni uslovi tautoloki. - U drugom sluaju stav je za sve istinosne mogunosti laan:
Istinosni uslovi su kontradiktorni. - U prvom sluaju nazivamo stav tautologijom, u drugom sluaju kontradikcijom" (4.46).
Govorei o tautologiji i kontradikciji, Wittgenstein ih ponekad promatra kao vrste stava. To je sluaj u upravo citiranom odlomku 4.46.
Meutim, ponekad on kontradikciju i tautologiju suprotstavlja stavu: "Stav pokazuje ono to kae, tautologija i kontradikcija pokazuju da
ne kau nita." (4.461)
Iz ovoga se dobiva utisak da kontradikcija i tautologija uope nisu stavovi.
U prilog shvaanja da tautologija i kontradikcija nisu stavovi mogla bi se navesti dva osnovna meusobno povezana argumenta:
1) Svaki je stav po Wittgensteinu istinosna funkcija elementarnih stavova. Tautologija i kontradikcija nisu istinosne funkcije.
2) Svaki je stav slika stvarnosti. Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti.
Da tautologija i kontradikcija nisu istinosne funkcije elementarnih stavova, proistjee iz samih definicija tih pojmova.
Meutim, ako nisu istinosne funkcije elementarnih stavova, tautologija i kontradikcija oito ne mogu biti ni slike stvarnosti. Istinitost ili
lanost elementarnog stava zavisi od postojanja ili nepostojanja stanja stvari koje taj stav prikazuje. Ako istinosna vrijednost tautologije i
kontradikcije ne zavisi od istinosne vrijednosti ma kojeg elementarnog stava, onda ona ne zavisi ni od postojanja ili nepostojanja ma
kojeg stanja stvari.
Wittgenstein to i sam jasno kae: "Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti. One ne prikazuju nikakvo mogue stanje stvari. Jer
prva doputa svako mogue stanje stvari, druga nijedno." (4.462)
Ipak, Wittgenstein ne eli tvrditi da tautologija i kontradikcija uope nisu stavovi. Dosljedno stati na takvo stanovite znailo bi proglasiti
da su tautologija i kontradikcija besmislene kombinacije simbola, koje ne mogu biti ni istinite ni lane.
Wittgenstein nije spreman da ide tako daleko. On dodue doputa da su tautologija i kontradikcija "bez smisla" ("sinnlos"), ali odmah
dodaje da one nisu "besmislene" ("unsinnig"), da one "pripadaju simbolizmu, i to slino kao 'o' simbolizmu aritmetike" (4.461, 4.4611).
Jo odreenije Wittgenstein zastupa gledite da je tautologija istinita, a kontradikcija lana. Prema njegovim objanjenjima tautologija je
stav koji je "istinit za sve istinosne mogunosti elementarnih stavova", a kontradikcija stav koji je "laan za sve istinosne mogunosti"
(4.46, potcrtao G. P.). Tautologija je "bezuslovno istinita", a kontradikcija "nije istinita ni pod kakvim uslovima" (4.461). Ili: "Istinitost
tautologije je izvjesna, stava mogua, kontradikcije nemogua." (4.464)
Na taj nain, iako nisu istinosne funkcije ni slike stvarnosti, tautologija i kontradikcija posjeduju odreenu istinosnu vrijednost. Kako je to
mogue?
Rjeenje ove tekoe Wittgenstein nalazi u shvaanju tautologije i kontradikcije kao graninih sluajeva stava:
"Tautologija i kontradikcija su granini sluajevi veze znakova, naime njeno razrjeenje". (4.466)
Ili: "Kontradikcija nestaje tako rei izvan, tautologija unutar svih stavova. - Kontradikcija je spoljanja granica stavova, tautologija njihovo
besupstancijalno sredite". (5.143)
Ideja je, dakle, da tautologija i kontradikcija, kao granini sluajevi stava, i jesu i nisu stavovi.
Ovo rjeenje teko da do kraja rjeava problem.
Ako "stav moe biti istinit ili laan samo time to je slika stvarnosti" (4.06) i ako je tautologija istinita,a kontradikcija lana uprkos tome
to ni prva ni druga nije slika stvarnosti, oito je da je tu rije o istinitosti i lanosti u nekom drugom smislu. U kojem smilu - Wittgenstein
nije rekao.
Neki nagovetaji govore da je i tautologija svojevrsna slika, ne ovog ili onog stanja stvari, nego "logike svijeta" (6.22).
Prirodne nauke, logika i matematika (str. 219-222)
Polazei od razlikovanja stava i tautologije, Wittgenstein rjeava pitanje o odnosu prirodnih nauka, logike i matematike.
Prirodne nauke izraavaju svoje rezultate pravim stavovima, logika (ukljuujui i matematiku) polu-ili pseudostavovima tautologijama,
odnosno jednadbama.
Posve nedvosmisleno Wittgenstein zastupa tezu da nema istinitih stavova izvan prirodnih nauka ni prirodnih nauka izvan istinitih stavova:
"Cjelokupnost istinitih stavova je cjelokupna prirodna nauka (ili cjelokupnost prirodnih nauka)." (4.11)
Pod "prirodnom naukom" Wittgenstein ne misli samo prirodne nauke u obinom smislu te rijei, nego sve takozvane "posebne" ili
"empirijske" nauke.
Psihologiju on i eksplicite ubraja u prirodne nauke ("Psihologija nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna nauka", 4.1121). O
drutvenim naukama Wittgenstein ne govori nita, ali je oito da i njih, ukoliko ih smatra moguim, ubraja u ovu grupu.
Uprkos tome to direktno tvrdi da su svi istiniti stavovai prirodnonauni, Wittgenstein u Tractatusu stalno govori o "stavovima logike".
Meutim, on upozorava da se stavovi logike bitno razlikuju od svih drugih stavova: "Ispravno objanjenje logikih stavova mora im dati
jedinstven poloaj meu svim stavovima." (6.112)
U emu je specifinost logikih stavova, koja im osigurava njihov jedinstven poloaj? - "Posebno obiljeje logikih stavova da se po
samom simbolu moe poznati da su istiniti, i ova injenica sadri u sebi svu filozofiju logike." (6.113)
Zato se po samom simbolu moe poznati da je logiki stav istinit? Zato to logiki stav nije slika nikakvog mogueg stanja stvari, pa ga
nikakvo mogue iskustvo ne moe ni opovri ni potvrditi. Drugim rijeima, stavovi logike nisu pravi stavovi, nego granini sluajevi stava,
analitiki stavovi tautologije.
U shvaanju logikih stavova kao tautologija Wittgenstein je naao klju za rjeenje nekih naizgled nerjeivih problema logike.

Jedan je od tih problema mogunost aksiomatske izgradnje logike. Sva simbolika logika moe se izvesti iz malog broja nedokazanih
primitivnih stavova (aksioma). Ako bismo pretpostavili da logiki stavovi prikazuju injenice, to bi znailo da iz malog broja poznatih
injenica moemo izvesti beskonano mnogo nepoznatih. Kako je to mogue ako su injenice meusobno nezavisne, ako se "od
postojanja ili nepostojanja nekog stanja stvari ne moe zakljuiti na postojanje ili nepostojanje nekog drugog stanja stvari"?
Izgleda nikako. Ako se, naprotiv, pretpostavi da su stavovi logike tautologije, tekoa se lako rjeava. Iz malog broja logikih aksioma
moe se izvesti beskonano mnogo logikih stavova zato to "svi stavovi logike kau isto. Naime nita." (5.43)
To to svi stavovi logike kau isto (naime nita) ne objanjava samo mogunost aksiomatizacije logikek nego i mogunost razliitih
logikih aksiomatskih sistema. Budui da su svi stavovi logike tautologije, oni su svi "jednako opravdani", nijedan nije openitiji ni
specijalniji od drugih, nijedan nije sam po sebi ni aksiom (osnovni zakon) ni izvedeni stav. Koje emo logike stavove uzeti za aksiome,
zavisi od naeg izbora. Broj logikih aksioma takoer je proizvoljan. itava logika moe se izvesti iz jednog jedinog osnovnog zakona "tako da se jednostavno, napr. obrazuje logiki produkt iz Fregeovih osnovnih zakona." (6.1271)
Zbog tautolokog karaktera logikih stavova pri izvoenju i dokazivanju tih stavova niada ne moe biti iznenaenja. U logici su "proces i
rezultat ekvivalentni", dokaz je tu "samo mehaniko pomono sredstvo za lake prepoznavanje tautologije, kad je komplicirana" (6.1261,
6.1262). Dokaz smisaonog stava pokazuje da je neto tako kako to on tvrdi; u logici je "svaki stav forma dokaza", "svaki stav svoj vlastiti
dokaz" (6.1264, 6.1265).
Shvaanje logikih stavova kao tautologija omoguuje i rjeenje pitanja o mogunosti primjene logike na empirijski svijet. Ponkad se
filozofi i logiari zaueno pitaju kako je to mogue da se a priori konstruirani logiki sistemi mogu uspjeno primjenjivati pri zakljuivanju
o stvarnosti. Wittgenstein smatra da logiki stavovi mogu uspjeno vriti svoju funkciju upravo zato to su tautoloki, besadrajni. Upravo
zato to su sami prazni, oni ne mogu unijeti nikakav stran sadraj u empirijske stavove. Pridodavanjem logikog stava nekom empirijskom
stavu ne nastaje novi empirijski stav: "Logiki produkt tautologije i stava kae isto to i stav. Dakle, taj je produkt identian sa stavom."
(4.465)
Matematika je po Wittgensteinu "logika metoda" (6.2, 6.234).
Prema ovoj kao i prema drugim izjavama u Tractatusu moglo bi se zakljuiti da je matematika dio ili posebno podruje logike, da se
Wittgenstein bar u osnovi slae s Russellom, prema kojem se sva matematika moe izvesti iz logike pa izmeu jedne i druge nema
principijelne razlike.
Meutim, ponekad Wittgenstein direktno suprotstavlja logiku i matematiku: "Logika svijeta, koju logiki stavovi pokazuju u tautologijama,
matematika pokazuje u jednadbama." (6.22)
Po ovom izlazi da se logika i matematika jasno razlikuju i da je razlika u tome to se prva izraava u tautologijama, a druga u
jednadbama.
Meutim, dok je problem odosa izmeu logike i matematike ovako jasno sveden na problem odnosa izmeu tautologija i jednadbi, ovaj
posljednji odnos ostao je prilino nerazjanjen. Da li su jednadbe podvrsta tautologija ili neto bitno razliito? Kad Wittgenstein kae da
su matematiki stavovi (jednadbe) "pseudostavovi" (6.2), da oni ne izraavaju nikakvu misao (6.21) i da njihovu tanost moemo
uvidjeti i ne uporeujui ih sa injenicama (6.2321), to sugerira da su matematiki stavovi podvrsta logikih. Direktno suprotstavljanje
tautologija i jednadbi upozorava da stvar nije tako jednostavna.
Filozofija neizrecivog (str. 222-227)
Ako se pretpostavi da su jednadbe ipak tautologije, postoje samo dvije (ali dvije bitno razliite) vrste istinitih stavova: nepravi, tautoloki
stavovi logike i matematike i pravi, empirijski stavovi prirodnih nauka. Nemogue je formulirati istinit stav koji ne bi bio tautologija ili
empirijski stav.
to je u tom sluaju s filozofijom?
Wittgenstein smatra da nikakvi filozofski stavovi nisu mogui. Kao filozofski stavovi reklamiraju se najee besmisleni skupovi rijei.
"Veina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lani nego su besmisleni. Zato na pitanja ove vrste uope ne
moemo odgovoriti, nego moemo samo utvrditi njihovu besmislenost. Veina pitanja i stavova filozofa poivaju na tome to mi ne
razumijemo logiku naeg jezika." (4.003)
Ako su filozofska pitanja i stavovi veinom besmisleni, nije li i sama filozofija obina besmislica? Ovaj zakljuak Wittgenstein ne povlai.
On se zadovoljava tvrdnjom da "filozofija nije jedna od prirodnih nauka" i da "rije 'filozofija' mora znaiti neto to stoji iznad ili ispod, ali
ne pored prirodnih nauka" (4.111).
Napose, Wittgenstein upozorava: "Psihologija nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna nauka." (4.1121) "Darwinova teorija ne
tie se filozofije vie nego bilo koja druga hipoteza prirodne nauke." (4.1122)
Ovim primjedbama on oito eli predusresti pokuaje da se filozofija identificira s bilo kojom prirodnom naukom ili teorijom. Psihologija je
ovdje uzeta samo kao primjer prirodne nauke naizgled srodne filozofiji; Darwinova teorija kao primjer openite prirodnonaune teorije,
koja se esto smatra filozofskom. Za ilustraciju svoje misli Wittgenstein se, umjesto psihologijom i Darwinovom teorijom, mogao posluiti,
recimo, sociologijom i teorijom relativnosti.
Ako filozofija nije nikakva prirodna nauka ni prirodnonauna teorija i ako smisaoni filozofski stavovi nisu mogui, kako se moe izbijei
zakljuak o nemogunosti filozofije?
Wittgenstein smatra da treba razlikovati teoriju i aktivnost. Filozofija kao teorija, kao skup stavova, nije mogua, filozofija kao aktivnost
mogua je i potrebna.
Kakva je svrha filozofije kao aktivnosti?
"Sva filozofija je 'kritika jezika'. (Svakako ne u Mauthnerovom smislu.)" (4.0031)
"Svrha je filozofije logiko razjanjavanje misli. - Filozofija nije teorija, nego aktivnost. - Filozofsko djelo sastoji se bitno od
rasvjetljavanja. - Rezultat filozofije nisu "filozofski stavovi" nego projanjavanje stavova. - Filozofija mora uiniti jasnim i otro razgraniiti
misli, koje su inae, tako rei, mutne i rasplinute." (4.112)
"Filozofija ograniava sporno podruje prirodne nauke." (4.113)

"Ona treba da ogranii miljivo i time nemiljivo. Ona treba da ogranii nemiljivo iznutra pomou miljivog." (4.114)
"Ona e znaiti neizrecivo, jasno prikazujui izrecivo." (4.115)
"Sve to se uope moe misliti, moe se misliti jasno. Sve to se moe izrei, moe se izrei jasno." (4.116)
Citirane rijei mogle bi navesti na pretpostavku da bi filozofija morala u obliku stavova formulirati ta se moe, a ta se ne moe izrei.
Filozofski stavovi op tom shvaanju ne bi govorili nita o stvarnosti (dakle ne bi bili prirodnonauni), ali bi govorili o onoj logikoj formi u
kojoj spoznajemo stvarnost.
Takva koncepcija za Wittgensteina je nemogua, jer nikakvi stavovi
zajedniko stavu i stvarnosti, ono po emu i zahvaljujui emu stav
zajedniko stavu i stvarnosti, svaki stav pokazuje logiku formu, ali
neto rei samo onda kad bismo mogli da se "sa stavom postavimo
moe pokazati, ne moe se rei." (4.1212)

o logikoj formi stavova nisu mogui. Logika forma je ono to je

moe biti slika stvarnosti. Upravo zato to je logika forma ono to je
nijedan stav ne moe nita rei o njoj. O logikoj formi mogli bismo
izvan logike, to jest izvan svijeta". Ali to je nemogue. "Ono to se

Moda bi se u duhu Wittgensteina ovdje moglo dodati: Sa stavom je slino kao s fotografijom. Fotografskim aparatom moemo
fotografisati to god elimo, ali ono to ini fotografiju slinom fotografiranom predmetu, samo njenu slinost ne moemo fotografirati. Sa
stavom ipak nije sasvim isto kao s fotografijom. Slinost fotografije ne moemo fotografirati, ali o njoj moemo govoriti - u jeziku. O
logikoj formi stava ne moemo govoriti ni u jeziku, jer je to medij u kome se sam stav ve nalazi, ni izvan jezika, jer je jezik medij u
kojem se govorenje dogaa.
Kao to su nemogui filozofski stavovi o formi stavova, tako su nemogui i filozofski stavovi o vrijednosti. Stavovi mogu govoriti samo o
svijetu, a u svijetu sve je onako kako jest i sve se dogaa onako kako se dogaa. U njemu nema nikakvog smisla ni vrijednosti. "Ako
postoji neka vrijednost koja ima vrijednost, ona mora leati izvan svega dogaanja i takobivstvovanja. Jer sve dogaanje i
takobivstvovanje je sluajno. Ono to ga ini ne-sluajnim, ne moe leati u svijetu, jer bi to inae bilo opet sluajno. - To mora leati
izvan svijeta." (6.41)
Dakle, ne mogu postojati nikakvi stavovi o vrijednosti, smisao svijeta je neizreciv. "Jasno je da se etika ne da izrei. - Etika je
transcendentalna. - (Etika i estetika su jedno.)" (6.421)
Ali, zar nisu mogui, na primjer, etiki stavovi o volji? "O volji nosioca etikog ne moe se govoriti. - A volja kao fenomen zanima samo
psihologiju." (6.423)
Pored filozofske logike, etike i estetike, u sferu neizrecivog pripadaju i problemi filozofske antropologije, metafizike i filozofije religije.
Rjeenje problema ivota ponekad se trai u pretpostavci besmrtnosti due i vjenog ivota. Wittgenstein misli da ta nezajamena
pretpostavka, ak i ako je prihvatimo, ne prua ono to se njome htjelo postii. Time to ivim vjeno ne rjeava se nikakva zagonetka,
jer vjeni ivot nije manje zagonetan od sadanjeg. "Rjeenje zagonetke ivota u prostoru i vremenu lei izvan prostora i vremena. (Nisu problemi prirodne nauke ono to treba rijeiti.)" (6.4312)
Problem boga takoer nije prirodnonauni problem. "Kako je svijet, potpuno je indiferentno za ono Vie. Bog se ne objavljuje u svijetu."
(6.432)
Mistino je najzad i bivstvovanje svijeta za razliku od njegovog takobivstvovanja: "Nije mistino kako je svijet, nego da on jest" (6.44).
Time Wittgenstein ne eli rei da ima pitanja na koja ne moemo odgovoriti. Ni samo pitanje o mistinome ne moe se izrei. "Za odgovor
koji se ne moe izrei ne moe se izrei ni pitanje. - Zagonetke nema. - Ako se jedno pitanje uope moe postaviti, onda se na njega
moe i odgovoriti." (6.5)
Ovo, s druge strane, ne znai da se Wittgenstein najzad "ipak" opredjeljuje za "nauku" protiv "misticizma". On naprotiv eli istai da o
naim ivotnim problemima ne moemo nita ni pitati ni odgovarati, da nauna pitanja i odgovori prolaze mimo tih problema. "Osjeamo
da ak ako je dat odgovor na sva mogua nauna pitanja, nai ivotni problemi jo uope nisu dodirnuti." (6.52)
O neizrecivom ne moemo ni pitati ni odgovarati. Ali ono nije neko puko uobraenje: "Svakako ima neto neizrecivo. Ono se pokazuje,
ono je Mistino." (6.522)
U emu bi bila ispravna metoda filozofije? "Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: Ne rei nita, nego ono to se moe rei, dakle
stavove prirodne nauke - dakle neto to nema nikakve veze s filozofijom - i zatim uvijek, kad bi netko drugi htio rei neto metafiziko,
pokazati mu da nije dao nikakvo znaenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima." (6.53)
Svoj Tractatus Wittgenstein zakljuuje rijeima:
"6.54 Moji stavovi rasvjetljavaju time to ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene, kada se kroz njih, po njima, preko
njih popeo napolje. (On mora tako rei odbaciti ljestve poto se po njima popeo.)
On mora ove stavove prevladati, tada e ispravno vidjeti svijet."
"7 O emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti."
U ovim zakljunim reenicama jasno je izraena Wittgensteinova osnovna misao: Filozofija nema svojih stavova, ona nije skup vrstih
rezultata, ona nije nikakva teorija. Filozofija je aktivnost, ona je veranje preko brda metafizikih zabluda, uspinjanje do ispravnog
gledanja na svijet i do uvianja neizrecivosti neizrecivog.
elei da bude konsekventan, Wittgenstein i sve filozofske stavove, koji se sadre u njegovoj vlastitoj knjizi proglauje besmislenima. To
znai da nije vaan, pa ak ni smisaon nijedan od tih stavova uzet sam po sebi, smisaon je i vaan samo put koji preko njih vodi.
Posljednja je rije Wittgensteinovog Tractatusa utnja, ali to nije obina utnja, nego utnja o neemu, utnja o onome o emu se govoriti
ne moe.
Osnovni smisao Tractatusa (str. 227-235)
Tractatus kao cjelina ne moe da ne zbunjuje itaoca. Nije li to negacija metafizike pomou metafizike, propagiranja utnje pomou
govora?

U svom predgovoru Wittgenstein tvrdi da je istinitost misli koje su u djelu saopene "neoboriva i definitivna". Na kraju Tractatusa on
izjavljuje da su svi stavovi u knjizi besmisleni. Koju od ovih izjava treba da shvatimo ozbiljno? Da li one mogu da se nekako pomire?
Tvrdnje o svijetu i stavu isprepleu se u Tractatusu s tvrdnjama o neizrecivosti logike forme i vrijednosti svijeta i stava. Prve bismo mogli
nazvati "pozitivnom", druge "negativnom" filozofijom Tractatusa. Koja je od ovih dviju "prava" filozofija djela? Da li "pozitivna" atomistika
metafizika i logika ili "negativna" filozofija neizrecivog? Ili je Tractatus moda pozitivistika negacija svake filozofije?
Bertrand Russell, koji u svom uvodu ocjenjuje Tractatus kao izvanredno znaajno, nezaobilazno filozofsko djelo, nedvosmisleno se
opredjeljuje za njegovu pozitivnu filozofiju protiv negativne. Problem logiki savrenog jezika on izgleda smatra najzanimljivijim
problemom Tractatusa. Iako ne iskljuuje mogunost da je teorija neizrecivog onaj dio Wittgensteinove koncepcije "na koji bi on sam elio
da stavi najjai naglasak", Russell je vie sklon da tu teoriju smatra jednom od Wittgensteinovih ekscentrinosti koju ne treba uzimati
suvie ozbiljno, jer je ovaj i sam praktino negira. S prizvukom ironije on primjeuje da Wittgenstein potkrepljuje svoje stajalite "vrlo
jakim argumentima", ali da izvjesno oklijevanje da se to stajalite prihvati izaziva "injenica, to, na kraju krajeva, g. Wittgenstein
uspijeva da kae prilino mnogo o onome, to se ne moe rei... itavo podruje etike, na primjer, g. Wittgenstein stavlja u mistinu,
neizrecivu regiju. Ipak on je u stanju da saopi svoja etika miljenja."
Kao sredstvo za reenje tekoa koje su Wittgensteinu sugerirale teoriju neizrecivog sam Russell predlae teoriju da "svaki jezik ima, ...,
strukturu o kojoj se, u tom jeziku, ne moe rei nita, ali da moe postojati drugi jezik, koji se bavi strukturom prvog jezika, a sam ima
neku novu strukturu, i da ova hijerarhija jezika moda nema granice". Pomou ove hijerarhije jezika "pretpostavljena sfera mistinog bila
bi ukinuta".
Filozofiju neizrecivog Russell je, dakle, sveo na neizrecivost logike forme i eliminirao je pomou hijerarhije jezika. Wittgensteinove ljestve
koje treba poslije penjanja odbaciti on naprotiv smatra najvanijim i najvrednijim u Tractatusu.
Nasuprot Russellu, osniva bekog kruga Moritz Schlick prihvatio je ideju da filozofija nije u ljestvama nego u penjanju. U svom referatu
na Sedmom internacionalnom filozofskom kongresu u Oxfordu (1930) pod naslovom Budunost filozofije (The Future of Philosophy) i u
lanku istog naslova (1932) on oduevljeno brani Wittgensteinovu koncepciju filozofije, kako je sam shvaa. Kao i Wittgenstein, on tvrdi
da filozofija nije sistem stavova i da je "potpuno razliita od nauke" (Basic Problems of Philosophy. Selected Readings with Introductions
by D. J. Bronstein, Y. H. Krikorian, Ph. P. Winter, New York, 1947, p. 734). Meutim, Wittgensteinovo razlikovanje filozofije i nauke on
interpretira tako da je nauka "traganje za istinom" ("pursuit of truth"), a filozofija "traganje za znaenjem" ("pursuit of meaning"). Istiniti
stavovi o znaenju stavova nisu mogui. Zato filozofija kao "traganje za znaenjem" ne moe biti nauka.
Ali filozofija je ipak tijesno povezana s naukom. Prije nego utvrdi istinitost nekog stava, naunik mora otkriti njegovo znaenje. Kad
otkriva znaenje stava, on je u stvari filozof. "Nema nikakvih specifinih 'filozofskih' istina koje bi sadrale rjeenje specifinih 'filozofskih'
problema, nego filozofija ima zadatak da nalazi znaenje svih problema i njihovih rjeenja. Ona se mora definirati kao aktivnost
pronalaenja znaenja. - Filozofija je aktivnost, a ne nauka, ali ta je aktivnost, naravno, na djelu u svakoj pojedinoj nauci neprestano, jer
prije nego to nauke mogu otkriti istinitost ili lanost nekog stava, one najprije moraju doi do znaenja." (Basic Problems of Philosophy.
Selected Readings with Introductions by D. J. Bronstein, Y. H. Krikorian, Ph. P. Winter, New York, 1947, p. 743)
Svi realni problemi prema ovoj su koncepciji nauni problemi. Nema nikakvih specifinih filozofskih problema. Pod nazivom filozofskih
problema dosad su se krili ili besmisleni pseudoproblemi ili smisaoni problemi, koji su u stvari nauni. Zato su svi takozvani filozofski
problemi osueni na nestanak. Neki od njih nestat e jer e se pokazati da su proizili iz nerazumijevanja naeg jezika, drugi e se
pokazati kao prerueni nauni problemi. Filozofija e ostati samo kao aktivnost razjanjavanja znaenja naunih problema i stavova.
Nauka je tako ograniena na istraivanje istinitosti stavova ije znaenje odreuje netko drugi; filozofija je svedena na pripremnu fazu
naunog istraivanja, na svatarsko utvrivanje znaenja "svih problema i njihovih rjeenja". I jedno i drugo bilo je strano Wittgensteinu.
Svrha filozofske aktivnosti, kako ju je on shvaao, nije utvrivanje smisla pojedinih naunih stavova, nego rjeenje problema ta neki stav
ini smisaonim.
Za razliku od Schlicka, drugi znaajni predstavnik Bekog kruga Rudolf Carnap ne prihvata Wittgensteinovu koncepciju filozofije kao
aktivnosti koja se ne moe iskristalizirati u stavove. Ali vrijednost Tractatusa on ne nalazi ni u metafizici logikog atomizma koja se toliko
svidjela Russellu, nego, naprotiv, ba u kritici metafizike i u anticipaciji shvaanja filozofije kao logike sintakse naunog jezika.
"Wittgenstein je prvi pokazao blisku vezu izmeu logike nauke (ili "filozofije", kako je on zove) i sintakse... Dalje, on je pokazao da su
takozvane reenice metafizike i etike pseudoreenice." (R. Carnap: The Logical Syntax of Language. London, First published in England,
1937. Fourth impression, 1954, p. 282)
Meutim, Carnap se naroito u dvije take razilazi s Wittgensteinom. Prije svega, on se ne slae s Wittgensteinovim miljenjem da su
nemogui stavovi o formi stavova. U svojoj Logikoj sintaksi jezika on je nastojao pokazati da se sintaksa jednog jezika moe korektno
formulirati u tom istom jeziku, da su sintaktike reenice mogue. Zbog toga se Carnap ne slae ni s Wittgensteinovom tezom da je
filozofija neizreciva. Filozofski stavovi su mogui - to su spomenuti stavovi o formi stavova, sintaktiki stavovi. Filozofija je "logika nauke",
odnosno "logika sintaksa naunog jezika".
Prema tradicionalnom miljenju sintaksa i logika su dvije sasvim razliite stvari: sintaksa propisuje pravila za graenje reenica od rijei;
logika formulira pravila prema kojima se mogu izvesti sudovi jedni iz drugih. Po Carnapu, ova dva na izgled sasvim razliita zadatka bitno
su povezana. Razlika izmeu sintaktikih pravila u uem smislu i logikih pravila dedukcije moe se svesti na razliku izmeu pravila
formacije i pravila transformacije, dvije vrste pravila koja zajedno ine sistem "logike sintakse".
Na logiku sintaksu svodi se sva nauna filozofija. Za razliku od naune filozofije, tradicionalna filozofija bila je heterogena smjesa naunih
teza logike sintakse i nenaunih besmislica. Sve tobonje teze tradicionalne metafizike i etike kao i velik dio "teza" tradicionalne logike,
gnoseologije, filozofije historije i filozofije prirode bile su samo besmislene pseudoteze.
Teze kojima Wittgenstein izraava svoju "mitologiju neizrecivog" i "mitologiju viih stvari" po Carnapu su takoer besmislene pseudoteze
ili kontradikcije. Tako se tvrdnja da "postoji neizrecivo" moe interpretirati na dva naina: "ima neizrecivih predmeta", i "ima neizrecivih
injenica". "Ima neizrecivih predmeta" znai "ima predmeta za koje nema predmetnih oznaka", odnosno "ima predmetnih oznaka koje
nisu predme
ne oznake". "Ima neizrecivih injenica" znai: "ima injenica koje nisu opisane nijednom reenicom", odnosno: "ima reenica koje nisu
reenice".
Carnap vrlo agresivno suzbija Wittgensteinov "misticizam". Pri tome on na alost, ignorira pravi smisao Wittgensteinovih rijei. Kad ovaj,
na primjer, tvrdi da "postoji neizrecivo", on ne eli rei ni: "Ima neizrecivih predmeta", ni "Ima neizrecivih injenica". Jer on smatra da se
u principu moe govoriti o bilo kojem predmetu ili injenici; ne moe se govoriti o logikoj formi, smislu, vrijednosti, nepsiholokom ja,
volji kao nosiocu etikog, bivstvovanju svijeta, Mistinom; dakle, o takvim "predmetima" koji nisu ni predmeti ni injenice.

Kolikogod da se usvojim interpretacijama meusobno razlikuju, Russell, Schlick i Carnap slau se da iz Wittgensteinove filozofske
koncepcije treba izluiti kao neto manje vano i promaeno njegovo shvaanje neizrecivog.
Po naem miljenju, Wittgensteinovo neizrecivo moe biti promaeno, ali ne moe biti nevano: osnovna je ideja Tractatusa da je filozofija
aktivnost pokazivanja neizrecivog.
Teza da "filozofija nije teorija nego aktivnost" u svojoj polemikoj otrini i kratkoi toliko je upadna da je lako primjeuju ak i povrni
itaoci Tractatusa. Kako djelo odreuje zadatak i svrhu filozofske aktivnosti, to je neto to esto izmie ozbiljnim interpretatorima.
Povrno oko najlake zapaa: "Svrha je filozofije logiko razjanjavanje misli". Ovu izjavu citira i Carnap kao anticipaciju svoje ideje da je
filozofija logika sintaksa naunog jezika.
Ali u Tractatusu se takoer kae da filozofija "treba da ogranii miljivo i time nemiljivo". Povrno miljenje tumai i ovo jednostrano:
filozofija samo povlai granicu izmeu onoga to se moe i onoga to se ne moe misliti.
Wittgenstein, meutim, kae vie od toga: filozofija treba da "ogranii nemiljivo iznutra pomou miljivog" (potcrtao G. P.). Nemiljivo je
dakle cilj, a miljivo samo sredstvo.
Jo jasnije: "Ona e znaiti neizrecivo, jasno prikazujui izrecivo". Jasno prikazivanje izrecivog samo je sredstvo za ostvarivanje glavnog
zadatka filozofije: pokazivanje neizrecivog.
Suprotstavljanje izrecivog i neizrecivog provlai se kroz itav Tractatus. Neizrecivo nije jednostavno nepostojee. Ima neto neizrecivo i
ono se moe pokazati. Pokazivanje neizrecivog glavni je zadatak filozofije.
Ve u odlomku 2.172 kad govori openito o slici, Wittgenstein suprotstavlja odslikavanje i pokazivanje: "Ali svoju formu odslikavanja slika
ne moe odslikati; ona je pokazuje".
Raspravljajui o problemu stava, Wittgenstein u biljekama 4.022, 4.0312, 4.041, 4.114, 4.115 i drugdje uvijek nanovo i uvijek na
drukiji nain upozorava na razliku izmeu odslikavanja (ili prikazivanja) svijeta i pokazivanja neizrecivog. U biljeci 4.121 on direktno
pie da "stav ne moe prikazati logiku formu", ali da on tu logiku formu "pokazuje". Biljeka uz ovu biljeku jo je jasnija: "Ono to se
moe pokazati, ne moe se rei." (4.1211)
U biljekama 4.122, 4.124, 4.125 Wittgenstein objanjava da se postojanje unutranjih svojstava i relacija ne moe tvrditi pomou
stavova, ali da se ono pokazuje u stavovima koji prikazuju odgovarajua stanja stvari.
U biljeci 5.552 Wittgenstein suprotstavlja predmet prikazivanja (Kako) i predmet pokazivanja (ta).
U biljeci 5.562 tvrdi se da se ono to bi solipsizam elio rei ne moe rei, ali se moe pokazati.
U biljekama 6.12, 6.121, 6.122 saznajemo da logiki i matematiki stavovi koji nita ne prikazuju, ipak neto pokazuju, naime
"formalna-logika-svojstva jezika, svijeta".
Ovo su samo neki "primjeri". Iz njih se vidi: kad Wittgenstein na kraju Tractatusa proklamira: "Svakako ima neto neizrecivo. Ono se
pokazuje, ono je Mistino" (6.552), on ne izrie neto novo to ve ne bi bilo reeno naprijed.
Shvaanje filozofije kao aktivnosti koja treba da pokae ono to se u formi prirodnonaunih (empirijskih) i logikih (tautolokih) stavova
ne da izrei - proima itav Tractatus.
Ako kaemo da je to osnovna ideja Tractatusa, time jo nismo nita rekli o njenoj vrijednosti.
Wittgensteinovo shvaanje filozofije kao aktivnosti pokazivanja neizrecivog zasniva se na pretpostavci da su filozofska teorija i filozofska
aktivnost dvije potpuno razliite stvari i da nemogunost filozofske teorije ne povlai za sobom nemogunost filozofske aktivnosti. On,
dakle, smatra da je mogua filozofska aktivnost, kojom se ne stvara nikakva filozofska teorija, kojom se ne tvrdi nikakav filozofski stav,
aktivnost bez vrste forme i bez trajnih rezultata.
Ova osnovna pretpostavka Wittgensteinove koncepcije filozofije ujedno je i njena osnovna slabost. Ako su filozofska pitanja i odgovori
neizrecivi, kako je filozofska aktivnost ipak mogua?
Da li je to neka ista misaona aktivnost, koja se ne moe izraziti pomou rijei? Wittgenstein razlikuje misao i rije, on ak tvrdi da "jezik
preodijeva misao", i to tako da se "po spoljanjoj formi odjee ne moe zakljuiti o formi odjevenog predmeta" (4.002). Ali, ako se po
spoljanjoj formi odjee (spoljanjoj formi jezika) ne moe zakljuiti o formi odjevenog predmeta (formi misli), to ne znai da su misao i
jezik principijelno razliiti i meusobno potpuno nezavisni. Naprotiv: "Misao je smisaoni stav" (4), a: "cjelokupnost stavova je jezik"
(4.001). Granica izmeu misli i jezika ovdje je gotovo izbrisana.
Filozofska aktivnost sigurno nije zamiljena u Tractatusu ni kao neka fizika aktivnost, koja bi se odvijala izvan misli i jezika. Kao i nauna
aktivnost, filozofska je aktivnost misaono-jezina.
Kako misaono-jezina filozofska aktivnost moe da ne bude teorija?
Teorijski uzev, mogua su dva odgovora:
1. Filozofska aktivnost je aktivnost nizanja meusobno nepovezanih rijei-pojmova, aktivnost koja svoje elemente ne povezuje u neke
sloene strukture (stavove, zakljuke i sl.). Nekome tko bi se opredijelio za ovaj odgovor mogli bismo rei samo to da ga ne moemo
slijediti.
2. Filozofska aktivnost nije slijed meusobno nepovezanih rijei, ona stvara i odreene sloene tvorevine (veze pojmova) ali te sloene
tvorevine nisu smisaoni stavovi ni logino povezani slijedovi. Elementi su filozofske aktivnosti besmisleni pseudostavovi poreani u
slijedovima ija je logika neulovljiva. Mada su ti "stavovi" sami po sebi besmisleni , aktivnost njihovog nizanja ima neki smisao, baca neku
svijetlost na ono o emu se ne moe govoriti. Ovaj drugi odgovor svakako je blii koncepciji izloenoj u Tractatusu.
Iako neto shvatljiviji, ovaj drugi odgovor nije mnogo prihvatljiviji. Kako se iz nizanja besmislica moe roditi neki smisao? Pod kojim se
uslovima taj smisao raa: da li je potrebno da besmisleni stavovi budu naroite vrste, ili je bitan slijed njihovog nizanja? Wittgensteinov
odgovor moemo samo pogaati. Mnogi su bili skloni da mu pripiu miljenje da postoje razliite vrste besmislice: "vana" i "nevana",
"zatamnjujua" i "rasvetljavajua".
Hrabrei nas da po zavrenoj filozofskoj aktivnosti odbacimo sve filozofske stavove, Wittgenstein podsjea da po zavrenom penjanju

moemo odbaciti ljestve po kojima smo se popeli vjerovatno nisu bile trule. Kako po trulim ljestvama besmsila moemo da se popnemo, ili
da siemo, do najdubljeg smisla svijeta?
Nasuprot Wittgensteinu, moemo tvrditi: ako filozofija kao smisaona aktivnost treba da bude mogua, moraju biti mogue i smisaone
filozofske tvorevine, smisaona filozofska teorija.
ta je Wittgensteina navelo (ili zavelo) na pomisao da je filozofija aktivnost koja nije teorija? U korijenu ove pomisli lei jedan taan
uviaj: uviaj da se "predmeti" kojima se bavi filozofija (bivstvovanje, vrijednost, ne-psiholoko ja) bitno razlikuju od predmeta kojima se
bave nauke (injenica i stvari) id a filozofija zato ne moe biti teorija u istom smislu u kojem su to nauke. Uviajui bitnu razliku izmeu
"predmeta" filozofije i nauke, on nije uspio da sagleda njihovo jedinstvo, pa je "predmet" filozofije smjestio izvan svijeta. Zaboravio je sebi
postaviti pitanje nije li u filozofiji rije ne o neem izvan svijeta, nego o njegovoj najdubljoj sutini i osnovi.
Osjeajui da se pretpostavljeni izvansvjetski "predmeti" ne mogu izrei u formi obinih empirijskih stavova i tautologija, Wittgenstein ih
je proglasio neizrecivima. On se nije upitao nisu li mogue neke specifino filozofske misaono-jezike strukture, nisu li mogui takvi
"stavovi" koji nisu ni jednostavno empirijski ni jednostavno tautoloki.
Tractatus sam predstavlja niz sloenih tvorevina koje se podjednako opiru svrstavanju meu obine empirijske i tautoloke stavove, kao i
svrstavanju meu besmislene pseudostavove. Logiku strukturu tih svojevrsnih tvorevina ni sam njihov pisac nije umio da odredi. Tako
mu nije ostalo drugo nego da ih proglasi besmislicama.
Nasuprot samom Wittgensteinu, moemo tvrditi: "stavovi" Tractatusa nisu besmislice; oni nam ipak neto govore o onome to je samo za
filozofiju izrecivo.

Gajo Petrovi, Logiki atomizam i filozofija neizrecivog u Tractatusu Ludwiga Wittgensteina; u delu: Ludwig Wittgenstein, Tractatus LogicoPhilosophicus, Veselin Maslea, Sarajevo, 1960, str. 191-235.
Tekst priloio: A. Kekenj