1

Alyson Nol

Mrani plamen
Serijal Besmrtnici Knjiga etvrta
Alyson Noel
Dark Flame (The Immortals #4)

www.crowarez.org
www.bosnaunited.net

Prvo
"Nee-moj me zezati"
Haven ispadne iz ruke tortica,ona s ruiastom glazurom, crvenim mrvicama i
srebrnim papirnatim kalupom. Ispod debelog sloja minke oi joj love moj pogled, a ja
se ogledavam po uurbanom oping-centru u gru od nelagode. Istog trenutka poalim
to sam odluila da se naemo ovdje, to sam bila tako glupa i mislila da je najbolje da
je jednog lijepog ljetnog dana odvedem u njezinu omiljenu slastiarnicu i tamo joj
saopim vijesti. Zato sam uope mislila da e joj vijesti lake sjesti uz tu torticu od
jagode? Sad bih najradije da smo ostale u autu.
"Nismo na ulici. Molim te, stiaj se." Htjela sam to ljepe rei, ali na kraju sam
zazvuala kao neka gunava stara profesorica. Ona se nagne naprijed, zatakne duge
platinastoplave pramenove na ikama iza uha i zakilji prema meni.
"Molim? Ma, je l' ti to ozbiljno? Ono, tako si me brutalno iznenadila - ali ono ba
brutalno - da mi jo odzvanja u uima i jo mi se vrti. Dolo mi je da te pitam da mi
ponovi ono to si rekla da budem sigurna da si stvarno rekla ono to mislim da si rekla
- a tebe jedino mui to priam preglasno? Je l' ti to mene zafrkava?"
Odmahnem glavom, bacim pogled oko nas i sasvim se usredotoim na to da
smanjim nastalu tetu pa kaem tie: "uj, stvar je u tome to to nitko ne smije saznati.
To mora ostati tajna. Pod obavezno", preklinjem je prekasno shvaajui da to govorim
osobi koja nikad nije znala uvati tue tajne, a kamoli svoje.
Haven zakoluta oima i opet se zavali u stolac mrmljajui u bradu, a ja zastanem
kako bih je detaljno prouila i okiram se jer se na njoj sve ve vidi: blijeda koa joj je
sjajna, ista i k tome doslovno bez pora, a valovita smea kosa s plavim pramenom
sprijeda blista i svjetluca kao u nekoj reklami za skupi ampon. ak su joj i zubi
pravilniji, bjelji i ne mogu se ne zapitati kako se to tako brzo dogodilo,nakon samo
nekoliko gutljaja eliksira, a meni je trebalo neusporedivo vie vremena.
Udahnem i uronim u nju dok je jo ovla gledam.Zaboravljam na vjeno obeanje
samoj sebi da neu prislukivati najskrovitije misli svojih prijatelja i borim se za to bolji
pogled, nekakav traak njezine energije, ono to mi nije rekla - ako postoje situacije u
kojima je opravdano zabadati nos u tue stvari, ovo je sigurno jedna od njih.
No ne dobijem izravan uvid u njezine misli kao obino, ve mi se na putu isprijei
neprobojan zid.ak i nakon to leerno ispruim ruku i primim je za jagodice,pravei se
da me zanima njezin srebrni prsten s lubanjom, nita ne doznam.
Ne vidim njezinu budunost.
"Ovo je sve jednostavno tako" Ona proguta knedlu i pogleda oko sebe pomno
promatrajui prtavu fontanu, mladu mamu koja gura djeja kolica i dere se u
mobitel,skupinu cura koje s hrpom vreica izlaze iz trgovine s plivakom opremom gleda svuda samo, ne u mene.
"Znam da ti je ovo puno toga odjednom - ali ipak" slegnem ramenima jer sam
svjesna da moram biti uvjerljivija, ali nisam ba sigurna kako.
"Puno toga odjednom? Ma, je l' tako ti to doivljava?" Odmahuje glavom i lupka
prstima po naslonu svog zelenog metalnog stolca dok me odmjerava od glave do pete.
3

Uzdahnem i zaelim da sam sve ovo bolje izvela, elei da mogu uiniti neto da
problem nestane, ali prekasno je. Nema mi druge nego nositi se s bedarom za koju sam
sama kriva. "Mislim, nadala sam se da e ti to tako doivjeti." Slegnem ramenima.
"Znam. Nisam normalna."
Ona duboko uzdahne,lice joj je tako nepomino,tako mirno da je iz njega nemogue
ita iitati i ba kad sam htjela neto rei, zamoliti je da mi oprosti,ona kae:"Ti to
ozbiljno?Uinila si me besmrtnom? Ono - zaozbiljno?"
Kimnem, uspravim se, zabacim ramena i samo ekam jer e se sigurno razbjesnjeti,
a eludac mi se svee u vor. to god da mi napravi, pa i da mi kae neto runo i udari
me, moram to otrpjeti. I ne zasluujem nita bolje nakon to sam joj preokrenula itav
ivot.
"Samo sam" Zaustavi dah i trepne nekoliko puta, ali sad kad je nalik meni, ne
vidim joj auru, pa joj ne mogu pogoditi raspoloenje. "Pa, u tekom sam oku. Ono,
najozbiljnije. Ne znam ni to bih ti rekla."
Skupim usne i spustim ruke trljajui o krilo svoju kristalnu narukvicu u obliku
potkove pa proistim grlo i kaem: "Sluaj, Haven, tako mi je ao. Tako mi je jako, jako
ao. I ne sluti koliko. Samo sam" Odmahujem glavom jer znam da bih trebala prijei
na stvar, ali osjeam da joj moram objasniti svoju stranu prie - kako sam bila prisiljena
donijeti nemoguu odluku, kako mi je bilo dok sam je gledala onako blijedu,
bespomonu, na rubu smrti, kad je u svakom trenutku mogla izdahnuti
Ali i prije nego to krenem objanjavati,ona se nagne prema meni i razrogai oi
buljei u mene."to je tebi?" Zatrese glavom. "Ti se jo i ispriava, a ja ovdje sjedim
totalno nabrijana, ono, ne mogu doi k sebi i nemam pojma kako da ti se oduim!"
Ha?
"Ono, pa, to je predobro." Ceri se i poskakuje u stolcu, a lice joj se sjaji kao arulja od
tisuu vati. "Ozbiljno, neto najbolje ikad - i tebi mogu zahvaliti na tome!"
Progutam knedlu dok nervozno gledam oko sebe, ne znajui kako bih reagirala.
Ovo nisam oekivala. Uope se nisam pripremila za takvo to. Iako se dogodilo viemanje upravo ono na to me Damen upozoravao.
Damen - moj najbolji prijatelj,moja srodna dua,ljubav mojih ivota. Nevjerojatno
zgodan, seksi, pametan, talentiran, strpljiv i suosjeajan deko koji je znao da e se ovo
dogoditi i ba zato me preklinjao da poe sa mnom. Ali ja sam bila previe tvrdoglava.
Uporno sam htjela ovo obaviti sama. Ja sam je pretvorila u besmrtnicu - ja sam joj dala
eliksir - i zato joj ja to moram objasniti. Samo to mi uope ne ide onako kako sam
zamiljala. Ni blizu.
"Mislim,to je kao da si vampir,jelda?Samo ne pije krv?" Pogled joj blista i udno
lovi moj. "A i ne trebaju ti lijesovi i ne mora izbjegavati sunce!" Cike od uzbuenja.
"Ovo je jednostavno nevjerojatno - ko da sanjam! Dobila sam sve to sam ikad htjela!
Vampirica sam! Prekrasna vampirica - samo bez svih onih odvratnih nuspojava!"
"Nisi vampirica", kaem slabim i bezvoljnim glasom pitajui se kako smo sad doli
na to. "Vampiri ne postoje."
Tako je,ne postoje ni vampiri,ni vukodlaci,ni vilenjaci,ni vile - samo besmrtnici, kojih je,
zahvaljujui Romanu i meni, sve vie i vie...
4

"A kako si tako sigurna u to?" pita me Haven izvijajui obrvu.

"Zato to je Damen ovdje mnogo due od mene", kaem. "I nije nikad sreo nijednog
vampira - a nije nikad sreo ni nekoga tko ih je sreo. Po naem miljenju, legende o
vampirima vjerojatno se odnose na besmrtnike, samo to je istina u njima poprilino
iskrivljena - kao to da pijemo krv, da ne moemo na sunce i ono da smo alergini na
enjak." Nagnem se prema njoj. "Sve su to ekstra detalji da pria bude dramatinija."
"Zanimljivo." Kima iako su joj misli oito negdje drugdje. "Mogu li i dalje jesti
tortice?"Pokazuje na zgnjeenu hrpicu od jagoda koja se s jedne strane uruila i
zalijepila za karton,a s druge je jo prhka i samo eka da je netko pojede. "Ili trebam
neto drugo" Iskolai oi i prije nego to joj uspijem odgovoriti, lupi po stolu i
zaskvii: "Isuse - onaj sok, jelda? Ono crveno to ti i Damen uvijek pijete? To trebam,
jelda? Pa to eka? Daj ga na sunce da i slubeno budem primljena - jedva ekam biti
besmrtna!"
"Nemam ga sa sobom",kaem i vidim da joj se lice objesilo od razoaranja, pa
krenem objanjavati. "Sluaj, znam da misli da ovo zvui prekul i tome slino - i, bez
sumnje, donekle je tako. Ono, nikad nee ostarjeti, nikad nee imati priteve ili
ispucane vrhove, nikad nee morati vjebati i moda ak i naraste - tko zna? Ali ima i
drugih stvari - stvari koje mora znati, stvari koje ti moram objasniti jer" Stanem u
pola rijei jer vidim da je iskoila iz stolca hitro i okretno poput make - to je samo jo
jedna nuspojava kad si besmrtan.
Cupkajui na mjestu, govori mi: "Daj, molim te. to bih to ja jo trebala znati?Ako
mogu skoiti vie i trati bre od drugih,ako nikad neu biti stara ili slaba - to mi
jo,molim te,treba?Mislim da sam spremna za ostatak vjenosti."
Nervozno bacim pogled oko nas i odluim obuzdati njezino oduevljenje prije nego
to napravi neku ludost - neto to e privui pozornost kakvu si ne moemo dopustiti.
"Haven, molim te. Sjedni. Ovo su ozbiljne stvari. Moram ti jo toga objasniti. Puno toga",
apnem strogo i grubo bez ikakvog uinka. Ona i dalje stoji preda mnom, odmahuje
glavom i odbija popustiti. Tako je opijena svojim novim besmrtnikim moima da se ne
eli ni inatiti, nego mi se otvoreno suprotstavlja.
"Tebi je sve tako ozbiljno,Ever. Sve - ali ba sve to kae i radi je tako prokleto
ozbiljno. Mislim, ono najozbiljnije, prvo mi da sve kao na dlanu, a onda hoe da to ne
koristim i jo me upozorava na mranu stranu? to nije to stvarno ludo?" Zakoluta
oima. "Daj, ne budi tako u gru, moe? Daj mi da vidim malo kako je to, da to iskuam,
da vidim to sve mogu. Mogle bismo se i utrkivati! Tko prvi od oping-centra do
knjinice - pobjednik!"
Odmahnem glavom, uzdahnem i uope ne elim to napraviti, ali znam da je doao
trenutak za malo telekineze. Jedino u tako zaustaviti sve ovo, a i pokazati joj tko je
ovdje gazda.Suzim pogled,usredotoim se na njezin stolac i munjevito ga gurnem preko
ploica prema njoj da joj koljena zaklecaju od toga, pa mora sjesti.
"Ej - to me boli!" Trlja nogu dok me bijesno gleda.
Ali ja samo slegnem ramenima.

Besmrtna je, ono, nije da e joj ostati modrica.Uostalom, trebam joj jo puno toga
objasniti,a ako nastavi ovako,neu imati puno vremena,zato se nagnem prema njoj,
uvjerim se da me paljivo slua i kaem:
"Vjeruj mi,ne moe se igrati s ovim ako ne zna pravila.Jer ako ne zna pravila,
netko e sigurno nastradati."

Drugo
Haven uleti u moj auto,vrsto se skvri uz vrata i podupre noge o sjedalo.Mrti
se,pa me bijesno gleda,pa mrmlja - neprestano ponavljajui jedne te iste prigovore na
moj raun dok naputam parkiralite i izlazim na ulicu.
"Pravilo broj jedan." Okrznem je pogledom dok miem dugu plavu kosu s lica i
odluno ignoriram njezin oiti, uporni, neprijateljski pogled. "Ne smije nikome rei."
Priekam da rijei dopru do nje pa dodam: "Ozbiljno. Ne smije rei ni staroj, ni starom,
ni svom mlaem bratu Austinu"
"Daj,molim te."Okrene se prema meni,prekrii noge,skupi noge, namjesti odjeu,
zatrese nogom tako nervozno i tako se uzvrpolji da je oito da jedva moe izdrati biti
ovdje sa mnom. "Ionako skoro pa i ne priam s njima." Namrgodi se. "Osim
toga,ponavlja se.Ve si mi jasno i glasno izrecitirala tu litaniju.Zato, ajde, pouri se, da
to obavimo pa da smo gotovi, da se mogu izgubiti odavde i zapoeti svoj novi ivot."
Progutam knedlu, ne doputajui da me pouruje ili da me natjera da joj
popustim,uporno je gledam dok ekamo na semaforu i arko elim da shvati koliko je
sve ovo ozbiljno, pa dodam: "To ukljuuje i Milesa. Nipoto mu ne smije rei."
Ona zakoluta oima igrajui se svojim prstenom, neprestano ga okreui oko
srednjeg prsta i oito je u napasti da ga baci na mene. "Dobro. Ne smijem nikome rei.
Shvatila sam", promumlja. "Idemo dalje!"
"I dalje moe jesti obinu hranu."Prolazim kroz krianje lagano ubrzavajui. "Ali
nee to uvijek htjeti jer e od eliksira biti vie-manje sita i dobivati sve potrebne
hranjive sastojke.Ali svejedno,barem u javnosti, treba se truditi da sve izgleda
normalno,pa se mora barem praviti da jede."
"O,znai poput tebe?"Gleda me podignutih obrva,usana izvijenih u podrugljivi
smijeak. "Zna na to mislim, na ono kad preko uim sjedi i trga si sendvi u sto
komadia,i mrvi ips, i misli da to nitko ne primjeuje?Znai, to si zapravo radila
cijelo vrijeme?Trudila si se da sve izgleda normalno?Jer smo Miles i ja mislili da ima
nekakav poremeaj prehrane."
Duboko uzdahnem i usredotoim se na vonju odravajui normalnu brzinu, ne
doputajui joj da me izbaci iz takta.Ovo je karma o kojoj Damen uvijek blebee tvrdei da sve to napravimo izazove nekakvu reakciju - ono to sam napravila dovelo
me je ovamo gdje sam sad.Uostalom,ak i kad bih se mogla vratiti u prolost i napraviti
sve iznova,ne bih nita mijenjala.Donijela bih potpuno istu odluku.Bez obzira na to to
mi je trenutano neugodno,ipak je to u svakom sluaju bolje nego joj ii na sprovod.
"Isuse!" Pogleda me razjapljenih usta i rairenih oiju pa kae visokim i piskutavim
glasom: "Mislim - mislim da sam te ula!"
Pogledi nam se sretnu i odmah me prou hladni trnci iako je krov na autu sputen i
ee nas juno kalifornijsko sunce.
Ovo nije dobro. Ovo nikako nije dobro.
"Kako razmilja! Razmiljala si o tome kako si sretna to ne mora ii na moj
sprovod,jelda?Mislim,ozbiljno sam te ula u svojoj glavi kako razmilja. To je tako kul!"

Odmah podignem tit onemoguujui joj pristup svom umu, energiji, svemu, ama
ba svemu. Poprilino sam isprepadana injenicom da mi ita misli, a ja njezine ne, a
nisam jo ni imala priliku pokazati joj kako da se zatiti.
"Znai, vi se uope niste zafrkavali? U vezi te telepatije? Ti i Damen si stvarno itate
misli."
Polako i nevoljko kimnem, a ona me odmjeri neopisivo blistavim pogledom. Oi su
joj nekad bile obine jednostavne smee nijanse i esto bi ih skrivala iza kriavih lea, a
sad su divan vrtlog boje zlata, topaza i bronce - jo jedna nuspojava kad je u pitanju
besmrtnost.
"Oduvijek sam znala da ste udni - ali ovo je skroz drugi par rukava. A sad i ja to
mogu! Isuse, da je bar Miles ovdje."
Sklopim oi i odmahnem glavom nastojei ostati strpljiva, pitajui se koliko joj puta
jo moram ponoviti, pa zakoim zbog pjeaka i kaem: "Ali ne smije rei Milesu - sjea
se? Ve smo to utvrdili."
Ona slegne ramenima,ali uope me ne slua,ve samo vrti ogroman pramen
svjetlucave smee kose oko srednjeg prsta i smijei se kad nam zdesna prie crni
Bentley koji vozi neki tip s kojim idemo u kolu.
"Dobro.Dobro!Ozbiljno,neu mu rei. Daj se skuliraj malo,okej?" Usredotoi se na
frajera iz naeg razreda koketno mu se osmjehujui i maui mu, ak mu alje nevidljive
poljupce pa se smije jer on trlja oi u nevjerici.
"Neu nikome rei. Samo, obino mu kaem kad se radi o neem uzbudljivom, to je
sve. Navikla sam tako. Proi e me to, sigurno. Ali ipak, mora priznati,jel tako da je
ovo totalno kul? Mislim, kako je tebi bilo kad si tek saznala?Zar nisi bila sva izvan
sebe?" Pogleda me i doda smijui se: "ala mala."
Namrgodim se dodajui vie gasa nego to sam htjela, pa auto poskoi, a ja se u
mislima vratim na taj prvi dan - odnosno, bolje reeno, sjetim se kad mi je Damen na
kolskom parkiralitu prvi put pokuao oprezno saopiti vijesti koje e mi promijeniti
ivot. Ali ja nisam bila raspoloena za to da ga sasluam. I bila sam sve, samo ne
uzbuena. Onda, kad mi je drugi put napokon objasnio nau dugaku i kompliciranu
prolost, nisam znala kako bih se osjeala.Ono,s jedne strane bilo mi je prilino kul to
smo konano zajedno nakon to smo stoljeima bili razdvojeni.Ali s druge strane,bilo
mi je previe toga za probaviti odjednom.I trebalo se odrei previe toga.
I dok smo isprva mislili da je odluka u potpunosti na meni - da mogu ili nastaviti
piti eliksir i prigrliti svoju besmrtnost, ili je mogu lijepo ignorirati, odivjeti svoje i
umrijeti jednom u dalekoj, dalekoj budunosti, sad se ipak malo bolje razumijemo u te
stvari.
Sad znamo kako uistinu zavravaju besmrtnici.
Sad znamo za Zemlju sjena.
Za beskonano nitavilo.
Za vjeni ponor.
Mjesto na kojem ostaju besmrtnici - bez due - bez ikoga - do kraja vjenosti.
Mjesto kojeg se trebamo kloniti.
"Ej, ha-lo, Ever, jesi tu?" Smije se.
8

Ali samo slegnem ramenima. Jedino joj taj odgovor namjeravam dati.
To je samo natjera da se nagne prema meni i kae: "Sori, ali nisi mi jasna." Prouava
me."Ovo mi je najbolji dan u cijelom ivotu,a ti se fokusira na ono loe. Mislim, ha-lo?
Psihike moi, fizika nadmo, vjena mladost i ljepota - zar ti to nita ne znai?"
"Haven, nije to samo zafrkancija, nego"
"Da,da." Zakoluta oima i zavali se natrag u sjedalo primaknuvi koljena prsima i
vrsto ih obgrlivi. "Postoje pravila - to je loa strana svega. Razumjela sam te jasno i
glasno." Namrti se dok skuplja kosu u stranu i mota je u blistavu smeu spiralu. "Ali,
Isuse, zar ti nikad ne dosadi sve to? To to se tako zamara svime, to te sve na svijetu
optereuje? Ono, tebi u ivotu ne moe biti bolje.Plavua si, plavih okica, visoka,
dobrog tijela, talentirana, e da, i kao lag na torti, u tebe je zaljubljen najseksi frajer na
planetu." Uzdahne pitajui se kako ne vidim ono to ona vidi. "Mislim, budimo
realni,drugi ljudi mogu samo sanjati o ivotu poput tvog - a po tebi on ispada neka
teka puiona. I da budem iskrena, sori to ti to moram rei, ali ti si luda. Jer ja se
ozbiljno osjeam genijalno! Naelektrizirano! Kao da mi kroz cijelo tijelo prolaze munje! I
ne pada mi na pamet padati u crnjak poput tebe. Nema anse da se ko ti nekad uljam
po koli u groznim hudicama i sunanim naoalama i uvijek imam sa sobom iPod kao
da su mi ga usadili u glavu. Mislim, sad bar znam zato si to sve radila, da ne mora
sluati sve te glasove i misli, jelda?Ali ipak, nema anse da u ja tako ivjeti. Ja ti
planiram objeruke prihvatiti svoju besmrtnost.A Stacia, Honor i Craig neka samo krivo
pogledaju mene ili moje prijatelje i gadno e nastradati!" Nagne se naprijed, nalakti se
na koljena i suzi pogled. "Kad se samo sjetim koja su ti sve sranja radili, a ti bi uvijek
samo spustila gae" Napui usne. "Nisi mi jasna."
Pogledam je znajui da bih mogla samo spustiti svoj tit, pomisliti odgovor i ona bi
ula rijei u mojoj glavi, ali znam da e one imati vei uinak ako ih izgovorim naglas,
pa kaem: "Valjda sam takva jer me besmrtnost previe stajala - izgubila sam obitelj nisam uspjela prijei" Zaustavim se pazei da se ne izlanem.Nisam joj sasvim
spremna objanjavati Ljetozemlje,velianstvenu i zagonetnu dimenziju izmeu
dimenzija, ni most preko kojeg svi smrtnici prelaze na drugu stranu - u svakom sluaju,
ne sad. Idemo korak po korak. "Stvar je u tome to u ja zauvijek biti ovdje.Nikad neu
moi prijei na drugu siranu i ponovno vidjeti svoje" Odmahnem glavom. "I bar se to
meni ini ko prevelika kazna."
Ona me dotakne gledajui me tuno kao Bambi pa se brzo povue. "Ups, sori!
Zaboravila sam kako ne voli da te se dodiruje." Zatakne iza uha kosu koju joj vjetar
baca u oi, a nos joj se namreka.
"Nije da mrzim da me se dodiruje."Slegnem ramenima. "Nego to jednostavno
ponekad - pa, dosta toga otkriva, to je sve."
"Hoe li tako biti i meni?"
Pogledam je i shvatim da nemam pojma kakve moi ona skriva. Ve je tako
napredna nakon samo jedne boice eliksira, tko zna to e biti nakon to popije cijelo
pakiranje?
"Ne znam." Slegnem ramenima. "Meni se to dogaa jer sam bila umrla i otila u"

Ona suzi pogled s naporom mi pokuavajui proitati misli, ali to joj ba i ne

uspijeva jer sam podigla tit.
"Pa, recimo samo da sam imala iskustvo bliske smrti. Nakon toga stvari se obino
mijenjaju." Skrenem u njezinu ulicu.
Pomno,usredotoeno i uporno me promatra dok prstima eprka po rupici u
tajicama i govori: "ini mi se da mi govori samo ono to hoe da znam." Podigne
obrvu oekujui da to poreknem.
Ali ne proturjeim joj. Samo zatvorim oi i kimnem. Tako sam umorna od
neprestanog laganja i prikrivanja istine. Dobar je osjeaj kad prizna nekoliko stvari za
promjenu.
"Mogu te pitati zato?"
Slegnem ramenima, duboko uzdahnem i prisilim se pogledati je. "Bilo bi ti to
previe informacija odjednom. Neto od toga treba doivjeti da bi razumjela - a ostalo pa, dosta toga moemo ostaviti za drugi put. Iako ima jo nekoliko stvari koje bi trebala
znati."
Parkiram na njezinom prilazu pa nervozno prekopam po torbi i dam joj svilenu
vreicu nalik onoj koju sam dobila od Damena.
"to je to?"Odrijei je i zavue prst unutra pa izvue omanju hrpu raznobojnih
kamenia spojenih zlatnim nitima koja visi o crnom svilenom konopiu.
"To je amajlija." Kimnem. "Vrlo,vrlo je vano da je uvijek nosi.Od danas vie-manje
svaki dan."
Ona zakilji njiui je,gledajui kako kamenii hvataju i odbijaju svjetlost.
"Imam i ja jednu."Izvuem je ispod majice i pokaem svoju hrpicu.
"Kako to da je moja drukija?"Gleda ih naizmjence,usporeuje ih i pokuava
odluiti koja je bolja.
"Zato to ne postoje dvije iste - svaka osoba ima drugaije - potrebe. I ako ih nosimo,
tite nas."
Pogledu me.
"Imaju zatitna svojstva." Slegnem ramenima znajui da sam se dotakla opasne
teme, onoga oko ega se Damen i ja nismo sloili.
Ona nakrivi glavu i zgri lice jer dobro zna da neto skrivam od nje iako mi ne moe
itati misli. "Od ega nas tono tite? Mislim, besmrtne smo, je l' tako? to,ako se ne
varam,vie-manje znai da emo ivjeti zauvijek, a ipak, ti mi sad govori da mi treba
zatita?Da bih bila Sigurna!" Odmahnem glavom. "Sori, Ever, ali to mi nema smisla. Od
koga ili ega bi me, za Boga miloga, trebalo tititi?"
Duboko uzdahnem uvjeravajui se da inim pravu stvar, ono jedino mogue, bez
obzira na to to Damen mislio o tome. Nadam se da e mi on oprostiti i kaem: "Treba
se paziti Romana."
Ona odmahne glavom i prekrii ruke u nevjerici."Romana?Pria gluposti. Roman
mi nikad ne bi naudio."
Zablenem se u nju jedva vjerujui svojim uima, naroito nakon svega to sam joj
rekla.

10

"Sori, Ever, ali Roman mi je prijatelj. I, ono, nije da te se tie, ali uskoro bismo mogli
biti i vie od prijatelja. I s obzirom na to da svi znaju da ga mrzi otkad je doao, uope
me ne iznenauje to to si sad rekla. Tuno je, ali ne iznenauje me."
"Sluaj,ne izmiljam." Slegnem ramenima elei ostati mirna iako to uope nisam.
Znam da je tako tvrdoglava da mi nee upaliti ako se budem derala i pokuavala je
prisiliti da misli kao ja. "I, okej, moda si u pravu, moda ga ne volim, ali budui da te
pokuao ubiti i tako dalje - pa, moda nisam tako luda to mislim da imam prilino
dobre razloge za to. Imam i svjedoke. Inae, samo da zna, nisam samo ja bila tamo!"
Ona zakilji lupkajui prstima po kvaki na vratima pa kae: "Dobro, ako sam te
dobro razumjela,Roman me pokuao ubiti nekakvim gadnim ajem"
"Od bunike. Zove se jo vuja trenja"
"Koga briga." Odmahuje rukom. "Uglavnom, tvrdi da me on pokuao ubiti, ali si se
zato ti umjesto da nazove policiju jednostavno doetala do njegove kue da se i sama u
to uvjeri?Mislim, kako to? Oito ni ti nisi vjerovala da on to misli ozbiljno, pa zato bih
ja tako mislila?"
"Ma pokuala sam ih nazvati - ali bilo je komplicirano" Odmahnem glavom. "Morala
sam odabrati - ili neto to mi stvarno treba, ili tebe. I, kao to vidi, odabrala sam tebe."
Gleda me irom otvorenih oiju, mozga i uti.
"Roman mi je obeao da e mi dati to mi treba ako te pustim da umre. Ali nisam to
mogla uiniti,tako da" Pokaem prema njoj. "Sad si besmrtna."
Ona odmahne glavom i zagleda se u grupicu djece iz susjedstva koja su vozila
nekakav poluraspadnuti auti za golf gore-dolje po ulici. Tako dugo uti da se upravo
spremam neto rei, kad ona kae:
"ao mi je to nisi dobila to si htjela, Ever, stvarno. Ali nisi u pravu to se tie
Romana. Nema anse da bi on mene pustio da umrem. Kao to si i rekla, imao je eliksir i
dao bi mi ga da si ti sluajno drugaije odluila. Uostalom, mislim da Romana ipak
poznajem malo bolje nego ti - on stvarno razumije koliko sam nesretna, to se dogaa
kod mene doma" Slegne ramenima. "Vjerojatno me elio uiniti besmrtnom da me
potedi svega toga, ali nije mi elio on to podariti jer zna da to nosi odreenu
odgovornost. On bi sigurno priskoio upomo da mi ti nisi dala napitak. Pomiri se s
tim, Ever, donijela si krivu odluku. Trebala si znati da blefira."
"Ne postoji nikakva veza s onim tko te uini besmrtnom", promrmljam, a u sebi
kolutam oima zbog te izjave. Od cijele te puste govorancije ja sam se uhvatila ba za
to?
Odmahnem glavom i ponovim. "Uope nije bilo tako, ni blizu - nego..." Glas mi slabi
jer ona gleda u nekom drugom smjeru i posve je uvjerena u to da je ona u pravu, a ja u
krivu. A budui da sam je pokuala upozoriti na sve opasnosti - na njega - Damen mi
nee zamjeriti ono to u joj upravo rei.
"Dobro,vjeruj to hoe, samo mi napravi uslugu. Ako se ba toliko eli druiti s
Romanom, onda te molim samo da uvijek nosi svoju amajliju. Ozbiljno, nemoj je nikad
skidati ni zbog ega i"
Ona me pogleda podiui obrve i napola otvarajui vrata jer oajniki eli pobjei iz
auta i to dalje od mene.
11

"Ako si stvarno ozbiljno mislila da mi se eli oduiti za to to sam te uinila

besmrtnom"
Pogledi nam se sretnu.
"Onda bi mi stvarno pomoglo da mi uzme neto od Romana."

12

Tree
"Kako je prolo?"
Damen mi otvori vrata prije nego to uspijem pokucati. Prati me dubokim i
upornim pogledom dok ulazimo u dnevni boravak gdje se bacim na njegov skupi kau
od velura i zbacim japanke. Trudim ga se ne gledati u oi kad se zavali na jastuk pored
mene, a obino jedva ekam zaneseno buljiti u njega cijelu vjenost - upijati pogledom
njegovo pravilno lice - njegove visoke i lijepo oblikovane jagodice, sone i primamljive
usne, nadvijene obrve, tamnu valovitu kosu i guste trepavice - ali ne danas.
Danas bih najradije gledala u nekom drugom smjeru.
"Znai,rekla si joj?" Prstima mi dodiruje vrat,drhtim i vrua sam od njegovih dodira
iako meu nama uvijek lebdi veo energije. "Jesi li je uspjela udobrovoljiti torticom kao
to si se nadala?" Usnama mi gricne resicu uha pa se pone sputati niz moj vrat.
Naslonim se na jastuke i zatvaram oi pravei se da me naglo uhvatio umor. Ali
ustvari ne elim da me vidi, da me dobro promotri. Ne elim da osjeti moje misli,moju
sr, moju energiju - neko udno i tajanstveno pulsiranje koje me uznemiruje posljednjih
nekoliko dana.
"Ma kakvi." Uzdahnem. "Jedva da ju je pogledala - izgleda da je sad nalik nama - po
mnogoemu." Osjeam na sebi njegov teki pogled dok me netremice promatra.
"to si time htjela rei?"
Zavalim se jo dublje u jastuke i prebacim nogu preko njegove, diem smirenije dok
me obuzima toplina njegove energije. "Ma, jednostavno je jako napredovala.Ono, tako i
izgleda,razumije? Tako sablasno, besprijekorno, besmrtno.ak mi je i ula misli - dok
ih nisam zatitila." Namrgodim se i odmahnem glavom.
"Sablasno? Znai tako to ti doivljava - doivljava nas?" Moje rijei oito su ga
uznemirile.
"Ma, ne ba sablasno." Zastanem pitajui se zato sam to ba tako rekla.
"Vie nenormalno. Mislim, sumnjam da i supermodeli uvijek izgledaju tako dobro.Da
i ne spominjem - to emo ako preko noi naraste deset centimetara ko ja? Kako emo,
molim te, to objasniti?"
"Isto kao u tvom sluaju", kae i suzi pogled. Oprezan je, vie ga zanima ono to mu
nisam rekla nego ono to mu govorim. "Rei emo da je naglo narasla. Inae, to ti nije
tako rijetka pojava kod smrtnika." Pokuava zvuati vedro, ali ba mu i ne uspijeva.
Skrenem pogled jer znam da je sumnjiav i usredotoim se na police pretrpane
prvim izdanjima knjiga konatih korica, na apstraktna ulja na platnu koja su uglavnom
neprocjenjivi originali.On zna da se neto dogaa, ali nadam se da ne osjea koliko je to
ustvari ozbiljno.Da mu sve ovo govorim,a ustvari uope to ne mislim,da sve radim s
pola srca i da mi uope nije stalo.
"I mrzi li te sad kao to si se bojala?" pita me mirnim, dubokim, malice ispitivakim
glasom.
Buljim u njega,u ono predivno genijalno stvorenje koje me proteklih etiristo godina
voljelo i jo me voli bez obzira na to koliko puta zeznula stvar, bez obzira na to koliko

13

sam ivota upropastila. Uzdahnem, zatvorim oi, zamislim crveni tulipan i odmah mu
ga dam. Osim to je to simbol nae vjene ljubavi, u to smo se i kladili.
"Bio si u pravu. Pobijedio si." Odmahnem glavom prisjeajui se kako je reagirala
ba onako kako je on rekao. "Luda je od sree.Neprestano mi zahvaljuje.Osjea se kao
rock-zvijezda.Ne - ispravak, i bolje nego rock-zvijezda. Osjea se kao vampirska rockzvijezda. Ali, ono, kao nova i naprednija vrsta - koja ne mora piti krv i spavati u
lijesovima." Odmahnem glavom i nasmijem se protiv volje.
"Kao nemrtvi iz mitova?"Damen se nervozno trecne jer mu se usporedba ni
najmanje ne svia. "Ba i ne znam to bismo trebali misliti o tome."
"Ma,sigurna sam da je to dri samo zbog toga to je nedavno prola kroz gotiarsku
fazu.Oduevljenje e je kad-tad proi. Ono, kad je stvarnost lupi po glavi."
"A doivljava li i ti to tako?" Pita me pridravajui mi rukom bradu jer eli da ga
pogledam."Je li te prolo oduevljenje - ili je moda ak i nestalo?" Pogleda me duboko,
znalaki, osjeajui sve promjene mog raspoloenja. "Je li me zalo sad ne moe
pogledati?"
"Ne!" Odmahnem glavom potpuno svjesna da me proitao i oajniki ga elim
opovrgnuti. "Samo sam umorna. Pomalo se osjeam kao da sam na rubu ivaca u zadnje
vrijeme, to je sve." Primaknem mu se blie i zakopam glavu ispod njegovog
vrata,odmah do lania s amajlijom. Vie nisam ivana kao zadnjih dana dok udiem i
udiem njegov topli muevni miris. "Zato svaki trenutak ne moe biti
ovakav?"Promrmljam znajui da zapravo mislim: "Zato ja uvijek ne mogu biti ovakva osjeati se uvijek ovako?"
Zato se sve mijenja?
"Ma,moe." On slegne ramenima. "Stvarno nema razloga da ne bude lako."
Od maknem se od njega i pogledi nam se sretnu. "O, ja znam dva vrlo dobra
razloga."
Pokazujem glavom prema Romy i Rayne, dvjema groznim blizankama o kojima se
sad brinemo,a one upravo skau niz stube.Obje imaju istu ravnu tamnu kosu s koso
odrezanim ikama,blijedu kou i velike tamne oi - ali sasvim su drugaije
odjevene.Romy nosi prozranu ruiastu haljinicu i japanke iste boje, a Rayne je bosa,
cijela u crnom i na ramenu nosi njihovu crnu macu Lunu.Osmjehuju se Damenu
radosno i toplo, a mene bijesno pogledavaju - kao i obino,i to se vie-manje jedino nije
promijenilo.
"Zavoljet e one tebe",kae elei u to vjerovati i elei da i ja u to vjerujem.
"Ne, nee." Uzdahnem nespretno traei japanke. "Ali, ono, svatko ima svoje
razloge, pa i one." Navuem japanke i pogledam ga.
"Ve ide?"
Kimnem izbjegavajui njegov pogled. "Sabine priprema veeru, dolazi nam Munoz sve u cilju uvenog zbliavanja.Ona eli da se bolje upoznamo.Ono, da budemo manje
uenica i uitelj,a vie budua poluobitelj." Slegnem ramenima i im sam to izgovorila,
shvatim da sam ga trebala pozvati. Nevjerojatno je nepristojno to ga nisam pozvala. Ali
ako Damen bude tamo, to e mi samo poremetiti ostale planove za ovu veer. One o
kojima on moda nagaa, ali za koje nikako ne smije znati. Osobito nakon to mi je tako
14

glasno i jasno dao do znanja to misli o mojoj maloj avanturi s aranjem. Blesavo
dodam: "Tako da..." I samo ostavim rijei da vise u zraku, lebde oko nas jer nemam
pojma to bih jo rekla.
"A to je s Romanom?"
Duboko uzdahnem kad nam se pogledi sretnu. Doao je trenutak koji sam
pokuavala izbjei.
"Jesi upozorila Haven? I rekla joj to je napravio?"
Kimnem. Prisjeam se govora koji sam uvjebavala u automobilu na putu ovamo, o
tome kako nam je Haven najbolja prilika da od Romana dobijemo to nam treba.
Nadam se da e njemu zvuati bolje nego meni.
"I?"
Dopustim si da proistim grlo i nita vie.
On eka da nastavim, a nakon esto godina kao da mu se na lice urezala strpljivost
poput vjene grimase, a ja otvorim usta kao da u krenuti s govorancijom,ali ne
mogu.Predobro me poznaje.Pa samo slegnem ramenima jer znam da su rijei
nepotrebne, odgovor mi se vidi u oima.
"Tako znai." Kimne,a glas mu je blag,jednolik i ne osuuje,pa se pomalo
razoaram. Mislim, ja samu sebe osuujem, pa zato on to ne radi?
"Ali stvarno nije bilo kako misli",kaem. "Ono, pokuala sam je upozoriti, ali me
jednostavno nije htjela posluati. Pa mislim, zato ne? Ako se ve uporno hoe druiti s
Romanom, zato mu usput ne bi mogla i zdrpiti protuotrov? I znam da misli da to nije
u redu, znam, neemo opet o istim stvarima, ali ja i dalje ne mislim da je to neto
strano."
Gleda me mirno i nepomino i nita ne odaje.
"Uostalom, ono, nije da stvarno moemo dokazati da bi je on pustio da umre. Hou
rei, on je uvijek imao protuotrov, znao je to u odabrati. Ali ak i da sam mu dokazala
suprotno, kako moemo znati da joj on sam ne bi dao eliksir?" Duboko uzdahnem jer ne
mogu vjerovati da se koristim Haveninim argumentom, istim onim kojemu sam se
maloprije protivila. "Uz to, moda bi on ak i pokuao drugaije prikazati stvari! Ono,
rekao bi joj da sam je htjela pustiti da umre i onda bi je okrenuo protiv nas! Jesi li ikad
razmiljao o tome?"
"Ne, izgleda da nisam",ree stisnutih kapaka,a lice mu se smrkne od brige.
"I nije kao da neu pratiti to se dogaa jer stvarno hou.Pazit u na nju. Ali, ono, ne
moemo joj mi nita zabraniti, nije da joj, ono, moemo birati prijatelje, tako da sam
mislila, ono, ako je ne moe pobijediti... I tome slino... To sam htjela rei..."
"A to emo s time to Haven gaji osjeaje prema Romanu? Je li ti to palo na pamet?"
Slegnem ramenima, zvuim uvjerljivo, ali ne mislim iskreno kad mu kaem:
"Osjeala je ona prije i neto prema tebi, ako se sjea. Ali to ju je, po svemu sudei, brzo
prolo.I sjeti se samo Josha, frajera za kojeg je bila uvjerena da je njezina srodna dua, a
dala mu je nogu zbog makice. A sad kad vie-manje moe birati to i koga eli"
Zaustavim se, ali samo na trenutak, prekratko da bi me prekinuo. "Sigurna sam da joj
Roman nee biti toliko zanimljiv i da e joj pasti nie na listi prioriteta. Ono, znam da se
ona nekad ini krhkom, ali zapravo je mnogo ilavija nego to misli."
15

Ustanem, pokazujui mu da smo zavrili razgovor.to je,tu je i ne elim da uini ili

kae neto to e me jo vie pokolebati kad je njihova veza u pitanju.
On oklijeva,odmjerava me, upija me, a zatim odjednom brzo i bezvoljno ustane,
uhvati me za ruku i odvede prema vratima gdje nam se usne dodirnu. Ostajemo tako
spojeni, pritiui tijela jedno o drugo, stapajui se u jedno, elei da poljubac traje to
due, nijedno od nas ne eli se prvo odvojiti.
Snano se pritisnem o njega dok mu veo energije koji uvijek lebdi meu nama jedva
zamjetno skriva obrise tijela. iroka prsa prostiru mu se kao ravnica, torzo mu je nalik
dolini - svaki centimetar njegovog tijela tako se savreno sljubljuje sa mnom da je
gotovo nemogue rei gdje on zavrava, a ja poinjem.Voljela bih tim poljupcem
napraviti nemogue - izbrisati svoje pogreke,ove udne osjeaje,otjerati mrane ljutite
oblake koji me neprestano prate ovih dana. "Moram ii", apnem, prva prekidam
aroliju jer sam svjesna topline koja nas je obuzela, od koje moe planuti vatra, i to me
bolno podsjeti na to da, bar zasad, ne smijemo raditi nita vie od ovog.
I ba kad sjednem u auto,a Damen ude u kuu,pojavi se Rayne s Lunom jo na
ramenu, a uz nju i njezina sestra blizanka Romy.
"Ove noi mjesec ulazi u novu fazu", kae mranog izraza lica i suzi pogled. Ne
treba mi dalje objanjavati, oboje znamo to to znai.
Kimnem, ubacim auto u rikverc i spremam se izai s prilaza, kad ona doda: "Zna
to treba napraviti, jel tako? Sjea se dogovora?"
Opet kimnem, mrzim to sam u ovakvoj situaciji i znam da u oima njih dvije nita
ne moe izbrisati moju sramotu.
Izlazim s prilaza na ulicu,a njihove misli me slijede,uvlae mi se duboko u glavu i
govore: Ne smije se sluiti magijom iz sebinih pokvarenih razloga. Stii e te karma i triput ti
se obiti o glavu.

16

etvrto
Kad se dovezeni na prilaz,prvo ugledam Munozov srebrni Prius. Iskreno, od toga
mi doe da jednostavno okrenem auto i odvezem se bilo kamo, samo da nisam ovdje.
Ali ne napravim to. Samo uzdahnem i uvezem auto u garau. Znam da mi nema druge
nego suoiti se sa zbiljom.
Prihvatiti injenicu da je moja teta/zakonska skrbnica ludo zaljubljena u mog
profesora povijesti.
Prihvatiti injenicu da je mnogo bolje da sjedimo zajedno za veerom nego za
dorukom,iako ako se stvari i dalje budu odvijale ovakvom brzinom,samo je pitanje
vremena kad e biti: Z-bogom, gospodine Munoz, bok,striek Paul! Vidjela sam da e tako
biti. To je gotova stvar. Sad samo ekam da i oni to shvate.
Kriom uem na boni ulaz tiho se uljajui i nadajui se da u se uspjeti neopaeno
dokopati svoje sobe i malo biti na miru - mir mi oajniki treba kako bih popravila neke
stvari.
Balansiram s jedne na drugu nogu i ba se spremam jurnuti uza stube, kad Sabine
proviri iza ugla i kae: "O, odlino, ba mi se i uinilo da sam te ula kako ulazi u
garau.Veera je za otprilike pola sata, ali zato ne doe i ne drui se malo s nama?"
Provirim preko njezinog ramena traei Munoza,ali kako nas od dnevnog boravka
odvaja zid, vidim samo par konatih mukih sandala na debelom mekom otomanu koje
djeluju tako oputeno i leerno, kao da ne pripadaju nikamo drugamo,nego upravo
tamo. Vratim pogled na nju i usredotoim se na njezinu valovitu plavu kosu do ramena,
rumene obraze, blistave plave oi i ponovno obeam sebi da u biti sretna jer je ona
sretna - iako ba i nisam ludo oduevljena razlogom njezine sree.
"Ovaj, dolazim odmah", kaem dok se usiljeno osmjehujem. Samo da se operem - i
tako dalje." Ponovno zurim u Mimoza i ne mogu skinuti pogled od njega iako me ono
to vidim uznemiruje. Mislim, stvarno, ako je ljeto, ne znai da moram gledati bosa
profesorova stopala u vlastitoj kui.
"Dobro, pa, nemoj dugo." Okrene se pa joj plava kosa padne naprijed i dometne: "O,
i skoro sam zaboravila, ovo je stiglo za tebe."
Zgrabi s oblinjeg stolia ukastobijelu omotnicu i prui mi je. Na njoj je u gornjem
lijevom uglu ljubiastim slovima otisnuto Mystics & Moonbeams, a preko cijele prednje
strane je moje ime i adresa koje je Jude navrljao svojim kosim vrakopisom.
Samo stojim i zurim znajui da bih je mogla uzeti, poloiti ruku na prednju stranu i
osjetiti njezin sadraj, a da je i ne otvorim. Ali zapravo je ne elim ni dodirnuti ni imati
ikakve veze s njom i sa svojim prijanjim poslom, a ni s Judeom, svojim efom, koji je uz
to igrao vanu ulogu u vie-manje svim mojim dosadanjim ivotima.U svakom od njih
se pojavio i osvojio mi srce prije nego je doao Damen i potpuno me zaludio. Taj
stoljetni ljubavni trokut prekinuo se istog asa kad sam prolog etvrtka vidjela da ima
istetoviranog Ouroborosa.
I tako Damen tvrdi da mnogo ljudi ima takvu tetovau - da izvorno ne simbolizira
zlo,da su samo Roman i Drina iskrivili njezino znaenje, ne mogu riskirati ako je u
krivu.
17

Ne mogu riskirati i pretpostaviti da Jude nije jedan od njih kad sam vraki sigurna
da jest.
"Ever?" Sabine nagne glavu i uputi mi uobiajeni pogled koji govori: Koliko god
knjiga proitala o njima, u adolescente se razumijem koliko u izvanzemaljce. Taj njezin pogled i
predobro znam.
Taj pogled me natjera da joj doslovce otmem omotnicu iz ruke, oprezno je uhvatim
za rubove i uspnem se stubama slabano joj se osmjehujui. Ruke mi stanu drhtati,a
tijelo mi pone pulsirati kad u njoj ugledam ek koji sam svakako zasluila,ali ne
namjeravam ga unoviti, a s njim je i kratka poruka u kojoj me moli da mu javim ako se
neu vratiti, tako da moe zaposliti neku drugu vidovnjakinju.
To je to.
Ne pie: Koji vrag je ono bilo?
Ili: Zato si me prvo skoro poljubila, a onda tako zavitlala preko cijelog svog dvorita da sam
zavrio na namjetaju na verandi?
Ali to je zato to on ve zna odgovor. Cijelo vrijeme ga je znao. I mada ne znam ba
tono to namjerava, oito neto namjerava. Moda je zasad u prednosti, ali ne zna da u
ubrzo otkriti to smjera.
Bacim omotnicu prema kanti za smee raunajui da e mu sve biti jasno kad vidi
da ne odgovaram.Pritom je natjeram da izvede kompliciranu koreografiju s petljama,
okretanjem i izvrsnom, ono, savrenom osmicom pa je spustim uz blag jedva ujan
suanj i krenem prema svom ugradbenom ormaru gdje uzmem kutiju s najvie police u kojoj uvam svoje zalihe - sve to mi treba da ponitim to sam uinila.
Sad je savren trenutak za to - nudi mi novi poetak i savrenu priliku (Jedinu
priliku po Romy i Rayne) da ponitim aroliju koju sam nehotice bacila i tako prizvala
tamne sile da mi pomognu. Mjesec je u porastu, to znai da je boica ojaala i preuzela
vlast, a Hekata, koju sam bila krivo prizvala, strovalila se u podzemlje gdje e brojiti
dane sve dok ponovno ne krene u krug.
Vadim iz kutije svijee,kristale,trave, ulja i mirisne tapie koji mi trebaju i neko
vrijeme ih razvrstavam pa ih poream onako kako u ih koristiti. Zatim skinem odjeu i
spustim se u kadu kako bih se ritualno okupala, a sa sobom imam vreicu u kojoj je
angelika za zatitu i skidanje uroka,borovica za tjeranje zlih bia i rutvica za
ozdravljenje, mentalne moi i skidanje uroka,a ondje je i nekoliko kapi ulja gorke
narane za tjeranje zlih sila i negativne energije.Uronim sve dok mi noge ne dotaknu
drugi kraj kade i dok se sve oko mene ne napuni vodom, a usput zgrabim i nekoliko
istih kvarcnih kristala s ruba kade pa ih ubacim izgovarajui:
Proisti i preuzmi ovo moje tijelo
kako bi moja arolija djelovala.
Moj duh ponovno je roen i spreman za let sada,
doputa mojoj aroliji da veeras zavlada.

18

Ali za razliku od prolog puta kad sam uivala u kupki,sad ne zamiljam Romana
kako stoji preda mnom.Ne elim ga vidjeti dok nisam spremna, dok ba i nije nuno.
Dok zaista ne doe trenutak da ponitim to sam uinila.
Ne mogu riskirati i napraviti to ranije.
Otkad su poeli ti snovi, ne vjerujem sama sebi.
Te prve noi kad sam se probudila oblivena hladnim ljepljivim znojem, a u glavi su
mi se jo vrtjele slike Romana, bila sam sigurna da je to samo zbog one grozne noi - jer
sam saznala istinu o Judeu i Haven uinila besmrtnom dopustivi joj da pije sok.Ali
kako mi se otada snovi vraaju svake noi,kako mi on nije samo u snovima,ve o njemu
matam i preko dana,kako uz sve to neto udno, nepoznato pulsira u meni - pa, to me
prilino uvjerilo da su Romy i Rayne u pravu.
lako sam se osjeala posve u redu netom nakon to sam bacila aroliju, kasnije, kad
mi je sve postalo jasnije, shvatila sam da sam napravila, ono, ogromnu tetu.
Umjesto da Romana veem za sebe - vezala sam sebe za njega.
Umjesto da on trai mene da izvrava moje naredbe - ja besramno, beznadno traim
njega.
To Damen nikad ne smije saznati.Nitko ne smije znati.Ne samo da je Damen bio u
pravu kad me upozoravao na lou stranu magije i uporno mi tvrdio da se s njom ne
smijem igrati jer se amateri, koji preko noi postanu zaokupljeni njome, esto uvale
preko glave - nego bi sad konano mogao izgubiti strpljenje sa mnom.
To bi mogla biti kap koja e preliti au.
Duboko uzdahnem,uronim jo dublje uivajui dok mi voda mi je bradu,upijam svu
iscjeljujuu energiju kristala i trava i znam da je samo pitanje trenutka kad u se rijeiti
te vraje opsesije i sve vratiti na svoje mjesto.Kad se voda ohladi, izribam svaki djeli
koe u nadi da u sprati ljagu s nove sebe i opet biti ona stara te iziem iz kade i odmah
odjenem svoj bijeli svileni kupai ogrta s kapuljaom. vrsto ga veem oko pasa,
ponovno odem do ormara i uzmem svoj atam. Isti onaj koji su Romy i Rayne kritizirale
tvrdei da je preotar, da bi trebao rezati energiju, a ne tvar, da sam ga cijelog krivo
napravila - preklinjale su me da ga spalim, da ga otopim dok od njega ne ostane samo
komad metala i da ga potom dam njima da one dovre ritual protjerivanja jer se tako
sloen zadatak ne moe povjeriti nepromiljenoj poetnici poput mene.
I makar sam ga pristala spaliti pred njihovim oima uranjajui otricu iznova i
iznova u vatru i tako ga zapravo magino posveujui, odbacila sam ostatak njihovog
plana jer sam bila uvjerena da samo koriste priliku da naprave jo veu budalu od
mene. Ono, ako je pravi problem, kao to one tvrde,u tome to sam bacila aroliju kad je
bio tamni mjesec,kakve veze ima obian no s tim?
Ali ovog puta,za svaki sluaj,dodam na njegovu drku jo nekoliko kristala i
ukrasim ga suzama Apaa za zatitu i sreu (blizanke su uvjerene da e mi trebati dosta
tog drugog),heliotropom za hrabrost, snagu i pobjedu (to je uvijek dobra kombinacija) i
tirkizom za ozdravljenje i jaanje akri (izgleda da mi je eona akra, centar za
rasuivanje, vjeiti problem). Zatim pospem otricu akom soli, proem njom kroz
plamene triju bijelih votanica i prizovem elemente - vatru, zrak, vodu i zemlju - da
rastjeraju mrak i pozovu svjetlo, da istjeraju zlo i donesu dobro. Triput ponovim te rijei
19

i onda tek prizovem najjau od svih maginih sila da mi pomogne. Ovaj put znam da
prizivam pravu maginu silu -boicu, a ne Hekatu, troglavu kraljicu podzemlja sa
zmijama u kosi.
Triput obilazim prostor i proiujem ga visoko u ruci drei mirisne tapie, a u
drugoj atam, opisujui magini krug i zamiljajui da me ispunjava bijela svjetlost. Ona
mi se s vrha glave sputa kroz tijelo, niz ruku i izlazi kroz atam na pod.Krivudam,
naglo skreem i kruim i kruim namatajui oko sebe fine niti te neopisivo iste bijele
svjetlosti, a one se spajajui sve vie rastu i diu se. Na kraju me obavije srebrnasta
kukuljica, zamrena mrea neizrecivo zasljepljujue, najbljetavije svjetlosti iz koje se ne
mogu izvui.
Kleknem na svoje sveto isto mjesto, ispruim lijevu ruku sputajui otricu niz
liniju ivota i kad zaustavim dah, zarijem njezin vrh duboko u svoje meso pa potee
krv. Sklopim oi i brzo prikaem Romana kako sjedi preda mnom prekrienih nogu i
zavodi me neodoljivim, dubokim, plavim pogledom i irokim privlanim
osmijehom.Odupirui se njegovoj hipnotikoj ljepoti, njegovoj neupitnoj privlanosti,
usmjerim se na krvavu uzicu koja mu je vrsto svezana oko vrata.
Uzicu koja je natopljena mojom krvlju.
Istu onu uzicu koju sam mu ja stavila prolog etvrtka kad sam izvrila ritual slian
ovome - koji je naizgled djelovao dok sve nije polo po zlu. Ali ovaj je put drugaije.
Namjere su mi drugaije. Sad elim natrag svoju krv. Namjeravam prekinuti svoju
vezanost.
urim se izgovoriti rijei prije nego to iezne i pjevam:
Dok ovu petlju razvezujem,
magiju pred tobom protjerujem,
jedno je uzica bila vezana i jaka,
neka vie ne bude takva!
Tvoj je vrsti stisak sada labav,
uzicu odvezujem,
na tebe vie nisam slaba.
Dok je miem, neka nitko ne strada,
ova promjena neka danas zavlada!
Ovo je moja volja, moja rije, moja elja - pa neka tako bude!
kiljim zbog jakog vjetra koji vitla mojim krugoni,mrea mi jedva jedvice izdrava
njegove nalete,a onda bljesne munju i iznad mene se prolomi grom. Spremno podiem
desni dlan - pogled mi je prikovan za njegov kad mu mislima odrijeim uzicu na vratu i
prizovem krv natrag sebi.
Natrag odakle je dola.
Natrag kamo pripada.
Razrogaim oi gledajui kako se u luku vraa u sredite moje ranjene ruke, a uzica
oko njegovog vrata postaje svjetlija, bjelja sve dok nije tako ista i neokaljana kao onog
dana kad je sve poelo.
20

No ba kad ga se spremam protjerati zauvijek, raskinuti tu neastivu vezu,ono

udno pulsiranje, onaj odvratni uljez tako silovito i odluno stane mi gmizati utrobom
da me ubrzo svlada i ne mogu mu se oduprijeti.
udovite u meni sad je posve budno, ustaje, protee se i pulsira od neprestane
gladi koju treba zadovoljiti. Tjera mi srce da ludo lupa, a tijelo da se trese - i koliko god
mu se opirala, sve je uzalud. Robujem njegovim eljama - obuzela me njegova pohota ja kao takva postala sam nevana. Jedina svrha mi je da udovoljavam svim njegovim
eljama - da se pobrinem ispuniti ih.
Bespomono promatram kako se sve ponavlja.Iz mene navire krv natapajui uzicu
na Romanovu vratu sve dok ona tako crvena i namoena ne otea i s nje se ne ponu
slijevati guste kaplje mene niz njegovih prsa. I to god napravila, koliko god se trudila,
ne mogu se tome oduprijeti.
Ne mogu se oduprijeti njegovom neporecivo privlanom pogledu.
Ne mogu se oduprijeti tome da mu se prepustim cijelim tijelom.
Ne mogu se oduprijeti toj aroliji koja me vezala uz njega.
Tijelo mu privlai moje poput magneta i zaas nestaje maleni razmak meu nama.I
sad,dok nam se koljena vrsto dodiruju,a ela are, bespomona sam, nemona, ne
mogu zatomiti tu nepodnoljivu udnju za njim.
Za mene ne postoji nitko osim njega. On je sve to mi treba.
Moj cijeli svijet sada je maleni prostor koji razdvaja nae poglede. Njegove vlane
neodoljive usne tako su blizu i taj drski uporni uljez u meni, ovo udno i tajanstveno
pulsiranje tjera me naprijed i eli da nam se tijela isprepletu, da se spojimo, da budemo
jedno.
Usne mi se primiu njegovima sve blie i blie, kad se odjednom negdje duboko u
meni,negdje izvan mog dosega pojavi slabano sjeanje na Damena, njegov miris,
njegov lik. Iako je poput sitnog bljeska u ovoj mrkloj tami - ipak je dovoljno da me
podsjeti na to tko sam, to sam - zato sam doista ovdje.
Dovoljno je da me probudi iz tog runog sna i da poviem: "Ne!"
Naglo uzmaknem razdvajajui se od njega - od ovog, tako brzo i naglo da se mrea
oko mene urui,svijee utrnu,a Roman se raspline preda mnom.
Jedini tragovi onog to se dogodilo su moje srce koje ludo lupa, ogrta natopljen
krvlju i rijei koje mi jo prolaze kroz grlo.
"Ne, ne, ne, ne, ne, o, molim te, Boe, ne!"
"Ever?"
Zamiljeno se osvrem po ormaru i izbezumljeno stiem bijeli svileni ogrta koji je
sad nepovratno umrljan, nadajui se da e ona jednostavno otii - dopustiti mi da malo
predahnem ili bar dovoljno vremena da smislim to u
"Ever, je li sve u redu unutra? Veera samo to nije gotova, mogla bi sii!"
"Dobro,sad u..." Zatvorim oi, uinim da ogrta nestane i umjesto njega prikazem
obinu plavu haljinu. Nemam pojma to u sad, to u sljedee pokuati. Iako mi je
jedno potpuno jasno - ne smijem nita rei Romy i Rayne jer su ve vidjele kako sam
proli put zeznula stvar i samo bih se doivotno osramotila. Uostalom, previe su
privrene Damenu i nikad mi to ne bi oprostile.
21

"Evo me za sekundu,ozbiljno!" kaem osjeajui njezinu energiju s druge strane

vrata, osjeam kako razmilja bi li na silu upala u sobu.
"Ima pet minuta!" upozori me rezigniranim glasom. "A onda dolazim po tebe!"
Zatvorim oi i odmahnem glavom dok navlaim nekakve japanke i prolazim
rukama kroz kosu. Pobrinem se da bar izvana sva budem ista i uredna kad se ve
iznutra svakako osjeam sve gore.

22

Peto
Iskradem se kroz boni ulaz na ulicu i ponem trati dok iza mene s bazena
odjekuju tihi veseli glasovi Sabine i Munoza, koji se smiju i uivaju u posljednjim
gutljajima vina. Pazim na to da drim normalan tempo, da nisam prebrza ili prespora
jer ne elim privui niiju neeljenu pozornost.
Ionako mi je bilo sasvim dovoljno naporno objasniti ovo Sabine. Naroito nakon to
sam upravo bila smazala vie od polovice pileih prsa s rotilja,ogromnu porciju
krumpir-salate i jedan cijeli peeni kukuruz te popila vie od ae gaziranog soka - a
uope nisam bila ni gladna ni edna, a ona je od toga samo bila jo vie sumnjiava.
Prosvjedovala je visokim pitavim glasom, kao da je u stanju najvee pripravnosti:
"Sada ide trati? Ali brzo e mrak - i tek si pojela veeru!" Zatim je prela preko mene
vjeito opreznim pogledom i sinulo joj je novo objanjenje - opsesivno vjebanje!
Iskljuila je anoreksiju i obinu bulimiju kao razloge mog udnog ponaanja i jo
udnijih prehrambenih navika - a sad joj je opet neto novo palo na pamet, pa e
sigurno u svoj tjedni raspored ugurati razgledavanje knjiga o samopomoi u oblinjoj
knjiari.
A ja bih joj voljela sve ovo objasniti, posjesti je i rei joj: "Smiri se. Nije uope ono to
misli.Besmrtna sam. Samo trebam piti onaj sok. I trenutano imam nekih malih
problema s arolijom koju sam bacila pa - ne mora ostajati budna i ekati me."
Ali nema anse da to ikad napravim. Ne smijem to napraviti. Damen mi je izriito
rekao da naa besmrtnost mora ostati tajna.A nakon to sam vidjela to se dogodilo kad
je dospjela u krive ruke, moram rei da se u potpunosti slaem s njim.
Ali istina je da mi je jedan od najveih problema skrivati to i tad u cijelu priu ulazi
dogiranje. Sad sam i slubeno (odnosno, barem u oima Sabine i Munoza) osoba koja
navlai majicu kratkih rukava, tenisice i hlaice i ide naveer trati.
To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od kue i Munoza, koji mi se
stvarno svia kao osoba iako ga zapravo nikad nisam namjeravala upoznati kao osobu.
To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od tete, koja je tako dobra,
paljiva i usluna prema meni da se stvarno osjeam kao najgora neakinja na svijetu
zbog svih neugodnosti koje sam joj priutila.
To mi je dobra i zdrava izlika da se maknem od dvoje divnih i dobrih ljudi i
prepustim se svojoj mranoj, ni najmanje zdravoj opsesiji.
Opsesiji koja ne poputa.
Opsesiji koju namjeravam pobijediti.
Brzo skrenem lijevo u sljedeu ulicu primjeujui kako se po automobilima, kolniku,
ploniku i prozorima prelijeva ona sjajna, zlatna boja koju donosi sam kraj arobnog
sata - prvog i zadnjeg sata suneve svjetlosti, kad je sve okupano crvenkastim sunevim
sjajem, pa djeluje meke i toplije nego inae.Miii mi se napinju,noge rade sve bre,
ubrzavam iako znam da to nije pametno, pa pokuam usporiti - preopasno je, previe
riskiram i netko bi me mogao vidjeti - ali ipak nastavim tako. Ne mogu se zaustaviti.
Vie ne upravljam svojim tijelom.

23

Usmjerila sam se na cilj poput igle na kompasu, cijelim biem teim jednoj jedinoj
toki.Automobili, kue, ljudi - sve se stapa i prolazi kraj mene u nekakvoj naranastoj
izmaglici. Srce mi ludo lupa u grudima -ali ne od tranja ili napora jer se zapravo nisam
ni oznojila.
To strujanje u meni jednostavno znai da sam blizu.
Da se ustvari primiem
Da sam nadomak
Jo samo malo.
To je poput pjesme sirene koja me najvjerojatnije vodi u propast, a ja se urim da to
prije stignem tamo.
im ih ugledam,stanem. Suavam pogled i za mene vie ne postoji nita drugo.
Zurim u Romanova vrata i pokuavam prisilili neman da se dri podalje. Opet se elim
oduprijeti tom udnom i tajanstvenom pulsiranju, uuljati se unutra i konano se suoiti
s njim da privedemo ovo kraju.
Prisilim se duboko udahnuti skupljajui snagu. Upravo se spremam napraviti taj
prvi korak, kad ujem da me doziva glas za koji sam se nadala da ga vie nikad neu
uti.
Prilazi mi leernim korakom,zabacio je glavu u stranu, a izgleda nedodirljivo i
hladno kao led. Zaustavi se nekoliko koraka od mene, a na lijevoj ruci omotanoj
debelim zavojem nalazi mu se mornarskoplavi povez. Tad upita: "to to radi?"
Progutam knedlu shvaajui s olakanjem da ono pulsiranje slabi i povlai se,no sad
me plai to mi ne dolazi da pobjegnem ili dovrim posao, pa da itav zavri u zavojima
- nego da slaem, smislim bilo kakvu ispriku za to to gorim od elje i doslovno slinim
irom otvorenih usta ba pred Romanovim duanom.
"to ti radi?" zakiljim dok mi se zjenice suavaju sve dok ne postanu nalik
prorezima. Buljim u njega. Znam da uope nije sluajno to sam ovdje naletjela na
njega.Ipak su njih dvojica dobri prijatelji, lanovi istog plemena besmrtnih odmetnika.
"I, usput, dobar ti je taj lani povez." Pokaem na njegovu toboe slomljenu ruku koja
mu vjerojatno dobro doe kad su u pitanju ljudi koji ga ne poznaju. Ali ne i to se tie
mene.
Pogleda me,zavrti glavom u nevjerici,protrlja bradu i odvrati odmjerenim, mirnim i
gotovo uvjerljivim glasom: "Ever, jesi li dobro? Ne izgleda mi ba najbolje"
Odmahnem glavom i zakolutam oima. "Dobar pokuaj, Jude, svaka ast." On me
pogleda kao da ne zna kog vraga priam, pa uzvratim: "Mislim, zbilja. Glumi da ti je
stalo do mene,da si ozlijeen, stvarno si spreman na sve, jelda?"
On se namrgodi i nagne glavu pa mu nekoliko velikih zlatnosmeih dredova padne
preko ramena i zavri malo iznad struka. Njegova prijetvorno slatka i prijateljska faca
sva se zgri i uozbilji pa mi odgovori: "Vjeruj mi,ne glumim. Da bar. Sjea se kako si
me podigla kao frizbi i bacila preko cijelog svog dvorita?" Pokae na svoju ruku: "Ovo
mi je od toga. Prepun sam kontuzija, imam frakturu radiusa i poprilino nagnjeene
falange - da citiram doktora."
Uzdahnem i odmahnem glavom.Nemam vremena za njegovo glumatanje. Moram
do Romana da mu pokaem da nisam u njegovoj vlasti - da mi nita ne znai, da mu
24

pokaem tko je gazda. Znam da je on na neki nain djelomino odgovoran za ovo to mi

se dogaa i trebam ga uvjeriti neka mi da protuotrov pa da zavrimo s ovom igrom.
"Iako sam sigurna da veini ljudi izgleda i zvui jako uvjerljivo, na tvoju alost, ja
ne spadam u veinu ljudi. Ja te ipak bolje poznajem. A, uostalom, ti zna da ja znam
kakav si ustvari. Zato prijeimo na stvar, moe? Odmetnicima se ne moe nauditi. Bar ne
dugorono. Oni spontano zacjeljuju, ali ti to ve zna, jelda?"
On korakne unatrag gledajui me zbunjeno spojenih obrva. I, iskreno, moram
priznati da zaista izgleda zbunjeno.
"O emu ti to pria?" Pomno se osvrne i zatim se opet usredotoi na mene.
"Odmetnici? Je l' ti to ozbiljno?"
Uzdahnem uporno lupkajui prstima po bedru i odbrusim: "Mislim, ha-lo?Zli
pripadnici Romanova plemena?Je l' ti sad zvui poznato?" Odmahnem glavom i
zakolutam oima. "Nemoj se praviti da nisi jedan od njih - vidjela sam ti tetovau."
Jo zuri u mene istim smrznutim zbunjenim pogledom, otvorenih usta. A ja u sebi
jo mislim: Dobro je to nije glumac jer ba i nema neki velik raspon izraza lica.
"Mislim, ha-lo? A onaj Ouroboros? Na tvojim leima?" Zakolutam oima. "Vidjela sam
ga. Ti zna da sam ga vidjela. Vjerojatno si htio da ga vidim - jer zato bi me inae
nagovorio da uem u jakuzi s?" Odmahnem glavom. "Nije vano,uglavnom, sve mi je
postalo vie-manje jasno nakon toga.Sve ono to si oito htio da znam. Zato slobodno
sad prekini glumatati, sve znam."
Stoji preda mnom, neozlijeenom rukom trlja bradu i ogledava se kao da eka da
mu netko doe upomo. Kao da e mu to pomoi. "Ever, tu tetovau imam odavna - i
ustvari sam"
"Ma, da, sigurno." Kimam ne doputajui mu da zavri. "Daj mi, molim te, reci, kad
te Roman preobrazio? U kojem ono stoljeu? Osamnaestom, devetnaestom? Ajde,
moe mi rei. Sigurna sam da se takav trenutak ne zaboravlja iako je mnogo prolo."
Stisne usne pa mu se pojave one dvije jamice, ali to me ne omete; ne pali to vie kod
mene. Ustvari, nikad i nije.
"Sluaj", kae s naporom nastojei govoriti tihim odmjerenim glasom iako ga cijelog
odaje aura koja je odjednom nejasna i isprekidana te pokazuje koliko je ustvari
nervozan.
"Najiskrenije nemam pojma o emu pria. Stvarno, Ever, ne znam uje li ti sebe, ali
ba mi i ne zvui normalno. I sasvim iskreno, unato tome, unato ovome", povue svoj
povez, "stvarno bih ti htio pomoi, ali, ovaj, ini mi se da si zaglibila preduboko sa svim
tim odmetnicima i preobraenjem" odmahuje glavom, "ali da te samo neto pitam...
Ako je taj tip Roman stvarno tako opak, zato se onda ulja oko njegovog duana
veselo i uzbueno kao pas koji eka vlasnika?"
Pogledam prvo njega pa vrata rumenei se, bilo mi ubrzava i dobro znam da sam
uhvaena na djelu, ali ne namjeravam mu to priznati.
"Ne uljam se, nego" Stisnem usne pitajui se zato se, za Boga miloga, ja
opravdavam kad je oito da on neto muti. "Uostalom, mogu i ja to tebe pitati, ako
sluajno nisi primijetio, i ti si ovdje." Pomno ga promatram, pogledom upijam njegovu
preplanulu kou i malice krive zube - vjerojatno su mu namjerno takvi da ga netko ne
25

otkrije - netko poput mene. I te oi - te nevjerojatne plavozelene oi, koje sam zaneseno
promatrala zadnjih etiristo godina. Ali vie ne. Ne otkad znam da je on jedan od njih.
Sad je meu nama slubeno gotovo.
On slegne ramenima dok bojaljivo trlja povez. "Nikakvim sumnjivim poslom,
samo sam krenuo kui, to je sve. Inae, ako si zaboravila, subotom ranije zatvaram."
Suzim pogled jer me nije zavarao ni na sekundu. Sve to zvui sasvim mogue.
Gotovo uvjerljivo. Ali nije.
"ivim gore u ulici." Pokazuje nekamo u daljini, prema nekom neodreenom mjestu
koje vjerojatno i ne postoji. Ali ne gledam u tom smjeru. Jo zurim u njega. Ne smijem se
opustiti. Ni na sekundu. Ako me ve uspio prevariti, to mu nee opet poi za rukom.
Sad kad znam to je.
Primakne mi se polako,oprezno, pazei da smo i dalje na sigurnoj udaljenosti, da je
izvan mog dosega. "A da odemo nekamo na kavu ili popiti neto drugo? Nekamo gdje
moemo na miru sjesti i popriati? ini mi se da bi ti dobro doao predah. Moe?"
Jo ga prouavam.Mora mu se priznati da je uporan. "Moe", osmjehnem se
kimajui u znak pristanka. "Stvarno bih htjela da odemo nekamo, na miru sjednemo,
popijemo kavicu i da se lijepo napriamo - ali prvo mi mora neto dokazati."
Sav je napet, a aura mu - lana aura - treperi, ali nije me uvjerio.
"Mora mi dokazati da nisi jedan od njih."
On zakilji, a lice mu se naoblai od brige. "Ever, ne znam to"
Zastane gledajui atam koji vrsto drim u ruci. Drka optoena draguljima,
savrena kopija one koju sam upotrijebila prije nekoliko sati jer raunam da e mi
trebati to je mogue vie sree i zatite koje prua kamenje, naroito ako se dogodi ono
to mislim da e se dogoditi.
"To mi moe dokazati samo na jedan nain", kaem tiho i koraknem prema njemu
pa napravim jo jedan korak dok mi je pogled prikovan za njega. "I znat u ako bude
varao - tako da nemoj ni pokuavati. I samo da te upozorim - ne odgovaram za ono to
e ti se dogoditi nakon to dokaem da lae.Ali ne brini se, kao to ve zna,boljet e te
samo sekundu"
Vidi me kako se primiem i nasrem na njega, pokua se izmaknuti, ali ja sam
prebrza i stvorim se kraj njega prije nego to shvati to se dogaa.
Zgrabim ga za neozlijeenu ruku i zarezem mu kou atamom znajui da e mu krv
prestati ikljati nakon nekoliko sekundi i da e rana zacijeljeti.
Samo to nije
"Boe sveti!" apnem i razrogaim oi, a grlo mi se osui dok ga gledam kako posre
i tetura jedva odravajui ravnoteu.
Pogled mu bjei prvo na mene pa na duboku posjekotinu na njegovoj ruci dok oboje
gledamo kako mu krv curi niz odjeu skupljajui se u sve veu crvenu lokvu na ulici.
"Jesi poludjela?" zavriti. "Koji ti je vrag bio da to uini?"
"Htjela sam" stojim otvorenih usta u oku, bez rijei sam, ne mogu odvojiti pogled
od duboke otvorene rane koju sam mu zadala.
Zato ne zacjeljuje? Zato jo krvari? Sranje!

26

"Tako... Tako mi je ao... Da ti objasnim... Htjela sam" krenem prema njemu, ali on
se nespretno, nesigurno izmakne ne elei vie imati posla sa mnom.
"uj",zarei pritiui ranu povezom,nastojei smanjiti obilno krvarenje, ali od toga
mu je samo gore. "Ne znam to hoe ni to te mui, Ever, ali dosta mi je. Da si me
ostavila na miru - istog trena!"
Odmahnem glavom. "Daj da te odvedeni u bolnicu. Ima hitna tamo dolje niz ulicu i mogu"
Sklopim oi i prikaem runik od frotira da ga dri na rani dok mu ne naemo
doktora. Vidim da je blijed i klimav na nogama i znam da ne smijemo gubiti vrijeme.
Ne obazirui se na njegovo prigovaranje, obuhvatim ga oko pasa i odvedem do auta
koji sam upravo prikazala. Ono udno uporno pulsiranje zasad se smirilo, ali ipak me
natjera da se kratko osvrnem, pa uspijem vidjeti Romana kako nas gleda iza prozora
blistavih oiju i lica naboranog od smijeha dok okree natpis s "OTVORENO" na
"ZATVORENO".

27

esto
"Je li dobro?"
Bacim asopis na stoli do sebe i ustanem. Namjerno se obraam medicinskoj sestri,
a ne Judeu jer kad sam ga okrznula pogledom, vidim da su mu obje ruke vrsto
omotane zavojima, aura mu se crveni od bijesa i iz njegovog ljutitog opakog pogleda
oito je da vie ne eli imati nikakvog posla sa mnom.
Ona se zaustavi i odmjeri od glave do pete svih mojih sto sedamdeset i tri
centimetra. Tako me pomno prouava da se i nehotice grim od nervoze - pitam se to
joj je tono Jude rekao.
"Bit e sve u redu",odvrati otrim, formalnim, nimalo prijateljskim glasom. "Rana je
duboka, skroz do kosti koja je takoer zasjeena, ali nema infekcije.I ako bude redovito
uzimao antibiotike,stanje mu se nee pogorati. Poprilino e ga boljeti, ak i uz lijekove
koje sam mu dala, ali ako se ne bude naprezao i ako bude mirovao, zacijeljet e za
nekoliko tjedana."
Slijedim njezin pogled koji je skrenuo prema vratima.I istog trena vidim dva
uniformirana plavca iz Laguna Beacha kako idu ravno prema meni pogledavajui as
Judea,as mene i potom se zaustavljaju kad im medicinska sestra potvrdno kimne.
Sledim se gutajui knedlu i uvlaei ramena, manja sam od makova zrna pred
Judeovim upornim, mranim, neprijateljskim pogledom. Znam da u potpunosti
zasluujem da se ljuti na mene, zasluujem da mi stave lisice i odvedu me - ali ipak
nisam mislila da e me zaista prijaviti. Nisam mislila da e doi do ovoga.
"Onda,elite li nam neto rei?" Stoje preda mnom u irokom raskoraku, s rukama
na bokovima i upijaju me pogledom skrivenim iza tamnih sunanih naoala.
Bacam brze poglede na medicinsku sestru, Judea i murjake i znam da je to to. Ovako
e sve zavriti. I bez obzira na to to sam se uvalila u ogromnu nevolju, mislim samo o
jednom: Koga da nazovem kad mi dopuste jedan telefonski poziv?
Ono, nije da mogu zamoliti Sabine da zamahne arobnim odvjetnikim tapiem i
izvue me iz ovoga - osramotila bih se pred njom do kraja ivota i nema anse da to
objasnim Damenu. Oito u se sama morati uhvatiti u kotac s ovim problemom...
I ba se spremam proistiti grlo i neto rei, bilo to, kad se ubaci Jude: "Ve sam njoj
rekao", glavom pokae prema medicinskoj sestri, "da sam se ozlijedio dok sam
popravljao neto u kui. Malo sam se precijenio. Izgleda da u sad morati unajmiti
majstora." Kiselo se osmjehne i prisili se da me pogleda. Iako mu elim uzvratiti
osmijeh, kimnuti u znak slaganja i odglumiti svoje, tako sam okirana njegovim rijeima
i injenicom da me brani da samo stojim i blenem u njega.
Murjaci uzdahnu ne skrivajui nezadovoljstvo to su morali bezveze doi pa
pokuaju jo jednom, pogledaju Judea i pitaju: "Jeste li sigurni da je bilo tako? Sigurno
nema jo neega? Malo je udno to ste neto popravljali kod kue s jednom
ozlijeenom rukom..." Pogledavaju nas naizmjence ne ba uvjereni, ali nee ga vie
prisiljavati da progovori ako on ne eli nita vie rei.
"Ne znam to bih vam rekao." Jude slegne ramenima. "Moda je udno, ali stvarno
sam se sam ozlijedio."
28

Oni se namrte - na njega, mene, medicinsku sestru - i potom jedan od njih

promrmlja neto poput "Ako se odluite promijeniti priu" i tutne mu nekakav papiri u
dep. Istog trena kad oni odu, sestra se uhvati rukama za lijepo oblikovane bokove,
mrko me pogleda i kae: "Dala sam mu neke lijekove protiv bolova." Jo me gleda jer
oito ni najmanje nije povjerovala u Judeovu priu, ona misli da sam njegova ludo
ljubomorna, skroz podivljala i poremeena cura koja ga je izbola u naletu bijesa. "Trebali
bi ubrzo poeti djelovali, tako da ne elim da vozi - a i nije ba da moe u takvom
stanju- " Pokae na njegove ruke."I neka uzme ovaj recept i podigne lijek."Dri u ruci
komadi papira i ba kad mi ga je krenula dati, predomisli se i iznenada ga uzme
natrag. "elimo otkloniti mogunost infekcije, ali zasad mu je najbolje da ode kui i
odmori se.Vjerojatno e odmah zaspati, pa neka tako i bude i zato ga nemoj gnjaviti."
Namrgodi se i izgleda kao da me izaziva pogledom.
"Neu", izustim, no tako sam okirana njezinim strogim pogledom, policijom i
injenicom da me Jude branio, pa samo uspijem procviljeti.
Usne joj se udno izviju i oito je da nevoljko preputa Judea meni na brigu i daje mi
recept, ali ba i nema mnogo izbora.
Jude i ja izaemo i uemo u Miatu koju sam prikazala, a savrena je kopija one koju
obino vozim. Neugodno mi je, nervozna sam, jedva da ga mogu pogledati u oi.
"Samo idi ovom cestom i onda skreni desno",kae dubokim omamljenim glasom,
niim ne odajui o emu zapravo razmilja i to osjea prema meni. Iako mi se ini da
mu se aura smekala, jo je prilino crvena na rubovima i to mi sasvim dovoljno govori.
"Moe me ostaviti u Main Beachu. Dalje u sam."
"Neu te ostaviti u Main Beachu",odvratim koristei priliku da ga prouim kad
zakoim na semaforu. Iako je mrak, sasvim jasno mu se vide podonjaci i sjajno elo
oroeno znojem, dva oita znaka da ga jako boli - zbog mene. "Mislim, ozbiljno, ovo je
stvarno blesavo." Odmahnem glavom. "Samo mi reci gdje ivi i obeavam ti da u te
sigurno odvesti tamo."
"Sigurno?"
Drei obje osakaene ruke u krilu,podsmjehe se nekako ironino duboko iznutra i
uzvrati: "Zanimljivo kako si dvaput spomenula tu rije u zadnjih pet minuta, a, iskreno,
osjeam se svakako, samo ne sigurno kraj tebe."
Uzdahnem zurei u nono nebo bez zvijezda, lagano dodajem gas i namjerno ne
vozim brzo kao obino jer ga ne elim jo vie uznemiriti. "uj", promucam. "ao... ao
mi je. Stvarno i iskreno ao." Gledam ga netremice tako dugo da nervozno pokae
glavom prema ulici.
"Khm, a promet?" Odmahuje glavom. "Ili i time upravlja?"
Skrenem pogled dok pokuavam smisliti to rei.
"Ovdje gore lijevo. Ona sa zelenim vratnicama. Samo nas dovezi na prilaz i dalje
mogu sam."
Napravim kako je rekao, zakoim malo ispred garanih vrata koja su potpuno iste
nijanse zelene kao i vratnice i odmah ugasim motor, na to mi on kae: "E, nee."
Pogleda me. "Ne treba ga gasiti. Ozbiljno, ne ide unutra sa mnom."

29

Slegnem ramenima naginjui se preko njega da mu otkljuam vrata na stari nain

umjesto telekinezom i primijetim kako se trgnuo od straha kad mi je ruka skrenula
preblizu njemu.
"Gle", odgovorim kad sam se vratila za upravlja. "Znam da si umoran i da
vjerojatno eli biti to je mogue dalje od mene, to je mogue bre, i uope te ne
krivim zbog toga. Mislim, da sam na tvom mjestu, jednako bih se osjeala. Ali ipak, ako
mi moe dati jo nekoliko sekundi, stvarno bih ti voljela sve objasniti."
On promrmlja neto u bradu i na trenutak se zabulji kroz prozor, a potom se okrene
prema meni i stane me pozorno sluati.
A ja znajui da moram biti brza, da mi je spreman dati nekoliko sekundi i to je sve,
kaem: "Sluaj, stvar je u tome - hou rei, znam da ti ovo zvui ludo i stvarno ne mogu
ulaziti u detalje, ali mora mi vjerovati kad ti kaem da sam stvarno imala dobar razlog
da mislim da si jedan od njih."
On zatvori oi na trenutak, mrtei se od boli, pa me pogleda i odvrati: "Odmetnik.
O, da. To si mi uspjeno dokazala, Ever. I vie nego uspjeno." Baci kratak pogled na
svoje ozlijeene ruke pa na mene.
Namrekam nos i stisnem usne jer znam da ni ono to slijedi nee puno bolje proi,
ali uporno nastavim: "Da, pa, vidi, stvar je u tome - mislila sam da si zao. Ozbiljno.
Samo sam zato napravila ono to sam napravila. Mislim, vidjela sam ti tetovau - i
moram ti rei da je bila prilino uvjerljiva - dobro, osim to se nije svjetlucala ni treperila
i nita tome slino, ali, ipak, to plus injenica da mi se javila Ava i, ono, neke druge stvari
koje ti ne mogu objasniti, zbog svega toga sam mislila da si ti" Odmahnem glavom jer
znam da nita neu postii. Odluim se ostaviti teme i pitati ga neto to me kopka
otkad smo napustili bolnicu. "Ovaj, kad si ve tako ljut na mene i toliko me mrzi, zato
si mi prije pomogao? Zato si lagao muriji i preuzeo svu krivnju? Mislim, ja sam te
ozlijedila, to oboje znamo, i, gle, ak i oni znaju. A ti si svejedno lagao za mene i skroz
propustio veliku priliku da im to kae pa da mi stave lisiine, odvuku me i bace u
buksu. Iskreno, nisi mi jasan."
On opet zatvori oi, zabaci glavu i oito je da ga boli i daje umoran. I ba kad hou
odustati od svega, rei mu da nema veze, neka ue u kuu i odmori se, njegove
predivne zelene oi sretnu moje i on odgovori: "uj, Ever, stvar je u tome - znam da e ti
ovo zvuati udno, ali ne zanima me toliko zato si mi to napravila, ve kako."
Pogledam ga steui rukama upravlja, ne znajui to bih rekla.
"Kako si me uspjela zavitlati ko frizbi preko cijelog svog dvorita"
Progutam knedlu uporno gledajui naprijed i nita ne govorei.
"I kako si u jednom trenutku bila ispred mene praznih ruku i bez ikakvih depova a u drugom mae noem s dvostrukom otricom I drkom od dragulja, koji je, usput,
izgleda, nestao odmah nakon to si me napala - jesam li u pravu?"
Duboko uzdahnem dok kimam. Nema smisla da mu vie laem.
"I, usput, jo jedna sitnica, upalila si auto bez kljua - a mislim da oboje znamo da se
ovaj tip auta ne pali tako - i da ti za ovaj model treba klju kako god okrene. I da ne
zaboravim, onog prvog dana uspjela si ui u moju trgovinu iako su vrata bila
zakljuana, a da ne spominjem kako si brzo pronala Knjigu sjena koja je isto bila pod
30

kljuem. Zato, pusti sve ostalo, pusti isprike, objanjenja i sve te gluposti, to je bilo, bilo
je, ne moe to promijeniti. Sad samo elim da mi objasni kako. Samo me to zapravo
zanima."
Gutajui knedlu, bacim kratak pogled na njega i nisam ba sigurna to dalje.
Pokuam se glupo naaliti, pa kaem: "Dobro, ali prvo mi reci jesu li lijekovi protiv
bolova ve poeli djelovati." Uz to se i ba blesavo nasmijem, pa ga samo razljutim.
"Sluaj, Ever, kad bude htjela biti iskrena prema meni, zna gdje sam. Do tada"
Pokua otvoriti vrata i teatralno izii, ali kako su mu obje ruke u zavojima, to mu ba i
ne uspije kako je zamislio.
Zato se naglo premjestim na njegovu stranu i stvorim kraj njega prije nego to stigne
trepnuti, nadajui se da mu neu povrijediti mukost sljedeim rijeima: "Evo - ja u ti
otvoriti."
Ali on i dalje samo sjedi, uzdie i vrti glavom u nevjerici govorei: "I, da, jo i ovo"
Pogledi nam se sretnu i zaustavim dah.
"Brza si i okretna poput gazele."
Samo tiho i nepomino stojim ne znajui to bih oekivala.
"Onda, hoe li mi pomoi ili ne?" pita me podiui spojene obrve.
Kimnem, otvorim vrata i pruam mu ruku kao oslonac, osjetivi koliko je slab im
se punom teinom oslonio o nju.
"Moe li mi otvoriti i vrata od kue?"
"Naravno." Kimnem gledajui ga. "Samo mi daj kljueve."
Okrzne me pogledom. "Otkad ti to treba kljueve?"
Slegnem ramenima kreui niz usku, blago osvijetljenu stazu prema njegovim
vratima. Pogledom upijam arobne gredice blistavih ruiastih i ljubiastih boura pa
komentiram: "Nisam imala pojma da si tako dobar vrtlar."
"Ba i nisam. Iskreno, Lina je sve to posadila. Ja to samo odravam. Veinu trava za
trgovinu uzgajamo ba ovdje." Pokae prema vratima oito umoran od svega, umoran
od mene, jedva ekajui da ue u kuu i da se sve ovo ve jednom zavri.
Zato zatvorim oi i ugledam kako se vrata otvaraju preda mnom, a kad ujem onaj
poznati kljoc, mahnem mu da ue. Zatim samo stojim kao idiot i glupavo mu
polumaem kao da se rastajemo nakon nekog stvarno lijepog piknika. Oklijevam se
pomaknuti ak i nakon to on odmahne glavom i pokae mi da uem jer elim da mi to
glasno i jasno potvrdi prije nego to se odvaim.
"Misli me opet napasti?" Pogled mu klizi preko mene i preplavljuje me valovima
blaenog ugodnog spokoja.
"Samo ako digne ruku na mene." Slegnem ramenima.
"To je, kao, ala?" Zakilji jedva primjetno izvijajui usne.
Nasmijem se. "Da, i to prilino loa."
On se nasloni o dovratak,polako i leerno me odmjeri pogledom, duboko uzdahne i
ree: "Gle, nerado pitam, naroito tebe koja si me ve i dovoljno osakatila, ali moda e
mi zatrebati pomo da se smjestim i sve to. Lijekovi me lagano poinju otupljivati, a
budui da nisam gotovo nita mogao ni kad sam bio pri sebi i imao jednu zdravu ruku,

31

nemam pojma to u sada. Samo na minutu, dvije najvie i onda se moe vratiti
Damenu i nastaviti tamo gdje si stala."
Namrtim se pitajui se zato je to sad rekao. Palim svjetlo i zatvaram vrata za
sobom dok ulazim za njim,upijajui pogledom zgodni mali interijer, zbunjeno
shvaajui da se nalazim u pravoj autentinoj kuici s cvijeem u Laguna Beachu. Jednoj
od onih sa starim kaminom i velikim prozorima. Jednoj od onih kakve se u ovim
krajevima danas rijetko moe vidjeti.
"Je l' tako da je kul?" Kimne itajui mi misli s lica. "Sagraenaje 1958. Lina ju je
jeftino kupila prije mnogo godina,prije nego to se ovdje sve poelo vrtjeti oko novca i
reality showova."
Proem kroz klizna staklena vrata koja vode prema lijepoj verandi poploanoj
ciglama, iza koje se protee strm obronak i sputaju stepenice prema oceanu blago
obasjanom mjeseinom.
"Daje mi je jeftino u najam,ali jednoga dana htio bih je kupiti. Rekla mi je da e mi je
prodati samo ako joj obeam da od nje neu napraviti jedan od onih dvoetanih stanova
u toskanskom stilu.Kao da bi mi to palo na pamet." Nasmije se.
Odvratim pogled s prozora i zaputim se u kuhinju, upalim svjetlo i otvorim
nekoliko ormaria dok ne naem onaj s aama. Pogledom traim bocu vode,kad se on
odjednom pojavi tako blizu mene da mu vidim i najmanju aru u oima.
"Zar ti ne bi bilo lake da je jednostavno prikae?" kae mi promuklim, tihim i
dubokim glasom.
Zurim u njega i ne znam to me vie smeta, to to je tako blizu mene, to mu glas
zvui tako eznutljivo ili to mi se tako uspio prikrasti.
"Htjela sam - jednostavno sam htjela doi do nje na dobar,stari, uobiajen nain - ako
nema nita protiv?Bez brige, ima isti okus", nespretno promrmljam nadajui se da je
previe omamljen lijekovima za bolove da bi primijetio kako njegova blizina utjee na
mene.
I dalje samo stoji gledajui me upornim pogledom koji nita ne odaje. Omamljenim i
dubokim glasom upita: "Ever -to si ti?"
Sledim se stiui prstima au tako jako da me strah da e mi puknuti u ruci.
Buljim u ploice na podu, u stoli desno, u radnu sobu naprijed, bilo kamo,samo ne u
njega.Tiina meu nama tako je opipljiva da je jednostavno elim razbiti i zato
promrsim: "Ne - ne mogu ti rei."
"Znai, nije stvar samo u knjizi, nego i - u neem drugom."
Pogledam ga i odmah shvatim da sam pogrijeila, da sam mu upravo doslovno
priznala da nisam normalna,a mogla sam se jednostavno izmotati na raun nekakvih
arolija.Ali to sto posto ne bi prolo kod njega. On zna da se sa mnom neto dogaa jo
od prvog dana kad smo se sreli, puno prije nego to mi je posudio knjigu.
"Zato mi nisi rekao da je Knjiga sjena ifrirana?" kaem suzujui pogled, tjerajui ga
ponovno u kut.
"Rekao sam ti." Odvrati pogled i okrene se od mene vidno iznerviran.
"Ne, rekao si mi da je na tebanskom i da se treba sluiti intuicijom da bi je se moglo
itati. Ali zaboravio si mi spomenuti da je zapravo zatiena ifrom - ifrom koju treba
32

razbiti da bi se vidjelo to je zaista u njoj. I zato, molim te? Zato mi nisi rekao?
Izostavio si poprilino vaan detalj, zar ne?"
On se nasloni na poploani kuhinjski pult vrtei glavom u nevjerici pa primijeti:
"Sori, ali je l' ti to mene opet sumnjii za neto? Jer ako se ne varam, mislim da si viemanje utvrdila da sam na tvojoj strani kad si me ubola?"
Prekriim ruke i zakiljim. "Ne, utvrdila sam da nisi odmetnik. Nikad nisam rekla da
si na mojoj strain." Gleda me trudei se ostati strpljiv,ali nismo jo ni blizu zavrili. "Nisi
mi rekao ni kako si nabavio knjigu - kako je zavrila u tvojim rukama."
On slegne ramenima zurei u mene i govorei mi mirnim odmjerenim glasom: "Ve
sam ti rekao - dao mi ju je prijatelj prije nekoliko godina."
"A zove li se taj tvoj prijatelj nekako - kao na primjer Roman?"
On se nasmije,ali prilino kiselo.U glasu mu se prilino jasno uje koliko je ogoren
kad mi odvrati: "A, tako znai, jo misli da sam u njegovom plemenu. Pa, ono, sori,
Ever, ali zar nismo zavrili s tim?"
Prekriim ruke preko prsa i nagnem au u ruci. "uj, Jude, htjela bih ti vjerovati,
stvarno. Ali one noi prije nekoliko dana kad" Zaustavim se jer shvatim da sam
krenula u smjeru koji i nije ba za njegove ui. "Ma, uglavnom, Roman mi je rekao neto
kao da je knjiga jednom bila njegova i zato bih stvarno htjela znati jesi li je od njega
nabavio - moda kupio?"
On isprui ruku prema meni i s nekoliko preostalih zdravih prstiju istrgne mi au
iz ruke. "Romana znam samo preko tebe. Stvarno ne znam to da ti jo kaem, Ever."
Dok hoda prema sudoperu,zakiljim i pomno mu prouim auru, energiju i govor
tijela pa uzevi sve to u obzir, zakljuim da zaista govori istinu i nita ne skriva.
"Pije vodu iz pipe?" upitam ga i vidim da me kratko pogledao preko ramena.
"Dugo nisam vidjela da netko to radi. Jo otkad sam otila iz Oregona."
"Sluaj, to da ti kaem, skroman sam ovjek." Dobro potegne iz ae i popije sve do
kraja pa se opet okrene i napuni je.
"Znai, stvarno nisi znao za knjigu?" Slijedim ga prema starom smeem kauu na
koji se on odmah strovali.
"Najozbiljnije, vie-manje nemam pojma o emu pria otkad smo se sreli. Sve mi to
nema nikakvog smisla. Moda bih ti jo i vjerovao na rije i mislio da sam zbunjen od
lijekova da ti nisi priala svata jo i prije toga."
Namrgodim se i zavalim u naslonja nasuprot njemu stavljajui noge na starinska
vrata puna zamrenih rezbarija koja mu slue kao stoli. "Gle, da ti bar mogu objasniti jer mislim da bar toliko zasluuje. Ali ne mogu. Sve - sve je to previe komplicirano. I
ukljuuje"
"Romana i Damena?"
Zakiljim pitajui se zastoje ba njih spomenuo.
"Samo nagaam." Slegne ramenima. "Ali po tvom izrazu lica rekao bih da sam
pogodio."
Stisnem usne bacajui duge poglede po sobi i usredotoujui se na ogromne hrpe
knjiga, stari kasetofon i nekoliko umjetnikih predmeta, ali nigdje ne vidim televizor.

33

Niti potvrujem niti poriem njegovu tvrdnju kad odgovorim: "Imam odreene moi.
Mnogo su vee od vidovitosti za koju ve zna. Mogu pomicati stvari"
"Telekineza." Kimne, a oi su mu sad zatvorene.
"Mogu stvoriti to hou."
"Prikazivanje - ali kod tebe je ono trenutano." Otvori jedno oko zurei u mene. "I
zato te moram pitati - zato ti je trebala knjiga? Sve li je kao na dlanu. Zgodna si,
pametna, obdarena svakojakim moima, a siguran sam da i tvoj deko ima neke
skrivene vjetine..."
Pogledam ga. Ve ga je trei put spomenuo i to me jo jednako smeta. "to ima
protiv Damena?" pitam ga ne znajui je li moda neto otkrio, nekako naslutio dugu i
zamrenu prolost naeg ljubavnog trokuta.
On premjesti glavu i noge na jastuke. "uj, to da ti kaem? Ne svia mi se.
Jednostavno mi je - nekako udan. Dao bih ruku u vatru da sam u pravu." Okrene se
prema meni i kae: "Samo da zna, to nije bila ala. A ako te jo to zanima, najbolje da
me sada pita. Ovi lijekovi poeli su me naveliko lupati u glavu, sav sam omamljen, pa
se pouri dok jo razumijem to govori i dok mogu i voljan sam oputeno askati."
Odmahnem glavom jer sam saznala sve to me zanimalo prije nekoliko sati na
ploniku kad sam ga ubola noem. A sad bih mogla i ja s njim podijeliti neke svoje tajne
- ili mu bar natuknuti istinu da vidim hoe li mi povjerovati.
"Zna, ti i Damen se s razlogom ne volite", odvaim se rei grizui usne jer jo nisam
sigurna koliko mu toga otkriti.
"A, tako znai - ni on mene ne oboava." Dugo se gledamo, a onda ja skrenem
pogled.Prouavam izlizani sag pod nogama,stari i izgrebani drveni stol pred sobom i
geodu citrina koja stoji u kutu, pitam se zato sam, za Boga miloga, zapoela tu temu i
ba elim neto rei, kad on nadoda: "Bez brige." Pokuava nogama navui pokriva, ali
ne uspijeva. "Ne mora mi nita objanjavati, a ni zabrinjavati se. Takva su ti naa
standardna uobiajena muka posla. Ono, kad dvojica nas oajniki ele neku stvarno
predobru curu, ponaamo se kao da smo izali iz pilje. I budui da samo jedan od nas
moe pobijediti - pardon - samo jedan od nas ve je pobijedio - ja u se jednostavno
vratiti u svoju pilju, malo u lupati toljagom po zidu i lizati rane gdje me nitko ne vidi."
Zatvori oi i tihim glasom dometne: "Ozbiljno, Ever, znam kada treba priznati poraz.
Ne brini se jer znam da je vrijeme da napustim igru.Nisam bez razloga dobio ime po
svecu - zatitniku izgubljenih sluajeva Judi Tadeju - nije mi prvi put da se povlaim i...
Ja..."
Utihne i brada mu padne na prsa, a ja ustanem iz naslonjaa, odem do njega,
uzmem pliani zguvani pokriva kraj njegovih nogu i paljivo ga cijelog pokrijem.
"Naspavaj se", apnem. "Ja u ti sutra podignuti lijek, tako da bez brige. Ti samo ostani
ovdje i odmaraj se." Znam da je ve utonuo u san, da je na nekom drugom mjestu, ali
svejedno ga elim umiriti.
Podvijem mu pokriva pod noge, a on doda: "Ej, Ever - uope mi nisi odgovorila na
pitanje u vezi knjige. Zato ti uope treba ta knjiga kad ve ionako ima sve to ti treba?"
Ukoim se zaneseno zurei u tog tipa kojeg znam ve toliko stoljea, toliko ivota,a
koji se opet odnekud uspio pojaviti. Nakon svega to sam vidjela i proivjela, znam da
34

to nije sluajno jer u svemiru nema sluajnosti. Ali zapravo nemam pojma zato se to
dogodilo. Zapravo, u zadnje vrijeme vie-manje nita ne znam. Samo znam da su njih
dvojica potpuno razliita. Kad sam s Judeom, osjeam se smireno, a od Damena gorim i
prolaze me trnci. Jedan je yang, drugi je yin. Njih dvojica su kao nebo i zemlja.
Uutkam ga i priekam da opet zaspi pa krenem prema vratima i odvratim: "Zato
to ustvari nemam sve to elim. Ni blizu."

35

Sedmo
"Vas dvoje ste mi cijelo vrijeme bili nekako sumnjivi. Naroito ti." Upre prstom u
Damena. "Sori, ali znala sam da nisi toliko savren."
Damen se nasmije otvarajui nam irom vrata i mahne nam da uemo. Pritom me
uporno gleda dubokim tamnim oima kao da me zaljubljeno grli dok me telepatski
obasipa mnotvom crvenih tulipana jer zna da mi treba neto to e me osnaiti i
ohrabriti.
"Da,i ako vas sluajno zanima,vidim to radi,Damene", dometne Haven koja na
sebi ima konate hlae i dri ruke pune prstenja na bokovima.Pogled joj bjei as na
mene,as na Damena, a onda zavrti glavom u nevjerici i jurne prema predvorju.
Damen me pogleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima. Haven nam je
pokazala tek mali dio svojih moi. itanje naih misli tek je poetak.
"Isuse, ne mogu vjerovati kako ti je kua dobra!" Vrti se oko sebe i sve upija
pogledom - bogato ukraen luster koji visi s visokog kupolastog stropa i pliani
perzijski sag pod nogama - dva neprocjenjiva antikviteta stara nekoliko stoljea kojima
se skoro zauvijek bio izgubio trag kad je Damen bio u svojoj, kako ja to nazivam,
"asketskoj fazi" - kad je bio uvjeren da su nas snale nevolje jer se ponaao
ekstravagantno, tato i narcisoidno. vrsto je bio odluio rijeiti se svih svojih
zemaljskih dobara sve dok blizanke nisu dole ivjeti kod njega,kad je odmah skinuo
natpis "PRODAJE SE" jer je elio da imaju sav mogui komfor i dovoljno prostora.
"Ono, samo ovo predvorje bilo bi ti dovoljno za jedan opak tulum." Nasmije se. "Je l' to
jedna od povlastica kad si besmrtan? Otmjena gajba poput ove? Ako je tako, ja sam
totalno za!"
"Pa,Damen ve dosta dugo preureuje kuu" izustim jer ne znam kako da joj
drugaije objasnim njegovu viletinu vrijednu nekoliko milijuna dolara jer joj jo nisam
rekla ni za drevnu vjetinu trenutanog prikazivanja, kao ni za to da moe pogoditi koji
e konj pobijediti na utrci - a i nisam ba sigurna da joj elim rei.
"Koliko onda Roman kod sebe preureuje jer kod njega je lijepo i sve to, ali nije ni
priblino dobro kao ovdje?"
Damen i ja se pogledamo i iako se ne moemo sluiti telepatijom sad kad znamo da
nas ona uje, uspijemo zajedniki ignorirati njezino pitanje. Ne elimo ni pod koju
cijenu ulaziti u detalje, i to to je due mogue. Ostavljamo sve za taj neizbjeni dan kad
e ona otkriti pravu istinu iza svega ovoga, a da i ne spominjem ono to se zaista
dogodilo njezinoj dobroj prijateljici Drini.
Krenemo za njom kroz kuhinju pa u dnevnu sobu gdje ugledamo blizanke zavaljene
u kau. Obje itaju svoj primjerak iste knjige - Rayne pohlepno jede okoladu, a Romy iz
velike zdjele grabi kokice s maslacem.
"Onda,jeste li i vas dvije besmrtne?" izvali Haven pa Romy i Rayne podignu glave Rayne se, kao i obino, namrgodi, a Romy samo odmahne glavom i nastavi gdje je stala.
"Ne, one su, ovaj" brzo pogledam Damena traei pomo. Nemam pojma kako da
joj objasnim da strogo reeno nisu besmrtne, ali da su zato visjele u drugoj dimenziji
posljednjih tristo godina, a sad se ne mogu vratiti tamo zbog mene.
36

"Roakinje." Damen kimne govorei mi pogledom da se pretvaram zajedno s njime i

potvrujem to govori.
Haven stoji na sredini sobe, gleda nas podignutih obrva i usiljena lica jer oito nam
nije povjerovala ni rije od onog to smo rekli. "Znai, ti meni tvrdi da odrava veze s
rodbinom i nakon" Ona suzi pogled, cijelog ga odmjeri pokuavajui procijeniti
koliko mu je godina,a zatim slegne ramenima priznavi poraz i dometne: "Pa, sigurno
su vam okupljanja, blago reeno, jako zanimljiva."
Kratko se osvrnem na Damena i vidim da se odluio ogluiti na njezin komentar,ali
ja mu priskoim upomo nadajui se da jo mogu spasiti stvar: "On je zapravo elio rei
da su mu one kao roakinje. One su"
"Daj,molim te!"Rayne baci knjigu na stol i bijesno pogleda mene, Haven, ali,
naravno, ne i Damena. "Nismo mu ni rodbina niti smo besmrtne, okej? Mi smo
vjetice.Spasile smo se od suenja vjeticama u Salemu. I nemoj nas vie ispitivati o
tome jer ti ne namjeravamo odgovoriti. Ionako sad zna vie nego to bi trebala znati."
Haven nas pogleda neopisivo razrogaenim oima,zablene se u nas etvero udaka
pa protisne: "Isuse.Ono,je l' sve ovo moe biti jo bizarnije?"
Slegnem ramenima i izmijenim pogled s Rayne dajui joj da znanja da je trebala
drati jezik za zubima. Gledam kako se Haven sputa u dubok mek naslonja i kriom
nas gleda kao da oekuje da joj otkrijemo nekakvu povjerljivu lozinku, uputimo je u
neka velika uenja, da proe nekakav obred inicijacije i uope se ne trudi skriti
razoaranje kad vidi da je Damen otiao u kuhinju i odmah se pojavio s kutijicom
punom eliksira koju joj spremno urui.
Ona se zagleda u kutijicu lupkajui vrkom crno nalakiranog nokta po poklopcu
svake boice i zbunjenog pogleda procijedi: "I to je sve? Sedam? Imam zalihu samo za
tjedan dana?Ono, je l' vi to ozbiljno?Kako da preivim samo s ovim?Je l' vi to mene
pokuavate ubiti prije nego to uspijem sve isprobati?"
"Ovaj, besmrtna si - nitko te ne moe ubiti." Rayne zavrti glavom u nevjerici i
zakoluta oima.
"Ovaj, naravno da moe. Zato me Ever i natjerala da nosim ovo." Haven brzo izvue
svoju amajliju ispod topa od crne ipke i zamahne njome Rayne pred nosom.
Ali Rayne samo proguna i prekrii mrave blijede ruke preko goljavih prsa i
odvrati: "Daj, molim te, ve znam sve o tome. Ako je skine i dobije udarac u krivu
akru, gotova si. Ako je uvijek nosi, ivjet e sretno do kraja ivota i onog nakon
njega, i onog nakon njega. Ono, nije ti to neka nuklearna fizika."
"Isuse, je l' ona uvijek tako mrzovoljna?" upita Haven, nasmije se i zavrti glavom u
nevjerici.
I ba kad joj elim odgovoriti da jer je lijepo za promjenu imati saveznicu, ako nita
drugo, vidim da je ustala iz naslonjaa i zavalila se na kau pokraj Rayne tako joj mrsei
kosu i kakljajui je po nogama da su odmah postale najbolje prijateljice. I, eto, opet sam
ja ovdje izopenik.
"Ne mora ga piti svaki dan",oglasi se Damen jer oito eli da se vratimo na ono
vano. "Zapravo, mogla bi ne popiti ni gutljaj i izdrati sljedeih sto pedeset godina,
moda i due, tko zna?"
37

"Pa, ako je ve tako, zato ga ti tako esto pijucka kao da ti ivot ovisi o njemu?"
Primijeti Haven i digne Rayneine noge iz svog krila gledajui nas oboje.
Damen slegne ramenima. "Pa valjda zato to sad na neki nain i ovisi. Ono, ve sam
dugo na Zemlji. Jako dugo."
"Koliko?" Haven se nagne naprijed i makne svoje platinastoplave pramenove na
ikama s lica gledajui ga jako naminkanim oima.
"Dugo. Uglavnom, htio sam rei"
"ekaj malo - ali se,jelda?Mislim,ozbiljno mi nee rei koliko zapravo ima
godina? Nisi valjda - kao oni s trideset i neto, koji svima ponu govoriti da imaju
dvadeset i devet i nakon to navre osamdeset? Ono, sori, Damene, ali zato si tako
tat?" Nasmije se i zavrti glavom u nevjerici. "Ozbiljno, kad ja budem stara, razglasit u
to na sva zvona. Jedva ekam da navrim sto osamdeset i dvije godine, a da mi koa
bude poput bebine guze."
"Nisam tat,nego praktian",odbrusi Damen i kad ga pogledam, shvatim da je malo
uzrujan, ali vjerojatno zato to je zaista pomalo tat, samo to ne eli priznati.Bez obzira
na to to se pokuao rijeiti skupe odjee, proizvoda za njegu kose i runo izraenih
talijanskih konatih izmi, ostao je pomalo tat. "Uostalom, ne smije se razmetati
moima i ne smije nikome rei za njih. Zar ti i Ever niste razgovarale o tome?"
"Jesmo", uzvratimo i Haven i ja, a glasovi nam se stope.
"Dakle, nemam ti vie to pojanjavati. Ti i dalje, kao i obino, jedi svoje tortice,
ponaaj se normalno koliko god je mogue,pazi da ne privue niiju"
"Neeljenu pozornost." Haven odmahne glavom i tako zakoluta oima da stvarno
pretjeruje. "Ozbiljno, Ever me je ve upoznala sa svim injenicama, upozorila me na
tamnu stranu, na babarogu ispod kreveta, onu u ormaru, a da i ne spominjem onu
ispod stuba, ali ono, sasvim iskreno, zapravo me nita od toga ne zanima. Bila sam
obina cijeli ivot. Koliko god sam se trudila biti otkaena i lako se odijevati, ljudi su me
svejedno ignorirali, zanemarivali i prolazili kraj mene kao kraj turskog groblja, kao da
me ne vide i, kaem vam, takva anonimnost i nije neto. Stvarno mi je dosta takvog
ivota. A budui da mi se sad pruila prilika da ga se rijeim - da se po neemu stvarno
istaknem i da me drugi za promjenu ponu primjeivati pa, ne namjeravam se
suzdravati ni u emu. Iskoristit u ovo koliko god mogu! Znai, sad kad smo to rijeili,
mislim da bi mi mogao dati neto puno bolje od ovog." Potapa kutijicu po rubu. "Daj
mi udovolji, daj mi sve zalihe soka koje ima da mogu sve zaprepastiti kad krenemo u
etvrti srednje."
Damen me uznemireno,utke pogleda, a oima mi govori: "Ti si je stvorila - svog
Frankensteina - poduzmi neto!"
I zato proistim grlo, okrenem se prema njoj, prekriim noge, sklopim ruke i sloim
ljubaznu facu iako sam prestravljena kao i on. "Haven,molim te", prozborim pazei da
govorim tiho i da mi glas ne podrhtava. "Ve smo razgovarali o ovome i rekli smo"
Ali ne uspijem ba zavriti reenicu jer me ona prekine: "Ti ga uvijek pije - pa zato
ne bih i ja?" Suzi pogled lupkajui prstima po kutijici.
Stanem jer ne znam kako joj objasniti da sok poveava moje moi, one za koje ne bih
ba htjela da ih i ona ima, i bezuspjeno smiljajui pravi odgovor, naposljetku izvalim:
38

"Iako ti se moda ini da je stvarno tako, ustvari - meni sok ne treba. U svakom sluaju
ne kao Damenu. Pijem ga tu i tamo jer, ovaj, navikla sam se na njega. I ako ba nema
bogzna kakav okus, pomalo mi se svia. Ali vjeruj mi na rije, ne treba ga piti svakog
dana - a ni svakog tjedna, pa ni svake godine, ako emo sasvim iskreno. Kao to ti je
Damen ve rekao, moe izdrati i stotinu godina, moda i dvjesto, a da ne popije ni
gutljaj." Kimnem i nadam se da e mi povjerovati jer ne elim da zna kako redovita
konzumacija poveava i snagu, i brzinu, i arobne moi. Onda bi ga samo jo vie
eljela.
"Dobro." Kimne. "Onda u ga valjda trebati nabaviti od Romana. Sigurna sam da e
mi ga on vrlo rado dati."
Progutam knedlu ne govorei nita jer znam da me izaziva. Vidim da joj je Luna
skoila u krilo i da je mazi.
"Pa, gdje si ti meni, maco - ti si trebala biti moja, je l' tako? Jesi mi zato sad dola? Jer
zna tko ti je prava vlasnica?" Podigne je visoko i protrlja joj nosom njuku smijui se
kad Romy skoi sa svog kraja kaua i otme joj je. "Smiri se." Nasmije se Haven. "Ono,
neu ti je ukrasti ili tako neto."
"I ne moe je ukrasti." Romy je srdito pogleda i stavi Lunu na rame, njezino
omiljeno mjesto za uanje. "A ni posjedovati. Ljubimci nisu vlasnitvo, nisu modni
dodatak koji odbaci kad ga vie ne eli. Oni su iva bia s kojima ivimo." Pogleda
sestru pokazujui joj da krene za njom i bijesno izjuri iz sobe.
"Isuse - al je ivana!" Haven baci pogled preko ramena promatrajui ih kako
odlaze.
Ali ne dam joj da skrene s teme, ipak ju je ona naela i sad u ja malo o tome. "Kad si
ga ve spomenula - kako je Roman?" upitam je pravei se da elim avrljati, da me
zapravo on i ne zanima, nadajui se da nitko nije primijetio kako mi je glas zadrhtao
kad sam prevalila njegovo ime preko usana.
Ona slegne ramenima jer je osjetila to namjeravam pa izusti: "Dobro. On je skroz
dobro, hvala na pitanju. A ja vam nemam to rei. Odnosno, nemam vam rei nita to
bi vama moglo biti zanimljivo." Baci kratak pogled prvo na Damena pa na mene, a usne
oblikuje u smijeak kao da joj je sve ovo nekakav dobar vic, neka igra u kojoj ne eli jo
skroz sudjelovati iako me uvjeravala u suprotno. Zatim preusmjeri pozornost na svoje
nokte i primijeti: "Isuse, je l' i vama ovako brzo rastu nokti? Ono, jutros sam ih
podrezala i, gle, ve su ponovno dugaki!" Podigne visoko ruku da ih vidimo. "A kakva
mi je tek kosa - kunem vam se da su mi u zadnjih nekoliko dana ike narasle vie od
centimetra!"
Damen i ja izmijenimo poglede, oboje razmiljajui o istom:"I to sve samo od jedne
boice eliksira?" I znam da nemam drugog izbora nego joj rei, pa je prekinem nadajui
se da zvuim uvjerljivo: "uj, to se tie Romana"
Ona spusti ruke u krilo i pogleda me vrsto drei kutijicu.
"Mislim" Stanem jer osjeam na sebi Damenov duboki uporni pogled koji prodire
kroz mene pitajui se to mi je na umu jer to mu nipoto nisam povjerila. Ali zapravo
sam se ba sad sama na ovo odluila - zbog svih onih jezivih stvari koje su mi se
dogaale u posljednja dvadeset i etiri sata. "Mislim da bi ga trebala izbjegavati pod
39

svaku cijenu", dovrim paljivo je gledajui u oi. "Ozbiljno. Ako ti ba treba novac, ja ti
mogu posuditi neku lovu dok ne nae neki drugi posao, ali mislim da ne bi trebala
tamo raditi. To ti nije - sigurno. Iako znam da mi ne vjeruje, iako misli da sam ga
totalno krivo procijenila, stvar je u tome da nisam. I Damen je bio sa mnom kad se sve
ono dogodilo,on ti isto moe potvrditi." Brzo pogledam Damena i vidim da je potvrdno
kimnuo, ali Haven ne mijenja izraz lica koji je tako miran, kao da nas nije ni ula.
Preklinjem je. "Ozbiljno. Opasan je. Od njega ti prijeti prava opasnost. Da ne spominjem
da je" Zao i uasan, i grozno, neodoljivo privlaan - njegov glas mi je u
mislima,njegovo lice mi je u snovima, uvijek, neprestano, i koliko god se trudila, ne
mogu ga zaboraviti, ne mogu prestati misliti o njemu, ne mogu ga prestati eljeti, ne
mogu prestati matati o njemu."I, ovaj, ono, ne bih htjela da te ozlijedi." Progutam
knedlu, cijelo mi tijelo ivne pri samoj pomisli na njega i pone me proimati ono udno
tajanstveno pulsiranje da ovoliko nedostaje da me otkriju.
Ali kad me ona pogleda podignutih obrva kao da je ula rijei u mojoj glavi, kao da
zna to zapravo namjeravam, uspaniim se. U sebi tiho paniarim. A onda se sjetim da
jo imam tit. Koliko god ona bila mona, ako me Damen ne moe uti, ne moe ni ona.
"uj,Ever,ve si dovoljno priala o tome i sad samo nepotrebno blebee. Razumjela
sam te i prvi put i sada. I ako se sjea, zakljuili smo da se ne slaemo oko toga.
Uostalom, kako vi mislite dobiti ono to elite ako mu se ja ne budem ulizivala?" Baci
kratak pogled prvo na mene pa na Damena suzujui oi poput make. "Vjeruj
mi,Roman nije nikakva prijetnja, bar ne meni. Tako je nevjerojatno sladak, dobar i pun
ljubavi - uope nije onakav kakvim ga smatra.Tako da ako se vas dvoje elite", pokae
prstom na Damena i mene, "bolje vam je da me ne gnjavite. Koliko znam, ja sam vam
sad vie-manje jedina ansa - je l' tako?"
Damen korakne prema njoj, a oi mu ljutito iskre dok joj govori tihim i prijeteim
glasom: "Opasno se igra s nama,Haven. I mada mogu razumjeti da si uzbuena zbog
prilike koja ti se pruila i oduevljava te ta nova mo koja u tebi luduje, zbog nje lako
moe upasti u velike nevolje. Znam to jer sam nekad bio poput tebe.Zapravo,meni se
prvom takvo neto bilo dogodilo. Iako je to bilo prije mnogo vremena, sjeam se toga
kao da je bilo juer. Sjeam se i gomile pogreaka koje sam bio napravio i koliko sam
toga poalio jer sam dopustio da mi glad za moi pomuti zdrav razum i uniti obzir
prema drugima. Nemoj biti poput mene, Haven. Nemoj napraviti istu pogreku. I da ti
nije palo na pamet prijetiti ni Ever ni meni na bilo koji nain. Imamo mi sasvim
dovoljno drugih rjeenja i metoda i ne treba nam tvoja pom"
"Daj, prekini vie!" Haven odmahne glavom, a pogled joj bjei as na Damena, as
na mene. "Pun mi je kufer toga to mi uvijek govorite svisoka. Je li vam ikad palo na
pamet da moda ja mogu nauiti vas dvoje neto o tome kako koristiti ovu mo?"
Zakoluta oima, namrgodi se i naruga nam se odgovarajui na vlastito pitanje:
"Naravno da nije! Vi i dalje tupite svoje: 'Napravi ovo, Haven, napravi ono, Haven,
doziramo ti eliksir jer ti ne vjerujemo,Haven.' Ono, ajmo, ljudi, ozbiljno. Ako vi meni ne
vjerujete, zato bih ja vjerovala vama?"
"Nije da ti ne vjerujemo", odvratim jer elim da se svi malo ohladimo, da smirim
stvari prije nego to situacija jo vie uzavre. "Nego ne vjerujemo Romanu. Znam da ti to
40

ne eli prihvatiti, ali on te iskoritava. Ti si mu samo pijun u poremeenim igricama koje

smilja. On zna sve tvoje slabosti i koristi se njima da bi upravljao tobom kao
marionetom."
"A koje su to moje slabosti po tvom miljenju?" Ona kvrcne prstima po kutijici i
stisne usne.
Ali prije nego to joj uspijem odbrusiti na to i jo vie pogorati stvari da nam
naposljetku svima bude ao, Damen me uutka rukom i ubaci se. "Ne elimo se svaati
s tobom, Haven. elimo te zatititi. To je za tvoje dobro."
"A meni,kao,treba zatita?Jer sam preglupa da sama shvatim neke stvari?"Bulji prvo
u mene pa u Damena, a kad Damen frustrirano uzdahne, hladno nas pogleda. Zatim
kimne, jo vre stisne kutijicu u ruci i ustane. "Voljela bih vam vjerovati, ali, naalost,
ne mogu. I to zato to mi ti neto taji, Ever - osjeam to.Iako nemam pojma to, jedno je
fakat oito - ljubomorna si." Na usnama joj se pojavi izraz prezira pa dometne: "O, da,
vjerovali ili ne, uvijek savrena Ever Bloom ljubomorna je na mene - jadnu Haven
Turner." Odmahne glavom. "Kakav obrat, jelda?"
Ukoim se, ali i dalje samo stojim i utim.
"Navikla si biti glavna faca meu nama.Najpametnija,najljepa i najsavrenija u
svemu s najsavrenijim, najpametnijim i najseksi dekom." Osmjehne se Damenu pa
slegne ramenima i naceri se kad joj on ne uzvrati osmijeh. "A sad kad sam ja besmrtna
kao i ti, samo je pitanje vremena kad u te sustii - i ja u biti savrena.I prava je istina
da ti to ne moe podnijeti.Ne moe podnijeti ni pomisao na to.Ali ono najsmjenije,
najironinije u svemu tome je da za to na kraju krajeva moe kriviti samo sebe jer si me
ti uinila ovakvom. Mada ti tvrdi da bi opet donijela istu odluku, ne mogu se oteti
dojmu da sam ti ipak bila draa prije. Kad sam bila jadna mala pozerica gladna
pozornosti - luzerica koja je jela previe tortica i lagala o sebi na sastancima anonimnih
ovisnika." Slegne ramenima tako samouvjereno, tako ih arogantno diui i sputajui da
je oito da vie nije ta cura. "Nemoj pokuavati to porei, znam da su to te slabosti na
koje si mislila.Prilino je oito da si uvijek gledala svisoka na Milesa i mene.Vjerojatno si
mislila da nam radi veliku uslugu to se drui s nama, a onda je naiao netko bolji"
"To nije istina - vi ste mi najbolji prijatelji"
"Daj,molim te." Ona zakoluta oima i cokne poput Romana. "Potedi me svojih
izljeva ljubavi. im se pojavio talijanski pastuh", pokae glavom prema Damenu,
"vidjeli smo te skoro pa samo tijekom uine, a nekad ak ni onda jer je savreni par bio
prezauzet sa svojim savrenim ivotima i svojom savrenom ljubavi i nije se imao
vremena druiti s bezveznjacima poput nas. Mi smo tebi bili samo luzeri koje si imala
pri ruci - ako nas zatreba. Ali sve mi se ini da te sad eka dugo i usamljeno ljeto jer
Miles ide u Firencu, a ja imam nove prijatelje koje ni najmanje ne plai nova ja."
"Haven - pria gluposti.Kako to uope moe rei?" Uzvratim dok prelazim
pogledom preko nje pomno je prouavajui. Iako je jo sitna kao prije, iako nije nimalo
narasla, kao da je njezina patuljasta pojava nekako naglaenija - miiavija i ilavija, pa
izgleda poput malene crne pantere u onim crnim konatim tajicama, koulji od crne
ipke i visokim crnim izmama sa iljcima. Iako se i prije znala tako naljutiti na mene,
ovog puta je drukije - ona je drukija. Sad je opasna, zna to i uiva u tome.
41

"Kako to mogu rei?" sprda se suzujui oi dok nisu nalik prorezima. "Zato to je to
istina, zato."
Baci kutijicu Damenu pretpostavivi da e je on uhvatiti, krene prema vratima pa se
osvrne i odree: "Zadrite svoj eliksir. Imam ga ja od koga nabaviti. I, vjerujte mi, njemu
e biti vie nego drago nauiti me sve ono to vi ne elite."

42

Osmo
Damen se okrene prema meni, a kroz glave nam munjevito proe ista misao: Evo
nevolje.
Ali ja i dalje samo stojim,tako sam zaprepatena da nemam pojma to prvo rei.
"Znao sam da e nam ona stvarati probleme." Vrti zabrinuto glavom pa se zavali u
kau. "Previe je krhka i hirovita i nee se snai u svemu ovome. Brzo e biti opijena
mou, priekaj samo malo pa e vidjeti."
"Da priekam?"Sjednem na naslon do njega."Je l' ti to ozbiljno?Da priekam to?
Misli da e stvari stvarno postati jo gore od ovog to smo upravo vidjeli?"
On kimne svom snagom trudei se skriti onaj pogled a to sam ti ja govorio. Ali to
zapravo nije ni vano. I on i ja znamo da sam ja odgovorna za ovu zbrku.
Uzdahnem, skliznem s naslona i prevalim se preko njega. Znam da trebam neto
poduzeti - uzeti stvari u svoje ruke prije nego to se situacija pogora - ali nemam pojma
to bih trebala napraviti. Sve odluke koje sam do sada donijela samo su sve pokvarile. A
tako sam umorna - tako zgaena - da samo elim lijepo, mirno odspavati, a da mi Roman
ne bude u snovima.
Roman.
Ime odjekne prvo u mojim mislima pa u Damenovim i kad me pogleda, znam da je
ve prekasno - da ga je osjetio.
"Zato si promijenila miljenje?" Pomno me prouava dok trai istinu koja se skriva
iza mog pogleda i izgovorenih rijei. "Zato si joj rekla da ga izbjegava?"
"Zato to si bio u pravu",promumljam i mrzim to mu sad moram slagati. "Bila sam
sebina. Dovela sam je u takvu opasnost samo radi nae koristi " Odmahnem glavom i
pustim da mi kosa padne na lice i sakrije ga.
Jer se zapravo bojim da to nisam napravila radi nje.
Bojim se da sam je pokuala udaljiti od Romana da bih mogla zauzeti njezino
mjesto.
Ostanem tako skrivena lica i s mukom se trudim ostati pribrana, pokazati mu neki
maleni traak stare sebe.Konano podignem glavu i vidim da se mrti od brige dok mu
ruka stie moje koljeno.
"Ej, opusti se", kae on mekim i tihim glasom. "Nemoj biti tako stroga prema samoj
sebi.Dobro,upali smo u malu nepriliku,izvui emo se. Glavno da imamo jedno drugo,
je l' tako? To je na kraju krajeva najvanije od svega. A to se tie svega ostalog, smislit
emo neto, obeavam ti."
"Imamo li?" pogledam ga i razrogaim oi kad shvatim to sam upravo rekla, a
htjela sam rei hoemo li - posumnjati u ono da emo smisliti neto, a ne u to da imamo
jedno drugo.
Pogleda me i oito je potresen mojim rijeima. "Mislio sam da se to podrazumijeva.
Jesam li u krivu?"
Progutam knedlu i uzmem ga za ruku gledajui kako tanki veo energije treperi
meu naim dlanovima i ne govorim nita dok nisam sigurna da neu opet neto
izlanuti. "Nisi u krivu", apnem. "Ti si najbolje to postoji u mom ivotu - jedino to mi
43

stvarno znai." Ponavljam rijei za koje znam da su istinite, ali bih voljela da ih i osjeam
kao nekad.
Ali Damen ba i nije povjerovao u to jer me ipak predobro poznaje - nagledao se na
milijune razliitih promjena raspoloenja i na bilijune razliitih boja glasa i naina
izbjegavanja u zadnjih etiristo godina - i to samo mojih.
"Ever, neto nije u redu? udna si otkad"
Pogledam ga i otro, ivano, grubo odvratim: "Otkad sam ti dala da popije eliksir
zbog kojeg bi sad umro da se dodirnemo?"
On odmahne glavom.
"Otkad sam pretvorila Haven u besmrtnicu?"
On opet odmahne glavom, pritisne mi prstom usne da me uutka i odgovori:
"Nisam mislio ni na jedno ni na drugo. Donijela si najbolje odluke koje si mogla s
obzirom na okolnosti. Ne mogu te kriviti zbog njih. elio sam rei da se ponaa udno
otkad si se poela ozbiljnije baviti magijom. Djeluje mi kao da te neto mui, rastresena
si, kao da nisi sasvim prisutna mislima. I zato se brinem za tebe, pitam se da se nisi
uvalila u neto preko glave jer ako je tako, volio bih ti nekako pomoi."
Pogledam ga u oi koje su tako pune oekivanja i njenosti da se ne mogu natjerati
da mu priznam to osjeam prema Romanu. Sama pomisao na to mi je prestravina.
"Priznajem, upetljala sam se u mali kripac. I da ti sad to previe ne objanjavam,sve je
ispalo okej.Romy i Rayne su mi pokazale kako da se ispetljam i sad je sve - u redu.
Mora mi vjerovati na rije."
Pogleda me i sad je jo vie zabrinut,ali ipak samo kimne i potvrdi: "Ako mi kae
da ti trebam vjerovati,vjerovat u ti. Ali reci mi ako mogu to uiniti."
Pruim mu ruku - svom deku, svojoj srodnoj dui, svom doivotnom partneru.
Znam da je sve kako treba - da je sve kroz to sad prolazim samo neugodna smetnja,
tehnika potekoa, kratke smetnje na ekranu na kojem se odigravaju nai beskonani
ivoti. Osjeajui u sebi onaj uasni neprekidni um, pulsiranje koje me uvijek prati i
prijeti da e me ponovno obuzeti,pogledam ga ravno u oi i izustim: "to kae na to da
se maknemo odavde?"
On me pogleda, a lice mu se smiruje i oi postaju vedrije jer je uvijek za neku dobru
pustolovinu. "Ima na umu neko odreeno mjesto?" upita jer nema pojma to
namjeravam, ali pogledom to oito odobrava.
Kimnem, stisnem mu ruku i tihim ga glasom natjeram da zatvori oi pa mu apnem:
"Slijedi me."

44

Deveto
im se prizemljim nakon to smo se otkotrljali jedno uz drugo po travi, osjeam se
bolje. Ono, milijun, bilijun, trilijun puta bolje. Hitro ustanem i ponem skakutati poljem
jer sam se oslobodila one uasne neiste energije - onog udnog tajanstvenog pulsiranja
zbog kojeg razmiljam o Romanu. Sve je to tek blijedo daleko sjeanje dok mi pod
nogama navire bujna trava, a pod jagodicama mi se ljuljaju mirisni cvjetovi.Hitro se
osvrnem preko ramena i pozovem Damena da mi se pridrui,a na licu mi prvi put u
posljednjih nekoliko dana zablista iskreni osmijeh.
Opet sam puna energije, preporodila sam se, mogu poeti iznova.
On krene prema meni, zastane malo izvan mog dosega, zatvori oi i u trenutku
pretvori nepregledna mirisna polja Ljetozemlja u savrenu kopiju Versajske palae.
Nasred smo dvorane koja je tako velianstvena i raskona da mi oduzima dah.
Podovi su prekriveni neopisivo glatkim ulatenim parketom, a krem zidovi
svjetlucaju debelo obloeni zlatnim listiima. A kakvi su tek stropovi - ti nenormalno
visoki stropovi bogato oslikani freskama - koje jo vie istie niz blistavih lustera na
kojima kristal blijeti i cakli se od plamena upaljenih svijea i pretvara sobu u
kaleidoskop priguenog svjetlucanja. I ba kad pomislim da bolje od toga ne moe,
odjeknu zvui simfonije, a Damen mi se nakloni i ponudi mi ruku.
Spustim pogled, kratko se poklonim savijajui koljena i brzo se osvrnem na svoju
haljinu - njezin gornji dio vrsto mi prianja uz tijelo i otkriva grudi padajui u labavim
naborima neopisivo bljetave, plave, utave svile koja see sve do poda.Podignem oi i
vidim ga kako iz kaputa vadi plosnatu barunastu kutijicu pa mi zastane dah od
uzbuenja kad je otvori i pokae mi savrenu ogrlicu od safira i dijamanata koju mi
stavi oko vrata.
Okrenem se bacajui hitre poglede u dugi niz zrcala naikanih du oba kraja
dvorane i zaneseno promatrajui nas dvoje, njega u uskim hlaama, sakou i
izmama,sebe u raskonom ruhu,s predivnim nakitom i najzamrenijom podignutom
frizurom na svijetu punom smotanih i uvijenih pramenova. I tono znam to radi, tono
znam to namjerava - stvorio je za mene sretan zavretak koji mi je Drina otela.
Netremice, s uenjem promatram plesnu dvoranu, ne mogu vjerovati da je ovo
moglo biti moje, da sam mogla biti dio ovog svijeta - njegovog svijeta. Ali ona mi je pred
nosom otela moj zavretak kao iz Pepeljuge i upropastila priliku da barem navuem
kristalnu cipelicu.
Da me bar nije ubila,on bi mi dao eliksir i odmah bih od bijedne francuske slukinje
Evaline postala ovo - ovo blistavo bie koje me gleda iz zrcala. A nakon stotinjak i kusur
godina ovdje bismo zajedno plesali, bili zajedno ove predivne noi, nosili najbolju
odjeu i svjetlucave dragulje i bili uz bok Mariji Antoaneti i Luju XVI.
Ali to se nije dogodilo. Drina me ubila i prisilila Damena i mene da se neprestano
traimo.
Duboko ga gledam i trepui suzdravam suze pa mu stavim ruku na rame, a on
me obuhvati oko pasa i zavrtimo se oko cijele dvorane dok nam se noge znalaki
kreu,a haljina lepra oko mene u vrtoglavoj plavoj izmaglici.Tako sam obuzeta
45

ljepotom koju je stvorio, kopirao samo za mene da se vrsto stisnem uz njega i

prislonim usne na njegovo uho pa ga upitam bih li mogla razgledati jo soba.
Prije nego to se uspijem snai, munjevito me odvue kroz zbunjujui labirint
dvorana do predivne najraskonije spavae sobe koju sam ikad vidjela.
"Dobro", nasmije se zaustavljajui se kod vrata, dok ja nastojim ne zuriti dok sve
upijam pogledom,"ovo nije kraljevska spavaa soba - Marija Antoaneta i ja nikad nismo
bili toliko prisni. Ali ovo je savrena kopija sobe u kojoj sam boravio tijekom svojih
bezbrojnih posjeta.I onda,kako ti se ini?"
Prijeem preko velikog izvezenog saga i obuhvatim pogledom stolce presvuene
svilom, mnotvo svijea i pregrt kristala i zlata. Zatim potrim i skoim na krevet s
debelim baldahinom i potapem povrinu kreveta do sebe kao da me nita na svijetu ne
mui.
A i ne mui me.
Sad sam u Ljetozemlju.
Roman me ovdje ne moe dohvatiti.
"Onda,kako ti se ini?" Damen se nagne nad mene dok mi prouava lice.
Ispruim ruke prema njemu, prstima prijeem preko njegovih visokih jagodica i
iljate brade te odvratim: "Kako mi se ini?" Zavrtim glavom u nevjerici i nasmijem se
bezbrino i radosno kao nekad. "Mislim da si najbolji deko na cijelome svijetu. Ne,
ispravak"
On me pogleda pravei se da je zabrinut.
"Mislim da si najbolji deko na cijelom planetu - u cijelom svemiru!" Nasmijem se.
"Stvarno, mislim da nijednoj curi nije tako dobro na spoju kao meni."
"Jesi li sigurna da ti se ovo svia?" upita me i sad izgleda ozbiljno zabrinuto.
Ispruim ruke,zagrlim ga i povuem dolje prema sebi. Osjetim veo energije koji
lebdi izmeu njegovih usana i mojih - i omoguuje nam ono to nam je, ini se, prelo u
naviku - da se skoro poljubimo. Ali opet, bolje ita nego nita.
"Ovo su bila tako uzbudljiva vremena", nastavi on pa se otrgne iz mog zagrljaja i
nalakti se da me bolje vidi. "Htio sam da ih doivi, okusi kakva su bila, kakav sam ja
bio. Tako mi je krivo to si ih propustila, Ever, jer bismo se bili ludo zabavljali. Bila bi
belle svih balova - najljepa od sviju djevojaka", zakilji, "ne - zapravo, kad bolje
razmislim, Marie se to moda i ne bi svidjelo." Odmahne glavom i nasmije se.
"Zato?" Prstima se igram s naborima na prednjoj strani njegove koulje i skriveki
ih zavlaim ispod puceta na njegova iroka topla prsa. "Je li imala, kako bi se reklo,
nekakve neasne namjere u vezi tebe? Je li to bilo prije ili nakon to je grof Fersen
pobjegao glavom bez obzira?"
On se nasmije. "Prije, za vrijeme i nakon. Ovo je u svakom sluaju bilo mjesto gdje
doe da bude vien - bar neko vrijeme." Vrti glavom. "I, ne, kad te ve toliko zanima,
bili smo samo jako dobri prijatelji, nije imala nikakve neasne namjere u vezi mene,
odnosno bar ih ja nisam primijetio. Htio sam, ustvari, rei kako neke lijepe ene ba i ne
vole kad se neka druga takva pojavi u igri."
Pogledam ga zurei u njegove profinjene ravne crte lica i svjetlucav crni uvojak koji
mu prekriva oko pa pomislim kako izgleda profinjeno i aristokratski, kako mu taj izgled
46

stvarno pristaje, u skladu je s njegovim karakterom,i to puno vie nego one izblijedjele
traperice i crne motoristike izme.
"Pa, to je tek onda Marija Antoaneta mislila o Drini?" upitam i prisjetim se njezine
velianstvene pojave i koe glatke poput svile, oiju nalik draguljima i rie kose njezina mi je ljepota oduzimala dah. Odmah nakon to sam to izustila, shvatim da mi
stvarno razgovaramo o njegovoj zloestoj bivoj eni,a mene ni najmanje ne hvata
uobiajena ljubomora. Nije to samo zbog arolije u Ljetozemlju, ve i zato to me to
stvarno, najstvarnije prolo.
No,naalost, Damen ne zna da sam promijenila gledite, pa je vjerojatno zato
podignuo obrve i mrko me gleda. Pita se je li ja stvarno opet tupim po tome nakon to
se toliko potrudio da mi sve ovo stvori.
Ali ja mu se samo nasmijeim i dopustim mu da sam pogleda u moj um i uvjeri se na
svoje oi. Pitala sam ga to samo iz znatielje, nieg drugog. Nema u meni ni trunice
ljubomore.
"Drina i Marie se ba i nisu voljele", odgovori on s vidnim olakanjem to se vie ne
ljutim. "Obino sam joj sam dolazio u posjet."
Pogledam ga i padnu mi na pamet sve prekrasne slobodne ene koje bi vjerojatno
odmah pale u nesvijest im bi on uao u sobu bez pratilje - i opet, kao i prije, nita ne
osjetim.
Svi imaju neku prolost. Izgleda, ak i ja. Samo je vano da me voli. Da me uvijek
volio. Da me traio posljednjih etiristo godina. I mislim da mi je konano dolo do
glave koliko je to zapravo velika stvar.
"Ostanimo ovdje zauvijek", apnem, privuem ga k sebi i obaspem ga poljupcima.
"ivjet emo na ovom udesnom mjestu, a kad ga se zasitimo - ako ga se zasitimo jednostavno emo prikazati neko drugo mjesto na kojem emo ivjeti."
"Inae,to moemo i na Zemlji." Pogleda me njeno i duboko pa mi zarije ruku u
kosu i poravna je. "Moemo ivjeti gdje god hoemo, imati to god elimo, ii kamo god
elimo - im zavrimo srednju kolu i odselimo se od Sabine." Nasmije se.
Pokuam se smijati i ceriti s njim, ali znam da ba i nije tako kako je on rekao.
Ne moe mi biti ovako u stvarnosti.
Ne nakon to sam bacila onu aroliju.
I dok ne naem nain kako da je ponitim,ovo je jedino mjesto na svijetu gdje mogu
biti ovakva, osjeati se ovako. arolija e nestati im se vratim kroz portal.
"Ali do tada stvarno nema potrebe da se urimo natrag, je l' tako?" Nasmije se
sputajui mi rukom bradu dok nam se usne ne spoje.
Priljubi se uz mene, tijela su nam isprepletena, skoro pa osjeam njegove ruke na
koi od kojih gorim i prolaze me trnci. Preputamo se trenutku i pokoravamo
ogranienjima koje moramo prihvatiti. Prislonim usne na njegovo uho i promrmljam:
"Stvarno nema. Ni najmanje."

47

Deseto
"Ever - Ever, probudi se! Uskoro emo se morati vratiti."
Okrenem se na lea i protegnem diui ruke visoko u zrak, izvijajui lea i
savijajui none prste. Radim to sporo i leerno, a proima me takva uspavljujua
toplina da dolazim u napast da se jednostavno opet okrenem na bok i zaspim.
"Ali ozbiljno." Damen se nasmije, prisloni mi usne na uho i tako mi gricne resicu da
se zahihoem. "Pa ve smo razgovarali o tome i dogovorili se da emo se kad-tad
vratiti."
Podignem jedan klonuli kapak pa drugi i prekrije me hrpa svile, pozlate i nabora na
Damenovoj koulji koja mi kaklja nos. Jo sam u Versaillesu?
"Koliko sam spavala?" Pokuavam ne zijevati, ali to mi ba i ne uspijeva i iznad sebe
vidim koliko to Damena zabavlja.
"U Ljetozemlju vrijeme ne postoji." Osmjehne se. "I budi bez brige, pokuat u se ne
uvrijediti zbog toga to si zadrijemala."
Ovo me potpuno razbudi, ukoim se i zablenem se u njega. "ek, hoe rei da sam
zaspala dok si - dok smo" Vrtim glavom u nevjerici, a obrazi su mi se uarili kao da
imam temperaturu preko etrdeset stupnjeva. Ne mogu vjerovati da sam stvarno
zaspala - dok smo se ljubili.
On kimne i, sreom, izgleda vie kao da mu je sve to smijeno nego da se ljuti.Ali ja
ipak pokrijem lice rukama jer me uasava sama pomisao na to.
"Tako mi je neugodno.Ozbiljno,tako me" Odmahnem glavom i pokunjim se.Ovo
mi je najbolja potvrda toga koliko sam bila iscrpljena nakon svega to se dogodilo
prolog tjedna.
On ustane s kreveta, pomogne mi da se dignem i odvrati: "Nemoj da ti bude
neugodno. Ne treba mi se ispriavati, a ni osjeati se posramljeno. Ono,na neki nain
mi je to bilo ba slalko. Ne sjeam se da mi se to ikad prije dogodilo, a nakon prvih, pa,
sto i neto godina ba i nisam doivio puno toga novog." Nasmije se, privue me k sebi i
vrsto uhvati oko bokova. "Je li ti bolje?"
Kimnem. Nisam se ovako poteno naspavala otkad, pa, otkad mi se znate ve tko
poeo pojavljivati u snovima. Iako nemam pojma koliko sam tako spavala kao zaklana,
sad se osjeam puno, puno bolje, spremna sam se vratiti na Zemlju i suoiti se sa svojim
slabostima - odnosno bar s jednom od njih.
"Idemo?" Podigne obrve.
I ba eli zatvoriti oi i stvoriti veo, kad ja zaustim: "Ali - to emo s ovim mjestom?
to e mu se dogoditi kad ga napustimo?"
On slegne ramenima. "Pa, mislio sam uiniti da nestane jer ga uvijek moemo
ponovno prikazati. Mislim, to zna?" Gleda me zbunjeno.
Iako znam da mu nije problem sve ovo ponovno stvoriti tono kako je bilo, nekako
elim da sve ostane gdje jest. elim da bude stabilno, da traje i da se mogu vratiti
ovamo kad god mi doe, a ne da to proe kao neko nestvarno sjeanje na stvarno sjajan
dan.
On se nasmije, duboko pokloni i odgovori mi na misli.
48

"Tako e i biti." Uzme me za ruku. "Versailles ne mrda odavde."

"A ovo?" Nacerim se cupkajui nabore na njegovoj krem koulji, a on se na to
nasmije kako ga ve dugo nisam ula.
"Pa, mislio sam se presvui prije nego to se vratimo kui - ako se slae?"
Zabacim glavu,izvijem usne i dobro ga odmjerim dok razmiljam o tome. "Ali ba
mi se svia takav. Tako si zgodan, profinjen - ba izgleda kraljevski. ini mi se kao da
gledam u pravog tebe kad si tako odjeven u skladu sa svojim oito omiljenim
razdobljem."
On slegne ramenima. "Volio sam sva razdoblja - neka vie od drugih, ali kad malo
bolje razmislim, svako je imalo to ponuditi. Usput, i ti izgleda prilino
oaravajue."Prijee mi prstima preko dragulja i niz vrsto stegnuti gornji dio haljine.
"Ali ipak, ako se ne elimo isticati kod kue, moramo se presvui."
Uzdahnem jer mi je ao skinuti ovo blistavo ruho i predivan nakit i odjenuti
uobiajenu odjeu koju nosim u Laguna Beachu.
"A sad mi reci" Kimne i vrati mi amajliju pod ovratnik haljine. "Idemo do tebe ili
mene?"
"Ne idemo nikamo." Stisnem usne jer znam da mu se nee svidjeti ono to mu imam
rei,ali elim biti potpuno iskrena s njim, barem koliko mogu. "Moram se nai s
Judeom."
On se trgne - samo mrvicu, netko drugi bi to jedva i primijetio, ali ne i ja. A ja elim
da zna ono to Jude ve zna - da mu nije konkurencija. Nikad i nije ni bio. Damen mi je
osvojio srce jo prije mnogo stoljea. I otada pripada samo njemu.
"Dogodila se nezgoda." Kimnem i trudim se zvuati mirno i odmjereno, a drim se
samo injenica ma koliko bile mune. Mogla bih jednostavno preusmjeriti te scene iz
svoje glave u njegovu - ali ipak to ne uinim. Previe je tu dijelova koje ne elim da vidi,
stvari koje bi mogao krivo shvatiti, pa samo protisnem: "Ovaj, moglo bi se rei da sam
ga napala"
"Ever!"On ustukne,a izgleda tako zaprepateno da ga ne mogu ne gledati.
"Znam."Odmahnem glavom, zastanem i duboko udahnem. "Znam kako ti to
zvui,ali nije onako kako misli,ovaj, htjela sam dokazati da je odmetnik, ali, ovaj, kad
sam otkrila da nije, odjurila sam s njim na hitnu."
"A to mi nisi rekla jer" Pogleda me vidno povrijeen to sam mu to zatajila.
Uzdahnem, pogledam ravno u njega i dopunim ga: "Jer me bilo sram. Jer uvijek
neto zeznem i nisam htjela da izgubi strpljenje sa mnom. Ono, s pravom - ali ipak."
Slegnem ramenima i poeem ruku iako me ne svrbi - to uvijek radim kad sam
nervozna.
On mi stavi ruke na ramena, pogleda me ravno u oi i kae: "Ono to osjeam prema
tebi nema ogranienja. Nemam ti pravo suditi. Nisam ovdje da gubim strpljenje s
tobom. Ni da te kanjavam. Samo da te volim. To je sve. Kratko i jasno." Oi mu
prouavaju moje lice, a pogled mu je tako topao, tako pun ljubavi da je oito da stvarno
misli ono to je rekao. "Nema mi razloga ita skrivati - nikad. Razumije? Nikamo ja ne
idem. Uvijek u biti tu za tebe. I kad god bude trebala neto, nae se u kripcu ili se
uvali u nevolje preko glave, samo mi reci jer ja u te uvijek izvui iz nevolje."
49

Kimnem i ne mogu izustiti ni rijei jer se osjeam nedostojna svoje nezamislive

sree. Neopisivo sam radosna jer me voli netko poput njega - mada nekad nisam ba
sigurna da to i zasluujem.
"Zato idi i pobrini se za prijatelja, a ja u se pobrinuti za blizanke."
Nagnem se prema njemu, brzo ga poljubim i oprezno ispustim njegovu ruku jer
idemo svatko u svom smjeru. Zatvorim oi upravo onoliko koliko mi treba da pred
sobom zamislim portal, taj svjetlucavi zlatni veo kroz koji u se vratiti kui.
Iskrsnem pred Judeovim vratima gdje se zadrim neko vrijeme kucajui i ekajui
da mi otvori, a onda odustanem i uem nepozvana. Traim ga po svim sobama njegove
kuice,ukljuujui garau i stranje dvorite, a potom zakljuam i krenem ravno prema
njegovom duanu.
Ali na putu tamo proem kraj Romanovog duana. I dovoljno je da se jednom
osvrnem na njegov izlog - na natpis iznad na kojem pie "RENESANSA!", na otvorena
ulazna vrata koja vode ravno do njega - i sva arolija Ljetozemlja samo tako nestane te
me ponovno prome ono udno tajanstveno pulsiranje, taj grozni uljez.
Pokuam se natjerati da krenem naprijed opirui se zadnjim djeliem snage. Ali
noge su mi preteke, ne sluaju me i diem plitko i prebrzo.
Stojim kao ukopana. Ne mogu pobjei. Preplavila me grozna elja da ga naem, da
ga vidim, da budemo skupa. Taj uasni uljez preuzima vlast nada mnom kao da se ona
arobna veer nije ni dogodila. Kao da ga se nikad nisam oslobodila.
Neman se probudila i gladna je.I koliko god se oajniki trudila maknuti od ovog
mjesta prije nego to bude prekasno - prekasno je. Naao me.
"O, pa, gle tko je stigao."
Roman se nasloni na dovratak neopisivo zlaane kose, blistavih zubi i svjetlucavih
plavih oiju koje me netremice gledaju. "Djeluje mi poprilino - uznemireno. Je li sve u
redu?" Obino me neopisivo ivcira taj njegov izvjetaeni britanski naglasak utogljeno
poviene intonacije - ali sad mi je tako privlaan da jedva mogu mirno stajati na mjestu.
U meni i dalje bjesni ta epska bitka - izmeu tog udnog tajanstvenog pulsiranja i mene.
On se nasmije i zabaci glavu pa mu se jasno vidi tetovaa Ouroborosa na vratu zmije koja se savija i gmie dok joj male svjetlucave oi trae moje, a dugaki tanki jezik
me poziva da se pribliim.
I usprkos svemu to sam nauila o dobru i zlu, ispravnom i pogrenom,
besmrtnicima i odmetnicima, zakoraim prema njemu. Jedan mali korak ususret
porazu,koji ubrzo slijedi jo jedan.I jo jedan. Pogled mi je prikovan na Romana prekrasnog monog Romana. On je sve to za mene postoji. Sve to mi treba. Jo sam
samo nejasno svjesna onog malog traka sebe koji je jo negdje unutra - bori se, vie i
eli da ga ujem, ali ne moe se mjeriti sa svojim protivnikom. I uskoro ga zatomi ludo
pulsiranje u meni - koje zanima samo jedna stvar.
Dok stojim tako pred njim, njegovo ime mi navire na usne, tako sam mu blizu da
vidim i najmanju ljubiastu mrljicu u njegovim oima i proima me hladna studen koja
mu zrai s koe.Ta studen neko mi je bila odvratna,ali sad vie nije tako.Sad je to zov
dobrodolice koji me doziva natrag kui.

50

"Ma, znao sam da e promijeniti miljenje." Naceri se dok me polako upija

pogledom te mi zarije prste u zapetljanu kosu. "Dobro dola na tamnu
stranu,Ever,mislim da e ovdje biti jako sretna."Nasmije se ledenim zavodljivim tonom
koji me itavu obuzme. "Uope me ne iznenauje to si otkantala onu pederinu
Damena. I mislio sam da e ti kad-tad dosaditi. Koliko si samo ekala - koliko si se
ivcirala, kako si se uasno borila sama sa sobom - da ne spominjem kakva si dobrica bila."
Odmahne glavom i napravi grimasu kao da ga sama pomisao na to boli. "Ne znam kako
si mogla trpjeti to toliko dugo. A ono, zato tono? ao mi je to ti moram rei, ljubavi,
ali ne eka te nikakva nagrada u budunosti s njim. Budunost je ovdje." On udari
nogom o tlo. "Sve ti je to bilo prokleto gubljenje vremena. Zato bi uivala kasnije kad je
najljepe uivati sada? Nude ti se takva zadovoljstva, Ever, kakva ne moe ni pojmiti.
Ali ima sree to sam tip koji oprata i vie sam te nego voljan uputiti u njih. Dakle,
reci mi, odakle emo poeti, ljubavi, kod tebe ili kod mene?"
Prelazi mi prstima po obrazu, ramenu i kree prema rasputenom ovratniku
haljine.Iako su mu dodiri ledeni i doslovce me probadaju, predam im se protiv svoje
volje, zatvorim oi, prepustim se tom osjeaju i pozovem ga da me dodirne nie, ode jo
dublje i odvede kamo god
"Ever? Jesi to ti? Kog vraga radite?"
Otvorim oi i ugledam Haven kako stoji iza nas. Suzila je oi koje plamte od bijesa i
baca pogled as na Romana, as na mene. Promatra nas i nakon to se on nasmije i
odgurne me, odbaci me kao staru slapu, kao da mu sve ovo nita ne znai.
"Jesam li ti rekao da e se vratiti, ljubavi?" Odmjeri pogledom moje drhtavo znojno
tijelo obuzeto neuzvraenom udnjom, a mene zaboli kad vidim kako je nju
zagrlio.Okrenu mi lea i krenu unutra,a on prokomentira: "Zna ti kakva je Ever. Ne
moe se drati podalje od mene."

51

Jedanaesto
Dam se u trk.
Za nekoliko sekundi projurim kraj nekoliko blokova zgrada i prolaznika koji
primijete samo nekakvu jureu mrlju. Ali ne obazirem se na njih. Nije me briga to oni
misle - to oni vide. Zanima me samo jedno - kako se otarasiti tog odvratnog uljeza,
tajanstvenog napasnika, kako opet biti ona stara.
Banem Judeu na vrata taman kad ih je htio zakljuati i skoro ga oborim, ali on ipak
uspije hitro odskoiti.
"Treba mi tvoja pomo." Stojim pred njim potpuno slomljena hvatajui zrak i
hripajui. "Ne - ne znam kome bih se drugome obratila."
On suzi pogled i zabrinuto spoji obrve pa me dobro odmjeri i odvede me u stranju
sobu gdje nogom izvue stolac i pokae mi da sjednem.
"Polako",tepa mi. "Dii duboko. Mislim, stvarno, Ever. to god da ti se dogodilo,
siguran sam da moemo to rijeiti."
Odmahnem glavom i nagnem se prema njemu grevito se drei za stolac i nastojei
se sabrati da se ne bih vratila onamo. "A to ako si u krivu?" odvratim kretavim
drhtavim glasom, divljeg pogleda i rumenih obraza. "to ako se to ne moe srediti? to
ako - to ako mi vie nema spasa?"
On zaobie radni stol i zavali se u stolac okreui se u njemu lijevo-desno i polako
me upijajui pogledom, a iz nepominog mirnog lica ne mogu nita iitati. Ali ima
neto u tom njegovom kretanju, toj blagoj upornoj vrtnji od ega se odmah smirim.
Uspijem se opet zavaliti u stolac i smiriti disanje, netremice promatrajui kako mu
dredovi padaju na ivopisnu sliku Ganea koja mu prekriva cijelu majicu.
"Gle", konano izustim osjeajui se bolje, gotovo kao ljudsko bie. "ao - ao mi je
to sam ti banula u ovakvom stanju. Zapravo sam ti htjela dati ovo." Zgrabim svoju
torbu, ieprkam iz nje onaj bijeli paketi i stavim ga pred njega. Vidim da gleda to je
unutra, pa pojasnim: "To ti je onaj lijek na recept. Podigla sam ga ranije i htjela sam ti ga
ostaviti na radnom stolu, ali sam zaboravila na to sve do sada."
Kimne i utihne na trenutak paljivo me prouavajui pa upita: "Ever, zato si
zapravo dola? Oito nisi dola raspravljati o mojim lijekovima." Gipsom odmakne
tablete i kad vidi da ga gledam, doda: "Nema anse da ih pijem. Tablete protiv bolova i
ja - to nije dobra kombinacija. Kao to si se ve i sama uvjerila."
Kad me pogleda, shvatim da se sjea. Svega. Ba svega. Kako mi je bio skroz otvorio
duu.
Stisnem usne i oborim pogled dok se igram rubom haljine pa napomenem reda radi:
"Pa,mogao bi bar popiti antibiotike - ono, da izbjegne infekciju i slino."
On se zavali u stolac, stavi noge na stol, prekrii glenjeve i zakilji predivnim
zelenim oima prema meni. "A da preskoimo to i prijeemo na stvar - to se zapravo s
tobom dogaa?"
Duboko udahnem, popravim haljinu na koljenima i onda ga pogledam oklijevajui.
"Stvarno sam ti dola donijeti tablete. Ali na putu ovamo neto se dogodilo i"

52

Pogledam ga i znam da bih jednostavno trebala prijei na stvar, guknuti to prije nego
to izgubi strpljenje sa mnom. "Mislim da sam sluajno vezala Romana za sebe."
Pogleda me svim se silama trudei da ne izgleda osupnuto, no lice ga ipak pomalo
odaje.
"Hou rei, ustvari sam sebe vezala za Romana. Ali nisam namjerno - nego sluajno.
Htjela sam napraviti ba suprotno, a kad sam to pokuala ponititi, samo sam pogorala
stvari. Iako znam da nema razloga da mi pomogne - vjerovao ili ne, nemam se komu
obratiti."
"Nema? Jesi sigurna?" Podigne spojene obrve.
Biram rijei nadajui se da u ga uspjeti uvjeriti, a onda glasno uzdahnem pa
odgovorim: "Znam na to cilja, ali na to mogu zaboraviti. Ne mogu rei Damenu - on
nikad ne smije saznati to sam napravila. On se ne bavi magijom - i zapravo je
sumnjiav prema njoj - tako da mi on ba i ne moe pomoi. Samo bih ga bez razloga
povrijedila i razoarala. Ali ti - ti si drukiji. Ti zna baratati s arolijama. A budui da
trebam pomo nekog tko poznaje takve stvari - ono, mislila sam da bi mi mogao pomoi
sve vratiti na svoje mjesto."
"Neto se puno uzda u mene." Prebaci dredove preko ramena i poloi ruke u krilo.
"Moda." Slegnem ramenima. "Ali stvarno mislim da imam razloga za to.Mislim,
ipak sam sad dokazala da nisi zao" Pokaem glavom na njegove ruke i dok ih
gledam, sine mi ideja, neto to bih mu mogla jednom spomenuti, neto to bi moglo
biti odlian nain da mu se iskupim - ali kasnije, ne sada. Prvo trebam prebroditi ovo.
Progutam knedlu, spustim pogled, uasavam mu se priznati, izrei to naglas, ali znam
da mi nema druge."Postala sam pomalo opsjednuta Romanom..."Okrznem ga pogledom
i vidim da je pomalo problijedio, ali zahvalna sam mu to to pokuava prikriti. "Skroz
sam luda za njim. Samo o njemu razmiljam. Samo njega sanjam. I to god napravila, ne
mogu se toga osloboditi."
On kimne, a glava mu se lagano njie kao da duboko razmilja. Kao da u glavi
prelistava stranice knjige za ponitavanje arolija i trai lijek za mene. "Teak je to
problem, Ever". Duboko uzdahne i uhvati moj pogled. "Kompliciran."
Kimnem drei ruke sklopljene u krilu,ve sam bolno svjesna te injenice.
"arolije vezivanja" On poee gipsom bradu. "Ono, ne mogu se ba uvijek
ponititi."
Nagnem se naprijed dok se trudim biti mirna i odgovoriti mu unato tome to
uznemireno diem. "Ali mislila sam da se ba sve moe ponititi, da je dovoljno baciti
pravu aroliju u pravo vrijeme, jelda?"
On podigne pa spusti ramena i to mi djeluje tako konano da mi se eludac zalijepi
za kraljenicu. Pogleda me u oi pa odvrati: "Sori, samo ti govorim ono to znam nakon
godina prouavanja i bavljenja tim stvarima. Ali ti ima Knjigu sjena, ti ima tu navodnu
ifru koja je moe otkljuati - pa ono, ti meni reci."
Uzdahnem, spustim se natrag u stolac i ponem cupkati rub haljine. "Knjiga sjena mi
ba i nije puno pomogla. Ono, napravila sam vie-manje tono ono to su mi Romy i
Rayne rekle - upotrijebila gotovo iste sastojke, a"
On me pogleda: "Ba one sastojke?"
53

"Pa,da."Slegnem ramenima."Uglavnom.Ono,ako hoe ponititi aroliju, mora

ponoviti iste korake - ba tako pie u knjizi, a Romy i Rayne su mi potvrdile."
On kimne. Ne izusti ni rijei, nego samo kimne.No i vie mije nego jasno da se
suzdrava.
"Tako da ne znam to je moglo poi po zlu. Ono, prvo sam mislila da sam sve
pogodila u dlaku, ali onda - sve je izmaklo kontroli i dogodilo se to i prije."
"Ever, znam da si ponovila sve korake, ali jesi li koristila iste alate? Iste trave, kristale
i sve ostalo?"
"Neto novih, neto starih." Slegnem ramenima jer ba i ne shvaam na to cilja.
"Koji ti je alat bio najvaniji za bacanje arolije - da stvarno pone djelovati?"
"Pa, nakon to sam se okupala" Promislim suzivi pogled i odmah mi sine
odgovor: "Atam." Pogledam ga i oboje znamo da je to to - da sam tad gadno zabrljala.
"Ovaj, koristila sam ga kad smo Roman i ja razmijenili krv i"
On razrogai oi,obrazi mu problijede,a aura mu stane jezivo podrhtavati. "A je li to
taj isti atam kojim si mene napala?" upita vidno zabrinut.
Odmahnem glavom i vidim da mu je lice prekrilo olakanje. "Ne, to je samo bila
njegova kopija koju sam na brzinu prikazala. Pravi je kod mene doma."
On kimne i oito mu je drago to to uje, no svejedno nastavi: "Ovaj, ao mi je to ti
to moram rei, ali ba si to morala napraviti iznova. Boici mora ponuditi neto novo,
neokaljano i neupotrebljavano. Ne moe joj prinijeti iste okaljane alate koje si koristila
za kraljicu podzemlja."
Aha.
Pogleda me tunim pogledom, zakilji i doda: "Stvarno bih ti volio pomoi,ali takvo
neto menije prevelik zalogaj.Moda bi trebala pitati Romy i Rayne, one se, izgleda,
razumiju u to."
"Jesi li siguran da se razumiju?" Zakiljim jer ba i nisam sigurna to hou rei i
zapravo razmiljam naglas kad dometnem: "Jer ja njih jesam posluala. Napravila sam
kako su mi rekle. Ono, dobro, nije im se dopao taj atam, rekle su mi da sam ga skroz
krivo napravila i htjele su da ga otopim da od njega ostane samo hrpica metala, ali, ono,
iako sam to odbila, odustale su od nagovaranja. Nisu mi nikad rekle da ga ne smijem
ponovno koristiti ili da moram koristiti skroz nove alate da bih ponitila aroliju.
Izgleda da mi to nisu rekle."
Oi nam se sretnu, a oboje se pitamo isto. Zato su to napravile? Moda namjerno? Zar
me toliko mrze? Jude odbaci tu mogunost mnogo bre od mene. Ali on ne zna to se sve
dogodilo izmeu nas. Nai su odnosi tako zamreni i prevrtljivi da ne mogu iskljuiti tu
mogunost.
"Gle,one su jako privrene Damenu - vole ga onoliko koliko mene mrze. Ozbiljno."
Kimnem znajui da ne pretjerujem - to ne moe biti tonije. "Unato tome to su toboe
dobre vjetice, bile bi posve sposobne za to da mi odre lekciju, ili, ono, ak i da rastave
Damena i mene. Hou rei, tko zna to smjeraju? Ali ak i da nije bilo namjerno, ak i da
se jednostavno ne razumiju u to, ne mogu im to rei. Jer ako su to stvarno napravile
namjerno, onda e me tuakati Damenu,a on za ovo nipoto ne smije saznati - ne elim

54

ga tako povrijediti.A ako nisu, onda e im to posluiti kao jo jedna prilika da me

ismiju."
Jude se nagne prema meni i odvrati odlunim izrazom lica: "Ever, jasno mi je zato
se neka,stvarno. Ali ne ini li ti se da si moda malice paranoina u zadnje vrijeme?"
Suzim pogled i zavalim se u stolac pitajui se je li uope uo ita to sam govorila.
"Mislim, prvo si mene optuila da sam odmetnik, a ja, usput, jo ne znam koji je to
vrag osim da ima nekakve veze s Romanom, koji, bar prema tebi, ima vlastito pleme
zlikovaca, a ti ga uz to istodobno prezire i udi za njim zbog nekakve arolije
vezivanja koja je pola po zlu. Iako nisi u potpunosti sigurna, sasvim je mogue,
odnosno bar u tvojoj glavi, da ti Romy i Rayne ele napakostiti i zato su izostavile ono
najvanije iz uputa kako bi ti zabrljala pa da te Damen ostavi. A kad smo ve kod
Damena, takoer si uvjerena da ti nikad ne bi oprostio tu zbrku koju si stvorila - i"
Odmahne glavom. "Shvaa to elim rei?"
Namrgodim se, prekriim ruke i suzim oi dok nisu nalik prorezima ne elei
priznati nita od toga - uostalom, nije to ba tako jednostavno, radi se o neem mnogo
sloenijem.
"Ever, molim te, elim ti pomoi, valjda ti je to postalo jasno do sada, ali takoer
arko elim ispravno postupiti. Mora se obratiti Damenu. Siguran sam da e on imati
razumijevanja i"
"Ve sam ti objasnila", prekinem ga. "On je sumnjiav prema magiji i ve me
upozorio da se ne koristim njome. Ne bih mogla podnijeti da sazna da ga nisam
posluala i da sam pala tako nisko da ne mogu nie."
Jude se nasloni na stolac prouavajui me pa odgovori s uzdahom: "Ah, ali zato te
ne smeta da ja znam, je li?" Napola se osmjehne, ali ne i oima.
Duboko uzdahnem,pogledam ga i odluim mu otvoreno rei kako stvari
stoje."Vjeruj mi, ni meni ovo nije ugodno,ali nemam se vie komu obratiti. Ali, ono, ako
se ne eli petljati, samo reci i ja u..."
Grevito se uhvatim za stolac i ustanem spremna za odlazak. Zaustave me njegove
privlane morskozelene oi koje me privole da opet sjednem, a onda on otvori ladicu i
prekapajui po njoj, primijeti: "Rekao bih da sam se ve upetljao. Da vidimo kako ti
mogu pomoi."

55

Dvanaesto
"A ja sam ve mislio da u sto posto otputovati u Firencu, a da se ne
pozdravimo!"Miles me zagrli poput pravog medvjeda.Zuri preko mog ramena u
Damena odmjeravajui ga pa apne: "Drago mi je to ste opet skupa."
Otrgnem se od njega i oinem ga sumnjiavim pogledom. Prisjetim se zadnjeg puta
kad smo se vidjeli,na oprotajnoj zabavi koju sam mu priredila prolog tjedna kad me
preklinjao da prebolim Damena i naem sreu s Judeom.
On proita to iz mog pogleda kao da mi ita misli pa se naceri i dometne: "Dobro,
elim da bude sretna - je li to tako loe?" Okrene se i kratko mahne Damenu pa nastavi:
"Pa, kvragu, ja elim da svi budu sretni - zato ne bi bilo loe da se kloni vie-manje svih
soba u ovoj kui osim ove u kojoj si sada. A to ukljuuje stranje dvorite."
Damen me jo vre obgrli i zatitniki povue u zagrljaj. Zvui blago zabrinuto
kad upita: "Znai, na popisu gostiju je netko zbog koga bismo mogli biti nesretni?"
Brzo pogledam Damena pa Milesa i ve znam odgovor. Znala sam ga im smo izali
iz auta i uspeli se prilazom do vrata.im se u meni probudilo ono udno tajanstveno
pulsiranje i upozorilo me na jednu jedinu stvar, jedino to bi me trebalo zanimati:
Roman je ovdje.
Sve ostalo je nevano.
Miles iskrivi usta i proe prstima kroz kratku crnu kosu: "Ma ne, nema popisa
gostiju - nekoliko je ljudi nevezano poelo svraati jo oko podneva i jo su ovdje. I
samo da zna, znam to se dogodilo s tobom i Haven, tako da"
"Molim?" Pomno ga prouim zurei u njegovu auru koja umjesto dobrohotne ute
sad ima primjesu sive koja odaje njegovu rastrganost.
On me pogleda,napui usne,odmahne glavom i odvrati: "Gle, znam sve, rekla mi je.
A mada bih volio ostati jo malo i pomoi vam to rijeiti"
"to ti je rekla?to ti je tono rekla?" Upitam piljei u Milesa dok me Damen jo jae
grli oko struka,oboje napeti kao strune promatramo ga kako odmahuje glavom i rukom
preko usta gestikulira potezanje zatvaraa u znak da ne eli o tome govoriti.
"A ne, nemoj ulaziti u to. Ozbiljno, Ever, nemoj ni pokuavati. Ja samo znam da vas
dvije vie ne razgovarate. to se svega ostalog tie, ja sam - vicarska. Skroz neutralan.
Nema anse da se petljam u to. Jer, sasvim iskreno, uope ne elim ostati jo malo da
vam rijeim probleme. Samo sam ti rekao iz pristojnosti. Jedva ekam da odem u
Firencu i ostavim vas da to same rjeavate. I bolje vam je da to rijeite jer ne namjeravam
stati na niiju stranu kad se vratim. Ono, ti si moda u prednosti zato to me vozi u
kolu i tako to. Ali ipak, Haven poznajem due od tebe, tako da i to neto znai, je l'
tako?" Zatvori oi i odmahne glavom pokazujui da mu sva ta zbrka teko pada.
"Milese, sve je to divno i krasno, ali, naalost, jako nam je vano da nam kae tono
to ti je Haven rekla." Odgovori Damen tihim, uvjerljivim, iznimno odlunim glasom.
Oito je, dodue, barem meni, da e za nekoliko sekundi prekriti obeanje samom sebi
da nikad ne prislukuje intimne misli naih prijatelja i izravno mu zaviriti u um da sam
sve sazna ako nam Miles ne kae. "Ne mora se bojati da e ona saznati za ovo, ali
mora nam rei."
56

Miles ga pogleda, dramatino uzdahne i zakoluta oima. "Zar i ti, sine Damene?"
proguna bacajui pogled as na njega, as na mene i oito je nezadovoljan tim
zajednikim pritiskom koji mu stvaramo. "Dobro, rei u vam, ali samo zato to se sutra
u ovo vrijeme gubim odavde - plovit u kroz oblake na devet tisua metara, gledati
filmove koje sam ve gledao i prederavati se hranom punom natrija od koje u se
sigurno naduti. Ali ako vam se nimalo ne bude svidjelo to vam imam rei, sami ste si
krivi." Pogleda nas, napravi dramatinu stanku, lice mu se naglo sasvim uozbilji pa
kae: "Rekla mi je da vi arko elite razdvojiti Romana i nju zato to, tako ona kae, a ne
ja, pa nemojte mene kriviti, ja samo prenosim poruku, pa,ustvari misli da ste
ljubomorni.Ono,zapravo ne ti,Damene,nego uglavnom Ever. Misli da je Ever
ljubomorna na nju jer, opet napominjem, kako ona kae..."Proisti grlo pokuavajui
tono pogodili Havenin hrapavi glas: "Konano sam dola na svoje, a Ever ne moe podnijeti
injenicu da ona vie nije posebna." Zakoluta oima i odmahne glavom. Mada mi je grozno
to smo ga natjerali da nam to ponovi, potajice sam oduevljena to se radi o neem
sasvim drugom od onog to sam oekivala. Ako me i mrzi, bar mu je preutjela da je
besmrtna - ako nita drugo, bar za sad.
Damen hladno i smireno kimne,ali vidim da je i njemu laknulo. A ja samo
pogledam Milesa,leerno slegnem ramenima i dometnem: "Opa. Stvarno mi je ao to
to ujem."
Ali zapravo sam ve prela preko toga. Ta udna magija luduje u meni, od nje mi
srce brzo lupa, dlanovi mi se znoje i opet me obuzima onaj osjeaj nemira i nervoze. I
samo se elim to prije rijeiti ove dvojice i nai njega. Romana. Spopala me neopisiva
glad za njime i moram je utaiti bez obzira na to to e se dogoditi meni ili mojim
prijateljima.
Progutam knedlu i oajniki se pokuam smiriti sporo, odmjereno diui. Grevito
se hvatam za mali traak zdravog razuma koji mi je ostao unato toj estokoj borbi koja
me razdire.
"I to vam je to.Cure su se malo poupale." Miles slegne ramenima. "teta samo to
meni to nije ba zanimljivo - iako bi tebi moglo biti."
On pokae na Damena koji brzo odmahne rukom. "Vjeruj mi, odavna su me prole
takve stvari." Kimne, a na licu mu se nakratko pojavi traak tuge, sjeanje na Drinu i
mene, koje nestane u trenu, ba kako je i dolo.
Miles kimne, brzo pogleda Damena pa mene i dometne: "Ali Haven je u pravu to
se jednog tie"
Damen se neprimjetno trgne sav na oprezu iekujui o emu bi se moglo raditi, a ja
nervozno stojim pored njega, vrpoljim se i samo elim da mi on doe.
"Stvarno izgleda ko prava bomba u zadnje vrijeme. Ono, ne znam je li stvar u tome
to je poela furati taj novi stil postapokaliptine, rock'n'roll ciganke ili u neemu
drugom. Ali kao da se konano pronala, kao da je konano dola na svoje kao to je
rekla,ako me razumijete?Dugo se osjeala prilino izgubljeno, pa je sad vjerojatno puca
euforija jer je konano dobila malo samopouzdanja, tako da imajte malo razumijevanja
za nju, moe? Bit e ona opet ona stara.Prije ili kasnije.Ali zasada, mislim da bi se

57

jednostavno trebali opustiti i ne shvaati to osobno. Odnosno bar vas dvoje biste to
trebali jer ja - idem u Firencu - jesam li to ve spomenuo?"
Kimam poput robota nastojei sloiti veselu facu. Nadam se da im bar izvana
djelujem skroz veselo, srdano i ugodno kad ve iznutra ne mirujem i bjesnim jer nema
anse da u je pustiti da uiva s Romanom.
Nema anse.
Ali ne kaem to. Ne kaem ni rijei. Samo slegnem ramenima kao da me se to skoro
i ne tie i nastavim obilaziti sobu pogledom. Brojim vrijeme dok se ne pojavi moj
omiljeni plavooki, plavokosi, zlatni djeak.
"Dakle, samo sam htio rei da bez obzira na to to se dogodilo izmeu vas,ne
namjeravam stati na niiju stranu,a to znai da ste svi jednako dobrodoli ovdje. Ali to ne
znai da sam pozvao i njezinu pratnju - to je bila Havenina ideja. Jer da budem iskren,
ali nemojte joj to rei, Roman je pomalo" Namrti se i zamisli se na trenutak gledajui
u stranu i traei pravi izraz, a onda odmahne glavom pa krene iznova. "Ovaj, ma
svejedno, rei u samo da s njim neto - nije u redu, nekako je udan. Ne znam kako bih
vam to objasnio, ali tako mi je djelovala i Drina."
Okrene glavu prema meni pa Damenu traei da mu potvrdimo da tu stvarno neto
ima,a iako sam mislima skroz negdje drugdje, reagiram odluno kao i Damen pogledamo ga tako bezizraajno da nema anse da pogodi to nam je na umu.
"U svakom sluaju." On slegne ramenima. "On je usreuje i to je najvanije. Mislim,
nije da ih moemo sprijeiti da se spetljaju, jel tako?"
To emo jo vidjeti. Suzim pogled i stisnem usne nastojei to ne izvaliti.
"Mislim, ozbiljno..."
Miles jo melje bez prestanka, a ja iskoristim priliku i zavirim mu u um. Samo
malice uronim u njega i kratko bacim pogled naokolo osjetivi da je uzbuen zbog
putovanja, da mu je teko ostaviti Holta i da ne zna ama ba nita o odmetnicima,
besmrtnicima i tome slinom.
"Tako da,ustvari, imate osam tjedana - dva cijela mjeseca da to izgladite. I uzdam se
u tebe, Ever, jer svi znamo koliko je Haven tvrdoglava. Mislim, volim je i sve to, ali,
budimo realni, nitko ne voli biti u pravu koliko ona - poginula bi da obrani svoj stav ak i kad je u krivu da ne moe vie biti u krivu."
Kimnem, a ve sam iskoila iz njegovog uma i ponovno si obeala da to vie nikad
neu napraviti.Gledam kako Damen posee u dep i vadi komadi papira presavijen u
savren mali kvadrat - nekakav listi koji je vjerojatno maloprije prikazao.
"Sastavio sam li onaj popis o kojem smo priali." On kimne, a kad ga Miles zbunjeno
pogleda,odvrati: "Popis mjesta koja mora posjetiti kad bude u Firenci - mjesta koja
nikako ne smije propustiti.Poprilino je dugaak." Slegne ramenima. "Bit e ti dovoljan
za nekoliko tjedana." Pogleda Milesa u oi mirno, vedro, uvjerljivo, ne odajui nikakve
skrivene namjere. Ali ja znam to zapravo eli. Ne treba mi nita rei, ja znam da mu
arko eli odvratiti pozornost s popisa koji mu je dao Roman prije nekoliko tjedana jedino ne znam zato.
Zadnji put kad sam ga pitala za to, utio je kao zaliven i odbio je razgovarati sa
mnom. Samo znam da je Roman rekao Milesu da obavezno mora posjetiti neko
58

udaljeno mjesto gdje su navodno neki rijetki stari predmeti i to je Damena zabrinulo.
Iako ne znam zato bi se brinuo zbog toga kad su sve njegove slike nestale u poaru koji
je on sam podmetnuo prije vie od etiristo godina - koji je unitio cijelu njegovu
kolekciju i stoga - doslovno - i njega.
Miles preleti pogledom preko popisa i proe ga od vrha do dna, a potom ga smota i
metne u dep na koulji. "Vjeruj mi, nakon to sam vidio kakav su mi naporan raspored
juer poslali, bit u sretan ako uspijem i odspavati.Prilino ozbiljno shvaaju to da
moramo provesti svaku slobodnu sekundu usavravajui svoje umijee,ono,kao u
pravom glumakom kampu. Nee to ba biti bezbrian odmor u Italiji kakvim sam ga ja
zamiljao."
Damen kimne, a na licu mu se pojavi traak olakanja koji nestane dok trepne.Ali ja
nisam trepnula.Vidjela sam ga.I da nisam prezauzeta razmiljanjem o Romanu, povukla
bih ga u stranu i pitala to mu to znai. Ali samo i dalje stojim na mjestu i ne mogu
ignorirati injenicu da je uobiajenu toplinu i trnce koji me prolaze u njegovoj blizini u
potpunosti istisnulo to uporno pulsiranje.
I dalje ga osjeam ak i kad ugledam Judea kako ide prema nama.
On stane i kratko mi kimne na pozdrav, a onda se usredotoi na Damena. Njih
dvojica se ukoe, isprave i izbace ramena i prsa ponaajui se poput dva primitivna
divljaka, tako da se sjetim onog to je Jude rekao neke veeri - da su njih dvojica
osueni na to da se bore oko mene poput neandertalaca.
Dvojica prezgodnih, pametnih, nadarenih i talentiranih frajera bore se za mene. A ja
samo razmiljam o onome u susjednoj sobi. Onome koji hoda s mojom frendicom.
Onome koji je jednako zao koliko je privlaan.
Damen pokae glavom na Judeove ruke u zavojima i komentira: "To sigurno boli ko
sam vrag."
Izgovori to na takav nain, takvim glasom i izrazom lica da ne mogu, a da se ne
zapitam je li mislio na fiziku ili emocionalnu bol, s obzirom na to da sve troje znamo da
sam ja ozlijedila Judea.
Jude slegne ramenima,leerno ih podigne i spusti pa mu dredovi padnu na ruke.
Potom odvrati: "Pa, ono, bio sam i bolje. Ali Ever daje sve od sebe kako bi ublaila
tetu."
Miles nas odmah oboje pogleda, a na licu mu se pojavi upitnik: "ekaj, hoe rei da
ti je Ever to napravila?"
Kriom pogledam Judea jer ne znam to e odgovoriti na to i skoro glasno
uzdahnem od olakanja kad on odmahne glavom i nasmije se.
"Pomae mi u duanu." Slegne ramenima. "To sam htio rei - nisam mislio nita
optuujue - ni blizu takvom neugodnjaku kao da me, na primjer, cura sloila na pod."
im on to izvali,ja prasnem u smijeh.Pomalo zbog toga to su svi odjednom
zautjeli, a u zraku se osjea takva napetost da je se moe rezati noem - a malo i zbog
toga to sam tako nabrijana, tako nervozna i na rubu ivaca da mi nita drugo ne pada
na pamet. Ali, naalost, to ispadne poput jednog od onih iritantnih smjehova. To moje
glasno i napadno smijanje iz tekog oaja samo jo vie doprinese tom uasno
neugodnom trenutku.
59

Pored mene Damen se dri stoiki,iznutra je rastrgan, odluio je napraviti ono to je

najbolje za nas - za mene - mada nije ba uvijek sasvim siguran to je to tono. I osjeam
se tako uasno to sam izazvala tu zbrku, to sam mu tako grozna cura i to eznem za
osobom koja nam neprestano zagorava ivot, pa mu telepatski poaljem mnotvo
crvenih tulipana da se iskupim.Ali umjesto cvijea on dobije sluzavu, mokru,
neprepoznatljivu crvenu kau na iskrivljenim zelenim stabljikama.Najjadniji buket na
svijetu.
On se okrene i zabrinuto zakilji prema meni, a Jude iskoristi priliku i ubaci se:
"ujte,ja se - gubim odavde.Zato, Milese" Dodirne gipsom Milesov dlan, pa to ispadne
neto izmeu tapanja i rukovanja. "I Ever" Okrene se zadravajui pogled na meni
nekoliko sekundi predugo, dovoljno da se ponem vrpoljiti, dovoljno da svi drugi
primijete. I protiv svoje volje zapitam se je li to namjerno napravio da Damen osjeti
kako sam se povjerila Judeu umjesto njemu kad su stvari zagustile ili stvarno tako loe
lae i teko mu je uvati nau tajnu. Zatim se osvrne na Damena i s njim izmijeni
znakovit pogled ije znaenje ne mogu odgonetnuti. Okrene se tek kad ga Miles hitro
isprati van. I to je dovoljno da se uvjerim da trebam uinili pravu stvar. Trebam prestati
tjerati Damena od sebe, sve mu priznati i konano prihvatiti pomo koju mi je ponudio.
Okrenem se, zgrabim ga za ruku i traim njegov pogled jer sam mu spremna
ispriati cijelu prljavu priu, ali najednom mi se grlo vrsto slegne, rijei u njemu se
izgube i doslovno ostanem bez zraka, pa umjesto da mu sve priznam, pocrvenim i
zagrcnem se od napadaja kalja.
A kad me Damen lagano zagrli i upita je li sve u redu,jedva se suzdravam da ga ne
odgurnem od sebe. I uspijem to ne napraviti, zadnjim krajikom snage uspijem se
sabrati koliko god mogu.Spustim glavu i zatvorim oi ekajui da bijes u meni utihne.
Znam da vie ne vladam ni sobom niti iim drugim. Ono udovite je opet ovdje,
sasvim budno i nee dopustiti da se Damen isprijei izmeu Romana i mene.
Miles zatvori vrata za Judeom, okrene se prema nama i primijeti: "Ne, to uope nije
bilo neugodno." Brzo pogleda mene pa Damena,uzdahne i odmahne glavom.
Zavuem ruku u torbu mahnito kopajui po njoj dok ne naem to mi treba. Jo je u
meni traak zdravog razuma, pa znam da se moram malo pouriti, dati Milesu dar i
otii odavde prije nego to bude prekasno, prije nego to me savlada ona udna magija i
natjera me da napravim neto zbog ega u sigurno poaliti. Roman mi se sve vie
pribliava. Osjeam da mi se pribliava. Zato se moram izgubiti odavde to prije.
"Ne moemo dugo ostati, ali ovo je za tebe", promrmljam nadajui se da ne
primjeuje kako mi se ruke tresu kad mu dam dnevnik konatih korica koji sam uzela u
duanu. Usredotoim se na to da sporo i duboko diem, vrsto sam odluila da tu
neman drim podalje, pa gledam Milesa kako rukom prelazi preko prednjih korica i
prelistava hrapave stranice. Pokuam otjerati nervozu iz glasa pa dometnem: "Ono,
znam da e vjerojatno objaviti na blogu sve o putovanju, ali ako sluajno tamo ne bude
interneta ili ako neke stvari eli zadrati za sebe, mislila sam da bi ti dobro doao za
zapisivanje."
Miles se naceri, pogleda me i odvrati: "Prvo tulum, a sad i dar? Stvarno si me
razmazila, Ever!"
60

Mada mu uzvratim osmijeh, zapravo jedva da sam ula to je rekao. Sve je zasjenila
injenica da je doao Roman.
im ga vidim, onaj uljez me cijelu zaposjedne pa nestane i zadnji traak mene koji
se jo uspio odrati, a zamijeni ga uporno pulsiranje koje postaje sve jae.
Osjeam da to pulsiranje u meni nee prestati dok Roman i ja ne postanemo jedno.
Damen me stisne jo jae jer je osjetio kako mi se promijenila energija i na licu mu se
vidi napetost. Dri se samouvjereno i spreman je na sve dok se Misa, Marco i Rafe
redom pozdravljaju s Milesom,a Haven nas bezizraajno promatra u ljubiastoj
barunastoj haljini koja joj istie sjaj savrene blijede koe.Dobro me odmjeri blistavim
oima dok prijetei lupka po kukovima prstima naikanim prstenjem. I da jo ima auru
koju bih mogla iitati, nema sumnje da bih se nala kako zurim u neprobojni zid
najtamnije, najdreavije crvene boje.
Ali ba mi i nije nuno proitati njezinu energiju da bih znala kako se osjea ili o
emu razmilja.Sad je potpuno nalik meni - besmrtna, usredotoena samo na sebe - i na
pameti joj je samo jedno - Roman. Spremna je na sve samo da mi pokae da je on njezin.
Obuhvati me pogledom od glave do pete. Tako je uvjerena u svoje moi, tako
pretjerano samopouzdana zbog svojih novih vjetina da me odmah otpise kao
bezopasnu.
Nagne se prema Milesu i kratko ga zagrli za rastanak, a onda se brzo makne s puta
Romanu, koji ga brzo zagrli i muki potape po leima. Jo mu dri ruku na ramenu
kad dometne: "Znai, ne zaboravi, odmah kad prijee preko mosta Ponte Vecchio,
spusti se uliicom, skreni dvaput lijevo i to su ti trea vrata nadesno. Velika crvena
vrata - ne moe ih promaiti." U oima mu treperi bezbroj tokica svjetla kad ovla
pogleda Damena i vidi kako mu je nestalo boje u licu. "Isplati se to vidjeti, stari, vjeruj
mi." Opet se okrene prema Milesu. "Pa, kvragu, pitaj i Damena - jel tako da se isplati? Ti
sigurno zna to mjesto?"
Damen se zapilji u Romana stisnute eljusti i suenog pogleda trudei mu se
odgovoriti mirnim i odmjerenim glasom: "Pa ba i ne."
Ali Roman samo zakilji, nagne glavu i uzvrati mu tekim londonskim naglaskom.
"Jesi siguran, stari? Dao bi ruku u vatru da sam te vidio tamo jednom."
"Ne vjerujem",odbrusi Damen zakljuivi tu priu i dobaci mu izazivaki pogled.
Ali Roman se samo nasmije,podigne ruke pokazujui da odustaje, okrene se prema
meni i oslovi me: "Ever."
I to je sasvim dovoljno. im je prevalio moje ime preko usana, ponem se topiti.
Topim se od neopisivog uitka. Topim se kao okolada.
Spremna sam ga slijediti kuda god iao.
Primaknem mu se jer me njegov teki,plavi pogled privue. Svakim koraiem sam
blie slikama koje su mu se poele vrtjeti po glavi - koje je on tamo postavio radi mene.
Neto to bi mi prije bilo gnjusno - i zbog ega bi mi dolo da mu sredim sve akre
jednom zauvijek. Ali ne i sada.
Sad ne mogu doi do daha i gorim od elje da mu se pribliim.
Damen posegne za mnom - i u mislima i doslovno - i pokua mi neto poruiti,
pokua me povui natrag k sebi, ali nema koristi. ujem njegove misli kao nepovezano
61

mrmljanje koje mi nema nikakvog smisla. Poput nekakvog beskonanog niza rijei koji
me ni najmanje ne zanima.
Sad me zanima samo Roman.
On je moje sunce,mjesec i zvijezde, a ja sam radosna to mogu kruiti oko njega.
Napravim jo jedan korak, ruke mi se tresu, cijelo tijelo mi bolno udi od gladi za
njegovim hladnim dodirom na koi. Vie me nije briga tko me gleda - to e misliti samo elim nahraniti tu neman u sebi.
I ba kad namjeravam to napraviti, taj zadnji korak, on prohuja kraj mene i leerno
ieta prema svom automobilu. Ostavi me klimavih nogu, nesigurnu, bez daha i
zbunjenu - Miles stoji, gleda i ne zna to bi - a Damen jo zabrinuto bulji u mene.
Onda upotrijebi svu snagu volje da se pribere i da odri stvari pod kontrolom,
barem u Milesovoj prisutnosti, pa nastavi ondje gdje smo stali: "Romanov umjetniki
ukus je, pa, pomalo prizeman. Samo se ti dri mog popisa i nee zaaliti." Lice mu je
mirno i oputeno, ali znam da se uope ne osjea tako. Iz njega izbija energija koja mi
govori neto sasvim drugo.
I voljela bih da mi je do toga stalo onako kako bi mi trebalo biti stalo - onako kako e
mi i biti stalo kad prije ili kasnije iezne ovo pulsiranje i doe mi do glave to sam
maloprije napravila. Ali taj uasni trenutak tek me eka. A trenutano mogu samo
razmiljati o njemu.
Kamo ide.
Je li ona s njim.
I to mogu napraviti da ih razdvojim.
Miles kratko pogleda mene pa Damena prieljkujui da se ve konano ukrca na taj
mlanjak,pa da se vie ne mora optereivati svim ovim. Nervozno proisti grlo i upita:
"Dobro, sad kad smo s tim gotovi, idete tulumariti s nama? Cijela postava je gore u sobi
za zabavu, a ubrzo emo izvesti najbolje trenutke iz Laka za kosu."
Damen krene odmahnuti glavom, ali ja to zanemarim, iako mi se ni najmanje ne da
s njima pjevati pjesme iz mjuzikla, moram ostati ovdje ako se mislim ikako izbaviti iz
ovoga. Upravo ovdje u ovoj kui, gdje sam na sigurnom. Ako izaem, krenut u za njim
i od tog trenutka za mene vie nema nade.
Uostalom, trebam nekako skrenuti misli s toga. Ne mogu podnijeti Damenov upitni
pogled i lice koje odaje povrijeenost. Treba mi vremena da se smirim i usredotoim
kako bih mu objasnila, ako budem mogla, to se zapravo dogaa sa mnom, koliko je to
udno i uasno.
vrsto ga uhvatim za ruku, odvedem uz stepenice nadajui se da zbog vela energije
koji lebdi meu nama nee osjetiti da mi je koa ljepljiva od znoja i hladna, a onda
uem nasmijana u sobu i svima mahnem.
Prisjetim se glumakog trika koji mi je Miles jednom odao - samo treba prenijeti
dojam na druge, projicirati na druge, usaditi u njih, tako arko vjerovati u la da je i svi
u publici prihvate.

62

Trinaesto
"Damen,ovaj"pokuam izustiti,nasilu prevaliti rijei preko usana,ali ne mogu.
Opet mi grlo gori, stee se, kao da je puno neega. Kao da neman zna to namjeravam i
odbija se pokoriti.Damen me pogleda, lice mu je obuzela sve izraenija briga.
"Ajmo - ajmo u Ljetozemlje", kaem promuklo, a iznenaena sam da sam i to uspjela
izustiti."Natrag u Versailles." Kimnem okreui se u sjedalu dok ne stanem tono
nasuprot njemu i ponem ga preklinjati pogledom da prihvati moj plan.
"Sad?" On zakoi na semaforu i pogleda me suzivi oi i nabravi elo - a to mi je
uvijek oiti znak da me pomno prouava.
Stisnem usne i slegnem ramenima, trudei se ostati oputena, leerna, kao da mi
zapravo nije stalo to e odluiti,a zapravo sam nervozna i nestrpljiva otkad smo otili
od Milesa.Jedino e mi pomoi da se povjerim Damenu i zatraim njegovu pomo,i to
ako hitno odemo u Ljetozemlje. Ovdje u stvarnosti vie ne vladam sobom.
"Mislila sam da ti se svia tamo",odvratim paljivo izbjegavajui njegov uporni
pogled. "Ono, ipak si ga ti stvorio."
On kimne - kimne ne samo kao da oajniki jo pokuava biti strpljiv, nego i prikriti
o emu razmilja.I ja to stvarno vie ne mogu podnijeti. Ozbiljno ne mogu to vie
trpjeti.Samo elim otii - odmah. Prije nego to onaj udnovati uljez skroz zavlada
mnome.
"Ma,svia mi se", odgovori tihim odmjerenim glasom. "Kao to si i rekla, ja sam ga
stvorio. I mada mi je drago to se i tebi oito jako svia, ipak sam zabrinut."
Otpuhnem kosu s lica i prekriim ruke trudei mu se to bolje pokazati koliko sam
uzrujana. Ono, nije da imam puno vremena.
"Ever, ovaj"
On isprui ruke prema meni,ali ja se brzo izmaknem.To je samo jo jedan simptom
te moje uasne opsesije,a ustuknula sam potpuno nenamjerno.I ba se zato moram to
prije izgubiti odavde.
On odmahne glavom,pogleda me vrlo alosno i opet zausti: "to se dogaa s
tobom?Ve danima ba nisi svoja. A i maloprije, kod Milesa", baci pogled preko ramena
i brzo promijeni traku, "ovaj, teko mi je rei, ali im si ugledala Judea,ono,stvarno sam
osjetio da ti se nekako izmijenila energija,a kad je Roman uao u sobu" Proguta
knedlu i stisne eljust priekavi malo da se smiri pa upita: "Ever, to ti se dogodilo?"
Pognem glavu osjetivi kako me probada iza oiju pa mu opet pokuam odgovoriti ali ne mogu,arolija mi ne doputa. Pa se samo okrenem prema njemu i ponem
izazivati svau jer znam da neman nema nita protiv toga i spremna sam na sve da ga
uvjerim da me slijedi, da pobjegne sa mnom.
"Ovo je stvarno bezveze!" odgovorim i odmah se zamrzim zbog toga, ali nemam
drugog izbora. "Mislim, stvarno, ne mogu vjerovati da to govori! Ako nisi primijetio,
od ljetnog izleavanja s tobom na plai o kojem sam matala do sada nije bilo ama ba
nita,tako da sori to elim iskoristiti nekoliko slobodnih trenutaka i otii u
Ljetozemlje!" Odmahnem glavom, odvratim pogled od njega i vre prekriim
ruke,vie zbog toga da prikrijem koliko se tresu i injenicu da ih jedva kontroliram.
63

Znam da nisam fer prema njemu i da se ponaam skroz nerazumno, ali kad bi bar
poao sa mnom, kad bih ga bar uspjela dovui tamo, sve bih mu objasnila.
Osjeam njegov teki pogled na svom licu,kako prouava tamne kolobare koji su mi
se nedavno pojavile oko oiju, nekoliko novih akni koje mi prekrivaju bradu i odjeu
koja je poela visjeti s mene jer sam smravjela. Pita se zato mi se sve to dogaa, zato
naoigled propadam u svakom pogledu. Tako je iskreno zabrinut za mene da mi se srce
slama.
A kad jo vie suzi pogled,znam da pokuava telepatski doprijeti do mene,
uspostaviti vezu sa mnom onako kako to vie nije mogue - odnosno, barem ne ovdje.
Zato se okrenem na drugu stranu, okrenem se prema prozoru jer ga oajniki elim
zatititi od uasne istine - toliko da ga vie ne ujem. Vie ne mogu doprijeti do
njegovih misli, energije, a i ne prolaze me trnci i ne proima toplina od njegovih dodira
kao nekad.
Sve je to nestalo. Kao gumicom obrisano. Neman mi je to oduzela. Ali samo ovdje.
U Ljetozemlju bit u odmorna i iste koe, bit u opet ona stara. A nas dvoje zajedno
emo doivjeti sve to nam je sueno.
"Daj, samo poi sa mnom", preklinjem ga promuklim i slabim glasom. "Objasnit u
ti - ali jedino tamo, ne ovdje. Hoe li, molim te?"
Pogleda me i uzdahne.Rastrgan je izmeu elje da mi udovolji i napravi to misli da
je najbolje.
"Ne", nedvosmisleno odvrati zakljuivi tu priu i ne ostavljajui mjesta sumnji.
Ne samo da je rekao ne Ljetozemlju, nego je rekao ne meni. Rekao je ne jedinoj stvari
koja mi treba.
On odmahne glavom i doda,a lice mu odaje koliko ali zbog toga: "Ever, ao mi
je,stvarno,ali ne.Ne idemo.Mislim da je bolje da krenemo kui, natrag k meni, tamo
moemo sjesti i lijepo, dugo razgovarati i istjerati na istac ono to te mui."
Sjedim kraj njega upalih oiju, pristava lica, nervozna, na rubu ivaca i jedva se
suzdravam, jedva ostajem mirna dok on nadugako i nairoko nabraja zbog ega je sve
zabrinut. Da nisam sasvim svoja u zadnje vrijeme, da ak vie ne sliim na sebe i da sam
se jako promijenila u svakom moguem pogledu - i to ne nabolje.
Ali, zapravo, njegove mi rijei ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho, odjekuju poput
nejasnog i udaljenog uma. Idem u Ljetozemlje s njim ili bez njega, ba i nemam izbora.
"Pije li eliksir? Treba li ga jo? Ever, molim te, reci mi - to se dogaa?"
Zatvorim oi, odmahnem glavom i trepui zadravam suze jer mu ne mogu
objasniti da su stvari otile predaleko i da sam pogubila sve konce i vie ne mogu drati
situaciju pod kontrolom.
On suzi pogled i pokua po posljednji put telepatski doprijeti do mene, ali
uzalud.Ne bih mogla pogoditi to mi eli poruiti ni da pokuam. Mozak mi je spren.
"Vie me i ne uje, zar ne?"
On se zaustavi kod osvijetljenog pjeakog prijelaza i isprui ruke prema meni,ali
kako sam, hvala Bogu, jo brza na nogama, uspijem se hitro izvui iz auta.Tako vrsto
omotam ruke oko tijela da mi skoro utrnu. Nervozno lupkam prstima,u tijelu mi pulsira

64

i znam da ako se brzo ne maknem odavde, sto posto u ga krenuti traiti. Romana.
Sigurno.
"Gle", kaem drhtavim i nimalo sigurnim glasom, ali svjesna sam da ovo ipak
moram rijeiti, ovo mi je zadnja prilika i nemam vie vremena. "Objasnit u ti kad
doemo tamo,kunem ti se. Ali - samo tamo, ne ovdje. Tako da - ide sa mnom ili ne?"
Stisnem eljust i zakrguem zubima, bezuspjeno pokuavajui skriti od njega
cvokotanje i drhturave usne.
On proguta knedlu i podigne obrvu pa tunog pogleda protisne ne tako tiho da
gotovo preujem tu rije. Zatim je opet ponovi i doda: "Radije bih ostao ovdje i nekako ti
pomogao."
Pogledam ga. Gledam ga to dulje, a to zapravo i nije jako dugo. Tako se oajniki
elim opet zavaliti u njegov topli auto i zagrliti ga kao nekad, osjetiti njegove ruke oko
tijela,da me prou umirujui trnci i toplina njegovog dodira i da mu priznam sve svoje
grijehe pa da zauvijek nestanu. Ali,naalost, to osjeam najmanjim djeliem svog bia -i
taj mali traak razuma brzo uniti onaj dio mene kojemu je drae trulo, greno i to
zabranjenije voe.
Pa samo kimnem,zatvorim oi i prikazem portal dok me on zaprepateno gleda onaj velianstveni, blistavi portal. Zakoraknem kroz njega i dobacim mu: "Pa, dobro,
izgleda da onda idem sama."

65

etrnaesto
Doekam se na guzicu. Izvela sam prisilno slijetanje tono u milimetar pred kopijom
one prekrasne palae iz 18. stoljea u kojoj je ivjela francuska kraljevska obitelj. Ali ne
uem. Iako sam preklinjala Damena da doemo ba ovamo,ne mogu ni zamisliti da
uem bez njega.To je nae mjesto.To nam mjesto oboma pripada.Mjesto puno mojih
najdraih uspomena. I nema anse da idem unutra bez njega.
Podignem se i otresem sa sebe zemlju osvrui se, pokuavajui utvrditi gdje
sam.Znam da bih mogla samo pomisliti na neko mjesto odmah bih udesno dospjela
tamo,ali drae mi je hodati, bezbrino komotno etati bez urbe. I uivati u tome to
sam se oslobodila nemani - iako se vjerojatno samo negdje sklupala i eka da odem
odavde. Ali trenutano si samo elim dati malo oduka.
Krenem rukama rastjerivati svjetlucavu maglu, taj mutni sjaj koji dopire odasvuda i
niotkuda. Smiruje me ugodan hladan zrak koji mi struji uz kou i znam da u kad-tad
zavriti na nekom divnom mjestu - negdje gdje zaista elim biti.To vam je ljepota
Ljetozemlja - svi putevi vode prema lijepim stvarima.
Zaustavim se kod potoia duginih boja koji prolazi kroz nepregledno mirisno polje
kako bih se odmorila i odmah prikazem runo ogledalce pa provjerim kako izgledam.
Odahnem kad vidim da mi oi opet imaju normalnu bljetavu boju, da mi se svijetloj
zlaanoj kosi vratila svjetlucava sjajna nijansa i da mi je koa - koa mi je doslovno bez
pora, ista je i nestali su oni krugovi to su mi se bili nastanili ispod oiju. Da me bar
Damen moe vidjeti ovakvu - kako sliim na staru sebe - na sebe kakva sam nekad bila.
Rastui me pomisao na to da mu je zadnja uspomena na mene onaj nakaradni stvor neman za koju sam ja kriva. Da je bar pristao poi sa mnom, sve sam mu mogla
objasniti.
Lutam poljem pokraj drvea utavih grana i cvijea koje se ziba, a miris drhturavih
latica slijedi me sve dok ne nabasam na poznati poploani put koji vodi prema gradu i
Velikoj dvorani znanja,pa tamo opet odluim okuati sreu.Iako mi uope nije pomoglo
kad sam zadnji put bila tamo, danas je novi dan, osjeam se kao nova, preporodila sam
se i nema razloga da sad ne bude drugaije.
Proem kraj nekolicine pomodnih butika, kina i frizerskog salona pa kod
umjetnike galerije prijeem na drugu stranu ulice, proem kraj nekog tipa koji glasno
uzvikuje prodajui svijee, cvijee i malene drvene igrake. Krenem dalje kroz vrevu
ljudi u kojoj su se, zanimljivo, izmijeali i ivi i mrtvi idui svaki za svojim poslom.
Skrenem niz pustu uliicu do mirnog bulevara koji me dovede do strmih uskih
stepenica kojima se hitro uspnem. Zurim u ona zadivljujua ulazna vrata i znam da
moram napraviti jo jedan korak.
Stojim pred Velikom dvoranom znanja i upijam pogledom njezine zamrene
reljefe,velianstvene stupove i ogroman naheren krov - gledam hram koji su sagradili s
ljubavlju,znanjem i svim dobrim.ekam da se preda mnom ponu brzo izmjenjivati
uobiajeni prizori, Partenon koji se mijenja u Taj Mahal, pa u Lotusov hram, pa u velike
piramide u Gizi i tako dalje - da se najljepa i najsvetija mjesta na svijetu ponu
neprimjetno stapati, preoblikovati i mijenjati iz jednog u drugo - ali to se ne dogodi. Ne
66

vidim nita.Nita osim zadivljujueg mramornog zdanja pred sobom - nema prizora
koji oznaavaju ulaz.
Na crnoj sam listi.
Prognana sam.
Zabranjen mi je ulaz u jedino mjesto koje bi mi moglo pomoi da sredim zbrku u
kojoj sam se nala.
ak i nakon to pokuam lairati te prizore i prisilim se da ih ponovno odvrtim u
glavi kako bi ih zapamtila, vrata se ne ele otvoriti. Netko tako neznatan poput mene ne
moe prevariti Veliku dvoranu znanja.
Oajna, klonem na stepenice i pognuvi glavu, prekrijem lice rukama jer ne mogu
vjerovati to mi se dogodilo,na kakve sam niske grane pala. Pitam se je li ovo dno dna
jer nema gorega od toga da te se Ljetozemlje odrekne.
"Moete se samo malo...?"
Hitro se pomaknem u stranu i primaknem noge pitajui se zato me Gospodina
Koja Voli efovati jednostavno nije zaobila. Mislim,stvarno, ako i imam sto sedamdeset
i tri centimetra,nije da zauzimam ba lako puno mjesta.
Jo skrivam lice iza dlanova jer ne elim da me gleda nekakva nadmona laktaroica
iz Ljetozemlja koja ima pristup svim najznaajnijim zgradama, kad odjednom zaujem:
"Ha-Ever?"
Smrznem se.Poznat mi je taj glas. I predobro mi je poznat. "Ever - jesi to stvarno ti?"
Polako podignem glavu nevoljko gledajui Avu u oi.Od samog pogleda na njezinu
bujnu kestenjastu kosu i ogromne smee oi neto se u meni uskomea - neto u dubini
za to ba i ne znam tono to je, to ba i ne mogu sebi objasniti. Ali to mi i nije jako
vano jer je ona zapravo zadnja osoba koju sam danas htjela vidjeti, odnosno ikad u
ivotu. Ali ipak, zato je ovdje, zato sada, zar me ve nisu dovoljno kaznili?
"Pokuava ui na prijevaru?" upitam,a u glasu mi odjekuje teki sarkazam i mrko je
gledam.im to provalim,sjetim se da sam i ja do maloprije pokuavala isto i uasnuto
shvatim da sam tako nisko pala da sam sad poput nje.
Ona klekne pored mene,nagne glavu,promotri me i upita: "Jesi li dobro?" Detaljno
me prouava pogledom,kao da joj je stvarno stalo do mene.
Ali ja ipak znam kakva je ona zapravo. Avi je stalo samo do jedne osobe - a ta osoba
je Ava.to se nje tie,nitko drugi nije vrijedan pozornosti. Uvjerila sam se u to kad mi je
obeala da e pomoi Damenu pa ga ostavila da umre.
Dobro je odmjerim i iznenadi me to se nije puno promijenila otkad nam je ukrala
eliksir i pobjegla s njim,ali kad malo bolje razmislim, izgledala je prilino dobro i
prije,pa joj moda zato i nije bio toliko potreban.
"Jesam li dobro?" Oponaam je savreno skidajui njezin pretjerano slatkasti, lano
zabrinuti glas. Pa se podrugljivo osmjehnem i dodam: "Pa, valjda jesam. Valjda jesam
stvarno, najstvarnije dobro. Kad se sve uzme u obzir. Iako sigurno nisam ni priblino
dobro kao ti." Slegnem ramenima. "A tko uope i jest?"
Spustim pogled prema njezinom vratu traei tetovau Ouroborosa koja bi je
moda odala ili neki drugi znak da su je primili u besmrtne odmetnike.Zaudim se jer
na njoj ne primijetim nikakva obiljeja,a i od zapetljanog nakita koji obino zna
67

prikazati ostao joj je samo jedan jedini, neobraeni citrin na obinom srebrnom laniu.
Zakiljim dok se tekom mukom prisjeam to znam ba o tom kristalu - neto o tome
kako donosi izobilje i sreu i, da - pa, da, titi svih sedam akri, pa nije ni udo to ga
nosi.
Stisnem usne, glasno uzdahnem i tako je pogledam da joj je kristalno jasno to
mislim o njoj. "Hou rei, sad kad ti je cijeli svijet na dlanu -nikome nije tako dobro kao
tebi,jelda?I onda,Ava, kakav je to osjeaj? Kakav je to osjeaj biti nova, poboljana? Je li ti
se isplatilo izdati svoje prijatelje?"
Pogleda me stisnuvi oi, a lice joj se smrai od brige. "Sve si krivo shvatila", odvrati.
"Uope nije bilo onako kako ti misli!"
Potreseno ustanem. Malo sam se izbezumila, ali trudim se to sakriti od nje koliko
mogu. elim se samo maknuti od nje jer mi se vie ne sluaju njezine lai.
"Ever, nisam uzela eliksir, nego"
Okrenem se, sijevnem pogledom prema njoj i dreknem: "Stvarno si nevjerojatna!
Naravno da si ti uzela eliksir! Pa halo, bila sam se vratila. Vidi?" Povuem majicu i
vrtim glavom u nevjerici. "Ava, izgleda da nita nije ispalo onako kako smo mi bili
zamislili. Ne - ispravak netonog navoda - moda nije ispalo onako kako sam ja bila
isplanirala, ali je zato svakako ispalo po tvome. Ostavila si Damena onako slabog i
nemonog ba kako si i htjela. Jednostavno si ga ostavila da onako lei ozlijeen, na
samrti, da ga takvog Roman dokraji. A onda ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se iste
veeri nala s Haven i spravila joj finu alicu aja od vuje trenje." Odmahnem glavom
pitajui se zato joj se uope trudim to govoriti, zato se zamaram njome. Dovoljno mi je
otela. Ne bih se trebala vie baviti njom.
Krenem niz stepenice, a noge su mi teke poput olova, kao da odbijaju sluati oite
signale koje im mozak alje.
S naporom stavljam jednu nogu pred drugu, kad se ona oglasi: "Molim te, nemoj
biti takva. Molim te, daj mi priliku da objasnim."
Ali ja samo odmahnem rukom, nastavim svojim putem i dobacim joj preko ramena:
"to e, ne moe uvijek dobili sve to eli - sjea se te prie, jel tako?"
Stoji iza mene tako tiho i nepomino da ne mogu, a da se ne osvrnem preko ramena
i pogledam to namjerava. U stanju pripravnosti napnem miie ako me sluajno
pomisli napasti, no, zaudo, ona samo sklopi dlanove, nakloni se, a na usnama joj
proitam tiho: Namaste.
Malo prieka pa se okrene prema zgradi, a ja se zablenem u udu i bez rijei gledam
kako se ona velianstvena sjajna vrata otvaraju pred njom u znak dobrodolice.

68

Petnaesto
"Ej."
Dignem glavu i iznenadim se kad ugledam Judea kako stoji preda mnom, tako me
zaokupio rad da ga uope nisam ula da je uao.
"Kako ti to uspijeva?" Zakiljim upijajui pogledom njegovom auru koja sad zrai
lijepom nijansom plave.
"Kako mi uspijeva to?" Nasloni se na kuhinjski pult i odmjeri me pogledom.
"Kako mi se uvijek uspije tako priuljati?"Zaustavim pogled na njegovoj crnoj
majici jer me zanima tko je danas na njoj."to je to?" Pokaem na nju.
On sklopi oi, isprui ruke i krene spajati kaiprste i palce, ali ubrzo odustane od
toga i stane jednolino pjevuiti "Ommmmmmm" duboko iz dijafragme. Pogleda me
krajikom oka pa objasni: "To je zvuk postojanja - zvuk svemira."
Namrekam nos jer nemam pojma o emu on pria.
"Svemir se sastoji od vibrirajue pulsirajue energije, je l' tako?"
Kimnem. "To ve znam."
"Okej, a Om se smatra zvukom te energije - te beskonane kozmike energije. Nikad
nisi ula za to? Zar ne meditira?"
Slegnem ramenima.Nekad sam znala meditirati. Nekad sam znala istiti svoju auru
i zamiljati da mi se iz tabana prua korijenje duboko u sredite Zemlje i sline gluposti
od kojih bih se trebala osjeati bolje. Ali vie ne. Ono, nije da imam vremena sjediti na
guzici i paziti na disanje dok mi se cijeli svijet rui.
"Zna, stvarno bi se trebala opet uhvatiti toga. Stvarno pomae ovjeku da se
uravnotei i ozdravi, a da i ne spominjem"
"A je li tebi pomoglo ozdraviti?" Ciljam pogledom na njegove ruke, jo razmiljajui
bih li napravila ono to mi je palo na pamet neku veer, vaui razloge "za" i "protiv", ali
naposljetku ne donesem nikakvu odluku.
"Naruen sam kod doktora kasnije,pa emo valjda saznati." Slegne ramenima
lutajui pogledom po meni pa doda: "A kad smo kod toga" Pogledi nam se sretnu. "Bi
li me moda mogla odbaciti dotamo? Mogao bih ii busom, ali onda bih morao malo
ranije izai s predavanja, a, ono, ipak radije ne bih."
"Predavanja?" Upitno ga pogledam.
"Da, ma zna ve za to, Uvod u razvijanje vidovnjakih sposobnosti s naglaskom na
samoosnaivanje i Wiccu - valjda se toga sjea?" Nasmije se.
Kimnem, ustanem sa stolca i drage volje ga prepustim njemu. "I kako ti ide?"
Stanem iza kuhinjskog pulta da moe sjesti na moje mjesto.
"Dobro." Kimne. "Tvoja frendica Honor stvarno ima smisla za to."
Sledim se.Cijela se sledim.Sad mi je,bome,privukao pozornost. "Honor?"
On slegne ramenima."Pa,da, valjda je zna. Zar vas dvije niste frendice?"
Odmahnem glavom i sjetim se onoga to sam vidjela zadnjeg dana kole, kako se
Honor naveliko planira rijeiti Stacije. "Samo ide sa mnom u razred." Slegnem
ramenima i stisnem se uza zid da on moe proi. "Ba i nismo frendice. Vjeruj mi, nije to
isto."
69

On zastane - zastane, a trebao je samo proi kraj mene. Zastane pa se doslovno

naslonio na mene. Prouava mi lice, pa me, kao i obino, odmah preplavi osjeaj mira mira koji nisam osjetila ve danima. Nisam ga osjetila otkad sam napustila Ljetozemlje.
Nakon to sam se vratila iz Ljetozemlja, nisam mogla razmiljati ni o emu drugom
osim o Avi i kako je uspjela na prijevaru ui u Veliku dvoranu znanja. Iako to potraje
tek nekoliko sekundi, iako on ubrzo produi i sjedne na stolac, jo snano osjeam
njegovo ugodnu smirujuu prisutnost.
"Ili se stvarno posvetila uenju, ili stvarno ima smisla za magiju", on prokomentira i
zgrabi kutiju s raunima s dva zdrava prsta pa ih stane pregledavati. "Ali budui da
djeluje dosta uivljeno, rekao bih da je prije to drugo."
Zakiljim i pokuam se prisjetiti to znam o Honor, osim da je Craigova cura i
Stacijina nezadovoljna bestaica, a to ba i nije puno.
Pogledam Judea pitajui se bih li mu trebala rei da ba i ne bi trebao - honorirati
Honorin trud, ako je suditi prema onom to sam vidjela onog dana kad sam joj zavirila
u glavu. Ali opet, nije da je Stacia meni (ili ikome drugome, kad smo ve kod toga) ikad
uinila nekakvu uslugu, pa zato bih se mijeala u to?
"Onda, kad poinje predavanje?" Upitam odluivi biti pragmatina pa krenem
prema stranjoj sobi.
"Za sat vremena. Zato?" Kratko se osvrne preko ramena.
"Bit u otraga ako me treba", odvratim, tiho uem u ured i zatvorim vrata za
sobom. Uzmem Knjigu sjena s mjesta gdje je skrivam i bacim je na stari drveni pisai
stol. Zastanem i nekoliko puta duboko udahnem kako bi se proistila pa se pogrbim
nad njom prelazei prstima preko zlatnog natpisa koji joj krasi korice, pitajui se je li mi
to ba najpametnije ili ne.
Kad sam posljednji put otvorila tu knjiurinu, ba i nije dobro ispalo. A sad kad
znam da Roman ima veze s njom - pa, vie nisam sigurna da joj mogu vjerovati. Jer ako
je ona stvarno zahvaljujui njemu zavrila u mojim rukama, dok je itam, samo pleem
kako on svira (i to opet!). Ali opet, ako on stvarno ima mo nad tim stranicama, moda
je u njima negdje skriven nekakav trag o tome kako e zavriti njegova igra ili kako
planira pobijediti u njoj.
Moda joj samo trebam poeti postavljati prava pitanja, kao i akakom arhivu u
Ljetozemlju.
Ali za razliku od velebnih dvorana akakog arhiva u koje mogu ui samo oni
dostojni,da bih proniknula u tajne Knjige sjena, potrebna mi je samo lozinka i ifrirano
pitanje, i to najbolje u stihovima.
Tiho otpjevuim rime koje su me nauile Romy i Rayne:
U svijetu arolije stanuje ovaj tom,
odabrane smo za njega da se vratimo u svoj dom.
Unutar carstva mistike boravit emo sada, ako ne i prije,
doputeno nam je da zavirimo unutra i vidimo to se tamo krije.

70

Samo sjedim grozniavo smiljajui nekakvo lukavo pitanje u rimama kojim bih
mogla pogoditi Romanovu lozinku - ali mozak mi je skroz prazan,pa Knjiga sjena i dalje
samo lei na svom mjestu,a njezine mi stranice nita ne otkrivaju.
Uzdahnem, zavalim se natrag u stolac pa se okrenem u njoj na jednu pa na drugu
stranu, upijajui pogledom sobu, zidove koji su prepuni slika i totema,police krcate
nepreglednim hrpama knjiga. Ova mi soba nudi loliko mogunosti, ovdje imam na
raspolaganju sve to mi je potrebno za bacanje svih moguih arolija, a opet me nita od
toga ne inspirira i nije od pomoi. I, zapravo,vie nemam vremena. Ljeto e brzo proi i
treba mi nekakvo rjeenje jer vie nikako ne mogu izbjegavati Damena.
Damen.
Zarijem lice u ruke jer se nipoto ne elim sad rasplakati. Zadrim taj slani gorki
okus suza u grlu.
Nisam ga vidjela jo od onog dana kad je bio tulum kod Milesa, kad sam iskoila iz
njegovog auta i otila u Ljetozemlje. Ne odgovaram mu na pozive. Ne otvaram mu kad
zvoni na vrata. Jedva da obraam pozornost na bezbrojne bukete crvenih tulipana koji
su mi zatrpali sobu. Znam da ih ne zasluujem - ne zasluujem njega - dok ne naem
nain kako da rijeim sve ovo, kako da ga upitam za pomo ili kako da zamolim Judea
da ga on upita. Svaki put kad to pokuam, neman me sprijei - ne doputa niemu da se
isprijei izmeu Romana i mene. A ustvari, ne samo da nemam vie vremena, nego se
nemam kome obratiti za pomo. Jude ne zna kako bi mi pomogao,a sve to sam dosad
pokuala pokazalo se tekim i katastrofinim promaajem. A ako je suditi po proloj
noi, stanje mi se samo pogorava.
Bila sam se probudila dok je u sobi bio mrkli mrak bez najmanjeg traka mjeseine
zbog guste magle s obale. Ali svejedno sam se iskrala iz kreveta i kue bosih nogu,samo
u pamunoj spavaici,sa samo jednim ciljem na umu.Neto me vuklo prema Romanovoj
kui kao da sam mjesearka - jedna od Drakulinih opsjednutih nevjesta.
Hitro i lako prola sam kroz tihe prazne ulice i zaustavila se kod njegovog prozora,
unula ispod njega i povirila kroz otvor na aluzinama. Odmah sam osjetila njezinu
prisutnost i znala da je unutra - negdje -i uiva u onome to bi trebalo biti moje.
Vrtjelo mi se kao da sam pijana,a tijelo mi je bolno udjelo zbog neutaive gladi i
elje.Gnjevna neman u meni uporno me nagovarala da prestanem razmiljati i
pokrenem se - da razvalim vrata i uklonim je jednom zauvijek. I ba sam to htjela
napraviti, htjela sam neto poduzeti, kad je i ona mene osjetila. Bijesno se sjurila prema
prozoru tako vrstog i prijeteeg pogleda da mi se nakratko povratio razum - sjetila sam
se tko sam, tko je ona i to bismo sve mogle izgubiti ako dopustim nemani da pobijedi.
Pa sam se dala u trk da se opet sluajno ne predomislim. Trala sam sve do doma,
vratila se u krevet i tako leala znojna drhturei i pokuavajui koliko god je mogue
zatomiti tu golemu elju, utrnuli taj mrani plamen u sebi.
Plamen koji je svakog dana sve sjajniji, topliji i jai.
Nezasitnu vatru koja e prodrijeti sve to joj se nae na putu - mali traak razuma
koji mi je ostao,moju krhku vezu s budunosti koju prieljkujem i sve drugo to se
isprijei izmeu Romana i mene.

71

A prije nego to sam utonula u san, shvatila sam to je najgore od svega - kad se to
dogodi,ve toliko neu znati za sebe da neu biti ni svjesna koliko sam posrnula.
Jude ue u sobu i strovali se na kau tako odluno i znakovito da je oito kako eli
da ga primijetim.
"Kako je prolo?" Promumljam diui glavu s pisaeg stola nakon to sam tako
provela posljednjih sat vremena. Ruke mi se jo tresu, noge mi jo podrhtavaju,jo se
borim protiv te neugasive udnje u koju sam se pretvorila.
"Mogao bih i ja to tebe pitati." Polako i pomno me promatra. "Jesi to postigla?"
Slegnem ramenima. Zapravo, slegnem ramenima i progunam. I to bi mu, to se
mene tie, trebalo biti dovoljno. Oprezno drim ruke u krilu da on ne vidi kako se tresu.
"Jo pokuava pogoditi lozinku?"
Okrznem ga pogledom pa zatvorim oi i odmahnem glavom. Odustala sam od
knjige. Po mom miljenju, ona je samo pogorala cijelu situaciju.
"Ni ja nisam uspio nai neto korisno,ali ono.Rado u pokuati ponovno ako jo
eli da ti pomognem."
Jednom rijeju - da. elim da mi pomogne. Dobrodola mi je bilo kakva pomo. Ali
neman me zaposjela i ne mogu to protisnuti. Grlo mi je tako uzavrelo i tako se stee da
ga samo tiina moe smiriti.
"Je li stvar u rimama?" upita jer ne namjerava odustati.
Odmahnem glavom, jo ne mogu govoriti.
Ali on samo slegne ramenima, a nije ga nimalo obeshrabrilo to odbijam odgovoriti.
"Prilino dobro pjevam u stihovima, ako se smijem pohvaliti - a, usput, dobro i repam eli me uti?"
Sklopim oi elei da se okani toga.
"To ti je mudra odluka." Osmjehne se, nema pojma to se dogaa sa mnom. Pravi se
da brie nevidljiv znoj s ela rukom debelo umotanom u zavoje, a to me samo podsjeti
na onu vonju za koju me pitao.
Ustanem i oekujem tla e poi za mnom, ali on samo sjedi i lako jako, tako uporno
zuri u mene da naposljetku nehotice graknem na njega: "to je? to je bilo? Je li Riley
ovdje?"
On odmahne glavom pa mu dredovi spuznu s ramena na lea i zakilji prema meni.
"Nisam je ve dugo vidio", odvrati i nagne glavu fiksirajui me pogledom. "Priznajem,
tu i tamo to pokuam, ali na kraju ne bude nita od toga."Slegne ramenima. "Valjda
jednostavno trenutano ne eli komunicirati ni s kim."
Namrtim obrve jer se ba i ne slaem. Cisto sumnjam jer mi je Riley u zadnje
vrijeme poslala prilino zagonetnih poruka, to mi govori da ustvari eli komunicirati s
nekim.
"Misli li da nije moda" zaustavim se, ne elim ispasti smijena, ali onda odluim
da me zapravo nije briga. Ve sam se sasvim dovoljno puta osramotila pred Judeom, pa
koga briga hou li jo jednom. "Misli li da nije moda stvar u tome da ona ne eli doi
u nau dimenziju, nego da ne moe?" On me pogleda i ba eli neto rei, kad podignem
prst i nastavim: "I nisam mislila na ne moe u smislu da ne nalazi naina za to, nego vie u

72

smislu, ne znam, ono, moda joj netko ili neto ne doputa da doe? Moda je netko ili
neto spreava?"
"Moe biti." Slegne ramenima diui ih i sputajui tako leerno i olako da nisam
sigurna slae li se stvarno sa mnom ili mi samo govori ono to elim uti. Moda me ne
eli povrijediti hladnom, grubom, neporecivom injenicom da me moja jeziva sekica
zauvijek napustila - da je prezauzeta svojim zagrobnim obavezama da bi izala i igrala
se sa mnom. "Je li ti se pojavila u jo nekom snu?" dometne on i vie nego ispitivaki,
skoro kao da se nada.
"Ne", odgovorim bez trunice oklijevanja, ne elim razmiljati o onom
uznemirujuem snu u kojem je Damen bio zarobljen iza stakla, a Riley je stajala sa
strane i uporno me nagovarala da obratim pozornost na to i da ne miem pogled s
njega.
"Da je pokuamo sada kontaktirati?" Upita me on i nagne glavu.
Ali ja samo odmahnem glavom i uzdahnem. Ono, naravno da bih se voljela uti s
njom - stvarno bih voljela.Tko ne bi volio da ga posjeti njegova preslatko nabrijana
pokojna sekica? Ali kad se sjetim u kakvom sam stanju, shvatim da to ne dolazi u obzir.
ak i da mi na neki nain moe pomoi, u to isto sumnjam, ali, ono, ak i da moe, ne
bih mogla podnijeti da me vidi ovakvu. Ne elim da zna to sam napravila. U to sam
se pretvorila.
"Ba - ba mi se sad i ne da sve to", objasnim i proistim grlo.
Jude se nasloni na stolac, stavi nogu na koljeno, ali jo bez prestanka pilji u mene i
ne mie pogled."A to ti se zapravo da?" upita namrtivi elo i stvarno izgleda
zabrinuto. "U zadnje vrijeme bavi se samo poslom." Spusti nogu na pod,nagne se
prema meni,poloi umotane ruke na stol i doda:"Zna li ti uope da je ljeto?Ljeto u
Laguna Beachu!Polovina stanovnitva moe samo sanjati o tome da im bude tako zakon
kao tebi, a ti jedva da mari za to. Vjeruj mi, da nisam ovako polomljen, bio bih vani,
surfao i uivao u svakom slobodnom trenutku. A da ne spominjem i ispravi me ako
grijeim, ali zar ti ovo nije prvo ljeto ovdje?"
Duboko uzdahnem kad se sjetim kako sam prolog ljeta zavrila u
bolnici,ozlijeena, bez ikoga svoga i s mentalnim moima s kojima se nisam mogla
nositi, naivno mislei da je to najgore i najudnije to mi se moe dogoditi. Jedva da
mogu povjerovati da je prolo ve godinu dana otkad mi se cijeli ivot promijenio.
"Ja stvarno imam pod kontrolom sve u duanu. Kvragu sve, mogu i sam otii do
doktora, koga briga ako zakasnim? Ali, molim te, napravi si uslugu i odmori se malo.
Vani te eka svijet, a sve vrijeme koje provodi unutar etiri zida, ono, nije ba zdravo."
Stojim pred njim sva rastrojena, ruke mi se tresu, tijelo mi drhti, dah mi je
isprekidan - ivi sam primjer nezdravog ivota i oajniki se ogledavam po sobi traei
najblii izlaz.
"Ever? Jesi dobro?" On se nagne prema meni.
Odmahnem glavom, ne mogu mu odgovoriti, ne mogu govoriti. Roman je tamo
negdje vani. Osjeam kako se pribliava. Upravo je napustio duan i luta gradiem u
mom smjeru.I znam da je samo pitanje trenutka - moda za minutu,najvie dvije, stara
ja opet e nestati i potpuno e me obuzeti ona neman u meni.
73

Grevito se uhvatim za rub pisaeg stola, tako jako da su mi zglobovi prstiju iskoili
i pobijeljeli, pokuavam se smiriti, uas me hvata od pomisli da me netko vidi ovakvu i
elim pobjei dok jo nije prekasno
Izmigoljim oko stola tako brzo da se stvorim pred Judeom prije nego to se uope
snaao.Zgrabim posivjeli gips u koji mu je omotana ruka i procijedim jer nemam izbora:
"Ako eli da te odvedem, moramo odmah krenuti - iz ovih stopa!"
On s mukom odrava ravnoteu, a lice mu se iskrivilo od zabrinutosti. Pogleda me i
odvrati: "Ever, bez uvrede, ali nisam ba siguran da elim da me vozi. Pomalo mi
djeluje - poremeeno, i to blago reeno."
Protrlja usne, odmahne glavom i pogleda me u oi onim morskozelenim pogledom
pokuavajui prodrijeti do mene,ali bez uspjeha. Izgubljena sam, utapam se, skoro pa
sam iezla "Ono, ozbiljno, mislim da bi trebala izai malo na svjei zrak i nekoliko
puta duboko udahnuti - ozbiljno, iznenadit e se koliko e ti biti bolje od toga."
I koliko god to lijepo zvualo, koliko god mi samo elio dobro, ja ipak znam da nee
biti tako. Sad nipoto ne bih trebala biti vani. Tamo je Roman i svake se sekunde sve
vie pribliava. Uostalom, nisam mislila na posjet doktoru kad sam mu rekla da bismo
trebali ii. Iako nisam ba dobro razmislila o tome, nisam uzela u obzir ba sve dobre i
loe strane te ideje koja mi je pala na pamet prije nekoliko dana.Ali nemam vremena za
gubljenje, idemo, oboje. Bez obzira na to to e se tamo dogoditi, bit e mi gore ako
ostanem ovdje.
Srce i puls ludo mi lupaju dok se Roman uporno sve vie pribliava - pa stisnem jo
vre Judeov gips nadajui se bez nekog pravog razloga da u uspjeti ovo izvesti kad
mi ve sve drugo ne polazi za rukom.
Nadam se da u se uspjeti doepati jedinog mjesta na kojem sam jo svoja. Vidim
njegov uznemireni zgranuti pogled i shvatim da ako ovo ne izvedem brzo, bit e
prekasno za mene.
Prekasno za sve nas.
Bit u s Romanom.
Mrana magija e pobijediti.
Kaem mu drhtavim i treperavim glasom: "Znam da zvui ludo, ali mora zatvoriti
oi i zamisliti pred sobom portal pun svjetlucavog zlatnog svjetla. Usredotoi se na to
koliko god moe i nita me ne pitaj. Samo mi vjeruj."

74

esnaesto
Na jedvite jade proemo kroz portal zajedno,s bokom o bok, prizemljimo se na onoj
predivnoj bujnoj travi i hitro ustanemo. Istog se asa okrenem prema Judeu, uprem
prstom u njegove ruke i kaem: "Gledaj!"
On pogleda dolje i razrogai oi. Zuri as u svoje gole ruke, as u mene, i ama ba
nita nije mu jasno.
"Pa nije valjda da nikad nisi naletio na Ljetozemlje dok si prouavao nadnaravno?"
Lice mi zasja od sree i osmjehnem se vedra ela - cijelu me proela vedrina, oslobodila
sam se te nemani u sebi, pa makar i nakratko.
On se brzo osvrne naokolo i zabulji kroz mutnu svjetlucavu maglu u treperave
kronje kojima se grane svijaju pod teinom zrelih zamamnih plodova u ogromne
arene cvjetove drhturavih peteljki i malo dalje brzi potoi duginih boja. "To je to?"
upita zabezeknuto. "Stvarno postoji?"
Kimnem i odjednom iezne sva moja zabrinutost zbog toga to sam ga dovela
ovamo.Samo zato to se pokazalo loom idejom kad sam Avu dovukla ovamo, ne znai
da e se ista stvar dogoditi s Judeom. Njih je dvoje skroz drukije. On je drukiji. Ava
moe samo sanjati o tome da bude napredna kao on.
"Zato sam te dovela ovamo?" Nasmijem se jer sam odmah pogodila to se pita u
sebi.Mislima mu poaljem telepatski odgovor: Pa da bih te izlijeila!
Oprezno mu preutim da je drugi, mnogo vaniji razlog to to moram izlijeiti sebe.
Misli su energija, dometnem kad sam primijetila iznenaeni izraz na njegovom licu.
Moe ih osjetiti, uti, ak i stvarati uz pomo njih. Ali ako bi radije da se vratimo i odemo u
bolnicu, onda mogu bez problema opet otvoriti portal"
Pogleda me i ba eli neto zaustiti,kad se predomisli i to pomisli. Isprva to pokua
zatvorivi oi kao da se pokuava usredotoiti, ali ubrzo shvati koliko sve to ide lagano
i bez truda, pa pogleda ravno u mene i pusti rijei da mi struje izravno u glavu.
Ne mogu vjerovati da ti je toliko trebalo da me dovede ovamo. Kako si me samo mogla
pustiti da onoliko patim!
Nasmijem se kimajui s odobravanjem, a znam da u se najbolje iskupiti ako mu
pokaem to jo sve moe ovdje raditi.
"Zatvori oi!" naredim i vidim da me bez oklijevanja posluao, ima toliko povjerenja
u mene da se i nehotice zarumenim. "A sad zamisli bilo to, to eli - ba bilo to - i
neka to bude neto to stvarno eli jer e u trenu biti tvoje - jesi li spreman?"
Jedva da sam to izustila,a ve sjedim na crvenkastoj pjeanoj obali, gledam ga kako
na dasci pliva prema puini i surfa na najsavrenijim moguim valovima.
"Jesi ti vidjela kako sam surfao kroz tunel lomeeg vala?!" Zadere se on dok izlazi iz
vode s daskom ispod ruke. "Nevjerojatno! Sigurno ne sanjam?"
Nasmijem se kad se sjetim svog prvog posjeta i koliko sam bila oarana
Ljetozemljem. I bez obzira na to koliko sam ve puta bila ovdje, jo mi nije dosadilo to
arobno prikazivanje u velikom opsegu.
"Ne sanja." Osmjehnem se gledajui kako mu slana voda kapa ravno s dredova niz
prsa u pojas niskih crno-sivih bermuda.Odjednom me preplavi onaj osjeaj lijenog mira
75

kad je on u blizini pa brzo odvratim pogled i dovrim: "Vjeruj mi, ovo je puno bolje od
snova." Mislim zapravo na to kako su se u zadnje vrijeme moji snovi pretvorili u none
more.
I, to sada? On baci dasku na pijesak i pogleda me.
Slegnem ramenima. Ovo je tvojih pet minuta, tako da, ustvari, sve ovisi o tebi. to god
poeli sljedee, moe to se mene tie. Trudim se da izgledati susretljivo, spremno pomoi,
a zapravo je stvar u tome da to je on due ovdje, ja due mogu izbjegavati Zemlju gdje
me ekaju svi moji problemi.
On duboko uzdahne, zatvori oi, a dasku i plau zamijeni trkaa staza Indyja 500.
Prolazi njome smrtonosnim brzinama dok ja navijam za njega visoko iz gledalita. I
taman kad ga vie ne mogu gledati kako vozi jo jedan monotoni krug, on nas prebaci u
armantan kafi u luci u Sydneyju s izvanrednim pogledom na most, vodu i operu u
daljini.
Nazdravimo aama, a ja prokomentiram: "Nikad ne bih rekla da si tip kojeg
zanima Indy."
On slegne ramenima. "I nisam. Ali ono, zato ne isprobati kad mogu, jel tako?"
Otpijem malo gaziranog soka i napravim grimasu jer mi je sok previe sladak,drai
mi je gorki eliksir na koji sam se navikla.Gledam kako svjetlucavu australsku puinu
zamjenjuju vjetrenjae, tulipani i kanali - a to moe znaiti samo jedno.
Amsterdam? Rije mi zatreperi u grlu i podsjeti me na nau zajedniku prolost u
kojoj je on bio Bastiaan de Kool,a ja njegova muza.Pa se i nehotice zapitam osjea li se
on nekako isto.Moda su mu se nekako vratila ta davna sjeanja sad kad smo
ovdje,mada to kod mene nikad nije bio sluaj.
On slegne ramenima iznenaen mojom reakcijom pa pojasni: "Nikad nisam bio
ovdje.Mislio sam da bi bilo kul. Ali ako bi radije da stvorim neto drugo"
I prije nego to ga uspijem sprijeiti, rei mu da uiva u svojoj matariji koliko god
eli, ve sjedim u gondoli u Veneciji u profinjenoj dugoj haljinu ruiaste i krem boje, a
oko vrata nosim bogato ukraenu ogrlicu. Lijeno se proteem na hrpi crvenih
barunastih jastuka i zadivljeno gledam velianstvene zgrade kraj kojih prolazimo tu i
tamo kriom bacajui pogled na Judea koji na sebi ima crne hlae,prugastu majicu i
slamnati eir tradicionalnog venecijanskog gondolijera dok nas vozi mirnim i tihim
vodama.
"Ej,pa tebi ovo prilino dobro ide." Nasmijem se odluna ostaviti u prolosti glupu
pomisao koja me maloprije uhvatila u Nizozemskoj i predati se sadanjem
trenutku.Sklopim oi i dodam tome samo najslabaniji povjetarac, koji mu otpue eir s
glave u vodu.
"Ovo mi sve dolazi tako prirodno", odvrati i odmah prikae novi eir na glavi, a da
nije ni trepnuo. "Vjerojatno sam bio ovakav jedan gondolijer u prolom ivotu - i ostavio
neke nedovrene poslove nakon smrti." Prestane veslati i nasloni se na veslo. "Hou
rei, ako se ustvari raamo kako bismo ispravili greke iz prolosti i primakli se to
blie prosvjetljenju,onda sam moda ja jednom, prije mnogo vremena vozio jednu lijepu
zgodnu djevu poput tebe koja me toliko omela svojom ljepotom i armantnou da sam
prevrnuo amac i utopio se."
76

"Tko se utopio?" Upitam zvuei kao da sam na rubu ivaca, mnogo ozbiljnije nego
to sam htjela.
"Ja". On dramatino uzdahne pa doda uz smijeh:"I to je tu nova? Djevu je, kako to
ve biva, ubrzo spasio visok, crn, zgodan mladi plemi visokog statusa i ogromnog
bogatstva koji je uz to, kako to ve ide, sasvim sluajno imao i mnogo vei brod. Nakon
to ju je hitro izvukao na palubu, ugrijao i osuio, kvragu, vjerojatno ju je i vratio u ivot
umjetnim disanjem, i nakon to ju je privreno obasipao ne samo panjom, nego i
hrpom darova, od kojih je sve jedan bio bolji od drugoga, konano je popustila i pristala
se udati za njega. A i sama pogaa kako je sve zavrilo, je l' tako?"
Odmahnem glavom, a neto vrue me stee u grlu i ne mogu govoriti. Znam da si je
on samo ispreo nekakvu bezazlenu bajku u glavi, ali ne mogu se otrgnuti osjeaju da
ba iza te bajke stoji neto mnogo dublje, ega on nije svjestan.
"Pa,ono,oboje je ivjelo dugo,raskono i ludo sretno - sve dok nisu umrli od starosti i
reinkarnirali se kako bi mogli ponovno uivati u tome da nau jedno drugo i sve
ponove."
"A gondolijer?to se dogodilo s njim - s tobom?"Upitam, a nisam sigurna da ba to
elim uti. "Hou rei, sigurno je nekako bio nagraen zbog toga to je spojio dvije
srodne due?"
On slegne ramenima,odvrati pogled i nastavi veslati. "Gondolijer je osuen na to da
neprestano iznova ponavlja tu istu patetinu priu i ezne za neim to je oito sueno
nekome drugome. Uvijek isti scenarij, samo drugo vrijeme i mjesto radnje. To ti je moja
ivotna pria - odnosno, tonije, pria mojih ivota."
Iako se nasmije na to, nije to smijeh kojem bih se pridruila. Sve mi je to previe
samotnjaki,mrano i puno gorke istine da bi stvarno bilo smijeno. Nevjerojatno mi je
koliko istine o njemu i meni ima u toj priici, pa ostanem bez rijei.
Upijam ga pogledom pitajui se bih li mu rekla - o sebi, o nama - ali kakve koristi od
toga? Moda je Damen bio u pravu kad mi je govorio da se s razlogom ne sjeamo
svojih prolih ivota, da ivot nije test na kojem moe prepisivati.Svi mi imamo svoju
vlastitu karmu,prepreke koje moramo savladati, a ja sam oito, svialo mi se ili ne,
jedna od Judeovih.
Proistim grlo odluivi zakljuiti priu i prijei na trei razlog zbog kojeg sam dola
ovamo.O kojem ba i nisam razmiljala sve do sada. Nadajui se da emo od tog oboje
imati koristi i da ne radim jo jednu ogromnu pogreku, upitam ga: "to kae na to da
se izgubimo odavde? Htjela bih da jo neto vidi."
"Neto jo bolje od ovoga?" On naglo izvue veslo iz vode i pone mahati njime.
Kimnem, nakratko zatvorim oi i brzo nas vratim u ono nepregledno miriljivo
polje gdje je Jude opet u uobiajenoj odjei,ispranim trapericama, majici sa simbolom
Om i japankama, a s mene je nestala profinjena duga haljina sa steznikom i sad sam u
kratkim hlaicama, majici na bretele i sandalama.Zatim krenemo uz potoi prema cesti,
niz uliicu i do bulevara, gdje je Velika dvorana znanja.
Okrenem se prema njemu i izustim: "Moram ti neto priznati."
On me pogleda i oekivano podigne spojene obrve.

77

"Ovaj, nisam te dovela ovamo samo da bih te izlijeila." On se smrzne i tako me

pogleda da se i ja smrznem. Duboko uzdahnem znajui da mi je sad prilika,jedino u
ovdje moi to izgovoriti, pa ispravim ramena, podignem pogled i kaem: "Zapravo bi
mi trebao neto napraviti -neto za mene."
Do-bro... On zakilji ekajui da prijeem na stvar, a oi su mu blage i strpljive.
"Vidi, stvar je u tome da" Grozniavo okreem kristalnu narukvicu u obliku
potkove oko ruke, jedva da ga mogu pogledati u oi. "Pa, u zadnje vrijeme ona magija o
kojoj sam ti priala - ta arolija sve je samo pogorala. Ono, kad sam ovdje, sve je u
redu, ali na Zemlji se osjeam vie-manje katastrofalno.Kao da sam bolesna.Razdiru me
misli o Romanu,a ako sluajno nisi ve primijetio, moja vanjtina kao da poinje
odraavati ono iznutra.Mravim,ne spavam i tome nema pomoi - doma,na Zemlji,
izgledam stravino. Ali svaki put kad se pokuam povjeriti Damenu ili ga upitati za
pomo - pa, kvragu, svaki put kad tebe pokuam pitati da ga ti pita - ono,obuzme me
arolija - mrana arolija ili ta neman,kako je ja nazivam,i ne doputa mi da govorim.
Kao da ne eli da se ita isprijei izmeu Romana i mene. Ali ovdje u Ljetozemlju ne
moe mi nita. Jedino sam ovdje ona stara.Pa sam mislila, ako tebe dovedem ovamo, da
bi ti mogao"
"Pa,zato onda jednostavno nisi dovela Damena u Ljetozemlje? Ne shvaam."
Nagne glavu i proui me pogledom.
"Zato to ne eli doi." Uzdahnem buljei u stopala. "Zna da neto nije u redu,da se
neto dogaa sa mnom,ali misli da mi je to od ovisnosti o ovome mjestu ili - ili neeg
slinog tome. Kako god bilo, ne eli doi ovamo sa mnom, a ja mu ne mogu rei istinu,
pa on vrsto stoji pri svojoj odluci i odbija popustiti. I zbog svega toga, ono, pa, rei u li
samo da se nismo odavna vidjeli." Lecnem se jer osjetim da mi je glas naglo pukao, pa
progutam knedlu.
"I - gdje se ja sad tu uklapam?" On me pogleda. "eli da odjurim natrag u nau
dimenziju i kaem to Damenu?"
"Ne",odvratim podignuvi ramena pa pojasnim: "Odnosno, u svakom sluaju, ne
jo. Prvo e poi sa mnom na jedno mjesto i ako uspije ui" Pogledam ga,nadajui se
bez nekog pravog razloga da e mu to uspjeti. "Onda bih htjela da zatrai pomo u
moje ime - nae rjeenje za moj problem.I znam da e ti zvuati ludo, ali vjeruj mi kad
ti kaem da e biti dovoljno da samo arko eli odgovor i saznat e ga. Napravila bih ja
to sama da mogu - ali nisam, nisam, nisam vie dobrodola tamo."
On me brzo odmjeri pogledom, kimne pa mi se pridrui upitavi: "I gdje se to
mjesto nalazi?" Zabezekne se kad mu vrkom prsta pokaem predivno velebno staro
zdanje pred nama i proape: "Znai, stvarno postoji!" Oi mu zasjaje od uzbuenja te u
nekoliko dugih skokova prijee strme mramorne stepenice.
Ostavi me tako da stojim i gledam, face objeene do poda, kako mu se obje vratnice
otvaraju, a on hitro ulazi prije nego to sam stigla trepnuti.
Iste one vratnice kojima su meni zalupili pred nosom.
Svalim se na stepenice,ponovno pred zatvorenim vratima.Pitam se koliko u tono
morati ekati ovdje dok on ne bude gotov s - pa, s im god to namjerava raditi unutra.

78

Znam da bi moglo dosta potrajati, naroito zato to je njemu sve to novo, a Velikoj
dvorani znanja teko je odoljeti.
Hitro ustanem i otresem zemlju sa sebe jer ne namjeravam sjediti ovdje kao neka
luzerica,nego idem malo razgledati,moda i malo istraivati. Uvijek kad doem
ovamo,zaokupljena sam odreenim ciljem i rijetko, skoro nikad, nemam vremena
jednostavno malo tumarati uokolo.
Iako znam da mogu putovati kako elim - podzemnom eljeznicom, na Vespi, pa,
kvragu, ak i na ogromnom arenom slonu jer ovdje granice stvarno ne postoje - ipak
odluim jahati konja. Stvorim slinog onome na kojem sam prvi put jahala s Damenom
jo onda kad me prvi put nagovorio da doem ovamo, samo to u sad jahati na kobili.
Hitro joj se popnem na lea i smjestim se u sedlo prelazei rukom preko njezine
svilenkaste meke grive sve do vrata. Tepam joj tiho na uho pa je lagano udarim u trbuh
i krenemo u laganu etnjicu bez nekog pravog cilja. Sjetim se to su mi blizanke jednom
rekle u Ljetozemlju - da je stvoreno od elja. Ako ovdje eli neto vidjeti, napraviti, imati,
iskusiti ili posjetiti, prvo to mora jako eljeti.
Zaustavimo se nakratko, a ja zatvorim oi i pokuam zaeljeti odgovore koje traim.
Ali izgleda da u Ljetozemlju stvari ipak ne idu tako lagano, pa se ne dogodi ama ba
nita osim to mojoj kobili sve to dojadi, pa pone frktati, stenjati, ibati repom i udarati
kopitima o tlo. Zato duboko uzdahnem i probam neto drugo, pokuavajui se domisliti
to od svega ovdje, od svih tih kina, galerija, salona ljepote i velianstvenih i udesnih
zgrada, jo nisam vidjela, a trebala bih?
Za koje bih to mjesto stvarno trebala znati?
I prije nego to sam se uspjela snai, kobila poleti u munjevit gallop - griva joj leti na
vjetru i lagano povija ui dok iba repom, a ja se grevito drim za uzde i oajniki
pokuavam odrati ravnoteu. Spustim glavu jako nisko i zakiljim zbog jakog vjetra
dok oko mene sve nejasno promie i zuji.Nakon to u samo nekoliko sekundi proemo
kroz ogroman nepoznati kraj, kobila se zaustavi tako naprasito, tako neoekivano da joj
preletim tono preko glave i zavrim u blatu.
Ona glasno zanjiti i podigne se na stranje noge pa se s treskom opet spusti na sve
etiri, stenjui, rzajui i lagano uzmiui, a ja tekom mukom polagano i oprezno
ustanem ne elei napraviti nekakav nagli pokret koji bi je jo vie uplaio.
Kako sam vie navikla izlaziti na kraj sa psima nego s konjima, priprijetim joj
prstom i naredim tihim, vrstim i odmjerenim glasom: "Stoj."
Pogleda me i spusti ui, posve oito nezadovoljna.
Progutam knedlu i zatomim strah pa dodam: "Ne mii se. Stoj gdje jesi."
Znam da mi vjerojatno ne bi bila od prevelike pomoi da se naem u pravoj
opasnosti, ali ipak ne elim biti sama na ovom vlanom, hladnom, jezivom mjestu.
Zablenem se zaprepateno u hlaice prekrivene blatom koje ostanu takve i nakon
to zatvorim oi i pokuam ih promijeniti, urediti se. Na ovom mjestu nema mi koristi
od trenutanog prikazivanja.
Duboko uzdahnem dok se s naporom pokuavam smiriti. Iako mi se, kao i moj
kobili, ne ostaje predugo ovdje, znam da sam ovdje s razlogom, da je ovdje neto to
trebam vidjeti i zato odluim ostati. kiljei prema krajoliku pred sobom primjeujui
79

kako u ovom kraju nebo nema uobiajen, blag, zlatan sjaj, ve je posve mutno i sivo.
Umjesto svjetlucave magle na koju sam navikla uporno pada kiurina koja sudei po
tekom, mokrom blatu, nikad ne prestaje. Ali ne bih ba rekla da godi onim jalovim
biljkama i drveu koje je tako ispucalo i suho kao da ve godinama nije dobilo vodu.
Koraknem naprijed jer arko elim odgonetnuti u emu je stvar, doznati zato sam
ovdje, no nakon to utonem u blato duboko do koljena, ipak odluim pustiti kobili da
me vodi. Ali ma koliko joj tepala na uho i nareivala, ona ne eli dalje istraivati.
Zacrtala si je samo jedan cilj, a to je ii natrag odakle smo dole, pa naposljetku
odustanem i popustim uzde.
Nekoliko puta brzo se osvrnem preko ramena kad se sjetim to su mi blizanke
jednom rekle: U Ljetozemlju je sve mogue.
Pa se zapitam nisam li moda nehotice upoznala njegovu drugu stranu.

80

Sedamnaesto
"to ti se dogodilo?"
Zakiljim jer nemam pojma na to cilja,a onda vidim da pokazuje prstom prema
mojim blatnjavim nogama i japankama koje su bile divne, metalik zlatne boje,a sad se
na njima zemlja tako stvrdnula da su vie blijedosmee.
Namrtim se i odmah ih zamijenim lijepim, novim, istim parom istih takvih i drago
mi je to sam opet u maginom dijelu Ljetozemlja koje mi se puno vie svia od one
niije zemlje otprije. Nakon toga navuem meku ljubiastu vestu na kopanje koju sam
netom prikazala pa je vrsto zategnem oko sebe i odvratim: "Bilo mi te dosadilo ekati.
Nisam znala koliko e biti unutra, pa sam otila na mali, ovaj, izlet." Pravim se kao da
se nije dogodilo nita strano,kao da je to bila sasvim obina,tipina, kasnopopodnevna
etnjica - a zapravo je bila sve, samo ne to zbog one udne uporne kie,jalovog drvea i
moje kobile koja je poto-poto htjela pobjei odande glavom bez obzira.Jude se ionako
teko snalazi u onome to sam mu dosad rekla, pa bih mu samo stvorila dodatnu zbrku
priom o tom novom kraju. Uostalom, ivo me zanima to je vidio.
"Nije toliko vano to se meni dogodilo koliko to se tebi dogodilo." Odmjerim ga od
zlatnosmedih dredova do gumenih potplata japanki i primijetim kako je izvana viemanje isti kao prije, ali iznutra se neto svakako promijenilo.Promijenila mu se
energija,dranje. S jedne strane djeluje veseliji,vedriji i puca od samopouzdanja,a s
druge se ini vidno napet za nekog tko se upravo vratio iz jednog od najveih uda u
svemiru.
"Pa - bilo je zanimljivo." Kimne i pogledi nam se sretnu, ali samo na trenutak i on
brzo odvrati oi od mene.
Ne mogu vjerovali da misli da e mu to proi. Ono, mislim da mi ipak duguje malo
vie jer ipak sam ga dovela ak dovde.
"Ovaj, a da malo pojasni?" Podignem obrvu. "Kako ti je to tono bilo zanimljivo?to
si vidio, uo, saznao? to si radio od trenutka kad si uao do trenutka kad si iziao?Jesi
saznao odgovore koji mi trebaju?" Znam da u za nekoliko sekundi zaviriti u njegov um
i sama otkriti ako brzo ne propjeva.
On duboko uzdahne, okrene se i udalji nekoliko koraka pa me konano pogleda i
odvrati: "Ne znam ba da li mi se trenutano o tome - dobio sam malo previe
informacija odjednom, pa mi treba malo vremena da mi se sve to slegne. Sve je to
pomalo komplicirano"
Zakiljim i odluim saznati na svoju ruku. U Ljetozemlju on jako malo toga moe
prikriti,naroito zato to je teki guter koji nema ama ba nikakvog pojma kako sve ovo
funkcionira. No na putu prema njegovim mislima isprijei mi se onaj neprobojni zid koji
mi oda gdje je tono bio.
U akakom arhivu.
Sjetim se kako mi je Romy jednom rekla: Ne moe itati ba sve misli, samo one koje ti
je doputeno. to god netko ugledao u akakom arhivu, pripada samo i iskljuivo toj osobi.
Suzim pogled jer oajniki elim doznati to je to pa krenem prema njemu i ba mu
elim proniknuti dublje u um, kad osjetim - preplave me toplina, trnci i vruina im mi
81

je on blizu. Okrenem se i ugledam Damena kako se sputa niz mramorne stepenice pa

zaustavlja - i sve se zaustavi kad nam se pogledi sretnu.
I ba ga elim dozvati - oajniki ga zamoliti da mi se pridrui jer znam da je sad
prilika da mu sve objasnim, ali onda shvatim to je on zapravo vidio - mene i Judea
kako zajedno uivamo na izletu u Ljetozemlju, mjestu koje pripada samo Damenu i
meni. I prije nego to uspijem ita napraviti ili rei - on nestane. Iezne mi pred oima
kao da nikad nije ni bio ondje.
Samo to je bio ondje.
Jo osjeam njegovu energiju. Jo ga osjeam na koi.
A kad se brzo okrenem prema Judeu,on mi samo to potvrdi. Vidim kako je
razrogaio oi u udu, kako mie usnama - kako me eli dotaknuti, utjeiti, ali ja se hitro
izmaknem. Hvata me muka kad pomislim na to o emu Damen sad vjerojatno razmilja
- na ono to je on vidio.
"Lijepo te molim, idi", kaem mu odrjeitim i napetim glasom i okrenem mu lea.
"Zatvori oi, otvori portal i idi. Molim te."
"Ever" odvrati on, elei me opet dotaknuti, ali mene ve nema, na nekom sam
drugom mjestu.

82

Osamnaesto
Hodam. Hodam dok vie nemam pojma gdje sam. Hodam dok nisam posve sigurna
da me Damen vie ne vidi. vrsto sam odluila pobjei od svojih problema,no to mi ba
i ne ide.Konano mi je jasna ona stara poslovica sa alice za kavu moje uiteljice iz
engleskog u osmom razredu: NE MOE POBJEI IZ SVOJE KOE.
Ne mogu bjeati od svojih problema.Nikad neu biti dovoljno brza da im u
potpunosti izmaknem.Odabrala sam ovaj put i sad ne mogu to promijeniti.
Iako me Ljetozemlje tako predivno,neopisivo oslobaa - njegov je uinak tek
kratkotrajan.Koliko god ostala ovdje, stvari e se nesumnjivo okrenuti skroz naglavake
im se vratim u svoju dimenziju.
I dalje lutam pokuavajui se odluiti bih li svratila u kino i pogledam neki stari film
ili ak otila u Pariz na ugodnu oputajuu etnjicu uz Seineu, ili pak na kratko
pjeaenje kroz ruevine Machu Picchua, ili moda protrala po rimskom Koloseju,kad
odjednom naiem na nekolicinu kuica i zaustavim se.
Izvana mi po iljastim trokutastim krovovima od indre i prozoriima djeluju
sasvim obino, skromno - ali iako se naizgled ni po emu ne istiu, jedna od njih kao da
me poziva i tako privlano sja da se moram spustiti niz usku zemljanu stazicu do
njezinih vrata. Mada jo nemam pojma to zapravo radim ovdje, jo se premiljam bih li
ula ili ne.
"Nisan ih vidijo ode ve dugo."
Okrenem se i ugledam starca s nekoliko rijetkih vlasi zalizanih preko ele kako stoji
kod ruba stazice u jednostavnoj bijeloj koulji,crnom demperu i hlaama oslanjajui se
na divno izrezbareni tap koji, izgleda, dri vie zbog toga to cijeni koliko je kvalitetno
napravljen, nego zato to mu stvarno treba.
Zakiljim jer ne znam to bih mu odgovorila. Ne znam ni to radim ovdje, a kamoli
o kome on pria.
"One dvi male - crnih kosa. Blizanke. Ja sam jih jedva mogo razlikovat - ali moja
gospoa jih je znala u duu.Ona pristojna - je,bome,voljela okolade." Nasmije se u
bradu prisjeajui se. "A ona druga - ta samo mui i tvrdoglava je - njoj nikad ni bilo
dosta kokica. Ali nije volila one instantno prikazane,samo prav peene."Kimne
promatrajui me,dobrano me upijajui pogledom i nije ni najmanje okiran mojom
odjeom koja je malo premoderna za ove krajeve. "Moja gospoa jih je, bome,
razmazila. Bilo joj jih je ao, a i reko bi da je bila zabrinuta za njih. I onda, nakon tolkih
god'na, nestanu iz ista mira jednog dana bez pozdrava." Zavrti glavom u nevjerici, ali
ovaj put niti se zahihota niti nasmije, nego me samo zbunjeno pogleda kao da se nada
da bih mu ja to mogla razjasniti.
Progutam knedlu dok mi pogled bjei as na ulazna vrata, as na njega, bilo
ubrzava, a srce ludo lupa, ne moram ga nita ni pitati - znam da su bile ovdje; ovdje su
Romy i Rayne ivjele zadnjih tristo i neto godina.
Ali ipak elim da mi to naglas potvrdi, da budem potpuno sigurna, pa promucam:
"Jeste - jeste li vi to rekli blizanke?" Mozak mi grozniavo radi dok buljim u tu priprostu
kuicu koja mi je odnekud poznata i odjednom shvatim da je to savrena kopija kuice
83

iz vizije koju sam imala kad sam ih prvi put ugledala kako ue u Avinoj kui te epala
Romy za ruku, onda kad sam odgledala cijelu njihovu ivotnu priu -sve mi se te
izmijeane slike munjevito vraaju - ta kua, njihova teta, suenje vjeticama u Salemu
od kojeg ih je eljela spasiti - i naposljetku zavrile su ovdje.
"Romy i Rayne."On kimne mjerkajui me pogledom,neopisivo rumenim obrazima,
kvrgavim nosom i blagim oima. Gotovo mi se ini da ga je netko prikazao, da je
hodajua savrena kopija najtipinijeg veselog staria koji se vraa kui nakon nekoliko
aica. Ali kako ne treperi i ne nestaje na trenutke,nego samo stoji tamo s istim
prijateljskim smijekom na licu, znam da je stvaran. Moda je iv, moda mrtav - ni u
jedno od toga ne mogu biti pretjerano sigurna, ali sto posto nije prikazan. "Njih trai,
jel?"
Kimnem iako nisam ba sigurna u to. Traim li ba njih? Jesam li zbog toga
ovdje?Pogledam ga krajikom oka pa se trgnem i nehotice nervozno zasmijuljim jer jako
udno zuri u mene. Proistim grlo i pokuam malo doi k sebi pa nonalantno kaem:
"Ma, samo mi je ao to ih nema, mislila sam da u ih sresti."
On kimne kao da me u potpunosti razumije i kao da suosjea s mojom nevoljom.
Objema se rukama podupre o tap pa odvrati: "Moja gospoa i ja smo jih, bome,
zavoljeli jer su bile ode kolko i mi. I sad se pitamo jesu li se njih dvi na kraju odluile
oti preko mosta i re zbogom svemu ili su se vratile na Zemlju. ta ti misli?"
Stisnem usne i slegnem ramenima pravei se da ne znam odgovor na to pitanje pa s
olakanjem shvatim da je odustao od daljnjeg zapitkivanja i takoer samo kimnuo i
slegnuo ramenima.
"Moja gospoa je uvjerena da su ole preko mosta, govori da jim je bilo dojadilo
ekat ode to ta su bile ekale. Al ja ne bi reko. Rayne bi jo moe bit i ola, al ona njena
sestra Romy nikad - tvrdoglava je ko mazga."
Zakiljim, zaklela bih se da sam ga krivo razumjela, pa zavrtim glavom u nevjerici i
upitam: "ekajte - htjeli ste rei da je Rayne tvrdoglava, je l' tako? Romy je odgojenija i
ljubaznija."
Kimnem oekujui da e i on kimnuti, ali on mi opet uputi onaj isti udni pogled pa
upre tapom jo dublje u zemlju. "ta sam reko, to sam i mislijo. E pa, zdravi bili,
gospoice mlada."
Stojim i gledam kako odlazi podignute glave i uspravnih lea, veselo maui
tapom, i jednostavno ne vjerujem da je to sve to mi ima rei. Moda sam ga nekako
uvrijedila pitanjem.
Ono, ipak je stvarno star, a blizanke su stvarno sline jedna drugoj kao jaje jajetu,
odnosno sliile su jedna drugoj dok su ivjele ovdje i uvijek nosile one kolske
uniforme, a Bog te pita to su nosile prije nego to ih se Riley dohvatila.Ali nekako je to
rekao odvie sigurno,odvie samouvjereno, pa se i protiv svoje volje zapitam nisam li
malo pobrkala stvari. Ili je moda Rayne samo prema meni zloesto i pakosno derite.
Zazovem ga nadajui se da e me uti prije nego to predaleko odmakne:
"Gospodine, ovaj, oprostite, ali bih li moda mogla malo ui i razgledati?Obeavam
vam da neu nita dirati."

84

On se okrene,zaigrano zavrti tapom i odvrati: "Mo slobodno ta se mene tie.

Unutra nema ta ukrast."
On se okrene i krene dalje svojim putem,a ja gurnem vrata, uem i zakoraim na
priprosti,crveni, pleteni sag koji ublai kripu starog drvenog poda pod mojom
teinom. Priekam malo dok mi se oi ne naviknu na polumrak pa se ogledam po
ogromnoj kvadratnoj sobi u kojoj se nalazi nekoliko neudobnih stolaca s naslonom, stol
srednje veliine i ogroman drveni stolac za ljuljanje pokraj kamene pei pune pepela
koju je netko nedavno koristio. Shvatim da sam ula u savrenu kopiju svijeta od kojeg
su Romy i Rayne pobjegle 1692. i ovdje ga ponovno oivjele - naravno, bez licemjerja,
lai i besramne okrutnosti koji su vladali u njemu.
Prolazim kroz sobu buljei u teke drvene grede koje se proteu stropom, prelazei
prstima preko golih grubih zidova i stolova zatrpanih knjigama konatih korica,
raznoraznim svijeama i uljanicama za itanje. Mori me prilian osjeaj krivnje zbog
toga to zabadam nos kamo mu nije mjesto, to gledam neiji privatni ivot, to
vjerojatno ne bih smjela.
Ali takoer znam da nisam ovdje sluajno,nesumnjivo mi je bilo sueno da naem
ovo mjesto. Jer ako ita znam o Ljetozemlju, znam da se ovdje nita ne dogaa sluajno.
Negdje unutar ovih zidova nalazi se neto to moram vidjeti. Zalutavi u malenu
skromnu spavau sobu odmah shvatim da je savrena kopija spavae sobe njihove tete one koja ih je natjerala da se sakriju u Ljetozemlje kako bi umakle suenju vjeticama u
Salemu - nakon kojeg je ona doekala svoj stravini kraj. Krevet u njoj je malen,
neudoban, a do njega stoji kvadratni stoli na kojem je ogromna knjiga konatih korica s
nekakvim osuenim cvijeem i travama na vrhu. Osim jo jednog pletenog saga i
visokog uskog ormara u kutu kojem se kroz odkrinuta vrata nazire objeena smea
pamuna haljina,u sobi nema nieg drugog.
I nehotice se zapitam jesu li je Romy i Rayne ikad prikazale nakon to je umrla, kao
to sam ja jednom napravila s Damenom. I nehotice se zapitam koliko su dugo
pokuavale vratiti prolost prije nego to su konano nastavile sa svojim ivotima i
zadovoljile se ovime - blijedom kopijom onoga to je nekad bilo.
Zatvorim vrata za sobom i popnem se malenim ljestvama u potkrovlje gdje sagnem
glavu kako ne bih udarila u iznimno niski strop. Malice me prepadnu drvene daske
koje buno stenju pod mojom teinom. Brzo krenem prema mjestu gdje je strop neto
vii pa se ispravim zurei u dva uska kreveta za dvoje i drveni stoli izmeu njih na
kojem je hrpa knjiga i dotrajala uljanica - sve je vie-manje isto kao kod njihove tete
osim to su zidove sa svih strana oblijepile najnovijom ikonografijom pop-kulture 21.
stoljea, to je jamano Rileyino maslo. Doslovce svaki njihov centimetar zauzima kola
fotografija Rileyinih miljenika kojima su, poznavajui Riley, blizanke vjerojatno morale
prisegnuti na vjernost.
etam pogledom po sobi, a okruuju me radosna blistava lica bivih Disneyjevih
zvijezda koje su postale tinejderski tajkuni, pobjednika Amerikog idola i vie-manje
svih koji su bar jednom bili na naslovnici OK-a. Ne mogu suspregnuti osmijeh kad
ugledam papir iz biljenice pribijen na vrata jer iza tog rasporeda sati, tog popisa
aktivnosti u ovom prikazanom internatu oito stoji moja jeziva sekica.
85

Prvi sat - Moda za poetnike: to prolazi, to ne prolazi, a to ni pod milim Bogom

ne prolazi
Drugi sat - Uvod u osnove frizure: One najjednostavnije i kako ih napraviti
(obavezan predmet prije Osnova frizure)
Mali odmor od 10 minuta za traanje i lickanje
Trei sat - Zvijezde za poetnike: Tko je in, tko je out, a tko o sebi ima previsoko
miljenje
etvrti sat - Popularnost: Kompletan teaj kako postati i ostati popularna, a da
pritom ne izgubi sebe
Veliki odmor od 30 minuta za traanje, lickanje i deranje ako ba mora
Peti sat - Male tajne senzualnih usana: Sve to te ikad zanimalo o sjajilu, ali sramila
si se pitati
esti sat - Ljubljenje: to je "fuj", a to "bljak" i to voli svak
Vidim da je Riley iscrpno navela sve svoje uobiajene zanimacije, ali ovo na kraju
sigurno nije probala.
I ba se spremam otii uvjerena da ovdje vie nema nieg zanimljivog, kad ugledam
visoko na komodi divan okrugli okvir s fotografijom optoen draguljima pa se
podignem na prste i dohvatim ga. Znam da sigurno ne pripada Romy i Rayne jer je
fotografija izumljena tek mnogo godina nakon to su one napustile Salem. Glasno
uzdahnem kad prijeem pogledom preko nje, a do mozga mi doe da smo na toj slici
zapravo mi.
Ja, Riley i naa slatka uta labradorica Buttercup.
Odjednom se svega toga prisjetim tako jasno, tako nepogreivo da mi to gotovo
izbije zrak iz plua. Padnem na koljena uope ne osjeajui kako mi grubo drvo grebe
kou niti zamjeujui suze koje mi se slijevaju niz obraze i ostavljaju pruge na
zamuenom staklu.Ali ja ionako vie ne gledam fotografiju, nego vrtim tu scenu u glavi.
Ponovno se vratim u taj trenutak kad smo Riley i ja nasmijane, vedre i zagrljene, a
Buttereup je uzbueno lajao i vrtio se oko nas.
Sve se to dogaalo tek nekoliko trenutaka prije nesree.
Naa zadnja fotografija.
Fotografija na koju sam bila zaboravila jer je Riley poginula i nije ju uspjela prebaciti
na kompjuter.
Dugo se ogledavam po sobi, ali od suza nita ne vidim, pa zajecam drhtavim
glasom: "Riley? Riley, jesi... Jesi tu?" Moda je ovdje, moda mi je ona sve ovo ostavila
da naem, moda me promatra iz prikrajka.
Obriem o demper lice, pa onda i fotografiju. Mada se ne javlja, mada vie ne
mogu komunicirati s njom, sigurna sam da je ovo njezino maslo. Ona je uskrsnula ovu
izgubljenu fotografiju.Htjela me jo jednom podsjetiti na nae zajednike trenutke i na
staru mene, da je sve to bilo prije samo godinu dana.
Iako sam u napasti da je ponesem sa sobom u Lagunu, ipak je ostavim gdje sam je
nala. Mjesto joj je ovdje u Ljetozemlju. Nestala bi im bih se vratila kui. Osim toga, iz
nekog neobjanjivog razloga tjei me pomisao to znam da je ovdje.
86

Spustim se niz ljestve i vratim u onu ogromnu sobu. Ba se spremam otii jer sam
uvjerena da sam vidjela sve to sam trebala. Ve sam skoro kod vrata,kad primijetim
sliku koja mi je nekako promakla kad sam ulazila. Ima obian crni okvir koji je nevjesto
sastavljen od nekoliko obojenih drvenih daica.No meni privue pozornost ono to je
na njoj, istanani portret ene privlanog ali i pomalo obinog izgleda - bar po
dananjim mjerilima. Koa joj je blijeda, usne tanane, a lice bez ijednog pramena
tamnosmee kose koju je valjda skupila u podignutu frizuru. Iako je ozbiljnog dranja i
strogog izraza lica, ipak joj oi nekako nestano iskre. Kao da se samo pretvara da je
uzorita posluna ena svog doba, kao da je takva samo zato to tako prilii, a zapravo u
njoj gori vatra koju rijetko tko nasluuje.
I to vie zurim u te oi, to sam sigurnija. Iako samoj sebi govorim da nije istina,
uvjeravam se da to ne moe biti, nema proklete anse -ono to me kopkalo posljednjih
tjedana, sumnja koja bi se pojavila pa iezla, sad se tako naglo, oito i neporecivo
obistinila.
Tiho uzdahnem od zaprepatenja i glas mi odjekne prostorijom, no ujem ga samo
ja. Izjurim van i brzo krenem natrag prema Zemlji.
Samo elim pobjei od tog pogleda koji me proganja - od prolosti koja se, zaudo,
opet ponavlja.

87

Devetnaesto
Ne oklijevam ni asa.Ne dvojim ni sekunde. Odmah stvorim portal, vratim se na
Zemlju i krenem prema Damenovoj kui.
No taman kad se dovezem do njegovog ulaza, predomislim se.
Blizanke su vjerojatno kui.
Blizanke ne izlaze iz kue.
A o tome svakako ne bismo trebali raspravljati dok su one tamo.
Ali vrata kapije ve mi se otvaraju i Sheila mi veselo mae da uem, pa se
naposljetku ipak provezem kroz njih,no uputim se prema parku. Zaustavim se kod
ruba plonika i odmah krenem do ljuljaki. Zavalim se u jednu od njih i tako se estoko
otisnem naprijed da mi se stvarno ini kao da u se okrenuti oko svoje osi. Ali to se ne
dogodi. Samo se ljuljam naprijed-nazad uivajui u tome kako mi vjetar brije obraze
kad se dignem, a eludac lagano poskoi kad se naglo spustim. Sklopim oi i pozovem
Damena - s ono malo moi to su mi jo preostale, prije nego to se neman probudi i
pone sa svojom omiljenom zabavom,sabotiranjem mojih planova.Ponem odbrojavati
sekunde i ne doem ni do deset, a ve stoji preda mnom.
Zrak je odjednom drugaiji, uario se od njegove prisutnosti, a kad me
pogleda,prou me sladostrasni topli trnci. I kad otvorim oi, a pogledi nam se sretnu sve je kao prvi put kad smo se sreli na kolskom parkiralitu - nestvarno, arobno, cijela
se bezuvjetno preputam trenutku. Iza lea mu proviruje sunce koje ga cijelog obasjava
istom naranastom bojom, neopisivo jarkim zlatnim i crvenim bojama da mi se ini kao
da isijavaju iz njega. I uivam u tom trenutku, uivam u njemu to due. Savreno mi je
jasno da je samo pitanje vremena kad e ta ljepota izblijedjeti, a ja opet postati
ravnoduna prema Damenu.
On sjedne na ljuljaku do moje, zajedri visoko zrakom i ve me uspio dostii.
Zajedno se vinemo u nezamislive predivne visine pa se naglo spustimo na zemlju - sve
me to podsjea na nau vezu tijekom posljednjih etiristo godina.
Kad se zbunjeno zagleda u mene, odmah naslutim da u ga razoarati. Nisam dola
zbog onog zbog ega on misli.
Duboko uzdahnem jer mi je zastala knedla u grlu pa ipak protisnem: "uj."
Okrenem se prema njemu. "Znam da je meu nama malo napeto" Zaustavim se jer
znam da je to dosta blago reeno, no svejedno nastavim. "Ali, ono, nakon to si onako
otiao, sasvim sluajno sam naila na neto tako nevjerojatno da sam morala odmah
dojuriti ovamo da ti to ispriam. Molim te, zaboravi bar na trenutak sve ostalo, samo
zasada, jer mislim da e te ovo stvarno zanimati."
On nagne glavu gutajui me pogledom, oi su mu tako duboke, crne i vatrene da mi
rijei zastanu u grlu.
Prisile me da oborim pogled i nacrtam stopalom nekoliko kruia na zemlji, a onda
jedva prevalim preko usana: "Znam da e ti ovo zvuati nevjerojatno,toliko nevjerojatno
da mi vjerojatno nee odmah ni povjerovati, ali, uvjeravam te koliko god se inilo
nemogue, to je stvarno, najstvarnije istina, vidjela sam na svoje oi." Zastanem kad
krajikom oka vidim kako kima strpljivo i s odobravanjem, onako kako on zna. Zatim
88

proistim grlo i ponem iznova pitajui se zato sam tako nervozna kad je on vjerojatno
jedina osoba koju znam koja bi to stvarno razumjela. "Ovaj, zna kako ti ono uvijek
govori da su oi prozori due i da se u njima ogleda prolost i tome slino? I da ovjek
moe prepoznati nekoga iz svojih prolih ivota ako mu jednostavno pogleda u oi?"
On kimne bez urbe, bezizraajno, kao da ima bezgranino vremena na
raspolaganju da me saslua do kraja.
"Kako god bilo, htjela sam rei" Duboko uzdahnem, nadajui se da nee pomisliti
da sam jo lua nego inae, pa izvalim: "Ava je teta od Romy i Rayne!" Rijei izlete iz
mene tako brzo da zvue kao jedna ogromna rije, a on i dalje samo sjedi neopisivo
hladan i smiren.
"Sjea li se kako sam ti jednom priala o tome da sam imala viziju u kojoj mi se
cijeli njihov ivot odvrtio pred oima i da sam ugledala njihovu tetu? Pa, koliko god ti
ovo zvualo nevjerojatno, ta teta je sad Ava. Umrla je za vrijeme suenja vjeticama u
Salemu i vratila se u ovom ivotu kao Ava." Slegnem ramenima jer ba i ne znam kako
jo potkrijepiti tu tvrdnju.
Usne mu se jedva primjetno izviju, a pogled razvedri pa odvrati ljuljajui se lagano
naprijed-nazad: "Znam."
Zakiljim jer mi se uini da ga nisam dobro razumjela.
On se zaljulja tako blizu meni da se skoro dotaknemo koljenima pa me pogleda i
nastavi: "Ava mi je rekla."
Tako naglo i brzo iskoim iz ljuljake da joj lanci tresnu jedan o drugi i zapletu se zapetljaju se do kraja pa se odmrse, bjesomuno se okreui i grozno,potmulo
zvekeui. Suzim pogled pomno ga prouavajui, a koljena mi nesigurno klecaju udim se kako taj frajer moe istovremeno tvrditi da me voli do kraja mojih ivota, a biti
prijatelj s njom. Doveo je u opasnost ivot blizanki i gadno me iznevjerio.
No on me samo pogleda, nije ni najmanje zabrinut: "Ever, molim te." Vrti glavom u
udu. "Uope nije onako kako ti misli."
Stisnem usne i odvratim pogled pitajui se od koga sam ono ve ula tu ispriku. O,
pa da, od Ave. To je vie-manje njezina omiljena fraza koju uvijek ponavlja i ne mogu
vjerovati da joj je i kod njega prola.
"Ona je to doznala tijekom jednog posjeta akakom arhivu. A ja sam se danas u to i
sam uvjerio dok sam bio tamo i pokuavao pronai nain da ti pomognem. Ona sreuje
svoj stan da bi mogle doi k njoj i eka pravi trenutak da im sve kae i, ovaj, iako sam joj
bio povjerovao, nisam ba bio siguran u to to bi zaista bilo najbolje za njih dvije. I tako
sam danas doznao cijelu priu dok sam tamo traio nekakav savjet o tome to dalje s
njima. I, ustvari, one su upravo sad s njom."
"Znai,sve se razrijeilo." Pogledam ga. "Ava vie nije zla,blizanke su pronale svoju
davno izgubljenu tetu, a ti i ja se vraamo u normalu." Pokuam se nasmijati, ali to ne
ispadne ba onako kako sam htjela.
"Ma nemoj? Vraamo se u normalu?" Nagne glavu i pogleda me.
Uzdahnem jer znam da mi nema druge,moram mu pokuati sve objasniti, dugujem
mu bar toliko.

89

Sruim se na ljuljaku i omotam prste oko debelih metalnih lanaca vrtei ih. "Ono
danas - u Ljetozemlju - znam to si vjerojatno pomislio, ali uope nije bilo tako. I htjela
sam ti objasniti - objasniti sve to se dogaa - ali tako si brzo nestao da" Skupim usne i
odvratim pogled.
"Pa,zato mi sad sve ne objasni?"odvrati Damen pomno me prouavajui. "Ovdje
sam, neu nikamo pobjei. Pozorno te sluam." Doda tako hladno i slubeno da mi se
srce slama. Puca na milijun nepravilnih komadia dok on i dalje sjedi pored mene, tako
zgodan, tako jak, tako dobronamjeran - samo eli uiniti ono to je ispravno, ma koliko
ga to kotalo.
A ja tako oajniki elim samo ispruiti ruke prema njemu i vrsto ga zagrliti,
nekako mu sve ovo objasniti pa da sve bude kao prije. Ali ne mogu, udovite u meni
mi je popapalo jezik, pa samo slegnem ramenima sluajui samu sebe kako izgovaram:
"Nije se - nije se ama ba nita dogodilo izmeu Judea i mene. Ozbiljno. Otila sam tamo
samo radi nas -makar ti se moda nije tako inilo."
Damen me pogleda tako strpljivo i zaljubljeno da se i nehotice osjetim krivom. "I,
reci mi, jesi li dobila to si htjela?" upita tako dvosmisleno da mogu samo nagaati na
to zapravo cilja.
Zastanem nastojei da me ne smete njegov tamni ispitivaki pogled pa odvratim, a
dlanovi su mi ljepljivi od znoja: "Zna da mi je bilo uasno grozno zato to sam ga
onako napala i sve to - i zato, mislila sam da e mu moda ruke zacijeljeti ako ga
odvedem u Ljetozemlje i"
"I?" prekine me on glasom koji je i nakon esto godina protkan strpljivou, pa se
zaueno pitam kako mu sve to ne dojadi - sve tako dobro podnositi, tako dugo ekati,
naroito kad sam ja u pitanju.
"I" pokuam izustiti, pokuam mu objasniti to mi se dogaa, ali ne mogu.
Neman je budna, svladava me mrana magija i malo mi nedostaje da se cijela ne
raspadnem po avovima. Odmahnem glavom dok nervozno cupkam dugmad od lane
kornjaevine na prednjoj strani dempera pa nastavim: "I - nita. Ozbiljno, to je sve.
Samo sam se nadala da u ga tako izlijeiti, a oito i jesam."
Damen me zamiljeno pogleda smirenog oputenog izraza lica, kao da je sve u
potpunosti razumio. I zapravo stvarno sve razumije. Razumije to puno bolje nego to
bih mu ja ikad mogla objasniti svojim zamuckivanjem. Razumije i predobro.
"I kad smo ve bili tamo, pomislila sam - zato mu ne bih malo pokazala to sve
tamo ima? im je ugledao Veliku dvoranu znanja, ono, jurnuo je unutra - a ostalo, kako
se veli, ve zna." Pogledi nam se sretnu i oboje smo svjesni koliko to ironino zvui.
"A jesi li ti ula s njim - u Veliku dvoranu znanja?" On suzi oi dok nisu nalik
prorezima, a gleda me kao da ve zna odgovor - zna da vie nisam dobrodola tamo, ali
eli da mu to naglas potvrdim. eli da mu priznam sve, koliko sam zla i poremeena
postala.
Duboko uzdahnem i nonalantno maknem kosu s lica."Ne,samo sam -"
Zastanem, pitajui se bih li mu trebala rei kako sam jahala kroz niiju zemlju, ali
brzo odustanem od nauma - moda je ono to sam vidjela prije bilo odraz mene, mog
unutranjeg stanja, nego neko stvarno mjesto. "Ovaj, khm, samo sam ostala tamo i
90

ekala ga." Slegnem ramenima. "Ono, malo mi je bilo dosadno i naravno da mi je u

jednom trenutku dolo i da odem, ali ipak sam se htjela pobrinuti da se zna vratiti kui,
tako da sam, ovaj, samo ekala." Kimnem malice prejako, ni najmanje uvjerljivo.
Izmijenimo dug bolan pogled jer oboje znamo da laem - da sam to odglumila tako
loe da nije moglo loije.I iz nekog udnog nepoznatog razloga on ipak odustane i
slegne ramenima tako konano,tako ravnoduno da se i nehotice razoaram. Onaj
maleni traak razuma u meni eli da on to nekako izmami iz mene, da se sve ve
jednom privede kraju. Ali on me samo nastavi gledati sve dok ja ne odvratim pogled i
dometnem: "Ba mi je drago to i dalje sam posjeuje Ljetozemlje, kad ve ne eli ii
tamo sa mnom." Znam da nisam fer prema njemu, ali, eto, rekla sam to sam rekla.
On zgrabi moju ljuljaku, privue me k sebi pa procijedi stiui eljust, grabei
lanac i krguui zubima: "Ever, nisam bio tamo radi sebe - bio sam tamo radi tebe."
Progutam knedlu i koliko god eljela odvratiti pogled,ne mogu, prikovan je za
njegov.
"Pokuavao sam pronai nain da doprem do tebe - da ti pomognem. Tako si se
udaljila od mene u zadnje vrijeme - kao da to uope nisi ti, ve se danima nismo
zapravo druili.Oito je da me se svim silama trudi izbjegavati,vie uope ne eli biti
na istom mjestu sa mnom,bar ne ovdje na Zemlji."
"Nije istina!" Izgovorim previsokim i predrhtavim glasom da bi zvualo uvjerljivo,
ali i dalje uporno tjeram svoje. "Ono, iako ti to oito nisi primijetio, strano sam
zaposlena u zadnje vrijeme. Ljeto mi se svodi na to da slaem knjige, radim na blagajni i
proriem budunost kao misteriozna Avalon. Tako da mi moda zato odgovara da u
slobodno vrijeme malo pobjegnem od svega i uivam - i to je tako loe u tome?"
Stisnem usne i pogledam ga ravno u oi jer znam da je dobar dio toga to sam rekla
istina, no pitam se hoe li pogoditi da sam mu neto od toga i lagala.
Ali on samo odmahne glavom jer ga nisam uvjerila. "A sad kad je Judeu bolje - sad
kad je ozdravio nakon posjeta Ljetozemlju - ba se pitam koju e novu izliku smisliti."
Naglo udahnem i odvratim pogled jer me iznenadio takav njegov odgovor i
zapravo nemam pojma to bih rekla na to, nemam pojma to dalje. Udarim oblutak
vrhom cipele, ne mogu mu se povjeriti, a previe sam umorna i iscrpljena da smislim
neto drugo.
"Zna,nekad si bila onako vedra i radosna na Zemlji kao danas u Ljetozemlju."
Progutam knedlu i pognem glavu ne vjerujui svojim uima, a on nastavi: "Znam da se
bavi magijom, Ever." Kae tiho, gotovo aptom, ali rijei mu odjekuju poput vriska.
"Znam da si se uvalila preko glave. A volio bih da mi dopusti da ti pomognem."
Ukoim se. Cijelo mi se tijelo ukoi, a srce mi ludo lupa u grudima.
"Ima oite simptome - istrzanih si ivaca, lae, smravjela si, izgled - ti se pogorao.
Ovisnica si, Ever. Ovisna o mranoj strani magije. Jude ti nikad nije smio dopustiti da
petlja s tim." Zavrti glavom u nevjerici ne miui pogled s mene. "Ali to prije to sama
sebi prizna, to ti prije mogu pomoi."
"Ne" Grevito se trudim neto rei,ali rijei ne izlaze iz mene. udovite je
preuzelo vlast i samo mu je na umu kako da nas razdvoji. "Nisi li zbog toga iao u
Veliku dvoranu znanja?Kako bi mi pomogao?" Vidim da sam ga povrijedila i
91

iznenadila.Ali neman ne stane samo na tome, ne, ma kakvi. Tek je pokrenula lavinu
dogaanja i nije ni priblino gotova. "Reci mi onda to si vidio. to je to tebi svemoni
akaki arhiv otkrio?"
"Nita",kae umornim glasom potpuno priznavi poraz. "Ama ba nita. ini se da
kad je osoba sama kriva za svoje probleme,drugima nije doputeno da se mijeaju.Ne
smijem se uplitati u to ama ba nikako." Slegne ramenima. "Sve je to valjda put koji
mora proi. Ali ipak, jedno je oito, Ever. Prolog etvrtka naveer Roman je spomenuo
nekakvu aroliju - a otkad ti je Jude dao onu knjigu, sve se promijenilo - ti, naa veza,
sve." Pogleda me elei da mu to potvrdim, ali ja to ne uinim, ne mogu. "Vas dvoje
imate dugu i kompliciranu zajedniku prolost - i bolno je oito da on tebe jo nije
prebolio. I ini mi se da se isprijeio izmeu tebe i mene - da se magija isprijeila i, Ever,
ako ne bude oprezna, unitit e te - ve sam to viao kod drugih."
Pomno mu prouavam lice jer osjeam da mi eli neto pokazati, poruiti mi neto
mislima,ali je ono udno tajanstveno pulsiranje u meni presnano - rasplamsao se
mrani plamen i toliko mi je oslabio moi da vie ne osjeam Damenove misli, njegovu
energiju, one trnce i toplinu, ama ba nita.
On krene prema meni i nisam se ni snala, a ve me epao za ramena. Gleda me
odluno, nepokolebljivo, arko eli sve privesti kraju.
Ali koliko god to eljela, ne mogu ga pustiti u svoj um, ne smijem mu dopustiti da
me vidi ovakvu.Proitat e mi iz oiju da mi je odvratan, a nee znati da to nisam
ja,nego ta neman.
Jednostavno odmahnem glavom i odem do ruba plonika gdje sam parkirala auto,
mada se osjeam grozno zbog toga, samo sam dokazala da je u pravu, da se ponaam
tako opasno i nepromiljeno i da vie ne vladam situacijom.
Dobacim mu preko ramena: "Sori, Damene, ali u krivu si. Ne moe biti vie u
krivu. Jednostavno sam prezaposlena i premorena, kao to ti uporno govorim.
Savjetujem ti da malo olabavi - pa mi se onda javi."

92

Dvadeseto
Taman elim izai kroz vrata kapije, kad mi auto iznenada nestane, a ja tako jako i
brzo tresnem guzicom o kolnik da odmah shvatim kako mi je doslovce ieznuo pred
nosom.Osvrem se oamuena,pokuavajui odgonetnuti kako se to moglo dogoditi, a
kraj mene proia jurei Mercedes i skoro me pregazi. Njegov voza mi zatrubi i pokae
srednji prst te me poasti hrpom psovki.
Otkotrljam se u stranu i zatvorim oi jer arko elim prikazati novi auto, ovaj put
neki jai i bri. Zamislim bijesni crveni Lamborghini i tako ga jasno vidim pred sobom
da se zaprepastim kad otvorim oi i shvatim da ga nema. Nakon to duboko udahnem i
pokuam iznova, prvo s Porscheom, zatim s Miatom kakvu imam doma, a dalje ne ide,
pa pokuam sa srebrnim Priusom kakvog vozi Munoz, pa Smart Carom - ali nita se od
toga ne pojavi. Ama ba nita. Toliko mi treba nekakvo prijevozno sredstvo da sam sad
ve postala oajna i zadovoljila bih se i skuterom, ali kad ne uspijem ni njega prikazati,
pokuam, napola u ali, prikazati koturaljke. Kad dobijem samo par bijelih konatih
izmi s dva duguljasta komada metala ondje gdje su obino kotai, postane mi jasno
koliko je sve krenulo po zlu. I u tom trenutku ipak odluim trati. Drago mi je to ako
nita drugo, bar se mogu jo osloniti na vlastitu snagu i brzinu.
Koraci mi glasno odjekuju asfaltom, hitro, lako lupkam potpeticama brzo
napredujui valovitim strmim breuljcima niz Autocestu Coast Highway. vrsto sam
naumila krenuti ravno kui, ali onda ipak namjerno promaim skretanje i nastavim u
drugom smjeru. Nekamo gdje bih ipak radije bila.Nekamo gdje je sve to mi treba - sve
to bih ikad mogla zaeljeti. Matu mi je posve zaokupila samo jedna stvar,iako sam se
odluna domoi cilja pod svaku cijenu da sam sve bra, hitrija i zaas sam tamo.
Tono ispred Romanovih vrata.
Tijelo mi se trese od udnje, oekivanja, mrani plamen u meni tako se razbuktao da
se bojim da mi ne spali utrobu. Sklopim oi jer slutim da je blizu, osjeam ga.
Roman je unutra.
I samo trebam otvoriti vrata i moj je.
Uletim kao noena vjetrom. Tako jako udarim vratima u zid da se cijela kua
zatrese. Posramljeno se oduljam niz hodnik, brzo, neujno, i ugledam Romana kako
ljenari na kauu u dnevnom boravku. Doeka me rairenih ruku, eljnog izraza lica,
kao da je znao u doi.
"Ever." On kimne ni najmanje iznenaen,i ne trepnuvi. "Tebi su se vrata stvarno
neto zamjerila, je li? Hou li ih opet morati mijenjati?"
Bez oklijevanja krenem prema njemu,njegovo mi ime treperi na usnama dok mi
tijelo napeto oekuje njegov ledeni pogled.
On kimne sporo, mirno, kao da se ravna prema nekom ritmu koji samo on
uje.Odgovori mi tihim odmjerenim glasom na trenutak pokazavi tetovau
Ouroborosa: "Ba mi je drago to si navratila, ljubavi, ali, iskreno, vie si mi se sviala
kad si zadnji put bila ovdje. Zna na to mislim, na ono kad si stajala ispod mog prozora
u onoj prozirnoj spavaici koja mi je bila ba mljac." Izvije krajeve usana i stavi u njih
cigaretu pa zapali njezin vrh i zamiljeno povue dug dim. Pomno otpuhne nekoliko
93

koluta prema meni u savrenim intervalima pa dometne: "Sada, po svemu sudei, ono,
nisi ba u svom najboljem izdanju.Zapravo, izgleda mi prilino izgladnjelo, zar ne?"
Obliem usne i navlaim ih jezikom pa nespretno proem prstima kroz oajnu
zamrenu kosu. Od moje sjajne guste grive, na koju sam bila tako neopisivo ponosna,
ostalo je samo puno ispucanih vrhova nalik uasnom takorskom leglu. Trebala sam se
ipak malo vie dotjerati, malo potruditi, staviti neki parfem, nanijeti malo korektora i
potroiti malo vremena na prikazivanje nove odjee koja odgovara mojoj novoj mravoj
figuri. Grim se od nervoze dok osjeam njegov teki pogled na sebi koji mi ispitivaki
prelazi preko ispijenog tijela. Oito nije ni najmanje zadivljen onim to mu imam
ponuditi.
"Mislim,ozbiljno, mala, kad si ve tako nenajavljeno upala, mogla si se bar malo
srediti.Nisam ti ja Damen, ljubavi. Neu kresnuti ba sve to se mie. Zna, ipak imam
kriterije."
Zatvorim oi spremna napraviti to god treba samo da mu udovoljim, da budem s
njim i znam da sam u tome uspjela kad vidim kako me zgranuto gleda.
"Drina!" apne, a cigareta mu ispadne iz usta i otkotrlja se niz odjeu na sag na
kojem progori rupu dok me prodire pogledom. Vidi svilenkastu blijedu kou,
ruiaste usne i plamenu bakrenocrvenu kosu koja mi pada niz lea,a ja kleknem pred
njega,ugasim cigaretu dugakim tankim prstima i stavim mu ruke na koljena.
"Boe mili, ma, ne moe biti - jesi to ti stvarno?"Zavrti glavom u nevjerici i protrlja
oi zablenuvi se u moj smaragdnozeleni pogled, tako arko eli vjerovati u to.
Sklopim oi i uivam dodirujui ga,osjeajui na sebi njegovu ledenu pojavu, a ruka
mi klizi sve vie i vie, iznad koljena, sve do bedra, tako sam blizu onoga to elim, pa
krenem jo vie kad
Osjetim Haven iza sebe. Strijelja me pogledom stisnutih aka, a ja se zaueno
pitam koliko nas zapravo ve gleda jer je nisam ni ula kad je ula, a, bome, ni osjetila.
Ali s druge strane, Haven mi zapravo uope nije ni vana. Ona mi je samo iritantna
smetnja koja se, naalost, uvijek pojavljuje. I mogu je se lako rijeiti.
"Kog vraga radi, Ever?" Krene prema meni odmjeravajui me strogim stisnutim
oima, eli me zastraiti, ali ne moe, nee joj uspjeti, ali ona to jo ne zna.
"Ever?" Roman zakilji, a pogled mu bjei as na Haven, as na mene jer ne uspijeva
vidjeti ono to ona vidi. "O emu ti pria, ljubavi, nije ovo Ever, nego"
Ali na kraju ipak shvati to mu Haven govori i opet prepozna mene, prozre tu moju
fasadu.
"Ti boga Isusa!" Zadere se i odgurne me tako jako da odletim na drugi kraj sobe
preko stola, usput okrznuvi stolac, i prizemljim se kraj Haven. "Kakva to sranja
izvodi,je li?"Bijesno se namrti jer sam ga dobro nasamarila.
Progutam knedlu ne skidajui pogled s njega,a Haven naglo krene prema meni dok
na njoj lepra crna koa i ipka. Ledenim dahom zasjee mi obraze, a nokte zarije
duboko u zapee. "Zar ti ne bi trebala biti negdje drugdje, a ne ovdje?" procijedi kroz
vrsto stisnute zube. "Mislim, stvarno, Ever, zna li Damen da si ovdje?"
Damen.

94

To ime probudi neto duboko u meni. Neto to me nagna da grevito zgrabim

amajliju i napravim malen korak unatrag.
Ona me iba pogledom,lica izoblienog od gnjeva,i govori: "Ti to stvarno ne moe
podnijeti, zar ne? Ne moe podnijeti da ja imam neto to ti nema." Zavrti glavom u
nevjerici. "Upozoravala si me na Romana, pokuavala me preplaiti samo da bi ga ti
mogla imati. Pa, samo da zna, Ever - promijenila sam se. Toliko sam se promijenila da
ti to ne moe ni pojmiti." Pokuam istrgnuti ruku, uzmaknuti i osloboditi je se, ali
stisak joj je suvie vrst, suvie odluan, a po njezinom pogledu vidim da nije jo ni
blizu gotova sa mnom. "Ti ovdje nema to traiti. Nisi trebala dolaziti. Ja te ne elim
ovdje, Roman te ne eli ovdje - zar stvarno ne vidi kako si jadna?" Zuri u moju bradu
posutu aknama, odnedavno ravna prsa - ista suprotnost njezinoj koi nalik bebinoj
guzi i izraenim oblinama. "Zato se jednostavno ne okrene i vrati odakle si dola,
gdje god to bilo? Odsada ja sama odreujem pravila i ovako emo: Tebi je bolje da se
odmah pokupi i ne zadrava predugo ovdje radei gluposti jer e inae nastradati."
Ne odvojivi pogled od mene, omota ostatak prstiju oko mog zapea i spoji ih s
palcem. "Izgleda ko smrt na dopustu. Ko raupani pritavi uas." Zavrti glavom u
nevjerici i raspusti bljetave, valovite, crne vlasi i platinastoplave pramenove na
ikama. "to se dogodilo, Ever? Je li se Damen predomislio u vezi toga da eli biti s
tobom do kraja vjenosti pa ti je ukinuo eliksir?"
Otvorim usta elei neto rei, ali rijei ne izlaze. Zato skrenem pogled na Romana
preklinjui ga, kumei ga da mi priskoi upomo, ali on na to samo odmahne rukom,a
po njegovom pogledu jasno mi je da ga vie ne zanimam. Sad kad zna da nisam Drina,
moram se sama vaditi.
Nemam izbora, pa podignem zapee koje je tako jako stisnula da je pobijeljelo i
utrnulo i tako je hitro, tako neoekivano okrenem leima prema sebi da se ne stigne
obraniti.
Nagnem usne prema njezinom uhu i odvratim: "Sori, ali nee sa mnom tako
razgovarati." Osjeam kako se opire, pokuava osloboditi, ali nema joj koristi, nitko ne
moe savladati udovite, nitko osim
Pogled mi odluta na pozlaeno zrcalo koje visi pred nama, a zgrozi me ono to
ugledam - Havenin i svoj pogled jednako ispunjen mrnjom, lice mi je tako
gnjevno,tako izoblieno, tako udovino da se jedva prepoznajem. Konano vidim ono
to su oni gledali cijelo vrijeme, vidim kako sam cijela propala.
Prsti mi popuste stisak taman toliko da se oslobodi. Ona se okrene prema meni u
naletu bijesa i zamahne akom dok joj glavom prolazi poloaj svih sedam akri.
Ali prije nego to me uspije udariti, ja nestanem. Odgurnem je i istrim na ulicu, a
iza sebe ujem kako je leima nepodnoljivo glasno tresla o zid.
Uvjeravam samu sebe da e s njom biti sve u redu,ama ba sve, besmrtnici uvijek
ozdrave.
Ali to se tie mene, i nisam ba vie sigurna u to.

95

Dvadeset prvo
Doem pred duan oekujui da u tamo nai Judea,ali vrata su zakljuana,a natpis
okrenut na "ZATVORENO". Nakon to ga pokuam otkljuati umom i ne uspijem,
prekopam torbu traei klju, a prsti mi se tako tresu da mi dvaput ispadne prije nego
to uspijem ui. Tako brzo prohujim pokraj polica s knjigama i stalaka za CD-ove da
zaboravim na teke figurice anela zdesna.Udarim ih tako jako da uz tresak padnu na
pod i pretvore se u hrpu komadia i debelih krhotina stakla.Ali ne zastanem kako bi ih
zalijepila.I ne pogledam ih. Jednostavno produim, uem u stranju sobu i doem do
pisaeg stola gdje izvuem stolac i jednostavno se sruim na njega.
Klonem glavom na stol i pritisnem elo na drvo.Trudim se smiriti otkucaje srca i
disanje.Uasnuta sam svojim postupcima, time na kakve sam niske grane pala.Iznova i
iznova u glavi vrtim scenu otprije deset minuta.
Ostanem tako neko vrijeme dok ne osjetim da mi se koa poela hladiti i um bistriti,
a kad konano podignem glavu i prouim sobu, primijetim da je netko strgnuo kalendar
sa zida i zalijepio ga na stol preda mnom. Dananji datum zaokruen je crvenom bojom,
kraj njega je stavljen upitnik i podcrtano moje ime kraj kojeg je Jude neuredno navrljao:
Moda ovo upali?
I u trenu shvatim na to cilja. Rjeenje koje sam traila mi je, zahvaljujui Judeu,
nadomak ruke. A tako je nevjerojatno oito da ne mogu vjerovati kako ga se nisam prije
dosjetila. Buljim u Judeov lampavi krug i manji otisnuti krug unutar njega koji
prikazuje mjesec i njegove faze. Cijeli je obojen i ukazuje na to da e veeras biti
pomrina mjeseca.
Hekata opet jaa.
I odjednom tono znam to mi je initi.
Trebala sam ekati ovaj dan,kad e se mjesec opet skriti,i onda se izravno obratiti
onoj koja je uzrok svih mojih nevolja - nastaviti ono to sam zapoela s
Hekatom,kraljicom podzemlja, i s njom sklopiti savez, a ne ekati da se mjesec otkrije i
zamoliti boicu da poniti kraljiin utjecaj, na to su me nagovorile blizanke (i to je k
tome vjerojatno samo razljutilo kraljicu, pa je zato i tako neslavno propalo).
Otvorim ladicu i prekopam je traei sastojke koji mi trebaju, a Knjigu sjena
ignoriram. Obeam samoj sebi da u sve to poslije nadoknaditi Judeu pa natrpam hrpu
razliitih kristala, trava i svijea u torbu, prebacim je preko ramena i krenem prema
plai - to je jedino mjesto koje mi pada na pamet, a gdje mogu biti na miru i imati na
raspolaganju dovoljno vode za ritualno kupanje koje trebam obaviti.
I zaas sam na rubu litice, nonim prstima vrsto se primim za stijenu i zagledam u
ocean koji je tako taman da se stopio s nebom. Sjetim se noi nalik ovoj prije mjesec
dana, kad sam bila dola ovamo s Damenom uvjerena da stvari ne mogu jo vie poi
po zlu jer sam upravo bila pretvorila najbolju prijateljicu u besmrtnicu.Nisam imala
ama ba nikakvog pojma da itekako moe biti gore.
Spustim se niz stazicu eljna to prije poeti. Pazim na kamenje koje stri i otre
zavoje dok mi srce ludo lupa u prsima, a niz tijelo mi se slijeva hladan ljepljiv znoj i
znam da se u meni budi onaj osjeaj, da se moram pouriti prije nego to me opet
96

obuzme. Ostavljam iza sebe duboke otiske u pijesku dok ulazim u pilju za koju sam
sigurna da je prazna, kao i zadnji put kad smo bili ovdje jer kao to Damen jednom ree:
Ljudi rijetko zamjeuju ono to im je ustvari pred nosom. A nju oito ne zamjeuju.
Spustim torbu na tlo pa izvuem duguljastu votanicu i kutiju ibica. Ne uje se
nita osim zvuka ibice kojom sam zagrebla o kutiju, utanja plamena i valova koji
blago zapljuskuju obalu.vrsto zabodem upaljenu svijeu u pijesak pa razmjestim
ostale alatke na deku.Slaem ih neko vrijeme pa zbacim odjeu sa sebe i krenem van.
vrsto se obgrlim rukama zbog vjetra koji me iba pokuavajui se
zagrijati.Odluim se ne obazirati na gomilu rebara koja mi stre pod prstima i na
kukove koji vire, sama sebi govorim da e sve to uskoro proi, jo malo pa u se domoi
lijeka, nitko, ak ni udovite ne moe me sprijeiti da ozdravim.
Zatrim se prema pjenuavim, bijelim, prtavim valovima zakripivi zubima od
njihova bolnog hladnog ujeda pa zaronim vrsto sklopivi oi koje me peckaju od soli
dok mi u uima buno, gromoglasno umi.im se voda prestane obruivati i ocean se
smiri, okrenem se na lea. Kosu sam raspustila na sve strane, lagana sam poput perca,
nita me ne optereuje. Primaknem koljena prsima i zagledam se u nebo koje je tako
mrano, tako pusto,tako nepregledno i zagonetno da ga ne mogu ni pojmiti.vrsto
stisnem amajliju koju mi je Damen stavio oko vrata i zamolim kristale iz svoje zbirke da
mi priteknu upomo i zatite me, da dre udovite podalje dok ne obavim to moram.
Stavim svoju sudbinu u Hekatine ruke vjerujui da, poput yin i yanga, svaka tama ima
svoje svjetlo.
Uranjam iznova i iznova dok se ne proistim i regeneriram. Spremna sam poeti s
obredom,pa mokra odgacam do obale dok se s mene slijeva voda i prolaze me trnci koje
i ne primjeujem. Ta studen ve jenjava pred mojim arkim uvjerenjem, sigurna sam da
me tek sekunde dijele od trenutka kad u ubiti udovite i spasiti se.
Zidovi pilje trepere od svjetlosti svijee koja na njih baca niz tamnih i svijetlih sjena.
Nakon to proistim atam zamahnuvi njime triput kroz plamen,kleknem u sredite
maginog kruga koji sam napravila. Drim mirisne tapie u jednoj, a atam u drugoj
ruci ponavljajui obred slian onome otprije, samo to ovaj put dodam:
Prizivam Hekatu, kraljicu podzemlja, magije
i najmranijeg mjeseca to svijetli...
Molim te, poniti ovu aroliju, otpusti ovu sponu i utrni
ovaj mrani plamen to prijeti!
O, velika zatitnice vjetica, voljena majko, djevo i babo,
ovo je moja mo, moja volja, moja sila, pa neka tako bude!
okirano uzdahnem kad u pilji zaujem kako vjetar naglo zavija, a ponad glave mi
zatutnji grmljavina.Od siline gromova sve tako jako zadrhti da hrpa stolaca popada na
pod,a tlo se pone micati i kretati. Osjetim nekakav potres i podrhtavanje u pravilnim
razmacima, nekakvo pulsiranje koje dolazi odnekud iz dubine - sve je jae, silovitije, iri
se, otkida naslage kamenja sa zidova koji padaju oko mene.

97

Sve se uruava, nestaje dok ne ostane nita osim tla na kojem kleim, ogromne hrpe
ruevina i nono nebesko prostranstvo.
Dok tlo jo podrhtava,jo se mie oko mene,ustanem i zahvalim. Oprezno se kreui
kroz dim i razvaline, proem rukom kroz svoju gustu svjetlucavu kosu i tako
neizrecivo brzo i lagano prikaem istu odjeu da nimalo ne sumnjam da su mi molitve
usliane.

98

Dvadeset drugo
"Jesmo li stigli?"
eprkam prstima po mekanom svilenkastom povezu koji mi je Damen stavio preko
oiju. Napravio je to reda radi jer oboje znamo da vidim i bez gledanja, ali, svejedno,
toliko je zapeo za to da sve ostane tajna da ama ba nita ne preputa sluaju, bilo to
potrebno ili ne.
Nasmije se tako zvonko da mi srce zaigra od radosti.Uhvati me za ruku, prsti nam
se isprepletu,a kad me gotovo dodirne dlanom, promu me najtopliji, najljepi mogui
trnci i toplina - osjeaj koji vie nikad neu uzeti zdravo za gotovo, naroito nakon to
sam iskusila kako je to kad ga skroz izgubi.
"Spremna?" upita pa stane iza mene i odvee vor na mom potiljku. Skine mi povez,
poravna mi malo kosu pa me brzo okrene i doda: "Sretan roendan!"
Nasmijem se - nasmijem se i prije nego to otvorim oi. Ve znam da je sigurno za
pamenje, o emu god da se radi.
im ga ugledam, uzdahnem od uzbuenja, vilica mi ispadne i uhvatim se za
vrat.Zaneseno buljim u prizor koji je tako velianstven da se ini nemoguim - ak i za
Ljetozemlje.
"Kad si ovo napravio?" upitam, a teko mi je sve pohvatati pogledom. Buljim u
predivnu utopiju, u polje plamenocrvenih tulipana s prekrasnim paviljonom u sredini,
koje se naizgled protee u beskraj. "Nisi valjda sve ovo maloprije stvorio?"
On slegne ramenima i tako me okrzne pogledom da me cijelu obuzme vruina. "Ve
sam neko vrijeme ovo planirao. Iako nisam ba sam napravio cijeli paviljon, dosta sam
vremena uloio u njegovu doradu i dodao mu tulipane radi tebe." Pogleda me pa me
privue k sebi i nastavi: "Samo sam elio da ozdravi da moemo zajedno uivati u
ovome - razumije, samo nas dvoje."
Kimnem,a obrazi mi se zarumene od njegovog zaljubljenog milog pogleda i naglo
me obuzme neobjanjiva stidljivost. "Samo nas dvoje?" Nagnem glavu upijajui ga
pogledom. "Znai, ne moramo se uriti natrag na tulum koji su mi priredili kao
iznenaenje?"
Damen se nasmije pa me kimajui povede kroz neizmjerno blistavo arkocrveno
polje. "Oni jo sve pripremaju - obeao sam im da emo navratiti neto kasnije, ali do
tada reci mi to misli o ovome."
Trepnem, brzo trepnem nekoliko puta jer ne elim zaplakati. Ne ovdje. Ne sada.Ne
u ovom velianstvenom polju koje je simbol nae vjene ljubavi.Progutam knedlu,neto
mi zastane u grlu,ali ipak uspijem protisnuti: "Mislim - mislim da si najdivnija osoba na
cijelome svijetu i mislim da sam tako nevjerojatno sretna to te poznajem - to te volim - i
mislim, mislim da nemam pojma to bih da te nema. I mislim da sam ti neizmjerno
zahvalna to nisi bio digao ruke od mene."
"Nikad ne bih digao ruke od tebe", odvrati, a lice mu se naglo uozbilji i pogleda me
ravno u oi.

99

"Pa, sigurno si ipak bio u napasti." Okrenem se kad se sjetim kakve su se sve mrane
stvari dogodile,koliko nisam bila svoja i u sebi zahvalim Hekati to mi je ispunila elju i
vratila mi sve ono najvanije u ivotu.
"Ni sekundu", on odvrati, uhvati mi bradu rukom i okrene me opet k sebi.
"Nijednom."
"Zna, bio si u pravu - to se tie magije." Zagrizem usnu i srameljivo se zagledam
u njega.
"Ovaj, bila sam bacila aroliju - aroliju vezivanja - i, ono, djelovala je skroz
suprotno nego to sam mislila.Nehotice sam sebe vezala za Romana." Progutam knedlu
i vidim da jo zuri u mene tako bezizraajno da mu je iz pogleda nemogue neto
iitati. "I - prvo ti nisam htjela rei jer, pa, bilo me previe sram. Bila sam - bila sam
doslovce opsjednuta njime i" Zavrtim glavom u nevjerici i napravim grimasu sjetivi se
to sam sve bila govorila i radila. "Ovaj, bila sam zdrava jedino u Ljetozemlju. Zato sam
te bila preklinjala da doemo ovamo. Malo zbog toga da budem opet svoja, a malo zbog
toga to mi udovite - magija - nije dalo da ti se povjerim na Zemlji. Svaki put kad bih
pokuala, oduzeo bi mi se jezik i nisam mogla prevaliti rijei preko usana - a sve ti ovo
govorim jer ti elim rei"
On mi stavi ruku na obraz i pogleda me. "Ever", apne, "sve je u redu."
"Oprosti",promumljam i osjetim kako mi je obgrlio lea rukama i pritisnuo se o
mene. "Stvarno, stvarno mi je ao."
"I sad je sa svime time gotovo? Sve je opet kao prije?" Odvoji se od mene i nagne
glavu pomno me promatrajui.
"Aha." Kimnem briui oi nadlanicom. "Sad je sve u redu - bolje mi je i nisam vie
opsjednuta Romanom. Samo - samo sam ti to htjela rei. Bilo mi je grozno dok sam ti to
tajila."
Nagne se prema meni, prisloni mi usne na elo pa me pogleda i upita: "A da sad
ponemo, mademoiselle?" iroko zamahne rukom i duboko se pokloni.
Nasmijem se,uhvatimo se za ruke i on me brzo odvue kroz polje u onaj predivni
paviljon, u zgradu koja je tako lijepa, tako majstorski sagraena da opet nehotice
uzdiem u udu.
"Kakvo je ovo mjesto?" upitam gutajui pogledom bijele mramorne zidove, stropove
nadsvoene kupolom koji su oslikani takvim freskama da ti pamet stane, a prikazuju
blistave kerube ruiastih obraza koji skakuu naokolo s ostalim nebeskim biima.
On se nasmije,pokae mi rukom na ukastobijeli kau koji je tako plian, tako
mekan i udoban da je poput golemog spuvastog oblaka. "Ovo ti je dar za roendan. A
sasvim sluajno, ovo ti je i dar za nau godinjicu."
Zakiljim vraajui se mislima u prolost,prebirui po mnotvu uspomena,no nita
ne naem.Nije jo prola godina dana otkad smo se upoznali - odnosno bar ne u ovom
ivotu, tako da stvarno nemam pojma o kojoj "godinjici" on pria.
"Osmog kolovoza." Kimne kad ugleda zbunjen izraz na mom licu. "Osmog
kolovoza,tisuu esto i osme,preciznije,tad smo se prvi put upoznali."
"Ozbiljno?" Jedva protisnem u udu, toliko sam zateena tom novou.

100

"Ozbiljno." On se nasmije, nasloni na jastuke meke poput oblaka i privue me k sebi.

"Ali, zna, ne mora mi vjerovati na rije. Evo, moe i sama pogledati." Uzme daljinski
s ogromnog stola pred nama i usmjeri ga prema velikom zakrivljenom ekranu koji
zauzima itavu suprotnu polovinu zida. "Ustvari, ne samo da moe pogledati, nego
moe i iskusiti ako eli, zapravo, sve ovisi o tebi."
Zakiljim jer nemam pojma na to cilja, to se zapravo dogaa.
"Radio sam na ovome cijelu vjenost i mislim da je konano spremno. Ovaj moj mali
izum ti je neto poput interaktivnog kazalita. U njemu se moe ili zavalili u sjedalo i
uivati u predstavi,ili se prikljuiti i sudjelovati u njoj - odluka je na tebi. Ali prvo ti
trebam rei nekoliko stvari. Kao prvo, ne smije mijenjati rasplet, scenarij je unaprijed
zamiljen i, kao drugo", nagne se prema meni prelazei mi prstom preko obraza, "ovdje
u Ljetozemlju sve uvijek ima sretan kraj. Iz ovog sam paljivo uklonio sve to je i
najmanje tragino i uznemirujue, tako da se ne brini. Moda se ak i iznenadi tu i
tamo. Ja sam se, bome, iznenadio."
"Jesu li to stvarna iznenaenja ili si ih ti priredio?" Ugnijezdim mu se u krilu.
Ali on brzo odmahne glavom. "Stvarna su. Toliko da ne mogu biti stvarnija. Kao to
ve zna, ja se sjeam toliko toga, toliko daleko u prolost da,ono,sve mi se pomalo
poelo brkati.Zato sam bio odluio malo istraivati u Velikoj dvorani znanja, drugim
rijeima, malo sam si osvjeio pamenje i, igrom sluaja, sjetio se nekih stvari koje sam
zaboravio."
"Kao na primjer...?" Bacim kratak pogled na njega pa prislonim usne na ono divno
mjesto gdje mu se rame spaja s vratom.Odmah me umiri njegova koa kojom me gotovo
dodiruje i topao muevan miris.
"Kao na primjer, ovo", apne i usmjeri me prema ekranu. Privinemo se jedno uz
drugo, a on pritisne gumb na daljinskom i ekran pred nama oivi prikazujui tako
ogromne prizore, tako multidimenzionalne, kao da smo u njemu.
im ugledam uurbani gradski trg s kaldrmom i gomilu ljudi koji hitro prolaze
jedni kraj drugih kao i danas, kao da ih eka neki vaan sastanak, tono znam gdje smo.
Iako su ondje konji i koije umjesto automobila, iako svi nose utogljenu odjeu umjesto
naih modernih leernih krpica, po hrpi ulinih prodavaa koji glasno nude robu sve mi
je zapanjujue slino sadanjosti - preda mnom je oping-centar iz sedamnaestog
stoljea.
Zapiljim se u Damena zbunjeno ga gledajui,a on mi odgovori osmijehom i
pomogne mi ustati. Tako me hitro dovede do ekrana da se i nehotice zaustavim
uvjerena da u se zabiti nosom u njega, ali on se nagne prema meni i proape: "Vjeruj
mi."
Pa mu vjerujem.
Povjerujem mu na rije i nastavim hodati, proem pravo kroz vrsti kristalni ekran
koji se odmah smeka, savije i propusti nas. Unutra nismo tek udno odjeveni statisti,
ve u glavnim ulogama i nosimo odjeu kakva se tada nosila.Zabuljim se u svoje ruke i
iznenadim se kad shvatim da su dosta grube i pune uljeva, ali ih odmah prepoznam
prisjetivi se svog prolog ivota u Parizu kad sam bila Evaline, bijedna slukinja iji se
ivot svodio na zatupljujui fiziki rad sve dok se nije pojavio Damen.
101

Prijeem njima preko prednje strane haljine osjetivi kako me tkanina grebe, kako je
skromnog strogog kroja i nimalo mi ne istie figuru. Ali ipak, ista je i dobro izglaana
pa se trudim bar zbog toga biti pomalo ponosna. Iako mi je plava kosa podignuta i
zategnuta u zamrenu punu, tu i tamo izviruje poneki neposluni pramen.
Ulini prodava mi iznenada neto dovikne na francuskom, a mada znam da samo
igram ulogu, da ne govorim taj jezik, nekako ga uspijem ne samo razumjeti,nego mu i
odgovorim. On prepozna u meni jednu od svojih najizbirljivijih muterija i prui mi
zrelu crvenu rajicu za koju tvrdi da je najbolja koju ima pa me gleda kako je okreem i
okreem u dlanovima provjeravajui joj boju i vrstou. Kimam s odobravanjem, a
drugom rukom nespretno vadim sitni iz vreice,kad se netko zabije u mene takvom
silinom da mi povre isklizne iz ruke i padne na tlo.
Zabuljim se u stopala,potiteno promatrajui crvenu hrpicu koja se razlijepila po tlu.
Znam da e me ovo skupo kotati, da drugi koji rade u kuhinji nee podijeliti troak sa
mnom, pa se okrenem na peti izgovarajui nekoliko pogrda i ugledam njega.
Njega
s
tom
svojom
tamnom
sjajnom
kosom,dubokim
bljetavim
pogledom,predivnom odjeom i koijom od ije je u ovim krajevima bolja samo
kraljiina.Njega, kojeg zovu Damen - Damen Auguste. Njega, s kojim se u zadnje
vrijeme stvarno jako esto susreem.
Zadignem suknju i kleknem na tlo, nadajui se da u uspjeti spasiti to se spasiti
da,ali uskoro me zaustavi njegova ruka na mom ramenu, dodirne me i kostima mi
prostruje trnci i toplina.
"Pardon",on promrmlja naklonivi se pa plati ulinom prodavau za tetu.
Iako me zaintrigirao, iako mi srce divlje lupa, tue kao ludo u prsima, iako me i
dalje proimaju udni trnci i toplina, okrenem se i krenem dalje. Uvjerena sam da se
samo poigrava sa mnom, bolno sam svjesna da je on predobar za mene. No on me
sustigne i povie: "Evaline - stani!"
Okrenem se, pogledi nam se sretnu i znam da emo se i dalje igrati make i mia,
ako zbog nieg drugog, onda zato to tako prilii. Ali takoer znam da u kad-tad drage
volje popustiti ako ovako nastavi, ako mu ovo ne dojadi ili mu ja ne dosadim, uope ne
sumnjam u to.
On se nasmije, uhvati me za ruku i pomisli: Ovako je zapoela naa veza I ovako je bilo
neko vrijeme. Da premotamo naprijed kad je zanimljivije?
Kimnem i nisam se ni snala, a ve stojim pred ogromnim pozlaenim zrcalom i
buljim u svoj odraz u ogledalu. Primijetim kako je umjesto one bezvezne rune haljine
na meni sad tkanina koja je tako fina, tako meka i svilenkasta da mi skoro pa klizi niz
tijelo. Njezin duboki izrez savreno mi ocrtava blijedo poprsje, a krasi me toliko
neopisivo sjajnih i bljetavih dragulja da od njih jedva da vidim ita drugo.
On mi stoji iza lea, a na licu mu se vidi smijeak odobravanja. Moram se zapitati
kako sam dogurala do ovoga,kako je bijedna sluavka bez roditelja zavrila na tako
velianstvenom mjestu s tako zgodnim,tako arobnim mukarcem da je predobar da bi
bio istinit.
On mi prui ruku i odvede me do raskono postavljenog stola za dvoje. Jednog od
onih stolova za kojim sam vie navikla posluivati nego sjediti. Ali sad se posluga
102

povukla,Damen je pokraj mene i gledam ga kako podie bocu od finog kristala tako
polagano,tako nesigurno, a onda mu ruka odjednom tako zadrhti da je oito kako se
bori sa sobom.
Pogledi nam se sretnu,vidim mu po licu da ga razdire teka dvojba. Lagano se
mrtei,vrati kristalnu bocu na stol i umjesto nje uzme bocu s crnim vinom.
Potpuno zabezeknuta otvorim usta kao da u neto rei, no rijei ne dolaze odjednom sam shvatila kakve je posljedice mogao imati taj jednostavni in. Zamalo si to
uinio! Bio si tako blizu. Zato si stao? Znam da bi sve bilo drukije da je to uinio, da mi je
natoio eliksir odmah na poetku.
Ba sve bi bilo drukije.
Drina me nikada ne bi mogla ubiti,Roman me nikada ne bi uspio prevariti,a Damen
i ja ivjeli bismo sretno do kraja krajeva svih naih ivota - dakle, na bi ivot izgledao
sasvim drukije nego to trenutano izgleda.
Njegove oi trae moje,pogled mu je prodoran i dubok.Odmahuje glavom i misli:
Bio sam tako nesiguran - nisam znao kako bi ti to prihvatila - i bi li uope prihvatila - nisam
mislio da je na meni da te prisilim na to. Ali nisam te zbog toga doveo ovamo. Samo sam ti htio
pokazati da tvoj ivot u Parizu nije bio samo jad i bijeda, iako je bio teak. Doivjeli smo mnogo
arobnih trenutaka - trenutaka poput ovih I bilo bi ih i vie da nije
U tom trenutku uuti. Oboje znamo kako je ta pria zavrila. Ne uspijem ni podii
au da nazdravimo, a veera ve zavri i Damen me prati kui. Vodi me prema
stranjoj strani kue i zastane tik do ulaza za poslugu, gdje me obuhvati oko struka i
privue k sebi, ljubei me tako strasno i duboko da ne elim da ikad prestane. Dodir
njegovih usana tako je mekan i trajan, tako topao i neodoljiv, budi neto duboko u meni
- neto tako poznato - neto tako - stvarno
Odmaknem se od njega irom otvorenih oiju. Zagledam se duboko u njegove oi
dok prstima prelazim preko svojih mekih nateenih usana i bolnih osjetljivih obraza
koje je ogrebla njegova kratka brada. Nema energetskog polja izmeu nas, nema
nikakvog zatitnog vela. Nema niega osim velianstvenog dodira njegove koe na
mojoj.
On se nasmijei, prstima mi pomiluje obraze, vrat i kljunu kost pa uskoro isto uini
usnama. Stvarno je, on pomisli. Ne treba nam nikakav tit. Ne postoji nikakva opasnost.
Pogledam ga i ve mi se razne mogunosti vrte glavom. Je li ovo - je li stvarno mogue
da moemo biti zajedno sada i ovdje? Nadam se da jest.
Ali on duboko uzdahne i ispreplete prste s mojima, dodirujui me kako nije ve
mjesecima, i pomisli: Naalost, ovo je samo predstava iz prolosti. Moe malo prilagoditi
scenarij, ali ne smije ga mijenjati, improvizirati ili dodavati neto to se nikada nije dogodilo.
Kimnem tuno zbog toga to je upravo pomislio, ali arko elim nastaviti gdje smo
stali. Privuem ga k sebi i prislonim usne o njegove, moram biti zadovoljna onime to
sada mogu dobiti, ma koliko dugo trajalo.
I tako se ljubimo kraj ulaza za poslugu - on u svom fino tkanom crnom prsluku, a ja
u svojoj bezveznoj odjei sluavke.
Ljubimo se u staji - on u engleskom lovakom odijelu, a ja u uskim jahaim hlaama,
elegantnom crvenom kaputiu i sjajnim crnim izmama.
103

Ljubimo se kraj vode - on u jednostavnoj bijeloj koulji i crnim hlaama iz tog doba,
a ja u vrlo neuglednoj puritanskoj odjei.
Ljubimo se u polju tulipana koji su tako crveni da se gotovo savreno slau s mojom
gustom valovitom kosom nalik eravici. On je u prozranoj bijeloj koulji i laganim
hlaama, a ja u blagoruiastom svilenom neglieu, uvrenom i zategnutom na
pravim mjestima. Povremeno uzme stanku pa me nastavi slikati, tu i tamo doda pokoji
potez kistom, a onda ga baci, privue me k sebi i ponovno me poljubi.
Svi su moji ivoli bili toliko razliiti,a opet su se odigrali gotovo jednako - nas smo
se dvoje pronali i brzo se zaljubili. No Damen nije htio nagliti, htio je zadobiti moje
povjerenje prije nego to mi da eliksir, ali toliko je dugo oklijevao da je Drina imala
dovoljno vremena da shvati to se dogaa i rijei me se.
Zato nisi gubio vrijeme kad si me pronaao nakon nesree, pomislim. Grle me njegove
tople ruke, obraze sam vrsto pritisnula na njegova prsa i vidim taj trenutak iz njegove
perspektive - naao me kad mi je bilo deset godina (uz malu pomo Romy, Rayne i
Ljetozemlja). Sljedeih je nekoliko godina proveo ekajui da proe dovoljno da se
preseli u Eugene u Oregonu. Taman se upisao u moju srednju kolu kada se nesrea
dogodila i unitila mu sve planove.
Gledam ga na mjestu nesree - vidim kako nervozno i zabrinuto oklijeva - oajniki
treba savjet. Stane paniariti kad se srebrna uzica koja vee tijelo i duu toliko napne i
rastegne da pukne. Odmah odlui prisloniti bocu na usne i prisiliti me da pijem,prisiliti
me da se vratim u ivot, da postanem besmrtna poput njega.
ali li za iim?Zuri u mene zahtijevajui da mu iskreno odgovorim bez obzira na
sve.Ali ja samo odmahnem glavom. Smijeim se dok ga povlaim natrag k sebi, natrag u
to plamtee crveno polje iz tog davnog doba.

104

Dvadeset tree
"Jesi spremna?"
Damenovi prsti lagano mi dodiruju usne, a njihov gotovo dodir u meni izazove
sjeanje na poljubac koji je toliko stvaran i opipljiv da sam u iskuenju da ga odvuem
ravno natrag u Ljetozemlje i ponem sve iznova.
Samo to ne mogu.Ne moemo.Ve smo dali rije.Iako to uope ne moemo
usporediti s roendanskom proslavom koju mi je Damen upravo priredio, svi me
ekaju i sad nema povratka.
Duboko udahnem i uprem pogled u kuu pred nama. Proelje joj je jednostavno i
zrai toplinom i udobnou doma iako su se tamo zbili neki od najgorih dogaaja iz
moje ne tako davne prolosti.
"Vratimo se u Pariz",promrmljam samo napola u ali. "Ne mora ni izbaciti one
gadne dijelove.Ozbiljno.Radije bih odjenula onu utavu smeu haljinu i ribala javne
zahode - kako god da su ih tada zvali - nego se suoila s ovim!"
"Javne zahode?" Pogleda me i odmahne glavom, a njegov slatki zvonki smijeh me
obavija dok mu tamne oi iskre. "Sori, Ever, ali tada nisu imali javne zahode. Ni toalete, ni
kupaonice, pa ak ni WC-e. Bilo je to vrijeme nonih posuda, neke vrste keramikih posuda
koje su stajale ispod kreveta. I, vjeruj mi, to je jedno od sjeanja koje ne eli ponovno
proivjeti."
Napravim grimasu,ne mogu zamisliti kako se bilo odvratno sluiti takvim
sredstvom,a tek morati ga isprazniti...Vidljivo krivim facu dok govorim: "Vidi? Kad
bih barem mogla objasniti Munozu da zapravo ne volim njegov predmet zato to
povijest esto nije tako privlana onima koji su je ustvari morali proivjeti!"
Damen se nasmije i zabaci glavu pa mi njegov vrat postane tako privlaan, tako
neodoljiv da se jedva suzdravam da vrsto ne prislonim usne na njega. "Vjeruj mi, svi
smo to proivjeli. Veina nas ne dobije priliku da se toga sjeti, a kamoli da to ponovno
proivi." Pogleda me, a lice mu se uozbilji kad izusti: "Pa, jesi li spremna? Znam da je
udno i znam da e jo puno proi prije nego to joj opet bude mogla vjerovati, ali oni
ekaju, pa barem da navratimo i priutimo im to zadovoljstvo da ti viknu sretan
roendan, okej?"
Pogleda me toplo i iskreno i znam da e se sloiti ako odbijem ili pokaem najmanji
znak otpora. Ali neu to uiniti. Jer, istini za volju, on je u pravu. Moram se jednom
suoiti s njom. A da ne spominjem da bih voljela da me gleda u oi dok me pokuava
uvjeriti u svoju malo vjerojatnu priu.
Polako kimnem oklijevajui. Primiem se vratima kad me on podsjeti: "Zapamti mora se praviti da si iznenaena. Jedanput, dvaput lagano pokuca i namrti se kad se
nitko ne udostoji otvoriti uz dobro uvjebano skupno "Iznenaenje!"
Gurne vrata i otvori ih te me povode kroz ulaz, niz hodnik i tamo iza u sunanu
utu kuhinju, gdje naemo Avu u smeoj haljini bez naramenica i zlatnim sandalama
kako leerno toi pie sumnjivo crvene boje.
"Sangria",objasni ona odmahujui glavom i smijui se dok dodaje: "Stvarno, Ever,
koliko e ti trebati da mi opet pone vjerovati?"
105

Stisnem usne i slegnem ramenima. Sumnjam da u joj ikada vie moi vjerovati
usprkos onome to mi je Damen rekao. Moram to uti od nje, onda u odluiti.
"Svi su tamo iza." Ava kima mjerkajui me i dometne: "Pa, reci mi, jesi li se
iznenadila?"
"Iznenadila sam se izostankom iznenaenja." Napola se osmjehnem, to je najbolje
to mogu,a ona neka bude sretna to je i to dobila.A to ima mnogo manje veze s onim
to prema njoj osobno osjeam, a vie s tim to je sa zadovoljstvom preuzela hranjenje i
brigu o blizankama, tako da Damen i ja ponovno moemo biti sami.
"Pa, onda je uspjelo!" Nasmije se vodei Damena i mene iza kue gdje su se svi
okupili. "Zakljuili smo da moramo uiniti upravo suprotno od onoga to oekuje kako
bismo ti odvratili pozornost."
Zakoraim na terasu i ugledam Romy i Rayne kako lee na travi i prave ogrlice od
kristala i kuglica iz velike sjajne zdjele, a zatim ih vjeaju oko kamenog kipa Buddhe.
Jude ljekari pokraj njih zatvorenih oiju, lica okrenutog prema suncu i ozdravljenih
ruku zahvaljujui Ljetozemlju. Usprkos navali topline, ljubavi i sigurnosti koja prostruji
ravno kroz mene kad mi se Damen nasloni na rame i stisne mi ruku, ne mogu si
pomoi, a da se ne rastuim gledajui tu grupicu ljudi koji su mi navodno prijatelji.
ena koju ne volim, a jo manje joj vjerujem; blizanke koje mi otvoreno zamjeraju jedna vie nego druga,ali ipak; i moja oita simpatija iz prolosti, a ujedno dugogodinji
ljuti neprijatelj moje srodne due. Jedina osoba zbog koje se osjeam malo bolje je
Miles,koji bi sigurno bio ovdje sa mnom da nije u Firenci.
Ali ne i Haven.
Nakon to sam dola k sebi i pokuala joj objasniti, jo je bila previe bijesna i samo
je vritala na mene. Tako da doslovno nisam imala drugog izbora nego joj dati malo
vremena da se ohladi - samo se nadam da e s vremenom promijeniti miljenje i shvatiti
kakav je zapravo Roman.
Jo stojim na mjestu dok se moja jadna mala roendanska zabava odvija preda
mnom i samo naglaava injenicu da sam je izgubila - njezino povjerenje i njezino
prijateljstvo - i nemam pojma hou li ih ikad moi vratiti. Mislim, ba kad imamo
mnogo vie toga zajednikog nego ikada prije - taman kad s njom mogu podijeliti tajne
koje sam uvala cijelo vrijeme dok sam je poznavala - ja tako gadno sve zabrljam da me
ona napusti zbog mog besmrtnog neprijatelja.
Uzdahnem ispod glasa, uvjerena da se ne mogu osjeati jo gore, kad se Honor
provue kroz francuska vrata i krene ravno prema Judeu. Legne kraj njega i namjesti
haljinu tako komotno i leerno da si ne mogu pomoi, a da irom ne otvorim usta. Ne
mogu sakriti kako glupavo i nadasve zbunjeno zurim razrogaenih oiju kad se ona
okrene prema meni i nespretno mi mahne zakreui zapeem.
Jedva lagano kimnem, ne mogu govoriti od knedle u grlu, ne mogu shvatiti to se
dogaa.
Hodaju li oni? Ili se samo drue jer ih oboje zanima magija? Zar stvarno nije shvatio kad
sam mu pojasnila da smo samo kolske kolegice, a ne prijateljice i da se te dvije kategorije jako
razlikuju?

106

Dok pogledom prelazim preko svih njih, ne mogu vjerovati da je to to. Na ovo sam
spala. Gotovo godinu dana ivim u ovom gradu, pokuavam stvoriti nekakav ivot i
moja jedina trajna veza je ona s Damenom, u kojoj sam, istini za volju, prela sve
razumne granice.
Ava proisti grlo i ponudi nas piem, ime sigurno nasilu pokuava stvoriti
normalnu atmosferu zbog Honor i Judea. Oni, naime, vie-manje jedini ovdje ne znaju
pravu istinu o Damenu i meni - ili barem ne potpunu istinu.
Ali ja samo odmahnem glavom odbijajui ponudu, uvjeravajui sama sebe da je
bolje ovako, da je ovo stvarno jedini nain. to se manje budem vezala uz ljude, lake u
se oprostiti s njima. Iako iz iskustva znam da je tomu tako, to mi ba i ne pomae
zatomiti ogromnu prazninu koja zjapi duboko u meni.
Stisnem Damenu ruku, telepatski ga uvjerim da se ne brine, da ostane gdje jest i da
u se brzo vratiti. Uem u kuu elei otii do kupaonice, umiti se hladnom vodom u
nadi da u povratiti neto od onog prvotnog dobrog raspoloenja, ali kad ugledam
vrata koja vode u Avin "sveti prostor",brzo mugnem unutra.okiram se kad vidim da
je ljubiaste zidove i indigo vrata zamijenila uminkana pastelna oaza-ovo je zacijelo
Romyina soba, Rayne nikada ne bi tako uredila sobu.
Sjednem na rub njezinog kreveta, prstima gladim mekani zeleni pokriva i buljim u
pod pred sobom dok se prisjeam dana kad se sve promijenilo. Onog dana kad sam se
oprostila s Damenom, kad sam bila dovoljno glupa da ga povjerim Avi. Bila sam tako
uvjerena da inim pravu stvar, jedinu moguu stvar - a nisam mogla znati da e ta mala
odluka imati ogromne posljedice koje e vie-manje utjecati na ostatak mog ivota ostatak vjenosti.
Duboko udahnem i naslonim glavu na ruke.Govorim si da moram ustati,vratiti se
van,pokuati avrljati i pronai neki izgovor da odem. Trljam oi i provlaim prste kroz
kosu i preko odjee, spremam se uiniti upravo to, kad Ava ue u sobu i ree: "O,
odlino, ba sam se nadala da u te uhvatiti nasamo na minutu."
Stisnem usne borei se s nevjerojatno jakim porivom da jurnem prema njoj i
nokautiram joj sve akre,ako ni zbog ega drugog,onda zato da napokon vidim na ijoj
je ona stvarno strani.Ali ne napravim to.Ne napravim nita. Samo stojim na mjestu i
ekam da pone.
"Zna,bila si u pravu u vezi mene."Kimne i nasloni se na Romyin toaletni
stoli,prekrii noge u glenjevima,ali ruke su joj jo rairene i slobodne."Pobjegla sam s
eliksirom.I ostavila sam Damena izloenog opasnosti i bespomonog. To se jednostavno
ne moe porei."
Piljim u nju dok mi srce luaki lupa. Iako sam to ve znala, iako mi je Damen sve
objasnio, skroz je druga stvar kad ti ona sama prizna.
"Ali prije nego to napreac donese neke zakljuke, moram ti rei da to, naalost,
nije sve. Znam da moda misli suprotno, ali nikada nisam bila u tajnom dogovoru s
Romanom. Nismo bili partneri ni prijatelji niti smo suraivali na bilo koji nain u bilo
kojem obliku. Da, doao je jednom na seansu, davno, kad sam tek poela raditi. I,
iskreno, neto nije bilo u redu s njegovom energijom - nekako me uznemirila - utke

107

sam ga blagoslovila i otpravila. Ali zato sam uinila ono to sam uinila - zato se
nisam uspjela pobrinuti za Damena, e pa, to je duga pria"
"Kladim se da jest."Dignem obrvu i odmahnem glavom.Ne namjeravam joj nimalo
popustiti, a ni dati joj da mi zamae oi nekom podugakom priom.
Ona kimne kao da je odluila izgurati stvar do kraja. Tipina Ava, ne dira je moja
provala gnjeva. "Priznajem, isprva sam se malo pogubila u svim mogunostima
Ljetozemlja, u svoj sili moi kojima me moglo obdariti. Mora razumjeti da sam dugo
bila sama,da sam se sama uzdravala i naporno radila za sve to imam,bez iije
pomoi,a esto sam jedva preivljavala"
"Jel ti ozbiljno oekuje da te alim?Ako je tako,nemoj se truditi. Ozbiljno. Nee ti
uspjeti." Zavrtim glavom u nevjerici i zakolutam oima.
"Samo sam ti htjela objasniti kako je bilo." Slegne ramenima, sklopi ruke i savije
prste. "Ne elim saaljenje od tebe,vjeruj mi. Ako nita drugo, mislim da sam nauila
vanu lekciju o preuzimanju odgovornosti za svoj ivot. Samo pokuavam objasniti
svoju prvotnu reakciju na Ljetozemlje, koliko sam bila opinjena mogunou da
prikazem bilo koji predmet koji elim.Znam da sam malo pretjerala i znam koliko te to
ozlovoljilo.Ali nakon nekog vremena shvatila sam da bih si mogla sagraditi vilu punu
blaga u Ljetozemlju i da me to ne bi usreilo, ni ondje ni ovdje na Zemlji. Tada sam se
odluila zagledati duboko u sebe, pokuati poraditi na sebi kao nikad prije. Naravno,
imala sam svoju svetu sobu i svoje meditacije, ali kada sam si zacrtala ulazak u Veliku
dvoranu znanja, bila sam prisiljena dokazati sve ono o emu sam godinama blebetala. I
tako - odustala sam od svega ostalog i usredotoila se samo na to. Ubrzo sam ula i
zaboravila na prolost."
Pogledam je stisnutih oiju i jedino se mogu sjetiti pomisli: Pa, svaka ti ast, Ava,
svaka ti ast.
"Znam to si ti,Ever.Znam i to je Damen.Iako to ne odobravam, nemam se pravo
mijeati."
"Zato si ga htjela ubili?Znai,tako se nosi sa stvarima koje ne odobrava? Zvui kao
da se ipak mijea." Zurim u nju i guram noni prst u tepih to dublje.
Ona odmahne glavom. Glas joj je miran i fiksira me pogledom. "Nisam bila znala
nita o tome kad sam ostavila Damena onog dana. Tada sam stvarno vjerovala da sve
mogu vratiti - ba kao to si i ti vjerovala. Ti bi bila otputovala natrag kroz vrijeme, kao i
Damen, a ja nisam bila sigurna to je eliksir zapravo, sumnjala sam i namjeravala ga
popiti... Ali onda, iz nekog razloga,ba kad sam ga htjela popiti -zaustavila sam se.
Jednostavno se nisam usudila.Pretpostavljam da sam postala svjesna nesagledivih
posljedica - nesagledivosti vjenog ivota." Pogleda me. "To su prilino ozbiljne stvari,
zar ne?"
Slegnem ramenima. Slegnem ramenima i zakolutam oima. Dosad nije rekla nita
to bi me natjeralo da promijenim miljenje o njoj. Osim toga, jo nisam uvjerena da ga
nije popila.
"Pa, na kraju sam ga bacila, otvorila portal za Ljetozemlje i poela traiti odgovore traiti mir."
"I, jesi li ga nala?" pitam je takvim tonom da je jasno da me uope nije briga.
108

"Jesam." Nasmijei se. "Mirna sam jer znam da svi imamo svoj put - svoju zadau
koju moramo ispuniti. A sada napokon znam to je moja zadaa." Pogledam je i vidim
da joj se lice ozarilo kad dometne: "Moja je zadaa sluiti se svojim sposobnostima da
pomognem onima koji trebaju pomo, ivjeti bez straha, vjerovati da u uvijek imati
dovoljno da preivim i odgojiti blizanke onako kako prije nisam mogla." Pogleda me
kao e mi svakog asa prii i zagrliti me, ali, nasreu, samo proe rukom kroz kosu i
ostane na mjestu. "ao mi je zbog onoga to se dogodilo, Ever. Nisam ni pomislila da bi
moglo ovako zavriti. Iako moda ne odobravam ono to ti i Damen jeste, stvarno vas
ne mogu osuivati. Vi imate svoj put koji morate proi."
"Da?A to je?" pitam je gledajui je u oi,iznenaena koliko mi je glas pun
iekivanja.Nadam se da ona ima nekog pojma o smislu mog ivota jer ja zasad nemam.
Ali Ava samo slegne ramenima, a njezine blage smee oi zablistaju kad odgovori:
"O,ne." Nasmijei se i odmahne glavom. "Naalost, to mora sama otkriti.Ali, vjeruj mi,
Ever, nimalo ne sumnjam da e to biti neto jako znaajno."

109

Dvadeset etvrto
Ve je kasno kad stignem kui.Iako mi Damen ponudi pomo da odnesem darove
na kat i u svoju sobu, iako je jedan dio mene u iskuenju da mu upravo to i
dopustim,samo ga kratko poljubim u obraz i uem sama u kuu.Samo se elim zavaliti
u udobnu ahuru od kreveta i imati posljednji sat roendana samo za sebe.
Polako se uspinjem stubama,oprezno, tiho, ne elim uzbuniti Sabine ispod ijih
vrata vidim svjetlo. Taman spustim hrpu darova na svoj stol, kad ona doeta hodnikom
i ue.
"Sretan roendan." Smijei se umotana u ogrta koji izgleda kao oblai od tuenog
vrhnja onako mekan i boje kreme. Zakilji u sat na mom nonom ormariu i pita: "Jo ti
je roendan, zar ne?"
"Sedamnaest godina." Kimnem. "Ni dana vie." Promatram je dok ulazi i sjeda na
rub mog kreveta mjerkajui hrpu darova - nekoliko knjiga o metafizici od Ave, koje sam
vie-manje "proitala" im sam ih dotaknula, geoda ametista koju sam dobila od Judea,
majica kratkih rukava na kojoj pie NIKADA NEMOJ PRIZVATI NETO TO NE
MOE PROTJERATI od Rayne (ha-ha) i jo jedna od Romy na kojoj je naslikan
raznobojan spiralni simbol,vjerojatno iz istog wiccanskog duana. Honor mi je donijela
iTunes poklon-bon i uruila mi ga mumljajui: "Pa, zato to mi se ini da jako voli
glazbu, zna ve, kad uvijek ima slualice na uima i sve to." Aha,i silne vaze pune
sjajnih crvenih tulipana koje je zacijelo prikazao Damen u trenutku kad se odvezao.
"Pa ti tu ima itavo blago", nabaci ona dok ja promatram darove i pokuavam ih
promatrati iz njezine perspektive, vie kao slavlje u moju ast nego kao podsjetnik na
one kojih nema.
Svalim se u slolac za radnim stolom i nogama stignem sandale, a slutim da je Sabine
ovdje iz nekog odreenog razloga i nadam se da e ve jednom prijei na temu.
"Neu te zadravati - kasno je i vjerojatno si umorna", kae ona kad shvati kakve
sam volje.
Iako pokuam to zanijekati, ako zbog nieg drugog, onda iz pristojnosti, ali vrlo
brzo odustanem. Iako je lijepo to je dola k meni jer je rijetko viam nasamo ovih dana,
stvarno bih htjela da odgodimo ovaj mali posjet za sutra. Ba nisam raspoloena za
jedan od njezinih dugakih govora punih okolianja.
A to, naravno, ona ne kui. Samo me ovla pogleda suenih oiju i upita: "I, kako si kako posao, kako Damen? Gotovo da te ne viam ovih dana."
Kimnem uvjeravajui je da je sve okej, pazei da to izgovorim s dozom entuzijazma s
nadom da u je uvjeriti.
Ona kimne, oi joj se ozare od olakanja i dometne: "Pa, izgleda dobro. Neko si
vrijeme bila tako mrava da sam" Zavrti glavom i na trenutak joj se u oima vidi
koliko je bila zabrinuta, zbog ega se osjeam manjom od makova zrna. "Ali izgleda da si
se popunila. I koa ti se oistila - a to je dobro" Stisne usne kao da vae to e sljedee
rei pa nastavi: "Zna, Ever, kad sam rekla da elim da radi ovog ljeta, nisam to mislila
onako kako si ti shvatila.Mislila sam da nae neki posao na pola radnog vremena,
neto da te zaokupi na nekoliko sati dnevno, ali ti si se toga tako primila" Zastane i
110

zavrti glavom. "Pa, prilino sam sigurna da radi vie nego ja.A budui da je do poetka
kole jo samo nekoliko tjedana - pa, mislim da bi mogla dati otkaz pa da moe malo
uivati na plai, druiti se s prijateljima."
"S kojim prijateljima?" Slegnem ramenima i osjetim peckanje u oima dok mi se
eludac stee. Ali ipak, rekla sam to naglas. Izrekla sam istinu koja je tako bolna da si
Sabine ne moe pomoi, a da se ne pomakne i zabulji u pod. Malo prieka dok ne doe
k sebi, a zatim podigne glavu gledajui me u oi i rukom pokae roendanski plijen:
"Pa, oprosti, Ever, ali mislim da dokazi ukazuju na suprotno."
Zatvorim oi i odmahnem glavom, estoko se lupkajui po obrazima dok se brzo
okreem od nje. Mislim na jedinu prijateljicu koja danas nije dola, koja vjerojatno
nikada vie nee doi zbog udovita u meni.
"Hej - jesi dobro?" Sabine se primakne elei me utjeiti, ali jednako se brzo
odmakne jer zna kako ne volim da me se dodiruje.
Duboko udahnem i kimnem jer znam koliko se brine. Da je barem nisam uvukla u
ovo. Jer istina je da ja stvarno jesam dobro. Kao to je rekla, odjea vie ne visi na meni,
koa mi je ista, veza mi je opet stabilna, a od one noi na plai nema ni traga ni glasa
onom odvratnom udovitu, onom udnom nepoznatom pulsiranju koje me nekada
kontroliralo.Iako e uvijek postojati ogromna praznina u meni jer moje obitelji vie
nema, iako u se uskoro morati oprostiti sa Sabine, Damen e uvijek biti sa mnom. Ako
nita drugo, barem je ove godine dokazao da mi je potpuno posveen - da je potpuno
posveen nama. ak i kad se dogaaju grozne stvari, on se nikada ne izvlai. Na kraju
krajeva, to jo mogu traiti od njega? Sve je ostalo onako kako jest.
Pogledam Sabine i kimnem,ovaj put jae,kao da mislim ozbiljno. Odluila sam prije
vie mjeseci, zaklela se na besmrtnost i vie ne mogu natrag - samo mnogo naprijed u
vjenost.
"Valjda sam se samo malo rastuila zbog roendana." Pogledam je i dodam:
"Sigurno ti je poznat onaj bolni osjeaj da si sve starija." Prvo mi se usne razvuku u
osmijeh koji se zarazno proiri sve do oiju - to natjera i nju da se osmjehne.
"Suosjeam s tobom." Nasmije se. "Iako e ti taj osjeaj biti sve bolniji kako se bude
pribliavala etrdesetoj." Ustane s kreveta, krene prema vratima s rukama duboko u
depovima ogrtaa i dobaci: "Oh, skoro sam zaboravila,ostavila sam ti neke stvari tamo
na toaletnom ormariu." Glavom pokae prema njemu. "Jedna je od mene, moj dar mislim da e se iznenaditi kad ga otvori. Ja sam se, bome, iznenadila kad sam ga
nala. Nadam se da e nai rupu u svom pretrpanom rasporedu i da emo otii na
ruak i u oping."
Kimnem. "To bi bilo super", kaem joj i u tom trenutku shvatim da bi to stvarno bilo
super. Nas dvije cure ve se dugo nismo dobro zabavile.
"I,da, ona druga stvar, estitka", slegne ramenima, "danas je dola. Nala sam je
ispod vrata kad sam dola doma. Nemam pojma od koga je, mada na njoj jasno pie da
je za tebe."
Bacim pogled na toaletni ormari i ugledam pravokutni paket pokraj velike
ruiaste omotnice koja gotovo da sjaji, samo nekako zlokobno, zloslutno.

111

"Uglavnom, samo sam ti htjela zaeljeti sretan roendan." kicne na sat. "Ostalo je
jo samo nekoliko minuta, tako da jo malo uivaj!"
im zatvori vrata za sobom, krenem prema toaletnom ormariu i zgrabim kutiju.
Znam to je unutra im je dotaknem.
Strgam ukrasni papir s kutije najbre to mogu bacajui komadie na pod.Podignem
poklopac i ugledam tanak fotoalbum u purpurnom konatom omotu.U albumu su sve
fotografije koje je Riley uslikala na onom kobnom izletu na jezeru - ukljuujui onu koju
sam vidjela u Ljetozemlju. Dok gledam slike, moram se zapitati je li to ona nekako
posloila - moe li ovo vidjeti - moe li me vidjeti? Ali neu je zazvati, od toga ionako ne
bi bilo nita. Samo obriem suze s lica i tiho apnem: "Hvala." Stavim album na noni
ormari, elim da mi bude blizu da ga mogu iznova listati.Posegnem za omotnicom na
kojoj je pretjerano sveanim vrakopisom napisano moje ime - duboko udiem, a
omotnica se svjetluca i sjaji mi u ruci. Trnci mi prou cijelim tijelom i znam da je to od
njega.
Gurnem nokat ispod preklopa omotnice, elei im prije zavriti s tim. Bacim
pogled na ruiastu ljokiastu naslovnu stranicu i otvorim je. Preskoim uobiajenu
ablonsku estitku i u donjem lijevom kutu ugledam poruku koju je Roman nakrabao
zamrenim nakoenim rukopisom:
Vrijeme je da doe po ono za im najrie udi,
Danas, na troj roendan, ja ti primirje nudim,
Poi k meni doma noas prije ponoi,
Ako bude kasnila, nemoj se uope truditi.
Nadam se da se vidimo uskoro!
Roman
xoxo

112

Dvadeset peto
Kad napokon stignem do Romanove kue,ostalo mi je samo jo nekoliko minuta.
Tonije dvije minute, i nadam se da je tako i na njegovu satu. Ali ovaj put umjesto da
razvalim vrata, kao inae, lagano pokucam nadlanicom i priekam. Ako emo se ovaj
put stvarno pomiriti, malo pristojnosti ne kodi.
ekam, brojim sekunde na runom satu dok zvuk njegovih koraka koji se
pribliavaju vratima signalizira da dolazi moj trenutak - zahvaljujui uspjenoj magiji.
Vrata se irom otvore i ugledam ga kako stoji preda mnom. Plave mu oi blistaju,
bijeli mu se zubi sjaje, a koa mu je preplanula. Preko ramena leerno je prebacio
nekakav crni svileni ogrta, ono to se nekad zvalo kuni haljetak, i vide mu se gola
prsa, nevjerojatno razvijene "ploice" i stare isprane traperice nisko su mu na kukovima.
I samo taj jedan pogled na plijen preda mnom dovoljan je da ponem drhtati,da mi
koljena zaklecaju i puls mi se ubrza tako uasno, strano poznato da polako ponem
shvaati: udovite nije mrtvo! Nisam ga uope protjerala! Samo se povuklo, uurilo se
negdje duboko i eka priliku, oporavlja se dok ne bude moglo ponovno ustati...
Progutam knedlu i nasilu kimnem kao da je sve u redu. Svjesna da me odmjerava
od glave do pete i upija svaki detalj,znam da moram ovo otrpjeti.Nema anse da ne
uspijem jer mi je sve to trebam nadohvat ruke.
Mahne mi da uem nagnuvi glavu."Drago mi je to si dola na vrijeme", izusti dok
me pomno promatra.
Okrenem se,ne doem ni do sredine hodnika,kad stanem i predomislim se. Na licu
mu se vidi da se zabavlja dok ja sve vie blijedim.
"Na vrijeme za tono to? O emu se radi?" Suzim pogled i naslonim se na zid, a on
se proulja kraj mene i naredi mi da ga slijedim.
"Pa, radi se o tvom roendanu, naravno!" Nasmije se gledajui preko ramena i vrtei
glavom. "Taj Damen je takva sentimentalna pederina da se sigurno jako potrudio da ti
roendan bude poseban. Iako, rekao bih da nije bio ni priblino toliko poseban u odnosu
na ono to ti ja spremam."
Samo stojim i odbijam se pomaknuti s mjesta. Iako mi se ruke i noge tako tresu da
mi se ini da u se raspasti po avovima, glas mi je i dalje suzdran, odmjeren i nita ne
odaje. "Ispuni svoje obeanje i daj mi ono to elim, to e mi biti dovoljno posebno za
danas. Ne mora mi ni ponuditi da sjednem ni da to popijem,ionako bih odbila. Zato
ne ubrzamo i prijeemo na stvar, okej?"
Pogleda me.Oi su mu se naborale od smijeha,a usne razvukle u osmijeh. "Oho, tom
Damenu stvarno je pala sjekira u med." Zavrti glavom i proe prstima kroz svoje zlatne
kutrave kovre. "Ti ne gubi vrijeme na predigru. ini mi se da bi naa mala Ever
najradije preskoila predjelo i odmah navalila na glavno jelo - ljubavi, estitam ti od srca
na tome."
Prisilim se da ne pokaem emocije na licu,pravim se kao da me to ne dira bez obzira
na to koliko me njegove rijei uznemiruju.Bolno sam svjesna da u meni sve jae gori
onaj mrani plamen, a on ga samo raspiruje svojom prisutnou.

113

"Moda ti ne eli sjesti ili popiti neto, ali ja elim. A budui da sam ja domain ove
male soareje, naalost, morat e mi ugoditi."
Klizne prema radnoj sobi obavijen crnom svilom i provue se iza anka. Natoi si
izdanu koliinu crvene tekuine u teak kristalni pehar. Vrti au preda mnom, a
svjetlucava se tekuina bljeska i sjaji, slijevajui se s rubova prema dnu ae. To me
podsjeti na neto to je Haven jednom rekla, da je njegov sok jai od Damenova. Pitam
se da je li im taj sok nekakvu prednost i bi li na mene jednako djelovao ili bih postala
luda i opasna poput njih.
Trljam usne dok se nastojim smiriti. Osjeam nervozu i nemir u prstima i znam da
u uskoro u potpunosti izgubiti kontrolu.
"Ba mi je ao zbog tvog problemia s Haven." Roman kimne, podigne au i ispije
dug velik gutljaj."Ali ljudi se mijenjaju,zna?Nisu sva prijateljstva vjena."
"Nisam odustala." Slegnem ramenima i osjetim kako su moje rijei zazvuale mnogo
sigurnije nego to se osjeam. "Uvjerena sam da emo rijeiti taj problem", dodam
osjetivi ono udno strano pulsiranje u sebi, a on nagne glavu i njegova se tetovaa
Ouroborosa nakratko pokae.
"Jesi li sigurna u to,ljubavi?" Pogleda me lijeno kruei prstima oko stalka ae i
odmjeri me onako polako, leerno, blisko, kako on to ve zna. Pogled mu zastane na
dubokom V-izrezu moje haljine i dometne: "Mislim, nemoj se uvrijediti,draga, ali
mislim da nee biti nita od toga.Iz mog iskustva,kada dvije odlune koke ele, istu stvar,
netko e zavriti povrijeen - ili neto jo gore - kao to ve zna."
Primaknem mu se - ne udovite, nego ja (iako ono sigurno nema nita protiv).
Pogledam ga u oi i kaem: "Ali Haven i ja ne elimo istu stvar. Ona eli tebe, a ja elim
neto sasvim drugo."
Bulji u mene preko ruba ae,ne vidim nita osim njegovih ledenih plavih oiju. "Ma
nemoj, a to to, ljubavi?"
"Ve zna." Slegnem ramenima i maknem ruku s boka te je stisnem iza lea kako ne
bi primijetio kako se trese i drhti. "Nisi li me zato pozvao k sebi?"
On kimne i odloi pie na podmeta ukraen zlatnim kuglicama. "Ipak, volio bih to
uti od tebe. Volio bih to uti iz tvojih usta u svoje ui."
Duboko udahnem i odmjerim njegove polusklopljene oi, otvorena primamljiva
usta i iroka prsa. Pogled mi pobjegne na njegove ploice, a onda jo malo nie i
promrsim:"elim protuotrov",ponovim,ovaj put odlunije, i dodam: "Kao to ve zna."
Prije nego to ga uspijem zaustaviti, on se stvori kraj mene. Smireno me gleda, ruke
mu oputeno vise uz bokove. Iz njegove koe izbija studen, obavija me hladnim slatkim
valom olakanja i on mi prizna: "elim da zna da sam te pozvao s najboljom
namjerom. Kad sam vidio koliko si patila posljednjih mjeseci,odluio sam popustiti i
dati ti ono to eli. Iako je bilo stvarno zabavno,barem meni." Slegne ramenima.
"Spreman sam krenuti dalje, ba kao i ti, Ever. Vraam se u London. Ovaj grad previe
je miran za mene, meni treba vie akcije."
"Odlazi?" Izlanem tako brzo da nisam sigurna iz kojeg dijela mene je to dolo.
"Jesi li tuna zbog toga?" Nasmijei se i pogleda me.

114

"Da, ba." Namrtim se, zakolutam oima i skrenem pogled nadajui se da nee
primijetiti da mi je glas zadrhtao.
"Nastojat u to ne uzeti srcu." Osmjehne se i na tren vidim tetovau Ouroborosa,
koji pohlepno pilji u mene i paluca jezikom. "Ali prije nego to odem, htio bih rijeiti
neke stvari, a budui da je tebi roendan i sve to, mislio sam poeli s tobom i dati ti dar
koji najvie eli. Neto to eli najvie na svijetu, neto to ti nitko, iv ili mrtav, nikada
ne bi mogao dati"
Prstom mi lagano, ovla proe po ruci, a ja osjeam taj dodir ak i nakon to on
okrene lea i krene dalje.
Buljim u njegova lea koja se odmiu od mene i znam da si ovo ne mogu priutiti,
ne mogu si priutiti da zabrljam. Podsjeam samu sebe na arobni dodir Damenovih
usana otprije nekoliko sati i na to koliko sam blizu da ga vratim - ali samo ako se
uspijem obuzdati.
Roman se okrene i prstom me pozove da ga slijedim. Ne posluam ga, a on zacoke
i pojasni mi: "Vjeruj, ljubavi, nemam namjeru na prijevaru te odvui u svoje odaje."
Zavrti glavom i nasmije se. "Za to imamo dovoljno vremena poslije, ako to eli. Ali za
sada imam u planu neto vie tehnike prirode. Kad smo kod toga, jesi li ikad bila na
detektoru lai?"
Suzim pogled jer nemam pojma o emu pria, ali sigurna sam da je to nekakva
zamka. Gledam mu u lea dok me vodi niz hodnik, kroz kuhinju i van kroz stranja
vrata. Proemo kraj jacuzzija uz trijem i stignemo do prostorije koja izgleda kao
preureena garaa, odvojena od ostatka kue. Kad uemo, uini mi se da soba napola
slii na spremite za starine, a napola na laboratorij ludog znanstvenika.
"ao mi je to moram ovo rei i, vjeruj mi, ne elim te uvrijediti, ali poznata si po
tome da u odreenim prilikama zna lagati - uglavnom u prilikama kada od toga ima
koristi. Budui da sam ja ovjek na mjestu i da sam ti obeao da u ti dati ono to stvarno
eli vie nego ita drugo na ovom svijetu, mislim da bi bilo u redu da nas dvoje razjasnimo
to je to tono. Oito se neto udno dogaa izmeu nas. Je l' te ba moram podsjeati
kako si se bacila na mene zadnji put kad si bila ovdje?"
"Nisam" izustim i ne uspijem nita vie rei prije nego to podigne ruku.
"Molim te." Glupo se smjeka. "Stvarno mi ne trebaju nikakve isprike, ljubavi.
Smislio sam kako u mnogo lake doi do odgovora koje traim."
Stisnem usne i napravim grimasu.Gledala sam dovoljno kriminalistikih serija na
televiziji da mogu prepoznati ureaj koji je pripremio za mene. On zbilja oekuje da u
se prikopati na to i pristati na poligrafsko ispitivanje, za koje ne sumnjam da je
namjeteno.
"Ma, zaboravi", odvratim vrtei se na peti, spremna otii. "Morat e mi vjerovati na
rije ili dogovor otpada."
Taman doem do vrata,kad on ree: "Pa,zapravo, moemo probati neto drugo."
Zastanem.
"Vjeruj mi, nema anse da ovo drugo bude namjeteno, osobito kad su u pitanju
ljudi poput nas. Zapravo, to se ba sluajno lijepo uklapa u cijelo ono metafiziko sranje
kojim si toliko opinjena, ono da je sve energija i povezano jedno s drugim."
115

Glasno uzdahnem lupkajui nogom o pod.Nadam se da u tako otpustiti neto od

one energije koja se skuplja u meni, a i natuknuti mu koliko sam nestrpljiva.
Ali Romana nitko ne moe pourivati ni tjerati niti e on napraviti ita to nije u
skladu s njegovim rasporedom. On se odsutno poigra koniem koji mu je popustio na
jakni,a onda me odmjeri i objasni: "Vidi, Ever, stvar je u tome da je znanstveno
dokazano da je istina uvijek, uvijek jaa od lai. Kad bi ih usporedila,kad bi ih postavila
jednu nasuprot drugoj,da tako kaem, istina bi uvijek izala kao pobjednik. to ti misli
o tome?"
Zakolutam oima i iz toga se vidi to ja mislim o tome i o svemu ostalom to se do
sada dogodilo.
Ali Roman je smiren i ne poputa,eli da igramo po njegovim pravilima: "Kad smo
kod toga, postoji jedan jako jednostavan nain na koji emo to ispitati - ne moe nikako
varati. Trebaju nam samo tvoje tjelesne funkcije. Hoe probati?"
Pa,ne ba! Zaustim, elim mu to rei, ali udovite se budi i ne da mi da ita kaem,
to samo ohrabri Romana pa nastavi.
"Dakle,bi li rekla da smo nas dvoje jednako jaki?Da to se tie nae vrste, izmeu
nas ne postoje nikakve fizike razlike u smislu snage i brzine, kakve inae postoje
izmeu mukaraca i ena?"
Slegnem ramenima. Nikad nisam o tome razmiljala i ne da mi se ba sad poinjati.
"Pa, s obzirom na to, htio bih ti pokazati neto to e te sigurno jako zanimati. Osim
toga, budi sigurna da te ne elim prevariti, ovo nije igra i nitko nee nastradati. Iskreno
ti elim dati ono to najvie eli, a ovo je najbolji nain koji sam uspio smisliti kako bih
utvrdio to je to zapravo. Prvo u ja, tako da vidi da nemam asa u rukavu - da tako
kaem."
Stoji preda mnom i dri ruku postrance u zraku, usporedo s betonskim podom.
Kima i govori: "Hajde, prisloni dva prsta na moju ruku i guraj ih prema dolje kako se ja
budem opirao i dizao. Nije to nikakva smicalica, obeavam. Vidjet e."
Pogledam ga u oi i vidim izazov u njegovu pogledu. Znam da nemam izbora, da
moram prihvatiti izazov i uiniti to trai jer samo on ima rjeenje. Moram igrati po
njegovim pravilima, na njegov nain.
Zurim u njegovu preplanulu snanu ruku koja lebdi preda mnom i jedva eka da je
dotaknem. Mada znam da to ne mogu uiniti, da ga ne mogu obuzdati, stisnem zube i
pokuam. Prislonim prste na njegovu ruku, a studen isijava kroz mekano svileno tkanje
njegova rukava i raspiruje, rasplamsava mrani plamen u meni.
Roman mi tiho, promuklo apne u uho: "Osjea li to?"
Pogledam ga i nisam vie svjesna niega osim postojanog pulsiranja koje me
proima iznutra, a tijelo mi trese vruina koja ne trai nita osim hladnog slatkog
olakanja koje mi on moe pruiti.
"Okej,sad elim da mi postavi pitanje,jednostavno pitanje na koje mogu odgovoriti
s da ili ne, a na koje ti ve zna odgovor. Daj mi sekundu da se usredotoim na odgovor
i da ga izgovorim u glavi i naglas, a ti sa svoja dva prsta guraj moju ruku prema dolje."
Naizmjence pogledam svoj runi sat i njega, a koljena mi drhte kao luda i znam da
nemam jo puno vremena.
116

Ali on samo kimne.Jo dri ruku u zraku i ohrabruje me pogledom. "Istina jaa, a
lai slabe - sada ima priliku da iskua tu teoriju na meni, a poslije emo je ispitati na
tebi. To je jedini nain da dokae to stvarno eli, Ever. Hajde, postavi mi pitanje, koje
god eli. ak u spustiti tit, tako da mi moe itati misli i vidjeti da ne varam."
Osvrne se, a od teine njegova pogleda puls mi se ubrza, srce mi se raspukne i ne
mogu vie, ne mogu
"Postavi mi pitanje, Ever." Netremice me gleda. "Pitaj me to god eli. to prije
zavrimo sa mnom, to emo prije prijei na tebe i utvrditi za im zbilja najvie udi."
Stojim pokraj njega i nastojim se psihiki pripremiti, usredotoiti, ali ne uspijevam.
Ne mogu to uiniti, ne mogu vie igrati tu igru.
"A da preskoimo ovo?" upita promatrajui me polagano, duboko. "Bi li radije htjela
da ispitam tebe?"
eka da doem sebi, a ja duboko udahnem i tiho zavapim Hekati da mi pomogne
da izdrim,da uspijem dobiti ono po to sam dola.Ali kad ponovno pogledam
Romana, shvatim da me Hekata napustila i da sam ostala posve sama.
"Ti stvarno eli protuotrov, jelda?" pita me.Okrene se prema meni pa osjetim njegov
dah na svom obrazu,a usne su mu samo nekoliko centimetara od mojih. "Stvarno ezne
za protuotrovom, eli ga vie od svega drugoga?"
Da! Viknem i osjetim da ta rije dolazi odnekud iz dubine i odjekuje mi u glavi
takvom estinom da sam uvjerena da on to uje.
Ali to je nemogue.
Jer to zapravo nisam rekla naglas.
To je samo prazan zvuk koji mi odzvanja glavom sve dok napokon ne zamre.
im me Roman pogleda ravno u oi - gotova sam.
Plamen mi tutnji tijelom i dovodi ga do usijanja.Posegnem prstima eljnim njegova
tijela i zagrebem njegova glatka, iroka, blago preplanula prsa.
"Oprezno, draga." Zgrabi me za zapea i privue me k sebi, suzi oi, a usne su mu
vlane i mokre. "Nikad nisam bio jedan od onih koje pale tragovi noktiju na koi,ma
koliko brzo zacijeljeli." Dri me na sigurnoj udaljenosti od sebe i odmjerava me od glave
do pete gladnim grabeljivim oima, kao da sam plijen kojim e se pogostiti. "Osim
toga, najbolje da se rijeimo ove gluposti." Nasmije se, odvee amajliju s mog vrata i
baci je ravno na drugu stranu sobe, gdje se zakotrlja, odskoi i sa zveketom padne na
tlo.
Ali nije me briga za to, nije me briga ni za to osim za njegove prste koji mi klize niz
lea, njegovo lice koje mi uranja duboko u kosu i njegov nos koji mi prislanja uz vrat
udiui duboko, snano dok uvlai moj miris. Strastveno me gleda u oi dok me uzima
u naruje i sputa na kau. Skida ogrta i otkopava traperice, a ja mu rukama milujem
kou i privlaim ga k sebi, eljna njegova poljupca, njegovih usana na svojima.
Glasno uzdahnem kad me odgurne, makne ruke s mog vrata i ree: "Polako, draga.
Pa ti ne voli svu tu predigru, zar ne? Poslije emo imati dovoljno vremena za to, no
prvo moramo zavriti s ovim. Na kraju krajeva, ekala si - koliko? etiristo godina, je
li?"

117

Opet ga privuem k sebi, elim jo - jo njegove koe, jo njegova okusa - napinjem

se, izvijam, oajniki elim njegovo tijelo, usne su mi nateene, polakomile su se za
svime to mi moe dati. elim da me on eli onako kako ja elim njega i spremna sam
uiniti bilo to samo da me poljubi - a onda se iznenada sjetim to je to...
On gurne koljeno izmeu mojih nogu, svue traperice i izbaci kukove. Namjesti se i
kae: "Ovo e samo malo boljeti, ljubavi, a onda"
A onda me pogleda i sve se zaustavi - njegove se oi sjaje od udnje, razjapio je usta
u udu i odjednom mu lice poprimi onaj izraz za kojim sam eznula, udjela.
Izraz njegova lica govori da me eli - da me treba - onoliko koliko i ja njega elim i
trebam.
Privuem ga k sebi, udei za tim da konano osjetim njegove usne na svojima, a on
se nagne prema meni i tiho, s oboavanjem apne: "Drina"
Odmaknem se, zakiljim, zbunjeno ga gledajui u oi. Vidim ono to on vidi plamenocrvenu kosu, porculanski ten, smaragdnozelene oi - odraz koji ne pripada
meni.
"Drina..." promrmlja, "Drina, ja..."
I dok mi tijelo jo reagira, izaziva njegove dodire i lagano milovanje koe, srce mi se
stisne i odbije igrati tu igru. Neto nije u redu - neto jako, jako nije u redu - neto to se
dralo po strani polako se razvija i poprima oblik. Roman mi strgne haljinu i ona
odmah spuzne.
Pogledam ga i vidim kako su mu oi zablistale, znam da sam blizu. Uskoro u se
domoi svog roendanskog dara - onoga to najvie elim.
Gotovo da nisam svjesna da nita vie nee biti isto nakon toga.
Ama ba nita.
Nikada, nikada vie.
Rairi mi noge i ja se pripremim na to da u nakratko osjetiti bol. Okrenem se prema
zrcalu na udaljenom zidu i ugledam djevojku plamenocrvene kose, svjetlucave blijede
koe i osmijeha koji je tako divlji da ga odmah prepoznam.
To on vidi kad gleda u mene.
Samo to to zapravo nisam ja. To uope nisam ja!
"Jesi spremna, ljubavi?" Roman zuri u mene,pogled mu je pun iekivanja.
Ja kimam u znak pristanka i tijelo mi se die prema njegovom, ali ovo zapravo
nisam ja. udovite moda vlada mojim tijelom, ali nema nikakvu kontrolu nad mojim
srcem i duom.
Ba kao to je Roman ranije rekao: Istina uvijek pobijedi.
Sva srea to je mojoj dui sve jasno.
Sklopim oi i usredotoim se na sranu akru, vidim kako se onaj zeleni krug
energije vrti i isijava ravno iz sredine mojih prsa, a ja ga potiem da raste prema van, da
se sve vie iri i poveava dok ne
Roman promrmlja moje ime, samo to to zapravo nije moje ime, ve njezino. Glas
mu je pun iekivanja, jedva eka da ponemo, a nema pojma to ja sada spremam.
Barem na trenutak uspjela sam pobijediti.

118

Dignem koljeno i zabijem ga ravno u njega. U uima mi odjekuje njegov bolni

vrisak, rukama se hvata za prepone i okree oima. Izmaknem se ispod njega kreui se
ubrzano,hitro, znam da e za nekoliko sekundi ozdraviti i da e povratiti snagu.
"Gdje ga skriva?" upitam ga dok izbezumljeno navlaim odjeu i mahnito vjeam
amajliju oko vrata. Ne moram ni pogledati, ve znam da me on opet vidi kao plavuu
plavih oiju,da vidi mene onakvu kakva jesam. "Gdje je?" ne odustajem dok se
ogledavam po malom urednom laboratoriju.
On spusti glavu i paljivo se promotri. Zatim promrsi: "Kvragu, Ever"
Ali ja nemam vremena za to. "Reci mi gdje je!" zaderem se trudei se ostati
usredotoena na sranu akru, pa vrsto stisnem amajliju na prsima.
"Jesi ti luda?" On nabaci traperice i namrti se. "Napravi takvo sranje i onda jo
oekuje da u ti pomoi?" Zavrti glavom. "Zaboravi. Mogao sam ti dati taj protuotrov,
mogla si ga odnijeti sa sobom jo prije deset minuta, ali odabrala si neto drugo, Ever.
Oboje znamo da je sve bilo poteno. Bio sam ti ga spreman dati, i, ne, nije ovdje, pa ne
mora prekopati cijelu sobu. Ozbiljno, misli da sam tako glup?"Navue kuni haljetak i
stegne ga preko prsa, kao da eli sprijeiti da me opet dovede u iskuenje. Iako
udovite jo galami u meni,on me vie ne zanima. Neman je moda jo iva i zdrava,
ali sada me vodi moje srce i dua. "Stvarno sam te htio dovesti do njega, ali ti si
odabrala neto drugo.I samo zato to ti se u zadnjem trenu srce stegnulo" Podigne
obrvu i znam da zna odakle mi snaga. "To nita ne mijenja. Izabrala si mene, Ever. Ja
sam ono to si najvie eljela. Ali sad nakon to si izvela onaj trik, nee dobiti ni jedno
ni drugo." Odmahne glavom. "Ne dam ti drugu priliku nakon to si napravila ono
sranje."
Stojim pred njim,mrani plamen divlja u meni, tjera me prema tim plavim oima
boje oceana,kutravoj zlatnoj kosi, vlanim spremnim usnama, mravim izazovnim
kukovima...
"Ne",promrmljam i zakoraim unatrag. "Ja te ne elimJa te nikada nisam eljela.
To nisam ja - to je neto drugo. Nisam ja kriva za ovo, ja ne vladam sobom!"
Stisnem usne. Znam da mogu pobjei odavde samo na jedan jedini nain,ali ne bih
to smjela napraviti pred njim,ne bih ga trebala navesti da posumnja. Ali ipak, ne
vjerujem ni vlastitim nogama da me nee odvesti do njegova kreveta.
vrsto stisnem amajliju uz prsa i usredotoim se na svjetlucavi zlatni veo. Prikazem
portal za Ljetozemlje i ugledam kako se otvara preda mnom. Spremam se zakoraiti
unutra, kad me on opomene: "Kako si glupa, Ever, ne shvaa li da nema razlike
izmeu tebe i tvog - udovita? Ti jesi to udovite. To je tvoja mrana strana, tvoja sjena,
i sada ste kao jedno."

119

Dvadeset esto
Iskrsnem u onom nepreglednom mirisnom polju. Ne svia mi se to i pee me savjest
jer znam da to nisam smjela uiniti. Nisam smjela ovako doi ovamo. Nisam smjela
dopustiti da me Roman vidi kako nestajem. Ali nisam imala drugog izbora.
Odlunost me polako naputala, izjedalo ju je ono udovite u meni i bilo bi
dovoljno samo jo nekoliko sekundi s Romanom da svemu doe kraj. I meni samoj i
svemu to volim.
Jer - Roman je u pravu. Skroz-naskroz u pravu. Poraena sam, nisam uspjela dobiti
ono to elim ba zbog toga to ja jesam udovite, meu nama nema razlike.Ono vue
sve poteze,ono zapovijeda,ono je za upravljaem,a ja sam samo suputnik i nemam
pojma kako zakoiti i iskoiti. Nita mi nije preostalo.Nemam pojma to da radim.Samo
znam da:
Nisam uspjela ponititi aroliju, a Hekata mi nije usliala molitvu.
A Damen, pa, Damen me ne moe spasiti.
On nikada ne smije saznati kakvu sam grozotu zamalo napravila.
Ne moe me sljedeih stotinu godina spaavati od mene same.
Toliko sam duboko potonula, toliko sam nisko pala da vie ne mogu ustati. Ne
mogu se vratiti u koloteinu. Ne mogu se vratiti na Zemlju i sve riskirati.
I tako lutam,bez ikakvog cilja na pameti,i nemam pojma to u napraviti kad doem
tamo. Lutam uz potok duginih boja, lijeno pokreem noge, ne uri mi se,samo lagano
etuckam, i gotovo i ne primijetim kad potok nestane, a tlo ispod mojih nogu pretvori se
u bljuzgavu, gnjecavu, mokru stazu.
Gotovo i ne primijetim kad temperatura zraka padne za nekoliko stupnjeva, a ono
blago zlatno svjetlucanje poslane gue, neprozirno, pa teko ita mogu vidjeti.
Moda se zato i toliko okiram kad ga ugledam. Kad shvatim da sam nesvjesno
dola do mjesta na kojem je magla uvijek najgua, da sam dola onamo gdje lako
moe krenuti krivim putem, bez ikakve anse da se vrati. Pogledom obuhvaam
njegov poznati strmi obris, istroenu izlizanu uad,napukle drvene daice,gledam
kako se njegov oblik naizmjence izotrava i zamuuje dok ga magla prekriva. Ali ipak,
ne moe se porei da je ono stvarno taj most.
Nema sumnje da je taj most vodi na drugu stranu.
Most dua.
Kleknem pored njega i koljena mi utonu u vlano tlo prekriveno maglom. Pitam se
je li ovo nekakav znak, jesam li s razlogom dola dovde, je li mi sueno da ga napokon
prijeem.
to ako mi se ponovno nudi mogunost koju sam ranije odbila?Ako neu morati
nikome nita objanjavati, to ako je ovo posebna ponuda za stalne muterije poput
mene?
Posegnem za ogradom, starim istroenim uzetom koje izgleda kao da bi moglo
puknuti svakog trena. Vidim kako se magla zgunjava prema sredini i postaje toliko
neprozirna da je krajnji cilj tajanstveno obavijen u bijelo. Podsjeam se kako sam tjerala
Riley da prijee isti taj most, onaj kojim su moji roditelji i Buttercup preli na drugu
120

stranu. Ako su ga oni mogli prijei i ako je sve bilo u redu,onda stvarno, koliko loe
moe ispasti?
Mislim,to ako samo ustanem,doem k sebi,duboko udahnem i prijeem ga?
to ako je jedan malen korak praen drugim rjeenje svih mojih problema, to ako se
tako mogu rijeiti udovita, utrnuti ovaj plamen i ponovno vidjeti svoju obitelj?
Samo nekoliko koraka ususret njihovim toplim zagrljajima dobrodolice.
Samo nekoliko koraka dalje od Romana, Haven, blizanki, Ave i uasnog nereda koji
sam napravila.
Samo nekoliko koraka prema miru koji traim.
Mislim, ozbiljno, to se moe dogoditi? Sigurno u ugledati cijelu svoju obitelj kako
me eka - ba onako kako to prikazuju u svim onim televizijskim emisijama o
zagrobnom ivotu.
vre zgrabim ue,natjeram se da ustanem, jedva se drei na nogama koje dru.
Lagano se nagnem naprijed i protegnem kako bih bolje vidjela. Pitam se koliko daleko
moram otii da bih dola do mjesta odakle nema povratka. Prisjeam se kako je Riley
tvrdila da je dola otprilike samo do pola puta,a onda se okrenula i poela me traiti, ali
ju je magla toliko zbunila da nije ponovno pronala most - ili ga barem neko vrijeme nije
mogla pronai.
ak i da odluim krenuti dalje, ravno na drugu stranu, bih li dola do cilja do kojeg
su i oni doli?Ili bi to bilo kao kad teretni vlak iznenada skree s tranica i odvodi mene
prema vjenom bezdanu Zemlje sjena umjesto u slatki vjeni ivot?
Duboko udahnem i promijenim poloaj, dignem nogu s mokre gnjecave zemlje. Ba
kad se spremam pomaknuti, odjednom me preplavi umirujui val spokoja - taj nalet
mirnoe moe znaiti samo jedno, samo jedna osoba moe izazvati takav osjeaj u meni.
Ta se mirnoa toliko razlikuje od trnaca i topline koje Damen budi u meni da me ni
najmanje ne iznenadi kad se okrenem i vidim Judea pokraj sebe.
"Zna kamo vodi taj put, zar ne?" Rukom pokae most koji se lagano ljulja, trudei
se govoriti jasno i odrjeito, ali odaje ga nervozan drhtav glas.
"Znam kamo vodi druge ljude." Slegnem ramenima i naizmjence pogledam njega i
most. "Ali nemam pojma kamo e odvesti mene."
On zakilji i nagne glavu, promatra me polako i paljivo. Oprezno nastavi: "Taj most
vodi na drugu stranu. Sve ljude. Nema razlike. Svima jednako. Pria o posljednjem sudu
moda vrijedi na Zemlji, ali ovdje ne."
Slegnem ramenima. Nije me uvjerio, on ne zna ono to ja znam. Nije vidio ono to
sam ja vidjela. Kako bi onda uope mogao znati to vrijedi za mene, a to ne?
"Nema veze." Kimne kad jasno i glasno osjeti moje misli. "Samo nisam ba siguran
da bi ti sada uope trebala razmiljati o tome. ivot je ionako dovoljno kratak, zna?
ak i onda kada se ini da jako, jako sporo prolazi. Kada svemu doe kraj,ivot je
zapravo samo bljesak, treptaj u vjenosti, vjeruj mi na rije."
"Moda za tebe, ali ne za mene", kaem i gledam ga u oi tako otvoreno i iskreno da
je jasno da ga pozivam da mi ue u glavu. Spremna sam propjevati o svemu, ispriati
mu cijelu odvratnu priu, staviti karte na stol, otkriti sve to sam cijelo vrijeme skrivala samo mora pitati i sve u mu priznati. "Moj je ivot mnogo vie od nekakvog treptaja."
121

Protrlja bradu i namrli se, vidi se da se trudi shvatili to sam upravo rekla.
I to je sve to mi je trebalo. Treba mi samo njegova elja da me shvati i ja progovorim
o svemu. Kaem mu sve. Ba sve. Skroz-naskroz razveem jezik, a rijei izlaze iz mene
tako brzo i mahnito da postanu nerazumljive i zbrkane. Dotaknem se onih davnih
dana,onog prvog dana na mjestu nesree kada mi je Damen prvi put dao eliksir i
pretvorio me u ovo to sam sad,pa mu kaem istinu o Romanu,o tome tko je on zapravo
i kako je sredio da Damen i ja vie nikada ne budemo zajedno, o Avi i blizankama koje
vee njihova udna prolost,o tome kako sam pretvorila Haven u udovite poput sebe,
o akrama i kako nas se moe unititi jedino ako se cilja na nae slabosti i, naravno,
ispripovijedam mu sve o Zemlji sjena, vjenom bezdanu,kamo idu svi besmrtnici - o
jedinoj stvari koja me spreava da ostanem na ovoj strani mosta. Rijei mi izlaze iz usta
tako brzo da ih ne mogu zaustaviti.I ne trudim se zaustaviti ih.Osjeam takvo olakanje
jer sam se rijeila tereta potaknuta njegovim nastojanjem da ostane miran, da se
potpuno ne izbezumi i da me pusti da kaem to imam rei.
Kada doem do dijela o Romanu, o groznoj privlanosti koju osjeam prema njemu,
o nepopustljivom mranom plamenu koji jo gori u meni i o poniavajuem trenutku
koji sam jedva izbjegla, on me pogleda i ree: "Molim te, Ever, uspori. Jedva te pratim."
Kimnem,srce mi lupa,obrazi mi se rumene,vrsto sam se obgrlila rukama.Dugi,
mokri, zamreni pramenovi kose lijepe mi se za lice, ramena, lea,natopljeni tekim
okruglim kapima rose koje ne prestaju padati. Gledam kako pridolice gotovo kao u
usklaenom zboru nestrpljivo prelaze na drugu stranu, a most se svija i njie dok oni
stupaju, a iz oiju im isijava nevjerojatno udesna velianstvena svjetlost.
"uj, moemo li - otii nekamo drugamo?" Glavom pokae prema redu ljudi koji je
tako dug da se pitam je li se upravo dogodila nekakva katastrofa. "Ovo me pomalo
uznemiruje."
"Pa ti si odluio doi ovamo." Slegnem ramenima, ne mogu ni sama sebi objasniti
zato se osjeam kao da se moram braniti, a da ne spominjem kako me mui grinja
savjesti otkad sam mu sve rekla. Mislim, upravo sam mu u cijelosti izloila svoju
povjerljivu tajanstvenu priu, sve sam mu otkrila, a samo kae uspori malo i ajmo se
maknuti odavde? Zavrtim glavom u nevjerici i okrenem oima. Nisam uope oekivala
takvu reakciju. "Mislim stvarno. Nisam te ja pozvala, sam si se pojavio."
On me pogleda, uope ga ne dira moja promjena raspoloenja. Podigne kutove
usana i ree: "Pa, nije ba tako..."
Buljim u njega i pitam se to to znai.
"uo sam tvoj poziv upomo i doao vidjeti to se zbiva. Traio sam tebe, a ne - ne
ovo."
Suzim pogled spremajui se pobiti njegovu tvrdnju, a onda se sjetim svog prvog
susreta s blizankama, onog koji se odigrao gotovo jednako.
"Nisam namjeravala prijei", kaem, a obrazi su mi se uarili od srama.
"Mislim,moda sam razmiljala o tome, ali samo na sekundu i ne zaozbiljno, ono, ne
stvarno. Samo sam bila znatieljna - to je sve. Osim toga, sluajno poznajem nekoliko
ljudi koji ive tamo preko i, ono, ponekad mi nedostaju"

122

"Pa si ih mislila nakratko posjetiti?" Govori blagim tonom, ali njegove su rijei teke,
tee nego to misli.
Odmahnem glavom i spustim pogled na svoja stopala prekrivena blatom.
"Pa, to je bilo? to te sprijeilo, Ever? Moda ja?"
Duboko udahnem jedanput, dvaput, trebam sekundu prije nego to dignem pogled
prema njemu. "Ja... Nisam namjeravala prijei. Mislim, da, bila sam malo u iskuenju i
sve, ali zaustavila bih se - pojavio se ti ili ne." Slegnem ramenima i pokuam ga
pogledati u oi. "Jednim dijelom zato to ne bi bilo u redu da ne izravnam raune i da
drugi moraju ispravljati moje pogreke. Drugim dijelom zato to ne elim hitati prema
tom cilju, bez obzira na to koliko znam o duama besmrtnika i gdje one na kraju
zavravaju. I bez obzira na to to moda mislim da upravo to zasluujem. Vidjela sam
drugu stranu, ili barem onu koja je meni suena. Naalost, moram rei da to uope nije
mjesto kamo je otila moja obitelj. Bojim se da bih ako ih elim ponovno vidjeti, imala
vie sree kad bih pokuala doi do njih preko tebe nego preko onog mosta, a da ne
spominjem"
Gleda me i eka.
Uzdahnem i lupim nogom u tlo. vrsto odluim da u mu otkriti svoj najvaniji
razlog bez obzira na to koliko bi ga to moglo pogoditi. Pogledam Judea u oi, izbacim
ramena i kaem: "A da ne spominjem da to nikad ne bih mogla napraviti Damenu."
Brzo skrenem pogled kad mi oi sretnu njegove. "Nikad ga ne bih mogla napustiti na
takav nain - ne nakon to" Uutim i pokuavam progutati knedlu u grlu. "Ne nakon
svega to je uinio za mene." Protrljam ruke da ih zagrijem iako mi zapravo nije hladno.
Samo se osjeam udno. udno i neugodno, bez sumnje.
Ali Jude samo kimne, uvjeravajui me da e sve biti okej. Prislonio je ruku na moja
plea i tiho me vodi dalje od mosta, od dugog reda dua koje sretno koraaju prema
drugoj strani i natrag na Zemlju.

123

Dvadeset sedmo
"Dakle, uinit e sljedee." Ubaci u ler i okrene se prema meni. "Prvo, ui e i sve
priznati." Podigne prst kako bi me uutkao iste sekunde kad ga ja poelim prekinuti.
"Samo e lijepo sjesti i ispriati cijelu prljavu priu - nee nita preskoiti.Bez obzira na
tvoja prijanja iskustva s njom, po svemu to sam vidio i po svemu to sam nauio,znam
da si u dobrim rukama.Stvarno. Ona je pametnija nego to misli i bavi se tim stvarima
ve nekoliko ivota.A da ne spominjem da mi jedino ona vie-manje pada na pamet, a
zapravo bi ti stvarno mogla pomoi, bez predrasuda."
"Kako zna za njezine prijanje ivote?" pitam, a koa mi se odjednom najei.
"Mislim, osim onoga to sam ti ve rekla?"
On me pogleda i taj trenutak potraje toliko dugo da se ve spremam prekinuti
tiinu, kad on odgovori: "Bio sam u Velikoj dvorani znanja. Sada vie-manje znam sve."
Kimnem i progutam knedlu trudei se da se ne izbezumim. Iako je od mene upravo
dobio priznanje koje bi se lako moglo opisati kao majka svih priznanja, ipak, nije da sam
mu sve rekla.
Ali on samo slegne ramenima i odmah nastavi."A onda,kad tamo zavri,mora ii k
Damenu. Ne zanima me to e mu rei, to je tvoja stvar. Ali stvarno si ga namuila u
zadnje vrijeme bez obzira na to to ja mislim o njemu..." Stane i zavrti glavom. "Samo to
napravi, okej? Jo nisi dobro - veeras si to dokazala i treba ga na svojoj strani.On e ti
pomoi da se izvue.Tako e ispravno postupiti.I uzmi slobodno na poslu dok to
obavlja.Ozbiljno, mogu ja sam. Osim toga, Honor se ponudila da uskoi, pa u joj
moda dati priliku."
Kimnem divei se njegovoj plemenitosti.Pokazao je svu svoju nesebinost kad me
poslao svom viestoljetnom suparniku. Stisnem kvaku uvjerena da smo zavrili. Ba se
spremam izai, kad mi on stavi ruku na nogu, nagne se prema meni i kae: "Ima jo."
Okrenem se i vidim kako se uozbiljio, stie mi koljeno dugim hladnim prstima.
"Obeavam da se neu mijeati u tvoju vezu s Damenom,ali ne namjeravam se
povui.Zadnjih dana ba se i ne mogu pomiriti s injenicom da etiri stoljea ne
uspijevam osvojiti djevojku svojih snova."
"Ti... zna za to?" Glasno uzdahnem i ruka mi poleti prema grlu, a glas mi utihne.
"Misli na mladog parikog konjuara,britanskog erla, upljanina iz Nove Engleske i
umjetnika poznatog po imenu Bastiaan De Kool?" Pogledam ga u oi,dva plavozelena
bazenia koja izgaraju od viestoljetne elje. "Da." Kimne. "Znam sve o tome.I vie od
toga." Zavrtim glavom, nemam pojma to bih rekla, kako dalje, a on pomakne prste s
mog koljena na moj obraz i kae: "Nemoj mi rei da i ti to ne osjea - znam da osjea.
Vidim ti u pogledu,u nainu na koji reagira na moj dodir. Kvragu, pa vidio sam i kako
si reagirala kad si me ranije - danas? - vidjela s Honor." kicne zapee,ali ne nosi sat, pa
samo slegne ramenima i odmahne rukom. "Zna, Honor me ne zanima, ne onako kako
ti misli. To je iskljuivo odnos uenika i uitelja - prijateljstvo, nita vie od toga."
Nagne glavu i prstima, svilenkasto mekim jagodicama prstiju, njeno klizne po mom
obrazu, tako umirujue,tako zamamno da ne mogu okrenuti glavu ni da hou. "Ne
zanima me nitko drugi. Cijelo vrijeme zanima me samo ti. Iako moda trenutano ne
124

osjea isto prema meni, elim da zna da za nas dvoje ne postoje nikakve zapreke, nita
to bi nas razdvajalo. Zapravo, nita osim tebe. Ti donosi konanu odluku." Odmakne
se, a ja jo osjeam njegov dodir na koi, a pogled mu se usijee u moj. "Ali to god
odluila, ne moe zanemariti ovo", ponovno me dotakne, "jelda?"
Kad me pogleda nagnute glave,a veliki val dredova padne mu preko lica i
ramena,kad mrvicu digne one spojene obrve,kad mu osmijeh potakne jamice na
obrazima da izau na svjetlo dana, kad me onako pogleda - s tim se izazovom ne mogu
suoiti.
Da, osjeam neto kad se dotaknemo. Da, on je neosporno seksi i sladak i netko na
koga mogu raunati. Da, vie nego jedanput osjetila sam kako me malice privlai. Ali
ak i kad sve to zbrojim, nije kao ono to osjeam prema Damenu. Nikada nije i nikada
nee biti. Damen je pravi deko za mene. ak i ako ne uspijem postii nita drugo ovog
aavog ludog dana, barem mogu biti iskrena prema Judeu ma koliko ga boljelo...
"Jude" zaustim, ali on mi prisloni prst na usne i tako me sprijei da nastavim.
"Ui, Ever." Kimne, makne mi kosu s lica i zatakne mi je iza uha. Prsti mu zastanu
na nekoliko sekundi predugo, nevoljko ih mie s mene. "Popravi tetu, poniti aroliju,
pronai protuotrov za protuotrov, napravi sve to mora. Bez obzira na to to osjea
prema meni, bez obzira na to to odluila, elim da naposljetku bude sretna. Ali elim
da zna i da nisam odustao - i da mi to nije ni na kraj pameti. Ve se etiristo godina
bavim ovim i jo malo vremena nita mi ne znai. Iako posljednjih nekoliko stoljea
borba i nije bila najpotenija,barem sam sada,uz pomo Ljetozemlja, malo bolje
pripremljen. Moda nisam besmrtan, vjerojatno ne bih nikada ni izabrao taj put, al, gle,
kako se ono kae, znanje je mo, zar ne? A sada, zahvaljujui tebi i Velikoj dvorani
znanja, na konju sam."
Duboko udahnem,izvuem se iz auta i uem u njezinu kuu, a da uope ne
zastanem i ne pokucam na vrata.Iako je nisam uspjela nazvati ni upozoriti da
dolazim,iako kazaljke na satu pokazuju da je itekako prekasno za posjete, ni najmanje se
ne iznenadim kad ugledam Avu u kuhinji kako kuha lonac svjeeg aja i smijei se dok
mi govori: "Hej, Ever, ekala sam te. Tako mi je drago to si uspjela doi."

125

Dvadeset osmo
Gurne tanjur s keksima prema meni, onako iz navike, bez razmiljanja. Zavrti
glavom, tiho se nasmije ispod glasa i pokua ih naglo odmaknuti, ali ne stigne daleko
kad ja posegnem i zgrabim jedan keks s dna tanjura. Keksi su kremastobe boje,okrugli,
savitljivi i po vrhu ukraeni debelim slojevima eera. Otrgnem komad sa strane i
stavim ga na jezik pa se sjetim da su to bili moji najdrai keksi. Poelim uivati u
slatkiima, u bilo kakvoj hrani, onako kao nekad.
"Ne mora ih jesti radi mene", kae ona, podigne alicu prema ustima i puhne
jedanput-dvaput u aj prije nego to popije gutljaj. "Vjeruj mi, blizanke ih vole dovoljno
za nas dvije,pa se neu uvrijediti ako ne eli vie jesti."
Slegnem ramenima i elim joj rei da ponekad,kada mi nedostaje normalan ivot,
onako mehaniki jedem, pijem i kupujem stvari u duanu umjesto da ih
prikazujem,samo da dokaem da to jo mogu. Ali to obino ne traje dugo i u posljednje
vrijeme doe mi da to radim samo kad je kasno,kad sam umorna i kad se osjeam
izgubljenije nego inae, kao sada. U drugim prilikama ne mogu ni zamisliti da se ikad
poelim vratiti tako obinom ivotu.
Ali ipak je samo pogledam i pitam: "Pa kako su blizanke?" Odgriem jo jedan
komadi keksa,prisjeajui se kako je nekada imao sladak,bogat, ukusan okus,a sada
ima bljutav okus po kartonu.Znam da sam se ja promijenila, a ne recept.
"Zna, ba je smijeno." Ava spusti alicu i nagne se prema meni dok se prstima igra
sa zelenim pletenim podmetaem za tanjur, kao da ga glaa rukama. "Tako smo se
dobro i brzo prilagodili,kao da vrijeme nije ni prolo. Tko bi rekao?" Napola se
nasmijei i zavrti glavom u udu. "Znam da se kod reinkarnacije ponajprije radi o karmi
i nedovrenim poslovima iz prolosti, ali nikada mi nije palo na pamet da bi za mene to
moglo zavriti tako doslovno."
"A njihova magija - vraa li im se?"
Ona duboko, polagano udahne, prstima ponovno posegne za alicom, vrsto je
obuhvati oko drke, ali zaustavi se prije nego to je podigne i odgovori: "Ne. Ne jo. Ali
moda to i nije tako loe." Slegne ramenima.
Pogledam je, ne razumijem to bi to trebalo znaiti.
"Pa, tebi do sada i nije ba tako dobro ilo, je li?"
Spustim ruke u krilo,sklapam ih, izvrem i cupkam prste, a ona vidi kako sam
pogrbljena i nervozna i to je vie-manje jedini odgovor koji treba.
"Budui da sam se i ja prije bavila magijom,oito to mogu vidjeti." Isplazi jezik i
digne ruku prstima oponaajui omu,a onda prasne u smijeh i uperi prst u mene, a ja
irom otvorim usta.
"Joj,daj se razvedri." Nasmijei se i na tren joj zubi bijesnu. "Nema smisla plakati
zbog prolosti koju ne mogu promijeniti. Svaki korak vodi dalje,a kako stvari stoje,
sljedei korak je upravo ovdje." Otvorenim dlanom pljesne po stolu. "Zbog mojih
iskustava iz prolog ivota i zbog toga to si mi pomogla da uem u Ljetozemlje, gdje
sam s vremenom ula u Veliku dvoranu znanja, sada mnogo bolje razumijem stvari o
kojima sam prije mogla jedino nagaati."
126

"Da,na primjer?" Zakiljim i upadnem ravno natrag u svoje staro ratoborno

raspoloenje,ne dajui joj ni priliku da kae svoje,a da je ja nepristojno ne prekinem.
Ali Ava,kao i inae, odlui zanemariti moje pitanje i nastavi kao da nisam nita
rekla. "Nauila sam da je magija,kao i prikazivanje, samo jednostavno manipuliranje
energijom.Dok je prikazivanje obino ogranieno na manipuliranje stvarima, magija u
krivim rukama" Zastane i pogleda me, a oi joj vrite Tvojim rukama! - ili se to meni
samo ini. "Pa, ako se magija ne prakticira kako treba, s ispravnim namjerama, obino
izmanipulira ljude i tad nastaju problemi."
"Da su me barem blizanke upozorile na to",promrmljam. Ne mogu vjerovati da sam
ih okrivila, ali, eto, rekla sam to naglas.
"Moda su ti to one zaboravile spomenuti,ali sigurna sam da ti je Damen rekao."
Pogleda me, podigne obrve i nagne bradu - jasno da mi nije povjerovala. "Ever, ako si
dola ovamo po pomo, a s obzirom na vrijeme i okolnosti,pretpostavljam da jesi,onda
mi,molim te, dopusti da ti pomognem. Ne mora se ispriavati, ja te ne mislim
osuivati. Nisi prva koja je pogrijeila, a sigurno nee biti ni zadnja. Ja znam da ti
misli da je ta tvoja pogreka nevjerojatno velika,ak nepremostiva, ali suprotno onome
to moda misli, takve se stvari uvijek mogu ponititi i esto nisu ni priblino ubojite
kako mislimo - ili,da tako kaem,kako im mi to doputamo."
"Aha, znai, ja to doputam?" zaustim i osjetim kako sam spremna na svau,kako
bih se lako mogla posvaati s njom, ali nije mi do toga, pa smjesta odmahnem
otvorenim dlanom.Uzdahnem i dodam: "Zna, s obzirom na to da toliko esto trebam
pomo, ovjek bi pomislio da u je ipak malo lake prihvatiti." Sama sebi zakolutam
oima i zavrtim glavom.
Ona slegne ramenima, uzme zobeni keks s hrpe i ubaci grozdiu u usta.
"Tvrdoglavima to nikad nije lako." Nasmijei se i pogleda me u oi. "Ali mislim da smo
s tim zavrili, jelda?" Ja kimnem u znak odobravanja, a ona nastavi govoriti: "Stvar je u
tome,Ever,to je i kod magije i kod prikazivanja vana namjera - cilj na koji se
usredotoi. Tvoja je namjera najvanije sredstvo koje ima na raspolaganju. Zna za
Zakon privlanosti, jelda?" Pogleda me prelazei rukom po svom svilenom rukavu.
"Privlaimo ono na to se usredotoimo. Ovo nije nimalo drugaije. Kad se usredotoi
na ono ega se boji - dobije jo toga ega se boji. Kad se usredotoi na ono to ne
eli - dobije jo toga to ne eli. Kad se usredotoi na elju da upravlja drugim
ljudima - privlai druge da jo vie upravljaju tobom. Obraa pozornost na njih, pa
sve vie takvih, a i njima slinih ljudi ulazi u tvoj ivot. Ako nametne svoju volju
drugima kako bi ih natjerala da uine neto to inae ne bi - ne samo da to nee djelovati,
nego e ti se na neki nain vratiti kao bumerang. Izazvat e karmu, kao i svakim
drugim svojim postupkom, samo to ti ova vrsta karme ne ide na ruku, osim ako moda
ne eli nauiti nekoliko vrlo vanih lekcija..."
Iako ona jo govori, ja ne mogu prestati razmiljati o onome to je rekla o karmi,
kako se vraa kao bumerang. Prisjetim se kako su blizanke rekle neto slino kao: Ne
smije se sluiti magijom iz sebinih pokvarenih razloga. Stii e te karma i triput ti se obiti o
glavu.

127

Progutam knedlu i posegnem za ajem,a njezine me rijei okrznu: "Ever, mora

razumjeti da si se cijelo vrijeme opirala na najgori mogui nain. Opirala si se meni kad
sam ti htjela pomoi, opirala si se Damenu kad je bio vrlo zabrinut za tebe, opirala si se
Romanu i onim grozotama koje ti je uinio" Shvati da elim zanijekati to zadnje pa
digne ruku i uutka me jednim jedinim prstom govorei: "A to se tie opiranja,ironino
je to na kraju potroi toliko vremena i energije da se usredotoi na stvari kojima se
opire, na stvari koje ne eli, a onda privue tono te stvari."
Pogledam je,nisam sigurna jesam li je dobro razumjela. Ne bih li se trebala opirati
Romanu? Mislim, ha-lo, pa, gle to se upravo dogodilo, ili to se skoro dogodilo, zamalo
sam pokleknula.
Ona ukoi ramena i obuhvati alicu dlanovima pa me pogleda u oi i opet pone
govoriti: "Sve je energija, slae li se?"
Pa,tako sam ula.
"Dakle,ako su tvoje misli energija, a energija privlai, onda sve tvoje misli o onome
ega se najvie boji - zapravo omoguavaju da se to dogodi. Ostvaruje to prikazivanjem
im opsesivno razmilja o tome. Objasnit u ti rijeima alkemiara,malo jednostavnije i
sluajno ba zgodno u tvom sluaju: 'Kako gore, tako i dolje, kako unutra, tako i vani'."
"To je jednostavno reeno?" Odmahnem glavom i zavrtim alicu s ajem. Nita je
nisam razumjela, ona kao da govori u transu.
Ona se smijei, gleda me strpljivo i ljubazno. "To znai da se ono to je u nama
nalazi i izvan nas. Da e se naa unutarnja stanja svijesti, misli na koje se
usredotoujemo uvijek odraziti na nae izvanjske ivote. Ne moe pobjei od toga,
Ever, to je jednostavno tako. Ali ti nisi shvatila da magija nije negdje tamo - u rukama
boice ili kraljice - nego ovdje unutra." Lupi akom u prsa,pogleda me, a lice joj ivne.
"Roman ima vlast nad tobom samo zato to si mu je ti dala - doslovno si mu je dala u
ruke! Da, znam da te prevario, da, znam da te on spreava da ikada vie bude s
Damenom, i, da, ne mogu ni zamisliti kako je to grozno, ali samo se treba prestati
opirati onome to se ve dogodilo, samo se treba prestati usmjeravati na Romana i
njegova pokvarena djela i moi e prekinuti tu uasnu vezu koju si stvorila s njim. A
uskoro, nakon to se bude proiavala i meditirala odreeno vrijeme, on te vie nee
moi gnjaviti - ni blizu."
"Ali on e jo imati protuotrov - i dalje e" zaustim, ali nita od toga, Ava se
zalaufala i jo nije zavrila.
"Ima pravo. On e jo imati protuotrov i vjerojatno ti ga nee htjeti dati. Ali to ne
moe promijeniti. Nemoj opsesivno razmiljati o tome i izmiljati kojekakve arolije jer
ni to nee nita promijeniti. Zapravo, samo e pogorati stvari. Ako to napravi, on e
postati sredite tvog svijeta, tono ono to ne eli i, vjeruj mi, Roman je toga vrlo dobro
svjestan. On se jako trudi da ti skrene pozornost na sebe, ba kao to eli svaki
narcisoidni tip. Dakle, ako stvarno eli rijeiti ovo i vratiti svoj ivot u koloteinu, onda
samo prestani. Prestani usmjeravati energiju na stvari koje ne eli. Prestani ulagati
energiju u Romana. Samo odbij to napraviti i vidjet e to e se dogoditi." Nagne se
prema meni i zatakne valovitu kestenjastu kosu iza uha. "Evo to ja mislim. Kada on
vidi da ste se uspjeno prilagodili svojoj situaciji, da ivite svoj ivot i uivate unato
128

ogranienjima, njemu e dosaditi ta igra i odustat e.Ovo to sada radi je kao da tigra iz
ruke hrani peenkom, samo zadovoljava njegovu najosnovniju potrebu. udovite je
u tebi, Ever, jer si ga ti tamo stavila. Ali, vjeruj mi, jednako lako moe ga se rijeiti."
"Kako?" Slegnem ramenima. Shvatila sam sve to je upravo rekla, mislim, kad je sve
objasnila, sve mi je postalo savreno logino. A ipak jo osjeam to grozno,
nepopustljivo pulsiranje tik ispod povrine i nekako mi je teko povjerovati da je stvar
samo u tome da moram usmjeriti energiju drugamo. "Kad sam pokuala ponititi
aroliju, samo se sve pogoralo. A kad sam zamolila Hekatu za pomo, djelovalo je neko
vrijeme, a onda, maloprije, kad sam ponovno vidjela Romana" Obrazi mi se
zarumene i cijelo tijelo mi se zagrije dok se s uasom prisjeam u to sam se skoro
pretvorila. "Pa, recimo da sam otkrila da udovite nije nikamo nestalo, bilo je ivo,
zdravo i spremno za zabavu. Razumijem o emu govori ili mi se barem ini da
razumijem, ali ne shvaam kako bi mi samo skretanje misli ikako moglo pomoi.
Mislim, Hekata je glavna, a ne ja, i nemam pojma kako da je natjeram neka odstupi."
Ali Ava me samo pogleda i priguenim glasom ree: "Ali tu nisi u pravu. Nije
Hekata glavna, ti si glavna. Cijelo si vrijeme ti glavna. Nerado ti ovo govorim jer znam
kako je ljudima neugodno kad to uju, ali udovite nije nekakvo strano bie koje je ulo
u tebe, nije to nekakva demonska sila niti ita slino - to si ti. udovite je tvoja mrana
strana."
Nagnem se unatrag u stolcu i zavrtim glavom u nevjerici. "Super, to je ba super.
Dakle, po tebi, Roman me zaozbiljno privlai? Lijepo, Ava, hvala ti." Glasno uzdahnem i
jo joj priutim jedno krasno dramatino kolutanje oima.
"Rekla sam ti da to nikad ne proe dobro kod ljudi." Slegne ramenima i tako potvrdi
da je sada vie-manje otporna na moje drske odgovore. "Ali mora priznati da,povrno
govorei,Roman stvarno je zapanjujue zgodan" Nasmijei se, gotovo me moli da se
sloim. Ali kada ja to ne uinim, ona opet samo slegne ramenima i kae: "Ali nisam na
to mislila. ula si za simbole yin i yang, jelda?"
Kimnem."Vanjski krug predstavlja sve,a crni i bijeli dijelovi predstavljaju dvije
energije koje uzrokuju sva zbivanja."Slegnem ramenima."Aha, i svaki sadri maleno
sjeme onoga drugoga..." Promekoljim se, odjednom sam shvatila to smjera i nisam ba
sigurna da sam je spremna pratiti.
"Tono." Kimne. "I, vjeruj mi, ljudi nisu nita drugaiji. Na primjer, recimo da se radi
o djevojci koja je napravila nekoliko pogreaka", pogleda me u oi, "koja je jako
potitena i misli da ne zasluuje svu ljubav i podrku koja joj se nudi. Toliko je uvjerena
da mora sve sama rijeiti, da mora popraviti tetu na svoj nain da naposljetku postane
toliko opsjednuta svojim muiteljem da prekine sve odnose s ljudima oko sebe kako bi
se mogla usredotoiti na tu osobu koju najvie prezire, usmjerava svu pozornost na
njega sve dok, pa, oito je da mislim na tebe i ti zna kako to zavri... elim rei da
svatko od nas ima mranu sjenu, ba svatko, nema iznimki. Ali kada se tako estoko
usmjeri na mranu stranu, eto nam opet Zakona privlanosti - slino privlai slino Roman te zato udovino privlai."
"Mranu sjenu?" Pogledam je sjetivi se da sam ula neto slino prije samo nekoliko
sati. "Misli kao Sjenu?"
129

"Sad mi citira Junga?" Nasmije se.

Zakiljim, nemam pojma tko je to.
"Dr. Carl Jung." Nasmije se. "On je pisao o Sjeni, rekao je da je to ustvari dio nas koji
je nesvjestan i potisnut,koji se trudimo zatomiti. Gdje si to ula?"
"Roman." Sklopim oi i zavrtim glavom. "On je uvijek deset koraka ispred mene i
rekao je gotovo to i ti, da je to udovite zapravo ja. To je bilo vie-manje njegova
posljednja provokacija prije nego to sam pobjegla."
Kimne drei prst u zraku i zatvori oi. "Hajde da vidim mogu li"
I ne snaem se, a ona ve u rukama vae staru knjigu konatih korica.
"Kako si..." Pogledam je razrogaenih oiju i razjapljenih usta.
Ali ona se samo nasmijei. "Sve to moe u Ljetozemlju moe i ovdje, zna? Nisi li
mi upravo ti to rekla? Ali nije to bilo trenutano prikazivanje, nego samo telekineza prizvala sam je sa svoje police za knjige iz druge prostorije."
"Da, ali ipak..." Blejim u knjigu i ne mogu se nauditi kako ju je brzo uspjela
dobaviti. Ne mogu se nauditi kako je savladala toliko stvari, a ipak je izabrala ivjeti
ovako - lijepo, udobno ali i dalje prilino jednostavno naspram uobiajenih raskonih
mjerila obalnog dijela Orange Countyja. Suzim pogled i ponovno je odmjerim. Spazim
kako sada nosi komad neobraenog citrina na jednostavnom srebrnom laniu umjesto
paljivo obraenog zlata i dragulja koje je uvijek nosila u Ljetozemlju, unato tome to
sada moe nositi to god eli. Doe mi da se zapitam je li se stvarno promijenila. Moda
nije ona ista stara Ava koju sam nekada poznavala.
Ona promijeni poloaj sjedenja, spusti knjigu ispred sebe i preskoi tono na pravu
stranicu pa prstom podcrtava redak dok ita: "Svatko nosi sjenu, a to je ta sjena manje
izraena u svjesnom ivotu pojedinca, to je crnja i gua... Prema psiholokom pravilu, ako se
unutarnja situacija ne osvijesti, izvana se oituje kao sudbina... Stvori nesvjesnu zapreku i
osujeti nae najbolje namjere... I tako dalje." S treskom zatvori knjigu i pogleda me
dodajui: "Tako barem kae dr. Carl G. Jung, a tko smo mi da ga osporavamo?"
Nasmijei se. "Ever, mi smo sami odgovorni za ostvarenje svojih punih potencijala i
svojih vlastitih sudbina. To je u potpunosti samo naa zadaa. Sjea se to sam prije
rekla - kako unutra, tako i vani? Ono o emu razmiljamo, na to se usredotoujemo
uvijek e se, uvijek odraziti prema van. Evo, pitam te, na to se ti eli usredotoiti?
Kakva osoba eli biti odsad nadalje? Na koji nain eli da ti se sudbina ostvari?Ti ima
put,svrhu,dodue, nemam pojma kakvu,ali imam neki neobjanjiv osjeaj da je to neto
mono i veliko. Malo si odlutala s pravog puta, ali ako mi dopusti, mogu te vratiti na
njega. Samo treba rei jednu jedinu rije."
Spustim pogled na alicu aja i razlomljene komadie keksa i znam da me sve to
sam dosad uinila, svaki moj sramotno nepromiljeni potez, vratilo ovamo. U Avinu
kuhinju. Na posljednje mjesto kamo bih pomislila da u se vratiti.
Prstom slijedim rub tanjuria ukrug i opet ukrug,vaui mogunosti
kojih,priznajem,imam malo,a onda podignem pogled prema njoj, nasmijeim se i
kaem: "Rije."

130

Dvadeset deveto
Prije nego to uspijem pokucati, Damen je ve stigao. Ali opet, on je uvijek bio
ovdje.To mislim i doslovno i metaforiki. Bio je ovdje posljednjih etiristo godina ba
kao to je sada ovdje, bosih nogu, u raskopanom ogrtau, kose raskutrane na suludo
privlaan nain, pospano bulji u mene polusklopljenih oiju.
"Hej", kae on promuklim grubim glasom koji odaje da se tek probudio.
"Hej i tebi." Nasmijeim se, proem tik do njega, stisnem mu ruku i povuem ga za
sobom kad se ponem penjati stubama. "Stvarno se nisi alio kad si rekao da uvijek
moe osjetiti kad sam ti blizu, zar ne?"
Stegne prste oko mojih,a slobodnom rukom proe mi kroz sjajnu zamrenu kosu,
pokuavajui je ukrotiti i pretvoriti u smislenu frizuru, ali ja se samo nasmijeim i
natjeram ga da je pusti neka bude kakva jest. Tako rijetko ga vidim
takvog,pospanog,raupanog,pomalo neurednog, i moram rei da mi se nekako svia.
"I, to ima novoga?" Slijedi me u svoju posebnu sobu dok eka bradu i gleda me
kako slinim nad njegovom zbirkom prastarih stvari.
"Pa,za poetak,bolje sam." Okrenem lea vrlo ozbiljnoj Picassovoj verziji Damena u
korist mnogo slae i privlanije prave stvari. Pogledi nam se sretnu i ja dodam: "Mislim,
moda nisam skroz-naskroz ona stara, ali svakako se kreem u pravom smjeru. Ako se
budem drala programa, ne bi trebalo dugo trajati."
"Programa?" Nagne se na stari barunasti divan i mjerka me pogledom, prouava
me tako paljivo da odmah brzo, smeteno proem rukama po haljini, mislei da sam
barem mogla odvojiti malo vremena prije nego to sam pojurila ovamo. Mogla sam
prikazati neto to nije zguvano, neto novo i slatko.
Ali bila sam lako nabrijana od razgovora s Avom,niza meditacija iscjeljenja i
proienja kojima me podvrgnuta da nisam mogla ekati. Nisam mogla doekati da
mu sve ispriam - da opet budem s njim.
"Ava me stavila na neku vrstu proiavajueg posta." Nasmijem se. "Samo to je to
mentalni post,a ne onaj sa zelenim ajem i granicama. Kae da e mi pomoi da,pa"
Slegnem ramenima. "Da mi bude bolje, da budem ponovno potpuna, nova i savrena."
"Ali ja sam mislio da ti je juer bilo bolje. Ili si mi barem tako rekla u Ljetozemlju."
Zabaci glavu.
Kimnem i odluim se usredotoiti na ranije putovanje s njim, a ne ono nakon one
grozne scene s Romanom, kada sam naletjela na Judea. "Da, ali sada se osjeam jo bolje,
jae - sad sam ba ona stara." Pogledam ga znajui da mu moram priznati to se
dogodilo jer je to dio rituala ienja - priznanje, ispravljanje pogreaka, ne razlikuje se
ba tako puno od tipinog programa od 12 koraka, ali nisam ni ja bila nita drugo nego
ovisnica koja se borila s groznom ovisnou.
"Ava kae da sam bila ovisna o negativnom razmiljanju." Progutam knedlu i
pogledam ga tjerajui se da ga gledam u oi. "Nisu to bili samo magija i Roman. Prema
Avinom miljenju, bila sam ovisna o razmiljanju o svojim strahovima, o svim loim
stvarima u svom ivotu, o - zna ve - o svojim loim odlukama i nemogunosti da nas
dvoje budemo stvarno zajedno i, ono, takvim stvarima. Tako sam razmiljala,
131

usredotoila se na sve to, pa sam zapravo naposljetku privukla, ono, svakakve mrane i
tune stvari i, hm, Romana, a sve se zavrilo tako da sam odbacila sve ljude koje najvie
volim. Tebe, na primjer."
Progutam knedlu i primaknem mu se. Pola mi mozga vie: Reci mu! Reci mu kako si
dola do tog zakljuka. Reci mu to se dogodilo s Romanom - kako si postala onako mrana i
izopaena!
A druga polovica, polovica koju odluim posluati, govori: Ve si mu sasvim dovoljno
rekla - vrijeme je da krene dalje! On nipoto ne eli uti odvratne detalje.
Primakne mi se,posegne za mojim rukama i privue me k sebi te odgovori na
pitanje koje se nalazi u mom pogledu: "Opratam ti, Ever. Uvijek u ti opratati. Znam
da ti nije bilo lako priznati sve to, zato stvarno to cijenim."
Progutam knedlu znajui da mi je sada prilika, moja zadnja prilika, da je puno bolje
da to uje od mene nego od Romana. Ali tek to zaustim, on me rukom pogladi po
leima i misli mi ispare. Mogu se usredotoiti samo na njegov dodir, na toplinu njegova
daha na svojim obrazima, na mekan, blizak dodir njegovih usana na svom uhu, udesan
osjeaj trnaca i topline koji me proima od glave do pete. Njegove usne sretnu moje,
pritiu i prislanjaju se, a onaj sveprisutni veo lebdi izmeu nas. Ali meni je dosta
ljutnje, dosta mi je i razmiljanja o tome. Odluim uivati u stvarima kakve jesu.
"Idemo se maziti u Ljetozemlje?" proape, samo napola u ali. "Ti e biti muza, a ja
slikar i"
"I toliko e me ljubiti da nikada zapravo nee zavriti tu sliku?" Odmaknem se i
nasmijem, ali on me samo opet privue k sebi.
"Ali ve sam te naslikao." Nasmijei se. "To je jedina moja slika koja mi je stvarno
vana." Vidi da ga zbunjeno gledam, pa doda: "Zna, ona koja je sada tamo negdje u
Gettyju?"
"Aha, da." Nasmijem se kad se sjetim se te arobne noi kada je naslikao tako
prekrasnu, tako aneosku verziju mene da sam bila sigurna kako to nisam zasluila. Ali
dosta mi je takvog razmiljanja. Ako Ava ima pravo, ako slino privlai slino i na kraju
dobije ono to zasluuje i sve to, onda bih radije zasluila Damena nego Romana i
kreem od te injenice. "Vjerojatno je u nekakvom podzemnom laboratoriju gdje su se
skupile stotine povjesniara umjetnosti samo da je proue i pokuaju utvrditi tko ju je
naslikao i kako se uope stvorila tamo."
"Misli?" Zagleda se u daljinu oito uivajui u toj pomisli.
"Dakle", promrmljam dok mu prislanjam usne na eljust i prstima se igram svilenim
ovratnikom njegova ogrtaa. "Kad emo proslaviti tvoj roendan? I kako da uope
nadmaim dar koji si ti meni dao?"
Okrene glavu i uzdahne,a ja osjetim da je taj uzdah doao duboko iznutra, ne
mislim fiziki, nego emocionalno. Taj je uzdah ispunjen tugom i aljenjem. To je zvuk
melankolije.
"Ever, ne mora se baviti mojim roendanom.Nisam slavio svoj roendan jo od"
Otkad je navrio deset godina.Naravno! Taj je uasan dan poeo tako dobro, a na kraju
je bio prisiljen gledati kako mu ubijaju roditelje. Kako sam to mogla zaboraviti?
"Damen, tako mi je"
132

Ponem se ispriavati, ali on odmahne rukom, okrene mi lea i krene prema

Velazquezovoj slici na kojoj jai na propetom bijelom pastuhu guste kovrave grive.
Prka po kutu prevelikog, ukraenog, pozlaenog okvira kao da ga hitno treba popraviti
iako je oito da ne treba.
"Ne mora se ispriavati", kae. Jo me ne eli pogledati. "Stvarno. Valjda brojanje
godina i nije tako vano nakon to ih toliko doivi."
"Hoe li i meni tako biti?" pitam. Teko bi mi palo da zanemarim roendan ili, jo
gore, da zaboravim na koji dan pada.
"Neu dopustiti da tebi tako bude." Okrene se, a lice mu se ozari kad me pogleda.
"Svaki e dan biti slavlje - odsad pa nadalje. Obeavam ti to."
Iako je iskren,iako misli svaku rije,ipak ga pogledam i zavrtim glavom. Jer,istini za
volju,koliko god sam se posvetila ienju svoje energije i usredotoila na dobre
pozitivne stvari koje elim, ivot je ipak ivot. Ipak je teak, kompliciran i vie nego
zbrkan. Treba nauiti neke lekcije, napraviti neke pogreke,doivjeti pobjede i
razoaranja.Ne moe svaki dan biti Boi. Mislim da napokon shvaam, napokon
prihvaam da je to sasvim u redu. Mislim, prema onome to sam vidjela, ak i
Ljetozemlje ima svoju mranu stranu, svoju verziju sjene, mali mrani kutak usred sve
one svjetlosti - ili je to barem meni tako izgledalo.
Pogledam ga, znajui da mu to moram rei, pitajui se zato to jo nisam
spomenula, kad mi zazvoni mobitel. Pogledamo jedno drugo i uzviknemo: "Pogodi!" Tu
igru ponekad igramo kako bismo vidjeli tko ima jae bre psihike moi, a imamo samo
jednu sekundu za odgovor.
"Sabine!" Kimnem, logiki sam zakljuila da se probudila, vidjela da me nema u
krevetu i sada hladnokrvno pokuava otkriti jesu li me oteli ili sam samovoljno otila.
Ali za manje od djelia sekunde Damen izvali: "Miles." Ali glas mu uope nije
razigran, a pogled mu se smrai i postane zabrinut.
Izvuem mobitel iz torbe i, stvarno,na zaslonu je Milesova fotka, maskiran je u
Tracy Turnblad, pozira i smjeka mi se.
"Hej, Milese", javim se i ujem zujanje, brujanje i atmosferske smetnje, uobiajeni
soundtrack za telefonske pozive preko Atlantika.
"Jesam li te probudio?" upita me,a glas mu je slab i dalek. "Jer ako jesam, pa, nek ti
bude drago to nisi u mojoj koi. Unutarnji sat ve mi je danima sjeban. Spavam kad bih
trebao jesti, a jedem kad bih trebao... Ma, zapravo, pusti to, ovo je Italija i hrana je
nevjerojatna, vie-manje cijelo vrijeme samo jedem. Ozbiljno. Ne znam kako ti ljudi
mogu toliko jesti, na ipak izgledati ko bomba.Nije poteno.Nekoliko dana ivim dolce
vitu i ve sam se pretvorio u debeljkasto naduto prase - a ipak, uivam. Ozbiljno ti
kaem. Ovdje je nevjerojatno! A inae, koliko je sati tamo kod tebe?"
Ogledam se po sobi, ali ne vidim sat, pa samo slegnem ramenima i kaem: "Pa, rano
je. A kod tebe?"
"Nemam pojma, ali vjerojatno je popodne. Sino sam bio u tom jednom
nevjerojatnom klubu - jesi znala da ovdje uope ne mora imati dvadeset i jednu da bi
iao u klub ili pio alkohol? Kaem ti, Ever, ovo je ivot. Ovi Talijani stvarno znaju kako
se ivi! Ma, sauvat u sve to za poslije - kad se vratim - ak u ti to rekonstruirati,
133

obeavam. Sigurno sam za ovaj poziv potroio toliko love da mi je tatu ve srce strefilo,
pa u sad samo prijei na stvar: Mora rei Damenu da sam svratio na ono mjesto o
kojem mi je Roman priao i - halo? uje li me? Jesi tamo?"
"Hm, jesam, jo sam ovdje. Malo se veza prekida, ali okej je, dobro te ujem."
Okrenem lea Damenu i odmaknem se nekoliko koraka, najvie zato to ne elim da
vidi uasan strah na mome licu.
"Okej, uglavnom, svratio sam na ono mjesto o kojem je Roman toliko priao,
zapravo sam se prije nekoliko minuta vratio - i, ono, moram ti re, Ever, tamo ima nekih
jako udnih stvari. Mislim, stvarno udnih. Ono, netko e morati objasniti puno toga kad
se vratim."
"Kako misli udnih?" upitam ga osjeajui Damenovu prisutnost kako sada lebdi
tono iza mene, a energija mu skae iz oputenosti u stanje totalne uzbune.
"Pa - udnih. To je sve to u rei, ali, sranje, uje li me? Opet se gubi veza. uj,
samo, uh, uglavnom, poslao sam ti neke fotke na mail, samo ga nemoj izbrisati, a da ih
prvo ne pogleda. Okej? Ever? Ever! Glupi, prokleti mobit"
Progutam knedlu i pritisnem tipku "prekini". Osjetim Damenovu ruku na svojoj i on
upita: "to je htio?"
"Poslao mi je neke fotke",kaem dubokim glasom netremice ga gledajui u oi.
"Neto to stvarno eli da vidimo."
Damen kimne i sloi crte lica u izraz odlunog prihvaanja, kao da je doao trenutak
koji je ekao i sada se samo sprema vidjeti posljedice, vidjeti kako u reagirati, vidjeti
kolika je teta.
Kliknem na poetnu stranicu, a onda na mail. Gledam kako se mali krui za
spajanje vrti i vrti, a onda se prikae Milesov e-mail.
A onda, sekundu nakon to se otvori, samo zadrim dah i kliknem na njega koljena mi zaklecaju im je vidim.
Sliku.
Ili tonije,sliku slike. Fotografija tada jo nije bila izumljena, nisu je izumili ni
stoljeima kasnije. Ali ipak, evo je, epuri se preda mnom i nema sumnje da je ono on.
Da su ono oni. Zajedno poziraju.
"Je li jako loe?" upita, tijelo mu je sasvim mirno, prelazi preko mene pogledom.
"Loe koliko sam oekivao da e biti?"
Pogledam ga samo na sekundu, a onda se opet usredotoim na zaslon ne elei
maknuti pogled sa slike. "Ovisi to si oekivao", promrsim prisjetivi se kako sam se
osjeala tog dana u Ljetozemlju kada sam kopala po njegovoj prolosti. Kako mi je bilo
muno, kako sam pozelenjela od zavisti kad sam dola do dijela u kojem se on i Drina
spetljaju. Ali ovo - ovo nije ni slino tome. Zapravo, ni blizu. Naravno, Drina je divna Drina je uvijek bila divna, ak i kad je bila najrunija i najvie pakosna oduzimala je dah,
barem zbog vanjtine. Uvjerena sam da je bila divna bez obzira na desetljee i kakva
god moda bila - jastuii pod haljinom ili iroke suknje s izvezenom pudlicom iz 50-ih.
Ali injenica je da Drine nema, ono, vie je nema, tako da me pomisao na nju i njezina
slika vie stvarno ne smetaju toliko. Zapravo, uope me ne smetaju.

134

Smeta me Damen. Smeta me kako stoji, kako gleda u slikara i kako - kako je
arogantan,ohol i, zapravo,pun sebe. Iako se na njemu vidi odmetnika crta koja mi se
svia, ne izgleda ba tako zaigrano kako sam navikla. Izgleda manje kao ajmo markirat i
uplatit pokoji par u kladionici, a vie kao ovo je moj svijet i budi sretan to ti uope doputam
da ivi u njemu.
I to vie buljim u njih dvoje - Drinu, koja sjedi u stolcu s ravnim naslonom, uredno
prekrienih ruku u krilu, a haljina i kosa ukraene su joj s tolikim draguljima, vrpcama i
sjajnim stvaricama da bi to izgledalo smijeno na bilo kome drugome, i Damena, koji
stoji iza nje, jednu ruku poloio je na njezin stolac, a druga mu oputeno visi sa strane,
nagnuo je glavu i onako hladnokrvno, bahato podignuo obrve - pa, ima neto u njemu,
neto u onom njegovom pogledu koji je, pa, gotovo okrutan, ak nemilosrdan. Kao da je
spreman uiniti bilo to, bez obzira na cijenu, da bi dobio ono to eli.
Iako je puno puta spomenuo kako je nekada, "prije slike", bio zaljubljen u sebe i
gladan moi, edno je kad to uje, a sasvim drugo kad to tako jasno vidi.
Iako su priloena jo tri portreta, samo ih ovla pogledam. Milesa zanima samo
injenica da su Damen i Drina prikazani na platnu prije vie stotina godina i da na
svakom sljedeem portretu,a neki od njih su naslikani u razmaku od sto godina,nekako
uspijevaju izgledati mlado, lijepo i sablasno nepromijenjeno.Nije ga ni najmanje briga za
Damenovo dranje, za njegovo ponaanje, pogled u njegovim oima - ne, to je bilo
iznenaenje za mene.
Dam mobitel Damenu i vidim kako mu prsti mrvicu drhte dok ga uzima. Na brzinu
i ovla pregleda slike i odmah mi ga vrati. Dubokim sigurnim glasom ree: "Ve sam to
jednom proivio, stvarno ne moram opet to gledati."
Kimnem i ubacim mobitel natrag u torbu. Treba mi previe vremena da ga odloim,
oito je da izbjegavam njegov pogled.
"Eto,sad si ga vidjela. Vidjela si udovite koje sam nekad bio", prozbori, a njegove
me rijei pogode ravno u srce.
Progutam knedlu i spustim torbu na gusto pleteni sag, neprocjenjiv antikvitet koji bi
trebao biti negdje u muzeju, a ne da se svaki dan ovako hoda po njemu. Njegov udni
izbor rijei podsjeti me na razgovor s Avom - svatko ima svoje udovite, mranu
stranu, nema iznimki. Iako ga veina ljudi cijeloga ivota pokuava zakopati, gurnuti ga
nekamo duboko, valjda se mora suoiti s njim s vremena na vrijeme ako ivi dugo kao
Damen.
"ao mi je", kaem i odjednom shvatim da mi je stvarno ao.Kakve veze ima gdje
smo bili?Vano je gdje smo sad."Valjda - valjda to nisam oekivala i malo me pogodilo.
Nikada te zapravo nisam vidjela takvog."
"ak ni u Ljetozemlju?" Pogleda me. "ak ni u Velikoj dvorani znanja?"
Odmahnem glavom. "Ne, uglavnom sam ubrzala kroz sve te dijelove. Nisam mogla
podnijeti da te gledam s Drinom."
"A sada?"
"A sada" Uzdahnem. "Drina me vie ne smeta - samo ti." Pokuam se nasmijati,
oraspoloiti se, ali to ba i ne pali.

135

"Pa,ako ne grijeim, mislim da bi se to moglo nazvati napretkom." Nasmijei se,

privue me u naruje i vrsto me stisne uz prsa.
"A Miles?" Pogledom okrznem njegovo lice, njegove nakrivljene obrve, rub njegove
eljusti i prstima poeem neobrijane kratke dlaice koje su tamo izrasle. "Sto emo mu
rei? Kako emo mu ovo objasniti?"
Moje oklijevanje, moje kratkotrajno odbijanje starog Damena sada je zauvijek
ieznulo. Naa nas prolost moe oblikovati, ali ne odreuje to emo postati u
budunosti.
"Rei emo mu istinu." Kimne,a glas mu je vrst, kao da to stvarno misli. "Kada
doe vrijeme, rei emo mu istinu. A kako se stvari odvijaju, neemo dugo ekati."

136

Trideseto
"Okej, znai, sada se usredotoi na hranjenje svoje energije. Proisti je, podigni je,
ubrzavaj je sve vie i vie. Moe li to?"
vrsto stisnem oi i usredotoim se. Ubrzavanje mi je uvijek bilo najtee. Prisjetim
se kako me Jude pokuavao istrenirati da to napravim kako bih mogla ponovno vidjeti
Riley. Ali koliko se god trudila, moja je energija bila tek dovoljno troma, dovoljno spora,
dovoljno zbrkana da bih pokupila misli i slike nekoliko zemaljskih bia, ali ne i onih koji
su preli na drugu stranu, onih koje sam htjela vidjeti.
"Sa svakim udahom zamisli prekrasnu,iscjeljujuu, blistavu bijelu svjetlost kako te
ispunjava poevi od tjemena pa skroz do stopala. A nakon toga sa svakim izdahom
zamisli kako te zauvijek naputa sva ona preostala negativna energija, sve sumnje i sve
to te tjera da izgovara rijei ne mogu. Ako hoe, zamisli da je to gust, blatan, grudast,
zgruan potoi sive prljavtine - meni je to uvijek palilo." Nasmije se glasom koji je
poput smijeka.
Kimnem, a budui da su mi oi zatvorene, mogu samo zamisliti kako i blizanke
kimaju. Njihov stav prema Avi je vie-manje isti kao njihov stav prema Damenu - skroznaskroz je oboavaju i spremne su uiniti to god ona kae. Nisu ba bile oduevljene
kad su Knjigu sjena izbacili iz njihovog nastavnog plana, ak i nakon to sam podijelila s
njima svoju pounu priu o magiji koja je pola po zlu i pokazala im kako stvari mogu
krenuti po zlu kad ima nejasnu namjeru, a opsesija nadjaa sposobnost prosuivanja,
ali ipak se nisu ustruavale naglasiti da one nikada ne bi mogle biti tako glupe kao ja. Da
one nikada ne bi izvodile nikakav ritual kad je tamni mjesec. Da bi pokuale samo
manipulirati stvarima, a ne postupcima drugog ljudskog bia. Ali Ava je ostala pri
svom i zato smo se vratile proiavanju energije i meditaciji.
Iako slijedim plan, zamiljam bijelu svjetlost kako tee kroz mene cijelu i
protjerujem negativnu prljavtinu koja se esto nakupi iznutra - iako ovo radim samo
nekoliko tjedana, ve vidim ogromnu razliku u svom izgledu, raspoloenju i, to je
moda i vanije, u sposobnosti prikazivanja i telepatske komunikacije s Damenom.Iako
znam da sudjelujem u toj grupnoj meditaciji za svoje dobro i da e mi to pomoi da
pronaem krajnji cilj koji elim dosegnuti, misli mi esto odlutaju prema jueranjem
danu na plai, kada sam uzela slobodan dan na poslu kako bih se druila s Damenom.
Rairili smo runike jedan kraj drugoga, toliko blizu da su im se rubovi preklapali. S
moje strane brijeg neproitanih asopisa, s njegove po mjeri izraena,svjee prikazana
daska za surfanje (budui da se ona stara razlomila u komadie tijekom onog nesretnog
uruavanja pilje prije nekoliko tjedana),nekoliko ohlaenih boca s eliksirom i iPod koji
smo koristili malo ja,malo on, ali najvie ja. Nas smo dvoje odluili uivati u ljetu koje
smo oboje eljno ekali,a jo ga nismo iskusili. Nas dvoje radovali smo se dugom
oputajuem danu na plai, ba kao svaki drugi par.
"Hoe surfati?" pitao me, digao se s runika i zgrabio dasku.
Ali ja sam samo odmahnula glavom. to se tie surfanja, bolje je za sve da ostanem
gdje jesam i gledam izdaleka.

137

Tako je i bilo. Gledala sam ga kako ide prema vodi, podigla ramena i prebacila
teinu tijela na laktove dok se on kretao po pijesku tako hitro i s takvom lakoom da
sam se zapitala je li jo tko bio hipnotiziran tim prizorom kao ja.
Pogled mi je jo bio prilijepljen za njega kad je spustio dasku u ocean i poeo veslati
prema puini dok se niz prosjenih poluravnih valova pretvarao u niz gotovo savrenih
tunela. Sa zadovoljstvom sam ignorirala svoje asopise i iPod i radije gledala Damena,
kad se Stacia stvorila iza mene,zataknula dugu kosu s novim pramenovima iza
uha,zabacila dizajnersku torbu za plau vie na rame, spustila sunane naoale na lice i
rekla: "Isuse, Ever, poto kila bijelog?"
Progutala sam knedlu, udahnula i izdahnula, trepnula nekoliko puta, ali to je bilo
to.Nisam joj htjela dati do znanja da sam je vidjela ili ula. Odluila sam je
ignorirati,ponaati se kao da je za mene nevidljiva i usredotoiti se na Damena.
Stajala je pokraj mene, coktala s gaenjem i grubo me odmjeravala, ali nije prolo
puno kad joj je igra dosadila i kad je krenula dalje, vukui noge po pijesku. Naposljetku
se smjestila negdje blizu vode, ali i dalje u mom vidokrugu.
I tada sam si to dopustila. Tada sam odluila uiniti suprotno od svega to me Ava
nauila o oslobaanju, o tome kako trebam iskljuiti Staciju i sve ljude poput nje i pustiti
svoj vlastiti, pozitivniji i veseliji soundtrack. Tada sam pustila da mi se njezine rijei vrte
po glavi dok pogledom prelazim preko svog tijela i sloila se s njom. Iako sam prije
samo nekoliko minuta mislila da izgledam dobro i bila oduevljena to mi se neko
nezdravo omravjelo tijelo lijepo popunilo, mora se priznati da sam bijela - bljetavo
bijela - toliko sam bijela da ljudi moraju staviti sunane naoale, a to se moe opisati
jedino rijeju bljedunjava. A kad tome doda svijetlu plavu kosu i bijeli bikini - istini za
volju, nisam ba lijepo izgledala. Zapravo, izgledala sam kao duh.
Do tog trenutka ve sam toliko zaglibila, toliko sam bila uvjerena da me ona vidi u
negativnom svjetlu da mi je trebao cijeli niz onih dubokih proiujuih udaha, koje
Ava toliko voli, kako bih se rijeila tih misli. Ali ipak, nisam ih se bila spremna potpuno
rijeiti, gledala sam kako se ona i Honor doaptavaju, kako se Stacia glasno smije i
dramatino zabacuje kosu na sve strane, okree glavu i neprestano provjerava tko ju je
primijetio, ali na kraju uvijek pogleda mene, glupavo se nasmijei, zakoluta oima, s
gaenjem zavrti glavom i radi vie-manje sve to moe da bi mi pokazala koliko sam joj
odvratna. Iako sam se lako mogla natimati, usmjeriti svoj kvantni daljinski i uti sve
to jesu i nisu izgovorile, odluila sam se zaustaviti.
Dodue, priznajem da sam bila u iskuenju, posebno nakon to sam saznala sve o
Honorinim planovima da svrgne Staciju i izvede svoj maturantski drutveni pu - a da
ne spominjem njezin "nevjerojatni" napredak na poetnom teaju za razvoj psihikih
moi. Dodue, to ga je Jude proglasio nevjerojatnim,rekao da je Honor sve tako brzo i
lako pohvatala i svladala toliko tehnika da su se prebacili na individualne sate na
kojima poduava iskljuivo nju - ali ipak, usprkos svemu tome, nisam to uinila. Nisam
prislukivala. Zakljuila sam da u sluati dovoljno o tome kad kola pone. Samo sam
se opet posvetila Damenu i uivala gledajui kako se kree kroz vodu tako skladno,
tako elegantno i kako doslovno blijeti na suncu. Zadivljujua kombinacija bronane

138

puti, glatkih okruglih miia i nevjerojatne zgodnoe izala je iz vode s daskom pod
rukom i krenula prema meni.
Nije ga ni najmanje zanimao Stacijin nepokolebljivi blistavi pogled i piskutavi
saharinski pozdrav koji mu je uputila. Proao je kraj nje,spustio dasku na pijesak,
nagnuo se i poljubio me, a velike slane kapi pale su mi na trbuh. Ignorirao ju je dok ga
je fiksirala pogledom, a on se odmah smjestio kraj mene i ponovno me poljubio. Njima
nevidljiv energetski veo lebdio je izmeu Damena i mene i titio nas.
Barem sam pretpostavljala da je tako sve dok nisam podigla glavu i vidjela kako
Honor gleda,uglavnom u njega. Njezin me pogled podsjetio na Stacijin - gledala je
malice predugo i eznutljivo,ali iz tog se pogleda vidjelo i da ona neto zna i vidi.
Kad su nam se oi srele i kad sam vidjela osmijeh koji joj se pojavio na usnama, a
koji je tako brzo bljesnuo i nestao, zapitala sam se jesam li to uope vidjela. Osjeaj
uasa jo me nije bio napustio kad sam se okrenula od nje prema Damenu
"Ever?Ju-hu?" zazove me Ava,Romy se zahihoe,a Rayne neto promrmlja ispod
glasa. "Jesi li jo s nama? Jo uiva u proiavajuem disanju?"
I dok si rekao keks,moje sjeanje na plau nestane i ponovno sam u Avinoj kui.
Odmahnem glavom, pogledi nam se sretnu i ja odgovorim: "Hm, ne, valjda mi je
neto odvuklo pozornost."
Ali Ava samo slegne ramenima. Ona je jedna od onih dobrih uiteljica, u njezinom
razredu nema jedinica iz vladanja. "Dogaa se", kae. "Mogu li ti kako pomoi?"
Pogledam Romy i Rayne, odmahnem glavom i odgovorim: "Ne, sve je okej."
Gledam je kako die ruke visoko iznad glave, leerno se i lijeno protee, a onda me
pogleda i pita: "to misli? eli li pokuati?"
Stisnem usne i slegnem ramenima. Nisam sigurna hou li uspjeti ui, ali spremna
sam pokuati.
"Dobro. Mislim da je vrijeme." Nasmijei se. "eli li drutvo ili bi radije ila sama?"
Pogledam blizanke, koje prouavaju svoja stopala, slike na zidu, avove na svojim
haljinama,sve osim mene. Zadnjih nekoliko puta kad sam ih htjela odvesti u Ljetozemlje
nisam uspjela i ne elim riskirati da ih opet oneraspoloim, pa kaem: "Hm, mislim da
u ii sama, ako se ti slae."
Ava me pogleda, na sekundu zadri pogled na meni, a onda, sklopi dlanove,
nakloni se i ree: "Sretan ti put, Ever. Nek ti je sa sreom."
Njezine rijei jo mi odzvanjaju u glavi kad zaobieni nepregledno mirisno polje i
tresnem na tlo ispred Velike dvorane znanja. Stresem prljavtinu sa sebe i dignem se na
noge.Osjeam da sam spremna, proiena, skroz-naskroz potpuna, a nadam se da tako
misli i onaj koji puta ljude unutra.
Nadam se da u uspjeti spaziti proelje koje se neprestano mijenja.
Nespretno se uspnem stubama, ne elim izgubiti ni sekunde, ne elim dopustiti da
me obuzme sumnja.Pogledam gore prema velianstvenoj graevini ispred sebe,prema
zadivljujuim stupovima,velebnom nakoenom krovu i odahnem kad pone svjetlucati i
mijenjati se. Pretvara se u sva najljepa svjetska svetita, a onda se vrata otvore preda
mnom.
Ula sam!
139

Vratila sam se.

Hodam po sjajnom mramornom podu, kraj dugog niza stolova i klupa u kojima
sjedi red za redom duhovnih tragaa. Bdiju nad svojim kvadratnim kristalnim
ploicama, trae odgovore. Odjednom shvatim da nisam toliko razliita od njih, svi smo
mi ovdje iz istog razloga - svi za neim tragamo.
Zatvorim oi i pomislim:
Prvo, hvala vam to ste mi pruili drugu priliku i dopustili mi da se vratim. Znam da sam
neko vrijeme brljala i da sam malko skrenula s puta, ali sad kad sam nauila neke stvari,
obeavam da neu opet zabrljati -ili bar ne na onakav nain. Ali ipak, istini za volju, jo tragam
za istim. Jo moram nabaviti protuotrov od Romana da Damen i ja moemo biti zajedno. A
budui da je Roman kljuan - jedino on ima pristup protuotrovu - moram saznati kako se
postaviti prema njemu, kako mu se pribliiti da dobijem ono to elim, a da ne - da ne
manipuliram njime, ili da ne bacam arolije, ili da ne zastranim onako. Pa, eto, elim rei da
moram saznati kako mu se pribliiti. Stvarno ne znam to dalje i stvarno bih vam bila zahvalna
kad biste mi mogli pomoi, dati mi nekakav trag, pokazati mi to god mislite da moram znati kako
bih ispravno postupila s njim.
Zadrim dah, potpuno sam mirna i svjesna nekakvog dalekog zujanja, mekanog
vrtlonog zvuka koji umi oko mene, a kad otvorim oi, naem se u hodniku. Nije to
isti hodnik kao onaj prije, s beskrajnom stazom i hijeroglifskom brajicom na zidu, ovaj je
hodnik iri, krai, izgleda vie kao puteljak koji vodi prema tvom redu sjedala na
zatvorenom stadionu ili u koncertnoj dvorani. Kada konano stignem, kad doem do
kraja, vidim da zapravo jesam na stadionu, u nekoj vrsti zatvorenog koloseja, samo to
ovaj kolosej ima samo jedno sjedalo, a izgleda da je rezervirano samo za mene.
Smjestim se, rastvorim pokriva kraj sebe i stavim ga u krilo. Ogledam se po
zidovima, stupovima, sve izgleda staro i ruevno, kao da je davno sagraeno,u
pradavnim vremenima, i pitam se oekuju li od mene da neto uinim,da povuem prvi
potez,a onda se tono ispred mene pojavi raznobojan svjetlucav hologram.
Nagnem se prema njemu i zakiljim u gotovo nestvarnu sliku obitelji - majka je
blijeda,trese je vruica,lei na leima i trpi jaku bol, vriti u agoniji i moli Boga da je
uzme.Nije stigla ni uzeti u naruje sina kojeg je rodila nedugo prije nego to joj je Bog
ispunio elju.Zahrope i napusti ovaj svijet. Dua joj otputuje gore i jo dalje,a njezino
dijete,majuno,ivahno novoroene,oprano i umotano,daju ocu, koji toliko tuguje za
umrlom enom da ga i ne primijeti.
Ocu koji nikad ne prestane tugovati za svojom enom - i koji krivi svog sina za
njezinu smrt.
Ocu koji pone piti da bi zatomio bol - a kad mu to ne uspije, pribjegne nasilju.
Otac tue svog jadnog malog sina otkad pone puzati sve do dana kad mrtav pijan
ne zapone tunjavu s nekim mnogo veim i jaim od sebe, u kojoj ne moe pobijediti.
Njegovo pretueno krvavo tijelo ostavljeno je u uliici, toliko je izmlaen da mu vie
nema pomoi,ali ipak se u trenutku smrti smijeio jer je napokon doekao slatko
osloboenje koje je traio cijelo vrijeme. Iza sebe je ostavio gladno naputeno dijete koje
je uskoro postalo tienik crkve.

140

Dijete glatke maslinaste koe,velikih plavih oiju i kratkih zlatnih kovra - to je

mogao biti jedino Roman.
To je mogao biti jedino moj smrtni neprijatelj, moj dumanin, moj vjeni suparnik
kojeg vie ne mogu mrziti. Mogu ga jedino saalijevati kad vidim kako se, najmlai od
svih i malen za svoju dob, borio da bi se uklopio, udovoljio drugima,da bi ga netko
primijetio i zavolio,a onda se iz zaputenog, zanemarenog, zlostavljanog sina pretvorio
u svaijeg slugu i omiljeno rtveno janje.
ak i kad je Damen napravio eliksir i sve ih natjerao da piju kako bi ih potedio
grozota Crne kuge, Roman ga je posljednji dobio.Damen ga je potpuno ignorirao sve
dok ga Drina nije progurala ispred svih i inzistirala da sauvaju zadnje kapi za njega.
Iako se prisilim da pogledam do kraja,da gledam kako je stoljeima postajao sve
ogoreniji prema Damenu,kako mu je stoljeima Drina opetovano uskraivala
ljubav,kako je postajao sve snaniji i uspjeniji i kako je mogao dobiti to god ili koga
god eli osim onoga to je elio najvie - onoga to sam mu zauvijek oduzela - iako sam
sve to vidjela, to nije ni bilo potrebno.
Neman je roena prije esto godina,kad ga je otac tukao,kad ga je Damen
zanemario, kad je Drina bila ljubazna prema njemu. Naravno da je mogao drugaije
ivjeti i donositi ispravnije odluke samo da mu je netko pokazao put. Ali ne moe se
odrei neega to nema.
Kad hologram zavri, kad slike nestanu, a svjetla se ugase, znam to mi je initi.
Ne moraju mi nita rei, znam tono to u sljedee napraviti. Ustanem sa sjedala,
utke kimnem u znak zahvalnosti i vratim se na Zemlju.

141

Trideset prvo
Kad se dovezem do prilaza i parkiram, jo se poprilino tresem od straha mada me
polako prolazi. Glavom mi se vrte pitanja poput: Trebam li stvarno ovo napraviti?Hoe li
mi uope dati priliku?Ili e me utirati kao prologodinju emo-modu?
Shvatim da neu znati dok ne probam. Uzmem sekundu da se smirim, da se
usredotoim,da prizovem svu svoju snagu i ispunim se onom bljetavom, sjajnom,
iscjeljujuom svjetlou, ba kao to me Ava nauila. Za svaki sluaj jedanput dotaknem
amajliju ispod haljine, iskoim iz auta i krenem prema vratima.Nemam pojma ivi li
ona jo uvijek ovdje, sad kad je supernabrijana, kad za nju ne postoje granice, kad joj je
cijeli svijet pod nogama, ali valjda je najbolje odavde poeti.
"Bok." Nasmijeim se dok buljim preko ramena kune pomonice i padne mi kamen
sa srca kad vidim da s vrata sve izgleda vie-manje isto, to znai da vlada uobiajeni
kaos i nered. "Je li Haven tu?" dodam glasom punim nade, kao da je nagovaram da kae
da.
Ona kimne,irom otvori vrata i pokae rukom gore prema Haveninoj sobi.Slijedei
njezinu ruku, ustro se uspnem stubama da se ne bih sluajno predomislila ili se
okrenula. Stanem tono ispred vrata i dvaput pokucam.
"Tko je?" upita ona uzrujanim glasom iz kojeg je jasno kako nije raspoloena za
goste.
Kad joj odgovorim da sam ja, mogu zamisliti kako joj je to zvualo.
"Vidi, vidi",zaprede i otvori vrata tek toliko da potvrdi da sam to stvarno ja. Grubo
me kanjava pogledom i ne puta me unutra. "Zadnji put kad sam te vidjela, htjela si"
"Htjela sam te napasti." Kimnem mislei da u je iznenadili iskrenim izravnim
priznanjem bez oklijevanja."to se toga tie" zaustim,ali ona me ne namjerava pustiti
da zavrim.
"Pa,zapravo,htjela sam rei zavesti mog deka.Ali,da, kad malo razmislim, dola si u
fiziki kontakt samo sa mnom." Nasmijei se, ali ne onako ljubazno,veselo,ne,ni
blizu."Hajde,reci mi,Ever,zato si dola? eli dovriti posao?"
Pogledam je koliko god mogu otvoreno, iskreno i izravno pa kaem: "Ne, uope ne.
Zapravo sam dola u nadi da stanemo ovome na kraj - da ti sve objasnim i da sklopimo
primirje." Trznem se na tu rije kad se sjetim kako sam je zadnji put upotrijebila s
Romanom i kako to i nije ba najbolje zavrilo.
"Primirje?" Digne obrve i nagne glavu. "Ti? Ever Bloom? Cura koja se pretvarala da
mi je najbolja prijateljica i ukrala mi simpatiju pred nosom - ono, ha-lo, sjea se
Damena?" kae ona vrtei glavom kad je zbunjeno pogledam. "Ako se sjea, zapikirala
sam ga puno prije tebe, ali, ipak, ti si samo uletjela i pokupila mi ga pred nosom, dobro,
svejedno, na kraju se sve nekako rijeilo, ali ipak. A onda, nakon svega toga, kad si
naizgled imala sve to se moe poeljeti,oito ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se
namjerila i na Romana jer ti oito jedan opako seksi besmrtnik nije dovoljan.Aha, i
toliko si bila posveena svom cilju da si me odluila ubiti ako to bude potrebno da
doe do njega.Ali sad si se odjednom skroz predomislila i to te navelo da mi se pojavi
pred vratima i trai primirje? Jesam li u pravu? To se dogaa?"
142

Kimnem. "Da,to je uglavnom to,ali ima jo puno vie, neto treba znati. Jer istina je
da sam htjela baciti aroliju na Romana - aroliju koja bi ga natjerala da ini sve to ja
kaem i da mi da sve to elim. Samo to se to skroz izjalovilo i na kraju me nekako
vezalo za njega - ono, jo ne razumijem kako." Namrekam nos i zavrtim glavom kad se
prisjetim toga. "Ali samo sam zato to napravila. Kunem se. Magija me svladala i nisam
bila pri sebi. Zapravo nisam ja radila te stvari - ili bar ne potpuno." Zavrtim glavom.
"Znam da zvui ludo i ne mogu to ba lako objasniti, ali kao da me kontrolirala neka
izvanjska sila." Uputim joj pogled pun preklinjanja da mi povjeruje. "Nisam vladala
sobom."
Pogleda me, nagne glavu i podigne jednu obrvu. Glupavo se nasmijei i kae:
"arolija? Ti ozbiljno misli da u ti povjerovati?"
Kimnem ne skidajui pogled s nje.Spremna sam joj ispriati itavu odvratnu priu,
to god treba samo da mi ponovno pone vjerovati. Ali ne ovdje. Ne u hodniku. "uj,
moda bih mogla?" Pokaem rukom prema sobi.
Ona se namrti, suzi pogled i malo razmisli. Otvori vrata taman toliko da se mogu
provui i kae: "Samo da zna, jedan krivi potez i kunem ti se da u te sravniti sa
zemljom tako brzo da nee ni znati to te sna"
"Opusti se",kaem i svalim se na njezin krevet kao u stara vremena, samo to ovo
nisu takva vremena, ni blizu. "Uvjeravam te da danas uope nemam elje za nasiljem.
Zapravo, od danas u vie-manje uvijek biti dobra i nemam te nikakvu namjeru
progoniti ni na koji nain. Samo elim mir i da mi ponovno bude prijateljica, ali ako ne
moe biti tako, zadovoljit u se i primirjem."
Nasloni se na toaletni ormari i vrsto prekrii ruke preko crnog konatog korzeta
svezanog povrh antikne ipkaste haljine. "Sori, Ever, ali nakon svega to smo prole,
nee ii tako lako. Nemam ti razloga vjerovati, zato e se morati malo vie potruditi."
Duboko udahnem i prijeem rukom preko njezinog starog cvjetnog prekrivaa, u
udu to ga ve nije zamijenila nekim drugim. "Vjeruj mi", kaem i gledam je. "Kuim
te,stvarno te kuim.Ali,Haven", stanem, zavrtim glavom i ponovno progovorim, "istini
za volju, ne mogu podnijeti ovo to se s nama dogaa. Nedostaje mi. Nedostaje mi nae
prijateljstvo. I grozno mi je jer znam da sam ja dijelom kriva za to."
"Dijelom?" Zavrti glavom u nevjerici i zakoluta oima. "Hm, oprosti, ali ne misli li
moda da bi bilo malo tonije kad bi priznala da si ti kriva za sve?"
Pogledam je ravno u oi i kaem: "U redu, priznajem da sam kriva za veinu toga,
ali sigurno ne za sve. Ali, Haven, stvar je u tome to ja ne volim Romana i vjeruj mi da
imam razloga za to, ali jasno mi je da je on tvoj deko i nita to kaem o njemu nee
promijeniti tvoje miljenje, pa u samo utjeti. Znam da ti je teko povjerovati, naroito
nakon onoga to si vidjela neku veer - ali stvar je u tome to, kao to sam rekla,
zapravo nisam bila sva svoja."
"Aha,da,kriva je ona grozna zla arolija."Zavrti glavom i zakoluta oima, ali to me ne
zaustavi.
"uj, znam da mi ne vjeruje i znam da ti vjerojatno zvuim kao prava luakinja, ali
mislim da bi s obzirom na okolnosti barem ti trebala znati da je ono to zvui
nevjerojatno esto istina."
143

Pogleda me i nakrivi usta, to je jasan znak da je uzela u obzir ono to sam joj rekla i
da sad razmilja o tome.
"Mi smo na istoj strani - ti i ja - i nadam se da e se vremenom i sama to shvatiti.
Vjeruj mi, ne elim stajati na putu tvojoj srei. I nikada ti ne bih ukrala nekoga koga
eli - bez obzira na to kako je moda izgledalo. Samo, ono, nadam se da moemo opet
biti prijateljice, nekako popraviti svoje prijateljstvo unato svemu to se dogodilo. Hou
rei, znam da nee biti isto. I ne oekujem da e biti isto nakon svega to smo prole, i
znam da te zaokuplja posao i druenje s - hm - drugim besmrtnicima..." Kaem jer se
nisam mogla sjetiti njihovih imena u tom trenutku.
"Rafeom, Misom i Marcom", promrmlja ona vidljivo iivcirana.
"Da, s njima. Ali ipak, kola poinje za nekoliko tjedana i Miles se ubrzo vraa, pa
sam mislila da moda, ono, ne svaki dan ako ne eli, ali moda bismo tu i tamo svi
skupa mogli zajedno otii na ruak. Zna, onako kao u stara vremena."
"Aha,onda primirje samo za vrijeme ruka?" kae ona ne skidajui pogled s mene,a
oi joj izgledaju kao kaleidoskop od kornjaevine koji se vrti.
"Ne." Zavrtim glavom. "Primirje za sva vremena. Samo se nadam da ukljuuje
povremeni ruak."
Ona se namrti i prka po koici oko noktiju, a znam da joj uope nije ispucala jer
besmrtnici nemaju zanoktice. Znam i da joj je to samo izgovor da me izbjegava, da
izbjegne moj pogled dok se ja pitam o emu razmilja i ekam dok ona razmatra moje
rijei.
"Nikad vie nee biti kao prije", kae napokon i podigne pogled prema meni. "I ne
samo zbog svega to se dogodilo s Romanom -a usput, to je bilo zbilja poremeeno. Mi
zapravo vie ne moemo biti prijateljice zato to sam ja sada drugaija - a stvar je u
tome to mi se svia biti drugaija. Ne elim se vratiti na staro. Nikad vie ne elim biti
ona tuna i jadna luzerica."
"Nikad nisi bila jadna ni luzerica - samo si ponekad bila tuna", kaem joj, ali ona
samo odmahne rukom.
"Osim toga,toliko se toga promijenilo - moda i previe - i nisam sigurna mogu li
prijei preko svega."
Kimnem. I meni je to jasno, ali jo se nadam da moe.
"I, da, Misa, Rafe i Marco su kul i sve, nemoj me krivo shvatiti, ali osim toga to smo
besmrtni i radimo u duanu,zapravo nemamo mnogo zajednikog,zna? Hou rei,
dolazimo iz totalno razliitih svjetova, imamo totalno razliitu spiku, oni nisu ni uli za
veinu mojih omiljenih bendova, to me zapravo malo i mui."
Slegnem ramenima i kimnem, kao da je kuim, kao daje skroz-naskroz kuim.
"Iako nikad, ustvari, nisam osjeala da nas dvije imamo puno toga zajednikog, ipak
sam osjeala da me nekako kui, zna? Ono, moda se nisi ba mogla povezati sa
mnom,ali, ipak, prihvatila si me, nisi me osuivala i, ono, to mi je puno znailo - ili mi je
barem neto znailo."
Stisnem usne i ekam ostatak prie jer znam da nije ni blizu gotova.

144

"Pa,i ti si meni nedostajala." Pogleda me, slegne ramenima i doda: "Bit e lijepo imati
barem jednu prijateljicu za ostatak vjenosti.Ali jesi li sigurna da ne moemo pretvoriti i
Milesa?"
"Ne!" bubnem, a onda shvatim da se ali.
"Isuse, jesi li ti ikad oputena?" Nasmije se, opusti ruke, svali se na vreu za sjedenje
s uzorkom leoparda, rairi haljinu oko sebe pa izgleda kao da sjedi u hrpi koe i ipke, a
onda nasloni glavu na ruku. "Mada, to bi mu moglo pomoi u glumi - definitivno bi
pobrao sve najbolje uloge."
"A koliko bi to trajalo?" Pogledam je. "Vjeruj mi, ak i u Hollywoodu ljudi bi poeli
primjeivati da uvijek izgleda kao da mu je osamnaest."
"Mislim da Dicku Clarku to nije kodilo."
Zakiljim, nemam pojma tko je on.
"Najstariji tinejder Amerike? New Year's Rockin' Eve?"
Slegnem ramenima, jo mi nita ne zvoni.
"Svejedno." Nasmije se i zavrti glavom. "Uglavnom, imam teoriju da nas ima puno
vie nego to mislimo, glumaca, supermodela, mislim, ono, daj... Kako objanjava neke
od tih ljudi?"
Slegnem ramenima. "Srea, dobri geni, plastine operacije i puno, puno
Photoshopa." Nasmijem se. "Tako to objanjavam."
"Pa, izmeu nas, Roman ba i ne pria uvijek rado o detaljima. esto mi dosta toga
preuti."
Ma ali se.
"Jednom kad sam ga pitala koliko nas jo ima na svijetu i koliko je ljudi on sam
pretvorio u besmrtnike, samo se okrenuo i promrmljao nekakvu djetinjastu glupost o
tome da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna, ili tako neto. Ma koliko
ga gnjavila, nita mi je vie nije htio rei. Samo je to neprestano ponavljao sve dok se
nisam toliko naljutila da sam odustala."
"To je rekao?" pitam trudei se sakriti panian ton u glasu, iako mi ba i ne ide.
"Rekao je da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna?" Uzdahnem, ne svia
mi se kako zlokobno to zvui. Nimalo.
Haven me pogleda, pokua se sjetiti kako je tono ila ta reenica,ali kad vidi kakvu
sam facu napravila i kako sam povisila ton, shvati da je moda otila malko predaleko.
Da sada vie nije odana meni, nego Romanu. "Ili je moda rekao da ja na meni da to
saznam?Tako ide ta uzreica, jelda?" Podigne rame dok prstima eprka po ipki na
rukavu. "Pa, uglavnom, vjerojatno je najbolje da ne razgovaramo o Romanu jer ga ja
volim, a ti ga mrzi,a ako elimo biti prijateljice,morat emo se kloniti razgovora o
Romanu, jelda? Morat emo se sloiti da se ne slaemo."
Kloniti razgovora o Romanu - ba krasno! Ali to samo pomislim i kaem neto sasvim
drugo.
"Voli li ga?"
Pogleda me. Promatra me malo due, a onda spusti glavu i kae: "Volim ga.
Stvarno, stvarno ga volim."

145

"A je li ta ljubav uzvraena?" pitam jer sumnjam da je Roman uope sposoban

ikoga voljeti, osobito nakon to sam vidjela da njemu nitko nikad nije pokazao ljubav,da
mu nikad nitko nije pruio pravu ili dugotrajnu ljubav,barem prema onome to sam
vidjela. A prilino je teko dati nekome neto to sam nikada nisi iskusio. ak ni ono to
je osjeao prema Drini nije bila ljubav,ili barem ne ona prava ljubav. Prije opsesija
neime to ti je nadohvat ruke,poput sjajnog svjetlucavog predmeta za kojim udi, ali
nikada ga zapravo ne uspije dotaknuti. On eli stvoriti isti takav osjeaj izmeu
Damena i mene. S protuotrovom ili bez njega, tu bitku nikada nee dobiti. Damen i ja
imamo neto puno dublje od toga.
"Iskreno?" Pogleda me. "Stvarno ne znam. Ali kad bih morala pogaati, rekla bih ne,
on me - on me uope ne voli. Mislim, iako skriva osjeaje i obino se pretvara da ih i
nema,katkad - katkad ga uhvati, ono, ja to zovem mranom fazom - zakljua se u svoju
sobu, satima ne izlazi i ne pria ni s kim. I, ono, nemam pojma to radi unutra. Mada se
trudim potovati njegov nain, mada mu nastojim dati prostora, i dalje sam jako
znatieljna. Iako mislim da moda samo trebam dovoljno dugo ekati, pa e mi on
napokon poeti vjerovati,pustiti me unutra i", slegne ramenima, "sve promijeniti."
Pogledam je,zadivljena sam kako je staloena,kako ima vie samopouzdanja nego
ikad prije.
Ona spusti pogled na crne tajice koje nosi ispod haljine, rasparane na stratekim
mjestima, i pone prstima prkati po jednoj od rupa na tajicama, a potom kae: "Zna,
Ever, u svakoj vezi jedno voli vie, jelda? Mislim, zadnji put s Joshem, on je mene vie
volio. Svakako me volio puno vie nego to sam ja voljela njega. Zna da je ak napisao
pjesmu o meni nakon to smo prekinuli, samo da mu se vratim?" Digne obrvu i zavrti
glavom. "ak je bila prilino dobra i bila sam polaskana, ali bilo je prekasno i ve sam
bila prohodala s Romanom kojeg oito ja volim vie nego on mene. Njemu se okej
druiti sa mnom, lijepo se zabavljamo i nema nijedne druge cure u igri - dobro, osim
tebe" Pogleda me i suzi oi pa se stresem od nelagode, ali odmah se nasmije i
odmahne rukom. "Ali stvar je u tome to bez obzira na to to ti misli, bez obzira na to
kako veza izgledala izvana, dvoje ljudi nikada ne voli jednako.To jednostavno ne ide
tako.Uvijek postoji lovina i lovac, maka i mi, tu ne moemo nita. Pa reci mi, Ever, tko
voli vie u vaoj vezi - Damen ili ti?"
To me pitanje iznenadi iako je bilo prilino oito da e ga postaviti. Ali kad vidim
kako je zastala, kako je nagnula glavu i vrti prstom nasumini pramen kose dok
strpljivo eka da odgovorim, promumljam hrpetinu zbrkanih gluposti, a na kraju to
ispadne neto kao: "Pa, ono, ne znam. Zapravo mislim da nikada nisam razmiljala o
tome. Hou rei, to se toga tie, nikada zapravo nisam primijetila"
"Stvarno?" Legne na lea i zabulji se u strop posut zvijezdama za koji otprije znam
da svijetli u mraku. "Pa, ja jesam", kae jo zurei u zvijee iznad sebe. "Samo da zna,
Damen je onaj koji te voli vie. On bi uinio sve za tebe. A za tebe vrijedi ona stara - to
due to bolje."

146

Trideset drugo
Da bar mogu rei da me Havenine rijei nisu uzrujale. Da sam uspjela ne samo
pobiti njezine argumente, nego i tako uvjerljivo objasniti stvari da isti tren stane na
moju stranu. Ali zapravo nisam rekla ni uinila gotovo nita. Samo sam slegnula
ramenima i pravila se da me to ne dira. Ona je glasno putala pjesme s iPoda koje
nikada prije nisam ula, od bendova za koje nisam ni znala da postoje,a potom smo
listale hrpu asopisa, onako kao nekad.Ba kao nekad. Ali samo je naizgled bilo tako.
Duboko iznutra obje smo znale da je sad sve potpuno drugaije.
A onda,nakon to sam otila,i poslije kod Damena, po glavi mi se vrtjelo Havenino
pitanje - tko od nas dvoje voli vie. I, iskreno, i danas mi se to pitanje vrti po glavi. Pitala
sam se to dok sam dorukovala sa Sabine, dok sam punila police i kasirala u duanu voli li vie on ili ja? ak i tijekom tri uzastopne seanse za koje je "Avalon"bila
predbiljeena po rasporedu, ukljuujui ovu koju trenutano zavravam,to mi se pitanje
vrtjelo po glavi.
"Oho, ovo je bilo" Rairi oi u udu. "Ovo je bilo stvarno, stvarno, stvarno
izuzetno." Zavrti glavom u nevjerici i posegne za torbicom, a na licu joj se istovremeno
vidi da je uzbuena, sumnjiava i da oajniki eli vjerovati - uobiajeni izraz na licima
ljudi nakon seanse.
Kimnem i pristojno se smjekam dok skupljam pil karata za tarot koje rasprostirem
samo reda radi, a zapravo ih ne koristim. Lake je kad ima nekakav rekvizit ili alat tako moe biti suzdran i drati se na distanci. Veinu ljudi prilino izbezumi pomisao
na to da im je netko sposoban ui u glavu i prislukivati sve njihove najdublje misli i
osjeaje, a da ne govorim kako jedan kratak dodir moe otkriti dug i sloen tijek
dogaaja.
"Zna, puno si mlaa nego to sam oekivala. Koliko se bavi ovim?" upita i prebaci
torbicu preko ramena, i dalje me prouavajui pogledom.
"Vidovnjake moi su dar", kaem iako me Jude posebno zamolio da to ne govorim
jer misli da bi to obeshrabrilo potencijalne uenike da se upiu na njegov teaj za razvoj
psihikih moi. Ali teaj se vie-manje sveo samo na njega i Honor, pa stvarno ne vidim
kako bi ovo moglo koditi. "Godine nisu vane", dodam dok je u mislima tjeram da
prestane blejati u mene i da krene.Imam planove, imam dogovor. U minutu sam
isplanirala veer za sebe,a ako ostane jo malo, ozbiljno e mi poremetiti raspored. Ali
kad vidim da joj lice poinje poprimati sumnjiav izraz, kaem joj: "Zato su djeca
prirodno nadarena za to jer su otvorena za sve. Tek kasnije kad otkriju kako drutvo
mrko gleda na te stvari, elja da ih se prihvati postane jaa i tada iskljue tu
sposobnost.A vi?Zar kao dijete niste imali zamiljenog prijatelja?" Pogledam je, znam da
ga je imala jer sam to vidjela im sam je dotaknula.
"Tommy!" protisne i poklopi usta dlanom. Ne moe vjerovati da ja to znam, ne
moe vjerovati da je to upravo izvalila.
Nasmijeim se,ve sam to vidjela. "Mislili ste da je stvaran, jelda? Pomogao vam je u
tekim trenucima?"

147

Ona me pogleda irei oi dok vrti glavom i govori: "Da, on, pa, ja sam nekad imala
none more." Podigne ramena i ogleda se oko sebe kao da se srami to mi priznaje sve
to. "Kada su mi se roditelji razvodili, ono, sve je bilo tako nestabilno financijski i
emocionalno, a onda se pojavio Tommy - i obeao mi da e mi pomoi to prebroditi, da
e otjerati udovita - i bilo je tako. Mislim da sam ga prestala viati otprilike kad sam
navrila"
"Deset godina." Ustanem sa stolca, to je znak da je seansa gotova i da bi ona trebala
uiniti isto. "Iskreno, veina ljudi prestane imati zamiljenog prijatelja u ranijoj dobi, ali,
ipak, ti ga tad vie nisi trebala, pa je - otiao." Kimnem, otvorim vrata i rukom joj
pokaem prema hodniku iz kojeg e, nadam se, krenuti prema blagajni i platiti.
Samo to ne krene prema blagajni. Samo se okrene prema meni i kae: "Mora
upoznati moju prijateljicu. Ozbiljno. Oduevit e se. Ona ba i ne vjeruje u ove
stvari,zapravo, rugala mi se to idem ovamo, ali kasnije idemo na veeru,dupli spoj, i,
ono" Zastane i pogleda na sat pa se nasmijei od uha do uha i kae: "Pa, zapravo,
trebala bi doi sada, uskoro."
"Rado."Nasmijeim se kao da to stvarno mislim. "Ali imam dogovor i"
"Oh, evo je! Savreno!"
Uzdahnem i zagledam se u stopala. Da barem mogu iskoristiti svoje moi
prikazivanja i natjerati ljude da plate i nestanu - ili makar ovaj put.
Osjetim da e mi se planovi jo vie poremetiti, ali nemam pojma koliko sve dok ona
ne skupi dlanove oko usta i zovne: "Sabine! Hej, ovdje sam, sa mnom je netko koga
jednostavno mora upoznati!"
Cijelo mi tijelo postane hladno. Smrznuto, kruto i hladno. Hladno kao: Bok, santo
leda, ovo je Titanik.
Ne uspijem je zaustaviti,ne uspijem nita uiniti, Sabine ve hoda prema
meni.Isprva me ne prepoznaje kao mene, ne zato to nosim onu crnu periku jer je ne
nosim, davno sam odustala od toga kad sam procijenila da Avalon s njom izgleda kao
nakaza, nego zato to bi mene vie-manje posljednju oekivala. Zapravo, jo kilji i
mirka ak i sada dok stoji tono preda mnom s Munozom pored sebe, a, usput, on
izgleda uspanieno gotovo jednako kako se ja osjeam.
"Ever?" Sabine zuri u mene kao da se upravo probudila iz vrlo dubokog sna. "t"
Zavrti glavom kao da pokuava otresti pauinu,a onda ponovno progovori: "to se, za
Boga miloga, ovdje dogaa? Ne razumijem."
"Ever?" Njezina prijateljica pogledava as mene,as nju stisnutim,
sijevajuim,sumnjiavim oima. "Ali - ali ja sam mislila da se zove Avalon?"
Duboko udahnem i kimnem jer znam da je sad sve gotovo. Moj ivot pomno sazdan
od lai, skrivanja i gomilanja tajni ovako e zavriti. "Pa zovem se Avalon." Kimnem
izbjegavajui Sabinein pogled. "Ali zovem se i Ever - ovisi."
"O emu?" grakne moja klijentica,kao da sam je osobno i duboko uvrijedila,nanijela
joj veliku nepravdu.Njezina aura odjednom plane, zadrhti,kao da ne sumnja samo u
mene,nego i u sve to sam joj upravo govorila sat vremena ma koliko moja
proroanstva bila tona. "Tko si ti, dovraga?" kae ona gledajui me kao da e me svaki
as prijaviti - pa, jo nije odluila - ali nekome, nekome e me prijaviti, to je sigurno.
148

Ali Sabine doe k sebi i mirnim, sabranim, mrvicu odvjetnikim glasom kae: "Ever
je moja neakinja. I oito mi mora puno toga objasniti."
Kad se spremam ba to uiniti - pa, ne ba objasniti ili bar ne onako kako ona eli ali ipak, tono kad se spremam rei neto to e, nadam se, sve umiriti i okonati sve
ovo, Jude doe do nas i kae: "Je li sve dobro prolo s tvojom seansom?"
Pogledam svoju klijenlicu, Sabineinu prijateljicu, znajui da je ovo bila jedna od
mojih najboljih seansi dosad jer mi se energija toliko poboljala, toliko napunila
proiujuim i iscjeljujuim meditacijama kojima me Ava podvrgla - a ipak nisam
uspjela ovo predvidjeti. Ali kad vidim kako sada odugovlai s plaanjem za seansu, sada
kada zna da sam maloljetna delinkventna neakinja njezine prijateljice, koja honorarno
radi kao Avalon, Sumnjiva Vidovnjakinja, i ne dam joj priliku da odgovori, samo
upadnem i kaem: "O, bez brige, ja astim." Jude zakilji, sijeva oima prema meni i
njoj,ali ja samo vrsto kimnem i dodam: "Ozbiljno.Bez brige.Ja u podmiriti raun."
ini se da je to smirilo klijenticu, ako ne i Judea, ali to se tie Sabine, i nije ba
uspjelo - njezina je aura u kaosu i gleda me otro suenim oima: "Ever? Ne misli li da
bi trebala objasniti?"
Duboko udahnem i pogledam je u oi. Da, imam puno toga objasniti, ali ne ovdje i ne
sada. Imam dogovor!
Ba kad namjeravam rei neto slino, samo ljubaznije, njenije da je ne naljutim jo
vie, Munoz mi priskoi upomo i kae: "Siguran sam da vas dvije moete ujutro
raspravljati o tome, ali sada stvarno moramo ii. Ne elimo riskirati da izgubimo
rezervaciju nakon to smo je tako teko uspjeli dobiti."
Sabine uzdahne priznajui mudrost Munozova argumenta, ali jo me ne eli ba
tako lako pustiti iz aka. Stisnutih zubi promrsi: "Sutra ujutro, Ever. Oekujem te
odmah ujutro." A onda, kad vidi izraz na mome licu, doda: "Nema ali."
Kimnem iako ne namjeravam doi na taj sastanak. Ako se stvari budu odvijale po
planu, sutra ujutro bit u koliko god je mogue daleko od tog kuhinjskog stola. Bit u
zavaljena u apartmanu u Montageu s Damenom kraj sebe i nas emo dvoje konano
provesti u djelo one davne planove...
Ali nije da joj to namjeravam rei, pa samo kimnem i kaem: "Pa, okej." Dobro znam
da kao odvjetnica koja zastupa klijente na sudu ona uvijek inzistira na usmenom
odgovoru jer se tako znaenje ne moe izvrnuti ni krivo protumaiti. I ba kad
pomislim da je najgore prolo - barem zasad - ona inzistira da se ispriam njezinoj
prijateljici,kao da sam poinila nekakav zloin. Iako znam da u poslije platiti za to,
neu to uiniti.
Samo je pogledam i kaem: "Sve ovo ne mijenja nita to sam vam rekla tamo
unutra." Pokaem rukom prema stranjoj prostoriji. "Vaa prolost, Tommy, vaa
budunost - znate da sam govorila istinu. Aha, a to se tie one odluke koja vas eka..."
Naizmjence pogledam nju i njezinu pratnju. "Pa, koliko god sada sumnjali u mene, ipak
bi vam bilo pametno da posluate moj savjet."
Pogledam Sabine, aura joj se razbuktala od bijesa, Munozova ruka koja je vrsto dri
oko struka jedva je obuzdava.On mi urotniki namigne, okrene je od mene i odvede
kroz vrata van, a njihovi prijatelji odu za njima.
149

im odu, Jude me pogleda i kae: "Stara, to je fakat bila neka loa vibra. Osjeam se
ko da bih trebao staviti malo kadulje u duan da se proisti." Zavrti glavom u nevjerici.
"to je bilo? Mislio sam da si joj ve rekla?"
Pogledam ga. "Ti se ali? Vidio si to se upravo dogodilo. Tono sam takvu scenu
htjela izbjei."
On slegne ramenima dok broji gotovinu iz ladice i kae: "Pa, moda bi bolje prolo
da si je prije upozorila, da joj nije dolo kao grom iz vedra neba kad je uetala i vidjela
da ti radi ovdje - i, da, ni vie ni manje, prorie ljudima budunost."
Namrtim se dok po novaniku traim novac koji mu dugujem za seansu koju sam
nenamjerno besplatno odradila.
"Sigurno hoe podmiriti taj raun?" kae i odbije uzeti novac kad mu ga pruim.
"Molim te." Turnem novac pred njega, a on podigne obrve i znam da e inzistirati
da ga ne uzme,pa dodam: "Zadri i ostatak.Smatraj to naknadom za svu lou vibru koju
sam uzrokovala. Ozbiljno." Odmahnem rukom. "Da se to nije dogodilo, tko zna, moda
bi postala redovita muterija, pa, ono, gledaj na to kao na naknadu za sav budui
izgubljeni prihod."
"Nisam ba siguran da si je izgubila",kae on dok gura novac u sigurnosnu vreicu i
s treskom zatvori blagajnu. "Ako je seansa bila dobra kao to mislim, ve e se ona
vratiti ili e barem ispriati prijateljicama, koje e doi iz znatielje, ako zbog niega
drugoga. Veina se ljudi prilino teko odupire tim stvarima. Zna, utogljena
odvjetnica uzima k sebi neakinju prevaranticu koja skriveki u slobodno vrijeme
honorarno radi kao vidovnjakinja i ima nevjerojatnu mo proricanja - to bi mogla biti
knjiga ili barem film tjedna."
Slegnem ramenima i na sekundu popravim ono malo minke na licu buljei u malo
depno ogledalo pa kaem: "to se toga tie"
Pogleda me.
"Mislim da je to s Avalon gotovo." On uzdahne vidljivo razoaran.
"Mislim, nemoj me krivo shvatiti, stvarno sam uivala u tome, a danas sam, dodue,
barem do onog fijaska, osjeala da mi stvarno sve bolje ide - kao da mogu doprijeti do
ljudi, pomoi im - ali sada, ono, moda je vrijeme da vrati Avu na posao. Osim toga,
uskoro poinje kola i"
"Daje otkaz?" Namrti se jer oito nije ba oduevljen tom idejom.
"Ne." Odmahnem glavom. "Ne, samo, oito u morati smanjiti satnicu, a ne elim ti
stvoriti jo vie problema."
"Bez brige." Slegne ramenima. "Ve sam vratio Avu u raspored jer sam pretpostavio
da e ionako morati smanjiti satnicu, ali, Ever, moe opet poeti kad god poeli,
klijenti te vole, a ja, pa" Zarumeni se. "I ja sam jako zadivljen tvojom izvedbom. Na
poslu." Utipne se za korijen nosa, zavrti glavom i uzdahne dodajui: "ovjee, fakat mi
ide davanje komplimenata."
Ali ja samo slegnem ramenima pitajui se kome je neugodnije, njemu ili meni.
"I, jesi smislila to e joj sutra rei?"
"Ne." Ubacim sjajilo u torbu i zaklopim je. "Nemam blage."

150

"Pa, ne misli moda da bi trebala razmisliti o tome? Smisliti neki plan? Mislim da
ne eli da te ulovi prije nego to popije prvu kavicu, jelda?"
"Ne pijem kavu." Slegnem ramenima.
"Dobro, eliksir, to god." Nasmije se. "Zna na to mislim."
Zabacim torbu na rame i pogledam ga. "Gle, nemoj me krivo shvatiti, ja volim
Sabine. Primila me kad sam sve izgubila, a ja njoj zauzvrat svakodnevno zagoravam
ivot. Inae, potpuno sam joj spremna sve priznati,ako ni zbog ega drugoga,onda zato
to ona nakon svega zasluuje uti istinu ili barem neki privid istine - ali to se nee
dogoditi sutra ujutro. Ni blizu." Iako se trudim ne smjekati se dok to govorim, ne
mogu si pomoi. Kad se sjetim svog plana, svog potpuno sigurnog plana koji ne moe
propasti, cijelo mi se lice ozari.
Zasad moram skupljati svu svoju energiju, svu svoju svjetlost, svu svoju dobru vibru
- kako je Jude to nazvao - i usmjeriti je iskljuivo prema Romanu. Moram mu pruiti
svoju ljubav, mir i dobru volju jer jedino tako mogu pobijediti. Jedino u tako dobiti ono
to elim.
Ako sam ita nauila iz svega ovoga, nauila sam da opiranje ne prolazi. Borba
protiv onoga to ne elim slui samo tome da se ba to prikae. I zato je Romanova mo
nada mnom oslabjela kad sam prizvala Hekatu - na pet minuta prestala sam opsesivno
razmiljati o tome, a onda se ona poela smanjivati. Imajui sve to na umu, mogu
pretpostaviti da u ako uloim energiju u ono to elim - mir izmeu nas i odmetnika i
protuotrov za protuotrov - izvojevati pobjedu.
Tako da kada veeras odem k njemu, neu doi kao neprijateljica, kao netko tko je
spreman spletkariti i boriti se za ono to eli. Umjesto toga doi u vie kao "ja" najia i najjasnija verzija sebe.
A onda u mu ponuditi da se digne iz dubina i da se sretnemo na toj istoj razini.
Toliko sam se izgubila u svojim mislima, toliko sam se izgubila u svom uzbudljivom
planu da isprva i ne ujem Judea kad kae: "Kamo ide?" kilji u mene, psihiki radar
mu je na najviem stupnju uzbune.
Ali ja ga samo pogledam i ne mogu maknuti osmijeh s lica. Odgovorim: "Idem
uiniti neto to sam davno trebala." Zastanem kad vidim kako naginje glavu, mrti
obrve, a aura mu se razbuktava i podrhtava. Da barem imam vremena ostati malo due
i razuvjeriti ga, rei mu da e sve biti okej. Ali nemam, ve sam potroila mnogo
vremena. Zato ga samo pogledam i kaem: "Ne brini se. Ovaj put znam to radim. Ovaj
put sve e biti drukije. Vidjet e."
"Ever" Isprui ruku prema meni elei me dodirnuti, ali zagrabi samo zrak pa je
spusti uz tijelo.
"Bez brige." Slegnem ramenima. "Znam tono to trebam napraviti. Sada znam kako
izai na kraj s Romanom." Kimnem dok promatram njegove zamrene guste dredove i
primijetim kako su mu posljednjih tjedana dok je surfao, posvijetlile od sunca. "Tono
znam kako u izgladiti stvar, to u sljedee uiniti", dodam kad vidim kako je nagnuo
glavu, naslonio se na stolac i paljivo protrljao bradu. Njegov prsten od malahita
svjetluca preda mnom, gotovo je iste nijanse zelene kao njegov tropski pogled.
Procjenjuje me suenih oiju s primjesom popriline zabrinutosti. Ali ja samo ignoriram
151

sve to. Uope se ne zamaram time. Prvi put nakon puno vremena konano se osjeam
mono, sigurna sam u sebe i neu nikome dopustiti da posije i najmanje sjeme sumnje.
"Bila sam u Velikoj dvorani znanja" zastanem jer znam da njega nee uvjeriti samo
moje kimanje i samouvjeren govor. "I - recimo samo da imam dobar trag. Jako dobar
trag." Stisnem usne i zabacim torbu jo vie na rame znajui da bih u tom trenutku
vjerojatno trebala prekinuti razgovor.
On me pogleda dok trlja prednju stranu majice i prelazi prstima preko crno-bijelog
simbola yin i yanga, a onda nagne glavu i kae: "Ever - nisam ba siguran da bi opet
trebala ii u tom smjeru. Mislim, ako se sjea, zadnji put kad si bila licem u lice s
Romanom, nije ba najbolje prolo i stvarno mislim da nije prolo dovoljno vremena da
to ponovno pokua. Barem ne uskoro."
Podignem ramena,njegove rijei prelaze preko mene kao ulje preko vode,nemaju
nikakav uinak, zbog ega se, sudei po izrazu lica, jo vie brine. "Primljeno na znanje",
kaem i zataknem kosu iza uha. "Ali eto - ipak u to uiniti. Navalit u. Posljednji put.
Da tako kaem."
"Kad?Sad? Ti to ozbiljno?" Pogleda me spojivi obrve i nastavi napeto buljiti u mene
pa se zabrinem.
Ukoim ramena i prekriim ruke na prsima, pogledi nam se sretnu pa kaem:
"Zato? Planira me slijediti i zaustaviti me?"
"Moda." Slegne ramenima i odmah zatim doda: "Uinit u sve to treba."
"Sve to treba da-to tono?" Nagnem glavu izazivajui ga pogledom.
"Da te zatitim. Da te zatitim od njega."
Duboko udahnem i pogledam ga, ono, stvarno ga pogledam. Sve od vrha onih
dredova na glavi pa skroz dolje do struka, gdje mi pult zakloni pogled. "A zato bi to
uinio?" konano kaem i ponovno ga pogledam u oi. "Zato bi ti uope palo na pamet
da se mijea u moj plan? Mislila sam da eli da budem sretna - ak i ako to znai da u
biti s Damenom? Ili si mi barem tako rekao."
On protrlja usne i pomakne se na stolcu tako nespretno i vidljivo neudobno da
poalim to sam to rekla. Pretjerala sam. Samo zato to smo u prolosti jedno drugom
ispriali sve to nam je na dui i podijelili vie nego to smo vjerojatno trebali, ne znai
da ga imam pravo preispitivati ili iskoritavati ono to mi je rekao. Ne znai da bih
trebala zahtijevati odgovor kad ga samo pitanje oito boli.Ali ipak, neto u njegovom
pokretu, ne samo fiziki, nego i energetski, natjera me da se zapitam, da neto naslutim
- uini me samo mrvicu nesigurnom...
Okrenem se i krenem prema vratima, a on za mnom oko kue pa u stranju uliicu
gdje smo oboje parkirali.
"Poslije u se nai s Honor - eli navratiti? Moe dovesti Damena ako hoe, ne
smeta me."
Stanem i pogledam ga.
"Pa, moda me i smeta, ali mogu se pretvarati - asna pionirska." Digne desnu ruku.
"Znai,drui se s Honor?" kaem dok gledam kako otvara vrata s vozaeve strane
svog starog crnog dipa i penje se unutra.

152

"Da, zna, s tvojom prijateljicom iz kole, s onom koja je bila na tvojoj roendanskoj
zabavi?"
Ponem mu govoriti da ona nije moja prijateljica, da mi je vjerojatno sve, samo ne
prijateljica od onog dana na plai kad sam vidjela kakvu energiju isijava - ali kad vidim
izraz na njegovom licu, kad vidim kako ga to zabavlja i kako je podignuo obrve,
odluim to zadrati za sebe.
"Ona nije tako loa, zna?" Gurne klju u bravu i upali auto to poprati tektanje
motora. "Moda bi joj trebala dati priliku?"
Pogledam ga i sjetim se to sam mu rekla onog prvog dana, prije nego to sam ga
stvarno poznavala, puno prije nego to sam saznala za nas. Neto o tome kako on uvijek
pada na pogrene cure. Pitala sam se dogaa li mu se to opet. Ali kad vidim kako
skrene pogled, kako mu aura zaiskri i razbukta se, znam da sam ja jo uvijek ta
pogrena cura. Honor uope nije u igri. I nisam sigurna to me vie smeta - to sam to
shvatila ili nenadani val olakanja koji mi je to donijelo.
"Ever"
Pogleda me i zastane mi dah. Na licu mu vidim proturjene osjeaje, jasno je da se
bori s onim to e se dogoditi, ali naposljetku samo zakilji, spoji usne, duboko udahne i
kae: "Hoe biti okej? Jesi sigurna da zna to radi?"
Kimnem dok ulazim u auto,a osjeam se puno samouvjerenije i jae nego ikada
prije.Tame vie nema,svjetlo ju je pobijedilo i nema anse da ovo poe po zlu.Zatvorim
oi i upalim motor,a onda pogledam Judea i kaem: "Ne brini se.Ovaj put znam to
radim.Ovaj put sve e biti drugaije. Vidjet e."

153

Trideset tree
Kad doem do Romanove kue,sve je tiho. Ba kao to sam se nadala. Ba kao to
sam planirala.
Kad mi je Haven rekla da ide na koncert s Misom, Marcom i Rafeom, znala sam da
imam savrenu priliku da uhvatim Romana dok je sam i spokojan, da mu se mogu
pribliiti mirno i razumno te mu sabrano izloiti o emu je rije.
Stanem pred njegova vrata, nakratko zatvorim oi i smirim se. Zadubim se u sebe i
ne mogu nai ni najmanji trag udovita. Kad sam otpustila svu ljutnju i mrnju prema
Romanu,kao da sam mranom plamenu oduzela kisik koji mu je trebao za
preivljavanje - na njegovom mjestu ostala sam samo ja.
Tek nakon to pokucam nekoliko puta i on ne odgovori, uem u kuu. Znam da je
ondje, i to ne samo zato to je njegov aston martin boje trenje parkiran na prilazu,nego
zato to ga osjeam, nasluujem njegovu prisutnost, ali, zaudo, izgleda da on ne osjea
niti nasluuje mene jer bi se ve pojavio.
Krenem niz hodnik, povirim u radnu sobu, kuhinju, kroz prozor prema odvojenoj
garai otraga,a kad vidim da je mrana i da mu nema traga, krenem prema njegovoj
spavaoj sobi dok ga zovem po imenu i kreem se puno glasnije nego to je potrebno jer
ga radije ne bih iznenadila ili ulovila u nezgodnoj situaciji.
Naem ga kako lei posred velikog ukraenog kreveta s baldahinom koji ima toliko
draperije i resa da me podsjeti na one na kojima Damen i ja uivamo u svojoj verziji
Versaillesa iz Ljetozemlja.Na sebi ima nezakopanu bijelu lanenu koulju i izblijedjele
stare traperice. vrsto je sklopio oi, nabio slualice na glavu i stisnuo uokvirenu
Drininu sliku na prsa. Zastanem i zapitam se ne bih li se moda trebala okrenuti i otii,
uloviti ga nekom drugom prilikom, kad ono:
"Pa,za ime Isusovo,Ever, nemoj mi re da si opet razvalila vraja vrata?" Sjedne, baci
slualice u stranu i paljivo vrati Drininu sliku u ladicu nonog ormaria. Naizgled ga
nije ni najmanje sram to sam ga ulovila u tako osobnom sentimentalnom trenutku.
"Malo si pretjerala, ne misli li?" Zavrti glavom i proe prstima kroz zlatne kovre i
namjeta ih. "Ozbiljno, draga, to ne mogu biti malo sam? Izmeu tebe i Haven"
Uzdahne i spusti bosa stopala na pod kao da namjerava ustati, samo to to ne uini,
nego samo ostane tako sjediti. "Pa, osjeam se malo izmodeno - kui na to mislim?"
Pogledam ga znajui da vjerojatno ne bih trebala rei ono to namjeravam, ali
itekako sam preznatieljna da bih odustala. "Jesi li -jesi li meditirao?" Zakiljim, nikada
ga nisam zamiljala kao tipa koji bi uronio duboko u sebe i pokuao se povezati s onom
univerzalnom silom.
"Pa to ak jesam, stara? to ak jesam?" Protrlja obrve dlanovima, okrene se prema
meni i kae: "Ako ba mora znati, pokuavao sam nai Drinu. Zna da nema samo ti sposobnosti."
Progutam knedlu, to ve znam. I ve pogaam to e odgovoriti na moje sljedee
pitanje: "I - jesi li je vidio?" Kladila bih se da nije s obzirom na ono to znam o Zemlji
sjena.

154

Pogleda me, lice mu nakratko poprimi bolan izraz, a onda kae: "Ne. Nisam.Okej?
Jesi zadovoljna?Ali jednog dana u je vidjeti. Ne moe nas zauvijek drati
razdvojenima. Unato tome to si uinila - ja je namjeravam nai."
Duboko udahnem mislei: O, nadam se da nee. Tamo ti se nee svidjeti. Grozno mi je
kad se sjetim da sam ga nekoliko puta navela da misli da sam ja Drina - iako nisam bila
sva svoja kad se to dogodilo.
Ali ne kaem to. Zapravo, ne kaem nita. Samo i dalje stojim, zbrajam misli, rijei,
samu sebe dok ekam pravi trenutak da ponem govoriti.
"Romane, sluaj, ja" Zavrtim glavom i ponem ispoetka govorei sebi da ja to
mogu,prizivajui snagu odnekud duboko iznutra,a onda pogledam ravno u njega i
kaem: "Nije ono to misli. Nisam te dola zavesti niti igrati igrice, nisam ti se dola
rugati ili pokuati dobiti neto od tebe, barem ne onako kako ti misli. Dola sam"
"Po protuotrov." Podigne stopala s poda i svali ih natrag na zguvani krevet.
Prekrii ruke skrivajui prsa, nasloni se na uzglavlje prekriveno svilom i zakilji. "Rei
u ti jednu stvar, Ever, ako nita drugo, uporna si. Kad misli odustati?Svaki put doe
ovamo s novim planom napada, novim programom na umu,a ipak, svaki put ne uspije
izravnati raune iako sam ti dao i vie nego dovoljno prilika za to. ovjek se zapita eli
li ti uope to.Moda samo misli da eli,ali tvoja podsvijest to ne eli dopustiti jer zna
tvoju pravu istinu. Tvoju duboku mranu istinu." Pogleda me i oi mu zaiskre, eli da
znam da on zna za udovite i koliko ga to zabavlja. "I, sori,ljubavi,ali moram te pitati,
to Damen misli o ovim tvojim posjetiima? Mislim da mu nije ba drago zbog toga,kao
ni zbog toga to e Miles uskoro saznati jo jednu njegovu tajnu. Ima ih puno, zna.
Tajni koje nisi ni poela otkrivati, stvari koje ne moe ni zamisliti"
Kimnem mirno,iskreno,odbijajui da njegove rijei dopru do mene. Jednostavno
vie nisam ta djevojka.
"Pa, reci mi, zna li on gdje si sad?"
"Ne." Slegnem ramenima. "Ne zna." Ali kad se sjetim poruke koju sam mu poslala
netom prije nego to sam izala iz auta i ula u kuu, znam da nee proi mnogo prije
nego to shvati gdje sam. im izae iz kina s Avom i blizankama,provjerit e poruke,
vidjeti da se hou nai s njim u Montageu i znat e. Ali zasad, ne, nema pojma.
"Tako dakle." Kimne i odmjeri me. "Pa,barem si nala vremena da se sredi.Zapravo,
izgleda bolje nego ikada - blista- ak bih rekao da nekako sjaji. Reci mi, Ever, u emu
je tajna?"
"U meditaciji." Nasmijeim se."Zna, ienje, usredotoavanje, usmjeravanje na
pozitivno - takve stvari." Slegnem ramenima, ne dam se pokolebati, a on prasne u
smijeh dok mu se ramena tresu i kilji.
Polako se prestane luaki smijati pa ree: "Taj Damen natjerao te i da se penje po
Himalajama, ne?" Nakrivi glavu i obuhvati me pogledom. "Taj stari pederko nikada
nee nauiti. Nee mu to donijeti puno dobra."
"Pa, oprosti, ali nisi li ti upravo meditirao?"
"Ne na taj nain, ljubavi. Ne, na taj nain, ne." Zavrti glavom. "Vidi, moj nain je
drugaiji. Ja sam se koncentrirao samo na jednu osobu -nisam se pozvao na nekakve
izmiljene univerzalne gluposti o tome kako je sve povezano.Zar ne razumije, Ever?Ne
155

postoji nita drugo.Samo ovdje i sada!" Lupne po zguvanim plahtama kraj sebe. "Ovo je
na raj, nae nebo, naa nirvana, naa oaza - kako god to nazvala." Digne obrve i oblie
usne. "To je to. I to mislim i doslovno i metaforiki. Ovo je sve to imamo, a ti gubi
vrijeme traei neto vie.Dobro,hajde, ima dovoljno vremena za gubljenje, to li
priznajem, ali ipak, teta to si ga odluila tako potroiti. Taj Damen loe utjee na
tebe,kaem ti." Zastane kao da eli nakratko promisliti. "Pa, to kae? Hoemo li opet
pokuati? Mislim, doe ovamo, izgleda tako kako izgleda i, ono, budui da brzo
ozdravljam i sve to, spreman sam ti oprostiti za zadnji put, to je bilo, bilo je i sve to.
Samo bez naglih pokreta, nemoj se pretvarati da si Drina i spremni smo. Zadnjih
nekoliko puta izvodila si neke opake stvari, ali, zaudo, mislim da mi se zbog toga jo
vie svia. Dakle, to kae?" Nasmijei se, baci jastuk u stranu i napravi mjesta za
mene, nagne glavu, nakratko pokae tetovau i pogleda me onako hipnotiki.
Ali ovaj put to ne pali. Krenem prema njemu, njegovim sjajnim oima punim
oekivanja, ali ne zato da bih uinila ono to on oekuje.
"Nisam dola radi toga", kaem gledajui ga kako slijee ramenima, kao da ga
ionako nije briga.
Nagne glavu naprijed i stane prouavati svoje savreno izrapane i manikirane
nokte, a onda kae: "A zato si onda uope dola? Hajde, reci ve jednom, Haven e
doi u jednom trenutku, im koncert zavri, a ja mislim da nijedno od nas ne treba jo
jednu onakvu scenu."
"Ne namjeravam povrijediti Haven." Slegnem ramenima. "Ne namjeravam
povrijediti ni tebe. Dola sam samo zato da bih se obratila tvome "viem ja", to je sve."
On razjapi usta dok mi mjerka lice u potrazi za aljivom poantom koju sigurno
skrivam od njega.
"Znam da ga ima. 'Vie ja.' Zapravo, znam sve o tebi. Znam sve o tvojoj prolosti, o
tome kako ti je majka umrla pri porodu, kako te otac tukao i onda te napustio - ja sve
znam"
"Ti Boga Isusa", izusti tako tiho i zaprepateno da ga gotovo nisam ni ula i
razrogai plave oi. "Nitko ne zna za to. Kako si, pobogu"
Ali ja samo slegnem ramenima, nije vano kako. "I nakon to sam sve to
saznala,shvatila sam da te vie ne mogu mrziti. Jednostavno ne mogu. Nemam to u
sebi."
On se zabulji u mene suenih oiju punih sumnje.Vrati se svom uobiajenom
hvalisanju i kae: "Naravno da ima, ljubavi, ti me voli mrziti, ti si jednostavno takva.
Zapravo, toliko me voli mrziti da samo o meni razmilja." Nasmijei se kimajui kao
da me prokuio, kao da to cijelo vrijeme zna.
Ali ja samo zavrtim glavom i sjednem na rub njegovog kreveta pa kaem: "To je
nekad bilo tako, ali vie nije. A dola sam ovamo samo da ti kaem koliko mi je ao
zbog toga to ti se dogodilo. Stvarno, iskreno mi je ao."
On skrene pogled stiui eljust i udarajui nogama po deki pa kae: "Pa, ne treba
ti biti jebeno ao! Treba ti biti ao samo zbog jedne stvari, ljubavi, zbog onoga to si
uinila Drini. Za sve ostalo nije me briga. Ni najmanje me ne zanima tvoja promaena
milostinja za siromane, bijedne i potlaene. Ne trebam tvoje saaljenje, draga. Ako
156

sluajno nisi primijetila, ja vie nisam taj klinac. Nema anse da to ne vidi, Ever, pa,
pogledaj me." Nasmijei se i rairi ruke, izazivajui me da dobro pogledam njegovo
nedvojbeno divno tijelo. "Ja sam na samom vrhuncu. Ve stoljeima."
"To je to." Nagnem se prema njemu. "Ti to shvaa kao jednu veliku igru - kao da je
ivot ahovska ploa,a ti si figura koja uvijek mora biti tri koraka ispred svih drugih. Ti
se nikada ne opusti, nikada si ne dopusti da se nekome priblii - a nema pojma kako
voljeti i kako biti voljen jer ti nikad nitko nije pruio ljubav. Mislim, naravno da si mogao
donijeti drugaije odluke i nema sumnje u to da si trebao, ali ipak je nekako teko dati
neto to nikad nisi imao,neto to sam nikada nisi iskusio,i zbog toga ti opratam."
"to je ovo?" Zuri u mene. "Veer amatera? Poslat e mi raun za svoje smijene
psihobrbljarije? Je li to to?"
"Ne", kaem tihim glasom dok ga gledam. "Samo ti pokuavam rei da je gotovo.
Ne elim se vie boriti protiv tebe. Umjesto toga, odluujem da u te prihvatiti i voljeti.
Htio ili ne htio."
"Pokai mi", kae on ponovno lupkajui po krevetu. "Zato jednostavno ne dopue
ovamo i pokae mi ljubav, Ever?"
"To nije takva vrsta ljubavi. To je prava ljubav. Bezuvjetna ljubav. Ljubav koja ne
osuuje.Nije fizika.Volim te kao duu koja zajedno s mojom stanuje na Zemlji.Volim te
kao prijatelja besmrtnika.Volim te jer sam umorna od mrnje prema tebi i ne elim je
vie osjeati. Volim te jer napokon razumijem zato si takav kakav si. Promijenila bih to
kad bih mogla.Ali ne mogu - zato odluujem da u te samo voljeti. I nadam se da e te
to to sam te prihvatila potaknuti da i ti uini neto dobro, a ako ne"
Slegnem ramenima. "Barem mogu rei da sam pokuala."
"Ti Boga Isusa", promrmlja kolutajui oima kao da ga moje rijei samo vrijeaju.
"Netko se napio hipijevskog soka!" Zavrti glavom I nasmije se, a onda se smiri i pogleda
me govorei: "Okej, Ever, voli me i oprata mi. Bravo. Izvrsno. Ali - ipak nee dobiti
protuotrov, okej? Jo uvijek me voli? Ili me opet mrzi? How deep is your love, Ever - da
citiram pjesmu iz sedamdesetih za koju sigurno nisi nikad ula." Spusti ruke u krilo
putajui ih da slobodno i oputeno padaju. "alim tvoju generaciju. Sluate samo
sranje od muzike. Trebala bi uti bend na iji je koncert Haven otila - Moni huligani?
Kakvo je to jadno ime?"
Samo slegnem ramenima. Znam prepoznati kad netko izbjegava temu, ali bez
obzira na to koliko se trudio, odbijam mu dopustiti da me obrlati. "Tvoja odluka",
kaem. "Nisam te dola nita traiti."
"A zato si onda dola? Koji je smisao ovog tvog posjetia? Prema onom to si rekla,
ne trai protuotrov, ne trai malo dobre eve iako je oito da je oajniki treba.
Uetala si ovamo i naruila mi mir samo da bi mi rekla da me voli? Stvarno, Ever? ao
mi je to ti to moram rei, ali nekako mi je teko to probaviti."
"Naravno da ti je teko", kaem nimalo zbunjeno. Vie-manje tono sam ovo
oekivala, sve ide po planu. "Ali to je samo zato to nikada nisi to iskusio. Prolo je esto
godina i nikada nisi doivio trenutak prave i iskrene ljubavi. To je tuno. Zapravo,
tragino. Ali nisi ti kriv za to. Pa, samo da zna,to je ovakav osjeaj.To izgleda ovako.
Samo elim da zna da ti opratam unato svemu to si uinio. A zato to sam ti
157

oprostila, zato to sam te otpustila, ne moe vie doprijeti do mene niti me povrijediti.
Ako mi nikada ne da protuotrov - pa, Damen i ja nai emo rjeenje jer tako to rade
srodne due. To je prava ljubav. Ne moe je slomiti, ne moe je s vremenom nagristi,
ona je vjena, beskrajna, prebrodit e sve oluje. Pa, ako si odluio da e tako nastaviti,
samo elim da zna da se ja neu nimalo opirati. Gotovo je. Moram ivjeti svoj ivot - a
ti?"
Pogleda me i taj mi je trenutak dovoljan da shvatim da ga drim u aci. Vidim kako
su mu oi sijevnule,kako se u njima pojavio traak razumijevanja da je igra gotova. Za
igru je potrebno dvoje, a jedan je igra upravo odustao.Ali onda, jednakom brzinom,
traak razumijevanja nestane i vrati se onaj stari Roman i kae: "Ma daj, draga - ti to
ozbiljno? Hoe rei da ti je sasvim dovoljno da se do kraja svog besmrtnog ivota
edno drite za ruke? Kvragu, pa ni to ne moe - unato energetskom kondomu koji si
stvorila - nije to ni blizu pravoj stvari, zar ne, ljubavi? Ni blizu ovome."
Prije nego to shvatim to se dogaa, on se stvori kraj mene, rukom me zgrabi za
nogu i stane me duboko, intenzivno, netremice gledati govorei: "Moda i nisam nikada
iskusio tu vrstu ljubavi o kojoj blebee, ali dobio sam dovoljno one druge vrste - ove."
Pomakne prste nekoliko centimetara prema gore. "Kaem ti, draga, u sluaju nude
jednako je dobra, moda ak i bolja. I ne mogu podnijeti pomisao da ti to proputa."
"Onda mi daj protuotrov i neu to proputati",kaem slatko se smijeei. I ne
pokuavam maknuti njegove prste sa svog tijela. To je ono to eli da uinim. eli da se
izbezumim i da se pokuam oduprijeti. Da ga bacim u zid.Da mu priprijetim.
Uobiajeni slijed dogaaja. Ali ne ovaj put. Ne. Ovaj put moram mu previe toga
dokazati.Previe toga mogu izgubiti. Osim toga, uskoro u mu pokazati koliko je igra
dosadna kad se samo jedan igra eli igrati.
"Voljela bi to, zar ne? Voljela bi pobijediti ovaj put?"
"Oboje bismo pobijedili,ne misli li tako? Napravi neto lijepo -i neto lijepo e se
dogoditi tebi - to je karma. Domino-efekt. Ne moe se izjaloviti."
"Aha, evo nas opet, je l'?" Zakoluta oima. "Kaem ti, taj Damen te prilino udesio."
"Moda." Nasmijeim se,ne dam se upecati na njegov mamac. "A moda i ne. Ne
moe znati dok ne pokua, zar ne?"
"to? Misli da nikad nisam napravio neto lijepo?"
"Mislim da ve neko vrijeme nisi. Vjerojatno si ve malo zahrao."
On se nasmije, zabaci glavu i nasmije se, ali ne makne ruku, ne, ostavi je tono na
mjestu i gladi mi bedro.
"Okej, Ever, teoretski, kako bi bilo da ipak napravim jednu stvaricu za tebe?
Recimo da ti dam protuotrov koji bi tebi i Damenu omoguio da se evite do
besvijesti.A to onda?Koliko moram ekati da mi se vrati ta takozvana dobra karma?
Moe li mi rei?"
Slegnem ramenima. "Prema onome to sam vidjela, ne moe prisiliti karmu, ona
djeluje po svojim pravilima. Znam samo da djeluje."
"Dakle, ja bih trebao tebi neto dati, neto to oajniki eli, i riskirati da ne dobijem
nita zauzvrat? To mi se ne ini ba poteno, draga, moda bi trebala malo
razmisliti,moda ima neto to bi ti meni mogla dati." Nasmijei se, a ruka mu klizne
158

puno vie, previe prema gore, previsoko. A kad me pogleda u oi pokuavajui me

svladati, namamiti me u svoju glavu kako je to nekad radio - to mu ne uspije. Ostanem
tono gdje jesam, ukopana na mjestu.
A ipak, dovoljna je samo ta jednostavna radnja da se u meni rodi ideja koja bi mogla
ubrzati ovo vie nego to sam se nadala i dovesti me do Montagea, gdje sam rekla
Damenu da emo se nai.
"Dakle", kaem trudei se zanemariti dodir njegovih prstiju rairenih na mom
bedru. "Ako ne vjeruje karmi, hoe li barem vjerovati meni?"
Pogleda me, nakrivi glavu i nakratko pokae tetovau Ouroborosa.
"Kad malo razmislim, ipak ti mogu neto dati. Neto to sigurno eli. Neto to ti
samo ja mogu dati."
"To te pitam!" Nasmijei se. "To te ja pitam. Znao sam da e se s vremenom
predomisliti, znao sam da e se prosvijetliti." Primakne se jo blie i jo mi vre
zgrabi nogu.
Ali ja jo samo sjedim,diem mirno, ravnomjerno, svjesna sam da svjetlost jo sjaji u
meni, i kaem: "Ma ne to - mislim na - mislim na neto puno bolje od toga."
On zakilji. "O, nemoj biti tako stroga prema sebi, draga. Prvi put je uvijek takotako. Obeavam ti da emo mnogo vjebati, pa e usavriti vjetine i poboljati se."
Iako se nasmije nakon to to izgovori, oito elei da se i ja nasmijem, ja to ne
uinim. Jo razmiljam o onome to sam upravo rekla, o novom planu koji upravo
razvijam u glavi. Znam da to nee ba biti ono to oekuje i moda me zbog toga zamrzi
jo vie, ali ipak, ne mogu se sjetiti nijednog drugog naina da ga natjeram da se povee
sa mnom -dodue, ako se uope mogue povezati s izgubljenom duom...
"Pusti mi nogu." Pogledam ga u oi.
"Sranje!" Zavrti glavom. "Vidi, znao sam da je to samo pria - ti samo koketira,
Ever, zna? Ti samo"
"Pusti mi nogu i uhvati me za ruke", kaem mirnim odlunim glasom. "Vjeruj mi,
nema to izgubiti, obeavam ti."
On oklijeva,ali samo na trenutak, a onda me poslua. Nas dvoje sjedimo na krevetu
prekrienih nogu, moja gola koljena naslanjaju se na njegova, njegove ruke vrsto dre
moje, cijela me scena pomalo podsjea na aroliju vezivanja koja je i dovela do ovog
problema.
Samo to ovo nije ni blizu tome.
Ni blizu.
Spremam se preuzeti ogroman rizik na sebe. Spremam se podijeliti s Romanom
neto zbog ega e mi svakako predati protuotrov. Pogledam ga ravno u oi i kaem:
"Argument ti ne vrijedi."
On zakilji.
"Tvoj argument.O tome kako ne postoji nita osim ovoga trenutka i ovoga
mjesta.Ako stvarno vjeruje u to,zato si se onda pokuavao povezati s Drinom?Ako
stvarno vjeruje da ne postoji nita osim ovoga, osim Zemlje, gdje sada sjedimo, s ime
si se onda pokuavao povezati?"

159

Pogleda me vidljivo smeteno i kae: "S njezinom esencijom, njezinom" Zavrti

glavom,pokua osloboditi ruke iz mog stiska, ali ja ih zgrabim jo jae. "Koji je ovo
vrag?" pita oito nezadovoljan.
"Ovo nije sve to postoji, Romane. Postoji neto vie, puno vie. Vie nego to moe
zamisliti. Ovo to vidi ovdje - to je samo sitni mali bljesak na puno veem ekranu. Ali
imam osjeaj da to ve osjea unato tome to govori. A budui da to ve osjea,
otvoren si prema tome. S obzirom na to, moda moemo sklopiti nekakav dogovor."
"Znao sam!" Nasmije se i zavrti glavom. "Znao sam da nisi odustala. Nikad ne reci
nikad, Ever, jelda?"
Ali ja to samo ignoriram i nastavim po svom: "Ako te odvedem do Drine, ako ti
pokaem gdje poiva, hoe li mi dati protuotrov?"
On ispusti moje ruke,problijedio je, na licu mu se vidi da je okiran, oito je da
pokuava doi k sebi. "Ti me zeza?"
"Ne." Odmahnem glavom. "Ne zezam te. Stvarno. Kunem se."
"A zato onda ovo radi?"
"Jer je to poteno. Ti meni da ono to ja najvie elim, a ja tebi dam ono to ti
najvie eli.Moda ti se ne svidi ono to e vidjeti i na kraju e me vjerojatno mrziti ali spremna sam prihvatiti taj rizik. I, obeavam ti, omoguit u ti potpuni nezaklonjeni
pogled. Neu nita skriti."
"A - to ako mi da ono to elim, a ja tebi ipak ne dam protuotrov? to onda?"
"Onda sam te krivo procijenila." Slegnem ramenima. "Onda u otii praznih
ruku.Ali neu te mrziti i vie te neu gnjaviti.Ali mislim da e svakako povjerovati u
karmu kad vidi posljedice tog svog postupka. Dakle - jesi spreman?"
Pogleda me. Promatra me, procjenjuje me, razmilja, a onda napokon kimne,
netremice me gledajui, i kae: "Hoe znati gdje ga drim?"
Progutam knedlu. Ponem ubrzano disati.
"Ovdje je." Posegne za nonim ormariem, otvori ladicu, izvue kutijicu optoenu
draguljima i obloenu barunom i izvadi iz nje malenu staklenu boicu sa svjetlucavom
tekuinom koja neopisivo podsjea na eliksir - samo to je zelena.
Gledam ga dok mae boicom preda mnom, gledam kako svjetluca i sjaji, gotovo da
ne mogu vjerovati da je rjeenje za sve moje nevolje tako maleno i da se nalazi u boici.
"Nisi li rekao da ga ne dri ovdje?" kaem, a usta mi se najednom osue kad ga
obuhvatim pogledom - kad vidim kako se bljeska preda mnom.
"I nisam ga drao ovdje. Tek neku veer sam ga spremio ovamo. Prije toga sam ga
drao u duanu.Ali to je to, ljubavi - jedna porcija, nema recepta u kuharici - popis
sastojaka nalazi se samo ovdje unutra." Lupne se po jednoj strani glave i odmjeri me.
"Dakle, dogovorili smo se, jelda? Ti meni pokae svoje - a ja tebi dam svoje." Nasmijei
se i ubaci protuotrov u dep na koulji,a onda me pogleda i kae: "Ali,ti prva. Ispuni
svoj dio dogovora. Odvedi me do nje - i onda moe dugo i sretno ivjeti do kraja
ivota."

160

Trideset etvrto
"Sklopi oi", apnem i primim Romanove hladne ruke, koljena su nam vrsto
priljubljena, lica su nam tako blizu da osjeam njegov ledeni dah na svojim obrazima.
"A sada otvori um. Pokuaj se rijeiti svih nevanih misli najbolje to moe. Samo ga
isprazni - prestani misliti - pusti sve i samo budi. Kui?"
On kimne i stisne mi prste jo vre.Tako je usredotoen, tako oajniki eli vidjeti
gdje Drina sada ivi da mi se srce slama.
"Sada ui u moj um.Spustit u svoj tit i pustiti te unutra i - upozoravam te,Romane
- moda ti se ne svidi ono to e vidjeti, moda e se uasno naljutiti na mene,ali
zapamti da ispunjavam svoj dio dogovora,okej? Nikad ti nisam rekla da e ti se svidjeti,
samo sam ti rekla da u te odvesti tamo gdje je ona."Otvorim jedno oko i vidim kako
ponovno kima: "Okej, sada ui polako ulazi i - prati li me?"
"Da", apne. "Da - tako je mrano, tako... Nita ne vidim - i padam tako brzo, tako gdje?"
"Brzo e biti gotovo - samo se dri", bodrim ga.
Pone ubrzano disati i osjetim njegov ledeni dah, oblak hladne magle na svom
obrazu. "Gotovo je... Stao sam... Prestao sam padati, ali jo je tako mrano... I tako - ja...
Visim i sam sam - tako sam sam - ali ne... Jo je netko ovdje - ona je ovdje i... O, Boe...
Drina, gdje si" Stisne mi ruke jo vre, tako vrsto da ih uskoro vie neu ni osjeati,
die plitko, nepravilno, s tijela mu se od muke cijedi znoj, a potom padne na mene.
Pokosili su ga dogaaji koji se odvijaju u mojoj glavi - njegovoj glavi - dok bez daha
obilazimo Zemlju sjena,beskrajni bezdan,posljednje poivalite svih besmrtnih dua,
ukljuujui nae.
Promrmlja niz rijei tako tiho da ih ne mogu razabrati, ali zvue uznemireno,
poremeeno, ojaeno. Lebdi u mraku dok grabi i hvata rukama oko sebe,oajniki je
trai. Pritisnuo je elo na moje elo, nos na moj obraz,usne su nam tako blizu,a sva je
njegova energija i snaga usmjerena na nju.
I tako nas Jude nae.
To je ono to vidi.
Roman i ja zajedno, znojimo se na njegovim plahtama, tijela su nam vrsto
pripijena, hvatamo se, oboje smo toliko izgubljeni u viziji da ga ne vidimo i ne ujemo
dok nije prekasno.
Prekasno da ga zaustavimo.
Prekasno da ponitimo ono to e on uiniti.
Prekasno da premotamo i vratimo se - vratimo u onaj trenutak kad sam bila tako
blizu, tako blizu da dobijem ono to elim.
Prije nego to shvatim to se dogaa, Jude me istrgne iz Romanova stiska i baci se
na njega. akom ga udari ravno posred torza ne obazirui se na moj vrisak.
Na moje bolno: "Neeeeee!"
Taj zvuk ispuni sobu ponavljajui se unedogled.

161

Koprcam se i pokuavam ustati - da ga maknem s Romana, da ga zaustavim - ali

prekasno je. Koliko god sam brza, ne mogu ga pobijediti. Prekasno sam reagirala- omeo
me - i Jude je ve na njemu.
Ve je na Romanu.
Ve ga udara akom u sakralnu akru. U njegovu najslabiju akru. U njegovu
Ahilovu petu.
U centar ljubomore, zavisti i iracionalne elje za posjedovanjem.
U tu skupinu potreba za kojima se Roman vodio posljednjih esto godina.
U trenu pretvori divnog zlatnog djeaka u hrpu praine.
Skoim na Judea, zgrabim ga za ramena, bacim ga na drugi kraj sobe i zaujem tup
udarac kad sleti na toaletni ormari, ali ne mogu pogledati to mu se
dogodilo.Usredotoim se samo na jedno, na Romanovu bijelu lanenu koulju na kojoj
svjetlucaju sitne krhotine stakla, a tamnozelena mrlja iri joj se po prednjoj strani.
Protuotrov.
Boica s protuotrovom je razbijena - unitena je u tunjavi i s njom su nestale sve
moje nade.
A sada kada Romana vie nema i njegova dua ide prema Zemlji sjena, ne postoji
nain da je ikada vie dobijem.
"Kako si mogao?" Okrenem se sijevajui oima prema Judeu. "Kako si to mogao
uiniti!" Gledam ga dok pokuava ustati, problijedio je i trlja lea. "Sve si unitio! Sve!
Bila sam tako blizu - tako blizu da dobijem protuotrov - i ti si ga unitio! Zauvijek!"
Jude me pogleda, rukama obuhvati koljena, namrti se, jedva dolazei do daha, i
kae: "Ever - ja... Nisam htio" Zavrti glavom. "Mora mi vjerovati. Mislio sam da si u
nevolji - izgledalo je kao da si u nevolji! Nisi vidjela ono to sam ja vidio! Bila si - on je
bio na tebi" Zavrti glavom. "I izgledalo je kao da se bori - iznutra... Kao da ne moe
s time izai na kraj, da se ne moe oduprijeti privlanosti koju osjea prema njemu.
Zato sam doao. Samo sam zato doao. Znao sam kamo ide nakon to si izala iz
duana i nisam mislio da si spremna ponovno proi kroz sve to. A kada sam maloprije
doao - i vidio te takvu - pa, nisam htio da to zavri kao zadnji put, pa sam - ja sam
samo, ja"
"Pa si ga ubio!" Razrogaim oi, a grlo mi se osui. "Sve to sam ti rekla iskoristio si
protiv mene i ubio ga?"
On zavrti glavom i stane pred mene. Potrgala sam mu majicu kad sam ga zgrabila i
bacila na drugi kraj sobe. Aura mu plamti od tjeskobe dok petlja po prstenu od zelenog
malahita na ruci kojom je ubio Romana. "Nisi prestajala priati o tome kako je on lo kako je zao, kako vodi pleme zlih odmetnika i kako mu se ne moe oduprijeti zbog
arolije koju si bacila. Dola si me zamoliti za pomo. Meni si se prvom povjerila - ne
Damenu. Izabrala si mene, Ever, svialo ti se to ili ne! A ja sam te samo htio spasiti - od
Romana,od tebe same. To mi je bila jedina namjera - paziti na tebe, brinuti se za tebe!"
"Je li?" Suzim pogled, a nova mi se pomisao raa u glavi. "Je li to stvarno bila tvoja
jedina namjera? Iskreno?"
"O emu govori?"Zakilji, protrlja usne pokuavajui odgonetnuti moje rijei.

162

"Dobro zna o emu govorim", kaem, a tijelo mi se trese od bijesa, ogorenja i

poraza dok stiem Romanovu koulju umrljanu protuotrovom. "Namjerno si to
uinio." Stanem ga netremice gledati. Nemam stvarnih dokaza da je to istina, ali, ipak,
kada to kaem, kada to izgovorim naglas, ta pomisao pone jaati i rasti u tolikoj mjeri
da brzo ponovim te rijei i odem jo dalje dodajui: "Namjerno si to uinio. To nije bila
pogreka. Tono si znao to radi kad si doao ovamo. Tako,dakle? Misli da e ovako
pobijedili u igri koju si igrao posljednjih etiristo godina? Je li to tvoj veliki potez? Meni,
djevojci koju navodno voli, oduzeo si ono to elim najvie na svijetu. Poduzeo si sve
da Damen i ja nikada vie ne budemo zajedno. To je tvoj nain, Jude? Stvarno misli da
u se zbog ovoga odrei svoje srodne due i izabrati tebe?"
Zavrtim glavom i zagledam se u Romanovu koulju. Srce mi se slama dok gledam
mrlju koja se rairila po njoj, dok razmiljam o Romanovu tunom jadnom ivotu i kako
je njegova dua zavrila. Znam da mi je tako malo nedostajalo - tako malo - da doprem
do njega, da neto promijenim, da dobijem ono to elim - a onda se dogodi ovo.
Sve sam izgubila u sekundi.
"Ever" preklinje me Jude, a njegov glas i pogled odaju koliko su ga moje rijei
zaboljele. Pomakne se prema meni i pokua me dodirnuti, ali ne dam mu da mi se
priblii, ne doputam mu da me dotakne. "Kako to uope moe rei?" pita me kad
napokon odustane i prizna poraz. "Ja te stvarno volim. Zna to. Istina je, volio sam te
stoljeima. Ali ovo nisam planirao - nisam te planirao ovako udaljiti od Damena.
Previe mi znai da bih to ikada uinio, puno mi znai tvoja srea, kao to sam ti ve
rekao. A kada napokon odlui, kad izabere jednoga od nas, elim da to bude poteno.
Odluio sam da e ovaj put biti poteno."
"Ali ve sam izabrala", kaem ovaj put aptom. Ne da mi se vie boriti. Ustanem s
kreveta stiui koulju, a onda ue Haven i ugleda me.
Oi joj sijevaju dok se ogledava po sobi. Kad vidi Romanovu koulju u mojoj ruci,
odmah shvati to se dogodilo i pohvata konce.
"to si uinila?" upita me tako dubokim i prijeteim glasom da se sva najeim.
"Kojeg si vraga uinila"?
Zgrabi koulju i vrsto je stisne uz prsa prekrivena ipkom dok me odmjerava.
Pretpostavlja da sam ja kriva i ignorira Judea kad se on pokua ubaciti i preuzeti
odgovornost.
"Trebala sam znati." Zavrti glavom toliko suzivi pogled da se vide samo dvije
crtice. "Odavno mi je trebalo biti jasno - kad si dola k meni doma i pokuala biti
ljubazna, nisi bila ni mrvicu iskrena, samo si me iskoristila,prevarila,pokuala izvui iz
mene informacije,pokuala si saznati kada me nee biti da ga moe uhvatiti nasamo i
onda - i onda ga ubiti."
"Nije bilo tako kako misli!" kriknem. "Nije uope bilo tako!" Ali koliko god puta
ponovila te rijei,ne mogu doprijeti do nje.Ve je donijela zakljuak o meni, o Judeu, o
svemu to se veeras ovdje dogodilo.
"O,bilo je tono tako kako mislim." Zuri u mene uhvativi se za bokove u sjajnoj
crnoj koi.

163

"Tono tako. I, vjeruj mi, Ever, ovo ti nee proi. Ne ovaj put. Dosta si se mijeala u
moj ivot. Dosta si mi uzimala ljude koje volim. Ovo je rat. Totalni rat. Toliko u ti
zagorati ivot da e poeljeti da je tvoj jedini problem to ne moe dotaknuti svog
deka. Budi uvjerena da nikada nisi doivjela nita slino onome to ti spremam." Digne
obrve i pokae zube. "A ti, Jude?" Zavrti se na peti i pogleda ga po prvi put otkad je
dola. "Ti e poeljeti da si besmrtan jer nakon ovoga veeras nema anse da e
izdrati ono to ti se sprema."

164

Trideset peto
"Znai,upalilo je", kae Damen, a glas mu zazvui njeno, udaljeno. "Protuotrov je
stvarno postojao."
Duboko udahnem i zagledam se u koljena. Skvrim stopala na mekom konatom
sjedalu i prisjetim se kako me naao ba kad sam odlazila od Romana, Jude je iao za
mnom, a Haven je i dalje vritala cijelu litaniju prijetnji s vrata. Damen je stigao na
poprite nekoliko sekundi nakon to je film zavrio. Nije ni stao kod Montagea, gdje
smo se trebali nai, jer je osjetio da sam u nevolji im je proitao moju poruku.
Kimnem zurei u svoju kuu i prisjeajui se onog pobjedonosnog trenutka kad se
sve posloilo - kad sam, takorei, imala protuotrov u aci. A onda se sve sruilo.
U jednom groznom trenutku ispred nosa su oduzeti nam nai snovi.
Zavrtim glavom i uzdahnem jer znam da u se sutra ujutro morati suoiti sa
Sabine.Morat u joj priznati sve o svom poslu, o svojim psihikim sposobnostima, o
tome kako sam honorarno radila kao Avalon - a onda se sjetim da sam prije nekoliko
sati mislila da mi je to najvei problem u ivotu.
"Stvarno,upalilo je", kaem i pogledam Damena u oi.Ne samo da elim da mi
vjeruje, mora mi vjerovati. "Imao je protuotrov, pokazao mi ga je i sve.Bio je tako - tako
malen - jedna siuna staklena boica ispunjena svjetlucavom zelenom tekuinom."
Slegnem ramenima. "A onda ga je stavio u dep i" Progutam knedlu,ne trebam
ponovno proivljavati ono to se dogodilo nakon toga.Barem ne naglas. Ta scena jo mi
se vrti u glavi.
On se namrti jer je sve to ve vidio gotovo onoliko puta koliko i ja. "A onda je Jude
upao u sobu."Uzdahne i zavrti glavom u nevjerici.Mrko gleda, nikad ga nisam vidjela
da tako stie eljust.
"Zalo si mu vjerovala? Zato si mu otkrila nae slabosti nae akre - kako da nam
naudi?Zato si to uinila?" Pogleda me jer me oajniki eli razumjeti.
Progutam knedlu, veliku, suhu knedlu u grlu dok mislim: Eto je eto krivnje koju sam
cijelo vrijeme traila. Napokon me osuuje - ali ovaj put vie osuuje ono to je Jude uinio nego
ono to sam ja uinila.
Ali kad ga ponovno pogledam,vidim da se ne radi o tome. On jednostavno
pokuava pronai neki smisao u svemu tome. Ali ipak samo slegnem ramenima i
kaem: "Problem je u mojoj petoj akri. U mojoj slaboj toki. Ne ide mi prosuivanje,
krivo tumaim informacije i oito vjerujem krivim ljudima umjesto onima koji su mi
cijelo vrijeme bili odani." Pogledam Damena znajui da on zahtijeva bolje objanjenje,
da zasluuje vie, a onda pognem glavu i dodam: "Istini za volju, uhvatio me u trenutku
slabosti" Zastanem kad se sjetim kako sam stvarno bila slaba - kako sam blizu bila
tome da prijeem most koji vodi na drugu stranu. Iako sam Damenu rekla sve o magiji i
o tome kako sam se obratila Judeu prije nego njemu, nisam mu rekla nita o tom dijelu,
uglavnom zato to me bilo previe sram. "Bio je to trenutak nevjerojatne slabosti."
Uzdahnem. "to da ti kaem."

165

Damen se okrene, konato sjedalo zakripi i pogleda me. "A ja sam se nadao da e
mi s vremenom dovoljno vjerovati da se obrati meni u trenucima slabosti, a ne Judeu."
Glas mu je tako tih i tako ozbiljan da mi se srce slomi kad to izgovori naglas.
Sklopim oi i naslonim glavu na naslon,osjeajui da bih se mogla rasplakati, i
apnem: "Znam. Trebala sam ti rei. Ali unato svom tvom uvjeravanju,unato onome
to si mi rekao, jednostavno nisam vjerovala - nisam mogla vjerovati.Nisam mislila da to
zasluujem. I, Damene, ako misli da ve zna za ono najgore to mi se dogodilo, u
krivu si. Naalost, bilo je mnogo gore"
Okrenem se prema njemu,licem u lice, i prislonim mu dlanove na obraze. Svjesna
sam energetskog vela koji plee izmeu nas omoguavajui mi da ga gotovo dodirnem, i
znam da je to to - to je najbolje to emo ikada doivjeti. Nemam vie izbora - mi vie
nemamo izbora. Roman je mrtav i odnio je protuotrov sa sobom.A onda duboko
udahnem, zatvorim oi i podijelim sve s Damenom. Otkrijem mu sve grozne i
poniavajue trenutke - struje iz mog uma u njegov. Prikazujem mu neuljepanu verziju
dogaaja, onu uasnu no s Romanom kad sam gotovo izgubila nevinost, a onda i
prizor kod Mosta dua - svaku groznu sekundu u punom, kristalno jasnom, sramotnom
sjaju. Znam da on zasluuje znati istinu o meni - kakva sam bila, gdje sam bila - i kakva
sam sad. itavu ogavnu priu.
A kada zavrim, on samo slegne ramenima, prekrije mi ruke svojima i kae: "Nita
od ovoga nije me navelo da promijenim miljenje o tebi. Ni jedna jedina stvar."
Kimnem jer znam da je to istina. Napokon shvaam. Napokon mi je jasno to je
prava i bezuvjetna ljubav.
"Ever", kae on napetim glasom dok me gleda, "mora promijeniti nain na koji
shvaa samu sebe i svoje odluke."
Zakiljim ne shvaajui ba o emu govori.
"Ono to ti smatra ogromnim,oitim pogrekama - uope nisu pogreke.Stvarnost
uope nije takva kakvom je ti vidi.Misli da si napravila uasnu pogreku kad si mi
dala Romanov eliksir, ali zapravo si mi - spasila ivot. Spasila si me od Zemlje sjena! Ne
bih preivio dok bi se Romy vratila unato maginom krugu koji je Rayne opisala.
Padao sam u nesvijesti i budio se iz nje. Bio sam izmeu ivota i smrti, a da ti nisi bila
uinila ono to si uinila u tom trenutku - da mi nisi dala da pijem - ja bih poginuo i dua
bi mi bila izgubljena,naputena, ostavljena da zauvijek lebdi u mraku i samoi."
Razrogaim oi jer nikad nisam razmiljala o tome.Toliko sam kanjavala samu sebe
i mislila o tome kako se vie ne moemo dodirivati onako kako bismo htjeli da nisam ni
shvatila da sam mu zapravo potedjela duu od tog beskrajnog bezdana.
"I jo neto",posegne za mojom bradom, gotovo me dodirnuvi, i ja osjetim nalet
trnaca i topline, "ti si zapravo doprla do Romana! I to ne na prijevaru ili lukavom
proraunatou, nego si se obratila njegovom najdubljem osjeaju ovjenosti ovjenosti koju mi ostali nismo vidjeli u njemu i za koju smo mislili da i ne postoji. Ali
ti si uspjela prodrijeti dublje, vidjeti ono to mi nismo mogli vidjeti. Vidjela si nadu u
osobi koju smo svi otpisali. Ne vidi li kako je to predivno - kako sam ponosan na tebe?"
"Ali to s injenicom da sam pretvorila Haven u besmrtnicu?" apnem dok se
prisjeam njezine prijetnje koju zacijelo namjerava uspjeno provesti u djelo.
166

"Nisam li ja uinio isto kad sam te spasio?" upita usnama se pribliavajui mom
uhu.
"Ali nisi znao za Zemlju sjena. Ja jesam i osudila sam njezinu duu." Slegnem
ramenima odmiui se da mu bolje vidim lice.
Ali on samo odmahne glavom i privue me natrag k sebi. "Znam da sam ti rekao da
to ne uini,ali da sam ja bio na tvom mjestu,jednako bih postupio. Gdje ima ivota,ima
i nade, jelda? Barem je to bio moj moto posljednjih esto godina."
Naslonim se na njega i pritisnem glavu na mekani dio njegovog ramena. Pogledam
prema kui i vidim kako se gasi svjetlo u Sabineinoj sobi, a onda stisnem Damenovu
ruku i kaem: "Romy i Rayne imale su pravo. Zna, u vezi magije.Ako se njome slui iz
sebinih pokvarenih razloga, na kraju e ti se karma triput obiti u glavu."
Pomaknemo se i pogledi nam se sretnu. Zrak izmeu nas je teak.
"Prvi put mi se obila o glavu kad sam se silom nala u onoj situaciji s Haven i
promijenila je - pretvorila je u neprijatelja koji me odluio unititi. Drugi me put stigla
karma kad me privukao Roman - bio je to onaj mrani plamen koji je gorio u meni. A
sada - a sada ovo - Roman, unitenje njegove due i, k tome, unitenje protuotrova."
Pogledam ga. "Mislim, to jest tri puta, jelda! Ili sam ga ja sama privukla? Je li to bilo
udovite koje sam sama stvorila, moja sjena koja je ve postojala i sada postoji jo neto
- tamo negdje - i eka pravi trenutak da nam se vrati kao bumerang? Neto to neemo
ni primijetiti prije nego to bude prekasno?"
Jedva dolazim do zraka, odjednom me obuzela panika, zlokobni osjeaj da jo nije
gotovo, da nam jo neto dolazi ususret.
Ubrzo me utjee njegove snane ruke kojima me vrsto zagrli, njegovi trnci, toplina i
spoznaja da sada u meni sjaji blistava bijela svjetlost. Zbog toga i zbog svega to sam
prola sada sam dovoljno jaka da se suoim s tim - sa svojom karmom, sa svojom
sudbinom - u kojem god obliku dola...
Osjetim Damenov topli dah na uhu,a onda on progovori ponavljajui moje misli:
"Kako god bilo,zajedno emo to izdrati.Tako je to sa srodnim duama.Tako to one
rade."

167