Lamed

List za radoznale
Izabrao i priredio Ivan L Nini}

________________________________________________________________________
Godina 8

Broj 1

Januar 2015

zauzeti, bio je rezon nacista, a nakon to sa njima

bude gotovo stvari e posle ii lake.
Upravo tako izgledali su dogaaji gledani i iz ugla
Politike. O borbama koje su se protiv komunista
vodile tokom itavog februara 1933. godine pisalo se
tek ponekad, u kontekstu izvetavanja o predizbornim
borbama, kao u sluaju dogaaja odigranih ispred
Radnikog doma Karl Lipkneht na Bilov placu,
kada je izostala komunistika reakcija na Hitlerove
provokacije u srcu radnikog Berlina. Ipak, nije
postojala sumnja da e komunisti udariti na nacistiki
reim i da samo uvaju snagu za konani obraun.
Onda se dogodilo paljenje Rajhstaga. Vlast je bez
dvoumljenja optuila komuniste, otpoevi lov sa
novom estinom koju je udahnuo Hindenburgov
Dekret o zatiti drave i graana. Odlukom Ministra
policije odobreno je nacistikim turm-bataljonima da
funkcioniu kao pomoni policijski odredi, to im je
donosilo status slubenih lica. Istog dana kada su
poeli progoni, uhapeno je preko 250 istaknutih
komunista, a izvrena je i racija na Radniki dom
Karl Lipkneht iji je krov ukraen nacistikom
zastavom. Tako se sad na Bilov-placu, na kome se
etrnaest godina prkosno vila crvena zastava sa
srpom i ekiem, vije sad Hitlerov hakenkrojc (...)
pitanje je samo da li e i unitavanje komunistike
partije, to je dananja vlada postavila sebi za cilj ii
tako lako kao osvajanje komunistike centrale na
Bilov-placu., pitao se Predrag Milojevi, dopisnik
Politike iz Berlina. On je smatrao da komunisti nee
trpeti nacistiku diktaturu i da sigurno organizuju
crveni teror protiv belog. Zapravo, niko ne zna ta se
moe oekivati od komunista, razmiljao je reporter
Politike, jer je jedan takav upravo zapalio Rajhstag, a
njih ima jo sedam miliona. Reakcija komunista,
meutim, nikad nije usledila. Svi ti odluni ljudi
smrknutih lica pokazali su se kao ovce u vuijoj
koi, kako se jadao jedan od onih koji su oekivali da
e njihov ustanak da razrei stvari.3 Zapravo,
komunisti su do tada ve bili rastureni, voe
pohapene, organizacija obezglavljena. Niko se nije
naroito zabrinuo niti saalio nad njihovim

Vojislav Martinov

Pogrom i progon u suton

Vajmarske republike
Kad su nacisti doli po komuniste, ja sam utao;
jer nisam bio komunista,
Kad su zatvorili sindikalce ja sam utao; jer nisam
bio sindikalac,
Kad su doli po Jevreje ja se nisam pobunio; jer
nisam bio Jevrejin,
Kad su doli po mene nije preostao niko da se
pobuni.1

Zaista, ove rei pripisane pastoru Martinu Nimeleru,

jezgrovito prikazuju kako su izgledali prvi meseci
Hitlerove vladavine, ali i objanjavaju kako je nacistiki reim uspeo surovo da se obrauna sa svim
svojim politikim neprijateljima, uprkos injenici da
njenu siledijsku politiku u poetku nije podravala
veina Nemaca. Taktika je leala, a to upravo dobro
saima gornja reenica, u stupnjevitosti borbe.
Protivnika je bilo mnogo, ali su bili razjedinjeni.
Liberali i demokrate, suvie razmaeni sopstvenim
individualistikim pogledima na svet, prekasno su se
setili da zbiju redove.2 Zato se i otpoelo od
komunista, od onih najopasnijih i najspremnijih na
radikalne poteze, ali istovremeno i najomraenijih od
ostatka nemake politike scene. Za njih se niko nee

Napomena: Ovaj tekst je odlomak iz master rada Eho

limenih doboa Slom Vajmarske republike u oima lista
Politika, 1930-1934 odbranjenog na Odseku za istoriju,
Filozofskog fakulteta, Univerzieta u Novom Sadu, oktobra
2011. godine.
1
Ovo je samo jedna, od nekoliko varijanti Nimelerove
izjave. U drugim verzijama se jo spominju
socijaldemokrate i katolici.
2
Upravo takav je sluaj mladog Sebastijana Hafnera koji je
u svom dnevniku zapisao da je nakon pogroma komunista
pozvao kolu diju-dicua da se upie na kurs, ali je ubrzo
shvatio da je sada ve prekasno za diju-dicu. Videti: S.
Hafner Istorija jednog Nemca Novi Sad, 2004, 100-101.

Isto, 99.

sudbinama, pa tako ni Politika. To ne znai da se

Politika nije zanimala za ove progone, posebno u
sluaju zvaninih optubi protiv komunista za
paljenje Rajhstaga, povodom ega e ekstenzivno
pisati u narednom periodu. Druga stvar koja je
privukla panju Politik je estina obrauna sa
protivnicima reima. Milojevi se ne buni zbog
pripajanja SA redovnoj policiji, jer je verovatno
bilo potrebno Nemakoj u ovom trenutku i ima svoje
opravdanje, ali su se stvari otele kontroli i sada je
vlast prela u ruke golobradih mladia u mrkim
uniformama, partijski pristrasnih, esto osionih u
vrenju visoke dunosti koja im je pala u udeo. Sama
vlast je poela da se distancira od preteranih ispada
pojedinih turm-bataljonaca, optuujui ih da su
provokatori koji su navukli mrke uniforme. Ve u tim
prvim danima (3-4. mart 1933) Gebels je poeo da
karakterie dogaaje u Nemakoj kao poetak
nacionalne revolucije usmerene protiv marksizma;
revolucije koja sa sobom nosi i neplanirano nasilje.
Stvari su nakon par dana otile predaleko, a Hitler se
ozbiljno zabrinuo zbog reakcija iz inostranstva, tako
da je svojim javnim proglasom pokuao da naredi
jurinim odredima da prekinu sa nasiljem. Nasuprot
zahtevima voe, Gering je nastavljao da raspiruje
agresiju i istog dana odrao govor koji je ostavio
neobino muan utisak na Milojevia: Sa prezrivom
ironijom Gering je govorio o cviljenju i o progonjenju
koje se sad uje u Nemakoj (...) Sada, svako zove
policiju u pomo, ali ona nije za to tu da titi jevrejske
trgovine, ibere i veleizdajnike. Ja nisam objektivan i
neu da budem (...) Ja i ne mogu i neu da budem
pravian i objektivan prema onima koji su nam pre
etrnaest godina silom skidali epolete i gazili na
ponos i naa srca. Uzbuuju se kao da svakog dana
ima dve ili tri hiljade mrtvih, a u stvari jo u celoj
akciji nikome ni nos nije povreen. Uostalom, mi smo
govorili da emo se ljuto obraunati za sve godine
sramote i ponienja. Mi ostajemo pri datoj rei.
Obraunavanje je tek poelo! Moda kad pucamo mi
se prebacimo po koji puta, ali to nije vano. Glavno je
pucati i ja pucam. Ko je sluao Geringov govor
morao je da dobije utisak da to ne govori ministar
policije koji je zaduen za bezbednost graana, nego
osvetnik koji nema milosra za protivnika. Situacija se
ni narednih dana nije smirivala, tako da je Hitler opet
pozivao svoje bataljone da se obuzdaju, zahvaljujui
im na uspesima u revoluciji, a Gering je nastavio sa
galamom, istakavi se novom izjavom o tome kako se
za pet godina u Nemakoj nee vie znati ta znai re
marksizam.4 Ostaje pitanje koliko su disonantni tonovi

izmeu Hitlera i Geringa bili odraz haotinih odnosa u

nacistikom vrhu, ili je pak u pitanju bila reirana
dvostruka igra dok Gering podie retoriku za
unutranju upotrebu, Hitler svojim izjavama umiruje
svetsku javnost.

Politika, 7. 8.1933
Tih martovskih dana prvi put e se, samo uzgred, u
Politici spomenuti i konc-logori kao mesta za prevaspitavanje komunista, ali se o njima nia znaajnije
nije moglo saznati. Tek nakon par meseci Politika je
objavila jedan zanimljiv lanak engleskog poslanika
Roberta Bernejsa, kojem je bilo doputeno da poseti
logor u Vroclavu (tadanjem Breslau). Kroz logor ga
je sprovodio istaknuti nacista Hajnes. Izveta je na
samom ulazu u logor zatekao zatvorenika sa slomljenom rukom, pred kojim je Hajnes demonstrirao
svoj smisao za humor: Razume se, nesrean sluaj?
upitao je zatoenika. Potom su za Engleza nacisti
priredili predstavu, kako bi mu dokazali da je
logorska disciplina humana. Logorai su dolazili
pred Bernejsa i priali kako su dobro hranjeni i
tretirani. Tu je bila i aleja cvea u obliku kukastog
krsta, koju su kultivisali zarobljenici. Nakon logora,
Hajnes ga je odvezao do sedita turm-bataljona, gde
mu je pokazao kako SA odredi ive i hrane se pod
istim uslovima kao i logorai. Ovu jezovitu, kratku
reportau Bernejs zavrava opaanjem da se na stolu
Hajnesa, najvanijeg oveka u Breslau, nalazi
fotografija petorice mladia koji su na smrt pretukli
jednog socijalistu zbog ega su, nakon pritisaka
javnosti i kancelara Papena, morali da idu na robiju. U
tekstu pisanom pod pseudonimom (B.K.) i Milojevi
e se osvrnuti na konc-logore. Spominjui kako u
njima, pored komunista, sve ee zavravaju i
punokrvni nacionalisti, on zakljuuje da je u njima
aroliko drutvo: Tu sede izmeani boljeviki
agitatori i direktori kapitalistikih preduzea,

Hitlerova vlada je reena da satre marksistiki front

02.03.1933; Nemaka se vraa duhu i tradicijama
Hoencolerna 04.03.1933; U Nemakoj se produuje
unitavanje marksizma 12.03.1933; Nova faza
nemake revolucije 13.03.1933; Personalna unija izmeu
Rajha i Pruske 18.03.1933.
2

predstavnici reakcionarnog plemstva i republikanski

ministri i dravni sekretari, slobodoumni knjievnici i
nepokorni komandiri hitlerovske garde. U Milojevievom tumaenju, konc-logori su sluili nacistima
kao najbolje sredstvo da se ideologija Treeg Rajha
ulije u glavu i onima koji su ostali imuni prema
reimskoj propagandi. Iako pominje da se o
disciplinskim metodama u tim logorima priaju uda,
Milojevi ne zadire detaljinje u tu temu, ve samo
spominje da su rezultati glasanja na poslednjim
izborima bili povoljniji unutar logora nego izvan
bodljikavih ica.5
Drugi talas progona, koji je otpoeo sa Hindenburgovim dekretom donetim nakon spaljivanja
Rajhstaga, istovremeno je bio usmeren i protiv
socijalista. Kao zvanino obrazloenje izneta je
tvrdnja da su pronaeni dokazi u Domu Karl
Lipkneht o saradnji socijalista i komunista na zajednikom planiranju pua. Da e Hitler udariti na
socijaliste dalo se oekivati, uzevi u obzir da on
nikad nije ni pravio razliku izmeu njih i komunista,
nazivajui ih uvek zajednikim imenom marksisti.
Za razliku od komunista, koje je stavio potpuno van
zakona i prognao ih iz Skuptine, Hitler u poetku nije
bio toliko otar prema socijalistima. Sve ee je,
ipak, dolazilo do hapenja i maltretiranja usmerenih i
prema Socijademokratskoj partiji Nemake. Otpor
socijalista, koji su i dalje bili jedna od najmnogobrojnijih partija u Nemakoj, bio je gotovo
nepostojei. Savremenicima se inio sramnim nain
na koji su se pripadnici socijaldemoratije poneli
tokom martovskih dogaaja i nakon njih. Velika
uzdanica pruskih socijalista, Oto Braun, prvi je
pobegao u vajcarsku i izjavio da se povlai iz
politikog ivota. Bivi efovi berlinske policije
Grcesinski i Vajs emigrirali su u Prag, a Severing i
Grim su traili protekciju kod Hindenburga. Mnogi
socijalisti okupljeni u izbeglitvu pokuali su da
deluju sa distance protiv Hitlerovog reima, dok su se
oni preostali uzdravali od bilo kakvog opozicionog
delovanja koje je reim mogao da upotrebi protiv njih.
Oto Vels, jedan od retkih lidera nemakih socijalista
koji nije emigrirao iz zemlje, podneo je ostavku na
lanstvo u Partiji na konferenciji Druge internacionale
u Beu, protivei se donoenju Deklaracije protiv
terora u Nemakoj. Austrijski izveta Politike Sima
Francen nije krio svoje razoaranje tim postupkom,
kao i vestima da mnogi socijalisti prilaze nacistima:
Ono to su nacionalsocijalisti ve odavno isticali kao
svoju parolu: da je socijaldemokratska stranka u
Nemakoj prestala da bude predstavnica radnitva i
da je ona uglavnom sluila za uhlebljenje raznih
sindikalnih, partiskih, optinskih i drugih funkcionera

pokazuje se kao tano. Nakon dva meseca isti taj Oto

Vels je prebegao u Prag, gde se prikljuio radu
socijalistike stranke u emigraciji, dok je par dana
nakon toga socijalistika partija zabranjena u
Nemakoj. To je ak pozdravljeno od dela socijalista,
jer je time okonano paralelno delovanje dve
socijalistike partije - emigrantske i domovinske.
Razoaranost zbog propasti socijaldemoratije u
Nemakoj bila je registrovana i u Politici. Nije to,
meutim, bila samo razoaranost zbog traginog kraja
jedne partije, ve zbog propasti itavog decenijskog
projekta Vajmarske republike; razoaranost zbog
proputenih ansi. Upravo o proputenim ansama
govori lanak Radoja Vukevia, koji je uoio da su
se socijalisti tokom svoje vladavine nad Nemakom
jedino ogreili o socijalizam, poputajui svima
drugima. Dopustili su kancelaru Kunou, jednom
monarhisti i brodarskom direktoru, da odvede
Nemaku u inflaciju, a krivicu su primili na sebe.
Dopustili su trezemanu da vodi veliko-industrijsku
politiku, a katolicima da vaskrsavaju klerikalizam.
Kao so na ranu, Vukevi na kraju donosi Gebelsov
citat: Imali su vlast, ali nisu znali ta e sa njom. Zar
smo mi krivi to su bili i ostali politika deca. Par
meseci kasnije, o proputenim prilikama govorio je i
jedan od istaknutijih lanova socijalistike partije,
Brajtajd. On zakljuuje da su najvee greke
antifaista bile, ne to to nisu reagovali na poetku
nacionalne revolucije, ve to to nisu uinili puno
ranije. Za ujedinjenu borbu su, prema Brajtajdu,
najvei problem predstavljali komunisti, koji su se
vie borili protiv socijalista nego protiv faista, to je
dovelo do potpunog rascepa radnikog fronta. Takoe
su i sami socijalisti krivi, jer su negovali slepu veru u
legalnost, to ih je na kraju uinilo potpuno nesposobnima za nove okolnosti, pod kojima se vie ne
moe ii putevima legalne opozicije.6
Kako su martovski dani odmicali, tako se i reimsko
nasilje prelivalo, sada ne samo sa komunista na
socijaliste, ve i sa socijalista na jevrejsko stanovnitvo. Za antisemitske akcije, ini se, nije postojala
neka naredba sa vrha. Pokazalo se da su mladi
jurinici ve napamet znali listu neprijatelja i delovali
samoinicijativno u tom pravcu. Vlasti su neubedljivo
pokuavale da obuzdaju izgrede, istovremeno se
trudei da se distanciraju od jurinih odreda. Ovi
izgredi praeni su burnijim reagovanjem svetske
javnosti, koja ih je jasno videla kao varvarski rasizam,
sutinski gori od bilo kakve politike mrnje. Reakcije
su stizale sa svih strana sveta, a najglasnije su bile
6

Prole noi zapaljena je zgrada Rajhstaga 01.03.1933;

Nacionalna revolucija u Nemakoj sprovodi se
bespotedno 16.03.1933; Nemaki socijalistiki vo
Vels istupa iz Internacionale 02.04.1933; Nacionalna
revolucija jo nije zavrena nego tek poinje 24.06.1933;
Neiskoriena vlast 10.04.1933; Ko je kriv za pad
nemake socijal-demokratije? 05.07.1933.

Ukidanje autonomija junih zemalja 11.03.1933;

Engleski poslanik g. Robert Bernejs u koncentracionom
logoru u Breslavi 11.07.1933; Slike i prilike Treeg
rajha 03.12.1933.
3

obzira to je vlada, uvidevi da je ovim potezom

okirala svetsku javnost, odluila da obustavi dalji
bojkot i da ublai mere protiv Jevreja, Milojevi je
javio da je utisak koji je bojkot ostavio veoma teak i
potitenost nemakih Jevreja je velika. Svodei
utiske, par dana nakon bojkota, Milojevi je primetio
kako je bojkot vie nakodio ugledu i prestiu
Nemake nego Jevrejima, jer se pokazalo tano ono
to je svetska javnost mislila o Hitlerovom nasilnom
reimu i pre njegovih neodmerenih akcija. Pokazalo
se, takoe, da antisemitizam i agresija prema Jevrejima ne potie od nekog spontanog izliva ogorenja
neodgovorne mase, ve da je upravo delo odgovornog
reima i njemu se ima pripisati u zaslugu ili greh.
Da je bojkot Jevreja predstavljao debakl Hitlerovog
reima, mislio je i novinar Fosie Cajtunga Georg
Bernhard. Piui iz emigracije gde se i sam sklonio od
Hitlera, Bernhard se slagao sa tvrdnjama reima da su
vesti o zverstvima po dolasku nacista na vlast bile
delom netane, a delom pogreno tumaene. On ak
izjavljuje da je masa gadnih surovosti, strasnog
nasilja, uasnih muenja, pa i brutalnih ubijanja bila
manja nego to se dalo oekivati, sudei po mrnji i
pretnjama koje su nacisti iznosili dok su bili u
opoziciji, kao i da prvi talas nasilja nije bio samo
antijevrejski, jer je bilo dosta i nejevrejskih rtava.7
Bojkot koji je usledio, meutim, Bernhard vidi kao
puno ozbiljniji problem, odnosno kao uvod u potpuno oduzimanje prava i moralno deklasiranje
nemakih Jevreja. On skree panju na injenicu da
je i posle bojkota ivot Jevreja u Nemakoj permanentno ugroen. ak ako im Hitler i zatiti ivote, pita
se Bernhard, kakvi e to ivoti biti, kada se ostvaruju
u politikom i duhovnom bespravlju, u moralnom
ponienju i kulturnoj izdvojenosti. Bernhard zato
smatra da je problem nemakih Jevreja sada postao
svetski problem i da je, inom njihovog obespravljenja i oduzimanja graanskog prava, Hitler od njih
nainio nacionalne manjine. U narednom lanku, koji
je usledio svega par dana kasnije, Bernhard se vraa
na tezu o nemakim Jevrejima kao nacionalnim
manjinama i poziva Drutvo naroda da reaguje, jer se
tretman Jevreja u Nemakoj ne da opisati. On, takoe,
istie i novi problem ijem reavanju se pod hitno
mora pristupiti, a to je problem 50.000 jevrejskih
izbeglica kojih e, po svemu sudei, biti jo. Bernhard
se zalae da se za ove ljude obezbede neki poslovi,
kako ne bi spali na milostinju, a da im se u daljoj
perspektivi omogui i nastanjivanje u nekoj od
evropskih kolonija.

jevrejske zajednice koje su pozivale na bojkot

nemake robe, u sluaju da se nasilje nastavi. Kao da
su tek inostrani pritisci raspalili inat kod Hitlera. On i
njegovi saradnici su pritiske protumaili kao zaveru
svetskog jevrejstva protiv Nemake. Gebels je preko
svog lista Angrif pretio da e Nemaka sada iz
odbrane prei u napad i da e jevrejskoj laljivoj hidri
odrubiti otrovne glave, a Jevreje je kolektivno optuio
da su u svojim listovima hrabrili marksistike ubice i
da su njihovim novcem finansirali marksistike
organizacije. Napad o kojem je Gebels govorio zamiljen je u vidu bojkota svega jevrejskog u
Nemakoj. Hitler je najavio da, ukoliko svetska
kampanja ne prestane, prvog aprila poinje bojkot
jevrejskih radnji i robe, kao i otputanje svih Jevreja iz
dravnih ustanova. Mnogi nacisti nisu doekali prvi
april, nego su ve par dana ranije zapoeli sa nemim
pogromom, kako ga je imenovao Predrag Milojevi.
U Berlinu su odravane demonstracije, razbijani
jevrejski izlozi, a ule su se i parole Jevreji napolje iz
Nemake i Jevreji neka pocrkaju. Slino kao i
socijaldemokrate, mnogi Jevreji su odluili da se
javno ograde od apela iz inostranstva i da stanu uz
Hitlerovu vladu, u strahu za sopstvenu bezbednost i u
nadi da ih jedino drava moe zatiti od bezakonja
SA omladinaca. To, meutim, nije zaustavilo
naciste da raspiruju antisemitsku mrnju. Politika je
prenosila kako Rozenberg u svojim lancima optuuje
Jevreje za svo zlo u Nemakoj i najavljuje da e se
Nemci prihvatiti prava pesnice, koga se uvek
pridrava celokupno jevrejstvo. Milojevi je zakljuio
da, ak i ako ne doe do bojkota, ovakvo pisanje
tampe ini da antisemitsko raspoloenje u Nemakoj
dobije neobino zaotrenu formu. Na dan bojkota,
prvog aprila, u Politici je stajao sledei naslov:
Danas u 10 asova poinje bojkotovanje Jevreja u
celoj Nemakoj - akcija kakvu ne pamti istorija
civilizovanih naroda. Milojevi je ve sutradan
javljao o svojim utiscima sa Berlinskih ulica. U
Berlinu je vladalo veliko interesovanje, narod je
izaao na ulice da vidi kako e bojkot izgledati, mada
veina nije negodovala protiv Jevreja. Njihove
prodavnice bile su jasno obeleene natpisima i utom
farbom, a ispred radnji su deurali turm-bataljonci
koji nisu smeli da diraju one koji ele da uu, ali se
podrazumevalo da je dovoljno da svojim prisustvom
obeshrabre potencijalne kupce (dodue, jedan ovek je
zaista i dobio batine na Kurfisterdamu zbog ulaska u
prodavnicu). Milojeviu su se posebno urezali
transparenti i natpisi ispisani na radnjama: Nemci tite
svoje! Ne kupujte kod Jevreja; Zar hoete da tovite
Jevreje dok Nemci sede besposleni?!; Pazi, ovo je
Jevrejin. Pristup u radnju zabranjen. Bilo je i
drastinijih natpisa, koje su vlasti ubrzo obrisale: Ne
kupuj ovde. Opasnost po ivot.; Ako Jevreji i dalje
budu vodili kampanju turm bataljoni potegnue no;
Jevreji napolje! Smrt jevrejskim veleizdajnicima!. Bez

Taj mart doneo je etiri stvari iji rezultat je, na kraju, da

je nastala nepobitna nacistika vladavina: teror; slavlja i
deklamacije; izdaju i kolektivni kolaps - milionski simultani
individualni nervni slom. Mnoge evropske drave roene su
krvavije; ak veina njih. Ali nema nijedne ije je
nastajanje bilo u toj meri odvratno. S.Hafner,102.

naem narodu koji ume da potuje slobodu svakoga,

jer zna njenu cenu.8
Osim mnogobrojne jevrejske i politike emigracije,
Nemaku e napustiti i izuzetno brojna intelektualna
elita. Tomas i Hajnrih Man, Albert Ajntajn, Bertold
Breht, Kurt Vajl, Georg Gros, Kurt Tuholski i mnogi
drugi graditelji vajmarske kulture i duha, sklonili su se
pred naletom varvarskog reima, koji u njihovim
vrhunskim dostignuima nije video nita do li
marksiste, dekadenciju, jevrejstvo, intelektualno
mekutvo. Neke od ovih uticajnih linosti nisu se
povukle iz javnosti nakon svog bekstva i odluile su
da nastave sa svojim delovanjem, dajui mu angaovani anti-hitlerovski i antifaistiki ton. Odbljesci i
glasovi lutajuih vajmarskih dua mogli su se pronai
i na stranicama Politike, koja je objavljivala tekstove
pojedinih pripadnika nekadanje nemake kulturne
elite. S tim u vezi, jo na poetku Hitlerove vladavine
u Jugoslaviji se odigrao jedan dogaaj koji e pomno
biti ispraen u Politici. U Dubrovniku e se odrati
svetski kongres elitnih pisaca, pripadnika PEN-kluba,
i to neposredno nakon uvenog nacistikog spaljivanja
dekadentne literature irom Nemake. Zapravo, jo
pre antikulturne lomae, u Politici je objavljen kratak
tekst austrijskog pisca jevrejskog porekla tefana
Cvajga, ije e knjige takoe goreti i koji e se ve
naredne, 1934. godine, pridruiti mnogobrojnoj
literarnoj emigraciji usled pogorane politike
situacije u Austriji. Cvajg svojim reima demonstrira
solidarnost sa prognanim nemakim piscima, istiui
svoje neslaganje sa Hitlerovom politikom, naspram
koje stavlja evropski duh i kulturu, koja je oduvek bila
i ostala internacionalna. Uoi samog kongresa PENkluba, na naslovnoj stranici Politike objavljen je
zanimljiv lanak profesora knjievnosti Pere
Slijepevia,
inspirisan
spaljivanjem
knjiga.
Slijepeviev tekst je uspela odbrana prognane
nemake literature koju on smatra esencijalnom za
celokupnu nemaku kulturu. Tom prilikom on
preispituje ta bi drugo i bila nemaka kultura nego
sve to to nacisti progone, jer se ideje tolerancije i
internacionalizma mogu pronai kod Getea i Kanta, pa
ak i kod, od nacista cenjenog, ilera. U tekstu je

Ima li orao jevrejski nos? (Politika, 12. 4.1934)

Puno meseci kasnije moglo se u Politici proitati o
jednom zanimljivom odjeku tog problema. Prilikom
novembarske rasprave u dravnom Senatu, dr Ivan
Majstorovi se alio na Ministarstvo unutranjih
poslova, jer je odobrilo doseljavanje 350 jevrejskih
porodica u Jugoslaviju. Majstorovi je govor otpoeo
politiki korektnom osudom antisemitizma u Nemakoj, ali je potom izneo zabrinutost zbog porasta
jevrejskog elementa u naoj maloj dravi, jer on
preti da ugrozi osetljivu meunacionalnu ravnoteu.
Takoe, nije propustio da spomene kako nareeni
Jevreji pripadaju grupi Akenazi za razliku od
balkanskih Sefarda, a dobro je poznato, tvrdi
Majstorovi, da su ti germanizovani Akenazi najei
nosioci pangermanske kulturtregerske misije na
Balkanu i kao takvi protivnici nove jugoslovenske
drave. Odgovarajui na ove albe, ministar Lazi je
istakao da je Jugoslavija gostoprimljiva zemlja i da
nee svoju pomo odrei porodicama u nevolji, a na
Majstoroviev ksenofobini govor reagovao je
vrhovni rabin Isak Alkalaj, izrazivi aljenje to su
nacistike ideje oigledno nale uporita i u
Jugoslaviji. to se tie urednitva Politike, moda se
njen stav najbolje moe prepoznati u kratkom uvodu,
koji je dat uz odlomke Hitlerovog Majn Kampfa,
objavljene nakon nacistikog bojkota, i zato ga treba
preneti u celosti: Antisemitiziam je nerazdvojan od
hitlerizma. Dakle, nije nikakvo udo to je Hitler u
svojoj knjizi Majn Kampf ustupio veliko mesto
jevrejskom problemu i dao opirno svoje gledite o
njemu. uda radi, izabrali smo iz te knjige nekoliko
pasusa u kojima mladi Hitler, budui kancelar Rajha,
pria kako je u Beu, u godinama kada se srca
otvaraju prema ljubavi, otvorio svoje srce mrnji
prema jevrejstvu. Hitler izlae vatreno ali ne naroito
ubedljivo svoje gledite. Ono nee nai pristalica u

Ukidanje autonomija junih zemalja 11.03.1933;

Nacionalna revolucija u Nemakoj sprovodi se
bespotedno 16.03.1933; Hitlerova vlada bez
parlamentarne opozicije 25.03.1933; Bitka izmeu dva
krila vladine koalicije 29.03.1933; Nemi pogrom
Jevreja 30.03.1933; Sukobi izmeu hitlerovaca i
nacionalista ne prestaju31.03.1933;Danas u 10 asova
01.04.1933; Bojkot Jevreja u Nemakoj sproveden je
bezobzirno02.04.1933; Bilans bojkota Jevreja u
Nemakoj 05.04.1933; Pogrom u Nemakoj
27.04.1933; Beanje iz Nemake 01.05.1933;
Interpelacija senatora g. Majstorovia 12.11.1933;
Polemika oko nastanjivanja jevrejskih emigranata u naoj
zemlji 01.12.1933; Hitler objanjava zato goni Jevreje
21.04.1933.
5

povuena istorijska paralela izmeu savremenog

trenutka i perioda raanja nacionalizma u Nemakoj
poetkom XIX veka, kada je, takoe, dolo do
spaljivanja knjiga, samo to je tadanja omladina bila
progresivna i slobodarska, dok je ova nova posluna i
reakcionarna, smatra autor. Slijepevi tekst zavrava
manifestujui solidarnost sa prognanim umetnicima:
Tolerantni prema svim uverenjima, mi odajemo ast i
priznanje u prvom redu onim umetnicima i naunicima koji brane nemaki obraz svojom graanskom
kurai, a diu glas za slobodu nauke i umetnosti, za
prioritet duha nad silom.9
Mogue neprijatnosti u Dubrovniku nasluivale su
se jo pre poetka konferencije. Iz razumljivih razloga
oekivani nemaki pisci nisu bili u mogunosti da
dou, ali su nacisti, preuzevi nemaki PEN-klub u
svoje ruke, odluili da poalju nove, zvanine delegate
zloglasnog dramaturga Hansa Josta (uvenog po
izjavi Kada ujem re kultura hvatam se za pitolj),
urednika Hitlerovog lista Folkie Beobahter lestera
i druge. Istovremeno, na kongres su dolazili i jevrejski
pisci iz Palestine, i to sa namerom da se tom prilikom
donese i deklaracija protiv progona Jevreja u
Nemakoj. Posebnu tenziju pred poetak konferencije
stvarao je najavljeni dolazak prognanog nemakog
leviara, jednog od ministara kratkotrajne revolucionarne Bavarske republike i dramaturga, Ernsta
Tolera, ija su dela takoe gorela na lomai. itav
dogaaj svakodnevno je pratio novinar Politike
ivojin Vukadinovi, koji je tek pristiglu nemaku
delegaciju doekao sa nezgodnim pitanjima. U
intervjuu raenom sa zvaninim gostima iz Nemake
preskoeni su svi kurtoazno-formalni momenti.
Vukadinovi je preao odmah in medias res. ta
zbilja hoe Nemci na dubrovakom kongresu? - pitao
je direktno biveg mornarikog oficira, a sada i
zvaninog nacistikog pisca Boa, potom jo malo
pojasnivi pitanje: PEN klubovi su za slobodu
izraavanja ideja, kaemo mi, Nemci su, meutim,
sveano spalili knjige za koje misle da su protivne
nemakom duhu. Kako ete braniti ovaj postupak?.
Bo se branio argumentom da je Nemaka bedem koji
titi evropsku civilizaciju od boljevike bolesti sa
Istoka i da su upravo te boljevike ideje gorele na
lomai. Drugog nemakog delegata Vukadinovi je
terao da nabroji koji su sve pisci i zato zabranjeni u
Nemakoj, a potom zabeleio njegovu paninu
reakciju kada mu je saoptio da e kao poseban gost
konferenciji prisustvovati i Ernst Toler. Vukadinovi
je meu uesnicima skupa pronaao i jevrejskog
autora aloma Aa, ije su knjige, takoe, spaljivane.
Ovaj dijalog je voen u drugaijem tonu: -Vi ste
spaljeni u Berlinu ?
- Ferbrand und ferband (spaljen i prognan).

-A vi niste boljevik ? Jer Nemci kau da su samo

boljevike spalili.
- Boe sauvaj. Mene su i sami boljevici proterali.
Pa kad me gone i jedni i drugi, bie da moje knjige
neto vrede....
-Zato su vas Nemci spalili?
- Zato to su, vele, moje knjige proete jevrejskim
duhom. Kako oni jevrejskim duhom nazivaju duh
slobode, duh borbe za mir i duh pobijanja rata, onda
oni ine najveu ast jevrejskom narodu. Zahvaljujem
Nemcima to su spalili moje knjige na Trgu pred
Berlinskom operom. Nalazio sam se u dobrom
drutvu. Ta lomaa je bila prava akademija
umetnosti.
Jo pre nego to je doao Toler vladala je napetost u
Dubrovniku, jer su nemaki delegati zapretili da e
napustiti konferenciju ako se bude pokretalo pitanje
spaljivanja knjiga, dok su zbog njihovog prisustva
delegati iz Palestine otkazali svoj dolazak. Drugi dan
kongresa obeleio je angaovani, a opet indirektni
govor predsednika PEN-kluba H.D. Velsa u kojem
je iznet predlog za debatu: Treba li PEN-klub da
zadri svoju potpunu apolitinost ili je doao trenutak
da izrazi svoj stav. U skladu sa namerom da se
formulie stav u odnosu na dogaaje u Nemakoj,
trei dan se ulo u diskusiju oko zajednike rezolucije,
ali se opti dogovor pokazao kao nemogu, a nemaka
delegacija je napustila sednicu. etvrti dan, naroito
buran, obeleili su uzbudljivi govori aloma Aa i
posebno Ernsta Tolera, koji je sa velikim oduevljenjem prihvaen u Jugoslaviji, gde e se zadrati
jo par meseci i otputovati iz nje u opankama. O
njemu e se jo dosta pisati u Politici. Politika e
objavljivati njegove putopise, a potom i njegovu
autobiografiju u nastavcima, koju e kasnije u celini
objaviti Nolit pod naslovom Jedna mladost u
Nemakoj.10 Vukadinovi je o uzbudljivim dogaajima sa kongresa PEN-kluba izvetavao svakodnevno
i opirno, a Politika im je davala dosta prostora,
ponekad i naslovnu stranu, ime je do danas sauvan
deo atmosfere sa ovog dramatinog knjievnog
susreta za koji se moe rei da je imao svetski
znaaj.11

10

Ovo e biti prvo izdanje ove knjige, objavljeno pre

originalne verzije pisane na nemakom jeziku. Ernst
Toler, Jedna mladost u Nemakoj, Beograd, 1933.
11
Knjievnici iz celog sveta stiu danas i sutra u
Dubrovnik 24.05.1933; U razgovoru sa zvaninim
nemakim delegatima25.05.1933; Za napredak ili za
srednji vek 26.05.1933; Dubrovaki kongres o
dogaajima u Nemakoj 27.5.1933; Nemci su se povukli
a kongres je nastavio rad 28.05.1933; Zavren je
Dubrovaki kongres 29.5.1933.

Stefan Cvajg protiv Hitlerove politike 23.04.1933; Ko

predstavlja nemaki duh 22.05.1933.
6

Zong Baihua

Izvori i osnove kineskog i

zapadnog slikarstva
Znanost i filozofiju moemo odrediti kao ljudsko
izraivanje granica i znaenja ivotnih doivljaja
pomou metode i zakonitosti logikog sistema. Etiku i
religiju odreujemo kao odnos spram praktinog
djelovanja ili ljudskog karaktera i due. No postoji jo
jedan oblik koji u praksi ljudskog ivota uzima u obzir
sve postojee, koji je u svojoj biti ivahan, prodire
duboko u jezgru ivotnog ritma i na slobodan i
harmonian nain izraava ovjekovo najdublje
znaenje: to su lijepo i lijepe umjetnosti. Posebnost su
lijepog i lijepih umjetnosti oblik i ritam, budui da
prikazuju unutarnju jezgru ivota, najdublje promjene
ivotne unutarnjosti, stalno promjenljiv, pa ipak
ureen karakter ivota. Sve umjetnosti tee stanju
glazbe.

Politika, 28. 5.1933

Osim Tolera, nije se mnogo pisalo o radu mnogobrojne naune i kulturne nemake emigracije. U par
navrata objavljene su specifinne literarne kolumne
prognanog knjievnika i biveg novinara Berliner
Tageblata, Alfreda Kera, zatim jedan preuzeti
intervju sa Egonom Ervinom Kiom koji opisuje kroz
ta je proao od dolaska Hitlera na vlast, a Politikin
dopisnik iz Praga je izvetavao o izlobi osnivaa
zabranjenog humoristikog asopisa Simplicisimusa
Tomasa Teodora Hajnea. Opet, ne moe se rei da je
Politika dala malo prostora glasu nemake emigracije,
pogotovo uzevi u obzir da je vremenski iseak koji je
ovde obraen suvie mali da bi se izvukli neki
zakljuci. Sa druge strane, opti utisak, ne samo iz
ovde obraenih tekstova, je da je Politika nesumnjivo
bila na strani prognane Nemake, a to se moglo videti
iz naina na koji je pisano o njihovoj sudbini i
njihovoj veliini.12

Svi tzv. oblici u lijepim umjetnostima, kao na

primjer kvantitativna proporcionalnost, raspored linija
(arhitektura), koloristika usklaenost (slikarstvo) i
ritam glazbenog temperamenta jesu apstraktne strukture preplitanja toaka, linija, tijela, zvukova Sve to
u svrhu jezgrovitijeg, boljeg i dubljeg odraavanja
istinskog privida i razliitih uvstvenih stanja. Da bi
ovjeka pripravilo da u valovitom ritmu i harmoniji za
trenutak ugleda istinu i u njemu pobudi beskonano
zanimanje, ar i istanane misli.
Uloge je oblika dakle mogue rasporediti u tri
toke:
1 Posljedica ureivanja oblika lijepog jest da
odreen dio prirode ili sadraj ljudskog ivota
preuzme sliku samostalnog organizma i pobudi nas da
na njega usmjerimo svu panju i da dublje doivimo.
Stapanje prostora jest negativno djelovanje oblika.
Objekt ljepote u prvom redu zahtijeva stapanje
prostora. Okvir slike, kamenito podnoje kipova,
stepenite s ogradom, zastor na odru (novi nain
sjedinjavanja metoda osvjetljavanja s tamnom
stranom partera), hitri pogled kroz prozor na gorske
vrhove, pogled s visine na osvijetljene ulice uvijene u
zavjese none tame: sva ta stanja ljepote posljedica su
djelovanja razliitih naina stapanja prostora.
2 Pozitivno djelovanje oblika lijepog jest
ureivanje, sabiranje i razvrstavanje. Ukratko: kompozicija. Ve na odreenom osamljenom dijelu krajolika
moe se istkati poseban, unutranji, samodostatni
svijet koji ne izdravan izvana tvori mali kozmos s
brojnim znaenjima koji razotkriva jo jednu dublju
razinu istine stvorenog svijeta i ovjetva. Zbog

Politika, 13. 4.1933

12

Dvostruko lice dvadesetog veka 17.07.1933; Ne

gubite hrabrost! 12.07.1934; Kako ive nemaki
knjievnici u Treem rajhu i inostranstvu 07.08.1933;
Tomas Teodor Hajne i Helmut Kromer izlau u Pragu
09.10.1933.
7

tijela se doista pokazuje pred naim oima, no as

lebdea as lagano valovita, as realna as prividna
posve se stapa i mijenja u meusobnom slijevanju i
preplitanju toaka i linija.

iznimno jednostavne strukture linije zgrade elegantnih

hramova velikih starogrkih arhitekata, u ljudima se u
tisuu godina divljenja bez prekinua uva neiscrpan
osjeaj velianstvene, posveene i nezaboravne
ljepote.
3 U zadnjoj i najdubljoj ulozi oblika nije posrijedi
samo mijenjanje istinskog stanja u umjetniko koje bi
kumovalo ljudskom duhovnom poletu s onu stranu i
prestupanju u svijet ljepote, nego posebno jo snanija
pobuda ovjeka za prodiranje u istinito kroz ljepotu i
istraivanje unutarnje jezgre ritma ljudskog ivota.
Samo najivahniji umjetniki oblici na svijetu, poput
glazbe, oblika plesa, arhitektura, kaligrafija, kineska
opera, oblici obrednih posuda zhong i ding i ukrasni
uzorci su oni koji mogu izraziti neizreciva i neizraziva
stanja duha i ritma ivota. Svako veliko doba i velika
kultura eli u vikovima nad praktinim ivotom ili u
znaajnim drutvenim obredima s velianstvenom
arhitekturom, uzvienom glazbom ili s otmjenim
plesom izraziti vrhunac ivota i najdublji ritam duha
epohe. Apstraktna struktura arhitekturnih tijela,
glazbena harmonija i ritam, ili stilska linija u plesu,
mogu jedini izraziti uvstva i ritam unutarnjosti
pojedinca. Povratkom izgubljenoj harmoniji i
pokopanom ritmu, vraa nam se dua ivota i time
istinska sloboda i ivot. U tome lei znaenje i
vrijednost lijepih umjetnosti za ivot.

Tradicionalni nain slikanja, koji dolaze iz Egipta i

Grke, bili su fantazijsko uprizorenje kiparskih tijela u
trodimenzionalnom prostoru likovnog svijeta. Naglaavali su posebice perspektivu, anatomiju, igru svjetla
i sjena te konveksnost i konkavnost preplitanja boja.
Ti slikovni svjetovi daju nam osjeaj kao da je u njih
mogue direktno ui i rukama ih opipati. Njihov je
izvor kiparska umjetnost i arhitekturni prostor Egipta i
Grke.
Figuralno kiparstvo se u Kini loije razvilo od
grkog i istodobno nikada nije dosegnulo razinu
posebne elegancije istog kiparstva. Od dinastija Jin i
Tang nadalje na kiparstvo je utjecalo slikarstvo, zato
je preuzelo i slikarski stil. Kiparstvo Yang Huija bilo
je tijesno povezano sa slikarstvom Wu Daozija.
Usporeivati ga ne bismo mogli niti s grkim trodimenzionalnim kiparstvom koje je kasnije postalo
model slikanja zapadnjakih slikara, doim bi se
izraavanje uvstava kineskog univerzuma na
dostojanstvenim, uglaenim i lijepim oblicima
obrednih posuda zhong, ding, dun i zun iz dinastija
Shang i Zhou moda dalo izjednaiti s grkim
kiparstvom boanskih slika. Posebnosti kineskog
slikovnog krajolika, stil i metodu treba traiti u
ukrasnim uzorcima na obrednim posudama ding,
tanjurima i zrcalima, te u freskama iz dinastije Han.

Kineska arhitektura opeka i drva sklona je brzom

propadanju, njezino kiparstvo nije doivjelo takav
procvat kao u Grkoj, oblikovna ljepota obrednog i
glazbenog ivota drevnog feudalizma takoer je ve
iezla. Dar naroda se uva jedino u plesu crnila i
kiice po zraku, u slikanjima uzvienih stanja duha
(ukoliko uzviena stanja duha znae uzvien ritam
due). Stoga kineska metoda slikanja ne pripisuje
toliko znaenje vjernom uprizorenju konkretnih slika,
nego tei apstraktnom izraavanju ljudskih raspoloenja i umjetnikih zamisli pomou crno-bijele
tehnike crnila i kiice. Kinesko slikarstvo je kao
svojevrsna ljepota oblikovne linije u arhitekturi,
ljepota glazbenog ritma, ljepota plesnog stava. Njegov
kljuni element nije mehaniko realistiko slikanje,
nego stvorena predstava, unato tomu da proistjee iz
krajnje realistikog slikanja, kao na primjer izabrano
slikarstvo cvijea i ptica te slika iz prirode, u emu je
postalo prvo u svijetu.

U tim ukrasnim uzorcima slike ljudi, ptica i divljih

zvijeri, insekata i riba, zmajeva i feniksa i drugog u
leteem stanju neuobiajeno ivahno kruno
poskakuju, no posve se stapajui s tokom linije
ukrasnog uzorka na cjelokupnoj slici. Slika stvari se
slijeva s uzorkom, a uzorak je izvorno ve preraena,
zgusnuta linija oblika slike stvari. Svaka od vidljivih
slika ivotinja ve predstavlja ritmiki preplet uzorka
linija u leteem kretanju koji prelazi u simfoniju
cjelokupnog ukrasnog uzorka. Svaka od njih je iva,
ali apstrahirana. Nije posrijedi isklesana trodimenzionalno konveksno-konkavna slika, nego naglaeno
prikazivanje ritma i takta leteeg stanja. S crtama
izraeno unutranje kretanje jest duh stvari. Skelet
podupire tijelo u kretanju, doim je slikanje kotanom
tehnikom slikanje unutarnje jezgre kretanja. Jedno od
est pravila kineskog slikanja, tzv. tehnika slikanja
kotanim potezima, kae da treba pomou tehnike
slikanja zgrabiti duh stvari da bismo tako izrazili sliku
ivota u kretanju. Takozvana ritmika vitalnost jest
svrha i rezultat tehnike slikanja kotanim potezima.

Kinesko slikarstvo je doista slino svojevrsnom

plesu u kojemu se slikari divljenja vrijedno razmahuju
i slikaju u jednostavnom stilu. Njegov duh i sredite
arita jest u ritmikom ivotu cjelokupne slike i zato
crnilo ne zastaje pri slikanju pojedinane slike. Slikari
upotrebljavaju metodu sjenenja, prelijevanja toaka i
linija, meusobna zrcaljenja izmeu svijetlog i
tamnog, praznine i punoe, energije tijela u pokretu,
uglazbljivanja slike po paradigmi glazbe i plesa. Slika

U takvoj strukturi meusobnog stjecanja toaka i

slova, trodimenzionalni i nepokretni prostor gubi
8

mjeta apstraktnu umjetnost glazbe. Daljnja znaajna

posebnost kineskog slikarstva jest upisivanje pjesama
sa slovima u sliku, buenje slikarske tehnike pjesnikim stihovima i istodobno miljenje da to ne kvari
slikovitost krajolika (u zapadnom slikarstvu u ulju
upisivanje bi stihova pokvarilo realistiko slikanje
fantazijskog svijeta na slici). A sve to stoga jer
zapadna i kineska metoda slikanja u osnovi ne
izraavaju iste sfere: prva je realistika, druga je
duhovna. Kod prve ja i predmet stojimo naspram, kod
druge se ja i predmet slijevamo. U kineskom
slikarstvu, koje se oslanja na kaligrafiju i nosi
pjesniki svijet u sreditu svojega duha, kako pjesnitvo, kaligrafija tako i slikarstvo, svi odreda pripadaju
razini iste domene. U zapadnom slikarstvu se
arhitekturnim prostorom kao strukturom, kipom
ljudskog tijela kao objekta, pa kako arhitektura,
rezbarstvo tako i slikarstvo u ulju, svi pripadaju razini
neke druge domene. Zhang Yanyuan, znameniti
kritiar iz dinastije Tang, rekao je: Dosegnuti njezinu
oblikovnu slinost, znai ne imati ritmiku vitalnost.
Dobiti na obojenosti znai izgubiti na slikarskoj
tehnici. to znai da je dodue znaajno prenijeti
oblikovnu slinost, no potrebno je istodobno slaviti
duh i biti slabiji u boji da bismo bili jai u slikarskoj
tehnici. Prevladavanjem izvanjskosti pojava zgrabiti
jezgru njihove okolice to je bila tenja u kineskom
slikarstvu nakon kraja dinastija Song i Yuan.
Oblikovna vjernost originalu, bogatstvo i ljepota boja,
posebnosti su zapadnog slikarstva u ulju. Uzorci na
obrednim posudama zgong i ding te tanjuri i zrcala iz
dinastije Shang i Zhou su u razvoju ljudske slike, ptice
i zvijeri na freskama dinastije Han postupno
oslobodili iz zagrljaja ukrasnih uzoraka, premda i u
slikarstvu dinastije Han esto moemo opaziti tragove
ukrasnih uzoraka koji se pojavljuju u krunom zibanju
oko leteih ljudi i divljih zvijeri i prilagoavaju se
ritmu cjelokupne slike. Slikarstvo Gu Kaizhija koje je
izalo iz slikarstva dinastije Han je ljepotom tekuih
linija oblikovalo falte na odjei ljudi s kojim je
stvorilo dojam ivotnosti na cjelokupnoj slikovnoj
povrini. Stoga ima razvoj kineskog figuralnog
slikarstva drukiji put od zapadnog. Zapadno
figuralno slikarstvo izvire iz grkog kiparstva, gdje
igra znaajnu ulogu model za imitaciju cjelokupnog
trodimenzionalnog tijela s udovima. Kinesko figuralno slikarstvo na jednoj strani naglaava ivost
pogleda, na drugoj u milini i gipkosti pregiba odjee, s
razliitim metodama slikanja i pomou rasporeivanja
linija, prikazuje razliite karaktere i ivotna stanja.
Premda je bila metoda koloristikog sjenenja i
konveksno-konkavno sjenenja koja se u vrijeme
Sjevernih i junih dinastija iz Indije prenijela na
Zapad, meu nekim slikarima neko vrijeme prilino
omiljena (Zhang Seng je jednom na vrata nekog
samostana naslikao cvijet konveksno-konkavnog
oblika koji je bio izdaleka i s napola zatvorenim

svoje znaenje i ne tvori vie strukturni raspored tijela

u prostoru. Vidljive pojave i praznine se na
cjelokupnoj slici sjedinjuju i doseu ritam gibanja
duha praznine slike kao cjeline. Praznine u kineskom
slikarstvu ne raunaju vie za obrise prostora
zemaljskih pojava i svega ivoga, nego se stapaju u
unutarnjost svega ivog i dio su puta promjenljivog
duha praznine desetine tisua stvari. Slijevanje i
meusobno odsijevanje praznog i punog, svijetlog i
tamnog te nerazluivosti sastavljaju u maglu ovijen
duh umjetnikog djela koji lebdi izmeu Neba i
Zemlje i ini se kao da bismo pred svojim oima
ugledali istinski prizor krajolika. U njemu dodue
postoji svjetlo i tama, konveksno i konkavno,
rasprostrtost kozmikog prostora, no nema ni duha ni
sluha o trodimenzionalnom uprizorenju. Ta struktura
isto tako nije usporediva s realistikim krajolikom
zapadnih ulja na platnu, za koje se ini da bi se u njih
dalo ak ui, nego predstavlja umjetniki koncept
duhovnog putovanja. Jer kineski nain slikanja s
apstraktnom crno-bijelom tehnikom lovi duh vidljivog
predmeta i slika unutarnji ivot stvari, spontano se
javlja osjeaj prostornosti, tako da kiparsko uprizorenje, naglaavanje konveksnosti i konkavnosti,
vjernost originalu te ograniavanje na krutost postaju
doista suvini.
Kinesko slikarstvo je tako prekorailo mehaniki
trodimenzionalni
prostor,
konveksno-konkavne
predmete i igru svjetlosti i sjene, stoga moe njegova
metoda slikanja s kiicom izraziti duh praznine, i
unato tome se ini da se ne posveuje materijalnim
stvarima, slika realistiki i ivotno. U Tang Zhiqijevom djelu o slikarstvu nalazimo reenicu: Crnilo
hrani sliku rijeke, potezi kiice prenose duh kamena.
Jer slikanje kiicom ne zastaje kod pojedinanih
stvari, slikanje je preputeno nepredvidljivostima i
izraava erupciju umjetnikovih misli i njegovih
skrivenih i trenutnih radosti. Prva posebnost kineskog
slikarstva je tako postalo ukljuivanje kaligrafije u
sliku. Dong Qichang je rekao: Slikanje neka bude
pisanje slova u kurzivu, urednikom, ili stilu pisma
udnih slova. Drvea neka se ine kao zakrivljeno
eljezo i gore kao da su nacrtane u pijesku. Samo ako
unitimo vulgarno slatkasti krajolik moemo
dosegnuti duh plemenitosti. Kaligrafija kao posebna
kineska umjetnost doista predstavlja kimu kineskog
slikarstva. Postoje razliite tehnike slikanja neravnih
povrina pomou toaka i linija koje stapaju sve
zemaljske pojave i premjetaju ih u fascinantan svijet
duha i praznine te pjesniku duu i pjesniki svijet
stapaju sa slikovnim krajolikom. To je druga
posebnost kineskog slikarstva. Kinesko tradicionalno
pouavanje glazbe se zauvijek izgubilo, stoga pjesnici
ne mogu vie pjevati uz pratnju instrumenata.
uvstveno stanje duha moe se dakle izraavati kroz
kaligrafiju i slikarstvo. Kaligrafija posebice nado9

oblikovnu ljepotu harmonije, skladnosti, ureenosti,

monosti i nijemog dostojanstva. Izdaleka se stupovi
atenskih svetilita vide kao nekakva zgusnuta glazba.
Filozof Pitagora je svemir shvaao kao glazbenu
harmoniju koja se izraava kroz kvantitativni razmjer.
Grka arhitektura je u svakom sluaju simbolizirala
takav pogled na oblikovno ureeni kozmos. Ono to je
Platon imenovao ideja supstancije kozmosa je isto
tako svojevrstan idealni dijagram s matematikom
strukturom. I Aristotel je formu i materiju postavio
kao konstitutivna naela kozmosa. Da su najvie
ideale ljepote u to vrijeme predstavljali harmonija,
red, skladnost i ravnotea, zagovarala je gotovo
polovica grkih filozofa i umjetnika, to je i doista
prepoznatljivo znamenje klasine grke umjetnosti.

oima gotovo kao pravi), kineski je slikarski stil na

kraju ipak odbacio, jer nije bio u skladu s kineskom
misaonou. Kina ima svoj karakteristian pogled na
univerzum i osjeaj ivota koji se sveudilj ouvao sve
do procvata slikarstva gora i voda te cvijea i ptica u
dinastiji Song i Yuan, gdje karakteristian stil
kineskog slikanja postaje jo vie izrazit. Tehnikom
ispiranja tua, sjenenja i struganja toaka i linija
razliitih vrsta prisvaja se struktura i karakter stvari.
Suptilnost kineskog slikarstva je u rasprivanju toaka
na slici, jedanput vidljivih, drugi put manjkavih, u
eleganciji poteza, as prekinutih, as povezanih i u
stilskoj dovrenosti svake toke i poteza. U njemu se
bogatom sugestivnou i snagom simbolikog nadomjeta podroban opis slike i preko jednostavnosti i
moi stremi prevladavanju ovostranosti. Najvea
savrenost slikarstva gora i voda pustinjaka Huang
Gongwanga, koje je prostrano i bujno te preoblikovano bez tragova, u svom se slobodnom stilu najvie
izraava u maglama nad gorama i rijekama. Tamo
gdje je najbezoblinije i apsurdno, tamo se najvie
pribliuje ivotu. Sada realni, sada oniriki svijet
nalazi se u praznini bez oblika i tragova koja je ipak
posvuda prisutna. Sve vidljivo je prazno, nematerijalno je materijalno. Kretanje duha umjetnikog
djela je pjesma, glazba, ples, a ne trodimenzionalno
kiparstvo. Stalni predmet kineskog tradicionalnog
slikarstva predstavljaju ritmika vitalnost i ivotno
kretanje, doim se kao metoda slikanja rabi slikarska
tehnika tzv. kotanih poteza s kojima se trai
kaligrafska slika stvari. Zato unutar est pravila Xie
Heja pravilo skladnosti slike sa stvari koje odgovara
zapadnjakom nasljedovanju prirode ili pravilo
skladnosti boja s vrstom koje odgovara zapadnom
istraivanju harmoninosti, ureenosti, proporcionalnosti i simetrinosti rasporeivanja u prostoru,
moemo smjestiti tek na tree, etvrto ili nie mjesto.
Svejedno, nasljedovanje prirode i formalna ljepota
harmoninost, proporcionalnost itd. predstavljaju
dva sredinja pitanja razvoja zapadne estetske misli.
Teorija grke umjetnosti ne prekorauje taj okvir.
Kasnije je dolo do razvoja faustovskog duha
modernih zapadnjaka, kad su estetika i umjetnost prvi
put postavile pitanje o izraavanju ivota i premjetanju u uvstva. No unato tomu to se zapadna
umjetnost na poetku 20. stoljea idejno odmaknula
od tradicionalnog pogleda i otvorila nov pogled na
stvoreni svijet, budui da su se kubizam i ekspresionizam suprotstavljali tradiciji, raskol se, nastao
unutar zapadnog slikarstva, na kraju nije pribliio
pogledu kineskog slikarskog stila. Osnove zapadne
kulture i slikarstva lee u grkoj umjetnosti. Grci su
bili narod umjetnosti i filozofija, a svoj su najvii
umjetniki izraz dosegnuli u arhitekturi i kiparstvu.
Grki hramovi i svetilita bili su sredita grkog
kulturnog ivota. Njihova jasnoa i elegancija,
uzvienost i jednostavnost u najvioj mjeri izraavaju

Osim arhitekture, grka je umjetnost naglaavala i

kiparstvo. Kiparstvo s izradom modela ljudskog tijela
preuzima oblik prirode. Tadanji umjetnici su nadasve
cijenili takvo uprizorenja izmiljenog, ono koje se
najvie pribliava izvorniku. Zato je nasljedovanje
prirode postalo zajednika teorija umjetnosti gotovo
svih grkih filozofa i umjetnika. I Aristotel je
umjetnost tumaio nasljedovanjem prirode. Takav
pogled i stajalite spram umjetnosti je nedvosmisleno
nastalo opaanjem u ono vrijeme veoma proirene
umjetnosti kozmikog prostora. Ljudsko tijelo kao
predmet kiparstva je minijatura kozmikog prostora
blinji ali pasivan objekt. Daljnje istraivanje
perspektive i anatomije bilo je samo po sebi
razumljivo. A izvor i temelj kineskog slikarstva lei u
zmajevima, zmijama, leopardima i tigrovima posred
gora i jezera velike prirode te lebdee stanje zvijezda,
oblaka, ptica i ivotinja to ih nalazimo isklesane na
zvonima, trononim obrednim kotlovima, ogledalima
i tanjurima iz dinastije Shang i Zhou, zajedno sa
znamenjima svastike i lukovima linija koje se stapaju
s razliitim uzorcima pozadine i koji tako simboliziraju ritam ivota stvorenoga svijeta. Njegov su
svijet Nebo i Zemlja slike kao cjeline, a ne
pojedinano ljudsko tijelo. Njegova metoda slikanja je
pokretna i pravilna crta, a ne statiki trodimenzionalni
oblik. Ljudi toga vremena su slavili povezivanje
irokog pejzaa gora i voda, toka velikog daha Neba i
Zemlje sa ivotom neuobiajenih ptica i rijetkih
ivotinja iz prirodnog svijeta i pritom osjeali
maginost i demoninost (svijet kako su ga slikale
Pjesme iz zemlje Chu). U dubini svoje due osjeali
su da imaju sve ive tvari natprirodan ivot i mo.
Stoga njihovo kiparstvo, slikarstvo i obraen ad jest
natprirodno i izraava raznolike magine moi ivota.
Suvremeni ljudi svemir shvaaju uobiajeno, zato je i
takav njihov slikarski svijet. Tigrovi i divlje make,
to ih slikaju, jesu ivotinje u zoolokim vrtovima, u
kavezima. Zato im ne nedostaje ozraje udaljenih gora
i velikih voda. Grci su ivjeli u ureenim civiliziranim
gradovima, gdje je svjetlilo arko mediteransko sunce
10

Kultura i umjetnost srednjega vijeka, koji je bio

zbog kranske asketske misli znan i kao mrani
srednji vijek, nisu usporedivi s grkom raskonou.
No uspon velike kole gotikog stila razotkriva snaan
duh odricanja od svijeta, a njegove kiparske idole u
cijelosti proima religiozna fanatinost. Izraajno
bogat nagovijeta neki novi svijet i zapadnoj
umjetnosti nudi novo umijee. Ali tek su suvremeni
zapadnjaci mogli iznova dokuiti njegovo znaenje i
njegovu vrijednost.

i sve su vidljive pojave bile razvidne i jasne.

Prepletanje miljenja i njihova ivotnog naina uz
more izraavalo se u jasnoi logike i geometrije.
Postupno je nestajala tajanstvenost magijskog
osjeaja, i bogovi su izgubili ponornu tajanstvenost,
ostajao je samo mudro i radosno ljudsko ivljenje.
Stremili su ljepoti ljudskog tijela. Otkrivanje kozmikog poretka, harmonije, skladnosti i ravnotee u
ljepoti ljudskog tijela znailo je raspoznavanje
boanskog. Figuralno kiparstvo i arhitektura svetilita
su vrhunac grke umjetnosti koji jasno razotkrivaju
boanski svijet i ideal ljepote Grka. I posebnosti
razvojnog puta i svijeta zapadnjakog slikarstva nastali su zbog odreenja tih dviju velikih umjetnosti
kao temelj i pozadina. Za grko slikarstvo, slino
freskama to ih moemo vidjeti na ruevinama starog
grada Pompeja, moemo rei da je posrijedi prenoenje kipova na slike koje se izdaleka vide kao
fotografije trodimenzionalnog slikarstva. Ljudska
tijela u obliku trodimenzionalnih kipova sjede ili stoje
u perspektivistikom arhitekturnom prostoru. Kasnije
je zapadna metoda slikanja upotrijebila uljane boje i
kiicu da bi se to vie pribliila takvom kiparskom
stilu slikanja. Ako takvo slikarstvo usporeujemo s
kineskim slikarstvom ukrasnih uzoraka ili s freskama
iz Nanyanga i Seuana iz dinastije Han, osupnut e
nas dinaminost ovog posljednjeg. Na jednoj strani
letea linija, a na drugoj statiki kip. Zacijelo je da
Xie Hejevih est pravila, s ritmikom vitalnou na
elu, uprizoruje karakteristike kineskog slikarstva,
doim kineska filozofija s preobrazbom u Knjizi
preobrazbi tumai ljudski ivot u svemiru. Kretanje
Neba je puno moi. Zato uzvieni ovjek postaje
moan i neumoran. To svjedoi o unutarnjoj misli
koja se na izvan izraava u kineskoj umjetnosti.

U 15. i 16. stoljeu renesansa je kao umjetniki

pokret to je ustrajavao na grkom teatru jo dublje
prodrla u suvremeno slavljenje prirode i napajala se
duhom realnosti. Tadanja umjetnost je imala dva
velika cilja: istinito i lijepo. To istinito je znailo
nasljedovanje prirode i vjerno prikazivanje. Veliki
genij onoga vremena (slikar, kipar, znanstvenik)
Leonardo da Vinci je u svom slavnom Traktatu o
slikarstvu zapisao: Najvie hvale vrijedna slika jest
ona koja najobjektivnije odgovara prikazanoj stvari.
Sredite prirode kojeg su slikali bilo je ljudsko tijelo,
doim je figuralno kiparstvo za uzor iznova izabralo
grko kiparstvo. Stoga je Leonardo zapisao: Reljef
trodimenzionalna kiparska metoda uprizorenja jest
dua i najvia svrha slikarstva. Taj Da Vincijev stav
jasno izraava karakteristiku zapadnjakog slikarstva.
Tradicionalno gledite zapadnjakog slikarstva jest
premjetanje kiparstva na sliku. Zbog krajnjeg
naglaska na traenju istinitog, umjetnici su se bavili
obdukcijom da bi spoznali istinsko stanje unutarnje
zgrade. Jer su trupla bila teko dostupna a obdukcija
zabranjena, umjetnici su esto krali trupla na
grobljima i u tajnim ih prostorijama pod svjetlom
lampi to slabo svijetle komadali. Da Vinci je
vlastoruno secirao tridesetak trupala, a kipar Donti
se hvalio da ih je sam secirao vie od osamdeset.
Postoji jo jedna znanost koja je nastala iz posebnog
pogleda zapadne umjetnosti i nadasve je znaajna. To
je perspektiva. Jer slikarstvo naglaava trodimenzionalno uprizoravanje prirodnih tijela, i jer se trodimenzionalni predmet nalazi u prostoru s tri
dimenzije, nije sluaj da je tu tako vanu perspektivu
prvi otkrio arhitekt Brunelleschi poetkom 15.
stoljea, a arhitekt Alberti o njoj prvi napisao i objavio
knjigu. Kao to zapadnim slikarima nuni uvjet
predstavlja perspektiva i anatomija, tako kinesko
slikarstvo mora sadravati kaligrafiju i poeziju. To
kod prvih objanjava znaajnu vezu zapadnih
uenjaka, velikih kipara i arhitekata sa zapadnim
uljanim slikarstvom, a kod drugih razotkriva razlog za
slavljenje kaligrafa i pjesnika u teoriji kineskog
slikarstva. Kao to je ve reeno, traenje duha
stvarnosti i duha ljepote postalo je prava strast
renesansnih slikara. Istina, zavijena u plat ljepote,
koja se nalazi u nasljedovanju prirode i harmoninom
obliku bila je ciljem svih tadanjih umjetnika. Tako je

Budui da grka umjetnika teorija zbog utjecaja

dviju velikih umjetnosti arhitekture i kiparstva ima
kao glavna naela oblikovnu ljepotu (koja se temelji
na harmoninosti, skladnosti, simetrinoj ravnotei
arhitekturne ljepote) i nasljedovanja prirode (posebnost kiparske umjetnosti), idealno se umjetniko
stvaranja nahodi u nasljedovanju zbiljnosti i istodobnom izraavanju oblikovne ljepote harmonije,
proporcionalnosti, ravnotee i reda. Kad kip ljudskog
tijela postane model, konkretna se slika stopi u
kanonsku figuru i otjelovi u idealnoj fiziognomiji, u
tzv. Platonovoj ideji. Snano grko kiparstvo
razotkriva svijet ideja kojega je izradio Platon.
Njegovi kipovi ljudskih figura su vjeni, idealni
modeli ovjetva, boansko posred ljudskog svijeta.
Filozof koji je prezirao tadanju umjetnost svojom se
teorijom ideja odjednom preokrenuo u tumaenje koje
je posve odgovaralo grkoj umjetnosti i povrh toga
postala sredinjim pojmom i pitanjem zapadnjake
estetike i umjetnosti u nasljednim tisuljeima.

11

ljepota za svoj najvii uzor ponovno izabrala grku

arhitekturu. Grka arhitektura predstavlja vjenost
kozmikog poretka. Otuda je jasno da ljepota kojoj
tei renesansa jo uvijek ustrajava na grkom kriteriju
ljepote, kojega je Aristotel odredio kao jedinstvo u
mnogostrukosti ili kao harmonija oblika. Nasljedovanje prirode i harmonian oblik jesu sredinji
koncepti tradicionalne zapadne umjetnosti. Nasljedovanje prirode je sadraj umjetnosti, a oblikovna
harmonija je njezin vanjski privid. Sadraj i forma
tvore sredinje pitanje povijesti zapadne estetike.
Unutar est pravila kineskog slikarstva skladnost slike
sa stvari (to odgovara nasljedovanju prirode) i
rasporeivanje u prostoru stoje tek na treem, odnosno
etvrtom mjestu. Na tom mjestu se pokazuje razlika
izmeu tenje zapadnog i kineskog slikarstva. No
znai li to da zapadno slikarstvo ne namjenjuje
pozornost ritmikoj vitalnosti i tehnici kotanog
slikanja? Izgleda da nije tako. Jer je zapadno slikarstvo nastalo iz grkog kiparstva, naglaava
trodimenzionalno uprizorenje, budui da konveksnokonkavna pojavna stvarnost kiparske figure isto tako
poiva na igri svjetla i sjene. Slikari rabe uljane boje
za naglaavanje trodimenzionalne konveksnosti i
konkavnosti, a istodobno zbog brzog prelaenja iz
svjetla u sjenu, iz svijetlog u tamno, nastaje lirska
vitalnost i umjetniki stil. Stoga zapadno slikarstvo, u
usporedbi s kineskim, ritmiku vitalnost lake
prikazuje pomou boja. Jer kinesko slikarstvo zbog
prirode sredstva pri slikanju tee iskoritava svjetlost,
iznalazi nove naina koji ivot ne trae u kiparskom
konveksno-konkavnom uprizorenju, nego u spretnosti
koja je razvidna u odmaku od konkretnog i inkliniraju
prema apstraktnom, s izraznom snagom sjenenja i
kidanja tokastih poteza i linija crno bijele tehnike.
Rezultat je preplitanje toaka i linija pri slikanju
uvstava i ritma koji se pribliava glazbenom zapisu.
Njegova ritmika valovitost je osamljena i slaba,
profinjena, tiha, otuna, bez dreave bahatosti,
duhovno bogata i pronicljivo duboka i fina.

Jovan Nikolaidis

Mladi Crnogore
Mladi Crnogore! Uprkos svemu runom to
napisah o svojoj zemlji i svom narodu, jer miljah da
je ljubav i onda kad ukazuje na greke, nemoj
zaboraviti da je ta slatka Evropa, bastion demokratije,
ne samo stara kurva, izdajica ljudskih sloboda, ve i
bolesnik smrtno obolio od svoje snage i sitosti.
vrstinu njenih temelja davali su vjekovima oni nalik
nama. Rubni nacioni, zaturene postaje, ubonici iz
memljivih stanita diljem kontinenata, oni, kako
Evropljani posprdno zovu takve: ljudi koji putuju sa
kartonskim paketima, nemuti gastarbajteri, balkanske
svinje i prekookeanski divljaci, suvi i prljavi azijski
utljivci. Na kosturnicama ljudskim diljem planete
Evropljani su podigli svoje ambasade demokratije i
kule pravednosti, crpei sve to je vrijedno s
periferija, unosei ga u svoj Centar. Dajui porobljenima na dlanu soli, meu prstima koricu hljeba.
Djeca siromanih naroda sanjaju prineve,
bogatunima evropskim nedostaju nai pastiri i
cirkusanti.
Znam, mladi Crnogore, svjestan si ti ispraznosti i
ovdanjih poruka i obeanja, perfidne politike
sadanje vlasti. Naoruan znanjem i energijom mladosti odbacie, na vrijeme i sa mjerom, naslage
svojih predaka koji su jednako o nekakvoj slobodi
pjevali. Zna ti helensku istinu da se sloboda ne treba
slaviti kad se sloboda - ivi. Naa prolost nije sva u
slobodi, ali jeste krcata pjevanjem o njoj. A kad nije
bilo krvnika, svojoj smo tatini robovali. Kolektivnoj
paranoji. Uvijek u diobama. Turske glave na gomilama i sprdaine sa komijama. Idolopoklonstva
Dinastiji kad nas je udaljavala od Duklje, a primicala
Svetom Savi. Naklon odlinicima koji su bili nepismene hulje. Magle i dimovi naih stoljetnih
obrauna sa nekrstom za krst asni i slobodu sjajnu.
Sve je to teret tvom emancipovanom biu. Zato
vjerujem da e nova putovanja otadbinskim stazama
i evropskim autoputovima, za te biti plemenita i
samosvjesna avantura. Vidi da Evropejci, eljni naih
ludih sloboda i nesputane energije s visova, vapiju da
od nas uzmu to je kod njih umrlo davno. Ali nisu
iskreni. Bratoubistva naima nalik prijee im jedino
lagodan ivot i dobro plaene graanske ravnotee.
Neka samo jedno od toga zafali, u paramparad e se
rasuti njihove ustrojbe kapitala. Oni nama nude
regionalizacije. Neka to isto kau iteljima na
rubovima svojim drava. Neka briselski inovniki
mamut, ako mu basta, proape ita o prekrajanjima
teritorija, naima nalik. A zna za tenje baskijske,
katalonske, flamanske, valonske, kotske, irske. Mi
jesmo bili gladni i edni, krvili se zbog imena i vjere.

Zong Baihua, A Treatise on Origins and Foundations

of Chinese and Western Painting
S engleskog preveo Mario Kopi
Zong Baihua (1897-1986), poznati kineski estetiar.
Na kineski preveo Kantovu Kritiku snage suenja i
napisao niz tekstova o zapadnjakoj estetici. Prvi se u
Kini bavio komparativnom estetikom i danas je u Kini
jedan od najcitiranijih mislilaca umjetnosti i lijepog .
blog.dnevnik.hr.

12

Ipak, oni su poveli i zavrili dva najvea rata u

istoriji ovjeanstva. Smislili, oformili i funkcij priveli
konclogore. Nae su Srebrenice loe kopije njihovih
Lagera smrti. Poznato je tebi, jer si njihove visoke
kole izuio, da se nad nama uspostavlja visokotehnoloko varvarstvo. Saeto u Poglavlja, od prvog
pa do u beskraj.Vjerujem da e znati, kad meu
njihove ode, koliko je valjanije nae zrno bibera od
govana njihovih ugojenih lipicanera. Da nae ne
zaboravi, to bih htio. Ma kakvi dasmo, ne povinuj se
povrnosti koju su svijetu, sred namirisane politike
magle, poslali tvoji oevi. Koji ne poznaju Evropu. Ne
osjeaju je, boje se evropskog bljetavila. Hoe u
njeno krilo da skriju svoju nezasitnost, ubjeujui nas
da alternative nema. Nalikuju mladim cincarskim
trgovcima koji su sultanima otomanskim, da bi im se
umilili, balzamovane leine-lutke svojih roditelja slali,
ubjeujui ih da su ivi. Ti na svoje oeve ne misli,
sami e oni pasti pred tim zidom civilizacije, obijesni i
grijeha puni; samo se znanjima i odlunou naoruaj.
Sve su imperije ovoga svijeta iste, ali vaa energija i
pamet meu njima mora biti drugaija od njine,
mudrija i jaa.
Stara je to pria da je iz znoja, krvi i suza miliona
sazdan evropski bastion znanja i ljepote, urednosti i
obilja. Tome se mi danas divimo, ka njima hrlimo. I
doista, nema boljeg putovanja vaoj nadi za
blagostanjem od puta magistralom njihove Euro
Utopije. Ta zlatna vrata dijelom su odkrinuta, a sa
pouzdanih adresa stiu dobri glasi o naem skorom
prolasku kroz njih. Zato, mladosti crnogorska naprijed. Samo: non serviam! Budi svoj.

Julia Kristeva

Bugarska,
moja patnja
Za Lydiju Uldry-Natchevu

1. Koji jezik?
Nisam izgubila materinji jezik. Vraa mi se, sve
tee i tee, priznajem, u snu; ili kada ujem svoju
majku kako govori te nakon 24 sata potapanja u toj
sada dalekoj vodi iznenada otkrijem da prilino
zgodno plivam; ili kada govorim neki strani jezik
ruski ili engleski, na primjer; gubei rijei ili
gramatiku grevito se drim tog starog pojasa za
spaavanje koji mi je iznenada na raspolaganju, zbog
mojih korijena koji, uostalom, ne spavaju tako
dubokim snom. Francuski mi ne dolazi u pomo kada
zapnem s nekim artificijelnim kodom, niti kada sam
umorna pa presue moji dodaci i multiplikacije, nego
sreom bugarski, koji mi govori da nisam izgubila
svoje poetke.

(Odlomak iz knjige MONAHOS, Jovana Nikolaidisa,

Pobjeda, 2014.)
________________________________________
Julia Kristeva
Pa ipak, bugarski je za mene danas skoro ve mrtav
jezik. to e rei jedan dio mene polagano se gasio
dok sam uila francuski kod dominikanskih sestara,
zatim u Francuskoj alijansi i potom univerzitetu; egzil
je dokusurio to staro tijelo, kako bi ga zamijenio
drugim prvo fragilnim i artificijelnim, zatim sve vie
prijeko potrebnim, a sada jedinim ivim francuskim.
Gotovo sam spremna povjerovati u kranski mit o
uskrsnuu dok oslukujem to rascijepljeno stanje
moga duha i tijela. Nisam prealila materinji jezik na
nain da bi svreno alovanje predstavljalo
ravnodunost, oiljak, dakle zaborav. No nad tom
zakopanom kriptom, nad tim ustajalim rezervoarom,
koji se usmrdio i koji se drobi, sagradila sam novo
prebivalite u kojem stanujem i koje me nastanjuje, i u
kojem se odvija ono to bismo mogli imenovati,
moda malo pretenciozno, istinskim ivotom duha i
tijela.

Sonja Samokovlija
Eliezer Papo: Na moce abat je lanica nae jeive,
spiritus movens zagrebakog jevrejstva, neumorni
pregalac i istraiva i, nadasve, veliki ovjek, Sonja
Samokovlija, pozvana u nebesku jeivu. . Bol za
gubitkom traje doivotno, kao i bol za Jerusalimom;
ali kao to je ideja Jerusalima vjena i pokoljenja joj
se uvijek vraaju, tako e i Sonja, zauvijek ostati
izvor ponosa, inspiracije i prelijepih sjeanja.

13

nasluuje pri susretu nacionalnih konformista i

internacionalistikih nihilista. Preciznije, uvaavamo
li historiju o kakvoj pripovijedaju novine, postoje
dvije mogunosti da se suoimo (i da moda
okonamo) sa Sarajevom i Krimom: s jedne strane,
njegovati jezike i nacionalne kulture (tome u se
vratiti), ali, s druge strane, podupirati jo uvijek rijetke
vrste, ali na putu proliferacije, tititi hibridne
monstrume poput nas, pisaca migranta koji se izlau
riziku da im se kae kako sjede na dvije stolice; a
zato zapravo, pitam ja vas? Pa zato da bismo stvorili
nova bia po jeziku i po krvi, koja nisu ukorijenjena ni
u jedan jezik i ni u jednu rasu, diplomate rjenika koji
prkose autentinim, dakle u svakom pogledu
militantnim graanima, zbog nomadskog roda koji ne
eli mirno sjedati na svojim stolicama.
A gdje je u tom divnom programu patnja?
Oekivala sam to pitanje, ali moj je odgovor samo
napola poliran. U naputanju materinjeg jezika lei
matricid, ali ako sam patila zbog naputanja te trake
konice, meda svojih snova, to je uvstvo pratilo
uitak osvete, dakako, i napose ponos zbog ostvarenja
onoga to je bio idealni projekt tek roenih pela.
Letjeti vie od roditelja: vie, bre, snanije. Nismo
uzalud nasljednici Grka, naa e djeca imati ruski,
engleski, francuski, svijet za sebe. Vazda bolna
sudbina, egzil je jedini put koji nam ostaje, od
Rabelaisa i pada Berlinskog zida, jedini put koji
moemo potraiti. Koji je mogue pronai, samo u
potrazi koja zna da je potraga, u egzilu koji se
udaljava od izvjesnosti egzila, od drskosti egzila. U
svom beskonanom alovanju, gdje se jezik i tijelo
ponovo raaju u pulsiranju cijepljenog francuskog,
oslukujem jo uvijek toplo truplo materinjeg
pamenja: jer na rubu muzikih rijei i neopisivih
vibracija, u blizini smisla i biologije koje moja
imaginacija ima sreu stvarati na francuskom patnja
mi se vraa, Bugarska, moja patnja.
To nisam ja. To je materinja memorija, topli le
koji jo govori tijelo u mom tijelu koje zatitra istovremeno s infrazvukom i informacijama, priguenim
ljubavima i oitim sukobima, gregorijanskom muzikom i trgovakim sloganima, djetinjom njenou,
bijednom okrutnou, politikim, ekonomskim, ideolokim bljezgarijama, dezorijentiranim ili ambicioznim ljudima, profiterima i lijeninama, nestrpljivim
pekulantima, individualcima bez srama i projekta. A
vi otpadnici historije, koji je nastoje sustii a da ba i
ne znate kako to izvesti, Bugari, nevidljivi, nepoeljni,
bijele pjege u jasnoi, mrani Balkanci probodeni
odsustvom radoznalosti Zapada, poput mene. Vai
komplimenti su prigovori, vae zahvale podsjeaju na
zahtjeve, vae nade se pokreu potitene i utiavaju se
prije nego to su se uspjele oblikovati, vae pjesme
plau, va smijeh nagovjetava nesreu, vi ste
nezadovoljni, ne uestvujete, i premda ste prerano
krenuli, stiete prekasno, u prestar svijet, no koji se ne

Doivjela sam neiskaziv ok od te biserne

maglutine koja je jedva dodirnula Atlantsku barutinu i upija u svili kantona krikove galebova
klaukavaca i nonalantni popodnevni odmor divljih
patki. Snivam proljee u kojem bi svi automobili
mirisali, a jadni konji zobali cvijee. Apollinaire. Od
te mekoe koja je moje utapanje u biu, a koju niti
jedna rije u cjelini ne saima, koju rije radost
banalizira, doim je rije ekstaza balzamira,
zadravam naglaenu jasnou francuskih rijei. Na
granicama mojih opaanja neprimjetan drhtaj ite
francusku rije; istodobno i obrnuto, odnekud odozgo,
kasno naviranje tog izobilja, itav kompleks francuske
lektire i konverzacija sputa jasnu mreu koja e mi
pomoi izraziti ono to sam proivjela, ostvariti
vedrinu. Alkemija imenovanja, sama sam s
francuskim. Imenovati bie ini me biem: duom i
tijelom, ivim u francuskom.
No kada se umijea intriga, to jest svaki put kad mi
se bie objavi kao pria pria o bisernoj maglutini
ili divljim patkama ili naravno pria o snu, strasti i
umorstvu uzburkano more koje nije sainjeno od
rijei, ali koje ima sebi svojstvenu muziku, namee mi
nezgrapnu sintaksu i svoje neizmjerno duboke
metafore koje nemaju nita s francuskom pristojnou
i oitom jasnoom, koje u moj mir ucjepljuju
bizantinski nespokoj. Tada se ogrijeim o svoj francuski ukus. Francuski ukus jeste in pristojnosti meu
ljudima koji dijele istu retoriku isto gomilanje slika i
fraza, isti komplet lektire i konverzacija u stabilnom
drutvu. Uzalud sam ponovo roena na francuskom,
skoro prije 50 godina, moj francuski ukus ne odolijeva
vazda drevnoj muzici koja se javlja na mahove, a koja
obavija jo uvijek budna sjeanja. Iz tog zajednikog
taloga javlja se strana rije, sebi samoj strana, ni
odavde ni odande, monstruozna je to intimnost. Kao
likovi Pronaenog vremena u kojima Proust
prepoznaje inkarnaciju dugih godina njihova
namjernog i nehotinog pamenja, ja sam monstrum
krianja.
Na raskru dvaju jezika i barem dvaju trajanja
stvaram idiom koji ite jasnou kako bi tu izdubio
patetine aluzije i pod glatkim prividom francuskih
rijei poput mramora kropionice otkrio crnu pozlatu
pravoslavnih ikona. Gigant ili patuljak, monstrum koji
tu nastaje, nikada nije zadovoljan sobom dok
istovremeno razdrauje starosjedioce. One u zemlji iz
koje dolazi kao i one u zemlji u kojem su ga prihvatili.
Kada se ta tjeskoba koja je u stvari zrani dep,
prestanak disanja, amfetamin smiri, kako bi sebi
pridala razlog postojanja, mogla bih vam objasniti da
ta bia s granice, koja je nemogue razvrstati,
kozmopoliti u koje i sebe ubrajam, predstavljaju, s
jedne strane, puls modernog svijeta koji je zamijenio
njegove famozne izgubljene vrijednosti, zahvaljujui
ili unato priljevu imigracije i mijeanjima, dok, s
druge strane, inkarniraju novu pozitivnost koja se
14

Enciklopedija donosi slavne lanke o ukusu koje

potpisuju Voltaire i Montesquieu, koji razmiljaju o
opim pravilima koja ravnaju formiranjem ukusa (a
utemeljena su na univerzalnosti ljudske prirode i
zajednikoj historiji) kao i legitimnou individualnih
odstupanja. Ne bi ni moglo biti drukije jer je ukus
retorika prepoznavanja: potrebno je da se prepoznajemo, da se prepoznaje, da se prepoznajemo u
nekom autoritetu (crkve ili dvora, a najbolje i crkve i
dvora) ili u eliti koja je predviena da nam posreduje
sutinu ili u individualnoj vrijednosti koja se, kao
dijete kranstva, razvija i u ekstremnoj duhovnosti ili
prasku strasti (u opem umu i razumljivoj senzualnosti). Ukus je retorika tog prepoznavanja.
Pomou ukusa ja, koji usmjerava autoritet, klan ili
odreena osoba, u drugome pronalazim isti jezik kao i
u sebi. Ukus potvruje razliku mene i drugoga ako i
samo ako se ta razlika harmonizira kuam harmoniju
poput okusa u krilu autoriteta, klana, pojedinaca koji
odsada dijele isti jezik.
Ukus je utiv jer se obraa svojima: onima koji
dijele isti autoritet, isti klan, iste individualne
vrijednosti. La Bruyre, Svign i Saint-Simon nisu
ga imali potrebe definirati: ukus se podrazumijevao.
Pridonijevi da se urue orijentiri Starog reima,
Enciklopedisti su sebi zadali brigu da osmisle
mogunost novog ukusa koji poznaje slobodu, to jest
zablude strasti: ti pred-revolucionari bili su meu
najciviliziranijim ljudima koje je Zapad upoznao.
Malo prije nas, Proust poinje gubiti tlo pod nogama
na temeljima krstionice Saint-Marc sve do dvora
Guermantesovih, postao je istraiva nedostatka
ukusa, kako bi se tome rugao u korist jedinog
autoriteta za koji je smatrao da jo moe garantirati
ukus: literature.
Eto na emu smo, dok se stropotava barbarstvo, i
mafija se nadmee sa slobodnim poduzetnitvom.
Nema autoriteta, nema zajednitva, nema pojedinca.
Intelektualac je, sve u svemu, kreator jezika, ali u
nedostatku tih triju orijentira, neizbjeno je izloen
nedostatku ukusa.
Inzistiram na toj prividno minornoj toki. Mogla
bih naricati nad pretjeranim cijenama na crnom
tritu, jadnim penzijama, smetlitima i muhama u
nekad veoma istoj Sofiji ili o imploziji socijalista u
liberalima i obratno, to ini sve stvari nerazluivima i
svaku odluku nemoguom. No radije bih se zadrala
na temi ukusa. Ponimo s malim stvarima u kojima se
ukrtaju velike.
Nisam sigurna, zaista nisam uope sigurna da bih
na vaem mjestu potraila autoritet, zajednicu, osobu i
shodno tome ukus. No pokuala bih izbjei rijei koje
ne proizlaze iz autoriteta skupine ili karizme osobe
koja ljubazno doputa da je prepoznaju drugi
podjednako ljubazni. Bez toga, rijei ostaju strani
neologizmi zabijeni u mrtav pijesak, snobovi bez
smisla, zvuna praznina. Ako im nedostaje pristoj-

prestaje pomlaivati i ne voli one koji zaostaju. Vi

vjerujete da vam sve treba pripadati, zbog nepoznatog
razloga, ni zbog ega; elite sve, pod uslovom da
moete drijemati, besposliariti, okoliati, zaobilaziti,
varati, katkada raditi dok vas to ne ubije; ali zato se
ubiti, moj Boe? Muka mi je od vas, moji blinji,
moja brao. Bugarska, moja patnja.

2. Nedostatak ukusa
Zamislimo stvari u drugom pravcu. Na vaem sam
mjestu i odmjeravam aroganciju takve pretenzije.
Ipak, onima koji su ostali pripada realnost, a to je ono
nemogue, kao to je opepoznato. Sve u svemu,
zadatak nije ba razliit od mog, samo ide u
suprotnom pravcu. U izvornom idiomu (to odmah
implicira misli i ivote), radi se o tome da se kalemi
rijei (to odmah implicira misli i ivote), od kojih
smo pedeset godina bili odvojeni gvozdenom
zavjesom; odvojeni mucavom demokracijom ve vie
od vijeka; suprotstavljenim nacionalizmom kojem
nedostaje drugi sadraj osim otpora prema islamu; i
religijom, koja je jo od srednjeg vijeka vjerna
svojemu srednjem vijeku.
Ne bih voljela biti na vaem mjestu i ne bih raspravljala s onima koji bi me optuili da sam pobjegla
upravo od te tekoe.
Poelo je s prevodima Shakespearea i Dostojevskog, da bi uslijedili Faulkner, Beckett, Nathalie
Sarraute, Barthes, Foucault, Kristeva (veoma malo) i
ostali. Utvreno je da manjka rijei i u taj ubogi jezik
osjetljivih seljaka i naivnih mislilaca utrpali su itav
arsenal posuenica bez okusa i korijena. Sintaksa je
postala troma, a da misao nije postala gipka, vjerovalo
se da je bilo pametno to se prenijelo taj esperanto za
viejezine univerzitetlije na novinske stupce liberalne, kultivirane i otvorene tampe. Eto naina
da se postupi drukije u doba kada je svaka stvar
dobra samo onda kada se otvara! I eto nas pred tom
slagalicom u kakvu se pretvorila tampa nakon
ruenja Berlinskog zida: s jedne strane, uvrede
mangupa (voyous), zaokupljenih drugim mangupima,
na jeziku mangupa, drugih mangupa koji im ni po
emu ne poputaju, no lieni su pikantne drskosti
nadrealista; s druge strane, rijei iz drugih jezika jedva
modificirane sufiksima koje zaprepaste doljaka kada
ih vide napisane na irilici, ali neu o tome nagaati,
izazivaju saaljenje apatrida poput mene, i migrenu
prosjeno kultivirane javnosti. S jedne strane,
oscilacije prilino skatolokih krajnosti (de Sade,
Rabelais, naimo malo stila); s druge smijene
precioze (Diafoirus, Molire, budimo mizantropi). Sa
svih strana nedostatak ukusa. U tome je stvar. ini
vam se nevanim? Nemojmo uriti.
Francuzi XVIII vijeka mnogo su govorili o ukusu.
Pod ukusom su podrazumijevali uitke due kako ih
razumijevamo i osobito kakve osjeamo. Sama
15

nosti, one ranjavaju. Nedostatak

barbarsko stanje drutva

ukusa

kranstva u odnosu na slabosti one druge. Pokuat

u vam rei kako ja doivljavam prednosti i ogranienja osobe koja je formirana u krilu pravoslavlja. I
pitati se o njenim sposobnostima da se suoi s krizom
morala.
Od shizme 1504, pravoslavna grana kranstva
razvija dvije tendencije koje se kasnije takoer istiu i
koje prepoznajemo u raznim nacionalnim crkvama
(ruskoj, grkoj, bugarskoj itd.): instrumentalizaciju i
misticizam.

odaje

3. Otkada je na Balkanu Bog mrtav?

Patite od kaosa, vandalizma, nasilja. Patite od
nedostatka autoriteta. Patite od korupcije, odsutnosti
inicijative, nebrige koja udvostruuje nezapamenu
brutalnost pojedinaca, aroganciju mafije i makinacije
novih bogataa.
Zapad teko moe zamisliti vau patnju, vaa
ponienja. Ne usuujem vam rei da dijelim vae
osjeaje, jer priznajem veoma je lako govoriti iz
daleka. Recimo da patim zbog teine ogromnog
zadatka koji stoji pred svima nama, nama koji smo
ovdje i vama koji ste ondje, u godinama koje dolaze;
zadatka koji je u tome da se promisli zato. emu sve
to? Prije nego to pronaemo naine da iz toga
izaemo.
Ne moram vam rei da ne znam odgovor. Neu
vam ponavljati ni ono to ve znate o odgovornosti
komunizma ili slabostima demokracije u mladoj
bugarskoj dravi koja je, od osloboenja od Turaka
1875, pretrpjela udarce europske diplomacije i
posljedice dvaju svjetskih ratova. Na intimniji (vie
unutranji) nain, kao to mi nalae ovo razmiljanje o
jeziku, mislim o mentalitetima i zakljuujem, kao i
mnogi drugi, da moralna kriza biveg komunistikog
bloka doivljava svoj vie neutjeni aspekt, s manje
perspektiva, kratkorono gledano, i moda barbarskiji
oblik, u zemljama s dominacijom pravoslavlja. Srpski
neofaizam bio je vrhunac krize te nesree. To
nastojim istraiti.
Ne mislim da postoji globalna narodna
psihologija, budui da vjerujem u singularnost
individua. Ne pridajem takoer religiji snagu jednog
odreujueg inioca ponaanja. Takoer znam koliko
su povezanosti nevane u naim regijama uronjenim u
folklor i paganizam i posebno u odnosu na dananje
generacije. No istovremeno stoji da, meu ostalim
iniocima, koncepcija religije koja je historijski
oblikovana, a koju pojedinac takoer oblikuje
ostavlja svoj peat na nama i bez naeg znanja. I da
ona modulira veliki dio psihikog ivota i da utjee na
konflikte naroda te Europe koju bismo eljeli
ujediniti, sukobe koji se u najgorem sluaju
predstavljaju kao vjerski ratovi, a u najboljem kao
teke, nepremostive nesuglasnosti.
Imala sam priliku, zahvaljujui svom ocu, upoznati
i iskusiti snagu otpora koja poiva u pravoslavnoj
vjeri. Volim njezinu senzualnost, tajanstvenost, to
povlaenje koje nas sili da pokaemo, u liturgijskom
slavlju, boli i radosti drugog svijeta i koja utiskuje u
nas osjeaj a ne racionalnu izvjesnost da nismo s
ovoga svijeta. Taj je utisak, svakako, iluzoran, ali tako
oslobaajui i donosi sreu! Neu dakle izrei
vrijednosni sud i neu hvaliti izvrsnosti jedne grane

Instrumentalizaciju razumijem ponajprije kao

ovisnost crkvene moi o politikoj koja je nerijetko
znala degenerirati u povlaenje ili podinjavanje. To
proizlazi iz bizantskog principa prema kojem patrijarh
upravlja svojim podrujem na temelju svjetovnog
pravnog akta, odreenog politikom konjunkturom,
(dok se, naprotiv, Rim oslanja na boansko pravo);
tako da se bazileus uplie u crkvene poslove, bira
patrijarha, a zauzvrat crkva pridonosi socijalnoj stabilnosti i arhainosti religije. Za kranina, nema
Crkve bez cara ova reenica patrijarha Antonija
(1391-1397) ima straan odjek u smislu lojalnosti pa i
politike podreenosti pravoslavnih crkava u XX
vijeku. To kulminira u poistovjeivanju crkve i nacije,
to je nosea identifikacija u mladim slavenskim
dravama u Srednjem vijeku (mislim na Borisa,
Simeona, izum irilinog pisma), i zavrava u udnoj
osmozi izmeu vjere i nacionalizma. Redukcionistike
i eksplozivne posljedice tog koktela zamalo su bile
podcijenjene dok se visoko cijenila oslobodilaka
uloga crkve protiv turske okupacije do konca XIX
vijeka. Opasnosti takvog integristikog pristupa
pokazale su se u jugoslavenskoj drami devedesetih
godina XX vijeka.
Izvjesne aspekte pravoslavnog trojstva takoer
smatram instrumentalizacijom. U pravoslavlju Bog je
trostruk, ali drukije nego u katolianstvu: Duh sveti
potjee od Oca preko Sina za pravoslavce (Per
Filium); Duh sveti potjee od Oca i Sina za katolike
(Filioque). Dok katoliko i izjednaava Oca i Sina
i unaprijed oblikuje autonomiju i neovisnost osobe
(Sina, kao i samog vjernika, to otvara put zapadnjakom individualizmu i personalizmu), pravoslavno
preko sugerira prekrasno ali opasno ponitenje.
Svemoni autoritet Oca je neotuiv (arche
anarchos). Otac je boanstvo izvor. Sin je sluga,
suradnik, koji se ipak iz tog ropstva uzdie, obouje.
Podinjen i Bogu slian istovremeno. Sin (i vjernik s
njim) uhvaen je u logiki paradoks podinjenosti i
uzdizanja, koji mu prua unutranje radosti i boli u
dijalektikom odnosu gospodara i roba i, personalnije,
u mukoj homoseksualnosti
Pravoslavlje je na prvi pogled negativna teologija:
odsutnost Boga tu je asimilirana u nespoznatljivom;
Bog nije mrtav, ali njegova implozija zbiva se u
ovjeku, koji time postaje nedokuivo mikro16

Moemo poeti s veoma jednostavnim stvarima. Na

primjer, itajmo: deifrirajmo tekstove starih Grka,
Bibliju, Evanelja, filozofe, pisce. Komentirajmo,
shvatimo ih. Moemo se i okrenuti sebi, brinuti se za
svoju autonomiju, elje, dostojanstvo, ii na psihoanalizu, psihoterapiju. Upustiti se u neka religiozna
iskustva: asketizam protestanata, uitak katolika, i
drugih, zato ne? Vratiti se pravoslavlju, osloboditi se
njegovih zamki, uiniti njegove komunitarne zahtjeve
konkretnijim i efikasnijim. Ponovo pronai smisao
vrijednosti, izrei ga, transformirati, ostaviti
otvorenim, ne prestati inoviratiTo e trajati dugo,
veoma dugo, Bugarska, moja patnja.
Upozorili su me na slavan tekst Thomasa Manna,
dnevnik egzilanta, to je on bio u doba nacizma,
naslovljen Njemaka, moja patnja. Pisac je ivio
tragediju svoje zemlje iznutra i izvana, osudio sramotu
hitlerizma, i u istoj mjeri bio svjestan licemjernog
pomaganja veine Nijemaca onome kojeg se ne libe
zvati svojim bratom Hitlerom. Okrutno barbarstvo
Treeg Reicha nema nita s propau politike i morala
u bivem komunistikom carstvu, propau kakvu
realno ne poznaju zapadnjake demokracije, koje
potresaju afere, ak i ako nas irina tamonje krize
daleko nadilazi. Nema dakle nikakve direktne veze
izmeu dnevnika Thomasa Manna i ovih mojih
personalnih biljeki. Osim te pozicije izvana-i-unutra,
i tog nemira pred poremeajima ija nas nedjela
direktno pogaaju, ali iji je nastavak danas
nepredvidljiv.

boanstvo i mikrokozmos. Druga strana tog upijanja

jest misticizam. Suradnik Boji koji Boga uniava,
ovjek se meutim obouje u neposrednom pristupu
nedokuivome: pravoslavni ovjek je homo
absconditus, skriveni ovjek, neodrediv, kojeg je
nemogue konceptualizirati. Taj misterij neprestano
obasipa umilnou: kult tiine. Duhovna izvrsnost je
utnja (isihazam); njenost (katanyxis) koja ne sudi
nego prihvaa; sjedinjenje svijesti i srca koje se zbiva
u ljubavi prema ljepoti (philokalia). Oitost ivueg
Boanstva, taj ocean svjetlosti, jeste blagost, i ona se
ne nadaje umu nego srcu ili osjetu: sve osjetiti u
Bogu Isaka Sirijskog postaje kult boanske
ulnosti koji odbija rijei i udaljava se od logikog
puta katolike ili protestantske teologije. Apofaza je
vrhunac te negativne teologije i porie svako konceptualno ogranienje Boga: ni vrijednost, ni pojam,
ni predstava, Bog je nedokuiv uesnik i uestvujui,
tajna bez temelja koju nije mogue opredmetiti
Nita ne ovlauje pravoslavnog ovjeka
instrumentaliziranog i mistika da se usporeuje s
dvjema figurama moderniteta. Nedostaje mu asketske
autonomije, radine trezvenosti, italake kreposti
protestanta koji trai spasenje u pismu (Biblija) i
gradu (poduzetnikom duhu). Nedostaje mu filozofska
distanca nieanskog bjesomunika koji se odvaja od
Boga bistrei ve tri vijeka figure misleeg subjekta
(ego cogito) kako bi mogao, tako naoruan, zamisliti
drugaiji odnos prema izvornom bivstvovanju,
spoznaji i uitku.
Mi drugi, pravoslavni, nasljednici smo trijumfirajueg nihilizma. To je umilno, ali to nas ostavlja
nemonima u suvremenoj historiji, kada nas ne
pretvara u javne mangupe. Prije dvije tisue godina
dogodila se implozija vrijednosti u nama; i mi
plaemo i mi se radujemo toj interioriziranoj, ponitenoj transcendenciji. Smjestili smo se van historije, to je izvanredna prednost. No historija se
odigrala i danas nakon parenteze komunizma koji je
u odreenom smislu bio prilika, skupa prilika, jer nam
je pritedio nunost da sebi postavimo to pitanje
historija nas zove, i mi se hoemo pridruiti, ali
elimo li to zaista? Nihilisti, mi smo obmanuti. To je
temelj moje patnje, i ne vidim joj izlaza, Bugarska,
moja patnja.
Nemojte me nasmijavati, nemojte me tjerati kazati
ono to ne govorim. Ne, prekasno je, nema svrhe
preobratiti se na katolianstvo, ak ni na
protestantizam. Ali razmotrimo ipak razmjere te
uasne injenice, to jest da je u svijetu kasnog
kapitalizma, kojem se elite prikljuiti, Bog mrtav. I
pokuajmo se zbog toga ne mrgoditi, niti izvui iz
toga koristi. Nemojmo se lakomo bacati na
nepodnoljive vrijednosti tog svijeta, niti ih
omalovaavati. Nemojmo uestvovati u njihovoj
transmutaciji.

[Julia Kristeva, Bulgarie, ma souffrance, L'Infini,

n51, Automne 1995, pp. 42-52.]
Preveo s francuskog Mario Kopi
Libreto

17

da vi tako|e imate majku. Vojnik nije rekao ni re~.

On nije znao da ga sa kreveta, skriven ispod jorgana,
posmatra moj otac. Trinaestogodi{nji de~ak, Jevrejin,
koji je preko no}i postao ~ovek.
Za{to se nisu borili? To mi pitanje ~esto pada
napamet. To pitanje opsedalo je Jevreje otkako je
voz krenuo za Au{vic. A odgovor jedini odgovor
nisu poverovali u totalno zlo.
Oni su svakako znali da na svetu postoje zli
ljudi, ali u krajnje zlo, organizovano, bez milosti ili
ustezanja, nisu verovali. Hladnokrvno zlo ih je
posmatralo, ali ih nije videlo, ~ak ni za trenutak, kao
ljudska bi}a. Za ubice oni nisu bili ljudi. Nisu bili
majke ili o~evi, niti ne~ija deca. Za ubice oni nisu
slavili ro|enje deteta, nikada se nisu zaljubljivali.
Nikada pro{etali svog starog psa u dva sata ujutru,
niti se smejali do pla~a zbog najnovije komedije
Maksa Erliha.
Tako je to kada imate potrebu da ubijete ~oveka.
Kada ste ube|eni da on uop{te nije ~ovek. Kada
ubice posmatraju ljude koji odlaze sa te platforme na
svoje poslednje putovanje. Oni nisu videli roditelje
Jevreja, ve} samo Jevreje. Oni nisu bili jevrejski
pisci ili jevrejski muzi~ari, ve} samo Jevreji. Nisu
postojali gospodin Braun ili gospo|a [varc, ve}
samo Jevreji.
Uni{tavanje je po~elo uni{tavanjem identiteta.
Nije iznena|uju}e {to je prva stvar koja je u~injena
kada su stigli u Au{vic da im tetoviraju broj na
ruku. Te{ko je bilo ubiti Rebeku Grinvald, lepu
plavokosu osamnaestogodi{nju romanti~nu devojku.
Ali, Jevrejku, pod brojem 7762A bilo je lako likvidirati, mada je to bila ista ta devojka. Da li znamo
ne{to vi{e 75 godina kasnije? Da li razumemo ne{to
vi{e?
Holokaust je pred Izrael postavio dva izazova:
Pou~eni smo, s jedne strane, da pre`ivimo i da
budemo u stanju da se odbranimo po svaku cenu.
Voz natovaren Jevrejima nikada vi{e ne}e krenuti ni
sa jedne `eljezni~ke stanice u svetu. Bezbednost
Dr`ave Izrael i njenih stanovnika mora zauvek biti
samo u na{im rukama. Mi imamo prijatelje i ja
stojim ovde me|u prijateljima. Nova Nema~ka dokazala je svoje prijateljstvo jednom i ponovo, ali mi ne
smemo i ne mo`emo ni u koga da se pouzdamo,
sem u nas same. S druge strane, Holokaust nas u~i
da nema povoda, niti prilika, u kojima ne bismo
ostali moralni ljudi. Moral ljudi se ne prosu|uje kada
je sve u redu. On se ceni na{om sposobno{}u da
sagledamo tu|e patnje, ~ak i tada kada ima pravog
povoda da vidimo samo sopstvene.
Holokaust se ne mo`e porediti sa bilo kojim
doga|ajem u istoriji ~ove~anstva. To je prema re~ima
pisca K. Cetnika, pre`ivelog Au{vic, bilo na nekoj

Jair Lapid

GOVOR
odran 20. avgusta 2014. na
Platformi 17 Holokaust memorial
sajta u Berlinu
Holokaust postavlja pitanje pred svakog od nas:
{ta bih ja u~inio u takvoj situaciji?
[ta bih ja u~inio da sam bio Jevrejin u Berlinu
1933. godine kada je Hitler stupio na vlast? Da li
bih be`ao? Da li bih prodao svoju ku}u, firmu?
Ispisao svoju decu na polovini {kolske godine? Ili
bih rekao samom sebi: ovo }e pro}i, to je samo
trenutno ludilo. A Hitler ka`e... sve ovo je zbog
politike, to zahtevaju izbori. Da, on je antisemita, ali
ko nije? Mi smo pro{li kroz gore stanje od ovog.
Bolje je ~ekati, spustiti glavu. To }e pro}i.
[ta bih radio da sam 18. oktobra 1941. bio
Nemac u Berlinu, kada je prvi voz napustio stanicu i
krenuo u pravcu Istoka, a u vozu 1013 Jevreja
dece, `ena, staraca odvezao u pravcu smrti.
Ne pitam {ta bih u~inio da sam bio nacista,
ve} {ta bih uradio da sam bio Nemac, po{ten ~ovek,
~ekaju}i ovde voz? Nema~ki gra|anin, godina u
kojima sam ja danas, sa troje dece kao {to su moja,
~ovek koji ih u~i prednostima i pravu na `ivot i po{tovanje? Da li bih ostao miran? Ili bih protestvovao? Da li bih bio jedan od nekolicine Berlinaca koji su pri{li antinacisti~kom podzemlju, ili
jedan od mnogih Berlinaca koji su se brinuli o
sopstvenom `ivotu i pona{ali kao da se ni{ta ne
dogadja?
A {ta, da sam bio jedan od 1013 Jevreja u tom
vozu? Da sam bio uba~en u voz? Da li bih sakrio
svoju osamnaestogodi{nju k}erku u severne {ume?
Da li bih svojim sinovima rekao da se bore do
kraja? Ili bih spustio kofer i po~eo da tr~im? Ili,
mo`da, napao stra`are u crnim uniformama i ~asno
poginuo, brzo, umesto da umirem sporo, izgladneo i
mu~en.
Mislim da znam odgovor, a verujem da ga i vi,
takodje, znate.
Niko od 1013 Jevreja odlaze}i u smrt, nije napao
stra`are. Nisu oni, niti desetine hiljada onih koji su
sa ovog mesta oti{li za njima. Nije to u~inio ni moj
deda, Bela Lampel, kada ga je nema~ki vojnik
izvukao iz ku}e kasne no}i 18. marta 1944. godine.
Molim, rekla je njegova majka moja prababa
Hermina nema~kom vojniku. Ona je tiho klekla i
obgrlila njegove ~izme: Molim vas, ne zaboravite
18

drugoj planeti. Mi to ne mo`emo porediti, ali

moramo da pamtimo zauvek ono {to smo nau~ili.
Rat kakav vodimo danas, koji se nastavlja i u
kome u~estvuje i civilizovani svet - `eleo on to ili
ne - podse}a nas na dve lekcije koje smo nau~ili iz
Holokausta, a one se suprotstavljaju jedna drugoj.
Potreba da pre`ivimo u~i nas da se ozbiljno branimo.
A potreba da ostanemo moralni, ~ak i onda kada su
uslovi nemoralni, u~i nas da minimalizujemo ljudske
patnje koliko je to mogu}e.
Na{ ispit morala ne nalazi se u sterilnoj
laboratoriji ili na stranicama filozofa. Pro{lih nedelja
stavljen je moralni test pred nas tokom intenzivne
borbe. Ispaljeno je hiljade raketa na na{e gra|ane, a
naoru`ani teroristi iskopali su blizu zabavi{ta tunele
sa namerom da ubiju ili kidnapuju na{u decu. Svako
ko nas kritikuje mora da postavi sebi jedno pitanje:
[ta biste vi uradili kada bi neko do{ao u {kolu va{e
dece sa oru`jem u ruci i po~eo da puca?
Hamas je protiv nas, namerava da ubija Jevreje.
Mlade ili stare, mu{karce ili `ene, vojnike ili civile.
Oni ne vide razliku, jer mi za njih nismo ljudi. Mi
smo Jevreji i to je dovoljan razlog da nas uni{te.
Test na{eg morala ~ak i u takvim uslovima je da
nastavimo da razlikujemo neprijatelje od nevinih.
Uvek kada dete u Gazi umire to slama moje srce.
Oni nisu Hamas, oni nisu neprijatelji, oni su samo
deca. Ipak, Izrael je prva dr`ava u vojnoj istoriji
koja obave{tava svoje neprijatelje gde i kada }e biti
napad da bi spre~ili ubijanje civilnog stanovni{tva.
Izrael je jedina zemlja koja svojim neprijateljima
dostavlja hranu i lekove tokom borbe. Izrael je i
jedina dr`ava u kojoj piloti napu{taju svoju misiju
kada vide gra|ane na zemlji. Uprkos svemu, deca
ginu, a ne bi trebalo da deca umiru.
Ovde u Evropi i svuda u svetu, ljudi sede u
svojim udobnim ku}ama, gledaju ve~ernje TV-vesti i
saop{tavaju nam gde smo proma{ili pretpostavku.
Za{to? Jer ljudi u Gazi vi{e pate. Oni ne shvataju
ili ne `ele da shvate - da je patnja u Gazi glavno
oru|e zla. Ka`emo im da Hamas koristi decu u Gazi
kao ljudski {tit, Hamas ih namerno postavlja na
vatrenu liniju, da bi izginuli. Tako Hamas `rtvuje
`ivote mladih da bi pobedili u ratnoj propagandi, a
svet odbija u to da veruje. Za{to? Jer ne mogu da
veruju da ljudska bi}a bi}a koja izgledaju kao oni
i zvu~e kao oni mogu tako da se pona{aju. Jer,
dobri ljudi uvek odbijaju da prepoznaju totalno zlo,
sve dok to ne postane suvi{e kasno.
Povremeno se pitamo za{to ljudi u svetu krive
radije nas kada ~injenice tako jasno ukazuju da je
situacija druga~ija. U celom svetu fanati~ni muslimani ubijaju druge muslimane. U Siriji, u Iraku, u
Libiji, u Nigeriji vi{e dece je pobijeno tokom jedne

nedelje nego {to ih u Gazi umire tokom jedne

decenije. Svake se nedelje `ene siluju, homoseksualci
bese, a hri{}anima odsecaju glave. Svet to posmatra,
nudi svoj blagi ukor i vra}a se opsesivnom
osu|ivanju Izraela {to brani `ivote svojih gra|ana.
Poneka kritika poti~e od antisemitia. On je jo{
jednom pokazao svoj odvrati izgled. Tim ljudima
ka`emo: svugde }emo se boriti protiv vas. Dani kada
su Jevreji be`ali od vas su pro{li. Ne}emo biti mirni
kada se budemo suo~ili sa antisemitizmom i o~ekujemo da se svaka vlada u svakoj zemlji zajedno sa
nama bori protiv tog zla.
Drugi kriti~ari, mo`da jasnijeg pogleda, radije
okrivljuju samo nas za ono {to se doga|a u Gazi, jer
znaju da smo mi jedini koji slu{aju. Vi{e vole da
upere svoj bes na nas, ne uprkos, ve} zato {to smo
posve}eni istim humanim vrednostima koje Hamas
odbacuje - sa`aljevanje prema slabima, racionalnost,
za{tita homoseksualaca, prava za `ene, sloboda religije i sloboda govora. Ajde da ne zalu|ujemo sami
sebe. Zlo se nalazi ovde. Ono nas okru`uje. Ono
namerava da nas povredi. Fundamentalizam islama je
totalno zlo, i kao i ranije, u~i nas kako da koristi
sva sredstva protiv nas: na{e TV kamere, na{e me|unarodne organizacije, na{e istra`ne komisije i na{
pravni sistem. Ba{ kao {to teror koristi rakete i
bomba{e samoubice. Njima ide u prilog na{a nespremnost da prihvatimo da neko `rtvuje decu svog
naroda samo zato da bi dobio podr{ku u {tampi ili
snimak fotografa.
Stoje}i ovde, na ovom mestu, `elim otvoreno da
ka`em vo|ama Hamasa, antizapadnoj, antisemitskoj
teroristi~koj organizaciji, da ne mo`e da ostane
bezbedna ukoliko nastavi da napada nevine gra|ane.
Kao {to bi svaki evropski lider postupio, isto kao {to
su Sjedinjene Dr`ave postupile sa Osamom Bin
Ladenom, tako }emo i mi progoniti svakog vo|u
Hamasa.
To je zlo sa kojim se svi suo~avamo, a Izrael se
nalazi na pro~elju te borbe. Evropa mora da zna da
ukoliko mi propustimo da ga zaustavimo, ono }e
sti}i do nje. Moramo sve da u~inimo da spre~imo
patnju, smrt nevinih, jer stojimo na pravom mestu,
sa kojeg ka`emo celom svetu: Mi se ne}emo ponovo
ukrcati u voz. Za{titi}emo se od totalnog zla.
Hvala.
Sa engleskog prevela Ana [omlo
Jair Lapid je pisac i novinar, a do nedavna je bio
ministar finansija u izraelskoj vladi.

19

Tamo je bilo masovno umiranje, jer je izgladnela

vojska dobila hranu od saveznika sa francuskih brodova. Oni koji su mnogo jeli umirali su, a oni koji su
odoleli, bili su naueni da jedu malo. Neki francuski
lekar je video tu opasnost i naredio: Obustavite vojsci
hranu!
Iz Draa su ih francuske lae povezle u Bizertu i tu
su se oporavili. Tu su posle tri godine saznali jedan za
drugog, a onda su jedan za drugim poli dalje. Proli
su ostrvo Vido, boravili na Krfu. U Solunu se vojska,
malo oporavljena, spremala za odluujuu borbu da
razbije Solunski front i vrati u domovinu. Prole su jo
tri godine, a braa se nisu videla i nisu znala da li su
preiveli one strahote umiranja i bacanja u more.
Teke borbe su se vodile na Solunskom frontu, a
najee je bilo na Kajmakalanu.
Iznureni borci su danima ekali neprijatelja u
redovima i odbijali njihove estoke napade. Povremeno su one u rovu smenjivali oni malo odmorniji.
Borac koji smenjuje onog u rovu mora da salutira ime
i etu iz koje dolazi. Tu, u jednom vlanom i hladnom
rovu, ratnika srea, a ta drugo, je uputila brata na
brata. Jovan je ve dugo bio u rovu i eljno je
isekivao smenu. Vojnik koji je dolazio predstavio se,
po propisu.
Jovan se zaljulja u mestu i glas mu se uini poznat:
- Jesi li to ti, moj brate Jablane? - upita, jedva otvorivi usta..
- Ja sam, a ti li si, Jovane? - potvrdi pitanjem Jablan.
Posle tri godine, braa su se nala u vrstom bratskom zagrljaju, a suze im presahle. Ne mogu da teku.
Ogrubeli... Postali kao komen. Bez oseanja... Utrnuli... Posle kraeg razgovora, saznae da su proli
isti ratniki put, a da jedan o drugom nita nisu znali.
O svojima u zaviaju, po dnu Golije, nita nisu uli.
Jablan izvadi iz svoje pohabane, ratnike torbe grumen eera, jedino to je imao, te dariva brata, a Jovan
njemu rezervne, polovne arape. U najteem boju na
Kajmakalanu braa su ranjena. Jablan u levu ruku,
Jovan u nogu. Rane su preboleli na ratitu uz pomo
nekih vidarica.
Posle dugogodinjeg ratovanja stigli su ivi u svoje
selo jedan za drugim, kao to su i otili. Mlaa deca
koja su ostala sa majkom udovicom, nisu prepoznala
brau koju toliko vremena nisu videla, a i rat i
stradanje ih je izmenilo. Oca nisu zatekli, jer ga je u
meuvremnu odneo tifus, koji je zatirao ono malo
stanovnitva koje je ostalo u Srbiji.
Ovo je jedna od mnogih dirljivih pria o brai
ratnicima, naim strievima. Oni, nama deci koji smo
se rodili posle njihovog povratka, nisu mnogo priali
o tim svojim nevoljama i stradanjima, a i drutvo nije
mnogo brinulo o njima.
Ovu priu je ispriao i od zaborava sauvao Golub
okanovi, sin Jovanov.

Mirka D. Jankovi

BRATSKA LJUBAV U
ROVU
Selo Vranovinu, ispod planine Golije, kao i ceo taj
podgolijski kraj, nije zaobiao Veliki rat (1914-1918)
kao ni svi ratovi pre ovog. To je nekada bio mnogoljudni kraj na granici izmeu Srbije i Sandaka. U
neposrednoj blizini je bila postojbina Namanjia,
hrabrih ratnika. Kada je poeo Veliki rat u ovim
krajevima su mobilisani stasali mladii. Gde su bila
trojica brae, dvojica idu u rat, a najmlai ostaje do
daljnjeg. Mnogi od tih mladia su odlazili zauvek , jer
su neobueni ginuli na tekom i dugom putu
ratovanja. Jedna od porodica iz tog sela bila je i
porodica okanovi, koju nije zaobila sudbina
Velikog rata niti ranijih ratova. Rodonaelnik ove
porodice, deda oka, je kao ratno siroe, iz oslobodilanih ratova s poetka devetnaestog veka, kada
je Karaore sa vojskom vodio pohod na Sandak,
ostao bez oba roditelja. On je donet na konju, u
sepetu od prua, u ovo selo i dat je nekoj porodici na
uvanje. Tu je odrastao i stvorio svoju porodicu. Kada
je poeo Veliki rat, okovina dva unuka su meu
prvima mobilisana. Stariji, Jablan, je prvi stupio u
neki dobrovoljaki odred, a odmah za njim je
mobilisan i mlai, Jovan. Trei brat je bio jo dete.

Vranovina
Sudbina brae je bila kao i cele srpske vojske.
Ratovali su od Kolubare i Cera do proboja Solunskog
fronta. Jovan je bio borac Drinske divizije. Ratovala
su braa, ne znajui jedan o drugom nita. Bili su
nepismeni, a drugih sredstava komunikacije nije bilo,
osim sluajnog susreta. Kada se srpska vojska
povlaila preko albanskih gudura po zimi i bespuu i
oni su podneli sve te strahote, a mnogi su ostajali
pored puta promrzli i gladni. Samo im je pomogla
seljaka snaga i izdrljivost da savladaju tu golgotu.
Stigli su u Skadar ivi i prvi put su videli veliku vodu.
Od Skadra su kao ivi kosturi ili dalje do Draa.
20

broju univerzitet u Frncuskoj i u svetu, neumorno

putujui i terenski prouvjui rzne spekte
islmske civilizcije, od istorije i knjievnosti, preko
mistike, do mgije, Aleksndr Popovi je ostvrio
impozntno nuno delo i izveo vie genercij dns
uspenih nunih poslenik. Sticjem niz nepovoljnih okolnosti, pored nekolikih krih tekstov, n
mternji srpski jezik preveden mu je i objvljen
(1991), zslugom beogrdskog Akvrijus, smo
srzmerno krtk, li metodoloki drgocen studij
Posrednici i metfore. Jugoslovenski muslimni
(1945-1989). U predgovoru ovom originlnom i
prodornom pogledu n jugoslovensku muslimnsku
problemtiku posle Drugog svetskog rt, Aleksndr
Popovi je svoje nuno vjeruju seto predoio
sledeim reim: D bih o jednom tko sloenom
problemu mogo rzlono d govorim, koristiu se (i
ovom prilikom) sistemom koji j po Lfontenu)
obino zovem 'sistem seljk s Dunv', koji se
ukrtko svodi n slede tri princip: () upotrebljvti jednostvn i 'prizemn' nin izrvnj; (b)
misliti logino, tj. krtezijnski; (v) ne dozvoliti d se
potpdne pod uticj ni verskog ni ideolokog
teororizm, i to bez obzir odkle oni dolzili. Nije
teko rzumeti zto su rdovi Se Popovi,
dosledno ispisivni uz potovnje nvedenih princip,
nilzili n zid i odbojnost kod koleg koji su
smtrli d je nuno smo ono to je visokoprno i
nerzumljivo, kojim logik nije j strn i,
nroito, ztoenicim rznih ideolokih jednoumlj i
nedostojne kdemske korektnosti, ime je pristup
islmu n Blknu oduvek bio silno optereen, to je
seljk s Dunv ndmono rzoblivo. Zuzvrt,
visoko su g uvvli i pomno itli i oni koji su g
jvno preutkivli, otpisivli ili npdli, dok su mu
trjno zhvlni mnogobrojni uenici i srdnici koje je
smopregorno i velikoduno, profesorski ozbiljno,
brino, li nenmetljivo i vzd prijteljski uvodio u
tjne islmoloke blknologije. Otio je spokojno,
uz zvuke omiljene Bhove muzike. On zist moe
biti mirn i zdovoljn, nm u Srbiji tek predstoji
d se upoznmo s njegovim delom i time mu odmo
duno priznnje i jedinu potu koju bi ovj skromni,
nedostino jednostvni veliki ovek plemenite
ljudskosti rdo prihvtio.

Darko Tanaskovi

ALEKSANDAR POPOVI
( 1931 2014)
Iz Priz je stigl tun, li donekle i oekivn
vest. Dogodilo se neto neverovtno. Posle due
bolesti, preminuo je Aleksndr S Popovi,
njugledniji srpski orijentlist s frncuskim psoem
i jedn od pionir nunog izuvnj posleosmnskog islm n Blknu. Onim koji su g
poznvli i voleli, divei se njegovoj neiscrpnoj
ivotnoj rdosti, uistinu se inilo d je besmrtn. Od
dns on to neopozivo i jeste. Roeni Beogrnin,
to je po mnogo emu, ponjpre po neodoljivom
linom rmu i duhovitosti, osto do krj ivot,
Aleksndr Popovi, droviti kork iz one
nezborvne stre Zvezdine genercije, 1954. godine
zvrio je studije orijentlne filologije kod Fehim
Bjrktrevi,
osniv
ove
discipline
n
Beogrdskom univerzitetu, d bi se potom, ko
primrni ntikomunist, kko je u li ozbiljno
govorio, preselio u Frncusku, gde je, igrjui korku
z Metro i rdei rzne poslove, ponovo diplomiro
rpski jezik i knjievnost n uvenoj Ncionlnoj
koli ivih istonih jezik. Univerzitetski doktort
steko je n Sorboni (1965), pod mentorstvom
istknutog frncuskog rbiste stre kole rl Pel,
temeljnom (on bi reko konfekcijskom) disertcijom o pobuni Znd, crnih robov u Bsri u
devetom veku. Tez mu je objvljen u Prizu 1976.
godine, doivevi izuzetno povoljn prijem i pozitivne
ocene u nunim krugovim. Uvi u porodicu
jedinstvenog Ncionlnog centr z nuno istrivnje, ko tehniki pomonik desetk godin je
blisko srivo s velikim rbistom i islmologom
Mksimom Rodinsonom, od kog je usrdno kro
orijentlistiki znt i usvojio zdrv, neoptereen
odnos prem bvljenju nukom, doputen smo onim
koji se njome bve n istinski vrhunski nin.
Shvtivi d u oblsti drutvenih i humnistikih
nuk istrivi i nunici s Blkn relevntn
doprinos svetskoj znnosti ponjpre mogu dti ko se
blknskim temm posvete n svetski nin,
uvvjui univerzlne zhteve i meril nepotkupljive nunosti, Popovi se od sedmdesetih godin prolog vek poinje znimti z islm n
Blknu, d bi 1986. objvio kpitlnu studiju
Blknski islm. Muslimni jugoistone Evrope u
postosmnskom periodu, n srpski jezik, nlost,
dosd neprevedenu. Tokom nredne bezmlo tri
decenije, rukovodei, u njviim kdemskim zvnjim, nunim projektim u uvenom Ncionlnom
centru z nun istrivnj, predjui n veem

Sarajevskoj hagadi Prva nagrada na

Sajmu knjiga u Jerusalimu 1985. godine
21

Moja koncepcija bila je jednostavna - objaviti

knjigu kao vernu kopiju ovog iluminiranog rukopisa.
U Zemaljskom muzeju u Sarajevu pregledao sam
knjigu, izmerio dimenzije i sa fotografima Muzeja,
Gojkom Sikimiem i Miodragom Radovanoviem,
dogovorio se da snime u koloru svaku stranu, ak i
one koje su prazne. Sem poveza, rukopis je bio vrlo
dobro sauvan.

Ivan L Nini

Jedinstvenost
Sarajevske hagade
O iluminiranoj rukopisnoj knjizi Sarajevska hagada
esto se pie. Vrednost originala procenjena je na
nekoliko miliona amerikih dolara. Bilo bi zanimljivo
znati po kojoj ceni je otkupljena krajem 19. veka 1894, od osiromaene sefardske porodice Koen.
Zahvaljujui toj prodaji, Sarajevska hagada je ula u
istoriju. etiri godine kasnije, 1898, ekspert za jevrejske liturgijske tekstove, Heinrich Mueller, i
istoriar umetnosti, Julius von Schlosser, objavljuju u
Beu knjigu pod naslovom Die Haggadah von
Sarajevo. Svet se upoznaje sa, do tada, nepoznatim
blagom.
Meutim, sem uzgred, u okviru tekstova o
iluminiranim rukopisima, ovom kodeksu se nije
posvetila posebna panja. O Hagadi najvie su pisali
D. Kaufmann, A. Scheiber, B. Narkiss, V. Nedomaki
i C. Roth.
Tek 1953. godine, poznati istoriar umetnosti u
Beogradu, Svetozar Radoji objavljuje tekst o
Hagadi u asopisu JUGOSLAVIJA, na nekoliko
jezika, sa sedam ilustracija u koloru.
Trudom Izdavakog zavoda Jugoslavija (Zavod je
imao pravo tampanja i objavljivanja Hagade u celom
svetu, na osnovu odluke ondanjih dravnih organa), a
pre svega knjievniku Otu Bihaljiju Merinu, Sarajevska hagada je objavljena 1962/63. godine sa 84
priloga u boji, a predgovor Sesila Rota tampan je na
44 strane na engleskom, hebrejskom, nemakom,
panskom i srpskohrvatskom jeziku. Sarajevska hagada postaje svetsko otkrie meu sauvanim
sefardskim iluminiranim rukopisima 14. veka. Kolori
su tampani u Francuskoj, a tekst i povez cele knjige
zavren je u Beogradskom izdavako-grafikom
zavodu.
Ova bogata riznica ilustracija i liturgijskih tekstova
ni ovim izdanjem nije objavljena u celosti. Izdavai su
stavili naglasak na iluminirani deo knjige, zanemarujui liturgijski.
Tek 1983. godine ukazala se mogunost za
objavljivanje novog tampanog izdanja Sarajevske
hagade. Izdavaka kua Prosveta (u okviru koje je
tada delovao Izdavaki zavod Jugoslavija, kao posebna redakcija) u Beogradu i sarajevski izdava
Svjetlost, odluili su da objave novo tampano izdanje
Hagade.
S obzirom da sam u Prosveti bio urednik za meunarodnu saradnju, pruila mi se prilika da priredim
novo izdanje Sarajevske hagade.

Knjiga se pojavila pola godine kasnije. Prvo potpuno izdanje Sarajevske hagade je objavljeno! Knjiga
je imala 284 strana u koloru, u tvrdom povezu i
brouru od 40 strana, sa objanjenjima beogradskog
judaiste Eugena Verbera.
Razlika izmedju izdanja 1962/63. i ovog iz 1983.
je sledea:
U izdanju iz 1983. godine prazne strane su delovale
kao da su tampane na koi, a ne na papiru i time je
doaran izgled originala. U prvom izdanju prazne
strane nisu snimljene, ve je jedna ista umnoena i
stavljana tamo gde je u rukopisnoj verziji bila prazna
strana. Zadrane su i sve mrlje i deja krabanja,
nastala vekovnom upotrebom rukopisa.
U novom izdanju nalaze se 16 strana, izmeu 40.
do 48. lista, kojih nema u prethodnom. Na tim stranicama je poema, tampana u vie boja u stilu pijut,
verske poezije, sa refrenima Pesah Micraim i Pesah
dorot, koja govori o spasenju Jevreja iz egipatskog
ropstva. Dalje, u tekstu svaki drugi red poinje reju
erec, a kao zavrnica je citat iz Pesme nad pesmama.
esnaesta strana zaokruuje se iluminacijom rei
kakatuv i stablom sa listovima vinove loze.
Najznaajnija razlika izmeu izdanja 1962/63. i
1983. godine je objavljivanje 102 strane liturgijskog
teksta. Nisu poznati razlozi zbog kojih su prireivai
izdanja iz 1963. izostavili taj deo knjige. Mogu da
budu finansijske prirode, a mogue je da su eleli, pre
svega, da naglase lepotu iluminacija.
Meutim, za istraivae jevrejske knjievnosti i
judaistike ovaj deo knjige je prava riznica. Sarajevska
hagada je zbornik verskog pesnitva iz zlatnog doba
sefardske literature, u kome se nalaze pesme Jehude
22

Veoma su dobra autorova iscrpna obja{njenja samoga obrednog sadr`aja sedera, toga centralnog
molitveno-ritualnog kompleksa punog vi{estrukih istorijskih podse}anja i duhovnih poruka. Pashalna hagada, namenjena "privatnoj" obrednoj upotrebi u domu o prazniku Pashe, dobila je u tekstu Eugena Verbera dovoljno {iroko kulturno-istorijsko osvetljenje,
bez kojeg ni njen sastav, a jo{ manje iluminacija,
uop{te ne mogu da budu shva}eni.

Halevija, Jichaka ben Jehude Ibn Gijata, loma ibn

Gvirola i Avrahama ben Meira ibn Ezre, kao i molitve
koje su se pevale tada, a i danas, za vreme Pesaha.
Ova jedinstvena kolekcija stihova, kojih nema u
drugim hagadama, ukazuje kako je pansko-jevrejska
zajednica slavila Pesah pre 1492. godine.

Odeljenje umetnikih knjiga Muzeja Israel dodelilo

je izdanju Sarajevske hagade iz 1983. godine prvu
nagradu na Sajmu knjiga u Jerusalimu 1985. godine,
od 200 prispelih knjiga, "zbog nivoa umetnikog
dostignua i autentinosti doaravanja lepote izvora".
U prilogu je recenzija ovog izdanja Hagade koju je
napisao poznati istoriar Dimitrije Bogdanovi. Ona
se prvi put u ovom Lamedu objavljuje. Recenzentova
opaska da se "pashalna obrednost nala u slubi
mladog narataja" sasvim je tana. I nai unuci sa
velikim uivanjem i radou itaju Hagadu svake
godine za seder, kao to je to bilo u XIV veku.
Sarajevska hagada iz 1983. godine osigurava trajnost ovog izdanja i svi budui reprinti su samo kopije.

Istakao bih naro~ito zanimljiva i privla~na razmi{ljanja autora o pedago{koj dramaturgiji sedera,
prema tome i o vaspitno-dramatur{kom konceptu same Hagade, pri ~emu se pashalna obrednost na{la u
slu`bi mladog nara{taja, dece. Ideja neprekidnoga
predanja, u kome je poruka mesijanske slobode morala ostati `iva, zahtevala je zaista posebnu brigu o
deci i njihovom uvo|enju u misteriju velike pri~e o
Izlasku. Pored ovoga, Verber je, koliko znam, prvi
energi~no istakao knji`evno, obredno pa i kodikolo{ko jedinstvo Sarajevske hagade: "pesni~ko-obredni
dodatak" od vrlo velikog zna~aja za istoriju hebrejske knji`evnosti sa ovim izdanjem postaje dostupan
za nau~na istra`ivanja.
Sve minijature u Sarajevskoj hagadi prire|iva~ je
podrobno prikazao i protuma~io, a neka njegova li~na obja{njenja, pored onih poznatih, mogu se primiti
kao ta~na.
Odli~no poznavanje celokupnog nasle|a hebrejske
knji`evnosti, od biblijskih i talmudskih tekstova do
obredne tradicije, omogu}ilo je Eugenu Verberu da
napi{e veoma dobar i koristan tekst. Tek sa Verberovim predgovorom Sarajevska hagada postaje dana{njem ~itaocu jasna, ~itljiva knjiga koja i slikom i
svojom re~ju spada u velika dela srednjovekovne
civilizacije. Zato predgovor Eugena Verbera svesrdno
preporu~ujem za {tampu.

Recenzija
Dimitrija Bogdanovia
Beograd, 5. jula 1983.
Izdava~ko preduze}e JUGOSLAVIJA
Beograd
Nemanjina 34/II
Recenzija predgovora
Eugena Verbera za izdanje

Sarajevske hagade

Predgovor koji je Eugen Verber napisao za novo,

prvo potpuno fototipsko izdanje Sarajevske hagade,
daje sva potrebna obave{tenja o vrsti ove knjige u
istoriji hebrejske obredne literature i o samom pergamentnom rukopisu, ~uvenom sa svoje bogate iluminacije, nastalom u [paniji sredinom XIV veka, a
verovatno od XVII veka u posedu jedne bosanske
sefardske porodice.

S po{tovanjem,
prof. dr Dimitrije Bogdanovi}
Beograd, Bogdana @eraji}a 24, st. 4
23

www.mansarda.rs
"Nisu sve knjige opasne, opasna je samo
jedna" (Danilo Ki)

Stranice posveene Jevrejima bive

Jugoslavije
http://elmundosefarad.wikidot.com
Ne zaboravite da otvorite
www.makabijada.com
Istraivaki i dokumentacijski centar
www.cendo.hr

asopis za knjievnost Balkana

iji je jedini kriterij estetski
www.balkan-sehara.com

U ovom broju
Vojislav Martinov: Pogrom i progon u suton
Vajmarske republike
Zong Baihua: Izvori i osnove kineskog i
zapadnog slikarstva
Jovan Nikolaidis: Mladi Crnogore
Julia Kristeva: Bugarska, moja patnja
Jair Lapid: Govor
Mirka D. Jankovi: Bratska ljubav u rovu
Darko Tanaskovi: Aleksandar Popovi
Ivan L Nini: Jedinstvenost Sarajevske hagade

Lamed
List za radoznale
Redakcija - Ivan L Nini}
Adresa: Shlomo Hamelech 6/21
42268 Netanya, Israel
Telefon: +972 9 882 61 14
e-mail: ninic@netvision.net.il

24