Stephen W.

Hawking

BUDUNOST
SVEMIRA
I DRUGI ESEJI

SADRAJ

Predgovor
1. Djetinjstvo
2. Oxford i Cambridge
3. Moja iskustva s ALS-om
4. Odnos javnosti prema znanosti
5. Kratka povijest Kratke povijesti
6. Moje stanovite
7. Je li na pomolu kraj teorijske fizike?
8. Einsteinov san
9. Podrijetlo svemira
10. Kvantna mehanika crnih jama
11. Crne jame i djeteca-svemiri
12. Je li sve odreeno?
13. Budunost svemira
14. Razgovor: Ploe za pusti otok
Kazalo

7
11
23
31
37
43
51
59
79
95
111
125
137
151
167
187

PREDGOVOR

VAJ SVEZAK JE zbirka

radova koje sam napisao u razdoblju od 1976. do 1992. godine, a seu od autobiografskih crtica, preko filozofije znanosti do pokuaja
da objasnim uzbuenje koja osjeam pred znanou i svemirom. Svezak zavrava prijepisom emisije Ploe za. pusti
otok u kojoj sam sudjelovao. To je osobita britanska serija
u kojoj se od gosta trai da se zamisli na pustome otoku i
odabere osam ploa uz koje bi elio provesti vrijeme dok
ga ne spase. Na sreu, ja nisam morao predugo ekati
povratak u civilizaciju.
S obzirom da su pisani tijekom esnaest godina, tekstovi odraavaju moje znanje u vrijeme kad su pisani, a
nadam se da se ono s godinama poveavalo. Zato sam
naveo nadnevak i prigodu za koju su sastavljeni. Kako je

Predgovor
svaki napisan kao samostalan tekst, mnoge se pojedinosti
u njima ponavljaju. Pokuao sam to umanjiti, no neka su
ponavljanja ipak ostala.
Mnogi dijelovi ovog sveska osmiljeni su kao predavanja. Moj je govor bio tako nerazgovijetan da sam predavanja i seminare morao drati preko druge osobe, obino
nekog od mojih studenata koji su me razumjeli ili su itali
tekst to sam ga napisao. Meutim, 1985. godine sam
podvrgnut operaciji nakon koje sam u potpunosti izgubio
mo govora. Neko vrijeme nisam bio u mogunosti
komunicirati. Na kraju sam dobio raunalni program i
zauujue dobar sintetizator govora. Na moje iznenaenje,
otkrio sam da mogu biti uspjeni javni govornik i obraati
se brojnoj publici. Uivam objanjavati znanost i
odgovarati na pitanja. Siguran sam da jo mnogo toga
mogu nauiti kako bih to radio bolje, ali nadam se da se
popravljam. To moete i sami procijeniti itajui ove
stranice.
Ne slaem se s gleditem da je svemir tajna, neto to
se moe naslutiti, ali ne i potpuno ispitati ili shvatiti.
Smatram da se takvim gleditem nanosi nepravda znanstvenoj revoluciji koju je prije gotovo etiri stotine godina
zapoeo Galileo, a nastavio Newton. Oni su pokazali da se
barem neki dijelovi svemira ne ponaaju proizvoljno, ve
se pokoravaju strogim matematikim zakonima. Tijekom
godina koje su slijedile proirili smo rad Galileja i
Newtona na gotovo sva podruja svemira. Sada imamo
matematike zakone koji upravljaju svime to normalno
doivljavamo. Mjerilo je naeg uspjeha da sada moramo
troiti milijarde dolara kako bismo izgradili divovske
strojeve koji e ubrzavati estice do tako visoke energije
pri kojoj ne znamo to e se s njima dogoditi kad se sudare.
Te vrlo visoke estine energije se ne pojavljuju u
normalnim prilikama na Zemlji, pa se troenje velikih

svota za njihovo prouavanje moe initi akademskim i

nepotrebnim. Meutim, one su se pojavile u vrijeme ranog
svemira, pa je spoznavanje toga to se pri takvim
energijama dogaa jedini put da doznamo kako je svemir
zapoeo.
Jo uvijek je mnogo toga to o svemiru ne znamo ili ne
razumijemo. Ali znaajni napredak koji je postignut,
posebice u posljednjih stotinu godina, trebao bi nas potaknuti da vjerujemo kako potpuno razumijevanje moda
nije izvan naih sposobnosti. Moda nismo zauvijek osueni tapkati u mraku. Moda se probijemo do cjelovite
teorije svemira. U tom emo sluaju zaista biti Gospodari
Svemira.
Znanstveni lanci u ovom svesku napisani su u uvjerenju da svemirom vlada red koji ve sada moemo djelomice sagledati, a u budunosti koja nije tako daleka
moda emo ga i u potpunosti shvatiti. Moda je ta nada
samo zabluda; moda konana teorija ne postoji, a ako i
postoji, moda je mi neemo otkriti. U svakom je sluaju
bolje teiti potpunom razumijevanju nego beznau ljudskoga uma.
STEPHEN HAWKING
31. oujka 1993.

DJETINJSTVO

8. sijenja 1942, tono tristo godina nakon

Galilejeve smrti. Raunam, meutim, da je istoga
dana roeno jo dvije stotine tisua djece. Ne znam
je li se ijedno od njih poslije zainteresiralo za astronomiju.
Iako su mi roditelji ivjeli u Londonu, roen sam u
Oxfordu. To je zato to su za vrijeme drugoga svjetskog
rata Oxfoxd smatrali dobrim mjestom za roenje: Nijemci
su pristali da nee bombardirati Oxford i Cambridge, a
zauzvrat Britanci nee bombardirati Heldelberg i
Got-tingen. teta to se takvi civilizirani sporazumi nisu
dali proiriti i na druge gradove.
OEN SAM

* Prva dva poglavlja u ovoj knjizi temelje se na predavanju to sam

ga bio odrao u Meunarodnom udruenju za bolesti motornih neurona u Zurichu, rujna 1987., i upotpunjeni su zapisima iz 1991.

12

Stephen W. Hawking

Otac mi je bio iz Yorkshirea. Njegov djed, moj pradjed,

bio je imuan seljak. Kupio je previe zemlje i bankrotirao u
poljodjeljskoj depresiji poetkom ovoga stoljea. Ostavio
je roditelje moga oca u neimatini, no ipak su ga uspjeli
poslati u Oxford, gdje je studirao medicinu. Zatim se
bavio istraivanjima u tropskoj medicini. Godine 1937.
otiao je u istonu Afriku. Kada je poeo rat, kopnom je
preao Afriku da bi se brodom vratio u Englesku, gdje se
dobrovoljno javio u vojnu slubu. Rekoe mu, meutim, da
je vredniji u medicinskim istraivanjima.
Mati mi je roena u Glasgowu u kotskoj, kao drugo
od sedmero djece lijenika ope medicine. Kad joj je bilo
dvanaest godina, obitelj se preselila na jug, u Devon. Kao
ni oeva obitelj, ni njezini nisu bili imuni. Ipak, uspjeli su
moju majku poslati na Oxford. Poslije Oxforda radila je
razne poslove, bila je i porezni inspektor, to joj se nije
svialo. Napustila je taj posao i zaposlila se kao tajnica.
Tako je u prvim godinama rata upoznala moga oca.
ivjeli smo u Highgateu, u sjevernom dijelu Londona.
Moja sestra Mary rodila se osamnaest mjeseci poslije mene.
Kau da nisam oduevljeno pozdravio njezin dolazak.
Cijelo vrijeme naega djetinjstva meu nama je bilo neke
napetosti, potpirivane malom razlikom u dobi. Meutim,
kad smo odrasli, ta je napetost nestala, jer poli smo na
razne strane. Ona je postala lijenica, to je mom ocu bilo
drago. Moja mlaa sestra Philippa roena je kad mi je bilo
ve gotovo pet godina i kad sam ve razumio to se
dogaa. Sjeam se kako sam jedva ekao da doe, pa da
nas bude troje za igru. Bila je vrlo estoka i imala je dar
opaanja. Oduvijek cijenim njezine prosudbe i miljenja.
Moj brat Edward doao je znatno kasnije, kad mi je
bilo etrnaest godina, tako da ga u mom djetinjstvu za-

Djetinjstvo

13

pravo nije ni bilo. Bio je sasvim razliit od ostalo troje

djece, potpuno neakademski i neintelektualan. To nam je
vjerojatno dobro dolo. Bio je prilino teko dijete, ali ga
se nije moglo ne voljeti.
Moja je najstarija uspomena kako stojim u jaslicama
hajgejtskoga Byron Housea i plaem kao ljuta godina.
Svuda oko mene druga su se djeca igrala nekim fantastinim igrakama. Htio sam im se pridruiti, ali bile su mi
samo dvije i pol godine i bilo je to prvi put da su me
ostavili s nepoznatima. Mislim da je moja reakcija prilino
iznenadila moje roditelje, jer bio sam im prvo dijete, a oni
su itali knjige o razvoju djece u kojima pie da bi djeca s
dvije godine trebala poeti uspostavljati drutvene dodire.
Ali toga su me stranog jutra odveli i jo me godinu i pol
nisu slali u Byron House.
U to vrijeme, tijekom i odmah poslije rata, Highgate
je bio podruje u kojem je ivjelo dosta znanstvenika i
ljudi sa sveuilita. U nekoj drugoj zemlji zvali bi ih intelektualcima, ali Englezi nikad nisu priznavali da imaju
intelektualaca. Svi su ti roditelji slali djecu u Byron House,
koja je za svoje vrijeme bila vrlo progresivna kola. Sjeam
se kako sam se roditeljima alio da me tamo niemu ne ue.
U toj koli naime nisu vjerovali u tada opeprihvaeni
nain utuvljivanja znanja u nekoga. Umjesto toga od vas
se oekivalo da nauite sami itati i ne shvaajui da uite.
Na kraju sam ipak nauio itati, ali tek u prilino starijoj
dobi, s osam godina. Moja sestra Philippa uila je itati po
konvencionalnijim metodama i itala je ve sa etiri
godine. Ali ona je, uostalom, bila oito bistrija od mene.
ivjeli smo u visokoj i uskoj viktorijanskoj kui koju
su moji roditelji vrlo jeftino kupili dok je trajao rat i dok
su svi mislili da e London bombama biti sravnjen sa
zemljom. I doista, jedna je V-2 pala nekoliko kua dale-

ko od nae. U tom sam trenutku s majkom i sestrom bio

negdje drugdje, no moj je otac bio u kui. Na sreu, nije
ranjen, a ni kua nije bila teko oteena. Ali godinama je
u ulici bio velik krater od bombe, gdje sam se igrao sa
svojim prijateljem Howardom koji je stanovao tri kue
dalje. Howard mi je bio otkrie, jer njegovi roditelji nisu
bili intelektualci kao to su to bili roditelji sve ostale djece
koju sam poznavao. Iao je u opinsku kolu, a ne u Byron
House i razumio se u nogomet i boks, sportove koje moji
roditelji ni u snu ne bi pogledali.
Druga rana uspomena je kako sam dobio prvi vlak.
Za vrijeme rata se igrake nisu proizvodile, bar ne za domae trite. Ali ja sam se strasno zanimao za eljeznike
modele. Otac mi je pokuao napraviti drveni vlak, ali to me
nije zadovoljilo, jer sam htio neto to radi. Tako je otac
nabavio rabljeni vlak na navijanje, popravio ga le-milicom i
poklonio mi ga za Boi kad su mi bile tri godine. Taj vlak
nije ba najbolje radio. Ali odmah poslije rata otac je
otiao u Ameriku, a kad se vratio, brodom Queen Mary,
donio je majci najlonske arape kojih tada u Britaniji nije
bilo. Mojoj sestri Mary donio je lutku kojoj se oi sklapaju
kad je polegnete. A meni je donio ameriki vlak s plugom
pred lokomotivom i tranicama koje su ile u osmicu. Jo
se sjeam ushita koji me obuzeo kad sam otvorio kutiju.
Vlakovi na navijanje bili su dobri, ali zapravo sam
elio elektrine. Satima sam znao gledati izlog jednoga
kluba eljeznikih modelara u Crouch Endu nedaleko od
Highgatea. Sanjao sam elektrine vlakove. Napokon, kad
su jednom moji roditelji nekamo otili, iskoristio sam to
da iz potanske tedionice podignem svu onu malu uteevinu od novca koji su mi poklanjali u sveanim prilikama poput krstitki. Novac sam potroio na kupnju elektrinog vlaka, ali, na moje veliko razoaranje, taj vlak ni-

je dobro radio. Danas imamo potroaka prava. Trebao

sam odnijeti komplet natrag i zahtijevati da mi trgovac
ili proizvoa daju drugi, ali u ono je vrijeme opi stav
bio da si sretan ako neto moe kupiti, a ispadne li da je
neispravno, to je tvoja zla srea. Tako sam platio popravak
elektrinog motora lokomotive, ali nikad nije radio ba
najbolje.
Poslije sam, kao tinejder, sklapao makete aviona i
brodova. Nikad nisam imao osobito spretne ruke, ali to
sam radio zajedno sa kolskim drugom Johnom
McCle-nahanom, koji je bio znatno spretniji i iji je otac
imao radionicu u kui. Uvijek mi je bio cilj napraviti
modele koji rade i kojima mogu upravljati. Bilo mi je
svejedno kako e izgledati. Mislim da me taj nagon naveo i
da s drugim kolskim drugom, Rogerom Ferneyhoughom,
izmislim niz vrlo sloenih igara. Imali smo igru proizvodnje, s tvornicama u kojima su se radili raznobojni proizvodi, ceste i eljeznice kojima se to prevozilo, pa i burzu.
Imali smo i ratnu igru koja se igrala na ploi od etiristo
etvornih metara, pa i feudalnu igru, u kojoj je svaki igra
bio cijela dinastija s punim obiteljskim stablom. Mislim da
su te igre, jednako kao vlakovi, brodovi i avioni, nastale iz
potrebe da doznam kako stvari funkcioniraju i kako se
njima upravlja. Otkad sam poeo raditi na svom doktoratu,
tu su potrebu zadovoljila moja kozmologijska istraivanja.
Ako razumijete kako svemir radi, donekle njime i vladate.
Radno mjesto moga oca preselilo se 1950. godine iz
Hampsteada, nedaleko Highgatea, u novosagraeni Nacionalni institut za medicinska istraivanja u Mill Hillu
na sjevernom rubu Londona. Umjesto putovati iz Highgatea, inilo se razumnijim da se preselimo iz Londona i
putujemo u grad. Tako su moji roditelji kupili kuu u
stolnom gradu St. Albansu, tridesetak kilometara sjever-

Djetinjstvo
no od Mill Hilla i trideset kilometara sjeverno od Londona.
Bila je to prostrana viktorijanska kua koja je imala neku
otmjenost i arm. Kad su je kupili, moji roditelji nisu bili
ba imuni, a moralo se na njoj obaviti dosta posla prije
no to smo mogli useliti. Poslije toga je otac, kao pravi
Jorkirac, odbio plaati ikakve daljnje popravke. inio je
to je mogao da se kua ne raspadne i da ostane oliena, no
bila je to velika kua, a on ba nije bio majstor u takvim
stvarima. Meutim, kua je bila vrsto graena i izdrala je
takvu nebrigu. Roditelji su je prodali 1985. godine, kad mi
je otac bio jako bolestan (umro je 1986.). Nedavno sam je
vidio. ini se da na njoj nisu mnogo radili, ali jo uvijek
izgleda jednako.
Kua je bila projektirana za obitelj s poslugom i u
sobi za serviranje je bila ploa na kojoj se moglo vidjeti iz
koje se sobe zvonilo. Mi, naravno, nismo imali poslugu, ali
moja je prva soba bila sobica u obliku slova L koja je
vjerojatno bila namijenjena sobarici. Traio sam je na
prijedlog svoje sestrine Sarah koja je bila neto starija od
mene i koju sam jako volio. Jedna od najprivlanijih stvari
u toj sobici bilo je to to se kroz prozor moglo izii na krov
barake za bicikle, a odatle skoiti na zemlju.
Sarah je bila ki Janet, najstarije sestre moje majke,
koja se kolovala za lijenicu, a udala za psihoanalitiara.
ivjeli su u prilino slinoj kui u Harpendenu, selu osam
kilometara sjevernije. Oni su bili jedan od razloga naega
preseljenja u St. Albans. Biti blizu Sarah bilo mi je prava
premija i esto sam autobusom iao u Harpen-den. St.
Albans je podignut uz ostatke staroga rimskog grada
Verulamiuma, koji je bio, nakon Londona, najvanije
rimsko naselje u Britaniji. U srednjem vijeku tu je bio
najbogatiji britanski samostan. Sagradili su ga oko groba
svetog Albana, rimskoga centuriona za kojega kau da je
bio prvi ovjek koji je u Britaniji ubijen zbog

17

kranske vjere. Sve to je ostalo od opatije vrlo je velika i

prilino runa opatijska crkva i stara ulazna zgrada, koja
je poslije ukljuena u kolu koju sam pohaao.
St. Albans je u usporedbi s Highgateom ili
Harpen-denom bio nekako naporan i konzervativan. Moji
roditelji jedva da su se tamo s nekim sprijateljili. Dijelom je
to bilo njihovom krivnjom, jer su im naravi, pogotovo oeva, bile prilino usamljenike. Ali pokazivalo je to i drugi
tip puanstva; nitko od roditelja mojih kolskih drugova
ne bi mogao odgovarati opisu intelektualca.
U Highgateu je naa obitelj bila neto prilino normalno, no u St. Albansu mislim da su nas sigurno smatrali
ekscentrinima. Taj je dojam pojaavalo ponaanje mog
oca, kojemu nije bilo do vanjskoga dojma ako je na tome
mogao utedjeti. Kad je bio mlad, njegova je obitelj bila
vrlo siromana, a to je na njemu ostavilo trajan peat. Nije
se mogao prisiliti da potroi novac na svoju udobnost ak
ni kad si je to, u kasnijim godinama, mogao priutiti. Nije
htio potroiti na centralno grijanje iako je bio zimogroljiv.
Umjesto toga nosio je nekoliko dempera i kuni ogrta
preko obine odjee. Bio je, meutim, vrlo velikoduan
prema drugima.
Pedesetih je godina mislio da si ne moemo priutiti
nov automobil i kupio je predratni londonski taksi, pa
smo on i ja izgradili metalni hangar umjesto garae. Susjedi su se ljutili, no nisu nas mogli sprijeiti. Ja sam,
poput veine djeaka, osjeao potrebu sklada s okolinom i
stidio sam se roditelja. No njih to nije zabrinjavalo.
Kad smo stigli u St. Albans, poslali su me u Srednju
djevojaku, koja je, usprkos imenu, primala i djeake do.
desete godine starosti. Nakon jednoga polugodita, otac
je otiao na jedno od svojih gotovo redovitih godinjih
putovanja u Afriku, ovaj put na neto dulje vrijeme, gotovo
etiri mjeseca. Mati nije htjela ostati sama cijelo to

Djetinjstvo
vrijeme, pa je sa mnom i s mojim sestrama otila u posjet
svojoj kolskoj kolegici Beryl koja je bila udana za pjesnika
Roberta Gravesa. ivjeli su u selu zvanom Deya, na
panjolskom otoku Majorci. Bilo je to samo pet godina
poslije rata i panjolski diktator Francisco Fran-co,
saveznik Hitlera i Mussolinija, jo je bio na vlasti. (U stvari
ostao je na vlasti jo dvadeset godina.) Bez obzira na to,
moja majka, koja je prije rata bila lan Saveza mladih
komunista, pola je brodom i vlakom s dvoje male djece na
Majorcu. Unajmili smo kuu u Deyi i bilo nam je jako
dobro. Zajedno s Robertovim sinom Williamom imao sam
privatnog uitelja. Bio je to Robertov tienik kojega je
vie zanimalo da napie dramu za edinburki festival nego
da nas neemu podui. Tako nam je svaki dan davao da
proitamo jedno poglavlje Biblije i o tome neto napiemo.
Tako nas je htio uiti ljepoti engleskoga jezika. Do moga
odlaska proli smo cijeli Postanak i dio Izlaska. Jedna od
glavnih stvari kojima me uio bila je da mi reenice ne
smiju poinjati s "i". Rekao sam mu da u Bibliji veina
reenica poinje s "i", a on je odgovorio da se engleski
promijenio od vremena kralja Jakova. Ako je tako, rekoh,
zato nas tjera da itamo Bibliju? Ali bilo je uzalud. Robert
Graves tada je bio jako oduevljen biblijskom simbolikom i
mistikom.
Kad smo se vratili s Majorce, poslali su me na godinu
dana u drugu kolu, a zatim sam pristupio takozvanom
ispitu "preko jedanaest". Bio je to test inteligencije kojem
su tada pristupala sva djeca koja su traila bolje
kolovanje. Sada je ukinut, uglavnom zato to je mnogo
djece iz srednje klase na njemu padalo i poslano u neakademske kole. Ali ja sam uglavnom znatno bolje prolazio na testovima i ispitima nego u svakodnevnom radu,
pa sam proao taj test i dobio mjesto u koli u St. Alban-su.

19

Kad mi je bilo trinaest godina, otac je htio da pokuam

otii u Westminstersku kolu, jednu od glavnih "javnih"
to znai privatnih kola. U to je doba meu klasama
postojala velika razlika u naobrazbi. Moj je otac mislio da
je njegov nedostatak prodornosti i veza doveo do toga da
su ga prestizali ljudi manjih sposobnosti, ali vee
drutvene spretnosti. Budui da mi roditelji nisu bili
imuni, morao sam dobiti stipendiju. Meutim, u vrijeme
ispita za stipendiju bio sam bolestan, pa nisam pristupio.
Tako sam ostao u koli u St. Albansu. Tamo sam dobio
naobrazbu koja je bila jednako dobra, a moda i bolja
nego u Westminsteru. Nikad nisam drao da me
nedostatak drutvene spretnosti koi.
Englesko je obrazovanje u to doba bilo vrlo hijerarhijsko. Ne samo to su se kole dijelile na akademske i
neakademske, nego su se i akademske kole dijelile u ogranke A, B i C. To je bilo dobro za one u ogranku A, ne ba
tako dobro za one u B, a vrlo loe za one u C, koje je
obeshrabrivalo. Na temelju rezultata testa "preko jedanaest" ja sam doao u skupinu A. Ali nakon prve godine,
svi koji su bili ispod dvadesetog mjesta u razredu, bili bi
premjeteni u skupinu B. To je bio teak udarac njihovu
samopouzdanju i od toga se neki nikad ne bi oporavili. U
prva dva roka na St. Albansu bio sam dvadeset etvrti i
dvadeset trei, no u treem sam bio osamnaesti. Tako
sam se provukao.
Nikad nisam bio u boljoj polovini razreda. (Bio je to
vrlo bistar razred.) Radovi su mi bili vrlo neuredni, a rukopisom sam tjerao nastavnike u oaj. Ali kolski su mi
drugovi dali nadimak Einstein jer su valjda oekivali da
e biti bolje. Kad mi je bilo dvanaest godina, jedan se
moj prijatelj o vreicu bombona kladio s jednim drugim
da nikad neu nita postii. Ne znam je li ta oklada ikad
rijeena i tko je dobio.

20
Imao sam pet~est bliskih prijatelja, a s veinom se
jo druim. Znali smo nadugo raspravljati o svemu i svaemu, od daljinski upravljanih maketa do vjere i od
pa-rapsihologije do fizike. Jedna od stvari o kojima smo
razgovarali bio je postanak svemira i bi li za nastanak i
postojanje svemira bio potreban kakav bog. uo sam da
se svjetlost dalekih galaktika pomie prema crvenom
dijelu spektra i da bi to trebalo znaiti da se svemir iri.
(Skretanje prema plavom znailo bi da se stee.) Ali bio
sam siguran da za pomak u crveno mora postojati i neki
drugi razlog. Moda se svjetlost na putu do nas umorila i
od toga pocrvenjela. Svemir koji se u bitnome ne mijenja i
vjeno traje inio se znatno prirodnijim. Tek nakon
dvije godine istraivanja za doktorat shvatio sam da sam
pogrijeio.
Stigavi do zadnje dvije kolske godine, htio sam se
specijalizirati za matematiku i fiziku. U koli je bio poticajan profesor matematike, g. Tahta, a kola je upravo
bila izgradila novu matematiku uionicu koja je matematikom razredu bila glavna uionica. Ali otac je bio jako
protiv toga. Mislio je da za matematiare nee biti posla,
osim nastavnikog. Zapravo bi njemu bilo najdrae da
sam poao na medicinu, no ja se nisam zanimao za
biologiju, koja mi se inila previe opisnom i nedovoljno
fundamentalnom. K tomu, biologija je u koli prilino nisko kotirala. Najbistriji momci bavili su se matematikom i
fizikom, a oni manje bistri biologijom. Otac je znao da se
ne elim baviti biologijom, pa me tjerao da uzmem kemiju i
samo malo matematike. Mislio je da e mi tako mogunost
izbora izmeu prirodnih znanosti ostati otvorena. Sada
sam profesor matematike, ali otkad sam sa sedamnaest
godina napustio St. Albans nisam pohaao nikakvu
slubenu nastavu matematike. Matematiku koju sada
znam morao sam nauiti usput. Nadzirao sam stu-

Djetinjstvo

21

dente u Cambridgeu, i bio sam tjedan dana pred njima u

nastavi.
Moj se otac bavio istraivanjima tropskih bolesti i
esto me vodio u svoj laboratorij u Mill Hillu. Volio sam to,
pogotovo promatrati kroz mikroskope. Takoer me vodio
u kuu kukaca, gdje je drao komarce zaraene tropskim
bolestima. To me zabrinjavalo jer mi se uvijek inilo da
nekoliko komaraca slobodno leti uokolo. On je bio vrlo
marljiv i predan svom istraivanju. Bio je poneto svadljiv
jer je imao dojam da ga prestiu drugi, koji nisu tako
dobri, ali dolaze iz odgovarajuih sredina i imaju
odgovarajue veze. esto me upozoravao na takve. No ini
mi se da je fizika neto drukija od medicine. Nije vano
u kakvu kolu ide ili s kim si u rodu. Vano je to radi.
Uvijek me jako zanimalo kako stvari rade i rado sam ih
rastavljao da vidim kako su napravljene, no nisam bio tako
spretan u ponovnom sklapanju. Moje praktine sposobnosti nikad nisu bile ravne teorijskim zanimanjima.
Moj je otac poticao moje zanimanje za prirodoslovlje, pa
me poduavao i u matematici, dok nisam doao predaleko
za njegovo znanje. S tim iskustvom i s oevim zanimanjem,
drao sam da bih se prirodno trebao baviti
znanstvenoistraivakim radom. U ranoj mladosti nisam
razlikovao jednu prirodnu znanost od druge. Ali od trinaeste ili etrnaeste godine znao sam da elim istraivati
fiziku, jer je ona najtemeljnija znanost. Bilo je to usprkos
injenici da je fizika u koli bila najdosadniji predmet, jer
mi je bila tako laka i oita. Kemija je bila znatno zabavnija,
jer su se stalno dogaale neoekivane stvari, poput
eksplozija. Ali fizika i astronomija davale su mi nade da
u shvatiti odakle smo doli i zato smo ovdje. Htio sam
premjeriti najvee dubine svemira. Moda sam u tome
donekle i uspio, ali jo je mnogo toga to elim doznati.

OXFORD I
CAMBRIDGE

da poem na Oxford ili

Cambridge. On sam pohaao je oksfordski
University College, pa je drao da bih se trebao tamo
prijaviti, jer bi mi to dalo veu vjerojatnost da u ui. U ono
doba University College nije imao nastavu matematike, to
je bilo dodatni razlog zato je htio da se bavim kemijom.
Mogao sam umjesto matematike pokuati dobiti stipendiju
iz prirodoslovlja.
Ostatak obitelji otiao je na godinu dana u Indiju, no
ja sam morao ostati i obaviti prijemne ispite i upis. Moj je
razrednik mislio da sam premlad za Oxford, no ja sam, u
oujku 1959. s jo dvojicom momaka, koji su bili godinu
ispred mene, doao na ispite za stipendiju. Bio sam
uvjeren da sam slabo proao i bio sam jako potiten kada
OJ JE OTAC JAKO ELIO

25
su za vrijeme praktinog dijela ispita nastavnici razgovarali s drugima, a ne sa mnom. A onda, nekoliko dana nakon
to sam se vratio iz Oxforda, stigao je brzojav koji je
javljao da sam dobio stipendiju.
Bilo mi je sedamnaest godina i veina momaka na
mojoj studentskoj godini odsluila je vojsku i bili su stariji
od mene. Prve sam godine i dio druge bio prilino
usamljen. Tek sam se u treoj godini tamo osjeao doista
dobro. U Oxfordu je tada ope raspoloenje bilo vrlo neradno. Oekivalo se od vas da budete sjajni i bez napora,
ili da prihvatite svoja ogranienja i prihvatite diplomu
etvrtog razreda. Truditi se da dobijete bolji razred ili
ocjenu dralo se znakom da ste sivi ovjek, to je najgori
epitet u oksfordskom rjeniku.
U ono je vrijeme studij fizike na Oxfordu bio ureen
tako da je bilo osobito lako izbjei rad. Obavio sam jedan
ispit prije drugog stupnja, a onda sam tri godine bio na
Oxfordu sa samo zavrnim ispitima na kraju. Jednom
sam izraunao da sam u tri godine boravka tamo radio
samo oko tisuu sati, prosjeno jedan sat dnevno. Nisam
ponosan na taj nerad. Samo opisujem svoje tadanje raspoloenje, koje je bilo zajedniko s ostalim studentima;
bilo je to raspoloenje potpunog dosaivanja i osjeaja da
se ni za to ne vrijedi potruditi. Jedan od uinaka moje
bolesti bio je da se sve to promijenilo: Kad se suoite s
mogunou skore smrti, to vas natjera da shvatite kako
ivot vrijedi ivjeti i da mnogo toga elite uiniti.
Zbog nedovoljnog rada, namjeravao sam zavrni ispit
proi tako da obradim probleme iz teorijske fizike i
izbjegnem pitanja koja bi traila injenino znanje. No
prije ispita nisam spavao od ivane napetosti, pa mi dakle
nije dobro ni ilo. Bio sam na rubu izmeu prvorazredne i
drugorazredne ocjene, pa su me ispitivai trebali usmeno
ispitati da vide kakvu e mi ocjenu dati. Na ispi-

tu su me pitali o buduim planovima. Odgovorio sam da

se elim baviti istraivanjima. Ako mi daju prvi stupanj,
ii u na Cambridge. Dobijem li drugi, ostajem u Oxfor-du.
Dali su mi prvi.
Osjeao sam da postoje dva mogua podruja teorijske fizike koja su dovoljno fundamentalna i u kojima bih
mogao istraivati. Jedna je bila kozmologija, prouavanje
vrlo velikog. Druga je bila fizika elementarnih estica,
prouavanje vrlo malog. Elementarne sam estice smatrao
manje privlanima jer, iako su tada znanstvenici nalazili
mnoge nove estice, jo nije bilo prave teorije. Sve to su
mogli uiniti bilo je slagati ih u obitelji, kao u botanici. U
kozmologiji, meutim, postojala je dobro razraena teorija,
Einsteinova opa teorija relativnosti.
U Oxfordu tada nitko nije radio na kozmologiji, ali u
Cambridgeu je bio Fred Hoyle, najugledniji britanski astronom toga doba. Moja prijava za istraivaki rad u
Cambridgeu bila je prihvaena pod uvjetom da dobijem
prvi stupanj, no na moje nezadovoljstvo voditelj mi nije
bio Hoyle, nego ovjek imenom Denis Sciama, o kojem
nisam nita znao. Na kraju je to ispalo i bolje. Hoyle je
esto bio u inozemstvu i vjerojatno ga ionako ne bih esto
vidio. S druge strane, Sciama je bio tamo, i uvijek je bio
poticajan, iako se esto nisam slagao s njegovim idejama.
Budui da se ni u koli ni u Oxfordu nisam mnogo
bavio matematikom, opa mi je relativnost na poetku
bila vrlo teka i nisam brzo napredovao. Takoer, zadnje
godine u Oxfordu sam primijetio da sam postao vrlo nespretan u pokretima. Brzo nakon dolaska u Cambridge,
dijagnosticirana mi je ALS, amiotrofina lateralna skleroza, ili bolest motornih neurona, kako je zovu u Engleskoj.
(U Sjedinjenim Dravama takoer je zovu Lou Geh-rig's
disease, bolest Loua Gehriga) Lijenici mi nisu mogli nai
lijeka niti obeati da se bolest nee pogorati.

Oxford i Cambridge
Najprije se inilo da se bolest razvija prilino brzo.
inilo se da nema mnogo smisla raditi na istraivanjima,
jer se nije oekivalo da u ivjeti dovoljno dugo da zavrim
doktorat. Meutim, s vremenom bolest kao da je usporila.
Poeo sam shvaati opu teoriju relativnosti i napredovati
u poslu. Ali ono to je doista dovelo do napretka je to to
sam se zaruio s djevojkom imenom Jane Wilde, koju sam
upoznao nekako istodobno kad su mi dijagnosticirali ALS.
To mi je dalo razloga da ivim.
Ako smo se kanili eniti, morao sam se zaposliti, a
da bih se zaposlio, morao sam doktorirati. Tako sam dakle
poeo prvi put u ivotu raditi. Na moje veliko iznenaenje,
to mi se svidjelo. Netko je jednom rekao: znanstvenici i
prostitutke plaeni su da rade ono u emu uivaju.
Prijavio sam se za posao istraivaa na Gonville and
Caius Collegeu (to se izgovara Keys). Nadao sam se da
e Jane otipkati moju prijavu, no kad me dola posjetiti u
Cambridgeu, ruka joj je bila u gipsu, jer ju je slomila.
Moram priznati da sam pokazao manje saaljenja nego
to je trebalo. Meutim, bila je to lijeva ruka, pa je mogla
po mom diktatu napisati prijavu, a naao sam nekoga
drugog da je natipka.
U prijavi sam morao navesti imena dviju osoba koje
mogu dati reference o mom radu. Moj je proelnik predloio da zamolim Hermanna Bondija. Bondi je tada bio
profesor matematike na Kings Collegeu u Londonu i
strunjak za opu teoriju relativnosti. Nekoliko sam se
puta susreo s njim, a on je poslao jedan rad koji sam napisao asopisu Proceedings of the Royal Society. Nakon
nekog predavanja koje je odrao u Cambridgeu zamolio
sam ga, a on me rastreseno pogledao i rekao da, uinit e
to. Oito me se nije sjetio, jer kad mu je koled pisao i
zamolio ga za reference, odgovorio je da me ne pozna.

27

Danas se koledima prijavljuje toliko ljudi za istraivanja

da ako netko na koga se kandidat pozove za referencu
odgovori da ga ne pozna, to znai kraj karijere. Ali ono su
bila mirnija vremena. Koled mi je pisao da me obavijesti o
neugodnom odgovoru ovjeka na kojeg sam se pozvao, a
moj se voditelj bacio na Bondija i osvjeio mu pamenje.
Bondi mi je tada napisao referencu koja je bila vjerojatno
znatno bolja no to sam zasluio. Dobio sam posao i otad
sam lan Caius Collegea.
To je znailo da se Jane i ja moemo vjenati, to
smo i uinili u srpnju 1965. Jednotjedni medeni mjesec
proveli smo u Suffolku, jer si vie od toga nisam mogao
priutiti. Zatim smo otili na ljetnu kolu ope relativnosti
na Sveilite Cornell u dravi New York. To je bila
pogrena odluka. Bili smo u studentskom domu punom
parova s malom bunom djecom i to je bilo prilian napor
za na brak. S druge strane, meutim, ta mi je ljetna kola
bila vrlo korisna, jer sam upoznao mnoge od vodeih ljudi
na tom podruju.
Do 1970. godine moj se istraivaki rad odnosio na
kozmologiju, prouavanje svemira na veliko. Najvaniji
mi je rad u tom razdoblju bio o singularnostima. Promatranja dalekih galaktika pokazuju da se one udaljuju od
nas: svemir se iri. To pokazuje da su galaktike nekad
morale biti blie jedna drugoj. Tako se postavlja pitanje: Je
li u prolosti bilo vrijeme kada su galaktike bile jedna na
drugoj, a gustoa svemira beskrajna? Ili je postojala
prethodna faza skupljanja u kojoj su galaktike uspjele
izbjei da se meusobno sudare? Moda su proletjele jedna
pokraj druge i poele se odmicati jedna od druge. Da bi se
na to pitanje moglo odgovoriti, bile su potrebne nove
matematike tehnike. Takve su tehnike razvijene izmeu
1965. i 1970, a razvili smo ih najvie Roger Penro-se i ja.
Penrose je tada bio u Birkbeck Collegeu u Londo-

nu; sada je na Oxfordu. Tim smo se tehnikama posluili

da pokaemo kako je, ako je opa teorija relativnosti tona,
nekada moralo postojati stanje beskrajne gustoe.
To stanje beskrajne gustoe nazvano je
singularno-u Velikog praska. To znai da znanost nee
moi predvidjeti kako je svemir nastao, ako je opa teorija
relativnosti tona. Meutim, moji noviji radovi ukazuju
na to da je mogue predvidjeti kako nastaje svemir ako se
u obzir uzme teorija kvantne fizike, teorija vrlo malog.
Opa teorija relativnosti takoer kae da e se masivne zvijezde uruiti u sebe kad potroe svoje nuklearno
gorivo. Rad koji smo obavili Penrose i ja pokazao je da
se te zvijezde nastavljaju uruavati dok ne dou do
sin-gularnosti beskrajne gustoe. Ta bi singularnost bila
kraj vremena, bar za zvijezdu i sve na njoj. Gravitacijsko
polje te singularnosti bilo bi tako jako da svjetlost ne bi
mogla pobjei iz podruja oko nje, jer bi je gravitacijsko
polje usisalo natrag. Podruje s kojega se ne moe pobjei
zove se crna jama, a njegove se granice zovu dogaaj-ni
obzor. Tko god ili to god upadne u crnu jamu preko
dogaajnog obzora doi e u singularnosti do kraja vremena.
Mislio sam na crne jame legavi jedne noi 1970,
kratko nakon to mi se rodila ki Lucy. Iznenada sam
shvatio da mnoge od tehnika koje smo Penrose i ja razvili
da bismo dokazali singularnosti, mogu biti primjenjive i za
crne jame. Pogotovo podruje dogaajnog obzora, rub crne
jame, ne moe se vremenom smanjiti. A kad se dvije crne
jame sudare i spoje, pa tako stvore jednu jamu, podruje
obzora te konane jame trebalo bi biti vee od zbroja
podruja obzora izvornih crnih jama. To je postavilo vanu
granicu koliini energije koja bi se mogla emitirati u
takvom sudaru. Toliko me to uzbudilo da te noi nisam
mnogo spavao.

Od 1970. do 1974. radio sam uglavnom na crnim jamama. Ali 1974. godine doao sam do svoga vjerojatno
najudesnijega otkria: crne jame nisu potpuno crne! Uzme
li se u obzir ponaanje tvari na malo, estice i zraenje
mogu istjecati iz crne jame. Crna jama zrai kao da je
vrue tijelo.
Od 1974. radio sam na povezivanju ope teorije relativnosti i kvantne mehanike u jednu vrstu teoriju. Jedan od rezultata bila je pretpostavka koju sam iznio 1983.
godine s Jimom Hartleom s Kalifornijskog sveuilita iz
Santa Barbare: da su i vrijeme i prostor konani, ali nemaju ni ruba ni granica. Mogli bi biti poput Zemljine
povrine, ali s dvije dimenzije vie. Zemljina je povrina
konana kad je rije o prostoru, ali nema granica. Ni na
jednom od svih svojih putovanja nisam uspio pasti s ruba
svijeta. Ako je ta pretpostavka tona, onda nema singularnosti, a zakoni prirode vrijedili bi svuda, pa i na
poetku svemira. Nain kako svemir nastaje tako bi bio
odreen zakonima znanosti. To bi znailo da sam moda
uspio u svojoj tenji da doznam kako je svemir nastao.
Ali jo ne znam zato je nastao.

MOJA ISKUSTVA
S ALS-om*

RLO ME ESTO PITAJU: Kako

ti je imati ALS? Moj je odgovor: ne ba bogznakako. Nastojim ivjeti to normalnijim ivotom i ne misliti u kakvom sam stanju ili
aliti za onim to ne mogu raditi, ega i nema tako mnogo.
Vrlo me jako pogodilo kad sam otkrio da imam bolest
motornih neurona. Kao dijete nisam imao jako dobru
koordinaciju. Nisam bio dobar u igrama loptom, pa mi
moda i zato nije bilo stalo do sporta i tjelesnih aktivnosti.
Ali kad sam otiao na Oxford stvari kao da su se promijenile. Bavio sam se kormilarenjem i veslanjem. Nisam
ba bio na razini za onu utrku amaca, ali sam prolazio na
natjecanjima pojedinih koleda.
*Govor na konferenciji Britanskog udruenja za bolest motornih
neurona, Birmingham, listopad 1987.

Moju iskustvu s ALS-om

Meutim, na treoj godini Oxforda, primijetio sam
kako kao da postajem nespretniji, pa sam jedanput ili
dvaput i pao bez nekog vidljivog razloga. Ali tek kad sam se
naao na Cambridgeu, godinu dana kasnije, moja majka
primijetila je to i poslala me obiteljskom lijeniku. On me
uputio specijalisti, pa sam, brzo nakon dvadeset i prvoga
roendana, otiao u bolnicu na pretrage. Tamo sam proveo
dva tjedna, za koje sam vrijeme proao mnogo raznih
pretraga. Uzeli su mi uzorak miia iz ruke, nabadali su
me elektrodama, ubrizgavali mi neku radio-kontrastnu
tekuinu u kraljenicu i promatrali kako ide gore-dolje
dok oni ljuljaju leaj. Nakon svega toga nisu mi rekli to
mi je, osim da to nije multipla skleroza i da sam atipian
sluaj. Shvatio sam, meutim, da oekuju da se stvar
nastavi pogoravati i da mi ne mogu nikako pomoi, osim
to e mi davati vitamine. Shvatio sam da od toga ne
oekuju velik uspjeh. Nije mi se pitalo o pojedinostima, jer
bilo je oito da su loe.
Shvatiti da imam neizljeivu bolest koja e me vjerojatno ubiti za nekoliko godina bilo mi je prilian ok. Kako
mi se takvo to moglo dogoditi? Zato bih bio na takav
nain prekinut? Meutim, dok sam bio u bolnici vidio sam
kako u krevetu preko puta neki djeak, kojeg sam
povrno poznavao, umire od leukemije. To nije bio lijep
prizor. Bilo je jasno da ima ljudi kojima je gore nego meni.
Ako nita drugo, od svoje se bolesti nisam osjeao bolesno.
Kad god mi doe da se ponem samosaaljevati, sjetim se
tog djeaka.
Ne znajui to e mi se dogoditi i kako e brzo bolest
napredovati, naao sam se nigdje. Lijenici su mi rekli
da se vratim u Cambridge i nastavim prouavanja ope
relativnosti i kozmologije koja sam upravo bio zapoeo.
Ali nisam ba napredovao, jer nisam imao dovoljno matematikog znanja a moglo mi se dogoditi i da ne

33

poivim dovoljno dugo da dovrim doktorat. Osjeao sam

se kao lik kakve tragedije, no prie po tisku da sam se
opijao pretjerane su. Problem je u tomu to kad je to jedan
list napisao, drugi su prenijeli, jer je to davalo dobru priu.
Ono o emu se toliko pisalo mora biti istina.
Snovi su mi u to vrijeme bili nemirni. Prije nego to
mi je bolest dijagnosticirana, bilo mi je dosta svega. inilo
mi se da nita nije vrijedno truda. Ali ubrzo nakon to
sam iziao iz bolnice, sanjao sam da u biti pogubljen.
Iznenada sam shvatio da ima mnogo toga to mogu uiniti
dobijem li odgodu. Drugo to sam nekoliko puta sanjao
bilo je da u rtvovati svoj ivot za druge. Uostalom,
ionako u umrijeti, pa bih mogao uiniti i neto korisno.
Ali nisam umro. Zapravo, iako mi je nad budunou
bio crni oblak, iznenaeno sam otkrio da sada uivam
ivot vie nego prije. Poeo sam napredovati u istraivanju,
zaruio se i oenio, a dobio sam i posao istraivaa u Caius
Collegeu na Cambridgeu.
Ulazak u Caius rijeio je moj neposredni problem
glede zaposlenja. Sree je bila to sam odluio raditi teorijsku fiziku, jer to je bilo jedno od rijetkih podruja u
kojem mi bolest ne bi morala biti ozbiljan hendikep. A
imao sam sreu i to je moj znanstveni ugled porastao
ba kad mi se zdravlje pogoravalo. To je znailo da su
mi mogli dati niz poslova u kojima sam mogao samo istraivati, a nisam morao i predavati.
Imali smo sree i sa stanom. Kad smo se vjenali,
Jane je jo studirala na Westfield Collegeu u Londonu,
pa je morala preko tjedna biti u Londonu. To je znailo da
moramo nai negdje gdje u se snai sam i to je blizu
centra, jer nisam mogao hodati daleko. Pitao sam koled
bi li mi oni mogli pomoi, no tadanji mi je rizniar odgovorio da je politika koleda ne pomagati lanovima u

Moja iskustvu s ALS-om

rjeavanju stambenih problema. Prijavili smo se dakle za
najam jednoga od nekoliko novih stanova to su se gradili
kod trnice. (Godinama poslije otkrili smo da je koled
zapravo vlasnik tih stanova, ali to mi nisu rekli). Kad
smo se poslije ljeta u Americi vratili u Cambridge, otkrili
smo da stanovi jo nisu spremni za useljenje. Kao veliku
uslugu, rizniar nam je ponudio sobu u prenoitu za
svrene studente. Rekao je: "Obino noenje u toj sobi
naplaujemo dvanaest ilinga i pet penija. Meutim, budui da e vas biti dvoje, naplatit emo vam dvadeset i pet
ilinga."
Tamo smo ostali samo tri noi. Zatim smo nali kuicu, stotinjak metara od mog odjela na sveuilitu. Pripadala je nekom drugom koledu koji ju je iznajmio nekom
svom lanu. On se nedavno bio preselio u kuu u predgrau
i dao nam ju je u podnajam na tri mjeseca koliko je
preostalo do isteka njegova ugovora o najmu. U ta smo tri
mjeseca otkrili da u istoj ulici ima jedna prazna kua.
Jedan je susjed naao vlasnicu u Dorsetu i rekao joj da je
skandalozno da joj kua bude prazna kad mladi ljudi trae
smjetaj, pa nam je kuu iznajmila. Nakon nekoliko godina
u toj kui poeljeli smo je kupiti i urediti, pa smo zamolili
koled da nam da kredit. Koled nas je provjerio i
zakljuio da smo rizino ulaganje. Tako smo na kraju
uzeli kredit od jednog graevinskog poduzea, a moji su
nam roditelji dali novac da kuu uredimo.
U toj smo kui ivjeli jo etiri godine, dok mi nije
postalo preteko penjati se stubitem. Tada me ve koled
znatno vie cijenio, a doao je i novi rizniar. Tako su nam
ponudili prizemni stan u kui koja je bila vlasni-' tvo
koleda. To mi je odgovaralo, jer je stan imao prostrane
sobe i iroka vrata. Bila je dovoljno blizu centra da sam
do svog odjela na koledu mogao doi elektrinim
invalidskim kolicima. Bilo je to dobro i za nae troje

35

djece, jer je bila okruena vrtom koji su odravali sveuilini vrtlari.

Do 1974. mogao sam se sam hraniti i lijegati i ustajati.
Jane mi je uspjevala pomagati i odgajati dvoje djece bez
tue pomoi. Tada su meutim, stvari postale sloenije, pa
smo odluili uzeti nekoga od mojih suradnika na
istraivanjima da ivi s nama. U zamjenu za besplatan
smjetaj i mnogo moje panje, pomagali su mi lijegati i
ustajati. Od 1980. preli smo na sustav javnih i privatnih
njegovateljica koje su dolazile na sat-dva ujutro i naveer.
To je potrajalo sve dok 1985. nisam dobio upalu plua.
Morao sam se podvrgnuti traheotomiji, a otad mi je trebala
stalna cjelodnevna njega. To su nam omoguili prilozi
nekoliko zaklada.
I prije operacije govor mi je postajao sve
nerazgovjetniji, pa su me mogli razumjeti samo ljudi koji
me poznaju. Ali mogao sam barem komunicirati.
Znanstvene sam radove pisao tako to sam ih diktirao
tajnici, a seminare sam drao tako to je netko jasnije
izgovarao ono to bih rekao. Meutim, traheotomija mi je
potpuno oduzela mo govora. Neko sam vrijeme mogao
komunicirati samo tako da podignem obrve kad bi mi tko
pokazao odgovarajue slovo na ploici. Tako je prilino
teko ikako odravati razgovor, a kamo li pisati
znanstveni rad. Meutim, kalifornijski strunjak za
raunala imenom Walt Woltosz uo je za moju nevolju.
Poslao mi je raunalni program koji je napisao i nazvao ga
Equalizer (izjednai-telj). To mi je omoguilo biranje rijei
iz niza menija na ekranu tako to u rukom pritiskati
prekida. Programom se takoer moglo upravljati
pokretima glave ili oka. Kad sloim to elim rei, mogu to
poslati sintetizatoru govora.
Isprva sam program Equalizer imao na stolnom raunalu. Zatim je David Mason iz tvrtke Cambridge

Adaptive Communications postavio malo raunalo i

sintetizator govora na moja kolica. Taj mi sustav
omoguuje znatno bolje komuniciranje nego prije. Mogu
postii do petnaest rijei u minuti. Mogu izgovoriti to sam
napisao ili to mogu spremiti na disk. Zatim to mogu
iznova pozvati i izgovoriti reenicu po reenicu. Pomou
tog sustava napisao sam dvije knjige i vie znanstvenih
radova. Takoer sam odrao niz znanstvenih i popularnih
predavanja. Ta su predavanja dobro prihvaena. Mislim
da je to dobrim dijelom zahvaljujui kakvoi sintetizatora
govora koji je napravila tvrtka Speeeh Plus. Vrlo je vano
kakav vam je glas. Ako imate nerazgovijetan glas, ljudi su
skloni prema vama se ponaati kao da ste mentalno
defektni. Ovaj je sintetizator najbolji koji sam dosad uo,
jer ima i promjenjivu intonaciju i ne izgovara poput Daleka. Jedini je problem to mi daje ameriki naglasak.
Meutim, sada sam se poeo i identificirati s njegovim
glasom. Ne bih ga mijenjao niti kad bi mi ponudili glas s
britanskim izgovorom. Osjeao bih se kao da sam postao
netko drugi.
Bolest motornih neurona prati me gotovo kroz cijelu
odraslu dob. A ipak me nije sprijeila da imam vrlo privlanu obitelj i uspjeh u poslu. To mogu zahvaliti pomoi
ene, djece i velikog broja drugih ljudi i organizacija.
Imao sam sreu to mi je bolest napredovala sporije nego
obino. To pokazuje da ne treba gubiti nadu.

ODNOS
JAVNOSTI PREMA
ZNANOSTI*

TJELI - NE HTJELI,

svijet u kojem ivimo znatno se promijenio u posljednjih sto godina, a vjerojatno e se

jo jae promijeniti u iduih sto godina. Neki ljudi
rado bi zaustavili te promjene, i vratili se u neto to im se
ini kao ia i jednostavnija vremena. Ali, kako nas povijest ui, prolost nije bila tako udesna. Nije bila tako
loa za privilegiranu manjinu, iako su se i oni morali
snalaziti bez suvremene medicine, a raanje je bilo vrlo
opasno za ene. A velikoj je veini ovjeanstva ivot bio
lo, grub i kratak.
Meutim, ak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli

*Govor odran u Oviedu, panjolska, prigodom primanja Nagrade

Princ Asturias za sklad i slogu, listopad 1989. Kasnije je obnovljen i
nadopunjen.

vratiti uru u ranija vremena. Znanje i vjetine ne mogu se

samo tako zaboraviti. Ne moemo sprijeiti ni daljnji
napredak ubudue. ak i kad bi se potpuno ukinulo dravno financiranje istraivanja (a sadanja vlada radi na
tome koliko moe), sama sila konkurencije ipak bi se pobrinula za napredak tehnologije. tovie, ne moe se sprijeiti radoznale glave da razmiljaju o temeljnim prirodnim znanostima, plaali ih za to ili ne. Jedini nain da se
sprijei daljnji razvoj bila bi globalna totalitarna drava
koja bi spreavala sve novo, no ljudska domiljatost i inicijativa takve su da ni to ne bi uspjelo. Sve bi to samo
usporilo promjene.
Prihvatimo li da ne moemo sprijeiti da znanost i
tehnologija mijenjaju na svijet, moemo bar pokuati
osigurati da promjene koje izazovu budu u pravom smjeru.
U demokratskom drutvu to znai da javnost mora
posjedovati osnovno razumijevanje prirodnih znanosti,
kako bi mogla donositi kvalificirane odluke, a ne ostavljati
ih samo u rukama strunjaka. U ovom trenutku javnost
ima o znanosti prilino podvojena stajalita. Poela je
oekivati da se nastavi stalan rast ivotnog standarda do
kojega je doveo napredak znanosti i tehnologije, ali je
prema znanosti i nepovjerljiva jer je ne razumije. To se
nepovjerenje vidi i u karikaturalnom prikazu ludih znanstvenika koji u svojim laboratorijima pokuavaju proizvesti Frankensteina. Ono je i vaan element pozadine
potpore zelenim strankama. Ali javnost takoer pokazuje i
velik interes za znanost, osobito astronomiju, to se vidi i
po velikoj gledanosti televizijskih serija kao to je Kosmos
i popularnosti znanstvene fantastike.
to bi se moglo uiniti da taj interes bude koristan i
da javnosti dade znanstvenu podlogu koja joj treba da bi
mogla donositi mjerodavne odluke o temama poput kiselih kia, efekta staklenika, nuklearnom oruju i genet-

skom inenjeringu? Jasno, temelj je ono to se ui u

kolama. Ali u kolama se znanost esto predstavlja na
nezanimljiv nain. Djeca je ue mehaniki da bi prola
ispite, ali ne vide koliko je vana za svijet u kojem ive.
tovie, prirodne se znanosti esto ue u obliku jednadbi. Iako su jednadbe koncizan i toan oblik opisivanja matematikih zamisli, one veinu ljudi zastrauju.
Kad sam nedavno pisao jednu popularnu knjigu, rekli su
mi da e svaka jednadba koju u nju stavim prepoloviti
prodaju. Stavio sam samo jednu jednadbu, Einsteinovu
E=mc2; moda bih bez nje prodao dva puta vie primjeraka.
Znanstvenici i inenjeri skloni su izraavanju svojih
zamisli u jednadbama, jer moraju znati tone vrijednosti
koliina. Ali ostalima je dovoljno kvalitativno dohvatiti
znanstveni pojam, a to se moe prenijeti rijeima i dijagramima, bez upotrebe jednadbi.
Znanost koje se ui u koli moe dati osnovni okvir.
Ali napredak znanosti sada je tako brz da uvijek ima novih
otkria koja su se dogodila otkad smo bili u koli ili na
sveuilitu. O molekulnoj biologiji i tranzistorima nisam
uio u koli, a genetiki inenjering i raunala su dvije
novine za koje je najvjerojatnije da e u budunosti
promijeniti na nain ivota. Knjige i lanci u asopisima
koji na popularan nain govore o znanosti mogu pomoi
da se objasne novi pomaci, ali i najuspjeniju knjigu
proita samo mali dio puanstva. Samo televizija dostie
doista masovnu publiku. Ima na televiziji vrlo dobrih
znanstvenih emisija, no neke druge prikazuju znanstvena
uda jednostavno kao magiju, bez objanjenja ili
uklapanja u okvir znanstvenih ideja. Producenti televizijskih znanstvenih programa trebali bi shvatiti kako im je
dunost i da odgajaju javnost, a ne samo da je zabavljaju.

Odnos javnosti prema znanosti

O kojim e temama koje se tiu znanosti javnost
morati odluivati u bliskoj budunosti? Daleko je najhitnija ona o nuklearnom oruju. Ostali svjetski problemi,
poput opskrbe hranom ili efekta staklenika relativno su
sporijeg djelovanja, no nuklearni rat mogao bi znaiti
kraj svih ljudskih ivota na Zemlji u samo nekoliko dana.
Poputanje napetosti izmeu Istoka i Zapada na kraju
hladnog rata znaio je da se strah od nuklearnog rata
povlai iz ljudske svijesti. Ali opasnost je jo uvijek tu,
dok god ima dovoljno oruja da se viestruko pobije cijelo
svjetsko puanstvo. U bivem Sovjetskom Savezu i u
Americi nuklearno je oruje jo uvijek usmjereno tako da
moe udariti sve vee gradove nas sjevernoj polulopti.
Dovoljna bi bila neka kompjuterska pogreka ili pobuna
nekih od ljudi koji rukuju tim orujem da se pokrene
svjetski rat. Jo vie zabrinjava to to sada relativno
manje drave nabavljaju nuklearno oruje. Velike su se
sile ponaale donekle odgovorno, no ne moemo imati
toliko povjerenja u manje drave poput Libije, Iraka,
Pakistana, pa i Azerbajdana. Opasnost i nije toliko u
samom nuklearnom oruju kakvo bi se uskoro moglo
nai u rukama takvih drava, jer bi ono bilo prilino
primitivno, iako bi ipak moglo pobiti milijune ljudi.
Opasnost je u tomu to bi nuklearni rat izmeu dviju
malih zemalja mogao uvui i velike sile i njihove goleme
nuklearne arsenale.
Vrlo je vano da javnost shvati tu opasnost i da pritisne na sve vlade da pristanu na velika smanjenja
oruja. Moda i nije praktino mogue potpuno ukloniti
sve nuklearno oruje, no pogibelj moemo smanjiti tako
to emo mu smanjiti broj.
Uspijemo li izbjei nuklearni rat, jo uvijek ima opasnosti koje nas sve mogu unititi. Postoji crni vic da je
razlog zato nam se jo nije javila neka izvanzemaljska

41

civilizacija u tome to su sve civilizacije koje dou do

naeg stupnja razvoja sklone same sebe unititi. Ali ja
imam dovoljno vjere u zdrav razum javnosti da vjerujem
kako bismo mogli dokazati da to nije tono.

KRATKA
POVIJEST KRATKE
POVIJESTI*

o ME UVIJEK UDI kakav je prijem doivjela moja knjiga

Kratka povijest vremena. Na listi uspjenica New

York Timesa ve je trideset i sedam tjedana, a na listi
The Sunday Timesa ve dvadeset i osam tjedana. Prevodi
se na dvadeset jezika (dvadeset i jedan, raunate li
ameriki kao poseban jezik). To je znatno vie od mojih
oekivanja kada mi je 1982. prvi put pala na pamet ideja
da bih mogao napisati popularnu knjigu o svemiru. Namjera mi je dijelom bila da njome zaradim novac za ko*Esej prvi put objavljen kao lanak u The Independent u prosincu
1988. Knjiga Kratka povijest vremena bila ja 43 tjedna na New
York Times listi najprodavanijih knjiga; na listi londonskog
Sunday Timesa bila je do veljae 1993. godine 205 tjedana uzastopno. Nakon 184. tjedna ula je u Ginness knjigu rekorda za
najvei broj tjedana na toj listi. Knjiga je prevedena na 34 jezika.

Kratka povijest Kratke povijesti

lovanje svoje keri. (Zapravo je, u vrijeme kada se knjiga
doista pojavila, ona ve bila na zavrnoj godini.) Ali glavni
je razlog bio da objasnim dokle smo stigli u prouavanju
svemira; koliko bismo blizu mogli biti utemeljenju potpune
teorije koja bi opisala svemir i sve u njemu.
Kad sam ve odluio potroiti toliko vremena i napora
da napiem knjigu, htio sam da doe do to veeg broja
ljudi. Moje je prethodne knjige objavila kua Cam-bridge
University Press. Taj nakladnik dobro je radio, ali nekako
mi se nije inilo da je spreman suoiti se s masovnim
tritem koje sam elio dohvatiti. Zato sam se javio
knjievnom agentu Alu Zuckermanu koga sam upoznao
kao ogora nekoga kolege. Dao sam mu nacrt prvoga poglavlja i objasnio kako elim da to bude jedna od onih
knjiga koje se prodaju po zranim lukama. Rekao mi je
da za to nema nikakve nade. Knjiga bi se mogla dobro
prodavati sveuilinim nastavnicima i studentima, ali
knjiga poput takve ne bi se mogla probiti u teritorij koji
dri Jeffrey Archer.
Prvi nacrt knjige dao sam Zuckermanu 1984. Poslao
ga je nekolicini nakladnika i preporuio mi da prihvatim
ponudu Nortona, prilino elitne amerike nakladnike
kue. No ja sam odluio prihvatiti ponudu Bantam Bo-oks,
nakladnika koji je vie orijentiran na masovno trir te.
Iako Bantam nije specijaliziran za objavljivanje znanstvenih knjiga, njihove se knjige mogu nai na mnogim
aerodromskim knjiarskim kioscima. To to su prihvatili
moju knjigu vjerojatno je zbog interesa koji je za nju pokazao jedan od njihovih urednika, Peter Guzzardi. Posao
je shvatio vrlo ozbiljno i natjerao me da knjigu iznova
napiem i uinim razumljivom i onima koji, poput njega,
nisu znanstvenici. Svaki put kad bih mu poslao popravljeno poglavlje, on bi mi odgovorio dugim popisom primjedaba i pitanja koja bi traio da razjasnim. Znao sam

45

pomisliti da taj proces nikad nee zavriti. Ali bio je u

pravu: to je dovelo do znatno bolje knjige.
Uskoro nakon to sam prihvatio Bantamovu ponudu
dobio sam upalu plua. Morao sam se podvri traheotomiji
koja mi je oduzela glas. Neko sam vrijeme mogao
komunicirati samo tako to sam podizao obrve kad bi mi
netko na karti pokazivao slova. Bilo bi nemogue zavriti
tu knjigu da nije bilo kompjuterskog programa koji sam
dobio. Bio je malo polagan, ali i ja mislim polako, pa mi je
prilino dobro odgovarao. Uz pomo tog programa gotovo
sam potpuno iznova napisao prvu verziju u skladu s
Guzzardijevim zahtjevima. Pri toj mi je reviziji pomogao
jedan od mojih uenika, Brian Whitt.
Dubok je na mene dojam bila u to vrijeme ostavila
televizijska serija Jacoba Bronowskog Uspon ovjeka. Davala je dojam o postignuima ljudskoga roda u razvoju
od primitivnih divljaka prije samo petnaest tisua godina
do naega sadanjeg stanja. Htio sam prenijeti slian dojam o naem napretku prema potpunom razumijevanju
zakona koji upravljaju svijetom. Bio sam siguran da gotovo
svakoga zanima kako radi svemir, no veina ljudi ne
razumije matematike jednadbe ni meni samome
jednadbe nisu ba drage. Djelomice je to zato, jer mi ih je
teko pisati, no najvie zato to nemam intuitivan osjeaj
za jednadbe. Ja umjesto toga mislim slikovito, a cilj te
knjige za mene je bio da opiem te zamiljene slike rijeima,
uz pomo prepoznatljivih analogija i nekoliko dijagrama.
Nadao sam se da e tako veina ljudi moi sa mnom
podijeliti ushit i dojam o postignuu vrijednoga napretka
koji je u fizici postignut u posljednjih dvadeset i pet godina.
Ipak, ak i uspijete li izbjei matematiku, neki pojmovi nisu bliski i teko ih je objasniti. To je postavilo
problem: trebam li pokuati to objasniti i prihvatiti opas-

Kratka povijest Kratke povijesti

nost da e se ljudi zbuniti, ili bih preko potekoa trebao
samo preletjeti? Neke neobinije pojmove, poput onoga da
promatrai koji se kreu razliitim brzinama mjere
razliite vremenske razmake izmeu istoga para dogaaja,
nisu ni bili nuni za sliku koju sam htio nacrtati. Imao
sam dakle dojam da bih ih jednostavno mogao spomenuti,
ne ulazei u dublje pojedinosti. Ali neki su drugi tei
pojmovi bili jako vani za ono na to sam htio doi. Bile su
pogotovo dvije takve zamisli za koje sam mislio da ih
moram ukljuiti. Jedan je bio takozvani zbroj po prikazima.
To je zamisao da nema neega to bi bio jedini prikaz
svemira. Umjesto toga postoji zbirka svih moguih prikaza,
svih povijesti svemira, a sve su te povijesti jednako stvarne
(to god to znailo). Druga zamisao, koja je nuna za
matematiko shvaanje toga zbroja po prikazima je
"imaginarno vrijeme". Kad se na to osvrnem, sad mi se
ini da sam se morao vie potruditi oko objanjavanja tih
vrlo tekih pojmova, pogotovo imaginarnog vremena, za
koje se ini da je od svega u knjizi . ono oko ega su ljudi
imali najvie tekoa. Meutim, nije doista nuno tono
shvatiti to je to imaginarno vrijeme dovoljno je shvatiti
da je ono razliito od onoga to zovemo realnim vremenom.
Kad se pribliilo vrijeme objavljivanja knjige, jedan
znanstvenik kojem je unaprijed poslan primjerak knjige
radi recenzije u asopisu Nature, zgrozio se naavi da je
puna pogreaka, s pogreno smjetenim i nasumce potpisanim fotografijama i dijagramima. Nazvao je Bantam,
gdje su se jednako zgrozili i odluili da istoga dana obustave tisak. Tri su tjedna napeto korigirali i iznova provjeravali cijelu knjigu, koja je zavrena na vrijeme da se
pojavi na knjiarskim policama na najavljeni dan izlaska u
travnju. U to je vrijeme tjednik Time upravo objavio
prikaz o meni. Usprkos tome, nakladnike je iznenadilo

47

kolika je potranja nastala. Knjiga se sada u Americi tiska

sedamnaesti put, a deseti put u Britaniji.*
Zato ju je kupilo tako mnogo ljudi? Teko mi je biti
siguran da sam objektivan, pa u zato ii za onim to ljudi
kau. Veina prikaza uinila mi se, iako su uglavnom
povoljni, prilino neinformativnima. Uglavnom su slijedili formulu: Stephen Hawking ima bolest Loua Gehriga
(u amerikim prikazima) ili bolest motornih neurona (u
britanskim prikazima). Osuen je na invalidska kolica,
ne moe govoriti i moe pokretati samo x prstiju (pri emu
je x, ini se, u rasponu od jedan do tri, ovisno o kojem je
netonom lanku kritiar itao o meni). A ipak je napisao
tu knjigu o najveem od svih pitanja: Odakle dolazimo i
kamo idemo? Odgovor koji Hawking predlae jest da
svemir nije ni stvoren niti e se unititi. On jednostavno
jest. Kako bi uobliio tu ideju, Hawking uvodi zamisao o
imaginarnom vremenu koji se meni (kritiaru) ini malo
preteak da bih ga shvatio. Ali, ako je Hawking u pravu, i
doemo li do cjelovite i jedinstvene teorije, doista emo
znati Boji um. (U fazi korekture gotovo sam izbacio
posljednju reenicu knjige, koja glasi da emo spoznati
Boji um. Da sam to uinio, prodaja knjige valjda bi se
prepolovila.)
Dosta pronicaviji bio je (kako mi se inilo) lanak u
The Independentu, londonskim novinama, koji je rekao
da ak i ozbiljna knjiga poput Kratke povijesti vremena
moe postati kultnom knjigom. Moju je enu zgrozilo, no
meni je prilino laskalo to mi knjigu usporeuju s knjigom Zen i umijee odravanja motocikla. Nadam se da
ona, poput Zena daje ljudima dojam da ne moraju biti
iskljueni iz velikih intelektualnih i filozofskih pitanja.
Nesumnjivo, pomogla je i ljudska pria o tome kako
*Do travnja 1993. tiskano je ukupno 40 tvrdih i 19 mekih izdanja u
SAD, te 39 tvrdih izdanja u Velikoj Britaniji.

sam unato svojoj invalidnosti uspio biti teorijskim fiziarom. Ali oni koji su knjigu kupili zbog zanimanja za
ljudsku priu vjerojatno su se razoarali, jer se u njoj
moje stanje spominje samo nekoliko puta. Ta je knjiga
zamiljena kao pripovijest o svemiru, a ne o meni. Ovo
nije sprijeilo optube da je Bantam sramotno iskoristio
moju bolest i da sam ja pri tome sudjelovao, dopustivi
da se na koricama pojavi moja slika. Uspio sam, meutim,
uvjeriti Bantam da se za britansko izdanje poslue boljom
fotografijom no to je ona bijedna i prastara slika s
amerikih korica. Meutim, Bantam nee mijenjati ameriku naslovnicu, jer kau da ameriko itateljstvo sada
identificira knjigu s njom.
Takoer se govorilo da ljudi kupuju knjigu, jer su
proitali prikaze o njoj ili zato to je na listi bestselera,
ali je ne itaju, nego samo dre na policama ili na klupskom
stoliu, kako bi se vidjelo da je imaju, a ne moraju se
potruditi da je i razumiju. Siguran sam da ima i toga, ali ne
ini mi se da se to na nju odnosi imalo vie nego na
veinu drugih ozbiljnih knjiga, pa i Bibiliju i
Shake-spearea. S druge strane, znam da ju je moralo
proitati bar neto ljudi, jer svaki dan dobijem brdo
pisama o knjizi, a u mnogima su pitanja ili detaljni
komentari koji ukazuju na to da su je itali, ak i ako nisu
sve razumjeli. Takoer me i na ulici zaustavljaju neznanci
koji mi priaju kako su u njoj uivali. Naravno, lako me
prepoznati i jae se istiem, ako ve nisam istaknutiji, od
mnogih drugih pisaca. Ali uestalost s kojom primam
takve javne estitke (praene velikom nelagodom moga
devetogodinjeg sina), ini se da pokazuje kako bar dio
kupaca moju knjigu doista i ita.
Neki me sada pitaju to u dalje. ini mi se da ne
bih mogao napisati nastavak Kratke povijesti vremena.
Kako bih ga nazvao? Dua povijest vremena? Poslije kra-

ja vremena? Sin Vremena? Moj mi je agent predloio da

dopustim da se o mom ivotu snimi film. Ali ni meni ni
mojoj obitelji ne bi vie ostalo nimalo samopotovanja kad
bismo si dopustili da nas igraju glumci. Donekle bi slino,
ali u manjoj mjeri, tako bilo kad bih nekome pomogao da
napie moju biografiju. Naravno, ne mogu nikoga
sprijeiti da samostalno napie moj ivotopis, dok god
nije klevetniki, ali nastojim ih odbiti tako to kaem da
razmiljam o tome da sam napiem svoju autobiografiju.
Moda to i uinim. Ali ne uri mi se. Mnogo je znanstvenog
rada koji bih rado obavio prije toga.

MOJE
STANOVITE*

VAJ LANAK NIJE o

tome vjerujem li ja u Boga. Umjesto

toga, izloit u moje vienje o tome kako se moe
shvatiti svemir: kakav je status i znaenje velike
jedinstvene teorije, "teorije svega". Tu postoji stvarni
problem. Ljudi koji bi trebali prouavati i raspravljati
takva pitanja, filozofi, obino nemaju dovoljno
matematike naobrazbe da bi drali korak sa suvremenim
razvojem teorijske fizike. Postoji podvrsta zvana filozofi
znanosti, koji bi trebali biti bolje obrazovani. No mnogi od
njih su neuspjeli fiziari koji ustanovie da im je preteko
poraditi na novim teorijama pa su se tako umjesto toga
bacili na pisanje o filozofiji fizike. Oni i dalje
raspravljaju o
'Predavanje izvorno odrano u svibnju 1992. na uilitu Caius.

Moje stanovite
znanstvenim teorijama ranih godina ovoga stoljea, poput
relativnosti i kvantne mehanike. Nisu u dodiru sa
sadanjom prvom crtom napredovanja fizike.
Moda sam malko pregrub glede filozofa, ali ba ni
oni nisu bili jako ljubazni prema meni. Moj pristup je bio
opisan kao naivan i prostoduan. Bijah nazivan raznim
imenima, poput nominalist, instrumentalist, pozitivist i
vie drugih ist. Tehnika je, ini se, bila pobijanje putem
etiketiranja: ako mome stanovitu nalijepite neku etiketu,
ne trebati ni objanjavati to s njim nije u redu. Siguran
sam da svatko pozna kobne pogreke svih tih izama.
Ljudi koji stvarno neto pridonose razvoju teorijske
fizike uope ne razmiljaju u kategorijama to ih kasnije
za njih smiljaju filozofi i povjesniari znanosti. Siguran
sam da Einstein, Heisenberg i Dirac nisu vodili brigu o
tome jesu li bili realisti ili instrumentalisti. Oni su jednostavno bili zabrinuti time to se postojee teorije nisu
meusobno uklapale. U teorijskoj je fizici u cilju postizanja
napretka uvijek bilo vanije traenje logike samostojnosti
negoli eksperimantalni rezultati. Mnoge elegantne i lijepe
teorije bijahu odbaene, jer se nisu slagale s promatrakim
podacima, a ne znam ni za jednu vanu teoriju u kojoj je
uinjen napredak tek zahvaljujui pokusu. Teorija dolazi
uvijek prva, vuena naprijed tenjom za posjedovanjem
elegantnog i dosljednog matematikog modela. Teorija
tada donosi predvianja koja se mogu promatranjem
provjeriti. Ako se promatranja slau s predvianjima, to
ne dokazuje teoriju, ali teorija preivljava kunju da bi
donijela sljedea predvianja, koja se opet provjeravaju
opetovanim promatranjem. Ukoliko se promatranja ne
slau s predvianjima, teorija se naputa.
Zapravo, oekujemo da se stvari tako odvijaju. U
praksi, ljudi vrlo nerado odustaju od teorije u koju su

53

uloili mnogo truda i vremena. Obino se ponu propitkivati o tonosti promatranja. Ako im ni to ne pomae,
trude se preinaiti teoriju na ad hoc nain. Na kraju teorija
postaje neugledno i ruevno zdanje. Tada netko predloi
novu teoriju u kojoj su sva neugodna promatranja
objanjena na elegantan i prirodan nain. Primjer za to je
Michelson-Morleyev pokus, izveden 1887., koji je pokazivao uvijek istu brzinu svjetlosti, bez obzira kako su
se izvor ili promatra gibali. To se inilo smijenim. Sigurno bi netko tko se giba prema svjetlosti trebao izmjeriti
njenu veu brzinu negoli netko tko se giba od nje; meutim,
pokus je pokazivao da bi oba promatraa izmjerila posve
istu brzinu svjetlosti. Tijekom sljedeih osamnaest godina
pokuavae ljudi poput Hendrika Lorentza i Georgea
Fitzgeralda smjestiti ovo promatranje unutar prihvaenih
zamisli o prostoru i vremenu. Uveli su ad hoc postulate,
poput predlaganja da predmeti pri gibanju velikim
brzinamam postaju krai. itava zgrada fizike porunila se
i poela kripati. Tada je 1905. Einstein predloio
mnogo privlanije gledite, u kojem vrijeme nije bilo
uzimano kao posve izdvojeno i samo za sebe. Umjesto toga,
bilo je s prostorom sjedinjeno u e-tverodimenzionu
tvorbu zvanu prostorvrijeme. Einsteina na ovu zamisao
nisu toliko mnogo tjerali rezultati pokusa koliko elja da
dva dijela teorije spoji zajedno u dosljednu cjelinu. Ta dva
dijela bijahu zakoni po kojima se ponaaju elektrina i
magnetska polja te zakoni po kojima se ponaaju tijela u
gibanju.
Ne mislim da je Einstein, ili bilo tko drugi 1905.,
uvidio koliko je nova teorija relativnosti bila jednostavna i
elegantna. Ona je posve izokrenula nae poimanje prostora
i vremena. Ovaj primjer dobro oslikava potekou
poloaja nekoga tko je realist u fiozofiji znanosti, jer ono
to gledamo kao stvarnost uvjetovano je teorijom koju

Moje stanovite
potpisujemo. Siguran sam da su Lorentz i Fitzgerald sebe
smatrali realistima, tumaei pokus o brzini svjetlosti pomou Newtonovih pojmova apsolutnog prostora i apsolutnog vremena. inilo se da su ti pojmovi prostora i vremena u skladu sa zdravim razumom i stvarnou. Danas
pak, oni koji su dobro upoznati s teorijom relativnosti, jo
alosno manjina, imaju na to posve drukiji pogled. Morali
bismo rei ljudima kakvo je suvremeno razumijevanje tako
temeljnih pojmova kakvi su prostor i vrijeme.
Ukoliko ono to smatramo stvarnim zavisi od nae
teorije, kako onda moemo od stvarnost praviti temelj
nae filozofije? Rekao bih da sam realist u smislu da mislim kako tamo vani postoji neki svemir, ekajui da ga
istraimo i razumijemo. Gledite solipsista, da je sve
stvoreno u naoj mati, smatram gubitkom vremena. Nita
se ne postie na taj nain. Ali bez neke teorije, ne moemo
razluiti to je stvarno glede svemira. Stoga sam zauzeo
stanovite, koje se bilo opisivalo kao prosto-duno i naivno,
da je neka fizikalna teorija tek matematiki model kojeg
rabimo pri opisu rezultata promatranja. Neka teorija je
dobra teorija ako je lijep model, ako opisuje iroki raspon
promatranja te ako pretkazuje rezultate buduih
promatranja. Izvan toga, nema smisla pitati odgovara li
ona stvarnosti, jer mi ne znamo kakva je stvarnost
neovisna od teorije. Takvo gledite o znanstvenim
teorijama moe imati i neki instrumentalist ili pozitivist
a kako sam rekao ranije, meni su priljepljeni ti nazivi.
Osoba koja me nazvala pozitivistom smatrala je za shodno
jo dodati kako svatko danas zna da je poziti-vizam
zastario opet sluaj pobijanja putem etiketiranja. To
dakako moe biti zastarjelo, u smislu neeg to je bilo
dojueranja intelektualna zabava, ali pozitivistiko
stajalite to sam ga bio izloio ini se jedino mogue za
nekog tko trai nove zakone i nove naine za opisivanje

55

svemira. Nije dobro pozivanje na stvarnost, budui da

nemamo neki uzoran neovisan pojam stvarnosti.
Po mome miljenju, neizreeno vjerovanje u neku
uzornu nezavisnu stvarnost je nevidljivi uzrok potekoa
to ih glede kvantne mehanike i naela neodreenosti
imaju filozofi znanosti. Uzmimo slavni misaoni pokus
zvan Schrodingerova maka. Jedna se maka nalazi u zapeaenoj kutiji. U nju je uperena neka pucaljka, koja
okida ako se raspadne neka radioaktivna jezgra. Vjerojatnost okidanja pucaljke iznosi pedeset posto. (Danas se
nitko vie ne bi usudio predloiti takvu stvar, ak i kao
isti misaoni pokus, ali u Schrodingerovo vrijeme nisu
znali za pokret za zatitu ivotinja.)
Kad se otvori kutija, ustanovit e se je li maka iva
ili mrtva. Ali prije negoli se kutija otvori, kvantno stanje
make bit e mjeavina stanja mrtve make i stanja u
kojem je maka iva. To je za neke filozofe teko prihvatljiva slika. Maka ne moe biti napola ubijena, a napola
neubijena, izjavljuju oni, kao to ena ne moe biti napola
trudna. Potekoa za njih se javlja stoga to oni, kao samo
po sebi razumljivo, upotrebljavaju klasini pojam
stvarnosti u kojem neki predmet posjeduje jedan odreeni,
jedini prikaz. itava zamisao kvantne mehanike i jest u
tome da ona ima drugaiji nazor o stvarnosti. Po tom
nazoru, neki predmet ne iskazuje se u jednom jedinom
prikazu ve u svim moguim prikazima. U najveem broju
sluajeva, vjerojatnost posjedovanja nekog odreenog
prikaza ponitava se s vjerojatnou posjedovanja vrlo
neznatno drugaije prikaza; ali u nekim sluajevima, vjerojatnosti susjednih prikaza pojaavaju jedni druge (kao
pri interferenciji valova.) Ono to promatramo kao prikaz
tog predmeta jedan je od tih pojaanih prikaza.
U sluaju Schrodingerove make, postoje dva prikaza
koja su pojaana. U jednome je maka ubijena, dok u

Moje stanovite
drugome ostaje iva. U kvantnoj teoriji mogu obje mogunosti postojati zajedno. Ali neke filozofe to dovodi u
veliku nepriliku, jer oni kao neto to se samo po sebi
podrazumijeva uzimaju da maka moe imati samo jedan
prikaz.
Priroda vremena je drugi primjer podruja gdje fizikalne teorije odreuju na pojam stvarnosti. Uobiajilo
se smatrati oitim da vrijeme zauvijek tee, bez obzira
to se dogaalo; ali teorija relativnosti je spojila vrijeme s
prostorom i rekla da oba mogu biti iskrivljena, izobliena,
materijom i energijom svemira. Tako se nae poimanje
naravi vremena promijenilo: ranije je vrijeme bilo
nezavisno od svemira, sad je oblikovano njime. Tako je
postalo razumljivo da se vrijeme uope ne moe odrediti
prije odreene toke; idemo li unatrag kroz vrijeme, mogli
bismo doi do nepremostive prepreke, singularnosti, iza
koje se dalje ne moe ii. Ako bi to bio sluaj, ne bi imalo
smisla pitati se tko, ili to, je uzrokovalo ili proizvelo
Veliki prasak. Ako govorimo o uzrokovanju ili stvaranju,
samo po sebi se podrazumijeva da je postojalo neko
vrijeme prije singularnosti Velikog praska. Ve nam je
tridesetak godina poznato kako Einsteinova teorija relativnosti pretkazuje da je vrijeme moralo imati neki poetak prije petnaestak milijardi godina. Ali filozofi nisu to
prihvatili. Oni su jo zabrinuti o temeljima kvantne
mehanike koji su poloeni prije gotovo sedamdeset godina.
Ne shvaaju da su se granice fizike u meuvremenu
pomaknule.
Jo gore je s matematikim pojmom imaginarnog
vremena, u kojem smo Jim Hartle i ja predloili da svemir
nema ni poetka ni kraja. Zbog tog imaginarnog vremena
bijesno me je napao jedan filozof. Rekao je: Kako moe
neki matematiki trik poput imaginarnog vremena imati
ita sa stvarnim svemirom? Mislim da je taj

57

filozof pobrkao isto matematike veliine zvane realni i

imaginarni brojevi s nainom na koji se u svakidanjem
jeziku rabe pojmovi realno i imaginarno. Ovo upravo ilustrira moje stanovite: Kako moemo znati to je stvarno,
neovisno o teoriji ili modelu s pomou kojeg to tumaimo?
Upotrijebio sam primjere iz relativnosti i kvantne
mehanike da bih pokazao probleme s kojima se netko
suoava kad nastoji osmisliti svemir. Nije zaista vano
razumijete li ili ne razumijete relativnost i kvantnu mehaniku, ili ak ako su obje te teorije netone. Ono to se
nadam da sam pokazao jest da je neka vrsta pozitivistikog
pristupa, u kojoj se na teoriju gleda kao na model, jedini
nain razumijevanja svemira, barem za teorijskog fiziara.
Pun sam nade da emo nai vrsti model koji opisuje sve u
svemiru. Uinimo li to, bit e to zaista blistavi uspjeh
ljudske vrste.

JE LI NA POMOLU
KRAJ TEORIJSKE
FIZIKE?*

A OVIM STRANICAMA elim razmotriti mogunosti dostizanja cilja teorijske fizike u ne tako dalekoj budunosti: recimo pri kraju stoljea. Pod tim
podrazumijevam neku potpunu, dosljednu i jedinstvenu
teoriju fizikih meudjelovanja, koja bi teorija opisivala
sva mogua promatranja. Dakako, kad se daju takva
predvianja treba biti vrlo oprezan. Ve smo najmanje
dvaput bili pomislili da smo se nali na pragu konane
sinteze. Poetkom ovog stoljea vjerovalo se da se sve
moe razumjeti pomou mehanike kontinuuma. Sve to je
bilo potrebno bilo je izmjeriti neke brojeve, koeficijente
elastinosti, vis*29. travnja 1980. dobio sam katedru matematike na
Cambrid-geu. Ovaj esej, kao inauguracijsko predavanja, proitao
je u moje ime jedan od mojih studenata.

61
koznosti, vodljivosti i tako dalje. Ova je nada zasjenjena
otkriem grae atoma i kvantnom mehanikom. Zatim,
kasnijih dvadesetih godina ovoga stoljea, Max Born je
skupini znanstvenika u posjetu Gottingenu bio rekao da
"je s fizikom kakvu poznamo za est mjeseci gotovo." To je
reeno kratko nakon otkria Diracove jednadbe, Paula
Diraca, ranijeg nositelja ove iste katedre. Diracova
jednadba upravlja ponaanjem elektrona. Bilo se oeki-.
valo da e neka slina jednadba upravljati protonom, jedinom drugom, navodno elementarnom, esticom poznatom u to doba. Meutim, otkrie neutrona i nuklearnih
sila izdalo je te nade. Mi zapravo danas znamo da ni
proton ni neutron nisu elementarni ve da su graeni od
jo sitnijih estica. Ipak, velik je napredak postignut tijekom
posljednjih godina, i kao to u opisati ovdje, postoje neki
temelji za oprezni optimizam da e se moda ugledati neka
potpuna teorija jo unutar ivotnoga vijeka nekih od onih
koji itaju ove stranice.
ak i ako dosegnemo potpunu jedinstvenu teoriju,
neemo moi donositi detaljna predvianja, osim u nekim
najjednostavnijim situacijama. Na primjer, nama su ve
sada poznati fizikalni zakoni koji upravljaju svim iskustvenim dogaanjima svakodnevnoga ivota. Kako je
Dirac naglasio, njegova jednadba je temelj "veine fizike i
cjelokupne kemije". Pa ipak, u stanju smo rijeiti tu
jednadbu samo za najjednostavniji od jednostavnih sluajeva, za vodikov atom koji se sastoji od protona i elektrona. Za sloenije atome s vie elektrona, a da i ne spominjemo molekule, prisiljeni smo pribjei aproksimacijama i intuitivnim procjenama sumnjive vrijednosti. Za
makroskopske sustave sastavljene od 1023 ili slino estica, moramo upotrijebiti statistike metode i napustiti
svaku nadu u tono rjeenje tih jednadbi. Premda su
nam naelno poznate jednadbe koje upravljaju cjelokup-

nom biologijom, nismo nipoto u stanju svesti prouavanje

ljudskog ponaanja na primijenjenu matematiku.
to bismo podrazumijevali pod imenom neke potpune
i jedinstvene teorije fizike? Naa nastojanja pri izradbi
modela fizike stvarnosti obino se sastoje iz dva dijela:
1. Od nekog skupa podrunih zakona kojima se poko
ravaju razne fizike veliine. Ti su zakoni obino
izraavaju u obliku diferencijalnih jednadbi.
2. Od skupova graninih uvjeta koji nam izriu stanje
nekih podruja svemira u nekom vremenu i koji se
uinci kasnije ire u njih iz ostatka svemira.
Mnogi bi ljudi rekli da je uloga znanosti ograniena
na prvo od gore navedenoga te da e teorijska fizika postii svoj cilj kad dobije potpuni skup podrunih fizikalnih
zakona. Oni smatraju da pitanje graninih, poetnih
uvjeta spada u podruje metafizike ili religije. Na neki
nain, takav stav je slian stavu onih koji su u ranijim
stoljeima obeshrabrivali znanstvena istraivanja govorei kako su sve prirodne pojave boje djelo i ne bi ih se
smjelo preispitivati. Mislim da su poetni uvjeti svemira
jednako tako prikladan predmet znanstvenog prouavanja
i teorija, kao to su i podruni fizikalni zakoni. Neemo
imati potpunu teoriju prije nego li uinimo vie od pukog
izrijeka da "su stvari kakve jesu, jer su bile kakve su bile."
Pitanje osobitosti poetnih uvjeta u uskoj je svezi s
pitanjem proizvoljnosti podrunih fizikalnih zakona: Neka
se teorija ne bi mogla smatrati za potpunu ako bi sadravala izvjestan broj podesivih parametara, poput masa
ili konstanti vezanja, kojima bi se mogle pridodati po volji
bilo koje vrijednosti. U stvari, ini se da ni poetni

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

uvjeti ni vrijednosti parametara u teoriji nisu proizvoljni
ve su nekako vrlo paljivo odabrani ili izvaeni. Na primjer, kad razlika u masama protona i neutrona ne bi bila
otprilike dvije mase elektrona, ne bi se moglo odrati na
okupu stotinu i vie stabilnih estica koje grade elemente i
koji su osnova kemije i biologije. Slino tome, kad bi
gravitacijska masa protona bila neznatno drukija, ne bi
bilo zvijezda u koje bi se te estice mogle ugraditi, a kad bi
poetno irenje svemira bilo samo malo sporije ili samo
malo bre, svemir bi ili doivio kolaps prije nego bi se
takve zvijezde razvile ili bi se irio tako brzo da se zvijezde
nikad ne bi ni stigle oblikovati postupkom gravitacijskog
zgunjavanja.
Dakako, neki su ljudi otili tako daleko da su ova
ogranienja, to se postavljaju na poetne uvjete, uzdigli u
status naela, tako zvanog antropskog naela koje se
moe parafrazirati kao: "Stvari jesu kakve jesu, budui
da smo mi tu." Prema jednom shvaanju tog naela, postoji vrlo velik broj raznih, odvojenih svemira s razliitim
vrijednostima fizikalnih parametara i razliitim poetnim
uvjetima. Veina tih svemira nee osiguravati prave
uvjete za razvoj tako sloenih ustroja kakav je inteligentan
ivot. Samo e u jednom malom broju njih, s uvjetima i
parametrima poput ovih u naem svemiru, inteligentnom
ivotu biti mogu razvoj sve do pitanja "zato je svemir
takav kakvog promatramo?" Odgovor je, dakako: kad bi
bio drukiji, ne bi bilo nikoga tko bi postavljao to pitanje.
Antropsko naelo nudi neku vrstu objanjenja za
mnoge spomena vrijedne brojane odnose to su ustanovljene meu vrijednostima raznih fizikalnih parametara.
Meutim, to nije potpuno zadovoljavajue; ne moemo se
oteti dojmu da tu postoji neko dublje objanjenje. Takoer,
to ne moe objasniti sva podruja svemira. Na pri-

63

mjer, na Sunev sustav sigurno je preduvjet za nae postojanje, kao to je to i neka ranija generacija bliih zvijezda u kojima nuklearnom sintezom bijahu proizvedeni
teki elementi naeg tijela. Mogue je ak da je za nae
postojanje bila potreba i itava Galaktika. Ali ne izgleda
nam oitom neka potreba za postojanjem drugih galaktika,
a kamoli milijuna milijuna njih otprilike ravnomjerno
rasporeenih diljem promatranog svemira. Vrlo je teko
povjerovati da je takva graa svemira, ta njegova homogenost najveih razmjera, odreena neim tako perifernim
kakve su tamo neke sloene molekulne tvorbe na
malenom planetu, uz vrlo prosjenu zvijezdu na rubu
jedne posve tipine, ni po emu istaknute, spiralne maglice.
Ukoliko nas ne privlai antropsko naelo, treba nam
neka jedinstvena teorija za obrazloenje poetnih uvjeta
svemira i za vrijednosti raznih fizikalnih parametara.
Ipak, preteko je osmisliti potpunu teoriju samo jednim
potezom pera (premda, ini se, to ljude ne zaustavlja;
stiu mi potom dvije do tri jedinstvene teorije tjedno).
Umjesto toga, tragamo za djelominim teorijama koje e
opisati takve situacije u kojima se neka meudjelovanja
mogu zanemariti ili im pridodati neku jednostavno
izraunljivu priblinu vrijednost. Prvo dijelimo tvarni
sadraj svemira na dva dijela: "materiju" (estice poput
kvarkova, elektrona, miona itd.) i "meudjelovanja" (poput
gravitacije, elektromagnetizma itd). Materijalne estice su
opisane poljima s polovinim spinom i pokoravaju se
Paulijevom naelu iskljuenja, koji spreava da se u nekom
stanju nae vie od jedne estice te vrste. Zbog tog razloga
mogu postojati vrsta tijela, umjesto da se u urue u toku
ili se izzrae do beskonanosti. Materijalna poela
podijeljena su u dvije skupine: hadrone, koji su graeni
od kvarkova; i leptone koji ine ostatak.

65
Meudjelovanja dijelimo po njihovom pojavnom obliku na etiri vrste. Redosljedom snage, to su: jake nuklearne sile, koje meudjeluju samo s hadronima;
elektro-magnetizam koji meudjeluje s nabijenim
hadronima i leptonima; slabe nuklearne sile koje
meudjeluju sa svim hadronima i leptonima; i na kraju,
daleko najslabija od svih, gravitacija, koja meudjeluje sa
svima. Meudjelovanja su predstavljena poljima
cjelobrojnog spina, koja se ne pokoravaju Paulijevom
naelu iskljuenja. To znai da u istome stanju mogu imati
mnogo estica. Kod elektro-magnetizma i gravitacije,
meudjelovanja su takoer i dugog dosega, to znai da se
polja to ih proizvodi velik broj materijalnih estica mogu
sva zbrajati i proizvesti neko polje zamjetljivo i na
makroskopskom planu. Zbog tog razloga, ta su polja bila
prva za koja su bile razvijene teorije: Newton gravitaciju u
sedamnaestom stoljeu, a Maxwell elektromagnetizam u
devetnaestom stoljeu. Meutim, ove su teorije u svojim
temeljima bile nespojive, jer je Newtonova teorija bila
neizmijenjena ukoliko bi cijelom sustavu bila pridodana
bilo koja jednolika brzina, dok je Maxwellova teorija
odreivala jednu odabranu brzinu brzinu svjetlosti. Na
kraju, ustanovilo se da Newtonovu teoriju treba izmijeniti
tako da postane spojiva sa svojstvima Maxwellove teorije.
To se postiglo Einsteinovom opom teorijom relativnosti,
oblikovanom 1915.
Opa relativistika teorija gravitacije i Maxwellova
teorija elektrodinamike bile su ono to je nazvano klasine
teorije; u tom smislu da su ukljuivale veliine koje su
neprekidno promjenjive i koje bi se mogle, barem u naelu,
izmjeriti proizvoljnom tonou. Meutim, kad se takve
teorije pokualo primijeniti pri gradnji modela atoma,
pojavio se problem. Otkriveno je da se atom sastoji od
male, pozitivno nabijene jezgre okruene oblakom negativno nabijenih elektrona. Prirodna pretpostavka je bi-

la da su elektroni na stazi oko jezgre, slino kao to je

Zemlja na stazi oko Sunca. Ali klasina je teorija predviala da elektroni emitiraju elektromagnetske valove. Ti
bi valovi odnosili sa sobom energiju pa bi se elektroni
spiralno postepeno pribliavali jezgri sve dok cijeli atom
ne bi kolapsirao, uruio se u sebe.
Problem je rijeen na nain koji je nesumnjivo najvee postignue teorijske fizike ovog stoljea: utemeljenjem kvantne teorije. Njen temeljni postulat je
Heisenbergovo naelo neodreenosti, koji izrie da se
odreeni parovi veliina, poput poloaja i momenta
estice, ne mogu istodobno mjeriti s po volji velikom
tonou. U sluaju atoma, to znai da elektron u stanju
njegove najnie energije ne bi mogao biti u stanju
mirovanja pri jezgri, jer bi u tome sluaju bio tono
odreen njegov poloaj (jezgra) i njegova brzina (nula).
Umjesto toga, i poloaj i brzina trebale bi biti razmazane
oko jezgre prema nekoj raspodjeli vjerojatnosti. U tom
stanju, elektron ne bi mogao zraiti energiju u obliku
elektromagnetskih valova, jer za njega ne bi postojalo
stanje nie energije na koje bi mogao sii.
Dvadesetih i tridesetih godina kvantna mehanika se s
velikim uspjehom primjenjivala na sustave poput atoma
ili molekula, koji imaju samo neki konani broj stupnjeva
slobode. Potekoe su se, meutim, pojavile kad se tu
teoriju pokualo primijeniti na elektromagnetsko polje koje
ima beskonaan broj stupnjeva slobode, grubo govorei dva
za svaku toku prostorvremena. Ove stupnjeve slobode
moemo shvatiti kao oscilatore, svaki sa svojih vlastitim
poloajem i momentom. Ti oscilatori ne mogu biti u
mirovanju, jer bi tada imali tono odreene poloaje i
momente. Umjesto toga, svaki oscilator mora imati neki
minimalni iznos onog to se zove fluktuacije nulte toke i
ne-nulta energija. Energije ukupnog beskona-

66

Stephen W. Hawking

nog broja stupnjeva slobode prouzroile bi da prividna

masa i naboj elektrona postanu beskonani.
U cilju prevladavanja te potekoe, razvijen je krajem
etrdesetih godina postupak zvan renormalizacija. On se
sastojao u prilino proizvoljnom oduzimanju nekih
beskonanih veliina tako da dobijemo konane ostatke. U
sluaju elektrodinamike, bilo je potrebno uiniti dva takva
beskonana odbitka, jedan za masu i drugi za naboj
elektrona. Taj postupak renormalizacije nije nikad bio
postavljen na vrlo vrste pojmovne ili matematike temelje,
ali je u praksi prilino dobro prolazio. Njegov najvei
uspjeh bio je predvianje malog pomaka, tzv. Lam-bovog
pomaka, u nekim linijama spektra atomskog vodika.
Meutim, nije zadovoljavaju pri pokuaju izgradnje
potpune teorije, jer ne daje nikakva predvianja vrijednosti
konanih ostataka preostalih nakon provedbe beskonanih odbitaka. Prema tome, morali bismo pasti natrag na antropsko naelo da objasnimo zato elektron
ima masu i naboj kakve ima.
Tijekom pedeset i ezdeseti godina openito se vjerovalo da se slaba i jaka nuklearna sila ne mogu
renormizirati; to bi naime zahtijevalo beskonaan broj
beskonanih odbitaka da ih se uini konanim. Postojao bi
beskonaan broj konanih ostataka koji ne bi bili odreeni
teorijom. Takva jedna teorija ne bi imala snagu predvianja, jer se nikad ne bi moglo izmjeriti sveukupan
beskonaan broj parametara. Meutim, 1971. je Gerard't
Hooft pokazao da se jedan jedinstven model elektromagnetskog i slabog meudjelovanja, to su ga ranije bili
predloili Abdus Ealam i Steven Weinberg, ipak moe
renormalizirati sa samo nekim konanim brojem beskonanih odbitaka. U Salam-Weinbergovoj teoriji, foton
estica sa spinom 1 - udruen je s tri druga partnera
spina 1, nazvanih W+, W" i Z. Teorija je predviala da se

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

67

na vrlo velikim energijama ove etiri estice ponaaju na

slian nain. Meutim, za objanjenje injenica da na niim energijama foton ima masu mirovanja nula, dok su
naprotiv sve tri druge estice, W, W i Z vrlo masivne,
prizvana je u pomo pojava zvana spontano lomljenje simetrije. Niskoenergetska predvianja teorije znaajno dobro su se slagala s promatranjima, to je vodilo vedsku
akademiju da 1979. dodijeli Nobelovu nagradu za fiziku
Salamu, Weinbergu i Sheldonu Glashowu, koji je takoer
oblikova slinu jedinstvenu teoriju. Meutim, i sam
Gla-show je bio iznio opasku kako se Nobelov komitet
pritom prilino kockao, jer jo nemamo estini akcelerator
dovoljno visoke energije za provjeru teorije u uvjetima kada ujedinjenje elektromagnetskih sila (noenih fotonima) i
slabih sila (noenih W+, W i Z esticama) stvarno i nastupa.
Dovoljno jaki ubrzivai bit e gotovi za nekoliko godina, i
veina fiziara je uvjerena da e oni potvrditi
Salam-Weinbergovu teoriju.*
Uspjeh Salam-Weinbergove teorije doveo je do potrage za slinom renormalizirivom teorijom jakog meudjelovanja. Ve se dosta rano uvidjelo da proton i drugi
hadroni, poput pi-mezona, ne bi mogle biti prave
ele-mentalne estice, ve da bi morale biti neka vezna
stanja drugih, elementarnijih estica, zvanih kvarkovi.
ini se da ovi imaju neobino svojstvo da, premda se mogu
slobodno gibati unutar hadrona, izgleda da je nemogue
pribaviti samo jedan jedini izdvojeni kvark; uvijek su ili u
skupinama po tri (npr. proton ili neutron) ili u parovima
kvark-antikvark (npr. pi-mezon) Za objanjenje to*Ovaj je lanak napisan prije nego se to doista i ostvarilo. Naime, W
i Z estice otkrivene su 1983. nakon to je proradio novi
CERN-ov akcelerator, a za to otkrie dobie Nobelovu nagradu
1984. Carlo Rubbia i Simon van der Meer, koji su bili na elu
skupine istraivaa u CERN-u. Osoba koju je nagrada mimoila
bio je 't Hooft

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

ga, kvarkovima je pridodano svojstvo zvano boja. Valja

naglasiti da ta rije "boja" nema nita zajednikog s naim
uobiajenim vienjem boje; kvarkovi su premaleni da bi
se vidjeli u vidljivoj svjetlosti. To je samo jedno prikladno
ime. Zamisao je da kvarkovi dolaze u tri boje zelenoj,
crvenoj i plavoj ali da neko izolirano vezno stanje,
kakvo je hadron, mora biti bezbojno, i to ili kombinacija
crvenog, zelenog i plavog, kao to je sluaj kod protona, ili
mjeavina crvenog i anticrvenog, zelenog i antizelenog,
plavog i antiplavog, to je sluaj kod pi-me-zona.
Pretpostavlja se da jaka meudjelovanja izmeu
kvar-kova nose estice spina 1 zvane gluoni, neto poput
estica koje nose slabo meudjelovanje. Gluoni takoer
imaju boju, a zajedno s kvarkovima pokoravaju se
renormalizirivoj teoriji zvanoj kvantna kromodinamika ili
skraeno QCD. Posljedica postupka renormalizacije je ta
da djelatna konstanta vezanja u teoriji zavisi o enegiji pri
kojoj je mjerena, a na vrlo visokim energijama opada na
nulu. Ova pojava poznata je kao asimptotska sloboda. To
znai da se kvarkovi unutar hadrona ponaaju gotovo
poput slobodnih estica pri visokoenergetskom sudaru,
tako da se smetnje u njihovom ponaanju mogu uspjeno
obraivati teorijom smetnji. Predvianja teorije smetnji
su u razumno kvalitativnom slaganju s promatranjem, ali
jo uvijek se ne moe doista izjaviti da je teorija eksperimentalno potvrena. Pri niskim energijama, djelatna
konstanta vezanja postaje vrlo velika i teorija smetnji se
rui. Izraene su nade da e to "infracrveno ropstvo" objasniti zato su kvarkovi uvijek zatvoreni u bezbojno vezno
stanje, no dosad jo nitko nije mogao pokazati da je ta
nada uvjerljiva.
Imajui na raspolaganju jednu renormalizirivu teoriju za jaka meudjelovanja, a jednu drugu za slaba i

69

elektromagnetska meudjelovanja, bijae prirodno ogledati se za jednom teorijom koja e sjediniti te dvije. Takvim
je teorijama dana poneto preuveliana titula: "velike
jedinstvene teorije", ili skraeno GUT (prema engleskom
nazivu, prim. prev.). Taj naziv nekako vodi u pogrean
zakljuak, jer one nisu ni ba tako velike, ni posve
jedinstvene ni potpune teorije, zato jer imaju neki broj
neodreenih renormalizacijskih parametara, poput konstanti vezanja i masa. Pa ipak, mogle bi se pokazati kao
znaajan korak prema potpunoj jedinstvenoj teoriji. Temeljna zamisao je da djelatna konstanta vezanja kod jakih
meudjelovanja, koja je velika pri niskim energijama, zbog
asimptotske slobode postupno opada pri visokim
energijama. S druge strane, djelatna konstanta vezanja
Salam-Weinbergove teorije, koja je na niskim energijama
mala, postupno raste kako se energija poveava, jer ova
teorija nije asimptotski slobodna. Kad se ekstrapoli-ra
niskoenergetska brzina opadanja odnosno rasta konstanti
vezanja, ustanovljuje se da dvije konstante vezanja postaju
jednake pri energiji od oko 1035 GeV. (GeV je kratica za
milijardu elektronvolti. Otprilike tolika energija bi se
oslobodila kad bi se jedan vodikom atom mogao cijeli
pretvoriti u energiju. Usporedbe radi, energija osloboena
u kemijskoj reakciji, kakvo je gorenje, je reda veliine
jedan elektronvolt po atomu.) Teorije predlau da su
iznad ove energije ujedinjena jaka meudjelovanja sa
slabim i elektromagnetskim meudjelovanjem, ali da se
pri niim energijama dogaa spontani lom simetrije.
1015 GeV je vrlo daleko iznad mogunosti bilo kakve
laboratorijske opreme; sadanja generacija ubrzivaa estica mogu proizvesti energije sudara sredita mase od
oko 10 GeV, a sljedea generacija e proizvesti energije
od 100 GeV ili slino. Bit e to dovoljno za istraivanje
energetskog opsega u kojem se elektromagnetske sile

Je li na pomolu krnj teorijske fizike?

sjedinjuju
sa
slabim
silama,
shodno
Salam-Weinbergo-voj teoriji, ali ne i za istraivanje onih
silno visokih energija pri kojima se, kako se predvia,
slaba i elektromagnetska meudjelovanja sjedinjuju s
jakim meudjelovanjima. Usprkos tomu, velike
jedinstvene teorije daju za niske energije predvianja koja
se mogu ispitati u laboratoriju. Na primjer, teorije
predviaju da proton i nije ba potpuno stabilan te da se
raspada za svog ivotnog vijeka od 1031 godina. Sadanja
donja eksperimentalna granica je ivotni vijek od oko 1030
godina, a oprema bi se mogla jo i poboljati.
Drugo predvianje kog je mogue saznati iz promatranja tie se omjera bariona i fotona u svemiru. Izgleda da
su zakoni fizike isti za estice i antiestice. Tonije reeno,
zakoni su isti ako estice nadomijestimo antie-sticama,
vrtnju nadesno zamijenimo vrtnjom nalijevo (zrcalna
slika) te okrenemo smjerove brzina svih estica. Ovo je
poznato kao CPT teorem i posljedica je temeljnih
pretpostavki koje bi se trebale odrati u svakoj prihvatljivoj teoriji. Zemlja, a takoer i itav Sunev sustav, graena je od protona i neutrona, bez nekih antiprotona i
antineutrona. Dakako, takva jedna neravnotea izmeu
estica i antiestica jo je jedan a priori uvjet za nae postojanje, jer da je Sunev sustav sastavljen od mjeavine
estica i antiestica u jednakome omjeru, one bi se sve
meusobno ponitile i ostalo bi samo zraenje. Na temelju
opazivog odsustva takvog anihilacijskog zraenja, moemo
izvesti zakljuak da je naa Galaktika u cijelosti graena
od estica, a ne i od antiestica. Za druge galaktike ne
posjedujemo izravni dokaz za takav zakljuak, ali ini se
vjerojatno da su i one sastavljene od estica te da u
svemira kao cjelini ima vika estica nad antiestica-ma,
tako da dolazi jedna estica na 108 fotona. Netko bi za
objanjenje toga mogao pozvati u pomo antropsko

71

naelo, no velike jedinstvene teorije zapravo nude mogui

mehanizam za objanjenje nerazmjera. Premda izgleda da
su sva meudjelovanja nepromjenjiva glede kombinacije C
(zamjene estica antiesticama), P (promjena desne vrtnje
u lijevu) i T (promjena smjera vremena), poznato je da ima
meudjelovanja koja nisu nepromjenjiva glede samo T. U
ranom svemiru, u kojem postoji vrlo izrazita strijela
vremena zadana ekspanzijom, ova meudjelovanja mogla
su proizvesti vie estica nego antiestica. Ipak, njihov
broj vrlo ovisi o uzorku, tako da slaganje s promatranjem
teko moe biti protumaeno kao potvrda velikih
jedinstvenih teorija.
Dosad, veina je napora bila posveena ujedinjenju
prve tri vrste fizikih meudjelovanja, jakoj i slaboj nuklearnoj sili te elektromagnetizmu. etvrta i posljednja,
gravitacija, bijae zanemarena. Jedno opravdanje za ovo
je da je gravitacija tako slaba da bi kvantni gravitacijski
uinci postali veliki samo kod energija estica vrlo daleko
iznad onih u naim ubrzivaima estica. Drugo opravdanje:
izgleda da se na gravitaciju ne moe primijeniti postupak
renormalizacije; da se pribave konani odgovori ini se da
bi trebalo provesti beskonaan broj beskonanih odbitaka
s odgovarajuim beskonanim brojem neodreenih
konanih ostataka. Ipak, eli li se potpuna jedinstvena
teorija, u nju se mora ukljuiti i gravitacija.
tovie, klasina opa teorija relativnosti predvia
postojanje prostorvremenskih singularnosti kod kojih bi
gravitacijsko polje postalo beskonano jako. Ove singularnosti bi se dogaale u prolosti, na poetku sadanjeg
irenja svemira (Veliki prasak), te u budunosti u obliku
gravitacijskog kolapsa zvijezda i, moda, itavog svemira.
Pretkazanje singularnosti po svoj prilici ukazuje na to da e
ta klasina teorija relativnosti ovdje doivjeti slom.
Meutim, ini se da nema razloga zato bi se sruila pri-

je negoli gravitacijsko polje postane dovoljno jako da postanu vani kvantni gravitacijski uinci. Prema tome,
kvantna teorija gravitacije je bitna pri opisivanju ranog
svemira i davanju nekih objanjenja za poetne uvjete,
izvan pukog prizivanja antropskog naela.
Takva je teorija potrebna ukoliko traimo odgovor
na pitanje: Ima li vrijeme zaista poetak i moda
kraj, kao to proizlazi iz klasine ope teorije relativnosti,
ili su pak singularnosti u Velikom prasku i u Velikom
saimanju na neki nain zahvaljujui kvantnim uincima
- razmazane? Velika je potekoa dati dobro odreeno
miljenje kad su to ustrojstva samog prostora i vremena
takvi da su podanici naela neodreenosti. Moj osobni
osjeaj je da su singularnosti vjerojatno jo prisutne,
premda se moe nastavljati vrijeme mimo njih u
izvjesnom matematikom smislu. Meutim, bilo kakav
subjektivni pojam vremena, koji se odnosio na svijest ili
na mogunost izvoenja mjerenja, bi se u njima zavrio.
Kakvi su izgledi u pribavljanju kvantne teorije gravitacije te ujedinjenju nje s druge tri vrste meudjelovanja?
Najvea nada ini se da lei u proirenju ope teorije
gravitacije u ono to zovemo supergravitacija. U njoj se
graviton, estica sa spinom 2 koja nosi gravitacijsko meudjelovanje, dovodi u svezu s nekim brojem drugih polja
nieg spina putem tako zvanih transformacija
super-simetrije. Velika je zasluga ove teorije to ona
uklanja staru dihotomiju izmeu "materije", predstavljene
esticama polovinog spina, te "meudjelovanja",
predstavljenih esticama cjelobrojnog spina. Njena je
velika prednost i u tome to se mnoge beskonanosti koje
nastaju u kvantnoj teoriji meusobno ponitavaju. Jo
nam nije poznato ponitavaju li se doista sve tako da daju
teoriju koja je konana bez nekih beskonanih odbitaka.
Izraena je nada da je tako, jer moe se pokazati da su
teorije

koje ukljuuju gravitaciju ili konane ili se ne mogu

renormalizirati; to znai da ako se moraju provesti neka
beskonana oduzimanja tada e se morati napraviti beskonaan broj njih s odgovarajuim beskonanim brojem
neodreenih ostataka. Prema tome, ako se za sve beskonanosti u supergravitaciji pokae da se ponitavaju jedne
s drugima, mogli bismo imati teoriju koja ne samo da
potpuno objedinjuje sve tvarne estice i meudjelovanja
ve je potpuna u smislu da nema neke neodreene
renormalizacijske parametre.
Premda jo nemamo pravu kvantnu teoriju gravitacije,
a kamoli jednu koja ujedinjuje nju s drugim fizikim
meudjelovanjima, imamo zamisao o znaajkama to bi
ih ona trebala posjedovati. Jedna od njih povezana je s
injenicom da gravitacija utjee na uzronu strukturu
prostorvremena.; to jest, gravitacija odreuje koji dogaaji
mogu biti uzrono povezani jedan s drugim. Primjer za to u
klasinoj teoriji ope relativnosti daje nam crna jama,
podruje prostorvremena u kojem je gravitacijsko polje
tako jako da vue svjetlost ili neki drugi signal natrag u to
podruje pa nita ne moe pobjei u vanjski svijet. Snano
gravitacijsko polje pokraj crne jame uzrokuje stvaranje
parova estica i antiestica, od kojih jedna pada natrag u
crnu jamu, a druga bjei u beskonanost. estica koja
bjei izgleda kao ju je emitirala crna jama. Neki promatra
daleko od crne jame moe mjeriti samo odlazee estice i
ne moe ih dovesti u svezu s onima koje su pale u crnu
jamu, jer njih ne moe promatrati. To znai da odlazee
estice imaju neki dodatni stupanj nasuminosti ili
nepredvidivosti, osim onoga koji im je u pravilu pridruen
po naelu neodreenosti. U uobiajenim situacijama
naelo neodreenosti izraava da se ne moe jasno
pretkazati ili poloaj ili brzina neke estice ili neka
kombinacija poloaja i brzine. Stoga, grubo reeno,

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

mogunost donoenja jasnih pretkazivanja je prepolovljena. Meutim, u sluaju estica emitiranih iz crne jame,
injenica da se ne moe promatrati to se dogaa unutar
crne jame znai da se ne mogu jasno pretkazati ni poloaji
ni brzine emitiranih estica. Sve to se moe dati su
vjerojatnosti da e estice biti emitirane na neki nain.
ini se stoga da ak i ako postavimo jedinstvenu teoriju, moi emo biti u stanju praviti samo statistike
predvianja. Trebali bismo napustiti stanovite da postoji
neki jedini svemir to ga promatramo. Umjesto toga, trebali bismo prihvatiti sliku u kojoj postoji neki zbor svih
moguih svemira, s nekom vjerojatnom raspodjelom. To
moe objasniti zato je svemir startao u Velikom prasku u
gotovo savrenoj toplinskoj ravnotei, budui da bi
toplinska ravnotea bila u skladu s najveim brojem mikroskopskih konfiguracija pa stoga i najvie vjerojatna. Da
parafraziramo Voltaireovog filozofa Panglosa: "ivimo u
najvjerojatnijem od svih moguih svjetova."
Kakvi su izgledi da emo utemeljiti potpunu jedinstvenu teoriju u ne tako dalekoj budunosti? Svaki put
kad smo proirili naa promatranja na vie energije i
manje dimenzije, otkrismo nove slojeve grae svijeta. Na
poetku stoljea, otkrie Brownovog gibanja s tipinom
energijom estice 3 x 102 eV pokazalo je da graa materije
nije neprekidna ve da je materija sastavljena od
pojedinanih atoma. Kratko nakon toga otkriveno je da su
ti, kako se mislilo nedjeljivi, atomi sloeni od jezgre i
elektrona koji krue oko nje s energijama reda veliine
nekoliko elektronvolti. Za samu jezgru je pak naeno da
je sloena od takozvanih elementarnih estica, protona i
neutrona, dranih zajedno nuklearnim vezama reda veliine 108 eV. Posljednje poglavlje u toj prii je otkrie da su
protoni i elektroni graeni od kvarkova, dranih zajedno
vezama reda veliine 109 eV. Danak takvom na-

75

pretku teorijske fizike je da su nam sada potrebni ogromni

strojevi i velike koliine novca za izvoenje pokusa,
rezultate kojih ne moemo pretkazati.
Nae prolo iskustvo moe nas navesti na to da postoji
beskonaan niz slojeva grae tvari na sve viim i viim
energijama. Doista, stanovite o beskonanom slijedu
kutija unutar kutija bijae slubena dogma u Kini u
vrijeme etverolane Bande. Meutim, ini se da bi gravitacija trebala pribaviti neki limit, ali tek na vrlo kratkoj
duini od 1033 cm i na vrlo visokoj energiji od 1028 eV. Na
duinama kraima od ove trebalo bi oekivati da se
prostorvrijeme prestane ponaati poput glatkog
kontinuuma i poprimilo bi pjenastu grau zbog kvantnih
fluktuacija gravitacijskog polja.
Postoji vrlo iroko neistraeno podruje izmeu granice sadanjih ekserimentalnih mogunosti od oko 1010 eV
i gravitacijskog prekida pri 1028 eV. Bilo bi naivno
pretpostaviti, kako to ine velike jedinstvene teorije, da u
tom silnom rasponu energija postoji samo jedan ili dva
sloja grae. Meutim, postoje temelji za optimizam. Ovog
trenutka, ako ve nita drugo, izgleda da se gravitacija
moe ujediniti s drugim fizikim meudjelovanjima samo
u nekoj teoriji supergravitacije. ini se da ima samo neki
konaan broj takvih teorija. Posebno, postoji najvea takva teorija, takozvana proirena supergravitacija N = 8.
Ona sadri jedan graviton, osam estica spina -3/2 zvanih
gravitonos, dvadeset osam estica spina 1, pedeset est
estica spina -1/2 i sedamdeset estica spina 0. Koliko
god ti brojevi bili veliki, nisu dovoljno veliki da objasne
sve one estice to ih, tako izgleda, promatramo u jakim i
slabim meudjelovanjima. Na primjer, N = 8 teorija ima
dvadeset osam estica spina 1. One su dovoljne za objanjenje gluona koji nose jaka meudjelovanja te za objanjenje dvije od etiri estice koje nose slaba meudjelo-

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

vanja, ali ne i druge dvije. Trebalo bi se stoga vjerovati
da mnoge ili veina promatranih estica poput gluona ili
kvarkova i nisu doista elementarne, kako nam se sada
ini, ve da su one vezna stanja osnovnih N = 8 estica.
Nije vjerojatno da emo imati dovoljno snane ubrzivae
estica za ispitivanje ovih sloenih struktura u nekoj dovoljno bliskoj budunosti, ili moda nikad, ako bi se radili
planovi na temelju sadanjih gospodarskih kretanja. Ipak,
injenica da su ta vezna stanja proizala iz dobro
definirane N = 8 teorije omoguila bi nam postaviti izvjestan broj predvianja koja bi se mogla ispitati na energijama dohvatljivima ve sada ili u bliskoj budunosti.
Stanje bi stoga moglo biti slino onome za
Salam-Weinbergovu
teoriju
koja
je
ujedinila
elektromagnetizam
i
slabo
meudjelovanje.
Niskoenergetska predvianja ove teorije tako se dobro
slau s promatranjima da je ta teorija sada openito
prihvaena, premda jo nismo dosegnuli energije na
kojima se ujedinjenje i ostvaruje.
Trebalo bi biti neeg vrlo osobitog u toj teoriji koja
opisuje svemir. Zato se ta teorija oivljava, dok druge
teorije postoje samo u glavama njihovih izumitelja? N = 8
teorija supergravitacije ima razloga smatrati se neim
posebnim. Izgleda da bi ona mogla biti jedina teorija
koja:
1. je u etiri dimenzije
2. ukljuuje gravitaciju
3. je konana bez nekih beskonanih odbitaka
Ve sam naglasio da je ovo tree svojstvo potrebno
ako smo za teoriju bez parametara. Meutim, teko se
mogu obrazloiti svojstva pod 1. i 2., a da se ne pozovemo
na antropsko naelo. ini se da je dosljedna neka teorija
koja udovoljava svojstva 1. i 3., ali koja ne ukljuuje

77

gravitaciju. Ipak, takav neki svemir vjerojatno ne bi bio

mjesto dovoljno uinkovito po nainu na koji privlane
sile skupljaju tvar u velike nakupine, kakve su vjerojatno
potrebne za razvoj sloenih struktura. Zato bi
prostor-vrijeme trebalo biti etverodimenziono, pitanje je
za koje se obino uzima da spada izvan podruja fizike.
Meutim, i za to postoji dobar dokaz u obliku antropskog
naela. Tri prostorvremenske dimenzije to jest dvije
prostorne i jedna vremenska oito su nedovoljne za
tvorbu nekog sloenog organizma. S druge strane, ako bi
bilo vie od tri prostorne dimenzije, staze planeta oko Sunca ili elektrona oko jezgre bile bi nestabilne; planeti odnosno elektroni bi se u spirali pribliavali sreditu kruenja. Preostaje jo mogunost za vie od jedne vremenske
dimenzije, ali ja eto takav jedan svemir mogu vrlo teko
zamisliti.
Dosad, preutno sam pretpostavio da postoji neka
konana teorija. Ali postoji li? Imamo najmanje tri mogunosti:
1. Nema potpuno jedinstvene teorije.
2. Nema konane teorije, ali postoji bekonaan niz te
orija koje su takve da se moe predvidjeti bilo koja
posebna vrsta promatranja ukoliko se za nju uzme
teorija dovoljno duboko u nizu.
3. Nema teorije. Promatranja se ne mogu opisati ili
pretkazati s one strane neke granice, ve su tek
proizvoljna.
Tree gledite je bilo moderno kao sredstvo dokazivanje protiv znanstvenika sedamnaestog i osamnaestog
stoljea: Kako znanstvenici smiju formulirati zakone koji
bi ograniavali slobodnu volju Boga da mijenja svoje miljenje? Unato tomu, oni su to inili i s tim su nastavili.

U sadanje vrijeme, djelotvorno smo odstranili 3. mogunost, ugraujui je unutar nae sheme: Kvantna mehanika
je u biti teorija o tome to ne znamo i ne moemo
pretkazati.
Mogunost pod brojem 2. bila bi jednaka slici beskonanog niza struktura na sve viim i viim energijama.
Kao to rekoh ranije, to izgleda nevjerojatno, jer bismo
oekivali da postoji prekid na Planckovoj energiji od 1028
eV. Ovog trenutka je N = 8 teorija supergravitacije jedini
kandidat na obzoru*. Vjerojatno e tijekom sljedeih nekoliko godina biti proveden izvjestan broj presudnih
izraunavanja koja e moda pokazati da ta teorija nije
dobra. Ukoliko teorija poloi ove ispite, proi e vjerojatno
jo poneto godina prije negoli razvijemo raunske
metode koje e nam omoguiti izvoenje predvianja i
prije negoli uzmognemo objasniti poetne uvjete svemira i
zakone fizike. To e biti istaknuti zadaci za teorijske fiziare u sljedeih dvadesetak godina. Ali da zavrim u
blago paniarskom tonu, moda nee ni imati mnogo
vie vremena od toliko. Zasad, raunala su korisno pomagalo pri istraivanjima, ali njima moraju upravljati
ljudski umovi. Ekstrapoliramo li, meutim, u budunost
posljednji brzi razvoj raunala, ini nam se moguim da
e ona u cijelosti preuzeti teorijsku fiziku. Stoga je moda
na pomolu kraj za teorijske fiziare, ako ve ne teorijske
fizike same.
Teorije supergravitacije ini se da su jedine teorije estica sa
svojstvima pod 1., 2. i 3., no otkako u bile napisane pojavio se velik
val zanimanja za ono to zovemo teorije superstruna. U ovima
osnovni predmeti nisu tokaste estice ve rastegnuti predmeti
nalik malim petljama strune. Zamisao je da ono to se nama priinja
kao estica u stvari je neka vibracija na nekoj struni. Ove teorije
superstruna ini se da se na nikoenergetskoj granici svode na
supergravitaciju, ali dosad je bilo malo uspjeha u dobivanju eksperimentalno provjerivih predvianja glede teorije superstruna.

8
EINSTEINOV SAN

OETKOM DVADESETOGA stoljea

dvije nove teorije potpuno su promijenile nain naeg razmiljanja o prostoru

i vremenu te o samoj stvarnosti. Vie od sedamdeset
pet godina kasnije mi jo uvijek razraujemo njihove
dublje smislove i nastojimo ih spojiti u neku jedinstvenu
teoriju koja e opisati sve u svemiru. Dvije teorije o kojima
je rije su opa teorija relativnosti i kvantna mehanika.
Opa teorija relativnosti ima posla s prostorom i vremenom te kako su oni zakrivljeni ili iskrivljeni materijom
i energijom na makroplanu svemira. Kvantna mehanika
pak s druge strane ima posla s vrlo malenim veliinama. U
njoj je sadrano ono to je nazvano naelo ne* Predavanje odrano u Tokiju srpnja 1991.

Einsteinov san
odreenosti, naelo koje izrie da se nikada ne moe tono
izmjeriti i poloaj i brzina estice u istom trenutku; to se
tonije moe izmjeriti jedna veliina, to je manja tonost
mjerenja druge. Prisutan je uvijek neki element
nesigurnosti ili sluaja i on utjee na ponaanje tvari u
malim dimenzijama na bitni nain. Einstein je gotovo
sam, bez iiji pomoi, stvorio opu teoriju relativnosti, a
odigrao je i znaajnu ulogu u razvoju kvantne mehanike.
Njegovi osjeaji odbojnosti prema ovoj potonjoj saeti su u
njegovoj slavnoj izjavi "Bog se ne kocka." No sav dokazni
materijal upuuje na to da je Bog nepopravljivi kockar te
da se kocka u svakoj moguoj prigodi.
U ovom eseju pokuat u prenijeti temeljne ideje koje
stoje iza ove dvije teorije te zato je Einstein bio tako
nesretan s kvantnom mehanikom. Opisat u takoer neke
znaajne stvari koje se, izgleda, dogaaju kada se pokua
objediniti te dvije teorije. One ukazuju na to da je samo
vrijeme imalo poetak prije otprilike petnaest milijardi
godina te da bi moglo imati kraj u nekoj toki u budunosti.
Ipak, u jednoj drugoj vrsti vremena, svemir nema granice.
On je niti stvoren niti e biti uniten. On jednostavno jest.
Zapoet u s teorijom relativnosti. Dravni zakoni
vrijede samo unutar jedne drave, ali zakoni fizike su isti u
Britaniji, SAD ili Japanu. No isti su takoer i na Marsu i u
Andromedinoj maglici. I ne samo to. Zakoni su isti bez
obzira kojom brzinom se kretali. Zakoni su isti u brzom
vlaku ili u zrakoplovu kao i za nekoga tko stoji na mjestu.
Dakako, i netko tko sjedi u svojoj sobi na Zemlji zapravo
se kree brzinom od 30 kilometara oko Sunca. Sunce se
pak takoer giba brzinom od vie stotina kilometara u
sekundi oko sredita Galaktike, i tako dalje. Ipak, sva ta
gibanja se u zakonima fizike ne razlikuju: zakoni su isti za
sve promatrae.

81

Neovisnost o brzini sustava prvi je otkrio Galilej koji

je iznio na vidjelo zakone gibanja predmeta poput topovske
kugle ili planeta. Meutim, pojavila se potekoa kad smo
nastojali proiriti ovu neovisnost o brzini promatraa do
zakona koji ravnaju gibanjem svjetlosti. U osamnaestom
stoljeu je bilo otkriveno da svjetlost put od izvora do
promatraa ne prevaljuje trenutno ve da putuje nekom
brzinom, oko 300.000 kilometara na sekundu. Ali, ta je
brzina u odnosu na to? Bilo je razumno pretpostaviti da je
prostor ispunjen nekim medijem po kojem svjetlost putuje.
Taj je medij bio nazvan eter. Zamiljalo se da svjetlosni
valovi putuju kroz eter brzinom od 300.000 kilometara u
sekundi, to znai da bi promatra koji miruje u odnosu na
eter mjerio brzinu svjetlosti 300.000 kilometara u sekundi,
no promatra koji se i sam giba kroz eter izmjerio bi veu
ili manju brzinu. S tim u svezi, smatralo se da bi se
mjerena brzina svjetlosti trebala mijenjati ovisno o gibanju
Zemlje kroz eter na njenom godinjem putovanju oko
Sunca. Meutim, paljivo proveden pokus Michelsona i
Morleya godine 1887. pokazao je da je brzina svjetlosti
bila uvijek ista. Bez obzira kojom se brzinom gibao
promatra, uvijek bi izmjerio brzinu svjetlosti 300.000
kilometara u sekundi.
Kako to moe biti? Kako je mogue da promatrai
koji se gibaju razliitim brzinama svi mjere istu brzinu
svjetlosti? Odgovor je da ne mogu, ukoliko je nae uobiajeno poimanje prostora i vremena tono. Meutim, u
svom slavnom radu iz godine 1905. Einstein je pokazao
da ti promatrai mogu mjeriti svi iste brzine svjetlosti
ukoliko napuste ideju openitog, apsolutnog vremena.
Umjesto toga, svaki promatra imao bi svoje vlastito
osobno vrijeme, mjereno urom to ga promatra nosi sa
sobom. Vremena mjerena tim raznim urama slagala bi
se gotovo tono ukoliko se ure, to jest njihovi vlasnici,

Einsteinov san
gibaju sporo jedne u odnosu na druge. Meutim, vremena
mjerena raznim urama osjetno bi se razlikovala ako bi se
ure meusobno gibale velikom brzinom. Ovaj uinak je
doista bio zapaen usporeivanjem ure na tlu s jednom u
putnikom zrakoplovu; ura u zrakoplovu ila je neznatno
sporije u usporedbi s urom u mirovanju. Meutim, pri
uobiajenim brzinama putovanja, vrlo su sitne razlike u
brzini hoda ura. Trebali biste obletjeti svijet putnikim
zrakoplovom etristo milijuna puta da produite svoj ivot
za jednu sekundu; no va bi se ivot bitno vie skratio zbog
svih onih obroka pojedenih u zrakoplovu.
Kako to osobna vremena ljudi koji putuju raznim brzinama imaju za posljedicu mjerenje iste brzine svjetlosti?
Brzina pulsa svjetlosti je udaljenost to je svjetlost prevali
izmeu dva dogaaja, podijeljena s vremenskim intervalom
izmeu tih dogaaja. (Dogaaj u ovom smislu je neto to
se dogodi u jednoj toki prostora, pri odreenoj toki
vremena.) Ljudi koji se gibaju razliitim brzinama nee se
sloiti glede udaljenosti izmeu dva dogaaja. Na primjer,
ako mjerim automobil koji putuje niz autocestu, mogu
misliti da je preao samo jedan kilometar, ali za nekoga na
Suncu automobil bi se pomaknuo oko 1800 kilometara
(30 kilometara puta 60 sekundi), jer se cijela Zemlja giba
prostorom za vrijeme putovanja automobila po autocesti.
Budui da promatrai s razliitim brzinama gibanja mjere
razliite udaljenosti izmeu dogaaja, moraju takoer
mjeriti i razliite intervale vremena, ukoliko su se suglasili
o istoj brzini svjetlosti.
Einsteinova prvotna teorija relativnosti, koju je bio
predloio u radu iz 1905. je ono to danas zovemo specijalna teorija relativnosti. Ona opisuje gibanje predmeta
kroz prostor i vrijeme. Pokazuje da vrijeme nije openita
veliina koja postoji sama za sebe, odvojena od prostora.
Zapravo, budunost i prolost samo su smjerovi, poput

83

gore i dolje, lijevo i desno, naprijed i natrag, u onome

to se zove prostorvrijeme. Ipak, kad je o vremenu rije,
moete ii samo u smjeru budunosti, ali moete ii malo i
pod kutem na taj smjer. Zbog toga vrijeme moe protjecati
razliitim brzinama.
Specijalna teorija relativnosti ujedinjuje vrijeme s
prostorom, ali vrijeme i prostor bijahu jo uvijek stalna
pozadina u kojoj se zbivaju dogaaji. Mogli ste birati gibanje razliitim stazama kroz prostorvrijeme, ali nita
to biste mogli uiniti ne bi promijenilo podlogu prostora i
vremena. Meutim, sve je to bilo promijenjeno kad je
Einstein formulirao 1915. opu teoriju relativnosti. Iznio
je revolucionarnu zamisao da gravitacija nije tek sila koja
je djelovala u stalnoj podlozi. Po teoriji gravitacija je
poremeaj prostorvremena, uzrokovan masom i energijom u njemu. Predmeti poput topovskih kugli ili planeta
nastoje se gibati pravocrtno kroz prostorvrijeme, ali
budui da je prostorvrijeme zakrivljeno, izoblieno, a ne
ravno, njihove staze izgledaju savinute. Zemlja ustrajava u
gibanju po ravnoj crti kroz prostorvrijeme, ali zakrivljenost prostorvremena izazvana masom Sunca uzrokuje
njeno kruno gibanje oko Sunca. Slino, svjetlost nastoji
putovati pravocrtno, ali zakrivljenost prostorvremena u
blizini Sunca uzrokuje savijanje zrake svjetlosti s daleke
zvijezde, kad zraka prolazi pokraj Sunca. U obinim
okolnostima nemogue je vidjeti zvijezde na danjem nebu,
pogotovo ne one u optikoj blizini Sunca. Meutim, za
vrijeme pomrine, kad je Sunev disk zastrt diskom
Mjeseca, moemo promatrati te zvijezde uz disk zamraenog Sunca. Einstein je postavio opu teoriju relativnosti
za vrijeme prvog svjetskog rata, kad uvjeti nisu bili
povoljni za znanstvena promatranja i suradnju, ali odmah
nakon rata, 1919., jedna je britanska ekpedicija promatrala
pomrinu i potvrdila predvianja ope teorije

relativnosti: prostorvrijeme nije ravno ve ga modelira

tvar i energija u njemu.
Bijae to Einsteinov blistavi uspjeh. Njegovo je otkrie potpuno preoblikovalo nain na koji razmiljamo o
prostoru i vremenu. Nema vie pasivne pozadine na kojoj
se zbivaju dogaaji. Nismo mogli vie smatrati prostor i
vrijeme neim zauvijek zadanim, nezasmetanim onim to
se dogaalo u svemiru. Umjesto toga, bile su to dinamike
veliine na koje utjecahu dogaaji koji su se odigravali u
njima.
Vano svojstvo mase i energije je da su uvijek pozitivne. Zato gravitacija uvijek djeluje tako da se tijela meusobno privlae. Na primjer, gravitacija Zemlje privlai
sve prema sebi, pa tako i na suprotnoj strani svijeta. Zato u
Australiji ljudi ne padnu sa svijeta. Slino tome, gravitacija
Sunca dri planete na stazi oko njega i spreava Zemlju da
ne odjuri u tamu meuzvjezdanoga prostora. U skladu s
opom teorijom relativnosti, injenica da je masa uvijek
pozitivna znai da je prostor zakrivljen u sebe, poput
povrine Zemlje. Kad bi masa bila negativna,
prostorvrijeme bi bilo zakrivljeno na drukiji nain, poput
povrine sedla. Ovu pozitivnu zakrivljenost prostorvremena, koja odraava injenicu da je gravitacija privlana, Einstein je vidio kao velik problem. Tada je bilo
rasprostranjeno uvjerenje da je svemir statian, a ako su k
tome jo prostor, a naroito vrijeme, bili zakrivljeni u
same sebe, kako bi svemir mogao nastaviti zauvijek u
vie ili manje istom stanju u kakvome je sada?
Einsteinove izvorne jednadbe ope teorije relativnosti pretkazive su pak svemir koji se ili iri ili stee.
Einstein je stoga dodao jednadbama jedan dodatni lan
koji uspostavlja odnos izmeu mase i energije svemira s
jedne strane te zakrivljenosti prostorvremena s druge.
Ovaj takozvani kozmoloki lan sadravao je odbojni

gravitacijski uinak. Tako je dakle bilo mogue uravnoteiti privlaenje izazvano materijom i odbijanje izazvano
tim kozmolokim lanom u jednadbama. Drugim rijeima,
negativna zakrivljenost prostorvremena proizvedena
kozmolokim lanom mogla bi ponititi pozitivnu zakrivljenost prostorvremena proizvedenu masom i energijom
u svemiru. Na ovaj bi se nain mogao odrati model svemira koji bi trajao zauvijek u istome stanju. Da je Einstein
bio ostao vjeran svojim izvornim jednadbama, bez
kozmolokog lana, on bi pretkazao svemir ili u irenju
ili u stezanju. Ali u ono se doba smatralo da se svemir
vremenom ne mijenja, sve dok nije Edwin Hubble godine
1929. otkrio da se daleke galaktike udaljuju od nas. Svemir
se iri. Einsten je kasnije nazvao kozmoloki lan u
jednadbama "najveom pogrekom mog ivota."
Bez kozmolokog lana ili s njim, injenica da materija
uzrokuje savijanje prostorvremena u sebe ostala je
problem, premda openito nije bio prepoznat kao takav.
A on je znaio to da bi materija mogla zakriviti neko
podruje oko sebe tako jako da bi zapravo izrezala samu
sebe iz ostatka svemira. To bi podruje postalo ono to je
kasnije nazvano crna jama. Predmeti bi mogli upasti u
crnu jamu, ali nita ne bi moglo pobjei iz nje. Da bi se iz
nje izalo, moralo bi se putovati bre od brzine svjetlosti,
to ne doputa teorija relativnosti. Materija bi dakle u
crnoj jami bila uhvaena u zamku i uruila bi se do nekog
nepoznatog stanja vrlo visoke gustoe.
Einstein je bio duboko uznemiren dubljim smislom
tog kolapsa te je odbio povjerovati da se on dogaa. Ali
Robert Oppenheimer je 1939. pokazao da bi stara zvijezda,
mase vee od dvostruke mase Sunca, neizbjeno doivjela
uruavanje nakon iscrpljenja sveg svojeg nuklearnog
goriva. Drugi su se znanstvenici mnogo vie bavili
fizikom koja se mogla prouavati na Zemlji. Oni nisu

imali povjerenja u pretkazanja o dalekim prostranstvima

svemira, jer im se nije inilo da bi mogla biti dokazana
promatranjima. Meutim, veliko poboljanje u dosegu i
kvaliteti astronomskih promatranja ezdesetih godina
ovog stoljea dovelo je do novog zanimanja za gravitacijski kolaps i za prve trenutke svemira. Bilo je ostalo
nejasno to je Einsteinova opa teorija relativnosti tono
predviala u tim situacijama, sve dok Roger Penrose i ja
nismo dokazali neke teoreme. Oni su pokazali da injenica
o zakrivljenosti prostorvremena u sebe podrazumijeva i
postojanje singulariteta, mjesta gdje prostorvrijeme ima
neki poetak ili kraj. Trebao bi imati poetak u Velikom
prasku, prije otprilike petnaest milijardi godina, a kraj bi
doao za neku zvijezdu onda kad bi nastupio kolaps, a
isti bi kraj zadesio i sve to upadne u tu crnu jamu, preostalu nakon uruavanja zvijezde.
injenica da je Einsteinova opa teorija relativnosti
proizvela singularnosti dovela je do krize u fizici. Jednadbama ope relativnosti, koje dovode u svezu zakrivljenost prostorvremena s raspodjelom mase i energije, ne
moe se dati znaenje singularnosti. To znai da opa relativnost ne moe predvidjeti to proizlazi iz singularnosti.
Posebno vano, opa relativnost ne moe proreci kako bi
svemir zapoeo u Velikom prasku. Dakle, opa relativnost
nije potpuna teorija. Potreban joj je dodatni sastojak zato
da se odredi kako bi svemir zapoeo i to bi se dogodilo
kad se materija urui u sebe pod stiskom vlastite
gravitacije.
ini se da je potrebni dodatni sastojak kvantna mehanika. Godine 1905., iste godine kad je napisa svoj rad
o specijalnoj teoriji relativnosti, Einstein je takoer pisao
i o pojavi zvanoj fotoelektrini efekt. Bilo je naime zami
jeeno da se pri izlaganju nekih metala svjetlosti iz njih
oslobaaju i emitiraju nabijene estice. Zagonetna poje-

dinost je bila u injenici da kad se jaina svjetlosti smanjuje,

broj emitiranih estica opada, ali je brzina kojom je svaka
estica bila emitirana ostajala ista. Einstein je pokazao da
se to moe objasniti ako svjetlost ne dolazi na metal u
neprekinuto promjenjivim koliinama, kako su svi
smatrali, ve u isprekidanim poiljkama, paketima
odreene veliine. Predodbu svjetlosti dolazeoj samo u
paketima, zvanih kvanti, uveo je nekoliko godina ranije
njemaki fiziar Max Planck. Ova je zamisao razumljivija
ako se sjetite da u samoposluzi ne moete dobiti brano u
rasutom stanju ("rinfuzi") ve samo pakirano u vreicama
od po jednog kilograma. Planck je zamisao o kvan-tima bio
upotrijebio za objanjenje zato crveno usijani metal ne
zrai beskonane koliine topline; no on je kvant
jednostavno smatrao za zgodan teorijski trik, neto to
nije odgovaralo niemu u fizikoj stvarnosti. Einsteinov
rad je pokazao da se pojedinani kvanti mogu izravno
zamijetiti. Svaka estica emitirana iz metala odgovarala
je jednom kvantu svjetlosti to je padao na metal. Ovaj
rad je bio svugdje prepoznat kao vrlo vrijedan doprinos
kvantnoj teoriji i donio je Einsteinu Nobelovu nagradu
1922. (Trebao bi dobiti Nobelovu nagradu za opu teoriju
relativnosti, no zamisao da su prostor i vrijeme zakrivljeni
tada se jo smatrala previe spekulativna i proturjena, pa
su mu umjesto za relativnost dali nagradu za fotoelektrini
efekt premda bi ve i samo ovo potonje bio dovoljan
razlog za dodjelu nagrade.)
Puni dublji znaaj fotoelektrinog efekta nije bio zamijeen sve do 1925., kad je Werner Heisenberg objasnio
da je nemogue tono izmjeriti poloaj neke estice. Da
biste vidjeli gdje se estica nalazi, morate je obasjati
svjetlou. Ali Einstein je bio pokazao da ne moete upotrijebiti po volji malu koliinu svjetlosti; morate uzeti barem jednu "vreicu", to jest kvant. Ovaj kvant svjetlosti

bi poremetio poloaj estice tjerajui je na gibanje nekom

brzinom u nekom smjeru. to ste tonije eljeli izmjeriti
poloaj estice, to je vea energija kvanta kojeg trebate
upotrijebiti pa bi stoga on i jae remetio stanje estice.
Ma koliko se trudili mjeriti esticu, uvijek e umnoak
neodreenosti njenog poloaja i neodreenosti njene brzine biti vei od nekog minimalnog iznosa.
Ovo Heisenbergovo naelo neodreenosti iznijelo je
na vidjelo da se ne mogu posve tono mjeriti stanja nekog
sustava, pa se dakle ne bi moglo tono pretkazati to bi
sustav inio u budunosti. Sve to se moe uiniti je
prognozirati vjerojatnosti razliitih ishoda. To je taj element sluaja ili nasuminosti, koji je toliko uznemirio
Einsteina. On je odbio povjerovati da zakoni fizike ne bi
mogli ponuditi neko odreeno nedvosmileno predvianje
onoga to e se u fizikom svijetu dogoditi. Ali kako god da
se izrekne, sve jasno ukazuje na to da su kvantne pojave i
naelo neodreenosti neizbjene te da su prisutne u svim
granama fizike.
Einsteinovu opu teoriju relativnosti zovemo klasinom teorijom zato jer ne ukljuuje u sebi naelo neodreenosti. Mora se stoga iznai neka nova teorija koja
spaja opu relativnost i naelo neodreenosti. U najveem
broju situacija, razlika izmeu te nove teorije i klasine
ope relativnosti bit e vrlo malena. To je zato, jer se
kao to je ve ranije spomenuto neodreenost pretkazana
kvantnim uincima javlja samo na vrlo maloj ljestvici
veliina, dok nasuprot tome opa relativnost barata sa
strukturama prostorvremena na vrlo velikoj ljestvici
veliina. Meutim, teoremi singularnosti koje smo Roger
Penrose i ja dokazali, pokazuju da e na vrlo maloj
ljestvici veliina prostorvrijeme postati silno zakrivljeno.
Uinci naela neodreenosti tada e postati vrlo vani i
izgleda da e pokazati neke znaajne rezultate.

Dio Einsteinovih problema s kvantnom mehanikom i

naelom neodreenosti proizaao je iz injenice to je on
upotrebljavao uobiajenu zdravorazumsku predodbu da
neki sustav ima neki jasno odreen prikaz. Neka estica je
ili u jednom mjestu ili u drugom. Slino tome, neki
dogaaj, poput iskrcavanja ljudi na Mjesec, ili se dogodio
ili se nije dogodio. Nije se mogao polu-dogoditi. Isto je
tako i s injenicom da ne moete biti samo malo mrtvi ili
samo malo trudni. Ili to jeste ili to niste. A ako sustav ima
jedan jedini odreeni prikaz, naelo neodreenosti vodi u
sve vrste paradoksa, poput estice koja je na dva mjesta
odjednom ili astronauta koji su samo napola na Mjesecu.
Elegantan nain izbjegavanja ovih paradoksa koji su
gnjavili Einsteina bio je predloio ameriki fiziar Richard
Feynman. Feynman je postao poznat 1948. po svome radu
na kvantnoj teoriji svjetlosti. Dobio je Nobelovu nagradu
zajedno s drugim Amerikancem, Julianom Schwingerom,
te japanskim fiziarem inihiro Tomonagom. Feynman je
bio fiziar nad fiziarima, u istoj tradiciji poput Einsteina.
Mrzio je rasko i glupost i zahvalio se na lanstvu u
Nacionalnoj akademiji znanosti, jer je ustanovio da u njoj
znanstvenici troe previe svoga vremena na odluivanju
kojim e drugim kolegama biti doputen pristup
Akademiji. Feynman, koji je umro 1988., zapamen je po
svojim brojnim doprinosima teorijskoj fizici. Jedan od njih
su dijagrami koji nose njegovo ime, a koji su temelj gotovo
svakog izrauna u fizici estica danas. Ali njegov
znaajniji doprinos je njegov pojam zbroja po prikazima.
Ideja je bila u tome da neki sustav nema samo jedan
prikaz u prostorvremenu, kakav bi mu se normalno
pridavao u nekoj klasinoj ne-kvantnoj teoriji. Umjesto
toga, sustav ima sve mogue prikaze. Uzmimo, na primjer,
esticu u toki A u nekom trenutku. Uobiajeno,
pretpostavilo bi se da e se estica

Einsteinov san
gibati pravocrtno iz A. Meutim, prema zamisli o zbroju
po prikazima, ona se moe gibati po bilo kojoj stazi koja
kree iz A. To je slino onome to e se dogoditi ako
kapnete tintu na papir za upijanje tinte. Kapi tinte e se
iriti po upijanom papiru po svim moguim putovima.
ak i ako pokuate zaprijeiti pravocrtne putove izmeu
dvije toke zarezujui papir, tinta e pronai zaobilazne
putove.
Svakoj stazi ili prikazu estice bit e pridruen i neki
broj koji zavisi o obliku staze. Vjerojatnost estice putujue iz A do B dana je zbrajanjem brojeva pridruenih
svim stazama koje vode esticu iz A u B. Za veinu staza,
broj pridruen stazi e gotovo ponititi brojeve staza koje
su tik do njegove. One e stoga vrlo malo doprinijeti vjerojatnosti estiinog gibanja iz A u B. Ali brojevi od pravocrtnih staza e se zbrajati s brojevima od staza koje su
gotovo pravocrtne. Stoga e najvei doprinos vjerojatnosti
doi od staza koje su pravocrtne ili gotovo pravocrtne. To
je razlog zato trag to ga neka estica ostavlja prolazei
kroz komoru na mjehurie izgleda gotovo pravocrtan. Ali
ako na put estice stavite neto poput pregrade s
pukotinom, staze estice mogu se raspriti iza pukotine.
Moe biti velika vjerojatnost nalaenja estice daleko od
ravne crte kroz pukotinu.
Godine 1973. poeh istraivati kakve bi uinke naelo
neodreenosti imalo na esticu u zakrivljenom
prostor-vremenu blizu crne jame. Doao sam do znaajnog
rezultata, naime da crna jama uope nije posve crna.
Naelo neodreenosti doputa esticama i zraenju istjecati
iz crne jame nekim stalnim tempom. Ovaj je rezultat bio
potpuno iznenaenje za mene i za sve druge te je bio doekan s opom nevjericom. Ali kad sad gledam na to unatrag,
takav se rezultat oito morao pojaviti. Crna jama je
podruje iz kojeg je nemogue pobjei putuje li se sporije

91

od brzine svjetlosti. Ali Feynmanov zbroj po prikazima

izrie da estice mogu izabrati bilo koji put kroz
prostor-vrijeme. Prema tome je mogue da neka estica
putuje bre od svjetlosti. Putovanje estice bre od
svjetlosti malo je vjerojatno ako je rije o velikim
udaljenostima, ali ona moe ii bre od svjetlosti samo
toliko daleko da izae iz crne jame, a zatim nastaviti sporije
od svjetlosti. Na ovaj nain, naelo neodreenosti doputa
esticama bijeg iz onog to se ranije smatralo konanim
zatvorom, iz crne jame. Vjerojatnost za uspjeli bijeg estice
iz crne jame mase Sunca bila bi vrlo niska, jer bi u ovom
sluaju estica morala putovati bre od svjetlosti ak vie
kilometara. No mogle bi postojati mnogo manje crne jame,
koje su se oblikovale u poetku svemira. Ove takozvane
praiskonske crne jame bile bi manje od veliine jezgre
atoma, a ipak bi im masa bila reda veliine milijardu tona,
poput kakve planine. One bi zraile toliko energije poput
velike elektrine centrale. Kad bismo samo mogli nai
jednu od tih malenih crnih jama i koristiti njenu energiju.
Naalost, ini se da ih nema mnogo uokolo po svemiru.
Predvianje zraenja iz crne jame bio je prvi neobini
rezultat nastao iz spajanja Einsteinove ope teorije
relativnosti s kvantnim naelom. Pokazao je da gravitacijski kolaps nije ba tako konani kraj kako se inilo da je.
estice u crnoj jami ne trebaju zavriti svoje ivote pri
singularnosti. Umjesto toga, one mogu pobjei iz crne
jame i nastaviti ivjeti u vanjskome svijetu. Moda bi
kvantno naelo trebalo znaiti da se takoer moe izbjei
da ivotopisi estica imaju neki poetak u vremenu, u toki
stvaranja, u Velikom prasku.
To je preteko pitanje da bi se na njega odgovorilo,
budui da ukljuuje primjenu kvantnog naela na samu
grau vremena i prostora, a ne samo na estine staze u
nekoj zadanoj podlozi prostorvremena. Ono to nam je

potrebno je nain dobivanja zbroja po prikazima ne samo

za pojedinane estice ve za itavo tkivo prostora i
vremena kao takvo. Mi jo ne znamo kako pravilno provesti to zbrajanje, ali poznate su nam neke znaajke to bi
ih ono moralo imati. Jedna od njih je da je lake provesti
zbrajanje ako radimo s prikazima u onome to nazivamo
imaginarno vrijeme, umjesto u obinom, stvarnom
vremenu. Imaginarno vrijeme je pojam koji se teko shvaa
i on je vjerojatno onaj koji je prouzroio najvee probleme
itateljima mojih tekstova. Zbog koritenja imaginarnog
vremena doivio sam estoke kritike i od strane filozofa.
Kako imaginarno vrijeme moe imati ita sa stvarnim
svemirom? Mislim da ovih filozofi nisu prihvatili pouke
povijesti. Neko se kao posve oito smatralo da je Zemlja
ravna i da Sunce putuje oko nje, no nakon Ko-pernika i
Galileja bilo je potrebno prilagoditi se zamisli da je
Zemlja okrugla i da krui oko Sunca. Slino tome, bilo je
dugo oito da vrijeme protjee za sve istim tempom, ali
nakon Einsteina morali smo prihvatiti spoznaju da vrijeme
ide razliitim tempom za razne promatrae. Bilo je
svojedobno takoer oito da svemir ima jedinstveni prikaz,
no nakon utemeljenja kvantne mehanike moramo smatrati
svemir neim to posjeduje svaki mogui prikaz. elim
navesti na to da je zamisao imaginarnog vremena neto to
e takoer morati biti prihvaeno. To je jedan umni skok
istog reda veliine kao i uvjerenje da je Zemlja okrugla.
Mislim da e nam se imaginarno vrijeme pribliiti tako da
e izgledati jednako prirodno kao to nam je sada
okrugla Zemlja. U kolovanom svijetu nije ostalo jo
mnogo Ravnozemaljaca.
Obino stvarno vrijeme moete zamisliti kao neku
ravnu crtu, koja ide slijeva nadesno. Ranija vremena su
lijevo, a kasnija vremena su desno. No moete takoer
uzeti u obzir drugi smjer vremena, u smjeru gore i dolje

po ovoj stranici. To je takozvani imaginarni smjer vremena, okomit na stvarno vrijeme.

U emu je stvar s uvoenjem pojma imaginarnog
vremena? Zato se jednostavno ne drimo naeg obinog
stvarnog vremena? Razlog tomu, kao to je ve ranije reeno, je injenica da materija i energija nastoje savinuti
prostorvrijeme u njega samog. Za smjer stvarnog vremena,
to neizbjeno vodi u singularnosti, mjesta gdje prostorvrijeme ima kraj. Pri singularnostima ne mogu se
definirati jednadbe fizike; stoga se ondje ne moe predvidjeti to e se dogoditi. Ali smjer imaginarnog vremena
okomit je na smjer stvarnog vremena. To znai da se
ponaa na nain slian trima smjerovima koji odgovaraju
gibanju u prostoru. Zakrivljenost prostorvremena
uzrokovana materijom u svemiru moe dakle odvesti ka
tri prostorna smjera te ka smjeru imaginarnog vremena,
to se zajedno susreu materiji oko lea. Oblikovala bi
zatvorenu povrinu, poput povrine Zemlje. Tri prostorna
smjera i imaginarno vrijeme obilkovala bi prostorvrijeme
koje je zatvoreno u samo sebe, bez rubova ili granica. Ne bi
imalo neku toku koja bi se mogla zvati poetak ili kraj,
posve isto kao to povrina Zemlje nema poetka ili kraja.
Jim Hartle i ja predloismo 1983. godine da zbrajanje
po prikazima za svemir ne bi trebalo raditi po prikazima u
stvarnom vremenu. Umjesto toga, trebalo bi ga provesti
po prikazima u imaginarnom vremenu, koji su bili
zatvoreni u sebe same, poput povrine Zemlje. Budui da
ovi prikazi nisu imali nikakve singularnosti ili neki
poetak ili kraj, ono to bi se u njima dogodilo bilo bi
potpuno odreeno zakonima fizike. To znai da ono to bi
se dogodilo u imaginarnom vremenu moe biti
izra-unljivo. A ako vam je poznata povijest svemira u
imaginarnom vremenu, moete izraunati i kako se
ponaa u

stvarnom vremenu. Na ovaj nain, mogli bismo se nadati

dobivanju potpune jedinstvene teorije, jedne koja bi pretkazivala sve u svemiru. Einstein je proveo posljednje godine svog ivota traei takvu jednu teoriju. Nije je naao,
jer je sumnjao u kvantnu mehaniku. Nije bio pripravan
uvaiti da bi svemir mogao imati mnogo alternativnih
prikaza, kao u zbroju po prikazima. Mi jo uvijek ne znamo
kako tono doi do zbroja po prikazima za svemir, ali
moemo biti prilino sigurni da e on sadravati
imaginarno vrijeme i predodbu prostorvremena zatvorenog u sama sebe. Mislim da e ovi pojmovi postati sljedeim generacijama jednako tako prirodni kao nama okrugla Zemlja. Imaginarno vrijeme ve je uobiajeno u
znanstvenoj fantastici. Ali ono je vie od znanstvene fantastike ili matematikoga trika. Ono je neto to oblikuje
svemir u kojem ivimo.

9
PODRIJETLO
SVEMIRA*

donekle je slian starom pitanju: to je bilo prije, koko ili jaje? Drugim rijeima,
koja djelatnost je stvorila svemir, a to je stvorilo tu
djelatnost? Ili moda svemir, ili djelatnost koja ga je stvorila,
postojae oduvijek i nije ih ni trebalo stvoriti. Sve
donedavno, znanstvenici su se plaili takvih pitanja, drei da ne spadaju u znanost ve u metafiziku ili religiju.
Ipak, tijekom posljednjih godina izalo je na vidjelo da se
zakonima znanosti moe obuhvatiti ak i poetak svemira.
U tom sluaju, svemir bi morao biti samostojan i potpuno
odreen zakonima znanosti.
ROBLEM PODRIJETLA SVEMIRA

*Predavanje odrano u Cambridgeu srpnja 1987. na skupu Tristo

godina gravitacije, a povodom 300. obljetnice objavljivanja
New-tonovih Principia.

Podrijetlo svemiru
Rasprava o tome je li i kako je svemir zapoeo protee
se kroz itavu pisanu povijest. Naelno, postojale su dvije
kole miljenja. Mnoge stare predaje, jednako kao i
idovska, kranska i islamska religija, drale su da je
svemir bio stvoren u prilino nedavno vrijeme. (Biskup
Ussher je u sedamnaestom stoljeu izraunao da se stvaranje svemira dogodilo 4004. godine prije Krista, brojka
do koje je doao zbrajajui duine ivota ljudi spomenutih u
Starom zavjetu.) injenica koja se uzimala u prilog zamisli
o nedavnom postanku bila je povezana s razvojem kulture i
tehnike. Sjeamo se tko je prvi izveo taj i taj posao ili razvio
tu i tu tehniku. Dakle, govorilo je dalje dokazivanje, nismo
mogli biti ovdje ba jako dugo; u protivnom bismo ve
uznapredovali mnogo vie nego to jesmo. Zapravo,
biblijska godina stvaranja i nije jako daleko od vremena
kraja posljednjeg ledenog doba, kada se moderni ljudi, ini
se, po prvi put znaajnije i pojavljuju.
S druge strane, bilo je ljudi poput starogrkog filozofa Aristotela, kojima se nije sviala zamisao da je svemir
imao poetak. Oni su osjeali da bi to podrazumijevalo
boansku intervenciju. Zbog toga im je bilo drae
vjerovanje da je svemir postojao oduvijek te da e postojati zauvijek. Neto to je bilo vjeno bilo je savrenije
od neeg to treba biti stvoreno. Imali su odgovor i na
gore spomenuto dokazivanje glede ljudskog napretka:
periodine poplave i druge sline prirodne katalizme stalno
su vraale ljudsku vrstu natrag na novi poetak.
Obje kole miljenja smatrale su da je svemir bitno
nepromjenjiv u vremenu. Bilo da je stvoren u sadanjem
obliku, bilo da traje oduvijek ovakav kakav je sada. To je
bilo prirodno vjerovanje, budui da je ljudski ivot pa
ak i itava pisana povijest tako kratko vrijeme da se
tijekom njega svemir nije znaajno izmijenio. U stalnom,
nepromjenjivom svemiru, pitanje je li on postojao odu-

97

vijek ili je bio stvoren prije nekog konanog vremena u

prolosti zapravo je predmet metafizike ili religije: I
jedna i druga teorija mogle bi objasniti takav svemir.
Doista, filozof Immanuel Kant je 1781. napisao monumentalno i vrlo nejasno djelo Kritik der reinen Vernunft
(Kritika istoga uma) u kojem je zakljuio da su bila
jednakovrijedna dokazivanja i za vjerovanje da je svemir
imao neki poetak kao i za vjerovanje da nije imao. Kako
napuuje naslov djela, njegovi su zakljuci bili utemeljeni
samo na umu, drugim rijeima, nisu uzeli u obzir promatranja svemira. Uostalom, u nekom nepromjenjivom
svemiru ega bi i bilo za promatranje?
Meutim, u devetnaestom stoljeu se polako poeo
gomilati dokazni materijal da se i Zemlja i ostatak svemira
zapravo tijekom vremena mijenjaju. Geolozi usta-novie
da je za oblikovanje stijena i fosila u njima potrebno stotine
ili tisue milijuna godina. Bilo je to mnogo due vrijeme
od one starosti Zemlje kako su to bili izraunali
kreacionisti. Daljnji dokaz dobiven je zahvaljujui
takozvanom drugom zakonu termodinamike, to ga je
formulirao njemaki fiziar Ludwig Boltzmann. On izrie
da ukupna koliina nereda u svemiru (koja se mjeri veliinom zvanom entropija) vremenom uvijek raste. Ovo,
poput dokazivanja glede ljudskog napretka, navodi na
zakljuak da svemir bijae u pogonu samo tijekom nekog
konanog vremena. U protivnom, bio bi dosad ve degeneriran do stanja potpunog nereda, u kojem bi sve to
postoji bilo iste temperature.
Druga potekoa s idejom statikog svemira je injenica da, u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije,
svaku zvijezdu u svemiru privlai prema sebi svaka druga
zvijezda. Ako je tako, kako bi mogle biti nepokretne, na
stalnoj udaljenosti jedne od drugih? Zar ne bi sve pale na
zajedniku hrpu?

Podrijetlo svemira
Newton je bio svjestan tog problema. U pismu
Richardu Bentleyu, vodeem filozofu svog vremena, on se
sloio da konana nakupina zvijezda ne bi mogla ostati u
stanju mirovanja; sve bi zvijezde padale prema nekoj
sredinjoj toki. Meutim, umovao je on, beskonana nakupina zvijezda ne bi se tako ponaala, jer ne bi postojala
neka sredinja toka u koju bi one padale. Ovaj dokaz je
primjer zamke na koju se nailazi kad se govori o beskonanim sustavima. Upotrebljavajui razne naine
pri-brajanja privlanih sila na svaku zvijezdu od strane
beskonanog broja drugih zvijezda u svemiru, mogue je
dobiti razliite odgovore na pitanje mogu li zvijezde ostati
na stalnim udaljenostima jedne od drugih. Sada znamo da
je ispravan postupak razmatrati sluaj konanog podruja
ispunjenog zvijezdama, a zatim mu dodavati vie zvijezda,
rasporeenih otprilike ravnomjerno izvan tog podruja.
Konana nakupina zvijezda past e zajedno u jednu toku, a
u skladu s Newtonovim zakonom dodavanje vie
zvijezda iz vanjskog podruja nee zaustaviti kolaps. Dakle,
beskonana nakupina zvijezda ne moe ostati u stanju
mirovanja. Ukoliko se one u nekom vremenu ne gibaju
jedne u odnosu na druge, zapoet e zbog meusobnog
privlaenja padanje svih prema svima, odnosno skupljanje
prema jednoj toki. Ako se pak u poetku udaljuju jedne od
drugih, gravitacija e sve vie usporavati brzinu
uzmicanja.
Unato ovih potekoa s predodbom statikog i
nepromjenjivog svemira, nitko nije tijekom sedamnaestog,
osamnaestog, devetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea
predlagao svemir koji bi se razvijao tijekom vremena. I
Newton i Einstein propustie priliku predvidjeti sliku
ireeg ili steueg svemira. Nitko to ne moe upisati
Newtonu za zlo, jer je ivio dvjesto pedeset godina prije
promatranja koja su dovela do otkria irenja sve-

99

mira. Ali Einstein je mogao postupiti bolje. Opa teorija

relativnosti koju je postavio 1915. pretkazala je irei
svemir. Ali on je ostao tako uvjereni pristaa statikog
svemira da je svojoj teoriji dodao jedan element samo
zato da je uskladi s Newtonovom teorijom i uravnotei
gravitaciju.
Edwin Hubble je 1929. otkrio irenje svemira i time
potpuno promijenio raspravu o njegovu podrijetlu. Uzmete li sadanje gibanje galaktika i krenete njime natrag u
vremenu, vidjeli biste da su one u nekom trenutku, otprilike prije deset do dvadeset milijardi godina, bile sve
zbijene jedna na drugoj. U to vrijeme su singularnost
zvana Veliki prasak, gustoa svemira i zakrivljenost
prostorvremena bili beskonani. U takvim se uvjetima
lome svi poznati zakoni fizike. To je silna nesrea za
znanost. To bi znailo da sama znanost ne moe
ustanoviti kako je zapoeo svemir. Sve to bi znanost
mogla rei je: svemir je sada kakav je, jer je onda bio
kakav je bio. Ali znanost ne bi mogla objasniti zato je bio
kakav je bio odmah nakon Velikog praska.
Ne iznenauje da su mnogi znanstvenici bili nezadovoljni takvim zakljukom. Bilo je stoga vie pokuaja izbjegavanja zakljuka da bi morala postojati singularnost
Velikog praska, a iz toga i poetak vremena. Jedan od tih
pokuaja bijae i takozvana teorija stalnog stanja. Njena
kljuna ideja je sljedea: kako bi se galaktike udaljavale
jedne od drugih, nove galaktike bi se oblikovale u nastalim
meuprostorima i to od materije koja bi neprekidno bila
stvarana u prostoru. Svemir je postojao i nastavio bi
postojati zauvijek u manje-vie istom stanju u kakvom je
danas.
Budui da se svemir nastavlja iriti i nova materija
stvarati, model stalnog stanja zahtijevao je preinaku ope
teorije relativnosti, a tempo stvaranja nove materije

100 Stephen W. Hawking

bio je vrlo nizak: otprilike jedna estica u kubinom kilometru prostora godinje, to ne bi dolo u sukob s promatranjima. Teorija je takoer predviala da bi prosjena gustoa galaktika i slinih objekata bila stalna i u
prostoru i u vremenu. Meutim, pregled izvora
radiovalova izvan nae Galaktike, to su ga proveli Martin
Ryle i njegova ekipa s Cambridgea, iznijela je na vidjelo
da ima mnogo vie slabih izvora nego jakih. U prosjeku,
oekivalo bi se da su slabi izvori udaljeniji. Postojale su
stoga dva mogua objanjenja: ili se nalazimo u dijelu
svemira u kojem je broj jakih izvora ispodprosjean ili je
gustoa izvora bila vea u prolosti, u vrijeme kad je
svjetlost bila naputala te daleke izvora kreui na put
prema nama. Ni jedna od ovih dviju mogunosti nije bila
sukladna s predvianjem teorije stalnog stanja da bi gustoa radioizvora trebala biti stalna u prostoru i vremenu.
Konani udarac teoriji zadalo je otkrie pozadinskog
mikrovalnog zraenja (Arno Penzias i Robert Wilson
1964.) iz dalekih izvangalaktikih prostora. Zraenje je
imalo svojstveni spektar vrueg tijela, premda u ovom
sluaj pojam vru teko da je ba primjeren, jer je to
"vrue" tijelo imalo temperaturu od samo 2,7 stupnjeva
iznad apolutne nule. Svemir je hladno, tamno mjesto. U
teoriji stalnog stanja nije postojao prikladan mehanizam
za proizvodnju mikrovalova s takvim spektrom. Teorija
se stoga morala napustiti.
Druga ideja za izbjegavanje singularnosti Velikog
praska dola je 1963. od dvojice ruskih znanstvenika,
Jevgenija Lifica i Izaka Kalatnikova. Rekli su da se stanje
beskonane gustoe moe dogoditi samo ako su se
galaktike gibale direktno jedna prema drugoj ili jedna od
druge; samo u tom sluaju bi one u prolosti bile skupljene
u jednoj toki. Meutim, galaktike takoer imahu i neke
male komponente brzina u stranu, "u koso", pa su

Podrijetlo svemira 101

zahvaljujui tome bile preivjele neku raniju fazu kontrakcije svemir, pri kojoj galaktike dooe meusobno
vrlo blizu, ali im je nekako uspjelo izbjei meusobne sudare. Svemir je mogao zatim krenuti u novo irenje, bez
prolaenja kroz stanje beskonane gustoe.
Kad su Lific i Kalatnikov iznijeli svoj prijedlog, ja
sam bio student istraiva u potrazi za nekim problemom koji e upotpuniti temu mog doktorata. Zanimalo
me pitanje je li postojala singularnost Velik prasak, jer je
to bilo odluujue za razumijevanje podrijetla svemira.
Zajedno s Rogerom Penroseom razvih novi skup matematikih tehnika za rad na tom i slinim problemima.
Pokazali smo da ako je teorija relativnosti tona, svaki
prihvatljivi model svemira mora zapoeti u singularnosti.
Ovo bi znailo da znanost moe prorei da je svemir morao
imati neki poetak, no da ne moe prorei kako bi trebao
zapoeti: za ovo potonje treba prizvati Boga.
Bijae zanimljivo promatrati promjenu klime miljenja o singularnostima. Kad sam bio diplomirani student,
gotovo nitko nije gledao na njih ozbiljno. Sada, kao posljedak teorema singularnosti, gotovo svatko vjeruje da
je svemir zapoeo s nekom singularnosti, na kojoj se lome
svi zakoni fizike. Meutim, sada mislim da se, premda
singularnost postoji, pomou zakona fizike ipak moe
ustanoviti kako je svemir zapoeo.
Opa teorija relativnosti je ono to nazivamo klasina
teorija. Ona, naime, ne uzima u obzir injenicu da estice
nemaju tono odreene poloaje i brzine ve su
"razmazane" preko nekog malenog podruja prema naelu neodreenosti kvantne mehanike, koji ne doputa
istodobno mjerenje poloaja i brzine. To u normalnim situacijama i nije vano, jer je polumjer zakrivljenosti
pro-storvremena vrlo velik u usporedbi s neodreenosti
poloaja estice. Meutim, teoremi singularnosti pokazuju
da

102 Stephen W. Hawking

e na poetku sadanjeg irenja svemira prostorvrijeme
biti vrlo zakrivljeno, s vrlo malenim polumjerom zakrivljenosti. U tom e sluaju naelo neodreenosti biti vrlo
vano. Prema tome, opa teorija relativnosti je predviajui
singularnosti povukla u njima i sebi u propast. Za raspravu
o poetku svemira treba nam teorija koja e sjediniti opu
relativnost s kvantnom mehanikom.
Ta teorija je kvantna gravitacija. Jo uvijek ne znamo
toan oblik to e ga zadobiti ispravna teorija kvantne
gravitacije. Najbolji kandidat za to ovog trenutka je teorija
superstruna, ali i ovdje postoje brojne nerijeene
potekoe. Ipak, od svake takve teorije koja e se moi
odrati na ivotu moemo oekivati neke znaajke. Jedna
od njih je Einsteinova ideja da se uinci gravitacije mogu
predstaviti prostorvremenom koje je zakrivljeno
iskrivljeno materijom i energijom u njemu. U tom zakrivljenom prostoru objekti nastoje slijediti stazu najbliu
pravcu. Meutim, budui da je prostor zakrivljen, njihove
staze su savinute, kao to bi bile gravitacijskim poljem.
Druga znaajka koju oekujemo nai u konanoj teoriji
je prijedlog Richarda Feynmana da se kvantna teorija
moe izloiti kao "zbroj po prikazima". U svom najjednostavnijem obliku, zamisao je da svaka estica ima svaku
moguu stazu to jest prikaz, u prostorvremenu. Svaka staza
to jest prikaz ima neku vjerojatnost, koja zavisi od njenog
oblika. Da bi ta zamisao radila, treba uzeti u obzir prikaze
u imaginarnom vremenu, a ne u stvarnom vremenu u
kojem sebe zapaamo kao iva bia. Imaginarno vrijeme
moe zvuati poput neeg iz znanstvene fantastike, no to je
jasno odreen matematiki pojam. U izvjesnom smislu,
njega se moe zamisliti kao smjer vremena koji je okomit
na smjer realnog, stvarnog vremena. Zbrajaju se
vjerojatnosti za sve estine prikaze s izvjesnim
svojstvima, poput prolaenja kroz neku toku u

Podrijetlo svemiru 103

nekom trenutku. Zatim se rezultat ekstrapolira natrag u
stvarno vrijeme u kojem ivimo. Ovo nije najubiajeniji
pristup kvantnoj mehanici, ali daje iste rezultate kao i
drugi naini.
U sluaju kvantne mehanike, Feynmanova ideja o
zbroju po prikazima podrazumijevala bi zbrajanja po razliitim moguim prikazima, ili povijestima, za svemir.
Zbroj bi predstavljao prikaz svemira i svega u njemu.
Treba poblie oznaiti koji bi razred moguih zakrivljenih
prostora bio ukljuen u taj zbroj po prikazima. Odabir
ovog razreda prostora odreuje u kojem je stanju svemir.
Ako razred zakrivljenih prostora koji odreuje stanje
svemira ukljuuje i prostore sa singulamostima, s
posebnostima, vjerojatnosti takvih prostora ne bi bile
odreene teorijom. Umjesto toga, vjerojatnosti bi trebale
biti odreene na neki proizvoljni nain. To bi zapravo
znailo da znanost ne moe predvidjeti vjerojatnosti takvih
posebnosnih, singularnih prikaza za prostorvrijeme.
Prema tome, ona ne moe predvidjeti kako bi se svemir
ponaao. Mogue je, meutim, da je svemir u nekom stanju
koje je odreeno nekim zbrojem to ukljuuje samo
nesingularne zakrivljene prostore. U tom sluaju,
prirodoznanstveni zakoni potpuno bi odredili svemir; ne bi
se trebalo pozivati na neko djelovanje izvan svemira, a da
bi se odredilo kako je on zapoeo. Na izvjestan nain,
prijedlog da je stanje svemira odreeno zbrojem samo po
nesingularnim prikazima slino je pijancu koji nou trai
svoj izgubljeni klju ispod uline svjetiljke: to moda nije
mjesto gdje ga je izgubio, ali je to jedino mjesto gdje bi ga
mogao nai. Slino tome, svemir moda nije u stanju
odreenom zbrojem po nesinguralnim prikazima, ali to
je jedino stanje u kojem bi znanost mogla predvidjeti kakav
bi svemir trebao biti.
Godine, Jim Hartle i ja predloili smo da bi stanje

104
svemira trebalo biti zadano putem zbroja nekog razreda
prikaza. Ovaj razred sastojao se od zakrivljenih prostora
bez singularnosti, koji bi bili konane veliine, ali koji ne bi
imali rubove ili granice. Bili bi poput povrine Zemlje, ali s
dvije dimenzije vie. Povrina Zemlje je podruje konane
veliine, ali nema nikakvih singularnosti, granica, rubova.
Provjerio sam to pokusom. Obiao sam svijet i nisam pao
s njega.
Prijedlog to smo ga iznijeli Hartle i ja moe se parafrazirati kao: Granini uvjet svemira je da svemir nema
granicu. Samo ako je svemir u tome ne-granica stanju,
prirodoznanstveni zakoni, sami od sebe, odreuju
vjerojatnosti svakog mogueg prikaza. Prema tome, samo
u tom sluaju bi poznati zakoni odredili kako bi se svemir
ponaao. Ukoliko je svemir u nekom drugom stanju, razred
zakrivljenih prostora u zbroju po prikazima ukljuivat e i
prostore sa singularnostima, to jest s posebnostima. Da bi
se odredile vjerojatnosti takvih singu-larnih prikaza,
trebalo bi se obratiti za pomo nekom naelu drugaijem od
poznatih nam zakona znanosti. Ovo naelo bilo bi neto
izvan naeg svemira. Ne moemo ga izvesti iz stajalita
unutar naeg svemira. S druge pak strane, ako je svemir u
ne-granica stanju, mogli bismo, bar naelno, potpuno
odrediti kako bi se svemir ponaao, sve do ogranienja
zadanih naelom neodreenosti.
Sto se znanosti tie, bilo bi doista lijepo ako je svemir
u ne-granica stanju, no kako moemo rei je li doista?
Odgovor je da ne-granica prijedlog daje odreena i jasna
predvianja o tome kako bi se svemir ponaao. Pa sad,
ukoliko se ova predvianja ne slau s promatranjima,
mogli bismo zakljuiti da svemir nije u ne-granica stanju.
Prema tome, ne-granica prijedlog je jedna dobra
znanstvena teorija u smislu to ga je definirao filozof
Karl Popper: moe se pobiti ili pokvariti promatranjem.

Podrijetlo svemiru 105

Ako se promatranja ne slau s predvianjima, znat
emo da moraju postojati singularnosti u razredu moguih
prikaza. Meutim, to je otprilike sve to bismo znali. Ne
bismo bili u stanju raunati vjerojatnosti tih singular -nih,
posebitih prikaza; prema tome, ne bismo bili u stanju
predvidjeti kako bi se ponaao svemir. Moe se pomisliti da
ova nepredvidivost nije ni previe vana ukoliko se
dogodila samo u Velikom prasku; uostalom, bijae to prije
deset ili dvadeset milijardi godina. Ali ako se predvidivost
slomila u vrlo jakim gravitacijskim poljima u Velikom
prasku, mogla bi se takoer slomiti i kadgod neka zvijezda
doivi kolaps. Ovo bi se moglo dogaati samo u naoj
Galaktici nekoliko puta tjedno. Naa mo predvianja bila
bi slaba ak i prema mjerili za meteoroloke prognoze.
Dakako, netko bi mogao rei da ne trebamo brinuti o
slomu predvidivosti to se dogodio u nekoj dalekoj zvijezdi.
Ipak, u kvantnoj teoriji, bilo to to zaista nije zabranjeno
moe se dogoditi i dogodit e se. Dakle, ukoliko razred
moguih prikaza, moguih povijesti, sadri prostore sa
singularnostima, ove se singularnosti mogu dogoditi bilo
gdje, ne samo pri Velikom prasku ili u urua-vajuoj
zvijezdi. To bi znailo da ne bismo mogli predvidjeti nita.
Obrnuto, injenica da smo ipak u stanju predvidjeti ishode
pokusa, eksperimentalna je oevidnost protiv singularnosti,
a za ne-granica prijedlog.
Pa to to onda ne-granica prijedlog predvia za svemir? Prva stvar koju moramo uiniti je da e bilo koja
veliina upotrijebljena kao mjera vremena imati neku
najveu i neku najmanju vrijednost, budui da su svi mogui prikazi za svemir konani u prostiranju. Prema tome,
svemir e imati poetak i kraj. Poetak u stvarnom
vremenu bit e singularnost, posebnost zvana Veliki prasak. Meutim, poetak u imaginarnome vremenu nee

106
biti neka singularnost. Umjesto toga, bit e on neto pomalo nalik Sjevernome polu na Zemlji. Uzmemo li da su
na povrini vremena stupnjevi irine istoznani vremenu-,
moe se rei da povrina Zemlje poinje u Sjevernome polu.
No, Sjeverni je pol posve obina toka na Zemlji. Nema
nieg posebnog u njoj, u i njoj vrijede isti zakoni kao i bilo
gdje drugdje na Zemlji. Slino tome, dogaaj kojeg mi
moemo odabrati i oznaiti kao "poetak svemira u
imaginarnom vremenu" bio bi jedna obina toka
prostorvremena, slina bilo kojoj drugoj. Zakoni znanosti
odrali bi se u tom poetku, kao bilo gdje drugdje.
Iz ove analogije s povrinom Zemlje, moe se oekivati da bi kraj svemira bio slian poetku, jednako kao
to je Sjeverni pol vrlo slian Junome polu. Meutim,
Sjeverni i Juni pol odgovaraju poetku i kraju prikazivanja svemira u imaginarnom vremenu, a ne u stvarnom
vremenu naeg iskustva. Ako se rezultate zbroja po prikazima ekstrapolira iz imaginarnog vremena u stvarno
vrijeme, ustanovljuje se da poetak svemira u stvarnome
vremenu moe biti vrlo razliiti od njegovoga kraja.
Johathan Halliwell i ja radili smo pribline izraune o
tome to bi ne-granica uvjet podrazumijevao. Smatrali
smo svemir za savreno glatku i ravnomjernu pozadinu,
na kojoj su se nalazili maleni poremeaji gustoe. U stvarnome vremenu, ini se da je svemir zapoeo irenje pri
vrlo malenom polumjeru. Isprva, irenje se dogaalo na
nain to ga nazivamo inflacijski: to znai da je u siunome djeliu sekunde svemir udvostruio svoju veliinu,
ba kao to se u nekim dravama cijene udvostruuju
svake godine. Svjetski rekord ekonomske inflacije vjerojatno je bila Njemaka nakon prvog svjetskog rata, kad je
cijena jednog hljeba kruha za nekoliko mjeseci porasla
na milijune maraka. Ali i to je nitavno u usporedbi s inflacijom koja izgleda da se dogodila u ranom svemiru:

Podrijetlo svemira 107

poveanje njegove veliine za najmanje milijun milijuna
milijuna milijuna milijuna puta u siunom djeliu sekunde. Dakako, to je bilo prije nae sadanje vlade.
Inflacija je bila dobra stvar utoliko to je, gledano u
velikim dimenzijama, proizvela gladak i ravnomjeran svemir
i bila ga je irila kritinom brzinom da se izbjegne kolaps.
Inflacija je takoer bila dobra stvar utoliko to je proizvela
sve sastojke svemira doslovno iz niega. Kad je svemir bio
jedna toka, poput Sjevernoga pola, nije sadravao nita.
Ipak, sada je u svemiru kojeg moemo promatrati najmanje
1080 (jedan, iza kojeg slijedi osamdeset nula) estica.
Odakle sve te estice? Odgovor glasi: teorija relativnosti i
kvantna mehanika doputaju da iz energije moe nastati
materija u obliku estica/antiestica parova. A odakle ta
energija za stvaranje materije? Odgovor: posuena je iz
gravitacijske energije svemira. Svemir ima ogroman dug
negativne gravitacijske energije, koji tono uravnoteuje
pozitivnu energiju tvari. Tijekom infacijskog razdoblja
svemir se teko zaduio kod svoje gravitacijske energije da
bi financirao stvaranje materije. Rezultat je veliki trijumf
kinsijanske ekonomije: silovit i irei svemir, ispunjen
tvarnim strukturama. Dug gravitacijske energije nee biti
naplaen sve do kraja svemira.
Svemir u poetku ne bijae potpuno ravnomjeran i
jednolian, jer to bi bilo krenje naela neodreenosti
kvantne mehanike. Umjesto toga, moralo je biti odstupanja
od jednolike gustoe. Ne-granica prijedlog ukljuuje u
sebe i to da bi ove razlike u gustoi krenule u svom temeljnom stanju; to znai, bile bi najmanje mogue, u skladu s naelom neodreenosti. Meutim, tijekom inflacijskoga irenja, razlike su se pojaavale. Nakon to je razdoblje inflacijskoga irenja zavrilo, ostalo se sa svemirom
koji se irio na nekim mjestima neznatno bre nego na
drugima. U podrujima sporijeg irenja, gravitacijsko

108 Stephen W. Hawking

privlaenje tvari je zatim jo i dalje usporavalo irenje.
Na kraju, ovo podruje bi se prestalo iriti te bi se poelo
stezati, oblikujui galaktike i zvijezde. Dakle, ne~granica
prijedlog moe objasniti sve sloene tvorbe to ih vidimo u
svemiru. Meutim, on nam ne daje samo jedno predvianje
za svemir. Umjesto toga, predvia itavu obitelj moguih
prikaza, moguih povijesti svemira, svaki sa svojom
vlastitom vjerojatnou. Mogla bi biti mogua i vrsta
svemira u kojem je Laburistika stranka pobijedila na
posljednjim izborima u Britaniji (premda je ta vjerojatnost
moda niska).
Ne-granica prijedlog povlai za sobom duboke posljedice na ulogu Boga u svemirskim stvarima. Dosad je
naime openito prihvaeno da se svemir razvija po dobro
odreenim zakonima. Ti bi zakoni mogli biti odreeni s
Boje strane, a ini se da se On ne mijea u svemir tako da
kri te zakone. Meutim, sve donedavno se smatralo da se
ti zakoni ne odnose na poetak svemira. Bilo bi dolino
Bogu da navije satni mehanizam i stavi svemir u pokret na
bilo koji nain, kako god On to zaeli. Dakle, sadanje
stanje svemira bio bi posljedak Bojeg izbora poetnih
uvjeta.
Stanje bi, meutim, bilo posve drukije ukoliko bi bilo
tono neto poput ne-granica prijedloga. U tom sluaju
zakoni fizike bi se odrali ak i na poetku svemira, pa Bog
stoga ne bi bio imao slobodu odabira poetnih uvjeta.
Dakako, jo uvijek bi mu ostalo slobodno odabrati zakone
kojima se svemir pokoravao. Meutim, i ne bi ba ostalo
puno toga po izboru. Moe biti samo mali broj zakona koji
su u sebi dosljedni i koji vode do sloenih bia poput nas,
sposobnih da se pitaju: Kakva je priroda Boga.
No ak ako i postoji samo jedan jedinstveni skup
moguih zakona, to je samo neki skup jednadbi. to je
to to je udahnulo ivot u jednadbe i predalo im na

Podrijetlo svemiru 109

upravljanje svemir? Je li konana jedinstvena teorija tako
sastavljena da proizvede svoje vlastito postojanje.
Premda znanost moe rijeiti problem kako je svemir zapoeo, ne moe odgovoriti na pitanje: zato se svemir
uope trudio nastati. Ne znam odgovor na to.

10
KVANTNA
MEHANIKA
CRNIH JAMA*

ovoga stoljea bilo je svjedokom

raanja tri teorije koje su iz temelja promijenile nae
poznavanje fizike i same stvarnosti. Fiziari i dandanas nastoje istraiti njihove duboke posljedice i spojiti
ove teorije u jednu cjelinu. To su specijalna teorija relativnosti (1905.), opa teorija relativnosti (1915.) i teorija
kvantne mehanike (oko 1926.) Albert Einstein je najveim
dijelom odgovoran za prvu, potpuno odgovoran za drugu,
a igrao je i vanu ulogu u razvoju tree. Ipak, Einstein nije
nikada prihvatio kvantnu mehaniku zbog elementa
sluajnosti i neodreenosti u njoj. Svoje je osjeaje glede
toga skupio u esto navoenu njegovu izreku
RVIH TRIDESET GODINA

*lanak objavljen u Scientific American, sijeanj 1977.

112
"Bog se ne kocka". Meutim, veina fiziara spremno je
prihvatilo i specijalnu teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku, jer su opisivale izravno opazive uinke. S druge
strane, opa teorija relativnost bila je uglavnom zanemarivana, jer se inilo da je matematiki previe sloena,
nije bila provjeriva u laboratoriju i bila je isto klasina
teorija, nespojiva s kvantnom mehanikom. Stoga je opa
teorija relativnosti ostala u zavjetrini gotovo pola stoljea.
Poetkom ezdesetih godina dolo je do velikog napretka na podruju astronomskih promatranja, to je
pak potaklo oivljavanje zanimanja za klasinu opu teoriju relativnosti, jer je izgledalo da mnoge od novih pojava
koje su bile otkrivene, poput kvazara, pulsara te tokastih
izvora rentgenskoga zraenja upuuju na postojanje vrlo
jakih gravitacijskih polja polja koja su se mogla opisati
samo pomou ope teorije relativnosti. Kvazari su
zvjezdoliki objekti koji, budui da ih vidimo unato
njihovoj silnoj udaljenosti (to nam pokazuju pomaci
prema crvenim krajevima njihovih spektara), mora da su
mnogo sjajniji od cijelih galaktika; pulsari su pak brzo
treperei ostaci eksplozija supernova i vjerujemo da su
to superguste neutronske zvijezde; tokasti izvori
rentgenskog zraenja, otkriveni pomou instrumenata na
svemirskim letjelicama, mogu takoer biti neutronske
zvijezde ili moda hipotetski objekti jo vee gustoe,
naime crne jame.
Jedan od problema s kojima se suoavahu fiziari,
koji su nastojali primijeniti opu teoriju relativnosti na
ove novootkrivene ili hipotetske objekte, bio je uiniti je
sukladnom s kvantnom mehanikom. Tijekom proteklih
nekoliko godina bilo je u tom smislu razvojnih koraka
koji su poveali nadu da neemo morati predugo ekati
do potpuno dosljedne kvantne teorije gravitacije, jedne

Kvantnu mehanika crnih jama 113

koja e biti u skladu s opom teorijom relativnosti za
makroskopske predmete i koja e, nadamo se, biti osloboena matematikih beskonanosti, kojima su druge
kvantne teorije polja bile dugo, poput vragom, opsjednute.
Ovi razvojni koraci moraju imati posla s nekim nedavno
otkrivenim kvantnim uincima u svezi crnih jama, koji
pribavljaju zamjetnu vezu izmeu crnih jama i zakona
termodinamike.
Dopustite mi da ukratko opiem kako bi mogle nastati crne jame.
Zamislimo zvijezdu deset puta masivniju od naeg
Sunca. Tijekom najveeg dijela njenog ivota od oko milijardu godina zvijezda e proizvoditi toplinu, u svome
sreditu pretvarajui vodik u helij. Osloboena energija
stvorit e dovoljan tlak za odravanje ravnotee sa
zvjezdinom vlastitom gravitacijom, tako da ona opstaje
kao kugla polumjera otprilike pet polumjera Sunca. Brzina
bijega s povrine takve neke zvijezda je oko tisuu kilometara u sekundi. To znai da e neki predmet ispaljen
okomito s povrine te zvijezde brzinom manjom od tisuu
kilometara u sekundi biti privuen gravitacijskim poljem i
vratit e se na njenu povrinu, dok bi predmet vee brzine
pobjegao s nje u beskonanost.
Kad zvijezda iscrpi svoje nuklearno gorivo, nema vie
nieg to bi odravalo tlaka prema van te bi se zvijezda
zbog svoje vlastite sile tee zapoela uruavati u sebe.
Kako se zvijezda stee, gravitacijsko polje na povrini
postaje sve jae, a poraste i brzina bijega. U trenutku
kad se polumjer svede na trideset kilometara, brzina bijega porasla bi na 300.000 kilometara u sekundi, to je
brzina svjetlosti. Nakon tog trenutka, nikakva svjetlost
sa zvijezde ne moe pobjei s nje u beskonanost, ve je
gravitacijskim poljem privuena natrag. U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti, nita ne moe putovati

1 14 Stephen W. Hawking
bre od svjetlosti, pa ako dakle ne moe pobjei svjetlosty
ne moe ni nita drugo.
Posljedak toga bio bi crna jama: podruje
prostor-vremena iz kojeg nita ne moe pobjei u
beskonanost. Granica crne jame zove se dogaajni obzor.
On odgovara valnom frontu svjetlosti kojoj upravo ne
uspijeva pobjei prema beskonanosti, ali ostaje lebdei pri
Schwarzschildovom polumjeru: 2 GM/sqrt(c), gdje je G
Newtonova konstanta gravitacije, M je masa zvijezde, a c
je brzina svjetlosti. Za zvijezdu mase deset solarnih masa,
Schwarz-schildov polumjer iznosi oko trideset kilometara.
Sada ve raspolaemo prilino dobrim opaakim rezultatima koji nam sugeriraju da crna jama otprilike ove
veliina postoji u dvojnom zvjezdanom sustavu poznatom
pod imenu Cygnus X-1, a koji je izvor rentgenskog zraenja. Mogao bi takoer postojati i znatan broj vrlo sitnih
crnih jama rasprenih irom svemirom, koje nisu nastale
kolapsom zvijezda ve kolapsom silno zbijenih podruja u
vruem gustom mediju za kakvog se vjeruje da postojao
odmah nakon Velikog praska, u kojem je nastao svemir.
Takve "iskonske" crne jame su od najveeg znaaja za
kvantne uinke koje u ovdje opisati. Crna jama od oko
milijardu tona (otprilike masa neke planine) imala bi
polumjer oko 10-13 centimetara (veliina jednog protona ili
neutrona), Mogla bi recimo kruiti ili oko Sunca ili oko
sredita galaktike.
Prvi nagovjetaj da bi moglo biti neke veze izmeu
crnih jama i termodinamike doao je 1970. matematikim otkriem da povrinsko podruje dogaajnog obzora,
granica crne jame, ima svojstvo da uvijek poraste kad
dodatna nova tvar ili zraenje padnu u crnu jamu. tovie,
ako se dvije crne jame sudare i stope, tvorei jednu jedinu
crnu jamu, podruje dogaajnog obzora oko rezul-tirajue
crne jame je vee negoli zbroj podruja dogaaj-

Kvuntna mehaniku crnih jamu 115

nih obzora oko prvobitnih crnih jama. Ova svojstva navode na to da postoji slinost izmeu podruja dogaajnog
obzora crne jame i pojma entropije u termodinamici. Na
entropiju se moe gledati kao na mjeru nereda nekog
sustava ili, jednako tome, kao na nedostatak znanja o
njegovom tonom stanju. Poznati drugi zakon termodinamike izrie da entropija vremenom uvijek raste.
Analogiju izmeu svojstava crnih jama i zakona termodinamike proirili su James Bardeen sa Sveuilita
Washington,.Brandon Carter koji je sada na opservatoriju
Meudon, i ja. Prvi zakon termodinamike izrie da je mala
promjena u entropiji nekog sustava popraena njoj
razmjernoj promjeni u energiji sustava. Faktor razmjernosti zove se temperatura sustava. Bardeen, Carter i ja
nali smo slian zakon koji povezuje promjenu mase crne
jame s promjenom podruja dogaajnog obzora. Ovdje
faktor razmjernosti sadri jednu veliinu zvanu povrinska gravitacija, koja je mjera jakosti gravitacijskog polja
pri dogaajnom obzoru. Prihvati li se da je podruje dogaajnog obzora neto slino entropiji, tada bismo mogli
rei da je povrinska gravitacija analogna temperaturi.
Slinost je pojaana injenicom da je, kako se pokazalo,
povrinska gravitacija ista na svim tokama dogaajnog
obzora, ba kao to je i temperatura ista bilo gdje u tijelu
pri termikoj ravnotei.
Premda postoji jasna slinost izmeu entropije i podruja dogaajnog obzora, nije nam bilo oito kako bi se
podruje moglo prepoznati kao entropija crne jame. to
bi se mislilo pod pojmom entropije crne jame? Prijelomni
savjet doao je 1972. od Jacoba D. Bekensteina, koji je
tada bio diplomirani student na sveuilitu Princeton, a
sad je na sveuilitu Negev u Izraelu. Rije je o ovome.
Kad gravitacijskim kolapsom nastane crna jama, ona se
brzo smiruje u stacionarno stanje koje je opisano sa sa-

Kvantnu mehaniku crnih jama 1 17

mo tri parametra: masom, kutnim momentom i elektrinim nabojem. Osim ova tri svojstva, crna jama nije sauvala nikakve druge pojedinosti o objektu koji je doivio
kolaps. Ovaj zakljuak poznat kao teorem "Crna jama nije
dlakava", dokazan je zdruenim radom Cartera, Wernera
Israela sa Sveuilita Alberta, Davida C. Robinsona s
Uilita King, London, i mene.
Teorem nedlakavosti znai da je gravitacijskim kolapsom izgubljena velika koliina informacija. Na primjer,
konano crnojamno stanje nezavisno je o tome je li tijelo
koje se uruilo bilo od materije ili od antimaterije, je li
bilo kuglasto ili posve nepravilnog oblika. Drugim rijeima,
crna jama neke mase, kutnog momenta i elektrinog
naboja mogla je nastati kolapsom bilo koje od velikog
broja raznih oblika tvari. Dakako, ako su zanemareni
kvantni uinci, broj oblika bio bi beskonaan, budui da se
crna jama bila mogla oblikovati kolapsom nekog oblaka
neodreeno velikog broja estica neodreeno malene
mase.
Naelo neodreenosti kvantne mehanike podrazumijeva, meutim, da se estica mase m ponaao kao val
valne duine h/mc, gdje je h Planckova konstanta (vrlo
malen broj, 6,63 x 10 -34 dulsekundi), a c je brzina svjetlosti. Da bi se oblak estica mogao uruiti do stanja crne
jame, ini se da bi bilo nuno za ovu valnu duinu da bude
manja od veliine crne jame koja bi se oblikovala. Iz toga
proizlazi da broj oblika koji bi mogli napraviti crnu jamu
zadane mase, kutnog momenta i elektrinog naboja,
premda vrlo velik, moe biti konaan. Bekenstein je
predloio da bi se logaritam ovog broja mogao protumaiti
kao entropija crne jame. Logaritam tog broja bio bi mjera
za koliinu informacija koje su bile nepovratno izgubljene
kroz dogaajni obzor tijekom kolapsa, kad je crna jama
bila stvorena.

Na prvi pogled pogubna pogreka u Bekensteinovom

prijedlogu bila je da ako crna jama ima konanu entropiju
koja je razmjerna podruju njenog dogaajnog obzora, ona
mora takoer imati i konanu temperaturu, koja bi bila
razmjerna njenoj povrinskoj gravitaciji. To bi znailo da
crna jama treba biti u ravnotei s termalnim zraenjem
neke temperature drukije od nule. Ali, prema klasinim
predodbama takva ravnotea nije mogua, budui da bi
crna jama apsorbirala sve toplinsko zraenje koje je palo
na nju, ali po definiciji ne bi mogla emitirati nita natrag.
Ovaj paradoks ostao je sve do poetka 1974, kad
sam istraivao kakvo bi, u skladu s kvantnom mehanikom,
bilo ponaanje tvari u blizini crne jame. Na moje veliko
iznenaenje, ustanovio sam da crne jame izgleda da
emitiraju estice nekim stalnim tempom. Kao i svatko
drugi u to doba, i ja sam prihvaao tvrdnju da crna jama ne
moe nita emitirati. Stoga sam uloio dosta napora
nastojei se izbaviti iz ovog zbunjujueg nalaza. Na kraju
sam ga morao prihvatiti. Ono to me konano uvjerilo da je
to stvarni fiziki proces bilo je da izlazee estice imaju
spektar koji je tono toplinski; crna jama stvara i emitira
estice kao kad bi bila obino toplo tijelo temperature koja
je razmjerna povrinskoj gravitaciji i obrnuto razmjerna
masi. Time je Bekensteinov prijedlog da crna jama ima
konanu entropiju postao potpuno uskladiv, budui da je
podrazumijevao da je crna jama u termikoj ravnotei na
nekoj konanoj temperaturi razliitoj od nule.
Od tog vremena, mnogi su drugi ljudi, sluei se
raznim drugaijim pristupima, potvrdili taj matematiki
dokaz da crne jame mogu emitirati toplinsko zraenje.
Jedan od naina za razumijevanje te emisije emo sada
iznijeti. Kvantna mehanika izrie da je cjelokupni pro-

118 Stephen W. Hawking

stor ispunjen parovima "virtualnih" estica i antiestica
koje se stalno materijaliziraju u parovima, razdvajaju i
zatim opet spajaju, ponitavajui jedna drugu. Ove se
estice zovu virtualne jer se, za razliku od "stvarnih" estica, ne mogu izravno zamijetiti detektorima estica.
Njihovi neizravni uinci mogu se ipak mjeriti, a njihovo
postojanje bilo je potvreno po sitnom pomaku ("Lambov
pomak") to ga izazivaju u spektru svjetlosti iz pobuenih
vodikovih atoma. I sad, u prisustvu neke crne jame moe
jedan lan para virtualnih estica pasti u jamu, ostavljajui
drugog lana bez partnera potrebnog za anihilaciju.
Naputena estica ili antiestica moe takoer pasti u crnu
jamu nakon svog partnera, ali takoer moe i pobjei u
beskonanost, pri emu e vanjskom promatrau izgledati
kao zraenje to ga emitira crna jama.
Drugi nain razmatranja ovog procesa je smatrati
onog lana para estica koji pada u crnu jamu recimo
antiesticu kao da je ona stvarno jedna estica koja
putuje unatrag kroz vrijeme. Dakle, antiestica padajua u
crnu jamu moe se smatrati za esticu izlazeu iz crne
jamu, ali kao putujuu unatrag kroz vrijeme. Kad estica
dosegne toku u kojoj se par estica-antiestica prvobitno
materijalizirao, rasprena je gravitacijskim poljem tako da
putuje naprijed kroz vrijeme.
Kvantna mehanika dakle doputa estici bijeg iz
unutranjosti crne jame, to je neto nedoputeno u klasinoj mehanici. Postoje, meutim, mnoge druge situacije u
atomskoj i nuklearnoj fizici gdje imamo posla s nekom
vrstom barijere, zapreke koju estica prema klasinim
naelima
ne
bi
mogla
probiti,
no
prema
kvantnomeha-nikim naelima one su u stanju probiti
kroz nju tunel.
Debljina ove barijere oko crne jame razmjerna je veliini crne jame. To znai da rijetko koja estica moe
pobjei s tako velike crne jame kao ona za koju pretpo-

Kvantna mehaniku crnih jama

119

stavljamo da postoji u Cygnus X-1, no estice mogu vrlo

brzo istjecati iz manjih crnih jama. Detaljni izrauni pokazuju da emitirane estice imaju toplinski spektar odgovarajue temperature, koja brzo raste kako masa crne
jame opada. Za crnu jamu mase Sunca, temperatura je
samo oko jedne desetmilijuntinke stupnja iznad apsolutne
nule. Toplinsko zraenje koje naputa crnu jamu te
temperature bilo bi potpuno preplavljeno opom podlogom zraenja u svemiru. S druge strane, crna jama mase
od samo milijardu tona to jest neka iskonska crna jama
otprilike veliine protona imala bi temperaturu od oko
120 milijardi Kelvina, to odgovara energiji od oko deset
milijuna elektronvolti. Pri takvoj temperaturi, crna bi
jama mogla stvarati elektron-pozitron parove i estice
mase nula, kakvi su fotoni, neutrini i gravitoni (pretpostavljeni nosai gravitacijske energije). Jedna takva iskonska crna jama isijavala bi energiju snagom od 6000
megavata, to je jednako izlaznoj snazi est velikih nuklearnih elektrana.
Kako crna jama zrai estice, njezina masa i veliina
stalno opadaju. Time sve veem broju estica postaje lake
probijanje barijere te e se emisija nastaviti ubrzava-juim
iznosom, sve dok na kraju crna jama ne izzrai sebe cijelu i
prestane postojati. Gledano na dugi rok, svaka crna jama u
svemiru isparit e na ovaj nain. Meutim, za velike crne
jame je vrijeme potrebno za to ipak vrlo dugo; crna jama
mase Sunca potrajat e 1066 godina. S druge strane, neka
iskonska crna jama bi trebala gotovo potpuno ispariti za
desetak milijardi godina, koliko je proteklo od Velikoga
praska, poetka svemira kakvog znamo. Takve crne jame
sada bi zraile tvrde gama zrake energije oko 100 milijuna
elektronvolti.
Izrauni Dona N. Pagea (tada na Kalifornijskom institutu za tehnologiju) i mene, temeljeni na mjerenjima

120

kozmikog pozadinskog gama-zraenja to ih prikupio

satelit SAS-2, pokazuju da prosjena gustoa iskonskih
crnih jama u svemiru mora biti manja od oko 200 njih po
kubinoj svjetlosnoj godini. Lokalna gustoa u naoj
Galaktici mogla bi biti milijun puta via od te brojke, ako bi
iskonske crne jame bile koncentrirane u "halou" Galaktike
tankom oblaku zvijezda kojim je svaka galaktika
opkoljena umjesto da su ravnomjerno rasprene irom
svemira. To bi znailo da je iskonska crna jama najblia
Zemlji vjerojatno najmanje toliko daleko od nas koliko je
daleko planet Pluton.
Zavrna faza nestajanja crne jame odigravala bi se
tako brzo da bi zavrila u silnoj eksploziji. Koliko bi ta
eksplozija bi jaka zavisilo bi od toga koliko razliitih vrsta
elementarnih estica postoji. Ako su sve estice napravljene od samo est razliitih varijeteta kvarkova, kao to
se danas uglavnom smatra, konana eksplozija bila bi
energije
jednake
eksploziji
deset
milijuna
jednomegatons-kih hidrogenskih bombi. S druge strane, R.
Hagedorn iz CERN~a (Europske organizacija za
nuklearna istraivanja kod eneve) predlae drugu teoriju
prema kojoj postoji beskonaan broj elementarnih estica
sve vee i vee mase. Kako bi crna jama postajala manja i
toplija, emitirala bi sve vei i vei broj raznih vrsta estica
i proizvela bi eksploziju moda 100.000 puta silniju od one
izraunate na temelju sadanje kvarkove hipoteze. Stoga bi
promatranje crnojamske eksplozije pribavilo vrlo vane
informacije o fizici elementarnih estica, informacije
koje se ne bi mogle pribaviti ni na koji drugi nain.
Crnojamska eksplozija proizvela bi golemu provalu
visokoenergetskih gama-zraka. Premda se one mogu
zamijetiti pomou detektora gama-zraka na satelitima
ili balonima, bilo bi teko podii u zrak ili u svemir detektor dovoljno velik da se nekom prihvatljivom vjerojat-

Kvantna mehaniku crnih jama

121

nou moemo nadati hvatanju znatnog broja fotona gama-zraka od jedne eksplozije. Jedna od mogunosti bila
bi upotrijebiti raketoplan za gradnju velikog detektora
gama-zraka na stazi oko Zemlje. Laka i mnogo jeftinija
alternativa tomu bila bi posluiti se visokim slojevima
Zemljine atmosfere kao detektorom. Visokoenergetska
gama-zraka pri prolasku kroz atmosferu stvara kiu
elektron-pozitron parova, koji e u poetku putovati kroz
atmosferu bre negoli to to moe putovati svjetlost.
(Svjetlost je usporena meudjelovanjem s molekulama
zraka.) Elektroni i pozitroni e stoga izazvati neku vrstu
probijanja "zvunog zida", ili udarni val, u elektromagnetskom polju. Takav udarni val, zvan erenkov efekt,
moe se otkriti s tla kao bljesak vidljive svjetlosti.
Neki prethodni pokusi Neila A. Portera i Trevora C.
Weeksa upuuju na to da ako crne jame eksplodiraju na
nain kako to predvia Hagedornova teorija, u naem
podruju Galaktike bi se manje od dvije crnojamske eksplozije dogodile jednom na stoljee u svakoj kubinoj
svjetlosnoj godini. To bi znailo da je gustoa iskonskih
crnih jama manja od 100 milijuna po jednoj kubinoj
svjetlosnoj godini. Bilo bi mogue bitno poboljati osjetljivost opaakih ureaja. ak i ako sve to ne bi donijelo
neki pozitivni dokaz o postojanju iskonskih crnih jama,
podaci bi bili vrlo vrijedni. Postavljanjem neke niske gornje
granice za gustou tih crnih jama, promatranja e ukazati
na to da je mladi svemir morao biti vrlo gladak i
neuzburkan.
Veliki prasak je nalik crnojamskoj eksploziji, ali u
mnogo veim razmjerima. Stoga se nadamo da e razumijevanje naina kako crne jame stvaraju estice voditi
prema slinom razumijevanju naina na koji je Veliki
prasak stvorio sve to postoji u svemiru. U crnoj jami,
materija se uruava i zauvijek je izgubljena, ali na nje-

122
nom mjestu je stvorena nova materija. Moe stoga biti
da je postojala neka jo ranija faza svemira u kojoj se
materija uruila u sebe, doivjela kolaps, da bude zatim
ponovno stvorena u Velikom prasku.
Ako materija koja se uruava u sebe, tvorei crnu jamu,
ima ukupni elektrini naboj vei od nule, i nastala crna
jama e nositi isti naboj. To znai da e crna jama nastojati
privui one lanove virtualnih estica-anties-tica parova
koji imaju suprotni naboj, a odbijat e one istoga naboja.
Crna jama e dakle vie emitirati estice s nabojem istog
predznaka kakvog je ona, pa e tako brzo gubiti svoj naboj.
Slino tome, ako je kolabirajua materija imala neki kutni
moment, nastala crna jama bit e rotirajua crna jama i
teit e emitirati estice koje odnose kutni moment.
Razlog zato se crna jama "sjea" elektrinog naboja,
kutnog momenta i mase materije ijim kolapsom je nastala,
a "zaboravlja" sve drugo jest taj to su ove tri veliine
povezane s poljima dugoga dosega: naboj s
elektromagnetskim poljem, a kutni moment i masa s
gravitacijskim poljem.
Pokusi to su ih izveli Robert H. Dicke sa Sveuilita
Princeton i Vladimir Braginski s Moskovskog Dravnog
Sveuilita ukazali su na to da ne postoji polje dugog
dosega udrueno s kvantnim svojstvom odreenim
ba-rionskim brojem. (Barioni su razred estica koji
ukljuuje protone i neutrone.) Stoga bi crna jama,
stvorena kolapsom skupa bariona, zaboravila njihov
barionski broj i zraila jednake koliine bariona i
antibariona. Prema tome, kad bi crna jama nestajala, ona
bi time krila jedan od najpotovanijih zakona fizike
estica, zakon o sauva-nju barionskog broja.
Premda Bekensteinova hipoteza o konanoj entropiji
crne jame zbog svoje dosljednosti zahtijeva da crne jame
trebaju zraiti toplinu, u poetku je izgledalo kao

Kvantna mehanika crnih jama 123

potpuno udo da bi iscrpni kvantnomehaniki izrauni,
provedeni za stvaranje estica, davali emisiju s toplinskim
spektrom. Objanjenje je da se emitirana estica probija
tunelom van iz crne jame, iz podruja o kojem vanjski
promatra ne zna nita drugo osim mase, kutnog momenta
i elektrinog naboja crne jame. To znai da su sve veze ili
oblici emitiranih estica koje imaju istu energiju, kutni
moment i elektrini naboj jednako vjerojatne. Dapae,
postoji vjerojatnost da crna jama emitira neku televizijsku
seriju ili sabrana djela Prousta u deset knjiga u konom
uvezu, ali broj oblika estica koje bi odgovarale ovako
egzotinim mogunostima je nitavno malen. Daleko
najvei broj oblika odgovara emisiji spektra koji . je u
velikoj mjeri toplinski.
Emisija iz crnih jama ima i jedan dodatni stupanj neodreenosti ih nepredvidivosti, preko i iznad one uobiajeno povezane s kvantnom mehanikom. U klasinoj mehanici mogu se predvidjeti rezultati mjerenja i poloaja i
brzine estice. U kvantnoj mehanici naelo neodreenosti
izrie da se mogu poluiti rezultati samo jednog od ovih
mjerenja; promatra moe dobiti rezultate mjerenja ili
poloaja ili brzini, ali ne obojeg. Prema izboru, moe dobiti
rezultat mjerenja neke kombinacije poloaja i brzine. Dakle,
promatraeva sposobnost izrade tonih predvianja je
prepolovljena. S crnim jamama je stanje jo i gore. Budui
da estice emitirane iz crne jame dolaze iz podruja o
kojem promatra ima vrlo malo znanja, on ne moe jasno
pretkazati poloaj ili brzinu estice ili bilo koju
kombinaciju toga dvoga; sve to moe pretkazati jesu vjerojatnosti da e neke estice biti emitirane, ini se dakle da
je Einstein bio dvostruko u krivu kad je rekao "Bog se ne
kocka". Razmatranje emisije estica iz crne jame ini se
da nam ukazuje na to da Bog ne samo da se kocka ve to
ini i ondje gdje ga nitko ne moe vidjeti.

11

CRNE JAME
I DJETECASVEMIRI*

u CRNU JAMU postao je prava strava u znanstvenoj

fantastici. U stvari, za crne jame se sada moe rei da
su prije stvarna tema znanosti negoli znanstvene fantastike. Kao to u opisati, postoje dobri razlozi za predvianje da crne jame postoje, a promatraki dokazni materijal
snano upire prstom u prisustvo izvjesnog broja crnih jama
u naoj Galaktici te vie u drugim galaktikama.
Dakako, ono u emu pisci znanstvene fantastike dolaze na svoje je to se dogaa ako padnete u crnu jamu.
Opi je prijedlog da ako je crna jama rotirajua, moete
upasti kroz malu jamu u prostorvremenu te ispasti van u
drugom podruju svemira. To oito nudi velike moguAD

*Predavanje odrano u travnju 1988. na Kalifornijskom sveuilitu.

120
nosti za svemirska putovanja. Dapae, neto takvoga bismo zaista trebali ukoliko u nekoj budunosti namjeravamo putovati na druge zvijezde, a pogotovo na druge
galaktike. U protivnom, injenica da nita ne moe putovati bre od svjetlosti znai da bi putovanje do najblie
zvijezde i natrag trajalo najmanje osam i pol godina. Toliko glede vikenda na Alfa Centauri! S druge strane, kad
bi se moglo proi kroz crnu jamu, mogli bi se izroniti bilo
gdje u svemiru. No kako izabrati nae odredite, nije ba
posve jasno: moete krenuti na praznike u Virgo, a zavriti
u Crab maglici.
ao mi je razoarati perspektivne galaktike turiste,
ali stvar ne radi: Skoite li u crnu jamu, bit ete rastrgani i
istisnuti iz postojanja. Meutim, u izvjesnom smislu,
estice koje sainjavaju vae tijelo nastavit e u drugi
svemir. Ne znam bi li nekome tko e u crnoj jami biti
pretvoren u pagete bila neka utjeha ako zna da njegove
estice mogu preivjeti.
Unato neumjesno neuljudnom tonu kakvog sam
upotrijebio, ovaj esej je utemeljen na istoj znanosti. S
veinom onoga to ovdje kaem sad vlada veliki stupanj
slaganja meu istraivaima koji se bave tim podrujem,
premda je to tako tek odnedavno. Meutim, posljednji
dio eseja temelji se na najnovijim radovima oko kojih ne
postoji, barem ne zasad, opa suglasnost. No upravo ovo
potonje izaziva najvee zanimanje i uzbuenje.
Premda poimanje onog to danas zovemo crna jama
see unatrag vie od dvjesto godina, sam naziv crna jama
uveo je ameriki fiziar John Wheeler tek 1976. Ve je
samo ime takvo da mu je osigurano mjesto u mitologiji
znanstvene fantastike. Ono je takoer potaknulo znanstveno istraivanje, dajui jasno i najtonije ime za neto
to ranije nije imalo zadovoljavajuu etiketu. Ne bi trebalo
potcijenjivati vanost dobrog imena u znanosti.

Crne jame i djeteca-svemiri 127

Koliko je meni poznato, prva osoba koja je raspravljala o crnim jama bijae ovjek imena John Michell s
Cambridgea, koji je jo 1783. napisao rad o tome. Njegova
zamisao je bila ova: Zamislimo ispaljenje topovske kugle
okomito uvis s povrine Zemlje. Kako se kugla uspinje
tako se i zbog sile tee usporava. Na kraju se kugla
zaustavlja i poinje padati natrag na Zemlju. Meutim,
ako smo je ispalili s nekom graninom brzinom, kugla se
nee nikad prestati uspinjati niti pasti natrag ve e se
nastaviti gibati sve dalje od Zemlje. Ova granina brzina
nazvana je brzina bijega. Ona za Zemlju iznosi oko jedanaest kilometara u sekundi, a za Sunce oko sto ezdeset
kilometara u sekundi. Obje ove granine brzine vee su
od brzine stvarne topovske kugle, ali su mnogo manje od
brzine svjetlosti, koja je 300.000 kilometara u sekundi.
To znai da gravitacija ne utjee na svjetlost; svjetlost
moe bez problema pobjei sa Zemlje ili sa Sunca. Meutim,
Michell je umovao kako bi bilo mogue imati neku
zvijezdu koja bi bila dovoljno masivna i dovoljno malenog
polumjera da brzina bijega s nje bude vea od brzine
svjetlosti. Mi ne bismo bili u stanju vidjeti tu zvijezdu, jer
do nas ne bi stigla svjetlost s njene povrine; bila bi privuena natrag gravitacijskim poljem zvijezde. Ipak, mogli
bismo otkriti prisutnost zvijezde neizravno po uincima to
ih njeno gravitacijsko polje ini na okolnu tvar.
Nije ba prikladno gledati na svjetlost kao na neku
brzu topovsku kuglu. Naime, prema pokusu provedenom
1897. svjetlost putuje uvijek istom brzinom. Kako onda
gravitacija moe usporiti svjetlost? Dosljedne teorije o
tome kako gravitacija djeluje na svjetlost nije bilo sve do
Einsteinove ope teorije relativnosti 1915. godine. No
unato nje, sve do ezdesetih godina nisu se ire uvidjele
vane posljedice te teorije na stare zvijezde i druga masivna tijela.

128
Prema opoj teoriji relativnosti, za prostor i vrijeme
moe se rei da zajedno ine etverodimenzioni prostor,
nazvan prostorvrijeme.
Taj prostor nije ravan; zakrivljen je, deformiran materijom i energijom u njemu. Tu zakrivljenost zamijeujemo
u savijanju zrake svjetlosti ili radiovala koji prolaze pokraj
Sunca na putu do nas. Za sluaj svjetlosti koja prolazi
pokraj Sunca, to savijanje je vrlo slabo. Meutim, kad bi se
Sunce skvrilo u kuglu promjera nekoliko kilometara,
savijanje bi bilo tako jako da svjetlost koja naputa Sunce
ne bi stigla otii s njega ve bi gravitacijskim poljem
Sunca bila privuena natrag. Prema teoriji relativnosti,
nita ne moe putovati bre od brzine svjetlosti pa bi stoga
postojala podruja iz kojih nita ne moe pobjei. To se
podruje zove crna jama. Granica podruja se zove
dogaajni obzor. Njega oblikuje svjetlost kojoj upravo ne
uspijeva otii iz crne jame ve stoji lebdei na rubu.
Predodba da bi se Sunce moglo skvriti na samo
nekoliko kilometara u promjeru moe zvuiti smijeno.
Netko moe pomisliti da tvar ne moe biti tako silno zbijena. Ali pokazalo se da ipak moe.
Sunce je veliine kakve je zato jer je tako vrue. Ono
pretvara vodik u helij, kao u nekoj kontroliranoj H-bombi.
Toplina osloboena tim postupkom (fuzijom) stvara tlak
kojim se vanjski slojevi Sunca odupiru gravitacijskim
klijetima sveukupne Suneve tvari, koja se nastoji sabiti u
to manji volumen.
Ipak, na kraju, Sunce e istroiti svoje nuklearno
gorivo. To se nee dogoditi jo oko pet milijardi godina,
stoga jo nema hitnje za kupnju karte za let do druge
zvijezde. Meutim, zvijezde masivnije od Sunca troit e
svoje nuklearno gorivo mnogo bre. Kad ga potroe, gubit
e toplinu i poeti se stezati. Ako im je masa manja

Crne jame i djeteca-svemiri 129

od dvije mase Sunca, stezanje e se na kraju zaustaviti i
one e se smiriti u nekom stabilnom stanju. Jedno takvo
stanje zove se bijeli patuljak. Polumjeri bijelih patuljaka
iznose nekoliko tisua kilometara, a gustoa im je desetke
tona po kubinom centimetru. Drugo takvo stanje je
neutronska zvijezda. One imaju polumjer od dvadesetak
kilometara, a gustou stotinjak tisua tona po kubinom
centimetru.
Poznato nam je da u naem bliem susjedstvu u Galaktici postoji velik broj bijelih patuljaka. Neutronske zvijezda pak nisu bile zamijeene sve do 1967., kad su Jocelyn
Bell i Antonv Hewish s Cambridgea otkrili objekte
nazvane pulsari, a koji su emitirali pravilne pulseve
radiozraenja. U poetku, palo im je na pamet da su moda
otkrili signale izvanzemaljske civilizacije; tovie, sjeam
se da je seminarska soba u kojoj su objavili svoje otkrie
bila ukraena likovima "malih zelenih ljudi". Meutim,
na kraju su oni i svi ostali doli do manje romantinog
zakljuka da su ti objekti tek rotirajue neutronske zvijezde. Bile su to loe vijesti za pisce svemirskih krimia, ali
dobre vijesti za malen broj nas koji su u to doba vjerovali u
postojanje crnih jama. Ako se zvijezde mogu skvriti na
veliinu od nekoliko desetaka kilometara i tako postati
neutronske zvijezde, za oekivati je da e se druge
zvijezde stegnuti jo i vie i postati crne jame.
Zvijezda mase vee od dvije mase Sunca ne moe se
smiriti do stanja bijelog patuljka ili neutronske zvijezde. U
nekim sluajevima, zvijezda moe eksplodirati te odbaciti
od sebe dovoljno materije da joj masa padne ispod te
granice. Ali to se ne bi dogodilo u svim sluajevima. Neke
e zvijezde postati tako malene da e njihova gravitacijska
polja toliko saviti svjetlost da e se ona vraati prema
zvijezdi. Vie nikakva svjetlost ili bilo to drugo nee
moi pobjei. Zvijezde e postati crne jame.

Crne jame i djeteca- svemiri 131

Zakoni fizike su vremensko-simetrini. Stoga, ako
postoje objekti zvani crne jame, u koje stvari mogu pasti
ali ne i izai van, trebaju postojati drugi objekti kod kojih
stvari mogu izai van, ali ne i pasti unutra. Takve bismo
mogli nazvati bijele jame. Moglo bi se pekulirati o tome
da bi se moglo skoiti u neku crnu jamu na jednom mjestu
i izai van iz bijele jame na drugom mjestu. To bi bio
savren nain, ve ranije spomenut, svemirskih putovanja
na dulje pruge. Sve to bi vam bilo potrebno bilo bi nai
neku oblinju crnu jamu.
U prvi tren, ovakav oblik svemirskih putovanja izgledao je mogu. U jednadbama Einsteinove ope teorije
relativnosti postoje rjeenja po kojima je mogue pasti u
neku crnu jamu i izai na neku bijelu jamu. Meutim,
kasniji radovi pokazuju da su sva ova rjeenja vrlo nestabilna: i najmanji poremeaj, kakav je recimo prisustvo
nekog svemirskog broda, razorio bi "crvotoinu" ili prolaz,
koji vodi iz crne jame k bijeloj jami. Svemirski brod bi bio
rastrgan beskonano jakim silama. Bilo bi to nalik
sputanju u bavi niz Niagaru.
Nakon toga, sve se inilo beznadnim. Crne jame bi
mogle biti od koristi da se oslobodite smea ili da se rijeite
nekog svog prijatelja. Ali one su bile zemlja "iz koje se
nijedan putnik ne vraa". Meutim, sve to sam bio rekao
dosad bilo je utemeljeno na izraunima po Einsteinovoj
opoj teoriji relativnosti. Ova je teorija u izvrsnom suglasju
sa svim promatrakim podacima. Ali znamo da ne moe
biti u potpunosti tona, jer ne ukljuuje u sebi naelo
neodreenosti kvantne mehanike. Naelo neodreenosti
izrie da estice ne mogu imati i tono poznat poloaj i
tono poznatu brzinu. to tonije se izmjeri poloaj neke
estice, to se manje tono moe izmjeriti njena brzina, i
obratno.
Godine 1973. zapoeo sam istraivati to bi za crne

jame znailo naelo neodreenosti. Na veliko iznenaenje

moje i svih drugih, ustanovio sam da je ona znaila da
crne jame nisu potpuno crne. Trebale bi stalnim tempom
emitirati zraenje i estice. Kad sam rezultate objavio na
jednoj konferenciji u blizini Oxforda, doekani su opom
nevjericom. Predsjedatelj konferencije rekao je da su
besmisleni, a u tom smislu je napisao i rad. Meutim, kad
su drugi ljudi ponovili moje izraune, doli su do istih
rezultata. Tako se, na kraju, s njima sloio i spomenuti
predsjedatelj.
Kako zraenje moe pobjei iz gravitacijskog polja
crne jame? Ima vie naina kako se to moe shvatiti.
Premda svi oni izgledaju vrlo razliiti, svi su oni zapravo
jednakoznani. Jedan od naina je predstaviti si da naelo
neodreenosti doputa esticama putovati na kratke
udaljenosti bre od svjetlosti. To estici i zraenju omoguava prolazak kroz dogaajni obzor i bijeg iz crne jame.
Prema tome, stvari mogu izai iz crne jame. Meutim, ono
to izlazi iz crne jame bit e drukije od onog to je palo
u nju. Ista e biti samo energija.
Kako crna jama odailje estice i zraenje, tako e i
gubiti na masi. Stoga e crna jama postajati sve manja te e
odailjati estice sve bre. Na kraju, past e na masu nula
i potpuno nestati. to e se tada dogoditi predmetima,
ukljuivo recimo svemirski brod, koji su bili pali u crnu
jamu? Prema nekim mojim posljednjim radovima,
odgovor glasi: oni e provaliti u neki maleni vlastiti djetece-svemir. Neki mali, samosvojni svemir, izdanak
koji se izdvaja iz naeg svemira. Ovaj djetece-svemir
moe se ponovno prikljuiti naem podruju
prostorvremena. Uini li to, pojavit e nam se kao neka
druga crna jama, koja se oblikovala i zatim nestajala.
estice koje su upale u jednu crnu jamu pojavile bi se kao
estice emitirane iz druge crne jame, i obratno.

132 Stephen W. Hawking

Ovo zvui ba kao plan koji e omoguiti svemirska
putovanja kroz crne jame. Samo usmjerite svoj svemirski
brod u neku prikladnu crnu jamu. Dodue, bolje je uzeti
jedno poveu, jer e vas inae gravitacijske sile razvui u
pagete prije negoli uete unutra. Mogli biste se tada nadati da ete se pojaviti van iz neke druge jame, premda
vam ne bi bilo mogue odabrati gdje.
Meutim, ovakav nain intergalaktikog putovanja
ima jednu kvaku. Djeteca-svemiri, koji uzimaju sebi estice to upadaju u crnu jamu, dogaaju se u vremenu
kojeg nazivamo imaginarno vrijeme. U stvarnom vremenu,
astronaut koji bi pao u crnu jamu imao bi tuan kraj. Bio
bi rastrgan razlikom sila gravitacije na njegovu glavu i
njegova stopala. Ne bi preivjele ak ni estice od kojih je
njegovo tijelo sazdano. Njihovi prikazi bi u stvarnom
vremenu zavrili u singularnosti. Ali ivotopisi estica
nastavili bi se u imaginarnom vremenu. One bi prele u
djetece-svemir i izronile bi u na svemir kao estice
emitirane iz neke druge crne jame. Dakle, u izvjesnom
smislu, astronaut bi doista bio prebaen u drugo podruje
svemira. Ipak, estice koje bi se pojavile i ne bi ba bile
mnogo sline naem astronautu. Takoer, saznanje da e
njegove estice preivjeti u imaginarnom vremenu nee
mu biti ba neka utjeha kad dospije u singularnost
stvarnog vremena. Moto za svakoga tko pada u crnu jamu
mora biti: "Misli imaginarno."
to odreuje gdje e estice opet izroniti? Broj estica
u djetecu-svemiru bit e jednak broju estica koje su
upale u crnu jamu, plus broj estica to ih je crna jama
isijavala tijekom svog isparavanja. To znai da e estice
to upadaju u jednu crnu jamu izai iz druge jame otprilike
iste mase. Dakle, moe se pokuati izabrati mjesto gdje e
estice izroniti tako da se napravi neka crna jama iste
mase kao i ona u koju estice sioe. Meutim,

133
crna jama bi jednako vjerojatno isijavala neki drugi skup
estica iste ukupne energije. ak i ako je crna jama emitirala tone vrste estica, ne bi se moglo rei jesu li to
doista one iste estice koje su sile u drugu crnu jamu.
estice ne nose sa sobom osobne iskaznice; sve estice
odreene vrste izgledaju isto.
Sve ovo znai da se prolaz kroz crnu jamu vjerojatno
nee pokazati kao privlaan i pouzdan nain svemirskih
putovanja. Prije svega, morali biste uspjeti putovati u
imaginarnom vremenu i ne brinuti o tome da je va prikaz
u stvarnom vremenu doao do gadnog kraja. Drugo, doista
ne biste mogli birati odredite. To vam je kao da letite s
nekim zrakoplovnim kompanijama, koje bih mogao
imenovati.
Premda djeteca-svemiri ba ne bi bili od koristi za
meuzvjezdana putovanja, imaju vane duboke posljedice
za nae nastojanje u iznalaenju potpune jedinstvene teorije koja e opisati sveukupnost svemira. Nae sadanje
teorije sadre neki broj veliina, poput elektrinog naboja
na nekoj estici. Vrijednosti ovih veliina se pomou naih
teorija ne mogu predvidjeti. Umjesto toga, moraju biti
izabrane tako da se slau s promatranjima. Veina
znanstvenika smatra, meutim, da postoji neka sadrajna
jedinstvena teorija koja e predvidjeti vrijednosti svih tih
veliina.
Moda takva jedna teorija doista i postoji. Najjai
kandidat za nju ovog trenutka nazvan je heterotska
superstruna. Zamilja se da je prostorvrijeme ispunjeno
malim petljama, poput komada konaca ili struna. Ono o
emu mi mislimo kao o elementarnim esticama zapravo
su te sitne petlje, titrajui na razliite naine. Ova teorija
ne sadri neke brojeve ije vrijednosti se mogu podeavati.
Stoga bi se oekivalo da ova teorija omogui predvidjeti
sve vrijednosti veliina, poput elektrinog naboja na

135
estici, koje su u sadanjim teorijama ostajale neodreene.
Unato tomu to iz teorije superstrune jo uvijek nismo u
stanju predvidjeti neku od tih veliina, mnogi ljudi
smatraju da e nam na kraju to uspjeti.
Meutim, ako je ova predodba djeteca-svemira
tona, bit e umanjena naa sposobnost predvianja tih
veliina. Razlog tome je to ne moemo promatrati koliko
mnogo tih djeteca-svemira postoji izvan naeg, ekajui
da se prikljui na nae podruje svemira. Mogu postojati
djeteca-svemiri koji sadre svega nekoliko estica. Ovi
djeteca-svemiri su tako sitni da se ne bi ni zamijetilo
njihovo prikljuivanje odnosno odvajanje. Prikljuujui
nam se, meutim, oni e promijeniti prave vrijednosti
veliina, kakva je na primjer elektrini naboj na estici.
Prema tome, neemo moi predvidjeti to e biti prave
vrijednosti ovih veliina, jer ne znamo koliko mnogo
djeteca-svemira eka tamo vani. Mogla bi biti populacijska eksplozija djeteca-svemira. Meutim, za razliku
od ljudske populacijske eksplozije, ini se da kod svemira
nema ograniavajuih imbenika poput hrane ili ivotnog
prostora. Djeteca-svemiri postoje u carstve sebe samih.
Koliko ih ima je pitanje poput pitanja koliko anela moe
plesati na vrku igle.
Za najvei broj veliina, djeteca-svemiri izgleda
uvode neki odreeni, premda vrlo maleni, iznos neodreenosti u predvienim vrijednostima. Meutim, oni mogu
pruiti objanjenje opaene vrijednosti jedne vrlo vane
veliine: takozvane kozmoloke konstante. To je lan u
jednadbama ope relativnosti koji prostorvremenu
daje ugraenu tenju ka irenju ili skupljanju. Einstein je
prvotno predloio vrlo malu kozmoloku konstantu, ponitavajui njome tenju materije da stee svemir. Ovaj
je razlog nestao kad je otkriveno da se svemir iri. Ali
nije bilo tako lako rijeiti se te kozmoloke konstante.

Moe se oekivati da e fluktuacije to ih podrazumijeva

kvantna mehanika dati kozmoloku konstantu koja je vrlo
velika. Ipak, moemo promatrati kako se irenje svemira
mijenja vremenom te stoga odrediti da je kozmoloka
konstanta vrlo mala. Sve do sada, nije bilo dobrog
objanjenja zato bi opaena vrijednost bila tako mala.
Meutim, odvajanja i pripajanja djeteca-svemira imat
e utjecaja na pravu vrijednost kozmoloke konstante.
Budui da ne znamo koliko ima djeteca-svemira, bit e i
raznim moguih vrijednosti za stvarnu kozmoloku konstantu. Ipak, gotovo nulta vrijednost bila bi daleko najvjerojatnija. To je povoljno, jer samo ako je vrijednost
kozmoloke konstante vrlo mala, svemir je pogodno mjesto
za bia poput nas.
Rezimirajmo: ini se da estice mogu pasti u crne
jame koje zatim isparuju odnosno nestaju iz naeg podruja svemira. estice provaljuju u djeteca-svemire koji
se odvajaju iz naeg svemira. Ova djeteca-svemiri mogu
se prikljuiti natrag naem svemiru negdje drugdje. To
ba moda nije dobro za svemirska putovanja pomou crnih
jama, ali postojanje djeteca-svemira znai da emo biti u
stanju slabije predviati, ak i ukoliko pronaemo potpunu
jedinstvenu teoriju. S druge strane, moemo biti u
mogunosti pruiti objanjenja za izmjerene vrijednosti
nekih veliina, poput kozmoloke konstante. Tijekom
posljednjih nekoliko godina mnogi ljudi su zapoeli
istraivanja na temu djeteca-svemira. Ne mislim da e se
netko od njih obogatiti patentirajui s njima nain
meuzvjezdanih putovanja, ali oni su postali vrlo uzbudljivo podruje istraivanja.

12
JE LI SVE
ODREENO?*

PREDSTAVI Julije

Cezar kae Kasije Brutu: "Ljudi su

u nekim trenucima gospodari svojih sudbina." Ali,
jesmo li stvarno gospodari naih sudbina? Ili je sve
to inimo odreeno i predodreeno? Upotrebljavani
dokaz za to je da je Bog svemoan i izvan vremena, dakle
Bog zna to se treba dogoditi. Ali kako bismo mi u tom
sluaju mogli imati bilo kakvu slobodnu volju? A ako nemamo slobodnu volju, kako moemo biti odgovorni za
nae djelovanje? Teko da moe biti kriv ovjek kojeg je
sudbina predodredila da opljaka banku. Zato bi ga se
onda za to kanjavalo?
U posljednje vrijeme, dokaz za determinizam poeo
*Predavanje odrano na seminaru Sigma kluba pri Sveuilitu
Cambridge, travanj 1990.

Je li sve odreeno? 139

se temeljiti na znanosti. ini se da postoje dobro odreeni
zakoni koji upravljaju razvojem svemira i svega u njemu.
Premda jo nismo nali toan oblik svih tih zakona, znamo
ve dovoljno da bismo odredili to e se dogoditi u svim
osim u najekstremnijim prilikama. Miljenja se razilaze po
pitanju hoemo li u nekoj, ne predalekoj budunosti, nai
preostale zakone. Ja sam optimist: mislim da su izgledu
50:50 da emo ih nai tijekom sljedeih dvadeset godina.
No ak i ako ne, to za dokaz determinizma nee nita
znaiti. Glavna stvar je da bi trebao postojati skup zakona
koji potpuno odreuju razvoj svemira iz njegovog
poetnog stanja. Zakone je moda bio predodredio Bog. No
ini se da se On (ili Ona) ne mijea vie u poslove svemira
tako da kri te zakone.
Poetni oblik svemira moda je bio Bogom izabran,
ili je moda sam sebe odredio zakonima znanosti. U oba
sluaja, izgledalo bi da je sve u svemiru dalje bilo odreeno razvojem u skladu sa zakonima znanosti, pa je teko
vidjeti kako moemo biti gospodari nae sudbine.
Zamisao da postoji neka velika jedinstvena teorija
koja odreuje sve u svemiru izaziva mnoge potekoe.
Prije svega, velika jedinstvena teorija je vjerojatno u
matematinom obliku vrsta i elegantna. Teorija svega
morala bi biti neto posebno i jednostavno. Ali kako moe
neki broj jednadbi objasniti svu sloenost i beznaajne
pojedinosti to ih vidimo oko nas? Moe li se doista povjerovati da je velika jedinstvena teorija odredila da e
Sinead O'Connor voditi na top listi ovotjednih hitova ili
da e Madonna biti na naslovnoj stranici CosmopolitaDrugi problem s idejom da je sve utvreno velikom
jedinstvenom teorijom je to da togod mi rekli, takoer
je odreeno tom teorijom. Ali zato bi bilo odreeno da
to bude tono? Zar nije vjerojatnije da bude pogreno,

budui da ima mnogo moguih netonih izjava za svaku

jednu istinitu. Svakoga tjedna, moja pota sadri neki
broj teorija koje mi ljudi alju. Sve se one razlikuju, veina
njih su meusobno protuslovne. A opet, po svoj prilici je
velika jedinstvena teorija odredila da ti autori misle da
misle ispravno. Zato bi dakle neto to ja kaem imalo
neku veu vrijednost? Jesam li ja jednako tako odreen
velikom jedinstvenom teorijom?
Trei problem s idejom da je sve odreeno je to osjeamo da imamo slobodnu volju da imamo slobodu
neto uiniti ili ne. No ako je sve utvreno zakonima
znanosti, tada slobodna volja mora biti obmana, a ako
nemamo slobodnu volju, to je temelj nae odgovornosti
za nae ine? Ljude ne kanjavamo zbog zloina ukoliko
su umobolni, jer smo uvidjeti da si oni ne mogu u tome
pomoi. No ako je sve sa svima nama utvreno velikom
jedinstvenom teorijom, nitko od nas ne moe si pomoi u
onome to ini, pa zato bi bilo tko snosio odgovornost za
ono to ini?
Ova pitanja determinizma bijahu razmatrana stoljeima. Rasprava je, meutim, bila prilino akademska,
budui da smo bili daleko o potpunog poznavanja znanstvenih zakona i nismo znali kako je zadano poetno stanje
svemira. Problemi su sada hitniji, jer postoji mogunost
iznalaenja potpune jedinstvene teorije za samo dvadesetak
godina. Osim toga, uvidjeli smo da i samo poetno stanje
moe biti odreeno znanstvenim zakonima. Ovo to sada
slijedi je moj osobni pokuaj nagoditi se s tim problemima.
Ne polaem pravo na neku veliku originalnost ili dubinu,
no to je najbolje to ovog trenutka mogu initi.
Krenimo s prvim pitanjem. Kako moe jedna razmjerno jednostavna i jezgrovita teorija stajati iza jednog
svemira koji je tako sloen kao ovaj to ga promatramo,

140
sa svim njegovim svakodnevnim i nevanim pojedinostima? Klju odgovora na to je naelo neodreenosti kvantne
mehanike koje izrie da se ne moe tono izmjeriti i
poloaj i brzina estice; to tonije mjerite poloaj, to je
manja tonost kojom moete izmjeriti brzinu, i obratno.
Ova neodreenost nije tako vana u sadanje vrijeme,
kad su stvari meusobno daleko razdvojene, tako da malena neodreenost u poloaju ne mijenja bitno situaciju.
Ali u najranijem svemiru se sve nalazilo zajedno i vrlo
blizu, tako da je bilo poprilino neodreenosti i postojao je
izvjestan broj moguih stanja svemira. Ova razna mogua
rana stanja razvila bi se u itavu obitelj raznih prikaza
svemira. Najvei broj tih prikaza bio je slian glede
njihovih znaajki irokih razmjera. Svi bi oni odgovarali
glatkom i jednolikom svemiru koji se bio irio. Meutim,
razlikovali bi se u pojedinostima, kao to je na primjer
raspored zvijezda i, tovie, to je izlazilo na naslovnim
stranicama njihovih asopisa (dakako, ako su ti prikazi, ili
povijesti, uope sadravali asopise). Prema tome, sloenost svemira oko nas i sve njegove pojedinosti potjeu
iz naela neodreenosti u najranijim fazama svemira.
Ovo nam daje itavu obitelj moguih prikaza, moguih
razvoja svemira. Postojala bi neka povijest svemira u kojoj
su nacisti pobijedili u drugom svjetskom ratu, premda je
vjerojatnost malena. Ali nama se upravo dogaa da ivimo
u prii svemira u kojoj su taj rat dobili Saveznici i u
kojem je Madonna bila na naslovnoj stranici
Cosmopolitana.
A sad se okrenimo drugom pitanju: Ako je to to inimo odreeno nekom velikom jedinstvenom teorijom,
zato bi ta teorija odredila donoenje ispravnih zakljuaka
o svemiru, umjesto nekih pogrenih? Zato bi neto, bilo
to, to izjavimo imalo ikakvu vrijednost? Moj odgovor na
to temelji se na Darwinovoj ideji prirodnog odabi-

Je li sve odreeno? 141

ranja. Prihvaam da su neki vrlo jednostavni oblici ivota

samonikli na Zemlji zahvaljujui sluajnim spajanjima
atoma. Taj najraniji oblik ivota vjerojatno je bila neka
velika molekula. Ali to vjerojatno nije bila DNK, budui
da su vrlo mali izgledi da bi se oblikovala cijela DNK
molekula tek nasuminim spajanjima.
Ve i najraniji oblik ivota se razmnoavao. Kvantno
naelo neodreenosti i sluajna termalna gibanja atoma
vodila su tome da se javljao izvjestan broj pogreaka pri
tom razmnoavanju, pravljenju jednakih otisaka. Veina
tih pogreaka bila je kobna za preivljavanje organizama
ili za njihovu sposobnost daljnjeg mnoenja. Takve se
pogreke stoga ne bi prenijele na budue generacije ve
bi izumrle. Pukom igrom sluaja, vrlo malen broj pogreaka imao bi dobroiniteljski uinak. Organizmi s takvim
pogrekama imali bi vee izglede za preivljavanje i
razmnoavanje. Oni bi dakle nastojali zauzeti mjesto prvotnih, jo nepoboljanih organizama.
Razvoj grae dvostruke zavojnice DNK molekule mogao je biti takvo jedno poboljanje u najranijim razdobljima.
Bijae to vjerojatno takav napredak da je posve nadomjestio bilo kakav raniji oblik ivota, kakav god da on
bijae bio. Kako je evolucija napredovala, vodila je prema
razvoju sredinjeg ivanog sustava. Stvorenja koja su
tono prepoznavala posljedice podataka prikupljenih
pomou svojih osjetila te poduzela na temelju toga odgovarajue korake, imahu vie izgleda za preivljavanje i
reprodukciju. Ljudska vrsta je sve to dovela do novog
razdoblja razvoja. Mi smo vrlo slini ovjekolikim majmunima, i po naim tijelima i po naim DNK; ali neznatne
promjene u naim DNK omoguie nam razviti jezik. To je
znailo da moemo prenositi informaciju i prikupljati
iskustvo s generacije na generaciju, prvo u govornom, a
zatim i u pisanom obliku. Prije toga bi se poslje-

Je li sve odreeno? 143

dice nekog pokusa mogle dalje predavati samo putem vrlo
sporog postupka kodiranja u DNK molekulu nasuminih
pogreaka pri razmnoavanju. Uinak novih mogunosti
bijae dramatino ubrzavanje evolucije. Ukupno je bilo
potrebno vie od tri milijarde godina da razvoj stigne do
ljudske vrste. Ali tijekom posljednjih deset tisua godina
razvili smo pismo kao zapis jezika. To nam je omoguilo
napredovanje od stanovnika pilja do sadanjeg trenutka
kad se moemo raspitivati o konanoj teoriji svemira.
Tijekom posljednjih deset tisua godina nije bilo
znaajne bioloke evolucije ili promjena u ljudskoj DNK.
Prema tome, naa inteligencija, naa sposobnost donoenja ispravnih zakljuaka iz informacija to ih prikupljaju
naa osjetila, ista je kao i u naih piljskih predaka. Ona
bijae bruena na temelju sposobnosti ubiti neku ivotinju
za hranu i izbjei biti ubijen od druge ivotinje za (njenu)
hranu. Znaajno je da su se mentalne kvalitete koje bijahu
izabirane u ove svrhe pokazale od tako velike koristi u vrlo
razliitim okolnostima dananjice. U borbi za
preivljavanje ne bi se dobila neka velika prednost otkriem velike jedinstvene teorije i odgovaranjem na pitanja
o determinizmu. Unato tomu, inteligencija koju smo bili
razvili u druge svrhe moe nam biti dobar jamac da emo
nai prave odgovore i na ta pitanja.
Prelazim sada na trei problem, na pitanja slobodne
volje i odgovornosti za ine. Subjektivno osjeamo da smo
sposobni odabrati ono to smo i to radimo. Ali to moe
biti samo obmana. Neki ljudi misle da su Isus Krist ili
Napoleon, ali ne mogu biti svi u pravu. Ono to nam treba
je objektivni test kojeg moemo primjeniti izvana da
bismo razabrali ima li neki organizam slobodnu volju.
Na primjer, pretpostavimo da nas je posjetila jedna "mala
zelena osoba" s druge zvijezde. Kako bismo mogli od-

luiti ima li ona slobodnu volju ili je tek robot programiran odgovarati kao da je poput nas?
Konani objektivni test slobodne volje ini se da je
sljedei: Moe li se predvidjeti ponaanje organizma? Ako
se moe, tada on oito nema slobodnu volju nego mu je
ponaanje predodreeno. S druge strane, ukoliko se ponaanje ne moe predvidjeti, to bi se moglo smatrati
operativnom definicijom da taj organizam ima slobodnu
volju.
Prigovor na ovakvu definiciju slobodne volje je da
emo jednom, kad naemo potpunu jedinstvenu teoriju,
biti u stanju predvidjeti to e ljudi initi. Meutim, ljudske
je mozak takoer podanik naela neodreenost. Dakle, u
ljudskom ponaanju je prisutan element nasumino-sti
spojen s naelom neodreenosti. Ali energije s kojima radi
mozak niske su pa kvantnomehanika neodreenost slabo
dolazi do izraaja. Pravi razlog zato ne moemo
predvidjeti ljudsko ponaanje je da je to jednostavno
pre-sloeno. Mi ve znamo osnovne fizike zakone koji
upravljaju radom naeg mozga, i oni su zapravo
jednostavni. No jednostavno je preteko rijeiti
jednadbe ako je u njih ukljueno vie od nekoliko estica.
ak i u jednostavnijoj Newtonovoj teoriji gravitacije
jednadbe se mogu posve tono rijeiti samo za sluaj dvije
estice (tijela). Za tri ili vie estica treba pribjei
priblinim rjeenjima, a brojem estica brzo rastu i
potekoe. Na mozak sadri oko IO26 odnosno sto milijuna
milijardi milijardi estica. To je daleko previe da bismo
ikad bili u stanju rijeiti jednadbe i predvidjeti kako bi se
mozak ponaao u njegovom zadanom poetnom stanju i s
ner-vnim podacima koji ulaze u njega. Dakako, mi
zapravo ne moemo ni izmjeriti to bi bilo to poetno
stanje, jer da bismo to uinili morali bismo mozak
izdvojiti. ak i ako bismo bili spremni to uiniti, bilo bi
jednostavno

144 Stephen W.Hawking

previe estica za snimanje. Takoer, mozak je vjerojatno
vrlo osjetljiv glede poetnoga stanja malene promjene u
poetnom stanju mogu izazvati velike razlike u kasnijem
ponaanju. Premda dakle poznamo temeljne jednadbe koje
upravljaju mozgom, nismo ih u stanju upotrijebiti za
predvianje ljudskog ponaanja.
Ova situacija nastaje u znanosti kadgod imamo posla
s makroskopskim sustavom, jer je broj estica ondje uvijek
prevelik za bilo kakve izglede na uspjeh u rjeavanju
osnovnih jednadbi. Ono to u tim sluajevima inimo je
upotreba nekih djelotvornih teorija. One su aproksimacije
u kojima se vrlo velik broj estica nadomjeta s nekoliko
veliina. Jedan primjer je mehanika fluida. Tekuina poput
vode sastoji se od milijardi milijardi molekula koje su pak
graene od elektrona, protona i neutrona. Ipak, dobra je
aproksimacija ako tekuinu smatramo za neprekinut
medij prikazan samo brzinom, gustoom i temperaturom.
Rezultati teorije mehanike fluida nisu potpuno toni
dovoljno je posluati meteoroloke prognoze pa se u to
uvjeriti ali su dovoljno tone da omogue projektiranje
brodova ili naftovoda.
elim ovime dozvati predodbu da su pojmovi poput
slobodne volje i moralne odgovornosti za nae ine zaista
djelotvorne teorije, u smislu gore spomenute mehanike
fluida. Moda je sve to inimo utvreno nekom velikom
jedinstvenom teorijom. Ako je ta teorija odredila da emo
biti objeeni, znai da se neemo utopiti. No morali biste
biti prokleto sigurni u to da vam je sudbina namijenila
vjeala pa da se u malom amcu uputite na debelo more za
vrijeme estoke oluje. Zamijetio sam da ak i oni ljudi koji
priaju da je sve u ivotu predodreeno te da ne moemo
uiniti nita da bismo to izmijenili, gledaju lijevo i desno
prije negoli prijeu cestu. Moda je to samo stoga to oni
koji ne gledaju ne preive pa ni ne priaju.

Je li sve odreeno? 145

Ne moe se neije ponaanje zasnivati na poimanju da je
sve predodreeno, budui da se ni ne zna to je bilo
predodreeno. Umjesto toga, treba prihvatiti djelotvornu
teoriju da se posjeduje slobodna volja i da se odgovara za
svoje ine. Ova teorija nije ba dobra za predvianje ljudskog ponaanja, ali usvajamo je jer nema izgleda da bismo rijeili jednadbe koje proizlaze iz temeljnih zakona.
Postoji takoer i jedan darvinijanski razlog zato vjerovati u slobodnu volju: Drutvo u kojem pojedinac osjea
odgovornost za svoje ine ima vee izglede za suivot, a
time i preivljavanje da bi dalje nastavilo i irilo svoje
moralne vrijednosti. Dakako, i mravi rade dobro zajedno.
Ali takvo neko drutvo je statino. Nije u stanju odgovoriti na neobine izazove ili razviti nove povoljne prilike. Skupina slobodnih pojedinaca koji dijele izvjesne
zajedniki elje moe, meutim, raditi zajedno na postizanju opih ciljeva i ipak zadrati otvorenost prema uvoenju inovacija. Prema tome, u takvom drutvu je vjerojatniji napredak i irenje njegovog sustava vrijednosti.
Pojam slobodne volje spada u arenu drukiju od one u
kojoj su temeljni zakoni znanosti. Ako netko ljudsko
ponaanja pokua izvodit i iz zakona znanosti, upada u
logini paradoks sustava upuenih sami na sebe. Kao
kad bi se moglo predviati iz temeljnih zakona znanosti, a
zatim bi injenica da je napravljeno predvianje moglo
promijeniti to to se dogaa. To je i poput problema u
koje bi se upalo kad bi bila mogua vremenska putovanja,
za koje ja mislim da ih nikad nee biti. Kad biste mogli
vidjeti to e se dogaati u budunosti, mogli biste to
mijenjati. Kad biste znali koji e konj pobijediti na Velikoj
nacionalnoj utrci, mogli biste se obogatiti kladei se na
njega. Ali taj postupak bi promijenio vjerojatnost. Dovoljno je samo pogledati film Povratak u budunost pa da
shvatite kakvi se problemi mogu pojaviti.

Je li sve odreeno? 147

Paradoks vezan uz mogunost pretkazivanja neijih
ina u uskoj je svezi s problemom to sam ga ranije spomenuo: Hoe li konana teorija ustanoviti da doosmo
do pravih zakljuaka o konanoj teoriji. U tom sluaju,
slaem se da bi nas Darwinova ideja prirodnog odabiranja
vodila k ispravnome odgovoru. Moda ispravni odgovor
nije pravi nain za opisivanje toga, ali prirodno odabiranje
bi nas barem vodilo do skupa fizikalnih zakona koji
rjeavaju zadatak sasvim dobro. Meutim, ne moemo
primijeniti te fizikalne zakone za izvoenje zakljuaka o
ljudskom ponaanju i to iz dva razloga. Prvo, ne moemo
rijeiti jednadbe. Druga, kad bismo i mogli, dobivanje
predvianja poremetilo bi sustav. Umjesto toga, prirodno
odabiranje izgleda da nas vodi prihvaanju djelotvorne
teorije slobodne volje. Ako se prihvaa da za ine neke
osobe vrijedi sloboda izbora, tada se ne moemo sloiti da
su u nekim sluajevima ti ini odreeni vanjskim silama. Ali
ljudi su skloni pobrkati injenicu o moebitnom dobrom
pogaanju to bi neka osoba najradije izabrala s
predodbom da izbor nije slobodan. Pogodio bih ako bih
rekao da e veina vas danas naveer veerati, ali stvar je
vaeg slobodnog izbora hoete li lei gladni u krevet.
Primjer takvog brkanja pojmova je i doktrina smanjene
odgovornosti: zamisao da osobe ne bi smjele biti
kanjene za svoja djela ukoliko su ih poinile dok su bile
pod stresom. Moe biti da kad je netko u stresnom stanju
vjerojatnije poini neko zlodjelo. Ali to ne znai da bismo
ublaavanjem kanjavanja trebali poveavati vjerojatnost
da on ili ona poine zlodjelo pod stresom, jer e im stoga
progledati kroz prste.
Istraivanja osnovnih zakona znanosti te prouavanje
ljudskog ponaanja predmeti su za posve odvojene odjele.
Zbog razloga koje sam bio naveo, ne moe se upotrebljavati temeljne zakone znanosti za izvoenje zak-

ljuaka o ljudskom ponaanju. Ali mogla bi se gajiti nada

da bismo bili u stanju upotrijebiti i inteligenciju i mo logikog miljenja koje smo bili razvili prirodnim odabiranjem tijekom evolucije. Na nesreu, prirodno odabiranje
je takoer razvilo i druge znaajke, poput agresivnosti.
Agresivnost je neto to je moglo dati izvjesnu prednost
pri preivljavanju u vrijeme piljskih ljudi i ranije, pa je
stoga kod prirodnog odabiranja bila povlatena. Meutim,
silne razaralake moi to su ih iznjedrile suvremena
znanost i tehnika uinile su agresivnost vrlo opasnom
osobinom i prijetnjom opstanku itave ljudske vrste. Nevolja je u tome to su nai agresivni instinkti, ini se, kodirani u naim genima. DNK se mijenja samo biolokom
evolucijom u vremenskom rasponu od milijuna godina,
ali naa razaralaka mo se poveava u vremenskom rasponu od samo dvadeset ili trideset godina. Osim ako ne
uzmognemo iskoristiti nau inteligenciju za nadzor nad
naom agresivnou, za ljudsku vrstu nema mnogo izgleda.
Ipak, dok god je ivota, postoji i nada. Uspije li nam
preivjeti sljedeih stotinu ili tako nekako godina, proi-rit
emo se do drugih planeta i, moda, drugih zvijezda. Time
e biti smanjena vjerojatnost istrebljenja itave ljudske
vrste u nekoj nesrei poput nuklearnog rata.
Da kratko ponovimo: Razmotrio sam neka pitanja
koja se javljaju kad se vjeruje da je sve u svemiru predodreeno, da u njemu vlada determinizam. Nema neke bitne
razlike je li izvorite tog determinizma neki svemogui
Bog ili prirodni zakoni. tovie, uvijek se moe rei da su
ti zakoni izraavanje Boje volje.
Razmatrao sam tri pitanja: Prvo, kako moe jednostavan skup nekih jednadbi odluiti o svoj sloenosti
svemira i svih njegovih beznaajni dnevnih pojedinosti?
Ili, za one kojima je Bog miliji od jednadbi, moe li se
doista povjerovati da Bog odabire sve one beznaajne

148 Stephen W. Hawking

pojedinosti, poput toga tko e biti na naslovnoj stranici
sljedeeg broja Cosmopolitana? Odgovor je, ini se, da
naelo neodreenosti kvantne mehanike znai da ne postoji tek jedan jedini prikaz svemira ve itava obitelj
moguih prikaza. Ovi prikazi mogu biti slini u velikim
razmjerima svemira, ali e se jako razlikovati u obinim,
svakodnevnim razmjerima. Mi ivimo u jednom osobitom
prikazu, posebnoj povijesti svemira koji ima svoje
osobitosti i pojedinosti. Ali postoje vrlo slina inteligentna
bia koja ive u svemirskim priama koja se razlikuju po
tome tko je dobio neki rat i tko je na top listi pop-glazbe
ovoga tjedna. Prema tome, beznaajne pojedinosti naeg
svemira nastaju zato jer temeljni zakoni sadre kvantnu
mehaniku s njenim elementom neodreenosti ili
nasuminosti.
Drugo pitanje je bilo: Ako je sve (pred)odreeno nekom temeljnom teorijom, tada je sve to kaemo o toj teoriji
takoer odreeno tom teorijom a zato bi to bilo
odreeno kao tono, umjesto da bude posve pogreno ili
nevano? Moj odgovor na to je bio pozivanje na
Darwi-novu teoriju prirodnog odabiranja: Vjerojatnost za
pre-ivljanje i reprodukciju imali bi samo oni pojedinci
koji su izvlaili primjerene zakljuke o svijetu oko sebe.
Tree pitanje je bilo: Ako je sve (pred)odreeno, to je
sa slobodnom voljom i s naom odgovornou za nae
ine? Ali jedini objektivni test ima li neki organizam slobodnu volju ili ne je predvidivost njegovog ponaanja. U
sluaju ljudskih bia, nikako nismo u stanju upotrijebiti
temeljne zakone znanosti za predvianje ljudskih ina, i
to iz dva razloga. Prvo, ne moemo rijeiti jednadbe za
vrlo velik broj estica koje su u igri. Drugo, ak kad bismo
i rijeili te jednadbe, injenica da je uinjeno predvianje
poremetilo bi sustav i dovelo do drukijeg po-sljetka. Pa
ako ne moemo pretkazati ljudsko ponaanje,

Je li sve odreeno? 149

moemo osim toga prihvatiti djelotvornu teoriju da su
ljudi slobodni imbenici koji izabiru to e initi. Izgleda
da postoje jasne prednosti za preivljavanje pri vjeri u
slobodnu volju i odgovornost za svoje ine. To znai da bi
ovo vjerovanje trebalo biti ojaano metodom prirodnog
odabiranja. Ostaje za istraiti je li osjeaj odgovornosti,
generacijski prenoen putem jezika, dovoljan za nadzor
nad instinktom agresivnosti koji je nasljeivan DNK
putem. Ako nije, ljudska vrsta e biti jedna od slijepih ulica
prirodnog odabiranja. Moda e neka druga vrsta
inteligentnih bia negdje drugdje u Galaktici uspjeti
postii bolju ravnoteu izmeu odgovornosti i agresivnosti.
A ako je tako, mogli bismo oekivati susret s njima, ili
barem otkriti njihove radiosignale. Moda su i svjesni
naeg postojanja, ali ne ele nam se otkriti. To bi moglo
biti mudro, uzevi u obzir nau povijest. Ukratko, naslov
ovog eseja je bilo pitanje: Je li sve odreeno? Odgovor: da,
je. Ali moglo bi isto tako i ne biti, jer ne moemo nikad
znati to je odreeno.

13
BUDUNOST
SVEMIRA*

REDMET OVOG ESEJA je budunost svemira ili, bolje reeno,

to znanstvenici misle kakva e ta budunost biti.

Dakako, pretkazivanje budunosti vrlo je teko. Jednom sam mislio da bih trebao napisati knjigu Jueranje
sutra: Povijest budunosti. To bi trebala biti povijest
predvianja budunosti, od kojih su gotovo sva bila vrlo
netona. Ali unato tih promaaja, znanstvenici i dalje
misle da mogu pretkazati budunost.
U staro doba, proricanje budunosti bijae zanat
proroica i vraeva. esto su to bile ene koje su dovoene
u trans pomou neke droge ili udiui plinove na nekom
otvoru podzemlja. Njihova buncanja zatim su tuma*Predavanje odrano na Sveuilitu Cambridge, sijenja 1991.

Budunost svemira 153

ili prisutni sveenici. Ta tumaenja su bila ono pravo
umijee proricanja. Slavna delfijska proroica u antikog
Grkoj bila je ope poznata po izvrdavanju odgovora ili je
pak davala dvosmislene odgovore. Kad su Spartanci
zapitali to bi se dogodilo kad bi Perzijanci napali Grku,
proroica je odgovorila: "Ili e Sparta biti razorena ili e
njen kralj biti ubijen." Pretpostavljam da su delfijski sveenici bili procijenili da e, ukoliko se ne bude zbio nijedan
od tih dogaaja, Spartanci biti silno zahvalni Apolonu pa
e posve smetnuti s uma injenicu da je njegova proroica
dala krivo proroanstvo. U stvari, kralj je doista i poginuo,
branei Termopilski klanac u borbi koja je spasila Spartu i
bila uvod u konani poraz Perzijanaca.
U drugoj jednoj prigodi, lidijski kralj Krez, najbogatiji
ovjek na svijetu, zapitao je proroicu to bi se dogodilo
ako on, Krez, napadne Perziju. Odgovor je glasio: "Past e
veliko kraljevstvo." Krez je mislio da se pod tim smatra
Perzijsko kraljevstvo, ali bilo je to njegovo veliko
kraljevstvo koje je izgubilo rat, a on je sam zavrio na lomai, iv spaljen.
Suvremeni proroci sudnjeg dana bijahu mnogo odluniji, ne prezajui ni od iznoenja tonih nadnevaka za
kraj svijeta. Ova su proroanstva ak sluila padu
vrijed-nosnica na svjetskim burzama, premda me
zbunjuje zato bi kraj svijeta nekoga nagnao da proda
dionice za gotov novac. Po svoj prilici, tamo kamo nakon
toga ide ne moe ponijeti ni jedno ni drugo.
Sve dosad, svi izneseni nadnevci sudnjeg dana proli
su, a da se nita nije dogodilo. No proroci su esto imali
objanjenje za svoje oite promaaje. William Mil-ler,
osniva Adventista Sedmog dana, prorekao je da e se
Drugi Dolazak dogoditi izmeu 31. oujka 1843. i 21.
oujka 1844. Kad se u tom razdoblju nita nije bilo dogodilo, nadnevak je bio pomaknut na 22. listopada 1844.

Kad je i to prolo u miru, predloeno je jedno novo tumaenje. Prema njemu, godina 1844. bijae doista poetak
Drugog Dolaska ali prvo trebaju biti prebrojana imena
u Knjizi ivota. Tek nakon toga dolazi Sudnji Dan za one
kojih nema u toj knjizi. Sreom, ini se da ovo
prebrojavanja uzima dosta vremena.
Dakako, znanstvena predvianja ne mogu biti mnogo
pouzdanija od onih proroka i vraeva. Pomislimo samo na
meteoroloke prognoze. Ali postoje izvjesne situacije za
koje mislimo da moemo dati pouzdana predvianja, a
budunost svemira, u vrlo irokom rasponu, jedna je od
takvih.
Tijekom posljednjih tristo godina otkrili smo zakone
znanosti koji upravljaju materijom u svim uobiajenim
situacijama. Jo uvijek ne znamo tone zakone koji upravljaju materijom pod vrlo ekstremnim uvjetima. Ti zakoni su vani za razumijevanje nastanka svemira, ali ne
utjeu na budui razvoj svemira, barem tako dugo dok se
svemir ponovno ne stisne u stanje visoke gustoe. U
stvari, ba injenica to moramo troiti silne koliine
novca za gradnju golemih ubrzivaa estica za iskuavanje
visokih energija upravo dokazuje koliko malo utjeu ovi
zakoni visokih energija na svemir danas.
ak ako i uzmognemo saznati pripadajue zakone
koji upravljaju svemirom, ne bismo ih bili u stanju upotrijebiti za predvianja vrlo daleke budunosti, budui da
rjeenja jednadbi fizike mogu pokazati svojstvo koje je
poznato pod imenom kaos. Kaos znai da se jednadbama
doputa nestabilnost: Uinite jednom s nekom malom
koliinom neznatnu promjenu stanja u kakvom je neki
sustav, pa kasnije ponaanje toga sustava moe postati
potpuno drukije. Na primjer, ako neznatno promijenite
vrtnju ruletnog kotaa, promijenit e se broj na kojeg
pada kuglica. Praktiki je nemogue pretkazati

154 Stephen W. Hawking

broj koji e izai; inae bi kockarnice bile mjesta za bogaenje fiziara.
Kod nestabilnih i kaotinih sustava, openito postoji
neko vremensko razdoblje u kojem e mala promjena nekog poetnog stanja narasti u promjenu dvaput toliko
veliku. U sluaju Zemljine atmosfere, ovaj vremenski raspon je reda veliine oko pet dana, otprilike vrijeme potrebno da vjetrovi obiu planet. Mogu se napraviti zadovoljavajui tone vremenske prognoze za razdoblje do
pet dana, no za predvianje vremena dalje unaprijed bilo bi
potrebno vrlo tono poznavanje sadanjega stanja atmosfere i primjena nevjerojatno sloenih izrauna. Nema
naina kako predvidjeti vrijeme est mjeseci unaprijed,
osim prosjeka klimatskih prilika za godinja doba.
Poznati su nam takoer i osnovni zakoni koji upravljaju kemijom i biologijom pa bismo stoga, u naelu, trebali
biti u stanju utvrditi kako radi mozak. No u jednadbama
koji upravljaju mozgom gotovo u pravilu ima elemenata
kaotinog ponaanja, odnosno vrlo malene promjene u
poetnome stanju mogu odvesti do vrlo razliitih
posljedaka. Prema tome, u stvarnosti ne moemo
predvidjeti ljudsko ponaanje, premda su nam poznate
naelne jednadbe koje njime upravljaju. Znanost ne moe
predvidjeti budunost ljudskog drutva ili ak ima li ono
uope neku budunost. Izvorite opasnosti je u injenici da
se nae moi oteivanja ili unitavanja prirodnog okolia
i nas samih poveavaju veom brzinom negoli naa
mudrost u nadzoru upotrebe tih moi.
togod da se dogodi na Zemlji i s njom, ostali svemir
nastavit e postojanje bez obzira na to. ini se da je i
gibanje planeta oko Sunca u krajnjem smislu takoer
kaotino, premda tek na vrlo dugoj vremenskoj ljestvici.
To znai da pogreke u nekom predvianju postaju sve
vee i vee kako vrijeme tee. Nakon izvjesnog vremena,

Budunost svemiru

155

postaje nemogue predvidjeti to gibanje u svakoj pojedinosti. Moemo biti vrlo sigurno u to da, na primjer,
Zemlja nee imati bliski susret s Venerom jo jako dugo
vremena, ali ne moemo biti sigurni nee li maleni poremeaji u njihovim stazama prouzroiti takav susret za
recimo milijardu godina u budunosti. Kaotino je takoer i gibanje Sunca i drugih zvijezda pri vrtnji itave
Galaktike te gibanje Galaktike unutar lokalne skupine
galaktika. Vidimo da se druge galaktike gibaju udaljujui se
od nas, a to su udaljeniji to se bre udaljuju. To znai da se
svemir iri uokolo nas: Udaljenosti izmeu galaktika
tijekom vremena se poveavaju. Mikrovalno pozadinsko
zraenje, koje stie do nas iz svih smjerova dubokog
svemira, pokazatelj je kako je irenje svemira ravnomjerno, glatko, a ne kaotino. Ovo zraenje moete ak i
sami zamijetiti jednostavno tako da podesite va televizijski prijemnik na neki prazni kanal. Jedan maleni postotak "snijega" to ga vidite na ekranu prouzroilo je
mikrovalno zraenje iz dubokog svemira, izvan Sunevog
sustava. To je ista ona vrsta zraenja kakvu imate u vaoj
mikrovalnoj penici, samo je mnogo slabija. Zagrijala bi
vam hranu na samo 2,7 stupnjeva iznad apsolutne nule, pa
se ne moe upotrijebiti za zagrijavanje gotove piz-ze to
ste je kupili u samoposluivanju. Smatramo da je ovo
zraenje ostatak ostataka iz vrue rane faze svemira. Ali
najznaajnija stvar glede toga je da je jaina tog zraenja
gotovo potpuno ista iz svih smjerova. Ovo zraenje je vrlo
tono mjereno pomou satelita COBE (COsmic
Background Explorer). Karta neba dobivena tim promatranjima pokazala je razlike u temperaturama zraenja.
Ove temperature su istina razliite u razliitim smjerovima
promatranja, no te su razlike vrlo vrlo malene, samo jedna
tisuinka jednog postotka. Nekih razlika u jaini
mikrovalnog zraenja i mora biti, jer svemir nije posve

Budunost svemiru 157

gladak; postoje prostorne neravnomjernosti poput zvijezda,
galaktika ili jata galaktika. Ali varijacije mikrovalnog
pozadinskog zraenja su toliko male koliko mogu biti,
uzevi u obzir prostorne neravnomjernosti to ih promatramo. Mikrovalno pozadinsko zraenje u svim je smjerovima jednako s 99.999 dijelova od 100.000.
U ranijim vremenima ljudi su vjerovali da je Zemlja u
sreditu svemira. Stoga oni ne bi bili iznenaeni injenicom da je svemir u svim smjerovima isti. Meutim, nakon Kopernika, srozani smo u statusu na maleni planet
koji krui oko vrlo prosjene zvijezde u vanjskom rubu
jedne tipine galaktike, koja je samo jedna od stotinu milijardi galaktika u vidljivom svemiru. Sada smo tako
skromni da ne moemo zahtijevati neki posebni poloaj u
svemiru. Moramo stoga pretpostaviti da je pozadinsko
zraenje takoer isto u svim smjerovima oko bilo koje
druge galaktike. Takvo to je mogue samo ako su prosjena gustoa svemira i brzina irenja svugdje iste. Svako
odstupanje od prosjene gustoe ili od brzine irenja, na
velikom podruju prouzroilo bi razlike u jaini mikrovalnog pozadinskog zraenja iz razliitih smjerova. To
znai da je, gledano u velikim razmjerima, ponaanje
svemira jednostavno, a nije kaotino. Stoga se za njega
mogu raditi predvianja daleko u budunost.
Budui da je irenje svemira tako jednoliko, moe ga
se izraziti u obliku jednog jedinog broja, udaljenosti izmeu dviju galaktika. Ta se udaljenost u sadanje vrijeme
poveava, ali za oekivati je da e gravitacijsko privlaenje
sve vie i vie usporavati tempo irenja. Ukoliko je gustoa
vea od neke kritine vrijednosti, gravitacijsko privlaenje
e na kraju zaustaviti irenje i natjerati svemir na
zapoinjanje stezanja. Svemir bi se uruio u Velikom stisku.
To bi bilo slino onom Velikom prasku kojim je svemir bio
zapoeo. Veliki stisak bi bio ono to se zove

singularnost, posebnost, stanje beskonane gustoe pri

kojem se slamaju svi zakoni fizike. To znai da ak ako bi
se i neto dogaalo nakon Velikog stiska, ne bi se moglo
predvidjeti kakvi bi to dogaaji bili. A bez uzrone veze
izmeu dogaaja nema nikakvog znaenja rei da se jedan
dogaaj dogodio nakon drugog. Moglo bi se jednako tako
rei da je na svemir skonao u Velikom stisku te da su
bilo kakvi dogaaji koji su se dogodili "nakon" toga bili
dio drugog, odvojenog svemira. To je neto poput
reinkarnacije. Kakvo se znaenje moe dati izjavi da je
neko novoroene isto kao netko tko je bio umro, ukoliko to
dijete nije naslijedilo znaajke ili pamenje iz ranijeg
ivota. Moe se jednako tako ispravno rei da je to neka
druga osoba.
Ako je prosjena gustoa svemira manja od one kritine vrijednosti, on se nee ponovno poeti stezati ve
e se nastaviti iriti zauvijek. Gustoa e nakon izvjesnog
vremena postati tako niska da gravitacijsko privlaenje
nee vie imati nekog znatnog uinka na usporavanje irenja. Galaktike e se nastaviti udaljavati stalnom brzinom.
Stoga je kljuno pitanje za budunost svemira: Koja
je njegova prosjena gustoa? Ukoliko je manja od kritine
vrijednosti, svemir e se zauvijek iriti. Ali ako je vea,
svemir e se ponovno stezati, doivjeti kolaps i skonati
Velikim stiskom. Meutim, u odnosu na druge proroke
Sudnjeg dana, ja imam izvjesnih prednosti. ak i ako
svemir doivi kolaps, mogu pouzdano pretkazati da se
nee prestati iriti jo najmanje deset milijardi godina. Ne
oekujem da u doivjeti potvrdu ili pobijanje moga
predvianja.
Moemo na temelju promatranja pokuati s procjenom prosjene gustoe svemira. Pobrojimo li zvijezde i
zbrojimo njihove mase, dobivamo manje od jedan posto

158
kritine gustoe. ak i kad pribrojimo tome mase oblaka
plina i praine koje vidimo u svemiru, sve to zajedno ini
samo oko jedan posto kritine vrijednosti. Meutim, poznato nama je da svemir mora sadravati i tako zvanu
tamnu tvar, koja se ne moe izravno promatrati. Jedan
dokazni putokaz prema postojanju te tamne tvari dolazi
nam iz spiralnih maglica. Te maglice su galaktike, ogromne
diskolike nakupine zvijezda i plina. Ustanovljujemo da
se vrte poput zarotiranog kotaa, no brzina vrtnje dovoljno
je velika da bi se te galaktike kad bi sadravale samo
vidljive zvijezde i plin razletjele. Stoga mora u njima
postojati neki nevidljivi oblik tvari ije gravitacijsko
djelovanje je dovoljno jako da odrava rotirajuu galaktiku
na okupu.
Drugi dokazni putokaz za tamnu tvar dolazi nam iz
galaktikih jata. Ustanovili smo naime da galaktike i nisu
ba potpuno ravnomjerno rasporeene po prostoru; dre
se zajedno u jatima koja broje od samo nekoliko galaktika
pa i do vie milijuna. Po svoj prilici, ova jata su se
oblikovala zato jer galaktike privlae jedne druge u
nakupine. Meutim, moemo mjeriti brzine kojima se
pojedine galaktike gibaju unutar jata. Ustanovljujemo da
su te brzine tako velike da bi se jata ve razletjela da ih ne
dri na okupu neko dodatno gravitacijsko privlaenje. Za
tu dodatnu gravitaciju potrebna je masa znatno vea od
mase svih prisutnih galaktika. To vrijedi ak i za sluaj ako
raunamo da galaktike imaju mase koje su potrebne da se
one same ne raspadnu zbog rotacije. Prema tome,
zakljuujemo da u jatima u prostoru izmeu vidljivih
glaktika mora postojati neka dodatna tamna tvar koju
ne vidimo.
Mogu se napraviti prilino pouzdane procjene koliine
tamne tvari u onim galaktikama i u onim jatima za koje
imamo dobro utvrene podatke. Ali sve te procjene

Budunost svemiru l59

daju tek samo oko deset posto kritine gustoe potrebne
da bi se svemir zaustavio u irenju i poeo stezati. Prema
tome, oslonimo li se samo na sadanji opaaki dokazni
materijal, predvianje je da e se svemir nastaviti iriti
zauvijek. Nakon pet milijardi ili toliko nekako godina,
Sunce e iscrpiti sve svoje nuklearno gorivo. Nadi-mat e
se i pretvoriti u ono to nazivamo crvenim divom,
progutavi pritom Zemlju i druge blie planete. Zatim e
se skupiti i smiriti u oblik zvan bijeli patuljak, vruu
kuglu polumjera nekoliko tisua kilometara. Ja dakle
predviam kraj svijeta, to ba i nije neko upotrebljivo
predvianje. Ne mislim da e ono previe sruiti vrijednost dionica na svjetskim burzama. Pred nama su jedan
ili dva hitnija problema. U svakom sluaju, u vrijeme kad
Sunce doe do takvog kraja, mi bismo ve trebali ovladati
nekom vrstom meuzvjezdanog transporta, pod
pretpostavkom da prije toga ne unitimo sami sebe.
Za deset ili toliko otprilike milijardi godina sagorijet
e veina zvijezda u svemiru. Zvijezde mase usporedive
sa Sunce postat e ili bijeli patuljci ili pak neutronske
zvijezde koje su ak manje i gue nego bijeli patuljci.
Zvijezde masivnije od Sunca mogu postati crne jame,
koje su jo manje i iz ijeg jakog gravitacijskog polja ne
moe pobjei ni svjetlost. Ipak, ovi zvjezdani ostaci e
nastaviti kruiti oko sredita nae Galaktike, i to jednom u
otprilike stotinu milijuna godina. Zbog bliskih susreta tih
ostataka neki od njih e biti izbaeni iz Galaktike. Ostali e
se sputati u staze sve blie sreditu i na kraju e se
skupiti svi zajedno, oblikujui golemu crnu jamu u
sreditu Galaktike. to god da je ona tamna tvar u galaktikama i jatima, za oekivati je da e i ona na kraju
pasti u ove vrlo velike crne jame.
Moglo bi se stoga saeto rei da e veina tvari galaktika i jata na kraju krajeva zavriti u crnim jamama.

160
Meutim, prije nekoliko godina sam ustanovio da crne
jame nisu tako crne kako ih se oslikava. Naelo neodreenosti kvantne mehanike izrie da se esticama ne moe
potpuno tono odrediti i poloaj i brzina. to se tonije
ustanovi poloaj neke estice, to je manje tono izmjeriva
njena brzina i obratno. Ako je neka estica u crnoj jami,
njezin je poloaj tono odreen u tom smislu da je ona
sigurno u crnoj jami. To znai da se njena brzina ne moe
posve tono utvrditi. Mogue je stoga da brzina estice
bude i vea od brzine svjetlosti. To bi joj pak omoguilo
bijeg iz crne jame. estice i zraenje e dakle postepeno
istjecati iz crne jame. Golema crna jama u sreditu neke
galaktike imala bi polumjer milijune kilometara. Unutar
tako velike crne jame bio bi dakle velik stupanj
neodreenosti u poloaju estice. Stoga bi bila i mala
nedoreenost u brzini estice, to znai da bi bilo potrebno
vrlo dugo vrijeme da neka estica pobjegne iz crne jame.
Ali na kraju ipak bi. Za veliku crnu jamu u sreditu neke
galaktike trebalo bi proi 1090 godina prije nego ona
potpuno ispari i nestane; to je broj 1 iza kojeg slijedi
devedeset nitica. To je vrijeme mnogo mnogo due od
sadanje starosti svemira, koja je samo 1010 godina; broj 1
iza kojeg slijedi deset nitica. No ako se svemir zauvijek
iri, bit e i za gore reeno dovoljno vremena da se dogodi.
Budunost tog zauvijek ireeg svemira bila bi zapravo vrlo dosadna. No nipoto nije sigurno da e se svemir
zauvijek iriti. Posjedujemo vrste dokaze za samo jednu
desetinu gustoe potrebne da svemir zaustavi jednoga
dana irenje i zapone stezanje. Ali, mogue je da ima i
drugih vrsta tamne tvari koje nismo otkrili, a koja bi
mogla podii prosjenu gustou svemira do kritine
vrijednosti ili iznad nje. Ova dodatna tamna materija
trebala bi se nalaziti izvan galaktika i izvan galaktikih

Budunost svemiru 161

jata. U protivnom, bili bismo zamijetili njen uinak na
rotaciju galaktika ili gibanje galaktika u jatima.
Zato bismo mislili da treba biti dovoljno tamne tvari
da na kraju svemir doivi kolaps? Zato jednostavno ne
vjerujemo u tvar za postojanje koje imamo vrste dokaze?
Razlog toj nevjerici je to posjedovanje jedne desetine
sadanje kritine gustoe zahtijeva nevjerojatno paljiv
odabir poetne gustoe i brzine irenja. Da je gustoa
svemira jednu sekundu nakon Velikog praska bila vea za
samo jedan dio od tisuu milijardi (jednu tisuinku jedne
milijardinke), svemir bi doivio kolaps ve nakon deset
godina. S druge strane, da je gustoa svemira u tom
trenutku bila za taj isti iznos manja, svemir bi od deset
godina starosti pa nadalje bio zapravo prazan prostor.
Kako to da je poetna gustoa svemira tako paljivo
odabrana? Moda ima nekog razloga zato bi svemir trebao
imati tono kritinu gustou. ini se da postoje dva
mogua objanjenja. Jedno je takozvano antropsko naelo,
koje se moe parafrazirati kao: Svemir je kakav jest, jer da
je drukiji mi ne bismo niti postojali da to ustanovimo.
Zamisao iza toga je da mogu postojati mnogi razliiti
svemiri s razliitim gustoama. Samo oni ije gustoe su
vrlo blizu kritinoj gustoi potrajali bi dovoljno dugo i
sadravali dovoljno tvari za nastanak zvijezda i planeta.
Samo u takvim svemirima bi postojala inteligentna bia
koja postavljaju pitanje: Zato je gustoa tako blizu
kritinoj? Ako je to objanjenje sadanje gustoe svemira,
nema razloga vjerovati da svemir sadri vie materije
negoli to smo ve ustanovili. Pri jednoj desetinki kritine
gustoe bilo bi dovoljno tvari za oblikovanje zvijezda i
galaktika.
Mnogim se ljudima, meutim, ne svia antropsko
naelo, jer se ini da se preko njega naem postojanju

Budunost svemiru 163

pridaje prevelika vanost. Stoga je bilo traeno drugo
mogue objanjenje zato bi gustoa bila blizu kritinoj
vrijednosti. Potraga je vodila do teorije inflacije u ranom
svemiru. Zamisao je bila da je svemir moda doivio fazu
udvostruavanja, na nain kao to se u nekim zemljama
visoke inflacije cijene udvostruuju svakih nekoliko mjeseci. Meutim, inflacija svemira bila bi mnogo mnogo
bra i mnogo ekstremnija: porast za faktor od najmanje
milijardu milijardi milijardi (1027), u kratkotrajnoj inflaciji,
prouzroio bi svemir koji bi imao tako gotovo tonu
kritinu gustou da bi jo uvijek sada bila vrlo blizu kritine gustoe. To znai da e svemir konano doivjeti
kolaps odnosno Veliki stisak, ali za mnogo due od petnaestak milijardi ili tako nekako godina, koliko je ve u
stanju irenja.
to bi ta tamna tvar koja mora biti ovdje ako je
teorija inflacije tona trebala biti? ini se da je vjerojatno razliita od vrste nama poznate tvari od koje su
graene zvijezde i planeti. Moemo izraunati koliine
raznih lakih elemenata koji su bili proizvedeni u vruim
poetnim stanjima svemira, tijekom prve tri minute nakon
Velikog praska. Koliine tih lakih elemenata zavise o
koliini uobiajene materije u svemiru. Moemo nacrtati
dijagram u kojem je okomito ubiljeena koliina lakih
elemenata, a du vodoravne osi koliina obine tvari u
svemiru. Postie se dobro slaganja s promatranim zastupljenostima elemenata ako je ukupna koliina obine
tvari samo oko jedna desetina sadanje kritine koliine.
Moglo bi biti da su ovi izrauni pogreni, ali vrlo je impresivna injenica da smo dobili slaganje s promatranim
zastupljenostima vie razliitih elemenata.
Postoji li kritina gustoa tamne tvari, glavni kandidati za to to bi ona mogla biti su ostaci preostali iz ranih
stanja svemira. Jedna od mogunosti su elementarne

estice. Postoji vie hipotetski kandidata, estica za koje

vjerujemo da bi mogle postojati, ali koje dosad jo nismo
detektirali. No sluaj koji najvie obeava je estica za
ije postojanje imamo dobrih dokaza, a zove se neutrino. U
poetku se bilo mislilo da je to estica bez vlastite mase, no
neka novija promatranja upuuju na zakljuak da bi
neutrino mogao imati neku malenu masu. Bude li to
potvreno i bude li ustanovljeno da je to njegova prava
masa, neutrini bi mogli pridodati dovoljno mase da gustou svemira podignu do kritine vrijednosti.
Druga mogunost su crne jame. Mogue je da je rani
svemir bio proao ono to nazivamo fazni prijelaz.
Isparavanje i zaleivanje vode uobiajeni su primjeri
faznih prijelaza. Pri faznome prijelazu se u poetno
jednolikom mediju, poput vode, razvijaju nepravilnosti, u
sluaju vode to su komadi leda ili mjehurii pare. U ranom
svemiru, ove nepravilnosti pri faznom prijelazu mogu
kolabirati oblikujui crne jame. Ako su crne jame bile vrlo
malene, one bi dosad ve isparile zbog uinka
kvantnomehanikog naela neodreenosti, kako je ve
ranije opisano. No ako su imale vie od nekoliko milijardi
tona (masa neke planine), one bi se i dandanas nalazile
uokolo, a vrlo teko ih je otkriti.
Jedini nain kojim bismo mogli otkriti tamnu tvar
ravnomjerno rasporeenu svemirskim prostorom bio bi
putem njenog uinka na irenje svemira. Mjerenjem brzine kojom se daleke galaktike udaljuju od nas, moe se
odrediti kojom se brzinom irenje usporava. Zamisao je ta
da mi zapravo promatramo ove galaktike u njihovoj
dalekoj prolosti, onda kad je svjetlost bila krenula od
njih na put prema nama. Moe se nacrtati dijagram ovisnosti brzine galaktike od njihovog prividnog sjaja, koji je
mjera za njihovu udaljenost od nas. Uz pretpostavku da
su sve galaktike otprilike jednako sjajne, ona dvostruko

164 Stephen W. Hawking

dalja imat e etvrtinu prividnog sjaja, jer sjaj opada
kvadratom udaljenosti. Razliite krivulje u dijagramu odgovaraju razliitim brzinama usporavanja. Krivulja koja
je savinuta prikazuje svemir koji e na kraju doivjeti kolaps. Na prvi pogled, izgleda da promatranja upuuju na
kolaps. No problem je to prividni sjaj galaktika i nije
ba vrlo dobar pokazatelj njihove udaljenosti od nas. Ne
samo da se galaktike znatno razlikuju po stvarnom sjaju,
ve postoje i znakovi da se njihov sjaj vremenom mijenja.
Budui da nam nije poznato s kolikom promjenom sjaja u
vremenu moemo raunati, ne moemo ni rei koliki je
tempo usporavanja: je li dovoljno brz da se zaustavi irenje
pa da svemir stezanjem na kraju doivi kolaps, ili je pak
premalen pa e se svemir nastaviti iriti zauvijek. Morat
emo priekati razvoj boljih tehnika mjerenja udaljenosti
galaktika. No moemo biti sigurni u to da tempo
usporavanja irenja nije tako brz da bi svemir mogao zapoeti s fazom stezanja u sljedeih vie milijardi godina.
Ni irenje zauvijek ni kolaps za nekih stotinu milijardi godina, ni jedno od toga dvoga nije ba neka s uzbuenjem iekujua budunost. Ima li neeg to moemo
napraviti pa da uinimo tu budunost zanimljivijom?
Jedan od naina kojim bismo to sigurno postigli je da se
sami uputimo u neku crnu jamu. Trebala bi to biti poprilino velika crna jama, vie od milijun puta masivnija od
Sunca. A postoje veliki izgledi da crna jama takve veliine
postoji u sreditu nae Galaktike.
Nismo jo posve sigurni to se dogaa unutar crne
jame. Ima rjeenja jednadbi ope teorije relativnosti koje
bi dopustile da se padne u crnu jamu i izae van iz bijele
jame negdje drugdje. Bijela jama je vremenska opreka
crnoj jami. To je objekt iz kojeg stvari mogu izai, a nita
ne moe pasti u njega. Bijela jama bi mogla biti u drugom
kraju svemira. ini se da to nudi mogunost br-

zog meugalaktikog putovanja. Nezgoda je to bi mogao

biti prebrz. Kad bi putovanja kroz crne jame bila mogua,
izgleda da ne bi bilo nieg to bi vas sprijeilo da se vratite
natrag prije negoli ste krenuli. Moglo bi vam se stoga
dogoditi da ubijete vlastitu majku prije svog roenja, to bi
vas sprijeilo da uope i krenete na taj (samoubilaki put.
Sreom po na ivot (ili naih majki), izgleda da zakoni fizike ne doputaju takva vremenska putovanja. Bit
e da neka Kronoloka zatitna agencija spreava putovanje u prolost i osigurava svijet za povjesniare. Ono
to bi se izgleda dogodilo ako bi netko krenuo na putovanje
u prolost je to da bi uinci naela neodreenosti izazvali
pojavu velikog iznosa zraenja. Ovo zraenje bi ili toliko
iskrivilo prostorvrijeme da ne bi bilo mogue ii natrag u
vrijeme ili bi izazvalo skonanje prostorvremena u nekoj
singularnosti poput Velikog praska ili Velikog stiska. U
svakom sluaju, naa je prolost zatiena od zlomisleih
osoba. Hipotezu Kronoloke zatite podravaju i neki
nedavni izrauni koje smo ja i drugi ljudi napravili. No
injenica da nas jo nisu napale horde turista iz
budunosti najbolji je dokaz da vremensko putovanje nije
mogue, i nee nikad ni biti.
Ukratko: Znanstvenici vjeruju da svemirom upravljaju dobro definirani zakoni koji naelno doputaju predvianje budunosti. Ali gibanje zadano tim zakonima esto
je kaotino. To znai da ve neka malena izmjena poetnog
stanja moe voditi u promjenu kasnijeg ponaanja, koja
brzo postaje sve vea i vea. Stoga, u stvarnosti, esto se
mogu praviti tona predvianja samo za vrlo kratko
vrijeme u budunosti. Meutim, ponaanje svemira u vrlo
velikim, galaktikim razmjerima ini se da je jednostavno,
a ne kaotino. Moe se stoga pretkazati hoe li se svemir
iriti zauvijek ili e prijei u stezanje do

166 Stephen W. Hawking

konanog kolapsa. to e od toga biti, zavisi o sadanjoj
gustoi svemira. U stvari, sadanja gustoa bit e da je
vrlo blizu kritinoj gustoi koja razdvaja kolaps od vjenog
irenja. Ako je inflacijska teorija ispravna, svemir je zaista
na otrici noa. Stoga, u dobroj tradiciji proroka i vraeva,
izvrdavam svoj proroki odgovor izjanjavajui se za obje
mogunosti.

14
RAZGOVOR:
PLOE ZA PUSTI
OTOK

DESERT ISLAND DISCS ("Ploe za pusti otok"),

poela se emitirati 1942. i to je najstariji program na
radiju; do sada je to u Britaniji postalo neim poput
nacionalne institucije. Tijekom godina raspon gostiju bio je
golem. U emisiji su gostovali pisci, glumci, glazbenici,
filmski glumci i redatelji, ljudi iz sporta, zabavljai, kuhari,
vrtlari, uitelji, plesai, politiari, kraljevske visosti,
karikaturisti i znanstvenici. Od gostiju, o kojima se
uvijek govori kao o brodolomcima, trae da izaberu kojih bi
osam ploa uzeli sa sobom kad bi bili ostavljeni na pustom
otoku. Takoer se od njih trai da navedu jednu luksuznu
stvar (koja mora biti neiva) i knjigu koja bi im pravila
drutvo (pretpostavlja se da je odgovarajui vjerski tekst
Biblija, Kuran ili neka slina knjiga ve taBC EMISIJA

Ploe za pusti otok 169

mo, zajedno sa Shakespeareovim djelima.) Unaprijed se
pretpostavlja da je sredstvo na kojem e se tonski zapis
izvoditi ve tamo; u uvodima prvih emisija govorilo bi se
"... pretpostavlja se da imate gramofon i neiscrpan izvor
igala pomou kojih ete ploe svirati." Danas se najboljim
sredstvom za sluanje smatra CD gramofon na sunani
pogon.
Emisija se emitira svakoga tjedna, a uz razgovor,
koji obino traje oko etrdeset minuta, puta se gostov
izbor glazbe. Meutim, ovaj razgovor sa Stephenom
Haw-kingom, emitiran na Boi 1992, bio je iznimka i
trajao je dulje.
Voditeljica je Sue Lawley.
SUE: Stephen, vama je, naravno, u mnogome poznata izoliranost poput one na pustom otoku, odvojenost
od normalnog tjelesnog ivota i uskrata prirodnih naina
komuniciranja. Koliko je to vama usamljenost?

le da se oslonim na sebe. Ali kao djeak bio sam vrlo

razgovorljiv. Treba mi razgovor s drugima kao poticaj.
Otkrio sam da mi pri radu jako pomae kad svoje ideje
opisujem drugima. ak i ako mi ne daju nikakve prijedloge, samim time to misli moram organizirati tako da ih
mogu objasniti drugima, esto mi pokae kako dalje.
SUE: A emocionalno zadovoljenje? Za to su sigurno
ak i sjajnim fiziarima potrebni drugi.
STEPHEN: Fizika je dobra stvar, ali je potpuno
hladna. Ne bih mogao dalje ivjeti kad bih imao samo fiziku. Poput svih drugih, i meni je potrebna toplina, ljubav
i znaci ljubavi. I, opet, imam sreu, vie sree nego mnogi
drugi s mojom boleu, to primam mnogo ljubavi i
topline. I glazba mi je vrlo vana.
SUE: Recite, to vam prua vie uitka, fizika ili glazba?

STEPHEN: Ne drim se iskljuenim iz normalnoga

ivota i ne mislim da bi ljudi oko mene rekli da sam iskljuen. Ne osjeam se kao invalid nego jednostavno
kao netko tko ima nekih smetnji na motornim neuronima,
vie kao da sam slijep na boje. Valjda se moj ivot ne bi
mogao opisati kao obian, no u duhu ga osjeam normalnim.
SUE: A ipak, ve ste, za razliku od mnogih
izopeni-ka u Ploama za pusti otok, sebi dokazali da ste
mentalno i intelektualno samodovoljan, da imate dovoljno
teorija i inspiracije da ne budete besposleni.
STEPHEN: Moglo bi se rei da sam po prirodi malo
introvertiran, i da su me tekoe u komuniciranju prisili-

STEPHEN: Moram priznati da mi je zadovoljstvo

kada u fizici sve ide dobro intenzivnije nego ijedno koje
sam ikad naao u glazbi. Ali stvari tako krenu samo nekoliko puta u karijeri, a plou moete staviti kad god hoete.
SUE: A koja bi bila prva ploa koju biste svirali na
pustom otoku?
STEPHEN: Poulencova Gloria. Prvi sam je put uo
prologa ljeta u Aspenu u Coloradu. Aspen je najvie zimovalite, skijalite, ali ljeti se ondje odravaju susreti
fiziara. Uz centar za fiziku stoji golemi ator gdje se
odrava glazbeni festival. Dok sjedite i smiljate to se

Poe za pusti otok 171

170 Stephen W. Hawking

dogaa kad crne jame ispare, ujete njihove glazbene pokuse. To je savreno; tako se udruuju moja dva glavna
zadovoljstva, fizika i glazba. Kad bih na svom pustom
otoku mogao imati oboje, ne bih ni htio da me pronau.
Odnosno, bar dok u teorijskoj fizici ne doem do otkria
koje bih htio svima objaviti. Satelitska antena, pomou
koje bih elektronikom potom mogao primati radove iz
fizike, vjerojatno ne bi bila sukladna pravilima.
SUE: Radio zna prikriti tjelesne nedostatke, ali ovaj
put prikriva neto drugo. Stephen, vi ste prije sedam godina
doslovno ostali bez glasa. Moete li mi rei to se
dogodilo?

SUE: A onda je jedan kalifornijski strunjak za raunala itao o vaoj nevolji i poslao vam glas. Kako radi?
STEPHEN: Ime mu je Walt Woltosz. Njegova je punica bolovala od iste bolesti kao ja, pa je on napisao raunalni program ne bi li joj pomogao komunicirati. Po
zaslonu ide kursor. Kad se nae na opciji koju traite,
ukljuite prekida, glavom, ili pokretom oiju, ili, u mom
sluaju, rukom. Tako birate rijei koje se ispisuju na donjem dijelu ekrana. Kad sloite to elite rei, moete to
poslati sintetizatoru govora ili spremiti na disk.
SUE: Ali to je sporo.

STEPHEN: Bio sam, ljeti 1985, u enevi, na CERN-u,

velikom akceleratoru estica. Namjeravao sam nastaviti u
Njemaku, u Bayreuth, posluati Wagnerov ciklus opera
Ring. Ali dobio sam upalu plua i zavrio u bolnici. Bolnica
u enevi rekla je mojoj eni da nema smisla odravati me
na ureajima. Ali ona to nije povjerovala. Avionom su me
prebacili u bolnicu Addenbrokes u Cambridgeu, gdje je
kirurg imenom Roger Grey izveo traheotomiju. Ta mi je
operacija spasila ivot, ali mi je oduzela glas.

STEPHEN: Sporo je, oko deset puta sporije od normalnog govora. Ali sintetizator govora je znatno
razgo-vjetniji nego to sam ja prije bio. Britanci opisuju
njegov izgovor kao ameriki, a Amerikanci kau da je
skandinavski ili irski. Dok mi se govor pogoravao, moja
su mu se starija djeca prilagoavala, ali najmlai sin,
kojemu je u vrijeme moje traheotomije bilo samo est
godina, nije me mogao razumjeti. Sada nema tekoa. To
mi mnogo znai.

SUE: Ali govor vam je tada ionako ve bio nejasan i

bilo ga je teko razumjeti, zar ne? Znai da bi vas mo
govora ionako s vremenom napustila?

SUE: Ali to takoer znai da od svakoga tko vas intervjuira morate traiti pitanja znatno unaprijed i odgovarate tek kad ste spremni i gotovi, zar ne?

STEPHEN: Iako mi je glas bio nerazgovijetan i teko

razumljiv, ljudi koji su mi bliski razumijevali su me.
Seminare sam mogao odravati uz pomo tumaa, a mogao
sam i diktirati znanstvene radove. Ali neko vrijeme poslije
operacije bio sam uniten. Mislio sam da, ne vrati li mi se
glas, nema smisla nastaviti tako dalje.

STEPHEN: Za duge, snimljene emisije poput ove,

pomae mi kad unaprijed doznam pitanja, pa ne moram
troiti sate i sate vrpce za snimanje. To mi na neki nain
daje vie vlasti. Ali zapravo radije odgovaram neposredno.
Radim to poslije seminara i javnih predavanja.

172 Stephen W. Hawking

SUE: Ali, kako kaete, taj proces znai da vi imate
vlast i znam da vam je to prilino vano. Obitelj i prijatelji
katkad vas opisuju tvrdoglavim ili tiranski raspoloenim.
Priznajete li to?
STEPHEN: Svakoga tko ima imalo samosvijesti ponekad zovu tvrdoglavim. Radije bih rekao da sam odluan.
Da nisam prilino odluan, ne bi me sada bilo ovdje.
SUE: Jeste li oduvijek takvi?
STEPHEN: Ja samo elim imati isti stupanj vlasti
nad sobom kao drugi ljudi. Preesto invalidi podnose da
njihovim ivotima upravljaju drugi. Nitko tjelesno zdrav
ne bi to podnosio.
SUE: ujmo vau drugu plou.
STEPHEN: Brahmsov Violinski koncert. Bila je to
prva LP ploa koju sam kupio. Bilo je to 1957. godine i
ploe na 33 okretaja u minuti upravo su se bile pojavile u
Britaniji. Moj bi otac kupovanje gramofona ocijenio bezobzirnim ugaanjem svojim slabostima, ali ja sam ga
uvjerio da u moi sklopiti gramofon od dijelova koje u
jeftino kupiti. Njemu se to kao Jorkircu svidjelo. Tanjur i
pojaalo stavio sam u kuite nekoga starog gramofona na
78 okretaja. Da sam ga sauvao, danas bi bio vrlo vrijedan.
Sagradivi taj gramofon, trebao sam neto to e na
njemu svirati. Kolega iz kole predloio mi je Brahmsov
Violinski koncert, jer ga nitko od naeg drutva u koli
nije imao na ploi. Sjeam se da je stajao trideset i pet
ilinga, to je tada bilo vrlo mnogo, pogotovo za mene.
Cijene ploa porasle su, ali su sada realno znatno nie.

Ploe za pusti otok 173

Kad sam tu plou prvi put uo u prodavaonici, pomislio sam kako zvui prilino udno i nisam ba bio siguran da mi se svia, no imao sam dojam da moram rei da
mi se svia. Meutim, s vremenom mi je poeo mnogo
znaiti. Pustio bih poetak polaganog stavka.
SUE: Jedan je stari kuni prijatelj rekao da je vaa
obitelj u vrijeme vaeg djetinjstva bila, citiram: "vrlo intelektualna, vrlo pametna i vrlo ekscentrina." Kad se
toga sjetite, mislite li da je to toan opis?
STEPHEN: Ne mogu rei je li mi obitelj bila intelektualna, ali ni u kom sluaju nismo imali dojam da smo
ekscentrini. Meutim, valjda smo mogli ostavljati takav
dojam po mjerilima St. Albansa, koji je dok smo mi tamo
ivjeli bio prilino smireno mjesto.
SUE: A otac vam je bio specijalist za tropske bolesti.
STEPHEN: Moj je otac istraivao tropske bolesti.
Prilino je esto putovao u Afriku, gdje je na terenu ispitivao nove lijekove.
SUE: Je li dakle na vas vie utjecala vaa mati, i,
ako jest, kako biste opisali taj utjecaj?
STEPHEN: Ne, rekao bih da je vei utjecaj bio oev. Ja
sam se oblikovao prema njemu. Budui da je on bio
znanstveni istraiva, ja sam znanstvena istraivanja drao
prirodnom stvari kojom bi se trebalo baviti kad od-raste.
Jedina je razlika u tome to me nije privlaila medicina ni
biologija, jer su mi se inile nedovoljno egzaktnima i
previe opisnima. Htio sam neto fundamen-talnije, a to
sam naao u fizici.

174 Stephen W. Hawking

SUE: Vaa je mati rekla da ste uvijek imali neto to je
nazvala jakim smislom za uenje. Rekla je: "Vidjelo se
da bi ga zvijezde mogle privui." Sjeate li se toga?
STEPHEN: Sjeam se kako sam se jedne noi kasno
vraao iz Londona. U ono su vrijeme u pono gasili javnu
rasvjetu ne bi li tako utedjeli. Vidio sam nono nebo kako
ga nikad prije nisam vidio i kako se preko njega iri
Mlijena Staza. Na mom pustom otoku nee biti javne
rasvjete pa bi mi pogled na zvijezde trebao biti dobar.
SUE: Oito ste kao dijete bili vrlo bistri, u igri ste
sestri bili jak suparnik kod kue, ali u koli ste znali biti
gotovo zadnji u razredu, a da vam je to bilo potpuno svejedno, zar ne?
STEPHEN: To je bilo prve godine u St. Albansu. Ali
moram rei da je to bio vrlo bistar razred i da sam na
ispitima bio znatno bolji nego u razrednoj nastavi. Bio
sam siguran da mogu biti dobar to to sam bio na dnu
razreda bila je stvar moga rukopisa i ope neurednosti.
SUE: Ploa broj tri?
STEPHEN: Kad sam bio student na Oxfordu, itao
sam roman Aldousa Huxleya Kontrapunkt. Taj je roman
zamiljen kao slika tridesetih godina i ima golem broj likova. Mnogi su prilino papirnati, ali ima tamo jedan
koji je znatno ljudskiji i koji je oito uoblien prema samome Huxleyu. Taj je ovjek ubio vou britanskih faista,
lik stvoren prema sir Oswaldu Mosleyu. Zatim je
obavijestio Partiju da je to uinio i stavio gramofonske
ploe Beethovenova Gudakog kvarteta op. 132. Usred
treeg stavka otvorio je vrata i faisti su ga ubili.

Ploe za pusti oluk

175

To je doista vrlo lo roman, no Huxley je dobro izabrao glazbu. Kad bih znao da dolazi plimni val koji e
preplaviti moj pusti otok, pustio bih trei stavak toga
kvarteta.
SUE: Ili ste na Oxford, na University College, uiti
matematiku i fiziku, gdje ste prema svojim vlastitim proraunima, radili prosjeno jedan sat dnevno. Ali, sudei
po onome to sam itala, mora se rei da ste veslali, pili
pivo i s dosta zadovoljstva zbijali ale s ljudima. U emu je
bila stvar? Zato vas se nije moglo natjerati na rad?
STEPHEN: Bio je to kraj pedesetih i veina mladih
ljudi bila je razoarana onim to se nazivalo poretkom.
inilo se da se nemamo emu nadati nego samo stjecanju
i novom stjecanju. Konzervativci su upravo bili postigli
svoju treu uzastopnu izbornu pobjedu s parolom: "Nikad
vam nije bilo tako dobro." Meni i veini mojih
suvremenika ivot je bio dosadan.
SUE: A ipak ste uspijevali u nekoliko sati rijeiti probleme koje vai kolege nisu uspijevali rijeiti u mnogo
tjedana. Oni su oito bili svjesni, sudei prema onome to
su poslije govorili, da ste vi iznimno nadareni. to mislite,
jeste li bili toga svjesni?
STEPHEN: Fizika je na Oxfordu bila smijeno laka.
Moglo se proi i ne pohaajui predavanja; bilo je dovoljno
nekoliko vjebi i konzultacija tjedno. Nije se moralo
pamtiti mnogo injenica, nego samo nekoliko jednadbi.
SUE: U Oxfordu ste, zar ne, prvi put primijetili da
vam ruke i noge ne rade ba ono to od njih oekujete.
Kako ste to tada sami sebi tumaili?

176 Stephen W. Hawking

STEPHEN: Zapravo je prvo to sam primijetio bilo
da ne mogu kako treba veslati na parie. Zatim mi se dogodio gadan pad niz stube koje vode iz sobe za mlae studente. Nakon toga pada otiao sam lijeniku, jer sam se
zabrinuo da moda imam kakvo oteenje mozga, no on
je mislio da mi nije nita i rekao mi da smanjim pivo. Nakon
zavrnog ispita na Oxfordu, preko ljeta sam otiao u
Perziju. Kad sam se vratio, bio sam slabiji, no mislio sam
da je uzrok tome to sam gadno pokvario eludac.
SUE: A kada ste morali popustiti i priznati da neto
doista nije u redu i da morate zatraiti lijeniku pomo?
STEPHEN: Ve sam bio u Cambridgeu i za Boi
sam poao kui. Bilo je to vrlo hladne zime 1962 na 1963.
Mati me nagovorila da se poem sklizati na jezero u St.
Albansu, iako sam znao da nisam ba u formi za to. Pao
sam i vrlo sam se teko digao. Majka je tada shvatila da
neto nije u redu. Odvela me obiteljskom lijeniku.
SUE: A zatim, tri tjedna u bolnici, pa su vam priopili
najgore?
STEPHEN: U stvari, bila je to bolnica Barts u Londonu, jer je moj otac tamo radio. U njoj sam bio dva tjedna,
na pretragama, ali nikad mi nisu doista rekli to nije u
redu, osim da to nije multipla skleroza i da to nije tipian
sluaj. Nisu mi rekli kakvi su mi izgledi, ali ono to sam
nagaao pokazalo mi je da su vrlo loi pa nisam ni htio
pitati.
SUE: I napokon su vam zapravo rekli da vam
preo-staje samo nekoliko godina ivota. Zastanimo sada i
po-sluajmo vau sljedeu plou.

Ploe za pusti otok 177

STEPHEN: Valkure, prvi in. I to je bila stara LP
ploa, s Melchiorom i Lehmannom. Izvorno je bila snimljena na 78 okreta jo prije rata i prenesena na LP ranih
ezdesetih. Nakon to mi je 1963. dijagnosticirana bolest
motornih neurona, okrenuo sam se Wagneru, koji je odgovarao mranom i apokaliptinom raspoloenju u kojem
sam bio. Na nesreu, moj sintetizator govora nije jako uen
i izgovara ga s mekim W. Moram sricati V-A-R-G-N-E-R
elim li da zazvui otprilike kako treba.
etiri opere iz ciklusa Ring Wagnerovo su najvee
djelo. Poao sam ih u Bayreuth pogledati sa svojom sestrom Philippom 1964. godine. Ring tada nisam dobro poznavao a Valkure, druga opera u ciklusu, ostavila je na
mene dubok dojam. Bila je to produkcija Wolfganga
Wag-nera, a pozornica je bila gotovo potpuno tamna. To je
ljubavna pria o blizancima, Siegmundu i Sieglinde, koji
su u djetinjstvu bili razdvojeni. Ponovo se susreu kad se
Siegmund skloni u kuu Hundinga, Sieglindina mua i
svoga neprijatelja. Izabrao sam dio gdje Sieglinde pria o
svojoj prisilnoj udaji za Hundinga. Usred slavlja, u dvoranu
ulazi starac. Orkestar svira motiv Valhalle, jednu od
najplemenitijih tema Ringa, jer on je Wotan, voa bogova i
otac Siegmunda i Sieglinde. On zabija ma u deblo nekoga
stabla. Ma je namijenjen Siegmundu. Na kraju toga ina
Siegmund ga izvlai i njih dvoje bjee u umu.
SUE: itajui o vama, Stephen, gotovo kao da se
stie dojam kako vas je smrtna presuda koja vam je reena,
da ete ivjeti samo jo dvije-tri godine, probudila, ili
ako vam se to vie svia, da vas je natjerala da se
koncentrirate na ivot.
STEPHEN: Prvi joj je uinak bio da me potitila. inilo se da mi prilino brzo postaje sve gore. inilo se da

Ploo za pusti otok 179

178
nema smisla nastaviti raditi na doktoratu, jer nisam
znao hou li poivjeti da ga zavrim. Ali zatim su se
stvari poele popravljati. Bolest je napredovala sporije i
poeo sam napredovati u radu, pogotovo u dokazivanju
da je svemir morao poeti Velikim praskom.
SUE: U jednom ste intervjuu ak izjavili kako mislite
da ste sada sretniji nego prije no to ste se razboljeli.
STEPHEN: Svakako sam sada sretniji. Prije nego
to sam dobio bolest motornih neurona, bilo mi je dosta
ivota. Ali vjerojatnost brze smrti natjerala me da shvatim
kako ivot vrijedi ivjeti. Mnogo je toga to se moe uiniti,
toliko toga to svatko moe uiniti. Imam stvaran dojam
postignua da sam, unato svojoj bolesti, dao skroman, ali
primjetan doprinos ljudskom znanju. Naravno, imao sam
sree, ali svatko moe neto postii, ako se samo potrudi.
SUE: Biste li poli tako daleko da kaete kako da nije
bilo bolesti motornih neurona moda ne biste postigli sve
to ste postigli, ili je to pretjerano pojednostavljenje?
STEPHEN: Ne, ne bih rekao da je bolest motornih
neurona ikome dala ikakvu prednost. Ali meni je bila
manja smetnja nego drugima, jer me nije sprijeila da
radim ono to sam htio, a to je pokuati shvatiti kako je
ureen svemir.
SUE: Druga vaa inspiracija dok ste se pokuavali
snai s boleu, bila je mlada ena imenom Jane Wilde, s
kojom ste se upoznali na jednom domjenku, zaljubili i
poslije oenili. Koliki dio svoga uspjeha mislite da dugujete
njoj, Jane?

STEPHEN: Sigurno je da mi to ne bi uspjelo bez nje.

To to sam s njom bio zaruen, podiglo me iz gliba malodunosti u kojem sam se nalazio. A ako smo se htjeli
vjenati, morao sam nai posao i doktorirati. Poeo sam
se truditi i otkrio da mi se to svia. Dok mi se stanje pogoravalo, Jane se za mene brinula sama. U toj fazi nitko
se nije nudio da nam pomogne, a mi si dakako nismo mogli
priutiti plaanje pomoi.
SUE: A zajedno ste prkosili lijenicima, ne samo tako
to ste nastavili ivjeti, nego i time to ste imali djecu.
Dobili ste Roberta 1967., Lucy 1970., pa Timothyja 1979.
Koliko je to okiralo lijenike?
STEPHEN: Lijenik koji mi je bolest dijagnosticirao
zapravo je digao ruke od mene. Mislio je da se nita ne
moe uiniti. Nakon poetne dijagnoze nisam ga vie vidio.
Zapravo je moj otac postao mojim lijenikom i njemu sam
se obratio za savjet. Rekao mi je kako nema podataka da bi
ta bolest bila nasljedna. Jane se uspijevala brinuti za mene
i dvoje djece. Tek kad smo 1974. godine otili u
Kaliforniju, morali smo primiti vanjsku pomo, najprije
studenta koji je ivio s nama, a poslije medicinske sestre.
SUE: Ali sada vi i Jane vie niste zajedno.
STEPHEN: Nakon traheotomije postala mi je nuna
njega dvadeset i etiri sata na dan. To je naem braku
postajalo sve veim i veim optereenjem. S vremenom
sam se odselio, pa sada ivim u novom stanu u
Cambrid-geu. Sada smo razdvojeni.
SUE: ujmo jo glazbe.

180
STEPHEN: The Beatles, "Please Please Me". Nakon
moja prva etiri prilino ozbiljna izbora, trebalo bi mi
neto oputanja. Meni i mnogima drugima Beatlesi su
doli kao dobrodoao svje vjetar u prilino ustajalu i
bo-leljivu pop-scenu. Obino sam nedjeljom naveer
sluao top twenty na Radio Luxemburgu.
SUE: Bez obzira na sve poasti kojima obasipaju vas,
Stephena Hawkinga a morala bih tu posebno spomenuti
da ste lukasovski profesor matematike na Cambrid-geu, na
katedri Isaaca Newtona odluili ste napisati popularnu
knjigu o svom radu iz, mislim, vrlo jednostavnog razloga.
Trebao vam je novac.
STEPHEN: Iako sam mislio da bih na popularnoj
knjizi mogao zaraditi pristojnu svotu, glavni razlog zato
sam napisao Kratku povijest vremena bio je to sam u
tome uivao. Bio sam ushien otkriima postignutim posljednjih dvadeset i pet godina i htio sam ih priopiti ljudima. Nisam oekivao da e postii takav uspjeh.
SUE: A doista je sruila sve rekorde i dola u
Guin-nesovu knjigu rekorda kao knjiga koja je najdue
bila na listi uspjenica i jo je tamo. ini se da nitko i ne
zna koliko je primjeraka prodano irom svijeta, ali
svakako ih je vie od deset milijuna. Ljudi je oito kupuju,
ali stalno se ponavlja jedno pitanje: itaju li je?
STEPHEN: Znam da je Bernard Levin zapeo na dvadeset i devetoj stranici, ali i mnoge koji su doli dalje.
Svugdje u svijetu ljudi mi prilaze i govore koliko su u njoj
uivali. Moda nisu proitali do kraja i shvatili sve to su
proitali. Ali shvatili su da ivimo u svemiru kojim upravljaju racionalni zakoni koje moemo otkriti i shvatiti.

Ploe za pusti otok 181

SUE: Pozornost javnosti prve su privukle crne jame i
one su potakle obnovljeno zanimanje javnosti za kozmologiju. Jeste li gledali sve one Zvjezdane staze, "hrabro
poi kamo nikad nijedan ovjek nikad nije poao?" i tako
dalje, i, ako jeste, jeste li u njima uivali?
STEPHEN: Kao tinejder, itao sam mnogo znanstvene fantastike. Ali sada kada i sam radim na tom
podruju, najvei mi se dio znanstvene fantastike ini
pretjerano pojednostavljenim. Lako je pisati o
hiperprostornom pogonu ili o prijenosu ljudi zrakama, kad
to ne morate uklopiti u cjelovitu sliku. Stvarna je znanost
znatno uzbudljivija, jer se ona doista negdje dogaa. Pisci
znanstvene fantastike nisu opisivali crne jame sve dok ih
znanstvenici nisu smislili. A sada imamo jasne podatke o
veem broju crnih jama.
SUE: to bi vam se dogodilo kad biste upali u crnu
jamu?
STEPHEN: Tko god ita znanstvenu fantastiku znade
to se dogaa kad upadnete u crnu jamu. Sfaira vas u
rezance. Ali jo je zanimljivije to to crne jame nisu
potpuno crne. Stalno i jednolino isputaju estice i zraenja. Tako crna jama polako hlapi, ali ne zna se to poslije
bude s crnom jamom i njezinim sadrajem. To je uzbudljivo
podruje istraivanja, no pisci znanstvene fantastike jo
nisu uhvatili korak s tim.
SUE: A to zraenje koje spominjete zove se, naravno,
Hawkingovo zraenje. Vi niste otkrili crne jame, no
nastavili ste otkriem da nisu potpuno crne. A nije li vas i
njihovo otkrie navelo na ideju da ponete poblie razmiljati o poetku svemira.

182 Stephen W. Hawking

STEPHEN: Uruavanje zvijezde u crnu jamu umnogome je obrnut proces od ekspanzije svemira. Zvijezda
propada iz stanja prilino niske gustoe u stanje visoke
gustoe. A svemir se iri iz stanja vrlo visoke gustoe
prema niim gustoama. Postoji jedna bitna razlika: mi
smo izvan crne jame, ali smo unutar svemira. A za oboje je
karakteristino toplinsko zraenje.
SUE: Kaete da se ne zna to se dalje dogaa s crnom
jamom i njezinim sadrajem. Ali mislila sam da teorija
kae kako se sve to nestane u crnoj jami, pa i astronaut,
vremenom reciklira u oblik Hawkingove radijacije.
STEPHEN: Energija astronautove mase reciklirat e
se kao zraenje poslano iz crne jame. Ali sam astronaut, pa
ak ni estice koje ga ine, nee izii iz crne jame. Pitanje je,
dakle, to e se dogoditi s njima? Jesu li uniteni ili prelaze
u drugi svemir? To je neto to bih jako volio znati, iako i
ne pomiljam na to da skoim u crnu jamu.
SUE: Stephen, radite li vi po intuiciji odnosno,
dolazite li do teorije tako to vam se ona svidi, pa se bacite
na to da je dokaete? Ili se kao znanstvenik uvijek morate
kretati logino prema zakljuku, ne usuujui se pogoditi
ga unaprijed?
STEPHEN: U velikoj se mjeri oslanjam na intuiciju.
Nastojim pogoditi rezultat, ali ga moram dokazati. U toj
fazi esto otkrijem da ono to sam pomislio nije tono ili
da je rije o neemu drugom, na to nisam ni pomislio.
Tako sam otkrio da crne jame nisu potpuno crne. Nastojao sam dokazati neto sasvim drugo.
SUE: Jo glazbe.

Ploe za pusti otok 183

STEPHEN: Mozart mi je oduvijek bio jedan od najdraih. Napisao je nevjerojatno mnogo glazbe. Ove sam
godine za pedeseti roendan dobio njegova sabrana djela
na CD-ima, vie od dvjesto sati. Jo se probijam kroz to.
Jedno od najveih djela je Requiem. Mozart je umro prije
dovretka Requiema, a iz fragmenata koje je Mozart ostavio dovrio ga je neki njegov uenik. Uvod koji emo
uti jedini je dio koji je Mozart potpuno sam napisao i
orkestrirao.
SUE: Jako pojednostavljeno reeno, a, Stephen, nadam se da ete mi to oprostiti, vi ste nekad vjerovali, kako
sam ja to shvatila, da je postojao trenutak nastanka, Veliki
prasak, ali vie ne vjerujete da je bilo tako. Vjerujete da
nije bilo poetka i da nema kraja, da je svemir zaokruen u
samome sebi. Znai li to da nije bilo ina stvaranja i da
dakle nema mjesta za Boga?
STEPHEN: Da, doista ste pretjerano pojednostavnili.
Ja jo uvijek vjerujem da svemir ima poetak u stvarnom
vremenu, u Velikom prasku. Ali postoji i drugo vrijeme,
imaginarno vrijeme, koje je okomito na realno vrijeme i u
kojem svemir nema ni poetka ni kraja. To bi znailo da je
nain kako je svemir nastao odreen fizikalnim zakonima.
Ne bismo morali rei da je Bog odluio pokrenuti svemir
na neki proizvoljan nain koji mi ne bismo bili u stanju
razumjeti. Teorija nita ne kae o Bojem postojanju ili
nepostojanju samo da On ne postupa samovoljno.
SUE: Ali kako, ako je mogue da Boga nema, tumaite sve ono to je neobjanjivo znanou: ljubav, vjera
koju su ljudi imali i imaju u vas, pa i sama vaa inspiracija?

184 Stephen W. Hawking

STEPHEN: Ljubav, vjera i moral pripadaju u fizici
jednoj drukijoj kategoriji. Ne moete po zakonima fizike
zakljuiti kako bi se trebalo ponaati. Ali moemo se nadati da logina misao kakva je nuna u matematici i fizici
takoer navodi ovjeka na moralno ponaanje.
SUE: Ali mislim da mnogi dre kako ste se vi zapravo
odijelili od Boga. Znai li to da to poriete?
STEPHEN: Sve to je moj rad pokazao jest da ne
morate rei da je poetak svemira bio Boji hir. Ali ostaje
pitanje: Zato se svemir uope potrudio postojati? Ako
hoete, moete Boga oznaiti kao odgovor na to pitanje.

Crno jame i djeteca-svemiri 185

SUE: A budimo materijalisti, kakve ste poklone zaeljeli ili ste sada tako imuni da imate sve.
STEPHEN: Volim iznenaenja. Ako neto trai, ne
daje onome tko daje nikakvu slobodu ni priliku da pokrene matu. Ali nije mi krivo ako se zna da volim punjene
okoladne bombone.
SUE: Vi ste, Stephen, dosad poivjeli trideset godina
vie nego to su vam predviali. Otac ste djeci za koju su
vam rekli da ih ne moete imati, napisali ste uspjenu
knjigu, naglavce ste preokrenuli uvrijeena vjerovanja o
vremenu i prostoru. to jo kanite prije odlaska s ovog
planeta?

SUE: ujmo plou broj sedam.

STEPHEN: Jako volim operu. Pomiljao sam i da
bih za svih osam ploa mogao uzeti operu, u rasponu od
Glucka i Mozarta preko Wagnera, do Verdija i Puccinija.
Ali na kraju sam to srezao na dvije opere. Jedna je morala
biti Wagner, a za drugu sam odluio da bude Pucci-ni.
Turandot je njegova daleko najvea opera, a opet, i on je
umro ne dovrivi je. Dio koji sam izabrao je onaj gdje
Turandot pria kako je neka princeza iz davne Kine oteta i
kako su je Mongoli odveli. U znak osvete, Turandot e
svojim proscima postaviti tri pitanja. Ne odgovore li, bit e
pogubljeni.
SUE: to vama znai Boi?
STEPHEN: Donekle je nalik na ameriki Dan zahvalnosti, vrijeme druenja s obitelji i zahvalnosti za sve u
proloj godini. To je i vrijeme kada s nadom gleda u godinu koja dolazi i koju simbolizira dijete u talici.

STEPHEN: Sve je to mogue samo zato to sam

imao sree da sam dobio mnogo pomoi. Drago mi je to
sam uspio postii, ali ima jo mnogo toga to bih htio
uiniti prije nego umrem. Ne govorim o privatnom ivotu,
nego znanstvenom. Rado bih znao kako spojiti gravitaciju
s kvantnom mehanikom i ostalim prirodnim silama.
Posebice elim znati to se dogaa s crnom jamom kad
ispari.
SUE: A sada zadnja ploa.
STEPHEN: Ovo ete vi morati izgovoriti. Moj je
sin-tetizator govora ameriki i beznadan je u
francuskom. To Edith Piaf pjeva "Je ne regrette rien". To
otprilike zaokruuje moj ivot.
SUE: A sada, Stephen, kad biste sa sobom mogli ponijeti samo jednu od ovih osam ploa, koja bi to bila?

186 Stephen W. Hawking

STEPHEN: Morao bi to biti Mozartov Requiem. Mo

gao bih ga sluati dok god se ne potroe baterije mog
CD Walkmana. .
SUE:
A
knjiga?
Naravno,
cjelokupna
Shakespeareo-va djela i Biblija ve vas ekaju.
STEPHEN: Mislim da u ponijeti Middlemarch
Ge-orgea Eliota. Netko je, mislim da je to bila
Virginia Wo-olf, rekao da je to knjiga za odrasle.
Nisam siguran da sam ve odrasao, ali pokuat u.
SUE: A luksuzni predmet?
STEPHEN: Zamolio bih za veliku zalihu creme
bru-lee. Za mene je to simbol luksuza.
SUE: Dakle ne punjeni okoladni bomboni, nego velika zaliha karamelne kreme. Bio je ovo dr. Stephen
Hawking; hvala vam to ste nam omoguili da
ujemo vae ploe za pusti otok i sretan vam Boi.
STEPHEN: Hvala vama to ste me izabrali. Sa svoga
pustog otoka svima vam elim sretan Boi. Kladim
se da je kod mene vrijeme ljepe nego u vas.