Professional Documents
Culture Documents
Jules Verne - Put U Srediste Zemlje
Jules Verne - Put U Srediste Zemlje
Naslov izvornika Jules Verne Voyage au centre de la Terre Journey to the Centre
of the Earth
Prijevod s engleskog Drago tajduhar
Ilustracije Edouard Riou
Za izdavaa Marjan are
Urednik Lidija are
Lektor Ante Pavi
Izdava ARION d.o.o. - Split
Tisak: GRAF FORM Split
Split, 1999
1.
UJAKOV ZAGONETNI NALAZ
"Da, Marta, ali jo je rano za ruak. Tek je odbilo pola dva na crkvi Svetog
Mihovila."
"Kako to da se onda ve vratio kui?" "Valjda e nam to sam rei."
"Eto ga! Ja bjeim, a vi ete ga, gospodine Axele, ve nekako urazumiti."
Vratila se u svoj kuhinjski laboratorij. Ostadoh sam. Ali kako u ja, kraj svoje
poneto neodlune naravi, urazumiti strahovito razdraljivog profesora? Htio sam
se oprezno vratiti u svoju sobicu na gornjem katu, kad zakripae kuna vrata.
Pod golemim stopalima zapucketa drveno stubite i gospodar kue, projurivi kroz
blagovaonicu, uleti ravno u svoju radnu sobu.
U tom urnom prolazu bacio je u kut svoj tap s rukohvatom koji je sliio
klijetima za razbijanje ljenjaka. eir je bacio na stol i glasno mi doviknuo:
"Axele, Axele, Axele! Doi za mnom!"
Jo se nisam dospio ni pomaknuti, a ve je uslijedio njegov nestrpljivi uzvik:
"to, zar jo nisi tu?"
Pohitah u sobu svojeg stranoga tutora.
Kako sam ve rado priznao, Otto Lidenbrock nije bio zao ovjek. Ali ako se
jednom ne promijeni - a u promjenu slabo vjerujem - umrijet e kao straan
osobenjak.
Za vrijeme svojih predavanja na sveuilitu Johanna-eum redovito bi se jedan-dva
puta razbjesnio. Ne moda zbog toga to mu studenti nisu uredno dolazili na
predavanja, niti zato to na predavanju nisu bili osobito paljivi, pa napokon
ni zato to su loe prolazili na ispitima. Te sitnice nisu ga nimalo
uznemirivale.
On je, da upotrijebimo jedan izraz iz njemake filozofije, predavao
"subjektivno", tj. predavao je kao da govori sam sebi a ne drugima. Kao
znanstvenik bio je -egoist. Bio je pravi zdenac znanja, ali na kojemu bi ekrk
zakripao uvijek kad bi netko pokuao u njemu neto zagrabiti. Jednom rijeju,
krtac, kakvih profesora ima u Njemakoj.
Na svoju nesreu, moj ujak nije imao osobito razgovijetan izgovor, moda ne
toliko u svakidanjem razgovoru, koliko onda kad je javno govorio, a to je vrlo
nezgodno za govornika. On bi, naime, kod predavanja u Johannaeumu esto znao
odjednom zapeti usred govora borei se s kakvom jogunastom rijeju koja nikako
nije htjela kroza zube, nekom od onih rijei koje se opiru i nadimaju te konano
izlete na usta u nimalo znanstvenom obliku psovke. To bi onda profesora
natjeralo u straan bijes.
U mineralogiji ima dosta naziva nastalih iz grkog i latinskog, koje je teko
izgovoriti, onih krutih imena od kojih bi se recitatoru zapleo jezik. Ne mislim
time ogovarati tu znanost, to mi nije ni na kraj pameti. Ali kad se susretne s
romboedarskom kristalizacijom, mreastoasfaltnim smolama, gelenitima,
tangazitima, molibdatima olova, tungsta-tima mangana i titanitima cirkonija,
lako e se zapetljati, koliko god ti jezik bio hitar.
U gradu su svi znali za tu ujakovu nedunu manu, i mnogi su je
zloupotrebljavali. Jedva bi doekali neku tako kakljivu rije, na koju bi on
podivljao. Oni bi na to udarili u smijeh, to nije posve pristojno ak ni u
Njemakoj.
Na Lidenbrockovim predavanjima uvijek je bilo mnogo sluaa, ali dobar ih je dio
redovito dolazio samo zato da bi se mogli nasmijati provalama profesorova
bijesa!
Pa ipak je moj ujak bio pravi uenjak. Iako je katkad znao razbiti primjerke
rudae prejakim kucanjem, u njemu se geoloki genij bio udruio s okom
mineraloga. Naoruan ekiem, elinim dlijetom, magnetskom iglom, puhaljkom i
boicom salitrene kiseline bio je to sjajan ovjek. Prema lomu, izgledu,
tvrdoi, topljivosti, zvuku, mirisu i okusu, on je bez ikakva oklijevanja
smjetao bilo koju rudu u neku od onih est stotina vrsta koje dananja znanost
poznaje.
Ime Otta Lidenbrocka s tovanjem se spominjalo na uilitima i u raznim
znanstvenim institutima. Humphrv Davy, de Humboldt, kapetani Franklin i Sabine,
nikada nisu proli kroz Hamburg, a da ga nisu posjetili. Gospoda Becque-rel,
Ebelman, Brewster, Dumas, Milne-Edwards rado su se s njim savjetovali o
knjiga. Ali stare su knjige imale za njega vrijednost samo onda, ako su bile
izvanredno rijetke ili barem neitljive.
"to, zar ne vidi?" ree mi. "Ovo neprocjenjivo blago sam jutros pronaao
prekapajui po duaniu idova Heveliusa."
"Divno!" odgovorih s oduevljenjem koje se od mene oekivalo. Zapravo sam
smatrao, iako to nikako nisam smio rei, da se pravi prevelika galama samo zbog
poutjele knjiurine s koricama, ini se, od grube telee koe, iz koje je
provirivala izblijedjela vrpca.
U meuvremenu se profesor nastavio diviti svojem otkriu.
"Gledaj!" obraao se meni, iako je zapravo razgovarao sam sa sobom. "Zar nije
lijepa? Prekrasna je! Kako su joj lijepe korice! A otvara li se lako? Da, moe
je otvoriti na kojoj god hoe strani, i nee se zatvoriti! A kako se dobro
zatvara! Pa da, korice i listovi tako su dobro spojeni da se nigdje ne dijele i
ne zijevaju. Zamisli, hrbat joj nije nigdje oteen, iako je stara sedam stotina
godina! Ovim bi se uvezom mogli ponositi i Bozerian, Closs ili Purgold!"
Govorei tako, ujak je neprestano otvarao i zatvarao knjigu. Unato svojoj
nezainteresiranosti, morao sam ga upitati o sadraju te nevjerojatne knjige.
"Kakav je naslov tome udesnom svesku?" upitah s tako pretjeranim oduevljenjem
da je ono moralo izgledati hinjeno.
"To remek-djelo," odgovori razigrano ujak, "to je Heims-Kringla od Snorre
Turlesona, uvenog islandskog pisca iz dvanaestog stoljea. To je istinita i
vjerodostojna kronika o norvekim prinevima koji su vladali Islandom."
"Nije mogue!" uskliknuh. Moje sljedee pitanje odnosilo se na jezik kojim je
knjiga pisana. vrsto sam se nadao kako je pisana na njemakom.
"Kakav prijevod?" s gnuanjem odgovori profesor. "to e nam prijevod! Briga
koga za tvoj prijevod! Ovo je original na islandskom jeziku, na divnom, bogatom
i ujedno jednostavnom narjeju koje obiluje naj razliiti] im gramatikim
kombinacijama i oblicima rijei."
"Poput njemakoga" dvosmisleno sam primijetio.
"Da," odgovori ujak slijeui ramenima, "ali s tom razlikom to islandski jezik
ima tri roda kao grki, a vlastita se imena dekliniraju kao u latinskom."
"Ono, a kakav je tisak?" sad se u meni ve poela raati iskrena znatielja.
"Tisak? Tko je spomenuo tisak, nesretni Axele! Kakve to ima veze s tiskom. Pa
da, ti misli daje ova knjiga tiskana u nekakvoj tiskari! Neznalico boja, to je
rukopis, i to run-ski rukopis...!"
"Runski?"
"Da. A sad te jo moram poduiti to to znai, je li?"
"Nee biti potrebno..." zapoeh, povrijeenog ponosa.
Ali ujak se, i protiv moje volje, prihvatio objanjavanja stvari koje me uope
nisu zanimale.
"Rune su," proslijedio je, "slova pisma koje se nekad upotrebljavalo na Islandu,
a prema predaji izumio ih je sam Odin! Pogledaj, bezbonie, i divi se oblicima
to ih je izumilo samo boanstvo!"
Dok sam seja domiljao nekakvoj praktinoj ali koja e me osloboditi od
daljnjih kritika, dogodilo se neto to je razgovor ipak skrenulo na drugu
stranu. Iz knjige je ispao neki prljavi pergament i pao na pod. Moj se ujak
bacio za tim glupavim papiriem kao izgladnjeli ovjek za komadiem kruha. Za
njega su posebno takve zabiljeke, tko zna kada i od koga skrivene u stare
knjige i zatim zaboravljene, imale posebnu vrijednost.
"to bi to moglo biti?" povie ujak.
I odmah vrlo paljivo razastre po stolu komadi pergamenta, dugaak pet i irok
tri palca, ispunjen neitljivim nizom u okomite stupce poredanih znakova.
Donosim toan preslik tog napisa, jer mije obveza upoznati vas s tajanstvenim
znakovima koji e profesora Li-denbrocka i njegova neaka odvesti na najudniju
ekspediciju devetnaestog stoljea:
Profesor je asak-dva promatrao dokument, a zatim me pogledao preko naoala i
izjavio:
"To je runsko pismo. Slova su jednaka onima u rukopisu Snorre Turlesona! Ali,
to bi to moglo znaiti?"
Kako sam bio uvjeren da su runsko pismo i jezik stari znanstvenici izmislili
samo da bi zavarali poteni svijet, bio sam oduevljen otkriem da ujak o svemu
tome zna isto to i ja, dakle nita. Barem mi se tako inilo, dok sam gledao
kako nemirno kri prste.
"Pa ipak," gunao je on sam za sebe, "to je neki stari islandski tekst!"
A moj je ujak to doista morao znati, jer je bio poliglot, pravi ljudski
viejezini rjenik. Ne bi se moglo rei da je ba poznavao sve dvije tisue
jezika i etiri tisue narjeja, koliko ih ima na kugli zemaljskoj, ali se dobro
sluio svim najvanijima.
Muile su me dvojbe o tome to e ujak sve biti u stanju uiniti, naavi se
pred tom potekoom, i kada e iz njega buknuti sva estina njegove neobuzdane
udi. Ve sam oekivao uasan lom, kad na zidnoj uri odbie dva sata.
Domaica u taj as otvori vrata sobe i ree: "Juha je na stolu."
"Do vraga i juha, kao i oni koji su je skuhali i koji e je jesti!" zaurla ujak.
Prestraena domaica brzo nestade u hodniku. Ali ja sam bio gladan. Stoga
polet]eh za njom i brzo zauzeh svoje uobiajeno mjesto u blagovaonici. Iz
pristojnosti poekah nekoliko minuta, ali od mojeg ujaka, profesora, nije bilo
traga. To me iznenadilo. Obino ga posao nije odvlaio od blagodati dobrog
objeda. A kakav je to objed bio! Juha s perinom, jaja sa unkom zainjena
oraiem, peena teletina u umaku od ljiva. Kao poslastica slijedili su voe i
ueereni raii, a sve se to zalijevalo divnim moselskim pjenucem.
Sve je to moj ujak rtvovao zbog toga prljavog komadia pergamenta. Ja sam,
opet, kao odani neak, bio uvjeren da ga moram u tome odmijeniti. Stoga sam se,
da bih umirio savjest, dobro najeo za obojicu.
Stara kuharica bila je potpuno izbezumljena. Nakon toliko muke oko pripreme
jela, njezin se gospodar nije pojavio za stolom. Dok je gledala kakvu pusto
pravim po stolu, njezino je prvotno razoarenje ubrzo bilo zamijenjeno ozbiljnom
zabrinutou. to ako ujak unato svemu odlui jesti?
Upravo sam pojeo zadnju jabuku i popio posljednju au pjenuca, kad se zauo
straan urlik. Jednim skokom naao sam se u radnoj sobi.
TAJANSTVENI PERGAMENT
"Tvrdim da to mora biti neki vaan zapis na ninskom pismu," vikao je moj ujak,
"koji krije nekakvu udesnu tajnu koju po svaku cijenu moram otkriti."
Htio sam mu neto uzvratiti, ali me on prekine jo i prije nego sam rije
izustio: "Sjedni za stol i pii!"
Posluao sam.
"Svaki znak runskog pisma zamijenit u odgovarajuim slovom nae abecede. Vidjet
emo to e iz toga ispasti. Hajde, poni zapisivati i pazi da ti se ne potkrade
koja pogreka."
Diktat je zavrio sljedeim, potpuno nerazumljivim rezultatom:
nm.rnlls
esreuel
seecJde
sgtssmf
unteief
niearke
kt,samn
atrateS
Saodrrn
emtnael
nuaect
rrilSa
Atvaar
.nscrc
ieaabs
ccdrmi
eeutul
frantu
dt.iac
oseibo
KediiY
Jedva doekavi da zavrim s pisanjem, ujak mi pograbi papir iz ruku i pone ga
dugo i paljivo prouavati.
"to bi to moglo znaiti?" rekao je nakon dugotrajnog prouavanja.
Doista nisam znao to mu odgovoriti. Istina, on se nije ni nadao nekom odgovoru.
Govorio je sam sa sobom:
"To me podsjea na neki kriptogram. U kriptogramu je smisao hotimice skriven u
izmijeanim slovima. Osim ako ona nisu izmijeana bez ikakvog smisla. Ali zato
bi se netko time bavio? Kad bi se ta slova stavila na pravo mjesto, dala bi
razumljivu reenicu! Moda se nalazim na pragu nekog velikog otkria!"
Moje je skromno miljenje bilo da sve to ne znai nita, ali sam dobro pazio da
to ne otkrijem i tako se izvrgnem ujakovu bijesu. Sve to vrijeme on je zapis s
pergamenta usporeivao s onima iz knjige.
"Ova dva rukopisa nije pisala ista ruka. Postoji nepobitan dokaz da je
kriptogram napisan mnogo poslije knjige. Pomislio sam da bi to morao biti neki
prilino krhak dokaz. Dakle, prvo slovo jest dvostruko M koje se ne moe nai
kod Tarlesona jer se u islandskom jeziku pojavilo tek u etrnaestom stoljeu.
Prema tome, pergament mora biti barem dvije stotine godina mladi od knjige!"
Sve to inilo se loginim i vrlo moguim, ali jo uvijek je bilo samo
pretpostavka.
"ini mi se vjerojatnim," nastavi ujak, "daje tu reenicu na pergamentu ispisao
jedan od vlasnika knjige. Vano je, dakle, tko je bio taj vlasnik? Moda je
nekim sretnim sluajem svoje ime upisao negdje u knjizi?"
S tim rijeima ujak skine naoale, uzme jako povealo i pomnjivo pone
pretraivati prve stranice knjige. Na pred-listku, gdje obino stoji sporedni
naslov, otkrio je neku mrlju koja se na prvi pogled inila kao da je od tinte.
Ali nakon pomnijeg pregleda, pokazalo se da se radi zapravo o napisanom retku
kojeg je vrijeme gotovo izbrisalo. Ujaku je bilo jasno da se tu krije ono to
trai; poeo je istraivati mrlju i nakon podosta vremena uspio odgonetnuti
sljedei niz runskih znakova:
"Arne Saknussemm!" pobjedonosno uzvikne ujak. "Pa to je ime, i to ime islandskog
profesora, slavnog alkemiara iz esnaestog stoljea."
Udivljeno sam gledao ujaka.
"Ti alkemiari," nastavio je, "poput Avicenne, Bacona, Lullusa i Paracelsusa,
bili su uistinu jedini ueni ljudi svojeg doba. Zasluni su za mnoga
velianstvena otkria kojima se danas moramo diviti. Moj neae, moda je taj
Saknussemm ba u ovom nerazumljivom kriptogramu skrio kakvo nevjerojatno
otkrie? On sigurno ima neko dublje znaenje. Moram ga otkriti!"
Uzbueno se ushodao po sobi. Ja se jedva usudih pridodati:
"Moda, ali to je navelo toga uenjaka da tako skrije svoje udnovato otkrie,
uinivi ga tako potpuno beskorisnim?"
"to ga je navelo? to? Otkud bih ja to znao? Zar nije tako i Galileo u tajnu
zavio sva svoja otkria vezana za Saturn? Uostalom vidjet emo. Neu ni jesti ni
spavati dok ne otkrijem tajnu koju skriva ovaj zapis."
"Ali, dragi ujae..." zapoeli.
"A ni ti, Axele," doda ujak.
Ba je ispalo dobro to sam toga dana jeo za dvojicu.
"Prije svega treba otkriti klju do konanog rjeenja. Ako u tome uspijemo,
ostalo ne bi trebalo biti teko."
Poeo sam se ozbiljno prihvaati ove zadae. Izgledi da neu tako skoro moi
spavati niti jesti nisu uope bili obeavajui.
PUT U SREDITE ZEMLJE
Stoga sam odluio dati sve od sebe da bi mu pomogao. Za to vrijeme ujak je
nastavio svoj razgovor sa samim sobom:
"Zadatak je vrlo lagan. Na tom papiru nalazi se sto trideset i dva slova koja se
sastoje od sedamdeset i devet suglasnika i pedeset i tri samoglasnika, To je
priblino onaj omjer koji obiljeava veinu junih jezika. Sjeverna narjeja
mnogo su bogatija suglasnicima. Dakle, s prilinom sigurnou moemo
pretpostaviti da se radi o nekom junjakom jeziku."
Nije moglo biti jednostavnije.
"Sada samo moramo otkriti koji je to tono jezik," zakljuio je profesor.
"Kako Shakespeare kae: to je pitanje" pokuao sam biti duhovit.
"Taj Saknussemm" nastavio je on, ne obazirui se na moje pokuaje, "bio je
kolovan ovjek. Dakle, ako nije pisao svojim materinjim jezikom, bilo mu je
najprirodnije odabrati jezik kojim se sluila veina uenih ljudi esnaestog
stoljea, a to je latinski. Ako se to ne pokae tonim, moemo pokuati sa
panjolskim, francuskim, talijanskim, grkim ili ak hebrejskim. Ali moje je
miljenje da se najvjerojatnije radi o latinskom."
svih drugih studenata, ponekad bih se prepustio uivanju u duhanu. Zabavljao sam
se gledajui kako duhan polako izgara i moju nimfu pomalo pretvara u pravu
crnkinju. Katkada bih osluhnuo ne uju li se kakvi koraci na stubitu. Nikakva
glasa. Gdje bi sada mogao biti ujak? Mogao sam ga lako zamisliti kako tri
pokraj velianstvenih stabala na cesti to vodi u Altonu, mae rukama, tapom
bijesno sijee zrak i jo uvijek glavu razbija onom nesretnom hrpom hijeroglifa.
Hoe li uspjeti otkriti kakav trag? Hoe li se vratiti kao pobjednik ili sasvim
dotuen? Tko e biti jai: on ili tajna zagonetnog rukopisa?
Dok su mi te misli prolazile glavom, nesvjesno sam dohvatio list papira, na
kojemu sam bio ispisao onaj nerazumljivi niz slova, i pokuao sve mogue naine
da ih smjestim u smislene grupe. Pokuao sam sa svakim drugim, svakim treim,
etvrtim i petim slovom, ali sve je bilo uzalud.
"to bi to moglo znaiti?" bez prestanka sam sebi postavljao to pitanje.
Istina; etrnaesto, petnaesto i esnaesto slovo davali su englesku rije ice, a
osamdeset etvrto, osamdeset peto i osamdeset esto slagali su se u rije sir.
Napokon, u srednjem dijelu dokumenta, pa zatim u drugom i treem redu, opazih i
latinske rijei rota, mutabile, ira, nec, atra.
"Ha!" pomislih. "Moda moj ujak ima pravo u pogledu jezika kojim je rukopis
pisan. U etvrtom redu opazih jo rije luo, koja se moe prevesti sa "sveta
uma". Osim toga se u treem redu mogla proitati rije labiled, posve
hebrejskog oblika, a u zadnjem redu francuske rijei mer, are, mere.
To je da ovjek poludi! etiri razliita jezika u jednoj besmislenoj reenici!
Kakva moe biti veza izmeu rijei: led, gospodin, srdba, okrutan, sveta uma,
promjenljiv, majka, luk ili more? Samo se prva i zadnja mogu lako spojiti, jer
ne bi bilo nita udno da se u ispravi pisanoj na Islandu govori o "zaleenom
moru". Ali stoje s ostalim dijelom tajanstvenog kriptograma.
Naao sam se pred nepremostivom preprekom. Mozak mije kljuao, a oi mi
nepomino zurile u stari pergament. inilo mi se da cijela ta zbirka slova plee
ispred mene u nizu malih crnih grupa, poput iskrica koje se znaju pojaviti pred
oima kada krv naglo nahrupi u glavu.
Poeo sam halucinirati. Guio sam se, trebalo mi zraka. Nesvjesno sam se hladio
listom papira kao lepezom, a pred oima mi se naizmjence pojavljivala sad
njegova prednja, sad stranja strana.
Pokuajte zamisliti moje iznenaenje kad je kroz papir prodrla svjetlost, a na
drugoj se strani ukazao odraz niza tintom ispisanih slova. Preda mnom su se
nalazile posve itljive latinske rijei, meu kojima razabrati carterem i terrestre.
Otkrio sam tajnu ifre! Odjednom mi je bljesnulo pred oima. Pronaao sam klju
rjeenja. Same te rijei bijahu putokaz do istine. Da bi se proitao taj
dokument, trebalo ga je samo itati unatrag! Ostvarila su se sva profesorova
otroumna nagaanja. Imao je pravo u pogledu smjetaja slova a i s obzirom na
jezik dokumenta! Nedostajala je samo sitnica da bi se od poetka do kraja
proitala ta latinska reenica, a ja sam tu sitnicu otkrio posve sluajno!
Bio sam neopisivo uzbuen. Zamaglilo mi se pred oima i tako sam se tresao da s
prve nisam mogao nastaviti s prouavanjem. Razastro sam papir na stol, i malo po
malo stiao svoje uzbuenje.
Duboko sam udahnuo i rekoh sam sebi: "A sada proitajmo!"
Prstom prelazei preko svakog slova, sriui sam proitao cijelu poruku.
Ali kakvo mi je zaprepatenje i strah ispunilo duu! inilo mi se da me je netko
udario tekom boksakom rukavicom. to, zar je to - to to sam upravo bio doznao
- ve izvreno! Zar se netko usudio prodrijeti...! Ali to nitko iv nikad nee
doznati!
Skoio sam na noge i kriknuo: "Ni govora! Nikad, ba nikad moj ujak nee otkriti
tu opasnu tajnu! Ako je itko bio na to spreman, upravo bi se on smjesta zaputio
na to strano putovanje! Nita ga na svijetu ne bi moglo pokolebati niti ga u
tome sprijeiti! Takav neustraiv geolog kao to je on otputovao bi usprkos
svemu i ne obazirui se ni na koga! to je jo strasnije, svakako bi poveo i
mene sa sobom, i ne bismo se vie vratili! Nikad, nikad vie!
Gotovo sam bio izvan sebe od bijesa i razdraenosti!
osam sati nije nita okusio, i itava je kua morala s njime podijeliti taj
znanstveni post. Ja sam od toga dobio jake greve u elucu, a to me kao prilino
prodrljiva djeaka nije nimalo zabavljalo. Gotovo sam osjetio da me ti grevi
opet hvataju.
Bio sam uvjeren da e i zajutrak propasti kao i sinonja veera, ali odluih
biti hrabar i ne popustiti pred glau. Ali dobra domaica sve je to poela
ozbiljno shvaati. to se moglo uiniti? Ona nije mogla izii iz kue, a ja se
to nisam usuivao.
Ujak je i dalje neprekidno radio. Mata kao da gaje odnijela visoko u nebo.
ivio je daleko od zemlje pa, dakako, daleko i od zemaljskih potreba. Nije ni
pomiljao na jelo i pie.
Oko podneva poela me ozbiljno muiti glad. U kui nije bilo vie niega, jer je
naa dobra domaica prole veeri nevino pojela posljednji komadi kruha. Ovako
se vie nije moglo dalje. Ali ja se nisam dao, jer sam u tome vidio i pitanje
asti. Meutim, otkucala su i dva sata, a ja sam ve bio na kraju snaga. Poeo
sam sebe uvjeravati da pridajem preveliku vanost rukopisu. Moda mu ujak nee
ni povjerovati, moda e mu se itava stvar uiniti obinom prijevarom. Osim
toga, sigurno postoji nain kako ga odgovoriti od tako besmislene ekspedicije.
Pa opet, ako ga i ne uspijemo odgovoriti od toga, nema naina da me natjera da
budem njegov pratilac. Napokon, veliki su izgledi da e on napokon sam otkriti
klju ifre, to e moje gladovanje uiniti posve uzaludnim?
Odluka koju sam sino tako vrsto bio donio, sad mi se inila potpuno pogrena.
Bilo je glupo to sam tako dugo ekao. Odluih mu sve otkriti.
Traio sam zgodan nain kako to uiniti, a da ne navuem njegov bijes na sebe.
Jo sam se domiljao kako to izvesti, kad profesor ustade, dograbi svoj eir i
zaputi se prema vratima.
to!? Zar e opet izii i ostaviti nas zatvorene? Nikad!
"Ujae!" povikah.
ini se kao da me nije uo.
"Ujae Lidenbrock! "povikah glasnije.
"to?" protisnu ujak kao ovjek koji se upravo prenuo iz sna. "Jesi li neto
rekao?"
"Pa eto... taj klju..."
"Kakav klju? Od kunih vrata?
"Ali ne, klju onog stranog rukopisa," kriknuh.
Ispitivaki me pogledao preko naoala. Sigurno me izdao izraz lica, jer me bez
rijei vrsto zgrabio za ruku i zapiljio se u mene. Samim tim pogledom uputio mi
je jasno pitanje.
Klimnuh glavom u znak potvrde. On saaljivo slegne ramenima i okrene se od mene.
Oito je mislio da sam izgubio pamet.
"Mislim da sam otkrio rjeenje," bio sam uporan.
Oi mu ivo sijevnue, a ruka se pokrenu kretnjom prijetnje. Kratko vrijeme
nitko od nas nije prozborio ni rijei. Teko je rei tko je od nas bio vie
uzbuen.
"Hoe rei da si uspio otkriti sadraj pergamenta."
"Jesam," uslijedio je moj oajniki odgovor. "Pogledajte reenicu koju ste mi
diktirali."
"Ali to ne znai nita!" ljutito mi je odgovorio i zguvao ponueni papir.
"Da, ako itate s lijeva na desno, ali ako itate u obrnutom smjeru, s desna na
lijevo..."
Nisam dospio dovriti reenicu.
"Unatrag!" kriknu profesor, bolje rei zaurla! U glavi mu je iznenada sinulo i
sav se preobrazio. "Lukavi Saknus-semme! Kako sam bio blesav!"
Bre-bolje ponovno dohvati papir, odmjeri ga zakrvavljenih oiju i uzbuenim
glasom proita njegov sadraj, onako kako sam ja to prije njega uinio.
Pisalo je:
In Sneffels Yoculis craterem kem delibat urnbra Scartarts Julii intra calendas
descende, audas viator, et terrestre centrum attinges. Kod Jeci. Arne
Saknussemm.
"Ta bi tekuina, naime, poput oceana morala biti podlona Mjeseevu privlaenju.
Prema tome, dvaput na dan nastajale bi unutarnje plime i oseke, to bi dovodilo
do stalnih zemljotresa jer bi one nadizale Zemljinu koru!"
"Ali zna se daje povrinaZemljebilauarena, pa smijemo pretpostaviti da se
najprije ohladila Zemljina kora, a vruina se povukla u sredite."
"To je zabluda" odgovori ujak. "Zemlja se ugrijala samo izgaranjem na povrini i
nikako drukije. Povrina joj se sastojala od velike koliine elemenata, kao to
su kalij i natrij, koji se od samog dodira sa zrakom i vodom upale. Ti su se
elementi upalili kad su se atmosferske pare u obliku kie spustile na Zemlju.
Kako je voda malo po malo prodirala u pukotine zemaljske kore, nastajali su novi
poari praeni eksplozijama i erupcijama. Zbog toga je u poetku Zemlje bilo
tako mnogo vulkana."
"To je vrlo mudra hipoteza!" nerado priznah.
"Da, tu mije hipotezu objasnio sam Humphrv Davy, na vrlo jednostavnom pokusu.
Nainio je metalnu kuglu, uglavnom, ba od tvari o kojima sam upravo govorio,
kuglu koja je savreno prikazivala nau Zemlju. im smo je lagano poprskali
vodom, njezina se povrina odmah napuhala, oksidirala je i na ovlaenom mjestu
stvorila se uzvisina, a na njoj otvoreni krater. Krater je provalio, a itava se
kugla od toga tako zagrijala daje nismo mogli drati u ruci."
Ovi su me profesorovi dokazi doista pokolebali. Svoje je dokaze kao uvijek
iznosio zaneseno i strastveno.
"Eto vidi, Axele. To pitanje izazvalo je meu geolozima razliite hipoteze.
Nema gotovo nikakvih dokaza za tu unutarnju vruinu. tovie, ja sam uvjeren da
ona ne postoji i da ne moe postojati. Uostalom, jedini nain da to utvrdimo
jest da, poput Arne Saknussemma, otiemo tamo i sami se osvjedoimo."
"Pa dobro," uzviknuh, napokon uvjeren, "poimo i uvjerimo se. Iako ne znam kako
emo to uspjeti u sveopem mraku koji tamo vlada."
"Nemaj straha! Siguran sam da emo tu potekou svladati, kao i mnoge druge.
Osim toga, oekujem da emo, kako se budemo pribliavali sreditu Zemlje, naii
na elektrine pojave koje bi nam mogle svijetliti, pa ak i na atmosferu koja bi
uslijed tlaka zraka postala osvijetljena."
"Da, da, mogue je i to. Nije iskljueno," rekoh.
"Sad kad smo se napokon sporazumjeli, moram te zamoliti da ni rijei, uje li,
ni rijei nikome o svemu tome ne kae. Na uspjeh ovisi o diskreciji i oprezu."
Tako se zavrio taj znameniti razgovor, koji me u velikoj mjeri uspalio.
Napustivi ujaka, iziao sam iz kue kao
Napustivi ujaka, iziao sam iz kue opsjednut. Po ulicama Hamburga kao da nije
bilo dovoljno zraka, koji bi mi pomogao da se oporavim. Stoga sam poao na obalu
Elbe, prema parnoj skeli koja spaja grad s hamburkom eljeznicom. Usput sam
razmiljao. Je li sve to sam netom doznao uistinu mogue? Je li moj ujak pri
zdravoj pameti i moe li se doista prodrijeti do sredita Zemlje? Jesam li bio
rtva luaka ili je on ipak bio znanstvenik rijetke odvanosti i vidovitosti?
Iako mije oduevljenje poelo jenjati, dobro sam se sjeao daje moje uvjerenje
bilo potpuno. Ah, najradije bih smjesta krenuo na put, kako ne bih imao vremena
za razmiljanje. Jest, jo sam imao hrabrosti da tog istog trena spremim svoj
putni koveg.
Meutim, moram priznati daje za jedan sat, na povratku kui, moje uzbuenje
splasnulo. Stavovi su mi se ponovno promijenili.
"To je glupo, to nema nikakva smisla!" pomislih. "To je samo nona mora. Mora
biti da sam samo loe spavao i usnuo ruan san."
S tim mislima napustio sam obalu Elbe i vratio se u grad. Proavi luku, stigao
sam na cestu to vodi u Altonu. Vodio me neki udan ali toan predosjeaj, jer
sam ubrzo opazio svoju malenu Graiiben kako hitrim koracima brzo odmie prema
Hamburgu.
"Graiiben!" dozvah je iz daleka.
Djevojka se zaustavila. Bila je poneto iznenaena kad je ula daje netko doziva
u nepoznatom dijelu grada.
"Oh, Axele!" napokon je veselo uzviknula. "Doao si mi ususret! Kako lijepo od
tebe!"
Ali dok me gledala, opazila je da sam nemiran i zbunjen. Prui mi ruku i upita:
"to ti je?"
"to mije? Jo me pita, Graiiben!" viknuh.
Njoj nije bilo razloga neto tajiti. Kroz dvije sekunde i u tri reenice moja je
lijepa Virlandekinja sve doznala.
"Dakle, to misli o svemu tome?" nestrpljivo sam upitao na kraju.
Nekoliko je asaka utjela. Ne znam je li joj srce tuklo kao moje, ali njezina
ruka u mojoj nije drhtala. utke smo preli stotinjak koraka.
"Axele!" progovori ona napokon. "Bit e to prekrasno putovanje. Da sam samo
mukarac, pa da vam se i ja mogu pridruiti. To e putovanje biti dostojno
neaka profesora Lidenbrocka. Mislim da bi ti trebalo sluiti na ast to e ga
u tome pratiti."
"Dakle, ti me ne odvraa od te bezumne ekspedicije?"
"Ne, dragi Axele. Dapae, ja bih vas oboje rado pratila, kad vam jedna djevojka
ne bi bila na smetnju."
"Uistinu?" "Naravno."
udne li su ene i djevojke! Tko bi razumio njihova enska srca?! Iako su
naizgled plahe, zapravo su prepune smjelosti! Tko bi to mogao razumjeti? Ova me
djevojka nagovarala da poem na tu opasnu ekspediciju! Nije se bojala sama
upustiti u tu pustolovinu... Ona me u to tjera i to mene, kojega uz to i voli!
Bio sam posve smeten i, moram priznati, bijae me stid.
"Graiiben," rekoh napokon, "vidjet emo hoe li i sutra ovako govoriti."
"Dragi Axele, sutra u govoriti jednako kao danas."
Drei se za ruke, Graiiben i ja utke nastavismo put. Sva ta uzbuenja u samo
jednom danu potpuno su me slomila.
"Uostalom," mislio sam, "srpanjske kalende jo su daleko, a dotle e se kojeta
dogoditi. Moda e ujaka ipak proi ta luda zamisao da putuje pod Zemlju."
Ve je bila no, kad smo stigli do kuice u Konigstrasse. Oekivao sam da e u
stanu biti sve tiho, da e ujak, po svom obiaju, ve spavati, a naa domaica
dovravati spremanje blagovaonice.
Ali nisam raunao na profesorovu nestrpljivost. Naao sam ga gdje vie i skae
usred skupine nosaa koji su na ulici iskrcavali neku robu, a jadna stara
domaica nije znala to prvo zapoeti.
"Axele, gdje si to dosad uzalud gubio vrijeme? uri se, nesretni sine!" vikao je
ujak izdaleka, im me ugledao. "TVoj koveg jo nije spremljen, moji papiri su u
potpunom neredu, a kroja jo nije donio nau putnu odjeu i moje do-koljenice!"
Zastao sam kao ukopan i zanijemio. Jedva sam procijedio kroza zube: "Dakle, ipak
putujemo?"
"Pa naravno, nesretno dijete, a ti gubi vrijeme u etnji, umjesto da si mi
ovdje na pomoi."
"A kada kreemo?" upitah slabanim glasom. "Prekosutra, u ranu zoru."
Nita vie nisam uo. Poput strijele pobjegoh u svoju sobicu i zakljuah se
iznutra. Vie nije bilo nikakve sumnje. Ujak je cijelo popodne proveo u nabavci
stvari potrebnih za put. Vrt je bio zasut konopcima, ljestvama od konopa,
bakljama, tikvicama za vodu, eljeznim kukama, krampovima, cepinima i
sjekiricama, koje je desetorica ljudi jedva mogla ponijeti.
Proveo sam stranu no, a ve rano ujutro zauh kako me zovu, da bih uskoro
doznao kako je ujak jo uvijek nepokolebljiv u svojoj odluci da odmah
otputujemo.
Skupina nosaa je iskrcavala neku robu ...
I moja roaka i budua supruga jo je bila vrsto odluna da ga u tome podri.
"Axele," rekla mi je, "dugo sam razgovarala sa svojim pooimom. On je smion
znanstvenik i veoma hrabar ovjek. Ne zaboravi da u tvojim ilama tee njegova
krv. Pripovijedao mije o svojim namjerama, oekivanjima, te kako i zato se nada
da e ostvariti svoju zamisao. Ne sumnjam u njegov uspjeh. Dragi Axele, kako je
divno predati se znanosti! Kolika slava eka profesora Lidenbrocka, koje e
jedan dio pripasti i njegovu neaku! Kad se vrati, Axele, bit e gotov ovjek,
ravan njemu. Moi e slobodno govoriti, raditi i napokon..."
Djevojka porumenje i ne dovri reenicu. Njezine su me rijei vratile u ivot.
Pa ipak, jo nisam vjerovao u na odlazak. Odvedoh Graiiben do ujakove radne
sobe, te ga upitah:
"Ujae, zar ste zbilja odluili odmah poi na taj put?" "to, zar jo uvijek
sumnja?"
"Ne sumnjam," rekoh, da ga ne bih rasrdio. "Pitam samo, zato se toliko urimo."
"Radi se o vremenu. Ne smijemo dozvoliti da zakasnimo."
"Ali tek je 26. svibnja, a do konca lipnja..."
"Oh, neznalico! Zar misli da je tako lako doi do Islanda? Da nisi pobjegao kao
luak, bio bih te odveo u ko-penhaku poslovnicu brodarske kompanije Liffender
Co. i tamo bi se osvjedoio da iz Kopenhagena za Revkjavik ima samo jedna veza."
"Dakle...?"
"Dakle, budemo li ekali do 22. lipnja, neemo dospjeti da vidimo kako sjena
Scartarisa miluje Sneffelsov krater.
"Je li gospodin poludio?" upitala me Marta.
Moramo to prije poi u Kopenhagen i tamo potraiti neko prijevozno sredstvo.
Stoga odmah spremi svoj koveg!"
Nije mi ostavio prostora za prigovor. Popeh se u svoju sobu, gdje mi je Grauben
pomogla u mali koveg sloiti stvari koje su mi bile potrebne za put. Nije bila
uzbuena nita vie nego bi bila da se radilo o etnji do Liibecka ili
Helgolanda. Ruice su joj bez urbe obavljale posao, dok je mirno razgovarala sa
mnom. Napokon je i posljednji remen bio zakopan i ja sidoh u prizemlje.
Tijekom dana dolazilo je sve vie dobavljaa fizikalnih sprava, oruja i
elektrinih aparata. Naa dobra domaica od svega toga vie nije znala gdje joj
je glava.
"Je li gospodin poludio?" upitala me u prolazu.
Bez rijei joj potvrdih glavom.
"I vas vodi sa sobom?"
Opet potvrdih.
"A kamo?"
Prstom pokazah u zemlju.
"U podrum?" uzviknu stara sluavka.
"Ne, mnogo nie!" tuno rekoh.
Dola je veera, a ja nisam ni osjetio kako je vrijeme prohujalo.
"Putujemo odmah ujutro, tono u est sati," tim rijeima ujak mi poeli laku
no, uputivi se u svoju sobu odmah poto smo veerali. U deset sati potpuno
iscrpljen sva-lih se na postelju.
U noi me opet spopade strah. Sanjao sam o ponorima. Buncao sam. Osjeao sam
kako me jaka profesorova ruka stie i vue, kako propadam i brzo tonem u ponor!
Kao da mi se cijeli ivot pretvorio u beskrajno padanje. Probudih se u pet sati,
slomljen od umora i uzbuenja.
Spustih se u blagovaonicu, gdje je ujak ve sjedio za stolom i upravo gutao
zajutrak. Uasnuto sam ga pogledao, ali kako je Grauben bila s nama, nisam nita
rekao. Nisam uope mogao jesti.
U pet i po sati s ulice se zaulo kloparanje. Stigla su kola da nas prevezu na
Altonski kolodvor. Uskoro su bila pretrpana ujakovim kovezima.
"A tvoj koveg?" upita ujak.
"Spremanje," odgovorih klonulo.
"Brzo ga donesi, jer emo zbog tebe jo zakasniti na vlak."
Napokon sam shvatio da se ne mogu boriti protiv sudbine. Popeh se u sobu, pustih
koveg da se otkotrlja niza stube, te pooh za njim.
Grauben i stara kuharica primie kljueve kue. Jedva zastavi kako bi svima
uputili posljednji pozdrav, krenusmo na svoje pustolovno putovanje u samo
sredite Zemlje.
OBUKA U PENJANJU
U predgrau Hamburga, Altoni, nalazi se poetna postaja vlaka na pruzi za Kiel,
kojom e nas vlak odvesti na obalu Belta. Nije prolo ni dvadeset minuta, kad je
naa koija dospjela do Holsteina. Naa je ogromna prtljaga iskr-cana, izvagana,
oblijepljena naljepnicama i opet utovarena u teretni vagon. U meuvremenu, mi
smo preuzeli svoje putne karte i u sedam sati ve sjedili jedan nasuprot drugome
u odjeljku prvog razreda. Lokomotiva zazvidi, vlak krene i mi otputovasmo.
Jesam li se pomirio sa sudbinom? Nikako. Ali udiui svjei jutarnji zrak, i
gledajui svaki as nove predjele kroz koje je vlak jurio, zaboravljao sam na
svoj strah.
Bili smo sami u odjeljku, ali nismo razgovarali. Ujak je bio zauzet
pregledavanjem svojih papira, meu kojima je, naravno, bio uveni pergament i
neka pisma preporuke od danskog konzulata u Hamburgu, s potpisom konzula,
gospodina Christiensena, profesorova prijatelja. S tim papirom mogli smo u
Kopenhagenu lako dobiti preporuke za guvernera Islanda.
Prolazili smo prostranim nezanimljivim plodnim ravnicama, jednolinim i blatnim.
Ipak, ti su predjeli bili vrlo prikladni za izgradnju eljeznike pruge, upravo
idealni za polaganje ravnih linija, kakve vole sva eljeznika drutva. Ali ta
me jednolinost nije dospjela umoriti, jer se tri sata nakon polaska vlak
zaustavio u Kielu, svega nekoliko koraka od mora.
Budui nam je prtljaga bila oznaena za Kopenhagen, nismo oko nje imali posla.
Ali profesor je ipak s nemirom pratio njezino ukrcavanje na parobrod, gdje je
nestala u dubokom brodskom spremitu.
Ujak je u brzini tako dobro sraunao vrijeme prispijea vlaka na parobrod, da
nam je ostao itav dan ekanja na polazak broda Ellenora, koji je bio predvien
tek za naveer. Zbog toga srao devet sati proveli u uzrujavanju, za koje vrijeme
je moj razdraljivi voditelj puta poslao k vragu sve parobrodske agencije i
eljeznike urede, kao i vlade, koje podnose takav nemar. Morao sam biti na
njegovoj strani kad se dohvatio zapovjednika Ellenore, prisiljavajui ga da
odmah pokrene svoj brod. Svakako, zapovjednik gaje samo ispraio sa zapovjednog
mosta.
Kao u svakom lukom gradu, tako je i u Kielu bilo teko utuci cijeli dan. etali
smo zelenkastim obalama zaljeva na ijem kraju se uzdizao gradi. Proli smo
gustim umarci-ma zbog kojih gradi slii gnijezdu u svenju granja. Divili smo
se prekrasnim vilama, zimskim kupalitima i napokon se ponovno uspeli na brodsku
palubu, jedva doekavi devet sati, vrijeme polaska. Oblak dima s Ellenore dizao
se prema nebu, a zapovjedniki most podrhtavao je od rada parnog kotla.
Dodijelili su nam jednu kabinu s dvije postelje.
Parobrod je brzo klizio tamnim vodama Velikog Belta. No se crnjela, vjetar
puhao, a more bilo uzburkano. U mraku bi se katkada pojavilo koje svjetlo s
obale, a u daljini je svjetlucalo nekoliko svjetionika. To je sve to mi je
ostalo u sjeanju od mojeg prvog putovanja morem.
U sedam sati ujutro iskrcali smo se u gradiu Korsoru koji lei na zapadnoj
obali Sjaellanda. Tu smo opet preli na vlak koji nas je nosio kroz predjel
ravnih polja, slinih onima u Holsteinu.
Jo je bilo tri sata vonje do glavnoga grada Danske. Ujak nije cijelu no ni
oka sklopio. Bio je tako nestrpljiv, da je gotovo bio spreman izii van i
pogurati vagon, ne bi li iao bre. Napokon je opazio da se pojavio trak mora i
veselo povikao: "To je Sund!"
Proli smo pored gomile zgrada nalik na bolnicu. "To je umobolnica," ree jedan
od naih suputnika.
"Krasno," pomislih. "Eto, u toj zgradi trebali bismo mi dovriti svoje dane.
Velika je to bolnica, ali jo uvijek previe malena da u nju stane sva ludost
profesora Lidenbrocka!"
Konano, u devet sati ujutro stupismo na tlo Kopenhagena. Prtljagu smo dali
ukrcati na kola i odvezli se u hotel Feniks u Bred-Gadeu. Do tamo nam je trebalo
dobrih pola sata, jer se kolodvor nalazio na krajnjoj periferiji. Ujak se u sobi
na brzinu osvjeio, a zatim odmah istrao van, povevi i mene sa sobom. Hotelski
je vratar govorio njemaki i engleski, ali profesor, kao pravi poliglot,
zapodjene s njim razgovor na istom danskom jeziku. Na isto takvom danskom
ovjek mu opisa gdje se nalazi Muzej nordijskih starina. U toj su zgradi bile
nagomilane razne krasote, staro kameno oruje, posude za pie i nakit, prema
kojima se dala rekonstruirati cijela povijest Zemlje.
Direktor te udesne ustanove bijae znanstvenik, profesor Thomson, prijatelj
danskog konzula u Hamburgu. Ujak je za njega imao dobru pismenu preporuku.
Obino znanstvenici ne doekuju ljubazno svoje kolege. Ali ovdje je bilo posve
drugaije. Gospodin Thomson, vrlo usluan ovjek, ljubazno je primio profesora
Lidenbrocka, pa ak i njegova neaka. Nije potrebno spominjati, da ni pred tim
divnim direktorom nismo otkrili svoju tajnu. Rekli smo samo da elimo pogledati
Island bez ikakve osobite svrhe, kao ljubitelji prirode.
Gospodin Thomson stavio nam se potpuno na raspolaganje, pa smo tako zajedno
obilazili obalu, u potrazi za nekim brodom koji odlazi put Islanda. Ponadah se
da u tome neemo uspjeti, ali sam se prevario. Omanji danski jedrenjak s imenom
Valkgrie trebao je 2. lipnja krenuti u Revkjavik. Kapetana, gospodina Bjarnea,
zatekli smo na brodu. Njegov budui putnik od veselja mu je gotovo zgnjeio ruku
pri rukovanju, tako da se estiti ovjek poneto zaudio zbog tolike srdanosti.
Za njega je putovanje na Island bilo obina stvar, jer mu je to bio zanat.
Nasuprot tome mojem ujaku to kao daje bilo putovanje u raj. Lukavi kapetan to je
oduevljenje ipak iskoristio da nam put svojim brodom dvostruko naplati.
Uostalom, to je za nas bila sitnica.
"Budite na brodu u utorak u sedam sati ujutro," napokon je rekao gospodin
Bjarne, slaui u dep lijepu svoticu papirnatih dolara.
Mi se gospodinu Thomsonu zahvalismo na uslunosti i vratismo se u hotel.
"Odlino! Sjajno! Velianstveno!" zadovoljno je zakljuio ujak, dok smo sjedali
za kasni doruak. "Malo se osvjei, moj djeae, a onda emo razgledati grad."
Otili smo na Kongens-Nye-Torw, nepravilan trg, gdje se nalazi bitnica s dva
neduna naperena topa kojih se nitko ne boji. Blizu toga, na broju 5, bio je
jedan francuski re-staurant, vlasnitvo kuhara koji se zvao Vincent. Ruali smo
obilno za umjerenu cijenu od etiri marke po osobi.
Zatim smo s djetinjim zadovoljstvom razgledali grad. Ujak je pustio da ga vodim.
Hodao je uz mene, ali nita nije primjeivao. Nije vidio ni uglednu kraljevsku
palau, ni lijepi most iz sedamnaestog stoljea, koji premouje kanal ispred
muzeja, ni golemi Thonvaldsenov kenotaf1 , ukraen zastraujuim freskama, ija
je unutranjost bila ispunjena ki-parovim djelima. Nije primijetio u vrlo
lijepom perivoju mi1 Spomenik u obliku grobnice, mauzolej.
nijaturni dvorac Rosenborg, ni divnu renesansnu zgradu Burze sa zvonikom
nainjenim od pletenih repova etiriju bronanih zmajeva, ni velike vjetrenjae
na bedemima, ija su se golema krila nadimala poput brodskih jedara na morskom
vjetru.
Kako bismo ja i moja lijepa Graiiben uivali u etnji ovom lukom, prepunom
brikova i fregata koje mirno poivaju u svojem sigurnom zaklonu, po zelenim
obalama tjesnaca i po debeloj hladovini tvrave iji topovi pruaju svoje crne
gubice kroz granje bazga i vrba! Ali moja mala Graiiben bila je daleko i nije
bilo nade da u je ikada vie vidjeti.
Ipak, neto je privuklo ujakovu panju. Bio je to nekakav zvonik na otoku, Amak
koji tvori jugoistonu etvrt Kopenhagena. Odmah mije naloio da krenemo na tu
stranu. Popeli smo se na maleni parobrod koji je prevozio putnike preko kanala i
uskoro se nali na otokom keju.
Preavi nekoliko uskih ulica, gdje su pod biem okrutnih nadglednika radili
robijai obueni u hlae s jednom utom i jednom sivom nogavicom, doosmo pred
Vor-Frel-sers-Kirk.
Ta crkva nije bila ni po emu znaajna, ali njezin visoki zvonik privukao je
profesorovu panju zato to mu je stubite od ravnog podnoja s vanjske strane
okruivalo zvonik, svijajui se tako pod vedrim nebom sve do vrha.
"Popnimo se gore," ree ujak.
"Ali ja se nikad nisam mogao uspinjati na crkvene zvonike," uzviknuo sam.
"Oduvijek patim od vrtoglavice."
"Upravo se stoga mora popeti gore. elim te od toga izlijeiti."
"Ali, dobri ujae..."
Kad sam se probudio, uo sam kako u susjednoj sobi ujak uvelike govori. Odmah
sam ustao i pourio k njemu. Razgovarao je danski sa snano razvijenim i visokim
ovjekom. Taj ovjek morao je biti uasno jak. Na jednostavnom licu isticale su
mu se pametne sanjarski plave oi, duga kosa, koju bi ak i u Engleskoj smatrali
pretjerano crvenom, padala mu je na iroka i snana ramena. Imao je dinaminu
pojavu, iako gotovo uope nije gestikulirao rukama i tijelom. Sve je na njemu
odavalo daje posve tihe udi; ne mlitav, nego nekako smiren. Vidjelo se da ni od
koga nita ne trai, da radi ono to mu najbolje odgovara i da ga na ovom
svijetu nita ne moe zauditi ili uznemiriti.
Po nainu kako je sluao zaneseno brbljanje svojeg sugovornika, razabrao sam
odlike Islananinova karaktera. Stajao je nepomino i prekrtenih ruku, dok je
moj ujak bez prestanka mlatarao desno i lijevo. Kad je htio neto porei,
pokrenuo je glavu slijeva nadesno; a u znak potvrivanja samo bi naklonio glavu
tako neznatno, da bi mu se duga kosa jedva pomakla. Taje tednja pokreta gotovo
graniila sa krtou.
Doista, gledajui toga ovjeka ne bi nikad pomislio daje lovac. Njega se divlja
sigurno ne boji; ali kako je onda hvata?
To mi je postalo jasno kad mi je gospodin Fridriksson rekao daje to plaho
eljade zapravo samo lovac na eidere1, ptice ije paperje predstavlja najvee
bogatstvo na otoku. To se paperje zove "eider-dun" i nije potrebno mnogo muke da
ga se dosta prikupi.
Poetkom ljeta enke te ptice grade gnijezdo na obroncima fjordova2, kojima je
sva obala ispresijecana. Kad ptica sagradi gnijezdo, obloi ga njenim paperjem
koje iupa s trbuha. Odmah zatim dolazi lovac, zapravo skuplja, uzima
gnijezdo, a enka opet zapoinje svoj posao. To traje dotle dok je na njoj
ijedna pahulja. Kad se enka tako sva oerupa, dolazi red na mujaka. Ali kako
njegovo tvrdo i grubo perje nema nikakve vrijednosti u trgovini, lovac se vie
ne trudi da mu ukrade leaj za mladunad. Kad se tako gnijezdo dovri, enka
snese jaja, mladi se izlegu i sljedee godine prikupljanje eider-duna poinje
iznova.
Kako se ova vrsta pataka ne voli gnijezditi na strmim liticama, ve su joj drae
lagano poloene i vodoravne stijene koje poniru u more, islandski lovac moe
ovaj svoj zanat obavljati bez velikoga napora. Tako je on, ustvari, gospodar
koji niti kopa niti sije, ve samo ubire etvu.
Taj tromi, ravnoduan i tihi ovjek zvao se Hans Bjelke, a doao je po preporuci
gospodina Fridrikssona. Zapravo, bio je to na budui vodi. Zakleo bih se da,
makar obiao cijelu zemaljsku kuglu, nigdje ne bih mogao pronai osobu ije je
ponaanje bilo u takvoj suprotnosti s ponaanjem mojeg ujaka.
1 Vrsta divlje patke koja obitava u sjevernim i polarnim krajevima.
Tako se zovu dugi i uski zaljevi koji duboko zadiru u obale veine skandinavskih
zemalja.
Pa ipak, na neki udan nain, vrlo su se lako sporazumjeli. Obojica se nisu
optereivali novanim pitanjima: jedan je bio spreman primiti to mu ponueno, a
drugi opet da dade sve to se od njega zatrai. Stoga za njih nije bilo lake
stvari, nego se dogovoriti o uvjetima pod kojima nam je Hans trebao biti na
usluzi.
Prema ugovoru, Hans se obvezao da e nas odvesti do sela Stapi koje lei na
junoj obali poluotoka Sneffels, u samom podnoju vulkana. Prema ujakovu
miljenju, do tamo je kopnom trebalo prevaliti oko dvadeset i dvije milje, a to
je znailo oko dva dana putovanja.
Ali kad je ujak doznao da se tu zapravo radi o danskim miljama, koje iznose
dvadeset etiri tisue stopa1, morao je ispraviti svoje raune te, uzevi u
obzir loe i nikakve putove, predvidjeti sedam do osam dana hodanja.
Na raspolaganje su nam stavljena etiri konja, i to, dva na kojima emo jahati
ujak i ja, a druga dva za prtljagu. Hans je izjavio kako ga nita na ovom
svijetu ne moe natjerati da se uspne na bilo koju ivotinju pa je, po svojoj
navici, odluio ii pjeice. Odlino je poznavao taj dio obale i obeao nam da
e krenuti najkraim moguim putem.
Meutim, Hansov ugovor s ujakom nije isticao nakon naeg dolaska u Stapi. Trebao
je ostati u naoj slubi za cijelo vrijeme naeg znanstvenog izleta, a za to e
tjedno dobivati tri riksdala 16 franaka i 8 centima. Posebno je ugovoreno da e
taj dogovoreni iznos vodi primati svake subote naveer. Iz nekog udnog
razloga, Hans je zahtijevao da to bude najvaniji uvjet ugovora. Dogovoreno je
da na put krenemo 16. lipnja. Ujak je htio lovcu dati predujam za zakljueni
posao, ali ovaj je ponudu odbio jednom jedinom rijeju:
"Efter."
"To znai "poslije"," objasnio mije profesor.
Oko 4,5 kopnenih milja ili 7,3 km.
im je ugovor bio sklopljen, Hans se smjesta povukao.
"Krasan ovjek," uskliknu ujak, "ali i ne sluti, kakvu mu je divnu ulogu
budunost namijenila."
"On e nas, dakle, pratiti sve do..." "Da, Axele, sve do sredita Zemlje."
Preostalo nam je jo etrdeset i osam sati. Na alost, gotovo sve sam ih proveo
u pripremama za put. Morali smo upotrijebiti svu svoju otroumnost kako bismo
to korisnije rasporedili nau prtljagu; na jednu stranu pomagala, oruje na
drugu, alat u jedan omot, a hranu u drugi. Bila su u svemu etiri kupa.
Instrumenti su bili sljedei:
1
Jedan stodjelni Eigelov toplomjer, koji je obuhvaao
sto pedeset stupnjeva. Uinilo mi se da tih stupnjeva ima
ili previe ili premalo. Previe, ako okolna temperatura do
vede ivu do vrha, jer bismo se tada mi skuhali, a opet
premalo, ako bi trebali izmjeriti toplinu nekog izvora ili bilo
kakve tvari u rastaljenom stanju.
2
Jedan manometar na stlaeni zrak, koji je bio udeen
tako daje pokazivao svaki tlak vei od atmosferskog tlaka
na morskoj razini. Obini barometar ne bi nam mogao po
sluiti, jer atmosferski tlak mora rasti srazmjerno s dubi
nom naeg sputanja pod povrinu Zemlje.
3
Jedan kronometar izraen kod Boissonnasa ml. iz
eneve, tono podeen prema hamburkom vremenu, koje
Nijemci uzimaju kao obrazac, kao to to Englezi ine za
grinviko, a Francuzi za pariko.
4
Dva kompasa; jedan za vodoravnu orijentaciju, a dru
gi za deklinaciju.
5
Jedan dalekozor za gledanje u mraku.
6 Dva Ruhmkorffova stroja, koji su putem elektrine struje davali lako
prenosivo, sigurno i prikladno svjetlo.
Oruje se sastojalo od dvaju karabina izrade Purdlev More Co. i od dvaju Colt
revolvera. Ja uope nisam znao emu nam to oruje? Bio sam uvjeren da nam se ne
treba bojati ni divljaka ni divljih zvijeri. Ali eto, ujaku je oruje bilo isto
tako vaan dio opreme kao i instrumenti, a osobito se pobrinuo da ponesemo i
poveu koliinu eksplozivnog pamuka, koji je otporan na vlagu, a eksplozivna mo
mu je mnogo jaa od eksplozivne moi obinog barutnog praha.
Alat se sastojalo od dva trnokopa, dva krampa, svilenih ljestava, triju okovanih
tapova, sjekire, ekia, od tuceta planinarskih klinova i prstenastih vijaka te
dugih konopa s uzlovima. Od svega toga nastao je prilino velik sveanj, jer su
same ljestvice bile duge tri stotine stopa.
Konano, bila je tu i hrana. Omot, istina, nije bio osobito golem, ali je
ulijevao povjerenje, jer sam znao da u njemu ima konzerviranog mesa i dvopeka za
est mjeseci. Sva se tekuina sastojala od borovice; vode uope nismo imali. Ali
ponijeli smo tikvice koje je ujak kanio napuniti vodom s nekog izvora tek pred
sam poetak sputanja u Zemljinu utrobu. Pritom se uope nije obazirao na moje
sumnje u
1 Ruhmkorffov stroj sastoji se od jednog Bunsenova lanka koji radi pomou
kalijeva bikromata i nema nikakvih mirisa. Induktivna zavojnica dovodi struju
moraju biti predjeli koji su jo samotniji od ove pustinje? Iako smo ve bili
preli vie od pola danske milje, jo nismo vidjeli nekog seljaka na pragu svoje
kolibe, pa ak ni pastira uz neko poludivlje stado. Vidjeli smo tek nekoliko
krava i ovaca, koje su bile preputene same sebi. Kakvi e tek biti predjeli
koji su uslijed erupcija ispremijeani i uzdrmani, koji su nastali nakon provala
vulkana i podzemnih gibanja?
Sve smo to tek trebali upoznati. Ali, gledajui Olsenovu kartu, vidio sam da te
predjele zasad zaobilazimo, nastavljajui du krivudava ruba obale. Veliko
vulkansko gibanje odigralo se, uglavnom, u unutranjosti otoka. Zemlja tamo
izgleda zastraujue, zbog bazaltnih stijena to lee vodoravno jedna preko
druge - na skandinavskom ih jeziku nazivaju trappovima - i uslijed naslaga
trahita, bazalta, pjeenjaka i raznovrsnih vulkanskih mjeavina, te okamenjenih
potoka lave i rastaljena porfira. Ve sam unaprijed znao kakvu emo sliku
ugledati na poluotoku Snef-fels, gdje su strahote pobjenjele prirode stvorile
grdan kaos.
Dva sata nakon odlaska iz Revkjavika stigli smo u trgovite po imenu Aoalkirkja
tj. Prvostolnica. Sastojalo se od svega nekoliko kua, koje su inile malenu
naseobinu kakve u Engleskoj i kod nas u Njemakoj nazivaju hamlet.
Hans je predloio da tu predahnemo nekih pola sata. Podijelio je s nama na
skromni ruak, usput s da i ne odgovarajui na ujakova pitanja o putu koji je
leao pred nama. Kad smo ga upitali gdje kani prenoiti, odgovorio je samo:
"Gardar!"
Pogledao sam kartu, da vidim gdje se nalazi taj Gardar. Kad sam ga nakon dueg
traenja pronaao, vidio sam da je to neko malo naselje na obali Hvalfjorda,
etiri milje daleko od Revkjavika. Pokazah to ujaku.
"Samo etiri milje!" ree ujak. "etiri milje od punih dvadeset i dvije! Pa
nismo krenuli u etnju."
Htio je neto prigovoriti naem vodiu, ali je Hans, uope se ne osvrui na
njega, bez rijei prihvatio povodac prvog konja i nastavio dalje.
Nakon jo tri sata putovanja tom beskrajnom travnatom ravnicom zaobili smo
Kollafjord, stoje trebao biti najlaki i najkrai dio puta. Doskora smo uli
ujedan "pingstaoer", opinsko sredite po imenu Ejulberg. Mjesni zvonik bio bi u
tom asu upravo odbio podne, kad bi islandske crkve bile toliko bogate da mogu
imati tako vrijednu i korisnu stvar kakva je gradska ura. Ali one jako slie
svojim upljanima, koji takoer nemaju satova, ali sasvim lijepo preivljavaju i
bez njih.
Tu smo malo odmorili konje, koji su nas zatim, osvjeeni, obalom stisnutom
izmeu gorskog lanca i mora za tren oka prenijeli u Aoalkirkja Brantar, a onda
jo jednu milju dalje u Sauerboer Annexia, pripojenu crkvu, koja se nalazila na
junoj obali Hvalfjorda.
Bila su etiri sata popodne, kad smo uspjeli prevaliti one etiri milje.
Na tom je mjestu fjord bio irok najmanje pola milje. Valovi su buno
zapljuskivali iljate stijene. Zaljev su okruivale visoke litice, sline strmim
okomitim bedemima to su se uzdizali u visinu i do tri tisue stopa, znamenite
po svojim smeim slojevima, protkanim ruiastim naslagama pjeenjaka. Koliko
god nai konji bili pametni, vie nisam imao ni mrvicu povjerenja u njihovu
sposobnost svladavanja uzburkanog morskog rukavca koji se pred nama ispruio.
"Ako su doista pametni," rekoh za sebe, "nee ni pokuati prijei. Za svaki
sluaj, radije u vjerovati svojoj pameti nego njihovoj."
Ali ujak nije htio ekati, nego otro podbode konja i natjera ga prema obali.
Konj doe do samog ruba vode, pomi-rie val koji se upravo izlijevao na obalu i
ustukne oklijevajui.
Ujak, ljutit zbog ovog odbijanja poslunosti, i dalje je nastojao natjerati ga u
vodu. ivotinja se ponovno odupre i strese glavom. Profesor stade kleti i
udarati biem, ali ivotinja se poe ritati i pokua izbaciti jahaa iz sedla.
Najzad, konji poklekne i izvue se ispod profesorovih nogu, ostavivi ga
jednostavno da poput rodoskog Kolosa raskreen stoji izmeu dva obalna kamena.
"Prokleta ivina!" vikao je ujak, koji se uas iz jahaa pretvorio u pjeaka,
ljutit i postiden poput konjikog asnika kojeg su na bojnom polju zbacili s
njegovog konja.
koji zakrljali grmi patuljaste breze. Nije bilo ni ivotinja. Tek tu i tamo
vidio bi se poneki usamljeni konj, kojega gospodar nije mogao hraniti, pa je
sada slobodno lutao sumornim ravnicama. Katkada smo ugledali sokola gdje
krui pod sivim oblacima i rairenih krila bjei prema jugu. Preputao sam se
alosnom dojmu te divlje prirode, a uspomene su me nosile natrag u rodni kraj.
Morali smo zatim prijei vie malih fjordova, a naposljetku ijedan pravi zaljev.
Kako plima jo nije bila nastupila, mogli smo odmah, bez veih problema, prijei
i dospjeti do zaselka Alfanes, koji se nalazio jednu milju daleko.
Uveer, poto smo preli preko Alfe i Hete, dviju rijeka bogatih pastrvama i
tukama, morali smo prenoiti u jednoj tronoj naputenoj kolibi, kao stvorenoj
da se u njoj nastane dusi kunog ognjita iz skandinavske mitologije. Ledeni car
iz bajki morao je tu kolibu odabrati za svoj dvorac, jer smo cijelu no osjeali
njegovu prisutnost, smrzavajui se do kosti.
Sljedei je dan proao bez osobitih dogaaja. Uvijek isto muljevito tlo, ista
jednolinost, ista tuna slika. Do veeri prevalili smo polovicu puta, te smo
prespavali u Annexiji Krosolbt.
19. lipnja itavu smo milju hodali po vulkanskom tlu. Takvu vrstu tla ovdje zovu
"hraun". Na povrini smeurana lava nalikovala je as na odmotane as na
zamotane brodske konopce. Golema rijeka nekad rastaljene kovine tekla je sa
susjednih gora, danas ve ugaslih vulkana. Svi ti tuni ostaci bili su svjedoci
stranih dogaaja koji su se nekad tu odigrali. Tu i tamo smo mogli vidjeti kako
iz vruih izvora izbijaju oblaci vodene pare.
Nismo imali vremena da bolje promotrimo te pojave. Morali smo najveom moguom
brzinom ii naprijed. Doskora se opet pod nogama naih konja pojavilo muljevito
tlo, na svakih stotinu metara ispresijecano malenim jezercima. Sada smo skrenuli
na zapad. Zapravo, ve bijasmo obili velik zaljev Faxa, a dvostruki bijeli vrh
Sneffelsa, zariven u oblake, nije vie bio od nas ni pet milja daleko.
Konji su dobro kasali, unato loem i neravnom tlu. Poeo sam osjeati umor, ali
ujak je ostao isto onako postojan i odluan kakav je bio prvi dan. Morao sam se
diviti njemu i lovcu koji je ovu ekspediciju smatrao obinom etnjom.
U subotu 20. lipnja, u est sati naveer, doli smo do slikovitog malog gradia
Biidir, smjetenog na obali oceana. Vodi zatrai ugovorenu nagradu, a ujak mu
je bez oklijevanja isplati. Tu nas je pogostila Hansova porodica, to jest
njegovi strievi i bratii. Primili su nas vrlo lijepo, i ja bih se bio rado
odmorio od napornog puta, a da pri tom sigurno ne bih zloupotrijebio dobrotu tih
estitih ljudi. Ali moj neumorni ujak imao je potpuno drukije zamisli. Unato
tome stoje sutradan bila nedjelja, morali smo ponovno zajahati svojeg dobrog
konja.
Prema tlu se vidjelo daje u blizini gora koja se granitnim ilama, poput staroga
hrasta, duboko urasla u zemlju. Obilazili smo ogromnu podnicu vulkana. Profesor
s njega nije skidao pogleda. Nije mogao da ne zamahne rukama u njegovom pravcu,
kao da ga eli izazvati i rei mu: "Evo diva kojeg sam vrsto namjerio
ukrotiti!"
Konano, nakon etiri sata hoda, konji se sami zausta-vie pred vratima upnog
dvora u Stapiju.
U PODNOJU SNEFFELSA
Gradi Stapi sastoji se od nekih tridesetak kolibica, izgraenih na velikoj
zaravni koju je neko davno stvorila lava. Obasjan zrakama sunca koje se
odbijaju od vulkana, prua se na dnu malog fjorda ograenog zidom bazaltnih
litica, tako udno oblikovanih da izgledaju kao da ih je nainila ljudska ruka.
Bazalt je smei kamen vulkanskog podrijetla, a pojavljuje se u pravilnim
oblicima koji nas iznenauju svojim rasporedom. U njihovom stvaranju Priroda je
postupala geometrijski, kao daje pri tome upotrijebila kutomjer, kompas i visak.
Ako je drugdje stvarala umjetnika djela svojim golemim, bez reda razbacanim
masama, krnjim stocima, nesavrenim piramidama i vijugavim nizanjem crta i
obrisa, ovdje je pruila primjer potpune pravilnosti. Kao da je htjela poduiti
prve graditelje ovjeanstva, stvorila je uzoran strogi red koji ne mogu
nadvisiti ni divote Babilona ni udesni grki hramovi.
"Shvatimo napokon," rekoh sam sebi, "popet emo se na Sneffels. Dobro. Razgledat
emo njegov krater. U redu. To su uinili i drugi, pa nisu zato umrli. Ali to
nije sve. Naiemo li doista na neki put to vodi u mranu utrobu majice Zemlje,
ako je onaj nesretni Saknussemm rekao istinu, gotovo emo se sigurno izgubiti u
labirintu podzemnih hodnika vulkana. A nema nikakva dokaza da je Sneffels doista
ugaen. Tko nam jami da se dolje ne sprema nova erupcija? Zar to, to ta neman
spava jo od 1229. godine, mora znaiti da se vie nikad nee probuditi? A ako
se probudi, to e od nas biti?"
O tome je trebalo razmisliti, i ja sam uistinu dugo i ozbiljno razmiljao. Nisam
mogao zaspati, a da ne sanjam o provali vulkana. to sam vie razmiljao, to sam
se vie vidio kao budua hrpica vulkanske ljake i pepela.
Napokon, vie nisam mogao izdrati. Odluio sam to opreznije cijelu stvar
izloiti ujaku, u obliku potpuno nevjerojatne hipoteze.
Potraih ga i iznesoh mu svoje bojazni. Zatim sam se malo odmaknuo, kako bih mu
dao prostora za oekivani izljev gnjeva.
"Mislio sam na to," njegov odgovor je, meutim, bio izgovoren najmirnijim
moguim glasom.
to je zapravo time htio rei? Nee li moda, napokon, ipak posluati glas
razuma? Moda je nakanio da napusti svoj plan? Bilo bi to prelijepo, i zato u to
nisam vjerovao.
ekao sam utke. Zapravo, oprezno sam pazio da ga ne prekidam u toj neoekivanoj
smirenosti. Nakon kratkog vremena, on ponovno prozbori:
"Mislio sam na to. Jo otkad smo stigli u Stapi, po glavi mi se vrti samo to to
si mi sada iznio, jer ne smijemo raditi nepr omilj eno."
"Svim srcem se slaem s vama, ujae," napokon sam progovorio.
"Ve est stotina godina Sneffels uti, ali bi mogao i progovoriti. No prije
provale vulkana zbivaju se ve dobro poznate prethodne pojave. Stoga sam se
dobro propitao kod ovdanjih ljudi, prouavao zemljite, i mogu ti, dragi moj
Axele, sa sigurnou rei da erupcije nee biti."
Ta me tvrdnja tako zatekla da nisam smogao odgovora. "Zar sumnja u to?" upita
ujak. "Poi sa mnom." Nesvjesno posluah.
Izaavi iz upnog dvora, profesor krene putem koji se, kroz otvor u bazaltnom
bedemu, udaljavao od mora. Doskora smo se nali u polju, ako se tako moe
nazvati golema vulkanska masa koja se tu prostirala. Zemlju kao da su skrile
goleme stijene "trap" bazalta, granita, lave i svih drugih moguih eruptivnih
tvari.
Na raznim sam mjestima vidio kako iz pukotina tla izlaze plinovi i bijeli
stupovi vodene pare, koji se na islandskom jeziku zovu "revkir". Oni nastaju
iznad termalnih izvora, svojom jainom ukazujui na vulkansku djelatnost tla.
Njihova mi se pojava priinila kao potvrda mojih najcrnjih sumnji. Zato sam se
iznenadio, kad mi ujak ree:
"Axele, vidi li te pare?"
"Kako da ne!" povikah.
"Dakle, sve dok ih vidi, ne treba se plaiti vulkana."
"Kako to?"
"Upamti dobro," nastavi profesor: "kad se pribliava erupcija, ove se pare
udvostrue, da bi potom posve iezle za vrijeme same erupcije. To se dogaa
stoga to rastezljive tekuine, jer vie nema velikog podzemnog pritiska, izlaze
kroz sam krater, umjesto da prodiru kroz pukotine na Zem-ljinoj kori. Ako su,
dakle, te pare u svom normalnom, uobiajenom stanju, ako im snaga ne raste, te
ako tom opaanju doda i to da umjesto vjetrovitog vremena nije zavladala tiina
praena jakim atmosferskim tlakom, moe biti posve siguran da uskoro nee biti
erupcije."
"Ali..."
"Dosta, djeae. Kad je znanost progovorila, onda treba utjeti i sluati."
U upni dvor sam se vratio zbunjen i razoaran. Ujak me potukao svojim
znanstvenim dokazima. Ipak, ostala mi je jo posljednja nada: ako i doemo do
dna kratera, moda neemo uspjeti pronai ulaz u podzemlje, usprkos svim
Saknussemmima svijeta.
Sljedeu no sanjao sam strahote! Nakon nevienih strahota i muka, naao sam se
usred vulkana u dubinama Zemlje, iz kojim me je neto zatim izbacilo u svemir i
to u obliju eruptivnog kamena!
Sutradan, 23. lipnja, Hans nas je, sa svoja tri prijatelja natovarena hranom,
oruem i spravama, mirno ekao pred ulazom crkve. Za ujaka i mene bijahu
spremljena dva okovana tapa, dvije puke i dvije velike torbe za naboje.
Oprezan, kakav je bio, Hans je naoj prtljazi dodao jednu mjei-nu pun vode. To
nam je, uz nae tikvice, osiguravalo vodu za osam dana.
Hans je predvodio povorku ...
U devet sati ujutro bili smo potpuno spremni. upnik i njegova ogromna ena
ekali su pred svojim vratima. inilo se kao da su nas namjerili pozdraviti onim
poznatim islandskim poljupcem. Ali na nae zaprepatenje, taj se pozdrav
pretvorio u podnoenje nevjerojatno visokog rauna, u kojem je bio naplaen i
zrak, moram rei smrdljivi zrak, sveenike kue. Taj nas je otmjeni par ogulio
poput vicarskog gostioniara i udario visoku cijenu svojoj veleasnoj
gostoljubivosti.
Ujak je sve platio bez cjenjkanja. ovjek koji putuje u sredite Zemlje ne
uzrujava se zbog nekoliko novia.
Kad je i to bilo ureeno, Hans dade znak za odlazak, te nakon par asaka napokon
napustismo Stapi.
USPON NA VULKAN
Veliki vulkan koji je bio prva postaja naeg odvanog pothvata visok je pet
tisua stopa. Sneffels je posljednja uzvisina u dugom lancu vulkanskih planina,
koje potpuno odudaraju od ostalog dijela otoka. Njegova su osobitost dva otvora
kratera koji se u obliku stoaca uzdiu na njegovom vrhu. S mjesta odakle smo
poli, ta se dva iljka nisu vidjeli na sivkastoj pozadini neba. Mogli smo samo
razabrati ogromnu snjenu kapu, nabijenu na elo gorostasa.
Odjednom sam shvatio kako sam potpuno ponesen veliinom naeg nevjerojatnog
pothvata. Tek sad, kad smo doista u njega krenuli, poeo sam vjerovati u
mogunost njegova ostvarenja!
Koraali smo jedan za drugim, u neprekinutoj povorci koju je predvodio Hans, na
nepokolebljivi lovac na paperje. Sigurno nas je vodio uskim stazama, kuda dvije
osobe ne bi mogle zajedno proi. Svaki je razgovor bio gotovo nemogu, pa smo
tim vie imali prigodu diviti se ljepoti krajolika.
S druge strane bazaltnog bedema fjorda Stapi najprije se pojavilo travnato i
vlaknasto tresetite, ostatak neko bujnom vegetacijom obraslih movara, to su
u drevno vrijeme prekrivale cijeli poluotok. Toga jo neiskoritenog goriva ima
toliko, da bi se njime cijelo jedno stoljee moglo grijati itavo stanovnitvo
Islanda. Golemo tresetite, mjereno s dna nekih usjeka, esto je bilo visoko i
po sedamdeset stopa, a sastavljeno je od naslaga pougljenih ostataka, meusobno
odijeljenih tankim slojevima pjeenjaka.
Kao pravi neak profesora Lidenbrocka, unato zabrinutosti i strahu od onog to
nas je na naem putu ekalo, s velikim sam zanimanjem promatrao mineralogijske
znamenitosti izloene u tom golemom prirodoslovnom muzeju. Pruila mi se prigoda
u mislima proivjeti svu geoloku povijest Islanda.
Taj udni otok oito je izronio iz mora u relativno novije doba. Moda se ak,
poput koraljnih otoka Tihog oceana, i danas nije prestao neprimjetno uzdizati iz
morskih dubina.
Ako je doista tako, onda je zacijelo nastao djelovanjem podzemne vatre. Ba
vesela pomisao. U tom bi se sluaju mogli pozdraviti s teorijom Humphrvja Davvja
i uvjerljivom tvrdnjom iz Saknussemmova pergamenta, ujakovim nadama u
nevjerojatna otkria i s cijelim naim istraivakim pohodom. Sve bi nestalo u
dimu.
"Oduevljen" tom pomilju, poeo sam se paljivije osvrtati oko sebe. Moje
pretpostavke mogle su biti potvrene ili odbaene samo paljivim prouavanjem
tla. Prikupljao sam uzorke na koje sam nailazio i pokuao utvrditi u kakvim je
uvjetima ova vulkanska gora nastala.
SJENA SCARTARISA
Brzo smo veerali, a zatim se mala skupina razmjestila kako je tko najbolje
znao. Leaj je bio tvrd, zaklon slab, a poloaj vrlo neugodan na visini od pet
tisua stopa nad morem. Ali ja sam te noi osobito mirno spavao, kako ve dugo
nisam. ak nisam nita sanjao.
Sutradan nas probudie zrake divnog sunca. Zbog veoma otrog zraka bili smo
napola smrznuti. Ustao sam sa svojeg granitnog leaja i poao uivati u
velianstvenom prizoru koji mi se pruio pred oima.
Nalazio sam se najednom od dvaju vrhunaca Sneffelsa, i to na junom. S tog se
mjesta mogao vidjeti gotovo itav otok. Kao uvijek, kad se gleda s vrlo velike
visine, obale su uzdignute, dok sredinji dijelovi izgledaju kao da su malo
utonuli. Rekao bi da se jedan od Helbesmerovih reljefnih kratera pruio pod
mojim nogama. Vidio sam duboke doline kako se u svim smjerovima kriaju,
provalije su sliile jamama, jezera se pretvarala u ribnjake, a rijeke bile kao
potoci. S desne strane redali se bezbrojni gleeri i mnogi vrhunci iz kojih se
izvijao lagan dim. Lelujanje tih beskrajnih bregova, koji su se zbog snjenog
pokrivaa inili kao zapjenjeni, podsjealo me na uzburkano more. Kad sam se
okrenuo prema zapadu, preda mnom se prostirao ocean u svoj svojoj velianstvenoj
irini, kao nastavak tih bijelih uzburkanih vrhova. Jedva sam mogao raspoznati
gdje svrava kopno, a zapoinje more.
Prepustio sam se arobnom uitku koji pruaju visoki vrhunci, ali ovaj put bez
vrtoglavice, jer sam se napokon navikao na gledanje s visine.
Moj zaneseni pogled kupao se u prozirnom sjaju sunanih zraka. Gotovo zaboravih
tko sam i gdje se nalazim, u mislima proivljavajui ivot Elfa i Silfa,
fantastinih bia iz skandinavskih bajki. Visine su me opile, tako da sam
zaboravio na bezdane u koje e me sudbina doskora baciti. U stvarnost me vratio
dolazak profesora i Hansa, koji su mi se pridruili na najviem vrhuncu.
Ujak mije, okrenuvi se prema zapadu, rukom pokazao proziran oblak od vodene
pare, nekakvu maglu stoje skrivala kopno i ublaavala otrinu granice izmeu
kopna i mora.
"To je Gronland!" ree.
"Gronland?" ponovio sam, uzviknuvi.
"Da," nastavio je ujak koji je uvijek, kad je neto pojanjavao, inio to kao da
se tog asa nalazi na svojoj sveuilinoj katedri, "nismo ni trideset pet liga
daleko od njega. Kad pone otapanje leda, bijeli medvjedi znaju na santama doi
i do Islanda. Ali to nije tako vano. Mi smo na vrhu Sneffelsa. Eto, tu su oba
njegova vrhunca, juni i sjeverni. Hans e nam rei, kako Islanani zovu ovaj
vrh na kojem se sada mi nalazimo."
Ujak se okrenuo naem tihom vodiu, koji je na postavljeno pitanje samo klimnuo
glavom i, po obiaju, odgovorio jednom jedinom rijeju:
"Scartaris."
Ujak me slavodobitno pogleda i ree: "Jesi li uo?"
uo sam vrlo dobro, ali nisam bio sposoban uzvratiti niti rije.
Krater Sneffels nalik je iskrenutom stocu kojemu drijelo iznosi oko pola vrste
u promjeru. Dubina mu moe iznositi blizu dvije tisue stopa. Strano je i
pomisliti kako ta golema udubina izgleda kad se ispuni grmljavinom i plamenom.
Dno lijevka nema vie od pet stotina stopa promjera, tako da se po njegovim
blagim nagibima moe lako doi do dna. Nehotice sam taj krater usporedio s
golemim topom i od te sam se usporedbe upravo prestraio.
"Spustiti se u takvu topovsku cijev," pomislih, "kad je on moda nabijen i kad
moe i kod najmanjeg udarca opaliti, to moe samo luak."
Ali nije bilo mjesta oklijevanju. Hans je posve ravnoduno zauzeo svoje mjesto
na elu povorke. Bez rijei sam slijedio ostale.
Da bi olakao silazak, Hans se po unutranjim stranicama stoca kretao u vrlo
produenim elipsama. Morali smo koraati kroz eruptivno kamenje, od kojega bi se
katkada poneki komad, poljuljan iz ravnotee, otkinuo te se odska-kujui
otkotrljao do dna ponora, stvarajui svojim padom strahovito bunu jeku.
Mnoge dijelove kratera prekrivali su unutranji gleeri. Uvijek kad bi naiao na
neki od njih, Hans je vrlo oprezno svojim okovanim tapom najprije opipavao tlo,
da vidi nema li pukotina. Na nekim nesigurnim prijelazima morali smo se vezati
dugim konopom, kako bi onoga koji se iznenada poklizne drugi mogli zadrati. To
uzajamno osiguranje vrlo je razborito, ali nije iskljuivalo svaku opasnost.
ili ak arhaik. Ali profesor je sigurno sve to promatrao ili biljeio, jer mi na
jednoj od sljedeih postaja ree:
"to dalje napredujemo, to sam sve sigurniji u jedno. Sastav ovog vulkanskog tla
potpuno potvruje Davujevu teoriju. Nalazimo se usred prvobitnog tla, u kojemu
su nastale kemijske promjene onda kad su se kovine upalile uslijed dodira sa
zrakom i vodom. Apsolutno odbijam pretpostavku o sredinjoj toplini. Uostalom,
vrlo brzo emo se i neposredno u to uvjeriti."
Nije odstupao ni korak od svojeg uvjerenja. Razumjet ete da me u tim trenucima
nije opsjedala elja da se upustim u raspravu. Moja je utnja shvaena kao
odobravanje, i silaenje se opet nastavi.
Nakon tri sata sputanja jo nije bilo ni traga dnu ponora. Podiui od vremena
do vremena glavu, vidio sam kako mu se drijelo znatno smanjuje. Zbog laganog
nagiba, stijene su se sve vie pribliavale. Malo po malo zalazili smo u vjeni
mrak!
Jo smo se uvijek sputali. Ipak, inilo mi se daje jeka obruenog kamenja neto
muklija i da ono sve bre dolazi do dna.
Kako sam pazio da tono brojim svako premjetanje konopa, mogao sam tono
ustanoviti dubinu do koje smo stigli i vrijeme koje nam je za to bilo potrebno.
Prebacivanje konopa ve smo ponovili etrnaest puta, a svako je silaenje
trajalo pola sata. Za silazak smo, dakle, dosad utroili sedam sati. Ako se tome
doda i etrnaest puta po etvrt sata odmora ili tri i po sata, sputali smo se,
dakle, ve deset i po sati. Krenuli smo u jedan sat. Prema tome, sad bi trebalo
biti jedanaest i po sati naveer.
Dubina do koje smo stigli iznosila je etrnaest puta po dvije stotine stopa,
kolika je bila duljina udvojenog konopa. Ukupno je to, dakle, iznosilo dvije
tisue i osam stotina stopa.
Dok sam se zabavljao ovim proraunima, tiinu je prekinuo Hansov povik: "Halt!"
Smjesta se zaustavili, upravo na vrijeme da ne stanem nogom na ujakovu glavu.
"Stigli smo do kraja," zadovoljno ree profesor.
"Kamo?" upitah spustivi se do njega. "Zar do sredita Zemlje?"
"Ne, ludo dijete! Na dno okomitog ponora." "Zar dalje nema izlaza?" potajno sam
se nadao.
"Ima. Tamo u mraku nazirem neki hodnik koji oito skree nadesno. U svakom
sluaju, to emo sutra istraiti. Najprije veerajmo, a onda emo na spavanje."
Nisam proturjeio. Ve sam dobrano odmakao na svojem beznadnom putu. Stoga mi
vie nita nije preostalo nego nastaviti, iekujui najbolje
Tama jo nije bila potpuna. Svjetlo s povrine na neki se udan nain uspijevalo
probiti sve do dna ovog ogromnog bunara.
Otvorili smo torbu s hranom, veerali i potraili kakav-takav leaj na kamenju,
praini i krhotinama lave to su vjekovima prekrivali dno ponora.
Uspio sam pronai onaj sveanj nae odjee, konopa i ljestava, koji smo prije
polaska bacili u ponor. Nakon tako napornog dana, on mi se uinio najmekim
leajem na svijetu!
Jedno sam vrijeme tako leao kao u nekakvom transu.
Kad sam, jo uvijek leei na leima, napokon ponovno otvorio oi i pogledao
iznad sebe, na kraju te tri tisue stopa duge cijevi koja se pretvorila u golem
dalekozor vidio sam neku blistavu toku.
Bila je to neka od nepominih zvijezda. Po mojem raunu, morala je to biti Beta
iz sazvijea Malog Medvjeda.
Nakon te astronomske razbibrige, usnuo sam dubokim snom.
SPUTANJE SE NASTAVLJA
U osam sati sljedeeg jutra probudio nas je blijedi traak zore. Tisue kristala
lave po zidovima ponora hvatale su taj trak na njegovu prolazu i do nas ga
prenosile kao kiu blistavih iskri.
Svjetlo je bilo dosta jako, te smo lako mogli raspoznavati okolne predmete.
"Dakle, Axele, moj djeae, to veli na to?" upita me ujak, zadovoljno
trljajui ruke. "Jesi li ikad proveo tako mirnu no u naoj kui u Konigstrasse?
Tu ne uje ni tropot kolica, ni izvikivanje piljara, ni svae ladara."
"Dakako daje tiho na dnu ove provalije, ali je ta tiina ipak strana."
"Ali, molim te," povie ujak, "ako se ve sada plai, to e biti kasnije? Ta
nismo jo ni za jedan pedalj prodrli u utrobu Zemlje."
"Kako to mislite?"
"Mislim da smo tek doli na dno otoka! Ta duga okomita cijev, koja vodi od dna
kratera Sneffelsa, svrava se negdje na morskoj razini."
"Jeste li sigurni u to?"
"Posve siguran. Ako pogleda barometar, uvjerit e se i sam!"
I doista, iva, koja se lagano penjala dok smo mi silazili, zaustavila se na
dvadeset devetom podjeljku.
"Eto, vidi, imamo tek tlak od jedne atmosfere, a ja jedva ekam da barometar
zamijenim manometrom."
Barometar e, uistinu, uskoro postati neupotrebljiv. im teina zraka prijee
tlak zraka izraunat na povrini oceana.
"Ali, zar nam taj sve vei tlak nee napokon koditi?" upitah ja.
"Nee. Sputat emo se tako polako da e nam se plua privikavati na sve gui
zrak. Zrakoplovcima ponestaje zraka kad se dignu u vie zrane slojeve, a mi
emo ga moda imati i previe. To mije svakako milije. Uostalom, ne gubimo
vrijeme. Gdje je sveanj koji je prije nas otiao dolje?"
Sa osmjehom sam pokazao na svoj mekani noni leaj. Hans je ve bio bezuspjeno
pretraio dno ponora. Uvjeren da je sveanj negdje putem zapeo i da smo proli
pored njega ne primijetivi ga, ve se spremao uspeti u potrazi za njim.
"Der huppe!" popratio je tu svoju namjeru uobiajenim obiljem rijei, koje su
kratko glasile: "Gore!"
"Sad emo najprije dorukovati," ree ujak, kad je zabuna oko svenja
razrijeena, "ali obilno, kao ljudi koje u toku dana oekuje naporan rad."
Obilni obrok sastojao se od dvopeka i suhog mesa, zalivenih s par gutljaja vode
pomijeane s borovicom.
Kad smo dovrili s jelom, ujak izvadi iz depa biljenicu u koju je zapisivao
sva svoja zapaanja. Redom je uzimao razne sprave i zabiljeio sljedee:
"Ponedjeljak, dne 1. srpnja. Kronometar: 8 sati, 17 minuta prije podne
Barometar: 29 pal, 7 lin. Termometar: 6 stupnjeva Smjer: I-J-I"
Podatak za zadnju oznaku dao je kompas, a odnosila se na smjer u kojem se
protezao tamni hodnik koji smo otkrili na dnu ponora.
"Eto, Axele, sad emo napokon kroiti u utrobu zemaljske kugle, u koju ovjek
nije prodro otkad je Stvoritelj dovrio svoje veliko djelo," oduevljeno je
uskliknuo profesor. "Tek sad poinje nae pravo putovanje."
Izgovorivi te rijei ujak jednom rukom dohvati Ruhm-korffov aparat koji mu je
visio o vratu. Drugom spoji elektrinu struju sa staklenom cjevicom u
svjetiljci, na to jaka svjetlost raspri tamu u hodniku.
Hans je pratio njegov primjer i ukljuio drugi aparat. Ta sjajna primjena
elektriciteta omoguila nam je dugo putovanje pri umjetnom svjetlu, pa ak i u
prostorima bogatim upaljivim plinovima.
"Naprijed!" viknu ujak.
Svatko opet dohvati svoj naramak. Pored toga, Hans je pred sobom gurao sveanj s
konopima i odjeom. Jedan za drugim, uosmo u hodnik. Ponovno sam bio na
zaelju.
asak prije nego to sam se uvukao u taj tamni hodnik, podigao sam glavu da
posljednji put kroz neizmjernu cijev pogledam nebo nad Islandom, za koje sam
vjerovao da ga vie nikada neu vidjeti!
Jo 1229. godine, za vrijeme posljednje erupcije, lava je sebi prokrila put
upravo kroz hodnik u koji smo ulazili. Unutranjost mu je obloila debelom
blistavom naslagom od koje se elektrino svjetlo odbijalo stostrukim odsjajem.
Sad su poele prave tekoe. Kako sprijeiti da se ne poskliznemo po toj glatkoj
plohi, kojoj je nagib iznosio oko etrdeset i pet stupnjeva. Sreom su nam neka
izjedena i neka izboena mjesta posluila kao stepenice, te smo samo morali po
njima silaziti, dok se prtljaga kotrljala pred nama, vezana dugim konopom.
Ali ono to su pod naim nogama bile stepenice, bile su na drugim mjestima sige.
Lava, na nekim mjestima vrlo porozna, pojavljivala se u obliku zaobljenih
mjehura. Kristali od neprozirnog bjelutka, posuti svjetlucavim zrncima stakla,
visjeli su sa stropa poput velikih svijenjaka. Dok smo prolazili ispod njih,
inilo se kao da su ti svijenjaci upaljeni. Kao da su podzemni dusi
rasvijetlili svoju palau da prime goste s povrine.
"Kakve li divote!" viknuh nehotice. "Doista prekrasno, ujae! Vidite li kako se
lava postepeno prelijeva od tamnocrvene do jasnoute boje? Vidite li te kristale
koji slie sjajnim kuglama?"
"Dakle, vidim da ste poeli uviati sve ljepote naeg putovanja, gosparu Axele!"
uzviknuo je ujak. "Poekaj dok ne odmaknemo jo dalje! Nadam se da e vidjeti
jo mnogo lijepih stvari. Ovo dosad jo nije nita! Idimo! Idimo samo naprijed!"
Tonije bi bilo daje rekao "klizimo", jer smo bez ikakva napora odmicali po
nagnutim plohama. Bilo je to poput Virgilijevog "facilis descensus Averni".
Kompas, na koji sam esto pogledavao, neprekidno je pokazivao smjer jugoistok.
Taj prodor lave nije, dakle, zaokretao ni na jednu stranu. Iao je posve pravom
crtom.
Na moje iznenaenje, temperatura se gotovo nimalo nije mijenjala. Sve to je
potvrivalo Davvjevu teoriju, a ja sam esto u udu promatrao toplomjer. Dva
sata nakon polaska pokazivao je tek 10 stupnjeva, to znai da se podigao za
etiri stupnja. Iz toga sam zakljuio da je nae silaenje vie vodoravno nego
okomito. Bilo je vrlo lako ustanoviti na kojoj smo dubini. Profesor je tono
mjerio kutove otklona i nagiba puta, ali je ishod svojih opaanja zadrao za se.
Naveer, oko osam sati, dade znak da stanemo. Hans je bez oklijevanja sjeo na
zemlju. Svjetiljke smo objesili o neku izboinu. Bili smo u nekakvoj spilji u
kojoj nije nipoto ne dostajalo zraka.
Bili smo u nekakvoj spilji...
Naprotiv, osjealo se kao da odnekud vue propuh. Odakle dolazi taj vjetar? Od
kakva je gibanja zraka nastao? U taj as nisam ni pokuao odgonetnuti to pitanje
jer zbog gladi i umora nisam bio sposoban misliti. Ne moe ovjek sedam sati
neprekidno silaziti, a da ne istroi dobar dio svojih snaga. Bio sam posve
iscrpljen. Stoga mi je bilo drago kad sam uo poziv da stanemo.
Hans izvadi neto jela na gromadu lave, te smo svi s tekom jeli. Ali jedno me
uznemirivalo: potroili smo ve polovicu naih zaliha vode. Ujak je raunao s
tim da emo je nadoknaditi na podzemnim izvorima, ali, jo nismo naili ni na
trag vode. Morao sam ga na to upozoriti.
"udi se to nema izvora?" pitao je, ne uzbuujui se.
"Bez dvojbe, doista sam zabrinut. Vode nam dostaje za jo samo pet dana."
"Budi bez brige, Axele," mirno je nastavio ujak. "Ve sam ti rekao da emo naii
na obilje vode, na mnogo vie nego to elimo."
"Ali kada?"
"Kad iziemo iz ovog pojasa lave. Zar misli, da se voda moe probiti kroz ove
vrste zidove?"
"A to e biti, ako se ta lava protee sve do sredita Zemlje? Meni se ini da
nismo dugo ili u okomitom smjeru."
"Po emu to zakljuuje, mladiu?" mirno je pitao ujak.
"Zato to bi vruina bila mnogo vea, da smo se spustili duboko ispod povrine
mora."
"Po tvojim pretpostavkama, da," odgovori ujak "ali pogledaj to pokazuje
termometar?"
"Tek petnaest stupnjeva, a to znai da se popeo samo za devet stupnjeva otkad
smo poli."
"Dobro, sad iz toga izvedi neki pametan zakljuak."
"Moj zakljuak je vrlo jednostavan. Prema najtonijim opaanjima, u
unutranjosti zemaljske kugle temperatura svakih stotinu stopa raste za jedan
stupanj. Ali neke lokalne okolnosti mogu tu brojku izmijeniti. Tako je
zabiljeeno da u Jakutsku, u Sibiru, temperatura naraste za jedan stupanj ve
nakon trideset i est stopa. To, dakako, ovisi o samoj stijeni, kao vodiu
ISTONI TUNEL
Sutradan ujutro u est sati, a bio je utorak 30. lipnja, nastavismo silazak.
Nastavili smo hodati hodnikom lave koji kao daje nainila ljudska ruka. Bio je
blago nagnut, poput onih kosih podova koji jo uvijek nadomjetaju stepenice u
starim njemakim kuama. Tako smo ili sve do sedamnaest minuta iza podneva.
Upravo u tom asu dostigli smo Hansa koji se, odmakavi poneto ispred nas,
iznenada bio zaustavio.
"Napokon," usklikne ujak, "doli smo do drugog kraja prokopa."
Pogledah uokolo. Bili smo nasred raskrija dva puta, Oba su bila mrana i uska.
Kojim bi bilo najbolje poi? Bilo je teko odluiti.
Ujak, koji nije htio preda mnom i vodiem pokazati kako je u neprilici, bez
rijei pokae rukom na istoni otvor, te sva trojica uosmo u nj.
Uostalom, svako bi se oklijevanje pred tim dvostrukim putem moglo produljiti u
beskonanost, jer se ni po emu nije moglo ustanoviti, koji put je onaj pravi.
Trebalo se sasvim prepustiti sluaju.
Novi je hodnik neprestano krivudao, a veliina mu se mijenjala. Katkada su se
pred nama nizali svodovi nalik na pobone lae kakve gotske katedrale.
Srednjovjekovni umjetnici ovdje bi mogli prouiti sve oblike tog graditeljskog
stila, koji se temelji na iljatom luku. Milju dalje morali smo se saginjati pod
spljotenim rimskim lukovima, a divovski stupovi, usaeni u bedem, svijali su se
pod svodovima. Drugdje, opet, nailazili smo na niske rovove, nalik da-brovim
jazbinama, kroz koje smo morali puzati potrbuke.
Temperatura je jo uvijek bila podnoljiva. Pokuavao sam zamisliti kakva je
vruina ovdje vladala u vrijeme kad je Sneffels rigao lavu koja se valjala ovom
danas tihom cestom. Zamiljao sam vatrene bujice koje su se razbijale na
zavojima hodnika i dim, vodenu paru i sumporna isparenja koja su se u ovom uskom
prostoru nakupljala.
"Samo da starom vulkanu opet ne padne na pamet nekadanja ludorija!" pomislih.
O svemu tome nisam ujaku rekao ni rijei. On me i tako ne bi razumio. Mislio je
samo na to da treba ii naprijed. Sa sigurnou je hodao, klizao se, pa ak i
kotrljao, tako da sam mu se morao diviti.
U est sati popodne, nakon dosta ugodne etnje, prevalili smo vie od est milja
prema jugu, ali svega etvrtinu milje u dubinu.
Ujak dade znak za poinak. Jeli smo bez mnogo rijei i umorni zaspali bez mnogo
misli.
Pripreme za noenje bile su vrlo jednostavne. Nai su se leajevi sastojali od
putnih pokrivaa u koje smo se zamatali. Nismo se trebali bojati ni zime ni
nepoeljnih posjeta. Putnici koji zalaze duboko u afrike pustinje ili u srce
uma Novog svijeta, moraju, dok spavaju, naizmjence uvati strau. Ali u ovim
"Ako sam ipak imao pravo," pomislih, "uskoro moramo naii na ostatke prabilja,
to e, svakako, otkloniti svaku daljnju sumnju. Pretraimo malo bolje ove
zidove."
Nisam nainio ni sto koraka, kad se namjerih na neoborive dokaze. Tako je i
moralo biti, jer je u silursko doba u moru ivjelo preko tisuu i pet stotina
biljnih i ivotinjskih vrsta. Moje noge, navikle na tvrdo tlo lave, odjednom
zaga-zie u prainu od ostataka bilja i koljaka. Na stijenama su se jasno
vidjeli otisci haluga i likopoda. Vrijedni i ueni profesor Lidenbrock, bio sam
u to uvjeren, ovo nije mogao previdjeti. Ipak, kao daje pred svime time zatvorio
oi, nastavljajui dalje vrstim i odmjerenim korakom.
Poeo sam vjerovati da je ovom tvrdoglavou preao svaku mjeru. Vie se nisam
mogao suzdrati. Podigao sam sa zemlje jednu dobro ouvanu koljku koja je neko
davno sluila kao oklop ivotinji slinoj dananjoj baburi i potrao za ujakom.
"Pogledajte!" rekoh, dostigavi ga.
"Pa to?" potpuno mirno je uzvratio profesor. "To je koljka nekog ljuskara iz
roda trilobita, i nita vie, uvjeravam te."
"Ali," povikao sam, "zar iz toga ne izvodite nikakav zakljuak?"
"Ako smijem upitati, kakav si ti zakljuak donio?" "Dakle, siguran sam..."
"Mladiu, znam to e mi rei i u pravu si, potpuno i bez ikakve dvojbe.
Napustili smo sloj granita i prolaze lave. Moe biti vrlo lako da sam se
prevario kod odabira puta, ali u to u se uvjeriti tek onda kad doem do kraja
ovog hodnika."
"Vaa je odluka ispravna, ujae," uzvratio sam, "i ja bih se s vama potpuno
sloio, kad me ne bi brinula najvea od svih opasnosti."
"A koja to?" "Nestaica vode."
"Dakle, moj dragi Axele. Tome nema pomoi. Morat emo
tedjeti."
I nastavi dalje, ne osvrui se.
SVE DUBLJE I DUBLJE
I doista, morali smo ograniiti utroak vode jer su nam zalihe mogle potrajati
jo najvie tri dana. To sam ustanovio za veere. to je najgore u cijeloj
stvari, bilo je malo nade da emo u ovom zemljitu iz prijelaznog doba naii na
ivu vodu.
itao sam o uasima koje moe izazvati e i znao sam da bi nas ovdje kotala
ivota! Ali bilo je posve uzaludno o tome raspravljati s ujakom. Vjerojatno bi
mi na moje neosporne tvrdnje uzvratio kakvim Platonovim aksiomom.
Cijeli sutranji dan nastavili smo hodati tim beskrajnim hodnikom, prolazei
ispod bezbrojnih lukova, iz prostorije u prostoriju. Koraali smo gotovo bez
rijei. Hansova utnja prela je i na nas.
Put se vie nije penjao, barem ne primjetno. Ponekad mi se ak inilo da se
ponovno sputa. Ali to ni u kojem sluaju nije moglo umiriti profesora jer se
priroda tla nije mijenjala, a priroda stijena sve jasnije ukazivala na
prijelazni period.
kriljevci, vapnenac i staro crveno pjeano kamenje divno su blistali dok je
elektrina svjetlost padala po stijenkama hodnika. ovjek bi pomislio da se
nalazi u nekom od onih dubokih procjepa u Devonshireu, po kojemu je ova vrsta
zemljita dobila ime. Zidove su prekrivali prekrasni primjerci mramora. Jedni
bijahu sivi poput bjelutka, protkani raznovrsnim bijelim ilama. Drugi su opet
bili ruiasti ili uti s crvenim mrljama. Neto dalje pojavile su se vrste boje
trenje, u svim moguim preljevima.
Na mnogim mjestima u tom su se mramoru vidjeli otisci pradavnih ivotinja. Ipak,
od sino su se desile velike promjene. Bilo je jasno da ti ostaci potjeu iz
mnogo mlae Zemljine povijesti. Umjesto zakrljalih trilobita ugledao sam
ostatke mnotva naprednijih vrsta. Meu njima sam vidio ganoidne ribe i
sauroptere u kojima je oko paleontologa moglo prepoznati prve oblike gmazova.
Devonska mora neko je nastavalo mnotvo takvih ivotinja, a more ih je na
desetke tisua izbacilo na stijene nove formacije.
Bilo je malo onoga to danas nazivamo stablima. Rasle su samo goleme trave,
paprati, mahovine, sigilarije, aste-rofiliti, danas tako rijetke, ali koje su
tada brojale na tisue vrsta. Upravo od te bujne vegetacije nastao je ugljen.
Zem-ljina kora, tada jo nepostojana, prilagoivala se pomacima tekue mase koju
je pokrivala. Tako su nastale bezbrojne pukotine i uleknua tla. Od biljaka koje
je voda preplavila malo po malo su nastale ogromne naslage.
Zatim je poela djelovati prirodna kemija. Najprije je od tih biljnih naslaga na
dnu mora nastao treset, a onda su se one, pod utjecajem plinova i vrenja,
potpuno pougljenile.
Tako su u tim prvim danima nastale silne naslage ugljena koje e ipak, uz sve
veu potronju sve brojnijeg i zahtjevnijeg stanovnitva svijeta, potpuno
iscrpsti za nekih tristo godina, ako ne bude otkrivena ekonominija rasvjeta od
plinske i jeftinija pogonska snaga od parnog stroja.
Tim sam mislima i sjeanjima na znanje steeno u koli bio zaokupljen dok sam
promatrao sve to nagomilano ugljeno bogatstvo, koje ipak najvjerojatnije nikad
nee biti iskoriteno. Crpljenje ugljena iz tako dubokog rudokopa ne bi se
isplatilo niti bi donijelo zaradu.
A i emu to kad ima ugljena po itavoj Zemlji, na svega nekoliko metara ispod
povrine? Stoga, dok sam promatrao te netaknute naslage, znao sam da e one
takve ostati sve do kraja svijeta.
Dok smo tako nastavljali nae putovanje, jedini ja nisam primjeivao kako je put
dug, potpuno zanesen tim geolokim promatranjima. Toplina je ostala ista kakva
je bila dok smo prolazili kroz podruje lave i kriljevca. Ali nos mije ispunio
neki otar vonj. Odmah sam prepoznao da se radi o metanu. Taj opasni plin rudari
zovu "praska-vac", a njegove eksplozije esto su u rudnicima izazivale strane
nesree, koje bi uas iza sebe ostavljale na stotine udovica i siroadi.
Sreom, mi smo si put osvjetljivali pomou divne Ruhmkorffove svjetiljke. Da smo
sluajno neoprezno pourili ovaj hodnik istraiti s bakljama u rukama, grozna bi
eksplozija prekinula nae putovanje, jer jednostavno vie ne bi ostalo ivih
putnika da ga nastave.
Izlet kroz rudnik potraja do veeri. Ujak je jedva obuzdavao svoju nestrpljivost
i nezadovoljstvo time to se hodnik nastavio protezati gotovo posve vodoravno.
Potpuna tama, koja svjetlosti nije doputala da prodre dublje od dvadesetak
koraka, prijeila je da utvrdimo koliko je hodnik uistinu dug. Meni se upravo
inilo da mu nema kraja ni konca, kadli se u est sati, odjednom, pred nama
stvorio zid. Nije se moglo dalje ni desno ni lijevo, ni gore, ni dolje. Doli
smo do mjesta gdje su nam stijene jasno poruile: "Nema prolaza."
Nemono sam gledao u zid to se isprijeio ispred nas. Hans je samo prekriio
ruke i izgledao potpuno nezainteresiran. Ujak je bio posve tih.
"Tako, dakle," napokon usklikne ujak. "Sad barem znam na emu sam. Jasno je da
nismo poli Saknussemmovim putem i moramo se vratiti. Noas se odmorimo, a onda
emo, kroz nepuna tri dana, ponovno stii na raskrije dvaju hodnika."
"Da," rekoh, "ako budemo imali snage!"
"A zato je ne bismo imali?"
"Jer e nam sutra sasvim ponestati vode."
"A hoe li nam ponestati i hrabrosti?" strogo me pogleda profesor.
to sam mu mogao odgovoriti? Povukao sam se u kut i uskoro utonuo u teak san
prepun nonih mora povezanih s vodom! Probudio sam se isto onako umoran kakav
sam zaspao.
Da mi se pruila prigoda, bio bih spreman mijenjati cijeli rudnik dijamanata za
jednu jedinu au bistre planinske vode!
POGREAN PUT!
Sutradan smo krenuli ve u ranu zoru. Nije bilo vremena za oklijevanje. Po mojim
raunima, trebalo nam je pet dana tekog hoda da ponovno stignemo do raskrija
na kojem smo skrenuli na pogrean put.
Ne mogu opisati muke koje smo pretrpjeli na povratku. Ujak ih je podnosio s
bijesom, kao ovjek koji je svjestan daje pogrijeio. Hans je bio uobiajeno
ravnoduan, kakav je bio i za vrijeme cijelog dotadanjeg puta. Ja sam, moram to
priznati, cijelim putem gunao i oajavao. Nikako se nisam mogao pomiriti sa
zlom sreom koja nas je u posljednje vrijeme pratila.
Nije bilo utjehe. Poraz koji smo doivjeli ve na samom poetku zasigurno e
poremetiti cijelo putovanje.
Kako sam ve odavno predvidio, vode nam je ponestalo ve na kraju prvoga dana
povratka. Od tekuina, ostala nam je samo rakija. Ali to paklensko pie palilo
mije grlo, te ga stoga nisam mogao ni pogledati. Vruina me guila, a umor
iscrpljivao gotovo do oduzetosti. Nekoliko sam se puta umalo sruio na zemlju.
Tada bismo svi zastali, a moj dragi ujak i vrijedni Islandanin inili bi sve da
me okrijepe i utjee. Sve ee sam uviao da i ujak sve tee odolijeva
strahovitom naporu i mukama ei. Nakon nekog vremena sve se pretvorilo u
nevjerojatnu nonu moru, za vrijeme koje se niega ne sjeam.
U utorak, 18. srpnja, puui na koljenima i rukama i gotovo polumrtvi, napokon
stigosmo do raskrija dvaju hodnika. TU sam se sruio na tvrdu lavu kao klada,
kao beivotna hrpa ljudskog mesa. Bilo je deset sati prije podne.
Hans i ujak, naslonjeni na zidove hodnika, pokuae zagristi u nekoliko komada
dvopeka. S mojih oteenih usana izvijali su se jauci i uzdasi. Nisam se mogao ni
pomaknuti. Ubrzo sam zapao u duboko mrtvilo.
Nakon nekog vremena osjetih daje ujak doao do mene i njeno me podigao u
naruaj.
"Jadno dijete!" uo sam kako govori potresenim glasom.
Te su me rijei duboko ganule. Kod njega nisam bio navikao na izljeve njenosti.
Dohvatio sam njegove uzdrhtale ruke i slabo ih stisnuo. Nije se opirao,
samilosno me gledajui me. Oi su mu bile vlane od suza.
Vidjeh tada kako je uzeo bocu koja mu je bila privezana za pojas. Na moje veliko
iznenaenje, primakne je mojim usnama i ree:
"Pij, moje dijete!"
Jesam li dobro uo? Nije li ujak poludio? Glupo sam ga gledao i nisam mogao
povjerovati. Plaio sam se razoaranja.
"Pij," ponovi on.
Zar me ui ipak nisu varale? Ali, prije nego sam si dospio ponovno postaviti to
pitanje, gutljaj vode ovlaio je moje gorue usne i nepce. Samo jedan gutljaj,
ali bio je dovoljan da mi vrati ivot koji se poeo gasiti.
Sklopljenih ruku zahvalio sam ujaku. Bio sam previe uzbuen da bih mogao
govoriti.
"Da," ree on, "jedan gutljaj vode, i to posljednji, uje li? Posljednji! uvao
sam ga na dnu boce kao zjenicu svojeg oka. Dvadeset puta, moda i stotinu puta,
morao sam odoljeti stranoj elji da ga popijem! Ali ga nisam popio, Axele,
sauvao sam ga za tebe."
"Ujae, dragi ujae!" aptao sam, dok su mi niz gorue obraze klizile krupne
suze.
"Da, jadno dijete. Znao sam da e biti polumrtav kad doemo na ovo raskrije,
pa sam ove posljednje kapi vode sauvao da te vratim u ivot."
"Hvala vam!" kliknuh. "Hvala vam iz dubine mojeg srca!"
Iako je vode bilo tek toliko da mi ovlai suha usta, to mi je ipak pomoglo da se
makar djelomino oporavim. Miii grla, koji se bijahu posve stegnuli, sad su se
ponovno opustili, a usne vie nisu bile tako upaljene. Ako nita drugo, mogao
sam govoriti.
"Eto, sad znamo to moramo raditi," rekoh, im sam se malo smirio. "Vode nemamo,
a bez nje ne moemo nastaviti. Moramo se, dakle, vratiti."
Dok sam to govorio, ujak je oito izbjegavao moj pogled. Umjesto toga, smeteno
je gledao uokolo.
"Da," nastavih uzbueno, "moramo se vratiti do Sneffel-sa. Dao Bog da smognemo
toliko snage, da jo jednom ugledamo svjetlo dana. Hoemo li se ikad uspjeti
uspeti do vrha kratera?!"
"Vratiti se," ree ujak, vie se obraajui sebi. "Zar to uistinu moramo
uiniti?"
"Da, vratiti se bez oklijevanja," viknuh oajniki.
Jedno vrijeme mranim je hodnikom vladala potpuna tiina.
"Tako dakle, Axele," nastavi profesor udnim glasom, "onih nekoliko gutljaja
vode nije ti vratilo hrabrost i snagu?"
"Dobro!" viknuo sam. "Neka bude po vaoj elji, i neka Bog nagradi vau
nadljudsku energiju. Ali, kako su nam sati odbrojani ako uskoro ne pronaemo
vodu, nemojmo vie gubiti vrijeme! Poimo!"
NOVI PUT
Tako smo ipak krenuli dalje, onim drugim hodnikom. Kao obino, Hans je predvodio
nau malenu povorku. Nismo preli ni sto koraka, kad profesor osvijetli
svjetiljkom zidove i uzvikne:
"Evo primarnih stijena! Na dobrom smo putu! Samo naprijed i nadajmo se dobromu!"
U prvim danima svijeta, zbog sporog se hlaenja Zem-ljin opseg smanjio, a omota
joj se poeo pomicati, lomiti, nabirati i cijepati. Hodnik kojim smo sada hodali
nastao je upravo u tom procesu. Bijae to usjek kroz koji je nekada curio
eruptivni granit. Njegovi bezbrojni zavoji kroz prvobitno su tlo izdubili pravi
zamreni labirint.
to smo dalje silazili, primarno tlo isticalo se sve jasnije. Geologija to
primarno tlo smatra osnovicom prvobitne kore, sastavljenom od triju razliitih
slojeva: kriljevca, gnajsa i tinjeva kriljevca, koji svi poivaju na vrstoj
podlozi stoje nazivamo granitom.
Nijedan mineralog nije jo imao tako divnu prigodu prouavati nastanak prirode
iz neposredne blizine. Unutranju strukturu zemaljske kugle, ono to sonda za
istraivanje tla ne moe iz unutranjosti izvui na povrinu, mi emo moi
prouavati na samome mjestu, gledajui sve roenim oima i pipajui svojim
rukama.
Kroz zelenkaste slojeve kriljevca vijugale su metalne niti bakra i mangana, a
gdjegdje bijae tragova platine i zlata. Pomiljao sam na to blago, zakopano u
utrobi Zemlje, koje ljudska pohlepa nikad nee uivati! Potresi u prvim danima
svijeta zakopali su ta blaga u takvu dubinu, da ih ni kramp, ni lopata nee moi
iupati iz njihova groba...
Iza kriljevca dolazio je gnajs, posloen u slojeve koji su se isticali
pravilnou i usporednou svojih listova, a zatim tinjev kriljevac, razbijen
u velike ploe koje su se, uslijed iskrenja bijeloga tinjca priinjale bliima
nego su to doista bile.
Svjetlo naih svjetiljaka, koje se odbijalo od siunih glatkih povrina u
masivu stijene, odbijalo se pod svim kutovima, i meni se prividalo da putujem
kroz upljinu nekog dijamanta u kojemu se zrake svjetla razbijaju u tisue
iskrica.
Oko est sati naveer taje sveanost svjetla poela jenjati i gotovo nestala.
Zidove su i dalje prekrivali kristali, ali tamnije boje, tinjac se sve jae
mijeao s feldpatom i kreme-nom te stvorio savrene stijene: najtvri kamen
koji se ne drobi, iako nad njim lee etiri sloja zemaljske kore. Naosmo se u
golemoj granitnoj tamnici.
Bilo je osam sati naveer. Jo uvijek nismo pronali vodu. Podnosio sam strane
muke. Ujak je bez zaustavljanja iao naprijed. Napinjao sam ui, ne bih li uo
mrmor kakve bujice, ali vladala je potpuna tiina.
Noge su mi poele malaksavati. Izdravao sam sve muke samo zato da ujak ne bi
morao stati. Bio bi to za njega straan udarac, jer posljednji dan podzemnog
putovanja bliio se kraju!
Napokon vie nisam mogao dalje. Sruih se na pod. Mrak mi je pao na oi, a
koljena su mi se strahovito tresla. Uspio sam samo izustiti oajniki krik:
"Pomozite, umirem!"
Ujak se sporo okrenuo i vratio do mene. Promatrao me prekrtenih ruku, a onda
uh kako skrenim glasom govori:
"Sve je svreno!"
Zadnje to sam vidio bilo je njegovo lice, ispunjeno bolom i tugom. Zatim
zaklopih oi.
Kad sam ih opet otvorio, vidio sam svoje suputnike kako lee nepomino, uvijeni
u svoje pokrivae. Spavaju li ili vie nema ivota u njima? Ja nisam ni
pomiljao na san. Povra-tivi se iz nesvjestice, odjednom sam bio potpuno budan.
Trpio sam ogromne muke, uvjeren da mi nema spasa. U uima su mi jo odzvanjale
Nisam mu nita odgovorio. Nastavio sam dalje, ponovno ispunjen nadom. Vie nisam
osjeao umora. Osvjeavao me ve sam ubor vode. Brzica, iji se zvuk dugo uo
nad naim glavama, sada je tekla iza lijevog zida, ruei se i buei.
Nekoliko sam puta preao rukom preko stijene, u nadi da u osjetiti tragove kapi
ili vlage. Ali sve bijae uzalud.
Tako je prolo jo pola sata, ali smo uporno ili dalje.
Bilo je oito da lovac za svoje odsutnosti nije mogao tako daleko istraivati.
Voen posebnim nagonom, svojstvenim branima i tragaima za vodom, on je
"nanjuio" tu bujicu kroz stijenu, ali sigurno jo nije ugledao dragocjene
tekuine niti je njome ugasio e.
Doskora smo ustanovili da emo se, nastavimo li niz hodnik, jo vie udaljiti od
potoka, koji je sve slabije umio. A tvrda granitna stijena jo uvijek ga je
skrivala! Stoga se brzo vratismo natrag.
Hans me smireno pogledao i, na moje veliko uenje, uini mi se daje njegovim
mirnim licem na trenutak proletio osmjeh.
Ustao je s kamena na kojem se odmarao i uzeo svjetiljku. Nisam imao snage poi
za njim. Sporo se primaknuo vrstom zidu. Gledao sam to e uraditi. Iao je du
njega, zastajao i, prislanjajui uho na suhi kamen, paljivo oslukivao. Shvatio
sam da trai mjesto, gdje se protok vode najjae uje. Uskoro je to mjesto
pronaao na lijevoj strani, tri stope iznad tla.
Bio sam strahovito uzbuen. Jedva sam se usuivao nagaati to kani poduzeti.
Ali, ve sljedeeg trenutka sam shvatio njegove namjere. Oduevljeno sam
pljeskao rukama i poelio ga zagrliti, kad sam vidio kako hvata svoj kramp da
njime udari u stijenu.
"Spaeni smo, spaeni!" povikah.
"Da," ponovi ujak, gotovo jo vie uzbuen od mene. "Hans ispravno postupa!
Divan je ovjek taj lovac! Nama to ne bi nikada palo na um!"
Vjerujem to! Na takvo to, iako je vrlo jednostavno, mi nikad ne bismo doli.
No, nita nije moglo biti opasnije od pokuaja kopanja u tako dubokom podzemlju.
to, ako se kamena brana odjednom srui, a bujica naglo nahrupi kroz novonastali
otvor?!
Opasnost je doista ozbiljno zaprijetila, ali u taj as strah od uruavanja ili
poplave nije nas mogao zaustaviti. Naa je e bila tako snana da bismo buili
i pod samim oceanom daje utaimo.
Hans je tiho nastavljao s poslom kojeg ni moj ujak mi ja ne bismo mogli
izvriti. Nae bi ruke zanijela nestrpljivost pa bi stijena prsnula pod naglim
udarcima. Vodi je, naprotiv, mirno i suzdrljivo, malo po malo, laganim
udarcima otvarao u stijeni otvor irok niti pola stope. uo sam, ili sam mislio
da ujem kako um brzice raste i ve mi se inilo da osjeam blagotvornu hladnu
vodu kako mi se prelijeva preko usana.
Nakon nekog vremena, koje je izgledalo dugo kao vjenost, Hans je uspio u
stijeni izdubiti rupu duboku oko dvije stope. Posao je trajao ve itav sat, ali
se meni inilo kao da je prolo najmanje pola dana! Ujak je htio upotrijebiti
snanija sredstva, i ja sam ga s mukom zadrao. Ve je bio pograbio svoj kramp,
kadli se zau snano pitanje. Mlaz vode prsnu snano iz zida, oblivi suprotni
zid hodnika!
Od udara vode Hans se gotovo sruio, ispustivi pritom bolni jauk. Ubrzo sam
shvatio zato jer, kad sam ruke zaronio u pjenuavi mlaz, i sam sam divlje
vrisnuo. Voda je bila vrela!
"Voda od stotinu stupnjeva!" viknuh razoarano. "Neka je, uskoro e se
ohladiti," odgovori ujak.
Hodnik se ispunio oblacima pare, a od istekle vode stvorio se potok koji je
nestajao u podzemnim usjecima. Nedaleko odatle srknuli smo iz njega prve
gutljaje.
Oh, kakav je to neopisivi uitak bio, beskrajna slast! Kakva je to voda? Odakle
dolazi? To nas nije zanimalo. Bila je to prava voda. Iako jo topla, vraala nam
je ivot koji se ve poeo gasiti. Pio sam bez predaha, uope ne primjeujui
kakav joj je okus.
Tek kad sam nakon itave minute utaio prvu ed, shvatih:
"Pa taje voda puna eljeza!"
"Izvrsna za eludac," uzvrati ujak. "Puna minerala. Put nam se isplatio, kao da
smo doli u Spa ili u Teplice!"
"Izvrsna je!" potvrdio sam.
"Svakako, jer dolazi iz dubine od est milja pod zemljom. Ima blagi okus tinte,
ali nipoto neugodan.
Mlaz vode prsnu snano iz zida
Hans nam je, eto, izradio izvanredno ljekovito vrelo. Stoga predlaem da taj
spasonosni potok nazovemo njegovim imenom."
"Vrlo dobro!" rekoh.
Odmah smo za potok usvojili ime Hansbach "Hansov potok".
Hans se nije zbog toga previe uzoholio. Kad se malo napojio i osvjeio, otiao
je u kut i po obiaju se nenametljivo naslonio na zid.
"Ne smijemo pustiti tu vodu da protjee uzalud," rekoh.
"Zato bismo se zbog toga zabrinjavali?" uzvrati ujak. "Siguran sam da joj je
izvor nepresuan."
"Bez obzira," bio sam uporan. "Napunimo mjeinu i tikvice, a onda emo pokuali
ponovno zaepiti otvor."
Nakon kratkog oklijevanja prihvatie moj prijedlog. Hans je pokuao komadima
granita i kuinom zaepiti otvor u zidu, ali uspio je jedino dobro opeci ruke.
Pritisak je bio prejak i svi su nai napori ostali bezuspjeni.
"Sudei po jaini mlaza," primijetih, "oito je da voda dolazi s velike visine."
"Razumije se," odgovori ujak. "Ako je stup vode visok trideset i dvije tisue
stopa, onda pritisak iznosi tisuu atmosfera. Ali pala mije na um jedna druga
ideja."
"A to to?"
"Zato bismo se uope muili oko pokuaja da zatvorimo taj otvor?"
"Ali zato to..."
Zastao sam, u neprilici da pronaem neki opravdan razlog.
"Kad nam se tikvice isprazne, jesmo li sigurni da emo naii na drugu vodu da ih
ponovno napunimo?" glasno je razmiljao ujak.
"Po svemu sudei, nismo."
"Dakle, pustimo onda ovu vodu neka tee. Ona e silaziti svojim prirodnim tokom
i biti nam putokaz, ujedno nas napajajui putem."
"Sjajna zamisao," kliknuh. "Bude li nam ovaj potok dobar suputnik, sigurno e i
na pothvat uspjeti."
"Oho, djeae, napokon je i tebe poelo zanimati ovo putovanje!" smijui se ree
profesor.
"to znai: poelo? tovie, sad sam ve siguran da emo uspjeti ostvariti na
pothvat!"
"Polako, neae, budi strpljiv. Najprije emo nekoliko sati of poinuti."
Sasvim sam bio zaboravio da je no. Primijetio sam to tek na kronometru. Uskoro
smo sva trojica, dobro okrijepljeni i osvjeeni, utonuli u dubok san.
POD OCEANOM
Sutradan smo ve gotovo zaboravili sve muke kroz koje smo proli. Kad sam se
probudio, prvo me zaudila spoznaja da vie nisam edan. Jo bunovan, pitao sam
se otkud to. Potok, koji je uborei protjecao pokraj mojih nogu, odmah mi dade
odgovor.
Dorukovali smo s tekom i napili se izvrsne mineralne vode. Osjeao sam se kao
nov ovjek, spreman pratiti svojeg ujaka kud god on krenuo. Razmiljao sam o
tome. Zbog ega ovjek vrste vjere, kakav je neosporno bio moj ujak, ne bi
uspio; kad jo, k tome, ima tako spretnog vodia, poput Hansa, i odanog neaka,
poput mene? Mozgom su mi se vrzmale same lijepe misli. Da mi je u tom trenutku
tko predloio povratak na vrh Sneffelsa, prezirno bih to bio odbio.
Sreom, to nitko nije predlagao. Spremali smo se spustiti jo dublje u
podzemlje.
Konano, u srijedu 15. srpnja bili smo sedam liga dvadeset jednu milju pod
Zemljom, a oko pedeset liga daleko od Sneffelsa. Iako smo bili jako umorni,
zdravlje nas je dobro sluilo, te je naa putna ljekarna jo uvijek bila
netaknuta.
Ujak je svakog sata biljeio podatke s kompasa, manometra i termometra. To su
oni isti podaci, koje je kasnije objavio u znanstvenom opisu svojeg
nevjerojatnog putovanja. Prema tome, mogao je lako odrediti na poloaj. Kad mi
je spomenuo, da smo se u vodoravnom smjeru udaljili za pedeset liga, nehotice mi
se oteo usklik.
"to ti je?" upita ujak.
"Nita vano, samo mi je jedna pomisao prostrujala glavom," odgovorio sam.
"Dakle, mladiu, da ujem, o emu se radi."
"Evo to: ako su vai prorauni toni, onda se mi vie ne nalazimo pod
Islandom."
"Misli?"
"U to se moemo lako uvjeriti," uzvratih, vadei kartu i kompas.
"Pogledajte," rekoh, nakon paljivog premjeravanja karte, "nisam pogrijeio. Ve
smo daleko odmakli ispod Rta Portland, a kako smo u pravcu jugoistoka prevalili
ve pedeset liga, znai da se nalazimo pod otvorenim morem."
"Pod morem!" uzvikne ujak, zadovoljno trljajui ruke.
"Da," uzvratih, "nema sumnje da nam se nad glavama prostire ocean."
"Pa naravno, mladiu, to bi moglo biti prirodnije od toga! Zar u okolici
Newcastlea ugljenokopi ne dopiru takoer daleko pod more?"
Za profesora je to nevjerojatno otkrie bila zapravo vrlo jednostavna injenica,
dok je mene, naprotiv, uznemirivala pomisao da prolazim ispod silne vodene
niase. Ali, kad ovjek bolje razmisli, bilo je potpuno svejedno nalaze li nam se
nad glavom islandske ravnice i planine, ili duboke vode Atlantskog oceana. To
nas nije trebalo zabrinjavati, dok nam se iznad glava nalazio strop od vrstog
granita. Uostalom, brzo sam se na to priviknuo, dok nas je hodnik, as ravan,
as krivudav, hirovit i u nagibima i u zavojima, ali trajno upravljen prema
jugoistoku, vodio sve dublje i dublje u Zemljine podzemne ponore.
Tri dana kasnije, u subotu 18. srpnja uveer, stigli smo do neke goleme spilje.
Ovdje ujak isplati Hansu njegovu tjednu plau od tri riksdala, te odlui itav
sutranji dan posvetiti odmoru.
NEDJELJA U PODZEMLJU
U nedjelju ujutro probudio sam se mirno, bez uobiajene urbe zbog ranog
nastavka putovanja. Iako smo taj dan odmora morali provesti u dubokom bezdanu,
ipak bijae ugodno prepustiti se bezbrinom odmoru. Uostalom, ve smo se bili
potpuno priviknuli na neobinu sredinu u kojoj smo se nalazili. Gotovo da vie
nisam ni mislio na sunce, mjesec, drvee, kue, gradove, ni na jednu od onih
zemaljskih pojava koje su ljudi nainili neophodno potrebnima. U poloaju u
kojem smo se sada nalazili, gotovo da nam sve to vie nije bilo bitno.
Spilja je imala oblik goleme dvorane. Njezinim je granitnim podom tiho tekao
vjerni potoi. Kako smo ve bili dosta udaljeni od izvora, voda mu je bila
jednako topla kao i okolni zrak, pa smo je lako mogli piti.
Poslije doruka profesor je odluio nekoliko sati provesti u sreivanju svojih
biljeaka.
"Prije svega u," rekao je, "tono izraunati na poloaj. Htio bih nakon
povratka izraditi kartu naeg putovanja, neku vrstu okomitog presjeka zemaljske
kugle na kojemu e se vidjeti profil nae ekspedicije."
"To e biti jako zanimljivo, ujae. Samo, jeste li potpuno sigurni da su vae
zabiljeke posve tone?"
"Jesam. Tono sam biljeio kutove i nagibe i siguran sam da se nisam prevario.
Najprije uzmi kompas i pogledaj to pokazuje."
Pogledah spravu i nakon paljivog promatranja odgovo-rih:
"Istok - kvadrant jugoistok."
"Dobro," ree profesor, zabiljei smjer i brzo neto srau-na. "Utvrdio sam da
smo od polaska na put u svemu preli dvije stotine pedeset milja."
"Neka idu do vraga svi tvoji rauni," odgovori ujak bijesnim tonom, koji me
podsjetio na nae nekadanje prepirke. "Do vraga i tvoje hipoteze! Na emu se
one zapravo zasnivaju? Tko ti kae da ovaj hodnik ne vodi ravno k naem cilju?
Uostalom, nisam sam. To to ja pokuavam, uinio je ve jedan drugi ovjek, pa
kad je to njemu uspjelo, zato ne bi uspjelo i meni?"
"Nadam se. Ali, ipak, valjda smijem..."
"Jedino to smije, to je da zadri jezik za zubima," vikao je profesor
Lidenbrock, "ako misli govoriti takve gluposti!"
Uvidio sam da se negdje u mojem ujaku jo uvijek skrivao strani profesor i
stoga sam, u strahu da ne izazovem novu provalu gnjeva, odluio odustati od
daljnje rasprave.
"Dakle, baci oko na manometar," ree ujak. "to pokazuje?"
"Prilino jak tlak."
"Vrlo dobro. Nadam se da uvia kako se kod sporog sputanja postupno
privikavamo na poveanu gustou zraka i da nam to uope ne smeta?"
"Vjerojatno je tako, samo to nas poneto bole ui," pomirljivo sam odgovorio.
"To je beznaajno, a i te e neugodnosti nestati samo ako naglo izmijeni
vanjski zrak sa zrakom u pluima.
"Tako je," odgovorili, vrsto odluivi da mu vie neu proturjeiti. "Upravo je
uitak osjeati se zaronjenim u ovu gustu atmosferu. Jeste li primijetili kako
se zvuk ovdje dobro iri?"
"Naravno. Putovanje u ove predjele moglo bi izlijeiti mnoge gluhe ljude."
"Ali, ujae," nastavio sam dalje s opreznim zapaanjima, "tada e ova gustoa
zraka, bez sumnje, i dalje rasti, zar ne?"
"Da, prema nekom nedovoljno potvrenom zakonu. Ali istina je da e sila tea
bivati sve manja, to se budemo vie sputali. Ti zna da se njezino djelovanje
najjae osjea na povrini Zemlje, a da u njezinom sreditu predmeti uope
nemaju teine."
"Znam, ali recite mi, zar nee na koncu zrak postati jednako gust kao i voda?"
"Bez sumnje, pod pritiskom od sedamsto i deset atmosfera," ujak se ponovno poeo
estiti.
"A na veoj dubini?"
"Na veoj dubini gustoa e jo vie porasti."
"Kako emo onda silaziti kroz tu atmosfersku maglu?"
"Dakle, dragi neae, napunit emo depove kamenjem," ree profesor Lidenbrock.
"Vjere mi, ujae, vi na sve imate spreman odgovor," bio je moj jedini odgovor.
Nisam se vie usuivao dalje uputati u podruje hipoteza, jer bih sigurno opet
naletio na neto nemogue to bi profesora raspalilo.
Meutim, bilo je jasno da e zrak, pod pritiskom koji moe dostii i tisue
atmosfera, konano prijei u kruto stanje, a onda emo se morati zaustaviti
usprkos svim svjetskim mudrovanjima, ak i uz pretpostavku da naa tijela sve
dotad izdre.
Nisam htio iznijeti taj zakljuak jer bi mi ujak zacijelo opet zaepio usta
svojim slavnim Saknussemmom. Sak-nussemm je, uostalom, bio slab uzor. Jer, ako i
uzmemo daje islandski uenjak doista izveo to putovanje, jo je trebalo
odgovoriti na jedno vrlo jednostavno pitanje: u esnaestom stoljeu jo nije bio
izumljen ni barometar ni manometar; kako je, dakle, Saknussemm mogao doista
utvrditi da je doao do sredita Zemlje?
Ali, taj sam prigovor, na koji nisam vidio odgovora, ipak preutio i zadrao za
sebe, ekajui u nedostatku hrabrosti da mi sami dogaaji pokau to e dalje
biti.
Ostatak dana proveli smo u raunanju i razgovoru. Uvijek sam se i u svemu slagao
s miljenjem profesora Lidenbrocka, zavidjevi Hansu na njegovoj potpunoj
ravnodunosti s kojom je, ne istraujui ni uzroke ni posljedice, slijepo iao
onamo kamo ga je sudbina vodila.
SAM
Za rei pravo, treba priznati daje do sada sve teklo povoljno, i ne bi bilo u
redu kad bih se potuio. Ako prosjek "potekoa" ne poraste, zacijelo emo ipak
Uspinjui se moram stii do mjesta, gdje sam napustio izvor, do onoga kobnog
raskrija. Kad budem tamo i kad mi potok bude do nogu, moi u se ipak vratiti
na vrh Snef-felsa.
Kako to da prije nisam na to mislio? To svakako budi nadu da bih se mogao
spasiti. Prije svega, dakle, moram pronai tok Hansbacha.
Nakon na brzinu pojedenog obroka i gutljaja vode, ustao sam i, upirui se o svoj
okovani tap, poeo se uspinjati hodnikom. Nagib je bio dosta strm. Alija sam
iao prepun nade i odlunosti, kao ovjek koji je napokon pronaao izlaz iz
guste ume i zna da vie ne moe pogrijeiti put kojim mora ii.
Cijeli sat nisam naiao ni na kakvu zapreku. Trudio sam se prepoznati put, prema
obliku prorova, prema izboina-ma nekih stijena i rasporedu zavoja. Ali nisam
naiao ni na kakav osobit znak, te doskora razabrah da tim hodnikom neu doi do
raskra. Hodnik nije imao izlaza. Svjestan svoje zle sudbine, sruio sam se na
kameno tlo.
Ne bih mogao opisati, kakav me strah i oaj spopao. Bio sam potpuno dotuen.
Moje su se posljednje nade razbile o taj granitni bedem.
Poto sara se izgubio u labirintu, u kojem su se hodnici kriali u svim
smjerovima, nisam vie imao kuda pobjei. Umrijet u najstranijom smru.
Zaudo, pade mi na pamet suluda pomisao: ako jednog dalekog dana moje okamenjeno
tijelo pronadvi na dubini od trideset liga u utrobi Zemlje, to e zacijelo
izazvati ozbiljne znanstvene prepirke!
Htio sam glasno viknuti, ali samo sam mogao promrm-ljati nekoliko muklih
glasova. Doslovno sam hvatao zrak.
U toj tjeskobi spopade me novi strah. Svjetiljka mi se u padu otetila i nisam
je nikako mogao popraviti. Jo je samo mirila i tek to se nije ugasila!
Gledao sam kako svijetlei trak u svjetiljci postaje sve manji i manji. Na
tamnim stijenama nizala se povorka pominih sjena. Nisam se vie usudio
zaklopiti vjee, od straha da ne izgubim i najmanji atom te svjetlosti koja
nestaje! Svaki as mi se inilo da e se upravo sada ugasiti i da e me obuzeti
crni mrak.
Napokon zadrhta zadnji traak u svjetiljci. Pratio sam ga poudno pogledom, svu
snagu svojih oiju upijajui u njega, kao u zadnji svjetlosni podraaj koji e
one osjetiti. A onda je oko mene zavladala beskrajna tama.
Prestravljeno sam kriknuo. Na Zemlji, ni u najtamnijoj noi, svjetla nikad posve
ne nestaje. Ono postaje difuzno, sasvim slabo, ali, ma kako ga malo ostalo,
mrenica u oku ipak ga zamjeuje. Ovdje, meutim, toga nema. Potpuni mrak uinio
je od mene slijepca u najpotpunijem smislu rijei.
Potpuno sam izgubio glavu. Ustao sam, ispruio ruke naprijed i poeo se
spoticati i udarati o zidove. To me ispunilo beskrajnim bolom. Ludilo mora da me
potpuno zahvatilo. Vie nisam znao to inim. Poeo sam nasumce trati po
zamrenom labirintu, bjeao sam nizbrdo, jurio kroz Zemljinu koru kao nekakav
izbezumljeni stanovnik podzemnih prosjelina, dozivajui, viui i urlajui.
Udarao sam o izboine peina, padao i dizao se zakrvavljen, pokuao piti krv
koja mije tekla niz lice, iekujui kad u iznenada naletjeti na kameni bedem i
napokon razbiti glavu.
Kamo u stii ovim ludim tranjem? O tome nisam imao ni pojma. Nakon nekoliko
sati, potpuno iscrpljen, sruio sam se beivotno uz zid hodnika i izgubio
svijest.
APUTAVA DVORANA
Kad sam se napokon osvijestio, lice mi bijae mokro ali, kako sam ubrzo otkrio,
mokro od suza. Ne znam koliko sam leao bez svijesti. Vie nisam imao ime
odrediti vrijeme. Od postanka svijeta, nikad nitko nije bio tako usamljen kao
ja, nikada nitko tako potpuno naputen!
Nakon pada izgubio sam puno krvi. Osjeao sam da sam sav njome obliven. alio
sam to ve nisam umro i to smrt istom ima doi. Vie nisam htio misliti. Svaku
sam misao tjerao od sebe. Skrhan bolju, otkotrljah se prema suprotnom zidu.
mrak doveo na moda jedino mjesto, odakle sam mogao uti glasove svojih
suputnika.
Ta vrlo udna akustina pojava lako se moe protumaiti samim fizikalnim
zakonima. Ona proizlazi iz oblika hodnika i vodljivosti stijene. Ima dosta
primjera da se zvuk iri tako, da nije primjetljiv u meuprostoru. Sjeam se
daje ta pojava opaena na vie mjesta. Tako je, na primjer, u unutranjoj
galeriji katedrale Sv. Pavla u Londonu, a osobito u dubini onih udnih spilja na
Siciliji, kamenoloma kraj Si-racuse, od kojih je najzanimljiviji onaj koji su
nazivali Dio-nizijevim uhom.
Svega sam se toga sjetio. tovie, bilo mi je jasno da izmeu nas nema zapreke,
dok ujakov glas dopire do mene. Idui putem kojim ide zvuk, svakako moram i ja
dospjeti tamo, kamo dopire on, ako me putem ne izda snaga.
Ustadoh na noge. Meutim, brzo sam otkrio da ne mogu hodati. Bio sam prisiljen
puzati. Kao to sam oekivao, put se sputao dosta strmo, te sam se morao
kliziti niz njega.
Doskora je brzina mojeg sputanja tako strano narasla daje vie sliila
padanju. Hvatao sam se za strane, pokuavao se doepati izboina, bacao sam se
unazad, ali sve je bilo uzalud. Bio sam tako slab da se nisam mogao zaustaviti.
Odjednom mi nestade tla pod nogama. Najprije sam uletio u neki mraan prolaz.
Zatim sam poeo padati nekim gotovo okomitim hodnikom, nalik bunaru. Glavom sam
udario u neki otar kamen i izgubio svijest. Posljednja mije mislio bila daje
smrt napokon dola po mene.
BRZI OPORAVAK
Kad sam se osvijestio, bio sam u polumraku i leao na debelim pokrivaima. Ujak
je stajao nada mnom i, zabrinutog izraza lica i sa suzama u oima, pomno gledao
u mene, ne bi li otkrio neke tragove ivota. Kad sam prvi put uzdahnuo, uhvatio
me za ruku. Kad je vidio da sam napokon otvorio oi, kriknuo je od veselja:
"iv je! iv je!"
"Da, dobri moj ujac," odgovorih slabim glasom.
"Drago moje dijete," veselo je nastavio profesor, privivi me na svoje grudi.
"Spaen si!"
Bio sam duboko dirnut tonom kojim je izgovorio te rijei, a jo vie panjom
kojom su bile popraene. Profesoru su bile potrebne doista teke kunje, da bi
iz njega buknuli takvi izljevi njenosti. U taj as pridrui nam se na
prijatelj Hans. Kad je vidio moju ruku u ujakovoj, unato svoj njegovoj
suzdranosti, u oima mu se jasno vidjelo zadovoljstvo.
"God dag," pozdravio me.
"Dobar dan, Hans, dobar dan!" proaptao sam, najsrdanije to sam mogao. "A sad,
ujae, kad smo opet svi zajedno, recite mi gdje se nalazimo? Izgubio sam pojam o
prostoru, kao i o svemu ostalom."
"Sutra, Axele, sutra," uzvratio je. "Danas si jo preslab. Omotao sam ti glavu
zavojima pa ih ne smije razmotati. Spavaj, djeae, a sutra e doznati sve to
eli."
"Ali, recite mi barem," uzviknuo sam, "koliko je sati i koji je danas dan."
"Jedanaest je sati naveer i ponovno je nedjelja, 9. kolovoza. Ali sad ti
zabranjujem da me ita vie pita prije 10. ovog mjeseca."
Za rei istinu, doista sam bio jako slab, te mi se oi uskoro same sklopie.
Trebao mi je dug odmor. Zaspao sam mislei na svoju, puna etiri dana dugu,
opasnti podzemnu avanturu.
Kad sam se sutradan probudio, pogledah oko sebe. Moj leaj, sloen od svih
putnih pokrivaa, nalazio se u divnoj spilji punoj stalagmita, kojoj je tlo bilo
posuto sitnim pijeskom. U spilji je vladao polumrak. Nije gorjela ni zublja ni
svjetiljka, a ipak je neko nepoznato svjetlo dolazilo izvana i prodiralo kroz
uski otvor spilje. uo sam i neki neodreen i nejasan um, kao da valovi udaraju
o pjeanu obalu. Ponekad mi se ak inilo kao da ujem utanje vjetra.
Pitao sam se, jesam li doista budan ili jo sanjam. Ili mi moda mozak,
ozlijeen padom, uje neke nestvarne umove? Pa ipak, nije mogue da mi se i oi
i ui toliko varaju.
"To mora da se danje svjetlo probija kroz pukotinu u stijeni," mislio sam.
"Doista se uje pljuskanje valova i dah um vjetra! Varam li se, ili smo se, dok
sam leao bez svijesti, vratili na povrinu? Je li ujak odustao od ekspedicije,
ili ju je sretno zavrio?"
Postavljao sam sebi takva nerjeiva pitanja, kad mi se profesor pridruio.
"Dobro jutro, Axele!" veselo me pozdravio. "Kladim se da ti je dobro!"
"Da, mnogo mi je bolje," rekoh i uspravili se na pokrivaima.
"Vidio sam po tome, to si mirno spavao. Hans i ja naizmjence smo te uvali, te
smo vidjeli da se iz sata u sat brzo oporavlja."
"Mora biti da ste u pravu, ujae," uzvratio sam, "jer osjeam da bih mogao
pojesti sve to preda me stavite!"
"Jest e, mome, neemo te ostaviti gladna! To znai da vie nema groznice.
Na dobri Hans ti je namazao rane nekakvom mau, koju jedino Islanani znaju, i
od nje su ti rane izvrsno zacijeljele. Ah, plemenit je ovjek, taj na gospar
Hans!"
Dok smo razgovarali, ujak mije pripremio vie vrsta jela, koja sam ja, usprkos
njegovim opomenama, upravo progutao. im sam utolio prvu glad, zasuo sam ga
pitanjima, na koja je on spremno odgovarao.
Tako sam doznao da me onaj pad doveo tono na dno gotovo okomitog hodnika.
Budui sam dolje dospio usred bujice kamenja, od koje je najmanji bio dovoljan
da me zdrobi, moglo se zakljuiti da se zajedno sa mnom odronio i jedan dio
masiva. To me strano vozilo dovezlo do ujakovih ruku, na koje sam pao sav krvav
i potpuno bez svijesti.
"Doista je udo," zavrio je profesor, "da nisi tisuu puta poginuo. Ali,
zaboga, pripazimo da se vie nikad ne razdvojimo, jer bi se moglo dogoditi da se
nikad vie ne vidimo."
"Nemojmo se razdvajati!"
Od tih rijei neto me zazeblo oko srca. Dakle, putovanje jo nije dovreno?
Zaueno sam pogledao ujaka. Nakon to me nekoliko trenutaka ispitivaki
promatrao, napokon ree:
"to ti je, Axele?"
"Moram vas neto ozbiljno pitati. Tvrdite da sam iv i zdrav?"
"Nema sumnje."
"Svi su mi udovi itavi?"
"Svakako."
"A glava?" znatieljno sam upitao.
"Glava ti je na svojem mjestu, na ramenima, samo to se malo nabila," odgovori
ujak.
"Ali ja mislim da mi s mozgom moda nije ba sve u redu. Zapravo, ini mi se da
sam pomalo smuen."
"Zbog ega tako misli?"
"Pokuat u pojasniti," uzviknuo sam, Zar se nismo vratili na povrinu?"
"Naravno da nismo."
"Onda doista mora biti da sam poludio, jer vidim danje svjetlo, ujem um vjetra
i more kako udara o greben!"
"I to je sve to te uznemiruje?" s osmjehom me upita ujak.
"Ne biste li mi to protumaili?"
"Neu ti nita tumaiti jer se to ne moe protumaiti, ali vidjet e i razumjet
e. Otkrit e da geologija jo nije rekla svoju zadnju rije, daje praktiki
jo u povojima."
"Pogledajmo, dakle!" ustro uzviknuh i naglo ustadoh s leaja, ne mogavi vie
suspregnuti znatielju.
"Poekaj trenutak, dragi Axele!" uzvratio je ujak. "Mora biti oprezan da ti
nagli izlazak na otvoreno ne bi nakodio."
"Na otvoreno?"
"Da, moj djeae. Moram te upozoriti da je vjetar dosta jak i ne elim te
bespotrebno izlagati."
"Ali uvjeravam vas da se odlino osjeam."
"Strpi se malo, djeae. Ako ti se zdravlje opet pogora, to nam moe nakoditi
na svaki nain. Nemamo vremena za gubljenje, jer bi prijelaz preko mora mogao
dulje potrajati."
PODZEMNO MORE
S poetka nisam vidio nita. Oi, potpuno odviknule od jakog svjetla, nisu mogle
podnijeti sve to bljetavilo i morao sam ih odmah zatvoriti. Kad sam ih opet
mogao otvoriti, bio sam vie zaprepaten nego zadivljen. Niti najbujnija mata
ne bi mogla zamisliti prizor koji se preda mnom pruao!
"More, more!" uskliknuh.
"Da," odgovori ujak gotovo ponosnim glasom. "Sredinje more. Uvjeren sam da mi
nijedan pomorac, koji e u budunosti po njemu broditi, nee osporavati ast da
sam ga otkrio niti pravo da mu nadjenem ime."
Doista je bilo tako. Golema vodena ravan, dio nekog jezera ili ak moda oceana,
prostirala se u beskraj. Na polukrunoj obali prualo se alo od sitnog
pozlaenog pijeska, pomijeanog sa siunim ljuturama koljki u kojima su
ivjela prva iva bia. uborenje valova koji su ga zapljuskivali pojaavala je
jeka to se stvarala u ovom podzemnom svijetu. Umjerenije vjetar uokolo raznosio
pjenu s kresta valova i nekoliko mi kapljica poprska lice. Na toj, poneto
nagnutoj pjeanoj obali, nekih sto metara daleko od ruba valova, prestajali su
potpornji golemih stijena koje su strile neizmjerno visoko u zrak. Neke su
svojim otrim bridovima zadirale u vodu, stvarajui rtove i grebene, izjede-ne
valovima. Te su se stijene, s bokova i sa svoda, gubile u daljini, poput sivih
oblaka to su se nadnijeli nad krajolik.
Bio je to pravi ocean s hirovito razvedenim obalama, potpuno nalih onima na
povrini, ali pust i strano divlji.
Neto me je u svemu tome posebno zaudilo i zaprepastilo. Kako se uope moglo
dogoditi da uivam u ovom prizoru? Zar se nije preda mnom trebala pruati
neprozirna tama i skriti svu ovu ogromnost podzemnog svijeta? Umjesto toga,
krajobraz je bio okupan bljetavilom poput dnevne svjetlosti na povrini. Ali
otkud je ono dolazilo? Nije bilo sunca da ga podari, nije bilo mjeseca ni
zvijezda. To svjetlo nalik mjeseini pojaanoj stotinu puta, oito je bilo
elektrinog porijekla. Poput u najveem bljesku zaustavljene aurore borealis,
mekim je svjetlom ispunjavalo ogromnu spilju podzemnog mora.
Svod nad naim glavama, nazovimo ga nebom, po svemu je bio oblikovan od
uskomeanih oblaka vodene pare, u neprestanom pokretu. Dotad sam vjerovao da se
pod tako jakim atmosferskim pritiskom voda ne moe isparavati, pa ipak se,
djelovanjem nekog meni nepoznatog fizikalnog zakona, u zraku nakupilo mnotvo
gustih oblaka. Atmosferski elektricitet je u njima stvarao udesne igre svjetla
i sjena. Tamo gdje je maloprije bila duboka crna sjena, odjednom bi bljesnule
nevjerojatne munje, pretvarajui tmurne mase u plamenom obasjani pamuk. Ali, to
jedako snano svjetlo nimalo nije sliilo sunevom. U njemu nije bilo nimalo
topline.
Djelovalo je tuno i sjetno. Znao sam da se, umjesto nebeskog plavetnila
ispunjenog blistavim zvijezdama, iznad ovih oblaka nalazi granitni svod iju sam
teinu osjeao na pleima.
Pogledavajui tako uokolo, sjetih se teorije nekog engleskog kapetana koji je
Zemlju usporedio s ogromnom upljom kuglom, u ijoj unutranjosti je uslijed
atmosferskog pritiska neprestano svijetlilo, dok su dvije zvijezde, Pluton i
Taj mi se odgovor uinio pomalo nezahvalnim. Htio sam mu to i rei, ali sam ipak
odustao.
U tom trenu moju je pozornost privukao neoekivan prizor. U daljini od petsto
koraka, na zavoju jednoga visokog rta, ukaza nam se visoka, gusta i bujna uma.
U njoj su rasla stabla srednje veliine, a kronje su im bile poput pravilnih
suncobrana s jasnim i geometrijskim rubovima. inilo se kao da zrane struje ne
djeluju na njihovo lie jer su stabla, usprkos vjetru, ostala nepomina kao gaj
okamenjenih cedrova.
Pourio sam naprijed. Nisam znao kako nazvati tu udnu vrstu stabala. Zar ona ne
spadaju meu onih vie od dvije tisue vrsta drvea, koliko ih je do danas
poznato? Ne bi li ini trebalo odrediti posebno mjesto u flori movarnih
vegetacija? Ne. Kad smo napokon stigli u njihovu sjenu, moje se uenje
pretvorilo u divljenje.
Zapravo, naao sam se pred poznatim zemaljskim plodovima, samo divovskih
razmjera. Ujak je stabla odmah nazvao pravim imenom.
"To je tek uma gljiva," ree on najmirnijim glasom.
Kad sam bolje pogledao, uvidjeh da nije se prevario. Moete i sami prosuditi,
kako su se ovdje morale razviti te biljke koje vole toplo i vlano tlo. Znao sam
da Lycoperdon giganteum, prema Bulliardu, moe dosei u obujmu osam do devet
stopa. Ali, ovdje se radilo o bijelim gljivama koje su bile visoke gotovo
etrdeset stopa, a klobuk im bio podjed naka promjera.
"Toje tek uma gljiva."
Bijae ih tamo na tisue, tako da svjetlo nije moglo prodrijeti kroz njihove
guste nakupine. Pod njihovim klobucima, to su sliili krovovima kakva velikog
afrikog naselja, vladao je duboki i tajanstveni mrak.
No, ja sara elio poi dalje. U ovoj mranoj umi vladala je mrtvaka hladnoa.
Skoro cijeli sat lutali smo tom vlanom tamom, te sam se upravo preporodio kad
smo se opet vratili na osvijetljenu i toplu morsku obalu.
Meutim, gljive nisu bile jedini predstavnici udnovatih biljnih vrsta toga
podzemnog kraja. Na svakom smo koraku nalazili neto novo. Nismo odmakli ni
stotinu metara, kad smo naili na velike skupine drugih vrsta stabla s bezbojnim
liem. I ona su pripadala rodovima skromnih zemaljskih stabljika, koje su ovdje
dosegnule neobine razmjere. Bilo je tu likopoda visokih stotinu stopa,
divovskih sigilarija, paprati velike poput sjevernjakih jela, lepido-dendrona s
raljastim cilindrinim stabljikama kojima su na kraju bili dugi listovi,
posvuda naikani tvrdim dlakama, poput nekih nakaznih mesnatica.
"Divno, prekrasno, boanstveno!" vikao je ujak. "Tu, pred naim oima, otkriva
se itava flora iz paleozoika, prijelaznog doba u razvitku Zemlje. Pogledaj te
nae njene vrtne biljke, kakvim su divovskim stablima bile u prvim danima
nastanka svijeta. Pogledaj uokolo, dragi Axele. Jo nijedan botaniar nije
doivio takav uitak."
Oduevljenje mojeg ujaka, uvijek poneto jae nego bi trebalo biti, ovaj put je
uistinu bilo opravdano.
"Imate pravo, ujae," uzvratio sam. "Kao da je Providnost htjela u ovom golemom
stakleniku sauvati to mnotvo antediluvijalnih biljaka, kako bi potvrdila
vjerodostojnost kojom su ih otroumni znanstvenici tako vjeto uspjeli
rekonstruirati u svojim crteima."
"Dobro reeno, djeae, vrlo dobro reeno. To je doista bogat staklenik, ali
moda bi jo bolje bilo kad bi dodao da je to i veliki zvjerinjak."
Uznemireno sam se osvrnuo uokolo. Ako ivotinje krase isti razmjeri kao i ove
biljke, stvar moe postati vrlo ozbiljna.
"Zvjerinjak?"
"Bez sumnje. Pogledaj ovu povrinu pod naim nogama, te kosti rasute po zemlji i
na obali."
"Kosti," uzvratih. "Da, naravno. Kosti preddiluvijalnih ivotinja!"
Dok sam to govorio, sagnuh se i dohvatih nekoliko od tih vjekovnih ostataka,
spomenika iz pradavnih vremena. Bilo je lako prepoznati te gigantske kosti, od
kojih su neke sliile deblima isuenih stabala.
SPLAV JE PORINUTA
Kad sam se sutradan probudio, na moje veliko iznenaenje, bio sam posve zdrav.
Pomislih da bi mi, nakon duge bolesti i svih minulih patnji, dobro dolo
kupanje, te se za par asaka zagnjurih u vodu tog novoga Sredozemnog mora. To
ime zacijelo bolje pristaje ovom nego ijednom drugom moru. Voda je bila hladna,
osvjeavajua i okrepljujua.
Nakon toga sam dorukovao s izvrsnim tekom. Hans, na vrijedni vodi, bio je
vjet u pripremanju skromnog jelovnika koji su nam pruale nae zalihe hrane.
Sad je na raspolaganju imao vodu i vatru, te je mogao unijeti malo promjene u
nae svakodnevne obroke.
Tog je jutra jelovnik sliio pravom engleskom doruku. Na kraju nas je ak
posluio alicom kave. Nikad nisam tako uivao u tom osvjeavajuem napitku.
Moj ujak, obziran zbog moje nedavne bolesti, nije me htio prekidati u jelu, ali
je oito jedva doekao da zavrim s dorukom.
"Poi sa mnom," rekao je. "Sad e poeti plima, pa ne smijemo propustiti priliku
da prouimo tu pojavu."
"to?" viknuo sam, iznenaen. "Ujae, jeste li rekli plima?"
"Da, upravo plima."
"Ne mislite, valjda," uzvratio sam sumnjiavo, "da utjecaj Mjeseca i Sunca
dopire sve dovde?"
"A zato ne? Zar opa gravitacija ne djeluje na sva tijela, bez razlike? Zato
bi ovo podzemno more bilo iznimka od sveopeg zakona koji vlada u cijelom
svemiru? Osim toga, najbolje je da se u to sam uvjeri. Unato atmosferskom
tlaku koji djeluje na njegovu povrinu, vidjeti e da se i ono uzdie i povlai
na isti nain kao i Atlantski ocean."
Dok je to govorio, doli smo do pjeanog ala. Bilo je oito da ga plimni
valovi malo-pomalo preplavljuju.
"To je doista plima," uzviknuh, promatrajui vodu pod mojim nogama.
"Da, moj najdrai neae," uzvratio je ujak, zadovoljno trljajui ruke, "a po
ovoj pruzi pjene moe vidjeti da se more uzdie najmanje desetak stopa."
"Zaista udno."
"Uope nije," nastavio je. "Naprotiv, to je posve prirodno!"
"Vi to moda tako vidite, ujae. Ali meni se sve ovo ini neobinim, te jedva
vjerujem svojim oima. Tko bi i u najluim snovima pomislio da se ispod Zemljine
povrine nalazi pravi ocean s plimom i osekom, s promjenama vjetra, pa ak i s
olujama."
"Pa zato ne bi? Zar postoji koji fizikalni razlog koji bi se tome protivio?"
"Dakle, ako zanemarimo onu uvenu teoriju o uarenom sreditu Zemlje, doista
priznajem da nita ne bi mogli smatrati nemoguim."
"Znai, prihvaa da se teorija Sir Humphrvja Davvja dosad pokazala tonom?"
"Dozvoljavam da je moda tako. Ako se to ikad pokae tonim, doista ne vidim
razloga zato u podzemlju ne bi bilo mora i drugih uda, pa ak i cijelih
kontinenata."
"Dakako, ali nenastanjenih."
"Priznajem daje najvjerojatnije tako. Ipak, ne vidim razloga zato se u tim
vodama ne bi mogle skrivati nepoznate vrste riba?"
"Dosad u svakom sluaju jo nismo nijednu otkrili, a po svemu sudei niti
neemo."
Tijekom cijele ove rasprave sve sam vie gubio svoju uroenu sumnjiavost.
"Dakle, odluio sam razrijeiti tu nedoumicu. Nainit u povraz i okuati sreu
u ribolovu."
"Svakako, obavi taj eksperiment," rekao je ujak, zadovoljan mojim zanosom. "Kad
nas je ve srea dovela ovdje, svakako moramo prodrijeti u sve tajne ovih
nevjerojatnih predjela."
"Ali, gdje smo mi, zapravo, ujae?" upitao sam. "Cijelo ovo vrijeme nisam se
sjetio postaviti vam to pitanje, na koje su vae sprave sigurno ve odavno dale
odgovor."
"Vodoravno smo tristo pedeset liga udaljeni od Islanda." "Tako mnogo?" zaueno
sam upitao.
"Nekoliko sam puta ponavljao proraune i siguran sam da se nisam prevario, ni za
petsto metara," potvrdio je ujak.
"A pokazuje li kompas da jo uvijek idemo u smjeru jugoistoka?"
"Da, s deklinacijom" od devetnaest stupnjeva i etrdeset i dvije minute prema
zapadu, ba kao i na povrini. to se tie inklinacije2, primijetio sam jednu
udnu injenicu."
1
Horizontalno odstupanje igle kompasa od stvarnog meridijana na
mjestu promatranja.
2
Tenja magnetske igle da se otkloni prema tlu, odnosno sreditu
Zemlje.
"A to to? To me ba zanima."
"Umjesto da se igla naginje prema tlu, kao to se to inae dogaa na sjevernoj
polutki, ona se naprotiv die."
"To dokazuje," uzviknuo sam, "da se magnetska privlanost u veoj mjeri
smjestila izmeu Zemljine povrine i mjesta na kojem se sada nalazimo?"
"Upravo tako, moj dalekovidni neae." oduevljeno je izjavio ujak. "I vrlo je
vjerojatno, kad bismo uspjeli doi pod polarne predjele, negdje oko sedamdesetog
stupnja, gdje je Sir James Ross otkrio magnetski pol, da bismo, po svoj prilici,
otkrili kako se igla i tamo okomito uspravlja. Znai da se to tajanstveno
sredite magnetskog privlaenja ne nalazi u velikoj dubini."
"Dakle," rekao sam iznenaeno, "to e otkrie zaprepastiti veinu znanstvenika.
Tu injenicu, doista, znanost dosad nije naslutila."
"Znanost je, dijete moje, puna zabluda," dogmatino je uzvratio ujak. "Ali te su
zablude prije bile sretne i korisne, nego obrnuto, jer su posluile kao podloga
da se preko njih dospije do istine."
Nakon jo nekoliko reenica posveenih ovom zanimljivom otkriu, nastavio sam s
pitanjima.
"Jeste li utvrdili na kojoj se dubini nalazimo?"
"Trenutano se nalazimo," nastavio je profesor," na dubini od tono trideset i
pet liga, ili vie od stotinu milja u podzemlju."
"Prema tome," rekoh, nakon to sam na zemljopisnoj karti usporedio tek saznale
podatke, "nalazimo se ispod kotskih visoravni, a nad glavom nam se uzdiu
snijegom prekriveni visoki vrhovi gorja Grampian."
"Potpuno si u pravu," odgovori profesor, smijui se. "To zvui pomalo
uznemirujue. Teret mora biti poprilino teak, ali svod koji nosi svu tu silnu
masu zemlje i stijenja sreom je vrlo vrst. Veliki graditelj svemira sagradio
ga je od dobre grade. ovjeku to nikad ne bi uspjelo! to su najvri lukovi
mostova i svodovi katedrala prema ovoj kupoli nad nama, pod kojom se sasvim
udobno smjestio itav ocean, sa svojim olujama, tiinama i plimom!"
"I sam se tome divim, ujae, i ne bojim se da e mi to granitno nebo pasti na
glavu. Ali sada, kad smo raspravili znanstvene teorije i nova otkria, recite
mi, to dalje namjeravate? Jeste li se odluili vratiti na povrinu nae
prekrasne Zemlje?"
Rekao sam to, iako nisam u takvu odluku polagao nimalo nade.
"Da se vratim, neae?" uznemireno je uzviknuo moj ujak. "Valjda te nije opet
uhvatio kukaviluk! Naprotiv, kanim nastaviti na put. Dosad nasje pratila
srea, a oekujem da e ubudue biti jo bolje."
"Alija ne vidim kako emo zaroniti pod ovu vodenu ravnicu?"
"Nisam, bogme, ni ja kanio zagnjuriti glavu u nju, pa ni preplivati je. Ali kako
su oceani zapravo samo velika jezera, okruena kopnom, onda je, sigurno, i ovo
sredinje more okrueno granitnim masivom."
"U to nema sumnje."
"Prema tome, ne misli li da emo jednom, ako uspijemo dosegnuti suprotnu obalu,
pronai nekakav izlaz kojim emo moi nastaviti nae putovanje?"
"Moe biti. Ali, to mislite, koliko se protee ovaj ocean?" "Mislim da bi se
moglo raditi o trideset do etrdeset liga."
"ak i ako pretpostavimo daje vaa pretpostavka tona, to nanije initi,"
upitao sam.
"Dragi djeae, nemamo vremena za nove rasprave. Ve sutra emo krenuti na
more."
Nehotice potraih oima brod koji bi nas imao ponijeti. Naravno nigdje se nije
moglo vidjeti neto nalik amcu ili brodu.
"to!?" uzviknuo sam "Zaplovit emo preko posve nepoznatog mora! Vrlo lijepo! A
gdje je, ako smijem pitati, brod koji bi nas trebao ponijeti?"
"Dakle, dobri moj djeae, nee to biti ba neto to bi mogao nazvati brodom.
Zasad se moramo zadovoljiti s dobrom i vrstom splavi."
"Splavi?" uzviknuo sam s nevjericom. "Pa ovdje dolje je splav isto tako nemogue
sagraditi kao i brod, i ne vidim ba..."
"Moj dragi Axele, kad bi malo sluao, umjesto to cijelo vrijeme samo pria,
mogao bi uti," nestrpljivo je izjavio ujak.
"to uti?"
"Udarce ekia, kojim Hans upravo sada gradi nau splav. Ve se satima bavi tim
poslom."
"On gradi splav?"
"Da."
"Ali gdje je pronaao stabla potrebna za grau?"
"O, stabla su bila ve posjeena. Doi, vidjet e kako radi."
Sve vie zadivljen onim to sam uo i vidio, kao u snu sam ga slijedio.
Nakon etvrt sata hoda, s druge strane rta koji zatvara malu prirodnu luku,
opazih Hansa na poslu. U nekoliko koraka nadoh se kraj njega. Na moje veliko
iznenaenje, na pijesku ugledah napola dovrenu splav. Bila je izraena
od greda nekoga udnog drva, a tlo je bilo pokriveno rebrima, platnicama i
daskama. Bilo je tu toliko toga da bi se mogla sagraditi itava flota.
Zaprepateno sam se okrenuo ujaku.
"Otkud je dospjela sva ta graa?" povikao sam. "Kakvo je to drvo?"
"Borovina, jelovina, brezovina, sve vrste etinara sa Sjevera koje se uslijed
djelovanja mora mineraliziralo," mirno je uzvratio.
"Je li to mogue?"
"Da," izjavio je ueni profesor. "To je ono to nazivamo surtarbrandur ili
fosilno drvo."
"Ali," ponovno sam povikao, nakon kratkog razmiljanja, "onda bi ono, kao i
lignit, moralo biti tvrdo kao kamen, pa nee moi ploviti."
"Ponekad se i to dogaa. Mnotvo takvog drvea pretvorilo se u pravi antracit.
Ali drugo, poput ovog ovdje, tek se poelo pretvarati u fosile. Pogledaj," doda
ujak i baci u more nekoliko komadia tog dragocjenog drva.
Komadi drva su najprije potonuli, a onda opet izronie na povrinu valova, te
stadoe plutati, kako su ih oni nosili."
"Vjeruje li sad?" upita ujak.
"Vjerujem," uzviknuo sam, "da je to to vidim nevjerojatno!"
Doista, ovaj put u sredie Zemlje brzo je mijenjao sve moje ranije nazore i
svaki dan mi pripremao nova uda.
Vie se ne bih zaudio niti da sam ugledao kako preko ovog tihog mora promie
flota uroenikih amaca.
Sljedee veeri, zahvaljujui Hansovoj spretnosti i upornosti, splav je bila
dovrena. Bila je duga deset, a iroka pet stopa. Grede surtarbrandura, povezane
jakim konopima, doimale su se vrsto. Kad je to na brzu ruku nainjeno plovilo
napokon bilo porinuto u vodu, mirno je plutalo po povrini Sredinjeg mora, kako
ga je profesor bio nazvao.
SPLAVARENJE PREKO MORA
13. kolovoza smo ustali rano. Nismo smjeli gubiti vrijeme. Trebalo je prvi put
upotrijebiti novo prijevozno sredstvo kojim se ide brzo i bez umaranja.
Jarbol je bio nainjen od dva spojena stupca, preka od treega, a jedro smo
izradili od svojih pokrivaa. To bijae sva oprema splavi. Sreom, konopa smo
imali dovoljno i cijela je graevina izgledala vrsta i spremna podnijeti more.
U est sati nestrpljivi i dobro raspoloeni profesor dade znak za polazak.
Hrana, prtljaga, sprave, oruje i povelike zalihe slatke vode, prikupljene iz
potoka na obali, naoe se na svojem mjestu.
Hans je spretno nainio kormilo, pomou kojega je lako upravljao svojom ploveom
napravom. On se postavio na drak kormila. Taj dobri ovjek bio je isto tako
dobar mornar, kao to je bio dobar lovac na paperje. Odvezah konop koji nas je
drao za obalu, namjestismo jedro i naglo se otisnusmo na puinu. Naa plovidba
prema dalekim i nepoznatim predjelima je zapoela.
Dok smo naputali malu luku koja je posluila kao brodogradilite za nau splav,
ujak, koji je volio svemu odreivati zemljopisne nazive, htjede luku nazvati
mojim imenom.
"Ne," rekoh, "ja bih vam predloio jedno drugo ime." "A koje?"
"Volio bih daje nazovete Graiiben. Ime je zvuno i lijepo e pristajati na naem
buduem zemljovidu."
"Dobro, neka bude Graubenina luka," sloio se profesor.
Eto, tako je prisjeanje na moju dragu Virlandekinju bilo povezano uz nau
uzbudljivu i nezaboravnu ekspediciju.
Vjetar je puhao sa sjeveroistoka. Plovili smo s vjetrom u krmu, mnogo veom
brzinom nego bi se to moglo oekivati od obine splavi. Vrlo gusti slojevi zraka
pokazali su se dobrom pogonskom silom, snano napinjui jedro.
Nakon jednog sata ujak, koji je usput obavljao paljiva mjerenja, mogao je
procijeniti nau brzinu. Takvo neto nije se moglo doivjeti u vanjskom svijetu,
"Ako nastavimo ovako," rekao je, "prevaljivat emo najmanje trideset liga u
dvadeset etiri sata, te emo brzo ugledati suprotnu obalu. Za obinu splav, ovo
je upravo nevjerojatna brzina."
Doista sam time bio iznenaen. Bez rijei sam se zaputio na prednji dio splavi.
Juna se obala ve gubila na obzoru. Njezine strane su se irile, kao da nam
ele olakati odlazak. Pred oima mi se prostiralo samo ogromno more. Mi smo
bili jedina iva bia to su se vidjela na njegovoj povrini.
Veliki tamni oblaci bacali su na povrinu svoje sivkaste sjene, koje kao da su
pritiskale tu sumornu bezbojnu vodu. Srebrne zrake elektrinog svjetla, koje su
se tu i tamo odbijale od pojedinih kapljica, palile su bezbrojne iskre na
bokovima nae lae. Doskora smo kopno potpuno izgubili iz vida. Nestade svakog
orijentira i vie se nije moglo tono odrediti kuda plovimo. Da nije bilo
pjenuave brazde, koju je iza sebe ostavljala splav, bio bih pomislio da
nepomino stojimo na mjestu.
Haluge su se poput zmija protezale unedogled.
Ali znao sam da velikom brzinom hrlimo prema suprotnoj obali.
Oko podneva okruila nas je sva sila alga koje su plutale na povrini valova.
Poznavao sam snanu vegetativnu sposobnost tih biljaka, koje se na morskom dnu
svijaju pod vodenim strujama na dubinama od preko dvanaest tisua stopa. One
bujaju i pod tlakom od gotovo etiri stotine atmosfera, te se esto nagomilavaju
u takvu mnotvu da postanu ozbiljna zapreka brodovima. Ali nikad nigdje nisu
viene tako goleme alge, kakve su rasle u Sredinjem moru.
Naa je splav plovila pokraj haluga, dugih tri do etiri tisue stopa, koje su
se poput zmija protezale unedogled. Zabavljao sam se pratei pogledom njihovu
beskrajnu traku. Svakog sam im trena oekivao ugledati kraj, ali su one sate i
sate izazivale moju strpljivost, budei u meni sve jae uenje.
Kakva lije prirodna sila je mogla stvoriti te nevjerojatne, gotovo neprirodne
biljke? Kako lije morala izgledati Zemlja u prvim stoljeima svojeg razvitka,
kad se pod utjecajem vruine i vlage na njezinoj povrini razvijao samo biljni
svijet?
Istina, to je pitanje bilo vjena tema zanimanja geologa i mnogih drugih
znanstvenika.
Nae se putovanje nastavljalo. Napokon je dola veer ali, kao to sam ve bio
primijetio dan prije, svjetlost u zraku nije se nimalo smanjila. To je bila
postojana pojava, s kojom smo mogli raunati da e potrajati.
Nakon veere i na brzinu izmijenjenih nekoliko reenica s mojim suputnicima,
ispruio sam se pod jarbolom i, pre-pustivi se bezbrinom sanjarenju, ubrzo
zaspao.
Hans je, stojei nepomino kraj kormila, pratio kako splav prelazi preko valova.
Kako je vjetar puhao u krmu, zapravo nije ni trebalo njome upravljati.
Odmah nakon naputanja Graubenine luke, ujak mi je naloio da vodim "brodski
dnevnik", da u njega unosim sva i najmanja opaanja, biljeim zanimljive pojave,
smjer vjetra, postignutu brzinu, duljinu prevaljenog puta, jednom rijei, sve
to se dogaalo na toj udnoj plovidbi.
zgusnutom zraku? Ribe bi im bile dovoljna hrana. Promatrao sam oko sebe, ali
zrak je bio pust kao i kopno koje smo nedavno napustili.
Bez obzira na to to nisam mogao nita vidjeti i pronai, matom sam odlutao u
arobne hipoteze paleontologije. Kao da sam budan sanjao. inilo mi se da na
povrini vode vidim goleme hersite, kornjae iz preddiluvija, velike poput
plutajuih otoka. Prividjelo mi se da po tamnoj pjeanoj obali gaze divovski
sisavci pradobi: veliki leptoterij pronaen u brazilskim peinama, ili dinoterij
koji je doao iz ledenog Sibira. Neto dalje skriva se iza stijene debelokoac
lefiodont, ogromni tapir, spreman da se zbog plijena po-tue s antoploterijem,
udnom ivotinjom koja slii nosoro-gu, ali i obinom, i vodenom konju, i devi,
kao daje Stvoritelj na poetku svijeta u urbi vie ivotinja spojio u jednu.
Divovski mastodont savija surlu te kljovama drobi obalno kamenje, dok megaterij,
odupirui se o glomazne noge, ruje zemlju i rikom budi jeku u zvonkom granitu.
Iznad njih protopitek, prvi majmun koji se pojavio na Zemlji, vere se na strme
vrhove. Jo vie gore pterodaktil, sablast krilatih ruku, leti poput imia
zgusnutim zraku. I napokon, u najviim visinama, goleme ptiurine, jae od
kazuara i vee od noja, ire svoja mona krila i krue pod samim kamenim
lukovima granitnog svoda to se nadnio nad ovo podzemno more.
Cijeli je taj okamenjeni svijet oivio u mojoj mati. Prenio sam se u biblijsko
doba stvaranja, mnogo prije nego to se pojavio ovjek, kad je jo Zemlja bila
nedovrena te mu nije mogla pruiti zaklon. U snovima sam poao jo dalje, u
doba prije nego to su se pojavila iva bia. Nestadoe sisavci, zatim ptice, pa
gmazovi iz jurskog razdoblja i napokon ribe, ljuskari, mekuci i lankonoci.
Zoofiti iz prijelaznog razdoblja takoer se vratie u nitavilo. Sav zemaljski
ivot usredotoio se u meni, i samo moje srce tue u tom pustom, nenastanjenom
svijetu. Nema vie godinjih doba, nema vie podneblja. Vlastita toplina
zemaljske kugle neprekidno raste, i pred njom iezava toplina blistave sunane
zvijezde. Biljke bujaju. Prolazim kao sjena ispod visokih paprati, gazei
nesigurnim korakom lapore duginih boja i aren kremeni pijesak. Naslanjam se na
debla golemih etinara i leim u sjeni stenofila, asterofila i likopodija,
stotinu stopa visokih.
Vjekovi prolaze kao dani; idem sve dalje kroz preobraaje Zemlje. Biljke
nestaju, granitne stijene gube svoju tvrdou, pod jo jaom toplinom kruto
stanje prelazi u tekue. Vode teku povrinom Zemlje! Kljuaju i hlape. Pare
ovijaju Zemlju, a ova malo po malo postaje plinovita masa, poinje se svijetliti
blijedocrvenim arom, nabujala je kao Sunce i sjaji poput njega!
I, dok stojim u sreditu te maglice, milijun i etiri stotine tisua puta vee
od kugle koju e jednog dana sazdati, neto me odvuklo u svemir. Tijelo mi se
rasprilo, rasplinulo se i ono, te se kao beznaajni atom pomijealo s ostalom
neizmjernom plinovitom masom koja kroz beskraj provlai svoju plamenu putanju.
Divna li sna! Kamo me nosi? Moja drhtava ruka baca na papir taj san i sve
njegove udne pojedinosti. Sve sam zaboravio: i profesora, i vodia, i splav!
Pred mojim oima pojavilo se privienje...
"to ti je, Axele?" odjednom sam uo ujaka.
irom otvorenih oiju zurio sam u njega, gledao sam u njega, ali ga nisam vidio,
kao to nisam primjeivao nita drugo oko sebe.
"Pazi, moj djeae," ponovno je uzviknuo ujak, "past e u more!"
U-taj as pograbi me snana Hansova ruka. Da nije bilo njega, bio bih se,
omamljen svojim snom, stroptao u vodu.
"Jesi li poludio?" viknuo je profesor, tresui me.
"to je? to se dogaa?" upitah napokon, vraajui se pomalo svijesti.
"Jesi li bolestan, Axele?" zabrinuto je nastavio profesor.
"Ne, ne. Samo sam imao jedno nevjerojatno privienje. U svakom sluaju, sad je
prolo. Sad je sve u redu," rekao sam, gledajui iznenaeno uokolo.
"Dobro," rekao je ujak. "Vjetar je povoljan i more mirno. Jurimo brzo, pa, ako
me raun nije prevario, doskora emo se dohvatiti kopna. Nee mi biti ao ovu
tijesnu splav zamijeniti s tajanstvenim obalama ovog podzemnog oceana."
Dok je ujak to govorio, ja sam ustao na noge i paljivo razgledao obzor. Ali
vodena se crta sveudilj na njemu spajala s niskim oblacima koji su nad nama
visjeli.
Hans se bez rijei uspeo na vrh jarbola, ali nije uspio nita otkriti. Sve dokle
pogled dopire, na povrini oceana se ne moe nita vidjeti.
Prola su tri sata bez ikakve naznake to bi to moglo biti pred nama. Sve se
vie ini kao da buka dolazi od nekoga dalekog slapa.
Pokuao sam ujaka uvjeriti u to, ali on je samo odmahnuo glavom. Ja sam ipak
vrsto uvjeren da se nisam prevario. Pribliavamo li se moda nekom monom
vodopadu niz koji emo se strmoglaviti u ponor? Moda profesor prieljkuje
ovakav nain sputanja jer e mu omoguiti najbri mogui silazak dalje u
podzemlje? Ja o tome imam posve drukije miljenje.
togod bilo istina, na udaljenosti od mnogo liga sigurno se nalazi neka
izvanredna pojava, jer se njezina grmljavina sve vie pojaava, kako joj se
pribliavamo. Dolazi li ona iz vode ili s neba?
Upirem oi u gusta isparenja koja lebde u zraku, nastojei pogledom prodrijeti
kroz njih. Ali nebo je posve mirno. Oblaci, koji su se povukli sve do samog
kamenog svoda, ine se potpuno nepominima i izgubljenim u jakim zrakama
elektrine svjetlosti. Uzrok toj neobinoj pojavi treba, dakle, potraiti negdje
drugdje.
Stoga pretraujem obzor, koji je sad posve miran, bistar i bez magle. Nita se
nije promijenilo. Ali, ako ta grozna buka potjee od nekog slapa, neke brzice,
ako se cijeli ocean rui u ponor, ako tu silnu tutnjavu stvara um vode koja se
rui, ve bi se morale pojaviti brze struje, ija bi mi brzina i smjer jasnije
ukazali na pogibelj koja nam prijeti. Istraujem struju, ali joj jednostavno
nema traga. Prazna boca koju sam bacio u more ostaje daleko za nama.
Oko etiri sata Hans se ponovno uspinje na vrh jarbola. S tog visokog mjesta
pogled mu dopire mnogo dalje nego nama. Paljivo motri polukrug oceana to se
prostire pred nama i odjednom se zaustavlja na jednoj toki. Lice mu ne odaje
iznenaenje, ali su mu oi u neto nepomino uprte.
"Napokon je neto ugledao," primjeuje ujak. "ini se daje tako," uzvratio sam.
Hans se spustio do nas, a zatim ispruio ruku prema jugu.
"Der nere," kratko je rekao. "Tamo dolje?" ponovio je ujak.
Dohvativi dalekozor, paljivo je motrio cijelu jednu minutu, koja se meni
priinila kao itavo stoljee. Nisam znao to oekivati.
"Tako je," napokon je oduevljeno uzviknuo. "Eno ga!"
"ega?" nestrpljivo sam upitao.
"Tamo se golem mlaz uzdie iznad valova."
"Zar opet neko morsko udovite?" viknuo sam uznemireno.
"Moda."
"Onda okrenimo pramac zapadnije, jer ve znamo to nam je oekivati od
preddiluvijalnih ivotinja," oprezno sam predloio.
"Ne, nastavit emo dalje," tvrdoglavo ree ujak.
Okrenuo sam se prema Hansu. On je samo vrsto drao kormilo, smiren kao i
uvijek.
U svakom sluaju, ako se iz daljine koja nas dijeli od tog stvorenja, a koja
iznosi najmanje dvanaest liga, moe vidjeti vodeni stup koji izlazi iz njegove
nosne rupe, veliina mu mora biti nezamisliva. Najobiniji nam je razbor stoga
nalagao da to prije pobjegnemo odatle. Ali, mi nismo doli sve dovde da bi bili
razboriti. Takvo je barem bilo ujakovo miljenje.
Stoga smo nastavili ii ravno naprijed. to se vie pribliavamo, mlaz je sve
vei. Kakva bi se neman mogla napuniti tolikom vodom i zatim je neprekinutim i
tako snanim mlazom izbacivati iz sebe?
U osam sati naveer, barem prema obiajima vanjskog svijeta, gdje su jo uvijek
postojali dan i no, samo nas dvije lige dijele od te ogromne zvijeri. Njezino
izduljeno, crn-kasto, golemo i uasno tijelo pruilo se po moru poput otoka.
Nisu li mornarske prie govorile o onima koji su se zabunom znali iskrcati na
leima golemog kita, mislei da se radi o kopnu? Je li ovo pred nama samo
privienje? Duina mu nije mogla biti manja od tisuu fatoma. Kakav je to
divovski kit o kojem Cuvier ni Blumenbach nisu mogli ni pomisliti?
Ne bih znao rei to se zapravo dogodilo kad je splav udarila u hridi na obali.
Osjetio sam kako se naglavce ruim u valove. To to sam izbjegao smrti i to mi
se tijelo nije raskomadalo na otroj stijeni, moram zahvaliti Hansu koji me
snanom rukom izvukao iz vodenog ponora.
Odvani Islandanin prenio me izvan dohvata valova i polegao me na uareni
pijesak gdje sam se naao leei uz ujaka.
Zatim se smireno vratio do opasnih stijena, o koje su jo uvijek bijesno udarali
valovi, kako bi spasio to vie stvari preostalih nakon brodoloma. Taj ovjek je
uvijek bio praktian i pribran. Nisam mogao govoriti. Bio sam preplavljen
osjeajima. Tijelo mije bilo slomljeno i bio sam iscrpljen od umora i strahota
koje sam proivio. Satima sam se oporavljao dok opet nisam koliko-toliko sliio
sebi.
A kia je, poput potopa, i dalje lijevala, promoivi nas do koe. tovie,
jaala je, navjeujui da se oluja primie kraju. Neke stijene, koje su se
nadvile nad tlo, pruile su nam slabi zaklon od bujice s neba.
Pod tim je zaklonom Hans priredio skromni objed, ali ga ja nisam mogao ni
dotaknuti. Iscrpljeni trodnevnim bdijenjem i patnjama, sva trojica utonusmo u
muan san. Sanjao sam grozne snove, ali napokon se primirih i utonuh u potpunu
nesvjesticu.
Promjena koju sam ugledao kad sam se probudio sljedeeg dana bila je udesna.
Vrijeme je bilo prekrasno. I nebo i more sporazumjee se i primirie. Nestalo je
svakog traga oluji. Profesor je moje buenje pozdravio prvim veselim rijeima
koje sam uspio od njega uti nakon toliko dana.
"Dakle, djeae," uzviknuo je, trljajui ruke, "jesi li dobro spavao?"
Zar se ne bi reklo da smo ponovno kod kue u Konig-strasse, da mirno silazimo na
doruak i da se ba tog dana treba obaviti moje vjenanje s dragom Graiiben?
Hladno-krvnost mojeg ujaka doista je bila upravo zauujua.
Ali, avaj! Uzevi u obzir snagu kojom nas je oluja nosila u smjeru istoka, ve
smo bili proli ispod cijele Njemake, ispod mojeg dragog grada Hamburga, ispod
one ulice u kojoj se nalazi sve to mije najmilije na svijetu.
Svega etrdeset liga dijelilo me tada od moje ljubljene Graiiben! Ali tih
etrdeset liga u okomitom pravcu sastojale su se od tvrdog, neprobojnog granita!
Sve su te tune misli projurile mojom glavom, prije nego sam pokuao odgovoriti
ujaku.
"to je?" uzviknuo je. "Zar mi nee odgovoriti, jesi li dobro spavao?"
"Spavao sam vrlo dobro," rekoh, "iako me boli svaka koica. Ali to vjerojatno
nije nita."
"Upravo nita, moj djeae. To su samo posljedice umora kojeg ti nije
nedostajalo u posljednjih nekoliko dana, i to je sve."
"Ali vi ste mi, ujae, ako to smijem rei, jutros nekako jako veseli," rekao
sam.
"Oduevljen sam, dragi djeae, oduevljen! Nikad u ivotu nisam bio sretniji!
Napokon smo stigli do tako iekivane obale."
"Zar smo stigli na kraj nae ekspedicije?" iznenaeno sam uzviknuo.
"Ma ne, nego na kraj ovog mora koje mi se poelo initi beskrajnim, kao da se
prostire oko cijelog svijeta. Sad emo opet mirno nastaviti put kopnom te emo,
napokon, moi do kraja zaroniti u utrobu zemaljske kugle."
"Dragi ujae," zapoeo sam, oklijevajui, "dopustite mi jedno pitanje."
"Naravno, Axele, i tucet, ako ti je po volji."
"Jedno e biti dovoljno. Stoje s naim povratkom?" napokon sam izvalio.
"Povratak! Kakvo je to pitanje? Jo nismo stigli na kraj svojeg putovanja."
"Znam to. Samo me zanima kako mislite da emo se napokon vratiti."
"To je najjednostavnija stvar na svijetu," nepokolebljivo je uzvratio profesor.
"Kad jednom stignemo u sredite ove kugle, ili emo pronai neki novi put kojim
emo se popeti na njezinu povrinu, ili emo se jednostavno vratiti istim putem
kojim smo ve proli. Vjerujem da se taj put nee za nama zatvoriti."
"Onda e trebati najprije utvrditi moemo li popraviti nau splav," mirno sam
uzvratio.
"Svakako. To emo prvo uiniti," nastavio je profesor.
"Ali, je li nam ostalo dovoljno hrane da ostvarimo taj golemi pothvat?" bio sam
uporan.
"Ve sam to provjerio i moj je odgovor potvrdan. Hans je vrlo spretan momak.
Vjerujem daje spasio vei dio tereta. Uostalom, doi se sam uvjeriti."
Rekavi to, poveo me iz otvorene spilje koja nam je dobro posluila kao
sklonite, iako je bila otvorena svim vjetrovima. Nadao sam se i ujedno bojao,
jer mi se inilo nemoguim da nakon onako stranog pristajanja splavi nije
propalo sve to god se na njoj nalazilo. Prevario sam se. Kad smo stigli na
obalu, ugledah Hansa usred gomile uredno smjetenih predmeta. Ujak mu je vrsto
stisnuo ruku, u znak duboke, iako tihe zahvalnosti. Bio je tako uzbuen da nije
mogao progovoriti ni rijei.
Taj ovjek, iju nadljudsku odanost nikad neu zaboraviti, radio je dok smo mi
spavali, spaavajui po cijenu vlastitog ivota najdragocjenije dijelove nae
prtljage.
Naravno, to ne znai da nismo imali veih gubitaka. Na primjer, izgubili smo
nae oruje, ali moi emo i bez njega. Naprotiv, zaliha puanog praha ostala
je netaknuta nakon to za vrijeme oluje umalo nije, skupa s nama, odletjela u
zrak.
"to se moe," mirno je zakljuio profesor. "Kako vie nemamo puaka, neemo
morati loviti."
"Tono, ujae, bez njih moemo. Ali, stoje s naim spravama?"
"Tu je najvanija, manometar. Za njega bih dao sve ostale! Njime mogu izraunati
dubinu i ustanoviti kad smo stigli do sredita. Nasuprot tome, bez njega bi nam
se moglo dogoditi da otiemo dalje, te izaemo na suprotnoj strani globusa."
Tu svoju pomalo okrutnu alu popratio je gromoglasnim smijehom.
"A gdje je kompas?" povikao sam. "to moemo bez njega?"
"Tu je, na sigurnom i u dobrom stanju," uzviknuo je ujak, doista dobro
raspoloen. "Isto je i sa kronometrom i termometrom. Na je lovac uistinu zlata
vrijedan."
To mu je zbilja trebalo priznati, jer od sprava nije nestala niti jedna.
Daljnjim pregledom, pronaao sam ljestve, konope, krampove, trnokope, lopate,
razbacane svuda uokolo po plai.
Napokon, ostalo je najvanije pitanje. Trebalo je jo razvidjeti to je sa
zalihama namirnica.
"A kako je s hranom?" upitao sam.
"Pogledajmo to ima u odjelu za logistiku," veselo je uzvratio ujak.
Sanduci, u kojima bijae smjetena hrana, bili su poredani du plae i posve
neoteeni. More ih je veinu pote -djelo, te smo, sve u svemu to dvopeka, to
usoljenog mesa, borovice i suene ribe, imali hrane za jo najmanje etiri
mjeseca.
"etiri mjeseca!" uzviknuo je profesor. "Dakle, imamo sasvim dovoljno vremena za
otii i vratiti se, a od onoga to nam preostane priredit u sveani ruak svim
svojim kolegama u Johannaeumu!"
Uzdahnuo sam. Morao sam, zapravo, ve odavno poznavati ud svojeg ujaka, pa ipak
sam se tom ovjeku uvijek iznova udio.
"Sad emo," ree on, "prije svega ostalog obnoviti nae zalihe svjee vode.
Obilna kia napunila je sve rupe u granitnim stijenama. Obzirom na taj
nepresuni izvor, ne trebamo se bojati ei. to se tie splavi, preporuit u
Hansu daje popravi to bolje moe, iako nam po mojem dubokom uvjerenju vie nee
zatrebati!"
"Kako to?" upitah.
"Pala mije na pamet jedna ideja, dragi djeae! Zapravo, radi se o vrlo
jednostavnoj stvari. Neemo izii kroz isti prolaz kroz koji smo uli u
podzemlje."
Poeo sam ga sumnjiavo promatrati, procjenjujui nije li moda poludio. Pa
ipak, nisam mogao ni zamisliti kako je ovim njegovim rijeima bilo sueno da ih
na koncu ocijenim kao istinite i proroanske.
"A sada," nastavio je on mirno, "kad smo vidjeli sve to nas je zanimalo, poimo
dorukovati."
Postoje izdao posljednje upute lovcu, poao sam za njim na neki povieni rt.
Tamo smo pojeli izvrstan doruak koji se sastojao od suhog mesa, dvopeka i
toplog aja. Moram priznati da mije to bio, valjda, jedan od najboljih doruaka
u ivotu. Glad, isti zrak i mir nakon tolikih uzbuenja pobudie u meni
izvrstan tek. Naravno, to je u velikoj mjeri utjecalo da mi se raspoloenje sve
vie popravljalo.
Za vrijeme doruka, pitao sam ujaka je li provjerio kakav je na trenutani
poloaj u odnosu na vanjski svijet.
"ini mi se," pridodao sam, "da je to poprilino teko tono utvrditi."
"Dakako daje to nemogue tono utvrditi," odgovorio je, "jer za ova tri olujna
dana, nisam mogao biljeiti ni brzinu, ni toan pravac kretanja splavi. Pa ipak,
mislim da moemo otprilike procijeniti svoj poloaj. Vjerujem da pri tome ne
moemo puno pogrijeiti."
"Ako se dobro sjeam," pridodao sam, "zadnja smo mjerenja obavili na otoiu s
gejzirom."
"Na Axelovu otoku, mome, nemoj to zaboraviti! Ne odbijaj ast koju sam ti
iskazao kad sam tvojim imenom nazvao prvi otok koji je otkriven u sreditu
zemaljskog masiva."
"Pa dobro, neka bude! Do Axelova otoia prevalili smo oko dvjesto i sedamdeset
vrsta morem. Tada smo bili udaljeni preko est stotina vrsta od Islanda."
"Tako je. Drago mije to vidim da se svega dobro sjea. A sada poimo s te
toke i raunajmo etiri dana oluje. Za to vrijeme naa brzina nije mogla biti
manja od osamdeset vrsta na dvadeset i etiri sata."
"I ja tako mislim. To znai da treba dodati tri stotine liga."
"Da. irina Sredinjeg mora mogla bi iznositi, od jedne obale do druge, oko est
stotina liga! Shvaa li, dragi moj Axele, da bi se ono po veliini moglo sasvim
lijepo mjeriti sa Sredozemnim morem?"
"Svakako. Osim toga, nama je poznata njegova irina u samo jednom smjeru. Izmeu
drugih dvaju obala, koje su nama ostajale s desna i s lijeva, moglo bi biti
iroko stotine milja."
"Vrlo vjerojatno!"
"Dakle," rekoh nakon raunanja koje je potrajalo nekoliko minuta, "ako su nae
pretpostavke tone, sad se nalazimo upravo ispod tog Sredozemnog mora."
"Doista misli tako?"
"Da, gotovo sam siguran u to. Zar nismo ve devet stotina liga udaljeni od
Revkjavika?"
"To je tono. Uistinu smo preli lijep komad puta, moj djeae. Meutim, moi
emo rei da smo pod Mediteranom, a ne moda ispod Turske, ili pod Atlantskim
oceanom, tek kad se uvjerimo da u meuvremenu nismo mijenjali smjer kretanja."
"Mislim da nismo mnogo odstupili od planiranog puta jer se vjetar, ini mi se,
nije mijenjao. Stoga je moje miljenje da se ova obala mora nalaziti jugoistono
od Graiibe- nine luke."
"Dobro. Nadam se daje tako. U svakom sluaju, to emo lako ustanoviti ako
pogledamo kompas. Da vidimo to on kae!"
Profesor se uputi prema stijeni na koju je Hans posla-gao sprave. Bio je veseo i
razigran, trljao ruke i drao se pomalo kooperno. Pravi mladi! Otkad sam ga
poznavao, nisam ga vidio u tako dobru raspoloenju. Slijedio sam ga, znatieljan
da utvrdim jesam li se prevario u raunu.
Kad smo doli do stijene, ujak uze kompas, poloi ga vodoravno i stade
promatrati iglu. Igla malo zatreperi, a onda se pod magnetskim utjecajem
zaustavi na pravom mjestu.
Ujak znatieljno pogleda u instrument, zatim sklopi oi, protrlja ih, pa opet
pogleda. Napokon se sporo okrene k meni, uasno zaprepaten.
"to se dogodilo?" pitao sam, shvaajui da neto nije kako treba.
Nije mi mogao odgovoriti od uzbuenja. Samo mi dade znak da pogledam spravu.
Kriknuo sam od iznenaenja. Vrak igle pokazivao je sjever tamo gdje smo mi
Profesor mu je uputio tek nekoliko rijei, nakon kojih on odmah stade ukrcavati
prtljagu i obavljati ostale pripreme za odlazak. Zrak je bio dosta ist, a
vjetar sa sjeverozapada dosta dobar. inilo se da e to potrajati neko vrijeme.
to sam mogao uiniti? Boriti se sa dvojicom tako odlunih ljudi? Bilo je
nemogue, ak i uz uvjet da mi se Hans u tome pridruio, a to nije! inilo se
kao da se Islandanin potpuno odrekao svoje osobne volje i zavjetovao na
odricanje. Nita nisam mogao postii kod sluge tako do kraja odanog svojem
gospodaru. Dakle, trebalo se pokoriti odlunijem.
Potpuno potiten, zaputio sam se da zauzmem svoje uobiajeno mjesto na splavi,
kad me ujak zaustavi, spu-stivi mi ruku na rame.
"Nema razloga za urbu, moj djeae," rekao je. "Otputovat emo tek sutra!"
Samo sam odmahnuo rukom, kao ovjek koji se pomirio sa sudbinom, pa mu je posve
svejedno.
"Obzirom na okolnosti u kojima smo se zatekli, ne smijemo si dozvoliti bilo
kakvu neopreznost," rekao je. "Osim toga, kad nas je sudbina ve bacila na ovu
obalu, neu otii dalje dok je u cijelosti ne istraim."
Da bi se razumjela ta primjedba, treba znati da smo se mi, istina, vratili na
sjevernu obalu, ali na potpuno razliito mjesto od onoga odakle smo prvi put
krenuli na more.
Raunali smo da je Graiibenina luka morala biti jo zapadnije. Stoga nita nije
bilo prirodnije i razumnije nego iskoristiti prigodu da dobro razgledamo okolicu
novog mjesta na kojem smo pristali.
"Krenimo u istraivanje," uzviknuh, priklanjajui se ujakovim namjerama.
Ostavivi Hansa u njegovu vanom poslu, krenuli smo u obilazak okolice.
Udaljenost od ruba obale do prvih kamenitih visova bila je dosta velika. Do tih
stijena trebalo je hodati itavih pola sata.
Dok smo hodali, pod nogama nam se drobilo mnotvo koljki, svih oblika i
veliina, koje su neko nastanjivale ivotinje pradavnih vremena.
Uspio sam vidjeti i goleme oklope kojima je promjer esto prelazio petnaest
stopa. Ti su oklopi pripadali onim divovskim gliptodontima iz pliocena, kojima
je dananja kornjaa posve umanjen potomak. Osim toga, tlo bijae posuto velikim
mnotvom kamenia. Slojevi ljunka nastali djelovanjem valova, bili su
naslagani jedan preko drugoga. Po tim sam pjeanim naslagama zakljuio da je
nekada cijeli taj prostor prekrivalo more. I po okolnim stijenama, koje su se
sada nalazile izvan dohvata mora, valovi su neko ostavili svoje oite tragove.
To bi, donekle, moglo protumaiti postojanje tog oceana koji se prostirao
etrdeset liga ispod Zemljine povrine. U glavi mi se rodila nova teorija, po
kojoj se ova vodena masa pomalo gubi jo dublje u Zemljinoj utrobi, a potjee,
po svoj prilici, iz oceanskih voda koje su se probile kroz kakvu pukotinu u
njezinoj kori. Meutim, bilo je za pretpostaviti da je ta pukotina sada
zatvorena, jer bi se u protivnom itava ta spilja ili, bolje rei, taj golemi
rezervoar, kroz vrlo kratko vrijeme napunio do vrha. Moda se ta voda djelomino pretvorila u paru, nakon borbe s podzemnom vatrom. Tako bi se mogli
protumaiti i oni oblaci to nam vise nad glavom, kao i izbijanje elektriciteta
koje je prouzroilo oluju u unutranjosti zemaljskog masiva.
Takvo me tumaenje pojava, kojima smo sami svjedoili, u dobroj mjeri
zadovoljilo. Jer, koliko god nam velika i mona izgledala uda prirode, ona se
uvijek daju protumaiti fizikalnim uzrocima. Sve je podreeno nekakvom velikom
prirodnom zakonu.
Dakle, bilo je jasno da smo hodali po nekakvim sedi-mentnim naslagama, stvorenim
djelovanjem vode, kao i sva druga tla iz tog razdoblja, razasuta po itavoj
povrini Zemlje. Profesor, koji je napokon opet bio u svojem elementu, paljivo
je istraivao svaku pukotinu u stijeni. im bi ugledao koji otvor, odmah mu je
morao utvrditi dubinu.
itavu smo milju hodali du obale Sredinjeg mora, kad se odjednom izgled
zemljita naglo izmijenio. Kao daje tlo bilo naglo presjeeno i ispremijeano,
uslijed snanog uzdizanja donjih slojeva. Na mnogim su mjestima udubine i
uzvisine bile oit dokaz jakog poremeaja u Zemljinu masivu i mijeanja slojeva
to su pripadali razliitim povijesnim razdobljima.
OTKRIE ZA OTKRIEM
Da bi se potpuno razumjelo ovo ujakovo zazivanje tih slavnih francuskih
uenjaka, treba spomenuti da se neko vrijeme prije naeg odlaska u podzemlje
dogodilo neto vrlo vano u paleontologiji.
28. oujka 1863. godine, radnici pod vodstvom gospodina Boucher de Perthesa,
prekapajui kamenolom Moulin-Quignon kraj Abbevillea, u departemanu Somme u
Francuskoj, u dubini od etrdeset stopa pod zemljom pronali su ljudsku eljust.
To je bila prva okamina te vrste koja je ugledala svjetlo dana. U blizini tog
neoekivanog nalaza pronaene su kamene sjekire i obraeni komadi kamena, koje
je vrijeme obojilo i ovilo ih jednolinom prevlakom.
Glas o ovom velikom i neoekivanom otkriu brzo se proirio ne samo Francuskom,
nego i Engleskom i Njemakom. Mnogi ueni ljudi Francuskog instituta i drugih
znanstvenih ustanova, meu njima i gospoda Milne-Edwards i De Quatrefages,
srano su se prihvatili posla i dokazali neprijepornu autentinost pronaenih
kostiju. Ta dva znanstvenika bili su najvatreniji branitelji u "procesu zbog
eljusti", kako su znanstvenu prepirku koja je uslijedila nazvali Englezi.
Uglednim geolozima Sjedinjenog Kraljevstva, gospodi Falconeru, Bucku, Carpenteru
i drugima, koji su pronalazak fosilne ljudske eljusti smatrali sigurnom
injenicom, pridruie se i njemaki znanstvenici, a medu njima je prvi,
najvatreniji i najoduevljeniji bio upravo moj vrijedni ujak, profesor
Lidenbrock.
izjave, ali tu je ovjek, ovjek okruen djelima svojih ruku, onim sjekirama i
komadima obraenog kamena koji su znaajka kamenog doba. Pa ako taj ovjek nije
ovamo doao poput mene, kao turist ili kao pionir znanosti, ja ne mogu porei
autentinost njegova pradavnog podrijetla."
Profesor ovim rijeima zavri svoj govor, na to ja glasno zapljeskala.
Uostalom, ujak je imao pravo. Mnogo ueniji ljudi, nego to je bio njegov neak,
bili bi u neprilici kad bi morali pobijati njegove tvrdnje i injenice.
Ubrzo se pokazalo jo neto. To okamenjeno ljudsko tijelo nije bilo jedino u
golemoj kosturnici. Na svakom koraku, koji smo uinili hodajui po tim ostacima
prolosti, nailazili smo na nova tijela. Ujak je slobodno mogao birati
najsjajnije sauvane primjerke da bi uvjerio nevjernike.
Uistinu, bilo je udno promatrati pokoljenja ljudi i ivotinja izmijeana na tom
groblju. Ali pred nas se postavljalo jedno ozbiljno pitanje, na koje se nismo
usudili odgovoriti.
Jesu li se ta iva bia pri nekom pomicanju tla spustila na obale Sredinjeg
mora kad su ve bila prah i pepeo? Ili su, moda, proivjela svoj vijek u ovom
podzemnom svijetu, pod tim umjetnim nebom, raajui se, ivei i umirui, kao i
drugi stanovnici Zemlje?
Dosad smo vidjeli ive samo morske nemani i ribe!
Pitanje koje nas je tako uznemirujue zaokupljalo, bilo je od najvee vanosti.
Ne luta li, moda, jo i danas neki od tih podzemnih ljudi ovim naizgled pustim
obalama?
To mi se pitanje neprestano vrtjelo po glavi. Kad bi ti ljudi doista postojali,
kako bi prihvatili nas, pridolice s povrine?
TO JE TO?
Jo smo cijeli sat gazili po tom ogromnom leaju od kostiju. Zaboravivi na sve,
tjerani strahovitom radoznalou, ili smo naprijed, u potrazi za novim
otkriima. Kakva jo uda krije ova spilja, kakvo jo znanstveno blago eka da
bude pronaeno? Oi mi bijahu spremne na sva iznenaenja, a mata na svako udo.
Obala Sredinjeg mora ve davno je nestala iza breuljaka kosturnice.
Nerazboriti profesor, koji je malo mario hoe li zalutati, nestrpljivo me vukao
sve dalje. Tiho smo ili naprijed, kupajui se u zrakama elektrinog svjetla.
Uslijed nekog fenomena, kojega ne mogu protumaiti, svjetlo se potpuno
rasprivalo, podjednako osvjetljujui sve strane predmeta. arite toga svjetla
nije bilo sueno na neko odreeno mjesto u prostoru, a predmeti, njime obasjani,
nisu bacali nikakve sjene. inilo se, kao da se usred ljeta, u samo podne,
nalazimo negdje u ekvatorijalnom podruju, pod okomitim sunanim zrakama. Pare
je posve nestalo. Stijene, daleka brda i neki nejasni obrisi udaljenih uma
udno su se doimali. Bili smo nalik onim udesnim biima iz neke Hoffmanove
prie, koja su bila potpuno izgubila svoje sjene.
Poto smo preli jo jednu milju, doli smo do ruba goleme ume, ali to vie
nije bila uma gljiva kakvu smo vidjeli u blizini Graubenine luke.
Bila je to vegetacija iz tercijarnog razdoblja, u punom svojem sjaju. Velike
palme, kakvih danas vie nema, velianstveni palmaciti, borovi, tise, empresi,
i drugi etinari predstavljali su crnogoricu, a bili su meusobno povezani
spletom zamrenih povijua. Tlo je prekrivao mekani tepih mahovine i paprati.
Nekoliko potoia uborilo je u sjeni drvea, to je zapravo krivo reeno, jer
sjene nije bilo. Na obalama potoka paprati su dostizale veliinu manjih stabala,
nalik na one to rastu u toplijim krajevima na povrini Zemlje.
Jedino to je nedostajalo ovim stablima i svim drugim biljkama bila je boja! Sva
ta stabla, svi ti grmovi i druge biljke bili bezbojni, jer ih nije grijala
ivotvorna toplina sunca. Cijela je vegetacija bila je jednoline smeaste boje,
i kao da je uvenula. Lie nije imalo zelenila, a i samo cvijee, kojega je bilo
veoma mnogo u tercijaru, bilo je bez boje i mirisa, kao da je nainjeno od
papira koji je na zraku iz-blijedio.
Moj ujak se odvano zaputio u tu golemu gutaru. Poao sam za njim, iako sam se,
za razliku od njega, poneto bojao. Kad je ve priroda tu toliko mnogo potroila
"Ali iji bi onda mogao biti, osim ako nije pripadao nekom preddiluvijalnom
ratniku?" nastavio sam. "Moda onom monom pastiru od kojeg smo morali pobjei?
Ali ne, zagonetka ne moe biti tako jednostavna. Ovo oruje ne moe potjecati iz
kamenog doba, ak niti iz bronanog. Izraeno je od odlinog elika..."
Nisam dospio zavriti reenicu. Ujak me zaustavio upravo kad sam bio na putu da
se ponovno zapletem u mnotvo teorija i progovorio odlunim i odmjerenim gasom.
"Smiri se, drago dijete, i pokuaj razmiljati. Ovo oruje, na koje smo tako
neoekivano naili, je pravi bode, kakvog su plemenitai obiavali nositi za
pojasom tijekom esnaestog stoljea. Sluio je da se njime zada konani udarac
onima koji su bili pobijeeni u borbi, a nisu se htjeli predati. Zasigurno je
panjolskog podrijetla. Ne pripada ni tebi, ni meni, ni lovcu, niti bilo kome
ivom tko bi se mogao kretati ovim podzemljem!"
"to mislite time rei?" pitao sam, zaokupljen pretpostavkama.
"Pogledaj bolje," nastavio je. "On se sigurno nije ovako okrnjio zato to ga je
netko zabio u ljudsko tijelo. Otrica mu je prekrivena slojem re, koja nije
stara ni jedan dan, ni godinu dana, pa ni samo jedno stoljee!"
Profesor se, po svojem obiaju, zanio i prepustio matanju. Htio sam neto rei,
ali me on zaustavi.
"Axele," uzviknuo je, "na putu smo velikog otkria! Taj no lei tu na pijesku
ve stotinu, dvije stotine, moda i tri stotine godina, a okrnjio se o hridine
ovoga podzemnog mora, kad je netko njime pokuao neto ugravirati u stijene!"
"Ali on nije sam dospio ovamo!" rekoh. "Nije se sam savio. Netko je bio ovdje
prije nas!..."
"Da, jedan ovjek."
"Ali tko je bio tako maloduan da tako neto uini?"
"Onaj koji je negdje tim bodeom urezao svoje ime! Taj ovjek je jo jednom,
vlastitom rukom, oznaio put u sredite Zemlje! Nisi ni svjestan vanosti svojeg
otkria. Potraimo njegov znak!"
Gonjeni novom eljom za otkriima, ili smo du visoke stijene, pregledavajui
svaku i najmanju pukotinu koja bi se mogla prometnuti u hodnik.
Tako smo doli do mjesta gdje se obala suivala. More je na tom mjestu dopiralo
gotovo do podnoja kamenih bastiona. Prolaz je bio jedva neto iri od jednog
metra. Izmeu dviju hridi, koje su strile, vidio se ulaz u mraan hodnik.
Tu su, na jednoj kvadratnoj granitnoj ploi, izglaanoj pomou drugog kamena,
stajala dva tajanstvena, ve napola izlizana slova. Bila su to poetna slova
imena smjelog i udnog putnika, iji nas je zapis i natjerao na ovo nevjerojatno
putovanje.
"A. S.!" usklikne ujak. "Vidi, bio sam u pravu. Arne Saknussemm! Uvijek i
svugdje Arne Saknussemm!"
MINIRANI IZLAZ
Jo od samog poetka naeg udnovatog putovanja, doivio sam razna, iznenaenja
i bio rtva razliitih privienja. Mislio sam da ne mogu vidjeti vie nita
neobino i da sam ve otupio na sve udne pojave. Poput mnogih svjetskih
putnika, vjerovao sam da vie nema niega to bi me moglo zadiviti.
No, kad sam ugledao ta dva slova, urezana prije tristo godina, ostao sam
zapanjen i gotovo osupnut. Ne samo da se na stijeni mogao proitati potpis
uenog alkemiara, nego se jo i bode, kojim je taj potpis bio urezan, nalazio
u mojoj ruci.
Bilo je nemogue porei, osim ako se ne ustraje na ne-vjerici potpuno
neprilinoj razumnu ovjeku, stvarno postojanje tog hrabrog putnika i, tovie,
njegovog putovanja, za koje sam sve do sada vjerovao da je puka uobrazilja
neije bujne mate.
Dok su mi ove misli promicale glavom, profesor Liden-brock izgovorio je itavu
odu u slavu Arne Saknussemma.
"Divni i slavni genije," vikao je, "nisi propustio okrenuti svaki kameni, sve
si poduzeo da bi i drugim smrtnicima otvorio put u Zemljinu utrobu, kako bi i
tvoji blinji mogli pronai tragove to su ih tvoje stope prije tri stoljea
ostavile na dnu ovoga podzemnog mraka. Briljivo si pazio da i drugima omogui
promatranje svih tih uda. Urezano na svakoj novoj etapi, tvoje ime vodi
putnika, tvojeg smionoga sljedbenika, ravno k cilju. U samom sreditu naeg
planeta bit e ono zasigurno opet ispisano tvojom vlastitom rukom. Pa dobro, i
ja u svoje ime upisati na tu posljednju granitnu stranicu! A ovaj rt na obali
podzemnog mora, koje si ti prvi ugledao, neka se odsad zauvijek zove Saknussemmov rt!"
Tako je otprilike glasio ujakov sveani govor, a ja osjetih da i mene obuzima
oduevljenje kojim su odisale njegove rijei. U grudima mi se rasplamsao neki
unutranji ar! Sve sam zaboravio, i opasnosti puta i neizvjesnost povratka.
Poelio sam i ja uiniti ono stoje netko drugi prije mene uinio. Nita mi se u
tom trenutku nije inilo nemoguim!
"Naprijed, idemo dalje!" srano povikah.
Ve sam pojurio prema mranom hodniku, kad me profesor zaustavi. On, uvijek
nagao i neobuzdan, savjetovao me ovaj put na strpljivost i pribranost.
"Najprije se vratimo naem dobrom Hansu," ree, "i do-vucimo splav do ovog
mjesta."
Teka srca posluah tu zapovijed te se brzo spustih medu stijene na obali.
"Znate li, ujae," rekoh, idui uz njega, "da smo sve dosad imali izvanrednu
sreu!"
"Misli?" uzvratio je profesor, osmjehujui se.
"Bez svake sumnje," nastavio sam. "to je najudnije, ak i ona strana oluja
nam je pomogla u pronalaenju pravog puta. Bog je blagoslovio! Dovela nas je
ive i zdrave natrag na ovu obalu, s koje bi nas lijepo vrijeme zauvijek bilo
udaljilo! Zamislite samo to bi od nas bilo da smo pramcem udarili u junu obalu
ovog nepreglednog mora? Nikad ne bismo bili ugledali Saknussemmovo ime, ve bi
jo uvijek lutali negostoljubivom obalom, u bezuspjenoj potrazi za izlazom."
"Da, moj dragi Axele, Doista, kao da nas je neka providnost, makar i protiv nae
elje, vodila natrag na sjever i to ravno prema otkriu Saknussemmova rta. Moram
rei da je to vie nego udno i daleko iznad mojih mogunosti prosudbe. Pa, ako
je sve to i bila samo sluajnost, onda je ona doista udesna!"
"Nije ni vano! Nije na nama da tumaimo uzroke dogaajima, ve trebamo
iskoristiti njihove posljedice!"
"Svakako, mome, ali ako mi doputa..." htio je nastaviti oduevljeni profesor.
"Oprostite mi, ujae, ali ja tono vidim to e se dogaati ubudue. Opet emo
krenuti sjevernim putem. Proi emo ispod sjevernih dijelova Europe, ispod
vedske, Rusije, Sibira i tko zna ega jo, umjesto da se zakopamo pod vrue
afrike ravnice i pustinje ili uronimo ispod valova oceana. A to je sve to u
ovom trenutku elim znati. Drugo me ne zanima. Dozvolite da krenemo. Nebo e nas
voditi!"
"Da, Axele, ima potpuno pravo. Sve e biti bolje, jer naputamo ovo ravno more
koje nas ne moe dovesti u dubine. Sputat emo se sve vie i vie i neprekidno
silaziti, sve do samog kraja! Zna li, dobri moj djeae, da do sredita Zemlje
moramo prijei jo samo pet tisua milja!"
"Pih," uzviknuo sam samouvjereno, "ta udaljenost gotovo da nije vrijedna
spomena! Samo poimo to prije!"
Taj suludi razgovor trajao je sve dok nismo stigli do naeg strpljivog i
smirenog vodia. Zatekli smo sve spremno za polazak. Svi zaveljaji bijahu ve
utovareni. Ukrcali smo se, razapeli jedro, a Hans usmjeri splav prema Saknussemmovu rtu, ne udaljavajui se od obale.
Vjetar je bio vrlo nepovoljan za plovilo koje mu nije moglo ploviti ususret.
Naa splav mogla je uspjeno ploviti samo s vjetrom u krmu. Zato smo neprestano
morali koristiti okovane tapove, kojima smo se odguravali naprijed.
U nekoliko navrata ispred nas su se isprijeile hridi, koje su duboko zadrle u
more, te smo ih morali iroko zaobilaziti. Konano smo, nakon trosatne naporne
plovidbe, oko est sati poslijepodne doli do mjesta prikladnog za pristajanje,
u neposrednoj blizini Saknussemmova rta.
Prvi sam iskoio na kopno. Ponesen uzbuenjem i optimizmom, u svemu sam htio
biti prvi. Ujak i Islandanin su me slijedili. Duga plovidba nije umanjila moj
polet. Naprotiv, ak sam predloio da spalimo "na brod", kako bismo sami sebi
presjekli uzmak. Ali, ujak se tome vrsto suprotstavio. Poeo sam vjerovati kako
je odjednom postao nekako neobino mlitav i neodluan.
"Onda, barem," rekoh, "poimo odmah na put, bez ikakvog odlaganja!"
"Da, mome, ja sam isto tako nestrpljiv kao i ti. Ali prije svega, istraimo taj
novi hodnik, kako bi utvrdili hoemo li morati pripremiti i postaviti ljestve."
Ujak je provjerio ispravnost Ruhmkorffove svjetiljke, koja e nam sigurno
zatrebati. Napustili smo splav, vrsto je vezavi za obalu. Uostalom, otvor
hodnika bio je udaljen niti dvadeset koraka. Naa se mala eta, sa mnom na elu,
odmah zaputila prema njemu.
Otvor, gotovo okrugao, imao je oko pet stopa u promjeru. Mrani hodnik bio je
usjeen u ivoj stijeni i bio je potpuno obloen eruptivnim tvarima, koje su
nekada kroz njega prolazile. Donji mu je dio dopirao do razine vode, tako da smo
mogli ui bez ikakvih problema.
Ili smo u gotovo vodoravnom smjeru, kad nam nakon nekih tucet koraka put
presijee golemi granitni blok.
"Prokleta stijena!" viknuh bijesno, vidjevi da se pred nama odjednom
isprijeila na prvi pogled nepremostiva prepreka.
"Prokleta stijena!" viknuh bijesne.
Uzalud smo traili uokolo. Nigdje nije bilo prolaza, nigdje ni traga nekom
drugom hodniku. Bio sam potpuno razoaran. Ali tako eljnog nastavka putovanja,
nisu me mogle zaustaviti nikakve zapreke. Kleknuh na koljena i pogledah pod
kamen. Nigdje pukotine, nigdje otvora. Zatim sam pogledao iznad bloka. Opet ista
granitna prepreka! Hans je sa svjetiljkom u ruci istraivao zidove hodnika, ali
sve je bilo uzalud. Morali smo napustiti svaku nadu da emo ovuda proi.
Sjedoh na tlo, a ujak je ljutito i bespomono hodao tamo--amo. Bio je potpuno
razoaran.
"Ali," uzviknuh nakon nekoliko trenutaka oajavanja, "kuda je onda proao Arne
Saknussemm?"
"Doista, zar su ga mogla zaustaviti ova kamena vrata?" uzvratio je ujak.
"Ne, tisuu puta ne," ivo uzviknuh. "Taj komad stijene iznenada je zatvorio
ovaj prolaz, nakon nekog potresa ili uslijed magnetskih pojava koje su esto
znale snano uzdrmati utrobu Zemlje. Mnogo je godina prolo od Saknus-semmova
povratka do pada ovog kamena. Zar nije oito da je ovim hodnikom nekad
protjecala lava i da su eruptivne tvari ovuda slobodno prolazile? Pogledajte ove
nedavno nastale pukotine, koje su izbrazdale granitni strop, nainjen od
nanesenih kamenih gromada, kao daje ruka kakva diva radila na toj podzemnoj
graevini. Jednog dana, nakon nekog vrlo snanog potresa, ta gromada koja se
isprijeila na naem putu i koja je zasigurno neko inila neku vrstu
nadstrenice, skliznula je dolje do tla i zakrila prolaz. Dakle, na tu
neoekivanu prepreku Saknussemm nije ni mogao naii. Ako je mi ne uspijemo
ukloniti, nismo ni dostojni proboja do sredita Zemlje!"
Eto, tim sam se otrim rijeima obratio ujaku. itava je profesorova dua bila
prela u mene. Svega me ispunio duh otkria. Potpuno sam zaboravio na prolost;
prezirao sam budunost. Na povrini ovog okrugloga nebeskog tijela, kojemu sam
se zavukao u grudi, za mene vie nita nije postojalo: ni gradova, ni sela, ni
Hamburg, ni Konigstras-se, ni moja sirota Grauben koja sigurno misli da sam
zauvijek izgubljen u utrobi Zemlje.
"Pa dobro," vikao je ujak. "Uzmimo alat u ruke. Na bilo koji nain, prokopat
emo sebi put i sruiti te zidove!"
"Ova je stijena prevelika i preteka da bi je razbili pomou obinog alata,"
uzvratio sam.
"to emo onda?"
"Kao to rekoh, beznadno je pokuavati obinim alatom."
"Dakle, to predlae?"
"to drugo, nego barut, minu! Minirajmo stijenu i digni-mo u zrak zapreku to
nam se isprijeila na putu!"
"Barut?!"
"Da, treba otkinuti samo jedan kraj stijene!"
"Na posao, Hans! "vikne ujak.
Ugledao sam bezdanu provaliju koja se razjapila usred obale. More se uskovitlalo
i pretvorilo u jedan jedini golemi val, a naa se splav odjednom nala na
njegovom visokom hr-batu.
Svi smo popadali po splavi. Za tren oka nestade svjetla i zavlada potpun mrak.
Zatim sam osjetio kako je nestalo uporita, ali ne mojim nogama, nego cijeloj
splavi. Pomislio sara da emo odmah nestati u ogromnom bunaru koji se pod nama
otvorio. Htio sam neto rei ujaku, ali me od grmljavine ogromnih valova nije
mogao uti. Samo smo vrsto epali jedan drugoga, nijemo iekujui to e se
dalje zbiti.
Unato potpunoj tami, buci, iznenaenju i uzbuenju, bilo mije potpuno jasno to
se dogodilo.
S druge strane stijene koju smo raznijeli eksplozivom nalazio se ponor.
Eksplozija je izazvala neku vrstu potresa u tlu koje je bilo ispresijecano
pukotinama. Ogromna provalija koja se na tom mjestu otvorila spremala se
progutati cijelo podzemno more koje nas je, pretvorivi se u divlju bujicu,
vuklo za sobom.
Samo mi se jedna misao vrtjela glavom. Nema nam spasa. Potpuno smo izgubljeni!
Sat, dva... Ne znam ni sam koliko je vremena tako prolo. Sjedili smo tijesno
stisnuti, provukavi jedan drugome ruke ispod lakata. vrsto smo se drali, da
nas more ne bi odbacilo sa splavi, koja je sa strahovitim trijeskom udarala o
stjenovite strane ponora. Sreom, ti su udarci bivali sve rjei, po emu sam
zakljuio da se hodnik sve vie proiruje. Nije bilo sumnje da smo se nali na
Saknussemmovu putu, ali umjesto da njime mirno silazimo, zahvaljujui svojoj
nerazboritosti, mi smo za sobom povukli itavo more!
Takve su mi se nejasne i neodreene misli vrtjele po glavi. Teko sam ih
povezivao za vrijeme te vrtoglave jurnjave koja je vie sliila slobodnom
padanju. Sudei po zraku, koji mije ibao lice, jurili smo bre od najbreg
vlaka. Pod takvim okolnostima bilo je posve nemogue upaliti baklju, a naa se
posljednja elektrina svjetiljka razbila u asu eksplozije.
Stoga sam se jako iznenadio kad sam primijetio kako je, odjednom, kraj mene
sinulo svjetlo. Preda mnom se ukazalo vodievo uobiajeno mirno lice. Vjetome i
upornom lovcu uspjelo je upaliti fenjer. Iako je plamiak fenjera tek mirio,
kao da e se svaki as ugasiti, ipak je bacao neto svjetla u stranu tamu koja
nas je okruivala.
Hodnik kroz koji smo prolazili bio je vrlo irok. Dakle, bio sam potpuno u pravu
kad sam to pretpostavio. Uz slabo svjetlo nismo mu mogli odjednom vidjeti oba
zida. Voda se ruila i nosila nas brzinom koja je nadilazila i najbre amerike
brzice. Povrina kao da joj je bila satkana od snopa tekuih strijela, odapetih
iz vrlo napetog luka. Ne bih mogao nai bolju usporedbu za dojam koji sam dobio,
zaprepateno je gledajui.
Vie puta, splav je zapala u kakav vrtlog i onda se okretala oko sebe. Kad bi se
pribliila zidovima hodnika, osvjetljavao sam ih fenjerom. Tada sam mogao
prosuditi brzinu naeg kretanja po tome to su mi se izboine na stijenama
stapale u neprekinute pruge. inilo se da smo stisnuti u pleter pominih crta.
Mislim da smo jurili brzinom od najmanje stotinu milja na sat.
Ujak i ja pogledavali smo se izbezumljenim pogledima. Bili smo naslonjeni na
ostatak jarbola, koji se u asu nesree prelomio. Okrenuli smo lea vjetru da
nas ne bi zaguila brzina kretanja koje ni jedna ljudska snaga ne bi mogla
zaustaviti.
Vrijeme je, meutim, prolazilo. Poloaj se nije promijenio, ali ga je jedna
nezgoda jo vie zamrsila.
Kad smo napokon povratili kakvu-takvu ravnoteu, pokuao sam provjeriti stoje s
naim teretom. Na svoje nezadovoljstvo, opazio sam da je velik dio ukrcanih
predmeta nestao u asu eksplozije, kad je more strahovitom snagom nasrnulo na
nas. Htio sam tono utvrditi koliki su gubici, te sam sa svjetiljkom u ruci
poeo pregledavati preostale stvari. Od sprava, ostali su nam samo kompas i
kronome-tar. Od ljestava i konopa, ostao je samo maleni komad konopa koji se bio
omotao oko ostatka jarbola. Nijednog krampa, ni jednog trnokopa, ni ekia, a
to je najgore, hrane smo imali samo za jedan dan!
Poeo sam prekapati po udubinama medu gredama. Pretraio sam svaki i najmanji
kuti izmeu greda i spoj-nih dasaka. Nita nisam naao! Sva naa hrana
sastojala se od jednog komada suhog mesa i par komada dvopeka.
Tupo sam zurio preda se! Nisam mogao shvatiti, to se dogodilo. No, emu
razbijati glavu razmiljanjem o predstojeim opasnostima? Kad bismo i imali
hrane za nekoliko mjeseci ili ak godina, kako emo izai iz provalije u koju
nas odvlai nezadriva bujica? Zato se bojati muka od gladi, kad nam smrt ve
prijeti na tolike druge naine? Hoemo li uope imati vremena da umremo od
gladi?
Ne znam kako se to dogodilo, ali zaokupljen nekim udnim privienjem, zaboravio
sam pravu, neposrednu pogibelj koja nam je prijetila i mislio na budue muke,
gledajui ih ve unaprijed u svoj njihovoj strahoti. Uostalom, tko zna? Moda
emo nekako izbjei bijesu bujice i vratiti se na povrinu Zemlje. Kako? Ne
znam. Gdje? Nije vano! Vjerojatnost u omjeru jedan prema tisuu jo uvijek je
vjerojatnost, dok nam, naprotiv, smrt od gladi ne ostavlja nikakvog, pa ni
najmanjeg postotka nade.
elio sam sve to rei ujaku, obavijestiti ga u kakvom smo poloaju, koliko nam
je namirnica preostalo, kako bi zajedniki mogli procijeniti koliko emo jo
vremena moi ivjeti.
Bilo je to, kako mi se inilo, jedino to nam je preostalo. Ali smogao sam
hrabrosti da odustanem od te namjere.
Nastavio sam utjeti. Nisam ga htio uznemirivati. elio sam da on ostane
pribran.
Svjetlo fenjera malo po malo je oslabilo i na koncu se posve ugasilo. Fitilj je
dogorio do kraja. Opet je nastala potpuna tama. Vie nismo mogli pogledom
prodrijeti kroz taj neprobojni mrak. Ostala je jo jedna baklja, ali bilo ju je
nemogue upaliti. Poput djeteta, zatvorio sam oi da ne vidim svu tu uasnu
tamu.
Nakon dosta dugo vremena brzina kojom smo se kretali se podvostruila. Osjetio
sam to po vjetru koji mi je ibao lice. Nagib kojim je voda tekla bivao je sve
strmiji. Bio sam, uistinu, uvjeren da vie ne plovimo, nego da padamo, i to
gotovo okomito. Osjeao sam to kao u nekakvoj nonoj mori. Tijelo mije padalo,
padalo, padalo!
Osjetio sam kako me ujak i Hans grevito hvataju za ruke i vrsto me dre.
Tada, odjednom, nakon neodreenog vremena, osjetih neto poput udarca. Splav
nije udarila u tvrd predmet, nego se odjednom zaustavila u padu. Vodena
pijavica, itav golemi stup vode izlio se u tom asu na nju. Voda me guila,
stadoh se utapati.
No, ta iznenadna poplava nije dugo potrajala; za par a-saka opet sam se naao
na slobodnom zraku i udisao ga punim pluima. Ujak i Hans stiskali su mi ruke,
kao da e ih slomiti. Jo smo se sva trojica odravali na splavi.
DIVOVSKI MAJMUN
Bilo je teko odrediti koliko je sati, ali na osnovi kasnijih prorauna mogu
procijeniti da je bilo oko deset naveer.
Leao sam potpuno oduzet, u nekakvom polusnu, tijekom kojeg su me proganjala
stravina privienja. udovita morskih dubina stajala su uz bok monom
mastodontskom pastiru. Ogromne ribe i ivotinje kao da su se zdruile u neku
stranu drubu.
Splav je iznenada zaokrenula, zavrtjela se, uletjela u neki drugi prolaz, u
kojem je mrak odmijenila udna jednolina svjetlost. Strop su prekrivali
upljikavi stalaktiti, zaogrnuti parom sjajnom poput mjeseine, koja je to
sablasno svjetlo bacala na nae mrave i ispijene likove. to smo vie ulazili u
taj hodnik, svjetlost je postajala sve jaa, a strop se uzdizao. Napokon, nali
smo se u nekakvoj vodenoj spilji, iji je visoki strop nestajao u osvijetljenim
oblacima!
Neko nam je maleno udubljenje omoguilo da predahnemo i odmorimo naa iscrpljena
tijela.
ti spavao. Kao to moemo svakog trena poginuti, tako se isto moemo svakog
trena spasiti. Stoga se moramo pripremiti na sve to nam se moe dogoditi."
"Ali, to jo moemo uiniti?" uzviknuo sam. "Zar nismo posve bespomoni!?"
"Ne! Dok ima ivota, ima i nade. Napokon, jedno moemo uiniti. Moemo jesti i
tako obnoviti izgubljenu snagu, kako bismo se mogli suoiti s pobjedom ili
smru."
Na te rijei zbunjeno pogledah ujaka. Ono to mu dugo nisam htio povjeriti
trebalo je napokon rei. Ipak, jo uvijek sam oklijevao.
"Jesti?" ponovih nemarno, kao da mi se odjednom nigdje ne uri.
"Dajte baklju! Baklju"."
"Da, i to odmah. Osjeam se poput izgladnjelog robijaa," uzvratio je, trljajui
svoje poutjele i drhtave ruke.
I, okrenuvi se vodiu, uputi mu nekoliko vedrih danskih rijei. Hans odmahne
glavom, upuujui mu tako jasnu poruku. Ja sam sve pokuao da ne izgledam
zabrinut.
"to?" povie profesor. "Ne elite mi valjda rei da su sve nae zalihe
izgubljene?"
"Jesu," tiho sam odgovorio, drei neto u ruci. "Od svih zaliha ostao je samo
ovaj komad suhog mesa za nas trojicu."
Ujak me gledao kao da ne moe shvatiti znaenje mojih rijei. inilo se da gaje
ovo saznanje jako pogodilo. Priekao sam nekoliko trenutaka, dozvolivi mu da se
pribere.
"Dakle," nastavio sam nakon kratke stanke, "to sad mislite? Imamo li jo uvijek
izgleda za spas iz ovih groznih podzemnih opasnosti? Nismo li osueni da
nestanemo u dubokim ponorima sredita Zemlje?"
Na to pitanje nisam dobio odgovora. Ujak me nije uo ili se samo pretvarao da ne
uje.
Proao je jedan sat. Nitko od nas vie nije progovorio ni rijei. Poeo sam
osjeati stranu glad. Moji su suputnici, nema sumnje, trpjeli iste muke, ali
nijedan se od nas nije usudio dotaknuti bijednog ostatka hrane. Leao je pred
nama, taj posljednji ostatak naih ogromnih zaliha spremljenih za ovo ludo i
nerazborito putovanje!
udio sam se svojim prijanjim ludim nadama. Bio sam potpuno svjestan da, unato
svojoj sranosti i onoj mrskoj Saknussemmovoj poruci, moj ujak nikad nije trebao
krenuti na ovo bezizlazno putovanje. Glavu su mi preplavile uspomene na sretnu
prolost i pretpostavke o groznoj budunosti!
GLAD
Dugo gladovanje pretvara se u ludilo! Mozak ne dobiva potrebnu hranu i matu
poinju ispunjavati svakojake fantastine misli. Nikad dosad nisam spoznao to
glad uistinu znai. Sad su postojali svi izgledi da u to napokon doznati.
Pa ipak, prije tri mjeseca mogao sam ispriati svoju groznu priu o gladi, kako
sam je onda shvaao. Kao djeak esto sam znao poduzimati izlete u susjedstvo
profesorove kue.
Ujak se uvijek ponaao proraunato, po uhodanom redoslijedu. Tako je vjerovao
da, pored dana namijenjenih odmoru i radu, jedan dan mora biti posveen
razbibrizi. Sukladno tome, srijedom mije bilo doputeno initi to me volja.
Kako sam oduvijek usklaivao korisno s doputenim, moja je najdraa razbibriga
bilo obilaenje ptijih gnijezda. Imao sam jednu od najboljih zbirki ptijih
jaja u gradu. Bila su precizno razvrstana i pohranjena ispod staklenih pokrova.
Postojala je uma do koje sam, ako bih se uspio probuditi u ranu zoru i uhvatiti
tramvaj, mogao doi do jedanaest sati ujutro. Tu sam mogao po volji prikupljati
biljke i kamenie. Ujak je uvijek volio kad bih mu donio nove primjerke za
herbarij i geoloke uzorke za ispitivanje. Kad bih napunio vreicu, kretao sam u
potragu za gnijezdima.
Nakon otprilike dva sata tekog rada, jednog sam dana sjeo uz potok, kako bi
pojeo svoj maleni, ali okrepljujui objed. Kako mi sjeanje na te kuhane
kobasice, branjavi kruh i pivo sada tjera vodu na usta! Za jedan takav objed
sad bih dao sva bogatstva ovog svijeta. Ali, vratimo se mojoj prii.
Dok sam tako sjedio, odmarajui se, gledao sam prema ruevinama starog dvorca
to se nalazio u blizini. Ti ostaci nekadanjeg monog, brljanom obraslog
zdanja, sad su se malo-pomalo sve vie uruavali.
Dok sam tako gledao, ugledah dva orla kako krue oko vrha kule tog dvorca.
Uskoro sam sa zadovoljstvom otkrio da im se tamo nalazi gnijezdo. U svojoj
zbirci jedino jo nisam imao jaja domaeg orla i velike sove.
Brzo sam donio odluku. Na bilo koji nain, moram se doepati vrha tog tornja.
Priao sam blie i uao medu ruevine. Staro stubite sruilo se prije mnogo
godina. Vanjski su zidovi, meutim, bili glatki i bez izboina. Tuda se nisam
mogao uspeti, osim ako se usput ne pomognem brljanom kao osloncem. Meutim, to
se uskoro pokazalo nemoguim.
Ostao je jo jedino dimnjak, koji se jo uvijek uzdizao do vrha graevine.
Odluio sam pokuati uspeti se njime. Bio je uzak, nepravilno graen, i uspon
nije trebao biti preteak. Svukao sam kaput i zavukao se u dimnjak. Pogledavi
gore, na njegovu kraju sam vidio otvor kroz koji se naziralo nebo.
Uspinjao sam se pomou ruku i koljena. Napredovao sam sporo, ali kako sam svako
malo nailazio na izboine koje su mogle posluiti za odmorite, uspon je bio
relativno lagan. Tako sam svladao prvu polovicu njegove ukupne visine. Dimnjak
se sada poeo suivati. Bilo je sve tjenje i napokon sam se zaglavio. Vie se
nisam mogao uspinjati.
Dalje se nije moglo i jedino mi je preostalo spustiti se natrag na zemlju i
odustati od mojih tako eljenih uzoraka. Prokleo sam sudbinu i pripremio se za
sputanje. Ali nisam se mogao ni pomaknuti. Neka nevidljiva i tajanstvena
prepreka se isprijeila i zaustavila me. Uskoro sam postao svjestan cijelog
uasa poloaja u kojem sam se zatekao.
Nisam se mogao pomaknuti ni naprijed ni natrag i bio sam osuen na najgoru smrt,
onu od gladi. Ipak, djeji je um prepun optimizma i prilagodbi. Stoga sam poeo
smiljati sve vrste planova da izbjegnem tu groznu sudbinu.
Prije svega, hrana mi nije bila odmah potrebna, jer sam upravo dobro objedovao.
To mije ostavljalo dosta vremena da se iz svega ovoga izvuem. Najprije sam
pokuao prstima ukloniti okolnu buku. Da sam imao no, moda bih neto uspio
uiniti, ali to sam korisno orue ostavio u depu kaputa.
Tako sam uskoro otkrio da su svi takvi pokuaji beskorisni. Jedino mije
preostalo pokuati se nekako iskoprcati dolje.
Ali, koliko god se okretao, migoljio i otiskivao, sve je bilo uzalud. Nisam se
mogao pomaknuti ni za milimetar. Vrijeme je brzo prolazilo. Rani ustanak
vjerojatno je doprinio da sam osjetio pospanost i ubrzo utonuo u polusan.
Ne znam koliko sam spavao, prije nego sam se probudio u potpunom mraku i strano
gladan.
Spustila se no, a ja sam jo bio u istom poloaju. Tako sam vrsto zapeo, da se
nisam mogao ni pomaknuti. Glasno sam zapomagao. Jo nikad, od mojeg najranijeg
djetinjstva, kad je svakome teko izdrati da neto ne prigrize izmeu glavnih
obroka, nisam osjetio glad. Osjeaj je bio nov i bolan. Poeo sam gubiti glavu i
vriskati i plakati u agoniji. Neto mi se promaklo blizu nosa. Bio je to neki
bezopasan guter, ali meni se priinio kao najopasnija zmija.
Ponovno sam stare ruevine ispunio krikovima, to me napokon toliko izmorilo da
sam se onesvijestio.
Ne znam koliko sam vremena proveo u toj nesvjestici ili snu, ali kad sam opet
doao sebi, ve je bio dan. Ne mogu opisati kako sam se bolesno osjeao i kakva
me glad muila. Ve sam bio preslab da bi mogao vikati, i potpuno slab da se
ponovno pokuam osloboditi.
Odjednom me prestrai neka vika.
"Jesi li tamo, Axele?" prepoznao sam glas svojeg ujaka. "Jesi li tamo, djeae?"
Jedva da sam mogao odgovoriti. Ali uz to sam nainio oajniki pokuaj da se
okrenem. Time sam odronio komad buke, koji je pao na dno dimnjaka. Tome mogu
zahvaliti to sam napokon bio pronaen. Bilo je lako otkriti otkud ta buka
pada. Uskoro sam zauo ujakov uzvik.
"Budi miran," vikao je, "ako te uspijemo izgurati do dolje, spaen si."
Bile su to divne rijei, ali ja sam u to malo vjerovao. Ipak, nekih etvrt sata
kasnije zauo sam glas iznad sebe, s jednog od gornjih ognjita.
"Jesi li ispod ili iznad?" "Ispod," odgovorio sam.
Odmah nakon toga do mene je sputena koara s mlijekom, dvopekom i jajem. Ujak
se pobrinuo dobaviti mi jelo! Najprije sam popio mlijeko, jer je ed jo
opasnija od gladi. Nakon toga sam, okrijepljen, pojeo kruh i tvrdo kuhano jaje.
Za to vrijeme, moji su se spasitelji doepali zida. Mogao sam uti kako kopaju
krampovima. U namjeri da izbjegnem tom stranom oruu, uinih oajniki pokuaj
i remen mojih hlaa, koji se bio zakvaio za neku stijenu, napokon popusti.
Napokon sam bio slobodan, ali sam se jedva pomou ruku i koljena spaavao od
pada.
Za deset minuta je u ujakovu naruju zavrilo ovo moje strano dvodnevno
zatoenitvo. Zbog gubitka svijesti nisam bio u stanju tono raunati vrijeme.
Tjednima sam se oporavljao od ove gladne avanture. Pa opet, to je ona bila u
usporedbi s groznim mukama kojima sam sada bio izloen?
Nakon to sam neko vrijeme drijemao i gubio vrijeme razmiljajui o svemu i
svaemu, ponovno sam se osvrnuo oko sebe. Jo uvijek smo se uspinjali velikom
brzinom. Katkad bi nam, uslijed zranog tlaka, ponestalo daha, kao to se dogaa
zrakoplovcima kad se prebrzo diu uvis. Ali, ako oni osjeaju sve veu hladnou,
to se vie penju u zrane slojeve, nama se dogaalo upravo suprotno. Vruina je
neugodnom brzinom rasla i sigurno je ve bila dosegnula etrdeset stupnjeva.
to znai ta nagla promjena temperature? Sve dotad su dogaaji potvrivali
Davvjeve i Lidenbrockove teorije. Dosad su posebni uvjeti, stijene otporne prema
grijanju, elektricitet i magnetizam, u neku ruku preoblikovali ope prirodne
zakone, stvarajui oko nas umjerenu toplinu. to se tie teorije o sredinjoj
vatri u unutranjosti Zemlje, moram rei da je ona za mene i dalje ostala jedina
prava i prihvatljiva teorija. Hoemo li dakle doi u takvu okolinu, gdje e se
pojave sredinje vatre oitovati u potpunosti i gdje e vruina potpuno
rastaliti kamenje?
Od toga me uhvatio ne ba neprirodni strah, pa to nisam zatajio pred ujakom.
Moda je to izgledalo hladno i bezosjeajno, ali nisam mogao drukije.
"Ako se ne utopimo, ne smrskamo o stijene ili ne umre-mo od gladi, znamo da nam
jo uvijek ostaje prigoda da budemo ivi spaljeni."
Unato ovako podmuklom napadu, ujak je samo slegnuo ramenima i potpuno utonuo u
svoje misli.
Proao je jo jedan sat. Osim malog porasta topline, nita se drugo nije
promijenilo u naem poloaju. Konano ujak prekine utnju.
"Dakle, Axele, moj djeae," gotovo veselo je rekao. "Treba se odluiti."
"Odluiti? U vezi s im?" iznenaeno sam upitao.
"U vezi s ovim. Po svaku cijenu moramo obnoviti snagu. Ako, tedei taj ostatak
hrane, nastojimo produiti ivot za nekoliko sati, svi emo brzo posve
oslabiti."
"Da, do kraja," promrmljao sam. "Iako na to neemo morati dugo ekati."
"Ali, ukae li nam se prilika za spas i bude li potrebno neto uiniti, kako
emo za to smoi snage ako oslabimo od gladi?"
"Ali ujae, progutamo li ovaj komad mesa, to e nam ostati?"
"Nita, dragi moj Axele, nita. Ali, hoe li ti initi bolje, bude li ga jeo
oima. Rasuuje kao ovjek bez volje, bez energije!"
"Dakle," uzviknuo sam tako bijesno da se to ne moe opisati, "ne elite mi
valjda rei da vi jo niste izgubili svaku nadu!"
"Naravno da nisam," hladno odgovori profesor.
"to, zar jo vjerujete da e nam se pruiti prilika za spas?"
"Dok ima ivota, ima i nade. Axele, preklinjem te da prihvati da, sve dok mu
srce tue i dokle god u njemu ijedan mii igra, ne doputam biu obdarenom
darom rasuivanja da se prepusti oaju."
Kakvih li rijei! ovjek koji ih je mogao izrei u takvim prilikama bio je
zaista neobino hrabar!
"Dakle, to kanite uiniti?," uzviknuh.
Kako se bliilo jutro, uspon je bio sve bri. To stoje vruina, umjesto da pada,
sve vie rasla kako smo se pribliavali povrini, bilo je stoga to je ona bila
posve lokalne naravi, oekivana posljedica vulkanskog utjecaja. O pogonskoj sili
koja nas je nosila nisam uope dvojio. Strahovita sila, snage od nekoliko
stotina atmosfera, koju su stvorile pare nakupljene u Zgmljinoj utrobi,
neodoljivo nas je potiskivala uvis.
Ali, iako nas je nosila sve blie svjetlu dana, kakvim nas je sve zastraujuim
opasnostima trebala izloiti? Mogli smo se nadati samo brzoj smrti.
Uskoro u okomiti hodnik, koji se sve vie irio, prodrijee rumeni odsjevi. S
lijeve i desne strane opazio sam duboke hodnike, nalik na goleme mrane tunele
iz kojih je sukljala gusta para. Dugi plameni jezici, bljeskajui i buktei,
lizali su zidove, sve blie nama.
Doao je posljednji as! "Gledaj, ujae, gledaj!" kriknuh.
"To to vidi je sumporni plamen, najobinija pratea pojava erupcije."
"Ali ako nas zahvati?" Ijutito sam uzvratio.
"Nee nas zahvatiti," tiho i smireno mije odgovorio.
"Na koncu, posve je svejedno hoe li nas oni spriti ili emo umrijeti od neeg
drugog," kriknuo sam, oajan.
"Nee nas spriti. Hodnik se iri, pa emo, bude li potrebno, napustiti splav i
skloniti se u kakvu pukotinu."
"A voda! Voda, koja se die za nama?" panino sam uzvratio.
"Nema vie vode, Axele," odgovorio je ujak. "Sad nas prema otvoru kratera podie
kaa od lave."
Vodeni je stup doista nestao, a zamijenile su ga eruptivne tvari koje su, iako
su kljuale, bile dosta guste. Vruina je postala nepodnoljiva i termometar bi
u ovom prostoru zacijelo pokazivao preko sedamdeset stupnjeva!
Znoj mije curio iz svake pore. Da se nismo penjali tako velikom brzinom, sigurno
bismo se zaguili.
Ipak, profesor nije proveo u djelo svoj prijedlog o naputanju splavi, i to je
bilo vrlo mudro od njega. Onih nekoliko slabo svezanih trupaca ipak su bili
vrsto uporite, dobar oslonac kojega ne bismo nigdje drugdje mogli nai.
Oko osam sati ujutro zbila se nova neobina pojava. Odjednom smo se prestali
penjati. Splav je nepokretno stajala na mjestu.
"Stoje sad?" upitah, uznemiren tim iznenadnim zaustavljanjem.
"Postaja," ree ujak.
"Zar je erupcija prestala?" pitao sam.
"Nadam se da nije."
Ne rekavi vie nita, ustao sam na noge i pokuao razgledati okolicu. Moda je
splav zapela za kakvu izboinu u stijeni, isprijeivi se eruptivnoj masi. U tom
sluaju, trebalo ju je to prije osloboditi.
Ali, nije se zbilo nita slino. Zajedno sa splavi, prestao se penjati i sam
stup pepela, ljake, kamenih krhotina i zemlje.
"Kaem vam, ujae, daje erupcija prestala," glasno sam izrekao svoj zakljuak.
"Ah, moj djeae," uzvratio je ujak, "to ti samo tako misli. Ali vara se.
Nemoj se nimalo bojati, jer taj iznenadni predah ne moe dugo potrajati. Budi
siguran u to. Eto, ve traje pet minuta i mi emo svakog trena nastaviti nae
putovanje prema otvoru kratera."
Dok je to govorio, profesor je neprekidno promatrao kro-nometar, a njegova
predvianja ponovno su se potvrdila kao tona. Doskora je splav opet krenula,
penjui se brzo i neujednaeno. To je trajalo oko dvije minute. Zatim se, kao i
prvi put, opet iznenadno zaustavila.
"Vrlo dobro," ree ujak, pogledavajui na uru, "za deset minuta opet emo
krenuti."
"Za deset minuta?"
"Tono tako. Na vulkan radi s prekidima. Tako puta i nas da s njime
predahnemo."
Uistinu je bilo tako. Tono u vrijeme koje je ujak odredio, opet nas je neto
gurnulo strahovitom brzinom. Da se nismo grevito uhvatili za grede, sigurno
bismo ispali sa splavi. Zatim je potisak opet prestao.
NAPOKON SUNCE!
Kad sam ponovno otvorio oi, osjetio sam da me vodie-va ruka vrsto stee za
pojas. Drugom je rukom pridravao ujaka. Nisam bio teko ranjen, ali sam bio
prekriven masnicama i ubojima.
Napokon sam smogao snage osvrnuti se uokolo. Otkrio sam da leim na obronku
nekog brijega, niti dva metra od provalije, u koju bih se bio survao, da sam se
samo malo pomaknuo. Hans me spasio od smrti, dok sam se one-svijeten kotrljao
po vanjskoj strani kratera.
"Gdje smo?" zbunjeno upita ujak, koji kao daje bio potpuno razoaran povratkom
na povrinu.
Vodi jednostavno slegne ramenima, u znak da ne zna.
"Na Islandu?" upitah.
"Nej," odgovori Hans.
"Kako to misli!" povie profesor. "Otkud to zakljuuje."
"Hans se vara!" rekoh, pridiui se.
Nakon bezbrojnih iznenaenja, koja smo doivjeli na tom putovanju, sad nas je
doekalo jo jedno. Oekivao sam da u vidjeti stoasti brijeg pokriven vjenim
snijegom, usred neplodnih pustinja polarnog kruga, obliven blijedim zrakama
polarnog sunca negdje daleko, dalje od najdaljih poznatih sjevernih irina.
No usprkos svim naim predvianjima, leali smo na obronku planine izbijelile od
ara sunanih zraka, koje su i nas upravo prile.
Nisam htio vjerovati roenim oima, ali ega koja mi je palila tijelo nije
ostavljala prostora za sumnju. Iz kratera smo izili napola goli, a vatreno
nebesko tijelo od kojeg ve dva mjeseca nismo nita traili, bilo je tako dobro
da nas raskono daruje svjetlom i toplinom.
Kad su nam se oi sviknule na taj bljesak, kojeg tako dugo nisu vidjele, pokuao
sam uz njihovu pomo ispraviti zablude u koje me bila zavela moja mata. Trebali
smo se nai negdje na Spitsbergenu i nisam se htio tako jednostavno odrei tog
uvjerenja.
Nakon nekog vremena, profesor prvi progovori i ree:
"Hm," rekao je, oklijevajui, "ovo doista ne slii Islandu."
"A da nije moda otok Jan Mayen?" nagaao sam.
"Ni to, mome! Ovo uope nije neki sjeverni vulkan, vulkan s granitnim
breuljcima i snjenom kapicom."
"Pa ipak..."
"Gledaj, moj djeae, gledaj," ree profesor, na svoj uobiajeni dogmatini
nain.
Nad naom glavom, u visini od najvie petsto stopa, zjapio je krater vulkana iz
kojega je svakih etvrt sata izbijao visoki plameni stupac, praen jakim
praskom, a s njime kamenje plovuca, pepeo i lava. Osjeao sam drhtanje planine
koja je disala poput kita, te od vremena do vremena, kroz nosnice izbacivala
vatru i zrak.
Ispod kratera se strmom kosinom sputalo eruptivno kamenje, do dubine koja
vulkan nije inila viim od tri stotine fatoma.
"Hm, ovo doista ne slii Islandu."
Podnoje mu se gubilo u pravoj gutari zelenih stabala, meu kojima sam
prepoznao masline, smokve i lozu nakie-nu rumenim grozdovima.
Mora se priznati da tako ne izgledaju arktiki krajevi. U to nije bilo nikakve
sumnje.
Pogled je preko tog zelenog prostranstva dopirao do voda nekog divnog mora ili
jezera, koje je tu arobnu zemlju pretvaralo u otok, irok svega nekoliko liga.
Na istoku se vidjela malena luka okruena kuama, u kojoj su se brodovi neobina
oblika ljuljali na modrim valovima.
Neto dalje je na puini nicala grupa otoka, tako brojnih i vrsto stisnutih da
su sliili velikoj konici.
Na zapadnom su se obzoru nazirale neke daleke obale, iznad kojih su se vidjeli
obrisi modrih planina skladna oblika. Jo dalje, razabirao se visok stoac iji
je vrh bio prekriven tekim, tmurnim oblacima dima.
Na sjeveru se na suncu bljeskala golema vodena povrina, na kojoj bi tu i tamo
iskrsnuo poneki vrh brodskog jarbola ili od vjetra napuhano jedro.
Neoekivani izgled ovog krajolika jo ie ustostruio njegovu udesnu ljepotu.
"Gdje smo se to nali?" ponavljao sam poluglasno.
Hans je ravnoduno zatvorio oi, a ujak je nastavio pogledom prelaziti po tom
prizoru, jo uvijek nita ne shvaajui.
"Bila to koja mu drago planina," napokon je rekao, "moram priznati daje na njoj
podosta vrue. Praskanje ne prestaje i ne bih rekao da bi bilo dobro izvui ivu
glavu iz erupcije samo zato da sad u nju dobijemo neki komad stijene. Siimo
paljivo niz planinu, pa emo nekako doznati na emu smo. Uostalom, priznajem da
umirem od gladi i ei.
Profesor vie nije sliio sebi. Ja bih, na primjer, bio zaboravio svaku potrebu
i sav umor, ostavi na tom mjestu jo mnogo sati. Ali morao sam poi za svojim
suputnicima.
Obronak vulkana bijae veoma strm i klizav. Klizali smo se po jarugama prepunim
pepela i izmicali potocima lave, koji su se vijugali poput plamenih zmija. Pa
ipak, brzo smo napredovali. Silazei, neprestano sam govorio i u tome uivao,
jer mije mata bila prepuna razliitih misli i pretpostavki, te sam je morao
rijeima rasteretiti.
"Sigurno smo u Aziji!" izjavio sam. "Nalazimo se na obali Indije, na Malajskim
otocima, u sreditu Oceanije! Preli smo polovicu zemaljske kugle da doemo na
suprotnu stranu globusa od one na kojoj se nalazi Europa."
"Ali, kompas!" odgovori ujak. "Pojasni mi onda njegovo pokazivanje!"
"Doista, kompas!" rekoh, oklijevajui. "Priznajem da tu neto nije u redu. Ako
je vjerovati njemu, neprestano smo ili prema sjeveru."
"Onda je lagao."
"Nije li to preotar zakljuak?" uzvratio sam.
"Onda smo na Sjevernom polu...?"
"Sjeverni pol nije, ali... Ah, predajem se," bio je moj odgovor.
Neto je tu bilo, to se nije moglo protumaiti. Nisam znao to misliti o svemu
tome.
Za to smo se vrijeme ve bili pribliili onom prekrasnom zelenilu. Sad me ve
muila glad, a i e. Sreom, nakon dva sata hoda ugledasmo lijepu ravnicu, svu
BILJEKA O PISCU
Doivjeti izvanredna putovanja. Shvatiti da ne postoji nemogue, prepustiti se
mati i uiniti da ona postane zbiljom. Upravo takvim se izazovima preputa
itatelj, kad u ruke uzme neku od Verneovih knjiga.
JULES GABR1EL VERNE rodio se 1828. godine u Nantesu, u Francuskoj, u obitelji
mjesnih trgovaca.
Ve je zarana njegov pustolovni duh dao naslutiti da e izrasti u jednog od
najveih sanjara i vizionara svojeg vremena. Jo kao djeak pobjegao je od doma,
da bi se kao mornar ukrcao na neki trgovaki brod, ali su ga ubrzo otkrili i u
tome sprijeili. Stariji su mu namijenili mnogo mirniju budunost. 1847. godine
poslali su ga u Pariz, na studij prava.
Meutim, kad ve nije mogao putovati u zbilji, odluio je to initi u mati. Sve
vie je u njemu rasla strast za kazalitem i ve 1850. godine objavljuje svoj
prvi kratki kazalini komad.
uvi da namjerava napustiti studije, otac mu je uskratio svu novanu pomo,
koju mu je dotad davao. Tako je bio prisiljen za ivot zaraivati prodajom
svojih pria. Ipak, uspijeva diplomirati pravo ijedno vrijeme se posveuje
profesiji, ali ljubav za knjievnou pokazat e se jaom.
Mnoge je sate proveo u parikim knjinicama, proirujui svoja znanja iz
geologije, zemljopisa, tehnikih znanosti i astronomije. To mu je u velikoj
mjeri pomoglo da 1963. godine napie svoj prvi roman, Pet tjedana u balonu, koji
je odmah doivio veliki uspjeh. Nakon toga, uslijedila su nova djela, u kojima
ga je mata vodila na mnoga fantastina i uzbudljiva mjesta.
Iz tih Izvanrednih putovanja, kako se esto jednim imenom nazivaju, posebno se
izdvaja roman koji drite u ruci, Put u sredite zemlje, pa zatim Put na Mjesec,
Put oko svijeta u 80 dana, Djeca kapetana Granta, 20.000 milja pod morem,
Tajanstveni otok i drugi ...
Ve u to vrijeme njegova djela doivljavaju prijevode na druge jezike i postiu
istu popularnost kao u domovini, a veina ih dobiva i kazalinu adaptaciju.
Slijede isto tako poznati romani, poput Michela Strogoffa, Putovanja na kometu,
Podzemnog grada i niza drugih.
Gotovo za cijelog svojeg spisateljskog vijeka uspijevao je pisati najmanje dva
romana godinje, tako da mu ostavtinu ini preko 60 romana i mnotvo kraih
pria, eseja i kazalinih komada. Popularnost koju su ta djela doivjela jo za
njegovog ivota, uinila gaje vrlo bogatim ovjekom. Ali nikad nije prestao biti
zanesenim pustolovom.
Razbolio se i umro u Amiensu, u svojoj rodnoj Francuskoj, 1905. godine, u 77.
godini ivota.
Tek posthumno, izlaze mu dva posljednja romana, Osvajanje mora i Svjetionik na
kraju svijeta, te mnotvo drugih rukopisa, koje nije stigao objaviti ili
dovriti za ivota. Tako njegov duh i dalje besmrtno nastavlja obitavati u
srcima itatelja irom svijeta.