1

PANJOLSKE
PRIPOVIJETKE
Sa panjolskoga preveo
Josip Tabak

Sadraj

Leopoldo Alas (Clarn)

ADIS, CORDERA

Jos Mara de Pereda

NOVAENJE (La Leva)
I
II
III

Jacinto Octavio Picn

PRIJETNJA (La amenaza)

Emilia Pardo - Bazn

ZAVJET (El voto)

Vicente Blasco Ibez

ZID (La pared)

Alberto Insa
GRBAVKO (El Jorobadito)

Blanca de los Ros

UKROENJE (La Doma)

Juan Valera
ZELENA PTICA (El pjaro verde)
I
II
III
IV
V
VI
VII

Miguel de Unamuno
JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTA
(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista)

Napomene o piscima
Copyright
3

Leopoldo Alas (Clarn)

ADIS, CORDERA
Bilo ih je troje, uvijek troje: Rosa, Pinin i Cordera.
Livada Somonte bijae trokutni komad zelena baruna, prostrt
niz breuljak poput kakva saga. Jedan kraj livade, donji, presijecae
eljeznika pruga Oviedo-Gijn. Brzojavni stup, usaen u samu
livadu kao neka pobjednika zastava, sa svojim bijelim aama i
usporednim icama, s lijeve i desne, predstavljao je za Rosu i Pinina
irok nepoznat svijet, tajinstven, straan, o kojem ne imaahu
nikakva pojma. Promatrajui dane i dane to drveno udovite, taj
brzojavni stup, nakon mnogo razmiljanja, videi, da je miran, da se
ne mie s mjesta, da nije opasan; videi, gdje je voljan da se obikne
u selu i da se to je mogue vie prikae kao osueno stablo Pinin
mu pokaza svoje povjerenje, koje je ilo dotle, da ga je obujmio i
uspuzao se uza nj sve do samih ica. No ipak nikad nije dodirnuo
porculana, koji ga je podsjeao na ae, to ih je vidio u upnom
dvoru opine Puao. Kad bi vidio, da je odve blizu svetoj tajni,
obuzelo ga strahopotovanje, i urno se sputao niza stup, tako da je
udarao tabanima o ledinu.
Rosa, manje smiona, no vie zaljubljena u nepoznato,
zadovoljavala se da prisloni uho o brzojavni stup, pa je tako dugo
sluala brujanje, to ga je stvarao vjetar u dodiru sa icama. U onom
zujanju, ponekad jakom kao treperenje ugaala, Rosa je itala
pisma, koja su prolazila icom, vijesti nedokuiva sadraja: bijae to
za nju nerazumljiv jezik nepoznata s nepoznatim. Nije je vuklo da
odgoneta, to to oni odanle, iz daljine, kazuju onima na drugom
kraju svijeta. Ba nimalo. Nju je zanimao zvuk radi zvuka, radi boje
i tajne.
Cordera, mnogo formalnija od svojih drugova i relativno zrelija
po dobi, uvala se svakog dodira s civiliziranim svijetom,
promatrala je izdaleka brzojavni stup, iz svoje perspektive, kao stvar
mrtvu, beskorisnu, o koju bi se u najboljem sluaju mogla samo
oeati. Cordera bijae krava, koja je mnogo ivjela. Leei sate i
sate, strunjak u paama, znala je upotrijebiti vrijeme, razmiljala je
vie nego to je jela, uivala je u radosti mirna ivota, pod sivim
nebom svoje zemlje, kao da hrani duu, koju i ivotinje imaju. I kad
4

ne bi bila profanacija, moglo bi se rei, da su misli bake krave, pune

iskustva, sliile po svoj prilici najmirnijim i najuenijim odama
Horacijevim.
Kao prava baka bijae u igri ovo dvoje malih pastira, kojima
bijae povjerena na uvanje. Da je mogla, nasmijala bi se pri
pomisli, da je Rozina i Pininova zadaa na livadi bila u tome, da
paze da ona, Cordera, ne prijee mee i granice, da se ne uputi
eljeznikom prugom i ne ode susjedu u tetu. Zato da ode susjedu
u tetu, zato da se uputi prugom?
Psti kadikad, ne mnogo, svaki dan manje, ali paljivo ne
gubei vremena na to, da podie glavu iz puke radoznalosti, izbirui
bez kolebanja najbolje zalogaje, a zatim lei da uiva u preivanju,
da bude sretna, to ne oskudijeva i to ivi to bijae njezin posao,
a ludost sve ostalo. Ne bi se ni sjetila, kad bi je muha ubola.
Bik, ludo skakanje po livadama... sve je to prolo!
Tiina se prekinula samo na dan sveanog otvorenja
eljeznike pruge. Kad je prvi put ugledala vlak, Cordera kao da je
poludjela. Preskoila je ogradu na najviem mjestu, pojurila tuim
livadama. Strah je potrajao vie dana i ponavljao se, jae ili slabije
svaki put, kad bi se vlak pojavio u susjednom prokopu. Malopomalo navikavala se na neopasnu tresku. A kad se uvjerila, da je to
opasnost, koja prijeti a ne pokazuje se, smanjila je svoju opreznost.
Stojei uzdignute glave gledala je ravno u to golemo udovite.
Kasnije ga promatrala i ne diui se, s antipatijom i s
nepovjerenjem. Konano ga nije ni gledala.
Pinina i Rose ugodno se dojmila ta novost. U poetku je to bilo
ludo veselje, pomijeano s neto praznovjerna straha, sve je u njima
poigravalo, vikali su, mahali rukama, a kasnije bijae to tiha i
ugodna zabava, to se ponavljala nekoliko puta na dan. Dugo je
potrajalo dok se iscrplo uzbuenje pri promatranju vrtoglava leta,
popraena vjetrom vrtoglava leta velike eljezne zmije, to je pravila
toliku buku i u svojoj utrobi nosila toliko ljudi, nepoznatih, stranih.
*
Brzojav, eljeznica, sve to bijae samo obian dogaaj, koji je
nestajao u moru tiine, to je okruivala livadu Somonte. S livade se
nisu vidjela ljudska naselja, do nje nije dopirala buka svijeta, osim
kad bi vlak prolazio. U beskrajna jutra, ponekad pod zrakama sunca,
u zujanju kukaca, oekivahu krava i djeca podne, da se vrate kui.
5

Zatim vjene veeri, pune slatke tuge u onoj tiini, opet na livadi,
sve dok se ne spusti no, s veernjom zvijezdom, kao nijemim
svjedokom na visini. Kruili su oblaci rasle sjene drvea i litica na
breuljku i u klancu, ptice ile na poinak, poinjale svjetlucati
zvijezde na najtamnijem dijelu nebeskog plavetnila, a Pinin i Rosa,
blizanci, djeca Antona de Chinte, due obuzete slatkom i
omamljivom vedrinom sveane i ozbiljne Prirode, utjeli su sate i
sate, umorni poslije igara, nikad odve bunih, sjedei uz Corderu,
koja bi sveanu tiinu od veeri do veeri popratila mekim zvukom
svoje klepke.
Usred te tiine, u tome nepominom miru, bilo je ljubavi.
Voljelo se ovo dvoje brae kao dvije polovice istoga zelenog voa,
vezani istim ivotom, s vrlo malo svijesti o onom, to ih je
razlikovalo. Voljeli su Pinin i Rosa Corderu, kravu-baku, veliku,
ukastu, kojoj elo bijae poput zipke. Pjesnika bi Cordera
podsjetila na Zavalu iz Ramayane, svetu kravu. U irini svojih
oblika, u sveanoj mirnoi svojih odmjerenih i dostojanstvenih
pokreta inila se kao svrgnut idol, zadovoljna svojom sudbinom,
zadovoljnija to je prava krava negoli krivi bog. Moe se rei, da je
Cordera, koliko se takve stvari mogu dokuiti, voljela blizance, koji
su je vodili na pau i uvali.
Malo se izraavala, ali strpljenje, s kojim je podnosila da im u
igri slui kao jastuk, kao zaklon, kao konj, na kojem su jahali, i kao
jo mnogo ta u njihovoj mati pokazivalo je utke ljubav mirne i
misaone ivotinje.
U tekim su vremenima Pinin i Rosa inili sve mogue brinui
se za Corderu i pazei je. Anton de Chinta nije naime oduvijek imao
livadu Somonte To je relativno nova stvar. Prije dvije-tri godine
Cordera je morala izlaziti da pase kako najbolje zna, na sreu, po
puteljcima i prolazima, po golim i oskudnim opinskim poljanama,
koje istodobno bijahu i ispaa i opinski put. Pinin i Rosa u tim
danima oskudice vodili su je po najboljim uzvisinama, na najmirnija
i najmanje ogoljela mjesta, i oslobaali je tako pogrdnih rijei,
kojima su izloene siromane ivotinje, to moraju traiti hrane, na
koju putem naiu.
U danima gladi, kad je u staji nestajalo sijena i kukuruzovine,
da bi se moglo izmusti toplo mlijeko iz krave, Cordera je imala da
Pininu i Rosi zahvali na tisuu malih umjenosti i dosjetljivosti, koje
su joj olakale bijedu. A to tek da se kae o junatvu u doba telenja
6

i hranjenja teleta, kad se zametnula neizbjena borba izmeu hrane i

dara nacije, s jedne, i interesa obitelji Chinta, s druge strane, borba
koja se sastojala u tome, to se iz vimena sirotice majke kralo sve
mlijeko, koje ne bijae prijeko potrebno za odranje teleta! U tom
sukobu Rosa i Pinin bijahu uvijek na strani Cordere, pa kad bi se
pruila prilika, potajno su odvezivali tele, koje bi, slijepo i kao ludo,
pojurilo da potrai zatite u majke, a ova bi ga gostila pod svojim
trbuhom, okreui zahvalno glavu i govorei na svoj nain:
Pustite k meni malene i telad.
Takve se uspomene i dokazi ljubavi lako ne zaboravljaju.
Dodajmo jo k svemu, da je Cordera imala najbolju duu od
svih siromanih krava na svijetu. Kad bi se nala s nekom svojom
drgom pod jarmom, Cordera bi znala podvri svoju volju tuoj, pa
bi sate i sate stajala sputene ije, dok bi joj drga spavala.
*
Anton de Chinta uvidio je, kako se rodio da bude siromah, kad
se naao nemoan u svojoj namjeri da ostvari san o vlastitom krovu
nad glavom, s barem dva uprega. Doao je, zahvaljujui dugotrajnoj
tednji, koja bijae pravi pakao muka od otkidanja od svojih usta,
doao je do prve krave, Cordere, i ni makac dalje. Prije nego to je
mogao kupiti drugu, bio je primoran, da bi vlasniku platio zaostatak
za unajmljeni majur, prodati komad svoje utrobe, dio svoga ivota,
Corderu, ljubav svoje djece. Antonova je ena umrla dvije godine
poto je krava kupljena. Izmeu staje i brane postelje bio je zid,
ako se zidom moe nazvati zastor ispleten od kestenova granja i
kukuruznih stabljika. Antonova ena, Muza gospodarstva u ovoj
bijednoj kui, umrla je gledajui kravu kroz otvor na tom zidu,
blagosiljajui je kao spas obitelji.
uvajte je, ona vas hrani kao da na samrti govorahu oi
bijednice, koja je umrla izmorena glau i iscrpljena radom.
Djeca su zavoljela kravu. Ljubav, koje im otac nije mogao
nadomjestiti, djeca su nala u kravljim njedrima, u njezinoj toplini, u
staji i tamo na livadi Somonte.
Sve je to Anton razumijevao na svoj nain, konfuzno. O
prodaji, koja se morala izvriti, nije se djeci smjela ni rije
spomenuti. Jedne subote mjeseca srpnja, kad je sunce izlazilo,
Anton, sav slomljen, poe u Gijn, tjerajui pred sobom kravu, kojoj
je o vratu visjela klepetua kao jedini nakit. Djeca su spavala. U
7

druge dane trebalo ih je ibom buditi. Ovaj put otac ih je ostavio na

miru. Kad se probudie, naoe se bez Cordere.
Tata ju je zacijelo odveo biku.
to drugo nije se moglo nagaati, Pinin i Rosa miljahu, da
krava ide protiv volje; miljahu, da ona vie ne eli djece, jer ih je
svu brzo gubila, ne znajui ni kada ni kako.
Kad se smrklo, Anton i Cordera vratie se tuni, umorni i
zapraeni. Otac nije nita govorio, ali su djeca shvatila pogibao.
Nije je prodao, jer nitko nije htio platiti cijene, koju je on sebi
utuvio u glavu. Cijena bijae pretjerana: sofizam ljubavi. Traio je
previe za kravu, da je nitko ne bi odveo. Oni, koji su se pribliavali
da pokuaju sreu, odmah su se udaljavali psujui ovjeka, koji je
zlovoljno i izazovno gledao svakoga, tko bi se usudio pribliiti
utvrenoj cijeni, kojom se on ograivao. Do posljednjeg asa pazara
bijae Anton de Chinta u Humedalu, dajui vremena sudbini.
Nee se rei miljae da izbjegavam prodaju; oni mi ne
plaaju za Corderu, koliko vrijedi.
Konano odahnu; iako ne zadovoljan, ipak nekako utjeen, uputi
se cestom u Cands, kui, u zbrci i buci, izmeu svinja, to roktahu,
i junadi, to mukahu, posred rike krava i volova, koje seljaci iz
razlinih okolnih upa tjerahu s manje ili vie muke, ve prema
tome, da li veze izmeu gospodara i ivotinja bijahu starijeg ili
novijeg datuma.
U Natahoyu, na prekriju, bio je Anton de Chinta jo uvijek
izloen opasnosti, da ostane bez Cordere; neki seljak iz opine
Carri, koji ga je cio dan salijetao, nudei mu neto manje od
traene svote, malo pripit, navali na nj i posljednji put. Nudio je sve
vie i vie, borei se izmeu krtosti i svog hira da odvede kravu. A
Anton, kao stijena. Ve su stisli ruke i zastali nasred puta... krtost
je pobijedila; razlika od pedeset reala otvorila je ponor meu njima.
Ispustie ruke i udarie svaki svojim putem. Anton krene puteljkom,
koji ga je izmeu kozje krvi, to jo nije procvjetala, i kupina u
cvatu odveo ravno kui.
Od tog se dana, kad su uvidjeli pogibelj, Pinin i Rosa nisu
umirili. Sredinom tjedna eto ti posjednikova upravitelja u Antonovu
dvoritu. Bijae to takoer seljak, iz iste upe, prgav, neumoljiv i
okrutan spram zakupnika, koji su u zaostatku. Anton, koji nije
doputao prigovaranja, poblijedio je pred prijetnjama otkaza.
Vlasnik vie nije htio ekati. Dobro, prodat emo kravu uz malu
8

cijenu, za bagatelu. Trebalo je platiti ili ostati na ulici.

Druge je subote pratio Pinin oca u Humedal. Djeak je s
uasom gledao one, to se pogaaju za meso, tirane na pazaru.
Cordera je po pravoj cijeni pripala nekom kupcu iz Kastilje.
Napravie joj znak na koi i vratie u staju, u Puao, prodanu, tuu.
Iza nje, uz tuan zvon njezine klepke, koracahu bez rijei Anton de
Chinta i Pinin, s otealim oima. Rosa, kad je saznala za prodaju,
bacila se Corderi meu rogove, a ova je saginjala glavu milovanju
kao i jarmu.
Ode stara! pomisli Anton, zle volje, puste due. Ono,
zapravo, Cordera je ivotinja, ali moja djeca nemaju druge majke ni
bake.
Onih je dana na pai u zelenilu livade Somonte vladala grobna
tiina. Cordera, bez ikakva pojma o svojoj sudbini, odmarala se i
pasla kao i uvijek, sub specie aeternitatis, kao to bi poivala i jela
as prije ivinskoga i smrtonosnog udarca. Ali Rosa i Pinin bijahu
tuni i bespomono leahu na travi, odsad beskorisnoj. S mrnjom
gledahu na vlakove, to su prolazili, i na brzojavne ice. Onaj
nepoznati svijet, tako dalek, odveo im Corderu.
U petak uveer bio je rastanak. Doao je ovjek od
kastiljanskog kupca po govee. Platio je. Popio je s Antunom gutljaj
i izveo Corderu iz staje. Anton je iskapio bocu. Bio je zanesen.
Teina novca u depu takoer ga hrabrila. Htio se omamiti,
zagluiti. Govorio je mnogo, hvalio vrline krave. Onaj drugi samo se
smjekao, jer Antonova hvaljenja bijahu nesklapnosti. Da je krava
davala toliko i toliko litara mlijeka? Da se lako uprezala, da je lako
vukla teret? Zato? emu, kad, e se i onako za nekoliklo dana
pretvoriti u odreske i druge sone zalogaje. Anton nije htio na to
pomiljati. On ju je zamiljao ivu, kako radi, kako slui drugome,
zaboravljena od njega i njegove djece, ali iva i sretna. Pinin i Rosa,
sjedei na gomili ubra i bilja, za njih sentimentalnoj uspomeni na
Corderu i vlastite muke, drei se za ruke gledahu sa strahom u
neprijatelja. U zadnjem se asu bacie na svoju prijateljicu. Bijae
poljubaca, zagrljaja. Nisu se mogli od nje odvojiti. Anton, omamljen
vinom; kao da je odjednom sav klonuo, prekriio je ruke i uao
smrknut u dvorite.
Djeca su prevalila dobar komad puta izmeu visokih plotova,
slijedei tunu skupinu: ravnoduna ovjeka i Corderu, koja je
nerado ila s nepoznatim u ovo doba. Konano se moradoe rastati.
9

Anton je, neraspoloen, vikao iz kue:

Djeco, velim vam, dosta tih neozbiljnosti: Tako je vikao
izdaleka otac, planim glasom.
Sputala se no. Mranim putem, s tamnim visokim plotovima
kao nekom grobnicom, gubila se Corderina spodoba, koja se
izdaleka inila crnom. Zatim se uo odmjeren i tih zvon njezine
klepke i nestajao u daljini, u melankolinom cvranju cvraka.
Zbogom, Cordera! vikala je Rosa briznuvi u pla.
Zbogom, Cordera, duo!
Adis, Cordera! ponavljao je Pinin, sav slomljen.
Zbogom! odgovorilo je, na kraju, zvonce na svoj nain, a
tuan mu se glas gubio u drugim glasovima srpanjske noi na selu...
*
Sutradan ranom zorom, u svoj uobiajeni sat, Pinin i Rosa
odoe na livadu Samonte. Ona im tiina nikad ne bijae tuna. Toga
dana livada bez Cordere inila im se pustinjom.
Odjednom zapita lokomotiva, pojavi se dim, a zatim i vlak. U
zatvorenu vagonu, iza uskih visokih prozora za zrak, nazirahu
blizanci kravlje glave, koje su, zaueno gledale na otvore.
Zbogom, Cordera! jecala je Rosa, videi meu njima
svoju prijateljicu, kravu-baku.
Zbogom, Cordera! vikao je Pinin, s istom vjerom, sa
akama prema vlaku, koji je iao u Kastilju.
Vie upuen u lupetvo svijeta, ponavljao je djeak plaui:
Vode je na klaonicu... da je pojedu gospoda, popovi,
bogatai...
Zbogom, Cordera!
Adis, Cordera!
I Rosa i Pinin s bijesom gledahu na prugu, na brzojavne ice,
simbole onoga neprijateljskog svijeta, koji im je ugrabio njihovu
drugaricu u tolikim asovima, u tolikim tihim njenostima, oteo im
je za svoj apetit, da je pretvori u jelo bogatih prodrljivaca...
Zbogom, Cordera!
Adis, Cordera!
*
Prolazile godine. Pinin je postao mladi i otiao u vojsku.
Bjesnio je karlistiki rat. Anton de Chinta bijae zakupnik u nekoga
10

vlastelina na strani pobijeenih; nije imao utjecaja da svu

beskorisnost ratovanja objasni Pininu, koji po naravi bijae poput
hrasta.
I jedne tune listopadske veeri Rosa je na livadi Somonte,
sama, oekivala da proe vlak u Gijn, vlak, koji joj odnosi jo
jedinu ljubav: njezina brata. Zapitao je izdaleka stroj, pojavio se
vlak u prokopu i prohuktao kao munja. Rosa, gotovo zahvaena
kotaima, mogla je za asak, u vagonu treeg razreda, vidjeti
mnotvo glava siromanih novaka, koji su vikali, mahali rukama
pozdravljajui drvee, zemlju, polja, svu uu domovinu, svoja sela,
koja ostavljahu, da pou u smrt u bratoubilakim borbama ire
domovine, u slubi kralja, kojega nisu ni vidjeli, u slubi ideja, koje
ne poznavahu...
Pinin, polovinom tijela nagnut preko prozora, pruio je ruke
prema sestri; gotovo se dodirnue. I Rosa je izmeu treske kotaa i
regrutskih povika mogla razabrat bratov glas, koji je jecao viui,
kao da je nadahnut uspomenom na dalek bol:
Zbogom, Rosa...! Zbogom, Cordera...!
Zbogom, Pinin, duo...!
Otiao je onamo kao i ona, krava-baka. Odveo ga svijet:
kravlje meso za deronje, za bogatae; Pinina kao hranu topovima,
za ludosti svijeta, za tue ambicije.
Ovako je razmiljala siromana sestra, sva skrhana bolom,
gledajui kako se u daljini gubi vlak i tuno piti, dok mu se zviduk
odbija o kestene, ravnice i hridi...
Kako je ostala sama! Kako tek sada bijae pusta livada
Somonte!
Zbogom, Pinin! Zbogom, Cordera!
S kakvom je mrnjom Rosa gledala put uprljan izgorjelim
ugljenom, s kakvim bijesom brzojavne ice! O, dobro je inila
Cordera, to se nije pribliavala. Taj joj je nepoznati svijet sve uzeo.
I ne mislei, Rosa prisloni glavu o stup, usaen u podnoje livade
Somonte kao neka zastava. U utrobi osuene jele vjetar je pjevao
svoju zvonku metalnu pjesmu. Sad ju je Rosa shvaala. Bijae to
pjesma o suzama, o naputenosti, o usamljenosti, o smrti.
U brzom treperenju, kao u bolnim uzdasima, kao da je ula
dalek glas, to jeca putem;
Adis, Rosa! Adis, Cordera!
Zbogom, Rosa! Zbogom, Cordera!
11

Jos Mara de Pereda

NOVAENJE
(La Leva)
I
Suelice sobi, u kojoj piem ove retke, nalazi se kuerak s
jadnim izgledom. Kuerak ima prizemlje, kat i potkrovlje. Donji se
boj razaznaje po uzanim otvorenim prozorima, to gledaju na ulicu.
Nikad nisam mogao upoznati ljude, to ive iza onih triju uzanih
prozora. Na katu je zaputen balkon, a protee se du cijelog
proelja. U potkrovlju se izdiu dva meusobno odvojena prozora,
to jest dvoja staklena vrata s balkonom. Iza onih, to su meni na
desnu ruku, ive bolje: ivljahu dojako mu i ena, oboje jo
mladi, s neto sitne djece. Mu bijae razrok, malen, ut u licu, otre
i neuredne kose; redovito, je nosio pokrpanu zelenu majicu i smee
hlae, ukruene, neukrotive od silnih zakrpa i mnoge umaenosti.
Zvahu ga nadimikom Razroki. ena nije razroka kao mu, niti
crnomanjasta, ali joj je kao i njemu kosa etinjasta; lice joj je
rumenkaste boje, na prijelazu u tamnu; nema toga, tko bi joj odolio.
Nosi suknju od naranasta sukna, bluzu od tanke smee tkanine i
bijel rubac na glavi. Maliani nemaju nekoga svojstvena oblija, jer
kako se ne umivaju, vidim ih garava lica, budui da je a ona boja,
kojom su se ponajprije zamazali. Nita odreeno ne mogu kazati ni
u pogledu njihove odjee, jer ljeti idu goliavi ili se nateu oko
jedne poderane koulje, koja svaki as mijenja gospodara; zimi ih
podjednako urede ostacima oeve odjee, majinom donjom
suknjom ili pokrivaem s postelje.
Razroki je ribar, ena mu prodaje ribu, a djeca... ive od uda
bojeg.
Za drugim tavanskim vratima stanuje sam neki mornar,
ezdesetgodinjak, herkulski stasit, poneto savijen pod teretom
godina i na moru proivljenih bura. Nosi na glavi crvenu kapu, a
odijelo mu je gotovo jednako odjei u susjeda mu Razrokog. Sijeda
mu je upava kosa, sijedi su mu zalisci, sijede obrve. Ne bih
12

pouzdano umio kazati, kakvo mu je lice, jer ga onaj ovjek rijetko

kada pokazuje, a ja ne imadoh prilike da ga zagledam, kako bih htio.
Ovome starini pravo je ime barba Mihovil, ali se on svima odaziva,
kad ga zovnu po nadimku Tremontorio, a to je iskrivljena rije
promontorio, rt. Taj mu nadimak dadoe u mladosti zbog njegova
divovskog uzrasta i zbog snage, to je pokazivae, kad je trebalo
zaveslati uza struju ili za nepogode. Ve je dvaput sluio kralja, to
jest zapala ga srea da dvaput slui na ratnom brodu, u oba sluaja
po etiri godine. Posljednji je put sluio na fregati Ferrolana; na
tom je brodu obigrao oko svijeta, a taj mu je put uvrstio ugled to
ga je meu prijateljima uivao zbog svoga mnogoga pomorskog
znanja, zbog svoje hrabrosti, svoga dobrog srca i... svojih eljeznih
aka. Jo je uvijek momak, jer mu izmeu njegove barke, njegove
slube na ratnom brodu i njegovih mrea, koje vrlo spretno plete,
nije ostalo etvrt sata slobodnog vremena, da sebi potrai druicu.
U stanu na katu ive mu i ena, vrnjaci barba-Mihovilovi;
ako i nisu snani poput Mihovila, supruzi su zato neuredniji od
njega, a podjednako sijedi, suncem opaljeni i smeurani. Iz ovog
braka rodio se Razroki, onaj s tavana, koji je pokraj oca nauio,
kako se upravlja veslom, kako se oprema brodica, rijeju: nauio da
bude dobar ribar. Otac Razrokoga nazvan stric Bolina ili Heravi,
jer je iao nahero, naginjajui se na desnu stranu i dalje se,
usprkos svojim godinama, borio s morem, kao i barba Tremontorio;
iao je na more ne iz ljubavi prema moru, kako bi ozbiljno rekao
kakav pjesnik s kopna, iz srca Castille ili Manche, navikao da ravna
pokretima i da upravlja burama s neke pozornice ili na bari u kakvu
parku; iao je na more zato, to oni ljudi ive od ribolova, a love,
samo da bi ivjeli, te po stotinu puta na godinu izlau ivot
opasnosti na bijesnome Kantabrijskom moru, na krhkome amcu
ribarskom.
*
Nakon ovih podrobnosti, ukoliko se itatelj zaudio, otkud
meni ove pojedinosti, duan sam mu rei, da ja za njima nisam
tragao, a niti su opisane osobe dole da mi ih iznesu: same su se
prokrale kroz vrata na balkonu, i to vrlo jednostavno
Kuerak, o kojem govorim, i kuu, u kojoj piem, razdvaja ne
ba iroka ulica, a moji susjedi, i ljeti i zimi, izravnavaju svoje
raune i razglabaju i najtee svoje poslove s balkona na balkon.
13

Na priliku:
Dan je prepolovio, pa se primie vrijeme ruku. S tavanskih
vrata u Razrokog uju se povici i udarci njegove ene te jecaji i
pravdanja maliana, koji dobivaju batine.
Prizor se, meutim, ne moe vidjeti od silnog dima iz kuhinje,
to suklja na mali balkon, gdje mu je jedini odvod.
ena strica Boline pribija hobotnice na zid svoga balkona, da
se prosue. Snaha se pojavljuje na svome balkonu, neurednija nego
ikad s licem crvenim kao suha paprika, raupane kose, posred gusta
oblaka od dima... zaista paklenska pojava. Polovinom se tijela
nagnula preko ograde te promuklim, nezgrapnim glasom vie
gledajui na kat pod sobom
Strina...!
Valja napomenuti, da u narodu ovog kraja zet ovako zove
punicu i snaha svekrvu.
Starica s kata, ne prekidajui svoga posla, kad prepozna snahin
glas, prilino nevoljko odgovori:
to ti je?
Imate li zrno soli, da isprim koju skuu?
Nemam soli.
Zdravlja ne imali promrsi ena Razrokog.
A ti stida nema zapiti stara, kad je u. I znaj, da
imam soli, ali ti je ne dam.
Znam ja to, jer ste takvi uvijek bili.
Zar sam te malo puta nahranila, a? Nezahvalnice,
bezdunice!
to nahranila? Svaki me dan sramotite, blebetuo,
blebetava...! Da se ne bojim ogovaranja, ve bih vas bacila niza
stepenice.
Samo bi tebi sliilo, vucibatino! Tko ne voli svoje roene
djece, ne moe ni staro potivati.
Ja da ne volim svoje djece? Ja da ih ne volim? grmi ena
iz potkrovlja, podboujui se rukama i sipajui vatru iz oiju. A
tko bi ih onda mogao voljeti?
Ja! sasvim mirno odgovara starica. Ja, koja sam ih
toliko puta uzela u svoju kuu, jer ih ti ostavlja golu i naputenu na
ulici, kad se povlai no krmama... pijanico!
Laitorbo...! Vjetice...! povika raeena i grozniava
ena Razrokoga, kad u te rijei. Ja pijanica? Kada ste me to
14

digli sa zemlje, klevetnice? Sve i da jest tako, nije na tui raun. A

to se koga tie, to ja radim u svojoj kui.
Tie me se, tie, jer vidim, koliko se mome sinu valja
znojiti, dok zaradi komad kruha, koji ti prodaje za bocu rakije,
umjesto da ga djeci podijeli! Zato jadni anelci nemaju ni postelje,
gdje bi spavali, ni vatre, gdje bi se ogrijali, ni koulje, da je obuku...
Zato ti nema zrna soli, nego je u mene trai... Kupi je, grenice...!
Ali si ti od zla roda, da bi to valjala.
Moj je rod sa sve etiri strane bolji od vaega. Bijah u svojoj
kui. On je mene traio.
Kamo sree da te nikad nije potraio... Dobro sam mu ja
govorila: Pazi, ona je iz Visoke ulice 1 i ne moe biti dobra!
Svijetla su obraza ljudi iz Visoke ulice; mogu ga pokazati
cijelom svijetu... Bolji su negoli ovi odavde... lijenine lijene! koji
su pustili da ih u natjecanju jedrilicama triput uzastopce pobijedi
Visoka ulica... To vas bode, a? Ma kolike molitve nizali u kapeli u
Mirandi i ma kolike svijee pripaljivali Svetim Muenicima, na e
Sveti Petar sve natkriliti.
Nikad Sveti Petar ne moe u zatitu uzimati bezdunike, kao
to si ti. A to se izgubilo na regatama, bog zna, zato to bijae.
Zato? Zato, to nema aka! Eto zato, znajte.
Vii, samo vii, nek te uje mu, koji se, eno, ozdo
pojavljuje, a ti onda gledaj, kamo e se djeti.
Ja govorim istinu, pa bilo to i pred svojim muem
uzvraa ena s tavana, gledajui iskosa na zaokret ulice i sputajui
glas, im ugleda Razrokog.
Starica s kata pribija posljednju hobotnicu pa se, ne gledajui
snahe, povlai s balkona cijedei:
Idi, idi, jelo mu pripravi, ispiuturo!
I snaha, bijesna, odlazi i nestaje iza gusta dima, to i dalje
suklja iz kuhinje; odlazi, poto je svekrvi uputila ove laskave rijei:
Vjetice, vjetiurino...! Idite da skujete izmiljotine, to
ete ih kazivati mome muu... blebetuo, klevetnice!
*
Prije nego to dalje poemo, itatelju valja znati, da meu
pomorcima i ribarima iz Visoke ulice i onima iz Luke ulice
1

Calle Alta, neko glavna ulica u gornjem dijelu Santandera. Prev.

15

dviju suprotnih etvrti u Santanderu oduvijek vlada nezajaljiva

mrnja.
Svaka etvrt ima svoj ceh, pa im, ak ni nebeski zatitnik nije
isti. Sveti Petar zatitnik je Visoke ulice ili Gornjeg ceha, a Luka
ulica ili Donji ceh nalazi se pod zatitom svetih muenika Emeterija
i Celedonija, ijim se slavnim glavama za koje se pria da su
udom dole u ovu luku u kamenoj barci posvetila i na troak
ceha sagradila lijepa kapela u predjelu Miranda, koji vlada dobrim
dijelom mora.
Kad ovo ima u vidu, itatelj se nee zauditi, kako moje dvije
susjede, poto su se rijeima onako poastile i nadmetale, kako je
navedeno u prvom dijelu razgovora, mogu smatrati uvredom asti i
dostojanstva to, to je netko iz Visoke ulice, i obratno.
Da nastavimo.
Razroki stie kui. (Imajmo na umu, da se dim razilazi te mi
vie ne prijei da vidim prizor u svim pojedinostima.) Skida s glave
svoj sueste ili nepromoivi eir; na stari koveg odlae kabanicu od
vrsta nepromoiva platna, kojom je ogrnuo ramena, te o klin vjea
koaru pokrivenu navotenim platnom, a punu pribora za ribolov.
Njegova ena u krbavu zdjelu sipa juhu od kupusa i graha, loe
skuhanu i jo gore zainjenu; stavlja je na koveg zajedno s velikim
komadom loa kruha. Razroki ni bijele da probijeli, nego, poto su
mu se djeca okupila oko zdjele, poinje juhu kusati kositrenom
licom. Prati ga ena s malianima, po redu, drugom, drvenom
licom.
Poto su posrkali juhu, Razroki oekuje neto, to ne dolazi.
Gleda u zdjelu, zatim upravlja pogled u dno prazna lonca i, najzad,
upire oi u enu. Ova blijedi.
Gdje je meso? najposlije e ribar promuklim glasom.
Meso... muca njegova ena ...kako su mesnicu ve
zatvorili, kad sam pola po meso, nisam ga ni donijela.
La...! Juer sam ti u podne dao dva i po reala2, da ga kupi,
a mesnica se ne zatvara u etiri sata. Gdje ti je novac?
Novac...? novac... u depu.
Nitarijo! I danas si lokala... kou u ti odrti! vie
ogoren Razroki videi sve primjetniju zabunu u svoje ene.
2
Real, etvrtina pesete (25 centima), ako je bakarni; srebrnih ima s razliitom
vrijednosti. Prev.

16

Novac na vidjelo! Velim ti, odmah!

Upitana dre i vadi poneki cuarto3 iz depa i ne otvarajui
potpuno ake, pokazuje muu novac.
To je svega osam... a ja sam ti ostavio dvadeset i jedan
cuarto... Gdje je drugo?
Bit e da se izgubilo... jo jutros sam imala dvadeset i
jedan...
Ne moe biti: dao sam ti dva reala u srebru.
Ja sam ovaj... promijenila sam na trgu...
to je jutros mama radila? brzo pita Razroki svoje
najstarije dijete, hvatajui ga za ruku.
Malian se trese od straha, naizmjence gleda u oca i majku, i
uti.
Govori brzo! veli mu otac.
Izbit e me mama, ako kaem uzvraa jadni malian,
krivei lice u pla.
A ja u ti, ne kae li, prilijepiti pljusku, da e ti se razletjeti
njuka.
I malian, koji iz iskustva zna, da njegov otac ne prijeti
uprazno, i pored toga to mu mati daje znak da uti, zatvara oi i,
kao da mu rijei pale usta, brzo izgovara:
Mama je jutros donijela p litre rakije, bocu je sakrila u
slamnjau.
Razroki, uvi ovu posljednju rije, pljuskom obara
prestupnicu, tri postelji, pretura po slamnjai i odande izvlai bijelu
bocu s malim ostatkom prokazane kriomtine; vraa se sa
staklenkom eni u asu, kad se ova podie, udari je njome u glavu i
tako je opet srui, a djecu i nehotice poprska grenom tekuinom.
Cvili ranjena nesretnica, plau preplaena djeca, a razbjenjeni ribar
izlazi na balkon, proklinjui svoju hudu sreu i kunei svoju enu.
Barba Tremontorio, koji se s mora vratio s Bolinom i
Razrokim, na balkonu plete mree (to mu je omiljeli posao, kad je
kod kue); tu je za svojim poslom jo od poetka svae u susjeda, te
kadikad zagriza u komad kruha i prijesna, osuena bakalara jelo
od kojega se ponajvie sastoji njegova hrana. Premda je savreno
upuen u ono to se zbilo, on se pred Razrokim ini kao da nita ne
3
Cuarto, stari panjolski bakarni novac, kojemu vrijednost bijae 4 maravedija.
Prev.

17

zna, jer se ne voli mjeati u ono to ga se ne tie. Ali rasreni mu,

kojemu je potreban oduak za jed, to je u njemu jo ostao, zove
susjeda, pa njih dvojica, s balkona na balkon, na sav glas zameu
ovaj razgovor:
Barba Tremontorio, ja vie ne mogu s ovom huljom pa u
jednog dana poiniti kakvo zlo.
Ve sam ti rekao, da si od poetka sam kriv, im si vidio da
je malo zaplovila, morao si saviti jedra...
to sam morao initi, kad je izgledala kao svetica?
to si morao initi? Ono, bolan, to sam ti uvijek govorio:
Pazi na vjetar s boka i dobro ravnaj; s jakim vjetrom u krmu,
naprijed!
Ali kad vie nema kosti u tijelu, koje joj nisam izvrnuo i
namjestio!
Ve je drvo natrulo, bolan!
Boe, kakve li nitarije! to e biti od te djece, ako me
sudbina od kue otrgne? Ni sm av ne zna, kud bi s ovom enom.
Prolog sam joj tjedna dao dvadeset i etiri reala, da djecu odjene...
Vidio sam od njih, koliko i vi. Pijandura ih potroila za rakiju. Na
smrt sam je premlatio, a nakon tri dana, ona dade ponjavu za oku
rakije. Juer joj dadoh dvadeset i jedan cuarto za meso, a ona opet
zapila... I tako djeca gola, ja bez koulje... ni na blagdan ne smijem
ispiti au vina.
Zato je, bolan, ne odvede, da joj avla istjeraju? Moda je
u nju uao!
I za tim sam lijekom posegao, barba Tremontorio. Vodio
sam je vie od tri milje odavde, nekome sveeniku, za kojega kau
da se time bavi; vodio sam je, da joj oita Evanelje. I oitao je. Dao
mi je blagoslovljen zapis i malo rutvice, a ja sam to saio u kesicu i
o vrat joj objesio. Taj me obred stajao napoleon po prilici... I nita,
slijedeeg se dana naljoskala, da se nije mogla micati. Dao sam joj
rakije kuhane s prahom, za koji vele da pijanca odvraa od pia, all
mi se ini, da joj odonda rakija jo vie prija. Koliko sam potroio
uiui svijee Svetim Muenicima, da bi je od zla odvratili, i
nita... Vie ne znam, to da radim, barba Tremontorio, osim da je
ubijem, jer je u nje golema opaina. Zamislite, poto sam joj dao
rakije s onim prahom, spopalo je stezanje u crijevima, te sam mislio,
da e crknuti. Kako sam uo, da je rakija dobra protiv bolova u
trbuhu i da ovi uminu, ako se stave oblozi njome dobro namoeni,
18

izlio sam je u tavu etvrt litre po prilici i stavio na vatru, a kad je

gotovo uzavrela, odnio sam je nitariji, koja se prevrtala na postelji.
Kaem joj, da asak pridri tavu, dok ja u kovegu potraim koju
krpu. Vratim se s krpama... i da vidite! Neete vjerovati, kad vam
kaem: iskapila je svu rakiju iz tave, sve onako vrelu! To je,
ovjee, gore od prokletstva!
U tom pogledu, prijatelju... to da ti kaem? Kad ena toliko
skrene kao tvoja, udri; ako ni onda pravo ne zaplovi, vrgni je na dno
u pogodan as ili se objesi o jarbol.
Kad ti velim, ovjee boji, da sam je svu isprebijao; od
silnih pljusaka lice joj je crnje od lignjeva crnila!
Onda se objesi, a mene pusti na miru, da s bojom pomoi
vezujem ove oice na mrei, jer ja se nisam htio eniti, da ne gubim
strpljenja, bolan ne bio!
Da me hoe munja smjeriti! Dabogda ja bio hrana ribama na
prvi sjeverozapadnjak, to me na moru zadesio...! Ako se ovjek
zato raa, bolje da se ni rodio nisam... Jadan ja, to je nisam stavio u
salamuru, prije nego to sam izgubio strpljenje i zdravlje za tu
prokletu nitariju!
I grizui usne od jeda Razroki se vraa u svoje potkrovlje i
zatvara vrata na balkonu.
Barba Tremontorio, ne diui oiju sa svog posla, otpravlja ga
pjevuei hrapavim glasom ovu kiticu:
Jer je lakoma i smjela,
na meku se riba lovi;
a ja kako lakom nisam,
u slobodi morem plovim.
*
A sada, itatelju, zamisli, da je blagdan.
Bolina...! Bolina...! uje se glas Tremontorijev.
ta je? odaziva se Bolina izlazei na balkon.
Ne izlazi mi raun, nedostaje mi novaca... fali te fali, eto!
Morski te psi izjeli! Ne shvaam, emu si toliko svijetom
obigravao, kad jo ne zna ni prste na ruci izbrojati! ta ti opet fali?
Fali mi, fali... ni sm ne znam koliko, ali fali.
Ako je samo to... Zar ve nismo vie od trideset puta
19

napravili raun? Zar nisi vidio, da ti nita ne fali?

Jest, vidio sam, ama sam kod kue bolje smislio i sraunao,
i nema ga, tko bi mi izbio iz glave, da onih trideset reala...
Eto ti ga opet s trideset reala! Zar tebe nije spadalo deset
dura4 za ribolov ovog tjedna?
Jest.
Zar nam nisu tebi, mome sinu i meni uzajmili bavicu
sardela u krmi Estrobo?
Jesu.
Je li bavica stajala sedamdeset i dva reala?
Jest.
Otpada li na tebe dvadeset i etiri?
Otpada.
Jesi li osim toga u krmi najprije dugovao trideset cuarta za
kavu i pie, a onda dva i pol reala, koliko si uzajmio?
Jesam.
Dobro: dvadeset etiri i est, to je trideset. A koliko ti ima?
Imam, imam... dva i dva su etiri... etiri po devetnaest,
najprije...
Dobro, stavi im pesetu.
U redu.
Onda e imati etiri dura.
Tono... A s druge strane imam u cuartima dvije pesete i
dva tarina.
To je deset reala, to s onih osamdeset prijanjih daje
devedeset.
Devedeset. Sad mi ostaju etiri pesete po pet i... jedan, dva,
tri... i dva, pet... i jedan est... est forinti, a to je...
To je, to je... prije smo imali devedeset reala i sad etiri
pesete po pet, to je... devedeset i dvadeset... Da je deset, bilo bi
stotinu; ovako je sto i deset... Pa onda est forinti, to su tri...
Sa sto i deset, to je sto trinaest... Do dvije stotine ostaje...
Vidi li, bolan, kako fali? I ne brigaj ti, Bolina: kad ja neto velim,
bolan ne bio...!
Stani, tovare! Pusti me, da zavrim... Kad sve pobrka. Tko
4

1 duro = 5 peseta, 1 medio duro (forinta) = 2 i pol pesete, 1 peseta = 4 reala, 1

real = 25 centima, 1 cuarto = 4 maraveds, 34 maraveds = 1 real de velln, 8 i pol
cuarta = 1 tarn. Prev.

20

ti je rekao, da sto i deset reala i tri dura iznosi sto i trinaest reala?
Na cijelom svijetu sto i deset i tri iznosi sto i trinaest, bolan
ne bio!
Jest; ali ta tri nisu reali nego duri, a u tri dura ima ezdeset
reala; onih sto i deset i ovih ezdeset, to je sto i sedamdeset.
A koliko je to dura?
Pol une5 isto je koliko i sto ezdeset reala, a mi imamo sto
sedamdeset; dakle pol une i forinta... osam dura i pol.
Isto kao i prije, vidi li...? A da bude deset dura, fali... Kad
ja neto velim!
Grom te ubio! Ta zar ti nisam rekao, da treba odbiti trideset
reala, koliko si dugovao u krmi?
Jesi.
Eh, upravo za tih trideset dali su ti manje, a ba ti toliko fali
do dvije stotine.
To e rei, da mi s jedne strane daju trideset reala manje a s
druge ti mi isto toliko odbija u raunu... bolan... Sad je jo gora
muka: trideset ovamo, trideset onamo... Ne dam ja tako, bolan!
Odmah idem na pristanite...
Idi, tovare, magare...! Fali ti daska u glavi! Voda te
odnijela, vole boji...!
Sada zamislimo, da ve cio tjedan kia pada, a na moru je
velika oluja, jer je zapuhao sjevero-zapadnjak.
Barba Tremontorio, jeste li vidjeli, kako sjever bije?
Nekoliko e dana estoko puhati... Jutros se u zoru na
sjeveroistoku malo razvedrilo, pa sam pomislio, da emo sutra na
more; ali je opet zapuhao silan vjetar i pokazao lice gore od tvoga.
Zar nije bogu plakati, koliko nam ribe ode za ovo vrijeme!
A bilo bi barbuna, da bi nam ve i dotuio...! Velim vam, ova e nas
studen skupo stajati.
I kao dometak, jutros ono prepiranje na cehovskom
sastanku... Zato li sve ovjeka ne zovu i iz kue ga ne izvlae...! Da
sam se, bolan, poveo za svojom udi...! I meni se oni usuuju kazati,
kako od svega onog, to je tokom godine kapnulo u blagajnu, nita
nije ostalo za razdiobu, da ovjek proivi koji danak, na priliku, kad
ne moe na more pa ne smogne niti za slei... Bolan! neka mi samo
jo zatrae real, to je ovjeku potreban, da ne umre od gladi!
5

Onza de oro, zlatna una, 80 peseta. Prev.

21

 Teko je, barba Tremontorio. to je pravo, pravo. A eto,

dogodilo se, da se kao po dogovoru pol ulice razboljelo: Tolete
obolio od kozica, barba Mocejn dobio sakagiju, to ga gui, Viruta
iaio nogu, Mordaguero uzet na desnoj strani... i ne znam, koliko
ih jo, to e poi na dno... S druge opet strane, lijenik nije htio
lanovima pruati pomo, ako mu se ne povise one dvije tisue reala
plae, te nije bilo druge nego mu udovoljiti; Puntalova barka ove
nam godine naprtila dosta duga na vrat; pa onda nova zastava za
kapelu... sam se avo kanda protiv nas urotio... Daj za bolesne, to
im svaki dan pripada, plati lijeniku, koliko je vie zatraio, plati
zastavu, izgubi, koliko se izgubilo na prijevozu, pak...
Okreni priu, bolan, jer ta mi je dobro znana... Ako je onaj
Patuca mudar, nisam opet ni ja budala. Vidio sam ja to, kako nam je
komadiem narkana papira htio usta zaepiti. Jesi li vidio, kako ne
htjede nainiti rauna s nama svima, kako je red, nego na svoju
ruku. Pismen je pa samo sipa: Eto, ovdje stoji... Ali nee, majin
sin, meni podvaliti, jer nisam ni ja s kruke pao, makar ne znao ni
buhe u slovima, bolan ne bio!
Ali su se rauni ondje dobro pregledali. Vidjeli su ih ljudi,
koji se u njih razumiju.
Love nas, bolan, kao girice, vjeruj ti meni... Velim ti, da
netko trbuh podmazuje onim, to ja i ti iznojimo; vidjet e, ako nije
tako. Patuca jedva da ide na more; obuen je i dotjeran kao kakav
gospodin; u njegovoj se kui svaki drugi dan meso jede, a nikad nije
bez pol litre rioje6; ima udio u Castrejevoj laici, a sav puca od
debljine. av me odnio, ako jo nedavno nije bio siromah kao i ja.
Odakle se toliko usjajio? Bolan, ne u da govorim. A da u njegov
dep ne kapa iz cehovske blagajne, kao to kaplje dvije godine, ne bi
mu se koa onako sjajila.
Zloba iz vas izbija, barba Tremontorio.
Nema, bolan, u meni zlobe. Zato nije htio da se novac
preda trgovcu s pristanita, kako je drugi ceh uradio?
Jer novcem moemo i sami upravljati bez iije pomoi.
Jer mu je tako zgodnije, magare.
Zlobni ste, barba Tremontorio.
Hajde a... Tako mu je lake varati vas s nekoliko zguvanih
papiria i loviti vas kao skue... Ako hoe da mu ovo izbrblja, kad
6

uveno vino iz Rioje, u pokrajini Logroo. Prev.

22

ga toliko uzima u obranu, idi, ba je mene briga. Nisam ja baba

blebetua niti od tog ivim; ali kad se zlo govori o dobru ovjeku...
vidite, to mi se ne svia, barba Tremontorio. Mnogo ste svijeta
vidjeli, ama ponekad biste htjeli da i previe znate.
Kad ve toliko preklapa, bolan, je li pravo, da natovaren
djecom i enom, kakva je u tebe, koja ti i krv popije, je li pravo, da
ne primi kakvu potporu u dane ove nepogode? Nisi li potrebit kao
nitko?
Dobro mi je i mogu raditi...
Raditi... a ta? Da valja bave na pristanitu? Za ovo su
drugi prije tebe, a ti se ima brinuti oko barke i svojih obveza.
Ne velim, da mi kakva potpora ne bi dobro dola, no kada
mi je ne daju, emu da okrivljujem onoga, tko nije kriv.
A zato od nas trae, umjesto da nam daju?
E, to je druga pria... Uostalom, gdje nita nema, ne moe se
nita ni uzeti.
To e ti ve pokazati.
U svakom sluaju, barba Tremontorio, rauni su se
podnijeli, pa se nalo, da su u redu. I koliko god se mi trudili...
Vidjet emo, to e jesti za koji dan, ako se ovaj vjetar ne
stia
Bog dao zdravlja, a ostalo emo vidjeti.
Amen...! (Bolan, kakvih sve ljudi ima na svijetu! Sve je
njima dobro. I takvi nose hlae!)
*
Ako bi koje dijete, dok Razroki bijae na moru, razbilo lonac ili
pojelo kruh, to se nalazio na kovegu, ili pak poinilo kakvu
vragoliju svojstvenu njegovoj dobi, mati bi mu na balkonu praila
tur, na balkonu bi ga vukla za ui i na balkonu ga pljuskala, da mu
licem krv potee.
Kad bi na povratku s ribarnice, poto bi prodala ribu, ena
polagala raun Razrokome, koji ga je strogo pregledao, pa se neto u
raunu ulovilo, na balkonu bi se ula prva od pljusaka, to ih je
nesretni mu dijelio svojoj bojoj polovici; s balkona bi zvao svoga
oca, majku, barba Tremontorija; s balkona bi im kazivao, to se
zbilo i srdit kleo svoju enu; s balkona zazivae pomo boju... s
balkona na balkon razvezivao se nadasve iv razgovor, to bi po pol
sata zabavljao ljude na ulici.
23

Ako je vlasnik barke, na kojoj moji susjedi zajedno idu u lov,

ovima togod dugovao, oni to sa svoga balkona kazivahu i na
balkonu raspravljahu, kako e to naplatiti.
Na balkonu barba Tremontorio doekuje pitanja, kojima ga
salijeu, da bi im kazao, kakvo e biti vrijeme; s balkona on
odgovara, a balkon je i njegova zvjezdarnica.
Jednom rijeju: balkon mojim susjedima slui kao kua, jedino
to ondje ne spavaju i ne oblae se; ali ni u te dvije prilike ba
sasvim ne bjee ispred javnosti. Tremontorio i Bolina, poglavito,
presvlae koulju i navlae hlae posred sobe sa irom otvorenim
vratima... a skapaju se i neizbjenim se konim remenom opasuju
na balkonu. Tako je to zimi, jer mi ljeti valja ili zatvoriti kapke na
prozoru ili pak gledati susjede do najmanjih pojedinosti u njihovu
intimnom tvotu, koli dnevnom, toli nonom... Da budem sudionik u
svim navadama i obiajima svojih siromanih susjeda, i mene u isto
vrijeme kad i njih, u tri izjutra ljeti, a u pet zimi, budi prodoran i
neprevodiv povik; apuyaaa!7 kojim ih neki pomorac, to je plaen za
tu slubu, zove da idu na more.
*
Iz svega se ovog, itatelju, jasno vidi, da sam i bez svoje
sklonosti da opisujem obiaje, bez ikakva truda sa svoje strane,
mogao doi do podataka, to sam ih iznio na prvim stranama ove
crtice, pa mi stoga nitko ne treba za ovo ast skazivati.
A sada, poto si mi oprostio ovo udaljivanje od stvari, a uz
pretpostavku, da si upoznat s osobama, o kojima je govor, prijei u
na pravi predmet svog izlaganja.

II
Prije nekoliko dana poeo mi je pozornost svraati izgled, to
ga davae kuerak preko puta. Vrata Razrokoga jedva da su se
otvarala; niti se odande uo smijeh, niti pla, niti oni redovni udarci.
Barba Tremontorio ponekad je pleo mree na svome balkonu,
ali uvijek mualjiv i tih, kakav ve bijae po svojoj udi, kad ga
susjedi ostavljaju, da u miru obavlja svoj posao.
7

Apuya u narjeju santanderskom, arriba na jeziku kastiljanskom: ustajte!

Prev.

24

Starac i starica s kata vrlo se izrijetka pokazivahu; kojiput

vidjeh gdje su u ene starca Boline oteeni oni njezini navorani i
suhi oni kapci.
Bez sumnje, neto se tegotno zbivalo u mome susjedstvu.
Unekolike zaokupljen ovom milju, svu svoju panju upravih na
onaj kuerak, sa svrhom da saznam istinu.
Dimom ocrnjena vrata na balkonu u potkrovlju napokon se
poslije podneva otvorie, pa prvo, to moje oi u unutranjosti
otkrie, bijae ovjek meni leima okrenut; ovaj na sebi imae bijelu
maju sa irokim modrim ovratnikom, to se sputao niz plea, a na
glavi vunenu kapu, isto tako modru; zabavio se oko toga, da u velik
pamuni rubac, prostrt na kovegu, koji ve poznamo, poslae neke
komade odjee. Poto je u vorove svezao etiri roga na rupcu, u
kojem se nalazila oprema, ovjek se uspravio, okrenuo lice... i ja u
njemu prepoznah lice Razrokoga, ali smrknutije, snudenije, kiselije
negoli ikad prije. Slikovito odijelo siromanog ribara odmah mi je
objasnilo uzrok promjeni, to se zbila s mojim susjedima.
Poto je bio gotov zaveljaj s odjeom, Razroki provue lijevu
ruku ispod vorova, pod kapu uvue nekoliko pramenova kose, to
mu padahu na oi, iz depa na hlaama izvue umaenu konatu
kesu, izvadi iz nje rezanog duhana, savije cigaretu i pripali je na
ugarku, to mu ga prinese ena, koja plakae, premda istiha; zatim
pogleda djecu, to su se natisla oko njega, pa uz oit napor
progovori nesigurnim glasom:
Hajmo a! Kad se mora, onda to bre!
uvi mua, to kazuje, ena gorko zaplae, a za njom
podjednako i djeca
Hoete li uutjeti, sto mu gromova! uzviknu ribar vidno
uzbuen. A ti nadoveza obraajui se eni dobro zna, ta
e se uiniti. Djeca sad odmah idu sa mnom; ostavit u ih majci
usput, dok silazim. U nje e ostati, sve dok se ne vratim.
Ne, ne, tako ti svih svetaca nebeskih! povika ena, koja,
najzad, bijae majka. Kadra sam da se za njih brinem i ne elim,
da itko drugi moju djecu hrani.
Znam ja dobro, to si ti kadra i to valja; ne elim da
jednoga lijepoga jutra anelci osvanu na ulici obamrli od studeni. I
nadasve, ne odvodim ti ih na more: ostaju ti sasvim u blizini; cio dan
moe dolje biti s njima... A ve sam rekao materi: Prije im nogu
prebij nego to e ih gore pustiti... I basta! Odluka je tu. Hajdemo
25

dolje... I pazi se, da nisi ila za mnom na pristanie, jer ne elim

nikakvih prizora; to je ovjek vie sm, to bolje... Bilo kako mu
drago, ja tako hou, jer ne budem li pazio na otvor palubni, dua e
mi van iz podbroa, eto...! Hajdemo, djeco...
I nesretnik Razroki sagne se, da u naruje uzme najmanje
izmeu svoje djece, koja ga plaui gledahu. A ena, popustivi
neodoljivoj pobudi srca, baci se muu oko vrata i potokom svojih
suza najzad izazva suze moda prve! na mrkim oima onoga
surovog pomorca.
Meutim, to ne bijae ovjek, koji je poputao slinim
slabostima; oslobodivi se enina zagrljaja, uze u naruje najnejakije
edo, a ostaloj djeci zapovjedi, da pou za njim: enu primora, da
ostane u kui, pa brzo izie i za sobom zatvori vrata na stubitu.
Za nekoliko asaka ve bijae na ulici, sa svenjem o ruci, a u
pratnji starca Boline i barba Tremontorija. Sva trojica iahu
pokunjena i utljiva; koracahu protiv volje.
Gotovo u isto vrijeme, kad oni na ulici, pojavie se na svojim
balkonima ena starca Boline, okruena svojom unuadi, i ena
siromaha Razrokog, sama, raupane kose, viui od alosti. Djeca
joj i svekrva, ako i ne vikahu koliko ona, podjednako obilne suze
ronjahu.
uvi ovaj zbor, to srce kida, tri pomorca pourie korak,
susjedi se na ulici naikae na balkonima, a ja odluih da pratim
svoje znance, sve dok se do kraja ne razmrsi prizor, kojemu vidjeh
poetak. Bol oarava kao i radost, a suze zavode poput osmijeha.
Uzeh dakle eir i uputih se na pristanite.
Natisnulo se mnotvo mjetana, zgrnula se sila naroda; ljudi se
kretahu, vikahu, plakahu i preplavljivahu posljednju privoznu
kosinu, gdje na drugom kraju bijae privezana barka. U barci se
nalazilo dvanaestak ljudi obuenih poput Razrokog; svaki je poput
ovog o ruci nosio malen zaveljaj odjee. Neki su od ovih ljudi
sjedili i plakali, drugi su stajali, blijedi, nepokretni, sa stranim
biljegom, to ga duboka bol utiskuje na jakome i muevnom
tjelesnom ustrojstvu; neki pak, inei se mirnim, nastojahu usiljenim
osmijehom prikriti suzu, to im se na oku caklila. Svi su se oni ve
oprostili sa svojim roditeljima, sa svojim enama, sa svojom
djecom, to im s kopna, u suzama, upuivahu rijei ljubavi i nade.
Na obali opet, neki, to bijahu pogoeni istom nesreom, jedva se
jedvice oslobaahu zagrljaja, kojima ih svojta i prijatelji htijahu jo
26

koji asak na kopnu zadrati i zato rije oe, majko, sinko,

prijatelju, bijahu jedine, to vladahu onim tunim suglasjem
uzdaha i jecaja. Strana mora da bijae peal8 i tuga, to je suzama
orosila one oi, koje su vikle da svakoga dana vedro gledaju smrti u
oi, nad ponorima razbjenjelog mora!
Gibanje i nemir u ljudi na obali ne prestade ni onda, kad i
posljednji mornari, to jo tamo bijahu, malo-pomalo prijeoe na
onu barku. Posljednji se ukrca Razroki, poto je svoga oca i svoga
susjeda vrsto stegao u zagrljaj.
Jo samo srce osta zajedniko izmeu onih, koji su se ukrcali, i
onih, to ostadoe na obali. Sluba domovini bijae prvima
gospodarom ivota i slobode kroz etiri godine, raunajui od onog
asa; a pred tako uzvienom dunosti morahu se prekinuti obiteljske
i prijateljske veze.
Vesla ve dodirnue vodu, a barka jo bijae uz kosinu,
privezana o nju konopom, kojemu je kraj na obali u rukama drao
neki stari mornar, to zauen promatrae prizor.
Putaj! povikae mu s barke vie no jedamput, slabim i
drhtavim glasom.
Ali stari pomorac ili nije uo opomena, ili se o njih ogluio, to
e prije biti, kako bi jo koji asak ostao sa svojim drugovima.
Putaj! jo glasnije mu povikae.
I nita: starac, kao da je na obali u zemlju ukopan, ne pusti
konopa.
No Razroki, kojemu oev pla i pomisao na djecu srce
probadahu, bojei se, da e najzad popustiti pod teretom boli, to se
na nj slegla i ve mu oi zamutila, a videi, da u starca pomorca ne
nailaahu na odjek dosadanji povici odlui da mu sm zavikne:
Putaj! zagrmi grubim i stranim glasnim, to je
nadvladao viku na obali, i svoj mrki pogled upre u starog mornara.
Ovaj odmah poslua; kraj konopa pade u vodu, zakripnue
vesla, zau se beskrajan, neopisiv zbogom! i barka kliznu put San
Martina, gdje se puilo iz dimnjaka na brodu, to je ekao da primi
putnike s barke.
U ovaj toli uzvien as ene na obali jo vie zajecae, zagrlie
svoju djecu, roditelje, brau i prijatelje, tako te se svi izmijeae u
bujici suza.
8

peal nevolja, jad, bijeda

27

Ima asova, itatelju i prijatelju, to su gotovo neopisivi, pa

nije svakom dano da ih naslika; a ovaj bijae jedan od takvih. Da ga
osjeti, dostaje dobro srce, kao to je tvoje i moje; da ga opie i
naslika u njegovoj pravoj boji, potrebna je jaka mata pjesnika, a
takve u mene nema.
Sjeam se, kako je, prije dvije godine, moj prijatelj Eduardo
Bustillo9, nadahnuti pjesnik nae slave, pred prizorom istovjetnim s
ovim, to ga opisujem, na ovome istom mjestu, moda na istom
kamenu, gdje i ja... svojom duom oplakao jade i nevolje ubogih
obitelji, to ih novaenje baca u ponor ljutih boli i muka...
spominjem se, kako je na usta ene, to je s djecom ostala sama i
bespomona, izrekao ove jednostavne, a njene rijei, koje toliko
toga kau:
Za nestalom, gle, ljubavi svojom,
Za ocem, dalek to svijet ga uze,
Gorke ki moja sad roni suze.
ta bit e sada sa keri mojom?
Ta reci, Vinji, tko dat e hljeba,
Njojzi i brai, to sutra treba?
A bolu mome ravna i nije,
Vrh svega emer velik me bije:
Pred oi eto ve tuge moje.
I vie nego to alim mua,
Tuim za onim, tko kruh nam prua,
Plaem za ocem djece ja svoje.
Nadomjetaju ove lijepe kitice sve reenice, to ih ja ne
nalazim da opiem tugu onog prizora. Plakalo se za ocem, za
muem, za sinom, koji odlazi moda zauvijek, ali koji svojim
odlaskom odnosi kruh onima, to ostaju...

Eduardo Bustillo, panjolski pjesnik i dramski pisac (1886. 1908.). Prev.

28

III
Kad je barka pristala uz bok broda, mnotvo koje je ostalo na
pristanitu, raspoznajui jedino malu crnu toku na povrini vode,
pomalo se razilazilo, tako da je na koncu ostala jedna jedina
skupina, koju sainjavaju obitelji odsutnih pomoraca. Ovaj skup,
jedinstven, zbijen, kao da u takvoj spojenosti svaki osjeae vlastitu
nesreu manjom, poe se tuno kretati; ljudi su tjeili ene, a ove
djecu.
Meu spodobama u onoj tunoj slici isticala se ramena i glava
barba Tremontorija, koji, ne imajui vlastite obitelji, uzimae kao
svoju sve ostale. ovjek, koji je plovio po svim morima i kojega je
vojska dvaput pogodila, jer su ga dvaput unovaili, kako je u
poetku reeno bijae utoite, kojemu hitahu oni ubogi ljudi, da
bi od njega togod saznali o sudbini, to eka predmet njihove
ljubavi
Kaite, barba Tremontorio: je li istina da ih mnogo
kanjavaju, da ih na brodu tuku? pitae ga jecajui neka
siromana ena.
Kakve izmiljotine! to jeca! Same izmiljotine! Tko e ih,
bona, tui? Jo bi to trebalo! Neko i toga bijae... Ja jo nisam
iskusio ue; dakle, moe misliti... Osim toga, tvoj je mu ovjek,
koji zna, ta je dunost, pa e dobro proi.... A to se tie ivota na
brodu, samo da ne bude kakva opaka nostroma10, nema bojazni. Ta
nae li se koji od onih, to su nakrivo nasaeni te avla trae, pa kad
takav ovjeka na zub uzme, bog me obranio... moe uzeti, da si jo
dobro proao, kad te poalje da oisti jabuku na konom nastavku
ili da se uspne na najvii ko, bez ikakve potrebe, u olujnoj noi...
Ali, ta! Toga vie nema... Sada je uitak sluiti na kraljevskom
brodu.
A kamo e sada s njima?
Eh, najprije e u El Ferrol11. Tamo e nekoliko dana biti u
mornarikom okrugu, a odande e koji na fregatu, koji na
brzoplovku, a neki opet na parobrod; malo-pomalo svi e mi se oni
ukrcati. Jedni e ostati za obalnu strau, na ovim naim vodama, a

10
11

Nostromo, najstariji podoficir na brodu Prev.

El Ferrol, p. ratna luka, u pokrajini La Corua. Prev.

29

sve je to nita, sve se svodi na bordianje12, kako se veli, od jedne

luke do druge; tek to ih kadikad moe zahvatiti pljusak praen
vjetrom; no kako nas ove vode poznaju, nema mjesta bojazni. Drugi
e u svoje odredite na onu stranu. Tamo opet svata ima; malo
rada, jake smrekovae, dobra duhana i kave; ali ti se valja znojiti na
svakom koraku... Usto, danas kolera, sutra uta groznica... A kako,
bona, ove nevolje vrebaju na jadnog mornara! Koga one svojom
akljom dohvate, ne putaju ga, dok mu duu ne izvuku. Ako te u
Manili13 zahvate, ni kruh u tebi ne ostaje; tijelo ti je u onoj zemlji
ba poput kakve vre: punio ga ili ne punio, isto ti je; proputa vodu
kao star rasuen amac; kad se iskrca, nema u tebi ni kapi. U
mjesec dana ovjek se na onome moru tako promijeni, da ga ne bi
poznala ni mati, koja ga je rodila... Sav, bona, usahne i pouti...! A
onda, sada nema ratova, to ovjeka tjeraju da svaki as ispaljuje
topove... I kako smo mi, na Ferrolani, vidjeli sva mora, koliko ih je
Bog dao, i obili vaskoliki svijet, to bi itko tumarao onuda, kuda mi
proosmo? Bona, ne dao Bog...! jer danas se iv ispee od ege, a
sutra crkava od studeni; ovdje groznica, ondje svrab... Da, opaka li
podneblja! A ljudi! Bog te obranio! Kakvih li sve boja u njih nema!
to se pak tie dananjih bitaka, ne treba brinuti... Dakle... veselo!
Sve e, bona, dobro biti... Evo mene, pa ta mi je bilo? Nisam umro.
Sudbina mi je naudila, koliko i morski pas barci... I nita vie ne
velim.
Dobriina Tremontorio i dalje je tjeio, na svoj nain, one jadne
ene, sve dok skup jo uvijek zbijen i jo brojniji, jer se uveavao
povorkom djece, to mu se putem prikljuivahu nije zaokrenuo
kod Konzulata pa uao u grad. Ja, koji sam i nehotice iao za
Tremontorijem i sluao ga od samog pristanita donde, izgubih ga
ondje iz vida i produih prema obali, duboko dirnut prizorima, to ih
vidjeh one veeri.
*
Oko ega se kretahu moja razmiljanja, lako je pogoditi. Kakav
sam lijek zamislio, da bi se doskoilo velikome zlu, kao to je ono,
koje onda oplakivah to ovdje ne mogu iz dva razloga iznijeti:
12
13

bordianje manevriranje u jedrenju.

Manila, glavni grad i luka na Filipinskom otoju (neko u p. posjedu).

Prev.

30

prvo, to se i uz najbolju volju mogu prevariti, a drugo, to moje

teorije, sve kad bih i pogodio, ne bi naile na odziv na visokim
mjestima, gdje odluuju o sudbini Cidovih potomaka 14. Meni
siromanu slikaru narodnog ivota i obiaja, valja se drati svoga
posla; da iznosim narodni ivot i obiaje, kako najbolje umijem, i da
ih u svoje srce urezujem.
I zato, izlaui ovu crticu na uvid ljudima, koji mogu uz
pretpostavku, da e se udostojati na nju svratiti pogled iz dna srca
usklikujem sa svojim dragim prijateljem Bustillom:
Zakon i strogost ljubav ne zovu,
Stoga svi jednom pamtimo ovu:
Ratom u bijedu ovjek se vraa,
Treba svi ljudi da budu braa.

14
panjolci se rado nazivaju potomcima (unucima) Cidovima, po p. narodnom
junaku Cidu (1049 1099), koji je tukao Arape u brojnim bitkama Prev.

31

Jacinto Octavio Picn

PRIJETNJA
(La amenaza)
Odbilo je podne, a kroz vrata se malo zatim, u valovima
ljudske plime, natisnulo umorno i tiho mnotvo, to ga sainjava
osoblje u radionicama. Nitko nije govorio: niti se mukarac brinuo o
eni, niti je djevojka traila laskanja u momka, niti se dijete
zaustavljalo, da se poigra. Jaki pokazivahu iscrpljenost, mladi se
injahu ostarjeli, stari bijahu napol mrtvi. Ljudi pod dvostrukim
jarmom: ugnjeteni vlastitim neznanjem i tuom sebinou!
Mnotvo se razilazilo, kao to se razilazi i nestaje oblak na
vjetru: najprije je ilo u gomili, zatim u skupinama, a potom u
parovima, to se tiho odvajahu bez oprotaja i bez pozdrava, te jedni
odlaze kui, a drugi ulaze u gostionice i krme, rasprujui se i
gubei se, mijeajui se i nestajui u ivoj vrevi predgraa.
Meu onima, to su posljednji izili, nalazio se i Gaspar
Santiags, s nadimkom Golemi ili Gasparn, jer bijae strahovito
snaan, vrlo visok i veoma vrst. Zbog svoga blagog izgleda, vedrog
ela i otvorenog pogleda uivae opu naklonost; onako krupan,
inio se poput Herkula u bluzi.
Golemi poe u sjeni nekog zida, prijee dvije-tri ulice i trg, pa
udari kroz prolaze i gradilita, da skrati put; stie na etalite pod
ogromnim brijestovima, kojima su se grane ispreplele u svod s
debelom hladovinom. Ovdje ga, sjedei na oborenu stablu, ekae
mlada ena, ista i umilna; preda se stavila koaru, sa strane joj
bijae pas, a u krilu dijete. Pas potra prema gospodaru, malian
isprui ruice, i dok je ovjek vadio iz koare i lomio penini kruh,
ena je, ne prestajui da ga gleda, stavila salatu na jednu stranu,
izvukla bocu crnog vina, ubrus, drvene lice, te na dubok tanjur od
bijele gline, s modrim obrubom, istresla lonac govedine s grahom,
to se utio i puio...
Kad je u daljini zazvonilo za povratak na rad, Gasparn, ispije
posljednji gutljaj, smota cigaretu, poljubi dijete, baci psu komad
kruha i onda, brzo stegnuvi enu u zagrljaj, kao krtac, to se dotie
svoga blaga, udari put tvornice.
Proao je glavna vrata, preao preko dvorita puna nagomilanih
32

eljeznih ipki i uao u dugi i iroki odjel, osvijetljen prozorima,

kroz kojih se zamazana stakla nazirahu potamnjeli zidovi, gomile
ugljena, iskre s kovakih ognjita, i visoki dimnjaci, iz kojih u guste
oblake suklja teak i praan dim od kamenog ugljena.
U visini, a svom duinom tvornikog odjela kretao se u
zamrenim pravcima nepregledan broj uarenih komada elika,
usijana eljeza, poluga, ipki i tokova spojenih remenjem... Sve se
dizalo, sputalo, okretalo, unakrtavalo i tvrdoglavo obrtalo poput
ludih dijelova iva mehanizma, u kojem se nita ne bi moglo
zaustaviti, a da se sve ne ukoi. Podignuti kat tresao se uz trepet i
dahtanje pare, to se ulo u blizini; iz ostalih radionica, neto slabije
zbog buke i zbog udaljenosti, uo se zvon eljeza na nakovnju i
zujanje strojeva, pomijeano s pjesmom ena.
Na svretku onog odjela nastavljao se drugi, ali ih je dijelilo
dvorite; oba odjela bijahu povezana uzanim drvenim mostiem,
pokraj kojega se na svojoj osovini okretao golem toak s ogromnim
zamanjakom.
Kad se Gasparn naao nasred mostia, vidje kako je iz
suprotnog odjela u svoj naglosti pojurio neki naunik, a koliko se
zatrao, nije se mogao zaustaviti. Kako za uzmak nije bilo vremena,
a vidjevi, da obojica ne mogu ostati na uzanu prolazu, Gasparn se
utisnuo i maknuo ustranu: djeak dojuri kao munja, nespretno
zaobie, sudari se i padne niice, ostavi gotovo izvan uzane debele
daske, visei nad ponormn, bez mjesta, o koje bi se upro. Gasparn,
briniji nad tuom pogibelji negoli nad vlastitom, prui mu ruku;
malian je u slijepom strahu pograbi s takvom snagom i tako
pomamno, da je radnik izgubio ravnoteu. Osjetivi da je gubi,
radnik nagonski, da bi je uspostavio protuteom, nazad zabaci drugu
ruku, koju mu zahvati bica zamanjaka i otkinu mu kost povie
ake. Djeak kasnije kaza, kako je unato strahu uo prasak, kao kad
se rascijepi drvo pod udarcem sjekire. No onaj ovjek imade jo
snage i sabranosti, da uini nekoliko koraka nazad: vukao je
maliana, i kad ga je iva i zdrava izvukao na vrsto tlo na gornjem
katu zgrade, sruio se iscrpljen od strane boli.
Podigoe ga drugovi, a kako, u tvornici ne bijae bolnike
slube, stavie ga na stolac i odnesoe u oblinju bolnicu, gdje su
mu iste veeri morali odsjei ruku u laktu.
Ozdravljanje dugo potraja: za to se vrijeme ponajprije potroie
33

utede, zatim zajam uzet na nedjeljnu odjeu, na njegovu kabanicu i

njezin ogrta, potom neto uteevine drugova i susjeda i
naposljetku dar iz trajkakog fonda. Na novi se posao nije moglo ni
pomiljati, jer bijae izgubljena desna ruka.
etrdeset i nekoliko dana nakon nesree, Gasparnova se ena
pojavi u tvornikoj blagajni.
Bijae to malena prostorija prepolavljena drvenom pregradom i
ianom mreom s oknima, kroz koje se vidjelo gdje star gospodin,
dobro odjeven, s istom kouljom, sjedi pokraj eline blagajne i
ita novine. U njegovoj blizini, pod njegovim okom, dva ovjeka
stajahu nadvijena nad visokim i nagnutim pisaonicima od borova
drveta, gdje pisahu u velike knjige.
to te vodi ovamo? prozbori jedan od pisaca, kad se ena
pribliila.
Kako je proao Gasparn? upita drugi.
Kako bi i proao! Ostao je sakat.
A po to dolazi?
Da naplatim.
Jedan od ove dvojice dohvati neku biljenicu i poe listati
mrmljajui:
Gaspar... Gaspar...
Santiags, zgrada builica, odjel drugi nadopuni ena.
Tono: Gaspar Santiags, evo ga.
To je nadoveza ena uzdiui.
Pisar uze ispisivati brojke na etvrt arka papira te ne diui
pogleda upita:
Je li prolog tjedna isplaeno?
Da, gospodine.
Onda je... treba da iznosi...
Sada gospodin u istoj koulji odloi novine i ne gledajui ene
upita:
Kojeg se dana ona zbilo?
Dvadesetoga prolog, u srijedu, u dva tuno uzvrati ena.
Onda opet e gospodin nema nikakve sumnje:
ponedjeljak, jedan; utorak, dva; srijeda... dva i pol dana, po etiri i
pol na dan... to je jedanaest peseta i dvadeset i pet centima.
To ree i okrenu lea.
Namjetenik izvadi iz blagajne poput koare pletenu krabicu,
izbroji novac i predade ga ne govarei nita vie. Mlada ena izie
34

plaui. Jo se nije izgubio odjek njezinih koraka, a gospodin u

tstoj koulji strogo kaza;
Ne zaboravite pribiljeiti: stavka Gasparn skinuta.
Kad su radnici saznali, da su Gasparnu isplatili dva i pol dana,
nad njihovim je kolibama proao vihor, nad njihovim se glavama
uzdigla bura. Nepravednost je izazvala gnjev.
Sastali se predstavnici pojedinih skupina, odrao se jedne noi
sastanak u krmi Francuz, i da se sluaj prikae u cijelosti, pozvan
je i sam siromani bogalj.
Gasparn je najprirodnije ispripvjedio svoju nesreu, pokazao
batrljak pun oiljaka, a zatim je za trajanja sastanka neprestano
salijetao prijatelje molei ih, da mu savijaju cigarete, jer jo nije
nauio da se slui jednom rukom.
Prljava svjetiljika, to je jedva svijetlila, uzalud je gorjela, jer
nije osvjetljivala prostorije. Gotovo se i nisu vidjele spodobe, likovi
ni oblija. inilo se, da glasovi izlaze izmeu sjena kao bezimeni
prosvjedi i prijetnje.
Ve sam pedeset i dvije godine po radionicama kaza prvi
govornik pa znam vie od vas; proao sam kroz mnoge tvornice,
poeo sam s dvanaest godina... Uvijek sam govorio, da bi najbolje
bilo prisiliti ih, da podupiru one, koji vie ne mogu radili. Ako li ne,
eto vidite: uljevi na rukama i prazan trbuh.
Ja s manje godina ree drugi imam vie iskustva:
moramo se sloiti uvati tajnu i kvariti im materijal, radnu snagu,
alat, sve, to se moe; gubiti vrijeme, loe lijevati, gore tkati. Za
godinu dana nee biti tvornice s kreditom.
Ni radnika s kruhom.
Osam sati! istodobno povikae mnogi.
Krasan savjet! Biti pas osam sati umjesto devet.
Povienje nadnica!
A oni e odmah podii cijene odjei, kruhu, stanovima... Da
mogu i zrak bi naplaivali!
Tada se zau glas, to se jo nije javljao, glas, to je odavao
malo tijelo, ali strahovitu volju.
Nismo ovamo doli da raspravljamo, nego da se osvetimo.
Imate li hrabrosti? Da ili ne? Znam, gdje su tri vreice dinamita,
svaki po dvije i pol kile; jedan za skladite modela, koje najvie
vrijedi; drugi za tvorniarevu kuu, sa stranje strane, gdje mu je
35

obitelj... trei ostaje u pohrani, dok ustreba. Bacit emo kocku, pa

koga zapadne, taj e ga postaviti.
Duga utnja zavlada nakon stranog prijedloga. Jedni su se
plaili ideje pustoenja, drugi se bojahu strane kazne; to se tie
volje, gotovo svi bijahu sukrivci, ali nitko ne ree: Ja se
usuujem.
Odjednom ustade Gasparn, povue dva dima i smjestivi se
pod slabo svijetlo svjetiljke, da mu na licu proitaju neslomljivu
odluku, ovako progovori:
Sve je to beskorisno ili neasno. Ni vie zalagaonice, a ni
hranarine od njihova novca. Zar sanjate! trajk? Zato? Da rujemo
zemlju, ako u kui nema kruha, da ostanemo zadueni i vratimo se
na posao? Ono s dinamitom kukavno je divljatvo. Za moj raun
neka se nitko ne ubija! Osvetu meni prepustite. Bit e dobra i duga...
elji mu svi udovoljie: jedni huui od bijesa, a drugi s drage
volje; slabii od straha a zanesenjaci opet stoga, to u Gasparnovim
oima proitae neto strano i tajinstveno. I sastanak se odmah
razmetnu poput oluje, to nosi gromove, a ne udara ih u zemlju.
Sutradan se Gasparn postavi i uze prositi podno krasne kue,
u kojoj ivljae tvorniar. Uvijek je ondje pokraj reetke sa zlatnim
vrhovima, blizu prozora, kroz kojih se stakla vide svileni zastori, to
se sputaju u irokim naborima; tamo ga moete vidjeti od sunca do
sunca, kako pokazuje batrljak s oiljcima, a dronjava mu se spodoba
ocrtava na mramornom proelju; o vratu mu visi objava, na kojoj se
itaju rijei: Onesposobljen u tvornici Don Martina Pealva.
Ni molbe, ni prijetnje, ni ponude uinjene sa svrhom, da se
makne, to god se poduzelo, sve bijae uzalud. On je tamo, kad
bogata, novi vlastelin modernog feudalizma, izlazi na svoje
razonode i u svoje poslove; tamo je, kad se bogataeva ena vraa s
molitve i kad bogataeve keri u skupocjenu rublju idu na ples.
Onaj prosjak na vratima one palae ivi je prijekor... A i
strano proroanstvo.
Ruka, kojom prosi, ini se, da prijeti.

36

Emilia Pardo - Bazn

ZAVJET
(El voto)
Sebastijan je Becerro otiao iz svog sela, kad mu bijae
sedamnaest godina. Zahvaljujui uteevini svoga strica sveenika,
opskrbio se velikim kiobranom, vrstim ogrtaem, prijevoznom
kartom, putnom ispravom i lanom svjedodbom, da ne podlei
vojnikoj obvezi (ovu je, u skladu s propisima nabavio, gdje se ve
izdaju takve isprave); ovako opskrbljen ukrcao se na brod i zaplovio
put Buenos Airesa.
Za plovidbe je naao prijatelj i zatitnik, a kad je stigao u
glavni grad republike Argentine, zapreke su pred njim nestajale, kao
da ih uklanja kakav tajinstveni talisman moda amulet od
gagata15, to ga je jo iz djetinjstva nosio o vratu. Primljen u neko
veliko trgovako poduzee, s najnieg se mjesta uspeo na najvie,
postavi najprije ovjekom povjerenja, zatim ortakom i najposlije
vlasnikom. Tako brz uspon mogao bi se objasniti premda se ne bi
i opravdao Becerrovim osobinama: bijae on radin poput mrava i
toliko sposoban, da bi izbio novanicu i iz kamena odbojnika. Takva
jaka sklonost sticanju spojena s pravinou robota i s radinou,
to vie prilii stroju negoli ljudskome biu sama bi sobom bila
klju i objanjenje zaudno sretnog udesa Becerrova, kad ne bismo
znali, da svaka biljka pogiba, nema li pogodna podneblja. Okolnosti
su pomogle Becerru, a i on je pomogao okolnostima.
Ve od prvog dana provodio je ivot uz monako odricanje, to
je svojstveno ovjeku, koji svoje snage usredotouje i upravlja
jednoj bitnoj svrsi. Mlad i krepak, nije okretao glave, da uje umilni
zov sirena na pliinama. Od odmjerena i kruta shvaanja kao da su
mu usahla utila i osjeaji. Nije imao ni snova ni iluzija, ali je zato
imao nadu.
Kakvu? Ta tko je ne bi znao! Kao i svi ljudi njegove rase, i
Sebastijan je elio vratiti se u svoj rodni kraj, tamo se okuiti i tamo
poloiti kosti na vjeni poinak. U dvadeset i dvije godine izbivanja
i uporna rada, bjesomuna reda i ivota krtice u krtinjaku, onaj,
15

crni jantar

37

koji je iz svog sela otiao siromaan, mlad i kose plave, kao to je

svila na kukuruzu, a svje poput draguca na movarnu tlu, vraao
se kao bogat ovjek, etrdesetgodinjak, prosjede kose i provehla
lica.
Prijelaz preko mora na povratku, ba kao i na odlasku, bijae
blag i lijep, pa uz um valova na Atlantiku, Sebastijan, sada po prvi
put slobodan od svakodnevnog ropstva u radu, osjeti kako se u
njemu bude udne enje, nove i ive tenje, u kojima i mata ima
podjednak udio. I odjednom, osjetivi da je bogat, neostario, sam
sebi gospodar, primiui se kopnu neobino se zaplete i stade se
muiti: pade mu u glavu, da se Providnost, nadnaravna sila, to
upravlja svijetom i to je dosad toliko titila Sebastijana Becerra,
nekako zamorila titei ga i sustala, te da e niti na biu zamijeniti
samim eljezom: utuvio je u glavu, da e brod zaglaviti pred samom
lukom, ili e se on, Sebastijan, utopiti podno mola, ili pak oboljeti
od pjegavca ili upale obaju plunih krila. Spopao ga strah, kakav ve
spopada one, to se primiu dugo oekivanoj srei. I s
praznovjerjem poput onoga, to je tiranina sa Samosa natjeralo, da u
more baci skupocjeni smaragd sa svoga prstena, Sebastijan, u elji
da prinese umirnu rtvu, pomisli da se sam rtvuje; on odbaci
hirovita matanja, to su ga zaokupila, kad je zaigrao svjei morski
povjetarac i kad su skladno zaumjeli valovi; izie iz nedoumice u
pogledu zavjeta (bi li Udesu, obeao, da e sagraditi crkvicu,
sklonite ili ludnicu), pa se odlui na najneobiniji zavjet, na
skrajnje odricanje: zavjetova se, da e se bez oklijevanja oeniti
najrunijom djevojkom u svome mjestu.
Sveano u sebi posvetivi ovaj zavjet, Sebastijan je opet naao
duevni mir te je bez zapreka zavrio svoj put.
Kad je prispio u selo, sunce je zapadalo na pozlaenu nebu;
polja bijahu utonula u tiinu, osamljenost i slatku tugu; sve bijae
tako, da bi se iskre poezije izbile i iz kore hrasta-plutnjaka, a ne
znam, da li se mogla koja izbiti iz due Sebastijanove. Pouzdano je
to, da je na zavijutku staze kroz zelenilo naiao na studenac, gdje je
kao dijete tisuu puta gasio e; na studencu vidje djevojku poput
cvijeta, visoku, bijelu, plavokosu, milovidnu. Putnik zatrai, da mu
dade vode, a djevojka podnese vr pod cijev studenca, a zatim ga
biblijski ljupko pridri na goloj i obloj ruci te ga nae
Sebastijanovim ustima, palei mu grud gutljajima hladne vode,
divnim osmijehom te smjerno i umilno izgovorenim:
38

 Pijte, gospodine, i nek vam je nazdravlje.

Bogata nastavi put, a nakon nekoliko koraka ote mu se uzdah
moda prvi, koji ne bijae od tjelesnog umora; no kad stie u
mjesto, sjeti se obeanja te odlui da bez otezanja potrai svoju
rugobu od zarunice i da se njome oeni, pa ma bila i sam bauk.
I, zaista, sutradan, u nedjelju, ode na veliku misu i obavi
smotru mjetanki. Bijae ih veoma tamnoputih i vrlo runih; nije
mnoga trebalo pa da pod arenim okrajkom uta rupca ugleda
najuasnije japansko lice, najrazrokije oi, najtubastiji nos,
najnakaznija usta, najgoru kou i najstraniju kosu, to se ikad
vidjela; a sve to popraeno stopalima i akama poput praklja16 i
prilinom grbom.
Sebastijan nije ni za asak sumnjao, da je nakaza od mjetanke
zacijelo neudata, sasvim slobodna djevojka ne velim usidjelica,
jer skrajnja runoa, ba kao ni skrajnja ljepota, ne doputa, da
srauna godine.
Kad mu rekoe, da je strailo za udaju, nije se nimalo
iznenadio; zbilo se s njime protivno od onoga, to je osjetio Polikrat,
kad je naao svoj smaragd u ribljoj utrobi... Vidio je, kako mu
sudbina prata, ali... uz kaznenu sankciju: da ispata pokraj rugobe.
Ova grdoba, pomisli, stvorena je upravo radi mene; ako je
ne uzmem, morat u propasti ili umrijeti.
I da zlo bude vee, bogata na povratku s mise ugleda i onu
djevojku sa studenca; nije ni potrebno kazati, da li mu se u onom
nedjeljnom ruhu, s uskrnje lijepim licem i snagom opreke uinila
krasnom, slatkom, arobnom, poglavito kad ga djevojka, spustivi
pogled, njeno i umilno upita:
Ne biste li danas svjee vodice?
Ta kako je ne bi htio! Ali udes ili kob eto ga sili, da pije otrov;
Sebastijan se, naime, prometnuo u junaka: selu na uenje, a sebi na
uas propitao se za rugobu, zaprosio je rugobu, naruio za rugobu
sveano ruho, obavijestio upnika i izvrio sve pripreme za
sveanost runih zaruka...
Dogodilo se, da je Sebastijan uoi naznaenog dana, dok je
stajao na vratima svoje kue, koju je kanio pretvoriti u raskoan
dvorac, ugledao djevojku sa studenca gdje prolazi bosonoga i s
16

plosnat komad drveta s drkom kojim se udara rublje kad se pere na potoku i

sl.

39

vjedrom na glavi. Zovnu je, a da ni sam nije znao zato. Kako

djevojka ue na dvorite, bogata odjednom, videi takvu ljepojku
bez obrane jer se ena, koja nosi abar, ne moe obraniti od
takvih ispada uzme joj ruku i utisne na nju cjelov, kao to bi
uradio kakav vitez sa stare pozornice. Nasmijala se djevojka, zbunio
se bogata; pomae joj da spusti kabao, otpoee naklapanje,
zaredae pitanja, uzvici, spusti se no i mjesec izie, a razgovor se
ne prekide... Sebastijanu se u dui inilo, da i nije mjeseina, nego
da podnevno sunce alje valove arkoga i sjajnog svijetla...
Veleasni ree Sebastijan upniku nakon malo sati ne
mogu da se onom oenim, jer mi se noas usnilo, da je zmaj i da me
prodire. Vjerujte, tako mi se usnilo.
Ne udim se tomu spokojno uzvrati upnik.
Ali je stvar u tome, to sam se zavjetovao. to mislite? Da li
sam odrijeen ako onom strailu poklonim polovinu svoga blaga?
Dostajala bi i etvrtina, ili petina...
Bez sumnje, upnik nije bio tako praznovjeran kao Becerro, jer
je ovaj, prije nego to se oenio ljepojkom, polovinu svojih dobara
poklonio runoj, koja je bila na dobitku, jer ni ona nije ostala bez
mua, i to veoma zgodnog i mladog. A evo se ini vjerojatnijim
negoli Sebastijanova dareljivost. Zaista, bijae plod straha.

40

Vicente Blasco Ibez

ZID
(La pared)
Kad god bi se unuci ujaka Rabose nali s djecom Casporrine
udovice, na stazama u polju ili na ulicama campanarskim, svi bi
stanovnici raspravljali o tom dogaaju. to su se gledali...! Vrijeali
se kretnjama...! Susret bi se zlo svrio, i mjestance bi, kad se
najmanje nadalo, doivjelo novu neugodnost.
Naelnik s najuglednijim mjetanima propovijedae mir
mladiima obiju neprijateljskih obitelji, a upnik, smijean starac,
odlazae iz jedne kue u drugu, preporuujui im, da zaborave
uvrede.
Ve trideset godina mrnja izmeu porodice Rabosa i Casporra
uznemiruje Campanar. Gotovo na vratima Valencije, u ljupkome
mjestacu, to s obale rijeke gleda na Valenciju s velikih prozora na
svome iljastome zvoniku tu, oni barbari, s afrikanskom
mrnjom, ponavljahu povijest borbi i nasilja znamenitih talijanskih
porodica iz srednjeg vijeka.
Neko ivljahu u velikom prijateljstvu; njihove su kue,
premda smjetene u razliitim ulicama, graniile dvoritima, to
bijahu odijeljena samo niskim zidom.
Jedne noi, u svai oko navodnjavanja, neki lan obitelji
Casporra jednim hicem sravni sa zemljom starijeg sina ujaka
Rabose, a na to Rabosin maloljetni sin da se ne rekne, kako u
obitelji vie nema muke glave uspije da ubojici, nakon mjesec
dana vrebanja, vrati milo za drago, sasuvi mu metak posred ela.
Odonda su ove dvije obitelji ivjele samo zato, da jedna drugu
iskorijeni, mislei vie na to, kako e iskoristiti susjedovu nepanju,
negoli na to, kako e obraivati zemlju. Bijae pukaranja nasred
ulice, prosjevnuli bi meci iz kanala za navodnjavanje ili kroz trsku
ili pak niza strane, ispaljeni u prvi mrak, kad bi se omraeni
neprijatelj s polja vraao; poneki bi put koji lan obitelji Rabosa ili
Casporra otiao na onaj svijet s unom olova ispod koe; e za
osvetom nije prestajala, nego je, kanda, jo vie rasla dolaskom
novih pokoljenja; inilo se, da u tim dvjema kuama, kako se koje
dijete rodi, odmah prua ruke za pukom, da ubija susjede.
41

Nakon trideset godina borbe, u kui porodice Casporra ostade

samo udovica i tri njezina sina, sva tri momci od oka, k tri grada od
miia. U drugoj ostao samo ujak Rabosa sa svojih osamdeset
godina, nepokretan u pletenom naslonjau, uzet u nogama; ostao je
kao smeurani idol osvete, pred kojim se njegova dva unuka
zaklinjahu, da e braniti obiteljsku ast.
Meutim, bijahu druga vremena. Vie se nije moglo pukarati
na trgu, po izlasku s velike mise. Policija ih nije putala s vida;
susjedi ih nadzirahu, te bijae dosta, da se jedan od njih koji asak
zadri na nekoj stazi ili na kojem uglu, i ve bi ga opkolili ljudi, to
ga svjetovahu, da ostane s mirom. Umorni od tolikog nadzora, to se
prometnuo u progonjenje i isprijeio se meu njima kao nesavladiva
prepreka, lanovi porodice Casporra i Rabosa vie i nisu traili jedni
druge, te su se gotovo jedni drugima uklanjali s puta, kad bi se
sluajno susreli.
Njihova elja, da se razdvoje i da se ne vide, bijae tolika, te im
se uini malenom ograda, to je dijelila njihova dvorita. Kokoi
jednih i drugih, penjui se na hrpe drveta, bratimile se navrh zida;
ene iz dviju kua kretnjama s prozora pokazivahu svoju mrnju. To
se vie nije moglo podnositi; bijae, kao da ive u istoj obitelji; i
udovica Casporra nagovori sinove, da podignu zid za jedan arin. I
susjedi pourie, da svoju mrnju iskau kamenom i bukom, te jo
podigoe zid za koji pedalj. I tako je, u tome uzajamnom i
ponavljanom iskazivanju imrnje, zid rastao, neprestano rastao. Ve
se nisu vidjeli prozori, a malo zatim nisu se vie vidjeli ni krovovi.
ivina na dvoritu drhtae u alosnoj sjeni one strahote od zida, to
joj skrivae dio neba; kokodakanje joj zvualo tuno i prigueno
kroz onaj zid, spomenik mrnje, to se inio, kao da su u nj uzidane
kosti i krv rtava.
I tako je prolazilo vrijeme dvjema obiteljima: nisu se vie
meusobno napadale kao neko, ali se nisu ni pribliavale jedna
drugoj; ostajahu nepokretne i kristalizirane u svojoj mrnji.
Jednog poslijepodneva zazvonie na uzbunu zvona u
mjestancu. Gorjela je kua ujaka Rabose. Unuci bijahu u polju; ena
jednoga od njih otila na rijeku rublje prati; kroz pukotine na
prozorima i na vratima izlazio gust dim zapaljene slame. Unutri, u
onome paklu, to je umio traei oduka, bijae djed, jadni ujak
Rabosa, nepomian u svom naslonjau. Unuka upae kosu na glavi,
govorei, kako je svojom nepanjom izazvala oganj; svijet se strkao
42

na ulicu, zaplaen snagom poara. Neki, hrabriji, otvorie vrata, ali

ustuknue pred sukljajima gusta dima, pomijeana s iskrama, to se
rairi ulicom.
Djed! Jadni djed! vikae Rabosina unuka, uzalud kruei
pogledom, ne bi li nala spasitelja.
Uplaene mjetane obuzeo takav strah, kao da se zvonik na njih
pokrenuo.
Tri momka brzo utrae u zapaljenu kuu. Bijahu to momci iz
obitelji Casporra. Gledali su se i izmijenili jedan razborit pogled, pa
bez suvinih rijei poput gutera pojurili u ogromnu lomau.
Mnotvo ih pljeskom pozdravi, kad se pojavie nosei visoko, kao
sveca u nosilima, ujaka Rabosu u pletenom naslonjau. Spustie
starca i ne pogledavi ga, pa opet jurnue u oganj.
Ne! Ne! povika mnotvo.
A oni se nasmijeie i jurnue u kuu. Pooe, da spasu togod
od imovine svojih neprijatelja. Da su unuci ujaka Rabose bili ondje,
ne bi se momci ni makli iz svoje kue. No radilo se samo o starcu,
koga su morali obraniti, kao ljudi, koji imaju srca. I ljudi s ulice
vidjee ih gdje izlaze i ulaze, sad iz kue, sad u kuu, zaranjajui u
dim, otresajui sa sebe iskre kao uznemireni demoni, izvlaei
namjetaj i vree, da opet uu u oganj.
Krik se prolomi u gomili, kadno dva starija brata iznesoe
mlaega na rukama. Greda, to se otkinula, prebila mu nogu.
Brzo, stolac!
Svijet, u brzini, die starca iz njegova pletenog naslonjaa, da u
nj poloe ranjenika.
Mladi, opaljene kose i aava lica, osmijehom prikrivae jaku
bol, od koje mu se usta krivljahu. On osjeti kako ga neke drhtave
ruke, neravne, staraki smeurane, primaju za ruke i steu ih.
Sinko moj, sinko moj! drhtae glas ujaka Rabose, koji se
privukao k njemu.
I prije nego to je jadni djeak mogao izmaknuti ruke, uzeti
starac svojim krezubim i dubokim ustima potrai ruke, koje je drao
u svojima, te na njih utisnu cjelov, poljubi ih bezbroj puta,
polijevajui ih suzama.
Kua je do temelja izgorjela. Kad su zidari doli, da sagrade
novu, unuci im ujaka Rabose ne dadoe da zaponu s ienjem crne
ruevine na zgaritu. Najprije im valjalo obaviti prei posao: sruiti
prokleti zid. I pograbivi pijuk, sami zapoee prve udarce.
43

Alberto Insa
GRBAVKO
(El Jorobadito)
Grbavko bijae djeak od sedam godina, bogato dijete, koje su
uvijek u bijelo oblaili. ovjek bi osjetio saaljenje, kad bi vidio,
kako mu je aneoska glava upala meu ramena, kao da se naslanja
na grbu. Nikad nisam vidio tako tunih modrih oiju ni takve
zlaane kose kao u Grbavka. Jo ne vidjeh ela tako iroka, tako
plemenita, tako zamiljena, kao to je u Grbavka, nit ikada uh
djejeg glasa toliko blaga i tako puna neposrednog poimanja
ivota... Grbavkov izgled bijae kao neki hir zlobna kipara, to je
glavu djeteta Isusa stavio na tijelo nakaze.
Za Grbavkove roditelje bijae to strana muka. Dok bi dijete
spavalo, majka bi, promatrajui ga, tiho plakala. Otac bi ga vodio u
etnju. Dijete se ne mogae etati ni igrati s ostalom djecom. Dijeca
su, valja vam znati, okrutna i neumoljiva; rugala bi se Grbavku,
udarala ga po leima, a on bi namrtio svoje misaono elo, da
zaplae. Zato ga otac nije putao sama iz kue; izlazio bi samo s
ocem ili s majkom
Stanovahu na trgu, to bijae pun bagrema, a po danu, i sunca.
Grbavko promatrae drugu djecu, okretnu, ravnih lea, pa bi mu
tuga izbijala iz oiju. Mati bi ga pitala:
Bi li s ocem siao na trg?
Ne! odgovarae dijete. Hou s ocem u Retiro, u
Moncloa17, tamo gdje nema djece.
I majka zapadae u teku tugu nalazei se pred onim, emu
nema lijeka.
Ve sam rekao, da Grbavko bijae veoma pametno dijete.
Bijae jedno od one prerano zrele djece, to plae, djece, po koju e
ubrzo smrt doi, djece, koja ne dolaze na svijet zato, da ive, nego
zato, da svijet promatraju tunim oima, da tajnovito razmiljaju ne
znam o em, i da brzo umru, s osmijehom.
Neki pjesnik ree, da to i nisu djeca, ve due: due, to su u
njih moda prele od nekog starca; to su due stare, uene, to se
17

Retiro (Buen Retiro) i Moncloa parkovi i etalita u Madridu. Prev.

44

utjelovljuju u cvijeu i u boleljivoj djeci, jer ne ele dueg vijeka.

Ne znam, je li tono, to veli ovaj pjesnik; ali bi moglo biti, zar ne?
Ili je to moda istanana mata tako ljupkog sentimentalizma...
Grbavko je izlazio s ocem u etnju po pustim mjestima. Gledao
je sunce kroz kronje drvea. Promatrao je mirnu, zelenu vodu u
ribnjacima, i kad bi se u njoj ogledao, obuzela bi ga neka
neodreena elja, da poe traiti blijedo dijete, to mu se sa dna
smijei, dijete s istim leima pod bijelim odijelom...
U proljee one godine Grbavko htjede da sam malo vidi svijet.
Naruga se panji svojih roditelja i izie na ulicu. Osjetio je veliku
hladnou svuda oko sebe. Ljudi ga saalno gledahu. Grbavko poe
sjenom bagrema i zae u nepoznate ulice. Neka gospoa, vidjevi
ga, promrmlja:
teta!
Zatim ga, iz neke vee, pozva neka stara i runa ena:
Hodi ovamo!
Dijete se drhtei zaustavi, a stara e opet:
Hodi ovamo! Neu ti nita... samo da te poljubim.
Dijete poe. Kad doe do stare, ova iz depa izvue papir, da
se njime dotakne Grbavkovih lea. Dijete se zaudi:
to ste mi to uinili?
Nita. Imam desetinu sreke, pa sam se njome dotakla tvojih
lea. Zar ne zna, da tvoja grba donosi sreu?
Grbavko, sav alostan, doe kui. Roditelji, korei ga zbog
ovoga prvog pothvata i neposluha, ostadoe iznenaeni, kad ga
vidjee onako zamiljena.
to ti se dogodilo, sine?
Nita.
Majka ga opet upita:
Hajde, kai majci, to su ti nainili?
Grbavko odgovori:
Neka mi je ena prela papirom preko lea govorei: Zar
ne zna, da tvoja grba donosi sreu? Nisam to znao, jer mi ni ti ni
otac nikad to ne kazaste.
Otac se i mati pogledaju. Zatim se mati sakrije, da plae.
Poslije nekoliko dana, u Retiru, Grbavko upita oca:
Oe, to je to sreka?
Otac mu objasni, a onda ga upita:
A zato me to pita?
45

 Tako, nita. Kad se izvlae sreke?

Dvadesetog. Zar te zanima?
Ne.
Bijae mjesec svibanj. Petnaesti svibnja. Grbavko je mudrovao
do devetnaestog. Toga dana opet nestade iz kue, s novcem. Na ulici
kupi desetinu sreke, a zatim, kad se zatvorio u svoju sobu, muno
nekoliko puta prijee srekom preko svojih lea, govorei: Sreu
ocu... sreu majci... Potom zaspa, s desetinom sreke u svojim
lomnim rukama...
Desetina je sreke izvukla dobitak, ali kako je Grbavko one iste
noi umro, otac i majka ne htjedoe desetine, ve Grbavka s njome
pokopae.

46

Blanca de los Ros

UKROENJE
(La Doma)
Lomei kalj i parge uljevitim, ilavim stopalima, to su
provirila iz raspalih konopljanih postola, udarivi preko polja
stazama, to su ih zamijesile kie, a ispeklo ih andaluzijsko sunce,
zaputio se u Dos Hermanas18, vukui ukoenom nogom bruku i
naviku okova, Curro zvani Zlohudi, iji ivot od uboda noem do
osude i od pomilovanja do uboda noem bijae dugo opravdanje
tunog nadimka.
U kaznionici se zatrovala njegova mladost bez mladosti, u
kaznionici sagnjila njegova opaka zrelost poput biljke u movari, a
da u njegovu zaglibjelu duu nikad ne zasja zraka ljubavi ni traak
nade. Smiljajui svoje prvo zlodjelo, oenio se bezazlenom
Amparillom19 potonjom gospom Amparom bez sumnje samo
zato, kako bi uivao u tome, da nesretnica cijelog ivota nosi ljagu
kao ena robijaeva.
U kratkim vremenskim razmacima bijae na slobodi a iz tog je
razdoblja njegovo dvoje djece, od kojih svijet bjeae kao od
otrovnih biljki, izraslih na stramputici, to vodi od zloina do
vjeala.
Currovo starije dijete, sin, Zlohudi, izgledom pokazivae, da
ga je rodila niska zloa njegova oca, koji je, kao od vlastite vidljive
mjesto juno od Sevilje Prev.
Amparillo je deminutiv enskog imena Amparo. enska imena u panjolskoj
ponekad su veoma udna: Amparo (doslovno prevedeno, zatita), Dolores (alost),
Socorro (pomo), Encarnacin (blagovijest), itd. Sva ta imena, meutim, nisu nita
drugo doli u panjolskoj esto i preesto ime Mara. Kako je mnogo Marija u
kalendaru i u panjolskim svetitima, to se enskoj djeci na krtenju uz ime Mara
doda jo i atribut, pa otud Mara del Amparo (Marila Zatitnica), Mara de los
Dolores (Marija od Sedam alosti), Mara del Socorro (Marija Pomonica), Mara
de la Encarnacin (Marija od Blagovijesti), itd. U obinoj upotrebi. nikad ne dolazi
itavo takvo ime, nego se ono skrauje, pa se ovako krtena enska eljad naziva
samo atributom razliitih Marija: Amparo, Dolores, Socorro, Encarnacin itd. Stoga
nam se neka panjolska enska imena ako nemamo na umu, kako su nastala
ine udnim, pogotovo, kada dou u deminutiv, pa tako primjerice od Marije od
Sedam alosti (Mara de los Dolores) nastane Lola ili Lolita, a Marija Zatitnica
prometne se u Amparillo. Prev.
18
19

47

savjesti, bjeao od vuia i mrzio ga od samog roenja. Aniquita,

djevojica, deset godina mlaa od Curra, bijae vjeran izraaj
majine umilnosti i ustrpljive estitosti negativne dobrote, tako
daleke od neba, koliko i od pakla, ali proete ljubavlju i svakim
dobrom putem boanskog utjecaja materinstva, to i najprimitivniju
enu oplemenjuje i preobraava.
Kad se Aniquita rodila, inilo se, da e se Zlohudi okaniti svoje
profesionalne djelatnosti od zloina do kaznionice, pa je ak gospi
Ampari najavio, kako djevojicu nee obasipati kletve i psovke, od
kojih se ovjeku koa jei, kao to obasipaju djeaka; no, tu se
zaustavila oinska njenost Zlohudog, koji je, prije nego to je
Aniquita i prohodala, ve zaradio drugih dvadeset godina okova,
poto je noem izbo nekoga jadnog, bezazlenog koijaa, za au
vie ili za uvredu manje, u krmi Orija.
Ovog puta Zlohudi nije izaao iz kaznionice pomilovan, nego
kao kanjenik, koji je odsjedio svoje i koji je, sudei mu po
namrtenu elu, naumio iskoristiti svoju slobodu poduhvaajui se
jo sjajnijih djela, jer to je izgubio u mjestu? Rad ga zaista ne bi
vukao; njegovi ga mjetani izbjegavahu, uvijek su ga mrzili, jer...
njega nitko nije mogao voljeti! A sad, epajui od okova i s gotovo
sedamdeset godina povrhu... kamo bi poao Zlohudi, odakle ga ne bi
izbacili kao ugava psa...? Kui? Zar ju je ikad imao? Sa svojima u
posljednjih dvadeset godina ne imae nikakve druge veze doli, triju
ili etiriju pisama, to ih je napisao upnik ili uitelj i to su mu,
izmeu nekoliko muno i loe ispisanih slova, to bi mu ih mucavo
itao neki drug supatnik, u njegovu jazbinu kanjenika-zvijeri
donijela poneku lou vijest a to, naposljetku, bijae njemu
svejedno.
to se toga tie..., razmiljae Zlohudi, kad bi netko i htio
da mu kaem, htio bi samo zato, da na me baci prijekor... robija...
sramota.. ili bi traio, da radim i sluim kao rob, ili bi se stidio moje
krvi... Eto, kad oni sa mnom... unaprijed velim... ogrest u u krvi!
Tako, kad me opet epaju neka bude za neto!
Prevrui iza dlakavih obrva tako pobone nakane, Zlohudi
prijee slikovite prilaze svome mjestu u osvit jednoga vedrog dana u
mjesecu studenom, kad opkopi, puni crne drozge, i zelenkasto-bijeli
maslinici, puni mlade eljadi, to se zaposlila pa pjeva, kazivahu
kanjeniku, da se mjesto Dos Hermanas grozniavo predalo velikom
poslu na andaluskim poljima: branju kako u Andaluziji zovu
48

berbu maslina.
Klonei se instinktivno i po navadi svakoga nepoeljnog
susreta sa andarima, financima i policajcima, ili pandurima,
Zlohudi zae u krmu u Kanonikovoj ulici, da iskapi koju au
crnog i da upita, ne zna li sluajno tupavi vinotoa togod o eni i
djeci, to su u svojoj okolici poznati pod nadimkom Zlohudii.
Zlohudii? Da, da, samo su ene ostale. A oni... otac gnjije u
kaznionici u Cartageni... sin odmaglio. Ve je deset godina, to od
zle eljadi ni traga ne osta u mjestu Dos Hermanas. to se tie gospe
Ampare i Aniquite, koje bijahu estite, one su bile u kuma na cesti,
to vodi u Alcal, na Rodinu estku.
Bez daljeg raspravljanja, pridoli uze svoj jadni zaveljaj i
bjesnei unaprijed, da se izravna za ravnodunost ili gaenje, s
kojim e ga, kako predvia, doekati ena i ki, izie iz mjesta,
prijee preko eljeznike pruge, pa du opkopa i malinika stie do
Rodina estka.
Bijae to plodan i dobro iskoriten komad tla, napol maslinik,
napol vrt; zemljite se zaista poelo pretvarati u vrt: nekoliko
crvenih dralinjaka i ruinih grmova ispreplelo svoje grmlje u cvatu
izmeu ispruganih. izrezuckanih listova kalja, ili gizdavih,
nabranih ovratnika kupusa i grkulje.
Prema svinutim granama i metalnom, srebrnasto-zelenom liu
suhih i pranjavih maslina bijae u otroj opreci soni, ivahni i
bujni estak vrta, to dahom bilja pomlauje i osvjeuje malo
imanje. Izmeu bujnog lia u malom vrtu i oslonaca u skupini
naranina i ipkova drvea izdizala se koliba s pocrnjelim slamnim
krovom; na krovu bijae crna lanena roda po ovoj je rodi imanje i
dobilo ime a oko kolibe, sakrivena meu drveem, ovila se
tajinstvena aura ljubavi.
Kolibi na vratima pojavi se starica, gospa Amparo; vidjevi
Zlohudog kako prolazi lomei zelen s kraja vrta, sva se skameni pa
pobjee u tamu kolibe, kao da je ugledala gdje iz zemlje izlazi sama
glava Meduzina.
Gle, gle! pomisli Zlohudi zaputivi se prema kolibi. Ovdje
oni ivljahu u slasti i lasti kao posjednici i gospoda, imahu ak i vrt
s cvijeem, dok sam ja na robiji crkavao od studeni!
Odjednom neki glas, to kazivae njene rijei zavravajui ih
zvunim poljupcima, svrati njegovu pozornost, te on promijeni
pravac i poe onamo, odakle se uo glas s poljupcima
49

Bijae odmah kraj ograde; ondje je, sjedei na korijenju

svinute, grbave masline, mlada ena, ruiastotamne puti, golih
grudi, naklonivi uivajui glavu, dojila malo dijete; curica imae
kosu zlaanu kao sunce, a bijae gotovo gola; meu grubim
pelenama i utim vunenim krpama. Sa grana masline visio crven
rubac, to ga je sunev sjaj pretvarao u kraljevski plat, koji se sjao
u ivom grimizu, obasjavajui, kao u plamenu ljubavi, onu njenu
skupinu.
Zlohudi protare akama oi, jer mu se inilo, kao da sanja:
vidio je samu Amparo kako doji Aniquitu...
Ali... nuto! Sto mu gromova! Zar Aniquita majka! Onda je
kuka...
Instinktivan skok dovri pomisao, i robija naglo prie
blagoslovljenoj skupini, to uvijek podsjea na vjeni skup
nazaretski.
Dua se u majke, kanda, proe iznenaenjem, strahom i dosad
nepoznatim jo osjeajem, dubokim, nagonskim.
Zlohudi se sve vie primicao, ne odmjeravajui svojih pokreta,
kao da ga neto upravo nosi. Glava mu vie, ini se, ne bijae onako
puna prijetnji, kad se prikuio, da gleda rumeno lice, okrueno
zlatnim uvojcima.
I najednom, nesvijesnim pokretom ili... tko zna! dijete
isprui ruice, prema raupanoj glavi, koja mu se nehotice krotko
predala; na mranim ustima, koja su znala samo psovati,
posrebrujui smradni dim cigare zalijepljene o ljepljivu donju usnu,
to se ovjesila, brzo zasja jasna i blaga svjetlost, to ne bje sunev
sjaj: sjala je s vieg. Crnu nutrinu Zlohudog, koju je mrnja
sasutila, zapljusnu val, velik val, to je rastao i irio se, nadimljui
mu grudi hroptavim kljuanjem bujice; val provali u jecaje, skoi u
suze, prve suze! Djevojica zaroni svojim okruglim ruicama u
tvrdu kosu starog vuka, i zahvativi radosno objema akama upave
sjedine, povue nemono, ali valjano, koliko je mogla, kliui u
svojoj pobjednikoj radosti. Zaista je pobijedila.
Starac podie votano, bradato lice, to se blistalo od suza i od
unutarnjeg sjaja. Zlohudi bijae ukroen; volio je, plakao, postao
ovjekom.

50

Juan Valera
ZELENA PTICA
(El pjaro verde)
I
Bijae neko, davno prije naeg vremena, moan kralj, koji
uivae veliku ljubav meu svojim podanicima, i koji vladae
veoma bogatom, prostranom i mnogoljudnom kraljevinom, tamo u
zemljama Istoka. Taj kralj imae nebrojeno blago i prireivae
sjajne sveanosti. Dolaahu na njegove dvore najplemenitije
gospoe i najumniji i najhrabriji vitezovi, to onda bijahu na svijetu.
Njegova vojska bijae brojna i u vojevanju izuena, njegove lae
plovljahu Oceanom kao u pobjednikome slavlju, a lugovi, perivoji i
vrtovi, gdje obiavae loviti i zabavljati se, bijahu divni i
nenadmani u veliini, u bujnom raslinstvu i u mnotvu ivotinja i
ptica, to ondje ivljahu.
A to tek da kaemo o njegovim palaama i o svemu onome,
to u njima bijae i to sjajem i krasotom sve nadvisivae? Tamo
bijae prekrasnog namjetaja, prijestolja od zlata i srebra, posuda od
porculana (koji onda nije bio obina stvar, kao to je danas); ondje
bijae patuljaka, lakrdijaa i ostalih nakaza za zabavu i razonodu
njegova velianstva; bijae kuhara i slastiara, vrsnih i odlinih, koji
se brinjahu za tjelesnu hranu kraljevu, i isto tako vrsnih i odlinih
filozofa, pjesnika i pravnika, kojima na brizi bijae njegova
duevina hrana: ovi sainjavahu kraljevo osobno vijee, donoahu
odluke u najmunijim pravnim pitanjima, izotravahu i vjebahu
njegov duh slovanim i drugim zagonetkama, te u velianstvenim
epopejama pjevahu o slavnim djelima vladalakog doma.
Podanici s pravom nazivahu svoga kralja Sretnim. Za njegove
vladavine sve je ilo s dobra na bolje. Cio njegov ivot bijae
protkan sreom, na koju je kao jedina crna sjena pala prerana smrt
kraljice, osobe veoma pravedne i lijepe, koju je kralj, svim srcem
ljubio. Moe zamisliti, itatelju, koliko ju je oplakivao, tim vie, to
sm iz iste ljubavi, koju prema njoj osjeae bijae nevinim
51

uzrokom njezine smrti.

Kazuje povijest one zemlje, kako je kralj ve sedam godina
ivio u braku ne dobivi nasljednika, premda ga je toliko elio, kad
susjedna zemlja zarati. Kralj pohita sa svojom vojskom, poto se
najprije veoma srdano oprostio s kraljicom. Ova, zagrlivi ga, ree
mu na uho:
Nemoj nikome kazati, da mi se ne smiju, ako mi se nada
izjalovi, ali mi se ini da sam trudna.
Beskrajna bijae kraljeva radost zbog ove vijesti, pa kako
onome, tko je zadovoljan, sve polazi za rukom, pobijedio je svoje
neprijatelje u ratu, vlastitom je rukom ubio tri-etiri kralja, to su mu
nanijela ne znam kakvu uvredu, sa zemljom je sravnio gradove,
uzeo zarobljenike te se krcat plijena i slave vratio u lijepu
prijestolnicu svoje kraljevine.
U tom je prolo nekoliko mjeseci; i tako, dok je kralj u velikom
sjaju prolazio gradom, posred radosna klicanja i pljeska mnotva i
uz brujanje zvona, kraljica se nalazila na poroajnoj postelji, pa je
unato buci i vrevi sretno i lako rodila, premda joj ovo bijae prvi
porod.
Kolika je silna radost obuzela kralja, kad mu je na ulazu u
dvoranu vrhovni kraljevski lijenik za poroaje pokazao krasnu
kraljevnu, to se upravo rodila! Kralj je poljubio ker i sav ustreptao
od radosti, ljubavi i zadovoljsitva uputio se u odaje kraljici, koja
leae na postelji rumena, svjea i lijepa kao proljetna rua.
eno moja! uzviknu kralj i stegnu je u zagrljaj Ali kralj
bijae tako jak, a izljev njegove ljubavi tako iv, da je, ni vie ni
manje, nehotice uguio kraljicu. Koliko je vikao, koliko li oajavao!
Sam je sebe nazivao zvijerju i svakojako iskazivao svoj bol. No time
nije uskrisio kraljice, koja, premda mrtva, bijae poput kakve
boginje. Osmijeh neizreciva blaenstva, rekao bi, jo joj lebdio na
usnama, na koje je, bez sumnje, izila njezina dua obavijena
uzdahom ljubavi i ponosna, to je umjela udahnuti toliki ljubavni
zanos, da izazove onakav zagrljaj. Koja istinski zaljubljena ena ne
bi kraljici zavidjela na ovakvoj sudbini!
Kralj je posvjedoio ljubav, to ju je prema njoj osjeao, ne
samo za njezina ivota, nego i poslije njezine smrti. Zavjetovao se
na vjeno udovitvo i istou, a znao je zavjet i odrati; naredio je
pjesnicima, da u posmrtnu poast kraljici ispjevaju pjesmu, za koju i
sad vele da se smatra biserom i najvrednijim draguljem u
52

knjievnosti one zemlje; dvor je tri godine bio u alosti, a spram

nadgrobnika, to se kraljici podigao, onaj kasniji sagraen u Kariji20,
bijae tek jadna patvorina.
No kako, tono veli narodna, nijedno zlo ne traje sto godina,
kralj se, nakon nekoliko godina, oteo sjeti i tuzi, pa se smatrao
jednako sretnim ili jo i sretnijim negoli prije. Kraljica mu se
javljala u snu i govorila mu o svome blaenstvu, a mala je kraljevna
rasla i razvijala se, da bijae prava milina.
Po navrenoj petnaestoj godini kraljevna je svojom ljepotom,
svojim duhom, i vladanjem izazivala udivljenje u sviju, koji je
gledahu, i uenje u sviju koji je sluahu. Kralj ju je zakleo kao
nasljednicu prijestolja, pa je stoga naumio, da je uda.
Vie od pet stotina kraljevskih glasonoa, svaki na svojoj
potanskoj zebri, istodobno krenu iz prijestolnice nosei glase u isto
toliki broj dvorova i poruke, kojima se svi carevii i kraljevii
pozivahu, da dou u pronju, a kraljevna e izmeu njih izabrati
onoga, koji joj se najvie svidi.
Glas o zaudnoj ljepoti kraljevne ve se pronio po svem
svijetu, pa tek to glasnici stigoe na razliite dvorove, ne bijae
kraljevia, ma kako neznatan i malovrijedan bio, koji se ne odlui da
poe u prijestolnicu Sretnog kralja, da se u borbama, turnirima i
vjebama duha takmii i bori za ruku kraljevne. Svaki je u svoga
kraljevekog oca molio oruje, konje blagoslov i novac, te je s ovim,
na elu sjajne pratnje, odlazio na put.
Valjalo je vidjeti, kako su sva ova blagorodna gospoda stizala
na dvore kraljevne, valjalo je vidjeti kakvih onda skupova i zabava
bijae u kraljevskim palaama, valjalo je, najposlije, diviti se
zagonetkama, u kojima kraljevii pokazivahu otrinu svoga duha,
diviti se stihovima, to ih pisahu, podoknicama to ih prireivahu...
trebalo je vidjeti takmienje s lkom, pestanje, pak borbe i utrke s
kolima i konjima, u emu je svaki htio izii kao pobjednik nad
ostalima i zadobiti ljubav eljene zarunice.
A ova, koja i pokraj svoje ednosti i razboritosti bijae po udi
svojeglava, mrzovoljna i ravnoduna, da se nije dalo pomoi,
poraavala je kraljevie svojim prezirom, jer ni za jednog od njih
20
Karija, zemlja u Maloj Aziji, na obali Egejskog mora. Artemizija II, kraljica
ove zemlje, podigla je muu svome Mauzoleju velianstven nadgrobni spomenik u
Halikarnasu (godine 353. prije Krista). Taj se nadgrobni spomenik smatrao jednim od
sedam svjetskih uda. Otud rije mauzolej za krasne nadgrobnike. Prev.

53

nije marila. Njihovo otroumlje bijae joj prazno naklapanje, njihove

zagonetke injahu joj se glupim, u njihovoj pokornosti gledae
oholost, a u ljubavi, koju joj iskazivahu, gledae njihovu tatinu ili
pohlepu za njezinim bogatstvom. Jedva da se udostojala pogledati
njihove viteke borbe ili posluati njihove podoknice ili se pak
dobrostivo osmjehnuti na njihove ljubavne stihove. Sjajni darovi, to
joj ih je svaki donio iz svoje zemlje, leahu po kutovima u nekoj
potkrovnoj prostoriji kraljevskoga dvorca.
Kraljevna pokazivae ledenu hladnou i ravnodunost prema
svim pretendentima. Tek jedan jedini meu njima, sin tatarskoga
kana, uspio je spasiti se njezine ravnodunosti, da postane predmet
njezine mrnje. Ovaj kraljevi bijae strahovito ruan. Oi mu
bijahu koso poloene, jarmenice na licu izboene, brada isturena,
kosa kudrava i raskutrena, tijelo zdepasto i maleno, premda
strahovito snano, a ud naprasita, podrugljiva i ohola. Ni najmirnije
osobe ne bijahu poteene od njegovih zajedljivosti, a glavna je
meta u tom pogledu bio ministar vanjskih poslova Sretnoga kralja;
ozbiljnost i vanost ovog ministra, njegova umiljenost i kratka
pamet, i oduran nain, na koji se sluio sanskrtom, diplomatskim
jezikom onog vremena sve je to ovog ministra inilo predmetom
podsmijeha i poruge.
Eto tako su tekli poslovi, a sveanosti na dvorima bivahu
svakim danom sve sjajnije. Kraljevii meutim oajavali to ih
kraljevna ne voli. Sretni kralj sve vie zapadao u bijes videi gdje
mu se ki jo ne odluuje, a ova i dalje bila uporna i ni za jednog
nije marila ni za jednog, osim za tatarskog kraljevia, na kojemu
je, zajedljivim porugama i neprikrivenim prezirom, uz kamate
osveivala uvenoga oeva ministra.

II
Jednoga lijepog proljetnog jutra kraljevna bijae u svojoj
runici. Dvorkinja ljubimica eljala joj zlatnu, dugu, meku kosu.
Vrata na balkonu, to je gledao u vrt, bijahu otvorena, kako bi ulazio
laki vjetri, to nosi svjeinu i miris cvijea.
Kraljevna se inila sjetnom, bila zamiljena, ni rijei nije
kazala svojoj dvorkinji.
Ova ve u rukama drae vrpcu htijui njome svezati zlatnu

54

pletenicu svojoj gospodarici, kadli kroz vrata na balkonu

neoekivano uletje prekrasna ptica, s perjem poput smaragda;
draesni joj let bijae na udo gospodarici i dvorkinji. Ptica se
strelimice ustremi na dvorkinju, zgrabi joj iz ruku onu vrpcu i izletje
iz sobe, kako je i uletjela.
Sve se tako brzo odvilo, te je kraljevna jedva imala vremena da
vidi pticu; no smjelost i ljepota u ptice neobino se dojmi kraljevne.
Nekoliko dana poslije ovog dogaaja, kraljevna, da se rastrese
od svoje turobnosti, uprilii ples sa svojim dvorkinjama, u
nazonosti kraljevia. Svi se slegli u vrtove i gledali je zaneseni.
Najednom kraljevna osjeti, kako joj se odvezuje jedna podvezica, pa
se, prekinuvi ples, neprimjetno udalji u umicu, to bijae odmah u
blizini, da bi je opet svezala. Njezina visost bijae otkrila lijepo
oblikovanu nogu i ve zategnula bijelu svilenu arapu, da je
podvee podvezicoon, to je u ruci drae, kad zau lepet krila i
vidje, kako k njojzi doletje zelena ptica, koja joj bjelokosnim
kljunom istrgnu podvezicu i odmah ieze. Kraljevni se ote krik, i
ona pade onesvjetena.
Stigoe prosci i otac. Kraljevna doe k sebi i prvo, to ree,
bijae:
Traite zelenu pticu... ivu mi je donesite... Neka se ne
ubije... ivu hou zelenu pticu!
No kraljevii su je uzalud traili. Uzalud im bijae i to, to su
unato njezinoj zapovijedi, da se ptica ne smije ubiti za
pticom u lov pustili sokolove, lunje i jastrebove, pa ak i
pripitomljene orlove, lovu priuene. Sve zaludu: zelene ptice nigdje
ni ive ni mrtve.
Neispunjena elja da se domogne zelene ptice, muila je
kraljevnu i ivot joj zagoravala.
One noi kraljevna nije mogla usnuti. Najbolje, to je mislila o
kraljeviima, bijae to, da nisu ni za to.
Tek to se svanulo, skoi s postelje te u lakoj jutarnjoj haljini,
bez steznika i bez krinoline, ljepa i privlanija u onoj lakoj odjei,
blijeda i s podonjacima, uputi se sa svojom dvorkinjom miljenicom
u najgui dio gaja, to bijae iza dvorca, a gdje se uzdizala grobnica
njezine majke. Ondje briznu u pla i udari oplakivati svoju sudinu.
emu mi sve moje blago naricae kraljevna kad mi do
njega nije stalo; to e mi svi kraljevii ovog svijeta, kad ih ne
volim; emu e mi kraljevstvo, kada tebe nemam, majko moja; na
55

to mi sve vrijednosti i dragocjenosti, kada nemam lijepe zelene

ptice?
To rekavi i kao da bi se htjela malo utjeiti, odveza vrpcu na
haljini pa s grudi uze prekrasan medaljon u kojem je uvala uvojak
majine kose, te ga stade cjelivati. No tek to ga je poela cjelivati,
kadli bre nego ikad sleti zelena ptica, dotaknu se svojim
bjelokosnim kljunom princezinih usta te joj istrgnu medaljon, to je
tolike godine poivao na njezinim grudima i to se uvao na tako
skrivenu i uenu mjestu. Ptica sa svojim plijenom nestae istog
asa, odletje daleko i izgubi se u oblacima.
Ovog se puta kraljevna nije onesvijestila; naprotiv, sva se
zacrvenjela te dvorkinji rekla:
Pogledaj! Pogledaj mi usne! Ona mi ih preuzetna ptica
izranila, jer me peku.
Dvorkinja pogleda, ali ne vidje nikakva uboda; no ptica je
zacijelo kanula na njih neto otrovno, jer se, izdajnica, vie nije
pojavila, a kraljevna je postupno slabila, dok se teko ne razbolje.
Izjdala je neobina groznica, te kraljevna gotovo i ne otvarae usta,
osim da kae:
Neka je ne ubiju... nek mi je ivu donesu... hou da je imam.
Lijenici se sloie, da za kraljevnu nema drugog lijeka, doli joj
donijeti zelenu pticu ivu. A gdje da je nau?
Uzalud su je traili najsposobniji lovci; uzalud se nudilo
golemo blago onome, tko je donese.
Sretni kralj pozvao na dogovor uenjake, eda bi oni uz
prijetnju, da ih stigne njegova pravina srdba pronali, tko je i
gdje boravi ta zelena ptica, na koju sjeanje mui njegovu ker.
etrdeset dana i etrdeset noi zborovahu uenjaci jednako
razmiljajui i raspravljajui, a prekidahu razmiljanje i
raspravljanje, samo da naas sklope oi i da malo zaloe. Izgovorie
veoma uene i rjeite govore, ali nita ne otkrie.
Gospodaru rekoe naposljetku kralju, ponizno pavi
niice preda nj i dodirujui prah svojim tovanja vrijednim elima
mi smo neznalice; naredi, da nas objese; naa je znanost pusta
la: ne znamo, kakva je to ptica, tek se usuujemo sumnjati, nije li
moda ptica Feniks iz Arabije.
Ustajte uzvrati kralj velikoduno; opratam vam i
zahvaljujem vam na onom, to mi kazaste o ptici feniksu. Sedmorica
izmeu vas odmah e krenuti s bogatim darovima kraljici od Sabe i
56

sa svim sredstvima, kojima raspolaem za hvatanje ivih ptica.

Feniks zacijelo ima gnijezdo u zemlji sabejskoj, pa ete mi ga
odande donijeti, ako ne elite, da vas stigne moja kraljevska srdba,
makar pokuali umaknuti joj skrivajui se u utrobu zemljinu.
I zaista, poe u Arabiju sedam uenjaka u jezikoslovlju
najvjetijih, a meu njima i ministar vanjskih poslova, kojemu se
toliko podsmijevao tatarski kraljevi.
I ovaj je kraljevi poslao pisma ocu, koji bijae najuveniji
arobnjak svoga vremena; u pismima ga pitao o zelenoj ptici.
S kraljevnom, meutim, bivalo sve gore i gore; tolike je suze
ronila, da je svakog dana njima moila vie od pedeset rupia.
Pralje u kraljevskom dvorcu imahu dakle pune ruke posla, a
kako u ono doba ni najmonija osoba ne imae toliko bijelog rublja,
koliko se danas upotrebljava, neprestano su ile na rijeku da peru.

III
Jedna izmeu tih pralja, koja da se posluimo izriajem, to
je sada u modi bijae simpatina djevojka, jednom se, ba kad se
mraalo, vraala s rijeke, gdje je prala suzama natopljene rupie
princezine.
Nasred puta, a jo na dobranoj udaljenosti od gradskih vrata,
osjeti umor pa sjede podno nekog drveta. Izvue iz depa naranu i
htjede je oljutiti, da je pojede, ali joj narana ispade iz ruku i stade
se brzo kotrljati nizbrijeg. Djevojka potra za naranom no to je
ona bre trala, narana se sve vie udaljavala, nigdje ne stajui,
tako da je djevojka ne mogae dostii, premda je s vida nije gubila.
Umorna od tolikog tranja, a pomislivi, makar i neupuena u
stvari svijeta, da onolika brzina u one narane nee biti ba sasvim
naravna, jadnica se kadikad zaustavljala i pomiljala da odustane od
daljne potjere za naranom; no i narana bi se zaustavila u taj isti
as, kao da je njezino kotrljanje prestalo i kao da gospodaricu
poziva, da je uzme. A kad bi djevojka prila i htjela je rukom
primiti, narana bi joj izmakla i opet se zakoturala.
Mladoj se pralji zavrtjela glava od toga neuvenog tranja;
naposljetku opazi, da je zala u gustu umu i da e je zatei no,
mrkla poput vujih ralja. Djevojku obuze strah; ojaena, briznu u
pla.

57

Tama se brzo hvatala, te djevojka vie i ne mogae vidjeti svoje

narane; nije se znala snai nit umjede pogoditi puta da se kui vrati.
I tako poe nasreu, stade tumarati, tuna i alosna, mrtva od
gladi i umora, kad odjednom ugleda gdje u nevelikoj daljini
svjetlucaju neka mala svijetla. Djevojka pomisli, da svjetlucaju iz
grada, te zahvali Bogu i poe onamo. No kako se iznenadila i
zaudila, kad se ubrzo a sveudilj u gustoj umi, nala na vratima
veleljepna dvorca, to se inio, kao da je sav od eena zlata, koliko
se blistao; prema ovom dvorcu, sjajni dvori Sretnog kralja bijahu tek
jadna koliba!
Ne bijae strae ni vratara niti sluga, da zaprijee ulaz;
djevojka, koja ne bijae tupa, a koju usto ponese radoznalost i elja
da poine i da glad utai, prijee preko praga, uspe se irokim i
raskonim stubama od ulatena jaspisa, te stade prolaziti kroz
najraskonije i najljepe dvorane, to se mogu zamisliti, ali nigdje ne
srete ni ive due. A ipak dvorane bijahu sjajno rasvijetljene
tisuama zlatnih svjetiljaka, kojih mirisavo ulje ispunjae dvorane
nadasve ugodnim miomirisom.
Prekrasni predmeti po dvoranama bijahu takvi, de bi svojom
raskoi i izvanrednim ukusom u izradbi zaplaili ne samo mladu
pralju, koja je malo od toga poznavala, ve i samu kraljicu Viktoriju,
koja bi morala priznati, kako je prema ovom neznatna engleska
industrija, te bi podijelila povelje i medalje izumiteljima i
tvorniarima svih onih predmeta.
Pralja im se na svoj nain divila, a divei im se malo se pomalo
pribliavala mjestu, odakle se irio izvrstan miris jestiva, soan i
slastan. I tako stie u kuhinju; no u njoj ne bijae ni natkuhara, ni
kuhara, ni kuharskih pomonika, ni sudopera: bijae pusta, kao to i
sav dvorac bijae pust. No ipak je gorjela vatra na ognjitu, u pei i
na eravnicima, a na vatri nastavljeno mnotvo lonaca, kotlia i
drugog posua.
Naa junakinja podie poklopac s jednoga kotlia i u njemu
opazi ugore; otklopi drugi, a tamo veprova glava, raskoena i
nadjevena fazanskim prsima i gljivama; sve u sve, pokazae joj se
najodabranije jestvine, to se iznose na stol kraljeva, careva i papa;
vidje napokon i neka jela, kraj kojih bi ak i carska, papinska i
kraljevska bila tako jednostavna i obina, kao to je pokraj ovih naa

58

juha od graha ili pak kljukua21.

Potaknueta onim, to je vidjela i mirisala, djevojka dohvati no
i sjeckalicu te se odluno okomi na veprovu glavu. No jedva to je
do nje dola, osjeti, kako je po prstima neto udari, kao da ju je
udarila neka jaka i nevidljiva ruka, te zau glas iz takve blizine da je
osjetila zrak, to je zatreperio, i topao i iv dah izgovorenih rijei:
Ne diraj... to je za kraljevia, moga gospodara!
Na to djevojika poe prema pastrvama, mislei, evo jela, to
nije toliko kraljevsko, pa e je pustiti, da jede; ali nevidljiva ruka
opet kazni njezinu smjelost, a tajinstveni glas ponovi:
Ne diraj... to je za kraljevia, moga gospodara!
Jo dvaput-triput okua, nee li kod drugih jela biti bolje sree,
ali joj se uvijek dogaalo isto; najposlije, teka srca, morade postiti,
te srdita izie iz kuhinje.
Opet proe kroz dvorane, gdje i dalje bijae ista tajnovita tiina
i gdje se inilo, da je nastan najdubljem miru; ue u prekrasnu
lonicu, gdje svega dva-tri svijetla, priguena u posudama od ubjela,
neodreeno osvjetljivahu prostoriju stvarajui ugodnu polutamu, to
poziva na san i poinak.
U prisoblju se nalazila tako prostrana i meka postelja, da se
naa pralja, onako umorna, nije mogla oduprijeti napasti, da se na
njoj isprui i da poine. Poe da svoj naum i ostvari, te ve bijae i
sjela u nakani da se isprui, kadli na onome dijelu tijela, kojim se
dodirnula postelje, osjeti, kako je neto otro bocnu, kao da su je
uboli debelom pribadaom, te opet zau glas, to kazuje:
Ne diraj... to je za kraljevia, moga gospodara!
Nije ni potrebno rei koliko se mlada pralja prepala i rastuila,
jer joj evo bje sueno da ne spava; valjalo joj se odrei postelje, kao
to se morala i jela odrei. Da zavara glad i razbije san, uze
razgledati svekolike predmete u lonici, te u svojoj radoznalosti
stade odmicati zastore i podizati sagove.
Iza jednog zastora naa junakinja otkrije lijepa tajna vrataca
od sandalova drveta, s intarzijama od sedefa. Djevojka ih polako
gurne, a kad se vrata otvorie, ona se nae na zavojitim stepenicama
od bijela mramora. Sie niza stepenice ne zaustavljajui se, te stigne
kao u neki staklenik, gdje raste najmirisnije i najneobinije bilje i
21
Gazpacho (. gaspo), kljukua, jelo, to ga u Andaluziji prave od komadia
kruha, dodajui ulja, octa, enjaka i luka. Prev.

59

cvijee, a gdje u sredini bijae ogromna kamenica, nainjena, ini

se, od jednoga jedinog svijetlog i prozirnog topaza. Posred kamenice
izdizao se velik vodoskok, kakav se sada nalazi na Puerta del Sol22, s
tom razlikom, to je voda u vodoskoku na Puerta del Sol prirodna,
obina, a ovdje mirisava; usto se svijetlila i prelijevala u svim
duginim bojama, a time se, kako e itatelj pojmiti, oka nadasve
ugodno doimala. ak i u svome romonu, padajui, ova voda bijae
uhu ugodnija; romonila je nekako skladnije od druge vode, te bi
rekao, da onaj vodoskok romori koju od najumilnijih skladbi
Mozartovih ili Bellinijevih.
Zanijela se pralja gledajui one ljepote i uivajui u onome
skladu, kadli zau jaki tropot i vidje gdje se otvara prozor od
biljura.
Pralja se brzo sakri iza zelenja, da je nitko ne opazi, a da bi
sama mogla vidjeti ljude ili bia, to se, bez sumnje, pribliuju.
Bijahu to tri neobine, prekrasne ptice, a jedna meu njima
zelena i sjajna poput smaragda. U njoj pralja, veoma zadovoljna,
otkri ono, to po kazivanju sviju bijae uzrokom stalnoj
boljetici u kraljevne. Druge dvije ptice ni izdaleka ne bijahu onakve,
premda se isticahu neobinom ljepotom.
Sve tri su veoma brzo letjele i sve tri sletjele na kamenicu od
topaza, te u nju zagnjurile.
Malo zatim vidje pralja kako iz prozirne vode izlaze tri mladia
tako lijepa, tako skladna i bijela da se injahu kao tri prekrasna kipa,
to ih je isklesala majstorska ruka, u mramoru ruiasto obojenu.
Djevojka o kojoj, istini za volju, moramo rei da nikad nije
vidjela naga avjeka, i koja gledajui svog oca, brau i ostale,
odijevene i napol odjevene, nije mogla dokuiti, dokle moe stii
muka ljepota pomisli, da gleda tri besmrtna boanstva ili tri
anela nebeska. I tako, ne crvenei se, i dalje zadivljena, gledae,
kao da su sveti, nimalo greni predmeti. No trojica mladia u taj as
izioe iz vode i brzo se odjenue u lijepo ruho.
Jedan izmeu njih, najljepi od trojice, imae na glavi krunu od
smaragda; ostala ga dvojica potivahu kao svoga gospodara. Ako se
mladoj pralji nag inio lijep kao aneo ili kao neko boanstvo,
onako je odjeven oara svojom velianstvenou, te joj se priini
carom svijeta i najdivnijim kraljeviem na zemlji.
22

Puerta del Sol, glavni trg u Madridu. Prev.

60

Ona se gospoda zatim uputie u blagovaonicu i sjedoe za

krasan stol, to bijae prostrt za trojicu. Kad uoe, pozdravi ih tiha i
nevidljiva glazba, to je romonila godei im uhu za vrijeme jela.
Sluge, i oni nevidljivi, noahu jela i divno posluivahu za stolom.
Sve je to gledala i zamjeivala mlada pralja, koja je, da nitko ne
vidje i ne u, slijedila onu gospodu i sakrila se u blagovaonici iza
nekog zastora.
Odande mogae togod uti iz njihova razgovora i razabrati, da
je najljepi izmeu trojice mladia kraljevi, koji ima naslijediti
prijestolje velilkoga Kitajskog carstva; od dvojice pratilaca jedan mu
bijae tajnik, a drugi njegov titonoa miljenik. Sva trojica bijahu
zaarana, te su se danju pretvarali u ptice, a samo su nou dobivali
svoj prirodni lik, polo bi se najprije okupali na studencu.
Radoznala pralja zamijeti i to, da kraljevi sa smaragdima
jedva togod uzima od jela, premda ga njegovi pratioci mole, da
jede, i da mu se, sjetnu i zanesenu, iz divnih grudi neprestano
otimaju duboki uzdasi.

IV
Kazuju ljetopisi iz kojih uzimamo izvode kako se kraljevi sa
smaragdima, poto se zavrila ona obilna a nevesela gozba, prenuo
kao iz nekog sna te povienim glasom rekao:
Donesi mi, tajnie, spremnicu moje zabave i utjehe.
Tajnik ustade od stola i malo se zatim vrati s najdragocjenijom
spremnicom, to su je ikad vidjele ljudske oi. Spremnica, u koju je
Aleksandar stavio Ilijadu, bijae, kad se s ovom usporedi, prtljarija
gora i jadnija negoli kutija od badema, to se pravi u Jijoni23.
Kraljevi uze spremnicu u ruke, otvori je te dugo i zaljubljeno
promatrae ono, to joj bijae na dnu. Zatim stavi ruku u spremnicu i
odande izvue vrpcu, koju strastveno cjelunu i nad kojom proli
njene suze kazujui:
Vrpco divna, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru.?

23
Jijona (. Hihna), mjesto u pokrajini Alicante, uveno s proizvodnje
badema. Prev.

61

Zatim opet stavi vrpcu u spremnicu, a izvue vezenu i

netaknutu podvezicu. Poljubi je i pogladi te uzviknu cjelivajui je:
Podvezice, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Naposljetku izvadi dragocjen medaljon; koliko je god cjelivao
vrpcu i podvezicu, jo je vie ljubio i gladio medaljon, govorei uz
tako tuan prizvuk, da bi ak i kamen prepukao, a nekmoli srce
proplakalo:
Medaljonu, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Potom se kraljevi i njegova dva pratioca povukoe u svoje
lonice, a mlada se pralja ne usudi poi za njima. Kad osta sama u
blagovaonici prie stolu, gdje su ostala gotovo nedirnuta krasna jela,
slatkii, voe, te krepka vina, to se divno iskre; no sjeanje na
tajinstveni glas i na nevidljivu ruku zadravalo je i sililo, da se samo
gledanjem i mirisanjem zadovolji.
Da uiva u tome nepotpunom zadovoljstvu, djevojka se toliko
priblii jelima, da se postavila izmeu, stola i kraljevieva stolca. A
tada osjeti, ne jednu, ve dvije ruke, to joj se spustie na ramena, te
je prititu. Tajinstveni onaj glas sada prozbori:
Sjedi i jedi.
I zaista sjede na isti stolac, na kojem je sjedio kraljevi; kako je
sada od onog glasa imala doputenje, prihvati se jela s izvanrednim
tekom, to se jo uveao novou i izvrsnou onog jestiva, i tako pri
jelu zapade u dubok san.
Kad se probudila, dan ve uvelike zabijelio. Otvori oi i nae
se nasred polja, ispruena podno drveta, gdje je htjela pojesti
naranu. Ondje bijae rublje, to ga je s rijeke donijela, pa ak bijae
ondje i narana, to se kotrljala.
Zar je sve to bio samo san? upita se mlada pralja. Htjela bih
se vratiti u dvorac kitajskog kraljevia, da se uvjerim, jesu li one
divote istinite, ili su pusti san.
Rekavi to, baci naranu na tlo, da vidi, hoe li joj opet put
kazivati; no narana se malo zakotrlja, a onda se zaustavi u nekoj
jami ili zape o neku prepreku, ili je pak stala zato, to vie nije
62

djelovala sila, koja ju je naprijed kretala. Rijeju, narana je inila

to ve ine sve narane u takvim prilikama: nita na njoj ne bijae
neobino ni udnovato.
Ljutita, djevojka rastvori naranu i vidje, da je unutri, kao to
su i ostale narane. Pojede je i uvidje, da je ista kao i sve narane,
to ih je dosad jela.
Sad vie i nije sumnjala, da sve bijae samo pusti san.
Nemam nikakva dokaza, ree u sebi, kojim bih samu sebe
uvjerila, da je istina, to sam vidjela. No poi u kraljevni, pa u joj
sve ispriati, bude li je zanimalo.

V
Dok se zbivahu, u snu ili na javi, neobine zgode, o kojima
bijae rije, Sretna kraljevna, umorna od tolikog plaa, mirno
spavae; premda ve bijae osam izjutra sat, u koji cio svijet
onog vremena bijae na nogama, s dorukom ve iza sebe
kraljevna, i ne znajui za se, sveudilj spavae.
Njezina dvorkinja miljenica zacijelo smatrae, da su nadasve
zanimljive novosti, to joj ih donosi, kad se usudila da je probudi.
Ula je kraljevni u lonicu, otvorila prozor i radosno uskliknula:
Gospoo, gospoo! Ustajte i radujte se, jer vam evo nose
glase o zelenoj ptici.
Kraljevna se probudi, protare oi i onda, poto je sjela na
postelji, upita:
Zar se vratilo sedam mudraca, to su otili u zemlju
sabejsku?
Kakvi mudraci! uzvrati dvorkinja. Glase vam donosi
jedna izmeu mladih pralja, tono peru suzama natopljene rupie
vae visosti.
Neka odmah ue!
Ue mlada pralja, to je iza nekih vrata oekivala ovo
doputenje; uze tono redom kazivati, to se s njome zbilo.
Kad je ula, kako se pojavila zelena ptica, kraljevna uzviknu od
radosti, a sluajui, kako je iz vode izila pretvorivi se u lijepog
kraljevia, zacrvenjela se kao mak; blaeni joj i pun ljubavi osmijeh
prijee preko usana, a oi joj se blago sklopie, kao da se eli u sebi
sabrati i oima svoje due ugledati kraljevia.

63

Najposlije kad saznade koliku joj ast i potivanje kraljevi

ukazuje i koliku ljubav prema njoj osjea, te kako paljivo i s koliko
ljubavi uva tri ugrabljena zaloga u dragocjenoj spremnici svoje
razonode i utjehe, kraljevna se, i pokraj svoga razbora, nije mogla
zadrati, ve zagrli i poljubi pralju i dvorkinju, zapadajui u druge
sline bezazlenosti i njenosti.
Sad se zaista mogu nazvati Sretnom kraljevnom. Uporna
elja, da se domognem zelene ptice, ne bijae nikakav hir, ve
ljubav. Bijae i jest ljubav, to je tajnovito i neobino prodrla u moje
srce Ne vidjeh kraljevia, a posigurno znam, da je lijep. Nikad s
njime ne govorih, a znam, da je razborit. Nita ne znam o njegovu
ivotu doli to, da je zaaran i da me oarao; uvjerena sam, da je
hrabar, plemenit i od rijei.
Gospoo prozbori mlada pralja mogu vau visost
uvjeriti, da je kraljevi, ukoliko ono, to vidjeh, ne bje pusti san,
poput dragocjena uresa; lice mu je tako dobro i blago, da ga je
milina pogledati. Ni tajnik nije lo momak; no mene najvie, ne
znam zato, privlai titonoa.
Udat e se za titonou! uzvrati kraljevna. Moja e
dvorkinja, ako joj je pravo, poi za tajnika, pa ete obadvije biti
moje dvorske gospoe. Tvoj san ne bijae san, ve stvarnost. To mi
srce veli. Sad je najvanije, da oslobodimo tri ptice, tri zaarana
mladia.
A kako emo sa njih skinuti arbine? upita dvorkinja
miljenica.
Sama u kaza kraljevina poi u dvorac, gdje ive, pa
emo ondje vidjeti. Ti e me, praljo, tamo odvesti.
Pralja, koja jo nije zavrila svoga kazivanja, sad ga dovri i
objasni kako ne moe biti vodiem. Kraljevna ju je veoma paljivo
sluala, zatim je malo razmislila pa dvorkinji rekla:
Otii u moju knjinicu pa mi donesi knjigu Suvremeni
kraljevi i Astronomski kalendar.
Poto je dobila ova dva sveska, kraljevna prolista knjigom
Suvremeni kraljevi i naglas proita slijedee retke:
Onoga istog dana, kad je umro kitajski car, njegova je sina
jedinca, koji ga je imao naslijediti, nestalo s dvora i iz cijelog
carstva. Njegovi se podanici, mislei, da je mrtav, moradoe
podloiti kanu tatarskome.
to iz toga zakljuujete, gospoo? upita dvorkinja.
64

 to bih drugo zakljuila uzvrati Sretna kraljevna doli

to, da je tatarski kan zaarao moga kraljevia. Sad mi je sve jasno.
Ali nije dosta, to je sve jasno ree pralja Valja zlu
doskoiti.
Na to i mislim kaza kraljevna. U tu je svrhu potrebno,
da se odmah poalju oruani i povjerljivi ljudi na sve putove i na sva
raskra, kuda bi mogli proi glasnici, to ih je tatarski kraljevi
poslao svome ocu, da ga pitaju o zelenoj ptici. Pisma, to ih teklii
nose, treba da im se oduzmu i da se meni predaju. Usprotive li se
glasnici, ubit emo ih; privole li, pritvorit emo ih i odvojiti od
svijeta, da nitko ne sazna, to se dogaa. Ni sam kralj, moj otac, ne
smije o tom nita znati. Nas emo tri sve same pripremiti u najveoj
tajnosti. Tu imate dovoljno novaca, da kupite utnju, vjernost i
odlunost ljudi, koji e provesti, to sam naumila.
I zaista, kraljevna, koja je ve ustala i bila u kunoj haljini i
papuama, izvue iz ormara dvije kese pune zlata pa ih dade svojim
pouzdanicama. Ove bez oklijevanja pooe, da provedu, to su
dogovorile, a Sretna kraljevna osta te uze temeljito prouavati
Astronomski kalendar.

VI
Pet je dana prolo od asa, kad se odvio gore prikazani prizor.
Za sve ovo vrijeme kraljevna nije plakala, a tome se kralj, njezin
otac, zaudio, koliko se i obradovao. Kraljevna se ak veselila i
alila, a to je kraljevie-prosce poelo ispunjati nadom, da e se
kraljevna najposlije za jednoga izmeu njih odluiti, jer se prosci
uvijek srei nadaju.
Nitko nije ni slutio, to bi razlogom, te se kraljevna tako brzo
promijeni i neoekivano oivje.
Samo se tatarski kraljevi, koji bijae avolski lukav,
pribojavao, iako posve neodreeno, da je kraljevna dobila kakav
glas o zelenoj ptici. Osim toga, tatarski je kraljevi imao tajinstven
predosjeaj velike nesree, te je, s pomou crne magije, kojoj ga je
otac nauio, pronaao, da u zelenoj ptici mora gledati neprijatelja.
Sraunavi usto kao ovjek, koji zna, koliki je put i koliko
vremena treba da se prijee da bi onog dana imali stii glasnici,
to ih je ocu poslao, a u znatielji, da vidi, to mu otac odgovara na

65

njegova pitanja, u zoru pojaha konja i sa etrdeset svojih ljudi,

dobro oboruanih, poe ususret, spomenutim glasnicima.
No premda je tatarski kraljevi poao u najveoj tajnosti,
Sretna kraljevna, koja imae uhode i bijae, tono rije na oprezu,
odmah saznade, da je otiao, te na vijeanje pozva mladu pralju i
svoju dvorkinju.
im se ove pojavie, ona im u velikoj tjeskobi priopi:
Nalazim se u stranu poloaju. Triput sam uzalud kuala, da
zakoturam naranu pod onim drvetom, odakle se zakotrljala pralji;
no nije me htjela povesti mome dragom. Niti sam ga vidjela niti sam
mogla otkriti nain, kako da ga oslobodim. Jedno sam samo saznala
iz Astronomskog kalendara: one noi, kad ga je pralja vidjela, bijae
proljetni jedna dana i noi. Moda ga i ne moemo vidjeti prije
slijedeeg ekvinocija u isto doba, a dotle ga tatarski kraljevi moe i
ubiti. Ubit e ga, im od oca primi pismo; ve je otiao s etrdeset
svojih ljudi, da doeka pismo.
Nemojte jadovati, lijepa kraljevno kaza dvorkinja
miljenica. Tri odreda po sto ljudi ekaju na glasnike na razliitim
mjestima, da im uzmu pismo i vama ga donesu. Te su tri stotine sve
hrabri momci naoruani najboljim orujem, te ih nee pobijediti
tatarski kraljevi kraj svega svog arobnjatva.
Ja ipak mislim priklopi pralja da protiv tatarskoga
kraljevia treba poslati vie ljudi. Premda on, istina, vodi sa sobom
svega etrdeset, svi oni, kako vele, imaju oklop i arobne strijele,
tako te svaki vrijedi desetorice.
Razborit savjet praljin bude odmah prihvaen. Kraljevna
potajno dozva k sabi najhrabrijeg i najsposobnijeg generala u svog
oca. Generalu ispripovjedi, to je i kako je, izjada mu se i zatrai u
njega pomo. Ovaj joj to obea te brzo sabere brojnu etu vojnika, s
kojima izie iz prijestolnice, odluivi, da u pothvatu umre ili da
kraljevni donese pismo tatarskoga kana te kanova sina iva ili
mrtva.
Poto je general otiao, kraljevna prosudi, da joj valja Sretnog
kralja obavijestiti o svemu, to se zbilo. Kralj bijae izvan sebe.
Kaza, kako je sva pria o zelenoj ptici samo smijean njezin i praljin
san, te poali, to je njegova ki, drei se sna, poslala, toliko
ubojica na odlina kraljevia, krei tako zakone gostoprimstva,
gazei ljudsika prava i sve moralne propise.
Aj, aj, keri moja! uzvikivae kralj. Krvlju si uprljala
66

moje asno ime, ako se tome ne doskoi.

I kraljevna se rastui i pokaja za svoje djelo. I pokraj svoje
velike ljubavi prema kitajskom kraljeviu, ve bi vie voljela, da ga
ostavi vjeno zaarana, negoli da se njemu za ljubav prolije i jedna
kap krvi.
I tako poslae generalu glas, da ne zamee bitke; no sve bijae
uzalud. General je tako hitao, da ga ne mogahu dostii. U ono doba
ne bijae brzojava, te se ne mogahu predavati brzojavke. Kad su
teklii stigli do generala, vidjee kako bjee kraljevi vojnici, pa i
sami za njima potekoe. etrdeset ljudi od tatarske pratnje, etrdeset
nadnaravnih bia, to se prometnue u strana udovita, koja oganj
rigahu, nadalo se u potjeru za kraljevim vojnicima.
Samo je general, ija hrabrost, otroumlje i sposobnost u oruju
bijae gotovo nadnaravna, ostao neustraiv posred onog vie negoli
opravdanog straha.
General se uputi prema kraljeviu, jedinom neprijatelju, to ne
bijae nadnaravan, s kojim bi mogao bojak biti, te s njime zametne
hrabar i neobian dvoboj. No oruje tatarskog kraljevia bijae
zaarano, tako, da general ne mogae kraljevia raniti. Videi tada,
da ne moe s njime nakraj, ne poslui li se varkom, dobrano se
udalji od svog protivnika i brzo odmota dugi i jaki svileni pojas,
kojim bijae opasan; neprimjetno od pojasa naini zamku, s kojom
nevjerojatno brzo prie kraljeviu, namaknu mu je oko vrata, pa na
konju pojaha, to je mogao bre, tako da je kraljevia oborio s konja
i vukao ga za sobom.
I tako je general zaguio tatarskog kraljevia. im je ovaj
svijetom promijenio, nestade i divova, a vojnici se Sretnoga kralja
vratie i sabrae oko svoga voe. Ovaj s njima prieka glasnike s
pismom od tatarskog kana, koji se ubrzo pojavie.
Uveer onoga istog dana general se vrati na dvore Sretnog
kralja, nosei u rukama pismo tatarskoga kana. Uz udvoran i
smjeran pozdrav predade ga kraljevni.
Kraljevna rastrgnu peat i poe itati, ali uzalud: nije razumjela
ni jedne rijei. Ni Sretni kralj ne razabra vie. Pozvae sve
prevoditelje i tumae, ali ni ovi ne odgonetnue pisma. Odmah
dooe lanovi dvanaest kraljevskih akademija, ali ni oni ne bijahu
spretniji od ostalih.
Doe i sedam mudraca, tako uenih u jezikoslovlju, koji su
upravo stigli bez ptice feniksa, i zato bili osueni na smrt; premda
67

im se obeala milost, ako proitaju ono pismo, ne uspijee ga

odgonetnuti niti mogoe kazati, na kojem je jeziku napisano.
Sretni kralj smatrae, da je najnesretniji meu kraljevima; uze
jadati, to bijae sukrivac u beskorisnu zloinu, te se poboja osvete
monoga tatarskog kana. One noi nije dugo mogao oka sklopiti.
Oajna ga bol obuze, kad se ujutro rano probudio i saznao, da
je kraljevna nestala, napisavi mu ove rijei:
Oe, niti me trai niti nastoj doznati kamo idem, ne eli li me
mrtvu vidjeti. Znaj toliko, da sam iva i zdrava premda me nee
vidjeti, dok ne odgonetnem tajinstveno kanovo pismo i ne skinem
ari sa svoga dragog kraljevia. Zbogom.

VII
Sretna kraljevna bijae sa svojim dvjema drgama otila pjeke
na poklonstvo, na hodoae nekome svetom pustinjaku, koji
ivljae u osami u vrletima veoma visokih gora, to su se vidjele na
maloj udaljenosti od grada.
Premda je kraljevna sa svojim drgama htjela ii jaui do
pustinjakova nastana, to ne bje mogue. Put bijae prikladniji za
koze negoli za deve, slonove, konje, mazge i magarce, jer to, da
oprostite, bijahu etveronoci, na kojima se jahalo u onoj kraljevini.
S ovog razloga, a potaknuta jo i pobonou, kraljevna poe pjeice
i bez druge pratnje doli svojih dviju pouzdanica.
Pustinjak, kojemu se zaputie, bijae mu, koji je vrio mnogu
pokoru, te ga smatrahu svecem. Narod je vjerovao, da je pustinjak
besmrtan, a nije manjkalo ni valjanih razloga tome vjerovanju. U
cijelome onom kraju nije bilo spomena o vremenu, u koje se
pustinjak nastanio u najskrivenijem dijelu one planine, gdje su ga
rijetko kad ugledale ljudske oi.
Kraljevna i njezine drge, koje je privukao glas o pustinjakovoj
kreposti i njegovu znanju, sedam dana hodahu tragajui za njim po
onim vrletima i zabitima. Danju su ga traile hodei po strmenima i
po trnju, a nou se zaklanjahu po udubinama u hridima.
Nikoga ne bje, da ih vodi, bilo zbog tegotna puta, kojim ni koze
nisu prolazile, bilo zbog straha od prokletstva, to bi ga pustinjak
bacio na onoga, tko bi prodro u njegov nastan na ovome svijetu, ili
ga smetao u molitvi. Samo se po sebi razumije, da ovaj pustinjak,

68

to proklinje, bijae poganin. Unato prirodnoj dobroti njegove

due, njegova ga mrana i strana vjera silila, da proklinje i da baca
anateme.
Tri drge, slutei, kao po nekom nadahnuu, da im samo
pustinjak moe odgonetati ono pismo, odluie da se izloe
njegovim prokletstvima, te ga, kako rekosmo, traie sedam dana.
Nou sedmag dana tri poklonice pooe da se zavuku u neku
peinu, na poinak, kadli otkrie pustinjaka kako se mui u dnu te
iste peine.
Jadno i tuno svijetlo neke svjetiljke osvjetljivae ono
tajinstveno mjesto osame.
Tri drge zadrhtae od straha pred prokletstvom i gotovo se
pokajae, to su dotle ile. No pustinjak, u koga brada bijae bjelja
od snijega, koa naboranija negoli suho groe, a tijelo sama kost i
koa, uprije u njih prodoran pogled svojih upalih oiju, upalih ali
svijetlih poput dviju eravica, te jasnim, radosnim i blagim glasom
ree:
Hvala nebesima, to ste napokon ovdje! Stotinu je godina,
to vas ekam. Prieljkivah smrt, ali ne mogoh umrijeti, dok vam ne
ispunim ono, to mi je nametnuo kralj duhova. Ja sam jedini
mudrac, koji jo govori i razumije nadasve bogati jezik, to se
govorio u Babilonu prije pometnje. Svaka rije toga jezika mona je
zakletva, to sili i pokree paklene sile, da slue onome, tko je
izgovori. Rijei toga jezika imaju mo da vezuju i razvezuju sve
veze i zakone, to vezuju i upravljaju prirodnim stvarima. Kabala
nije drugo doli smijeno i jadno oponaanje ovoga nepriopivog i
bogatog jezika. Neka siromana i nedostatna narjeja ovoga jezika
najljepi su i najsavreniji jezici svijeta. Dananja je znanost la i
opsjena, kad se usporedi sa znanou, to se u samome onom jeziku
nalazi. Svaka imenica ovog jezika ima u svojim slovima bit
imenovane stvari i njezinu skrivenu mo. Sve stvari, kad uju gdje
ih zovu njihovim pravim imenom, sluaju onoga, tko ih zove.
Takva bje mo ljudskog roda, kad je imao ovaj jezik, to se htio
i na nebo uspeti, a bio bi se zacijelo i uspeo, da nebo nije odredilo,
da se prvotni jezik zaboravi.
Samo trojici mudraca s asnim namjerama, od kojih su dvojica
ve mrtva, bje dano da zadre u pameti onaj jezik. Zadrae ga isto
tako, po posebnoj povlastici avoljoj, Nimrod i njegovi potomci.
Posljednji je njegov potomak umro prije tjedan dana, na tvoju
69

zapovijed, o Sretna kraljevno! I tako je sada na svijetu jedan jedini

ovjek, koji ti moe proitati pismo tatarskoga kana, a to sam ja; i da
bih ti u tome mogao posluiti, kralj duhova drae me vjekovima na
ivotu.
Evo ti pisma, o mudrae asni i dubokoumni! ree
kraljevna predajui pustinjaku na ruke tajinstveni rukopis.
Odmah u ti ga proitati kaza pustinjak.
Pustinjak namaknu naoale i primaknu se svjetiljci, da ita.
Vie je od dva sata naglas itao na jeziku, na kojem pismo
bijae napisano.
Na svaku rije, to bi je izgovorio, sav se svijet potresao;
zvijezde se prelijevale mrtvakim blijedilom, mjesec se pokretao na
nebu, kao to mu se trese odraz na valovima oceana... Kraljevna i
njezine drge moradoe sklopiti oi i zaepiti ui, da ne vide
sablasti, to se pojavljivahu, i da ne uju udnih, stranih i tunih
glasova, koji se izdizahu iz utrobe zemlje, to se iz temelja potresala.
Poto je proitao pismo, pusitinjak skide naoale i mirnim
glasom ree:
Nije pravo ni prikladno, a niti je mogue, o Sretna
kraljevno, da zna sve, to se u ovome gnusnom pismu kazuje. Nije
pravo ni prikladno, jer u pismu ima stranih i avolskih tajni. Nije
mogue, jer se ove tajne ne mogu izrei, iskazati ni objasniti ni na
kojem od jezika, to se danas na zemlji govore. Ljudski e rod
svojim nesavrenim i slabanim razumom neka nebitna zbivanja
spoznati, tek kad prou tisue i tisue godina, ali nikad nee ui u
bit stvari, bit, koju ja znam, koju zna tatarski kan i koju su znali prvi
mudraci, koji su se, za svoje elukubracije, sluili ovim
najsavrenijim jezikom, to se zbog naih grijeha ne moe vie u
nasljedstvo predati.
Onda nam se izjalovie nade! priklopi mlada pralja.
Poto smo toliko prole, da vas pronaemo, i kad smo nale jedinog
ovjeka, koji moe prevesti to zakuasto pismo, vi nam sad velite,
da ga neete prevesti.
Niti hou, niti smijem uzvrati stari, stoljetni pustinjak.
Ali u vam rei ono iz pisma, to je vama vano. Rei u vam to u
malo rijei, ne zaustavljajui se na pojedinostima, jer su odbrojani
asovi mog ivota, a smrt mi se blii:
Kitajski je kraljevi, zbog svojih vrlina, svoga uma i ljepote,
postao miljenikom kralja duhova; ovaj ga je tisuu puta izvukao iz
70

klopke, to mu ju je postavio tatarski kan u namjeri da ga sa ivotom

rastavi. Kad je kan vidio, da ga ne moe ubiti odlui posluiti se
arolijom, da ga makne daleko od njegovih podanika i da sam
umjesto njega zavlada njegovim Nebeskim carstvom. Htio je kan, da
arolija bude nerazreiva i vjena, ali unato svome izvrsnom
poznavanju magije nije u tom uspio. Njegovoj se zloj elji
usprotivio kralj duhova, pa ako i nije mogao uiniti, da kanova
aranja i zaklinjanja ostanu bez ikakva uinka, ipak mu je polo za
rukom, da sa njih skine dobar dio opaine.
Kraljevi, makar pretvoren u pticu, mogae nou uzimati svoj
pravi lik. Dobio je i dvorac, gdje je mogao ivjeti i uivati u asti,
dostojanstvu i udobnosti, to pripada njegovu uzvienom poloaju.
Naposljetku, mogahu se s njega skinuti ari, ako se ispune ovi
uvjeti, za koje kan bilo stoga, to zlo misli o enama, bilo zbog
izopaenosti i poronosti ljudskog roda uope miljae da se ne
mogu ispuniti:
Prvi uvjet, koji se ve ispunio, bijae u tom, da ena od
dvadeset godina, razborita, valjana i puna suuti, a iz najnieg
drutvenog sloja, vidi trojicu zaaranih mladia, koji su najljepi na
svem svijetu, kako nagi izlaze iz vode, a vrstoa i neokaljanost
njezine due da bude takva, da se ne pomuti i ne zamrai ni
najmanjom niskom pobudom. Ta se kunja imala obaviti u proljetni
jedna dana i noi, kad sva priroda potie na ljubav. Mlada je ena
morala osjetiti ljepotu i duboko joj se diviti, ali na duhovan i svet
nain.
Drugi uvjet, takoer ispunjen, bijae u tom, da kraljevi,
mogavi se pojaviti samo tri puta, i to kao zelena ptica, probudi u
kraljevne sebi ravne toliko jaku i istu ljubav, koliko i nesavladivu.
Trei uvjet, koji se upravo ispunio, zahtijevae, da se kraljevna
domogne ovog pisma, a ja da ga protumaim.
etvrti i posljednji uvjet, u ispunjenju kojega morate
sudjelovati sve tri djevojke, koje me sluate, trai, to ete sada uti:
Ostaju mi svega dvije minute ivota; no prije nego to umrem,
prenijet u vas u kraljeviev dvorac, pokraj kamenice od topaza.
Onamo e doi ptice i zagnjuriti u vodu, te e se pretvoriti u tri
krasna mladia. Vi ete ih vidjeti; ali, kad ih vidite, morate sauvati
svu isitou svojih misli i svu neokaljanast svojih dua, a ipak da
svaka od vas voli jednoga od njih trajice, svetom i bezazlenom
ljubavi. Kraljevna ve voli kitajskog kraljevia a mlada pralja
71

njegova titonou; obje ste pokazale bezazlenost svoje ljubavi. Sad

jo treba da se dvorkinja ljubimica kraljevne isto tako zagleda u
tajnika. Kada tri zaarana mladia pou u blagovaonicu, krenite za
njima, ali tako, da vas ne vide; ondje ete ostati, dok kraljevi ne
zatrai, spremnicu svoje razonode i utjehe i ne kae, cjelivajui
vrpcu:
Vrpco divna, oh moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Nato ete se i vi i kraljevna odmah pokazati, te e svaka od vas
predmetu svoje ljubavi dati njean cjelov u lijevi obraz. arolija e
smjesta prestati, tatarski e kan iznenada umrijeti, a kitajski e
kraljevi ne samo imati svoje Nebesko carstvo, nego i naslijediti sve
kanate, kraljevstva i pokrajine, kojima vlada onaj avolski
arobnjak.
Tek to je izgovorio ove rijei, pustinjaku se lice neobino
promijeni, on napol otvori usta, oprui noge i umrije.
Kraljevna se i njezine drge odjednom naoe iza mnotva
zelenila, pokraj kamenice od topaza.
Sve se ispunilo, kako je pustinjak kazao.
Sve tri djevojke bijahu zaljubljene, sve tri iste i bezazlene. Ni
u tekom asu, kad je valjalo utisnuti njean poljubac, ne osjetie
drugo doli duboku ganutost, mistinu i istu.
I tako se odmah s trojice mladia skinue arbine. Kitaj i
zemlja tatarska bijahu sretne pod ezlom kraljevievim. Jo sretnije
bijahu kraljevna i njezine drge, udate za onako lijepe ljude. Sretni
se kralj odrekao prijestolja te je otiao da ivi na dvorima svoga zeta
u Pekingu. General, koji je ubio tatarskoga kraljevia, dobi sva
kitajska odlija, naslov prvog mandarina te bogatu mirovinu za se i
za svoje nasljednike.
Pripovijeda se, naposljetku, kako Sretna kraljevna i kitajski car
dugo i sretno poivjee i imadoe pol tuceta djece, sve jedno ljepe
od drugaga. Mlada pralja i dvorkinja, svaka sa svojim muem,
sveudilj uivahu milost njezina velianstva i bijahu najuglednije
osobe u onoj zemlji.

72

Miguel de Unamuno
JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTA
(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista)
Osjeao je kako klize sati, prazni, bez sadraja, kako plaze po
mrtvoj uspomeni na onu davnu ljubav. Veoma daleko, iza njega, dva
oka, ve bez sjaja, u magli. I nejasan odjek zaboravljenih rijei, kao
mora odjek, to se gubi u planini. A tamo, pod srcem, um
podzemnih voda. ivot prazan, a on sam, sasvim sam. Sam sa
svojim ivotom
Da ga opravda, imao je samo lov i karte. I nije s ovog bio
tuan, jer se njegova junaka jednostavnost nije slagala s tugom.
Kad bi koji drug u igri, ne zadovoljivi se brojem karata, uzimao jo
jednu jedinu, pak onda zaigrao, don Rafael bi prenavljao, kako ima
stvari, koje se ne smiju traiti; dolaze i same. Vjerovao je u
Providnost, to jest u svemo sluaja. Tek toliko, da u neto vjeruje i
da mu duh ne bude prazan.
Zato se ne oenite? ponekad bi ga, tek tako, upitala
ena, u koje stanovae.
A zato da se oenim?
Da sluajno ne biste skrenuli s puta.
Ima stvari, seora Rogelia, kojih ne treba traiti: dou i
same.
I kad se ovjek najmanje nada!
Tako je u kartama. Ali, vidite, ima neto, to me navodi, da
o tome mislim.
to?
To, da mognem umrijeti miran ab intestato, bez brige u
pogledu oporuke.
Gle razloga! uzviknu gazdarica.
Za mene je to jedini, koji vrijedi odgovori ovjek, koji je
slutio, da ne valjaju razlozi po sebi, nego po vrijednosti, to im se
pridaje.
I jednog proljetnog jutra, izlazei, pod izlikom lova, da gleda
izlaz sunca, opazi sveanj pred kunim vratima. Sae se, da bolje
promotri, a unutri sasvim lak um, kao u zaboravljenih stvari.
Zamotuljak se micao. On ga podie; bijae mlak. Razmota ga: bijae
73

novaroene od nekoliko sati. Osta gledajui, a srce mu kanda

osjeti, ne vie um, nego svjeinu podzemnih voda.
Kakvu li mi lovinu sudbina namijeni! bijae mu pomisao.
Vrati se sa zaveljajem u naruju, prevjeenom pukom,
penjui se na prstima uza stube, da ne probudi djeteta, pa tiho zovnu
pred vratima.
Evo vam neto nosim ree domarki.
A to to?
ini se, da je dijete...
ini se?
Ostavili ga na ulici, pred vratima.
to emo s njime?
to emo s njime? Jasno: odgajate ga!
Tko?
Nas dvoje.
Ja? Ja ne!
Potrait emo dojkinju.
Ta jeste li pri zdravoj pameti, gospodine! Treba izvjestiti
suca, a to se ovog ovdje tie, u sklonite s njime!
Siromaak! To nikako!
Uostalom, kako hoete.
Neka majka iz susjedstva milostivo malianu dade prvo
mlijeko, a uskoro, lijenik don Rafaelov nae dobru dojkinju:
djevojku, koja je upravo rodila mrtvo dijete.
Kao dojkinja, izvrsna kaza mu lijenik a to se tie
ene, kako vidite, ovakva se stramputica moe svakom dogoditi.
Meni ne uzvrati don Rafael u svojoj karakteristinoj
jednostavnosti.
Najbolje bi bilo rei e gazdarica da ga ona odnese
svojoj kui, da ga kod sebe odgaja.
Ne! izusti don Rafael. Bilo bi veoma pogibeljno.
Nemam povjerenja u djevojinu majku. Ovdje, ovdje, pod mojim
nadzorom! A djevojka se ne smije uzrujavati, seora Rogelia, jer o
tome ovisi zdravlje djeteta. Ne bih htio, da zbog jedne neugodnosti,
priinjene Emiliji, anelka zaboli trbui.
Emilija, dojkinja, s dvadeset godina, bijae visoka, nalik na
ciganku, s vjeitim osmijehom u oima, kojima se crnina pojaavala
okvirom crne kose, to joj poput dvaju mekih crnih krila pokrivae
sljepooice; usne vinjeve boje, napol otvorene i ovlaene, a korak
74

kao u koke, oko koje pijetao oblijee.

A kako ete ga krstiti, gospodine? upita ga seora
Rogelia.
Kao svog sina!
Zar ste poludjeli?
Pa ta!
A ako se sutra, po tom medaljonu, to nosi, i po tim
znakovima, pojave pravi roditelji...?
Nema tu drugih roditelja osim mene. Ja ne traim djece, kao
to ne traim ni odreenih karata; ali kad dou... slobodan sam. I
vjerujem, da je sluajno materinstvo najie i najslobodnije. Nije
moj grijeh, to se dijete rodilo, ali e njegov odgoj biti moja zasluga.
Valja vjerovati u Providnost, barem da se u neto vjeruje, jer to daje
utjehu, a osim toga tako u moi umrijetii miran ab intestato, bez
brige za oporuku, jer ve imam odreena nasljednika.
Seora Rogelia se ugrize za usnu, a kada je don Rafael odnio
dijete na krtenje i kroz knjige ga proveo kao svoje, pustio je, da se
susjedstvo smije, ali nije dao, da tkogod posumnja u kakvu himbu:
tako bijae poznata i tako jasna njegova svagdanja jednostavnost. A
domarka se, protiv volje, morade sporazumjeti i sloiti s djevojkom.
Sad je don Rafael osim na lov i na karte imao jo na neto
misliti; sad mu dani bijahu ispunjeni. Kua mu se ispuni novim
ivotom, svijetlim i jednostavnim. ak se neke noi odrekao sna i
poinka nosei dijete i ljuljajui ga, da bi ga umirio.
Lijepo je kao sunce, seora Rogelia. A nismo, ini mi se,
bili loe sree ni s dojkinjom.
Ako se ne vrati starim grijesima...
Za to se ja brinem. Ne bi bilo poteno, zbog djeteta. Ali ne,
ne; prevario ju je zarunik, lijenina i grdno strailo, kojega ona
sada mrzi...
Ne vjerujte... ne vjerujte...
... i kojemu u platiti put u Ameriku. A ona je sirotica...
Do prve prilike.
Velim, da e ga izbjegavati!
Ako htjedne...
to se toga tie, sigurno je, jer treba da vam kaem istinu, a
istina je da...
Ve je zamiljam.
No, prije svega, potovanja prema mome sinu!
75

Emilija nije imala nita nisko u sebi; bila je opsjenjena

junakom jednostavnou onoga polusnena samca. Posvetila se
otpoetka djetetu, ba kao da mu je mati. Tobonji otac i naravna
dojkinja provodili su mnoge asove uz kolijevku, on s jedne, a ona s
druge strane, promatrajui kako se dijete u snu smijei, dok se
inilo, kao da sisa.
to je ovjek! govorio bi don Rafael.
A pogledi im se susretahu. I dok bi ona, Emilija, drala dijete u
naruju, on se, Rafael, saginjao, da ga poljubi, i cjelovom ve
pripremljenim na ustima gotovo bi dodirivao njezino lice, a njezini
bi se crni uvojci pokazivali na oevu elu. Poneki bi puta pogledao
jednu od dviju bijelih dojki blizanki, nabreklim ivotom, to ga
predaju djetetu, i na njoj, stisnutoj izmeu djetinjih prstiju i majina
srca, modre vijuge ila, to se sputaju s golubinjeg vrata, koji se
nad njom savija. I onda bi mu dolazila elja, da ljubi sina, a dojka bi
zadrhtala na dodir njegova ela.
Osjeam, morat u te brzo ostaviti, sunace govorila bi
djetetu, pritiui ga uz grudi, kao da je ono razumije.
Na to bi don Rafael utonuo u utnju.
I dok bi djetetu, uzimajui ga u naruaj, pjevala onu staru
rajsku pjesmicu, tono je svaka majka, predajui je od srca srcu,
nanovo stvara, izmilja vjeno novu poeziju, a koja je uvijek ista,
jedina, kao sunce pjesma bi, kao trag zaboravljena djetinjstva,
nosila don Rafaela u daljine sjeanja. Ljuljae se zipka i s njome
srce sluajnog oca, i mijeae se onaj napjev
que viene el coco...
sa umom voda ispod njegova srca...
a llevarse a los nios...
tono se takoer uspavljivae...
que duermen poco...24

24
Que viene el coco [a llevarse a los nios] que duermen poco Jer doi e
bauk [da odnese djecu] koja malo spavaju. Prev.

76

u mekoj magli prolosti...

nina-nana, nina-nana...
Kako umije biti dobra mati! miljae don Rafael.
Jednom, govorei o sluajnosti, koja je uini dojkinjom, zapita
je don Rafael:
Ali, djevojko, kako se to moglo dogoditi?
Eto, vidite, don Rafael! i lice joj se lako, sasvim lako
zaari.
Da, ima pravo, vidim.
A zatim doe teka bolest, dani i noi strepnje. Dok je to
trajalo, don Rafael se pobrinuo, da Emilija spava s djetetom, u
njegovu stanu.
Ali, gospodine primijeti djevojka kako bih ja mogla tu
spavati...!
Pa veoma jednostavno odgovori on sa svojom
uobiajenom jednostavnou jednostavno, da spava.
A za ovog ovjeka koji je bio puka jednostavnost, sve bijae
jednostavno.
Lijenik naposljetku izjavi, da je dijete spaeno.
Spaeno! uzviknu don Rafael razigrana srca te poe, da
zagrli Emiliju, koju bijahu oblile suze radosnice.
Zna li to ree joj ne sputajui ruke s njezina ramena i
gledajui dijete, koje se smijeilo u cvatu oporavljanja.
to? upita ona, a srce joj zalupa.
De se, kako smo oboje slobodni, bez obveza jer ne vjerujem,
da jo misli na onog klipana, za kojeg i ne znamo da li je stigao u
Tucumn ili nije, i kad smo ve roditelji, ja otac, a ti mati istome
djetetu... da se, velim, vjenamo, i gotov posao.
Ali, don Rafaele! i obli se crvenilom.
Gledaj, djevojko, ovako emo moi jo imati djece...
Argument bijae poneto neobian ali je uvjerio Emiliju. I kako
ivljahu zajedno, a ne bijae razloga da oteu za jo koji prolazan
dan pa ta! one iste noi uinie dijete naslijednikom, a malo
se zatim i vjenae.
I koliko je to ljudima dano a nije im dano mnogo bijahu
sretni i imadoe jo desetero djece, pravi boji blagoslov, s kojim je
mogao umrijeti miran ab intestato, bez brige za oporuku, jer imade,
77

tko e ga zakonski naslijediti jednostavni don Rafael, koji se u dva

skoka iz lovca i kartaa prometnuo u oca obitelji. I bi, kako je on
obino kazivao kao zbir svoje praktine mudrosti: valja sluaju
prepustiti, to je njegovo!

78

NAPOMENE O PISCIMA
LEOPOLDO ALAS (CLARN)
Leopoldo Alas (1852. 1901.), kritik i pripovjeda uven pod
pseudonimom Clarn, bijae profesor politike ekonomije na
sveuilitu u Zaragozi, a zatim profesor prava na sveuilitu u
Oviedu. Suraivao je u vie knjievnih asopisa, objavio nekoliko
knjiga i vrlo aktivno sudjelovao u javnom ivotu panjolske onoga
vremena. Zbog svoje otre kritike Dvora morao se s tekom mukom
probijati kroz ivot.
Neslomljiv u kritici i satiri, zanosio se naprednim europskim
idejama. U njegovim spisima panjolska po prvi put saznaje za
mnoga imena svjetskog glasa. Kao pripovjeda, u El gallo de
Scrates, Pipa, Su nico hijo, realistiki prikazuje ivot panjolske
provincije.
U povijesti panjolskog realizma zauzima vidno mjesto romanom
La regenta (1884.), historijom asturske Madame Bovary. U njemu je
zahvaena ivopisna i ujedno smijena i oajna monotonija i
nitavilo panjolske provincije. Alasova panjolska slii Rusiji
Gogoljevoj i portugalu Ea de Queiroza. U toj knjizi, neiscrpnoj,
punoj boje, nalazi se prava slika i zadnja satira lijena, dokona,
brbljava i ekstravagantna drutva, to se kree od arene do kasina.

JOS MARIA DE PEREDA

Jos Maria de Pereda (1833. 1905.), ija djela neki kritici
uzimaju kao poetak modernoga panjolskog romana, izraziti je
regionalist. Posvetio se slikanju narodnog ivota i obiaja, pa je dao
cio niz izvrsnih realistikih opisa ljudi i ivota svoga kraja
(Santander, obala Kantabrijska). Peredini su junaci lokalni u
pojedinostima, ali univerzalni u cjelini.
Napisao je nekoliko zbirki pripovijesti i vie romana. Meu
pripovijestima istiu se one u zbirci Escenas montaesas i u zbirci

79

Tipos y paisajes, a od romana najvie mu cijene Peas arriba i

Sotileza. Ovaj posljednji smatra se kao najbolji realistiki roman iz
ivota ribara, to ga je dala europska knjievnost XIX. vijeka.
Mnogi kritici zamjeraju Peredi, to previe pada u zanos i to, s
druge strane, odve karikira. U svakom sluaju slau se, da mu
pripada vidno mjesto meu panjolskim realistima prolog stoljea.

JACINTO OCTAVIO PICN

Republikanac i borac za drutvenu pravdu, Jacinto Octavio
Picn (1852. 1923.), bijae izraziti antiklerikalac, naprednjak i
kritiar dutvenih ustanova, proetih klerikalizmom i monarhizmom.
Svoje je pero stavio u slubu svojih politikih ideja borbenog
republikanstva i drutvene naprednosti, pa kad je imao ui u
Akademiju, uzdigla se itava oluja prosvjeda: svi natranjaci bijahu
ustali da jednoglasno pobijaju njegovu kanditaturu.
Njegovi romani Lazaro, El enemigo, La hijastra del amor,
Juan Vulgar, La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita Tenorio,
Sacramento, manifestacija su borbene knjievnosti. Pod utjecajem
Balzacova realizma hrabro prilazi tegotnim temama, i u tom se bitno
razlikuje od panjolskih pisaca svoga vremena. Istie se i suptilnom
psihologijom te brino dotjeranom formom, koja njegovu stilu nije
oduzela tenost i hitrost. La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita
Tenorio i Sacramento mnogi kritici ubrajaju meu najbolje
realistike romane u panjolskoj knjievnosti.
J. O. P. napisao je nekoliko svezaka pria i novela (Novelitas,
Cuentos de mi tiempo, Tres Mujeres, Cuentos, Mujeres), koje su
jednako obiljeene kao i njegovi romani.
Neko se vrijeme bjee posvetio biografiji i i umjetnikoj kritici
pa je na tom podruju velik uspjeh postigao djelom Vida y obras de
Don Diego Velzquez. Kao kritik umjetnosti pokazao se i u brojnim
lancima, a poglavito u lancima sabranim pod natpisom Apuntes
para la historia de la caricatura. Glavno mu je djelo roman Dulce y
Sabrosa (1891.)

80

EMILIA PARDO BAZN

Najistaknutije mjesto meu p. spisateljicama XIX. stoljea
zauzima bez sumnje Emilia Pardo Bazn (1851. 1921.) Njezina
djelatnost bijae zaista mnogostruka: pisala je pjesme i drame,
romane i pripovijesti, putopise i novinske lanke, jezine i povijesne
rasprave, bavila se umjetnikom kritikom i politikom, predavala
neolatinske knjievnosti na madridskom sveuilitu te panjolsko
opinstvo upoznavala s ruskom knjievnou...
Od njezinih romana vaniji su: La Tribuna (hrabra studija
proleterskog ivota i obiaja), Los pazos de Ulloa i La madre
Naturaleza (dva majstorska realistika djela), Insolocin i Morria
(u kojima su divni realistiki opisi narodnog ivota i obiaja u
pokrajini Galiciji, na panjolskom sjeverozapadu), te La sirena
negra i La Quimera (dva romana tolstojevske inspiracije).
Napisala je mnotvo izvrsnih pripovijesti, sabranih u nekoliko
zbirki: Cuentos de Marineda, Cuentos de amor, Cuentos de Navidad
y Reyes, Cuentos dramticos, Cuentos de la Patria, Cuentos
sacroprofanos, itd.
Djela E.P.B., koja obuhvaaju preko etrdeset svezaka
prevedena su na mnoge jezike.

VICENTE BLASCO-IBAEZ
Puki tribun i socijalni borac, novinar i knjievnik, gorljivi
republikanac i osniva borbenih listova, neumorni putnik i borac
protiv vjerskih i socijalnih predrasuda, Vicente Blasco- Ibez
(1867. 1928.) svojim je romanima brzo osvojio sav svijet:
najpoznatiji je panjolski pisac naega vremena.
U prvim romanima bijae pod Zolinim utjecajem, kao to u
novelama bijae pod utjecajem Maupassanta, no u stilu i boji sasvim
je panjolac. Brzo se oslobodio svakog utjecaja. Izvrstan je kolorist,
majstor u slikanju ljudi, krajolika i obiaja svoga kraja (Valencia). Iz
svih mu djela izbija ljubav prema ovjeku, borbenost i optimizam.
Napisao je mnotvo veoma razliitih romana i nekoliko knjiga
novela.
Vanija su mu djela Cuentos valencianos, Arroz y tartana
81

(satira valencijanske buroazije), Flor de Mayo (opis ribarskog

ivota u predgrau Valencije), La barraca (revolucionarna apologija
ljubavi prema zemlji), Snica la cortesana (opis drevnog Sagunta u
stilu Flaubertove Salamb), Entre naranjos, Caas y barro
(majstorski prikaz bijednog ribarskog ivota), La catedral, (estok
napadaj na katoliki fanatizam), El intruso (napadaj na jezuite), La
horda (opis ivota bijednika u madridskim predgraima), Sangre y
arena, La maja desnuda, Los argonautas, Mare nostrum, Los cuatro
Jinetes del Apocalpsis, itd.

ALBERTO INSA
Kubanac (roen u Havani 1883.), ali sa panjolskim knjievnim
graanstvom, Alberto Insa ima za sobom mnotvo romana. Poslije
studija u Madridu najprije je novinario, a potom se sasvim posvetio
knjievnosti. Stil mu se odlikuje jasnoom i jednostavnou. Kad je
objavio roman El negro que tena el alma blanca (Crnac, koji je
imao bijelu duu), rekoe, da mu je to najbolje djelo, no kako mu je
koji roman dalje izlazio, to se i miljenje mijenjalo u korist sve
novih i novih djela.

BLANCA DE LOS ROS

S nekoliko svezaka poezije, novela, romana, kazalinih djela,
knjievne kritike i knjievno- povijesnih istraivanja, Blanca de los
Ros (roena 1862.), postigla je jo zarana svjetski glas. Rad samo
na jednome od tih podruja bio bi dostatan da joj pribavi veliku
knjievnu reputaciju.
Vanija su joj djela: zbirke novela i pripovijesti La rondea, El
Salvador, Madrid Goyesco, El Tesoro de Sorbas; romani La nia de
Sanabria, Melita Palma, Sangre Espaola; s podruja knjievne
kritike: Del Siglo de Oro, De la Mstica y de la Novela
contempornea, El Teatro espaol en la obra de Menndez y
Pelayo, Escritores contemporneos, El don Juan de Tirso de
Molina, De Cervantes, itd.

82

JUAN VALERA
Kao pripovjeda, Juan Valera (1824. 1905.) za panjolsku
knjievnost znai ono, to Flaubert za francusku; knjigu svoje
zemlje obogatio je djelima, kojima nema ravnih u panjolskom XIX.
stoljeu. Za svoga dugog boravka u Rusiji, Njemakoj, Austriji,
Belgiji, Italiji, Portugalu, Braziliji i Sjedinjenim Dravama imao je
prilike da proiri svoju i onako opsenu kulturu i da u svojim
djelima ujedinjuje najrazliitije elemente, od akademizma u poeziji
do najire ivotne sloenosti u romanima.
Osim dvanaestak realistikih romana i nekoliko knjiga
pripovijesti, napisao je dva sveska poezije, nekoliko drama, te
mnotvo kritikih studija, ocjenjujui kroz pedeset godina, irokim i
otroumnim kriterijem, sva vanija djela, to se pojavljivahu u
panjolskoj. Kritika, osobito novija, cijeni mu pripovijesti, od kojih
su neke filozofske, na voltaireovsku, kao Asclepigenia (kritika
misticizma), Gopa (protiv pesimizma), itd.; druge su prave bajke (El
pjaro verde, El hechicero, La Muequita), a neke su opet zabavne,
pa i pikareskne.
Od pretjerana itanja Valera je izgubio vid pa je slijep proveo
nekoliko posljednjih godina svog ivota, ali je i poslije tako strana
udarca za ovjeka od pera, morajui diktirati umjesto da pie,
stvorio krasne studije karaktera i obiaja (Genio y Figura, De varios
colores, Morsamor).
Od Valerina knjievnog djela najvaniji su romani, a meu
ovima Pepita Jimnez, Doa Luz (neka vrst kontrapunkta
psiholokoj studiji Pepita Jimnez, gdje se iznose slini problemi, ali
drukijim rjeavanjem), Las Ilusiones del Doctor Faustino (koji u
panjolskoj ima znaenje, to ga u Francuskoj ima Flaubertov
Education sentimentale), El Comendator Mendoza, Juanita la Larga
i drugi.

MIGUEL DE UNAMUNO
Kad je Miguel de Unamuno na frankistikom sastanku u
Salamanki u listopadu 1936., pie Fedor Keljin (Literaturnaja
Gazeta, 21 VI 1947.), izgovorio svoje znamenite rijei: Moete
83

pobijediti, ali neete uvjeriti, tada je Francova desna ruka,

jednoruki i jednooki general Milln Astray Afrikanac pokuao
ustrijeliti slavnoga panjolskoga pisca. Htijui ustrijeliti Unamuna,
htio je taj general ubiti savjest i rije panjolskoga naroda, jer to
bijae Unamuno kroz posljednih dvadeset godina svog ivota
misao i glas svog naroda, dua panjolske.
Bask porijeklom (roen u Bilbau 1864.), ali panjolac po
svemu, Unamuno je svojom milju kao rektor sveuilita u
Salamanki, kao pjesnik i pripovjeda, govornik i kritik, filolog i
filozof, komentator i esejist vezivao sve pozitivne vrijednosti u
panjolskoj prolosti s vjerom u budunost svog naroda i napredak
svijeta.
Uvijek uspravan, nije poputao ni za najee diktature Prima
de Rivere, koji ga je prognao na pusti otoi Fuerteventuru, niti se
savio pred Francom: posljednje dane svog ivota proveo je
sastavljajui znameniti manifest, u kojem panjolce odvraa od
faizma. Umro je prosincu 1936. dva mjeseca nakon onog
sastanka u Salamanki, pie Keljin, i to pod prilino tajinstvenim
okolnostima (ima razloga sumnji, da su ga frankistl uklonili).
Unamunovo knjievno djelo, koje iznosi oko trideset svezaka,
kao da sa svake strane itatelju kazuje: sve, to ovjek stvara, stvara
radi ovjeka.
Devet omanih svezaka Unamunovih eseja kompendij su
ljudskog duha kroz stoljea, pisan racionalnim i oratorskim stilom u
isti mah, sa arom i zanosom ovjeka-borca i mistika akcije.
Najpoznatije mu je djelo Del sentimiento trgico de la vida (O
traginom osjeanju ivota), te Vida de Don Quijote y Sancho (ivot
Don Quijota i Sancha), sjajna knjiga, kako veli Ilja Erenburg (u
lanku Tragedija panjolske, Novyj mir, prosinac 1947.), u kojoj je
prikazan ovjek vjere i akcije Quijote nasuprot ovjeku
racionalizma i kritike Sanchu Panzi.
Josip Tabak, Zagreb, 1949

84

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremli:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/05/2013

85

86