Stanislas Dehaene

itanje u mozgu
ZNANOST I EVOLUCIJA LJUDSKOG IZUMA

ALGORITAM
Zagreb, listopad 2013.
prvo izdanje

Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i

sporta.
Stanislas Dehaene
itanje u mozgu: Znanost i evolucija ljudskog izuma
Naslov izvornika
Reading in the Brain: The Science and Evolution of a Human Invention
Copyright Stanislas Dehaene, 2009
Prevela s engleskoga
Hana Dvornik
Ilustracija na naslovnici
Jelena Radmanovi / Shutterstock
Odabrao
Neven Antievi

Za Ghislaine

Sadraj
Uvod Nova znanost o itanju
Od neurona do obrazovanja
Umetanje neurona u kulturu
Misterij majmuna koji ita
Bioloko jedinstvo i kulturna raznolikost
Vodi za itatelja
Prvo poglavlje Kako itamo
Oko: lo skener
Potraga za invarijantama
Poveavanje razlika
Svaka rije je stablo
Neujni glas
Granice zvuka
Skrivena logika naeg sustava pisanja
Nemogui san o transparentnom pravopisu
Dvije putanje pisanja
Mentalni rjenici
Skup demona
Paralelno itanje
Aktivno dekodiranje slova
Udruivanje i natjecanje u itanju
Od ponaanja do mehanizama mozga
Drugo poglavlje Potanski sandui mozga
Otkrie Josepha-Julesa Dejerinea
ista aleksija

Otkrivena lezija
Moderna analiza lezija
Dekodiranje mozga koji ita
itanje je univerzalno
Kola vizualnih preferencija
Koliko brzo itamo?
Elektrode u mozgu
Invarijantnost poloaja
Subliminalno itanje
Kako kultura oblikuje mozak
Mozgovi itatelja kineskoga
Japanski i njegova dva pisma
Okruuje "potanskog sanduia"
Zvuk i znaenje
Od pisma do zvuka
Prilazi znaenju
Modani plimni val
Mozgovna ogranienja kulturne raznolikosti
itanje i evolucija
Tree poglavlje Majmun koji ita
O majmunima i ljudima
Neuroni za predmete
Stanice bake
Abeceda u majmunskome mozgu
Protoslova
Zadobivanje oblika
Instinkt za uenje

Neuronsko recikliranje
Roenje kulture
Neuroni za itanje
Bigramski neuroni
Neuronsko stablo rijei
Koliko neurona za itanje?
Simuliranje korteksa itatelja
Kortikalne sklonosti koje oblikuju itanje
etvrto poglavlje Izum itanja
Univerzalna obiljeja sustava pisanja
Zlatni rez sustava pisanja
Umjetni znaci i prirodni oblici
Prethistorijske pretee pisanja
Od brojenja do pisanja
Granice piktografije
Abeceda: velik skok unaprijed
Samoglasnici: "majke itanja"
Peto poglavlje Uenje itanja
Roenje budueg itatelja
Tri koraka za itanje
Osvjetavanje fonema
Grafemi i fonemi: problem kokoi i jajeta
Ortografski stadij
Mozak mladog itatelja
Nepismeni mozak
to gubimo itanjem?

Kad slova imaju boje

Od neuroznanosti do obrazovanja
Ratovi itanja
Mit o itanju cijelih rijei
Nedjelotvornost cjelojezinog pristupa
Nekoliko sugestija za odgojitelje
esto poglavlje Disleksini mozak
to je disleksija?
Fonoloke nevolje
Bioloko jedinstvo disleksije
Glavni osumnjieni: lijevi temporalni reanj
Neuronske migracije
Disleksini mi
Genetika disleksije
Nadilaenje disleksije
Sedmo poglavlje itanje i simetrija
Kad ivotinje mijeaju lijevo i desno
Evolucija i simetrija
Percepcija simetrije i simetrija mozga
Moderni sljedbenici dr. Ortona
Koristi i mane simetrinog mozga
Simetrija pojedinanih neurona
Simetrine veze
Neaktivna simetrija
Lomljenje ogledala
Slomljena simetrija... ili skrivena simetrija?

Simetrija, itanje i neuronsko recikliranje

Iznenaujui sluaj zrcalne disleksije
Osmo poglavlje Prema kulturi neurona
Razrjeavanje paradoksa itanja
Univerzalnost kulturnih formi
Neuronsko recikliranje i modani moduli
Prema popisu kulturnih invarijanti
Zato smo mi jedina kulturna vrsta?
Plastinost svojstvena samo ljudima?
itanje drugih umova
Globalni neuronski radni prostor
Zakljuak Budunost itanja
Zahvale
Bibliografija
Kazalo

Uvod
Nova znanost o itanju
Povuen u mir ove pustinje,
uz neke knjige, malo njih, ali mudrih,
ivim u razgovoru s preminulima
i sluam mrtve svojim oima.
Francisco de Quevedo
Upravo u ovom trenutku, va mozak izvodi izvanredan poduhvat itanje. Vae oi prelijeu stranicu kratkim, grevitim pokretima. etiri ili
pet puta na sekundu, va se pogled zaustavlja dovoljno dugo da prepozna
jednu ili dvije rijei. Naravno, vi niste svjesni ovog trzavog unoenja
informacija. Va svjesni um dosiu samo zvukovi i znaenja rijei. Ali
kako je mogue da nekoliko crnih tragova na papiru projiciranih na vau
ronicu prizovu cijeli univerzum, kao to to ini Vladimir Nabokov u
prvim redovima Lolite:
Lolita, svjetlo mojeg ivota, vatra mojih slabina. Moj grijeh,
moja dua. Lo-li-ta: vrak jezika koji putuje niz tri stepenice
nepca da, na treoj, kucne na zube. Lo. Li. Ta.
Mozak itatelja sadri kompliciran skup mehanizama koji su
zadivljujue prilagoeni itanju. Taj je talent stoljeima bio misterij. Danas
je crna kutija mozga otvorena i raa se prava znanost itanja. Napreci u
psihologiji i neuroznanosti tijekom posljednjih dvadeset godina poeli su
odgonetati principe koji stoje u osnovi mozgovnih sklopova za itanje.
Moderne metode oslikavanja mozga sada u nekoliko minuta otkrivaju
podruja mozga koja se aktiviraju kad deifriramo pisane rijei.
Znanstvenici ispisanu rije mogu pratiti dok napreduje od mrenice oka
kroz lanac faza obrade, od kojih je svaka obiljeena elementarnim
pitanjem: Jesu li to slova? Kako izgledaju? Jesu li ona rije? Kako ona
zvui? Kako se izgovara? to znai?

Na ovom se empirijskom temelju materijalizira teorija itanja. Ona

postulira da se modano sklopovlje naslijeeno iz nae evolucije kao
primata moe kooptirati za zadatak prepoznavanja ispisanih rijei. Prema
ovom pristupu, nae su neuronske mree doslovno reciklirane za itanje.
Uvid u to kako pismenost mijenja mozak preobraava iz temelja nae
shvaanje obrazovanja i potekoa u uenju. Zamiljaju se novi programi
lijeenja, koji bi se, s vremenom, trebali nositi s onesposobljujuom
nesposobnou da se razazna rijei, poznatom kao disleksija.
Moja je namjera u ovoj knjizi podijeliti svoje znanje o nedavnim i
slabo poznatim novim koracima u znanosti o itanju. U dvadeset prvom
stoljeu prosjena osoba jo uvijek ima bolje razumijevanje o tome kako
funkcionira automobil nego o tome kako joj iznutra funkcionira vlastiti
mozak - to je udno i okantno. Donosioci odluka u naim obrazovnim
sustavima savijaju se tamo i amo prema promjenjivim smjerovima vjetrova
pedagoke reforme, esto grubo ignorirajui kako mozak zaista ui itati.
Roditelji, odgojitelji i politiari esto uviaju da postoji jaz izmeu
obrazovnih programa i najsuvremenijih otkria neuroznanosti. Ali se
njihov pojam o tome kako ovo podruje moe pridonijeti naprecima u
obrazovanju preesto temelji na tek nekoliko obojenih slika djelovanja
mozga. Naalost, tehnike oslikavanja koje nam omoguuju da predoimo
modanu aktivnost istanane su i ponekad zavaravaju. Nova znanost o
itanju toliko je mlada i tako se brzo razvija da je izvan znanstvene
zajednice jo uvijek relativno nepoznata. Moj je cilj pruiti uvod u ovo
uzbudljivo podruje i poveati svijest o nevjerojatnim sposobnostima naih
mozgova to itaju.

Od neurona do obrazovanja
Stjecanje sposobnosti itanja velik je korak u razvoju djece. Mnoga
djeca u poetku s mukom svladavaju itanje, a ankete daju naslutiti da
otprilike jedan od deset punoljetnika ne uspije svladati ni rudimente moi
razumijevanja teksta. Potrebne su godine tekog rada prije negoli rad
modane mainerije koja podrava itanje pone tei toliko glatko, poput
satnog mehanizma, da zaboravimo da ona postoji. Zato je toliko teko
svladati itanje? Koje dubinske izmjene u modanim sklopovima prate
razvijanje sposobnosti itanja? Jesu li neke strategije poduavanja
prilagoene mozgu djeteta bolje od drugih? Koji, ako ikakvi, znanstveni
razlozi objanjavaju to to se ini da fonetske vjebe - sistematsko

poduavanje podudarnosti slova i zvukova - bolje funkcioniraju od

poduavanja cijelih rijei? Premda mnogo toga jo uvijek treba otkriti,
nova znanost o itanju ve prua sve preciznije odgovore na sva ta pitanja.
Ona konkretno podcrtava zato je rano istraivanje itanja pogreno
podravalo pristup cijele rijei - i kako nedavna istraivanja o itaim
mreama mozga dokazuju da je bilo u krivu.
Razumijevanje toga od ega se sve sastoji itanje takoer baca
svjetlo na njegove patologijske poremeaje. Kroz naa istraivanja duha i
mozga itatelja upoznat ete pacijente koji su nakon modanog udara
iznenada izgubili sposobnost itanja. Takoer u analizirati uzroke
disleksije, iji temelji u mozgu postupno izranjaju na vidjelo. Sada je jasno
da se disleksini mozak jedva zamjetljivo razlikuje od mozga normalnog
itatelja. Otkriveno je nekoliko gena koji uvjetuju podlonost disleksiji. Ali
to nipoto nije razlog obeshrabrenju ili rezignaciji. Ve se sad odreuju
crte nove interventne terapije. Intenzivno ponovno uvjebavanje sklopova
za jezik i itanje dovelo je do veih poboljanja u djejim mozgovima,
poboljanja koja se oslikavanjem mozga mogu lako pratiti.

Umetanje neurona u kulturu

Naa sposobnost itanja suoava nas s jedinstvenou ljudskog
mozga. Zato je Homo sapiens jedina vrsta koja aktivno sama sebe
poduava? Zato je jedinstvena u svojoj sposobnosti da prenosi
sofisticiranu kulturu? Kako se bioloki svijet sinapsa i neurona odnosi na
svijet ljudskih kulturnih izuma? itanje, ali i pisanje, matematika,
umjetnost, religija, poljoprivreda i gradski ivot dramatino su uveali
priroene sposobnosti naih primatskih mozgova. Naa se vrsta sama
uzdie iznad svojeg biolokog stanja, za sebe stvara umjetan kulturni
okoli i ui se novim vjetinama poput itanja. Ta jedinstveno ljudska
sposobnost zbunjuje i zahtijeva teorijsko objanjenje.
Jedna od osnovnih tehnika meu alatkama neurobiologa sastoji se od
umetanja neurona u kulturu - putanja neurona da rastu u Petrijevoj
zdjelici. U ovoj knjizi pozivam na drukiju kulturu neurona - nov nain
promatranja ljudskih kulturnih djelatnosti, zasnovan na naem
razumijevanju toga kako su oni ucrtani u mree u mozgu koje ih
podravaju. Cilj koji si neuroznanost postavlja jest da opie kako osnovne
sastavnice ivanog sustava vode do bihevioralnih pravilnosti to se opaa

u djece i odraslih (ukljuujui napredne kognitivne sposobnosti). itanje

prua jedan od najprikladnijih poligona za testiranje ovog
neurokulturnog pristupa. Sve smo svjesniji toga kako su tako razliiti
sustavi pisanja poput kineskog, hebrejskog ili engleskog upisani u nae
modane sklopove. U sluaju itanja, moemo jasno iscrtati izravne veze
izmeu nae priroene neuronske arhitekture i naih steenih kulturnih
sposobnosti - ali ostaje za nadati se da e se ovaj neuroznanstveni pristup
proiriti i na druga podruja ljudskoga kulturnog izraavanja.

Misterij majmuna koji ita

Kad bismo razmatrali odnos izmeu mozga i kulture, morali bismo
se pozabaviti enigmom koju nazivam paradoksom itanja: Zato na
primatski mozak ita? Zato ima sklonost itanju premda je ta kulturna
aktivnost izumljena tek prije nekoliko tisua godina?
Ima dobrih razloga zato to varljivo jednostavno pitanje zasluuje da
ga se zove paradoksom. Otkrili smo da pismeni mozak sadri
specijalizirane kortikalne mehanizme koji su istanano podeeni za
prepoznavanje pisanih rijei. Jo vie iznenauje da su isti mehanizmi u
svih ljudi sistematski smjeteni u identine regije mozga, kao da postoji
modani organ za itanje.
Ali pisanje je roeno prije samo pet tisua i etiristo godina u
Plodnom polumjesecu, a sama je abeceda stara tek tri tisue i osamsto
godina. U terminima evolucije, ovi su vremenski rasponi tek sitnica. Stoga
evolucija nije imala vremena u Homo sapiensa razviti specijalizirane
sklopove za itanje. Na je mozak graen po genetskom nacrtu koji je
naim precima lovcima i sakupljaima omoguavao preivljavanje. Mi
uivamo u itanju Nabokova i Shakespearea koristei se primatskim
mozgom koji je izvorno dizajniran za ivot u afrikoj savani. Nema niega
u naoj evoluciji to nas je moglo pripremiti da jezik upijamo pomou
vida. Pa ipak, oslikavanje mozga demonstrira da odrasli mozak sadri
fiksne sklopove koji su precizno podeeni za itanje.
Paradoks itanja podsjea na parabolu veleasnog Williama Paleyja,
kojom je htio dokazati da Bog postoji. U svojoj Prirodnoj teologiji (1802.)
zamislio je da je prelazei samotnu pustopoljinu netko naao na tlu sat, sa
zamrenim mehanizmima koji su oigledno namijenjeni mjerenju vremena.
Ne bi li to, tvrdio je Paley, prualo jasan dokaz da postoji inteligentan urar,

projektant koji je s namjerom stvorio taj sat? Slino, Paley je drao da

zamreni ureaji koje nalazimo u ivim organizmima, poput zadivljujuih
mehanizama oka, dokazuju da je priroda djelo boanskog urara.
Poznato je kako je Charles Darwin osporio Paleyja, time to je
pokazao kako slijepi prirodni odabir moe proizvesti vrlo organizirane
strukture. ak i ako bioloki organizmi na prvi pogled izgledaju kao da su
konstruirani sa specifinom svrhom, poblie ispitivanje otkriva da njihova
organizacija ne postie onu vrstu savrenosti koja bi se dala oekivati od
svemonog arhitekta. Razne vrsti nesavrenosti svjedoe da evoluciju ne
vodi inteligentni stvoritelj, ve da ona slijedi nasumine putanje u borbi za
preivljavanje. Na primjer, u ronici su krvne ile i ivani snop smjeteni
ispred fotoreceptora, ime djelomino ometaju ulaenje svjetlosti i stvaraju
slijepu pjegu - to je zapravo vrlo lo dizajn.
Idui Darwinovim stopama, Stephen Jay Gould pruio je mnoge
primjere nesavrenih ishoda prirodnog odabira, ukljuujui palac pande.1
Britanski evolucionist Richard Dawkins takoer je objasnio kako su fini
mehanizmi oka ili krila mogli nastati samo prirodnim odabirom, ili bi pak
bili djelo slijepog urara.2 ini se da je jedini izvor onoga to izgleda kao
dizajn u prirodi - Darwinov evolucionizam.
Meutim, to se tie objanjavanja itanja, Paleyjeva je parabola
problematina na blago razliit nain. Mehanizmi mozga koji poput satnih
mehanizama podupiru itanje svakako su po kompleksnosti i samom
oblikovanju usporedivi s mehanizmima sata ostavljenog na pustopoljini.
Cijela organizacija naginje jedinom oevidnom cilju, da na najbri i
najtoniji mogui nain dekodira pisane rijei. Pa ipak, ini se da ni
pretpostavka o inteligentnom stvaratelju, niti ona o polaganom nastajanju
tijekom prirodnog odabira ne daju uvjerljivo objanjenje porijekla itanja.
Jednostavno, bilo je premalo vremena da bi evolucija konstruirala
specijalizirane sklopove za itanje. Kako je onda na primatski mozak
nauio itati? Na je korteks ishod milijuna godina evolucije u svijetu bez
itanja; kako to da se moe prilagoditi specifinim izazovima koje
postavlja prepoznavanje pisanih rijei?

Bioloko jedinstvo i kulturna raznolikost

U drutvenim znanostima stjecanje kulturnih vjetina poput itanja,
matematike ili lijepih umjetnosti rijetko se, ako ikad, formulira biolokim

odrednicama. Sve do nedavno vrlo je malo drutvenih znanstvenika

smatralo da su biologija mozga i teorija evolucije uope relevantne za
njihova polja. ak i danas veina implicitno prihvaa naivni model mozga,
preutno ga smatrajui beskrajno plastinim organom ija je sposobnost
uenja toliko iroka da uope ne ograniava opseg ljudskog djelovanja. To
nije nova ideja. Moe se pratiti unatrag sve do teorija britanskih empirista
Johna Lockea, Davida Humea i Georgea Berkeleyja, koji su tvrdili da
ljudski mozak treba usporediti s praznom ploom koja pomou pet osjetila
progresivno upija otisak ljudskog prirodnog i kulturnog okolia.
To vienje ljudskog roda, koje porie samo postojanje ljudske naravi,
esto se prihvaalo bez pitanja. Ono pripada zadanom standardnom
modelu drutvenih znanosti3, koji dijele mnogi antropolozi, sociolozi,
neki psiholozi, pa ak i nekoliko neuroznanstvenika koji kortikalnu
povrinu smatraju uvelike ekvipotencijalnom i slobodnom od strukture
specifine za neku domenu.4 Ono dri da se ljudska narav postupno i
fleksibilno konstruira kulturnom impregnacijom. Kao posljedica toga,
djeca Inuita, lovaca-sakupljaa Amazonije ili obitelji s Upper East Sidea u
New Yorku prema tom vienju nemaju puno toga zajednikog. ak bi i
percepcija boja, glazbeni ukus ili predodba o dobru i zlu trebali varirati od
kulture do kulture, stoga to ljudski mozak ima malo stabilnih struktura
osim sposobnosti za uenje.
Empiristi nadalje dre da ljudski mozak, neometan ogranienjima
biologije, te za razliku od mozga drugih ivotinjskih vrsta, moe
apsorbirati bilo koju formu kulture. Stoga je iz te teorijske perspektive
pria o cerebralnim osnovama kulturnih izuma poput pisanja naprosto
irelevantna - kao da analiziramo atomski sastav Shakespearove drame kako
bismo komentirali njezinu knjievnu vrijednost.
U ovoj knjizi osporavam to pojednostavnjujue vienje beskrajne
prilagodljivosti mozga kulturi. Novi dokazi o modanim sklopovima za
itanje demonstriraju da je pretpostavka o ekvipotentnom mozgu pogrena.
Dakako, da mozak nije sposoban uiti, ne bi se mogao prilagoditi
specifinim pravilima pisanja engleskoga, japanskoga ili arapskoga.
Meutim, to je uenje vrsto sapeto, i same njegove mehanizme kruto
diktiraju nai geni. Arhitektura mozga slina je u svih lanova obitelji
Homo sapiensa, i samo se malo razlikuje od mozga drugih primata. Diljem
svijeta iste se regije mozga pobuuju da bi dekodirale pisanu rije. Bilo na
francuskome ili na kineskome, uenje itanja nuno prolazi kroz genetski
sklop.

Na temelju tih podataka elim podastrijeti novu teoriju

neurokulturnih interakcija, radikalno suprotstavljenu kulturnom
relativizmu i sposobnu razrijeiti paradoks itanja. Zovem je hipotezom
neuralnog recikliranja. Prema tom shvaanju, arhitektura ljudskoga
mozga pokorava se snanim genetskim ogranienjima, ali neki su sklopovi
evoluirali tako da toleriraju neku marginu varijabilnosti. Na primjer, dio
naega vizualnog sustava nije fiksno povezan, ve ostaje otvoren za
promjene u okoliu. Unutar mozga koji je inae dobro strukturiran,
vizualna plastinost drevnim je pisarima dala priliku da izume itanje.
Openito, niz modanih sklopova koje definiraju nai geni prua
pred-reprezentacije5, odnosno pretpostavke kojima se na mozak moe
baviti, koje se tiu buduih promjena u njegovu okoliu. Tijekom razvoja
mozga, mehanizmi za uenje odabiru koje su pred-reprezentacije
najprikladnije za odreenu situaciju. Kulturno stjecanje funkcionira
zahvaljujui ovom rubnom pojasu plastinosti mozga. Daleko od toga da je
prazna ploa koja upija sve u svojem okruenju, na se mozak prilagoava
odreenoj' kulturi time to svoje predispozicije minimalno preusmjeruje u
neku drugu svrhu. Kulturne konstrukcije ne gomilaju se unutar tabule rase,
ve unutar vrlo paljivo strukturiranog ureaja koji neke od svojih dijelova
uspijeva prenamijeniti. Kad uimo novu vjetinu, mi recikliramo neke od
naih starih primatskih modanih sklopova - naravno, utoliko ukoliko ti
sklopovi mogu tolerirati tu promjenu.

Vodi za itatelja
U sljedeim poglavljima iznijet u kako se neuronskim recikliranjem
moe objasniti pismenost, njezini mehanizmi u mozgu, pa ak i njezina
povijest. U prva tri poglavlja analiziram mehanizme itanja u
kompetentnih odraslih itatelja. Prvo poglavlje postavlja scenu
promatranjem itanja iz psiholokoga kuta: koliko brzo itamo i koje su
glavne determinante italakog ponaanja? U drugom poglavlju prelazim
na podruja mozga koja su aktivna dok itamo te na pitanje kako ih se
moe predoiti pomou modernih tehnologija oslikavanja mozga. Na kraju,
u treem poglavlju silazim do razine pojedinanih neurona i njihove
organizacije u sklopove koji prepoznaju slova i rijei.
Svoju analizu provodim rezolutno mehaniki. Kanim razotkriti
kotaie itateljeva mozga na nain slian onome na koji je veleasni Paley

sugerirao da rastavimo sat ostavljen na pustopoljini. Meutim, mozak

itatelja nee otkriti nikakvu savrenu satnu mehaniku koju je projektirao
boanski urar. Nai sklopovi za itanje sadre vie nesavrenosti koje odaju
kompromis naega mozga izmeu onoga to je potrebno za itanje i
dostupnih biolokih mehanizama. Specifine karakteristike vizualnoga
sustava primata objanjavaju zato itanje ne funkcionira poput brzog i
efikasnog skenera. Dok oima prelazimo preko stranice, svaka rije
polagano dopire do centralnog podruja nae ronice, samo da bi
eksplodirala u neizmjerno mnogo djelia koje na mozak poslije nanovo
slae. Naa iluzija da je itanje jednostavno i ne trai truda mogua je samo
zahvaljujui tome to su ti procesi postali automatski i nesvjesni,
zahvaljujui godinama prakse.
Paradoks itanja izraava neprijepornu injenicu da nai geni nisu
evoluirali kako bi nam omoguili da itamo. Moja linija argumentacije
pred ovom enigmom prilino je jednostavna. Ako mozak nije evoluirao za
itanje, onda mora vrijediti ono suprotno: sustavi pisanja morali su se
razviti unutar ogranienja naih mozgova. etvrto poglavlje vraa se
povijesti pisanja iz te perspektive, poevi s prvim prethistorijskim
simbolima i zavravajui s izumom abecede. Na svakom koraku postoje
dokazi stalnoga kulturnog krpanja. Tijekom mnogih milenija pisari su se
muili kako bi oblikovali rijei, znakove i abecede koji bi odgovarali
ogranienjima naega primatskog mozga. Do dana dananjeg svjetskim je
sustavima pisanja i dalje zajedniko vie oblikovnih obiljeja ije se
porijeklo u krajnjoj liniji moe pratiti sve do ogranienja koja nameu nai
modani sklopovi.
Nastavljajui se na ideju da na mozak nije dizajniran za itanje, ve
neke od svojih sklopova reciklira za tu novu kulturnu aktivnost, peto
poglavlje ispituje kako djeca ue itati. Psiholoka istraivanja upuuju na
to da nema mnogo naina da se mozak primata pretvori u mozak
kompetentnog itatelja. Ovo poglavlje prilino detaljno istrauje jedinu po
svemu sudei postojeu razvojnu putanju. kolama bi moglo biti korisno
da to znanje iskoriste kako bi optimalizirale poduavanje itanja i ublaile
dramatine posljedice nepismenosti i disleksije.
Takoer u pokazati kako neuroznanstveni pristup moe rasvijetliti
tajanstvenija obiljeja stjecanja sposobnosti itanja. Na primjer, zato
toliko mnogo djece svoje prve rijei esto pie zdesna nalijevo? Suprotno
prihvaenoj ideji, pogreke zrcalne inverzije nisu prvi znaci disleksije, ve
prirodna posljedica organizacije naega vizualnog mozga. U veine se

djece disleksija vee uz jednu drugu, posve odjelitu anomaliju u

procesiranju zvukova govora. Opis simptoma disleksije, njezinih modanih
uporita te najnovija otkria koja se tiu njezinih genetskih temelja
pokrivena su estim poglavljem, dok sedmo prua uvid u to to nam
zrcalne greke mogu rei o normalnom vizualnom prepoznavanju.
Na kraju, u osmom poglavlju vratit u se zapanjujuoj injenici da je
samo naa vrsta sposobna za tako sofisticirane kulturne izume kao to je
itanje - jedinstven poduhvat, kakav nije ostvario nijedan drugi primat. U
potpunoj suprotnosti standardnom modelu drutvenih znanosti, po kojemu
kultura ini to hoe na praznoj ploi mozga, itanje pokazuje kako su
kultura i organizacija mozga nerazmrsivo povezane. Kroz svoju dugu
kulturnu povijest, ljudska su bia sve vie otkrivala da svoje vizualne
sustave mogu nanovo upotrijebiti kao zamjenske nosae za jezik, ime je
dolo do itanja i pisanja. Takoer u nakratko raspraviti kako se slinoj
analizi mogu podvrgnuti i druge glavne ljudske kulturne znaajke.
Matematika, umjetnost, glazba i religija takoer se mogu promatrati kao
evolucijom razvijeni ureaji, oblikovani stoljeima kulturne evolucije, koji
su prisvojili nae primatske mozgove.
Preostaje zadnja enigma: ako uenje postoji kod svih primata, zato
je Homo sapiens jedina vrsta sa sofisticiranom kulturom? Premda se taj
pojam ponekad primjenjuje na impanze, njihova kultura rijetko see
dalje od nekolicine dobrih trikova za otvaranje oraastih plodova, pranje
krumpira ili hvatanje mrava prutom - nita usporedivo s naizgled
beskrajnom ljudskom proizvodnjom meusobno isprepletenih konvencija i
simbolikih sustava, ukljuujui jezike, religije, umjetnike forme, sport,
matematiku ili medicinu. Neljudski primati mogu polagano uiti
prepoznavati nove simbole poput slova ili brojki - ali se nikad ne sjete
izumiti ih. U zakljuku u iznijeti neke provizorne ideje o osebujnosti
ljudskog mozga. Jedinstvenost nae vrste moda je posljedica kombinacije
dvaju imbenika: teorije duha (sposobnosti da zamislimo misli drugih) i
svjesnoga globalnoga prostora djelovanja (interne tampon-zone u kojoj se
moe rekombinirati beskonano mnotvo ideja). Upisana u nae gene, oba
mehanizma zajedno nas ine jedinom kulturnom vrstom. Naizgled
beskonana raznolikost ljudskih kultura tek je iluzija, koju uzrokuje
injenica da smo zatvoreni u kognitivni zaarani krug: kako bismo uope
mogli zamisliti druge forme osim onih koje nai mozgovi mogu zamisliti?
Premda je itanje nedavni izum, ono je milenijima uspavano lealo unutar
omota potencijalnosti upisanih u nae mozgove. Iza prividne raznolikosti

ljudskih sustava pisanja lei temeljni skup univerzalnih neuronskih

mehanizama koji, poput vodenog iga, otkrivaju ogranienja ljudske
naravi.

Prvo poglavlje
Kako itamo
Obrada pisane rijei poinje u naim oima. Samo sredite mrenice,
zvano fovea, ima dovoljno istananu rezoluciju da moe raspoznavati sitan
ispis. Stoga se na pogled mora stalno kretati stranicom. Kad god se nae
oi zaustave, raspoznajemo jednu ili dvije rijei. Zatim svaku od njih
neuroni mrenice dijele na bezbroj djelia koje treba ponovo sastaviti prije
nego to se rije mogne prepoznati. Na vizualni sustav postupno izdvaja
grafeme, slogove, prefikse, sufikse i korijene rijei. S vremenom do
izraaja dolaze dvije glavne putanje obrade: fonoloka putanja, koja slova
konvertira u govorne zvukove, i leksika putanja, koja daje pristup
mentalnom leksikonu znaenja rijei.

Postojanje teksta je tiho postojanje, tiho sve do trenutka u

kojem ga itatelj proita. Tekst postaje aktivno iv tek kad
sposobno oko doe u kontakt s oznakama na podlozi. Sve
pisanje ovisi o velikodunosti itatelja.
Alberto Manguel, Povijest itanja6
Na prvi pogled, itanje se ini gotovo arobnim: na se pogled
zaustavi na nekoj rijei, a na nam mozak bez napora daje pristup njezinu
znaenju i izgovoru. Ali premda ne izgleda tako, taj proces uope nije
jednostavan. Ulaskom u mrenicu, rije se dijeli na bezbroj fragmenata, jer
svaki dio vizualne slike prepoznaje odjelit fotoreceptor. Poevi s tim
unosom, pravi je izazov u tome da se djelii ponovo sloe kako bi se
dekodiralo koja su slova prisutna, kako bi se razabralo koji je redoslijed
njihova javljanja, te na kraju, da se identificira rije.
Tijekom posljednjih trideset godina kognitivna je psihologija radila
na analiziranju mehanike itanja. Njezin je cilj bio probiti algoritam
vizualnog prepoznavanja rijei - niza stupnjeva obrade koje sposoban
itatelj primjenjuje pri identificiranju pisanih rijei. Psiholozi itanje
tretiraju kao problem kompjutorske znanosti. Svaki itatelj nalikuje na
robota s dvjema kamerama - dvama oima i njihovim mrenicama. Rijei
koje itamo iscrtavaju se na njih. Najprije se pojavljuju kao mrlje svjetla i
tame koje se ne mogu izravno interpretirati kao jezini znakovi. Vizualna
se informacija mora snimiti u razumljivu formatu kako bismo mogli
pristupiti odgovarajuim zvukovima, rijeima i znaenjima. Stoga moramo
imati algoritam za deifriranje ili recept za obradu slian softveru za
automatsko prepoznavanje znakova, koji prima piksele na stranici, a
proizvodi identitet rijei. Da bi se to postiglo, mozak bez naeg znanja
udomljuje sofisticiran skup operacija za dekodiranje, ije principe tek
poinjemo razumijevati.

Oko: lo skener
Pria o itanju poinje kada mrenica prima fotone koji se
odraavaju od ispisane stranice. Ali mrenica nije homogen senzor. Samo
njezin centralni dio, zvan fovea, ima dovoljnu gustou stanica visoke
rezolucije osjetljivih na nadolazee svjetlo, dok ostatak mrenice ima
grublju rezoluciju. Fovea, koja zauzima oko 15 stupnjeva vidnog polja,

jedini je dio mrenice koji je doista koristan za itanje. Kad manjka

fovealnih informacija, bilo da je to zbog lezije na mrenici, ili je modani
udar unitio sredinji dio vidnog korteksa, ili zbog eksperimentalne varke
koja selektivno blokira vizualnu opskrbu fovee, itanje postaje nemogue.7
Ta potreba da rijei unesemo u foveu objanjava zato su nae oi,
dok itamo, neprekidno u pokretu. Usmjeravanjem pogleda skeniramo
tekst najosjetljivijim dijelom svojega vida, jedinim koji ima rezoluciju
potrebnu da se razaznaju slova. Meutim, nae se oi ne kreu stranicom
neprekidno.8 Upravo suprotno, kreu se sitnim pomacima nazvanim
sakade. U ovom trenutku svake sekunde inite po etiri ili pet takvih
trzavih pokreta kako biste u svoju foveu doveli nove podatke.
ak i unutar fovee vizualni podaci nisu svugdje jednako precizno
predstavljeni. U mrenici, kao i u vidnim putevima talamusa i korteksa,
broj stanica namijenjenih odreenom odsjeku vizualne scene progresivno
se smanjuje kako se udaljavamo od sredita pogleda. To uzrokuje postupan
gubitak preciznosti vida. Preciznost vida je optimalna u sreditu, a prema
periferiji se ravnomjerno smanjuje. Imamo iluziju da cijelu scenu pred
nama vidimo s jednakom, fiksnom preciznou, kao da ju je snimila
digitalna kamera s homogenim rasporedom piksela. Meutim, za razliku
od kamere, na oni senzor precizno percipira upravo samo onu toku na
kojoj se pogled zaustavi. Okolina se gubi u sve nejasnijoj mutnoi (slika
l.l).9

Slika 1.1 Mrenica strogo filtrira ono to itamo. U ovoj je simulaciji stranica iz
engleskog izdanja Avanturista Samuela Johnsona (1754.) filtrirana pomou algoritma koji
oponaa otrinu ljudskoga vida, koja opada to se ide dalje od sredita mrenice. Neovisno
o veliini, identificirati se mogu samo ona slova koja su blizu toki fiksiranja. Zbog toga
pri itanju stalno pretraujemo stranice trzavim pokretima oiju. Kad se na pogled
zaustavi, moemo identificirati tek jednu ili dvije rijei.

Moglo bi se pomisliti da je u tim uvjetima ono to odreuje lakou

itanja apsolutna veliina ispisanih znakova: mala bi slova trebalo biti tee
itati nego velika. Meutim, to zaudo nije sluaj. Razlog je tomu to vea
slova trae vie prostora na mrenici. Kad je cijela rije ispisana velikim
slovima, ona prelazi na periferiju mrenice, gdje je ak i velika slova teko
raspoznati. Ta se dva imbenika gotovo u tanine meusobno
izjednaavaju, tako da su s gledita mrenine preciznosti krupna rije i
minijaturna rije u osnovi ekvivalentne. Naravno, to vrijedi samo ako je
veliina znakova iznad apsolutnog minimuma, koji odgovara maksimalnoj
preciznosti koja se postie u sreditu nae fovee. Kad slabi vidna otrina,
na primjer u starijih osoba, sasvim je logino preporuiti knjige ispisane
velikim formatom slova.
Zbog toga to su nae oi tako organizirane, nae perceptivne
sposobnosti ovise iskljuivo o broju slova u rijeima, a ne o prostoru koji
ove rijei zauzimaju na naoj mrenici.10 tovie, kad itamo, apsolutna
veliina naih sakada varira, ali su one konstantne kad se mjere brojem
slova. Kad se mozak priprema pokrenuti nae oi, on razdaljinu koju treba
pokriti prilagoava veliini znakova, kako bi osigurao da na pogled uvijek
napreduje po priblino sedam do devet slova. Stoga ova vrijednost, koja je
zapanjujue mala, otprilike odgovara podacima koje moemo obraditi
tijekom pojedinog fiksiranja oka.
Kako bi dokazali da odjednom vidimo samo vrlo malen dio svake
stranice, George W. McConkie i Keith Rayner razvili su eksperimentalnu
metodu koju volim zvati kartezijanskim demonom. U svojim
Metafizikim meditacijama, Rene Descartes je zamislio da se zli genije igra
naim osjetima:
Pretpostavit u stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego
nekakva zloduha to je i u najvioj mjeri moan i lukav, koji je
uloio sve svoje umijee u to da mene prevari: mislit u kako
nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske
stvari nisu nita drugo nego obmane snova, zamke koje je

postavio mojoj lakovjernosti: promatrat u sebe samog kao da

nemam ruku, ni oiju, ni mesa, ni krvi, niti ikakva osjetila,
nego da sve to imam jer krivo mislim.11
Poput superkompjutora u filmovima Matrix, Descartesov zli genij
stvara pseudostvarnost time to naa osjetila bombardira signalima paljivo
izraenima da stvore iluziju stvarnoga ivota, virtualnu scenu ija prava
narav ostaje zauvijek skrivena. Neto skromnije od toga, McConkie i
Rayner smislili su pokretni prozor koji stvara iluziju teksta na
kompjutorskom ekranu.12 Ta se metoda sastoji u tome da se ljudski
dobrovoljac opremi posebnim ureajem koji prati pokrete oka i moe u
stvarnom vremenu promijeniti vizualni prikaz. Taj se ureaj moe
programirati tako da prikazuje samo nekoliko znakova lijevo i desno od
sredita pogleda, dok su sva ostala slova na stranici zamijenjena nizovima
x-ova:
Mi, narxx xxxxxxxxxxx xxxxxx, xxxx xxxxx

im se oi pomaknu, kompjutor diskretno osvjei prikaz. Njegov je

cilj da ondje kamo osoba gleda prikae odgovarajua slova, a svugdje
drugdje nizove x-ova:
Mi, narod xxxxxxxxxxx xxxxxx, xxxx xxxxx

Xx, xxxxx Sjedinjenih xxxxxx, xxxx xxxxx

Xx, xxxxx xxxxxxxxxxx Drava, xxxx xxxxx

Xx, xxxxx xxxxxxxxxxx xxxxxx, kako bismo

Koristei se tim ureajem,

paradoksalnog otkria. Otkrili su
manipulaciju. Sve dok je lijevo i
prikazano dovoljno slova, itatelj ne
savreno normalnu stranicu teksta.

McConkie i Rayner doli su do

da sudionici nisu primjeivali tu
desno od mjesta fiksiranja pogleda
uspijeva otkriti trik i vjeruje da gleda

Do te neoekivane sljepoe dolazi stoga to oko postie svoju najviu

brzinu upravo dok se zbiva izmjena slova. Zbog tog je trika teko
detektirati izmjene, jer je upravo u tom trenutku kompletna slika u
mrenici zamuena kretanjem. Kad se pogled smiri, sve izgleda normalno:
unutar fovee oekivana su slova na mjestu, a ostatak vidnog polja,
periferija, ionako se ne moe itati. Pokus McConkieja i Raynera stoga
dokazuje da mi svjesno obraujemo samo vrlo malen podskup ulaznih
vizualnih informacija. Ako kompjutor s lijeve strane fiksacije ostavi etiri
slova, a s desne petnaest, brzina itanja ostaje na normalnoj razini.13
Ukratko, mi s ispisane stranice odjednom izvlaimo vrlo malo podataka.
Descartesov zli genije trebao bi prikazati samo dvadeset slova po jednoj
fiksaciji da bi nas naveo da vjerujemo da itamo Bibliju ili Ustav
Sjedinjenih Drava!
U stvari, dvadeset slova je previsoka procjena. Po jednoj sakadi mi
identificiramo tek deset ili dvanaest slova: tri ili etiri lijevo od fiksacije i
sedam ili osam desno. Dalje od toga, mi smo uvelike neosjetljivi na
identitet slova i kodiramo tek prisutnost razmaka izmeu rijei. Time to
nam pruaju migove o duini rijei, razmaci nam omoguavaju da
pripremimo pokrete oiju i osiguramo da na pogled zastane blizu sredita
idue rijei. Strunjaci i dalje raspravljaju o tome do koje mjere izvlaimo
podatke iz predstojee rijei - moda samo prvih nekoliko slova. Meutim,
svi se slau da smjer itanja namee asimetrinost naem vidnom opsegu.
Na zapadu je vidni opseg mnogo iri s desne strane, ali je u itatelja
arapskog ili hebrejskog, kojima pogled stranicom putuje zdesna nalijevo,
ova asimetrija obratna.14 U drugim sustavima pisanja, poput kineskoga,
gdje je vea gustoa znakova, sakade su krae, a vidni opseg sukladno
tomu suen. Tako svaki itatelj svoju strategiju vizualnog istraivanja
prilagoava svojem jeziku i pismu.
Pomou iste metode takoer moemo procijeniti koliko je vremena
potrebno za kodiranje identiteta rijei. Kompjutor se moe programirati
tako da, nakon to potraju neko vrijeme, sva slova budu zamijenjena nizom
x-ova, ak i u fovei. Taj eksperiment otkriva da je pedeset milisekundi
prikaza dovoljno da bi se itanje nastavilo u osnovi normalnim tokom. To
ne znai da sve mentalne operacije ukljuene u itanje bivaju izvrene u
dvadesetinki sekunde. Kao to emo vidjeti, tijekom barem pola sekunde
nakon prikaza rijei cijeli jedan kanal mentalnih procesa funkcionira i
dalje. Meutim, poetni unos vizualne informacije moe biti vrlo kratak.
Ukratko, nae oi nameu inu itanja mnogo ogranienja. Struktura

naih vidnih senzora sili nas da stranicu pregledavamo trzavim pokretima

oiju otprilike svake dvije ili tri desetine sekunde. itanje nije nita drugo
doli mentalno obnavljanje teksta rije po rije na temelju niza brzih snimki.
Neke manje gramatike rijei poput lana, rijei ono ili je, ponekad se
mogu preskoiti, ali se na gotovo svim sadrajnim rijeima poput imenica i
glagola pogled mora zaustaviti barem jedanput.
Ta su ogranienja neodvojiv dio naega vidnog aparata i ne mogu se
smanjiti vjebom. Ljude se svakako moe nauiti kako da optimiziraju
svoje obrasce pokreta oiju, ali veina dobrih itatelja, koji itaju izmeu
etiri i pet stotina rijei u minuti, ve je blizu optimumu. Jednostavna
demonstracija dokazuje da su korak koji ograniava brzinu itanja upravo
pokreti oiju.15 Ako se cijela reenica, rije po rije, prikae tono na onoj
toki gdje je arite pogleda, ime bi se izbjegla potreba za pokretima oka,
dobar itatelj moe itati nevienom brzinom - prosjeno tisuu i sto rijei
u minuti, a najbolji itatelji i do tisuu i esto rijei u minuti, to je
otprilike jedna rije na svakih etrdeset milisekundi i tri do etiri puta bre
od normalnog itanja! Ovom metodom, zvanom ubrzano sekvencijalno
vizualno prikazivanje (rapid sequential visual presentation - RSVP),
prepoznavanje i razumijevanje ostaju zadovoljavajui, to upuuje na to da
trajanje ovih sredinjih koraka naem itanju ne namee neko snano
ogranienje. Moda u svijetu u kojem ekrani sve vie zamjenjuju papir
ovaj kompjutorizirani nain prikazivanja predstavlja budunost itanja.
U svakom sluaju, sve dok je tekst prikazan na stranicama i u recima,
unoenje napisanoga pogledom usporavat e itanje i nametati neizbjeno
ogranienje. Stoga vrijedi biti skeptian spram metoda za brzo itanje koje
se reklamiraju kao poboljanje brzine itanja do tisuu ili vie rijei u
minuti.16 Nema sumnje da se osobni vizualni raspon moe poneto i
rairiti, kako bi se smanjio broj sakada po retku, a takoer je mogue
nauiti kako izbjegavati trenutke regresije, kad se pogled vraa na rijei
koje je upravo proitao. Meutim, fizike se granice oiju ne mogu nadii,
ukoliko ne elimo preskakati rijei i time riskirati nerazumijevanje. Woody
Allen je savreno opisao tu situaciju: Iao sam na teaj brzog itanja, pa
sam bio u stanju proitati Rat i mir u dvadeset minuta. Bavi se Rusijom.

Potraga za invarijantama

Moe li itati, Lubine? Da, mogu itati tiskana slova, ali nikad nisam bio
u stanju itati rukopis.
Molare, Georges Dandin
itanje nam postavlja teak percepcijski problem. Rijei moramo
prepoznati neovisno o tome kako one izgledale, jesu li tiskane ili rukom
pisane, u verzalu ili kurentu, i neovisno o njihovoj veliini. To psiholozi
zovu problemom invarijante: moramo prepoznati aspekt rijei koji ne
varira - niz slova - unato tisuu i jednom moguem obliku koji stvarni
znakovi mogu poprimiti.
Ako je percepcijska invarijanta problem, onda je tome tako stoga to
rijei nisu uvijek na istom mjestu, u istom fontu ili iste veliine. Kad bi
bile, za dekodiranje rijei bilo bi dovoljno navesti koje su stanice na
mrenici aktivne, a koje nisu, kao to crno-bijelu kompjutorsku sliku
definira popis njezinih piksela. Meutim, stotine razliitih slika na
mrenici u stvari mogu predstavljati istu rije, ovisno o obliku kojim je
ispisana (slika 1.2). Stoga jedan od prvih koraka itanja mora biti
ispravljanje te nepregledne raznolikosti ovih povrinskih formi.

Slika 1.2 Vizualna invarijantnost jedno je od osnovnih obiljeja ljudskog sustava za

itanje. Na ureaj za prepoznavanje rijei ispunjava dva naizgled proturjena zahtjeva:
on zanemaruje irelevantne varijacije oblika slova, ak i ako su goleme, ali uveava
relevantne razlike, ak i kad su siune. Bez naeg znanja, na vizualni sustav automatski
kompenzira mnogobrojne varijacije veliine ili tipa slova. Pa ipak, on je osjetljiv na
minijaturne promjene oblika. Pretvaranjem "s" u "e', a time i 'sight' u 'eight', jedan znak
drastino preusmjeruje lanac obrade prema sasvim razliitim izgovorima i znaenjima.

Ima nekoliko naznaka koje sugeriraju da na mozak na taj problem

percepcijske invarijante primjenjuje djelotvorno rjeenje. Kad na nekoj

suvisloj udaljenosti drimo novine, moemo proitati i naslove i male

oglase. Veliina rijei moe varirati pedeseterostruko, a da suvie ne utjee
na nau brzinu itanja. Taj je zadatak prilino slian zadatku raspoznavanja
istoga lica ili predmeta s udaljenosti od pola metra ili trideset metara - na
vizualni sustav tolerira vrlo velike razlike mjerila.
Drugi oblik invarijante omoguava nam da zanemarimo mjesto rijei
na stranici. Dok na pogled prelazi stranicom, sredite nae mrenice
obino zastaje malo nalijevo od centra rijei. Meutim, nae je ciljanje
daleko od savrenog pa nae oi ponekad dosegnu prvo ili zadnje slovo, a
da nas to ne sprijei da prepoznamo rije. ak moemo itati rijei
prikazane na periferiji naega vizualnog polja, kada je veliina slova
dovoljno velika da nadoknadi gubitak rezolucije na mrenici. Stoga
konstantnost veliine ide ruku pod ruku s normalizacijom prostornih
odnosa.
Na kraju, prepoznavanje rijei uvelike je invarijantno u odnosu na
oblik znakova. Sad kad je softver za obradu teksta sveprisutan, tehnologija
koja je prije bila rezervirana za malenu elitu tipografa postala je iroko
dostupna. Svatko znade da postoje mnogi skupovi znakova zvani fontovi
(termin koji je ostao iz vremena kad je svaki znak trebao biti odliven u
olovu prije nego to bi otiao u tisak). Svaki font ima i dvije vrste znakova,
zvane VERZAL i kurent (oni su izvorno bili nainjeni od olova i sortirani
u irokoj plitkoj kutiji u mnogo pretinaca - po kojima se na engleskom
zovu cases, uppercase i lowercase - za velika, odnosno ostala slova).
Na kraju, moe se odabrati teina fonta (normalni ili masni znakovi),
nagnutost (kurziv, izumljen u Italiji), hoe li biti podcrtan ili nee, te bilo
koja kombinacija ovih mogunosti. Meutim, te fino podeene varijacije
fontova nisu nita u usporedbi s enormnom raznolikou stilova pisanja.
Pisanje rukom nas oigledno vodi na drugu razinu varijabilnosti i
vieznanosti.
S obzirom na sve te varijacije, ostaje tajna kako na vizualni sustav
ui kategorizirati oblike slova. Dio ovog problema invarijante moe se
rijeiti relativno jednostavnim sredstvima. Na primjer, samoglasnik o
moe se jednostavno prepoznati, neovisno o veliini, malim ili velikim
slovima ili fontu, zahvaljujui njegovu jedinstvenom zatvorenom obliku.
Stoga nije pretjerano teko izgraditi vizualni detektor za o. Meutim, druga
slova postavljaju specifine probleme. Razmotrimo, na primjer, slovo r.
Premda se ini da je oigledno da oblici r, R, i i r svi prikazuju isto slovo,
paljivo ispitivanje pokazuje da je ova veza posve arbitrarna - na primjer,

oblik e mogao bi isto tako sluiti kao kurentna verzija slova R. Tu su

nam kulturnu neobinost ostavile samo povijesne sluajnosti. Posljetkom
toga, kada uimo itati ne uimo samo da se slova pridruuju zvukovima
jezika, ve i da svako slovo moe poprimiti mnoge nepovezane oblike. Kao
to emo vidjeti, naa sposobnost za to vjerojatno proizlazi iz postojanja
apstraktnih detektora slova, neurona koji mogu prepoznati identitet slova
pod raznim njegovim krinkama. Pokusi pokazuju da je vrlo malo izobrazbe
dostatno da se, U oSnOvI nOrMaLnOm BrZiNoM dEkOdIrAju cljElE
rEEnIcE IjA sU sLoVa TiSkAnA nAiZmJeNinO vErZaLoM i
KuReNtOm.17 U kompjutorskom zlom geniju McConkiea i Raynera
takvo se smjenjivanje kurenta i verzala moe mijenjati u svakoj sakadi oka,
tako da itatelj toga uope nije svjestan!18 U naemu svakodnevnom
italakom iskustvu nikad ne viamo rijei pisane tako naizmjeninim
slovima, ali su nai procesi normalizacije slova toliko djelotvorni da s
lakoom odolijevaju takvoj transformaciji.
Uzgred, ovi pokusi pokazuju da opi oblik rijei ne igra nikakvu
ulogu u itanju. Ako moemo smjesta prepoznati identitet rijei,
RIJEI i Rijei, to je stoga to na vidni sustav ne obraa pozornost na
konture rijei ili na slova koja se sputaju ispod linije ili izdiu iznad nje:
zanimaju ga samo slova koja one sadre. Naa sposobnost prepoznavanja
rijei oevidno ne ovisi o analizi njihova generalnog oblika.

Poveavanje razlika
Premda na vidni sustav efikasno filtrira one vizualne raznolikosti
koje nisu relevantne za itanje, poput razlike izmeu R i r, bilo bi
pogreno pomisliti da se on uvijek rjeava informacija i pojednostavnjuje
oblike. Upravo suprotno, u mnogo sluajeva on mora ouvati, pa i pojaati
siune detalje koji dvije vrlo sline rijei ine razliitima. Razmotrimo
engleske rijei eight i sight. Njihova vrlo odjelita znaenja i izgovori
smjesta su nam dostupni, ali tek kad ih malo paljivije pogledamo
shvaamo da je razlika samo u nekoliko piksela. Na je vidni sustav
izvanredno osjetljiv na siunu razliku izmeu eight i sight, i pojaava
je kako bi dojam prenio na potpuno razliita podruja semantikog
prostora. On istovremeno vrlo majo pozornosti obraa na mnogo vee
razlike poput one izmeu eight i EIGHT.
Kao to je sluaj s invarijantnou velikih i malih slova, ta

sposobnost da se pozornost prida relevantnim detaljima rezultat je godina

vjebe. Isti itatelj koji odmah primijeti razliku izmeu slova e i o i
nepostojanje razlike izmeu a i ane mora primijetiti da se hebrejska
slova
duboko razlikuju, to bilo kojem itatelju hebrejskoga izgleda
oigledno.

Svaka rije je stablo

Na se vidni sustav s problemom invarijantnog prepoznavanja rijei
nosi koritenjem dobro organiziranoga sustava. Kao to emo detaljnije
vidjeti u drugom poglavlju, tok neuronske aktivnosti koja ulazi u dio
mozga zaduen za vid postupno se razvrstava u znaenjske kategorije.
Oblici koji izgledaju vrlo slini, poput eight i sight prosijavaju se kroz
niz sve finijih filtera koji ih postupno odvajaju i pridruuju odjelitim
stavkama u mentalnom leksikonu, virtualnom rjeniku svih rijei s kojima
smo se ikad susreli. Nasuprot tome, oblike poput eight i EIGHT, koji
obuhvaaju odjelite vizualne osobine, u poetku kodiraju razliiti neuroni u
primarnoj vidnoj kori mozga, ali se postupno prekodiraju dok ne postanu
gotovo nerazluivi. Detektori obiljeja uviaju slinost slova i i I.
Drugi, neto apstraktniji detektori klasificiraju slova e i E kao dva
oblika istoga slova. Unato poetnim razlikama, vidni sustav itatelja na
kraju kodira samu bit nizova slova eight i EIGHT, neovisno o njihovu
konkretnom obliku. On tim dvama nizovima daje istu mentalnu adresu,
apstraktan kod sposoban da ostali dio mozga usmjeri k izgovoru i znaenju
te rijei.
Kako izgleda ta adresa? Prema nekim modelima, mozak se koristi
nekom vrstom nestrukturiranog popisa koji naprosto prua niz slova E-I-GH-T. Prema drugima, on se oslanja na vrlo apstraktan i konvencionalan
kod, slian nasuminoj ifri po kojoj bi recimo [1296] bilo rije eight, a
[3452] rije sight Meutim, suvremena istraivanja podupiru jednu
drugu hipotezu. Svaka pisana rije vjerojatno je kodirana u hijerarhijskom
stablu na kojemu se slova grupiraju u vee jedinice, koje se pak grupiraju u
slogove i rijei - slino onome kako se ljudsko tijelo moe prikazati kao
organizacija nogu, ruku, trupa i glave, koje se sve moe dalje ralaniti na
jednostavne dijelove.
Dobar primjer mentalnog ralanjenja rijei na relevantne jedinice
moemo nai ralanimo li rije otkopavanje. Najprije moramo skinuti

prefiks ot i poznati sufiks, odnosno gramatiki svretak vanje. Oboje

uokviruju sredinji dio, rije unutar rijei: korijen kopa. Sve se ove tri
komponente nazivaju morfemi - najmanje jedinice koje nose neko
znaenje. Na ovoj razini svaku rije obiljeava to kako su posloeni njezini
morfemi. Ralanjivanje rijei na njezine morfeme ak nam omoguava da
razumijemo rijei koje nikad prije nismo vidjeli, poput dootkopati ili
odglokiziranje (razumijemo da je to ponitavanje ina glokiranja, to
god to bilo). U nekim jezicima, poput turskog ili finskog, morfemi se mogu
sklopiti u veoma velike rijei koje prenose jednako toliko podataka kao
puna reenica na engleskom. U tim je jezicima, ali i u engleskom,
ralanjivanje rijei na morfeme bitan korak na putu koji vodi od vida do
znaenja.
Mnogo eksperimentalnih podataka pokazuje da na vidni sustav vrlo
brzo, pa ak i sasvim nesvjesno, iz rijei isijee morfeme. Na primjer, ako
bih na kompjutorskom ekranu trenutano prikazao rije odlaenje, vi
biste poslije, kad naiete na nju, rije odlaz- izrekli malo bre. Psiholozi
govore o uinku pripremljenosti - itanje rijei nas priprema na
prepoznavanje srodnih rijei, kao to se ulijevanjem vode moe pripremati
pumpa. Vano je to da uinak pripremanja ne ovisi samo o vizualnoj
slinosti: rijei koje izgledaju vrlo razliito ali imaju zajedniki morfem,
poput moe i mogavi mogu pripremiti jedna drugu, dok rijei koje
nalikuju jedna na drugu, ali nisu u intimnom morfolokom odnosu, poput
aspiranta i aspirina, to ne ine. Pripremanje takoer ne zahtijeva neku
slinost na razini znaenja; meusobno se mogu pripremiti rijei poput
teina i teko, ili engleski depart19 i department20, premda su
njihova znaenja bitno nepovezana.21 ini se da je za na sustav itanja
toliko vano spustiti se do razine morfema da je voljan nagaati o
ralanjivanju rijei. Naa oprema za itanje rije department analizira
na [depart] i [ment] u nadi da e to biti korisno operatorima koji e sljedei
proraunavati njezino znaenje.22 Svejedno to to ne funkcionira uvijek bespredmetan nije netko tko nema predmeta, niti se odvojkom mora
hodati odvojeno. Takve pogreke u parsiranju treba uhvatiti na drugim
stadijima procesa ralanjivanja rijei.
Ako nastavimo razodijevati rije otkopavanje, i sam morfem
[kopa] nije nedjeljiva cjelina. Sastoji se od dvaju slogova, [kop] i [a],
koje pak moemo ralaniti na pojedine konsonante i vokale: [k] [o] [p] []
[a]. Tu lei jo jedna bitna jedinica naeg sustava itanja: grafem, slovo ili
niz slova koji se u odreenom jeziku pridruuju fonemu. Primijetite da je

mogue da se u nekim jezicima jednom zvuku pridruuju dva slova.23

Pridruivanje grafema fonemima zaista nije uvijek izravan proces. Na
mnogim jezicima grafemi mogu biti sazdani od skupine slova. Engleski
ima posebno iroku zbirku kompleksnih grafema poput ough, oi i
au.
Na je vizualni sustav takve skupine slova nauio tretirati kao
jedinice bona fide, do tog stupnja da vie ne obraamo pozornost na njihov
stvarni slovni sadraj. Poduzmimo jednostavan eksperiment kako bismo to
dokazali. Pogledajte iduu listu rijei i oznaite one koje sadre slovo a:
garage
metal
people
coat
please
meat
Je li vam se inilo da ste makar malo trebali usporiti kod zadnje tri
rijei, coat, please i meat? Sve one sadre slovo a, ali je ono
ugraeno u kompleksan grafem koji se ne izgovara kao a Kad bismo se
oslanjali samo na to da detektori slova otkriju slovo a, parsiranje rijei na
njezine grafeme ne bi bilo vano. Meutim, stvarno mjerenje brzine
reakcija jasno pokazuje da se na mozak ne zaustavlja na razini
pojedinanog slova. Na vizualni sustav automatski pregrupira slova u
grafeme vie razine, ime nam biva tee vidjeti da skupine slova poput
ea doista sadre slovo a.24
Zauzvrat, grafemi se automatski grupiraju u slogove. Evo jo jednoga
jednostavnog prikaza te injenice. Vidjet ete rijei od pet slova. Neka su
slova masna, druga su u normalnom fontu. Usredotoite se iskljuivo na
sredinje slovo i pokuajte odrediti je li ono normalno ili masno.
Prvi popis:
HORNY
RIDER
GRAVY
FILET
Drugi popis: VODKA
METRO
HANDY
SUPER
Je li vam se inilo da je prvi popis bio malo tei od drugoga? U
prvom popisu masna slova nisu potivala granice slogova - na primjer kod
RIDER D je masno, dok je ostatak sloga normalan. Na um ima
tendenciju da grupira slova koja sainjavaju slog, to se sukobljava s

masnim slovima i vodi mjerljivom usporavanju reakcija.25 Taj efekt

pokazuje da na vidni sustav ne moe izbjei automatsko rasijecanje rijei
na njihove elementarne sastavnice ak i kad bi bilo bolje ne uiniti to.
Narav tih sastavnica ostaje vrua tema istraivanja. ini se da mogu
supostojati viestruke razine analize: jedno slovo na najnioj, zatim par
slova (ili bigram, vana jedinica kojoj emo se kasnije vratiti), grafem,
slog, morfem, te na kraju cijela rije. Posljednji moment vizualne obrade
parsira rije kao hijerarhijsku strukturu, stablo sazdano od sve veih grana,
iji su listovi slova.

Niz slova sveden je na kostur, ogoljen od svih svojih sporednih

obiljeja poput fonta, veliine i razlike verzal-kurent, te razlomljen na
elementarne sastavnice kojima e se ostali dio mozga koristiti da prorauna
zvuk i znaenje.

Neujni glas
Pisanje - to ingeniozno umijee oslikavanja rijei i govora za oi.
Georges de Brebeuf (francuski pjesnik, 1617.-1661.)
Kad je bio u posjetu kod milanskog biskupa Ambrozija, Augustin je
opazio fenomen koji je smatrao dovoljno udnim da ga zabiljei u svojim
memoarima:
Dok je [Ambrozije] itao, oi su mu prelazile stranicu, a srce
trailo znaenje, ali glas mu je bio tih, a jezik miran. Bilo tko
mu je mogao slobodno prii, a goste se uobiajeno nije
najavljivalo, tako da bismo ga pri posjetima esto nalazili tako

kako ita u tiini, jer nikad nije itao naglas.26

Sredinom sedmoga stoljea teolog Izidor Seviljski slino se divio
tome kako slova imaju mo tiho nam prenijeti kazivanja onih koji nisu
prisutni. U to je vrijeme bilo uobiajeno latinski itati naglas.
Artikuliranje zvukova bilo je drutvena konvencija, ali stvarna
nunost: suoeni sa stranicama na kojima su rijei bile sljubljene, bez
razmaka, na jeziku koji nisu dobro poznavali, veina je itatelja morala
mumljati te tekstove, poput male djece. Zbog toga je Ambrozijevo tiho
itanje bilo toliko iznenaujue, premda je nama to postalo poznatim
iskustvom: moemo itati bez artikuliranja zvukova.
To ide li ikada na um izravno od pisane rijei ka znaenju, bez
pristupanja izgovoru, ili nesvjesno slova pretvara u zvuk, a zatim zvuk u
znaenje, bilo je predmet prilinih diskusija. Organizacija mentalnih
putanja za itanje rasplamsala je raspravu koja je vie od trideset godina
dijelila psiholoku zajednicu. Neki su mislili da je preobrazba pisanoga
teksta u zvuk bitna - tvrdili su da je pisani jezik samo nusprodukt govornog
jezika, te da stoga fonolokim putem moramo u sebi izgovoriti rijei prije
nego to bismo se nadali doi do njihova znaenja. Meutim, drugima je
fonoloko rekodiranje bilo tek poetnika crta, svojstvena mlaim
itateljima. U vjetijih itatelja djelotvornost itanja zasnivala se na
izravnom leksikom putu od niza slova do njegova znaenja.
Ovih se dana pomolio konsenzus: u odraslih postoje obje putanje
itanja, i obje djeluju simultano. Svi mi uivamo u direktnom pristupu
znaenjima rijei, to nas oslobaa mentalnog izgovaranja rijei prije
negoli bismo ih mogli razumjeti. Pa ipak, ak se i vrsni itatelji i dalje
koriste zvukovima rijei, ako toga i nisu svjesni. Nije da kriomice
artikuliramo rijei - ne moramo micati usne, pa ak ni pripremiti nakanu da
to inimo. Meutim, na dubljoj se razini automatski dohvaaju informacije
o izgovoru rijei. I leksika i fonoloka putanja funkcioniraju paralelno i
meusobno se podupiru.
Postoje obilni dokazi da itajui pristupamo govornim zvukovima.
Na primjer, zamislite da dobivate na uvid listu nizova i da morate odluiti
je li koji od njih stvarna rije na engleskome ili nije. Uzmite u obzir to da
trebate odluiti samo je ii ta slova izriu englesku rije. Izvolite:
rabbit

bountery
culdolt
money
dimon
karpit
nee
Moda ste oklijevali kad su slova zvuala poput stvarne rijei - kao
na primjer demon, carpet ili knee Ovaj efekt interferencije moe se
lako mjeriti vremenima reakcija. On implicira da se svaki niz pretvara u
slijed zvukova koji se vrednuje kao prava rije, premda taj proces djeluje
suprotno postavljenom zadatku.27
Kad neku rije itamo prvi put, mentalna konverzija u zvuk igra
bitnu ulogu - na primjer, niz kalanjikov. U poetku ne moemo izravno
pristupiti njezinu znaenju jer tu rije nikad nismo vidjeli napisanu. Sve to
moemo uiniti jest da je pretvorimo u zvuk, zakljuimo da je zvuni
obrazac razumljiv, te tim neizravnim putem razumijemo tu novu rije.
Stoga je izgovaranje esto jedino rjeenje kad se susreemo s novom rijei.
Ono je takoer nuno kad itamo pogreno napisane rijei. Razmotrimo
malo poznatu priu Edgara Allana Poea zvanu Aneo svega udnoga. U
njoj se nepoznat lik na tajnovit nain uvue u stan pripovjedaa, linost
teko odrediva, ali ne i posve neopisiva, s tekim njemakim naglaskom,
gustim poput britanske magle:
Tko ste vi, ako smijem moliti? - upitah veledostojanstveno,
premda poneto zbunjen. - Kako ste doli ovamo? O emu vi to
govorite?
Kako ja doi - oepi lik - to ne piti tfoja priga; to ja govoriti,
to piti alles richtig; a tko ja piti, na ja, zato ja i doi ofamo da ti
to sa tfoje oko fiditi... Topro u mene gledati! Ja piti Aneo
Sfega udnog.
I to poprilino udan - osmjelih se uzvratiti - ali oduvijek sam
mislio da aneo ima krila.
Krila! - raspomamljeno e on. - Za ta ja krila brauchen? Mein
Gott! Ti moda misliti da ja jedan vrabac sein?28
itajui ovaj odlomak, vraamo se stilu koji smo davno zaboravili,

jo iz naega djetinjstva: fonoloki put, odnosno polagano pretvaranje

potpuno novih nizova slova u zvukove koji na udesan nain postaju
razumljivi, kao da nam ih netko ape.
Meutim, to sa svakodnevnim rijeima koje smo uli tisuu puta?
Nemamo dojam da dekodiramo polagano, mentalnim izgovaranjem.
Meutim, lukavi psiholoki testovi pokazuju da i dalje na nesvjesnoj razini
aktiviramo njihove izgovore. Na primjer, recimo da vas pitaju da kaete
koje se od iduih rijei odnose na dijelove ljudskoga tijela. Sve su vrlo
poznate rijei pa biste se trebali moi fokusirati na njihovo znaenje i
zanemariti izgovor. Pokuajte:
koljeno
noga
stol
glava
avion
kanta
kalpak
Moda ste osjetili poriv da reagirate na rije kalpak, to zvui kao
dio tijela. Pokusi pokazuju da kod rijei koje zvue poput neke stavke u
ciljanoj kategoriji usporavamo i pravimo pogreke.29 Nije jasno kako
bismo tu homofoniju primijetili da nismo isprva mentalno doli do
izgovora rijei. Takav tip pogreke moe objasniti samo interna konverzija
u govor. Na si mozak ne moe pomoi a da rije k-a-l-p-a-k ne pretvori
u unutarnji govor, a zatim ga povee sa znaenjem - proces koji u rijetkim
sluajevima u kojima niz zvui poput druge poznate rijei moe poi po
krivu.
Naravno, taj nesavreni dizajn prua nam jedno od velikih
zadovoljstava ivota: igre rijeima, ili uitak teksta, kako je to nazvao
humorist Richard Lederer. Bez dara konverzije slova u zvuk ne bismo
mogli uivati u tome kako se Mae West opisala (Shes the kind of girl
who climbed the ladder of success wrong by wrong30, ili ali ogora
Conana Doylea (theres no police like Holmes31). Bez Augustinova
neujnog glasa bili bismo lieni zadovoljstva zloestih dvosmislenosti:
An admirer says to President Lincoln: Permit me to introduce
my family. My wife, Mrs. Bates. My daughter, Miss Bates. My

son, Master Bates.

Oh dear! replied the president.32 33
Jo dokaza da na mozak automatski pristupa zvunim obrascima
rijei potjee iz subliminalnog pripremanja. Recimo da vam u trenu
pokaem rije LATE, nakon koje odmah slijedi rije mate, i zamolim
vas da drugu rije proitate najbre to moete. Rijei su prikazane jedna
malim, druga velikim slovima, kako bi se izbjegla bilo kakva vizualna
slinost niske razine. Pa ipak, kad prva rije i zvui i pie se poput druge,
kao u ovom primjeru, zamjeujemo golemo ubrzanje vremena itanja, u
usporedbi sa situacijom u kojoj dvije rijei nisu posebno povezane
(BOWL, a nakon toga mate). Dio tog olakavanja oito proizlazi iz
slinosti na samoj razini itanja. Prikaz rijei MATH olakat e
prepoznavanje mate, premda ta dva niza zvue posve razliito. Meutim,
kljuno je to da do jo veeg olakanja dolazi kad dvije rijei dijele isti
izgovor (mate nakon LATE), te da ovakvo zvuno pripremanje djeluje
i kad se rijei piu sasvim razliito (mate nakon EIGHT). Stoga se ini
da se do izgovora dolazi automatski. Meutim, kao to se dalo i oekivati,
pisanje i zvuk ne kodiraju se istovremeno. Naem mozgu treba tek
dvadeset ili trideset milisekundi promatranja rijei da automatski aktivira
pisani oblik rijei, ali etrdeset milisekundi vie da bi je transformirao u
zvuk, kao to nam otkriva zvuno pripremanje.34
Tako nas jednostavni argumenti dovode do obrisa cijelog niza
sukcesivnih stadija u mozgu itatelja, od tragova na mrenici do njihove
preobrazbe u slova i zvukove. Svaki struni itatelj nizove brzo pretvara u
govorne zvukove, bez truda i nesvjesno.

Granice zvuka
Skriveni pristup izgovoru pisanih rijei automatski je stupanj itanja,
ali ta konverzija ne mora biti nuna. Konverzija govora u zvuk esto je
spora i nedjelotvorna. Stoga na mozak esto pokuava pristupiti znaenju
rijei tako to se koristi paralelnom i izravnom putanjom koja vodi ravno
od niza slova do s njima povezane stavke u naemu mentalnom leksikonu.
Da bismo potkrijepili svoju intuiciju o izravnoj leksikoj putanji,
morat emo razmotriti nevolje zamiljenog itatelja koji bi pisane rijei

mogao mentalno samo izgovarati. Njemu bi bilo nemogue razlikovati

homofone rijei poput maid i made35, raise i raze36, board i
bored37 ili muscles i mussles.38 Samo na temelju zvuka mogao bi
misliti da serijski ubojice mrze itarice39 te da su jednokaratni dijamanti40
udne nijanse naranaste.41 Sama injenica da lako razlikujemo
mnogostruka znaenja takvih homofonih rijei pokazuje da ih ne moramo
izgovarati - postoji druga putanja koja naem mozgu omoguava da
razrijei bilo kakvu dvoznanost i doe izravno do njihova znaenja.
Teorije itanja koje se zasnivaju iskljuivo na zvuku imaju jo jedan
problem: put od sricanja do zvuka nije brza autocesta bez prepreka. Bez
dodatne pomoi esto nije mogue iz niza slova izvesti izgovor rijei.
Razmotrimo rije blood. ini se oitim da bi izgovor trebao biti blud,
rimujui se s bud ili mud. Ali odakle nam to? Zato se blood ne bi
rimovalo s food ili good? Zato ne zvui poput bloom ili bloomer?
ak i isti korijen rijei moe imati razliite izgovore, kao sign i
signature Neke su rijei toliko iznimne da je teko vidjeti u kakvoj je
vezi njihov izgovor s njihovim sastavnim slovima (colonel, yacht,
though...). U tim se sluajevima izgovor ne moe proraunati bez
prethodnog znanja te rijei.
Pravopis engleskoga prepun je nepravilnosti. tovie, jaz izmeu
pisane rijei i govornoga jezika star je stoljeima, kao to vidimo u
Shakespeareovom Izgubljenom ljubavnom trudu, u kojem cjepidlaka
Holofern kae:
Gnuam se takvih pomamljenih zanesenjaka, takvih
nedrueljubivih i na dlaku tonih prijana; takvih muitelja
pravopisa, kao to se govori reci, krasno, kada bi taj trebao
rei redci; hica, kada bi taj trebao rei hitca - h-i-t-c-a, a ne hi-c-a; on izvie travka, trafka, stavka, stafka, predsjednik
vocatur presednik, d-s-j skraeno s. To je gnusno, to bi on
nazvao gnjusno, to meni nagovijeta bezumlje.42
Engleski stvarno jest grozomorno nepravilan jezik. George Bernard
Shaw istaknuo je da bi se rije fish mogla pisati ghoti: gh kao u
enough [f], o kao u women [i] te ti kao u lotion []! Shaw je toliko
mrzio nepravilnosti engleskoga pravopisa da je u svoju oporuku unio
odredbu o natjeaju za projekt nove, potpuno racionalne abecede zvane
shawica. Naalost, ona nije imala uspjeha, vjerojatno stoga to je previe

odstupala od svih drugih postojeih sustava pisanja.43

Naravno da je Shawov primjer pretjeran: nitko ghoti ne bi itao kao
fish, jer se slovo g na poetku rijei uvijek izgovara g. Isto tako,
usprkos Shakespeareu, u modernom se engleskom slova alf na kraju
rijei uvijek izgovaraju af, kao calf i half. Ako slova uzmemo u
kontekstu, esto je mogue otkriti neke pravilnosti vieg reda, koje
pojednostavnjuju pridruivanje slova zvukovima. Meutim, ak i tako
ostaju brojne iznimke - has i was, tough i dough, flour i tour,
header i reader, choir i chair, friend i fiend. ini se da za
veinu nepravilnih rijei rekonstrukcija izgovora nipoto nije izvor
razumijevanja rijei, nego ovisi o ishodu razumijevanja: tek nakon to smo
prepoznali rije dough moemo doi do njezina zvunog obrasca.

Skrivena logika naeg sustava pisanja

ovjek se moe zapitati zato se engleski dri tako kompliciranog
sustava pisanja. Evo, Talijani se ne suoavaju s istim problemima. Njihov
je pravopis transparentan: svako se slovo gotovo beziznimno pridruuje
jednom fonemu. Posljedica toga jest da je samo nekoliko mjeseci dovoljno
da se naui itati. To Talijanima daje golemu prednost: italake
sposobnosti njihove djece razvijaju se nekoliko godina prije nae i ona ne
trebaju svaki tjedan provoditi sate kolovanja piui diktate i slovkajui
naglas. Nadalje, ime emo se poslije zabaviti, disleksija im predstavlja
mnogo manje ozbiljan problem. Moda bismo trebali ii stopama Italije,
spaliti sve rjenike i desine a noo speling sustav dat eeven a ree-yia-old
tchaild cood eezilee reed,44
Nema sumnje da bi se engleski pravopis moglo pojednostavniti.
Mnoga njegova neobina svojstva objanjava teret povijesti - dananji
uenici trebali bi aliti zbog poraza u Bitci kod Hastingsa, jer je mjeavina
francuskoga i engleskoga koja se iz nje izrodila odgovorna za mnoge nae
pravopisne glavobolje, poput koritenja slova c za zvuk s (kao u
cinder). Na su rjenik zamrznula stoljea akademskoga
konzervativizma koji je graniio s cjepidlaenjem. Dobromislei akademici
ak su uvodili pravopisne apsurde poput slova s u rijei island, to je
bio nesretan renesansni pokuaj obnove etimologije latinske rijei insula.
to je najgore, engleski pravopis nije se razvijao sukladno prirodnom
kretanju usmenog jezika. Uvoenje stranih rijei i spontane promjene

engleskog izgovora stvorili su golem jaz izmeu toga kako piemo i kako
govorimo, to naoj djeci uzrokuje godine nepotrebnog muenja. Ukratko,
razum zahtijeva radikalno pojednostavnjenje engleskog pravopisa.
Pa ipak, prije nego li se budu mogle provesti ikakve revizije, nuno
je u potpunosti razumjeti skrivenu logiku naeg sustava pisanja. Pravopisne
nepravilnosti nisu samo stvar konvencije. One takoer proizlaze iz same
strukture naeg jezika i naih mozgova. Dvije putanje itanja, bilo od
pisanja do zvuka ili od pisanja do znaenja, svakom pravopisnom sustavu
nameu kompleksna i esto neizgladiva ogranienja. Jezine razlike
izmeu engleskoga, talijanskoga, francuskoga i kineskoga takve su da im
nijedno jedinstveno pravopisno rjeenje nikada ne bi moglo svima
odgovarati. Stoga se ini da je grozomorna nepravilnost engleskog
pravopisa neizbjena. Premda nam je prijeko potrebna reforma pravopisa,
ona e se morati nositi s mnogim ogranienjima.
Prije svega, nije sigurno da bi engleski pravopis mogao, poput
talijanskoga, svakom zvuku pripisati jedno slovo, a svakom slovu fiksirani
zvuk. To ne bi bilo jednostavno jer engleski jezik sadri mnogo vie
govornih zvukova od talijanskoga. Broj engleskih fonema see od etrdeset
do etrdeset pet, ovisno o govornicima i nainima brojenja, dok ih
talijanski ima samo trideset. Engleski osobito obiluje vokalima i
diftonzima: ima est jednostavnih vokala (u bat, bet, bit, but, good, i pot),
ali i pet dugih vokala (u beef, boot, bird, bard i boat) i najmanje sedam
diftonga (u bay, boy, toe, buy, cow, beer, bear). Kad bi svaki od tih
zvukova dobio vlastiti pisani simbol, morali bismo izumiti nova slova,
ime bismo dodatno opteretili nau djecu. Mogli bismo razmotriti
dodavanje naglasnih znakova postojeim rijeima, poput , ili ii.
Meutim, zamisao univerzalne abecede kojom bi se moglo transkribirati
sve jezike svijeta u potpunosti je utopijska. Takav sustav pisanja zbilja
postoji: zove se Meunarodna fonetska abeceda [IPA, International
Phonetic Alphabet] i igra vanu ulogu u tehnikim radovima fonetiara i
lingvista. Meutim, taj je sustav pisanja toliko kompleksan da bi u
svakodnevnom ivotu bio beskoristan. Meunarodna fonetska abeceda ima
170 znakova, od kojih su neki posebno kompleksni
ak je i
specijalistima vrlo teko teno je itati bez pomoi rjenika.
Kako bi izbjegli uenje prevelikoga broja oblika simbola, jezici s
velikim brojem fonema, poput engleskoga i francuskoga, pribjegavaju
kompromisu. Neke vokale ili konsonante oznaavaju posebnim
znakovima, poput ii, ili skupinama slova, poput oo ili oy. Takve

specifinosti koje su jedinstvene za pojedine jezike nisu nikakvi

proizvoljni ukrasi: one igraju bitnu ulogu u mentalnoj ekonomiji itanja i
u svakoj vrsti reforme pisanja za njih mora biti mjesta.
Premda ne moemo s lakoom svakom govornom zvuku pripisati po
jedan slovni oblik, moda bismo mogli pokuati suprotno. Mnoge bi se
pravopisne pogreke dale izbjei kad bismo svaki zvuk sistematski
transkribirali jednim fiksiranim slovom. Na primjer, ivot bi bio mnogo
jednostavniji kad bismo izbjegavali da zvuk f piemo i slovom f i ph.
Nema mnogo sumnje da bismo se lako rijeili ove i mnogih drugih
beskorisnih redundantnosti, uenje kojih proguta mnoge godine djetinjstva.
Ustvari, to je smjer kojim se amerika reforma pravopisa plaho kretala kad
je pojednostavnila nepravilno britansko pisanje behaviour ili analyse u
behavior i analyze. Istim se putem moglo ii i mnogo dalje. Kao
kompetentni itatelji, mi prestajemo biti svjesni apsurdnosti naega
pravopisa. ak je i toliko jednostavno slovo kao to je x suvino, jer
zamjenjuje dva fonema ks, koji se ve piu kako se piu. U Turskoj se
putuje taksijem.45 Ta zemlja, koja je tijekom jedne godine (1928.-1929.)
prihvatila latinicu, drastino pojednostavnila svoj pravopis i tri milijuna
ljudi nauila itati, prua prekrasan primjer izvedivosti reforme pravopisa.
Pa ipak, i ovdje je potrebna velika opreznost. Procjenjujem da bi bilo
kakva radikalna reforma u svrhu jasne transkripcije engleskoga govora
jedan na jedan bila osuena na propast, jer uloga pravopisa nije samo da
prui vjeran prijepis govornih zvukova. Voltaire je bio u zabludi kad je
elegantno, ali pogreno ustvrdio da je pisanje slikanje glasa: to je vea
slinost, to bolje. Pisani tekst nije visokokvalitetna snimka. Njegov cilj
nije reproducirati govor onako kako ga izgovaramo, nego kodirati ga na
dovoljno apstraktnoj razini da itatelju omogui da brzo doe do njegova
znaenja.
Mogli bismo, za raspravu, zamisliti kako bi izgledao posve fonetski
sustav pisanja - onakav kakav bi Voltaire mogao smatrati idealnim. Kad
govorimo, mi izgovor rijei mijenjamo u funkciji zvukova koji ih okruuju.
Bila bi katastrofa kad bi pravopis odraavao blesave lingvistike fenomene
takozvane koartikulacije, asimilacije, resilabizacije, kojih govornici
uglavnom nisu svjesni. Kontekst bi na kraju uvjetovao da se ista rije
razliito pie. Bismo li se primjerice trebali koristiti odjelitim oznakama za
razne izgovore mnoina? Bi li trebalo pisati "cap driver"46 pod izlikom da
se zvuk b ispred d ima tendenciju izgovarati kao p? S jedne krajnosti,
bismo li trebali uvaiti naglasak govornika (Do you take me vor a

shicken?). To bi bio apsurd (kako se i izgovara, sa zvukom p)47. Primarna

je svrha pisanja na najefikasniji mogui nain prenijeti znaenje. Bilo
kakvo robovanje transkripciji zvukova tetilo bi tom cilju.
Engleski pravopis esto privilegira transparentnost korijena rijei na
raun pravilnosti zvukova. Na primjer, rijei insane i insanity48 tako su
duboko povezane sa svojim znaenjem da bi bilo neozbiljno razliito ih
pisati zbog njihovih neto razliitih izgovora. Slino tome, logino je na
kraju rijei column, autumn ili condemn ostaviti tiho n, s obzirom na
to da iz tih rijei nastaju columnist, autumnal i condemnation.
Transkripcija znaenja takoer barem djelomino objanjava zato se
u engleskome isti zvukovi piu na mnogo razliitih naina. Engleske rijei
esto su kompaktne i jednoslone te je homonimija vrlo esta (na primjer
eye i I49, you i ewe50). Te se rijei ne bi mogle razlikovati kad bi
ih se transkribiralo fonetski. Pravopisne su se konvencije razvijale imajui
na umu to ogranienje. Razliito pisanje istih zvukova komplicira
diktiranje, ali pojednostavnjuje itateljev zadatak, jer lako moe pojmiti
nakanjeno znaenje. Uenici koji se ale na bezbrojne forme pisanja zvuka
u, poput two, too, to ili stew, trebali bi razumjeti da su ti ukrasi
bitni za brzinu itanja. Bez njih bi svaki pisani tekst postao neproziran
rebus. Pisani engleski zahvaljujui pravopisnim konvencijama upuuje
direktno na znaenje. Bilo kakva reforma pravopisa morala bi odrati taj
suptilni ekvilibrij izmeu zvuka i znaenja, jer ta ravnotea odraava
mnogo dublji i rigidniji fenomen: dvije putanje za itanje u naemu mozgu.

Nemogui san o transparentnom pravopisu

Suparnitvo izmeu itanja za zvuk i itanja za znaenje postoji u
cijelom svijetu. Svi sustavi pisanja moraju se nekako nositi s tim
problemom. Koji je kompromis najbolji ovisi o tome koji jezik treba
transkribirati. ivot bi svakako bio jednostavniji kad bi engleski pravopis
bilo jednako lako nauiti kao talijanski ili njemaki. Meutim, ti jezici
imaju prednost po nekolicini karakteristika zbog kojih ih je lako
transkribirati u pisani oblik. Na primjer, i u talijanskome i u njemakome
rijei su esto duge, s vie slogova. Gramatiko slaganje jasno obiljeavaju
rezonantni vokali. Posljedica je toga da su homonimi vrlo rijetki. Stoga je
izvediva posve regularna transkripcija zvukova. Talijanski i njemaki
mogu si priutiti prilino transparentan pravopisni sustav, u kojem gotovo

svako slovo odgovara jedinstvenom zvuku.

Na drugom kraju kontinuuma stoji sluaj mandarinskoga kineskog.
Golema veina kineskih rijei sastoji se od tek jednog ili dva sloga, a
budui da postoji samo 1239 slogova (odnosno 410, ako zanemarimo
tonalne izmjene), svaki se moe odnositi na desetke razliitih pojmova
(slika 1.3). Stoga bi posve fonetski sustav pisanja na kineskom bio
beskoristan - svaki bi se rebus moglo razumjeti na stotine razliitih naina.
Zbog toga tisue znakova na mandarinskom pismu uglavnom transkribiraju
rijei, odnosno njihove morfeme - osnovne elemente znaenja rijei.
Kinesko se pisanje takoer oslanja na nekoliko stotina fonetskih markera
koji dodatno specificiraju kako treba izgovoriti pojedini korijen, a itatelju
olakavaju da shvati koja je rije u pitanju. Na primjer, znak koji znai
majka, a izgovara se ma, sastoji se od morfema = ena i fonetskog
markera = ma. Tako, suprotno uvrijeenoj predodbi, ak ni kinesko nije
isto ideografsko pismo (iji simboli prikazuju pojmove), niti logografsko
(iji se znakovi odnose na pojedinane rijei), ve mijeani
morfosilabiki sustav u kojem se neki znakovi odnose na znaenja rijei,
a drugi na njihov izgovor.51
Naravno, tee je nauiti itati kineski nego talijanski. Mora se nauiti
nekoliko tisua znakova, u usporedbi s tek nekoliko desetaka. Stoga ta dva
jezika predstavljaju krajnosti kontinuirane ljestvice transparentnosti
pisanja, na kojoj engleski i francuski zauzimaju sredinje pozicije. 52 I u
engleskome i u francuskome rijei su esto kratke te su homonimi
relativno esti (right, write, rite). Kako bi se prilagodila tim
ogranienjima, pravila engleskog i francuskog pravopisa sadre mjeavinu
fonetske i leksike transkripcije - izvor potekoa za pisca, ali
pojednostavnjenje za itatelja.

Pria o pjesniku koji u kamenoj sobi jede lavove

Pjesnik imenom i ivio je u kamenoj sobi i imao je obiaj da jede lavove. Zakleo se da

e ih pojesti barem deset. Stoga je s vremena na vrijeme oko deset sati posjeivao trnicu
lavova. Nekim ih je sluajem jednog dana, ba dok je i bio na trnici, bilo deset. Kad je
vidio tih deset lavova, i ih je, u strahu da ih ne izgubi, ubio. Zatim je zgrabio njihove
leine i pohranio ih u svoju kamenu sobu. Budui da je soba bila vlana, i je dao slugi da
je oisti. Zatim je i poeo kuati tih deset lavljih leina, i dok ih je jeo shvatio je da je to
doista bilo deset lavova. Pokuaj to objasniti!

Slika 1.3 Pravopisne nepravilnosti nisu tako iracionalne kako se ini. Na primjer, premda
kinesko pismo za isti slog koristi do dvadeset ili trideset razliitih znakova, ta
redundantnost uope nije besmislena. Dapae, ona je itateljima kineskoga od velike
pomoi, jer kineski jezik ima velik broj homofona - rijei koje jednako zvue, ali imaju
razliita znaenja poput engleskih rijei "one" i "won". Ovdje je jedna itava kineska pria
napisana pomou zvuka "i"! Svaki itatelj kineskoga moe razumjeti ovaj tekst, to bi
oigledno bilo nemogue da je transkribiran fonetski kao "i i i.... Kineski znakovi
zvukovima daju jednoznanost time to za odjelita znaenja koriste odjelite znakove.
Slino tome, homofonija objanjava zato se engleski dri tolikih razliitih naina pisanja
istih zvukova ("I scream for ice cream").

Ukratko, tek smo poeli odgonetati koja su to mnoga ogranienja

koja oblikuju engleski sustav pisanja. Hoemo li ga ikada moi
reformirati? Moje vlastito stajalite o tom pitanju jest da je drastino

pojednostavnjenje neizbjeno. Dugujemo to svojoj djeci, koja stotine sati

trate na tu okrutnu igru. Nadalje, neka se od njih nikad nee oporaviti, za
ivot hendikepirana disleksijom, ili naprosto stoga to su odgojena u
siromanim ili viejezinim obiteljima. To su stvarne rtve naega
arhainog sustava pisanja. Nadam se da e, zahvaljujui mobitelima i
internetu, sljedea generacija postati toliko naviknuta na skraeni pravopis
da im to pitanje vie nee biti tabu te da e smoi dovoljno snage i volje da
se njime racionalno pozabave. Meutim, taj problem nikad nee biti
razrijeen jednostavnim dekretom koji uvodi fonoloki pravopis. Engleski
nikada nee biti tako jednostavan kao talijanski. San o pravilnom
pravopisu poneto je iluzoran, kao to je istaknuto u pamfletu koji ve
neko vrijeme krui Europom:
Povjerenici Europske Unije objavili su da je postignut dogovor
da se kao primarni jezik za europsku komunikaciju prihvati
engleski, a ne njemaki, to je bila druga mogunost. U sklopu
pregovora, britanska se vlada sloila da u pravopisu engleskoga
ima mjesta za poboljanja, te je prihvatila petogodinji plan
postupnog uvoenja onoga to e biti znano pod imenom
"euro-engleski" (skraeno euro).
U prvoj e se godini umjesto mekog "c" uvesti "s". Dravni e
slubenici tu vijest sigurno primiti s veseljem. Takoer, tvrdo
e "c" zamijeniti "k". To nee samo ukloniti zbunjenost, ve e
i pisae maine trebati imati jedno slovo manje. U drugoj e
godini zadovoljstvo javnosti biti jo vee, kad nezgodno "ph"
bude zamijenjeno slovom "f". To e rijei poput "fotograf"
[umjesto "photograph"] skratiti za 20 posto.
U treoj se godini moe oekivati da e prihvaenost novog
pravopisa u javnosti dosei razinu na kojoj e biti mogue
kompliciranije izmjene. Vlade e poticati uklanjanje dvostrukih
slova, koja su uvijek oteavala precizni pravopis. Takoer, svi
e se sloiti da je je grozni nered koji u jeziku rade tiha slova
"e" sramotan, te e i njih nestati.
S etvrtom e godinom ljudi ve biti prijemivi za korake
poput zamjene "th" slovom "z" i "w" slovom "v". Tokom pete
godine izlino "o" moe biti izbaeno iz rijei koje sadre "ou",
te bi sline promjene, naravno, imale biti primijenjene i na
druge kombinacije slova.

Nakon te pete godine, imat emo uistinu razuman stil pisanja.

Nee vie biti problema ili potekoa, i svi e se lako
meusobno razumjeti.
San e se napokon obistiniti!53

Dvije putanje pisanja

Prije negoli krenem dalje, htio bih rezimirati o emu smo dosad
govorili. Svi sustavi pisanja osciliraju izmeu tonog prikaza zvuka i brzog
prenoenja znaenja. Ta se dilema izravno odraava na mozak itatelja.
Dvije putanje obrade podataka supostoje i meusobno se nadopunjavaju
dok itamo. Kad su rijei vrlo pravilne, rijetke ili nove, radije ih
obraujemo koristei se fonolokom putanjom, u kojoj najprije
deifriramo niz slova, zatim ga pretvorimo u izgovor, a na kraju
pokuavamo pristupiti znaenju zvunog obrasca (ako ga ima). Nasuprot
tome, kad smo suoeni s rijeima koje su ee ili su iznimnog izgovora,
mi itamo izravnom putanjom, koja najprije pristupa identitetu i znaenju
rijei, a zatim se leksikom informacijom koristi da bi dola do njezina
izgovora (slika 1.4).

Slika 1.4 itanje rijei ide du nekoliko paralelnih putanja obrade. Da bi od napisane
rijei (dolje lijevo) doao do njezina izgovora (dolje desno), na se mozak oslanja na
nekoliko putanja, koje ovdje predstavljaju kuice i strelice. Kad je rije pravilna,
povrinska putanja njezina slova direktno pretvara u govorne zvukove. Kad je rije
nepravilna, poput 'carrot' (mrkva), ukljuuju su dublje reprezentacije. One se mogu
usporediti s mentalnim leksikonima koji oblik rijei pridruuju znaenju.

Najjau potkrepu u korist postojanja ovih dviju putanja prua

ispitivanje ozljeda mozga i njihovih psiholokih posljedica. Neki pacijenti
nakon modanog udara ili oteenja mozga izgube sposobnost brzog
izraunavanja izgovora pisanih rijei.54 Njihova putanja konverzije iz
pisma u zvuk oigledno je oteena. Premda su prije ozljede normalno
itali, sad pri itanju pokazuju sve karakteristike sindroma zvanog duboka
ili fonoloka disleksija. Oni neuobiajene rijei poput sekstant vie ne
mogu proitati naglas, ak i kad se one vrlo pravilno piu. Nadalje, kad se

suoe s itanjem neologizama ili izmiljenih rijei, poput departicija ili

kalbonter, bespomoni su. Meutim, iznenauje to to i dalje mogu biti
sposobni razumjeti esto koritene rijei i uglavnom ih mogu itati naglas,
pa i nepravilne ali uobiajene rijei poput eyes, door ili women
Ponekad pomijeaju dvije rijei. Dubinski disleksiar primjerice moe
pisanu rije ham proitati kao meat ili rije painter kao artist55 56.
Sama narav takvih pogreaka pokazuje da je pristup znaenju rijei uvelike
ouvan. Da pacijent nije barem djelomice razumio rije koju je pokuao
proitati, ne bi bio sposoban ni pribliiti se pravom znaenju. ini se da
pacijenti s dubinskom disleksijom prepoznaju napisane rijei, ak i ako je
proraunavanje njihova izgovora postalo u osnovi nemogue. Kao da je
jedna od putanja itanja (od vienja do zvuka) blokirana, dok drugom
informacije i dalje teku (od vienja do znaenja).
Zabiljeena je i suprotna situacija. U njoj pacijenti koji pate od
drugoga sindroma, zvanoga povrinska disleksija, vie ne uivaju pristup
znaenju rijei, ve se moraju polagano snalaziti u tekstu, izgovarajui
rijei. U toj situaciji ogranienja tihoga glasa postaju oigledna. Pacijenti
s povrinskom disleksijom i dalje mogu itati pravilne rijei poput
banana, pa ak i neologizme poput chicopar, ali su gotovo bespomoni
kad dou do nepravilnih rijei. U pravilu ih standardiziraju pomou slijepe
konverzije u zvukove. Na primjer, jedan je pacijent enough57 proitao
kao inog, i zakleo se da nikada nije uo za tu bizarnu rije. Direktna
putanja od vienja do mentalnoga leksikona bila je oigledno blokirana,
dok je konverzija iz pisma u zvuk ostala funkcionalna.
Premda kontrast izmeu ovih dvaju tipova pacijenata dokazuje da
postoje dvije posve odjelite putanje itanja, on takoer pokazuje da nam
nijedna od njih sama ne omoguava da itamo sve rijei. Direktna putanja,
od slova do rijei i njihova znaenja, primjenjuje se za itanje veine rijei,
sve dok su one dovoljno uestale, ali to ne djeluje u sluaju rijetkih ili
neobinih rijei koje nisu pohranjene u naemu mentalnom leksikonu.
Nasuprot tome, indirektna putanja, od slova do zvukova i od zvukova do
znaenja, ne uspijeva s nepravilnim rijeima poput women te s
homonimima poput too, ali igra nezamjenjivu ulogu pri uenju novih
rijei. Kad itamo, obje putanje stalno surauju i svaka pridonosi
specificiranju izgovora rijei. Veina fonema rijei moe se izvesti iz niza
slova primjenom jednostavnih pravila konverzije pisanja u zvuk, a
povremene se dvosmislenosti rjeavaju tako to ih vie leksike i
semantike razine malo poguraju. U djece su dvije putanje esto loe

koordinirane. Neka se djeca uvelike oslanjaju na izravnu putanju.

Pokuavaju preduhitriti rijei i pritom esto odabiru labav sinonim (na
primjer, itajui kua kao dom). Drugi reenicu promumljaju i s mukom
sklepaju priblian izgovor na temelju slova u rijeima, ali od labavo
posloenih zvukova ne mogu doi do njihova znaenja. Potrebne su godine
prakse prije nego to se te dvije putanje dovoljno priblie da u
kompetentnih odraslih itatelja dadu dojam jedinstvenoga integriranog
sustava itanja.
Veina suvremenih modela itanja polazi od pretpostavke da se teno
itanje oslanja na blisku koordinaciju dviju putanja itanja, u kojoj svaka
djeluje u razliitom stupnju, ovisno o tome kakva se rije ita (poznata ili
nepoznata, esta ili rijetka, pravilna ili nepravilna), kao i o zadatku (itanje
naglas ili razumijevanje teksta). U 1980-ima i 1990-ima neki su istraivai
ove opservacije pokuali objasniti sustavom s jednom putanjom. U to je
doba pojavljivanje modela neuralnih mrea izazvalo golem val interesa.
Neki su ih istraivai vidjeli kao univerzalne strojeve za uenje, koji bez
posjedovanja unaprijed definirane kognitivne arhitekture mogu nauiti bilo
kakvu vjetinu. Smatrali su da se stjecanje sposobnosti itanja moe
oblikovati povezivanjem unosa slova i fonolokog outputa, a da posredne
veze usklauje mono pravilo uenja. Nadali su se da e doi do
jedinstvene mree koja bi mogla simulirati normalno itanje i njegove
patologijske pojave, ali ne bi morala postulirati viestruke kortikalne
putanje za obradu. Mada su tada te mree predstavljale znaajan napredak,
posebno u modeliranju konverzije pisma u zvuk58, danas veina istraivaa
vjeruje da je takav pristup nedostatan. Moj je vlastiti dojam da je
nemogue praviti model itanja bez iscrpne analize arhitekture mozga, koja
se oslanja na viestruke paralelne i djelomino redundantne putanje.
Premda se oslanjaju na simulacije neuralnih mrea, gotovo svi noviji
modeli ukljuuju bitnu ideju viestrukih putanja itanja.59 Zaista, kad se
poslije u ovoj knjizi budemo bavili modanim mehanizmima za itanje,
vidjet emo da je bitno obiljeje modane arhitekture njezina organizacija
po viestrukim paralelnim putanjama. Stoga vjerojatno ak i model dviju
putanja podcjenjuje stvarnu kompleksnost neuralnih sustava za itanje.
Podjela na dvije staze, putanje konverzije pisma u zvuk te semantike
putanje, naprosto je korisna aproksimacija.

Mentalni rjenici
Sve dok smo se bavili povrinskom putanjom, koja grafeme pretvara
u foneme, bilo je realistino zamiljati da mentalno itanje slijedi kratak
popis jednostavnih postupaka. ini se da bi dostajalo pohraniti mapu
nekoliko stotina engleskih grafema i njihovih izgovora. Meutim, kad se
razmotri kako bi mogla djelovati ona duboka putanja, koja prepoznaje
tisue poznatih rijei, potreban je mnogo krupniji spremnik. Kognitivni
psiholozi ga usporeuju s rjenikom, odnosno mentalnim leksikonom.
Bez sumnje bismo o mentalnim rjenicima trebali govoriti u mnoini, jer
ustvari nae glave nose vie razliitih vrsta informacija o rijeima. Kao
kompetentni itatelji svi mi posjedujemo leksikon pravila pisanja naega
jezika koji navodi pisane oblike svih rijei koje znamo iz prolosti. Ta su
ortografska sjeanja vjerojatno pohranjena u obliku hijerarhijskih stabala
slova, grafema, slogova i morfema. Na primjer, stavka za rije carrot
trebala bi izgledati [ca][rrot]. Ali mi isto tako odravamo i odvojeni
fonoloki leksikon, mentalni rjenik izgovora rijei, na primjer injenicu
da se carrot izgovara carat. Takoer imamo gramatiki spremnik koji
navodi da je carrot imenica, pravilne mnoine i tako dalje. Na kraju,
svaka je rije asocirana s desecima semantikih obiljeja koja poblie
odreuju njezino znaenje: mrkva je duguljasto jestivo povre
karakteristine naranaste boje, i tako dalje. Ti se mentalni rjenici jedan
za drugim otvaraju kako na mozak dolazi do odgovarajuih informacija.
Ova metafora dri da na um sadri vie svezaka referentne knjinice, od
vodia za pravopis do uputa za izgovor i enciklopedijskog rjenika.
Broj stavki u naim mentalnim rjenicima vrlo je velik. Zapravo,
irina ljudskoga leksikog znanja esto se silno podcjenjuje. Tako sam uo
inae dobro informirane ljude kako brane prihvaenu ideju da su Racine i
Corneille svoje drame napisali koristei se samo jednom ili dvjema
tisuama rijei. Postoji glasina da bi nam bazini engleski, vrlo
pojednostavnjena verzija engleskoga jezika, koja sadri samo 850 rijei,
trebao biti dostatan da se efektivno izraavamo, a neki zakljuuju da se
Vokabular siromanih urbanih mladih ljudi suzio na 500 rijei! Sve su te
predodbe pogrene. Imamo odline procjene o vokabularu prosjene
osobe, i po njima bi on lako mogao dosezati brojku od nekoliko desetaka
tisua rijei. Standardni Vokabular sadri oko 100.000 stavki, a postupci
uzorkovanja sugeriraju da ih bilo koji govornik engleskoga poznaje oko
40.000 ili 50.000 - ne ukljuujui sloenice. Dodajte tome priblino isti
broj osobnih imenica, kratica (CIA, FBI), zatitnih znakova (Nike,

Coca-Cola), stranih rijei, tako da sve u svemu svaki od naih leksikona

vjerojatno sadri izmeu 50.000 i 100.000 stavki. Te su procjene jo jedan
dokaz o impresivnim sposobnostima naega mozga. Svaki itatelj bez
muke nalazi pojedino znaenje iz barem 50.000 rijei-kandidata, u
nekoliko desetinki sekunde, i to na temelju samo nekoliko svjetlosnih
poteza na mrenici.

Skup demona
Ima nekoliko modela leksikoga pristupa kojima polazi za rukom
imitirati djelovanje ljudskoga sustava za itanje pod uvjetima slinim
onima koje namee na ivani sustav. Gotovo su svi izvedeni iz skupa
ideja koje je 1959. prvi opisao Oliver Selfridge. Selfridge je sugerirao da
na leksikon funkcionira poput golema skupa demona, odnosno
pandemonija.60 Ta ivahna metafora dri da se mentalni leksikon moe
predoiti kao neizmjerni polukrug unutar kojega se meusobno natjeu
deseci tisua demona. Svaki se demon odaziva samo na jednu rije, i to
obznanjuje time to, svaki put kad se rije javlja i mora biti obranjena, on
zavie. Kad se na mrenici pojavi niz slova, svi je demoni istovremeno
pregledaju. Oni koji misle da e vjerojatno biti prikazana njihova rije viu
naglas. Stoga, kad se pojavi rije scream, demon koji je odgovoran za
nju poinje vikati, ali isto to ini i njegov susjed, koji kodira rije cream.
Scream ili cream? Nakon kratkotrajna nadmetanja, pobornik rijei
cream mora se predati - jasno je da je njegov suparnik od podraaja niza s-c-r-e-a-m - dobio jau potporu. U tom momentu rije je
prepoznata i njezin identitet moe biti predan ostatku sustava.
U pozadini prividne jednostavnosti ove metafore stoji nekoliko
kljunih ideja o tome kako nervni sustav tijekom itanja radi:
Golema paralelna obrada: Svi demoni rade istovremeno. Stoga
nema potrebe da se jedna po jedna ispita svaka od 50.000 rijei, to bi bio
postupak koji bi trajao proporcionalno veliini naega mentalnog rjenika.
Tako je ishod masivnog paralelizma pandemonija znaajan dobitak na
vremenu.
Jednostavnost: Svaki demon ispunjava bazini zadatak time to
provjerava u kojoj mjeri podraaj slova odgovara njegovoj ciljnoj rijei.
Tako model pandemonija ne podlijee zamci pretpostavke o postojanju
homunkula, odnosno ovjeuljka koji prema narodskoj psihologiji dri

uzde naega mozga. (Tko kontrolira njegov mozak? Jo jedan jo manji

homunkul?) U tom se smislu model pandemonija moe usporediti s motom
filozofa Dana Dennetta:
Svoju shemu objanjenja oslobaamo od matarije homunkula time
to za obavljanje posla organiziramo vojsku takvih idiota.61
Natjecanje i robusnost: Demoni se bore za pravo da predstavljaju
tonu rije. Taj proces natjecanja rezultira i fleksibilnou i robusnou.
Pandemonij se automatski prilagoava kompleksnosti danog zadatka. Kad
nema drugih suparnika, ak se i rijetka i pogreno napisana rije poput
astrqlabe moe vrlo brzo prepoznati - ak i ako u poetku tiho vie,
demon koji je predstavlja na kraju uvijek komotno potue sve ostale.
Meutim, ako je podraaj rije poput lead, mnogi e se demoni aktivirati
(oni za bead, head, read, leaf, lend...) i doi e do estoke
rasprave prije negoli demon za lead uspije prevagnuti.

Slika 1.5 Proces identificiranja rijei slian je golemom skupu na kojemu se tisue
jedinica slova i rijei udruuju da dou do najbolje mogue interpretacije ulaznog niza. U
modelu McClellanda i Rumelharta, iji je ovdje prikazan samo jedan djeli, osnovna
obiljeja ulaznog niza aktiviraju detektore slova, koji se pak preferencijalno povezuju s
detektorima rijei koje ih sadre. Sveze mogu biti ekscitatorne ili inhibitorne (crte koje
zavravaju u kruiima). estoko natjecanje meu leksikim jedinicama konano
identificira dominantnu rije, koja predstavlja koju hipotezu ta mrea preferira o ulaznom

nizu.

Sva ta svojstva u pojednostavnjenom obliku odgovaraju glavnim

znaajkama naega ivanog sustava. Ljudski se mozak sastoji od gotovo
stotine milijardi (1011) stanica te je kao takav arhetip golemoga paralelnog
sustava, u kojem svi neuroni simultano raunaju. Veze koje ih spajaju,
zvane sinapse, donose im materijal od izvanjskoga osjetilnog podraaja.
Nadalje, neke su od tih sinapsi inhibitorne, to znai da je, kada izvorni
neuron okida, paljenje drugih neurona potisnuto. Taj je ishod kanadski
neuropsiholog Donald Hebb usporedio s mreom staninih skupova,
koalicijama neurona koji se stalno natjeu. Stoga nije udo to je
Selfridgeov pandemonij bio izvor inspiracije za mnoge teorijske modele
ivanog sustava, ukljuujui prve modele itanja kao neuronske mree.
Slika 1.5 pokazuje jedan od najranijih takvih modela, koji su 1981. uveli
Jay McClelland i David Rumelhart.62 Ovaj model ukljuuje tri hijerarhijska
sloja jedinica nalik na neurone.
Na dnu su jedinice za unos, osjetljive na odsjeke crta prikazane na
mrenici.
U sredini lee jedinice za prepoznavanje slova, koje se pale svaki
put kad je pojedino slovo prisutno.
Na vrhu jedinice kodiraju itave rijei.
Sve su te jedinice vrsto povezane u roju veza. Ta golema povezivost
pretvara dinamiku mree u kompleksnu politiku igru u kojoj se slova i
rijei meusobno podupiru, cenzuriraju ili eliminiraju. Ako paljivo
prouite grafikon, vidjet ete veze u stanju pobuenosti, kao i inhibicijske
veze, koje predstavljaju maleni krugovi. Njihova je uloga da razmnoavaju
glasove svakog pojedinog demona. Svaki detektor unosa, koji kodira neko
posebno obiljeje, poput vertikalne crte, alje podraaj svim slovima koja
sadre to specifino obiljeje - jednostavnosti radi, moglo bi se rei da
svaki vidni neuron glasa za prisutnost tih slova. Slino tome, na iduoj se
razini detektori slova udruuju kako bi izabrali specifine rijei time to bi
stimulirali njihove odgovarajue jedinice. Na primjer, prisutnost slova A
i N daje potporu rijeima RAIN i TANK, ali samo djelomice
zagovara rije RAIL, te nimalo rije PEST.
Inhibicija takoer pridonosi odabiru najboljeg kandidata.
Zahvaljujui inhibicijskim vezama, slova mogu glasati protiv rijei koje ih
ne sadre. Na primjer, jedinica koja kodira slovo N glasa protiv rijei
RAIL time to je inhibira. Nadalje, rijei koje se natjeu meusobno se

inhibiraju. Stoga je identificiranje rijei RAIN nespojivo s prisutnou

rijei RAIL i suprotno.
Na kraju, korisno je inkorporirati veze s vrha nanie, cd rijei prema
sastavnim slovima. Taj se proces moe usporediti sa senatom, pri emu
slova predstavljaju rijei koje zauzvrat podravaju slova koja su glasala za
njih. Reciprone veze omoguavaju stvaranje stabilnih koalicija koje mogu
odoljeti tome to neko slovo ponekad nedostaje: na primjer, ako u rijei
krokqdil nedostaje jedno slovo o, njegovi e susjedi i dalje zajedniki
izabrati rije krokodil, a ona e pak glasati za prisutnost sredinjeg slova
o koje nije fiziki prisutno. Na kraju, potrebni su milijuni veza da bi se
inkorporirala brojna statistika ogranienja koja povezuju razine rijei,
slova i obiljeja.
Cijeloj mrei glatko funkcioniranje omoguuju i druge suptilnosti.
Na primjer, jedinice za rijei mogu imati razliite pragove paljenja.
esto viena rije ima prag nii od praga rijetke rijei, te s jednakom
koliinom potpore odozdo ima veu ansu da pobijedi. Najnoviji modeli
takoer inkorporiraju dodatke poput istananog kodiranja pozicije slova.
Mrea koja iz toga proizlazi ima tako kompleksan skup dinamika da je
nemogue u potpunosti je matematiki opisati. Mora se pribjei
kompjutorskim simulacijama da bi se odredilo koliko dugo sustavu treba
da konvergira u ispravnu rije te koliko je esto pogreno identificira.

Paralelno itanje
Ako se kognitivni znanstvenici mogu opteretiti svim tim
kompleksnim modelima itanja, to je stoga to njihova predvianja
izvanredno dobro odgovaraju empirijskim mjerenjima. Ne samo da modeli
nadahnuti Selfridgeovim pandemonijem uspijevaju ponoviti rezultate
klasinih eksperimenata o brzini itanja i pogrekama ve esto i vode
otkriu suptilnih novih fenomena koji sainjavaju bitna svojstva ljudskoga
italakog ponaanja.
Ako bi se od vas trailo da napiete softverski program za
prepoznavanje pisane rijei, vjerojatno je da bi se, neovisno o tome koje ste
rjeenje odabrali, va program sve vie usporavao to bi rijei postajale
dulje. Na primjer, bilo bi prirodno da taj program slova obrauje
konsekutivno, slijeva nadesno. Budui da se instrukcije obrauju serijski,
oekivalo bi se da e za rije od est slova trebati otprilike dvostruko

koliko za rije od tri slova. U bilo kojem serijskom modelu poveavanje

vremena prepoznavanja trebalo bi biti izravno povezano s brojem slova.
U svjetlu ovog eksperimenta, prilino je znaajno to da veza izmeu
vremena potrebnog za itanje i broja slova ne vrijedi i za ljudski mozak. U
odraslih kompetentnih itatelja vrijeme potrebno za itanje rijei u osnovi
je neovisno o njezinoj duljini. Sve dok rije nema vie od est ili sedam
slova, njezino prepoznavanje traje priblino konstantnu duljinu vremena,
neovisno o njezinoj duljini.63 To oevidno implicira da se na mozak
oslanja na mehanizam paralelne obrade slova koji moe sva slova
obraivati odjednom. Taj je empirijski rezultat nekompatibilan s
metaforom kompjutorskog skenera, ali tono se podudara s hipotezom o
pandemoniju, po kojoj milijuni specijaliziranih procesora simultano
operiraju, i to paralelno na svakoj od vie razina (obiljeja, slova i rijei).

Aktivno dekodiranje slova

Razvijmo dalje ovu kompjutorsku metaforu. U klasinome
kompjuterskom programu podatci se uobiajeno obrauju kroz niz stadija,
od najjednostavnijih do najapstraktnijih postupaka. Logino je zapoeti s
podrutinom koja prepoznaje pojedinana slova, nakon koje slijedi
grupiranje u grafeme, te na kraju trea podrutina koja ispituje potencijalne
rijei. Meutim, taj tip programa obino ne podnosi pogreke. Bilo kakav
neuspjeh u prvom stadiju obino rezultira potpunim raspadom itavog
procesa prepoznavanja. tovie, ak i najbolji automatizirani softver za
prepoznavanje znakova, koji dolazi s modernim skenerima, i dalje je vrlo
osjetljiv na ikakav pad kvalitete slike - nekoliko estica praine na staklu
skenera dovoljno je da stranicu koja je ljudima savreno itljiva pretvori u
iskrivljen tekst koji kompjutor smatra besmislenim.
Za razliku od kompjutora, na vidni sustav uiva u razrjeavanju
vieznanosti. Moete sami eksperimentirati s time tako to ete proitati
iduu reenicu:
64

I bez vaega znanja, vae je oko upravo bez muke preletjelo preko
niza potekoa koje bi zbunile bilo koji klasini kompjutorski program.
Jeste li primijetili da je u rijei bee slovo koje se ponavlja u stvari c?
Ustvari, isti se ti oblici slova koriste za pisanje rijei nektar, ali va

vizualni sustav prvo tretira kao e, a drugo kao c. Rije savour jo je

gora. Slova a i o istog su oblika - kao i slova v i u! Takve se
dvosmislenosti rjeavaju kontekstom: niz souour na engleskom ne bi bio
doputen, dok njegova interpretacija kao glagola savour taman odgovara
ostatku reenice.
Ukratko, dvosmislenosti koje bi bilo kojem suvremenom softveru
zadale smetnje ljudski itatelj ne moe ni percipirati. Premda ju je teko
usporediti s klasinim kompjutorskim programom, ta otpornost na
degradaciju sasvim lijepo odgovara okviru pandemonija, u kojem se slova,
grafemi i rijei meusobno podravaju pomou mnotva redundantnih
veza. Ta urota slova, rijei i konteksta dostaje tome da naoj mentalnoj
opremi za itanje udijeli zavidnu robusnost. Alberto Manguel bio je u
pravu: itatelj je onaj koji ispisanoj stranici pridaje znaenje - njegovo
sposobno oko oivljava neto to bi inae ostalo mrtvim slovom.
Identificiranje slova i rijei posljedica je aktivnog procesa dekodiranja s
vrha nanie kojim mozak informaciju pridodaje vizualnom signalu.
Psiholozi su otkrili znaajnu manifestaciju tog procesa aktivnog
dekodiranja u efektu superiornosti rijei. U klasinom eksperimentu
Geralda Reichera65 od odraslog se itatelja trai da prepozna koje je od
dvaju moguih slova (na primjer D ili T) nakratko prikazano na ekranu.
Teina zadatka moe se prilagoditi tako da ispitanik samo povremeno
tono odgovori. U nekim pokusima slovo biva prikazano samo. U drugima
isto slovo (D ili T) biva prikazano u kontekstu drugih slova koja tvore rije
(na primjer, HEAD ili HEAT). Primijetite da dodatni niz ne dodaje
nikakve korisne podatke. Budui da su ista poetna slova HEA_ u oba
sluaja prisutna, ispitanik mora donijeti odluku iskljuivo na temelju
zadnjeg slova. Pa ipak, iznenaujue je to ispitanici mnogo gore prolaze
kad slovo biva prikazano samo, nego kad mu prethode redundantna slova!
Prepoznavanje slova uvelike se poboljava kad je slovo prikazano u
kontekstu rijei. ini se da dodatni glasovi koje daje razina rijei pomau
poistiti dio buke u ulaznom podraaju. Taj efekt superiornosti rijei
djeluje i kad se neko slovo umetne u neologizam (GERD ili GERT), ili ak
u niz konsonanata koji nalikuje na pravu rije (SPRD ili SPRT), ali
prestaje djelovati u nizu nasuminih slova (GQSD ili GQST).66
Opet, ini se da je taj fenomen teko objasniti unutar striktno
linearnog modela obrade informacija, u kojem identificiranje pojedinih
slova nuno prethodi njihovu kombiniranju u vee jedinice. Nasuprot
tomu, Reicherov efekt superiornosti rijei istie redundantnost i

paralelizam naeg postupka vizualnog prepoznavanja rijei. ak i kad se

fokusiramo na jedno slovo, automatski nam koristi kontekst u kojem se
ono nalazi. Kad je taj kontekst rije ili fragment rijei, on nam otvara
pristup veem broju razina kodiranja (grafemi, slogovi i morfemi) iji se
glasovi pridodaju jedinicama slova i olakavaju njihovo percipiranje.
Veina modela itanja Reicherov efekt objanjava time to postuliraju da
slova i rijei meusobno djeluju unutar dvosmjernoga procesa: jedinice
vie razine za dekodiranje grafema i rijei udruuju se u korist otkrivanja
slova koja su kompatibilna s njihovom vlastitom interpretacijom ulaznoga
niza. to vidimo ovisi o tome to mislimo da vidimo.

Udruivanje i natjecanje u itanju

Kompjutorska metafora, koja ljudskog itatelja usporeuje s
jednostavnim skenerom, tako ispada neadekvatna. Dekodiranje rijei ne
kree se strogo sekvencijalno, i vrijeme potrebno da bi se proitala rije
nije povezano s brojem slova koja ona sadri. Vratimo se stoga modelu
pandemonija, prema kojemu se prepoznavanje postie skupom demona. Tu
vrijeme potrebno skupu ljudi da donesu vanu odluku, vrijeme
konvergencije, ne bi toliko ovisilo o sadraju samog prijedloga koliko o
raspravi koju on izazove. Kad se svi senatori sloe, ak i kompliciran
zakon moe biti donesen bez mnogo rasprave. I obratno, ako se tie
osjetljivog pitanja, ak i neznatan aspekt zakona moe pokrenuti rasprave
koje mogu trajati dugo prije negoli se svi usuglase.
Studije o ljudskom itanju upuuju na to da se mozak itatelja ponaa
uvelike kao mentalni senat. Prepoznavanje rijei trai da se vie modanih
sustava sloi oko jedne nedvosmislene interpretacije tog vizualnog unosa.
Stoga vrijeme potrebno da se proita rije ponajvie ovisi o sukobima i
koalicijama koje potakne u naoj kortikalnoj arhitekturi.
S vremenom su eksperimentalni psiholozi otkrili da na svim
razinama obrade rijei moe doi do sukoba. Na primjer, unutar leksikona
se pokazalo da se rijei natjeu sa svojim susjedima, odnosno rijeima
koje su toliko sline da im samo jedno slovo nije zajedniko.67
Na primjer, rije hare kohabitira sa svojim mnogim susjedima
bare, care, dare, fare, mare, pare, rare, here, hire,
hale, hate, have, hard, harm, i hart, dok je rije idea
usamljen pustinjak bez susjeda. Eksperimenti pokazuju da broj susjeda

rijei, a osobito njihova relativna frekvencija, igra kljunu ulogu u tome

koliko je vremena potrebno da bi se rije prepoznala.68
U mnogim sluajevima prisutnost vie susjeda pomae. to vie
susjeda ima neka rije, to bre moemo razabrati da ona pripada
engleskom leksikonu. Prisutnost susjeda rije hare ini tipinijom za
engleski pravopis od rijei idea. Gusta susjedstva takoer pruaju bolje
prilike za uenje. Imamo mnogo vie prilika da ovladamo izgovorom rijei
koje zavravaju na -are nego izgovorom jedine rijei koja zavrava na dea. To siroe stoga nije toliko optimalno kodirano i na vizualnoj i na
fonolokoj razini.
Ali previe susjeda moe takoer biti i nametljivo te gnjaviti. Da bi
se razumjelo ime ili rije, esto je potrebna nedvosmislena identifikacija i
tako odvajanje od svih susjeda - postupak koji moe biti osobito spor i
teak ako su susjedi ei te im stoga bolje ide u leksikom natjecanju.
Stoga se rije hare relativno sporo imenuje, jer se ona natjee s vrlo esto
koritenim rijeima poput have i hard.69 Na je leksikon borilite gdje
je suparnitvo estoko, i gdje este rijei uivaju znatnu prednost nad
svojim nie rangiranim susjedima.
Do natjecanja takoer dolazi unutar putanje konverzije pisma u zvuk.
Na primjer, da bi se naglas proitala rije beach, treba vie vremena nego
za rije black. U beach se ulazni niz mora parsirati u kompleksne
grafeme ea i ch, iji se izgovor radikalno razlikuje od izgovora
pojedinih slova e, a, c ili h. S druge strane, rije black je
jednostavnija utoliko to se svako od njezinih slova izravno pridruuje
svojem prihvaenom zvuku. Eksperimentalna psihologija lako prikazuje taj
latentni sukob izmeu razine slova i razine grafema. Tijekom imenovanja
rijei koje se sastoje od kompleksnih grafema, postoji kratak period
nesvjesnog natjecanja koje brzo biva razrijeeno, ali vodi mjerljivom
usporavanju reakcija u usporedbi s imenovanjem transparentnije rijei
poput black70
Vrijedi zapaziti da se veina ovih sukoba rjeava automatski, bez
nae svjesne intervencije. Kad se na ivani sustav suoi s dvoznanou,
njegova je temeljna strategija da sve mogunosti ostavi otvorenima - neto
to je izvedivo samo u krupnom paralelnom sustavu gdje se moe
istovremeno baviti viestrukim interpretacijama. Zahvaljujui toj otvorenoj
organizaciji, daljnje razine analize mogu pridonositi svojim pojedinanim
dokazima sve dok se ne dosegne svima zadovoljavajue rjeenje. U nekim

sluajevima samo kontekst reenice omoguava razumijevanje znaenja

rijei ili ak njezina izgovora - zamislite reenicu poput the road winds
through a valley battered by fierce winds71. Pokusi pokazuju da se u
takvim situacijama nesvjesno aktiviraju sva mogua tumaenja te rijei,
sve dok kontekst ne ogranii tumaenje na jedno jedino znaenje. 72 Nai su
procesi itanja toliko efikasni da jedva da smo ikad svjesni dvosmislenosti
- osim ako su vrlo smijene, kao u sluaju Dorothy Parker, koja je
telegrafirala svom agentu jer nije uspjela ispuniti rok. Tell the editor Ive
been too fucking busy - or vice versa.

Od ponaanja do mehanizama mozga

U cijelom smo ovom poglavlju ispitivali kako se itanje moe razbiti
na slijed stadija obrade podataka. Od obrade slike na mrenici do
invarijantnog prepoznavanja slova, pristupa izgovoru, prepoznavanja
morfema, sve do razrjeavanja sukoba unutar leksikona, efikasnost ljudskih
mehanizama za itanje jest impresivna. Bez vidljiva truda, na mozak u
djeliu sekunde rjeava problem vizualnog prepoznavanja koji jo uvijek
prkosi suvremenom kompjutorskom softveru. Paralelna obrada svih
znakova u rijei, pametno razrjeavanje dvosmislenosti, izravan pristup
jednoj rijei izmeu moda 50.000 njih, koliko ih ima u mentalnom
leksikonu, sve to upuuje na izvanrednu prilagodbu naega mozga na
posao itanja.
Ta zapanjujua djelotvornost naega procesa itanja tek produbljuje
misterij njezina porijekla. Kako na mozak moe biti toliko prilagoen
zadatku za koji ni na koji nain nije mogao evoluirati? Kako se arhitektura
mozga udnoga dvononog primata koji se pretvorio u lovca-sakupljaa
mogla tako savreno, i to u samo nekoliko tisua godina, prilagoditi
izazovima vizualnog prepoznavanja rijei? Da bismo rasvijetlili taj
problem, sad emo se okrenuti modanim sklopovima za itanje. Jedno
zapanjujue nedavno otkrie pokazuje da postoji konkretno kortikalno
podruje za pisane rijei, slino primarnom slunom podruju ili
motorikom korteksu, koji postoje u mozgovima svih nas. Moda ak jo
vie iznenauje to se ini da je to podruje za itanje jednako u itatelja
engleskoga, japanskoga i talijanskoga. Znai li to da postoje univerzalni
modani mehanizmi za itanje?

Drugo poglavlje
Potanski sandui mozga
Godine 1892. francuski neurolog Joseph-Jules Dejerine otkrio je da
modani udar na malom sektoru lijevoga vidnog sustava mozga vodi
potpunom i selektivnom raspadu sposobnosti itanja. Moderno oslikavanje
mozga potvruje da to podruje igra tako bitnu ulogu u itanju da se moe
prikladno nazvati potanskim sanduiem mozga. U itatelja diljem
svijeta ono se nalazi na istom podruju mozga i automatski reagira na
pisane rijei. U manje od petine sekunde, vremenu prekratkom za svjesnu
percepciju, ono identitet niza slova prepoznaje neovisno o promjenama
veliine slova, oblika ili poloaja. Zatim tu informaciju alje dvama
glavnim podrujima mozga, rasporeenima u temporalnom i frontalnom
renju, koji kodiraju zvuni obrazac, odnosno znaenje.

Apsurdno smo navikli na to udo da je nekoliko napisanih znakova

sposobno sadrati besmrtne slike, zapletenost misli, nove svjetove sa ivim
ljudima koji govore, plau, smiju se... to bi bilo kad bismo se jednoga
dana probudili, svi mi, i otkrili da smo potpuno nesposobni za itanje?
Vladimir Nabokov, Blijeda vatra

Otkrie Josepha-Julesa Dejerinea

Jednoga lijepog parikog jutra u listopadu 1887., gospodin C.,
naitani trgovac i ljubitelj glazbe, udobno zavaljen u fotelju itao je dobru
knjigu, kad je na svoje zaprepatenje iznenada shvatio da vie nije u stanju
proitati niti rijei! Prethodnih je nekoliko dana povremeno osjeao slabost
ili obamrlost desne ruke ili noge te tu i tamo lagane potekoe u govoru.
Meutim, ta bi kratka razdoblja slabosti vrlo brzo prola i nisu ga previe
zabrinjavala. Sad je problem bio znatno tei: itanje je bilo posve
nemogue! Pa ipak, gospodin C. je i dalje mogao govoriti, prepoznavati
predmete i ljude oko sebe, pa ak i zapisati koju zabiljeku. Bilo je teko
zamisliti to je moglo izazvati tu frustrirajuu situaciju.
Uvjeren da e njegov problem rijeiti novi par naoala, gospodin C.
se konzultirao s poznatim oftalmologom Edmundom Landoltom. Naalost,
dr. Landolt je ubrzo shvatio da nevolja gospodina C. zahtijeva neto vie
od samih naoala. Sumnjao je na neuroloki problem te je odluio zatraiti
pomo uglednoga francuskog neurologa Josepha-Julesa Dejerinea iz
bolnice Bicetre. Gospodin C. je naruen 15. studenoga 1887. Nakon
izuzetno temeljita psiholokog i anatomskog pregleda, dr. Dejerine je
mogao postaviti dijagnozu i izvesti prve znanstvene zakljuke do kojih se
ikada dolo o cerebralnim temeljima itanja.73 Poremeaj gospodina C.
nazvao je ista sljepoa za rijei, to znai selektivni gubitak vidnog
prepoznavanja nizova slova. Postojanje takve bolesti impliciralo je
prisutnost kortikalnog vidnog centra za slova u mozgu, specijaliziranog
za itanje. Tako je znanstveno prikazan prvi nagovjetaj o specijalizaciji
mozga za itanje.
U stvari, ono to su Dejerine i Landolt ustanovili bilo je to da njihov
pacijent vie ne prepoznaje pojedina slova ili pisanu rije. Suoen s nizom
slova,
on misli da je izgubio razum, jer razumije da su ti znakovi koje
ne uspijeva prepoznati slova, inzistira na tome da ih savreno

vidi i njihov oblik ocrtava svojom rukom, ali nije sposoban

imenovati ih. Kad se od njega trai da precrta to vidi, on s
velikom mukom to uspijeva uiniti tako to polagano precrtava
svako slovo, crtu po crtu, kao da radi na nekom tehnikom
nacrtu, i pregledavajui svaku krivulju da se uvjeri u preciznost
svojeg crtea. Unato tim naporima, on je i dalje nesposoban
imenovati slova.
To je paradoks verbalne sljepoe: pacijent je slijep samo za slova i
rijei. Otrina vida i dalje je odlina, predmete i lica prepoznaje s lakoom,
te se pacijent i dalje moe snalaziti u novom okruenju, pa ak i uivati u
slici.
Kad mu se pokau predmete, on ih lako imenuje. Moe imenovati
sve dijelove svih instrumenata u katalogu industrijskog dizajna.
Njegovo ga pamenje tijekom pregleda nijednom nije izdalo; na
crtee odmah odgovara prikladnom rijeju i time kako koristiti svaki
predmet... Kad dobije u ruke novine Le Matin, koje esto ita,
pacijent kae: To je Le Matin, prepoznajem ga po obliku, ali ne
moe proitati ni jedno jedino slovo u naslovu.
Pa ipak, klinika ispitivanja jesu otkrila neke vidne deficite. ini se
da je gospodinu C. s desne strane vizualni svijet bio zamuen. Kad bi bili
stavljeni u desnu polovinu vidnog polja, predmeti bi izgledali tamniji,
manje jasni nego na drugoj strani (u neurolokim terminima, parcijalna
desna hemianopsija). Nadalje, on vie nije razlikovao boje sa svoje desne
strane (hemi-akromatopsija) te mu se ta strana njegova svijeta pojavljivala
samo kao crno-bijela ili u nijansama sive. Meutim, ti deficiti nisu mogli
objasniti njegove nerazmjerne potekoe s itanjem. Gospodin C. je bio
svjestan svojega vidnog deficita i spontano je svoj pogled usmjeravao tako
da rijei koje je pokuavao itati padnu nalijevo od njegove toke fiksacije,
gdje mu je vid bio normalan. Ali nita od toga nije popravljalo njegovo
itanje.
Moda je najbolji dokaz da je gospodin C. patio od selektivnog
deficita u itanju slova bio u injenici da je i dalje mogao prepoznavati
brojeve. Nizove arapskih brojki itao je s lakoom, pa ak i bez prezanja
izvodio kompleksne raune. To osnovno opaanje implicira da se itanje
brojki oslanja na anatomske putanje koje su djelomino odjelite od onih

koje se koriste za itanje slova i rijei. Meutim, vizualno govorei brojke i

slova vrlo su slinih oblika, koji su arbitrarni i meusobno zamjenjivi. U
stvari, vie kultura brojeve prikazuje koristei se oblicima slova - na
primjer, u arapskom oblici
koji izgledaju kao grka slova,
oznaavaju brojke 9, 8, 7, 6 i 5. Stoga se bilo kakva disocijacija brojki i
slova ne moe objasniti gubitkom otrine vida. Nema tog para naoala,
koliko god one sofisticirane bile, koje bi mogle izlijeiti deficit u itanju
gospodina C. Njegov selektivni gubitak itanja potjee iz mozga, i njegov
nas poremeaj prisiljava da zakljuimo kako postoji neka vrsta kortikalne
specijalizacije za nizove slova.
Druga opaanja dodatno naglaavaju jedinstvenost problema itanja
gospodina C. Dejerine naglaava da su razum i jezik gospodina C. bili
zamjetno ouvani. tovie, pacijent se i dalje vrlo bistro izraavao,
vokabularom koji je bio jednako bogat kao i prije udara. to je jo vie
iznenaivalo, s divljenjem istie Dejerine, pisanje je bilo u potpunosti
sauvano:
Pacijent spontano pie jednako dobro kao to i govori. Kad
usporedim brojne primjerke pisanja koje sam od njega traio,
nema pogreaka, nema pogreaka u pravopisu, nema zamjene
slova... Pisanje diktata i dalje mu ide lako i teno, ali je
pacijentu nemogue proitati to je upravo napisao... Ta ga
pojava ini nestrpljivim, napie nekoliko pisama jedno za
drugim i kae: I dalje mogu napisati ta pisma, pa zato ih ne
mogu i itati?
U stvari, Dejerine je primijetio lagano kvarenje pacijentova pisanja,
ali to se u potpunosti dalo pripisati vizualnim deficitima nie razine:
Ako ga se prekine dok pie to mu se diktira, zbuni se i vie ne
zna gdje je zastao; isto tako, ako napravi pogreku, ne moe je
nai. U prolosti je mogao pisati bre i bolje, sad su znakovi
vei i iscrtani pomalo s oklijevanjem jer, kako kae, ne moe
se vie svojim oima koristiti za provjeru. tovie, daleko od
toga da ga vodi, ini se da ga pogled na ono to pie toliko
uznemirava da radije pie zatvorenih oiju.
Ouvanje pisanja ilo je ruku pod ruku s memorijom miia. Pacijent
je slova i dalje mogao itati ako je smio slijediti njihove obrise. Stoga je

njegov miini osjeaj ono to pobuuje ime slova; najbolji dokaz jest da
ga se moe natjerati da kae neku rije, zatvorenih oiju, time to se
njegova ruka vodi kroz zrak tako da ocrta oblike njezinih slova.
Godinama poslije drugi su neurolozi pokazali da je u takvim sluajevima
itanje dodirom takoer neokrnjeno: pacijentu deifriranje slova bolje ide
kad ih se iscrta na njegovu dlanu nego kad su vizualno prikazana! To prua
vrijednu indikaciju o razini na kojoj dolazi do deficita: motorika je
memorija oblika slova neokrnjena; samo je njihovo vizualno
prepoznavanje oteeno.

ista aleksija
Simptomi gospodina C. toliko su bizarni da bi ih bilo lako odbaciti.
Kako je bilo mogue da pie, pa i slovka ak i najnerazumljivije rijei, a da
istovremeno nije sposoban itati slova? Je li on bio laljivac ili histerik?
Ne, rekao je Dejerine, jer imamo nekoliko lijepih klinikih opservacija o
ovakvoj vrsti verbalne sljepoe Moderna je neurologija otad zapravo
rjeito potvrdila sva Dejerineova poetna opaanja. Danas su opisane
stotine slinih sluajeva.74 Samo se terminologija promijenila: taj se
sindrom danas zove aleksija bez agrafije (doslovno, oteeno itanje bez
oteenja pisanja), odnosno ista aleksija.
Zato rije ista? Iz barem etiriju razloga, koje je sve Dejerine
savjesno zabiljeio u svojem izvornom izvjetaju iz 1892. i koji su poslije
u potpunosti replicirani.
Govorni jezik je neoteen.
Pisanje je ouvano.
Vizualno prepoznavanje predmeta, lica, crtea, pa ak i brojki moe
biti dobrim dijelom normalno.75
Taktilno ili motoriko poznavanje oblika slova jest ouvano.
Premda je nakon Dejerinea ista aleksija zabiljeena u mnogih
pacijenata, moderne su analize otkrile da pacijenti pripadaju dvjema
podkategorijama.76 Neki, poput gospodina C., ne mogu proitati ni jedno
jedino slovo. Mogu ak imati problema s povezivanjem velikih i malih
slova i ne moi vidjeti da su A i a isto slovo u razliitom ruhu.77
Meutim, drugi i dalje mogu prepoznati pojedinana slova. Ta jednostavna
injenica vrlo je znaajna u svakodnevnom ivotu. Ti pacijenti u pravilu i

dalje mogu deifrirati rijei time to polagano, jedno po jedno,

identificiraju sva slova neke rijei, tako da se ista aleksija manifestira
jednostavno kao izuzetno sporo itanje. Suprotno itateljima bez oteenja,
koji jednim pogledom lako proitaju rije neovisno o njezinoj duini,
pacijentima s istom aleksijom moe trebati ak pet do deset sekundi da
proitaju jednu rije, a vrijeme potrebno za itanje naglo raste s porastom
broja slova (slika 2.1). Taj se karakteristini obrazac oteenja zove
itanje slovo-po-slovo i jasno demonstrira narav tog deficita. Pacijenti s
istom aleksijom ne mogu sva slova u rijei obraditi simultano.78

Slika 2.1 Pacijent nakon modanog udara moe izgubiti sposobnost itanja i tako postati
aleksian. Autopsija prvoga aleksinog pacijenta, koju je 1892. opisao Dejerine (vrh),
pokazuje lezije nalik na one u suvremenih pacijenata, vizualiziranim oslikavanjem
magnetskom rezonancijom (dno, prema Cohen i dr 2003.). U oba je sluaja pogoen
donji i stranji dio lijeve hemisfere. Podudarnost nekoliko lezija upuuje na tono
ishodite na kori mozga na kojem lezija sistematski pogaa itanje. To podruje postoji u
svake pismene osobe i uvijek se nalazi u lijevom ventralnom okcipitotemporalnom dijelu
(bijeli krii). Pacijenti s aleksijom ponekad uspiju odgonetnuti koju rije slovo po slovo.
Pa i tada itaju sporo, i, za razliku od zdravih itatelja, to sporije itaju to je vie slova.

Izgubili su sposobnost paralelnog prepoznavanja nizova slova. Upotrijebljeno uz

doputenje Oxford University Pressa.

Otkrivena lezija
Sluaj gospodina C. sugerira da na mozak sadri specifina
podruja za itanje, koja jezinim predjelima mozga prenose informacije o
identitetu niza slova. Dejerine je bio svjestan toga da bi samo autopsija
mogla pouzdano utvrditi toan poloaj tih podruja i njegovu opaanju
udijeliti strogu vrijednost fiziolokog eksperimenta. Na kraju, 16.
sijenja 1892., vie od etiri godine nakon prvog udara, gospodin C. je
umro od drugoga modanog udara, ne povrativi u meuvremenu
sposobnost itanja. Kao to je zabiljeio neurolog koji ga je redovito
pratio, unato pacijentovim vjebama i velikom naporu, nikad nije uspio
ponovo zadobiti sposobnost prepoznavanje znaenja slova i rijei.
Dejerine je sad mogao izvriti autopsiju. Nakon nekoliko tjedana, u
francuskom Societe de biologie, opisao je to je naao. Autopsija je otkrila
da je pacijentova desna hemisfera bila potpuno ouvana, ali su na stranji
dio lijeve hemisfere djelovale stare lezije. One su se nalazile u
okcipitalnom renju, a osobito, u vijugama okcipitalnog renja, poevi
od baze kuneusa, kao i na vijugama lingvalnog i fuziformnog renjia.
(Za ilustraciju tih predjela mozga molim vas da pogledate Snalaenje u
mozgu u fotografskom umetku.) Faksimil Dejerineova izvornog crtea
pojavljuje se na slici 2.1. Obrisi velikih utih atrofijskih plakova jasno se
pokazuju na kortikalnim mjestima gdje je vaskularni infarkt etiri godine
prije onesposobio itanje gospodina C.
Da bi potpuno objasnio kako lezije na nekim vidnim podrujima
mogu selektivno izmijeniti itanje, Dejerine se pozvao na pojam
diskonekcije. U izvjetaju Societe de Biologie, on je naglasio da je lezija
gospodina C. djelomino zahvaala bijelu tvar - neuralna vlakna koji
povezuju udaljena podruja mozga. Nadalje, lezija se nalazila u
okcipitalnom renju, koji je sjedite rane vidne obrade. Na kraju,
djelomino je djelovala na lijevi vidni korteks i djelomice unitila udaljene
veze corpus callosuma [uljevitog tijela] koje vidne podatke dovode s
desne strane vidnog polja.
S tim anatomskim indicijama na umu, Dejerine je predloio
tumaenje da je lezija na mozgu gospodina C. bila prekinula vlakna koja su
podruje koje je zvao vizualnim centrom za slova opskrbljivala

podacima. Na temelju drugih opaanja, on je taj hipotetski centar za itanje

smjestio u angularni girus, vijugu na kori mozga na bazi lijevoga
parijetalnog renja. Dejerine je drao da je u gospodina C. vidni centar za
slova bio netaknut. To je objanjavalo pacijentovu sposobnost itanja,
slovkanja i prepoznavanja oblika slova kad bi ih se iscrtalo na njegovu
dlanu. Meutim, taj je predio bez vidnog unosa bio doslovno odsjeen, te
tako svoje poznavanje slova nije mogao primijeniti ni na kakav vidni
podraaj. Stoga pacijent nije bio slijep. On je i dalje mogao vidjeti oblike
slova i obraditi ih poput bilo kojega drugog vizualnog predmeta, ali ih vie
nije mogao prepoznati kao slova ili kao rijei, te je patio od sindroma
prikladno nazvanog verbalna sljepoa.

Moderna analiza lezija

Vie od stotinu godina nakon Dejerineova znaajnog opaanja, moj
kolega neurolog Laurent Cohen i ja79, zajedno s nekoliko drugih
istraivaa80, ponovo smo otvorili sluaj C., s novim pacijentima. Pokazalo
se da je lezija koju je opisao Dejerine veoma uobiajena. Veina naih
pacijenata s istom aleksijom patila je od lezija u lijevom
okcipitotemporalnom renju, priblino na istom mjestu kao i u gospodina
C. (Takve su lezije esto posljedica ugruka koji zaepi lijevu stranju
modanu arteriju, koja dovodi krv u to podruje). Slika 2.1. pokazuje
obrise lezija koje smo opazili u trima novijim sluajevima. Sve one djeluju
na unutarnju povrinu stranjega dijela lijeve hemisfere.
Moderno oslikavanje magnetskom rezonancijom danas see znatno
dalje od orua koja su bila dostupna u Dejerineovo doba. Ne samo da vie
nije nuno ekati na autopsiju da bi se vizualizirala pacijentova lezija ve
je mogue stvoriti kompjutorske slike lezija nekoliko razliitih pacijenata i
sve ih spojiti u jedinstvenom anatomskom prostoru koji ispravlja
pojedinane razlike u veliini i obliku mozga. Stoga moemo ii dalje od
Dejerinea: moemo definirati koji su dijelovi kore iskljuivo odgovorni za
deficit u itanju i odvojiti ih od onih koji su ukljueni u druge povezane
deficite, poput gubitka vida u boji. Logika je jednostavna. Najprije
odaberemo velik broj pacijenata s aleksijom i proraunamo sjecite lezija u
trodimenzionalnom prostoru. Prosjek tih podataka iz vie mozgova
otklanja prostornu nasuminost koja je inherentna udarima te izolira ona
podruja na kori koja su najee povezana s deficitom u itanju. Zatim
oduzmemo lezije druge skupine pacijenata, koji ne pate od aleksije.

Rezultat je toga kompjutorska slika koja precizno pokazuje mjesta na

kojima lezije selektivno izazivaju deficite u itanju.
Ta analiza, prikazana na slici 2.1, sugerira da podruja koji se nalaze
najdalje na stranjoj strani lijeve hemisfere ne igraju selektivnu ulogu u
itanju. Ta su okcipitalna podruja esto oteena u istih aleksiara, ali i u
pacijenata koji ne pate od deficita u itanju. tovie, za njih se zna da su
ukljueni u rane stadije vidne analize koji nisu povezani samo s itanjem,
ve pridonose vizualnom prepoznavanju bilo kojeg oblika, boje ili
predmeta. Stoga modani udar koji pogodi samo ta stranja mjesta izaziva
opa oteenja vida. Pacijenti obino doive gubitak vida u dijelu svojega
vidnog polja, i mogu biti potpuno ili djelomino slijepi na svaki podraaj
koji dolazi s desne strane njihove toke fiksacije. esto im je teko vidjeti
desnu stranu rijei i programirati pokrete oiju na desnoj strani. Ti vidni
deficiti mogu usporiti itanje, posebno onih reenica koje zahtijevaju
nekoliko pokreta oima, ali ih se ne smije pomijeati s istom aleksijom u
pravom smislu.81

Slika 2.2 Klasini neuroloki model itanja (vrh) zamijenio je paralelni, "grmasti' model
(dno). Lijevi okcipitotemporalni potanski sandui identificira vizualni oblik nizova
slova. Zatim te invarijantne vizualne podatke distribuira u brojne predjele, rasporeene
irom lijeve hemisfere, koji kodiraju znaenje rijei, zvune obrasce i artikulaciju. Nisu

svi naranasto i zeleno obojeni predjeli specifini za itanje: oni ponajprije pridonose
obradi govornog jezika. Uenje itanja stoga se sastoji od razvoja djelotvorne
meupovezanosti vidnih podruja i jezinih podruja. Sve su sveze dvosmjerne. Njihova
detaljna organizacija jo nije u potpunosti poznata - ustvari, kortikalna povezanost
vjerojatno je mnogo bogatija nego to daje naslutiti ovaj dijagram.

Kritina toka za istu aleksiju nalazi se nekoliko centimetara prema

prednjoj strani okcipitalnog renja, na dnu lijeve hemisfere. Taj dio, koji u
onome o emu ova knjiga govori igra kljunu ulogu, poznat je pod
nekoliko naziva. Anatomi ga zovu lijevim okcipitotemporalnim podrujem,
jer lei na granici okcipitalnog i temporalnog renja u mozgu, unutar
brazde na modanoj kori, zvanoj lateralni okcipitotemporalni sulkus (vidi
sliku 2.2, koja prikazuje raspored tih predjela). Laurent Cohen i ja smo
sugerirali da bi se trebao zvati podruje za vizualni oblik rijei - izraz koji
je danas postao standardan u znanstvenoj literaturi i naglaava bitnu ulogu
tog podruja za vizualnu analizu oblika slova i rijei. 82 Meutim, oba su ta
naziva nespretna. U ovoj u se knjizi u ime jednostavnosti na njega
referirati jednostavno kao na potanski sandui mozga, termin koji
dobro obuhvaa ono to smatramo da taj dio ini: brine se za dolazea
slova! Kao to emo vidjeti, to podruje u mozgu doista igra kljunu ulogu
u brzom identificiranju niza slova i njegovu prijenosu u vie strukture
mozga koja izraunavaju izgovor i znaenje.
Za razliku od Dejerinea, danas smatramo da se vizualno
prepoznavanje slova ne oslanja primarno na angularni girus, na vrhu
stranjeg dijela glave, ve prije na ovo posve odjelito podruje potanskog
sanduia na donjoj strani mozga. Dejerineova se pogreka stoga
vjerojatno moe pripisati jednom prilino neobinom obiljeju lezije
gospodina C. Za razliku od veine pacijenata s istom aleksijom, potanski
sandui gospodina C. nije bio izravno uniten, ve je vjerojatno bio tek
odspojen, kao to je sugerirao i sam Dejerine. On je jednostavno pogrijeio
to se tie lokacije odsjeenoga predjela, koji se u stvari nalazio u
prednjem vidnom, a ne u vie dorzalnom dijelu angularnog girusa.
Kao to sada znamo, postoji barem tri naina da lezije sprijee
normalno funkcioniranje podruja za vizualni oblik rijei.83
Najjednostavniji sluaj oigledno je unitenje izravnom lezijom. Meutim,
veza s predjelom takoer moe biti prekinuta uzvodno, te tako liena
ulaznih vidnih informacija, kao u sluaju gospodina C., ili nizvodno, tako
da drugim predjelima mozga ne moe slati izlazne poruke. U svakom

sluaju, rezultat je isti i ukljuuje ozbiljnu nesposobnost prepoznavanja

pisane rijei.
Postoji jedna temeljnija stvar u kojoj je Dejerine pogrijeio. On je
silno podcijenio sveukupnu kompleksnost arhitekture mozga to se tie
itanja. Dejerine i mnogi sljedei znanstvenici, poput harvardskog
neurologa Normana Geschwinda,84 razmiljali su o njoj kao o
jednostavnom lancu za obradu. Oni su tvrdili da napisane rijei ulaze u
okcipitalni reanj u formi vidnih obrazaca, a da ih se onda alje u angularni
girus da stupe u vezu s vizualnim slikama rijei. Aktivacija se zatim iri na
Wernickeovo podruje, sjedite zvunih slika rijei, a zatim na Brocino
podruje, gdje se dolazi do obrazaca za artikulaciju, te na kraju do
motorikoga korteksa, koji upravlja miiima. Ta je shema bila serijska,
jednostavna i linearna, ba kao tekua traka u tvornici. To upravo smrdi na
devetnaestostoljetne mehanicistike analogije koje su modane funkcije
usporeivale s distribucijom elektrine struje ili sa strujanjem pare u
lokomotivi. Naravno, izmeu tih prvih neurolokih shema funkcioniranja
mozga i hidraulikih dijagrama koje je Rene Descartes koristio da opie
reflekse kao kruenje animalne duevnosti kroz cijevi u naim tijelima,
postoji srodnost. Refleksni luk nekoliko je generacija bio dominantna
metafora.
Ne moemo kriviti Dejerinea to nije anticipirao stoljee istraivanja
u psihologiji i neuroznanosti. Danas je rani serijski model zamijenilo
grmovito vienje mozga, s nekoliko funkcija koje djeluju paralelno.
Jedan je razlog to danas, pokuavi programirati kompjutore za vizualno
prepoznavanje oblika, shvaamo da je vid kompleksan i da se ne moe
svesti na jednostavan lanac cerebralnih slika. Potrebno je nekoliko
kompliciranih postupaka da bi se prepoznao samo jedan znak. Vizualna je
analiza tek prvi korak u itanju. Nakon toga mora se povezati mnotvo
odjelitih predstava: korijeni rijei, njihovo znaenje, njihovi zvuni
obrasci, njihovi obrasci motorike artikulacije. Svaki od tih postupaka
tipino zahtijeva istovremenu aktivaciju vie odvojenih kortikalnih
podruja, ije veze nisu organizirane kao linearni lanci. Svi dijelovi mozga
djeluju simultano i zajedniki, i njihove se poruke neprestano meusobno
kriaju. Sve su sveze takoer dvosmjerne: kad se dio A spaja s dijelom B,
obratna projekcija, od B do A, takoer postoji.
Ovi vrlo bazini anatomski principi omoguavaju mi da skiciram
novu verziju toga kako izgleda mozak itatelja (slika 2.2). Za sve predjele
na ovom grafikonu znamo da pridonose itanju rijei. Pa ipak, moju je

skicu potrebno smatrati provizornom - paradoksalno, ona je i dalje

prejednostavna, i vjerojatno nedostaju mnoga bitna podruja i veze. Za
razliku od Dejerineova, moj dijagram ne ilustrira serijsko vienje
organizacije mozga, ve prije shemu u kojoj se vie podruja mozga moe
istovremeno aktivirati. Posljedica toga jest da smo mi neuroznanstvenici
danas mnogo manje samopouzdani. Unato artiljeriji alata za oslikavanje
kojima raspolaemo, i dalje nam teko pada svakom predjelu na naem
dijagramu pripisivati precizne funkcije, jer svi oni simultano funkcioniraju
i meusobno djeluju visokim brzinama. Dejerine je oduevljeno upozorio
na vizualne, zvune i motorike slike na razliitim mjestima na kori
mozga, ali mi to ne moemo. Mi bez sumnje imamo rafiniranije vienje
funkcioniranja korteksa, ali to neuropsihologu komplicira stvari i tjera nas
da se zapitamo hoe li ikada svanuti dan kad emo biti u poziciji da
intuitivno zahvatimo toliko kompleksnih sklopova.
Nije jasno hoe li znanstvenik ikada potpuno razumjeti mozak
itatelja. Nae razumijevanje cerebralnih sklopova za itanje, a posebno
ulaznoga potanskog sanduia mozga, svakako je napredovalo. Sada
znamo da to podruje za unos vizualnih podataka zauzima strateku
lokaciju, i da je ono lijevak kroz koji, ini se, protee sva vizualna
informacija prije negoli bude distribuirana na veliko mnotvo podruja
lijeve hemisfere. Nadalje, njegova strateka pozicija objanjava zato lezija
u tom predjelu vodi potpunom gubitku sposobnosti obrade napisanih rijei,
kao da je pismo postalo niz besmislenih mrlja. Ali koji to principi tom
predjelu omoguuju djelovanje?

Dekodiranje mozga koji ita

Tehnike funkcionalnog slikovnog prikaza mozga ve due od
dvadeset godina revolucioniraju prouavanje ljudskoga mozga tako to
nam doslovno omoguavaju da itamo mozak. Njihov enormni
potencijal lei u sposobnosti da izravno vizualiziraju aktivnost mozga, u
trenu kad ljudski dobrovoljac izvodi mentalnu radnju poput itanja.
Provoenje eksperimenata sa slikovnim prikazom na mnoge je naine
znatno jednostavnije od prouavanja podataka o lezijama. Tko moe rei u
kojoj se mjeri mozak nakon ozljede reorganizira? Posljedice lezije mogu se
osjetiti daleko od pogoenoga podruja, jer teta moe druge predjele liiti
ulaznih podataka time to ih odsijeca. Tijekom tjedana koji uslijede nakon
lezije mozga nije neuobiajeno opaziti znatnu reorganizaciju modane

aktivnosti dok pacijent ponovo zadobiva izgubljene funkcije pomou

sklopova koji su radikalno razliiti od onih kojima se koristi zdrav mozak.
Najzad, lezije su nepredvidljive. Mogu biti rairene, a njihov poloaj pod
utjecajem anatomskoga rasporeda arterija, tako da se na njih nije mogue
oslanjati kao na precizne indikatore funkcionalne organizacije zdravoga
mozga. Kad ne bismo imali sredstva da prikaemo normalan ljudski
mozak, na bi zadatak bio slian zadatku egrta koji urarstvo nastoji izuiti
prouavanjem pokvarenih satova.
Oslikavanje mozga poiva na jednostavnom principu, koji je jo u
osamnaestom stoljeu predvidio francuski kemiar Antoine-Laurent
Lavoisier. Kao i svaki drugi organ u tijelu, mozak troi vie energije pri
radu nego pri odmoru. U svojem prvom memoaru o disanju ivotinja
(1789.), Lavoisier je predvidio kako bi se ta jednostavna ideja jednom
mogla primijeniti na mjerenje aktivnosti mozga:
Ovaj tip opaanja vodi k mogunosti usporeivanja primjene
sila koje se ne ine povezane. Na primjer, moe se procijeniti
koliko funti teine odgovara naporima ovjeka koji dri govor
ili glazbenika koji svira neki instrument. Sve to je mehaniko
moe se na slian nain procijeniti u odnosu na rad filozofa
dok misli, knjievnika dok pie, glazbenika dok komponira. To
djelovanje, koje se smatra posve mentalnim, ima neto fiziko i
materijalno to omoguava da ga se usporedi s djelovanjem
radnika.
Proi e dvije stotine godina prije negoli ta ideja bude praktiki
primijenjena. Godine 1988. Steve Peterson, Michael Posner, Marcus
Raichle i njihovi kolege bili su prvi koji su vizualno prikazali koja
podruja mozga troe energiju dok itamo.85 Da bi otkrili funkcionalnu
organizaciju jezinih podruja mozga koristili su se pozitronskom
emisijskom tomografijom. Lavoisier nije mogao predvidjeti osebujnu
kombinaciju psihologije i nuklearne fizike kakvu e zahtijevati ova
tehnika. Dobrovoljcima se ubrizgava mala koliina radioaktivne vode u
kojoj standardni atom kisika (160) zamjenjuje kisik 15. Ta se tekuina
ubrzo izmijea s krvotokom i proiri se kroz tijelo. U mozgu se
radioaktivnost posebno akumulira u predjelima gdje krv najbre tee, a to
je upravo ondje gdje je aktivnost mozga najintenzivnija. Posljetkom toga,
lokalne najvie toke radioaktivnosti izravno odraavaju aktivna mjesta na

mozgu.
Nakon nekoliko desetaka sekundi, atomi kisika 15 u mozgu
dobrovoljca spontano se vraaju u svoje stabilno stanje (kisik 16) time to
emitiraju jedan pozitron - antimaterijsku esticu koja je tona zrcalna slika
elektrona. Kad se pozitron sudari s elektronom, oni se meusobno
ponitavaju i isputaju dva visokoenergijska fotona. Skener te estice
svjetla detektira dok bjee od lubanje u suprotnim smjerovima. Nizovi
kristala postavljenih oko glave osobe u pokusu opskrbljuju podacima
moan kompjutor, koji pak rekonstruira poloaj na kojem je dolo do
poetne dezintegracije. Na kraju se, odsjeak po odsjeak, dobiva
trodimenzionalna slika koja otkriva preciznu distribuciju energije koju
konzumira mozak - otud termin tomografija, od grkih rijei tomos
(odsjek) i grafein (crtanje).
S psiholoke strane, Petersen i njegovi suradnici takoer su uvodili
novine time to su od svojih dobrovoljaca traili da izvode niz sve
kompleksnijih zadataka. Najprije su pravili snimke mozga u mirovanju,
dok testirana osoba nije dobivala podraaje i nije mislila ni o emu
osobitom. Zatim su mjerili modanu aktivnost dok bi dobrovoljac gledao, a
potom naglas ponavljao pisane ili izgovorene rijei. Na kraju su napravili
posljednje mjerenje dok je ista osoba generirala verbalne asocijacije time
to bi razmiljala o glagolu za koji bi se moglo vjerovati da je povezan sa
svakom od prikazanih rijei (npr. jesti ako je podraaj bio kola). Time
to bi jedno od drugoga oduzeli dva susljedna stanja, autori su se nadali da
mogu identificirati koji su to dijelovi mozga uzastopno ukljueni u
vizualno i auditivno prepoznavanje rijei, artikulaciju i mentalnu
manipulaciju znaenjem rijei.

Slika 2.3 Povijesna slika: podruja mozga za jezik, otkrivena PET skenom (podaci iz
Petersen i dr., 1989.; slika dobivena ljubaznou Marcusa Raichlea). U odnosu na
fiksiranje tokice, tiho itanje (vrh, desno) aktivira procese vizualnog prepoznavanja
rijei, koji su smjeteni u stranjem dijelu lijeve hemisfere. Ovisno o zadatku, podatci se
zatim prenose u dijelove koji kodiraju govorne zvukove (vrh, lijevo), proizvodnju govora
(dno, lijevo) ili manipuliranje znaenjima rijei (dno, desno). Upotrijebljeno uz
doputenje Mikea Posnero i Marca Raichlea.

Slike iz Petersenova pokusa bile su toliko spektakularne da su se

pojavile na naslovnim stranicama novina diljem svijeta, te su danas postale
sastavnim dijelom znanosti o mozgu. Prvi su put u povijesti podruja
odgovorna za jezik snimljena u ivoga ljudskog bia (slika 2.3). Dakako,
slike je poslije trebalo usavriti. Meutim, kljuna e saznanja sva biti
ponovljena. Kad god su ispitanici pogledali pisane rijei, aktivirao bi se dio
namijenjen vidu, sa stranje strane glave. Takoer se aktuirao i jedan drugi
mali dio lijeve hemisfere, upravo na granici izmeu okcipitalnog i
temporalnog renja - on je vrlo dobro odgovarao podruju koje smo
nazvali potanskim sanduiem mozga. Govorene rijei nisu pokrenule
nijedan od ovih predjela, ve su pokretale aktivnost u odjelitoj skupini
mjesta u gornjem i srednjem temporalnom korteksu, to je odgovaralo
obradi sluha i govora. S druge strane, izgovaranje rijei podraivalo je
prednji dio lijeve hemisfere, blizu podruja koje je u devetnaestom stoljeu
prvi s proizvodnjom govora povezao francuski neurolog Paul Broca, kao i

lijevo i desno motoriko podruje. Na kraju, semantike su asocijacije

pokretale jo jedan drugi dio, lijevi unutarnji frontalni korteks, koji se esto
povezuje s kreativnim miljenjem.
Od ove skupine podruja, ini se da je samo jedno, lijevo
okcipitotemporalno podruje, igralo sredinju i specifinu ulogu u itanju.
Dojmljivo je to se njegovo lokaliziranje lijepo podudaralo s mjestom koje
je zahvaljujui analizi lezija identificirano kao sjedite iste aleksije.
Peterson i njegovi kolege primijetili su da su taj dio podraivale samo
pisane rijei, i da on nije dio vidnog podruja niske razine koje podrauje
vizualni obrazac karirane plohe. Oni su iznijeli postavku da taj dio slui
kao spona izmeu rane vizualne analize i ostatka jezinog sustava. Ono je
filtar kroz koji vidna informacija mora protei kako bi ula u jezini sustav.
Ono selektivno analizira ulazne slike traei prisutnost slova te ih
prosljeuje drugim podrujima u mozgu, koja ih potom transformiraju u
zvuk i znaenje.

itanje je univerzalno
Kljuna uloga koju u itanju igra podruje za vizualni oblik rijei sad
je potkrijepljena jo jednom tehnikom oslikavanja, koja je uvelike
zamijenila PET sken. Ona se zove funkcionalni slikovni prikaz
magnetskom rezonancijom, odnosno skraeno fMRI. Ova izvanredno
fleksibilna metoda ima dvije prednosti nad PET-om: dostupna je svakoj
bolnici i potpuno je bezopasna, s obzirom na to da ne ukljuuje
ubrizgavanje radioaktivnih supstanci. Kod funkcionalne MRI, fluktuacije
kisika u krvi moduliraju signal magnetske rezonancije, koji prati aparat za
fMRI. Krvne stanice sadre visoku koncentraciju hemoglobina, molekule
odgovorne za prenoenje kisika. Ugrubo, ako molekula hemoglobina ne
prenosi kisik, ona se ponaa kao mali magnet i remeti lokalno magnetsko
polje, ime oslabljuje signal koji prima aparat za fMRI. Kad molekula
hemoglobina sadri kisik, ona u magnetskom polju odmah postaje prozirna
- to je promjena koju aparat vidi kao malen, ali mjerljiv porast signala
rezonancije.
Te nam uoljive fluktuacije sadraja kisika u krvi omoguavaju da
mjerimo aktivnost mozga. Krvne ile i neuroni blisko su povezani.
Kad god se aktivira neki dio mozga, njegove se ile raire i za jednu
do pet sekundi to podruje dobiva svje dotok krvi bogate kisikom.

Mjerenjem oksigenacije krvi, fMRI pokazuje rast neuralne aktivnosti u

prethodnih nekoliko sekundi. Nadalje, ona prua trodimenzionalnu sliku
bilo kojeg podruja mozga. Moj francuski kolega Denis Le Bihan, jedan od
najuglednijih strunjaka za magnetsku rezonanciju, tu metodu usporeuje s
uhoenjem vrtlara da bi se otkrilo gdje e niknuti mladice. Bez stvarnog
znanja gdje su posijane, moemo ih nai tako to gledamo kamo e vrtlar
nositi svoj poljeva. Praenje krvotoka relativno je neizravan nain
praenja rada neurona - zaobilazna, ali ustvari vrlo osjetljiva metoda.
Osim drugih prednosti, fMRI je vrlo brza. Jedan pregled metodom
fMRI moe dati nekoliko tisua uzastopnih slika itavog mozga s
prostornom rezolucijom od nekoliko milimetara. Ta metoda proizvodi
sliku cijeloga mozga svake dvije ili tri sekunde, u usporedbi s jednom na
svakih pet minuta pri PET skeniranju. fMRI je takoer izuzetno osjetljiva.
Nema potrebe da se nalazi uprosjee kroz duga vremenska razdoblja i
meu desecima ispitanika. Jedna napisana rije dostaje da pokrene kratku
toku aktivacije u podruju potanskoga sanduia. Nekoliko minuta
podataka dovoljno je da se mapira intenzivna modana aktivnost koju na
lijevome ventralnom vidnom korteksu svakog itatelja izazivaju pisane
rijei.
Zahvaljujui tom zadivljujuem alatu za oslikavanje sada moemo
mjeriti do koje mjere cerebralna mrea za itanje varira od jedne do druge
osobe. Na osnovi svih ljudi koje smo ikad bili skenirali, nalazimo da je
podruje za vizualni oblik rijei smjeteno na istom poloaju u
ventralnome vidnom mozgu. Naravno, tono mjesto neznatno varira od
jedne do druge osobe, jer su detalji pojedinih modanih vijuga unikatni kao to dva zguvana lista papira nikad nisu istog oblika. Pa ipak, svi smo
mi opremljeni podrujem potanskoga sanduia koje se bez iznimke
nalazi na priblino istome mjestu.
Znanstvenici se za mapiranje poloaja na kori mozga oslanjaju na
dva sustava. Prvi je razvijen zahvaljujui dvama stoljeima obdukcijskih
analiza, i u njemu su identificirani i oznaeni glavni orijentiri mozga,
slino kraterima na Mjesecu. U tom smislu kae se da podruje
potanskoga
sanduia
uvijek
lei
sa
strane
lateralnoga
okcipitotemporalnog sulkusa, pukotine du fuziformnoga djela lijeve
hemisfere (slika 2.4).86 Drugi sustav, manje ovisan o zamrenim
anatomskim oznakama, izumio je francuski kirurg Jean Talairach, a poslije
usavrili istraivai Montrealskoga neurolokog instituta. To je sustav
geometrijskog pozicioniranja, poput zemaljskoga GPS-a, koji se sastoji od

triju okomitih osi, normaliziranih za veliinu mozga. U tom se sustavu

pokazuje da je poloaj podruja potanskoga sanduia izuzetno slian
meu pojedincima, pa ak i meu eksperimentalnim laboratorijima, a da
razlike ugrubo ne prelaze pet milimetara.87 Kao to emo poslije vidjeti,
mozgovi kineskih i japanskih itatelja opremljeni su jednakim modanim
podrujem svojstvenim za itanje, i njegov je poloaj priblino jednak
naemu.88 Uoite kako se ini da smjer itanja (slijeva nadesno ili zdesna
nalijevo) ne utjee na njegovo mjesto na lijevoj hemisferi. Poloaj podruja
i dalje je nepromijenjen, na rubu lijeve okcipitotemporalne pukotine89, ak
i u itatelja koji itaju zdesna nalijevo.
Moe se initi bizarno da je ta aktivacija mozga identino smjetena
u svakom ljudskom mozgu. itanje je kognitivna, drutvena i kulturna
aktivnost koja traje posljednjih pet tisua godina i iji se povrinski oblici
razlikuju od jedne do druge kulture. Nadalje, pojedinano vladanje
itanjem uvelike se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o tome kako smo
nauili itati. Neki su od nas jednostavno promumljali sve te sate fonetskih
vjebi, kad su od nas traili da povezujemo zvukove i slova; drugi, koji su
slijedili Montessorijin sustav, prstima su pratili oblik slova s brusnim
papirom; dok su trei bili izloeni mukama takozvane metode cijelih rijei.
Ono to zapanjuje jest to da unato tim golemim razlikama izmeu naina
na koje smo nauili itati, svi mi pozivamo isto podruje mozga da
prepozna napisanu rije.

Slika 2.4 Funkcionalno oslikavanje magnetskom rezonancijom (fMRI) moe u samo

nekoliko minuta otkriti koja su podruja mozga ukljuena u itanje. Sudionici itaju rijei
prikazane u nasuminim intervalima. Podruja za itanje nakon svake rijei pokazuju
karakteristino pojaanje signala MRI, koji nakon otprilike pet sekundi dosie vrhunac.
Aktivna mrea varira ovisno o tonom zadatku i naravi kontrolnog stanja. Meutim, ona
uvijek ukljuuje podruje za vizualni oblik rijei, "potanski sandui mozga". Taj je
predio sistematski smjeten duboko u lijevome lateralnom okcipitotemporalnom sulkusu,
kraj fuziformnog girusa.

Kola vizualnih preferencija

Funkcionalna obiljeja predjela potanskoga sanduia takoer su
slina meu razliitim ljudima. Na slici 2.5 sedam skeniranih mozgova
pokazuju selektivnu aktivaciju na pisane rijei, bez traga aktivacije za
usmenu prezentaciju tih istih rijei.90 Taj vrlo stabilan nalaz, koji su ve u
svojoj studiji iz 1998. primijetili Steve Petersen i njegovi kolege, jasno
pokazuje da u veini sluajeva govor ne podrauje to podruje, to upuuje
na to da je on iskljuivo rezerviran za napisanu rije. Postoji meutim
jedna iznimka, do koje dolazi kad se ljude potie da rijei slovkaju u glavi.
Na primjer, moglo bi ih se pitati sadri li izgovorena rije silazno slovo
poput p, q ili j, iji potezi prelaze ispod donje linije. U takvim

sluajevima izgovorene rijei blago aktiviraju podruje potanskog

sanduia - samo zato to sudionici zamiljaju napisanu rije.91 To se
dogaa i kad japanski ispitanici moraju razmiljati o zapisivanju rijei.92
Na kraju, kad se ljude zamoli da se fokusiraju na fine razlike izmeu dvaju
govornih zvukova, poput dip i tip, podruje potanskoga sanduia opet se
upali, vjerojatno stoga to pristup pisanim slovima d i t pomae
razaznavanju zvukova.93 Ono to je tim primjerima zajedniko jest da se
ini kako oni zahtijevaju pristup odozgo prema dolje, od govornih zvukova
do slova. U takvim sluajevima signal koji putuje unatrag vjerojatno putuje
du putanja za itanje, u suprotnom smjeru od onoga koji se obino koristi
za itanje. Ali osim ovih neobinih sluajeva, predio potanskoga
sanduia uglavnom reagira samo na pisane rijei, a izgovorene ignorira.
Stoga svi dokazi upuuju na to da je ovo podruje namijenjeno
vidnoj analizi. Pitanje je je li to svenamjensko podruje koje obrauje
svaki vizualni predmet ili je specijalizirano za itanje. Odgovor opet
iznenauje: na mozak vizualni rad dijeli na kategorije, od kojih svaku
obraduje po jedno polje na kori mozga. Stoga dio podruja preferira
pisanje nad velikim mnotvom drugih vizualnih podraaja, a ta je
preferencija univerzalno prisutna, u svih pojedinaca, na istom mjestu.
Prepoznavanje kua i krajolika ponajprije pobuuje podruja koji su
najblii sredinjoj liniji mozga. Kreui se lateralno prema stranama
mozga, druga podruja preferiraju lica nad pisanim rijeima. Na kraju, na
rubu mozga cijeli sektor reagira na predmete i orua (slika 2.6).94

Slika 2.5 Aktivacija podruja za vizualni oblik rijei moe se lako promatrati u bilo koje
pismene osobe. U ovom su eksperimentu sudionici ili vidjeli ili uli nekoliko rijei za koje

su trebali prosuditi jesu li identine ili razliite. U sedam razliitih itatelja pisane su rijei
aktivirale lijevo okcipitotemporalno podruje, 'potanski sandui mozga', koji je, unato
varijabilnosti obrazaca vijuga korteksa, bio zapanjujue ujednaeno smjeten. Primijetite
da izgovorene rijei nisu aktivirale to podruje (prema Dehaene i dr 2002.).
Upotrijebljeno uz doputenje Woltersa Kluwera/Lippincotta, Williamsa i Wilkinsa.

Slika 2.6 Kola specijaliziranih vizualnih detektora prekriva donju stranu mozga. Svako
kortikalno podruje reagira preferencijalno na odreenu kategoriju predmeta. Taj se
obrazac preferencija u istom redoslijedu pojavljuje u svih pojedinaca, od kua do lica,
rijei i zatim predmeta. itanje uvijek aktivira podruje smjeteno izmeu mjesta na
kojima vrhunac doseu reakcije na lica i na predmete (prema Ishai i dr., 2000.; Puce i dr
1996.). Prilagoeno uz doputenje Alumit Ishai.

Neuroradiologinja Aina Puce bila je prva znanstvenica koja se za

istraivanje ovih vizualnih kolaa u vie pojedinih mozgova koristila
osjetljivou i visokom prostornom rezolucijom fMRI. Dobrovoljcima je
na mahove prikazivala lica ili besmislene nizove slova poput XGFST, a
oni su ih trebali paljivo ispitati. U svakom su se sluaju aktivirala dva

malena specijalizirana predjela na istim relativnim mjestima: lica su

ponajprije podraivala donje podruje kore na fuziformnom girusu, dok su
rijei pobuivale neto lateralniji predio do njega, u okcipitotemporalnoj
fisuri (slika 2.7).95 Rezultat toga iznenauje. ak i ako se podruja mozga
na kraju specijaliziraju za jednu od tih kategorija, oekivali bismo da e ta
podjela rada biti neplanski postupak, koji nasumino varira od osobe do
osobe. To nije tako - ini se da je stjecanje sposobnosti itanja vrlo strogo
ureen proces koji podatke sistematski provodi do istih aktivnih mjesta na
mozgu.

Slika 2.7 Slikovni prikaz mozga otkriva istananu organizaciju ljudskoga vidnog korteksa
za lica i nizove slova. Naizmjenini prikazi lica i nizova slova aktiviraju odjelite sektore
lijevoga ventralnog vidnog korteksa. Ti su teritoriji u pet razliitih dobrovoljaca slino
organizirani - aktivacija na slova uvijek je lateralnija od aktivacije na lica (prema Puce i

dr 1996.). Prilagoeno uz doputenje Journal of Neuroscience.

Meutim, trebamo biti oprezni da ne prenaglasimo koliinu

specijalizacije u vidnom korteksu. Na gruboj prostornoj skali koju nam
prua fMRI, dijelovi vidnog korteksa esto pokazuju sklonost odreenim
kategorijama podraaja, ali ne i potpunu posveenost nekoj od njih. Kao
to su prvi pokazali Jim Haxby i njegovi suradnici u Nacionalnom institutu
za zdravlje, ini se da naa modana kora nije strogo podijeljena na
diskretne teritorije s tonim granicama. Umjesto toga, vizualne se
preferencije preklapaju.96 Stoga ak i unutar podruja koji najvie reagiraju
na lica prizor drugih kategorija predmeta poput rijei, orua ili ivotinja
izaziva znatnu aktivnost. Ali moramo drati na umu da svaka bazina
kocka ili voxel97 koje vizualizira fMRI ima oko dva ili tri milimetra po
strani. To je za stanine standarde veliko, i moe sadrati i milijun ili vie
neurona. Stoga nije udo da sve te stanice ne pokazuju iste preferencije.
Kad se prostorna rezolucija povea kako bi se razrijeili detalji ne vei od
jednog milimetra, kategorijska selektivnost postaje spektakularna, pri emu
neka polja korteksa reagiraju samo na jednu kategoriju, na primjer lica, i ni
na to drugo.98 U ivotinja izravne snimke pojedinih neurona unutar takvog
polja pokazuju da golema veina njih preferira lica.99
Ono to iz tih istraivanja vidnog korteksa izlazi na vidjelo jest kola
neurona od kojih je svaki specijaliziran za odreenu kategoriju oblika.
Neuroni slinih preferencija skloni su tome da se grupiraju, premda su
esto donekle pomijeani i stvaraju zone djelomine preferencije. Odjelite
zone preferiraju lica, predmete, brojke ili slova. Znanstvenici ih radi
identifikacije moraju nazivati podrujem za lica ili podrujem za oblik
rijei. Ti su nazivi korisni i indikativni, ali moramo biti svjesni da sve to
zaista vidimo jesu maksimalne reakcije na lica ili rijei, a ne neuroni u
njihovoj podlozi. Ti vrhunci reakcija, iji je razmjetaj prilino pravilan,
govore jednu stvar - ali u pozadini ima drugih, manje istaknutih vrhunaca
koji su moda jednako znaajni za itanje ili za prepoznavanje lica. U
krajnjoj analizi, svaka kodirana vizualna kategorija predstavlja kompleksan
krajolik dolina i uzvisina, koji je prominentan na donjoj povrini dviju
hemisfera i svjedoi nevjerojatnoj suptilnosti vida.

Koliko brzo itamo?

Sasvim neovisno o topografiji kore mozga, rijei i lica takoer
preferiraju razliite hemisfere. Kad prepoznajemo rije, lijeva hemisfera
igra dominantnu ulogu. Za lica je bitna desna hemisfera. Premda su
inicijalno obje hemisfere jednako stimulirane, rijei se ubrzo odvode
nalijevo, a lica nadesno, sve u tek nekoliko desetaka milisekundi. Ta je
lateralizacija jo jedna invarijantna osobina itanja.
Da smo se morali oslanjati samo na PET i fMRI, nikad ne bismo
otkrili brzinu procesa razvrstavanja po hemisferama. Obje metode, koje
mjere krvotok i oksigeniranost, prespore su za vizualizaciju aktivnosti
mozga u stvarnom vremenu. Kad se aktivira podruje kore mozga, proe
nekoliko sekundi dok ne poraste protok krvi. Poput astronoma koji
uoavaju svjetlo koje su desetljeima ranije emitirale udaljene zvijezde,
fMRI nam omoguava samo da vidimo aktivnost mozga koja se odvila
nekoliko sekunda prije. Takve odgode i razmazivanje ozbiljno
ograniavaju nae opaanje modane aktivnosti.
Na sreu, druge tehnike oslikavanja, elektroencefalografija i
magnetoencefalografija, mogu aktivnost mozga nadzirati u stvarnom
vremenu. One funkcioniraju na osnovi toga to neuronska aktivnost stvara
elektrine i magnetske reakcije koje se mogu pratiti trenutano i na daljinu.
Zahvaljujui svojim dendritima, neuroni sabiru promjene u voltai koje
primaju od tisua drugih neurona. Kad mnogi neuroni, svi uredno poredani
u formaciju okomitu prema povrini mozga, istovremeno primaju
elektrine signale, ukupna koliina raspoloive struje dostaje da se moe
izmjeriti izvan lubanje. Mjerenje koje iz toga proizlazi poznati je
elektroencefalogram, ili EEG.
Elektroencefalografija se temelji na staroj ideji, koju je na ljudski
mozak prvi primijenio Hans Berger 1924. Ona se vri tako da se pomou
voltmetra mjere razlike voltae koju neuronske struje generiraju na
povrini glave. Te su voltae vrlo male, u rangu jedne milijuntinke volta,
pa zahtijevaju vrlo osjetljivo pojaalo. Godine 1968. David Cohen i
njegovi kolege na MIT-u smislili su jednu drugu, sofisticiraniju metodu
zvanu magnetoencefalografija, ili MEG. Ta metoda otkriva minijaturne
promjene magnetskih polja koja stvaraju neuronske struje. Magnetski
signali mozga krajnje su slabi, u rangu nekoliko femtotesla, odnosno
milijardu puta manje od zemljinoga magnetskog polja, i stoga je ta metoda
trebala biti osobito osjetljiva. Premda je taj postupak skup, njegova ga

prostorna preciznost, koja daleko premauje preciznost EEG-a, ini

dragocjenim za vizualiziranje modane aktivnosti u stvarnom vremenu.
I EEG i MEG omoguavaju odlinu vremensku rezoluciju jer je
prijenos elektromagnetskih signala mozga senzorima kojima se mjere
gotovo trenutaan. Stoga se tako moe dobiti niz snimki mozga na djelu.
Kad su se primijenile na itanje, te su metode otkrile izvanrednu brzinu
kojom mozak razvrstava vizualne slike. Antti Tarkiainen i njegovi kolege
na Sveuilitu u Helsinkiju koristili su se MEG-om za mjerenje magnetske
aktivnosti u mozgu dok su dobrovoljci promatrali rijei i lica (slika 2.8).100
Rezultati im otkrivaju dva odjelita stadija vizualne obrade u kori mozga. U
prvom stadiju, zapaenom priblino 100 milisekundi nakon to se slika
isprva pojavila na mrenici, nisu se mogla razlikovati dva tipa slika: rijei i
lica aktivirali su sline dijelove okcipitalnog renja, na stranjoj strani
glave. Ta su podruja obavila poetnu analizu i vjerojatno iz ulazne slike
izdvojili neke osnovne linije, krivulje i povrine. U tom stadiju mozak nije
prepoznao tipove podraaja s kojima je bio suoen. Meutim, nakon samo
50 milisekundi poinje razvrstavanje ulaznih slika. Rijei sad izazivaju
znaajnu reakciju koja je snano lateralizirana u lijevoj hemisferi. Kod lica
se dogodilo upravo suprotno, magnetski potencijal jasno je prevladavao s
desne strane glave.
I EEG lako snima te rane vizualne dogaaje. Oni se mogu vidjeti kao
negativne voltae koje se iznenada na oko 170 milisekundi pojavljuju na
stranjoj strani glave. Za rijei je amplituda mnogo vea u lijevoj hemisferi
nego u desnoj. Kompjutorska rekonstrukcija ishodita tih
elektromagnetskih valova na korteksu smjeta ih prema stranjem dijelu
okcipitotemporalne fisure - upravo ondje gdje smo funkcionalnom MRI
nali podruje potanskog sanduia. Te tehnike oslikavanja tako
potvruju nae uvjerenje da to podruje igra ranu i specifinu ulogu u
vizualnom prepoznavanju rijei. Nakon to se obavilo prvih nekoliko
koraka vienja, u igru ulaze specijalizirani sustavi. Vjerojatno itanje i
prepoznavanje lica naemu vidnom sustavu postavljaju tako razliite
zahtjeve da se on ne moe zadovoljiti generikim algoritmima za obradu
slika.

Elektrode u mozgu
Mjerenje aktivnosti mozga izvan lubanje jest valjano, ali je san

neuroznanstvenika uvijek bio proniknuti u sam ljudski mozak. Je li takvo

istraivanje uope etiki mogue? Doista postoji jedna invazivnija metoda,
koja ukljuuje izravni elektrini kontakt s povrinom mozga, i ona prua
jedinstven uvid u specijaliziranu tehniku mozga pri itanju. U toj su metodi
elektrode razmjetene izravno na korteks, ili ak duboko u tkivo mozga.
Naravno, takva se metoda moe primijeniti samo na odreene specifine
pacijente. Na nju se nikad ne ide bez izvanrednog klinikog motiva, i
zahtijeva informirani pristanak pacijenta. Njezina je glavna svrha
izuavanje epilepsije. Neki pacijenti pate od uestalih napada i ne reagiraju
na antiepileptike lijekove. Njihova jedina nada u oporavak lei u tome da
se oteeno podruje iz kojeg potjeu napadaji kirurki ukloni, a u veini
sluajeva operacija vodi k sretnom oporavku, bez ponovljenih napada.
Meutim, mora se tono utvrditi podruje koji treba izrezati. Izazov lei u
tome da se potpuno ukloni bolesno tkivo, ali da se sauvaju neposredno
susjedna zdrava podruja mozga ije bi uklanjanje moglo imati
katastrofalne posljedice.

Slika 2.8 Magnetoencefalogranja je tehnika koja milisekundu po milisekundu prati

vremenski tok modane aktivnosti tijekom prepoznavanja lica i nizova slova. U poetku i
do oko 100 milisekundi nakon nastupa slike, lica i nizovi pobuuju vrlo sline obrasce
okcipitalne aktivacije. Meutim, do 150 milisekundi nizovi bivaju odvedeni u "potanski
sandui mozga" u lijevoj hemisferi, dok lica aktiviraju simetrino podruje u desnoj
hemisferi (prema Tarkiainen, Cornelissen i Salmelin, 2002.). Prilagoeno uz doputenje
Oxford University Pressa.

Uspjena operacija za epilepsiju ovisi o preciznom identificiranju

podruja mozga odakle potjeu napadaji. Jedan ili dva tjedna prije
operacije, oko podruja za koje se sumnja da je oteeno umee se
nekoliko desetaka elektroda, kako bi osigurale preciznu identifikaciju.
Izravan dodir s korom mozga omoguava precizno i vrlo osjetljivo
promatranje okolnih elektrinih signala. U modernim klinikama za
epilepsiju ti se signali kontinuirano digitaliziraju, dok se pacijenti
danonono filmski snimaju. Tako se i najmanja naznaka o nadolazeoj
modanoj oluji moe rekonstruirati i pronai podruje gdje je nastala.
Izmeu dvaju napada elektrode takoer snimaju signale u mozgu koji
veinom nastaju u zdravim podrujima. S pristankom i suradnjom
pacijenta ti se intrakranijalni signali mogu koristiti za to da se, preciznije
nego ikad, ispita kako mozak reagira na izvanjske podraaje poput rijei ili
lica.
U 1990-ima neurolozi Truett Allison, Gregory McCarthy i njihovi
kolege na Sveuilitu Yale lansirali su impresivan program istraivanja,
koji je s vremenom rezultirao snimkama intrakranijalnih signala vie od
stotine pacijenata.101 Njihova se kirurka tehnika sastojala od toga da se
temporalni i okcipitalni reanj obavije pojasevima elektroda smjetenima
ispod zatitne membrane mozga (dura), u izravnom dodiru s povrinom
korteksa (slika 2.9). Smjeteni na pet do deset milimetara udaljenosti, ti su
senzori pruali uvid u uzastopne stadije itanja i potvrdili nevjerojatnu
brzinu naega vidnog sustava. Oko 180 milisekundi nakon to se slika
pojavila na mrenici, na nekim elektrodama okrenutima prema ventralnoj
povrini okcipitalnog i temporalnog renja pojavili su se negativni valni
oblici visoke amplitude. Kao to se i oekivalo, ti su se signali u vezi s
rijeima uglavnom nalazili u lijevoj hemisferi, a u vezi s licima u desnoj.

Slika 2.9 U pacijenata s epilepsijom elektrode postavljene izravno na povrinu modane

kore s izrazitom prostornom i vremenskom preciznou razotkrivaju specijalizaciju
mozga. Elektrini signal na nekim elektrodama odjednom odstupa za 150-200 milisekundi
kad se prikae odreena kategorija slika. Neka mjesta preferiraju lica, a druga pisane
rijei. Kad se podatci nekolicine pacijenata smjeste u standardni anatomski prostor, ini se
da lica preferencijalno zapoljavaju desnu hemisferu, dok reakcije na rijei dominiraju u
lijevoj (prema Allison i dr., 1999.). Prilagoeno uz doputenje Oxford University Pressa i
Cerebral Cortexa.

Ono to je u tom ispitivanju bilo zbunjujue jest ekstremna prostorna

selektivnost reakcija. Nije bilo neuobiajeno da jedna elektroda intenzivno
reagira na rijei, dok njezini, samo nekoliko milimetara udaljeni susjedi ne
pokau nikakvu reakciju. Jo je vie iznenaivalo to to bi jedna elektroda
mogla prilino ivahno reagirati na rijei, ali da na druge kategorije, poput
lica, predmeta i beznaajnih oblika, ne pokae ni traga odgovora. To je
opaanje dalo naslutiti da postoje mikroteritoriji od kojih su neki posveeni
rijeima.
Ukratko, dokazi iz izravnih snimki unutar lubanje sasvim fino
konvergiraju svim drugim podacima koje imamo na raspolaganju,
neovisno o njihovu izvoru, iskustvu pacijenata poput gospodina C., PET
skenovima, funkcionalnoj MRI ili elektromagnetskim tehnikama slikovnog
prikaza. Ventralna povrina svakoga ljudskog mozga sadri sistematski
raspored ureaja za vizualno prepoznavanje, koji su svi ugoeni za razliite
kategorije slika i koji su svi sistematski organizirani po istoj opoj shemi.
Podruje potanskog sanduia nalazi se osobito sistematski stijenjeno
izmeu drugih podruja koja reagiraju na lica i predmete. Taj metodini
raspored kolaa vidnog mozga zahtijeva objanjenje.
to se tie lica, profesorica kognitivne neuroznanosti na MIT-u
Nancy Kanwisher zastupala je jednostavnu evolucijsku hipotezu. U
primata, kod kojih je drutveni ivot osobito razvijen, najvjerojatnije se s
vremenom razvilo specijalizirano podruje korteksa namijenjeno
prepoznavanju lica.102 Meutim, premda za lica taj darvinovski pristup nije
potpuno nevjerojatan, ini se da nema takvih evolucijskih pritisaka koji
mogu objasniti postojanje polja na kori mozga predodreenih za slova i
rijei. to je mozgu primata omoguilo da anticipira izum pisanja i da za
pisanu rije predvidi specifino podruje?
Prije negoli podignemo dio koprene s tog paradoksa, trebali bismo
poblie pogledati to to podruje potanskog sanduia uistinu ini.

Odraava li njegova aktivnost autentinu specijalizaciju za rijei ili to

podruje jednostavno prua uopeni odgovor na crte i krivulje od kojih se
sastoje slova? Sama usporedba rijei i lica ne moe rijeiti taj problem.
Potrebno nam je paljivije ispitivanje toga kako mozak rjeava problem
invarijantnog prepoznavanja rijei.

Invarijantnost poloaja
Kao to smo ve spomenuli, sposobnost vizualnog sustava za
prostornu invarijantnost jest dojmljiva. Dobar itatelj moe prepoznati
rijei neovisno o tome koji im je poloaj (naravno, pod pretpostavkom da
ne prelaze granice rezolucije nae mrenice). Ali je li podruje potanskog
sanduia odgovorno za tu formu percepcijske invarijante? Pokusi koje
sam izvrio zajedno s Laurentom Cohenom sugeriraju da je tome tako.103
Zamolili smo dobrovoljce da neprekidno promatraju malen nitni kri na
ekranu i da tiho proitaju rijei koje se pojavljuju slijeva ili zdesna od te
toke. Kao to je poznato, mrenica mozgu vidne podatke prenosi
naopake: rijei koje se pojavljuju s lijeve strane ekrana projiciraju se na
desnu polovinu mrenice, a zatim se alju vidnim centrima desne
hemisfere. Isto tako, rijei prikazane na desnoj strani ekrana zavravaju u
lijevoj hemisferi. Na je pokus odvojio ulazne informacije jedne odnosno
druge hemisfere - koristei se oslikavanjem mozga. U okcipitalnim
predjelima, a posebno u predjelu poznatom kao V4, funkcionalna MRI
pokazala je aktivacije strogo ograniene na hemisferu suprotnu strani na
kojoj su rijei bile prikazane. To je otkrie potvrdila elektroencefalografija:
oko 160 milisekundi modani su potencijali koje bi pobudila rije-podraaj
bili ogranieni na onu stranu glave koja je suprotna stimuliranome mjestu
(slika 2.10).

Slika 2.10 Neovisno o tome gdje se pojavljuju na mrenici, rijei bivaju odvedene prema
'potanskom sanduiu mozga' u lijevom okcipitotemporalnom korteksu. U ovom su
eksperimentu sudionici gledali u sredinji nitni kri, dok su rijei bivale prikazane na
lijevoj, odnosno desnoj strani. Oko 150-170 milisekundi nakon nastupa rijei, prvi bi se
negativni val pojavljivao na onoj strani glave koja je bila suprotna podraaju. On je bio
povezan s aktiviranjem vidnog podruja zvanog V4, smjetenog u stranjem dijelu mozga.
Na tom je stadiju vidna informacija bila ograniena na jednu hemisferu. Meutim, do 180200 milisekundi na lijevoj bi se strani mozga pojavljivala druga negativnost, neovisno o
tome gdje se bila pojavila rije-podraaj. MRI je potvrdila da je aktivacija konvergirala
lijevom vidnom sustavu (prema Cohen i dr., 2000.). Prilagoeno uz doputenje Oxford
University Pressa.

Meutim, u tom se trenu tok modane aktivnosti naglo mijenjao. U

nekoliko desetaka milisekundi sve su se aktivacije prebacile na lijevu
hemisferu, a najspektakularnija se preobrazba zbivala kod rijei prikazanih
s lijeve strane pogleda. Te su rijei, iji je poetni kontakt bio s desnom
hemisferom, bile iznenada prenesene na lijevu i za oko 200 milisekundi
obraivane kao rijei prikazane s desne strane.
Funkcionalna MRI nam je pomogla da tono odredimo mjesto na
kojem su se podatci prenosili iz jedne hemisfere u drugu. Nali smo da su

signali iz lijeve i desne strane mrenice konvergirali u lijevom

okcipitotemporalnom podruju, istom tom podruju potanskog sanduia
koje je u pacijenata s potekoama u itanju bilo ozlijeeno. Aktivacija tog
podruja u lijevoj hemisferi imala je iste prostorne obrise i intenzitet
neovisno o tome jesu li rijei bile prikazane s lijeve ili s desne strane fovee.
Drugim rijeima, prostorna invarijantnost zapoinje u podruju potanskog
sanduia. Drugi su pokusi potvrdili da je upravo isto to podruje takoer i
prva toka na kojoj se prepoznaje ponavljanje napisane rijei, najprije na
jednoj strani ekrana, zatim na drugoj - jasna indikacija prostorne
invarijantnosti.104
Da bi se postigla invarijantnost, informacije koje stiu iz dviju
polovica mrenice moraju s vremenom biti odvedene u lijevu hemisferu.
To se postie ivanim vezama koje stiu iz vidnih podruja desne
hemisfere do lijevog podruja potanskog sanduia. Golema veina tih
veza putuje kroz uljevito tijelo [corpus callosum], veliko klupko ivanih
vlakana koje povezuje dvije hemisfere. Ta arhitektura vodi prilino
udnom predvianju: ako bi ozljeda ili modani udar otetili prijenos preko
uljevitog tijela, moralo bi doi do oteenja itanja, ali bi ono bilo
ogranieno na lijevu polovinu vidnog polja. Rijei prikazane na lijevoj
strani i dalje bi aktivirale vidna podruja desne hemisfere, ali podaci ne bi
mogli pronai put do jezinih podruja lijeve hemisfere - ostali bi blokirani
na desnoj strani. Stoga pacijent koji bi vidio rijei na objema stranama
ekrana ne bi bio u stanju itati one koje bi se pojavile na lijevoj strani.
Taj neobini sindrom hemialeksije nije tek neto to smo Laurent
Cohen i ja izvukli iz eira. On i ja smo taj udnovati fenomen opazili u
dvaju pacijenata u kojih je stranji dio uljevitog tijela bio oteen. 105 Slika
2.11. pokazuje modanu aktivnost jednoga od njih (pacijent AC), mjerenu
pomou funkcionalne MRI. Kad su se rijei pojavljivale s desne strane
ekrana, taj ih je mladi mogao itati. Meutim, kad su se pojavljivale na
lijevoj strani, mogao ih je samo s puno truda imenovati. Izvijestio nas je da
nije mogao vidjeti samu rije, ve samo nerazgovijetan oblik za ije mu je
prepoznavanje trebalo dvije sekunde. Zaista, MRI je pokazala da rijei s
lijeve strane nisu aktivirale njegovo podruje potanskog sanduia.
Meutim, one jesu potaknule pojaanu aktivnost u drugim podrujima,
poput prefrontalnog korteksa, te vjerojatno odrazile napornu potragu AC-a
za pravom rijei.

Slika 2.11 Vizualna invarijantnost dijelom se oslanja na uljevito tijelo, golem snop
vlakana koja povezuju dvije modane hemisfere. Kad se rije prikae s lijeve strane
fiksacijskog kria, nju poetno obrauju vidna podruja u desnoj hemisferi, a zatim mora
biti prenesena u lijevu hemisferu. Te predjele preko uljevitog tijela (gore desno)
povezuje baterija vlakana, to se moe vizualizirati pomou difuzijske MRI. Taj je trakt
vlakana kod jednog naeg pacijenta (AC) bio oteen. Zbog toga je meuhemisferska
transmisija bila prekinuta, i ta osoba vie nije mogla itati rijei prikazane s lijeve strane
(prema Molko i dr., 2002.). Prilagoeno s doputenjem Oxford University Pressa i The
Journal of Cognitive Neuroscience.

Ukratko, AC je izgubio anatomsku putanju koja je za itanje bitna.

Ta putanja, koja prolazi kroz uljevito tijelo, pomae slovima koja ulaze u
desnu hemisferu da pronau put do podruja potanskog sanduia u
lijevoj hemisferi. Meutim, to je vijugav put i ima svoju cijenu. Slova koja
se pojavljuju s desne strane naega pogleda imaju jasnu prednost: ona
putuju izravno u lijevu hemisferu i ne moraju prevaliti dug put da dosegnu
podruje potanskog sanduia. Meutim, slova koja se pojavljuju s lijeve
strane najprije dolaze do desne hemisfere, a zatim moraju prijei u drugu
hemisferu kroz nekoliko centimetara uljevitog tijela (corpus callosuma).
Posljedicom toga, ak je i u normalnih itatelja itanje uvijek neto sporije
i sklonije pogreci kad se rijei pojavljuju s lijeve strane toke fiksacije,
umjesto s desne. Poveana duljina prijenosa i, moda najznaajnije,
smanjeni protok informacije koja putuje uljevitim tijelom optereuju
prepoznavanje rijei. Stoga je u ljudskom mozgu invarijantnost poloaja
nepotpuna: nisu sve zone mrenice jednako efikasne u itanju, i, poput ACa, svi mi rijei neto bolje vidimo s desne strane.106
Jo jedna tehnika slikovnog prikaza, zvana difuzijsko magnetsko- rezonantni slikovni prikaz, omoguila nam je da vizualno prikaemo trakt
oteenih vlakana koji je unitio sposobnost AC-a da ita. Koristili smo se
preinaenim oblikom slikovnog prikaza magnetskom rezonancijom. Njime
se moe mjeriti smjer ivanog vlakna u ivomu ljudskom mozgu, a
djeluje na sljedei nain. Kao to je ope poznato, molekule vode u
stalnom su nasuminom, brownovskom gibanju. Brownovsko gibanje je
ono to u vruoj alici kave rastopi kap mlijeka i proiri je kroz cijeli
napitak. U naim tijelima molekule vode takoer polagano plutaju. Lukav
trik magnetske rezonancije omoguava nam da mjerimo tu difuziju.
Ugrubo govorei, taj se trik zasniva na tome da se mozak dvaput
magnetizira u suprotnim smjerovima. Za nepokretne molekule ta se
magnetiziranja meusobno iskljuuju te je krajnji uinak jednak nuli.
Meutim, molekule koje se gibaju stvaraju izmjerljiv signal,
proporcionalan koliini gibanja u mjerenom smjeru.
to se zbiva kad se difuzija mjeri u vie razliitih smjerova? to se
tie tekuina, to je irelevantno - kap mlijeka u kavi se raspri jednako brzo
u svim smjerovima. Meutim, u biolokim tkivima stanine membrane
ograniavaju gibanje. Osobito se bijela tvar u mozgu sastoji uglavnom od
velikih snopova ivanih vlakana koji djeluju poput cijevi: molekule vode
mogu se slobodno kretati du glavne osi snopova vlakana, ali se ne mogu
lako gibati poprijeko. Na svakoj toki na mozgu smjer najvee difuzije

vode jest poput strelice koja pokazuje os glavnih snopova vlakana. Ako se
sve malene lokalne strelice poveu pomou monog kompjutorskog
softvera za praenje, moe se proizvesti 3D slika snopova ivanih
vlakana. Ta je tehnika usporediva s time da se smjer autoputa odredi tako
to se vrlo sporom ekspozicijom fotografiraju stranja svjetla na
automobilima. Stranja svjetla uvijek pokazuju smjer ceste.
Difuzijska MRI prua izvrsne informacije o povezanosti ljudskog
mozga, a tako sakupljeni dokazi vrlo su neobini. Prije izuma difuzijske
MRI ak je i seciranjem bilo iznimno teko pratiti veze u ljudskome
mozgu. U stvari, jedini raspoloivi uvjerljivi dijagram star je oko sto
godina, i potjee od samog Josepha-Julesa Dejerinea! Samo je on bio
dovoljno vjet anatom, i dovoljno ustrajan da sakuplja podatke putem
autopsija.
Difuzijska slika mozga AC-a odmah je otkrila oevidnu anomaliju.107
Stranji dio njegova uljevitog tijela i velik komad okolne bijele tvari nisu
pokazali standardno usmjerenje difuzije vode. Signal je izgubio
selektivnost usmjerenja koja se na tom specifinom mjestu u mozgu
uobiajeno uoava, i koja upuuje na prisutnost veeg snopa vlakana.
Vlakna koja povezuju dvije hemisfere oigledno su bila oteena, pa su se
molekule vode slobodnije rasprivale. Ta nam je abnormalna difuzija
omoguila da pratimo kud se protee oteeni snop vlakana, ak i u
predjelima u kojima je nalaz standardne anatomske MRI izgledao
normalno. Zatim smo zacrtali njezinu putanju kako bi izgledala u
normalnom mozgu, te smo mogli napraviti sliku AC-ova snopa oteenih
vlakana (slika 2.11). Kao to smo i oekivali, oteenje je sezalo od vidnih
podruja u desnomu okcipitalnom korteksu do susjedstva lijevog podruja
potanskog sanduia, to je jasno objanjavalo AC-ovo oklijevanje pri
itanju rijei s lijeve strane.108
Svi ovi primjeri pokazuju mo modernog slikovnog prikaza mozga.
U laboratoriju rutinski ne vizualiziramo samo anatomiju mozga ve i
aktivnosti u danim predjelima, njihovo trajanje, pa ak i smjer ivanih
vlakana koja ih povezuju. Difuzijska MRI postala je neizostavno orue
klinike neurologije. Ona je rutinska metoda za dijagnosticiranje modanih
udara i vie drugih patolokih pojava bijele tvari, poput multiple skleroze.
Meutim, podaci koje ona prua strogo su anatomski. ak i ako vidimo
neku vezu, slikovni prikaz mozga nam ne govori kako ili kada e biti
koritena. Ali ta situacija ne bi trebala potrajati. Nova i obeavajua
istraivanja daju naslutiti da podataka o aktivnosti mozga takoer ima i u

difuzijskom signalu.109 Ispitivanje u tom podruju postie tako redovite i

goleme korake naprijed da moemo raunati na nova otkria svake godine.
Moemo biti optimistini da e u bliskoj budunosti napreci u slikovnom
prikazu mozga omoguiti da u nekoliko minuta iscrtamo kartu bilo ijih
modanih sklopova za itanje.

Subliminalno itanje
Kao to smo upravo vidjeli, podruje potanskog sanduia
prepoznaje rijei gdje god se one pojavile. Kad itamo, to je prvo podruje
mozga gdje poloaj rijei postaje nebitan. Meutim, ta je invarijantnost
prostornog smjetaja samo jedno od temeljnih obiljeja djelotvornog
prepoznavanja rijei. I oblik znakova uvelike varira. Kompetentan itatelj
moe uvidjeti da su A i a isto slovo, samo veliko ili malo, ili uvidjeti
da MjEAvInA mAlIh I vElIkIh SlOvA ne mijenja znaenje rijei. Ono to
se moramo zapitati jest kako je ta invarijantnost na veliinu
implementirana u mozgu. Pobuuje li ona ista ona podruja koja provode
prostornu invarijantnost? Odvijaju li se njih dvije istovremeno ili
zahtijevaju niz uzastopnih postupaka koji ukljuuju odjelite kortikalne
mehanizme?
Da bi se pozabavili tim pitanjima, Thad Polk i Martha Farah izveli su
jednostavan pokus.110 Funkcionalnom MRI mjerili su modanu aktivnost
dok su dobrovoljci itali rijei pisane naizmjence velikim i malim slovima,
poput HoTeL. Ti podraaji, premda su bili nepoznati, pokretali su
gotovo istu koliinu aktivnosti mozga kao i rijei pisane slovima
ujednaene veliine. Konkretno, profil aktivnosti u podruju potanskog
sanduia bio je potpuno normalan, ak i kad ga se stimuliralo bizarnim
podraajima poput ElEpHaNt. Stoga su Polk i Farah pretpostavili da je u
tom predjelu smjetena apstraktna predodba slova i rijei, i da tu neuroni
vie ne obraaju pozornost na razliku izmeu malih i velikih slova.
Meutim, nije oigledno da su ti rezultati sasvim konani. Relativno
slaba prostorna rezolucija oslikavanja mozga ne omoguava nam da
vidimo reagiraju li isti neuroni na HoTeL, HOTEL i hotel. Ukupna
aktivnost koju ti nizovi izazivaju moe biti identina, ak i ako su u nju
ukljueni razliiti neuroni. Stoga puko preklapanje aktivacije ne potvruje
da se invarijantnost velikih i malih slova rjeava na toj toki u mozgu.
Da nema jedne elegantne metode kojom se mjere reakcije mozga na

parove uzastopnih rijei, taj bi se problem inio nerjeiv.111 U svakom su

pokusu dobrovoljcima prikazana dva podraaja s vrlo kratkim meusobnim
razmakom. Ideja je usporediti ukupnu aktivnost koju ti podraaju pobuuju
kad predstavljaju istu rije, mogue pisanu velikim ili malim slovima
(hotel, nakon kojega HOTEL), i kad predstavljaju razliite rijei
(radio, nakon kojega HOTEL). Iz pokusa sa ivotinjama znamo da su
ti neuroni vrlo osjetljivi na ponavljanje. Brzo se prilagoavaju ponavljanju
podraaja i kad je slika po drugi put prikazana otputaju slabije impulse.
Meutim, kad se uvede nova slika, ponovo se pokazuje visoka razina
reakcija. Kad se signal MRI prilagodi i na ovaj nain se povrati, to nam
neizravno govori da su neuroni u danom podruju uoili ponavljanje
podraaja. Mijenjanjem oblika podraaja sada moemo pitati to za dano
podruje mozga predstavlja ponavljanje - na primjer, tretira li ono hotel i
HOTEL kao dva odjelita oblika ili kao istu rije?

Slika 2.12 Pisane rijei mogu se prepoznavati subliminalno, u odsustvu ikakve svijesti o

tome. U ovom eksperimentu rije biva prikazana vrlo kratko (29 milisekundi).
Maskirajui oblici koji su se pojavili netom prije i poslije nje uinili su je nevidljivom. Pa
ipak, taj je nesvjesni prikaz ubrzao reakcije sudionika kad se poslije ista rije pojavila kao
svjesno vidljiva meta (gore desno). Oslikavanje mozga pokazalo je da je lijevo
okcipitotemporalno podruje odgovorno za taj efekt subliminalnog pripremanja: njegova
se aktivnost umanjivala kad je rije bivala ponovljena, ak i kad se njezin grafiki oblik
radikalno promijenio iz velikih u mala slova (prema Dehaene i dr 2001.). Prilagoeno s
doputenjem Nature Neuroscience.

Taj je postupak trebalo samo jo u jednome doraditi. Idealno bi bilo

da dobrovoljci ne znaju da e se rijei ponovo pojaviti. Ako mogu vidjeti
da se rijei ponavljaju, njihova razina panje opada. To izaziva pad signala
MRI, pad koji se iri na podruja mozga vezana uz panju, pa postaje
nemogue rei odraava li signal specifinu, lokalnu, perceptivnu
invarijantnost ili jednostavnu opu promjenu ukupnog stanja panje.
Kad sam u svojem eksperimentiranju primjenjujem ovu metodu,
silno pazim da sprijeim svjesnu percepciju ponavljanih rijei. Prva rije
svakoga pokusnog para uvijek je prikazana vrlo kratko, na tek 29
milisekundi, odnosno u trajanju koje je krae od trajanja jedne sliice
filma. To su standardni uvjeti za subliminalnu percepciju. Prva prikazana
rije jest nevidljiva, jer je stisnuta izmeu dvaju besmislenih redova
geometrijskih oblika. Umjesto rijei, sudionici u tom eksperimentu
percipiraju samo kratak treptaj, nakon kojeg slijedi druga rije, za koju
vjeruju da je jedina koju su vidjeli. Kontrolni pokusi potvruju da oni o
skrivenoj rijei nemaju pojma.
Ono to u tim uvjetima subliminalnog prikazivanja iznenauje jest to
da skrivena rije, premda nevidljiva, i dalje aktivira dio modanih sklopova
za itanje. Na ponavljanje rijei posebno reagira podruje potanskog
sanduia - njegova je aktivacija reducirana kad ista rije bude prikazana
dvaput zaredom (slika 2.12). Kljuno je to ono reagira na isti nain
neovisno o tome pojavljuju li se rijei pisane slovima iste (HOTEL HOTEL) ili razliite veliine (hotel - HOTEL), To je poseban efekt
koji ne viamo u drugim podrujima mozga. Na primjer, podruja
okcipitalnog renja koja su ukljuena u nie razine vizualne obrade
smanjuju svoju aktivnost samo kad je dvaput prikazani vizualni predmet
potpuno identian (HOTEL - HOTEL), ali to ne ine im se mijenja
veliina slova (hotel - HOTEL). Oni vjerojatno kodiraju samo osnovne
osobine na mrenici, te stoga svaku vizualnu izmjenu interpretiraju kao
nov podraaj - ak i kad se radi o istoj rijei pod razliitim krinkama, poput

hotel i HOTEL. Suprotno tome, podruje potanskog sanduia izvodi

neto apstraktniji postupak: ono prepoznaje da a i A predstavljaju isti
podraaj. Stoga slikovni prikaz mozga pokazuje da ovo podruje mozga
istovremeno proraunava i prostornu invarijantu i invarijantu veliine
slova.112
U novijim pokusima znanstvenici su poeli sreivati to mnotvo
koraka umijeanih u prepoznavanje slova i rijei. Razmotrimo rijei
anger i range. One su veoma specifini anagrami. Ne sastoje se tek od
istih slova, ve se jedna rije moe pretvoriti u drugu pomicanjem samo
jednog slova s prvog mjesta na zadnje. Zamislimo sad da vam se te dvije
rijei uzastopno na trenutak prikau, jednu s velikim, a drugu s malim
slovima kako bi se izbjegla vizualna slinost nie razine (ANGER range), ali i s laganim horizontalnim pomakom tako da se sva njihova
zajednika sredinja slova, a, n, g i e, pojave na istoj toki na
ekranu. Pomou tog se jednostavnog trika gotovo sva slova u rijeima
mogu ponoviti, a da se cijela rije uope ponovo ne pojavi. Ta nas metoda
ponovo vodi pitanju to za podruje potanskog sanduia predstavlja
ponavljanje. Izaziva li ponavljanje slova efekt prilagodbe ili se mora
ponoviti cijela rije? Drugim rijeima, zanimaju li to podruje mozga samo
pojedina slova ili on kodira vee jedinice, moda parove slova, ili ak
cijelu rije?
Odgovor je - sve od navedenoga! U stvari, proces prilagodbe u
podruju potanskog sanduia otkriva nekoliko sukcesivnih razina
kodiranja slova, koje su hijerarhijski organizirane odostraga prema
prednjem dijelu okcipitotemporalnog korteksa, s rastuim stupnjem
apstraktnosti.113 Najnia razina kodiranja bavi se pojedinim slovima. Ona
se nalazi na stranjem sektoru okcipitotemporalnog korteksa, u objema
hemisferama. On se bavi jedino ponavljanjem pojedinih slova. Kad god se
slova iznova pojavljuju, dolazi do pada signala fMRI neovisno o tome
pripadaju li ona razliitim rijeima. Nadalje, nuno je da se slova
ponavljaju na istom mjestu na ekranu. Kad se rije pomakne samo za jedno
slovo ulijevo ili udesno, u podruju potanskog sanduia efekt prilagodbe
nestaje. To sugerira da njegovi neuroni vie ne vide da su ista slova i dalje
prisutna. Drugim rijeima, invarijantnost poloaja na toj razini ne postoji ak i ako to podruje odolijeva promjeni slova iz malih u velika. Stoga
smatramo da podruje potanskog sanduia sadri riznicu detektora
apstraktnih slova, od kojih svaki moe opaziti prisutnost danog slova na
odreenom mjestu, neovisno o tome je li malo ili veliko.

Ako se sada na lijevom okcipitotemporalnom korteksu pomaknete

jedan centimetar prema naprijed, kodiranje rijei iznenada postaje
invarijantnije. Ovdje je kora mozga osjetljiva na slinost rijei poput
ANGER i range, ak i kad njihova slova nisu tono poravnana. Stoga
to podruje i dalje kodira jedinice ispod razine cijele rijei (moda pojedina
slova ili male skupine slova), ali pri tom ima neto tolerancije prema
promjenama smjetaja u prostoru. On prepoznaje da se te dvije rijei slino
piu, premda su na razliitim mjestima. Stoga je vjerojatno to razina na
kojoj na mozak poinje kodirati morfoloke odnose izmeu rijei, poput,
na primjer, depart i departure.114 115 Meutim, korijeni rijei jo nisu
kodirani sa znaenjem. Stoga bi taj specifini dio mozga mogao pogreno
pripisati zajedniki korijen rijeima depart i department116. U stvari,
sve to na vidni sustav na tom stadiju ini jest da brzo parsira ulazne rijei
u hijerarhijsko stablo koje identificira koja su najvjerojatnija slova,
grafemi, slogovi i morfemi prisutni u nizu.
Ako se opet pomaknete jedan centimetar unaprijed, doi ete do jo
izbirljivijega ivanog koda. Ovdje, u dijelu podruja potanskog
sanduia koji je smjeten najvie naprijed, kora mozga poinje reagirati na
itavu rije. U tom momentu aktivacija se esto smanjuje kad se ista rije
ponavlja (ANGER, nakon ega anger), no ne i kad se ponavljaju ista
slova iz razliitih rijei (ANGER, nakon ega range). Niz slova kodira
se kao integrirana cjelina - ili, u najmanju ruku, mozak nesumnjivo
prepoznaje velike skupine slova poput rang, koje u mojem primjeru dvije
rijei ine razliitima.
Jasno je to smo nauili iz ovih prouavanja. Prvo, itanje je
sofisticirana igra izgradnje - potrebna je kompleksna kortikalna tekua
traka da bi se postupno sastavio jedinstven ivani kod za svaku napisanu
rije. Drugo, svjesna je refleksija slijepa na stvarnu kompleksnost
prepoznavanja rijei. itanje nije izravan proces bez napora. Ono se
zapravo oslanja na itav niz nesvjesnih postupaka. U primjerima koje sam
upravo opisao svi su se uzastopni stadiji aktivnosti mozga odvili dok
sudionici nisu ni posumnjali da im je prikazana sakrivena rije. Oigledno,
subliminalni nizovi slova mogu se nesvjesno uvezati - slova ne plutaju
samostalno, ve mogu formirati stabilne kombinacije koje nesvjesno
kodiraju razliku izmeu anagrama poput recent i center Tako se cijeli
proces vizualnog prepoznavanja rijei, od obrade u mrenici do najvie
razine apstrakcije i invarijantnosti, odvija automatski, u manje od jedne
petine sekunde, bez ikakvoga svjesnog pregleda.117

Kako kultura oblikuje mozak

Moglo bi se argumentirati da vizualne operacije koje sam upravo
opisao nisu svojstvene iskljuivo itanju. Kad na mozak prepozna slinost
izmeu rijei RADIO i radio, moda se jednostavno prilagoava
veliini slova. Generian vizualni proces invarijantnosti veliine moe
slova O i o identificirati jednako kao to mi primjerice prepoznajemo
vilicu neovisno o njezinoj veliini, poloaju ili kutu iz kojeg je
promatramo. Posjedujemo li ikakve dokaze da podruje potanskog
sanduia stvarno provodi postupke koji su jedinstveni za itanje?
U stvari, sama invarijantnost kurenta i verzala prua snane dokaze
da je na vidni sustav podeen za itanje. Tako smo se sviknuli na
asocijacije izmeu slova u verzalu i kurentu da vie ne vidimo koliko su
one arbitrarne. Samo nekoliko slova izgleda jednako u verzalu i u kurentu
(o i O, u i U). Meutim, mnoga druga izgledaju gotovo kao da su
nasumino pridruena. Nita oblik a ne predisponira da slui kao
kurentska verzija slova A - mogli bismo lako zamisliti abecedu u kojoj bi
e moglo biti malo A, a g malo R. Veza izmeu malih i velikih
slova konvencija je koju usvajamo kad uimo itati. Zanimljivo je da se
oslikavanje mozga moe koristiti da se pokae da se podruje potanskog
sanduia prilagodilo na tu konvenciju.118 U jednom od svojih pokusa
pokazao sam dobrovoljcima popis rijei iji su oblici slova, osim po
veliini, bili vrlo slini u kurentu i u verzalu: COUP - coup, PUCK puck, ZOO - zoo i tako dalje. Zatim sam dodao jo jedan popis rijei
sainjenih od slova iji veliki i mali oblici nisu nimalo nalikovali, nego su
bili jednostavno stvar konvencije: GET - get, EAGER - eager,
READ - read i tako dalje. Naravno, sudionici su te rijei lako
prepoznali, unato njihovim razliitim oblicima. Neuroslikanje je otkrilo
koje podruje na mozgu kodira taj tip kulturne invarijante. Rezultat je opet
potvrdio da sredinju ulogu igra lijevo okcipitotemporalno podruje
potanskog sanduia.

Slika 2.13 Lijevo okcipitotemporalno podruje "potanskog sanduia" sadri kulturne

konvencije abecede. Njegova se aktivnost umanjuje kad god ista rije biva dvaput

prikazana, to upuuje na to da ono tu rije prepoznaje ak i kad se mijenja veliina slova.

Presudno je to ono rijei prepoznaje i kad njihova velika slova izgledaju radikalno
drukije od malih (npr. "E" i "e) i povezana su tek kulturnom konvencijom. Suprotno
tome, ini se da simetrino podruje desne hemisfere reagira samo na vizualnu slinost, ne
na kulturne konvencije (prema Dehaene i dr 2004.). Prilagoeno uz doputenje
Psychological Science.

To je podruje u mozgu bilo jedino u kojem je aktivacija opadala kad

god su se rijei ponavljale, neovisno o tome je li odnos izmeu tih dviju
rijei ovisio o kulturnoj praksi ili vizualnoj slinosti (2.13). Stoga su za
podruje potanskog sanduia slova G i g jednako slina kao i O i
o - jasan dokaz da se taj predio prilagodio konvencijama nae abecede.
To da neuroni na jednak nain reagiraju na oblike g i G ne moe se
pripisati uroenoj organizaciji vida. To mora biti posljedica procesa uenja
koji je kulturne postupke inkorporirao u odgovarajue modane mree. U
tom je pogledu zanimljivo lijevo podruje potanskog sanduia promatrati
u opreci sa simetrinim vidnim podrujem na desnoj hemisferi. Taj drugi
predio prepoznaje rijei koje meusobno nalikuju, poput ZOO i zoo,
ali je bijedno neuspjean s konvencionalnim asocijacijama poput GET i
get. ini se da u veine denjaka desna hemisfera na napisanu rije
primjenjuje samo generike vizualne mehanizme invarijante veliine i
poloaja. Samo je lijevo podruje potanskog sanduia interioriziralo
kulturne postupke jedinstvene za itanje.
Ima jo mnogo dokaza u odnosu na kulturnu specijalizaciju podruja
potanskog sanduia. Moji kolege i ja smo koristei se slikovnim
prikazom mozga pokazali da on ne reagira samo pasivno i uroeno na bilo
to to nalikuje na slovo ili rije. On se prije aktivno prilagoava zadatku
itanja time to kompilira statistike o meusobnim kombinacijama slova.
Zbog toga ga nizovi slova nee uvijek jednako podraivati - mora se
potovati pravopis jezika koji je itatelju poznat. Na primjer, ovo podruje
puno bolje reagira na znakove koji tvore postojeu ili plauzibilnu rije,
poput CABINET ili PILAVER, nego na nizove koji kre pravila
pisanja, kao niz suglasnika poput CQBPRGT (slika 2.14).119 On takoer
uobiajene kombinacije slova, poput WH ili ING, voli vie od
nemoguih, poput HW ili QNF.120 Moe se dogoditi da ak i valjani
nizovi slova ne uspiju aktivirati podruje potanskog sanduia, ako ih
osoba koju se skenira nije nauila itati - stoga hebrejski znakovi izazivaju
snanu okcipitotemporalnu aktivaciju u itatelja hebrejskoga, ali ne i u
itatelja engleskoga.121

Slika 2.14 Lijevo okcipitotemporalno podruje "potanskog sanduia' ukljuuje

pravilnosti pravopisnog sustava itateljeva jezika. Funkcionalna MRI (gornji red)
pokazuje da ono bolje reagira na prave rijei nego na nizove suglasnika koji kre
pravopisna pravila itateljeva jezika - preferencija za regularne podraaje koja ne ovisi o
poloaju na mrenici gdje se podraaji pojavljuju (prema Cohen i dr 2002.). Druga
tehnika s visokom vremenskom rezolucijom, magnetoencefalografija (donja slika),
pokazuje da do te preferencijalne reakcije na rijei dolazi oko 150 milisekundi nakon
pojavljivanja rijei na mrenici (prema Tarkaiainen i dr., 1999.). Prilagoeno uz
doputenje Oxford University Pressa.

Gospodina C., prvoga Dejerineova pacijenta, moe se smatrati

dobrim primjerom toga to je kulturna obuka kadra uiniti. Usprkos
svojemu ozbiljnom problemu s nizovima slova, on je i dalje mogao itati
arapske brojeve. Naravno, vizualno govorei ti su podraaji vrlo slini.
Oblici slova su arbitrarni, i bilo bi vrlo lako zamisliti alternativnu abecedu
u kojoj bi 52314 ili CQBPRGT bili rijei, a niz CABINET
besmislen. Pa ipak, podruje potanskog sanduia preferira nizove slova u

odnosu na nizove brojki poput 52314.122 Stoga podruje potanskog

sanduia ne determiniraju samo vidni podraaji, ve i kulturna povijest
mozga itatelja. Kada uimo itati, podskup naih vidnih neurona
prilagoava se slovima i jezicima koje uimo. Brojke se bez sumnje
obrauje drugdje, vjerojatno u podruju blie stranjoj strani lijeve i desne
hemisfere. Elektrini zapisi potencijala mozga pokazuju da se ovaj kulturni
proces razvrstavanja odvija izrazito brzo. Lijevom okcipitotemporalnom
podruju treba samo oko 150 do 190 milisekundi da izrazi preferenciju za
dobro oblikovane nizove slova u odnosu na nizove proizvoljnih suglasnika
ili brojki.123

Mozgovi itatelja kineskoga

Postoji toliko mnogo razliitih sustava pisanja da bi se dalo oekivati
goleme razlike organizacije mozga i obrazaca aktivacije u itatelja iz
razliitih zemalja - posebno onih s alfabetskim sustavima pisanja, umjesto
nealfabetskih. Meutim, to zaudo nije sluaj. Unato velikim razlikama u
povrinskoj formi, u svim kulturama pisane rijei obrauju vrlo slini
modani sklopovi. Posebno istaknutu ulogu u svih itatelja igra lijevo
okcipitotemporalno podruje, samo s minimalnim razlikama povezanima s
oblikom i unutarnjom strukturom znakova.
Razmotrimo primjer kineskog i japanskog pisma. Dugo se
spekuliralo da je prepoznavanje kineskih znakova globalnije od
dekodiranja nae abecede. Mislilo se da se itatelji kineskoga uvelike
oslanjaju na svoj vidni sustav desne hemisfere, koji se smatra vie
holistikim. Meutim, moderni slikovni prikaz mozga jasno je
opovrgnuo tu hipotezu. Kad se skenira itatelje kineskoga, uoava se
aktiviranje lijevoga okcipitotemporalnoga podruja, sa znatnom
lateralizacijom prema lijevoj hemisferi, na toki koja je u biti identina
podruju potanskog sanduia.124 Zapanjujue je pomisliti da unato
zemljopisnoj udaljenosti, razliitim metodama prikazivanja, morfologijama
mozga, strategijama obrazovanja i sustavima pisanja, aktivacije mozga
povezane s prepoznavanjem rijei u itatelja kineskoga poivaju samo
nekoliko milimetara dalje nego u itatelja engleskoga.
Ljudi koji teno itaju i latinicu i kineske znakove pruaju
jedinstvenu priliku za prouavanje univerzalnosti vizualnog prepoznavanja
rijei u istom mozgu. Od 1970-ih Kina provodi slubeni sustav

transkripcije za pisanje kineskoga. Taj se sustav zove pinyin - to znai

sklapanje glasova. Oslanja se na dvadeset est slova nae latinske
abecede, uz grafeme poput zh, ch i ang. Na primjer, rije za banku
transkribira se kao yinhng. Kineska djeca pinyin esto naue prije nego
to naue tradicionalne kineske znakove, te je tako mlaa generacija esto
bilingvalna, ili zapravo bigrafalna - djeca imaju dva odjelita vidna ulaza
u isti govorni jezik. Pa ipak, slikovni prikaz mozga pokazuje da se
podruja to ih aktiviraju te dvije forme pisanja gotovo kompletno
preklapaju u lijevom ventralnom temporalnom korteksu.125
Podruje potanskog sanduia takoer pokazuje vrlo slina
funkcionalna obiljeja u itatelja kineskog pisma i latinske abecede. Ono
konkretno preferira prave kineske znakove nad vizualno slinim
besmislenim oblicima.126 To je obiljeje strogo analogno snanijoj reakciji
na rijei nego na nizove konsonanata, na koju nailazimo u itatelja
abeceda. Ono pokazuje da se to podruje prilagodilo ogranienjima
kineskog pisanja. Podruje potanskog sanduia u itatelja kineskoga
mora sadrati hijerarhiju detektora prilagoenih ne na slova, nego na
semantike i fonetske markere od kojih se sastoji interna struktura kineskih
znakova.
Ustvari, ne znam mnogo podataka koji bi podupirali ideju
holistikog prepoznavanja kineskih znakova. Dostupni eksperimentalni
rezultati prije sugeriraju da su kineski znakovi, ba kao i nizovi slova,
kodirani kao hijerarhijska piramida sve veih svenjeva vizualnih osobina.
Tako kineski znak moe pripremiti jedan od njegovih dijelova, upravo kao
to englesku rije moe pripremiti jedan od njezinih morfema (hunt,
nakon ega slijedi hunter127).128

Japanski i njegova dva pisma

Moj kolega Kimihiro Nakamura i ja takoer smo ispitivali itanje
japanskoga.129 Ako otvorite bilo koje japanske novine, vidjet ete neobinu
mjeavinu znakova (slika 2.15). Mnogi su od njih u sustavu biljeenja
kanji, golemom skupu koji sadri vie od tri tisue znakova posuenih iz
kineskoga, koji prikazuju rijei i njihove korijene. Meutim, drugi su
napisani kanom, drugim skupom od etrdeset est simbola koji
predstavljaju slogove i mogu transkribirati svaki niz japanskih govornih
zvukova. Mnoge se imenice jednako esto piu kanjijem kao i kanom, ali

gramatike rijei, glagolski svreci, pridjevi i prilozi esto se piu samo

kanom. Stoga nije neobino da se glagol transkribira mjeavinom kanjija i
kane.
Unato tim kompleksnim pravilima, tako izrazito razliitima od
pravila u engleskome, skenovi mozgova japanskih itatelja pokazuju da se
vizualno prepoznavanje kanjija i kane takoer oslanja na lijevo
okcipitotemporalno podruje (slika 2.14). U obama je sluajevima
aktivacija lateralizirana na lijevoj hemisferi, dok joj se vrhunac gotovo
poklapa s poloajem potanskog sanduia koji se aktivira u itatelja
engleskoga. Nadalje, oteenje tog podruja u japanskih pacijenata esto
izaziva istu aleksiju i za kanji i za kanu.130

Slika 2.15 itanje japanskih znakova aktivira podruje koji je u biti identino onome
kakvo imaju itatelji engleskoga. Japanski se oslanja na dva distinktna sustava pisanja.
Znakovi kanji, kojih ima na tisue, oznaavaju znaenja i korijene rijei (lijevi stupac),
dok etrdeset est znakova kane kodiraju slogove (desni stupac). Unato tim razlikama,
oba sustava biljeenja angairaju isti lijevi okcipitotemporalni reanj, na poloaju koji je
gotovo identian onome u itatelja latinske abecede. Vidljive su tek suptilne razlike:
znakovi kanji vie poseu za temporalnim podrujima obaju hemisfera oko sredinje osi,
dok znakovi kana izazivaju neto veu aktivaciju okcipitalnog renja (prema Nakamura i
dr 2005.).

Premda mozak na ta dva sustava biljeenja reagira priblino jednako,

paljivije ispitivanje otkriva nekoliko razlika. U ranim vidnim podrujima
okcipitalnog renja rijei prikazane kanom izazivaju malo vie aktivnosti
od onih prikazanih kanjijem - moda stoga to se mnoge od njih sastoje od
vie znakova te se stoga neto ire proteu mrenicom. Nasuprot tome,
rijei pisane kanjijem stvaraju vie aktivacije u jednom malom
bilateralnom predjelu ventralnoga temporalnog renja - moda stoga to
zahtijevaju neto globalniji, odnosno holistiki percepcijski mod.
Ispitivanje lezija takoer potkrepljuje to da modane mree za itanje za
kanji i za kanu nisu identine. Na primjer, malobrojni su primjeri u kojima
pacijent koji je pretrpio modani udar moe zadrati sposobnost itanja na
jednom, ali ne i na drugom pismu.131 Dakle, ta dva sustava biljeenja
vjerojatno ovise o razliitim mikroteritorijima na kori mozga, premda su
svi oni smjeteni u istom irem podruju.
Na neto openitijoj razini, vizualno prepoznavanje rijei oito se
oslanja na univerzalne mehanizme u mozgu. U svim je kulturama isto
podruje lijevoga okcipitotemporalnog podruja zadueno za
prepoznavanje napisane rijei, istanano prilagodivi svoju hijerarhijsku
arhitekturu specifinim zahtjevima svakog sustava pisanja.

Okruuje "potanskog sanduia"

Svaka rije koju proitamo u poetku proe kroz podruje
potanskog sanduia, koje igra dominantnu i univerzalnu ulogu u
prepoznavanju napisanoga. Meutim, to se dogaa nakon tog poetnog
stadija, nakon to je oblik rijei analiziran na slova, grafeme i morfeme?
Kamo ide ta informacija? Koje nam putanje na kori mozga omoguavaju
da pristupimo izgovoru i znaenju rijei?
Anatomijom je mogue koristiti se da bi se pratila glavna ivana
vlakna koja podatke prenose iz vidnog sustava prema ostatku mozga.
Difuzijska MRI poela je otkrivati kako veliki svenji poveznica
spajaju podruja na kori mozga. Konkretno, nedavno je u kartu mozga
unesena jedna znaajna putanja, donji uzduni snop, koji prolazi du
temporalnog renja, od njegova stranjeg dijela do prednjeg kraja.132

Njegova anatomija daje naslutiti da on sabire informacije iz svih podruja

mozga namijenjenih vidu, ukljuujui podruje potanskog sanduia, i
prevozi ih dalje du temporalnog renja. Uz tu znaajnu kortikalnu
magistralu, lokalna vlakna u obliku slova U spajaju predjele temporalnog
renja jedan za drugim, ime uspostavljaju lanac anticipacijske sprege
(slika 2.16). Svi ti ivani kablovi, obloeni biolokim izolatorom zvanim
mijelin, omoguavaju vrlo brzo prenoenje pisanih rijei itavom
temporalnom renju.

Slika 2.16 Lijevo okcipitotemporalno podruje, na stranjoj strani mozga, analizira pisane
rijei i rezultate prenosi u druga udaljena podruja golemim snopovima vlakana koja sada
moemo vizualizirati difuzijskom MRI. Ova slika prikazuje rekonstrukciju vee
anatomske putanje, donjega longitudinalnog fascikula, koji se prua prema prednjem

dijelu temporalnog renja. Sve du povrine kore mozga brojna vlakna oblika slova U
takoer korak po korak povezuju oblinja podruja (prema Catani i dr., 2003.).
Upotrijebljeno uz doputenje Oxford University Pressa.

Meutim, treba imati na umu da nam slikovni prikaz mozga

omoguava samo da vidimo glavne strukture ljudskog mozga, bez ulaenja
u finije detalje. Neke male poveznice, koje s funkcionalnog stajalita mogu
biti jednako vane, vjerojatno nisu tako upakirane u makroskopske
svenjeve da ih se moe zabiljeiti postojeim metodama slikovnog
prikaza. Samo mikroskop moe u potpunosti detaljno razotkriti sklopove
mozga. Autopsijsko istraivanje koje su izvrili anatomi iz Lausanne u
vicarskoj pokazalo je da u ljudskom mozgu neuroni iz ventralnoga
temporalnog renja podatke emitiraju podrujima mozga koji su mnogo
udaljeniji i raspreniji od onoga to smo vjerovali na temelju ispitivanja na
majmunima.133 No ti su rijetki vodii slikovnog prikaza magnetskom
rezonancijom u biti nevidljivi, pa su znanstvenici koji su proveli to
istraivanje bili primorani ekati na veoma osobit stjecaj okolnosti. Bila je
puka koincidencija to je jedan od njihovih pacijenata, koji je inae
pretrpio udar u desnom okcipitotemporalnom podruju, tri tjedna nakon
napada umro od s tim nepovezane bolesti. Anatomi su njegov mozak
obradili kemijskom otopinom koja je istaknula zavretke ivaca koji su
nedavno umrli. Taj je postupak otkrio sve izravne veze oteenog podruja.
Rezultat je bio zapanjujui. Pokazalo se da je to malo desno vidno podruje
projiciralo prema izvanredno raznolikim podrujima kore mozga, a osobito
preko sredinje linije mozga u lijevu hemisferu. Poveznice su pronalaene
gotovo svugdje, ali je njihova gustoa bila najvia u jezinim podrujima,
posebno u Brocinu podruju (donji frontalni korteks) i Wernickeovu
podruju (stranji dio gornjega temporalnog korteksa).

Slika 2.17 Putanja inicijalnog unosa razlikuje se u odnosu na to ujemo li ili proitamo
rije, ali modana aktivnost poslije konvergira prema istom skupu jezinih podruja.
Svaka slika dobivena magnetoencefalografijom predstavlja snimku aktivnosti na povrini

kore mozga u razliitim trenucima nakon podraaja nekom rijei. Naboranost ljudskog
korteksa kompjutorskim je algoritmom izglaena kako bi se olakala vizualizacija.
Tijekom itanja (desni stupac) aktivacija poinje za oko 100 milisekundi u okcipitalnom
polu. Do 170. milisekunde ona se iri u lijevo okcipitotemporalno podruje, potanski
sandui mozga", koji izdvaja vizualni oblik rijei. Odmah nakon toga dolazi do
eksplozije aktivnosti u vie temporalnih i frontalnih podruja lijeve hemisfere, od kojih
veina slui i obradi govorne rijei (lijevi stupac) (prema Marinkovi i dr 2003.).
Upotrijebljeno uz doputenje Neurona.

Ako pretpostavimo da je mozak simetrino organiziran, moemo

pouzdano zakljuiti da lijevo podruje potanskog sanduia takoer alje
usporediv broj projekcija istim podrujima u dvjema hemisferama. Stoga
nam ovaj kratki pregled povezanosti mozga sugerira da to
okcipitotemporalno podruje djeluje kao osnovna razvodna ploa za itai
sklop. Iz te sredinje toke poveznice se ire u svim smjerovima i mnogim
drugim kortikalnim podrujima paralelno emitiraju identitet neke rijei.
Do izravnih dokaza tog fenomena emitiranja doli su Ksenija
Marinkovi, Anders Dale, Eric Halgren i njihovi kolege na MIT-u. Prvi put
su uspjeli u stvarnom vremenu pratiti kako se pisana rije iri unutar
mozga.134 Zahvaljujui modernom aparatu za magnetoencefalografiju s
204 kanala, oni su mjerili minijaturna magnetska polja koja nastaju u
mozgu kad su mnogi njegovi neuroni sinkrono aktivni. Takoer su razvili
nov kompjutorski softver koji je te signale pretvorio u filmski zapis
aktivacije mozga dok se ona odvijala na povrini kore. Njihov je film
otkrio vremenski tijek modanih mehanizama povezanih s itanjem (slika
2.17). Naravno, bila je to samo rekonstrukcija, ne izravan pogled na koru
mozga, ali tako realistina slika naina na koji rije napreduje kroz mozak
nije nikad prije dobivena.
Kao to se i oekivalo, taj je film pokazao da aktivacija zapoinje u
okcipitalnom renju, koji je povezan s ranom vidnom obradom. Priblino
170 milisekundi kasnije ona se snano lateralizira prema lijevoj hemisferi i
fokusira tono na podruje potanskog sanduia. A onda najednom, tek
250 milisekundi nakon to se rije prvi put pojavila, dolazi do eksplozije
aktivnosti. Podraaj se obuhvatno irio u temporalne renje i aktivirao
gornje, srednje i nie temporalne renjeve obiju hemisfera. Napokon,
nakon 300 milisekundi, jo se snanije probio u lijevu hemisferu, s
proirenjem u temporalni reanj, prednju inzulu i Brocino podruje. Taj se
obrazac intenzivne aktivacije nastavio jo nekoliko stotina milisekundi, s
jo jednim daljnjim izlaskom u frontalna podruja te iznenaujuim

povratkom u posteriorna vidna podruja.

Najzanimljivije mi je u vezi s ovim eksperimentom to da su nakon
oko 250 milisekundi pobuena podruja prestala biti ograniena iskljuivo
na vid - sva su mogla jednako tako biti aktivirana izgovorenom rijeju.
Stoga je, unutar kortikalne lanane reakcije koja prati itanje, podruje
potanskog sanduia zadnje podruje koje ostaje sauvano iskljuivo za
vizualnu obradu rijei. Dalje od te toke podruja mozga za vid poinju
djelovati u bliskoj vezi s mreama za govorni jezik.

Zvuk i znaenje
U prvom smo poglavlju vidjeli da su psiholozi postulirali model
itanja od dviju putanja. Oni su drali da mozak sadri dvije paralelne
putanje kojima je mogue koristiti se simultano, ovisno o tome to se ima
proitati:
rijetko koritene rijei i neologizmi kreu se fonolokom
putanjom koja nizove slova pretvara u govorne zvukove
esto koritene rijei i rijei ije pisanje ne odgovara njihovu
izgovoru prepoznaje se pomou mentalnog leksikona koji nam
omoguuje da pristupimo njihovu identitetu i znaenju.
Na tu se teoriju oslanjao itav niz eksperimenata sa slikovnim
prikazom mozga kako bi se zakljuilo koja su podruja mozga najvie
koncentrirana na izgovor, a koja proraunavaju identitet i znaenje rijei.
Za testiranje modela dviju putanja na razini mozga mogue je
koristiti se dvjema razliitim strategijama. Najjednostavnija se sastoji od
mjerenja aktivnosti mozga dok dobrovoljac ita razliite vrste nizova
slova. Premda je zadatak fiksiran, podraaji se mijenjaju, i konstruirani su
tako da optimalno pobude jednu od dviju modanih putanja. Na primjer,
neki su pokusi suprotstavljali itanje pravih rijei poput house ili pants
itanju pseudorijei poput houts ili panse.135 Predjeli koji pokau
najveu reakciju na rijei smatraju se dijelom leksike putanje, dok se za
podruja koji pokau vie aktivacije na pseudorijei misli da su ukljueni u
izravnu fonoloku putanju. tovie, budui da u mentalnom leksikonu
nema stavke houts, takav se niz moe proitati samo konverzijom iz
pisma u zvuk.

Koriteni su i suptilniji kontrasti. Na primjer, modulira li uestalost

rijei aktivaciju mozga tako da se rijetko koritene rijei poput sextant ili
chalice ponaaju uvelike kao pseudorijei i slijede putanju iz pisma u
zvuk. Razlikuju li podruja mozga rijei iji izgovor odgovara tome kako
se piu, poput bloom136 i rijei poput blood137, za koje to ne vrijedi?
Taj psiholoki model putanja dri da one prve uglavnom idu putanjom od
pisma do zvuka, a druge se mogu ispravno proitati samo ako ih isprva
prepozna mentalni leksikon.

Slika 2.18 Dvije putanje itanja, koje omoguavaju pristup znaenju ili govornim
zvukovima, ukljuuju odjelite skupove modanih podruja. Ova ponovna analiza desetaka
eksperimenata pokazuje da nakon zajednikog razdoblja vizualne obrade (vrh, lijevo), dva
znaajna skupa kortikalnih sklopova distingviraju pristup znaenju rijei (vrh, desno) i
dekodiranje slova na govorne zvukove (dno). Ta su dva sklopa meusobno isprepletena i
ponekad lee jedan do drugoga u istomu anatomskom podruju. Na primjer, u donjemu
frontalnom korteksu odjelita oblinja podruja.za znaenje i za artikulaciju kao da zajedno
stanuju (prema Jobard, Crivello i Tzourio-Mazoyer, 2003.). Upotrijebljeno uz doputenje

Neuroimagea.

Druga metoda, koja nadopunjava prethodnu, sastoji se od

predoavanja jedinstvenog niza rijei s razliitim zadacima138, odabranima
zato to selektivno naglaavaju podatke koji se odnose na jednu od
cerebralnih putanja. Na primjer, u jednoj skupini pokusa od sudionika se
trai da prosude rimuju li se navedene rijei - fonoloki zadatak koji
naglaava konverziju grafema u foneme i mentalno prikazivanje govornih
zvukova. U drugoj se od njih trai da procijene jesu li rijei sinonimne ili
nisu - semantiki zadatak koji zahtijeva pristup mentalnom leksikonu i
pozornost usmjerava na znaenje. Na kraju dolazi zadatak slovkanja, u
kojemu se od istih sudionika trai da procijene zavravaju li dvije rijei
istim slovima, neovisno o tome kako zvue (npr. napkin i mountain) ortografska prosudba koja bi mogla pojaati informacije o pisanju u
mozgu. U svakom se ispitivanju oekuje da e se aktivnost mozga poveati
u podrujima koja kodiraju podatke u formatu koji je potreban za
rjeavanje zadatka.
Ove dvije metode uglavnom dolaze do istih rezultata.139 Dvije
putanje itanja zaista odgovaraju dvjema odjelitim mreama modanih
podruja (slika 2.18). Stoga je ispravno drati da su zvuku i znaenju
namijenjene odvojene mree - ini se da rezultati oslikavanja mozga
uvelike podupiru taj psiholoki model.

Od pisma do zvuka
Putanja u mozgu koja se koristi za dekodiranje slova u zvukove u
osnovi ukljuuje gornja podruja lijevog temporalnog renja, poznate po
ulozi u analizi govornih zvukova. Takoer su ukljuene i lijeva donja
prefrontalna i precentralna kora - ali vizualna slova i govorni zvukovi
najprije se susreu u gornjemu temporalnom renju. To jasno pokazuje
jednostavan eksperiment ilustriran na slici 2.19.140 Tijekom funkcionalne
MRI sudionicima se daje ili da vide same rijei ili da uju same govorne
zvukove ili da ih uju i vide istovremeno. U sluaju kada bi dobili oboje,
slovo i zvuk mogli su se podudarati (na primjer slovo o i zvuk o), ili biti
nepodudarni (slovo a i zvuk o). Golem dio gornjega temporalnog renja
reagirao je na prizor slova - ali samo maleno podruje zvano sljepoona
zaravan (planum temporale) reagira na kompatibilna slova i zvukove. Na

tom mjestu na korteksu zvuk koji odgovara slovu poveava aktivnost

mozga, ali je sukob izmeu napisanoga i zvuka smanjuje. Zahvaljujui
magnetoencefalografiji taj se efekt moe precizno vremenski odrediti.
Konverzija slova u zvuk poinje samo 225 milisekundi nakon to se slovo
inicijalno pojavi na mrenici, a njegova se kompatibilnost s izgovorenim
glasom prepozna nakon priblino 400 milisekundi.141
Ima nekoliko naznaka koje sugeriraju da je sljepoona zaravan jedan
od kljunih predjela za dekodiranje govora. Ona je asimetrina, povrina
na lijevoj hemisferi vea joj je od one na desnoj. Mnogi istraivai tu
anatomsku asimetriju smatraju jednim od glavnih vjerojatnih razloga
lateraliziranosti jezika u lijevoj hemisferi. Ne samo da je lijeva sljepoona
zaravan ve prije roenja vea od desne, ve se mozgovi dojenadi silno i
asimetrino aktiviraju dok u prvih nekoliko mjeseci ivota sluaju govor.142
U djetinjstvu to podruje brzo ui obraivati relevantne govorne zvukove
materinjeg jezika, a nepotrebne ignorirati.143 Na primjer, kao to je
opepoznato, Japanci ne mogu uti razliku izmeu r i l, jer se u njihovu
jeziku rijei ne razlikuju po tim zvucima. Taj se osobiti oblik lingvistike
gluhoe pojavljuje u lijevoj sljepoonoj zaravni i okolnim podrujima prema kraju prve godine ivota ta podruja gube sposobnost razlikovanja r
i l.

Slika 2.19 Gornje temporalno podruje pridonosi konverziji slova u zvukove. Slikovni
prikaz mozga lako razdvaja vizualna podruja, koja aktiviraju oblici slova, od slunih
podruja, koja aktiviraju govorni zvuci. Dio gornjega temporalnog korteksa, u bijelom,
jest multimodalan, to znai da ga aktiviraju i zvuk i pogled. Manji sektori unutar tih
podruja osjetljivi su na slaganje ili neslaganje slova i zvuka koji se uo (prema van
Atteveldt i dr 2004.). Prilagoeno uz doputenje Neurona.

Sljepoona zaravan toka je susretanja vidnih i slunih unosa, te kao

takva bez sumnje igra vanu ulogu kad mala djeca ue itati. tovie, ona
je idealno opremljena za uenje podudarnosti izmeu slova i zvukova. Kad
poetnik ui dekodirati slova b i a u zvuk ba, njegova sljepoona
zaravan prima i slova i ulazni govor, pa tako meu njima moe uspostaviti
vezu. Poslije veze izmeu grafema postaju automatske. Konverzija slova u
zvukove postaje toliko automatska da spoj slova A s pogrenim zvukom

o potie na gornji temporalni korteks da emitira kratkotrajan signal za

neslaganje.
Jo nismo sasvim razumjeli precizne putanje koje slue konverziji
slova u zvukove. Kad se radi o jednom slovu, gornje temporalno podruje
informacije vjerojatno prima izravno iz ranih vidnih podruja. Meutim,
kad ulazi itav niz slova, potrebna je kompleksna obrada kako bi ga se
parsiralo na grafeme i slogove. Taj je proces po naravi serijski, i vjerojatno
upree donje parijetalno podruje, koji lei upravo iznad sljepoone
zaravni.144 Zajedno s dijelom Brocina podruja (operkularni dio), to
podruje tvori fonologijski sklop, koji se aktivira svaki put kad neto
mentalno izgovaramo. On pripada artikulacijskoj ili fonolokoj petlji
kojom se koristimo, primjerice, kad telefonski broj spremamo u verbalnu
memoriju.145 Taj meuspremnik, odnosno skladite, vjerojatno je bitan za
izgovaranje dugih napisanih rijei - na primjer, da se deifrira farmaceutska
formula poput acetilsalicilne kiseline (aspirina).

Prilazi znaenju
Modana mrea koja analizira znaenje rijei posve je distinktna u
odnosu na onu koja slova pretvara u zvukove. Semantika mobilizira irok
raspon podruja; neki od njih prikazani su na slici 2.18. Kljuno je to da
nijedan od njih nije iskljuivo namijenjen za pisanu rije. Umjesto toga, svi
se oni aktiviraju im pomislimo o pojmovima koje izraavaju izgovorene
rijei146 ili ak slike.147 Ustvari, oni se lako mogu pronai pomou
klasinog testa asocijacije slika, u kojem se od osobe trai da prosudi koje
od triju slika pripadaju zajedno - piramida, palmino drvo i eki.
Neobino svojstvo inherentno nekim od ovih semantikih podruja
jest to da oni mogu biti aktivni i prije nego to se od dobrovoljca zatrai da
izvede neki specifini zadatak. Posebno je aktivno stranje
temporoparijetalno podruje, ak i kad se odmaramo u mraku. On se u
pravilu ne aktivira jae kad dobrovoljac uje ili vidi rijei - ali se
deaktivira do stupnja ispod poetne osnovne razine kad god se prikau
besmislene pseudorijei.148 Zato je to tako? U trenu kad se probudimo,
na je mozak smjesta aktivan i svjestan toga to se zbiva oko njega. Taj
proces mentalne refleksije spontano pokree semantiku mreu koja
manipulira rijeima i slikama - tako da su mnoga podruja o kojima je rije
aktivna ak i kad se odmaramo. Zbog tog stalnog brujanja modane

aktivnosti funkcionalna MRI nema apsolutnu nulu koja bi omoguila lako

identificiranje ikakve dodatne aktivacije mozga izazvane izvanjskim
podraavanjem. U nekim podrujima, poput angularnog girusa, itanje
smislenih rijei izaziva jednaku koliinu aktivnosti kao i stalno brujanje,
tako da ne uspijeva inducirati nikakvu dodatnu izmjenu - kao da se itanje
uope ne tie tog podruja. Meutim, kad primimo podraaj koji uope nije
smislen, poput pseudorijei larpic, spontana aktivnost nakratko opada i
izaziva privremenu deaktivaciju - primjetno smanjenje aktivacije koje
sugerira da je to podruje u stvari aktivno ukljueno u itanje rijei.
Podruja mozga koja kodiraju znaenje nije mogue izravno
vizualizirati jer im aktivacija stalno fluktuira, ak i u stanju odmaranja mora ih se prouavati rafiniranijim eksperimentalnim metodama. Jedna od
tih, ve spomenuta u knjizi, jest metoda pripremanja. Razmotrimo rijei
sofa i couch, gotovo jednakog znaenja, ali razliitih slova. Joe Devlin
i njegovi suradnici149 dobrovoljcima su prikazivali parove takvih sinonima,
tako da bi prva rije subliminalno bljesnula, a samo su drugu rije stvarno
vidjeli. Otkrili su da je samo jedno podruje mozga, lijevi srednji
temporalni predio, prepoznavao njihovu slinost unato povrinskoj
razliitosti. To su podruje manje aktivirala dva sinonima nego dvije rijei
nepovezanih znaenja, poput honey i couch, to je impliciralo da je
ono due bilo aktivno kad je trebalo kodirati dva razliita znaenja, ali su
ga sinonimi samo jedanput aktivirali. Pomou vie elegantnih manipulacija
Devlin i njegovi kolege pokazali su veliku razliku u nainu na koji rijei
kodiraju srednji, odnosno ventralni dio lijevoga temporalnog renja. Kao
to sam ve opirnije objasnio, ventralno podruje potanskog sanduia
bavi se samo vizualnim kodiranjem slova. Devlin je otkrio da bi njegova
aktivnost padala kad god su rijei vizualno nalikovale (hunt i
hunter150), pa ak i ako njihova znaenja nisu imala nita zajedniko
(horn i horny151). Nadalje, taj predio nije uspio registrirati injenicu da
sofa i couch znae otprilike isto - to bismo upravo oekivali ako je taj
predio u potpunosti usmjeren na pisanje tih rijei. Nasuprot tomu, lijevi
srednji temporalni korteks pokazao je oevidnu osjetljivost na semantiki
povezane parove rijei, poput sofa/couch ili hunt/hunter. Nisu ga
zavaravali povrno slini parovi poput horn i horny.
Druga ispitivanja potvruju da je to drugo podruje posveeno
znaenju pojedinih rijei. U itatelja japanskoga to je jedino podruje koje
prepoznaje da je rije ista neovisno o tome je li napisana kanjijem ili
kanom, dvama pismima iji pisani oblici nisu vizualno povezani.152 On je

takoer osjetljiv na semantike odnose izmeu govorenih, a ne samo

pisanih rijei.153 Stoga se ini da to podruje kodira fragmente znaenja
rijei, neovisno o tome kako se do tog znaenja dolo, na osnovi slike,
izgovorene rijei ili pisanog niza.
Meutim, mree mozga za itanje nisu ograniene na jednostavnu
obradu pojedinih rijei. ini se da se podruja blizu prednjeg dijela
temporalnog renja koncentriraju na kombinacije znaenja koje rijei
zadobivaju kad ih se slae u reenice.154 Jedan drugi dio, jo dalje naprijed
u donjemu frontalnom korteksu, ini se da odabire jedno od mnogih
znaenja - on se zajedno s temporalnim podrujima pokree kad god
ujemo reenice koje sadre mnoge dvosmislene rijei, poput the shell
was fired toward the tank.155 156 Pomislite koliko oajno ta podruja
mozga tragaju za stabilnim stanjem pri itanju iduih dvosmislenih
naslova:
Neki komadi Rocka Hudsona prodani na aukciji / Neki komadi
stijene Hudson prodani na aukciji
Gluhonijemom se vraa sluh pri ubojstvu / Gluhonijemi e biti
ponovo sasluan u vezi s ubojstvom
Dvoje osuenih izbjeglo omu, porota objeena / Dvoje
osuenih izbjeglo omu, porota neodluna
Oni koji piju mlijeko pretvaraju se u prah / Potroai mlijeka
prelaze na mlijeko u prahu
Preprodavai e uti automobile kako govore u podne /
Preprodavai e u podne sluati govor o automobilima
Spolno obrazovanje odgoeno, nastavnici trae obuku
Kad peete kolae, ukljuite i svoju djecu / Stavite svoju djecu
u kolae kad ih peete.157
Sve u svemu, premda su istraivai uspjeli iscrtati kartu nekoliko
podruja mozga, pitanje kako se znaenje stvarno kodira u korteksu i dalje
frustrira. Proces koji naim neuronskim mreama omoguava da se
uzajamno dobro uklope i daju smisao potpuno je misteriozan. Meutim,
znamo da znaenje ne moe biti ogranieno na samo nekoliko podruja u
mozgu, i da vjerojatno ovisi o golemim redovima neurona rasporeenih
diljem kore mozga, od ega su frontalni i temporalni dio sa slike 2.18 tek
vrh ledene sante. Premda se ta podruja aktiviraju kad pristupimo sri neke

rijei, ona vjerojatno ne pohranjuju samo znaenje, ve jednostavno

olakavaju pristup semantikim informacijama proirenima drugdje na kori
mozga. Prema neurologu Antoniu Damasiju158, vrlo je vjerojatno da oni
djeluju kao zone konvergencije, koje sakupljaju signale i alju ih
mnogim drugim predjelima. Stoga je najvjerojatnije da oni rasprene
fragmente znaenja sabiru i vezuju ih u svenjeve artikuliranih skupova
neurona koji sainjavaju pravi neuronski supstrat znaenja rijei.
Uzmimo glagol gristi. Dok se prisjeate to on znai, va um
ivahno evocira povezane dijelove tijela: usta i zube, njihove pokrete, a
moda i bol koju povezujemo s ugrizenou. Svi su ti djelii kretnji,
pokreta i osjeta povezani zajedno pod naslovom gristi. Ta veza djeluje u
obama smjerovima: izgovaramo tu rije kad god govorimo o tom
specifinom nizu dogaaja, ali kad ujemo ili proitamo tu rije, preplave
nas znaenja.
ini se da lateralni temporalni dio igra bitnu ulogu u posredovanju
izmeu oblika rijei i elemenata koji sainjavaju njihovo znaenje. To se
podruje moe podijeliti u podruja nieg reda koji se specijaliziraju za
razliite kategorije rijei. Lica, ljudi, ivotinje, alati, povre... ini se da se
sve te kategorije pridruuje djelomice odjelitim podrujima, svaki od kojih
fragmente znaenja sakuplja iz razliitih izvora: parijetalni reanj za
brojeve i dijelove tijela, okcipitalno podruje V4 za boje, podruje V5 za
pokret, precentralno i stranje parijetalno podruje za injenje i geste,
Brodmannovo podruje 10 za namjere i uvjerenja, temporalni reanj za
osobna imena...
I u vezi s ovim podrujem lezije mozga bile su izvor jedinstvenih i
osebujnih podataka. Nije neuobiajeno da udar selektivno lii pacijenta
neke uske domene znanja. Na primjer, neki pacijenti izgube sve govorno i
pisano znanje o ivotinjama, pa ih ak ni na slikama ne mogu
prepoznati.159 Ne mogu odgovoriti na jednostavna pitanja poput Gdje ivi
lav? ili Koje je boje slon? Ali zadravaju normalno znanje o drugim
domenama, poput glagola, orua ili slavnih. U drugih su pacijenata
ivotinje ouvane, ali je neka druga kategorija izgubljena. Odjelita poprita
lezija, rasprena lijevim temporalnim i frontalnim renjevima, obino se
asociraju s tim po kategorijama specifinim oteenjima.160 I funkcionalne
metode slikovnog prikaza pomogle su izotriti znanje o tim lokalizacijama:
kad god pomiljamo na imenice ili glagole, ivotinje ili alate, ukljue se
odjeliti predjeli na kori mozga.161

Jo treba istraiti istananije semantike distinkcije. Nedavno su

Friedemann Pulvermuller i njegovi kolege usporedili reakcije mozga na
rijei koje su sve pripadale istoj kategoriji glagola injenja, ali su bile
razliitih detaljnih sadraja. Neki glagoli poput gristi ili poljubiti
evocirali su pokrete ustima, drugi rad ruku (pisati, baciti), a neki trei
rad nogu i stopala (utnuti, hodati).162 Primijeena je zamjetna
fragmentacija znaenja: svaki je tip glagola aktivirao odjelit sektor
premotornog korteksa, na mjestu prikazanom u motorikom
homunkulusu, odnosno zemljovidu naeg tijela. Stoga se ini da je
znaenje rijei doslovno utjelovljeno u naim modanim mreama. Niz
slova moe biti smislen samo ako u nekoliko stotina milisekundi evocira
bezbroj obiljeja rasprenih osjetilnim, motorikim i apstraktnim
modanim kartama pozicije, broja, namjere...
Time to svaki oblik rijei veu s njezinim semantikim obiljejima,
hijerarhijske poveznice temporalnog renja rjeavaju ono to je nazvano
problemom utemeljenja znaenja. Kao to je to naglasio Ferdinand de
Saussure, oblici i znaenja arbitrarno su povezani: bilo koji niz slova moe
predstavljati bilo koji pojam. Meutim, ta arbitrarnost prestaje kad uimo
neki jezik. Ne moemo a da ne vidimo ivotinju iza rijei lav, a
nemogue nam je rije irafa itati kao glagol - obje su te rijei putem
poveznica temporalnog renja postale vrsto pripojene mnogim rasprenim
neuronima koje im daju znaenje.

Modani plimni val

Moda je opisati irenje aktivacije desecima fragmenata znaenja
rasprenima u mozgu najlake usporedbom s plimnim valom. Na nekim se
rijekama dvaput dnevno za visoke plime zbiva neobian fenomen, kad
prednji dio masivnog vala dopre duboko u njihove estuarije. Pod pravim
uvjetima taj val moe prevaliti desetke milja uzvodno. U unutranjost
pritom toliko daleko nikad ne dopre nimalo slane vode - plimni val
jednostavno prenese udaljeni porast vodostaja koji se sinkrono iri cijelim
rijenim sustavom. Samo avion ili satelit moe uhvatiti stvarnu sliku toga
prekrasnog prirodnog fenomena. Na nekoliko minuta cijela mrea tokova
nabuja tim silnim naletom vode, jednostavno zato to svi oni teku u isto
more.
Napisana ili izgovorena rije fragmente znaenja u mozgu vjerojatno

aktivira na isti nain na koji plimni val preplavi itavo korito rijeke. Ako
rije poput sir usporedite s nerijeju poput croil, jedina razlika lei u
veliini kortikalnog plimnog vala koji mogu izazvati. Poznata rije
odzvanja u mreama temporalnog renja i proizvodi masivni val
sinkroniziranih titraja koji se valja milijunima neurona. Dok uzastopno
dolazi u dodir s mnogim skupovima neurona, od kojih svaki kodira
fragment znaenja rijei, taj plimni val dopire ak i do udaljenijih predjela
na kori mozga. Meutim, ako nepoznata rije ak i proe kroz prve stadije
vizualne analize, ona ne nalazi odjeka u korteksu, a val koji odailje brzo
se raspada u neartikuliranu modanu pjenu.
Moe li se modani plimni val pratiti u stvarnom vremenu? Godine
1995. jednostavno sam prikazao izvanrednu brzinu kojom tijekom itanja
funkcionira
leksiki
pristup.163
U
mojem
su
pokusu
elektroencefalogramom snimane 64 elektrode dok su dobrovoljci
pregledavali nizove slova. Neki od njih, poput PGQLST, sastojali su se
samo od suglasnika, te su tako krili osnovna pravila pisanja na
engleskome. Drugi su gradili rijei koje su pripadale etirima
kategorijama: brojevima, osobnim imenima, ivotinjama i glagolima
injenja. Pratei promjene u voltai na povrini glave po jednu
milisekundu, mogao sam odrediti trajanje dvaju bitnih stadija itanja:
vizualni filter, koji prihvaa pravilne nizove slova, i semantiki filter, koji
rijei razvrstava prema znaenju. Trebalo je samo 180 milisekundi da bi se
nizovi suglasnika odvojili od pravih rijei. Topografija tog testa daje
naslutiti da se to rano filtriranje odvijalo u lijevomu okcipitotemporalnom
podruju potanskog sanduia. Kljuno je da je bilo potrebno samo jo 80
milisekundi da etiri kategorije rijei ponu aktivirati odjelite sektore na
korteksu. Stoga je prola samo etvrtina sekunde prije negoli je plimni val
dosegao obale znaenja.
Ovih nam dana naprednije tehnike magnetoencefalografije
omoguuju da val modane aktivnosti ne pratimo samo na povrini glave,
ve i na samoj povrini korteksa. Tom se tehnologijom mogu praviti
usporeni filmovi koji otkrivaju niz podruja to ih dotie pojedinana rije.
Koristei se tim alatima, Panagiotis Simos i njegovi suradnici na
Sveuilitu u Teksasu pratili su kortikalnu putanju rijei dok su se one
kretale razliitim putanjama u mozgu. Oni su sudionike jednostavno
zamolili da imenuju nizove slova koji pripadaju trima kategorijama:

 Pseudorijei ili besmisleni nizovi slova poput trid ili

plosh, koji potuju pravila pisanja na engleskome. Budui da
one nemaju stavku u mentalnom leksikonu, moe ih se
imenovati samo putanjom konverzije pisma u zvuk, koja
primjenjuje pravila izgovora bez obzira na znaenje. Stoga se
oekivalo da e ti nizovi pobuditi gornja temporalna podruja
povezana s govornim zvukovima, ali ne i srednja temporalna
podruja povezana sa znaenjem.
Pseudohomofoni, odnosno nizovi slova poput hed ili
wimen164, koji zvue poput pravih rijei, ali su pogreno
napisani. Opet, ti se podraaji mogu izgovoriti samo putanjom
od pisanja do zvuka. Meutim, kad se doe do njihova
izgovora, one evociraju neko znaenje. Stoga bi se oekivalo
da e aktivacija mozga zapoeti u gornjemu temporalnom
korteksu, a zatim se proiriti u srednji temporalni korteks.
Na kraju, prave rijei poput have ili eye koje su este u
engleskome, ali im je izgovor nepravilan. Kod takvih se nizova
oekivalo da e aktiviranje mozga ii u suprotnom smjeru.
Kako bi se dolo do izgovora, rije bi prvo trebalo nai u
mentalnom leksikonu. Stoga bi plimni val najprije dosegao
leksika i semantika podruja, a tek poslije ona koja kodiraju
govorne zvukove.
Rezultati su odgovarali toj jednostavnoj slici. Do 150 milisekundi,
aktivnost mozga bila je ograniena na vizualni okcipitalni korteks. Oko
200 milisekundi, ona se proirila u lijevo podruje potanskog sanduia.
Na tom stadiju nije bilo uoljivih razlika izmeu triju kategorija podraaja.
Meutim, odmah nakon toga poeli su poticati razliite reakcije.
Pseudorijei i pseudohomofoni aktivirali su gornje temporalno podruje,
posebno lijevu sljepoonu zaravan, u kojoj je smjetena predodba
izgovora govornih zvukova. Nepravilne su rijei aktivirale lijevo srednje
temporalno podruje, koji sadri semantiku zonu konvergencije, i tek su
potom izazvale sekundarni val stimulacije slunih podruja. Na kraju,
pseudorijei bez znaenja nikad nisu jae aktivirale semantika podruja,
ali ona jesu, premda kasno, okidala u reakciji na homofone poput hed.
Ti se rezultati oslikavanja mozga lijepo poklapaju sa zakljucima
mnogih psiholokih prouavanja itanja. Moramo li mentalno izgovarati

rijei prije nego to ih razumijemo? Ili od niza slova moemo prijei

izravno na njegovo znaenje i preskoiti stadij izgovaranja? I jedno i drugo
je mogue, ali sve ovisi o tipu rijei. Uobiajene rijei, kao i one koje se
nepravilno piu, polaze izravno leksikim podrujima srednjega
temporalnog renja - u Simosovu je eksperimentu brzina kojom se to
podruje upalilo dobro predviala koliko e vremena trebati sudionicima
da ih imenuju. Druge rijei, bilo pravilne, rijetke ili nepoznate, mentalno se
izgovaraju pomou zvunih podruja gornjega temporalnog renja, prije
nego to im se prida znaenje - u Simosovu je pokusu brzinu njihova
imenovanja predviala latencija do prve aktivacije slunih podruja.

Mozgovna ogranienja kulturne raznolikosti

Uspostavivi ovu shematsku sliku dviju modanih putanja za itanje,
moemo se vratiti pitanju noenja s razliitim pismima. Mnotvo sustava
pisanja u svijetu uiva razliite stupnjeve transparentnosti pisanja (slika
2.20).165 Neki jezici, poput talijanskog, imaju transparentan sustav pisanja,
u kojem su pravila pisma u odnosu na zvuk jednostavna i gotovo
beziznimna; ako moete izgovoriti slova, moete proitati svaku talijansku
rije ili pseudorije. Drugi jezici nisu tako prozirni. Na engleskom se isti
niz slova ough razliito ita u tough i though. U tom tipu jezika
pravila konverzije nisu dostatna. Da bi doao do izgovora neke rijei,
itatelj engleskoga mora posjedovati golem leksikon kako bi napisane
rijei itao naglas. Pravila odnosa pisma i zvuka postoje, ali postojanje
bezbrojnih iznimaka znai da je nuno stalno obraanje leksikoj memoriji.
Kineski i japanski oito stoje na jednom kraju skale ortografske
transparentnosti. U tim jezicima itatelji moraju upamtiti tisue znakova
(za svakodnevno itanje nuno je poznavanje oko 7000 kineskih znakova,
ali gotovo 40.000 ih se koristi u knjievnosti). Svaki od njih mora biti
pridruen odgovarajuoj izgovorenoj rijei. Ta pridruivanja nisu u
potpunosti arbitrarna - dapae, mnogi kineski znakovi imaju fonetski
marker koji se relativno konzistentno pie: jedan oblik pie se ma, drugi ti i
tako dalje. Pa ipak, ima toliko mnogo markera i toliko iznimaka od
njihovih pravilnih izgovora da je koncepcija pravila odnosa pisma i
zvuka ovdje jedva primjenjiva. Pisanje kineskoga prije svega se oslanja na
probabilistike asocijacije znakova i govornih zvukova koje treba uiti
jednu po jednu, jer njihovom strukturom ne upravlja nikakvo apstraktno
pravilo.

Slika 2.20 Transparentnost pravopisnog sustava utjee na organizaciju itateljeva mozga.

Sustavi pisanja razlikuju se po veliini jedinica koje oznaavaju (fonemi, slogovi ili cijele
rijei) i po stupnju transparentnosti (redovitosti odnosa izmeu simbola i govornih
zvukova). Talijanski je pravopis vrlo pravilan, dok engleski obiluje nepravilnostima i
iznimnim rijeima. Kad se usporeuje aktivacije mozga na talijanskome i na engleskome,
unutar openito zajednike mree vidljive su malene modulacije. Talijanski izaziva jau
aktivaciju u slunim podrujima gornjega temporalnog renja, dok engleski vei naglasak
stavlja na okcipitotemporalno podruje, kao i na lijevo donje frontalno podruje (prema
Paulescu i dr 2000.).

Kakav je utjecaj kulturnih varijacija na sklopove za itanje u mozgu?

Opet se ini da prevladava nadkulturna generalizacija. Premda je
oslikavanje mozga otkrilo nekoliko diskrepancija izmeu talijanskih,
engleskih, kineskih i japanskih itatelja, one su ograniene na lokalne
modulacije (slika 2.20). Dvije putanje itanja koje smo prethodno opisali
postoje u svim kulturama i prebivaju u slinim podrujima na mozgu.
Jedina je razlika u tome kako se svaki jezik tim putanjama koristi. Kineski
znakovi ili kanji, koji prikazuju cijele rijei, uglavnom izazivaju veu
aktivaciju u podrujima povezanima s mentalnim leksikonom (posebno u
lijevomu srednjem temporalnom predjelu). Sustavi pisanja koji izraavaju
govorne zvukove koritenjem relativno jednostavnih pravila, poput
alfabetskih pisama, kineskog pinyina ili japanskog pisma kana, uglavnom
sluna podruja aktiviraju izravno putanjom konverzije iz pisma u zvuk
(osobito lijevi gornji temporalni reanj i angularni girus).166
Sline se kulturne distinkcije takoer mogu nai i u alfabetskih
sustava pisanja.167 Talijanski, koji je veoma transparentan jezik, proizvodi
neto veu aktivaciju u slunim podrujima temporalnog renja od
engleskoga, vjerojatno zbog toga to su njegova pravila konverzije pisma u
govor jednostavnija. Engleski, sa svojim neprozirnim sustavom, vodi veoj
aktivaciji lijevoga donjeg frontalnog renja ukljuenog u semantiki i
leksiki odabir, te blago poveanoj aktivnosti u lijevomu
okcipitotemporalnom podruju. Ti se obrasci vjerojatno mogu pripisati
injenici da proraunavanje vizualnog oblika rijei na engleskome
zahtijeva vie posla. Dok se itatelj talijanskoga moe zadovoljiti
identificiranjem niza slova prije nego to ih pretvori u zvuk, itatelj
engleskoga mora obraati pozornost na kontekst u kojem se slova
pojavljuju kako bi izdvojio kompleksne grafeme poput ou, gh ili ing
- jedine jedinice koje omoguavaju neku koliinu redovitosti konverzije
pisma u zvuk.

Na neke su naine razlike izmeu jezika usporedive s onima koje

postoje unutar jezika, koje odvajaju pravilne rijei od nepravilnih. Kad
proitamo nepravilnu rije poput colonel, naa modana aktivnost
nalikuje na aktivnost itatelja kineskoga, jer se moramo uvelike oslanjati
na leksiko-semantiku putanju koja taj niz parsira kao poznat znak sa
svojim vlastitim izgovorom. Nasuprot tome, kad itamo neobian, ali
pravilan niz poput Nabokovljeve Lo-lee-ta, mi se, kao i talijanski itatelj,
oslanjamo na izravnu putanju iz pisma u govor, koja prolazi gornjim
temporalnim renjem.
U krajnjoj analizi, svi ovi nalazi naginju k fundamentalnoj
univerzalnosti sklopova za itanje. Unato raznolikosti sustava pisanja i
pravila transkripcije, ljudima se diljem svijeta pri itanju veinom
aktiviraju ista podruja mozga. Kineski znakovi, alfabetski nizovi,
hebrejska slova i japanski kanji, svi idu vrlo slinim kortikalnim putanjama
obrade. Nadalje, kad uu u vidni korteks, svi su pisani podraaji
proslijeeni u lijevo podruje potanskog sanduia, gdje bivaju prepoznati
neovisno o svojem tonom obliku, veliini i poloaju. Taj paket vizualnih
informacija zatim se prenosi jednom od dviju glavnih putanja, pri emu ga
jedna konvertira u zvuk, a druga u znaenje. Obje putanje funkcioniraju
simultano i paralelno - ovisno o pravilnosti rijei, jedna ili druga bude
nadreena.

itanje i evolucija
Izvanredno univerzalne karakteristike podruja mozga za itanje
ponovo nas suoavaju sa zagonetkom njihove evolucije. Kako je dolo do
toga da na mozak posjeduje modane sklopove specijalizirane za itanje?
Zato vizualno prepoznavanje rijei uvijek, u svih itatelja, upoljava isto
podruje, na poloajima koji nikad nisu vie od nekoliko milimetara
udaljeni? Kojom je nemoguom sluajnou taj dio opremljen svime to
mu treba za djelotvorno itanje, ukljuujui sposobnost prostorne
invarijantnosti, sposobnost uenja apstraktnih oblika slova i odgovarajue
veze s drugim jezinim podrujima? Ne bi li ta svojstva implicirala da je
na mozak predisponiran za itanje? Nikako - neosporiva logika nam kae
da to nije mogue. Izum itanja odve je nedavan da bi se na genom na
njega stigao prilagoditi. Mogue je da su se u naem mozgu u stotinu tisua
godina tijekom kojih se pojavila naa vrsta razvili specifini ureaji za
jezik i drutvenost - ali to se ne moe odnositi na sposobnost itanja, koja

ima tek nekoliko tisua godina.

Ako je dakle istina da se mi za itanje koristimo vidnim sustavom
primata, sad se moramo usredotoiti na organizaciju mozgova drugih
primata. to jedan makaki radi s podrujima mozga koja su u nas
namijenjena za itanje? Kako su ta podruja preusmjerena na novu
kulturnu aktivnost, jednako neuobiajenu kao i prepoznavanje pisanih
rijei?

Tree poglavlje
Majmun koji ita
itanje poiva na primitivnim neuronskim mehanizmima primatskog
vida ouvanima tijekom evolucije. Ispitivanja ivotinja pokazuju da je
mozak majmuna dom za hijerarhiju neurona koji reagiraju na djelie
vizualnih scena. Ti neuroni kolektivno sadre zalihu elementarnih oblika
ije kombinacije mogu kodirati bilo koji vizualni objekt. Neki neuroni
majmuna makaki ak reagiraju na spojeve crta koji nalikuju na oblike naih
slova (npr. T, Y i L). Ti oblici sainjavaju korisne invarijante za
prepoznavanje predmeta. Prema hipotezi o neuronskom recikliranju, kad
uimo itati, dio te neuronske aktivnosti prenamjenjuje se za taj novi
zadatak prepoznavanja slova i rijei.

U svojoj aroganciji ovjek se smatra velikim djelom, vrijednim Bojeg

posredovanja. Skromnije je i, vjerujem, istinitije smatrati da su ga stvorile
ivotinje.
Charles Darwin, Biljenice, 1838.
Ne mogu prihvatiti da je ovjek jednako odjelit od impanze kao
Ornitotinhus [udnovati kljuna] od konja; pitam se to bi na to rekla
impanza?
Charles Darwin, Pismo Huxleyju, 1863.
Nitko evolucijsko porijeklo ljudske kognitivne sposobnosti nije ee
branio od Charlesa Darwina. U Porijeklu ovjeka (1871.) i Izraavanju
osjeaja u ovjeka i ivotinja (1872.) sabrao je stotine uvida koji su
upuivali na ivotinjsko porijeklo ljudskog ponaanja. Tvrdio je da ak ni
jezik nije izmaknuo tom pravilu: ovjek ima instinktivnu sklonost
govorenju, kao to vidimo u tepanju nae male djece. Darwin je bio prvi
znanstvenik koji je povukao sistematinu usporedbu izmeu uenja jezika i
ovladavanja pjevanjem u ptica.
ak je u svom pokuaju razumijevanja viih intelektualnih
sposobnosti, drutvenih osjeaja, moralne svijesti i kulturnih izuma koji
obiljeavaju nau vrstu Darwinova poruka bila jasna: impanze i drugi
primati dre kljueve naeg porijekla.
Darwinove se teze odnose i na itanje. ivane sklopove koji slue
za itanje potpuno emo razumjeti samo ako istraimo sline sklopove
kojima se drugi primati koriste za gledanje, koji nisu fundamentalno
razliiti kod ljudi. Danas je stotinu godina pokusa poelo odgonetati
neuronske mehanizme koji svim primatima, ukljuujui i ljude, omoguuju
da vide. Dre li ti mehanizmi i tajnu nae jedinstvene ljudske sposobnosti
itanja? Jesu li nai pismeni mozgovi obdareni neuronima koji se
specijaliziraju za slova, slogove i cijele rijei? Koju vrstu neuronskog koda
urezujemo u svoje mozgove dok uimo itati?

O majmunima i ljudima
Heinrich Klver, bihevioralni znanstvenik, i Paul Bucy, neurokirurg
1930-ih u Chicagu, udruili su snage da istrae lezije na mozgu i njihove

specifine efekte na mozgove majmuna makaki.168 Nakon bilateralne lezije

temporalnih renjeva ti su primati pokazivali iznenaujui skup simptoma,
koji je danas poznat kao Klver-Bucyjev sindrom. U njihovu vizualnom,
hranidbenom, drutvenom i seksualnom ponaanju dolo je do golemih
promjena. ivotinje s oteenjima ponaale su se kao da vie ne prepoznaju
druge majmune, predmete ili prehrambene artikle. Svijet oko sebe
istraivali su nasumce se koristei svojim ustima, te pokuavali kopulirati
pomou vrlo neprikladnih predmeta, ili ih gutati - oblik nedostatka vida
koji su Klver i Bucy, kao i njemaki neurolog Heinrich Lissauer (1890),
nazivali psihikom sljepoom. ivotinje nisu bile uistinu slijepe na
svjetlo, ali im vie nije bilo dovoljno da naprosto vide oblike pa da ih
prepoznaju.
Nekoliko desetljea poslije neuropsiholozi Karl Pribram i Mortimer
Mishkin tono su utvrdili predjele mozga odgovorne za oteenje
majmunova vida.169 Otkrili su da je psihika sljepoa posljedica lezija
ventralnog temporalnog renja u objema hemisferama (slika 3.1). Majmuni
s takvim lezijama vie nisu mogli razlikovati predmete. Nadalje, gubili su
sposobnost da naue da se komad hrane sistematski sakriva ispod crvene
kocke, a ne ispod prugaste zelene kugle. Istraivai su otkrili da ak i
nakon stotina pokusa-vjebi majmuni i dalje jedan od dvaju predmeta
biraju nasumino. Jo su zabiljeili da te ivotinje nisu bile slijepe:
normalno su se kretale uokolo i s lakoom locirale ili uzimale predmete
oko sebe.
Jo je 1890. Heinrich Lissauer opisao slian fenomen u ljudi. Opazio
je da nakon modanog udara u lijevomu temporalnom podruju neki
pacijenti vie nisu mogli vizualno prepoznavati predmete, premda su i dalje
njima ispravno baratali, a otrina njihova vida inae je bila normalna.170 To
oteenje, koje je Lissauer zvao psihikom sljepoom ili vizualnom
agnozijom pruilo je prvi dokumentirani nagovjetaj da se vizualno
prepoznavanje predmeta u ljudi i u primata oslanja na specifine putanje u
mozgu.

Slika 3.1 Okcipitotemporalno podruje povezano s itanjem u ljudi igra openitiju ulogu
u prepoznavanju predmeta i lica u svih primata. Unato golemim razlikama u povrini
modane kore, velik broj slinosti u mikroorganizaciji staninih slojeva korteksa upuuje
na sistematsko korespondirale predjela u ljudskim i majmunskim mozgovima.

U ljudi temporalna podruja odgovorna za prepoznavanje predmeta

zauzimaju niu stranu mozga. U majmuna makaki oni su esto lateralniji i
proteu se prema gornjem vrhu temporalnog renja (slika 3.1). Ta se
razlika vjerojatno moe pripisati uveanju asocijativnih predjela ljudskog
korteksa, koji se tiu obrade jezika i semantikih mrea, posebno u
prednjem i postraninom temporalnom renju.
ini se da je irenje asocijativnih podruja pomicalo vizualno
prepoznavanje prema niim podrujima mozga, ali na je mozak povezan s
mozgovima drugih primata jasnom homologijom ili slinou zbog
zajednikih predaka. Nakon paljivog ispitivanja mikroorganizacije kore
mozga, te konkretno naina na koji se kortikalni neuroni uredno okupljaju

u slojeve, anatom Korbinian Brodmann predloio je 1910. podjelu ljudskih

kortikalnih podruja koja je i danas uvelike prihvaena. Anatomija
pokazuje da se ista podruja mozga, uz neke razlike, mogu opaziti i u
makakija i u ljudi. Konkretno, podruja koja je Brodmann obiljeio kao 20.
i 37. prisutna su u obiju vrsta i oba se bave vizualnim prepoznavanjem.
Kljuno je to podruje potanskog sanduia, koje se aktivira kad
itamo, jasno pada unutar 37. Brodmannova podruja. Stoga se itanjem ne
bavi neko novo i jedinstveno ljudsko podruje mozga. Mi napisane rijei
prepoznajemo koristei se podrujem koji je evoluirao s vremenom i ija je
specijalnost posljednjih deset milijuna godina ili vie bila vizualno
identificiranje predmeta. Potanski sandui mozga jasno se preklapa s
opim poloajem na kojem lezija uzrokuje psihiku sljepou, koju su
otkrili Lissauer, Klver i Bucy.

Neuroni za predmete
Svaki predmet na mrenicu projicira vrlo razliite slike kad se
osvijetli iz dvaju razliitih kutova ili kad se prikae bilo s lijeve ili s desne
strane vizualne fiksacije. Ta varijabilnost predstavlja ozbiljan izazov
neuronskim sklopovima koji sazdaju kategorije kojima prepoznajemo
svijet. Kad trebamo identificirati neki predmet, nevano je da li je blizu ili
daleko, s nae lijeve ili desne strane, uspravan ili vodoravan, u svjetlu ili u
sjeni. Moemo ga lako prepoznati neovisno o osvjetljenju, nagibu,
udaljenosti ili poloaju. Tijekom evolucije mozak je bez sumnje bio
izloen intenzivnim selektivnim pritiscima koji su ga primoravali da
postigne invarijantnu percepciju svijeta. Sada znamo da je invarijantnost
bitna karakteristika donjega temporalnog renja. Majmuni s ventralnim
temporalnim lezijama vie ne mogu invarijantno prepoznavati predmete.
Za razliku od majmuna neoteena mozga, oni uenje ne mogu proiriti na
nove uvjete osvjetljenja, veliine, pozicije nauena oblika. 171 Zbog toga
pokusi s lezijama na mozgu pokazuju da je donji temporalni korteks
kljuni igra u sakupljanju invarijantnih vizualnih podataka - uroena
sposobnost koja je vjerojatno srodna naoj sposobnosti da prepoznamo da
RADIO, radio, pa ak i RaDiO predstavljaju istu rije.

Slika 3.2 Neuron u donjemu temporalnom korteksu majmuna moe biti izrazito selektivan
na prizore pojedinih predmeta, lica ili scena. Izmeu stotinu slika koje su tom neuronu
bile uzastopno prikazane, samo je prizor stolca snano pojaao njegovo okidanje (prema
Tamura i Tanaka, 2001.). Upotrijebljeno uz odobrenje Oxford University Pressa i
Cerebral Cortexa.

U posljednje vrijeme snimke pojedinih neurona poele su otkrivati

istanan neuronski kod za vizualne predmete u majmuna makaki. Jo
kasnih 1960-ih David Hubel i Torsten Wiesel snimali su neuronsku
aktivnost u primarnomu vidnom podruju make i otkrili da su neuroni
okidali u reakciji na jednostavne trake svjetla - ime su otvorili put za rad
koji e 1982. biti nagraen Nobelovom nagradom. Tijekom 1970-ih i
1980-ih nekoliko je naprednih neuroznanstvenika (Robert Desimone,
Charles Gross, David Perrett, Keiji Tanaka) nastavilo njihovim stopama i
svoje elektrode u mozgu makakija pomaknulo prema naprijed. 172 Oni su
otkrili da su, da bi izazvali okidanje donjih temporalnih neurona,
majmunima morali pruiti kompleksnije podraaje od jednostavnih crta.
Sastavili su velik niz slika, oblika, lica i predmeta te ih, jedno po jedno,
vizualno prezentirali dok je elektroda mjerila paljenje neurona.
Odmah ih se dojmila selektivnost aktiviranja neurona. Neuron bi
esto reagirao samo na jedno prikazano lice ili na samo jedan specifini
predmet izmeu desetaka drugih predmeta (slika 3.2). Ta je selektivnost
bila to znaajnija to je bila praena velikom sposobnou za postojanost
unato velikim promjenama detalja ulazne slike. U primarnomu vidnom
korteksu neuronske su reakcije uvjetovane vrlo uskim ulaznim prozorom
na mrenici (recepcijsko polje). Meutim, neuroni u donjemu
temporalnom korteksu posve su razliiti. Njihova su recepcijska polja
golema te esto reagiraju na predmete koji se pojavljuju gotovo bilo gdje
na vizualnoj sceni. Na bilo kojoj toki te goleme recepcijske zone svaki
neuron zadrava preferenciju za najdrai specifini predmet. Ta pristranost
vrijedi ak i kad slika padne nekoliko stupnjeva, kad se njezinu veliinu
pomnoi ili podijeli s dva,173 odnosno kad se promijene svjetlo i sjene to
ih ono stvara.174

Slika 3.3 Mala polja donjega temporalnog korteksa majmuna reagiraju na lica.
Prikazivanje lica aktivira kortikalnu kolumnu iroku oko 500 mikrona, koja se optikim
oslikavanjem moe vizualizirati kao tamna mrlja na povrini kore mozga. Kako se lice
okree, uzastopni pogledi na nj aktiviraju oblinje i djelomino preklopljene sektore, to
pridonosi razradi neuralnog koda koji je invarijantan za rotaciju (prema Tanaka,
Tomonaga i Matsuzawa, 2003.). Upotrijebljeno uz doputenje Cerebral Cortexa.

to se dogodi kad se predmet okrene? Na vidni sustav pokazuje

znatne potekoe s invarijantnou rotacije. Na najranijim stadijima
vizualnog prepoznavanja uzastopne poloaje rotirajueg lica ne kodiraju
isti neuroni. Desni, prednji i lijevi profil aktiviraju susjedna mjesta na kori
mozga, koja se meusobno preklapaju (slika 3.3).175 Kad se predmet na
mrenici rotira, veina donjih temporalnih neurona reagira samo na
specifian smjer gledanja. Dok se predmet rotira dalje od tog preferiranog
smjera, neuroni toleriraju oko 40 stupnjeva rotacije, a zatim prestanu
reagirati. Meutim, ima nekoliko apstraktnijih neurona koji na predmet
reagiraju neovisno o njegovu poloaju u prostoru (slika 3.4).176
Jednostavno reeno, izgleda da ti invarijantni neuroni objedinjuju unose iz
razliitih neurona od kojih je svaki ogranien na jednu perspektivu, svaki
ugrubo podeen na neki zadani kut. Oni u osnovi prisutnost nekog
predmeta detektiraju objedinjavanjem svih toaka gledanja iz kojih ga se
moglo vidjeti.

Slika 3.4 Neki donjetemporalni neuroni na oblike reagiraju na selektivan i invarijantan

nain. Ovaj neuron ustro okida na prizor prstena i, u manjoj mjeri, 'tripoda' (dolje lijevo).
Reakcija je uvelike neovisna o poloaju predmeta u prostoru (prema Booth i Rolls, 1998.).
Upotrijebljeno uz doputenje Cerebral Cortexa.

Ukratko, ini se da je problem vizualne invarijantnosti rijeen

pomou niza uzastopnih stadija obrade, koji su svi bili provedeni unutar
donjega temporalnog renja. Na vrhu te vizualne hijerarhije aktivnost
grupa neurona ostaje konstanta ak i kad se predmet kree uokolo, udalji,
okrene ili baca nove sjene. Taj je mehanizam milijuna godina stariji od
stjecanja sposobnosti itanja - ali njegovo postojanje igra kljunu ulogu u
naoj sposobnosti da prepoznamo rijei bilo gdje na stranici i u bilo kojem
tipu i veliini slova.

Stanice bake
Zapanjujue je fizioloko opaanje da jedan neuron moe reagirati na
jednu od tisua slika. Je li naa kora mozga zaista prekrivena milijunima
ultraspecijaliziranih neurona? Psiholog Horace Barlow jednom je ironino
ustvrdio da mozak sadri stanice bake, odnosno stanice koje reagiraju
samo na jednu poznatu osobu. Premda je Barlowova tvrdnja po svemu
nalikovala na alu, on je ustvari bio u pravu, ili barem blizu istini. Mozgovi
majmuna, poput mozgova ljudi, sadre neurone koji su toliko
specijalizirani da se ini kao da su namijenjeni jednoj osobi, slici ili pojmu.
Naprimjer, jednom je u prednjem temporalnom podruju ljudskog
pacijenta s epilepsijom zabiljeen neuron koji reagira iskljuivo na
hollywoodsku zvijezdu Jennifer Aniston.177 ini se da nije bilo bitno je li
podraaj bio fotografija u boji, snimak lica izbliza, karikatura, ili ak
njezino napisano ime - ini se da je taj neuron uzbuivala samo Jennifer.
Meutim, pojam neurona bake treba ublaiti nekim zapaanjima. ak
i kad se ta zadivljujua selektivnost otkrije u pojedinom neuronu, ona mora
biti posljedica izraunavanja koje vri mnogo vea mrea. Pokusi na koje
se referiram ukljuivali su umetanje elektrode nasumino u vidno podruje
mozga. Ako se na takav sluajan nain moe nai specijalizirani neuron,
nema sumnje da postoje milijuni drugih koji ekaju da budu otkriveni.
Nadalje, ta specifinost nuno proizlazi iz kolektivnog funkcioniranja
mnogih stanica. U krajnjoj je analizi vjerojatno da je ta selektivna reakcija
jedne stanice poput vrha sante leda: moemo ga vidjeti samo zbog mase
stanica koje u podlozi udrueno stvaraju hijerarhiju detektora. Po svemu
to znamo, jedan neuron sam moe izvoditi samo relativno bazine
izraune unosa. Nadalje, to se tie uinka, jedan neuron sam esto nema
velik utjecaj: samo koalicija nekoliko desetaka ili stotina stanica moe
utjecati na druge grupe stanica. Stoga svaki vizualni dogaaj ili lice koje
prepoznamo mora biti kodirano u nekoliko grozdova selektivnih stanica,
to je poznato kao rijetka shema kodiranja.

Slika 3.5 Okcipitalno i donje temporalno podruje organizirani su kao hijerarhija sve vee
invarijantnosti. Ona su uzastopno meupovezana sukladno "sinaptikoj piramidi". Na
svakom se stadiju veliina recepcijskog polja, koje je dio mrenice na koji neuroni
reagiraju, dvostruko ili trostruko poveava. Usporedno s tim, vizualne preferencije
neurona postaju sve kompleksnije i invarijantnije (prema Rolls, 2000.). Upotrijebljeno uz
doputenje Neurona.

Gotovo je nemogue zamisliti cijeli proces koji kree od mrenice,

gdje milijuni fotoreceptora reagiraju samo na mrlje svjetla, do neurona koji

detektiraju prisutnost Jennifer Aniston. Tek poinjemo otkrivati detaljnu

neuronsku organizaciju vizualnog prepoznavanja. Anatomski, znamo da je
donji temporalni korteks majmuna makaki organiziran kao piramida.
Vizualna slika ulazi na osnovi piramide, a bezbrojne uzastopne veze alju
je iz primarnoga vidnog korteksa na stranjoj strani glave prema prednjem
kraju temporalnog renja (slika 3.5).178 Tu anatomsku progresiju prati
porast kompleksnosti slika na koje se neuron ukljuuje. Na svakom stadiju
rekombinacija reakcija neurona s nie razine omoguava novim neuronima
da reagiraju na sve kompleksnije dijelove slike. Na je vidni sustav vrlo
precizno podeen za poslagivanje divovskog puzzlea koji mrenica stvara
kad ulazne slike razbija na milijun piksela.
Kad bismo se mogli korak po korak, sinapsu po sinapsu uspeti
neuronskom piramidom i snimiti pojedine neurone koje susretnemo putem,
od primarnoga vidnog korteksa do donjega temporalnog renja, vidjeli
bismo tri vrste promjena:
Prvo, preferirane slike na koje neuron okida postajat e sve
kompleksnije. Dovoljna je malena, nakoena traka da bi u
primarnomu vidnom korteksu dolo do znaajnog aktiviranja.
Meutim, da bi neuroni na viim razinama okidali, potrebne su
kompleksnije krivulje, oblici, djelii predmeta ili ak itavi
predmeti.
Drugo, neuroni bi poeli reagirati na sve ire dijelove
mrenice.
Svaki je neuron definiran u odrednicama svojega recepcijskog
polja, odnosno mjesta na mrenici na koje reagira. Recepcijska
polja se sa svakim korakom dvostruko ili trostruko ire. To
znai da se dvostruko ili trostruko poveava dijametar dijela
mrenice u kojem se preferirani predmet mora pojaviti kako bi
neuron okinuo.
Najzad, prisutan je sve vei stupanj invarijantnosti. U ranijim
stadijima neuroni su osjetljivi na promjene poloaja, veliine ili
osvjetljenja ulazne slike. Na podrujima viih razina, kreui se
uzlazno hijerarhijom, neuroni toleriraju sve znaajnije pomake
i iskrivljenja ulazne slike.
Funkcionalni slikovni prikaz mozga na ljudskim dobrovoljcima
pokazuje da hijerarhijska organizacija i sve vea invarijantnost takoer

vrijede i za na vidni korteks.179 U ljudi kao i u drugih primata pojam

neuronske hijerarhije prua jednostavno, premda i dalje hipotetsko rjeenje
pitanja vizualne invarijantnosti. Kad je naa kora mozga pozvana da
identificira neki predmet, ona mora nauiti kako on izgleda iz razliitih
kutova. Mehanizmi uenja svakom pogledu na taj predmet dodjeljuju jedan
skup neurona. Oni zatim spajaju te ilustracije, tako da one na iduoj razini
piramide kolektivno pobuuju iste neurone. Konani je rezultat
invarijantan neuralni sklop koji skrbi za poloaj iz kojeg se gleda. Ta se
jednostavna ideja moe ponavljati na svakom koraku. Neuroni odgovorni
za prepoznavanje profila Jennifer Aniston sabiru ulazne podatke od
neurona niih razina, koji identificiraju dio njezina lica. Ti neuroni mogu
prepoznati oko. ili nos zbog toga to je prethodna razina ve otkrila obrasce
svjetla i sjene koji su kompatibilni s prisutnou tih osobina na danom
poloaju na mrenici.
Ukratko, kljuevi vidnog sustava primata jesu ideje hijerarhije i
paralelnog funkcioniranja. Mentalna slika koja se u mrenici isprva
razlama na bezbroj piksela progresivno se iznova sastavlja piramidom
neurona, koji svi djeluju istovremeno. Na prvi pogled taj bi se pristup
mogao initi neefikasnim, jer se svakom od moguih djelia koji
sainjavaju jednu jedinu vizualnu scenu moraju posvetiti milijuni neurona.
Meutim, teret na ivanom sustavu relativno je skroman, jer se ta scena
moe rasprostrijeti du golema niza jednostavnih paralelnih procesora.
Slino tome kako je kolonija mrava inteligentnija od pojedinanog
mrava, kolektivno djelovanje milijuna neurona ostvaruje operacije koje su
znatno kompleksnije od onoga to bi postigao jedan neuron. Ustvari, taj
golemi broj jedinica za izraunavanje vodi znatnim utedama vremena
obrade. Pojedini su neuroni spora raunala. Oni primaju i odailju podatke
u oko deset milisekundi, to je milijun puta sporije od brzine elektronskog
mikroprocesora. Pa ipak, kombiniranjem aktivnosti milijuna neurona na
vidni sustav postaje najefikasniji kompjutor: treba mu samo jedna estina
sekunde da uoi lice, neovisno o njegovu identitetu ili poloaju.180
Arhitektura mozga inspirirala je mnoge programere. Danas je
dostupno nekoliko kompjutorskih modela vizualne hijerarhije koju sam
opisao.181 Najbolji meu njima ve su blizu ljudskoj razini izvedbe, i po
brzini i po opsegu iskrivljenosti slike koju mogu tolerirati. Zahvaljujui tim
umjetnim neuronskim mreama, automatsko prepoznavanje slika vie ne
treba smatrati neim iz znanstvene fantastike. Ono je dio stvarnog ivota danas ak i najjednostavnija digitalna kamera ukljuuje prepoznavanje lica

i osmijeha.

Abeceda u majmunskome mozgu

Model piramide dri da se ivani kod za odreeni vizualni predmet
sastoji od hijerarhije neurona, od kojih svaki detektira prisutnost fragmenta
tog predmeta u ulaznoj slici. Veina neurona osjetljivih na predmete
vjerojatno reagira na pojednostavnjene i ograniene pravce gledanja na
predmete ili njihove dijelove. Uzevi tu hipotezu kao polaznu toku,
japanski neuroznanstvenik Keiji Tanaka doao je do znaajnog otkria:
majmunski mozak sadri kola neurona namijenjenih djeliima oblika.
Kolektivno ti primitivni oblici sainjavaju neku vrst neuronske abecede,
ije kombinacije mogu opisati bilo koji kompleksni oblik.
Za prouavanje neuronskog koda za predmete, Tanaka i njegovi
kolege smislili su postupak koji zapoinje kompleksnom scenom, koja se
zatim postupno pojednostavnjuje (slika 3.6). Najprije su se koristili scenom
na koju je neuron ustro okidao, a zatim su je sveli na najjednostavniji
mogui oblik koji jo uvijek okida neuron. Razmotrimo, na primjer, neuron
koji u poetku reagira na prizor make. Tanaka je otkrio da se taj neuron i
dalje jednako ustro aktivirao na prizor dvaju krugova koji se preklapaju.
Drugi je neuron volio sliku jabuke, ali se ustvari jednako dobro aktivirao i
na crni krug s malenom peteljkom. Trei neuron, koji je reagirao na prizor
kocke, ini se da je ustvari detektirao samo sjecite sredinjih rubova u
obliku slova Y. Veina neurona u donjem temporalnom korteksu aktivirala
se neovisno o takvim dramatinim pojednostavnjenjima slike.182
Nakon stotina zapisa, Tanaka je bio u stanju rekonstruirati priblini
kola predmetnih neurona na kortikalnoj povrini majmuna. Otkrio je
sistematski raspored. Preferencije razliitih neurona varirale su diljem
korteksa bez grubih prelaza, jer su susjedni neuroni obino kodirali sline
oblike (slika 3.6). Na primjer, postoji polje na kori mozga koje je
posveeno varijantama Y i T. Drugi sektori na kori mozga specijalizirani
su za oblike koji izgledaju kao zvijezde, ili pojednostavnjeni profil lica, ili
kao brojka 8. Izronio je itav kortikalni katalog elementarnih oblika. Na
odreenom su poloaju na kori mozga svi neuroni unutar vertikalne
kolumne na korteksu bili zainteresirani za pomalo sline oblike. Ali svaki
je takoer bio osjetljiv na siuna metrika odstupanja od osnovnog
prototipa.

Slika 3.6 Pojednostavnjivanje slika otkriva mikrotopografiju u temporalnom korteksu.

Poevi od podraaja koji snano aktivira neuron, slika se sve vie pojednostavnjuje, sve
dok ne bude naena mnogo jednostavnija slika koja i dalje izaziva jednako snanu
reakciju (vrh). Neki od tih minimalnih oblika podsjeaju na slova (0,T, Y, E itd.). Neuroni
koji na njih reagiraju organizirani su u vertikalnim kolumnama koje stoje transverzalno u
odnosu na korteks. Kreui se okomito du povrine mozga, preferirani oblici
kontinuirano variraju, ime definiraju lokalne sektore preferencije oblika (prema Tanaka,
2003.). Upotrijebljeno uz doputenje Cerebral Cortexa.

Zajedno ti neuroni pruaju abecedu varijacija oblika koji tvore grube

kategorizacije neke slike (je li to lice ili nije?) i izdvajaju njezine detalje (je
li to lice Jennifer Aniston? Koliko je stara? Je li sretna?). Zdruivanjem
reakcija milijuna takvih detektora, mozak kodira svaku od milijardi slika
na koje bismo ikad mogli naii u prirodi.
Jedan od Tanakinih bivih studenata, Manabu Tanifuji, nastavio je
prethodne pokuse i razjasnio kako viestruke kolumne neurona kodiraju
proizvoljno odabrane predmete. Koristio se tehnikom optikog snimanja
koja mu je omoguavala da vidi velik komad kortikog koda povezanog s
vizualnim predmetom.183 Kad god se mozak aktivira, mehanizmima koje
samo djelomino razumijemo, smanjuje se koliina svjetla koju odraava.
Tanifuji je upotrijebio tehniku koja neuronsku aktivnost itavog podruja
mozga mjeri pomou osjetljive videokamere koja otkriva male promjene u
odraavanju svjetla s kortikalne povrine. Uz pomo monog zoom
objektiva kamera prati tek nekoliko desetina milimetra udaljene aktivne
strukture - priblino veliine Tanakinih kolumni za kodiranje oblika.
U jednom je pokusu Tanifuji majmunu pokazao sliku aparata za
gaenje poara - ideja je bila stimulirati koru mozga predmetima u vezi s
kojima evolucija nikako nije mogla igrati neku ulogu. Kortikalni kola koji
je kodirao taj predmet smjesta se pojavio u formi rijetkog niza tamnih
toaka koje su predstavljale ivanu aktivnost. Taj se kortikalni trag
aparata za gaenje poara pojavljivao kad god se ovaj pojavio. Zatim je
Tanifuji uklonio drak i crijevo. Na prizor samog crvenog spremnika neke
su toke nestale, a druge ostale aktivne, a, moda i vie neoekivano, ak
su se neke druge upalile na prizor golog aparata. Drugim rijeima, taj je
zbor preoblikovan, a svakoj je novoj slici smjesta pripisan jedinstven
ivani kod, unato injenici da je samo dio nje bio poznat.
Snimanjem pojedinih neurona na svakoj od tih toaka, Tanifuji je
mogao poneto osvijetliti kombinatorni kod u podlozi. Na jednoj je toki

prizor drka bio dovoljan da neuroni opale - kao i bilo koji oblik nalik na
slovo V koji se sastojao od nekoliko ispupenih crta, poput obrisa ruke ili
uiju make. Na drugoj su toki neuroni reagirali samo na drak - ali ravna
linija nije djelovala, drak je morao biti zakrivljen, kao slovo J. Reakcija
tree skupine neurona bila je jo suptilnija. Ona je reagirala na rezervoar
aparata, kao i na bilo koji izdueni i pomalo etvrtast oblik, ali se sve
okidanje prekidalo kad god bi se dodali detalji poput drka ili crijeva.
Tanifujijevi pokusi znatno pridonose razjanjavanju toga kako na
temporalni korteks kodira bilo koju vizualnu sliku, ak i kad je vidi prvi
put. Trik je u tome da se iskoristi abeceda osnovnih oblika, od kojih svaki
kodira specifina populacija neurona i milijuni njihovih potencijalnih
kombinacija. Ne samo da razliiti neuroni reagiraju na razliite dijelove
predmeta ve se bave i time kako su dijelovi rasporeeni u prostoru.
Nadalje, na svakoj od hijerarhijskih razina vidnog sustava postoji slian
kombinatorni kod - prema viim razinama hijerarhije rastu samo razmjer i
stupanj kompleksnosti preferiranih oblika. ini se da je primarno vidno
podruje (V1) uvelike posveeno otkrivanju tankih linija i obrisa predmeta.
Do sekundarnoga vidnog podruja (V2) neuroni su ve osjetljivi na
kombinacije linija s jasno definiranim nagibima ili krivuljama.184 Jo vie,
na stranjem dijelu donjega temporalnog korteksa (podruje zvano TEO),
ve su podeeni za jednostavne kombinacije krivulja.185 Selektivna reakcija
neurona na, recimo, oblik slova F moe se svesti na detektiranje
jednostavnog spoja elementarnih krivulja, od kojih je svaka postavljena na
relativno fiksan poloaj: gornja crta, gornji lijevi kut, srednja preka i tako
dalje. Ukratko, ini se da se ista shema ponavlja na svakoj razini
hijerarhije: neuronska selektivnost posljedica je konjunkcije elementarnijih
osobina koje kodiraju neuroni na niim razinama.

Protoslova
Moda je najdojmljivija osobina donjih temporalnih neurona to da
mnogi njihovi preferirani oblici veoma nalikuju na naa slova, simbole ili
osnovne kineske znakove (slike 3.4 i 3.6). Neki neuroni reagiraju na dva
kruga koji se preklapaju i tvore brojku osam, drugi reagiraju na spoj dviju
crta koje oblikuju T, a trei preferiraju zvjezdicu, krug, J ili Y... Iz tog ih
razloga volim zvati protoslovima. Prilino je zapanjujue koliko su
duboko ti oblici usaeni u preferencije neurona u mozgovima majmuna
makaki. Kojom je to izvanrednom sluajnou ta kortikalna materija tako

slina abecedi koju smo naslijedili od Hebreja, Grka i Rimljana? Paradoks

itanja svoj vrhunac dosee tom misterioznom slinou dvaju svjetova za
koje smo mislili da su odvojeni: dubine kore mozga majmuna i gline, trske
i povrine pergamenata na koje su rani pisari prvi urezivali svoja pisma.
Do uvida u porijeklo tih majmunskih protoslova moemo doi
provjeravanjem toga kada se ona pojavljuju na vizualnome polju.
Najizglednija pretpostavka jest da su ti oblici odabrani, tijekom evolucije
ili vizualnim uenjem tijekom ivotnog vijeka, upravo stoga to su
sainjavali generiku abecedu oblika koji su bitni za parsiranje vizualne
scene. Na primjer, oblik T je izvanredno uestao u prirodnim scenama.
Kad god jedan predmet zakriva drugi, njihovi se oblici gotovo uvijek
kriaju u obliku T. Stoga bi neuroni koji funkcioniraju kao detektori za T
mogli pomoi u odreivanju koji je predmet ispred kojega.
Druge karakteristine konfiguracije, poput oblika Y i F, nalaze se na
mjestima gdje se susree vie rubova nekog predmeta - oni obiljeavaju
otre kuteve predmeta i njihov smjer. Oblici J i 8 rezultat su pak jednog
drugog skupa obrisa predmeta - kad predmeti imaju krivine i rupe. Svi ti
fragmenti oblika pripadaju onomu to je poznato kao nesluajna svojstva
vizualnih scena, jer nije vjerojatno da bi se oni pojavili sluajno, u
izonosti nekog predmeta. Ako na pod bacite hrpu ibica, nije vjerojatno da
e se dvije od njih sloiti u obliku T, a jo je manje izgledno da e njih tri
stvoriti konfiguraciju slova Y. Stoga, kad se jedan od tih oblika pojavi na
mrenici, mozak moe sa sigurnou pretpostaviti da odgovara obrisu
predmeta koji postoji u vanjskom svijetu.

Ako je kori mozga korisno kodirati nesluajna svojstva, to je bez

sumnje stoga to su njihove kombinacije esto izvanredno invarijantne na
promjene oblika, kuta gledanja i osvjetljenja. Kad se uzme alica za kavu i
okree u rukama, u mnogo raznih kutova gledanja rubovi alice uvijek
oblikuju dva suprotna sjecita u obliku F. ak i s jednim zatvorenim okom
gotovo je nemogue nai jedini kut u kojem su rubovi i strane alice pod
pravim kutovima, tako da obrazac F nestane - obino se na dnu odmah
pojavi nov par F-ova:

U mnogim sluajevima, popis naina susretanja rubova invarijanta je

koja suava identificiranje predmeta neovisno o kutu prikazivanja. ini se
da je na primatski ivani sustav otkrio to invarijantno svojstvo i njime se
koristio za kodiranje oblika. Ustvari, vizualne scene imaju mnoga druga
nesluajna svojstva. Jedno od njih je paralelnost: nije vjerojatno da e neka
slika sadrati dva paralelna segmenta, osim ako su oni rubovi
trodimenzionalnog predmeta. Druge se invarijante tiu prostorne
organizacije: ako predmet sadri rupu, njegova e projekcija na mrenici
vjerojatno biti zatvorena krivulja u obliku O. Vizualne invarijante ovog
tipa tako su izrazite da su se duboko integrirale u na ivani sustav. Prema
kalifornijskom psihologu Irvingu Biedermanu, nae pamenje ne
pohranjuje potpuno detaljne vizualne slike predmeta. Ono tek izdvaja skicu
njihovih nesluajnih svojstava, kao i njihovu organizaciju i prostorne
odnose.186 Njihovo nam je izdvajanje isprva omoguilo da iznova
sastavimo osnovne dijelove koji sazdaju trodimenzionalnu strukturu
predmeta (povrina, unjevi, tapovi...) te da poslije od njih montiramo
potpun prikaz oblika predmeta. Prednost tog koda jest u tome to ostaje isti
unato nasuminim okretanjima, zaklanjanjima i drugim iskrivljenjima
slike.
Da bi potkrijepio tu hipotezu, Biederman je sakupljao dokaze da se
ljudska percepcija predmeta vie oslanja na nesluajna svojstva nego na
druge aspekte slike. Na primjer, ako se zapone risati predmet crtama, a
zatim se pola obrisa obrie, utjecaj na percepciju ovisit e o tome jesu li
ouvana nesluajna svojstva:
Ako se izbriu samo dijelovi s crtama koje povezuju dva
vrka, a ostave nedirnutima nesluajni spojevi, predmet ostaje
lako prepoznatljiv.
Ako se izbriu sva nesluajna svojstva, prepoznavanje postaje
praktiki nemogue (slika 3.7).187
Isto tako, kad se moramo odluiti jesu li dva predmeta identina,
razlike su oevidne kad se tiu nesluajnih svojstava (na primjer slovo O

naspram brojke osam). Vrlo ih je pak teko uoiti ako se tiu mjernih
svojstava poput veliine (na primjer veliko slovo O naspram malog
o).188 Suraujui s neurofiziologom Rufinom Vogelsom, Biederman je
takoer demonstrirao kako mnogi neuroni u donjemu temporalnom
korteksu majmuna makaki odolijevaju metrikim iskrivljenjima slike, ako
te transformacije ne zadru u nesluajna svojstva.189
Da samemo, donji temporalni neuroni prihvatili su oblike koji
nalikuju na zapadnjaka slova poput T, F, Y ili O stoga to su oni
kolektivno formirali optimalan kod, invarijantan na promjene slike, te ije
su kombinacije mogle predstavljati bezbroj predmeta. Vjerojatno su toj
abecedi drugi oblici dodavani zbog svoje biologijske relevantnosti. Na
primjer, Tanaka je opazio da neki neuroni kodiraju crnu toku na bijeloj
pozadini - detektor oiju, za drutvenu vrstu poput nae oigledno bitan
ureaj. Drugi su neuroni osjetljivi na oblike ruke ili prstiju. Meutim, donji
se temporalni korteks prije svega oslanja na zalihu geometrijskih oblika i
jednostavnih matematikih invarijanti. Veinu oblika naih slova nismo
izmislili: oni su milijunima godina leali u naim mozgovima i iznova su
otkriveni tek kad je naa vrsta izumila pisanje i abecedu.

Slika 3.7 Kompleksni se predmeti prepoznaju na osnovi konfiguracija njihovih obrisa. Na

mjestima spajanja ti obrisi formiraju konfiguracije koje se mogu reproducirati, poput T, L,
Y ili F. Ako se obrisu ti spojevi, slike postaje mnogo tee prepoznati (lijevi stupac), dok
brisanje ekvivalentne koliine obrisa, ali koje uva spojeve, zadaje mnogo manje
potekoa (srednji stupac) (prema Biederman, 1987.). im je na slici prisutan organizirani
skup obrisa, ak i ako ne tvori koherentnu cjelinu, na si vidni sustav ne moe pomoi a
da ga ne percipira kao trodimenzionalni predmet (dno).

Zadobivanje oblika
Ostaje nejasno je li kortikalna abeceda primitivnih protoslova zaista
upisana u nae gene, ili se ona u svakom djetetu iznova pojavljuje kao
rezultat procesa uenja. Neki od oblika u abecedi toliko su korisni za vid
da su vjerojatno tijekom evolucije postali integralan dio naega vidnog
sustava. Bebe su ve u prvih nekoliko mjeseci ivota osjetljive na lica i
zaklanjanje predmeta. Tako bi lica, oi i T-spojevi zaista mogli biti dio
priroenog leksikona oblika. S evolucijskog stajalita to bi primatima
dalo veliku prednost u ranim interakcijama s drugim pripadnicima njihove
vrste i s okolinom.
Meutim, teko je vidjeti kako bi ljudski genom, s najvie 30.000
gena, mogao sadrati detaljne upute nune za integriranje neuronskih
detektora velikog broja osnovnih oblika, sve do profila lica... ili aparata za
gaenje poara! Nadalje, to nije vjerojatno zbog opepoznate plastinosti
donjega temporalnog korteksa. ak i ako uzmemo da postoji poetna
genetska pristranost, ini se izgledno da veina neurona ukljuena u
prepoznavanje predmeta postane selektivna zbog interakcije sa
strukturiranom vizualnom okolinom. Nas neprestano bombardiraju milijuni
ulaznih slika koje statistikom algoritmu za uenje u naemu mozgu
pruaju primarne podatke. Tijekom rasta, a vjerojatno i kroz cijeli ivot,
sinaptiki spojevi u naemu vidnom sustavu konstantno se mijenjaju kako
bi kodirali fragmente slika koje su nam najrelevantnije. Svakako nije
sluajnost to dijete uimo itati vrlo rano, dok je kortikalna plastinost
maksimalna. Time to dijete uranjamo u umjetni okoli slova i rijei,
vjerojatno mnoge od njihovih neurona donjega temporalnog korteksa
preusmjeravamo na optimalno kodiranje pisma.
Velik broj pokusa s majmunima pokazao je da se neuroni postupno
podeavaju za predmete koji se ue razlikovati - ak i kad su predmeti za
vjebu besmislene ice ili fraktali, daleko od bilo kakvog oblika na koji bi
ivotinja mogla naii u svojemu prirodnom okruenju.190 ini se da

neuroni zadobivaju preferencije time to ue zamijetiti znaajne spojeve

istaknutih obiljeja. Nedavni pokus Chrisa Bakera, Marlene Behrmann i
Carla Olsona to fino ilustrira.191 Ti su istraivai majmune uili da
prepoznaju tapove s karakteristinim oblicima na svojim krajevima, na
primjer etverokut s jedne strane, a trozubac s druge. Nakon vjebanja
nekoliko je neurona selektivno reagiralo na te udne oblike, jer su bili
postali osjetljivi upravo na njihove kombinacije. Ustvari, to je vrijedilo u
tolikoj mjeri da su slabo reagirali kad bi im bio pokazan samo jedan kraj
predmeta. Ukratko, okidanje neurona na cijelu sliku bilo je vee od zbroja
pojedinih reakcija na svaki dio. To je izravan dokaz da neuroni ue
reagirati na nove vizualne kombinacije. Unutar neizmjernog popisa
moguih oblika neki neuroni naue okidati iskljuivo na kombinacije koje
se pojavljuju uestalo. Drugi spojevi postoje u naemu neuronskom
inventaru, ali samo potencijalno. Sve dok se majmuni ne poue o njima,
neuroni viih razina eksplicitno ih ne kodiraju.

Instinkt za uenje
Plastinost mozga toliko je esto demonstrirana da se ponekad
smatra samorazumljivim svojstvom kore mozga. U zbilji, sposobnost
uenja posljedica je sofisticiranog procesa evolucije. U mnogim je
sluajevima uenje nepoeljno - beba koja bi morala nauiti disati ili
hraniti se ne bi dugo preivjela. Meutim, raamo se u kompleksnom
svijetu koji se ne moe u potpunosti unaprijed predvidjeti, tako da na
mozak ne moe biti u potpunosti izgraen. U takvim je sluajevima
evolucija pronala koristan trik: uenje. U nekim sklopovima u mozgu, i na
nekim tokama u razvoju, dio ivanog sustava prilagoava se vanjskim
ogranienjima. Naravno, sam mehanizam za uenje jest priroen i u
bitnome voen sofisticiranim genetikim mehanizmima. Stoga nema
proturjeja kad se govori o rigidnim mehanizmima uenja, ili ak o
instinktu za uenje, da citiram Petera Marlera.192 Stari antagonizam
prirode i odgoja jest mit - sve uenje poiva na rigidnim uroenim
mehanizmima.
Najjasniji primjer granica plastinosti mozga nalazimo u
binokularnom vidu - spajanju informacija koje dolaze iz naa dva oka.
Jedan uzak okvir plastinosti, koji u maaka traje nekoliko tjedana, u
neljudskih primata nekoliko mjeseci, a u ljudi nekoliko godina, omoguava
fino podeavanje sveza u primarnomu vidnom podruju. Tu se plastinost

koristi da se poravnaju dva vizualna plana: neuroni ue kako ulazne

podatke iz naa dva oka dovesti u odnos. Na kraju tog kritinog perioda,
sklopovi se zamrznu. Djeca koja tijekom kritinog razdoblja kilje do kraja
ivota imaju oteenja vida - gube sposobnost percepcije dubine zbog male
neskladnosti izmeu dviju slika (stereovizija). U ovom sluaju priroda
ostavlja samo kratak vremenski okvir za odgoj.
Plastinost donjega temporalnog korteksa koja nam omoguava
prepoznavanje novih predmeta nije bitno razliita. Na svim razinama
naega vidnog sustava kora mozga programirana je da trai korelacije
ulaznih osjetilnih podataka i da pohranjuje sveze koje iz njih proizlaze.
Tako je identitet predmeta ouvan u obliku mnogostrukih kombinacija
korelacija do kojih dolazi u jednom tono odreenom skupu ivanih
stanica. Na primjer, prizor aparata za gaenje poara aktivira nekoliko
grupa neurona koji kodiraju tijelo, drak, cijev, standardnu crvenu boju i
vjerojatno vie drugih primitivnih oblika. Tada se ta nanovo proizvodiva
konfiguracija aktivnih neurona pohranjuje i stabilizira poveanjem snage
sinapsa koje ih povezuju u stabilan skup. Sa svoje strane, svaki taj
primitivni oblik mora biti otprije nauen kao spoj vie elementarnih
obiljeja na nioj razini. Tako naa sposobnost prepoznavanja predmeta u
krajnjoj liniji poiva na piramidi neurona i hijerarhijskoj shemi uenja.
Na vrhu hijerarhijske piramide javlja se nov problem. Na toj razini
neki neuroni reagiraju na vie pogleda na isti predmet - na primjer na profil
lica i na pogled sprijeda, pa ak i na ime osobe (Jennifer Aniston). Nije
jasno kako se stjee tako suptilan oblik invarijantnosti. Uenje na osnovi
sluajnosti vie ne djeluje. Ne moemo jednostavno meusobno povezati
neurone koji se aktiviraju u danom momentu, jer lice iste osobe nikad
istovremeno ne vidimo i sprijeda i iz profila (osim u Picassa).
U prirodnoj se okolini mnogi razliiti mogui pogledi na isti predmet
esto ostvaruju uzastopce. Kako jedan neuron ui da se sve te poglede
pridruuje istom predmetu? Yasushi Miyashita s Tokijskog sveuilita
otkrio je plauzibilan neuronski mehanizam koji bi upravo mogao objasniti
to vremensko uenje. On je pokazao da su neki neuroni u donjemu
temporalnom korteksu osjetljivi na korelacije u vremenu.193 Kad majmun
nanovo i nanovo via nepovezane fraktalne oblike, svaki od njih kodira
odjelita skupina neurona. Meutim, ako se ti oblici vremenski poveu, zato
to se uvijek zajedno pojavljuju unutar iste vremenske sekvence ili stoga
to ih se prikazuje u parovima, kora mozga ih dodjeljuje istim neuronima.
To znai da na kraju jedan neuron reagira na dvije potpuno razliite slike

ije je jedino zajedniko svojstvo to to slijede jedna iza druge (slika 3.8).
Ukratko, ini se da je donji temporalni korteks prikladno nazvan, jer on
otkriva temporalne [vremenske] konjunkcije arbitrarnih slika i pripisuje ih
istim neuronima.
Taj mehanizam za uenje moe proizvesti vrlo apstraktne i
invarijantne vizualne predstave. Kad god vidimo Jennifer Aniston,
neovisno o
tome jesmo li blizu ili daleko, gledamo li je sprijeda ili iz
profila, nai temporalni neuroni uspijevaju odrati stabilnu predstavu o
njoj, ak i ako se pogled stalno mijenja. Moe biti da mehanizam
vremenske korelacije igra bitnu ulogu u itanju. Na primjer, on ne bi trebao
imati nikakvih problema u otkrivanju veze izmeu kurenta i verzala, poput
a i A. Na mnogo vioj razini, on e takoer otkriti korelaciju izmeu
slova i govornih zvukova, te tako pridonijeti uspostavljanju efikasne
putanje konverzije grafema u foneme.

Neuronsko recikliranje
Ako ima lijepu fiziologiju, to je dar sree, ali itanje i pisanje dolazi od
prirode.
William Shakespeare, Mnogo vike nizato194
Iz prethodnoga kratkog pregleda jasno je da na primatski vid nije ni
roenjem ustrojen, niti je slobodan od ikakve strukture i ostavljen na milost
vanjskome svijetu. Opa arhitektura vidnog sustava usko je odreena i
identina u svih nas, ali detalji reakcija svakog neurona ovise o tome kojim
konkretnim vizualnim dogaajima bivamo izloeni. Sofisticirane tehnike
statistikog uenja otkrivaju pravilnosti vanjskog svijeta. Na je mozak
tako izgraen da se sluajnosti poput priblinog poravnavanja nekoliko
ravnih crta na mrenici, prisutnosti spojeva tipa T ili L ili ponavljanja dviju
slika u nizu, ubrzo pohranjuje u naim kortikalnim poveznicama.

Slika 3.8 Neuroni donjeg temporalnog renja mogu nauiti reagirati na arbitrarne oblike
poput ovih fraktalnih slika. Sakai i Miyashita (1991.) uvjebali su majmune makaki da te
slike povezuju u parove. Nakon uenja, pojedini su neuroni poeli jednako dobro reagirati
na dva lana svakog para - konvencionalna asocijacija koja podsjea na arbitrarnu
kulturnu vezu izmeu velikih i malih slova.

Na instinkt za uenje igra kljunu ulogu u naoj sposobnosti da

uimo itati. Sinaptika plastinost, koja je u djece opsena, ali postoji i u

odraslih, naoj primatskoj kori mozga omoguava da se dijelom prilagodi
specifinim problemima koje postavlja prepoznavanje slova i rijei. Na je
vidni sustav svojom evolucijom naslijedio upravo toliko plastinosti da
postane mozak itatelja.
Kad dijete predkolske dobi prvi put krene u kolu, njegov je mozak
ve priviknut na prepoznavanje slova i rijei. Kao i u svakog drugog
primata, njegova ventralna temporalna kora mozga sadri prethodnike
abecede. Prepoznavanje predmeta ve funkcionira na kombinatorikom
principu zasnovanom na neuronskoj abecedi elementarnih oblika koje sam
nazvao protoslovima, od kojih su neki vrlo slini naim slovima.
Moja je radikalna sugestija da smo u stanju uiti itati samo zbog
toga to postoji ta pred-adaptacija primatske donje temporalne kore mozga.
Ne bismo mogli itati da na vidni sustav spontano ne provodi operacije
bliske onima koje su nune za prepoznavanje rijei i da nije obdaren
malenom dozom plastinosti koja mu omoguava da ui nove oblike.
Tijekom kolovanja dio se tog sustava preustrojava u prilino dobru spravu
za invarijantno prepoznavanje slova i rijei.
Prema tom gleditu, kora naega mozga nije prazan list ili votana
ploa koja vjerno snima svaki, koliko god arbitraran kulturni izum. Niti je
ona krut organ koji je nekako tijekom evolucije itanju posvetio jedan
modul. Bolja bi metafora na vidni korteks usporedila s Lego kockicama,
s kojima dijete moe izgraditi standardni model prikazan na kutiji, ali moe
izmiljati i razne druge konstrukcije.
Moja se pretpostavka ne slae s pristupom uobiajenim u drutvenim
znanostima, bez ogranienja, sukladno kojem je ljudski mozak sposoban
apsorbirati bilo koju kulturnu formu. Istina je da priroda i kultura
odravaju mnogo zamrenije odnose. Na genom, proizvod milijuna
godina evolucijske povijesti, specificira ogranienu, mada djelomice
izmjenjivu arhitekturu mozga koja onome to moemo nauiti namee
vrste granice. Novi kulturni izumi mogu se stei samo ako odgovaraju
ogranienjima arhitekture naega mozga. Kulturni artefakti mogu znatno
odstupati od prirodnog svijeta u kojem smo evoluirali - nita u divljini ni
najmanje ne nalikuje na stranicu knjige. Meutim, svaki od njih mora u
mozgu nai svoju ekoloku niu, ili neuronski sklop ija je prvotna
funkcija dovoljno bliska i ija je fleksibilnost dostatna da bude
prenamijenjen za tu novu ulogu.

Na pamet pada klasini darvinovski pojam koji Stephen Jay Gould

definira kao egzaptaciju.195 Egzaptacija se odnosi na prenamjenu tijekom
evolucije kojom neki drevni biologijski mehanizam dobiva ulogu drugaiju
od one za koju se prvotno razvio. Siune kosti duboko u unutranjosti uha
koje izgledaju tako savreno smiljene za pojaanje ulaznih zvukova
izvanredan su primjer - darvinovska ih je evolucija izdjeljala iz eljusnih
kostiju drevnih reptila. U esto citiranom lanku Frangois Jacob je
evoluciju prikazao kao kotlokrpu koji u svojem dvoritu dri mnogo
starudije i povremeno od njezinih komada stvara novu napravu.196 Prema
mojoj hipotezi, kulturni izumi slino nastaju iz rekombinacije drevnih
neuronskih sklopova u nove kulturne predmete, odabrane jer su ljudima
korisni, a dovoljno stabilni da se razmnoe od mozga do mozga.
to se tie kulturnog uenja, modano se krpanje odvija bre od
polaganog tempa bioloke evolucije. Pronalazak nove kulturne alatke moe
zahtijevati tek nekoliko tjedana ili mjeseci (ak i ako treba proi nekoliko
generacija da bi se proirio na iru populaciju). Nadalje, stvaranje kulturnih
predmeta poiva na neuronskim mehanizmima za uenje koji ne
zahtijevaju nikakvu promjenu genoma. Zbog tih temeljnih razlika izmeu
bioloke i kulturne evolucije elio bih uvesti novi termin, neuronsko
recikliranje, kojim bi se oznaile kulturne promjene koje se zbivaju u
naim mozgovima.197
Pod neuronskim recikliranjem mislim na to to neki kulturni izum
djelomino ili potpuno preuzima teritorij na kori mozga prvotno
namijenjen razliitoj funkciji. Rije recikliranje trebala bi evocirati
kratkorone promjene koje se odvijaju tijekom samo nekoliko mjeseci.
Rjenik Merriam-Webster definira je kao ponovni prolaz kroz niz
izmjena i preradu za novu upotrebu. Na francuskom, koji je moj
materinji jezik, glagol se recycler odnosi se na studente ili zaposlenike koji
odlaze na struno dodatno kolovanje ili se prekvalificiraju za novi posao
koji vie odgovara tritu rada. Neuronsko recikliranje takoer je oblik
preusmjerenja ili prekvalificiranja: ono staru funkciju, u naoj evolucijskoj
prolosti evoluiralu za specifinu oblast, pretvara u novu funkciju koja je
korisnija u sadanjem kulturnom kontekstu.
Rije recikliranje takoer daje do znanja da ivano tkivo koje
podrava kulturno uenje nije prazna ploa, ve ima osobine koje
ograniavaju raspon njegovih primjena. Reciklirano staklo ili papir ne
moe se pretvoriti u bilo koji predmet. Ti materijali imaju intrinzina
fizika svojstva koja ih ine prikladnijima za neke upotrebe nego za druge.

Slino tome, zbog svoje povezivosti, genetikih sklonosti i pravila uenja

svako kortikalno podruje ili mrea ima intrinzina svojstva koja se
procesom kulturnog stjecanja mogu samo djelomino modificirati. Ako je
moja hipoteza o neuronskom recikliranju tona, kulturno uenje nikad
potpuno ne ponitava te otprije postojee sklonosti - ono naprosto gradi
oko njih. Posljedino, ne moemo od kulturnih predmeta oekivati
beskrajnu pokornost i prilagodljivost. Doseg ljudske kulturne varijabilnosti
okruuju ogranienja naih neuronskih mrea.

Roenje kulture
Zamiljam da neuronsko recikliranje igra bitnu ulogu u stabiliziranju
onoga to zovemo kulturom, odnosno skupa zajednikih mentalnih
predodaba koje definiraju pojedinu skupinu ljudskih bia. Po
evolucijskom biologu Richardu Dawkinsu, ljudska drutva razmnoavaju
meme - elementarne jedinice kulture koje seu od recepta za puslice s
limunom do temeljnih sastavnica poput pisanja ili religije - upravo tako
kao to razmnoavanje replicira gene.198 Susan Blackmore, koja je postala
vana zagovarateljica te ideje, o ljudskomu mozgu govori kao o stroju za
mem, koji je idealno prikladan za preslikavanje kulturnih predodaba od
jedne do druge osobe.199 Meutim, kao to je istaknuo francuski antropolog
Dan Sperber, kao teorija kulturne propagacije taj memski model jest
simplicistian i u sri lamarkistiki.200 On djecu svodi na vjerne
oponaatelje koji imitiraju svoje vrnjake i obitelj. Doista, za osiguranje
pouzdane reprodukcije mema i njihove kulturne stabilnosti u razmjerima
od desetaka ili stotina godina potrebna je tona imitacija. Ali taj koncept
pasivne imitacije ne moe izdrati pomnije ispitivanje. Za razliku od
prazne ploe, ili fotokopirnog aparata, mozak ne pravi naprosto kopije
svoje okoline. Zapravo, modane su strukture vrsto odreene, i samo im
malen udio plastinosti omoguava da se prilagode na kulturne predodbe
koje nas okruuju.
U osnovi mozak koji ui djeluje kao filter koji odabire i ograniava
kulturne predodbe koje e se razmnoavati. Mozak djeteta fino je ugoen
na neka obiljeja iz okoline, ali na druga moe biti strano otporan. Na
primjer, ako nisu autistina, normalna djeca ne postaju spontano
kalkulatori za kalendare koji mogu za svaki datum odrecitirati koji je to
dan u tjednu, premda je naa kultura, za razliku od mnogih drugih,
opsjednuta praenjem vremena. Meutim, svako dijete u prvim mjesecima

ivota brzo naui prepoznavati lica, glasove, materinji jezik i suosjeanje s

drugima - dapae, te sposobnosti moe stei ak i u uvjetima drastine
osjetilne deprivacije. Pretpostavka o neuronskom recikliranju posve nas
logino vodi k postuliranju postojanja kulturnih atraktora, univerzalnih
fokusa kompetencije koje imaju svi ljudi, koji objanjavaju stabilnost
glavnih obiljeja ljudskih kultura i spreavaju slobodno plutanje do kojeg
bi neizbjeno dolo da djeca naprosto pokuavaju imitirati svoje drutvo.
Kod ljudske vrste kulturno odabiranje jo pojaava njegova
intencionalna narav. Kao to je naglasio primatolog David Premack, Homo
sapiens je jedini primat s osjeajem za pedagogiju. Samo se ljudi bave
znanjem i mentalnim stanjima drugih kako bi ih poduili. Ne samo da
aktivno prenosimo kulturne predmete koji su nam najkorisniji ve ih - kao
to se osobito vidi kod pisanja - namjerno usavravamo. Prije vie od pet
tisua godina prvi su pisari nabasali na izvanredan potencijal duboko
usaen u njihove modane sklopove: mogunost prenoenja jezika pomou
vida. Tu su poetnu ideju zatim usavravale generacije pisara. Dug lanac
tradicije uenja povezuje nas s tim ranim piscima koji su od generacije do
generacije marljivo radili na tome da naemu primatskom vidnom sustavu
olakaju usvajanje njihova izuma.
Prema Danu Sperberu, u krajnjoj analizi reprodukcija kulturnog
izuma vie nalikuje na epidemiju nego na proces oponaanja. Neizmjeran
niz kulturnih predodaba stalno zahtijeva nau panju, upravo kao to
virusi neprestano izazivaju na imunoloki sustav. Samo neki od tih
kulturnih predmeta postanu edemski, jer naiu na odjek u naim
mozgovima, nalik na virus koji nalazi pukotinu u naemu obrambenom
sustavu. Kad god do toga doe, mi aktivno i namjerno te kulturne izume
prenosimo drugima, brzinom koju omoguava djelotvorna poduka.
Konano, stabilne kulturne predodbe koje definiraju jezgru ljudske
skupine stoga su one predodbe koje se mogu brzo uklopiti u arhitekturu
ljudskog mozga, jer nailaze na odjek u otprije postojeim sklopovima
sposobnim za djelotvorno neuronsko recikliranje.
Kad nov kulturni izum nae svoju neuronsku niu, on se moe brzo
razmnoavati i preplaviti jednu itavu ljudsku skupinu. Zatim slijedi novo
razdoblje kulturne stabilnosti, dok na scenu ne doe neki novi izum, koji e
poremetiti ravnoteu. To je ukratko nain na koji kulture nastaju, ire se i
na kraju odumiru.
Kao to emo poslije vidjeti, metafora kulturne epidemije posebno

je pogodna za pisanje, kao infekciju iji se primarni izvori nalaze u

Plodnom polumjesecu (drevnom Sumeru), Kini i Junoj Americi, i ija
selektivna razdoblja proliferacije prekidaju duga razdoblja mirovanja.
Tako, ako je itanje opsjelo nae umove do te mjere da sada sainjava
bitno obiljeje nae pisane kulture, to je stoga to je ono svoju prirodnu
modanu niu nalo u okcipitotemporalnom korteksu i njegovim svezama.
Sposobnost tog djela mozga da prepoznaje rijei i da njihov identitet
prenosi drugim podrujima posljedica je dvostupanjskog evolucijskog
procesa:
sporog javljanja djelotvornih mehanizama invarijantnog
prepoznavanja predmeta koji su nastali tijekom evolucije
sisavaca
brze kulturne prilagodbe sustava pisanja da stanu u tu
kortikalnu niu tijekom kulturne evolucije posljednjih pet
tisua godina.
To gledite dri da se podruje potanskog sanduia u mozgu u
poetku razvilo za prepoznavanje prirodnih slika, ali ne i oblika slova i
rijei. Pa ipak, evolucija ga je obdarila sposobnou da ui, a time i da se
pretvori u ureaj za itanje. Nai su sustavi pisanja s vremenom otkrivali i
iskoritavali osnovne oblike koje je taj predio sposoban predstavljati.
Ukratko, naa se kora mozga nije razvila specifino za pisanje - za to
nije bilo ni vremena ni dostatnog pritiska evolucije. Nasuprot tome, pisanje
se razvilo sukladno kori mozga. Nai su se sustavi pisanja mijenjali pod
ogranienjem da je i primatskom mozgu moralo biti lako stei ih.

Neuroni za itanje
Ako se neuronske mree, poetno konstruirane za vizualno
prepoznavanje predmeta, prilagode na stjecanje sposobnosti itanja, mi i
dalje moramo doi do uvjerljivog opisa toga kako neuroni u podruju
potanskog sanduia prepoznaju pisane rijei u manje od petine jedne
sekunde. Koji je tip ivanog koda upisan u korteks kompetentnog
itatelja? Je li svakom slovu, slogu i rijei pripisan njegov vlastiti neuron?
Kako su ti neuroni rasporeeni na povrini kore mozga?
Detaljnu kartu neurona itatelja treba jo iscrtati. Tehnike slikovnog

prikaza ljudskog mozga danas jo ne mogu vizualizirati pojedine neurone.

Meutim, nae golemo znanje o mozgovima drugih primata omoguava
nam da nagaamo o naravi neuronskog koda za itanje. Premda teorijski
modeli esto uvelike podcjenjuju stvarnu kompleksnost naega ivanog
sustava, oni mogu pruiti okvir za novi eksperimentalni rad na njemu i
pomoi pri iznalaenju novih tehnika slikovnog prikaza. S time na umu
moji kolege i ja smo predloili provizorni model neuronske arhitekture za
itanje (slika 3.9).201
Na model kree od poznate injenice da je ventralni vidni sustav
organiziran kao hijerarhija, od okcipitalnog pola na stranjoj strani mozga
do prednjih podruja temporalnog renja. Kao to sam prethodno objasnio,
pri kretanju od jedne do druge hijerarhijske razine recepcijsko polje
neurona raste dvostruko ili trostruko, to znai da oni reagiraju na sve vee
dijelove mrenice. Usporedno s tim, takoer raste kompleksnost obiljeja
na koja neuroni okidaju, kao to raste i njihova invarijantnost na veliinu,
mjesto i osvjetljenje.
Sad moramo zamisliti kako bi se ta neuronska arhitektura mogla
izmijeniti ako bi bila bombardirana pisanim rijeima te ako bi morala iz
ulaznog toka vizualnih podataka izvui najistaknutije pravilnosti.

Slika 3.9 Hipotetski model neuronske hijerarhije koja podrava vizualno prepoznavanje
rijei. Na svakom stadiju neuroni ue reagirati na spoj reakcija s prve nie razine. Na dnu
piramide, koje dijele prepoznavanje rijei i slike, neuroni detektiraju lokalne kontraste i
usmjerene crte. to se vie uspinjemo, to neuroni postaju sve vie specijalizirani za
itanje. Oni detektiraju slova, parove slova (bigrame), zatim morfeme i male rijei. Na
svakom stadiju recepcijsko se polje dvostruko ili trostruko iri, dok neuronska reakcija sve
vie ovisi o lokaciji rijei i o detaljima slike (prema Dehaene i dr., 2005.). Upotrijebljeno
uz doputenje Trends in Cognitive Science.

Na ulaznoj razini, u prvom vidnom kortikalnom podruju (V1),

neuroni su relativno jednostavni: prepoznaju samo crte u uskom polju
mrenice. Kao to su prvi otkrili Hubel i Wiesel, unutar te vrlo male zone
na mrenici na koju reagira svaki je neuron skloniji prizoru malene crte
nego bilo kojem drugom vizualnom podraaju. Budui da su slova i rijei
sastavljeni od takvih malenih crta, moemo sigurno zakljuiti da stjecanje
sposobnosti itanja ranu shemu kodiranja ne mijenja stubokom. Do veine
neuronskog recikliranja vjerojatno dolazi dalje nizvodno, u predjelima koji
kodiraju kompleksna svojstva vizualne slike. Pa ipak, mogue je da ak i

najosnovniji stadiji vizualne obrade doivljavaju promjene u mozgu

kompetentnoga itatelja. Budui da su veoma uobiajeni, oblike poput T i
X ve moe obraditi podruje V1. I stvarno, laboratorijski pokusi i na
majmunima i na odraslim ljudima pokazali su da intenzivno vjebanje
moe djelovati ak i na najranije stadije vizualne obrade u primarnom
vidnom korteksu.202 Uenje itanja u ranoj dobi, dok je mozak djeteta jo
plastiniji, vjerojatno isto izaziva sline promjene u ranim vizualnim
podrujima.
Meutim, veinu oblika slova vjerojatno kodiraju neuroni dalje
nizvodno, u iduim dvama podrujima, oznaenima V2 i V4.
Kombiniranjem nekoliko osnovnih crta, neuroni u podruju V2 djeluju kao
elementarni detektori obrisa. Na iduem stupnju, u podruju V4,
kombinacije tih kombinacija omoguavaju neuronima selektivno reagiranje
na jednostavne oblike koji po svoj prilici ukljuuju i slova. ak i prije
stjecanja sposobnosti itanja mnogi neuroni ve kodiraju oblike poput T, L,
X ili O. S poetnom tokom takve abecede elementarnih oblika, uenje
identificiranja drugih slova bez sumnje je jednostavna stvar. Usvajanje
slova moe zapoeti u prednjim podrujima ventralnoga temporalnog
korteksa, gdje Tanaka nalazi kortikalne kolumne koje u majmuna makaki
reagiraju na nauene oblike. Poslije, kako itanje postaje sve vie
automatsko i kako uimo itati vrlo malena slova, proces identifikacije bi
mogao ponovo prokriti put prema stranjim podrujima mozga.203
Ako neuroni u podruju V4 prepoznaju samo pojedine spojeve
krivulja, onda mogu kodirati samo pojedine oblike slova. Kako to onda mi
uimo da se isto slovo moe pojaviti u verzalu i u kurentu? Moji kolege i ja
nagaali smo da to apstraktno znanje ne potjee iz podruja V4, ve se ono
stjee na iduem stadiju, kombiniranjem aktivacije nekolicine detektora
oblika V4. Na model pretpostavlja da se verzal i kurent nekog slova
prepoznaju kao reprezentacija istog slova pod razliitom krinkom - to je
korak koji zahtijeva kulturno uenje - u vidnom podruju V8 u objema
hemisferama. To je mjesto na kojem su nai eksperimenti s funkcionalnom
MRI otkrili sposobnost otkrivanja ponavljanja istih slova pisanih verzalom
ili kurentom.
Sjetimo se da sa svakim stadijem neuroni stjeu prostornu
toleranciju: dok kombiniraju reakcije mnogih detektora razliitih
recepcijskih polja, njihove reakcije postaju sve manje osjetljive na
promjene mjesta i veliine (slika 3.9, stupac najdalje desno). Meutim, u
podruju V8 invarijantnost je nepotpuna i ne obuhvaa cijelu mrenicu.

Stoga na svaku poziciju na kojoj se slova mogu pojaviti tijekom itanja

treba smjestiti detektore slova. Vjerojatno postoje deseci neuronskih
kolumni koje kodiraju slovo A, od kojih svaka na to slovo reagira samo
ako se ono nalazi na tono odreenom poloaju na mrenici.

Bigramski neuroni
Na iduem stupnju, kad se povezuju reakcije nekoliko neurona
prilagoenih na slova, dolazimo do neurona koji su osjetljivi na spojeve
slova. Na primjer, takvi bi neuroni mogli upuivati na prisutnost slova N
jedno ili dva slova nalijevo od slova A - to je vrlo korisno svojstvo ako
treba razlikovati sline nizove poput AND i DNA.
Ako se drimo naega opeg pravila, veliina recepcijskog polja
trebala bi se na svakom stadiju udvostruiti ili utrostruiti. Stoga bi se od
konjunkcijskih neurona moglo oekivati da kodiraju skupine od jednog,
dvaju ili triju slova. Zato bi parovi slova bili povlateni? Za odgovor na to
pitanje morali bismo razmotriti kako ivani sustav procjenjuje
invarijantnost, selektivnost i potrebu da se povea koliina podataka koje
svaki neuron nosi. Neuron koji reagira na trojku slova trebao bi to moi
initi samo na jednoj poziciji. Stoga bi on trebao prenositi samo ogranienu
informaciju, nekorisnu za bilo to osim nekoliko rijei (moda za este
gramatike rijei poput the, not ili was). Na suprotnom kraju, neuron
koji kodira pojedino slovo na bilo kojoj od triju moguih pozicija trebao bi
se esto aktivirati, ali ne bi bio vrlo informativan, jer ne bi pridonosio
pitanju poloaja slova u nizu.
Tako razmiljajui, moji kolege i ja doli smo do postavke da je
najkorisniji spoj slova koji bi neuroni trebali pratiti bigram - ureeni par
slova poput E lijevo od N. Lako je neuron spojiti tako da selektivno
reagira na taj par slova, ali s tim da pritom moe tolerirati stanovit pomak u
poloaju njegovih sastavnih slova. Kao to je prikazano na slici 3.9, sve to
valja uiniti jest da se prikupe aktivacije nekoliko djelomino
preklapajuih detektora slova E i N, uz osiguranje da se E-ovi uvelike
pojavljuju s lijeve strane, a N-ovi s desne. Detektor za EN koji iz toga
slijedi tako ima veu invarijantnost za poloaj od svih svojih podreenih
detektora slova.
Ako bigramski neuroni tako funkcioniraju, oni bi morali tolerirati
prisutnost nekoliko slova umetnutih izmeu njihovih dvaju preferiranih

slova. Na primjer, bigramski detektor za EN trebao bi reagirati na rijei

enter, rent i hen, ali i na mean i fern, u kojima se slovo-uljez
ubacilo izmeu e i n. To svojstvo nastaje iz strukture recepcijskih polja
bigramskih neurona. Kako bi mogli prihvatiti pomake u poloaju rijei, ti
neuroni moraju sabirati unose od niza detektora slova na prvoj razini nioj
od njihove. Recepcijska polja tih detektora slova rasteu se dijelom
mrenice i nikako ne mogu znati je li se potkralo jo koje drugo slovo.
Stoga bi bigramski neuroni na dani par slova trebali reagirati ak i ako je
prostorno rastegnut. Njihova se reakcija najbolje moe opisati kao
preferencija za neto to bi se moglo zvati otvorenim bigramom,
odnosno specifinim parom slova koja mogu biti i razdvojena jednim ili
dvama irelevantnim slovima.
Nitko nikada nije vidio bigramske neurone. Njihovo je postojanje
stvar informiranog nagaanja, zasnovanog na onome to znamo o
primatskomu vidnom sustavu. Zasad su oni posve teorijska konstrukcija
koja se ne moe izravno testirati naim poneto rudimentarnim tehnikama
oslikavanja. Stoga su bigramski neuroni jednako tako hipotetski kao to je
to bio i neutrino kad je 1930. Pauli postulirao postojanje te estice i tuno
zamijetio da ju je u principu nemogue detektirati (opaena je dvadeset est
godina poslije).
Zato ozbiljni znanstvenici iznose teorije poput ove, koje se ine
neutemeljene i spekulativne? ak i ako su trenutano neprovjerive, njihova
je uloga i da budu vodilje buduem istraivanju i da prolim
eksperimentima dadu koherentnost. Neki od najvrednijih trenutaka
znanstvenih poduhvata jesu oni kada znanstvenik s nezaboravnim aha
shvati da jedna od njegovih teorijskih konstrukcija doista donosi konkretno
predvianje koje jasno odgovara eksperimentalnim podacima. Nita naem
samopouzdanju ne pridonosi vie od neoekivane konvergencije razliitih
pravaca istraivanja u isti model. U naem sluaju ispostavilo se da su
dvoje istraivaa, Jonathan Grainger i Carol Whitney, radei s premisom
potpuno razliitom od nae, takoer doli do pretpostavke da pisane rijei
kodira popis bigrama.204 Oni su do tog predvianja doli traei apstraktan
kod koji bi mogao objasniti kako percipiramo slinost rijei. Meutim,
njihova se eksperimentalna opaanja izuzetno dobro slau s naom
hipotezom o bigramskim neuronima. Poput neutrina, ini se da hipoteza o
bigramskim neuronima osvjetljava vie pokusnih zagonetki i poinje
premoivati jaz izmeu dviju prethodno odjelitih disciplina,
neurofiziologije i psihologije itanja.

Grainger i Whitney izvijestili su o nizu pokusa s pripremanjem, u

kojima su ispitivali ubrzava li prethodno prikazivanje jednog niza slova
itanje drugog niza. Na primjer, kad se vidi garden, lake je proitati
GARDEN. To upuuje na to da ta dva niza slova imaju zajedniki kod.
Ustvari, nije nuno ponoviti sva slova neke rijei da bi dolo do
pripremljenosti. Prikazivanje podskupa slova poput grdn jednako efektno
ubrzava GARDEN kao i rije garden. Meutim, kontrolni nizovi u
kojima su slova umetnuta ili zbrkana poput gtrdvn, gdrn ili dngr ne
izazivaju pripremljenost.205 To znai da na nekom stadiju obrade nizovi
slova grdn i GARDEN imaju isti kod. Taj kod oito nije osjetljiv na
brisanje nekoliko slova, ali ga se tie kako su ona poredana. Dodatni
pokusi pokazuju da je kod takoer otporan na inverziju dvaju uzastopnih
slova. Tako niz bagde jednako djelotvorno ubrzava itanje idue rijei
BADGE kao to bi to bilo da je rije bila ponovljena.206
Prethodna su opaanja posebno tetna za mnoge modele itanja koji
dre da se nizovi kodiraju kao redovi slova.207 U kontekstu te sheme
bagde i badge ne bi trebali biti sliniji od barte i badge, jer se u
oba sluaja dva slova od deset razlikuju. Ali to je pogreno. Nizovi
bagde i badge u stvari su vrlo slini, do te mjere da ih se esto brka. U
primjeru tog efekta iz stvarnog ivota, proizvoa odjee zvan French
Connection UK ponosno na svoje majice dugih i kratkih rukava ispisuje
kraticu FCUK. Vlasnici tvrtke su bez sumnje tu kraticu smatrali
privlanom jer su otkrili da je mozgovi itatelja spontano povezuju s
engleskom rijeju koja se ne smije napisati! Ti apstraktni efekti slinosti
toliko su snani da nemamo puno potekoa tiajui iatve reneice u
kjoima su solva svkae rjiei pojmieana, izzuev povrg i zdnaejg sovla.208
Naravno, mora postojati neki kod koji je dovoljno vrst da odoli toj
abecednoj juhi. Nakon to su se ozbiljno pomuili tom zagonetkom,
Grainger i Whitney napokon su doli do ideje otvorenih bigrama.
Primijetili su da bi se rijei mogle kodirati ne kao popis slova, ve kao
popis parova slova koja sadre. U shemi koju su predloili rije badge
kodira popis od deset bigrama: BA, BD, BG, BE, AD, AG, AE, DG, DE i
GE. Ako dva uzastopna slova zamijene mjesta, kao u bagde, mijenja se
samo jedan bigram (DG postaje GD), a 90 posto koda ostaje
nepromijenjeno. Ta slinost objanjava to rije bagde i dalje moemo
itati s dva premetnuta slova. Kad se ubace ili zamijene irelevantna slova,
kao u barte, kod se dramatino mijenja. Niz barte ima samo 30 posto
zajednikih bigrama s badge, to objanjava izostanak efekta

pripremanja. Na kod manje utjee inverzija ili brisanje nekoliko slova nego
ubacivanje neprihvatljivih slova. Svi bigrami u nizu grdn sadrani su u
rijei garden, dok toj rijei pripada manje od pola bigrama iz gtrdvn.
Otpor bigramskog koda na djelomino brisanje i lokalne inverzije
odgovoran je za nau sposobnost da iatmo reencie u kojima je polaoj
sovla poijmean.
Jo jedna prednost bigramskog koda jest u tome da je neosjetljiv na
promjene poloaja i veliine. ak i ako se rije badge pomakne, povea
ili smanji, b e i dalje biti lijevo od d, a d lijevo od e. Drugim
rijeima, na bigrame ne utjee toan poloaj i veliina ispisane rijei. Ta
shema kodiranja garantira da se potuje invarijantnost.
Na temelju svih ovih argumenata Grainger i Whitney sugerirali su da
pisane rijei kodira iscrpan popis njihovih bigrama. Meutim, pomnije
ispitivanje otkriva nekoliko problema s tom formalnom sugestijom. Prvo,
ona predvia da bi trebalo biti lako itati rijei u kojima su slova
razmaknuta, ak i n ep r a v il n o. tovie, ovakva transformacija uva sve
bigrame, pa ak i ini da je poredak rijei oigledniji. Pa ipak, te je nizove
teko itati. Jo je jedna smetnja u tome da je popis bigrama vieznaan, jer
svakoj pojedinoj rijei ne pripisuje jedinstven kod. Na primjer, rijei
nana i anna sadre isti skup bigrama: AA, NN, AN i NA. Ako bi na
vidni sustav primjeivao samo bigrame, ne bismo mogli razlikovati te
rijei. Morali bismo ak spremno prihvatiti nevjerojatno pisanje poput
naananan, koje ima iste bigrame kao i rije anna.
U ovom momentu formalnoj sugestiji Graingera i Whitney u pomo
doskau bioloka svojstva bigramskih neurona. Bigramski neuron na svoj
preferirani par ne moe reagirati bez obzira na to gdje se on pojavljuje na
mrenici. Kao i kod svakog drugog neurona, njegovo je recepcijsko polje
ogranieno. Stoga neuronski bigramski kod ima prostornu selektivnost i
mora se ponavljati na nekoliko toaka u vidnom polju. Na primjer, neki
bigramski neuroni na par slova NA reagira na poetku nana, ali ne na
kraju - te tako ne na podraaj anna, gdje slova na padaju izvan
njihovih recepcijskih polja. Kolektivno bigramski neuroni svakoj
odreenoj rijei dodjeljuju jedinstven kod.
Hipoteza o lokalnim bigramskim detektorima takoer objanjava
zato rastavljanje slova vodi sporijem itanju. Recepcijska polja neurona
samo se dvostruko ili trostruko poveavaju na svakom stupnju vizualne
piramide. Posljedica je toga da slova u detektorima bigrama mogu tolerirati

samo malen pomak od oko dva do tri slovna mjesta (vidi sliku 3.9).
Zahvaljujui ogranienom recepcijskom polju, bigramski neuroni okidaju
samo ako je prvo slovo para manje od dva slova udaljeno od drugoga. Na
primjer, neuron koji kodira par AM moe reagirati na rijei ham, arm i
atom, ali ne i na alarm ili atrium.
Takvo prosuivanje vodi vrlo jednostavnom predvianju: dok sve
vie razmiemo slova u rijei, izvedba bi itanja trebala biti otporna na
skromnu koliinu razmaka, ali bi trebala opasti kad razmaci dosegnu irinu
dva znaka. Fabien Vinckier, Laurent Cohen i ja verificirali smo to pravilo.
im razmak izmeu slova prijee irinu dva znaka, prepoznavanje rijei
naglo prestaje biti brzo i paralelno.209 To moete i sami provjeriti u iduim
reenicama, gdje se razmaci izmeu slova polagano poveavaju. V a i b i
gramski neuroni lako toleriraju razmak od jedn
o g s l o v a, p a a k i o d j e d n o g i p o l s l o v a . M e u t
i m ,
i m
r a z m a k
p r e e
i r i n
u
d v a
z n a k a ,
v a a
i z v e d b a
p a d a :
b r z o
i t a n j e
p o s t a j e
n e m o g u e .
N a l a z i t e
s e
u
u l
o z i
p o e t n i k o g
i t a t e l j a
b i g r a m s k i
n e u r o n i
u
v a e m
p o d r u j u
p o t a n s k o g
s a n d u
i a
p r e s t a l i
s u
r e a g i r a t i !

Neuronsko stablo rijei

U sluaju da bigramski neuroni zaista postoje, kakav bismo
neuronski kod trebali oekivati na sljedeem stadiju vizualne piramide?
Neuroni na vioj razini u hijerarhiji trebali bi na kompleksne kombinacije
slova reagirati spajanjem nekoliko bigrama. Njihova bi im recepcijska
polja trebala omoguiti da detektiraju nizove od najvie pet slova na jeziku
itatelja. Kojim bi nizovima u kodiranju trebalo davati prednost ostaje
uvelike stvar nagaanja. U prvom sam poglavlju objasnio kako je itanje
organizirano du dviju paralelnih putanja, putanjom od pisma do govora, te
od pisma do znaenja. Vidni neuroni vieg reda stoga bi izdvajali nizove
slova koji su smisleni za jednu ili drugu putanju. Neki bi se neuroni trebali
primarno baviti estim grafemima koji se pridruuju odreenim zvunim
obrascima, poput ough, ain ili ing. Drugi bi trebali reagirati na
kratke gramatike rijei (but, then, have), korijene rijei (think-,

giv-), prefikse (anti-, pre-) ili sufikse (-ing, -tion, -ese). Na toj
bi razini bilo razumno oekivati cerebralno kodiranje morfema, najmanjih
jezinih jedinica koje imaju semantiko znaenje.
Meutim, moramo drati na umu da na ovom stadiju vidni sustav
brine samo za pisanje. On tek otkriva este nizove slova koji prenose
podatke potrebne za razumijevanje i izgovor. Neuronski model koji
skiciram tako predvia da bi pseudomorfeme - nizove znakova koji
izgledaju kao korijeni rijei, ali u stvari nemaju veze sa znaenjem rijei trebalo izdvajati upravo kao i prave morfeme. Na bi vidni sustav rije
department trebao naslijepo rastaviti na prefiks de-, korijen part i
sufiks -ment, i pohraniti je uz rijei poput part, depart i
departure210, ak i ako te rijei nemaju isto znaenje. Velik broj pokusa, i
na francuskom i na engleskom, potvruju da dolazi do te vrste slijepog
ralanjivanja: izdvajanje priblinog stabla rijei kljuan je automatski i
nesvjesni korak u vizualnom prepoznavanju rijei, do te mjere da
prikazivanje rijei hard moe pripremiti na itanje semantiki
nepovezane, ali povrinski sline rijei poput hardly.211
U prvom sam poglavlju naglaavao da se rijei ponaaju poput
stabala na kojima su listovi slova, a grane razne kombinacije slova koje
izdvaja na vidni sustav. Taj dijagram stabla poprima vrlo doslovno
znaenje jer se podudara s anatomskim stablom, koje sainjavaju milijuni
neurona u podruju potanskog sanduia i milijarde njihovih meusobnih
veza. Svaki od njih daje svoj maleni doprinos prepoznavanju rijei, od
poetnih detektora za linije do neurona osjetljivih na bigrame i morfeme.
Ni na jednoj toki te kortikalne hijerarhije neku rije nikada ne predstavlja
pojedini neuron. Na svakoj razini povei skup aktivnih stanica predstavlja
golemu zbirku obiljeja koja kolektivno slika poentilistiki portret ispisane
rijei. Poput stogodinjeg stabla hrasta, to je neuronsko stablo dobro
strukturirano, ali fleksibilno i sazdano tako da odoli promjenama svoje
prirodne okoline. Pomak rijei na mrenici jest poput zamaha vjetra: lie i
manje grane e se zanjihati, ali e deblo i glavne grane biti potpuno mirne.
Na taj nain neuronsko stablo koje predstavlja rije uspijeva ostati
invarijantno unato promjenama veliine, poloaja i oblika, pa ak i
lokalnog poretka njezinih sastavnih slova.
Neuronsko stablo koje sam skicirao na slici 3.9, sa svojom urednom
hijerarhijskom strukturom, vjerojatno je prejednostavno za obilatu
redundantnost naega ivanog sustava. U ime jednostavnosti izdvojio sam
samo veze ekscitacije, koje bi ukljuivale samo neurone koji se meusobno

pobuuju. Ustvari, neki neuroni takoer inhibiraju svoje susjede i

spreavaju njihovo okidanje. Inhibitorne bi veze mogle igrati vanu ulogu
u prepoznavanju rijei - na primjer, one mogu signalizirati odsustvo
pojedinog slova u ulaznom nizu. Nadalje, pretpostavio sam da se svaki
neuron povezuje samo s razinom direktno iznad njega, u stalnom
uspinjanju anticipacijske sprege. Meutim, u stvarnom ivanom sustavu
nalaze se i druge veze, zvane lateralne ili horizontalne, koje, koliko je
znano, povezuju neurone unutar odreenoga vidnog polja. U primarnom
podruju V1 te sveze pomau aktivnim neuronima da se meusobno
podravaju kad svi glasaju za istu vizualnu interpretaciju (na primjer, kad
neuroni kodiraju razliite poloaje istog obrisa). Na razinama slova i
bigrama takve lateralne sveze mogu kodirati probabilistike odnose izmeu
uzastopnih slova, poput injenice da nakon slova q gotovo uvijek slijedi
slovo u.
Na kraju, ne bismo smjeli zaboraviti da vidna kora mozga sadri vrlo
velik broj silaznih projekcija koje od pojedinog podruja u vizualnoj
hijerarhiji idu prema prethodnome. Takve veze povratne sprege mogu neke
kombinacije slova unaprijed odabrati ovisno o kontekstu. One mogu
pomoi da se uklone neke vieznanosti, posebno pri deifriranju rukopisa.
Rijei pisane rukom esto se ne mogu serijski dekodirati, time to se slova
najprije prepoznaju, a zatim slau u rijei. Sjeate li se
u
kojem su slova e i c istog oblika u bee i nectar? U takvim
sluajevima identificiranje slova dolazi nakon, a ne prije identificiranja
rijei. Uz potporu konteksta reenice rije nectar vjerojatno alje glas s
vie razine u korist slova n, e i c.212 Stalna meuigra sveza odozdo
prema gore i odozgo prema dolje prua neuronsku provedbu Selfridgeova
pandemonija, koji smo ispitivali u prvom poglavlju. Populacije neurona
doslovce se ponaaju kao skuptina demona koji stalno alju poruke u svim
smjerovima, ime fragmentarne podatke koji su im na raspolaganju pruaju
dalje jedni drugima, sve dok se cijela skupina ne priblii sporazumu.

Koliko neurona za itanje?

Moglo bi se initi da hijerarhijski model koji sam upravo skicirao
vodi eksploziji broja neurona potrebnih za itanje. Ako svaki stadij naega
vidnog sustava predstavlja sve mogue neuronske kombinacije do kojih
dolazi na prethodnom stadiju, logino bi se moglo initi da broj potrebnih
neurona raste iznad svake razumne granice. Na sreu, to ustvari ne mora

biti istinito.
Ima rjeenja na kombinatorni problem to ga postavlja moj model. S
druge strane, neuroni na svakom stadiju obrade trebaju izdvojiti samo one
kombinacije slova koje se uestalo pojavljuju i koje su relevantne za
itanje - malen podskup svih moguih kombinacija slova. Na primjer, na
razini bigrama trebao bi biti detektor za par slova EN, koji je na engleskom
uobiajen, ali ne ini se vjerojatno da bi vizualni sustav neurone
posveivao parovima slova do kojih nikada ne dolazi, poput QR ili JB. Tu
hipotezu podupire to to je nedavno funkcionalnom MRI opaena
frekvencijska pristranost - to je neki bigram ei, to je jaa aktivacija
podruja potanskog sanduia.213 To bi takoer moglo objasniti zato to
podruje jae reagira na rijei i plauzibilne pseudorijei poput enchible
nego na sluajne nizove konsonanata poput zhgsieq.214
S druge strane, dok neuroni reagiraju na sve kompleksnije
kombinacije vizualnih obiljeja, njihova je invarijantnost vea te oni stoga
isputaju druge odlike, koje su irelevantne za itanje. Na primjer, razlika
izmeu verzala i kurenta gubi znaaj na ranom stadiju vidnog puta
(vjerojatno na podruju V8 i kraj njega). Isto tako, vei broj moguih
parova slova nadoknadio bi smanjenje broja kodiranih pozicija, jer sa
svakim korakom rastu recepcijska polja neurona.
Takoer bismo trebali drati na umu to da pokreti oiju tijekom
itanja relevantne rijei uvijek vuku u usko podruje vidnog polja, blizu
fovei i uglavnom nadesno od nje. Kad uimo itati, samo neuroni koji
kodiraju ta podruja dobivaju priliku da se konveniraju u detektore slova i
bigrama. I doista, ventralna okcipitotemporalna putanja djelotvorno
obrauje samo rijei prikazane u sreditu, odnosno malo nadesno od
pogleda, i pod kutom blizu horizontali.215 Stoga se radi samo o
ogranienom broju neurona.
Na kraju, moemo li doi do grube procjene koja je koliina kore
mozga potrebna za vizualno prepoznavanje rijei? Ako uzmemo u obzir da
u zapadnoj abecedi ima dvadeset est slova i priblino dvadeset mjesta na
mrenici na kojima se svako od tih slova moe pojaviti tijekom itanja,
onda je za poetnu bateriju detektora slova potrebno ugrubo pet stotina
kolumni neurona. Ako pretpostavimo konzervativnu procjenu od deset
kolumni na kvadratni milimetar kore mozga, taj bi stadij obrade trebao stati
u pola kvadratnog centimetra korteksa. Na sljedeoj razini, ako
pretpostavimo da bigramski neuroni kodiraju samo tri priblina poloaja

(poetak, sredinu i kraj rijei) i da su za prikazivanje veine rijei dovoljne

dvije stotine najuobiajenijih bigrama, dosegnut emo slinu procjenu o
priblino est stotina kolumni bigramskih neurona. Opet, oni bi zauzimali
polje od oko pola kvadratnog centimetra u kori mozga. Na kraju, na
sljedeoj vioj razini, gdje se bigrami povezuju u due nizove, ini se
plauzibilno da bi zbirka od oko pet stotina prefiksa, sufiksa, korijena i
kompleksnih grafema bila dostatna da prikae nekoliko desetaka tisua
rijei pohranjena pravopisa. I ovdje bi to opet znailo pola kvadratnog
centimetra kore mozga.
Premda vrlo grubi, ti redovi veliine daju jednostavno predvianje:
kad god rijei kodiraju slova, bigrami ili morfemi, svaka bi od tih
predodbi trebala zauzimati otprilike istu povrinu kore mozga - maleno
polje od oko pola kvadratnog centimetra, koje priblino odgovara krugu
iji dijametar ima oko osam milimetara. To pak predvia da bi se
kortikalna aktivacija koju izaziva neka rije trebala pomaknuti unaprijed na
vidnom korteksu za otprilike osam milimetara, dok se informacije kreu od
jedne do druge razine (slika 3.9). Upadljivo je to da oslikavanje mozga
potvruje postojanje prostornog napredovanja. itanje aktivira uzak pojas
na kori mozga, dug nekoliko centimetara, koji se protee od stranje strane
mozga do prednje strane lijevoga okcipitotemporalnog sulkusa. Sad su
uoene i daljnje funkcionalne podjele u tom pojasu.216 Dok napreduje
prema prednjemu dijelu mozga, neuronski kod postaje vidljivo apstraktniji.
Oigledno, moja je procjena o broju neurona potrebnih za itanje
vrlo gruba. Ona ne uzima u obzir nekoliko imbenika. Prema Keijiu
Tanaki, susjedni neuroni unutar kortikalne kolumne mogu kodirati
varijante istoga osnovnog oblika. Na primjer, u majmuna neuroni koji su
blizu mogu kodirati krug, elipsu ili predmet oblika krumpira. Ako se ta
ideja proiri na itanje, moglo bi se predvidjeti postojanje kombinatornih
kolumni, u kojima bi razni neuroni kodirali na primjer sve mogue
kombinacije pojedinog suglasnika i razliitih samoglasnika (ta, te, ti, to,
tu...) ili obratno (sa, na, ta, ra, la, ca...). Kad bi bilo tako, kortikalni bi kod
bio toliko zbijen da bi samo nekoliko desetaka kortikalnih kolumni
dostajalo da se prikae bilo koja napisana rije. Budui da bi to zauzimalo
manje kortikalnog prostora, to bi rjeenje omoguilo ispreplitanje
kortikalnih kolumni za rijei, predmete i lica. Oslikavanje mozga i
intrakranijalne snimke stvarno daju naslutiti da je preferencija predjela na
kori mozga rijetko kategorika.217 Stoga podruje potanskog sanduia
vjerojatno ukljuuje mjeavinu kortikalnih kolumni, od kojih neke

reagiraju na slova, dok druge takoer reagiraju na lica, alatke i razne druge
vizualne oblike.218
Ukratko, shema koju sam predstavio kompatibilna je s koliinom
korteksa dostupnom vizualnom prepoznavanju rijei. Eksplozija neurona
posveenih itanju moe se izbjei. Sve to je potrebno jest efikasan
mehanizam uenja koji neurone tedljivo dodjeljuje najeim,
najinformativnijim i najinvarijantnijim kombinacijama slova.

Simuliranje korteksa itatelja

Do precizne slike neuronske arhitekture za itanje vjerojatno emo
doi tek simuliranjem stjecanja sposobnosti itanja na kompjutoru
arhitekture nalik na arhitekturu kore mozga. Sada je, meutim, takva
simulacija jo uvijek nedostian san. Bio bi potreban superkompjutor,
znatno moniji od bilo kojeg danas raspoloivog stroja da kopira utjecaj
tisua sati itanja na milijune neurona u podruju potanskog sanduia.
Zasad se moemo samo nadati da e budui razvoj raunalne moi,
zajedno s javljanjem novih kompjutora posveenih simulacijama neuralnih
mrea, na kraju dovesti do prave simulacije mozga itatelja.
U meuvremenu se valja prisjetiti kako bi simulacija mogla
inkorporirati sve razliite svjetske sustave pisanja. U principu bi
arhitektura mozga za zapadno pismo trebala jednako vrijediti i za kinesko
pismo. Ona bi, kad je izloena kineskome, trebala razviti neurone podeene
za este znakove kao i za njihove unutarnje sastavne dijelove. Kineski
znakovi doista sadre malen broj semantikih i fonetskih oznaka koje se
pak sastoje od nekoliko standardiziranih poteza - usaen skup vizualnih
pravilnosti koje bi hijerarhijski algoritam uenja mogao lako uhvatiti.
Bihevioralni pokusi ve pokazuju da itanje kineskoga poiva na takvoj
hijerarhijskoj i kombinatornoj shemi.219 Meutim, jo nisu otkriveni
kineski ekvivalenti bigramskih neurona.
Neuroni vjerojatno ak i kod itatelja zapadne abecede postaju
osjetljivi na jedinice razliitih veliina. Jezici transparentnih pravopisa,
poput talijanskoga, zahtijevaju tek skroman niz detektora slova i bigrama.
Meutim, jezici s ne tako jasnim pravopisima, poput engleskog ili
francuskog, trebaju iri skup neurona za kodiranje tako velikih i
kompleksnih pravopisnih jedinica kao to su ough, tion ili ould, koje
se pridruuju govornim zvukovima.220 Takve vizualne pravilnosti, koje

seu iznad razine slova, ekstrahirati mogu samo neuroni visoko u vidnoj
hijerarhiji. Stoga na model predvia da itanje engleskog aktivira ira
podruja, blia prednjoj strani mozga, nego itanje talijanskoga. Upravo su
to opazili Eraldo Paulesu i njegovi kolege, kao to smo vidjeli na slici
2.20.221 Slino tome, u japanskom bi se razlike u aktivnosti mozga pri
itanju sustava pisanja kanji (koji zahtijeva pamenje tisua znakova) i
kana (koji sadri samo etrdeset est slogova) mogle pripisati uenju
vizualnih inventara izrazito razliitih veliina i kompleksnosti.222

Kortikalne sklonosti koje oblikuju itanje

Premda znamo da stjecanje sposobnosti itanja sistematski
konvergira istom podruju kore mozga, razlog tog preciznog smjetaja za
nas je i dalje tajna. Zato je podruje potanskog sanduia sistematski
smjeteno na lijevoj hemisferi i zato je to tako kod svih itatelja i kod svih
sustava pisanja diljem svijeta? to tome podruju omoguuje da bude
odijeljeno od drugih podruja ukljuenih u prepoznavanje predmeta i lica?

Slika 3.10 Gradijenti vizualne specijalizacije mogu objasniti zato se okcipitotemporalno

podruje potanskog sanduia" uvijek nalazi na istoj poziciji na korteksu. Velik
gradijent rastee se itavom duinom ventralnog vidnog korteksa (vrh): lateralna podruja
preferiraju slike prikazane u centru mrenice, u fovei (tamnosivo), dok podruja blie
sredinjoj osi mozga preferiraju slike prikazane na periferiji (svjetlosivo). I itanje i
prepoznavanje lica, koji oboje zahtijevaju istananu analizu, smjeteni su na korteksu koji
naginje fovei (prema Hasson i dr 2002.). Upotrijebljeno uz doputenje Neurona.

Premda je obdaren znatnom plastinou, vidni korteks ne bi trebalo

smatrati praznom ploom na koju se uenje utiskuje.223 Sama injenica

da je organiziran na supteritorije koji se mogu reproducirati, iji je
raspored identian u svih ljudi, implicira to da naa kora mozga nije
ekvipotentna. Rane predispozicije moraju uobliiti vidno podruje mozga
itatelja i objasniti dosljedno lokaliziranje itanja. ak i prije nego to se
recikliraju u detektore slova i bigrama, ti neuroni vjerojatno dijele
intrinzina svojstva vizualne osjetljivosti i projekcije prema jezinim
podrujima koja ih ine osobito prikladnima za itanje.
Prvu su sklonost identificirali Uri Hasson, Rafi Malach i njihovi
kolege na Institutu Weizmann.224 Oni su, koristei se slikovnim prikazima
mozga, pokazali da se preferencija za centralne slike naspram perifernih
razlikuje od jednog do drugog vidnog podruja. Vrlo lijep, pet ili est
centimetara dug gradijent preferencije presijeca itav ventralni vidni
korteks (slika 3.10). Svaka toka na vidnom korteksu, ak i posve udaljena
od primarnoga vidnog podruja, ima karakteristinu preferenciju za
pojedino mjesto na mrenici. U objema hemisferama predjeli smjeteni na
stranama mozga preferiraju finije vizualne podraaje, prikazane blie
fovei, dok predjeli blie sredinjoj osi mozga preferiraju unose iz periferije
vidnog polja.
Porijeklo toga gradijenta i dalje je nepoznato, ali sama njegova
veliina i glatkoa podsjeaju na gradijente koji se formiraju tijekom
embrionalnog razvoja. Pomislite na primjer na to kako se veliina
kraljenice postupno smanjuje niz kimu ivotinje prema njezinu repu.
Smatra se da je ovaj tip varijacije bez zapinjanja posljedica klasinoga
biolokog mehanizma - promjene koncentracije kemijskih poruka zvanih
morfogeni, koje se ire organizmom u razvoju i poblie odreuju njegov
osnovni prostorni plan.225 Taj pojam potjee od matematiara Alana
Turinga, kojeg su intrigirali lijepi oblici koje nalazimo u prirodi. Turing je
matematiki demonstrirao da tvari mogu inducirati prostorno organizirane
obrasce ako pri irenju biolokim tkivom kemijski reagiraju. Kad se
morfogen iri poevi od fiksne prostorne lokacije, on stvara gradijent sve
nie koncentracije, koji slui kao zamjenski prostorni marker. Na primjer,
ako bi razine morfogena bile vie u sredini nego na stranama mozga, i ako
bi ta koncentracija modulirala privlanost ivanih vlakana koja dolaze iz
fovee, rezultat bi bila mrea s genetskom pristranou. Taj bi sustav
preferencijalno obraivao podraaje visoke rezolucije koristei se
lateralnim podrujima kore mozga - to je upravo onaj prostorni raspored
koji su uoili Uri Hasson i njegovi kolege.

Koji je odnos tog gradijenta retinalne preferencije prema itanju?

Hasson je opazio da se kod svih pojedinaca podruje potanskog sanduia
nalazi na tono odreenoj lokaciji na tom gradijentu - mjestu koje
obiljeava njegova golema preferencija za fino granulirane fovealne slike.
Oblinje podruje, koje preferira lica, takoer je sklono fovei, dok podruje
koje se bavi kuama i vanjskim scenama preferira periferiju vidnog polja.
Od tih opaanja moemo doi do jednostavnog scenarija koji
objanjava zato se sposobnost itanja razvija ondje gdje se razvija. Vidni
su neuroni ve od roenja pristrani - neki su najprikladniji za uenje finih
vizualnih detalja, zahvaljujui njihovoj preferiranoj svezi s foveom, a neki
preferiraju grublje podraaje. Finije granulirani neuroni imaju jasnu
prednost nad drugim neuronima za prepoznavanje nizova slova, za koje je
potreban visok stupanj vidne preciznosti. U skladu s tim, itanjem se
preferencijalno bave lateralna podruja vidnog korteksa, gdje su takvi
neuroni brojniji.
Meutim, gradijent retinalne preferencije prua samo jednu od triju
osi koordinatnog sustava koji specificira smjetaj podruja potanskog
sanduia. Da bi se to podruje izdvojilo, potrebne su druge pristranosti.
Kao to smo ve raspravljali, postoji jedan drugi uroeni gradijent,
odostraga prema naprijed, koji ugrubo definira hijerarhijsku razinu svakoga
vidnog podruja (slika 3.5). Straga, u okcipitalnom renju, neuroni
reagiraju na jednostavne fragmente ulazne slike, dok prednja podruja kore
mozga preferiraju sve kompleksnije i strukturiranje predmete.226 U tom
smislu ne zauuje otkrie da podruje za vizualni oblik rijei zauzima
relativno izduen pojas na kori mozga, ija stranja strana reagira na
jednostavna slova, dok prednja strana reagira na kompleksne fragmente
rijei.227
Najzad je mogue da jo jedan izvor pristranosti dolazi iz odjelitih
svojstava dviju hemisfera. Zato se itanje oslanja na lijevo vidno podruje
mozga, dok lica uvijek preferencijalno padaju u desnu hemisferu? Taj
nedostatak simetrije, odnosno lomljenje simetrije, kako se to zove u
fizici, mogao bi imati vizualno porijeklo. Poznato je da lijeva hemisfera
prednjai u diskriminiranju malih lokalnih oblika, dok se desna
preferencijalno bavi globalnim oblicima.228 Jo bi jedan imbenik mogla
biti lateralizacija jezika. Obrada govora jo pri roenju preferencijalno
upoljava temporalni i frontalni predio lijeve hemisfere. Stjecanje
sposobnosti itanja vjerojatno odabire vidna podruja s obilnim i izravnim
projekcijama u jezina podruja. Tako bi lijevo ventralno temporalno

podruje imalo prednost nad svojim blizancem s desne hemisfere, iji

aksoni trebaju proi prilino zaobilazno, kroz uljevito tijelo, prije nego to
dosegnu lijevu hemisferu.
Hijerarhijski model na slici 3.9 provizorno sugerira da je
lateralizacija vizualnog prepoznavanja rijei progresivan proces. Predjeli
niske razine moraju biti bilateralni, jer rani vidni neuroni u objema
hemisferama reagiraju samo na slova prikazana na suprotnoj polovini
vidnog polja. Dok se napreduje kroz mozak, recepcijska polja se ire i
nailazi se na neurone sposobne reagirati na bilo koju stranu vidnog polja u
objema hemisferama. Vjerujem da, gdje god pri stjecanju sposobnosti
itanja postoji ta potencijalna redundancija dviju hemisfera, vidne i jezine pristranosti lijeve hemisfere daju joj prednost pred desnom.
Posljetkom toga, penjui se uz vidnu hijerarhiju u lijevoj hemisferi,
nalazimo sve vei broj neurona specijaliziranih za itanje.
Ako je moj scenarij o uroenim kortikalnim sklonostima toan, onda
ne postoji predodreeno podruje za itanje, nego nekoliko genetskih
sklonosti stvara dijapazon neuronskih preferencija za razliite tipove
vidnih podraaja. Pri ovladavanju itanjem vizualno prepoznavanje rijei
jednostavno dospijeva na mjesto na kori mozga na kojemu neuroni
najdjelotvornije izvravaju taj zadatak. Kod svih ljudi stjecite genetskih
gradijenata stvara sweet spot za nizove slova - podruje potanskog
sanduia.

Slika 3.11 Djeje su mree za itanje tijekom razvoja mnogo fleksibilnije od mrea
odraslih. U ove je mlade pacijentice podruje koje se normalno povezuje s vizualnim
prepoznavanjem rijei, u lijevomu okcipitotemporalnom podruju, kirurki odstranjeno u
dobi od etiri godine (na gornjim je slikama jasno vidljiva lezija). Kod bilo koje odrasle
osobe takva bi lezija izazvala ozbiljno oteenje sposobnosti itanja. Pa ipak, ova je
djevojica nauila itati bez puno potekoa. Nakon sedam godina mrea za itanje
normalno se aktivirala, ali je podruje za vizualni oblik rijei zamijenilo hemisferu: ono je
sad lealo unutar desnoga okcipitotemporalnog predjela, na poloaju koji je tono

simetrian njegovu uobiajenom mjestu (prema Cohen i dr., 2004.). Upotrijebljeno uz

doputenje Annals of Neurology.

to se zbiva ako iz jednog ili drugog razloga ovo podruje postane

nedostupno? Uenjem bi se trebalo pobrinuti da njegov posao preuzmu
drugi, manje djelotvorni neuroni. Moj kolega Laurent Cohen i ja nedavno
smo ovu ideju ispitali na jednoj mladoj pacijentici. Ta je djevojica u dobi
od etiri godine trpjela tako estoke epileptike napadaje da je bilo nuno
odstraniti itavo lijevo vidno podruje mozga. Kirurki je rez jasno
obuhvaao normalni poloaj podruja potanskog sanduia (slika 3.11).
Unato toj velikoj operaciji, djevojica je potom nauila normalno itati,
premda je bila nekoliko desetaka milisekundi sporija nego to je normalno.
Kad smo skenirali njezin mozak kad je imala jedanaest godina, najzad smo
shvatili kako je uspjela nauiti tako dobro itati. Premda su u lijevoj
hemisferi sva njezina podruja za govorni jezik ostala netaknuta, gubitak
podruja potanskog sanduia nadoknadila je time to se za
prepoznavanje pisanih rijei koristila desnom hemisferom, koju operacija
nije otetila. Nadalje, itanje je selektivno pobuivalo podruje simetrino
predjelu kod normalnih itatelja: u lateralnom okcipitotemporalnom
sulkusu, na istom poloaju na kojem se nalazi i normalno podruje
potanskog sanduia, na lateralnoj i na prednje- -stranjoj osi - ali u
desnoj hemisferi (slika 3.11).229 Njezino je podruje potanskog sanduia
jednostavno promijenilo hemisferu!
Drugi su istraivai slino aktiviranje desne hemisfere opazili u
hiperleksinog djeteta, koje je iznimno rano nauilo itati.230 1 u odraslih
pacijenata s istom aleksijom koji se oporavljaju od modanog udara koje
pogodi lijevi vidni sustav, podruje za vizualni oblik rijei nalazimo na
desnoj strani.231 Stoga doprinos tog podruja itanju nije izvanredan. Vidni
se sustav ponaa kao da njegove sklonosti primjenjuju neku vrstu liste
ekanja podruja najpodobnijih za itanje. Ako optimalno podruje vie
nije na raspolaganju, drugi na listi - koji je valjda simetrino podruje na
desnoj hemisferi - preuzima njegovu funkciju.
Ni jedan drugi eksperimentalni nalaz ne bi mogao bolje ilustrirati
temeljni zakljuak da ne postoji unaprijed definirano podruje koje je
evoluiralo za itanje. Uenje itanja petlja s naim primatskim mozgom.
Koristei se svim dostupnim sredstvima, na mozak reciklira najpogodnija
podruja naega vidnog korteksa za novu zadau prepoznavanja rijei.

etvrto poglavlje
Izum itanja
Hipoteza o neuronskom recikliranju implicira da arhitektura naeg
mozga ograniava nain na koji itamo. tovie, tragove tih biolokih
ogranienja moemo nai u povijesti sustava pisanja. Usprkos tome to se
ine vrlo raznoliki, svi oni imaju mnogo zajednikih obiljeja koja
pokazuju kako se u naoj kori mozga kodiraju vizualne informacije.
Neuroznanost itanja obasjava novim svjetlom vijugav povijesni put koji je
najzad doveo do abecede kakvu poznajemo. Moemo to smatrati golemim
procesom odabira: s vremenom pisari razvijaju sve djelotvornije sustave
biljeenja, koji odgovaraju organizaciji naega mozga. Ukratko, naa se
kora mozga nije razvila specifino za itanje. itanje se zapravo razvilo
prema kori mozga.
U egipatskom gradu Naukratu bio je jedan poznati stari bog imena
Teut... On je izumio mnoga umijea, poput aritmetike, raunanja,
geometrije, astronomije, igara i kocke, ali, iznad svega pismene znakove.
Platon, Fedar
Ideja da je pismo dar Boji ponavlja se u kulturama irom svijeta.
Babilonci su mislili da svi oblici magije, ukljuujui pisanje, dolaze od
Eaa, boga sve mudrosti. Asirci su tovali Nabua, sina Marduka, koji je
ovjeanstvo pouio umijeima i zanatima, od arhitekture do pisanja. U
hinduizmu je Ganea, bog mudrosti sa slonovskom glavom, izumio pismo ak je slomio jednu svoju kljovu da bi se njome koristio kao olovkom! U
Bibliji je sam Jahve Mojsiju predao Deset zapovijedi, napisanih svojom
svetom rukom.
Pisanje uvelike ima magijski znaaj - ne zato to bi ita oko njegovih
ishodita bilo boansko, ve stoga to je ono znatno uvealo sposobnost
naeg mozga. Stvarno je gotovo udesno to to je Homo sapiens, puki
primat, pravljenjem nekoliko zabiljeki na papiru uzmogao drastino
uveati svoje pamenje. Ta preobrazba nije bila predestinirana. Pukom smo
sreom dobili modanu mreu koja povezuje vidna i jezina podruja i
koja je dovoljno plastina da se sama reciklira i prepozna oblike slova. ak
je i taj proces recikliranja vrsto ogranien - ini se da samo lokalizirani

sklop posjeduje optimalna svojstva potrebna za itanje. ak i nakon to je

prenamijenjen za itanje, taj je sklop i dalje posjedovao veinu svojstava
koja je naslijedio svojom evolucijom. Biologijska inercija zadrava
nadmo nad kulturnom inovacijom.
Stoga moja hipoteza o neuronskom recikliranju vodi radikalnom
zakljuku: ogranienja mozga obiljeila su povijest pisanja te i dalje imaju
utjecaj na uenje pisanja. Nae znanje o modanim sklopovima trebalo bi
nam omoguiti da donekle rasvijetlimo izum i uenje itanja. Ta nas
hipoteza navodi da postavimo dva nova pitanja: Kako su ljudi otkrili da se
njihov vidni korteks moe pretvoriti u ureaj za razumijevanje teksta?
Kako se taj proces recikliranja ponovo odvija u mozgu svaki put kad neko
dijete ui itati?
U iduim trima poglavljima ove knjige pokuat u se pozabaviti tim
pitanjima i ispitati tri jednostavne, ali dalekosene posljedice za hipotezu o
neuronskom recikliranju:
1.
Evolucija pisanja. Ako organizacija naeg mozga postavlja
strogu granicu kulturnim varijacijama, u svim bi se prolim i sadanjim
sustavima pisanja trebale pojavljivati neke upadljive pravilnosti koje
prelaze granice kultura. Tim bi pravilnostima u konanici trebalo pronai
porijeklo u modanim ogranienjima.
2.
Evolucija ljudskih sposobnosti. Uenje itanja i pisanja
drastino je uvealo kapacitet ljudskog pamenja i opseg meuljudske
komunikacije, ali takav razvoj moda ima i svoju cijenu. Ako izmeu
novih kulturnih i evolucijski starijih steevina postoji natjecanje, gubimo li
uenjem itanja neke od svojih sposobnosti?
3.
Stjecanje sposobnosti itanja. Model neuronskog
recikliranja takoer predvia da lakoa s kojom djeca ue itati moda
ovisi o koliini potrebnoga kortikalnog recikliranja i o nainu na koji
metode poduavanja odgovaraju strukturi cerebralnih mrea.

Univerzalna obiljeja sustava pisanja

Ajmo se glasati sssss, kao zmija.
Moe li tako? i nacrtala je ovo:

Eto, rekla je. To je jo jedna tajna-issssnenaenje. Kad

nacrta siktavu zmiju kraj vrata svoje male stranje pilje u
kojoj popravlja koplja, znat u da duboko razmilja; pa u ui
tiho kao mi. A ako je nacrta na drvetu kraj rijeke kad bude
lovio ribu, znat u da eli da hodam tiho kao mi, tako da ne
zatresem obalu.
Savreno tono, ree Tegumai. A u toj igri ima vie toga
nego to misli. Taffy, milo, ini mi se da je ki tvog tatice
naila na najbolju stvar ikada, sve otkad je Tegumaijevo pleme
poelo za vrhove svojih kopalja umjesto kremena
upotrebljavati zube morskog psa. Vjerujem da smo otkrili
veliku tajnu svijeta.
Rudyard Kipling, Kako je stvorena abeceda
Uglavnom se ne pitamo kako su naa slova dobila oblike. Stoji li u
pozadini svakog sustava pisanja kiplingovska Pria iz dungle? Jesu li
oblici pojedinih znakova jednostavno stvar povijesne kontingentnosti ili
njihova univerzalna obiljeja odraavaju organizaciju mozga? Na prvi se
pogled ini da golema raznolikost svjetskih sustava pisanja prua
jednostavan odgovor (slika 4.1). Koja su svojstva zajednika oblosti
indijskih pisama, geometrijskoj strogosti grkih velikih slova, vijugama i
tokama arapskog pisma i raznolikosti kineskih znakova iji su jednostavni
potezi sadrani unutar virtualnog kvadrata?
Hipoteza o neuronskom recikliranju predvia da e ljudsku
kreativnost sputavati arhitektura mozga - ideja koja otro protuslovi
kulturnom relativizmu, koji smatra da su kulturne varijacije u osnovi
neograniene. Ako u neuronskom recikliranju ima imalo istine, onda nae
genetsko ustrojstvo ozbiljno ograniava skup sustava pisanja koje je
mogue nauiti. To nas predvianje navodi da preispitamo navodnu
bezgraninost kulturne raznolikosti. Ako zagrebemo povrinu vidljivijih
povrinskih kulturnih varijacija, trebali bismo otkriti dokaze o univerzalno
zajednikim dubinskim strukturama.232
U tom se novom svjetlu moe ispitivati raznolikost postojeih

sustava pisanja. ak i letimian pogled otkriva da oni imaju velik broj

zajednikih obiljeja:

Slika 4.1 Unato oiglednoj raznolikosti, svi sustavi pisanja dijele brojna vizualna
obiljeja - vrlo kontrastne obrise, prosjean broj od oko tri poteza po znaku i reducirani
popis oblika koji se konstantno pojavljuju, ak i u nepovezanim kulturama.

Svi oni mreninoj fovei pruaju vrlo gustu koncentraciju

optimalno kontrastnih crnih oznaka na bijeloj pozadini. Taj
format vjerojatno optimalizira koliinu vizualnih informacija

koje naa mrenica i vidna podruja mogu prenijeti tijekom

jedne fiksacije oka.
Svi se oslanjaju na malen inventar osnovnih oblika ije
hijerarhijske kombinacije generiraju zvukove, slogove ili itave
rijei. Kineski i kanji znakovi nisu iznimka - ak i ako ih ima
mnogo tisua, svaki znak sainjavaju tek dva, tri ili etiri
osnovna oblika, koji se pak sastoje od nekoliko poteza.
Hijerarhijska organizacija posve odgovara piramidi kortikalnih
podruja naega vidnog sustava. Neuroni vida za kodiranje sve
veih i invarijantnijih jedinica koriste se kombinatornim
principom.
Svi sustavi pisanja pretpostavljaju da su poloaj i veliina
znakova irelevantni. Nijedna kultura djecu nikad ne poduava
tom principu: svi su roeni s kortikalnim mehanizmima za
prevoenje i invarijantnost veliine. Meutim, to ne vrijedi za
rotaciju.
Svi sustavi pisanja itanju nameu specifinu orijentaciju. To
univerzalno obiljeje vjerojatno postoji zbog svjesnosti drevnih
plemena da je invarijantnost rotacije ograniena. Nai vidni
neuroni toleriraju rotaciju samo do oko 40 stupnjeva, tako da
nikad nismo mogli nauiti djelotvorno itati u svim
smjerovima, a da prethodno svakom kutu gledanja veem od
40 stupnjeva ne dodijelimo neizvedivo velik broj dodatnih
neurona.
Najzad, svi su sustavi pisanja skloni istovremeno predstavljati
i zvuk i znaenje. Kao da su drevni pisari bili svjesni da je nae
podruje potanskog sanduia zbog svojih poveznica sredite
koje podatke o oblicima projicira kako prema gornjim
temporalnim podrujima, koji kodiraju govorne zvukove, tako i
prema srednjem i prednjem temporalnom podruju, koji kodira
znaenje. Jedan od glavnih izvora razlika izmeu sustava
pisanja tie se toga privilegiraju li oni zvuk ili znaenje (vidi
sliku 2.20). U svima njima uvijek postoji nekakva statistika
korelacija izmeu pisanih znakova i govornih zvukova - ali
veliina transkribirane govorne jedinice see od cijelih rijei
(na kineskom ili japanskom kanjiju) do slogova (kod japanske
kane), fonema (kod abecednih sustava pisanja), pa ak i

izoliranih fonetskih obiljeja (u sluaju korejskog pisma

hangul). Tu domenu ne regulira fiziologija mozga, ve su broj
pisanih simbola, te stoga i kompleksnost stjecanja sposobnosti
itanja, u krajnjoj liniji odreeni izborom govorne jedinice koju
valja prenijeti.

Zlatni rez sustava pisanja

Mare Changizi i njegov kolega s C.altecha, Shinsuke Shimojo, latili
su se paljive analize pravilnosti meu svjetskim sustavima pisanja
prisutnih u raznim kulturama. Ispitivali su detaljnu vizualnu organizaciju
svakoga pojedinog znaka iz sveukupno 115 sustava pisanja svih vrsta i iz
svih vremena. U svojem su se radu ak i osvrnuli na drevno kretsko pismo
linear B i stare skandinavske rune, kao i na etrursku abecedu i
meunarodnu fonetsku abecedu.233 Analiza je razotkrila mnoge
neoekivane pravilnosti. Prvo, kao to se jasno vidi na slici 4.1, veina
znakova sastoji se od otprilike triju poteza (krivulja koje se mogu iscrtati
bez zaustavljanja olovke). Prilino je malena varijabilnost oko tog
medijana - na primjer, naa velika slova sastoje se od jednog (C, I, J, O, S,
U), dvaju (D, G, L, P, Q, T, V, X), triju (A, B, F, H, K, N, R, Y, Z) ili
etiriju poteza (E, M, W), ali nikad vie od toga. Kad sustav pisanja
zahtijeva vie znakova - etrurski je imao dvadeset tri slova, a meunarodna
fonetska abeceda ih broji 170 - novi se znakovi stvaraju izumom dodatnih
osnovnih poteza, tako da medijan ostaje blizu triju poteza po znaku. Na
primjer, meunarodna fonetska abeceda sadri znakove poput
Premda nam moda izgledaju egzotini, oni nisu nita vie komplicirani od
naih slova. Oni se jednostavno oslanjaju na drugaiji skup primitivnih
krivulja.
Htio bih iznijeti postavku da su arobnu formulu za ta tri poteza po
znaku nai preci odabrali stoga to ona odgovara nainu na koji se
recepcijsko polje neurona poveava uz hijerarhiju vidnih podruja. Kao to
smo vidjeli u treem poglavlju, recepcijsko se polje na svakom stupnju
kortikalne piramide udvostruuje ili utrostruuje. Nadalje, veliina,
kompleksnost i invarijantnost kodiranih vidnih jedinica takoer raste s
njome, u istom omjeru. Diljem svijeta, u svim sustavima pisanja ini se da
su se znakovi razvili do gotovo optimalne kombinacije kakvu lako moe
shvatiti pojedinaan neuron, na osnovi konvergencije djelovanja dvaju,
triju ili etiriju tipova neurona za detekciju krivulja na razini koja mu

direktno prethodi u piramidi.

Ta se shema ponavlja na svim razinama vidnog sustava, pa bi bilo
privlano analizu Changizija i Shimojoa proiriti na druge razine kortikalne
hijerarhije. Jedan stupanj nie u vidnom sustavu moglo bi se initi
plauzibilnim da se svaki potez sam sastoji od konjunkcije dvaju, triju ili
etiriju linijskih segmenata. Jedan stupanj vie, u naim alfabetskim
jezicima, jedinice od vie slova, poput korijena rijei, prefiksa, sufiksa i
gramatikih svretaka gotovo uvijek imaju dva, tri ili etiri slova. Slino je
u kineskome, gdje se veina znakova sastoji od spoja dvaju, triju ili etiriju
semantikih i fonetskih podjedinica. Vizualno govorei, ini se da se svi
sustavi pisanja oslanjaju na piramidu oblika iji je zlatni rez broj 3, plus ili
minus 1.

Umjetni znaci i prirodni oblici

Mare Changizi je takoer otkrio drugu vanu odliku svih sustava
pisanja svijeta. Kod svih njih rasporedi ili konfiguracije pojedinih poteza
uglavnom su isti. Njihova frekvencija slijedi univerzalnu distribuciju koja
blisko slijedi obiljeja prirodnih scena.234
Da bismo razumjeli Changizijev zakon, moramo pogledati kako se
potezi olovkom susreu da bi oblikovali odjelite znakove. Ako
zanemarimo smjer, T ili L ili X uvijek ine dva poteza. Tri poteza mogu
sainiti velik broj konfiguracija, poput F, K, Y, A... Changizi je predloio
da se ti oblici razmatraju iz posve topolokog gledita, ne uzimajui u obzir
rotaciju ili iskrivljenja. Zatim je jednostavno izbrojio koliko se puta svaki
od njih pojavio na nekoj stranici - ima li vie A ili Y? Pojavila se elegantna
pravilnost: u svim sustavima pisanja frekvencija kojom su se opaale
razliite konfiguracije bila je konstanta (vidi sliku 4.2). Na primjer,
najee su se uvijek pojavljivali oblici L i T, a nakon njih X i F, koji su
pak bili mnogo uobiajeniji od Y ili A.
Ta univerzalna distribucija znakova nije stvar sretnog sluaja. Kad se
na zemlju nasumino baci prue, ono se ne kria po Changizijevu zakonu
frekvencija - na primjer, X je mnogo ei od L i T, za razliku od onoga to
se vidi u pismu.
Meutim, iznenauje to to se Changizijeva distribucija ponavlja kad
se pogleda koliko se esto ti oblici nalaze u prirodnome svijetu. Kad se
predmeti dodiruju, kad su poloeni jedan na drugi, kad se skrivaju, njihovi

obrisi esto pokazuju konfiguracije poput T i L. X nije est, osim ako

granica padne preko neke grane ili crte. Jo je manje uobiajeno nai tri
linije koje tvore A. Kada se uzme prosjek broja konfiguracija u stotinama
slika, one uredno koreliraju s univerzalnom distribucijom pisanih simbola
(slika 4.2).

Slika 4.2 Svi sustavi pisanja, bilo alfabetski, silabiki ili logografski, poivaju na
malenom skupu konfiguracija ije frekvencije prate univerzalnu krivulju (vrh). Najee
su konfiguracije takoer one koje se najee pojavljuju u prirodnim slikama (dno), koje
esto kodiraju neuroni donjeg temporalnog renja (prema Changizi i dr.. 2006.).

Ukratko, bilo namjerno ili zahvaljujui nekoj izvanrednoj intuiciji,

ini se da su prvi pisari otpoetka bili svjesni da bi oblike koje odaberu
trebalo biti najlake itati. ini se da su se svugdje na planetu odluili za
znakove iji oblici nalikuju na one to ih nalazimo u okolini - pa ih i nai
mozgovi lako prikazuju. Ta izvanredna pravilnost odgovara predvianju
hipoteze o neuronskom recikliranju. Sve kulture odabiru znakove ije
uenje zahtijeva minimalne promjene na kori mozga. Tijekom evolucije,
kao i u prvim godinama ivota, nai su se neuroni fino prilagodili

karakteristinim konfiguracijama okoline. Pisanje je poslije ilo istim

putem. Svaki put kad se izumi nov sustav, on se procesom pokuaja i
pogreaka pribliava karakteristinim oblicima protoslova, koji su ve
kodirani duboko u vidnoj kori mozga primata.235
Sve u svemu, analiza sustava pisanja podcrtava injenicu da oblik
slova nije proizvoljan kulturni izbor. Mozak toliko ozbiljno ograniava
oblikovanje djelotvornog sustava pisanja da ostaje malo mjesta za kulturni
relativizam. Na primatski mozak prihvaa samo ogranien skup pisanih
oblika.

Prethistorijske pretee pisanja

Kako je ljudski rod otkrio da se njegov vizualni sustav moe
reciklirati za kodiranje govora u pismu? Premda u ovoj knjizi ne moemo
duboko ponirati u paleoantropologiju i povijest pisanja, ipak je zanimljivo
dati obrise razvoja tog izvanrednog izuma. Pretpostavka o neuronskom
recikliranju stvarno rasvjetljava niz uzastopnih mentalnih previranja koja je
sigurno izazvalo otkrie pisma.
Na primjer, najstarije peinske slike, u pilji Chauvet u junoj
Francuskoj (33.000 godina prije naeg doba), ve nose dokaze o
sofisticiranim grafikim oblicima. Vrlo je rano prvi Homo sapiens otkrio
da se na kosti, u glini, na stijeni ili piljskom zidu pomou nekoliko poteza
moe dozvati prepoznatljiva slika predmeta ili ivotinje - i da je dovoljno
nacrtati glavne obrise.
To se otkrie moe initi beznaajnim, ali je moralo igrati bitnu
ulogu u izumu pisanja. Ono se rjeava potrebe za napornim
reproduciranjem
trodimenzionalnog
oblika,
ili
za
paljivim
reproduciranjem njegove povrine u dvije dimenzije (premda su nai preci
takoer brzo otkrili umijea koje danas zovemo kiparstvom i slikanjem).
Nekoliko je poteza bilo dovoljno da skiciraju obris koji je ak i
neuvjebano oko odmah prepoznavalo kao bizona ili konja. U tom izumu
vidim neto to bi moglo biti moda prva namjerna ovjekova manipulacija
vlastitim ivanim sustavom. Veina ivanih stanica u mrenici nije
osjetljiva na velike povrine iste boje. One radije okidaju na obrise
predmeta - i reagiraju prilino slino bio taj obris jedna crta (kao kod
crtea) ili sjecite dviju povrina (kao u prizoru iz stvarnog ivota). Crtanje
funkcionira jedino stoga to imamo stanice koje su obdarene tim

svojstvom. S rezbarenjem i crtanjem ljudski je rod izumio prvi oblik

neuronske autostimulacije.
Dugogodinja tradicija pretpostavlja da je pisanje zapoelo sa
slikovnim predstavljanjem prirodnih oblika. To je gledite bilo popularno
ve u osamnaestom stoljeu, kao to potvruje ova odrednica o Pisanju u
Diderotovoj i dAlembertovoj enciklopediji:
Ovaj nain prenoenja naih ideja pomou oznaka i figura u
poetku se sastojao od sasvim prirodno nacrtanih slika stvari;
tako bi se ideja ovjeka ili konja izraavala prikazivanjem
njihovih oblika. Kao to se moe vidjeti, prvi pokuaj pisanja
bila je jednostavna slika: prije nego to se znalo pisati, znalo se
slikati.
Meutim, arheoloki dokazi opovrgavaju tu jednostavnu ideju. U
veini oslikanih pilja slike ivotinja stoje kraj bogatog skupa
nefigurativnih oblika: nizova toaka, paralelnih crta, kariranih povrina,
apstraktnih krivulja... Suprotno ambicijama Diderota i dAlemberta, ini se
da je simbolika jednako drevna kao sama umjetnost. Obrisi tih prvih
simbola ponekad nalikuju na naa slova: bilo bi fascinantno vidjeti slijede
li oni Changizijevu univerzalnu distribuciju.
Iz istog su perioda paleolitike kosti u koje su urezbareni nizovi
linija. Te raunske oznake najvjerojatnije su sluile kao ureaji za
elementarno brojenje ili kao kalendari. ak i ako ih ne moemo dekodirati,
takvi rauni pokazuju da se mukarci i ene koji su ih urezali nisu
razlikovali od nas. Oni su bili Homo sapiens, s mozgovima poput naih,
osposobljenima za jezik, pa nije bilo razloga zato ne bi mogli pokuati
svoje apstraktne misli izraziti pisanim putem.
Naslikane ruke, kakvih ima napretek u vie prethistorijskih pilja,
takoer figuriraju meu mnogim preteama pisanja. Zaudo, na nekim
prikazima nedostaju neki prsti. Tumaenja su sezala od samosakaenja do
bolesti. Meutim, po mom je miljenju najizglednije tumaenje da su prsti
savijeni da oznae neku vrstu simbolikog koda. Neke konfiguracije prstiju
ee se pojavljuju i odgovaraju rasporedu ivotinjskih vrsta naslikanih na
istim piljskim zidovima.236 Stoga bi te slike mogle predstavljati
rudimentarni znakovni jezik kojim su se lovci koristili da neujno jave
broj, narav i kretanje svoga plijena. Lovci sakupljai dananjice i dalje se
oslanjaju na sline znakove kako ne bi uzbunili lovinu. Koliko god to

zvualo nevjerojatno, mogue je stoga da ruke na piljskim zidovima

svjedoe o tome da je u nekim prethistorijskim drutvima bio prisutan neki
napredni dvostupanjski simboliki sustav: najprije asocijacija proizvoljnog
poloaja ruke i predmeta ili radnji, a zatim njihovo fiksiranje u slici.

Od brojenja do pisanja
U Gesti i govoru Andre Leroi-Gourhan naglasio je koliko su jezik i
usmena tradicija morali biti vani u itanju piljske umjetnosti:
Figurativna je umjetnost prvobitno bila povezana s jezikom i
bila je mnogo blia pisanju (u najirem smislu) nego
umjetnikom djelu. Ona je bila simboliko prenoenje, ne
preslika stvarnosti... I u znakovima i u rijeima apstrakcija
odraava postupnu prilagodbu motorikog sustava za sve
suptilnije izraavanje diferenciranim podraajima mozga.
Najranije poznate slike ne predstavljaju lov, umiruu ivotinju
ili dirljivu obiteljsku scenu, one su grafiki graevni elementi
bez ikakve opisne poveznice, medij za potporu nepovratno
izgubljenu usmenom kontekstu... One su stvarno mitogrami,
blii ideogramima nego piktogramima i blii piktogramima
nego opisnoj umjetnosti... U toj formi ideografija prethodi
piktografiji, a sva je paleolitika umjetnost ideografska.
Dodao je i ovu bitnu primjedbu:
Moe se lako zamisliti sustav u kojem nakon tri crte slijedi
crte vola ili sedam crta kraj crtea vree kukuruza. U tom je
sluaju fonetiziranje spontano, a itanje postaje gotovo
neizostavno. Ta je forma piktografije vjerojatno jedina koja je
postojala u doba roenja pisma, a pismo se zasigurno odmah
stopilo s tim ve postojeim ideografskim sustavom.237
U Mezopotamiji, dananjem Iraku, rodnomu mjestu pisma, brojani
simboli igrali su bitnu ulogu u nastajanju pisanog koda, to potkrepljuje
Leroi-Gourhanovu tvrdnju.238 Na mnogim nalazitima iz perioda oko 8000.
prije nae ere u arheolokim su iskapanjima otkriveni maleni glineni
predmeti s apstraktnim oblicima unjeva, cilindara, kugli, polukugli i

tetraedara. Prema Denise Schmandt-Besserat, to su kalkuli, maleni

predmeti za biljeenje koji slue brojenju i raunanju. Neki od njih
predstavljaju jedinice, drugi viekratnike aritmetikih baza 10 i 60 (10, 60,
600, 3600...). Na Bliskom je istoku tijekom dueg perioda od barem pet
tisua godina, od 8000. do 3000. p. n. e. koriten sofisticiran sustav
voenja rauna. U gradu Susi oko 3300. p. n. e. pojavio se intrigantan
prijelazni oblik, u kojem su kalkuli smjetani unutar upljih glinenih
kuverti, na kojima su bili urezi razliitih oblika. Oblik i broj tih ureza esto
je odgovarao kalkulu koji bi se nalazio unutra, tvorei tako potpuno
razvijenu simboliku notaciju brojeva. Postupno je sadraj omotnice, koji
je sluio jedino kao dokaz tonosti rauna, nestajao, dok je notacija ostala.
Urezivanje numerike oznake, nakon kojeg je slijedio simboliki prikaz
predmeta, bilo je dovoljno da garantira prenoenje poruke (dvadeset
koza). I tako je roena ideja pisma.
Brojenje je takoer igralo ulogu u roenju neovisnog sustava pisanja
u pretkolumbovskoj junoj Americi. Tu je kao glavni poticaj sluilo
izraunavanje vremenskih ciklusa u kalendarskom sustavu. Olmeci su se
jo 2000. p. n. e. za prikazivanje vremenskih jedinica poput dana, godina i
drugih vanih ritualnih ciklusa koristili urezbarenim simbolima zvanim
glifovi. Kultura Zapoteka, oko 600. p. n. e., proirila je taj sustav koristei
se znakovima za datume, mjesta i linosti povezane s povijesnim
dogaajima.
Ukratko, kao to je pretpostavljao Andre Leroi-Gourhan, kodiranje
apstraktnih ideja poput brojeva ili vremena igralo je bitnu ulogu u nastanku
pisma. One su moda takoer pridonijele samoj ideji da pojmove treba
prenijeti u pismo. Prvi su simboli esto bili apstraktni geometrijski oblici
bez ikakva slikovnog sadraja. Oni su pruali pristup tek malenomu
vizualnom leksikonu. U drevnom Sumeru i Egiptu piktografija se, makar
prolazno, pojavila kao jednostavan nain obogaivanja leksikona pisanih
formi. Njezina je glavna prednost bila u tome to ju je bilo lako itati.
Nikakav pisar nije trebao objasniti da je crte itnog klasa simbol etve.
Zabavno je primijetiti da su znakovi u prvim pismima sadravali
itav dijapazon oblika za koje su fiziolozi kasnije nali da ih kodiraju
pojedinani neuroni u primatskomu vidnom korteksu. Prije stjecanja u
podruju potanskog sanduia, mjestu na kori mozga koje je najvie
odgovorno za povezivanje vizualnih oblika s jezikom, ini se da je kulturna
evolucija sistematski istraila prostor moguih oblika kodiranih u vidnom
korteksu. Egipatski hijeroglifi mogu se gledati kao katalog podraaja koji

su sposobni da pobude kola ventralnih kortikalnih predjela: ivotinje

predmeti
i
orua
dijelovi tijela
pa ak i
ili
poloaji
239
tijela
i jednostavni geometrijski oblici
Meutim, valja primijetiti da su prvi pisari spontano izbjegavali dvije
kategorije vizualnih reprezentacija koje su na kori mozga dobro
predstavljene. Prva je kategorija mjesta, kua i krajolika. Samo se nekoliko
hijeroglifa odnosi na mjesta, pa i tada na vrlo stiliziran nain, koji ne
evocira ikakav dojam prostora ili dubine
Druga nedostatno iskoritena kategorija jesu lica: samo se majansko
pismo za oznaavanje slogova oslanjalo na niz lica:

Na povrini kore mozga mjesta i lica zauzimaju rairena i jasno

razdvojena podruja, ali su i jedna i druga vrlo udaljena od podruja
potanskog sanduia u lijevoj hemisferi. Podruje za mjesta, prisutno u
objema hemisferama, lei blizu sredinje osi mozga, dok se podruje za
lica uglavnom nalazi u desnoj hemisferi - te je tako najudaljenije od
jezinog sjedita u lijevoj hemisferi. Jesu li prvi pisari spontano otkrili da
te dvije kategorije ne uspijevaju pruiti djelotvornu vezu s jezinim
podrujima? Gotovo potpuna odsutnost lica meu pisanim simbolima
mogla bi se smatrati jo jednim neizravnim dokazom da je arhitektura
mozga obuzdavala evoluciju pisanja.

Granice piktografije
U svojoj Petoj Eneidi, komentirajui Platonova Fedra (kojeg sam
citirao u epigrafu ovog poglavlja), filozof Plotin (205.-270. n. e.) iskazao je
svoje bezgranino divljenje za staroegipatsko pismo:
Kad su egipatski mudraci htjeli neto obznaniti, nisu
upotrebljavali forme slova koje slijede redoslijed rijei i
reenica. Nisu imitirali zvukove ili izgovor filozofijskih iskaza.
Umjesto toga, oni su crtali slike i u svojim hramovima
ucrtavali po jednu odreenu sliku za svaku odreenu stvar...
Svaka slika nosi neku vrstu znanja i mudrosti.

Naalost, Plotin je bio u krivu. Da su hijeroglifi, poput slike, doista

pruali izravan pristup znaenju, ne bismo morali ekati da ih francuski
egiptolog Jean-Frangois Champollion deifrira. Pojam univerzalnog
piktografskog sustava koji bi bez pripreme mogli razumjeti mukarci i ene
iz svih kultura jest utopijski. Piktografski je stadij u evoluciji pisma bio
toliko kratkotrajan da se ak moemo zapitati je li on ikada uope postojao.
Pismo je od poetka koriteno za izraavanje apstraktnih ideja. U tu je
svrhu usvojilo mnogo arbitrarnih konvencija, koje su zahtijevale mnogo
uvjebavanja. Posljedica je toga bila da je pisanje i itanje ubrzo postalo
rezervirano za elitu.
Rani su se pisari suoavali s mnogim konkretnim problemima. Prvi
je bio kako najbre mogue pisati. U grobnicama nekih bogatih Egipana
hijeroglifi su nevjerojatno detaljne skulpture, koje ukljuuju izvanredne
prikaze ptica i vrsta cvijea. Meutim, stvaranje tih istananih umjetnikih
djela bilo je presporo za svakodnevnu upotrebu. Uskoro je uveden bri i
pojednostavnjeni sustav pisanja koji je danas poznat kao demotski
(doslovno, puko pismo). U svim zemljama u kojima je pismo bilo
rasprostranjeno stilizacija je vodila brzom odmaku od piktografije k
jednostavnijem skupu konvencionalnih simbolikih znakova.
Prihvaeni oblici pisma djelomice su ovisili o dostupnim
materijalima. Sumerani su pisali na ploicama od meke gline pomou fino
naotrene pisaljke od trske. Jedini oblik koji su lako mogli proizvesti bio je
klin (<cuneus na latinskom). Njihovo se pisanje, sazdano od razliitih
rasporeda toga osnovnog klinastog oblika, razvilo u klinasto pismo.
Razliitim rasporedima klinova oni su stvorili desetke znakova, koji su bili
toliko stilizirani da je poetni piktogram postao neprepoznatljiv (slika 4.3).
Na primjer, neku veu vodenu povrinu u poetku su simbolizirala dva
paralelna vala. U klinastom je pismu to postalo jedan vei i dva manja
klina, ista konvencija, koju je svaki pisar trebao upamtiti.
Kineski je iao slinim putem. U njihovim najranijim zapisima, iz
doba dinastije Shang (1000. p. n. e.), znakovi su bili urezani u kost ili
kornjaevinu za proroko gatanje. Znak za konja nalikovao je na
plemenitog etveronoca: Meutim, stilizacija je brzo nadjaala. Tko bi
mogao rei da u dananjem znaku,
lei konj, a da je znak ve u treem
stoljeu zadobio svoj konani oblik te da je nedavno dodatno
pojednostavnjen u
Danas se procjenjuje da samo 2 posto kineskih
znakova sadri prepoznatljiv piktografski sadraj.240

Stilizacija koja je u podlozi svih postojeih sustava pisanja stoji u

korijenu ortografije, to doslovno znai ispravno crtanje. Sve dok je
pismo bilo zasnovano na crtanju prepoznatljive slike, oblici njegovih
znakova mogli su varirati. Kad su jednom napisani simboli postali stvar
konvencije, bio je samo jedan nain da ih se ispravno napie, odnosno
samo jedna ortografija.

Slika 4.3 Konvencija i pojednostavnjivanje dva su bitna faktora u evoluciji pisanja. Na

sumerskome (vrh) su prvi konvencionalni znakovi, ije je piktografsko ishodite
oevidno, ubrzo evoluirali u apstraktne simbole, uvelike stoga to ih se klinovima moralo
iscrtavati u mekanoj glini. Slino tome, protosinajsko pismo (sredina) usvojilo je malen
skup konvencionalnih slika koje su predstavljale suglasnike semitskog jezika. Kako su ih
Feniani i Grci usvajali, ti su oblici sve vie pojednostavnjivani i rotirani za 90 ili 180
stupnjeva, pod utjecajem promjena u smjeru pisanja. Oni su na kraju postali slovima nae
abecede. Svako od njih, poput slova A (dno), moemo vidjeti kao krajnju toku kulturne
evolucije koja je naginjala veoj jednostavnosti, pritom zadravajui osnovni oblik koji bi
nai donjetemporalni neuroni mogli lako prepoznati. Upotrijebljeno uz doputenje
Roberta Fradkina.

Drugi imbenik koji je pismo odvlaio od piktografije bio je problem

crtanja slika apstraktnih ideja. Nikakva slika nije mogla prikazati slobodu,
gospodara i slugu, pobjedu ili Boga. To je esto postizano asocijacijom
ideja. U klinastom pismu boanstvo je prikazivano zvijezdom; jaje uz pticu
znailo je poroaj; profil lica ija usta dodiruju zdjelu znaio je porciju
hrane. Naalost, koliko god bile lukave, te su konvencije imale znaenje
samo za uvjebano oko - izravna veza slike i znaenja bila je izgubljena.
Drugi se trik sastojao od iskoritavanja slinosti izmeu nekih
zvukova kako bi se nacrtalo neto to je u biti bila vizualna igra rijeima.
To je povjesniarima poznato kao princip rebusa. On ukljuuje upotrebu
piktograma da se prikae silabiki zvuk. Taj postupak piktograme pretvara
u fonograme. Za sumerske pisare rije za ivot, iji je izgovor bio til,
ilustrirala je strijela, izgovora ti.241 Taj je tip transkripcije znaenja
postupno ustupao mjesto pisanju zvukova. U sumerskom je za crte biljke,
izgovora mu, isprva bilo usvojeno da oznaava mu, godinu, zatim mu,
imenicu, zatim gramatike rijei poput posesivnog mu = moje. Najzad je
postao konvencionalnim znakom za bilo koji slog mu, ak i kad se
pojavljivao unutar druge rijei.
Pomou principa rebusa Sumerani i Egipani postupno su stvorili niz
simbola koji su mogli transkribirati bilo koji govorni zvuk njihovih jezika.
I stvarno, podskup hijeroglifskih znakova sainjava ono to se
tradicionalno i pomalo neprikladno zove hijeroglifskom abecedom:
nekoliko desetaka znakova koji prikazuju sve konsonante staroegipatskog.
Taj je sustav koriten za transkribiranje osobnih imena poput Aleksandar
ili Kleopatra. Sama je njegova jednostavnost Champollionu omoguila
da deifrira hijeroglifski kod. Slino tome, Sumerani su se koristili veim
skupom znakova za prikazivanje svih svojih slogova. Izumili su klinasti
znak za svaku moguu kombinaciju jednog vokala [V] ili vokala
okruenog konsonantima [CV, VC ili CVC].
Tako su se Egipani i Sumerani veoma pribliili alfabetskom
principu, ali ni jedni ni drugi nisu uspjeli iz svojih odve razraslih sustava
pisanja izvui taj dragulj. Strategija rebusa bi im omoguila da rije ili
reenicu napiu pomou kompaktnog skupa fonetskih znakova, ali su ih
oni i dalje nadopunjavali svom silom piktograma. Ta nesretna mjeavina
dvaju sustava, jednog primarno zasnovanog na zvuku, a drugog na
znaenju, stvorila je popriline vieznanosti. Na primjer, nije bilo mogue
rei je li pisar zvijezdom mislio na Boga, zvijezdu ili tek na
odgovarajui zvuk. Gledajui unatrag moemo rei da je jasno da su pisari
svoj sustav mogli uvelike pojednostavniti da su odabrali drati se samo

govornih zvukova. Naalost, kulturna evolucija pati od inercije i ne donosi

racionalne odluke. Zbog toga su se i Egipani i Sumerani jednostavno
prepustili toku sve vee kompleksnosti. Umjesto da pojednostavne svoje
sustave pisanja, dvije su se civilizacije stotinama godina pokuavale rijeiti
dvosmislenosti dodavanjem sve veeg broja znakova. Klinasta je notacija
dodavala determinativne ideograme kako bi pojasnila pojam prateih
znakova. Oni su obiljeavali semantike kategorije rijei: grad, ovjek,
kamen, drvo, Bog i tako dalje. Na primjer, znak za oranje uz
determinativ drvo znaio je poljoprivredno orue plug. Isti je znak uz
determinativ ovjek oznaavao oraa. Determinativi su takoer pomogli
poblie oznaiti znaenja rijei napisanih silabikom notacijom - to je
koristan trik, s obzirom na to da je bilo koji dani slog esto odgovarao
nekolicini homofonih rijei (slino one i won na engleskome).
Upada u oi injenica da je egipatsko pismo usvojilo gotovo
identino rjeenje. Hijeroglifi su ukljuivali sofisticiran sustav
determinativa za kategorije poput ovjeka, vode, vatre, biljaka, radnji, pa
ak i apstraktnih pojmova. U toj je razraenoj shemi rije na kraju
predstavljala mjeavina triju kljueva: zvuka, kategorije i eksplicitnog
znaenja. Na primjer, glagol izii, koji se izgovarao pr, pisan je pomou
ak tri znaka:
Kua, koja se takoer izgovara pr, sluila je kao fonetski
element.
Usta, koja se izgovaraju r, sluila su kao fonetska dopuna. To
je potvrivalo da simbol za kuu treba itati radi njegova
izgovora, a ne znaenja.
Na kraju, dvije su noge sluile kao determinativ za
izraavanje ideje kretanja.242
Vrlo je slina logika vodila evoluciju kineskih znakova. I oni se
sastoje od jedinica nieg reda koje ukljuuju i znaenje i fonetske markere.
Na primjer, znak za sunevu svjetlost, koji se izgovara qing, sastoji se od
znakova za sunce i zeleno. Prvi je oigledan semantiki marker, a
drugi, koji se izgovara qing, upuuje na pravilan izgovor.
Premda su sve te slikovne kombinacije vrlo razraene, one nisu
mnogo kompliciranije od logike kojom razlikujemo cellar i seller, I i
eye ili but i butt. Takoer se oslanjamo na pravopisne konvencije
koje ukljuuju mjeavinu morfema i fonema. Na se pravopis moe initi

kompliciran, ali on ustvari pojanjava dvosmislenosti fonetske notacije. On

se koristi posebnim pisanim formama za razliita znaenja rijei koje isto
zvue, poput lessen i lesson, pea i pee ili horse i hoarse. U
board naspram bored zavretak rijei -ed slui kao etiketa za particip
prolosti, slino markerima koje se koristi u staroegipatskom ili klinastom
pismu.
Ukratko, razliite su kulture neovisno prihvatile mijeani sustav
pisanja koji spaja znaenje i zvuk. Ali zato se ini da mijeani sustavi
pisanja predstavljaju tako stabilnu privlanu silu za drutva diljem svijeta?
Razlog tome vjerojatno lei na sjecitu viestrukih ogranienja: naina na
koji je strukturirano nae pamenje, naina na koji je organiziran jezik te
dostupnosti odreenih sveza u mozgu. Nae je pamenje slabo opremljeno
za posve piktografsko ili logografsko pismo, u kojem svaka rije ima svoj
simbol. Ne bi nam bilo mogue upamtiti poseban znak za svaku od 50.000
rijei u naem leksiku. Ni puko biljeenje zvukova ne bi zadovoljavalo.
Veina jezika sadri toliko golem broj homofona poput wretch i retch,
da bi posve fonoloki sustav pisanja patio od ozbiljnih vieznanosti.
itanje bi bilo usporedivo s rjeavanjem rebusa - it wood bee two in knee
fish hunt243. ini se da je najbolje rjeenje mijeani sustav, koji koristi
fragmente i zvuka i znaenja.
Mijeani sustav pisanja takoer ima golemu prednost u tome to
osobito odgovara povezivosti podruja potanskog sanduia. To podruje
vjerojatno igra kljunu ulogu u distribuciji fonolokih i semantikih
fragmenata informacije prisutne u pismu, tako to ih alje i u srednji
temporalni i u frontalni reanj, koji kodiraju znaenje rijei, i u gornja
temporalna i donja frontalna podruja, koja su ukljuena u analizu zvuka i
artikulaciju. Da ta povezivost nije unaprijed postojala u svih ljudskih bia,
vjerojatno bi nai sumerski i egipatski preci morali izumiti vrlo razliit
vizualni kod.

Abeceda: velik skok unaprijed

Od svojih poetaka u Mezopotamiji, virus pisanja ubrzo se proirio
na okolne kulture. Nesumnjivo mu je uvelike pomoglo pogodno tlo za
razmnoavanje na koje je naiao u ljudskom mozgu. Meutim, ta se
epidemija u svim drutvima zadrala unutar granica malene grupe
specijalista. Kompleksnost tog izuma ograniavala je njegovu sposobnost

irenja. Prema nekim procjenama sumersko je pismo jednom sadravalo

devetsto znakova, to je poslije palo na pet stotina, kako je piktografija
postupno poputala pred pismom koje je sve vie bilo slogovno. I u Egiptu
je obrazovanje pisara ukljuivalo uenje ukupno oko sedamsto znakova.
ak i u dananjoj Kini obrazovani ljudi moraju nauiti nekoliko tisua
znakova. Jo je u 1950-ima stopa nepismenosti odraslog stanovnitva Kine
bila blizu 80 posto - prije negoli su temeljito pojednostavnjenje i golemo
ulaganje u obrazovanje tu brojku spustili na oko 10 posto.
Prije nego to je virus pisma postao pandemijski, morao je mutirati.
Kao i u biolokoj evoluciji, do te je mutacije - alfabetskog principa vjerojatno dolo u malim grupama ljudi na rubovima drutvene matice.
Prvi tragovi alfabetskog sustava, zvani protosinajski, potjeu iz 1700. p. n.
e., otkriveni su na Sinajskom poluotoku, blizu rudnika tirkiza koje su prvi
iskoritavali faraoni srednjeg i novog kraljevstva. Taj je sustav pisanja
posudio oblike nekoliko egipatskih znakova, ali ih je koristio za
predstavljanje jednog semitskog jezika. Znakovi se vie nisu odnosili na
znaenje, ve samo na govorne zvukove, i ustvari samo na suglasnike. Na
taj je nain drastino smanjen popis pisanih simbola: oko dva tuceta
znakova bila su dovoljna da savreno pravilno prikau sve postojee
govorne zvukove.
Sjeme abecednog pisanja proklijalo je stoga to su pisari pisali za
nov jezik. To im je omoguilo da se rijee starih pravila te da se usmjere na
racionaliziranu transkripciju. Nema sumnje da su ih nadahnuli okolni
egipatski i klinasti sustavi, ali su imali jedinstvenu priliku da otklone bilo
kakve povijesne pogrekice, izdvoje bitne principe i destiliraju ih u njihovu
najjednostavniju formu. Najzad, odustali su od ideografskog pisma i
usredotoili se iskljuivo na apstraktno biljeenje govornih zvukova i
korijena rijei.244
Novi jezik pisara pripadao je semitskoj porodici, koja danas
ukljuuje arapski, amharski i hebrejski. Morfologija tih jezika neobina je
po tome to naglasak stavlja na suglasnike. Nema neke sumnje da je ta
odlika pridonijela izmiljanju abecede. U semitskim se jezicima korijeni
mnogih rijei sastoje od fiksne mree suglasnika unutar koje se
samoglasnici mogu mijenjati. Na primjer, na hebrejskom se korijen gdl,
koji izraava ope znaenje veliko, moe deklinirati kao gadol, velik;
gdola, velika; giddel, podignuti; gadal, rasti; higdil, poveati; i tako dalje.
Izumitelji protosinajskog pisma iskoristili su tu osobitost. Razumjeli su da
je sve to su trebali uiniti bilo to da prikau apstraktnu mreu suglasnika.

Njihov jezik nije zahtijevao velik inventar znakova za svaki mogui slog itatelj je sr poruke mogao shvatiti tako to bi jednostavno ta dva tuceta
znakova potraio u popisu suglasnika.
Odabir oblika za svaki suglasnik takoer se temeljio na vrlo
jednostavnoj i pamtljivoj ideji: svaki je oblik predstavljao rije koja je
poinjala odgovarajuim suglasnikom. Ta je lukava ideja poznata kao
akrofonski princip (doslovno koritenje zvuka s jednog kraja). Tako je
suglasnik b prikazivao obris kue, koja se na veini semitskih jezika naziva
beth. Po njemu je ime dobilo grko slovo beta. Slino tome, glotalni
okluziv, suglasnik koji postoji samo u semitskim jezicima, kojim poinje
rije aleph (vol), u protosinajskom je pismu predstavljala volovska glava.
Taj je oblik, stiliziran i rotiran, postao slovo alfa (a) u grkoj abecedi, a
potom i nae slovo A. Ako veliko slovo A okrenemo naopake, moemo
lako prepoznati glavu i dva roga izvornoga vola. Akrofonski princip jedini
je razlog zato grka slova imaju neobina imena (alfa, beta, gama,
delta...). To su ustvari iskrivljena semitska imena dvaju tuceta slika koje su
naim slovima dale oblike, imena i izgovor njihova prvog suglasnika.
Tako svako od slova kojim se rutinski koristimo u naoj latinici
sadri malen, skriveni crte star etiri tisue godina. M simbolizira
valove (mem ili mayyuma), n je zmija (nahau), l je ostan (lamd), a
k je ruka rairenih prstiju (kaf), R je glava (res)... Svia mi se pomisao
da je kulturna evolucija pola istom putanjom kao i neurofiziolog Keiji
Tanaka - i jedno i drugo su kljatrili crtee sve dok nije preostao samo
njihov bitni oblik (usporedi slike 3.6 i 4.3). Pismo se kretalo od prvih
realistinih crtea volovskih glava u pilji Lascaux, do semitskog pisma,
koje je te glave pretvorilo u nekoliko poteza, a zatim do Feniana i Grka,
koji su ih pretvorili u moderno slovo A. Sasvim slino nainu na koji je
Tanaka pojednostavnjivao oblike dok nije doao do najjednostavnijega,
koji je i dalje pokretao vidne neurone majmuna, pismo se postupno razvilo
prema simplificiranom sustavu koji su neuroni u naemu donjem
temporalnom korteksu i dalje mogli smjesta prepoznati. Na osnovi
pokuaja i pogreaka te postupnom selekcijom tijekom mnogih pokoljenja,
kulturna je evolucija dola do malenog popisa minimalnih i univerzalnih
oblika slova. Premda variraju od zemlje do zemlje, svi oni vode porijeklo
od istog skupa osnovnih obiljeja koja su prisutna u prirodnim scenama i
koja na vizualni sustav najlake zahvaa.
S izumom abecede pismo je postalo demokratinije. Vie nisu bile
potrebne godine uenja da bi se postalo pisar. Bilo tko s razumnom

koliinom motivacije mogao je nauiti itati i pisati abecedom od tek

dvadesetak slova. Pismo i abeceda ubrzo su se proirili cijelim svijetom. U
Ugaritu, na sirijskoj obali, alfabetski je princip daleko od svojega rodnog
mjesta prilagoen tehnici pisanja na glinenim ploicama. Zapisi klinastom
abecedom koji datiraju iz trinaestog stoljea p. n. e. naeni su na mjestu
gdje je bio drevni kanaanski grad. Ta je abeceda semitska. Ona je
neizravno stvorila sve abecede svijeta: najprije feniku, koja je pak
prethodnica grke, iriline, latinine i vjerojatno svih indijskih shema
pisanja; zatim hebrejsko pismo, koje do dana dananjeg ostaje bitno
nepromijenjeno; te na kraju aramejsko, koje je izvor modernoga arapskog s
njegove dvije stotine milijuna suvremenih itatelja.

Samoglasnici: "majke itanja"

Feniani su uveli jo jedan velik doprinos: eksplicitno biljeenje
samoglasnika. U semitskom su se transkribirali samo suglasnici. To je
obiljeje kompliciralo itanje i vodilo vieznanostima, s obzirom na to da
su slova oznaavala samo korijene rijei, a ne njihov puni izgovor. Feniko
je pismo, nastavljajui na hebrejsku i ugaritsku abecedu, uvelo prikazivanje
vokala dodavanjem simbola zvanih matres lectionis (majke itanja). U
poetku su matres lectionis jednostavno bile suglasnici pretvoreni u
samoglasnike. Do te je konverzije vjerojatno dolo zbog toga to se
izgovor nekih rijei izmijenio.245 Na primjer, semitska rije panamuwa,
koja se u poetku pisala konsonantima PNMW, u govornom se jeziku
postupno izvitoperila u panamua, a zatim panamu. Budui da se ta rije i
dalje pisala PNMW, zadnji je suglasnik W postao transkripcija zvuka u.
Slino tome, suglasnik j (jodh) postao je slubena transkripcija
samoglasnika i - ista vrsta govornog iskrivljenja zbog kojeg ime glavnoga
grada Slovenije, Ljubljane, izgovaramo Liubiana.
Meutim, feniki sustav nije bio savren. On nije uspio prikazati sve
samoglasnike, a bio je i dvosmislen jer su neki simboli oznaavali i
suglasnike i samoglasnike. Grci su ti koji su naposljetku stvorili abecedu
kakvu poznajemo. Pritom su preuzeli fenika imena za slova (aleph, beth,
gimmel...), premda su tad ve te rijei bile besmislene. Naalost, nekoliko
fenikih suglasnika nije bilo u grkom. Na primjer, Grci nisu mogli
izgovoriti glotalni okluziv, koji oznaava apostrof i koji je prvo slovo rijei
aleph (koju prikazuje slovo A). Govornici grkog nesvjesno su isputali
taj prvi zvuk i to slovo nepravilno izgovarali aleph. Tako je dolo do toga

da slovo A oznaava samoglasnik a, premda je to slovo u semitskim

jezicima u poetku prikazivalo suglasnik. Slina je pria sa slovima jota,
omikron i ipsilon, koja su semitski suglasnici pretvoreni u grke
samoglasnike. Taj se sustav nastavio razvijati nekoliko stoljea. U grkom
su se i dalje pojavljivali novi zvukovi. Zbog toga su se pojavila nova slova
za oznaavanje dugog o (doslovno omega) i dugog e (slovo eta, posueno
od fenikog suglasnika heth, koji u grkom vie nije postojao). Takoer su
stvoreni kompleksni grafemi: spajanje o i u odabrano je da oznaava
zvuk u, dok je slovo ipsilon na kraju predstavljalo otar zvuk , kao u
francuskom sur ili njemakom ber.
Premda su te prilagodbe bile spore, na pomolu je bio novi princip.
Prvi put u povijesti ovjeanstva abeceda je Grcima omoguila da
posjeduju potpun grafiki inventar zvukova svojeg jezika. Pisanje je
osloboeno svojega piktografskog i silabikog porijekla. Grci su otkrili
najmanje jedinice govornog jezika, foneme, i izumili notaciju koja ih je
mogla sve transkribirati. Kulturna je evolucija na osnovi pokuaja i
pogreaka dola do minimalnog skupa simbola. Oni su bili kompatibilni s
naim mozgom, kako stoga to ih je podruje potanskog sanduia lako
moglo nauiti, tako i zbog toga to su uspostavili izravnu vezu s govornim
zvukovima kodiranima u gornjem temporalnom korteksu.

Peto poglavlje
Uenje itanja
Uenje itanja sastoji se od spajanja dva podruja mozga koji su
prisutni ve u novoroenadi: sustava za prepoznavanje predmeta i
jezinog sklopa. Stjecanje sposobnosti itanja ukljuuje tri glavne faze:
slikovni stadij, kratak period u kojem djeca usnime nekoliko rijei;
fonoloki stadij, na kojem ue grafeme dekodirati na foneme; i ortografski
stadij, na kojem prepoznavanje rijei postaje brzo i automatsko.
Oslikavanje mozga pokazuje da tijekom tog procesa dolazi do promjena na
nekoliko sklopova u mozgu, osobito na onima na lijevomu
okcipitotemporalnom podruju potanskog sanduia. Tijekom nekoliko
godina ivana se aktivnost koju potiu napisane rijei poveava, postaje
selektivna i pribliava se mrei za itanje odrasle osobe.
Premda su ti rezultati jo uvijek preliminarni, oni obiluju
implikacijama za obrazovanje. Iznad svega, sad razumijemo zato je
cjelojezina metoda zavarala tolike psihologe i uitelje, premda ne
odgovara arhitekturi naega vidnog mozga.

Ne elim da se zadivite samo onime to itate, ve udu njegove itljivosti.

Vladimir Nabokov, Blijeda vatra
Premda je trebalo proi mnogo generacija pisara da bi se dolo do
dananjih sustava pisanja, naa djeca moraju njima ovladati u samo
nekoliko godina. Govorila ona francuski, engleski, kineski ili hebrejski,
dvije ili tri godine uenja omoguit e im da ponu deifrirati rijei.
Tijekom tih kljunih godina pismo, koje je bilo samo gomila tragova na
papiru, iznenada zadobiva znaenje. Istraivanje unutranjih mehanizama
tog procesa uenja, od psihologije sve do razine mozga, u proteklih je deset
godina uvelike napredovalo. To obnovljeno razumijevanje mehanizama
itanja ima vane implikacije za unapreivanje poduavanja, o emu emo
govoriti u ovom poglavlju.
Pretpostavka o neuronskom recikliranju tvrdi da se pisanje sve vie
ukorjenjuje u mozgu djeteta zbog toga to si nalazi odgovarajuu niu u
sklopovima koji su ve funkcionalni i trebaju samo minimalno
preusmjeravanje. Cerebralni proces koji ukljuuje pokuaj i pogreku,
slino kulturnom eksperimentiranju koje se odvijalo tijekom evolucije
pisma, mora se dogoditi unutar vidnih i jezinih sklopova djejeg mozga.
Uglavnom se predvia da e se itanje postupno smjetati u lijevomu
okcipitotemporalnom podruju potanskog sanduia. Dok dijete postaje
kompetentan itatelj, to bi se podruje mozga trebalo sve vie
specijalizirati za itanje. Takoer bi mu trebala porasti komunikacija s
temporalnim, parijetalnim i frontalnim jezinim podrujima, koja lee
izvan njega. Razvojna psihologija i, u novije vrijeme, slikovni prikazi
mozga poeli su rasvjetljavati stadije na koje se taj proces dijeli.246
Zaudo, pretpostavka o neuronskom recikliranju navodi nas da se
usredotoimo na prvu godinu ivota, prije nego to itanje uope doe na
red. Ako je model recikliranja toan, djeca ue itati samo stoga to njihovi
mozgovi ve sadre potrebnu arhitekturu - bilo zahvaljujui evoluciji ili
ranijem uenju. Prije nego to se djeca izloe prvoj lekciji itanja, njihov bi
raniji jezini i vizualni razvoj trebao igrati bitnu ulogu u pripremanju
njihovih mozgova za to novo kulturno iskustvo.

Roenje budueg itatelja

Jednom se smatralo da malo dijete svijet vidi kao vraju bunu
zbrku. Njegov se mozak smatrao vrlo nezrelim i jedva imalo
organiziranim - da bi se strukturiralo, bilo je potrebno unoenje mase
podataka i godine statistikog uenja. Meutim, novija istraivanja
osporavaju tu simplicistiku konstruktivistiku teoriju. Dakako da mozak
zadrava svoju plastinost do duboko u adolescenciju, ime se otvara
prilika za uenje i obrazovanje. Meutim, ve u prvoj godini ivota bivaju
usaene dvije glavne sposobnosti koje e kasnije biti reciklirane za itanje:
razumijevanje govora i invarijantno vizualno prepoznavanje.
Djeca u prvih nekoliko mjeseci ivota pokazuju iznenaujue jezine
sposobnosti. Nekoliko dana nakon roenja lako shvaaju jezine opreke
poput razlike izmeu ba i ga.247 Nadalje, posebnu pozornost pridaju ritmu
svojega roenog jezika,248 koji se tijekom posljednjih mjeseci trudnoe
uje in utero. Njihova se jezina vjetina ve oslanja na mreu podruja u
lijevoj hemisferi koja e u naim odraslim mozgovima biti aktivna pri
obradi govora. Lijevi gornji temporalni reanj analizira govorne zvukove, a
temporalni je reanj hijerarhijski organiziran na niz podruja koja bi
trebala biti sposobna izdvajati foneme, rijei i reenice. ak se i lijevo
donje frontalno podruje, zvano Brocino podruje, za koji se uvrijeeno
smatralo da u sebi smjeta napredne vjetine za proizvodnju govora i
gramatiku, aktivira ve kad tromjesena djeca sluaju reenice.249
Nema mnogo sumnje da su to podruja mozga genetski
predisponirana za stvaranje mree koja omoguava usvajanje jezika.
Naravno da uenje takoer igra znaajnu ulogu. Tijekom prve godine
ivota djeteta, njegova se govorna podruja specijaliziraju za jezik njegove
okoline.250 U dobi od est mjeseci glasanje samoglasnicima, za koje se
moe rei da je samoglasniki prostor jedinstven za svaki jezik, sve vie
se uobliava dok se prilagoava samoglasnicima rodnog jezika. S otprilike
jedanaest ili dvanaest mjeseci suglasnici se pribliavaju odgovarajuim
ciljevima. U toj dobi japanske bebe prestanu percipirati razliku izmeu r i l
- a mi prestanemo percipirati strane opreke poput raznolikih zvukova t, koji
su kljuni za indijske jezike, ali ne i za na.
Poput mladog prirodnjaka ili statistiara, djeji mozak sistematski
izdvaja, razvrstava i klasificira segmente govora. On detektira pravilnosti u
ulaznom govoru, odluuje koji su zvuni prijelazi prihvatljivi i brie sve
druge. Fonotaktika pravila jezika ubrzo nalaze svoje mjesto: poljska beba

prihvaa niz konsonanata p, r i ch, premda taj niz vrijea engleske ui.
Bebe takoer raunaju koji se dijelovi govora najee ponavljaju: oni e
postati prve rijei njihova ulaznog leksikona.251
Krajem druge godine Vokabular djeteta raste nevjerojatnom brzinom
od deset do dvadeset novih rijei na dan. Ono istovremeno uspostavlja
osnovna gramatika pravila svog jezika. U dobi od pet ili est godina, kad
se djecu izlae prvim lekcijama itanja, ona ve poznaju fonologiju svoga
jezika. Isto tako posjeduju i Vokabular od nekoliko tisua rijei i ovladala
su osnovnim gramatikim strukturama svoga jezika. Ta su pravila i
predodbe252 implicitne. Dijete nije svjesno svoje strunosti i ne moe je
objasniti. Pa ipak, to znanje nesumnjivo postoji u organiziranom skupu
govornih sklopova koji spremno ekaju napisanu rije.
Istovremeno se odvija organizacija vidnog sustava djeteta. Ve u
prvih nekoliko mjeseci mozak dojeneta ve je dovoljno sofisticiran da
vizualnu scenu parsira na predmete i prati ih dok se kreu, ak i ako u
nekom momentu nakratko budu skriveni.253 U prvoj godini ivota djeca
predmete razlikuju po njihovim obrisima, teksturi i unutarnjoj organizaciji.
Ona nadalje ak primjeuju razliku izmeu konkavnih i konveksnih
predmeta.254 Kad iz nekoliko razliitih oita vide neki predmet, ona
sofisticiranim izvoenjem pogaaju njegov trodimenzionalni oblik.255 ini
se da se ta izvanredna sposobnost oslanja na tumaenje toga kako se
susreu rubovi tog predmeta, stvarajui sjecita T, Y ili L. 256 ini se da je
tako u prvoj godini ivota postavljen sustav koji je svemu osnova i koji e
poslije biti recikliran kao ureaj za prepoznavanje slova. Bebe u drugoj
godini ivota prepoznaju okljatrene verzije predmeta, to upuuje na to da
su iz slike sposobne apstrahirati bitne elemente oblika.257
Takoer je vrlo temeljito istraen razvoj percepcije lica.
Novoroenad obraa posebnu pozornost na lica. ini se da s dva mjeseca
lica ve aktiviraju podruje okcipitotemporalnog korteksa kojim se koriste
odrasli.258 Tijekom prve godine ta se rana specijalizacija sve vie pojaava,
dok bebe ue prepoznavati lica oko sebe. Oko devet mjeseci njihov sustav
za lica specijalizira se za ljudska bia i gubi sposobnost razlikovanja lica
drugih primata.259 U drugoj godini takoer ue prepoznati lice izvan
konteksta.260 Taj se proces specijalizacije nastavlja tijekom iduih deset ili
vie godina, mada sporije.261
Trenutano ne znamo u kojoj dobi kola kortikalne specijalizacije za
lica, mjesta i predmete napokon dolazi do svojega odraslog rasporeda -

neka istraivanja daju naslutiti da ta kortikalna specijalizacija moe

zapoeti jo u prvoj godini ivota.262 Ono to je sigurno jest to da je u dobi
od pet ili est godina, kad dijete poinje itati, kljuni proces
invarijantnoga vizualnog prepoznavanja prisutan, premda je jo uvijek
maksimalno plastian. Tako je to razdoblje posebno povoljno za usvajanje
novih vizualnih oblika poput slova i rijei.

Tri koraka za itanje

Gospodine, on se nikada nije hranio poslasticama koje se raaju u knjizi.
On nije jeo papir, tako rei; on nije pio crnilo; njegov se um nije
nadopunjavao; on je tek ivotinja, osjetljiva samo u tupljim dijelovima.
Shakespeare, Uzaludni ljubavni trud263
to li smo to uinili ime smo postali derai papira i pijai tinte,
odnosno, drugim rijeima, struni itatelji? Britanska psihologinja Uta
Frith uvela je 1985. model stjecanja sposobnosti itanja koji je postao
klasik, i koji razlikuje tri glavna stadija uenja.264 To je, naravno, teorijsko
pojednostavnjenje, budui da ustvari ta tri stadija nisu vrsto odijeljena.
Dijete se tijekom nekoliko mjeseci ili godina kroz njih kree neprekidno, a
moda e budue teorije itanja s vremenom uspjeti taj kontinuitet
obuhvatiti jedinstvenom mreom neurona, u kojoj se reprezentacije
postupno pojavljuju zahvaljujui fiksnom pravilu uenja.265 Meutim, u
meuvremenu Frithina tri jednostavna koraka pruaju grub obris velikih
promjena do kojih dolazi u umu djeteta. Oni u najmanju ruku sa stajalita
pedagogije pruaju vrlo koristan opis krivulje uenja djeteta.
Prema Frith, prvi je stadij, koji se zbiva u dobi od oko pet ili est
godina, logografski, odnosno slikovni. Dijete jo nije ovladalo
logikom pisanja. Vizualni sustav pokuava prepoznati rijei kao da su one
predmeti ili lica. On se oslanja na sva dostupna vizualna obiljeja: oblik,
boju, poloaj slova, zakrivljenost... Na tom stadiju, koji esto prethodi
formalnom poduavanju, dijete tipino prepoznaje svoje ime i moda jo
nekoliko upadljivih rijei poput imena trgovakih marki
Veliina tog vidnog vokabulara meu djecom znatno varira. Neka
uspiju upamtiti nekoliko desetaka rijei. Druga, posebno u transparentnim

jezicima poput talijanskoga, pokazuju kratak, esto neuoljiv, slikovni

stadij. U svakom sluaju prepoznavanje itavih rijei kao slika tek je
umjetni oblik itanja. Uestale pogreke otkrivaju da dijete ne dekodira
unutarnju strukturu rijei, ve samo iskoritava nekoliko povrnih naznaka.
Lako ga zavarava vizualna slinost
ita kao
ne uspijeva
prepoznati poznate rijei pod novom krinkom (COCA-COLA u verzalu),
te ne uopava na povezane nizove poput coco 266 Ta bi svojstva dala
naslutiti da na tom stadiju djeji mozak pokuava opi oblik rijei izravno
pridruiti znaenjima, bez osvrtanja na pojedina slova i njihov izgovor lani oblik itanja.

Osvjetavanje fonema
Kako bi prelo slikovni stadij, dijete mora nauiti rijei dekodirati na
njihova sastavna slova i povezati ih s govornim zvucima. Razvoj postupka
konverzije grafema u fonem karakteristian je za drugi stadij stjecanja
sposobnosti itanja, onaj fonoloki. Na toj se toki prestaju obraivati
itave rijei. Dijete naui obraati pozornost na manje sastavnice, poput
izoliranih slova i relevantnih grupa slova (ch, ou, ay...). Ono
grafeme povezuje s odgovarajuim govornim zvucima i vjeba da ih sklapa
u rijei. Sada ak moe i izgovoriti nepoznate rijei.
Dijete moe znati nazive slova (a, be, ce, de...). Naalost, to znanje,
umjesto da bude od pomoi, esto moe ak i oteati stjecanje sposobnosti
itanja. Beskorisno je znati da se s izgovara ess, k kay i i eye kad
pokuavamo proitati rije ski. Nazivi slova ne mogu se sastaviti tijekom
itanja - ta se shema tie samo fonema. Ali fonemi su prilino apstraktne i
skrovite govorne jedinice. Morat e se zbiti prava mentalna revolucija prije
nego to dijete otkrije da se govor moe ralaniti na foneme, i da se zvuk
ba sastoji od dviju takvih jedinica, od fonema b i a.
Prve godine poduke iz itanja dovode do pojavljivanja izriitih
predodbi govornih zvukova. Kljuni je stadij otkrie da se govor sastoji
od atoma ili fonema, koje se moe po volji iznova slagati kako bi se
stvorile nove rijei. Ta se sposobnost zove fonemskom svjesnou.
Ispitivanja psihologa Josea Moraisa pokazala su da otkrie fonema
nije automatsko. Ono zahtijeva izriito poduavanje alfabetskog koda.267
ak se i odraslima, ako su nepismeni, moe dogoditi neuspjeh u
detektiranju fonema u rijeima.

U potporu tom izvanrednom zakljuku Morais i njegovi kolege u

svoj su laboratorij pozvali desetke odraslih dobrovoljaca iz Portugala.
Polovina njih upravo je nauila itati, dok su drugi, koji su doli iz istoga
socioekonomskog miljea, bili nepismeni. Ti su dobrovoljci pozvani da
igraju nekoliko vrsta govornih igara. Dobivali su pitanja poput ovih: Ako u
rijei Porto maknete prvi glas, to dobivate? (orto). Poinju li rijei table i
tower istim glasom? (da). Koliko glasova ima u slogu tap? (tri).
Rezultati tog pokusa bili su jasni. Nepismeni su sustavno grijeili kad
god je igra zahtijevala da se pozornost obrati na razinu fonema. Dodatni su
pokusi suzili problem. Nepismeni nisu imali nikakvih problema s
razlikovanjem govornih zvukova - na primjer, mogli su lako uti razliku
izmeu da i ba. Takoer su se mogli igrati sa slogovima i rimama i uvidjeti
da stol i bol zavravaju istim zvukom. Jedino nisu bili u stanju izdvojiti
najmanje sastavnice govora, foneme. Nisu uspijevali vidjeti da se isti
fonemi pojavljuju na razliitim poloajima unutar rijei, ili da je rijeima
tuna, stop i foot zajedniki glas t. ak su grijeili u jednostavnoj igri
zamjene, u kojoj jedan igra kae rije, a drugi je mora ponoviti
zamijenivi prvi glas glasom p: kad prvi kae Dallas, drugi mora
odgovoriti palace, i tako dalje.
Veleasni Spooner, dekan New Collegea u Oxfordu u Engleskoj,
proslavio se svojim govornim pogrekama (jednom je studenta prekorio
rijeima hissing his mystery lecture [prosiktao je predavanje o misteriji
- umjesto propustio je predavanje o historiji] i tasting two worms
[okusio je dva crva - umjesto potratio je dva (ispitna) roka]). Mi sada
zahvaljujui radu Josea Moraisa znamo da ta mala umjetnost zahtijeva
alfabetsku pismenost. Dekodiranje spoonerizama - sluajnih zamjena
poetnih glasova rijei - poput Our Lord is a shoving leopard [Na je
Bog leopard koji se gura - umjesto Na je Bog pastir pun ljubavi]
znatan naglasak stavlja na fonemsku svjesnost - zabavno je zamijetiti da
Sumerani sa svojim slogovnim pismom vjerojatno nisu bili svjesni takvih
fonemskih jezinih igara.
Duboki uinci fonemske svjesnosti dokazuju koliko temeljito
usvajanje alfabetskog koda mijenja nae mozgove. Uenje abecede daje
nam pristup verbalnoj tenosti koja je izvan dosega nepismenih. Ono
takoer vodi dubokim kulturnim razlikama. Odrasli Kinezi, koji mogu
itati samo tradicionalni kineski, padaju na ispitima fonemske svjesnosti,
na kojima oni koji su takoer uili abecedno pismo pinyin lako
uspijevaju.268

Ta otkria takoer imaju implikacije za djeji mozak. Kad mladi

uenik ui deifrirati alfabetsko pismo, vidna podruja mozga ue rije
ralaniti na slova i grafeme. To znai da se neka govorna podruja moraju
prilagoditi izriitoj reprezentaciji fonema. Te modifikacije moraju biti vrlo
dobro koordinirane, ako se ima pojaviti djelotvorna putanja konverzije
slova u zvuk.

Grafemi i fonemi: problem kokoi i jajeta

Mi ne razumijemo u potpunosti taj uzroni lanac koji povezuje
stjecanje vizualne i jezine sposobnosti. Mora li dijete isprva ulazni govor
analizirati na foneme, kako bi shvatilo znaenje slova? Ili pak dijete narav
slovnog koda razumije prije negoli otkrije da se govor sastoji od fonema?
To je vjerojatno samo jo jedan problem kokoi i jajeta. Dva su tipa
uenja tako usko povezana da je nemogue rei to dolazi prvo, grafem ili
fonem - oba se zajedno javljaju i meusobno se unapreuju.
Obilje podataka upuuje na to da djeca predkolske dobi kojima
najbolje idu fonoloke igre poput rimovanja takoer bre ue itati.269
Nadalje, vjebe manipulacije govornim zvukovima u ranoj dobi
unapreuju i fonemsku svjesnost i poboljavaju rezultate u itanju. Ti su
nalazi mnoge istraivae naveli na zakljuak da je fonemska svjesnost
preduvjet stjecanju sposobnosti itanja. Drugim rijeima, otkrie fonema
prethodi otkriu grafema.
Meutim, Anne Castles i Max Coltheart270 nedavno su naglasili da
uzrona sveza izmeu fonemske svjesnosti i stjecanja sposobnosti itanja
nije tako vrsto utvrena kao to bi se moglo pomisliti. Veina pokusa u
tom podruju izvedena je s djecom koja su ve poznavala neka slova i
kojima je to znanje moglo pomoi pri segmentiranju govora. Castles i
Coltheart takoer su skrenuli pozornost na to koliko golem utjecaj
slovkanje moe imati na fonemsku obradu. Ako djecu upitate koliko
zvukova uju u rijei poput rich, oni kau tri (r-i-ch), ali u rijei pitch
uju etiri (p-i-t-ch) - u stvari obje rijei imaju etiri fonema, ali utjecaj
pisanog koda ozbiljno utjee na sposobnost da ih se opazi.271 Isto tako, ako
devetogodinjaku kaete da iz rijei poput bind ukloni zvuk n, vjerojatno
e rei bid umjesto ispravnog bide, to je takoer pogreka na koju utjee
nain pisanja.272 Ukratko, poznavanje pisanog koda oigledno proima
zadatke iz fonemske svjesnosti. Rezultati nepismenih i itatelja kineskoga

pokazuju da se svjesna manipulacija fonemima ne javlja bez izriitog

poduavanja alfabetskog koda.
U krajnjoj analizi, odnos izmeu razvoja grafema i fonema vjerojatno
je odnos stalne reciprone interakcije, odnosno spiralne uzronosti.
Uenje slova privlai pozornost na govorne zvukove, analiza govornih
zvukova rafinira razumijevanje slova i tako dalje niz beskrajnu spiralu,
koja vodi k istovremenom pojavljivanju grafemskog i fonemskog koda.
Javljanje dvaju kodova moe se izravno procijeniti promatranjem
djetetovih pogreaka u itanju. U svim jezicima fonoloki stadij
obiljeavaju osobite pogreke regulariziranja. itatelj poetnik moe
nekoliko slova pretvoriti u zvukove, ali obino posustaje kad je rije imalo
nepravilna. Na primjer, rei e kay umjesto key.273 Jo jedan simptom jest
efekt kompleksnosti slogova: prva moda moe itati jednostavne slogove
u kojima samoglasnik slijedi nakon suglasnika (KV), ali obino ima sve
veih potekoa s rastom broja suglasnika (KVK, KKVK i tako dalje).
Novajlija ne moe deifrirati kompleksne rijei poput strict
(KKKVKK).274
Ti nalazi upuuju na to da stjecanje sposobnosti itanja napreduje od
jednostavnih do kompleksnih pravila. Dijete najprije naui sricati slova
pravilnog izgovora, poput b ili k. Zatim postupno ui dekodirati sve
kompleksnije i rijetke grafeme. Otkriva relevantne konsonantske grozdove
poput bi ili str. Takoer pamti posebne skupine slova, na primjer
sufiks -tion, koji se ita shun, ili nepravilni morfem za glagol walk
(koji se ita wok). Kompetentni je itatelj iznad svega naitan ovjek, koji
implicitno poznaje velik broj prefiksa, korijena i sufiksa te ih bez truda
povezuje i s izgovorom i sa znaenjem.

Ortografski stadij
Kad dijete postigne odreenu razinu sposobnosti itanja, ono
dosegne trei, ortografski stadij Ute Frith. Postupno se ustaljuje golem
leksikon vizualnih jedinica razliitih veliina. On sadri bogato mnotvo
podataka o estoi tih jedinica i njihovih susjeda. Na tom stadiju vrijeme
itanja vie primarno ne odreuje duina rijei ili kompleksnost grafema.
Na njega sve vie utjee to koliko se esto neka rije susretala: rijetke se
rijei itaju sporije od estih. Broj susjeda takoer se javlja kao znaajan
imbenik. Rije poput vain, koju okruuju vrlo frekventni susjedi poput

rain ili pain, ita se sporije. Svi ti efekti odraavaju postupno

uspostavljanje druge putanje itanja, one leksike, koja sve vie
nadopunjava dekodiranje slova u zvuk.
Vjerojatno najjasnije obiljeje ortografskog stadija jest to da duljina
rijei postupno prestaje igrati ulogu. Na fonolokom stadiju djeca rijei
polagano deifriraju sekvencijalno, jedno po jedno slovo. Posljedica toga je
da vrijeme itanja raste zajedno s brojem slova u rijei.275 Na ortografskom
stadiju, dok itanje postaje sve tenije i tenije, taj uinak duljine polagano
nestaje. Njega u kompetentnih odraslih itatelja u osnovi nema - svi mi
rijei itamo paralelnim postupkom koji sva slova uoava odjednom, u
najmanju ruku kod kratkih rijei (osam ili manje slova).
Da samemo, za ortografski stadij karakteristini su rastui
paralelizam i djelotvornost. Pojavljuje se sve kompaktniji kod za rijei,
koji itav niz slova predstavlja u jednoj brzoj snimci. Sad se ta neuronska
analiza, organizirana kao hijerarhijsko stablo, moe bez truda paralelno
prenositi predjelima mozga koji proraunavaju znaenje i izgovor.

Mozak mladog itatelja

Psihologija itanja upozorava na postojanje triju glavnih stadija u
stjecanju sposobnosti itanja, ali jo valja definirati njima odgovarajue
dijelove u mozgu. Ima li svaki stadij svoju odjelitu strukturu mozga? Je li
skup aktivnih predjela jedinstven za svaku zasebnu fazu razvoja itanja?
Hipoteza o neuronskom recikliranju postulira da se vidni sustav
mladog itatelja postupno specijalizira. Stoga ta hipoteza vodi jasnim
predvianjima na razini mozga. Tijekom prvog, slikovnog stadija, dok
djeca rijei tretiraju kao slike, ne bi trebalo biti nikakve jasne
specijalizacije, a itanju bi trebale pridonositi obje hemisfere. S rastuom
sposobnou aktivacija bi trebala biti sve koncentriranija i trebala bi
polagano konvergirati u lijevomu okcipitotemporalnom podruju
potanskog sanduia, gdje je u odraslih uvijek smjeteno vizualno
prepoznavanje rijei.
Kad bi se moglo zumirati na razinu pojedinih neurona ili kortikalnih
kolumni, vidjelo bi se veliko previranje u neuronskom mikrokodu. Prema
gleditu recikliranja, svaka lekcija itanja vodi neuronskoj prenamjeni:
neki vidni neuroni, koji su se dotad bavili prepoznavanjem predmeta ili lica
prebacuju se na slova; drugi na este bigrame, a trei pak na prefikse,

sufikse ili rijei koje se ponavljaju. Paralelno s time, ivani kod za

govorni jezik takoer je u previranju. Nekako, kako se javlja fonemska
svjesnost, taj se kod izrazito iri u rafiniraniju strukturu u kojoj su fonemi
eksplicitni. Na kraju, kad bismo ivana vlakna mogli pratiti dok se
razvijaju i razvrstati ih sukladno funkciji, vidjeli bismo kako se pojavljuje
pravilna projekcija nalik na ealj, koja svaku vidnu jedinicu povezuje s
njezinim odgovarajuim izgovorom.
Prije nego to nastavim dalje, htio bih razjasniti da nam dananja
sredstva za oslikavanje ne omoguuju da napredovanje itanja pratimo
izravno u mozgu djeteta. Vjerojatno emo morati ekati mnogo godina
prije nego to to postane mogue. Prve slike mozga djeteta dobivene su tek
funkcionalnom MRI u kasnim 1990-ima, a razvojni slikovni prikaz i dalje
ostaje velik izazov.
Glavno pitanje nije etika - MRI se u pedijatrijskim bolnicama koristi
vie od dvadeset godina, ak i na novoroenadi, i nikad nije otkrivena
ikakva nuspojava. Izlaganje magnetskim poljima je do dobro poznatog
praga sigurnosti, ako se suvie blizu magneta ne nae metalnih predmeta.
Neke su ivotinjske vrste tijekom sigurnosnih testova cijele ivote provele
u veoma snanim magnetskim poljima bez ikakvih negativnih posljedica
na njihov biologijski razvoj.276
Pravi je problem s razvojnim slikovnim prikazom metodoloki.
Iznimno je teko iz mozga malog djeteta u okviru polusatnog pokusa dobiti
podatke bez umova, na milimetarskoj razini. Ima samo nekoliko
laboratorija koji su dostigli takvu strunost. Oni uglavnom urede da djeca
dou u prvi posjet da upoznaju lani skener, da se naviknu na njegov um i
da isprobaju posebne slualice i naoale koje e morati nositi. Uz to, mora
ih se uvjebati da budu savreno mirna. Kolege u Institutu Sackler u New
Yorku oslanjaju se na lukavu spravu koja se sastoji od videoekrana koji
djeci prikazuje njihove najdrae crtie, ali se naglo zaustavlja im se
njihove glave pomaknu. Kad se postigne da se djeca potpuno posvete
svojoj misiji, koja im je opisana kao putovanje space shuttleom, zabavno ih
je gledati kako entuzijastino sudjeluju u pokusu s MRI.
Ono malo rezultata do kojih se do danas dolo pokazuje da se ve u
dobi od sedam godina normalna mrea za itanje poinje aktivirati na
prizor teksta.277 Podruje potanskog sanduia ve je vidljivo na svojem
odraslom poloaju u lijevom okcipitotemporalnom korteksu. Aktivni su i
postranini temporalni predjeli. Naalost, ta istraivanja pruaju tek jednu

snimku i ne prate razvoj stjecanja sposobnosti itanja u cijelosti. Kako bi

se slijedilo kako te aktivnosti evoluiraju s vremenom, trebat e izvoditi
longitudinalne studije s istom djecom, koja e se skenirati nekoliko puta
dok ue itati. Takvo istraivanje jo nije provedeno, vjerojatno stoga to
obitelji oklijevaju da se ukljue u projekte koji tijekom vie godina
zahtijevaju mjesene posjete laboratoriju.
Zasad jedini solidni podaci o razvoju dolaze iz poprenih studija
presjeka, u kojima su djeca ispitana u razliitim dobima te su njihova dob i
uspjeh korelirani s aktivnou mozga. U posljednjih su deset godina
Bennet i Sally Shaywitz na Sveuilitu Yale, zajedno s Kenom Pughom,
koji sada radi u laboratoriju Haskins, ispitali stotine dobrih i osrednjih
itatelja svih dobi. Njihovi rezultati pokazuju vrlo jasnu evoluciju. Kako se
itanje poboljava, aktivacija u lijevomu okcipitotemporalnom predjelu
raste tono na poziciji odraslog podruja potanskog sanduia.278
Aktivacija u tom predjelu bolje korelira s djetetovim uspjehom u itanju
nego s njegovom dobi. Ona predstavlja pravi kortikalni znak stjecanja
sposobnosti itanja, ne samo deterministiki uinak dozrijevanja mozga.
Guinevere Eden, istraivaica sa Sveuilita u Georgetownu, u
manjoj grupi djece neto manje homogene dobi nije naila na porast lijeve
okcipitotemporalne aktivacije tijekom stjecanja sposobnosti itanja.
Meutim, ona je uoila jasan pad u desnoj okcipitotemporalnoj aktivaciji,
na poloaju u desnoj hemisferi koji je bio tono simetrian predjelu
potanskog sanduia.279 Taj nalaz odgovara pretpostavci da uenje
ukljuuje proces selektivnog podrezivanja. U poetku pisane rijei, kao i
svaka druga vizualna slika, vode obrascu bilateralne aktivacije. Zatim se
aktivacija sve vie suuje na uski fokus, koji je po svoj prilici optimalan.
To opaanje je u zauujuem skladu s tezom Samuela Ortona, jednog od
otaca psihologije itanja i disleksije. On je jo 1925. ustvrdio da proces
uenja itanja za sobom povlai da se iz fokusa panje nedominantne
[desne] hemisfere izostavljaju zbunjujue memorijske slike.280
Progresivna fokalizacija najvidljivija je na snimkama elektrine i
magnetske aktivnosti u djejim mozgovima.281 Prije nego to naui itati,
kad dijete vidi napisanu rije, nema traga brze konvergencije prema lijevoj
hemisferi, do koje u odraslih dolazi za oko 170-200 milisekundi, i koja
odraava invarijantno prepoznavanje nizova slova. U najmanju ruku, ini
se da tijekom najranijih stadija itanja desno okcipitotemporalno podruje
diferencira rijei od nizova konsonanata. Mogue je da aktivacija desne
strane sainjava modani temelj slikovnog stadija Ute Frith, koji nastupa

na poetku uenja itanja. Tijekom tog razdoblja dijete pamti snimke

nekolicine poznatih rijei i prepoznaje ih zbog njihova opeg oblika,
upravo kao to se prepoznaju poznata lica. Nekoliko godina kasnije, u
drugom razredu, javlja se provala aktivnosti na pisane rijei, u usporedbi s
besmislenim nizovima geometrijskih oblika.282 Ovdje je aktivacija toliko
iroka i bilateralna da se ini da je glavni dio vidnog sustava u objema
hemisferama angairan za itanje. Kad se prvi put pojavi jasno
lateralizirana reakcija lijevog podruja potanskog sanduia, u dobi od
oko osam godina,283 specijalizacija ni tada nipoto nije svrena.284
Negativni valni oblik, koji nastaje oko 170 milisekundi nakon rijei, ak i u
desetogodinjaka kao da se pojavljuje samo za rijei koje su este i koje
dijete dobro poznaje. Tu reakciju ne potiu pseudorijei koje potuju
pravila pisanja, poput moulton ili fost, kao to je to u odraslih.
Podruje potanskog sanduia do pune zrelosti dolazi tek poetkom
adolescencije - naravno, ako dijete dovoljno redovno ita da bi postalo
kompetentno.
Uenje itanja ne mijenja naprosto reakciju vidnog korteksa na
pisane rijei. Slikovni prikaz mozga takoer otkriva znatne promjene u
jezinim podrujima lijeve hemisfere. U gornjemu temporalnom sulkusu i
lijevomu donjem prefrontalnom korteksu (Brocino podruje), povezanom s
percepcijom fonema i artikulacijom, opaene su upadljive izmjene.
Aktivacija raste izravno proporcionalno djetetovu stjecanju fonemske
svjesnosti285, sposobnosti da svjesno mentalno manipulira elementarnim
zvukovima jezika. U mreama za govorni jezik ta su dva podruja
vjerojatno dva glavna sidrita itanja.

Nepismeni mozak
Pismenost doslovce drastino mijenja mozak. Tu injenicu
nedvosmisleno dokazuje jedan izvanredan pokus sa slikovnim prikazom
mozga. On pokazuje da su rezultati mjerenja aktivnosti mozga temeljito
drukiji u mozgova nepismenih. Premda se taj pokus ne odnosi specifino
na mozak u razvoju, on posredno rasvjetljava stjecanje sposobnosti itanja
time to otkriva dugoroni utjecaj pismenosti na modane sklopove. U tom
nam sluaju odrasli mozak pomae da razumijemo djeji mozak.
Kako bi vizualizirali velik preokret do kojeg u mozgu dovodi uenje
itanja, Alexandre Castro-Caldas i njegovi kolege usporedili su mozgove

odraslih pismenih i nepismenih ljudi.286 Meutim, velika potekoa u

takvim ispitivanjima lei u odabiru sudionika. Nepismenost moe biti znak
socijalne iskljuenosti ili genetske ili neuroloke bolesti, to su uvjeti koji
ve sami po sebi mogu izazvati duboke promjene u aktivnosti mozga. S
gledita istraivaa, idealna bi situacija bila usporedba dviju normalnih i
inae slinih osoba kao predmeta pokusa - jedne koje zna itati i druge koja
ne zna. Kako bi prikupio dobrovoljce koji nisu bili izloeni itanju, ali su
pripadali jednakoj drutvenoj i kulturnoj okolini, Castro-Caldas se
usredotoio na situaciju koja je bila relativno esta meu nekim
portugalskim obiteljima. U 1930-ima roditelji su esto bili presiromani da
bi svu svoju djecu poslali u kolu. Zbog toga bi starija sestra ostajala kod
kue brinuti se za mladu djecu. Za procjenjivanje utjecaja kolovanja i
pismenosti na organizaciju mozga idealna je usporedba dviju sestara iz
obitelji u kojoj se to dogodilo.
U kontekstu meunarodne suradnje dvanaest je Portugalki, od kojih
je pola bilo nepismeno, odletjelo na anatomsku MRI i PET sken u Institut
Karolinka u Stockholmu. Tijekom skena trebale su ponavljati portugalske
rijei i pseudorijei. Taj je postupak otkrio da je, premda su obje grupe
imale Vokabulare usporedive veliine, nepismenima bilo tee ponavljati
pseudorijei. Umjesto da vjerno ponavljaju besmislene podraaje, one su ih
esto brkale s rijeima koje ve poznaju - na primjer, capeta su itali kao
cabeza (glava), ili travata kao gravata (kravata). Taj zanimljiv bihevioralni
rezultat odgovara ideji da itanje poveava fonemsku svjesnost. Kad uimo
abecedu, mi stjeemo novu sposobnost da govor rasijeemo na njegove
elementarne sastavnice. Postajemo svjesni prisutnosti fonema u neemu to
je inicijalno zvualo kao neprekidna struja govora. Naitani ljudi stjeu
univerzalan fonemski kod koji olakava spremanje govornih zvukova u
memoriji, ak i ako su besmisleni. U nedostatku tog analitikog koda,
nepismeni se mogu oslanjati samo na grube analogije rijei koje ve
poznaju - to je taktika koja ozbiljno slabi njihovo pamenje za
pseudorijei.
U nepismenih je oslikavanje mozga pokazalo da je izvan desnoga
prefrontalnog podruja, koji je ukljuen u pristup memoriji, razlika izmeu
toga kad se uje rije i pseudorije minimalna - to je dokazalo da se
pseudorijei asimiliraju u rijei. Meutim, kod pismenih je ena kolovanje
iz temelja izmijenilo reakcije na pseudorijei. Najvanija je promjena bila
vidljiva u prednjoj inzuli, podruju vrlo blizu Brocina podruja, gdje je
aktivacija takoer uoena u djece tijekom uenja itanja. Druge su razlike

uoavane u cijeloj lijevoj hemisferi. Pismeni mozak oigledno zahvaa

mnogo vie resursa lijeve hemisfere od nepismenog mozga - ak i kad
samo sluamo govor.
Najvie zapanjuje to pismenost nije samo izmijenila modanu
aktivnost tijekom zadataka sluanja jezika, ve je utjecala na anatomiju
mozga. Stranji dio uljevitog tijela, koji povezuje parijetalna podruja
obiju hemisfera, u pismenih se ispitanika zadebljao.287 Taj makroskopski
nalaz upuuje na velik rast razmjene informacija izmeu dviju hemisfera to moda objanjava znatno poveanje opsega verbalne memorije u
pismenih ljudi.
U Fedru Platon zamilja razgovor izmeu egipatskog kralja Tama i
Teuta, boga s glavom ibisa, koji je ljudskom rodu udijelio dar pisanja. Teut
ree: Ovo e Egipane uiniti pametnijima i imat e bolje pamenje; to je
lijek i za pamenje i za duh. Kralj Tam, neuvjeren, odgovara:
To e tvoje otkrie u duama uenika stvoriti zaboravnost, jer
se nee koristiti svojim pamenjem; vjerovat e izvanjskim
napisanim znakovima i nee se sami sjeati. Taj lijek koji si
otkrio ne pomae pamenju, ve prisjeanju, i svojim
sljedbenicima ne daje istinu, ve samo privid istine; oni e
uti mnogota, a nita nee nauiti; doimat e se sveznajui, a
uglavnom nee znati nita; bit e zamorno drutvo, izgledat e
mudro, ali bez stvarne mudrosti.288
etiri tisue godina kasnije psiholoka su istraivanja nepismenosti
presudila u korist Teuta i opovrgnula argumente Tama i Platona - uenje
itanja jasno unapreuje verbalno pamenje. Nepismeni mogu pamtiti sr
pria i pjesama, ali njihova verbalna radna memorija - privremeni spremnik
koji tijekom kraih vremenskih razdoblja pohranjuje naputke, recepte,
imena ili telefonske brojeve - znatno je slabija od nae. Premda e
zakljuke Castro-Caldasa o cerebralnim korelatima nepismenosti trebati
proiriti na veu skupinu sudionika uz preciznije metode slikovnog
prikaza, njegovi nalazi prvi pokazuju kako kolovanje i pismenost
mijenjaju uroene sposobnosti naih mozgova. Vid nam ucjepljuje virus
itanja. On se brzo iri na na jezini sustav i pojaava nae verbalno
pamenje. Kad djeca ue itati, ona se iz kole vraaju pismeno
izmijenjena. Njihovi mozgovi nikad vie nee biti isti.

to gubimo itanjem?
Nema sumnje da je glavni uinak pismenosti pozitivan: uenje
itanja izaziva goleme kognitivne probitke. Meutim, ako je hipoteza o
neuronskom recikliranju tona, mozak plaa cijenu za pismenost. itanje
zaposjeda neuronske sklopove namijenjene nekoj drugoj upotrebi i
vjerojatno vodi gubitku nekih kognitivnih sposobnosti koje smo naslijedili
evolucijom.
Taj argument o cijeni itanja oslanja se na opaanje da je kortikalna
reorganizacija na nekoj razini vjerojatno igra sa zbrojem nula. Uz neke
rijetke iznimke, broj kortikalnih neurona biva fiksiran u ranom djetinjstvu.
Kada se neki od njih prenamijene za prepoznavanje rijei, oni vjerojatno
vie nisu dostupni za druge svrhe. Stoga je mogue da stjecanje
sposobnosti itanja smanjuje kortikalni prostor koji je dostupan drugim
mentalnim aktivnostima. Sad se zbog hipoteze o neuronskom recikliranju
pitamo jesu li nai nepismeni preci imali vizualne vjetine koje smo mi
sada izgubili.
Prije negoli odem dalje s ovom hipotezom, htio bih naglasiti da je
ona spekulativna i nema eksperimentalnog utemeljenja. Bilo kakvi
postojei dokazi o gubitku nekih sposobnosti mozga prouzroenim
itanjem dvosmisleni su i vrlo oskudni. ak nije sigurno da je naa
kortikalna omotnica vrsto fiksirana i da se ne moe razvijati. Premda je
broj neurona ogranien, sinapse se definitivno mogu mijenjati. ak i u
odraslom mozgu uenje jo uvijek moe drastino izmijeniti neuronske
sveze. Stablo dendrita i aksona koji definiraju koliko stanica moe
komunicirati s pojedinim neuronom varira s kompleksnou okoline. Ta
kolebanja otvaraju cijeli jedan svijet plastinosti ije granice jo uvijek
nisu jasne. Nije vjerojatno da je uenje stvarna igra zbroja nula, jer vanjsko
odraavanje moe dovesti do znaajnog porasta gustoe neuronskih sveza.
Takoer nije jasno moe li pojedini neuron istovremeno sudjelovati u
vie funkcija. Ustvari, ima nekoliko jasnih primjera u kojima isti
asocijativni neuroni u prefrontalnom, temporalnom i parijetalnom
korteksu sudjeluju u razliitim neuronskim skupovima. Na primjer,
parijetalni neuron moe iskazati preferenciju za odreen broj predmeta i
istovremeno se baviti smjerom vizualnog kretanja - dvije funkcije koje su
naizgled nepovezane.289
Uenje takoer rafinira ivani kod. U neuvjebanom organizmu
postoji znatna redundancija, gdje mnogo neurona izvodi istu grubu

diskriminaciju. Uenje esto vodi egzaktnijim prikazima, u kojima svaki

neuron precizno reagira na uzak raspon podraaja. Na primjer, kad majmun
naui precizan zadatak manualne diskriminacije, njegovi neuroni reagiraju
na ui pojas koe, a kortikalna mapa koja prikazuje taktilne unose s
relevantnih prstiju poveava se i postaje preciznija. Glazbeni trening slino
utjee na ljude. Klaviristi i violinisti imaju vee i preciznije kortikalne
mape svoje lijeve ruke, posebno kad ponu svirati u ranom djetinjstvu.
Tijekom taktilnog treninga, mapa prstiju presee na oblinje teritorije
koji su normalno namijenjeni ruci ili licu. Taj bi upad mogao imati
negativan utjecaj na percepciju drugih dijelova tijela, ali bi takoer moglo
vrijediti i suprotno: uenje bi moglo voditi pozitivnom transferu. Ono to
su neuroni nauili za funkciju A moglo bi biti korisno i za funkciju B.
Runa spretnost violinista moda bi mogla poveati njihovu sposobnost da
naue tipkati ili iti.
Ukratko, nije jasno je li krajnji uinak uenja nuno pozitivan ili
moe biti i negativan. to se tie itanja, sati provedeni u prepoznavanju
slova vjerojatno poboljavaju nau otrinu vida. Doista, itatelji imaju
bolju percepciju geometrijskih oblika od nepismenih.290 Zasad se ini da
takve usporedbe otkrivaju samo pozitivne efekte pismenosti. Meutim,
dosad nije pokrenuto nijedno ozbiljno ispitivanje kojim bi se vidjelo na
koje bi kognitivne funkcije itanje moglo negativno utjecati. Mnoga
temeljna pitanja oko kortikalnih pretea itanja jo uvijek nisu rijeena. to
je radilo nae podruje potanskog sanduia prije nego to smo nauili
itati? Je li taj predio igrao znaajnu ulogu u evoluciji? Ima li on izvornu i
jasno definiranu funkciju koja u kompetentnih itatelja nestaje?
Godine iskustva s lovcima sakupljaima u Amazoniji, Novoj Gvineji
ili afrikom bushu navele su antropologe da se dive sposobnosti uroenika
da itaju prirodni svijet. Oni ivotinjske tragove deifriraju s
nevjerojatnom lakoom. Pomno ispitivanje slomljenih grana ili blijedih
tragova na tlu omoguava im da brzo razaberu koja je ivotinja bila u
blizini, kolike je veliine, u kojem je smjeru otila i jo mnogo drugih za
lov dragocjenih detalja. Mi smo to se tie svih tih prirodnih znakova u biti
nepismeni. Mogue je da je itanje ivotinjskih tragova kortikalna pretea
itanja. Ako je evolucija urodila tako rafiniranim tjelesnim
specijalizacijama kao to je oko orla ili skok leoparda, nema sumnje da ona
moe modificirati vidno podruje mozga grabeljivca. Mogue je da je
intenzivni selektivni pritisak koji nameu milijuni godina interakcije
izmeu grabeljivca i plijena doveo do kortikalne specijalizacije za itanje

ivotinjskih tragova.
Odgovor na moje nagaanje sadri kineska povijesna predaja. Po
legendi su ivotinjski tragovi nadahnuli izum kineskog pisma. Za
vladavine cara Huang Dija, oko 2600. p. n. e., jedan je od njegovih
ministara, Cang Jie, zakljuio da otisci stopala koje na tlu ostavljaju razne
vrste ptica sainjavaju malen skup lako prepoznatljivih oblika - te ih je
iskoristio da stvori prve kineske znakove.
Ta legenda podsjea na mistiku metaforu knjige Prirode, koja je
potaknula matu mnogih teologa i znanstvenika, ukljuujui samog
Galileja. Moda mi polagano uimo deifrirati prirodni svijet, kao da je to
otvorena knjiga koju je napisao Bog. U svojem je Uvodu u simbol vjere
Luis de Granada, esnaestostoljetni teolog, pisac i propovjednik, napisao:
to je itav taj vidljivi svijet, ako ne velika i zaudna knjiga
koju si ti, Gospode, napisao i pruio oima svih naroda
svijeta?... to su onda sva stvorenja ovoga svijeta, tako lijepa i
savrena, ako ne bogato oslikana slova koja navijetaju
eleganciju i mudrost svojeg autora?
Sir Thomas Browne, engleski autor iz 18. stoljea, ponovio je ta
uvjerenja:
Prst je Boji ostavio natpis na svim svojim djelima, ne grafiki,
niti sainjen od slova, ve od njihovih zasebnih formi,
ustrojstava, dijelova i funkcioniranja, koje, kad ih se prikladno
spoji, stvarno sainjavaju jednu rije koja izraava njihove
naravi.
Ako se spustimo s tih mistikih visina i vratimo se stvarnom ivotu i
laboratoriju za oslikavanje mozga, moramo ozbiljno razmisliti o tome kako
emo testirati pretpostavke o kortikalnom natjecanju izmeu itanja rijei i
prepoznavanja ivotinjskih tragova. Istraivanje te teme prije svega
zahtijeva odabir vie prirodnih slika poput lica, ljudskih tijela, ivotinja,
tragova stopala, stabala, biljaka, minerala, rijeka i oblaka. Zatim bismo
morali promatrati obrasce aktivacije koje one potiu na povrini vidnog
korteksa. Pravi izazov lei u tome da se taj pokus provede s dvjema
odjelitim grupama slinih dobi, jednom pismenom, a drugom nepismenom
- kontrolirajui sve druge aspekte njihove vizualne okoline.

Premda bi ga bilo teko izvesti, taj bi pokus bio vrijedan poduhvat.

On bi izravno pokazao remeti li stjecanje sposobnosti itanja otprije
postojei kola vizualne aktivacije. Neki bi se kortikalni teritoriji mogli
pomaknuti, skupiti se ili ak nestati s javljanjem reakcija na napisane rijei.
Moda bi reakcija na otiske stopala bila oslabljena, pomaknuta prema
desnoj hemisferi ili jednostavno izbrisana stjecanjem sposobnosti itanja.
U vrijeme pisanja ovog teksta nijedna od tih ideja jo nije bila
ispitana. Moj se istraivaki tim nada u iduih nekoliko godina izvoditi
pokuse tog tipa - ali e se jedna znaajnija zapreka sastojati u
identificiranju populacije nepismenih ispitanika koja se moe lako
skenirati, pod strogim etikim uvjetima. U meuvremenu se shvaanje o
kortikalnom natjecanju potaknutom neuronskim recikliranjem moe
ispitivati u drugim domenama osim itanja. Svi mi znamo ljude koji imaju
strast za neko ogranieno polje vizualne ekspertize poput automobila ili
ptica, i koji su spremni u njih uloiti jednako mnogo vremena koliko neki
od nas provode itajui. Ima li zaljubljenik u automobile, koji moe u trenu
vidjeti razliku izmeu Studebaker Gran Turisma i Alfa Romeo Giuliette,
reorganiziran mozak? Razvija li se novo podruje mozga kad promatrai
ptica nakupljaju znanje o desecima vrsta sabljokljunki ili ljuka? Iznad
svega, ima li ta vrsta strunog treninga kognitivnu cijenu?
Neke od tih problema sada ispituje mrea strunjaka za strunost,
koje predvodi kanadska istraivaica Isabel Gauthier i njezini kolege. Uz
strunjake za automobile i ptice, oni su takoer uvjerili nekoliko plaenih
dobrovoljaca da provedu sate prouavajui smijene male virtualne likove
zvane greebles, koji su bili dizajnirani da budu izazov ljudskomu
vizualnom prepoznavanju

Oslikavanje mozga otkrilo je da svi ti oblici vizualne sposobnosti

pojaavaju okcipitotemporalne reakcije na odgovarajue predmete. Vidno
podruje mozga zaljubljenika u automobile bolje aktivira pogled na

Studebakera nego na sabljokljunku. Moda ne iznenauje da se u mozgu

promatraa ptica zbiva obratno.291
Kontroverznije je to to su Gauthier i Michael Tarr tvrdili da ta vrsta
kompetentnosti sustavno zaposjeda kortikalna podruja koja su prethodno
bila namijenjena obradi lica i mijea se u njihovo djelovanje. Ono to se
obino tvrdi jest da se automobili i ptice natjeu s licima stoga to se sve
njih obrauje u istom kortikalnom podruju strunosti.292 Modana
aktivnost koju izazivaju lica ustvari se lagano smanjuje kad se ona natjee
s prikazivanjem predmeta iz drugih domena ekspertize, automobila ili
greeblea.293 U ispitu percepcije lica, strunjaci za automobile ili ptice ak
gube nekoliko bodova kad se njihova efikasnost u prepoznavanju lica mjeri
procjenjivanjem sposobnosti mozga da dijelove lica integrira u homogenu
cjelinu (holistika percepcija).
Premda su ti rezultati osporavani, oni sugeriraju da bi shvaanje o
kortikalnom natjecanju, izravnoj posljedici pretpostavke o neuronskom
recikliranju, u sebi moglo imati neto istine. Kad provodimo vrijeme
itajui ili bavei se ornitologijom, mi takoer trgujemo kortikalnim
prostorom. To oigledno reducira modane resurse koji su raspoloivi za
druge vjetine.

Kad slova imaju boje

A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno - evo postanja vam tajnih
Arthur Rimbaud, Samoglasnici294
Podaci iz neoekivanog izvora potvruju da se stjecanje sposobnosti
itanja natjee s prethodnim kortikalnim reprezentacijama. Neki su ljudi,
poput Arthura Rimbauda, uvjereni da slova A, E ili I imaju jasno
definirane boje, koje su jasno vidljive u mislima. Taj se doivljaj zove
sinestezija - neobino mijeanje osjetilnih modaliteta, koje daje daljnje
dokaze za neuronsko recikliranje.295
U sinesteziji pet osjetila nisu vie odvojena, ve se naizgled
meusobno aktiviraju. Sinestezija moe imati razliite oblike. Jedna osoba
vidi boju i kretanje svaki put kad vidi glas ili slua muziku. Druga oko

nekih slova ili brojki vidi obojenu auru. Trea misli da brojevi zauzimaju
fiksne pozicije u prostoru internog kontinuuma koji se savija poput
iskrivljene linije u dvjema ili trima dimenzijama.296
Ti udni izvjetaji nisu samo plod mate pjesnika. Sinesteti
uglavnom nisu luaci, ve razumni ljudi. Meu njih se ubraja nekoliko
poznatih umjetnika (Kandinski, Messiaen, Nabokov), znanstvenika
(Richard Feynman, Nikola Tesla) i vrlo mnogo anonimnih ljudskih bia.
Svi ustraju na tome da samo izvjetavaju o onome to vide. Za samog je
Rimbauda reeno da se svojem prijatelju Ernestu Delahayeu povjerio o
svojoj slavnoj pjesmi Samoglasnici: Vjerujem da sam ponekad gledao
ili osjeao se tako, a to kaem, govorim o tome, stoga to to nalazim
jednako zanimljivim kao i bilo to drugo.
Noviji pokusi pokazuju da se sinestezija ponaa poput percepcijske
iluzije. U razmacima dugima i po nekoliko godina sinesteti odabiru uvijek
iste nijanse boje kad opisuju svoje osjeaje o obojenim slovima - dok
nesinesteti, ak i nakon neto uvjebavanja, esto biraju razliite tonove od
onih koje su isprva bili odabrali. Sinesteti takoer imaju talente koji se ne
mogu lairati.297 Prosjena osoba u moru brojki 5 teko nalazi sakrivenu
brojku 2, jer su slinih oblika, ali je sinesteti brojki i boja vide odmah, jer
se dvije brojke javljaju u razliitim bojama (slika 5.1).
ini se da u sinesteziji vanu ulogu igra uenje. Sinestetu svi
predmeti i oblici ne izgledaju obojeni - u veini su sluajeva pogoena
samo slova i brojke. Upravo su to simboli koje se ui kasno u djetinjstvu.
Takoer su zabiljeeni primjeri sinestezije u mnogim drugim domenama
ljudske kulture poput govorne rijei, jezinih zvukova, simfonija,
glazbenih instrumenata... ak i u okusu jela.
To to se sinestezija javlja iskljuivo u vezi s nauenim kulturnim
predmetima sugerira dubinsku svezu s nunom naravi neuronskog
recikliranja. Moja hipoteza o recikliranju ustvruje da se svaki novi
kulturni predmet mora natjecati s predodbama uspostavljenima ranije u
ivotu, dok trai neuronsku niu na povrini kore mozga. To neuronsko
natjecanje moe na kortikalnoj razini dovesti do privremene konfuzije.298
Kao to smo vidjeli, pri itanju aktivacija koju potiu pisane rijei u
poetku je difuzna. Ona ispipava unutar vizualnog sustava prije nego to se
najzad koncentrira na lijevo okcipitotemporalno podruje potanskog
sanduia. Kad se to dogodi, ostatak mozga moe nauiti da neuronski
signali koji se javljaju iz tog podruja sad kodiraju rijei, a ne boje.

Meutim, nagaam da taj odabir nikad nije do kraja odluen. Kao da se

neuroni nisu ba mogli odluiti hoe li se posvetiti slovima ili bojama.

Slika 5.1 Sinestezija - interferencija senzornih modaliteta - moe se povezati s

djelominim neuspjehom neuronskog recikliranja. Neki sinesteti tvrde da brojke i slova
vide kao boje razliite izrazitosti - na primjer, 'A' je crveno, 'E' je plavo i tako dalje.
Testovi pokazuju da to nije tek maglovito subjektivno iskazivanje, ve genuina vizualna
iluzija: za sinestete se razlika izmeu brojki 2 i 5 istie jer ih vide kao razliite boje. Kad
ti ljudi vide brojke ili slova, aktivira se lijevo okcipitotemporalno podruje 'potanskog
sanduia*, ali se podraaj prelijeva i u susjedno podruje V4, povezano s gledanjem u

boji, ime se stvara neuralni kod koji brka slova i boje. Drugi pak sinesteti brojeve vide u
prostoru, to je tip asocijacije koji bi mogao biti srodan preklapanju parijetalnih podruja
za koliinu i prostor. Upotrijebljeno uz doputenje Eda Hubbarda.

Zahvaljujui oslikavanju mozga, Edward Hubbard mogao je potvrditi

dio ovog scenarija. Skenirao je nekoliko odraslih sinesteta koji su slova
povezivali s bojama i opazio neobino preklapanje kortikalnih
aktivacija.299 Prizor slova uglavnom aktivira jasno definirano podruje iji
stranji dio, zanimljivo, lei vrlo blizu drugom vidnom podruju zvanom
podruje V4. To podruje igra sredinju ulogu u percepciji boje. Dapae,
klasini nain da se izolira podruje V4 sastoji se u tome da se od
dobrovoljaca zatrai da slike napravljene od mnogo obojenih kvadrata,
poput slika nizozemskog slikara Pieta Mondriana, usporede s izlaganjem
slinih crno-bijelih slika. Hubbard je u sinesteta naao da se aktivacija koju
potiu slova vrlo vidljivo preklapa s aktivacijom pomou polja boje. Kao
da je njihovo neuronsko recikliranje bilo nepotpuno, a podjela rada unutar
vidnog korteksa prijevremeno prekinuta. inilo se da je kortikalni kola
sinesteta zapeo u prijelaznom stanju specijalizacije, u kojem se slova nisu
uspjela okupiti na uskom polju kore mozga. Zato? Moda se korteks
sinesteta oslanja na zasebna pravila kortikalne plastinosti, koja se
pokazuju neprikladnima kad mozak treba revidirati svoj kortikalni kod.
Hubbard i Vilayanur Ramachandran spekuliraju da bi sinestezija mogla biti
posljedica mutacije gena ukljuenih u podrezivanje sinapsa tijekom razvoja
mozga.300 Doista, taj se fenomen u obiteljima javlja po obrascu koji bi
mogao sugerirati genetsko prenoenje, mogue povezano s kromosomom
X.
Meutim, ako je moja ideja tona, sinestezija nije samo genetska
anomalija, ve problem koji se tijekom kortikalnog recikliranja pojavljuje
sustavno. Stoga je mogue da je prolazan oblik prisutan u sve djece
tijekom kratkog razdoblja, prije nego to se kortikalne mape za slova i boje
podudare na svojim krajnjim lokacijama. Pretpostavka da su sva djeca
sinesteti nije neutemeljena. Na primjer, ak i dojenad percipira jasan
odnos izmeu otrih zvukova i malih zailjenih predmeta.301 Jedno od moje
djece je, kad je imalo sedam godina, brojke 1, 2, 3, 4, 5 i 9 vidjelo u boji.
Nekoliko mjeseci poslije boje su se lagano izmijenile, a u dobi od osam
godina one su iznenada nestale. Sjeam se kako sam brojke vidio u
bojama, rekao je, ali sad to ne mogu. Koliko znam, nikad nijedna
sistematina studija nije ispitala doivljavaju li sva djeca privremeno taj

fenomen. ini mi se posve uvjerljivo da prolazno povezivanje simbola i

boja u djece moe posluiti kao marker tekue reorganizacije kore mozga
tijekom stjecanja sposobnosti itanja.

Od neuroznanosti do obrazovanja
Dosad smo vidjeli da uenje itanja za sobom povlai krupne
funkcionalne promjene u djejim mozgovima. Ona najprije moraju otkriti
foneme, zatim slova pridruiti glasovima, a potom ustanoviti drugu
leksiku putanju itanja. Uenje itanja implicira doslovno traganje za
prikladnom neuronskom niom za pisane rijei u kolau kortikalnih
podruja za percepciju lica, predmeta ili boja.
S praktinog je stanovita bitno ispitati moemo li taj znanstveni
napredak iskoristiti za unapreenje poduavanja. Vodi li nae rastue
razumijevanje itanja jasnim putokazima glede optimalnih metoda poduke?
Jesu li neke obrazovne metode bolje od drugih u olakavanju prijelaza
prema odraslom stanju?
Ovdje je potreban velik oprez. Moj je dojam da je neuroznanost jo
uvijek daleko od toga da bude preskriptivna. irok jaz razdvaja teorijsko
znanje nagomilano u laboratoriju od prakse u uionici. Primjene
postavljaju probleme kojima je esto bolje da se bave uitelji nego
oekivanja znanstvenika zasnovana na teoriji. Pa ipak, slikovni prikaz
mozga i psihologijski podaci ne mogu biti odvojeni od velikih
pedagogijskih debata. Usprkos relativizmu, jednostavno nije istina da
postoje stotine naina da se naui itati. Svako je dijete jedinstveno... ali
kad doe do itanja, sva imaju priblino jednak mozak, koji namee
jednaka ogranienja i jednak raspored uenja. Tako ne moemo izbjei
paljivo ispitivanje zakljuaka - ne naputaka - kojima kognitivna
neuroznanost moe pridonijeti podruju obrazovanja.302
Dobra bi polazina toka bila definirati to itanje nije. Mi kao
preuvjebani itatelji vie ne vidimo koliko je itanje stvarno teko. Skloni
smo vjerovati da e jedan pogled na rije u jednom koraku omoguiti
njezinu trenutanu i globalnu identifikaciju. To je daleko od istine. Mozak
se ne kree izravno od slika rijei do njihovih znaenja. Mora se odviti
itav niz mentalnih i modanih postupaka prije nego to se rije moe
dekodirati. Na mozak rastavlja svaki niz, a zatim ga iznova sastavlja u
hijerarhiji slova, bigrama, slogova i morfema. itanje bez napora

jednostavno pokazuje da su ti stadiji rastavljanja i sastavljanja postali u

potpunosti automatski i nesvjesni.
S tom definicijom na umu cilj obuke iz itanja postaje vrlo jasan.
Svrha joj mora biti da postavi djelotvornu neuronsku hijerarhiju, tako da
dijete moe prepoznati slova i grafeme i s lakoom ih pretvoriti u govorne
zvukove. Svi drugi bitni aspekti pismenog uma - vladanje pravopisom,
bogatstvo vokabulara, nijanse znaenja i uitak u knjievnosti - ovise o
ovom kljunom koraku. Nema smisla djeci opisivati uitke itanja ako im
se ne dade sredstva da do njih dou. Bez fonolokog dekodiranja pisanih
rijei njihovi su izgledi znatno nii. Znatna koliina istraivanja, i s djecom
i s nepismenima, slae se u vezi s injenicom da konverzija grafema u
foneme radikalno preoblikuje mozak djeteta i nain na koji on obraduje
govorne zvukove. Poduavanje o tom procesu kojim se napisane rijei
pretvaraju u nizove fonema mora biti eksplicitno. On se ne razvija
spontano, ve ga treba stei. itanje direktnom putanjom, koja vodi
izravno od nizova slova do njihovih znaenja, funkcionira tek nakon
mnogo godina prakse koritenja fonoloke putanje dekodiranja.

Ratovi itanja
Kognitivna psihologija izravno opovrgava bilo kakvu ideju o
poduavanju globalnom ili cjelojezinom metodom. Moram snano
naglasiti tu tezu, jer su pedagogijske strategije te vrste jednom bile vrlo
popularne, i za neke uitelje nisu izgubile privlanost. Tim metodama
djecu se ui prepoznavati izravne asocijacije izmeu napisanih rijei ili ak
cijelih reenica i njihovih odgovarajuih znaenja. To ukljuuje
zadubljavanje djeteta u itanje, u nadi da e ono itanje stei spontano,
poput prirodnog jezika. Ekstremni zagovornici cjelojezinog pristupa,
odnosno pristupa cijele rijei, izriito nijeu potrebu za sustavnom
podukom u podudaranju grafema i fonema. Oni tvrde da e se to znanje
samo javiti, kao rezultat izloenosti podudarnostima izmeu rijei i
znaenja.
Premda se njegovi postulati mogu initi udnima, cjelojezini pristup
osnovan je na velikodunom principu. On je odbacio dril, za koji se mislilo
da djecu pretvara u automate koji jedino mogu isputati blesave reenice
poput a, be, ce, de maca prede a mi mota oko plota. Cjelojezini se
pokret estoko protivio fonetskim vjebama, jer je smatrao da taj tip

treninga umanjuje razumijevanje teksta, to je primarni cilj poduavanja

itanja. Zagovornici cjelojezinog pristupa naglasak su stavili na
razumijevanje teksta tako to su djeci brzo pruili pristup smislenim
priama. Tvrdilo se da je djeci zabavnije otkrivati izraze nego rijei,
pravila pisanja ili dosadno dekodiranje slova u glasove. Bila bi bolje
osposobljena ako bi mogla sama izgraditi svoju okolinu za uenje i
spontano otkriti o emu se radi u itanju; svejedno ako su se u poetku
igrala rebusima i maka je pila mlijeko itali maca je edna. Za
pristae cjelojezinog pristupa najznaajnije su bile autonomija djeteta i
zadovoljstvo razumijevanja, vanije od tonosti s kojom se moglo
dekodirati pojedine rijei.
Prepirka izmeu zagovornika cjelojezinog uenja i pristaa
fonetikog poduavanja barem je posljednjih pedeset godina tresla kole i
tvorce obrazovne politike diljem svijeta. Ratovi itanja u Sjedinjenim
Dravama kulminirali su 1987., kad je drava Kalifornija unutar novog
kurikuluma za jezike i umjetnosti donijela propise koji su favorizirali
cjelojezini pristup u odnosu na osnovne vjetine dekodiranja. Za nekoliko
su godina u Kaliforniji rezultati iz itanja strmoglavo pali. Rezultati koje je
1993. i 1994. dobila Nacionalna procjena napretka u obrazovanju [National
Assessment of Educational Progress] otkrili su da troje od etvero djece u
dravi ima ispodprosjene vjetine itanja za svoj razred. Za katastrofalne
se rezultate uvelike okrivljavalo cjelojezino poduavanje i dolo je do
velikih negativnih reakcija. Radikalna je reforma dovela do toga da se
veina kola vratila sustavnom poduavanju podudarnosti slova i glasova,
ime je provela zakljuke utjecajne ocjene Nacionalnog panela za itanje
[National Reading Panel].303
Danas je cjelojezini pristup slubeno naputen. Pa ipak,
predmnijevam da je to pitanje jo uvijek ivo u umu mnogih uitelja, jer se
zagovornici cjelojezine metode i dalje vrsto dre svojih stavova. Oni su
uvjereni da njihov pristup najbolje odgovara potrebama djece. U
Francuskoj, kao i u Sjedinjenim Dravama, nastojanja da se pomire ta dva
tabora dovela su do nezdravog kompromisa zvanog mijeana poduka, ili
poduka uravnoteenim itanjem.
To stalno klaenje naprijed i natrag od jednoga obrazovnog pristupa
do drugog toliko zbunjuje velik broj uitelja da nasumice odabiru od svih
postojeih metoda. Cjelojezina je metoda slubeno prezrena, ali je, ili
zbog inercije ili po navici, pritajeno prisutna u prirunicima za itanje i
programima poduavanja uitelja. ak i ako su podudarnosti grafema i

fonema sada glavno arite, u uionici su i dalje prisutne aktivnosti koje

potjeu jo od cjelojezinog pristupa. One ukljuuju sparivanje rijei i
slike, prepoznavanje opeg obrisa rijei i prepoznavanje imena i prezimena
djeteta na pogled (slika 5.2).

Slika 5.2 Unato nedjelotvornosti cjelojezine metode, ona i dalje nadahnjuje obrazovne
radnike diljem svijeta. Ovdje prikazani testovi i dalje se u nekim uionicama koriste
tijekom prvih nekoliko tjedana poduke iz itanja. Premda dijete jo ne moe izgovoriti
slova, od njega se trai da itavu rije spari s odgovarajuom slikom (vrh). Naravno da
ono ini goleme pogreke, kao da maku nazove 'svinjom', to sugerira da nije svjesno
alfabetskog principa. Dijete se takoer ui tome da obraa pozornost na ope uzlazne i
silazne konture slova. Primijetite da ak i uitelj grijei kod rijei brod*. Te vjebe nisu
ni na koji nain povezane s time kako na mozak prepoznaje rijei.

Bilo bi previe jednostavno za tu raspravu okriviti odgojitelje.

Ustvari, teret krivnje moraju snositi i uitelji i psiholozi, budui da su oni
jednom bili uvjereni zagovornici cjelojezinog itanja.304 Ve je u
osamnaestom stoljeu Pedagoki rjenik Nicolasa Adama (1787.) irio

progresivne ideje opata od Radonvilliersa, koji se alio da silabifikacija

mui djecu time to ih sili da upamte velik broj slova, slogova i njima
beznaajnih zvukova. Umjesto tog muenja on je zagovarao zabavljanje
djece itavim rijeima napisanim na kartice. Oko prijelaza u devetnaesto
stoljee psiholog James McKeen Cattell, sa Sveuilita u Pennsylvaniji,
objavio je da je otkrio da se napisane rijei prepoznaju bre nego njihova
pojedinana slova. inilo se da taj nalaz podupire cjelojezini pristup.
Njegov je rad proirio vicarski psiholog Edouard Claparede, po kojem se
stjecanje sposobnosti itanja oslanjalo na sinkretiku percepciju
karakteristinu za malu djecu. U 1930-ima belgijski lijenik i psiholog
Ovide Decroly te je ideje ukljuio u svoju ideo-vizualnu metodu itanja,
koja se zatim proirila na nekoliko europskih zemalja i dobila blagoslov
istaknutih psihologa poput Jeana Piageta i Henrija Wallona.
Naglasak na globalni oblik rijei takoer je preplavio svijet
tamparstva, u kojem je termin bouma (nazvan po nizozemskom
psihologu Hermanu Boumi) skovan da oznai obrise rijei. U nadi da e
poboljati itljivost tampari su namjerno dizajnirali fontove koji su
stvarali najizrazitije vizualne bourne 305

Mit o itanju cijelih rijei

Zapanjujue je kad se pomisli da su znanstvenici i odgajatelji mogli
udruenim snagama poduprijeti zakljuak za koji sad znamo da je bio
pogrean. Znanstveni argumenti koji su doveli do pogrene ideje o itanju
cijelih rijei i nain na koji su novijim pokusima bili osporeni zasluuje
paljivo ispitivanje. Jedan nedavno objavljen lanak navodi barem etiri
postavke koje sainjavaju temelje na kojima je izgraen pristup
prepoznavanja cijelih rijei.306
1.
Vrijeme itanja ne ovisi o duljini rijei. itanje kratkih
kao i dugih rijei traje gotovo jednako, neovisno o broju slova (u intervalu
od oko tri do osam slova). To je dokazana injenica koja naizgled sugerira
da se prepoznavanje rijei ne oslanja na sistematsko rastavljanje rijei na
sastavna slova. Subjektivno se itanje rijei doista ini bazinim i
neposrednim postupkom koji niz slova obrauje kao nerazdijeljenu cjelinu.
Meutim, suvremena znanstvena istraivanja itanja demonstriraju da je
takvo miljenje pogreno. Premda duljina rijei na odrasle itatelje nema

utjecaja, ne znai da na mozak ne obraa pozornost na slova. To je

objanjenje mnogo jednostavnije: na vizualni sustav jednostavno sva
slova obrauje simultano i paralelno, a ne jedno za drugim. Meutim, u
mlade je djece taj proces razliit. Tijekom prvih nekoliko godina stjecanja
sposobnosti itanja vrijeme itanja strogo je povezano s brojem slova u
rijei. Trebaju proi godine dok efekt duljine rijei ne nestane. Golem
utjecaj broja slova na vrijeme itanja u male djece prua nam jasan dokaz
da itanje nije globalan, holistiki proces - osobito tijekom prvih godina
uenja.
2.
Prepoznavanje cijele rijei moe biti bre i djelotvornije
od prepoznavanja pojedinog slova. Taj efekt, koji je otkrio Cattell,
replicirao je Gerald Reicher i u psihologiji ga popularizirao kao efekt
superiornosti rijei. Njega smo ispitali u 1. poglavlju (stranice 63-67). Taj
je nalaz neosporan, ali ga se vie ne smatra dokazom da prepoznavanje
cijelih rijei prethodi izdvajanju slova. Nasuprot tome, novije analize
upuuju na to da je kvaliteta izvedbe itanja rijei skrivene u vizualnom
umu izravno povezana sa stupnjem prepoznavanja njezinih sastavnih
slova.307 Ako bre reagiramo na cijelu rije, to moe biti stoga to se naa
svjesna pozornost lake orijentira prema viim razinama kortikalne
hijerarhije. Pristupanje identitetu pojedinih slova zahtijeva vie truda, ak i
ako su ona prethodno izdvojena tijekom vizualne obrade.308 Jedan se
povezani imbenik tie broja relevantnih neurona. Mnogi neuroni, na
nekoliko leksikih, semantikih i fonolokih razina, razlikuju head od
heat, dok za izolirana slova d i t na prepoznatljiv nain okida samo
ogranien skup vidnih detektora. Naravno da to ne znai da percepcija
rijei prethodi identificiranju slova, ve da se razlike meu slovima na
viim razinama obrade rijei pojaavaju.
3.
Malo bre itamo rijei u kurentu nego u verzalu. Za
pobornike cjelojezinog pristupa brzina kojom itamo mala slova, a ne i
velika, odraava jedinstven vizualni obrazac koji stvaraju uzlazna i silazna
slova iznad i ispod linije poput f, l, g i p. Ti oblici slova za svaku
rije stvaraju biljeg specifian za obrise - tipografska bouma. Taj obris
nestaje kad se rije napie velikim slovima, koja su sva jednako velika, te
pada naa brzina itanja. Meutim, tu teoriju nije mogue potvrditi. Ako
zaista za prepoznavanje rijei koristimo obrise, ne bismo samo trebali biti
sporiji, morali bismo jednostavno biti nesposobni prepoznavati rijei u
verzalu. Takoer bi trebalo biti nemogue itati Rijei IsPiSaNe
MiJeaNiM sLoViMa, to unitava poznate obrise.

Ali znademo da su i nakon tih manipulacija rijei zadivljujue

itljive. Kao to smo vidjeli u 2. poglavlju (stranica 107.), modano
podruje potanskog sanduia invarijantno generalizira prikaze u velikim
ili malim slovima, ak i u subliminalnim uvjetima.
Stoga lagano usporavanje koje se vidi kod velikih slova nije vrijedno
spomena. Ono bi jednostavno moglo biti posljedica slabijeg poznavanja tih
oblika.
4.
Tee je uoiti tipografske pogreke koje potuju opi
obris rijei od onih koje ga narue. To je jedan od kljunih argumenata
koji je tampare uvjerio da obrate pozornost na obris rijei.
Evo jednostavnog primjera: ako potraimo ciljnu rije test, tee e
nam biti uoiti pogreku u tesf nego u tesg, gdje je slovo iznad linije
t zamijenilo slovo ispod linije g. Opet, premda je to neosporna
injenica, njena interpretacija nema veze s globalnim oblikom rijei. Nju se
moe u cijelosti pripisati brkanju pojedinih slova. Slovo f u tesf je vrlo
slino slovu t u ciljnoj rijei test, a slovo g u tesg je izrazito
razliito. Pokusi koji raspleu ta dva imbenika dokazuju da je ta druga
slinost ona koja dovodi do konfuzije izmeu dvaju nizova slova, a ne
slinost cijelih rijei.309
Ukratko, vie nema razloga sumnjati da opi obrisi rijei ne igraju
gotovo nikakvu ulogu u itanju. Mi ispisanu rije ne prepoznajemo
holistikim poimanjem njezina obrisa, ve stoga to je na mozak
ralanjuje na slova i grafeme. Podruje potanskog sanduia u naemu
lijevom okcipitotemporalnom korteksu paralelno obrauje sva slova u
rijei. Ta brza i paralelna obrada vjerojatno objanjava zato su poznati i
ugledni psiholozi jednom sugerirali teorije o globalnom ili sinkretikom
itanju. Danas znamo da je neposrednost itanja samo iluzija koju izaziva
krajnji automatizam njegovih sastavnih stadija, koji funkcioniraju izvan
nae svjesne pozornosti.

Nedjelotvornost cjelojezinog pristupa

Izravno eksperimentiranje potvruje to da cjelojezini sustav
efektivno ne djeluje. To je demonstriralo nekoliko istraivaa tako to su
usporeivali kvalitetu izvedbe nakon uenja novog sustava pisanja

cjelojezinom metodom, odnosno pristupom baziranim na fonetskim

vjebama. Jedan od najdojmljivijih pokusa zamislio je moj prijatelj Bruce
McCandliss, profesor na Institutu Sackler u New Yorku.310 Bruce je izumio
novu umjetnu abecedu koja je osebujna po tome to se pie odozdo prema
gore i stoga to se slova meusobno dodiruju. Posljedica je toga da svaku
rije prikazuje neto to se na prvi pogled ini kontinuiranim obrascem
linija. Evo etiriju rijei napisanih tom abecedom:

Kad isprva pogledamo te obrasce, nije oevidno da se sastoje od

slova. Samo poblie ispitivanje otkriva opi obrazac za t, koji se u ovom
primjeru ponavlja etiri puta. McCandliss je svome pismu poduavao dvije
grupe studenata podijeljene na cjelojezinu i analitiku grupu. Od
cjelojezine je grupe traio da svaku rije upamti kao globalni oblik i nije
ih upozorio na prisutnost slova. Meutim, analitikoj je grupi reeno da se
rijei sastoje od niza slova napisanih od dna prema vrhu. Nakon toga su
dvije grupe identino uvjebavane, kroz opetovano izlaganje pojedinom
obliku i odgovarajuem engleskom nazivu.
Vrlo malena razlika u uputama danim dvjema grupama imala je
impresivan kaskadni utjecaj. Nakon jednog dana treninga s popisom od
trideset rijei, cjelojezinoj je skupini prepoznavanje bolje ilo nego
analitikoj grupi, koja se jo uvijek muila s otkrivanjem slova. Taj
zanimljiv rezultat odgovara izvjetajima mnogih zagovornika cjelojezine
metode. Oni opetovano tvrde da njihov pristup djeci daje prednost.
Meutim, to je tono samo na poetku, za prvih tridesetak rijei. Usvajanje
podudarnosti slova i glasova zahtijeva vei poetni napor, ali su dugoroni
rezultati isplativiji. Doista, drugog je dana, kad su studenti nauili nov
popis od trideset rijei, cjelojezina grupa poela gubiti korak. Nauili su
veinu novih rijei, ali nautrb poetnog popisa, koji su ubrzo zaboravili.
Isti se obrazac ponavljao svaki put kad je bio uveden nov popis - morali su
iznova poinjati od nule, i gubili su ono malo ega su se sjeali iz
prethodnog dana. Nita u tome ne iznenauje. Ta je skupina pokuavala
izvriti nemoguu zadau uenja svake rijei neovisno, kao da se radi o
kineskom znaku.

U meuvremenu su studenti koji su se bavili slovima polagano ali

sigurno napredovali. Njihova se uspjenost svakog dana poveavala.
Nadalje, i njihova se izvedba popravila kod rijei koje su prije bili vidjeli,
ak i kad nisu bili imali prilike da opet s njima vjebaju! Taj rezultat nije
bio toliko zagonetan kao to bi se moglo initi. Upoznatost studenata s
podudarnostima slova i zvukova omoguila im je da deifriraju svaku rije,
ak i kad se nisu sjeali jesu li je prije vidjeli.
McCandlissov pokus otkriva dva glavna problema inherentna
cjelojezinome pristupu. Prvo, vie izloenosti napisanim rijeima bez
eksplicitnog vjebanja slova i zvukova nije dostatno da omogui otkrivanje
pravilnosti pisanja - u najmanju ruku ne sistematino i brzo. ak i nakon
tisua rijei za neupuenog je odraslog itatelja sasvim mogue da mu ne
poe za rukom primijetiti kako se one sastoje od pravilne abecede slova.311
Drugo, premda uopavanje igra bitnu ulogu u stjecanju sposobnosti
itanja u djece, cjelojezina metoda ne prua nikakvih temelja za
uopavanje pri uenju novih rijei. ak ni najposveeniji odgojitelj ne
moe sve svoje uenike nauiti svim rijeima engleskog jezika!
Sposobnost itanja lei prije svega u naoj sposobnosti da dekodiramo
nove rijei.
Na putu k neovisnom itanju bitan je sastojak samopoduavanje.312
Kad ovladaju podudarnostima pisanja i zvuka, djeca mogu sama deifrirati
izgovor novog niza i povezati ga s poznatim znaenjem. Sa samopodukom
neuronske se sveze izmeu nizova slova i zvuka i znaenja mogu sve vie
automatizirati bez ikakvog daljnjeg formalnog poduavanja.
Htio bih inzistirati na ovoj posljednjoj tezi stoga to ona osporava
jednu od sredinjih tvrdnji cjelojezinog sustava - ideju da samo ta metoda
potuje neovisnost i sreu djeteta. U stvarnosti samo poduavanje
konverzije slova u glas djeci omoguava da procvjetaju, jer im samo ta
metoda daje slobodu da nove rijei itaju u bilo kojoj oblasti koju odaberu.
Stoga je zabluda intelektualnu slobodu djeteta suprotstaviti strogom drilu.
Ako dijete ima nauiti itati brzo i dobro, ono mora primiti dobro
strukturiranu poduku iz grafema i fonema. To je stvarno naporno, ali kad
djeca, esto s divljenjem, otkriju da mogu deifrirati rijei koje nikad nisu
uila u nastavi, neovisnost odmah bude nagraena.
Ne bih htio stvarati dojam da je moje odbacivanje itave cjelojezine
metode zasnovano samo na laboratorijskim eksperimentima ili teorijskim
principima. Njezina je efikasnost takoer opovrgnuta u uionici.

Psihologija itanja iskoristila je raznolikost metoda poduavanja da bi

izmjerila kako svaka od njih utjee na djecu. Taj pravac istraivanja, blizak
epidemiologiji, bodovao je uspjenost u razliitim standardiziranim
testovima itanja ne samo kao funkciju koritene metode poduavanja, ve
i dobi djece, socioekonomske pozadine i nekoliko drugih varijabli.
Rezultati tih studija podupiru zakljuak koji je potvren u odnosu na
ameriku djecu, ali koji vrijedi i za druge alfabetske sustave pisanja.313
Metode poduavanja zasnovane na cjelojezinom pristupu sistematski su
manje djelotvorne od fonetskih vjebi. Izvedbe su najbolje kad se djecu od
poetka izravno ui pridruivanju slova govornim zvukovima. Neovisno o
njihovoj drutvenoj pozadini, djeca koja ne naue slova i grafeme trpe
zastoje u itanju. esto ti zastoji nisu nipoto zanemarivi, i traju mnogo
godina, ak i ako ih odrasli konano nadvladaju.
Kljuno je to, nasuprot onome to zagovornici cjelojezinog
pristupa esto tvrde, testovi otkrivaju da djeca koju se poduava
cjelojezinim pristupom ne samo to imaju loije rezultate od ostale djece
iste kolske razine kad itaju nove rijei, ve im sporije i manje djelotvorno
ide razumijevanje reenica i teksta. To opaanje opovrgava ideju da
fonetske vjebe djecu pretvaraju u robote nesposobne pratiti znaenje.
Dekodiranje i razumijevanje u stvari idu ruku pod ruku. Djeca s najboljim
rezultatima iz dekodiranja pojedinih rijei i pseudorijei takoer imaju
najbolje rezultate iz razumijevanja reenica i teksta.
ini se da zagovornici cjelojezine metode brkaju sredstva i cilj. Oni
tono kau da je dekodiranje sredstvo, a ne cilj po sebi. U tom se smislu
moe samo hvaliti mnotvo novijih prirunika za itanje koji rano uvode
smislene priice umjesto besmislenih slogova poput pa ta ka. Pa ipak, za
razumijevanje je prijeko potrebno teno dekodiranje. to se bre
automatizira putanja od slova do glasa, to e dijete vie biti u poloaju da
se koncentrira na znaenje onoga to ita.

Nekoliko sugestija za odgojitelje

U krajnjoj analizi, to psihologija i neuroznanost mogu preporuiti
uiteljima i roditeljima koji ele optimizirati poduavanje itanja? Rastua
znanost o itanju nema gotovih formula, ali prua nekoliko sugestija.
Poanta je prilino jednostavna: znamo da je konverzija slova u glasove
kljuni stadij stjecanja sposobnosti itanja. Stoga bi sve napore u poduci u

poetku trebalo usmjeriti na jedan cilj, shvaanje alfabetskog principa, po

kojemu svako slovo ili grafem predstavlja jedan fonem.
U vrtiu djecu mogu za stjecanje sposobnosti itanja pripremiti vrlo
jednostavne igre. Na fonolokoj razini djeci predkolske dobi koristi
igranje rijeima i njihovim sastavnim zvukovima (slogovima, rimama i na
kraju fonemima). Na vizualnoj razini mogu uiti prepoznavati i crtati
oblike slova. Montessorina metoda, koja trai da se vrkom prsta prati
obris slova od brusnog papira, esto u tako ranoj dobi znatno pomae. Ona
pomae djeci da iznau smjer svakog slova, i razjanjava da su b, p,
d i q razliita slova.
Nakon tog pripremnog stadija, djecu treba bez straha od
repetitivnosti nauiti kako se svako slovo ili grupa slova podudara s nekim
fonemom. Djetetov mozak te podudarnosti ne izdvaja automatski, time to
vidi velik broj rijei. Mora mu se izriito rei da svaki govorni zvuk moe
biti prikazan u razliitoj odjei (slova ili grupe slova) i da se svako slovo
moe izgovarati na jedan od nekoliko naina. Budui da je engleski
pravopis kompleksan, grafeme treba uvesti po loginom redu. Njihov
prikaz mora poeti s najjednostavnijima i najeima, koji se gotovo uvijek
jednako izgovaraju, poput t, k i a. Rjei (b, n, f), nepravilni
(i, o) ili kompleksni (un, ch, ough) grafemi mogu se uvoditi
postupno. Djeju pozornost treba skrenuti na prisutnost tih pojedinih
elemenata unutar poznatih rijei. To se moe uiniti tako da se svakom
grafemu pripie osobita boja, ili time to ih se premjeta tako da tvore nove
rijei. Takoer bi trebalo objasniti da se slova iznose po fiksnom
redoslijedu, slijeva nadesno, bez praznina. Sposobnost bavljenja razliitim
podsastavnicama rijei toliko je vana da se mora izriito uiti, tako to se,
na primjer, rijei prekriju kliznim prozoriem koji odjednom otkriva samo
nekoliko slova.
Naravno da uenje mehanike itanja nije cilj samo po sebi - na dugu
stazu to ima smisla samo ako vodi znaenju. Djeca moraju znati da itanje
nije jednostavno mumljanje nekoliko slogova - ono zahtijeva
razumijevanje napisanoga. Svako razdoblje itanja treba svriti itanjem
lako razumljivih rijei ili reenica, koje djeca mogu ponavljati, saimati ili
parafrazirati.
Velik e broj uitelja moje preporuke smatrati izlinima i oevidnima
- ali ne kodi da ih se navede. Jednom sam pokuao itati softver koji je
trebao biti nagraen, u kojem je prva rije predstavljena itatelju

poetniku bila francuska rije oignon, koja se izgovara onion, gotovo

jednako kao na engleskome - vjerojatno najnepravilnije napisana rije na
francuskom jeziku! Tako sulude pogreke poput ove jasno pokazuju da ak
ni najosnovnije principe poduke nisu jo apsorbirali ba svi.
Jednako je vano naglasiti to roditelji i uitelji ne bi trebali uiniti.
Pratiti ope obrise rijei jest beskorisno. Isto tako, pozornost djece
odvlaiti na obrasce slova ispod i iznad crte nije pretjerano korisno. Vjebe
poput tih ak mogu ii nautrb uspjenosti itanja, ako djecu zavode da
obraaju pozornost na opi obris rijei. Zbog toga ona zakljuuju da mogu
pogoditi rijei bez ispitivanja njihovih sastavnih slova jedno po jedno.
Obrisi rijei eight i sight gotovo su identini.
Djeca trebaju razumjeti da e im samo analiza jednog po jednog
slova omoguiti da otkriju identitet rijei.
Zbog bitne potrebe da se izbjegne odvlaenje djetetove pozornosti s
razine slova, bio bih oprezan s mnogim prirunicima za itanje koji su
bogato ureeni i sadre vie ilustracija nego teksta. Plakati s rijeima
objeeni u uionicama tijekom cijele kolske godine, na kojima se iste
rijei pojavljuju na istom mjestu, takoer mogu izazvati probleme. Neka
djeca, esto ona najdarovitija, naprosto upamte fiksni poloaj svake rijei i
opi raspored stranice i vie se ne bave samim slovima u pojedinim
rijeima. Ta taktika moe uiteljima i roditeljima - i, najgore od svega,
samome djetetu - pruiti iluziju da ono zna itati. Ilustracije takoer
odvlae pozornost od teksta. Djeca sad ive u svijetu stalnoga pretjeranog
podraivanja i rastresenosti, tako da neka vie ne naue odravati
pozornost na dua vremenska razdoblja. Blagotvoran bi bio povratak
trezvenim tekstovima, napisanima na plou tijekom sata (tako da se upamte
pokreti). Takoer bi moglo biti vrijedno podsjetiti dijete da, premda je
itanje teak posao, ono donosi sebi svojstvenu nagradu koja se sastoji u
dekodiranju i razumijevanju teksta.
Ii prebrzo takoer moe biti hendikep. Na svakom koraku rijei i
reenice uvedene na satu moraju sadrati samo one grafeme i foneme koji
su ve eksplicitno naueni. Lekcije itanja pruaju malo prostora za
improvizaciju. Uitelj ne moe jednostavno u posljednjem trenu odluiti da
e raditi na nekoliko nepripremljenih rijei ili reenica. Nasumian odabir
te vrste bit e zbunjujui, stoga to je vrlo vjerojatno da e zahtijevati
napredno znanje koje dijete tek ima stei.
Kao vjeti odrasli itatelji mi sistematski podcjenjujemo koliko je

teko itati. Rijei koje se daju itateljima poetnicima treba analizirati

slovo po slovo kako bi se osiguralo da ne sadre pravopisne probleme koji
su izvan trenutanog znanja djeteta - na primjer neobine izgovore, tiha
slova, dvostruke suglasnike ili osobite svretke poput sufiksa -tion. Ako
ih se u kurikulumu uvede prerano, sve te osobitosti mogu djecu navesti na
to da pomisle kako je itanje arbitrarno i da ga ne vrijedi izuavati. Kao
znanstvenik i profesor, od uitelja i odgajatelja kojima povjeravam svoju
djecu oekujem da u oblikovanje lekcija uloe isto toliko opsesivne panje
kao to to inimo moji kolege i ja kad spremamo psiholoki eksperiment.
Konano, ljudi koji se staraju za djecu s problemima u itanju ne bi
se trebali predati malodunosti. Teina itanja varira od jednog jezika i
kulture do druge, a engleski vjerojatno ima najtei od svih alfabetskih
sustava pisanja. Njegov je pravopisni sustav daleko najneprozirniji - svako
pojedino slovo moe se izgovoriti na previe razliitih naina, i vrvi
iznimkama. Meunarodne usporedbe dokazuju da takve nepravilnosti
imaju velik utjecaj na uenje.314 Talijanska djeca nakon nekoliko mjeseci
kolovanja mogu proitati gotovo bilo koju rije, jer je talijanski pravopis
gotovo savreno pravilan. Za tu sretnu djecu nema diktata ili vjebi
sricanja: jednom kad saznaju kako izgovoriti svaki grafem, oni mogu
proitati i napisati bilo koji govorni zvuk. I obratno, francuska, danska, a
posebno britanska i amerika djeca trebaju godine kolovanja prije negoli
nadou na djelotvoran postupak itanja. Jo u dobi od devet godina
francusko dijete ne ita jednako dobro kao sedmogodinji Nijemac.
Britanska djeca vjetinu itanja svojih francuskih kolega dosegnu tek
nakon gotovo dvije cijele godine dodatne poduke (slika 5.3).
Ako iskljuimo ozbiljniju reformu pravopisa, nema mnogo toga to
bi se dalo uiniti da se pojednostavni stjecanje vjetine itanja na
engleskome. Sve to moemo uiniti jest da nau djecu ohrabrujemo da
svakodnevno vjebaju itanje... i da se podsjeamo da bismo mogli biti i u
goroj situaciji. U Kini lekcije iz itanja traju dobrano u tinejderske godine,
kako bi se usvojilo nekoliko tisua znakova potrebnih za itanje novina.
Muke kineske djece tim su vie iznenaujue to se to moe izbjei, budui
da veina njih danas u poetku ui jednostavnu alfabetsku notaciju pinryin,
koja se savladava u nekoliko mjeseci.315
Uitelji takoer mogu nai utjehu tako da dre na umu da vrijeme
provedeno na uenje itanja ima izvanredno temeljit i koristan utjecaj na
mozak djeteta. Pokuajte zamisliti neprestanu aktivnost novih sveza koje se
izgrauju nakon svake lekcije iz itanja. Podruju potanskog sanduia

svakog mladog itatelja zadatak je da integrira hijerarhiju neurona koji

kodiraju slova, bigrame, grafeme i morfeme. Taj trud kroza sve sklopove
za itanje stvara golemo neuronsko vrenje. Stotine milijuna neuronskih
ica moraju nai svoje odgovarajue mete unutar drugih predjela koji
kodiraju govorne zvukove i znaenje. Svialo se to nama ili ne, ta je
neuronska hijerarhija na engleskom ili francuskom znatno kompleksnija
nego u transparentnih jezika poput talijanskoga. Koliina neuronskog
recikliranja koja je potrebna za engleski toliko je impresivna da djecu
moramo neumorno poduavati da se nose sa svakom od njezinih
bezbrojnih pravopisnih zamki - jo dugo nakon svretka osnovne kole.

Slika 5.3 Europski jezici nisu jednaki u odnosu na stjecanje sposobnosti itanja. Mjerene
su stope grijeenja pri itanju poznatih rijei u petnaest europskih zemalja nakon jedne
godine kolovanja (vrh, podaci iz Seymour, Aro i Erskine, 2003, tabela 5). Tada se ve
ispravno italo finski, njemaki, grki, austrijski i talijanski, iji su pravopisi
transparentni. Na drugoj krajnosti, engleski je veoma nejasan i djeca su mogla itati tek
jednu u svake tri rijei. Te su se nejednakosti u sljedeim godinama perpetuirale, posebno
za pseudorijei poput 'balist' ili 'chifling', koje se deifrirati mogu jedino dekodiranjem
grafema u foneme (dno. podaci od Goswami i dr., 1998, tabela 8). Engleskom djetetu
trebaju jo jedna ili dvije dodatne godine kolovanja prije nego to dosegne razinu itanja
francuskog djeteta.

Moje je vrsto uvjerenje da bi svaki uitelj trebao imati neke

spoznaje o tome kako itanje funkcionira u mozgu djeteta. Oni od nas koji
su (kao ja) mnoge sate proveli istei kompjutorske programe od
pogreaka u kodu ili popravljajui pokvarene perilice rublja znaju da se
glavna potekoa s ispunjavanjem tih zadataka sastoji u tome da se
razabere to taj stroj stvarno radi da obavi svoj posao. Da bi se imalo
ikakve nade u uspjeh, treba pokuati predoiti si u kojem je poloaju zapeo
kako bi se razumjelo kako interpretira ulazne signale i da bi se
identificiralo koje e ga intervencije dovesti natrag u eljeno stanje.
Djeje se mozgove takoer moe smatrati kolosalnim strojevima ija
je funkcija da ue. Svaki dan proveden u koli modificira zapanjujui broj
sinapsi. Neuronske se preferencije premjetaju, izranjaju strategije, polau
se nove rutine i nove mree poinju meusobno komunicirati. Ako uitelji
mogu poput majstora za popravke doi do razumijevanja svih tih
unutarnjih preobrazbi, uvjeren sam da e biti bolje opremljeni za otkrivanje
novih i efikasnijih strategija obrazovanja. Premda pedagogija nikad nee
biti egzaktna znanost, neki naini opskrbljivanja mozga pisanim rijeima
djelotvorniji su od drugih. Svaki uitelj snosi teret paljivog i strogog
eksperimentiranja da identificira primjerene strategije stimulacije koje e
mozgovima uenika pruiti optimalno dnevno obogaenje.

esto poglavlje
Disleksini mozak
Neka inteligentna djeca razvijenih sposobnosti doivljavaju nevolje s
uenjem itanja - disleksiju. U veini je sluajeva taj problem povezan s
umanjenom sposobnou obrade fonema, a danas otkrivamo itav lanac
uzronosti, od gena do disleksinog ponaanja. Mozgovi disleksine djece
pokazuju niz karakteristinih anomalija: anatomija temporalnog renja
dezorganizirana je, izmijenjena je njegova konektivnost, a nekoliko se
predjela tijekom itanja nedovoljno aktivira. Vjeruje se da taj poremeaj
ima snanu genetsku komponentu, a identificirana su etiri gena koji
uvjetuju podlonost disleksiji, koji uglavnom kontroliraju neuronsku
migraciju, to je znaajan dogaaj u izgradnji mozga tijekom trudnoe.
Bilo kakav poremeaj koji pogaa tu epizodu moe dovesti do
dezorganizacije slojeva korteksa.
Impliciraju li te bioloke anomalije da se disleksija ne moe
izlijeiti? Nipoto - nove strategije popravne intervencije donose novu
nadu. Te su tehnike zasnovane na intenzivnom kompjutoriziranom
treningu, te popravljaju rezultate iz itanja i vode djelominoj normalizaciji
modane aktivnosti u disleksine djece.

Gospoa Everett proizvela je knjigu zvanu itanje bez suza.

U mojem sluaju ona sigurno nije opravdala svoj naslov... Mene su moji
dani u koli u cjelini obeshrabrili... Nije bilo ugodno osjeati se toliko loiji
od drugih i kao netko tko je zaostao za drugima ve na poetku utrke.
Winston Churchill, Moj rami ivot: lutajua sluba
Svi uitelji, neovisno o talentu i predanosti, povremeno sretnu dijete
koje je otporno na itanje. Njegova je inteligencija normalna ili ak
natprosjena, primjerice za matematiku i runi rad. Meutim, to se itanja
tie, ono iznenada postaje beznadno, zapinje na svakom slogu, mijea
govorne zvukove, pogaa rijei bez razmiljanja, brzo se obeshrabruje... i
takoer obeshrabruje sve oko sebe. Posjet logopedu esto potvruje
dijagnozu od koje se strahovalo: to dijete pati od disleksije.
Koji se modani mehanizmi kriju iza tog poznatog termina? Moe li
nae znanstveno razumijevanje itanja rasvijetliti disleksiju? Je li ona
posljedica mentalne blokade (pod pretpostavkom da taj pojam ita znai)
ili pravog oteenja mozga? Koja su podruja, koji neuroni, koji geni
ukljueni? Kakva se vrsta terapije moe preporuiti?
Ovo poglavlje saima trideset godina ispitivanja disleksije, od
njezina poetnog svrstavanja u psihologiju do oslikavanja mozga,
anatomijskih i genetikih studija te na kraju nedavno dizajniranog softvera
za interveniranje. Danas se javlja obnovljena nada za djelomino lijeenje
te proirene smetnje, neuroznanstvena revolucija je u jeku i jedva da proe
jedan mjesec a da ne doe do nekog novog nalaza. Otkria ukljuuju
identificiranje faktora rizika za disleksiju, porijeklo njihovih genetskih
osnova te popis relevantnih kromosoma, gena i biolokih mehanizama
kojima oni upravljaju. Istraivanje svih tih oblasti dnevno pridonosi naem
poznavanju genetskih i neuronskih mehanizama disleksije.

to je disleksija?
Disleksiju definira vie obiljeja: pretjerane potekoe s uenjem
itanja koje se ne mogu pripisati duevnoj zaostalosti, osjetilnom deficitu
ili siromatvu u obitelji. Ta definicija jasno daje na znanje da nisu svi koji
loe itaju disleksini. Probleme u itanju neke djece mogu objasniti
pogreno dijagnosticirani sluni deficiti, nizak IQ, loa obrazovna okolina

ili jednostavno kompleksnost pravila pisanja. Tek kad se eliminiraju svi od

tih moguih uzroka moe se posumnjati u disleksiju.
Trenutane procjene upuuju na to da izmeu 5 i 17 posto djece u
Sjedinjenim Dravama pati od disleksije.316 317 Mada se te brojke mogu
initi visoke, one ovise o pragu kojim se definira oteenje te su stoga
pomalo arbitrarne. Unutar jedne dobne skupine rezultati na
standardiziranim ispitima iz itanja prate savrenu Gaussovu krivulju. Kad
bi ta krivulja imala dva vrha, jedan za normalne rezultate, a drugi za loe
izvedbe, bilo bi lako prilino objektivnim kriterijima definirati populaciju
disleksine djece. Meutim, budui da postoji samo jedan vrh, u sredini,
nema jasne granice koja bi razdvajala normalne itatelje od disleksiara.
Velika prisutnost disleksije ovisi o postavljanju arbitrarnog kriterija
normalnosti. U naem se pismenom okoliu procjenjuje da su djeca koja
postignu manje od 5 do 10-postotne razine na testovima itanja u ozbiljno
nepovoljnom poloaju, ak i ako bi njihov problem dva stoljea prije, kad
je samo jedan mali dio ljudi uio itati, vjerojatno ostao neprimijeen.
Stupanj arbitrarnosti za toku razdvajanja za disleksiju mogao bi
odvesti do pogrenog zakljuka da je disleksija posve drutvena
konstrukcija, povezana s prevladavajuom pretjeranom medikalizacijom,
koja je sklona pobrkati ponaanje i zdravstvene probleme. To ovdje nije
sluaj. Ima vie indikatora koji upuuju na porijeklo disleksije u mozgu.
Od 1950-ih otkriva se da se disleksija javlja u porodicama. Na tom su
temelju provedena golema genetska ispitivanja u stotinama porodica,
posebno na Sveuilitu u Coloradu, gdje ih je provodio John DeFries i
njegovi suradnici. Rezultati potvruju genetsku nasljednost sposobnosti
itanja. Jednojajani blizanci, koji dijele jednak genetski materijal, imaju
mnogo ue korelirane rezultate iz itanja od dvojajanih blizanaca istog
spola, koji dijele samo pola svoje genetske podloge. Ako unutar obitelji
dijete pati od disleksije, postoji 50-postotna ansa da e njegovi braa i
sestre takoer biti disleksini.
Premda znanstvenici danas vjeruju da se disleksija esto temelji na
genima, ona svakako nije monogena bolest povezana s mutacijom
jednog jedinog gena. Niz faktora rizika i gomila gena kolektivno se
udruuju da poremete stjecanje vjetine itanja. Ne iznenauje otkriti da
kulturnoj sposobnosti poput itanja pridonosi velik broj gena.
Kompetentno itanje ovisi o sluajnom spoju modanih sveza koje na
sreu postoje otprije u naim primatskim mozgovima i kojima trebaju
godine uvjebavanja da bi ih se prenamijenilo za novu upotrebu. Jedna

nezgoda u sklopovlju dovoljna je da grubo zaustavi krhki proces

neuronskog recikliranja.

Fonoloke nevolje
Unato mnotvu istraivanja te teme, tek se poinje javljati
konsenzus o tonoj naravi disleksije. Vie rezultata upuuje na anomaliju u
fonolokoj obradi govornih zvukova.318 K tome, moda neto
kontroverznije, upravo se definira manja potkategorija disleksine djece s
deficitom prostorne panje.319
Moderno je istraivanje disleksije zapoelo u 1970-ima, s prvim
paljivim psiholokim ispitivanjima tone naravi poremeaja u djece.
Premda je cilj itanja razumijevanje reenica i cijelih tekstova, ubrzo je
postalo jasno da ono to pogaa disleksiare ne potjee iz te vie razine.
ak i kad se od te djece trailo da proitaju jednu rije, javljale su se
pogreke, a njihovo se itanje drastino usporilo. Ne iznenauje da su oni
koji su patili od deficita prepoznavanja rijei takoer doivljavali ozbiljnije
potekoe u razumijevanju reenica i teksta. Posljedicom toga, ini se da je
oteenje na razini obrade rijei objanjavalo itav niz deficita koji se
primjeuju u disleksiara. Taj je jednostavni uvid doveo do svretka nekih
kompleksnijih objanjenja disleksije, koja su taj problem pripisivala
anomalijama u kretanju oiju ili neprikladnoj upotrebi konteksta reenica.
Istraivanje disleksije sve se vie fokusiralo na dublje mehanizme obrade
pojedinih rijei.
Poetkom dvadesetog stoljea rani su pioniri prouavanja disleksije,
Morgan, Hinshelwood i Orton, smatrali da je to vizualna patologija, oblik
priroene sljepoe na rijei. Vjerovali su da vizualni sustav disleksiara
brka slova. To je posebno vrijedilo za ona koja su zrcalno simetrina,
poput q i p ili b i d. Prosjena osoba i dalje disleksiju smatra
nekim oblikom vizualne nespretnosti - u iduem emo poglavlju vidjeti da
se za neku djecu taj opis i doima donekle istinitim. Meutim, dananja
istraivanja tome ne pridaju neko znaenje. Pozornost se preselila na
kljunu ulogu fonolokog dekodiranja. ini se da veina disleksine djece
doista pati od osebujnog deficita koji pogaa pretvaranje pisanih simbola u
govorne zvukove. Zbog tog razloga jedan od testova koji dosta toga
otkriva, a koji se koristi da se disleksiari razlue od normalnih itatelja,
zahtijeva da se itaju besmislene pseudorijei poput cochar ili

litmagon. ak i nakon godina vjebanja neka djeca i dalje se spotiu

itajui takve nizove. ak i ako najzad i uspiju, odaje ih sporo itanje nekoj djeci treba 300 milisekundi po slovu. Ta je brzina usporediva s
brzinom odraslih s istom aleksijom zbog lezija u okcipitotemporalnom
podruju potanskog sanduia.320
Stoga se ini da je disleksija deficit u itanju koji se moe svesti na
problem s dekodiranjem pojedinih rijei, a koji je pak rezultat oteenja
konverzije grafema u foneme. Ta se kaskadna analiza moe odvesti jo
korak dalje. Danas se znanstvena zajednica uglavnom slae da oteenje
konverzije slova u glas u disleksiara potjee iz jednog temeljnog izvora.
ini se da veina disleksine djece pati od deficita u obradi fonema elementarnih sastavnica govornih rijei. To je do neke mjere
revolucionarna ideja: problem koji se ini ogranien na itanje ustvari bi
bio rezultat teko primjetnih deficita u obradi govora.
Premda se taj zakljuak u prvi mah ini jedva vjerodostojnim,
podupire ga itav niz podudarnih podataka. U usporedbi s normalnom
djecom, disleksiari esto imaju problema s testovima fonemske svjesnosti.
esto se opaaju oteenja u prosudbama o rimovanju (na primjer, rimuju
li se won i one?), u dijeljenju rijei na sastavne foneme (poput
ralanjivanja cat u K, A, T) te u mentalnom rekombiniranju govornih
zvukova za stvaranje novih spoonerizama (na primjer pretvaranje
crushing blow
u blushing crow ili smart fellow u...)321 322
Dodue, neka se od tih ispitivanja kreu u krugovima, jer se za
fonemsku svjesnost zna da se poboljava dok se ui itati. Usvajanje
alfabetskog principa, odnosno razumijevanje da se svako slovo ili grafem
mora pridruiti fonemu, ima velik utjecaj na nau sposobnost mentalne
manipulacije fonemima. Kao to smo vidjeli prije, u 5. poglavlju, taj je
aspekt u nepismenih odraslih slabo razvijen. Fonemska je svjesnost
podruje u kojem je vrlo teko razdvojiti uzroke od posljedica.323 Postaju li
djeca dijelom loi itatelji zato to imaju potekoa s obradom fonema? Ili
je njihova fonemska svjesnost oteena zato to jo nisu nauila itati? ini
se da se disleksina djeca nalaze u zaaranom krugu.
Meutim, ta se logika cirkularnost moe sprijeiti ako se rezultati
disleksine djece prate tijekom nekoliko godina. Longitudinalne studije
upuuju na to da ak i kad se fonoloka kompetentnost mjeri prije kolske
dobi, ona moe predvidjeti budue rezultate iz itanja. O toj je temi osobito

zanimljiva studija nedavno provedena u Finskoj.324 Heikki Lyytinen i

njegovi kolege mjerili su kompetenciju disleksine djece od roenja - to je
nevjerojatan poduhvat, s obzirom na to da u toj ranoj dobi nitko ne moe
rei hoe li to dijete poslije patiti od deficita u itanju. Tehnika im je
ukljuivala intervjuiranje nekoliko stotina trudnih ena da bi se procijenile
njihove obiteljske predispozicije za disleksiju. Stoga su se djeca ak i prije
roenja mogla razvrstati u dvije kategorije, rizinu skupinu i kontrolnu
skupinu; svaka od njih sastojala se od oko stotinu djece.
Sva su se djeca nakon roenja svakih est mjeseci redovito testirala i
intervjuirala. Kad su dosegla dob od sedam godina, slubenu dob u kojoj u
Finskoj poinje uenje itanja, postalo je jasno da su neka od rizine djece
(ali ne sva) doista doivljavala vee potekoe. Na toj je toki postalo
mogue vratiti se prvim testovima i traiti znakove koji su ak i u prvim
godinama ivota predviali potencijalne disleksiare. Pokazalo se da je
posebno informativan test auditorne diskriminacije. Na finskom razlika
izmeu ata (s kratkim suglasnikom) i atta (s dugim suglasnikom) oznaava
granicu izmeu kategorija. Ona odvaja rijei jednako tako jasno kao bog i
dog na engleskome. Sa est je mjeseci u rizinoj grupi otkrivanje tog
kontrasta ve bilo slabije izraeno. Djeci disleksinih roditelja trebalo je
dulje trajanje suglasnika prije nego to bi mogla vidjeti razliku izmeu
jednog i drugog suglasnika. Zapisi o modanim potencijalima takoer su
pokazali devijaciju od lijevoga temporalnog jezinog predjela koji je
najavljivao kasnije potekoe s itanjem.
Ta ispitivanja otkrivaju vrstu vezu izmeu ranih fonolokih
sposobnosti i lakoe s kojom e se kasnije stjecati pismenost. ini se da
veina disleksine djece pati od neispravne reprezentacije govornih
zvukova. Loe funkcioniranje na toj razini spreava preciznu obradu
izgovorenih rijei i poslije sparivanje s vizualnim simbolima. U neke je
djece oteenje govora toliko drastino da bi dijagnoza mogla biti razliita.
Pedijatri vie ne govore o disleksiji, ve o disfaziji ili specifinom
oteenju jezika - pa ipak, im ta djeca imaju deficite u obradi fonema, ona
takoer esto pate od ozbiljnog oteenja sposobnosti itanja.
Vano je upitati se pate li disleksina djeca samo od deficita koji
pogaaju obradu govornih zvukova. Uvijek je mogue da takoer pate od
jo fundamentalnijih oteenja auditorne percepcije. Nekoliko studija
sugerira da je mnogo disleksiara pogoeno obama problemima, ali to
pitanje ostaje vrlo prijeporno. Na primjer, kategorijska percepcija govora
esto je oteena. Mnogoj je djeci teko otkriti sitne razlike koje razdvajaju

slogove ba i pa. U nekoliko se ispitivanja taj deficit takoer protee i izvan

jezika.325 Razlikovanje iste visine tona, otkrivanje kratkog prekida buke, a
posebno obraanje pozornosti na redoslijed brze auditorne sekvence mogu
biti vrlo oteeni. U nekim je ispitivanjima otkriveno da ti znakovi tijesno
koreliraju s rezultatima iz itanja. ak moe biti izmijenjena vizualna
percepcija vremenskog redoslijeda. Konano, povremeno je bilo izvjetaja
o osnovnim vizualnim deficitima, na primjer za kretanje ili percepciju
kontrasta.326
Ukratko, dijagnoza disleksije esto je zatrpana u movari povezanih
vidnih i auditornih oteenja. Problem je s tim povezanim potekoama to
one ne moraju igrati nikakvu uzronu ulogu. Osjetilni deficiti mogu se
jednostavno javiti istovremeno s disleksijom stoga to se patologija mozga
koja im je u podlozi iri na vie oblasti. Koji su povezani deficiti sluajni, a
koji igraju istinski uzronu ulogu u remeenju uenja itanja? Ta pitanja i
dalje dijele znanstvenu zajednicu. Jo je uvijek iznimno teko razvrstati
uzroke, posljedice i sluajne povezanosti disleksije.
Bazina oteenja obrade zvuka mogu se smatrati fundamentalnim
utoliko ukoliko njihovom rehabilitacijom itanje ima tendenciju da se
popravlja. Finski je tim smislio neverbalnu tehniku lijeenja, pri emu
djeca igraju jednostavnu kompjutoriziranu audiovizualnu igru.327 Na
svakom ispitu ona uju niz zvukova koji variraju po visini tona, trajanju i
intenzitetu. Ona moraju odluiti koji vizualni oblik najbolje predstavlja
koji zvuk. Na primjer, niz uzlaznih zvukova moe se spojiti s nizom
pravokutnika sve vee visine. Nakon to su vjebala deset minuta na dan,
dva dana na tjedan, tijekom razdoblja od sedam tjedana, djeca s oteenjem
itanja znatno su poboljavala svoje rezultate iz prepoznavanja rijei, u
usporedbi s rezultatima kontrolne skupine koja nije imala prednost posebne
poduke.328 Ta inovativna tehnika lijeenja podsjea na vjebanje za
glazbenu notaciju, u kojemu djeca ue nizove nota pridruivati nizovima
zvukova. Premda su dobro planirana ispitivanja o toj specifinoj temi i
dalje malobrojna, ini se da rani glazbeni trening dobro utjee na itanje
partitura.329
Unato tim naprecima, i dalje se vatreno prepire oko pitanja pate li
sva disleksina djeca od fonolokih deficita, i svode li se oni na osjetilne
deficite nie razine.330 Dio te zabune vjerojatno potjee od injenica da
tako kompleksna i integrirana djelatnost poput itanja nuno lei na
presjeku vie lanaca uzronosti. Zbog toga je predloeno veliko mnotvo
drugih hipotetskih temelja disleksije. Alternativne sugestije seu od

oteene automatizacije steenih vjetina (sposobnost koja ukljuuje mali

mozak)331 do dezorganizacije magnocelularne ivane putanje (koja
prenosi brze, vremenske, vidne i slune podatke).332 Te teorije tvrde da
sredinji deficit u disleksiji znatno nadmauje sferu fonoloke obrade.
Oteenje sposobnosti itanja naprosto je drvo koje se skriva u umi
oteenja motorike automatizacije ili brze percepcije.
Meutim, noviji nalazi francuskog istraivaa disleksije Francka
Ramusa i njegovih suradnika ne slau se s ovim irokim shvaanjem
disleksije. Oni potvruju da sredinji deficit fonoloke obrade lei u
porijeklu veine disleksija, kakav god bio njegov bioloki uzrok.
Disleksina djeca lako mogu patiti od popratnih deficita motorikih, vidnih
ili auditornih funkcija, ali to ne vrijedi za svu djecu i stoga ne moe pruiti
jedinstveno objanjenje simptoma disleksije. Prema Ramusu, samo
fonoloki deficit prua uzronu vezu s deficitima u itanju. ak i ako
dodatna oteenja pridonose disleksiji kao medicinskom sindromu, ona ne
pripadaju uzronoj jezgri koja je ishodite potekoa s itanjem.333
Meutim, Ramus i njegovi kolege ne poriu da manjina disleksine djece
(otprilike jedno od etiriju) pokazuje izrazit vidni deficit i nikakvo
fonoloko oteenje.334 U iduem emo poglavlju obraditi sluajeve u
kojima disleksija moe biti jasno i uvjerljivo povezana s primarnim vidnim
ishoditem.
Zakljuno bismo moda trebali propitati samu ideju o jedinstvenom
uzroku disleksije. Problem s kojim se suoavamo kompleksan je i ne moe
se jednostavno svesti na jedan jedini jasno definirani uzrok. Na suelju
prirode i kulture, naa sposobnost itanja proizlazi iz sretnog stjecaja
okolnosti. Poduavanje itanja profitira od prethodnog prisustva
djelotvornih veza izmeu podruja vizualnih i fonolokih procesora. Stoga
mislim da je vrlo vjerojatno da disleksija nastaje iz zdruenog deficita vida
i jezika. Sama slabost vjerojatno lei negdje na krianju izmeu
invarijantnoga vizualnog prepoznavanja i fonemske obrade. Kao to u
sada pokazati, slikovni prikaz mozga podupire tvrdnju da glavnina
problema esto lei na suelju vida i govora, unutar mree sveza koja se
nalazi u lijevomu temporalnom renju.

Bioloko jedinstvo disleksije

Je li disleksija stvarno neuroloka bolest? Oko tog je pitanja prije

samo deset godina jo uvijek bilo dosta dvojbi. Pedijatri suoeni s

potekoama u uenju znali su da je uglavnom beskorisno traiti standardni
MRI pregled, jer je u tim sluajevima na klinikom pregledu anatomija
mozga na prvi pogled uvijek izgledala normalna. Zbog toga su skeptici za
disleksiju esto okrivljavali lou poduku, neprikladnu obiteljsku potporu ili
propuste obrazovnog sustava.
Ti su stavovi morali evoluirati kad je nekoliko konvergentnih
znakova dalo naslutiti da je disleksija nasljedna i da je povezana s
genetskim markerima. To je opaanje motiviralo ozbiljniju potragu za
modanim mehanizmima koji bi mogli biti povezani s tim oteenjem. U
posljednjem su desetljeu bioloki temelji disleksije zahvaljujui nekolicini
metodolokih dotjerivanja slikovnog prikaza mozga napokon otkriveni.
Moj prijatelj Eraldo Paulesu sa Sveuilita u Milanu, u suradnji s
francuskim i engleskim kolegama, koordinirao je jedno od najuvjerljivijih
istraivanja oslikavanjem mozga do danas, koje je znatno pridonijelo
nainu na koji promatramo disleksiju.335
Paulesuova grupa, sa sjeditem u Milanu, krenula je od neega to se
inilo paradoksalnim: disleksija u Italiji gotovo nikad ne biva
dijagnosticirana. Njihovi su francuski suradnici takoer primijetili da se
ini da je ta patologija rjea u Francuskoj nego u Britaniji ili Sjedinjenim
Dravama. Na prvi se pogled inilo da ta opaanja bacaju sumnju na
univerzalno bioloko porijeklo tog sindroma. Talijani su se upitali je li
disleksija naprosto kulturna etiketa koju je izmislila anglosaksonska
medicina. Pitali su se vrijedi li ona samo za rubne sluajeve djece koju je
savladala neprozirnost engleskog ili francuskog pravopisa u kombinaciji s
loim poduavanjem.
Paulesu i njegovi kolege shvatili su da su se ta pitanja mogla
drugaije promatrati. Shvatili su da bi se mogla predloiti alternativna
teorija: u svim zemljama isti udio djece pati od genetske predispozicije za
disleksiju, ali se njezini simptomi pojavljuju samo u nekim kulturama. Je li
bilo zamislivo da se disleksija pretvara u potpuno razvijeni pedijatrijski
problem samo u zemljama s toliko neprozirnim sustavima pisanja da
izrazito optereuju modane sklopove koji vid povezuju s jezikom?
S tim je pitanjem na umu Paulesu krenuo u aktivnu potragu za
odraslim Talijanima koji su pri uenju itanja pretrpili ozbiljne potekoe.
Nakon to je oko tisuu i dvije stotine talijanskih studenata podvrgnuo
standardiziranim ispitima, zadrao je osamnaestero njih s donjeg kraja

skale, koje se moglo smatrati pravim disleksiarima. Povrinski nije bilo

jasno da oni pate od poremeaja. Njihove su sposobnosti itanja znatno
premaivale one francuskih i engleskih disleksiara. Mogli su na glas itati
rijei i pseudorijei, premda pomalo sporo. Meutim, kad ih se usporedilo
s normalnim talijanskim itateljima, njihovi su rezultati bili jednako
devijantni kao i rezultati skupina engleskih i francuskih disleksiara
usporeenih s kontrolnim ispitanicima u njihovim zemljama.
Kad su formirane tri skupine talijanskih, francuskih i engleskih
disleksiara, jedino preostalo pitanje bilo je dijele li njihovi mozgovi
obiljeja koja ih sistematski razlikuju od normalnih itatelja. S tim ciljem
na umu, Paulesu i njegovi kolege vizualizirali su njihovu modanu
aktivnost koristei se pozitronskom emisijskom tomografijom. Od
ispitanika se trailo da itaju ciljne rijei koje je ak i disleksiarima lako
itati, tako da je u svim skupinama njihova izvedba bila identina.
Kontrolni se zadatak sastojao od gledanja geometrijskih oblika nalik na
slova.

Slika 6.1 Anatomske i funkcionalne anomalije mogu se promatrati u mozgovima

disleksine djece. Aktivacija mozga tijekom itanja reducirana je u srednjem i donjem
podruju lijevog temporalnog renja (vrh, prema Paulesu i dr 2001.). U istih se
pacijenata vidi nepravilan rast gustoe sive tvari, koja korelira s rezultatima iz itanja, u
lijevomu srednjem temporalnom podruju (sredina, prema Silani i dr., 2005.). U
malobrojnim autopsijama, Albert Galaburda i njegovi kolege (1985.) opazili su brojne
"ektopije" - neorganizirane grupe neurona koji su migrirali izvan njihovih uobiajenih
slojeva korteksa (dno). Te su anomalije bile osobito guste u vidnim i verbalnim
podrujima bitnim za itanje. Upotrijebljeno uz doputenje Sciencea i Oxford University
Pressa.

Usporedba disleksiara i njihovih kontrolnih grupa otkrila je jasnu

anomaliju. Cijeli je jedan komad njihova lijevog temporalnog renja bio
nedostatno aktivan. Nadalje, ta se smanjena modana aktivnost u tri naroda
opaala na istom mjestu i na istom stupnju (slika 6.1). Stoga Paulesuovi
rezultati upuuju na univerzalno modano porijeklo disleksije, barem za
alfabetske sustave pisanja - ini se da je lijevi temporalni reanj sistematski
dezorganiziran.
Jedno nedavno ispitivanje dovodi u pitanje te zakljuke. Ono tvrdi da
kineski disleksiari pate od veoma razliitog oteenja.336 MRI sugerira da
djeca koja doivljavaju nerazmjerne potekoe s itanjem kineskih
znakova uglavnom pokazuju smanjenu aktivnost mozga u podruju koji je
posve razliit od Paulesuovog: lijevom srednjem frontalnom podruju. Na
temelju tih rezultata autori tog ispitivanja zakljuuju da se modane mree
za itanje i njihove patologije radikalno razlikuju meu razliitim
kulturama. Meutim, taj bi zakljuak trebalo ublaiti budui da se kod
kineskih disleksiara takoer pokazao pad aktivnosti mozga u lijevomu
okcipitotemporalnom korteksu, samo osam milimetara udaljeno od
vrhunca anomalije koji je zajedniki talijanskim, francuskim i engleskim
disleksiarima. Tako se ini da je tim rezultatima pretpostavka o
univerzalnom mehanizmu za itanje ojaana, a ne oslabljena. Autori su
neobjanjivo prelazili preko tog konvergentnog rezultata te su radije
naglaavali razliitost u aktivnosti prednjeg renja. Ali zato bi to podruje
u kineskih disleksiara bilo razliito? Ta anomalija pada blizu Exnerova
podruja, podruja ije lezije vode agrafiji, odnosno nesposobnosti
ispisivanja jasno oblikovanih slova i rijei. Oigledno je da je nekome tko
ui kineske znakove najtee upamtiti tri tisue njih. Kako bi si olakala taj
teret, kineska se djeca moda djelomice oslanjaju na motoriku memoriju
kako se iscrtavaju ti potezi. Moja je pretpostavka da rano oteenje
Exnerova podruja moe smetati memoriji za geste pisanja te moda i
dovesti do izrazitih potekoa s itanjem kineskoga.
Da samem, premda se itanje u svim kulturama oslanja na globalno
sline anatomske putanje, osjetljivost na patologije mozga moe se
razlikovati. Fonoloka oteenja prevladavaju u disleksiara koje se
poduava alfabetskim sustavima pisanja, dok u azijskim sustavima pisanja
moe prevladavati neki oblik grafomotorne disleksije - ak i ako ta dva
podtipa postoje u svim zemljama.337

Glavni osumnjieni: lijevi temporalni reanj

Openito govorei, lijevi temporalni reanj i dalje je glavni
osumnjieni u naoj potrazi za biolokim izvoritem disleksije. U osnovi
sva ispitivanja disleksije slikovnim prikazima mozga nalaze smanjenje
aktivnosti mozga u tom podruju, u usporedbi s normalnim itateljima.338
U originalnom Paulesuovom istraivanju taj je pad aktivnosti temporalnog
renja nalaen u odraslih koji su trpili cjeloivotne deficite u itanju. Ali
smanjena se aktivnost moe vidjeti i u disleksine djece u dobi od osam do
dvanaest godina. U toj je dobi kljuno to to veliina podruja stoji u
korelaciji s ozbiljnou deficita u itanju. Metode oslikavanja postale su
toliko mone da mjerenje koliine sniene aktivacije u podruju
potanskog sanduia omoguava predvianje ozbiljnosti oteenja itanja
u djeteta.339
U disleksiji je takoer esta jo jedna anomalija. Lijevi donji prednji
korteks, u kojem je smjeteno Brocino podruje, podruje kljuno za
sintaksu i artikulaciju, esto je hiperaktivan kad disleksiari pokuavaju
itati ili izvesti vie raznih fonolokih zadataka.340 Taj se nalaz moe
tumaiti kao strategija nadoknade. Da bi nadoknadili nedostatnu aktivaciju
svojih stranjih predjela za automatsko dekodiranje, disleksiari se
vjerojatno upuste u eksplicitne strategije proizvodnje govora, koje
upoljavaju prednji reanj - hrabro, ali esto besplodno nastojanje.
Kad ih se pomnije pregleda, Pauleusove slike daju naslutiti da su u
disleksinim mozgovima nedovoljno aktivna dva bliska podruja (slika
6.1): lijevi postranini temporalni korteks i podruje upravo ispod njega,
koje se ba lijepo poklapa s podrujem potanskog sanduia. Nekoliko
istraivaa spekulira da prvo podruje u disleksiji igra uzronu ulogu, dok
je drugo slabije aktivirano zbog prvoga, stoga to djeca nikad ne dostignu
kompetentno itanje. Doista, jedna od funkcija povezana s postraninim
temporalnim korteksom jest obrada fonolokih podataka u govoru (vidi, na
primjer, sliku 2.19). Ako pretpostavimo da je to podruje pri roenju
dezorganizirano, za disleksiju se moe iznijeti jednostavni kaskadni
scenarij. Rano oteenje modanih mrea za obradu govora objanjava
zato su fonoloka oteenja toliko esta u disleksiara, ak i prije poetka
itanja. Nerazmjerne potekoe u fonemskoj svjesnosti kompliciraju
usvajanje alfabetskog principa. Ti pak problemi utjeu na lijevo podruje
potanskog sanduia, koje nije sposobno stei vizualnu strunost za

pisane rijei. Sve to objanjava zato se u tom predjelu opaa drugi,

izvedeni pad aktivacije.
Koliko god taj scenarij bio uvjerljiv, on je prijeporan. Ostaje
mogunost da je u neke djece sam okcipitotemporalni korteks, budue
poprite potanskog sanduia mozga, izravno oteen. Ispitivanje
funkcionalnim oslikavanjem snano sugerira da taj predio u disleksiara
moda ne funkcionira pravilno.341 Eamon McCrory i njegovi suradnici
normalnim i disleksinim odraslima prikazali su napisane rijei i linijske
crtee te ih jednostavno zamolili da ih naglas imenuju. Lijevo
okcipitotemporalno podruje, tono na poloaju podruja potanskog
sanduia, bilo je jedini dio mozga koje je u disleksiara bilo mnogo
slabije aktivirano. Smanjenu je aktivnost pokazivalo ne samo za rijei, ve,
to vie iznenauje, i za slike. Ukratko, izgledalo je spektakularno
disfunkcionalno.
Meutim, opet ne znamo je li ta duboka teta posljedica ili uzrok
disleksije. Kompetentni itatelji razvijaju detektore za sjecita T, L i Y, a
budui da se ti oblici esto nalaze u linijskim crteima, mogue je da oni
pojaavaju razinu sposobnosti reakcije korteksa na crtee kao i na rijei.
Autori tog ispitivanja skloni su neto izravnijem objanjenju. Oni tvrde da
kortikalni poloaj koji uobiajeno postaje podruje potanskog sanduia u
mnogih disleksiara moe biti preuranjeno dezorganiziran. Njegovo bi
oteenje moglo igrati uzronu ulogu u deficitu u itanju. To mjesto igra
jedinstvenu ulogu u povezivanju vizualnih oblika s govornim zvukovima i
znaenjima, te bi njegov rani poremeaj mogao imati dramatian utjecaj na
kvalitetu itanja. Budui da je obrada slike bolje rasporeena po povrini
kore mozga, ta bi anomalija imala tek malen uinak na prepoznavanje slika
i imenovanje.
Taj nastajui scenarij dvostrukog deficita, i vizualnog i fonolokog,
pojaavaju ispitivanja vremenskog slijeda aktivacije mozga u disleksiara.
Magnetoencefalografija, metoda koja mjeri vremenski tijek modane
aktivnosti na povrini kore mozga, otkrila je dvije uzastopne anomalije u
kaskadi procesa koji vode od vida do prepoznavanja rijei:
Rana obrada slike izgleda normalna (oko 100 milisekundi),
ali djeli sekunde poslije ve je vidljiva krupna anomalija.
Disleksiari ne pokazuju snani lijevi okcipitotemporalni val,
na oko 150 do 200 milisekundi, koji oznaava pristup
potanskom sanduiu mozga i signalizira invarijantno

vizualno prepoznavanje nizova slova.342 U disleksiara se ini

da lijevo okcipitotemporalno podruje nije sposobno
istovremeno prepoznati sva slova koja sainjavaju rije, to je
anomalija koja lako objanjava sporost njihova itanja i
postojanost utjecaja broja slova na vrijeme itanja. Taj efekt
duljine esto je u disleksiara prisutan i nakon to je u
normalnih itatelja nestao.343
Tijekom drugog stadija, na oko 200 milisekundi i poslije, dok
normalni itatelji brzo aktiviraju lijevi postranini temporalni
korteks, disleksiari odaju slabu lateralizaciju aktivacije na
lijevoj hemisferi. Nadalje, njihova je modana aktivnost mnogo
vea od normalne u desnomu temporoparijetalnom predjelu.344
Ta anomalija vjerojatno odraava nedostatak brzog pristupa
fonologiji rijei, zajedno s kompenzacijskim oslanjanjem na
putanje desne hemisfere koje se u normalnih itatelja obino ne
vidi.
Ukratko, markeri oslikavanja mozga spremno razotkrivaju
disleksini mozak. Nekoliko je kljunih podruja nedostatno aktivno, kako
na stadiju vizualne analize tako i na stadiju fonolokog dekodiranja.

Neuronske migracije
To to u disleksinom mozgu moemo vidjeti smanjenu aktivaciju ne
znai da razumijemo njezine uzroke. Zato se temporalni reanj u
disleksine djece ne aktivira do normalne razine? Jesu li neuroni oteeni,
ili moda abnormalno povezani? Poiva li deficit u makroskopskoj
organizaciji glavnih traktova vlakana? Na vioj mikroskopskoj razini,
postoji li anomalija u molekulama koje postavljaju membrane neurona i
sinapsi? Ustvari sve ove pretpostavke sadre jezgro istine.345
U disleksiara ak i na makroskopskoj razini osnovni raspored kore
mozga i njezinih sveza izgleda dezorganizirano. Anatomski prikazi
disleksinih mozgova pomou metode MRI neko su se smatrali
normalnima, ali nam danas fine statistike tehnike omoguavaju otkrivanje
suptilnih oteenja. Jedna metoda, zvana voxel-based morfometrija, sastoji
se od kvantificiranja koliine sive tvari na bilo kojoj toki na naoj kori
mozga - razini koja sadri stanina tijela neurona. S MRI je mogue

ugrubo procijeniti debljinu i vijuge kore mozga na bilo kojem mjestu. Kad
je ta metoda u ispitivanju Eralda Paulesua upotrebljena na talijanskim,
francuskim i engleskim disleksiarima, ona je razotkrila duboku
dezorganizaciju lijevog temporalnog korteksa. Mjesta na kojima je naen
taj poremeaj podudarala su se s poloajima smanjene modane aktivnosti
(slika 6.1). Iznenaujue, pojavila su se dva tipa anomalija: na nekim je
mjestima siva tvar bila prorijeena, a na nekima je bila abnormalno gusta.
U stvari, najznaajniji je nalaz bio da su disleksiari u lijevomu srednjem
temporalnom girusu imali vie sive tvari od nedisleksiara. Kad je svakom
pojedinom ispitaniku izmjerena ta gustoa, veliina te anomalije jasno je
predviala ozbiljnost deficita u brzini itanja.346
Zato je viak sive tvari problem? MRI nije dovoljno precizna da
otkrije bioloke mehanizme koji lee u osnovi. Na sreu, tu su stvar
rasvijetlile autopsijske studije odraslih koji su bili disleksiari. Jo je 1979.
ameriki neurolog Albert Galaburda na harvardskom Medicinskom
fakultetu ispitao mozak dvadesetogodinjeg disleksiara, a nakon toga
mozgove nekoliko drugih pacijenata.347 Otkrio je da njihovi korteksi sadre
brojne ektopije - struni termin grkog porijekla koji znai da neuroni
nisu bili ispravno smjeteni. Tijekom trudnoe neuroni u fetalnom mozgu
moraju putovati prilino daleko. Krda neurona migriraju iz zametne zone
oko klijetki, gdje se formiraju staninom diobom, do svojih krajnjih
poloaja u razliitim slojevima kore mozga. Dioba neurona i migracija
kritini su koraci normalnog razvoja mozga, i upravo je u tom trenutku
mozak fetusa najosjetljiviji na patogene poput alkohola. U mnogih se
disleksiara ini da je migracija neurona pola po krivu. Galaburda je
autopsijama na povrini kore mozga otkrio neuredne hrpice neurona. Kao
da su proputovali pokraj svojega normalnog poloaja i razletjeli se. Na
drugim je mjestima est slojeva kortikalnih stanica bilo iskrivljeno
(displazija) ili su formirali minijaturne vijuge (mikrogirusi), to je
upuivalo na to da ti neuroni nikad nisu bili dosegli svoje prave ciljeve.
Najzad, neke su modane pukotine izgubile svoju normalnu asimetrinost to je obiljeje koje po svoj prilici igra bitnu ulogu u funkcionalnoj
specijalizaciji za jezik lijeve hemisfere.
Galaburda tvrdi da su u disleksinomu mozgu anomalije neuronske
migracije este. Njihov razasuti efekt - previe neurona ovdje, premalo
ondje - mogao bi objasniti makroskopski kola poveane ili smanjene
gustoe sive tvari koji su svojim anatomskim MRI-jima otkrili Paulesu i
njegovi kolege. Iz nepoznatih razloga pogreno smjeteni neuroni imaju

tendenciju okupiti se oko modanih podruja ukljuenih u obradu govora.

Oni se takoer okupljaju oko lijevog okcipitotemporalnog podruja,
potanskog sanduia mozga, koji igra tako vanu ulogu u vizualnom
prepoznavanju rijei (slika 6.1). Iz tih elemenata izranja dosljedan scenarij:
ta podruja, poprskana loe pozicioniranim neuronima, ne mogu optimalno
funkcionirati, to uzrokuje suptilne fonoloke i vidne deficite povezane s
potpuno razvijenom disleksijom.

Slika 6.2 Udaljene kortikalne sveze u disleksiara su izmijenjene. Nekoliko je neovisnih

studija otkrilo dezorganizaciju snopova vlakana smjetenih duboko u lijevom
parijetotemporalnom podruju (lijevo, Klingberg i dr 2000.; desno i dno, Beaulieu i dr.,
2005.). Upotrijebljeno uz doputenje Neurona i Neuroimagea.

Naravno da je izvjesno pretpostaviti da e dezorganiziranost

osnovnog rasporeda kortikalnih neurona takoer utjecati na njihove sveze.

To je upravo ono to su otkrila ispitivanja MRI-jem. Sva ispitivanja
kortikalne povezanosti, iz razliitih laboratorija i razliitih metoda, upuuju
na dubinsku izmjenu. Uzak skup snopova vlakana, smjetenih ispod
parijetotemporalnog podruja lijeve hemisfere, u disleksiara je uvijek
oteen (slika 6.2).348 Koliina dezorganizacije kortikalnih veza na tom
poloaju u mozgu predvia rezultate iz itanja ne samo u disleksiara nego
ak i u populaciji normalnih itatelja. Naalost sadanja ograniena
prostorna rezolucija slika mozga ne omoguava nam da precizno utvrdimo
tona podruja kore mozga koja su povezana tim defektnim snopovima. Pa
ipak, to to ona lee tono ispod slabo aktiviranih temporalnih podruja
potkrepljuje pretpostavku da je u disleksiara lijevo temporalno podruje
djelomino otspojeno od ostatka mozga. Time to ne uspijeva jezine
informacije odailjati ostatku mozga, a posebno lijevomu donjem
frontalnom podruju, takva otpojenost izaziva tei poremeaj tijeka
informacija.349

Disleksini mi
Logian idui korak bio bi da se pod mikroskopom secira fino
granulirana organizacija lijevih temporalnih neurona, ili da se njihova
aktivnost zabiljei mikroelektrodama - ali, naravno, gotovo je nemogue
invazivna istraivanja te vrste provoditi na ljudima. Da bi zaobiao tu
prepreku, Albert Galaburda odluio je okrenuti se mozgu glodavaca.
U poetku se ideja o potrazi za uzrocima disleksije meu takorima i
mievima inila potpuno apsurdnom. I stvarno nije manjkalo ala na raun
Galaburdinih ispitivanja - neuroznanstvenik otkriva deficit u itanju kod
mieva! Pa ipak, ta je inovativna istraivaka strategija dovela do nekih
od najznaajnijih novijih iskoraka neurobiologije disleksije.
Galaburdina je ideja bila u ivotinja reproducirati anomalije
migracije neurona koje su viene u ljudi. On je tono predvidio da e to
znatno rasvijetliti mehanizme i posljedice disleksije. Kako bi izazvao
defekte migracije sline onima u disleksinom mozgu, Galaburda i njegovi
kolege razvili su originalnu metodu - smrzavanje malenih podruja
korteksa mladog takora. Ta je intruzija naruila skele potpornih stanica
zvanih glija stanice, koje vode i obuzdavaju neurone pri migraciji.
Dezorganizirane hrpice neurona (ektopije) kod smrznutih su se takora

pojavljivale na mjestu na koje su neuroni bili migrirali mimo svojega

normalnog kortikalnog poloaja. Kao to se i nadao, Galaburda je sad imao
ivotinjski model, ne disleksije, ve jednog od njezinih moguih uzroka.
Poremeaj u mozgovima mladih takora proizveo je lanac
neoekivanih posljedica. Lokalno je kortikalna dezorganizacija potaknula
abnormalno okidanje neurona. Ono je remetilo modane valove i ponekad
se razvijalo u pravu epilepsiju. Jo vie iznenauje to to su se posljedice
toga manifestirale na velikim udaljenostima od izvornih lezija. To gdje je
dolo do inicijalne lezije nije imalo neke vanosti: sve su kortikalne lezije
proizvodile negativne reakcije u sreditu mozga, u osjetilnim jezgrama
talamusa. To podruje sadri veliko mnotvo sklopova, od kojih se jedan
sastoji od osjetilnih neurona koji prenose vidne i auditorne podatke. Kod
takora su najvei neuroni talamusa, koji su pripadali osjetilnom sklopu
poznatom kao magnocelularna putanja, odumirali veom brzinom nego
to je to normalno. Ukratko, kortikalna oteenja slina disleksiji ubrzala
su staninu smrt u talamusu.
U lukavom prelaenju izmeu svojega ivotinjskog modela i
ljudskog mozga, Galaburda i njegovi kolege vratili su se svojoj skupini
mozgova uzetih od pokojnih disleksinih ljudi. Oni su pod mikroskop
stavili talamus, a ne korteks, i nali dezorganizaciju usporedivu s onom u
takora. Kod disleksiara, u usporedbi s normalnim odraslim ljudima,
auditorna jezgra lijevog talamusa sadri previe malenih neurona i previe
velikih staninih tijela.350 Istraivai su se pitali bi li te anomalije mogle
objasniti osjetilne deficite koji su esto prisutni kod disleksiara. Vratili su
se ivotinjama kako bi dizajnirali rafinirane bihevioralne testove koji bi
razotkrili daljnje paralele izmeu ljudi i takora. U usporedbi s normalnim
takorima, oni pothlaeni bili su neosjetljivi na vremenski redoslijed dvaju
kratkih zvukova. Oni takoer nisu bili sposobni detektirati kratku pauzu u
nizu zvukova - osnovni auditorni deficiti vrlo slini onima koji su
primijeeni u disleksiara.
Galaburdu i njegov tim oekivalo je jo vee iznenaenje. Anomalije
koje su otkrili uglavnom su bile kod mukih takora. Kod enki ista
poetna kortikalna lezija nije izazvala ni staninu smrt u talamusu ni
osjetilne deficite. Hormonalne su manipulacije uputile na mogue
objanjenje: testosteron, koji je koncentriraniji u mujaka, pojaava
udaljene efekte kortikalnih lezija na talamus. I ovdje postoji potencijalna
analogija izmeu takora i ljudskog roda. Premda je to i dalje predmet
rasprava, ini se da je disleksija ea kod mukaraca nego kod ena.

Galaburdin bi uinak testosterona na smrt talamikih neurona mogao biti

presudni faktor.
Vodei se ivotinjskim modelom, za disleksine se ljude moe dati
jedno jo suptilnije predvianje. Sami fonoloki deficiti, koji proistjeu iz
kortikalnih lezija, trebali bi biti jednako esti kod mukaraca i ena - ali bi
samo u mukaraca trebali biti nadopunjeni auditornim i vidnim osjetilnim
deficitima povezanima s talamusom.
ivotinjski model prua uvjerljiv objasnidbeni lanac za disleksiju. To
je objanjenje hipotetsko, ali moe u jednom potezu objasniti glavna
anatomska i kognitivna obiljeja tog oteenja.351 Taj novi scenarij dri da
poremeaji migracije kortikalnih neurona priblino u estom mjesecu
trudnoe stvaraju brojne anomalije poput ektopija i minijaturnih
kortikalnih vijuga. Posipanje kortikalnim malformacijama uglavnom se
koncentrira u jezinim podrujima, i te anomalije naruavaju fonoloke
reprezentacije koje e biti nune za usvajanje alfabetskog principa u dobi
od oko est godina. Paralelno s time, posebno u mukaraca, dolazi do
kaskade sekundarnih anomalija u osjetilnim sklopovima talamusa, to dalje
smanjuje preciznost kodiranja auditornih i vidnih podataka.

Genetika disleksije
Postignut je znaajan napredak u opisivanju mehanizama koji lee u
pozadini disleksije. Pa ipak, i dalje trebamo razumjeti to uzrokuje poetne
anomalije u migraciji neurona, za koje se misli da vode tim smetnjama.
Prije vie od deset godina Albert Galaburda je umjetno poremetio koru
mozga time to ju je pothladio. Moda kod ljudi istu ulogu pokretaa igraju
genetske anomalije.
U kasnim je 1990-ima Galaburda sa svojim kolegama postigao
genetski proboj. Selektivnim su rasplodom stvorili lozu mieva koja je
spontano razvijala hrpice neorganiziranih kortikalnih neurona (ektopija).
To je bio prvi korak k razjanjavanju genetskih mehanizama koji
kontroliraju migraciju neurona.
Paralelno s time istraivanje ljudskoga genoma dovelo je do
stvaranja golemih genetskih baza podataka o disleksiarima. Krianjem
genetskih informacija s rezultatima velikog broja kognitivnih testova, s
disleksijom je povezano est golemih podruja ljudskoga genoma, na
kromosomima 1, 2, 3, 6, 15 i 18. to znai ta povezanost? Vrlo ugrubo,

ona upuuje na statistiku anomaliju u prijenosu komada DNK. Neki

dijelovi genoma pojavljuju se kao aktivna mjesta koja se uglavnom ee
prenose kod disleksiara nego kod normalne populacije. Taj nalaz
neizravno daje naslutiti da ti nizovi DNK sadre gene koji bi mogli
uzrokovati disleksiju.
Ljudski genom sadri tri milijarde baznih parova - slova A, T, G i
C, odnosno nukleotide adenin, timin, guanin i citozin. Veina je tih slova
stabilna u ljudskom rodu, ali milijuni njih variraju i stvaraju genetski biljeg
koji svakog od nas ini jedinstvenim. Posljedica je toga da je otkrivanje
upravo onih genetskih varijanti koje nas predisponiraju za disleksiju
sasvim doslovno problem igle u stogu sijena. Prouavanje DNK stotina
obitelji s disleksinom djecom kroz nekoliko je generacija pridonijelo sve
veem bistrenju poloaja relevantnih gena. Godine 2003. jedan je finski
tim otkrio prvog ozbiljnog kandidata meu genima za podlonost
disleksiji, nazvan DYX1C1, na 15. kromosomu, a 2004. i 2005.
identificirana su tri nova gena za podlonost. Oni su nazvani KIAA0319 i
DCDC2 (oba na 6. kromosomu) i ROBO1 (na 3. kromosomu).352
Vjerojatno se jo ima otkriti mnogo drugih predispozicijskih gena.
Ako je toliko mnogo gena umijeano, to je vjerojatno stoga to svi
oni dijelom pridonose kompleksnim postupcima koji u brojnim predjelima
nunima za itanje uspostavljaju kortikalne sklopove. Izgradnja tako
komplicirane mree moe se usporediti s graenjem nebodera. Na projektu
rade deseci arhitekata i graevinskih poduzetnika, i ako bilo tko od njih
napravi neku pogreku, to moe ugroziti cijelu zgradu. Naravno, arhitekt
istovremeno radi na vie projekata. Slino tome, nijedan pojedini gen nije
iskljuivo posveen itanju, pa ni fonologiji. (Sjetite se da varijante svih tih
gena postoje kod mieva!) Pa ipak, neki od njih igraju kljunu ulogu u
osiguravanju solidnosti graevine. Ako je zgrada odvano projektirana, a
slabe konstrukcije - kao to je sluaj s itanjem tako kompleksnog
abecednog pisma kao to je to englesko ili francusko - svaka pogreka
moe izazvati kolaps cijelog projekta.
to se tie itanja, rano stvaranje modanih mrea za pismenost
ukljuuje harmoniziranu migraciju kortikalnih neurona prema lijevomu
temporalnom predjelu te njihovo odgovarajue meupovezivanje s vidnim
i jezinim podrujima. Neurobiologija je razjasnila kako se ta komplicirana
zgrada gradi tijekom trudnoe. Da bi se migrirajue neurone odvelo od
ventrikularne zone do njihova krajnjeg odredita na kori mozga, najprije se
polau skele kablova - radijalne glija stanice, koje su stanice nalik na

kablove usmjerene ka korteksu. Kad su te skele postavljene, glija stanice se

dijele i svaka dioba stvara novoroeni neuron koji se doslovno penje uz
matino tijelo da bi dosegao uzvisinu korteksa. Mnotvo signalnih i
adhezijskih molekula upravlja prometom tog doslovce toka novih
neurona u koru mozga.
Jedno je fascinantno nedavno otkrie to da veina, ako ne i svi geni
za podlonost disleksiji igraju bitnu ulogu na tom kortikalnom gradilitu.
Nastojei demonstrirati umijeanost tih gena, Joe Lo Turco i njegovi
suradnici sa Sveuilita u Connecticutu vratili su se prouavanju takora.
Oni su iskoristili genetsku metodu zvanu interferencija RNK, koja
trenutano prekida djelovanje odabranoga gena i odabire tono gdje i kada
e doi do tog prekida.353 Primjenjujui tu metodu in utero, unutar
ventrikularne zone u kojoj se na vrhuncu migracijskog perioda raaju
neuroni, mogli su pokazati da tri od etiriju tih gena (DYX1C1, DCDC2 i
KIAA0319) igraju kljunu ulogu u migraciji neurona. Kad se ti geni
blokiraju, neuroni ne uspiju dovoljno daleko migrirati te proizvode ektopije
i minijaturne vijuge koje obiljeavaju ljudski disleksini mozak. I drugi
geni su ukljueni. Na primjer, gen LIS radi ruku pod ruku s DYX1C1. On
je toliko kljuan za migraciju da njegovo ometanje izaziva dramatinu
mentalnu retardaciju zbog lisencefalije, u kojoj hemisfere postaju glatke,
jer je kora mozga potpuno dezorganizirana.
U vrijeme pisanja ove knjige jo nije potpuno shvaena uloga
etvrtoga gena povezanog s disleksijom, ROBO1. Njegove se kopije mogu
nai u mieva, kokoi, pa ak i u drozofile (vonih muica), kod kojih
upravljaju rastom dendrita i aksona koji povezuju lijevu i desnu polovicu
ivanog sustava. Odgovarajua anomalija kod ljudi bila bi malformacija
uljevitog tijela, snopa sveza koji povezuju dvije hemisfere. Kao to emo
vidjeti u iduem poglavlju, takva bi patologija mogla biti povezana s
vizualnim simptomima disleksije. Genetska istraivanja danas brzo
napreduju, i uvjeren sam da e u bliskoj budunosti biti dostupan potpun
uzroni lanac koji gene povezuje s disleksinim ponaanjem.

Nadilaenje disleksije
esto nas se pita hoe li nae sve vee razumijevanje biolokih
mehanizama disleksije rezultirati novim terapijama. ao mi je to moram
rei da kratkorono nema perspektive za neki pravi lijek za ta oteenja

mozga. Ako je nae trenutano shvaanje tono, disleksija se esto odnosi

na anomalije u neuronskoj migraciji do kojih dolazi tijekom trudnoe. U to
je vrijeme terapija klasinim pristupom s lijekovima ili inovativnija genska
terapija u osnovi nemogua.
Kad predajem o itanju i potekoama pri itanju, uglavnom mogu
primijetiti roditelje disleksine djece. Mnogi od njih na svaki napredak
znanosti gledaju kao na no u lea, koji im ne donosi nita osim loih
vijesti o tome to njihovoj djeci manjka: neorganizirana siva tvar,
temporalni korteks koji se ne uspijeva aktivirati, neuroni koji neispravno
migriraju, problematini geni... Svako od tih biologijskih otkria zvui
poput doivotne kazne.
S druge strane, uitelji esto reagiraju s paradoksalnom mjeavinom
obeshrabrenja i olakanja. Kad uju da disleksiju uzrokuju modane
anomalije, mnogi od njih zakljue da nisu nadleni nositi se s tim
problemom. On je izvan njihove sfere utjecaja. Na prvi pogled, kako se
kolski uitelj, kojem je ve teko i normalnu djecu uiti itanje, moe
nositi s oteenjem mozga koje je poelo prije roenja? Ne bi se reklo da je
uplitanje u mozak njihov posao.
Premda svakako mogu suosjeati s takvom malodunou, oni su
potpuno u krivu. Ti osjeaji odaju dva esta pogrena shvaanja o razvoju
mozga. Prvo se sastoji u miljenju da se biologija rimuje s rigidnou, kao
da geni diktiraju neizmjenjive eljezne zakone koji e upravljati naim
organizmima do kraja naih ivota. Ali jesmo li zaista bespomoni pred
svemonim genom? Takvo je razmiljanje duboko pogreno. Ako
pomislimo na kratkovidnost, jo jednu teku genetsku uvjetovanost koja
djeluje na milijune koji od nje pate, ona se moe izbrisati laserskom
zrakom ili parom naoala. Nije nezamislivo da nam je kognitivni
ekvivalent naoala za disleksiju dostian.
Drugo je pogreno uvjerenje suptilnije. Ono odaje oblik
kriptodualizma - mone ali pogrene ideje da um i mozak pripadaju
dvama odjelitim domenama. Taj dualizam esto iskrsava na pitanju
obrazovanja. ini se da ak i informirani ljudi vjeruju kako govorna
terapija, rehabilitacija, kompjutorski treninzi, grupna potpora i diskusija
interveniraju na psiholokoj razini, posve razliitoj od one stvari od koje
su napravljeni mozgovi. Kako bi bilo koji od tih oblika terapije mogao
tvoriti lijek za prenatalnu anomaliju u ustrojstvu mozga?
U stvarnosti izmeu svake nae misli i obrasca okidanja odreenih

grupa neurona u naemu mozgu postoji izravan odnos jedan na jedan stanja duha jesu stanja modane tvari. Nemogue je na jedno djelovati bez
diranja u drugo. To ne znai da koncentriranjem moemo pomoi naim
neuronima da se mnoe ili migriraju! elim rei to da je klasina
suprotnost izmeu psihologije i modanih znanosti neutemeljena. Razine
organizacije u kori mozga toliko su zamrene da svako psiholoko
uplitanje mora proizvesti reperkusije u naim modanim sklopovima, sve
do stanine, sinaptike, molekularne razine, pa i razine ekspresije gena.
alosna injenica da odreenu patologiju uzrokuju mikroskopske
neurobioloke anomalije ne implicira da psiholoka terapija ne moe
pomoi... ili obratno. tovie, veze izmeu molekularne i psiholoke razine
izvanredno su snane i direktne. Dobri se primjeri mogu nai kad ioni litija
pomau protiv depresije, ili kad molekule diacetilmorfin hidroklorida,
takoer znanog kao heroin, normalno ljudsko bie pretvore u poudnog
manijaka.
S obzirom na sve to, htio bih obiteljima s disleksinom djecom
naglasiti da geni nisu doivotna kazna. Mozak je plastian organ, koji se
stalno mijenja i izgrauje, i za koji su geni i iskustvo od jednake vanosti.
Kad ih ima, anomalije neuronske migracije pogaaju samo male dijelove
kore mozga. Mozak djeteta sadri milijune redundantnih sklopova koji
meusobno mogu nadomjetati deficijencije. Svaka nova epizoda uenja
modificira nae obrasce ekspresije gena i mijenja nae neuronske sklopove,
ime otvara mogunost nadilaenja disleksije i drugih razvojnih deficita.
Zahvaljujui naprecima psihologije itanja, danas se osmiljavaju
bolje metode intervencije pri uenju itanja. Slikovnim prikazom mozga
moemo pratiti njihov utjecaj na koru mozga i provjeravati vode li one
zaista obnavljanju eljenih mrea za pismenost. Tijekom posljednjih dvaju
desetljea nekoliko je vodeih istraivaa osmislilo djelotvorne strategije
intervencije za disleksiju.354 Veina tih programa ima svrhu poveavanja
fonemske svjesnosti time to djeci pomae manipulirati slovima i
zvukovima. Na primjer, neke intervencije djeci pokazuju parove slinih
rijei poput toy i boy i objanjavaju kako pomicanje jednog slova
jednu rije pretvara u drugu. Idui se korak sastoji od toga da im se
pokazuje kako se jedno te isto slovo t, koje boy pretvara u toy moe
upotrijebiti za pisanje drugih rijei poput train, ten ili tug - i kako
slovo b te rijei arolijom pretvara u brain, Ben i bug. Takvim
igrama disleksino dijete moe postupno postati svjesno fonema t i njegova
podudaranja sa slovom t. Ako ono ne moe uti razliku izmeu fonema t

i b, govorni terapeut ili kompjutor preuveliat e je tako da postane vrlo

izrazita. Poveavanjem kontrasta izmeu govornih zvukova i nakon toga
postupnim povratkom na uobiajen izgovor moe se dodatno uvjebati
razumijevanje fonema.
Nae nam poznavanje plastinosti mozga omoguava da razumijemo
koji sastojci pridonose uspjenoj intervenciji. Prvo, nastojanja moraju biti
intenzivna i trajna, idealno s kratkim svakodnevnim sesijama tijekom
razdoblja od nekoliko tjedana. Veliko je mnotvo ispitivanja pokazalo da
plastinost mozga maksimalno poveava koncentrirano ponavljanje koje se
izmjenjuje sa snom. Drugo, bitno je pobuditi djetetove mree za
motivaciju, panju i zadovoljstvo. Doista, ti sustavi pozornosti i nagrade
imaju golem utjecaj na brzinu uenja. Nekoliko neuromodulatornih sustava
mozgom ire kemijske tvari poput acetilkolina. ini se da ti kemijski
procesi drugim sklopovima obznanjuju vanost pamenja pojedine
situacije (primjerice, pomislite na ona trenutana sjeanja koja stvara jedan
snani osjeaj, kao gdje ste bili 11. rujna?). Pokusi na ivotinjama
pokazuju da taj efekt modulacije moe biti dramatian: kad se zvuk
sistematski zdruuje s aktivacijom acetilkolinskih mrea, povrina kore
mozga namijenjena tom specifinom zvuku uvelike se poveava, sve dok
doslovno ne okupira okolne kortikalne teritorije posveene drugim
zbunjujuim podacima.355 Kod djece maksimalno poveavanje panje i
pozitivnih osjeaja isto tako moe vrlo blagotvorno djelovati na uenje.
Djelotvorna se strategija sastoji u tome da se intervencija za
pismenost maskira u kompjutorsku igru.356 Malu djecu kompjutori
fasciniraju. K tome, rehabilitacijski softver moe generirati tisue situacija
za uvjebavanje, uz minimalne izdatke i bez iscrpljivanja govornog
terapeuta. Najvanije je to se softver moe prilagoditi svakom djetetu.
Najupeatljiviji programi automatski detektiraju djetetovu razinu i
postavljaju probleme prilagoene njegovim sposobnostima. Svrha je toga
ciljati na ono to je ruski psiholog Lev Vigotski nazvao zonom
proksimalnog razvoja, u kojoj se novi pojmovi najbolje ue stoga to su
upravo toliko teki da zabave dijete, a ipak dovoljno lagani da odre dobru
volju.357
Premda intervencija za pismenost nije aroban lijek, ona moe imati
vrlo pozitivan utjecaj. Nakon desetaka sati vjebi, djeca iji su rezultati bili
znatno ispod normalne razine za njihovu dob dosiu najniu razinu
normalne distribucije (odnosno, strunim jezikom, njihovi se rezultati
obino popnu za jednu ili dvije standardne devijacije). Tako veina

disleksine djece na kraju ita dovoljno dobro, ak i ako izvedba i dalje

zaostaje za njihovim vrnjacima. Kljuno je to to ta korist traje tijekom
nekoliko godina. Openito, kodiranje rijei postaje posve djelotvorno, ali
tenost itanja ostaje nesavrena: intervencija veini djece pomae da
naue itati, iako polagano. Objanjenje tom rezidualnom zaostanku moe
biti u smanjenoj izloenosti tisku. U usporedbi s drugom djecom,
rehabilitirani su disleksiari propustili nekoliko godina iskustva s
knjigama. Nakon uvodnih godina, djeca ue itati... time to itaju! Stoga
je bitno da djeca nastave itati tako da njihova vjetina pismenosti postane
automatska i obogati njihov vizualni Vokabular grafema, morfema i rijei.

Slika 6.3 Intenzivna kompjutorizirana intervencija moe djelomino oporaviti normalan

obrazac modane aktivnosti u disleksine djece. Slike aktivacije mozga pokazuju podruja
koja su aktivna dok djeca odluuju rimuju li se dva slova. Nakon vjebanja aktivnost je
rasla u temporalnom i parijetalnom podruju koji su u blizini podruja promatranih u
normalne djece, ali mu nisu identini. Druga podruja desne hemisfere, koja nisu vidljiva
na ovoj slici, takoer su pokazala pojaanu aktivnost (prema Temple i dr., 2003.).
Upotrijebljeno uz doputenje Proceedings of the National Academy of Science, SAD.

Oslikavanje mozga demonstrira pozitivan utjecaj intenzivne

kognitivne intervencije. U raznim se ispitivanjima vide dvije glavne
izmjene u mozgu: normalizacija i kompenzacija.358 Smanjena aktivnost u
lijevom temporalnom podruju osobito je karakteristina za disleksini
mozak. Intervencijska terapija omoguava djelomini oporavak te
aktivacije. Gotovo su sva ispitivanja, bilo metodom MRI ili
magnetoencefalografijom, nakon treninga opazila isti dobitak u aktivaciji.
Do reaktivacije dolazi i u ventralnomu okcipitotemporalnom predjelu
potanskog sanduia i u lijevomu donjem frontalnom predjelu
povezanom s artikulacijom (slika 6.3). U svakom sluaju fMRI sugerira da
oporavak ukljuuje podruja koja su blizu, ali nisu istovjetna s podrujima
koja se tipino vide u normalnih itatelja.
Oslikavanje mozga takoer otkriva radikalnije uinke kompenzacije.
Nakon rehabilitacije od disleksije, modana se aktivnost esto poveava u
nekoliko podruja desne hemisfere, na poloajima koji su simetrini
poloajima normalnog sklopa za itanje. ini se vjerojatno da u prisustvu
oteenja lijeve hemisfere ekvivalentni predjeli desne hemisfere
preuzimaju funkcije. Oni sadre neoteene mree ija je poetna funkcija
dovoljno bliska da takoer omoguava recikliranje za itanje.
Sva istraivanja o disleksiji nose znaajnu poruku nade. U samo
nekoliko desetljea bilo je razjanjeno koja je narav centralnog deficita fonoloko oteenje - njegovi neuronski mehanizmi i kako ga nadoknaditi.
Pa ipak, na nekoliko pitanja jo nije dan odgovor. Ona se tiu varijacija
meu djecom: Dijele li svi disleksiari isto oteenje? Bi li se mogao
dijagnosticirati toan deficit kod pojedinog djeteta i ti podatci iskoristiti da
mu se precizno odredi terapija? Iskljuuju li sadanja istraivanja manje
podgrupe djece koja bi mogla imati koristi od potpuno razliitog pristupa?
Premda znanstveni podaci sakupljeni tijekom posljednjih trideset
godina uvelike podravaju fonoloku pretpostavku, i dalje ima neto
glasova neslaganja. Neobino je da se jedan od najosjetljivijih testova za
otkrivanje disleksije sastoji od mjerenja brzine kojom djeca imenuju brojke

i slike - to je zadatak koji ne cilja specifino na fonoloku obradu. Meu

velikim grupama djece testovi fonologije i brzog imenovanja objanjavaju
odvojene dijelove razlika u rezultatima iz itanja - to je nalaz koji
implicira da, premda veina djece pati preteno od fonolokih deficita, u
drugih potekoa dolazi iz drugog izvora, moda automatizacije veza
izmeu vida i jezika. Ako je na ovom popisu zaobiena potkategorija
disleksiara s vizualnim, a ne fonolokim oteenjima, to je stoga to u se
njome pozabaviti u iduem poglavlju, time to u baciti pogled na
udnovat fenomen zrcalnog itanja.

Sedmo poglavlje
itanje i simetrija
U svakodnevnom je jeziku disleksiar netko tko mijea lijevo i desno
i radi manje pogreke u itanju. Percepcija simetrije vjerojatno igra
znaajnu ulogu u itanju, ali brkanje lijevoga i desnoga nije jedinstveno za
disleksiare. Rano u ivotu gotovo sva djeca prave pogrekice pri itanju i
pisanju. Zapravo, sposobnost poopavanja simetrinih pogleda, koja
omoguava prepoznavanje predmeta bez obzira na pogled, jedna je od
bitnih sposobnosti vidnog sustava. Kad djeca ue itati, ona se moraju
oduiti od zrcalnog poopavanja kako bi b i d obraivala kao
razliita slova. Nekoj djeci taj proces oduivanja, koji ide nasuprot
spontanim sposobnostima naslijeenima od evolucije, naizgled predstavlja
specifian izvor tegoba.

Gle, Kitty, kad bi samo posluala, i kad ne bi toliko priala, rei u ti sve
svoje ideje o Kui ogledala. Prvo je soba koju moe vidjeti kroz staklo koja je upravo ista kao naa primaa soba; samo stvari stoje obratno... Pa
onda, knjige su poput naih knjiga, ali rijei idu u krivom smjeru; to znam
zato to sam jednu od naih knjiga prinijela staklu, a tada oni u drugoj sobi
jednu knjigu prinesu staklu.
Lewis Carroll, Alisa s one strane ogledala
Kad je imao pet godina, moj se sin Olivier nekoliko mjeseci ponaao
upravo kao lik Lewisa Carrolla. Njegov ga je predkolski uitelj upravo bio
nauio da napie svoje ime, pa je on ponosno potpisivao sva svoja
umjetnika djela. Meutim, priblino u pola sluajeva nesvjesno je pravio
prilino neobinu pogreku: svoje je ime pisao zdesna nalijevo! Sva su
slova bila prisutna u odgovarajuem poretku, ali su bila obrnuta. Rezultat
je bila tona zrcalna slika onoga to je trebao napisati:
Premda sam
bio ponosan to moje dijete moe imitirati Leonarda da Vincija, ipak sam
bio malo zabrinut. Je li to bizarno ponaanje bilo znak poetne disleksije?
Kad sam se okrenuo znanstvenoj literaturi o toj temi umirio sam se,
ali sam bio i zbunjen. Ispada da djeca diljem svijeta prave istu pogreku.
Ona trpe prolazne potekoe s razlikovanjem slova ili rijei i njihovih
zrcalnih slika. Takoer za njih nije neobino da spontano piu unatrag
(slika 7.1).359 Zrcalno se pisanje javlja u svim kulturama, ukljuujui Kinu
i Japan. Ono se pojavljuje u kratkomu vremenskom razdoblju u dobi kad
djeca poinju pisati, a onda brzo nestaje. Ako taj fenomen ne potraje dalje
od dobi od osam do deset godina, nema razloga za uzbunu. U toj su kasnoj
dobi zrcalne pogreke doista uestalije kod disleksine djece, premda one
poslije mogu nestati.360

Slika 7.1 Veina djece prolazi kroz 'zrcalni stadij", tijekom kojega esto, dok piu i itaju,
mijeaju lijevo i desno. James Cornell je za jednostavnu demonstraciju zamolio dvije
sestre da napiu svoja imena kraj crne toke. Kad god nije bilo dovoljno prostora za
normalno pisanje slijeva nadesno, Lissie, koja je imala pet godina, spontano je pisala
svoje ime zrcalno, s desna nalijevo. Meutim, Meggie, koja je imala est godina, uvijek je
svoje ime pisala u pravom smjeru (prema Walshu i Butleru, 1996.). Kao to pokazuje
grafiki prikaz na dnu, gotovo sva djeca u dobi od oko pet godina prolaze kroz stadij na
kojem kao da su jednako sposobna pisati u oba smjera (podaci iz Cornell, 1985.).
Upotrijebljeno uz doputenje Behavioral Brain Research.

Kod mojeg je sina zrcalno pisanje trajalo samo nekoliko mjeseci.

Nauio je itati i pisati normalnom brzinom, ali sam ostao fasciniran
postojanjem tog zrcalnog stadija u stjecanju sposobnosti itanja. Odakle

dolazi ta misteriozna sposobnost? Nama je kao odraslima relativno teko

svoje ime napisati zdesna nalijevo. Zato mala djeca koja jedva dre
olovku pokazuju sposobnosti koje nadmauju sposobnosti veine
obrazovanih odraslih? Nadalje, to je dob kad djeca mogu lako locirati
anomalije u crteima ili slova koja nedostaju iz njihovih imena. Zato ne
mogu primijetiti da svoja imena piu u pogrenom smjeru?
Taj neobian koktel talenta i sljepoe daje svoj jedinstveni okus
enigmi kojom se sad kanim pozabaviti. Zbog same svoje jedinstvenosti
zrcalno pisanje dodaje jo jedan solidan argument u korist pretpostavke o
neuronskom recikliranju. Kao to su primijetili Charles Darwin i Stephen
Jay Gould, najbolja potpora za evoluciju lei u nesavrenostima prirode.
Savren dizajn oka ili besprijekoran profil krila moda bi mogli biti djelo
boanskoga genija - ali koje bi zlobno boanstvo moglo odabrati da jedno
oko ribe lista smjesti tako da gleda u tlo, i time ga prisili da tijekom razvoja
migrira na drugu stranu glave? Koji bi boanstveni arhitekt bio dovoljno
izopaen da dopusti da sluni ivac irafe vodi od njezina uha do baze
vrata i potom natrag do mozga? Da su organizmi besprijekorni, moda bih
imao nekog razumijevanja za inteligentni dizajn. Meutim, ispitivanje
ivih bia otkriva toliko pogreaka da Darwinova teorija izlazi kao
uvjerljiv pobjednik: te glupe zakoljice moe objasniti samo slijepo
djelovanje evolucije.
Paralelni se argument moe koristiti u psihologiji. Za nain na koji
nae ponaanje odgovara naoj okolini uvijek postoje dva konkurentna
objanjenja. To je odgovaranje moda posljedica djelovanja evolucije na
nae genetsko ustrojstvo, a moda potjee od uenja. Kad se ponaanje ini
savreno prilagoenim, kao itanje u kompetentnih odraslih itatelja, teko
je odvojiti prirodu od odgoja. I ovdje su posebno zanimljivi odmaci od
savrenstva. Kad dijete s jedne strane naini sistematsku pogreku, ili kad s
druge strane oituje sposobnost izvan onoga to je moglo nauiti, imamo
jasan dokaz da se ono oslanja na mentalne mehanizme s kojima se petljalo,
a koji su naslijeeni evolucijom.
Zahvaljujui istoimenoj knjizi Stephena Jaya Goulda,361 pandin je
palac postao simbol evolucijskog petljanja. Taj palac ustvari nije pravi
prst, ve produljenje kosti zglavka, koje, zajedno s prilagoenim miinim
tkivom, pandi omoguuje da dri bambus dok jede. Svaki bi razumni
inenjer udvostruio jedan od postojeih prstiju, ali je Majci prirodi bilo
lake za tu razvijenu napravu kooptirati drugu postojeu kost, sezamoidu.
Samo postojanje te udne sprave svjedoi injenici da je ruku pande

oblikovala evolucija, a ne inteligentni stvaratelj.

Moj je argument da je zrcalno itanje jednako rjeita anomalija pandin palac mozga. Ako djeca pri itanju i pisanju spontano brkaju lijevo
i desno, to je stoga to se njihov vidni sustav prije formalnog kolovanja
ve pridrava snanog ogranienja na simetriju. Nae vidno podruje
mozga pretpostavlja da se prirode ne tiu lijevo i desno, to djecu stoga
obvezuje da poopavaju zrcalne slike bez obzira na orijentaciju. To
ogranienje simetrijom, koje nam je namrla evolucija, ostaje duboko
zakopano u strukturi nae kore mozga i ima snaan utjecaj na normalno i
patoloko itanje.
Sve u svemu, arhitektura naega vidnog sustava dobra je za itanje.
Ona nam omoguava da efikasno prepoznajemo oblike slova i rijei
neovisno o njihovoj veliini. Meutim, simetrijsko je poopavanje
vizualno svojstvo koje ometa itanje. Ono usporava uenje i vodi
sistematskom brkanju slova poput p i b Poput palca pande, ta
anomalija jasno pokazuje da na mozak nije napravljen za itanje, ve se za
njega preustrojava pomou svih sredstava koja su mu dostupna.

Kad ivotinje mijeaju lijevo i desno

Sistematino ispitivanje brkanja lijevog i desnog potjee jo od
Pavlova. U 1920-ima njegov se laboratorij fokusirao na granice
kondicioniranja ivotinja. Bi li se psa moglo nauiti da zaslini na jedan
mig, ali ne i na drugi? ivotinje openito izvanredno dobro razluuju
vizualne podraaje, ali je Pavlov doao do udnih rezultata kad je pse
pokuao nauiti da razlikuju lijevo i desno. Kad se pse kondicioniralo da
sline kad ih se potapa s desne strane, oni su identino reagirali na
podraivanje s lijeve strane. ini se da je zrcalno razluivanje izvan
njihovih sposobnosti. Samo im je kirurki rez uljevitog tijela, vlaknastog
snopa koji povezuje dvije hemisfere, omoguio razlikovanje simetrinih
podraaja. Pavlov je zakljuio da zrcalne pogreke nastaju aktivnim
uopavanjem, ime se znanje steeno u jednoj hemisferi kroz uljevito
tijelo prenosi u drugu hemisferu.
Brojna su istraivanja na ivotinjama nakon Pavlova pokazala
sveprisutnost zrcalne konfuzije.362 Pretpostavimo da se golub uvjeba da
kljuca klju na kojem je dijagonalna linija, a zatim ga se testira na
poopavanje na nove linije nasuminih smjerova. Moe se opaziti dva

vrhunca reakcija: golub reagira na naueno usmjerenje, ali takoer i na ono

koje je upravo simetrino. Premda ta ptica nikad prije nije vidjela novu,
simetrino usmjerenu liniju, ona se ponaa kao da je ta nova slika
istovjetna nauenoj. I ponovo, ta spontana sposobnost nestaje kad se
prekinu meuhemisferske sveze.363
Psihologija pokazuje da se ponaamo poput goluba i pasa. Kad
nauimo neki vizualni oblik, mi to znanje smjesta proirimo na njegovu
zrcalnu sliku. Kako bi to dokazali, Michael Tarr i Steven Pinker uili su
studente proizvoljnim nazivima za nove oblike koji su izgledali kao drvee
s nekoliko grana.364 Nakon vjebanja studenti su vidjeli nove oblike, od
kojih su neki bili zrcalne slike izvornih podraaja. Premda ih nikad prije
nisu bili vidjeli, studenti su te nove podraaje imenovali jednako brzo kao i
izvorne. Tako simetrija lijevo-desno ne optereuje na ivani sustav - koji
god da oblik nauimo, odmah ga poopujemo na njegovu zrcalnu
orijentaciju.
Evo jednostavnog testa pamenja. Sjeate li se na koju su stranu
usmjerena ramena Leonardove Mona Lise, ili koju ona ruku dri nad
drugom? Prikazuju li novii od dvadeset i pet amerikih centi lijevi ili
desni profil Georgea Washingtona? Dri li Kip slobode knjigu u desnoj ili
lijevoj ruci? Pokuajte se odluiti prije nego to provjerite odgovore na
slici 7.2 - vae bi samopouzdanje moglo biti poljuljano.

Slika 7.2 Naa je vizualna memorija neosjetljiva na orijentaciju. Jesu li vam ove slike
poznate? Ovo je vjerojatno prvi put da ste ih vidjeli ovako - sve su zrcalno obrnute.

Pokusi Irvinga Biedermana i njegovih kolega na Sveuilitu june

Kalifornije potvruju da zrcalna konfuzija remeti ljudsko pamenje. Ona se
oslanja na efekt percepcijskog pripremanja: kad vidimo sliku, mi je bre
imenujemo ako smo je ranije vidjeli - ak i nekoliko tjedana ranije - nego
ako je vidimo prvi put. Taj efekt pripremanja upuuje na to da je trag
vizualnog pamenja postojan tijekom vie dana ili tjedana. Meutim, to
pamenje, za razliku od fotografije, ne odrava savrenu sliku onoga to
smo vidjeli. Do vizualnog pripremanja dolazi ak i kad je druga slika
prostorno izmjetena ili zrcalno obrnuta.365 Stoga je nae pamenje
vizualne scene apstraktno i odolijeva premjetanju ili simetriji slike.
Ukratko, kad god se upoznamo s nekom slikom, nae pamenje ne
specificira njezino prostorno usmjerenje. Kad je ponovo vidimo, nismo u
stanju rei je li to ista ili zrcalna slika. To zrcalno poopavanje nema nita s
percepcijskim ogranienjem. Dvije zrcalne slike poput lijevog i desnog
profila Mona Lise na naoj su mrenici razliite. Na je vizualni sustav
sposoban za mnogo istananija razluivanja, poput razlike izmeu dvaju

lica gledanih iz istog kuta. Ako mijeamo zrcalne slike, to nije stoga to ih
ne vidimo. Do pogreaka dolazi stoga to na vidni sustav pod istom
etiketom gomila nekoliko razliitih oita. Lijevi i desni kut pogleda iste
slike tretira se kao jedan te isti predmet.

Evolucija i simetrija
Zato je na ivani sustav toliko neosjetljiv na inverziju lijevo- desno? Vjerojatno stoga to smo evoluirali u okolini u kojoj je ta
distinkcija uvelike irelevantna.366 Premda je svijet trodimenzionalan, na
nau su evoluciju snaan utjecaj izvrile samo dvije njegove osi. Prvu,
vertikalnu, definira sila tee. Druga, koja se odnosi samo na pokretne vrste,
kree se od sprijeda prema natrag. Njome je odreena privilegirana strana
tijela, prednja, na kojoj su vrlo logino smjeteni nai osjetilni organi i
organi za hranjenje. Te su dvije osi zajedno determinirale koordinirani
okvir tijela. One su najzad utjecale i na nau percepciju prostora.
Razlikovanje vertikalnog od horizontalnog, dalekog od bliskog, prednjeg i
stranjeg dijela ivotinje postupci su koji su bitni za preivljavanje.
Milijunima godina snani su pritisci doveli mozak do konanog usvajanja
tih geometrijskih ogranienja. Na vidni sustav, kao i u svih primata,
ukljuuje kompleksne mehanizme za proraunavanje razdaljina,
razlikovanje opasnosti koja se blii odozgo ili odozdo (orao ili zmija) i za
razlikovanje lica i njihovih izraza osjeaja - naa osjetljivost na stranje
dijelove manje je otra!
Kljuno, evolucija je manje panje posvetila treem parametru
prostora, osi lijevo-desno. I lijevi i desni profil tigra jednako su prijetei...
ali je zvijer manje opasna ako je postavljena naopake nego uspravno!367
Obrtanje po osi lijevo-desno nije od presudne vanosti stoga to svijet
ostavlja u bitnome nepromijenjenim. Kad ispitujemo sliku scene u prirodi,
ne moemo raspoznati jesu li lijevo i desno zamijenjeni - osim ako
fotografija sadri rijei, automobile, uline znakove ili druge predmete koje
je nainio ovjek.
Ne samo da nije bilo snanoga evolucijskog pritiska za razlikovanje
lijevoga od desnoga, ve je pritisak vjerojatno iao u smjeru mijeanja.
Moe biti korisno brkati zrcalne slike ako je cilj brzo generalizirati iz
prethodnog znanja. Zamislite, u svrhu rasprave, da je jedan od naih
predaka doivio blizak susret s tigrom koji ga je napao zdesna, a potom mu

se isti tigar pribliio slijeva - svakako bi mu bilo korisno da tu ivotinju

smjesta prepozna.
Kroz generacije, evolucija nam je udijelila vidni sustav koji moe
uopavati lijevo i desno oite. Nesretni je rezultat toga da na ivani
sustav riskira brkanje predmeta koji nisu identini kad ih se vidi u
ogledalu, na primjer cipela ili rukavica. Meutim, taj rizik nije velik. U
prirodnoj okolini veina ivotinja i biljaka imaju os simetrije ili
kvazisimetrije, barem povrinski - unutarnji organi ne moraju biti
simetrini, ali vanjski oblik tijela najee jest. ini se da je evolucija
izraunala da zanemarivanjem lijevoga i desnoga dobivamo vie ako nam
to omoguava da u kritinim situacijama bre reagiramo.

Percepcija simetrije i simetrija mozga

Koji bioloki mehanizam izaziva zrcalnu percepciju? Tijekom
posljednjih osamdeset godina jedna je spekulativna pretpostavka, Ortonova
teorija, proizvela mnogo zanimanja i kontroverzije u psiholokoj
zajednici.368 U 1920-ima, dr. Samuel Orton, ameriki lijenik koji je utro
put ispitivanju deficita u itanju, pokuao ih je povezati s anatomijom
mozga. Njegova je teorija bila prvi sistematian pokuaj objanjenja
disleksinih pogreaka. Iz tog razloga ona je od posebne povijesne
vanosti, ak i ako nae sadanje poznavanje anatomije mozga tu
pretpostavku ini pomalo nategnutom.
to je ustvrdio Orton? On je primijetio da je lijeva hemisfera gotovo
zrcalna slika desne. Na tom je temelju on hrabro spekulirao da dvije
hemisfere vizualne podatke kodiraju na zrcalnosimetrine naine. Kad god
lijeva hemisfera vidi b, desna hemisfera vidi simetrinu sliku d (slika
7.3). Ortonu nije polo za rukom objasniti kako bi taj hipotetski obrat
djelovao u smislu ivaca - on je tek ustvrdio da su skupine stanica
ozraene bilo kakvim vizualnim podraajem u desnoj hemisferi tona
zrcalna preslika onih s lijeve strane.369
Ako dvije mentalne slike supostoje u naemu mozgu, jedna koja
prikazuje predmet, a druga njegovu zrcalnu sliku, nije udo, kazao je
Orton, da tako esto brkamo lijevo i desno. Njegova je teorija postulirala
da mi poloaj svoje okoline percipiramo tako to se oslanjamo na jednu
hemisferu, a drugu utiavamo. Kad trebaju imenovati slova i rijei,
normalni se ispitanici normalno oslanjaju na lijevu hemisferu, sjedite

jezika. Za Ortona, kad itamo rijei mi lijevoj hemisferi doputamo da

dominira i uimo zanemarivati vizualne podatke koji dolaze iz desne
hemisfere. Time to se oslanjamo samo na lijevu hemisferu, mi uspijevamo
razlikovati b i d - inae bi ona bila neraspoznatljiva.

Slika 7.3 Postoje dvije neuroloke teorije kojima se pokuala objasniti konfuzija sa
zrcalnim slikama. Za Ortona (1925.) simetrija mozga implicirala je da se svaka vizualna
slika dvaput kodira: jednom u dominantnoj hemisferi, uz odgovarajuu orijentaciju, a
drugi put u drugoj hemisferi, uz obrnutu orijentaciju. Do zrcalnih bi zabuna dolo kad
osoba ne bi uspjela inhibirati vizualni kod podreene hemisfere. Alternativna teorija
Corballisa i Bealea (1976.) tvrdi da prikazivanje nekog slova u poetku aktivira vidna
podruja u suprotnoj hemisferi (sukladno naem suvremenom poznavanju vidnog
sustava). Meutim, aktivni mehanizam za uenje upameni oblik transferira u drugu
hemisferu putem uljevitog tijela. Tijekom tog transfera geometrija tih sveza, koje
povezuju simetrine toke u dvije hemisfere, namee inverziju lijevo-desno. Za Corballisa
i Bealea stoga su zrcalne konfuzije posljedica suvine generalizacije, prije nego stvarne
pogreke. Na je vidni sustav tijekom svoje evolucije inkorporirao injenicu da su zrcalne
slike esto dva pogleda na isti predmet.

Ortonova je teorija sadrala jo jedan element. On je pretpostavio da

kod nekih ljudi dolazi do pogreaka lijevo-desno zbog loe diferencijacije
hemisfera. To ih oteenje prijei da se selektivno u odreenom trenutku
oslone na pojedinu hemisferu. Time to se nasumce oslanjaju na jednu ili

drugu hemisferu, oni nuno pomijeaju lijevo i desno i ne uspijevaju

diskriminirati zrcalne slike. Orton je tu hipotetsku patologiju nazvao
strefosimbolija, prema grkom korijenu za obrtanje simbola
Osamdeset godina poslije i s mudrou naknadnog uvida, Ortonove
teorije o vidu ine se prejednostavnima. Pa ipak, on je bio u pravu u jednoj
vanoj stvari: vizualne mape koje zauzimaju okcipitalno podruje lijeve i
desne hemisfere doista su organizirane kao meusobne zrcalne slike.
Meutim, suprotno onome to je mislio Orton, u primarnom vidnom
podruju ulazne slike se ne udvostruuju u dvjema hemisferama. Vizualne
su projekcije mnogo jednostavnije: lijeva polovica vidnog polja projicira u
desnu hemisferu, a desna polovica u lijevu. Stoga, kad s desne strane
vidnog polja vidimo p, taj oblik kodira primarno vidno podruje lijeve
hemisfere, ali odgovarajue podruje desne hemisfere, odnosno homolog,
kodira... nita, zato to iz tog dijela prostora ne prima nikakve vizualne
informacije.
Kako ulazni podaci napreduju u hijerarhiju vidnih podruja, Ortonov
problem udvostruavanja postaje stvarniji. Sekundarna i tercijarna vidna
podruja, funkcionalno udaljenija od mrenice, reagiraju na sve vee
sektore vidnog polja. Posljedicom toga, pojedini vizualni predmet poinje
aktivirati skupine neurona u objema hemisferama. Meutim i neuronski
kod postaje sve apstraktniji. Prostorna distribucija neurona vie ne
odraava vjerno oblik predmeta na mrenici. Umjesto toga, kao to smo
vidjeli u 3. poglavlju, poinje se javljati kombinatoriki kod za smjer linije,
njezinu zakrivljenost, boju i druge identifikatore oblika. Stoga, dalje uz
vidnu hijerarhiju, dva skupa neurona koji kodiraju slovo p u lijevoj i
desnoj hemisferi nisu oblikovani kao vizualni podraaj. Suprotno Ortonovu
uvjerenju, nema naina na koji bi oni bili tono simetrini jedan
drugome.
Jo jedan problem s Ortonovom teorijom jest taj to ak i da su
neuronski sklopovi koji slovo p kodiraju u dvije hemisfere zrcalne slike
jedan drugoga, ne bi bilo jasno zato bi ta neuronska simetrija nuno
povlaila za sobom i pogreke zrcalne percepcije. U tome je, ini se,
Ortonova teorija na pogrenom putu. Ona podsjea na naivnu ideju da
vizualna obrada najprije sliku vizualnog svijeta okree na pravu stranu,
zato to je lee u naim oima izokreu naopake. Prisjeamo se teorije o
homunkulu, imaginarnom ovjeuljku koji navodno upravlja naim
mozgom, nadgleda vidna podruja kao da se radi o kompjutorskim
ekranima, i prevari se kad jedan od njih preokrene desno ili lijevo. To je

pojednostavnjeno vienje mozga neodrivo. U naem mozgu nema

skrivenog promatraa. Na vidni sustav ne mora nekome pokazati svoje
rezultate kako bi ih proitao - on naprosto izvlai podatke i kodira ih u
raznim formatima koji e pomoi naem ponaanju.
Suprotno onome to je vjerovao Orton, nije znaajno to slovo p u
lijevoj hemisferi reprezentira jedna grupa neurona, a u desnoj hemisferi
grupa upravo simetrinih neurona - bilo koja od tih grupa mogla bi biti
savreno odgovarajui apstraktni kod za slovo p. Fundamentalna je
pogreka ustvrditi da je jedna od tih grupa pravilno usmjerena i prikazuje
pravu sliku, dok je druga zrcalno obratna - kao da bi rije crveno trebali
kodirati crveni neuroni, ili vizualno kretanje neuroni u pokretu!
Ortonovo vienje hemisferne lateralizacije ini se podjednako
pojednostavnjenim - ako naa lijeva hemisfera uvijek pravilno kodira
usmjerenje predmeta, a desna je u krivu, zrcalne bismo pogreke trebali
praviti u svim vrstama zadataka koji primarno upoljavaju desnu
hemisferu, poput prostornog pamenja ili vizualne pozornosti.
Ukratko, Ortonova pretpostavka mijea kod i ono to on predstavlja.
U 1920-ima bilo je teko o ivanom kodu za pisane rijei misliti kao
iemu doli vrsti slike na povrini kore mozga. Pojava informacijske
teorije i kompjutorske znanosti u 1950-ima dala nam je mnogo bolje
razumijevanje naravi koda. Sad znademo da bilo koji sustav oznaka moe
sluiti kao prijenosnik informacija, ako nije vieznaan i ako ima
adekvatne rutine kodiranja i dekodiranja. Nema potrebe za time da ivani
kod ima oblik kao predmet koji bi trebao predstavljati.
Unato toj lavini kritika, Ortonova pretpostavka i dalje je neobino
primamljiva. Prije svega, osporavanje njegove teorije ne uklanja injenice
iza nje. Veliko mnotvo djece zaista mijea lijevo i desno i pravi zrcalne
pogreke u itanju i pisanju. Povrh toga, za njih nije neobino da su
ljevoruka ili da pate od oteenja govora koja upuuju na abnormalnu
hemisfersku lateralizaciju. Mogu li se spasiti kljuni sastojci Ortonove
teorije, a odbaciti rupe u njoj?

Moderni sljedbenici dr. Ortona

U 1970-ima Michael Corballis i Ivan Beale sa Sveuilita u
Aucklandu predstavili su moderno itanje Ortonove hipoteze.370 Oni su u
suglasnosti s modernim neuroznanstvenim podacima tvrdili da vidna

podruja obiju hemisfera zapoinju obradom neovisnih dijelova ulazne

slike (vidi sliku 7.3). Anatomijska simetrija vidnih podruja ulazi u sliku
tek kad se podatci prenose iz jedne hemisfere u drugu. Corballis i Beale
postulirali su da svaki put kad jedna hemisfera dobije nove vizualne
informacije, memorijski se trag smjesta prenosi u drugu, kako bi se odrala
koherentnost izmeu dviju hemisfera. Naravno da se taj prijenos primarno
oslanja na uljevito tijelo, velik skup vlakana koji povezuje simetrina
podruja dviju hemisfera. Budui da ta vlakna uspostavljaju obostrano
jednoznano pridruivanje izmeu simetrinih vidnih podruja, Corballis i
Beale napominju da bi taj prijenos trebao obrnuti lijevo i desno. Na taj su
nain nae vizualne memorije odmah zrcalne - jednostavno trivijalna
posljedica geometrije naih meusferskih poveznica.
Zanimljiv aspekt modela Corballisa i Bealea jest da ne implicira da je
sama percepcija u zabludi. Na prvim stadijima vizualne obrade mi ispravno
percipiramo pravilno usmjeren vizualni svijet. Ti se podatci mogu koristiti
da efikasno vode nae djelatnosti - na primjer, moemo pratiti obris slova
b bez preokretanja njegovih dviju strana. Steeno se vizualno znanje
poopava tek na drugom stadiju, kad upamtimo slovo. Zbog toga se ne
moemo sjetiti u kojem smjeru gleda Mona Lisa.
Ovako glasi konkretan primjer kako teorija Corballisa i Bealea
objanjava zrcalne obrate. Tijekom prve lekcije itanja, dijete vidi slovo
b i naui da ono zvui kao bee. Ako se ta slika isprva djetetu pojavi s
lijeve strane, nju e najprije kodirati desna hemisfera, gdje populacije
neurona ue taj oblik povezivati s njegovim nazivom. Kad se upamti, ta se
informacija prenosi na drugu hemisferu, u kojoj oblik b postaje oblik
d. Stoga i taj oblik dolazi u vezi sa zvukom bee. Idue jutro dijete oblik
d vidi u svojemu desnom vidnom polju i uvjereno ustvrdi da je to bee.
Na njegovo veliko iznenaenje, uitelj mu kae da je to slovo dee. Tu novu
informaciju upamti... ali ona smjesta destabilizira prethodno poznavanje
slova b.
Ako su Corballis i Beale u pravu, kako bi moglo nauiti itati, dijete
mora iskljuiti automatsko zrcaljenje. Ono slova b i d mora prestati
vidjeti kao isti predmet, vien iz razliitih kutova. Taj je proces oduavanja
svoj djeci teak, i nekoj disleksinoj djeci postavlja nesavladive probleme.
Problemi s Ortonovom ranijom sugestijom ne vrijede za model
Corballisa i Bealea. Taj model ne dri da je neuronski kod u jednoj
hemisferi pravilno postavljen, a u drugoj pogreno. On jednostavno tvrdi

da meuhemisferski prijenos nau vizualnu memoriju iri na zrcalne slike

predmeta koje smo ranije percipirali. Taj prijenos podataka meu
hemisferama implicira da slovo b u lijevom vidnom polju aktivira iste
vidne neurone kao i slovo d u desnom vidnom polju. Posljedicom toga,
daljnja modana podruja nemaju sredstava za razlikovanje ovih dviju
slika. Podatci o smjeru slova odbacuju se a da ih se i ne upamti.
Zato je evolucija odabrala simetrini mehanizam uenja koji se u
stvarnosti rjeava informacija, umjesto da ih pohranjuje? Bez sumnje stoga
to on prua jednostavan nain iskoritavanja simetrije koja je esto
prisutna u prirodnom svijetu. Organizam opremljen tim mehanizmom s
jednakom lakoom moe prepoznati lijevi i desni profil tigra.
Prema modelu Corballisa i Bealea, u pozadini naih sposobnosti
zrcaljenja lei aktivno odravanje simetrinog rasporeda vizualnog mozga.
Njihov model pretpostavlja da smo svi roeni s nizom vidnih sveza jedan
na jedan koje povezuju dvije hemisfere te da mehanizmi uenja stalno rade
kako bi ouvali tu inicijalnu simetriju. Uz pomo nekoliko gena i
prostornih gradijenata, relativno je lako zamisliti kako je poveznicama
uljevitog tijela priroeno da uspostavljaju pridruivanje simetrinih
podruja mozga toku na toku - slino kao to se krila leptira ire
savreno simetrino.371 Prije roenja, prije ikakve interakcije s vizualnim
svijetom, mozak simetriju lijevo-desno integrira kao bitno svojstvo koje
moe oekivati u svojoj okolini. Svi smo mi vjerojatno unaprijed ustrojeni
za simetrijsko poopavanje, ugraeni mehanizam koji nam daje prednost u
naim interakcijama s okolinom. Meutim, da bi odrao tu prednost, na se
mozak mora boriti za ouvanje svoje poetne simetrije. Ovdje lei klju
mehanizma Corballisa i Bealea: svaki put kad uenje modificira ivane
mree u jednoj hemisferi, prijenos uljevitim tijelom osigurava da se
uenje dogodi i u drugoj hemisferi, ime se obnavlja simetrija.

Koristi i mane simetrinog mozga

Hajde da, za potrebu hipoteze, zamislimo da smo savreni
Corballisovi strojevi - idealno simetrini organizmi iji se neuroni i
sveze do najsitnijeg detalja zrcale izmeu dviju hemisfera. Kako bismo se
ponaali? Bismo li se i dalje mogli kretati u prostoru, razlikovati lijevo i
desno ili imenovati vizualne predmete? Koje bismo vrste pogreaka
pravili? Bi li one mogle biti povezane sa zrcalnim pogrekama male djece?

Ovdje moramo ispraviti pogrenu ideju. ak i da je organizam

savreno simetrian, sve do najdubljih dubina njegova ivanog sustava,
on ne bi nuno u svim situacijama mijeao lijevo i desno. U stvari, takav bi
organizam bio u stanju prostorno orijentirane radnje izvoditi reagirajui na
asimetrine podraaje. Zamislite na primjer da vidi kako mu se tigar
pribliava zdesna, za to mu je ugraeno da reagira tranjem nalijevo.
Simetrija plana njegova tijela implicira da bi simetrian in (tranje
nadesno) slijedio simetrinu scenu (tigar koji se pribliava slijeva). Stoga
bi bilo tko tko bi promatrao tu scenu zakljuio da taj organizam, premda je
savreno simetrian, tono razlikuje lijevo i desno.
Na hipotetski simetrini organizam na dvije zrcalne slike reagira
identino samo kad je reakcija konvencionalna i neprostorna. Na primjer,
ako simetrini organizam naui rei rije tigar kad vidi desni profil tigra,
simetrija njegova tjelesnog plana obvezat e ga na to da isti odgovor dade i
na lijevi profil tigra. Drugim rijeima, moe prepoznati, pa ak i imenovati
tigra neovisno o njegovoj orijentaciji u prostoru. Ta korisna osobina
funkcionira ak i prvi put kad organizam tigra vidi iz novog kuta.
Ukratko, posjedovanje simetrinog mozga i njegovo ouvanje za
trajanje uenja ima dvije prednosti:
Ta simetrija tjelesnog plana organizmu omoguava da
vizualne predmete pohranjuje invarijantno, neovisno o njihovu
usmjerenju lijevo-desno.
Pa ipak, ona ne spreava slanje odgovarajuih i prostorno
usmjerenih gesta.
Meutim, dvije vrste postupaka simetrini organizam ne moe
izvriti:
On moe emitirati proizvoljnu reakciju na asimetrini
predmet, ali ne i na njegovu zrcalnu sliku. Ovaj je tip postupka
u stvarnom ivotu koristan. Na primjer, oblik b nazivamo
bee, ali ne i oblik d. Takoer moemo rei lijevo na prizor
lijeve ruke, ali ne i na prizor desne ruke. Savreno simetrian
organizam ne bi bio sposoban izvriti te zadatke, koliko god se
oni inili jednostavni.
On ne moe izvesti asimetrian prostorni pokret kao reakciju
na naredbu koja ne sadri nikakve prostorne informacije.

Primjer iz stvarnog ivota mogao bi biti da se na verbalnu

naredbu desno digne samo desna ruka. Savreno simetrian
organizam to ne bi bio u stanju uiniti - sveze koje povezuju
auditorna podruja s motorikim komandama trebale bi takoer
proizvesti i pokret lijeve ruke. Stoga bi se od takvog organizma
oekivalo da izvodi simetrine geste dvama udovima - ili, ako
se uvue neka koliina uma, na verbalnu zapovijed nasumino
dizati lijevu ili desnu ruku.
Zapanjujue je to se teorijske granice simetrinih organizama
podudaraju s eksperimentalnim promatranjem ivotinja i male djece.
Nijedno dijete nema nikakvih potekoa s imenovanjem poznatog
predmeta, ak i kad ga vidi iz novog kuta. Kad u desnoj ruci dri loptu,
nijedno dijete nikad ne pomie svoju lijevu ruku kako bi je bacilo!
Meutim, sva djeca u poetku doivljavaju potekoe s razlikovanjem
slova b i d, i u obiljeavanju svoje lijeve i desne ruke.
Da samem, premda se moe initi pomalo neprirodan, koncept
simetrinog mozga koji tijekom uenja aktivno odrava svoju simetriju
zavreuje panju. On kao da zahvaa neke od naih kognitivnih
ogranienja u noenju s lijevim i desnim. Meutim, ima li ikakvih dokaza
da meuhemisfersko prenoenje namee zamjenu lijevoga- -desnoga koju
su postulirali Corballis i Beale? Prethodna rasprava nije toliko naivno
geometrijska i nepovezana s biologijom koliko bi se moglo initi. Rezultati
nekoliko pokusa percepciju simetrije povezuju sa simetrijom mozga.

Simetrija pojedinanih neurona

Neurofiziologija tek zapoinje ispitivati ivanu podlogu percepcije
simetrije, ali podaci koje imamo ve upuuju na zrcalnu simetriju kao
jednu od primarnih invarijanti koju izvlae neuroni donjeg temporalnog
korteksa - to je u ljudi, naravno, sjedite potanskog sanduia mozga.
Kao to sam prije istaknuo, neuroni donjeg temporalnog korteksa skloni su
preferirati odreene vizualne predmete, neovisno o promjenama oita.
Neuron koji primjerice preferira lice Jennifer Aniston dri se svoje
preferencije neovisno o veliini i poloaju lica na mrenici. Nedavno su
neurofiziolozi izvijestili da su neki od tih neurona takoer invarijantni na
zrcalnu simetriju:372 profil njihovih reakcija na niz slika ostaje identian

ak i kad prou zamjenu lijevo-desno.

Kljuno, ti neuroni takoer esto pokazuju veu invarijantnost na
horizontalne nego na vertikalne preokrete. Na primjer, ako neuron okida na
oblik p, on takoer snano pali i na njegovu zrcalnu sliku na osi lijevodesno, odnosno oblik q, ali isti neuron ne mora identino reagirati na
oblike koji su simetrini na vertikalnoj osi. Drugim rijeima, taj neuron
slovo p razlikuje od b, ali ne i p od q.
Kolektivno, donji temporalni neuroni provode perceptivnu
invarijantnost: oni nam omoguuju da predmet prepoznamo neovisno o
njegovoj veliini i smjetaju. Dosljedno tome novi elektrofizioloki podaci
impliciraju da lijevo nasuprot desnom takoer pripada meu irelevantne
distinkcije koje na ventralni vidni sustav sistematski zanemaruje.
Ako je teorija Corballisa i Bealea tona, zrcalnu invarijantnost ne
treba uiti. Ona pripada meu strukturne invarijantnosti inherentne u
geometriji naih meuhemisferskih sveza. Djelo neurofiziologa Nikosa
Logothetisa373 snano podupire tu pretpostavku. Logothetis je majmune
makaki uvjebavao da prepoznaju neobine trodimenzionalne oblike koji
izgledaju poput iskrivljenih spajalica - zbrka odsjeaka linije koji su
presavijeni pod proizvoljnim kutovima (slika 7.4). Ono to je on htio
ustanoviti bilo je bi li ih majmuni i dalje prepoznavali, kad bi ih gledali iz
drugih kuteva. Tijekom uvjebavanja, Logothetis je pazio da osigura da
majmuni svaki predmet vide samo iz jednog, u osnovi fiksnog kuta - samo
je minimalna vrtnja oko vertikalne osi stvarala osjeaj dubine. Ali je li to
minimalno izlaganje bilo dovoljno da omogui invarijantno
prepoznavanje? Da bi odgovorio na to pitanje, Logothetis je ivotinji
pokazao sva mogua oita za taj predmet, pomijeana s drugim slikama
nepovezanih oblika za skretanje pozornosti.

Slika 7.4 Nakon vjebe za specifian oblik, vidni sustav primata generalizira zrcalnu sliku
tog oblika. U ovom je eksperimentu jedan majmun nauen predmet izraen od ice
prepoznati iz specifinog kuta gledanja. Zatim je ispitan s istim predmetom iz razliitih
kutova (gornji graf). ivotinja je predmet prepoznavala kad joj je prikazivan pod kutom
koji je uvjebala, ali i nakon to je rotiran za 180 stupnjeva, to je odgovaralo zrcalnoj
slici izvornog kuta gledanja. Nakon uenja neuroni su reagirali i na izvorni kut gledanja i
na njegovu zrcalnu sliku (donji graf) (prema Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.).
Upotrijebljeno uz doputenje Oxford University Pressa.

Ispalo je da, kad se novi poloaj za 40 ili vie stupnjeva razlikovao

od nauenoga, majmunu vie nije polazilo za rukom da prepozna predmet
za koji se uvjebavao. Meutim, kad rotacija dosegne 180 stupnjeva,
prepoznavanje je iznenada skoilo. Donji temporalni neuroni ponaali su se
paralelno: veina je neurona maksimalno okidala kad je predmet bio
prikazan u poloaju koji su nauili, ali su prestali okidati kad bi se predmet
okrenuo za oko 40 ili 50 stupnjeva. Meutim, nekoliko se njih vratilo
ivom okidanju kad bi stupanj dosegao 180 stupnjeva. Zato 180
stupnjeva? Taj kut odgovara polovini punog okreta, a za predmete od ice
poput spajalica slika koja tako nastaje izgleda gotovo jednako kao zrcalna
slika poetnog predmeta - ako spajalicu izvinete u slovo b, moete je
promijeniti u d tako to je okrenete za 180 stupnjeva.

Ukratko, neuroni u donjem temporalnom korteksu bez ikakvog

dodatnog uenja mogu prepoznati zrcalnu sliku poznatog oblika, ak i kad
je vide prvi put. Ispitivanje neurona specifino odreenih za lica, kojih
takoer ima mnogo u tom podruju, potvruje taj zakljuak. Mnogo
neurona istovjetno okida na dva zrcalno simetrina pogleda na isto lice, na
primjer njegov lijevi i desni profil.374 Zaudo, ta je zrcalna invarijantnost
prisutna ve u novoroenih majmuna.375 I u naoj vrsti etverogodinja
djeca prepoznaju zrcalnu sliku poznatog predmeta.376 ini se da svi mi ve
od roenja posjedujemo neobian osjeaj za zrcalnu simetriju.
Logothetisovo istraivanje upuuje na zanimljiv kontrast izmeu
rotacije i simetrije. ini se da invarijantnost rotacije ne pripada meu
inicijalne sposobnosti naega vizualnog sustava. Moramo nauiti kako
predmet izgleda kad se okree. Na tom stadiju ini se da naem vidnom
sustavu nedostaje ikakvo duboko poznavanje oblika 3D: on se jednostavno
oslanja na poglede 2D koje je vidio. Time je intrigantnije to to simetrija
izmie tom pravilu.
Pokusi s oslikavanjem mozga i makakija i ljudi nedavno su u vidnom
korteksu u ranom stadiju otkrili znatnu osjetljivost na simetriju. Dodavanje
samo nekoliko simetrino rasporeenih tokica usred oblaka nasumino
rasporeenih tokica dramatino poveava aktivaciju lateralnih podruja
okcipitotemporalnog korteksa. Sposobnost otkrivanja simetrije izravno je
povezana s tim poboljanim okidanjem.377 Premda nas evolucija nikad nije
pripremala da vidimo simetrine obrasce tokica, oni odjekuju u naim
vidnim sklopovima, koji na ikakav trag simetrije promptno okidaju.

Simetrine veze
Geometrija ivanih veza koje lee u osnovi percepcije simetrije nije
jo bila predmet mnogo istraivanja. Moda su Beale i Corballis u pravu i
uljevito tijelo, sa svojim nizom simetrinih veza koje povezuju dvije
hemisfere, dri kljueve percepcije simetrije. Meutim, u nedostatku jakih
podataka, trenutano moemo samo spekulirati na temelju fragmentarnih
ali sugestivnih dokaza. Ve sam citirao Pavlovljeve i Bealove pionirske
pokuse na psima i golubima. Obje ivotinje imaju velikih potekoa kad
ue razluivati parove zrcalnih slika. Na primjer, golub lako naui razliku
izmeu vertikalne i horizontalne crte ( naspram |), ali mu nikako ne ide
kad se iste crte okrenu za 45 stupnjeva u zrcalni par (/ naspram \).

Meutim, kad je uljevito tijelo oteeno, kao to su primijetili i Pavlov i

Beale, lezija olakava zadatak, to daje naslutiti da meuhemisferske veze
doista pridonose percepciji simetrije.
Ali koju one tono ulogu igraju? Drugi pokusi potvruju da prijenos
podataka meu hemisferama kroz uljevito tijelo izokree vizualni prostor
kao rukavicu, ime zamjenjuje lijevo i desno. U 1960-ima je Nancy Mello,
s Harvarda, objavila niz sad ve dugo zaboravljenih lanaka o osjeaju za
simetriju u goluba.378 Ta vrsta predstavlja korisnu anatomsku specifinost:
za razliku od onoga to se dogaa kod sisavaca, desno oko goluba projicira
iskljuivo u vidna podruja lijeve hemisfere, dok lijevo oko simetrino
projicira iskljuivo prema desnoj hemisferi. To znai da se zakrivanjem
jednog oka moe osigurati da vizualni podaci ulaze samo u jednu
hemisferu.
Mello je golube uvjebavala da samo jednim okom razlikuju dvije
vizualne slike poput naspram V, ili < naspram >. Dobili bi nagradu kad
bi kljucali jedan oblik, ali ne i drugi. Kad je diskriminacija uspostavljena,
Nancy Mello je ispitala kako se poopavala na drugo oko. Iznenaenje!
Golubovi su i dalje dobro radili kad je par slika bio vertikalno simetrian
( naspram V), ali sistematski nisu imali uspjeha sa simetrijom lijevodesno (< naspram >). Rezultati su im bili ak loiji nego da su nasumino
birali! Golub uvjeban da kljuca oblik < vien desnim okom sistematski je
kljucao simetrini oblik > kad mu je prikazan lijevom oku. Stoga naueni
vizualni podaci doista jesu putovali izmeu dviju hemisfera - ali je taj
prijenos sistematski obrtao lijevo i desno, ba kao to je predvidio model
Corballisa i Bealea.
Godinu dana poslije, slino je istraivanje provedeno s vrstom
bliom nama, majmunom makaki. John Noble s University College
London najprije je prekinuo optiku hijazmu, ime je svako oko prisilio da
projicira samo u suprotnu hemisferu, kao u golubova. Zatim je ivotinje
uvjebao da jednim okom razlikuju dva simetrina predmeta. Na kraju je
testirao poopavanje na drugo oko. I Noble je opazio zbunjujue
poopavanje zrcalnih slika. Nakon kratkog razdoblja nasuminih odgovora,
ivotinje su poele imati loije rezultate nego da su nasumce pogaale. Kao
i golubovi, one su sistematski birale pogrean oblik ili zrcalnu sliku onoga
s kojim su bile uvjebane.
U kasnijim je pokusima Noble pokazao da prijenos vizualnog znanja
prolazi ili kroz uljevito tijelo ili kroz jedan drugi snop vlakana zvan

prednja komisura. Kad su oba snopa vlakana prerezana, zrcalni je transfer

nestao, ali je ustrajao kad bi jedan od njih ostao itav. U posljednjem je
pokusu Noble odstranio meuhemisferske veze nakon razdoblja uenja, ali
prije testiranja drugog oka. I dalje je opaao zrcalno obrtanje, to sugerira
da se ono oslanja na uljevito tijelo u vrijeme uenja, ali ne i tijekom
ispitnog razdoblja.
Noble je zakljuio da kod majmuna svaku epizodu uenja prati
zrcalno uenje u drugoj hemisferi. Zamijetio je kako bi taj mehanizam
mogao objasniti osobite potekoe koje ivotinje i ljudi doivljavaju s
razluivanjem desnoga i lijevoga. Kod binokularnog vida zrcalno uenje
osigurava da svaka hemisfera dobiva i primarni vidni unos i sekundarnu
zrcalnu sliku vanjskog svijeta. Kad je promatrana scena simetrina, obje su
slike identine i meusobno se pojaavaju. Meutim, kad trebamo
razlikovati asimetrine unose poput b naspram d, dvije se unutarnje
predodbe meusobno natjeu. Taj modani konflikt usporava uenje, ak i
ako na kraju primarna predodba pobijedi.
Ako je takvo razmiljanje tono, princip simetrije trebao bi upravljati
finom anatomskom shemom meuhemisferskih veza. Projekcije jedan na
jedan trebale bi izravno povezivati simetrine sektore vidnih podruja. To
je doista i sluaj,379 i to sainjava dodatne dokaze u korist modela
Corballisa i Bealea. Geometrija meuhemisferskih veza doista je lijepa kao
krila leptira. Neuron smjeten u lijevomu vidnom korteksu odailje akson
koji se najprije kree u smjeru okomitom na povrinu kore mozga, a zatim
se pridruuje snopu vlakana uljevitog tijela i stie do suprotne hemisfere.
Zatim iznenada skree prema poloaju na kori mozga koja je tono
simetrina njegovoj poetnoj toki (slika 7.5). Takve se neurone vialo u
primarnom vidnom korteksu takora i mieva, te u sekundarnom vidnom
podruju makaki majmuna. Njihova je funkcija nepoznata, ali njihova
geometrija izgleda kao da idealno odgovara stvaranju zrcalnih slika
vizualnih unosa i olakava otkrivanje simetrinih predmeta.
Ako su te simetrine veze ponekad zanemarene, to je stoga to one
ine samo jedan dio veza koje povezuju dvije hemisfere. Glavni snop
meuhemisferskih vlakana nije simetrian, ve slui tome da priije dvije
kortikalne predodbe vizualnoga svijeta. On odgovara na poznatu
zagonetku: zato percipiramo jedan integrirani vizualni svijet kad je on
objektivno govorei podijeljen na dvije polovine, od kojih svaku kodira
druga hemisfera (vidi sliku 7.5)? Meuhemisferalne veze igraju bitnu
ulogu u obnavljanju funkcionalnog kontinuiteta svijeta usprkos toj

anatomskoj segregaciji. Veze-avovi se koncentriraju u podruju

diskontinuiteta (vertikalna sredinja linija) i povezuju sektore lijeve i desne
hemisfere koji kodiraju sline vizualne poloaje, toku po toku.
Istraivanja Jaimea Olavarrie i njegovih kolega u Seattleu otkrila su
natjecanje koje se odvija tijekom razvoja izmeu principa vizualnog
kontinuiteta, koji zahtijeva veze-avove koji povezuju dvije hemisfere, i
principa simetrije, koji zahtijeva simetrine projekcije ireg razmjera.380
Simetrine su sveze pri roenju obilne, vjerojatno stvorene gradijentima
kemijske privlanosti. Meutim, one u prvim godinama ivota bivaju
znatno podrezane. Zahvaljujui tom procesu podrezivanja, veze-avovi
koje osiguravaju kontinuitet vidnog polja na kraju obino dominiraju
situacijom.
Zanimljivo, izlaganje okolini ne mora biti potrebno da bi dolo do
tog procesa podrezivanja. ak i u maternici spontani valovi neuronske
aktivnosti koji putuju mrenicom neurona u lijevoj i desnoj hemisferi
govore da kodiraju isti poloaj na mrenici. U takora se veze-avovi
uspostavljaju nekoliko dana prije nego to otvore oi. Nadalje, one postaju
dezorganizirane kad se poremeti spontana aktivnost na mrenici. U tom
sluaju aksoni-avovi gube trku te se moe opaziti viak simetrizirajuih
sveza.

Slika 7.5 Kontinuiranost i zrcalna simetrija glavni su principi koji vladaju arhitekturom
vidnih sveza izmeu dviju hemisfera. Gornji dijagram priziva poznatu injenicu da se
lijeva polovina vidnog polja projicira u desnu hemisferu, a desna u lijevu, samo s malim
preklapanjem u sreditu (prema Olavarria i Hiroi, 2003.). To to ne percipiramo
diskontinuitet u vizualnoj sceni dogaa se zahvaljujui meuhemisfernim svezama koje
osiguravaju funkcionalni kontinuitet vidnog polja time to povezuju kortikalne predjele

koji kodiraju istu toku. Te 'veze-avovi' tiu se samo sredinjeg predjela mrenice i nisu
simetrini, ve pomaknuti translacijom. Postoje druge meuhemisferne sveze koje
povezuju simetrine toke vidnog polja, ak i na periferiji. One vjerojatno igraju posebnu
ulogu u percepciji simetrije i zrcalnoj generalizaciji. Donja slika ilustrira njihovu lijepu
geometriju: jedan neuron u primarnom vidnom korteksu takora projicira u simetrina
podruja lijeve i desne hemisfere (prema Houzel, Carvalho i Lent, 2002.). Upotrijebljeno
uz doputenje Brazilian Journal of Medical and Biological Research.

Ako sam s ovim biolokim opaanjima previe zaao u detalje, to je

stoga to je mogue da su oni vrlo relevantni za razvojnu disleksiju. Ona
stvarno daju naslutiti da rane slabosti u sinaptikom podrezivanju u
posljednjim mjesecima trudnoe ili prvim mjesecima ivota mogu
proizvesti previe simetrinih vizualnih poveznica. Bi li ta pretjerana
simetrija mogla objasniti zato neka djeca doivljavaju potekoe pri
razlikovanju lijevoga od desnoga ili u razlikovanju slova b i d? Prije
nego to o tome pitanju dublje raspravimo, najprije u ispitati kako je
najzad mozak sposoban za te distinkcije.

Neaktivna simetrija
Kad bi na vidni sustav sve to nauimo inio simetrinim, stalno
bismo pravili zrcalne pogreke - bilo bi nam nemogue razlikovati p i
q ili nau lijevu cipelu od desne. Na sreu, dio naega vidnog sustava
uva distinkciju izmeu lijevoga i desnoga.
Vie je autora istaknulo381 da je na vidni korteks podijeljen na dva
glavna funkcionalna toka, gotovo kao da u istom mozgu posjedujemo dva
odjelita vidna sustava. Ventralna putanja, kojom sam se dosad bavio,
fokusira se na invarijantno prepoznavanje predmeta. Ona je vrlo osjetljiva
na identitet slike, oblik i boju, ali ignorira veliinu i prostornu orijentaciju ukljuujui lijevo naspram desnoga. Meutim, postoje drugi vidni putevi,
dorzalni, koji prolaze kroz parijetalni korteks i primarno se bave prostorom
i djelovanjem. U toj putanji boja ili tona narav nekog predmeta nije ni
blizu toliko vana kao njegova udaljenost, poloaj, brzina i orijentacija u
prostoru - svi parametri koji odreuju kako bismo se s njime trebali
odnositi. David Milner i Mel Goodale tu fundamentalnu distinkciju
saimaju u dvije rijei: ventralni tok brine se za ono to, a dorzalni za
ono kako.
U poetku bijae djelo! kae Goetheov Faust. Ako uspijemo

razlikovati lijevo i desno, to vjerojatno dugujemo putanji kako Kao djeca

uimo da se desnom rukom koristimo za crtanje, pisanje... a, u
rimokatolikim obiteljima, i za to da se kriamo! Sustav kako mora biti
sposoban razlikovati lijevo i desno, jer je ta informacija kljuna za
motorike pokrete. Uzimajui tavu ne inimo iste pokrete neovisno o tome
je li ona okrenuta lijevo ili desno: naa dorzalna putanja nae pokrete
automatski prilagoava poloaju predmeta, ak i ako nam na ventralni
sustav, neosjetljiv na poloaj, kae da je to u oba sluaja ista kuhinjska
posuda. Isto nam tako dorzalni sustav omoguava da zamiljamo potpuno
virtualne geste ili pokrete. Na njega se oslanjamo kad god u mislima
obremo predmete, itamo geografsku kartu ili prosuujemo pokazuju li
dvije slike isti predmet iz dvaju razliitih kutova.
Ukratko, na se mozak ponaa kao da ga nastanjuju dva strunjaka za
vid. Prvi, kojeg u nazvati sakupljaem, prepoznaje i etiketira predmete,
ali ne obraa previe pozornosti na smjetaj i poziciju u prostoru. Drugi,
fiziki radnik, djeluje, usporeuje, manipulira... ali ne uspijeva
identificirati predmete kojima rukuje.
Naa dva vidna sustava obino toliko blisko surauju da nismo
svjesni podjele rada. Meutim, ozljede mozga ponekad razotkriju te
unutarnje podjele. kotski istraiva Oliver Turnbull ispitivao je desetke
pacijenata kod kojih su ozljede mozga prouzroile disocijacije, ponekad
otre poput britve, izmeu dvaju vidnih sustava. Razmotrimo dvoje
pacijenata, gospodina D. M., koji je doivio ozljedu glave, i gospou L. G.,
koja je pretrpjela viestruk modani udar u desnomu temporoparijetalnom
predjelu.382 Turnbull im je pokazao slike poznatih predmeta postavljenih u
vie razliitih smjerova: helikopter naopake, uspravni klokan, telefon
okrenut za 90 stupnjeva i tako dalje. Kad ih je trebalo imenovati, D. M.-u
to nikako nije polazilo za rukom, dok je L. G. prolazila prilino dobro. Kad
su trebali prosuditi jesu li predmeti u svojim pravim poloajima, dolo je
do obrata: D. M. je to inio bez pogreke, ak i za predmete koje vie nije
prepoznavao, a L. G. nije. Kod D. M.-a je ventralna putanja bila ozbiljno
oteena, dok je u L. G. putanja koja vie nije funkcionirala bila ona
dorzalna, ono kako.
Do iste te disocijacije izmeu identiteta predmeta i njegova poloaja
dolazi u majmuna makaki. Lezije ventralnoga temporalnog korteksa
ivotinji onemoguuju razlikovanje tako jednostavnih oblika kao to su
krug i kri, ali nemaju utjecaja na razlikovanje usmjerenja oblika (na
primjer, 6 naspram 9 ili b naspram d). Suprotno se zbiva nakon

lezije dorzalnog parijetalnog puta: ivotinja, slino malenom djetetu, moe

razlikovati a i b, ali ne i b i d 383
Dorzalni put kako moe se ralaniti na viestruke sklopove iju
organizaciju tek poinjemo razumjeti. Neka su podruja usmjerena na
pokrete rukom, druga na programiranje pokreta oiju, a trea pak kodiraju
razliite tipove prostornih odnosa. Svaki od parametara udaljenosti,
veliine, broja, oblika, kretanja i usmjerenja aktivira djelomice odvojena
podruja parijetalnog korteksa. Osobito nakon desne parijetalne lezije nije
neobino da pacijent selektivno izgubi sposobnost razlikovati desno i
lijevo. Taj tip lezije otkriva neaktivnu simetriju koju rauna na ventralni
okcipitotemporalni sustav to.
Oliver Turnbull i Rosaleen McCarthy su jedan od prvih uvjerljivih
primjera tog sindroma zrcalne sljepoe opisali u R. J.,
ezdesetjednogodinjeg mukarca koji je zbog koronarne tromboze pretrpio
obostrane parijetalne lezije.384 R. J. je vrsto tvrdio da ne vidi nikakvu
razliku izmeu nekog predmeta i njegove zrcalne slike. Ako bi dvije slike
bile prikazane jedna preko druge, priznao bi da nisu savreno poravnane.
Ali im ih se razmaknulo, vie nije vidio razlike. Po tome to ste uinili
znam da bi trebale biti razliite, rekao je, ali kad pogledam jednu, pa
drugu, izgledaju mi posve isto.
Kako bi istraili tu udnu patologiju, Turnbull i McCarthy R. J.-u su
prikazali tri gotovo identine slike, meu kojima je morao uoiti jednu koja
se razlikovala. R. J. ak nije imao problema ni s uoavanjem suptilnih
promjena u identitetu predmeta, na primjer zeca s etiri uha. Slino tome,
mogao je locirati naopakog zeca. Meutim, zauujue je to nije mogao
uoiti zeca koji gleda nadesno u skupini od nekolicine zeeva koji gledaju
nalijevo (slika 7.6). U meuvremenu se izvjetavalo o drugim primjerima
zrcalne sljepoe.385 Bilo da se od pacijenata trailo da izau na kraj s
crteima ivotinja, alatki ili potpuno novih predmeta od ianih okvira, oni
su bespomoni ako trebaju razlikovati predmet od njegove zrcalne slike.
Njihova ih dorzalna parijetalna lezija liava ikakvih informacija o lijevome
i desnome, a njihov neoteeni ventralni vidni sustav ini se slijep na
smjer.

Slika 7.6 Nakon lezije mozga neki pacijenti vie ne mogu razlikovati zrcalne slike. Da bi
ispitali njihovu percepciju prostorne orijentacije, Oliver Turnbull i Rosaleen McCarthy
(1996.) smislili su ispit iskljuivanja uljeza, u kojem pacijenti u svakom retku moraju
otkriti koja se slika razlikuje od drugih. Pacijent R. J. sistematino nije uspijevao kad je
razlika bila u orijentaciji slika lijevo-desno (gornji red), ali je bio uspjean u svim drugim
testovima, ukljuujui one koji su se odnosili na orijentaciju rijei ili slova (donji redovi).
Upotrijebljeno uz doputenje Neuropsychoiogie.

Lomljenje ogledala
Meutim, postoji znaajna iznimka od te zrcalne sljepoe, to nas
dovodi natrag u sr naeg predmeta: itanje. Kad pacijenti sa zrcalnom
sljepoom itaju, oni nemaju potekoa s lijevim i desnim. Svima njima
polazi za rukom otkriti jesu li slova i rijei napisane normalno ili u

zrcalnom odrazu. Ne doivljavaju potekoe s opaanjem poneke rijei na

popisu u kojem je uljez obrnuo pojedina slova
itavu rije
ili i jedno i drugo (GROZNICASve su im
te razlike jednako oigledne kao to su i nama - premda zbog svojih lezija
ne vide bilo koju razliku izmeu neverbalnih zrcalnih oblika poput
Ta jednostavna injenica potvruje da se itanje oslanja na posebna
pravila. Kod vjetih se itatelja dio ventralne putanje odui od poopavanja
zrcalnih slika. U ranim stadijima itanja u poetku nam za razlikovanje
slova poput b i d treba na dorzalni sustav. Samo nam ta struktura
moe rei je li slovo usmjereno lijevo ili desno, dok nam na priroeni
ventralni sustav govori da obje slike predstavljaju isti oblik. Meutim, na
ventralni sustav sve vie ui raskinuti sa simetrijom. On b i d prestane
smatrati dvama pogledima na isti predmet. On im konano pripisuje
odjelite neuronske populacije koje prestaju generalizirati zrcalne obrate. Ti
asimetrini detektori slova slue kao ulazne toke za izdvajanje detaljne
statistike o itanju, koja se odnosi samo na pravilno usmjerene rijei. Na taj
nain okcipitotemporalni korteks stjee asimetrinu neuronsku hijerarhiju
za vizualno prepoznavanje rijei. Za razliku od susjednih kortikalnih
podruja za prepoznavanje predmeta ili lica, koji i dalje generaliziraju
preko promjena lijevo-desno, naa arhitektura za itanje prestaje brkati
zrcalne slike.
ini se da se taj proces slamanja simetrije zbiva samo kod pisanih
znakova. ak i tada je koristan jedino ako je sam sustav pisanja vrlo
asimetrian. To nije uvijek sluaj. Na primjer, egipatski su se hijeroglifi
mogli pisati u oba smjera, zdesna nalijevo ili slijeva nadesno. U potonjem
sluaju svi su znakovi bili obrnuti. Ljudski likovi i ivotinje upuivali su
na smjer itanja: njihova je glava uvijek bila okrenuta prema poetku linije.
Slino tome, drevni je grki pisan bustrofedonom, doslovno kako vol
ore: jedna je linija pisana slijeva nadesno, a idua zdesna nalijevo,
zrcalno. Tako ni Egipani ni Grci nisu morali prekidati simetriju svojega
ventralnog vidnog sustava. tovie, njihovi neobini dvosmjerni sustavi
pisanja vjerojatno nikad ni ne bi bili prihvaeni da ljudski vidni sustav
oblike poput
ne tretira spontano kao istovjetne. Do dana dananjeg
neki sustavi pisanja ne nameu strogo slamanje simetrije. Kineski ima
nekolicinu znakova u zrcalnim parovima usporedivima s naim b i ud,
poput
Drugi sustavi pisanja, poput tamilskog, oslanjaju se
iskljuivo na elegantne kurzivne znakove poput
koji ne doputaju
zrcalnu zabunu.

Ta kulturna razlika vodi smanjenoj percepcijskoj kompetenciji:

itatelji tamilskoga lako brkaju zrcalne slike i misle, na primjer, da je u
386
slici prisutan trokut

Slomljena simetrija... ili skrivena simetrija?

ak i u itatelja latinske abecede, koji mogu razlikovati b i d,
nije jasno je li percepcija simetrije ikada potpuno nestaje. Prestaje li na
vidni sustav ikada stvarno generalizirati zrcalne slike rijei? Ili se
zrcaljenje odvija premda ga nismo svjesni? Samuel Orton je postulirao da
bi desna hemisfera ak i kompetentnog itatelja mogla i dalje slova
prikazivati obrnuto. Po Ortonovu miljenju, uenje itanja jednostavno je
zahtijevalo koncentriranje na ispravno usmjerenje rijei. Premda se na nju
nije obraala pozornost, njihova je zrcalna slika ipak prisutna u
nedominantnoj hemisferi. Zrcalo nije slomljeno, ve je jednostavno
sakriveno.
Ideja da smo nesvjesno progonjeni zrcalnim slikama rijei koje
itamo moda i nije toliko apsurdna kao to bi se isprva moglo initi. Na
prvim stadijima obrade rijei slova su besmisleni oblici. Prije nego to ih
na mozak prepozna, ona se vjerojatno obraduju poput bilo koje vizualne
slike, moda ak i dok itamo. U tom bi ih sluaju meuhemisferalno
prenoenje i dalje trebalo izvrtati poput rukavice. I doista, mi nismo
bespomoni kad se suoimo sa zrcalnim rijeima. S malo truda ih moemo
deifrirati slovo po slovo. To sugerira da je prepoznavanje pojedinih slova
u zrcalnim slikama mogue, ak i bez pristupa dubljem sustavu za vizualni
oblik rijei.
Na motorikoj razini mnoge anegdote sugeriraju da u sebi imamo
neaktivne programe koji su prilagoeni zrcalnom pisanju. Ako pokuate
zrcalno pisati, najvjerojatnije vam to nee poi za rukom - ali pokuajte
pisati na komadi papira postavljen ispod stola, kao da moete vidjeti kroz
plou stola, i vidjet ete da vam odgovarajue zrcalne geste sasvim
prirodno dolaze. ini se gotovo prelako da bi se uope smatralo pravim
zrcalnim pisanjem, ali ako biste snimali svoju ruku i ponovo je prikazali,
vidjeli biste da se kree upravo kako treba da bi se pisalo zdesna nalijevo.
Slino tome, vaa desna ruka moe pisati u pravom smjeru dok lijeva
istovremeno pie zrcalno. Zrcalno pisanje obino lake ide lijevom rukom
(za denjake), to potkrepljuje pretpostavku o tome da meuhemisferski
transfer igra pozitivnu ulogu.

Meutim, najuvjerljivija potpora za neaktivno prikazivanje zrcalnog

itanja i pisanja ponovo dolazi od pacijenta s lezijama mozga. Priblino
jedan od etrdeset pacijenata s hemiplegijom pokazuje prolazne dokaze
zrcalnog pisanja. Taj se udni simptom gotovo uvijek pojavljuje kad
hemiplegija pacijenta denjaka primora da pie lijevom rukom. U veini
sluajeva deficit se tie samo pisanja, ne i itanja: pacijent je esto i dalje
nesposoban proitati zrcalne rijei koje je napisao. Meutim, ima nekoliko
znaajnih sluajeva u kojima se nakon ozljede mozga pojavljuju i zrcalno
itanje i pisanje.
Takav je primjer gospoa H. N., pedesetjednogodinja Amerikanka
koja je bila rtva sudara.387 Nakon nesree, gospoa H. N. je patila od
umjerenih deficita panje, planiranja i pamenja, povezanih s bilateralnim
smanjenjem metabolizma frontalnog renja. Meutim, njezina je glavna
alba bila da vie nije mogla itati i pisati. Jednog je dana vozei automobil
primijetila da na znaku za zaustavljanje pie POTS. Odjednom je postala
svjesna da joj je bilo lake itati i pisati zrcalno nego pisati normalno. Tu
su zapanjujuu tvrdnju potvrdili laboratorijski eksperimenti. Neovisno o
tome kojom se rukom koristila, rukopis gospoe H. N. bio je pun
pogreaka kad bi pisala slijeva nadesno. Meutim, kad je pisala u
suprotnom smjeru, njezin je rukopis postao bolji, mada i dalje pomalo
nezgrapan (slika 7.7).

Slika 7.7 - Neki pacijenti s lezijama mozga odjednom ponu zrcalno itati i pisati. Ova
slika pokazuje primjere pisanja pacijentice H. N. prije i nakon prometne nesree (prema
Gottfried, Sancar i Chatterjee, 2003.). Upotrijebljeno uz doputenje Neuropsychologie.

Jo vie iznenauje to je gospoa H. N. bre i tonije itala kad su

rijei bile zrcalno obratne. Kad je trebala prepoznati rije napisanu zdesna
nalijevo, trebala joj je jedna sekunda, u osnovi normalno vrijeme.
Meutim, kad je rije bila pravilno napisana, za isti je zadatak trebala dvije
i pol sekunde, to je etiri puta presporo. Isti je nalaz ponovljen s rijeima
kratko prikazanima na kompjutorskom ekranu. Kad je tu vidjela zrcalnu
sliku prikazanu na etvrtinu sekunde, bez problema bi odluila je li rije na
engleskom ili nije. Kao to i sami moete vidjeti, to je zapanjujue brzo.

Zaudo, kad su rijei bile napisane pravilno, slijeva nadesno, njezine

bi reakcije za trajanja ispod pola sekunde bile nasumine. Nesrea gospoe
H. N. ozbiljno je naruila njezinu sposobnost itanja i pisanja, te je takoer

otkrila neaktivnu reprezentaciju zrcalnih rijei koje prethodno nije bila

svjesna.
Sluaj gospoe H. N. nipoto nije izoliran. U neurolokim se
asopisima izvjetavalo o vie slinih primjera - naalost, ne dovoljno da
bismo mogli povui vrste zakljuke o modanim mehanizmima koji tome
lee u podlozi.388 Lezije na mozgu esto su ratrkane i slabo lokalizirane,
esto zbog ozljede mozga - da bi se pojavio ovaj izvanredni sindrom
zrcalnog itanja, vjerojatno treba biti istovremeno pogoeno nekoliko
predjela mozga. Takoer bi bilo pretjerano tvrditi da se zrcalna izvedba
pribliava izvedbi normalnih itatelja. Ustvari, zrcalno pisanje pacijenata
esto je nezgrapno i uglavnom svi sporo itaju zrcalne rijei, prilino
slino dekodiranju slova po slova, kakvo vidimo u mladih itatelja.
Ponaanje gospoe H. N. upuuje na trei zanimljivi klju: premda je
tijekom zrcalnog itanja relativno dobro itala, esto bi zakazala s
nepravilnim rijeima poput

ini se da je mogla itati samo sporom putanjom grafema u foneme.

Sve u svemu, ova opaanja sugeriraju da su zrcalni itatelji izgubili
dio svojih normalnih sklopova za itanje. Pretpostavljam da u zrcalnih
itatelja modane lezije izbriu paralelne mehanizme prepoznavanja
pisanih rijei. Stoga se pacijenti oslanjaju na neoteene jedinice za
prepoznavanje slova da pomno deifriraju rijei. U mozgovima naitanih
ljudi ta je razina prepoznavanja slova vjerojatno jedina koja se nije oduila
od prepoznavanja zrcalnih slika rijei. To to pacijenti jo uvijek mogu
itati obrnute rijei moe objasniti injenica da su sauvali tu razinu, ak i
ako itaju sporo, a pogreke s regulariziranjem odaju strategiju dekodiranja
slovo po slovo.
Meutim, to objanjenje jo uvijek ne objanjava zato velika veina
pacijenata s lezijama mozga koji itaju slovo po slovo nema dar zrcalnog
itanja. Potreban je jo jedan sastojak - predmnijevam da je neto u vezi s
drugim deficitom, nesposobnou percipiranja prostorne organizacije
podraaja. Veina zrcalnih itatelja pokazuju deficite prostorne orijentacije
izvan itanja. Jedan je pacijent brkao lijevo i desno i crtao zrcalne karte
Australije i Velike Britanije.389 Jedna se pacijentica nije mogla sjetiti kako

nacrtati brojanik sata i inilo se da je izgubila pojam o vremenu i broju:

tvrdila je da etvrtak dolazi nakon petka te da e joj sljedei roendan
nakon etrdeset i etvrtoga biti etrdeset i trei!390 Kao to smo prethodno
spomenuli, gospoda H. N. nije imala oiglednih prostornih deficita, ali joj
je bilo teko isplanirati strategiju i drati je se.
Takvi prostorni i strateki deficiti moda igraju ulogu u zrcalnom
itanju. Kad itamo, parijetalna i frontalna podruja mozga izvode kljune
prostorne proraune, prvo da usmjere nae oi, a zatim da poalju signale
za panju s vrha nanie prema naim vidnim podrujima, tako da ona mogu
odabrati ciljni predio za itanje. Moja je pretpostavka da oteenje jednog
od tih podruja moe naruiti itanje time to mu izmjenjuje smjer.
Posljedica je toga da pacijenti usvoje nepravilne strategije, ili tako to
poinju s desne strane rijei ili time to obraaju pozornost samo na zrcalne
prikaze koji su kod svih nas prisutni, ali skriveni. To tumaenje podsjea
na Ortonovu sugestiju da se vjeti itatelji koriste selektivnom panjom
kako bi nauili zanemariti neprikladno usmjerene prikaze rijei. Pacijenti
sa zrcalnim itanjem izgubili su taj osnovni mehanizam prostorne
pozornosti.
ak i ako ne moemo potpuno objasniti taj fenomen, zrcalno itanje
otkriva nove podatke o dobro sakrivenom aspektu itanja. Moda u
svakom od nas lei neaktivni zrcalni itatelj - ali ta se uspavana sposobnost
oituje samo kad je pokrenu odreene viestruke i zasad jo nedefinirane
ozljede mozga.

Simetrija, itanje i neuronsko recikliranje

Ukratko, vidni sklopovi mozga djeteta imaju toliko svojstava koja ih
ine korisnima za itanje, ali jedno je od njih tetno: generalizacija na
zrcalne slike. To drevno svojstvo, koje je prisutno ve i u majmuna i
golubova, objanjava zato djeca prave zrcalne pogreke kad poinju itati
i pisati. Ona slova b i ud vide kao da se radi o istom predmetu gledanom
iz dvaju razliitih kutova.
Zamiljam da je potrebno prijei zrcalni stadij da bi se postalo vjet
itatelj - moramo se oduiti od nae spontane sposobnosti za
generalizaciju zrcalnih slika. Ali kako? Razlikovanje lijevoga i desnoga
vjerojatno poinje u dorzalnoj vidnoj putanji koja programira pokrete u
prostoru. Kad djeca iscrtavaju slova, ona svako od njih povezuju s

odjelitom gestom. To se prostorno i motoriko uenje sve vie prenosi u

ventralnu vidnu putanju za prepoznavanje predmeta. Mladi itatelji naue
obraati pozornost na usmjerenje oblika. Slova poinju vidjeti kao
dvodimenzionalne krivulje, a ne trodimenzionalne oblike koji se mogu
rotirati u prostoru. Ona postaju sve strunija u uoavanju skupina slova. To
se prikazivanje bigrama, grafema i morfema razvija iskljuivo u lijevoj
hemisferi, i samo za slova koja se pojavljuju u pravilnom smjeru, slijeva
nadesno.
Na toj toki nestaje simetrije. Vjet itatelj ima bogato poznavanje
statistike slova u normalnom pisanju, ali je u osnovi nesvjestan zrcalnog
itanja. Jedini ostatak te inicijalne kompetencije jest neaktivan, nesvjestan
prikaz zrcalnih slika slova, koji sustav za itanje vie ne iskoritava.
injenica da normalnom djetetu treba nekoliko mjeseci da se odui
od zrcalne generalizacije daje snanu potporu hipotezi o neuronskom
recikliranju. Da je mozak prazna ploa, bez ikakve strukture, ali sposobna
upiti sve iz svoje kulturne okoline, ne bi bilo razloga nauiti zrcalno
itanje. Teko je zamisliti kako bi mozak mogao nauiti zrcalne predodbe
koje nikad ne vidi u svojoj okolini i koje su beskorisne za normalno
itanje. S druge strane, recikliranje implicira da kortikalna podruja, prije
nego to se prenamijene za druge upotrebe, ve posjeduju ranija strukturna
svojstva koja su naslijedili evolucijom. Svako kortikalno podruje
zapoinje s portfeljom svojih prednosti i mana, koje uenje samo djelomice
poremeti. Ljudska kultura djeluje na osnovi postojeih biolokih sklonosti i
mora otkriti kako ih se moe prilagoditi novoj upotrebi.

Iznenaujui sluaj zrcalne disleksije

Takvo vienje itanja moe do neke mjere rasvijetliti poremeaje
uenja u djece. Kao to sam istaknuo u 6. poglavlju, u veine disleksiara,
deficiti u itanju potjeu iz sredinje pogreke u obradi govornih zvukova.
Takoer sam istaknuo da jedan drugi, manji broj djece vjerojatno pati od
primarnoga vizualnog nedostatka. Njihov bi problem barem djelomice
mogao biti posljedica procesa oduavanja od simetrije.
U javnosti se uglavnom vjeruje da disleksino dijete nema samo
deficit u itanju ve i ne uspijeva razluivati lijevo i desno. Smjer slova
ustvari velikom broju disleksine djece, koja esto brkaju p i q, ili b
i d, zaista zadaje specifine potekoe.391 Meutim, to su problemi koji

su prisutni u sve djece, ne samo one s disleksijom. Nadalje, oni su samo

prolazni. Zrcalne pogreke dosegnu svoj vrhunac izmeu sedam i deset
godina, kad djeca ue prepoznavati slova, a zatim nestanu. Disleksina
djeca kao grupa nisu pretjerano obdarena zrcalnim itanjem. ini se da
vizualne potekoe kod veine njih ne igraju dominantnu ulogu. 392 Prolazni
vizualni nedostaci do kojih dolazi mogu jednostavno biti posljedica
centralnoga fonolokog deficita: ako ne mogu razabrati koja je razlika
izmeu fonema b i d, dulje e mi trebati da zrcalne oblike b i d
pripiem odjelitim slovima. istom nesreom, i izgovor zrcalnih slova
esto je zbunjujui, jer se sva ona odnose na sline foneme (svi su oni
zatvorni suglasnici, koji nastaju naglim zatvaranjem protoka zraka u
vokalnom traktu). Ne iznenauje da taj stjecaj potekoa djeci s
fonolokim nedostacima postavlja specifine probleme.
Meutim, u nekoliko malobrojnih sluajeva brkanje lijevoga i
desnoga zaista se ini stvarnim uzrokom disleksije. Upeatljiv primjer toga
moe se vidjeti na sluaju mlade ene poznate kao A. H., koju je vrlo
detaljno ispitivao ameriki psiholog Michael McCloskey.393 Njoj je vrlo
kasno dijagnosticiran poremeaj, kad je bila u kasnim dvadesetima. U to je
vrijeme bila briljantna studentica psihologije na Sveuilitu Johns Hopkins.
Na kraju jednog od McCloskeyevih predavanja o razvojnoj disleksiji rekla
mu je da je njezino djetinjstvo bilo pogoeno ozbiljnim potekoama s
itanjem i raunanjem. McCloskey ju je odluio podvri nekolicini
kognitivnih testova. Bio je doista vrlo nadahnut. Pokazalo se da je ta
briljantna studentica patila od rijetkog i fascinantnog oblika disleksije.
inilo se da problemi koje je A. H. imala s itanjem potjeu od
prostorne konfuzije gotovo svih razina procesa itanja. Kad je itala
izolirana slova, njezine su se pogreke sastojale gotovo iskljuivo od
prostornog izvrtanja. Na primjer, p je mijeala s q, i m s w.
Meutim, zanimljivo je da nikad nije grijeila s drugim slovima, iji
identitet ne ovisi o njihovu prostornom usmjerenju, poput g ili k. Kad
je itala rijei, studentica A. H. isto je tako izvrtala pojedina slova, ali je
takoer mijeala njihove poloaje unutar niza (slika 7.8): snail (pu) bi
postao nails (nokti). Konano, na reeninoj razini esto je izvrtala red
rijei, posebno kad nije bio vrsto odreen kontekstom.
Ukratko, ini se da je A. H. ivjela u nestabilnom vizualnom svijetu
u kojem su prostorni odnosi bili trajno nestabilni. Slova kao da su plutala
naokolo, to je mnoge rijei pretvaralo u vieznane nizove. ak je i
jednostavna rije poput brain (mozak) postajala niz moguih premetaljki

i anagrama poput drain (ispust) ili brian. Te je vieznanosti mogla

razrijeiti samo oslanjanjem na kontekst. Za dokaz o njezinoj mentalnoj
konfuziji, McCloskey joj je dao da ita reenice u kojima su slova i rijei
bile pobrkane, poput Na sanno purzu utjee dercebcija janvosti. A. H.
ne samo to je te reenice itala s lakoom, ve ih je spontano ispravljala i
bez oklijevanja obznanila da je 60 posto reenica bilo sasvim normalno!
Ona je cijeli ivot provela s tim deficitima, pa nije ni bila svjesna te
dramatine nestabilnosti svojega prostornog vida.
Deficit A. H. nije bio ogranien samo na itanje. Ona nije bila
sposobna u pravilnom smjeru napraviti kopiju jednostavnog crtea. Kad je
kopirala crte, bilo je 50 posto vjerojatnosti da e rezultat biti zrcalno
obratan (slika 7.8). Ve se u njezinim kolskim zapisima dalo nai mnogo
takvih izokretanja. Na kolskom izletu u The Phillips Collection u
Washingtonu D.C. na satu umjetnosti, ona je skicirala Renoirov Sveani
ruak na brodskoj proslavi - vedru ljetnu sliku koja prikazuje koketne
mlade mukarce i ene kako se zabavljaju u draesnom guinguetteu (kafiu
na otvorenom) na obali rijeke. Njezina se skica uglavnom fokusirala na
eire, ali ih je uspjela simetrino pogreno dodijeliti: oni koji su bili na
lijevoj strani slike javljali su se na desnoj strani skice i obratno.

Slika 7.8 U malobrojnim se sluajevima ini da disleksiju izaziva suvina simetrinost

vidnog sustava. U mlade disleksine ene A. H. pogreke u itanju ponajvie su se ticale
reverzibilnih slova "b", "d", "p", i "q", ali su pogaale i redoslijed i. neto rjee, identitet
drugih slova (vrh). A. H. je uestalo izokretala orijentaciju crtea koje je pokuavala
kopirati, osobito du osi lijevo-desno (sredina). Kad je pokuala brzo uhvatiti predmet
(dno), njezina bi ruka esto posegnula prema tono simetrinom poloaju, kao to se vidi
na ovoj viestruko eksponiranoj fotografiji (prema McCloskey i dr., 1995.; McCloskey i
Rapp, 2000.). Upotrijebljeno uz doputenje Journal of Memory and Language and
Psychological Science.

(Jo vie iznenauje to je A. H. povremeno pravila zrcalne pogreke

s nekim od najuobiajenijih gesti svakodnevnog ivota. U jednostavnom
testu hvatanja rukom trebala je zatvoriti oi, dok je netko pred nju postavio
drvenu kocku. Kad bi ula signal, trebala je otvoriti oi i kocku zgrabiti
najbre to moe. Videokamera koja je snimala scenu uhvatila je
fascinantan fenomen (slika 7.8): u dvije treine pokusa njezina je ruka u
poetku posegnula za suprotnom stranom! Tek bi kasnije skrenula u
pravom smjeru. A. H. je na tom testu hvatanja toliko esto izokretala lijevo
i desno da je njezina izvedba bila loija nego da je reagirala nasumce. Pa
ipak, samo je poetni smjer njezina pokreta bio pogrean: svi su drugi
parametri - kut, udaljenost i brzina - bili primjereni. A. H. je oigledno
patila od krajnje selektivnog problema prostornog izokretanja. ini se da je
njezin vidni sustav stalno preskakao slijeva nadesno, kao da ju je zli duh
silio da ivi u Alisinom svijetu s druge strane ogledala.
Tijekom rada s A. H. Michael McCloskey i njegovi kolege nehotice
su otkrili kako mogu pomoi svojoj pacijentici. Kad bi se ciljani predmet
kretao, treperio ili bio prikazan na manje od desetinke sekunde, njezina se
izvedba popravljala. Treperava slova, rijei ili izrazi na deset perioda po
sekundi doista su bili dovoljni da njezine rezultate itanja dovedu na
normalnu razinu. Taj je fenomen jo uvijek vrlo misteriozan - on zapravo
izravno proturjei vladajuem stavu da je disleksija posljedica oteene
magnocelularne putanje za brzu vizualnu obradu.394 Kod A. H. je
treperenje bilo toliko djelotvorno da je poela itati pod stroboskopskim
svjetlom!
Primjer A. H. tolika je iznimka u odnosu na sve to je u znanstvenoj
literaturi napisano o disleksiji da postavlja vie pitanja nego to daje
odgovora. Koliko djece koja su obiljeena kao disleksiari u stvari poput
nje pate od primarnog deficita prostorne percepcije? Bi li i drugi
disleksiari imali koristi od stroboskopskog svjetla? Iznad svega, koji
mehanizam oteenja moe objasniti to misteriozno zrcalno izvrtanje
vizualnog svijeta? Je li A. H. patila od rane lezije dorzalne putanje, koja
predmete smjeta u prostoru i razluuje lijevo i desno? Ili je njezin deficit
potekao iz ventralne putanje, koja je moda patila od vika zrcalnih
poveznica iz uljevitog tijela? Ili moda iz zamislivog deficita
oduavanja: tijekom uenja itanja manjkavi mehanizam sinaptike
eliminacije ostavio joj je vizualni sustav malog djeteta, nesposoban
percipirati razliku izmeu rijei i njezine zrcalne slike. Oslikavanje mozga

bi bez sumnje trebalo malo rasvijetliti ta otvorena pitanja.

U krajnjoj analizi, fascinantan sluaj A. H. podsjea nas da je za
normalan razvoj itanja od najvee vanosti vizualno-prostorna
pozornost.395 Dobra vjetina dekodiranja ne nastaje samo iz asocijacija
izmeu slova i govornih zvukova - slova se takoer moraju percipirati u
pravilnom poloaju, na prikladnom mjestu u prostoru i po ispravnom
redoslijedu lijevo-desno. U mozgu mladog itatelja mora doi do suradnje
izmeu ventralnog vidnog puta, koji prepoznaje identitet slova i rijei, i
dorzalnog puta, koji kodira njihov poloaj u prostoru i programira pokrete
oiju i pozornost. Kad bilo koji od tih imbenika posrne, itanje pada na
nos.
injenica da za itanje treba uvjebati i dorzalnu i ventralnu putanju
moe objasniti znaajan uspjeh koji su imale metode poduavanja koje
naglaavaju motorike geste. U ustanovama za predkolski odgoj koje
slijede metodu koju je prva uvela talijanska psihologinja Maria Montessori,
jedna od aktivnosti koje djecu pripremaju za itanje sastoji se od
iscrtavanja obrisa velikih slova izrezanih od brusnog papira. Djeca se ue
da to ine slijeva nadesno, obraajui osobitu pozornost na redoslijed
kojim crtaju poteze. Ta aktivnost sjedinjuje pokrete, dodir, vid i osjeaj za
prostor. Nametanjem asimetrine putanje, uvijek slijeva nadesno, bez
sumnje se simplificira slamanje simetrije u ventralnom vidnom putu.
Francuski psiholog Edouard Gentaz eksperimentalno je demonstrirao da je
u normalne djece ta metoda za vie osjetila djelotvornija od samoga
klasinog fonolokog i vizualnog treninga.396
Ispitivanja za vie osjetila otvaraju cijeli novi smjer buduih
istraivanja. Slikovni prikaz mozga moda moe pokazati da taktilna
metoda poboljava funkcionalne sveze koje povezuju dorzalni i ventralni
put. Prostorno i taktilno istraivanje slova takoer bi moglo pomoi djeci
koja pate od deficita u itanju vizualnog porijekla. Metoda intervencije
zasnovana na dodiru moda bi A. H. mogla pomoi da popravi svoje
itanje. S napredovanjem znanosti o itanju uvjeren sam da neemo samo
zadobiti bolje razumijevanje naina na koji se ljudski mozak prenamjenjuje
za itanje. To bi novo znanje s vremenom trebalo omoguiti razvoj boljih
tehnika za poduku i rehabilitaciju, koje optimalno odgovaraju djejem
mozgu.

Osmo poglavlje
Prema kulturi neurona
itanje otvara nove vidike prema naravi interakcija izmeu kulturnog
uenja i mozga. Model neuronskog recikliranja trebalo bi proiriti i na
druge kulturne izume osim itanja. Matematika, umjetnost i religija takoer
bi se mogle tumaiti kao sapeti ureaji, prilagoeni naim primatskim
mozgovima milenijima kulturne evolucije. Meutim, postoji jedno kljuno
nerazrijeeno pitanje: zato su ljudi jedina vrsta koja je stvorila kulturu te
stoga smiljaju nove namjene za svoje modane sklopove? Moja je
pretpostavka da irenje svjesnog neuronskog radnog prostora, golema
sustava kortikalnih sveza, omoguava fleksibilno rasporeivanje mentalnih
predmeta za nove svrhe.

Kad je proglaeno da se u Biblioteci nalaze sve knjige, prvi dojam bio je

dojam bezumne sree. Ljudi se osjetie gospodarima nekakvog netaknutog
i tajnog blaga.
Jorge Luis Borges, Babilonska knjinica397
Da Bog postoji, bio bi knjinica.
Umberto Eco
Kako se bliimo kraju naeg putovanja u mozak itatelja, postaje
jasno da nam je samo sretan sluaj omoguio da itamo. Ako su knjige i
knjinice igrale nadmonu ulogu u kulturnoj evoluciji nae vrste, to je
stoga to nam plastinost mozga omoguava da svoj primatski vidni sustav
recikliramo u orue za jezik. Izum itanja doveo je do mutacije naih
modanih sklopova u ureaj za itanje. Zadobili smo novu i gotovo
arobnu sposobnost - mo da svojim oima sluamo mrtve. Ali itanje je
bilo mogue jedino stoga to smo naslijedili kortikalna podruja koja su
mogla nauiti povezivati vizualne grafite s govornim zvukovima i
znaenjima.
Moda ne iznenauje to se pokazalo da su nai modani sklopovi
nesavreno prilagoeni itanju. Slaba vizualna rezolucija, strma krivulja
uenja i naporna sklonost zrcalnoj simetriji svjedoe o naoj proloj
evoluciji. Evolucija naalost nije predvidjela da e nai modani sklopovi
jednog dana biti reciklirani za prepoznavanje rijei. Ali na nesavreni
hardver nije sprijeio generacije pisara, od drevnog Sumera nadalje, da
nau naine kako da iskoriste te sklopove. Oni su smislili djelotvorne
sustave pisanja ije je unapreivanje tijekom godina omoguilo da oznake
na ovoj stranici govore vaemu mozgu.

Razrjeavanje paradoksa itanja

Na prvim sam se stranicama ove knjige pitao kako je do izuma
pisanja moglo doi u mozgu koji prvobitno nije bio dizajniran za tu
vjetinu. Kako se ljudski primat nepromijenjena genoma pretvorio u
knjikog moljca? Taj se misterij, koji sam nazvao paradoksom itanja,
samo zgusnuo kad smo otkrili da, premda je itanje prisutno tek nekoliko
tisua godina, u svih su odraslih itatelja mozgovi opremljeni fino

ugoenim mehanizmima itanja.

Sada znamo da nema nikakvog paradoksa. Ljudski mozak nije
evoluirao za itanje. Bioloka je evolucija slijepa, i nikakav boanski
arhitekt nije na mozak spojio tako da bismo mogli itati njegovu knjigu!
Jedina je evolucija bila ona kulturna - samo je itanje progresivno
evoluiralo prema obliku koji je prilagoen naim modanim sklopovima.
Nakon stoljea pokuaja i pogreaka, sustavi pisanja diljem svijeta
pribliili su se slinim rjeenjima. Svi se oni oslanjaju na skup oblika koji
su dovoljno jednostavni da budu pohranjeni u naem ventralnom vidnom
sustavu i povezani su s naim jezinim podrujima. Kulturna je evolucija
nae sustave pisanja toliko dobro ugodila da im sada treba samo nekoliko
godina da obuzmu neuronske sklopove itatelja poetnika. Uveo sam ideju
neuronskog recikliranja kako bih opisao kako pisanje djelomino ili
potpuno zaposjeda kortikalna podruja koja su izvorno bila namijenjena
drugoj funkciji.
Budui da vjerujem da su detalji znaajni, duboko sam zaronio u to
kako nai sklopovi za itanje funkcioniraju. Nadam se da mi itatelji nee
zamjeriti opirnost, ali htio sam vrlo konkretno ilustrirati dva bitna aspekta
modanih funkcija. Moj je prvi cilj bio demonstrirati da se kulturno
stjecanje ne oslanja na ope mehanizme uenja - ono je usidreno u
specifinim ve postojeim neuronskim sklopovima vrlo usko definirane
funkcije. to se tie itanja, te sklopove poinjemo razumijevati sa sve
veom preciznou. Sada znamo da oni pripadaju vidnim putevima za
invarijantno prepoznavanje predmeta, koje su prisutne u svih primata.
Njihova bogata interna struktura i djelomina sposobnost za uenje novih
oblika postavile su granicu prihvatljivosti sustava pisanja.
Moja je druga teza, koja proizlazi iz prve, da ljudske kulture nisu
golema podruja beskonane raznolikosti i arbitrarne inventivnosti, to se
svia drutvenim znanstvenicima. Struktura mozga dri nas na kratkom
lancu to se tie kulturnih konstrukcija. Sposobnost Homo sapiensa za
invenciju nije beskrajna, nego je suuje na ogranieni skup neuronskih
konstrukcija. Ako ljudske kulture pruaju sliku vreve raznolikosti, to je
stoga to iz viestrukih kombinacija ogranienog odabira temeljnih
kulturnih odlika moe proistei eksponencijalan broj kulturnih formi.
to se tie itanja, hipotetske su kulturne invarijante konkretne i
opipljive. Od kineskih znakova do abecede, svi su sustavi pisanja
zasnovani na morfonolokom principu - oni simultano prikazuju korijene

rijei i fonoloke strukture. Oni se takoer oslanjaju na malen inventar

vizualnih oblika koji su prisutni diljem svijeta, i koje je prvi otkrio Mare
Changizi (pogledati 4. poglavlje). U pozadini vidljive raznolikosti pisanja
lei irok raspon univerzalnih, neuroloki odreenih obiljeja.

Univerzalnost kulturnih formi

U ovom bih zavrnom poglavlju htio obraniti ideju da je itanje samo
jedan od mnogih primjera kako kulturnu inovaciju obuzdava naa
neuronska arhitektura. Ako model neuronskog recikliranja proirimo na
druge ljudske djelatnosti, trebali bismo ih moi povezati s njihovim
odgovarajuim modanim mehanizmima. Veza te vrste omoguila bi nam
razumijevanje neuronskih ogranienja koja definiraju domaaj ljudske
kulturne inventivnosti. Za sada se ta mogunost ini udaljenom, ali bismo
jednog dana mogli biti sposobni nabrojiti bitne sastojke sve ljudske kulture
(ukljuujui obitelj, drutvo, religiju, glazbu, umjetnost i tako dalje) i
razumjeti kako se svaki od njih odnosi prema golemu nizu naih modanih
sposobnosti.
S veseljem iekujem cvjetanje takve kulture neurona, ije je prve
stepenice tijekom posljednjih trideset godina poloio francuski neurobiolog
Jean-Pierre Changeux.398 U dohvatu nam je toan prikaz raznih dimenzija
ljudske kulture. Od te neuroantropoloke perspektive svako bi kulturno
obiljeje na kraju trebalo biti povezano s definiranim neuronskim
sklopovima ije bi kolektivne kombinacije objasnile viestruke oblike koje
mogu poprimiti kulturne reprezentacije. Meutim, trebalo bi biti jasno da
ne zagovaram izravnu i naivnu redukciju kulturnih obiaja na jedan jedini
gen, molekulu ili kategoriju neurona. Kao i s itanjem, niz premoujuih
zakona u krajnjoj liniji mora kulturne konstrukcije usidriti u njima
relevantne modane mree. Ti premoujui zakoni moraju u sebe
integrirati zakone ljudske psihologije, a ne eliminirati ih. Oni takoer
moraju ukljuivati povijesne, politike i ekonomske sile koje su oblikovale
ljudska drutva.
Takvo bi gledite moglo zvuati obeshrabrujue, ali ja nisam jedini
koji misli da mi to moemo. Vie je mojih kolega izrazilo sline argumente
u korist jedinstva znanja, odnosno suglasja,399 izmeu humanistikih
znanosti, psihologije i, na kraju, znanosti o mozgu. Lingvist Noam
Chomsky bio je jedan od prvih znanstvenika koji su snano isticali granice

kulturnog relativizma:
[Prema uvrijeenom stajalitu,] bogatstvo i specifinost
ivotinjskih instinkta jest ono to objanjava njihova znaajna
postignua na nekim podrujima i nedostatak sposobnosti na
drugima (tako glasi taj argument), dok su ljudi, koji nemaju
tako artikuliranu instinktnu strukturu, slobodni misliti, govoriti,
otkrivati i razumijevati bez takvih granica. I logika problema i
ono to sada poinjemo razumijevati, upuuju na to da to nije
ispravan nain da se identificira ljudsko mjesto u ivotinjskom
svijetu.400
Nekoliko godina prije, 1974., francuski je antropolog Dan Sperber
podcrtao kako iz nagomilanih etnografskih zapisa ne izranja slika
neograniene varijabilnosti, ve izrazito razraenih varijacija unutar
naizgled proizvoljno ogranienog skupa.401 Pretpostavku da kulturna
raznolikost skriva ogranien niz univerzalnih mentalnih struktura prvi je,
naravno, iznio utemeljitelj strukturne antropologije, Claude Levi-Strauss.
Njegovu je teoriju nedavno uvelike potvrdilo istraivanje kognitivnog
antropologa Donalda Browna. U svojoj knjizi Ljudske univerzalije (Human
Universals),402 Brown daje dug popis od gotovo etiri stotine obiljeja koja
dijele sve kulture. Te univerzalne znaajke seu od upotrebe naziva boja i
brojeva do teritorijalnosti, izraza lica, stvaranja glazbe, igara, pravnih
sustava i mnogo toga drugoga.
Koje je porijeklo tih temeljnih kulturnih obiljeja? Sperber dri da
ona potjeu od u temelju modularne strukture ljudskog uma.403 U
elaboraciji hipoteze Jerrya Fodora,404 Sperber um smatra zbirkom
specijaliziranih modula koji su evoluirali kao reakcija na potrebu za
usvajanjem neke specifine oblasti kompetencije. Za Sperbera svaki modul
otpoinje s uskom oblasti primjene, ogranien na situaciju koja je
motivirala njegovu evoluciju. Meutim, ta se oblast moe proiriti da
obuhvati vei raspon unosa, to ostavlja prostora za kulturne izume
potpuno novih aktivirajuih podraaja.
Dobar je konkretni primjer prepoznavanje lica. Vizualna
kompetencija za lica kod svih se ljudi javlja rano u djetinjstvu. Ona je
povezana sa specijaliziranim vidnim podrujem koje su neki nazvali
modulom za lica.405 Prava oblast tog modula, odnosno podaci koje on
po svojoj biolokoj funkciji obrauje, navodno se sastoji samo od ljudskih

lica - taj je modul evoluirao za taj skup podraaja stoga to nam je

ovladavanje njime dalo evolucijsku prednost. Ali na ureaj za
prepoznavanje lica takoer okida na predmete koji nisu stvarno ljudsko
lice, primjerice pri pogledu na kip ili fotografiju, zatim na prizor lica Isusa
Krista u krpama snijega koji se topi ili na divovsko ljudsko lice koje
astronomi vide na Marsu (koje je u stvari sjena planine). Mogu ga pobuditi
ak i minimalni rasporedi oblika, poput internetskih smileyja i drugih
emotikona (). U Sperberovu sustavu svi ti podraaji, prirodni ili umjetni,
pripadaju stvarnoj oblasti tog modula, odnosno minimalnim
informacijama koje zadovoljavaju uvjete hipotetskog modula za lica.
Za Sperbera upravo ta diskrepancija izmeu stvarne oblasti i prave
oblasti naih mentalnih modula ostavlja prostora za ljudsku domiljatost, i
nju iskoritavaju ljudske kulture. Ljudi smiljaju mnotvo kulturnih
predmeta da privuku pozornost drugih ljudi. Njihova je jedina svrha
uzbuditi modane module na to neoekivaniji i privlaniji nain.
Univerzalna sklonost ljudskih kultura za stvaranje portreta, kipova,
karikatura, maski, minke i tetovaa vjerojatno je posljedica neke vrste
kulturne igre koja se igra na granicama naeg modula za prepoznavanje
lica. Doista, ti kulturni artefakti ne imitiraju uvijek ljudsko lice - oni
njegova obiljeja preuveliavaju u neto to etnolozi zovu
superpodraajem, odnosno prikazom koji aktivira modul za lica jae
nego stvarno lice. Kad je optimaliziran do te mjere da postaje
superpodraaj, kulturni izum poveava svoju reproduktivnu efikasnost i
moe se unutar neke ljudske skupine razmnoavati kao mentalna
epidemija.

Neuronsko recikliranje i modani moduli

Oigledna srodnost, pa i odreena komplementarnost povezuju
koncept prave nasuprot stvarnoj oblasti Dana Sperbera i moju pretpostavku
o neuronskom recikliranju. Oba pogleda naglaavaju kako kulturni predmet
koji evolucija ne bi mogla anticipirati nalazi svoje mjesto u arhitekturi
naeg mozga. To moe samo ako pripada naem inventaru nauivih
mentalnih oblika, sadranom u normalnim uvjetima djelovanja naih
kortikalnih sklopova.
Jedina ograda koju imam prema Sperberovu stajalitu jest to to je on
sklon podcijeniti ulogu uenja i plastinosti mozga u ishoditu kulturnih

univerzalija. Premda sve module opisuje kao instinkte za uenje, strojeve

za stjecanje novog znanja, a ne kruto ugraene ureaje, on naglaava da su
oni sposobni uiti jedino unutar relativno ograniene sfere. Zapravo, njihov
nedostatak fleksibilnosti igra bitnu ulogu u njegovu argumentu da je za
univerzalna obiljeja ljudskih kultura odgovoran zatvoren popis uroenih
modula: hipotetski svi mukarci i ene posjeduju isti fiksni niz modula
koje je definirala ljudska evolucija.
Pogled na kulturu koji izranja iz Sperberove teorije mogao bi se initi
reduktivan. Ako slijedimo tu misao, svaka je ljudska kultura samo vrea
lukavtina za podraivanje ve uspostavljenih modanih modula. itanje
sugerira da kulturna inventivnost znatno nadilazi taj opis. Ona nije
jednostavno nastala zahvaljujui podraivanju naega vidnog sustava.
Pisanje je stvorilo uvjete za pravu kulturnu revoluciju tako to je
radikalno proirilo nae kognitivne sposobnosti. Izlaganje djetetova mozga
itanju u dobi u kojoj je najplastiniji stvara golemo preusmjerenje ljudske
spoznaje, koje daleko nadmauje puko preusmjeravanje unosa
pojedinanog modula.
Moram dodati da mi pojam modula nije pretjerano drag. Taj pojam
kognitivne funkcije zakljuava u fiksne elije koje navodno prekrivaju
povrinu naih mozgova. Koritkalna je stvarnost znatno raznolikija,
redundantnija i plastinija. Jean-Pierre Changeux istaknuo je eksplozivan
razvoj sinapsi do kojega dolazi u prvim godinama ivota i koji u djejem
korteksu iznjedruje raznolikost i redundantnost. Premda su modani
sklopovi organizirani ve pri roenju, ini se da nisu vrsto dodijeljeni
pojedinoj domeni, ve je mogue da su jednostavno skloniji olakati
njezino stjecanje. Zahvaljujui svojim obilnim svezama, modani sklopovi
koji su se razvili pod selektivnim pritiskom odreenoga kognitivnog
ogranienja mogu se prenamijeniti za vrlo razliite funkcije.
Mehanizam recikliranja neurona znatno obogauje domaaj
Sperberove modularne hipoteze. Obrisi naih modanih procesora nipoto
nisu kruti, nego sadre element plastinosti. Njihova se funkcija moe
promijeniti, posebno u kulturama koje provode intenzivno obrazovanje i
mozgove djece od vrlo rane dobi izlau kulturnim predmetima. Plastinost
omoguava kulturnu raznolikost koja daleko nadmauje fiksan popis
modula. Nadalje, revolucionarni izumi poput interneta ili kompjutorskog
mia pokazuju da smo vjerojatno daleko od otkria svih potencijala nae
modane alatne kutije.

Konano, moramo priznati da brzina i lakoa s kojom se javljaju

kulturni izumi uvelike variraju, vjerojatno kao funkcija koliine
kortikalnog recikliranja koje je potrebno da se njima ovlada. Svi misaoni
predmeti po definiciji se uklapaju u okvir nauivih reprezentacija koje
mogu biti smjetene u naim modanim sklopovima. Meutim, neki od
njih mogu zahtijevati kompleksnije promjene od drugih. Dok kulture
diljem svijeta obiluju licima, tetovaama i maskama, itanje, matematika i
glazba nedavni su izumi nejednake kompleksnosti i promjenjive brzine.
Intenzivno i rano poduavanje koje je potrebno da bi ih se nauilo
odaje do koje oni mjere nameu sinaptiku reorganizaciju naih postojeih
modanih sklopova. Ti kulturni predmeti nisu svi jednako dostupni mogue je da bi nai mozgovi trebali proi vie prijelaznih stepenica na
kulturnoj skali prije nego to odreene specifine kortikalne nie postanu
dostupne.

Prema popisu kulturnih invarijanti

Ambiciozni suvremeni istraivaki programi poeli su ispitivati
najistaknutija obiljeja ljudske kulture, poput glazbe, religije, vjere,
matematike i znanosti. Oni nastoje ustanoviti koji su modani sklopovi
povezani s tim tvorevinama i ispitati njihove mogue filogenetske i
epigenetske prethodnike. Brzi pregled otkriva nekoliko domena u kojima
su dostini znaajni napreci.
Prirodne znanosti
Sve se kulture zanimaju za razvrstavanje biljaka i ivotinja.406 Scott
Atran i Dan Sperber to bavljenje taksonomijom povezuju s hipotetskim
modulom narodske biologije, koji je specijaliziran za stjecanje znanja o
ivim biima. Mogue je da posjed takvog modula igra kljunu ulogu u
preivljavanju neke vrste time to utjee na njezine hranidbene obrasce,
zdravlje i opu integriranost u okolinu. Razvojna psihologija, slikovni
prikazi i neuropsihologija doista su poeli otkrivati specijalizaciju mozga
za znanje o biljkama i ivotinjama, koja se javlja u male djece prije nego
to sazru, i koju neke lezije mozga unitavaju.407
Matematika

Moj je vlastiti laboratorij uz nekoliko drugih ispitivao kako su

jednostavni matematiki predmeti usidreni u mozgu.408 Sve kulture dijele
minimalni skup apstraktnih matematikih koncepata, prisutnih i u
aritmetici i u geometriji. Ti se koncepti javljaju u ranom djetinjstvu, ak i
pri izostanku ikakvoga formalnog obrazovanja. Najbolji je primjer koncept
broja. ak i neobrazovano ameriko dijete, iji jezik nema rijei za brojeve
iznad pet, razumije razliku izmeu skupova od dvadeset naspram etrdeset
tokica, moe ih poredati, pa ak i spojiti priblinim zbrajanjem ili
oduzimanjem.409 Ta je centralna sposobnost za elementarnu aritmetiku
povezana s parijetalnim renjevima obiju hemisfera, gdje se kod svake
ljudske bebe, djeteta ili odraslog moe nai podruje osjetljivo na broj
predmeta.410 Nadalje, sada znamo da ak i mozak majmuna makaki sadri
neurone koji su podeeni na odreen broj predmeta - na poloaju u mozgu
koji se ini da je isti homolog ljudskoga parijetalnog podruja koji se
aktivira tijekom raunanja napamet.411 Zabavno je pomisliti da teorija
brojeva, kojom se esto paradira kao vrhuncem iste matematike,
korijene ustvari ima u ivotinjskoj sposobnosti za praenje stvari za
prehranu i drugih ivotinja, to su dvije funkcije od oigledne vrijednosti
za preivljavanje ivotinja.
Istraivanje brojeva i mozga oprimjeruje kako matematika poiva na
osnovnim i univerzalnim sposobnostima ljudskog uma. Njezini konani
temelji lee u strukturiranim mentalnim reprezentacijama prostora,
vremena i brojeva koje smo naslijedili iz nae evolucijske prolosti i koje
uimo kombinirati na nove naine uz pomo napisanih i izgovorenih
simbola.
Umjetnosti
Sve kulture proizvode umjetnika djela, skupe dekorativne kreacije
ija praktina upotreba nipoto nije oigledna. U svojim knjigama i
predavanjima o neuroestetici na College de France (2003.-2005.), JeanPierre Changeux predloio je neurobioloku ocjenu umjetnikih formi,
posebno slikanja i muzike.412 Kao sinteza viestrukih evolucija, na
mozak smjeta velik odabir mentalnih reprezentacija koje mogu objasniti
kompleksne emocionalne reakcije koje izaziva umjetniko djelo. U
neuronskom smislu slika se ralanjuje na mnoge dijelove koji se prenose
brojnim podrujima mozga. Svaki od tih podruja obrauje jedno od
svojstava umjetnikog djela: boju, teksturu, lica, ruke, izraavanje osjeaja.

Umjetniko djelo postaje remek-djelo kad razne razdijeljene modane

procesore podrauje na nov, sinkron i harmonian nain.
Ameriki neurolog Vilyanur Ramachandran izloio je ideje sline
ovima. On dri da svrha umjetnosti... nije samo da prikazuje ili
predstavlja stvarnost... ve da je uzdie, transcendira, ili ak i da [je]
iskrivi... da je pojaa kako bi snanije aktivirala iste one ivane
mehanizme koje bi aktivirao izvorni predmet.413 Za britanskog
neuropsihologa Semira Zekija umjetnici su u nekom smislu neurolozi,
koji ispituju mozak tehnikama koje su za njih jedinstvene.414 Zeki
spekulira da bi umjetnike forme mogle biti povezane s djelomino
odjelitim modanim sklopovima: fovizam u naemu mozgu stimulira
podruje V4 za boju, kinetika umjetnost pomie granice naeg podruja
MT/V5 za kretanje, i tako dalje... Nadalje, rad nadarenih umjetnika skriva
golem broj tumaenja koja stalno obnavljaju uitak promatraa.
Changeux ide jedan korak dalje. On smatra da puko podraivanje
nekolicine modanih sustava nije dovoljno za stvaranje prave umjetnike
forme. Djela umjetnosti kojima se najvie divimo nisu tek superpodraaji
koji promatrae fasciniraju koritenjem hipnotikih pokreta ili okantnih
boja - premda se ini da bi se ta definicija mogla primijeniti na stanovite
trendove suvremene umjetnosti! Remek-djela bi prije svega trebala odisati
harmonijom. Tek se sad poinje istraivati glazbeni aspekt neuronskih
osnova za osjeaj koherencije izmeu pojedinih dijelova i vee cjeline,
consensus partium, koji Changeux smjeta u sr umjetnikog stvaranja.415
Ovdje pojam harmonije glazbenih akorda ima vrstu fizikalnu definiciju.
Osnovna osjetljivost na glazbene intervale oktava i kvinti jest kulturna
univerzalija koja je prisutna ve u male djece. ini se da se to obiljeje
pojavljuje na razini primarnoga auditivnog podruja, gdje konsonantni
akordi pobuuju koherentnu i sinkronu neuronsku aktivnost, dok
disonantni tonovi pobuuju bolno uznemirujue, lupajue ritmove. Moe li
se na slian nain objasniti harmonija u slikanju ili kiparstvu, pomou neke
vrste fazne sinkronije u vie rasporeenih modanih podruja koju potie
neko remek-djelo? Trenutano nemamo nikakvih konanih odgovora na to
pitanje, jer je neuroestetika i dalje kontroverzno podruje neuroznanosti
koje je tek u zametku.
Religija
Jo je kontroverznije pitanje moe li neuroznanost rasvijetliti

univerzalnu ljudsku sklonost religiji. Moe li se religijsko miljenje pratiti

sve do njegovih pretpostavljenih evolucijskih i neurobiolokih korijena?
Tri nedavno objavljene knjige416 iznose kognitivna, pa ak i
neuroteoloka objanjenja univerzalnosti religije i njezine tisuljetne
stabilnosti.
Daniel Dennet razrauje izvorno memetiko objanjenje Richarda
Dawkinsa. On tvrdi da naa sposobnost kulturne transmisije pomou jezika
i oponaanja nuno vodi javljanju parazitskih mentalnih reprezentacija
zvanih memi. Ti mentalni predmeti ne moraju biti korisni za svoje
domaine - jedini je uvjet da funkcioniraju kao djelotvorni replikatori,
koji olakavaju prenoenje iz jednog uma u drugi. Religije nisu nita doli
skupovi mentalnih reprezentacija koji se sami razmnoavaju i koji imaju
jednu svojstvenu karakteristiku: sam njihov sadraj vjernicima stipulira da
bi bilo svetogre ne drati ih se slijepo i iriti ih vjerno i marljivo. Pascal
Boyer malo dublje prodire u kognitivne temelje koji objanjavaju lakou s
kojom se ire religijske ideje. On poput Sperbera pretpostavlja da te
mentalne epidemije nalaze odjek u ve postojeim mentalnim modulima
naeg mozga. Religija je neka vrsta parazita koji se vozi pika lonca na
kognitivnim modulima predodreenima za socijalnu inteligenciju, moralni
osjeaj i uzrono zakljuivanje - onima zbog kojih zakljuujemo da postoji
uzroni agens kad vidimo da se predmeti kreu na ciljno usmjeren nain. U
osnovi, kae Boyer, mi smo tako ustrojeni da u svojoj okolini otkrivamo
svemoni plan, namjeru i moralnost.
Naposljetku, Scott Atran se fokusira na objanjavanje sklonosti ljudi
prema nadnaravnome. Prema njegovu vienju, nadnaravna bia poput
nevidljivih predaka, misleih stabala, zlonamjernih predmeta ili zaaranih
uma predstavljaju jedinstvenu kombinaciju zbog koje su izvanredno
privlana. S jedne strane, oni jasno upadaju u priroene mentalne
kategorije pomou kojih parsiramo prirodni svijet (mjesta, predmete,
ivotinje, ljudska bia), ali s druge strane naruavaju neka od osnovnih
pravila tih kategorija. Magnetski utjecaj koji ta diskrepancija vri
objanjava zato su nam ti posve imaginarni koncepti toliko privlani. Oni
su vrlo djelotvorni superpodraaji za mozgove kako djece tako i odraslih.
Poput Janusa, rimskog boga s dva lica, jedno im lice omoguava da prodru
u nae mentalne module, dok drugo pojaava nau pozornost i pamenje.
Upravo kao to nas kinetika umjetnost fascinira podraivanjem modanog
podruja za kretanje, nadnaravne su misli hipnotiki mamci za podruja
mozga koja kodiraju mjesta, predmete, ivotinje i ljudska bia.

Svi ti evolucijski prikazi zvue istinito, ali se ne doimaju kao da

ispunjavaju svoj cilj da objasne kompleksnost drutvenih i kulturnih
fenomena. Mogu imati samo hvale za njihove pokuaje da misterije
umjetnosti i religije poveu sa standardnim kognitivnim fenomenima koji
se u krajnjoj liniji mogu ispitivati pomou orua psihologije i slikovnih
prikaza mozga. Pa ipak, oni me uvijek podsjeaju na Prie iz dungle
Rudyarda Kiplinga, o tome kako je deva dobila svoju grbu ili leopard svoje
pjege. Poput Kiplingovih pria, teorije umjetnosti i religije oslanjaju se na
spekulativne mehanizme koji su trenutano jo uvijek uvelike odijeljeni od
objektivnog eksperimentiranja. Nasuprot tome, moda je najzanimljiviji
aspekt itanja to to je ono vrlo podatno rigoroznom seciranju neuronskih
mehanizama koji mu lee u podlozi. Premda je ono izum visoke razine
specifian za ljude, on se u konanici odnosi na jasno identificirane
modane sklopove koji se mogu reproducirati. Radujem se buduim
eksperimentalnim iskoracima koji e najposlije neuroestetiku i
neuroteologiju dovesti do iste razine znanstvene strogosti.

Zato smo mi jedina kulturna vrsta?

Pretpostavka da se svako vanije obiljeje ljudskih kultura odnosi na
odreene modane module ili procesore naslijeene od nae evolucijske
prolosti nailazi na jedan vaan prigovor. Ako s drugim primatima dijelimo
veinu, ako ne i sve te procesore, zato smo jedina vrsta koja je izrodila
goleme i vrlo razvijene kulture?
Unato nedavnim raspravama o opsegu ivotinjskih kultura, Homo
sapiens je u kulturnoj sferi doista jedinstvena vrsta. Desetljea strpljiva
etolokog promatranja urodila su samo popisom od trideset devet
autentinih kulturnih crta kod naih najbliih roaka, impanzi. Kultura
se definira kao ponaanje koje se razlikuje meu skupinama ivotinja iste
vrste, koje se prenosi meu generacijama i koje nije tek jednostavna
posljedica varijacija u lokalnoj okolini.417 Pobornici kultura impanza
injenice da impanze iz Mahale u Tanzaniji kopaju noseve prutom, ili da
na etirima od sedam mjesta u Africi pljeskanje rukama slui za
privlaenje pozornosti druge impanze, trijumfalno identificiraju kao
kulturne odlike. Ne poriem vanost tih opaanja - ona slue da obiljee
jedinstvenost ljudske vrste i pokuavaju je dovesti u vezu s klasinim
mehanizmima nesvjesnog oponaanja i drutvene transmisije. Meutim,
oskudnost ivotinjskih kultura i mala koliina njihovih sadraja u snanom

su kontrastu s neizmjernim popisom kulturnih tradicija koje ak i najmanja

ljudska grupa spontano razvija.
Posebno je instruktivan primjer grafike umjetnosti. Gotovo da nema
ljudskog drutva koje ne prakticira neku vrstu crtanja ili rezbarenja, bilo na
stijeni, u zemlji ili na ljudskom tijelu. Tim su umjetnikim formama
nevjerojatno ovladali ve nai preci iz vieg paleolitika, o emu na primjer
svjedoe crtei na stijenama u pilji Chauvet (prije 32.000 godina). U
velikom su mnotvu kultura, ukljuujui inuitske i indijske, crtei ubrzo
preuzeli simboliko znaenje, posebno za oznaivanje broja. Potpuno
razvijeno pismo javilo se tri tisue godina prije naeg vremena na barem
etirima odvojenim popritima (Sumer, Egipat, Kina i Mezoamerika).
Nasuprot tome, nijedna vrsta majmuna ili ovjekolikog majmuna nikad
nije stvorila ni jedan pravi simboliki sustav.
Iznenaujui nedostatak grafike domiljatosti u neljudskih primata
nije posljedica ikakvog trivijalnog vidnog ili motorikog ogranienja. Kad
joj se dade elektronska podloga za crtanje, jednogodinja impanza
uspijeva proizvesti toke, linije i krivulje.418 Prema japanskom istraivau
ovjekolikih majmuna Testuru Matsuzawi, impanze kao da posjeduju
intrinzinu motivaciju za crtanje. Kad se podloga programira da na ekranu
ne ostaje trag, oni je prestaju koristiti, to upuuje na to da vidljivi tragovi
za ivotinje koje se istrauju imaju neku vrstu pojaavajue vrijednosti
Zato onda, kad im se dade oprema za crtanje i slikanje, impanze nikad ne
stvaraju nita vie od nekoliko nasuminih obojenih povrina, naizgled
lienih ikakvoga komunikacijskog ili referencijskog cilja (vidi sliku 8.1)?
Ako kulturna inventivnost proistjee od recikliranja modanih mehanizama
koje ljudi dijele s drugim primatima, treba objasniti golemu razliku izmeu
kulturnih vjetina ljudskih bia i impanzi.

Slika 8.1 U neljudskih primata grafika je proizvodnja minimalna. Trinaestomjesena

impanza nauila je upravljati grafikim tabletom i iscrtavati elementarne krivulje, ali
nikad nije razvila nikakvu sposobnost komuniciranja ideja putem crtea (lijevo, prema
Tanaka, Tomonaga i Matsuzawa, 2003.). Kompoziciju* na desnoj strani proizvela je
odrasla impanza koja je poluneovisno ivjela u rezervatu Mefou Forest u Kamerunu,
kojoj su dani platno i vodene boje ( Canadian Ape Alliance). Upotrijebljeno uz
doputenje Animal Cognitiona.

Plastinost svojstvena samo ljudima?

Predloeno je nekoliko rjeenja za tu zagonetku. Jedno od njih
naglaava to da je ljudski mozak obdaren veom plastinou od mozgova
naih roaka, impanzi. injenica da se raamo s nerazvijenim i vrlo
plastinim mozgom neporecivo je jedna od najistaknutijih osobina Homo
sapiensa, koja nas izdvaja od drugih primata, pa ak i od naeg pretka
Homo erectusa.419 U usporedbi s drugim primatima, raanje ljudskog
novoroeneta odvija se u doba kad je razvoj njegova mozga daleko od
toga da bude dovren. Kora mozga jo je uvijek neuroloki nerazvijena i
njezino e sinaptiko dozrijevanje trajati vie godina.
Premda dugotrajnija plastinost vjerojatno pridonosi sposobnosti

nae vrste da se prilagodi velikom mnotvu uvjeta okoline, sumnjam da

ona igra dominantnu ulogu u naem smislu za kulturnu inventivnost. ini
se da uenje nije ograniavajui imbenik koji spreava impanze da
razvijaju kulturne artefakte. Ustvari, velik broj pokusa demonstrira da je
mozak primata sasvim sposoban apstraktno uiti, pa ak i radikalno se
preusmjeravan na nove djelatnosti. Kao to su pokazali Nikos Logothetis i
Yasushi Miyashita, ak i makaki majmuni ue prepoznati proizvoljne
oblike krivulja i fraktala, na kakve nikad ne nailaze u svojem prirodnom
ambijentu. Kao to smo vidjeli u 3. poglavlju, takvo uvjebavanje
radikalno mijenja ugoenost mnogih neurona u vidnom korteksu makakija,
ime neuroni postaju selektivni za te nove oblike.420 Drugi su pokusi
impanze i majmune makaki ak uvjebavali da prepoznaju oblike
arapskih brojki, brzo ih poredaju i dovedu ih u vezu s odgovarajuim
koliinama.421
Majmuni takoer mogu nauiti rukovati alatima. Atsushi Iriki i
njegovi kolege na Sveuilitu u Tokiju nisu imali potekoa pri
poduavanju majmuna da se koriste dugim grabljama kako bi dosegli
predmete. Majmuni su se toliko izvjetili u tom zadatku da su uspijevali
skrivene predmete uhvatiti pomou videoveze na kompjutorskom
ekranu.422 Uenje baratanja alatima dovelo je do golemih promjena u
malenom podruju prednjega parijetalnog korteksa: proirila su se
neuronska recepcijska polja, izraeni su neurotrofski imbenici i pojaale
su se veze s udaljenim posteriornim kortikalnim podrujima. Slinosti s
ljudskim mozgom sugeriraju da bi taj predio mogao biti prethodnik ljudske
mree za nauene kretnje rukama, ukljuujui pisanje.
Ukratko, u drugih su primatskih vrsta oigledno prisutni zameci
ljudske sposobnosti za uenje simbola - premda nijedna od njih nikad nije
sama izumila kulturne simbole. Budui da majmunski mozak moe usvojiti
simbole i orua, za nedostatak kulturne inovacije u neljudskih primata ne
moe biti odgovorna smanjena plastinost mozga. Ono to nedostaje nije
sposobnost uenja, ve prije sposobnost izumljivanja i prenoenja
kulturnih predmeta.

itanje drugih umova

Iznesena je teorija da je ljudski mozak specifino pred-prilagoen
kulturnoj transmisiji. Michael Tomasello izriito zastupa to stajalite:

Ljudska su bia bioloki prilagoena kulturi na naine na koje

to drugi primati nisu. Razlika se moe jasno vidjeti kad se
sistematski usporede sposobnosti drutvenog uenja ljudi i
njihovih najbliih primatskih roaka. Ljudska prilagodba na
kulturu u ljudskoj se ontogenezi poinje manifestirati oko dobi
od jedne godine, kad ljudska djeca poinju druge osobe
shvaati kao intencionalne aktere poput sebe, te se s njima
ukljuuju u zajednike interakcije pozornosti. To pak
razumijevanje maloj djeci omoguava da upotrijebe neke po
snazi jedinstvene forme kulturnog uenja kako bi stekli
nagomilanu mudrost svojih kultura. 423
Prema Tomasellu posebnost nae vrste oslanja se na jedinstvenu
sposobnost kulturne transmisije, posljedicu nedavnog irenja modanog
modula za teoriju duha - mentalnu reprezentaciju tuih namjera i
uvjerenja. Taj modani sustav na barem tri razliita naina djeluje na
irenje kultura. Prvo, on odraslima omoguava da predoe opseg i granice
znanja svoje djece, to ih motivira da poduavaju, pa ak i da smiljaju
pedagoke strategije. Drugo, teorija duha djeci pomae da razumiju
komunikativne i pedagogijske nakane odraslih - ne zadovoljavaju se
ropskim oponaanjem odraslih, ve ih imitiraju s temeljitim
razumijevanjem njihovih ciljeva.424 Konano, teorija duha svakom
pripadniku ljudske vrste dodjeljuje sposobnost da se predstavlja, da obraa
panju na vlastita duevna stanja te da njima po volji manipulira
smiljanjem novih kulturnih izuma.
Deseci pokusa pokazuju da su vrlo mala djeca izrazito osjetljiva na
tue komunikacijske namjere. To dijeljenje namjera igra kljunu ulogu u
usvajanju jezika.425 Suprotno proirenu gleditu, djeca rijei ne ue
opetovanim povezivanjem s odgovarajuim predmetima. Kad uju novu
rije, ona prate pogled govornika kako bi shvatila o emu on ili ona govori.
Izgovorenoj rijei znaenje pripisuju tek kad razumiju to govornik ima na
umu - i kad uzmu u obzir mnotvo znakova o njegovu znanju i
sposobnosti. Nikakvo se uenje ne odvija u bezumnim situacijama, na
primjer ako zvunik naprosto ponavlja neku rije u fiksnom odnosu s
nekim predmetom. Kulturna transmisija zahtijeva da se bavimo drugim
umovima.
Prema Tomasellu, jedinstveno ljudska osjetljivost na tua duevna

stanja nije posljedica iznenadne mutacije. Primitivna je reprezentacija

namjera, uvjerenja i ciljeva ve prisutna u porijeklu svih velikih
ovjekolikih majmuna. Meutim, u ljudskoj je vrsti ona pojaana, i prati je
osebujna motivacija da se osjeaji i djelatnosti dijele s drugim ljudskim
biima. Za Tomasella, nijedna od tih ljudskih sposobnosti nas, strogo
govorei, ne predodreuje za razvijanje kulture. Meutim, na nekoj toki
dolazi do kritine mase izuma koji unapreuju kulturu. Javlja se efekt
kulturne poluge sa zapinjaem, u kojem svaki novi izum sam olakava
prenoenje drugih izuma drutvenoj skupini. Inteligentno oponaanje i
aktivna pedagogija konano stabiliziraju kulturne reprezentacije tijekom
nekoliko generacija.
Premda je Tomasellova pretpostavka zanimljiva, ona tek djelomino
objanjava izvanredno irenje ljudske kulturne sfere. Ona objanjava
gotovo epidemijsko irenje kulture od jednog centra inovacija na skupinu
ljudskih bia, i objanjava stabilnu ili ak nepovratnu narav naih
najdominantnijih kulturnih odlika (vatra, poljoprivreda, stoarstvo,
gradovi, pismo, pravni sustav...). Meutim, ona malo govori o poetnoj
iskri koja pokree kulturnu invenciju. Ljudska je vrsta bez sumnje osobito
darovita za irenje kulture - ali je ona takoer jedina vrsta koja uope
stvara kulturu. Homo sapiens ima matu kojoj u ivotinjskom svijetu nema
ravne, to je oigledno kad se promatra igra malog djeteta. Tomasellova
pretpostavka o drutvenoj transmisiji ostaje u osnovi nemuta u pogledu
same kulturne kreativnosti.

Globalni neuronski radni prostor

Moje je vlastito gledite o jedinstvenosti ljudske kulture da je osim
razvijanja teorije duha bila potrebna jo jedna izuzetna promjena sposobnost iznalaenja novih kombinacija ideja i razrada svjesne mentalne
sinteze.
Kad se anatomija mozga ljudi dananjice usporedi s onom drugih
primata, ranih hominida, pa ak i neandertalaca, istaknuto je svojstvo nae
vrste nerazmjerno irenje frontalnog renja. Prefrontalni korteks, koji se
nalazi sasvim na prednjem dijelu modanih hemisfera, kljuni je igra u
golemim mreama asocijativnih podruja koja takoer ukljuuju donje
parijetalno i prednje temporalno podruje. Ta su podruja u ljudi do
etrdeset puta vea nego u makakija.426

Sirenje snopova vlakana koji lee ispod frontalnog renja moda je

najuoljivija preobrazba do koje je dolo u ljudskomu mozgu - ti su
snopovi kod ljudi vei nego u bilo koje druge primatske vrste, ak i nakon
korekcije s obzirom na opu promjenu volumena mozga ili tijela.427
Mogue je da neke udaljenije veze, poput onih koje donji prefrontalni
korteks povezuju s okcipitalnim renjem, postoje samo u ljudi (slika 8.2).
Ljudski prefrontalni neuroni pokazuju jasnu prilagodbu na to golemo
poveanje konektivnosti: njihova su dendritska stabla, koja prihvaaju
ulazne signale, gua, a sinaptiki su kontakti znatno brojniji nego u drugih
primata.428 ini se da jedna kategorija neurona, divovska fuziformna
stanica, postoji samo kod Homo sapiensa i drugih velikih ovjekolikih
majmuna.429 Ti se neuroni nalaze na dijelu frontalnog renja, u prednjemu
cingularnom korteksu, i odailju izvanredno duge aksone prema drugim
udaljenim podrujima kore mozga.
Iza toga golemog poveanja konektivnosti mora stajati neka nova
funkcionalnost. Jean-Pierre Changeux i ja smatramo da ono slui tome da
iz nekoliko podruja mozga prenosi ulazne signale i da ih sastavlja u
zajednikom kortikalnom radnom prostoru. Kad se dosegne mentalna
sinteza, razliite sveze tu informaciju mogu prenijeti itavome mozgu.
Veina je primatskog korteksa uvelike modularna - podijeljena na
specijalizirane teritorije, od kojih svaki ima svoje specifine ulazne signale,
internu strukturu i izlazne signale. Meutim, prefrontalni korteks i druga
asocijativna podruja razlikuju se - ona odailju i primaju mnogo
raznolikije kortikalne signale te su stoga manje specijalizirana. Njihove
transverzalne veze prekidaju modularnost mozga i uvelike uveavaju irinu
transmisijskog pojasa korteksa. Nije pretjerano iznenaujue otkriti da je
taj sustav u ljudskomu mozgu najvie rairen. Moje je miljenje da ta
evolucija rezultira velikim neuronskim radnim prostorom, ija je glavna
funkcija sastavljati, suprotstavljati, rekombinirati i sintetizirati znanje. On
pridonosi spreavanju razdvajanja podataka i omoguava da se nae
ponaanje povezuje s bilo kakvom kombinacijom podataka iz prolog ili
trenutanog iskustva. Zahvaljujui svojim vezama sa svim podrujima vie
razine, na prefrontalni korteks prua prostor za unutarnje prosuivanje,
koje hrani itav skup shvaanja i sjeanja. Grubo reeno, ono to nazivamo
svjesnim miljenjem moe biti jednostavno manipulacija podacima
unutar toga globalnog neuronskog radnog prostora.
Moj pokuaj da povuem vezu izmeu frontalnog renja i najviih
mentalnih sposobnosti svakako nije nov. Tijekom posljednjih trideset

godina psiholozi poput Patricije Goldman-Rakic i Joaquima Fustera, kao i

neuropsiholozi poput Aleksandra Lurije, Francoisa Lhermittea i Tima
Shallicea smatrali su da postoji veza. Svi su ti znanstvenici primijetili da,
premda elementarna i automatizirana ponaanja esto ostavlja netaknutima,
oteenje na prednjem renju vodi potekoama organizacije svjesnog
razmiljanja i planiranja kompleksnog djelovanja prema nekom cilju.
Poetkom dvadesetog stoljea pionirski su pokusi s lezijama talijanskog
neurologa Leonarda Bianchija ve doveli do toga da frontalni reanj
imenuje organom za mentalnu sintezu. On je naglaavao kako
konektivnost frontalnog renja, koja je osobito obilna kod ljudi, podupire
suoavanje auditivnih i vidnih modalnosti i brzu svezu sa sustavima
razumijevanja i proizvodnje govora.430

Slika 8.2 itanje je tek jedan primjer izvanredne inventivnosti ljudske vrste. Zato samo
Homo sapiens reciklira svoje kortikalne mree za nove kulturne upotrebe?-Aristotelijanski

pojam 'zdravog razuma', modani centar u kojem spajanje petorih osjetila podrava matu
i inventivnost, nalazi odjeka u modernom otkriu golemih snopova vlakana koji su se
razvili specifino u ljudi, koji spajaju i fleksibilno iznova kombiniraju podatke koji dolaze
iz mnogih podruja mozga. Te su mree sjedite konstantne spontane aktivnosti. JeanPierre Changeux i ja postulirali smo da, u susretu s osjetilnim unosima odozdo na gore ta
aktivnost odozgo prema dolje prua svjestan pristup izvanjskom svijetu i podrava
pojaanu sposobnost za mentalno istraivanje i invenciju. Upotrijebljeno uz doputenje
Annual Review of Neuroscience i Oxford University Pressa.

Kad bacimo pogled jo dalje unatrag, ideju da na duh sadri sensus

communis, odnosno opi smisao, privatni forum svijesti u kojem unose iz
osjetilnih organa povezujemo u koherentnu i razumljivu reprezentaciju,
dugujemo Aristotelu i Galenu. U desetom je stoljeu Avicena tu
sposobnost ve povezao s prednjim dijelom mozga, premda je izdvojio
modane komore (ventrikule), a ne samu koru mozga:
Jedna od ivotinjskih unutarnjih moi percepcije jest mo
fantazije, odnosno sensus communis, koja se nalazi u prednjem
dijelu prednje modane komore. On prima sve forme koje se
utiskuju na pet osjetila i prenosi ih iz njih. Idua je mo
reprezentacije, koja se nalazi u stranjem dijelu prednje
modane komore, koji uva ono to je sensus communis primio
od pet pojedinih osjetila, ak i u nedostatku predmeta koji se
osjetilno doivljava... Sljedea je mo osjetilne mate u
odnosu na ivotinjsku duu, i racionalne mate u odnosu na
ljudsku duu. Ta se mo nalazi u srednjoj modanoj komori.431
U ovom odlomku Avicena prednjem renju priznaje tri sposobnosti
za koje vjeruje da postoje u ivotinja, ali da su u ljudskih bia znatno
proirene: sinteza pet osjetila; pamenje, koje tu sintezu dri u duhu ak i
nakon to je njezin predmet nestao; te mata, koja obogauje percepciju i,
zajedno s razumom, moe zamisliti nove naine postizanja ciljeva. Te su
ideje sa zanimljivom dalekovidnou anticipirale tri glavna otkria
moderne neuroznanosti o funkciji prednjeg renja:
Prefrontalni su neuroni silno multimodalni. Pokusi pokazuju
da su sposobni prikupiti sve podatke koji su relevantni za
trenutani cilj, bili oni iz sluha, vida ili dodira. Gotovo da nema
unosa u mozak koji ne dopre do prefrontalnog korteksa.
Prefrontalni neuroni pokazuju znaajnu sposobnost da ostanu

aktivni i nakon to je predmet percepcije nestao. Mogu

intenzivno okidati i nekoliko desetaka sekundi te radnu
memoriju o nekoj proloj epizodi odravati u osnovi toliko
dugo koliko ti podaci budu potrebni.
Prefrontalna podruja sudjeluju u mrei koja prekriva cijeli
mozak, ija aktivnost stalno fluktuira, ak i kad nema osjetilnih
unosa. Tu je fluktuaciju primamljivo povezati sa spontanim
tokom savjesti i mate.432 Kad se dobrovoljac podvrgne skenu
slikovnog prikaza dok miruje i dok se od njega ne trai da vri
neki specifini zadatak, mozak ne utihne, ve prolazi kroz
nepredvidljiv niz koordiniranih stanja.433 Od jednog do drugog
trenutka aktivacija se pojavljuje u odjelitim sektorima
frontalnog korteksa, od kojih je svaki povezan sa specifinim
teritorijima udaljenoga parijetalnog, temporalnog ili
okcipitalnog renja. Endogena aktivacija tih mrea obiljeava
svjesno stanje mirovanja u ljudi - ona nestaje samo u dubokom
snu, pod anestezijom ili u komi.434
Ukratko, u ljudskom je mozgu prisutna vrlo razvijena mrea gustih
daljinskih veza. One stvaraju globalni radni prostor koji omoguava
suoavanje, sintezu i distribuciju podataka koji nastaju u drugim modanim
procesorima. Taj je sustav dodatno opremljen rubnim podrujem spontanih
fluktuacija, koje omoguuje isprobavanje novih ideja. Vjerujem da je
nedavno irenje te mree globalnoga radnog prostora u bliskoj vezi i s
javljanjem refleksivne svijesti i s ljudskom sposobnou kulturne
invencije.
Zaista, te spontane fluktuacije koje se zbivaju u prefrontalnom
korteksu i drugim poljima radnog prostora pruaju potencijalni neuronski
mehanizam za proces kulturnog recikliranja koji proima ovu knjigu.
Njihova stohastina aktivnost moda upuuje na trajno pretraivanje raznih
naina na koje se mogu sabirati sadraji naih modanih procesora. Sa
svojom proirenom mreom veza odozgo- -nanie, naa vrsta vie od bilo
kojega drugog primata moe odabrati nasuminu pregrt ideja i igrati se
njima. Te se ideje konano mogu upregnuti za nove, nepredviene svrhe.
Unutar naega globalnog neuronskog radnog prostora moemo osvijestiti
bezgranian broj misli i po volji ih povezivati. Rekao bih da je tajna
specifine sposobnosti nae vrste da iznjedruje nove kulturne predmete u

tom neuronskom melting potu.

Kljuno je to to, premda modana aktivnost stohastiki fluktuira,
ona ne luta nasumino. Unutar pojedinog mozga, kao i na razini drutva,
selekcijski mehanizmi stabiliziraju kombinacije ideja koje su
najzanimljivije, najkorisnije ili, ponekad, jednostavno najokantnije ili
najzaraznije. Dorsolateralni prefrontalni korteks dobro je opremljen za tu
vrstu razvrstavanja. On prihvaa privilegirane neuronske projekcije iz
sklopova za procjenjivanje i nagraivanje, koji se nalaze u
orbitofrontalnom i cingularnom korteksu, kao i u subkortikalnim jezgrama
poput amigdala i bazalnih ganglija.
Moja pretpostavka o tome kako prefrontalni korteks pretrauje
kortikalne sklopove bez sumnje podsjea na ideju Dana Sperbera da se
kulture igraju rubnom varijabilnou modanih modula. Meutim,
mogunost sinteze viestrukih modanih procesora pod egidom
prefrontalnog korteksa znatno obogauje Sperberov model. Kortikalno se
recikliranje ne sastoji od pukog pronalaenja novih unosa za pojedini
modul. Mrea daljinskih veza koja kulminira Homo sapiensom prije svega
nam omoguava suoavanje vie modanih procesora koji inae ne bi
uspijevali komunicirati. Uvjeren sam da se inovacija esto javlja iz takvih
sveza i metafora koje povezuju domene.435 Posebice se izum itanja ne
sastoji samo od stvaranja skupa znakova koji djelotvorno stimuliraju na
vidni korteks. On se prije svega oslanjao na asocijaciju tih stvari i
auditivnih, fonolokih i leksikih reprezentacija govornog jezika. Ako
drugi veliki ovjekoliki majmuni nikad nisu doli do te ideje, to je moda
stoga to im arhitektura njihovih mozgova, za razliku od naih, nije
omoguila da isprobaju te nove kombinacije.
Veliko je mnotvo istraivaa razliitim putevima dolo do zakljuka
da naa vrsta ima dar za povezivanje misli. Druge vrste nisu sposobne s
istim stupnjem fleksibilnosti integrirati sve izvore informacija. ak je i u
djece integriranje ogranieno prije nego to se prefrontalni korteks potpuno
razvije. Prostorno znanje djece ispitivala je moja prijateljica i kolegica
Elisabeth Spelke, s odsjeka za psihologiju na Harvardu. Rezultati njezina
rada sugeriraju da je prije dobi od pet ili est godina ponaanje djece pri
traenju skrivenog modularno i slabo integrirano. Mlada se djeca u potrazi
za sakrivenim predmetom mogu voditi bojom zida, a njihov osjeaj za
mjesto im govori na kojoj strani sobe da trae - ali si djeca tek u dobi od
oko est godina predoavaju kombinatorni koncept poput lijevo od
zelenog zida. Druge vrste, poput takora, nikad ne dosegnu taj stadij

integracije, ak ni kad odrastu.436 ini se da je naa sposobnost za

objedinjavanje dviju odvojenih reprezentacija (gdje i to) povezana s
jezikom, te bi stoga mogla biti jedinstvena za ljude.437
Annette Karmiloff-Smith s Londonskog instituta za zdravlje djece
razvila je srodnu teoriju, koja postulira da se kognitivni razvoj djece sastoji
od nadilaenja modularnosti438 Djeli mozga djeteta, ukljuujui
prefrontalni korteks, ui na eksplicitan i apstraktan nain iznova opisati ve
postojee implicitno znanje zakopano unutar specijaliziranih modula.
Usvajanje alfabetskog principa prua dobar primjer unutarnjega ponovnog
opisivanja. Djeca ve pri roenju posjeduju neko znanje o fonemima,
premda implicitno. To se zakopano znanje tek nakon izriitog uenja
abecede svjesno izvlai i postaje razvijena fonemska svjesnost sposobnost svjesnog reprezentiranja i manipuliranja fonemima. U toj
domeni mentalna sinteza, svjesna reprezentacija i kulturna invencija
oigledno idu ruku pod ruku.
Slinoj se analizi mogu podvrgnuti mnoga druga podruja ljudske
invencije. to se tie matematike, moja je prethodna knjiga, Osjeaj za
brojeve (The Number Sense), naglaavala kako se matematika inovacija
oslanja na povlaenje novih veza ili metafora izmeu domena poput broja,
prostora i vremena.439 Na polju umjetnikog stvaranja Jean-Pierre
Changeux samom biti umjetnosti smatra potragu za skladnom sintezom
izmeu modanih procesora. I konano, arheolog Steven Mithen do
slinog zakljuka dolazi iz potpuno razliite perspektive: ispitivanja
rudimentarnih alata koje su nai preci ostavili tijekom nekoliko milijuna
godina ljudske evolucije. Mithen nagaa da su postignua nae vrste
posljedica mutacije koja je omoguila da se viestruke kapele
specijaliziranih razumskih umova stope u jednu katedralu, u kojoj misli
svake vrste mogu fluidno lutati.440
Ukratko, pojavljuje se konsenzus oko jednostavne ideje: mozak nae
vrste ima poseban dar za mentalno rekombiniranje. Evolucija globalnoga
radnog prostora omoguuje mu optimalno iskoritavanje kulturne
kognitivne nie koju je omoguilo neuronsko recikliranje. Samo ljudska
bia izmiljaju radikalno nove naine koritenja svojih drevnih modanih
procesora i povezuju ih kako bi smislili inovativna pravila. Na
prefrontalni korteks funkcionira poput primitivne Turingove maine. On
djeluje sporo i esto pravi pogreke, ali nove sinteze koje generira mogu
biti istinski kreativne. Njegovi izumi, koji se kulturnom transmisijom
gomilaju tijekom mnogih tisua godina, daleko nadmauju sposobnosti

koje je naa vrsta naslijedila biolokom evolucijom. Meu mnogim

kulturnim bogatstvima itanje je najplemenitiji dragulj - ono utjelovljuje
drugi sustav nasljeivanja koji smo duni prenositi buduim generacijama.

Zakljuak
Budunost itanja
Pisanje - umijee prenoenja misli u duh kroz oko - velik je svjetski
izum. Velik po zapanjujuem rasponu analiza i kombinacija, koji u osnovi
lei u pozadini najgrublje i openitije predodbe. Velik, vrlo velik po tome
to nam omoguava da opimo s mrtvima, s odsutnima i s neroenima, na
svim udaljenostima vremena i prostora; i velik ne samo po svojim izravnim
koristima, ve i kao najvea pomo za sve druge izume.
Abraham Lincoln
itanje je podjednako rezultat ljudske evolucije koliko je i jedan od
glavnih imbenika njezine kulturne eksplozije. Sirenje te katedrale duha,
naega prefrontalnog korteksa, naoj je vrsti omoguilo da izumi pisanje.
Taj je pak izum izotrio na duh. Njegova nas je primjena obdarila
dodatnom vanjskom memorijom koja nam omoguava, kako je to izrazio
Francisco de Quevedo, da sluamo mrtve svojim oima i dijelimo misli
prolih mislilaca. U tom je smislu itanje prva proteza duha441 - proteza
koju su generacije drevnih pisara prilagodile naemu primatskom mozgu.
Neuroznanost itanja dokazuje da mozak svakog djeteta sadri
neuronske sklopove koji se mogu reciklirati za itanje. Zbog tog
znanstvenog napretka mnogo nade ostaje ak i za disleksinu djecu i
nepismene odrasle. Plastinost mozga esto omoguava da se disleksija
zaobie koritenjem alternativnih modanih putanja. Nae rastue
razumijevanje toga kako se itanje razvija u male djece, kreiranje softvera
za itanje zasnovanog na solidnim kognitivnim temeljima i njegovo
prilagoavanje mozgu svakog djeteta trebalo bi donijeti novu nadu svima
onima kojima je itanje napor.
Jedna bi stvar trebala biti jasna. Ne tvrdim da e neuroznanost rukom
odnijeti sve probleme s uenjem jezika, niti da e kompjutori koje su
optimalizirali kognitivni znanstvenici uskoro zamijeniti kolske uitelje.
Moja je poruka skromnija: nema niega emu malo znanosti ne moe
pomoi. Roditelji i odgojitelji moraju imati bolje razumijevanje o tome to
itanje mijenja u mozgu djeteta. Vidna i jezina podruja djeteta

sainjavaju izvanredan stroj koji obrazovanje reciklira u ureaj za struno

itanje. Uvjeren sam da e uveano znanje o tim sklopovima uvelike
pojednostavniti zadatak uitelja.
Takoer ne tvrdim da bi neuroznanost trebala preuzeti istraivanja
eksperimentalne psihologije i pedagogije. U laboratorijima za oslikavanje
mozga, poput mojega, upravo psiholozi stoje iza definicije protokola
oslikavanja mozga za itanje. U uionici vladaju uitelji. Oni su sami
odgovorni za poticanje zanimanja djeteta za itanje pomou lukavih
ilustracija, vjebi i kreativnih aktivnosti. Upravljanje dinamikom uionice
zahtijeva psiholoku strunost koju najdublje potujem. Meutim, vjerujem
da si ni odgajatelji ni psiholozi ne mogu priutiti da ignoriraju znanstvena
otkria. Neuroznanost danas prijeko potrebnim svjetlom rasvjetljava
funkcioniranje mozga itatelja, i onoga to ga ini vie ili manje
prijemivim za razliite metode poduavanja.
Naravno, nadam se da e se s vremenom istraivanja o poduavanju,
pedagogiji i neuroznanosti stopiti u jedinstvenu znanost o itanju. Prvo
pitanje na koje e se ta nova znanost morati osvrnuti jest kako treba
poduavati itanje. Trebat e definirati principe koji e djeci omoguiti da
naue itati bez suza. Uvoenjem eksperimentalnih uionica i istraivakih
laboratorija u kolama mogao bi se postii nov pristup poduci iz itanja.
Takvi bi uvjeti omoguili pravo pedagoko eksperimentiranje. Uitelji bi
mogli zajedno s istraivaima raditi na osmiljavanju buduih metoda
poduavanja. Treba postaviti mnogo novih pitanja. Treba li pisanje
poduavati istovremeno s prepoznavanjem slova? Je li i u vrlo ranoj dobi
za djecu korisno da piu kratke reenice i odlomke? tedimo li vrijeme
time to pozornost djeteta izriito usmjeravamo na zamke simetrinih slova
poput b i d? Nema gotovih odgovora na ta pitanja. Samo e nam
kolektivno i rigorozno istraivanje omoguiti da doemo do konstruktivnih
rjeenja i zanimljivih pedagogijskih napredaka.
Meutim, nitko ne moe porei da se na neka pitanja o poduci iz
itanja ve odgovorilo. Sada znamo da je cjelojezini pristup
nedjelotvoran: sva djeca, neovisno o socioekonomskoj pozadini, imaju
koristi od eksplicitnog i ranog poduavanja o podudarnosti izmeu slova i
govornih zvukova. To je vrsto ustanovljena injenica, koju potkrepljuju
mnogi pokusi u uionici. Nadalje, ona je dosljedna naemu trenutanom
razumijevanju funkcioniranja mozga itatelja. Vratiti se unazad to se toga
tie, pod izgovorom eksperimentiranja ili pedagogijske neovisnosti, bilo bi
katastrofalno za uenje itanja.

S javljanjem znanstvenog konsenzusa o mehanizmima pismenosti

poduavanje itanja moglo bi postati najbolji primjer autentine neuro- psiho-pedagogije - integriranog i kumulativnog pristupa u kojem je
autonomija uitelja zatiena, ali je poduka usmjerena na pragmatinu
potragu za djelotvornim obrazovnim strategijama.
Znanost poduavanju moe pridonijeti tako to odgajatelje upoznaje
sa zahtjevnim konceptom eksperimentiranja. Eksperimentirati ne znai
testirati maglovite ideje pokupljene u zadnji as. Ono zahtijeva strpljivo i
pomno planiranje. Prije nego to se krenu stvarati inovativne strategije
poduavanja, treba iskoristiti sve prole izvore znanja. Eksperimentiranje
takoer implicira da se svaki izum moe procijeniti u usporedbi s
kontrolnom situacijom (razliit dan, razliita vjeba, razliita uionica...).
Uvjeren sam da eksperimentiranje moe znatno poboljati poduavanje
itanja. Meutim, ispunjenje tog obeanja zahtijevat e strogost i
pozornost, ne samo spram novijih kognitivnih otkria, ve i spram golema
iskustva koje su nakupili uitelji - esto najbolji eksperti za stjecanje
sposobnosti itanja.
Naalost, ivimo u svijetu u kojem je reforma obrazovanja i dalje
korisna izborna platforma za donositelje politikih mjera i politiare.
Politika obrazovanja njie se lijevo-desno prema hirovima kolskih uprava.
Odluke su esto utemeljene u dobronamjernim ideologijama, ali se dobre
namjere u odsutnosti racionalne misli esto pretvaraju u uvelike pogreno
usmjerenu praksu poduavanja. Lijevi progresisti podupirali su cjelojezini
pristup pod izgovorom da on djecu titi od tiranije dekodiranja i poduke iz
pravopisa, te da bi djeca trebala biti slobodna uiti vlastitim tempom.
Slino tome, neki uitelji jo uvijek misle da su ogranienja koja nam
postavljaju nai geni i struktura mozga desniarski. Takvi stavovi
nemaju puno veze s vrstim injenicama o stjecanju sposobnosti itanja.
Ne mogu prihvatiti da bi intuicija kolskih upravitelja trebala
zamijeniti paljivo sakupljeno znanstveno znanje. Svi bi trebali prihvatiti
nekoliko jednostavnih istina. Unato varijacijama brzine kojom ue, sva
djeca imaju sline mozgove. Njihovi su modani sklopovi dobro
prilagoeni za sistematske korespondencije grafema i fonema i mogu
poluiti veliku korist od fonetskih vjebi - jedine metode koja e im dati
slobodu da itaju bilo koji tekst. Veliina uionice prilino je irelevantna rigorozno planirane metode pouavanja mogu koristiti svoj djeci, ak i u
velikim razredima od dvadeset ili vie uenika. Meutim, nuno je brzo
ustanoviti je li koje dijete rizino te razviti djelotvorne i
standardizirane

testove za disleksiju. Rana e dijagnoza toj djeci omoguiti da ih se barem

privremeno uputi na posebne sate itanja s pojaanim fonolokim
treningom. Najzad, premda je dekodiranje bitno za itatelje poetnike,
jednako je vano i obogaivanje vokabulara. Dijete mora nauiti
morfologiju engleskoga (prefiksi, sufiksi i korijeni rijei), osobito ako
dolazi iz siromane okoline ili iz obitelji u kojoj je engleski drugi jezik.
Ove su ideje jednostavne, nedvosmislene i lako primjenjive. One su
prvi izdanci nove znanosti itanja - najizuzetnijeg dara koji moemo
prenijeti buduim generacijama:
itanje koje uveseljava i koje donosi korist, koje i uveseljava i
poduava, ima sve to bi se moglo poeljeti.
Jacques Amyot, 1513.-1593.

Zahvale
Svoja sam istraivanja o itanju i njegovim osnovama u mozgu vodio
u bliskoj suradnji sa svojim prijateljem i kolegom Laurentom Cohenom,
profesorom neurologije na Hopital de la Salpetriere i znaajnoj osobi
neuropsihologije itanja. Uzavrele diskusije s njim iznjedrile su mnoge od
ideja razvijenih u ovoj knjizi. Takoer bih htio zahvaliti svim svojim
istraivakim suradnicima, a posebno Raphelu Gaillardu, Antoinette
Jobert, Sidu Kouideru, Denisu Le Bihanu, Stephaneu Lehericyju, JeanFrancoisu Manginu, Nicolasu Molku, Lionelu Naccacheu, Jean-Baptisteu
Polineu, Philippeu Pinelu, Marianu Sigmanu, Marcinu Szwedu i Fabienu
Vinckieru.
Vie ne brojim sve kolege koji su me proveli kroz beskrajnu
literaturu o itanju i njegovim oteenjima. Svaki je od njih mojem radu
pridonio na razliit nain. Neki su mi slali svoje lanke, drugi su moj rad
ispravljali prije izdavanja i esto ga korisno kritiki itali, neki su pak
proitali neka od poglavlja u ovoj knjizi ili mi dopustili da reproduciram
rezultate njihovih istraivanja. Nemogue mi je sve njih spomenuti, ali
posebno sam zahvalan Irvingu Biedermanu, Catherine Billard, Brianu
Butterworthu, Alfonsu Caramazzi, Jean-Pierreu Changeuxu, Rogeru
Chartieru, Joeu Devlinu, Guinevere Eden, Uti Frith, Albertu Galaburdi,
Jonathanu Graingeru, Edu Hubbardu, Alumitu Ishaiju, Nancy Kanwisher,
Regine Kolinsky, Heikkiju Lyytinenu, Christianu Marendazu, Bruceu
McCandlissu, Yasushiju Miyashiti, Joseu Moraisu, Johnu Mortonu,
Kimihiru Nakamuri, Tatiani Nazir, Eraldu Paulesuu, Monique Plaza,
Michaelu Posneru, Cathy Price, Francku Ramusu, Sally i Bennettu
Shaywitzu, Danu Sperberu, Liliane Sprenger-Charolles, Xiaolinu Sunu,
Ovidu Tzengu i Joeu Ziegleru.
Zahvalan sam mnogim mjestima koja su mi dala gostoprimstvo dok
sam pisao ovu knjigu: Seattleu (sa zahvalama Ann i Danu Streissguthu),
Bostonu (s posebnim zahvalama Elizabeth Spelke i Eliotu Bassu), Piriacu
(ljetnom domu obitelji Dehaene), Zakladi les Trailles u Tourtouru blizu
Nice, skijakom kompleksu La Plagne u francuskim Alpama, hotelu
Altiplanico u San Pedro de Atacama (zahvale Marceli Peni), mojemu
rodnom gradu Palaiseauu te mojem laboratoriju u Commissariat a l'Energie
Atomique u Saclayu (Francuska).

Struktura ove knjige uvelike je poboljana zahvaljujui paljivom

itanju Odile Jacob, moje francuske urednice, i nekoliko krugova korekture
Susane Franck.
Ova je knjiga posveena mojoj supruzi, Ghislaine DehaeneLambertz, mojoj dugogodinjoj suradnici, mater familias i trajnom izvoru
ohrabrenja i pozitivnih kritika. Bez njezine pomoi i potpore nita ne bi
bilo mogue.

Bibliografija
Korisni opi izvori
Cavallo, G. i Chartier, R. (1999). A history of reading in the West. Boston:
University of Massachusetts Press.
Changeux, J. P. (2004). The physiology of truth: Neuroscience and human
knowledge. Cambridge, MA: Belknap Press.
Coulmas, F. (1989). The writing systems of the world. Oxford: Blackwell.
Corballis, M. C. i Beale, I. L. (1976). The psychology of left and right.
New York: Erlbaum.
DeFrancis, J. (1989). Visible speech: The diverse oneness of writing
systems. Honolulu: University of Hawaii Press.
Ellis, A. W. (1984). Reading, writing and dyslexia: A cognitive analysis.
Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.
Jean, G. (1992). Writing: The story of alphabets and scripts. London:
Thames & Hudson.
Manguel, A. (1997). A history of reading. New York: Penguin.
Miles, T. R. i Miles, E. (1999). Dyslexia: A hundred years on (drugo
izdanje). Buckingham, UK: Open University Press.
Mithen, S. (1996). The prehistory of the mind: The cognitive origins of art,
religion and science. London: Thames & Hudson.
Posner, M. I. i Raichle, M. E. (1994). Images of mind. New York:
Scientific American Library.
Rayner, K., Foorman, B. R., Perfetti, C. A., Pesetsky, D. i Seidenberg, M.
S. (2001). How psychological science informs the teaching of
reading. Psychological Science in the Public Interest 2:31-74.
Rayner, K. i Pollatsek, A. (1989). The psychology of reading. Englewood
Cliffs, NJ: Prentice Hall.
Robinson, A. (1995). The story of writing: Alphabets, hieroglyphs and
pictograms. London: Thames & Hudson.
Shaywitz, S. (2003). Overcoming dyslexia. New York: Random House.

Snowling, M. (2000). Dyslexia. Oxford: Blackwell.

Snowling, M. J. i Hulme, C. (ur.). (2005). The science of reading: A
handbook. Oxford: Blackwell.
Detaljne reference
Abel, P. L., OBrien, B. J. i Olavarria, J. F. (2000). Organization of callosal
linkages in visual area V2 of macaque monkey. Journal of
Comparative Neurology 428:278-293.
Aghababian, V. i Nazir, T. A. (2000). Developing normal reading skills:
Aspects of the visual processes underlying word recognition. Journal
of Experimental Child Psychology 76(2):123-150.
Ahissar, M. i Hochstein, S. (2004). The reverse hierarchy theory of visual
perceptual learning. Trends in Cognitive Sciences (10):457-464.
Ahissar, M., Protopapas, A., Reid, M. i Merzenich, M. M. (2000).
Auditory processing parallels reading abilities in adults. Proceedings
of the National Academy of Sciences 97(12):6832-6837.
Allison, T., McCarthy, G., Nobre, A. C., Puce, A. i Beiger, A. (1994).
Human extrastriate visual cortex and the perception of faces, words,
numbers and colors. Cerebral Cortex 5:544-554.
Allison, T., Puce, A., Spencer, D. D. i McCarthy, G. (1999).
Electrophysiological studies of human face perception. I: Potentials
generated in occipitotemporal cortex by face and non-face stimuli.
Cerebral Cortex 9(5):415-430.
Altmann, G. T. (2002). Statistical learning in infants. Proceedings of the
National Academy of Sciences 99(24):15250-15251.
Ans, B., Carbonnel, S. i Valdois, S. (1998). A connectionist multiple-trace
memory model for polysyllabic word reading. Psychological Review
105(4):678-723.
Arguin, M., Fiset, S. i Bub, D. (2002). Sequential and parallel letter
processing in letter-by-letter dyslexia. Cognitive Neuropsychology
19:535-555.
Atran, S. (1990). Cognitive foundations of natural history. New York i
Cambridge, VB: Cambridge University Press.

___. (2002). In gods we trust: The evolutiotiary landscape of religion. New

York: Oxford University Press.
Atran, S., Medin, D. L. i Ross, N. O. (2005). The cultural mind:
Environmental decision making and cultural modeling within and
across populations. Psychological Review 112(4):744-776.
Baker, C., Behrmann, M. i Olson, C. (2002). Impact of learning on
representation of parts and wholes in monkey inferotemporal cortex.
Nature Neuroscience 5(11):1210-1216.
Baker, C. L, Liu, J., Wald, L. L., Kwong, K. K., Benner, T. i Kanwisher,
N. (2007). Visual word processing and experiential origins of
functional selectivity in human extrastriate cortex. Proceedings of the
National Academy of Sciences 104(21):9087-9092.
Barkow, J. H., Cosmides, L. i Tooby, J. (ur.). (1992). The adapted mind:
Evolutionary psychology and the generation of culture. New York:
Oxford University Press.
Baylis, G. C. i Driver, J. (2001). Shape-coding in IT cells generalizes over
contrast and mirror reversal, but not figure-ground reversal. Nature
Neuroscience 4(9):937-942.
Beale, I. L., Williams, R. J., Webster, D. M. i Corballis, M. C. (1972).
Confusion of mirror images by pigeons and interhemispheric
commissures. Nature 238(5363):348-349.
Beauchamp, M. S., Lee, K. E., Argall, B. D. i Martin, A. (2004).
Integration of auditory and visual information about objects in
superior temporal sulcus. Neuron 41(5):809-823.
Beaulieu, C., Plewes, C., Paulson, L. A., Roy, D., Snook, L., Concha, L. i
Phillips, L. (2005). Imaging brain connectivity in children with
diverse reading ability. Neuroimage 25(4):1266-1271.
Bellenger, L. (1980). Les methodes de lecture (drugo izdanje). Pariz:
Presses Universitaires de France.
Benasich, A. A. i Tallal, P. (2002). Infant discrimination of rapid auditory
cues predicts later language impairment. Behavioral and Brain
Research 136:31-49.
Bentin, S., Mouchetant-Rostaing, Y., Giard, M. H., Echallier, J. F. i
Pernier, J. (1999). ERP manifestations of processing printed words at
different psycholinguistic levels: time course and scalp distribution.

Journal of Cognitive Neuroscience 11:235-260.

Berlin, B. (1992). Ethnobiological classification: Principles of
categorization of plants and animals in traditional societies.
Princeton, NJ: Princeton University Press.
Besner, D. (1989). On the role of outline shape and word-specific visual
pattern in the identification of function words: NONE. Quarterly
Journal of Experimental Psychology A 41:91-105.
Bhatt, R. S., Hayden, A., Reed, A., Bertin, E. i Joseph, J. (2006). Infants
perception of information along object boundaries: Concavities
versus convexities. Journal of Experimental Child Psychology
94(2):91-113.
Bianchi, L. (1921). La mecanique du cerveau et la fonction des lobes
frontaux. Pariz: Louis Arnette.
Biederman, I. (1987). Recognition-by-components: A theory of human
image understanding. Psychological Review 94(2):115-147.
Biederman, I. i Bar, M. (1999). One-shot viewpoint invariance in matching
novel objects. Vision Research 39(17):2885-2899.
Biederman, I. i Cooper, E. E. (1991). Evidence for complete translational
and reflectional invariance in visual object priming. Perception
20(5):585-593.
Binder, J. R., Frost, J. A., Hammeke, T. A., Bellgowan, P. S., Rao, S. M. i
Cox, R. W. (1999). Conceptual processing during the conscious
resting state: A functional MRI study. Journal of Cognitive
Neuroscience ll(l):80-95.
Binder, J. R., Frost, J. A., Hammeke, T. A., Bellgowan, P. S., Springer, J.
A., Kaufman, J. N. i Possing, E. T. (2000). Human temporal lobe
activation by speech and nonspeech sounds. Cerebral Cortex
10(5):512-528.
Binder, J. R., McKiernan, K. A., Parsons, M. E., Westbury, C. F., Possing,
E. T., Kaufman, J. N. i Buchanan, L. (2003). Neural correlates of
lexical access during visual word recognition. Journal of Cognitive
Neuroscience 15(3):372-393.
Binder, J. R., Medler, D. A., Westbury, C. F., Liebenthal, E. i Buchanan,
L. (2006). Tuning of the human left fusiform gyrus to sublexical
orthographic structure. Neuroimage 33(2):739-748.

Binder, J. R. i Mohr, J. P. (1992). The topography of callosal reading

pathways. A case-control analysis. Brain 115:1807-1826.
Bitan, T. i Kami, A. (2003). Alphabetical knowledge from whole words
training: Effects of explicit instruction and implicit experience on
learning script segmentation. Brain Research Cognitive Brain
Research 16(3):323-337.
Blackmore, S. J. (1999). The meme machine. Oxford: Oxford University
Press.
Bokde, A. L., Tagamets, M. A., Friedman, R. B. i Horwitz, B. (2001).
Functional interactions of the inferior frontal cortex during the
processing of words and word-like stimuli. Neuron 30(2):609-617.
Booth, J. R., Burman, D. D., Meyer, J. R., Gitelman, D. R., Parrish, T. B. i
Mesulam, M. M. (2002). Functional anatomy of intraand crossmodal lexical tasks. Neuroimage 16(l):7-22.
Booth, M. i Rolls, E. (1998). View-invariant representations of familiar
objects by neurons in the inferior temporal visual cortex. Cerebral
Cortex 8(6):510523.
Bornstein, M. H., Gross, C. G. i Wolf, J. Z. (1978). Perceptual similarity of
mirror images in infancy. Cognition 6(2):89-116.
Bosse, M. L., Tainturier, M. J. i Valdois, S. (2007). Developmental
dyslexia: the visual attention span deficit hypothesis. Cognition
104(2): 198-230.
Bouma, H. (1973). Visual interference in the parafoveal recognition of
initial and final letters of words. Vision Research 13(4):767-782.
Boyer, P. (2002). Religion explained: The evolutionary origins of religious
thought. New York: Basic Books.
Boysen, S. T., Berntson, G. G. i Prentice, J. (1987). Simian scribbles: A
reappraisal of drawing in the chimpanzee (Pantroglodytes). Journal
of Comparative Psychology 101(l):82-89.
Bradley, L. i Bryant, P. (1983). Categorizing sounds and learning to read:
A causal connection. Nature 30:419-421.
Bradley, L. i Bryant, P. E. (1978). Difficulties in auditory organization as a
possible cause of reading backwardness. Nature 271:746-747.
Braibant, J.-M. i Gerard, F.-M. (1996). Savoir lire: Une question de
methodes? Bulletin de Psychologie scolaire et d'orientation 1:7-45.

Brambati, S. M., Termine, C., Ruffino, M., Stella, G., Fazio, F., Cappa, S.
F. i Perani, D. (2004). Regional reductions of gray matter volume in
familial dyslexia. Neurology 63(4):742-745.
Breier, J. I., Gray, L., Fletcher, J. M., Diehl, R. L., Klaas, R, Foorman, B.
R. i Moli, M. R. (2001). Perception of voice and tone onset time
continua in children with dyslexia with and without attention
deficit/hyperactivity disorder. Journal of Experimental Child
Psychology 80(3):245-270.
Breier, J. I., Gray, L. C., Fletcher, J. M., Foorman, B. i Klaas, P. (2002).
Perception of speech and nonspeech stimuli by children with and
without reading disability and attention deficit hyperactivity disorder.
Journal of Experimental Child Psychology 82(3):226-250.
Brincat, S. L. i Connor, C. E. (2004). Underlying principles of visual shape
selectivity in posterior inferotemporal cortex. Nature Neuroscience
7(8):880-886.
Brown, D. (1991). Human universals. New York: McGraw-Hill.
Brown, W. E., Eliez, S., Menon, V., Rumsey, J. M., White, C. D. i Reiss,
A. L. (2001). Preliminary evidence of widespread morphological
variations of the brain in dyslexia. Neurology 56(6):781-783.
Brunswick, N., McCrory, E., Price, C. J., Frith, C. D. i Frith, U. (1999).
Explicit and implicit processing of words and pseudowords by adult
developmental dyslexics: A search for Wernickes Wortschatz?
Brain 122:1901-1917.
Brysbaert, M. (1994). Interhemispheric transfer and the processing of
foveally presented stimuli. Behavioural Brain Research 64(12):
151-161.
Bchel, C., Price, C. J. i Friston, K. (1998). A multimodal language region
in the ventral visual pathway. Nature 394(6690):274-277.
Burton, M. W., Small, S. L. i Blumstein, S. E. (2000). The role of
segmentation in phonological processing: an fMRI investigation.
Journal of Cognitive Neuroscience 12(4):679-690.
Butterworth, B. (1999). The Mathematical brain. London: Macmillan.
Byrne, R. W., Barnard, P. J., Davidson, I., Janik, V. M., McGrew, W. C.,
Miklosi, A. i Wiessner, P. (2004). Understanding culture across
species. Trends in Cognitive Sciences 8(8):341-346.

Calvet, L.-J. (1998). Histoire de lecriture. Pariz: Hachette.

Cantlon, J. F., Brannon, E. M., Carter, E. J. i Pelphrey, K. A. (2006).
Functional imaging of numerical processing in adults and 4-y-old
children. PLoS Biology 4(5):el25.
Caramazza, A. (1996). The brains dictionary. Nature 380:485-486.
___. (1998). The interpretation of semantic category-specific deficits:
What do they reveal about the organization of conceptual knowledge
in the brain? Neurocase 4:265-272.
Caramazza, A. i Hillis, A. E. (1991). Lexical representation of nouns and
verbs in the brain. Nature 349:788-790.
Caramazza, A., Laudanna, A. i Romani, C. (1988). Lexical access and
inflectional morphology. Cognition 28:297-332.
Caramazza, A. i Shelton, J. R. (1998). Domain-specific knowledge systems
in the brain: The animate-inanimate distinction. Journal of Cognitive
Neuroscience 10:1-34.
Castles, A. i Coltheart, M. (2004). Is there a causal link from phonological
awareness to success in learning to read? Cognition 91(1):77-111.
Castro-Calda, A., Miranda, P. C., Carmo, L, Reis, A., Leote, F., Ribeiro,
C. i Ducla-Soares, E. (1999). Influence of learning to read and write
on the morphology of the corpus callosum. European Journal of
Neurology 6( l):23-28.
Castro-Caldas, A., Petersson, K. M., Reis, A., Stone-Elander, S. i Ingvar,
M.
(1998). The illiterate brain: Learning to read and write
during childhood influences the functional organization of the adult
brain. Brain 121 (Pt 6):1053-1063.
Catani, M., Jones, D. K., Donato, R. i Ffytche, D. H. (2003). Occipitotemporal connections in the human brain. Brain 126(Pt 9):20932107.
Cestnick, L. (2001). Cross-modality temporal processing deficits in
developmental phonological dyslexics. Brain and Cognition
46(3):319-325.
Changeux, J. P. (1983). Lhomme neuronal. Pariz: Fayard.
___. (1994). Raison et plaisir. Pariz: Odile Jacob.
___. (2002). Lhomme de verite. Pariz: Odile Jacob.

Changeux, J. P. i Connes, A. (1989). Matiere a pensee. Pariz: Odile Jacob.

Changeux, J. P. i Danchin, A. (1976). Selective stabilization of developing
synapses as a mechanism for the specification of neuronal networks.
Nature 264:705-712.
Changizi, M. A. i Shimojo, S. (2005). Character complexity and
redundancy in writing systems over human history. Proceedings of
the Royal Society B: Biological Sciences 272(1560):267-275.
Changizi, M. A., Zhang, Q., Ye, H. i Shimojo, S. (2006). The structures of
letters and symbols throughout human history are selected to match
those found in objects in natural scenes. American Naturalist
167(5):E117-139.
Chao, L. L., Haxby, J. V. i Martin, A. (1999). Attribute-based neural
substrates in temporal cortex for perceiving and knowing about
objects. Nature Neuroscience 2(10):913-919.
Chen, Y., Fu, S., Iversen, S. D., Smith, S. M. i Matthews, P. M. (2002).
Testing for dual brain processing routes in reading: a direct contrast
of Chinese character and pinyin reading using FMRI. Journal of
Cognitive Neuroscience 14(7):1088-1098.
Cheng, K. i Gallistel, C. R. (1986). A purely geometric module in the rats
spatial representation. Cognition 23:149-178.
Cheour, M., Ceponiene, R., Lehtokoski, A., Luuk, A., Allik, J., Alho, K. i
Naatanen, R. (1998). Development of language-specific phoneme
representations in the infant brain. Nature Neuroscience l(5):351353.
Cheung, H. i Chen, H. C. (2004). Early orthoraphic experience modifies
both phonological awareness and on-line speech processing.
Language and Cognitive Processes 19:1-28.
Chomsky, N. (1980). Rules and representations. Oxford: Basil Blackwell.
___. (1986). Knowledge of language: Its nature, origins, and use.
Westport, CT: Praeger.
___. (1988). Language and the problems of knowledge. Cambridge: MIT
Press.
Cohen, L. i Dehaene, S. (1995). Number processing in pure alexia: the
effect of hemispheric asymmetries and task demands. Neurocase
1:121-137.

___. (2000). Calculating without reading: Unsuspected residual abilities in

pure alexia. Cognitive Neuropsychology 17(6):563-583.
___. (2004). Specialization within the ventral stream: The case for the
visual word form area. Neuroimage 22(l):466-476.
Cohen, L., Dehaene, S., Naccache, L., Lehericy, S., Dehaene-Lambertz,
G., Henaff, M. A. i Michel, F. (2000). The visual word form area:
Spatial and temporal characterization of an initial stage of reading in
normal subjects and posterior split-brain patients. Brain 123:291307.
Cohen, L., Henry, C., Dehaene, S., Martinaud, O., Lehericy, S., Lemer, C.
i Ferrieux, S. (2004). The pathophysiology of letter-by-letter reading.
Neuropsychologia 42(13):1768-1780.
Cohen, L., Jobert, A., Le Bihan, D. i Dehaene, S. (2004). Distinct
unimodal and multimodal regions for word processing in the left
temporal cortex. Neuroimage 23(4):1256-1270.
Cohen, L., Lehericy, S., Chochon, F., Lemer, C., Rivaud, S. i Dehaene, S.
(2002). Language-specific tuning of visual cortex? Functional
properties of the visual word form area. Brain 125(Pt 5):1054-1069.
Cohen, L., Lehericy, S., Henry, C., Bourgeois, M., Larroque, C., SainteRose, C., Dehaene, S. i Hertz-Pannier, L. (2004). Learning to read
without a left occipital lobe: Right-hemispheric shift of visual word
form area. Annals of Neurology 56(6):890-894.
Cohen, L., Martinaud, O., Lemer, C., Lehericy, S., Samson, Y., Obadia,
M., Slachevsky, A. i Dehaene, S. (2003). Visual word recognition in
the left and right hemispheres: Anatomical and functional correlates
of peripheral alexias. Cerebral Cortex 13:1313-1333.
Coltheart, M. i Coltheart, V. (1997). Reading comprehension is not
exclusively reliant upon phonological representation. Cognitive
Neuropsychology 14:167-175.
Coltheart, M., Davelaar, E., Jonasson, J. T. i Besner, D. (1977). Access to
the internal lexicon. U Dornic, S. (ur.), Attention and performance VI
(str. 535-555). London: Academic Press.
Coltheart, M., Rastle, K., Perry, C., Langdon, R. i Ziegler, J. (2001). DRC:
A dual route cascaded model of visual word recognition and reading
aloud. Psychological Review 108(l):204-256.

Coqueugniot, H., Hublin, J. J., Veillon, F., Houet, F. i Jacob, T. (2004).

Early brain growth in Homo erectus and implications for cognitive
ability. Nature 431(7006):299-302.
Corballis, M. C. i Beale, I. L. (1976). The psychology of left and right.
New York: Erlbaum.
___. (1993). Orton revisited: Dyslexia, laterality, and left-right confusion.
U D. Willows, Kruk, R. S. i Corsos, E. (ur.), Visual processes in
reading and reading disabilities. Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Corballis, M. C., Macadie, L., Crotty, A. i Beale, I. L. (1985). The naming
of disoriented letters by normal and reading-disabled children.
Journal of Child Psychology and Psychiatry 26(6):929-938.
Cornell. (1985). Spontaneous mirror-writing in children. Canadian Journal
of Experimental Psychology 39:174-179.
Coslett, H. B. i Monsul, N. (1994). Reading with the right hemisphere:
Evidence from transcranial magnetic stimulation. Brain and
Language 46:198-211.
Coslett, H. B. i Saffran, E. M. (1989). Evidence for preserved reading in
pure alexia. Brain 112:327-359.
Coslett, H. B., Saffran, E. M., Greenbaum, S. i Schwartz, H. (1993).
Reading in pure alexia: The effect of strategy. Brain 116:21-37.
Coulmas, F. (1989). The writing systems of the world. Oxford: Blackwell.
Cytowic, R. E. (1998). The man who tasted shapes. Cambridge, MA: MIT
Press.
Damasio, A. R. (1989a). The brain binds entities and events by
multiregional activation from convergence zones. Neural
Computation 1:123-132.
___. (1989b). Time-locked multiregional retroactivation: A systems-level
proposal for the neural substrates of recall and recognition. Cognition
33:25-62.
Damasio, A. R. i Damasio, H. (1983). The anatomic basis of pure alexia.
Neurology 33:1573-1583.
Damasio, H., Grabowski, T. J., Tranel, D., Hichwa, R. D. i Damasio, A. R.
(1996). A neural basis for lexical retrieval. Nature 380 (11. travnja
1996.):499-505.

Danziger, E. i Pederson, E. (1998). Through the looking glass: Literacy,

writing systems and mirror-image discrimination. Written Language
and Literacy 1:153-167.
Davidoff, J. i Warrington, E. K. (1999). The bare bones of object
recognition: Implications from a case of object recognition
impairment. Neuropsychologia 37(3):279-292.
___. (2001). A particular difficulty in discriminating between mirror
images. Neuropsychologia 39 (10): 1022-1036.
Dawkins, R. (1989). The selfish gene. Oxford: Oxford University Press.
___. (1996). The blind watchmaker: Why the evidence of evolution reveals
a universe without design. New York: W. W. Norton.
de Haan, M., Johnson, M. H. i Halit, H. (2003). Development of facesensitive event-related potentials during infancy: a review.
International Journal of Psychophysiology 51(l):45-58.
DeFrancis, J. (1989). Visible speech: The diverse oneness of writing
systems. Honolulu: University of Hawaii Press.
Dehaene, S. (1995). Electrophysiological evidence for category-specific
word processing in the normal human brain. NeuroReport 6:21532157.
___. (1997). The number sense. New York: Oxford University Press.
___. (2005). Evolution of human cortical circuits for reading and
arithmetic: The neuronal recycling hypothesis. U Dehaene, S.,
Duhamel, J. R., Hauser, M.
i Rizzolatti, G. (ur.), From monkey
brain to human brain (str. 133-157).
Cambridge, MA: MIT Press.
Dehaene, S. i Changeux, J. P. (2005). Ongoing spontaneous activity
controls access to consciousness: A neuronal model for inattentional
blindness. PLoS Biology 3(5):el41.
Dehaene, S. i Cohen, L. (2007). Cultural recycling of cortical maps.
Neuron 56(2):384-398.
Dehaene, S., Cohen, L., Sigman, M. i Vinckier, F. (2005). The neural code
for written words: A proposal. Trends in Cognitive Sciences
9(7):335-341.
Dehaene, S., Izard, V., Pica, P. i Spelke, E. (2006). Core knowledge of

geometry in an Amazonian indigene group. Science 311:381-384.

Dehaene, S., Jobert, A., Naccache, L., Ciuciu, P., Poline, J. B., Le Bihan,
D. i Cohen, L. (2004). Letter binding and invariant recognition of
masked words: Behavioral and neuroimaging evidence.
Psychological Science 15(5):307-313.
Dehaene, S., Le ClecH, G., Poline, J. B., Le Bihan, D. i Cohen, L. (2002).
The visual word form area: A prelexical representation of visual
words in the fusiform gyrus. NeuroReport 13(3):321-325.
Dehaene, S., Naccache, L., Cohen, L., Le Bihan, D., Mangin, J. F., Poline,
J. B. i Riviere, D. (2001). Cerebral mechanisms of word masking and
unconscious repetition priming. Nature Neuroscience 4(7):752-758.
Dehaene, S., Piazza, M., Pinel, P. i Cohen, L. (2003). Three parietal
circuits for number processing. Cognitive Neuropsychology 20:487506.
Dehaene-Lambertz, G. (1997). Electrophysiological correlates of
categorical phoneme perception in adults. NeuroReport 8(4):919924.
Dehaene-Lambertz, G. i Baillet, S. (1998). A phonological representation
in the infant brain. NeuroReport 9(8):1885-1888.
Dehaene-Lambertz, G. i Dehaene, S. (1994). Speed and cerebral correlates
of syllable discrimination in infants. Nature 370:292-295.
Dehaene-Lambertz, G., Dehaene, S. i Hertz-Pannier, L. (2002). Functional
neuroimaging of speech perception in infants. Science
298(5600):2013-2015.
Dejerine, J. (1892). Contribution letude anatomo-pathologique et
clinique des differentes Varietes de cecite verbale. Memoires de la
Societe de Biologie 4:61-90.
Del Cul, A., Baillet, S. i Dehaene, S. (2007). Brain dynamics underlying
the nonlinear threshold for access to consciousness. PLoS Biology
5(10):e260.
Demb, J. B., Boynton, G. M., Best, M. i Heeger, D. J. (1998).
Psychophysical evidence for a magnocellular pathway deficit in
dyslexia. Vision Research 38(11):1555-1559.
Demb, J. B., Boynton, G. M. i Heeger, D. J. (1997). Brain activity in visual
cortex predicts individual differences in reading performance.

Proceedings of the National Academy of Sciences 94(24): 1336313366.

___. (1998). Functional magnetic resonance imaging of early visual
pathways in dyslexia. Journal of Neuroscience 18(17):6939-6951.
Dennett, D. (1978). Brainstontis. Cambridge, MA: MIT Press.
___. (2006). Breaking the spell: Religion as a natural phenomenon. New
York: Viking.
Desimone, R. i Gross, C. G. (1979). Visual areas in the temporal cortex of
the macaque. Brain Research 178(2-3):363-380.
Deutsch, G. K., Dougherty, R. F., Bammer, R., Siok, W. T., Gabrieli, J. D.
i Wandeil, B. (2005). Childrens reading performance is correlated
with white matter structure measured by diffusion tensor imaging.
Cortex 41(3):354-363.
Devlin, J. T., Jamison, H. L., Matthews, P. M. i Gonnerman, L. M. (2004).
Morphology and the internal structure of words. Proceedings of the
National Academy of Sciences 101(41):14984-14988.
Di Virgilio, G. i Clarke, S. (1997). Direct interhemispheric visual input to
human speech areas. Human Brain Mapping 5:347-354.
Ding, G., Peng, D. i Taft, M. (2004). The nature of the mental
representation of radicals in Chinese: A priming study. Journal of
Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition
30(2):530-539.
Downing, P. E., Jiang, Y., Shuman, M. i Kanwisher, N. (2001). A cortical
area selective for visual processing of the human body. Science
293(5539):2470-2473.
Eckert, M. (2004). Neuroanatomical markers for dyslexia: a review of
dyslexia structural imaging studies. Neuroscientist 10(4):362-371.
Eckert, M. A., Leonard, C. M., Richards, T. L., Aylward, E. H., Thomson,
J. i Berninger, V. W. (2003). Anatomical correlates of dyslexia:
Frontal and cerebellar findings. Brain 126(t. 2):482-494.
Eden, G. F., Jones, K. M., Cappell, K., Gareau, L., Wood, F. B., Zeffiro, T.
A., Dietz, N. A., Agnew, J. A. i Flowers, D. L. (2004). Neural
changes following remediation in adult developmental dyslexia.
Neuron 44(3):411-422.
Eden, G. F., VanMeter, J. W., Rumsey, J. M., Maisog, J. M., Woods, R. P.

i Zeffiro, T. A. (1996). Abnormal processing of visual motion in

dyslexia revealed by functional brain imaging. Nature 382(6586):6669.
Ehri, L. C., Nunes, S. R., Stahl, S. A. i Willows, D. M. M. (2001).
Systematic phonics instruction helps students learn to read: Evidence
from the National Reading Panels meta-analysis. Review of
Educational Research 71:393-447.
Ehri, L. C., Nunes, S. R., Willows, D. M., Schuster, B. V., YaghoubZadeh, Z. i Shanahan, T. (2001). Phonemic awareness instruction
helps children learn to read: Evidence from the National Reading
Panels meta-analysis. Reading Research Quarterly 36:250-287.
Ehri, L. C. i Wilce, L. S. (1980). The influence of orthography on readers
conceptualisation of the phonemic structure of words. Applied
Psycholinguistics 1:371-385.
Eimas, P. D., Siqueland, E. R., Jusczyk, P. W. i Vigorito, J. (1971). Speech
perception in infants. Science 171:303-306.
Ellis, A. W. (2004). Length, formats, neighbours, hemispheres, and the
processing of words presented laterally or at fixation. Brain and
Language 88(3):355-366.
Ellis, A. W., Young, A. W. i Anderson, C. (1988). Modes of word
recognition in the left and right cerebral hemispheres. Brain and
Language 35(2):254-273.
Elston, G. N., Benavides-Piccione, R. i DeFelipe, J. (2001). The pyramidal
cell in cognition: A comparative study in human and monkey.
Journal of Neuroscience 21(17):RC163.
Feinberg, T. i Jones, G. (1985). Object reversals after parietal lobe
infarction - a case report. Cortex 21:261-271.
Ferrand, L. i Grainger, J. (1992). Phonology and orthography in visual
word recognition: Evidence from masked nonword priming.
Quarterly Journal of Experimental Psychology A 45(3) :353-372.
___. (1993). The time course of orthographic and phonological code
activation in the early phases of visual word recognition. Bulletin of
the Psychonomic Society 31:119-122.
___. (1994). Effects of orthography are independent of phonology in
masked form priming. Quarterly Journal of Experimental

Psychology A 47(2):365-382.
Fiebach, C. J., Friederici, A. D., Muller, K. i von Cramon, D. Y. (2002).
fMRI evidence for dual routes to the mental lexicon in visual word
recognition. Journal of Cognitive Neuroscience 14(l):ll-23.
Fiez, J. A., Balota, D. A., Raichle, M. E. i Petersen, S. E. (1999). Effects of
lexicality, frequency, and spelling-to-sound consistency on the
functional anatomy of reading. Neuron 24(1):205-218.
Fiez, J. A. i Petersen, S. E. (1998). Neuroimaging studies of word reading.
Proceedings of the National Academy of Sciences 95(3):914-921.
Finger, S. (1994). Origins of neuroscience: A history of explorations into
brain function. New York: Oxford University Press.
Fischer, F. W., Liberman, I. Y. i Shankweiler, D. (1978). Reading reversals
and developmental dyslexia: A further study. Cortex 14(4):496-510.
Fiser, J. i Biederman, I. (2001). Invariance of long-term visual priming to
scale, reflection, translation, and hemisphere. Vision Research 41
(2):221-234.
Fiset, D., Arguin, M., Bub, D., Humphreys, G. W. i Riddoch, M. J. (2005).
How to make the word-length effect disappear in letter-by-letter
dyslexia. Psychological Science 16(7):535-541.
Fisher, S. E. i Francks, C. (2006). Genes, cognition and dyslexia: Learning
to read the genome. Trends in Cognitive Sciences 10(6): 250-257.
Fodor, J. A. (1983). The modularity of mind. Cambridge, MA: MIT Press.
Fox, M. D., Corbetta, M., Snyder, A. Z., Vincent, J. L. i Raichle, M. E.
(2006). Spontaneous neuronal activity distinguishes human dorsal
and ventral attention systems. Proceedings of the National Academy
of Sciences 103(26):10046-10051.
Friederici, A. D., Opitz, B. i von Cramon, D. Y. (2000). Segregating
semantic and syntactic aspects of processing in the human brain: An
fMRI investigation of different word types. Cerebral Cortex
10(7):698-705.
Frith, U. (1985). Beneath the surface of developmental dyslexia. U
Patterson, K. E., Marshall, J. C. i Coltheart, M. (ur.), Surface
dyslexia: Cognitive and neuropsychological studies of phonological
reading (str. 301-330). Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Fu, S., Chen, Y., Smith, S., Iversen, S. i Matthews, P. M. (2002). Effects of

word form on brain processing of written Chinese. Neuroimage

17(3):1538-1548.
Gaillard, R., Del Cul, A., Naccache, L., Vinckier, F., Cohen, L. i Dehaene,
S. (2006). Nonconscious semantic processing of emotional words
modulates conscious access. Proceedings of the National Academy of
Sciences 103(19):7524-7529.
Gaillard, R., Naccache, L., Pinel, P., Clemenceau, S., Volle, E., Hasboun,
D., Dupont, S., Baulac, M., Dehaene, S., Adam, C. i Cohen, L.
(2006). Direct intracranial, FMRI, and lesion evidence for the causal
role of left inferotemporal cortex in reading. Neuron 50(2):191-204.
Gaillard, W. D., Balsamo, L. M., Ibrahim, Z., Sachs, B. C. i Xu, B. (2003).
fMRI identifies regional specialization of neural networks for
reading in young children. Neurology 60(1):94-100.
Galaburda, A. M. i Livingstone, M. (1993). Evidence for a magnocellular
deficit in developmental dyslexia. U Tallal, P., Galaburda, A. M.,
Llinas, R. i Von Euler, C. (ur.), Temporal information processing in
the nervous system: Special reference to dyslexia and dysphasia (str.
70-82). New York: New York Academy of Sciences.
Galaburda, A. M., LoTurco, J., Ramus, F., Fitch, R. H. i Rosen, G. D.
(2006). From genes to behavior in developmental dyslexia. Nature
Neuroscience 9(10):1213-1217.
Galaburda, A. M., Menard, M. T. i Rosen, G. D. (1994). Evidence for
aberrant auditory anatomy in developmental dyslexia. Proceedings of
the National Academy of Sciences 91(17):8010-8013.
Galaburda, A. M., Sherman, G. F., Rosen, G. D., Aboitiz, F. i Geschwind,
N.
(1985). Developmental dyslexia: Four consecutive patients
with cortical anomalies. Annals of Neurology 18(2):222-233.
Gathers, A. D., Bhatt, R., Corbly, C. R., Farley, A. B. i Joseph, J. E.
(2004). Developmental shifts in cortical loci for face and object
recognition. NeuroReport 15(10):1549-1553.
Gauthier, I., Curran, T., Curby, K. M. i Collins, D. (2003). Perceptual
interference supports a non-modular account of face processing.
Nature Neuroscience 6(4):428-432.
Gauthier, I., Skudlarski, P., Gore, J. C. i Anderson, A. W. (2000).
Expertise for cars and birds recruits brain areas involved in face
recognition. Nature Neuroscience 3(2): 191-197.

Gauthier, I., Tarr, M. J., Anderson, A. W., Skudlarski, P. i Gore, J. C.

(1999). Activation of the middle fusiform face area increases with
expertise in recognizing novel objects. Nature Neuroscience
2(6):568-573.
Gentaz, E., Cole, P. i Bara, F. (2003). Evaluation dentrainements
multisensoriels de preparation la lecture pour les enfants en grande
section de maternelle: Line etude sur la contribution du Systeme
haptique manuel. LAnnee Psychologique 104:561-584.
Georgiewa, R, Rzanny, R., Gaser, C., Gerhard, U. J., Vieweg, U.,
Freesmeyer, D., Mentzel, H. J., Kaiser, W. A. i Blanz, B. (2002).
Phonological processing in dyslexic children: a study combining
functional imaging and event related potentials. Neuroscience Letters
318(l):5-8.
Georgiewa, R, Rzanny, R., Hopf, J. M., Knab, R., Glauche, V., Kaiser, W.
A. i Blanz, B. (1999). fMRI during word processing in dyslexic and
normal reading children. Neuroreport 10(16):3459-3465.
Gergely, G., Bekkering, H. i Kiraly, I. (2002). Rational imitation in
preverbal infants. Nature 415(6873):755.
Geschwind, N. (1965). Disconnection syndromes in animals and man.
Brain 88:237-294.
Goigoux, R. (2000). Apprendre a lire s lecole: Les limites dune approche
ideovisuelle. Psychologie Franqaise 45(235-245).
Goodale, M. A. i Milner, A. D. (1992). Separate visual pathways for
perception and action. Trends in Neuroscience 15:20-25.
Goswami, U. (1986). Childrens use of analogy in learning to read: A
developmental study. Journal of Experimental Child Psychology
42:73-83.
Goswami, U., Gombert, J. E. i de Barrera, L. F. (1998). Childrens
orthographic representations and linguistic transparency: Nonsense
word reading in English, French, and Spanish. Applied
Psycholinguistics 19:19-52.
Gottfried, J. A., Sancar, F. i Chatterjee, A. (2003). Acquired mirror writing
and reading: Evidence for reflected graphemic representations.
Neuropsychologia 41(1):96-107.
Gould, J. L. i Marler, P. (1987). Learning by instinct. Scientific American

256 (Januar): 74-85.

Gould, S. J. (1992). The pandas thumb: More reflections in natural
history. New York: W. W. Norton. Gould, S. J. i Vrba, E. S. (1982).
Exaptation: A missing term in the science of form. Paleobiology
8(1):4-15.
Gouteux, S., Thinus-Blanc, C. i Vauclair, J. (2001). Rhesus monkeys use
geometric and nongeometric information during a reorientation task.
Journal of Experimental Psychology: General 130(3):505-519.
Grabowski, T. J., Damasio, H. i Damasio, A. R. (1998). Premotor and
prefrontal correlates of category-related lexical retrieval. Neuroimage
7(3):232-243.
Grainger, J., Granier, J. P., Farioli, F., Van Assche, E. i van Heuven, W. J.
(2006). Letter position information and printed word perception: The
relative-position priming constraint. Journal of Experimental
Psychology: Human Perception and Performance 32(4):865-884.
Grainger, J. i Jacobs, A. M. (1996). Orthographic processing in visual
word recognition: A multiple read-out model. Psychological Review
103(3):518-565.
Grainger, J. i van Heuven, W. (2003). Modeling letter position coding in
printed word perception. U Bonin, P. (ur.), The mental lexicon (str. 124). New York: Nova Science Publishers.
Grainger, J. i Whitney, C. (2004). Does the huamn mnid raed wrods as a
wlohe? Trends in Cognitive Sciences 8(2):58-59.
Grainger, J. i Ziegler, J. (2007). Cross-code consistency effects in visual
word recognition. U Grigorenko, E. L. i Naples, A. J. (ur.), Singleword reading: Biological and behavioral perspectives (129-158).
New York: Erlbaum.
Grill-Spector, K., Kushnir, T., Hendler, T., Edelman, S., Itzchak, Y. i
Malach, R. (1998). A sequence of object-processing stages revealed
by fMRI in the human occipital lobe. Human Brain Mapping
6(4):316-328.
Grill-Spector, K. i Malach, R. (2001). fMR-adaptation: A tool for studying
the functional properties of human cortical neurons. Acta
Psychologica (Amsterdam) 107(l-3):293-321.
Grill-Spector, K., Sayres, R. i Ress, D. (2006). High-resolution imaging

reveals highly selective nonface clusters in the fusiform face area.

Nature Neuroscience 9(9):1177-1185.
Grigorenko, E. L. (2003). The first candidate gene for dyslexia: Turning
the page of a new chapter of research. Proceedings of the National
Academy of Sciences 100(20):11190-11192.
Ha Duy Thuy, D., Matsuo, K., Nakamura, K., Toma, K., Oga, T., Nakai,
T., Shibasaki, H. i Fukuyama, H. (2004). Implicit and explicit
processing of kanji and kana words and non-words studied with
fMRI. Neuroimage 23(3):878-889.
Habib, M. (2000). The neurological basis of developmental dyslexia: An
overview and working hypothesis. Brain 123(t. 12):2373-2399.
Hagoort, R, Indefrey, P., Brown, C., Herzog, H., Steinmetz, H. i Seitz, R.
J. (1999). The neural circuitry involved in the reading of German
words and pseudowords: A PET study. Journal of Cognitive
Neuroscience ll(4):383-398.
Hammond, P. i Hughes, P. (1978). Upon the pun: Dual meaning in words
and pictures. London: W. H. Allen.
Hanley, J. R. i Kay, J. (1996). Reading speed in pure alexia.
Neuropsychologia 34(12): 1165 -1174.
Hannula-Jouppi, K., Kaminen-Ahola, N., Taipale, M., Eklund, R., NopolaHemmi, J., Kaariainen, H. i Kere, J. (2005). The axon guidance
receptor gene ROBO1 is a candidate gene for developmental
dyslexia. PLoS Genetics l(4):e50.
Harm, M. W. i Seidenberg, M. S. (1999). Phonology, reading acquisition,
and dyslexia: Insights from connectionist models. Psychological
Review 106(3):491-528.
___. (2004). Computing the meanings of words in reading: Cooperative
division of labor between visual and phonological processes.
Psychological Review lll(3):662-720.
Hasson, U., Harel, M., Levy, I. i Malach, R. (2003). Large-scale mirrorsymmetry organization of human occipitotemporal object areas.
Neuron 37(6):1027-1041.
Hasson, U., Levy, L, Behrmann, M., Hendler, T. i Malach, R. (2002).
Eccentricity bias as an organizing principle for human high-order
object areas. Neuron 34(3):479-490.

Haxby, J. V., Gobbini, M. L, Furey, M. L., Ishai, A., Schouten, J. L. i

Pietrini, P. (2001). Distributed and overlapping representations of
faces and objects in ventral temporal cortex. Science
293(5539):2425-2430.
Haxby, J. V., Ishai, I. L, Chao, L. L., Ungerleider, L. G. i Martin, I. I.
(2000). Object-form topology in the ventral temporal lobe: Response
to I. Gauthier (2000). Trends in Cognitive Sciences 4(l):3-4.
Heilman, K. M., Howell, G., Valenstein, E. i Rothi, L. (1980). Mirrorreading and writing in association with right-left spatial
disorientation. Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry
43(9):774-780.
Helenius, P., Tarkiainen, A., Cornelissen, R, Hansen, R C. i Salmelin, R.
(1999). Dissociation of normal feature analysis and deficient
processing of letter- -strings in dyslexic adults. Cerebral Cortex
9(5):476-483.
Hermer, L. i Spelke, E. (1996). Modularity and development: The case of
spatial reorientation. Cognition 61(3): 195-232.
Houzel, J. C., Carvalho, M. L. i Lent, R. (2002). Interhemispheric
connections between primary visual areas: Beyond the midline rule.
Brazilian Journal of Medical and Biological Research 35(12):14411453.
Hubbard, E. M., Arman, A. C., Ramachandran, V. S. i Boynton, G. M.
(2005). Individual differences among graphemecolor synesthetes:
Brain-behavior correlations. Neuron 45(6):975-985.
Humphrey, N. K. i Weiskrantz, L. (1969). Size constancy in monkeys with
inferotemporal lesions. Quarterly Journal of Experimental
Psychology A 21(3):225-238.
Humphreys, G. W., Evett, L. J. i Quinlan, R T. (1990). Orthographic
processing in visual word identification. Cognitive Psychology
22:517-560.
Hutzier, F., Ziegler, J. C., Perry, C., Wimmer, H. i Zorzi, M. (2004). Do
current connectionist learning models account for reading
development in different languages? Cognition 91(3):273-296.
Intriligator, J., Henaff, M. A. i Michel, F. (2000). Able to name, unable to
compare: The visual abilities of a posterior split-brain patient.
NeuroReport ll(12):2639-2642.

Iriki, A. (2005). A prototype of Homo-Faber: A silent precursor of human

intelligence in the tool-using monkey brain. U Deheane, S.,
Duhamel, J. R., Hauser, M. i Rizzolatti, G. (ur.), From monkey brain
to human brain (str. 133-157). Cambridge, MA: MIT Press.
Ishai, A., Ungerleider, L. G., Martin, A. i Haxby, J. V. (2000). The
representation of objects in the human occipital and temporal cortex.
Journal of Cognitive Neuroscience 12 (dodatak 2):35-51.
Ishai, A., Ungerleider, L. G., Martin, A., Schouten, J. L. i Haxby, J. V.
(1999). Distributed representation of objects in the human ventral
visual pathway. Proceedings of the National Academy of Sciences
96(16):9379-9384.
Ito, M. i Komatsu, H. (2004). Representation of angles embedded within
contour stimuli in area V2 of macaque monkeys. Journal of
Neuroscience 24(13):3313-3324.
Ito, M., Tamura, H., Fujita, I. i Tanaka, K. (1995). Size and position
invariance of neuronal responses in monkey inferotemporal cortex.
Journal of Neurophysiology 73:218-226.
Jacob, F. (1977). Evolution and tinkering. Science 196(4295):1161-1166.
Jacquemot, C., Pallier, C., Le Bihan, D., Dehaene, S. i Dupoux, E. (2003).
Phonological grammar shapes the auditory cortex: A functional
magnetic resonance imaging study. Journal of Neuroscience
23(29):9541-9546.
Jared, D. i Seidenberg, M. S. (1991). Does word identification proceed
from spelling to sound to meaning? Journal of Experimental
Psychology: General 120:358-394.
Jobard, G., Crivello, F. i Tzourio-Mazoyer, N. (2003). Evaluation of the
dual route theory of reading: A metanalysis of 35 neuroimaging
studies. Neuroimage 20(2):693-712.
Kanwisher, N., McDermott, J. i Chun, M. M. (1997). The fusiform face
area: A module in human extrastriate cortex specialized for face
perception. Journal of Neuroscience 17:4302-4311.
Karmiloff-Smith, A. (1992). Beyond modularity. Cambridge, MA: MIT
Press.
Kawai, N. i Matsuzawa, T. (2000). Numerical memory span in a
chimpanzee. Nature 403(6765):39-40.

Kellman, P. J. i Spelke, E. S. (1983). Perception of partly occluded objects

in infancy. Cognitive Psychology 15:483-524.
Kilgard, M. P. i Merzenich, M. M. (1998). Cortical map reorganization
enabled by nucleus basalis activity. Science 279(5357):1714-1718.
Kitterle, F. L. i Selig, L. M. (1991). Visual field effects in the
discrimination of sine-wave gratings. Perception and Psychophysics
50(1): 15-18.
Klingberg, T., Hedehus, M., Temple, E., Salz, T., Gabrieli, J. D., Moseley,
M. E. i Poldrack, R. A. (2000). Microstructure of temporo-parietal
white matter as a basis for reading ability: evidence from diffusion
tensor magnetic resonance imaging [vidi komentare]. Neuron
25(2):493-500.
Klver, H. i Bucy, P. C. (1937). Psychic blindness and other symptoms
following bilateral temporal lobectomy in rhesus monkey. American
Journal of Physiology 119:352-353.
Kolinsky, R., Morais, J., Content, A. i Cary, L. (1987). Finding parts
within figures: A developmental study. Perception 16(3):399-407.
Kolinsky, R., Morais, J. i Verhaeghe, A. (1994). Visual separability: A
study on unschooled adults. Perception 23(4):471-486.
Kotz, S. A., Cappa, S. F., von Cramon, D. Y. i Friederici, A. D. (2002).
Modulation of the lexical-semantic network by auditory semantic
priming: an event- -related functional MRI study. Neuroimage
17(4):1761-1772.
Koyama, S., Kakigi, R., Hoshiyama, M. i Kitamura, Y. (1998). Reading of
Japanese Kanji (morphograms) and Kana (syllabograms): A
magnetoencephalographic study. Neuropsychologia 36(l):83-98.
Kraebel, K. S., West, R. N. i Gerhardstein, R (2007). The influence of
training views on infants long-term memory for simple 3D shapes.
Developmental Psychobiology 49(4):406-420.
Khl, R K. (2004). Early language acquisition: Cracking the speech code.
Nature Reviews Neuroscience 5(ll):831-843.
Kujala, T., Karma, K., Ceponiene, R., Belitz, S., Turkkila, R, Tervaniemi,
M. i Naatanen, R. (2001). Plastic neuralchanges and reading
improvement caused by audiovisual training in reading-impaired
children. Proceedings of the National Academy of Sciences

98(18):10509-10514.
Kuo, W. J., Yeh, T. C., Duann, J. R., Wu, Y. T., Ho, L. T., Hung, D.,
Tzeng, O.
J. i Hsieh, J. C. (2001). A left-lateralized network for
reading Chinese words: A 3 T fMRI study. NeuroReport
12(18):3997-4001.
Kuo, W. J., Yeh, T. C, Lee, C. Y., Wu, Y. T., Chou, C. C., Ho, L. T.,
Hung, D.
L., Tzeng, O. J. i Hsieh, J. C. (2003). Frequency effects of Chinese
character processing in the brain: An event-related fMRI study.
Neuroimage 18(3):720-730.
Lachmann, T. i Geyer, T. (2003). Letter reversals in dyslexia: Is the case
really closed? A critical review and conclusions. Psychology Science
45:50-70.
Lambon-Ralph, M. A., Jarvis, C. i Ellis, A. W. (1997). Life in a mirrored
world: Report of a case showing mirror reversal in reading and
writing and for non-verbal materials. Neurocase 3:249-258.
Larson,
K.
(2004).
The
science
of
word
recognition,
http://www.microsoft.com/typography/ctfonts/WordRecognition.asp
x.
Laufs, H., Krakow, K., Sterzer, R, Eger, E., Beyerle, A., Salek-Haddadi, A.
i Kleinschmidt, A. (2003). Electroencephalographic signatures of
attentional and cognitive default modes in spontaneous brain activity
fluctuations at rest. Proceedings of the National Academy of Sciences
100(19):11053-11058.
Laureys, S. (2005). The neural correlate of (un)awareness: Lessons from
the vegetative state. Trends in Cognitive Sciences 9:556-559.
Lavidor, M., Babkoff, H. i Faust, M. (2001). Analysis of standard and
nonstandard visual word format in the two hemispheres.
Neuropsychologia 39(4):430-439.
Lavidor, M. i Ellis, A. W. (2002). Word length and orthographic
neighborhood size effects in the left and right cerebral hemispheres.
Brain and Language 80:45-62.
Le Bihan, D., Urayama, S., Aso, T., Hanakawa, T. i Fukuyama, H. (2006).
Direct and fast detection of neuronal activation in the human brain
with diffusion MRI. Proceedings of the National Academy of

Sciences 103(21):8263-8268.
Lee, C. Y., Tsai, J. L., Kuo, W. J., Yeh, T. C., Wu, Y. T., Ho, L. T., Hung,
D. L., Tzeng, O. J. i Hsieh, J. C. (2004). Neuronal correlates of
consistency and frequency effects on Chinese character naming: An
event-related fMRI study. Neuroimage 23(4): 1235-1245.
Lee, K. M. (2004). Functional MRI comparison between reading
ideographic and phonographic scripts of one language. Brain and
Language 91(2):245-251.
Leff, A. R, Crewes, H., Plant, G. T., Scott, S. K., Kennard, C. i Wise, R. J.
(2001). The functional anatomy of singleword reading in patients
with hemianopic and pure alexia. Brain 124(t. 3):510-521.
Leppanen, P. H., Richardson, U., Pihko, E., Eklund, K. M., Guttorm, T. K.,
Aro, M. i Lyytinen, H. (2002). Brain responses to changes in speech
sound durations differ between infants with and without familial risk
for dyslexia. Developmental Neuropsychology 22(l):407-422.
Lerner, Y., Hendler, T., Ben-Bashat, D., Harel, M. i Malach, R. (2001). A
hierarchical axis of object processing stages in the human visual
cortex. Cerebral Cortex ll(4):287-297.
Leroi-Gourhan, A. (1983). Le fil du temps. Pariz: Fayard.
___. (1993). Gesture and speech. Cambridge, MA: MIT Press.
Levi-Strauss, C. (1958). Anthropologie structural. Pariz: Plom
Levy, L, Hasson, U., Avidan, G., Hendler, T. i Malach, R. (2001). Centerperiphery organization of human object areas. Nature Neuroscience
4(5):533-539.
Liberman, I. Y., Shankweiler, D., Orlando, C., Harris, K. S. i Berti, F. B.
(1971). Letter confusions and reversals of sequence in the beginning
reader: Implications for Ortons theory of developmental dyslexia.
Cortex 7(2):127-142.
Lissauer, H. (1890). Ein fall von Seelenblindheit nebst einem beitrage zur
theorie derselben. Archiv fr Psychiatrie und Nervenkrankheiten
21:222-270.
Logothetis, N. K., Pauls, J. i Poggio, T. (1995). Shape representation in the
inferior temporal cortex of monkeys. Current Biology 5(5):552-563.
Longtin, C.-M., Segui, J. i Halle, P. A. (2003). Morphological priming
without morphological relationship. Language and Cognitive

Processes 18:313-334.
Lukatela, G., Frost, S. J. i Turvey, M. T. (1998). Phonological priming by
masked nonword primes in the lexical decision task. Journal of
Memory and Language 39:666-683.
McCandliss, B. D., Cohen, L. i Dehaene, S. (2003). The visual word form
area: Expertise for reading in the fusiform gyrus. Trends in Cognitive
Sciences 7:293-299.
McCandliss, B. D., Curran, T. i Posner, M. I. (1993). Repetition effects in
processing visual words: A high density ERP study of lateralized
stimuli. Neuroscience Abstracts 19:1807.
McCarthy, R. A. i Warrington, E. K. (1990). Cognitive neuropsychology:
A clinical introduction. San Diego: Academic Press.
McClelland, J. L. i Rumelhart, D. E. (1981). An interactive activation
model of context effects in letter perception: I. An account of basic
findings. Psychological Review 88:375-407.
McCloskey, M. i Rapp, B. (2000). A visually based developmental reading
deficit. Journal of Memory and Language 43:157-181.
McCloskey, M., Rapp, B., Yantis, S., Rubin, G., Bacon, W., Dagnelie, G.,
Gordon, B., Aliminosa, D., Boatman, D. F., Badecker, W., Johnson,
D. N., Tusa, R. J. i Palmer, E. (1995). A developmental deficit in
localizing objects from vision. Psychological Science 6:112-117.
McConkie, G. W. i Rayner, K. (1975). The span of the effective stimulus
during a fixation in reading. Perception and Psychophysics 17:578586.
McConkie, G. W. i Zola, D. (1979). Is visual information integrated across
successive fixations in reading? Perception and Psychophysics
25(3):221-224.
McCrory, E. J., Mechelli, A., Frith, U. i Price, C. J. (2005). More than
words: A common neural basis for reading and naming deficits in
developmental dyslexia? Brain 128(t. 2):261-267.
McMonnies, C. W. (1992). Visuo-spatial discrimination and mirror image
letter reversals in reading. Journal of the American Optometrie
Association 63(10):698-704.
Malach, R., Levy, I. i Hasson, U. (2002). The topography of high-order
human object areas. Trends in Cognitive Sciences 6(4):176-184.

Manguel, A. (1997). A history of reading. New York: Penguin.

Mann, V. A. (1986). Phonological awareness: The role of reading
experience. Cognition 24(l-2):65-92.
Marcus, G. F. i Berent, I. (2003). Are there limits to statistical learning?
Science 300(5616):53-55; odgovor autora 53-55.
Marcus, G. F., Vijayan, S., Bandi Rao, S. i Vishton, P. M. (1999). Rule
learning by seven-month-old infants. Science 283(5398):77-80.
Marinkovic, K., Dhond, R. P., Dale, A. M., Glessner, M., Carr, V. i
Halgren, E. (2003). Spatiotemporal dynamics of modality-specific
and supramodal word processing. Neuron 38(3):487-497.
Marks, L. E. (1978). The unity of the senses. New York: Academic Press.
Marshall, J. C. i Newcombe, F. (1973). Patterns of paralexia: A
psycholinguistic approach. Journal of Psycholinguistic Research
2:175-199.
Martin, A., Wiggs, C. L., Ungerleider, L. G. i Haxby, J. V. (1996). Neural
correlates of category-specific knowledge. Nature 379:649-652.
Martinet, C., Valdois, S. i Fayol, M. (2004). Lexical orthographic
knowledge develops from the beginning of literacy acquisition.
Cognition 91(2):B11-22.
Matsuzawa, T. (1985). Use of numbers by a chimpanzee. Nature
315(6014):57-59.
Maurer, D., Pathman, T. i Mondloch, C. J. (2006). The shape of boubas:
Sound-shape correspondences in toddlers and adults. Developmental
Science 9(3):316-322.
Maurer, U., Brem, S., Bucher, K. i Brandeis, D. (2005). Emerging
neurophysiological specialization for letter strings. Journal of
Cognitive Neuroscience 17(10):1532-1552.
Maurer, U., Brem, S., Kranz, F., Bucher, K., Benz, R., Haider, R,
Steinhausen, H. C. i Brandeis, D. (2006). Coarse neural tuning for
print peaks when children learn to read. Neuroimage 33(2):749-758.
Maurer, U., Bucher, K., Brem, S. i Brandeis, D. (2003). Altered responses
to tone and phoneme mismatch in kindergartners at familial dyslexia
risk. NeuroReport 14(17):2245-2250.
Mayall, K., Humphreys, G. W., Mechelli, A., Olson, A. i Price, C. J.

(2001). The effects of case mixing on word recognition: evidence

from a PET study. Journal of Cognitive Neuroscience 13(6):844-853.
Mayall, K., Humphreys, G. W. i Olson, A. (1997). Disruption to word or
letter processing? The origins of case-mixing effects. Journal of
Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition
23(5):1275-12S6.
Mazoyer, B. M., Dehaene, S., Tzourio, N., Frak, V., Syrota, A.,
Murayama, N., Levrier, O., Salamon, G., Cohen, L. i Mehler, J.
(1993). The cortical representation of speech .Journal of Cognitive
Neuroscience 5:467-479.
Mechelli, A., Gorno-Tempini, M. L. i Price, C. J. (2003). Neuroimaging
studies of word and pseudoword reading: consistencies,
inconsistencies, and limitations. Journal of Cognitive Neuroscience
15(2):260-271.
Mehler, J., Jusczyk, R, Lambertz, G., Halsted, N., Bertoncini, J. i AmielTison, C.
(1988). A precusor of language acquisition in young
infants. Cognition 29: 143-178.
Mello, N. K. (1965). Interhemispheric reversal of mirror-image oblique
lines following monocular training in pigeons. Science 148:252-254.
Mello, N. K. (1966). Interocular generalization: A study of mirror-image
reversal following monocular discrimination training in the pigeon.
Journal of the Experimental Analysis of Behavior 9(1):11-16.
___. (1967). Inter-hemispheric comparison of visual stimuli in the pigeon.
Nature 214(84):144-145.
Meng, H., Smith, S. D., Hager, K., Held, M., Liu, J., Olson, R. K.,
Pennington, B. F., DeFries, J. C., Gelernter, J., OReilly-Pcl, T.,
Somlo, S., Skudlarski, R, Shaywitz, S. E., Shaywitz, B. A.,
Marchione, K., Wang, Y., Paramasivam, M., LoTurco, J. J., Page, G.
P. i Gruen, J. R. (2005). DCDC2 is associated with reading disability
and modulates neuronal development in the brain. Proceedings of the
National Academy of Sciences 102(47):17053-17058.
Merzenich, M. M., Jenkins, W. M., Johnston, R, Schreiner, C., Miller, S.
L. i Tallal, P. (1996). Temporal processing deficits of languagelearning impaired children ameliorated by training. Science
271(5245):77-81.
Miozzo, M. i Caramazza, A. (1998). Varieties of pure alexia: The case of

failure
to
access
graphemic
representations.
Cognitive
Neuropsychology 15:203-238.
Mishkin, M. i Pribram, K. H. (1954). Visual discrimination performance
following partial ablations of the temporal lobe. I. Ventral vs. lateral.
Journal of Comparative and Physiological Psychology 47(1): 14-20.
Mithen, S. (1996). The Prehistory of the mhid: The cognitive origins of art,
religion and science. London: Thames & Hudson.
Miyashita, Y. (1988). Neuronal correlate of visual associative long-term
memory in the primate temporal cortex. Nature 335(6193):817-820.
Molko, N., Cohen, L., Mangin, J. F., Chochon, F., Lehericy, S., Le Bihan,
D. i Dehaene, S. (2002). Visualizing the neural bases of a
disconnection syndrome with diffusion tensor imaging. Journal of
Cognitive Neuroscience 14:629-636.
Mondloch, C. J. i Maurer, D. (2004). Do small white balls squeak? Pitchobject correspondences in young children. Cognitive, Affective, and
Behavioral Neuroscience 4(2):133-136.
Montant, M. i Behrmann, M. (2000). Pure alexia. Neurocase 6:265-294.
Morais, J., Bertelson, P., Cary, L. i Alegria, J. (1986). Literacy training and
speech segmentation. Cognition 24:45-64.
Morais, J., Cary, L., Alegria, J. i Bertelson, P. (1979). Does awareness of
speech as a sequence of phones arise spontaneously? Cognition
7:323-331.
Morrison, R. E. i Rayner, K. (1981). Saccade size in reading depends upon
character spaces and not visual angle. Perception and Psychophysics
30(4):395-396.
Mozer, M. C. (1987). Early parallel processing in reading: A connectionist
approach. U Coltheart, M. (ur.), Attention and performance XII: The
psychology of reading (str. 83-104). Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Naatanen, R., Lehtokoski, A., Lennes, M., Cheour, M., Huotilainen, M.,
Iivonen, A., Vainio, M., Alku, P., Ilmoniemi, R. J., Luuk, A., Allik,
J., Sinkkonen, J. i Alho, K. (1997). Language-specific phoneme
representations revealed by electric and magnetic brain responses.
Nature 385(6615):432-434.
Naccache, L. i Dehaene, S. (2001). The priming method: Imaging
unconscious repetition priming reveals an abstract representation of

number in the parietal lobes. Cerebral Cortex ll(10):966-974.

Naccache, L., Gaillard, R., Adam, C., Hasboun, D., Clemenceau, S.,
Baulac, M., S., D. i L., C. (2005). A direct intracranial record of
emotions evoked by subliminal words. Proceedings of the National
Academy of Sciences 102:7713-7717.
Nakamura, K., Dehaene, S., Jobert, A., Le Bihan, D. i Kouider, S. (2005).
Subliminal convergence of Kanji and Kana words: Further evidence
for functional parcellation of the posterior temporal cortex in visual
word perception. Journal of Cognitive Neuroscience 17(6):954-968.
Nakamura, K., Honda, M., Okada, T., Hanakawa, T., Toma, K.,
Fukuyama, H., Konishi, J. i Shibasaki, H. (2000). Participation of the
left posterior inferior temporal cortex in writing and mental recall of
kanji orthography: A functional MRI study. Brain 123(t. 5):954-967.
Nation, K., Allen, R. i Hulme, C. (2001). The limitations of orthographic
analogy in early reading development: Performance on the clue-word
task depends on phonological priming and elementary decoding skill,
not the use of orthographic analogy. Journal of Experimental Child
Psychology 80(l):75-94.
National Institute of Child Health and Human Development. (2000).
Report of the National Reading Panel. Teaching children to read: An
evidence-based assessment of the scientific research literature on
reading and its implications for reading instruction (izdanje NIH hr.
00-4769). Washington, DC: U.S. Government Printing Office.
Nazir, T. A., Ben-Boutayab, N., Decoppet, N., Deutsch, A. i Frost, R.
(2004). Reading habits, perceptual learning, and recognition of
printed words. Brain and Language 88(3):294-311.
Nicolson, R. I., Fawcett, A. J. i Dean, P. (2001). Developmental dyslexia:
The cerebellar deficit hypothesis. Trends in Neurosciences
24(9):508-511.
Nieder, A., Diester, I. i Tudusciuc, O. (2006). Temporal and spatial
enumeration processes in the primate parietal cortex. Science
313(5792):1431-1435.
Nieder, A. i Miller, E. K. (2004). A parieto-frontal network for visual
numerical information in the monkey. Proceedings of the National
Academy of Sciences 101(19):7457-7462.
Nimchinsky, E. A., Gilissen, E., Allman, J. M., Perl, D. P., Erwin, J. M. i

Hof, P. R. (1999). A neuronal morphologic type unique to hurqans

and great apes. Proceedhigs of the National Academy of Sciences
96(9):5268-5273.
Niogi, S. N. i McCandliss, B. D. (2006). Left lateralized white matter
microstructure accounts for individual differences in reading ability
and disability. Neuropsychologia 44(11):2178-2188.
Nobre, A. C., Allison, T. i McCarthy, G. (1994). Word recognition in the
human inferior temporal lobe. Nature 372(6503):260-263.
Nunez, R. E. i Lakoff, G. (2000). Where mathematics comes from: How the
embodied mind brings mathematics into being. New York: Basic
Books.
Olavarria, J. F. i Hiroi, R. (2003). Retinal influences specify corticocortical maps by postnatal day six in rats and mice. Journal of
Comparative Neurology 459(2):156-172.
ORegan, J. K. (1990). Eye movements and reading. Reviews of
Oculomotor Research 4:395-453.
Orton, S. T. (1925). Word-blindness in school children. Archives of
Neurology and Psychiatry 14:581-615.
Orton, S. T. (1937). Reading, writing, and speech problems in children.
New York: Norton.
Paap, K. R., Newsome, S. L. i Noel, R. W. (1984). Word shapes in poor
shape for the race to the lexicon. Journal of Experimental
Psychology: Human Perception and Performance 10(3):413-428.
Pacton, S., Perruchet, P., Fayol, M. i Cleeremans, A. (2001). Implicit
learning out of the lab: The case of orthographic regularities. Journal
of Experimental Psychology: General 130(3):401-426.
Pammer, K., Hansen, P. C., Kringelbach, M. L., Holliday, L, Barnes, G.,
Hillebrand, A., Singh, K. D. i Cornelissen, P. L. (2004). Visual word
recognition: The first half second. Neuroimage 22(4):1819-1825.
Paracchini, S., Thomas, A., Castro, S., Lai, C., Paramasivam, M., Wang,
Y., Keating, B. J., Taylor, J. M., Hacking, D. F., Scerri, T., Francks,
C., Richardson, A. J., Wade-Martins, R., Stein, J. F., Knight, J. C.,
Copp, A. J., Loturco, J. i Monaco, A. P. (2006). The chromosome
6p22 haplotype associated with dyslexia reduces the expression of
KIAA0319, a novel gene involved in neuronal migration. Human

Molecular Genetics 15(10):1659-1666.

Parviainen, T., Helenius, R, Poskiparta, E., Niemi, P. i Salmelin, R. (2006).
Cortical sequence of word perception in beginning readers. Journal
of Neuroscience 26(22):6052-6061.
Pascalis, O., de Haan, M. i Nelson, C. A. (2002). Is face processing
species-specific during the first year of life? Science
296(5571):1321-1323.
Pascalis, O. i de Schonen, S. (1994). Recognition memory in 3- to 4-dayold human neonates. NeuroReport 5(14):1721-1724.
Pascalis, O., Scott, L. S., Kelly, D. J., Shannon, R. W., Nicholson, E.,
Coleman, M. i Nelson, C. A. (2005). Plasticity of face processing
in infancy. Proceedings of the National Academy of Sciences
102(14):5297-5300.
Patterson, K. i Kay, J. (1982). Letter-by-letter reading: Psychological
descriptions of a neurological syndrome. Quarterly Journal of
Experimental Psychology A 34:411-441.
Paulesu, E., Demonet, J. F., Fazio, F., McCrory, E., Chanoine, V.,
Brunswick, N. , Cappa, S. F., Cossu, G., Habib, M., Frith, C. D. i
Frith, U. (2001). Dyslexia: Cultural diversity and biological unity.
Science 291(5511):2165-2167.
Paulesu, E., Frith, C. D. i Frackowiak, R. S. J. (1993). The neural
correlates of the verbal component of working memory. Nature
362:342-345.
Paulesu, E., Frith, U., Snowling, M., Gallagher, A., Morton, J.,
Frackowiak, R. i Frith, C. D. (1996). Is developmental dyslexia a
disconnection syndrome? Evidence from PET scanning. Brain
119:143-157.
Paulesu, E., McCrory, E., Fazio, F., Menoncello, L., Brunswick, N.,
Cappa, S. F., Cotelli, M., Cossu, G., Corte, F., Lorusso, M., Pesenti,
S., Gallagher, A., Perani, D., Price, C., Frith, C. D. i Frith, U. (2000).
A cultural effect on brain function. Nature Neuroscience 3(1):91-96.
Pelli, D. G., Farell, B. i Moore, D. C. (2003). The remarkable inefficiency
of word recognition. Nature 423(6941):752-756.
Pena, M., Maki, A., Kovacic, D., Dehaene-Lambertz, G., Koizumi, H.,
Bouquet, F. i Mehler, J. (2003). Sounds and silence: An optical

topography study of language recognition at birth. Proceedings of the

National Academy of Sciences 100(20):11702-11705.
Perea, M. i Lupker, S. J. (2003). Does jugde activate COURT?
Transposed-letter similarity effects in masked associative priming.
Memory and Cognition 31(6):829-841.
Peressotti, F. i Grainger, J. (1999). The role of letter identity and letter
position in orthographic priming. Perception and Psychophysics
61(4):691-706.
Perfetti, C. i Bell, L. (1991). Phonemic activation during the first 40 ms of
word identification: Evidence from backward masking and masked
priming. Journal of Memory and Language 30:473-485.
Perrett, D. I., Mistlin, A. J. i Chitty, A. J. (1989). Visual neurones
responsive to faces. Trends in Neuroscience 10:358-364.
Perry, C., Ziegler, J. i Zorzi, M. (2007). Nested incremental modeling in
the development of computational theories: The CDP+ model of
reading aloud. Psychological Review 114(2):273-315.
Petersen, S. E., Fox, P. T., Posner, M. I., Mintun, M. i Raichle, M. E.
(1988). Positron emission tomographic studies of the cortical
anatomy of single- -word processing. Nature 331(6157):585-589.
___. (1989). Positron emission tomographic studies of the processing of
single words. Journal of Cognitive Neuroscience 1:153-170.
Petersen, S. E., Fox, P. T., Snyder, A. Z. i Raichle, M. E. (1990).
Activation of extrastriate and frontal cortical areas by visual words
and word-like stimuli. Science 249:1041-1044.
Petersson, K. M., Silva, C., Castro-Caldas, A., Ingvar, M. i Reis, A.
(2007). Literacy: A cultural influence on functional left-right
differences in the inferior parietal cortex. European Journal of
Neuroscience 26(3):791-799.
Pflugshaupt, T., Nyffeler, T., von Wartburg, R., Wurtz, P., Luthi, M.,
Hubl, D., Gutbrod, K., Juengling, F. D., Hess, C. W., &c Muri, R. M.
(2007). When left becomes right and vice versa: Mirrored vision
after cerebral hypoxia. Neuropsychologia 45(9):2078-2091.
Pica, P., Lemer, C., Izard, V. i Dehaene, S. (2004). Exact and approximate
arithmetic in an Amazonian indigene group. Science 306(5695):499503.

Pinel, P., Dehaene, S., Riviere, D. i Le Bihan, D. (2001). Modulation of

parietal activation by semantic distance in a number comparison task.
Neuroimage 14(5):1013-1026.
Pinker, S. (2002). The blank slate: The modern denial of human nature.
London: Penguin.
Plaut, D. C., McClelland, J. L., Seidenberg, M. S. i Patterson, K. (1996).
Understanding normal and impaired word reading: computational
principles in quasi-regular domains. Psychological Review
103(1):56-115.
Polk, T. A. i Farah, M. J. (2002). Functional MRI evidence for an abstract,
not perceptual, word-form area .Journal of Exper'nnental
Psychology: General 131(l):65-72.
Polk, T. A., Stallcup, M., Aguirre, G. K., Alsop, D. C., DEsposito, M.,
Detre, J. A. i Farah, M. J. (2002). Neural specialization for letter
recognition. Journal of Cognitive Neuroscience 14(2): 145-159.
Pollatsek, A., Bolozky, S., Well, A. D. i Rayner, K. (1981). Asymmetries
in the perceptual span for Israeli readers. Brain and Language 14(1):
174-180.
Posner, M. I. i McCandliss, B. D. (1999). Brain circuitry during reading. U
Klein, R. M. i McMullen, P. A. (ur.), Converging methods for
understanding reading and dyslexia (str. 305-337). Cambridge, MA:
MIT Press.
Posner, M. I., Petersen, S. E., Fox, P. T. i Raichle, M. E. (1988).
Localization of cognitive operations in the human brain. Science
240:1627-1631.
Pouratian, N., Bookheimer, S. Y., Rubino, G., Martin, N. A. i Toga, A. W.
(2003). Category-specific naming deficit identified by intraoperative
stimulation mapping and postoperative neuropsychological testing:
Case report. Journal of Neurosurgery 99(1): 170-176.
Price, C. (1998). The functional anatomy of word comprehension and
production. Trends in Cognitive Sciences 2:281-288.
Price, C. J. i Devlin, J. T. (2003). The myth of the visual word form area.
Neuroimage 19:473-481.
Price, C. J., Gorno-Tempini, M. L., Graham, K. S., Biggio, N., Mechelli,
A., Patterson, K. i Noppeney, U. (2003). Normal and pathological

reading: Converging data from lesion and imaging studies.

Neuroimage 20(dodatak 1):S30-41.
Price, C. J., Moore, C. J., Humphreys, G. W. i Wise, R. J. S. (1997).
Segregating semantic from phonological processes during reading
.Journal of Cognitive Neuroscience 9:727-733.
Price, C. J., Wise, R. J. S. i Frackowiak, R. S. J. (1996). Demonstrating the
implicit processing of visually presented words and pseudowords.
Cerebral Cortex 6:62-70.
Priftis, K., Rusconi, E., Umilta, C. i Zorzi, M. (2003). Pure agnosia for
mirror stimuli after right inferior parietal lesion. Brain 126(t. 4):908919.
Prinzmetal, W. (1990). Neon colors illuminate reading units. Journal of
Experimental Psychology: Human Perception and Performance
16(3):584-597.
Prinzmetal, W., Treiman, R. i Rho, S. H. (1986). How to see a reading unit.
Journal of Memory and Language 25:461-475.
Puce, A., Allison, T., Asgari, M., Gore, J. C. i McCarthy, G. (1996).
Differential sensitivity of human visual cortex to faces, letterstrings,
and textures: A functional magnetic resonance imaging study.
Journal of Neuroscience 16:5205-5215.
Pugh, K. R., Shaywitz, B. A., Shaywitz, S. E., Constable, R. T.,
Skudlarski, P., Fulbright, R. K., Bronen, R. A., Shankweiler, D. R,
Katz, L., Fletcher, J. M. i Gore, J. C. (1996). Cerebral organization of
component processes in reading. Brain 119(t. 4):1221-1238.
Pulvermuller, F. (2005). Brain mechanisms linking language and action.
Nature Reviews Neuroscience 6(7):576-582.
Quartz, S. R. i Sejnowski, T. J. (1997). The neural basis of cognitive
development: A constructivist manifesto. Behavioral and Brain
Sciences 20(4):537-556; rasprava 556-596.
Quiroga, R. Q., Reddy, L., Kreiman, G., Koch, C. i Fried, I. (2005).
Invariant visual representation by single neurons in the human brain.
Nature 435(7045):1102-1107.
Raichle, M. E., MacLeod, A. M., Snyder, A. Z., Powers, W. J., Gusnard,
D. A. i Shulman, G. L. (2001). A default mode of brain function.
Proceedings of the National Academy of Sciences 98(2):676-682.

Raij, T., Uutela, K. i Hari, R. (2000). Audiovisual integration of letters in

the human brain. Neuron 28(2):617-625.
Ramachandran, V. S. (2005). The artful brain. New York: Fourth Estate.
Ramachandran, V. S. i Hubbard, E. M. (2001a). Psychophysical
investigations into the neural basis of synaesthesia. Proceedings of
the Royal Society B: Biological Sciences 268(1470):979-983.
Ramachandran, V. S. i Hubbard, E. M. (2001b). Synaesthesia - a window
into perception, thought and language. Journal of Consciousness
Studies 8:3-34.
Ramus, F. (2003). Developmental dyslexia: specific phonological deficit or
general sensorimotor dysfunction? Current Opinion in Neurobiology
13(2):212-218.
Ramus, F. (2004). Neurobiology of dyslexia: A reinterpretation of the data.
Trends in Neurosciences 27(12):720-726.
Ramus, F., Pidgeon, E. i Frith, U. (2003). The relationship between motor
control and phonology in dyslexic children. Journal of Child
Psychology and Psychiatry 44(5):712-722.
Ramus, F., Rosen, S., Dakin, S. C, Day, B. L., Castellote, J. M., White, S. i
Frith, U. (2003). Theories of developmental dyslexia: Insights from a
multiple case study of dyslexic adults. Brain 126(t. 4):841-865.
Rastle, K., Davis, M. H., Marslen-Wilson, W. D. i Tyler, L. K. (2000).
Morphological and semantic effects in visual word recognition: A
time-course study. Language and Cognitive Processes 15:507-537.
Rayner, K. (1998). Eye movements in reading and information processing:
20 years of research. Psychological Bulletin 124(3):372-422.
Rayner, K. i Bertera, J. H. (1979). Reading without a fovea. Science
206(4417):468-469.
Rayner, K., Foorman, B. R., Perfetti, C. A., Pesetsky, D. i Seidenberg, M.
S. (2001). How psychological science informs the teaching of
reading. Psychological Science 2:31-74.
Rayner, K., Inhoff, A. W., Morrison, R. E., Slowiaczek, M. L. i Bertera, J.
H. (1981). Masking of foveal and parafoveal vision during eye
fixations in reading. Journal of Experimental Psychology: Human
Perception and Performance 7(1): 167-179.
Rayner, K., McConkie, G. W. i Zola, D. (1980). Integrating information

across eye movements. Cognitive Psychology 12(2):206-226.

Rayner, K. i Pollatsek, A. (1989). The psychology of reading. Englewood
Cliffs, NJ: Prentice Hall.
Rayner, K., Well, A. D. i Pollatsek, A. (1980). Asymmetry of the effective
visual field in reading. Perception and Psychophysics 27(6):537-544.
Read, C., Zhang, Y. F., Nie, H. Y. i Ding, B. Q. (1986). The ability to
manipulate speech sounds depends on knowing alphabetic writing.
Cognition 24(l-2):31-44.
Reicher, G. M. (1969). Perceptual recognition as a function of
meaningfulness of stimulus material. Journal of Experimental
Psychology 81:274-280.
Rey, A., Jacobs, A. M., Schmidt-Weigand, F. i Ziegler, J. C. (1998). A
phoneme effect in visual word recognition. Cognition 68(3):B71-80.
Rey, A., Ziegler, J. C. i Jacobs, A. M. (2000). Graphemes are perceptual
reading units. Cognition 75(1):B1-12.
Richardson, U., Leppanen, P. H., Leiwo, M. i Lyytinen, H. (2003). Speech
perception of infants with high familial risk for dyslexia differ at the
age of 6 months. Developmental Neuropsychology 23(3):385-397.
Riddoch, M. J. i Humphreys, G. W. (1988). Description of a left-right
coding deficit in a case of constructional apraxia. Cognitive
Neuropsychology 5:289-315.
Riesenhuber, M. i Poggio, T. (1999). Hierarchical models of object
recognition in cortex. Nature Neuroscience 2:1019-1025.
Rissman, J., Eliassen, J. C. i Blumstein, S. E. (2003). An event-related
fMRI investigation of implicit semantic priming. Journal of
Cognitive Neuroscience 15(8):1160-1175.
Robertson, L. C. i Lamb, M. R. (1991). Neuropsychological contributions
to theories of part/whole organization. Cognitive Psychology
23(2):299-330.
Robinson, A. J. i Pascalis, O. (2004). Development of flexible visual
recognition memory in human infants. Developmental Science
7(5):527-533.
Rodd, J. M., Davis, M. H. i Johnsrude, I. S. (2005). The neural
mechanisms of speech comprehension: fMRI studies of semantic
ambiguity. Cerebral Cortex 15(8):1261-1269.

Rodman, H. R., Scalaidhe, S. R O. i Gross, C. G. (1993). Response

properties of neurons in temporal cortical visual areas of infant
monkeys. Journal of Neurophysiology 70:1115-1136.
Rollenhagen, J. E. i Olson, C. R. (2000). Mirror-image confusion in single
neurons of the macaque inferotemporal cortex. Science
287(5457):1506-1508.
Rolls, E. T. (2000). Functions of the primate temporal lobe cortical visual
areas in invariant visual object and face recognition. Neuron
27(2):205-218.
Rossion, B., Kung, C. C. i Tarr, M. J. (2004). Visual expertise with
nonface objects leads to competition with the early perceptual
processing of faces in the human occipitotemporal cortex.
Proceedings of the National Academy of Sciences 101(40):1452114526.
Rubenstein, H., Lewis, S. S. i Rubenstein, M. (1971). Evidence for
phonemic coding in visual word recognition. Journal of Verbal
Learning and Verbal Behavior 10:645-657.
Rubin, G. S. i Turano, K. (1992). Reading without saccadic eye
movements. Vision Research 32(5):895-902.
Rumelhart, D. E. i McClelland, J. L. (1982). An interactive activation
model of context effects in letter perception: Part 2. The contextual
enhancement effect and some tests and extensions of the model.
Psychological Review 89(l):60-94.
Saffran, J. R., Aslin, R. N. i Newport, E. L. (1996). Statistical learning by
8-month-old infants. Science 274(5294):1926-1928.
Sakai, K. i Miyashita, Y. (1991). Neural organization for the long-term
memory of paired associates. Nature 354(6349):152-155.
Sakurai, Y., Ichikawa, Y. i Mannen, T. (2001). Pure alexia from a posterior
occipital lesion. Neurology 56(6):778-781.
Sakurai, Y., Momose, T., Iwata, M., Sudo, Y., Ohtomo, K. i Kanazawa, I.
(2000). Different cortical activity in reading of Kanji words, Kana
words and Kana nonwords. Brain Research Cognitive Brain
Research 9(1):111-115.
Sakurai, Y., Takeuchi, S., Takada, T., Horiuchi, E., Nakase, H. i Sakuta,
M. (2000). Alexia caused by a fusiform or posterior inferior temporal

lesion. Journal of the Neurological Sciences 178(1):42-51.

Salmelin, R., Service, E., Kiesila, R, Uutela, K. i Salonen, O. (1996).
Impaired visual word processing in dyslexia revealed with
magnetoencephalography. Annals of Neurology 40(2):157-162.
Sary, G., Vogels, R. i Orban, G. A. (1993). Cue-invariant shape selectivity
of macaque inferior temporal neurons. Science 260(5110):995-997.
Sasaki, Y., Vanduffel, W., Knutsen, T., Tyler, C. i Tootell, R. (2005).
Symmetry activates extrastriate visual cortex in human and
nonhuman primates. Proceedings of the National Academy of
Sciences 102(8):3159-3163.
Sasanuma, S. (1975). Kana and Kanji processing in Japanese aphasics.
Brain and Language 2(3):369-383.
Schmandt-Besserat, D. (1996). How writing came about. Austin:
University of Texas Press.
Schoenemann, P. T., Sheehan, M. J. i Glotzer, L. D. (2005). Prefrontal
white matter volume is disproportionately larger in humans than in
other primates. Nature Neuroscience 8 (2):242-252.
Schoonbaert, S. i Grainger, J. (2004). Letter position coding in printed
word perception: Effects of repeated and transposed letters.
Language and Cognitive Processes 19:333-367.
Schwartz, E. L., Desimone, R., Albright, T. D. i Gross, C. G. (1983).
Shape recognition and inferior temporal neurons. Proceedings of the
National Academy of Sciences 80(18):5776-5778.
Segui, J. i Grainger, J. (1990). Priming word recognition with orthographic
neighbors: Effects of relative prime-target frequency. Journal of
Experimental Psychology: Human Perception and Performance
16(l):65-76.
Seidenberg, M. S. i McClelland, J. L. (1989). A distributed, developmental
model of word recognition and naming. Psychological Review
96(4):523-568.
Seidenberg, M. S., Petersen, A., MacDonald, M. C. i Plaut, D. C. (1996).
Pseudohomophone effects and models of word recognition. Journal
of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition
22:48-62.
Seidenberg, M. S., Tanenhaus, M. K., Leiman, J. M. i Bienkowski, M.

(1982). Automatic access of the meanings of ambiguous words in

context: Some limitations of knowledge-based processing. Cognitive
Psychology 14:489-537.
Selfridge, O. G. (1959). Pandemonium: A paradigm for learning. U Blake,
D. V. i Uttley, A. M. (ur.), Proceedings of the Symposium on
Mechanisation of Thought Processes (str. 511-529). London: H. M.
Stationery Office.
Sere, B., Marendaz, C. i Herault, J. (2000). Nonhomogeneous resolution of
images of natural scenes. Perception 29(12): 1403-1412.
Seymour, P. H., Aro, M. i Erskine, J. M. (2003). Foundation literacy
acquisition in European orthographies. British Journal of Psychology
94(t. 2):143-174.
Shallice, T. (1988). From neuropsychology to mental structure.
Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Share, D. L. (1995). Phonological recoding and self-teaching: Sine qua non
of reading acquisition. Cognition 55(2):151-218; rasprava 219-226.
Share, D. L. (1999). Phonological recoding and orthographic learning: A
direct test of the self-teaching hypothesis. Journal of Experimental
Child Psychology 72(2):95-129.
Shaywitz, B. A., Shaywitz, S. E., Pugh, K. R., Mencl, W. E., Fulbright, R.
K., Skudlarski, R, Constable, R. T., Marchione, K. E., Fletcher, J.
M., Lyon, G. R. i Gore, J. C. (2002). Disruption of posterior brain
systems for reading in children with developmental dyslexia.
Biological Psychiatry 52(2):101-110.
Shaywitz, S. (2003). Overcoming dyslexia. New York: Random House.
Shaywitz, S. E., Escobar, M. D., Shaywitz, B. A., Fletcher, J. M. i Makuch,
R. (1992). Evidence that dyslexia may represent the lower tail of a
normal distribution of reading ability. New England Journal of
Medicine 326(3): 145-150.
Shaywitz, S. E., Shaywitz, B. A., Pugh, K. R., Fulbright, R. K., Constable,
R. T., Mencl, W. E., Shankweiler, D. R, Liberman, A. M.,
Skudlarski, R, Fletcher, J. M., Katz, L., Marchione, K. E., Lacadie,
C., Gatenby, C. i Gore, J. C. (1998). Functional disruption in the
organization of the brain for reading in dyslexia. Proceedings of the
National Academy of Sciences 95(5):2636-2641.

Shelton, J. R., Fouch, E. i Caramazza, A. (1998). The selective sparing of

body part knowledge: A case study. Neurocase 4:339-351.
Shuwairi, S. M., Albert, M. K. i Johnson, S. P. (2007). Discrimination of
possible and impossible objects in infancy. Psychological Science
18(4):303-307.
Sigman, M. i Gilbert, C. D. (2000). Learning to find a shape. Nature
Neuroscience 3(3):264-269.
Sigman, M., Pan, H., Yang, Y., Stern, E., Silbersweig, D. i Gilbert, C. D.
(2005). Top-down reorganization of activity in the visual pathway
after learning a shape identification task. Neuron 46(5):823-835.
Silani, G., Frith, U., Demonet, J. F., Fazio, F., Perani, D., Price, C., Frith,
C. D. i Paulesu, E. (2005). Brain abnormalities underlying altered
activation in dyslexia: A voxel based morphometry study. Brain
128(t. 10):2453-2461.
Simon, O., Mangin, J. F., Cohen, L., Le Bihan, D. i Dehaene, S. (2002).
Topographical layout of hand, eye, calculation, and language-related
areas in the human parietal lobe. Neuron 33(3):475-487.
Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Bergman, E. i Papanicolaou, A.
C. (2000). Cerebral mechanisms involved in word reading in
dyslexic children: A magnetic source imaging approach. Cerebral
Cortex 10(8):809-816.
Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Foorman, B. R., Castillo, E. M. i
Papanicolaou, A. C. (2002). Brain mechanisms for reading words
and pseudowords: An integrated approach. Cerebral Cortex
12(3):297-305.
Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Foorman, B. R., Mouzaki, A. i
Papanicolaou, A. C. (2001). Age-related changes in regional brain
activation during phonological decoding and printed word
recognition. Developmental Neuropsychology 19(2): 191-210.
Simos, P. G., Fletcher, J. M., Bergman, E., Breier, J. I., Foorman, B. R.,
Castillo, E. M., Davis, R. N., Fitzgerald, M. i Papanicolaou, A. C.
(2002). Dyslexiaspecific brain activation profile becomes normal
following successful remedial training. Neurology 58(8):1203-1213.
Siok, W. T., Perfetti, C. A., Jin, Z. i Tan, L. H. (2004). Biological
abnormality of impaired reading is constrained by culture. Nature
431(7004):71-76.

Smith, L. B. (2003). Learning to recognize objects. Psychological Science

14(3):244-250.
Son, J. Y., Smith, L. B. i Goldstone, R. L. (2008). Simplicity and
generalization: Short-cutting abstraction in childrens object
categorizations. Cognition 108(3):626-638.
Southgate, V., Csibra, G., Kaufman, J. i Johnson, M. H. (2008). Distinct
processing of objects and faces in the infant brain. Journal of
Cognitive Neuroscience 20(4):741-749.
Sperber, D. (1974). Contre certains a priori anthropologiques. U Morin, E.
&: Piatelli-Palmarini, M. (ur.), Limite de Vhomme: Invariants
biologiques et universaux culturels (str. 491-512). Pariz: Le Seuil.
___. (1996). Explaining culture: A naturalistic approach. London:
Blackwell.
Sperber, D. i Hirschfeld, L. A. (2004). The cognitive foundations of
cultural stability and diversity. Trends in Cognitive Sciences 8:40-46.
Sperling, J. M., Prvulovic, D., Linden, D. E., Singer, W. i Stirn, A. (2006).
Neuronal correlates of colour-graphemic synaesthesia: a fMRI study.
Cortex 42(2):295-303.
Spoehr, K. T. i Smith, E. E. (1975). The role of orthographic and
phonotactic rules in perceiving letter patterns. Journal of
Experimental Psychology: Human Perception and Performance
104(l):21-34.
Sprenger-Charolles, L. i Siegel, L. (1997). A longitudinal study of the
effects of syllabic structure on the development of reading and
spelling skills in French. Applied Psycholinguistics 18:485-505.
Sprenger-Charolles, L., Siegel, L. S. i Bonnet, P. (1998). Reading and
spelling acquisition in French: The role of phonological mediation
and orthographic factors. Journal of Experimental Child Psychology
68(2):134-165.
Stein, J. (2001). The magnocellular theory of developmental dyslexia.
Dyslexia 7(l):12-3 6.
Streifler, M. i Hofman, S. (1976). Sinistrad mirror writing and reading after
brain concussion in a bi-systemic (orientooccidental) polyglot.
Cortex 12:356-364.
Stuart, M. (1990). Processing strategies in a phoneme deletion task.

Quarterly Journal of Experimental Psychology A 42:305-327.

Swinney, D. A., Onifer, W., Prather, P. i Hirshkowitz, M. (1979). Semantic
facilitation across sensory modalities in the processing of individual
words and sentences. Mem Cognit 7(3): 159-165.
Taft, M. (1994). Interactive activation as a framework for understanding
morphological processing. Language and Cognitive Processes 9:271294.
Tagamets, M. A., Novick, J. M., Chalmers, M. L. i Friedman, R. B. (2000).
A parametric approach to orthographic processing in the brain: An
fMRI study. Journal of Cognitive Neuroscience 12(2):281-297.
Tallal, P. i Gaab, N. (2006). Dynamic auditory processing, musical
experience and language development. Trends in Neurosciences
29(7):382-390.
Tamura, H. i Tanaka, K. (2001). Visual response properties of cells in the
ventral and dorsal parts of the macaque inferotemporal cortex.
Cerebral Cortex ll(5):384-399.
Tan, L. H., Liu, H. L., Perfetti, C. A., Spinks, J. A., Fox, P. T. i Gao, J. H.
(2001). The neural system underlying Chinese logograph reading.
Neuroimage 13(5):836-846.
Tan, L. H., Spinks, J. A., Gao, J. H., Liu, H. L., Perfetti, C. A., Xiong, J.,
Stofer, K. A., Pu, Y., Liu, Y. i Fox, P. T. (2000). Brain activation in
the processing of Chinese characters and words: A functional MRI
study. Human Brain Mapping 10(1): 16-27.
Tanaka, K. (1996). Inferotemporal cortex and object vision. Annual Review
of Neuroscience 19:109-139.
___. (2003). Columns for complex visual object features in the
inferotemporal cortex: Clustering of cells with similar but slightly
different stimulus selectivities. Cerebral Cortex 13(l):90-99.
Tanaka, M., Tomonaga, M. i Matsuzawa, T. (2003). Finger drawing by
infant chimpanzees (Pan troglodytes). Animal Cognition 6(4):245251.
Tarkiainen, A., Cornelissen, P. L. i Salmelin, R. (2002). Dynamics of
visual feature analysis and object-level processing in face versus
letter-string perception. Brain 125(t. 5): 1125-1136.
Tarkiainen, A., Helenius, R, Hansen, P. C., Cornelissen, P. L. i Salmelin,

R. (1999). Dynamics of letter string perception in the human

occipitotemporal cortex. Brain 122(t. 11):2119-2132.
Tarr, M. J. i Gauthier, I. (2000). FFA: A flexible fusiform area for
subordinate- -level visual processing automatized by expertise.
Nature Neuroscience 3(8):764-769.
Tarr, M. J. i Pinker, S. (1989). Mental rotation and orientation-dependence
in shape recognition. Cognitive Psychology 21(2):233-282.
Temple, E., Deutsch, G. K., Poldrack, R. A., Miller, S. L., Tallal, R,
Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2003). Neural deficits in children
with dyslexia ameliorated by behavioral remediation: evidence from
functional MRI. Proceedings of the National Academy of Sciences
100(5):2860-2865.
Temple, E., Poldrack, R. A., Protopapas, A., Nagarajan, S., Salz, T., Tallal,
R, Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2000). Disruption of the
neural response to rapid acoustic stimuli in dyslexia: Evidence from
functional MRI. Proceedings of the National Academy of Sciences
97(25):13907-13912.
Temple, E., Poldrack, R. A., Salidis, J., Deutsch, G. K., Tallal, R,
Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2001). Disrupted neural
responses to phonological and orthographic processing in dyslexic
children: an fMRI study. NeuroReport 12(2):299-307.
Terepocki, M., Kruk, R. S. i Willows, D. M. (2002). The incidence and
nature of letter orientation errors in reading disability. Journal of
Learning Disabilities 35(3):214-233.
Thompson-Schill, S. L., DEsposito, M. i Kan, I. P. (1999). Effects of
repetition and competition on activity in left prefrontal cortex during
word generation. Neuron 23(3):513-522.
Thorpe, S., Fize, D. i Marlot, C. (1996). Speed of processing in the human
visual system. Nature 381(6582):520-522.
Tokunaga, H., Nishikawa, T., Ikejiri, Y., Nakagawa, Y., Yasuno, F.,
Hashikawa, K., Nishimura, T., Sugita, Y. i Takeda, M. (1999).
Different neural substrates for Kanji and Kana writing: a PET study.
NeuroReport 10(16):3315-3319.
Tomasello, M. (2000a). The cultural origins of human cognition.
Cambridge, MA: Harvard University Press.

___. (2000b). Culture and cognitive development. Current Directions in

Psychological Science 9:37-40.
Tomasello, M., Carpenter, M., Call, J., Behne, T. i Moll, H. (2005).
Understanding and sharing intentions: The origins of cultural
cognition. Behavioral and Brain Sciences 28(5):675-691; rasprava
691-735.
Tomasello, M., Strosberg, R. i Akhtar, N. (1996). Eighteen-month-old
children learn words in non-ostensive contexts .Journal of Child
Language 23(1):157-176.
Torgesen, J. K. (2005). Recent discoveries on remedial interventions for
children with dyslexia. U Snowling, M. J. & Hulme, C. (ur.). The
science of reading: A handbook (str. 521-537). Oxford: Blackwell.
Tsao, D. Y., Freiwald, W. A., Tootell, R. B. i Livingstone, M. S. (2006). A
cortical region consisting entirely of face-selective cells. Science
311(5761):670-674.
Tsunoda, K., Yamane, Y., Nishizaki, M. i Tanifuji, M. (2001). Complex
objects are represented in macaque inferotemporal cortex by the
combination of feature columns. Nature Neuroscience 4(8):832-838.
Turing, A. M. (1952). The chemical basis of morphogenesis. Philosophical
Transactions of the Royal Society of London B: Biological Sciences
237:37-72.
Turkeltaub, P. E., Flowers, D. L., Verbalis, A., Miranda, M., Gareau, L. i
Eden, G. F. (2004). The neural basis of hyperlexic reading: an FMRI
case study. Neuron 41(1): 11-25.
Turkeltaub, P. E., Gareau, L., Flowers, D. L., Zeffiro, T. A. i Eden, G. F.
(2003). Development of neural mechanisms for reading. Nature
Neuroscience 6(7):767-773.
Turnbull, O. H. (1997). A double dissociation between knowledge of
object identity and object orientation. Neuropsychologia 35:567-570.
Turnbull, O. H., Beschin, N. i Della Sala, S. (1997). Agnosia for object
orientation: Implications for theories of object recognition.
Neuropsychologia 35(2):153-163.
Turnbull, O. H. i McCarthy, R. A. (1996). Failure to discriminate between
mirror-image objects: A case of viewpoint-independent object
recognition? Neurocase 2:63-72.

Tzourio-Mazoyer, N., De Schonen, S., Crivello, F., Reutter, B., Aujard, Y.

i Mazoyer, B. (2002). Neural correlates of woman face processing by
2-month-old infants. Neuroimage 15(2):454-461.
Ungerleider, L. G. i Mishkin, M. (1982). Two cortical visual systems. U
Ingle, D. J., Goodalem M. A. i Mansfield, R. J. (ur.), Analysis of
visual behavior (str. 549-586). Cambridge, MA: MIT Press.
Valdois, S., Bosse, M. L. i Tainturier, M. J. (2004). The cognitive deficits
responsible for developmental dyslexia: Review of evidence for a
selective visual attentional disorder. Dyslexia 10(4):339-363.
van Atteveldt, N., Formisano, E., Goebel, R. i Blomert, L. (2004).
Integration of letters and speech sounds in the human brain. Neuron
43(2):271-282.
Van Essen, D. C., Lewis, J. W., Drury, H. A., Hadjikhani, N., Tootell, R.
B., Bakircioglu, M. i Miller, M. I. (2001). Mapping visual cortex in
monkeys and humans using surface-based atlases. Vision Research
41(10-11): 1359-1378.
Van Orden, G. C., Johnston, J. C. i Hale, B. L. (1988). Word identification
in reading proceeds from spelling to sound to meaning .Journal of
Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition
14(3):371-386.
Vandenberghe, R., Nobre, A. C. i Price, C. J. (2002). The response of left
temporal cortex to sentences .Journal of Cognitive Neuroscience
l4(4):550-560.
Vandenberghe, R., Price, C., Wise, R., Josephs, O. i Frackowiak, R. S.
(1996). Functional anatomy of a common semantic system for words
and pictures. Nature 383(6597):254-256.
VanRullen, R. i Thorpe, S. J. (2002). Surfing a spike wave down the
ventral stream. Vision Research 42(23):2593-2615.
Vellutino, F. R., Fletcher, J. M., Snowling, M. J. i Scanlon, D. M. (2004).
Specific reading disability (dyslexia): what have we learned in the
past four decades? Journal of Child Psychology and Psychiatry
45(l):2-40.
Vinckenbosch, E., Robichon, F. i Eliez, S. (2005). Gray matter alteration in
dyslexia: Converging evidence from volumetric and voxel-by-voxel
MRI analyses. Neuropsychologia 43(3):324-331.

Vinckier, F., Dehaene, S., Jobert, A., Dubus, J. P., Sigman, M. i Cohen, L.
(2007). Hierarchical coding of letter strings in the ventral stream:
Dissecting the inner organization of the visual word-form system.
Neuron 55(1): 143-156.
Vinckier, F., Naccache, L., Papeix, C., Forget, J., Hahn-Barma, V.,
Dehaene, S. i Cohen, L. (2006). What and where in word
reading: Ventral coding of written words revealed by parietal
atrophy. Journal of Cognitive Neuroscience 18(12):1998-2012.
Vogels, R. i Biederman, I. (2002). Effects of illumination intensity and
direction on object coding in macaque inferior temporal cortex.
Cerebral Cortex 12(7):756-766.
Vogels, R., Biederman, I., Bar, M. i Lorincz, A. (2001). Inferior temporal
neurons show greater sensitivity to nonaccidental than to metric
shape differences. Journal of Cognitive Neuroscience 13(4):444-453.
Vuilleumier, P., Henson, R. N., Driver, J. i Dolan, R. J. (2002). Multiple
levels of visual object constancy revealed by event-related fMRI of
repetition priming. Nature Neuroscience 5(5):491-499.
Wade, J. B. i Hart, R. P. (1991). Mirror phenomena in language and
nonverbal activitiesa case report. Journal of Clinical and
Experimental Neuropsychology 13(2):299-308.
Wallin, N. L., Merker, B. i Brown, S. (2000). The origins of music.
Cambridge, MA: MIT Press.
Walsh, V. i Butler, S. R. (1996). The effects of visual cortex lesions on the
perception of rotated shapes. Behavioural Brain Research 76(12):127-142.
Wang, S. H. i Baillargeon, R. (2008). Detecting impossible changes in
infancy: a three-system account. Trends in Cognitive Sciences
12(l):17-23.
Warrington, E. K. i Davidoff, J. (2000). Failure at object identification
improves mirror image matching. Neuropsychologia 38(9):12291234.
Warrington, E. K. i Shallice, T. (1980). Word-form dyslexia. Brain
103:99-112.
___. (1984). Category-specific semantic impairments. Brain 107:829-854.
Washburn, D. A. i Rumbaugh, D. M. (1991). Ordinal judgments of

numerical symbols by macaques (Macaca mulatto). Psychological

Science 2:190-193.
Weekes, B. S. (1997). Differential effects of number of letters on word and
nonword naming latency. Quarterly Journal of Experimental
Psychology A 50:439-456.
Weiskrantz, L. i Saunders, R. C. (1984). Impairments of visual object
transforms in monkeys. Brain 107(t. 4):1033-1072.
Werker, J. F. i Tees, R. C. (1984). Cross-language speech perception:
Evidence for perceptual reorganization during the first year of life.
Infant Behavior and Development 7:49-63.
White, S., Milne, E., Rosen, S., Hansen, R, Swetrenham, J., Frith, U. i
Ramus, F. (2006). The role of sensorimotor impairments in dyslexia:
A multiple case study of dyslexic children. Developmental Science
9(3):237-255; rasprava 265-239.
Whiten, A., Goodall, J., McGrew, W. C., Nishida, T., Reynolds, V.,
Sugiyama, Y., Tutin, C. E., Wrangham, R. W. i Boesch, C. (1999).
Cultures in chimpanzees. Nature 399(6737):682-685.
Whitney, C. (2001). How the brain encodes the order of letters in a printed
word: The SERIOL model and selective literature review.
Psychonomic Bulletin and Review 8(2):221-243.
Wilson, A. J., Dehaene, S., Pinel, R, Revkin, S. K., Cohen, L. i Cohen, D.
(2006). Principles underlying the design of The Number Race, an
adaptive computer game for remediation of dyscalculia. Behavioral
and Brain Functions 2(1): 19.
Wilson, E. O. (1998). Consilience: The unity of knowledge. New York:
Knopf.
Wolff, P. H. i Melngailis, I. (1996). Reversing letters and reading
transformed text in dyslexia: A reassessment. Reading and Writing
8:341-355.
Wong, A. C., Gauthier, I., Woroch, B., DeBuse, C. i Curran, T. (2005). An
early electrophysiological response associated with expertise in letter
perception. Cognitive, Affective, and Behavioral Neuroscience
5(3):306-318.
Wydell, T. N. i Butterworth, B. (1999). A case study of an EnglishJapanese bilingual with monolingual dyslexia. Cognition 70(3):273-

305.
Xu, B., Grafman, J., Gaillard, W. D., Ishii, K., Vega-Bermudez, F.,
Pietrini, P., Reeves-Tyer, R, Di Camillo, P. i Theodore, W. (2001).
Conjoint and extended neural networks for the computation of
speech codes: The neural basis of selective impairment in reading
words and pseudowords. Cerebral Cortex ll(3):267-277.
Yoncheva, Y. N., Blau, V. C., Maurer, U. i McCandliss, B. D. (2006).
Strategic focus during learning impacts the neural basis of expertise
in reading. Poster prikazan na konvenciji the Association for
Psychological Science, New York, 25-28 svibnja.
Zali, A. i Berthier, A. (ur.). (1997). Uaventure des ecritures: Naissances.
Pariz: Bibliotheque nationale de France.
Zeki, S. (2000). Inner vision: An exploration of art and the brain. New
York: Oxford University Press.
Ziegler, J. C. i Goswami, U. (2005). Reading acquisition, developmental
dyslexia, and skilled reading across languages: a psycholinguistic
grain size theory. Psychological Bulletin 131(l):3-29.
Zoccolotti, R, De Luca, M., Di Pace, E., Gasperini, F., Judica, A. i Spinelli,
D. (2005). Word length effect in early reading and in developmental
dyslexia. Brain and Language 93(3):369-373.
Zorzi, M.. Houghton, G. i Butterworth. B. (1998). Two routes or one in
reading aloud? A connectionist dual-process model. Journal of
Experimental Psychology: Human Perception and Performance
24:1131-1161.

Kazalo
A
abeceda
izum
umjetna
abeceda oblika
acetilkolin
A. C. (pacijent)
agrafija
A. H. (pacijent)
akrofonski princip
aksoni
aleksija
ista (verbalna sljepoa)
hemi
alfabetski princip
Alisa s one strane ogledala (Carroll)
Ambrozije
amharski
amigdala
Amyot, Jacques
anagrami
analogija o uraru
Aneo svega udnoga (Poe)
angularni girus
Aniston, Jennifer
aparati za gaenje poara
aramejski

arapski
Aristotel
aritmetika
Aro, M.
Asirci
Augustin
austrijski
Avicena
B
Babilonci
Babilonska biblioteka (Borges)
Baker, Chris
Barlow, Horace
bazalni gangliji
Beale, Ivan
Beaulieu, C.
Behrmann, Marlene
Berger, Hans
Berkeley, George
Bianchi, Leonardo
Biblija
Biederman, Irving
bigrami
bigramski neuroni
Biljenice (Darwin)
binokularni vid Blackmore, Susan
Blijeda vatra (Nabokov)
Bog Borges, Jorge Luis
bouma

Bouma, Herman
Boyer, Pascal
Brebeuf, Georges de
Broca, Paul
Brocino podruje
Brodmann, Korbinian
brojenje broj(evi)
itanje
Osjeaj za brojeve (Dehaene)
pojam
telefonski
brojke, itanje
Brown, Donald
Browne, Thomas
brownovsko gibanje
Bucy, Paul
Butler, S. R.
C
Cang Jie
Carroll, Lewis
Carvalho, M. L.
Castles, Anne
Castro-Caldas, Alexandre
Cattel, James McKeen
C., gospodin (pacijent)
Champollion, Jean-Frangois
Changeux, Jean-Pierre
Changizi, Marc
Chatterjee, A.

Chomsky, Noam
Churchill, Winston
cjelojezina metoda
nedjelotvornost
Claparede, Edouard
Cohen, David
Cohen, Laurent
Coltheart, Max
Conan Doyle, Arthur
Corballis, Michael
Corneille, Pierre
Cornell, James
crte
impanzi
zrcalni

impanze
crtanje
ista aleksija (verbalna sljepoa)
itanje
brojki
broj neurona potrebnih za
brzina
budunost
dvosmislenosti i
fonoloka putanja (iz pisma u govor)
invarijantnost i
kortikalne sklonosti i
leksika putanja

 mehanika
neuroni za
oi i
prepoznavanje ivotinjskih tragova i
samoglasnici i
simetrija i
smjer
subliminalno
teina
vizualni sustav i

irilino pismo
D
Dale, Anders
DAlembert, Jean le Rond
Damasio, Antonio
danski
Darwin, Charles
Dawkins, Richard
Decroly, Ovide
DeFries, John
Dejerine, Joseph-Jules
Delahaye, Ernest
demoni demotski sustav pisanja
dendriti
Dennett, Daniel
Descartes, Rene
Deset zapovijedi

Desimone, Robert
Devlin, Joe
Diderot, Denis
diftonzi
disfazija
disleksija
auditorna oteenja kod
bioloko jedinstvo
broj djece s
definiranje obiljeja
duboka (fonoloka)
fonoloke potekoe kod
genetska sastavnica
grafomotorna
i razlike meu jezicima
lijevi temporalni reanj i
modeli na glodavcima
mozak i
neuronska migracija i
podruje potanskog sanduia i
povrina
praenje tijekom nekoliko godina
rana dijagnoza
shvaanje o jedinstvenom uzroku
strategije rehabilitacije
testovi brzog imenovanja
u mukaraca nasuprot enama
vizualne potekoe kod
zrcalne pogreke i
displazija

djeca
govorni zvukovi i
integracija i
kultura i
matematika i
rjenik u
sinestezija u
stjecanje sposobnosti itanja u. Vidi stjecanje sposobnosti itanja;
poduka iz itanja
usvajanje jezika u
vid u D. M. (pacijent)
dojenad
donji longitudinalni snop
donji temporalni reanj
dorzalna putanja
duh
mozak i
teorija dvosmislenost
E
Ea
Eco, Umberto
Eden, Guinevere
efekt superiornosti rijei
Egipat
egzaptacija
elektrode
elektroencefalografija (EEG)
engleski jezik
osnovni

 pravopis
susjedne rijei u
epilepsija
Erskine, J.
etruanska abeceda
Europska Unija
evolucija
gubitak sposobnosti kroz
nesavrenosti i
neuronsko recikliranje u
Vidi neuronsko recikliranje
religijsko miljenje i
simetrija i
Exnerovo podruje
F
Farah, Martha
Faust (Goethe)
Fedar (Platon)
Feniani
Feynman, Richard
Finska
finski jezik
Fodor, Jerry
fonemi
fonemska svjesnost
disleksiari i fonetske vjebe
fonetski sustav pisanja
fonoloka (duboka) disleksija
fonoloka putanja itanja (iz pisma u govor)

fonoloke potekoe kod disleksije

fonoloki leksikon
fonoloki stadij u stjecanju sposobnosti itanja
fontovi
Fradkin, Robert
fraktalni oblici
francuski
disleksija i
French Connection UK
Frith, Uta
Fuster, Joaquim
fuziformni girus
G
Galaburda, Albert
Galen
Galilej
Gane
Gauthier, Isabel
gen DCDC2
gen DYX1C1
geni
disleksija i
i rigidnost razvoja
sinestezija i
gen KIAA0319
gen ROBO1
Gentaz, Edouard
geometrija
Georges Dandin (Moliere)

Geschwind, Norman
glazba
glazbeni trening
glija stanice
globalni neuronski radni prostor
Goethe, Johann Wolfgang von
Goldman-Rakic, Patricia
golubi Goodale, Mel
gornji temporalni reanj
Goswami, U.
Gottfried, J. A.
Gould, Stephen Jay
Govor i Gesta (Leroi-Gourhan)
govorni jezik
abeceda i
dojenad i
fonoloka putanja itanja
homofoni u
jaz izmeu pisanog jezika i
pravopis i
grafemi
Grainger, Jonathan
gramatika
Grci
grki jezik
greebles
Gross, Charles
H
Halgren, Eric

Harvard Medical School

Harvard Psychology Department
Harvard University
Hasson, Uri
Haxby, Jim
Hebb, Donald
hebrejski
razlike izmeu slova u
hemiplegija
heroin
hijerarhija jedinica rijei
hijeroglifi
hindski
hiperleksija
Hiroi, R.
H. N., gospoa (pacijentica)
holistika percepcija
homofoni
pseudo
homonimi
homunkuli
Houzel, J. C.
Huang Di
Hubbard, Ed
Hubei, David
Hume, David
I
igre rijeima
Indijci
indijska pisma

Institut Sackler
Institut Weizmann
interferencija RNK
Internacionalna fonetska abeceda (IPA)
Inuiti
invarijantnost
na veliinu
prostorna
rotacijska
simetrija i
ventralna putanja i
Iriki, Atsushi
izgovor
Izgubljeni ljubavni trud (Shakespeare)
Izidor Seviljski
Izraavanje osjeaja u ivotinja i ovjeka (Darwin)
J
Jacob, Francois
Jahve
japanski
glasovi r i l
podruja mozga i
sustav pisanja kana
sustav pisanja kanji
zrcalno pisanje i
jezik. Vidi i govorni jezik; pisani
jezik, sustavi pisanja
u dojenadi
usvajanje

Juna Amerika
K
Kako je nastala abeceda (Kipling)
kalendarski sustav
Kalifornija
kalkuli
kana
Kandinski, Vasilij
Kanwisher, Nancy
kanji
Karmiloff-Smith, Anette
kartezijanski demon
kineski
disleksija i
evolucija
holistiko prepoznavanje
legenda o izumu
mozak i
pinyin
protoslova
semantike i fonetske jedinice u
uenje itanja
vidni opseg i
zrcalno pisanje i
Kipling, Rudyard
Kip slobode
klinasto pismo
Klingberg, T.
Klver-Bucyev sindrom

Klver, Heinrich
knjiga Prirode
kodovi
kompjutorski softver
za prepoznavanje znakova
za rehabilitaciju pri disleksiji
korejsko pismo hangul
korteks
kortikalne sklonosti
modularnost
pisanje i
plastinost
sveze u
vijuge na
kratkovidnost
Kreta
kriptodualizam
kulture
globalni neuronski radni prostor i
i osjetljivost na duevna stanja
matematika u
modani moduli i
neuronsko recikliranje i
paradoks itanja i
plastinost mozga i
prirodne znanosti u
raznolikost
religija u
sinestezija i

 uenje
umjetnost u
univerzalnost oblika u
ivotinje i
kulturna epidemija
kulturni atraktori
L
Lamarck, Jean-Baptiste
Landolt, Edmund
latinski
Lavoisier, Antoine-Laurent
Le Bihan, Denis
Lederer, Richard
leksika putanja itanja
Lent, R.
Leroi-Gourhan, Andre
Levi-Strauss, Claude
Lhermitte, Francois
lica
neuroni specifini za
pisani simbol
lijevo okcipitotemporalno podruje . Vidi i podruje potanskog
sanduia
Lincoln, Abraham
linear B
lisencefalija
Lissauer, Heinrich
litij
Locke, John

logografski (slikovni) stadij u stjecanju sposobnosti itanja

Logothetis, Nikos
Lolita (Nabokov)
London Institute of Child Health
Lo Turco, Joe
Luis de Granada
Luria, Aleksandar
Lyytinen, Heikki
Lj
Ljudske univerzalije (Brown)
M
make
magnetoencefalografija
magnocelularna putanja
majansko pismo
majmuni
orua i
zrcalna simetrija i majmuni makaki
Malach, Rafi
Manguel, Alberto
Marduk
Marinkovi, Ksenija
Marler, Peter
mata
matematika
Matsuzawa, Tetsuro
McCandliss, Bruce
McCarthy, Gregory

McCarthy, Rosaleen
McClelland, Jay
McCloskey, Michael
McConkie, George W.
McCrory, Eamon
Meunarodna fonetska abeceda
Mello, Nancy
memi
mentalna sinteza
Messiaen, Olivier
Metafizike meditacije (Descartes)
metafora stabla
Mezoamerika
Mezopotamija
mijelin
mikrogirusi
Milner, David
Mishkin, Mortimer
mievi
Mithen, Steven
MIT (Massachusetts Institute of Technology)
Miyashita, Yasushi
Mnogo vike nizato (Shakespeare)
modeli neuronskih mrea
modul narodske biologije
modul za lica
Moj rani ivot: lutajua sluba (Churchill)
Mojsije
Moliere
Mona Lisa (Leonardo da Vinci)

Mondrian, Piet
Montessorijina metoda
Montreal Neurological Institute
Morais, Jose
morfemi
pseudomorfemi
morfogeni
motoriki korteks
mozak
daljinske veze u
desna hemisfera
disleksija i
duh i
elektrode na
evolucija i. Vidi evolucija
glavni orijentiri mozga
grmasti model
i uloga gena u razvoju
kultura i Vidi i kultura
lijeva hemisfera
moduli u
paralelna obrada u
plastinost
podruje potanskog sanduia u. Vidi podruje potanskog
sanduia
pogrena shvaanja o razvoju mozga
razvoj pisanja i
redundantne putanje u
serijski model
simetrija i

 stjecanje sposobnosti itanja i

u djece
modani udar
oteenja specifina po kategorijama od
mrenica
crtanje i
fovea u
simetrija i
N
Nabokov, Vladimir
Nabu
nadnaravno Nakamura, K.
National Assessment of Educational Progress
National Institutes of Health
National Reading Panel
neologizmi nepismenost
o prirodnim znakovima
nesluajna svojstva
nesvjesno. Vidi subliminalno itanje, subliminalno pripremanje
neuroestetika
neuroni
bigrami i
broj
broj potreban za itanje
itanje i
divovske fuziformne stanice
hijerarhija
inhibitorne sveze izmeu
lateralne sveze izmeu

 migracije (ektopije)
parijetalni
ponavljanje i
prefrontalni
prepoznavanje predmeta i
prostorna tolerancija i
protoslova i
recepcijska polja
redundantnost i
simetrija i
sinapse izmeu
specifini za lica
stabla rijei i
stanice bake
irenje frontalnog renja i
u staninim skupovima
neuronska abeceda
neuronska hijerarhija
neuronsko recikliranje
engleski i
kultura i
pisanje i
simetrija i
sinestezija i
stjecanje sposobnosti itanja i
zrcalno pisanje i
neuro-psiho-pedagogija
neuroteologija
neutrini
Nicolas, Adam

Noble, John
novi od dvadeset pet amerikih centi
Nj
njemaki
O
oblici
obrazovanje . Vidi i poduka iz itanja
dualizam duha/mozga i
oi . Vidi i mrenica
binokularni vid i
okcipitalni pol
okcipitotemporalno podruje
Olavarria, Jamie
olmeki
Olson, Carl
opi smisao
ortografija
ortografski stadij u stjecanju sposobnosti itanja
Orton, Samuel
osjetila
oslikavanje mozga
bigrami i
itatelji japanskoga i
itatelji kineskoga i
disleksija i
djeca i
elektroencefalografija
i model dvojnih putanja itanja

 invarijantnost veliine slova

i sredinje slike naspram perifernih
jezine razlike i
magnetoencefalografija
nizovi slova i
ogranienja
podruje potanskog sanduia i
pozitronska emisijska tomografija
prirodne znanosti i
prostorna invarijantnost i
simetrija i
sinestezija i
slikovni prikaz difuzijskom magnetskom rezonancijom
slikovni prikaz funkcionalnom magnetskom rezonancijom
slikovni prikaz magnetskom rezonancijom
stanje odmaranja
stjecanje sposobnosti itanja i
vizualna invarijantnost i
vizualna strunost i
Oxford University Press
ozljede mozga
kod iste aleksije
oteenja specifina po kategorijama od
pacijenta A. C.
pacijenta D. M.
pacijenta H. N.
pacijenta L. G.
pacijenta R. J.
prirodne znanosti i
simetrija i

 svjesno razmiljanje i
uljevito tijelo i
P
Paley, William
pamenje
pisanje i
simetrija i
slika
pandemonij
pandin palac
paradoks itanja Vidi i disleksija
problemi s itanjem
razrjeavanje
paralelizam
paralelna obrada
parametri prostora
parijetalni reanj
Parker, Dorothy
Paulesu, Eraldo
Pauli, Wolfgang
Pauls, J.
Pavlov, Ivan pedagogija
Pedagoki rjenik (Adam)
Perret, David
Peta Eneida (Plotin)
Petersen, Steve
Piaget, Jean
piktogrami
Pinker, Steven

pisani jezik, sustavi pisanja

abeceda u
brojenje i
dvosmjernost
fonetski sustav
jaz izmeu govornog jezika i
kao dar Boji
mijeani
neuronsko recikliranje i
ogranienja mozga
piktogrami i
podruje potanskog sanduia i
prethistorijske pretee
prirodni oblici i
raznolikost
razvoj
rukopis
samoglasnici i
univerzalna obiljeja
vizualni oblici koje dijele
Pismo Huxleyju (Darwin)
planum temporale
Platon
plimni val
Plotin
Podruje potanskog sanduia (podruje za vizualni oblik rijei;
lijevo okcipitotemporalno podruje)
ista aleksija (verbalna sljepoa) i
disleksija i
efekt plimnog vala i

 glasovi i . Vidi i fonoloka putanja itanja

identificiranje predmeta i
invarijantnost na veliinu i
japanski i
kineski i
kortikalna lanana reakcija i
kultura i
pisanje i
poloaj
simetrija i
stjecanje sposobnosti itanja i
subliminalno itanje i
tehnike oslikavanja i
zamjena hemisfera i
znaenje rijei i . Vidi i leksika putanja itanja
podruje TEO
podruje V1
podruje V2
podruje V4
podruje V8
podruje za vizualni oblik rijei. Vidi podruje potanskog sanduia
poduavanje . Vidi i poduavanje itanja
dualizam mozga/duha i
poduavanje itanja
budunost
cjelojezina metoda
ilustracije i
metoda fonetskih vjebi
mijeano (uravnoteeno)
Montessorijina metoda

 rehabilitacija pri disleksiji i

sugestije za
Poe, Edgar Allan
Poggio, T.
Polk, Thad
poljski
Porijeklo ovjeka (Darwin)
Posner, Michael
Povijest itanja (Manguel)
pozitronska emisijska tomografija (PET)
pravopis
engleski
fonemska obrada
reforma
transparentni
zvuk i predmeti Vidi i vizualni sustav
invarijantnost i Vidi invarijantnost
neuroni i
sjecita linija koja nalikuju na oblike slova
prednja inzula
prednja komisura
prednji parijetalni korteks
prefrontalni korteks
Premack, David
prethistorija
Pribram, Karl
primarni vidni korteks
primati
impanze
majmuni. Vidi majmuni

 mozak. Vidi mozak

uenje u
pripremanje
Prirodna teologija (Paley)
prirodne znanosti
prirodni odabir
prostorna invarijantnost
proteza duha
protosinajsko pismo
protoslova psi
psihika sljepoa
psihologija
okoli i
znanosti o mozgu i
Puce, Aina
Pugh, Ken
Pulvermuller, Friedemann
Q
Quevedo, Francisco de
R
Racine, Jean
radni prostor
Raichle, Marcus
Ramachandran, Vilayanur
Ramus, Franck
Rapp, B.
Rayner, Keith
rebus

Reicher, Gerald
religija
Renoir, Pierre-Auguste
rezbarije na kostima
rijei. Vidi i slova
ista aleksija (verbalna sljepoa) i
dekodiranje
duljina
fonemi u
grafemi u
hijerarhija jedinica u
izgovor
korijeni
morfemi u
oblici
pisanje. Vidi pravopis
pogreke zrcalne inverzije u pisanju
pseudomorfemi
razlike izmeu
slogovi u
stabla
susjedi
veliina vokabulara
rijetka shema kodiranja
Rimbaud, Arthur
rime
rjenici
mentalni
R. J. (pacijent)
Rolls, E. T.

runa spretnost
ruke
rukopis
Rumelhart, David
rune
S
sakade
samoglasnici
Samoglasnici (Rimbaud)
Sancar, F.
Saussure, Ferdinand de
Schmandt-Besserat
Denise
Scott, Atran
Selfridge, Oliver
semitski jezik
Seymour, P. H.
Shakespeare, William
Shallice, Tim
Shaw, George Bernard
Shaywitz, Bennett
Shaywitz, Sally
Shimojo, Shinsuke
Silani, G.
simbolizam
simetrija, zrcalna
itanje i
disleksija i
evolucija i

 meuhemisferne sveze i
neaktivna
neuroni i
neuronsko recikliranje i
simetrija mozga i
skrivena
vizualni kontinuitet i
zrcalna sljepoa
zrcalne pogreke i brkanje
zrcalno pisanje i itanje
Simos, Panagiotis
sinapse
sinestezija
sinkretiko itanje
sinonimi
siva tvar
slikanje
slike . Vidi i predmeti; vidni sustav
disleksija i
lica. Vidi lica
sredinje naspram perifernih
slikovni prikaz difuzijskom magnetskom rezonancijom
slikovni prikaz funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI)
slikovni prikaz magnetskom rezonancijom (MRI)
difuzijsko
funkcionalno
slikovni stadij u stjecanju
sposobnosti itanja
slogovi
slova. Vidi i rijei

 brojke i
ista aleksija (verbalna sljepoa) i
dekodiranje
fontovi i
imena
i neuronski kod za predmete
invarijantnost i Vidi invarijantnost
nizovi
oblici
parovi (bigrami)
podruje potanskog sanduia i. Vidi podruje potanskog
sanduia
proto
razmicanje
sjecita linija koja nalikuju na
u hijerarhiji jedinica rijei
veliina
velika i mala
zvuci Vidi i fonoloka putanja itanja
softver za prepoznavanje znakova
Spelke, Elizabeth
Sperber, Dan
spoonerizmi
Spooner, William
stanice bake
stanini skupovi
stjecanje sposobnosti itanja
dob
fonoloki stadij u
gubitak sposobnosti itanja

 kompjutorska simulacija
modeli neuronske mree
model neuronskog recikliranja i
mozak i
na kineskome
napredovanje pravila u
na talijanskome
ortografski stadij u
podruje potanskog sanduia
razlike meu europskim jezicima
samopoduka u
sinestezija i
slikovni stadij u
zamjena hemisfera i
strefosimbolija
strunjaci i strunost
strunjaci za automobile
strunjaci za ptice
subliminalno itanje
subliminalno pripremanje
suglasnici
nizovi Sumerani
superpodraaji
Susa
susjedne rijei
Sveani ruak na brodskoj proslavi (Renoir)
Sveuilite Georgetown
Sveuilite june Kalifornije
Sveuilite u Aucklandu
Sveuilite u Coloradu

Sveuilite u Connecticutu
Sveuilite u Helsinkiju
Sveuilite u Milanu
Sveuilite u Pennsylvaniji
Sveuilite u Teksasu
Sveuilite u Tokiju
Sveuilite Yale
svijest

irenje frontalnog renja

piljske slike
takori
T
taksonomija
Talairach, Jean
talamus
talijanski
disleksija i
tamilski
Tamura, H.
Tanaka, Keiji
Tanifuji, Manabu
Tarkiainen, Antti
Tarr, Michael
Temple, E.
temporalni reanj
disleksija i
Tesla, Nikola

testosteron
Tomasello, Michael
Tomonaga, M.
Trends in Cognitive Science
trudnoa
Truett, Allison
Turing, Alan
Turnbull, Oliver
Turska
turski
U
ubrzano sekvencijalno vizualno prikazivanje (RSVP)
uenje . Vidi i disleksija
itanja. Vidi stjecanje sposobnosti itanja
kulturno
potekoe u uenju
ugaritski
umjetnost
University College London
Uvod u simbol vjere (Luis de Granada)
V
Velika Britanija
disleksija u
pravopis u
ventralna putanja
ventrikuli
verbalna sljepoa (ista aleksija)
vidni korteks

 dorzalna putanja u
pisanje i
primarni
specijalizacija u
ventralna putanja u
vidni sustav . Vidi i slike; predmeti
arhitektura
binokularni vid
brzina obrade u
itanje i
disleksija i
hijerarhija i paralelno funkcioniranje u
i hijerarhijska struktura rijei
invarijantnost i. Vidi invarijantnost
i razlike izmeu rijei
kompjutorski modeli
korelacije i
mrenica u. Vidi mrenica
nesluajna svojstva i
pamenje i
protoslova i
sakade i
simetrija i. Vidi simetrija, zrcalna
stanice bake i
u djece
zadobivanje oblika i
Vigotski, Lev
Vinckier, Fabien
vizualna agnozija (psihika sljepoa)
Vogels, Rufin

Vokabular
Voltaire
vremenski ciklusi
W
Wallon, Henri
Walsh, V.
Washington, George
Wernickeovo podruje
West, Mae
Whitney, Carol
Wiesel, Torsten
Wolters, Kluwer
Woody, Allen
Z
zapotek
Zeki, Samir
znaenje
efekt plimnog vala i
leksika putanja itanja
problem utemeljenja
znakovi. Vidi i slova
kineski. Vidi kineski
veliina
znakovni jezik
zone konvergencije
zrcalna simetrija. Vidi simetrija
zrcalna


ivotinjske kulture
ivotinjski tragovi
uljevito tijelo
simetrija i

Nakladnik
ALGORITAM d.o.o.
Zagreb, Harambaieva 19
Za nakladnika
Neven Antievi
Glavna urednica
Ana Briski uevac
Izvrna urednica
Ivana Miroevi
Lektura
Boica Draga
Struna redaktura
Sonja Anti
Grafiki urednik
Davor Horvat
Obrada i prijelom
Algoritam DTP
Mario Mikuli
Izrada kazala
Mario Mikuli
Tisak
ZT Zagraf
Naklada
1000 primjeraka
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 855426
ISBN 978-953-316-216-4

Gould, 1992.
Dawkins, 1996.
3
Barkow, Cosmides i Tooby, 1992.; Pinker, 2002.
4
Quartz i Sejnowski, 1997.
5
Changeux, 1983.
6
Prijevod ivana Filippa, Prometej, Zagreb, 2001.
7
Rayner i Bertera, 1979.
8
Rayner, 1998.
9
Sere, Marendaz i Herault, 2000.
10
Morrison i Rayner, 1981.; ORegan, 1990.
11
Prijevod Tomislava Ladana, Demetra, Zagreb, 1994.
12
McConkie i Rayner, 1975.
13
Rayner, Well i Pollatsek, 1980.; Rayner, Inhoff, Morrison, Slowiaczek i Bertera,
1981. Za recenziju vidi Rayner, 1998.
14
Pollatsek, Bolozky, Well i Rayner, 1981.
15
Rubin i Turano, 1992.
16
Vidi Rayner i Pollatsek, 1989., str. 440-449.
17
Paap, Newsome i Noel, 1984.; Besner, 1989.; MayaJl, Humphreys i Olson,
1997.; Mayall, Humphreys, Mechelli, Olson i Price, 2001.
18
McConkie i Zola, 1979.; Rayner, McConkie i Zola, 1980.
19
Otii - op. prev.
20
Odjel - op. prev.
21
Rastle, Davis, Marslen-Wilson i Tyler, 2000.; Longtin, Segui i Halle, 2003.
22
ini se da je ralanjivanje na morfeme vrlo sistematian proces, koji se moe
primijeniti ak i na rijei poput engleske repair, gdje nas moe dovesti u zabludu.
Meutim, nije jasno zbiva li se ono prije ili nakon pristupanja mentalnom leksikonu
poznatih rijei. Obrada morfema ostaje predmet estoke rasprave i na empirijskoj i na
teorijskoj razini. Za vie detalja vidi na primjer Caramazza, Laudanna i Romani, 1988.;
Taft, 1994.; Ferrand, 2001., poglavlje 5.
23
Koristit u se navodnicima za vizualni oblik slova i rijei, a kurzivom za njihov
izgovor. Tako se engleska rije women izgovara wimen.
24
Rey, Jacobs, Schmidt-Weigand i Ziegler, 1998.; Rey, Ziegler i Jacobs, 2000.
25
Prinzmetal, Treiman i Rho, 1986.; vidi takoer Prinzmetal, 1990.
26
Augustin, Ispovijedi, esta knjiga, poglavlje III. Citati iz Augustina i Izidora
Seviljskog su preuzeti iz Manguel, 1997. (Prijevod: Stjepan Hosu, Kranska sadanjost,
Zagreb, 1973.)
27
Rubensrein, Lewis i Rubenstein, 1971.; Coltheart i dr., 1977.; Seidenberg i dr.,
1996.; Ferrand, 2001., etvrto poglavlje.
28
Iz zbirke Aneo svega udnog i razne prie, prijevod Gige Graan, Meandar,
Zagreb 2003.
29
Van Orden, Johnston i Hale, 1988.; Jared i Seidenberg, 1991.
30
Ona je tip djevojke koja se ljestvama uspjeha uspela krivo po krivo - wrong
zvui poput rung, stepenica ili preka na ljestvama - op. prev.
31
Nema policije kao to je Holmes - police zvui poput place, a Holmes zvui
2

poput home, dom; poslovica glasi theres no place like home - nigdje nije kao kod kue
- op. prev.
32
Ovu i neke druge igre rijeima dugujem Hammondu i Hughesu, 1978.
33
Oboavatelj je predsjedniku Lincolnu rekao: Dopustite da vas upoznam sa
svojom obitelji. Moja ena, Mrs Bates. Moja ki, Miss Bates. Moj sin, Master Bates. O,
moj boe! odgovorio je predsjednik. - op. prev.
34
Perfetti i Bell, 1991.; Ferrand i Grainger, 1992., 1993., 1994.; Lukatela, Frost i
Turvey, 1998.
35
Djevojka, sluavka/Napravljeno - op. prev.
36
Podii, odgojiti/Izbrisati; unititi - op. prev.
37
Daska, odbor/Koji se dosauje - op. prev.
38
Miii/Dagnje, muule - op. prev.
39
Serial killers/Cereal - op. prev.
40
One-carat diamonds - op. prev.
41
Odd shade of orange; na engleskome rije carat nalikuje na rije mrkva carrot - op. prev.
42
Prijevod Mate Marasa, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007.
43
Coulmas, 1989., str. 251.
44
Oblikovati nov sustav pisanja koji bi ak i dijete od tri godine moglo s lakoom
itati - blie fonolokom pisanju napisan dio reenice koji bi pravilno glasio design a
new spelling system that even a three-year-old child could easily read - op. prev.
45
Kao i u nas, na turskome se pie taksi - op. prev.
46
Na engleskome se pie cab driver, taksist - op. prev.
47
Na engleskome se pie absurd - op. prev.
48
Lud, luda/Ludilo - op. prev.
49
Oko i ja - op. prev.
50
Ti/vi i ovca - op. prev.
51
Coulmas, 1989.
52
Wydell i Butterworth, 1999.
53
U izvorniku igra pisane rijei u kojoj se svaka opisana promjena pravopisa
odmah i provodi, ime jezik postaje neprepoznatljiv.
54
Marshall i Newcombe, 1973.; Shallice, 1988.; McCarthy i Warrington, 1990.;
Coltheart i Coltheart, 1997.
55
unka kao meso - op. prev.
56
Slikar kao umjetnik - op. prev.
57
Dosta, to se ita inaf - op. prev.
58
Seidenberg i McClelland, 1989.
59
Seidenberg i McClelland, 1989.; Grainger i Jacobs, 1996.; Plaut, McClelland,
Seidenberg i Patterson, 1996.; Ans, Carbonnel i Valdois, 1998.; Zorzi, Houghton i
Butterworth, 1998.; Coltheart i dr., 2001.; Harm i Seidenberg, 2004. Najnoviji od ovih
eksplicitnih modela, zvan CDP+ (Perry, Ziegler i Zorzi, 2007.), prua zanimljivu sintezu
ranijih teorijskih postavki.
60
Selfridge, 1959.
61
Dennett, 1978.
62
McClelland i Rumelhart, 1981; Rumelhart i McClelland, 1982.

63

Weekes, 1997.; Lavidor i Ellis, 2002. Ovo vrijedi samo ako su rijei dovoljno
poznate i pojavljuju se u normalnom horizontalnom poloaju, unutar sredita fovee ili
blago nadesno (Lavidor, Babkoff i Faust, 2001.; Lavidor i Ellis, 2002.; Ellis, Young i
Anderson, 1988.; Ellis, 2004.).
64
Pele uivaju u slatkom medu - op. prev.
65
Reicher, 1969.; Ferrand, 2001., str. 58-63.
66
Spoehr i Smirh, 1975.; Rumelhart i McClelland, 1982.
67
U treem emo poglavlju vidjeti da noviji uvidi u neuralno kodiranje rijei
odreuju ovu definiciju leksikih susjeda kao rijei koje se razlikuju jednim slovom. Ako
se rijei kodiraju pomou parova slova, odnosno bigrama, to sugerira nekoliko studija
(Grainger i van Heuven 2003.; Grainger i Whitney, 2004.; Dehaene, Cohen, Sigman i
Vinckier, 2005.), vjerojatno bismo trebali prihvatiti neto drugaiju procjenu, zasnovanu
na broju ili omjeru zajednikih bigrama kao mjeri ortografske slinosti. Vidi Grainger,
Granier, Farioli, Van Assche i van Heuven, 2006.
68
Znanstvena literatura o uincima susjedstva velika je i ponekad proturjena,
vjerojatno stoga to prisutnost brojnih susjeda moe izazvati oprene rezultate. Za
nedavnu raspravu vidi Ferrand, 2001., str. 96-115.
69
Segui i Grainger, 1990.
70
Rey i dr., 1998.; Rey, Ziegler i Jacobs, 2000. Za nedavni prikaz uinaka
natjecanja na viestrukim razinama u lancu obrade itanja vidi Grainger i Ziegler, 2007.
71
Cesta vijuga dolinom dok je tuku estoki vjetrovi - op. prev.
72
Swinney i dr., 1979.; Seidenberg i dr., 1982.
73
Dejerine, 1892. Svi su daljnji citati preuzeti iz ovog osnovnog izvora za
neuropsihologiju itanja.
74
Warrington i Shallice, 1980.; Patterson i Kay, 1982.; Montant i Behrmann, 2000.
75
Cohen i Dehaene, 1995., 2000.; Gaillard, Naccache i dr., 2006.
76
Patterson i Kay, 1982.; Hanley i Kay, 1996.
77
Miozzo i Caramazza, 1998.
78
Studija Fiseta i dr. (2005.) ovu tvrdnju ublaava time to sugerira da efektu
duine rijei pridonosi slinost svakog slova ostatku abecede. Kad se zamjenjivost slova
primjereno kontrolira, pacijentima ne treba nuno due vrijeme da proitaju due rijei.
Stoga bi prava narav deficita pacijenata mogla biti gubitak steenoga ivanog koda koji
pojaava minijaturne razlike izmeu slova. Taj bi gubitak mogao uveati slinost izmeu
slova (kao to kineski znakovi nekome tko ih nije nauio izgledaju slini). Iznad
odreenog praga, ta pretjerana slinost moe pacijenta prisiliti da poput itatelja-poetnika
svako pojedino slovo polako ispituje. Drugim rijeima, paralelno prepoznavanje rijei u
istoj aleksiji ne bi bilo ukinuto, ve bi se samo pogoralo (Arguin, Fiset i Bub, 2002.).
Pretpostavka o rezidualnoj sposobnosti paralelnog itanja mogla bi objasniti fenomen
implicitnog itanja, kojim neki pacijenti ostaju sposobni razvrstavati rijei po znaenju,
premda ih vie ne mogu naglas proitati (Coslett i Saffran, 1989.; Coslett, Saffran,
Greenbaum i Schwartz, 1993.). Meutim, sva bi ta sposobnost isto tako mogla odraavati
to to se itanje djelomino oporavlja u neoteenoj desnoj hemisferi (Coslett i Monsul,
1994.; Cohen i dr., 2003.).
79
Cohen i dr., 2003. Knjiga Laurenra Cohena Lhomme thermometre (ovjek
termometar) odlian je uvod u vidne deficite i njihovo tumaenje.

80

Damasio i Damasio, 1983.; Binder i Mohr, 1992.; Leff i dr., 2001.

Leff i dr.,2001.
82
Cohen i dr., 2000.; Cohen i dr., 2002.; Dehaene i dr., 2002.; Gaillard, Naccache i
dr., 2006. Valja primijetiti da termin podruje za vizualni oblik rijei i njegove
konotacije ostaju predmetom rasprava (vidi Price i Devlin, 2003.; Cohen i Dehaene,
2004.).
83
Na primjer, vidi Cohen i dr. (2003.) i bibliografiju.
84
Geschwind, 1965.
85
Petersen i dr., 1988.; vidi takoer Posner i dr., 1988.; Petersen i dr., 1989.;
Petersen i dr., 1990.
86
Dehaene i dr., 2002.
87
Cohen i dr., 2000. U sustavu koordinata Montrealskoga neurolokog sustava,
mjere su ove: 42 mm du postranine osi, 57 mm du stranjeg smjera i 12 mm du
vertikalne osi.
88
Na slici 2.4 moe se razabrati izvor varijabilnosti: premda se lijevo
okcipitotemporalno podruje aktivira u svih ispitanika koje smo prouavali, aktivacija
odgovarajueg podruja desne hemisfere pojavljuje se samo u nekih od njih. Nije jo
sasvim jasno zato postoji ta varijabilnost, ali bi to moglo predvidjeti potencijalni
oporavak dijela sposobnosti itanja nakon infarkta lijeve hemisfere (Cohen, Henry i dr.,
2004.).
89
Hasson i dr., 2002.
90
Dchaene i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004.
91
Booth i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004.
92
Tokunaga i dr., 1999.; Nakamura i dr., 2000.
93
Burton, Small i Blumstein, 2000.
94
Ishai i dr., 1999.; Haxby i dr., 2000.; Ishai i dr., 2000.; Haxby i dr., 2001.; Levy i
dr., 2001.; Hasson i dr., 2002.; Malach, levy i Hasson, 2002.; Hasson i dr., 2003.
95
Puce i dr., 1996.
96
Haxby i dr., 2001.; Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006.
97
Amalgam rijei volumetriki piksel - op. prev.
98
Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006.
99
Tsao i dr., 2006.
100
Tarkiainen i dr., 1999.; Tarkiainen, Cornelissen i Salmelin, 2002.
101
Allison i dr., 1994.; Nobre, Allison i McCarthy, 1994.; Allison i dr., 1999. Vidi
takoer Gaillard, Naccache i dugi, 2006.
102
Kanwisher, McDermott i Chun, 1997
103
Cohen i dr., 2000.
104
McCandliss, Curran i Posner, 1993.
105
Cohen i dr., 2000.; Molko i dr., 2002.
106
Ellis, Young i Anderson, 1988.; Cohen i dr., 2000.; Ellis, 2004. Prijenos
informacija meu hemisferama samo je jedan od imbenika koji pridonose prednosti
desnog vidnog polja za itanje (vidi Brysbaert, 1994.). Smjer itanja, s lijeve na desnu na
engleskome, takoer igra vanu ulogu jer vodi poboljanoj uvjebanosti desnoga vidnog
polja za prepoznavanje rijei (Nazir i dr., 2004.).
107
Molko i dr., 2002.
81

108

Nije vjerojatno da toliko velik pojas vlakana nosi samo znaenja slova i rijei.
On vjerojatno takoer prenosi i mnogo dodatnih podataka, na primjer o boji, obliku i
identitetu predmeta. tovie, daljnje je istraivanje pokazalo da AC ni takve podatke nije
bio u stanju prenositi izmeu dviju hemisfera (Intriligator, Henaff i Michel, 2000.).
109
Le Bihan i dr., 2006.
110
Polk i Farah, 2002.
111
Grill-Spector i Malach, 2001.; Naccache i Dehaene, 2001.
112
Dehaene i dr., 2001.
113
Dehaene i dr., 2004.
114
Otii i odlazak - op. prev.
115
Devlin i dr., 2004.
116
Odlazak i odjel - op. prev.
117
Za daljnje dokaze o subliminalnoj obradi rijei vidi, na primjer, Naccache i dr.,
2005.; Gaillard, Del Cul i dr., 2006.; Del Cul, Baillet i Dehaene, 2007.
118
Dehaene i dr., 2004.
119
Vidi na primjer Price, Wise i Frackowiak, 1996.; Bchel, Price i Frisron, 1998.;
Cohen i dr., 2002.; Dehaene i dr., 2002.; Polk i Farah, 2002. Sve su ove studije ustanovile
da nizovi suglasnika ventralno vidno podruje aktiviraju manje od rijei ili pseudorijei.
Do takvog rezultata lako dolazi sve dok sudionici izvode jednostavan i neutralan zadatak,
poput otkrivanja sadre li nizovi slovo koje se pie ispod linije, kao g" ili p. Meutim,
kljuno je izbjei teke zadatke poput pamenja podraaja napamet ili otkrivanja
ponavljanja. to se tie velikih i malih slova, izvoenje zadatka ide sporije i tee je za
nizove suglasnika nego za rijei, a rezultat moe biti obratan (vidi na primjer Tagamets i
dr., 2000.).
120
Binder i dr., 2006.; Vinckier i dr., 2007.
121
Baker i dr., 2007.
122
Polk i dr., 2002.
123
Dehaer.e, 1995.; Bentin i dr., 1999; Tarkiainen i dr., 1999.; Pinel i dr., 2001.
124
Vidi Tan i dr., 2000.; Kuo i dr., 2001.; Kuo i dr., 2003.; Lee i dr., 2004.
Meutim, neka su podruja aktivnija kad se itaju kineski znakovi nego engleske rijei,
ukljuujui desni parijetalni te srednji frontalni reanj (Tan i dr., 2001.; Siok i dr., 2004.).
Ti predjeli moda igraju ulogu u vizualno-prostornoj panji i motorikom kodiranju, to
itateljima kineskoga pomae da upamte nekoliko tisua znakova svojeg jezika. tovie,
itatelji kineskoga esto radi pomoi pamenju mentalno iscrtaju prostorni slijed poteza
koji sainjavaju neki znak.
125
Chen i dr., 2002.; Fu i dr., 2002. U nekim istraivanjima kineski znakovi
pobuuju neto veu aktivnost od nizova pinyina, vjerojatno stoga to su snanije naueni
te su postali bliskiji od pinyina.
126
Kuo i dr., 2001.
127
Lov - lovac - op. prev.
128
Ding, Peng i Taft, 2004.
129
Nakamura i dr., 2005. Za sline rezultate vidi Ha Duy Thuy i dr., 2004., te, s
magneto-encefalografijom, Koyama i dr., 1998. Takoer je, sa slinim rezultatima,
prouavano i itanje korejskoga (Lee, 2004.).
130
Sakurai, Takeuchi i dr., 2000.

131

Sasanuma, 1975; Sakurai, Momose i dr., 2000; Sakurai, Takeuchi i dr., 2000;
Sakurai, Ichikawa i Mannen, 2001.
132
Catani i dr., 2003.
133
Di Virgilio i Clarke, 1997.
134
Marinkovi i dr., 2003. Vidi takoer Pammer i dr., 2004., za globalno sline
slike, uz dodatnu sugestiju iznenaujue rane aktivacije lijevoga donjeg frontalnog
podruja.
135
Fiez i dr., 1999.; Hagoort i dr., 1999.; Tagamets i dr., 2000.; Bokde i dr., 2001.;
Xu i dr., 2001.; Cohen i dr., 2002.; Fiebach i dr., 2002.; Simos, Breier i dr., 2002.; Binder
i dr., 2003.
136
Blum - op. prev.
137
Blad - op. prev.
138
Pugh i dr., 1996.; Price i dr., 1997.; Friederici, Opitz i von Cramon, 2000.; Booth
i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004.
139
Nedavne preglede istraivanja u ovom polju vidi u: Fiez i Petersen, 1998.; Price,
1998.; Jobard, Crivello i Tzourio-Mazoyer, 2003.; Mechelli, Gorno-Tempini i Price,
2003.; Price i dr., 2003.
140
Van Atteveldt, Formisano, Goebel i Blomert, 2004.
141
Raij, Uutela i Hari, 2000.
142
Dehaene-Lambertz i Dehaene, 1994.; Dehaene-Lambertz i Baillet, 1998.;
Dehaene-Lamberrz, Dehaene i Hertz-Pannier, 2002.
143
Dehaene-Lambertz, 1997.; Naatanen i dr., 1997.; Cheour i dr., 1998.; Jacquemot
i dr., 2003.
144
Simon i dr., 2002.
145
Paulesu, Frith i Frackowiak, 1993.
146
Binder i dr., 1999., 2000.; Kotz i dr., 2002.
147
Vandenberghe i dr., 1996.
148
Binder i dr., 1999.; Cohen i dr., 2003.
149
Devlin i dr., 2004.
150
Lov i lovac - op. prev.
151
Rog i pohotan - op. prev.
152
Nakamura i dr., 2005.
153
Rissman, Eliassen i Blumstein, 2003.
154
Mazoyer i dr., 1993.; Price i dr., 1997.; Vandenberghe, Nobre i Price, 2002.
155
Granata/koljka je ispucana/zapaljena prema tenku/rezervoaru - op. prev.
156
Thompson-Schill, DEsposito i Kan, 1999.; Rodd, Davis i Johnsrude, 2005.
157
Zahvale idu http://monster-island.org/tinashumor/.
158
Damasio, 1989. b, 1989. a.
159
Warrington i Shallice, 1984.; Caramazza i Hillis, 1991.; Caramazza, 1996.,
1998.; Shelton, Fouch i Caramazza, 1998.
160
Damasio i dr., 1996.; Grabowski, Damasio i Damasio, 1998.
161
Martin i dr., 1996.; Chao, Haxby i Martin, 1999.; Beauchamp i dr., 2004.
162
Pulvermuller, 2005.
163
Dehaene, 1995.
164
Rijei napisane onako kako se u engleskome izgovaraju rijei head (glava) i

women (ene) - op. prev.

165
Wydell i Butterworth, 1999.
166
Chen i dr., 2002.; Fu i dr., 2002.
167
Paulesu i dr., 2000.
168
Klver i Bucy, 1937.
169
Mishkin i Pribram, 1954.
170
Lissauer, 1890.; Goodale i Milner, 1992.
171
Humphrey i Weiskranrz, 1969.; Weiskrantz i Saunders, 1984.
172
Desimone i Gross, 1979.; Schwartz, Desimone, Albright i Gross, 1983.; Perrett,
Mistlin i Chitty, 1989.; Tanaka, 1996.; Tamura i Tanaka, 2001.; Tanaka, 2003.
173
Sary, Vogels i Orban, 1993.; Ito i dr., 1995.
174
Vogels i Biederman, 2002.
175
Tanaka, 2003.
176
Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.; Booth i Rolls, 1998.
177
Quiroga i dr., 2005.
178
Rolls, 2000.
179
Grill-Spector i dr., 1998.; Lerner i dr., 2001.; Vuilleumier i dr., 2002.
180
Thorpe, Fize i Marlot, 1996.
181
Riesenhuber i Poggio, 1999.; VanRullen i Thorpe, 2002.
182
Tanaka, 2003.
183
Tsunoda i dr., 2001.
184
Ito i Komatsu, 2004.
185
Brincat i Connor, 2004.
186
Biederman, 1987.
187
Ibid.
188
Biederman i Bar, 1999.
189
Vogels i dr., 2001.
190
Miyashita, 1988.; Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.
191
Baker, Behrmann i Olson, 2002.
192
Gould i Marler, 1987.
193
Miyashita, 1988.; Sakai i Miyashita, 1991.
194
Prijevod Milana Bogdanovia, Matica hrvatska, Zagreb, 1952.
195
Gould i Vrba, 1982.
196
Jacob, 1977.
197
Dehaene, 2005.; Dehaene i Cohen, 2007.
198
Dawkins, 1989.
199
Blackmore, 1999.
200
Sperber, 1996.; Sperber i Hirschfeld, 2004.
201
Dehaene i dr., 2005. Taj prijedlog, nazvan modelom LCD (Local Combination
Detectors), proirenje je ranijeg prijedloga Mozera, 1987.
202
Sigman i Gilbert, 2000.; Sigman i dr., 2005.
203
Predio u blizini podruja V4, posebno u lijevoj hemisferi, nizovi slova aktiviraju
vie nego ahovnice, lica ili kue, kad se rijei javljaju na desnomu vidnom polju. Vidi
Cohen i dr., 2000., 2002.; Hasson i dr., 2002., i sliku 3.10.
204
Whitney, 2001.; Grainger i Whitney, 2004.; Schoonbaert i Grainger, 2004.

205

Humphreys, Evett i Quinlan, 1990.; Peressotri i Grainger, 1999.

Perea i Lupker, 2003.; Schoonbaert i Grainger, 2004.; Grainger i dr., 2006.
207
McClelland i Rumelhart, 1981.; Grainger i Jacobs, 1996.; Ans, Carbonnel i
Valdois, 1998.; Zorzi, Houghton i Butterworth, 1998.; Harm i Seidenberg, 1999.;
Coltheart i dr., 2001.; Perry, Ziegler i Zorzi, 2007.
208
Za detaljnu raspravu o znanosti u pozadini itanja pomijeanih rijei, vidi
website cambridgeskog psihologa Matta Davisa: http://www.mrc-cbu.cam.ac.uk/mattd/Cmabridge/.
209
Vinckier i dr., 2006.
210
Odjel - od- i -jel; odlazak - od- -laz- -ak - op. prev.
211
Rastle i dr., 2000.; Longtin, Segui i Halle, 2003.
212
Reicher, 1969., Spoehr i Smith, 1975.; Rumelhart i McClelland, 1982.
213
Binder i dr., 2006.
214
Cohen i dr., 2002.
215
Bouma, 1973.; Lavidor, Bahkoff i Faust, 2001.; Nazir i dr., 2004.; Vinckier i dr.,
2006.
216
Dehaene i dr., 2004.; Vinckier i dr., 2007.
217
Allison i dr., 1994., 1999.; Haxby i dr., 2001.; Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006.
218
McCrory i dr., 2005.
219
Ding, Peng i Taft, 2004.
220
Ziegler i Goswami, 2005.
221
Paulesu i dr., 2000.
222
Ha Duy Thuy i dr., 2004.; Nakamura i dr., 2005.
223
Quartz i Sejnowski, 1997.
224
Levy i dr., 2001.; Hasson i dr., 2002.; Malach, Levy i Hasson, 2002.
225
Turing, 1952.
226
Grill-Spector i dr., 1998.; Lerner i dr., 2001.
227
Dehaene i dr., 2004.
228
Vidi na primjer Kitterle i Selig, 1991.; Robertson i Lamb, 1991.
229
Cohen, Lehericy i dr., 2004.
230
Turkeltaub i dr., 2004.
231
Cohen i dr., 2003.
232
Levi-Strauss, 1958.; Sperber, 1974.; Chomsky, 1988.; Brown, 1991.
233
Changizi i Shimojo, 2005.
234
Changizi, Zhang, Ye i Shimojo, 2006.
235
Nema sumnje da su na evoluciju pisanja snaan selektivni pritisak izvrila i
motorika ogranienja. Meutim, ima nekoliko argumenata koji sugeriraju da su
pravilnosti koje je otkrio Mare Changizi ue povezane s lakoom itanja nego pisanja
(Changizi i Shimojo, 2005.; Chengizi i dr., 2006.). Specifino, iste se pravilnosti nalazi i u
kompjutorskim fontovima i u logotipovma veih tvrtki, dvije kategorije simbola u kojima
lakoa pisanja nikako ne moe biti po srijedi. I obratno, ne nalazi ih se u oblicima rukom
pisanih znakova, ije se krivulje podvrgavaju kvalitativno razliitim statistikama.
236
Leroi-Gourhan, 1983.; Calver, 1998.
237
Leroi-Gourhan, 1983., str. 190-191., 202.
238
Shmandt-Besserat, 1996.
206

239

Oslikavanje mozga nedavno je pokazalo da prizor tijela i njihovih konfiguracija

pobuuje specifino podruje okcipitalnog korteksa (Downing i dr., 2001.).
240
DeFrancis, 1989.
241
Coulmas, 1989., str. 78.
242
Zali i Berthier, 1997., str. 38.
243
Rijei koje izgovorene na engleskome zvue it would be too inefficient - to bi
bilo previe neefikasno - op. prev.
244
Do slinog je fenomena dolo u Koreji, kad je kralj Sejong izrazio svoje
nezadovoljstvo kineskim znakovima, za koje je ocijenio da ne odgovaraju korejskom
jeziku. Budui da se na jezik razlikuje od kineskoga, rekao je, moji jadni ljudi ne
mogu svoje misli izraziti kineskim pismom. Saalivi se nad njima, stvaram 28 slova koja
svi mogu lako nauiti i koristiti u svakodnevnom ivotu. Tako je 1446. roeno pismo
hangul. Danas, gotovo est stoljea poslije, i dalje se koristi dvadeset etiri od dvadeset
osam njegovih znakova. Njegova racionalna kombinacija fonetskih, alfabetskih i
silabikih principa ini ga jednim od najelegantnijih sustava pisanja na zemlji (Coulmas,
1989., str. 118-122).
245
Coulmas, 1989., str. 146.
246
Za izvrsne osvrte na razvoj itanja i njegove implikacije za poduavanje vidi
Rayner i Pollarsek, 1989.; Ehri, Nunes, Stahl i Willows, 2001.; Rayner i dr., 2001.
247
Eimas i dr., 1971.; Werker i Tees, 1984.; Kuhl, 2004.
248
Mehler i dr., 1988.
249
Dehaene-Lambertz i Dehaene, 1994.; Cheour i dr., 1998.; Dehaene-Lamberrz,
Dehaene i Herrz-Pannier, 2002.; Pena i dr., 2003.
250
Kuhl, 2004.
251
Saffran, Aslin i Newport, 1996.; Marcus i dr., 1999.; Altmann, 2002.; Marcus i
Berent, 2003.
252
Chomsky, 1980.
253
Kellman i Spelke, 1983.; za noviji pregled vidi Wang i Baillargeon, 2008.
254
Bhatt i dr., 2006.
255
Kraebel, West i Gerhardstein, 2007.
256
Shuwairi, Albert i Johnson, 2007.
257
Smith, 2003.; Son, Smith i Goldstone, 2008.
258
Pascalis i de Schonen, 1994.; Tzourio-Mazoyer i dr., 2002.; de Haan, Johnson i
Halit, 2003.
259
Pascalis, de Haan i Nelson, 2002.; Pascalis i dr., 2005.
260
Robinson i Pascalis, 2004.
261
Gathers i dr., 2004.
262
Southgate i dr., 2008.
263
Prijevod Mate Marasa, Matica hrvatska, Zagreb 2007.
264
Frith, 1985.
265
Seidenberg i McClelland, 1989.; Hutzler i dr., 2004.
266
Goswami je 1986. pokazala da neki petogodinjaci spontano otkrivaju analogije
meu unutarnjim strukturama rijei. Na primjer, kad proitaju rije beak, oni tu
sposobnost mogu iskoristiti za itanje drugih rijei poput bean ili peak". Ipak, i dalje se
raspravlja o vanosti rezultata tih analogija (Nation, Allen i Hulme, 2001.). ini se da

samo izriita poduka o podudarnostima izmeu grafema i fonema djeci omoguava

autentino ovladavanje alfabetskim sustavom pisanja.
267
Morais i dr., 1979.; Morais i dr., 1986.
268
Mann, 1986.; Read i dr., 1986.; Cheung i Chen, 2004.
269
Rayner i Pollarsek, 1989.; Rayner i dr., 2001.
270
Castles i Coltheart, 2004.
271
Ehri i Wilce, 1980.
272
Stuart, 1990.
273
Ili moe, obratno, pisati kee kad uje rije key. Razvoj pravilnog pisanja
uglavnom ide paralelno s uenjem itanja, premda neki jezici, posebno francuski, mogu
biti nepravilniji u pismu (konverzija govora u slova) nego u itanju (konverzija slova u
govor). Vidi Pacton i dr., 2001.; Martinet, Valdois i Fayol, 2004.
274
Sprenger-Charolles i Siegel, 1997.; Sprenger-Charolles, Siegel i Bonnet, 1998.
275
Aghbabian i Nazir, 2000.; Zoccolorti i dr., 2005.
276
Vidi na primjer website www.mrisafety.com.
277
Gaillard i dr., 2003.
278
Shaywitz i dr., 2002.
279
Turkeltaub i dr., 2003.
280
Orton, 1925., str. 608.
281
Simos i dr., 2001.; Maurer i dr., 2005.
282
U. Maurer i dr., 2006.
283
Parviainen i dr., 2006.
284
Posner i McCandliss, 1999.; McCandliss, Cohen i Dehaene, 2003.
285
Turkelraub i dr., 2003.
286
Castro-Caldas i dr., 1998.
287
Castro-Caldas i dr., 1999.; vidi takoer Petersson i dr., 2007.
288
Platon, Fedar. Online na engleskom dostupno na http://oll.lisbertyfund.org/.
289
Nieder, Diester i Tudusciuc, 2006.
290
Kolinsky i dr., 1987.; Kolinsky, Morais i Verhaeghe, 1994.
291
Gauthier i dr., 1999.; Gauthier i dr., 2000.; Wong i dr., 2005.
292
Michael Tarr i Isabel Gauthier (2000.) ak su predloili tradicionalni naziv
podruja koji reagira na lica (FFA, odnosno fusiform face area [fuziformno podruje za
lica], to se odnosi na njegov poloaj na fuziformnom girusu okcipitotemporalnog
korteksa), zamijeniti s flexible fusiform area [fleksibilno fuziformno podruje].
293
Gauthier, Curran, Curby i Collins, 2003.; Rossion, Kung i Tarr, 2004.
294
Poezija, Konzor, Zagreb, 1997., prijevod Zvonimira Mrkonjia.
295
Marks, 1978.; Cytowic, 1998.; Ramachandran i Hubbard, 2001. b.
296
Dehaene, 1997.
297
Ramachandran i Hubbard, 2001. a; Hubbard i dr., 2005.
298
Dehaene, 1997., 3. poglavlje.
299
Hubbard i dr., 2005.; vidi takoer Sperling i dr., 2006.
300
Ramachandran i Hubbard, 2001. b.
301
Mondloch i Maurer, 2004.; Maurer, Pathman i Mondloch, 2006.
302
National Institute of Child Health and Human Development, 2000; Ravner i dr.,
2001.

303

Nacional Institute of Child Health and Human Development. 2000.; Ehri, Nunes,
Stahl i dr., 2001.; Ehri, Nunes, Willows i dr., 2001.
304
Bellenger, 1980.
305
Larson, 2004.
306
Ibid.
307
Pelli, Farell i Moore, 2003.
308
Ahissar i Hochstein, 2004.
309
Paap, Newsome i Noel, 1984.
310
Yoncheva, Blau, Maurer i McCandliss, 2006.
311
Rayner i dr., 2001.; Bitan i Kami, 2003.
312
Share, 1995., 1999.
313
Braibant i Gerard, 1996. M Goigoux, 2000.; Ehri, Nunes, Stahl i dr., 2001.; Ehri,
Nunes, Willows i dr., 2001.
314
Seymour, Aro i Erskine, 2003.
315
Vidi 2. poglavlje, str. 117-118.
316
Shaywitz, 2003.
317
Shaywirz i dr., 1992.
318
Ramus, 2003.; Vellurino, Fletcher, Snowling i Scanlon, 2004.
319
Za noviji prikaz hipoteze o deficitu prostorne panje vidi Valdois, Bosse i
Tainturier, 2004.; Bosse, Tainturier i Valdois, 2007.
320
Zoccolotti i dr., 2005.
321
Straan udarac u kravu koja se zacrvenila ili pametan momak u... (neto
nepristojno) - op. prev.
322
To je otkrie, koje potjee iz kasnih 1970-ih (vidi, na primjer, Liberman i dr.,
1971.; Bradley i Bryant, 1978.; Fischer, Liberman i Shankweiler, 1978.; Bradley i Bryant,
1983.), esto je reproducirano i proirivano. Za detaljne reference vidi bibliografiju.
323
Castles i Coltheart, 2004.
324
Leppanen i dr., 2002.; Richardson, Leppanen, Leiwo i Lyytinen, 2003. Vidi
takoer Benasich i Tallal, 2002.; Maurer, Bucher, Brem i Brandeis, 2003.
325
Ahissar i dr., 2000.; Temple i dr., 2000.; Breier i dr., 2001.; Cestnick, 2001.:
Breier, Gray, Fletcher, Foorman i Klaas, 2002.
326
Eden i dr., 1996.; Demb, Boynton i Heeger, 1997.; Demb, Boynton, Best i
Heeger, 1998.; Demb, Boynton i Heeger, 1998.
327
Kujala i dr., 2001.
328
Naalost ini se da kontrolna skupina nije prola nikakvo uvjebavanje. Stoga je
mogue da su se djeca u grupi koja je vjebala jednostavno okoristila nespecifinom
panjom i kompjutorskim treningom koji su dobila. Potrebno je reproducirati ovo
ispitivanje s poboljanim dizajnom.
329
Vidi nedavnu recenziju Tallal i Gaab, 2006.
330
Dvije nedavne snimke te rasprave vidi u Ramus, 2003.; Tallal i Gaab, 2006.
331
Nicholson, Fawcett i Dean, 2001. Anatomske anomalije malog mozga opaene
su u nekim grupnim ispitivanjima disleksine djece (Eckert i dr., 2003.; Brambati i dr.,
2004.). Meutim, valja primijetiti da se teorija malog mozga ne mora sukobljavati s
fonolokim porijeklom disleksije. Mali mozak doista je manji mozak unutar mozga, koji
je povezan gotovo sa svim glavnim podrujima kore mozga. On stoga pridonosi gotovo

svim kognitivnim funkcijama, ukljuujui govor, fonoloku i ortografsku obradu.

332
Galaburda i Livingstone, 1993.; Demb i dr., 1997.; Demb, Boynton, Best i
Heeger, Demb, Boynton i Heeger, 1998.; Stein, 2001.
333
Ramus, Pidgeon i Frith, 2003.
334
Ramus, Rosen i dr., 2003.; White i dr., 2006. Za jasnije izlaganje vizualne teorije
disleksije vidi Valdois, Bosse i Tainturier, 2004.
335
Paulesu i dr., 2001.
336
Paulesu i dr., 2001.
337
U suglasnosti s tim hipotezama postoji jedan dobro zabiljeen sluaj bilingvalnog
djeteta, roenog u Japanu, s roditeljima koji su engleski govornici, koje je japanski
nauilo itati bez ikakve potekoe (i kanji i kanu), ali je na engleskom vrlo disleksino
(Wydell i Butterworth, 1999.).
338
Shaywitz i dr., 1998.; Brunswick i dr., 1999.; Georgicwa i dr., 1999.; Temple i
dr., 2001.; Georgicwa i dr., 2002.; Shaywitz i dr., 2002.; McCrory i dr., 2005.
339
Shaywitz i dr., 2002.
340
Shaywitz i dr., 1998.; Georgicwa i dr., 1999.; Georgiewa i dr., 2002.
341
McCrory i dr., 2005.
342
Salmelin, Service, Kiesila, Uutela i Salonen, 1996.; Helenius, Tarkiainen,
Cornelissen, Hansen i Salmelin, 1999.
343
Zoccolotti i dr., 2005.
344
Simos i dr., 2000.; Simos, Fletcher i dr., 2002.
345
Za nedavne osvrte vidi Habib, 2000.; Ramus, 2004.; Fisher i Francks, 2006.
346
Silani i dr., 2005. Za djelomino sline rezultate vidi Vinckenbosch, Robichon i
Eliez, 2005.; Brown i dr., 2001.; Brambati i dr., 2004. Premda su mi primarno u centru
panje anomalije temporalnog renja, literatura otkriva anatomske anomalije koje su
daleko kompleksnije. Izvijeteno je o velikoj raznolikosti oteenja, premda ta opaanja
naalost nisu uvijek ponovljena: asimetrije u temporalnom renju i malom mozgu,
smanjena koliina sive tvari u lijevomu donjem frontalnom podruju, donjemu
parijetalnom renju, desnomu malom mozgu... (vidi, na primjer, Brown i dr., 2001.;
Eckert i dr., 2003.; Eckert, 2004.). Dijelim miljenje Eralda Paulesua, koji, zajedno s G.
Silanijem, tvrdi da ta opaanja mogu biti relevantna za disleksiju kao neuroloki sindrom
i distribuciju patologije koja joj lei u temelju, ali moda nisu toliko informativna o tome
koja je morfometrijska abnormalnost relevantna za centralni neuropsiholoki sindrom
disleksije. Vidi takoer Vinckenbosch, Robichet i Eliez, 2005.
347
Galaburda i dr., 1985.
348
Klingberg i dr., 2000.; Beaulieu i dr., 2005.; Deutsch i dr., 2005.; Silani i dr.,
2005.; Niogi i McCandliss, 2006.
349
Paulesu i dr., 1996. Inae bi pogoeni snop vlakana mogao biti vertikalna
izboina koja izlazi iz kore mozga (Beaulieu i dr., 2005.; Niogi i McCandliss, 2006.), to
je moda povezano s deficitima motorike artikulacije ili sa smanjenom sposobnou finih
rukopisnih pokreta.
350
Galaburda, Menard i Rosen, 1994.
351
Ramus, 2004.
352
Izvjetaj o tom fascinantnom lovu na gene vidi u Grigorenko, 2003.; Fisher i
Franchsk, 2006.; Galaburda, LoTurco, Ramus, Fitch i Rosen, 2006.

353
354
355
356
357
358

Meng i dr., 2005.; Paracchini i dr., 2006.

Vidi, na primjer, Torgesen, 2005.
Kilgard i Merzenich, 1998.
Merzenich i dr., 1996.
Wilson i dr., 2006.
Kujala i dr., 2001.; Simos, Fletcher i dr., 2002.; Temple i dr., 2003.; Eden i dr.,

2004.
359

Cornell, 1985.; McMonnies, 1992.; Wolff i Melngailis, 1996.

Corballis, Macadie, Crotty i Beale, 1985.; Wolff i Melngailis, 1996.; Terepocki,
Kruk i Willows, 2002.; Lachmann i Geyer, 2003.
361
Gould, 1992.
362
Corballis i Beale, 1976.
363
Beale, Williams, Webster i Corballis, 1972.
364
Tarr i Pinker, 1989.
365
Biederman i Cooper, 1991.; Fiser i Biederman, 2001.
366
Corballis i Beale, 1976.
367
Rollenhagen i Olson, 2000.
368
Orton, 1925., 1937.
369
Orton, 1925., str. 607.
370
Corballis i Beale, 1976., 1993.
371
Primamljivo je nagaati da bi to mogla biti uloga gena ROBO1, ija je mutacija
povezana s disleksijom (Hannula-Jouppi i dr., 2005.) i za koji se iz istraivanja ivotinja
znade da upravlja putovanjem rastuih aksona du centralne linije mozga.
372
Rollenhagen i Olson, 2000.; Bayliss i Driver, 2001.
373
Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.
374
Perretr, Mistlin i Chitry, 1989.
375
Rodman, Scalaidhe i Gross, 1993.
376
Bornstein, Gross i Wolf, 1978.
377
Sasaki i dr., 2005.
378
Mello, 1965., 1966., 1967.
379
Abel, OBrien i Olavarria, 2000.; Houzel, Carvalho i Lent 2002.; Olavarria i
Hiroi, 2003.
380
Vidi Olavarria i Hiroi, 2003. i reference ondje.
381
Vidi napose Ungerleider i Mishkin, 1982.; Goodale i Milner, 1992.
382
Turnbull, 1997.; Turnbull, Beschin i Della Sala, 1997.
383
Walsh i Butler, 1996.
384
Turnbull i McCarthy, 1996.
385
Davidoff i Warrington, 2001.; Priftis, Rusconi, Umilta i Zorzi, 2003. Vidi
takoer Feinberg i Jones, 1985.; Riddoch i Humphreys, 1988.; Davidoff i Warrington,
1999.; Warrington i Davidoff, 2000.
386
Danziger i Pederson, 1998.
387
Gottfried, Sancar i Chatterjee, 2003.
388
Streifler i Hofman, 1976.; Heilman, Howell, Valenstein i Rothi, 1980.; Wade i
Hart, 1991.; Lambon-Ralph, Jarvis i Ellis, 1997.; Pflugshaupt i dr., 2007.
389
Lambon-Ralph, Jarvis i Ellis, 1997.
360

390

Streifler i Holman, 1976.

Wolff i Melngailis, 1996.
392
Liberman i dr., 1971.; Fischer, Liberman i Shankweiler, 1978.; Wolff i
Melngailis, 1996.
393
McCloskey i dr., 1995.; McCloskey i Rapp, 2000.
394
Galaburda i Livingstone, 1993.; Demb, Boynton i Heeger, 1997.; Demb,
Boynton, Best i Heeger, 1998.; Demb, Boynton i Heeger, 1998.; Stein, 2001.
395
Valdois, Bosse i Tainturier, 2004.; Bosse, Tainrurier i Valdois, 2007.
396
Gentaz, Cole i Bara, 2003.
397
Prijevod Boidara Markovia, Nolit, Beograd, 1978.
398
Changeux i Danchin, 1976.; Changeux, 1983.; Changeux i Connes, 1989.;
Changeux, 2002.
399
Wilson, 1998.
400
Chomsky, 1986.
401
Sperber. 1974.
402
Brown, 1991.
403
Sperber i Hirschfeld, 2004.; vidi takoer Atran, Medin i Ross, 2005.
404
Fodor, 1983.
405
Kanwisher, McDermott i Chun, 1997.
406
Atran, 1990.; Berlin, 1992.
407
Caramazza i Shelton, 1998.; Chao, Haxby i Martin, 1999.; Pouratian i drugi,
2003.
408
Dehaene, 1997.; Butterworth, 1999.
409
Pica, Lemer, Izard i Dehaene, 2004.; Dehaene, Izard, Pica i Spelke, 2006.
410
Dehaene, Piazza, Pinel i Cohen, 2003.; Cantlon, Brannon, Carter i Pelphrey,
2006.
411
Nieder i Miller, 2004.
412
Changeux, 1994.
413
Ramachandran, 2005.
414
Zeki, 2000.
415
Wallin, Merker i Brown, 2000.
416
Atran, 2002.; Boyer, 2002.; Dennett, 2006.
417
Whiten i drugi, 1999.; Byrne i drugi, 2004.
418
Boysen, Berntson i Prentice, 1987.; Tanaka, Tomonaga i Matsuzawa, 2003.
419
Coqueugniot i drugi, 2004.
420
Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.
421
Matsuzawa, 1985.; Washburn i Rumbaugh, 1991.; Kawai i Matsuzawa, 2000.
422
Iriki, 2005.
423
Tomasello, 2000b, str. 37; vidi takoer Tomasello, 2000a; Tomasello i drugi,
2005.
424
Gergely, Bekkering i Kiraly, 2002.
425
Tomasello, Strosberg i Akhtar, 1996.
426
Van Essen i drugi, 2001.
427
Van Essen i drugi, 2001.; Schoenemann, Sheehan i Glorzer, 2005.
428
Elston, Behavides-Piccione i DeFelipe, 2001.
391

429
430
431
432
433
434
435
436
437
438
439
440
441

Nimchinsky i drugi, 1999.

Bianchi, 1921.
Iz Finger, 1994., str. 19.
Dehaene i Changeux, 2005.
Raichle i drugi, 2001.; Laufs i drugi, 2003.; Fox i drugi, 2006.
Laureys, 2005.
Za slinu hipotezu u matematikoj domeni vidi Nunez i Lakoff, 2000.
Cheng i Gallistel, 1986.; Hermer i Spelke, 1996.
Meutim, za suprotne podatke vidi Goureux, Thinus-Blanc i Vauclair, 2001.
Karmiloff-Smith, 1992.
Dehaene, 1997.
Mithen, 1996.
Anne Fagot-Largeault, konferencija na College de France, 13. listopada 2006.