Mustafa Pai

Bijeg u budunost
Autobiografski zapisi

Tuzla, 2014.

Sadraj
UVOD ................................................................................................................................... 5
I.............................................................................................................................................. 6
Prva, najranija maglovita sjeanja................................................................................... 6
Sam sa babom na Kosi..................................................................................................... 9
Kratak pregled sadraja autobiograskog zapisa:.................................................... 10
Golem dinar u sitnoj aci............................................................................................... 22
Odkuhavanje haljina ...................................................................................................... 23
ibe garov, hodi vamo bjelov!................................................................................... 23
Vjetar i Cvijan ................................................................................................................ 25
Babo je umro!................................................................................................................. 27
II .......................................................................................................................................... 30
ivot kod amide............................................................................................................ 30
Opismenjavanje.............................................................................................................. 37
Susret sa umarom ......................................................................................................... 48
Srg na putu...................................................................................................................... 51
obanske igre ................................................................................................................. 53
ukuljica i koliba............................................................................................................ 54
Kozija babica.................................................................................................................. 56
ta sam sve pravio ili majstorisao u Kolareviima tokom uvanja amidinih koza
......................................................................................................................................... 57
ta je prorekla hodinica Kamenika ........................................................................... 58
Bozuk ili Boi............................................................................................................... 59
urev dan .................................................................................................................. 60
Orasi ................................................................................................................................ 61
Pota ili saobraaj ................................................................................................... 62
Felber Haim Jelinovi ................................................................................................ 63
Hoda Mehmed Dautovi .............................................................................................. 64
Avdo Badi ................................................................................................................... 65

Nagovjetaj svitanja ....................................................................................................... 66

Krenulo je iz Hobera ................................................................................................. 66
III ......................................................................................................................................... 70
ivot u Vlasenici............................................................................................................ 70
Ne lezi vrae!.............................................................................................................. 74
Kapitulacija ................................................................................................................ 75
Bijeg u budunost........................................................................................................... 86
Boravak kod Vrhovca .................................................................................................... 88
ivotno sudbbonosna odluka ..................................................................................... 91
IV......................................................................................................................................... 93
Dom i kola................................................................................................................... 93
1. IV 1942. 1. VII 1958. .......................................................................................... 93
2. IX 1945. ................................................................................................................ 101
7. VII 1945................................................................................................................ 108
Kurs crtanja i slikanja .................................................................................................. 111
30. VII 1946.............................................................................................................. 111
Premjetaj u Tuzlu ....................................................................................................... 113
Bijeljina,29. X 1946. ................................................................................................ 113
Nove ucjene direktora B. I. ...................................................................................... 118
Nasilno nacionalizovanje............................................................................................ 120
Lukavac, 18.8.1947.................................................................................................. 121
Ponovo u Sarajevu ....................................................................................................... 123
Sarajevo, 24. VII 1948............................................................................................. 123
Izbaen pa vraen i nagraivan ................................................................................... 128
11. IV 1949. godine.................................................................................................. 128
Referent za omladinsku radnu snagu...................................................................... 129
V ........................................................................................................................................ 136
Na studiju u Zagrebu.................................................................................................... 136
1953. 1958............................................................................................................. 136
Obrazloenje............................................................................................................. 137
Zagreb, 1. I 1954...................................................................................................... 139

Demat, kuite na Kosi........................................................................................... 141

VI....................................................................................................................................... 146
Radni Sta..................................................................................................................... 146
Ogledna osnovna kola ................................................................................................ 151
Pedagoki zavod........................................................................................................... 154
VII ..................................................................................................................................... 157
Penzijski sta ................................................................................................................ 157
Zdravstveno stanje ....................................................................................................... 162
Predavanja, recenzije........................................................................................................ 164
Bibliografija...................................................................................................................... 166
Autobiografija................................................................................................................... 168

Sretan ovijek moe biti onaj,

kome prilika se prui,
pa sam sebe mogne usreiti,
a nikoga niim ne zadui.
S. Baagi

UVOD
Sa ovim zabiljekama pokuavam otrgnuti od zaborava svojih sjeanja iz
najranijih godina: djeakog, obanskog, akog i studenskog doba, zatim iz vremena
aktivnog radnog staa, i na kraju dvadeset godina penzionerskih dana.
Sjeanjem je obuhvaen period od prvih godina ivota, valjda od 1926-27. do
2012. godine. To je period od pune 86 ili 87 godine ivota.
Razumije se da sjeanjem nisu mogle biti obuhvaene prva, a djelimino i druga
godina moga ivota, u kojima sam bio beba i malo-tek prohodalo dijete (1925. i 1926.
godina). Mnoga dogaanja biljeena su neposredno u vrijeme samih zbivanja, poevi
od 1942. do 2012. godine, a druga po jasnijem, i pomalo maglovitijem sjeanju.
Sjeanja koja se odmose na prve godine saznanja o sebi (1926. i 1927.) su maglovita i
trenutna, dok su ona iz posve ranog i zrelijeg djeakog doba jasna i sigurna, tana i
istinita. Ovdje mislim na vremensko razdoblje od 1929.-1941. godine, naruito od
1937. (nakon babine-oeve smrti) pa dalje sve do dananjih dana.
Evidentirani su dogaaji, stanja, sjeanja i prisjeanja iz est velikih perioda
moga ivota (od 1925.-2012.godine). Ti periodi su:
1. Najranije djetinjstvo i djeatvo za babinog ivota.
2. ivot kod amide Sulje.
3. Polugodinji ivot u Vlasenici.
4. Domski i aki ivot u Sarajevu, Tuzli i Bijeljini.
5. Studentski period u Zagrebu.
6. Radni vijek i penzionerski dani u Tuzli (porodini ivot).
Neka dogaanja ,sjeanja i zapaanja su samo evidentirana, dok su poglavlja:
ivot kod amide, Boravak u Vlasenici, ivljenje u djeijim domovima i kolama u
Sarajevu, oslikana potpunije, sa, tu i tamo zanimljivim biserima, koja e kod
eventualnog itaoca izazvati nevjericu i uenja: zar je i toga, i tako sve bilo? A jeste.
Nita nije izmiljeno niti opisano drugaije nego sto je doivljeno, vieno i zapaeno i
realno zapisano. Sto posto istinito!
Prve stranice ovog teksta e biti mnogima nezanimljive, jer govore o opim i
uobiajenim biografskim podacima koji su znaajni za razumijevanje ukupne sadrine
hronograma Bijeg u budunost.

Prva, najranija maglovita sjeanja

Niko ne zna i ne pamti svoje roenje, dan, sahat kada je doao na svijet. Prvi
trenutak koji sam zapamtio datira vjerovatno iz prve godine ivota, kada mi majka ve
nije bila iva (umrla je kada sam imao est mjeseci). To je onaj trenutak kada sam
dopuzao od kunog ognjita do ulaznih vrata u kuu. Na vratima sa vanjske strane kue
krava Rumenka je jela zelenu mladu kokuruzinu. Bio je crni akam. Dopuzao sam do
kravije glave i pruio joj sa kamare jednu zelenu kokuruljiku. Ne znam ko je i kada
doveo kravu na kuna vrata da jede mladu kokurizinu. To je mogla biti jesen, ili ljeto
1925. godine. Dok sam dodavao kravi jednu kokuruljiku, ona je mene glavom
preturila na lea, vjerovatno nehotice, jedui zelenu kokuruzinu. Znam da sam
zaplakao, ali ne znam ko me je uzeo i prinio kunom ognjtu. Neka mlaa ena je iz
kue ula u sobu. To je bilo sve. Kua u to doba na selu se zvala ona prostorija u kojoj
se nalazi ognjite sa pekom, sadakom, saem i verigama na kojem se loi vatra, kuha
hrana i grije voda za razne svrhe. Hljeb se pekao pod pekom, pita pod saem na
sadaku. Grah se vario u zemljanom loncu prislonjen uz vatru. U bakrau objeenom o
verige vario se hoaf, ili kuhao slatki, ili kiseli pekmez, u manjem orba, kalja, meso i
dr. Ovo su samo napomene o kunom ognjitu openito.
Mater, dakle, nisam upamtio. Otac mi je mnogo kasnije vie puta priao da mi
se majka zvala eva, roena Gani,od oca Nuke i majke Melke, da je porijeklom iz
Crne Gore, od Kolaina i da je umrla kada sam ja imao samo 6 mjeseci; da se o meni
brinula nakon majine smrti babina majka, a moja nene Hafa. Ona me je odnosila
kominici Huriji Redanovici da me podoji. Zubi su mi poeli nicati u drugoj godini
ivota. Puno kasnije, ta Hurija mi je priala da me je ona dojila zajedno sa puno
starijom svojom kerkom Havkom i da mi je pomajka. Njezina Havka me je puno
pazila, pa me je vie puta vodila sa sobom kao djeaia da budem s njom dok ona uva
goveda u Grabovoj ravni.
Drugi momenat iz moga vrlo ranog djetinjstva koji mi je ostao u vrlo
mlagovitom sjeanju bio je onaj kada sam bio u vrei na bikinim leima. Nisam
zapamtio kada me je stavila u vreu i sebi na lea. Ostao mi je u sjeanju samo trenutak
kada sam vidio s njenih lea ovce koje je gonila prema izvoru Grabovac. To je bunar
ispod samog Grabika, ija je voda vrlo hladna i pitka, koju vrlo rado piju povratnici u
svoja sela, bez obzira to sada imaju u kuama gradsku vodu. Tu do vode, desno od

puta, nalazi se staro seosko groblje. Sa bikinih lea, iz vree, ja sam primijetio svje
humak groba i rekao biki: Ondje je moja majka ukopana! Vrlo je mogue da je meni
neto ranije o tome neko rekao, ali se ja toga ne sjeam. Bika je tada meni rekla: Nije,
ono su volovi rogovima razbucali zemlju. A jeste mi mater tu ukopana. Kasnije e moj
otac do moje matere ukopati i biku, tj. svoju mater. Vrlo esto sam ja kasnije, mnogo,
mnogo puta gledao dva groba jedan do drugoga i znao da su to mezari moje majke i
bike (nene).
Osamdeset godina iza ovoga sjeanja, tj. 2007. godine, ja u svojoj majci i biki
zajedno podii spomen obiljeje.
Na materinom nianu napisao sam epitaf: Pai (roena Gani) eva, 18871925. sin Mustafa.
A na bikinom nianu sam napisao: Pai Hafa, 1865-1927, unuk Mustafa.
***
Iza ovoga maglovitog sjeanja (najvjerovatnije iz 1927. godine), drugog niega
se vie ne sjeam, ni kada smo se vratili s ovcama kui, niti kada je bika umrla.
Trei dogaaj koji mi je ostao u mutnom sjeanju bio je moj prvi dolazak na
Kosu, na kojoj se kopao temelj za babinu (i moju) novu kuu. Mogue je da sam tada
mogao imati oko dvije godine. Ne znam kada sam izaao iz stare kue, ali pamtim
momenat kada sam doao na Kosu i vidio da se kopaju temelji za kamen na koji e se
postaviti temelji (debele hrastove grede). Osim oca, na gradilitu je bio Salko
Bektaevi, majstor, i babin sestri Memo. Memo je kopao zemlju za temlj, tj. jarak u
koji e se staviti veliko kamenje, a na njega poloiti drvene debele grede, koje e nositi
direke i oeperane zidove. Memo se naalio sa mnom da e mi oca staviti u iskopanu
rupu, zbog ega sam ja zaplakao. Ponio sam sa ovoga radilita trijea kui, ali mi je
putem iz naramka ispadala jedna po jedna trijeska, tako da se ne sjeam jesam li dole
do stare kue donio i jednu trijesku niti iega vie se ne sjeam, ni kada sam doao kui.
Nakon par dana uo sam Salkanovu enu Hankuu kako nekome dalekom javlja
da je Salku Bektaevia (babinog majstora) u njivi kod Bektaevia ubio grom.
Nije mi poznato kojeg je drugog majstora otac naao da mu sagradi kuu, niti
kada je bila napravljena. Ne pamtim ni kada smo ja i otac uselili u novu kuu na Kosi.
Po kasnijem saznanju:
Moja majka eva kao djevojka (Gani) se prvo udala za aira Malinovia i s
njim rodila Hamidu i Muhameda, zvanog Buljkan.
air je rano umro, pa se eva preudala za moga oca i dovela mu sa sobom
Hamidu i Buljkana. Hamida se rano udala za Hasana Begia i s njim rodila Mustafu
(1926. godine) zatim Hasniju, pa Asima i Rasima. Asim (1937.) je jedino jo iv.

Kada se Hamida udala (valjda 1925. godine), dola je dvije godine kasnije po
svoga brata (moga polubrata) Buljkana da ga vodi sebi od moga oca (svoga i
Buljkanovog ouha).
Momenat odlaska moga polubrata Buljkana sam upamtio. Otac mu je iskupio
njegove stvari, meu njima i jednu gvozdenu kaiku. Brat nije htio odnijeti tu kaiku,
nego je rekao: Neka ostane mome Musti (valjda me je tako zvao inae). Ne znam da
li je tada Hamida bila s njim kada je on odlazio. Kasnije je dva ili tri puta bjeao iz
Posige od Hamide i Hasana, jer su ga oni tukli. Noio bi sa mnom zajedno u krevetu na
Kosi; moga oca je vikao: Babo. Ujutro bi Hamida dola i odvela ga opet sebi u
Posigu da joj uva goveda. Otac je ruio Hamidu, govorei joj: Nemoj biti sirotu!
Kaiku koju mi je ostavio Buljkan ja sam uvao sve dok nisam otiao od amide
Sulje iz Kolarevia. Nisam jeo s njom jer sam nauio na drvenu kaiku.
Mnogo kasnije iza ovih maglovitih sjeanja otac e meni na vaaru u Vlasenice
kod Lagera naruiti u ainici pod atarom tanjur nekog variva sa mesom. Jelo je bilo
vrelo. Mene je gvozdena kaika opurila, pa sam zaplakao i nisam htio vie jesti
gvozdenom kaikom. Otac je negodovao: Gdje u mu sada nai drvenu kaiku?
Ve smo bili u novoj kui na Kosi. Mogao sam imati 3-4 godine kada me je otac
osunetio. Suneenje je obavio gluhonjemi berbo. U komisiji je bio Avdulah Muminovi
sa Gradine, seljaki odbornik, koji je uivao ugled i potovanje kod naeg svijeta. Zbog
suneenja babo je dobavio sviraa i bubnjara. Svira se zvao Mujdo, a bubnjaru ne
znam ime. Obojica su noila u naoj kui na Kosi. Samo suneenje je obavljeno dole u
Smajiima, u kui Hasana Mujukia. Iz druge polovice te stare kue ja i babo smo
iselili u svoju novu kuu na Brdu, odnosno na Kosi, ali ja taj dan i trenutak iseljenja
nisam upamtio.
Mogue je da je useljenje u novu kuu na Kosi bilo 1927. godine nakon bikine
smrti i dovrenja kue objekta.
O kui, njenom izgledu, komforu, bie govora kasnije.

Sam sa babom na Kosi

Ve nekoliko godina sam na Kosi sam sa babom. Najvie sam se druio sa

djecom sa Hrastovca, rjee i s djecom iz Smajia, odnosno Mujukia.
Jednoga dana sam upitao oca: Babo, kako se mi prezivamo? Mene djeca zadiru
i viu Hendi? Otac mi je tada ispriao slijedee, a to sam ja za itav ivot zapamtio:
Moj otac se zvao Ibrahim Kuljani a moja majka Hafa, tvoja bika se prezivala po
roenju Pai, a bila udata za moga oca Ibrahima. Kada je mene rodila upisla me je na
svoje roeno prezime Pai, jer su se u Paia porodici rijetko raala muka djeca. Ja
bih po ocu trebao da se prezivam Kuljani, kao i moj mlai brat Suljo. Ja sam Sejfo
Pai, a ti si moj sin Mustafa Pai. Objanjenje sam zapamtio.
Otac mi nikada nije govorio koliko ja imam godina niti kada sam roen, osim
to mi je jedanput kazao da sam roen u ponedjeljak u zoru, a godinu i mjesec nikida
nije spominjao. Zato ovdje moram napraviti ekskurziju mnogo godina unaprijed.
Naime, etnici su odmah na poetku Drugog svjetskog rata spalili matine knjige
muslimana Vlasenikog sreza. Meni, kao i ostaloj djeci u Djeijem domu u Srajevu,
koja nisu znala kada su roena, uitelj Prao Munib upisao otprilike datum roenja (po
uputstvu Ministarstva prosvjete iz Zagreba 1942. godine), 10. IV 1931. godine. Ovaj
datum mi nose sva kolska dokumenta: svjedodbe i indeks.
Mnogo, mnogo godina kasnije, 60 godina nakon moga roenja ja u nai u
Vjerskom domovniku (uva se u Mtinom uredu u Vlasenici) tane podatke o svome
roenju. Evo tih podataka:
Pai Hafa, roena 1865. godine
Pai Sejfo, roen 1883. godine
Pai Mujo Mustafa 16.1.1925. godine.
Po kazivanju oca mater mi je umrla kada sam ja imao 6 mjeseci, a to znai
1925. godine, a bika Hafa kada sam imao dvije godine, to znai 1927.godine.
O materi evi, roenoj Gani, dao sam podatke ranije u ovim biljekama.

Kratak pregled sadraja autobiograskog zapisa:

Nakon smrti babien matere Hafe, a moje bike, ja i otac emo sami ivjeti na
Kosi od 1927.-1937. godine.
Poslije babine smrti ja u ivjeti u drugom selu, tj. u Kolareviima kod amide
Sulje, od 1937. do februara mjeseca 1941. godine.
Od februara do 26. avgusta 1941. godine bio sam kod daljnjih roaka Mehage i
Ahme Aganovia, radei u njihoj kahvi, u Vlasenici, u narodu poznatoj pod imenom
Aganovia kahva. Ako nema posla u kafani, osobito u ljetnjim danima, izvodio sam
krave u njihova polja iza ljivica, povrh sela Kurtia.
Period od 1. septembra 1941. do sredine ljeta 1953. godine proveo sam u
Sarjevu u djeijim domovima kao siroe, pohaajui osnovnu i srednju kolu.
Izuzetak je kolska 1946.-1947. godina, koju sam proveo u Tuzli i Bijeljini, gdje
sam zavrio 3. i 4. razred Partizanske gimnazije.
Od 1947-1953. pohaao sam kolu za likovnu odnosno primijenjenu umjetnost
u Sarajevu. Period od 1953.-1958. proveo sam na studiju likovne umjetnosti u Zagrebu,
primajui stipendiju od Sarajeva (2 godine), Vlasenice (1 godinu) i Tuzle (2 godine).
1958. zavrio sam na Akademiji za likovnu umjetnost Odjel za slikarstvo i stekao prava
i naslov akadmeskog slikara. 10. jula 1958. godine doselio sam u Tuzlu iz Zagreba.
Radio sam kao profesor likovnog obrazovanja u uglednoj osnovnoj koli od 1958. do
1972. godine, a onda u Pedagokom zavodu Tuzla kao struni savjetnik za likovnu
kulturu sve do 1990. godine, kada sam otiao u penziju.
ivim u Tuzli, u vlasitoj kui, u predgrau Mosnik. Ovaj kratki pregled
napravio sam da se lake moe pratiti moje kretanje u ivotu putem zabiljeki koje tek
slijede.
Vraam se na poetak sa evidentiranjem svojih sjeanja i doivljaja, ivotarenja
i ivljenja. Otac je esto spominjao svoju mater. Ukopao ju je odmah do moje matere,
to znai da su snaha i svekrva ukopane jedna do druge. U sehari je uvao bikine stvari:
feredu, pavte, belenzuke. Priao je da je od svoje matere, moje bike, nauio krojiti i
iti gunjeve, akire, kapute, fermene i deerme ili jeerme. Bika je tkala na stanu bez
za koulje, ponjave... Za tu svrhu je kupovala u Vlasenici kod trgovca Sante Altarca
preu, konac, potku, bulke pamuka... Bika nije doekala da sa ocem i sa mnom useli
(na Brdu, tj.na Kosi) u novu kuu. Dakle, na Kosi smo ivjeli samo ja i otac i to od
1927. do 1937. godine. Na Kosi je otac nainio koaru za kravu Kitulju i kjavu junicu
arenku, pardon, Rumenku, zatim kokoinjac za horoza i tuku, mljekarnik i malo nie
od koare vanjski zahod, zvani hala. Zidovi koare su bili opleteni dvostrukim plotom
od ljeskovog prua, izmeu kojih je bila nabijena suha paprat. Krov koare je pokriven

10

slamom, pritisnutom odozgo iokama dugakim debelim sohama, dobro uvrenim

radi vjetra. Nisam siguran da li je koara bila pokrivena slamom ili paprati jednim
sigurno jeste! Horoz je uz ramazan nasjedao u kui na gredi. Mene je taj horoz letio da
bije, skako na mene da me bije po glavi, pa nisam smio ii u halu od njega. ekao sam
da on pred mrak nasjedne na kunu gredu pa da onda izaem vani iz kue. Ali, im ja
izaem iz kue i uletim u halu, pa zatvorim se vratima, on sleti sa grede i pred halom
eka da ja izaem. Na kraju ga je babo zaklao. Nabavio ga je da nam pjeva uz ramazan.
Tuka nije mogla sama da bude kod kue bez mene, pa je stalno ila za mnom do
Hrastovca ili Smajia, neprestano kavkauei za mnom. Ja sam pred njom bubnjao u
kartonsku kutiju.
Gunjeve, akire, kapute, fermene i dr. otac je krojio i io kasno u jesen i tokom
zime. Ljudi su rjee donosili sukno ili ajak kui moga oca. Veinom su ga zvali da
doe njihovoj kui, da bude kod njih dok im ne posaiva gunjeve, akire, kapute,
veinom od crnog sukna ili zelenog ajaka. Gunjeve je ukraavao arama od crvenog
gajtana i raznobojne vunice, akire crnim gajtanom i to samo oko depova. io je
velikom iglom zvanom uvalduz i vrstim koncem dretvom. Na prstu je imao
naprsnik. Dretvu je uvijek prije ivenja navotio voskom da konas lake prolazi kroz
crno ili zeleno debelo sukno. Pribor za ivenje sastojao se od velikih makaza,
uvalduza, naprsnjaka, i voska, tvrdog konca zvanog dretva, crvenog i crnog gajtana,
vunice u nekoliko boja i samog sukna ili ajaka. Sukno ili ajak je obezbjeivao sam
vlasnik budueg gunja, kaputa ili akira, a ostali pribor otac. Prilikom ivenja meni je
davao dretvu da ja uvuem u iglu. Dretva je bila tako vrst konac da se nije mogla ale
prekinuti rukama, bez da se ne presjee makazama ili noem.
Otac je stalno nosio na sebi akire od zelenog ajaka i gunj od crnog sukna.
Ispod gunja oblaio je fermen, a ispod fermena svijetlu kariranu deermu, ili jeermu
(otac nije nikada govorio jeerma nego deerma). Ferman je bio kratak, skrojen od
crne ohe i iaran crnim gajtanom. Gunj je takoer bio kratak, ali neto dui od
fermena. Deerma je bila puno dua i padala je preko crvenog pojasa omotanog oko
struka po vrhu gornjeg dijela akira. Na glavi je otac imao neukalufljeni crveni fes, a
oko njega bijelu ili arenu mahramu omotanu oko kape fesa. Ispod jeerme,
fermena i gunja otac je oblaio bijelu koulju od tankog beza, sa irokim rukavima (kao
nogavice u pantalona). Oblaio je duge bijele vunene arape koje su dopirale do blizu
ispod koljena. Na arape je nazuvao eruinske opanke smee crvene boje. Iz
opanaka je izlazio uski kai, koji se omotavao sve do vrha arapa i metalnom kukicom
uvrivao za vrh grlia arape.
Crveni pojas je bio dug oko 2 metra, a irok 25-30 centimetara. Omotavao se
vie puta oko struka po vrhu zelenih akira. Njega je djelomino prekrivala deerma.
Ferman i gunj nisu imali dugmadi ni ilika, pa se nisu ni kopali. Ne sjeam se da li se
deerma kopala, moja jeste. Babina sestra, a moja tetka Hata mi je priala: Sejfo se

11

lijepo oblaio; bio je haran (lijep), crne masti i zelenih oiju. Mogao je birati cure koje
hoe, ali je bio iftelija, jer je volio vie ene nego cure.
Imao je vrlo kratke brkove. Amida Suljo, babin brat nosio je due, ali tanke
brkove i bio je nieg rasta od oca, ali iri u struku i ramenima. Otac je imao tri sestre i
jednog brata Sulju. Najstarija je bila Fatima. Iza nje se rodila Hata, pa Duda i Suljo
kao bliznadi. Sve tri sestre i brat Suljo su ga nadivile. Fatima i Hata su bile udate u
Sprei, blizu Sapne, a tetka Duda u Vlasenici za Ibru Musia. Otac joj zbog toga nije
odlazio punih 12 godina. Duda je izrodila 14 djece. Neka su davno pomrla, a neka
ubijena od etnika (Fadil, Galib, Bija).
Tetka Hata se udavala tri puta, pa su joj sva tri sina polubraa: Adem
Beganovi, Memo Brzovi i Naki Kadri. Nijedan nije vie iv. Fatima nije imala
djece. Njen ovjek Redo je bio vrlo krupan ovjek. Oko fesa i glave imao je crveni
krmez, tj.al ili pou. Doao je jednom prije mraka naoj kui na Kosu i donio pod
pazuhom smotano crno sukno da mu otac skroji i saije gunj i akire. Noio je kod
nas, ali se ne sjeam kada je otiao i da li mu je otac saio gunj ili kaput i akire, tada
ili kasnije, ne znam, ali sigurno jeste.
Hatin sin Memo liio je izgledom na moga oca. Umro je prije tridesetak
godina. Bio sam mu na denazi. U to vrijeme sam bio prosvjetni savjetnik. Adem i
Naki su ubijeni od srba u ratu 1992. godine. Amidu Sulju su ubili etnici 1942.
godine. Dva etnika s pukama doli su rano amidinoj kui, popili kafu i odveli
amidu sa sobom u Raia Gaj, tamo iza Stoje, prema Tii i ubili ga. Gostioniarka
Stoja nije uspjela da ga odbrani od etnika. To su krai podaci o babinoj familiji.
Gunjevi koje je otac krojio, io i ukraavao crvenim i crnim gajtanom, te
vunicom u nekoliko boja bili su jako lijepi. Cijeli rub gunja, kao i rubove rukava
ukraavao je tako to je slagao gajtan jedan do drugoga cijelim rubom gunja ili rukava.
Kada sloi jedan dobar broj gajtana jedan uz drugi du ruba gunja i rukava nastala bi
iroka crvena traka (iroka oko 5-6 centimetara).
Na desnom i na lijevom krilu gunja ukraavao je gajtanom po tri crvena kruga
tako to je slagao gajtan do gajtana uokrug, uvrujui gajtane crnim koncem. Krugovi
su bili promjera 6-7 centimetara. Te krugove od crvenog (ili crnog) gajtana nazivao je
topovi. Na desnom i lijevom krilu gunja ugraivao je po 3 crvena topa, odnosno
kruga. Iz sredine svakog crvenog kruga (a bilo ih je ukupno est na oba krila gunja)
visila je arena kitica nainjena od nekoliko boja vunice. Gunj je izgledao kitnjasto,
pogotovo to je i oko rubova rukava napravljenja crvena trajfna, ali znatno ua od
trajfne du ruba gunja.
akire je ukraavao takoer crvenim, a nekad crnim gajtanom i to oko depova
i na donjim dijelovima nogavica od pete do pod koljena, dakle, samo dio razrezanih
nogavica. Ljudi su voljeli da im babo doe kui i ostane kod dotinog domaina po vie
dana i noi, kao u prijateljima, sve dok ne isposaiva gunjeve ili kapute i akire.

12

Deavalo se da i komija dotinog domaina donese sukno ili ajak ocu da mu skroji i
saije to treba. Otac je bio darovit englendija. Znimljivim i slikovitim prianjem o
svemu i svaemu, zabavljao je sijeldije do u sitne sate zimskih noi. Zimi su noci
duge, nema poljskih radova, pa se moglo sijeliti do u kasne sate noi. ije, odmara,
pria, maskari se (ali se). U kui jednog domaina otac je znao ostati i po sedmicu
dana (dok nije nabavio Kitulju i Rumenku). Ja sam uvijek bio s njim, jer me kao dijete
nije mogao ostavljati samoga kod kue. Tako sam ja idui uvijek sa ocem boravio u
mnogim selima i zaseocima: Dematu, ahmanoviima, Gradini, Pijukama, Jadru,
Bainu Brdu, Esmiima, Kurtiima, Kolareviima, Fehratoviima, Berbiima, Prisoju,
Podsigi...
Adem Fehratovi sa Gradine, u kojeg je otac boravio vie dana, ijui mu
kapute, akire i gunjeve, nije dozvoljavao ocu ni da ode na sat dva svojoj kui kako
bi namirio kravu i junicu (napojio ih, oistio koaru, poloio im slame i kokuruzine da
jedu) nego je slao svoga odraslog sina Ragiba sa mnom da to sve obavi. Znam da sam
iao sa Ragibom babinoj kui i da je Ragib sve to obavio, ali mi nije ostalo u sjeanju
kada smo se vratili sa Kose na Gradinu. Ragib je bio veliki, moda je imao 18 godina,
uvao je stoku po Halugi i svirao u sviralu.
U sami crni akam (mogue je da je bila jesen), doe tetak Redo iz Spree,
nosei pod pazuhom srolanu tubu crnog sukna. Noio je jednu no kod nas. Ja i otac
smo sjedili rano u zoru pred odaklijom u kojoj je plamtjela vrata i uz koju je bio
prislonjen erbetnjak vode za kafu. Tetak je ispruen koliko je dug i irok spavao.
Otac me navrati da ga viem da ustane na kahvu sa ovim rijeima: Reci
Ustani, tetak, to si se izvalio ko vaka! Valjda se u to doba tako alilo da niko nikome
ne zamjeri. Ustajui polako na kahvu tetka mi je odgovorio: Jebo li te karavlah! Eto,
to mi je ostalo u sjeanju, a ne znam kada je tetak Redo otiao ni kada mu je otac saio
sve to je tetka elio, ali predpostavljam da jeste, jer mu je on zet i primijetio sam da se
paze i vole kao bliski jarani.
Mnogo, mogo godina kasnije ja u saznati od tetke Hate (Fatima vie nije bila
iva), da je moj otac svojevremeno dolazio sestrama Hati i Fatimi u Spreu.
Amida Suljo je iao sestrama svake godine u poznu jesen, poto obere
kokuruze, osui ljive, utrapi krompir i jabuke, ispee pekmez. Iao je pjeke (nikad
potom) prijekijem putem, preko Bijele zemlje, Paprae i Caparda i ostajao kod sestara
po heftu dana. Otac, koliko se ja sjeam, kada je ostao ivjeti sam sa mnom, nije iao
sestrama u Spreu, jer sam ja bio posve maksum i nejak za tako dalek put (za ono
vrijeme), a nije me imao kod koga ostaviti da budem 7-8 dana bez njega, kod tuina...
Otac je bio poznati terzija u iroj okolici sela. Iz mnogih sela su ga ljudi zvali
sebi u goste da im ije gunjeve, akire, kapute (kaput se kopao i imao depove). Zimi
i u poznu jesen smo malo vremena provodili kod kue, osim kada je posve meava i
veliki snijeg. Otac je drao radi mlijeka jednu kravu Kitulju (sive i ponegdje bijele
dlake) i jednu vrlo lijepu junicu (crvene i bijele dlake) zvanu Rumenka. Obje su bile

13

uhranjene, silne i vrlo lijepe. Kupio ih je od tetka Ibre Musia na vaaru u Vlasenici kao
malu ensku teladi kjave. Prvo Kitulju pa kasnije nakon par godina i Rumenku. To je
bilo ovako: Tetak Ibro je na vaaru kupio dobru vajku sa enskim teletom, mi
kaemo kjavom, i odmah je naumio da kjavu zakolje. Babo to nije dozvolio zetu, pa je
nakon galame, kjavu Kitulju kupio i doveo kui na selo. Bio sam prisutan toj galami
oca na zeta moga tetka, kada je kjavu oteo ispod noa platio tele, a zatim smo ga
odveli kui, na Kosu.
Slino,gotovo isto, samo koju godinu kasnije dogodilo se sa Rumenkom: Na
vaaru u Vlasenici tetak je kupio dobru kravu sa kjavom. Tele je htio odmah zaklati, a
babo nije dao, nego je kjavu kupio i odveo kui. Ve sam ranije pisao kako je za kjavu i
junicu napravio koaru od plotova, paprati, slame, manjih stoina ili pritisaka. Ja ih jo
nisam bio kadar uvati, pa sam onako pristajao uz obane, uglavnom sa Mehinim
sinovima Mehmedom i Mehemedom. Njima sam vraao goveda, ili Tifine ovce iz
bliih njiva. Mehmed je vraao Kitulju iz ume, najee ak iz Ibriine i Radovine.
Dopunit u podake o koari: Koara je imala jasle i odjeljak za tele; na donjem
duvaru prozor, kroz koji se izbacivala viljukama balega, obino izjutra. Tokom
jeseni i zime skupi se velika kamara ubreta balege. Iz ubreta se cjedi osoka i otie
strmo po zemlji. Otac u tako natopljenu zemlju oskom iz ubriva posije sremendue
(urte). Kada narastu vrijee i sremendue on ih podie na koaru gdje dozrijevaju na
jakom suncu sve do kasne jeseni. Malo kada sam u ivotu jeo tako dobre, suhe i ukusne
sremendue kao to su bile te sa babine koare. On je na svoj nain pekao sremendue
(urte) i tikve (zrele bundeve). Raspolovljene urte ili tikve ostrue od sala i sjemenki,
a onda ih prisloni uz vatru na ognjitu i tako ih isuuje po dva i vie sati, a nakon toga
ih stavlja da se peku (pod pekom kao hljeb, ili pod saem kao pita).
Od varenih tvrdokornih tikava i kukuruznog brana pravio se ukusan kukuruzni
hljeb. Polutke tvrdokorne bunde se oiste od sala i sjemena, svare u bakrau koji visi na
verigama nad vatrom. Svarena tikva se drvenom kaikom stavlja u rukom razgrnuto
kukuruzno brano (u eli ili tepsiji), a tada se sa vrelom vodom zamjesi tijesto drvenom
kaikom, umjesi i uoblii hljeb rukom, pokrije se krpom da stoji nekoliko sati dok se
ne upoleai. Tek se tada mee pod peku da se pee, rjee u rernu ili penicu.
Kua na Kosi u kojoj smo ja i babo ivjeli sami bila je malih dimenzija: 6x4
metra. Sastojala se od kue i sobe. U kui je ognjite na kojem se loi vatra i nad
kojim vise verige. O verige se vjea bakra, pod kojim gori vatra na ognjitu, da se u
njemu neto svari ili samo ugrije voda, odkuha prljavo rublje, ispee pekmez... Na
ognjitu se pee hljeb, vari grah, i ostala variva, pee pita pod saom, hljeb pod pekom;
hljebni tanki kola pee se samo pod arom. U kui su bila dvoja vrata, jedna nasuprot
drugih. Jedna su se zvala mala, a druga velika, iako su bila iste visine i irine. Na
velika vrata se izlazilo vrlo, vrlo rijetko, i to samo ljeti u buraniju u vrt.

14

Trea vrata bila su sobna, na koja se ulazilo u sobu iz kue, odnosno kuhinje.
Kada se s polja ulazi na mala vrata u kuu du kue desnom stranom prua se 4 metra
duga hatula, visoka oko 1 metar i iroka sedamdesetak centimetara. Liila je na
kamenom ozidani, dugaki sanduk, odozgo zaglaen sa pljevom ugaenom zemljom.
Na hatuli su stajale: sinija, nave, tepsije, drveni anci, zemljane ase i inije, bakrene
ase, bardak, ibrik, pokoji bakra i dr. Usred hatule ugraen je dolaf prostor slian
kockastom ormariu. U njemu su stajale kaike, fildani, mlin etvrtastog oblika, no,
so, eer, kahva, dezva za kahvu, kaike. Lijevo od ulaznih vrata (spolja) su sobna
vrata i ognjite o kojem smo govorili desno od vrata.
Pola plafona u kui (kuhinji) je prazno, nepokriveno, tako da se iz kue vidio
unutranji krov, sa pantama, rogovima, iokama. Dim je iao kroz taj nepokriveni dio
plafona na tavan i na njemu suio klipove kukuruza i vjeala koja su visila o pantama
suhog mesa.
Kada bih se merdavinama popeo na tavan s noem da odreem sebi suhog mesa
(babe nema kod kue, a inae mi nikada nije ni branio), jedva bih izdrao dim u suznim
oima.
Druga polovina kunog plafona bila je poavana, tj. pokrivena aevcima od
bukovine. Taj poaoveni dio plafona zvao se mali tavan. Na njemu je babo drao
svoj alat: bradvu, testeru, keser, prosijek, dlijeto, klijeta, malu sjekiru, eki, kline,
obli...
Veliki tavan je onaj iznad sobe. Na njemu se teko moglo zadrati vie od
nekoliko minuta zbog dima koji je dolazi kroz otvoreni dio plafona sa kunog
ognjita.
U sobi se boravilo stalno samo u zimskim danima i mjesecima, a spavalo uvijek.
Ljeti smo u kui kod ognjita, ili napolju. Zimi nas je u sobi grijala velika zemljana pe
sa keremikim loniima. Pe je ozidana zelenom zemljom. Lonii su takoer bili
zeleni. U svom gornjem dijelu pe je odmaknuta od duvara tridesetak centimetara. U taj
razmak izmu pei i duvara slagala su se kraa drva, da se osue i da bolje gore, te bre
planu u vatri, koja se istom zapaljuje. Donji dio pei inila je tzv. odaklija, to je
jednim dijelom eljezni dio pei, pa se vatra loila u pei iz sobe. U amide Sulje se u
pei vatra loila iz kue (kuhinje). Pe je bila desno od ulaznih vrata u sobu. Iza pei je
bila banjica, napravljena od debele bukove ploe (oko desetak centimetara). Ta ploa
je odozgo bila udubljena, uklesana, pa je liila na kvadratinu tepsiju. Dio banjice koji
prolazi kroz duvar i izbija napolje je suen kao komadi grede i odozgo ulijebljen,
kako bi kroz njega voda od umivanja, ili kupanja ilzlazila na polje kroz duvar. Na toj
banjici se umivalo, kupalo i uzimao abdest mlakom vodom iz ibrika, bardaka ili
lonia.
Od namjetaja u sobi je bio krevet, napravljen od obine daske, ne znam da li
je bio od trenice (jelove daske) ili od bukove daske. Znam samo da ga je babo napravio
i da smo na njemu spavali nas dvojica. Ostali seljani u to doba u svim okolnim kuama

15

su spavali na zemlji ili na podu, na obinoj prostirci, esto od ponjava, s kojim su se i

pokrivali. Mi smo se pokrivali jorganom. Ne sjeam se posteljine na krevetu ispod nas.
Otac je prije enidbe i moga roenja radio u Vlasenici kod tadanjih milionera
Ragibage i Suljage Kadia i mogue je da je usvoio za tadanje prilike koliko toliko
udobniji naina ivota, pa i samog spavanja.
U sobi su jo bili: sanduk napunjen penicom i jedna sehara. U toj sehari su bile
babine, bikine i moje haljine.
Sjeam se babinog fermena, bikine ferde, pafti i belenzuka, babinog ukrasnog
gunja...
Na vrhu proelnog duvara, iznad dva prozora pruao se ispod plafona dugaki
raf i na njemu po koji drveni anak i po koja zemljana ili bakrena asa, u kojima se
nalazilo slatko i kiselo mlijeko, sir, kajmak i maslo. Kajmaka je bilo najmanje, maslo i
pekmez je drao u upu. U sobi su bila etiri pendera, dva na proelnom zidu ispod
rafe, a po jedan na zidu desno i lijevo. Dva proelna pendera su bili okrenuti prema
istoku i Bainu Brdu, trei prema Hrastovcu, a etvrti prema Dematu i Tikvariima.
Svaki je prozor imao po dva kapka, sa metalnim kukicama, pomou kojih su se lako
otvarali i zatvarali. Svi su penderi bili postakljeni.
Ne sjeam se da li su kua i soba bile podpoene. Plafon se sastojao od etiri
bukove, obraene grede, po kojima su bili pokovani bradvom obradvani (ureeni)
bukovi aovci. Za gredom je otac drao zadjeven no i ege (jege). Izmeu dva prozora
na proelnom zidu visila je lampa ganjaa sa cilinderom. Njega je otac prao uoi
petka, Ramazana i Bajrama.
Kua se zakljuavala drvenom kljuanicom, iznutra rukom, a spolja kukomzakakom. Kraa, ili obijanje kue bili su tada nepoznati dogaaji. A nije se imalo ta i
ukrasti. to je imao jedan seljak, priblino su imali i drugi, ravnopravni u neimatini,
osim u stoci i zemlji.
Salko Redi iz Demata bio je u to doba najbogatiji u naoj okolici. Imao je
oko stotinu glava krupne stoke goveda (krava, volova, junica, teladi). Koliko je imao
ovaca i koza ne znam, a za kokoi i tuke treba pitati lisice, jer njih to interesuje.
Vraam se opisu kue: Cijela kua je bila sagraena od bukovog drveta. Samo
su temelji bili hrastovi (ali i tu nisam sto posto siguran) postavljeni gotovo po zemlji
na niskom kamenom zidiu. Kua je bila posve na zemlji; jedino je s donje strane bila
odignuta kamenim zidiem, visokim oko pola metra od zemlje. Direci, grede,
vjenanice, buljmadi, rogovi, ljeme, ioke, aavci za krov i plafon, prozori (penderi),
vrata... sve je bilo od bukovog drveta, odnosno, bukovo. Sva je graa tesana runo
sjekirom: temelji, grede, vjananice, direci, rogovi, ioke, daske za krov i plafon, vrata i
prozori.
Bradvom su ureivani aovci za plafon i daske za pokrivanje kue.
Halat sa kojim se gradila kua bio je: sjekira, bradva velika i mala testera,
prosijek, svrdo, burgija, obli, keser, eki, klijeta, dlijeto (glijeto)... I ljeme je bilo

16

bukovo, vjerovatno otesano od mlade bukove oblice, ulijebljeno za uklapanje dasaka

zavrnog reda krova.
Izloeno kii i snijegu ljeme se vremenom izbacilo na kraajevima prema gore,
pa je liilo na dugako sedlo.
Kua je bila prava eperua, postavljena na niskom kamenom temelju. Po
temeljnom kamenu poloeni su drveni temelji. To su bile etiri debele grede, da li
bukove, ili hrastove, ne sjeam se. Kua je poivala na direcima ukopanim u drvene
temelje dole i u vjenanice gore. Vjenanice su bile povezane gredama, a direci jo i
tzv. buljmadima i rukama, sa ukopanim lijebovima za uklapanje epera. eper se
dobivao cijepanjem tanjih lijeskovih ili grabovih oblica. S njim je bio opleten
kompletan vanjski i unutarnji duvar (zid) kue, poput sepeta. Oeperani duvarovi su
oblijepljeni omalterisani malterom napravljenim nogama gaenjem gline i
penine pljeve. Zidovi su ubijeljeni kreom s unutarnje i vanjske strane. Svaki zid
kue se nazivao duvar. Vrata, prozori, aavci za tavan, tj. strop su napravljeni od
bukovog drveta sjekirom i obraeni bradvom, a pervaz oko pendera oblien.
Vrata su se zakljuavala iznutra i sa vana drvenom kljuanicom, iznutra rukom,
a sa vana kukom, tj. drvenim kljuem. Najee se kua nije ni zakljuavala. Pojam
lopov ili kradjivac meni nije bio ni poznat u to vrijeme, a i malo se ta imalo ukrasti.
Svako je imao grah, pekmez, krompir, tikvu, kukuruz, penicu...
Kao narodni terzija babo se lijepo nosio, tj. oblaio. Slino sebi, otac je i mene
oblaio, ali bez fermena i mahrame oko glave. Osim gunja io mi je akire i kaput od
crnoga sukna. Opanke, deermu i fes kupovao mi je u gradu. Ne sjeam se vie
izgleda odjee koju mi je babo krojio. Svugdje me je vodao, a gdje treba nosio na
leima sve dok nisam bio ojaao i sposoban da sam idem po danu i po noi. Najee
me nosio na leima nou kada se vraamo sa sijela ili teravije. Za vrijeme klanjanja
teravije u kui Kadre Maljievia, ja zaspim. Kada se teravija zavri, otac me probudi i
uprti na lea - na krkau i idemo kui. Sa krkae gledam bezbroj zvijezda i mjesec na
nebu, pa mi se ini da mjesec ide, leti nebom; valjda je to bio privid zbog kretanja
oblaka. Do kue se potpuno razdrijemam gledajui bezbroj zvijezda i veliki mjesec
kako nebom leti samo u jednom pravcu.
Prvi ja legnem. U zimsko doba otac ugrije jorgan na zemljanoj pei i pokrije me
vruim jorganom. Otac obino lijee kasnije, ali ja prvi ustajem im primijetim da se
u sobi polako razviuje. Ustanem i odmah se ponem igrati neim kod pei i banjice u
sobi. Tako probudim oca u zoru. Od moje bunije igre on se probudi i ne moe da
spava, pa zagalami na mene. Jednom je u sobi ostala kamara tekunja od okomljenih
klipova kokuruza na veer. Od tih tekunova sam zidao kule, a kad mi se koja srui ja
od huje zaplaem i glasno negodujem i tako probudim oca. On tada na mene zagalami...
U dugim zimskim noima, prije nego li zaspim, otac je, leei sa mnom u
krevetu, a drei ruke pod glavom poinjao tanko glasovito da pjeva muslimanske
junake pjesme onako kako se tada pjevalo uz gusle, na slogove: Ej, da sam bogdo

17

kuga jod Mos-tar' ja bi znala ta bi poinila...! U pjevanju je spominjao Likog

Mustaj-bega, Buljubau Muju..: On ne jede mesa ovno-vine, on ne pije vina ni raki-je,
samo sre kahvu iz filda-na, on pui utoga duva-na...
Pjevao je na slogove onako kako su tada pjevali uvenu bonjaki guslari. On
nije imao gusala, ali je pjevao veoma dobro, kao uz gusle. Njegov melos i ariu kajdu
ja nisam uspio valjano imitirati i do dana dananjega, premda mi je ostala u uima kao
da je i sada ujem i sluam. Nije mogao tada ni zamisliti da e to njegovo pjevanje
uticati, da njegov sin Mustafa 50 i vie godina kasnije mnogo zavoli epske pjesme
Bonjaka i iste interpretira, te pravi krasne gusle od javorovog, orahovog ili trenjevog
drveta.
Kada sam malo poodrastao nauio me je kako u mu napraviti kahvu. Osim
terzijskog posla babo je znao praviti stan za tkanje, hormu za tuenje pekmeza (ovan za
cijeenje istucanih jabuka..., zavrtnje drvene debel arafe pomou kojih se trorogi
ovan zavre i stee cjediljku u hormi (zeki).
esto sam se sluio njegovim halatom. S poetka sam se igrao pred kuom,
pravei koaru, a od ravastih grana volove i krave (neke sive, neke arene, bijele) sa
otrim rogovima...
Kasnije sam od Avduke Hurinog nauio praviti kreje i drvena gvoa za
hvatanje kreja zimi dok ima snijega. Jednu sam uhvatio, oistio, ispekao i pojeo.
Mogue je da sam imao desetak jedanaest godina kada sam preko Brda kroz
snijeg otiao u Grabovu ravan, odsjekao jedan orahov izdanak i od njega napravio
gvoa, da pomou kokuruzovog klipa s njima uhvatim kreju.
Hljeb se uvijek pekao u kui na ognjitu pod pekom, a pita pod saem. Kada se
hoe pei hljeb, vatra na ognjitu se premjesti malo u stranu; vrelo ognjite se omete od
ara i luga. Na razgrnuto i ometeno ognjite, gdje je do malo bila vatra, stavi se hljeb, a
na njega vrela peka s vatre; na peku se maom stavi ar. Kada se hljeb ispee (dva-tri
puta se peka die vrhom mae sa hljeba i popipa rukom da se vidi je li peen) otac ga
opere od luga vodom (ja polijevam vodom iz ibrika ili bardaka, a otac ga pere). Oprani
hljeb zamota u pekir i ostavi da omeka. Isto se postupa bilo da je kokuruzni ili enini
hljeb.
enini ili kokuruzni kola (tanki hljeb kao velika lepina) se pee na vrelu
ognjitu i pod arom, bez peke. Kada se kola ispee, onda se i on opere vodom i
zamota pekirom da omeka. Za desetak minuta se odmota i pokajmai i tada dosta
vru jede.
Petkom je otac iz Vlasenice donosio zelenu iu gasa, eer, kahvu, cikoriju, a
za mene somun (lepinu), eerke ili suhi kola sa malim ogledalom u njemu.
Primiui se kui glasno me vie: Sinane! Ja od dragosti briznem u pla i
potrim njemu u susret. Bio sam cijeli dan sam kod kue, pa sam ga poelio i ekao
nestrpljivo. Ja sam mnogo volio oca!

18

To se moe vidjeti i iz slijedeih primjera:

Sjedei jednog dana u kui pored ognjita i vatre, rekao sam ocu (ne sjeam se
kojim povodom): Ja bih volio da ja umrem prije tebe. Otac je uzvratio: Bolje je,
sine, da ja umrem prije, ti si mlad i treba da ivi dugo i poslije mene.
Koliko sam ja bio osjeajno vezan za oca pokazuje i ovaj primjer: Kada mora da
ode nekuda vanim poslom, a gdje nije neophodno da vodi i mene za sobom (a inae
me stalno vodio), tada me ostavljao kod neke prijateljske porodice (na Hrastovcu kod
Mehe i Zibe Maljievi, u Smajiima kod Hurije Redanovice) ovoga puta kod Ibrice
Gagulia na Bainu Brdu, selu uprinase, tj. istono, na drugoj strani brda, udaljeno
zrano oko 1 kilometar. Da bi se dolo do sela Baino Brdo mora se sii niz strminu do
u potok koji se zove Menjak, a onda uzbrdo uza umu, pa uz njive do sela.
Uprinase se odlino vidi od moje kue Baino Brdo, kao i obratno. Ne znam
sigurno koja su bila doba dana, vjerovatno kasno poslije podne, kada sam sa Bainog
Brda uprinase primijetio oca kako ide Maljievia Brdom naoj kui. I on je ugledao
mene na suprotnoj strani uprinase i viknuo me po imenu. Strkao sam niz njive, uao u
put koji koso vodi kroz umu u potok Menjak. Po putu kroz umu isprijeale su se ile
od bukava i grabova. Jedna ila mi je zapela i ja sam pao potrbuka po strmom putu i
razbio nos. Krv je tekla na mlazova ali me to nije sprijeilo da i dalje trim ocu, samo
da to prije doem do njega. Ne sjeam se momenta kada sam stigao kui.
Dok sam bio posve maksum i mali, otac me stalno vodio sa sobom. Ako se
radilo o par sati, onda me je ostavljao kod neke porodice u komiluku, najvie kod
Mehe Maljievia i njegove djece. Najvie me volio Mehin brat Mustafa (Kadrin sin) i
sa mnom se igrao. Takoer me volio Mehin najmlai sin Mehemed i branio me vie
puta od Raida ehidinog. Mehemed je moj vrnjak, mlai je od mene samo 14 danakako je stalno govorila Mehmedova majka Ziba, (koja je ila na babine mojoj materi
evi, kada sam se ja rodio). Dugo je ivjela.
Kada bi otac odluio da me ostavi na nekoliko sati sam kod kue e to je teko
ilo! Sve dok ja nisam podobro ojaao i svata uzaznao... Poe otac Maljievia brdom
prema Hrastovcu ili Licu, a ja trkom za njim da ga stignem. On zavie na mene da se
vratim kui, a ja plaui trim njemu. Vrati me vie puta natrag prema kui, a kad on
krene, ja opet za njim. On se po ko zna koji put vrati da me otjera kui, pa me na kraju
koji put i udari, ali to ne pomae. im on krene, ja opet za njim. I to se ponavljalo vie
puta. Iako sam se ja puno bojao oca, taj strah me nije mogao odvratiti da ne trim za
njim. Na kraju popusti povede me za sobom u Vlasenicu.

19

Ove primjere sam naveo kao dokaz moje velike vezanosti za oca. Imao sam
samo njega, mater nisam ni upamtio. Znao sam gdje je ukopana i ona i bika (babina
majka) i to je sve.
Ostalo mi je u sjeanju kada me vodio par puta na vaar u Vlasenicu. Uvijek bi
svraao tada tetki Dudi (svojoj sestri). Nekad smo i noijevali kod tetke. Vodio me i
kada ide na Bajram namaz u vlaseniku damiju. Ostavio bi me negdje u kraju dok se
Bajram namaz zavri, a onda tetki na ruak (nije se odazivao na pozive Suljage Kadia
da ide njima na bajramski ruak).
Sjedei po ko zna koji put u kui, otac mi iznenada ree: Sine, kada babo hoe
da te izmlati, ti pobjegni! Odgovorio sam da ja ne smijem pobjei jer se ipak moram
kasnije vratiti. On ree: Vrati se ti kada babu proe huja, neu ja tebe tui.
Mogao sam imati tri godine, moda koji mjesec vie. Otac je neto radio pored
teste u Tabhani blizu Jovana, a ja sam se igrao blizu velike kamare kamena koji je tu
dovuen da se istuca i pospe po dadi. Iznenada se pojavio ovjek na konju u crnom
odijelu i zaustavi se na testi pored mene. Dade mi, dva dinara i ree: Kupi sebi
somun! I krenu na smeem konju prema Vlasenici. Iste minute sam glasno viknuo oca
i rekao mu: Maj ti, babo, kupi sebi duhana! ovjek na konju je uo ta sam ja rekao
ocu, pa je naglo zaustavio konja i pozvao mene da mu priem. Kada sam mu priao, on
ree: E, kada si tako valjan, evo ti deset dinara! Prui mi banku, pohvali me i ode
prema Vlasenici. Otac mi objasni da je taj gospodin pravoslavni srpski pop.
Popu se, bezbeli, dopalo to sam ja kao dijete svoja dva dinara ponudio ocu da
sebi kupi duhana. Stoga mi je dao jo deset dinara kao nagradu za ljubav prema ocu.Taj
dogaaj nikada nisam zaboravio. Gest popa ostao mi je trajno u sjeanju.
***
U ranoj mladosti sluao sam oca kako pria na sijelu kod Hasana Mujukia
Malinovia, da sam ja u prvoj godini ivota bio boleljiv i da sam stalno plakao, tako
da je njemu bilo neizdrljivo moje paenje i plakanje. Stoga me u jednom momentu
spodbio da me baci u potok Menjak, jer, kako je rekao: Nisam vie mogao podnositi
da mi se dijete stalno pati. Iz njegovog naruja otela me bika Hafa babina majka
(moja mater u to vrijeme ve nije bila iva). Poslije smrti moje majke, o meni se brinula
bika Hafa. Otac je vie puta priao da sam ostao bez matere kada sam imao est mjeseci
ivota, a bez bike kada sam imao dvije godine. Nakon bikine smrti o meni se brinuo
otac do kraja svog ivota. Umro je i on 1937. godine, kada sam ja imao ve dvanaest
godina.
***

20

Drugom prilikom, otac je priao da su mi zubi poeli nicati kada sam imao dvije
godine ivota. Objanjavao je to razlogom moje boleljivosti i slabosti u prve dvije
godine ivota.
Neke komije su nagovarale vie puta mog oca da se oeni, kako bi mu bilo
lake ivjeti uz maksuma. On je odovarao: Ne mogu se ja oeniti, jer bi tako moj
Mustafa dobio maehu!
***
Dva-tri puta sam sluao Omera Berbia, naelnika nae optine Donji
Zalukovik, kako nagovara moga oca da mene dade u Sirotinjsku kolu, jer je dijete
vrlo bistro. Otac nije prihvaao savjete naelnika Omera, inae naeg daljnjeg roaka,
s obrazloenjem: Ne mogu ja biti bez njega!
Iz ovih par zapamenih sjeanja moe se zakljuiti da me je otac puno volio.
Svugdje me je vodio sa sobom, a vrlo rijetko ostavljao kod kue samog. Ako me nekom
prilikom nije mogao povesti ili ponijeti sa sobom, onda me je ostavljao kod povjerljive,
prijateljske porodice.
***

21

Golem dinar u sitnoj aci

Zaobljeno brdo koje se nalazi izmeu sela Barica i Hrastovca lii svojim
oblikom na jabuku ili glavicu crvenog lika. Svo je obraslo papratima i izmeu sitnom
travom. Nije niije vlsnitvo. Bogato je umskim jagodama. Na vrhu glavice brda
nalaze se dva meteriza, vjerovatno iskopana rova za vrijeme nedavno zavrenog Prvog
svjetskog rata, tj. Prije Prevrata, kako narod naziva mir, nastao krajem rata. Pored
meteriza je stoljetna ledina male povrine na kojoj se rado okupljaju i igraju obani,
dok njihove ovce i goveda mirno pasu po paprati obraslom brdu. Osim paprati i sitne
trave po brdu ima dosta slatkih jagoda, koje obani esto beru i jedu. Ostao mi je u
sjeanju lijep ljetni dan i boravak sa odraslijim obanima na tome brdu, ali se ne sjeam
u kojem svojstvu sam bio sa djecom, niti se sjeam kako sam doao na zamisao da od
kue ponesem bakrenu asu i naberem je punu jagoda hodajui bos po paprati. Brdo
Papratnica je cijelog dana osunano, jer je okrenuto prema jugu, istoku i zapadu, a
jagodama pogoduje takav poloaj brda Papratnice.
Kada sam nabrao punu asu jagoda sinula mi je misao da odem u
Vlasenicu i prodam jagode. Bio sam bos, u gaama i koulji od adrbeza. Do grada se
ide kaldrmisanom testom oko jedan sahat hodom. Hodao sam centrom Vlasenice,
drei asu uza se, obuhvaenu rukom. Za asu jagoda traio sam dva dinara. Jedna
krupna gospoa mi ree: Ja bih ti kupila jagode, ali prljave su ti ruke, (vjerovatno od
branja jagoda po paprati). Dugo sam hodao po ariji i glavnom ulicom. Bojei se da ne
okasnim, bio sam prinuen da prodam asu jagoda za jedan dinar, jer nisam elio da
se vratim s jagodama iz Vlasenice natrag. Ponovo sam doao na isto brdo, drei vrsto
dinar u stisnutoj desnoj ruci. Nastavio sam se igrati na brdu Papratnici, bacajui niza
stranu kamenie. U jednom momentu pogledao sam svoju desnu aku i vidio da mi
nema dinara u ruci. U igri, bacajui kamenie niza stranu bacio sam i svoj teko
steeni dinar, a da nisam primijetio kada sam ga frljaknuo iz ruke. Doao sam kui
praznog dlana sa asom u ruci. Bilo mi je mnogo ao izgubljenog dinara i pune ase
jagoda. Valja se pomiriti sa tom nesreom.
Babi nisam nita o tome nikada ni rekao. To to mi se dogodilo prije kojih
osamdesetak godina ostalo je u sjeanju do danas. Nije mi ao dinara ni jagoda, nego
djeteta kojem se to dogodilo, svejedno, meni ili bilo kojem drugom djeaiu.
***

22

Odkuhavanje haljina

ibe garov, hodi vamo bjelov!

Na ognjitu u bakrau, koji je visio o verigama nad vatrom se grijala voda za
parijenicu. Parijenica se nalazila desetak metara dalje od kue. To je drvena kaa, od
upljeg bukovog debla, debelih upljih bukov ili hrastov utuk, promjera pedesetak
centimetara i visok oko osamdeset centimetara .Na dno kace otac bi nasuo sloj drvenog
luga, a onda bi na taj sloj stavljao (na tapu) odvareni vreli ve u bakrau, ili iz bakraa,
pa opet sloj luga na ve; na njega opet sloj vrelog vea iz bakraa i tako sve do vrha
parijenice. Lug nije stavljan suh, nego vreo kao lukija na sloj vea u parijenici. I ve je
stavljan vreo i mokar u parijenicu. Vadio ga je iz kljuale vode, iz bakraa drvenom
lopaticom i slagao u parijenicu naizmjenino sa lukijom. Tako naslagani ve u
parijenici bi prenoio. Sutradan je otac vadio haljine iz parijenice i ispirao ih vruom
vodom u velikom bakrau. Kada isprani ve ponese da prostre po srgu da se sui, prvo
glasno zvizne i onda izgovori: ibe garov hodi vam bjelov!
Kasnije sam razumio da te njegove rijei znae elju da mu oprane haljine budu
bijele i iste, a crnina da pobjegne sa opranog vea. Kada se u ljetno doba okia i
postane malo hladnije, tada obino sjedimo u kui kraj ognjita i vatre na njemu. Otac
pee pecarove, nekad sremenduu ili tikvu na aru. Kia romori, pljeti, a nekad od
grada zvei padajui po daskama pokrivenom krovu kue. Dim ide sa ognjita gore na
tavan i izlazi kroz dvije bade napolje.
Dok je babio bio iv ja nisam nita radio, osim to bi me poslao na vodu, da mu
sa Grabovca ili Bukvice donesem u ibriku taze vode.
Kada sam ojaao i podobro uzaznao, slao me je u Vlasenicu da mu kupim
veliki ili mali duhan. Odlazio sam stalno trei kaldrmisanom testom Donji
Zalukovik Vlasenica. Nekada sam u trku znao udariti velkim nonim prstom o kamen
pa mi udari krv ispod nokta, ali mi to nije smetalo. Redovno sam kupovao veliki
duhan kod Ibre Damdia, jer mi on uvijek dade kartonsku kutijicu od istroenih
cigara i ja se s njom kod kue igram. Jedanput me poslao samog u Donji Zalukovik,
naoj optini da primim kalem, tj. da se pelcujem.
Valjda sam ve imao sedam osam, a moda i vie godina kada me je odveo do
nove kole u Donjem Zakoviku. uo sam kako moli naelnika optine Omera Berbia
da me ne primi u kolu jo koju godinu dok malo ne poraste, tui e gaVlaadi....
I nisam tada primljen u kolu; ostavili su me za godinu dvije kasnije, dok ojaa i
poraste. To je moglo biti 1936. godine.

23

Meutim, nastupile su nove prilike, tako da me vie nisu nikada ni pozvali u

kolu Donji Zalukovik, na ijem sam podruju ja ivio.
A na kalemljenje u D. Zalukovik iao sam sam i tako se vratio kui. Ne znam
koliko sam tada imao godina i je li to bilo prije poziva u kolu. Optina Donji
Zalukovik je bila smjetena u dvije omanje zgrade pored nove teste koja vodi od
Sarajeva i Vlasenice za Zvornik i to jedna zgrada sa jedna, a druga sa gornje strane
puta. Kada sam stigao do Optine vidio sam puno svijeta. Mnogima je bilo drago kada
sam se glasno javio iz gomile naroda na prozivku moga imena i prezimena kako me
je otac poduio na polasku u Zalukovik. Uao sam u zgradu u kojoj su me pelcovali
kalemili.
Ne sjeam se povratka kui.
Optina u staroj Jugoslaviji, kao i u prvim godinama nove Jugoslavije bila je u
rangu dananje Mjesne Zajednice. Sadanja optina Vlasenica pokriva prostor
nekadanje Sreza Vlasenice, koji je graniio sa srezovima Zvornik, Srebrenica,
Kladanj...
***
Amida Suljo nam je dolazio dva puta. Sjeam se drugog amidinog boravka
kod nas na Kosi. Otac i amida su sjedili u kui. Iznenada doe aha, iz komiluka,
ena Hasana Mujkia, odnosno, Malinovia, i zamoli oca i amidu da zapjevaju.
Udovoljili su ahi i otpjevali dvije starinske pjesme koje su se tada pjevale na selima:
1. Kupi mi babo volove,
da s njima orem dolove.
2. Urodile ute kruke,
s burmama, s burmicama.
***

24

Vjetar i Cvijan

Na vlasenikom podruju jedanput ili dva godinje, u proljee i jesen, pue

veoma jak vjetar, pa se ljudi teko kreu i moraju uvati kapu na glavi rukom da ju
vjetar ne odnese. Kada razgovaraju neusobno, ljudi se deru, viu, kao da su u vodenici
Hasana iica, zvanoj Kuljaica da se bolje uju.
Otac je na tavanu nae kue na Kosi uvao kurbanske kosti, koje bi za jakog
vjetra stavljao na vatru da vjetar prestane puhati; dabe, vjetar i dalje pue. Par puta
smo bjeali iz kue na Kosi od jakog vjetra dole u nizinu Redanovoj kui, gdje se
vjetar manje osjea i gdje se njegova huka uje visoko u nebu iznad naih glava.
Takav jak vjetar, koji izvaljuje drvee iz zemlje i skida krovove sa kua traje po
nekoliko dana. Ne uje sagovornika ako ne vie glasno.
Nekom prilikom sam bio sa babom u Vlasenici, ne znam da li za vrijeme vaera
ili pazarnog dana. Otac je srdano razgovarao sa jednim krupnijim seljakom Srbinom.
Taj se ovjek zvao Cvijan, a oko glave je imao crveni krmez (maramu). Cvijan je sluio
austrijsku vojsku zajedno sa mojim ocem.
U razgovoru sa Cvijanom, otac se okrenu meni i ree: Evo Cvijana, on daje
pua vjetar
Ja sam tada shvatio oca na djeiji nain: zamiljao sam krupnog Cvijana kako
leti po nebu ispod oblaka u vodoravnom poloaju i mae rukama i nogama, te tako
stvara onaj silni na vlaseniki vjetar.
Nisam razumio da se babo alio sa Cvijanom. Dugo vremena sam mislio da
Cvijan stvara vjetar kada on hoe i da je on neko nadnaravno boansko bie.
***
Meko Redi iz Demata u jeden bi nakupovao puno tuka i urana u okolnim
selima, narod kae oko tri stotine tuka. Toliko jato tuka i tukaca gonio je pred sobom
makadamskom testom od Vlasenice preko Han Pijeska, Sokoca, Mokrog i Sumbulovca
sve do Sarajeva. Tamo bi ij prodao, a onda se potom vratio u Vlasenicu. To samo
Meko moe!
Nije bilo lako sa tolikim brojem tuka prijei put od Vlasenice do Sarajeva dug
oko stotinu kilometara, i sa njima noijevati tri noi, po jednu no u Han Pijesku,
Sokocu i Sumbulovcu.
***
Za stare Jugoslavije, sve do poetka Drugog Svjetskog rata, nisam vidio
kamion ni luksuzno auto. Vie puta sam vidio jedino potu ili saobraaj (autobus) i

25

prdavac (motor). Par puta sam vidio samo dva autobusa: Zeleni (Kadia) i crveni
(Maia). Zeleni je vlaseniki Kadia, a crveni Maia iz Zvornika. Saobraali su
jednom dnevno na liniji Zvornik Vlasenica Sarajevo. Ti autobusi su pozadi imali
ugraene metalne ljestve, kojima se ofer penjao na karoseriju autobusa, ograenu
takoer niskom metalnom ogradicom, primao od putnika kofere, pakete i drugi prtljag,
slagao po galeriji autobusa. Na kraju bi sav prtljag prekrio ceradom i na vie mjesta je
zavezao za metalnu ogradicu na karoseriji galerije. Potome bi siao sa autobusa niz
metalne ljestve, sjeo za volan i napokon krenuo
Pote su ile sporo, naroito kada se testa penje uz brdo. Tada pota puno hri,
dimi i prai.

26

Babo je umro!

Ne sjeam se koje je godinje doba bilo, da li proljee ili jesen. Prije e biti
proljee. Ne sjeam se ni da li sam tada iao u mejtef na Gradinu. Znam da sam iao sa
Mehinom i ehidinom djecom najmanje dvije zime na sabah pred Raida Muminovia
na Gradini i da sam dobro uio ,radi ega me hoda Raid hvalio babi nekog petka u
Vlasenici.
Otac se iznenada razbolio i leao par dana u krevetu koji se nalazio uz duvar
prema vodi Bukvica i selu Hrastovac. Ne sjeam se ni da li je otac, leei u krevetu
traio od mene neku uslugu, ni ta sam jeo, gdje sam spavao u sobi .Jedne veeri oko
jacije doe Meho Maljievi sa Hrastovca da obie bolesnog oca. Donio mu je sahan
slatke pure ili klize. Meho i njegov otac Kadro bili su nerazdvojni jarani sa mojim
ocem. Zajedno su kopali kokuruze, kosili, vrhli penicu... Otac je vrlo esto kod njih
bio po danu, na sijelu, teraviji... Mene je najvie ostavljao kod Kadrine i Mehine kue
kada je morao da ide nekim poslom. Otac im je io gunjeve, akire i kapute... Ne znam
da li im je i naplaivao ivenje.
Jedne zime je bio veliki snijeg (prije nekoliko godina nego to e se otac
razboljeti). Odjednom je pred kuom neto drmnulu i u se Mehin glas: Crnu ti kou,
jesi li ozebo? Meho je dotjerao na svome konju metar tovar drva. Poao je od kue u
svoju umu, pa je prvo natovario konja sa tovarom drva za moga oca, a onda je od nae
kue otiao opet u svoju umu, da i sebi otjera tovar drva. U nau kuu tada nije ni
ulazio; samo je otovario drva i otiao s konjem po drva za sebe. Otac je imao ispod
kue oko dulum i po hrastove ume, ali je nije ba puno sjekao, nego samo po hrast ili
dva posjeci kad je veliki snijeg ili nuda.
Izgleda da je babo bio puno slab dok nije mogao jesti puru ili klizu, nego je dao
meni da ja jedem tu za njega doneenu hediju. Dok je Meho sjedio u sobi, otac ga je
zamolio: Ti es, bezbeli, sutra u Vlasenicu na dumu; ako vidi moga brata Sulju, reci
mu da sam bolestan i neka mi doe. To je Meho i uradio. Rekao je amidi Sulji za oca.
Sutradan iza podne, amida Suljo je doao sa konjem. Opremio je babu, pomogao mu
da uzjae konja, i za sva vremena zakljuao babinu kuu, jer se otac u nju vie nee
nikada vratiti kao ni ja. Istina, ja u prvi put doi iz Sarjeva na zemljite bez kue
sedam ili osam godina kasnije kao ak svrenik prvog ili drugog razreda gimnazije
vie se i ne sjeam kojeg razreda gimnazije.
Krenuli smo od kue na Kosi Brdom naim i Maljievia, babo na konju,
amida pred konjem, a ja za njima. Ili smo preko Lica, Sofia, Begia, spustili se u
Rijeku, iz Rijeke se uspeli na Prljue i onda ravno u Kolarevie, odnosno Selakovie
kako je otac zvao to selo, odnosno zaselak, u kojem su ivjele dvije porodice:
Kolarevii i Kuljanii. Otac je leao u amidinoj sobi izmeu pei i banjice, glavom

27

okrenut prema sjeverozapadu ili zapadu priblino. Ja sam odmah sutradan sa

amidinim sinovima Hasanom i Dilbom poeo ii na sabah, tj. u mejtef kod hode
Mehmeda Dautovia. U mejtef su ila i Kolarevia djeca, Redo i Sabrija, kao i sinovi
Haima Jelinovia, Emin, Suljo i Redo, te djeca iz Mria. Nisam tada znao, niti ak
pomiljao da moj babo boluje smrtnu bolest. Nisam ni pomiljao da u uskoro ostati
bez oca za sva vremena. On mi je bio sve!
To vrijeme je bilo ili kasna jesen, ili rano proljee, jer se ljeti u to vrijeme nije
ilo na sabah, nego u kasnu jesen, zimi i rano proljee. Prije smrti na dan ili dva otac je
bio sav otekao. Na momente sam shvatio da e umrijeti, ali sam se ipak nadao da e
ozdraviti.
Jednog kasnog prijepodneva, im sam doao iz mejtefa, amida mi ree: Zvao
te je otac, javi mu se! Odmah sam se sageo ili unuo kraj njegove glave, oi su bile
zatvorene. Poeo sam ga dozivati: Babo! Babo! On me uo i javio se krkljanjem
haa ,haa, bez jasnog glasa.
On je mene vikao, traio jutros dok je jo mogao govoriti, ali mene tada nije bilo
u amidinoj kui, jer sam rano otiao sa djecom u mejtef, odnosno na sabah, kako se
tada na selu zvao mejtef. Vjerovatno je otac elio da me posljednji put vidi i sa mnom
se po starom obiaju halali. Tada sam vidio da e moj babo umrijeti, ali se opet nisam
nadao ba njegovoj smrti, nego nadi da e ipak preboljeti i ozdraviti. Bila je to samo
moja naivna djeija nada.
Toga dana kasno poslijepodne amida je rekao svome najstarijem sinu Muji da
ode Haimu Jelinoviu (koji je drao pele) da zatrai malo meda s kojim e zakapati
usta moga oca. S Mujom je amida posalo i mene, kako ja ne bih gledao oca na samrti.
Kod Haima smo posjedili u sobi moda ejrek vremena. Tiho se razgovaralo ali se ne
sjeam o emu. Ja jo nita nisam nasluivao, ali sam u podsvijesti predosjeao da e se
neto kobno dogoditi. Amida je znao i vidio da je otac na samrti. Stoga je mene i posla
s Mujom Haimu kako ja ne bih gledao umiranje babe.
Kada smo se ja i Mujo vratili od Haima, na otvorenim vratima amidine kue
stajao je najmlai amidin sin Dilbo (Ibro), inae moj vrsnik i aretom da ja ne vidim
i ne ujem dao Muji do znanja da je amida, tj. moj otac umro. Ja sam to primijetio,
uao sam u sobu i ugledao prekrivenog oca preko glave. Glasno i vrlo gorko sam
zaplakao. Dugo sam nastavio sa plaom, jer sam bio svjestan da sam trajno ostao bez
svoga babe, kojeg sam neizmjerno volio. Cijelu tu no sam bio polubudan, prieljkujui
da otac oivi. Cijelo jutro, kao i cijeli dan osjeao sam se gorko. Niko mi nita nije
govorio, niti me ko tjeio. Amida je utio jer mu je bilo ao brata Sejfe, a vjerovatno i
mene. Toga dana u sami akam doao je hoda Mehmed Dautovi i malo posjedio kod
mrtvog oca, a vjerovatno da se je dogovorio sa amidom Suljom o sutrnjem ukopu.
Dakle, otac je umro izmeu ikindije i akama, ne znam koje je godinje doba
bilo, da li jesen ili proljee. Mnogo kasnije u uti od amidia Muje da je otac umro
1937. u 54. godini ivota. Sutradan po oevoj smrti amida je vrlo rano otiao u

28

Vlasenicu da kupi kamriju i obavi ostale posolove za ukop oca. Hoda Mehmed
Dautovi je ogasulio oca u dobro oienoj huderi. Denaza je krenula od kue; djeca
nisu smjela ii s denazom. Stajao sam pred kuom i plakao, pratio iznoenje oca na
tabutu, zamotanog u bijelu kamriju i odlazak denaze u oblinje groblje, udaljeno od
kue oko stotinjak metara. Bio sam sam, niko me nije tjeio.
Ukopan je oko ikindije u Kolareviima. Imao sam tada oko dvanaest godina, bio
sam rastom sitan, ali sam puno znao. Sluao sam kasnije amidu kako pria da mu je
moj otac govorio na par dana prije nego li e umrijeti: Suljo, ono moje zemlje, kuu i
dvije krave slobodno prodaji dok mi Mustafu ne izvede na selamat, dok on uzmogne
sam da se brine o sebi. Amida je odgovorio ocu da nee prodavati zemlju ni kuu,
nego samo dvije krave kako bi platio trokove ukopa. Jo je rekao ocu: Ako prodam
zemlju i kuu, a od ega e onda ivjeti tvoj Mustafa? Babo mu je na to odgovorio:
Allah je svakome dao nafaku, pa i mome Mustafi. Kada odraste neka se snalazi, dat e
Allah i njemu selamet. Vano je da on, Suljo, bude kod tebe dok odraste, a onda neka
providi sa sobom kako zna i umije.
***

29

II

ivot kod amide

Moje djetinjstvo kod amide trajalo je od 1937. do februara 1941. godine. I ono
se iz temelja izmjenilo u odnosu na djetinjstvo koje sam proveo kod oca. Od prvih dana
sam osjetio da nisam kod oca i svoje kue. Odmah su me ekali rad i razne obaveze.
Morao sam sluati i raditi to mi se zapovjedi bez pogovora. Amida je bio strog i ljut,
ali pravedan. Strina amidinica Zejna, zvana Zeka, roena Kolarevi je bila tiha i
radina. Hrana koju je spremala bila je ukusna. Pripalo joj je pola velike Kolarevia
kue, oko tridesetak duluma zemlje i priblino toliko ume. Amida Suljo se s njom
oenio i ivio u polovici ogromne Kolarevia kue, vlasnitvo Zekei uao u posjed
zemlje i ume strine (Zeke). S njom je amida izrodio tri sina: Mujo (1919.), Hasan
(1922.), Ibro zvani Dilbo (1925.), i jednu ker imenom Kadira (1928. godine).

Dok ovo piem (2012. godine) niko vie nije iv:

amidu Sulju su ubili etnici 1942. godine.
strina Zeka je umrla u Vlasenici 1943. godine.
Hasana su ubili partizani 1945. u Blajburgu.
Mujo je umro u Kamenici 1993. godine.
Dilbo je umro u Cerskoj 1993. godine.
Kadira je umrla u Tuzli 2005. godine.

Kod oca nisam nita radio, osim to me je slao poesto da mu u ibriku donesem
taze vode sa izvora Grabovac ili Bukvica, a ponekad u Vlasenicu da mu kupim veliko
paklo duhana (tri dinara). Slao me je da budem sa obanima radi nae Kitulje i junice
Rumenke, koje su uvali odrasli obani (Mehmed Mehe Maljievia i Mustafa Kadrin),
i to je sve. Kod oca sam se uglavnom bezbrino igrao pred kuom, pravei koaru, od
drveta volove, krave, kreje, drvena gvoa za hvatanje kreja u zimskim danima.
Drvena gvoa i kreje sam nauio pravit od Avduke Redanovog.
Odmah od poetka, kod amide me ekao svakakv posao: uvanje koza, rad u
teakim poslovima (kupljenje sijena, noenje peninog i raevog snoplja od
ponjevenje penice i rai, kopanje kokuruza u prvu i drugu ruku (pregrt), paljeje
drvenog umura u umi sa amidom i njegovim sinovima Mujom i Hasanom, noenje
umura u vrei na leima kovau u Vlasenicu (dva sata hoda nogama), donoenje drva
na ramenu (cjepki i oblica) iz ume)... Kao lagan posao smatrao se uvanje koza po

30

umama, kupljenje jabuka, kruaka i ljiva, kupljenje pokoenog i osuenog sijena,

zatvaranje kokoki i davanje mea hrane kuji, u zimsko doba polaganje govedima
kokuruzine, slame ili sijena, a kozama grahovine...
Kao tei posao, osobito zimi, bio je i donoenje vode u velikom bakrau na sohi
i ramenu sa Dilbom ili Hasanom sa bunara zvanog Vodica.
uvanje koza po umama ljeti, a i zimi kada nije veliki snijeg i studen bio mi je
najlaki posao. Zimi se ilo na sabah (u mejtef), prvo u Krevinu pred hodu
Mehmeda Dautovia, godinu ili dvije, zatim na Kuselj pred mladog hodu Ragiba
Maljievia. I jedan i drugi hoda su nam uz ramazan klanjali teraviju po kuama, no
dvije kod jednog domaina pa onda kod drugog, treeg... desetog. Uz ramazan sam iao
na sabah u Donju Vodu, u kuu Halila Hajdukalia (kada je tamo bio hoda), a jedan
put, ili dva puta u Mrie (sabah se drao u Mrikom mejtefu).
Po povratku iz mejtefa ekao nas je posao da oistimo talu od balege, napojimo
goveda, poloimo im kokuruzine, slame ili sijena u jaslama, ispustimo na sat dva
koze na snijeg da ne budu edne, poloimo im grahovine ili linjaka, poslije ih zatvoriti,
onda ui u kuu, ugrijati se, ruati i sjediti do mraka (u zimsko doba). Pred akam su
svakodnevne obaveze: zatvaranje tuka i kokoki u umez, izlivanje mee u tekne vaki
(kuji), ulazak u kuu klanjanje akama, veera, sijelenje. Ustajalo se rano izjutra radi
loenja vatre, i to na smjenu: jutros ja, sutra Dilbo, prekosutra Hasan i tako stalno
naizmjenino... Valjalo se navikavat na sve, pa i na loiju odjeu i obuu.
Otac je bio narodni terzija pa je mogao svoga jedinka Mustafu oblaiti kako je
elio. to nije skrojio i saio sam, kupovao mi je u gradu (deermu, koulju, fes,
eruinske opanke...). Amida je bio tankog imovnog stanja. Nije bilo lako izhraniti i
odjenuti sedmero ukuana. Da bi doao do kakve takve pare, morao je paliti u umi
drveni umur i nositi ga u vreama kovaima u Vlasenicu, najvie tetku Ibri Musiu.
Paljenjem umura bavio se malo podalji komija Vaso Palagi duboanin, Aleksin
aa.Valjalo se kod amide naviknuti i na podarenu i pokrpljenu haljinku.
Ostalo mi je u mutnom sjeanju da je otac, dok je bio iv dolazio sa mnom
jednom, ili dva puta, amidi Sulji u Selakovie (Kolarevie). Sjedio je u amidinoj sobi
na tronocu i pred sobom drao malu Kadira da kola pred ocem. Kadira je bila crne
boje koe pa ju je otac od milja zvao Gakinja. Babina Gakinja (Kadira) ivjela je
desetak godina u Tuzli u naselju Grabov Potok, u vlastitoj kui. Umrla je u oktobru
2005. godine u 76.godini ivota.
Selo Kolarevii, ili Selakovii, kako ga je otac zvao, udaljeno je od moga
rodnog mjesta Demata, zaseoka Smajia, oko jedan i po sata hoda preko Sofia i
Begia. Amida Suljo prezivao se po svom i babinom ocu Ibrahimu Kuljaniu, rodom
iz Dragoa blizu Duria. Moj otac Sejfo (amidin brat) nije se prezivao po svome ocu
Ibrahimu Kuljaniu, nego po svojoj majci (mojoj biki) Hafi Pai. Kolarevii nisu
selo, pa ak ni zaselak, jer je samo mjesto inila ogromna bosanska kua, sva od drveta,
sa najvisoijim krovom koji sam vidio u brojnim okolnim selima. Samo se u Vlasenici

31

mogla vidjet kua sa tako visokim drvenim krovom i pokrovom (npr.kua

Salaharovia).
U jednoj polovici kue ivio je dobrostojei Mehmed Kolarevi, a u drugoj moj
amida Suljo Kuljani, iji sam i ja postao lan nakon babine smrti 1937. godine.
Dimenzija kue (na magazi) bila je dvanaest puta deset metara. Krov je bio veoma
visok i strm, (zbog snijega) pokriven bukovom daskom tesanom prvo sjekirom, a
onda ureen bradvom. Kolarevia polovica kue bila je iznutra sreenija: penderi sa
drvenim krusiima su postakljeni, soba (est puta pet metara) je prostrta ponjavama i
jednim ilimom. Vanjski izgled kue bio je jedinstven isti kao i amidina polovica.
Penderi u amidinoj sobi nisu bili podamljeni (postakljeni), nego oblijepljeni iznutra
smee utim pak papirom, tako da su se s vanjske strane vidjeli drveni kruii kao
brana za ulazak s polja kroz prozor u sobu. Dimenzija sobe i kue je ista kao i u plovici
u kojoj ive Kolarevii (Mehmed, ulsa, Omer, Redo, Sabrija i Zulija).
Kao i u Kolarevia, amidina polovica velike kue sastojala se od prostrane
sobe i isto tolike kue (kuhinje) sa ognitem i verigama iznad vatre, i hatulom. Soba i
kua nisu bile potpoene. U sobi je bila visoka kaljena pe (ozidana zelenom zemljom
sa ugraenim keramikim loniima zelen boje. Vatra u pei se loila iz kue (kuhinje).
U uglu desno od kue bial je banjica (kupatila) napravljena od daske. Imala je vrata i
sezala je do greda. Voda iz banjice izlazila je napolje kroz rupu u zidu, tj. kroz
ilijebljeni dio banjice. U pe su gurane iz kue kroz vrataca bukove i hrastove cjepke
dugake oko jednog metra. U sobi se loilo samo zimi i kada je puno hladno. Drva je
bilo puno uz kuu sa vanjske gornje strane sloena je kamara vlaka (bukovih i
hrastovih balvana dugih po pet do sedam metara). U banjici se uzimao abdest i kupalo
poljevanjem iz ibrika. U proelnom desnom budaku veliek sobe stajala je po danu
velika kamar slame, pokrivena ponjavama i jorganima. Pred spavanje se ta slama
razastre po sobi, a onda prekrije platnom od etena (lana) i ponjavama zvanim
truljama. Jastuci su slamnati. Kada legne ute pod glavom. Ne sjeam se vie
ime smo se pokrivali pri spavanju, da li ponjavama ili jorganima.
Slian standard spavanja zadrao se u mnogim kuama vlasenikih i
zvornikih sela desetak godina iza Drugog svjetskog rata (do iza sredine dvadesetog
stoljea). Ustajalo se rano, slama se zgrne u budak (ugao) sobe i pokrije posteljinom
(lanenim platonom, ponjavama i eventualno jorganom). Soba se poprska vodom iz
bardaka ili ibrika, a onda pomete. Slabo se po danu vidjelo u sobi, jer penderi nisu bili
ostakljeni. Bili su oblijepljeni pak papirom pomou ljepila od eninog brana.
Takav je bio kuni komfor u amide, ali i u veini seoskih domainstava u to vrijeme
(izmeu dva svjetska rata). Slino je bilo u odijevanju, oblaenju i obuvanju. U mnogih
seljaka toga vremena jo jadanije.
U kui se loilo stalno, jer se na ognjitu spremala hrana. Ognjite je bilo vrlo
prostrano, tako da smo mi djeca sjedili na djelovima ognjita na kojima nema vatre. Ali
i na toem dijelu ognjita gdje smo ja i Dilbo sjedili bilo je luga, ali nama to nije

32

smetalo. Kada smo se ogrijali ustajemo sa ognjita i opucamo lug sa gaa na zadnjici,
as jednom, as drugom rukom. Iz dugih gaa od adrbeza bugija praine sa gaa se
pojavi uslijed istresanja luga s gaa na turu as lijevom, as desnom rukom. ivjee
ovaj narod.
Kolarevii su dobro ivjeli. Imali su mnogo zemlje, voa, goveda i ovaca.
Odjevali su se dobro (sukneni gunjevi, kaputi, akire), nisu bili poderani ni pokrpani.
Bili su vrijedni, radini i tihi. Na kopanje kokuruza, kosidbu, branje ita, zvali su samo
muslimane. Sa tzv. bijelim ciganima nisu se druili niti su ih zvali na posao. Redovno
su postili, ili na teraviju, klali kurbane slino kao amida i njegovi sinovi. Dakle, kod
amide smo svi klanjali i uz ramazan postili osim najmlae Kadire, inae miljenice
matere (strine) Zjene Zeke. S obzirom na brdsko podruje i kvalitet amida je imao
malo zemlje, neto oko 25-30 dunuma i priblino toliko svoje ume. Meutim, taj kraj
je bio bogat hrastovom, bukovom i grabovom umom tzv. carevinom, s kojom se
narod decenijama i stoljeima sluio, pa je do svojih uma malo drao. Dravne
ume, tzv. carevina su mnogo bogatije i neiscrpnije drvetom, pa se narod iz njih
snabdjevao vie ilegalno nego po odbrenju umara. Zemlja je bila mrava, slabo je
raala. Od stoke je drao petnaestak dobrih koza, jednu kravu i dva crna vola brata.
Jedan se zvao Galonja, drugi Garonja. I jedan i drugi su imali pogodne dobre
rogove za bodenje s volovima i u tome zanatu su bili prave mejdandije. Zbog toga ih
je amida obadvojicu utukao, radi ega mi ih je bilo ao. I koze i goveda su bili
vlasnitvo Fehimage Hadia iz Jarovlja, ali je njihov stvarni korisnik u svakom
pogledu bio amida Suljo i smatrao ih kao svojom. Fehimaga Hadi je ivio u
Jarovlju, poblie Valsenici nego Kolareviima. I kod sebe je drao goveda i ovce. Imao
je dva sina: Ahmu i Emina. U Kolarevie je dolazio jednom u godini ili dvije i to kada
mu zatreba odraslo jare da ga zakolje, ili kaica sira i koji kilogram masla. Kada doe
Fehimaga strina napravi bogat ruak. Bio je dobar ovjek i aga. Sa volovima Galonjom
i Garonjom amida je orao i drljao zemlju, dovlaio s njima vlake (dugake hrastove ili
bukove balvane), izvlaio ubre na njive i obavljao druge teglee poslove. I Galonja i
Garonja su bili potpuno crne dlake. Dok su bili bakovi (neutueni) uvijek su pobjeivali
druge volove u bodenju.
***
Sa oevom smru nestao je moj bezbrini djeiji ivot, nestalo je vrijeme u
kojem sam bio lijepo obuen, gotovo nagizdan, bez obaveza, zadovoljen sa svaim.
Jer, kao terzija, babo je mogao sebe i mene lijepo oblaiti. Spavao sam na kakakvom
takvom krevetu, dueku i pod jorganom. Jedino istoa nije bila bog zna koliko bolja
nego kod amide, jer je otac bio bear (udovac). Sada se valjalo navii na spavanje na
slami, pokrivenoj ponjavama ili platnom od etena, kao i na svakakvu odjeu, nekad
novu i ne poderanu, ali i na zakrpljenu. Kod amide se radilo od jutra do mraka, bez

33

prava na prigovor, mogu, ne mogu. Ni bolest se nije priznavala ako je bolesnik mogao
jesti. Ko moe jesti, taj nije bolestan, govorio je amida i tada bi tjerao svoja dva
starija sina Muju i Hasana na posao. Mene i Dilbu je znao potedjeti od tekog rada i
velike zime. Prema meni su se amida i strina odnosili isto kao i prema svojoj djeci. to
amida kupi na vaaru svome najmlaem sinu Dilbi isto kupi i meni. Samo jedanput i
to na poetku moga boravka u Kolareviima, amida je iibao mene i Dilbu i nikada
vie za etverogodinjeg moga ivljenja kod njega. Jelo se slatko sve ega je bilo. Kod
oca nisam imao apetit za jelo. O tome je otac svojevremeno esto govorio: Mustafa mi
jede kao ptica, ne znam od ega ivi. I tetka Duda, kada se naemo kod nje na ruku je
govorila: Od ega ivi, Mustafa, vidi kako moja djeca slatko jedu!
Kod amide, u zadruzi sa njegovom djecom jeo sam normalno. Strina Zeka je
spremala vrlo ukusna jela. Amida Suljo je bio mesaro, pa bi svu odraslu jaradi
tokom zime i ranog proljea, jedno po jedno, poklao, tako da je svake godine bilo
uvijek isti broj koza. U kasnu jesen, tokom zime i ranoga proljea esto se jelo jaree
meso, kozije i kravlje mlijeko, hoaf (kompot) od suhih ljiva i kruaka, razmueni
pekmez udrobljen kokuruznim hljebom i grah, krompirska orba i kalja, tiritna,
krompirska, mesna i tikvena (bundevnjaa) pita i dr.
Ja sam stalno uvao koze, bilo ih je petnaest i jarac esnaesti, a Dilbo goveda:
dva vola, kravu i junicu. Babinu Kitulju i Rumenku amida je prodao odmah nakon
oeve smrti, jer je bio duan za ukop. Kupio ih je neki ovjek iz Duria. Svo babino
pokustvo amida je prenio iz Demata u Kolarevie, a u babinu kuu uselio nekog
Kavaza Huseina i Havku Hurijinu, da u njoj besplatno (valjda) ive i uvaju zemlju,
kuu i bau dok ja ne narastem i vratim se na babovinu. No, o tom po tom!
Ja i Dilbo smo esto uvali zajedno, ja koze, on goveda po umama i njivama
pokraj uma, jer koze nee travu, brste lie. ume su bile velike, guste, esto mrane, s
puno hladovine i polutamne. Medvjedi su se rijetko viali, a lisice i kurijaci su se ee
pojavljivali, naroito zeevi. O gujama da ne govorim. Kurijaka se nisam plaio, ali
sam u umi sam morao stalno halakati po cijeli dan da ne bi vuk iznenada upao meu
koze i razbijao ih. Vremenom sam se navikao na velike i mrane ume, pa sam u njima
s kozama bio slobodan, kao da nisam u umi, svejedno to sam vrlo esto bio sam sa
kozama u Ravnama, Osoju, Stubliima, Dubokom potoku, dakle, u umama. Tako sam
uvajui koze sam ili sa nekim drugim obaninom upoznao imena uma: Hobera,
Osoje, Mrzovac, Kolareva kosa, Duboki potok, Oraje, Stublii, Debeljak, Ravne,
Karavlake kolibe, Rijeku, Duge njive, Vinograd, Prljue... Ove ume su bile bogate
hrastovim, bukovim, grabovim, johovim, brezovim i drugim drvetom, kao i stablima
oraha, divljih kruaka, jabuka divljaka, treanja, ljeskovinom, smrdikovinom, zofom
(zovom), kljenovinom...
Jo dok je otac bio iv uzimao sam njegov halat: testericu, prosijek, keser, eki,
sjekiricu, no, gliejto (dlijeto), bradvu... i sluio se.

34

Boravei sada u umama oko Kolarevia bogatim raznim vrstama drveta

redovno sam nosio u torbi od kozije kostrijeti osim komada kokuruznog hljeba i za
struka sira ili kajmaka jo sjekiricu i no. Upoznao sam razne vrste bjelogorinog
drvea. Znao sam po smjeru hrastove (elove) kore koji je hrast (el bijel) uvinut, a koji
je prav za cijepanje. Pravi neuvrnut hrast (el) je dobar za dobivanje daske duge za
kace, za protace za ogradu. Znao sam i koji hrast ima ukusno lie za koze, pa sam
takav hrast obarao sjekiricom za koze, kako bi one brstei takav oboreni hrast ostale
due na jednom mjestu. Kada presijeem uspravni hrast, on se sa jekom srui na
zemlju, krei i lomei pri padanju grane susjednih stabala. Kada koze vide da ja
sjeem hrast ili bukvu skupe se blizu mene, gledaju u kronju i klicu hrasta kojeg
sjeem da padne, poluglasno mekeu. Kada hrast poleti i pone da pada stvarajui pri
tome buku i jeku u umi one brzo pobjegnu na suprotnu stranu, da bi se po padu
hrasta u trku sjatile na kronju oborenog hrasta, graba ili bukve. Tada se ja odmaram
sjedei na nekom ravnom panju, neto pravim, ili vjebam pisati slova, jer koze sada
miruju; no, o tome e bit jo govora. Deavalo mi se u slinim situacijama, osobito ako
je kiovit dan da zaspim. Kada se probudim i trgnem od sna, pogledam na oboreni
hrast, a koza nema. Ne uje se zvono pa ne znam na koju stranu da poletim, da ih
traim, uzme me strah, izgubljenost i panika, pribojavam se da ih nee izrazbijati
kurijaci. Nekad ih brzo naem sam, a nekad me dovikne Uzeir, sin hode Mehmeda
Dautovia. Taj Uzeir je mene puno pazio. U tranju ujem Uzeira, vie me po imenu:
Mustafaaa! Evo ti koza kod mene, hodi brzo u Krevinu. Trei naem Uzeira pored
mojih koza. Govori mi: Ierao sam hi iz mojih kokuruza....
Par puta mi se deavalo da zaspim u umi kod koza u toku etiri godine koliko
sam ih uvao, u glavnom za vrijeme kie. Dok koze brste lie sa oborenog stabla, ili
lee nakon to su se nahranile ja sjedim na nekom ravnom panju i neto pravim,
sjeem, teem, eljam sjekiricom i noem. Nekad pravim pistu od orahove grane, ili
sviralu od zofe (zove), trubu od johove ili smrdikove kore, sepeti ili korpu od
ljeskovog drveta, kuu (maketu) vodenicu na potoiu, aram tap od ljeskovog ili
smrdikov drveta... Vie puta, hodajui umom i puteljcima nailazio sam na veliku guju,
sklupanu u kolut ili ispruenu u laganom gmizanju. Dvije tri sam ubio tapom u
raznim vremenskim razmacima, a veinom pobjegnem od zmije dalje.
Sve to vidim da prave majstri ja to isto gradim kao maketu (kue, kace,
vodenice na potoiu sa branom i badnjem). Vodenica radi sedmicama, pa i
mjesecima sve dok potoi ne nadoe i nabuja od jakog pljuska kie i odnese vodenicu,
ili izbaci pored potoia. Kuu sam sklapao pored samog puta u Dolini, kada se ide u
Krevinu, niko je ne obara, svi znaju da je to moja majstorija. Pravi majstor eperua
kua u to vrijeme, kada naie sa sjekirom na ramenu pored te moje kuice, zastane,
gleda i kae: Prava kua, samo malehna. Pravio sam kaice od malih hrastovih
duga sjekiricom i noem. Kada poredam duge okolo krunog zadna, tada ih
stegnem drvenim obruem od ljeskovog drveta napravljenog, nabijem obrueve, tri

35

prema zadnu (u gornjem dijelu kaica je ua). Na kraju naspem vodu u kacu, a ona
prolazi izmeu duga kao kroz raeto. Za minut kaica bude prazna, jer nisam dobro
sljubio duge.
Vrlo esto sam uvao koze sam i nije me bilo strah boraviti sa kozama po
velikim i mranim umama, kao to su: Ravne, Osoje, Hobera, Duboki potok, Stublii...

36

Opismenjavanje

Hodajui po umama za kozama, vrlo esto sam nailazio na urezbarena

tampana slova pisma u sivoj glatkoj bukovoj kori. Znao sam da su to pisali neki
stariji obani, ali nisam znao ko to pie i ta pie. kolaca tada na selu nije bilo, ali sam
znao da su to pisali neki obani samouci, koji su nauili od nekoga slova, pa su svoja
imena i prezimena otrim vrhom noa urezivali u glatku sivu bukovu koru do jednog
cm dubine i irine (slino kao na nadgrobnim spomenicima) u glavnom tampanim
slovima. Kasnije u saznati da su se na bukvama potpisivali samouki obani Rahman
Imirovi (zvani Bajri), Bajro Imirovi, Milorad uki i jo neki, dok su uvali stoku
po umama: Ravnama, Osoju, Mrzovcu... Miloradov otac stari Mitar, zvani uka
uvao je esto po Mrzovcu i Kolarevoj kosi krmadi. Na leima je uvijek nosio torbu
uprtnjau, napravljenu od kozije kostreti, grive i repa konja. Na sebi je imao kao mantil
dugu koulju i gae skrojene kao pantalone od adrbeza, te gunj od crnog sukna slian
prsluku. Na glavi je imao crnu ubaru, a na nogama opanke od govee koe, koje je
sam napravio spleo tankom oputom i nazuo na crne vunene arape. U ruci je nosio
debelu toljagu, s kojom se potapao. Bijae hladan kini dan, pa smo nas nekoliko
obana se dogovrili i naloili vatru (ja, Dilbo, Uzeir, Redo, Sabrija) na Ravnici iznad
Doline, do Mrzovca povrh Osoja do Kolarevia brda. Pozvali smo ia Mitra da doe
vatri da doe i da se ogrije. Zajedno smo se grijali stojei uokolo oko vatre. I Mitar s
nama. Iznenada, bez ikakvog povoda stari Mitar poe da pria: Ej, da se oe zaratiti,
da popalim nekoliko turskih (naih) kua koje ja znam, jebo hi otac.... Zagalamili smo
tada na Mitra i zamahali svojim iaranim ljeskovim tapovima palama, koje smo
pravili radi igranja klisa, ieta i krmae. Mitar se dade u bijeg, premda ga niko od nas
dvanaesto trinaestogodinjaka nije ni dotakao. Naalost, za samo godinu dvije iza
toga, ta Mitrova elja e se ostvariti. Ova epizoda sa Mitrom desila se priblino 1938.
39. godine. U to vrijeme niko od nas obana nije imao predstavu o kalendaru,
datumima, godinama, kao ni o nadolazeem ratu.
Oni napisi obana na bukvama zainteresirali su me da nauim pisati. Amidin
najstariji sin Muko bio je pomalo samouk i znao je polako sricanjem proitati natpis
na bukvi tampanim slovima latinice. Vraao sam se neke prilike sa Mujom amidinim
preko Palagia i Ravna iz Vlasenice za Kolarevie. Ne sjeam se vie kojim poslom
sam ja iao s Mujom iz Kolarevia u Vlasenicu. Najprije e biti da smo nosili svaki od
nas dvojice po vreu drvenog umura kovau tetku Ibri Musiu na leima. Drveni
umur je lagan, tako da puna kostrijetna vrea nije tea od petnaestak kilograma.
Naime, da bi doao do kolikog tolikog dinara amida Suljo je palio drveni
umur od hrastovog ili bukovog drveta u umi Mrzovac i Kolareva kosa, u emu sam
i ja uvajui koze morao usput pomagati u paljenju umura. Proizvedeni drevi umur

37

amida je nosio kovaima u Vlasenicu na leima u velikim vreama od kozije kostrijeti

sa sinovima Mujom i Hasanom. Kasnije sam i ja jedanput dva nosio veliku vreu
umura na leima u Vlasenicu tetku Ibri. Od Kolarevia do Vlasenice treba ii pjeke
dva dobra sahata.
Njaprije e biti da sam ovoga puta, umjesto Hasana, ja nosio vreu umura s
Mujom u Vlasenicu na leima (ja svoju, a Mujo svoju vreu).
U povratku iz Vlasenice kui, uli smo u veliku umu Ravne. U umu smo uli
idui ispod srpskog sela Pelagii kroz bujnu i visoku paprat. Odmah po ulasku u umu
ugledao sam na velikoj bukvi na desnoj strani ispod puta ugravirana tampana slova u
koru te ogromne bukve. Upitao sam Muju: ta pie na ovoj bukvi? Mujo, sriui
proita: Milorad uku krmaar. To je sin onoga starog Mitra uke, o kojem sam ve
pisao u ovome tekstu. A taj Mitar uka je poelio da se zarati, kako bi popalio nekoliko
turskih kua, jebo hi hotac.
Poto mi je Mujo proitao tekst s bukve, izrazio sam elju da bih volio nauiti
itati i pisati, jer sam vidio slinih napisa na bukvama na vie mjesta po umama. Mujo
mi tada objasni da treba nauiti trideset slova, s kojima se moe napisati sve to se
govori. Dodade: Svako slovo ima veliko i malo, npr. M veliko, m malo, P veliko, p
malo i tako redom. Trideset velikih i 30 malih slova. Odgovorio sam mu da bih ja to
mogao nauiti kada bi mi neko napisao ta slova i kazao kako se koje zove i pie. Svoju
memoriju sam ve pokazao idui na sabah (mejtef) i uio pred hodama: Raidom
Muminovien, Mehmedom Dautoviem, Ragibom Maljieviem, pred kojima sam
nauio naezbelj (napamet) sva sureta Amenice, od Elhama do Venazijatil garkan i
Amme, kao i sve dove za uzimanje abdesta (ima ih esnaest) i dr. Sureta koja su se
uila naezbelj u seoskim mejtefima bila su jako duga (ne sva) osobito: Venazijati
garkan, Amme, Sebihisme, Vejelulil, Mutafifine, i jo neka.
Bio sam, ako ne najbolji u mejtefu, a ono meu dva ili tri najbolja uenika
sabaha.
Idui kroz Ravne prema Rijeci i dolje uz Oraje prema Vratnicama i
Kolareviima razmiljam: Ako sam mogao u mejtefu savladati i napamet nauiti
onolika sureta i brojne dove, zato da ne savladam i nauim trideset velikih i trideset
malih slova. Samo da mi ih neko pokae.... Znam da sam bio najbolji u mejtefu, i bio
sam uvjeren da bi bio i dobar ak ako bi kojim sluajem poao u kolu (kao to e se to
kasnije i dogoditi i moje uvjerenje potvrditi). Bio sam uvjeren da ja mogu lako nauiti
tih trideset velikih i trideset malih slova. Potrebno je da mi neko napie ta slova i rekne
kako se koje zove, kako se od slova sloi rije, a onda sloi jednu po jednu rije kako
govori u reenicu.
Prva slova mi je napisao i kazao kako se koje zove Mujo, s kojim sam vodio
razgovor o slovima dok smo ili kroz Ravne kui u Kolarevie. Mujo je bio tanak
samouk, pa je jedva ispisao za mene samo nekoliko slova.

38

Nakon godinu i po, ili dvije, ja sam znao sva tampana i pisana slova latinice i
irilice, tako da mi je malo koji samouk bio ravan. Ja ga takvog nisam znao u okolici...
Nadmaio sam u pismenost ne samo Muju, nego i sve druge samouke koje sam znao.
Dosta slova latinice nauio sam iz bukvara Rede Jelinovia, Haimovog sina, s kojim
sam vrlo esto zajedno uvao koze po Oraju, Debeljaku i Hoberima.
Ja sam vraao njegove koze kada se udalje od mjesta gdje se mi igramo za
uslugu to e mi dozvoliti da iz njegovog bukvara sebi prepiem jedno ili dva slova, a
slika u bukvaru pokazuje kako se koje slovo zove (igla, aba, damija. Dafer, ovca,
jaje...). Za svako slovo za koje mi dozvoli da prepiem sebi na papir iz njegovo bukvara
ja sam njemu vratio koze iz udaljenosti da ne odu u zijan. Tada bi mi rekao kako se
dotino slovo zove i dozvolio da ga prepiem veliko i malo B, b, D, d, itd. Nekad je
traio da mu za jedno veliko i malo slovo vratim koze po dva ili tri puta. Meni to nije
bilo teko, jer sam udio da nauim sva slova, da ih uvjebam pisati i od njih sastavljati
rijei, pisati imena ljudi, nazive mjesta, itati...
Jednoga dana poslao me amida u Raia Gaj da mu kupim u seoskom duanu
Srete Lakia jedan veliki duhan. Veliki duhan je kotao tri dinara, a mali jedan i po
dinar. Dao mi je jednu petodinarku tako se tada nazivalo pet dinara. Deset dinara se
zvala banka, dvadeset dvobanka, pedeset petobanka. Na vratima Sretinog duana
visio je Bukvar na ijoj prvoj stranici je bila slika srpskog mladog kralja. Radoznalo
sam gledao u Bukvar i upitao gazdu Sretu: Poto je ovaj Bukvar? On mi je ljubazno
odgovorio tako kao da mu je drago to se ja interesujem za bukvar: Dva dinara.
Razmiljam u sebi: Ostala su mi dva amidina dinara kusur od kupljenog velikog
duhana. Rizikujem, pa ta bude, i kupim sebi Bukvar za ta dva amidina dinara. Idui
natrag kui u Kolarevie razmiljao sam: Ako me amida izmalti, otrpiu, udarci e
proi, masnice od pruta zamladiti, a meni e ostati Bukvar i neu se vie moliti Redi
da mi iz svoga bukvara kae jedno ili dva slova i njihova imena, niti u mu vie morati
vraati koze izadleka za veliko i malo slovo. Ponekad je bio i lukav, pa je rukom
pokrivao slova kada otvori Bukvar samo da ja ne vidim. Jednom je sjedio na panju i
drao na krilu otvoren Bukvar. Stajao sam iza njegovih lea i ugledao pored slike
damije i aka Dafera veliko i malo slovo D, d tampano i pisano. Prepisao sam
sebi ta slova mastiljavom olovkom na tanku uglaenu kljenovu daicu, debelu kao
sperploa ili lesonit, dimenzija priblino deset sa petnaest centimetara. Redo nije
primijetio kada sam prepisao sebi na daicu veliko D, malo d, pa mu za njih neu
morati vratiti koze iz daljine...
Sada imam svoj Bukvar! Pokazao sam amidi Bukvar i rekao mu da sam za
njega dao Sreti dva dinara. Amida je utio i nije progovorio ni jedne jedine rijei. Bio
sam sretan, jer se vie neu morati moliti nikome da mi napie koje slovo. U Bukvaru
su bila tampana i pisana slova oba pisma velika i mala i to uporedo na jednoj
stranici. Ne sjeam se da li je bilo brojeva u Bukvaru. Zanemario sam majstoriju:
pravljenje kreja, kuica, vodenica, kaica, truba, pita, svirala od zove, kljena,

39

ljeskovine, smrdikovine, oraha, johe, kao i pletenje sepetia i korpi. Sada me zanimalo
uenje slova, vjebanje njihovog pisanja, svo vrijeme za kozama sam posvetio
samoopismenjavanju. Prvo sam nauio latinicu tampanu i pisanu, a onda irilicu.
Razne pozivke koje su stizale ljudima iz Vlasenice bile su napisane preteno irilinim
(pisanim) pismom, to me ponukalo da nauim i irilino pismo. To mi je sada bilo
lako postii,jer sam savladao latinicu, a imam i bukvar! Ve sam tada znao po slici
srpskog kralja u Bukvaru da je drava srpska, ali i po dominantnoj upotrebi irilice u
slubenim poslovima. Radi toga sam nauio i irilicu, ali sam se s njom manje sluio.
U selo ponekad dou dva dandara. Nosili su vojniku odjeu i oficirsku kapu,
duboke cipele (kundure) sa komainama, puke sa bajonetom na njoj. Bluze su im
zakopane i stegnute irokim kaiem, brkovi dugaki i tanki. U Vlasenici sam ih vidio
kako dvojica po dvojica paradiraju gradom sa pukama o ramenu i bajonetima na
njima. Uvijek idu dvojica uporedo i pod korak, a bajonete im se sjaje na pukama u
potpuno mirno doba. Gradski djeaci im iza okova kua dobacuju: pico, biro.
Oba andara (dandara) polete za djecom i to uvijek uporeda, uvajui stroj s kojim
patroliraju gradom. Kada ih vidimo da dolaze u selo,mi brzo veemo vake da ne lete
na njih...i metemo dvorite...
Teke (sveske) nikada na selu nisam imao. Pisao sam na bijelim papirnatim
kesama, slino pak papiru, u kojima se iz grada donosila so, kafa i eer, kao i na
papiru nakon istresanja duhana u gvozdenu kutiju. Kesa i duhanskog papira nije bilo
dovoljno, pa sam pravio tanke daice od kljenovog drveta, koje bih otesao sjekiricom i
ugladio noem, ili razbijenim komadom stakla od kakve ie. Kada ispunim daicu
pismom s obje strane, tada odstruem pismo sa daice noem ili staklom da mogu
opet na njoj uvjebavati pisanje. Prvo bih pisao tampana, pa pisana slova, velika i
mala, a onda imena djece, djevojica, cura, momaka, ljudi, sela, uma, potoka...
Naizmjenino sam pisao latinicom, pa irilicom.
Dosta sam puta pogubio koze tako, to se zabavim pisanjem sjedei na panju u
umi i vjebajui pisati slova i sastavljajui rijei, as latinicom,as irilicom. Deavalo
mi se da izgubim koze dok urezujem svoje ime i prezime u glatku sivu bukovu koru. Uz
ime i prezime urezivao sam i svoje zanimanje:
Mustafa Pai, kozar, 1940.
Uvjebavanjem pisanja mogao sam se baviti samo onda kada uvam koze po
umama i gajevima. Ljeti, dok su dugi dani uvao sam koze na popasku: prije podne
do 11 sati, a poslije podne od uine do zalaska sunca (odprilike od 16 do 20 asova).
Od 11 sati do uine (oko 16 asova) nije bilo odmora, osim dok se rua. im se rua
ide se na posao: kupiti sijeno, ili mladu kukuruzinu iza kopaa, snositi snoplje na guvno
od eteoca, (eteoci poanju i poveu, a mi nosimo na guvno da se sloi u stog sadije
stog), ii u umu po drva ili granje... Odmaralo se samo nou. Ljeti smo rano lijegali i
zorom ustajali. utnja i rad bez pogovora.

40

uvanje koza po umama i gajevima bio je za mene odmor i prilika da neto

radim to mi ini zadovoljstvo, razonodu i zabavu. Ni tranje za kozama po umama,
naroito kada prispiju gljive, tzv. Ljutae (to su one bijele iz kojih izbija bijeli mlijeni
sok, koje i mi jedemo, ali samo varene u bakraiu, ili peene na aru i onda posoljene)
nije bilo naporno. U vrijeme gljiva koze se razlete po umi, pa moram po vazdan trati
za njima. Kozama te ljute gljive iz kojih izbija bijeli sok vrlo slian mlijeku nisu ljute,
a mi ih takve ne moemo jesti dok ih ne ispeemo na aru; jo su ukusnije kada se
posole. Zato ponesem od kue malo soli u torbi zamotane u krpicu. Kada je hladno
naloim vatru u umi, osobito u duplju kakve velike suhe bukve ili hrasta. U takvom
sluaju vatre ima u duplji debelog stabla po heftu ili deset dana. Duplja je upalj prostor
prizemno u bukvi ili hrastu, u koju se moe dijete zavui (zavlae se lisice, vukovi,
zeevi). Kada u takvoj duplji naloim vatru ona gori po desetak dana. Na kraju takvo
stablo pregori pri dnu i srui se na zemlju. umari nisu dozvoljavali obanima (a ni
ljudima) da loe vatru u stablu. Izvan stabla nisu branili loiti vatru u umi, ali su nas
upozoravali da je ugasimo kada poemo kui.
Iza kie ume su pune gljiva, naroito bukove i grabove ume. Naberem gljiva i
peem ih na aru, posolim i jedem; nekad dadem gljive ponekoj kozi ili jaretu, a
najradije jarcu Aku. Bukva grdosija kada padne iz nje i dalje izbija plavi dim po
nekoliko dana, jer je iznutra uplja pa se vatra u bukvi iri prua prema njenom vrhu.
Na vatri u takvom stablu obani peku gljive, a nekad peenjke. Dobro sam tada
poznavao jestive gljive: bijele ljutae, rujnae, osijerke, redue. Neke sam jeo prijesne.
Gljive pasjae nisu htjele jesti ni koze. One su jele samo one gljive koje jedu insani.
U torbi sam nosio tzv. kruac, to je tvrdi komad soli staklastog izgleda. S tim
slanim krucem mamio sam sebi koze u umi (jer ih ne vidim od gustog rastinja) vie
puta u toku dana, s ciljem da ih prebrojim i vidim jesu li sve na broju, fali li koja. Na
moj zov one se trkom skupe oko mene. Drei vrsto kruac u aci omoguavam svakoj
kozi da lizne nekoliko puta kruac, tj. da se osoli. Tako vodim rauna da svaku kozu
koliko toliko osolim, jer e mi tada sve do jedne doletjeti kada ih zavabim
zovnem. Jedva se branim od njih, jer navale na mene sa svih strana, propinju se uzame
kako bi liznule kruac.
Zahvaljujui krucu kojeg sam nosio svaki dan u torbi koze su se svaki put na
moj zov strale do mene i opkolile me sa svih strana. Propinjui se uzame esto me
izgrebu svojim paponjcima po rukama i tijelu. Po cijeli dan sam morao halakati na sav
glas: oha! Oha! tako da eho odjekuje umom. Morao sam halakati stalno, kako bi
sprijeio kurjaka da iznenada upadne meu koze. Za etverogodinjega uvanja koza,
kurjaci su mi zaklali dvije koze i dvoje jaradi. Dvije koze mi je ujela guja za glavu blizu
usta, oba puta u Hrastiku izmeu Prljua i Vratnica. Strina Zeka bi ubrala krupne trave
zvane havdika, istucala tu travu u asi i s njom dobro natrljala ujedeno mjesto na licu
koze; pri tome bi velikom ivaom iglom bockala ujedeno mjesto i trljala rukom
istucanom travom po oteknutom mjestu na licu koze. Koza bi se za to vrijeme krivila

41

dreala od boli uslijed bockanja iglom. Za sedmicu dana koza ozdravi. Prva dva tri
dana ne brsti, a etvrti ili peti dan pone pomalo jesti. Slijedeeg ljeta mi se opet to isto
ponovilo drugoj kozi, u istoj umi, samo nije oko 11 sati nego kasno po podne.
Postupak lijeenja bio je isti kao i lani. Obje koze su preboljele ujed guje. One su ile
za kozama, ali su esto polijegale i nekoliko dana nisu brstile lie.
Jaria od koze Cvatke sam za dva ljeta toliko odhranio: hljebom, divljim
sirovim krukama i jabukama, zrelim ljivama da je izrastao vrlo golem, sa velikim
rogovima i bradom. Nazvao sam ga Ako. Volio sam ga i stalno se igrao s njim,
zadirkivao ga dodirujui mu rukom kratki rep, a on bi se kao ljutio na mene, naglo se
okretao licem prema meni, (kada mu dodirnem rep) propinjao se da me udari
rogovima, ali me nikad nije udario, samo bi me malo dohvatio rogovima po prsima i
spustio prednje noge na zemlju. To se ponavljalo stalno, svaki dan, jer sam ga ja
neprestalno zadirkivao prilikom tjeranja koza pred sobom putem prema kui, ili od
kue prema umi. Bio je toliko jak- da me je mogao nositi na leima, kada ga uzjaem
kao bajagi konja i pri tome se drim za njegove rogove. Mater mu se zvala Cvatka.
Njegovu sestru Putu razbio je kurjak u Stubliima. Moga Aka i ostalih etrnaest
petnaest koza pojeli su srpski etnici 1942. godine, takoer volove Galonju i Garonju,
kravu Bjelavu i dvoje junadi (ja sam te godine bio u Sarajevu).
Stoka se redovno solila petkom u rani akam. Zasoljene mekinje, ili kokuruzno
brano se istrese na travi na nekoliko mjesta (pet est kamarica). Slino se sole i
goveda, samo pojedinano.
U jesen sam se najvie radovao tuenju pekmeza, tj. jabuka i kruaka radi
peenja slatkog i kiselog pekmeza, pijenju jabukovog ili krukovog soka.
Suenje suhih ljiva i prebiranje parua izjutra rano pred punicom je posebno
zadovoljstvo. Branje kokuruza (moba) i njihovo komuanje i sijelenje do u kasnu no,
nekad do zore bio je poseban doivljaj. Kada se naie na areni kokuruz tada nastaje
uzaimanje momaka sa djevojkama, ali i izmeu prijatelja, jarana...
U okomini od kokuruza bilo je slatko spavati ,osobito pod vedrim nebom, jer u
njoj nema buha nin stjenica. U okomini bude po koja hulea, zato se stavlja svila od
peenjka u uho da ne ue hulea unutra.
U ranu jesen prispiju orasi, pa sam se njima posebno radovao. Osim po njivama,
stabala oraha je bilo puno po umama, privatnim i onim koje smo zvali carevina.
Svaki dan bi po umi skupio po punu torbu opuenih oraha uvajui koze.
Amida bi govorio meni i svom sinu Dilbi: Ako skupite tovar oraha (dvije velike
vree od kozije i konjske kostrijeti) kupiu vam na vaaru u Vlasenici bugariju. Mi
smo se tome radovali ta je nama tovar oraha spram bugarije (koja se kupi za sedam
dinara na vaaru kao sada 7 KM). I to je amida uradio. Kupio nam je prvo po
karaduz obojici, a slijedee godine jednu bugariju za mene i Dilbu zajedniku, sa
etiri ice, te jedan kalemi ica. Dakle, za dva tovara oraha dobili smo dva karaduza
(tamburice sa tri ice) i jednu bugariju. I niko zadovoljniji od nas. Uz bugariju se moe

42

lijepo kucati na dva naina: kao uz veliku argiju i na sremicu, tj. poravno i preko
prsta. Svirku na sremicu nismo nauili, a na argijski nain jesmo pomalo.
I proljea su na selu lijepa, ali su gladna. Jesen je sita. Ima pogae, jabuka,
kruaka, ljiva, tikava (bundi), sremendua (urti)...
Koze su se morale goniti u umu ljeti i zimi. Jedino kada je veliki snijeg i puno
hladno nas dvojicu (mene i Dilbu) amida potedi od uvanja koza, a natjera Muju i
Hasana u umu da uvaju koze, te da sjekirom i testerom osijeku u umi drvene grae,
npr. duge za kace, tahti za krov... Osim sjekire, Mujo i Hasan morali su ponijeti i veliku
testeru, da usput, uvajui koze obaraju veliku glatku bukvu, reu je na krae utuke
(duine jedan metar); utuke cijepaju na malo deblje daske, koje onda trebaju otesati
(ako stignu). Od takve daske e seoski majstor Fejzo Kolarevi urediti bradvom
aavke za plafon i za pokrivanje krova kue, ahara, huere ...
Amia je smatrao da je uvanje koza u umi za vrijeme velike zime Muji i
Hasanu lagan i sporedan posao, a glavni je da obaraju ogromnu bukvu ravnu, bez
grana, reu je na utuke, a utuke cijepaju na tahte daske. Drugi dan e se te daske
opet u umi kod panja tesati na grubo; kasnije prevui do kue. Iz takvih dasaka majstor
e bradvom raditi aavke sa kojima e se tavaniti plafon, ili pokrivati kua, ahar,
hambar, hudera, punica.
Nekad su Mujo i Hasan dobivali zadatak da, uvajui koze, obaraju hrast i iz
njega dobiju debele duge (krae fosne). Te duge nakon suenja na dimnom tavanu
e posluiti za pravljenje velikih kaca, ili za prodaju.
Kada nije velika zima tada smo ja i Dilbo morali ii s Mujom u umu da
uvamo koze, a Hasan i Mujo e obarati hrastove ili bukve. Kada nema Hasana onda
sam ja morao s Mujom rezati debelu bukvu ili hrast velikom testerom na utuke.
Naporan i teak je to bio posao za mene. Ruke djeije i nejake, pa bole miii, ali boli i
ispod stomaka. Bukva debela, sirova, iz nje piti osoka, testera potupa, zupci
nedovoljno razmaknuti. Mora vui testeru sebi i gurati je od sebe, klada stisla testeru
pa se teko vue sebi, a snaga mala. Imao sam tada 14 15 godina, uz to bio sam sitan,
malog rasta. Valjalo je rezati bukvu ili hrast sa dvadesetogodinjim Mujom. Nismo
ravnopravni u snazi. Mujo za to nije mario, nije pokazivao obzire prema meni.
Hujovit i ljut (odraz sirotinjske bijede) vikao je na mene: vuci! Ja ne mogu da
vuem testeru, a on u huji gurne agu kroz kladu prema meni; aga mi izranjava ruku
podlakticu. Krv ide iz rane koje su napravili zupci testere. Plai koliko hoe u umi,
niko me ne uje, nemam se kome aliti, niti smijem amidi pokazati izranjavanu ruku.
Kada nema rezanja velikih debelih bukava ili hrastova (promjera 50 70
centimetara), tada ima noenja na ramenu tekih, sirovih hrastovih, bukovih ili grabovih
cjepanica iz ume kui, ali ne jedanput na dan, nego vie puta. Cjepanice sadru kou na
ramenu. Stoga na rame stavim paprati da smanjim grebanje i uljanje ramena od
cjepanica ili oblica. Dilbi je bilo tee nositi drva, jer nije umio prebacivati naramak
preko glave s jednog ramena na drugo. On je umio nositi teret samo na jednom ramenu,

43

a ja sam znao na oba, pa mi je bilo lake. U mene se za to manje smahne oteti koa
na ramenima za to to nosim cjepku, oblicu ili stoinu as na desnom, a as na lijevom
ramenu.
Prvo metnem na rame mekane (suhe ili sirove) paprati, pa onda na nju stavljam
stoinu ili cjepanicu, i hajde nekako do kue.
Kada dobagudam stenjui do kue, tada sa olakanjem hitim teret od sebe u
stranu na zemlju, odhukni, pa opet hajd' u umu po druge naramke. Niko nikoga ne
pita: jesi li se umorio, je li ti teko. Opet paprat na rame, cjepku na paprat i nosi
stenjui i uvijajui se do kue... pa opet u umu...
Neki poslovi su bili lagani u poreenju sa obaranjem i rezanjem bukava ili
hrastova, noenjem tekih sirovih cjepki ili oblica iz ume do kue. Velike vlake
(balvane) hrastova ili bukava dovlaili su volovi braa Galonja i Garonja, zbog ega
im na vratu nastanu velike gute, ne umiju se poaliti, makar rikom, a ovjek bez due.
Kao laki poslovi koji su se morali obavljati ljeti i zimi, bili su: Noenje vode od bunara
do kue u bakrau na sohi i ramenu sa Dilbom ili Hasanov, ienje tale od govee
balege, ili kozijih brabonjaka, donoenje iz njiva slame, kokuruzine ili sijena, kui, kao
i suhe paprati za steranje ispod goveda u koari, kupljenje sijena, upanje graha,
okopavanje kokuruza u I i II ruku... Pred mrak valja namiriti mal (stoku), u danu
napojiti, a pred mrak mu poloiti slame ili kokuruzine, a uoi petka sijena, zatvoriti
tuke i kokoi u umez, izliti vaki meu u njeno tekne...
Kada se sve ovo obavi, tek se tada ulazi u kuu, skida obua (arape su zimi
mokre, pa se poredaju oko pei da se do ujutro osue) uzima abdest i klanja akam. To
su svakodnevni poslovi tokom cijele godine. Iza akama se stavlja sinija za veeru. U
zimsko doba iza veere se sijeli, a ljeti rano ide na spavanje. Lampa se iza veere zimi
puno privrne radi tednje gasa, jer e se dugo sijeliti, sluati prie, junake pjesme uz
gusle, ili bez njih. Sijeli se dugo u no u jesen prilikom komuanja kokuruza. Zimi
nam je amida uz mireu lampu priao vrlo duge i zanimljive prie.
Jelo se zimi i u jesen lijepo, oblailo slabo, radilo mnogo i teko... Ko te pita,
umoran i mlad spavalo se tvrdo u oskudnoj postelji na razastrtoj slami, pokrivenoj
ponjavom ili etenovom plahtom. Ne osjeti se ni ujedanje stjenica, kojih obino ima u
svim starim eperanim kuama. Insan je zaista vrlo izdrljiv.
U to vrijeme se tako ivjelo na selu, neko malo lake i bolje, neko tako, ili gore.
O posteljini za spavanje ve je bilo govora, ali u sa reenicom ili dvije jasnije
oslikati spavai konfor: U budaku sobe u proelju na suprot ulaznih vrat i banjice
stajala je preko dana kamara raeve ili penine slame. Pred spavanje se slama
ravnomjerno razastre po cijeloj sobi u irini od dva metra i u duini kolika je soba,
prekrije se ponjavama, ili lanenim (etenovim) platnom, a zatim se poredaju slamnati
jastuci. Pokrivai su jorgani od prtenine, a esto i ponjave.

44

U amidinoj kui se jedino dobro jelo, osobito u kasnu jesen i zimi; u pozno
proljee i rano ljeto slabije, dok ne prispije ljetina: buranija, tikve (bunde), krastavci,
mladi krompir, rano voe, dobro dou i danarike.
Hrana u jesen i zimi je bila raznovrsna i ukusna. esto se jelo kozije, osobito
jaree meso, mlijeko, sir, kajmak, pekmez, slatke i slane pite (tikvene, krompirske,
tiritne, mesne), slatke i slane pure, klize... Uz bajram: halva, hurmadici, tuije i
kokoije meso, potkria sa suhim mesom, pirina sa tuevinom, kalja od kupusa, repe,
krompra zainjena mesom, zatim hoaf od suhih ljiva, kruaka, jabuka (svari se pun
veliki bakra pa bude voa po heftu).
Jelo se iz jednog anka (orba, grah, udrobljeno slatko, ili kiselo mlijeko...)
drvenim kaikama. Hrane je bilo dosta, novc malo. Tokom duge zime i hrana se pojede,
pa se u proljee jedu zeljanice, nekad hljeb od sitne ute prohe sijane mahom za
kokoi i tuke. Kada se varena ara svari u bakraiu, tada se isjecka sjekiricom, a onda
zamjesi sa akom dvije kokuruznog brana pa se dobije gusto tijesto s kojim se tada
hrane tuke. Zrnje prohe je uto i puno sitnije od peninog. Hljeb od prohe je crn, teko
se jede, jer u ustima hrska kao pijesak. Za to se prohano brano dodaje aka dvije
kokuruznog ili peninog brana, kako bi prohani hljeb postao jestiviji. Jedva smo
ekali da uzri penica. Ne ekajui vridbu, nekoliko snopova se omlati tapovima na
prostrtom petemalju, osui na suncu i brzo nosi u vodenicu petnaestak dvadeset
kilograma da se samelje i nazdravi nova pogaa. Jedemo je samu, ne elei nikakvu
prismoku. Dovoljan je komad crne pogae, nakon koje traimo vodu. Pita od crnog
eninog brana (od tek prispjele enice) je veoma ukusna, nakon to se pojede trai se
voda. Kada prispije mladi luk, buranija, bundava, krompir, rani peenci tada se u rano
ljeto ishrana znatno popravi, pa je veselije.
Jeam i ra prispijevaju ranije nego enica, ali je njihov hljeb manje ukusan od
eninog. uti i radi, a jedi ako hoe, a ako nee niko te ne nutka, ne moli niti ali. U
siromanim porodicama malo ima saaljevanja. Svako im je kriv.
Nema babe, pa valja ivjeti kako se moe i mora. Samo je proljee gladno. Ljeti
ima svega: treanja, danarika, jabuka, kruaka, ljiva, gljiva, peenjaka, buranije,
krastavaca, tikava, jagoda, malina...
Amida je malo sijao penice, pa je malo imao peninog brana. Kokuruz je
neto bolje raao. Penini hljeb od nove enice se jeo dok ne prispije kokuruz u jesen,
zatim uz ramazan, te uoi petka kao pita, ili za doruak kao maslanica.
to se tie rada njega je bilo puno i ljeti i zimi. Ljeto diktira svoje posolove, a
i ima i specifine opasnosti (zmije), ali i svakojake radosti: raznovrsno voe, jagode,
maline, gljive, peenjci, orasi, ima sunca, kupanja, hladovine, pilava, derneka. Dakle,
lake je.
Zime su puno tee. Odjea i obua nije zadovoljavajua. Posebno obua. Na
cipele se ni u snu ne pomilja. Opanci su od govee koe, opleteni oputom, odozdo
dlakavi (da se brzo ne poderu) pa se kliu, zimi po snijegu, a ljeti po njivama sa kojih je

45

pokoena trava. Na vaaru je amida kupovao meni i svom sinu Dilbi tzv. eruinske
opanke. Meni je davao one koje su deblje, vre, jer je smatrao da ja vie derem.
Trudio se da bude iste panje prema meni i svome Dilbi. arape su vunene, rune
izrade od domae vune. Uvee ih skidamo mokre (zimi) i stavljamo oko zemljane pei
da se do u jutro osue. Noge su crvene i modre od mokrih arapa i opanaka, zato ih
grijem na toploj kaljanoj pei ili na vatri. Kada odgrijem noge, uzimam abdest i
klanjam akam. Kada svi saklanjaju akam, postavlja se sinija za veeru (siniju
postavljam ja, ili Dilbo, a ostalo strina). Prvo ponu jesti amida i strina, pa onda Mujo
i Hasan, a ja Dilbo i Kadira kao najmlai zadnji uzimamo kaiku i hljeb i poinjemo
jesti. Po zavretku veere, ja ili Dilbo briemo siniju i iznosimo je u kuu (kuhinju).
Iza veere se dugo sijeli. Sluamo prie koje amida pripovjeda. Nekada nam
doe na sijelo sa guslama Hasanefendia najamnik iz Maleevine, pa se nas dvojica
(Dilbo i ja) puno obradujemo. Za sijelo strina donese u velikom reetu jabuka, oraha,
suhi ljiva i kruaka. Te veeri, dok sam sluao pjevanje uz gusle Hasanefendia
najmanika sjetio sam se svoga rahmetli oca kada me uspavljivao pjevanjem
muslimanskih junakih pjesama. Na tome sijelu sam dobio inspiraciju da i ja slijedeih
dana napravim sebi gusle od orahovine. To je isto uinio i amidin sin Hasan. U
Hasanefendia najamnika gusle su bile od orahovog drveta, vrlo jednostavne,
oblikovane spolja samo sjekirom, ali je on dobro gudio i pjevao uz njih. Mi nismo znali
ni tako napraviti. Poslije sam napravio jo jedne. Prve sam podapeo kozijom koicom, a
druge teneetom (tankim limom). Osnovne pouke o guslama dao nam je amida (ali on
nije bio vjet nikakom praktinom majstorluku, a moj otac jeste mnogo emu). Amida
nam je donio bijele smole od bora sa Tugova iznad Vlasenica, pa su gusle dobile zvuk.
Tada nisam znao nijedne rijei iz epskih pjesama, osim onih koje sam zapamtio od babe
(oca).
Gudalo sam napravio od kljenove ili od jasenove grane,nisam siguran. Pokuao
sam da gudim i pjevam, ali bez ijedne jasne rijei, pa bi po neki odrasli ljudi govorili (u
ali): krije pjesmu.
Kasnije sam napravio sebi i bugariju od trenjeve cjepke etvrtke. Trenju sam
sam oborio u Vlakoj Krevini; bila je toga dana posve blaga zima. To je moglo biti
poetkom 1940. godine, kada sam ve imao petnaestak godina.
U to vrijeme sam ve znao sva tampana i pisana slova, velika i mala, latinice i
irilice. Ve sam naveo da sam se potpisivao (na bukvama) ugraviranim tampanim i
pisanim slovima u koru bukovih stabala sa oba pisma. Ve sam postao najpismeniji
samouk u okolnim selima (Kolareviima, Smajiima, Mriima...). Daleko, daleko sam
nadmaio u pismenosti i onoga Redu Jelinovia, kojemu sam vraao koze po dva tri
puta iz daljine za jedno slovo to e mi pokazati u bukvaru i dozvoliti da ga prepiem.
Ljudi su mi donosili pozivke koje su dobivali iz grada da im ih proitam. Uhodani
rukupis inovnika nije bio itljiv kao onaj u bukvaru, pa sam pozivku esto i sporo
sricao. Da bih nauio brzo itati trebao sam itati tiva iz bukvara, a ja to nisam inio,

46

jer me niko u taj zadatak nije znao uputiti, inae bih vjebao itanje. Drugih knjiga
nisam imao izuzev ovog Bukvara kojeg sam lani kupio za dva dinara u duanu Srete
Lakia. Osjetio sam da su me neke starije osobe na selu poele da cijene zato to sam se
sam opismenio. Izuzev par samouka, u muslimanskim okolnim selima vladala je u to
doba gotovo stopostotna nepismenost. Kod Srba to nije bio sluaj, a Hrvata u
Vlasenikom kraju gotovo da nije ni bilo. Starije osobe su me hvalile, a uvaavao me i
amida Suljo.
Izuzetak je bio Rahman Kolarevi iz Smajia, iji sin Meho je takoer znao
poneto pisati. Taj Rahman, prilikom prolaska kroz Kolarevie ugledao je mene i poeo
vrlo glasno govoriti: Lahko je, majin sine pisati, olovkom, hajde pii tintom i
perom! Dok to vrlo glasno izgovara, mahao je rukom visoko iznad svoje, mahramom
zamotane glave po zraku kao kada prijeti, udaljavajui se sve dalje i dalje u pravcu
Vratnica i dalje svoga sela Smajia. Jednako se ulo iz daljine kako i dalje ponavlja istu
misao. On nije bio pismen, ali je cijenio samo sebe i svoju pamet.
Govorio je, kako ne bi dao svoje pameti za cijelu veliku kacu punu raznih
mozgova. Govorio je nekom ranijom prilikom: Kada bi naao veliku kacu punu raznih
pameti, meu kojima je i moja ja bi svoju pamet odabrao, makar ona bila na dno kace
i opet je, inalah, stavio u svoju glavu. Eto, tako je govorio i razmiljao proelavi
Rahman Kolarevi. Sa njegovim sinom Mehom bio sam dobar jaran. Meho je bio
krupan i uhranjen djeak, vjet i u snazi jai od mene, inae u ponaanju fin i
miroljubiv. Uvijek bi mi na prljuama (iznad njegovog sela Smajia) odbacio kamena s
ramena. I u hrvanju je bio jai i vjetiji, uvijek bi me oborio na zemlju, mada sam ja u
to doba bio vrst i dosta jak.
Nije bio bistriji niti pametniji od mene, bez obzira to je bio Rahmanov sin.
Nikada se nisam porijeio niti posvaao sa Mehom. Vazda je bio fin prema meni. esto
je pjevao sa svojim ocem, kojeg nikada nije zvao babo, nego Rahman. Dobro se uo i
razabirao sitni Mehin glas od krupnog Rahmanovog avaza.

47

Susret sa umarom

etiri pet godina prije Drugog svjetskog rata ume izmeu sela: Mrii,
Kolarevii, Smajii, Begii, Pelagievo, Raia Gaj i Maleevina ve su bile dobrim
dijelom prorijeene. Za Austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini ume su dobro
osiromaene drvetom, za Kraljevine Jugoslavije jo vie, pa u vrijeme socijalistike
Jugoslavije su prosve prorijeene i osiromaene, jer su se pojavile motorke, tako da
nisu puno pomogle ni este akcije poumljavanja, vrene dobrovoljnim radom omladine
i graana.
Za vladavine stare Jugoslavije umari su rijetko obilazili ume. Kada nekog
uhvate u dravnoj umi (Carevini) da sijee uspravno stablo tada mu najee za
kaznu oduzmu sjekiru. To je bila najea kazna.
Rijetko su umari prijavljivali umokradicu umskoj upravi u Vlasenici. Za
vrijeme moga boravka kod amide u Kolareviima (1937. 1940.) upamtio sam trojicu
umara: Koju Lazarevia, nekog Jozu, za kojeg su ljudi govorili da je okac (ja to tada
nisam razumio osim to sam shvatio da nije musliman). Trei umar je bio neki Osman,
kojeg smo se najvie bojali, jer je bio ljut i prijetio obanima (ako te uhvatim sa
sjekiricom u umi opucati u je o tvoju glavu)! U torbi od kozije i konjske kostrijeti
redovno sam nosio u umu za kozama, osim komad suhe kokuruze, zastruka sira iz
drvene kaice, komadia kruca (soli) jo sjekiricu i no. Sa sjekiricom sam esto
obarao u umi one hrastove ili bukve osrednje veliine na kojima bih uoio da je na
njima (stablu) mlad i za koze ukusan list. Tako, za koze sladak list se rjee nae na
niskom rastinju. Kada ponem sjei stablo sa takvim listom, koze uju udarce sjekirice i
vide da sijeem uspravno drvo, skupe se blizu mene, gledaju kronju stabla kojeg
presjecam glasno mekeu ekajui da drvo padne na zemlju. Kada presjeeni hrast
pone da pada, stvarajui huku i jeku u umi koze se trkom razbjee na suprotnu
stranu padajueg stabla. im drvo padne na zemlju i utia se njegova jeka koze se
trkom sjate na oboreno stablo i zaronu u gustoj kronji leeeg hrasta, brzo i halapljivo
brstei njegovo lie. Ja se tada lijepo odmorim sat dva, sjedei na ravnom panju i
vjebajui pisanje slova, rijei, imena osoba, mjesta, uma... Koze sada miruju,a ja
piem na klenjovoj dacici jer papira nemam. Kada se nahrane, koze polegnu oko
oborenog stabla i preivaju... Nekad me znao prevariti san pa zaspim sjedei na panju
ili uei uz drvo.
Kada se trgnem iza sna, pogledam na oboreno stablo nijedne koze nema! Prvo
oslukujem neu li uti zvono, da ih tako naem i vratim oborenom drvetu...
Ako sljedeeg dana posolim lie oborenog stabla ili mladu paprat sa slanom
vodom koze e obrstiti svaku lisku sa posoljene kronje i danima se trkom sjatiti na
posoljenu zelen (kada ih dotjeram da uvam na tome mjestu ume). Ovakvih stabala

48

sam toliko naobarao da im ne znam ni broja i nikada me umar nije zatekao kada
obaram uspravno stablo. Nisam bio usamljen u ovome. Bilo je i drugih obana koji su
obarali stabla kozama da brste i due miruju na jednom mjestu.
Vie puta sam nailazio s kozama pokraj ljudi i gledao kako obaraju veliki hrast
ili bukvu za grau. I tada se koze stru na oboreno stablo da brste njegovo lie. Ako
bukva ili hrast jo nije oboren, nego ga ljudi tek sijeku da padne koze ekaju, a kada
stablo poleti prema zemlji svom svojom silinom one se u trku razblee. im je hrast
pao na zemlju koze trkom dolete na njegovu kronju (ne pitajui za dozvolu).
Deavalo mi se, da koza, hodajui oko oborenog drveta naie na torbu s jelom i pone
jesti hranu sjekaa. Nekad primijete na vrijeme, pa otjeraju tu vilastu kozu od torbe,
koju tada objese povisoko o granu drveta. Ljudi su sjekli u umama osim hrastova i
bukava divlje trenje, kruke, jabuke, orahe za razne potrebe, pa se to drvee gotovo
istrijebilo do 1940. godine. Viao sam po umama dosta izvaljenih iz zemlje velikih
hrastova, grabova, jasenova, bukava... koje je oborio vjetar. Takva izvaljena stabla i
dalje listaju, jer im sve ile nisu izvaljene iz zemlje. Ima puno i suhih stabala koja lee
u umama. Takva izvaljena stabla, pogotovo suha umar Kojo Lazarevi nije branio
ljudima da ih isijeku i odvuku kui, a Osman nije dao.
umari su obilazili umu na konjima. U to vrijeme niko nikoga ni za to nije
prijavljivao vlastima ili umaru. Mogao si psovati kralja ili bilo to drugo a da ne bude
prijavljen. Jedino pred Vlasima (Srbima) niko nije psovao kralja, osim ako se snjima
neko ne potue. A za stare Jugoslavije bilo je este tue, prvenstveno izmeu
muslimana, ili meusobno izmeu Srba, osobito na svadbama i pilavima. Rjee je
dolazilo do tue izmeu Srba i Muslimana. Povod za tuu su bile provokacije i psovke
pijanih pojedinaca Srba (na vaarima, u birtijama i prilikom prolaska nekim svecem
pokraj muslimanskih kua). Psuju bule, tursku majku, damiju (u prolazu pokraj naih
kua, ili u Radakovoj mejhani u Vlasenici). Radakova mejhana je bila na mjestu
dananje samoposluge blizu zgrade sreza i sadanje autobuske stanice. Pijanim
srpskim provokatorima najee su se suprostavljali sinovi Mede Brgulje. U tui i
razgonu pijanih Srba Brguljama su se pridruivali muslimani. Ponekad bi na taj nain
nastajala tua vee grupe Srba i skupine Muslimana, pa su i dandari (andari) imali
pune ruke posla. Od takve tue u to doba u vlasenikom kraju vlasti nisu pravile
politike probleme, kao to se to pravi sada i u komunistikom sistemu. Jednostavno,
pobili se ljudi (u narodu se govorilo: pobili se nai s Vlasima, ili: pobili se nai s
Turcima). ak su bila rijetka tuakanja. Za ubistva se ilo na robiju, a za nanoenje
tekih povreda nikom nita (osim ako neko tui). andari (dandari) ponekoga
isprebijaju, i nikome za to ne odgovaraju.
Nae komije Srbi (Lakii, Stjepanovii...) su bili bolje informirani o
pribliavanju Drugog svjetskog rata nego muslimani Mria, Kolarevia, Smajia... i za
to su se odmah na poetku naoruavali, a nai nisu. Posljedice znamo.
Puka posta a junaka nesta!

49

Oba umara, Kojo i Osman su mi ostali u sjeanju od prije 72 godine. Jednog

ljetnjeg dana naiao je umar Osman na konju pored mene. Ugledao me je i zaprijetio
mi: Ako te uhvatim sa sjekiricom u umi opucau ti je o glavu! Produio je na
konju svojim pravcem. On je naslijedio Koju u uvanju uma. Znao je da obani nose
sjekirice po umama za kozama, pa je upozoravao redom obane kao i mene.
A sada o srgu (rampi) i susretu sa Kojom prije dolaska Osmana u nae krajeve.
Kada se od Kolarevia krene prema Vratnicama i dalje za Prljue i selo Smajii,
mora se proi kroz Hrastik irokim seoskim putem. To je gusta hrastova mlada uma,
zvana Hrastik. Pokriva zaobljeno duguljasto brdo, obraslo gustim mladim hrastiima,
izmeu kojih se teko provlai idui za kozama. Hrastii su veliine dugakih stoina
za sadijevanje sijena ili slame. Rijetko je koji hrasti deblji u promjeru (R) od deset
centimetara. Malo jai mladi mogao bi na ramenu odnijeti bilo koji hrasti iz ove
umice do kue bez odmora. Sredinom Hrastika njegovom visoravni vodi poiroki
pranjivi seoski put od Vratnica do Prljua, a odatle, pravo, ali strmo do Stublia, a
lijevo u Smajie. Put je poirok, ocjedit (suh), bez kala (blata) sa dosta kuma pijeska
po sebi za ljetnih toplih dana. Iz Hrastika se izlazi na Prljuama. Tu je raskre:
lijevo put vodi u selo Smajie, a pravo nanie za Stublie i Rijeku. Na Prljuama je
omiljeno skupljanje obana u kasnim poslijepodnevnim satima, kada se sunce pribliilo
zapadnom horizontu i svome smiraju zalasku.

50

Srg na putu

Danas sam bez drutva sa kozama u Hrastiku. Nema jo pola dana, pa nema ni
vruine. Koze mirno brste s obje strane puta u Hrastiku. Ja sam na putu, pa dokolice
traim po jedan ravast hrasti s jedne i s druge strane puta tako da bude jedan na
suprot drugom. Te racvaste hrastie zamiljam, kao ravaste dvije sohe na kojima stoji
srg. Srg kod kue slui da se preko njega prebaci jorgan ili ilim, ebe ili ponjave kada
treba da se klofaju ili sue. Doao sam na ideju da napravim na putu srg, kao rampu
preko puta. Kada sam uoio dva hrastia jedan na suprot drugog preko puta osjekao
sam jedan dugaak, ali potanak izdanak (hrasti), okresao i odsjekao mu klicu. Dobio
sam srg kojeg sada treba staviti na dvije ravaste sohe. Prvo sam podigao srg na jednoj
njegovoj strani i stavio ga meu rave sohe, odnosno uspravnog hrastia. Zatim sam
podigao i drugi kraj srga i stavio ga meu rave hrastia na drugoj strani puta. Put je
preprijeen srgom odnosno rampom. Dakle, napravio sam pravi prirodni srg. Dok se srg
(rampa) ne skine sa ravastih hrastia putem ne mogu proi kola, konji, volovi... Sitna
stoka, pa i nia goveda mogu proi ispod rampe, kao i obani sa malim saginjanjem.
Tek to sam poeo posmatrati svoj uinak, uivljavajui se u njega, tj. u svoj srg,
zauo se topot pomijean sa zveketom. Na dva metra pred srgom se stvorio umar
Kojo Lazarevi na konju u umarskoj uniformi sa oficirskim kaketom na glavi,
lovakom pukom preko lea, u dubokim kundurama sa komainama na nogama.
Ustavio je konja pred mojim srgom odnosno rampom. U trenu sam bacio sjekiricu u
bun kraj puta do mojih nogu i stao zabezeknut. Svi su se na selu bojali umara, pa i ja.
Gledao sam u umara netremice. Vidio je kada sam ja spustio sjekiricu u grm, bun, pa
je zavikao: Daj vamo tu sjekiricu! Umjesto da pobjegnem kroz gustu hrastovu
umicu, sageo sam se, uzeo sjekiriczu iz grma i pruio je umaru. Nije silazio s konja
(nije sjahao). Upitao me: ta si ovo radio? Odgovorio sam mu da sam pravio srg.
Naredio mi je: Ukloni ovo! Ja sam brzo skinuo srg sa ravi hrastia. On proe putem
na konju, ali se zaustavi i pozva me sebi da mu priem. Letei sam doao do konjanika.
On mi prue vrati sjekiricu i ree: Nemoj vie praviti srg na putu!
Otkasao je odmah dalje putem na kitnjasto osedlanom doratu prema
Kolareviima i dalje ka Raia Gaju (srpskom selu). Nije bilo poznato u naoj okolici
da umar vrati sjekau sjekiru, pogotovu kada mu je oduzme u umi. Meni je vratio!
Kojo je bio sredovjean ovjek, krupan i neomrznut u narodu. Bolje je to nisam
pobjegao u umu, jer da jesam on bi me zapamtio drugaijeg nego to ustvari jesam.
Nije me prekorio kada mi je vraao sjekiricu. Za to mi je ostao u lijepom sjeanju evo
ve sedamdeset i dvije godine (od 1938. godine).
***

51

Mnogo, mnogo godina kasnije, priblino oko pola stoljea, ja u, kao akademski
slikar, profesor i prosvjetni savjetnik za likovnu kulturu u PPZ Tuzla, dobitnik plakete
kao zasluni graanin grada Tuzle kao njen zasluni graanin sluajno upoznati
srednjovjenog gospodina Lazarevia u kancelariji Jugoslavenskog portreta (galeriji
slika).
Rije po rije saznau da je uglaeni gospodin Lazarevi rodom od vlasenikog
kraja (kao i ja) i da je sin nekadanjeg umara Koje Lazarevia.
Zaudio se novi poznanik, gospodin Lazarevi, kada je saznao da ja znam
njegovog au (kako ga on zove) jo iz vremena Kraljevine Jugoslavije, priblino od
1939. godine, kada sam ja imao 13 ili 14 godina.

52

obanske igre

Djeca na selu, bilo da su muka ili enska su mahom obani, uvari goveda,
ovaca, koza, pa i tuka, kokoki, patki i guski... Ona imaju i svoje zabave, igre i
zanimanja. Igre djece na selu su drugaije, pogotovo obana, od ogara njihovih
vrnjaka u gradu.
Djeaci imaju i neto raznovrsnije zabave od djevojica, jer mnoge igre
mukaria curice ne koriste, kao to su npr: bacanje kamena s ramena, natezanje
pomou pale igranje klisa, ieta ili krmae... Zajednike igre djeaka i djevojica su:
igre kole, igre skrivaa, tj. igre skrivanja i traenja (u paprati, bunju, niskom rastinju,
bunju, iza sijena, plastova, stogova) sve pod sloganom: ik pronai me!
Za igru klisa, ieta i krmae potrebne su tipine obanske izraevine:
pale, iarane ili obine, zatim klis mali drveni valji od ljeskove oblice promjera 3
4 cm i duine 5 6 cm.
ie je otesani plosnati komadi drveta, koso zarezan na oba kraja ali sa
suprotne strane, tako da moe odskakati uvis od udarca pale. Pala za klis i ie je kratka
(40 50 cm), a za igru krmae je puno dua (oko 1 m).
Na ietu su ugravirana dva znaka u obliku puta (X), s jedne strane jedan, a s
druge strane dva znaka (XX).
kolu ine osam kvadrata ili pravougaonika; to je osam razreda. Stranice
kvadrata ili pravougaonika (razreda) su duine 40 50 cm. Ugravirani su u zemlji,
najee u ledini. Takva kola od osam razreda traje po tri etiri godine. Iz razreda u
razred se skae na jednoj nozi i to nakon to se ubaci ploica (prvo u prvi kvadrat ili
razred). Onda se skae na jednoj nozi kroz svih osam razreda nosei ploicu ru ruci
nakon njenog uzimanja iz doinog razreda u ruku. Odmor je uvijek u petom razredu.
Kasnije, kada ploica doe do estog ili sedmog razreda mora se i tu malo odmoriti.
Zaboravljanje pravila igra (skaka) gubi igru, pa eka svoj novi red i ubacuje ploicu
iz poetka.
Sve ove navadene igre (klis, ie, kola, krmaa) odvijaju se na ravnim
merajama, omiljenim mjestima okupljanja obana kasno iza podne, kada vie nema
vreline, pa mal (stoka) miruje. Ta mjesta su: Velika ili Mala Ravnica, Prljue, Kahvica,
Demua...

53

ukuljica i koliba

Ambrela ili kiobran je stvar koju imaju samo imunije osobe i to u gradu. Za
vrijeme kinih dana ponesem vreu od kozije i konjske kostrijeti. Ugao u donjem dijelu
vree uvuem u njemu suprotni oak daka i tada stavim sebi vreu na glavu kao
okuljicu. Vrea mi pokrije glavu, ramena, lea i krsta. Tako se u umi kod koza
zatitim od kie i velikog pljuska. Pljusak nekad traje etvrt sata, a nekad i puno due.
Kia zna romoniti po cijeli dan. Tada mi bude hladno, jer vrea prokisne, pa mi
adrbezna koulja, a i gae, takoer budu mokre na meni kao epina od breme za vodu.
Koze su takoer mokre, pa se skupe po dneko gusto lisnato stablo i miruju.
Pod nekom lisnatom bukvom smo zajedno ja i koze. I one ponekad drhte od zime, jer
su ostriene. Meu ilama lisnate bukve se uurim, ugrijem se i onda zaspim u umi
pod bukvom. Kada se probudim vidim da je kia prestala padati. Koza nema, niti im se
uje zvono. Tada me obuzme panika, ne znam kuda su otile koze i na koju stranu da
poletim da ih traim. Najee ih naem u nekim njivama ili neijim kokuruzima.
Jedva ih istjeram iz zijana neijeg vrta ili ita. Napravile bi kr u kokuruzima ili
neijoj buraniji, ali utim, jer sreom domain nije vidio. Inae bi me kazao amidi da
sam slabo uvao koze tog dana, pa su bile u zijanu, tj. u njegovim kokuruzima, ili
vrtovima buranije, tikava, luka, kupusa... U tome sluaju bih dobio batina od amide
kada pred mrak doem s kozama kui.
Ovako neotkriven u zijanu, idem rahat sa kozama kui. One su site i zadovoljne
(meusobno se u putu igraju). Kada stignem u Kolarovie zatvorim koze u njihovu
huderu, a onda skinem sa glave i lea mokru i vrlo teku vreu i prebacim je preko
srga da se do sutra ako Bog da osui. Jeda sutra bude lijepo i ne bude kie. U tome
sluaju u na zgodnom mjestu u umi napraviti kolibu od lisnatih grana, dviju ravastih
oblica i srga. To bi esto uradio na nekoliko mjesta u umama i u njima boravio dok
kia sipi, lije ili pljuti. Dok kia pada i koze miruju i preivaju pod nekom velikom
lisnatom bukvom, ja boravim u napravljenoj kolibi od lisnatih grana, soha i srga. Ali,
san me prevari i u kolibi zaspim.
Najmije mre uvati koze kada pada kia. Nejma se gdje skolniti od kie.
Sklanjam se pod neku kruku ili jabuku, a u umi pod bukvu, ili kakav hrast ija je
kronja gusta, puno lisnata. Ne gonim koze u umu, jer je sve mokro.
uvam ih pored ume, a ja sam na njivi. Ljeti su koze i ovce ostriene, pa ni one
nee na kiu u umu, jer se pokvase, pa drhte od zime. Tada izlaze na sunce i griju se
kao i ja. Fes na glavi je crvene boje i bez kalufa. Na kii puta crvene muzge niz lice,
vrat i prsa, pa sam tada aren, no, ne mari, glavno je da se na meni, na suncu osue

54

kouljai duge gae, saivene od adrbeza. To je ono platno od kojeg emo mnogo
godina kasnije crtati crvenom bojom velike portrete komunistikih funkcionera:
Marksa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Tite, Kardelja, ilasa, Moe Pijade, ure Pucara...
za prvomajske praznike.

55

Kozija babica

Ovce se janje u februaru, a koze koji mjesec kasnije, u martu ili aprilu.
Nekoliko puta sam bio u situaciji da sam morao pomagati kozi da se ojari. Za
mene kao njihovog uvara je znak da e se koza za kojih par sati ojariti pojava bijele
sluzi ispod repa. Dok ostale koze u umi miruju, ne jure, nego polako brste lie
porodilja obino lei usamljena pod nekim stablom, tiho mekee i esto se napinje.
Iz nevelike udaljenosti posmatram porodilju. Kada se ukae jarea glavica
ekam hoe li jare iskliznuti iz koze. Ako jare ne izlazi, a koza drei, tada priem kozi i
lagano uzmem sa obadvije ruke sluzavu jareu glavicu. Gledam u kozu i ekam
trenutak kada se ona napne. Tada lagano povuem sebi jare iz koze. Postupak ponovim
strpljivo nekoliko puta, pazei da je ne boli i da ne otetim jare.
Kada jare isklizne iz koze, tada mu skinem sa glave sluzavu, bistru, providnu
kouljicu i prepustim ga njegovoj materi da ga ona olie, tj. okupa.
Nakon to proe sat dva vremena od momenta kada ga je koza ojarila jare
pokuava da se digne na svoje noge. I kada uspije da ustane tada se lagano tetura.
Putem do kue nosim ojareno jare. Koze gonim putem pred sobom. Jare nosim u
naruju. Mater mu ide za mnom, nekad uporedo samenom, gleda u jare i tiho mekee.
Tu vee ostavimo jare da prenoi s marerom. Ovakav prizor sam imao nekoliko puta.
Zapamtio sam imena dviju koza koje sam poraao na opisani nain: Cvatku i
njenu ker Labudu.

56

ta sam sve pravio ili majstorisao u Kolareviima tokom uvanja

amidinih koza

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Drvena gvoa za hvatanje kreja (prva na Kosi za vrijeme oevog ivota).

Kreje (ekrtaljke)
Kuice i Vodenice (kraj puta i na potoiu).
Sepetie i korpe od ljeskovine za trenje i slino.
Pite od orahove oble grane.
Trube sa piskom od johove kore s granice.
Tamburu od trenje iz Vlake krevine.
Gusle od orahova drveta (pokivao ih jareom koicom i teneetom limom).
Gusle j eu isto vrijeme pravio i Hasan, amidin (ubili su ga partizani na kraju
Drugog Svjetskog rata Blajburg).
9. tap (s kukom) od javorova izdanka.
10. Mali sandui (od kljenovih daica) za uvanje svojih ispisanih papiria (ostao
na Rafu amidine sobe u Kolareviima 1941. godine kada sam odselio u
saonama u Vlasenicu Aganoviima). Na papiriima sam biljeio kojeta, ali
nisam znao datuma niti godinu. O datumima u saznati tek kada poem u kolu
1942. godine.
11. Kaice (mala buradi).
***
Sve to sam pravio bilo je u veliini maketa, osim bugarije i gusala koje su bile
u prirodnoj veliini i upotrebi.

57

ta je prorekla hodinica Kamenika

Jedne veeri doe na sijelo amida Sulji hoda Mehmed Dautovi sa svojom
enom hodinicom. Svi su je zvali Hodinica, ali i Kamenika (zato to je rodom iz
Kamenice). Bila je razgovorljiva i voljela je djecu, pa i mene, posebno radi toga to
sam bez roditelja. Sijelili smo u sobi. Strina je donijela puno reeto jabuka, oraha, suhi
ljiva i kruaka za sijeldije. Sjedio sam na patosu ispred hadinice, koja se prema meni
odnosila sa puno panje i saaljenja. Pretraujui prstima po kosi i tjemenu moje glave
zapazila je neki znak na tjemenu moje glave (oiljak, ili neobini svrtak kose na
tjemenu, - ne znam) i rekla: Mustafa e biti veliki ovjek, postat e poznat! Tu svoju
izreku objasnila je na osnovu nekog svrtka kose i jo nekog znaka kojeg je primijetila
na mojoj glavi. Samo donekle sam je razumio: da mi prorie neku veliinu, da u
postati poznati ovjek. Pomislio sam u sebi: Daj Boe! Ali nisam vjerovao u istinitost
njenog predvianja, pogotovo zbog stanja u kojem sam tada bio i ivio.
Bio sam odlian i redovan polaznik mejtefa, i poboan. Redovno sam klanjao
sabah i akam, uz ramazan esto postio Bio sam obane, posluan i ovisan o amidi,
jer nisam imao nijednog roditelja
Dvadeset godina iza ovoga sijela i vie, i proricanja hodinice Kamenike ja
sam stekao akademsko obrazovanje naslov Akademskog slikara, zvanje profesora i
strunog savjetnika za likovnu kulturu (prosvjetnog savjetnika u PPZ Tuzla), lanstvo u
ULUBiH; evidentiran sam u knjizi: Ko je ko u Bonjaka (izdanje Vijee kongresa
bonjakih inetelektualaca, Sarajevo 2000. godina, strana 319).

58

Bozuk ili Boi

Ramazan i Bajram su redovno i posebno doekivani i ispraani.

U Kolareviima i Smajiima obiljeavan je na odreen nain i Bozuk (Boi).
To su inila djeca. Ustaju rano. U vunenu arapu svako za sebe naspe zrnja kokuruza,
penice, zobi... Zorom idu od kue do kue i lupaju akom u vrata, bude domaina na
sat i vie prije zore. Obino ustaje domaica i puta djecu u sobu u kojoj domain sa
ostalom eljadi spava. Zasipamo domaina smjesom zrnja iz arape dok on jo lei u
postelji i blagosivljavamo ga: Ovoliko ti goveda bilo! Ovoliko ti ovaca bilo! Ovoliko ti
koza bilo!... Domaica daje svakom djetetu suhih ljiva, kruaka, oraha... i po lokum
eninog maslenjaka romboidnog oblika.
Po izlasku sunca Bozuk prestaje. Djeca jedu ono to su dobila obilazei kue u
selu, a Bozuk pada u zaborav.

59

urev dan

Njemu smo se mnogo radovali i jedva ga ekali, jer je on oznaavao kraj zime i
poetak ljeta. Nema vie snijega, sve je ulistalo i ozelenilo. Kukaju kukavice u
gajevima, Ravnama, Haluzi... Djeca im se rugaju: Huhu, huhu... huhu!
Na sam urev dan (nismo znali da je to 6. maj, niti koja je godina) ustajemo
prije izlaska sunca, umijemo se na bunaru taze vodom i poljuljamo se malo na
improviziranoj ljuljaki u kui ili na dvoritu.
U umi dok uvam koze napravim ljuljaku od velike, dugake grane sa kukom
i dosta lia na njenom vrhu. Zakaim kukastu granu za debelu vodoravnu graninu
nekog velikog stabla. Lisnati dio grane spletem za sjedalo. Na takvoj ljuljaci se
povremeno ljuljam kada se naem kod nje s kozama u umi. Na popasku (na podne)
idemo svi kuile u prirodu sa rukom i punim velikim ankom mlijeka varenik.
Ruamo u hladovini nekog kronjastog stabla. Na kraju zahladimo varenikom
slatkim mlijekom. urevdanski ruak se zavrava prskanjem mlijekom iz auka sa
drvenim kaikama po sistemu: ja tebe, ti mene... Po narodnom shvatanju ljeto traje od
ureva do Mitrovdana, tj. od 6. maja do 8. novembra svake godine.
Radovanje siromanog svijeta urevu ili Jurijev danu kao poetku ljeta je
prestalo za vrijeme komunistike Jugoslavije, jer je u dravama pod komunistikom
vlau proslavljan 1. a ne 6. maj, kao najvei dravni praznik dan radnike klase.
Inae, stoljeima j eobiljeavan urev dan kao kraj zime i poetak ljeta meu
kranima i muslimanima sve do 1945. godine.
U novije vrijeme informativni mediji nazivaju urev dan najveim ciganskim
praznikom.
Valjda je po srijedi politika. Krani imaju Boi, Uskrs Vaskrs, a muslimani
bajrame, pa neka onda Cigani kao najvea nacionalna manjina imaju urev dan kao
svoj najradosniji praznik.
obani imaju poseban razlog to se raduju urevu danu poetka ljeta i
prestanka zime.
Zimi je uma bogata dubokim snijegom i njegovom kitinom, a ljeti zelenilom i
dubokom hladovinom.

60

Orasi

Posebni su doivljaji sa sakupljanjem oraha, naroito po umama. Za vremena

stare Jugoslavije, a prije nje pogotovo, po umama je bilo mnogo stabala oraha.
Pojedina mjesta u umi bila su obrasla preteno stablima oraha, pa su se takvi
predjeli nazivali Oralje, ili Oraje. Naroito je bilo puno orahovih stabala po umi
smjetenoj izmeu hrastovinom obrasle Dubrave i jahovinom i smrdikovinom obraslih
Stublia.
Oraha je bilo i u drugim umama, naroito u Osoju i Debeljaku.
Orasi se ponu kokati i puiti na granama koju heftu prije zvanine jeseni. Kao
obani uvari stoke znali smo za jesen, zimu, proljee i ljeto, ali nismo imali pojma
kada ona nastaju i prestaju.
Kada orasi dozrijevaju oni se na stablu pue i kokaju, a onda za vrijeme vjetra,
osobito kie opte padaju na zemlju. Svaki bi dan nakupio po punu torbu opuenih, a
i neopuenih oraha. Iza dugotrajne kie znao sam nakupiti po dvije i tri pune torbe
oraha, opuenih i neopuenih.
Kui mogu ponijeti samo jednu punu torbu oraha, a ostatak sakupljenih oraha
sakrijem u umi, u bunju, pokrijem sa paprati da neko ne nae. Po sakrivene orahe
doi u koji drugi dan, jer ih niko nee otkriti, nai.
Orahe koji se jo ne mogu puiti, a obrao sam ih ili opucao motkom sa grana
sakrivao sam takoer u umi, u bunju i gustoj paprati, da nadou za puenje, za
desetak dana.
Sakupljene i osuene orahe na suncu i dimljivom tavanu amida Suljo e prodati
na jesenskom vaaru u Vlasenici, a meni i svome Dilbi kupiti zajedniku bugariju na
istom vaaru za 7 starojugoslovenskih dinara. Vrijedi nama bugarija dva tovara (etiri
velike kastrijetne vree) oraha valjda kao nagrada. ta e, takvi smo bili, ko djeca.

61

Pota ili saobraaj

Tako su se nazivali autobusi koji povezuju dva ili vie gradova, npr. Sarajevo
Zvornik Vlasenica. Za stare Jugoslavije sve do poetka Drugog Svjetskog rata
nisam imao priliku da vidim kamion niti luksuzno vozilo, jer sam ivio na selu i daleko
od glavne teste.
Vie puta sam vidio potu ili saobraaj (autobus) i motor, kojeg tada nismo
zvali tako, nego prdavac.
Par puta sam vidio dva autobusa. Jedan je bio crvene boje, a drugi zelene.
Zeleni autobus je bio vlasnitvo zemljoposjednika Kadia iz Vlasenice, a crveni
Maia iz Zvornika. Saobraali su jednom dnevno na liniji Zvornik Vlasenica
Sarajevo. Jedan je polazio iz Sarajeva, a drugi iz Zvornika. Pozadi su imali uraene
metalne ljestve kojim se pomonik vozaa penjao na karoseriju autobusa, ograenu
niskom metalnom ogradicom. Na karoseriji je kondukter primao od putnika kofere i
drugi prtljag i slagao po karoseriji autobusa. Na kraju bi sav putniki prtljag prekrio
ceradom i na vie mjesta bi je vezao za metalnu ogradicu, ugraenu naokolo autobuske
karoserije.
Konano bi siao sa karoserije autobusa niz metalne ljestvice i krenuo, ne drei
se puno vremena. Kad god krene i kad god stane, ba ga briga.
Pote su ile sporo, naroito kada se testa penje navie, uz brdo. Autobus tada
puno hri i prai. Kada proe cestom ostaje smrad goriva, gume, zatim gusti oblak
praine i dima.
Poneki vragoljasti djeak sustigne autobus dok on ide lagano navie, zaskoi na
prvi stepenac ljestvica i vozi se sve dok autobus ide polako uz brdo, a kada pota
ubrza on naglo skae i po inerciji se poloi potrbuke po makadamskom pranjavom
putu prekrivenom gustom prainom i dimom.

62

Felber Haim Jelinovi

Znao je proitati pozivke pisane perom u Vlasenici. Pravo prezime mu je

Sinanovi. Haim je na medlis odbornik u optini Donji Zalukovik. Jedini je
pismeni ovjek u naoj blioj okolici i to samouk. Bio je duhovit, sa smislom za humor.
Njegovi sinovi Emin, Suljo i Redo ili su, kada i ja na sabah (u mejtef) pred hodu
Muhameda Dautovia. Haim je bio kaplan u vojsci zbog ega smo ga cijenili. Kae
nam da je mutrao vojnike i uio ih da znaju koja im je desna, a koja lijeva strana
(slama sijeno, slama sijeno, desno lijevo...). Meni je pred rat doviknuo: Ti e,
Mustafa, idueg ljeta imati prepis, tj. 1940. godine prvu vizitu za soldaciju. Nisam imao
taj prepis 1940. godine, a 1941. godine u aprilu se i zaratilo...

63

Hoda Mehmed Dautovi

Pred njega sam, zajedno sa drugim polaznicima iao na sabah, tj. mejtef dvije
godine za redom. Mejtef se obavljao prije podne u hodinoj kui i to samo zimi. Uila
su se sureta, dove i kako se koji namaz zanijeti, ta se ui, kako se klanja... Sufaru je
znao itati samo njegov sin Uzeir najbolje od nas. Ne znam da li je hoda Muhamed
znao latinino ili irilino pismo. Nosio se kao i ostali seljaci. Kod hode Muhameda
sam znao sva sureta Amenice, sve do sure Ame.
Ogasulio je moga oca i klanjao mu denazu u Kolareviima.
Sam sebi sam govorio: Volio bih da hodam paljivo po blatnjavom putu kao
(to hoda) hoda, jer on ne upralja opanke kao ja, ve bira gdje e stati opancima i
zaobilazi blato. Ja mljaskam i ublatim se do koljena. Ubili su ga etnici n anamazu, koji
nije pometao.

64

Avdo Badi

Hitar u kopanju kokuruza u prvu i drugu ruku (pregrt). egrt, veseljak, ponekad
zafrkant, ali bezazlen. Blii je siromahu nego srednje ivuem seljaku.
Volio se natjecati prilikom kopanja kokuruza ko e prije istjerati svoju postat
do vrha njive. U tome mu nije bilo premca.
Njegova besjeda meni u Hoberima 1940. godine bila je, ini mi se, uvod u
preokret i nagovjetaj moje sudbinske budunosti. Da nije bilo njegove prie u
Hoberima ja se navjerovatnije ne bih nikada obreo, prvo u Vlasenici (u februaru
1941.) i pola godine kasnije u Sarajevu (30. avgusta iste godine), a onda u Djeijem
domu i koli.
Ni on toga nije bio uope svjestan da e njegova lamentacija okrenuti iz temelja
moju sudbinu. Stoga ga ovdje i evidentiram.

65

Nagovjetaj svitanja

Krenulo je iz Hobera
Hobera su prostrana hrastova uma, koja se prostire od potoka ispod Kolarevia
i Badia njiva i drugog potoka na suprotnoj strani ispod sela Durii. uma je
carevina, u kojoj svako sijee ta mu treba, uvajui se pri tome jedino umara da ga
ne uhvati i oduzme mu sjekiru. Od potoka ispod Mria i Kolarevia njiva Hobera se
pruaju na vie uzbrdo i prelazi u visoravana, pa se po tome sputaju do drugog
potoka ispod Duria. S ove strane, tj. Dugih (svjetskih Kolarevia i Badia) njiva
Hobera ine etiri uzduna polukruno valjkasta brda, obrasla hrastovinom, dok su
doline pune bukovog, hrastovog i drugog rastinja. Ta etiri valjkasta brda pruaju se
uzbrdo i lie na zaobljene lijehe luka, a razdvajaju ih tri kanjona u kojima nema vode
bez velikih pljuskova i snjegova. Sva etiri brda nestaju pri vrhu i prelaze u prostranu
zaravan.
Sredinom umovite hrastove zaravni prolazi iroki seoski kolski put od Donjeg
Zalukovika, Pijuka, Kuselja i ide kroz Mrie i Raia Gaj za Vlasenicu. Ta velika
ravan puna pravih i visokih hrastova ponovo se obara na nie i spua do potoka ispod
Duria.
obani rado gone svoj mal, osobito koze u Hobera u kojima ima puno hrastovog
ira, a u udolinama izmeu brda izobilje lisnatog rastinja, ali i trave... U Hobera sam
odgonio koze esto sam, a ponekad sa Sabrijom Kolarevi, ili sa Redom Jelinoviem
(pravo mu je prezime Sinanovi). Jednom prilikom smo u Hoberima ja i Redo
pokuali uhvatiti u duplju debele, ali kratke bukve veliku sovuljagu (sovu). Ja sam
ostao u strani s one strane potoka na suprot stare debele ali niske bukve, iz ijeg duplja
je virila sova, tako da sova gleda u mene dok Redo ne obie okolo i s lea bukve i
duplje u kojoj je leala sovuljaga. Redo se uzverao uz bukvu, skinuo svoj sukneni
kaput i s njim zaepio duplju (rupu) na bukvi u kojoj je bila sova. Zavukao je ruku u
kaputom zaepljenu duplju, poeo da izvlai sovu napolje, ali je zagalamio. Ja sam s
druge strane potoka vikao: Dri, dri! No, on ju je pustio i sova je otprhnula u umu.
Kada je siao, pitao sam Redu: to si je pustio? On mi ree: Grebe me kandama
po rukama, izvalila velike strane oi i hoe da me kljune u glavu! Vjerovatno da je
sovuljaga u upljoj bukvi polagala svoja jaja i legla sovuljadi.
Hobera su puna pravih i visokih hrastovih i delovih stabala, vrlo podesnih za
izradu duga za kace, direka i greda za kue, parmaka za dugotrajne ograde. Posljednji
put sam bio sa svojim kozama u Hoberima; mislim po sadanjoj najpriblinijoj procjeni
da je bila jesen i godina 1940. Hodajui s kozama po Hoberima naiao sam na dvojicu

66

brae sjekae: Rahmana i Avdu Badia, iz oblinjeg sela Smaijia. Rahman je bio
boljeg imovnog stanja, a Avdo slabijeg. Avdo je bio veseljak, sklon zadirkivanju,
ironisanju i marifetlucima, pravljenju smutnji... Njegovo selo Smajii su udaljeni od
Kolarevia petnaestak minuta hoda.
Koze su se sjatile na lisnati dio oborenog ela, a ja sam priao sjekaima. Rezali
su taze oboreni el na odreene duine, cjepali utuke i tesali proce za ogradu. Obojica
su me dobro znali, jer su dolazili amidi svake godine na kopanje kokuruza u prvu i
drugu ruku, Rhman rijetko, a Avdo redovno. Otpoeli su razgovor sa mnom. Nakon
kraeg uoptenog prianja, Avdo je preao na lamentiranje: Preao je na konkretni
razgovor o mom ivotu kod amide, poeo da mi govori kako ja daba sluim,
amidu, kako bi amida trebao da me plaa to mu uvam koze... Detaljno je razraivao
svoju priu. Na kraju me pozvao da odem od amide i da doem Avdinom bratu
Rahmanu i budem kod njega. Rahman je imuan ovjek, ima samo enu, a nema djece.
Ja treba da budem posluan i dobar. Rahman ima puno zemlje, sam je sa enom, nema
mu ko da uva goveda, nema djece, (a po to si ti bez roditelja on bi tebi prepisao
svoju zemlju, kuu...). Kod amide nee imati nita... Daba mu radi i uva koze. U
Rahmana je veliki imetak i tebi bi ga prepisao! Doi Rahmanu, on e te paziti kao svoje
dijete, hraniti, odjevati, obuvati. Nee imati teka posla, uvae goveda i nee nita
drugo raditi. Bie ti puno lake nego kod amide...
Dugo me je taj Avdo ubjeivao da odem od amide Sulje i doem njegovom
(Avdinom) bratu Rahmanu. Zavodljiva pria, nema ta!
Sa takvom priom zavodljivom za djeaka mojih godina i uslova pod kojima
sam ivio kod amide povjerovao sam da e mi biti prepisano veliko imanje kao
posvojetu i razmiljao...
U povratku toga dana iz Hobera pred sami mrak, kada je sunce bilo pri zalasku
odbio sam koze od Vratnica da same idu putem amidinoj kui, a ja sam otiao
Rahmanu Badiu. Uao sam u njegovu kuu i posjedio u sobi oko pola sata. Ne sjeam
se niega, osim tajca. Niko nita sa mnom nije razgovarao, a nije imao ni ko. Rahman i
Rahmanovica su namirivali svoje krave. Ve je bio crni akam kada je u sobi uao
najstariji amidin sin Mujo i odmah me poveo sa sobom kui u Kolareviima. Putem
kroz Hrastik me prekorio. Kud ba da ode Badiu, jednom bijelom Ciganinu! Pa da
si otiao kakvom uglednom ovjeku, a ne Badiu! Nekako bi te i razumio.
Oekivao sam, kada doemo kui da e me amida izlemati. Uli smo utke u
kuu. Ve je bio crni akam. U kui je bio tajac. Amida nije ni progovorio nijedne
jedine rijei, kao i ostalui ukuani. Valjda je amida imao u vidu da sam u ptpunosti
savladao oba pisma, latinicu i irilicu, znao svata izraivati od drveta, bio posluan, u
mejtefu najbolji i kao takav prednjaio u njegovoj kui. I komije su me voljele i
zapaale da umijeem i pismenou otskaem od svojih vrnjaka u okolici. Sutradan
sam nastavio raditi to treba i uvati koze. Izgledalo je da se sve zatakalo i smirilo.

67

Helem neise! Proi e nekoliko mjeseci od Avdinog zavodljivog primamljivanja

mene da odem od amide i doem Rahmanu. Izgledalo mi je da je to postalo prolost i
palo u zaborav. Za tih nekoliko mjeseci amida je smiljao za mene rjeenje: da me
dade na brigu i opskrbu drugoj (uglednoj) porodici, roakoj, razumije se. Ja o tome
nita nisam znao i slutio, ni u snu mogao sanjati. Jednostavno, nastavio sam ivot i rad
kod amide kao i do sada, kao da se nita nije ni dogodilo, niti sam mogao dosanjati
kakva e prekretnica u mome ivotu nastati. To nije znao ni amida, koji je smiljao:
kome da ga dadem na dalju brigu i skrb? To ni sam amida nije mogao znati ni u snu
pretpostaviti, kada je dogovarao sa dalekim roacima u Vlasenici, da me prime kod
sebe za posluivanje u kafani da time trasira put u moju srenu budunost. Ni on, a ni
ja nismo mogli pretpostaviti da se ja vie nikada neu vratiti u Kolarevie, niti na selo
da u njemu ivim, kao ni to, da e me okolnosti ratnih neprilika odvesti u Sarajevo, u
osnovnu, zatim srednju i na kraju visoku kolu u Zagrebu, te na kraju u Tuzlu gdje u
zasnovati porodicu i ivjeti u vlastitoj kui do kraja ivota. Sve je to bila tajna, kako za
mene, tako i za amidu slino kao to je tajna ljudski ivot nakon smrti.
Da idemo realnim redom.
Kada amida radi sa volovima Galonjom i Garonjom: dovlai drva iz ume,
sijeno i slamu iz njiva, ili odvlai drva u Vlasenicu redovno uzima sa sobom Dilbu da
ide pred volovima i vodi ih. Smatrao je da ja za taj posao nisam vjet, pa me nikada nije
ni uzimao za taj zadatak i ja sam se smatrao poteenim. Isto tako, kad amida ide u
Demat, na moju babovinu, da trese ljive, jabuke ili orahe mene ne vodi nego uzima
sa sobom Dilbu. Intimno sam osjeao elju da odem u svoje rodno mjesto, vidim
babinu kuu i zemlju Kosu, ali tu elju nisam smio amidi iskazati. Da sam smio rei
amidi to osjeam, vjerovatno da bi me poveo na moju babovinu. Dakle, umjesto da
povede mene na moju babovinu on je redovno vodio Dilbu, ne znam zbog ega.
Dakle, amida Suljo nije nikad uzeo mene da idem s njim pred volovima.
Sasvim neoekivano za mene, jednog jutra mi ree: Mustafa, ti e ii pred
volovima sa mnom u Vlasenicu da izvlaimo ubre iz tale Ejubage Adanovia na
njegovu njivu u Brezovce. utio sam. Nisam ni u snu mogao shvatit zbog ega to
amida odreuje mene, a ne Dilbu, kao to je to uvijek inio do sada. Ejubaga je imao
duan u svojoj prizemnoj kui, okrenut prema ulici. Iza kue je bio mutvak, a pozadi
njega, malo ulijevo zidanu talu. Ejubagina njiva u Brezovcima bila je udaljena od
grada 1,5 do 2 km. Amida se redovno pdmirivao u Ejubaginom duanu na veresiju do
jeseni.
Imao je Ejubaga enu Zejdu i etiri cure: Muliju, Umiju, Muniru i Razu. U tali
je drao dvije krave, koje su uvale naizmjenice jedna od Ejubaginih cura. Svaku svoju
curu nauio je da radi u duanu i svaka je bila odgovorna. Preko puta Ejubagine kue
na istoj strani ulice nalazila se uvena (u to vrijeme) Aganovia kahva, vlasnitvo
Mehage i Ahmetage Aganovia, bliskih Ejubaginih roaka.

68

Izgleda da je amida posredstvom Ejubage ugovorio sa Mehagom i

Ahmetagom za mene da radim u njihovoj kahvi, budem stalno u njihovoj kui, s tim da
me hrane, oblae i obuvaju i mjesecno mi daju stotinu starojugoslovenskih dinara. O
ovim pojedinostima ja u saznati na kraju dananjeg dana. Toga dana nije bilo hladno
ni velikog snijega. Mogao je biti mjesec februar 1941. godine. U to vrijeme ja nisam
znao nizakakve mjesece ili godine; to u saznati koji dan kasnije u kafani od nekog
graanina Vlasenanina. Znao sam za zimu, ljeto, pramaljee i jesen. Zimu nisam
volio, a pramaljeu, ljetu i jeseni sam se radovao.
Nisam ni u snu pomiljao ili znao da ja danas trajno napuam Kolarevie, selo,
obanluk...
Samog trenutka polaska iz Kolarevia sa amidom i volovima, te puta preko
Bikine vode, Raia Gaja, Jarovlja, Damdica, kao i dolaska u Vlasenicu slabo se
sjeam. Samo znam da je amida iao pred volovima do Vlasenice. Znao sam samo da
idemo izvlaiti ubre iz Ejubagine tale u Vlasenici na njivu zvanu Brezovci u
amidinim saonama. Nita mi amida nije govorio zbog ega je mene poveo da idem
ispred volova, niti o svojim planovima sa mnom. Izvukli smo jedne saone ubreta u
Brezovce. Kada smo se vratili u grad amida me svrati u Aganovia kahvu i ree mi:
Ti se ogriji, ja u sam sa volovima izvlaiti ubre u Brezovce. Budi ovdje i griji se kod
Mehage.
Premda je Aganovia kafana bila najuvenija u Vlasenici u narodu poznata
pod imenom Aganovia kahva, bila je za dananje prilke vie nego skromno
opremljenja. Stolovi od obine trenice nisu bili zastrti nikakvim stolnjacima. Mjesto
stolica su obine klupe, nainjenje od debelih, poput fusni trenica, dugake po dva, do
dva i po metra. Toliko su bili dugaki i stolovi. U proelju kafane bio je odjeljak u
kojem se pravila kahva i jedna stalaa sa suem za kahvu i aj. Alkohol se nije sluio.
Dezve, fildani, tablje za kafu nosile su pravo obiljeje tadanjeg kafanskog ivota
isto kao to viamo i danas po kafanama Baarije. U kafanu su dolazili kako ugledni
ljudi, tako i obini posjetioci iz grada i najudaljenijih sela i zaselaka. Nalazila se na
samom ulazu u grad, udaljena od zgrade Sreza (sada Optine) jedva pedesetak metara.
Kasno poslije podne amida je navratio u kafanu. Pomislio sam da je doao po
mene da idemo u Kolarevie. Meutim, odmah me upitao: Hoe li ostati kod Mehage
u kafani, dodavi: kod njega e spavati, hraniti se, imati odijelo, obuu, i 100 dinara
svakog mjeseca? Pristao sam, a nisam smio ni odbiti. Uostalom, iviu u gradu...

69

III

ivot u Vlasenici

Februar august 1941.

Sutradan me odveo Ahmo Aganovi u jedan duan na ariji, mislim da je to bio
Tihia duan i kupio mi odijelo smee boje, koulju, cipele i fes. Nogavice pantalona su
mi bile poduge, pa su mi ih odozdo jednom dva podvili zavrnuli, a nisu podrezali ni
zaili. Tih dana je bila susnjeica i bljuzgavica, ali nije bilo hladno. Ulice i sokaci su
blatnjavi, jer nisu bile asvaltirane. Grad nije imao elektrine struje, pa su po ulicama u
mrak paljenji fenjeri, a u kuama, radnjama, duanima i kafanama lampe (lambe). U
kuama nije bila provedena kanalizacija ni vodovodna instalacija. Narod se snabdjevao
vodom sa esmi, kojih je bilo puno po gradu. Voda se donosila u ugumima, rjee u
ibricima. esme su metalne, lijepo oblikovane. Pritiskom ventila dlanom voda suklja
u ugum jakim mlazom. esto se eka kod esme na red. Svako ima dva uguma.
esmi je bilo po cijelom gradu: kod sreza, kole, crkve, na raskru za uljkovie (kod
Samardije), Zaogradom, kod Lagera...
U Aganovia kahvi je bilo lijepo. Mehaga i Ahmo su pravili kahve i ajeve, a ja
sam ih odnosio muterijama. Novine su se itale u kafani na glas, jer je bilo vrlo malo
pismenih ljudi, pogotovo sa viom naobrazbom. U Vlasenici je bila samo jedna
etverorazredna osnovna kola, i to ona kod oraha blizu Nove damije. Dok bi Adem
mesar veoma glasno itao novine, u kahvi je vladao tajac, svi su paljivo sluali i
gledali u itaoca. Koliko se sjeam, Ahmo je redovno za kafanu uzimao novine.
Petkom su seljaci dolazili svraali u Aganovia kahvu vie iz radoznalosti da uju
ta se pria u kahvi, hoe li biti rato..., nego da popiju kahvu. Obinim danom u
kafanu su dolazili graani od ranog jutra do akama i zatvaranja kafane. Redovni
jutarnji gosti Aganovia kahve bili su: kadija Hadiomerovi, mladi inovnik sreza
Hasanefendi, Akif Begovi, Alispahi, inovnici iz sreza kojima nisam znao imena,
andari, finansi, Adem mesar... Odnoene su kahve i ajevi u srez i oblinja tri etiri
duana (Manojlu, Sumbulu, Lezi...). Zuhdija Hasanefendi (otac ili brat spomenutog
sreskog inovnika Sulje) imao je veliki posjed sa kuom, talom i malom (sa slugom)
u Maleevini blizu Kolarevia i Krevine, (izmeu Raica Gaja i Pelagia). Veliko
stado ovaca uvali su (uz obana) dva velika psa: apov i Grivov. Suljo (mladi
inovnik sreza) Hasanefendi, dolazei esto u Aganovia kahvu saznao je od Mehage
da sam ja nauio oba pisma (sam) uvajui koze po Ravnama, Osoju, Hoberima...

70

Zatraio je od mene u kafani da napiem pred njim svoje ime i prezime. Zadivio se
mojim rukopisom. Uz svoje ime i prezime napisao sam i godinu: 1940. On me poui da
je 1940. godina prola i da je sada 1941. godina. Od tada pamtim godine, (a mjesece u
nauiti iduih godina u koli u Sarajevu).
Nakon par dana taj gospodin me ugledao sa prozora sreske zgrade na vodi kod
esme i pozvao da priem zgradi ispod njegovog kancelarijskog prozora. Spustio mi je
na tankoj pazi flaicu tinte, dralo sa perom, okieno kiticom arene vunice. Vie ga
nikad nisam vidio, niti sam saznao ta je bilo s njim. Ubili su ga etnici avgusta
mjeseca 1941. godine, saznao sam. Sin mu sada ima 73 godine (2014. godina), a zove
se Namik, roen 1941. godine.
Pazarnim danom svraali su u kahvu petkom i ugledni ljudi sa sela: Omer
Berbi, Mio Drakuli, Mujo Begi, hoda Medo, Brgulja, Salko Redi, Avdulah
Muminovi i mnogi drugi manje ili vie poznati seljaci, ali i graani raznih zanimanja.
Obinim danom, kada nema posla u kafani, ja sam izvodio dvije krave na pau u polje.
Aganovii su imali zemlju iznad Kurtia i jednu dugu njivu u Tabhani, na lijevoj strani
teste koja ide za Milie, Novu Kasabu i Zvornik. esto bi iz kafane uzeo komad novine
da itam kod krava u polju. Aganovia kua je bila gore u gradu, ispod arije (pored
dananje zelene pijace). Kua je bila od ulice zaklonjena visokom drvenom tarabom. U
avliju se ulazilo na vrata, iznad kojih je bila sjajna bronzica. Kada se vrata otvore
bronza zazvei. Spavao sam sam u sobici. U avliji je bila velika dugaka upa
daara. Imala je dvije prostorije, jednu za drva, a druga je bila sa jaslama za krave.
Vlasenica je bila puna bai i vonjaka. U tim jaslama, u upi, gotovo u centru grada,
uhvatio sam velikog zeca, jedva sam ga svladao, jer me grebao. Ne sjeam se ta sam s
njim uradio. Znam samo da sam ga pokazao ukuanima Mehaginim. U slobodno
vrijeme sam esto bio sa Ejubaginim curama: Mulijom, Umijom, Munirom i Razom
(nijedna vie nije iva dok ovo biljeim nakon 68 godina, tj. 2014. godine).
Ejubagine cure su me puno pazile. Davale su mi esto da jedem, premda nisam
bio gladan niti ega eljan.
Hranio sam se i spavao kod Mehage i Ahme. Kod njih sam imao spavanje,
odjeu, obuu, pranje... Obadvojica su me zavoljeli i nikada me nisu bilo za to
prekorili. Zvali su me: roo. Odnosili su se prema meni kao usvojenim siroetom.
Ejubagine cure, kada doem kod njih operu mi ruke mlakom vodom i sapunom,
odreu nokte makazicama, nekad i malo koice. I one su me prihvatile kao svoga,
naruito Mulija i Munira. Kod Aganovia mi je ivot bio dobar, posao lagan, hrana
ukusna i kalorina. Svi smo jeli istu hranu, nije bilo odvajanja, osim to je svako imao
svoj tanjur.
Posao u kafani je bio lagan, a i izvoenje krava na pau takoer nije bilo teko.
Vodu sa oblinje uline esme koja se nalazila na uglu dviju glavnih ulica kod sreske
zgrade donosio je u kafanu neki siromah Ragib. Ja izuzetno rijetko kada nema toga
Ragiba.

71

Ni kod kue gore u ariji nisam radio nita, osim sto bih donio po potrebi vode
u ugumu sa esme kod Samardije (on ima svoje pravo ime i prezime, a narod ga je
tako zvao jer je izraivao samare za konje). Bio sam posluan, pa su me svi pazili.
Ahmo bi mi vrlo razborito objasnio kako da obavim odreeni zadatak. Inae je bio
strog i ozbiljan. Kada izvrim obavezu on mi rekne: aferim! Bio sam lijepo odjeven.
Nekoliko puta sam iao sam na akam u staru (drevnu) damiju na ariji. Bio
sam poboan, pa su me i zbog toga volili. Stara damija je bila vrlo lijepa i na dobrom
mjestu, vrlo blizu arije. Sagraena je sva od drveta pokrivena jeleovom indrom, na 4
vode, kao i sve kue u Vlasenici, osim zgrade sreza. Samo etiri do pet kua je bilo
pokriveno crijepom. I Kadia hotel (jedini u Vlasenici) je bio pokriven indrom. Pred
damijom je bila velika, vrlo kronjata lipa. O drvenoj damiji u Vlasenici napisao je
vrlo interesantno predanje knjievnik Isnam Talji u svom djelu Kua na Drini
(izdava Bemust, Sarajevo, 2003. godine).
Aganovii su bili vrlo ugledna i cijenjena porodica u gradu. Ahmo je bio stari
momak, oponaao je graanina i varokog aristokratu, aginskog sina, inae karakteran,
lijepog morala i ponaanja, pedantan u oblaenju, gospodin, ne ba vrstog zdravlja.
Mehaga je bio blai, oenjen, imao je tada dvije curice: Feridu i Tifu. Kasnije e stei
dva sina: Sulju i Jusufa. Mehagina ena Ziba bila je tiha i radina. U kui Aganovia
bila je stara Amidinica, ime joj ne znam, ali su je tako svi zvali. Bila je krupna i
stara. Lagano se kretala. Prema meni je bila posebno dobra. Kada negdje poem na
due vrijeme da obavim neki zadatak, npr. odvedem krave u polje da se napasu, - ona
mi redovno dade komad pogae, ili maslenice zamotane u krpu - ako ogladni!
Mogue da je stara Amidinica bila Ajka, roena Pai, sestra moje bike Hafe
babine matere, udata za starog Aganovia valjda Mehinog i Ahminog oca? Po svoj
prilici je Amidinica bila Ajka, roena Pai, ali mi ona to nije nikada rekla, niti je
razgovarala sa mnom o bilo emu. Jedino me nije puala nikuda da odem a da mi ne
dadne komad pogae zamotane u pekiri, ili kakvu krpu.
***
Februar i mart su istekli mirno, bezbrino i idilino to bi se kazalo. Ono to
sam rekao o izvoenju krava u polje to se odnosilo na kasnije vrijeme, od sredine
aprila pa nadalje. Ejubagine cure su gonile svoje krave u Brezovce. A sada su sve krave
u talama i polae im se sijeno u jasle. Mehagine krave muze neka lijepa visoka
djevojka, i Ejubagina Zejda (Ejubaginica) i najstarija ki Mulija. Ja sam po vazdan u
kafani, osim to me rjee poalju gore u ariju kui nekim poslom, da neto odnesem,
ili kaem ukuanima. Sve je tiho i mirno. Pojma nemam o nadolazeim aprilskim
dogaajima. Narod je bio totalno ne obavijeten ta se dogaa u Evropi, pogotovo u
Kraljevini Jugoslaviji. Na prste jedne ruke se mogao nabrojati broj radio aparata u
Vlasenici. Samo nekoliko porodica, u prvom redu idovskih, i eventualno srpskih imali

72

su radio. Nepismenost u gradu je veoma velika. Gradonaelnik i najbogatiji ovjek

vlasenikog sreza Ragibaga Kadi imao je 4 razreda osnovne kole. Njegov brat efkija
je bio advokat, a za vrijeme NDH veliki upan u Bosanskom Brodu. Za nesretni 27.
mart nisam uo niti znao ita. ivio sam mirno i bezbrino, ne znajui da je rat na
pomolu.
***
idovi su najsavremenije ivjeli u Vlasenici. U to vrijeme grad nije imao
elektrinu rasvjetu. Stoga se i broj radio aparata u gradu mogao na prste nabrojati,
uglavnom kod ifuta kako smo ih tada zvali. Svi su bili trgovci: Lezo, Hajmo, Aron,
Sumbul, Santo Altarac... Kau da je imao radio i jedan Srbin. Osim Jevreja
najpoznatiji trgovci su bili: Danko Joki, Manojle Sunari, Edhemaga Tihi, Ejubaga
Aganovi, Kurtagi Salihaga... Kadii, Salaharovii, Hasanefendii, Topii, Kurtagii...
bili su poznati zemljoposjednici, a neki i trgovci.
S obzirom da su samo Jevreji imali radioaparate oni su bili najbolje
informirani o situaciji u Evropi. Stoga je mogue da su se na vrijeme sklonili iz
Vlasenice, jer se ne sjeam vie njihovih duana u februaru i martu 1941. godine.
Pogotovo se ne sjeam da li su bili Jevreji u Vlasenici u vrijeme dolaska Njemaca aprila
mjeseca 1941. godine
***
Najbolje sam bio zapamtio od svih idova Santu Altarca, evo zbog ega: Sluao
sam oca na sijelu kod Hasana Mujkia kako je imao sudski spor sa ifutom Santom
Altarcem. Dogaaj o kojem je otac priao na sijelima dva do tri puta zbio se priblino
1928. ili 1929. godine.
Navodim krai sadraj oevog prianja na sijelu koji mi je ostao u sjeanju iz
mog ranog djetinjstva:
Moja mater Hafa bavila se tkanjem beza i ponjava. Od nje sam nauio krojiti i
iti gunjeve, akire, fermene i deerme. Mater je kupovala na veresiju predivo, bulku,
potku za tkanje beza, ponjava... kad Sante Altarca. Nije mi kazala za ivota da je ostala
duna Santi 200 dinara. Zaustavi me Santo jednog petka i ree:
- Sejfo, tvoja mater Hafa ostala mi je duna 200 dinara.
Odgovorio sam Santi da mi mater o tome nije nita za ivota kazala.
- Da mi je mater rekla da ti je ostala duna ja bih za svoju mater vratio dug, a
poto mi o tome nije nita kazala ja taj dug ne priznajem!
Santo me tuio sudu, ali je tubu izgubio. Stoga je tubu obnovio i uzeo advokata da ga
na sudu zastupa. Izgubio je i drugu tubu protiv mene...

73

Iz ovog oevog kazivanja shvatio sam jo tada da je moj otac bio veoma bistar
ovjek. Iako je bio nepismen uspjeno se nosio na sudu sa Santom i njegovim
advokatom. Ne sjeam se da je neki ak u mejtefu, ili kasnije u razredu (u koli) bio
bolji od mene. Ovo nije moja hvala nego istina.
Kau da se i bistrina genski nasljeuje. Kakav otac takav sin! Kakva mati
takva ki!
***

Ne lezi vrae!
Jednoga dana rano poslije podne ree mi stara Amidinica da pred mrak ne
dolazim iz kafane kui, nego da idem u selo Durakovii, udaljeno oko pola sata hoda od
Vlasenice, jer e svi ukuani biti tamo kod nekog domaina i noiti. Opet mi dade
komad pogae zamotane u krpu, nita mi ne rekavi zato se ide u selo Durakovie. U
putu u ja uti, ne znam vie od koga, da je poelo rato, i da je udario Nijemac!
Povezah ovo saznanje sa razgovorom odraslih u Kolareviima prije godinu dvije,
kada je neko rekao: Ovdje e doi da sudi Nijemac. Nijemce sam tada zamiljao kao
gluho nijeme ljude, ali dobre majstore zanaije (po uzoru vlasenikog gluhonijemog
limara Milana). Sunce je bilo pri zalasku kada sam iao preko svijetskih njiva za
Durakovie. Vrlo visoko iznad moje glave nebom su brzo prola dva aeroplana
(aviona) u pravcu Drine i Srbije. Jedino je Mehaga ostao u Vlasenici. Svi smo noili u
jednoj kui. Rano prije podne vratili smo se u Vlasenicu. Saznao sam razlog odlaska u
Durakovie: Nijemac bombardirao Beograd! (6. april 1941.). Slijedeih dana ja sam
na to i zaboravio, kao da se nije nita ni dogodilo. Pojma nisam imao da je Jugoslavija u
ratu sa Njemakom. Za mene se ivot nastavio normalno. Onaj dan kada sam iao na
spavanje u Durakovie bilo je lijepo vrijeme. Desetak dana iza toga bijae susnjeica i
bljuzgavica. Ahmo me odvede na samo i ree tiho: Ako te neko nepoznat neto upita
ti samo reci: ne znam! Ima pijuna, koji hoe svata da doznaju...
Par dana iza ovog Ahminog obavjetenja, naao sam se sa ugumima za vodu
kraj esme kraj Sreza na samom ulasku u grad. Cestom od pravca za Zvornik u
Vlasenicu je ulazila neka brojna vojska i kretala se glavnom ulicom ispred sreske
zgrade okolo prema ariji, i valjda dalje. Zakrie se obje ulice Vlasenice: glavna cesta
i druga koja ide uz varo crkvi. Na glavi su imali oficirske apke. Toliko je puno vojske
da od nje ne moe prolaziti dijelom grada ispred Sreza i ifutskih, duana, Manojla
Sunaria trgovine, Aganovia kahve, te Ejubaginog duana. Od odraslih ujem da je ta
brojna vojska, Kraljeva garda, koja bjei iz Beograda od Nijemaca prema Han
Pijesku, u kojem se nalazi Kraljev dvorac. Jedan dio te vojske smjesti se u Aganovia
kahvu na sprat te zgrade. U Mehaginu talu smjestie nekoliko konja i uz njih par

74

vojnika rezervista. Iz kafane se ula muzika i pjesma : Kleknu dole, kleknu gore pa
se bogu mole!
Nisam do sada nikada vidio tako velike konje, o kojima se brinula grupa starijih
vojnika rezervista. Mehaga je svoje dvije krave izveo gore kui kod arije i smjestio
u upu blizu kue. Bavio se otkupom koe, pa je i tu prostoriju morao isprazniti i
predati Kraljevoj gardi, a koe iznijeti i smjestiti u drvenu upu kod kue. Gore na vrhu
varoi, smjestila se komanda u Lageru. Grad je pun ne samo garde nego i ostale vojske.
Nakon dva dana vojska je napustila kafanu i otila gore u Lager. U tali su ostali konji o
kojima se starala grupa starih vojnika rezervista.
U Lageru je boravio Sreski poglavar obavezno Srbin. Razumije se da je i sada
u Lageru. Kafana je opet proradila, pa su u nju poeli dolaziti ne samo graani i ostali,
nego i visoki oficiri kraljevske jugoslovenske vojske. Bio sam na kaldrmisanom
trotoaru pred Manojlovim duanom kada je nastala panika meu vojskom. Jedan
krupan oficir sa pletenicama i irokim zlatnim naramenicama, crvenim iritima niz
nogavice rajtozni glasno viknu :Vojsko, lezi! i istog trena se sam baci u jarak ispred
zebraste Manojlove kue. Visoko u nebu primjetio sam dva aeroplana(aviona) kako
idu od zapada prema istoku. Mirno sam posmatrao vojnike i toga oficira kako lee po
zemlji i jarku. Nisam bio uope svjestan opasnosti koja je mogla nastati. Onoga prvog
dana kada se jugoslovenska vojska i garda napuljezala u grad prie mi jedan mlad
vojnik i upita: Deko, koje je ovo mesto? Odgovorio sam: Ne znam! Bukvalno sam
shvatio Ahminu pouku. Mogao me taj vojnik oklapiti, mislei da sam neutiv,
mrzovoljan ili ak bezobrazan. Vojska i garda koja se sjatila u velikom broju u
Vlasenici bjeala je ispred Nijemaca prema Han Pijesku, (u kojem se nalazi kraljev
dvor), Sokocu...
Za koji dan e tu kraljevu gardu i vojsku Nijemci stii i razoruati u Vlasenici.

Kapitulacija
Taj prizor predaje kraljevske garde gledao sam neposredno sa Ejubaginom
kerkom Munirom, s udaljenosti od 10 do 15 metara. Nakon to smo uli dernjavu
jednog vojnika u tali kod konja na drugog vojnika:Tri brzo gore u Lager i javi
komandi da je doao Nemac, vidi ta e biti! Munira me hitro uhvati za ruku i ree:
Hajmo na testu da vidimo Nijemce! Stali smo pored jarka preko puta Radakove
mejhane i ugledali dva njemaka vojnika na trokolici motoru, bijeli kao da dolaze iz
vodenice, od makadamske praine. Rekoh Muniri: Vidi to su bijeli, a ona mi ree:
To je od praine. Bili su u dugim mantilima injelima i kacigom na glavi. Preko
lea su nosili preprijeene puke.

75

Iznenada su uletjeli (u ulaz) u Vlasenicu iz pravca Zvornika. Zaustavili su se na

desnoj strani teste pored jarka, dalje nisu mogli ii, jer je ulaz u grad bio zakren
brojnom vojskom. Stoga su na dvadesetak metara od jugoslovenske vojske zaustavili
svoj motor i onako kao spontano i iznenaeni palili desnom nogom svoju trokolicu,
koja je drndala i puala dim.
Koju minutu kasnije stie iz pravca Zvornika dugaki ip sa otvorenom
ceradom. U ipu su bila dva oficira i etiri vojnika, sa main geverima okrenutim
desno i lijevo, te naprijed. ip stade pored trokolice i dvojice njemakih vojnika. Iz
ipa iskoie dvojica njemakih oficira, mlaeg i tankovijastog izgleda. Prema njima u
susret krenue iz kraljeve vojske dva visoka jugoslovenska oficira u rangu enerala.
Brzo ih sustigoe jo dva gotovo kao i oni visoka oficira valjda autanta. Mirno, ali
radoznalo ih je vojska posmatrala (Njemce). enerali se pozdravie sa dvojicom
njemakih oficira. Jedan od enerala glasno viknu: Zovite tolmaa (tumaa,
prevodioca). Oba kraljevska oficira djelovali su (ponaali su se) vrlo nadmjeno,
luksuzno obueni, ukraeni irokim zlatnim epoletama i crvenim iritima. Glavni
eneral je drao u ruci kratki zlatni pleteni bi, i s njim otro, mahao naprijed
nazad, zabacujui glavu gore, pa dolje. Ponaao se kao oholi, ili nepobjedivi komadant,
namli i jordamli, ko je kao on! Niko mu ravan nije!
Toga istog naduvenka sam gledao prije nekoliko dana kako se bacio u jarak
ispred kue Manojla Sunaria, jer su se visoko na nebu pojavila dva aeroplana (aviona).
Kada je stigao tolma (prevodilac, tuma) oficiri su poeli da priaju sa Nijemcima.
Razgovarali su vrlo kratko, moda oko desetak minuta. Jedan autant se okrenu prema
gardi i ostaloj vojsci (ostali vojnici nisu imali oficirske apke kao gardisti) i ree:
Vojsko, ovdje e te odloiti svoje oruje! Tuma progovori na njemakom (valjda
istu naredbu). Pri izdavanju naredbe vojsci da odloi oruje pokazao je na prazan
prostor istono od zgrade Sreza, i na kraju dodao: Vojsko, sklonite se sa teste da proe
Nemaka oruana sila! Odmah nastade klepetanje od udaraca odbaenih puaka.
Vojnici su urno kao parmake ili cjepanice drva bacali svoje puke na kamaru, koja je
brzo rasla u visinu i irinu. Dugo je trajala lupa od odbaenih puaka, koje stvaraju sve
veu i veu kamaretinu. Kada je oruje odloeno vojska se sklonila sa ceste. Uskoro
se iz pravca Zvornika zaula tutnjava njemake motorizacije: tenkova, oklopnih vozila,
kamiona, ipova, motora trokolica. Garda je stajala pokraj ceste i mirno, u tiini
posmatrala brzi prolazak Nijemaca kroz Vlasenicu prema Han Pijesku, Sokocu,
Sarajevu. Nijemci su prolazili u punoj ratnoj opremi, bijeli od makadamske praine, ne
okreui se ni desno ni lijevo. Tutnjava kroz Vlasenicu trajala je nekoliko dana i noi.
Kada je prolazak Nijemaca postao posve prorijeen jugoslovenski vojnici su dva tri
dana neprestano odlazili testom prema Zvorniku i Srbiji u manjim grupama, u glavnom
s konjskom vojnikom zapregom, u svojoj vojnoj uniformi. Tokovi konjskih
vojnikih kola su bili gvozdeni i gumeni. Vojnici su sjedili u konjskim kolima na slami
pokrivenoj vojnikim ebadima. Prolazak motorizovanih Nijemaca iz pravca Zvornika

76

prema Sarajevu, i kapituliranih jugoslovenskih gardista i vojnika iz pravca Han Pijeska

prema Zvorniku i Srbiji gledao sam iz njive u Tabhani na lijevoj strani ceste (idui
od Vlasenice prema Zvorniku) gdje sam napasao krave. Jugoslovenski vojnici su bili
u svojoj vojnoj uniformi, ali bez opasaa, vie utljivi nego buni. Odlazili su dva tri
dana iz Han Pijeska, Sokoca, Sarajeva prema Srbiji. Vlasenica je od njih bila prazna na
kraju prvog dana. Nijemci su svo odloeno oruje jugoslovenske vojske sloili u formi
piramide i zapalili na slobodnom prostoru istono od zgrade Sreza (danas je na tome
mjestu autobuska stanica).
Zahvaljujui poloaju Aganovia kahve, a taj je blizina zgradi sreza mogao
sam da vidim puno toga to se deava. Odmah nakon nekoliko dana od kapitulacije
Kraljeve garde, Nijemci su na prostoru istono od zgrade Sreza, a nakon to su sloili
puke Kraljeve garde u formi piramida spalili uspostavili vojniku kuhinju. Vidio sam
nekoliko njemakih oficira kako rade fizike poslove kao i njihovi vojnici. U gradu je
vladao mir kao i ranije. Svako je nastavio obavljati svoj posao. Visok procenat
stanovnitva Vlasenice inili su muslimani. Nedostatak ono malo Jevreja i ponekog
Srbina ja kao djeak slabo sam primjeivao. Gradske vlasti su radile svoj posao.
Muslimanski i srpski duani su nastavili svoj rad, sve do uspostave hrvatske vlasti u
gradu, koja nee biti naklonjena Srbima. Objavljen je proglas nove vlasti Nezavisne
drave Hrvatske i Poglavnika dr. Ante Pavelia.
Uniformisanih hrvatskih vojnika i oficira jo nema. U gradu su samo Nijemci,
koji nikoga ne diraju. Smjestili su se gore u lageru i po privatnim kuama. Manja grupa
njemakih vojnika smjestila se na spratu Aganovia kafane. Po gradu su se kretali u
manjim grupama, minimum po dvojica. Nisam vidio da gradom ide samo jedan
Nijemac, osim trubaa izjutra rano prije izlaska sunca, oficira pogotovo. Svojim
izgledom i ponaanjem Nijemci su ostavljali dobar utisak kod obinog puka, naroito
djece, koja su se esto okupljala oko njih i njihovih auta. Bili su vrlo uredni, kratko i
visoko podaiani. Ustajali su na zvuk trube, vrlo rano, prije izlaska sunca. Budio ih je
njihov vojnik truba. Iao je ulicama grada i na odreenom mjestu bi stao, salutirao kao
na komandu mirno! Stavio trubu u usta i trubio neku vojniku ariju budilicu po
jedan minut, a onda je iao dalje ulicama po gradu i ponavljao salutiranje i trubljenje.
Poto u zgradama nije bila uvedena voda, niti ugraena vodovodna instalacija na
umivanje su Nijemci ili na uline esme, uvedene po gradu jo za vrijeme Austrijske
uprave u BiH. esme su bile izgraene od elika. Pritiskom dlanom na sjajni okrugli
gumb voda je sukljala iz esme u ugum. Prestankom pritiska dlanom, tj.
povlaenjem ruke sebi sa gumba voda je prestajala tei iz lijepo oblikovane gvozdene
esme. Kod esme bi se Nijemci skidali do pasa (april, maj, juni) i umivali se sapunom.
Svaki vojnik je ima svoj sapun i pekir. Nakon umivanja i doruka odlazili su u stroju
svako jutro u vlasenika polja na vjebe i to s pjesmom: oj la lija, ojlala...! U
slobodno vrijeme su u manjim grupama ulazili u duane i kupovali keks i okolade.
Uskoro je potpuno nestalo okolada i keksa u duanima. Za mene, kao i za brojnu djecu

77

ti artikli su bili nedostupni, suvie luksuzni i skupi. Pojedini, ali vrlo rijetki njemaki
vojnici su poeli da kupuju fesove, koji su lijepo pristajali uz njihovu sivo zelenkasto
plaviastu uniformu i na visoko podaianoj glavi.
Bila je to vojska (neovisno od gestapovsko rasistike politike hitlerizma)
koju po svom estetskom izgledu, ustroju i disclipini nije do tada svijet upamtio (BBC,
London, 9. maja 1945. godine).
Uniforma im je bila ukusnog lijepog kroja, kapa, izme i kaciga takoer.
izme su bile kraeg grlia, bez njura visinom su dopirale do sredine lista potkoljenica
i lijepo usto su pristajale vojniku uz lagano zategnute pantalone na nogama.
Pantalone, odnosno donji dio nogavica bile su uvuene u izme i lako zategnute po
visini. Koraci u izmama su glasno odzvanjali prilikom hodanja kaldrmisanim
sokacima Vlasenice.
Na bluzi (kratkom kaputu) ozadi ugraene su dvije metalne sjajne kukice da
drze iroki vojniki opasa. Ukupna vojnika odjea i obua bila je skladnog kroja i
izgleda, pa je vojnik u njoj bio ust. ljemovi su im bili prepoznatljivog oblika i
izgleda.
Kod Engleza ljemovi lie na bakrenu asu na glavi. Meu grupom njemakih
vojnika smjetenih na spratu Aganovia kafane bio je jedan koji je kupio fes u
vlasenikoj ariji i stavljao ga na glavu u slobodno vrijeme. Sa sprata na kojem je
stanovao gledao je Muliju Ejubaginu i poneto joj govorio na njemakom jeziku.
Mulija je utjela i nije se obazirala na njegovo javljanje. Meni je rekla: Lijep je, teta
to nije musliman. Moda je zbog nje kupio fest. Uskoro je njegov fes izgubio kalup,
tj. valjkastu formu. Vidio je na mojoj glavi fes kao nov. Gestom sam mu stavio do
znanja da i on svoj fes moe vratiti u prvobitni oblik kalufljenjem kod kalupije za 2
dinara. Dao mi je svoj fes i 10 dinara da ja odem u ariju i kod kalupije mu ukalufim
fes, koji je izgledao kao nov on se obradovao. Ostavio mi je 8 dinara od kusura za
uslugu. Zaudio sam se to mi ostavlja daje osam dinara, a kalufljenje kota samo
dva dinara (kao sada dvije konvertibilne marke). Ne sjeam se da su s narodom dolazili
u kontakt; nisu nikoga dirali. ivjeli su za sebe kao da ih se nita drugo ne tie. esto
su u gradu na prikladnim mjestima odravali vojnu muziku, koncert. U Samardinoj
kui su instalirali i igrali bilijar. esto su se zadravali oko grupe djeaka. Oficiri su
bacali meu njih na zemlju sitni metalni novac (jo je bio u upotrebi jugoslovenski
dinar). Djeca su brzom jagmom kupili novac sa zemlje, a oni su se grohotom smijali i
igrali nogama od radosti. Voljeli su plave djeake (ukasto svijetle kose). Jednog
djeaka su usvojili, skrojili mu vojnu uniformu, kapu, izmice, opasa; o opasau je
taj djeak nosio bajonetu. Izgledao je kao pravi njemaki vojnii. Ostali djeaci su mu
zavidjeli, jer je imao sve, pa i novaca. S ostalom djecom vie nije konktaktirao. Prialo
se kad ga vie nije bilo u gradu da su ga Nijemci odveli u Njemaku. Dok peru auto
na esmi, esto su im prilazili djeaci, poneki bi pomogao Nijemcu pri pranju kola.

78

Vojnik bi mu iz gepeka izvadio komis i dao djeaku. Neki hljebovi su bili slatki kao
mepajz, (kada se razlomi izgleda da u njemu ima suhih samljevenih kruaka...).
Tih prvih nekoliko mjeseci boravka Nijemaca u Vlasenici bilo je posve mirno.
Petkom je narod normalno dolazio na pijacu, i Muslimani, i Srbi, i ostali. U Aganovia
kahvu su svraali i jedni i drugi i trei, takoer i njemaki vojnici oficiri.
Niko ni od ega nije zazirao, niti je ko mogao naslutiti da e za dva tri mjeseca
nastati panika i pakao.
Nijemci su dolazili na kahvu svaki dan. Kada uu u kafanu (uvijek ih je bila
grupa) obavezno pozdrave: guten tag! otpasuju vojnike opasae, stavljaju ih na sto i
sjedaju na klupu od jelove trenice i naruuju: Cvaj kafe, fir kafe... Donosiocu, osobito
oficiri, obino daju tringelt, ili ostavljaju kusur. Na njihovim opasaima je ugraviran
tekst: got mit unks (bog je s nama).
udio sam se njihovim platnenim kantama i torbama kako ne proputaju vodu.
Duani u Vlasenici su otvoreni, kako muslimanski, tako i srpski (Manojla Sunaria,
Danke Jokia...) i radili normalno do kraja juna 1941. godine sve do uz trenje.
Petkom, a i obinog dana u grad su dolazili svi, pa i Srbi i Srpkinje sa sela da se
podmire, kupe gasa, soli, kave, koji somun. Navraaju u velikom broju u Aganovia
kahvu, da im neko proita ili napie pismo za zarobljenog srpskog vojnika u
Njemakoj.
Pismo Srbima je itao, prevodio i pisao u kafani jedan vrlo obrazovani gospodin
srednjih godina, prezivao se Kurtagi, a imena mu se i ne sjeam. Odlino je govorio
njemaki jezik.
Nekako uz trenje iznenada nestade Nijemaca u Vlasenici. Nema ama ba ni
jednoga. Stariji tiho priaju da su otili u rat, jer je Nijemac udario na Rusiju.
Neposredno prije nestanka Nijemaca u Vlasenici pred Aganovia kahvom vidje
nekog vrlo krupnog oficira u plavoj uniformi drugaijoj nego u Nijemaca. ujem od
odraslih da je to Hrvat. Ko je to? pitao sam samoga sebe. Je li to jak ovjek koji se
dobro hrve? Mata dojueranjeg obanina. Uskoro su nijemce u Vlasenici zamijenili
Ustae i Domobrani. Poela je da zaivljava hrvatska vlast. Poela je stizati hrvatska
tampa. Objavljen je proglas na velikim plakatima i izlijepljen po zidovima u gradu.
Stigao je i Hrvatski narod iz Zagreba, glavni dnevni list Nezavisne drave Hrvatske.
U njemu je objavljen govor i proglas Poglavnika NDH dr.Ante Pavelia. Novine je
naglas itao u Aganovia kahvi Adem mesar. Uskoro e nastupiti panika. Meu Srbima
(graanima i seljacima) zavladao je tajac. Na meti Ustaa nali su se vieniji Srbi,
osobito petkom pazarnim danom, kada su ih Ustae iz kafane odvodili u kotarsko
poglavarstvo (u zgradu biveg sreza) na neki razgovor, ili u haps, ne znam.
Zaboravio sam rei da je nestalo idova u gradu, odmah po ulasku nijemaca u
Vlasenicu. Jevrejski duani su dobili povjerenike.
Ne znam da li su idovi pobjegli iz Vlasenice prije dolaska Nijemaca, ili su ih
Nijemci pokupili po svom dolasku u grad. Srbi su za Nijemce bili kao i ostali graani

79

slobodni ljudi. Uspostavom ustake vlasti u Vlasenici za Srbe je nastao strah,

nepoznanicu, tajac. Obini Srbi nisu dirani od strane ustaa, ali su prestali dolaziti u
kafanu. Petkom su Srbi, kao i ostali dolazili u Vlasenicu da se podmire, ali su Srpkinje
glasno vikale na ulicama grada: Nee ovako ostati, jebo ga hotac... apue se meu
odraslim osobama da je Manojlo Sunari dao ustakom logorniku 50.000 dinara to je
njega i familiju prebacio bezbijedno preko Drine u Srbiju. Manojlov duan je bio do
same Aganovia kahve, a kua zebraste fasade preko puta duana i kafane. I danas ta
kua postoji. Nakon zavretka Drugog svjetskog rata Manojle se vratio u svoju kuu u
Vlasenici. U prostoriji u kojoj je za stare Jugoslavije bio veliki Manojlov duan
komunistike vlasti su smjestili robu Zemljoradnike zadruge (trgovinu), iji je uspjeni
direktor postao Manojlo. Bio je uvaavan kod naroda, kako srpskog tako i
muslimanskog.
Nisam primjetio da je Manojla nestalo iz Vlasenice, ali sam vidio da ima
povjerenik i za Manojlov duan.
Da se vratim na stanje krajem jula i poetkom avgusta 1941. godine. Jednog
petka pazarnog dana u Vlasenici Vlahinje su opet u oporu vikale: Nee ovo vako
ostati, neka znaju Rvati, jebo hin aa! Rekao sam da ve odavno nema Nijemaca u
Vlasenici, otili su prije nego to su se pojavile prve trenje- ranke. Od starijih ujem da
su otili na Rusiju.
Jednog lijepog dana iznenada nastade neka strka kod Sreza. Pojavile se
komite, bile su prve rijei koje sam uo da se izgovaraju. Dva kamiona ustaa odjurie
prema ekoviima, u kojima je komita napala malobrojnu ustaku posadu u tamonjoj
kasarni. Ustae su se brzo vratile u Vlasenicu, jer od Tie nisu mogli dalje prema
ekoviima. Kasarnu su komite zauzeli i spalili, a posadu pobili. Meu posadom je
bio i Murat atovi iz sela Handrevina kod Mria. Neznam otkuda u ustaama
pedesetogodinji Murat atovi? Poznavao sam ga dobro dok sam bio kod amide u
Kolareviima. Vaio je za uglednog domaina; jahao je na bijelom konju, dobro
obuen. Njegov stariji brat Hasan pjevao je uz gusle junake pjesme Bonjaka. I sin
hode Mede Brgulje Huso se prikljuio ustaama. Najstariji Medin sin Hasib je prva
rtva komita, odnosno etnika na vlasenikom srezu. Ubili su ga etnici u vodenici u
Tii odmah na poetku, prije nego se saznalo za pojavu komita. U ustae su se
obukli: Halil Hajdukali iz Donje vode (ispod ciganskog sela Kuselj), zatim neki
Telalovi sa Gradine, Mujo Kurtago (Junuzov) iz Vlasenice, jer su ve poela po
selima komitska etnika klanja i ubijanja muslimana po selima, otimanja ita i novca
od naroda, izmeu ostalih i od Muje Begia. Uskoro je stigao zahtjev da se Vlasenica
preda etnicima. ekovii, Han Pijesak i Milii bili su ve pod njihovom kontrolom.
Najpoznatiji komitski, ustvari etniki komadant tih dana i mjeseci bio je Aim
Babi iz Han Krama kod Han Pijeska. Bio je trgovac balvana. Ustanike su jo
predvodili Milo Zeki, Brano Savi i dr. ali se o njima tih dana nije gotovo ni znalo.
Zeki i Savi e mnogo kasnije biti partizanski rukovodioci, a sada su bili zajedno

80

partizani sa etnicima (ako je bilo tada samostalnih partizanski grupa, a partizanska

istoriografija tvrdi da jeste). U Vlasenici tih mjeseci ime partizani nije bio poznat.
etnitvo je bilo masovno sa svom svojom srpskom ikonografijom, s ideologijom za
kralja i otadbinu, sa psovkama ustakog leba, turske majke... Do kraja 1941. ja
nisam uo za partizane. Tek 1942. godine, priblino u martu mjesecu uo sam u
Sarajevu kako neki stariji ljudi tiho govore: pojavili se komunisti! Nemam ambicije
da se mjeam u istorijske dogaaje i injenice, jer nisam kompetentan za to. Iznosim
svoja vienja koja sam doivljavao i vlastitim oima vidio kao esnaestogodinji djeak
porijeklom sa sela. Dakle, ovo to iznosim i konstatujem je samo moja individualna
istina i niija vie. Biljeim kako sam vidio, doivio i shvatio.
Iza glasina o ultimatumu, nakon nekoliko dana poelo je da puca oko Vlasenice.
U gradu je bilo neto malo domobrana, moda jedan vod, ili najvie eta a ustaa
posve malo. Ja se u to doba u tome nisam razumijevao, ali sam volio da vojske ima
vie, jer sam se bojao komita. ivio sam oko 16 godina na selu i odlino sam upoznao
hajduko komitski mentalitet domaih Vlaha (Srba), koji su svakom zgodnom
prilikom provocirali muslimane (zvali su nas uvijek Turci). Grad je okruen i
napadan danju nou. Neprestano se pucalo. Po fijuku zvuku metaka poznavali smo
komitsko pucanje. Iz dana u dan pucnjava je postajala sve intenzivnija. Treeg ili
etvrtog dana Ejubagina eljad i ja sklonili smo se u kamenom ozidanu talu. Oko
ikindije odbrana je popustila. Domobrani i ustae bjeali su iz grada kroz bae, nekad s
pukama, a drugi goloruki. Skidali su bluze sa sebe i bacali ih u bae zasijane
buranijom, krastavcima, grahom, kukuruzima, tikvama... Bacane su i vojnike torbe sa
linim priborom i velikim ve safunima. Kada smo osjetili da su fijuci komitskih
metaka dolazili iz nevelike blizine i da zuje sa svih strana, iz Ejubagine kamene tale
pobjegli smo iz grada dolinom izmeu Rakita i ceste koja vodi za ljivice, Toplik, pa
pored Junuzaginog hana dalje preko Barica i Gradine za Donji Zukovik. Sklonili smo
se u kokuruze u dolini vlasenikog polja. Komite su ulazile u grad sa svih strana: Od
pravca ekovia preko Druma i Rakite, Donjeg Zalukovika od Toplika i ljivia, Han
Pijeska preko Tugova, testom od pravca Milia i Tabhane... Pucali su ulazei u grad i
viui: uraa! Ne bjeite, jebem vam tursku majku! (kao da su protiv nas, ena, djece i
straraca digli ustanak). Zato su se pred nama junaili (nema veeg junaka od
plaljivca i kukavice kakvi su nai Vlasi kad im zapadne fursat). Naoruani su, a mi
muslimani goloruki, jer se ovakom neemu nismo ni u snu nadali. Ulazili su u grad
razliito obueni i naoruani. Neki su imali na sebi kompletnu starojugoslovensku
vojniku uniformu, osobito oficiri. Bilo ih je sa vojnikom bluzom i seljakim
suknenim akirama do pod koljeno, sa vojnikom srbijanskom kapom, ili seljakom
ubarom. Jedni su imali puke i redenike prebaene preko lea. Oni koji nisu imali
oruje (postariji seljaci i vitalne Vlahinje) nosili su sjekire ili kose, nasaene na dva do
tri metra duge motke. Ti su bili najgrlatiji, prijetili su i psovali ustae, Rvate, a
obavezno i tursku majku. Posto je pucnjava i galama utihnula, mi smo iz kokuruza u

81

polju krenuli u grad. Na ulazu u varo od pravca dananjeg nogometnog igralita kod
Sreza ugledali smo ve postavljene straare pred Radakovom birtijom i Srezom sa
redenicima oko pasa, preko prsiju i lea i pukom u ruci. Povikali su nam: Stoj. Mi
smo stali i digli ruke iznad glave da vide da nemamo nita u rukama. Dali su nam znak
da uemo u grad i idemo svoj kui. Bio sam do te mjere naivan da se nisam dosjetio da
skinem makar fes sa glave i strpam ga sebi u dep. itavu sedmicu koliko je trajala
etnika okupacija Vlasenice nisam skidao fesa sa glave, niti mi je ko od naih rekao da
skinem fes. U to vrijeme mi je bilo nepojmljivo da budem gologlav. Slino su se
ponaali i mnogi stariji graani. Nekima je pucano iznad glave da stanu. Tiina, strah
zbog isekivanja etnika da dou u kuu. Tokom noi mnogo je uglednih graana
uhapeno, meu njima i Ejubaga Aganovi, ali je ujutro puten. Kadii (Ragibaga i
Suljaga) su ubijeni, kao i mnogi drugi graani. Pred Ejubaginom kuom jedan je
domai etnik sam sebe postavio da straari i uva Ejubagu (on je drao Ejubaginu
stoku kod sebe u selu).
Sutradan je u grad dolo mnogo srpskog seljakog svijeta sa krampama,
sjekirama i capinima, te konjima i volovskom zapregom. Razvaljivali su zakljuana
vrata od muslimanskih (turskih) duana; tovarili su robu koju su htjeli na konje i
zaprege i odnosili kuama na selo. Krava i teladi rika stoji u talama, ali ih nesmijemo
izvesti na pau u polje da se napasu. Dok gonim pred sobom dvije krave i tele testom
niz grad etnik mi puca iznad glave i vie: Kuda e? Odgovorim: hou u polje da
ih napasem. etnik uutje i pusti me da idem s kravama. Poneki mlai etnik se
provrisne poskoi s jedne noge na drugu i hiti bombu u bau u po bijela dana i pri
tome na sav glas prodere: ivio kralj Petar! Drugi psuju Rvate i ustaki ljeb.
Govore: Jugoslavije e opet biti kao to je bila! (misle na Kraljevinu Jugoslaviju).
Trei, a osobito etvrti dan u gradu je neto mirnije i kao slobodnije. etnika
nema puno na ulicama. Mehaga i Ahmo rekoe: Odvedi naeg dorata u Komandu
preko puta crkvi, u prostoriji kojoj je bio duan Danke Jokia. Oni nam trae konja,
treba im jer hoe da napadnu Kladanj. Tebi oni nee nita, ti si dijete. Svi koji imaju
konja moraju ga predati komandi grada. Pred komandom kod crkve konja mi preuze
neki etnik, a meni ree da uem u komandu. Unutar velike prostorije sjedilo je desetak
komandanata za stolovima poredanim u obliku potkovice. Pozvae me da priem. Kada
su zapisali to im treba rekoe mi da idem kui. Samo to sam izaao na vrata ugledah
na suprotnoj strani ulice nekoliko etnika kako stoje uza zid ispod streha kua, sa
pukama sklonjenim uzase. Meni povika neki etnik: Unutra! U sekundi ugledah dva
dvokrilna aviona iznad grada. U trenu odjeknu bomba: gruuu! Ja kao svijetlica s vrata
izletim na ulicu i potrim strmo niz Varo do raskra za uljkovie kod Samardije, pa
lijevo sokakom do Aganovia kue. ujem maingeveru kako teke. Pale su jo dvije
tri bombe kod kole i ulo se tektanje maingevera.
Samo to sam se malo smirio u kui rekoe mi da je na Dorat sav izreetan
kod kole, kao i mnogi drugi konji koji su tu prikupljani.

82

Hoe na Kladanj. uo sam neke etnike kako glasno govore: Hima da izgori
Kladanj jebo ga hotac!
Meutim, dva do tri dana iza napada airo plana etnici su se vratili
razoarani od Kladnja u Vlasenicu, opureni od branitelja Kladnja i Avdage Hasia.
Ve sam naveo da su etnici iste noi kada su usli u Vlasenicu ubili dosta
uglednih graana, meu kojima Ragibagu i Suljagu Kadia. Ragibaga je bio naelnik
sreza ne samo sada, nego i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kadii su za stare
Jugoslavije imali svoje hotele, jedan u Vlasenici, a drugi u Han Pijesku, zatim svoj
autobus zelene boje na liniji: Zvornik Vlasenica Sarajevo i obratno. Imali su svoje
radnike. Na poetku stare Jugoslavije (oko 1920. i jo koje godine) kod Kadia su radili
moj otac Sejfo i amida Suljo (prije moga roenja). O svojim doivljajima, zgodama i
nezgodama za vrijeme rada kod brae Kadia, otac je kasnije esto priao na sijelima,
pa i o tome kako mu se prikazivalo u Jadru kod Kadia kule... Iza pola noi otiao sam
da prepnem konja u airu, a onda da se prepaem. Pojavio se iznenada predamnom
ogromni tukac kao june i hoe da me kljune odozgo u glavu...
Treeg dana po ulasku etnika u Vlasenicu proradila je Aganovia kahva, kao i
oni duani u kojima je ostalo neto robe. Kod esme na uglu glavne ulice i teste koja
vodi uz varo pravoslavnoj crkvi i dalje prema Lageru koja se nalazi preko puta
zgrade Sreza (danas optine) esto je drao strau jedan mladi etnik (vlake udi i
naravi jer povrocira, a pravi Srbi rijetko provociraju). im doem s ugumima da
naspem vode za kafanu on prilazi meni i pita me: gdije ti je otac sakrio puku, je li
ispod poda, reci mi, pa ti neu nista... Odgovarao sam mu da ja nemam ni oca niti
matere, oboje su davno umrli. etnik mi nije vjerovao, pa me svaki put pitao isto kad
god doem do esme da naspem vode. Svaki put sam i ja njemu odgovarao isto. Jednog
dana zatrai da mu donesem krastavaca. Meni je taj zahtjev znaio olakanje i nestanak
straha. Bez pitanja sam u Aganovia vrtu otkinuo tri etri krupnija krastavca i dao ih
tome mladom etnikom straaru; imao je puku i redenike municije oko pasa i preko
prsa i lea, a na glavi visoku vlaku ubaru. Od tada me vie nije nita iskuavao, niti
mi je prilazio kada doem na esmu s ugumima.
Sedmi, ili osmi dan etnikog boravka u Vlasenici oko ikindije zaue se
topovi od Han Pijeska. Samo poneki etnik je jo bio u blizini grada tamo iza tracine
kue. Pred zalazak sunca gonio sam krave iz polja testom od ljivica prema Vlasenici.
Kada sam bio s kravama blizu trace ugledao sam na desnoj strani teste pored puta,
na travi lee, dva tri etnika. Pored njih su poloene puke. Za leima, pozadi glave
su visoki zeleni kokuruzi. Samo sam uo jednog kako govori: Dolaze Rvati, jebo hin
hotac! Vidjeli su me kako gonim pred sobom dvije krave iz polja cestom u grad.
Nita mi nisu rekli. Mirno sam proao testom s kravama. U gradu nije bilo ive due na
ulicama. etnici su otili, nema ih. U sami mrak pred smiraj sunca zatvorio sam krave
u talu. tala se nalazila u bai pozadi kafane. Odmah sam uzeo ugum i otiao na
esmu kod Sreza. Dok sam ljevao vodu stigoe od pravca Han Pijeska tanije od

83

arije dva velika kamiona puna kao ip vojske pod ljemovima, sa mitraljezima i
pukama... Zaustavili su se na glavnoj testi pred Srezom. Meu vojnicima u punoj
ratnoj opremi i sa ljemovima na glavi ugledao sam onog mladog etnika. Svi stoje u
kamionu, kao i zarobljeni mladi etnik. Bili su to Domobrani. Poneki vojnik je lake
udarao etnika, pitajui ga kojeta. etnik se branio rijeima: Ja nisam nikoga dirao,
pri tome je pokazao rukom na mene i rekao: Pitajte onoga malog deka! Ja sam vrlo
glasno rekao: Nije on nikoga dirao! Neki domobran mi neto opsova i ree: Ko te
ta pitao? Brzo sam se udaljio od ta dva kamiona puna kao ip Domobrana i odnio
vodu u kafanu. Ne znam sudbinu toga mladog etnika, kojega su Domobrani uhvatili
prije ulaska u Vlasenicu, vjerovatno negdje na Tugovu, ili Pod peinom.
Opet profunkcionira vlast. Duani, koji nisu bili obijeni i potpuno opljakani se
otvorie. Kafane proradie. Mirno je i ne puca. etnici su po umama, u ekoviima,
Miliima, oko Han Pijeska. Domobrani su se rasporedili: oko grada i na Viselcu, Visu,
Tugovu... Ima ih, kau oko 800. Grad je kao, eto siguran, pa je u njemu nalo sklonite
i neto muslimanskog stanovnitva iz udaljenih sela: adia, Duria, Pijuka, Mria,
Jarovlja...
Amida Suljo i Kolarevii su u svom selu. Nakon par dana od izgona etnika iz
Vlasenice stanje u gradu se normalizovalo. U Brezovcima (oko 2 km od Vlasenice)
Amida Suljo vre penicu sa svoja dva crna vola Ejubagi Aganoviu. Otiao sam u
Brezovce i bio pola sata kod Amide. Predloio sam mu da iseli izbjegne iz
Kolarevia u Vlasenicu za neko vrijeme dok mine opasnost od etnika. Odbio je moj
savjet s obrazloenjem da se nita nee desiti bez Boije odredbe. Kako bude sueno
onako e biti... Vie ga nisam vidio. Opustio sam se u prividnom miru i dalje nastavio
obavljati svoj posao u kafani i napasanju krava u polju, mislei, i ivei u uvjerenju da
vie nee nikada ui etnici opet u Vlasenicu.
Prolo je dvanaestak dana od ulaska Domobrana u grad (ustaa nema) i izgona
etnika, kad se ponovo prou tiho prianje da je stigao zahtijev etnika hrvatskoj vojsci
(domobranima) da napuste Vlasenicu. Dva do tri dana iza ovih pria nastade skupljanje
naroda, predstavnika vlasti, oficira na ulici ispred Sreza, Aganovia kahve, Manojlove i
Ejubagine kue i dalje na testi uz varo. Izmijeao se narod iz grada i sela.
Glasno se govori: Povlai se vojska, policija i sva vlast Vlasenice: ...kotarski
predstojnik, naelnik, inovnici, sudije... Vidim i kadiju Hadomerovia, uglednog
gospodina, sa svojim nerazdvojmim fesom na glavi, odluan da se povlai sa narodom.
Ima puno Vlaseniana, ali i svijeta sa sela.
***
Po zavretku Drugog Svjetskog rata tokom cijelog trajanja Titove Jugoslavije
(od 1945. do 1990. godine) ovo prvo zauzimanje Vlasenice od strane etnika (10.

84

avgusta 1941. godine) obiljeavae se kao dan I osloboenja Vlasenice i to svake

godine na Ruinoj vodi.
To prvo zauzimanje Vlasenice doivjeli su kao svoje oslobaanje samo
vlaseniki Srbi, jer su bili pod pritiskom ustake vlasti. Za Bonjake je taj upad etnika
u grad proivljen u neopisivom strahu, ubistvima, obijanju duana, teroriziranju i
zastraivanju svake vrste. Za itavo vrijeme trajanja komunistike Jugoslavije o
ovome etnikom ulasku u Vlasenicu gotovo da se nije ni govorilo. Istaknuti
partizanski funkcioneri bi samo rekli: Mi smo tada bili zajedno, i to ako se sluajno o
tome privatno povede razgovor. Zanimljivo je da su Muslimani Vlasenice u znatnom
broju uestvovali svake godine u obiljeavanju Dana osloboenja na Ruinoj vodi i
to u veem broju nego Srbi )Muslimani su bili veinsko stanovnitvo Vlasenice sve do
1992. godine). Valjda je to injeno iz razloga da se ivi zajedno, da se zaboravi hrava
prolost, a ne iz nekih podanikih pobuda, ili... mentaliteta.
Kasnije, za vrijeme Titove Jugoslavije saznao sam da su u oslobaanju
Vlasenice od Domobrana i Ustaa uestvovali poznati komunistiki rukovodioci: Milo
Zeki, Brano Savi, Cvijetin Mijatovi...
Predpostavljam da su ti funkcioneri bili i u komandi grada prilikom prvog
zauzimanja Vlasenice, 10. avgusta 1941. godine od strane etnika (i da su tada bili
zajedno etnici i partizani).
Mislim da su bili, barem neki od navedenih u komandi kojoj sam morao
predati Aganovieva konja, o koem sam ve pisao ranije.
***
A kako su vlaseniki Muslimani doivjeli to prvo oslobaanje Vlasenice
najbolje oslikava injeniva da je oko 2000 ljudi, ena i djece krenulo u egzodus, u bijeg
za Sarajevo preko Han Pijeska, Sokoca, Romanije i Mokrog 26. avgusta 1941. godine,
jer su ustanici najavili ponovni napad na grad. Ja sam za sebe toga dana i asa (kao
djeak od 16 godina) vrsto zakljuio: Idem i ja sa ovim narodom; volim u putu i
poginuti nego ponovo biti pod etnikom vlau u Vlasenici, tj. doekati
osloboenje.
Ta moja samostalna odluka da i ja bjeim sa narodom prema Sarajevu bila je
sudbonosna za moju budunost. Da to nisam tako tada odluio najvjerovatnije ne bih
ni bio ovo to jesam, a pitanje je da li bih bio danas uope u ivotu. To je bila
sudbonosna odluka, za koju moda dugujem zahvalnost Providnosti.

85

Bijeg u budunost

Ni jedne minute nisam oklijevao. Idem i ja s ovim narodom. Volim u putu i

poginuti nego ponovo doekati etnike u Vlasenici. Ahmo i Meho me odvraaju da ne
idem. Ostani, s kim e ii kada nema nikoga? Ti si dijete, tebi nee nita. Siroe,
kome e?
Ne sluam ja ta mi Mehaga govori. Vidim da ide i Ahmo, Ferida (Mehagina
ker), a ostaje Mehaga. Ide kompletna Ejubagina porodica... Mnogo svijeta se iskupilo
na vrhu varoi kod Lagera. Ima oko dvije hiljade dua. Krenula je ta ogromna masa
svijeta testom prema Tugovu i dalje prema Han Pijesku. Nisam razmiljao kuda i kome
idem, nego sam nasumice krenuo u masi svijeta; iao sam sa Ejubaginom porodicom.
Narod se kree samo testom, a vojska umom s obje strane dade. Istom smo stigli do
okuke kod Bajrinog kamena, kad zapucae etnici iz uma ispod Pogleda i Peine.
Vojska estoko uzvrati iz tekih i lakih maingevera (mitraljeza), da mi se inilo kako
se oblamljaju grane od jelika. etnika pucnjava prestade. Dok je trajala puana i
mitraljeska paljba svi smo legli u jarak pored teste. Po prestanku pucanja smo krenuli
dalje. Na Pogledu su etnici opet zapucali, a vojska svom silinom uzvratila. Narod je
potrbuke legao u jarak. Dan je bio sunan (26. avgust). Po fijucima puanih metaka
znali smo kada etnici pucaju. Domobrani, kojih je bilo oko 800 svi pod ljemovima,
bili su dobro naoruani lakim i tekim mitraljezima i kretali se umom s jedne i s
druge strane makadamske teste. Uvijek su odgovorili tekim i lakim mitraljezima na
etniko pripucavanje. Od Ruine vode do Han Pijeska nije bilo nikakve pucnjave.
U Pijesak smo stigli u prvi sumrak sa zalaskom sunca i smjestili se u jednoj
velikoj sali Sokolskog doma. Po patosu je bila razastrta slama. Prije naeg ulaska, u
Han Pijesku su bili etnici, ali su pobjegli ispred Domobrana.
Tokom noi su nas obilazili u Sali domobranski oficiri sa baterijama, jer svijetla
nije bilo. Govorili su nam da se ne bojimo, vojska je oko Han Pijeska. Ne bojte se, mi
neemo otii bez vas. Ujutro idemo za Sokolac. Dan je osvanuo lijep. Oficiri su rano
doliu salu Sokolskog doma i rekli nam: Idemo! Cijeli dan smo ili testom od Pijeska
do Sokoca. Nije bilo pucanja. U Sokolac smo stigli iza ikindije, prije zalaska sunca. Na
ulazu u Sokolac skrenuli smo malo ulijevo i na jednom blagom brijegu, ispred dvije
tri zgrade smo posjedali po travi. Tu emo prenoiti. Dan je pravi ljetni. Dok sam sjedio
s narodom nae me Halil Hajdukali, ustaa i dade mi pune ake meda sa saem. Jo mi
ree: Jedi to, ako naem hljeba donijeu ti. Nije vie dolazio. Halil je sin Omera
Hajdukalia. Iz Donje je vode blizu Kolarevia. Znao me je dobro. Dolazio je amidi
Sulji na kopanje kokuruza u prvu i u drugu ruku. Dolazi sam nekoliko puta uz ramazan
u njegovu kuu na sabah, jer je hoda (po rasporedu) bio tri noi u njegovoj kui, gdje
se klanjala teravija. S njegovom sestrom Minom aikovao je amidin najstariji sin

86

Mujo, ali se nije s njom oenio. Mujo je doveo u proljee 1940. godine Emku
Sadikovi i istog ljeta sagradio sebi kuu eperuu. Na useljenje je doao iz Demata
moj polubrat Buljkan (Muhamed) sa svojom mladom enom Murkom. Ona me zagrli i
htjede da me poljubi, ali se ja iskopeljah i nedadoh. Ovo je bio mali izlet unazad (dok
sam bio u Kolareviima).
U Sokocu je jutro osvanulo kiovito i prohladno. Krenuli smo po kii prema
Romaniji. Narod strahuje od ie odmetnikog komadanta. Tada se jo nije znalo
za partizane. Mislili smo da je ia etniki komadant. I Sokolac je do jue bio pod
vlau etnika (ili iinih boraca ne znam), koji su pobjegli ispred Domobrana. Civili
su strahovali kako emo se s vojskom probiti i proi preko Romanije. Ili smo samo
testom, a vojska umom s obje strane druma. Ipak je bilo malo pucanja. Poto je bilo
vrlo hladno bili smo mokri kao epina od breme, a kia je neprestano padala. Vojska
je pored teste palila stare tale i kolibe, pa i sijena da se narod ogrije. Bio sam se toliko
napunio zime, da sam se teko odvajao od velike vatre, premda okolo puca. Drhtao sam
od zime kao tanki prut od vjetra. Na kraju napustim vatru, pa potrim za narodom da ga
stignem.
Kod Crvenih stijena vojnici su uhvatili nekog srpskog seljaka, kojem prijete da
e ga ubiti ako zapuca. A ta on tu moe uiniti? Nita! Jadnik i nesretnik.
U crni akam smo se spustili u Mokro. Noili smo u Sumbulovcu u nekoj
pravoslavnoj kui. Do Sarajeva jo ima oko 18 km. Ujutro smo krenuli testom za
Sarajevo sami, bez vojske. Rekli su nam da idemo slobodno. etnika nema, a Romanija
je za leima iza nas. Vojska se vraa nazad, odakle smo dolivaljda po zapovijedi vie
komande.
Oko podne smo stigli u Sarajevo i odmorili se kratko u starom hanu kod
Vijenice. Stalno sam bio uz Ejubaginu i Ahminu eljad. Ne znam da li smo odsjeli u
tome hanu vie od pola sata, kada nas je pokupio neki gospodin u fesu, (gospodske
spoljanjosti) u kola i odveo svojoj kui. Bilo nas je deset do dvanaest dua.

87

Boravak kod Vrhovca

Domain koji nas je dovukao autom do svoje kue imao je ukupno est lanova
svoje porodice. Nije mi jasno kako se moglo rasporediti est plus dvanaest ljudskih
dua u jednom malo prostranijem jednosobmom stanu. Poseban je problem ishrane
osamnaest ljudskih bia. Gospodin koji nas je primio bio je Ejubagin zet Sulejman
Vrhovac. Njegova ena Haa, odnosno Haema hanuma je Ejubagina sestra, ki Ajke,
roene Pai (sestre moje bike Hafe). Dakle, svih dvanaest ili trinaest nas je primio na
hranu i spavanje u svoj jednosobni stan. Nakon nekoliko dana, ili sedmicu dvije, vie
se tano i ne sjeam svi su Aganovii otili. Ejubaga je naao sebi stan blizu Lugavine
ulice i otvorio duan u Dobrovoljakoj ulici, kod enske gimnazije. Ostali su otili u
muhadirski konvikt nad Kovaima (ne znam tano gdje).
Samo su mene gospodin Vrhovac i njegova hanuma Haema ostavili kod sebe.
Govorili su: siroe, nema on tamo u konviktu s kim biti, neka ga kod nas. Saznao sam
od Vrhovca da nas je on primio kod sebe 29. avgusta 1941. Znai da smo iz Vlasenice
krenuli 26. avgusta 1941. godine. Vrhovac Sulejman je porijeklom iz Turbeta. Daleku
lozu vue od nae epske porodice iz Like (Vrhovac Alaga to vrhove uva od kaura).
Za stare Jugoslavije slubovao je u Vlasenici kao finansijski policajac, gdje se upoznao
sa Haemom Aganovi, s kojom sada ima tri cure: Enisu, Ifetu i Seniju i sina Enisa.
Sada je penzioner. Trenutno vodi manufakturnu radnju na Ba ariji kao
povjerenik. Radnja je nekog idova koju su nove NDH vlasti (po direktivi Nijemaca)
oduzeli od Jevreina. Taj Jevrein je povremeno navraao onako u svoju bivu radnju.
Nosio je preko ruke povez na kojem je stajalo veliko uto slovo J (juda). Krajem 1941.
godine je pokupljen i nekud odveden sa ostalim idovima. Vrhovac je kao povjerenik
idovske radnje bio u stvari njen praktini (ne injenini) vlasnik. Bio je dobar ovjek,
pa je siromane komije u ulici Konstantina Jeftia (gdje je i sam stanovao pod kiriju na
broju 45) pomagao hranom.
Mene su Sulejman efendija i Haema hanuma (tako su ih zvali poznanici)
primili kao svoje dijete. Sa njegovim sinom Enisom (1933. godite) sam se srodio. Bili
smo nerazdvojni.. Sulejman efendija nam je esto davao novac da idemo u kino. Prije
filma je bio uvijek ratni urnal, u kojem se prikazivao rat Nijemaca sa Rusima,
Englezima... U to vrijeme (1941. i 1942.) Nijemci su bili gospodari rata (po onome to
se prikazivalo u urnalu). Nas djeake je interesovao urnal, a im pone film mi u
kinu zaspimo, pa nas neko od odraslih probudi kada se film zavri. Jedanput (oktobar
ili novembar mjesec 1941.) nam je dao novac da se slikamo. Ja sam htio da se slikam
odvojeno sam, a Enis hoe zajedno. Jedva je pristao na moju elju. Slikali smo se na
Ba ariji, u ulici Kralja Petra (ulica jo nije dobila Poglavnikovo ime) u fotografskoj
radnji Lisac (preko puta srpske pravoslavne crkve). Odmah u poetku, Vrhovac me

88

odveo na Ba ariju i kupio mi odijelo, cipele, fes i koulju. Otvorio mi je u

Gradskoj tedionici tednu knjiicu i u nju ulagao po 50 dinara mjeseno (jo nisu bile
u primjeni hrvatske kune). U kino sam esto iao, ali samo sa Enisom. U urnalu
ujemo (dok gledamo borbe i zarobljavanje na stotine hiljada Rusa) njemake ete 14
km pred Moskvom! Ne znamo ni gdje je to, na kojoj strani svijeta, samo znamo da je u
Rusiji; gledamo masovnu predaju Rusa; visoiji su od Nijemaca, puke su im due od
njemakih, ljemovi kao ase...
Nikada se nisam tako dobro hranio kao sada. Sve tri Vrhoveve cure su me
pazile. Ponekad bih odnio u pekaru hljeb, ili pitu i sl. da se ispee. Pekar bi mi dao broj
pod kojim mogu za dva sata podii ispeenu pitu, hljeb, bosanski lonac... Odlazio sam i
u duan. Vodili su me i na sijelo kod Hafe i Hafiza. Ponekad su otvarali radio i sluali
London, a nekad Ankaru. Bilo me strah kad ujem London, jer vidim da su na strani
kralja i etnika. Tada je puno svijeta mislilo da Nijemac nee izgubiti rat. Za partizane
se jo nije nita znalo ni ulo. Poetkom 1942. godine odrasli tiho priaju: Pojavili se
komunisti! Ne znam ko su to, ali me bilo strah, iako sam ih zamiljao kao civile
graane. Kod Vrhovca sam bio ukupno sedam mjeseci (od 30. avgusta 1941. do 1.
aprila 1942. godine).
***
Prvih mjeseci boravka u Sarajevu esto sam viao jednog krupnog postarijeg
Sarajliju u gradskoj nonji prijatnog izgleda kako sjedi pred duanom na Baariji i
lijepo kuca uz bugariju na starinski nain, tj. na sremicu. Imao je poduge, ali tanke
brkove s kojima bi micao desno lijevo. Sjedio je na epenku duana i preko krila
drao bugariju, prebirui prstima as po donjim, as po gornjim icama. Na glavi je
imao lijep fes, a na leima fermen, ispod njega bijela karirana koulja.
***
Radio aparat sam prvi put vidio kod Vrhovca 1941. godine, a malo kasnije ali
iste godine kod Hafiza i Hafe prilikom boravka sa Haemom i Sulejman efendijom na
sijelu. Hafiz je ukljuivao radio da uje vijesti iz Londona. Razabirem londonskog
spikera kako govori: Jugoslavija e opet biti kakva je bila, pa me obuzme strah zar
opet etnici?
Haema je esto otvarala radio u 7 i 15 asova i sluala iz Ankare vijesti iz
Turske...
***

89

Mnogo kasnije, kada sam bio u Domu i to na poetku komunistike vlasti ja

u zgodnom prilikom otvarati radio u domskoj sali i sluati Radio London i Radio
Ankaru (1947. godine). U to vrijeme Jugoslavija nije bila u dobrim odnosima sa
Zapadom i Turskom, pa je bilo nepoeljno i vrlo rizino sluati Radio London i Radio
Ankaru. Radi toga su me SKOJ-evci u koli estoko kritikovali 1949. godine, a onda i
teko kaznili (vidi odjeljak: Iskljuen, pa vraen).
***
Novine sam poeo itati dok sam bio samouk, u junu i julu 1941. godine. Iz
Aganovia kahve (kafane) uzimao bih list jueranje, ili koji dan starije novine i itao
ga u polju zvanom Toplik dok uvam krave. Bili su to listovi iz novina Hrvatski
narod. Strani nazivi u tim novinama pisani su izvorno. Rije firer itao sam onako
kako pie: fuhrer, a rije rajh kao reich, eril kao Churchil, Rozvelt kao
Rosevelt itd.
U sarajevu, dok sam bio kod Vrhovca Sulejmana (od 30. avgusta 1941. godine
do 31. marta 1942. godine) naao sam na aljivoj strani Sarajevskog novog lista tekst,
koji sam vie puta proitao i do danas danile zapamtio:
Reportaa ovih dana politika bjee sama,
Red je ovdje rei sada i prilike naeg grada:
Ulica je svaka ista, na proljetnom suncu blista,
Materine slatke maze pune sree korzom gaze.
I Bog znade ta im treba, ljepotu im alje s neba.
I mesari ale znaju, umotano meso daju.
Kad odmota, Boe prosti, u papiru same kosti.
A Ciganin stari goso, na junaki hita poso!
Poetkom 1942. godine (kad sam i nauio ovu pjesmicu) tiho su priali stariji
graani Sarajeva da Nijemci odvode Jevreje i Cigane u Njemaku na rad...?

90

ivotno sudbbonosna odluka

Nad Kovaima iznad Baarije u jednoj velikoj bosanskoj kui na sprat

smjetena je kuhinja za muhadire iz Istone Bosne i drugih krajeva. S ulice se ulazilo
u veliko kaldrmisano predsoblje. Na sredini toga predsoblja stajao je veliki kazan s
varivom, iz kojeg se muhadirima sipala hrana. Uz varivo se dobivao hljeb, nekad
enini, a nekad kokuruzni kao gibira ili fasunga za 24 sata. Iz toga predsoblja ulazilo
se u dvije prostorije. U lijevoj prostoriji ne znam ra je bilo, a u desnoj je smjetena
kancelarija. Lijevo od ulaza u kancelariju vodile su drvene basamake na sprat u kojem
je boravilo nekoliko muhaderskih familija.
Vrhovci, kod kojih sam ja bio, drali su u podrumu nekoliko kokoki i po nekog
horoza.
Haema hanuma je mene slala svaki dan u muhadirsku kuhinju, koja se nalazila
kako sam ve kazao nad Kovaima iznad Baarije po moju minjau, ali bi mi uvijek
napomenula da donesem samo hljeb za kokoi. Po potrebi bih ja zaklao koko ili horoza
jer oni nisu smjeli, a Haema bi operutala i oistila zaklanog horoza ili koko.
Imao sam tada punih esnaest godina ali sam djelovao puno mlai zbog malog
rasta i svata sam nauio raditi dok sam ivio na selu u Kolareviima. Jednoga dana,
poetkom marta 1942. godine, dok sam podizao svoju minjau (samo hljeb), pojavi se
na vratima desne sobe gospodin u fesu i sa naoalima s nekim papirom u rukama. Taj
gospodin obavijesti prisutne muhadire o slijedeem: Djeca muhadira, koja nemaju
jednog ili obadva roditelja, neka nam se jave, da ih smjestimo u sirotinjski dom, u
kojem e imati: smjetaj, hranu, odjeu, obuu i pohaanje kole.
Odlino sam razumio gospodina u cvikerama. Odmah sam digao ruku iznad
glave, te glasno se javio, ne dvoumei se ni jedne sekunde! Pozvao me da uem u
njegovu kancelariju iz tog velikog predsoblja punog muhadira. Osim mene tada se
niko vie nije javio. Uao sam u tu kancelariju. Gospodin s papirom i ozlukama sjeo je
u proelju sobe za svoj sto. Vrlo susretljiv i paljiv upisao je moje prezime i ime,
zatim ime oca i majke. Upitao me od ega su mi umrli roditelji, da li od prirodne smrti,
ili su ubijeni od etnika. Rekao sam mu da su umrli prirodnom smru. On kaza nakon
moga odgovora: Svejedno je, ti si siroe bez oba roditelja. Otkucao je na mainu
Uputnicu i dao mi taj papir. Objasnio mi je: Sa ovom Uputnicom se javi 1. travnja
1942. godine, domu u ulici Skenderija broj 14, gdje e biti smjeten. Ii e u kolu,
imae smjetaj, hranu, odjeu, obuu... Dobro ui i sluaj!
Ispraajui me iz kancelarije pogladio me po glavi i rekao: Sa hajrom! Taj
gospodin ni u snu tada nije mogao znati da je ispratio i pomilovao po glavi budueg
akademskog slikara, profesora i prosvjetnog savjetnika (koji e ta znanja stei nakon

91

esnaest i vie godina od toga dana). To isto tada ni ja nisam mogao znati ni predvidjeti.
Ni jedan od tih zvanja mi nisu bila poznata kao pojmovi.
Odmah po povratku iz konvikta rekao sam Vrhovcima da ja idem 1. travnja u
Djeiji dom u Skenderiju broj 14, u kojem u imati spavanje, hranu, odjeu, obuu i ii
u kolu. Oni su se obradovali, naroito Haema hanuma (koja je ve ila ranije kod
milionera Meinovia da me oni prime sebi) i pohvalila me to sam se javio na usmeno
oglaavanje. Pokazao sam im Uputnicu za smjetaj u dom, koju sam dobio danas u
konviktu.
Kada sam 1. travnja (aprila) 1942. krenuo od Vrhovca u dom rekli su mi da
obuem svoje staro odijelo u kojem sam doao iz Vlasenice, a ono novo, koje mi je
Vrhovac kupio u duanu na Baariji, a koje sam obukao samo jedanput i to za bajram,
da ostavim kod njih, to sam i uinio. tednu knjiicu, na kojoj sam imao 150 kuna
donijeli su mi na moj zahtjev u dom na Bjelave 1943. godine i tada su me pitali kako mi
je u domu. Odijelo koje je ostalo kod Vrhovca nikada vie nisam vidio, a nije mi bilo ni
potrebno, jer smo u domu bili svi isto obueni.
Inae, iz doma sam esto odlazio u posjetu Vrhovcima, uglavnom za bajram.
Najvie mi se radovao Enis. On bi mi poklinio novanik da u njega stavim novac koji
dobijem od Sulejman efendije za bajram. Do kraja ivota su me pazili, naroito Enis i
Sulejman efendija. Za vrijeme rata su dobro ivjeli. Za vrijeme komunistike vlasti su
se snalazili kao i mnogi drugi graani. Kada sam se osamostalio, oenio i stekao
vlastitu kuu u Tuzli Vrhovac Sulejman mi je jedan put doao i noio kod mene.
Drugog oktobra 1964. poslao sam mu potom u Sarajevo 5.000 tadanjih dinara
kao poklon. Haema i Sulejman su davno umrli. Najstarija Vrhoveva ker (1924.) je
takoer umrla. Jo su ivi: Ifeta (1929.), ivi u Njemakoj, Sena (1931.) u Sarajevu i
Enis je 1933. godite, ivi u Adelaidi (Australija) sa porodicom.
Toliko o porodici Sulejmana efendije, kod koje sam naao utoite nakon bijega
iz Vlasenice 1941. godine i ostao sedam mjeseci. Dakle, kod Vrhovca sam bio od 30. 8.
1941. do 31. marta 1942. godine, kada sam otiao u Dom 1. 04. 1942. godine. Ovo
sam ponovio, ali ne mari! Sa Senom sam bio u kontaktu do 1990. godine. Rat 1992.
godine je prekinuo komunikaciju. Sulejman efendija je umro 1968., a supruga njegova
Haema hanuma 1973. godine.

92

IV

Dom i kola

1. IV 1942. 1. VII 1958.

Sjeam se samo valikih i irokih vrata na ulazu sa ulice u domsko dvorite. Ne
sjeam se prijema u domu po dolasku u Skenderiju broj 14, a ne sjeam se ni momenta
odlaska iz Vrhoveve kue, niti puta do Skenderije (01.04.1942.). Kada se ue s ulice
kroz velika vrata u dvorite doma, ima se utisak potpune odvojenosti od grada i uline
buke. Dobio sam odmah domsko odijelo zelenkaste boje: kaput, kratke pantole, duge
smee arape, cipele, donji ve, francusku crnu kapu. Svoje odijelo smee boje u kojem
sam doao u dom vie nikada nisam vidio. Svi domci, odnosno pitomci, kako nas je
zvalo domsko osoblje imali su istu uniformu. Redovno smo imali doruak, ruak,
veeru i izmeu dvije uine (oko 10 i 16 asova). Za uinu smo najee dobivali po
jedno kuhano jaje, a ne sjeam se da li i po kriku hljeba.
Za ruak smo imali obavezno supu, odnosno zupu, kako ju je izgovarao
upravitelj doma Hajri Omer, inae profesor geografije, porijeklom Foak, takoer
izbjeglica. Gospodin, vrlo uredan, uspravnog gospodskog hoda i dranja, ozbiljan,
strog, disciplinovan. esto sam tada pomiljao u sebi: da mi je biti onako kao
upravitelj! Bilo nas je raznih dobi i uzrasta: od dvije, tri... do petnaest i sedamnaest
godina.
Sa jelom je bilo problema sa malom djecom, jer nisu htjela da jedu, ili pojedu
zupu, pa su ponekad bila blago udarena od strane upravitelja doma. Sve nas je
nagonio da obavezno pojedemo zupu. Veliki zid u dvoritu odvajao nas je od ostalih
zgrada. U jednoj viespratnoj zgradi s onu stranu zida bili su italijanski vojnici (mi smo
ih zvali Talijani). Oni su nam esto bacali hljebove u dvorite sa spratova svoje
viekatne zgrade. Mi smo hljebove razlamali i meusobno dijelili. Kada hoe da nam
bace hljebova, onda viu: pikolo! Ubrzo sam se razbolio, valjda od gripe, kao i dosta
drugih pitomaca raznog uzrasta. U Skenderiji smo ostali dva do tri mjeseca. U domu
smo imali ambulantu, bolniarku i jednu sobu sa vie kreveta kao bolnicu. Upravitelj
nas je esto poduavao, osobito za vrijeme ruka kako treba da se ponaamo u novoj
zgradi koja se za nas ureuje u sarajevskom kvartu Bjelave. Zgrada koja se za nas
ureuje je objekat biveg Hurijetovog egrtskog doma na Bijelavama. E, ona e biti
kao apoteka i ne smijete rukom dirati zidove, jer e ostati fleke, govorio nam je

93

upravitelj. I to ne jedanput, nego esto, kako bi nas to bolje pripremio za ponaanje u

novoj zgradi doma, u koju emo uskoro useliti. Vie od devedeset posto pitomaca doma
je iz seljakih porodica. Kada upravitelj naie pored nas, mi stanemo mirno gdje se ko
zadesio i utimo kao nijemi. Odgajali su nas da potujemo starijega, osobito upravitelja,
uitelja, vjerouitelja, bulu, i ostalo osoblje (bolniarku, kuharice...). Upravitelj Hajri,
kao i ostalo osoblje doma, nam je govorio da emo kada preselimo u obnovljenu
zgradu doma na Bjelavama imati kolu. Tome sam se puno radovao pa sam lake
podnosio strogu domsku disciplinu, i mravu hranu, pogotovo u odnosu na onu koju
sam imao kod Aganovia u Vlasenici i Vrhovca u Sarajevu.
Poetkom jula 1942. godine preselili smo iz doma u Skenderiji broj 14 u
Dravni djeiji dom Bjelave, Sarajevo. Smjeteni smo u dvije zgrade. U glavnoj
(velikoj) zgradi sa mnogo, mnogo prozora, na ijoj fasadi je jo stajao veliki natpis:
Hurijetov egrtski dom, na prvom i drugom spratu bile su velike spavaonice sa po 36
kreveta u svakoj prostoriji, poredanih u dva dugaka reda. Kreveti su eljezni sa jakom
ianom mreom i madracima. Posteljina jednog kreveta se sastojala od: debelog
madraca, dva arafa, jastuka i dvije deke. Mislim da je u domu bilo 250 do 300
pitomaca, od predkolskog, do osnovnog, srednjekolskog i egrtskog uzrasta. U
prizemlju zgrade je velika sala za boravak pitomaca u slobodno vrijeme, ogromna
trpezarija sa dva reda stolova, kuhinja, magazin, u kojem su uvani topovi tofova,
naa odijela, rublje, fesovi, francuske kape, posteljina... Zatim, magazin pun akova
brana, krompira, makarona, repe, kupusa... te veliko (zajedniko) kupatilo sa tuevima.
Kupanje je bilo obavezno svake sedmice. Prilikom kupanja ve i odjea su obavezno
stavljani u parne kotlove maine. Dok se mi pod tuevima okupamo iz parnih kotlova
su izbacivana naa odijela i rublje izguvana tako kao da ih je neka krava vakala.
Oblaili smo svako svoje odijelo onakvo kakvo je izlazilo iz pare (ivakano), ali ne
uvijek i svoje rublje, nego to koga zapadne. Svako je od nas poznavao svoje odijelo i
tu nije bilo zamjene. Vremenom se na nama zguvana odijela isprue sama od sebe.
Doruak, ruak i veera obavljani su u dvije smjene. U prvoj smjeni na svakom
obroku su jeli najmlai, a u drugoj stariji pitomci. U glavnoj sali pred zatvorenim
velikim irokim vratima se poredamo u dva reda, u velikoj tiini; pored nas obavezno
bude uitelj, efendija ili bula. U trpezariju se ulazilo (nakon to se otvore iroka vrata) u
strogoj koloni, jedan za drugim, u tiini, bez rijei. U dva dugaka reda stolova
poredana su servirana jela na svakom stolu u dva reda (ukupno 4 reda jela) du dvaju
dugakih stolova. Ili smo u strogoj koloni (u potiljak) jedan za drugim do kraja stola,
okrenuli se ulijevo, ili udesno prema poredanim obrocima i nakon dozvole smo sjedali
za jelo koje je pred nama (koliko je jela poredano du stola u jednom redu toliko se i
pitomaca postroji u Sali u jednoj koloni). Ne moe pitomac sjesti za bilo koji tanjur,
nego za onaj koji ga zapadne prema redu u koloni. Niko ne smije sjesti za svoje jelo
dok vaspita (uitelj, efendija ili bula) ne rekne: Sjedi! Niko ne smije izai iz
trpezarije bez dozvole. Izlazimo svi zajedno nakon to ujemo vaspitaa da kae:

94

Ustani!, a onda: Polako izlazite! Svi emo izai u koloni kako smo uli, samo
obrnuto: zaelje je sada na elu, a elo na zaelju kolone. Dakle, prvi izlazi onaj
pitomac koji je zadnji uao u trpezariju. Kada dobijemo dozvolu da sjednemo za svoj
objed ekamo dozvolu za poetak, a ona glasi: Jedi, prijatno. Odgovorimo u horu:
Hvala! Nestane svaka kaika. Jedna jedina rije se ne smije uti dok jedemo. Takav
red je vaio za sve pitomce, mlae i starije, za prvu i drugu smjenu. Kasnije je uvedena
i trea smjena za doruak, ruak i veeru. Uine su slobodnije organizovane, osim reda
nije bilo drugih pravila, kao: sjedi, jedi, prijatno, nazdravlje...! Bili smo psihiki
gladni, bez obzira to je porcija koliinski bila dosta velika, osobito u treoj smjeni, jer
esto ostane hrane u kazanima, pa dobijemo i repete. Ali, se i za repetu ekala dozvola
vaspitaa (uitelja Prae Muniba, efendije kalji Mustafe, ili bule Vasvije). Vladala je
vie psihika nego fizioloka glad. Vie puta sam sanjao komad hljeba. Razoaram se
kada se probudim, jer sam jeo hljeb u snu, a ne u stvarnosti. Fiziki smo bolje izgledali
od gradske, sarajevske djece, koju smo nazivali jalijai, jer nisu imali odgoj kao to
smo imali mi pitomci Dravnog djeijeg doma broj jedan Bjelave. esto smo se
bunili, traili smo vie hrane, obimniji obrok. Govorili smo: gladni smo, malo nam je
hrane... Upravitelj doma Hajri Omer, rasni gospodin nas je ubijeivao da mi dobijamo
propisnu kalorinu koliinu hrane i da nam dom ne smije dati vei obim, jer bi
pobolijevali, imali zdravstvenih problema. Pogledajte se u ogledalu pa ete vidjeti
kako punaki (i bublavo) izgledate, govorio nam je upravitelj, a ponekad i uitelj
Prao. Imali smo svoga domskog doktora. Bila je to uvena doktorica u Sarajevu Mara
Kurtovi, krupna, starija i podebela ena. Govorila je ekavski. Dolazila nam je redovno
svakog mjeseca. Pregledala nas gole do pojasa, gledala oi, ui, usta, zaunjake,
stavljala nam neku daicu u usta i govorila: Reci a! Propisivala je za pojedine
pitomce pojaanu hranu. I njoj smo se ponekad alili da nam je malo hrane.
Doktorica Mara je imala veliki podvaljak. One pitomce koji su se alili da su gladni,
posebno je pregledala gole do pojasa. Kada je pregledala mene takoer golog do
pojasa pljesnula me akom po leima i rekla: Ovaj mrki je ko meed! esto su nas
vagali i mjerili visinu. Pri tome je uvijek bila prisutna osim vaspitaa i doktorica
Kurtovi Mara. esto nam je govorila: Deco, samo jedite, to vam je najbolji lekar.
Mi bi u horu odgovorili: Nejmamo ta.
Sporo sam rastao, za razliku od druge djece, srazmjerno rastu i oteavao:
Od 6. oktobra 1942. do 10. oktobra 1943. godine, dakle, za jednu godinu dana
postao sam tei za 3 kg i vii za 4 cm.
U 1944. godini oteao sam za daljnjih 3 kg i porastao za jo 4 cm.
Tokom 1945. godine narastao sam samo jo 2 cm, a oteao oko 3 kg.
Za deset godina, od 6. oktobra 1942. do 7. februara 1952. godine porastao sam
ukupno za 24 cm i oteao za 20 kg.
6. oktobra 1942. godine bio sam teak 27 kg. I visok 128 cm.

95

7. februara 1952. bio sam teak 47 kg i visok 152 cm. Dalje vie nisam rastao, a
u teini sam dobio nove kilograme.
Sa par podataka dopuniu svoj dolazak u dom iz evidencije koju sam poeo
voditi 1943. godine, kada sam bio III razred puke (osnovne) kole:
Prvog aprila 1942. godine u 10 sati prije podne stupio sam u Djeiji dom u
Skenderiji ulici broj 14 Sarajevo.
Prije mene u dom je ve bilo dolo oko 20 pitomaca. Kasnije se taj broj poveao
na 120 pitomaca.
U Skenderiji smo ostali dva ipo do tri mjeseca.
Na Bjelave smo preselili poetkom jula 1942. godine. Ve sam naveo da je dom
na Bjelavama imao dvije zgrade: jednu veliku (zgrada biveg Hurijetovog egrtskog
doma) i drugu, takoer bivu zgradu mejtefa. Obje zgrade i danas postoje. Druga,
dakle, manja zgrada, bila je u vrijeme mira mejtef. Ima 4 uionice, jednu manju
prostoriju, hol i sanitarni vor, te povee dvorite. Dvije uionice su u prizemlju, a dvije
na spratu. Te dvije uionice na spratu su postale spavaonice, a u prizemlju jedna
trpezarija, a druga naa uionica (kombinovano odjeljenje II, III, i IV razreda). U
manjoj prostoriji do naeg (kombinovanog) razreda stanovao je na cijenjeni i
potovani stari uitelj Munib efendija Prao, inae izbjeglica iz ajnia, kod kojeg u ja
zavriti puku, odnosno osnovnu kolu.
Uskoro, po preseljenju iz Skenderije na Bijelave organizovana je nastava za
pitomce doma od I do IV razreda puke (osnovne) kole. U glavnoj, velikoj zgradi
doma I razred je vodila uiteljica gospoa Hajri, ena naeg upravitelja doma Omera
Hajria. U zgradi nekadanjeg mejtefa organizovana je nastava za II, III, i IV razred
puke (osnovne) kole (kao kombinovano odjeljenje) koju je vodio izvanredno dobro
stari uitelj Munib efendija Prao, takoer izbjeglica iz ajnia, kao to je, uostalom i
upravitelj doma Hajri Omer i njegova supruga uiteljica iz Foe takoer izbjeglica.
Uitelj, gospodin Prao nas je skupio u jednu uionicu i svakoga od nas pitao,
koji je ko razred pohaao do poetka rata 6. aprila 1941. godine, kada je sva nastava u
Kraljevini Jugoslaviji prekinuta. Neki pitomci su rekli da su pohaali IV, drugi III, a
neki II razred. Kada je uitelj upitao mene: Koji si ti razred iao?, ja sam odgovorio:
Gospodine uitelju, ja nisam iao nikako u kolu, ali znam itati i pisati latinicu i
irilicu... Uitelj je meni rekao: E, ja u vidjeti zna li, ili ne zna! Svima nam je dao
papire i olovke i zadao zadatke iz hrvatskog jezika i rauna, vjerovatno prema
programu za svaki razred. Poto je pregledao ta sam i kako napisao i rijeio raunsku
vjebu, rekao mi je: Ti si, Mustafa, sada drugi razred! Dakle, ono to sam nauio
uvajui amidine koze po umama Kolareve kose, Dubokog potoka, Ravni, Osoja,
Hobera... priznao mi je prvi razred osnovne kole.
S obzirom da je nastava prekinuta poetkom aprila 1941. godine uslijed napada
Njemake na Jugoslaviju nedostajala su dva i po mjeseca do zavretka kolske
godine pa je organizovana je nastava u trajanju od dva i po mjeseca (juli, avgust,

96

septembar 1942. godine). Znai, za ta dva i po mjeseca ja sam zavrio i drugi razred
osnovne kole. A onda je krenulo redovno: godina po godina sve do sredine 1958.
godine (Sarajevo, Zagreb...). Za ta dva i po mjeseca bio sam u kombinovanom
odjeljenju od tri razreda (II, III i IV), a od oktobra mjeseca 1942. godine opet u
kombinovanom odjeljenju, ali samo od dva razreda: III i IV razreda.
U jednom redu klupa (do prozora) sjedili su uenici treeg razreda (u kojem sam
i ja bio), a u drugom redu klupa aci IV razreda. Dok uitelj radi sa nama III razredom
za to vrijeme aci IV razreda rade zadatke iz rauna, ili hrvatskog jezika prema
onome to im je uitelj zadao, i obratno: Dok predaje gradivo iz istorije ili zemljopisa
IV razredu mi radimo zadatke vjebe iz rauna ili hrvatskog jezika kako se on tada
nazivao.
Dok sam radio svoje zadatke u III razredu istovremeno sam sluao izlaganje
uitelja gradiva iz povijesti ili zemljopisa uenicima IV razreda. Poslije izlaganja uitelj
je provjeravao uenike IV razreda pitanjima iz obraenih sadraja. Kada ni jedan
uenik ne zna da odgovori na neko postavljeno pitanje uitelj se obraao nama s
pitanjem: Zna li neko iz III razreda odgovoriti na ovo pitanje? Vrlo esto sam se
javljao i davao taan odgovor. Uitelj bi me javno pohvalio to sam jedino ja tano
odgovorio na njegovo pitanje. Za vrijeme stare Jugoslavije, NDH, kao i prvih godina
Socijalistike Jugoslavije, uenici I IV razreda osnovne kole su fiziki kanjavani za
slabo uenje ili vladanje. Takva praksa je smatrana kao normalna kazna za neuenje,
nedisciplinu, ili greku uenika. Fiziko kanjavanje uenika je zabranjeno nekoliko
godina iza zavretka Drugog svjetskog rata.
Uitelj Prao je bio veoma dobar, ali i strog uitelj. Njegovi aci su bili
prepoznati u srednjim kolama po dobrom znanju i uenju. Imao je svoj metod nastave,
koji je davao odline rezultate u vremenima kada se takav postupak mogao
praktikovati. Danas ne moe!
Dakle, uitelj Prao je imao svoje metode, oblike i postupke s kojima je postizao
usvajanje znanja iz programa, tako da su njegovi aci koji produe kolovanje u
gimnaziji, graanskoj ili tehnikoj koli bili najbolji u razredu. Kod njega je ak morao
nauiti ako eli da ne bude bijen ili izvrgnut stidu. U srednjoj koli su profesori
poznavali po dobrom ueniku Praine ake. Uenika koji ne naui gradivo Prao nije
kanjavao slabom ocijenom nego ibom. Uenik se branio govorei: Ja sam uio! Na
to bi mu uitelj rekao: Ne pitam ja tebe to nisi uio, nego: zato nisi nauio? Tada je
slijedila obavezna kazna, bilo fizika, ili da stoji okrenut licem prema duvaru (zidu).
Ono to se naui kod uitelja Prae to se dugo pamti i ne zaboravlja se lako.
Puno puta se deavalo dok sam bio III, a i IV razred, da samo ja odgovorim tano na
uiteljevo pitanje iz povijesti, a i drugih predmeta. Tada bi me natjerao da kaznim
ponekog aka IV razreda, ili sve redom tako to u svakoga malo potegnuti za uho, ili
oamariti, to je meni bilo vrlo teko, jer su to moji drugovi. Ako ja oklijevam, onda je
uitelj prijetio: Ako nee ja u rei njima neka oni tebe oamare ili povuku za uho.

97

***
Kada sam prvi put poao u kolu (u II razred) nisam znao datum ni godinu
roenja. Ni drugi aci (ne svi) nisu znali godinu svoga roenja. Stoga je uitelj Munib
Prao, po preporuci Ministarstva prosvjete iz Zagreba svim pitomcima II, III, i IV
razreda, koji nisu znali datum i godinu svoga roenja upisao godinu roenja odprilike
kako mu uenik izgleda, a dan i mjesec svima isti: 10. IV.
Meni je zapisao u Razrednu knjigu da sam roen: 10. IV 1931. godine i rekao:
Bijeli, zapamti ovaj datum!
Pod ovim datumom su svi moji kolski dokumenti od osnovne kole do
fakulteta. Ovaj datum e biti upisan u Obnovljenu matinu knjigu u Vlasenici prvih
godina nakon zavretka rata, jer su sve matine knjige spaljene od strane etnika 1941.
godine. Formalni svjedoci u Matinom uredu Vlasenica bili mi: Jahi Salko iz Mria i
Ziba Maljievi sa Hrastovca oboje nepismeni, pa su samo rekli koliko imam godina
odprilike. Ziba Maljievi je bila na babinama mojoj majci evi kada sam se ja
rodio. Datum 10. IV 1931. koji je uitelj Prao upisao onako od oka 1942. godine na
Bijelavama u Sarajevu ja u ispraviti nakon 43 godine, tj. 1985. godine uvidom u
Vjerski domovnik, kiji se uva u Matinom uredu u Vlasenici.
Evo podataka koje sam naao u Vjerskom domovniku1985. godine:
Pai Hafa, roena 1865. (majka moga oca)
Pai Sejfo, roen 1883 (moj otac)
Pai Mustafa, roen 16. 1. 1925. godine.
Obratio sam se SUP Vlasenica s obrazloenjem da mi ispravi netaan datum
roenja (10. IV 1931.) to je i uinjeno i upisano u Matinu knjigu: 16.1.1925. kao
taan datum, koji sada stoji u mojoj linoj karti i pasou.
Drugi razred osnovne kole zavren je za 75 dana. Trei razred je trajao cijelu
kolsku godinu. Bio je u sklopu kombinovanog odjeljenja od III i IV razreda. etvrti
razred sam zavrio u istom odjeljenju. Vjeronauku smo imali pune dvije kolske
godine, tj. u treem i etvrtom razredu, a predavao ju je vjerouitelj Mustafa efendija
kalji. Djevojicama je vjeronauku drala bula Vasvija (ne znam joj prezime).
Domsku slubenu potu sam najee nosio ja u upaniju, zgradu preko puta
parka kod dananjeg Higijenskog zavoda (u kojoj je danas Vlada Federacije). Obino bi
iz glavne zgrade doma, u kojoj je i kancelarija Upravitelja doma, doao u nau uionicu
u kojoj Prao dri nastavu stariji pitomac i obratio se uitelju rijeima: Moli
upravitelj da pustite Mustafu Paia da odnese potu! Opet bi pozdravio i otiao.
Uitelj bi pogledao u mene i rekao: Hajde. Domsku potu sam nosio u Veliku upu ili
glavnu potu. Osim egrta i srednjokolaca jedino sam ja ovim poslom vrlo esto
izlazio u grad. Upravnik je imao veliko povjerenje u mene. Smatrao me jednim od
primjernih pitomaca po disciplini, ponaanju i uenju. U toku 1944. i prva tri mjeseca

98

1945. godine bio je mobilisan u vojsku. Imao je in zrakoplovnog nadporunika i plavu

lijepu uniformu. Vie puta sam mu odnosio na Grbavicu u njegovu komandu ruak
na molbu Hajrieve supruge i doputenju uitelja Prae. Hajriu je esto ostajalo
hrane, jer ne pojede sve, pa je ostatak davao meni. Sve ee su u 1944. godini svirale
uzbune, a preko radija javljano: Pozor, pozor! Na hrvatskom dravnom podruju
nalaze se jaki sastavi neprijateljskih zrakoplova. Na znak uzbune bjeali smo u
mejtefski podrum. Ponekad padne po koja bomba. Ako nema mnogo aviona na nebu
tada djeluju njemaki protu zrakoplovni topovi. Veinom su anglo ameriki avioni
prelazili preko Sarajeva u velikim grupama i ili prema Maarskoj, ekoj i Poljskoj
radi bombardovanja njemakih poloaja prema Crvenoj armiji koja je nadirala na
zapad. I u odlasku i u povratku nisu bacali bombe na Sarajevo, osim rijetkih izuzetaka
(ako ih Nijemci gaaju). Navikli smo na avione, pa smo ostajali na dvoritu i brojali
zrakoplove, ali nam tada zasuze oi, jer ih ima mnogo.
Jedno vrijeme smo i spavali na spratu mejtefske zgrade u spavaonici, na
krevetima. Uprizemlju, odmah do nae uionice lijevo od ulaza bila je jedno vrijeme i
trpezarija. Hranu su nam donosili stariji pitomci egrti u kazanu na motki i ramenima.
Dok ruamo ili veeramo deurao bi uitelj, rjee njegov sin Devad ili ki Refija.
Ne znam vie u koje doba godine 1944. u zgradu nam se uselie Nijemci. Uzeli
su gornji sprat mejtefske zgrade. U dvoritu su bili njihovi kamioni i dipovi. Imali su
svoju kuhinju. Vie puta je ulazio njemaki oficir u nau trpezariju kada mi
veeramo, pozdravio, a onda pitao uitelja za dozvolu da nam njemaki vojnici unesu
variva u velikom kazanu, objasnivi da kalja nije sa svinjetinom. Uitelj nam je preveo
ta oficir kae i tada bi nas upitao: Hoete li jo hrane? Mi bi u horu odgovorili:
Hoemo!
Dvojica njemakih vojnika bi unijeli na rukama izmeu sebe kazan sa hranom, a
trei je nosio komise u pratnji njihovog oficira. Ovo se ponovilo vie puta i to uvijek
na vee. Ni po emu nismo u loem smislu osjetili Nijemce u naoj prostoriji i dvoritu.
Pred ulazom u dom pred samim vratima stajao je veliki njemaki dip. Jedan odrasliji
pitomac otvorio je (izvukao) ladicu u dipu i nekolicini nas pokazao da vidimo da je
ladica puna novaca, a onda je brzo zatvorio ladicu. Sreom, niko od pitomaca nije ni u
snu pomislio da bi uzeo snop novanica. Nismo smjeli, a i odgajani smo strogo na
asovima nastave i vjeronauke da nesmijemo krasti i uzimati tue nita podbogom!
Kao i III, tako sam i IV razred zavrio s odlinim (izvrsnim) uspjehom. Iz
svakog predmeta sam imao ocjenu: izvrstan 1 odnosno odlian (5) po sadanjem
sistemu.
Zapamtio sam jo jedan kuriozitet koji se dogodio na zavretku IV razreda
puke (osnovne) kole 1944. godine. Sjedili smo u svojim klupama dok je uitelj Prao
za svojom katedrom prevrtao listove razredne knjige i zakljuivao ocjene na kraju IV
razreda redom po abecedi iz svakog predmeta. Kada je doao do moga imena pozvao
me da doem njemu do katedre. Kada sam priao katedri pruio mi je crvenu olovku i

99

rekao: Ja znam da si ti poten i vjerujem ti. Zavedi sebi ocjenu iz svakog predmeta
koju misli da si zasluio. Slegao sam ramenima i odbio da to uinim. Rekao sam
uitelju: Vi to najbolje znate, nije moje da ocjenjujem samoga sebe. Tada mi je rekao
da idem na svoje mjesto, a onda mi je zakljuio ocjene iz svih predmeta: izvrstan 1
(odlian 5). Smatrao me svojim najboljim uenikom te ratne generacije.
Dvanaest godina kasnije, tanije 20. oktobra 1956. godine javio sam mu se
pismom iz Zagreba kao student IV godime Akademije likovnih umjetnosti. Osim pisma
poslao sam mu jedan svoj crte (motiv sa Baarije, Sarajevo), ne znajui da je on ve
oslijepio. Tada je ivio u ajniu kao penzioner. Saznao sam da je kao vrtan uitelj
dobio nagradu Savezne vlade iz Beograda, tanije saveznu nagradu. U penziju je otiao
1952. godine. Na moje pismo odgovorio mi je 17. decembra 1956. godine, jer, kako
pie, nije mogao prije zbog bolesti.... Pismo je pisala njegova ena po njegovom
diktatu. Rukopis njegove druge ene je slian njegovom, to znai da ju je on nekad
opismenio kada se s njom oenio. Njegovo pismo jo uvam.
***
Poetkom 1943. godine, kad sam bio III razreda osnovne kole, pisao sam iz
Djeijeg doma na Bijelavama u Sarajevu amidi Sulji u Vlasenicu. Odgovorio mi je
Ahmo Aganovi (koji se vratio iz izbjeglitva iz Sarajeva u Vlasenicu). Javlja mi da
su amidu Sulju ubili etnici u Raia Gaju poetkom 1942. godine. Savjetuje me da
dobro uim i sluam svoje predtpostavljene. Strina Zeka je jo iva.
Pismo sam plaui proitao dva- tri puta. Nisam ga sauvao. teta.
U Domu na Bjelavama dobivao sam pisma od amidinog najstarijeg sina Muje
koji je bio domobran i sluio u Nemili kod Zenice. Poetkom 1945. prebjegao je
Partizanima. Hasan, amidin srednji sin pisao mi je vie puta iz Han Pijeska i sa
Sokoca. Ubili su ga Partizani u maju 1945. godine u Blajburgu.
U I razred realne gimnazije upisao sam se 30. lipnja (juna) 1944. godine. Uslijed
opasnosti od anglo amerikog bombardovanja Sarajeva nismo ili na nastavu, jer
kole nisu radile. Uprava Doma nam je nabavila: teke, olovke, itanke, i udbenike, pa
smo se sami spremali za ispite na prvom i drugom polugoditu.
Uio sam i spremao se za ispite sam, a vrlo esto i sa Muharemom Hrniiem,
takoer pitomcem Doma; mislim da je rodom iz Kljua. Imao je nadimak Dido.
***
U domu se ustajalo uvijek u 6 sati. Budilo nas je zvono. Svi smo imali papue,
bez kojih nismo smjeli hodati po domu, bez obzira to se parket utio i sjaio od istoe.
Prostorije su morale biti zagrijane do naeg ustajanja, osobito glavna sala u kojoj
boravimo u slobodno vrijeme i u kojoj se postrojavamo u etiri reda za doruak, ruak i

100

veeru. I na spavanje se ide na znak zvona. Spavaonice su bile toliko velike, da je samo
u jednoj spavaonici bilo smjeteno 36 kreveta u dva reda.
Evo ta sam izmeu ostalog zabiljeio u teki koja je bila naslovljena nazivom
Pregled ivota i doivljaja kada sam zavrio prvi razred gimnazije 1945. godine.
PS. Od 1945. godine sam gotovo redovno opisivao dogaaje iz svoga ivota za
koje sam smatrao da su vani.

2. IX 1945.
U jesen 1944. godine otili smo u Kiseljak zbog bombardovanja i tjeskobe.
Smjestili smo se u jednoj zgradi na brijegu u hrastovoj umi. Tamo smo se napatili to
nikada do tada. Morali smo donositi vodu za kuhinjske potrebe, obarati hrastove, sjei i
cijepati drva, donositi ih u upu i spavaonice.
Da nam je barem bilo toplo! Ako naloimo vatru u pei tada se napui cijela
soba. Spavali smo na podu. Poto nam je bila slaba hrana, to smo nas nekolicina kada
doemo do kakvih para odlazili u okolinu i kupovali od seljaka penice ili brana,
samljeli u oblinjem mlinu, te platili kakvoj eni da nam skuha i ispee hljeb. Taj hljeb
smo uvali kod sebe u ormarima i nadoknaivali glad uslijed oskudne hrane u domu.
Proao je i ramazan, ali ga mi u Kiseljaku nismo praktikovali kao u Sarajevu na
Bjelavama. U domu na Bjelavama smo postili. Starije pitomce bi efendija kalji
popisao za post. Kuharice bi ustajale nou i pripremale nam ramazanski ruak. Iftari su
bili obimniji od veera u obinim mjesecima. Ili smo grupno, u redu dva po dva na
teraviju. Tako se odlazilo i u gimnaziju i graansku kolu (u redu dva po dva), bez
starijega da nas vodi. Graani su nas gledali sa malo uenja...
U Kiseljaku su nam dobrodune ene rado izlazile u susret: kuhale nam i pekle
hljeb. Za bajram nam je poslana iz Sarajeva halva, ali su je partizani na Kobiljai oteli.
Nou su partizani stizali do predgraa Kiseljaka, ali bi ih ustae i Nijemci odbili. Jedne
noi smo uli kako se partizani i ustae dobacuju (dovikuju). Partizani psuju ustaama
Poglavnika, a ustae njima Staljina, Crvenu armiju i Tita i viu uz mitraljeski rafal:
Hoe li halve? (aludirajui na oteti kazan halve na Kobiljai brdu izmeu Sarajeva
i Kiseljaka).
U prizemlje zgrade doma u Kiseljaku smjestila se jedna grupa ustaa i
njemakih oficira (njemaka komanda za Kiseljak, sa velikim kartama na zidu).
Po cijeli dan su prolazile kolone Nijemaca, erkeza od pravca Sarajeva preko
Kiseljaka, Visokog, kao i Fojnice. Ili su prema zapadu, Hrvatskoj i dalje.
Povlaili su se iz Grke i Makedonije. Kolone su esto napadali anglo
ameriki zrakoplovi. Postojala je opasnost od velikihsukoba sa partizanima, pa su nas
opet vratili kamionima u Sarajevo u na dom na Bjelavama 13. januara 1945. godine. I

101

u Sarajevu smo najvie strahovali od anglo amerikih aviona. im bi sirena oznaila

uzbunu ula bi se preko radija obavijest: Pozor, pozor, nad hrvatskim dravnim
podrujem nalaze se jake formacije neprijateljskih zrakoplova.
U podrum! uo se glas vaspitaa. Odrasliji pitomci iskakali su kroz prozor i
pobjegli na periferiju grada, jer su se u njoj osjeali sigurnijim.
Kada se zadesimo u domskom dvoritu za vrijeme uzbune tada i ja pobjegnem
na periferiju grada (Pod hrastove ) jer mi je bilo zort u podrumu.
U Kiseljaku smo boravili od 11. XI 1944. do 13. I 1945. godine (dva mjeseca i
dva dana).
***
U domu na Bjelavama koji se zvanino zvao Dravni djeiji dom broj 1
Bjelave bilo je djece iz raznih gradova Bosne i Hercegovine: Vlasenice (Mustafa Pai,
Read i Mujo Musi), Srebrenice (Sakib Paagi), Rogatice, Foe, ajnia, Viegrada,
Gorada, Kalinovika (Subai Hasan), Kljua, Prijedora, Bosanske Krupe, Bihaa...
Oko 250 pitomaca, mnogo vie djeaka nego djevojica. Manjoj zgradi zvanoj mejtef
pripadalo je prostrano dvorite, a veoj zasijana parcela povrem. Dvorite mejtefske
zgrade ograeno je drvenom ogradom i omeeno sa dvije ceste ulice, koje su se
spajale u jednu ulicu blizu glavne zgrade, u kojoj je odmah iza doma bila pekara.
Pekara je stalno radila sve do ulaska partizana u grad Sarajevo. U pekari smo redovno
kupovali lijepe vrele lepine, koje smo zvali somuni. U dvoritu smo boravili kad god je
bilo lijepo vrijeme i kada smo slobodni od nastave. Na zvuk zvona trei smo ili na
ruak, ili veeru. U dvoritu su stariji pitomci igrali lopte (najee krpenjaka) izmeu
sebe, ili protiv jalijaa kako smo zvali djeake iz sarajevskih sokaka. Osjeali smo
se pitomcima i fiziki smo izgledali ljepe od njih, bolje se odnosili prema koli i
uenju. Vazda su ih nai pobjeivali u igri lopte ili krpenjaka. Ja nisam nikada igrao
lopte, nego sam za to vrijeme uvijek neto itao, bilo knjigu ili novine: Hrvatski
narod, Sarajevski novi list.
Hrvatske vlasti su uz novine izdale zemljopisne, ili zemljovidne karte: Istonog,
Zapadnog i junog fronta (Istone i Zapadne fronte). Te karte su mi omoguile da
pratim linije borbi na frontovima sluei se svakodnevnim novinskim izvjetajem
tokom 1943., 1944. i prva 3 mjeseca 1945. godine. Imao sam uvid u stanje na
frontovima zahvaljujui tim kartama na Zapadu, Jugu i Istoku. Podvlaio sam crtu
ispod grada kojeg su Nijemci izgubili ili se planski povukli iz njega. Na taj nain sam
sticao predstavu o skoranjem zavretku rata, jer su se bojita sve vie pribliavala
granicama Njemakog rajha.
U dvoritu doma pitomci bi se podijelili na ustae, etnike i partizane,
napravili kape od novina sa odgovarajuim simbolima (kokarda, petokraka, slovo U) i
meusobno vodili rat. Ulicom s jedne i druge strane domskog dvorita prolazili su,

102

ustae i domobrani, kao i njihovi oficiri, ali nam nisu nikada bilo ta prigovorili, kao i
vaspitako osoblje doma. Jednostavno, nikakva politika ili ideologija nije provoena
meu djecom doma. Jedino se vodilo strogo rauna da steknemo lijep graanski odgoj i
budemo dobri muslimani. Za Bajram smo dobivali nova odijela, fesove, bolji ruak i na
kraju halvu.
***
Jednog lijepog ljetnjeg dana 1944. godine na drvanu ogradu naega dvorita
nasloni se neki stari musliman. Iz torbe od kozije kostrijeti koju je nosio na leima
virile su gusle. Pitao je, ima li djece iz Viegrada. Kamara pitomaca se okupi kod
starca, najvie onih od Viegrada. Ree nam da su mu sina i snahu zaklali etnici, a
ostalo mu estero unuadi. Pozvali smo ga da ue u dvorite. On ue i sjede u
hladovinu koju je davala drvena ograda. Zamolismo ga da nam malo zagudi i zapjeva.
On to rado uini, te tanko glasovito zagudje i zapjeva. U sredini pjesme navede rijei
Budalina Tala koje je izgovorio glasovitom naem junaku Muji Hrnjici... uj ta veli,
jebo mu ti majku! (nekom harambai iz egara od Ravnih Kotara). Nama se pjesma
zbog te psovke dopade, pa se jo vie zbismo oko guslara. Pjevao je dalje opisujui
Budalinu Tala... a golo mu dupe ispanulo...! (sirotinjski obuen).
U to vrijeme zaklepeta zvono za veeru. Bilo nas je puno koji smo pojeli varivo
bez hljeba. Svako svoju kriku sakri od vaspitaa u dep, iznese iz trpezarije i dade
starom guslaru. Napunila mu se puna torba kriki hljeba. Bili smo zadovoljni to smo
mu napunili torbu krikama hljeba i samim pjevaem guslarom.
Taj stari musliman nita drugo nije ponio iz svoje kue, kada je krenuo u zbijeg
sa svojih est unuka osim gusala u torbi od kozije i konjske kostrijeti. Ostavio je
dojam vanrednog poznavaoca i pjevaa naih junakih pjesama.
U domu smo imali veliku biblioteku, iz koje smo redovno podizali knjige za
itanje, meu kojima i dvije zbirke Junakih pjesama muhamedanaca u Bosni i
Hercegovini, koje je skupio i tampao Kosta Herman 1888. godine. Ovo izdanje
ponovo je tampano 1933. godine. U glavnoj sarajevskoj ulici koja se za vrijeme rata
zvala Poglavnikova (sada Titova) blizu Baarije nalazila se knjiara MB Kalajdi.
U njoj je bilo svakakvih knjiga iz muslimanske kulturne batine i vjere, pa i junakih
pjesama. Blizu Gradske tedionice i Latinske uprije postojala je jo jedna
muslimanska knjiara i papirnica, iji je vlasnik Kujundi. Obje ove knjiare kao i
izdavanje lista Osvit i Novi Behar su dokinute dolaskom partizana na vlast.
Prije kojih dvadesetak dana nego to e partizani ui u Sarajevo podigao sam u
domskoj biblioteci (knjige je dijelio efendija kalji) prvu knjigu epskih pjesama
muslimana BiH, koju je skupio i prvi put izdao na latinikom pismu 1888. Kosta
Herman. Prva i druga knjiga ovih pjesama tampana je ponovo u vrijeme Kraljevine

103

Jugoslavije 1933. godine. Ja sam, dakle podigao prvu knjigu Junakih pjesama, izdate
(tampane) 1933. godin
Kada su partizani uli u Sarajevo (6. aprila 1945.) odmah su u domu postavili
svoje osoblje. Upravitelj Hajri je odmah zatvoren (jer je bio nadporunik avijacije), ali
je ubrzo puten na slobodu. Kasnije e postati republiki savjetnik za geografiju i izdati
svoj udbenik geografije zajedno sa profesorom Ganovom.
Nove vaspitaice u domu su partizanke. Iz domske biblioteke su izdvojile sve
knjige koje im nisu odgovarale, iznijele ih na dvorite i kao drva zapalili. Meu
zapaljenim knjigama izgorjela je druga knjiga Hermanove zbirke Junakih pjesama
muslimana BiH.
U domu je jo bio efendija kalji. Traio je od svih pitomaca da vrate
pozajmljene knjige, tj. da se razdue. Ja sam utio, jer ako vratim prvu knjigu naih
junakih pjesama i ona e izgoreti. Rekao sam kaljiu da sam ja vratio knjigu, a vi
me zaboravili razduiti. On mi je povjerovao i razduio me. Knjiga je spaena lomae
i nalazi se kod mene punih 65 godina u biblioteci. Da sam je vratio, tj. da sam se
razduio izgorjela bi.
Ovo je bila dopuna i ekskurzija naprijed.
Vraam se ponovo nazad, u vrijeme kada smo se vratili iz Kiseljaka u Sarajevo,
na Bjelave, u na dom 13. sijenja (januara) 1945. godine. Drugi svjetski rat se
pribliavao svome kraju. Saveznici su u Italiji i Francuskoj. Partizani su uli u Mostar.
U martu su se uli topovi sa Igman sedla, gdje su se vodile borbe izmeu Nijemaca i
partizana. Domobrana gotovo da i nema. Mnogo ih je prelo u partizane. Premamljeni
su i pripadnici Handar divizije dobrim dijelom u partizane. Veliki broj etnika jo od
1943. je preao u partizane. To ine i sada. Crvena armija je u Poljskoj, ehoslovakoj,
Maarskoj. Srbija je pod vlau partizana. Vode se mjesecima borbe u Srijenu sa
partizanima. U Sarajevu nema panike. Govori se o ilegalnim trojkama u gradu.
Nijemci su po ulicama Sarajeva izgradili betonske bunkere za uline borbe
ako partizani prodru u grad. Po gradu na asfaltu (ispred katedrale osvanuli su natpisi:
Sarajevo ostaje hrvatsko! Na zidovima stoje veliki plakati karikaturalnog sadraja sa
natpisima: ta e biti ako partizani uu u grad?
Jedna velika karikatura je prikazivala Tita u maralskoj uniformi kako se
smjeka, a kralj Petar pored njega aovi zemlju. Ispod karikature pie: Kralju Pero bio
si na vladi, a sad uzmi aov i radi.
Druga velika karikatura prikazivala je Staljina kako leti na krilima iznad crkava
i damija koje gore u plamenu. Ja sam jo uvijek izlazio iz doma poslom u grad pa sam
sve ovo mogao vidjeti. Nosio sam neka domska pisma u glavnu potu. Na ulazu u
glavnu potu stajala su dva mukarca i dvije ene. Pipanjem po depovima i kaputima
su provjeravali svakog posjetioca glavne pote (kao idrugih vanih dravnih ustanova)
da se to sumnjivo i opasno ne unese u objekat. I mene su provjeravali svaki put.

104

U glavnoj sarajevskoj ulici tada Poglavnikovoj ugledao sam veliki plakat, na

kojem je krupnim slovima-uz imena ljudi pisalo kako je Prijeki vojni sud pukovnika
Luburia osudio nekoliko desetina (36 lica) partizanskih aktivista, organizovanih u
oruane trojke u gradu Sarajevu na kaznu smrti vjeanjem. Saznao sam od graana da
je ta presuda izvrena nou na Marin dvoru. Odmah sam otiao na Marin dvor i vidio
zastraujui prizor: O kestenovim debelim granama od Marin dvora do Zemaljskog
muzeja visili su ljudi o konopcima oko vrata, sa isplanjenim (isplaenim) debelim
jezicima i izvaljenim oima. Neki su bili u srpskoj seljakoj nonji, neki u uniformi
(bluza vojnika a akire seljake od crnog sukna). Do svakog objeenog stajao je sa
pukom o ramenu njemaki vojnik. Prizor koji sam vidio strano me uzbudio i tada sam
pomislio u sebi: da hoe to prije doi partizani. Vratio sam se u dom i ispriao
nekolicini svojih drugova ta sam vidio u gradu.
Ovaj prizor se odigrao krajem oujka (marta) 1945. godine (tanog datuma, tj.
dana se ne sjeam). Ratno je stanje. kole ne rade.
Jo 30. juna 1944. godine upisao sam se u Prvu muku dravnu realnu
gimnaziju. Uili smo iz udbenika zajedno ja i Muharem Hrni. Prvo polugodite je 1.
februara 1945. godine. Poloio sam ga s odlinim uspijehom. U gradu je mirno, ali nas
betonski bunkeri upozoravaju da uskoro predstoje uline borbe s partizanima.
Po zavrenom ispitu, siao sam u prizemlje zgrade i doao na glavna izlazna
vrata gimnazije. Naglo sam potrao preko ulice u pravcu sadanje zgrade Doma
Armije. Iznenada sam pao na cesti blizu trotoara, a prema meni je jurio velikom
brzinom iz pravca Markala prema Miljacki njemaki dip sa par oficira i vojnika, s
okrenutim mitraljezima desno lijevo i naprijed. Kada sam pao dip je bio samo koji
metar od mojih nogu u najveem zaletu. U sekundi sam zakrenuo noge prema trotoaru
da ih ne pregazi dip. Lako sam mogao ostati bez obje noge. Nijemac je munjevito
zakoio auto i zaustavio ga samo mali korak do mojih nogu. Neto je ljutito vikao na
mene (valjda me korio to neoprezno pretravam ulicu). Taj voza oficir imao je
munjevit refleks, ili instikt, jer je uspio u sekundi zaustaviti vozilo. Uurbano sam disao
od straha. Nijemci su odjurili prema obali Miljacke. To se desilo dva mjeseca prije
nego to e Nijemci napustiti Sarajevo, a u njega ui partizani bez ikakve borbe osim
kod Elektrine centrale.
***
Od 25. marta 1945. godine atmosfera u zraku i u gradu je neobina. Inae je
mirno. Sa Igmana se uju topovi. Radnje su otvorene, pekare rade i uglavnom
proizvode somune, kojih rano nestane, tako reku dok su jo vreli.
Nijemci vre pripreme za povlaenje ve cijelu heftu. U gradu povremeno
odjekne po koja eksplozija. Nijemci miniraju pojedine zgrade koje su po njihovoj
procjeni vane za vojsku. Ustae nam dovukoe pun kamion akova brana i unesoe u

105

na magazin. Dok istovaraju i unose akove govore: Ovi iz ume nee imati ni za sebe,
a kamoli za djecu. U gradu su otvorili magazine pa narod odnosi vree brana svojim
kuama. I ne samo brano... Grad je pun propagandnih plakata sa ilustracijama
karikaturalnog sadraja.
Nijemci se penju uz drvene stubove i klijetima sijeku kablove ice. Kolone
njemake vojske prolaze kroz Sarajevo. Idu sa istoka, od pravca Sokoca, Romanije i
Pala prema Visokom i Zenici. Ne pokazuju nikakvu paniku. Ostavljaju utisak da se ne
boje, da su nepobjedivi, osobito od partizana.
Domobrani (koji nisu preli na partizansku stranu) su u panici, donekle i ustae.
Domobrani idu glavnom sarajevskom ulicom u nesigurnom stroju prema Alipainoj
damiji i Marin dvoru. Kod raskra za Koevo poletjee u nesreenom redu mislei
da ih hoe napasti izvikane (u narodu) partizanske trojke. Sa Vratnika silaze grupe
Francetievih ustaa i esesovaca u zelenim fesovima i naglas negoduju zbog povlaenja
pred partizanima... Nijemci blokiraju prilaze zgradama koja namjeravaju miniranjem
sruiti. Tiho se pria o pukaranju ustaa i Nijemaca kod Prve muke realne gimnazije,
jer se ustae protive njenom miniranju. U ovakvim prilikama se svata pria...
Radio Zagreb javlja: Na molbu graana dajemo pregled stanja na frontovima u
NDH.... Rano smo veerali 5. aprila 1945. U crni akam se uje pucnjava blizu
Elektrine centrale i Marin dvora.
U gradu vie nema nikakve vojske niti policije. Mnogo je naroda otilo sa
vojskom prema Zenici i dalje prema Zagrebu. U crni akam preko Trebeviai suprotno
njemu iza Hrastova (sa juga i sjevera) prema Sarajevu zasvijetlie rakete na nebu. Svi
smo rano legli, ali nespavamo. U noi, moda je bilo 10 ili 11 sati ujemo da prolijeu
grupe partizana, nailaze pokraj naeg doma i viu: ivio Hurijetov egrtski dom!
Ujutro je mirno. U grad su uli partizani. Javlja se o borbi kod Visokog. Zenica
je pala za nekoliko dana, a Zagreb 9. maja. U Sali sluamo radio. Radio Londin javlja o
njemakoj kapitulaciji i daje Kratak pregled historijata II svjetskog rata i kapitulaciju
jedne najorganizovanije armije kakvu svijet do sada nije vidio... Dugo je radio London
komentirao dan zavretka Drugog svjetskog rata - 9. maja 1945. godine.
Dolaskom partizana u domu su se iz temelja izmijenile prilike i red u njemu.
Nije prolo dugo vremena kada je zamijenjeno dosadanje upravno osoblje. Dole su za
vaspitae neke partizanke. Uskoro su dovele novinare da pitaju djecu jesu li ih tukli
vaspitai (uitelj, efendija, bula i upravitelj). Kao da smo bili u logoru a ne u djeijem
domu. Neki pitomci su govorili novinarima da su bili ibani, amarani, tegljeni za ui i
kosu iznad uha i ljeponice. Toga je bilo, ali prema onim pitomcima koji su slabo
uili, bili nedisciplinovani, stalno mokrili u posteljinu, ili krali tofove iz domskog
magacina i prodavali na Baariji... Disciplina je popustila. Hrana se neto popravila.
Vaspitaice su nam sa nekim strahopotovanjem hvalile Titu i stvarale kultnu linost;
preuivale su odgovor na naa esta pitanja: Ko je Tito, odakle je? Samo su govorile
da je on generalni sekretar nae partije, razumijete li, i vrhovni komadant, razumijete li

106

vi, ovaj, mene... Svaki dan su organizovale kozarako kolo, uz pjesmu: U Mostaru
podigla se buna, Pavelika rodila majmuna, Hitler alje po kile safuna da okupa maloga
majmuna...
Poskidale su nam fesove sa glava. Ja i jo nekoliko izraslijih pitomaca nismo
htjeli skidati svoje fesove sa glava za vrijeme doruka, ruka i veere, niti smo
dozvolili da ih zamijene drugim kapama. Na zapovjed vaspitaa za rukom ili veerom:
Kape dole! mi smo uvijek glasno odgovarali: Fesovi se ne skidaju! branei
svoju vjersku slobodu. Vjeronauka je u domu ukinuta, a vjerouitelj i bula su otputeni
iz doma.
Ve sam pisao da da su spalili mnogo knjiga iz domske biblioteke na
kolskom dvoritu. Ja sam kod sebe zadrao prvu knjigu Junakih muslimanskih
pjesama od sakupljaa Koste Hermana i uvao je stalno u svom koferu gdje god da
sam ivio (Sarajevu, Zagrebu, Tuzli, Bijeljini...). Sada se nalazi (zajedno sa drugom
knjigom ovih pjesama) u mojoj biblioteci. Da sam je predao partizankama 1945. godine
i ona bi izgorjela. Uakoro su nas (srednjokolce i egrte) premjestili s Bjelava u
zgradu bive Narodne uzdanice (blizu katedrale povie Markala). Nove
(komunistike) vlasti nisu nam priznavale Svjedodbu o zavrenom prvom polugoditu
za vrijeme NDH, pa smo ponovo polagali ispite za prvo polugodite (ja za I razred)
gimnazije.
Dakle, dok sam boravio u Narodnoj uzdanici zavrio sam prvo polugodite
prvog razreda gimnazije.
Iz Uzdanice smo premjeteni u bivi Vakufski dom u adordinoj ulici. Imali
smo povoljan red i disciplinu. Upravitelj doma je s poetka bio neki mladi intelektualac
borac partizan. Organizovali su nas u Pionirsko omladinsku organizaciju, u kojoj su
izrasliji pitomci dobili zaduenja. Mene su zaduili da budem Urednik zidnih novina,
zatim Komandir etvrteete, te Predsjednik pionirsko omladinskog suda.
Dok sam boravio u ovome domu zavrio sam prvi razred gimnazije (15. 9. 1945.
godine). Drugi razred gimnazije poeo sam pohaati 19. novembra 1945. godine, a
zavrio 15. 6. 1946. godine. Dok smo bili u Domu Narodne uzdanice nas
petnaestak do dvadeset (bivih pitomaca Doma na Bjelavama) obavljali smo esto
namaz dematile u spavaonici tako, da razmaknemo krevete i poredamo se u safove.
Imamio je Hamdija Babi, a ja sam mujezinio.
Znatno kasnije e Hamdija biti partijski sekretar na Sokocu. Davno je umro kao
partijski aktivist.
***
Citirat u tekst koji sam napisao u julu 1945. godine povodom prve moje posjete
rodnog kraja nakon zavretka Drugog svjetskog rata (u teci: Pregled ivota i
doivljaja).

107

7. VII 1945.
Poslije etiri godine, prvi put mi se pruila prilika da posjetim svoj zaviaj.
Zavrilo se prvo polugodite 20. juna 1945. godine. Prvi sam razred gimnazije. Jo
krajem maja rijeio sam posjetiti svoj poeljeli zaviaj, pa sam jedva ekao kolski
raspust. Moji drugovi odlaze, pa sam i ja krenuo oko 9 sati na autobusku stanicu da
vidim idu li kakvi kamioni preko Sokoca i Han Pijeska za Istonu Bosnu, tanije za
Vlasenicu. Jedan ofer kamiona mi ree da kreu u 11 sati. Sav sretan vratio sam se u
dom, zatraio proputnicu i hranu, to sam odmah i dobio. Hitno sam krenuo pred
Berzu rada da ekam kamion. Pred Berzom je ekalo jo putnika. ekali smo due
vremena. Konano se pojavila kolona od 18 kamioma za Istonu Bosnu. To su bili
vojni kamioni. Tako se putovalo prvih godina nakon rata, jer nije bio odmah
uspostavljen autobuski saobraaj. Vojni kamioni su primali putnike. Posjedasmo u
jedan kamion, mislei da emo odmah krenuti, ali smo presjedili u kamionu puna 4
sata. Krenuli smo tek u 15:30 sati. Sporo smo ili makadamskom testom.
Na Kramu nas zatee mrak. Kolona je stala radi dizanja prevrnutog teretnjaka,
koga je neki vabo upustio u jarak i preturio. Bilo je hladno i tamno u sred ume.
Konano opet krenusmo i proosmo Han Pijesak. Kada smo se poeli sputati niz
Plou, odakle se danju vidi Vlasenica, pue guma u prvog kamiona. I tu smo stajali
gotovo jedan sat. Kolona konano krenu i sputajui se nanie niz Plou iznenada
uosmo u Vlasenicu, pustu i dosta razruenu, ali ne previe. Tano je 12 sati nou.
Mislio sam da neu vidjeti dosta poznanika i roaka, ali sam se iznenadio. Narod je ve
poeo da obrauje svoju zemlju im je mogao i koliko je to bilo mogue. Vratio sam se
u Sarajevo (opet kamionom) 5. jula 1945. u 11:30 sati.
***
Dolaskom partizana nastale su promjene u drutvu uopte, pa i u djeijim
domovima. Moramo prevaspitati djecu, omladinu i odrasle... govorili su novi
vaspitai. Nestalo je one discipline koju smo imali na Bjelavama za vrijeme rata.
Nastupilo je oputanje kod mnogih pitomaca, umnoavao se javaluk. Odgoj se
temeljio na propagiranju ljubavi prema SKOJ u, Partiji i Titi. Djeca su organizovana
od najmlaih godina u pionirske i omladinske organizacije, sa crvenim maramama oko
vrata i petokrakama na kapama, a onda slijede partizanske pjesme i kozaraka kola:
Koliko je na Kozari grana jo je vie mladih partizana, ili: Koliko je na Kozari
lista jo je vie mladih komunista... Drue Tito, ljubiice bjela tebe voli omladina
cijela... U takvom ozraju iz dana u dan valjalo je ivjeti decenijama, od 1945. do
1990. godine. Izvan toga prakticiranja teko je bilo ivjeti drugaije. Ako nisi voljan
hvaliti Tita i partiju onda uti ako hoe da te glava ne zaboli. Nametano je miljenje
da je van komunizma sve naopako, konzervativno i nazadno. Sve e nestati: vjera,

108

nacija, kapitalizam, privatna svojina. Samo je komunizam, trajan, sve ostalo je

privremeno.
Do dolaska partizana, u djeijem domu nije praktikovana nikakva politika
propaganda ni ideologija. U domu na Bjelavama odgajani smo na temeljima vjere
Islama, a u drugom domu (za nemuslimansku djecu) na naelima kranstva. Zavretak
Drugog svjetskog rata i dolazak nove (partizanske) vlasti doekali smo sa fesovima na
glavama. Sada je trebalo, taktiki i lukavo skinuti fesove sa glava pitomaca, izbaciti
vjerska osjeanja iz djece i omladine, ateizirati mlade... Ve 1946. godine na ulicama
Sarajeva rijetko su se mogli sresti graani sa fesovima na glavama, ili hode sa bijelim
ahmedijama. Ahmedije i fesovi su zamijenjeni francuskim kapama. Mnogi ugledni ljudi
su omrkavali u svojim kuama, a osvanjivali u zatvorima.
OZNA i UDB-a su odraivali sistemski posao. Pod geslom obnove zemlje
organizirane su takozvane dobrovoljne radne akcije na ienju grada, ulica, parkova
i slino, u trajanju po nekoliko sati, ili dana u sedmici i to nakon zavrenog radnog
vremena. Voena je evidencija o dolascima i izostancima na radnu akciju. Organizovan
je i takozvani dobrovoljni rad na izgradnji Zadrunih domova, cesta, pruga i to po
nekoliko mjeseci. Stisni petlju pa se dobrovoljno ne javi!
U sluaju ne dolaska na radnu akciju, odnosno radnu obavezupo pozivu
Mjesnih odbora odlazilo se i u zatvor. Na dobrovoljnim radnim akcijama obavezno su
se orile partizanske pjesme i igralo Kozarako kolo sve s ciljem propagiranja
komunistike vlasti i sticanja marksistikog pogleda na svijet, ateizacije omladine i
drutva. Slina sistematska aktivnost provoena je u djeijim domovima, internatima i
kolama.
Kada se poredamo za stolom da ruamo (u domu smjetenom u zgradi bive
Narodne uzdanice) vaspita Muharem Hubani naredi: Kape dole! Tada se skidaju sa
glava kaketi ili francuzice: Nas nekoliko imamo fesove na glavama i ne skidamo ih.
Tada se ponovi komanda: Kape dole! Mi odgovaramo: Fesovi se ne skidaju!
Nastaje tajac, a fesovi stoje na naim glavama. Za one koji to danas ne znaju, stoljetna
je tradicija bosanskih muslimana da se kapa, a pogotovo fes ne skida za vrijeme jela,
neke priredbe, prilikom ulaska u kuu i tome slino, u protivnom: ako bi to inili onda
oponaamo krane i napuamo svoju islamsku tradiciju... Krani skidaju kapu s
glave kad hoe da se mole Bogu, ili da jedu... Muslimani to ne ine ni danas. Danas je
postupak ovakav: ako je kapa na glavi ona se ne skida zbog ruka i kada se stane na
namaz. Ako kape nema na glavi rua se ili obavlja namaz bez nje, tj. gologlav.
Do dolaska partizana rijetko koji msuliman je bio bez kape na glavi, osobito
fesa. Ministar Mehmed Spaho, Safet beg Baagi, Ademega Mei... su do kraja
ivota nosili fes na glavi. U domu na Bjelavama za vrijeme Hrvatske vlasti pitomci su
imali vjeronauku, uz ramazan su postili, (stariji i uhranjeniji domci), klanjali... Sve nam
je to onemogueno u komunistikom sistemu. S poetkom je nas dvadesetak
povremeno praktikovalo obavljanje namaza dematile u spavaim sobama, tako to

109

razmaknemo krevete i poredamo se u safove (u domu zgrade Narodne Uzdanice).

Osoblje doma je utjelo. Nekad bi itali na glas pjesme Safet bega Baagia (jedan
ita, ostali sluaju). Jednom iznenada upade u spavaonicu upraviteljica doma
(prvoborac partizanka) i kada vidje da sluamo itanje Baagia pjesama, ona mi ote
knjigu, rekavi: Kakav Baagi! i odnese je, koju nikad nije vratila.
Predpostavljam da e to biti povod da nas razporede u okruge gdje ko od nas
pripada(krajiku djecu u Banja Luku,mene u Tuzlu...)

110

Kurs crtanja i slikanja

30. VII 1946.

U osnovnoj koli imao sam takvog uitelja koji je znao prii uenicima i uliti im
volju za rad i sve to je lijepo. Tako je on meni dao volju za rad, koji mi je donosio
uvijek lijepe rezultate. Zbog moje marljivosti uitelj me zavolio i zvao od milja
Bijeli, a nekad Crni. U III razredu osnovne kole poeo sam se baviti u slobodno
vrijeme crtanjem. Prvo sam precrtavao sa slika ;crtao konje i na njima starinske junake.
Da bi unaprijedio svoj rad poeo sam precrtavati slike (fotografije) sa
kockanjem. Ovo kockanje slika i crtaeg papira nauio me Hajro Hajdarevi, koji je u
to vrijeme bio I razred gimnazije i znao lijepo crtati. U IV razredu osnovne kole
posvestio sam jo veu panju crtanju. Kad god bih od uitelja, ili upravitelja doma bio
poslan u grad razgledao sam u izlozima radnji razne anzec karte i kupovao one koje
mi se osobito dopadaju, tj. sviaju za precrtavanje. Imao sam strpljenja u radu, jer su za
to postojali uslovi. Cijele zimske dane provodio sam sa pitomcima u razredu, koji nam
je bio ujedno i sala za boravak nakon nastave. Nastava se zavri, uitelj izae iz razreda
u svoju sobu, a mi i dalje ostanemo u razredu, svako u svojoj klupi. Do naeg razreda
bila je trpezarija i uiteljeva soba u kojoj je boravio i spavao. Skakati i igrati se ganjanja
u razredu nije se smjelo od uitelja vaspitaa, koji je stanovao odmah do nae
uionice. Razumljivo je da se dani ne mogu provoditi samo sjedei u kolskoj klupi, a
nita ne raditi. Ovakvi uslovi su pogodovali mome zanimanju za crtanje i bojenje. Po
cijele dane provodio sam sjedei u svojoj klupi precrtavajui neku sliku.
Naroito sam volio crtati ljude, a crtao sam mnogo krajolike iz prirode (sa
slika). U radu sam brzo napredovao. Dok bih ja radio moji bi me drugovi okruili i
gledali kako ja radim. Uitelj Prao je uvidio da ja imam talenta za rad, pa je svakom
prilikom pokazivao moje crtee gostima koji su mu dolazili. U proljee sam odlazio u
prirodu i crtao to mi se dopadne. Poslije osloboenja, tj. zavretka Drugog svjetskog
rata ja sam nastavio u slobodno vrijeme sa crtanjem, koje mi se sve vie omiljavalo.
Dok sam jednog februarskog dana 1946. godine sjedio u kolskoj klupi pristupi mi
moj drug Leti aban, koji se takoer zanimao puno za crtanje i kaza mi otprilike
ovako: Ovdje u Sarajevu ima teaj slikarske kole, pa kako bi bilo da se ja i ti upiemo
na taj teaj. Trait emo pare za upis od ekonoma doma, ako nam ne dade novac mi
emo otii u Centralnu upravu Djeijih domova Hajri Omeru (ranijem upravitelju
naeg doma na Bjelavama) i traiti od njega novac za upis... Na ova njegova
obavjetenja ja sam pristao. Odluio sam da se upiemo u teajnu slikarsku kolu. Prvo
smo otili i pitali hoe li nas dvojicu primiti na teaj ako nismo zakasnili. U koli smo
dobili odgovor da e nas primiti ako donesemo za upis 116 Dinara. Odmah smo otili

111

Hajri Omeru i kazali mu nau namjeru i elju. Odmah nam je dao Potvrdu da nam
ekonom doma dade novac za upis na teaj crtanja i slikanja. Novac smo odmah dobili i
upisali se na slikarski teaj 28. februara 1946. godine.
Teaj crtanja i slikanja odvijao se u uionici na spratu Srednje tehnike kole
(preko puta Zemaljskog muzeja BiH). Imali smo nastavu (praktinu vjebu crtanja) 3
puta po dva asa nedjeljno. Na ovom teaju nauio sam za kratko vrijeme dosta. Iako
nije bilo obavezno pohaanje teaja ja i aban smo redovno dolazili i nismo ni
jednom izostali sa nastave. esto smo dolazili na vjebe ranije po jedan sat. Nakon
zavretka redovne nastave u gimnaziji i zavretka II razreda realke premjeten sam u
Tuzlu, pa sam tako prestao pohaati Kurs crtanja i slikanja. Ja sam nastavio sa crtanjem
u slobodno vrijeme, naroito na feriju u Svatovcu (na feriju po zavretku II razreda
gimnazije).
Od 2.jula pa do 15. avgusta 1946. godine ni jedan dan nisam propustio, a da
neto ne nacrtam. Naroito me zanimalo da nauim crtati ljude, figure i portete, osobito
dok sam boravio na ljetovanju u Svatovcu kod Lukavca (Poljice).
***
U takvim uslovima zavrio sam II razred gimnazije 15. juna 1946. godine.
Uprava doma u Uzdanici (zgradi bive Narodne uzdanice, na ijem je elu
bio do dolaska partizana Edhemaga Mulabdi) nam ree da moramo ii iz Sarajeva
svako u svoj okrug, Krajinici u Biha i Banja Luku, ja u Tuzlu. Stekao sam uvejerenje
da nas kao takve, sa vjerskim uvjerenjem vlasti razdvajaju, pa je tim prije dobro i doao
plan rasporeda djece bez roditelja u svojim okruzima. Vlasenica je pripadala
tuzlanskom okrugu, a ja i jesam iz vlasenikog kraja.
Navodim svoj tekst koji sam zabiljeio tada o mom premjetanju iz Sarajeva u
Tuzlu 29. okotobra 1946 .godine, pisan na poetku III razreda Partizanske gimanzije
u Bijeljini:

112

Premjetaj u Tuzlu

Bijeljina,29. X 1946.
Evo ta sam tada zapisao:
Po zavretku drugog razreda gimnazije premjeten sam iz Sarajeva u Tuzlu.
Uprava doma htjela me odmah poslati (s uputnicom) u Tuzlu. Meutim, ja sam htio
prvo otii rodbini u Vlasenicu, a zatim odatle u Tuzlu.
16. juna spremio sam se za put, uzevi od doma Uputnicu za NO Vlasenica.
Rano, u 6 sati doao sam na Bembau (istoni izlaz iz Sarajeva za Sokolac, Rogaticu,
Vlasenicu, Zvornik) da ekam kakav kamion koji ide za Vlasenicu. ekao sam vrlo
dugo. Kamion je naiao tek oko 15 asova, u kojem su bila neka teladi. Sa jo nekoliko
putnika ukrcao sam se u kamion. U 7 sati na veer stigli smo na Sokolac i tu prenoili.
Ujutro, oko 8 sati naie neki kamion iz Sarajeva i ide za Zvornik. S njim stigosmo u
Vlasenicu oko 11 sati prije podne.
U NO Vlasenica radio je kao slubenik Seid Prao, roak moga uitelja Muniba
Prae. On napisa za mene molbu Socijalnom odjeljenju Tuzla da me prime u Djeiji
dom. Ostao sam u Vlasenici kod roaka 17 dana.
5. jula 1946. godine doao je odgovor iz Tuzle da me Vlasenica uputi u Djeiji
dom Enver iljak (koji se nalazio blizu dananjeg Pasaa i Glavne gradske zelene
trnice). Istoga dana, 5. jula 1946. godine u 13 sati sjeo sam u potu. Ispratio me
polubrat. U Zvornik sam stigao oko 15 asova. Ovdje sam presjeo u drugu potu, koja
je ila makadamom preko Snagova direktno za Tuzlu, u koju sam stigao oko 17 sati.
Privremeno sam smjeten u Dom Enver iljak, u kojem sam ostao do 10. jula
1946. Odatle sam upuen u Djeiji dom Brko, koji se tada nalazio u Brki (ljetni
boravak). Za Brko sam putovao kamionom preko Gornje Tuzle i Lopara. U crni akam
iznad Gornje Tuzle kamion se pokvario, pa je dugo stajao na cesti, dok ga ofer nije
popravio.
Neki stari Musliman u narodnoj gradskoj nonji, visok, postar, donese mi hljeba
i neki prekriva da se pokrijem, da mi ne bude zima. Po polasku ofer vrati mjetaninu
njegov prekriva.
U domu u Brki sam ostao samo 20 dana. Nije mi se svialo u Brki, pa sam bez
znanja Uprave doma poslao molbu Narodnom odboru odjelu za socijalnu brigu Tuzla,
da me premjesti iz Brkog u Tuzlu, jer mi u Brkom ne odgovara ravniarska klima.
30. jula 1946. godine stiglo je Rjeenje na moju molbu Upravi doma u Brkom,
odnosno u Brki, da me spreme natrag u Tuzlu. Drugog avgusta Dom u Brki me spremio
u Tuzlu.

113

Po dolasku u Tuzlu, javio sam se Narodnom odboru. Smjeten sam u Dom u

Kreki. Dom se zvao Ivan Markivi Irac. Upraviteljica Doma je bila sestra narodnog
heroja Ivana Markovia Irca. Istog dana me ovaj Dom poslao na ljetovanje u Svatovac
(kod sela Poljice, lukavaka optina). Dom na Svatovcu se sastojao od dvije zgrade,
smjetene u borovoj umi, udaljene jedna od druge oko sto metara, nainjene od
balvana. Iz Svatovca smo ili nekoliko puta na rijeku Spreu da se kupamo. Plivati sam
nauio na rijeci Brki dok sam bio u Brkom. U Svatovcu je bilo lijepo. Kada je lijepo
vrijeme hranili smo se vani pred domom za improvizovanim stolovima. Tanjure,
kaike, hljeb i ostalo servirala je pitomica doma Fatima Alibegovi, rodom iz Rogatice.
Bila je utljiva, ljepukasta i znala je da je esto pogledam.
15. septembra vratili smo se sa Svatovca u Kreku. Jedne veeri smo iz doma u
Kreki otili u grad da gledamo neku priredbu za djecu. U povratku iz grada u dom iao
sam zajedno sa Fatimom. Sutradan ujutro upraviteljica Markovi, gospoa ozbiljnih
godina pozva mene i Fatimu u kancelariju da doemo zajedno. Poe nas koriti. Fatima
je tiho zaplakala, a ja sam preuzeo krivicu na sebe i da Fatima nije kriva.
Iz Kreke sam uputio molbu za gimnazijski teaj u Sarajevo na kojem se
zavravalo dva razreda za jednu kolsku godinu, ali mi nikada nije stigao odgovor, niti
mi je vraena Svjedodba od drugog razreda gimnazije. Trei razred sam poeo
pohaati u tuzlanskoj gimnaziji i to samo jednu sedmicu. Poto nije stizao odgovor na
moju molbu za teaj u partizanskoj gimnaziji, Prosvjetno odjeljenje Tuzla me poslalo u
internat u Bijeljinu s Uputnicom i potvrdom za pohaanje tamnonje gimnazije i da
budem smjeten u akom internatu.
18. oktobra 1946. godine doputovao sam autobusom iz Tuzle, preko Lopara i
Brkog u Bijeljinu s namjerom da nastavim kolovanje u gimnaziji. Sa mnom je
doputovao i Savo Mijatovi, takoer pitomac doma.
Poto sam ranije poslao iz Tuzle u Sarajevo Svjedoanstvo od drugog razreda
gimnazije zajedno s molbom Partizanskoj gimnaziji, a do sada mi nije stigao odgovor,
niti vraeno Svjedoanstvo u Bijeljinu sam doao samo sa Potvrdom od Prosvjetnog
odjeljenja za smjetaj u Internat i privremeni upis u trei razred gimnazije. U gimnaziji
sam saznao da ima redovna i Partizanska gimnazija. U Partizanskoj gimnaziji se zavre
dva razreda za jednu kolsku godinu. Stalno sam imao u vidu da ja imam puno vie
godina nego to mi je upisao moj uitelj Prao Munib na poetku kolske godine. Stoga
sam pitao direktora bijeljinske gimnazije mogu li ja da se upiem u tu gimnaziju? On
mi je rekao da mogu ako za vrijeme rata nisam pohaao nastavu kolu zbog okupacije
zemlje, tj. radi okupatorskog terora.
Pri redovnoj bijeljinskoj gimnaziji organizovana su dva odjeljenja tzv.
Partizanske gimnazije, K1 i K2 odjeljenje.
U redovnu gimnaziju se nisam mogao upisati bez Svjedodbe, ali mi je direktor
Blao Ivanovi odobrio da pohaam K1 odjeljenje III razreda gimnazije (dok mi

114

stigne Svjedodba iz Sarajeva), to sam ja jedva doekao. Nije bilo mjesta u klupi, pa
su mi donijeli drvenu stolicu da sjedim na njoj i sluam nastavu.
Razrednik III K1 odjeljenja bio je profesor (tada) srpskohrvatskog jezika Agan
Makarevi, inae, odlian profesor i metodiar. Upisao me u Razrednu knjigu bez
ostalih podataka, jer nisam donio Svjedodbu o zavrenom II razredu gimnazije (15.
juna 1946. u Sarajevu zavrio s odlinim uspjehom).
U Partizansku gimnaziju sam doao sa zakanjenjem od 34 dana, tako da mi je
ostalo svega 15 dana do zavretka prvog polugodita, a do zavretka III razreda dva
mjeseca i petnaest dana. Za prvo polugodite sam uspio poloiti za tih 15 dana sve
predmete osim ruskog jezika, (kojeg nisam umio da izgovaram kao pravi Rus). Profesor
Mikica mi je dao zato jedinicu iz ruskog jezika za prvo polugodite zbog slabog
izgovaranja ruskih rijei. To mi je bila jedina jedinica koju sam dobio u svom
dugogodinjem kolovanju.
Trei razred Partizanske gimnazije zavrio sam s vrlodobrim uspjehom (zavrio
bih s odlinim, ali mi je smetala trojka iz ruskog jezika).
Bio sam zadnji po spisku u Razrednoj knjizi (zato to sam doao sa velikim
zakanjenjem u gimnaziju). Profesor Makarevi je dijelio Svjedodbe za III razred.
Kada je doao do moga imena vidio je da sam ocijenjen iz svih predmeta, ali mi
nedostaju podaci. Pozvao me da doem do katedre, upisao moje podatke u Dnevnik i
sutradan mi dao Svjedodbu o zavrenom III razredu gimnazije. Sjeam se svojih
odlinih ocjena iz Matematike (profesor Marko Lazi), Istorije (profesorica Jokica),
Srpskohrvatskog jezika (prof. Agan Makarevi)...
U IV razred Partizanske gimnazije upisao sam se 4. januara 1947. godine, a
poeo pohaati nastavu 9. januara 1947. godine. Odmor (ferije) izmeu III i IV razreda
je bio kratak. Svi su za tih sedam osam dana otili iz internata svojoj familiji, samo
sam ja ostao u domu. Odmaram se u internatu. Za par dana poee nastava za IV razred
(9. 1. 1947.).
Nastava se odvijala prije podne, a poslije podne se cijelo odjeljenje skupljalo u
naoj uionici radi korepeticije, tj. uenja prijeenog gradiva. Ja sam svim uenicima
priao najnovije lekcije iz istorije (kao nastavnik). Drugi uenik koji je bio poseban
odlika iz matematike tumaio je zadatke i vjebe svim acima iz ovoga predmeta, i
slno.
Bili smo sami sebi odgovorni i ozbiljni aci. Najvie sam se druio sa Dragom
Staniiem, rodom iz sela Staniia blizu Donjeg Zalukovika opina Vlasenica.
Ja i Savo Mijatovi smo spavali u jednom krevetu, ali je imao svako svoju
internatsku postelju. Kreveta je bilo malo, pa su u jednom krevetu spavala po dvojica.
Za vrijeme raspusta neko nam je uzeo jastunicu, a kasnije i slamaricu. Zbog toga sam
se brinuo: kako u se razduiti u internatu na kraju kolske godine. Savo se zbog toga
nije sikirao. Osjeao sam puno, osobito za vrijeme raspusta da mi nedostaje Fatima, (59

115

godina kasnije saznao sam iz itulja u Dnevnom Avazu da je Fatima Alibegovi

umrla 2006. godine).
U internatu nas je desetak, dvanaest. Ostali aci su iz okoline Bijeljine (Janje,
Trnove...). Upravnik internata profesor fiskulture Muovi smjestio me u jednu malu
sobicu internata broj 3. Oskudijevamo sa krevetima, ali ih oekujemo da stignu svakog
dana. Doruak, ruak i veeru s poetka smo dobivali samo na blokove.
Dakle, nastava u IV razredu Partizanske gimnazije poela je 9. januara 1947.
godine. Iznenada su nastale prepreke u zavravanju Partizanske gimnazije, tj. III i IV
razreda. Nije proao ni mjesec dana od poetka nastave u IV razredu kada nam je
direktor Blao Ivanovi rekao da svaki polaznik Partizanske gimnazije mora u to
skorijem vremenu donijeti Uvjerenje od svoga Mjesnog odbora na pravo da moe
pohaati gimnazijski kurs, a to je, da za vrijeme trajanja rata nije pohaao kolu. Ko ne
nabavi takvo Uvjerenje u roku od 15 dana, taj nee imati pravo da pohaa Partizansku
gimnaziju, niti da ide vie u IV razred, a ponitiemo mu i Svjedoanstvo od III
razreda.
Poslije dvadeset dana od ove obavijesti doe u na razred direktor gimnazije,
koji nam predaje matematiku u IV razredu i ree poimenice meni i Dragi Staniiu
(partizanski kurir od 1942.) kao i jo nekolicini polaznika IV razreda da izlazimo iz
Partizanske gimnazije jer nismo nabavili potrebna Uvjerenja.
Ponovo mi je priskoio u pomo razredni starjeina profesor Agan Makarevi.
Saznao je od mene da u morati napustiti kolu. On se dao odmah na posao i naao mi
novac za put u Vlasenicu radi vaenja Uvjerenja, da na svom rodnom kolskom
podruju nisam pohaao kolu za vrijeme rata. Spremio me do svoga prijatelja Halida
Ademovia, referenta prosvjete vlasenikog sreza, sa pismom za njega. Referent mi je
dao novac za autobus do Vlasenice i nazad. Sav sretan, sjeo sam u potu za Vlasenicu
15. marta 1947. godine, zajedno sa svojim zemljakom Dragom Staniiem, koji mi je
takoer valjao u dobijanju Uvjerenja.
Uspjelo mi je bolje nego to sam se nadao. Uvjerenja smo dobili Drago i ja u
svojoj prije ratnoj optini Donji Zalukovik, koje je istog dana potvrdio Sreski odbor u
Vlasenici. Prenoio sam zajedno sa Dragom Staniiem u selu kod njegovih roaka
(blizu optine Donji Zalukovik). Za Bijeljinu smo se vratili veseliji nego to smo bili
kada smo polazili iz Bijeljine za Vlasenicu. Uvjerenje nam je izdao jedan mladi srpske
nacionalnosti iz blie okolice Optine Donji Zalukovik, a kojeg je Drago dobro
poznavao. U Uvjerenju je pisalo, izmeu ostalog, da na podruju vlasenikog Sreza
nisu radile kole uslijed neprijateljske okupacije, te prema tome imenovani nije mogao
ni ii u kolu u Donjem Zalukoviku, na ijem podruju je roen Mustafa Pai...
Kljuc po kljuc na nekoj staroj tampaoj maini, sa latininim slovima na njoj a
irilinim tekstom na agetu (papiru) mladi je nekako otkucao uvjerenja, prvo za
Dragu, a onda i za mene. S tim uvjerenjima smo otili u Srez Vlasenica da nam ih

116

ovjeri naelnik prosvjete. Neka idu djeca u kolu, ree inovnik, i lupi tambilj na
polupismena napisana Uvjerenja.

117

Nove ucjene direktora B. I.

etvrti razred gimnazije zavrio sam s vrlodobrim uspjehom, a takoer i maturu.

Na zavretku IV razreda direktor nam saopti da (nakon IV razreda) moramo svi
pohaati estomjeseni uiteljski kurs, poslije kojeg idemo u kole uiti djecu. Ko ne
bude htio ii u uiteljski teaj u trajanju od 6 mjeseci nee dobiti Svjedodbu o
zavrenom IV razredu gimnazije, zakljuio je direktor.
Dakle, IV razred gimnazije zavren je 19. aprila 1947. godine.
Mala matura je polagana (i zavrena) 7. maja 1947. godine.
Bio sam meu prvima koji su odbili da pohaaju uiteljski kurs. elio sam
nastaviti kolu u gimnaziji sve do osmog razreda i velike mature, a onda studirati
Graevinarstvo u prvom redu, ili neku drugu oblast, ve koja bude aktuelna po
zavretku gimnazije.
Sa mnom se solidarisao i partizanski kurir od 1942. godine, uz to jo i SKOJ
evac Drago Stanii, zatim Milica Barii i jo nekoliko aka IV razreda. Dragu i druge
SKOJ evce su zvali zbog odbijanja da idu na estomjeseni uiteljski teaj na
razgovor u Gradski komitet i prisilili ih da promijene svoje odbijanje. Nisam bio SKOJ
evac, niti sam pripadao komunistikim idejama. Pohaajui mejtef za stare
Jugoslavije i NDH ja sam stekao vrsta vjerska ubjeenja, ali to nisam vie javno
ispoljavao u ateistikom sistemu, nego sam svoje uvjerenje nosio u sebi.
Poto nisam bio SKOJ evac nisu me ni zvali na razgovor u Komitet, ali me
zvao direktor Blao Ivanovi. U polemici s direktorom rekao sam da elim nastaviti
kolovanje u gimnaziji, ili, ako mi ne da dalje u gimnaziju (redovnu) da se upiem u
Graevinsku kolu i nakon zavretka studiram graevinarstvo. Direktor je uporno
traio od mene da ja obavezno idem na estomjeseni uiteljski teaj, jer je ta direktiva
dola od najviih dravnih (prosvjetnih) organa, tj. vlasti. Na kraju sam popustio i rekao
da ja hou u Uiteljsku kolu, ali redovno etiri godine, jer bi tako postao solidno
obrazovani uitelj. Jo sam dodao: Ja sam maloga rasta, pa e mi se uenici smijati
kada za est mjeseci uem u razred. Direktor mi ree: Ti si filozof, pravi se
pametniji od naih najviih dravnih organa. Neemo ti dati svjedodbu, osim toga, ti
nee vii ni narasti... Ne damo ti svjedodbe! Uzvratio sam razjareno: One vama ne
trebaju! Svjedodbe su moje, ja sam ih stekao!
Taj razgovor obavljen je 12. maja 1947. godine. Istog dana sam napustio
internat i Bijeljinu, i vratio se u Tuzlu, a odatle u Djeiji dom u Lukavac. Upravi doma
nisam kazao razlog zbog ega nisam donio Svjedoanstvo od III i IV razreda gimnazije.
Uprava je znala da sam zavrio niu gimnaziju i malu maturu. Namjeravao sam nakon
ferija vratiti se u Bijeljinu i pokuati se upisati u V razred gimnazije, jer sam procijenio
da mi direktor tada nee sprijeiti upis u peti razred zato to Uiteljski kurs ve traje 2

118

3 mjeseca, to je dovoljno za mene da me vie ne moe natjerati da idem na kurs, jer

sam zakasnio za upis na taj teaj.

119

Nasilno nacionalizovanje

Oko moga Svjedoanstva za IV razred bilo je ranije jo peripetija. Naime, u

drugom polugoditu IV razreda gimnazije razredno starjeinstvo je preuzela od
profesora Agana Makarevia profesorica geografije ljivika kako smo je zvali.
Prilikom popunjavanja podataka u Svjedodbe (i dijeljenje istih u razredu) profesorica
mi ree: Mustafa, za tebe sam tri puta popunjavala Svjedoanstvo, ali ga direktor
(Blao Ivanovi) svaki put pocijepa. U rubrici: nacionalna pripadnost, ja napiem:
musliman. Direktor podere i kae: to nije nacija, nego vjera! Napiem drugo
Svjedoanstvo i u rubriku nacionalno stavim neopredijeljen! Direktor opet podere i
kae: Ne moe naa omladina biti neopredijeljena, razumije li ti mene, ovaj...
ljivika mi pojasni: Treba da se opredijeli za nekoga: Srbin, Hrvat, Crnogorac...
Ma nisam ni jedno, ni drugo, ni tree, ni etvrto... kontam u sebi. Ovdje i oko moje
Vlasenice nema Hrvata... neka bude jedan! ta u bez Svjedodbe? Nema mi daljeg
kolovanja ni budunosti. Odluim se i reknem razrednici ljiviki: Piite: Hrvat! Od
tada, tj. 10. maja 1947. godine ja sam u rubrici: nacionalnost: Hrvat, ma da se kao
Hrvat nisam nikada osjeao, nego samo kao Musliman. Tako u se voditi u rubrikama:
nacionalna pripadnost kao Hrvat sve do 1971. godine, kada su komunistike vlasti
dozvolile muslimanima da se mogu nacionalno izjanjavati kao Musliman.
Od 1993. godine konano sam se mogao izjasniti svojim historijskim imenom:
Bonjak. Sve do 1993. godine susjedi su osporavali muslimanima njihovo nacionalno
ime Bonjak, tvrdei da smo Srbi muhamedanskog verozakona, odnosno Hrvati
islamske vjeroispovjesti.
Osim Drage Staniia bio mi je blizak drug u Partizanskoj gimnaziji Branko
ori, rodom iz Caparda, sela kraj ceste Zvornik Kalesija. Sa Dragom i
Brankomzajedno sam uio kolske lekcije iz raznih predmeta i to u vrijeme kada
nemamo nastave (nedjeljom i praznicima). Bio sam blizak drug i sa Muhamedom
Terziem iz Janje (kasnije postao uitelj). Izrasliji polaznici partizanske gimnazije:
Stojko Jovi (kasnije nastavnik matematike u osnovnoj koli u Bijeljini), Milorad
Luki (kasnije predsjednik SDS u Vlasenici) nisu, iz njima poznatih razloga podnosili
mene i Dragu Staniia, pa su nas jedno vrijeme verbalno napadali, eto, njih dvojica su
SKOJ evci i napredni, a ja i Drago smo, po njima, neto drugo (govorili su za nas
dvojicu: udruio se etnik i uataa). Na te rijei i uvrede mi se nismo osvrtali, jer smo
znali da nam to govore iz pakosti.
Mnogo godina kasnije, kada sam ve bio akademski slikar, profesor i prosvjetni
savjetnik za likovnu kulturu, sretao sam vie puta Milorada Lukia u Vlasenici, a
Stojku Jovia (iz Lopara) u Osnovnoj koli Radojka Laki u Bijeljini. I jedan i drugi

120

su mi se javljali i razgovarali sa mnom vrlo prijatno kao sa poznanikom iz davnih

akih dana.
Stojku sam jo ranije sluajno sreo u Zagrebu, na ulazu u Trg Republike iz
Juriieve ulice. Bio sam tada student ALU, a Stojko nastavnik matematike u nekoj
osnovnoj koli u Bijeljini, koji je nekim poslom doao u Zagreb. Kratko smo se samo
pozdravili. Luki Milorad je sada u Beogradu, a Stojko u Bijeljini. Stanii je u
Vojvodini, ori Branko u Sarajevu, Terzi Muhamed u Janji, ako su jo ivi (24. 4.
2010. godine).

Lukavac, 18.8.1947.
-ramazanski bajramPo zavretku IV razreda gimnazije, iz Bijeljine sam se ponovo vratio u Djeiji
dom u Lukavac. Uprava doma me uputila na ljetovanje u Makedoniju na Ohridsko
jezero, sa jo 6 pitomaca. Krenuli smo iz Lukavca 6. jula 1947. godine za Sarajevo, a iz
njega za Makedoniju preko Viegrada, Uica, Uike Poege, aka, Kraljeva,
Kosovske Mitrovice, Skoplja, Velesa, Prilepa i Bitolja vozom. Od Bitolja smo ili
kamionom do Ohrida. Ljetovali smo u Sv. Naumu. A zatim u Radnikoj koli u Ohridu.
U Naumu i Ohridu puno sam crtao pojedine objekte. U centru Ohrida vidio sam
ogromno drvo, unutar kojeg je bio smjeten sto sa 4 stolice, za kojim se mogla naruiti
kafa i druga osvjeavajua pia.
Na ljetovanju u Makedoniji sam ostao mjesec dana. Vratio sam se u Lukavac
16. avgusta 1947. godine.
U drugoj polovici mjeseca avgusta 1947. godine uputila je upraviteljica Djeijeg
doma u Lukavcu Krsek Marija dopis bijeljinskoj gimnaziji (na moju molbu) sa
zahtjevom da mi se spremi Svjedoanstvo od IV razreda gimnazije, kako bi se mogao
upisati u srednju graevinsku kolu. Bio sam vrsto odluio da ne idem na
estomjeseni uiteljski kurs, ali sam se bojao da mi, moda, direktro Blao Ivanovi
nee dati moja svjedoanstva. U sluaju da mi ne poalje Svjedodbu od IV razreda,
bio sam spremam da se s tim i pomirim, jer, vremenski nisam na gubitku, jer sam etiri
razreda puke kole zavrio za dvije godine i dva i po mjeseca, a prva tri razreda
gimanzije za 3 godine, pa tako ipak nisam na gubitku.
Osmog septembra 1947. godine, oko 7:30 sati ree mi upraviteljica doma da
moram ii u Bijeljinu, zajedno sa jo nekoliko pitomaca radi nastavka kolovanja u V
razredu gimanzije i smjetaja u tamonji internat. Osjetio sam se teko pogoenim, jer
sam se bojao da e mi direktor predbaciti to nisam doao ranije na uiteljski kurs, koji
je poeo sa radom 1. avgusta, ve dolazim 8. septembra.

121

Stoga sam rekao upravnici doma da ja ne elim ii u Bijeljinu, jer mi direktor

nee dozvoliti upis u V razred gimnazije zato to sam odbio ii na estomjeseni
uiteljski kurs. Ona prosu na mene vatru, zaprijetivi mi da moram ii u Bijeljinu i
voditi manju grupu pitomaca u bijeljinski inetrnat. Poletjele su mi suze na oi, a ona se
povrati i ree: Otii u Bijeljinu i uzmi svoju Svjedodbu, pa se vrati natrag, praviemo
molbu da se upie gdje elis. Tim njenim rijeima i obeanjem ja se zadovoljih i
poeh se spremat.
Oko 10 sati sam dovrio pakovanje potrebnih stvari. Kada sam u pajizu poeo
pakovati svoje cipele zovnu me iko Jovanovi i ree da mi je stiglo Svjedoanstvo iz
Bijeljine. Otrao sam u kancelariju gdej naoh Luciju Bradari za stolom i vidjeh da
dri u rukama moju Svjedodbu. Lucija je vaspitaica bive druge grupe, a sada i prve,
u kojoj sam i ja i koju sada vodi jedan omladinac iz Srbije. Obuzela me je neopisiva
radost. Prvo to sam rekao bile su rijei: Ne idem u Bijeljinu! Bio sam radostan cijeli
dan.
Srednje kole su poele sa radom. Istog dana, tj. 8. IX 1947. godine oko 16
asova Upravnica mi je napravila molbu koli likovnih umjetnosti u Sarajevu da mi
dopusti polaganje prijemnog ispita. Oko 17 asova predao sam molbu zajedno sa
Svjedoanstvom i desetak svojih likovnih radova koje sam uradio tokom ferija u
Lukavcu. Potom je sve otpremljeno i ekam odgovor iz Sarajeva.
Lukavac,10. IX 1947. godine

122

Ponovo u Sarajevu

Sarajevo, 24. VII 1948.

Dana 11. IX 1947. godine stiglo mi je povoljno rjeenje iz Sarajeva da mi je
omogueno polaganje prijemnog ispita za upis u Dravnu kolu za likovnu umjetnost i
ujedno uputa da napravim molbu NO Sarajevo za smjetaj u internatu.
15. septembra sam uputio molbu na naznaenu adresu. Obavijeten sam u
Rjeenju kole da polaganje prijemnog ispita traje od 21. do 25. septembra. Na
prijedlog upravnice doma u Lukavcu krenuo sam za Sarajevo u Prihvatilite 20. IX
1947. godine radi nesmetanog polaganja ispita, koji traje 5 dana, pa ako budem poloio
i primljen u kolu da dobijem mjesto u internatu.
U Sarajevo sam stigao u nedjelju 21. 9. 1947. godine na dan poetka ispita.
Smatrajui da se nedjeljom ne radi nisam ni navraao toga dana u kolu, te nisam ni
prisustvovao prvog dana polaganju prijemnog ispita. Polagao sam prijemni ispit 22., 23.
i 24. IX 1947. godine. 25. septembra dobio sam potvrdu od kole da sam primljen,
pomou koje sam istoga dana primljen u Internat (IV aki dom, u kojem sam bio prije
godinu dana, i u kojem piem ovu zabiljeku). Planirano je da redovna nastava pone u
srijedu, 1. oktobra 1947. godine. Nastava u ovoj koli traje 4 godine. Sa radom je kola
poela ipak 6. oktobra, a ne 1. X 1947. godine, kako je prvobitno planirano.
Umjesto dakih knjiica dobili smo Indekse plavih korica. Prvi semestar
(prvo polugodite) zavren je 26. februara 1948. godine. Ostvario sam vrlodobar
napredak (uspjeh). Iz crtanja glave po ivom modelu dobio sam ocjenu vrlodobar, a iz
akta dobar. kola je imala ukupno 35 polaznika (u I razredu 15) prvu godinu je zavrilo
12 uenika. Drugi semestar (drugo polugodite) sam zavrio takoer s vrlodobrim
uspjehom (optim napretkom) 20. juna 1948. godine.
U toku ove kolske godine, otiao sam (u novembru) u Vlasenicu i dva puta u
dom u Lukavac (i to po zavretku I i II semestra polugodita). Ve u prvoj godini
pohaanja nastave u ovoj koli doivio sam nekoliko neprilika.
Prvi neugodan doivljaj doivio sam sa Jusom Nikiem (rodom iz Mostara).
Naime, dok smo se odmarali kod pei u vajarskoj radionici, u nekom slobodnom
razgovoru ja sam rekao: Sutra je bajram! Na to mi je Jusa sasuo niz tekih i vrlo
uvredljivih psovki: opsovao mi je Kuran, Muhameda, Bajram Drugi neprijatan
prizor priredio mi je Sead Hasanefendi (rodom iz Brkog), inae predsjednik NO
kole. U decembru 1947. godine napao me na konferenciji omladine da, toboe,
propagiram Maralov plan i da ne vjerujem naoj tampi.

123

Od toga vremena moje stanje u koli nije bilo dobro. Osim Juse i Seada, prema
meni su bili nezgodni jo: Franjo Likar, Arfan Hozi, Mevludin Ekmei, Pero
Bodraa Od svih navedenih, jedino e mi mnogo godina kasnije Ekmei vie puta
rei da je takav odnos i kazna prema meni bila nepravedna i pogrena Postao je
kasnije sa mnom dobar prijatelj. Organizovao mi je retrospektivnu izlobu radova u
Galeriji jugoslovneskog portreta, iji je on bio direktor. I Sead Hasanefendi se kasnije
na neki nain izvinio pozitivnim postupcima (organizovao mi je izlobu slika u
branskoj galeriji, jednu otkupio za galaeriju; dolazio mi u posjetu kui).
O mojim problmima politike naravi u koli tokom pohaanja druge godine
nastave (kolska 1948. 1949. godina) kasnije. Po zavretku I godine nastave
otiao sam na radnu akciju na Autoput Beograd Zagreb, ali ne kao fiziki radnik nego
na praksu crtanja motiva na radilitu (odgajanje buduih umjetnika u duhu socijalnog
realizma). Poto nismo donijeli nita napismeno ja i Peji Nenad, da smo osloboeni
fizikog rada vraeni smo nakon 20 dana prakse (od 1. VII do 22. VII 1948. godine) u
Sarajevo. Javili smo se Mariju Mikuliu, koji nas je odveo u Zemaljski odbor NO BiH.
Obeali su nas ponovo poslati na radilite s uputom u Doboj ili Vlasenicu. Bio sam
mnogo zainteresiran da me upute u moj rodni kraj, tamo se sada gradi zadruni dom.
Trenutno se nalazim pred otvorenim ormarom u prvoj spavaonici IV akog doma u
Sarajevu. Sjedim na podu. Pred sobom drim kofer na koji sam naslonio svesku i u njoj
zavravam ovaj tekst (24. VII 1948.)
***
Nisam otiao ni u Doboj, niti u Vlasenicu. Otpremili su me u gradaaaki srez,
na ijem podruju se gradilo 5 zadrunih domova, i to u: Tramonici, Vidi, Srnicama,
Mionici i Kamberima. U svakom od ovih mjesta boravio sam po 4 5 dana. Nisam
spavao sa radnom brigadom nego uvijek kod imunijih mjetana (koji su bili imuni
prije rata, za stare Jugoslavije i u toku rata, a sada nisu). U Mionici sam se hranio i
spavao kod Dede Kuruza, u Srnicama kod nekog Srba, u Tramonici kod jednog
Hrvata, kod kojeg je hrana bila najobilatija. Spavanje je bilo najbolje i najie kod
Dede Kuruza.
Najvie sam crtao portrete pojedinih brigadira, kao i portret voditelja gradnje 1
Joka J. erkeza. Kada sam nacrtao njegov portret (lijepo obuenog ovjeka sa
prslukom i satom u depu) insistirao je da napiem ispod (njegovog) portreta: Joko J.
erkez, voditelj gradnje br. 1, bivi narodni poslanik, to sam i uinio. Prije
portretiranja jedne mlade lijepe brigadirke, udovice nekog nestalog ustae ova se
brigadirka prije poziranja umila sapunom da ljepe ispadne na crteu.
Po povratku iz Gradaca u Sarajevo, otiao sam na par dana u Prau, u koju se
doselio moj bivi dom iz Lukavca. Putovao sam irom (vozom uzane pruge Sarajevo
Viegrad). Na poetku nove godine 10. oktobra 1948. godine otiao sam sa kolom

124

na ekskurziju u Sloveniju. U Ljubljani smo se zadrali par dana. Za jedan dan obili
smo: Bled, Kranj, izvor Savice, rodno mjesto Preerna, Vidu, i na kraju kofiju Loku.
U povratku smo se zadrali par dana u Zagrebu. Obili smo Akademiju likovnih
umjetnosti, par galerija slika i skulptura (Gipsoteku).
U Sarajevo smo se vratili oko 20. oktobra. Nastava je opet odgoena, jer smo
morali crtati na bijelom adrbezu 150 portreta visokih komunistikih funkcionera i
rukovodilaca, poev od Marksa, Engelsa, Lenjina, Tita, ilasa, Kardelja, ure Pucara,
Vlade egrta za Kongres KP BiH. Portreti su raeni na velikim formatima smee
crvenom zidnom bojom, vezanom Tutkalom. Platna je dovukao kamion pred kolu
smotana u velike bale, ili topove. Portreti su izloeni na fasadama kua po gradu.
Dok sam bio u dravnom djeijem domu na Bjelavama (za vrijeme rata i
Hrvatske vlasti) nisam zapazio da je bilo ikakve politike meu djecom tj. pitomcima,
niti nam je bilo kada govoreno pohvalno o ustaama, Nijemcima a ni pogrdno. Nije bilo
kontrole djeijeg govora u drutveno politikom smislu. Djeca su u slobodno vrijeme
priala i pjevala to su htjela. Slobodno smo priali o etnicima, ustaama, Nijemcima,
Englezima, Rusima pogrdno, pohvalno ili neutralno Niko se u na razgovor nije
mijeao od domskog osoblja. Odgoj se provodio kroz obrazovanje iz nastavnih i
vjerskih sadraja. Politika je bila nepoznat pojam. Samo smo mrzili etnike
Novine sam poeo pratiti od 1943. godine. I to povremeno, a od 1944. redovno
(Hrvatski narod, Sarajevski novi list, Osvit, Novi Behar i dr). Od 1944. godine
poeo sam pomalo sluati preko radija London (ali ga nisam volio) zatim radio Ankaru,
na naem jeziku. U to doba sam puno volio Tursku (zbog vjere i kulture), zbog ega u
u likovnoj koli u Sarajevu imati velikih problema.
Po zavretku rata ja sam se nastavio i dalje slobodno izraavat, zbog ega u biti
estoko kritikovan. Izraavao sam se kao musliman i kao graanin, jer mi je
ogranienje jezika i slobode izraavanja bilo kao pojam nepoznato. Da sam saznao
odmah po dolasku komunistike vlasti da treba staviti jezik pod zube proao bih
daleko bolje nego to sam proao. Ali, ne lezi vrae!
Neznajui da je sloboda govora strogo kontrolisana ja sam se nastavio
slobodno izraavati. Ponekad sam u sali IV doma sluao Ankaru (u 7:15 sati) na veer,
ili radio London (u 7 sati ujutro). To je zasmetalo omladinskom rukovodiocu i
konspirativnim lanovima SKOJ a, pa su me poeli kritizirati, naroito zbog sluanja
radio Ankare i radio Londona, kao i moga naina rasparve o slobodi tampe, shvatanja
Maralovog plana. Namjerno su me navodili na diskusiju o tim temama, a kada im
nije bio po volji moj stav onda su me estoko napadali. Moj jezik je ve bio
kontroliran. Smetalo im je moje drugaije miljenje o stanju u zemlji i zbivanjima u
svijetu, posebno izvan komunistikog svijeta.
Deavalo se, kada kupim kakve dobre olovke, ili akvarel boje u nekoj
komisionoj radnji i na glas kaem da su iz engleske ili njemake proizvodnje budem
kritikovan da ja, eto, simpatiem zapad, kapitalizam, da ne volim na sistem, i slino.

125

Dugo me spaavala injenica to sam bio dobar ak, disciplinovan u domu i koli, ali za
politiku NO i SKOJ a u koli to nije znailo nita, nije pilo vode.
Pojedinici su me s prezirom napadali. Njih sam ve ranije spomenuo. I mnogi
drugi aci osim mene, bili su kritizirani od strane: Juse Nikia, Franje Likara, Bodrae
Pere, Marija Mikulia, Arfana Hozia, Mevludina Ekmeia, Seada Hasanefendia
Ta grupa SKOJ evaca izbacila je iz kole samo iz prvog razreda jednu polovinu
uenika.
U prvu godinu (raunajui i sebe) upisalo se 22 polaznika u kolskoj 1947./48.
godine. U drugu godinu uspjelo se upsiati samo 7 aka (meu kojima sam i ja). Dakle,
samo u toku prvog razreda kolu je moralo napustiti 15 uenika. Istina, neki su se sami
isipisali, dok su drugi istjerani zbog nesocijalistikog ponaanja, noenja dendi
pantalona, kozmetike lica, noktiju, karminanja usana Dakle, 4 uenika su se sami
ispisali, a 11 ih je istjerano intervencijom: Juse Nikia, Franje Likara, Pere Bodrae
Izbaeni su slijedei uenici prve godine: Bevanda Branimir, Adem
Pehlivanovi, Mubera Ajdinov, Irfan ehovi. Prisiljeni da se sami ispiu su: Keko
Nevenka, Peji Nenad i Zlatan uri.
U drugi razred kole za likovnu umjetnost upisalo se samo nas sedmero i to:
Franjo Likar, Niki Jusuf, Mevludin Ekmei, Mirko uri, Mustafa Pai, Boana
Cvijanovi i Kaji Nenad.
Ve u prvim mjesecima druge godine poeli su se kovati planovi za izbacivanje
iz kole Mustafe Paia, Mirka uria, Nenada Kajia i Boane Cvijanovi (osim
mene, nijedno vie nisu ivi). Svi ovi, kao i oni to su ranije istjerani, ili prisiljeni da
sami napuste kolu su okrivljavani za frajersko i malograansko ponaanje, buroaske
manire osim mene. Samo su moji grijesi bili politike naravi.
U istjerivanju iz kole najvie se eksponirao Jusa Niki. Navodim doslovno
njegovu izjavu koja sama za sebe sve govori o atmosferi kakva je vladala meu SKOJ
evcima i lanovima KP tada u koli: Ako mi ne uspije da izbacim iz kole Kajia
Nenada, Bevandu Branimira, Pehlivanovi Abida, Ajdinovi Muberu, Cvijanovi
Boanu i Mustafu Paia ja u sam izai iz ove kole u znak protesta to se ti tipovi
dre u koli! Ovu izjavu je Jusa izrekao jo u proljee 1948. godine. Osjeao sam da
sam budno praen: ta u gdje i s kim priati, naroito od Hasovi Demaila, elikovi
Milisava, Koarca (svi pitomci iz IV doma uenika raznih kola).
Neoekivano sam jednog dana pozvan na razgovor u Direkciju kole, zajedno sa
Avdi Fehimom i Begovi Hamzom. Direktor se obraa prvo meni i kae: Na tebe se,
Paiu, ale da ima negativan politiki stav prema dananjoj vlasti, a to se tie tvoga
ponaanja u domu ono je zadovoljavajue. Disciplinovan si i aktivan, ali tvoje
politiko stajalite i dranje ne odgovara. Hajde sad, pa emo vidjeti!
Hamzi i Fehimu ree: Vama vladanje a i politiko dranje (ne odgovara) ne
valja!

126

Istog dana po povratku iz kole otiao sam Upravniku doma da pitam o emu se
radi. Upravnik mi ree ovako: Ti si dobar pitomac, aktivan si i pomagao si mjere
Uprave doma za odravanje reda i discipline. Tvoje politiko dranje meni nije
poznato. A sada hajde, pa emo vidjeti.

127

Izbaen pa vraen i nagraivan

11. IV 1949. godine

Juer sam navrio 18 godina ivota po datumu koji mi je odprilike upisao moj
uitelj Prao Munib na poetku polaska u osnovnu kolu 1942. godine u Domu na
Bjelavama. U utorak, 11. aprila 1949. godine crtali smo veliki akt po neposrednom
promatranju. U 11 sati trebalo je zavriti crtanje akta i otii na as Anatomije ovjeka,
koji traje od 11 do 12:30 asova. Oko 9 sati ue Sead Hasanefendi najavi omladinsku
konferneciju u 12 sati. Domalo vremena to isto ponovi Niki Jusa, a nakon njega
Franjo Likar, pa Ekmei Mevludin. U 11 sati zapoeo je as anatomije, ali se u 12 sati
nastava prekide. Rukovodstvu omladisnke organizacije kao da se urilo, pa je nastavu
prekinulo radi omladisnke konfernecije zakazane u 12 asova. ekali su da ja napunim
18 godina, da se smatram punoljetnim, kako bi me mogli strogo kazniti. Konferenciji
prisustvuje dopisnica lista Osloboenja i Boro Ostoji, zvani Braco (sve mi se ini
da e prije biti Braco Kosovac, a ne Boro Ostoji), lan Rejonskog komiteta SKOJ a,
te direktor kole Ante Kostovi, kipar.
Konferenciju je otvorio Sead Hasanefendi, sekretar Aktiva NO kole. U uvodu
se osvrnuo na unutranju situaciju nae zemlje i dotakao se Inforbirovske kampanje.
Zatim je govorio o borbi NO protiv negativnih elemenata koji su se uvlaili u kolu
kao njeni redovni aci. Istakao je injenicu da NO jo nije likvidirala ostatak negativnih
omladinaca iz kole zbog toga to se nadala da e se popraviti Preao je na nabrajanje
takvih omladinaca: Mirko uri, Enisa Dinovi, Tomo Tikvicki Poto je iznio o
ovim acima sve to je u referatu pripremio i napisao, konstatovao je: Ima jedan tei
sluaj u naoj koli, a to je sluaj Mustafe Paia, pa kae: Mustafa Pai je ve dvije
godine u ovoj koli. Mada nam je bilo poznato da Mustafa Pai jo od prole godine
ima svoje nazadno shvatanje pa nabraja sve ono to je Mustafa Pai govorio u
diskusiji sa nekim naim acima (Jusom Nikiem, elikovi Milisavom, Avdi
Fehimom, Begovi Hamzom, Hasovi Demailom, nekim Koarcem). Izmeu
ostalog mi u referatu pripisuje: Mustafa Pai negira vodeu ulogu SSSR-a u
oslobaanju ovjeanstva, istie ulogu SAD i Velike Britanije, govori da su nai zatvori
puni ljudi, da naa tampa nije slobodna
Traio sam vie puta rije, ali mi nisu dali. Davali su rije samo onim acima
koji su oivljavali, podvlaili neke navode iz referata. Uzalud sam traio rije i
pravo na odbranu. Dopisnica Osloboenja mi obea da u odmah dobiti rije, ali
Boro Ostoji, ili Braco Kosovac, odgodi da mi daju rije za kraj sastanka; meutim, me
obmanuo i nije mi dao nikako rije, zakljuivi: ta e daba da pria upotrijebivi

128

uvredljivu rije umjesto pria. Zbog toga sam zapamtio toga cvikeraa Boru, ili Bracu
kao ironiara.
Zakljueno je da me izbace iz NO i kole, te da mi se zabrani kolovanje u
FNRJ. Boro (Braco) je predlagao da me predaju UDBI! Kazna me teko pogodila.
Bez djeijeg doma nemam gdje ivjeti, a bez kole ili kakvog zanata nisam nigdje
prispio. Nemam roditelja ni jednoga niti blie familije kod koje bih se mogao skloniti.
Preostalo mi je da opet odem Vrhovcu Sulejmanu za neko vrijeme dok ne naem neki
selamet. Gdje u ruati, veerati, spavati? Od ega se odijevati, obuvati? Odoh
privremeno Vrhovcu u Konstantina Jeftia ulicu broj 45 ako me primi! Primio me
odmah kao svoga i ostao sam kod Vrhovca oko 4 mjeseca.

Referent za omladinsku radnu snagu

Pomogao mi je da se zaposlim u Gradskoj upravi za radnu snagu Sarajevo, iji
je direktor bio Mihajlo Jogundija, inae prijatelj Sulejmana efendije Vrhovca.
U Gradskoj upravi za radnu snagu Sarajevo (Berzi rada) radio sam poslove
Referenta za ukljuivanje mlade radne snage u posao. Darinka (ne znam joj vie
prezimena) je bila Referent za odraslu stariju radnu snagu. Posao zaposlenje u
Gradskoj upravi za radnu snagu (Berzi rada) doao mi je kao spas.
Vrhovac je sada ivio kao i ostali graani od fasunge i penzije (pare su tada
malo vrijedjele znaile, jer se za njih malo ta moglo kupiti od hrane, odjee, obue
bez takica i bonova). Hljeba, lepina, zemiki, kifli (da ne govorim o ostalom) nisi
mogao nigdje kupiti. Pekare su odmah zatvorene, jer privatno privreivanje je
zabranjeno. Bez doznaka i blokova za hranu u konkretnoj menzi nisi mogao za novac
nigdje u gradu jesti. Postojao je po neki Zdravljak, u kojem si mogao za dinare
naruiti aj i kriku hljeba pomazanu marmeladom. Drugo nita!
Vrati u se jednom reenicom vremenski natrag: Kada sam doao u Bijeljinu
(kolska 1946./47. godina) zaudio sam se standardu, kada sam vidio da se u
pekarama slobodno prodaju lepine (somuni)!
Vlasti su normirale koliinu ivenih namirnica i ostalih nunih potreptina po
lanu obitelji. Na slobodnoj prodaji (koje nije bilo) nije se moglo nita kupiti, bilo za
hranu, ili odjeu i obuu, osim mravih jabuica na trnici, ili u Zdravljacima aj sa
krikom hljeba pomazanom marmeladom. Ako nisi zaposlen nisi se imao gdje hraniti u
gradu, niti si mogao kupiti hljeba, ili kifli, jer su pekare zatvorene. Da bi ruao, veerao
ili dorukovao u restoranu, odnosno menzi morao si imati bonove (blokove) za
doruak, ruak i veeru. A da bi se obukao, kupio neki tof mora imati takice. Bez
takica i blokova za odjeu i hranu nita nisi mogao imati, tj. kupiti. Izlozi trgovakih
radnji su prazni, u njima nije bilo nita, osim parola o Titu i partiji, prvom maju,

129

oktobarskoj socijalistikoj revoluciji Samo zaposleni, ak, student, egrt mogao je

dobiti takice, bonove, blokove. Slobodno se mogla kupiti samo polovna odjea i obua
u komisionim radnjama, koju su prethodno otkupljivale od graana po svojim tarifnim
cijenama. Polovne kapute, pantole, koulje, dempere, kape, cipele mogao si
slobodno kupiti u komisionoj radnji, ili istoj prodati, ako to ima od nabrojanih
artikala, a i drugo neto slino (ako ima). Takve su bile prilike prvih godina
komunistike vlasti.
Radei u Gradskoj upravi za radnu snagu dobijao sam svakog prvog u mjesecu
blokove za ruak, veeru i doruak i potvrdu od ustanove u kojoj sam radio s
naznakom menze gdje se mogu hraniti uz te blokove. Spavao sam kod Vrhovca
besplatno. Ponekad im dam takice za tekstil, ili neke doznake za neto (meso, eer,
brano, so, maslo, ulje, sapun). To su doznake za sljedovanje u granapu.
Jezik podvio pod zube i utio kao da sam pod jorganom. tampu sam itao
redovno i stalno prieljkivao da jednog sretnog dana nastavim kolovanje. Vrhovac
Sulejman je primijetio na meni da ja udim za kolom. Jednog dana je otiao u kolu
(meni nije rekao da e ii) i traio Seada Hasanefendia i Peru Bodrau (o kojima sam
mu ranije govorio da su glavni u omladinskoj organizaciji slikarske kole). Naao ih je i
nakon kraeg razgovora zamolio da s njim sjednu negdje u gradu i porazgovaraju o
mome sluaju i meni uopte. Na kraju je Vrhovac od ove dvojice omladinskih
funkcionera dobio saglasnost: Jeste, znamo mi da je Mustafa dobar ak, disciplinovan
i vrst to obea. Neka nam dade rije da e promjeniti svoje politiko shvatanje i mi
emo ga primiti u kolu. On to obea mi njemu vjerujemo. To su obeali njih
dvojica Vrhovcu u nekom restoranu
Sutradan mi Vrhovac savjetova da odem u kolu i pitam ih: mogu li se ja upisati
u Medicinsku kolu dok jo nije kasno, jer poinje sa radom iza 25. oktobra. Posluao
sam savjet Vrhovca i otiao u kolu za likovnu umjetnost. Na stepenicama kole sretoh
Seada Hasanefendia i upitah ga da li se mogu upisati u Medicinsku kolu? On se
predamnom obrati Peri Bodrai, koji takoer bjee na stepenicama kole s pitanjem:
Moemo li primiti Pau u nau kolu? Pero dade pristanak, a Sead mi tada ree:
Doi poslije podne, pa u ti rei! Jo dodade: Odmah idem u Gradski komitet NO da
pitam: smije li te ponovo primiti Aktiv NO kole za svoga lana i uenika kole.
Doao sam iza pola dana i potraio Seada. Sa nekim zadovoljstvom mi ree da se mogu
vratiti u kolu i da e odmah sazvati omladinsku konferenciju u uem sastavu, te da e
me ponovo primiti u Omladinsku organizaciju i kolu. Ree mi da doem sutra izjutra.
Sutradan sam doao porano u kolu. Pero Bodraa je odmah sazvao jednu manju
grupu aka omladinaca, valjda lanove sekretarijata omladine kole. Sastanak je
odran u Sekretarijatu kole, bez prisustva bilo koga od lanova Uprave kole ili
profesora. Bodraa je u kraim crtama govorio o mome vraanju u omladinsku
organizaciju i kolu, istakavi da se Paiu, moe vjerovati, da ono to nam obea da

130

e to i uraditi i da e se popraviti. Time sam ja vraen u istu kolu 20. oktobra 1949.
godine.
Nastava u kolskoj 1949./50. godini poela je prije mjesec i deset dana, to jeste
10. septembra 1949. godine. Bio sam jedini koji je vraen u kolu od svih istjeranih
aka.
Ni danas mi nije jasno, kako je mogao jedan Aktiv NO kole dati sebi
prerogative ak vieg suda da, i pored izbacivanja iz redova Omladinske organizacije i
kole zabrani nekome (konkretno meni) kolovanje na teritoriji (cijele) FNRJ?
U kolu su me primili, ali mi nisu htjeli priznati drugu godinu, i ako sam je
pohaao do 11. aprila 1949. godine (kolska 1948./49. godina). Morao sam ponoviti
drugu godinu, iako sam na polugoditu poloio opti uspjeh vrlodobar u drugom
razredu. Ali, od zla vuka dobra je i koza bez repa.
kola za likovnu umjetnost je promjenila naziv u kolu za primijenjenu
umjetnost i trajanje nastave sa 4 na 5 godina. Znatan broj aka nije se rado sloio sa
transformacijom kole (od likovne napravili primijenjenu). Tako sam ja, umjesto 5,
pohaao ovu kolu 6 godina. Samo je jedna grupa izraslijih aka zavrila ovu kolu
po likovnom programu (Likar, Ekmei, Hozi, Pezo, Bodraa, Novakovi, Lah,
Vojnovi i Mikuli svi SKOJ evci).
Drugi razred sam zavrio s odlinim uspjehom i nagraen od kole sa 3.000
dinara. To je u to vrijeme bio veliki iznos novca. Nagrade je uruivao direktor kole
Ante Kostovi (koji me je samo godinu dana ranije mrko gledao u uionici crtanja
neposredno prije nego to e me izbaciti iz kole).
Po zavretku kolske godine, otili smo kolektivno na ekskurziju u Beograd, od
20. do 26. juna 1950. godine.
Nastava u treoj godini je poela na vrijeme. Prvi semestar (prvo polugodite)
treeg razreda zavrio sam odlinim uspjehom i dobio usmenu pohvalu od novog
direktora kole, inae profesora Ukrasnog pisma Voje Hadidamjanovia.
Nastava u III godini je prekinuta zbog odlaska na ekskurziju u Zagreb od 8. do
14. maja 1951. godine. Na ekskurziju su ili aci II i III godine, i par djevojaka iz I
razreda. U Zagrebu smo ostali 5 dana. Kupio sam u komisionoj radnji dobre Pelikan
akvarel boje, plativi ih 1.100 dinara, u to vrijeme ze veliku sumu novca. Nisam smio
javno kazati u kojoj su zapadnoj zemlji proizvedene boje. Vratili smo se u Sarajevo 14.
maja 1951. godine. Do konca kolske godine ostalo je jo 20 dana.
Desetog aprila 1951. godine bio sam na glavnom regrutovanju. Nisam odmah
dobio odgodu vojnog roka radi nastavka kolovanja. Uzet sam u vojsku na godinu dana.
Treu godinu (III razred) zavrio sam odlinim uspjehom i dobio nagradu od
kole za uspjeh nove cipele. Odnos Uprave kole, profesora i aka prema meni bio je
isti kao i prema svim ostalim acima kole. Brzo sam se uklopio u sredinu, osjeao se
normalno kao da se nije nita ni dogodilo. Biran sam u rukovodstvo omladine. Za neka
vana zaduenja predlagan sam i biran ak i od onih koji su me ranije najvie napadali.

131

To e Pao najbolje i odgovorno obavljati govorio je Jusa Niki. Birali su me i za

sobnog starjeinu u akom domu. Vie puta sam javno pohvaljivan od strane vaspitaa
doma zato to najbolje pravim krevet u domu. Sline pohvale sam dobivao za najbolje
napravljen krevet dok sam sluio vojni rok u Bilei 1958./59. godine, u koli rezervnih
oficira.
U IV i V godini dobijao sam odline ocjene iz crtanja (kod profesora Ive
eremat zvanog ero) i iz slikanja (profesor Branko Suboti). Profesor Ivo eremet
nam je predavao: crtanje portreta, ljudske figure i velikog akta. Imao je autoritet kod
aka. Zahtijevao je konstrukciju, pokret, proporciju i traio od nas da pri crtanju
mjerimo, da koristimo visak. Bio je vrlo strog u korekturi. Prilazio je svakom aku,
kritizirao i korigirao (samo tumaenjem) aki rad: ta vi to, molim vas, radite? Pa
gdje vam je ova taka, analogno ovoj? Vidite li da je to u neskladu i neprofesionalno?
Figura vam se rui, pada! Gdje vam je visak? Zato ne mjerite? Dok kritikuje i
korigira u klasi (razredu) vlada tajac i takva tiina da se mogla uti muha kada u lijetu
zuji. Bio sam odlian i iz svih teoretskih predmeta.
***
Brzo sam biljeio i hvatao izlaganja profesora na asovima teoretske nastave,
tako da me zaboli ruka, pa onda njom otresam da proe. U domu na vee za vrijeme
obavezne korepeticije, kao i u slobodno vrijeme nedjeljom i praznicima prepisujem
uredno i itko u posebnu svesku (sveske) sve ono to sam uspio zapisati tokom
profesorovog izlaganja. Predavanja sam esto brzo hvatao na obinom bijelom pak
papiru, jer nisam imao sveske svatare ili drugog papira, niti para da kupujem
svatare. Uvijek sam pisao tintom i perom, bilo kada hvatam predavanja ili ista
lijepo prepisujem u posebne sveske. Takve sveske su bile moji pravi udbenici, koje bih
sutradan, ili preko sutra pozajmio davao pojedinim kolegama, ili kolegicama (Olgi
erbediji) da prepiu u svoju svesku sve ono to sam ja napisao, a esto i ilustrovao
crteima.
***
Bojao sam se, kao i ostali, ta e mi rei ero kada doe do mene i moga
tafelaja da vri korekturu. Uvijek smo crtali (a i slikali) po neposrednom posmatranju
ivog modela u sjedeem, stojeem ili leeem poloaju.
Zato sam obavezno, redovno poeo da koristim visak i tanki pruti (tanji puno
od obine olovke, duine tridesetak centimetara) s kojim sam mjerio pojedine duine i
irine dijelova modela. Pomou viska (tanki konac sa utegom) kontrolirao sam
vertikalno, horiznotalno i koso smjerove tijele, ruku, nogu, glave, stopala na modelu i
svome crteu, uporeivao podudarnosti svega nabrojanog na modelu sa crteom. Sa

132

tapiem slinim velikoj igli za topanje (trikanje) sam mjerio dijelove tijela na
modelu i te odnose prikazivao na crteu. Obino smo crtali na hrapavoj strani bijelog
pak papira, tapiima drvenog ugljena, debelim kao obina olovka. Pak papir smo
rajsneglama privrivali na tehniku dasku napravljenu od lipovog drveta.
Ovim sistemom rada pomou viska i tapia za mjerenje
(viziranjem,
mjerenjem, uporeivanjem, kontroliranjem i stalnim posmatranjem i provjeravanjem)
dolazio sam do konstruktivnog i propocionalnog crtea, solidno postavljenog,
proporcionalno usklaenog, k tome i u pokretu.
Te zahtjeve (profesora) sam rjeavao neprestalnim provjeravanjem: postav,
statiku, pokret, proporciju, smjerove viskom i mjerenjem. S poetka nisam bio
siguran da sam ovom metodom rada doao do dobrog, po modelu usklaenog crtea.
Doe profesor eremet i stade iza mojih lea, gleda ta sam nacrtao. utim kao
zaliven i ekam ta e rei. To je, molim vas, dobro, to ne dirajte vie! Fiksirajte, (da
ne spada ugljen) i radite drugi crte!
Uzbuujem se od zadovoljstva i ne progovaram ni rijei. Profesor je ve kod
drugog uenika. Saznadoh da sam pronaao metod rada s kojim se dolazi do solidnog i
temljenog crtea. Slijedeih dana i mjeseci profesor bi redovno govorio: No, no, to je
dobro, to, molim vas, fiksirajte, ne dirajte vie! Ovaj metod crtanja po neposrednom
promatranju modela portreta, figure, malog akta, koristio sam od sada ne samo u ovoj
koli, nego i za vrijeme studija u Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i vazda bi
dobivao povoljno miljeje o mome crteu figure ili malog akta od strane uvaenih
profesora i likovnih umjetnika: Ljube Babia, Krste Hegeduia i drugih: No, no, to je
dobro, to fiksirajte, (da se ne brie) govorili bi Ljubo Bbi, Hegedui
Moda e ovo nekome izgledati kao hvalisanje, ali ja iznosim istinu. Sauvao
sam jedan broj crtea malog akta, uraenih na ALU Zagreb, za koje su profesori Ljubo
Babi i Krsto Hegedui rekli da su dobri, neki i sa znakom Krste Hegeduia da su
dobri!
I etvrtu godinu kole primijenjenih umjetnosti sam zavrio odlinim uspjehom.
Kao i svi aci IV godine (ne sjeam se vie zbog ega) i ja sam prvi put u ivotu dobio
iz vladanja 4 (vrlodobro). Za odlian uspjeh dobio sam novanu nagradu u iznosu od
10.000 (deset hiljada) dinara. Osim ove nagrade, za ferije sam imao dosta novaca
zaraenog za izradu Mape kretanja VI istono bosanske brigade u toku NOB. Mapu
na limenoj tabli dimenzija 6x3 metra radio sam na otvorenom prostoru ispred kole za
primijenjenu umjetost i Doma JNA. Naruilac izrade Mape je Muzej narodne
revolucije. Za ovaj rad angaovao me je moj profesor crtanja Ivo eremet. Limenu
tablu ogromnih dimenzija (6x3 metara) dovukli su kamionom vojnici JNA (i po
zavretku odvukli). Za izradu karte Muzej mi je dao 13.000 dinara, ne pitajui mene
kao uenika za cijenu, koju ja uostalom tada ne bih znao ni rei. Suma od 13.000 dinara
je u to vrijeme bila velika; toliko je tada dobijao mjeseno nastavnik XIV platnog
razreda: Karta koju sam uradio za nekoliko dana koriena je na proslavi Kretanja VI

133

istono bosanske brigade u toku NOB u Tuzli 27. VII 1952. godine. Na proslavi u
Tuzli bio sam prisutan. Govorio je Paaga Mandi. Kada sam uradio Kartu, doao je
profesor erenet i rekao mi da odem u Muzej, u sobu (ne sjeam se broja) na spratu.
Slubenik Muzeja mi je dao novac u plavoj koverti i rekao: Otii na more pa se
odmori! Otputovao sam u Vlasenicu a odatle kamionom preko ekovia i Paprae u
Tuzlu na proslavu VI istonobosanske brigade 27. jula 1952. godine. Iz Tuzle sam
otiao na vaar u Zvornik (2. avgusta 1952. godine). Sa zaraenim novcem lijepo sam
se proveo u Tuzli, Zvorniku, Vlasenici i Sarajevu.
Na poetku nastave u V godini podnio sam molbu Vojnom odsjeku za odgodu
sluenja vojnog roka u JNA, kako bih bez prekida zavrio ovu kolu. Dobio sam
Rjeenje Vojnog odsjeka o odgodi sluenja vojske.
Nastava se odvijala normalno do kraja prvog polugodita. U subotu, 14.
februara 1953. godine formalno je prestala obavezna nastava za ake V godine osim iz
tri predmeta teoretske nastave: Istorije umjetnosti, Ustava i Predvojnike obuke.
***
Prenosim tekst koji sam povremeno biljeio od 17. februara do 15. juna 1953.
godine u svesci pod naslovom: Mustafa Pai, autobiografski podaci, II dio:
U 11 sati istog dana tj. 14. II 1953. godine sakupili smo se svi iz V godine u Zbornici
kole da izvemo teme za izradu praktinog likovnog rada kao diplomskog ispita.
Tom prilikom direktor kole Vojo Hadidamjanovi odrao nam je krai govor
iz kojeg sam zapamtio ove njegove rijei: Dragi uenici, dananji dan e vam ostati u
sjeanju sve dok ivite, htjeli vi to, ili ne. Sa dananjim danom vi prestajete biti redovni
aci ove kole Profesor Vojo Dimitrijevi je, izmeu ostalog, rekao: Ostaje vam 4
mjeseca do konanog zavretka ove kole. Ta 4 mjeseca bie vam duga kao 4 godine
mukotrpnog rada i ne spavanja. Za to vrijeme vi ete izraditi svoje diplomske praktine
radove U izvlaenju diplomske teme bio sam loe sree. Izvukao sam temu za
praktini likovni diplomski rad: Figuralna kompozicija: Peta neprijatejska ofanziva,
tehnika vitra.
Ne volim raditi u tehnici vitraa (slikanje na staklu), pa sam vratio pitanje i
izvukao drugu temu i tehniku:
Hercegovai ustanak
kompozicija u fresko tehnici (tempera na prepariranom lons pak papiru, format: 1,80 x
2,50 metra).
Dakle, ja sam jedini povratio prvu izvuenu temu, premda sam bio jedini
odlika na kraju IV i V godine. Zato u imati za jednu ocjenu manji uspjeh nego to rad
svojim kvalitetom bude vrijedio; (tako Pravilnik propisuje).

134

Ve tri mjeseca prikupljam podatke o istorijatu Hercegovakog ustanka. Iao

sam i kui Hamdije Kreevljakovia, uvenog naunika iz historijske i geografske
oblasti da od njega saznam osnovne podatke. Uz to, pravio sam razne skice ljudi i
konjanika u nonjama kakve su se tada nosile (druga polovina devetnaestog stoljea
1875.). Konano, kompoziciju Hercegovaki ustanak uradio sam na panovanom
lons pak papiru na blind ramu, prepariranom polu uljanom preparacijom. Moj rad je
ocijenjen od strane komisije profesora kao odlian.
S obzirom da sam promijenio temu diplomskog rada prije 4 mjeseca dobio
sam za svoj rad konanu ocjenu (u skladu sa propozicijama za izradu diplomskog
zadatka) vrlo dobar. Tako je predvieno pravilima za ocjenjivanje diplomskih radova
uenika.
Inae za svoj diplomski rad dobio bih odlinu (5) ocjenu da nisam promijenio
pitanje, odnosno temu i tehniku rada. Meni je tada bilo vano da uradim uspjeno svoj
diplomski zadatak, pa neka komisija ocijeni kako hoe, glavno mi je da poloim
diplomski ispit. Moj diplomski rad: Hercegovaki ustanak otkupila je Skuptina
optine Vlasenica sa moje prve samostalne izlobe u ovom gradu 1956. godine i stajae
u glavnoj sali optine, u zgradi biveg Sreza Vlasenica vie godina.
Petu, zavrnu godinu kole za primijenjenu umjetnost zavrio sam odlinim
uspjehom. Bio sam jedini odlika u petoj godini. Danas, 15. juna 1953. godine
podijeljene su nam Svjedodbe i Diplome o zavrenoj petoj godini kole za
primijenjenu umjtetnost, Sarajevo. Uz Svjedodbu i Diplomu primio sam plavu kovertu
i u njoj 10.000 dinara nagrade za odlian uspjeh na kraju zavrne pete godine ove
kole.
Sarajevo, 15. juna 1953.godine

135

Na studiju u Zagrebu

1953. 1958.
Nastalo je pitanje za mene: Kuda sada? Posla se teko nae, a vojska me eka u
sptembru. Za sada imam dva izlaza, odnosno izbora:
1. U Pedagoku akademiju (koju nam je gorljivo preporuivao na profesor Hakija
Kulenovi) na grupu crtanja i runog rada.
2. Na Likovnu akademiju u Zagreb (smjer Primijenjena umjetnost nisam nikada
simpatisao).
Razmiljao sam, s obzirom na svoje vrlo slabo materijalno stanje da poem na
Pedagoku akademiju smjer crtanje i runi rad, jer se u objavljenom konkursu kae,
da svreni maturanti umjetnikih kola (slikarske i muzike kole) ne polau prijemni
ispit, a da e u toku kolovanja dobivati plate strunih uitelja
Meutim, Savjet za nauku i kulturu je odstupio od obeanja datih u konkursu, da
e svrenicima umjetnikih kola davati plate dok budu studenti Pedagoke akademije,
nego je stao na stanovite da e davati stipendije onim studentima koji imaju pravo na
njih. Konano sam odustao od Pedagoke akademije i smjera crtanja
Preovladala je elja u meni i pala odluka da idem na Akademiju likovnih
umjetnosti u Zagreb. Konkurisat u sa praktinim (likovnim) radovima i drugim
dokumentima za prijem na polaganje ispita za upis na ALU u Zagrebu. Profesor Ivo
eremet me pitao po zavretku kole kuda u, a ja sam mu odgovorio da bih volio na
ALU u Zagreb. Profesoru se dopade moja elja, pa je po meni poslao svoje pismo
Franu Kriniu, koji je tada bio rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
eremet mi je svoje pismo dao sutradan. Koverta je bila zatvorena. Na licu koverte
stajalo je ime Frane Krinia, a na poleini ime Ive eremeta. Rekao mi je: Kada
bude predavao svoje radove Akademiji predaj ovo pismo lino Kriniu. Sadraj
eremetovog pisma za Krinia meni je bio nepoznat.
Zakljuio sam da je moja odluka da idem na ALU u Zagreb kud i kamo bolja od
odlaska na Pedagoku akademiju u Sarajevu. Na Likovnoj akademiji u Zagrebu treba
da steknem zvanje akademskog slikara, a time i zvanje profesora. Na Pedagokoj
akademiji stie se zvanje nastavnika crtanja u osnovnoj koli. Stoga sam poetkom

136

septembra spakovao likovne radove, Svjedodbu, Diplomu, i molbu te sve to potom

poslao na adresu: Likovna akademija, Zagreb, Ilica 185.
eremetovo pismo nisam poslao u paketu, ostalo je kod mene u koferu. Oko 25.
septembra dobio sam obavijest da sam primljen na prijemni ispit na ALU u Zagrebu.
erino pismo za Krinia jo je kod mene u koferu od kartona obloenom
plavim platnom. O odlasku u Zagreb poetkom oktobra (listopada) na polaganje
prijemnog ispita i ostalom kasnije.
***
Odmah sutradan, po primitku Svjedoanstva i Diplome o zavrenoj koli za
primijenjenu umjetnost u Sarajevu tj. 16. juna 1953. godine otputovao sam roacima u
Vlasenicu (Dom vie ne radi i nema obavezu prema meni jer sam diplomirao). U
Vlasenici sam se pomou svjedoka: (tako je tada traila procedura) Maljievi Zibe iz
sela Hrastovca i Salke Jahia iz Mria upisao u Obnovljenu matinu knjigu roenih i
dobio rodni list sa datumom roenja kakav nose sva moja kolska svjedoanstva i ostala
dokumenta (vojna, lina karta). To je sada u rodnom listu onaj datum koji mi je
upisao uitelj Munib Prao od prilike i po uputi Ministarsta prosvjete iz Zagreba, kada
sam poeo pohaati osnovnu kolu 1942. godine. Sadanji podaci o mome roenju, koji
su unijeti u Matinu (obnovljenu) knjigu iz moje line karte i svjedodbe nisu tani.
Izvorne matine knjige su izgorjele u Drugom svijetskom ratu etnikom paljevinom.
Ipak sam bio radostan kada sam od Matinog ureda u Vlasenici primio Rodni list na
osnovu podataka unijetih u Obnovljenu Matinu knjigu iz mojih Svijedodbi i line
karte. Meni je tada bilo vano da mi se podaci iz Rodnog lista slau sa podacima u
mojim svijedodbama koje sam stekao tokom moga kolovanja u trajanju od 13 godina
(4 osnovne, 4 gimnazije i 5 godine kole primjenjene umjetnosti).
Prole (1952.) godine ja sam saznao taan datum svoga roenja (upisa), ali tada
nisam htio uzimati takav rodni list koji mi je nuen, jer se podaci iz rodnog lista nee
slagati sa podacima u mojim svijedodbama i drugim linim dokumentima.
***

Obrazloenje
Jula mjeseca 1952. godine obratio sam se Matinom uredu u Vlasenici s
molbom da mi izda Rodni list,jr mi isti trai kola i dom. Punoljetan sam odavno, a
neznam taan datum svoga roenja. Sada moram neto ire razjasniti, a neto i ponovit
u vezi sa mojim datumom roenja, a to sam ve ranije naveo, samo na drugi nain.

137

Doavi u Sarajevo 1941. godine kao izbjeglica i djeak ja nisam znao datum
svoga roenja. Po dolasku u Dijeiji dom Bjelave u Sarajevu, organizovana je nastava u
domu. Uitelj Prao Munib upisao mi je odprilike datum roenja (samo godinu) a dan i
mjesec svima isti prema upustvu ministarstva prosvijete iz Zagreba.
Svim pitomcima doma koji neznaju kojeg datuma su roena upisao je u
razrednu knjigu: 10. IV (meni 10. IV 1931. godine). Toga sam se datuma drao, jer
pravoga nisam znao, pa sam 1949. godine dobio i linu kartu sa datumom 10. IV 1931.
godine. Sve moje kolske svijedodbe, kao i indeks sa Likovne akademije Zagreb i
drugi dokumenti su pod ovim datumom. I u vojnom otsijeku se vodi pod tim datumom.
Ali, rodnog lista nisam imao dok se nisam upisao u Obnovljenu matinu knjigu 1952.
godine sa ovim datumom roenja.
***
Bez obzira to sam rijeio ovaj problem sa rodnim listom ja sam bio
zainteresiran da saznam taan datum svoga roenja, jer sam znao da sam puno stariji od
ovoga datuma (10. IV 1931.) koji mi je upisao uitelj Prao Munib 1942. godine. Zato
sam iskoristio svoj boravak u Vlasenici i slobodno vrijeme, pa sam otiao u Matini
ured i od matiara Osme zatraio da me pronae u matinim knjigama roenih. Traio
me, ali me nije bilo.
Uzeo je jednu debelu knjigu na kojoj pie: Vjerski domovnik (kojeg su
komunistike vlasti izuzele od kadije muderiza iz vlasenike damije, jer su
svijetovne matine knjige u ratu spaljene). To je matina knjiga roenih pripadnika
islamske vjeroispovjesti, koju je vodio muderiz, odnosno kadija, a uvvala se u damiji.
Matiar Osmo je dugo listao debelu staru knjigu i tiho govorio: Nema tebe nigdije!
Evo Pai Siro, Pai Smail Ja sam mu rekao da vidi moje roenje pod imenom:
Pai Hafa, jer mi je ona bika, majka moga oca Sejfe, kojeg je upisala na svoje prezime
i da bih ja mogao tu biti upisan. I zaista Osmo nae:
Pai Hafa, roena 1865. godine;
Pai Sejfo, roen 1883. godine;
Pai Mujo, roen 16. 1. 1925. godine!
Uskliknuo sam: To sam ja! Hafa mi je bika, Sejfo mi je babo otac, ali me
nikada nije zvao Mujo, nego uvijek Mustafa. I tako me svako zove od kako znam za
sebe! Osmo mi pojasni: Mujo Mustafa to je kod nas isto. Mi u Bosni Mustafu
zovemo a i piemo Mujo ili Mustafa, svejedno...
Dakle, velika razlika u datumu roenja izmeu onog kojeg mi je upisao uitelj
Prao Munib na poetku osnovne kole i ovoga datuma u Vjerskom domovniku. Osmo
mi objasni: U to doba novoroenu djecu pisali su lanovi komisije, hodajui od kue
do kue po gradu i selima. Ali, i roditelji su dolazili kadiji, ili muderizu u damiju i
prijavljivali roenje svoga djeteta. Ovo ti je datum tvoga upisa u Vjerski domovnik

138

(matinu knjigu), a da li si toga dana zaista i roen to bi mogao znati samo tvoj otac
da je sada iv...
Na kraju mi ree: Ja ti mogu dati Rodni list pod ovim datumom...
Objasnio sam matiaru Osmi: Ako bih ja sada dobio rodni list po Vjerskom
domovniku onda mi se datum roenja ne bi slagao sa datumom koji sada stoji u
mojim svjedodbama, linoj karti i vojnoj knjiici. On me uputi da odem u Sreski sud
u Vlasenici da mi odobre izdavanje rodnog lista po datumu koji imam u svjedodbama i
drugim dokumentima. U Sudu mi rekoe da se upiem u Obnovljenu matinu knjigu sa
postojeim datumom u mojim dokumentima sa dva svjedoka.
To sam uinio u julu ili augustu 1953. godine i o tome sam ve pisao.

Zagreb, 1. I 1954.
U Zagreb sam doputovao iz Vlasenice 4. oktobra 1953. godine radi polaganja
prijemnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti. U toku samog polaganja i cijeli
mjesec oktobar spavao sam u Radnikom prenoitu u Hajnzelovoj ulici. U Zagrebu
nisam imao nikoga blieg, poznatog, a bio sam slabo stao sa novcem, tako da sam bio
prinuen da noijevam u tome Radnikom prenoitu, tj. od 4. oktobra do 6.
novembra 1953. godine.
Zahvaljujui predsjedniku Studentske omladine Akademije Osmanu
Berberoviu, studentu IV godine, rodom iz Bijeljine dobio sam mjesto (smjetaj) u
Studentskom domu broj 3 Dubrave (istona periferija Zagreba, daleko iza Maksimira).
Ovo piem u Studentskom domu u Dubravama 1. januara 1954. godine.
Prijemni ispiti na Akademiji su poeli 5. oktobra 1953. godine, a zavrili 10.
oktobra iste godine. Za prijemni ispit prijavila su se 64 kandidata. Od toga broja na
prijemni ispit pripuena su 42 kandidata.
U holu Akademije na oglasnoj tabli bio je izvjeen spisak pripuenih kandidata
na polaganje prijemnog ispita. Bio sam prvi na spisku koji su pripueni na polaganje,
kao i prvi koji su poloili prijemni ispit. Poloilo je svega osam kandidata (za slikarski
odjel). Osjeao sam se zadovoljnim, sretnim i ponosnim to sam uspio da poloim
prijemni ispit i upiem se u i godinu studija na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu, u tako velikoj konkurenciji.
Dok smo radili praktini zadatak crtanje modela (ivog) po neposrednom
promatranju prilazili su neki studenti mome radu (na tafelaju) i govorili mi: Vi ete
sigurno biti primljeni.
Konkretno: Ukupno je primljeno na osnovu rezultata polaganja 14 kandidata, od
ega na slikarski otsjek 8, a na kiparski 6 kandidata.

139

Imao sam sreu i kod dobijanja mjesta u Studentskom domu, zahvaljujui

procjeni prioriteta Osmana Berberovia. Premda mi je dom dodijeljen u Dubravi, 12
tramvajskih stanica od Akademije (Britanskog trga) do Dubrave, plus jo 2 kilometra
do doma. Ovo rastojanje od zadnje tramvajske stanice u Dubravi do Studentskog doma
nekad sam prelazio pjeice, mahom nou i nedjeljom kad nema autobusa. Stoga sam
morao nabavljati mjesenu tramvajsku kartu svakog prvog u mjesecu, po cijeni od 500
dinara, sa kojom sam imao pravo na neogranienu vonju tramvajem po Zagrebu (i
autobusom gdje nema tramvaja).
Pri dobijanju stipendije od Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NR BiH nisam
imao problema. Za I godinu studija dobio sam stipendiju u iznosu od 4.500 dinara
mjeseno. Prvog decembra 1953. godine stipendija mi je poveana (bez moga traenja)
na 5.000 dinara. Sa tom sumom sam podmirivao svoje najneophodnije potrebe: stan,
hrana, tramvajska karta, odjea, obua, kolski pribor i drugo. Bez stipendije ne bih
mogao studirati.
***
Prvu i drugu godinu studija stipendirao me Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu
BiH Sarajevo. U toku pohaanja tree godine studija stipendirao me Srez Vlasenica.
Nakon zavrene tree godine studija na ALU ferije sam proveo kod svoje familije u
Vlasenici i Zvorniku (ljeto 1956. godine).
U avgustu mjesecu pozvao me naelnik optine Vlasenica u svoju kancelariju i
predloio mi da u nastavnoj 1956./57. godini potraim stipendiju od Tuzle, jer je Tuzla
finansijski kud i kamo jaa od siromane Vlasenice. Na kraju razgovora mi ipak
ree: Ako ne dobije stipendiju za IV i V godinu studija od Tuzle, ti nam se javi, pa
emo traiti neko rjeenje. Jo mi ree i ovo: to si odabrao za studiranje umjetnost?
Ti si siromanog porijekla. Umjetnost studiraju oni koji su iz bogatih porodica! to nisi
iao na studije medicine da bude doktor. Mi bi te tada stipendirali i odmah po
zavretku studija dali ti stan. U istom mjesecu, tj. avgustu 1956. godine otputovao sam
u Tuzlu i zatraio stipendiju za IV i V godinu studija.
Refik Huki mi obea stipendiju i uputi na koga treba da adresiram molbu, te ta
da priloim uz molbu. Napravio sam molbu, priloio potrebnu dokumentaciju i predao
nadlenim prosvjetnim organima vlasti. Dobio sam stipendiju od Tuzle za IV i V
godinu studija na ALU s obavezom da se po zavretku studija stavim na raspolaganje
prosvjetnim vlastima Tuzle. Dakle, IV i V godinu mojih studija omoguila mi je
stipendiranjem Tuzla.
***

140

A sada se vraam u vrijeme kad sam bio student prve godine studija na ALU.
Nastavljam sa prenoenjem zabiljeke koju sam napravio 1. I 1954. u Zagrebu:
Novu, 1954. godinu doekao sam u krevetu svoga studentskog doma u
Dubravama. Dvojica mojih sobnih kolega: Slavko Jaki i ime Metrovi nisu tako
uinili. Za novu godinu imao sam samo toliko novaca da sam se mogao oiati i
obrijati, te kupiti novogodinje izdanje Borbe. Do konca prvog semestra ima od
danas mjesec i po dana. Zanima me kakav u uspjeh ostvariti, tj. hou li zavriti
(poloiti) prvi semestar, ili ne. Po zavretku prvog semestra namjeravam, ako ne bude
velike zime otii malo u Bosnu, jer sam je puno poelio!
***

Demat, kuite na Kosi

27. jula 1954.
U Bosnu nisam otiao. Razlozi su: Bila je strana zima. Osim toga, nisam imao
novaca, a nisam mogao ni Zdravku ostaviti. Naime, u Studentskom domu broj 3, ovdje
u Dubravi stanovala je izmeu ostalih studentkinja Zdravka Stanevi, studentica III
godine na Romanskom seminaru francuskog jezika, rodom iz Dervente: S njom sam
se druio i previe joj se pribliio. U nju sam se strano zaljubio i od te zaljubljenosti u
nju nisam je se mogao osloboditi za itavo vrijeme studija u Zagrebu. Bilo je meda, ali i
mnogo, mnogo jeda s njom, neprilika, neugodnih scena; as lijepo, blisko i intimno, as
gorko, pa scene... Tako je trajalo sve do moga odlaska iz Zagreba po zavretku studija
1958. godine. Sa mnom Zdravka nije tako loe prola kao to je izdeverala sa Murisom
Bahtijareviem. Ljubavne more sam se oslobodio kada sam se oenio Haimom 1959.
godine. Postoji sveska redovnih zabiljeki mojih odnosa sa Zdravkom u toku studija u
Zagrebu sa naslovom:
Zdravka hronologija odnosa
***
Uspjeno sam zavrio I godinu studija, tj. prvi i drugi semestar. Prvog jula 1954.
otputovao sam na ljetovanje u Meaklu (Slovenija). To je besplatno ljetovanje za jednu
osobu koje je dato ALU Zagreb. Zahvaljujui zemljaku Osmanu Berberoviu mene je
zapalo da besplatno ljetujem u Meakli. Otii pa se malo popravi, ree mi Osman i
prui uputnicu za Meaklu. Prvog jula, prije nego u danas poslijepodne krenuti za
Sloveniju, pomirio sam se sa Zdravkom, i nekako tugaljivo rastavio s njom. Ponio sam
blok za crtanje, tu, pero i dralo, zaotreno drvce poput olovke, vodene boje i kist.
U Meakli sam puno crtao portrete studenata i stdentkinja. Sami studenti su
napravili raspored kada e koji od njih doi na red za poziranje. Svakome koga nacrtam
141

poklanjao sam uraeni portret tuem, perom i drvetom. Postao sam vrlo popularan i
drag studentima u Meakli. Jedan dan smo ili grupno na izlet u Bled. Ila je s nama i
eljka, apsolventica medicine. Ona mi se najvie pribliila. Po povratku sa izleta dobro
sam se nahladio i razbolio. Cijelu no su kod mene deurali: eljka, Misa Gali i jo
dvojica trojica studenata medicine, lijeili me ajevima, aspirinima, vie puta mi i
presvlaili mokru potkoulju i koulju i oblaili mi suhi gornji ve... Imao sam visoku
temperaturu, pa sam se puno znojio. eljka se nije odmicala od mene. Do ujutru su me
izlijeili. U Meakli sam ostao do 15. jula.
Vratio sam se u Zagreb, a potom doputovao u Sarajevo 17. jula 1954. godine i
ostao u njemu dva dana: Nakon toga sam doao u Vlasenicu, u svoje rodno selo
Demat, zaseok Smajii i ostao kod svoga polubrata sve do povratka u Zagreb. Od
upoznavanja u Meakli eljka je nastavila da se drui sa mnom. Ne sjeam se da li sam
nju crtao, ali znam da sam joj dao nekoliko komplimenata koji su na nju djelovali i
nakon kojih je rado kontaktirala sa mnom. Prije toga se bila poela druit sa jednim
krupnim sudentom muzike, ali vie je nisam niput viao sa tim studentom, ak ni u
Meakli. Po dogovoru me posjeivala u studnetskom domu, a onda bi odlazila u neku
Galeriju, ili u etnju. Jednom me je odvela u svoj stan na Trgu Republike (prvi sprat
iznad Napretkove knjiare do kafane Dubrovnik). Poklonila mi je cipele. Govorila mi
je kako bih ja po zavretku Akademije trebao da budem profesionalac, da ne radim,
nego da samo crtam i slikam. Koliko sam je razumio, jedna plata bi bila dovoljna za
ivot. Prihvaao sam je samo kao dobrog prijatelja, jer sam previe bio obuzet ljubavlju
prema Zdravki, pa me nikakva druga djevojak nije interesovala. Stoga sam i mogao
napraviti veliku greku prema njoj, to mi ona nikad nije oprostila. Naime, jedan
student sa moje Akademije zove se Petko (nije imao jedne ruke) viao me vie puta sa
eljkom i govorio da mu se ona svia. Ja sam to prenio eljki i ponudio joj da je
upoznam s Petkom. Pristala je utke, ali me vie nikada nije htjela pozdraviti. Na moje
pitanje zato? Odgovorila je: Zna ti dobro zato.
Od dana konkurisanja, pa polaganja prijemnog ispita i samog poetka studija na
Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu shvatio sam svoj zadatak veoma ozbiljno. Za
pet godina studiranja na Akademiji, ne sjeam se da sam bez krajnje nude, ili kakve
vie sile otsustvovao i jedan sat, a kamo li dan sa praktine ili teoretske nastave.
Praktina nastava na Akademiji (crtanje, slikanje, kiparanje, rad u grafici...) odvijala se
od 9 do 12 sati svaki dan, izuzev subote i nedjelje, te od 17 do 19 asova crtanje
veernjeg, ili malog akta. Od 15 do 17 asova odvijala se teoretska nastava: likovna
umjetnost, tehnologija likovnih umjetnosti, teorija likovne forme, anatomija ovjeka i
ivotinja... Svake druge subote odvijala se predvojnika obuka od 9 do 13 asova. Na
asovima slikarske tehnologije nastava se odvijala kombinovano: teoretski i praktino.
Imali smo za ovaj predmet vrsnog profesora Sigu Sumerekera, za kojeg su Slovenci
govorili u to vrijeme, da spada meu etvoricu najboljih znalaca tehnologije likovnih
umjetnosti u Evropi. Profesor Sumereker predavao nam je Slikarsku tehnologiju i u

142

koli primijenjene umjetnosti u Sarajevu. Imam i sada u rukopisu diktirana njegova

predavanja iz srednej kole u Sarajevu. Na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagreb
preao je prije moga dolaska na studije. Svoja predavanja nam je redovno diktirao u
pero, strpljivo i krajnje paljivo, uz obaveznu usmenu dopunu. Nakon izdiktiranih i
pojanjenih tema, u trajanju po nekoliko sedmica, ili mjesec dva prelazio je na
praktine vjebe: natezanje platna na blind ram, slijedeeg blok asa: tutkaljenje platna,
pa priprema preparacije, prepiriranje tutkaljenog platna, uz obavezno objanjenje
svakog narednog procesa... Traio je da se preparacija nanese na tutkaljeno platno
obavezno namjamnje tri puta (danas, sutra i preko sutra) i na kraju izbrusi kamenom
plavcem.
Redvno sam zapisivao sva njegova predavanja diktirana u pero, a onda u vee,
u svojoj studentskoj sobi to isto ponovo prepisao uredno u svesku 4A formata. I danas,
nakon vie od pola stoljea imam te svske (I i II dio) kod sebe.
Akademija likovnih umjetnosti u Beogradu objavila je Sumerekerova
predavanja u posebnoj knjizi pod naslovom Podloge tafelajske slike, 1973. godine.
Sviala su mi se i predavanja profesora, kasnije dokora Matka Pejia sa seminara iz
povjesti umjetnosti, u kojima se tretirao likovni jezik kroz analizu likovnih djela.
Zanimljiva su bila predavanja profesora Melkusa iz teorije likovne forme na
asovima Grafike, na kojima je analizirao ulogu likovnih elemenata, posebno valera u
likovnim djelima. Naslijedio ga je Bae, ali tanko. Dopadala su mi se predavanja
profesora Pedagogije Zlatka Pregrada, ija sam izlaganja brzo hvatao u svataru, a
onda uvee ili naradnim danima prepisivao itko u posebnu teku.
I danas imam sve sveske u kojima sam itko pisao predavanja profesora na
Akademiji. I profesor Vid Mihii mi je bio interesantan zbog naina na koji je izlagao
sadraje Povjesti umjetnosti. Njegova izlaganja sam takoer brzo biljeio, a onda itko
pisao u dvije velike sveske sivo zelenih korica. Studenti Akademije su posuivali od
mene svesku u kojoj sam biljeio Mihiieva izlaganja i umnoavali ih pomou indigo
papira tampaom mainom, uili po mojim biljekama i izlazili na ispit pred Mihiia.
to se tie praktine nastave (crtanja i slikanja) puno se moglo nauiti od
profesora Omera Mujadia. On mi, naalost nije predavao, ali je par puta dolazio u
moju klasu, zamjenjujui naeg stalnog profesora i vrio korekturu na veoma kvalitetan
nain i vrlo pouno. Objanjavao nam je nain modeliranja linijom i tonom (sjenkom)
za dobijanje iluzije zaobljenosti i trodimenzionalnosti oblika na ravni objanjavanjem
i praktinim pokazivanjem. Pouavao nas je kako u doaravanju trodimenzionosti i
zaobljenosti oblika igra vanu ulogu takozvana linija rastavnica u tamnom i svijetlom
dijelu oblika.
Od profesora Mujadia sam prihvatio njegov nain modeliranja crtom i tamno
svijetlim tonovima pri doaravanju privida zaobljenosti i trodimenzionalnosti oblika
na ravnoj plohi (povrini) .

143

Marino Tartalja mi je predavao jedno vrijeme crtanje portreta i figure. Isprva mi

nije odgovarao njegov nain likovnog posmatranja oblika, kao krajnje modernistiki,
jer je u to vrijeme preovladavao otpor prema modernistikoj i apstraktnoj umjetnosti
Kandinskog, Pikasa, i brojnih drugih savremenih likovnih stvaralaca. Likovnom jeziku
i teoriji savremene likovne forme malo se pridavalo vanosti na Akademiji. Stoga sam
se ja i Fridl Dragutin odupirali da prihvatimo Tartaljev nain gledanja. Profesor se na to
naao uvrijeen, pa smo ja i Dragutin ili Rektoru Radauu na raport. Branili smo se da
nerazumijemo moderno gledanje profesora Tartalje. Obeali smo Rektoru da emo se
izvinuti profesoru... to smo i uinili.
Mnogo godina kasnije, kroz praktino iskustvo iz promatranja i konstruisanja
oblika, te proirenog saznanja iz teorije savremene forme doao sam do uvjerenja da
je profesor Tartalja bio u pravu kada je njegov nain likovnog posmatranja bio u
pitanju.
Jerolim Mie mi je predavao crtanje i slikanje u IV i V godini. Nita korisnog
nisam imao od njegovog naina korekture u crtanju i slikanju. Njegova korektura je
stereotipna, bez likovne analize, bez ukazivanja na naela i zakonitosti komponovanja,
principa slikanja... Nije zadavao konkretne zadatke da se rijei odreeni likovni
problem, na primjer, dijagonalne ili okultne ravnotee u kompoziciji, ovog ili drugog
kontrasta, ove ili one harmonije (bliih redova, daljih redova), jedinstva pomou ritma,
ili dominacije...
Prilikom korekture veine profesora, najee se moglo uti od njih: No, no, to
je dobro, ili, to nije dobro, nije vam dobra kompozicija, ili, dobro ste komponovali..., a
ne kau zato nije, ili zbog ega je dobra kompozicija. Do rezultata smo dolazili
mukotrpnim radom, esto spontano, nasumice i sluajno. Obrada likovne forme je
rijetko tumaena, a nedostajala je teorija oblika u literaturi, koja bi pratila sadraje
praktinog likovnog opismenjavanja studenata. Tek e 1966. godine Tehnika knjiga
Zagreb objaviti knjigu Nikole Despot pod naslovom Svjetlo i sjena u kojoj se
razrauju zakonitosti komponiranja likovnih djela i elementi sa kojima se djela grade.
Pedeset godina nakon zavretka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao
rezultat vlastitog prouavanja likovne forme, tj. teorije oblika (dok sam radio u PPZ
Tuzla) ja u izdati knjigu Likovni jezik prirunik za individualnu i nastavnu praksu.
Knjigu, iji sam ja autor, izdala je Meunarodna galerija portreta, Tuzla, 2007. godine
(tamparija Harfograf, Tuzla).
Od prvog dana dolaska u Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb bio sam
ispunjen zadovoljstvom i nekim ponosom. Trudio sam se da ne izostanem sa asa, bilo
praktine, teoretske ili seminarske nastave. Redovno sam hvatao brzim pisanjem
profesorska izlaganja, a onda u toku noi, nedjeljom ili praznikom uredno prepisivao
biljeke u posebnu svesku. Studenti ALU su to zapazili, dopale su im se moje biljeke
iz Povjesti umjetnosti (predavao profesor Vid Mihii), pa su ih iz moje sveske

144

prepisivali pisaom mainom i umnoavali pomou indiga, a onda dijelili

zainteresiranim kolegama. Povijest umjetnosti se polagala parcijalno za svaki semestar,
a nekad za cijelu godinu. Pri polaganju ispita iz Povjesti umjetnosti kod profesora
Mihiia ulazila su po tri studenta na ispit. Na kraju jednog ispita ree mi profesor
Mihii: Osvojio si me kao Mustafa Kemal i tada mi je zakljuio odlinu ocjenu iz
Povjesti umjetnosti.
U toku studiranja od deset semestara (pet godina) boravio sam u tri studentska
doma. U prvoj godini studija stanovao sam u Studentskom domu broj 3 u Dubravi.
Dvije godine sam imao smjetaj u Domu Moa Pijade na Trgu socijalistike
revolucije kod zagrebake damije, a druge dvije godine u Tvrtkovoj ulici blizu
Lenjinovog trga. Sam studij je bio zanimljiv. Radili smo s voljom. U zavrnoj, petoj
godini studiranja skoro da se i ne sjeam diplomoskog rada. Na kraju desetog semestra,
u junu mjesecu 1958. godine, svaki student zavrne godine izloio je svoje radove iz
pete godine u svojoj klasi. Izloene radove je pogledala grupa profesora Akademije.
Ocjene je u indeks unosio proelnik odjela za slikarstvo a kod kipara proelnik za
kiparstvo.
Diplomu Akademskog slikara dobio sam na kraju prvog tjedna mjeseca jula
1958. godine.
***
Prije ravno 20 godina (1938.) uvao sam amidine koze po Osoju, Ravnama,
Dubokom potoku, Stubliima, Hoberima... i kao samouk djeak urezivao noem u
sivu glatku koru ogromnih bukava svoje ime i prezime tampanim i pisanim slovima
latininim i irilinim pismom, to se moglo jo proitati 1958. godine.
***
Tokom cijelog trajanja studija pritiskala me zaljubljenost u studenticu
Romanskog seminara (francuskog jezika) Zdravku Stanevi, rodom iz Dervente (1931.
1991.). Od januara 1954. do kraja 1955. godine odnosi izmeu nas su se smjenjivali:
as medeno, as emerno, gorko. Kulminaciju najljepih odnosa i kontakata zavrila se
sredinom decembra 1955. godine. Od januara 1956.godine, pa do moga odlaska iz
Zagreba 8. jula 1958. godine i dalje nisam vie imao nikakvog kontakta s njom. Zadnji
put sam je vidio i pozdravio se s njom u njenoj Derventi 1985.godine. Nakon 30 godina
sam je vidio prvi i posljedni put u njenoj Dervetni. Umrla je u septembru 1991. godine i
pokopana pored svoga oca u Derventi, u dubokoj hrastovoj hladovini. Laka joj zemlja
bila!

145

VI

Radni Sta

Zavrivi Akademiju likovnih umjetnosti i dobivi Diplomu Akademskog

slikara poeo sam da razmiljam: Kuda sada? Kue nemam, roditelja nemam, a ni blie
familije kod koje bih se privremeno skrasio do odlaska u vojsku na jesen radi
odsluenja vojnog roka, a nakon toga rijeiti pitanje zapolenja i smjeataja stana.
Mogu sada krenuti iz Zagreba na bilo koju stranu svijeta. Zadnje dvije godine studija
primao sam stipendiju od Tuzle i po Ugovoru o stipendiranju duan sam se staviti na
raspolaganje prosvjetnim vlastima Tuzle. Idem tamo.
Zagreb sam napustio sa Diplomom Akademskog slikara 8. jula 1958. godine.
Izvadio sam voznu kartu za Tuzlu preko Doboja. Voz kree navee, pa sam stvari
poslao mingepekom prije podne, tako da sam imao vremena cio dan da proetam
Zagrebom. Oko 13 asova, 8. jula 1958. godine svratio sam u Dijetalnu studentsku
menzu u Drakovia ulici. Dok sam ruao u ovoj menzi iznenada je ula u menzu
Zdravka i sjela na suprot mene, ali podalje na uzdignutom mjestu u trpezariji. Bila je
sama i neznam da li me vidjela? Vie je neu vidjeti do kolaskog ferija 1985. godine
kada sam je sluajno sreo u njenom rodnom mjestu Derventi. Imala je po jednu boru
du desnog i lijevog obraza, i vrlo kratku, prorijeenu kosu bjelaksto sive boje.
Zaustavio sam je pred ulazom u zelenu pijacu i upitao: Oprostite, jeste li vi Zdravka?
Odgovorila je: Jesam, Mustafa, i pruila mi ruku. Pozdravili smo se i malo
porazgovarali. Kada je vidjela da sam se uzbudio zbog susreta nakon 30 godina, rekla
je: Haj zdravo! i naglo otila na pijacu. Rekao sam joj: Da sjednemo negdje? Ona
odgovori u odlasku: Nemam vremena, nemam vremena! Odgovorio sam joj: ivjela
ti meni sto godina! i otiao na autobusku stanicu strmo niz glavnu dervensku ulicu.
Vie je nikada nisam vidio. Umrla je 6 godina nakon ovog susreta u Derventi u
septembru mjesecu 1991. godine.
***
U Tuzlu sam doputovao iz Zagreba preko Doboja 9. jula 1958. godine (vozom).
Stvari koje sam poslao mingepekom stigle su u Tuzlu istim vozom kojim sam i ja
doao. Isti dan sam se javio u Odsjeku za prosvjetu. Primio me Read Berbi, koji me
uputio u Optinu Naelnici za prosvjetu Erak Danici. Ona mi odmah urui Rjeenje o

146

postavljenju za profesora pripravnika u Oglednoj osnovnoj koli Mosnik (dio grada) u

Tuzli.
Javio sam se sa Rjeenjem direktoru kole Vasiliju epanoviu (uitelj) 10. VII
1958. godine. Direktor porazgovara sa mnom. Stavio je Rjeenje koje sam mu dao u
ladicu svoga stola i rekao mi: Doi preko sutra da prmi platu, a onda idi i ti na
godinji odmor do 20. avgusta, a 22. avgusta su popravni ispiti. Ima jedan uenik
popravni ispit iz likovnog vaspitanja, zove se Eminagi Samid. Oborila ga nastavnica
likovnog odgoja Grozda. Ona radi u osnovnoj koli na Pazaru (u starom dijelu Tuzle).
Ugovorom o djelu drala je asove crtanja (tako se do 1957. godine nazivao predmet
Likovno vaspitanje) u Mosnikoj koli.
Naao sam za privremeno sobu radi spavanja kod Enise Osmanikovi. Kod nje
sam bio samo sedmicu dana, nakon ega sam iznajmio sobicu za due vrijeme kod
Bonjakovi Bajre i Dile u Mosniku (blizu svoje kole) i unaprijed platio stanarinu za
mjesec dana.
Prvu platu sam dobio drugi dan po donoenju Rjeenja o postavljenju za
profesora u koli. U to vrijeme plate su se davale unaprijed za nastupajui mjesec.
Poto je bio kolski raspust primio sam dvje plate odjednom, za juli i avgust mjesec
1958. godine. Nije tada bilo ni institucije konkursa,nego se posao dobivao Rjeenjem
nadlaenog dravnog organa, u mom sluaju prosvjetnog odjeljenja vlasti.
Krajem avgusta su obavljeni popravni ispiti. Samid je poloio popravni iz
crtanja. Nastava je poela 1. septembra. Oko 25. septembra sam pozvan na odsluenje
vojnog roka u koli rezervnih oficira JNA u Bilei. U pozivu je stajalo da se javim
Vojnom odsjeku sa drvenim koferom tih i tih dimenzija 1. oktobra 1958. godine. Opet
su mi dali dvije plae, ovoga puta zbog odlaska u vojsku. Takav je tada zakon i propis
bio, dobar, nema ta, ali dugo neodriv.
U koli rezervnih oficira u Bilei ostao sam samo 3 mjeseca. Naime, Vojna
Superreviziona ljekarska komisija u Sarajevu oslobodila me daljnjeg sluenja vojnog
roka zbog neke, valjda, bolesti, ili nedovoljne tjelesne teine potrebne za noenje
pune vojne (ratne) opreme (puke, bajonete, bombi, aovia, municije, ranca,
kacige...). Na Superevizionu vojno ljekarsku komosiju u Sarajevo uputio me ljekar
Garnizona u koli rezervnih oficira Bilea. Neki oficiri koji su pratili nae vojnike
strojeve rekli su za mene, da najbolje gazim strojevi korak. Sa pukom i lakom vojnom
opremom prvi sam izlazio na brdo... Ali, eto... Bileu sam napustio u svome civilnom
odijelu, kojeg sam uvao u drvenom sanduku koferu, (po vojnim propisima
napravljenom) vozom uskotrane pruge 31. decembra 1958. godine. Dugo sam
putovao irom i uskotranom eljeznicom od Bilee do Sarajeva, a odatle preko
Doboja normalnim vozom do Tuzle.
Po dolasku u Tuzlu, uputio sam se sa drvenim koferom iz eljeznike stanice
(koja se tada nalazila preko puta sadanje zgrade SUP a) ulicom prema centru grada.
Svratio sam u Zdravljak koji se tada nalazio na ulazu u Pasa lijevo (i sada je tu

147

kafana) da popijem kafu, ili aj, ta bude. U Zdravljak ue direktor moje Mosnike
kole Vasilije epanovi, pozdravi se sa mnom i ree mi da idem pravo u njegovu
kolu, te kaza: Ja odoh kod naelnice prosvjete Erak Danice da mi dade Rjeenje za
vas da radite u mojoj koli. Vjerovatno da je bio zadovoljan mojim odnosom prema
radu u koli tokom septembra 1958. godine do odlaska u vosjku. Tako je i bilo.
Ponovo sam Rjeenjem Odbora za prosvjetu odnosno naelnika postavljen za profesora
crtanja u Oglednoj osnovnoj koli u Mosniku, Tuzla sa datumom 1. I 1959. godine, sa
XII platnim razredom (professor pripravnik).
Sobu za stanovanje naao sam blizu kole na poetku ulice Mosniki potok kod
Sabita Piria. Njegov sin emo je tada iao u drugi razred osnovne kole kod starog
uitelja ure, a kasnije od IV do VIII razreda pohaao je nastavu likovnog obrazovanja
(ranije se predmet likovno obrazovanje nazivao CRTANJE); kod mene su pohaale
asove IV VIII razreda i dvije Sabitove djevojice. Sabit i njegova supruga Hafiza su
me lijepo pazili i uvaavali, tako da mi je kod njih bilo ugodno stanovati. U njihovoj
kui u se, nakon tri mjeseca stanovanja oeniti, ali ne njihovom kerkom Subhijom
(koja je bila veoma lijepa), to je Hafiza bila rada, jer sam im se dopao u cjelini. Samo
sam jedanput izaao u etnju sa Subhijom. Ova moja opaska djeluje kao hvala, ali je
istinita vie nego to sam naveo.
Moja suenica bit e Haima, ki Avde i Hasibe Oki iz ovoga dijela grada u
kojem sada stanujem tj. Mosnika.
Haimu sam ve ranije upoznao na tuzlanskom korzu nekoliko dana nakon
moga dolaska iz Zagreba u Tuzlu, u julu mjesecu 1958. godine. U prvom susretu i
razgovoru saznao sam joj ime i ulicu gdje stanuje. Rekla mi je da e sa poetkom
kolske godine poeti raditi kao kuharica u koli u kojoj sam i ja postavljen. To je bila
okolnost da se bolje upoznamo. Bila je veoma lijepa i kao takva poznata u okolici.
Nisam udvarao djevojkama osrednje ljepote (premda nisam bio taj kojeg bi cure birale).
Udvarao sam se djevojkama koje su upadljivo lijepe spoljanjosti, jer (govorio sam sam
sebi) ako moram da kefam za nekom curom, onda neka barem imam za im!
Po povratku iz vojske zatekao sam Haimu na radnom mjestu kuharice u mojoj
koli. U martu mjesecu 1959. godine ugovorili smo moju enidbu i njenu udaju. Termin
je pao na 2. april 1959. godine. Neemo 1. aprila, jer je to dan varanja, rekao sam joj,
a ona se sloila. Tako smo i uradili. Za tu priliku sam kupio neophodni sobni i kuhinjski
namjetaj. U toku prve godine braka promjenili smo tri adrese stana: kod Sabita Piria,
pa kod Haiminih roditelja, zatim kod Muradifa Grbia. Na kraju smo se uselili u kuu
koja je bila vlasnitvo Optine Tuzla i vodila se kao drutvena svojina. Bila je to
dotrajala stara kua na periferiju tuzlanskog kvarta Mosnika, na parceli K 1204 TZ
IV, povrine 230 m2, koja se vodila kao drutvena svojina. Zaslugom supruge, ovu kuu
mi je dodijelio Stambeni odsjek Tuzla kao prosvjetnom radniku da u njoj stanujem, sa
mjesenom kirijom od 500 dinara, to je u to vrijeme bilo posve jeftino, jer sam prije

148

ovoga sobu plaao kod privatnika 4.000 dinara. U ovu staru kuu sam uselio 1. jula
1960. godine. Kua je bila veoma stara i prepukla od krova do temelja, a sa donje strane
poduprta (bez veze) sa dvije grede, tako da je u njoj bilo ipak rizino stanovati, osobito
spavati. Stoga sam se obratio SO Tuzla sa zahtjevom da mi sanira ovu kuu, ili da
ovlasti mene da je ja renoviram svojim novcem. Optina je prihvatila ovu drugu
soluciju, jer zgrada nije imala na sebi amortizovanih sredstava. Zato mi je ovu kuu
povoljno prodala zajedno saparcelom i zaduila me, da uz urbanistiku saglasnost
izgradim sebi novu kuu, to sam i uinio 1962. godine. Na taj nain sam se trajno
naselio na ovoj adresi: Gornji Mosnik 106, zatim: Paana Zahirovia 52; sada: Zlatana
Meia 66. Dakle, boravim u vlastitoj kui, jedan kroz jedan! Ve 50 godina. Umjesto
bora i ogromne stare lipe, sada u dvoritu kue imam: tri jabuke, jedan orah, dvije
kruke, jednu ljivu, dvije trenje. Sedam minuta hoda od kue imam bau povrine
oko 1 duluma, sa 3 oraha, 3 trenje, nekoliko stabala ljiva... Sa Haimom (1933.
2003.) sam stekao troje djece:
1. Kerka Azra je roena 29. februara 1960. godine. Zavrila je osnovnu kolu,
gimnaziju i medicinski fakultet u Tuzli. Specijalizirala je plastinu hirurgiju s
desetkom na VMA u Beogradu. Radi u tuzlanskom klinikom centru. Udata je
za doktora Halida Mahmutovia. Ima tri sina: Muhameda, Mustafu i Omera.
Sva trojica su aci.
2. Kerka Zehra je roena 20. jula 1962. godine. Zavrila je osnovnu kolu i
gimnaziju. Vanredno je studirala njemaki jezik. Udala se i ima sina Sejfudina,
kojem je sada 32. godina (roen 8. 9. 1982.). Sejfudin je oenjen, ima dvije
djevojice: Eminu i Merjem. Radi i ivi u Njemakoj. Zehra je poginula u 31.
godini ivota od granate ispaljene sa srpskih poloaja sa Majevice na grad
Tuzlu, 7. novembra 1992. godine. Pola je sa Sjenjaka (istoni dio grada Tuzle)
autom nama svojim roditeljima, ali nam nije stigla. Ukopana je u groblju
Kalebii 9. XI 1992. godine. Mezar smo joj obiljeili lijepim spomenikom, sa
epitafom na nianu:
Pai M Zehra 1962 1992
Istog mjeseca u kojem se Zehra rodila, a 25 godina nakon smrti moga oca
(1937) u Kolareviima sam dovrio spomen obiljeje svome ocu 20. jula 1962. godine.
Toga datuma (20. jula 1962. godine) rodila mi se kerka Zehra u tuzlanskoj bolnici.
Spomenik babi stoji i dan danas neoteen u Kolareviima. Spomenik je radio zidar
Vinko, prezimena mu se vie ne sjeam, a narod ga je zvao Talijan. Epitaf na
babinom nianu glasi:
Pai Sejfo, 1883. 1937. Spomen podigao sin Mustafa

149

3. Kerka Lejla je roena 9. januara 1967. godine. Zavrila je osnovnu kolu,

srednju tehniku kolu graevinski smjer, zatim Informatiku i tehniko
obrazovanje. Udata je za doktora Esada Brkia. Ima dva sina: Tarika i Amara
(1988. godite). Obojica su studenti medicine u Tuzli. Azra, Lejla i oba zeta: Dr
Halid i Dr Esad rade u Univerzitetsko klinikom centru u Tuzli. Obje kerke
imaju svoje kue.
Sa Haimom sam ivio u braku sretno i zadovoljno pune 44 godine. Ishranili
smo i ikolovali djecu, stekli 6 unuka. Haima je umrla 3. IV 2003. u 70. godini ivota.
Ostao sam sam u svojoj kui, u kojoj imam slikarski atelje i radionicu. Kada ne slikam,
tada u radionici izraujem za svoje line potrebe: gusle, bugarije, tambure, sazove,
ukrasne tronoce, a unucima (dok su bili mali) drvene avione, automate sa ugraenim
krejama i drugo. Ovo par zadnjih reenica spada u zavrni dio moje ivote
hronologije, sjeanja koju bih mogao nazvati: Dug i mukotrpan put do samostalnosti.
A sada o radu u koli i Prosvjetno pedagokom zavodu sve do mirovine.
***

150

Ogledna osnovna kola

Prije mog prvog ulaska u razred u zvanju profesora, razmiljao sam o svojim
prvim kontaktima s uenicima: kako u se snai u pristupu materiji i odmjeravanju
sadraja i zadataka prema raznim uzrastima djece od IV do VIIII razreda osnovne
kole.
Upravo je od kolske 1958. 59. godine startovala reforma nastave za osnovne
kole. Uraeni su novi nastavni planovi i programi. Sadraji su osavremenjeni, metode
rada i pristupi uenicima takoer, a za sve to nastavnici nisu bili pripremljeni.
Promijenjeni su ne samo programi, nego i stoljetni nazivi nekih predmeta. Tako je
naziv predmeta: Crtanje sa runim radom, dobio novi naziv: Likovno vaspitanje, ili
Likovni odgoj, a mnogo godina kasnije preimenovan u naziv Likovna kultura, sa
savremenim programom likovnog jezika, likovne piasmenosti.
Predmet: Pjevanja dobio je naziv Muziki odgoj, kasnije: Muzika kultura.
Fiskultura je nazvana: Fiziki i zdravstveni odgoj, odnosno kasnije: Fizika i
zdravstvena kultura. Runi rad je izdvojen iz predmeta crtanje i postao: Opte tehniko
obrazovanje, dakle, samostalan predmet. Za radikalno osavremenjene nastavne
programe i sadraje nastavnici nisu bili pripremljeni, kako razredne, tako i predmetne
nastave.
Uraeni su i prvi prirunici iz ovih, kao i ostalih predmeta, u prvom redu za
nastavnike, a kasnije i za sve uenike. Za likovno obrazovanje nastavnika, a i uenika
izdati su prirunici iji su prvi autori: Hakija Kulenovi, Karlavaris, Natalija Kari
Slijepevi, Josip Roca... pod naslovima: Likovno vaspitanje, Boje i oblici,
Likovne aktivnosti u osnovnoj koli... U tim prvim prirunicima za nastavnike
likovnog odgoja (vaspitanja) i obrazovanja razraena su likovna podruja rada, tehnike
rada (u crtanju, slikanju, oblikovanju, grafici, zidnom slikarstvu zgrafito, fresko,
mozaik...) s dobro ilustrovanim reprodukcijama djeijeg izraza, kao i velikih majstora
svjetske likovne batine. U tim prirunicima se navodi kako treba planirati nastavu, npr:
obrada likovnih podruja rada, tehnika i zanimljivih tema ili motiva kao poticaja za
likovni izraz uenika.
Potpunije reeno, treba planirati likovne oblasti rada: crtanje, slikanje, vajanje
(kiparstvo), grafiku... sa tehnikama rada u tim podrujima. U crtanju: olovkom, tuem i
perom, kistom, drvetom. U grafici (linorez, gipsorez, divorez, monotipija); u slikanju:
akvarel, gua, tempera, kola. U kiparenju: glina, gips, plastelin, repa, krompir... Dakle,
nema jo programiranih likovnih sadraja u smislu likovnog opismenjavanja, nema
jasno navedenih elemenata graenja likovnih djela niti zakonitosti njihovog
komponovanja u likovne kompozicije po naelima estetskog reda.
U Nastavnim planovima i programima, kao i u prirunicima za nastavnike
likovnog obrazovanja navedeno je da uenike osnovne kole, od I do VIII razreda treba

151

upoznavati kroz praktine zadatke i vjebe sa oblastima i tehnimkama rada u likovnoj i

primjenjenoj umjetnosti.
Drvena bojica, koja se decenijama koristila u mravoj nastavi crtanja je
zanemarena i izostavljenja iz programa. I do IV razreda osnovne kole, kao i gotovi
predloci u crtankama za kopiranje istih. Drvena bojica je zamijenjena: vodenim
bojama, temperama, pastelima, krpicama i papirima u raznim bojama i dezenima...
Jednom rijei, nastava je temeljito osavremenjena. Nastava crtanja preinaena je u novi
naziv: Likovni odgoj, ili Likovno vaspitanje, odnosno Likovno obrazovanje, kasnije:
Likovna kultura. Nastavno osoblje razredne nastave je totalno struno neobrazovano za
ovako savremen program likovnog obrazovanja uenika. Kao akademskom slikaru
ovakav program je bio sasvim prihvatljiv, jer sam prije Akademije likovnih umjetnosti
zavrio srednju primijenjenu kolu u Sarajevu, a nakon nje Likovnu akademiju u
Zagrebu. Stoga sam se odmah solidarisao sa reformom nastave likovne naobrazbe.
Nastao je jedino praktini problem da se ovako ambiciozan program rasplanira,
reduciraju zadaci prema uzrastu uenika i uslovima sredine i kole, uine jasnim i
prihvatljivim acima.
Zato je Pedagoki zavod Tuzla (a tako su uradili i ostali zavodi u BiH)
organizovao seminare za sve nastavnike i predmete u trajanju po vie dana u raznim
centrima: Tuzli, Bijeljini, Zvorniku, Brkom... Seminari su trajali po nekoliko dana za
sve nastavnike i predmete razredne (a i predmetne) nastave. Seminar iz likovne nastave
vodio sam ja i Milo Lisanek, a jedno vrijeme i neki nastavnik iz osnovne kole Tuanj
(Tuzla) Vukojivi (zaboravio sam mu ime). Uitelji su radili praktine zadatke iz
raznih likovnih podruja rada: crtakih, slikarskih, grafikih i kiparskih tehnika i
postupaka, dakle, sve ono to je u programu Likovnog obrazovanja predvieno da rade
uenici od I do IV razreda. Umjesto djece u akim klupama su sjedili uitelji mlai
razreda osnovne kole.
S obzirom da sam radio u Oglednoj osnovnoj koli u kojoj se isprobavao
savremeni nastavni plan i program dato mi je da izvodim nastavu likovnog
obrazovanja u po jednom odjeljenju I, II, III, IV razreda osnovne kole (pored nastave u
starijim odjeljenjima V do VIII razreda) sa zadatkom: praenja ostvarenih rezultata
nastave i uspjeha uenika u odjeljenjima u kojima ovaj predmet ostvaruje predmetni
nastavnik (tj. ja) sa razultatima ostvarenim u odjeljenjima u kojima svu nastavu vodi
odjeljenski uitelj. Trebalo je na kraju kolske godine uporediti rezultate nastave u
odjeljenjima predmetnog nastavnika sa rezultatima postignutim pod vodstvom
odjeljenskog uitelja. Izvodio sam nastavu likovnog odgoja u Ia, IIa, IIIa i IVa
odjeljenu, a uitelji u b, c, d... odjeljenjima. Na kraju kolske godine vrili smo
uporedbu i analizu. Analize su vrene na kraju prvog polugodita i zavretku kolske
godine. To je bila veoma dobro zamiljena organizacija nastave s ciljem ostvarivanja
boljih rezultata u obrazovanju uenika. U tome vremenu nastava likovnog obrazovanja
odvijala se kroz dva asa sedmino u svim razredima i odjeljenjima od I do VIII

152

razreda osnovne kole. Kasnije e se puno toga dobro zamiljenog u nastavi naalost
napustiti uslijed finansijski razloga i normiranja rada nastavnika brojem asova
sedmino, naroito od pojave Reforme uopte 1966. godine. Stalno sam izvodio
nastavu likovmog obrazovanja u svim odjeljenjima IV VIII razreda, pored ostaloga i
radi sedmine norme asova. Uspjeno sam obavljao zadatke odjeljenskog starjeine i
deurstva u prostorijama kole, zbog ega sam pohvaljivan. Vodio sam likovnu sekciju
i brigu o estetskom ureenju kolskog prostora. Vie puta sam ocijenjen za svoj rad od
strane strune komisije sa ocjenom: Naroito se istie!
***
U toku rada u koli i Pedagokom zavodu Tuzla iao sam vie puta u Sandak,
tanije u Roaje u posjetu Muratu Kurtagiu, Airu oroviu, Ahmetu Ademagiu i
Sadiku Kurtagiu, radi sluanja i snimanja pjevanja uz gusle muslimanskih junakih
pjesama uvenih guslara: Murata Kurtagia, Aira orovia i ure Nurkovia.
Pjesme sam sluao in eke snimio na magnetofon na sijelima dupke
posjeenim, jer Bonjaci Sandaklije ivo uvaju tradiciju pjevanja junakih pjesama
Bonjaka uz gusle. Sobe su tada pune slualaca u kojima vlada tajac dok guslar pjeva
junake pjesme. Nema meze ni alkohola, kao ni puenja u sobi za vrijeme guslanja.
Naalost, sevdalinka se vrlo esto slua uz mezu i pie.
U Roaje sam iao vie puta ljeti, a jedan put ili dva i zimi. Na megnetofon sam
snimio pjevanje uz gusle junakih narodnih pjesama Bonjaka: Murata Kurtagia, Aira
orovia, ure Nurkovia, a kasnije kod kue: Latifa Karia iz sela Vranovia kod
Graanice i Adema Halvadije iz Kruevljana kod Nevesinja.
Sva petorica pjevaa guslara bili su i moji gosti. Jedino je jo iv uro
Nurkovi, koji boravi u Roaju i dobrog je imovnog stanja.
Niti jedan od njih nije profesionalni guslar. Pjevaju i guslaju iz hobija, i ljubavi
prema bogatoj epskoj tradiciji Muslimana Bonjaka, za sebe, za svoju duu, za svoje
prijatelje, poznanike i komije.
Druenje i poznanstva sa navedenim guslarima odvijala su se vremenski u
periodu izmeu 1968. i 1990. godine.
***
Moj rad u Oglednoj osnovnoj koli u Mosniku (tuzlanskom kvartu), kao i moja
ukupna angairanost u realizaciji savremene nastave likovnog obrazovanja bio je dobro
zapaen od Prosvjetno pedagokog zavoda Tuzla, zbog ega sam bio angaovan kao
njegov viegodinji vanjski saradnik (u uvidu u neposredni obrazovno odgojni rad
nasvatnika u kolama, dranje seminara iz likovnog obrazovanja nastavnika razredne
nastave po takozvanim punktovima u Tuzli, Bijeljini, Brkom, Zvorniku...).

153

Pedagoki zavod
Krajem 1971. godine Pedagoki zavod Tuzla vrio je pregled nastave u
osnovnim kolama Simin Han i Slavinovii (istona predgraa Tuzle). Kao vanjski
saradnik Zavoda ja sam vrio uvid u nastavu likovnog obrazovanja. Tada mi je reeno
da je Zavod raspisao konkurs za prijem savjetnika (prenio mi savjetnik Fuad
Kasapovi).
Sugerirano mi je iz Pedagokog zavoda da konkuriem na radno mjesto
Savjetnika za likovno obrazovanje u Prosvjetno pedagokom zavodu Tuzla, to sam i
uinio. 1. marta 1972. godine zvanino sam preao na rad u Prosvjetno pedagoki
zavod Tuzla, na radno mjesto strunog Savjetnika za likovno obrazovanje, odnosno
Savjetnika za likovnu kulturu u osnovnim i srednjim kolama na podruju 20 optina
koje pokriva PPZ Tuzla. Na ispraaju u Zavod kola u Mosniku me nagradila runim
satom. Direktor kole ugi Vukola na organizovanom banketu moga ispraaja, a pri
dodjeli runog sata rekao je, izmeu ostalog, da je za ovu kolu ast to je njen
nastavnik, odnosno profesor primljen u Prosvjetno pedagoki zavod Tuzla.
Napominjem da su sve tri moje kerke pohaale ovu kolu od I do VIII razreda i
redovno zavravale razrede s odlinim uspjehom. U Pedagokom zavodu sam radio
punih osamnaest godina od 1. marta 1972. godine do 1. marta 1990. godine, odakle
sam otiao u penziju (prije dvadeset i etiri godine).
Moj prelazak u Pedagoki zavod oznaio je period izvjesne relaksacije za mene.
Vremenski se radilo puno vie nego u koli, osobito na struno pedagokom
usavravanju radi to uspjenijeg instruktivno pedagokog i strunog rada u pruanju
pomoi kolama i nastavnicima osnovnih i srednjih kola.
Struno usavravanje Savjetnika bila je znaajna stavka rada u Pedagokom
zavodu, sve u cilju to uspjenijeg pruanja strune i pedagoke pomoi kolama i
nastavnicima (putem organizovanja seminara, predavanja i neposredne strune i
pedagoke pomoi nastavnicima i kolama, uvida u direktni rad u razredu i drugo). Pa
ipak, sve je to bilo lake od rada sa djecom u koli, lociranoj u predgraima, u kojima
dominira radnika, materijalno siromana i nedovoljno obrazovana populacija
stanovnitva.
U radu sa djecom mora se imati puno pedagokog i metodikog takta,
strpljivosti, upornosti, smirenosti, principijelnosti, istrajnosti...
Rad nastavnika u koli redovno je ocjenjivala na kraju kolske godine posebna
komisija sastavljena od prosvjetnog savjetnika, direktora i pedagoga kole. Bile su tri
ocjene za rad nastavnika u koli: zadovoljava, istie se i naroito se istie. Dobivao sam
uzastopno po dva puta ocjenu naroito se istie. Nisam bio lan partije, pa sam tee i
sporije napredovao. U dva mandata sam bio predsjednik Disciplinske komisije svoje
kole.

154

U Pedagokom zavodu sam bio u dva mandata predsjednik Komisije za rad i

radne odnose, premda nisam nikada bio lan komunistike stranke, odnosno Saveza
komunista, ali sam uivao veliko povjerenje u Zavodu, kao i ranije u koli. U koli sam
uio uenike iz svoje struke. Sa radnog mjesta strunog savjetnika za likovno
obrazovanje, odnosno likovnu kulturu imam zadatak pruiti strunu i pedagoku pomo
nastavnicima likovnog obrazovanja, kasnije likovne kulture u razrednoj i predmetnoj
nastavi, te profesorima u gimnaziji. Da bih taj zadatak uspjeno obavljao prihvatio
sam se daljnjeg strunog i pedagokog obrazovanja.
Na to me je tjerala i injenica to je donijet novi nastavni plan i program,
potpuno inoviran i osavremenjen u odnosu na dosadanji program likovnog
obrazovanja i to u svim predmetima osnovne i srednje kole. Uraena je zajednika
programska jezgra za cijelu Jugoslaviju vaea za sve federalne Republike i
Autonomne pokrajine. Predmet je preimenovan u Likovnu kulturu. U Programu su
ugraeni savremeni sadraji likovnog jezika. Programirani su sadraji savremene
likovne forme, elementi graenja likovnih djela, zakonitosti ili naela komponovanja
slikarskih, kiparskih i grafikih djela.
Izdaju se knjige i prirunici likovne forme, iji su brojni autori: Nikola Despot,
Pavle Vasi, Arnhajm, Milun Mitrovi, Dr Matko Pei, i B. Karlavaris... Tu, i brojnu
drugu literaturu valjalo je prouavati i konsultirati, a onda na pragmatian nain
upoznavati nastavnike sa savremenim sadrajima likovnog jezika, njihovog planiranja,
programiranja i operalizacije u nastavi. Steena saznanja sam prenosio na nastavnike
putem organiziranja seminara, predavanja i direktnog uvida u neposredni vaspitno
obrazovni rad nastavnika u nastavi.
Na osnovi takozvane zajednike programske jezgre za cijelu Jugoslaviju uraeni
su nastavni planovi i programi u svim federalnim Republikama i Autonomnim
pokrajinama. Uestvovao sam u izradi Plana i programa likovne kulture za osnovne i
srednje kole za podruje Bosne i Hercegovine. Mjesecima smo na ovom zadatku radili
timski i komisijski. Jednom prilikom je Karlavaris rekao (u Poitelju) da je najbolje
razraena Programska jezgra u Bosni i Hercegovini (ne znajui da sam i ja jedan od
autora Programa likovne kulture za Bosnu i Hercegovinu).
Drao sam brojna predavanja nastavnicima i profesorima likovne kulture u
razrednoj i predmetnoj nastavi u osnovnoj i srednjim kolama. Tematika mojih
izlaganja je uvijek likovni jezik i njegova primjena u nastavi. Predavanja iz savremenog
likovnog jezika drao sam na brojnim seminarima ne samo nastavnicima nego
savjetnicima razredne nastave (u Tuzli, Doboju, Bijeljini). Seminari na kojima sam
uestvovao kao predava organizirani su za nastavnike razredne i predmetne nastave,
kao i za profesore likovne kulture u gimnazijama, u Sarajevu, Banjoj Luci, Dubrovniku,
Neumu, Kastel Starom, Tuzli, Bihau, Bijeljini, Brkom, Zvorniku, Doboju...
U okviru poslova i radnih zadataka savjetnika u Zavodu individualno struno
usavravanje savjetnika zauzimalo je gotovo glavno mjesto. To je omoguilo meni i

155

drugim savjetnicima da uspjeno obavljamo struna i pedagoka predavanja

nastavnicima osnovnih i srednjih kola na podruju PPZ Tuzla, BiH i ire (Neum,
Dubrovnik, ibenik, Sarajevo...).
Tokom punih 18 godina rada u PPZ Tuzla uspio sam prikupiti strunu grau i
dokumentaciju iz teorije likovne forme u dovoljnom obimu da objavim vlastitu knjigu
pod naslovom: Likovni jezik prirunik za individualnu i nastavnu praksu. Knjigu je
izdala Meunarodna galerija portreta, Tuzla, 2007. godine, a tampao Harfograf
Tuzla.
Za uspjeh Republikog seminara iz likovne kulture u Doboju, dobio sam
pismeno priznanje Republikog Prosvjetno pedagokog zavoda Sarajevo.
Kao zasluni graanin (Tuzle) dobio sam Plaketu grada Tuzle 2. X 1981.
godine.
Bilo je priznanja vie, koja nisu vezana za struku. U Zavodu sam u dva mandata
biran za predsjednika komisije za rad i radne odnose i primio nekoliko savjetnika i
dr.radnika na poslove i radne zadatke u Zavodu.
Bio sam zadovoljan svojim statusom u Zavodu, te odnosa savjetnika i ostalih radnika
Zavoda prema meni. Sa Zavodom sam bio na ekskurziji u Sovjetskom Savezu (Kijev,
Moskva, Petrograd), Poljskoj (Varava, Lo), ehoslovakoj (Prag) , Austriji (Be),
Rumuniji (Temivar). Proao sam kroz Maarsku (Budimpeta).

156

VII

Penzijski sta

U penziju sam otiao iz Pedagokog zavoda Tuzla 1. III 1990. godine, nakon
to sam napunio 65 godina ivota i 31 godinu radnog staa, sa penzijskim osnovom od
69%.
6. aprila 1992. godine otpoela je opta srpsko etnika agresija na Bosnu i
Hercegovinu i to nakon to je narod referendumom odluio o samostalnosti svoje
domovine (sa 64% glasova) i nakon priznanja svjetskih drava i Ujedinjenih naroda
BiH kao nezavisne drave. Voa krajnje ekstremnih Srba Radovan Karadi (potomak
uje Karadia) izjavljuje: Neka je (BiH) cio svet prizna Srbi je nee priznati! Sa
majevikih i ozrenskih brda otpoela je masovna topovska kanonada na grad Tuzlu.
Srbi su iz topova, haubica i VBR ova nasumice gaali po Tuzli, kao i po Sarajevu i
drugim gradovima nad kojima oni nisu imali kontrolu, i iz kojih su ranije iselili svoje
sunarodnjake. Graani i djeca su ginuli na ulicama, meu njima i moja ki Zehra.
Naime, sve tri moje kerke su udate i ive u svojim stanovima. Zehra je 1992.
godine stanovala sa svojim drugim muem Ibriimovi Fikretom u istonom dijelu
Tuzle, zvanom Sjenjak, na estom spratu. Sa suprugom Haimom i unukom Sejfudinom
(Dinom) Zehrinim sinom ivio sam, gdje i sada, u svojoj kui. 7. novembra 1992.
godine, oko 17 asova Zehra je pola svojim kolima Jugom sa Sjenjaka nama
svojim roditeljima. Nikada nije stigla! Usmrtila ju je granata u kolima na sred ulice na
Sjenjaku ispaljena sa srpskih poloaja sa Ban brda na Majevici. Iza Zehre je ostao
(tada desetogodinji) njen sin Sejfudin Dino.
Sada Dino ima 32 godine. Oenjen je, ima tri curice: Eminu i Merjem i Zehru.
ivi i radi u Njemakoj kod svoga oca Hodi Ahmeta. Dre neku pekaru. U Bosnu
doe jedanput u godini.
Azra i Lejla su poetkom ovoga stoljea (XXI) sagradile sa svojim muevima
sebi lijepe savremene kue.
Ja sam sada sam u svojoj kui. Kerke me zovu sebi: Hajde, baba nama, a tu
kuu ostavi Dini... Odgovorio sam im: Neka me jo u mojoj kui; kada moradnem
neete me moliti sam u doi.
Ovo je bio izlet naprijed! Vraam se u 1992. godinu i naprijed iza toga.
Pogibija Zehre strano nas je potresla, naroito Haimu, Zehrinu majku. Ukopali
smo Zehru u domaem mezarju Kalebii, 9. 11. 1992. godine. Poginula je u 31. godini
svoga ivota (roena je 20. jula 1962. godine u Tuzli). Haima se nije smirivala
mjesecima, pa i godinama. Stalno je oplakivala Zehru. Govorila je: Voljela bih da i
157

mene ukopaju do Zehre! Od alosti i tuge je, ini mi se i oboljela zbog Zehrine
pogibije. Imala je (dobila) eer i slabo srce. Zadnjih godina ivota veinom je
polijegala, ili leala. esto ju je odvodila sebi kerka Azra, (ljekar) zadravala kod sebe
po desetak i vie dana. Nekad je odvede Lejla sebi. Lejlin suprug je doktor, internist,
koji je u glavnom i lijeio svoju punicu Haimu. Azra i Esad su obilazili Haimu kod
kue gotovo svaki drugi dan.
Dr Esad Brki, zet je redovno propisivao Haimi lijekove i terapiju, zbog ega
mu je Haima bila vrlo zahvalna i blagosivljala ga. eer i slabo srce uinili su Haimu
sve slabijom i slabijom. Do smrti ona nije imala bolova, mogla je jesti ali se sve tee i
tee kretala, naroito u zadnje dvije godine ivota. Poslijednjih dana, pa ak i zadnji
dan ivota sama je polako odlazila u banju; izlazila na balkon i sjedila na kauu za
stolom, silazila u prizemlje u moj atelje, malo posjedila, gledala ta slikam. Nekad je
sama odlazila gore u kuu, a veinom je ja izvedem polagano. Godinu dvije prije
smrti preteno je leala. Ja sam pravio kafu i zvao je da pijemo. Prvi findan bi popila
crne kafe, a onda po jedan ili dva findana bijele i potom bi opet prilegla.
Drugog aprila (na 44. godinjicu naeg braka) sama je izjutra ustala prije mene i
napravila kafu, a onda zovnula mene da ustanem i doem na kafu. Normalno je
razgovarala sa mnom. Kao i obino, redovno je jela do zadnjeg sata ivota. Toga jutra
(2. aprila) sama je sila sa sprata i dola preko dvorita meni u atelje, u prizemlju kue.
Sjela je na kau i gledala moju najnoviju sliku. Rekla je da je dobra. Ja sam se malo
zaudio kako se usudila da sama sie odozgo niz stepenice i po neravnom dvoritu do
moga ateljea. Nakon njenog kraeg sjedenja, rekao sam joj: Idemo gore u kuu! Ona
je odgovorila: Idemo! Ila je polako dok sam je ja pridravao ispod njene lijeve ruke,
govorei joj u ali: Nemoj trati! Ona je utjela, jer joj nije do ale. Nisam ni u snu
slutio da e ve sutra, 3. aprila 2003. godine umrijeti. Uobiavao sam svakog drugog
aprila, na dan njene udaje i moje enidbe da joj kupim veliku okoladu, kojoj se ona
radovala, premda nije voljela jesti okoladu. Onako ju je uvala i dijelila kerkama,
kasnije i unucima.
Ovoga drugog aprila ni sam ne znam zato nisam kupio okoladu. Smatrao sam
da joj vie nije do okolade, a bojao sam se da je sa okoladom ne uzbudim, jer je puno
bolesna (srce joj je posve oslabilo...). Ona je, izgleda ipak oekivala tu etrdeset i
etvrtu okoladu, jer me upitala izjutra, 3. aprila 2003. godine: Jesi li primio penziju?
Odgovorio sam joj da jesam i upitao je: Treba li novaca? Odgovorila je: Ne
trebam! Ja sam osjeao i mislio da joj vie nije do okolade, poto je i onako ne jede, a
bojao sam se da je s okoladom ne uzbudim. Meutim, sa ovim njenim pitanjem sam
razumio da ipak jeste. Zakljuio sam da sam zakasnio da ispravim propust, jer je danas
ve 3. april. (a okoladu sam joj trebao uruiti jue). No, nisam smio! Helem, neise.
Toga 3. aprila ja sam po ustaljenom redu ustao rano, naloio vatru i pripremio nam
kahvu, stavio na sto kraj kaua na kojem je Haima leala. Pozvao sam je da ustane na
kahvu. Ustala je i sjela na svoj leaj kau. Po ustaljenoj svojoj navici prvi findan

158

popila je crne kafe, a nakon toga popila je jo dva findana bijele kafe i opet prilegla na
svome kauu u kuhinji. Ja sam siao u atelje. Oko 9 sati zovnula me ki Lejla da
izaem gore u kuu i jedem makarona, rekavi mi usput: Hajde i ti jedi, majka je ve
jela! Kada sam doao iz ateljea Haima je sjedila na kauu za stolom na balkonu.
Navadio sam sebi u kuhinji tanjur makarona, upitavi prije toga Haimu: Hoe li ti
jo makarona, da ti navadim? Odgovorila je da nee. Zato sam joj ponio jabuku i no
da joj je iskriam na krike i ogulim. Ona je jela oguljene krike jabuke. Jednu etvrtinu
jabuke nije mogla pojesti, nego ju je kasnije unijela u kuu i ostavila na sto kod svoga
kaua, na koji je legla. Dok smo sjedili na balkonu ispriao sam Haimi malo udno
shvatanje moga rahmetli amide. Ako bi se neko od njegovih ukuana razbolio, a ipak
mogao jesti, amida bi za takvog bolesnika govorio: Ko moe da jede taj nije
bolestan! Toga bi bolesnika tjerao na rad, ili da uva stoku.
A nije bio u pravu, rekao sam, Haimi, i objasnio joj: Eto ti si ozbiljan
bolesnik, a moe, fala Bogu jesti. Bolesna si a nema fala bogu bolova. Odgovorila
je: Nemam bolova, mogu jesti. Jo je rekla: Nemamo vie jabuka!
Pozvao sam unuka Dinu i rekao mu: Moj Dino je posluan, kuda ja okom, on
e skokom! Evo ti, Dino, 5 maraka da nam u prodavnici kupi gajbu jabuka od 4 kg!
Dino kao s pika upita: Djede, moe li to poslije podne? Uutio sam na njegovo
odgaanje. Tiho sam rekao Haimi: Kupit u ja za tebe 2 kg mekih kiselih jabuka,
toliko mogu ponijeti uz ostalo iz arije. Domalo mi kerka Lejla ree: Baba, ako
e sada u ariju hajde sa mnom i Esadom kolima, Dino e ostati s majkom. U
gradu sam se zadrao dva, do dva i po sata. Uzeo sam novine, hljeb, 2 kg kiselih jabuka
za Haimu i 2 kg slatkih delies jabuka. Haima je ostala sjediti na balkonu kada smo
nas troje otili u grad. Poslije nekog vremena (dok sam ja bio u gradu) ula je u kuu i
ponijela onu etvrtinu jabuke (koju nije pojela) u kuhinju, metnula je na sto i legla. Dini
je kazala da joj je zima. On ju je pokrio i naloio vatru. Nakon kraeg vremena kuhinja
se ugrijala. Rekla je Dini da joj sada nije zima. Na to je on rekao majki: (tako je Dino
zvao svoju nenu) Majka, ti tako lezi, ja odoh do komije Vehida, vratit u se za 5
minuta. U meuvremenu, dok je Dino bio kod komije Vehida ja sam se vratio iz
arije sa jabukama, i novinama. Kada sam otvorio kuna vrata a zatim kuhinjska
ugledao sam Haimu kako lei pruena na leima preko kuhinje pored regala. Glasno
sam viknuo: Haima! Dotaknuo sam je rukom po licu i elu, a onda tiho izustio:
Umrla je!
Zbunjen i uzbuen jedva sam se sjetio Azrinog kunog telefona. Javio se, ini
mi se Azrin Mustafa (moj unuk) . Rekao sam mu: Javi materi Azri, pala je majka!
Kada hoe neto krupno da bude: Samo pet est minuta je ostala sama u kui.
Vjerovatno je ustala... dola do regala i pala.
Za pet minuta je Azra stigla; pokuala je oivjeti, ali nije uspjela. Pozvala je
telefonom neku doktoricu svoju kolegicu iz bolnice, u kojoj zajedno rade. Doktorica
je pregledala Haimu, pogledala joj oi, a onda je vrlo tiho izrazila Azri sauee, a

159

zatim i meni. Smjestili smo Haimu na kuhinjski kau. Nakon kraeg vremena
odvuena je u Prinevu damiju, u kojoj je u gasulhani prenoila i ogasuljena. Sutradan
je denaza krenula ispred Prineve damije za mezarje Kalebii. Ukopali smo je do
njene kerke Zehre. Ispunili smo joj elju koju je vie puta iskazivala unazad jedanaest
godina: Da mi je da budem ukopana do nje (Zehre). Denazu joj je klanjao tuzlanski
muftija Husein efendija Kavazovi 4. aprila 2003. godine.
Najstariji na unuk Dino je najtee podnio Haiminu smrt, a i ona je njega
posebno voljela.
Nakon dvije godine objedinili smo Haimin spomenik sa Zehrinim i uradili
Haimi iste niane kakve smo ranije naruili i ugradili Zehri: Isti postament, ista
mramorna obloga, isti oblik i materijal niana. Trokove podizanja obiljeja
spomenika (postamenta, niana, mramorne obloge) snosio je Haimin (i moj) unuk
Dino, koji je ve tada radio u Njemakoj (kod oca Ahmeta u pekari). Od 2013. godine
samostalno vodi pekaru.
***
Poslije Haimine smrti unuk (Zehrin sin) Dino je kratko jo bio kod mene.
Odveo ga je njegov otac Hodi Ahmet u Njemaku i tamo ga zaposlio kod sebe u
pekari. Dolazio je svakih pet est mjeseci. Oenio se, bio kratko sa mnom, a onda je
odveo i svoju mladu suprugu Amelu u Njemaku. Tamo je naao stan i stekao tri
kerke: Eminu, Mejrem i Zehru. Dinu, njegovu suprugu i djecu upisao sam u kunu
listu kod sebe. Od odlaska Dine ostao sam sam u kui. Azra i Lejla sa svojim
muevima i djecom napustili su stanove i uselile u svoje novoizgraene savremene
kue. Lejlini sinovi Tarik i Amar su studenti medicine.
Azrini sinovi Muhamed i Mustafa su srednjokolci, a Omer e u septembru
2010. godine biti 8. razred osnovne kole.
***
U ljeto 2007. godine podigao sam spomen obiljeje svojoj i babinoj materi:
evi i Hafi, zajedno, jer ih je babo ukopao jednu do druge: moju majku 1925. a svoju
(moju biku) 1927. godine. Ukopane su u groblju Grabovac u Smajiima, naspram sela
Demata i ahmanovia, srez vlaseniki (sada optina Vlasenica). Epitaf na majinom
nianu glasi:
Pai, roena Gani eva, 1887. 1925.
Sin Mustafa
Na bikinom nianu sam napisao:
Pai Hafa, 1865. 1927.
Unuk Mustafa

160

Dakle, nakon 82 godine od smrti moje majke i 80 godina nakon smrti bike
babine matere uspio sam da im obiljeim mjesto vjeitog prebivalita, tj. boravka. Prije
nisam imao priliku da to uradim.
***
Kao penzioner iao sam 2008. godine u Tursku. Bio sam u Jedreni, Istanbulu,
Ankari, Konji, Izmiru... Trokove odlaska, boravka i povratka snosila je kerka Azra, a
putovanje vonju kolima, obavio je zet Dr. Halid Mahmutovi. U istim kolima su jo
ili: Halidov brat Mustafa i Dr Haris Hadovi, takoer (vrlo spretan) voza.

161

Zdravstveno stanje

1966. godine izvrena je operacija bruha lokalnom anestezijom.

1999. godine operisana mi je prostata laserskim nainom i lokalnom anestezijom.
2012. godine (22. maja) ugraen mi je stent lokalnom anestezijom, jer je srana arterija
bila suena 90%.
Tuzla, 6. maja 2010. godine
***
Jo od najranijeg djetinjstva, dok sam bio sa ocem na Kosi drvo je bilo moj
omiljeni material sa kojim sam se igrao sam pred kuom. Prve izraevine od tanjih
ljeskovih oblica (glatkih i rogljastih) bili su volovi, krave (aronje i arenke,
Bjelonje i Bjelave, Zekonje i Zekulje, Koare...).
Mogao sam imati desetak godina kada sam poeo praviti drvena gvoa od
orahovih izdanaka, za hvatanje kreja u zimsko doba. Nakon oeve smrti ivio sam etiri
godine u Kolareviima kod amide Sulje. umsko bogatstvo podsticalo me da
izraujem razne rukotvorine od drveta: kreje, gvoa, sepetie i korpe, kaice,
kuice, vodenice, tambure, gusle, arene tapove, strijele... O tome sam detaljno ve
pisao ranije.
Od februara 1941. godine do 1960. godine nisam imao prilike, a ni potrebe da
bilo ta radim i izraujem od drveta. Tek kada sam se osamostalio (stekao slubu,
porodicu i vlastiti dom, slikarski atelje i radionicu) poeo sam se intenzivno baviti
izradom raznih upotrebnih predmeta od najljepeg drveta: javora, orahovine, trenje,
jasena, brijesta, ljive... kako za sebe, tako i za unuke.
Rad u drvetu me na neki nain rekreira i relaksira od slikanja. Kada slikam
umorim se nakon dva tri sata rada. Obraivati drvo runim halatom me duevno
odmara. Od fizikog umora brzo se odmorim. Slikarstvo je misaono napornije.
Moje oblikovane i izrezbarene gusle javorove doprle su do Sandaka, Crne
Gore, Pariza... Slue mi ne samo za pratnju pjevanja bonjakih junakih pjesama nego
i kao suvenir. Ne samo meni. Mojih bugarija, sargija i sazova ima svugdje (u Tuzli,
Splitu, Vlasenici, Sarajevu, Zagrebu...) kao i funkcionalnih, ukrasnih i izrezbarenih
tronoaca.

162

Omiljeno drvo iz kojeg volim da izraujem razne upotrebne predmete je javor,

orah, trenja, ljiva... Fotografski prilozi u hronolokim zapisima o svemu ovome
najrjeitije oslikavaju napisanu sadrinu.
Od studentskog vremena, a onda tokom dugog radnog staa i penzionerskog
vremena nastala su brojna moja likovna djela, graena linijom, bojom i oblikom. Kao
rezultat mog kontinuiranog likovnog stvaralatva rezultirale su brojne samostalne
izlobe, od kojih i dvije retrospektivne u tuzlanskoj galeriji, kao i mnogobrojne
kolektivne izlobe u organizaciji ULUBiH a i kolegijum artistikum a u Sarajevu,
Tuzli, Hrvatskoj, Srbiji, ekoj, Francuskoj, Kuvajtu (jednu sliku mi je otkupila
galerija u Dohi).
Mojih radova ima u Tuzli, Sarajevu, Institutu Zulfikarpai Sarajevo, Doboju,
Brkom, Uicu, Topoli, ali i u raznim ustanovama i kod brojnih graana. O svemu
ovome svjedoe kamare kataloga kolektivnih i samostalnih izlaganja.
O radu u mojoj struci najmanje je bilo rijei u ovim zapisima zato to o tome
postoji obimna likovna dokumentacija. Stoga sam se u ovim hronolokim biljekama
usredsredio na sve ono to sam istinski proivio u svom dosta dugom postojanju, s
ciljem da se ne zaboravi.
Tuzla, maj 2011. godine.

163

Predavanja, recenzije

Prva predavanja poeo sam da drim uiteljima na seminarima 1959. i

1960. godine u Oglednoj osnovnoj koli u Tuzli, zatim Bijeljini, Brkom i Zvorniku.
Seminare je organizovao Prosvjetno pedagoki zavod Tuzla, a mene angaovao kao
predavaa. Sadraj seminara bio je upoznavanje uitelja sa likovnim podrujima,
tehnikama i postupcima u radu sa djecom od I do IV razreda osnovne kole. Ne mogu
se sjetiti broja tih predavanja prije 30 godina, ali znam da su seminari trajali po 3 dana i
imali teorijski i praktini dio.
Prelaskom na rad u Pedagoki zavod Tuzla, 1. 3. 1972. godine broj predavanja
za nastavnike likovnog vaspitanja i uitelja na temu likovnog jezika i likovne
pedagogije i metodike se mnoe svake godine u Tuzli, Brkom, Bijeljini, Bihau,
Doboju, Sarajevu, Neumu, ibeniku, Katel Starom, Trebinju i drugdje.
Kao predavaa angauje me osim tuzlanskog jo i: bihaki, dobojski, sarajevski
(republiki i regionalni po 2 puta svaki), zeniki i banjaluki zavod. Navest emo neka
predavanja koja su mi ostala u sjeanju:
1975. Predavanje nastavnicima likovnog vaspitanja bihake regije na temu
primjene novog programa, pripremanja za nastavu...
1976. Predavanje nastavnicima likovnog vaspitanja na republikom seminaru u
trebinju na temu: Pripremanje za nastavu likovnog odgoja.
1977./78. Predavanje nastavnicima i profesorima likovnog obrazovanja i
vaspitanja dobojske regije u Doboju na temu: Struktura asa u nastavi
likovnog vaspitanja i likovne umjetnosti.
1979. Na republikom seminaru za profesore likovne umjetnosti u srednjim
kolama odrao predavanje uz projekciju na temu: Pripremanje asova
za likovne umjetnosti u srednjim kolama (Doboj).
1987. Predavanje nastavnicima likovnog vaspitanja u Sarajevu (angaovan od
sarajevskog PPZ-a) na temu: Prostor kao fenomen u likovnoj umjetnosti.
1988. Na seminaru za nastavnike razredne nastave zenike regije odrao
predavanje uz projekcije na temu: Sadraj savremenog likovnog jezika s
primjerima realizacije u odjeljenjima I IV razreda osnovne kole
(Katel Stari, januar 1988. godine)
Maj 1988. Predavanje u amfiteatru Pedagoke akademije u Sarajevu
nastavnicima razredne nastave sarajevske regije (450 slualaca) na temu:
Likovni jezik i njegova realizacija u niim razredima osnovne kole.
Januar 1989. Predavanje nastavnicima razredne nastave bihake, banjaluke,
dobojske, zenike i tuzlanske regije u Neumu, ibeniku i Tesliu

164

(ukupno 5 predavanja) na temu: Graenje linijom, bojom i oblikom (I

IV razred osnovne kole) sve projekcije.
10. februar 1989. Predavanje nastavnicima razredne nastave zvornike regije na
temu: Graenje linijom, bojom i oblikom, uz projekcije, s primjerima
realizacije u mlaim razredima.
1990. Predavanje nastavnicima razredne nastave sarajevske regije u Sarajevu na
temu: Graenje linijom, oblikom i bojom.
2007. Izdao knjigu Likovni jezik, prirunik za individualnu i nastavnu praksu,
izdava Meunarodna galerija portreta Tuzla, a tampao Hrfograf
Tuzla.
Izlaganje na Kongresu bonjakih intelektualaca u Tuzli na temu:
Optekulturne, pedagoke i patriotske odlike bonjake junake narodne pjesme.
Recenzije:
1978. godine recenzirao udbenike Osnovi likovne umjetnosti za V, VI, VII i
VIII razred osnovne kole, autora Milana Stanojevia iz Kruevca.
1982. godine recenzija udbenika Likovna umjetnost 2 autora Dobrivoja
Beljkaia iz Sarajeva.
1988. godine uradio Koncepciju programa likovne kulture za osnovne i srednje
kole u BiH.

165

Bibliografija

Objavljenih strunopedagokih radova autora:

1. Autobiografske hronike i knjige
2. Likovni jezik
1974. godine Prosvjetno pedagoki zavod Tuzla (u kojem radi od 1972. godine)
izdaje svoj struno pedagoki asopis Putokazi, namjenjen prosvjetnim radnicima
osnovnih i srednjih kola Sjeveroistone Bosne.
Uradio sam likovna rjeenja tog asopisa. Od 1974. godine objavio sam o ovome i
drugim asopisima (sarajevskog i republikog Zavoda) sljedee strune radove iz
oblasti likovne pedagogije:
1. Struna literatura za nastavu likovnog obrazovanja i vaspitanja. (Putokazi, 1/74,
Tuzla, 1974. godine)
2. Godinji plan rada likovnog vaspitanja I IV razreda po mjesecima (Putokazi, 3
4/75, Tuzla, 1975. godine)
3. Prikazi: Hakija Kulenovi, Umjetnost i vaspitanje (Putokazi, 1/76, Tuzla)
4. Estetsko ureenje kole i njene okoline (Putokazi, 2 3/76, Tuzla)
5. Izvoenje asova likovnog vaspitanja (Iskustva broj 2/77, Sarajevo, 1977.)
6. Rad na likovnom vaspitanju u razrednoj nastavi Prilozi praksi (Putokazi 3
4/77, Tuzla, 1977. godine)
7. Funkcionalan prirunik za likovni odgoj (Prikazi i osvrt) Putokazi 3/78,
Tuzla, 1978. godina
8. Pripremanje za rad u nastavi likovnog obrazovanja i vaspitanja (Pedagoko
andragoki rad, 3 4/1980. Sarajevo) asopis Republikog PPZ, Sarajevo
9. Problemi opisnog ocjenjivanja u nastavi likovnog vaspitanja, Putokazi, 1/80,
Tuzla, 1980. godina
10. Funkcionalan udbenik u pravi as, Putokazi 3 4/81
11. Program strunog osposobljavanja nastavnika i profesora likovnog
obrazovanja i likovne umjetnosti (Pripravnika) Putokazi 1 2/84, Tuzla,
1984. godine
12. Savremena koncepcija programa likovne kulture za osnovno i srednje
obrazovanje Putokazi 1/86, Tuzla
13. Obrada boje u razrednoj nastavi Putokazi broj 3/86
U vezi sa likovnim stvaralatvom i pedagogijom u Tuzli, sarajevski asopis Lica (56/74), objavila su, izmeu ostalog, i sljedee: ...Akademski slikar Mustafa Pai,

166

savjetnik pri Prosvjetno-pedagokom zavodu za likovnu umjetnost, svojim djelovanjem

i istinskim tumaenjem potreba likovne umjetnosti daje znaajan stimulans ovom
domenu rada...
Poseban ton u likovnom ivotu Tuzle dahe srednja generacija koja svojim formiranim
likovnim opredjeljenjima daje znaajan doprinos bosansko-hercegovakom slikarstvu.
Tu se u prvom redu istiu Mensur Dervievi, Mustafa Pai i Mevludin Ekmei.
Gledajui slike Mustafe Paia ne moe se oteti utisku da ovo djelo nema adekvatno
mjesto u likovnom stvaralatvu nae republike te smatramo da je potrebno ukazati vie
panje ovom znaajnom likovnom stvaraocu... (Edo Numankadi, Likovni ivot
Tuzle, Lica 5-6, Sarajevo, 1975. godine).

167

Autobiografija

Mustafa Pai, sin Sejfe i majke eve (Dervie) roen je 16. 1. 1925. godine u
Dematu, srez (optina) Vlasenica.
Iza majke je ostao kada mu je bilo 6 mjeseci. Otac je umro 1937. godine. Nakon oeve
smrti ivi kod amide do 1941. godine. Od 30. avgusta 1941. godine do 1953. godine
ivi u Sarajevu u djeijim i akim domovima, gdje zavravam osnovnu kolu, niu
gimanziju i kolu za primjenjenu umjetnost. Akademiju likovnih umjetnosti pohaa u
Zagrebu kao stipendista, prvo Ministarstva za prosvjetu Bosne i Hercegovine, zatim
jedno godinu SO Vlasenica i dvije zadnje godine sreza Tuzla.
Po zavretku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1958. godine dolazi kao ve
bivi stipendista Savjetu za prosvjetu Tuzla i biva postavljen za profesora likovnog
obrazovanja u Oglednoj osnovnoj koli Mosnik Tuzla. Struni ispit profesora poloio je
u Zagrebu 1962. godine. Od 1. marta 1972. godine pa sve do odlaska u penziju 1990.
godine radi u Prosvjetno pegadokom zavodu Tuzla kao struni savjetnik za likovnu
kulturu u osnovnim i srednjim kolama na podruju Sjeveroistone Bosne.
Za to vrijeme prua strunu i pedagoku pomo nastavnicim ai profesorima likovne
kulture, ne samo tuzlanske, nego i dobojske i bihake regije.
Putem predavanja, osobito nastavnicima razredne nastave, a i likovne kulture na
regionalnim i republikim seminarima (u Tuzli, Doboju, Dubrovniku, Neumu,
ibeniku, Sarajevu...) prua konkretnu strunu i predagoku pomo uiteljima i
nastavnicima razredne nastave, kai i nastavnicima i profesorima likovne kulture u
osnovnim i srednjim kolama.
U ovom razdoblju objavio je na desetine struno pedagokih radova iz oblasti
pedagogije u Putokazima, PAR u (Pedagoko andragoki rad) Tuzla, Sarajevo i
drugim asopisima namjenjenim nastavnicima razredne nastave i likovne kulture
osnovnih i srednjih kola.
Aktivno je uestvovao u izradi savremene koncepcije nastavnih planova i programa
likovne kulture za osnovne srednje kole.

168

Pored nesebinog angaovanja na svim ovim poslovima redovno se bavi kreativnim

likovnim radom. lan je Udruenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine u Sarajevu
od 1968. godine.
Redovno uestvuje na godinjim izlobama ULUBiH a u Sarajevu i drugim mjestima.
Isto tako, vie puta je uestvovao na selektivnim izlobama kao to su Collegium
artisticum, izlobe Jugoslovenskog portretam i druge. Izlagao je i van granica BiH
(Srbija, Hrvatska, eka, Francuska...).
Na kraju, da se napomene i to, da je Pai Mustafa pasionirani zaljubljenik narodne
folkloristike, posebno epske tradicije Bonjaka. Otuda kad odmara od slikanja, pravi
lijepe gusle javorove, uz koja poesto zagudi i zapjeva. Uz njih su lijepe narodne
bugarije, ukrasne stolice i slino.
Dobitnik je i oktobarske plakete grada Tuzle, kao i priznanja SUBNOR a Tuzla.
Objavio je knjigu Likovni jezik prirunik za individualnu i nastavnu praksu, u
izdavatvu Meunarodne galierije portreta u Tuzli 2007. godine. tampao ju je
Harfograf Tuzla.

169