Visokonaponski izolatori

tako da danas ne postoji standardiziran laboratorijski test za ocjenu performansi kompozitnih polimernih izolatora u uvjetima zagaene atmosfere.
U Tabeli 4.8 dan je pregled nekih ispitnih procedura koje su se koristile ili i danas
koriste kao nestandardizirani testovi za ove namjene.
4.2.3.4 Problem predstavljanja rezultata testa
Rezultati testa prijeskoka u uvjetima zagaenja za konvencionalne izolatore predstavljaju se jednostavno u formi prijeskone karakteristike: prijeskoni (izdrljivi) napon u
funkciji stupnja zagaenja. Stupanj zagaenja odreuje se mjerenjem ekvivalentne gustoe nataloene soli (ESDD) vidi 4.2.1. Primjena ove jednostavne metode za kompozitne izolatore je upitna iz razloga to hidrofobinost njihove povrine omoguuje samo
djelomino rastvaranje zagaivaa (voda nije kadra potpuno prodrijeti u sloj zagaenja),
tako da sve zagaenje prisutno na povrini izolatora nije ukljueno u proces prijeskoka.
Prema tome, skidanje kompletnog zagaenja tokom mjerenja ESDD daje krive rezultate
ocjene stupnja zagaenja stvarna vodljivost ima niu vrijednost od one to je ustvrena mjerenjem ESDD. Dakle, kad je rije o konvencionalnim izolatorima, onda je apcisa
prijeskone karakteristike neovisna varijabla, tako da je prijeskoni (izdrljivi) napon
funkcija jedne varijable. Kod kompozitnih polimernih izolatora, na povrini imamo situaciju ija je priroda dinamika uvjeti se mijenjaju s vremenom. Osnovni razlog za ovo
je hidrofobinost povrine: postoji izvjesna hidrofobinost, koja se zbog djelovanja pranjenja moe izgubiti, da bi se nakon izvjesnog vremena ponovno uspostavila. Jasno je,
prema tome, da su varijable koje mogu opisati stanje povrine (specifina povrinska
vodljivost, ESDD, puzajua struja i hidrofobinost) uzajamno povezane. Niti jedna od
njih ne moe se uzeti kao neovisna varijabla i uzeti za apcisu na dijagramu kojeg smo
navikli imati za konvencionalne izolatore. Sve ove parametre potrebno je, dakle, promatrati zajedno prijeskoni (izdrljivi) napon je multivarijabilna funkcija.
Najjednostavnije je postupiti tako to e se eliminirati hidrofobinost ona je uzronik svih problema. Neki testovi to se danas koriste za utvrivanje prijeskonih karakteristika kompozitnih izolatora u uvjetima zagaenja, kao to smo ve kazali, upravo to i
postiu. Rezultat je jasan: na ovaj nain nismo kadri ustvrditi stvarne karakteristike
kompozitnih polimernih izolatora u uvjetima zagaenja. Vjerujemo da e napori to ih
na ovom polju ulau, kako proizvoai i korisnici, tako i istraivake laboratorije, univerzitetske i inenjerske asocijacije irom svijeta, ubrzo ponuditi zadovoljavajue rjeenje ovog veoma akutnog problema vanjske visokonaponske izolacije.

4.3 MJERE ZA SPRJEAVANJE PRIJESKOKA U UVJETIMA

ZAGAENE ATMOSFERE
4.3.1 Uvod
Prijeskoci na vanjskoj izolaciji prouzroeni zagaenjem predstavljaju u mnogim dijelovima svijeta osnovnu zapreku u ostvarivanju kontinuiteta opskrbe elektrinom energijom.
236

Problem zagaenja
U sluajevima kad se radi o napajanju vrlo osjetljivih potroaa (industrija poluvodia,
automobilska industrija, hemijska industrija i sl.), prekidi u napajanju izazvani ovim
dogaajima, sve i kad imaju veoma kratko trajanje, mogu za posljedicu imati tete to
doseu iznose reda stotina miliona dolara.
Ve smo navodili injenicu da je problem prijeskoka izolacije instalirane u uvjete zagaene atmosfere star koliko i sam prijenos na visokom naponu. Kad kaemo da su isto
toliko stari i pokuaji da se sprijei njegovo dogaanje, onda mislimo na projektante prvog
dugakog visokonaponskog dalekovoda (170 km, 30 kV, Lauffen Frankfurt, 1891.) i na
u tu svrhu specijalno dizajnirane izolatore Sl. 4.33103: prstenasti rezervoar ispunjen uljem
prijei tok puzajue struje izmeu vodia na vrhu i tuka to slui kao potpora.

ulje

Sl. 4.33 Dizajn izolatora koritenog na

prvom dugakom visokonaponskom
dalekovodu 1891.103

Iskustvo steeno kroz vie nego jedno stoljee razvoja u oblasti prijenosa i distribucije elektrike energije na visokom naponu uinilo je da mjere za suzbijanje prijeskoka
postanu vjetina u kojoj su, s manje ili vie uspjeha, iskuavane, kako razliite ideje glede
prilagoenosti dizajna visokonaponskih izolatora uvjetima zagaene atmosfere, tako i
razliite tehnike odravanja izolacije instalirane u ove uvjete.
Kod prilagoenja dizajna uvjetima zagaenja najpraktinijim se do danas pokazalo
utjecati na prvu fazu u procesu prijeskoka taloenje zagaenja i vlage. Ovaj se utjecaj
moe realizirati na vie principijelno razliitih naina:
dizajni s valovito izvedenim donjim povrinama izolatora s ciljem da se stvore
zakloni u odnosu na zagaenje i vlagu; dio klizne staze koji je na taj nain zaklonjen predstavlja tzv. zatienu kliznu stazu;
dizajni u kojima se najvei dio klizne staze nalazi na vanjskom dijelu izolatora
bivi tako izloen kii koja spira nataloeni sloj zagaenja;
aerodinamiki dizajni u kojima su izolatori oblikovani tako da se odri velika brzina zrane struje preko povrine i eliminiraju vrtlozi.
237

Visokonaponski izolatori
Mada se sva ova rjeenja mogu danas sresti u komercijalno raspoloivim proizvodima, potrebno je istaknuti da niti jedno od njih nije univerzalno primjenljivo, tj. nije uinkovito u svim u prirodi sretanim uvjetima zagaenja i vlaenja: dizajni s naglaenom zatienom kliznom stazom favoriziraju se u priobalnim podrujima gdje je bitno postii
zaklon od slanog spreja, dok se dizajni u kojima se ima olakano spiranje vodom smatraju prikladnijim za industrijske zone u kojima je vrijeme potrebno da talog zagaenja
dostigne kritiki nivo dulje od intervala izmeu dva uzastopna kina perioda; aerodinamiki dizajn pokazao se posebno pogodnim u pustinjskim uvjetima.
Ideja da se intenzitet puzajue struje snizi putom poveanja duljine klizne staze bila
je dugo vremena jedina opsesija inenjera koji su se bavili dizajnom visokonaponskih
izolatora. Dokle su ila takva nastojanja slikovito ilustrira jedan od najneobinijih prijedloga koji je u ovom smislu patentiran Sl. 4.34104.

Sl. 4.34 Shematski prikaz izolatora u

obliku spiralne opruge104

Radi se, kao to vidimo, o ideji da izolatori budu napravljeni u formi spirale sline
jednoj dinovskoj opruzi. Ovakav bi oblik bez sumnje imao vrlo veliku duljinu relativne
klizne staze (omjer duljine klizne staze i ukupne visine izolatora). Jasno je, meutim, isto
tako da pronalazak materijala koji bi bio kadar istodobno odgovoriti mehanikim i elektrikim naprezanjima to ih ovakav izolator sree u realnoj eksploataciji predstavlja nerjeiv problem.
Kao to emo vidjeti u nastavku, nastojanje da se, po svaku cijenu, postigne im je
mogue dua klizna staza ima i druga ogranienja i ne moe biti jedina ideja vodilja u
realizaciji izolatora koji e svojim dizajnom sprijeiti neeljene prijeskoke u uvjetima
zagaene atmosfere.
Korak dalje uinjen je nakon to su proizvoai pokuali realizirati ideju to ju je jo
1939. patentirao jedan od pionira u oblasti istraivanja visokonaponske vanjske izolacije
John S. Forrest105. Radi se i doslovno o koraku dalje poto se ideja odnosi na slijedei
238

Problem zagaenja
korak u procesu prijeskoka formiranje suhih zona i prijeskok preko nastale suhe zone.
Forrest je, naime, predloio da se umjesto izolacijskom, povrina izolatora presvue slabo vodljivom glazurom. Struja koja tee kroz takvu glazuru zagrijava povrinu izolatora
tako da njezina temperatura za nekoliko stupnjeva premauje temperaturu ambijenta, to
je dovoljno da se sprijei kondenzacija vlage u uvjetima slabe magle ili rose povrina
ostaje suha. Ista ova struja, entirajui suhu zonu, nastalu u uvjetima jaeg vlaenja, sui
preostalu mokru povrinu; pravilnim izborom karakteristika poluvodike glazure onemoguuje se prijeskok preko nastale suhe zone. iroku primjenu ove tehnologije onemoguili su problemi vezani za koroziju i deterioraciju poluvodike glazure, mada je progres to je u posljednje vrijeme nainjen u oblasti keramike tehnologije doveo do razvoja mnogo boljih i stabilnijih glazura. Osnovni problem ovdje lei u negativnom toplinskom koeficijentu materijala glazure: struja zagrijava glazuru, snizuje se njezin otpor,
vrijednost struje raste, to proizvodi poveano zagrijavanje i dalji porast struje. Rezultat
je kolaps kao posljedica pozitivne povratne sprege.
Ideja da se snizi intenzitet puzajue struje, to u uvjetima zagaenja i vlaenja tee
preko povrine izolatora, ali ne prilagoenou dizajna, nego izborom materijala koji e,
zahvaljujui svojstvu transfera hidrofobinosti kroz sloj zagaenja, odnosno sposobnosti
da izvri oporavak izgubljene hidrofobinosti, onemoguiti nastanak kontinuiranog elektrolitikog filma na povrini, ne realizira se samo kroz konstrukciju kompozitnih polimernih izolatora. Rije je, naime, o tehnologiji nanoenja tankog polimernog sloja na
povrinu konvencionalnih izolatora, koja, mada razvijena prije vie od dvadeset godina,
tek danas doivljava svoju iru primjenu.
Osim naprijed navedenih mjera, koje su poduzimane u sferi kreacije novih dizajna,
odnosno razvoja novih materijala, u inenjerskoj praksi prisutne su ve odavno i druge
palijativne mjere , od kojih se jedna sastoji u pojaanju izolacije. Dodavanje nekoliko
jedinica u izolatorski lanac, u svrhu podizanja prijeskonog napona, moe ne predstavljati
veliki problem, posebice kad se radi o horizontalnim lancima ili specijalnim V, ili
konstrukcijama izolatorskih lanaca. Kad se radi o postrojenjima, mogunosti za poduzimanje ove palijativne mjere su znatno suene. Ne radi se samo o pitanjima fizikog
smjetanja ansambla koji imaju vee gabarite, nego i o problemima koji zadiru u reviziju
kompletnog sistema koordinacije izolacije, odnosno potrebe poduzimanja takvih intervencija u kojima bi se zbog promjene izolatora morale zamijeniti veoma skupe komponente u postrojenju (transformator naprimjer).
Druge palijativne mjere sastoje se u primjeni sistema za pranje odnosno ienja izolatora, te premazivanja povrine izolatora odgovarajuim pokretljivim premazima. Ove
mjere poduzimaju se u sluaju kad frekvencija prijeskoka premauje nivo koji se moe
smatrati prihvatljivim. Prihvatljivi nivo prijeskoka predstavlja veliinu koja ovisi o znaaju dalekovoda ili postrojenju i zahtjevanoj kvaliteti opskrbe; iskazuje se brojem prijeskoka po kilometru po godini za dalekovode, odnosno brojem prijeskoka u godini za
postrojenja (u industrijski razvijenim europskim zemljama prihvatljivim se smatra jedan
prijeskok u godini na 150 km dalekovoda, odnosno manje od jednog prijeskoka godinje
u postrojenjima10).
239

Visokonaponski izolatori
4.3.2 Modifikacija dizajna izolatora
Dizajn porculanskih i staklenih izolatora namijenjenih za instaliranje u uvjete zagaene atmosfere baziran je na iskustvu prikupljenom kroz vie od jedno stoljee duge
eksploatacije i na ogranienjima procesa proizvodnje glede oblikovanja porculana i stakla
u forme kakve bi, poueni tim iskustvima, eljeli imati.
Moe se kazati da su tehnike dizajniranja izolatora za uvjete zagaene atmosfere, jo
od prvih poetaka u razvoju konvencionalnih izolatora, ukljuivale modifikacije veliine, razmaka i oblika izolatora, odnosno njegovih rebara, s ciljem da se dobiju im je
mogue vea duljina klizne staze i zatiene klizne staze po jedinici duljine izolatora.
Pri tome je klizna staza promatrana kao najvaniji, ali esto i jedini parametar, premda
je odavno bilo jasno da i drugi parametri, kao to su razmak izmeu rebara, oblik rebra i
dijametar utjeu na performanse izolatora na nain koji se ne ogleda samo kroz prostu
relaciju proporcionalnosti izmeu prijeskonog napona i duljine klizne staze. S druge
strane, veliina, oblik i mogunosti oblikovanja porculana i stakla podvrgnuti su ogranienjima procesa proizvodnje izolatora.
Iako je u stoljeu to je iza nas razvijeno mnogo razliitih dizajna VN izolatora vanjske
montae, danas meutim jo uvijek ne postoje bilo kakve internacionalne norme koje
standardiziraju dizajn ili performanse konvencionalnih, odnosno kompozitnih polimernih
izolatora za rad u uvjetima zagaene atmosfere. Kao to je ve kazano, postoji samo Uputa
za izbor izolatora za uvjete zagaene atmosfere (IEC Pub. 60815, 1986.: Guide for the Selection of Insulators in Respect of Polluted Conditions106), koja se, premda striktno namijenjena za konvencionalne izolatore, u nedostatku bilo kojeg drugog dokumenta, esto koristi, ne samo kod izbora, nego i prilikom dizajniranja kompozitnih polimernih izolatora.
Iskustva s razliitim dizajnima bila su znaajno ovisna o ambijentu u kojemu su izolatori bili instalirani. Kad se radi o konvencionalnim izolatorima, onda se moe generalno
kazati da oni i danas u cilju prevencije prijeskoka zahtijevaju poduzimanje razliitih mjera
pranja i ienja, mada sa snienom frekvencijom. Isto tako je jo uvijek prisutno naelo
prema kojemu kad se radi o uvjetima intenzivnijeg atmosferskog zagaenja treba instalirati
dulje lance s poveanim brojem lanaka na dalekovodima, odnosno potporne izolatore s
poveanim brojem rebara u postrojenjima.
4.3.2.1 Utjecaj duljine izolatora
Polazei od pojednostavljenog Obenausovog modela prijeskoka u uvjetima zagaene
atmosfere (vidi 4.1.5.1), jasno je da e se dodavanjem izvjesnog broja lanaka u izolatorski lanac kapastih izolatora, odnosno izvjesnog broja uniformno rasporeenih rebara
u stupac jednog potpornog izolatora, za isto toliko poveati broj suhih zona, to e se na
tako formiranom lancu/stupcu pojaviti tokom ranije opisanog mehanizma prijeskoka. Za
odravanje parcijalnih lukova i podmirenje padova napona na njihovim korijenima bit e
potreban napon proporcionalan broju suhih zona odnosno broju lanaka/rebara. Ovakav
nain razmiljanja potvruje se i hipotezom da puzajua struja koja tee kroz sloj za240

Problem zagaenja
gaenja u momentu prije pojave prijeskoka (reda 10 A u odnosu na kapacitivne struje
reda 10-4A) priguuje bilo kakvu tendenciju k neravnomjernoj raspodjeli napona do koje
u uvjetima suhog sloja zagaenja, odnosno iste povrine izolatora, dolazi zahvaljujui
prisustvu kapaciteta prema zemlji i kapaciteta prema vodiu. Napon prikljuen na izolatorski ansambl biva, dakle, ravnomjerno rasporeen du ansambla pa, prema tome,
izmeu prijeskonog napona i broja jedinica u lancu/stupcu postoji linearna ovisnost.
Gore iskazane hipoteze potvrene su na razliitim vrstama kapastih izolatora (standardni i antifog), provodnih izolatora i dugih tapnih izolatora u testu sa slanom maglom i
testu s mokrim vrstim stranim slojem 66, 67; 107113. Do kontradiktornih zakljuaka doli
su, meutim, drugi istraivai 113117. U ovim istraivanjima pokazano je, naime, da se
primjenom sporijeg vlaenja u testu s prethodno nanesenim suhim vrstim stranim slojem,
kod nekih vrsta izolatora (izolatori s manjim vlastitim kapacitetom) dobiva nelinearna
ovisnost izmeu prijeskonog napona i broja jedinica u ansamblu.
Razlozi za ova neslaganja lee u razliitim nainima vlaenja: u testu s mokrim vrstim stranim slojem ima se linearna raspodjela prijeskonog napona, poto je raspodjela
prikljuenog napona uniformna ispitni napon primjenjuje se na izolatore ija povrinska vodljivost ve ima veliku vrijednost, tako da na raspodjelu napona ne utjeu kapacitivne struje. Ista se situacija ima u sluaju veoma intenzivnog spreja magle koji dovodi
do veoma brzog vlaenja povrine izolatora (nekoliko minuta), tako da se praktiki
eliminira efekt suenja povrine pod utjecajem puzajue struje.
Ono to se dogaa u testu sa sporim vlaenjem moe se grubo ilustrirati preko ekvivalentnih krugova prikazanih na Sl. 4.35. Na Sl. 4.35 (a) prikazana je poetna raspodjela
napona (bez vlaenja), odreena kapacitetima C, Cg i K: C kapacitet izmeu kape i
tuka, Cg kapacitet lanka prema zemlji, K kapacitet lanka prema vodiu.
procent primijenjenog
napona koji otpada na
svaku jedinicu u lancu

stup
K

C
1 Cq

2
3

procent primijenjenog
napona koji otpada na
svaku jedinicu u lancu

stup
K
B

Cq

2
3

prosjeni
(U/n)

prosjeni (U/n)

Rq
C

mokra zona

A
n

ue

(a)

ue

suha zona

(b)

Sl. 4.35 Ekvivalentni krugovi i raspodjela napona du izolatorskog lanca115

(a) poetna raspodjela; (b) raspodjela nakon to je zapoeo proces vlaenja

241

Visokonaponski izolatori
S obzirom na injenicu da je ukupni vlastiti kapacitet dugog izolatorskog lanca obino mali 0,66 pF za lanac od 30 standardnih lanaka onda je jasno da e raspodjela
napona biti jako utjecana kapacitetom prema zemlji, Cg, tj. da e samo nekoliko pikofarada ovog kapaciteta dovesti do znatnog utjecaja na ovu raspodjelu.
Nakon to zapone vlaenje izolatorskog lanca, ekvivalentni krug prelazi s onog prikazanog na Sl. 4.35 (a) na onaj sa Sl. 4.35 (b). Povrinski otpor po lanku, Rg, ija se
vrijednost mijenja s napredovanjem procesa vlaenja, postaje osnovni faktor u raspodjeli
napona, postepeno maskirajui utjecaj kapaciteta. Meutim, vrijednost otpora, Rg, utjecana je efektima suenja puzajuom strujom, koje je opet funkcija napona to vlada na
lanku: vrijednosti otpora, Rg, nisu isti za sve lanke lanci na koje otpada vii napon
imaju vei otpor, Rg.
Kao to se vidi sa Sl. 4.35 (b) na donjem dijelu lanca dio A imaju se visoka naponska naprezanja koja dovode do suenja sloja zagaenja u tom regionu sve dok se na
lancu ne formira jedna suha zona. Na srednjem dijelu, B, a ponekad i na gornjem dijelu,
C, formira se mokra zona. S nastavkom vlaenja povrinski otpor, Rg, lanaka to se
nalaze u mokroj zoni, postaje sve manji, a onih u suhoj zoni vei, poveavajui jo vie
neravnomjernost u raspodjeli napona. Proces se dalje nastavlja tako to prerasta u prijeskok u sluaju dovoljne vrijednosti gradijenta u mokrom dijelu (dovoljno jakog zagaenja) ili postupno iezava ukoliko sloj zagaenja spada s povrine izolatora.
Iz gornjeg opisa testa s postupnim vlaenjem (magla) zakljuujemo da dinamika
priroda povrinskog otpora dovodi do nelinearnosti u ovisnosti izmeu prijeskonog napona i broja jedinica u izolatorskom lancu.
U prirodnim uvjetima mogu se pojaviti i jedan i drugi nain vlaenja. Sporo vlaenje
odgovara uvjetima prijeskoka prouzroenog maglom ili rosom, dok se brzo vlaenje ima
u uvjetima vjetrom noene kie. Prethodno mokar sloj zagaenja simulira prijeskok na
izolatoru ovlaenom maglom ili rosom u situaciji kad se dalekovod, odnosno postrojenje
koje je u tom periodu bilo izvan pogona, iznenadno prikljui pod napon.
Besmisleno je raspravljati na temu koja je ispitna metoda najbolja, poto svaka od
njih simulira razliiti aspekt problema. Isto tako je besmisleno oekivati da jedna metoda simulira sve aspekte. Veoma je vano, meutim, izabrati test koji najbolje simulira
posebne prirodne uvjete za koji se ele dobiti podaci potrebni u svrhu dizajniranja, odnosno izbora izolacije.
Gornja su razmatranja potvrena u eksperimentima to ih je proveo M. Kawai116 na
veoma dugim izolatorskim lancima, u testovima sa suhim stranim slojem, koji je nakon
prikljuka na napon postupno vlaen vjetakom maglom. Neto blae izraen efekt nelinearnosti dobiven je u istraivanjima H. M. Schneidera i C. W Nichollsa118 u uvjetima
prirodnog zagaenja na ispitnoj liniji i u uvjetima vjetakog zagaenja i postupnog vlaenja maglom.
Na osnovi ovdje iznesenih razmatranja moemo zakljuiti da koritenje duih lanaca
na dalekovodima (to je relativno jednostavno izvesti, naprimjer primjenom V lanaca)
odnosno viih potpornih ili aparatnih izolatora u postrojenjima (to je naravno tee izvesti u ve izgraenom postrojenju mogua je naprimjer primjena obrnutih V aranmana
242

Problem zagaenja
za potporu sabirnica umjesto vertikalnih potpornih izolatora, s tim da se povea rizik od
prijeskoka u uvjetima intenzivnog vlaenja), moe posluiti kao preventivna mjera
glede prijeskoka u uvjetima zagaenja ili, u najmanju ruku, moe produljiti interval
izmeu dva pranja, odnosno ienja izolatora.
Drugi zakljuak koji se moe izvesti odnosi se na direktnu primjenu podataka dobivenih na niim naponima za situacije to odgovaraju viim naponima. injenica da linearna ovisnost prijeskonog napona ne vrijedi za sve vrste izolatora i sve naine vlaenja u testu s vjetakim zagaenjem (sve uvjete u kojima se izolacija moe nai u eksploataciji) jasno govori da je, posebice za ultra visoke napone, gdje se ima najvie izraen efekt ove nelinearnosti, prijeko potrebno izvriti ispitivanje na stvarnim uzorcima
izolatorskih ansambla, oponaajui pri tom uvjete to odgovaraju realnoj eksploataciji.
4.3.2.2 Utjecaj duljine klizne staze i oblika izolatora
Linearna ovisnost izmeu prijeskonog napona i duljine izolatora (nelinearnost je
prisutna samo u sluaju dugih izolatorskih lanaca) ne smije dovesti do konfuzije glede
relacije izmeu prijeskonog napona i duljine klizne staze. Vrativi se ponovno na jednostavne matematike modele prijeskoka (vidi 4.1.5.1), moglo bi se zakljuiti da sve to
dizajner uini kako bi, uz ono to mu omoguuje proces proizvodnje, na unaprijed utvrenom razmaku izmeu elektroda napakovao to vie klizne staze, znai istodobno proporcionalno poboljanje performansi (prijeskonog napona kod danog nivoa zagaenja).
Do ovakvog zakljuka, koji je u biti pogrean, dolazi se iz razloga to je u ovim modelima stvarni izolator zamijenjen s njegovim ekvivalentnim cilindrom, tako da je u igri
ostao samo jedan aspekt ovog problema: geometrijska duljina klizne staze (tu je naravno
i ekvivalentni dijametar odnosno dijametar ekvivalentnog cilindra vidi Dodatak 2). Drugi geometrijski parametri profil rebra/rebara, dijametar rebra/rebara i razmak izmeu
rebara , u nastojanju da problem posve simplificiramo, ispali su iz igre.
Ova simplifikacija dovodila je u zabludu mnoge dizajnere izolatora, a i danas je u industriji izolatora mnogo onih to dre da izolatore treba dizajnirati tako da se na danom
razmaku izmeu elektroda dobije maksimalna klizna staza119. Jedino se tako dadu objasniti dizajni u kojima su rebra postavljena tako blizu jedno drugom da svaka beneficija
to ju donosi to ekstra u kliznoj stazi biva potpuno anulirana izuzetno loom aerodinamikom to je nudi takav dizajn.
Ako se vratimo na Sl. 4.1, tj. na slijed dogaaja u procesu prijeskoka izolacije u
uvjetima zagaene atmosfere, vidjet emo da se na performanse ne utjee poveanjem
duljine geometrijske, nego tzv. efektivne klizne staze. Iako ne postoji precizna definicija
ove veliine, jasno je da se radi o dijelu klizne staze koji proizvodi uinak: prijei nastanak prijeskoka u svim fazama odvijanja ovog procesa. Isto tako je onda jasno da lo
dizajn moe ponuditi proizvod u kojemu dobar dio klizne staze ne proizvodi uinak.
Slabe strane nekog dizajna mogu se ogledati u tome to, kako smo ve kazali, usprkos
velikoj duljini geometrijske klizne staze, nudi lou aerodinamiku. Na Sl. 4.36 prikazana je
ilustracija akumulacije taloga kod razliitih oblika izolatora10; jasno se vidi dramatino
velika razlika u njihovom ponaanju glede ove veoma bitne faze u procesu prijeskoka.
243

Visokonaponski izolatori
smjer vjetra

H
M
L
Z

jako zagaenje
srednje
slabo
nita

Koliina zagaivaa na donjoj strani (mg)

2

Izolator

Brzina vjetra (m/s)

9,0

1,5

630

150

390

10

40

zanemariva

Sl. 4.36 Akumulacija taloga zagaenja kod izolatora razliitog oblika10

Ne treba posebno naglaavati kako bi bilo apsurdno samo na osnovi duljine geometrijske
klizne staze zakljuiti da izolator oznaen sa 1 na Sl. 4.36 ima najbolje performanse u
uvjetima zagaenja. Isto tako je apsurdno ove ili druge izolatore s posve razliitom aerodinamikom prekriti uniformnim slojem vjetakog zagaenja, a zatim podvrgnuti laboratorijskom
testiranju kako bi zakljuili o njihovom ponaanju u realnim pogonskim uvjetima Sl. 4.28.

(a)

(b)

Sl. 4.37 Gubitak efektivne staze zbog

kumulativnog taloenja zagaivaa unutar
konvolucija anti-fog kapastog izolatora10

Sl. 4.38 Primjeri zatiene klizne staze:

(a) dostupan za pranje
(b) nedostupan za pranje

Osim to omoguujui stvaranje vrtloga i dovode do kumulativnog taloenja zagaivaa

i snienja performansi izolatora zbog gubitka na efektivnoj kliznoj stazi (Sl. 4.37), dizajni s jako zamrenim profilom i tzv. zatienom kliznom stazom (Sl. 4.38) predstavljaju
rjeenje u kojemu se teko ostvaruje efekt samopranja i samoienja povrine izolatora.
244

Problem zagaenja
Kapljice vode (dijametra 0,14 mm), ni u sluaju jakih vjetrova, ne slijede struju vjetra: one padaju i iste samo gornje povrine, jezgru i strme krajeve rebara, a ne prodiru u
konvoluirane dijelove profila. Slinu situaciju imamo i kad se radi o samoienju putom
vjetrom noenih zrnaca pijeska (dijametar reda 0,1 mm). Na taj nain, tzv. zatiena
klizna staza u mnogim dizajnima postaje u biti ona to titi zagaenje, a ne titi izolator od nastanka prijeskoka.
Mora se naglasiti da ova razmatranja ne vrijede generalno, tako da se u sluaju manje
sloenih, odnosno jednostavnih profila ne radi o zatienoj nego zaista o zatienoj
kliznoj stazi. Usporedba ponaanja epoksidnih izolatora razliitih profila (u testu sa slanom maglom prema IEC 60507), kod iste duljine klizne staze i razmaka izmeu elektroda, pokazuje da izolatori sa zatienom kliznom stazom imaju dvostruko vii prijeskoni
napon10 Sl. 4.39.
Koliina zagaivaa na donjoj strani (mg)
1

No

Izolator
Broj rebara
malo/veliko

Prijeskoni
napon (kV)

23/24

76

22/23

159

23/24

168

Sl. 4.39 Usporedba razliitih profila epoksidnih izolatora s istom

duljinom klizne staze u testu sa slanom maglom10

Rezultati prikazani na Sl. 4.39 mogu se initi kontradiktornim u odnosu na ranija

razmatranja vezana za aerodinamiku profila (Sl. 4.34) i njezin utjecaj na akumulaciju taloga zagaenja. Potrebno je, meutim, istaknuti da postoji proturjenost izmeu aerodinamikog efekta i efekta otjecanja vode s povrine izolatora. Tako naprimjer bikonveksni
oblik (oznaen sa 3 na Sl. 4.39), premda idealan s aspekta taloenja zagaenja, istodobno omoguuje da se, zbog akumuliranja vode na gornjim dijelovima rebara, stvore kontinuirani kanali rastvorenog zagaivaa izmeu susjednih rebara, posebice u sluaju malog razmaka izmeu njih. Sl. 4.40 (b). Za razliku od dizajna s aerodinamikim profilom (4.40 (b)), dizajn s velikim kutom nagiba (55o Sl. 4.40 (a)) omoguuje da veina
vodenih kapi napusti povrinu izolatora nakon to je na nju pala.
Slabe strane dizajna, u kojemu se po svaku cijenu ide na poveanje geometrijske duljine klizne staze, tj. skrauje efektivna duljina klizne staze, ogledaju se takoer i u onoj
fazi procesa prijeskoka koji odgovara razvoju povrinskog pranjenja i njegovog prerastanja u kompletan prijeskok. Kao to smo ve vidjeli, u sluaju, blisko postavljenih
245

Visokonaponski izolatori
rebara, u uvjetima intenzivnog vlaenja dolazi do djelominog ili potpunog premotavanja razmaka izmeu rebara kapljicama vode, odnosno elektrikim lukom, tako da premoteni dio klizne staze biva neiskoriten.

(a)

(b)

Sl. 4.40 Usporedba ponaanja razliitih profila kompozitnih polimernih silikonskih izolatora120
(a) kut nagiba, = 55o; (b) kut nagiba, = 5o

Da se ne bi kompromitirali vanost aerodinamike i svojstava samoienja izolatora

na raun dobitka na duljini klizne staze, jo uvijek vaea Uputa za izbor izolatora u
uvjetima zagaenja IEC 60815 propisuje, kao jedan od parametara profila izolatora, odnos izmeu razmaka meu rebrima, s, i maksimalne irine rebra, p Sl. 4.41. U skladu s
tom Uputom (ne radi se o standardu) ovaj odnos treba biti vei ili jednak 0,8; u sluaju
ravnih rebara ova vrijednost moe se sniziti na 0,65.
p

p1

p2

ld2
ld2

ld
c =d

c=d 2

c=d 2

d1

ld1

d1

ld1

Sl. 4.41 Uz definiciju odnosa s/p i ld/d prema IEC 6081548

Drugi parametar profila koji propisuje IEC 60815 odnosi se na koritenje klizne staze glede izbjegavanja lokalnog premotavanja. Radi se o odnosu ld/d koji i za najgori
sluaj unutar profila izolatora treba da bude manji od pet Sl. 4.41.
246

Problem zagaenja
U istu svrhu propisuje se da minimalno rastojanje izmeu susjednih rebara istog dijametra, c Sl. 4.41, bude reda 30 mm.
Glede postizanja svojstva samoienja ista Uputa propisuje minimalni nagib gornje
povrine rebra, , od 5o Sl. 4.42. Za donji dio rebra nije propisan minimalni kut nagiba, ali se u sluaju ravnih rebara savjetuje minimalni nagib od 2o.
p

p/2

Sl. 4.42 Definicija kuta nagiba rebara50

Na temelju ovdje iznesenih razmatranja moe se zakljuiti da je glede duljine klizne

staze i oblika izolatora dobre performanse mogue postii ukoliko se osigura:
maksimalna mogua duljina klizne staze koja nije postignuta kompromitiranjem
aerodinamike i svojstava samoienja i odvodnjavanja povrine izolatora; rezultat je snienje intenziteta puzajue struje;
aerodinamian profil rebara koji ne dovodi do generiranja vrtloga i omoguuje
dobro odvodnjavanje povrine izolatora;
adekvatan razmak izmeu rebara i irina rebra koji snizuju gustou taloga na
povrini i omoguuju dobro spiranje kiom.
Ranije iznesena razmatranja takoer pokazuju kako su gornji zahtjevi esto kontradiktorni i kako dizajniranje izolatora, mada to vie nije crna magija, predstavlja jo
uvijek veoma kompleksan inenjerski problem. Za njegovo konano rjeenje potrebno je
uiniti jo mnogo istraivakog i znanstvenog truda koji e rezultirati potpunim razumijevanjem sloenih mehanizama procesa prijeskoka i mogunostima njihovog simuliranja
u laboratorijskim uvjetima.
4.3.3 Izolatori s poluvodikom glazurom
4.3.3.1 Razvoj glazura
Ako se osvrnemo na slijed dogaaja u procesu prijeskoka izolatora instaliranog u
uvjete zagaene atmosfere (Sl. 4.1), jednostavno je zakljuiti da bi ovaj problem mogao
biti eliminiran ukoliko bi povrinu izolatora uinili suhom. Kod izolatora s poluvodikom
glazurom stalno protjecanje struje malog intenziteta (reda 1 mA) omoguuje da se,
247

Visokonaponski izolatori
zahvaljujui energiji osloboenoj u takvoj glazuri (reda 0,5 N/kV sistemskog napona) i
posljedinom podizanju temperature povrine izolatora za nekoliko stupnjeva u odnosu
na temperaturu ambijenta, sprijei proces kondenzacije vode iz magle ili rose. Ove struje,
ograniene zahtjevima termike stabilnosti same glazure i gubicima energije zbog njihovog protjecanja, nisu, meutim, kadre sprijeiti proces taloenja vlage u sluaju jake
magle ili rominjajue kie. Prema tome, u takvim uvjetima i na ovim izolatorima formirat e se vlani sloj zagaenja. Ovaj sloj e, meutim, zbog protjecanja struje kroz glazuru biti kontinuirano suen. Nejednaka gustoa struje po povrini izolatora prouzroit
e formiranje suhih zona, koje e biti entirane poluvodikim slojem, omoguujui dalje
suenje preostalog mokrog sloja zagaenja. Pravilnim odabirom karakteristika poluvodike glazure mogue je sprijeiti nastanak parcijalnih lukova na nastalim suhim
zonama i tako prekinuti lanac u slijedu dogaaja koji vode ka sveukupnom prijeskoku.
Kao to smo ve kazali, J. S. Forrest je jo 1936., u svrhu poboljanja raspodjele napona du izolatora prekrivenog slojem vlanog zagaenja i snienja nivoa radiosmetnji izazvanih pranjenjima preko suhih zona, da bi Vose121 i Gillan122 tek 1946. ovu ideju uspjeno primijenili za poboljanje performansi izolatora instaliranih u uvjete zagaene
atmosfere. Kasnija usavravanja omoguila su da se dobiju dvostruko vii prijeskoni
naponi u odnosu na one kod izolatora s obinom glazurom10. Nema nikakve sumnje da
bi poluvodike glazure danas bile univerzalno primjenjivane u tehnologiji visokonaponske vanjske izolacije da se nisu pojavila ogranienja glede ivotne dobi samih glazura: u
uvjetima jakog zagaenja, tj. upravo tamo gdje ih trebamo, poluvodike glazure su doivjele deterioraciju zbog procesa elektrolitike korozije i termike nestabilnosti koja je
dovodila do pucanja glazure.
Korozija glazure dovodi do situacije u kojoj poluvodiki sloj postaje nedjelotvoran, a
iskrenje koje se pojavljuje na korodiranoj glazuri predstavlja izvor elektromagnetnih
interferencija. Kod kapastih izolatora problem predstavlja i injenica da puzajua struja
prolazei kroz cementno vezivo izmeu porculana i tuka dovodi do transporta soli, to
izaziva irenja cementa koje moe prouzroiti pucanje porculanske koljke izolatora.
Prve glazure, bazirane na oksidima gvoa i magnezija, bile su osjetljive na elektrohemijsku koroziju poluvodikih konstituenata. Kasniji pokuaji da se proizvode glazura
to e biti hemijski i elektriki stabilna doveli su do primjene titanija123. Ova glazura postigla je potrebnu otpornost na koroziju, ali je bila podlona deterioraciji prouzroenoj
pranjenjima preko suhih zona: titanij dioksid se pod ovim utjecajima preobraava u nevodljivu formu.
Slijedio je, razvoj glazure koja u poluvodikoj fazi koristi sistem kalajnog i antimonijevog oksida115. Ova glazura je pokazala veoma dobru hemijsku i elektriku stabilnost
u usporedbi s ranije koritenim metaloksidnim glazurama. Usprkos tome, kao i naknadnim poboljanjima, kako u sastavu tako i u procesu proizvodnje poluvodikih glazura,
izolatori prekriveni ovim glazurama imali su ogranienu ivotnu dob i nisu doivjeli
masovnu primjenu.
Japanska tvrtka NGK razvila je sredinom sedamdesetih godina glazuru koja se sastoji
od oksida kalaja (SnO2) i male koliine antimona (Sb5+), s dodatkom niobia (Nb2O5), u
248