ECO Umberto

Otok prethodnoga dana

Ludov! kom priam? Jadan! Kud sam stao?

Kazujem o svom bolu
tek bezumnome sprudu
litici nijemoj, gluhom vjetru... Jao!
uzvratna nema zbora
Do umnog huka mora!
GIOVAN BATTISTA MARINO, "Eco", La Lira, XIX
l
?

-Dapine

"a ipak se ponosim svojom poniznou, i budui da takva mije povlast dosuena,
gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie nae vrste
koje je pretrpjelo brodolom nasukavi se na naputeni brod."
Tako zapisa, biranim rijeima bez skruenosti, Roberto del-la Grive, po svoj
prilici negdje u srpnju ili kolovozu 1643.
Koliko je dugo ve lutao noen valovima, svezan za neku dasku, lica danju
pognuta da ga ne bi zasljepljivalo sunce, neprirodno istegnuta vrata kako bi
sebe sprijeio da pije, isuen od soli, zasigurno ve grozniav?
Pisma o tome nita ne govore, iz njih se to vrijeme doima kao vjenost, no
mora da se nije radilo o vie od dva dana, u protivnom ne bi bio preivio pod
otrim Apolonovim biem kako se sam slikovito jada - onako slab i boleljiv
kakvim se opisuje, poput ivotinje koju prirodna oskudica tjera da lovi nou.
Nije bio u stanju procijeniti vrijeme, no izgleda da se more smirilo odmah
nakon oluje to ga je bacila s palube Amarillija, a ova daska, neka vrst
splavi koju mu onaj mornar bijae nainio po mjeri, nosila ga je, gonjena
pasatima, nekoliko milja po mirnoj puini, u doba kad juno od ekvatora vlada
vrlo blaga zima, sve dok ga struje nisu dovele do zaljeva.
Bila je no, bio je zadrijemao te nije ni primijetio da se pribliava nekom
brodu, sve dok daska, snano trznuvi, nije udarila o krmu Daphne. I kako je na svjetlosti punog mjeseca - razabrao da pluta ispod nekog kosnika, uzdu
pramnice s koje su, nedaleko lanca za sidro, visjele ljestvice od ueta
l,-t
Jakovljeve ljestve, rekao bi otac Caspar!, duh mu se u trenu potpuno vrati.
Bijae to vjerojatno snaga koju donosi oaj: pokuao je ocijeniti ima li vie
daha da krikne no grlo bijae iva vatra ili da se oslobodi uadi to mu na
tijelu bijae usjekla blijedomo-dre brazde, te da se pokua uspeti. ini se da
u slinim trenucima samrtnik postaje Herkul koji davi zmiju u kolijevci.
Roberto tek nejasno spominje dogaaj, no za vjerovati je da se, budui da se
na kraju naao na pramnici, ipak na neki nain uspio uhvatiti za ljestve.
Uspinjao se vjerojatno malo pomalo, odmarajui se, iscrpio bi ga svaki trzaj,
prebacio se preko ograde, puzao po uadi, naao vrata pramnice otvorena... I
mora da ga je u tami nagon odveo do bavice na ijem je rubu, uspravivi se,
pronaao laniem vezanu alicu. Napio se koliko je samo mogao, sruivi se
potom onako sit, u pravom smislu rijei, jer je voda zacijelo bila prepuna
tolikih utopljenih kukaca da mu je mogla ujedno posluiti i kao hrana.

Spavao je vjerojatno oko dvadeset etiri sata, takav bi raun odgovarao ako
se, kao preporoen, probudio ponovno u tami. No je, dakle, bila ponovno, a ne
jo.
On je mislio da no jo traje, u protivnom, vjerovao je, nakon jednog bi ga
dana netko ve morao nai. Mjeseevo je svjetlo, prodirui s palube,
obasjavalo to mjesto, na kojem je kotao objeen iznad penice davao naslutiti
da je ovdje brodska kuhinja.
Prostorija je imala dvoja vrata, jedna su vodila prema ko-sniku, druga na
palubu. Pogledao je kroz ova druga, razabiru-i jasno kao pri dnevnom svjetlu,
dobro namjetene pripone, vitlo, jarbole sa skupljenim jedrima, nekoliko
topova to izvirivahu iz etvrtastih otvora, te profil krmnice. Uinium , no
iva mu dua ne odgovori. Naviri se zatim preko brodskih bokova i na desnoj
strani opazi, na oko milju udaljen, obris Otoka, s palmama na obali koje lako
njihae povjetarac.
Kopno tu bijae oblikovalo neku vrst malene uvale obrubljene pijeskom to se
bjelasao u blijedoj tami, no kao to to obino biva sa svakim brodolomcem,
Roberto nije mogao odrediti radi li se o otoku ili dijelu kontinenta.
8
Oteturao je prema drugom boku lae te razabrao, no ovaj put vrlo daleko,
gotovo na samoj crti obzora, vrhove nekog drugog obrisa, omeenog takoer
dvama rtovima. Sve ostalo bijae more; imao je dojam da je laa pristala u
nekom sidritu kamo je ula prolazei prostranim kanalom to razdvaja dva
kopna. Roberto zakljui da se radi, ako ve ne o dva otoka, a ono zasigurno o
jednom koji stoji ispred mnogo ireg i prostranijeg kopna. Ne vjerujem da je
pokuao s nekom drukijom pretpostavkom, uzevi u obzir da nikada nije uo za
neizmjerno iroke zaljeve u kojima se ovjeku moe uiniti da su pred njim dva
potpuno jednaka kopna. Tako je, iz neznanja o beskrajno golemim kontinentima,
nasumce pogodio.
Krasan ishod za jednog brodolomca: noge na vrstom, kopno nadohvat ruke. No
Roberto nije znao plivati, a uskoro e otkriti da na brodu nema nikakva amca
i da je struja odnijela dasku na kojoj je stigao. Tako se osjeaju olakanja
zbog izbjegnute pogibelji ve pomalo pridruivalo zaprepatenje i strah pred
tom trostrukom osamom: mora, oblinjeg otoka, i broda. Hej, ima li koga na
brodu, mora da je glasno dozivao na svim jezicima kojih se mogao sjetiti,
osjetivi odjednom kako je strano slab. Tiina. Kao da na brodu svi bijahu
mrtvi. I nikada zapravo nije - on tako izdaan u beskrajnim usporedbama
-izrazio nita doslovnije. Ili bar priblino tome - a upravo je to "priblino"
ono o emu bih elio govoriti, a ne znam odakle da ponem.
Uostalom, ve sam poeo. Jedan ovjek luta iznemogao oceanom i milostive ga
vode ga izbace na neki brod to se doima naputenim. I to kao da ga je posada
napustila upravo maloprije, jer Roberto, vrativi se s mukom u kuhinju, nalazi
tamo svjetiljku i ognjilo, ba kao da ih je kuhar tako ostavio prije nego to
je poao na spavanje. No pokraj ognjita bijahu dva kreveta, jedan povie
drugog, prazni. Roberto upali svjetiljku, obazre se uokolo i ugleda poveliku
koliinu hrane: suene ribe i dvopek, tek poneto modrikast od vlage, dovoljno
je malo ostrugati noem. Riba bijae strahovito slana, no vode je bilo na
pretek.
Mora da mu se vrlo brzo vratila snaga, ili se barem tako osjeao dok je o tome
pisao, budui da nadugako - profinjeni
literat - opisuje slasti svoje sveane zakuske, nikada Olimp na banketima
svojim slinih ne bijae imao, ambrozija slasna to za me iz bezdana morskih
se izli, neman ija smrt sad me-1 nije ivot... Ali evo to Roberto pie Dami
svojega srca:
Sunace moje sjene, svjetlosti moje noi,
zato nebo skrhalo me nije u oluji onoj to tako je gordo bijae podiglo? emu

od mora pomamna izbaviti ovo moje tijelo, kad potom u hladnoj ovoj i nesretnoj
samoi brodolom jezovit eka duu moju?
Moda, ako nebo samilosno ne poalje mi spas, Vi nikad proitati neete pismo
to sada Vam piem; iezen poput lui svjetlinom ovoga mora, oima Vaim
postat u tama, ba kao Mjesec neki to suvie, jao, u svjetlu Sunca uivae
svoga, te se putuju lagano oko naega planeta i prelaze posljednji dio
kruga, lien zrake zvijezde mu gospodarice, najprije uilji poput srpa to
odsijeca mu struk, a potom kao uljanica to sve tiim plamikom tinja, potpuno
ugasne u okrilju ova plavetnog beskraja, gdje dovitljiva priroda oblikuje
herojske grbove i zagonetno znamenje vlastitih tajni. Pogleda Vaega lien,
slijep sam jer me ne vidite, nijem jer mi ne zborite, sjeanja izgubljena jer
nema me u uspomenama Vaim.
I ivim sam, kao usijana mutna tmina i mraan plamen, utvara nejasna to duh
bi svoj, oblija vjeito ista u zlokobnoj toj borbi opreka raznih, vaem na
dar eljela dati. Spasivi ivot u ovoj drvenoj kuli, u tom uzbibanom bedemu,
zatoenik mora to od mora me uva, milou neba kanjen, skriven u dnu
dubokoga sarkofaga otvorenog svim suncima, u zranom tom podzemlju, tamnici
neosvojivoj to na svakoj mi strani nudi bijeg, ja gubim nadu da opet ugledat
u Vas jednoga dana.
Moja Gospo, ja piem Vam kao da Vam poklanjam, nedostojna li dara, ocvalu ruu
svog oaja i klonua. Pa ipak se ponosim svojom poniznou i, budui da takva
mi je povlast dosuena, gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem,
jedino bie nae vrste koje je pretrpjelo brodolom na-sukavi se na naputeni
brod.
10Ma je li to mogue? Ako je suditi prema nadnevku na tom prvom pismu, Roberto
se daje na pisanje odmah po dolasku, netom to u kapetanovoj sobi, prije nego
to e istraiti ostatak broda, pronalazi papir i pisaljku. Pa ipak, moralo je
proi neko vrijeme dok se nije oporavio, ta bijae propao poput ranjene
ivotinje. A moda je to bila tek mala ljubavna lukavost: nastoji prije svega
shvatiti kamo je to dospio, a tek zatim pie, hinei da pie odmah. Ali kako
to - budui da zna, pretpostavlja, plai se da ta pisma nikada nee stii na
odredite, te ih pie tek ne bi li dao oduka vlastitu jadu muna utjeha,
rekao bi on, no budimo oprezni da nas to ne zavede na krivi trag? Ve je
ionako teko rekonstruirati postupke i osjeaje lika koji bez sumnje gori od
istinske ljubavi, no nikad se ne zna izraava li zaista ono to osjea ili ono
to mu propisivahu pravila ljubavnoga koda - no s druge strane opet, to
zapravo znamo o razlici izmeu doivljene strasti i one izraene, i koja kojoj
prethodi? Pisao je, dakle, za sebe, ne bijae to knjievnost, pisao je uistinu
kao mladi u potrazi za neostvarivim snom, suzama brazdajui papir, ne zbog
odsutnosti voljene, koja jo prisutna bijae tek slika, nego zbog njenosti
prema sebi, zaljubljenom u ljubav...
Nalo bi se tu mnogo toga da se napie roman, no jo jednom, odakle poeti?
Ja bih rekao da je on ovo prvo pismo napisao tek kasnije, a da je najprije sve
uokolo razgledao - a to je sve vidio, ispriat e u pismima koja slijede. No
sve ako i jest tako, kako prenijeti dnevnik nekoga tko domiljatim metaforama
eli uiniti vidljivim ono to ne vidi dobro, dok samo nou tapka uokolo,
bolesnih oiju?
Roberto e rei da pati od boli u oima jo od onda kad mu je metak, za
vrijeme opsade Casalea, okrznuo sljepoonicu. Mogue, no na drugome mjestu
odaje da su mu mnogo vie oslabile od kuge. Roberto bijae sasvim sigurno
njene i krhke grade, koliko mogu naslutiti takoer i hipohondrian - ma
koliko inae bio razborit; njegova je fotofobija dijelom bila po svoj prilici
uzrokovana crnom ui, a dijelom nekom vrstom nadraa-ja, koje su moda jo
vie raspirili upravo preparati gospodina d"Igbvja.
11ini se sigurnim da je vrijeme putovanja na Amarilliju provodio neprestano
ispod palube, budui da je, ako nije zaista imao fotofobiju, morao barem

glumiti da je ima, ne bi li neprekidno drao na oku sve to se zbiva u

tovarnome prostoru. Nekoliko mjeseci u potpunome mraku ili ponekad tek uz
svjetlost petrolejske svjetiljke - a potom vrijeme provedeno na olupini,
zaslijepljen ekvatorijalnim ili, svejedno, tropskim suncem. Kad je, dakle,
doplutao do Daphne, bolestan ili ne, on ve mrzi svjetlo; provodi prvu no u
kuhinji, oporavlja se i odlazi u prvo razgledavanje tek sljedee noi, a zatim
se stvari poinju odvijati gotovo same od sebe. Dnevno ga svjetlo plai te ga
se neprestano kloni; ne samo to ga ne podnose njegove oi, nego su mu lea
zacijelo prepuna gadnih opekotina. Mjesec kojem se divi u svojim opisima kao
da ga tjei i oporavlja; danju mu se nebo ini posvuda jednakim, nou pak
otkriva nova zvijea herojske grbove i zagonetna znamenja, upravo tako, sve
je nalik na teatar: uvjeri potom sam sebe da e ovo za dugo vrijeme, moda sve
do smrti, biti njegov ivot; na papiru, kako je ne bi izgubio, oivljava
ponovno svoju Damu, i svjestan je pritom da i nije izgubio mnogo vie od onoga
to je zapravo imao.
Stane se tako, kao u majinu utrobu, sklanjati u beskrajna nona bdijenja, te
odlui pod svaku cijenu izbjegavati sunce. Moda bijae itao o onim
Uskrenicima iz Maarske, Li-vonske ili Vlake, to od sumraka do zore nemirno
tumaraju uokolo, da bi se s prvim glasom pijetla sakrili ponovno u svoje
grobnice: uloga mu se mogla initi privlanom...
Roberto je u iscrpnije istraivanje krenuo vjerojatno sljedee veeri.
Dovoljno se ve bio izvikao da moe biti siguran da na brodu doista nema
nikoga. No moglo se dogoditi - a toga se upravo bojao - da naie na leeve,
ili neki drugi znak koji bi opravdao tu odsutnost. Kretao se vrlo oprezno, no
iz pisama je teko dokuiti u kojem je smjeru poao: nazivi broda i pojedinih
dijelova te predmeta na palubi vrlo su neprecizni. Neki su mu od njih bliski,
ve bijae uo kako ih mornari spominju; drugi su mu opet potpuno nepoznati te
ih opisuje onako kako ih vidi. No i za poznate predmete - a napominjem da
posadu Amarillija bijahu inile naplavine sa svih sedam mora
12
- od jednoga bi mornara uo francuski izraz, od drugoga ho-landski, od treega
engleski. Ponekad tako kae staffe - kako ga bijae valjda nauio doktor Byrd
- za male jarbole; teko je razumjeti zato se jednom nalazi na kasaru ili
krmnici, a drugi put opet na stranjem gagliardu, to je francuska posueni-ca
za istu stvar; koristi se izrazom sabordi, a to mu rado doputam, jer me
podsjea na knjige o mornarima koje sam itao kao djeak; govori zatim o
parrocchettu, to je za nas jedno od jedara prednjeg jarbola, no budui da je
za Francuze per-ruche gornje jedro stranjeg jarbola, ne zna se pouzdano na
to misli kad kae da stoji ispod paroketa. Da i ne spominjem da krmni jarbol
ponekad naziva artimon, prema francuskom; no to li mu samo znai mizzana, to
je za Francuze prednji jarbol, ali ne i za Engleze, iji mizzenmist znai
krmni jarbol, kako Bog zapovijeda. A gronda se vjerojatno odnosi na ono to mi
zovemo izljevnicom. Svega toga na kraju ima toliko da sam odluio postupiti
ovako: nastojat u proniknuti u ono to smjera, a potom upotrijebiti izraze
koji su nama najblii.
Uzmimo dakle da je te druge noi, nakon to je u kuhinji pronaao jo jednu
priuvu hrane, Roberto nekako, na svjetlu mjeseine, zapoeo ispitivati uzdu
i poprijeko samu palubu.
Sjetivi se pramca i zaobljenih bokova to ih je prethodne noi tek nejasno
razabrao, promatrajui usku palubu, oblik krmnice i zbijenu okruglastu krmu, i
usporeujui sa Amaril-lijem, Roberto zakljui da je Daphne takoer jedan
holandeki ttuyt, ili flute, fluste, flyboat ili fliebote, kako ve razliito
nazivahu one prijevozne brodove srednje zapremnine, oboruane obino s desetak
topova, tek za mirnu savjest u sluaju gusarskog napada, kojima je, s obzirom
na dimenzije, bila dovoljna posada od dvanaestak mornara, ali su mogli ukrcati

mnogo vie putnika ako bi se zaboravilo na udobnosti ve same po sebi gotovo

nikakve. Leajevi bi se nagomilali posvuda tako da se o njih spoticalo, a da
nije bilo dovoljno vjedara eto zaas velikog pomora od najrazliitijih
zaraznih klica. Fluyt, dakle, no neto vei od Amarillija, palube gotovo
svedene na samu reetku, kao da je kapetan upravo nastojao omoguiti svakom
jogunastijem valu da brod napuni vodom.
13
U svakom sluaju, to to je Daphne bila fluyt bijae prednost; raspored
odreenih mjesta bio je Robertu donekle poznat. Na primjer, u sreditu palube
morala bi se nalaziti velika alupa, amac koji je u stanju primiti cijelu
posadu s kompletnom opremom: i to to je nije bilo davalo je naslutiti da je
posada negdje drugdje. No Roberta to nije umirivalo: posada nikad ne ostavlja
brod bez nadzora, na milost i nemilost valova, pa makar bio usidren,
skupljenih jedara, u potpuno mirnom zaljevu.
Te se veeri odmah uputio prema krmnome boku, otvorio vrata krmnice oprezno i
kolebljivo kao da nekoga mora upitati za dozvolu... Pokraj ruda kormila opazi
kompas koji pokazivae da se kanal izmeu ona dva kopna protee s juga prema
sjeveru. Nae se zatim u prostoriji koju bismo danas nazvali dnevnim boravkom,
u obliku slova L; jedna ga vrata uvedoe u kapetanovu sobu, sa irokim oknom
iznad kormila i bonim izlazima na trijem. Na Amarilliju je komandna komora
bila odvojena od sobe u kojoj je kapetan spavao; ovdje se meutim inilo da se
htjelo osloboditi mjesta za neto drugo. I zaista, dok lijevo od boravka
bijahu smjetena dva sobika za asnike, desno se protezala jo jedna
prostorija, gotovo vea od kapetanove; u dnu se nalazio skroman leaj, no sve
ostalo bilo je ureeno kao radni prostor.
Stol je bio pretrpan razliitim kartama kojih je, inilo se Robertu, bilo
mnogo vie nego to je neophodno za plovidbu. Bijae to poput radnog mjesta
nekog uenjaka; uz karte je tu bilo nekoliko dvogleda, jedan lijepi mjedeni
astrolab to isijavae riastim sjajem kao da je sam izvor svjetla; armiralna
sfera privrena na plohu stola, razbacani listovi papira prepuni svakojakih
rauna te jedan pergament s ucrtanim crnim i crvenim krugovima - Robertu se
crte uini poznatim te se sjeti da je sline kopije ali prostije izradbe
vidio na Amarilliju, a prikazivale su Regiomontanusove crtee pomrina
Mjeseca.
Vrati se u komandnu komoru: kad bi se izilo na trijem moglo se sasvim dobro
vidjeti Otok, moglo se - pisae Roberto - nepogreivou leopardova oka
vidjeti njegovu tiinu. Sve u svemu, Otok je bio tu kao i prije.
Mora da je na brod prispio potpuno gol: drim da je prva
14stvar koju je uinio, onako sav pun naslaga morske soli, bila da se dobro u
kuhinji opere, a da se pritom uope nije zapitao je li to moda jedina voda na
brodu; a zatim je vjerojatno u nekom kovegu pronaao jedno dobro kapetanovo
odijelo, ono to se obino uva za iskrcavanje na konanom odreditu. Moda se
ak samodopadno epirio u toj odori zapovjednika, te je jo nedostajalo da
navue izme, pa da se ponovno osjeti u svom elementu. Tek tako, dolino i
pristojno odjeven - a ne s izgledom izmodena brodolomca - astan ovjek moe
slubeno postati vlasnikom naputenog broda i ne mora vie osjeati kao
prijestup nego kao puno svoje pravo sljedei svoj korak: potrai po stolu i
opazi, pokraj tintarnice s gujim perom, otvoren i kao napola prekinut,
brodski dnevnik. Ve prva mu stranica otkrije ime broda, no ostatak bijae
nerazumljivi slijed s rijeima poput anker, passer, sterre-kyker, roer, i malo
mu je vrijedilo to je doznao da je kapetan bio Flamanac. Ipak, u posljednjem
retku bijae zapisan nadnevak od nekoliko tjedana ranije, a nakon jo nekoliko
nerazumljivih rijei isticahu se, podvuene, latinske rijei: pestis, quae
dicitur bu-bonica.
Eto napokon nekog traga, neke nagovijesti objanjenju. Na brodu je izbila

epidemija. Roberta to otkrie ne uznemiri: on je kugu imao prije trinaest

godina, a poznato je da onaj tko je prebolio tu zaraznu bolest stekao kao neku
vrst pomilovanja, kao da se ta zmija ne usuuje uvui drugi put u kria onome
tko je jednom bijae ukrotio.
S druge pak strane, taj znak nije objanjavao mnogo i samo je ostavljao
prostora novim brigama. Neka bude, svi su mrtvi. Ali ne bi li se onda morali
nai, razbacani u neredu po palubi, leevi bar onih posljednjih, ako
pretpostavimo da su oni one koji prvi bijahu podlegli dostojno pokopali u
morskim valovima?
Nedostajala je alupa: oni posljednji, ili pak svi, sklonili su se broda. to
li je to brod pun okuenih moglo uiniti mjestom nesavladive opasne prijetnje?
Mievi, moda? Uini se Robertu da je u ostrogotskom kapetanovu rukopisu
razabrao neku rije kao rottnest, takorina, poljski takor, onaj iz odvodnih
kanala - u hipu se okrenu podiui svjetiljku spreman da
15
opazi kako je neto skliznulo uza zid i zauje ono poznato sk-vianje od kojeg
mu se na Amarilliju ledila krv u ilama. Sjeti se, najeivi se, kako mu je
jedne veeri, bijae upravo padao u san, jedno dlakavo bie lako okrznulo
lice; na njegov uasnuti krik bijae odmah dotrao doktor Byrd. Svi su ga
ostali kasnije ismijali: i na brodu bez kuge mieva ima koliko i ptica u umi,
na mieve jednostavno treba zaboraviti svatko tko se eli otisnuti na more.
Meutim, barem ovdje u krmnici, od mieva ni traga ni glasa. Moda su se svi
do jednog pritajili u dnu lae, s onim svojim oima to se crvenkastim sjajem
krijeseu mraku, vrebajui na svjee meso. Da su mievi tu, ree Roberto sam
sebi, to bi se odmah vidjelo. Ako su to normalni mievi, i u normalnom broju,
moda bi ak bio mogu nekakav suivot. A to bi drugo mogli biti, zapravo?
Pitanje je bilo tu, no nije na njega elio odgovoriti.
Roberto pronae puku, neku ogromnu sablju i podugaak no. Bijae neko
vojnik: puka bijae jedna od onih cali-vera - kako ih nazivahu Englezi kojima se moglo nianiti bez postolja; provjeri je li okida u redu, vie za
svaku sigurnost, nego to bi zaista namjeravao samom satrti opor mieva; za
pojas ak zataknu no od kojeg, to se mieva tie, nikakve koristi.
Odlui istraiti itav trup broda, od pramca do krme. Vrativi se u kuhinjicu,
sie stubama to se sputahu tik uz preke kosnika te ue u podnicu ili
ostavu, ini mi se gdje bijae nagomilana sva sila ivenih namirnica,
oigledno spremljenih za prilino dugu plovidbu. No budui da se sve nisu
mogle odrati za vrijeme itava putovanja, posada se, na nekom gostoljubivom
tlu, po svoj prilici nedavno, bila ponovno opskrbila.
Bilo je tu koara s ribom, nedavno nadimljenom, piramida kokosovih oraha te
baava s gomoljaama nepoznata oblika ali jestiva izgleda, i oito kadrih da
podnesu dugo uvanje. Pa onda voe, onakvo kakvo je Roberto viao na
Amarilliju nakon prvih pristajanja u tropskim krajevima, takoer otporno na
kvarenje: bijae bodljikavo i tvrde kore, no otar je miris obeavao dobro
zatieno meko meso i skrivene slatkaste sokove.
16A vjerojatno su od nekih otonih plodova potjecale i one vree sivog brana
to mirisae na sadru; od njega se vjerojatno pekao i kruh koji ga okusom
podsjeti na one bezukusne bljutave kvrge to ih Indijanci Novog Svijeta
nazivahu krumpirom.
U dnu prostorije ugleda jo desetak bavica sa slavinom. Otvori prvu; bijae
voda jo neustajala, naprotiv, izgledae kao da je nedavno donesena i
tretirana sumporom da bi odrala svjeinu. Nije je bilo mnogo, no nraunajui
da e i voem moi gasiti e, zakljui da se na brodu zaista moe zadrati
prilino dugo. Pa ipak, ta otkria, umjesto da ga ohrabre to na tom brodu
nee umrijeti od gladi, jo ga vie zabrinue - kao to to obino biva sa
melankolinim duama koje u svakom nagovjetaju sree vide siguran znak njenih

zlokobnih posljedica.
Nasukati se na naputeni brod, sluaj je ve sam po sebi udan i neprirodan,
no kad bi barem taj brod bio naputen od ljudi i od Boga kao neupotrebljiva
olupina, bez plodova prirode i djela ljudskih ruku koji ga ine tako poeljnim
boravitem, sve bi se uklapalo u red stvari i u mornarske kronike; no nai ga
ovako, ureena kao za nekog dragog i dugo oekivanog gosta, poput neke laskave
ponude, to je poelo zaudarati na sumpor, jo jae nego ona voda, tu mora da
neastivi plete svoje prste. Robertu padoe napamet bajke koje mu bijae
pripovijedala baka, pa zatim one u neto dotjeranijoj prozi to se itahu u
parikim salonima, gdje princeze izgubljene u umi ulaze u neku peinu i tamo
nalaze raskono ureene sobe s krevetima i baldahinima, s ormarima prepunim
skupocjenih haljina ili ak sveano prostrt stol... I zna se, u posljednjoj
odaji obino eka strano otkrie podvale nekog pakosni-ka koji bijae
namjestio stupicu.
Dodirnu jedan kokosov orah pri dnu gomile, ravnotea naslaganih plodova narui
se u trenu i ekinjaste prilike strmoglave se poput lavine prema njemu, kao
takori koji pritajeno vrebahu negdje u mraku ili poput imia to se
naglavce vjeaju po gredama na stropu da bi u pogodnom asu nasrnuli na njega
uspinjui mu se po tijelu i njuei mu lice slano od znoja.
Valjalo se uvjeriti da se ne radi o aroliji: Roberto je na putovanju nauio
kako se postupa s prekomorskim plodovima.
17
Posluivi se ogromnim noem kao sjekirom, jednim udarcem rasjee napola jedan
kokosov orah te ispije svjeu tekuinu; razlomi potom ljusku i ogloe slasno
meso skriveno ispod kore. I jedno i drugo bijae toliko ukusno da neodreeni
dojam da se radi o klopci poprimi jo vee razmjere. Moda je, ree sam sebi,
ve rtva obmane, uiva u orasima, a zapravo zubima hvata glodavce, ve vie
ne vidi razlike, uskoro e se njegove ruke istanjiti, iskriviti i dobiti
pandice, tijelo e mu se prekriti grubim hrapavim maljama, leda e mu se u
luku saviti i bit e u zlokobnoj sveanoj ceremoniji primljen meu kutrave
stanovnike te Aherontove barke.
No - i da zavrimo s tom prvom noi - jo jedna je jeziva opomena morala
iznenaditi istraivaa. Kao da je buka sruenih kokosovih oraha probudila neke
uspavane stvorove, on zau, negdje iza pregrade to razdvajae ostavu od
ostatka potpalublja, ako ve ne pravo skvianje, a ono neko pijukanje, tiho
cvrkutanje, grebanje apa. Ipak je to dakle neka zasjeda, nona bia upravo
imaju sastanak u nekom skrovitom gnijezdu.
Roberto se zapita ne bi li se, s pukom u ruci, morae odmah odvaiti i krenuti
na taj Armagedon. Srce mu drhtae, optuivae sam sebe za kukaviluk, rekne
sam sebi da e se ionako, bilo to noas ili bilo koje druge noi, prije ili
kasnije morati suoiti s Njima. Kratko je oklijevao, vratio se zatim na palubu
i na svoju veliku sreu vidio votanoblijedi sjaj zore kako pue po metalu
topova koje dotad bijae milovao mjeseev odsjaj. Rada se dan, ree sebi s
olakanjem, a njegova je dunost da izbjegne svjetlo.
Poput jednog od onih Uskrenika iz Maarske pretri poprijeko palubu i vrati
se u krmnicu, ue u sobu - sada ve svoju - zabarikadira dobro vrata, zatvori
izlaze na galeriju, namjesti oruje nadohvat ruke i pouri zaspati da sluajno
ne bi vidio Sunce, tog krvnika to bradvom svojih zraka odsijeca vratove
sjenama.
Uznemiren, usne svoj brodolom, a sanjao ga je kao to sanja svaki umno darovit
ovjek, to ak i u snovima, a pogotovo ovakvim, smatra potrebnim da svaki
pojam, svaku zamisao
18uljepa biranim rijeima, da ih oivi naglascima, zgusne zagonetnim
povezivanjem, da im osvrtima i razmatranjima dade dubinu ili ih uzvisi
emfatinim zanosom, da ih prikrije aluzijama i raznim pretvorbama istana i

profini.
Pretpostavljam da u ona vremena, i na tim morima, bijae mnogo vie brodoloma
nego sretnih povrataka u luku; no kome je prvi put, takvo iskustvo postaje
zacijelo izvorom neprestanih nonih mora, koje mata i navika tonog poimanja
i vjernog zamiljanja ini slikovitim poput Posljednjeg Suda.
Jo od prethodne veeri zrak bijae kao prehlaen i inilo se kao da nebesko
oko, prepuno suza, ne uspijeva vie dopustiti pogledu da segne dokle dopiru
valovi. Kist prirode bijae ve izblijedio crtu obzora te ocrtavae tek
nejasno udaljenost kopna.
Roberto, ija je utroba ve predosjeala skoranji potres, baci se na leaj,
ve ziban kiklopskom dadiljom; zadrijema izmeu nemirnih snova to ih sanja u
snu o kojem pripovijeda, i primi u svoja njedra kozmiki spjev svakojakih
udesa. Budi se od tutnja gromova i krikova mornara, bujica vode preplavi mu
leaj, doktor Byrd naviri se u trku viui mu neka se brzo skloni gore na
palubu i uhvati za bilo to to stoji bar malo vre od njega samog.
Na palubi zbrka, jauk, tijela to lete u more kao boanskom rukom uzdignuta.
Roberto se vjea za stranju stranu krmenog jedra ako sam dobro razumio, sve
dok se ovo, munjama rastrgano, ne slomi; kri jarbola stade oponaati
zakrivljenu putanju zvijezda i Roberto se nae, kao iz prake izbaen, u
podnoju glavnog jarbola. Tada mu neki mornar dobra srca to se bijae vezao
za jarbol, ne mogavi mu napraviti mjesta, dobaci jedno ue viknuvi neka se
privee za istavlje-na vrata pramnice; i bila je prava srea za Roberta to
ona, zajedno s njim nametnikom, odmah otkliznue uz ogradu, jer se u
meuvremenu onaj jarbol slomi po sredini i jedna od motki okomito se srui
raspolovivi glavu onome dobrotvoru.
Kroz neki otvor u boku lae Roberto vidi, ili sanja da je vidio, ciklade sjena
to se gomilaju pri svakoj munji, kako lutajui krstare valovitim poljima, to
mi se ini poneto prevelikim ustupkom sklonosti precioznim citatima. No,
ukratko,
19
Amarilli se naginje na stranu brodolomca spremnog na brodolom, i Roberto sa
svojom daskom sklizne u neki ponor ponad kojeg, silazei, ugleda Ocean kako
slobodno uzlazi hinei vr-letne hridi; kroz zamuene trepavice vidje kako
izviru sruene Piramide, osjeti se vodenim kometom to bjei du staze tog
vrtloga mokrih nebesa. Dok s lucidnom nestalnou sijeva svaki val, ovdje
zavija neka para, ondje pak, otvarajui novi izvor, u-bori neki vir.
Neodoljivi ar pomahnitalih meteora poput melo-dijske pratnje uskomealom
zraku prepuklom od grmljavine; nebo je stalna mijena udaljenih svjetala i
mlazova guste tame, i Roberto kae da bijae vidio Alpe pokrivene pjenom
izmeu klizavih brazdi ija se pjenuava kresta pretvara u plodove ljetine, i
Cereru okienu cvijeem u odsjaju safira, i na mahove zagluujuu lavinu
opala, kao da je kormilo preuzela Prozerpi-na, vladarica podzemlja, izagnavi
sa zemlje plodorodnu majku.
I usred tih zvijeri to oko njega riu unezvjereno lutajui, dok vrije
srebrnasta sol u uzburkalu jadu, Roberto se odjednom prestane diviti
predstavi, postaje posve beutan glumac, izgubi svijest i dalje vie ne zna
to se s njim dogodilo. Tek e kasnije, sanjajui, pretpostaviti da se daska,
kao po nekoj milostivoj naredbi, ili nagonom to ga posjeduje sve to pluta,
bijae uskladila s tim guslama, i kako bijae sila, isto tako prirodno uzae,
umirivi se u ritmu neke lagane sarabande -budui da se u bijesu prirodnih
sila rue pravila svakog uglaenog plesnog slijeda - i udalji se u sve irim
krugovima od pupka vrtuljka, u koji se pak strovali, areni zvrk u rukama
sinova Eolovih, nesretni Amarilli, kosnika upravljena u nebo. I s njim svaka
iva dua to tamo se bijae zatekla: idov to mu sudbina eto dodijeli da u
nebeskom Jeruzalemu potrai onaj zemaljski do kojeg vie ne moe stii;
malteki vitez zauvijek odvojen od otoka Escondide, doktor Byrd sa svojim

vjernim pratiocima i - milou dobrostive prirode napokon izbav-Ijen od melema

medicinskog umijea - onaj bijedni pas prepun zagnojenih ireva, o kojem
uostalom nisam jo dospio govoriti, budui da Roberto o njemu pie tek mnogo
kasnije.
No sve u svemu, nagaam da su none more i oluja uinile Robertov san
osjetljivim i lakim, spavao je poput ratnika: kra20tak bi nemiran drijeme slijedilo dugo napeto bdijenje. I doista, pomirivi
se s milju da je vani dan, utjeen injenicom da svjetlo tek neznatno moe
prodrijeti kroz mutna stakla krm-nice; pouzdajui se u to da postoje neke
unutranje stube kojima e moi sii u potpalublje, skupi hrabrost, uze
ponovno oruje i krenu, s odvanom bojazni, u istraivanje porijekla onih
nonih zvukova.
Zapravo, ne krenu odmah. Molim da mi se oprosti, ali upravo Roberto,
pripovijedajui Dami, sam sebi proturjei - znak da ne pripovijeda potanko
redom ono to mu se dogodilo, nego eli sastaviti pismo kao priu, ili kao
dnevnik nabacanih biljeki koje bi mogle posluiti i za pismo i za priu, pa
pie bez prethodne odluke to e od toga kasnije odabrati, crta, da se tako
izrazim, pijune svoje ahovske ploe a da ne odredi unaprijed koje e figure
pomicati i na koji e ih nain uope rasporediti.
U jednom pismu kae kako je iziao da bi krenuo u pustolovinu u potpalublje.
No u jednom drugom pie opet kako ga je, netom probuena prvom jutarnjom
svjetlou, iznenadio neki udaljeni koncert. Zvui bez sumnje dopirahu s
Otoka. Robertu ponajprije padne na um slika opora domorodaca to se skupljaju
i guraju u dugake kanue da bi se ustremili na brod, te vrsto stisne puku;
zatim mu se koncert uini i ne ba tako borben.
Bijae zora, sunce jo nije udaralo o stakla; pode na galeriju, osjeti miris
mora, odkrinu prozorski kapak i jedva otvorenih oiju, gotovo mirei, pokua
pogledom dokuiti obalu.
Na Amarilliju, gdje danju nije izlazio na palubu, Roberto bi sluao kako
putnici priaju o zaarenim zorama to plamte kao da Sunce gori od
nestrpljivosti da zrakama prostrijeli svijet: ovdje meutim vidje, bez
razoaranja, tek pastelne boje: nebo pjenuavo od tamnih oblaka jedva
iskrzanih biserjem, dok se neka nejasna nijansa, jedva zamjetno ruiasta
lagano uspinjala iza Otoka, nalik na zagasito modru mrlju na nekom grubom
papiru.
No ta mu je gotovo nordijska paleta bila dovoljna da shvati kako profil to mu
se prethodne noi inio jednolikim oblikuju
21zapravo obodi breuljka to strmim nagibom zavrava na obalnom pojasu
obraslom drveem visokih debala, ispred kojih u vijencu palme obrubljuju
bijeli al.
Pijesak je polagano postajao sve sjajniji, a du rubova se tu i tamo
zamjeivahu kao neki ogromni pauci, balzamirani u trenu dok bijahu prema vodi
pomicali svoje kotunjave udove. Robertu se izdaleka uine nekakvim "putujuim
raslinjem", no u tom ga trenutku ve suvie iv odsjaj pijeska natjera natrag
u zaklon.
Otkrije da se tamo gdje bi ga oi izdavale, sluhu moglo vjerovati, te se
potpuno pouzda u sluh; zatvorivi gotovo sasvim prozorske kapke, nauli ui na
te udne zvukove to dopirahu s kopna.
Iako na svom rodnom breuljku bijae mnogo puta doivio zoru, shvati da
zapravo po prvi puta u svome ivotu doista uje kako pjevaju ptice; u svakom
sluaju nikad ih jo ne bijae uo ni u tolikom broju niti toliko razliitih.
Na tisue njih pozdravljalo je izlazak Sunca: uini mu se da kroz krijetanje
papiga razabire slavuja, evu, beskrajno mnogo lastavica, te ak otru tananu
graju zrikavca i cvrka, pitajui se pritom uje li on to zaista ba te
ivotinjske vrste ili moda kakvu njihovu brau s antipoda... Otok bijae
daleko, no inilo mu se da ti zvukovi donose sa sobom miris bosiljka i

naranina cvijeta, kao da je itav zaljev natopljen predivnim nekim parfemom a osim toga, sjeti se da mu je gospodin d"Igbv priao kako je tijekom jednog
od svojih putovanja prepoznao blizinu kopna upravo po prelijetanju mirisnih
estica to ih donaahu vjetrovi...
No dok je njuei ulio ui prema tom nevidljivom mnotvu, kao da izmeu
zubaca na vrhu dvorca ili kroz proma-tranicu neke utvrde promatra vojsku to
se glasno mrmorei u luku razmjeta u dolini izmeu blagih padina breuljka i
kanala to titi zidine, uini mu se odjednom da ve bijae vidio to to
sluajui sada zamilja, i pred tim beskrajem to ga opsjedae opsjednutim se
osjeti, i neki ga instinktivni poriv gotovo nagna da uperi puku. Bijae to u
Casaleu, a pred njim se razastrla panjolska vojska, s bukom svojih teretnih
kola i zveckanjem oruja; uo je tenorske glasove gospodara dvorca,
22graju Napoletanaca, otro i grubo gunanje njemakih plaenika, a negdje iz
pozadine dopirae do njega, ublaen, pokoji zvuk trublje, i poneki prigueni
hitac iz puke, klok, pof, taa-pum, poput muara to se obino uju na dan
neke svetkovine.
Kao da se njegov ivot bijae dogodio izmeu dviju opsada, jedna na sliku i
priliku drugoj, s jedinom razlikom to je sada, kad se zatvorio taj krug od
vie od jednog desetljea, rijeka oko dvorca, takoer dodue krunog oblika,
bila isuvle iroka da bi inila moguim bilo kakav izlaz, Roberto je ponovno
proivljavao one kasalske dane.
23
2.
O onom sto se dogodilo
IA
J svojih esnaest godina ivota prije ljeta 1630. Roberto daje naslutiti vrlo
malo. Navodi tek uzgred neke dogaaje iz prolosti, i to samo kad mu se ini
da oni pokazuju neku vezu sa njegovom sadanjou na Daphne, pa je kroniar
njegove jogunaste kronike prisiljen vrebati po skrivenim zakucima i naborima
njegovih rijei. Kad bi slijedio njegova nacifrana prenemaganja bio bi poput
autora to, ne bi li to vie otegao otkrivanje ubojice, itatelju daje tek
vrlo oskudne indicije i esto ga navodi na krivi trag. I tako moram tu i tamo
izmamiti neki znak, natuknicu, poput kakva dounika ugrabiti neki mig.
Obitelj Pozzo di San Patrizio pripadala je sitnom plemstvu i posjedovala
prostrano imanje della Griva uz samu granicu aleksandrijske pokrajine u to
doba dijelom milanskog vojvodstva, dakle pod vlau panjolaca, no zbog
politike geografije ili vlastita duhovna i moralno-idejna uvjerenja bijae
ostala u zavisnosti markiza od Monferrata. Otac - koji je sa svojom enom
govorio francuski, sa seljacima na dijalektu a talijanski sa strancima - kad
bi razgovarao s Robertom izraavao se na razliite naine, ve prema tome je
li ga poduavao nekom potezu maem ili ga vodio na jahanje po poljima psujui
na ptice to mu upropatavahu ljetinu. Djeak je inae provodio svoje vrijeme
bez prijatelja, matajui o dalekim krajevima dok bi s dosadom tumarao
vinogradima, o lovu na sokole dok bi hvatao crne pitalice, o borbama sa
zmajem dok bi se igrao sa psima, o skrivenu blagu dok bi istraivao odaje
njihova malena ili ogromna dvorca, kakav ve bijae. Raspirivahu mu to duhovno
skitnitvo razni viteki romani i poeme to ih je pokrivene prainom nalazio u
junoj kuli.
24
Ne bijae dakle neobrazovan, imao je ak i kunog uitelja, pa bilo to i samo
dijelom godine. Jednog karmelianina, za kojeg se prialo da bijae putovao
istokom gdje se - esto bi to, prekriivi se, promrmljala njegova majka navodno preobratio u muslimana, koji bi dolazio jednom godinje na imanje,

zajedno s jednim slugom i etiri sitne mazge natovarene knjigama i svakojakim

svescima, te bi ovdje boravio tri mjeseca. emu je poduavao svoga uenika, to
ne znam, no po dolasku u Pariz Roberto je odmah ostavio stanovit dojam, i kako
bilo da bilo, lako i brzo usvajao sve to bi uo.
O tome se karmelianinu zna samo jedna jedina stvar, i nije sluajno da se
Roberto osvre upravo na nju. Jednog se dana naime, istei sablju, stari
Pozzo bijae posjekao i, bilo da oruje bijae zaralo, bilo da je bio
povrijeen posebno osjetljiv dio ruke ili prstiju, rana mu zadavae neizdrivu
bol. Tada karmelianin uze sjeivo, pospe ga prakom to ga uvae u nekoj
kutijici, i idueg trena stari se Pozzo ve zaklinjao da osjea olakanje.
injenica je zatim da je sutradan rana ve zarastala.
Karmelianin je uivao u opem udivljenom uenju te ree kako mu je tajnu te
tvari povjerio neki Arapin, a radilo se o lijeku mnogo monijem od onog to
kranski spagiriari nazivahu unguentum armarium. Kad ga potom zapitae kako
to da se praak ne stavlja na ranu nego na oruje koje ju bijae prouzroilo,
on odvrati da tako djeluje priroda, u ije se najvee snage ubraja univerzalna
simpatija koja omoguuje djelovanje na daljinu. I doda da je, ako im je u to
teko povjerovati, dovoljno da se prisjete magneta, koji je kamen to na sebe
privlai strugotine metala, ili golemih planina punih gvozda kojima je
prekriven sjever naeg planeta, koje pak privlae iglu kompasa. Tako i mast za
oruje, vrsto prianjajui na sablju, privlai ona svojstva eljeza koje je
sablja ostavila u rani i koje prijee njeno iscjeljenje.
Nijedno stvorenje koje u djetinjstvu bijae svjedokom neemu slinom ne moe a
da ga to ne obiljei za itav ivot, a vidjet emo uskoro kako je Robertova
sudbina bila odreena upravo privlanou koju su za njega imale privlaive
moi praaka i pomada.
25S druge strane, to ipak ne bijae najznaajniji dogaaj Ro-bertova
djetinjstva. Postoji jedan drugi, i to, pravo govorei, ne tek epizoda, ve
kao neka vrst pripjeva kojeg je djeak sauvao u mutnom sjeanju. Dakle, ini
se da bi ga otac, koji bez sumnje bijae sinu privren iako s njim postupae
prilino otro, s mualjivom grubou svojstvenom ljudima iz tog kraja, esto
- i to posebno u njegovih prvih pet godina ivota - esto znao podii uvis
ponosno uzviknuvi: "Ti si moj prvijenac!" Nita neobino, doista, osim jedne
male pogreke, jedne male suvinosti, ako uzmemo u obzir da Roberto bijae
jedinac. Sve bi bilo u redu da se Roberto nije, odrastajui, stao prisjeati
ili je sam sebe uvjerio u to sjeanje kako je na ta napadna oitovanja oinske
radosti majino lice poprimilo izraz neodluan izmeu uznemirenosti i veselja,
kao da otac, izgovarajui tu reenicu, istina, ini neto lijepo, no kao da
joj je istovremeno njeno neprestano ponavljanje u dui budilo neku davno
uspavanu ili utianu tjeskobu. Robertova je mata dugo poigravala oko tona
toga usklika, zakljuivi na kraju da otac to nije izgovarao kao neku sasvim
bjelodanu tvrdnju, nego kao neku novu jo neuvenu objavu, naglaavajui ono
"ti", kao da eli rei "ti, a ne netko drugi, ti si moj prvoroeni sin."
Ne netko drugi ili ne onaj drugi? U Robertovim pismima pojavljuje se esto
poneka aluzija na nekakvog Drugog koja ga neprestano opsjeda, a ini se da mu
se upravo tada, kad je u to sam sebe uvjerio, rodila ideja a o emu bi i moglo
matariti dijete izgubljeno izmeu kulapunih imia, vinograda, gutera i
konja, smeteno i zbunjeno u ophoenju sa seljaiima to mu bijahu nedorasli
vrnjaci, i koje, kad ne bi slualo bakine, slualo bi bajke onoga
karmelianina? da negdje po svijetu tumara neki brat kojeg nikad ne bijae
upoznao, i koji je, budui da ga se otac odluio odrei, morao biti loe i
nepoudne naravi. Roberto bijae najprije premalen a kasnije odvie stidljiv
da bi se upitao dolazi li mu taj brat s oeve ili majine strane a u oba bi se
sluaja nad jednog od roditelja nadvila sjena nekog starog neoprostivog
grijeha: kako bilo da bilo, postojao je brat, na neki je nain moda
natprirodni bio zacijelo neemu kriv im ga bijahu odbacili, i zbog toga je

sigurno mrzio njega, Roberta, mezimca.

26
Sjena toga brata protivnika kojeg je, bez obzira na sve, ipak elio upoznati,
kako bi ga volio i kako bi ga naveo da on zavoli njega pomuivao bi mir
njegovih djeakih noi; kasnije, ve kao mladi, prelistavao bi u biblioteci
stare sveske ne bi li naao skriven, tko zna, kakav portret, rodni list, izvod
iz upe, neku ispovijest koja e objasniti. Tumarao bi potkrovljima otvarajui
stare krinje pune odijela pradjedova, zaralih odlija, naao bi pokatkad
maurski bode, zastajao bi askom da zbunjeno i kolebljivo drhtavim prstima
ispita neku pletenu kouljicu koja zasigurno neko bijae ovijala maleno
dijete, no tko zna je li to bilo prije nekoliko godina ili nekoliko stoljea?
Kako je vrijeme odmicalo, bijae on tom izgubljenom bratu ak i ime nadjenuo,
Ferrante, te mu stao pripisivati sitne prekraje zbog kojih nepravedno bijae
optuen, kao kraa kolaa, na primjer, ili neopravdano putanje psa s lanca.
Ferrante, povlaten svojim ponitenjem i svojom nevidljivou, djelovao je
njemu iza lea, a on se sakrivao iza Ferrantea. tovie, malo pomalo navika da
okrivljava nepostojeeg brata za ono to on, Roberto, nije nikako mogao
uiniti, pretvorila se u lo obiaj da ga tereti i za ono to je zaista uinio
i zbog ega je osjeao kajanje.
Roberto zapravo nije lagao drugima: radilo se zapravo o tome da je, negdje u
tiini izdravajui kaznu za svoje nepodoptine, s bujicom suza sapetih u
grlu, uspijevao sam sebe uvjeriti u vlastitu nevinost i osjetiti se rtvom
okrutne nepravde.
Jednom je, na primjer, da bi isprobao novu sjekiru to je kova bijae netom
isporuio, a djelomino i iz inata zbog neke ne znamvkakve nepravde to
smatrae da mu je uinjena, Roberto oborio jedno mlado stabalce, vokicu to
je otac bijae posadio polaui velike nade u nadolazee sezone. Kad je postao
svjestan ozbiljnosti svoje budalatine, Roberto stade zamiljati strahovite
posljedice, od kojih najblaa bijae da e ga prodati Turcima, to bi znailo
doivotno veslanje na njihovim galijama, te se ve stao spremati da pobjegne
od kue i provede ostatak ivota kao umski razbojnik. U potrazi ipak za nekim
opravdanjem, jednostavno je sebe uvjerio da onaj tko je posjekao vokicu nije
mogao biti nitko drugi nego Ferrante.
27Otac, meutim, otkrivi nedjelo, okupi sve djeake s imanja te ree da e
krivcu, eli li izbjei njegov bezgranini bijes, biti mnogo bolje da sam
prizna. Roberta tu obuzme osjeaj sa-milosne plemenitosti: kad bi okrivio
Ferrantea, siromaak bi doivio samo jo jedno novo izopenje; naposljetku,
nesretnik je inio zlo ne bi li nekako ublaio svoju naputenost siroeta,
pozlijeen prizorom vlastitih roditelja koji drugog obasipaju milovanjem...
Istupio tako korak naprijed i, drui od straha i ponosa, rekao kako ne eli
da netko drugi bude okrivljen umjesto njega. Tvrdnja, iako to zapravo nije
bila, bijae uzeta kao priznanje. Otac se, uvijajui brk i pogledavajui
majku, mrzovoljno nakaslja te izjavi kako nema sumnje da je zlodjelo vrlo
teko i kazna neizbjena, no kako ne moe a da ne cijeni to mladi "gospodin
della Griva" potuje ast drevna obiteljskog obiaja i kako tako i prilii
ponaati se jednome plemiu, pa makar mu bilo samo osam godina.
Zatim presudi da Roberto nee moi poi u posjet roacima u San Salvatore,
uobiajen polovinom kolovoza, to jamano bijae bolna kazna u San Salvatoreu
je bio Quirino, vinogradar koji bi Roberta znao uspeti na jednu smokvu
vrtoglave visine no sigurno neusporedivo manja od Sultanovih galija.
Nama e se pria uiniti sasvim obinom: otac je ponosan to ima potomka koji
ne eli lagati, gleda majku s neskrivenim zadovoljstvom, izrie blagu kaznu
tek da bi prividno sauvao dosljednost.
No Roberto je dogaaj obilato iskitio, ispreo svoje vlastito tumaenje,
dospjevi do zakljuka kako su otac i majka zasigurno naslutili da je pravi
krivac zapravo bio Ferrante, zadivili se bratskom herojstvu sina mezimca i

osjetili olakanje to nee biti prisiljeni objelodaniti obiteljsku tajnu.

Moda sam zapravo ja taj koji ispreda i izmilja na temelju tek oskudnih
zabiljeki, no to je zbog toga to e ta prisutnost odsutnog brata imati
odreenu svoju teinu i u ovoj pripovje-sti. Tragove te djeje igre nai emo
u ponaanju odraslog Roberta ili barem onog kojeg smo zatekli na Daphne, u
neprilici koja bi, istini za volju, jednako smutila bilo koga na njegovu
mjestu.
28U svakom sluaju ve sam i suvie zastranio: ostaje nam jo da vidimo kako
se to Roberto naao na opsadi Casalea. A tu valja odrijeiti krila mati i
pokuati zamisliti kako su se dogaaji razvijali.
Na imanje della Griva vijesti nikada nisu stizale prevelikom hitnjom, no ve
se bar dvije godine znalo da pitanje oko toga tko e naslijediti vojvodstvo od
Mantove stavlja Monferrato u gadne neprilike, a bilo je ve dolo i do jedne
poluopsade. Ukratko - pa bilo to i na fragmentarni]! nain od mojeg - u
prosincu 1627. umro je vojvoda Vincenzo II od Mantove i oko samrtne postelje
glasovita razvratnika to djece svejedno nije znao napraviti, obigravahu
etiri pretendenta zajedno sa svojim posrednicima i zatitnicima. Pobijedi
markiz Saint-Char-mont koji bijae uspio uvjeriti Vincenza kako bi valjalo da
nasljedstvo preuzme neki roak od francuske grane, Carlo di Gon-zaga, vojvoda
od Neversa. Stari Vincenzo, izmeu dva hropca, naredi ili prepusti da Carlo na
brzinu oeni njegovu neakinju Mariu Gonzaga, te, ostavljajui mu vojvodstvo,
izdahnu.
Nevers, meutim, bijae Francuz, a vojvodstvo to ga bijae naslijedio
ukljuivae i markgrofoviju Monferrato, ija je prijestolnica Casale slovila
kao najbolja utvrda itave sjeverne Italije. Kako bijae smjeten izmeu
milanskog teritorija pod panjolskom vlau i Savojskih zemalja, Monferrato je
omoguavao kontrolu gornjeg toka rijeke Po, puteve izmeu Alpi i juga, cestu
Milano-Genova, te se umetnuo kao tampon izmeu Francuske i panjolske - budui
da se nijedna od dvije sile nije mogla suvie pouzdati u onaj drugi tampon,
savojsko vojvodstvo, gdje je Carlo Emanuele I vodio igru koju bi bilo suvie
velikoduno nazvati dvostrukom. Monferrato je dakle pripao Neversu, a bijae
to kao da ga je dobio sam Richelieu; i bijae vie nego bjelodano da bi se
panjolskoj vie svidjelo da je pripao nekom drugom, recimo vojvodi od
Guastalle. Na stranu injenica da je odreeno pravo na nasljedstvo imao i
vojvoda od Savoje. No budui da je testament postojao, i da je odreivao
Neversa, ostalim pretendentima preostala je samo nada da Sveti i Rimski
njemaki car, iji vojvoda od Mantove formalno bijae vazalni gospodar, nee
ratificirati to nasljedstvo.
29panjolci meutim bijahu nestrpljivi i, u oekivanju careve odluke, Gonzalo
de Cordoba ve je bio jednom napao Casale, a sada gaje, po drugi put, napala
impozantna armada sastavljena od panjolaca i carskih vojnika, pod Spinolinim
zapovjednitvom. Francuski garnizon pripremao se na otpor nadajui se pomoi
francuske vojske, no ona je jo imala pune ruke posla na sjeveru, te je sam
Bog znao hoe li uope stii na vrijeme.
Dogaaji bijahu otprilike dotle dospjeli kad stari Pozzo polovinom travnja
okupi ispred dvorca najmlae iz svoje obitelji i najbistrije od svojih
seljaka, podijeli svo oruje koje se na posjedu moglo nai, pozove Roberta, te
svima odri govor koji mora da je pripremao itavu no:
"Ljudi, posluajte. Ovo nae imanje della Griva oduvijek je plaalo danak
markizu od Monferrata, koji odnedavno znai isto koliko i sam vojvoda od
Mantove, a to je sada, kao to vam je poznato, gospodin Nevers, i onoga tko mi
doe kazati da Ne-vers nije ni od Mantove ni od Monferrata opalit u poteno u
dupe, jer vi ste svi bijedni neznalice i od tih stvari ne razumijete ni koliko
je crno pod noktom, pa e vam bolje dakle biti da utite i prepustite sve
svome gospodaru, jer ako nitko drugi, on bar zna to znai ast i potenje. No
budui da je vaa vlastita ast vezana za ovo mjesto, treba da znate da ako

carski vojnici uu u Casale - a to vam nisu momci koji previe brinu oko
sitnica - vai su vinogradi upropateni, a to e biti s vaim enama, bolje
da vam ne spominjem. Zbog svega toga ide se u obranu Casalea. Ja nikoga na
nita ne silim. Ako ima meu vama kakva lijena bitanga kojoj se ta zamisao ne
svia, neka se odmah izjasni - pa u ga odmah objesiti za ovaj ovdje hrast."
Nitko od prisutnih nije jo mogao vidjeti Callotove bakroreze s ljudima poput
njih to u grozdovima vise s hrastova, no mora da utjee da se sprema neto
neobino vano: i svi do jednog podigoe tko karabin, tko pijuk, tko tap sa
srpom privrenim na vrhu, te uskliknue ivio Casale dolje carevi vojnici.
Uglas, kao jedan.
30"Sine moj", ree Pozzo Robertu dok na konjima bijahu prelazili preko brda sa
svojom malenom vojskom to ih je slijedila pjeice, "taj Nevers ne vrijedi ni
koliko jedno moje mudo, i Vin-cenzu je, kad mu je prepustio vojvodstvo, osim
pjetlia zacijelo zakazao i mozak, od kojeg uostalom ni prije velike koristi.
Ali prepustio ga je njemu, a ne onome nesposobnjakoviu od Gua-stalle, a
obitelj Pozzo bijae odana zakonitim gospodarima Mon-ferrata jo od njegovih
zlatnih vremena. Dakle, ide se na Ca-sale, pa neka nas i pobiju ako tako mora
biti, jer, tako mu Boga, ne moe biti uz nekoga dok stvari idu dobro, a onda
ga ostaviti na cjedilu kad je u blatu do grla. A ako nas ne upucaju, tim
bolje, stoga nam valja oi irom otvoriti."
Putovanje tih dobrovoljaca, od granice aleksandrijskog teritorija do Casalea
bijae sasvim sigurno jedno od najduih to ih je povijest zabiljeila. Stari
je Pozzo imao za to objanjenje samo po sebi uzorno:
"Ja poznajem panjolce", rekao je, "to su vam prilino komotni momci. Oni e
dakle udariti na Casale prelazei dolinu na junom dijelu jer e tamo lake
proi s teretnim kolima, topovima i drugim svojim tandrkalima. Tako ako mi,
odmah prije Mirabella, skrenemo na zapad i udarimo preko brda trebat e nam
moda dan ili dva vie, ali neemo putem naii na neprilike, i stii emo
sigurno prije njih.
Na nesreu, Spinola je imao neto lukavije ideje o tome kako pripremiti opsadu
te je, dok je jugoistono od Casalea ve poeo okupirati Valenciju i
Occimiano, jo prije nekoliko tjedana poslao zapadno od grada vojvodu od
Lerme, Ottavia Sfor-zu i grofa od Gemburga, s oko sedam tisua pjeaka, da
pokuaju odmah zauzeti dvorce Rosignano, Pontestura i San Giorgio, to e
sprijeiti svaku moguu pomo francuske vojske; dok je za to vrijeme,
prelazei rijeku Po od sjevera prema jugu, klijeta stezao namjesnik
Aleksandrije, don Geronimo Augustin, s jo pet tisua svojih ljudi. A svi se
rasporedie upravo uzdu puta kojeg je Pozzo drao tako savreno pustim. I ak
ni kad mu njegovi seljaci dojavie vijest, na plemi ne uzmogne vie
promijeniti pravac, jer na istoku ve bijae vie carskih vojnika nego na
zapadu. Pozzo ree jednostavno:
31"Mi neemo ni uzmaknuti ni skrenuti. Ja poznajem ove predjele sigurno bolje
od njih, i proi emo ravno izmeu, vidjet ete, kao kune bjelice."
to je podrazumijevalo opet bezbroj zavoja i krivina. Toliko da ak susretoe
Francuze s Pontesture koji su se u meuvremenu predali, te im je, samo da se
ne bi ponovno vratili u Ca-sale, bilo doputeno da siu prema Finaleu odakle
e morem moi doi do Francuske. Oni s della Grive sretoe ih negdje oko
Otteglie- - gotovo da se meusobno pobie jer i jedni i drugi vjerovahu da su
oni drugi neprijatelji - i Pozzo tako dozna od njihova zapovjednika da se medu
ostalim uvjetima predaje bijae uglavilo da e ito s Pontesture biti prodano
panjolcima, a ovi e novac poslati Kazaleanima.
"panjolci su gospoda, sine moj", rekne Pozzo, "i momci su to protiv kojih je
pravo zadovoljstvo boriti se. Na sreu ne ivimo vie u doba kad je Karlo
Veliki juriao na Maure, kad je u ratu vladala parola "ubij da te ubijem". Ovo
su ratovi izmeu krana, bogamu! Sad su pod opsadom oni u Rosignanu, mi emo
im proi s lea, uvui se izmeu Rosignana i Pontesture, i u Casaleu smo za

tri dana."
Pozzo izree ove rijei krajem travnja, a Casale se njemu i njegovoj pratnji
na vidiku ukazao 24. svibnja. Bijae to, barem u Robertovim uspomenama,
prilino lijep mar, s beskrajnim skretanjima s puteva na magaree staze i
preice preko polja; ionako, govorae Pozzo, kad je rat sve ode do vraga, i
ljetinu ako ne unitimo mi, upropastit e je oni. Da bi preivjeli, gostie se
po vinogradima, vonjacima i kokoinjcima: ta ova zemlja, govorae Pozzo,
pripada Monferratu i valja joj hraniti svoje branitelje. Jednog seljaka iz
Mombella to se bijae usprotivio dao je odmah izbatinati s trideset udaraca
toljagom, rekavi mu pritom da e u ratu, ako u njemu nema bar malo
discipline, pobijedu odnijeti drugi.
Robertu je rat poinjao izgledati kao sasvim lijepo iskustvo; od putnika
prolaznika dolazile su okrepljujue vijesti, poput one o francuskom konjaniku
ranjenom i zatoenom u San Giorgiu, koji se poalio da mu je jedan vojnik
ukrao portret to mu bijae predraga uspomena; a vojvoda od Lerme, uvi to,
naredi da mu se portret odmah vrati, pobrine se k
32tome za njegovo ozdravljenje te mu pokloni konja i poalje ga natrag u
Casale. A s druge strane, i uza sva ta zavojita zastra-njenja od kojih svi ve
izgubie svaki osjeaj orijentacije, stari je Pozzo na kraju uspio udesiti
stvari tako da njegova druina od rata jo jedne jedine borbe ne bijae
vidjela.
Bijae prema tome s golemim olakanjem, i s nestrpljenjem nekoga tko gori od
elje da sudjeluje u dugo oekivanu blagdanskom veselju, kad jednog lijepog
dana s vrha breuljka, dolje pod svojim nogama i ispred vlastitih oiju
ugledae grad, zatvoren sa sjevera, njima slijeva, dugakom prugom rijeke Po,
to upravo ispred dvorca po sredini bijae razlomljena s dva povea otoia, a
prema jugu svravala gotovo iljasto u vrku zvjezdolikog masiva citadele.
Prepun tornjeva i zvonika, Casale se izvana doista doimao neosvojivim; sav
nakostrijeen kakav ve bijae od pilasto nazubljenih bedema podsjeao je na
jednog od onih zmajeva to se obino viaju po knjigama.
Prizor bijae upravo velianstven. Uokolo itava grada vojnici u arenim
odijelima vukli su opsadna kola izmeu grupica atora uljepanih barjacima, i
konjanika sa eirima bogato iskienim perjem. Svako malo, meu umskim
zelenilom ili usred zlaana polja izbio bi nenadani mete to ubadae oi, a
bijahu to plemii s oklopima od srebra to se poigravahu sa suncem te ne
bijae nimalo jasno u kom se pravcu kreu, a moda skakutahu amo-tamo tek da
bi na sebe privukli pogled. Prekrasan svima, prizor se ne uini odvie veselim
samome Pozzu koji ree:
"Ljudi, ovaj put smo stvarno nadrljali." A Robertu, koji stade zapitkivati
kako to, to to znai, dobaci klepnuvi ga lako po iji:
"Ne pravi se blesan, zar ne vidi da su ovo carski vojnici, nisi valjda
pomislio da Kazaleana ima toliko i da se ovako e-tuckaju izvan zidina?
Kazaleani i Francuzi, eno ti ih unutra, navlae vree sa slamom i skrivaju se
jer znaju da ih nema ni dvije tisue, dok je onih tamo dolje najmanje sto
tisua; pogledaj samo koliko ih jo ima na ovim obroncima tu ispred nas!"
Bijae zacijelo pretjerao, Spinolina vojska brojila je najvie osamnaest
tisua pjeaka i est tisua konjanika, no bijae to sasvim dovoljno, ak i
previe.
Kumifceva43
"to emo sad, oe?" zapita Roberto.
"Sad emo to da emo paziti gdje su luteranci i onuda se neemo uputiti: in
primi ne razumije se ni slovca od onog to kau, in secundis najprije te
umlate, a tek te onda priupitaju tko si. Gledajte dobro gdje bi mogli biti
panjolci: ve sam vam rekao da su to momci s kojima se moe izai na kraj. I
pazite da su iz dobre obitelji. Ono to je najvanije u tim stvarima, to vam

je kuni odgoj."
Pronaoe neki prolaz du jednog tabora s natpisima imena najkranskijih
njihovih velianstava, gdje je svjetlucalo vie oklopa nego drugdje, te sioe
prepustivi svoju sudbinu u Boje ruke. U onom silnom meteu mogli bi
nastaviti dobar komad puta izmeu samih neprijatelja, jer u ta su vremena
vojne odore imali samo odreeni povlateni sastavi, kao muketiri na primjer,
a za ostatak nikada nisi znao da nije moda netko od tvojih. No odjednom, i to
upravo kad je preostajalo prei jo samo jedan komad niije zemlje, nabasae
na predstrau te ih zaustavi neki asnik upitavi ih, veoma uljudno, tko su i
kamo idu, dok iza njegovih lea napeto na oprezu stajae skupina vojnika.
"Gospodine" ree Pozzo "biste li bili tako ljubazni da nam oslobodite put,
radi se o tome da moramo pouriti zauzeti dobar poloaj da ih moemo udariti s
lea."
asnik skinu kapu, pozdravi uz duboki naklon kao da e poistiti prainu dva
metra ispred sebe, te ree:
"Sefior, no es menor gloria vencer al enemigo con la cor-tesia en la paz que
con las armas en la guerra."
A zatim e na odlinom talijanskom:
"Izvolite proi, gospodine, ako samo jedna etvrtina naih bude imala polovinu
vae hrabrosti, pobijedit emo. Neka mi nebo udijeli zadovoljstvo da vas
jednom sretnem na bojitu, i ast da vas ubijem.
"Fisti orb d"an fisti secc" promrmlja Pozzo kroza zube, to je na jeziku
njegova zaviaja jo i danas optativni izraz kojim se sugovorniku eli
najprije da oslijepi, a zatim da ga uhvati grozna tucavica. A naglas e,
prizivajui u pamet sve svoje jezino umijee i svu svoju retoriku uenost:
"Yo tambien!"
34
u:Pozdravi skinuvi eir, podbode konja ostrugama - ne dodue onako teatralno
koliko bi to trenutak zahtijevao, no budui da su ga njegovi slijedili pjeice
morao im je ostaviti vremena - te se uputi prema zidinama.
"Reci to hoe, ali to su plemenita gospoda" obrati se sinu, i bijae luda
srea da je u tom trenu okrenuo glavu jer ga ne dohvati puano zrno ispaljeno
na njih s bedema.
"Ne tirez pas, conichons, on est des amis, Nevers, Nevers!" viknu podiui
ruke uvis, a zatim e Robertu:
"Vidi, to su obini nezahvalnici. Ne da ih hvalim, ali bolji su panjolci."
Uoe u grad. Netko zacijelo bijae ve dojavio njihov dolazak zapovjedniku
garnizona, gospodinu di Toirasu, davnom bratu po oruju staroga Pozza. Srdaan
zagrljaj i prva etnja utvrdom.
"Dragi prijatelju", govorae Toiras, "iz parikih registara proizlazi da ja
ovdje imam na raspolaganju pet pukova pjeatva, od po deset satnija svaki,
sve zajedno deset tisua vojnika. No -gospodin de la Grange ima samo pet
stotina ljudi, Monchat dvjesta pedeset, i sve zajedno mogu raunati na najvie
tisuu i sedam stotina pjeaka. Imam zatim est satnija lake konjice, etiri
stotine ljudi sve skupa, iako su dobro naoruani. Kardinal zna da imam mnogo
manje ljudi nego to je potrebno, ali uporno tvrdi da ih imam barem tri tisue
i osam stotina. Piem mu neprestano podnosei mu jasne oprene dokaze, a
Njegova se Eminencija uporno pravi da ne razumije. Morao sam unovaiti
otprilike jedan puk Talijana, Korzikance i Mon-ferrine, ali, ako mi dopustite,
to su loi vojnici, a zamislite samo da sam bio prisiljen narediti asnicima
da uvrste u posebnu satniju svoje vlastite sluge. Vai e se ljudi pridruiti
talijanskom puku, redovima kapetana Bassianija, koji je dobar vojnik. Poslat
emo tamo i mladog de la Grive, on neka ide u borbu budui da e dobro
shvaati nareenja. to se vas tie, dragi moj prijatelju, vi ete se
pridruiti jednoj skupini hrabrih plemia to od svoje volje bijahu doli k
nama, kao i vi; oni su u mojoj pratnji. Vi poznajete ove krajeve i moi ete

mi dati dobrih savjeta."

35
Jean de Saint-Bonnet, gospodin di Toiras, bijae visok, tamnoput, plavih
oiju, u punoj zrelosti svojih etrdeset i pet godina; naprasit, no
irokogrudan i sklon brzom pomirenju, nagle udi, ali kad se sve zbroji ipak
ljubazan, ak i s vojnicima. Bijae se istaknuo u obrani Kraljevskoga otoka u
ratu protiv Engleza, no izgled da ga Richlieu i dvor nisu smatrali osobito
simpatinim. Prijatelji su aputali o jednom njegovom razgovoru s uvarom
peata di Marillacom koji mu bijae prezrivo rekao da bi se u Francuskoj
sigurno moglo nai bar dvije tisue plemia koji bi isto tako dobro obavili
posao na Kraljevskome otoku, na to mu je on odgovorio da bi ih se nalo bar
etiri tisue koji bi bolje od njega, Marillaca, uvali peat. Njegovi mu
asnici pripisivahu jo jednu zgodnu dosjetku koju prema drugima bijae
izrekao neki kotski kapetan: na jednom ratnom vijeu u La Rochelle otac
Josip, koji osim toga bijae glasovita siva eminencija te uobraavae sebi da
je veliki znalac strategije, pokaza prstom jednu toku na karti, re kavi:
"Prijei emo ovdje", na to Toiras hladno primijeti: "Veleasni oe, naalost
va prst nije most."
"Eto, takva vam je situacija", nastavi Toiras dok su prelazili preko nasipa
oko utvrda i doda, pokazujui na krajolik: "Teatar je velianstven, a glumci
su ono najbolje to imaju oba carstva i brojne kneevine: imamo tu ak i jedan
firentinski puk, kojim zapovijeda sam Medici. Moemo se pouzdati u Ca-sale kao
grad: dvorac s kojeg drimo na oku dio rijeke odlina je utvrda, zatiena
dobrim opkopom, a na zidinama smo podigli nasipe to e braniteljima omoguiti
da dobro obave posao. Citadela ima ezdeset topova i utvrde izgraene po svim
zakonima umijea. Imaju pokoju slabu toku, no tu sam ih uvrstio
polumjesecima i topnitvom. Sve to odlino je za frontalni napad, ali Spinola
nije neki nevjesti novak. Pogledajte one pokrete tamo dolje, to se kopaju
minski rovovi, i kad dou dovde bit e to kao da smo im otvorili vrata. Kad
bismo htjeli sprijeiti te radove morali bismo sii dolje na otvoreno polje,
ali tamo smo mnogo slabiji. A tek to neprijatelj bude dovukao blie one
topove poet e bombardirati grad, a tu sad ulazi u igru raspoloenje graana
Casalea, u koje se slabo pouzda-jem. Donekle ih zapravo razumijem: vie im je
stalo do spasa
36njihova grada nego do Neversa i nimalo im se ne svia umrijeti za francuski
ljiljan. Trebat e ih uvjeriti da bi sa Savojcima ili sa panjolcima izgubili
svoje slobode i da Casale vie ne bi bio prijestolnica nego bi ga pretvorili u
utvrdu poput svake druge, kao to se dogodilo sa Suom, koju je Savoja spreman
prodati za aku kuda. to se ostalog tie, improviziramo -inae ne bismo
imali pravu komediju aU"italiana. Juer sam iziao sa etiri stotine ljudi
prema Frassinetu, gdje su se upravo skupljali carevi vojnici; vidjevi nas,
odmah se povukoe. Ali dok sam bio zauzet tamo dolje, Napoletanci su se
smjestili tamo na onom breuljku, upravo na suprotnoj strani. Tukao sam ih
topovima nekoliko sati, i vjerujem da sam uinio pravi pokolj, no ne htjedoe
uzmaknuti ni pedlja. iji je to bio dan? Kunem se Gospodinom Naim da ne znam,
a ne zna to zacijelo ni Spinola. Ali zato znam to emo sutra. Vidite li one
ku-erke tamo dolje? Kad bi oni bili pod naim nadzorom, drali bismo na
dometu brojne neprijateljske poloaje. Jedan mi je dounik rekao da su pusti,
a to je dovoljan razlog da se bojim da se unutra netko skriva - moj mladi
gospodine Roberto, ne inite tako prezriva lica i nauite, pouak broj jedan,
da e jedan dobar zapovjednik dobiti bitku samo ako pametno koristi dounike,
i, pouak broj dva, da se douniku, budui daje izdajnik, ni najmanje ne
isplati izdati onoga tko ga plaa da bi izdao svoje. U svakom sluaju, sutra
nae pjeatvo kree u zauzimanje tih kuica. Nema smisla uostalom da mi trupe
mariraju amo-tamo ovdje unutar zidina, bolje ih je izloiti vatri, to je
ionako dobra vjeba. Nemojte toptati, gopodine Roberto, nee to jo biti va

dan: ali prekosutra Bassanijev e puk morati prei rijeku. Vidite li one
zidine tamo dolje? One su dio jedne malene utvrde koju smo zapoeli graditi
prije nego to oni bijahu doli. Moji se asnici ne slau s tim, ali ja mislim
da bi bilo dobro da je se ponovno domognemo prije nego to je zauzmu carevi
vojnici. Radi se o tome da ih treba imati na domaaju u dolini, kako bismo ih
mogli neprestano ometati i tako im usporiti kopanje rovova. Sve u svemu, bit
e tu slave za sve. Za sada, idemo na veeru. Opsada je jo na poetku i
rezerve se jo nisu ispraznile. Tek emo kasnije jesti mieve."
3?
3.
ak udesa
fl zvui ivu glavu s opsade Casalea gdje na koncu, u naj- manju ruku mieve
nije morao jesti, i onda dospjeti na Daphne gdje e mievi moda pojesti
njega... Razmiljajui poneto ustraseno o tom udnovatom kontrastu, Roberto
se napokon stane pripremati da istrai mjesto s kojeg su prethodne noi do
njega dopirali oni sumnjivi tajanstveni zvukovi.
Bijae odluio sii kroz krmnicu, i kad bi sve bilo kao na Amarilliju znao je
da bi morao s obje strane nai dvanaestak topova i slamarice ili mreelealjke za mornare. Spusti se iz zapovjedne komore u prostoriju ispod, preko
koje se isprijeilo rudo kormila to se njihalo amo-tamo tromo kripei. Mogao
je zapravo odmah produiti prema vratima to su vodila u potpalublje. No kao
da se, prije nego to e se suoiti sa svojim nepoznatim neprijateljem, elio
malo poblie upoznati s ovim dubljim prostorima i na njih priviknuti, kroz
jedan se otvor s pominim poklopcem u podu spusti jo dublje, gdje bi se
obino morale nalaziti ostale zalihe hrane. No umjesto toga pred njim se
ukazahu, poloeni tako da se do najvee mjere utedi prostor, leajevi za
nekih dvanaestak ljudi. Znai da je najvei dio posade spavao ovdje dolje, kao
da su ostali dijelovi broda bili predvieni za neku drugu svrhu. Leajevi
bijahu u savrenom redu. Ako je dakle vladala epidemija, malo pomalo kako bi
tko podlegao, preivjeli su ih propisno ponovno popravljali, kako bi pred
ostalima mogli sakriti da se bilo to dogodilo. Ali na kraju krajeva, tko kae
da su mornari mrtvi, i to ba svi? Jo jednom ga uznemiri ta pomisao: kuga,
to obino ubija itavu posadu, djelo je prirode ili, prema nekim teolozima,
providnosti; bilo kako bilo, takav dogaaj tjera posadu u bijeg,
38i nai brod u ovakvom neprirodnom redu moglo je biti razlogom samo jo veoj
zabrinutosti.
Moda ga je objanjenje ekalo ba u potpalublju, valjalo je skupiti hrabrost.
Roberto se vrati gore i otvori vrata koja su vodila prema mjestu to mu
ulijevae toliki strah.
Tek tada shvati emu slue one iroke reetke to palubu ine upljikavom. Tim
je vjetim i lukavim potezom potpalublje bilo pretvoreno u neku vrst broda
neke bazilike, osvjetlje-nog kroz otvore sada ve punom dnevnom svjetlou to
iskosa padae ukrtajui se s onom to je dopirala kroz otvore za topove,
iarana jantarnim odsjajem metala.
Roberto isprva ne primijeti nita do otrih sjeiva sunevih zraka u kojima
titrae bezbroj sitnih estica, i kako ih bijae zapazio, ne uzmogne a da se
ne prisjeti rijei a kako samo razvlai tu svoju virtuoznu igru vlastitim
uenim sjeanjima, ne bi li zadivio svoju Damu, umjesto da se ogranii na tek
uzgredan spomen kojima bi ga kanonik de Digne znao pozivati da se doe diviti
slapovima svjetla to se razlijevahu u tmini jedne katedrale, iz kojih
blijetae mnotvo monada, sjemenja, nedjeljivih priroda, kapi tamjana otra
mirisa to se spontano same od sebe rasprskavahu, prapoelni atomi upleteni u
okraje, sudare, borbe, izmeu bezbroj susreta i rastanaka - bjelodani dokaz
sastavine ovog naeg svemira to od niega drugog umijean nije do od pratvari

to vrijui vrve u praznini.

Odmah zatim, kao za potvrdu mu da svijet nije drugo do ples atoma, obuze ga
iznenada dojam da se nalazi u nekom vrtu te odjednom shvati da je, jo od
trenutka kad se bijae spustio ovamo dolje, na njega nasrnula sva sila
najrazliitijih mirisa, neusporedivo jaih od onih to do njega bijahu
prispjeli s obale.
Natkriveni zeleni vrt, eto u to su ljudi iezli s Daphne pretvorili ovaj
prostor, kako bi u svoju domovinu odnijeli primjerke cvijea i ostalog bilja s
otoka koje bijahu istraivali, pod uvjetom da im sunce, vjetrovi i olujne kie
dopuste preivjeti. Roberto nije mogao zamisliti kako bi brod kasnije, za
dugih mjeseci putovanja, mogao sauvati taj divlji umski plijen, kako to da
ga prvo vihorno nevrijeme ne bi ubilo solju, no injenica da je sva ova
priroda jo uvijek na ivotu potvrivae
39
da je - ba kao to bijae i s hranom - zaliha stvorena prilino nedavno.
Cvijee, grmovi, stabalca bijahu doneseni s korijenjem i vlastitim grumenom
zemlje te smjeteni u koare i sanduke sklepane na brzu ruku. Mnogi od njih
bijahu meutim ve sa-gnjili, zemlja se iz njih bijae isula stvarajui izmeu
jednog i drugog vlani muljeviti sloj u kojem su neke biljke ve stale
nastanjivati svoje potomstvo. Mjesto se inilo Edenom to klije iz samih
Daphninih dasaka.
Sunce ne bijae ovdje tako jako da bi smetalo Robertovim oima, no bilo gaje
dovoljno da istakne boje lia i rastvori prve cvjetne latice. Robertov se
pogled zaustavi na dva lista koji mu isprva izgledahu poput rakova repa, iz
kojih pupoljke tjerahu bijeli cvjetovi, zatim ga privue jedan njenozeleni
list iz kojeg izbijae kao neka vrst polucvijeta, poput busena iimaka boje
bjelokosti. Iznenadni ga val odvratnog smrada usmjeri zatim prema utoj uski u
koju kao da netko bijae uvukao klasi; u blizini se sputahu vijenci
porculanskih koljki bijelih poput snijega s vrkom u obliku rue, grozdovi na
kojima se ljuljahu preokrenute trublje i zvonca to mirisom podsjeahu na
mahovinu. Vidje zatim cvijet limunove boje, kojem e sljedeih dana otkriti
nestalnost, jer e poslijepodne postajati boje marelice, a zagasito crven u
zalazak sunca; drugi e pak neki, u sreditu narancastozut poput afrana,
prema krajevima poprimati nijanse ljiljanove bjeline. Otkrije plodove voa
hrapave kore koje se nikad ne bi usudio dotaknuti da jedan od njih, to bijae
pao na tlo i od poodmakle se zrelosti raspu-kao, ne pokazivae svoju zamamnu
grimiznu sr. Usudi se zatim okusiti i ostale, a sudio je o njima vie jezikom
kojim se govori nego onim kojim se kua, budui da jednoga naziva torbicom
meda, manom sleenom u plodnosti svojega trupa, niskom zelenih smaragda
optoenom blistavim siunim rubinima. itajui pak u protusvjetlu, usudio bih
se rei daje otkrio neto prilino nalik obinoj smokvi.
Nijedan od tih cvjetova i plodova ne bijae mu poznat, svaki se odreda inio
roenim iz mate nekog slikara to namjerno bijae elio naruiti zakone
prirode da bi izmislio uvjerljive nevjerojatnosti, razasute slasti i ukusne
sone lai: kao onaj
40cvjetni vjeni prekriven bjeliastim paperjem iz kojeg se bijae raspupao
pramiak ljubiasta perja, ili pak onaj izblijedjeli jaglac to bijae
istjerao neki opsceni crvuljak, ili krabulja to prekrivae neko lice s
mnotvom sijedih kozjih bradica. Tko li je samo mogao smisliti ovaj grm, lia
tamnozelenog s crve-noutim umskim uresima s jedne strane, a s druge plameno
sjajnog, opasanog listiima njenozelenim poput mladog graka, mesnate sri
koljkasto uvijene tako da bijae jo ouvala kaplje posljednje kie?
Obuzet gotovo maginom privlanou mjesta, Roberto se nije pitao od koje to
kie, s obzirom da sigurno nije kiilo ve barem tri dana, lie uva
posljednje kapi. Splet aroma to ga bijahu omamile uinie ga sklonim da

prirodnom dri svaku aroliju.

inilo mu se tako naravnim da neki mlitavi plod, to pada ve sam od sebe,
mirie na ukisnuo sir, i da neka vrsta ljubiastog ipka s rupicom na dnu, kad
bi je zatresao, isputa iz nutrine romon sjemenki u ivahnu plesu, kao da se
uope ne radi o cvijetu nego o arenoj djejoj igraki; niti bi se zaudio
cvijetu iljasta vrka, a dna tvrda i zaobljena. Roberto nikad ne bijae vidio
poput vrbe alosnu palmu, a upravo je takvu imao pred sobom, gledao je kako
sitnim koracima tapka umnoeno korijenje na kojem se bijae nakalemilo deblo
to tjerae iz jednog jedinog busena, dok se kronje te uplakane biljke
savijahu malaksale od kiena cvata; ne bijae jo vidio ni onaj drugi grm to
raa listove iroke i mesnate, ukruene
jednom sredinjom ilom snanom kao. da je od .gvozda, koji bi
PL-OM"Plrl
glatko mogli posluiti kao tanjuri ili posTmavntei, i pokraj kojih sa strane
bijahu izrasli manji, oblika uleknute lice.
Nesiguran i zdvojan vrti li se on to po nekoj mehanikoj umi ili po
zemaljskom raju skrivenom u najdubljoj nutrini Zemlje, Roberto je tumarajui
kruio po tom Edenu to lagano ga bijae odvodio u zanosni miomirisni delirij.
Kad o tome kasnije pripovijeda Dami, spominjat e poma-mni poljski zanos,
obijesne hirove vrtova, Proteje bujna lia, cedrove cedrove? mahnite od
razdragana bijesa... Ili e pak njegovo sjeanje oivjeti plutajuu peinu
prepunu varljivih samokreta gdje, opasani gusto upretenim konopcima, izviruju
41"
F" ",
l
fanatino zaneseni dragoljubi, greni izdanci divlje ume... Pisat e o
opijumu putenosti, o stihiji sagnjilih elemenata to ga, taloei se u
neistim ekstraktima, bijae odvela ravno do antipoda razuma.
Bijae isprva onome pjevu to dopirae s otoka pripisao dojam da se pernati
glasovi javljaju izmeu cvjetova i lia: no iznenada ga podioe jezoviti
marci: jedan mu nestani imi u letu gotovo okrzne obraz, a odmah zatim
bijae prisiljen munjevito se skloniti puta sivome sokolu to se bijae bacio
na svoj plijen ooenvs ga ustrim udarcem kukastoga kljuna.
Vrativi se u potpalublje jo uvijek je mogao uti udaljene glasove ptica s
Otoka; bijae uvjeren da ih razabire tako dobro zahvaljujui otvorima u trupu
lae: sada mu se meutim priini kao da dolaze iz mnogo vee blizine. Nisu
nikako mogli dopirati ti zvui s obale: pjevale su to, dakle, druge neke
ptice, i to tu, sasvim blizu, s druge strane vrta, tamo negdje prema pramcu,
ba u pravcu one pomine daske u podu iz koje prethodne noi bijae uo one
neugode umove.
Kako bijae nastavio svoj obilazak uini mu se da vrt zavrava u podnoju
nekog debla vrlo visoke kronje, to probijae gornju palubu; primijeti zatim
da je stigao otprilike u samo sredite broda gdje glavni jarbol ulazi u njegov
podvodni dio. No na tom se mjestu prirodno i umjetno do te mjere pretapahu da
naemu junaku moemo mirne due dopustiti potpunu zbunjenost. Takoer i zbog
toga to upravo ovdje njegove nosnice poee zamjeivati neku smjesu aroma,
pljesnjiva vonja pomijeana s mirisom zemlje i ivotinjskog smrada, kao da
polagano iz miriljava vrta prelazi u nekakav tor.
I upravo kad je, idui prema pramcu, proao s onu stranu trupa glavnog
jarbola, opazi odjednom nastambu za ptice.
Nije znao kako bi drukije nazvao taj niz kaveza od trske prepreenih vrstim
granama koje su sluile kao preke, nastanjene leteim ivotinjama osuenim
tek na zamiljaj ili slutnju one zore od ije svjetlosti primahu tek
milostinju, te na tek izoblien odgovor zovu svojih roaka to slobodni pjevat
na Otoku. Poloeni na tlo ili objeeni o palubne reetke,. -gi-bijahu
rasporeentpoput stalaktita i stalagmita, udahnjujui ivot jo jednoj novoj

pilji udesa gdje su ivotinje svojim

42lepetom tresle krletke to njiui se ukrtahu suneve zrake, a ove pak od
svega stvarahu leptirasto lepranje boja, susnje-icu arene duge.
Ako sve do tog dana nikad zapravo ne bijae uo kako zaista pjevaju ptice,
Roberto nije mogao rei niti da ih je uope ikada vidio, barem ne u ovakvim
odorama; zbunjeno se pitao je li to zaista prirodno ruho ili ih ruka nekog
umjetnika bijae naslikala i uresila za moda kakvu pantomimu ili predstavu u
kojoj e ptice glumiti sveani vojni mimohod gdje svaki je pjeak i svaki
konjanik ogrnut vlastitim stijegom.
Poput beskrajno zapanjenog Adama, nije nalazio drugih imena za te krilate
stvorove osim onih koja su nosile ptice to nastanjivahu njegovu polutku; evo
aplje, govorae sam sebi, eno tamo jedan dral, eno prepelice... No bijae to
kao da gusku naziva labudom.
Biskupi rairena purpurnocrvena kardinalskog repa i kljuna u obliku alambika
otvarahu krila boje trave nadimajui grimizno grlo i otkrivajui plavetna prsa
u aru sveana psalma; tamo pak bezbroj momadi, kao na vitekom turniru,
odmjeravahu svoje snage nasrui rasreno na uleknute svodove to okruivahu
njihovu arenu, izmeu golublje sivih iznenadnih bljesaka i crvenih i utih
leteih otrica to sjeimice presijecahu zrak, ba kao da stjegonoa neki
uvis baca svoje bojne zastavice da bi ih hitro jo u letu dohvatio. Namrgoeni
laki konjanici, dugih ilavih nogu nervoznih u preusku prostoru, rzahu
ozlojeeno kra-kra-kra; teturajui s vremena na vrijeme na samo jednoj nozi
osvrtahu se nepovjerljivo uokolo zamahujui odrjeito pramikom na vrhu gordo
istegnute glave... Sam u kavezu sagraenom po njegovoj mjeri, jedan je
gorostasni kapetan nebeskomodra plata prebaenog preko pripijena fraka,
jednako rumena kao zaareno mu oko, s perjanicom od razlika na vrh ljema,
gukao poput zaljubljene golubice. U skuenoj susjednoj krletci tri se pjeaka
ne odvajahu od tla, beskrilni skakutavi smotuljci blatnjave vune, mije njukice s brkovima ispod kukasto povijena kljuna s dvije ivahne nozdrve kojima
te male nakaze pomno njukahu, kljucnuvi kojeg usput, crvie to ih
pronalazie na putu. Jedna je krletka vijugala poput crijeva; po njoj se
oklijevajui kretala jedna
43sitna roda mrkvastih nogu, morskoplavih prsiju, crnih krila i ljubiasta
kljuna, praena nekolicinom mladih to u redu stupahu jedan za drugim;
zastajkujui svako malo na toj nametnutoj stazi rasreno bi se uskrijetala;
isprva uporno pokuavae slomiti ono to smatrae spletom vitica vinove loze,
zatim bi se razoarano povukla i krenula istim putem nazad, zajedno sa svojom
djeicom kojoj ne bijae vie jasno bi li joj koraali sprijeda ili straga.
Roberto bijae rastrgan izmeu beskrajna uzbuenja zbog novog otkria,
samilosti prema jadnim zatoenicima, elje da otvori krletke i da vidi svoju
katedralu preplavljenu glasnicima te letee vojske, da ih oslobodi opsade na
koju ih Daphne, sama pod opsadom njihovih slobodnih roaka, bijae Pomisli da
su vjerdjatno na rubu gladi, i opazi da u ka nema niega osim pokojeg
mrviastog ostatka hrane, a pojilice i duboke plitice, valjda takoer za vodu,
bijahu prazne i suhe. Primijeti meutim u blizini kaveza vree sa itom i
komadiima suene ribe, netko tko je taj plijen elio dovesti u Europu
oigledno je to posebno u tu svrhu pripremio; jedan se brod, naime, nikad ne
otiskuje u juna mora a da po povratku dvorovima i akademijama ne donese
svjedoanstva o tim nepoznatim svjetovima.
Neto podalje pronae ogradu od dasaka u kojoj je desetak ivotinjica predano
kljucalo i eprkalo po zemlji; njih uvrsti u rod kokoi iako kod kue nikada
nije vidio primjerke slina pernata ruha. I one djelovahu izgladnjelo, no
enke bijahu sni-jele est jaja, slavei buno radostan dogaaj ba kao i sve
kokoi ovoga svijeta.
Roberto odmah posegne za jednim, izbui mu rupicu vrkom noa te ga ispije kao
to je obiavao initi dok bijae djeak. Zatim ostale spremi u njedra, a da

bi majkama nadomjestio gubitak i odobrovoljio tako plodne oeve to mu se mrko

bijahu zapiljili u lice tresui nezadovoljno krestom, obilato im razdijeli
hranu i aspe vode u posude; uini zatim tako sa svakom krletkom pitajui se
pritom kakva li ga je to providnost dovela na Daphne upravo u posljednji as,
kad ivotinje bijahu ve na izmaku snaga. Bio je zapravo na brodu ve dvije
noi, a netko je oigledno kaveze snabdio najkasnije dan prije
44njegova dolaska. Osjeao se poput uzvanika to stie na neku sveanost,
istina, s velikim zakanjenjem, no upravo netom to odoe posljednji gosti i
sa stolova jo nisu uklonjeni ostaci gozbe.
Uostalom, rekne sam sebi, to da je netko prije bio ovdje, i da sada to vie
nije, jasno je kao dan. Bio netko ovdje dan ili deset dana prije nego to ja
ovamo prispjeh, ne mijenja ama ba nimalo moju sudbinu, osim to je ini jo
apsurdnijom, kao da mi se netko elio narugati: da sam se ovamo nasukao samo
dan ranije, mogao bih se pridruiti mornarima s Daph-ne kamo god se oni
uputili. Ili moda ne, ako su doista mrtvi, moda sam mogao umrijeti zajedno s
njima. Uzdahnu s olakanjem u najmanju ruku nije morao imati posla s mievima
te zakljui da mu, na kraju krajeva, na raspolaganju stoji i sva ova perad.
Promisli jo jednom o odluci to je bijae donio da oslobodi suanjstva
dvonoce plemenitijih rasa, no sloi se sam sa sobom da bi se i oni, ako
njegovo izgnanstvo potraje due, mogli pokazati jestivima. Bijahu lijepi i
divnih arenih boja i oni hidalgosi tamo pred Casaleom, pa ipak smo pucali i
po njima, i da se opsada oduila, bili bismo ih zasigurno i pojeli. Tko jednom
bijae vojnik u tridesetogodinjem ratu to kaem ja, no onaj tko je u njemu
sudjelovao nije ga zacijelo tako nazivao, i moda nije ak ni shvaao da se
radi o jednom jedinom beskrajno dugom ratu u kojem svako malo netko
potpisivae mir nauio je biti tvrda srca.
45
Ctkzloeno u
J bog ega Roberto obnavlja sjeanje na Casale da bi opi-C sao svoje prve dane
na brodu? Sigurno, radilo se nesumnjivo o slinostima, jer i ovo zapravo
bijae neka vrst opsadnog stanja, no od ovjeka njegova stoljea za oekivati
je neto vie. Moguih slinosti vjerojatno je bilo, no vie od toga morale su
ga oarati razlike, koje njegovo pero pretvara u briljivo razraene antiteze:
na Casale bijae poao, za razliku od ostalih, od svoje vlastite volje, a na
Daphne bijae jednostavno izbaen, i jedino za im je udio bijae da se
odavde to prije izvue. Noja bih prije rekao daje on, proivljavajui sada
jednu polusjenovitu priu, nanovo sebi predoavao onaj grozniavi slijed
burnih dogaaja i naglih preobrata proivljenih na otroj pripeci, ne bi li mu
rumeno bljetavilo tih dana, koje mu sjeanje bijae tako ive sauvalo,
nadomjestilo ovo bljedunjavo jednolino besciljno lutanje. A moda ima jo
neto. U prvome dijelu svoga ivota Roberto je imao samo dva razdoblja u
kojima je nauio poneto o svijetu i o tome kako na njemu opstati; mislim
pritom na opsadu i na posljednje godine u Parizu: sada je prolazio kroz tree
doba vlastite izobrazbe, moda posljednje, na kraju kojega e se zrelost
podudariti s propau i rasulom, te je, gledajui na prolost kao na sliku
sadanjosti, nastojao proniknuti u njezinu tajnu poruku.
Casale bijae u poetku pripovijest o nizu istupa i navala. Roberto je
prepriava Dami u poneto, razumije se, preinaenu obliku: kae na primjer da,
ako ve ne bijae dorastao tome da osvoji ledenu kulu njena netaknuta snijega,
po kojoj svojski bijae tukao no ne uspje je slomiti plamen njegova dva
46sunca, ne bijae ipak nesposoban, u plamenu jednoga drugog sunca, sukobiti
se s onim tko zaprijetio je njegovoj monferins-koj citadeli.
Jutro po dolasku skupine s della Grive, Toiras odasla pojedine asnike da, s
karabinom o ramenu, pou promotriti to to Napoletanci smjetaju na ono
brdace to ga dan ranije bijahu osvojili. asnici se bijahu odvie

pribliili, uslijedila je meusobna estoka pucnjava i jedan mladi porunik iz

puka Pom-padour bi ubijen. Njegovi ga drugovi prenesoe unutar grada i Roberto
prvi put u svome ivotu vidje ubijena mrtva ovjeka. Toiras tada odlui izdati
zapovijed da se zauzmu one kuice na koje im je prethodnog dana skrenuo
pozornost.
S bedema se sasvim lijepo moglo slijediti napredovanje tih desetak muketira,
koji se na odreenom mjestu odijelie da bi prvu od kuica, pokuali stegnuti
u obru. Sa zidina opali topovski hitac to proleti iznad njihovih glava i
kuicu jednostavno otklopi: poput roja kukaca iz nje izleti nekoliko
panjolaca to bezglavo dadoe petama vjetra. Muketiri ih pusti-e da
pobjegnu, zauzmu kuicu, zabarikadiraju se unutra i otponu paljbom
uznemirivati one tamo na breuljku.
Najbolje bi sad bilo operaciju ponoviti i s ostalim kuicama: s bedema se sada
takoer moglo primijetiti kako su Napoletanci zapoeli kopati streljake
rovove obrubljujui ih sve-njevima granja i icanim valjcima. Nisu, meutim,
okruivali njima breuljak, nego ih razvijahu prema dolini. Robertu netko ree
da je to znak da poinje iskopavanje podzemnih minskih hodnika. Kad budu doli
do zidina, napunit e ih na posljednjoj dionici bavicama baruta. Bijae nuno
neprestano spreavati da radovi na iskapanju ne dosegnu razinu koja bi bila
dovoljna da nastave napredovati pod zemljom, u protivnom e, potpuno
zatieni, nesmetano moi kopati dalje. itava se igra sastojala u tome:
spreavati gradnju minskih tunela izvana i na otvorenom, te izgraditi vlastite
protuminske rovove; i tako sve dok ne stigne vojna pomo i dok bude dostajalo
hrane i streljiva. Kod opsade je uvijek tako: ne preostaje nita drugo nego
ometati neprijatelja, i ekati.
Sljedeeg jutra, kao to bijae reeno, doao je red na tvr-avicu. Roberto se
naao s pukom o ramenu usred neke ne47
poslune skupine razuzdanaca to oito ne bijahu imali volje raditi u mjestima
kao stoje Lu ili Cuccaro ili Odalengo, te utljivih Korzikanaca to su
natiskani u amce ekali da prijeu rijeku, nakon to se suprotne obale ve
bijahu domogle dvije francuske ete. Toiras i njegova pratnja promatrahu s
desne obale i stari Pozzo mahne rukom sinu na pozdrav; prvi je gest znaio
"hajde, hajde", a zatim on prinese kaiprst jagodici kuc-nuvi po njoj kao da
eli redi "otvori oko!"
Tri ete utaborie se u tvravici. Graevina nije bila dovrena, a dio
uinjenog posla ve se bijae raspao. Trupa je provela dan zatrpavajui
praznine u zidinama, no tvrdavica bijae dobro zatiena irokim opkopom iza
kojeg postavie nekoliko straara. Kad je pala no, nebo se osu zvijezdama:
bijae tako vedro da straari oputeno zadrijemae, a ni sami asnici nisu
drali nimalo vjerojatnim bilo kakav napad. A onda se odjednom gluhom tiinom
razlegne zvono za juri i pojavie se panjolski konjanici.
Roberto, kojeg je kapetan Bassiani postavio iza nekoliko bala slame to
nadomjetahu jedan srueni dio ograde, ne shvati na vrijeme to se to zbiva:
svaki je konjanik nosio iza sebe po jednoga muketira, i kako stigoe u
blizinu opkopa, konji krenue ukrug po rubu dok muketiri stadoe odmah pucati
uklanjajui ono malo straara, zatim se bacie s konja i skotr-Ijae u opkop.
Dok se konjanici u polukrugu rasporeivahu nasuprot ulazu, natjeravi zbijenom
estokom vatrom branitelje u zaklon, muketiri, zdravi i itavi, ve stizahu
na vrata i na slabo zatienim mjestima bez tekoa provaljivahu zid.
Talijanska eta, koja bijae na strai, bijae ispraznila oruje i zatim se
rasprila obuzeta panikom, i zbog toga e ina jo dugo nakon toga biti duboko
prezirana, no ni francuske ete nisu znale uiniti nita bolje. Od poetka
napada do neprijateljeva uspona na zidine proteklo je svega nekoliko minuta, i
zaprepatenje ljudi u tvravici, iznenaenih napadaem koji je ve bio unutra,

bijae preveliko da bi se itko snaao a kamoli stigao naoruati.

Neprijatelj pak, koristei ope iznenaenje, stade klati i tisve po redu, a
bijahu toliko brojni da, dok su jedni , branitelje koji se jo drahu na
nogama, drugi se ba48cahu na one ve oborene ne bi li s njih na brzinu skinuli sve to u takvoj
urbi bijae mogue. Roberta, nakon estoke pucnjave po muketirima, dok je s
mukom ponovno nabijao puku, jer mu rame bijae obamrlo od trzaja vraajue
cijevi, naglo iznenadi paljba nekoliko konjanika; kopita jednog konja to mu
je kroz rupu u zidu skoio preko glave sruie ga u trenu i pokopae pod
ruevine barikade. Bijae to prava srea: zatien poruenim balama izbjegao
je prvi, zacijelo smrtan izravni sudar, te sada provirivae iz toga svog stoga
slame, prestravljeno gledajui kako neprijatelj dokrajuje ranjene, kako
nekome ree prst da bi s njega strgnuo prsten ili pak ruku ne bi li ugrabio
narukvicu.
Kapetan Bassiani, da nekako popravi bruku i sramotu svojih ljudi to glavom
bez obzira pobjegoe, jo se uvijek neustraivo borio, no na koncu opkolie i
njega te bijae prisiljen predati se. S rijeke su ve primijetili daje stanje
kritino i pukovnik La Grange, koji netom bijae napustio tvravicu nakon
izvianja mogunosti povratka u Casale, htjede odmah priskoiti u pomo
braniteljima; njegovi ga asnici meutim zadravahu savjetujui da se pomo
trai u gradu. S desne obale krenue ostali amci, a istovremeno se u galopu
pojavi Toiras, koji je, trgnut uzbunom iz najljepega sna, ravno iz kreveta
skoio na konja. Ukratko, svima bijae jasno da su Francuzi potueni do nogu i
jedino to se jo moglo uiniti bijae da po-krivnom vatrom pomognu odbjeglima
da se nekako dokopaju rijeke.
U svom se tom meteu moglo vidjeti staroga Pozza kako sav unezvijeren trkara
topui amo-tamo od Glavnoga stoera do mosta za iskrcavanje, nadajui se da
e meu spaenima ugledati Robertovo lice. Kad bijae ve gotovo siguran da
nijedna barka vie nee doi, procijedi kroz zube "Krista mu!", a zatim, s
odlunou nekoga tko dobro poznaje hirove rijeke, proglasi tikvanima veslae
to samo uzalud troe snagu a vuku se kao kornjae, upilji se u neku toku
ispred jednog od ona dva otoia, podbpdeustro konja i potjera ga u vodu.
Preavi preko nekg icaTat Sijae za tren oka na drugoj obali, a da konj ni
zaplivati nije morao, te se poput luaka, uzdignute sablje baci put tvravice.
49
Skupina neprijateljskih muketira isprijei mu se na putu dok je ve lagano
stalo svitati: ne bijae im odmah jasno tko je i to trai ovdje taj mahniti
samotnjak; samotnjak meutim udari ravno meu njih, uklonivi odmah, sigurnim
zamasima sablje, najmanje petoricu; saplete se zatim izmeu dva konjanika,
preplai im konje te se oni naglo propee, sagnu se hitro u stranu da izbjegne
udarac i jo se hitrije uspravi zamahnuv-i u luku sabljom po zraku: prvi
protivnik klonu u sedlu s crijevima to mu se prosue du izama, dok mu konj
stane bezglavo bjeati; drugi pak iskolai oi traei prstima jedno uho to
mu se, zakvaivi se za rutavi obraz, klatilo pod bradom.
Pozzo stigne podno utvrde i osvajai, zaposleni svlaenjem posljednjih
preostalih bjegunaca pogoenih s lea, ne shvatie uope otkud se ovaj tu
odjednom stvorio. Kao da mu nikakva opasnost ne prijeti, on jednostavno ue
kroz zidine glasno dozivajui ime svoga sina, pregazi jo etvoricu, maui
sabljom, kao u nekoj vrsti karusela, na sve etiri strane svijeta; Rober-to,
ispuzavi iz svoje slame, opazi ga jo izdaleka, no prije oca prepozna
Pagnuflija, oeva konja s kojim se jo kao djeak esto igrao. Uvue dva prsta
u usta te ispusti zviduk koji ivotinja dobro poznavae; i zaista, konj se u
trenu propne nauliv-i ui, i zaas je ve vukao oca prema rupi u zidu. Pozzo
ugleda Roberta i klikne:

"Ma zar se to zove poloaj? Penji se, bezumnie!"

I dok je Roberto uskakao u sedlo, doda:
"Bijedo jedna, tebe se nikad ne moe nai tamo gdje bi trebao biti."
Zatim podbode Pagnuflija i galopom udari prema rijeci.
U tom je asu nekim pljakaima ve sinulo da ovaj ovjek i ovo mjesto ba i
ne idu zajedno, te viui poee na njega prstom pokazivati. Jedan asnik
gotovo zgnjeena oklopa, praen trojicom vojnika, pokua mu preprijeiti put.
Pozzo ga opazi na vrijeme, ve htjede skrenuti, kad odjednom povue uzde i
usklikne: "Gle ti sudbine!"
Roberto pogleda naprijed i prepozna onog istog panjolca to im je prije dva
dana onako velikoduno oslobodio put. I ovaj se ve bijae sjetio svojega
plijena; oi mu zaiskrie te pohrli prema njima vitlajui sabljom.
50Stari Pozzo premjesti hitro ma u ljevicu, izvue pitolj iz teka konog
opasaa, napne kokot i isprui ruku; sve to tako munjevito da uhvati na prepad
panjolca koji, zanesen ratnikim arom, bijae ve gotovo ispod njega. No ne
opali odmah. Kao da nije mogao odoljeti a da panjolcu ne dobaci s visoka:
"Oprostite na pitolju, ali ako vi nosite oklop, bit u tako slobodan..."
Pritisnu obara, hitac pogodi ravno u usta i panjolac se prostre u prainu
koliko je dug i irok. Vojnici se, vidjevi okrutnu smrt svojega vode, dadoe
u panian bijeg, a Pozzo vrati pitolj na mjesto, rekavi:
"Bolje da nestanemo prije nego to izgube strpljenje... Hajde, Pagnufli!"
Zapraie zatim preko udoline, u velikim skokovima prije-oe rijeku,
podigavi toliko vode da se gotovo izgubie u mlazu vodoskoka, dok je netko iz
daljine jo uvijek sipao vatru po njihovim leima.
Na desnoj ih obali doeka buran pljesak. Toiras ree: "Tres bien fait, mon
cher ami." Vrlo dobro izvedeno, dragi moj prijatelju, a zatim e Robertu:
"La Grive, danas nam svi pobjegoe, jedino ste vi ostali. Kaem ja, krv nije
voda. U eti onih kukavica vi samo uzalud tratite vrijeme. Prijei ete u moju
pratnju."
Roberto usrdno zahvali, a zatim prui ruku ocu da zahvali i njemu. Pozzo mu je
rastreseno stisne te ree:
"ao mi je zbog onog gospodina panjolca, bio je ipak pravi momak. Ah, rat je
odvratna stvar. S druge strane "zapamti dobro sine moj, ovo: Popustiti treba,
ali ako netko ve ide na tebe da te ubije, onda je on taj koji ima krivo, zar
ne?
Vratie se u grad, i Roberto zau oca kako jo uvijek mrmlja sebi u brk:
"Pa ja ga uope nisam traio..."
51
5.
+abizint svijeta
ini se da Roberto, obuzet u jednom trenutku tugom izgubljena sina, priziva
uspomenu na ovaj dogaaj matajui o onim divnim sretnim vremenima kad je u
njegovu ivotu postojala jedna zatitnika figura koja mu je mogla pomoi da
izvue ivu glavu iz jedne opsade, no ne moe a da se pritom ne prisjeti i
onog to je nakon toga uslijedilo. A to mi se ne ini tek beznaajnim
uzgrednim sjeanjem. Ve sam spomenuo da Roberto vjerojjatno namjerno
suprotstavlja one dogaaje iz davnine sadanjem svojem iskustvu na Daphne, kao
da nastoji pod svaku cijenu pronai neke sveze, uzroke, odnose, otkriti neke
znamene sudbine. Pretpostavljam da mu vraanje u dane Casalea slui, na brodu,
da pronae tragove razliitih ivotnih razdoblja u kojima je kao djeak
postepeno spoznavao da se arhitektura svijeta sastoji od vrlo udnovatih i
esto ne sasvim shvatljivih sklopova.
Reklo bi se da mu se, s jedne strane, ovo lebdenje izmeu neba i mora moglo
initi kao jedina i najloginija razvojna posljedica onih triju petoljea
lutanja poljima gdje se neprestano ravahu preice; a s druge je strane,
mislim, upravo s namjerom da nekako prepravi povijest svojih muka i nevolja,

nastojao pronai neku utjehu za svoje sadanje stanje, kao da ga je brodolom

nekim udom vratio u onaj zemaljski raj u kojem uivae na La Grivi i iz kojeg
bijae otrgnut uavi jednom meu zidine grada pod opsadom.
Roberto sad vie nije trijebio sebi buhe u vojnikom logoru, nego u Toirasovoj
mensi, meu plemiima iz Pariza, te bi imao prilike sluati razmetanja o
junakim podvizima, sjea52nja na ranije pohode, razne duhovitosti ili tek isprazne plitke prie. Iz
tih je razgovora - i to ve prve veeri - izvukao dovoljno razloga da
povjeruje kako opsada Casalea i nije ba ono na to je on smatrao da se valja
pripraviti.
Doao je ovamo da bi ostvario svoje viteke snove pothranjivane junakim
spjevovima to ih bijae itao na La Grivi: biti plemenite, jo k tome vatrene
krvi i imati napokon ma o boku za njega je znailo postati paladin to ivot
stavlja na kocku na jednu kraljevu rije ili na mig odabranice svojega srca.
Stigavi na lice mjesta, sveti se borbeni redovi kojima se pridruio pokazae
ruljom bezvoljnih tromih seljaka spremnih da pri prvom okraju jednostavno
okrenu lea i nestanu.
Sada je eto bio primljen u udruenje hrabrih junaka to ga prihvatie kao sebi
ravnog. On je meutim predobro znao da njegova odvanost nije bila nita drugo
do posljedica velikog nesporazuma - ta on nije pobjegao samo zato to se
prepao daleko vie od samih bjegunaca. to je jo gore, dok je njegovo novo
drutvo, nakon to bi se gospodin Toiras povukao, dugo u no davalo oduka
svakojakim brbljarijama, njemu je polako postajalo jasno da ni sama opsada
nije nita drugo nego tek poglavlje jedne prie bez smisla.
Dakle, Don Vincenzo od Mantove je umro ostavljajui vojvodstvo Neversu, a bilo
bi dovoljno samo da je netko drugi uspio biti posljednji pokraj njegove
samrtne postelje pa da pria krene sasvim drugim tijekom.
Na primjer, i Carlo Emanuele isticao je neka svoja prava na Monferrato, koja
bi mu pripadala po jednoj njegovoj neakinji brakovi se sklapahu uvijek unutar
obitelji i ve je odavno bacio oko na tu markgrofoviju to se poput trna s
boka bijae zarila u njegovo vojvodstvo sve do samo nekoliko desetaka milja od
Torina. Tako je, odmah nakon Neversova imenovanja, Gonzalo de Cordoba,
iskoritavajui ambicije savojskoga vojvode ne bi li osujetio francuske,
predloio ovome da se ujedini sa panjolcima te da zajedno s njima zauzme
Monferrato kojeg e zatim pravedno popola podijeliti. Car, koji je ve imao
dovoljno muka s ostatkom Evrope, nije dao pristanak za invaziju, ali se nije
izjasnio ni protiv Neversa. Gonzalo i Carlo Emanuele odluie stoga prekinuti
s odugovlaenjem i jedan od njih
53

krene u pohod na Albu, Trino i Monclavo. Car bijae moda blag ali ne i glup,
te stavi Mantovu pod prinudnu upravu, po-vjerivi je jednom carskom
izaslaniku.
Mjera ekanja trebala je vaiti jednako za sve pretendente, no Richelieu je
smatrae tekom uvredom za Francusku. Ili mu je jednostavno odgovaralo da je u
tom trenutku tako shvati; no nije poduzimao nita jer je jo uvijek drao pod
opsadom protestante u La Rochelle. panjolska je blagonaklono gledala na taj
masakr aice heretika, pustivi da se Gonzalo time okoristi kako bi s osam
tisua ljudi napao Casale, u ijoj se obrani nalo tek neto vie od dvije
stotine vojnika. Bijae to prva opsada Casalea.
Budui da car, meutim, nije odavao dojam da e popustiti, Carlo Emanuele
bijae nanjuio da se sprema opasnost i osjetio ugroenima vlastite interese;
dok je s jedne strane nastavljao suradnju sa panjolcima, ve je tajno ulazio
u kontakte s Richelieuom. U meuvremenu je pala La Rochelle, s madridskog

dvora Richelieuu stizahu burne estitke za tako veliku i znaajnu pobjedu

vjere, on je zahvaljivao i istovremeno ve okupljao svoju vojsku koju, na elu
s Lujem XIII, u veljai 1629. posla da prijee Mont-Genevre, te je postroji
ispred Sue. Carlo Emanuele shvati najzad da bacajui kocku na dva stola
riskira da izgubi ne samo Monferrato nego i Suu, te - pokuavajui prodati
ono to mu upravo izmicae iz ruku -predloi razmjenu ponudivi Suu za jedan
francuski grad.
Za veerom je jedan plemi za Robertovim stolom oivljavao itav dogaaj u
aljivom tonu. Richelieu je navodno, sa zluradim sarkazmom, naredio da vojvodu
upitaju je li mu drai Orleans ili Poitiers, a u meuvremenu je jedan
francuski asnik stigao u uki garnizon i zatraio konak za francuskog
kralja. Savojski zapovjednik, neki duhovit ovjek, odgovori da e Njegova
Visost vojvoda vjerojatno biti presretan to moe ugostiti Njegovo
Velianstvo, ali budui da Njegovo Velianstvo bijae dovelo tako brojnu
pratnju neka mu bude doputeno da Njegovu Visost najprije o tome obavijesti.
Sa jednako elegantnom otmjenou maral de Bassompierre, skakuui amo-tamo po
snijegu, skine eir pred svojim kraljem i, dajui mu na znanje da su violine
na svojim mjestima, a da maske
54ve stoje pred vratima, zatrai ga za doputenje da bal otpone. Richelieu
odslui misu u polju, francuska pjeadija krene u napad i Sua bijae
osvojena.
Vidjevi kako stoje stvari, Carlo Emanuele odlui da primi Luja XIII kao
najmilijega gosta, zaeli mu toplu dobrodolicu i jedino ga zamoli da ne gubi
vrijeme na Casale, kojeg ve on upravo zauzima, nego da mu umjesto toga
pomogne da osvoji Genovu. Bijae uljudno zamoljen neka ne pria besmislice, te
mu u ruku gurnue lijepo guje pero da potpie sporazum kojim doputa
Francuzima da u Pijemontu rade to ih je volja: kao odtetu ostavit e mu
Trino i nametnuti vojvodi od Man-tove da mu plaa godinju pristojbu za
Monferrato.
"Tako je Nevers," govorae plemi za Robertovim stolom "da bi imao vlast nad
vlastitom svojinom, za nju morao plaati najamninu onome tko je nikada nije
posjedovao." "I bogme je plaao!", smijao se drugi. "Quel con!" "Nevers je
uvijek plaao za svoje ludosti" ree jedan opat kojeg Robertu bijahu
predstavili kao Toirasova ispovjednika. "Nevers je boji luak koji vjeruje da
je Sveti Bernard. Mislio je uvijek i samo na to kako da ponovno ujedini
kranske kneeve za jedan novi kriarski rat. Ovo su vremena kad se krani
ubijaju meu sobom, koga je danas jo briga za nevjernike! Gospodo Kazaleani,
ako od toga ljupkog gradia jo ostane koji kamen, oekujte da vas va
gospodar sve pozove u Jeruzalem!" Opat se smjekao vidljivo zabavljen, gladei
pritom lijepo njegovane plave brkove, a Roberto pomisli: eto, jutros umalo ne
poginuh za jednog luaka, a tog luaka ludim proglasie samo zato to sniva,
kao to i ja snivah, o vremenima lijepe Melisande i Gubava kralja.
Ni dogaaji koji uslijedie nisu Robertu pomogli da sebi razjasni uzroke te
zamrene prie. Izdan od Carla Emanuelea, Gonzalo de Cordoba shvati da je
izgubio kampanju, prizna uki sporazum i stane premjetati svojih osam tisua
ljudi na milanski teritorij. Jedan se francuski garnizon smjestio u Ca-saleu,
drugi u Sui, a ostatak armade Luja XIII vrati se preko Alpa da bi likvidirao
posljednje hugenote u pokrajini Langue d"oc i u dolini Rone.
No nijedan od ovih ovdje plemia nije imao namjeru pouz55izse u razne sporazume i o tome su priali kao da je to sasvim normalna stvar,
tovie, neki bi odobravajui primijetili "La Raison d"Estat, ah, La Raison
d"Estat". Imajui u vidu vii dravni interes, Olivares - Roberto shvati da se
radi o nekoj vrsti panjolskog Richelieua, no kojem se srea neto manje
smijeila - zakljui da se strano obrukao, bezobzirno otpusti Gonzala,
postavi na njegovo mjesto Ambrogia Spinolu te stane izjavljivati kako uvreda

nanijeta panjolskoj ide na tetu same Crkve.

"Puste prie", primjeivae opat, "Urbano VII bio je sklon Neversovu
imenovanju."
A Roberto se, zbunjen do kraja, pitao to sad papa ima s tim stvarima koje s
pitanjima vjere ama ba nikakve veze nemaju.
U meuvremenu se car - a tko zna kakvim ga je sve sredstvima Olivares obrlatio
ili pritisnuo - sjeti da je Mantova jo uvijek pod namjesnikom upravom te da
Nevers ne moe ni plaati niti ne plaati za neto to mu ne pripada; izgubi
strpljenje i poalje dvadeset tisua ljudi da opsjednu grad. Papa, vidjevi
protestantske plaenike kako pljakajui krstare Italijom, pomisli odmah na
novu veliku pljaku Rima te poalje trupe na granicu mantovanskog vojvodstva.
Spinola, ambiciozniji i odluniji od Gonzala, odlui da ponovno napadne
Casale, ovaj put uistinu, svojski. Sve u svemu, zakljui Roberto, ono ega se
treba uvati da bi se izbjegao rat oigledno su mirovni sporazumi.
U prosincu 1629. Francuzi su ponovno prelazili Alpe, Car-lo Emanuele trebao ih
je prema nagodbama pustiti da prou; no, tek toliko da bi dokazao svoju
iskrenu lojalnost, ponovno iznese svoje zahtjeve u vezi s Monferratom te
zatrai est tisua francuskih vojnika da napadne Genovu, to si ve odavno
poput klina bijae zabio u glavu. Richelieu, koji ga smatrae zmijom
otrovnicom, ne ree ni da ni ne. Jedan kapetan, koji se u Casaleu odijevae
kao da je na kraljevskome dvoru, prisjeao se jednoga dana u veljai prole
godine:
"Kakvo je to slavlje bilo, prijatelji moji, ne moete ni zamisliti!
Nedostajali su nam jo samo muzikanti Kraljevske palae, no fanfare smo imali!
Njegovo Velianstvo, za kojim stu56pae vojska, jahae pred Torinom u crnoj odori protkanoj zlatnim nitima, s
perom u eiru i oklopom ulatenim da si se u njemu ogledati mogao!"
Roberto je sad oekivao priu o tko zna kako velikom napadu, ali naravno, i to
bijae samo jedna velika parada; kralj uope nije napao, iznenada je okrenuo
prema Pinerolu i tu uspostavio vlast, ili ga ponovno prisvojio, ako se uzme u
obzir daje prije nekih stotinjak godina to bio francuski grad. Roberto ba
nije imao tonog pojma o tome gdje bi se mogao nalaziti Pinerolo i nikako mu
ne bijae jasno zbog ega se sad morao zauzimati taj grad da bi se oslobodilo
Casale.
"A da nismo mi to moda" pitao se u sebi "pod opsadom u Pinerolu?"
Papa, zabrinut tim preokretom stvari koji nita dobro nije obeavao, posla
Richelieuu jednog svog predstavnika kako bi mu preporuio da grad vrati
Savojcima. Drutvo za stolom au tad pravu bujicu bespotednih kleveta na
raun toga poslanika, nekog Giulia Mazzarinija; taj Sicibjanac, taj rimski puanin, ma to - opat postajae sve nemilosrdiji - vanbrani sin nekog seljaka
sumnjiva porijekla iz neke selendre u okolici Rima, koji je postao kapetanom
sam Bog zna kako; navodno bijae u slubi pape, a istovremeno je inio sve i
sva ne bi li zadobio Richelieuovo povjerenje, koji ve ionako prema njemu
bijae suvie pristran. I trebalo ga je drati dobro na oku, budui da je
upravo u to vrijeme kretao ili ve bijae stigao u Re-gensburg, koji se nalazi
tamo negdje Bogu iza lea, i upravo e se tamo odluivati o sudbini Casalea, a
ne tu po nekakvim minskim ili protuminskim rovovima.
U meuvremenu, kako se Carlo Emanuele trudio da francuskim trupama presjee
sve prometne veze, a Richelieu bijae prisvojio jo i Annecy i Chamberv,
Savojci i Francuzi sukobi-e se napokon kod Avigliane. U tom dugotrajnom
nadmetanju bez kraja i konca carska vojska zaprijeti Francuskoj uavi u
pokrajinu Lorraine, Wallenstein krenu u pomo Savojcima i u srpnju aica
carskih vojnika, dovezavi se na splavima, zauzme na prepad jednu branu u
Mantovi; vojska u punom sastavu nahrupi u grad i u roku od sedamdeset sati
opljaka ga netedimice uzdu i poprijeko, ispraznivi od vrha do dna du57devu palau, a Luteranci to se zatekoe u armadi - tek toliko da se ni

papa ne osjeti prikraenim - ogolie sve gradske crkve. Da, bijahu to upravo
oni njemaki plaenici to ih je Roberto vidio, oni to pristigoe kao
pojaanje Spinoli.
Francuska je vojska bila jo suvie zauzeta na sjeveru i nitko nije mogao biti
siguran da e stii na vrijeme, prije nego to Casale padne. Nije dakle
preostajalo drugo nego uzdati se u Boga, rekao je opat, dodavi:
"Gospodo, politika se vjetina sastoji u tome da uvijek treba tragati za
ljudskim sredstvima kao da boanska ne postoje, a za boanskima kao da ne
postoje ljudska."
"Uzdajmo se onda dakle u boanska sredstva!", uskliknu na to jedan plemi, ne
ba nekim skruenim pobonim tonom, maui toliko svojom aom da se vino iz
nje izlijevalo na sve strane, a najvie po opatovu ogrtau.
"Gospodine, vi ste me uprljali vinom!", uzviknu opat pro-blijedivi - to u
ono vrijeme bijae nain da se izrazi negodovanje i prezir.
"Uzmite", otpovrne onaj nehajno, "kao da vam se to dogodilo na posveenju.
Vino ono, vino ovo."
"Gospodine Saint-Savin", vikao je i dalje opat ustajui naglo od stola i
sputajui ruku k sablji, "ovo nije prvi puta da obeaujete svoje ime
hulei ime Naega Gospodina! Bolje bi vam bilo, Bog neka mi oprosti, da ste
ostali u Parizu i tamo obeaivali dame iz visokog drutva, po vaem
pironovskom obiaju!"
"Hajde, hajde", odgovori mu Saint-Savin, oigledno ve prilino ponapit, "mi
pironovci obiavali bismo, znate, nou zasvirati dami pod prozorom, a esto bi
s nama krenuo i pokoji srani plemi eljan kakve dobre psine. A ako se dama
ne bi pojavila na prozoru, znali bismo da joj se ne ide iz kreveta jer joj ga
grije obiteljski pop."
Ostali asnici bijahu takoer ustali pokuavajui zadrati opata koji je ve
izvukao ma iz korica. Vidite da je gospodinu Saint-Savinu vino udarilo u
glavu, govorili su mu, a Boe moj, neto se mora i progledati kroz prste
ovjeku koji se ovih dana ipak hrabro borio, a imajmo i bar malo potovanja
prema nedavno preminulim drugovima.
58"Pa neka bude", zakljui opat naputajui salu, "gospodine Saint-Savin,
pozivam vas da ovu no zavrite recitirajui jedan De Profundis za nae
pokojne prijatelje, pa u miran i spokojan poi i ja u krevet."
Opat izie, a Saint-Savin koji je sjedio ba pokraj Roberta, objesi mu se o
rame te stane tumaiti:
"Psi i rijene ptice ne prave vie buke nego mi to stalno na sva usta
izvikujemo De Profundis. emu, recite mi, toliko zvonjave i tolike mise, kao
da emo njima mrtve uskrisiti?"
Iskapi au jednim gutljajem, pa upozori Roberta uzdiui kaiprst, kao da mu
eli dati vanu ivotnu pouku i uputiti ga u najvie tajne nae svete
religije:
"Gospodine, moete se ponositi sobom: danas ste gledali ravno u oi okrutnoj
smrti, i budite prema njoj i ubudue tako ravnoduni i nehajni, imajui uvijek
na umujda dua umire zajedno s tijelom. Idite, dakle, u smrt tekeeo ste
najprije uivali ivot. Mi smo ivotinje medu drugim ivotinjama, i jedni i
drugi djeca smo iste materije, samo to smo mi razoruani]!. Ali budui da za
razliku od betija znamo da moramo umrijeti, pripremimo se za taj trenutak
uivajui u ivotu koji nam je pukim sluajem sudbina dala. Provodimo stoga
svoje dane uz aicu i u ugodnu razgovoru, kao to dolii plemiu, i prezirimo bijedne kukavije due. Dragi moji kolege, ivot je nama duan! Mi smo
prisiljeni marirati tu na Casale, mi smo roeni prekasno da bismo uivali u
onim divnim vremenima dobrog starog kralja Henrvja, kad si u Louvreu mogao
susresti kopilad, majmune, dvorske lude i lakrdijae, patuljke i cul-de-jatte,
i muzikante i stihoklepce, i sve to kralju za zabavu. Sad pak isusovci pohotni
poput jaraca grme protiv onih to itaju Rabelaisa i latinske pjesnike, i

umiljaju da su suta vrlina i pravednost zato to kolju hugenote. Gospodine

Boe, rat je krasna stvar, ali pustite me da se borim iz vlastita svojega
zadovoljstva, a ne zbog toga to moj protivnik petkom jede meso. Pogani su
bili daleko mudriji od nas. I oni su imali tri boga, ali barem njihova majka
Kibela nije sebi uobraavala da ih je rodila ostavi djevicom."
"Gospodine", protestirao je Roberto, dok su ostali grcali od smijeha.
59"Gospodine", odvrati Saint-Savin, "prva je odlika asna ovjeka prezir spram
religije koja nam na svaki nain eli uliti panian strah od najprirodnije
stvari na svijetu, od smrti, a mrnju i odvratnost prema najljepoj stvari to
sudbina nam je dala, a to je ivot; i eli da uzdiemo za nekim tamo nebom na
kojem od vjena blaenstva ive samo planeti to ne uivaju ni u nagradi ni u
kazni, nego u vlastitu vjenom gibanju, u zagrljaju praznine. Budite snani
poput starogrkih mudraca i gledajte mirno smrti u oi, odluno i bez bojazni.
Isus se krvavo oznojio ekajui je. ega se uostalom i imao bojati, budui da
e ionako odmah uskrsnuti?"
"Dosta je bilo, gospodine Saint-Savin", opomenu ga gotovo zapovjednim tonom
neki asnik uhvativi ga za ruku "ne sa-blanjujte ovog naeg mladog
prijatelja kojemu jo nije poznato da je danas u Parizu bezbonost najfiniji
oblik bon tona, mogao bi vas preozbiljno shvatiti. A vi gospodine de la Grive,
idite i vi na spavanje. Znajte da je dobri Bog uvijek svakome na pomoi pa e
oprostiti i gospodinu Saint-Savinu. Kako ree onaj teolog, moan je kralj to
sve pred sobom rui, monija ena koja sve uvijek dobije, a jo monije vino
koje utapa razum."
"Citirate napola, gospodine", promrlja Saint-Savin dok mu se jezik saplitao a
dvoje ga njegovih kolega vuklo prema izlazu, gotovo ga podigavi s tla, "tu
izreku valja pripisati Jeziku i imat ete dodatak: jo je monija istina i ja
to je kazujem. A moj jezik, bez obzira to ga sad dodue jedva pomiem, nee
utjeti. Nije mudar onaj koji po lai samo sabljom udara nego onaj to se
rijeju kao orujem umije sluiti. Prijatelji, kako moete spremnim na pomo
nazivati jedno boanstvo koje eli nau vjenu nesreu samo da bi umirilo svoj
trenutni bijes? Mi bismo trebali oprostiti blinjemu svojemu, a on kao ne? I
morali bismo voljeti jedno tako okrutno bie? Opat me nazvao pironovcem, neka
mu bude, ali mi se pironovci brinemo da pruimo utjehu rtvama licemjerne
prijevare. Jednom smo tri moja prijatelja i ja damama podijelili krunice s
opscenim me-daljicama. Da samo znate kako pobone od toga dana posta-doe!"
Izie praen grohotnim smijehom itava drutva, a onaj je asnik
prokomentirao:
60"Ako ve Bog ne bude htio, oprostimo mu barem mi taj njegov jezik, kad mu je
ve ma tako dobar."
A zatim e Robertu:
"Smatrajte ga prijateljem, i ne proturjeite mu suvie. Taj je u Parizu, zbog
nekog teolokog pitanja, potukao vie Francuza nego to je itava moja eta
ovih dana isprobadala panjolaca. Ne bih ga ba volio imati kraj sebe na misi,
ali smatrao bih se sretnikom da mi se na popritu nade pri ruci.
Ovakvu je pouku, dakle, Roberto dobio na prve svoje nedoumice; no ve
sljedeeg dana rodie se nove. Bijae se uputio u ono krilo dvorca gdje je
spavao prve dvije noi sa svojima iz Monferrata, da uzme svoje stvari, no meu
silnim hodnicima i dvoritima nikako se nije uspijevao orijentirati. Zalutavi
u neki nepoznati hodnik primijeti da je pogrijeio put te se ve htjede
vratiti kadli u dnu ugleda zrcalo, olovnosivo od nakupljene prljavtine, u
kojem nazre vlastiti lik. Primaknu se blie i stane od uda: taj je lik imao,
istina, njegovo lice, ali odijelo mu bijae upadljivo ivih boja, sjajno, kao
u panjolaca, a kosa skupljena u mreicu. No to ne bijae sve - taj mu
vlastiti lik odjednom vie nije stajao nasuprot, nego je nestajao nekud u
stranu.
Nije se dakle uope radilo o ogledalu. Shvati ubrzo da je pred njim veliko

prozorsko okno, pranjavih stakala, to gleda na jedan vanjski nasip s kojeg

se stubama moglo sii u dvorite. Nije dakle uope vidio sebe nego nekog
drugog tko mu sluajno bijae nalik, i kome je sada izgubio svaki trag.
Naravno, pomisli odmah na Ferrantea. Ferrante ga je ili slijedio ili je prije
njega stigao u Casale, moda bijae u nekoj drugoj satniji ili u nekom od
francuskih pukova, i dok je on riskirao ivot tamo dolje u tvrdavici, ovaj se
ve zacijelo ratom dobrano okoristio.
U toj se dobi Roberto obino ve sam sebi smijao na svoje djeake matarije o
Ferranteu i, razmiljajui o toj utvari, uvjeri sebe zaas da je vidio samo
nekoga tko mu je mogao tek poneto biti nalik.
Htjede zaboraviti taj dogaaj. Godinama bijae mozgao o nekom nevidljivom
bratu, te je veeri povjerovao da ga je vidio,
61
ali, pa da, tono, rekne sam sebi trudei se da se razumom usprotivi vlastitu
srcu, ako je nekoga vidio, taj nije bio izmiljaj, a budui da Ferrante bijae
izmiljaj, ovaj kojeg je vidio nije mogao biti Ferrante.
Neki bi ueni logiar zacijelo prigovorio ovakovu paralogiz-mu, no Robertu je
u tom trenutku on bio sasvim dovoljan.
62Izs llagna So
zavrio pismo posveeno prvim sjeanjima na op-sadu, Roberto je u kapetanovoj
sobi pronaao nekoliko boca panjolskog vina. Nemojmo mu zamjeriti to
je.aopalivi vatru i ispekavi obilnu kajganu s komadiima suene ribe, jednu
od njih otvorio i priutio sebi pravu kraljevsku veeru, na stolu prostrtom
gotovo po svim pravilima gostinjskog umijea. Ako ve bijae brodolomac, i ako
e to jo dugo ostati, nema smisla da jednostavno podivlja poput zvijeri;
morao bi svakako nastojati i dalje njegovati dobre navike i obiaje lijepo
odgojena mladia. Prisjeti se kako je u Casaleu, kad su rane i bolesti i same
asnike dovele do toga da se ponaaju poput brodolomaca, gospodin Toiras
izriito zahtijevao da se svatko, barem za stolom, sjeti onoga to je nauio u
Parizu:
"Pojaviti se u istom odijelu, ne posezati za aom iza svakog zalogaja,
obrisati najprije brkove i bradu, ne oblizivati prste, ne pljuvati u tanjur,
ne ispuhivati nos u stolnjak. Ta nismo valjda carski vojnici, Gospodo!"
Sljedeeg se jutra probudio ve s prvim pjetlovima, no Ije-kario je u
postelji jo prilino dugo. Kad je poao ponovno pritvoriti onaj prozor na
galeriji, primijeti da je ustao kasnije nego prethodnog dana, prva se blijeda
zora ve pretvarae u jasno svitanje: iza breuljaka, izmeu oblaka to se
rasprivahu u brano, ukazivalo se svijetlo ruiasto nebo.
Kako e uskoro prve otre zrake bljetavim sjajem osuti plau i prizor uiniti
nepodnoljivim Robertovu pogledu, on pomisli kako bi mogao poi malo
promotriti onu stranu gdje sunce jo ne bijae zavladalo, te se uputi du
galerije na drugu stranu Daphne, onu to gledae prema zapadnoj obali. Pred
oi63r
ma mu najprije iskrsne izrezbareni obrub meko tirkizne boje koji se ve nakon
nekoliko minuta stao dijeliti u dvije vodoravne pruge: etka prirodnog
zelenila i blistavih palmi ve se kri-jesila podno zagasita planinskog pojasa
nad kojim se jo uvijek, lijeno i nevoljko se vukui, gomilahu uporni noni
oblaci. No sasvim polako, gotovo neprimjetno, gusta se crna sr prema
krajevima listasto rainjala pretvarajui se u ruiastu bjelinu.
inilo se kao da se Suncu, umjesto da ih obasja s ela, prohtjelo da se rodi i
probije iz njihove nutrine; rubova ve klonulih pod silinom svjetla, oni se i
dalje nadimahu bremeniti olovnom sumaglicom, buntovnici nepokorni to uporno

opiru se rastopiti u nebu i uiniti ga vjernim zrcalom mora, po kojem, sada

ve kristalno bistrom, plove neke bljetee treperave mrlje, kao da negdje
vrlo blizu povrini prolaze jata riba obdarenih vlastitom utrobnom
svjetiljkom. Ubrzo meutim, oblaci po-pustie neumoljivu zovu svjetla,
rasteretie se vlastita tereta i klonue iscrpljeni na vrhunce; s jedne se
strane pripie na obode zgusnuvi se poput vrhnjasta taloga, to zbijen i
vrst na vrhu oblikovae snjeni kup, a kako bijae tonuo prema udolini
postajae mek i rastresit; s druge pak strane, kako se tjeme snjenoga kupa
skupilo u jednolinu ledenu lavu, rasprskavahu se zrakom irei se u obliku
gljive, medeno-mlijena erupcija u blaenoj zemlji Dembeliji.
Koliko je vidio, moglo je moda biti sasvim dovoljno da svoj brodolom pone
smatrati potpuno opravdanim: ne toliko zbog neizreciva uitka to ga u njemu
izazivae ta pomina, gibljiva poza prirode, nego zbog svjetla koje je ta
svjetlost bacala na rijei to ih neko bijae sluao od Kanonika de Dignea.
Do tada se, zapravo, vrlo esto pitao nije li to ipak tek snovienje. To to
mu se upravo dogaalo obino se ne dogaa ljudskim biima; u najboljem sluaju
moglo ga je podsjeati na bajke iz djetinjstva: poput stvorenja iz sna bijahu
i brod i sva ona udnovata bia to ih je na njemu zatekao. Od iste snovite
tvari inie mu se i sjene to ga ve tri dana svojim prozirnim velom
obavijahu, te ak hladnokrvno primijeti kako su se one boje kojima se zanesen
divio tamo u vrtu i meu ptijim na64stambama inile tako bljetavim samo njegovim zauenim oima, no zapravo
jedva da ih se moglo nazrijeti ispod one patine starinskoga leuta to
prekrivae i svaki drugi predmet na brodu, pod svjetlom to ve lako
dodirivae grede i duge od osuenog drveta obloene uljima, lakom i
katranom... Ne bi li mogao, prema tome, snovienjem biti i velianstveni
teatar nebeskih opsjena za koje vjerovae da ih upravo vidi na obzoru?
Ne, rei e Roberto sam sebi, bol koju ova svjetlost nanosi mojim oima jasno
me opominje da ne snivam, nego da jednostavno vidim. Moje zjenice trpe olujni
vihor atoma to me s one obale bombardiraju kao tanad ispaljena s kakva
bojnoga broda, i ta vizija nije nita drugo do kobni susret oka s oblakom
prainaste tvari to bez milosti ga probada. Naravno, govorio bi mu Kanonik,
nije istina da tebi predmeti iz daleka, kao to je to elio Epikur, alju
svoju savreno vjernu sliku koja otkriva i njihov vanjski oblik i njihovu
skrovitu tajnu prirodu. Ti dobiva samo znamenja, tragove, obrise iz kojih e
sam izvui neku pretpostavku, neki svoj domiljaj, koji zovemo vizija. No sama
injenica da je i on maloprije najrazliitijim tropima pokuavao imenovati ono
to je mislio da vidi, oblikujui rijeima ono na to ga neto jo bezoblino
bijae navodilo, potvrivae mu da u tom trenutku on uistinu vidi. A meu
tolikim izvjesnostima na iju se odsutnost alimo, jedna je jedina ipak
prisutna, a to je injenica da nam sve stvari izgledaju onako kako nam
izgledaju, i nije mogue da nije prava pravcata istina da nam doista i ne
izgledaju upravo tako.
Zbog toga se Roberto, budui da je vidio i da je bio siguran da vidi, uhvatio
za jedinu izvjesnost na koju su se i osjetila i um mogli osloniti, a to je da
vidi neto: a to neto bijae jedini oblik bitka o kojem je mogao govoriti,
uzmemo li u obzir da bitak nije drugo do velianstveni teatar vidljivog,
ureen u koljki Prostora - to nam ve i previe govori o tom stoljeu
bizarnosti.
On bijae iv, u potpuno budnom stanju, a tamo dolje, na otoku ili na kopnu
to li je to ve bilo, bijae neto. to je to, nije znao: kao to boje ovise
i o predmetu to ih privlai, i o odbljesku svjetlosti na njima, i o samome
oku koje ih motri, tako se i njemu ono najudaljenije kopno inilo stvarnim u
svo65

joj nestalnoj sluajnosti, u svojoj kratkotrajnoj prolaznoj sprezi svjetla,

vjetrova, oblaka i njegovih zjenica, ushienih i izmuenih. Tko zna, moda e
sutra, ili ve kroz nekoliko sati, ta zemlja biti neprepoznatljivo razliita.
Ono to bijae pred njegovim oima nije bila samo poruka koju mu je upuivalo
nebo, bijae to plod tijesna prijateljstva izmeu neba, Zemlje i toke i sata
i godinjeg doba i kuta s koje promatrae njegovo oko. Sigurno, da se brod
kojim sluajem usidrio du nekog drugog sjecita zranih strujanja, prizor bi
bio neto sasvim drugo; sunce, svanue, more i kopno bili bi neko drugo sunce,
neki drugi osvit, bilo bi ovo isto more i ovo isto kopno no sasvim drugaijeg
oblika. Onu beskonanost svjetova o kojoj mu bijae kazivao Saint-Savin, ne
treba dakle traiti samo s onu stranu zvijea, nego u samome sreditu tog
mjehura prostora kojemu on, u isto oko pretvoren, bijae sad izvorom
beskrajnih paralaksi.
Oprostit emo Robertu to, uslijed tolikih nedaa, nije spro-veo dalje, preko
tog traga, svoja umovanja o bilo metafizikim bilo fizikim svojstvima
svemirskih tijela. Vidjet emo uostalom da e to ionako uiniti kasnije, i
vie nego to je potrebno, a sad mu dopustimo da zadubljen u misli i dalje
mozga o tome kako bi se, ako ve moe postojati samo jedan jedini svijet u
kojem se pojavljuju razliiti otoci mnogi u ovom trenutku za mnoge roberte
koji gledaju s mnogih brodova smjetenih na razliitim stupnjevima meridijana,
mogli, dakle, u tom jednom jedinom svijetu pojaviti i izmijeati mnogi roberti
i mnogi ferranti. Moda se tog dana, stojei na pramnici, i ne primijetivi
neznatno premjestio u odnosu na najviu planinu Otoka Ferro, i vidio svemir
kojeg nastanjivae neki drugi Roberto, koji ne bijae osuen na osvajanje
tvravice ili kojeg je spasio neki drugi otac, koji nije ubio ljubaznog
panjolca.
No takvim je razmatranjima Roberto zacijelo pribjegavao samo da ne bi morao
priznati da je ono udaljeno tijelo to mu se pred oima stvaralo i rastvaralo
u razbludnim metamorfozama postalo za njega anagram drugog jednog tijela, koje
je elio posjedovati: i kako mu se zemlja eznutljivo osmjehivae, poelio ju
je dosei i stopiti se s njom, kao blaeni pigmej na punim grudima te orijake
dive.
66Ne vjerujem zapravo da ga je iznenadni stid nagnao da se ponovno vrati
unutra, bijae to prije strah od prejake svjetlosti - a moda i jo jedan
drugi zov. Bijae zapravo zauo kako kokoi najavljuju novu zalihu jaja i
padne mu osim toga na um da bi sebi veeras mogao priutiti i jedno lijepo
pile na ranju. Odvoji ipak najprije neto vremena da se napokon poteno u
miru uredi: potrai kapetanove kare te stane pomno podrezivati ponarasle i
zaputene brkove, bradu i kosu to mu jo uvijek davahu izgled brodolomca.
Odluio je zapravo da svoj brodolom proivi poput ladanja u nekoj vili gdje mu
je ponuena na dar nepregledna svita zora, osvita i ve se unaprijed
naslaivao sunevih zalazaka.
Proteklo je manje od jednoga sata otkad je zauo kokoji zov; spustivi se
meutim po svoju veeru odmah primijeti da, ako su kokoi doista snijele jaja
a lagale valjda nisu, onako kokodaui od tih jaja ni traga ni glasa nema. No
nije bilo samo to - jo udnije bijae to su sve ptice imale novog ita,
uredno raspodijeljenog po posudama i kao netaknutog, kao da jo nisu po njemu
dospjele proeprkati.
Obuzet sumnjom i nekom crnom slutnjom uputi se odmah u vrt. A tamo pak, udom
se udei, otkrije da su, ba kao i prethodnoga dana, i dan prije toga,
listovi oroeni sjajnim kap-Ijicama, da su zvonii puni bistre vode, da je
zemlja pri korijenju vlana, a ona kaljua jo blatnija: znak, dakle, daje
netko tijekom noi biljke doao osvjeiti.

Neobino, ali prvo to je osjetio bijae ljubomora: netko je gospodario

njegovim vlastitim brodom i oduzimao mu jednako onu brigu i skrb kao i korist
i dobit na koje je imao neosporivo pravo. Izgubiti svijet a osvojiti jedan
naputeni brod, da bi zatim shvatio da ga nastanjuje netko drugi, zvualo mu
je jednako nepodnoljivo koliko i strah da bi njegova Dama, nedostina
krajnost svih njegovih enji, mogla postati plijenom neije tue elje.
Zatim nastupi jedna poneto promiljenija uznemirenost. Ba kao to je u
svijetu njegova djetinjstva ivio jedan Drugi koji ga je ili slijedio ili iao
ispred njega, oigledno da je i Da-phne imala neke zakutke i neka skrivena
spremita koja on jo nije upoznao, a u kojima ivi tajanstveni gost koji
obilazi
67
l
iste one njegove puteve tek to se on s njih udalji, ili trenutak prije nego
to e se njima zaputiti.
Pojuri da se i sam sakrije, da se zavue u svoju sobu, poput afrikoga noja
koji gurnuvi glavu u pijesak vjeruje da je izbrisao svijet.
Na putu prema krmnici proe ispred podnoja nekih stuba koje su vodile u
tovarni prostor: to li se tek skriva tamo dolje ako u potpalublju bijae
zatekao jedan otok u minijaturi? Je li moda ba to carstvo onog Uljeza?
Zanimljivo je da je prema lai ve imao odnos kao prema kakvom objektu
ljubavi; tek to ga otkrijemo, i to otkrijemo da za njim udimo, sve one koji
ga prije bijahu posjedovali smatramo nasilnim bespravnim prisvajaima. I
upravo je tada, u pismu, Roberto ispovije-dio Dami kako je prvi puta kad je
bijae vidio, a ugledao ju je upravo slijedei pogled to ga je netko drugi
polagano na nju sputao, osjetio istu onakvu jezu i odvratnost kakvu osjeti
netko tko opazi kako po rui spokojno gmie gusjenica.
ovjeku bi dolo da se nasmije pred takvom navalom ljubomore zbog jednog
brodskog trupa to je vonjao po ribi, dimu i izmetinama, ali Roberto je ve
prilino duboko zaglibio u nekom nepostojanom labirintu gdje ga je svako
raskrije vodilo uvijek ponovno jednoj te istoj slici. Patio je i zbog Otoka
kojeg nije imao i zbog broda koji je imao njega - nedokuivi bijahu oboje,
jedan zbog svoje udaljenosti, drugi zbog svoje zagonetke - ali oboje bijahu
poput ljubljene ene to ga uporno izbjegava i izigrava njegove nade milujui
ga slatkim obeanjima koja izmiljae nitko drugi do on sam. Drukije ne bih
znao protumaiti ovo pismo u kojem se Roberto gubi u izljevima ki-enih
jadikovki i u beskraj nie plaljive ukrase, da bi na koncu konca rekao jedino
kako ga je Netko liio njegova jutarnjeg obroka.
Gospo,
kakvoj bih milosti mogao se nadati od nekoga tko me mui? Pa ipak, kome bih
mogao ako ne Vama povjeriti svoju muku i jad, utjehu trae, kad ne ve u
osluhu Vaemu, barem u rijei svojoj neuslianoj? Ako ljubav je lijek to bol
svaki bolom jo veim lijei, ne daje li mi to za pravo da je vidim kao
68muku to teinom svojom svaku drugu ubija muku, tako da za sve postaje
lijekom osim za sebe samu? I budui da, ako ikad ljepotu vidjeh, i ako je
poeljeh, a ona ne bijae drugo do snovienje ljepote Vae, emu da se alim
to neka mi druga ljepota jednako tako je san? Gore bi mnogo bilo kad svojom
bih je uinio i enju svoju umirio, ne patei vie za slikom Vae: jer suvie
bih se kratko tom slabom lijeku radovao, a grizoduje moje zbog te strane
nevjere zlo bi jo okrutnijim uinilo. Radije u zato u Vau sliku vjerovat,
tim vie sada, kad po drugi sam put ovdje naslutio neprijatelja nekog, ije
crte jo ne poznajem, i ne bih ih moda ni elio upoznati. I budui da
nepoznata mi je ta mrska utvara, pred oi mi izvire drago mi privienje
ljubljena Vaega lia. Nek" ljubav od mene bar krhotinu beutnu uini,
mandragoru neku, izvor kameni to tjeskobu svaku isplakat e...
No muei se kako se ve muio, Roberto nije postao kamenim izvorom pa odmah

zatim ovu spomenutu tjeskobu prenosi i povezuje s jednom drugom, doivljenom u

Casaleu, koja je - kao to emo vidjeti - imala mnogo zlokobnije posljedice.
69
7.
paoane
l ria je bistra koliko i mutna. Dok su jedno za drugim f slijedila neprekidna
sitna arkanja, ija svrha bijae, otprilike, ona ista koju u ahu ima ne sam
potez nego onaj znaajni pogled kojim se protivnika rjeito navodi na korak
koji e ga odvui od mogueg pobjednikog - Toiras bijae odluio da je
vrijeme sazrelo da se pokua s jednim stvarnim, sadrajnijim napadom. Bilo je
vie nego jasno da se itava igra vrti oko dounika i protudounika: po
Casaleu se bio pronio glas da je pojaanje, na elu sa samim kraljem, ve vrlo
blizu; da iz Astija samo to nije stigao gospodin di Montmorency, a da su iz
Ivreje ve krenuli marali de Crequi i de la Force. Sve to bijae pusta la:
Roberto je ta.rjplakopoeo shvaati vidjevi kako Toiras nemono bjesni pooioje sa sjevera primio posljednju potu: Toiras je naime Richelieua obavijestio
da su ovdje rezerve hrane gotovo sasvim iscrpljene, a kardinal je sada
odgovarao da je gospodin Agencourt svojevremeno detaljno pregledao njihova
spremita i ustanovio da Casale bez potekoa moe izdrati do konca ljeta.
Vojska e krenuti u kolovozu, to je osim toga vrijeme kad su etve pri kraju,
pa e se na putu moi okoristiti netom sakupljenom ljetinom.
Roberto bijae zaprepaten vidjevi kako Toiras poduava Korzikance kako da
dezertiraju i odu izvijestiti Spinolu da se pojaanje oekuje tek u rujnu. No
uo je takoer i njegovo obrazloenje glavnom stoeru:
"Ako Spinola bude vjerovao da ima vremena nastavit e u miru kopati svoje
minske rovove, a mi emo imati vremena da izgradimo svoje protuminske. Ako
naprotiv bude mislio da pomo tek to nije stigla, to e mu preostati?
Sigurno ne da
70krene ususret francuskoj vojsci, jer dobro zna da nema dovoljno snaga; niti
da je jednostavno doeka, jer e sam biti napadnut; niti da se vrati u Milano
i tamo pripremi obranu, jer mu ast prijei da uzmakne. Ne bi mu, dakle,
preostalo nita drugo nego da odmah osvoji Casale. A budui da to ne bi mogao
izvesti izravnim napadom, morao bi potroiti cijelo bogatstvo da potakne
izdajstva. A od tog trenutka svaki na sadanji prijatelj postaje moguim
neprijateljem. Poaljimo stoga mi Spinoli dounike, da ga uvjerimo da
pojaanje dobrano kasni, dopustimo mu neka u miru kopa rovove tamo gdje nama
to ne nanosi veliku tetu i unitavajmo mu one koji nam zaista prijete - i
pustimo neka se u toj igri dobro izmori. Gospodine Pozzo, vi poznajete teren:
recite mi gdje ga moemo pustiti na miru, a gdje bismo ga pak morali blokirati
pod svaku cijenu?"
Stari Pozzo, ne gledajui u karte koje su mu izgledale odvie arene i
ukraene da bi bile tone pokae rukom kroz prozor i objasni kako je na nekim
mjestima tlo izrazito rastresito jer tu prodire voda iz rijeke, i tamo Spinola
moe kopati do mile volje - jednog e dana samo nai svoje minere uguene, s
ustima punim pueva. Naprotiv, u nekim je zonama zemlja tako vrsta da je
kopati rovove pravo zadovoljstvo, i po njima treba tui i topnitvom i
pjeakim navalama.
"Odlino", ree Toiras, "sutra emo ih onda prisiliti da svoje poloaje brane
izvan utvrde San Carlo, a zatim emo ih iznenaditi pred tvravom San Giorgio."
Igra bijae paljivo pripremljena i svaka je eta dobila potanke i precizne
upute. A kako Toiras bijae otkrio da Roberto ima lijep rukopis, drao ga je
prikovana za stol bez predaha od est sati poslijepodne do dva poslije ponoi,
diktirajui mu razne poruke; zatim ga je zamolio da u odjei spava na nekoj
krinji ispred njegove sobe kako bi primao i pregledavao odgovore i kako bi ga
mogao probuditi ako iskrsne kakva neprilika. to se u tih nekoliko kratkih
sati do zore zaista i dogodilo, i to vie nego jednom.

Sljedeeg jutra trupe su bile spremne za pokret, rasporeene po puteljcima

koje pokrivahu protunavalne jedinice i oni unutar zidina. Toiras je s citadele
nadzirao itav pothvat; na
71r
njegov znak prvi se kontingent, prilino brojan, pokrene u smjeru koji je imao
zavesti neprijatelja: na elu izvidnica s kopljanicima i muketirima, s
priuvom od kakvih pedesetak vojnika sa sabljom o pojasu to ih slijedie na
maloj udaljenosti; zatim, u rasulu, jedan pjeaki korpus od petstotinjak
ljudi i dvije satnije konjice. Bijae to prekrasna parada, a tek e naknadno
izii na vidjelo da su je panjolci kao takvu i uzeli.
Roberto vidje trideset i pet ljudi to se na zapovijed kapetana Columbata
bacie prema jednom streljakom rovu, i ugleda zatim panjolskog kapetana kako
se pojavljuje iza barikade i u velikom stilu propisno salutira. Columbat i
njegova satnija zaustavie se zateeni te, kao dobro odgojeni, otpozdravie
jednako uglaeno. Nakon ega panjolci dadoe znak da se povlae, a Francuzi
stanu stupati u mjestu; Toiras odasla sa zidina jednu topovsku kuglu na rov,
Columbat je shvati kao poziv na akciju, zapovijedi napad, konjica se povede za
njim na-valivi na rov s oba boka, panjolci se nevoljko vrate na poloaje i
bijahu pregaeni dok si okom trepnuo. Francuzi gotovo pomahnitae obuzeti
trijumfalnim oduevljenjem; stadoe izmeu divljih udaraca razulareno
izvikivati imena prijatelja poginulih u ranijim okrajima "ovo ti je za
Bessieresa, ovo za Bricchettovo imanje!" Uzbuenje bijae toliko da je
Columbat u oajanju kose upao, jer mu nikako nije uspijevalo ponovno okupiti
podivljale borce. Ovi pak iskaljivahu nemilosrdno svoj bijes ak i na palima,
pokazujui gore prema gradu svoje pobjednike trofeje, od naunica do konatih
opasaa i skalpova nataknutih na razmahane sablje.
Protunapad ne doe odmah i Toiras, ocijenivi to pogrekom, uini sam pogrean
potez. Ne dosjetivi se da bi se moglo raditi o smiljenoj raunici, bio je
uvjeren da e carski vojnici odmah poslati ostale trupe da zaustave njihov
napad, te ih je izazivao novim topovskim hicima; oni se meutim ograni-ie da
usmjere paljbu na grad, i jedna kugla razori crkvu Svetog Antuna, upravo u
blizini glavnoga stoera.
Toiras bijae time zadovoljan te izda odmah nareenje drugoj skupini, onoj to
ekae ispred utvrde San Giorgio. Svega nekoliko satnija, ali na elu s
gospodinom de la Grange, koji unato svojih pedeset i pet godina bijae ilav
i okretan poput
72tek stasala mladia. Sablje uperene ravno pred sebe, de la Grange naredi
juri na jednu naputenu crkvicu du koje bijahu u tijeku radovi, ve prilino
uznapredovali, na iskapanju jednog podzemnog hodnika; kadli, kao iz vedra
neba, iza jednog uleknua na cesti stane izvirivati glavnina neprijateljske
vojske, koja je ovaj sastanak iekivala ve satima.
"Izdaja!", povika srdito zapanjeni Toiras te sjurivi se na vrata naredi la
Grangeu da se hitno povue.
Malo zatim stigne jedan zastavnik iz puka Pompadour dovodei mu, zapea
vezanih uzetom, jednog kazalekog djeaka kojeg su iznenadili i uhitili na
malenom tornju u blizini dvorca dok je komadom bijeloga platna davao signale
napadaima. Toiras naredi da ga polegnu na zemlju, uvue palac njegove desne
ruke ispod napetog kokota svog pitolja, uperi cijev prema lijevoj ruci i
upita zapiljivi se u prestraene oi: "Et alors?"
U hipu shvativi to ga eka, djeak bez oklijevanja stane odmah govoriti:
prole veeri, negdje oko ponoi, ispred crkve Svetog Dominika, izvjesni mu je
kapetan Gambero obeao est pitolja, poklonivi mu tri unaprijed, ako uini
to to je uinio, u trenutku kad francuske trupe budu krenule s bedema San
Giorgio. tovie, djeak je odavao dojam kao da jo uvijek oekuje zasluene

pitolje; bilo je oito da o ratnim igrama nema blagoga pojma, te se udom

udio kako to da mu Toiras nije duboko zahvalan za dobro obavljenu uslugu. A
onda je u jednom trenutku iznenada spazio Roberta te stao na sva usta vikati
kako je famozni Gambero upravo on. i,Roberto bijae preneraen, stari Pozzo naglo razjaren, nasrne na bijedna
klevetnika te bi ga bio zacijelo udavio da ga nije zadralo nekoliko plemia
iz pratnje. Toiras odmah podsjeti da je Roberto itave noi bio kraj njega i
da osim toga, ak i uz njegovo lijepo pristalo lice, teko da bi ga netko
mogao zamijeniti za kapetana. U meuvremenu, nakon provjera i ispitivanja,
izie na vidjelo da neki kapetan Gambero zaista postoji, i to u Bassianovu
puku, te ga ubrzo, uz grube bubot-ke i udarce plosnatim dijelom sablje,
dovedoe ravno pred Toi-rasa. Gambero izjavljivae odluno i odreito da je
nevin, i zaista, mali ga zatoenik nije uope prepoznavao; no Toiras ga
73
ipak, iz opreznosti, za svaki sluaj dade zatvoriti. Da stvar bude jo ljepa
u tom opem neredu, netko dojavi da se, dok su se trupe kapetana de la Grange
povlaile, sa bedema San Gior-gio netko dao u bijeg, dostigavi uskoro
panjolske redove gdje bijae doekan s neopisivim oduevljenjem. Nita se
osobito o njemu nije moglo rei osim da bijae mlad, odjeven u panjolsku
odoru i kose skupljene u mreicu. Roberto pomisli, naravno, odmah na
Ferrantea. No ono to ga se u tom trenutku mnogo vie dojmilo bijahu
sumnjiavi pogledi koje francuski zapovjednici dobacivahu talijanskim
lanovima Toirasove pratnje.
"Jedno je, dakle, malo derite dovoljno da zaustavi vojsku?", uo je svog oca
koji pokazivae prema Francuzima koji su se jo uvijek povlaili.
"Oprostite, dragi prijatelju", obrati se Pozzo Toirasu, "ali ovdje se oito
umilja da ni mi ostali iz ovih krajeva nismo mnogo drukiji od onog zlotvora
Gambera, ili moda grijeim?"
I dok mu je Toiras usrdno, iako pomalo rastresena izraza, iskazivao svoje
iskreno potovanje i prijateljstvo, dometne:
"Ah, okanite se... Izgleda mi da ovdje svi seru jedni drugima po glavi, a meni
cijela ta mutna pria ve pomalo prisjeda. Dovde mi je ve tih govana od
panjolaca, i ako mi dopustite, izvui u vam ih van dvojicu ili trojicu, tek
da vam pokaem da i mi kad zatreba znamo gaillarde zaplesati, i ako nam se
prohtije svaije emo krakove u nju uvui, svia li se to njemu ili ne, do
vraga!"
Skoi na konja i izleti kao sumanut kroz vrata, uzdignute sablje, te krene
ravno medu neprijateljske redove. Nije ih oigledno namjeravao natjerati u
bijeg, ali mu se prilika inila savrenom da uini po svom i da svima napokon
pokae s kime imaju posla.
Kao dokaz odvanosti in bijae sjajan, no kao ratni pothvat nije mogao biti
gori. Jedno ga tane pogodi posred ela i on istog trena klonu na hrbat svojega
Pagnulfija; sljedei plotun odleti prema protunapadu, i Roberto osjeti estoki
udarac u sljepoonicu, kao da ga je netko kamenom pogodio; zatetura kao da mu
izmie tlo pod nogama, netko ga pridri da ne padne, no kako bijae samo
okrznut hitro mu se izmigolji iz ruku. Uspravi se odmah dozivajui oevo ime,
no ugleda meutim
74samo jadnog Pagnulflja kako, zbunjen i nesiguran, galopira niijom zemljom,
nosei na leima beivotno gospodarevo tijelo.
Stavi, jo jedamput, dva prsta u usta i ispusti poznati zviduk. Osluhnuvi,
Pagnulfi se stane vraati prema zidinama, no sasvim lagano, sitnim,
dostojanstvenim kasom, kao da se boji da e sluajno zbaciti iz sedla svog
jahaa iji otri, zapovjedniki stisak vie nije osjeao na slabinama. Uao
je plemenitim korakom, njitei svoju pavanu za pokojnoga gospodara i
predajui tijelo na ruke Robertu koji zatvori njeno one jo raskolaene oi i
stane paljivo brisati ono lice obliveno ve zgruanom krvlju, dok je jo iva

krv tanko brazdala njegov vlastiti obraz.

Moda mu je, tko zna, hitac okrznuo ivac: dan kasnije, tek to bijae iziao
iz katedrale Sant" Evasio gdje je Toiras elio da se odslui sveta misa
zadunica za gospodina Pozza di san Patrizio della Griva, osjeti kako mu
odjednom postaje nepodnoljivo dnevno svjetlo i kako se mui da oi dri
otvorene. Moda mu tad jo bijahu crvene i oteene od suza, no injenica je da
su ga od tog trenutka poele neprestano boljeti. Danas bi strunjaci za
ljudsku psihu rekli da je, otprativi oca u carstvo sjena i sam u sjenu
poelio ui. Roberto nije ba mnogo znao o psihi, no takva bi ga izraajna
figura zacijelo privukla, barem u svjetlu - ili u sjeni - onog to e se
odigrati kasnije.
Drim da je Pozzo otiao u smrt iz ista prkosa, to mi se ini upravo divnim
dokazom vlastita dostojanstva i ponosa, no Robertu nikako nije uspijevalo da
prema takvu inu osjeti divljenje i potovanje. Svi su oko njega jednoduno
hvalili herojstvo njegova oca, od njega se oekivalo da s gordou podnese
alost, a on, ma koliko se trudio, nije uspijevao suspregnuti jecaj. U misli
mu se, kao neka vrst opomene, vraahu oeve rijei da se svaki pravi plemi
mora naviknuti da suha oka podnosi udarce zle sudbine; ne nalazei meutim
snage da zaista tako postupi, opravdavao je svoju slabost pred roditeljem koji
ga vie nije mogao zatraiti da mu poloi raune ponavljajui sebi da mu je to
prvi put to je ostao siroe. Vjerovao je da se mora priviknuti na tu pomisao
i nije jo shvaao da je uzaludno navikavati se na gubitak oca jer se nee
zbiti drugi puta: to je jednostavno isto kao ostaviti otvorenu ranu.
75
No uporno pokuavajui da svemu to se dogodilo da nekakav smisao, nije mogao
a da ponovno ne pribjegne Ferran-teu. Ferrante je, slijedivsi ga u stopu,
prodao neprijatelju tajne u koje on bijae upuen a zatim se besramno
pridruio protivnikim redovima da bi uivao u zasluenoj nagradi: otac koji
sve to bijae proitao elio je svojim inom isprati tamnu mrlju s obiteljske
asti i na Roberta baciti odsjev vlastite hrabrosti, da bi izbrisao s njega tu
sjenku sumnje koja se stala nadvijati nad njegovom nedunom glavom. Da njegova
smrt ne bi izgledala uzaludnom, Roberto mu je dugovao barem dranje koje su
svi u Casaleu oekivali od sina heroja.
Nije ni mogao postupiti drukije: naao se odjednom kao zakoniti gospodar
imanja della Griva, nasljednik imena i obiteljskih dobara, i Toiras se vie
nije usudio uposliti ga kojekakvim sitnim zadacima - no nije ga isto tako
mogao pozvati ni u vee i ozbiljnije. Osjeao se beskrajno sam, i u toj novoj
ulozi slavna siroeta njegovu je samou jo vie naglaavao nedostatak bilo
kakve akcije: i tako se, u aritu opsade, osloboen svake obveze, pitao ime
da, tako opsjednut, ispuni svoje dane.
768.
fleobican nauk
onoga boba
aaustavivi na trenutak val uspomena, Roberto odjednom postade svjestan da je
sjeanje na oevu smrt obnovio ne zbog samilosna nauma da zauvijek otvorenom
dri tu Filoktetovu ranu ne dopustivi joj namjerno da zacijeli, nego pukim
sluajem, dok mu se u misli ponovno uvlaila Ferran-teova utvara, probuena
utvarom onog uljeza na Daphne. To dvoje priinjahu mu se ve toliko slini da
ih smatrae dvojnicima, pa odlui da, ne bi li nekako stao na kraj onom jaem,
slabijeg jednostavno ukloni.
U krajnjoj liniji, ree sebi, je li se u onim danima opsade jo koji puta
zbilo da sam negdje u svojoj blizini nanjuio Fer-rantea, da sam od njega
dobio bilo kakva glasa ili znaka? Nije. Naprotiv, to se dogodilo? To da me je
u njegovo nepostojanje uvjerio Saint-Savin.
Roberto se bijae naime vrlo prisno sprijateljio s gopodinom Saint-Savinom.
Poslije one veeri ponovno ga je vidio na oevu pogrebu i on mu je tom

prilikom jasno iskazao svoju srdanu naklonost. Vino bijae prestalo djelovati
i Saint-Savin sada odavae dojam savrena plemia. Malen rastom, nervozan,
razdraljiv, lica na kojem bijahu vidljivi tragovi rasputena parikog ivota
o kojem je esto pripovijedao. Po svoj prilici ne bijae jo napunio
tridesetu.
Uljudno se ispriao zbog svojih neumjerenih ispada pri onoj veeri, ne zbog
onoga to je rekao, nego zbog nedolina i neotesana naina na koji je govorio.
elio je uti poneto o gospodinu Pozzu, i Roberto mu je na tom ivom
zanimanju, bilo ono i hinjeno, bio neizmjerno zahvalan. Ispria mu kako ga je
otac odmalena poduavao maevanju i kako svu svoju vjetinu du77
guje upravo njemu; Saint-Savin ga obaspe bujicom pitanja i Roberto mu stane
navoditi i opisivati razliite udarce; Saint-Savina ko jednog obuzme takvo
strastveno oduevljenje da mu same rijei nisu vie bile dovoljne - trgnu
hitro ma, tamo nasred trga, i htjede da mu Roberto bezuvjetno pokae potez.
Ili ga je ve poznavao otprije ili bijae nevjerojatno brz i okretan, jer ga
odbije zadivljujuom vjetinom, no prizna pritom da lukavost trika odaje
visoku kolu.
U znak zahvalnosti bijae voljan pokazati Robertu jednu od svojih majstorija.
Postavi ga u paradu, poloaj za odbijanje, razmijenie nekoliko tobonjih
udaraca, zatim on prieka prvi napad, priini se kao da e iznenada skliznuti
na tlo, i dok se Roberto nesmotreno otkrivao ovaj se kao udom nekim ve
bijae uspravio; idueg trena jedno dugme sa Robertova ogrtaa odletje u zrak
kao metkom pogoeno - tek kao dokaz da je mogao i gore proi daje ma poao
dalje.
"Svia vam se, prijatelju?", upita likujui samouvjereno dok je Roberto
ponizno salutirao priznajui poraz. "To je Coup de la Mouette, ili Galebov
Udarac, kako vi kaete. Poete li jednom na more vidjet ete kako se te ptice
okomito obruavaju, kao da padaju, no tek to dodirnu povrinu vode ve se
strel vito vraaju nebu pod oblake, s plijenom u kljunu. To vam je potez koji
zahtijeva dugu vjebu i ne uspije vam uvijek. Nije uspio, sa mnom, ni onom
razmetljivcu koji ga je izmislio. I tako mi je poklonio i ivot i svoju tajnu.
Mislim da se vie izjeo zbog ovog drugog."
Bili bi oni unedogled tako nastavili da se na trgu nije stala okupljati
grupica znatieljnih graana.
"Prestanimo", Roberto e, osjetivi se postienim, "ne bih elio da netko
primijeti kako sam zaboravio na svoju alost."
"Svome ocu odajete veu poast sada", odvrati ne trepnuv-i Saint-Savin, "kad
se prisjeate njegova nauka, nego kad ste tamo u crkvi sluali lo latinski."
"Gospodine Saint-Savin", upita Roberto, "ne bojite se da ete zavriti na
lomai?"
Saint-Savin se na trenutak natmuri.
"Kad sam bio otprilike vaih godina divio sam se nekome tko mi bijae poput
starijeg brata. Zvao sam ga Lukrecije, po
78onom antikom filozofu, a i on sam bijae filozof, povrh toga jo i
sveenik. Zavrio je na lomai u Toulouseu, no prije toga bijahu mu iupali
jezik i uguili ga. Vidite prema tome da, ako smo mi filozofi hitri i okretni
na jeziku, nije, kao to je prije neku veer primijetio onaj gospodin, zbog
toga da bismo se razmetali nekakvim bon tonom. Nego zbog toga da bismo iz
njega izvukli neku korist prije nego to nam ga odsijeku. Ili, stavimo li alu
na stranu, da raskrstimo vie s tim predrasudama i otkrijemo prirodni uzrok
stvari." "Vi, dakle, doista ne vjerujete u Boga?" "Ne nalazim tomu razloga u
prirodi. Niti sam u tome osamljen. Strabon kae da Galiani nisu imali nikakva
pojma o nekom viem biu. Kad su misionari morali govoriti o Bogu domorocima
Zapadne Indije, pripovijeda Acosta koji tovie bijae isusovac, nije im
preostalo drugo nego upotrebljavati panjolsku rije DJ"OS. Neete

povjerovati, ali u njihovu jeziku nije postojao nikakav odgovarajui izraz.

Ako pojam Boga nema svoju podlogu u prirodi, onda se vjerojatno radi o
ljudskoj izmiljotini... Ali ne gledajte me tako kao da u mene nema nikakvih
svetih naela i kao da nisam vjerni podanik svome kralju. Pravi filozof ne ide
ni najmanje za tim da izvre poredak stvari. On ga jednostavno prihvaa. Trai
samo da ga se pusti da u miru njeguje i razvija misli koje krijepe snaan i
odvaan duh. Za ostale, srea je to postoje i papa i biskupi koji obuzdavaju
svjetinu da se ne pobuni i da ne poini zloin. Dravni poredak zahtijeva
istovjetnost ponaanja, religija je narodu neophodna i mudrac je prisiljen
rtvovati dio svoje nezavisnosti da bi se drutvo odralo postojanim. to se
mene tie, mislim da sam estit ovjek, vjeran sam prijateljima, ne laem,
osim kad izjavljujem ljubav, volim znanje i sastavljam, barem tako kau,
lijepe stihove. Dame me zbog toga dre galantnim. Volio bih pisati romane, to
je sad vrlo u modi, ali po glavi mi se vrzma toliko ideja da nikako da se
napokon jedne uhvatim..." "Na kakve romane mislite?"
"Pa eto, ponekad promatram Mjesec i zamiljam da su one njegove tamne mrlje
peine, gradovi, otoci; a da su dijelovi koji sjaje mjesta gdje more, poput
zrcalna stakla, upija svjetlost Sunca. Volio bih pripovijedati o njihovim
kraljevima, njihovim
79
ratovima i revolucijama, ili o tamonjim nesretnim ljubavnicima koji za
vrijeme njihovih noi sjetno uzdiu gledajui nau Zemlju. Svidjelo bi mi se
pisati o ratu i o prijateljstvu izmeu razliitih dijelova tijela, na primjer
ruke koje izazivaju noge borbu, vene to udvaraju arterijama, ili kosti to
oijukaju s modinom. Svi romani koje bih elio sastaviti neprestano me
progone poput sablasti. Katkad, kad ostanem sam u svojoj sobi, priinja mi se
da su svi tu oko mene, kao Vraici, pa me jedan vue za uho, drugi za nos, a
svaki kao da veli: "Gospodine, napii me, ja sam tako lijep." Zatim mi opet
padne na um pomisao kako bih isto tako mogao ispriati predivnu priu izmislivi jedan sasvim originalan dvoboj, na primjer bori se da bi protivnika
nagovorio da zanijee Boga, a zatim mu probo-de grudi ali tako da umre
proklet. Hajde, gospodine de la Grive, van s tim maem jo jednom, tako, tako,
odbijte, tamo! Stanite petama u istu ravninu: nije dobro, tako gubite
stabilnost nogu. Glava se ne smije drati uspravno jer duina izmeu ramena i
glave nudi protivnikom udarcu pretjerano veliku povrinu..."
"Ali ja glavu titim samim maem, u ispruenoj ruci."
"Greka, u tom se poloaju gubi snaga. Osim toga, ja sam otvorio njemakom
paradom, a vi ste mi se tu postavili u talijansku. Krivo. Protivniku paradu
mora se oponaati koliko god je vie mogue.
Ali vi mi jo niste nita ispriali o sebi i svojim zgodama i nezgodama, prije
nego to ste se obreli u ovoj dolini praine...?"
Ne postoji nita na svijetu to bi vie i snanije od odrasla pristala
mukarca vinog briljantnim perverznim paradoksima moglo oarati jednog
nezrelog mladia i istog mu trena postati uzorom. Roberto otvori svoje srce
Saint-Savinu i, ne bi li svoju ivotnu priu uinio to zanimljivijom - budui
da mu prvih esnaest godina i nije nudilo bog zna to - ispripovijedi mu o
svojoj opsesiji nepoznatim bratom.
"itali ste previe romana", na to e mu Saint-Savin, "i sad biste eljeli i
sami proivjeti jedan od njih, jer zadaa romana i jest da zabavljajui poui,
a to emu vas ui je da prepoznate opasnosti i zamke koje na vas vrebaju iz
svijeta."
80"A emu bi me to mogao pouiti onaj kojeg vi nazivate romanom o Ferranteu?"
"Roman", objasni mu znalaki Saint-Savin "uvijek kao osnovu mora imati neki
dvosmisao, bilo da se radi o osobama, radnjama ili mjestu ili vremenu ili

okolnostima, i od tih temeljnih dvosmislenosti moraju se roditi uzgredne,

umetnute, moraju se u tijeku prie zamrsiti razni zapleti, peripetije, i
konano mora doi do sretnog raspleta. Kad kaem dvosmisao, mislim, na
primjer, na lanu smrt nekog lika, ili kad nekoga ubiju umjesto nekog drugog,
ili pak na kvantitativni dvosmisao, kao kad je neka ena uvjerena da joj je
ljubavnik mrtav pa se uda za drugog; ili kvalitativni, kad te prevari neki
osjeaj i smete ti razbor, ili kad pokopaju nekoga tko se ini mrtvim, a
zapravo je u blaenom carstvu snova, jer je uzeo lijek protiv nesanice.
Postoji zatim dvosmisao odnosa i veza, kao kad nekoga krivo optue za
umorstvo; ili sredstva, kad hini da e nekoga probosti maem, tako da on ne
proe kroz grlo nego u zadnji tren skrene u rukav i tamo izame spuvu
natopljenu krvlju...Da i ne spominjem lane poslanice, izmiljene glasine,
pisma koja ne bivaju uruena na vrijeme, ili pak bivaju uruena na krivo
mjesto ili krivoj osobi. A od svih tih lukavstava, varki i smicalica
najslavnije je, samo ve odvie otrcano, ono kad se osoba zamijeni za neku
drugu. A iz toga proizlazi i zamjena preko Dvojnika... Dvojnik je odraz koji
lik u svakoj prilici vue za sobom, ili koji je uvijek za korak ispred njega.
Krasna je to spletka, zbog koje se itatelj sam pronalazi u liku, s njim
dijeli nejasni i neobjanjivi strah od Brata Neprijatelja. Ma vidite li molim
vas kako je i ovjek stroj i kako je dovoljno pokrenuti jedan kotai na
povrini da se odmah ponu okretati svi oni u unutranjosti: Brat i
neprijateljstvo nisu nita drugo nego odbljesak straha koji svatko ima od
samoga sebe i skrovitih kutaka vlastite due gdje tinjaju i rovare nepriznate
elje, neispovjedive enje, ili, kako kau u Parizu, potmule i priguene
neizraene primisli. Iz toga proizlazi da postoje nezamjetljive misli koje se
urezuju u duh, a da on toga uope nije svjestan, potajne misli ije postojanje
dokazuje injenica da, tek to sami sebe malo preispitamo, ne moe izostati
otkrie da u srcu nosimo i ljubav i mrnju, i radost i tugu, a da se ne
moemo prisjetiti ni jasno razabrati iz kojih su se to misli ti osjeaji
rodili."
"Dakle, Ferrante...", usudi se Roberto bojaljivo, a Saint-Savin zakljui:
"Dakle, Ferrante je tu u ime vaih strahova i vaeg stida. Ljudi su esto, da
sebi ne bi morali priznati da su sami tvorci vlastite sudbine, skloni vidjeti
tu sudbinu kao roman ponikao iz pera nekog matovitog i zlonamjernog pisca."
"Ali to bi meni trebala znaiti ta parabola koju sam sam sebi ispreo, a da
nisam toga bio svjestan?"
"Tko to zna? Moda niste voljeli svog oca onoliko koliko ste u to vjerovali,
moda ste se bojali njegove tvrdokorne strogosti kojom vas je elio uiniti
kreposnim, pa ste mu nesvjesno pri-pisali neku vrst krivnje, da biste ga potom
kaznili ne vaim, nego krivnjama nekog drugog."
"Gospodine, govorite sa sinom koji jo uvijek oplakuje vlastita beskrajno
voljena oca! Mislim da je vei grijeh nauavati prezir prema oevima, nego
prezir prema Naemu Gospodinu!"
"Hajde, hajde, dragi la Grive! Filozof mora imati hrabrosti kritizirati sve
lane pouke koje su nam cijeloga ivota utlMji-vali u glavu, a meu njima je i
apsurdno potivanje starosti, kao da mladost ne moe biti najvii oblik
estitosti i kreposti. Recite mi iskreno, po dui: kad je ovjek mlad i kadar
da pojmi, sudi i djeluje, nije li on mnogo sposobniji da upravlja obitelji od
otupjelog i ve pomalo slaboumnog ezdesetogodinja-ka kojem je snijeg na
glavi zaledio matu? Ono to kod naih starih potujemo i veliamo kao mudrost
nije drugo nego panian strah od djela, od akcije. elite li im dakle biti
pokorni i posluni i onda kad im je lijenost oslabila miie, otvrdnula ile,
ishlapila duh i isisala sr iz kostiju? Kad oboavate neku enu, nije li to
zbog njene ljepote? Nastavljate li padati pred njom na koljena i onda kad je
starost od tog zanosnog tijela uinila sablast kadru jo jedino da vas

podsjeti na blizinu i neminovnost smrti? I ako se tako ponaate spram vaih

ljubavnica, zato isto tako ne biste inili i s vaim asnim, uglednim
starinama? Rei ete mi da je ova asna starina va otac i da vam Nebo, budete
li ga duboko tovali, obeava dug ivot. Tko je to rekao? Ugledni idovski
starci koji su znali da mogu
82preivjeti u pustinji ne ubirui nita osim plodova vlastitih slabina. Ako
vjerujete da e vam Nebo pokloniti samo jedan jedini dan ivota vie zato to
ste bili krotka ovica svome ocu, varate se. Vjerujete li da e vas duboki
naklon pun potovanja pri kojem pero vaeg eira dodiruje noge vaeg
roditelja izlijeiti od zloudna gnojnog ira, ili vam iscijeliti oiljak od
uboda maem, ili vam ukloniti kamenac iz unog mjehura? Kad bi zaista bilo
tako, lijenici ne bi prepisivali one svoje gnusne napitke nego bi vam, da vas
izlijee od talijanske bolesti preporuili etiri naklona prije veere vaemu
gospodinu ocu i jedan poljubac prije spavanja vaoj gospodi majci. Rei ete
mi da bez tog oca vas na svijetu ne bi bilo, kao to ne bi bilo ni njega bez
njegova oca, i tako unedogled sve do Melkisedeka. A zapravo duguje on vama, a
ne vi njemu: vi sa mnogo godina suza plaate za jedan trenutak njegova ugodna
kakljanja." "Vi ne vjerujete u to to kaete."
"Pa dobro, ne vjerujem. Gotovo uope. Ali filozof vam je kao pjesnik. Ovaj
potonji pie savrene stihove za svoju savrenu uzoritu nimfu, s jedinim
ciljem da pomou rijei istrai skrovite zakutke svojih strasti, da im izmjeri
dubinu, da ih prozre i iskua. Filozof pak stavlja na kunju hladnu
ravnodunost vlastita pogleda, da bi vidio na kojem mjestu moe zasjeci i okrnjiti tvravu licemjerja. Ne elim ni umanjiti ni omalovaiti potovanje prema
vaem ocu, jer sami ste mi rekli da vam je dao dobrih pouka. Ali ne alostite
se zaboga toliko na sam spomen te vae drage uspomene! Vidim vam suze u
oima...
"Oh, to nije bol. Bit e 6Sk je od rane na glavi, koja mi je oslabila oi..."
"Pijte kavu." "Kavu?"
"Kladim se da e ubrzo biti u modi. To vam je lijek za sve. Nabavit u vam je,
ne brinite. Tjera loe raspoloenje i potite-nost, otklanja vjetrove,
osnauje jetru, nema boljeg lijeka od nje protiv vodene bolesti i svraba,
krijepi srce, smiruje bolove u elucu. A njena se para preporuuje upravo kod
upale oiju, zujanja u uima, hunjavice, prehlade ili zaepljena nosa. I
zatim, pokopajte zajedno s ocem i tog neugodnog dosadnog brata kojeg ste si
sami stvorili. I povrh svega, zaljubite se."
83
"Da se zaljubim?"
"To e biti jo mnogo bolje od kave. Patei i uzdiui za jednim ivim
stvorenjem, ublait ete munu bol i enju za mrtvim."
"Nisam nikada volio neku enu," prizna Roberto pocrve-njevi.
"Nisam ni rekao ena. Moe isto tako biti i mukarac."
"Gospodine Saint-Savin!" povikne Roberto, uasnut.
"Vidi se odmah da dolazite iz provincije."
Na vrhuncu smetenosti, Roberto se ispria rekavi da mu je bol u oima sada
ve zaista postala nepodnoljivornTe s olakanjem uini kraj tome susretu.
Da bi se nekako pomirio sa svime to je upravo uo, ree sebi da se SaintSavin jednostavno s njime htio naaliti: ba kao i u dvoboju, elio mu je
pokazati poteze kojima se slue u Parizu. A on, Roberto, iskazao se kao
provincijalac. Ne samo to, nego je, shvativi ozbiljno itavu tu diskusiju,
ozbiljno sagrijeio, to se ne bi dogodilo da ju je odmah uzeo kao igru. U
mislima izlistao itav spisak prijestupa koje je poinio sluajui te silne
propovijedi protiv vjere, obiaja, drave, potovanja dunog obitelji. I kako
je sve vie mislio na svoje ogrijee-nje, obuzme ga odjednom jo jedna
tjeskobna mora; sjetio se naime, kako je vlastiti njegov otac umro

izgovarajui psovku.
l
84an kasnije bijae se vratio moliti u katedralu Sant" Eva-io. Uinio je to
ne samo zbog toga to je traio utjehu i olakanje nego i da bi potraio
osvjeenje: tog poslijepodneva prvoga lipanjskog dana sunce je izrazito otro
tuklo polupu-stim ulicama - upravo je tako i sada, na Daphne, osjeao kako se
vruina razlijeva zaljevom i kako je bokovi broda ne uspijevaju zadrati, kao
da se i samo drvo uarilo te poput ognja isijava toplinu. No bijae takoer
osjetio potrebu da ispovijedi kako svoj tako i oinski grijeh. Zaustavio je
tako nasumce prvog sveenika na kojeg je naiao u lai crkve; on mu najprije
ree da ne pripada ovoj upi, no zatim mu se smili moleivi mladiev pogled te
on pristane i sjedne u jednu ispovjedaoni-cu, spreman da poslua skruena
pokajnika.
Otac Emanuel nije se doimao starim, mogao je imati kakvih etrdesetak godina i
bio je, kako kae Roberto, "soan i rumen, produhovljena i ljubazna lica";
oigledno je ulijevao povjerenje ja se Roberto odjednom osjetio ohrabren da
otvoreno ispovijedi svu svoju muku i jad. Prije svega ostalog bijae mu
spomenuo oevu psovku. Je li to bio dovoljan razlog da njegov otac sada ne
poiva u zagrljaju Oca Naega, nego stenje i ja-ue negdje na samome dnu
Pakla? Ispovjednik mu uputi nekoliko pitanja te ga navede da prizna kako bi
uvijek, na koji god nain i u koje god vrijeme stari Pozzo umro, postojala
velika mogunost da u trenutku smrti spomene Ime Boje uzalud: psovati bijae
loa navika koja se u njihovu kraju lako pokupi od seljaka, i monferinski bi
seoski plemii, kad bi jedni drugima htjeli iskazati prezir i omalovaavanje,
esto govorili upravo poput svojih neotesanih seljaka.
85
l
"Vidi, sinko moj", zakljui ispovjednik na kraju, "tvoj je otac umro vrei
jedno od onih velikih i plemenitih Djela za koje se, kau, ide u Raj Junaka.
Sad, ak i ako ja ba ne vjerujem da neki takav Raj postoji, i premda drim da
u Carstvu Nebeskome zajedno ive u svetomu skladu i Prosjaci Vladari, Junaci
Kukavice, zasigurno dobri Bog nee tvome ocu zatvoriti vrata svojega Carstva
samo zato to mu se Jezik omaknuo u jednom trenutku kad je morao misliti na
veliki Junaki Podvig, i usudio bih se rei da u takvim trenucima ak i jedan
ovakav nedolian usklik moe biti nain da se Boga pozove kao Svjedoka Suca
vlastita hrabrog i pravinog Djela. Ako i pored toga jo uvijek se mui i
mira i spokoja ne nalazi, moli za Duu Roditelja svojega i daj za njega jo
pokoju misu odsluiti, ne toliko da bi Gospodina sklonio da izmijeni svoj
Pravorijek, koji nije vjetrenica to se okree prema tome kako u nju pusu bogomoljke, koliko za dobrobit tvoje vlastite Due."
Roberto mu tada ispripovijedi o buntovnikoj i bogohulnoj besjedi to je
bijae sluao od jednoga svojeg prijatelja; otac tad, vidljivo ojaen i
rastuen, nemono rairi ruke:
"Sinko moj, ja malo znam o Parizu, no ono to o njemu ujem dovoljno mi je da
shvatim koliko Bezumnika, astohlep-nika, Odmetnika, Uhoda i Spletkara postoji
u toj novoj Sodo-mi. A meu njima su i Lani Svjedoci, Kradljivci Ciborija,
Ga-zitelji Raspela oni to daju novac Prosjacima ne bi li ih nagovorili da
zanijeu Boga, ili pak oni to iz Posprdnosti krste Pse... I to tamo zovu
praenjem Mode Vremena. U Crkvama se vie ne dre propovijedi nego se uokolo
etkara, smijulji, zaklanja u zasjedu iza stupova ne bi li se uvrebalo kakvu
Damu, i vlada neprekidan amor, ak i za vrijeme Ustajanja. Izigravaju
filozofe i neprestano te opsjedaju zlobnim i podmuklim Zato: zato je Bog dao
Zakone Svijeta, zato je zabranjen Blud, zato se Sin Boji utjelovio,
pretvaraju svaki tvoj Odgovor u Dokaz Bezbotva. Eto Ljepoduha naeg Vremena:
Epikurejci, Pi-ronisti, Diogenisti Libertinci! A tebi e, sinko, najbolje biti
da uva svoje Uho od tih pogubnih Napasti to jedino od Neastivoga dolaze."

Roberto obino ne zlorabi tako pretjerano velika slova, to bijae odlika

mnogih pisaca njegova vremena: ali kad uvrta86va rijei i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje biljeke, kao da
je otac ne samo piui nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o
kojima je elio govoriti - znak da bijae ovjek velike i uvjerljive
elokvencije. I zaista, od njegovih se rijei Roberto toliko razvedrio da se
iziavi iz ispovjedaonice rado jo malo zadrao s njime u razgovoru. Doznao
je tako da otac bijae savojski isusovac, i zacijelo ne ba beznaajan, budui
da je u Casaleu boravio u svojstvu promatraa na temelju punomoi Savojskog
vojvode, to u ono vrijeme bijae est sluaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvravao povjerenu mu dunost: sumorna, gotovo
umala atmosfera opsade pruala mu je divne mogunosti da se pomno i u miru
udubi u neka svoja prouavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao
to je Torino, gdje je uvijek postojalo neto to bi mu panju odvlailo na
drugu stranu. A na radoznalo Robertovo pitanje to ga to toliko zaokuplja,
odgovori da i on, kao astronomi, upravo konstruira dvogled.
"Vjerojatno si uo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio
Svemir, koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to
su oi samo zamisliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanikih Instrumenata
za razumijevanje, kako se to danas kae, Uveane Stvari. Ali da bismo
razumjeli i protumaili Misaonu Stvar, to znai nain na koji spoznajemo
Svijet, moemo upotrijebiti jedino onaj drugi Dvogled, isti kakvim se jo
Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni lea, nego Splet Rijei, Bistra
Ideja, jer jedino je dar Umjene Rjeitosti ono to nam omoguuje da
proniknemo u ovaj na Svemir.
Tako govorei otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajui,
popeli na nasipe oko utvrenja, na mjestu koje tog jutra bijae potpuno mirno,
dok su prigueni topovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje
u nizini mogli su se nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima
bijahu nadaleko pusta, bez trupa i teretnih kola, a livade i breuljci
bljetali su okupani kasnoproljetnim suncem.
"to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjeitost jo
bijae prilino oskudna, odvrati tek:
87
va rijei i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje biljeke, kao da je
otac ne samo piui nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o kojima
je elio govoriti - znak da bijae ovjek velike i uvjerljive elokvencije. I
zaista, od njegovih se rijei Roberto toliko razvedrio da se iziavi iz
ispovjedaonice rado jo malo zadrao s njime u razgovoru. Doznao je tako da
otac bijae savojski isusovac, i zacijelo ne ba beznaajan, budui da je u
Casaleu boravio u svojstvu promatraa na temelju punomoi Savojskog vojvode,
to u ono vrijeme bijae est sluaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvravao povjerenu mu dunost: sumorna, gotovo
umala atmosfera opsade pruala mu je divne mogunosti da se pomno i u miru
udubi u neka svoja prouavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao
to je Torino, gdje je uvijek postojalo neto to bi mu panju odvlailo na
drugu stranu. A na radoznalo Robertovo pitanje to ga to toliko zaokuplja,
odgovori da i on, kao astronomi, upravo konstruira dvogled.
"Vjerojatno si uo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio
Svemir, koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to
su oi samo zamisliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanikih Instrumenata
za razumijevanje, kako se to danas kae, Uveane Stvari. Ali da bismo
razumjeli i protumaili Misaonu Stvar, to znai nain na koji spoznajemo
Svijet, moemo upotrijebiti jedino onaj drugi Dvogled, isti kakvim se jo
Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni lea, nego Splet Rijei, Bistra

Ideja, jer jedino je dar Umjene Rjeitosti ono to nam omoguuje da

proniknemo u ovaj na Svemir.
Tako govorei otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajui,
popeli na nasipe oko utvrenja, na mjestu koje tog jutra bijae potpuno mirno,
dok su prigueni topovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje
u nizini mogli su se nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima
bijahu nadaleko pusta, bez trupa i teretnih kola, a livade i breuljci
bljetali su okupani kasnoproljetnim suncem.
"to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjeitost jo
bijae prilino oskudna, odvrati tek:
87
"Livade."
"Naravno, svatko je u stanju da tamo dolje vidi Livade. No zacijelo ti nije
nepoznato da ti se one, ovisno o poloaju Sunca, o boji Neba, satu i godinjem
dobu, mogu prikazati u naj-razliitijim oblicima, izazivajui u tebi isto tako
razliite Osjeaje. Prostu seljaku, iscrpljenu od naporna posla, one e
izgledati kao Livade nita vie. Isto vrijedi i za gruba ribara, uasnutog
nekom od onih Ognjenih slika to iskrsnu katkad na nebu ire neopisivi strah i
jezu; no tek to ih se Meteoristi, koji su takoer Pjesnici, odvae prozvati
Bujnokosim, Bradatim i Repatim Kometama, Kozama, Gredama, titovima, Luima i
Strijelama, postane ti jasno kako su te jezine figure odraz domiljatih
Simbola kojima eli govoriti Priroda, koja se tim Slikama koristi kao
Hijeroglifima to te s jedne strane upuuju na Znakove Zodijaka, a s druge pak
na prole ili budue Dogaaje. A Livade? Pokuaj pa e vidjeti koliko toga
moe rei o Livadama, i kako priajui o njima sve vie i vie u njima vidi
i razumije: piri topli Fen sa zapada, Zemlja se rastvara, plau Slavuji,
epiri se uokolo Drvee grivastih kroanja ti otkriva zadivljujuu
dovitljivost Livada u silnoj raznolikosti vrsta njihovih Trava, koje dojene
Potoiima u bezbrinom svojem djetinjstvu ne znaju nego za smijeh i alu.
Livade radosno kliu u sveanu slavlju, izlasku Sunca otvaraju lice vidi tad
u njima bljesak blaena smijeka, jer sretne su zbog povratka Zvijezde,
opijene slatkim poljupcima lahora s Juga osmijeh plee po samoj Zemlji to
iri svoje krilo i cvjeta u nijemu Veselju jutarnja blaga toplina tolikom ih
sreom ispunja da se iz njih odjednom izliju blistave suze Rose. Ovjenane
Cvijeem, preputaju se Livade umjetnikom svojem Geniju skladaju matovite
Hiperbole Duga. No ne proe dugo, a njihova se Mladost priinja kao da hita ka
smrti, osmijeh im iznenadno bljedilo pomuti, nebo izgubi boju Zefir, to jo
uvijek oklijeva otii, uzdie sjetno i s enjom na Zemlju to iznemogla vene;
i tako s dolaskom prvoga ljutog gnjeva zimskoga neba Livade stanu tugovati,
svjeine im nestane te propadnu okotaju, ukoe se od Prvih Sjedina. Eto,
sinko moj: da si rekao jednostavno da su livade lijepe, ne bi mi predoio
drugo nego to kako su divno ozelenjele - to ja ve ionako znam - ali ako mi
kae da se
88Livade osmjehuju, navest e me da vidim Zemlju kao iva ovjeka, a u isto
e mi vrijeme ukazati da na ljudskim licima mogu promatrati sve one tanane
nijanse koje uhvatih na livadama... A to je, vidi, svrha i zadaa
najuzvienije od svih Figura, Metafore. Ako se Otroumnost, a s njome i
Znanje, sastoji u tome da se zajedno spoje udaljeni Pojmovi i da se pronae
Slinost meu stvarima beskrajno razliitim, Metafora, od svih Figura
najpronicavija i najfinija, jedina je u stanju da proizvede pravo Udivljenje,
iz kojega se pak raa Uitak, ba kao kad se na kazalinoj pozornici
izmjenjuju razliiti prizori. A ako se Uitak to ga izazivaju Figure sastoji
u tome da nauimo nove stvari bez ikakva truda i muke, i da ih k tome nauimo
itavo mnotvo iz jednog tako malog obujma, eto kako nam Metafora, prenosei
nau svijest u tren oka, u letu, s jedne Vrste na drugu, daje da kroz jednu
jedinu Rije naslutimo mnogo vie od jednog jedinog Obiekta."

"Da, ali izmiljanju metafora treba biti vian, a to ba nije za seljaka poput
mene, koji sam u cijelome svom ivotu po livadama jedino lovio ptice..."
"Ti si Plemenit ovjek, a vrlo ti malo nedostaje da postane ono to u Parizu
nazivaju astan ovjek, u borbi rijeima vjet ba kao i u onoj gdje ma
pravdu dijeli. A znati oblikovati Metafore, a to znai vidjeti Svijet
beskonano razlinijim nego to on izgleda neukima, to je Umjetnost koja se
ui. Jer, ako ba eli znati, u tom svijetu gdje danas svi glavu gube za
mnotvom udesnih Naprava - a neke, naalost, moe vidjeti i ovdje, na ovoj
Opsadi - i ja takoer gradim neke Aristotelovske Naprave, pomou kojih svatko
moe nauiti da gleda kroz Rijei..."
Sljedeih dana Roberto je upoznao gospodina della Salettu koji obnaae
dunost asnika za vezu izmeu Toirasa i gradskih poglavara. Toiras se,
Roberto je to vie puta uo, neprestano tuio na Kazaleane u iju se vjernost
ni najmanje nije pouzdavao:
"Nije mi jasno kako ne razumiju", govorio bi razdraeno, "da bi se Casale ak
i u mirno doba naao u situaciji da ne bi mogao propustiti ni jednog obinog
pjeaka ili koaru ivenih
89
namirnica, a da se prije toga ne upita za dozvolu panjolske ministre? I da
jedino pod francuskom zatitom moe biti siguran da e se s njim obzirno i s
potovanjem postupati?"
No sad je od gospodina della Salette doznao da Casaleu ni s vojvodama od
Mantove nisu ba cvjetale rue. Politika obitelji Gonzaga oduvijek je ila za
tim da uutka ili ugui kazale-ku oporbu, i ve ezdeset godina grad je trpio
postepeno umanjivanje ili ukidanje mnogobrojnih povlastica.
"Razumijete li vi to, gospodine de la Grive?", govorio bi Sa-letta, "Prije smo
bili prisiljeni aliti se na prevelike namete, a sad mi sami snosimo trokove
odravanja garnizona. U naoj nam kui panjolci nisu dragi, ali volimo li
zaista Francuze? Ginemo li to za sebe ili za njih?"
"Ali za koga je onda umro moj otac?", Roberto e, nita vie ne shvaajui. A
gospodin della Saletta nije mu znao dati odgovora.
Kako mu bijahu dozlogrdili razgovori o politici, Roberto je nekoliko dana
kasnije ponovno potraio oca Emanuela u samostanu gdje je obitavao; ne uputie
ga meutim u neku eliju kako je oekivao, nego u poseban stan to su mu ga
bili uredili pod svodovima jednog tihog i mirnog klaustra. Naao ga je u
razgovoru s dvojicom plemia od kojih jedan bijae u posebno raskonoj odori:
sav u grimizu, sa zlatnim znamenjem na ovratniku, ogrta ukraen pozlaenim
porubima i podstavljen kratkim krznom, prsluk obrubljen ukrtenom crvenom
vrpcom i trakom optoenom sitnim sjajnim kameniima. Bijae to zastavnik don
Gasparo de Salazar, kako ga je predstavio otac Emanuel, a Roberto je ve i
sam, po oholu bahatom tonu, po nainu na koji je nosio brkove i na koji se
eljao, prepoznao da je rije o plemiu neprijateljske vojske. Drugi bijae
upravo gospodin della Saletta. U jednom ga trenutku okrznu sumnja da je moda
upao u dounike gnijezdo, no ubrzo shvati, kao to i ja doznah tom prilikom,
da etiqueta opsade doputa da predstavniku napadaa bude doputen pristup u
opsjednuti grad, zbog nunih kontakata i pregovora; isto je tako gospodin
della Saletta imao slobodan pristup na Spinolin teritorij.
90Otac Emanuel ree kako se upravo sprema posjetiteljima pokazati svoju
Aristotelsku Napravu: povede goste u neku prostoriju gdje se u sreditu koio
komad namjetaja toliko neobian da se to jedva zamisliti moe - ni ja sam
nisam siguran da mu tono mogu rekonstruirati oblik po onom kako ga Ro-berto
opisuje Dami, jer se oigledno radilo o neem to ni prije niti ikada poslije
nije vidio.
Donji se dio sastojao od ormara s ladicama na ijem se proelju, u obliku

ahovske ploe, otvarala osamdeset i jedna ladica - devet vodoravnih redova na

devet okomitih, a svaki je red u obje dimenzije bio obiljeen urezanim slovom
BCDEFGHIK. Na gornjoj plohi uzdizao se stalak za itanje na kojem je leala
velika knjiga, rukom pisana i obojenih poetnih slova. Desno od stalka bijahu
tri valjka koji se duinom smanjivahu a irinom poveavahu najkrai bijae
ujedno i najiri, kadar da dri ostala dva dua tako da ih je poluga sa strane
mogla zavrtjeti jednog unutar drugog razliitom brzinom, ovisno o njihovoj
teini. Svaki je valjak na lijevom rubu imao urezana ista slova kojima su bile
obiljeene ladice. Bijae dovoljno jednom okrenuti polugu da se valjci
nezavisno jedan od drugog ponu vrtjeti, a kad bi se zaustavili mogle su se
proitati trijade slova sluajno zdruenih, na primjer CBD, KFE ili BGH.
Otac Emanuel sa arom se dao na opisivanje zamisli koja je prethodila njegovoj
Napravi.
"Kao to nas bijae pouio Filozof, Otroumnost nije drugo do sposobnost da se
pronikne u Predmete sagledavi ih unutar deset Kategorija, a to su
Supstancija, Kvantiteta, Kvaliteta, Odnos, Djelovanje, Trpljenje, Poloaj,
Vrijeme, Mjesto i Posjedovanje. Supstancije su sam subiekt svakog otroumlja
iz njih bi se trebale vjeto oitati i proizvesti domiljate Slinosti. Koje
su to Supstancije, zapisano je u ovoj knjizi pod slovom A, i itav ivot ne bi
mi bio dovoljan da uinim njihov cjeloviti Spisak. Svejedno, ve sam ih
prikupio nekoliko tisua, izvlaei ih iz Knjiga Pjesnika i mudrih uenjaka, i
iz one divljenja vrijedne Regeste, koja za svakog Uenika predstavlja
Gradilite Svijeta. Tako emo medu Supstancije uvrstiti, ispod Svevinjega
Boga, Boanske Osobe, Ideje, Izmiljene Bogove, najvie, srednje i najnie,
Bogove Nebeske, Zrane, Morske, Ze91
Lr
maljske Paklene, obogotvorene Heroje, Anele, Demone, Vampire, Nebo i Zvijezde
lutalice, nebesko Znamenje i Zvijea, Zodijak, Krugove i Kugle, Elemente,
Paru, Isparavanja i jo - da sve ne nabrajam - Podzemne Vatre i Iskre,
Meteore, Mora, Rijeke, Izvore Jezera i Hridi... I eto, dolazimo tako i do
Umjetnih Supstancija, s djelima svake Umjetnosti - Knjige, Pera, Crnila,
Globusi, estari, Kutomjeri, Palae, Hramovi i Potleuice, Grbovi, Maevi,
Bubnjevi, Slike, Kistovi, Kipovi, Sjekire i Pile; i na koncu tu su Metafizike
Supstancije kao Rod, Vrsta, Svojina, Sluaj slini Pojmovi."
Osvrnu se tad prema ladicama svoga udnovatog ormara i otvarajui ih pokaza
kako svaka od njih sadri pravokutne listove od prilino debela pergamenta,
onog to se koristi za uvezivanje knjiga, koji bijahu nagomilani po abecednom
redu.
"Kao to ve vjerojatno vidite, svaki se okomiti red, od B do K, odnosi na
jednu od preostalih devet Kategorija, a za svaku od njih svaka od devet ladica
sadri skupine njihovih lanova. Verbi gratia, u kategoriju Kvantiteta unosi
se skupina Kvantiteta Veliine, koji kao svoje lanove biljei Maleno, Veliko,
Dugako ili Kratko; zatim imamo skupinu Brojevnog Kvantiteta, iji su lanovi
Nula, Jedan, Dva tako dalje, ili Mnogo i Malo, ili na primjer, pod Kvalitetom
emo imati skupinu svojstava koja pripadaju Vidu, kao Vidljivo, Nevidljivo,
Lijepo, Nakazno, Svijetlo, Tamno, ili pak pripadaju Mirisu, kao Ugodan Miris i
Smrad, ili Svojstvima Strasti, kao Radost i Tuga. I tako redom za svaku
kategoriju. A kako svaki list sadri jednoga lana, njime obiljeavam sve
Stvari koje od njega zavise. Je li jasno?"
Zadivljeni, posjetitelji stadoe jednoduno odobravati, a otac nastavi:
"Otvorimo sad nasumce veliku Knjigu Supstancija i izabe-rimo jednu, nije vano
koju... Evo, recimo, Patuljak. to bismo mogli rei, prije svakog promiljanja

i otroumna dovijanja, o jednom Patuljku?"

"Que es pequeno, picoletto, petit", okua sreu don Gas-par de Salazar, "y que
es feo, y infeliz, y ridiculo..."
"Upravo tako", sloi se otac Emanuel, "ali, eto, ve se nalazim pred pitanjem
to od toga izabrati, a osim toga, kad bih na primjer morao govoriti ne o
Patuljku nego o, recimo, Kora92ljima, bih li isto tako i njima odmah mogao prepoznati i izdvojiti jednako
tako uoljive glavne crte? A zatim, Malenost je u svezi sa Kvantitetom,
Runoa s Kvalitetom otkuda bih sad trebao zapoeti? Ne, mnogo je bolje sve
povjeriti Fortuni, iji su Ministri ovi moji Cilindri. Pokrenem ih i dobijem
ono to sluaj toga trena odredi, eto, dobili smo trijadu BBB. B u prvom
poloaju oznaava Kvantitetu, B u drugom poloaju upuuje me da traim, u
liniji Kvantiteta, unutar ladice Veliine, i tu, upravo na poetku slijeda
Stvari s oznakom B, nalazim Maleno. A na tom listu koji je posveen Malenom
nalazim da je malen Aneo koji stoji na vrhu igle, Pol koji je nepomina toka
Kugle, a meu prirodnim elementima Iskra, Kapljica vode, Kamena Skrupula Atom
od kojeg je, prema Demokritu, sastavljena svaka stvar; za Ljudske Stvari evo
primjera kao Embrion, Zjenica, Glena Koica; kod ivotinja imamo Mrava i
Buhu; kod Biljaka Granicu Sjeme Goruice Mrvicu Kruha; za Matematike
znanosti Minimum Quod Sic, Slovo I, knjigu formata esnaestine lista ili
Trunak neke Mirodije; za Arhitekturu kri-njicu ili Os, za Bajke tu je
Psicapax, voa Mieva u borbi protiv aba, Mirmidonci, roeni od Mrava... No
zaustavimo se ovdje - jer sad bih ve mogao nazvati naeg Patuljka krinjicom
Prirode, Boicom za Dojene, Mrvicom od ovjeka. A sada obratite pozornost na
to da ako ponovno pokuamo zavrtjeti Cilindre i ako dobijemo na primjer, eto,
CBF, slovo C e me uputiti na Kvalitetu, B e me navesti da traim lanove u
ladici gdje se nalazi sve to se tie Vida, a onda e me slovo F dovesti do
lana biti Nevidljiv. A meu Nevidljivim Stvarima nai u, udesne li
podudarnosti, Atom, Toku, to e mi ve omoguiti da svog Patuljka oznaim
kao ovjeji Atom ili Mesnu Tokicu."
Otac Emanuel okretao je svoje valjke i listao po ladicama hitro poput onglera
te se inilo da metafore, kao arolijom, naviru u beskraj, a da se mehaniar
to ih sklapae ak ni uspuhao nije.. Ali ni to ga jo ne zadovolji.
"Gospodo", nastavi, "Ingeniozna Metafora mora biti mnogo sloenija i
zapletenija! Svaka Stvar koju sam dosad iznaao mora sa svoje strane biti
analizirana u profilu onih deset Kategorija, kako tumai moja Knjiga, ako
bismo promatrali neku
93
Stvar koja ovisi o Kvaliteti, morali bismo vidjeti je li vidljiva, iz koje
daljine, je li Nakazna ili Lijepa, kakve je Boje; kakav joj je Zvuk, kakav
Miris i Okus; moe li se osjetiti ili dodirnuti, je li rijetka ili gusta,
topla ili hladna, kakvog je Oblika, kakvih Strasti, Ljubavi, Umijea, Znanja,
Zdravlja, Bolesti; ne moe li se moda neto o njoj nauno ustvrditi. A sva
ova pitanja nazivani esticama. Sad na primjer znam da nas je na prvi pokus
naveo da se bavimo Kvantitetom, meu ijim se lanovima nalazi Malenost. Sad
ponovno zavrtim Cilindre i dobijem trijadu BKD. Slovo B, za koje smo ve
rijeili da se odnosi na Kvantitetu, ako pogledam u svoju Knjigu, kae mi daje
prva estica koja je u stanju izraziti neku Malenu Stvar ustvrditi ime se
Mjeri. Ako sad potraim u knjizi na to se odnosi Mjera, ona e me jo jednom
uputiti na ladicu Kvantiteta, pod skupinu Kvantiteta Openito. Izdvojim list
koji govori o Mjeri, i na njemu izaberem stvar K - a to je Mjera Geometrijskog
Prsta. I eto kako bih ve bio u stanju sastaviti prilino pronicavu
Definiciju, kao to je na primjer ona da bi Geometrijski Prst, kad bih elio
izmjeriti tu Djeju Boicu, taj ovjeji Atom, bio Prekomjerna Mjera, a to mi

ve mnogo govori, budui da je uz Metaforu tu i Hiperbola, o Nesrei i

Smijenosti Patuljka."
"Divna li uda", na to e gospodin della Saletta, "ali od druge dobivene
trijade niste jo upotrijebili posljednje slovo, D..."
"Manje nisam ni oekivao od vaega uma, Gospodine" zadovoljno e otac Emanuel
"ali vi ste upravo dotakli udesnu Toku moje naprave! Upravo je to slovo koje
preostaje koje bih mogao odbaciti kao viak ako bi mi smetalo ili ako bih
smatrao da sam ve postigao svoj cilj, upravo mi ono omoguuje da nanovo
zaponem svoje istraivanje. To D doputa mi da otvorim novi krug estica i
krenem traiti u kategoriju Posjedovanja exempli gratia kakvo mu odijelo
odgovara ili moe li moda posluiti kao oznaka neemu da od nje nastavim
dalje, kao to sam prije uinio s Kvantitetom, zavrtjevi Cilindre,
upotrijebivi prva dva slova i ostavljajui tree za jo jedan novi pokus, i
tako unedogled, preko milijuna Moguih Zdruivanja, izmeu kojih e se
pojaviti sklopovi koji e biti otro-umniji od ostalih, a tada e samo na mome
Razboru biti da razlui koji je od njih najsposobniji da izazove uenje. Ali
ne
94bih vam elio lagati, Gospodo - nisam ja tek sluajno odabrao ba Patuljka:
noas sam se naime s velikom revnou, ne bih li najveu moguu korist iz nje
izvukao, upravo toj Supstanciji posvetio."
Mahnu jednim listom te stane itati beskonaan slijed definicija u kojima je
guio svog jadnog patuljka - ovjeuljak krai od vlastita imena, embrion,
komadi homunkula; tjele-ca to sa svjetlou prodiru kroz prozor ine se u
odnosu na nj glomaznija, tijelo koje bi sa jo milijun sebi slinih moglo
pokazivati vrijeme du vrata pjeanog sata; graen tako da mu je stopalo
pored glavice, mesni koluti to poinje tamo gdje i zavrava, linija to se
zgruava postajui tokicom, iljasti vrak igle; lice s kojim valja s
beskrajnim oprezom razgovarati iz bojazni da ga dah ne otpuhne, tvar tako
majuna da ni boju ne moe podnijeti, iskrica goruice, tjelece to nema ni
manje ni vie od onog to je ikad imalo, materija bez oblika, oblik bez
materije, tijelo bez tijela, isto bie razuma, izmiljaj uma, boljeg mu
oruja od vlastite majunosti ne treba - nijedan udarac ne bi ga mogao
pozlijediti, jer ne moe otkriti gdje je, u stanju je da se bjeei provuce
kroz najsitniju pukotinu i da se godinu dana hrani jednim jedinim zrnom jema,
bie do te mjere spljoteno da nikad ne zna sjedi li, lei ili uspravno
stoji, lako e se utopiti u puevoj kuici; klica, zrnce, bobica, kotica,
toka na i, nedjeljiva matematika jedinica, aritmetika nula...
I nastavio bi tako u beskraj, gradiva mu doista nije nedostajalo, da ga
nazoni ne prekinue oduevljenim pljeskom.
95
10.
oberto je sad shvaao daje otac Emanuel zapravo postu-ao poput svakog
sljedbenika Demokrita i Epikura: gomilao je najsitnije atome pojmova i
zdruivao ih na razliite naine ne bi li od njih dobio to vie razliitih
predmeta. I ba kao to je Kanonik tvrdio da se svijet sastavljen od atoma
niim ne suprotstavlja ideji jednog boanstva koje ih rasporeuje, razvrstava
i zdruuje prema tome kako mu nalae razbor, tako je otac Emanuel od te
praine pojmova i zamisli prihvaao jedino doista otroumne sklopove. Moda bi
isto tako uinio da se, na primjer, u kazalitu posvetio postavljanju
razliitih prizora na pozornicu: ne izvlae li zapravo i komediografi iz
odlomaka vjerojatnih, ali nezanimljivih i beznaajnih stvari dogaaje sasvim
nevjerojatne, no tako vjeto i domiljato is-predene da u njima uivamo upravo
zbog neoekivanih i nezamislivih preobrata radnje? A ako je tomu tako, nije li
onda i ovaj splet okolnosti koji je odredio i njegov brodolom i stanje u kojem
je naao Daphne - budui da je i najmanja pojava ili zgoda ovdje bila sasvim

vjerojatna, od zadaha na trule i kripanja brodskoga trupa do mirisa cvijea

i cvrkuta ptica - i u kojem svaka od njih sudjeluje u stvaranju dojma jedne
prisutnosti koja nije drugo do posljedica opsjene otisnute jedino u njegovoj
svijesti, ba kao onaj smijeh livada ili rosne suze? Utvara nekog skrivenog
uljeza samo je, dakle, sklop aktivnih atoma, ba kao i utvara izgubljenog
brata, a obje su stvorene od isjeaka njegova vlastita lica i njegovih
vlastitih misli i elja.
I oslukujui kako po staklima lupka lagana kiica to ublaavae podnevnu
egu, govorio je sebi: naravno, ja, a ne netko drugi, popeo sam se kao uljez
na ovaj brod, moji koraci
96remete ovu tiinu, a eto kako sam na kraju, gotovo ustraen da sam oskrvnuo
neije tue svetite, izmislio jednog drugog sebe to se, kao, vrti uokolo pod
istim ovim palubama. Kakve ja zapravo dokaze imam da je on tu? Pokoju kapljicu
vode na listovima biljaka? A nije li moglo, ba kao to kii sada, kiiti i
prethodne noi, makar i sasvim zakratko? Zrnovlje? Ali nisu li mogle ptice,
eprkajui, ispremetati ono koje tamo ve bijae, te me navesti na pomisao da
im je netko napunio posudice novim? Jaja koja nisam naao? Pa nisam li juer
vidio sjevernog sokola kako prodire leteeg mia? Ja sebi umiljam da netko
stanuje u tovarnom prostoru u kojem jo uope nisam bio, a inim to moda ne
bih li se umirio i ohrabrio, jer mi je tako strano biti ovako sam i naputen,
izmeu neba i mora. Gospodine Roberto de la Grive, ponavljae si, ti si sam i
sam bi mogao ostati do svojih posljednjih dana, a ti posljednji dani mogli bi
stii vrlo skoro: hrane na brodu ima mnogo i potrajat e moda nekoliko
tjedana, ali ne i mjeseci. A osim toga, ne bi ti bilo zgoreg da iz ovih stopa
ode postaviti na palubu neku posudu kako bi prikupio to vie vode od ove
kie; naui zatim loviti ribu s broda i privikni se podnositi sunce. A prije
ili kasnije, jednoga e dana morati iznai naina da se domog-ne Otoka i na
njemu e ivjeti kao jedini stanovnik. Na takve bi ti stvari valjalo misliti,
a ne na kojekakve prie o uljezima i ferrantima.
Sakupi zatim prazne bave i rasporedi ih po krovu krmni-ce; sunce zastrto
oblacima bijae mu sasvim podnoljivo. Osjetio je tada da je zapravo, premda
to nije bio tako teak fiziki napor, jo vrlo izmoren i trom. Ponpvno sie u
zvjerinjak i ivotinjama do vrha napuni posude za hranu moda zbog toga da to
ne bi umjesto njega pokuao uiniti netko drugi, te jo jednom odustane od
toga da se spusti u prostoriju ispod. Vratio se radije u sobu i proveo
nekoliko sati opruen na krevetu, dok je uporna kia svejednako rominjala, ne
pokazujui da e uskoro jenjati. S vremena na vrijeme osjetio bi jai udar
vjetra, te je po prvi puta shvatio da je njegov novi dom plutajua kua to se
ziba poput kolijevke, a lupkanje vrataca na oknima gotovo da je inilo ivom
golemu masu tog umovitog majinskog krila.
97
l

Sam je sebe zadivio ovom posljednjom metaforom te se upita kako bi, kao izvor
Zagonetnog Znamenja, otac Emanuel oitao ovu lau. Pomisli zatim na Otok te ga
definira kao nedostinu blizinu. I taj mu dopadljivi pojam pokae, danas ve
po drugi puta, neslinu slinost izmeu Otoka i njegove Dame, te je bdio do
kasno u no piui joj o ovom to sam uspio iz toga izvui i opisati u ovom
poglavlju.
Daphne se gotovo itavu no jednolino Ijuljukala napri-jed-natrag i to se
ravnomjerno zibanje, zajedno s valovima u zaljevu, umirilo negdje u sam osvit.
Roberto je s prozora opazio prve znakove hladne, no bistre zore. Sjetivi se
ponovno one Hiperbole Oiju koja je jo juer izvirila iz njegova sjeanja te
je o njoj pisao, padne mu napamet da bi obalu mogao promatrati pomou dvogleda

kojeg je vidio u susjednoj sobi: obod lee i prizor u ogranienu vidnom polju
moda e ublaiti prejaki sunev odsjaj.
Prisloni tako tu spravu na okvir prozora na galeriji i smjelo uperi pogled do
krajnjih dokuivih toaka zaljeva. Otok se jasno ocrtavao, jedino mu vrh
bijae nakostrijeen i upav poput vunene pahulje. Ta mu pojava ne bijae
nepoznata, uo je o njoj jo na Amarilliju: oceanski otoci naime zadravaju
vlanost koju im donose pasati te je zgunjavaju u pahuljaste oblaie, tako
da moreplovci esto prepoznaju blizinu kopna i prije nego to mu opaze obale,
upravo zahvaljujui tim dahtajima zranog elementa, kojeg ono kao da dri
privezanog u pristanitu.
O pasatima mu bijae pripovijedao doktor Byrd - koji ih je nazivao TradeWinds, dok su ih Francuzi zvali alisees: postoje na ovim morima veliki i
snani vjetrovi to po vlastitoj volji izriu zakon i vihoru i bonaci, no koji
postaju tek djejom igrakom kad se uzjogune pasati: vjetrovi su to, naime,
tako hiroviti i obijesni da zemljovidi njihova lutanja prikazuju u obliku
lakog i okretnog plesa krivulja i struja, ili ivahna kola to u neredu bludi
na sve strane, ili pak ljupkih nestanih stranputica. Oni se uvlae meu
pravce mnogo snanijih vjetrova, potpuno ih poremete, isprevru, presijecaju
im put i isprepliu s njima vlastite putanje. To su guterice to nenadano
odnekud ispuznu, da bi odmah zatim mugnule nazad nekim skrive98nim puteljkom; sudaraju se nesmiljenom estinom ili se pak jedan drugog
klone, kao da na tom Moru Suprotnosti ne vrijede prirodni nego jedino zakoni
umjetnosti. Reklo bi se doista da ih je neija ruka umjetno stvorila, jer nema
u njih onoga skladnog reda svojstvenog svemu to dolazi od neba ili od Zemlje,
poput snijega i kristala, nego su vie nalik na one spiralne zavijutke to ih
kupolama i kapitelima svojevoljno nameu arhitekti.
Da ovo nije obino more, Roberto je odavno sumnjao, no sada mu se objasnilo
zbog ega su kozmografi uvijek zamiljali da ovdje ive neka protuprirodna
bia to se kreu hodajui na rukama, s nogama iznad glave. Zasigurno ne
bijahu umjetnici, to na evropskim dvorovima izraivahu peine obloene
lazurnim kamenom usred fontana to ih pokretahu tajanstvene skrivene crpke,
oni koji prirodu nadahnue da ba ovakvima stvori kopna ovih mora; niti je
priroda Nepoznatog Pola mogla nadahnuti njih. Stvar je u tome da, tumaio je
Roberto sam sebi, i Umjetnost i Priroda jednako vole spletkariti, plesti
razliite zamke, a drugo nita ne ine ni sami atomi kad se zdruuju po
vlastitoj volji sad na ovaj, sad opet na neki drugaiji nain. Ima li
vjetijeg i lukavijeg uda od kornjaina oklopa, djela nekog pradavnog zlatara
starog tisuama godina; ili Ahilova tita s grbom iji su sitni urezi tako
strpljivo punjeni crnim emajlom, ne bi li to vjernije doarali nogatu zmiju?
Kod nas, nastavio je dijalog s vlastitim mislima, sve to pripada biljnom
svijetu krhko je poput lista s mnotvom sitnih razgranatih ilica i njeno
poput jutarnjeg cvijeta to ni podne ne doeka; a ovdje pak biljke izgledaju
kao da su od tvrde koe, kao od neke uljaste tvari, nalik na ljusku koja e
lako odoljeti mahnitim zrakama sunca to nemilosrdno pri. Svaki list - u tim
zemljama gdje divlji stanovnici zacijelo ne poznaju vjetinu kovanja metala ni
umijee peenja gline - mogao bi postati orue, sjeivo, a oni na cvijeu jo
su i kao lakom premazani. Sve biljno ovdje je snano dok je sve ivotinjske
neizrecivo slabunjavo i krhko, ako je suditi po onim pticama isprede-nim od
raznobojnih staklastih niti - dok nama, naprotiv, ivotinjski svijet
predstavlja snaan i ilav konj ili debeo, ugojen bik tupih oblina...
99A voe? Kod nas rumenilo jabuke, to sva odie zdravljem i svjeinom, ve
nagovjetava njen slastan okus, a plaviasto nam bljedilo neke gljive odaje
njenu pogubnu otrovnost. Ovdje pak, vidio sam to i juer, a i za vrijeme
putovanja na Amarilli-ju, smijene li igre suprotnosti: kad vidi da je neki
plod mrtvaki blijed, moe biti siguran da krije neopisive bujne slasti, dok
voe vrste krepke kore moe izluivati smrtonosne sokove.

Prouavao je dvogledom obalu i zamijetio neko puzajue korijenje to se

priinjalo kao da nestano skakue uvis prema otvorenu nebu, i busenje
duguljastih plodova iji je izgled nezrelih bobica zacijelo znaio njihovu
medenu zrelost. Na palmama je pak razabirao kokosove orahe ute poput ljetnih
dinja, a koliko je on znao, tek bi boja mrtve zemlje morala biti znakom da su
potpuno sazreli.
Ukratko, da bi se opstalo na tom zemaljskom Onkraj -morat e to neprestano
imati na umu bude li se elio nekako sporazumjeti s prirodom i s njom ivjeti
u skladu - valjat e mu krenuti u suprotnom smjeru od onog kojim ga vodi
vlastiti prirodni nagon, ako se uzme u obzir da je prirodni nagon vjerojatno
otkrie onih prvih prvcatih orijaa to bijahu nastojali prilagoditi se
prirodi s druge strane Zemljine kugle, i koji su, vjerujui da je
najprirodnija priroda upravo ta kojoj se oni pri-lagodavaju, zamiljali da je
ona sasvim sigurno stvorena da se prilagodi njima. Zbog toga vjerovahu da je
Sunce majuno, jer im se takvim prikazivalo, a da su goleme, naprotiv, vlati
trave koje gledahu iz blizine, oiju prignutih ka zemlji.
ivjeti na Antipodima znai dakle stvoriti ponovno novi prirodni nagon, znati
uiniti prirodu udesnom a udo prirodnim, otkriti kako je svijet beskrajno
promjenljiv i nepostojan i ne uditi se njegovu hiru kojim na jednoj svojoj
polovici slijedi odreene zakone da bi ih na drugoj pretvorio u samu njihovu
suprotnost.
Ponovno je sluao kako se tamo dolje bude ptice, i - za razliku od prvoga dana
- primijeti koliko zapravo, u usporedbi sa cvrkutom njegova zaviaja, u tom
pjevu ima umjetnike ljepote, osjeti se gotovo ganut dojmom to ga ostavljahu
virtuozni ptiji glasovi: bijae tu mrmljanja, klokotanja, zviduka, grg100ljanja, praskanja, utanja, pucketanja jezikom, cviljenja, priguenih
hitaca musketa, itavih kromatinih ljestvica dugog kuckanja, a katkad bi se
ak zauo kakav blebetavi kreket aba to se, potpuno udubljene u to
grandiozno vano avrljanje, pritajie negdje izmeu lia na drveu.
Dvogled mu je omoguavao razaznati vretena, meke pernate loptice, trnce crne
ili neke neodredive boje, to se s visokih kroanja bezglavo sunovraahu prema
tlu, srljajui mahnito poput Ikara koji upravo udi da ubrza vlastitu propast.
U jednom mu se trenu uini ak da je jedno stablo, moda kineska narana,
odapelo u zrak jedan od svojih plodova, vatreno iskriavo naranastouto
klupko, koje tek to se pojavilo za tili as nestane iz okrugla dvogledova
okna. Uvjeri sebe da to bijae tek dojam nekog odbljeska i nije vie o tome
mislio, ili je barem u to vjerovao. Vidjet emo kasnije da je u pogledu
nejasnih, tajanstvenih misli, pravo imao Saint-Savin.
Pomisli kako su ti neprirodni letei stvorovi slika i prilika parikih krugova
koje je napustio prije nekoliko mjeseci: u tom svijetu lienom ljudskih bia,
u kojem ako ve ne jedina iva, a ono zacijelo jedina glasajua bia bijahu
ptice, Roberto se osjeao slino kao u onom salonu gdje je, kad je prvi puta
bojaljivo u njega provirio, uhvatio tek neko nerazumljivo brbljanje na
nepoznatu jeziku, kojem je svejedno, ne bez stidlji-vosti, odmah naslutio
izvjesnu sonost - iako je, rekao bih, tom sonou na kraju prilino dobro
ovladao, inae se vjerojatno ne bi znao njime ovako obilato sluiti i tako se
obijesne njime poigravati. No prisjetivi se kako je upravo tamo po prvi puta
susreo svoju Damu - i da prema tome, ako postoji neko mjesto iznad svih
ostalih, onda je to sigurno ono tamo a ne ovo ovdje - zakljui da se tamo ipak
nisu oponaale ptice s ovog Otoka, nego su naprotiv ovdje na Otoku ivotinje
nastojale izjednaiti svoj s onim samo ljudima svojstvenim Jezikom Ptijim.
Mislei na svoju Damu i na to kako mu je beskrajno daleka, to je prethodnog
dana usporeivao s nedostinom udalje-nou onoga kopna na zapadu, vrati se
ponovno da jo malo promotri Otok, od kojeg mu je dvogled pruao tek blijede i

skuene naznake, no onako kao to slike u ispupenu zrcalu, odraavajui samo

jednu stranu neke malene sobe, stvaraju privid beskonanog i zauenog sfernog
kozmosa.
Kakvim bi mu se otok uinio kad bi jednoga dana pristao uz njegove obale? Po
prizoru to se pruao s njegova balkona, i po primjercima vrsta-svjedoka to
ih je naao na brodu, nije li to moda onaj Raj gdje med i mlijeko u potocima
teku izmeu raskona izobilja plodova i krotkih, umiljatih ivotinja? to bi
drugo, uostalom, traili na otocima junih mora, na suprotnom kraju svijeta,
oni neustraivi moreplovci to plovei ovuda prkose olujnim vihorima oceana
tek naizgled i samo po imenu tihog? Nije li to ono to je Kardinal elio kad
ga je poslao u misiju da otkrije tajnu Amarillija, mogunost da francuski
ljiljan bude pronesen do Terre Incognite, koja bi konano ponovno nudila
plodove neke rajske doline neoskrvnute ni grijehom, ni Babilonskim kaosom, ni
opim potopom, niti prvim Adamovim grijehom. Trebala bi tamo obitavati iskrena
i estita ljudska bia, crne koe no neukaljana, nevina srca, to ni u snu ne
mare za planine krcate zlatom i mirisne balzame kojima bijahu tako nesmotreni,
lakoumni uvari.
No ako je tomu tako, nije li ponoviti grijeh prvoga grenika znailo htjeti
oduzeti Otoku njegovo isto djevianstvo? S pravom ga je moda Providnost
uinila nevinim i nemonim svjedokom jedne ljepote koju ni on niti itko drugi
nikada ne bi smio naruiti. Nije li oitovanje najsavrenije ljubavi, iste
onakve kakvu je ispovijedao svojoj Dami, upravo ovako voljeti izdaleka,
odrekavi se ohole udnje za vlau? Moe li se ljubavlju zvati ono to tei
osvojenju? Ako se Otok stopio s predmetom njegove ljubavi, ako postadoe
jedno, onda je on tom Otoku bio duan ukazati istu onu uzdrljivu obzirnost
kakvu bijae poklanjao i svojoj ljubavi. Istu onu pomamnu ljubomoru koju je
osjeao svaki put kad bi se uplaio da neije tue oko prijeti tom svetitu
zatajnosti, bilo bi moda pogreno shvatiti kao zahtijevanje nekog njegovog
vlastitog prava - bijae to prije odluno poricanje bilo ijega prava, dunost
to mu je nametae njegova ljubav kao uvar tog svetog Graala. I istu bi takvu
nevinu istou morao osjeati svojom obvezom prema Otoku i, koliko god vie
matao o njemu kao o obeanoj zem102lji, to manje bi smio eljeti da ga jednoga dana dosegne. Daleko od Dame,
daleko od Otoka, o oboje e moi samo govoriti, zamiljajui ih neoskvrnjenima
kako bi neoskvrnjene mogle ostati, dotaknute tek njenim milovanjem prirodnih
sila. Ako igdje na ovome svijetu postoji ljepota, njena je svrha ostati bez
ikakve svrhe.
Je li Otok koji je gledao pred sobom bio zaista takav? to mu je davalo za
pravo da ba tako oita i protumai njegovo slikovno pismo? Bijae vrlo dobro
poznato da se jo od prvih putovanja na ovim otocima ostavljalo pobunjenike;
oni su tako postajali tamnice koje osim samoga zraka nisu imale drugih reetki
i gdje su osuenici bili sami sebi tamniarima, usredotoeni jedino na
meusobno kanjavanje. Ne stii do njih, ne otkriti njihovu tajnu, ne bi u tom
sluaju znailo neku dunost, nego pravo na bijeg od bezgranina uasa.
A moda je pak, tko zna, jedina stvarnost Otoka bila Drvo Zaborava to se
uzdie iz sama njegova sredita i njenim finim bojama upravo poziva i mami, i
iji bi plodovi, kad bi ih pojeo, Robertu ponovno vratili mir.
Izbrisati sjeanje. Provede tako dan u prividnoj dokolici, grozniavo
nastojei da postane tabula rasa. A kao to se obino dogaa svakome tko se
sili da zaboravi, to se vie on upinjao, to je sjeanje postajalo ivljim.
Pokuavao je provesti u djelo sve dobre savjete za koje bijae uo da se
preporuuju u takvim prilikama. Zamiljao je sebe u sobi krcatoj predmetima
koji su ga podsjeali na neto: svilenu koprenu svoje drage, listove papira na
kojima je tualjkama dozivao njezinu sliku uzdiui nad tom nepodnoljivom

odsutnou, namjetaj i umjetnike tapiserije palae u kojoj je bijae

upoznao; i predoavao je sama sebe kako uzima objema rukama sve te stvari i
baca ih kroz prozor, sve dok soba a s njome i njegova svijest ne ostane
potpuno gola i prazna. Ulagao je goleme napore muei se da dovue pred
prozorsku dasku skupocjeno posue, ormare, udobna meka sjedala i zbirke oruja
sa zidova - i, suprotno onom to mu bijahu rekli, to je vie sam sebe tim
nemilosrdnim naporima tlaio, Damin se lik to vie umnaao i iz raznih uglova
sobe s vragolastim smjekom pratio bezuspjene njegove pokuaje.
103Tako, potrativi dan u navlaenju pokustva, nije zaboravio nita.
Naprotiv. Ve je danima mislio na vlastitu prolost upirui oi u jedini
prizor to mu bijae pred oima, u Daph-ne; a ta se Daphne malo pomalo
pretvarala u jedan od onih Teatara Uspomena kakvi se smiljahu u njegovo doba,
gdje ga je svaka crta, svako mjesto, svaka najsitnija pojedinost podsjeala na
neki dogaaj iz davne ili bliske prolosti: kosa motka na kljunu broda
oivljavala je njegovo prispjee nakon brodoloma, kad je shvatio da nikada,
nikada vie nee vidjeti voljenu; skupljena jedra u koja je gledao dok je dugo
o Njoj izgubljenoj snatrio, Nju Izgubljenu; galerija s koje je prouavao
udaljeni Otok, Njezinu nedokuivost... No posvetio joj je ve tolika silna
svoja razmiljanja da e ga, dokle god ovdje bude morao ostati, svaki kutak
ovoga morskog doma svakoga trena sve vie podsjeati na sve ono to je tako
arko elio pokopati u zaborav.
Da je to zaista istina, shvatio je iziavi na palubu, ne bi li se na vjetru
malo razbistrio. Bijae to njegov umarak kamo je odlazio poput svih nesretnih
ljubavnika to utjehu trae u sjeni gusta lia; eto njegove tobonje prirode:
biljke to ih ugla-ahu drvodjelci iz Antwerpena, rijeke sivoga platna to
ume na vjetru, duplje zaepljenih smolom, zvijezde iz astrolaba. I kao to
svi zaljubljeni, ponovno pohodei neko drago mjesto, lik svoje drage vide u
svakome cvijetu, uju joj korak u svakom unju lia i na svakom znanom
puteljku, tako je i on sad moda umirao od ljubavi milujui neko topovsko
grlo...
Ne bijae li moda i obiaj pjesnika da slave svoju gospu hvalei joj usne od
rubina, sjaj ugljenih oiju, mramorne grudi, srce od dijamanta? Isto e tako,
dakle, i on sada - zatoen u tom rudniku davno okamenjenih jela - osjeati
samo mineralne strasti: u debelom uetu ukovranom vorovima vjerojatno e
vidjeti Njezine uvojke, u sjaju ukrasnih metalnih okova njezine zaboravljene
oi, u nizu lijebova njezine zube to kap po kap isputaju miomirisnu slinu,
vitlo to klizi bit e njezin vrat ukraen ogrlicom od kudelje, a on e nai
spokoj u iluziji da bijae ljubio djelo nekog graditelja samokreta.
Zatim se pokaje zbog svoje tvrdoe u hinjenju njezine tvrdoe, predbaci sebi
da okamenjujui crte njezina lica okame104njuje i vlastitu elju - koju je naprotiv elio ivu i neispunjenu - i kako
se ve bijae spustila veer, upravi oi prema prostranoj nebeskoj koljci
osutoj zagonetnim zvijeima. I moda e tek promatrajui nebeska tijela moi
doista shvatiti one nebeske misli koje pristaju nekome tko je, nebeskom nekom
odlukom, osuen da ljubi najnebeskije od svih ljudskih stvorenja.
Kraljica uma, to u bijeloj se halji obino neujno provlai gustim kronjama
i srebrom posipa polja, ne bijae jo provirila iza vrha Otoka, jo uvijek
umotana u crni plat. Ostatak neba bijae sjajan i dobro vidljiv, a na
krajnjem jugozapadu, gotovo uz samu povrinu mora tamo iza golema kopna, opazi
grumen zvijezda koje ga doktor Byrd je nauio raspoznavati: bijae to Juni
Kri. I odjednom mu iskrsnu u sjeanju vizija koja ga jednom davno u
djetinjstvu bijae oarala, izazvana stihovima nekog pjesnika zaboravljena
imena, ali ijih mu je nekoliko odlomaka njegov karmelianski uitelj tako
duboko urezao u pamenje: bijae to slika putnika poklonika koji je, lutajui
izgubljen nepoznatim carstvima prekogrobna svijeta kamo ga sluajno bijae
nanio put, odjednom ugledao te etiri zvijezde, koje nikad jo nitko vidio

nije, osim prvih i posljednjih stanovnika Raja Zemaljskog.

105l
11.
lAmljee
e li ih ugledao zbog toga to je zahvaljujui brodolomu za-ista dospio do
samih granica Edenskog vrta ili zato to je odjednom izronio iz utrobe lae
kao iz Paklenog lijevka? I jedno i drugo, moda. Taj ga je brodolom, izloivi
ga slici jedne drukije prirode, izbavio od Pakla Svijeta u koji je uao,
izgubivi zauvijek iluzije djeatva, za vrijeme onih kazalekih dana.
Jo mu je tamo, nakon to je ve sam u cijeloj prii poeo nasluivati
apsolutnu vladavinu samovoljnih hirova, nepojmljivih spletki i mutnih zavjera,
a sve zbog nekog vieg Dravnog Interesa, Saint-Savin pomogao da shvati kako
je nepouzdan veliki svjetski stroj i kako ga neprestano satire pakost Sluaja.
Za samo nekoliko dana bijae svreno s njegovim mladenakim snom o junakim
podvizima, a uz oca Emanuela shvatio je osim toga da se za Junake Podvige
treba raspaliti - i da se ivot ne mora potratiti samo u neprekidnoj borbi s
divom nego i u iznalaenju milijuna naina da se imenuje jedan patuljak.
Naputajui samostan pridrui se gospodinu de Saletti koji je pak poao
otpratiti Salazara do izlaza iz zidina. Put do vra-tiju koja Salazar nazivae
Puerta de Estopa vodio je dijelom preko bedema.
Dvojica plemia naizmjence su hvalili napravu oca Emanuela, a Roberto je
odjednom prostoduno upitao ime bi to tolika nauka mogla biti od koristi u
odreivanju sudbine jednog opsadnog stanja. Gospodin Salazar nasmije se od
srca:
"Mladi moj prijatelju", ree mu, "svi smo mi, bez obzira na to to tujemo
razliite vladare, ovdje s ciljem da se ovaj rat
106zavri po zakonu pravde i asti. Ali nisu ovo vie vremena kad je ma mogao
promijeniti putanju zvijezda. Gotovo je ono doba kad su plemii stvarali
kraljeve; sad su kraljevi ti koji stvaraju plemie. Neko se ivot na dvoru
sastojao u iekivanju trenutka kad e plemi svoju plemenitost pokazati u
borbi. Sada svi oni plemii tamo dolje", pokazivao je na panjolske atore, "i
ovi ovdje", i pritom mahne glavom prema nastambama francuske vojske,
"izdravaju ovaj rat samo da bi se jednoga dana vratili na svoje prirodno
stanite, a to je dvor; a na dvoru se, prijatelju moj, vie ne nadmee u tome
tko e kralju biti ravan po kreposti i vrlini nego da bi se pridobilo
naklonost toga kralja. Danas u Madridu moete vidjeti plemie koji ma nikad
ni izvukli nisu, i ne miu se iz grada: i dok se po poljima uokolo valjaju po
praini za pustu slavu, ostavili bi taj grad na milost i nemilost one nove
buroazije to grca u novcu i onoga inovnikog stalea to sudakim platem
kupuje plemike titule, i koje ve i sam vladar duboko tuje. Ratniku ne
preostaje drugo nego ostaviti se hrabrosti i okrenuti se razboritosti."
"Razboritosti?", zaudi se Roberto.
Salazar ga na to pozove da pogleda u dolinu. Dvije protivne strane bijahu
zaokupljene lijenim arkanjima, gusti oblaci praine dizali su se na mjestima
gdje bi topovska kugla pogodila neki minski rov. Prema sjeverozapadu carski su
vojnici upravo gurali jednu oklopnjau: bijahu to vrsta kola srpastih bokova,
sprijeda omeena pregradom od hrastovih dasaka ok-lopljenih poprenim elinim
okovima. Na tom se proelju otvarahu pukarnice iz kojih su virili strojevi
bacai, topovi i puke, a s obje se strane moglo primijetiti dobro
zabarikadirane njemake plaenike. Naikana cijevima sprijeda, a maevima sa
strane, s lancima koji glasno kripahu, nezgrapna bi maina na mahove
zabrektala isputajui vatru iz nekog od svojih mnogobrojnih grla. Neprijatelj
je sigurno nije namjeravao odmah upotrijebiti, jer takva je naprava imala
posluiti svojoj svrsi tek kad bude dovedena pod same zidine, nakon to mine
ve obave svoj dio posla, no isto je tako bilo sigurno da su je namjerno tako
napadno pokazivali ne bi li braniteljima utjerali strah u kosti.

107
"Vidite", govorio je Salazar, "ovaj e rat odluiti strojevi, oklopnjae ili
minski rovovi. Neki nai hrabri drugovi, nije vano s koje strane, otvoreno su
se isprsili pred protivnikom, no nisu to uinili zbog pobjede nego da bi - ako
grekom nisu poginuli - stekli ugled i slavu kojom e se dobrano okoristiti po
povratku na dvor. A najsposobniji meu njima imat e dovoljno soli u glavi da
oprezno i lukavo izaberu pothvate gdje sve tutnji i praska, ali e najprije
dobro sraunati srazmjer izmeu rizika i onoga to bi im taj rizik mogao
donijeti..."
"Moj otac..." poe Roberto, siroe junaka koji nita ne bijae sraunavao.
"Va je otac bio upravo jedan od posljednjih primjeraka prohujala vremena.
Nemojte ni u snu pomisliti da i ja sam za njima itekako ne alim, ali recite
mi molim vas isplati li se jo uvijek izvriti smioni podvig, kad e se danas
vie govoriti o majstorski izvedenom povlaenju nego o hrabrom napadu? Niste
li vidjeli maloprije ona bojna kola spremna da razrijee sudbinu jedne opsade
mnogo bre i lake nego to su to neko mogli maevi? I nema li tome ve
itava vjenost da su maevi mjesto ustupili puci? Mi jo uvijek nosimo
oklope, a obian bi pustolov u jednome danu nauio kako da probui oklop i
samog velikog Bavarda."
"Ali... to onda preostaje plemiu?"
"Mudrost, gospodine de la Grive. Uspjeh vie nema boju Sunca nego raste pod
srebrnim mjeseevim sjajem, a nitko nikada nije rekao da se ta druga sjajna
zvijezda manje mili Svevinjemu Stvoritelju. I sam je Isus, tamo u masliniku,
upravo nou najvie i najdublje razmiljao."
"Ali je tada donio odluku sluajui glas najjunakije od svih kreposti, i bez
posebne razboritosti.
"Ali mi nismo Sin prvoroenac Vjenoga, mi smo sinovi ovoga svijeta i ovoga
vijeka. Kad ova opsada zavri, ako vas kojom sreom neki stroj ne lii ivota,
to ete vi uiniti, gospodine de la Grive? Hoete li se moda vratiti u onaj
va seoski zaviaj gdje vam nitko nee dati priliku da se pokaete dostojnim
svojega oca? Za ovih nekoliko dana to se kreete u krugu parikih plemia na
vama se ve jasno vidi da su vas potpuno osvojili njihovi obiaji. eljeli
biste i sami okuati sreu u veli108kom gradu i jasno vam je da je to jedino mjesto gdje vam valja potroiti
onu blijedu aureolu ponosa koja vam nakon beskrajna dangubljenja meu ovim
zidinama jo preostane. A da biste tu sreu nali, bit e vam potrebno
prilino vjetine. Ako ste ovdje nauili izbjei hitac musketa, tamo ete
morati uiti kako da to bolje izbjegnete zavist, ljubomoru, gramzljivost, tukui neprijatelja njegovim vlastitim orujem, to znai da nema te vrste
oruja kojom neete morati ovladati. I zato me dobro posluajte. Ve pola sata
prekidate me svaki as da bi mi rekli neto to mislite, i hinei neko pitanje
pokuavate mi pokazati kako imam krivo. Ne inite to ubudue, posebno ne sa
monicima. Katkad bi vas preveliko povjerenje u vlastitu pro-nicavost i
osjeaj da morate posvjedoiti neku istinu mogli navesti da udijelite neki
dobar savjet nekome tko je vaniji od vas. Ne inite to nikada. Svaka pobjeda
raa mrnju u srcu pobijeenog, a odnijeti je nad vlastitim gospodarom ili je
glupo i besmisleno ili ak tetno. Kneevi ele vau pomo, ali ne i nadmo.
No i sa sebi ravnima valjat e vam biti razborit. Ne poni-avajte ih istiui
neprekidno svoje vrline. Ne govorite nikad o sebi; jer ili biste se hvalili,
to je tatina, ili biste se ruili i pre-koravali, to je opet velika ludost.
Radije pustite neka vam drugi pronau kakvu sitnu beznaajnu manu, tako da
zavist moe rovariti i izjedati a da to vama nikakve velike tete ne nanosi.
Ne pokazujte svoju pravu vrijednost: katkad je bolje ostaviti dojam da niste
ni za to. Noj ne tei za time da se vine u visine i izloi opasnosti da se
odmah strovali na zemlju: nego polako i oprezno, malo pomalo otkriva svu
ljepotu svojega perja. A najvanije od svega, ako vas obuzmu strasti, ne

izlazite ih uokolo kao na trnici, ma koliko da vam se inile plemenitim. Ne

treba uvijek dopustiti drugima pristup vlastitu srcu. Oprezna i smotrena
utnja zlatna je krinjica mudrosti."
"Ali gospodine, vi me pokuavate uvjeriti da je prva dunost plemia nauiti
se prijetvornosti!"
Na to se sa smijekom umijea gospodin della Saletta:
"Vidite, dragi Roberto, gospodin di Salazar ne tvrdi da se
netko ako je mudar mora pretvarati. On vam samo sugerira,
ako sam dobro razumio, da se mora nauiti prikrivati, nevjetim se initi. Hini se ono ega nema, a prikriva se ono to po109r
l!
stoji. Ako se hvastate neim to niste uinili, vi ste prijetvorica i
licemjer. No ako izbjegavate, a da se to ne primijeti, da potpuno objelodanite
ono to jeste uinili, onda samo prikrivate i to je sve. Najvea je od svih
vrlina znati prikriti vrlinu. Gospodin di Salazar eli vas samo pouiti kako
na razborit nain biti krepostan, odnosno kako biti krepostan po zakonima
razboritosti. U trenutku kad je prvi ovjek otvorio oi i spoznao da je gol,
odmah se pobrinuo da se sakrije ak i pogledu svojega Tvorca: pomna
briljivost u prikrivanju rodila se dakle gotovo sa samim svijetom. Prikrivati
znai ogrnuti se tamnim platem utljive samozatajnosti, a u tome nema ni
traga himbenosti: jednostavno se istini dopusti mali predah. Rua se ini
lijepom, jer na prvi pogled prikriva koliko je trona i prolazna; i premda se
za neto to je lijepo, ali naalost smrtno, esto obiava rei da izgleda kao
da nije sa ovoga svijeta, ona nije drugo nego les prikriven blagonaklonou
odreene dobi. U ivotu ne treba uvijek biti otvorena srca, i upravo one
istine koje vam" najvie znae ne treba nego tek napola otkriti ili dati
naslutiti. Prikrivanje nije obmana. To je vjetina kojom stvari ne prikazujemo
onakvima kakve jesu. I varate se ako mislite da je laka: da bismo u njoj bili
odlini, i nadmoniji od drugih, drugi tu nau odlinost ne smiju prepoznati.
Kad bi netko postao slavan po svojoj sposobnosti da neprestano mijenja masku,
kao glumci na primjer, svi bi odmah znali da on nije ni u snu ono za to se
izdaje. No o odlinim prijetvoricama, kojih je bilo i bit e, nikada ne ujete
nikakva glasa."
"I upozoravam vas", doda gospodin di Salazar, "da ako vas pozivam da budete
zatajni, ne potiem vas da ostanete nijem kao riba, poput kakva smuenjaka.
Naprotiv. Morate nauiti da otroumnom rijeju uinite ono to ne moete
iskrenom i otvorenom; da se snalazite u svijetu koji e uvijek dati prednost
prividu, da se sluite to spretnijim majstorijama rjeitosti; morat ete
nauiti biti tkalac to prede svilene rijei. Jednako kao to strijela moe
probosti tijelo, rije moe prostrijeliti duu. Uinite svojom prirodom ono
to je u napravi oca Emanuela mehanika vjetina."
"Ali gospodine", ree Roberto, "naprava oca Emanuela ini mi se slikom i
prilikom Ingenija, koja ne eli pozlijediti ili zave110sti, nego otkriti i pokazati veze izmeu stvari, a to znai postati novim
oruem istine.
"To vrijedi za filozofe. No to se tie priprostih umova, oni e se vaemu
Ingeniju zauditi i odmah vas udivljeno gledati, potpuno osvojeni. Ljudi vole
kad ih se zauuje. Ako se vaa sudbina i vaa srea odluuju ne na bojnom
polju nego u dvorskim salonima, jedan pravi bod dobiven u razgovoru bit e vam
vie od koristi nego jedan dobar juri u borbi. Smotren e se ovjek hitrom i
elegantnom reenicom izvui i iz najzamre-nije spletke i umjet e se lakoom
pera sluiti vlastitim jezikom. Veina se stvari moe platiti rijeima."
"ekaju vas na vratima", progovori Saletta. I tako za Ro-berta zavri jo
jedna neoekivana lekcija ivota i ivotne mudrosti. Nije da se osjeao ba

bog zna kako prosvijeenim i duhovno okrijepljenim, ali bio je svejednako

zahvalan dvojici svojih uitelja. Ipak su mu razjasnili mnoge svjetovne tajne
o kojima mu na la Grivi nikada nitko nije rekao ni rijei.
111l
12.
Duseone sttasti
M sred te propasti i posljednjih iluzija, Roberto postade plijenom bolesna
ljubavnog ludila.
Bijae ve kraj lipnja i vladala je ve velika vruina; prije kakvih desetak
dana pronijeli su se prvi glasovi o jednom sluaju kuge u panjolskom taboru.
U gradu je poelo ponestaja-ti streljiva, vojnicima se ve odavno dijelilo za
obroke samo etrnaest unci crnoga kruha, a da bi se od Kazaleena iskamila
jedna pinta vina trebalo je ve izdvojiti tri forinte, to bijae kao dvanaest
srebrnih reala. Salazar bi dolazio u grad a zatim bi Saletta odlazio dolje u
polje gdje bijahu panjolski logori; neprestano su izmjenjivali posjete kako
bi pregovarali o oslobaanju asnika jedne i druge strane, zarobljenih u
dosadanjim sukobima; i svaki bi se osloboeni morao obvezati da se vie nee
maiti oruja. Ponovno se stalo govoriti o onom kapetanu koji se ve poletno
uspinjao ljestvicom diplomatskog svijeta, onom Mazzariniju kojem Papa bijae
povjerio pregovore.
Tu i tamo kakva nada, pokoji juri i ve svima dosadna igra uzajamnog
unitavanja minskih rovova - tako se eto odvijala ta troma i mlitava opsada.
U uzaludnom iekivanju pregovaraa ili vojnike pomoi i najvatreniji borbeni
duhovi bijahu se ve utiali. Neki Kaza-leani odluie da iziu van zidina
kako bi ponjeli ono to je nakon teretnih kola, oklopnjaa i konjskih kopita
jo ostalo od itnih polja, ne hajui vie mnogo za umorna i posustala pukaranja kojim su ih panjolci izdaleka pokuavali uznemiriti. Ipak, ne bijahu
svi bez oruja: Roberto opazi jednom neku visoku seljanku rie kose koja bi s
vremena na vrijeme odlagala srp, unula meu klasove, podigla uvis musket
nanianivi
112pokretom kakva prekaljena ratnika, i pritisnivi kundak uz rumeni obraz
opalila prema upornim gnjavatorima. panjolcima konano dodija pucnjava te
borbeno raspoloene Cerere, odlu-ie odgovoriti istom mjerom i jedan joj
hitac okrzne zapee. Djevojka se, krvarei, stade povlaiti, no ne prestajae
svejednako naizmjence nabijati puku i pucati, bijesno dovikujui neto prema
neprijatelju. Kad bijae ve gotovo pod zidinama, nekoliko je panjolaca
oslovie: "Puta de los franceses!" Na to ona odvrati:
"Si, a sun la piitan"na dei frances, ma ad vui no!" Ta djevianska figura, taj
savreni primjer bujne ljepote i ratnike goropadnosti, zajedno s lakom
podozrivou prema bestidnosti kojom ju je okitila uvreda, raspirie mladieva
ula.
Tog je dana uzdu i poprijeko preao sve ulice Casalea ne bi li je ponovno
vidio; raspitivao se kod seljaka, doznao da se zove, prema jednima, Ana Maria
Novarese, prema drugima pak Francesca; a u jednoj mu gostionici rekoe da ima
dvadeset godina, da je iz okolice grada i da se ljubaka s jednim francuskim
vojnikom.
"Prava je to cura, Francesca, prava" govorili bi sa smijekom preutna
razumijevanja, a Robertu se, to je vie sluao svakojake laskave natuknice,
njegova djeva inila tim poeljnijom.
Nekoliko dana kasnije, eui uveer gradom, opazi je sasvim sluajno u tamnoj
sobi u prizemlju jedne kue pokraj koje je prolazio. Sjedila je na prozoru ne
bi li uhvatila malo povjetarca to tek jedva zamjetno ublaavae monferinsku
egu, obasjana svjetiljkom koju izvana nije mogao vidjeti, smjetenoj
vjerojatno sasvim blizu prozorske daske. Na prvi je pogled nije ni prepoznao,
jer joj lijepi dugi uvojci bijahu skupljeni na vrhu glave i samo su dva
nestana uperka izvirivala, padajui joj preko uiju. Moglo joj se vidjeti

samo lako pognuto lice, isti pravilni oval, s pokojom bisernom kapljicom
znoja; inilo se da je u toj polutami ono jedina prava svjetiljka. Vezla je
neto nad niskim stoliem, oi joj bijahu paljive i pogled tako zadubljen u
posao da nije uope primijetila mladia koji se
113
bijae malo povukao, pritajivi se uza zid, kako bi je kradomi-ce mogao
nesmetano motriti. Sa srcem to mu je u grudima udaralo poput bubnja, Roberto
se, gotovo skamenjen, zagledao u njene usne, neznatno zasjenjene njenim
svijetlim paperjem. U jednom trenutku ona podigne ruku, jo sjajniju -uini mu
se - od onoga njenog lia, prinosei ustima tamni konac: uvue ga izmeu
rumenih usana otkrivajui naas bijele zube, te ga presijee jednim trzajem,
pokretom kakve draesne zvjerke, osmjehnuvi se veselo i umiljato svojoj
blagoj okrutnosti.
Roberto bi bio itave noi mogao stajati ovako ukoen i ekati; jedva da je
uope disao od silna straha da ne bude otkriven i strasna ara od kojeg mu se
krv u ilama ledila. No malo zatim djevojka ugasi svjetiljku i arobni se
prizor rasplinu u trenu.
Sljedeih je dana ponovno proao tom ulicom, ali je vie nije vidio, osim
moda jednom, u to nije bio sasvim siguran; jer je ona, ako to bijae ona,
sjedila pognute glave, gola ruiasta vrata, dok joj je kosa rasputena prema
naprijed poput slapa prekrivala lice. Jedna je stasita ena stajala iza njenih
leda plovei kroz te lavlje valove grubim ovarskim eljem kojeg bi s vremena
na vrijeme isputala da bi prstima zgrabila pokoju sitnu ivotinjicu to se
svojski trudila da pobjegne i ije bi se tijelo, uz opori zvuk, rasprio pod
odreitim stiskom njezinih noktiju.
Roberto je, iako mu obred trijebljenja buha ne bijae nepoznata stvar, po prvi
puta u njemu otkrivao ljepotu, zamiljajui kako bi bilo divno uvui ruke u te
svilene valove, njeno jagodicama pritisnuti onaj meki potiljak, poljubiti one
brazde i unititi vlastitim prstima ona krda Mirmidonaca to ih tako bestidno
zagauju.
Zauje meutim kako ulicom nailazi skupina nekakva bunog oloa te bijae
prisiljen udaljiti se od miline arobna prizora; i bijae to posljednji put da
mu je taj prozor priredio zanosne ljubavne vizije.
Ostalih popodneva i veeri primjeivao bi opet onu stasitu enu i jednu drugu
djevojku, ali od nje vie ni traga ni glasa. Zakljui tako da ta kua zacijelo
nije njezin dom nego vje114rojatno pripada nekoj roakinji kojoj bijae dola u duu posjetu, moda da
bi pripomogla u kakvom poslu. I tako bijae osuen na beskonano duge dane
neizvjesnosti.
Budui da je ljubavna enja liker koji najjae djelovanje ima kad se pretoi
u uho prijatelju, Roberto, dok je uzalud jurio gore-dolje po Casaleu i u toj
sumanutoj potrazi sve vie mravio, nije uspio sakriti svoje duevno stanje
pred Saint-Savinom. Otkrio mu se zapravo iz iste tatine, jer svaki se
zaljubljeni kiti ljepotom svoje ljubljene - a u tu se ljepotu pouzdano pouzdaj
e.
"Pa ljubite, tko vam brani", reagirao je Saint-Savin nehajno. "Nita nova.
Ljudi po svoj prilici u tome uivaju, za razliku od ivotinja."
"Zar ivotinje ne ljube?"
"Ne, jednostavni strojevi na ljube. to ine kotai nekih kola na kosini?
Kotrljaju se prema dolini. Stroj ima teinu, a teina tei, i preteito ovisi
o slijepoj potrebi koja je goni nizbrdo. Tako i ivotinja: tei divljemu braku
i ne umiri se dok to ne dobije."
"Ali niste li mi juer rekli da su i ljudi strojevi?" "Da, ali ljudski je
stroj mnogo sloeniji od rudnog, pa tako i od ivotinjskog, i nalazi
zadovoljstvo u valovitom gibanju." "to sad to znai?"

"To znai da vi ljubite, dakle, i hoete i neete. Ljubav ini da ovjek sam
sebi postane neprijateljem. Bojite se da ete se, kad postignete svoj cilj,
razoarati. Nalazite zadovoljstvo in li-mine, kao to obiavaju rei teolozi,
uivate u neprekidnom odgaanju.
"Nije istina, ja... jaje hou sada odmah!" "Da je tako, bili biste jo uvijek
i samo obian seljak. No vi ipak imate duha. Kad biste je zaista htjeli, ve
biste je bili uzeli - i ispali sirovi grubijan. Ne, vi hoete da se vaa elja
uspa-li, i da se u meuvremenu uspali takoer i njezina. A kad bi se njezina
uspalila do te mjere da vam se odmah preda, vrlo je vjerojatno da je vie
uope ne biste htjeli. Ljubav cvjeta u iekivanju. A Iekivanje koraa
prostranim poljima Vremena, prema pravoj Prilici."
115
"Ali to da ja radim u tom meuvremenu?"
"Udvarajte joj."
"Ali... ona jo zapravo nita ne zna, i moram vam priznati da imam velikih
muka da joj se pribliim.
"Napiite joj pismo i izjavite joj u njemu svoju ljubav."
"Ali ja nikada nisam pisao ljubavna pisma! tovie, stidim se priznati, ali
nikada nisam pisao nikakva pisma."
"Kad priroda ne zadovoljava, obratimo se umjetnosti. Sastavit u vam ga ja i
kazivati vam u pero. Plemi esto uiva u pisanju pisama za neku damu koju
nikada nije vidio, pa ni ja nisam u tome iznimka. A budui da ne ljubim ja,
znat u progovoriti o ljubavi sigurno bolje od vas koga ljubav ini potpuno
nijemim."
"Ali ja mislim da svaki ovjek voli na drugi nain... To ne bi bilo ono
pravo."
"Kad biste joj vi sada otkrili svoje strasti s odvie naglaenom iskrenou,
ispali biste obian neotesanac."
"Alije bih joj rekao istinu..."
"Istina je djevica koja je koliko lijepa toliko i stidljiva, i nikada ne ide
uokolo, a da se ne umota u plat."
"Ali ja joj elim priopiti svoju ljubav, a ne nikako onu koju biste vi
opisali!"
"Upamtite jo neto: da biste bili uvjerljivi, morate se pretvarati. Nema
savrenstva bez raskoi makinacije."
"Ali ona bi odmah shvatila da pismo ne govori o njoj."
"Ne bojte se. Vjerovat e bez imalo sumnje da je sve to unutra pie upravo
njena slika i prilika. Hajde, sjednite i piite. Dopustite samo tren da mi
doe nadahnue."
Saint-Savin se stane etkati gore-dolje po sobi kao da, kae Roberto, mimikom
oponaa let pelice koja se vraa u sae. Gotovo da je plesao, oi su mu
bludjele posvuda uokolo kao da u zraku mora proitati neku poruku koja jo ne
postoji. Zatim otpone:
"Gospo..."
"Gospo?"
"A kako biste vi rekli? Moda "hej ti, kurvice kazaleka"?"
"Puta de los franceses", nije mogao odoljeti da ne promrlja Roberto, u trenu
prestravljen alom kojom se Saint-Savin slu116ajno toliko opasno pribliio, ako ve ne istini, u najmanju ruku kleveti.
"to ste rekli?"
"Nita. U redu, neka bude. Gospo. Dalje?" "Gospo, u udesnoj arhitekturi
Svemira, bijae zapisano jo od prvoga dana Postanka da jednoga dana ja
susrest u i ljubiti Vas. Ali ve od prvoga retka ovog pisamca osjeam kako
toliko sva rasplinje se moja dua da se bojim, napustit e i moje usne i moje
pero prije nego to stignem do kraja."

"... kraja. Ali... nisam ba siguran da e to biti dovoljno razumljivo za..."

"Istina je tim vie draa to je trnoviti]! put do nje, a svako otkrie
tujemo to vie to nas je vie muke stajalo. Uzvisimo, tovie, ton. Recimo
dakle... Gospo..." "Opet?"
"Da. Gospo, za jednu damu lijepu poput Alkidije bez sumnje bijae nuan, ba
kao i toj Heroini, siguran i neosvojiv dom. Uvjeren sam da samo vas je
arolija mogla prenijeti na drugo neko mjesto i da va je zaviaj postao jo
jedan Plutajui Otok kojem vjetar mojih uzdaha ne da odlutati kako bih mu se
mogao pribliiti; to je zemlja Antipoda, koju uvaju ledene sante to prijee
svakoj lai da uz nju pristane. Izgledate mi zaprepateni, la Grive: ini li
vam se to jo uvijek osrednjim?" "Ne, nego... rekao bih upravo suprotno." "Ne
bojte se" pogreno protumai Saint-Savin "nee uzmanj-kati ni suprotnih
kontrapunktova. Idemo dalje. Moda preuz-viena draest vaa pravo vam daje da
dalekom i nedodirljivom ostanete, kao to Boanstvu i prilii. No ne znate li
da Bogovi rado primaju barem dim od tamjana to mi ovdje dolje za njih ga
palimo? Ne odbijajte stoga udivljenog klanjanja moga: budui da posjedujete
najuzvieniju ljepotu i najvelian-stveniji sjaj, bezbonim biste me i
grijenim uinili kad biste mi zabranili da u biu vaemu oboavam dva od
najljepih svojstava boanskih... Zvui bolje ovako?"
U tom je trenutku Roberto bio upravo zaokupljen problemom da djevojka moda
uope ne zna itati. Kad tog bedema ne bi bilo, to god da proitala sasvim bi
je sigurno opilo i u nebesa uznijelo, kad se ve i on sam, piui, malo pomalo
opijao.
117r
"Moj Boe", ree, "morala bi poludjeti..."
"I poludjet e. Piite dalje. Daleko od svake pomisli da sam izgubio svoje
srce kad sam vam poklonio svoju slobodu, ja ga naprotiv od toga dana osjeam
neopisivo veim, umnoenim -kao da mi jedno dovoljno vie nije da bih vas
ljubio, pa se neprestano stvaraju nova i nova, u svim ilama mojim gdje bat
njegov utim."
"O, Boe..."
"Smirite se. Jo uvijek samo govorite o ljubavi, niste jo preli na ljubavne
ine. Oprostite, Gospo, ludome zanosu jednoga oajnika, ili bolje, ne
obraajte na njeg panju: nikad jo ne bijae uveno da bi gospodari morali
polagati raune o smrti svojih slugu. Oh, tovie, dunost je moja da sudbinu
svoju zavisti dostojnom drim: jer vi ste eto udostojili me panjom uzevi
sebi truda da propasti mojoj uzrokom budete; i kad biste me barem ushtjeli
mrziti, to bi mi reklo da ne bijaste prema meni ravnoduni. Tako e mi smrt,
kojom vjerujete da me kanjavate, biti izvorom najvee radosti. Da, smrt: ako
ljubiti znai shvatiti da dvije su due stvorene da zauvijek se u jednu stope,
onda kad jedna primijeti da druga ne uti, ne moe drugo nego umrijeti. A o
tomu vam upravo - dok jo posljednji dah ivota u tijelu mojemu tinja - dua
moja, od njeg se dije-le, tuni donosi glas.
"... od njeg se dijele... donosi?"
"Glas."
"Pustite me da malo predahnem. Glava mi se ve usijala."
"Obuzdajte se. Nemojte mijeati ljubav s umjetnou."
"Ali ja je ljubim! Ljubim je, razumijete li?"
"Ali ja ne. I zbog toga ste mi se i povjerili. Piite a da ne mislite na nju.
Mislite, recimo, na gospodina Toirasa..."
"Preklinjem vas!"
"to se odmah durite? to njemu fali, na kraju krajeva? Sasvim je pristao
momak. Nego, piite dalje. Gospo..."
"Zar jo jednom?"
"Jo jednom. Gospo, povie svega, usud mi je eto namijenio da umrem slijep. Ne
uiniste li vi moda od oiju mojih dva alambika iz kojih iscijedili ste moje

ice? I kako to da, to vie se moje oi vlae, to me jae peku? Moda moj
otac nije moje
118tijelo stvorio od iste one gline to prvome ovjeku ivot bijae dala, nego
od vapna, kad me suze to ih prosipam tako eu? I kako to da, premda ve
sasvim ieen, jo uvijek svejednako ivim, imajui jo novih suza to jo e
me okrutnije iei?" "Nije li to malo pretjerano?"
"U grandioznim prilikama i misao mora biti grandiozna." Roberto vie nije
prigovarao. Pokuavao se zamisliti u djevojinoj koi i osjetiti ono to bi
ona trebala osjetiti itajui ove retke. Saint-Savin dalje je diktirao:
"Napustivi moje srce ostavili ste u njem obijesnu jednu sliku to hvali se da
u vlasti svojoj i moj ivot i moju smrt dri. A vi ste se od mene odaleili
ba kao to ine vladari kad urno se udalje s mjesta smrtne kazne, iz bojazni
da e ih se salijetati molbama za milost. Ako se moja dua i moja ljubav od
samo dva ista uzdaha sastoje, preklinjat u na samrti Agoniju neka mi uzdah
ljubavi posljednjim ostavi, i tako u - kao moj posljednji dar - izvesti udo
kojim ete se bez sumnje morati ponositi: jer za vama e, makar i samo na
trenutak, uzdisati jedno ve mrtvo tijelo." "Tijelo. Gotovo?"
"Ne, pustite me da malo razmislim. Treba nam jo zavretak koji e sadravati
jednu pointe..." "Jednu puen to?"
"Da, jedno intelektualno djelce to e biti u stanju izraziti neuvenu
podudarnost izmeu dvaju predmeta, onkraj svih naih uvjerenja, tako da se u
toj ugodnoj duhovnoj igri sretno izgubi svaki obzir prema biti stvari." "Ne
razumijem..."
"Razumjet ete. Eto, obrnimo sada malo smisao obraanja, ionako niste jo
zapravo mrtvi; dajmo joj priliku da potri u pomo tom samrtniku. Piite.
Moda biste, Gospo, jo mogli me spasti. Ja sam vam darovao svoje srce. Ali
kako bih mogao ivjeti bez onog to ivot pokree? Ne bih vas ni u snu molio
da mi ga vratite: jer samo u suanjstvu vaemu ono slobodu naj-uzvieniju
uiva, ali vas preklinjem da mi vae u zamjenu poaljete: jer nema
svetohranita toga koje e ga eljnije primiti. Da biste ivjeli, dva vam srca
nisu potrebna, a moje pak za vas kuca tako snano da vam zanavijek jami
najgorljiviji ar."
119
Zatim, okrenuvi se na peti za pola kruga, nakloni se poput glumca to oekuje
pljesak:
"Nije li divno?"
"Divno?" Ali meni se to ini... kako da kaem... smijeno. Pa zar se vama ne
ini da ta gospa sad izgleda kao da tri uokolo po Casaleu i ugrabljuje i
izruuje srca kako joj se svidi, poput kakva paa?"
"Zar elite da ona ljubi ovjeka koji govori poput bilo kakvog obinog
graanina? Potpiite i zapeatite."
"Ma ne mislim na damu, mislim to ako ga nekome pokae, umro bih od sramote."
"Nee to uiniti. Drat e pismo u njedrima i svake noi pokraj postelje
upaliti svijeu da bi ga ponovno proitala i oba-sula poljupcima. Potpiite i
zapeatite."
"Ali zamislimo, tek toliko, da ona na primjer ne zna itati. Morat e onda
dati nekome da joj odgonetne to pismo..."
"Ali gospodine de la Grive! elite li mi moda rei da ste poludjeli za nekom
prostom seljankom? I da ste nemilice spiskali moje nadahnue da biste doveli u
nepriliku jednu neotesan-ku? To je neoprostivo. ao mi je, ali ne preostaje mi
drugo nego da vas izazovem na dvoboj."
"Samo sam dao primjer. Kao alu. Ali, osim toga, uili su me da smotren i
razborit ovjek mora uvijek dobro promisliti i predvidjeti svaki mogui
sluaj, okolnost, priliku... i izmeu svih moguih takoer i one

najnevjerojatnije..."
"Vidite kako ve polako uite izraavati kako treba. Samo to ste ovaj put
loe promislili i od svih moguih izabrali najsmjeniji. U svakom sluaju, ja
vas ne elim ni na to prisiliti. Izvolite prekriiti posljednju reenicu ako
ba hoete, i nastavite kako u vam rei..."
"Ali ako prekriim, morat u ponovno napisati pismo."
"Jo ste povrh svega i lijenina. No mudar ovjek iz nesree mora izvui
korist. Prekriite... Jeste li? Dobro."
Saint-Savin umoi prst u vr s vodom i pusti da jedna kapljica sklizne na
prekrieni odlomak; stvori se odmah malena vlana mrlja razlivenih obrisa koji
stadoe malo pomalo tam-njeti od crnila to ga voda razlijevae po papiru.
"A sad piite. Oprostite mi, gospo, to nisam imao hrabro120 ,
sti da podnesem jednu misao to me, suzu mi izmamivi, tako smjelou svojom
prestravila bijae. Dogodi se tako da oganj Etne od slankastih voda najslai
potok stvori. Ali, o gospo, moje je srce poput koljke dubokog mora to,
upivi rosnu kaplju prvoga bijelog svanua, biser sjajan raa i zajedno s
njime raste. Na samu pomisao da nehaj va srcu mome taj biser oduzeti eli,
to ono ga bijae tako briljivo uvalo, srce mi samo na oi izvire. Da, da,
la Grive, tako je bez sumnje bolje, malo smo smanjili odreene pretjeranosti.
Uvijek je bolje zavriti ublaivi preveliki Ijubavnikov zanos, time poraste
ensko ganue. Potpiite, zapeatite i poaljite joj. A onda ekajte."
"to da ekam?"
"Sjever Kompasa Smotrenosti sastoji se u tome da se jedra razviju na vjetru
Povoljnog Trenutka. U ovakvim stvarima malo iekivanja nikad ne kodi.
Prisutnost umanjuje slavu, udaljenost je poveava. Ako ste daleko, bit ete
velik i lijep poput lava, no ako ste tu u blizini moete ispasti mii to ga
rodie brda. U vas bez sumnje ima odlinih kvaliteta, no sve to je kvalitetno
gubi sjaj ako se previe dodiruje - dok mata, naprotiv, see mnogo dalje od
pogleda."
Roberto mu od srca zahvali i otri kui krijui pismo u njedrima kao da ga
bijae ukrao. I kao da se bojao da njemu sad netko ne ukrade plijen njegove
krae.
Pronai u je, govorio je sebi, naklonit u se duboko i predati joj pismo.
Zatim se u krevetu nemirno vrpoljio mislei neprestano na lake titraje
njezinih usana dok ga bude itala. Sad je ve zamiljao Anna Mariu Francescu
Novarese zaista obdarenu svim onim vrlinama koje joj je Saint-Savin pripisao.
Izjavivi svoju ljubav, pa bilo to i tuim glasom, osjeao se jo vatrenije
zaljubljenim. Upustivi se preko volje u neto to mu se inilo groznim, na
koncu se naao primamljen Ingenioznim. On je sad gospoicu Novarese ljubio
istom onom biranom i profinjenom estinom o kojoj je govorilo pismo.
Davi se u potragu za onom kojoj je bio onako ozbiljno spreman ostati dalekim,
ne marei nimalo za opasnost od topovskih hitaca to pljutahu po gradu,
nekoliko dana kasnije
121l
III
bijae je sluajno opazio na uglu jedne ulice, natovarenu klasjem poput kakva
mitolokog stvorenja. S bunim vihorom u nutrini pohrli joj u susret, ne
znajui pravo ni to e uiniti ni to e rei. Pribliivi se sav uzdrhtao,
istupi ravno pred nju i otpoe:
"Gospojice..."
"Meni?", smijui se odvrati djevojka i doda, "Dakle?"
"Dakle", Roberto nije znao smisliti nita bolje, "biste li mi znali pokazati
kojim se putem ide do Dvorca?"
A djevojka e, zabacivi glavu i onaj slap od kose:
"Pa valjda onim, ne?" i jednostavno zakrene za ugao.

U taj as, dok je Roberto neodluno stajao kolebajui se da li da je slijedi,

padne fijuui jedna topovska kugla, sruivi oblinji zidi nekog vrta i
podigavi oblak praine. Stane ga guiti nezadrivi kaalj, bijae prisiljen
priekati da se praina razie, te shvati napokon da je eui odvie
kolebljivim korakom prostranim poljima Vremena, naalost izgubio Priliku.
Da bi sam sebe kaznio, skrueno podere pismo te se, dok se miije njegova
srca grilo smeurano na tlu, uputi prema kui.
Ta prva ljubav, neodreena i nejasna, uvjerila ga je za sva vremena da se
predmet ljubavi uvijek nalazi negdje u daljini, i vjerujem da je to zauvijek
obiljeilo njegovu sudbinu ljubavnika. Sljedeih dana ponovno je obiao svaki
kutak gdje je, na primjer, neto doznao, gdje je naslutio neki trag, gdje je
uo da govore o njoj ili gdje ju je sam bijae vidio ne bi li ponovno sloio
krajolik uspomena. Bijae tako iscrtao jedan Casale vlastitih strasti,
pretvorivi uliice, fontane i trgove u Rijeku Naklonosti, Jezero
Ravnodunosti ili u More Neprijateljstva; od ranjena je grada tako uinio
Zemlju vlastite neutaene Njenosti, otok ve tada predznak vlastite svoje
samoe.
12213.
M noi dvadeset i devetog lipnja opkoljene branitelje probudila je odjednom
zagluna buka popraena tutnjavom ko-trljajuih kamenih gromada uruena
podzia: eksplodirala je napokon prva mina koju je neprijatelj uspio
aktivirati pod samim zidinama, dignuvi u zrak jedan zatitni polumjesec i na
mjestu zatrpavi dvadeset petoricu vojnika. Sljedeeg dana, oko est sati
poslijepodne, sa zapada zagrmi neto poput prijetee oluje, a na istoku se
ukae nekakav rog obilja, svjetliji od ostatka nebeskog svoda, s vrkom to se
naizmjence produljivao i skupljao: bijae to komet koja je medu vojnicima
izazvala pravu pometnju, a preneraene graane nagnala da se dobro zatvore u
svoje domove. Iduih tjedana bijahu dignuta u zrak jedno za drugim ostala
vana mjesta u zidinama, dok su branitelji sa nasipa pucali u prazno, jer
neprijatelja koji je ve dobrano napredovao pod zemljom ni mine iz
protuminskih rovova nisu vie uspijevale ni otkriti ni istjerati.
Roberto je taj brodolom proivljavao kao stranac u prolazu. Provodio je duge
sate u razgovoru s ocem Emanuelom, raspravljajui kako bi se najljepe mogle
opisati opsadne vatre; no sve je ee pohodio i Saint-Savina, kako bi s njim
razraivao i dotjerivao jednako visokoumne metafore koje bi najbolje oslikale
vatru njegove ljubavi - iju se propast nije usudio is-povijediti. Saint-Savin
mu je pruao neto poput kazaline pozornice gdje se njegova ljubavna zgoda
mogla sretno razvijati; utei je trpio sramotu koju je osjeao zbog toga to
s prijateljem sastavlja nova i nova pisma; hinei zatim da ih uruuje,
itajui ih umjesto toga sam svake noi, kao da taj dnevnik tolikih eznua i
ljute boli bijae zapravo upuen njemu od Nje.
123l
Izmiljao bi u mati svakojake prie u kojima gospoica No-varese, na primjer,
bjei gonjena njemakim plaenicima, pada, posrui iznemogla, njemu u
naruje; on zatim potue neprijatelja i odvodi je u neki vrt gdje uiva u
njezinim estokim izljevima zahvalnosti. Takvim bi se slatkim snatrenjima
predavao u toplini svoje postelje; probudivi se zatim iz tih dugih
nesvjestica, stao bi ljubljenoj sastavljati sonete.
Jednom je jednog od njih pokazao Saint-Savinu, iji komentar ne bijae nimalo
ohrabrujui:
"Smatram ovo beskrajno runim, ako mi doputate, no da vas odmah utjeim: u
Parizu velika veina onih to sebe smatraju pjesnicima piu jo mnogo gore
stvari. Nemojte pjesniiti o svojoj vlastitoj ljubavi, strast vam oduzima onu
boansku hladnou koja Katulu bijae donijela onoliku slavu."
Obuze ga val melankoline tuge te to priopi Saint-Savinu.
"Razvedrite se," prijatelj je imao drugaije tumaenje njegova stanja,

"melankolija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet; ona stvara
heroje, jer - budui da granii s ludo-u - potie ovjeka na najsmionija
djela."
No Roberto se na nita nije osjeao potaknutim, te se snudi jo vie, mislei
da nije dovoljno melankolian.
Gluh na galamu i topovske hice, sluao je samo ohrabrujue vijesti o krizi u
panjolskom taboru i napredovanju francuske vojske, radovao se kad je jedna
protumina napokon uspjela pobiti velik broj panjolaca; no u meuvremenu se
jedan za drugim naputahu mnogi istureni polumjeseci i polovinom srpnja prvi
borbeni redovi neprijatelja mogli su ve pucati izravno na grad. Doznao je da
su neki Kazaleani pokuali loviti ribu u Padu te je, a da se nije mnogo
zabrinjavao oko toga ne prolazi li moda ulicama opasno izloenim
neprijateljskim hicima, pohrlio na lice mjesta, sav u strahu da e carski
vojnici upucati gospoicu Novarese.
Probijao se u prolazu kroz gomilu pobunjenih vojnika iji ugovor nije
predviao kopanje rovova; no Kazaleani bijahu odluno odbili da to uine
umjesto njih i Toiras je morao obeati doplatak. Poradovao se zajedno s
ostalima na vijest da je Spinola obolio od kuge, uivao je vidjevi skupinu
napuljskih dezertera to bijahu uli u grad, naputajui, prestravljeni,
124protivniki tabor ugroen boleu; sluao bi zatim kako otac Emanuel
opominje da bi to mogao biti izvor zaraze...
Polovinom rujna kuga se konano pojavi u gradu; Roberto se nije na to
obazirao, osim utoliko to se bojao da bolest ne napadne gospoicu Novarese;
sve dok se jednog jutra nije probudio u visokoj groznici. Uspio je nekoga
poslati da obavijesti oca Emanuela te bijae potajno sklonjen u njegov
samostan, izbjegavi jedan od onih improviziranih lazareta gdje su bolesnici
umirali brzo i bez mnogo buke, kako ne bi ometali one zaokupljene umiranjem od
pirotehnike.
Robertu bijae daleka pomisao na smrt: mijeao je groznicu i ljubavnu vatru te
je snatrio da dodiruje meku put gospoice Novarese dok je guvao nabore
slamarice ili milovao oznojene i bolne dijelove vlastita tijela.
Potpuno u vlasti suvie snanih i upeatljivih- uspomena, one veeri na Daphne
dok je no postajala sve guom, dok su oblaci zajedno s nebeskim svodom
lagano nekud putovali a Juni Kri iezao s obzora, Roberto vie nije znao
gori li to u njemu oivljena ljubav za ratobornu Dijanu iz Casalea ili za
Damu, jednako tako njegovu oku nedostinu.
Poeli saznati kamo li je to mogla pobjei te otri u sobu s nautikim
spravama gdje mu se inilo da bijae vidio jedan zemljovid ovih mora. I
zaista, pronae ga: bijae velik, osjenan i nepotpun, jer u to doba, naime,
mnogi zemljovidi nisu nuno morali biti dovreni: moreplovac bi, otkrivi
nepoznato kopno, ucrtavao samo obale koje bi vidio, a obod bi ostavljao
nedovrenim, ne znajui nikada kako i koliko i kamo se sve to kopno protee;
tako su karte Tihog oceana esto izgledale kao arabeske plaa, pune priblinih
naznaka granica, pretpostavki o nekom obujmu: tono odreeni inili su se
jedino rijetki oplovljeni otoii, i smjer vjetrova poznat iz iskustva. Neki
bi pak, da bi neki otok uinili prepoznatljivim, samo vrlo precizno oznaili
oblik njegovih vrhunaca i oblaka to ih nadvisivahu, tako da se njihovu
istovjetnost moglo utvrditi otprilike kao to se izdaleka prepoznaje neka
osoba po obodu eira ili po priblinom nainu hoda.
Na ovoj pak karti bijahu vidljivi obrisi dvaju obala okrenu125
Jtih jedna prema drugoj i odijeljenih kanalom koji se protezao u smjeru od
juga prema sjeveru; jedna se od njih gotovo zatvarala raznolikim bezbrojnim
vijugama te bi je se gotovo moglo smatrati otokom, a mogao je to ak biti i
njegov Otok; no dalje, nakon jednog prostranog dijela pustoga mora, bijae jo

jedna skupina moguih otoka, slinih oblika, koji su takoer mogli predoavati
mjesto na kojem se nalazio.
Pogrijeili bismo kad bismo pomislili da je Roberta obuzela strastvena
znatielja geografa; isuvie ga je dobro otac Ema-nuel izvjebao da kroz leu
njegova aristotelskog dvogleda izo-kree smisao vidljivom. Isuvie ga je dobro
Saint-Savin poduio kako podstai i raspiriti elju pomou jezika to djevojku
pretvara u labuda a labuda u enu, Sunce u kotao a kotao u Sunce. Kasno u no
nalazimo Roberta kako sanjari nad zemljovidom ve preobraenim u ueno ensko
tijelo.
Ako ljubavnici grijee kad u pijesku na alu ispisuju voljeno ime koje e
kasnije isprati valovi, kako samo mora da se smotrenim ljubavnikom osjeao on
koji je ljubljeno tijelo povjeravao lukovima uvala i zatona, svilene vlasi
nemirnim strujama to brzaju zavojitim labirintima arhipelaga, lice oroeno
ljetom ivom odsjaju mora, zagonetku tajanstvenih oiju plavetnilu puste
puine - i zemljovid je tako, kamo god zabludio njegov pogled, od
najzabaenijih zaljeva do najisturenijih rtova, neprestano ponavljao obrise
ljubljena tijela. Goreci neuta-ivom udnjom, brodolomio je na papiru svoje
usne, pohotno sisao ocean slasti, golicao neki rt, oklijevao prodrijeti u neki
tjesnac, zaarenih obraza prislonjenih uz osjenani list udisao dah vjetrova,
i poelio usrkati ile i izvore ive vode, muen eu isuiti iroka ua
rijeka, postati Suncem kako bi njean poljubac dao alu, plimom ne bi li
utolio glad za opojnim ta-janstvom malenih utoka...
No uitak njegov ne bijae u posjedovanju nego upravo u uskraenju: jer dok je
on drui opipavao taj nejasni arobni trofej majstorskoga kista, Drugi su
neki moda, na pravome Otoku - tamo gdje se pruahu one graciozne obline koje
zemljovid nije jo znao zarobiti - zagrizali u njegove plodove, kupali se u
njegovim vodama... Drugi, divlji i glupi divovi primicahu u tom trenutku grubu
surovu ruku njegovim njedrima,
126nakazni Vulkani bijahu gospodari toj njenoj i mekoj Afroditi, skidahu
cvijet s njenih ua, s jednakom onom ludou kojom ribar s ne-Pronaena
Otoka, tamo iza krajnjeg obzora Kanar-skog mora, baca, ne znajui, natrag u
more najrjei od svih bisera...
Ona, ljubavnica u tuemu naruju... Bijae ta pomisao vrhunac pijanstva u
kojem se previjalo i grilo izmueno Rober-tovo tijelo, stenjui i cvilei nad
nemoi svojega koplja. I u tom pomamnom zanosu, pipajui naslijepo po stolu
kao da eli dohvatiti bar skut neke suknje, pogled mu iznenada s prikaza tog
miroljubiva tihooceanskog tijela blago uzbibane meke puti, sklizne na drugi
jedan zemljovid na kojem je nepoznati autor pokuao moda prikazati vatronosne
vodove vulkana zapadnog kopna: bijae to pomorski prirunik itave nae kugle
ije najsitnije izboine na kori bijahu zavijene u oblak dima te odavahu dojam
bezbrojnih perjanica; a u unutranjosti je vr-vio splet sprenih sitno
razgranatih vena; i on se odjednom osjeti ivom slikom te kugle; sa svakim je
uzdahom hroptao lavu iz svake svoje pore, rigajui limfu neostvarena uitka; i
konano - satrven raspaljenom hidropsijom tako pie - nad tom oboavanom
junjakom puti skrhan izgubi svijest.
127c zatncj, ofetini
u Casaleu je takoer sanjao otvorena prostranstva i i-roku udolinu gdje je
prvi puta vidio gospoicu Novarese. No sad vie nije bio bolestan, misao mu se
razbistrila te je zakljuio kako je vjerojatno nikada vie nee ponovno
pronai, jer e za kratko vrijeme ve biti mrtav, ili je pak u meuvremenu ve
umrla ona.
U stvari nije uope bio na samrti, tovie, malo je pomalo prizdravljao, samo
to toga nije bio svjestan te se i za vrijeme oporavka nastavio prenemagati
kao da iz njega zaista ivot hlapi. Saint-Savin bi ga esto obilazio; davao bi
mu u ruke dnevne novine kad bi se u blizini zatekao otac Emanuel koji je

motrio na njega sumnjiavo kao da mu eli ugrabiti tu duu, a kad bi on bio

prisiljen ostaviti ih same jer su se u samostanu sve ee odravali pregovori
postajao bi opet filozof i nadugako razglabao o pojmovima ivota i smrti.
"Dragi moj prijatelju, Spinola samo to nije izdahnuo. Pozvani ste na sveanu
proslavu koju pripremamo u ast njegova odlaska."
"Ah, ve idueg tjedna ni ja vie neu biti meu ivima..." "Ni govora, pa
valjda bih znao prepoznati lice jednog samrt-nika. Ipak, krivo bih uinio kad
bih vas odvraao od pomisli na smrt. Naprotiv, iskoristite priliku sada dok
ste bolesni da izvrite tu korisnu vjebu.
"Gospodine Saint-Savin, pa vi govorite poput sveenika." "Nipoto. Ja vam ne
propovijedam da se pripremite za drugi ivot nego da pametno upotrijebite ovaj
jedini koji vam je dan, da se suoite, kad za to doe vrijeme, s jedinom smru
koju ete ikada iskusiti. Vrlo je vano unaprijed, i to vie pu128ta, razmiljati o umijeu umiranja, kako bi kasnije, kad zaista zatreba,
bilo dovoljno razmisliti samo jednom."
arko je elio ustati iz kreveta no otac Emanuel neprestano se tome protivio
smatrajui da jo nije dovoljno spreman za povratak u buni ratni vihor.
Roberto mu tada dade naslutiti da gori od nestrpljenja da nekoga pronae. Otac
Emanuel ocijeni prilino budalastim to to se njegovo ve dovoljno jadno i
osueno tijelo jo vie iscrpljuje mislima na neije tue, te mu pokua
prezira dostojnim predoiti enski rod:
"Taj isprazan i tat enski Svijet", ree mu, "to ga neke moderne Atlantice
na leima nose, vrti se sav oko Beaa i nosi na sebi zlokobni biljeg Rakove
i Jareve Obratnice. Zrcalo, koje je njihovo Prvo Pokretno Nebo, nikada nije
toliko mrano kao kad odraava Zvijezde tih bludnih Oiju, pretvorene, od Para
kojima odiu obezglavljeni ljubavnici, u Komete to zao udes nagovjeuju
estitosti."
Roberta nije osobito zadivila ta astronomska alegorija, niti je svoju dragu
prepoznao u portretu tih mondenih vjetica. Ostade u krevetu, no i dalje je, i
to sve jae, odisao Parama vlastita opojna ljubavnoga zanosa.
Drugaije novosti donosio mu je u meuvremenu gospodin della Saletta.
Kazaleani su poeli razmiljati o tome ne bi li ipak bilo dobro dopustiti
Francuzima pristup citadeli: bijae im napokon jasno da snage, ako se eli
sprijeiti da u nju prodre neprijatelj, valja udruiti. No gospodin della
Saletta davao je naslutiti da su oni, sada kad je vie nego ikad izgledalo da
grad samo to nije pao, pravei se da surauju, u dui zapravo eljeli
sporazum o saveznitvu.
"Potrebno je", rekao je, "initi se bezazlenim poput golubice za gospodina
Toirasa, no u isto vrijeme valja biti lukav kao zmija u sluaju da se njegovu
kralju kasnije prohtije prodati Casale. Valja se boriti, ali tako da ako
Casale bude spaen to ispadne i naa zasluga; ali ne treba pretjerivati, tako
da ako padne, krivica padne samo na Francuze." I pridoda, kao pouku Robertu:
"Razborit je ovjek umiljato janje to uvijek dvije majke sisa." "Ali Francuzi
vas uvijek spominju kao trgovce: nitko i ne primjeuje kad se borite, a svi
vide kako dobrano lihvarite!"
"Da bi se ivjelo dugo, dobro je vrijediti malo. Okrnjena ili napukla vaza
nikad se nee do kraja razbiti, i naposljetku ta njena trajnost jednostavno
dosadi."
Jednoga jutra, poetkom rujna, spusti se napokon na Ca-sale spasonosni
pljusak. Zdravi i oni koji se oporavljahu izmi-lie svi zajedno van na
otvoreno, nadajui se da e dugo i eljno oekivana kia sprati i posljednje
tragove zaraze. Bijae to vie spontana potreba za nekim ohrabrenjem nego
vjera da kia zaista ima ljekovitu mo, i bolest je i nakon te oluje nastavila
harati i pustoiti gradom. Jedine utjene vijesti ticale su se posla to ga je

kuga na isti nain obavljala u protivnikom taboru.

Sada ve u stanju da se dri na nogama, Roberto se usudi izii iz samostana;
prolazei kraj jedne kue obiljeene zelenim kriem, to bijae oznaka mjesta
zaraze, na njenom pragu ugleda Anna Mariu ili Francescu Novarese. Bijae
ispijena i mrava poput kakve figure Mrtvakog Plesa. Od negdanje snjene
bjeline i boje rumena ipka ostalo je tek neugledno utilo, koje je u bolnim
izmuenim crtama ipak davalo naslutiti, staru dra-esti. Roberto se prisjeti
jedne Saint-Savinove reenice: "Hoete li nastaviti padati pred njom na
koljena i onda kad starost od tog zanosnog tijela uini utvaru to jedino e
jo biti kadra podsjetiti vas na neminovnost smrti?"
Djevojka je plakala naslonjena na rame jednog kapucina, neutjeno kao da je
izgubila neku dragu osobu; moda, uostalom, onoga svojeg Francuza. Kapucin,
ije lice bijae sivlje nego njegova brada, oinski ju je pridravao, upirui
suhonjavi koati prst prema nebu kao da eli rei "jednoga dana, tamo
gore..."
Ljubav postaje duhovna jedino kad tijelo udi, a ta se udnja prezre ili
potisne. Ako je tijelo iscrpljeno i slabo, pa postaje nesposobno udjeti, ono
duhovno jednostavno ishlapi. Roberto odjednom otkrije u sebi toliku slabost da
se osjeti nesposobnim voljeti. Exit Anna Maria Francesca Novarese.
Vrati se u samostan i ponovno se uvue u krevet, odluan da zaista umre:
suvie mu teka bijae patnja to vie nikakvu patnju ne osjea. Otac Emanuel
pokuavao ga je nagovoriti
130
da izie malo na svjei zrak. No novosti koje mu bijahu donosili nisu mu
davale nimalo volje za ivotom. Gradom je sada, povrh kuge, vladala i oskudica
od koje jo gori bijae poma-man lov na hranu koju su Kazaleani jo uvijek
drali dobro skrivenu, ne pokazujui nimalo volje da je podijele sa
saveznicima. Roberto izjavi da kad ve nije mogao umrijeti od kuge, eli barem
umrijeti od gladi.
Na kraju ocu Emanuelu uspije savladati njegov otpor i istjerati ga iz
zatvorena prostora. Dok je zakretao za jedan ugao, nabasa na skupinu
panjolskih asnika. Ve htjede pobjei kad li ga oni ceremonijalno
pozdravie. Shvati da su se neprijatelji, kako nekoliko bedema bijae dignuto
u zrak, utvrdili na raznim mjestima u samom naselju, pa se gotovo moglo rei
da nije vojna kampanja opsjedala Casale, nego da je Casale opsjeo vlastiti
dvorac.
Na kraju ulice susretne Saint-Savina. "Dragi moj la Grive", ree ovaj, "vi ste
se razboljeli kao Francuz a ozdravili kao panjolac. Ovaj dio grada ve je
odavno u neprijateljskim rukama."
"A kako to da moemo proi?"
"Ne znate li da je potpisano primirje? Osim toga, panjolci hoe dvorac, ne
nas. U francuskom taboru ponestaje vina, a Kazaleani ga izvlae iz svojih
podruma tako tekom mukom kao da je krv Naega Gospodina. Pravoga Francuza
neete vie moi sprijeiti da pohodi krme u ovom dijelu grada kamo
neprijatelj sada ve donosi odlino vino iz okolice. A panjolci nas primaju
kao velika gospoda. Jedino to valja potivati jest pristojnost: ako nam se
prohtije zametnuti svau, bolje nam je to uiniti u svojoj kui, sa svojim
zemljacima; ovdje nam se valja ponaati uglaeno i ljubazno, kao to je obiaj
meu neprijateljima. Priznajem stoga da je, barem za nas, panjolski dio manje
zabavan od francuskog. Ipak, slobodno nam se pridruite. Veeras bismo rado
zapjevali serenadu jednoj dami koja je svoje ljupke ari krila od nas sve do
prije neki dan kad sam je vidio kako se naas navirila na prozoru."
Tako se te veeri Roberto ponovno naao sa pet poznatih lica iz Toirasove
pratnje. Nije nedostajao ak ni opat, koji za
131
tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a preko

ramena prebacio vrpcu od satena.

"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolino mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane etvorine. --t
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda
Seleniti nisu Boja djeca?"
"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pou krije tajna s koje
gospodin papa oito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoer i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bia slina nama. A morali bi se takoer
zapitati nisu li i zvijezde stajaice moda neka sun132tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a
preko ramena prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolino mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane etvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda

Seleniti nisu Boja djeca?"

"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pou krije tajna s koje
gospodin papa oito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoer i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bia slina nama. A morali bi se takoer
zapitati nisu li i zvijezde stajaice moda neka sun132te
tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a preko
ramena prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolino mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane etvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda
Seleniti nisu Boja djeca?"
"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pou krije tajna s koje
gospodin papa oito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoer i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bia slina nama. A morali bi se takoer
zapitati nisu li i zvijezde stajaice moda neka sun132a, okruena svojim mjesecima i drugim svojim planetima, i ne vide li moda
i stanovnici tih planeta isto toliko drugih zvijezda nama neznanih, od kojih
bi svaka opet mogla biti sunce sa isto toliko planeta, i tako u
beskonanost..."
"Bog nam nije dao sposobnost da zamiljamo beskonanost, i stoga, o ljudski
rode, s quia se ugodi."
"Serenadu, serenadu", stadoe aptom mrmljati ostali. "Ovo je onaj prozor."
A prozor bijae preliven ruiastim svjetlom koje kao da do-pirae iz neke
primamljive lonice. No duhovi dvojice protivnika bijahu se ve odvie
uzbudili.
"A zato ne dodate", inzistirao je podrugljivo Saint-Savin, "da bi, ako je
svijet konaan i okruen Nitavilom, konaan trebao biti i sam Bog: budui da
je zadaa njegova, kako vi to kaete, da bude i na nebu i na Zemlji, i u

svakom kutku, ne bi ga moglo biti tamo gdje nema niega. Nitavilo je nemjesto. Ili pak, kad bi zaelio svijet uiniti prostranijim, morao bi i sebe
sama rasprostraniti, i roditi se po prvi puta tamo gdje ga prije nije bilo,
to bi pak proturjeilo njegovoj umiljenosti da je vjean."
"Dosta je bilo, gospodine! Vi nijeete vjenost Vjenoga, a to vam doista ne
doputam! ini mi se da je doao trenutak da vas liim ivota, kako va
tobonji snaan duh ne bi i dalje podrivao i slabio nae." I trgnu ma iz
korica.
"Ako ba tako elite", prihvati Saint-Savin duboko se nak-lonivi, te se
postavi u obrambeni poloaj. "No ja vas neu ubiti: ne bih elio oduzimati
vojnike svome kralju. Jednostavno u vas unakaziti, tako da neete moi
preivjeti ako ne budete neprestano nosili masku, kao oni talijanski
komedijai, to je dostojnost koja vam upravo prilii. Uinit u vam
brazgotinu od oka sve do usne, bit e vam to onaj krasni potezkakvijg se
ukopljuju mladi prasci; no zadat u vam ga tek -peste-vam, onako izmeu dva
udarca, udijelim dobru lekciju iz prirodne filozofije."
Opat odmah napadne otrim okomitim zamasima, viui mu da je jedan obini
otrovni insekt, odurna u, bijedna buha koju treba zgnjeiti bez imalo
milosti. Saint-Savin odbije uda133rac i sam prijee u napad, satjera ga do jednog drveta te ga pritisnu uza
nj, poprativi svaki pokret filozofskim umovanjem. "Ah, ovakvim se niskim
udarcima slui onaj tko je pustio da ga zaslijepi bijes! Vama nedostaje prave
Ideje o Maevanju. No nedostaje vam takoer i milosra, kad ste u stanju tako
prezirati ui i buhe. Vi ste suvie sitna ivotinjica da biste mogli zamisliti
svijet kao veliku ivotinju, kakvim nam ga ve boanstveni Platon bijae
prikazao. Pokuajte zamisliti da su zvijezde svjetovi s raznim malenim
ivotinjama i da te male ivotinje na isti nain slue kao svjetovi drugima
nekim, jo sitnijim narodima - pa neete vie smatrati proturjenim miljenje
da smo i mi takoer, kao i konji i slonovi, svjetovi buhama i uima koji na
nama ive. Oni nas ne primjeuju, zbog nae veliine, i isto tako ni mi, zbog
nae malenkosti, ne primjeujemo vee svjetove. Moda u ovom trenutku jedan
narod buha dri vae tijelo svijetom, i kad jedna od njih na primjer, prijee
put od vaega ela do zatiljka, njegovi e drugovi rei da se usudio doi do
krajnjih granica poznate im zemlje. Taj maleni narod smatra vae dlake
praumama svoje zemlje, a kad vas budem ranio vidjet e u vaim ranama jezera
i mora. Kad se eljate, oni to nemirno komeanje primaju kao plimu i oseku
oceana, i jadni su zaista po tom pitanju, jer vi s vaom sklonou da se svaki
as eljate poput kakve gizdave djevojke, neprestano tresete njihov svijet; a
sad kad vam zarezem tu no-sinu, od vaega e bijesnog krika pomisliti da
dolazi uragan, hop!"
I raspori mu kou krasnim ornamentom, gotovo mu razde-ravi i lijepo izvezen
prsluk.
Opat se pjenio od bijesa; bijae odskoio i krenuo prema sreditu trga
ogledavajui se iza lea kako bi se uvjerio da ima dovoljno prostora za nove
opaine koje je sad namjeravao pokuati; povue se zatim hitro unatrag, ne bi
li se s lea zatitio fontanom.
Saint-Savin se doimao kao da samo vragoljasto obigrava oko njega, i ni ne
pokuava napasti.
"Glavu gore, gospodine opate, gledajte Mjesec i razmiljajte o tome da je taj
va Bog, kad je ve znao duu uiniti besmrtnom, mogao ba i svijet uiniti
beskonanim. No ako je svijet
134beskonaan, onda je to vjer|Atno jednako u prostoru kao i u vremenu, to
znai da je vjean, a kad imamo jedan vjeni svijet kojem nije potreban
postanak onda je potpuno uzaludno i beskorisno i izmiljati pojam Boga. Oh,
dobre li ale, gospodine opate, ako je Bog beskonaan, vi ne moete ograniiti
njegovu mo: nikad ne bi mogao ab opere cessare, svijet bi prema tome bio

beskonaan, a u beskonanom svijetu nema vie Boga, kao to uskoro nee biti
ni ovih resa na vaemu kaputu!"
I pridruivi rijeima djelo, odsijee tu i tamo pokoji privjesak kojima se
opat osobito ponosio; zatim skrati rukobran drei malo povie vrh maa; i dok
je opat pokuavao smanjiti razmak, odreitim udarcem presijee put
protivnikoj otrici. Opat gotovo ispusti ma, ljevicom stiui bplno
zapee. Vikao je:
"Morat u vam najzad prerezati grlo, vi bezbonie, hulite-Iju, tako mi Utrobe
Boje, tako mi svih prokletih svetaca Rajskih, tako mi krvi Raspetoga!"
Prozor one dame bijae se otvorio, netko se na njemu pojavio i podviknuo.
Prisutni bijahu ve odavno zaboravili pravi razlog svojega pothvata, te su
poskakivali oko dvojice duela-nata to su urlajui kruili oko fontane;
potpuno zaukupljeni uzbudljivim prizorom u kojem je Saint-Savin upravo
majstorski zbunjivao neprijatelja serijom izmjeninih krunih parada i
direktnih iznenadnih udaraca vrkom otrice.
"Ne zovite upomo tajne Utjelovljenja, gospodine opate", grmio je, "Vaa vas
je sveta rimska crkva uila da je ova naa gruda blata sredite svemira, koji
se okree oko nje poput me-nestrela, svirajui joj glazbu nebeskih sfera.
Pazite, suvie ste se nagnuli u fontanu, ve u njoj kupate skute, kao kakav
starac to ga mui mokrani kamenac... Ali ako u velikoj praznini krue
beskonani svjetovi, kako bijae rekao jedan veliki filozof kojeg su vama
slini spalili u Rimu, i ako su mnogi od njih nastanjeni stvorovima poput nas,
i ako su svi oni stvoreni od vaega Boga, to emo onda s Otkupljenjem?"
"Bolje se upitaj to e Bog uiniti s tobom, prokletnie!", prodere se opat,
jedva nadlanicom odbivi jedan neoekivani boni udarac.
135"Zar se Krist se moda samo jedan jedini put utjelovio? Prvi je grijeh,
dakle, uinjen samo jedan jedini put na ovoj kugli? Kakva nepravda! I za one
druge, liene Utjelovljenja, i za nas: jer u tom su sluaju u svim ostalim
svjetovima ljudi savreni poput naih praotaca prije grijeha, i uivaju u
svojoj prirodnoj srei, a da zbog nje nikakav teret Kria ne nose. Ili su pak
bezbrojni Adami bezbroj puta poinili prvi grijeh zavedeni bezbrojnim Evama s
bezbrojnim jabukama, a Krist je bio prisiljen utjeloviti se, propovijedati i
trpjeti na Kalvariji bezbroj puta, a moda to jo uvijek ini; a ako su
svjetovi beskonani, beskonaan je i njegov zadatak. Ako je pak beskonaan
njegov zadatak, beskonani su i oblici njegovih muka: kad bi iza ove Galaktike
postojala neka zemlja gdje ljudi imaju est ruku, kao to je kod nas Terra
Incognita, sin Boji ne bi tamo bio prikovan na kri nego na komad drveta
zvjezdolika oblika - to mi se ve ini dostojnim jednog pisca komedija."
"Sad je dosta te vae komedije, a ja u joj sam uiniti kraj!", sav van sebe
drekne opat te se baci na Saint-Savina ibajui posljednje svoje udarce.
Saint-Savin im odoli s nekoliko sjajnih odboja, a zatim sve bijae tek
trenutak. Dok je opat ma jo drao uzdignut, nakon jedne obrane iz prvog
borbenog stava, on izvede kruni pokret kao da e pokuati udariti s donje
strane, hinei zatim da pada nauznak. Opat se povue u stranu, nadajui se da
e ga pogoditi u padu. No Saint-Savin, koji nipoto nije izgubio kontrolu nad
vlastitim nogama, poput munje se ve pridigao odu-prijevi se lijevom rukom od
zemlje, dok mu desnica bljesne uvis: bijae to Galebov Udarac. Otrica maa
zaree opatovo lice od korijena nosa sve do usne, rasparavi mu napola i
lijevi brk.
Opat je bljuvao psovke kakve se niti jedan epikurejac ne bi usudio izustiti,
dok je Saint-Savin ve zauzimao poloaj za pozdrav, a prisutni oduevljeno
pljeskali savrenu udarcu majstorske ruke.
No upravo u tom trenutku s kraja trga naie jedna panjolska patrola,
vjerojatno privuena meteom i galamom. Francuzi se nagonski maie maeva,
panjolci ugledae est nao136

lruanih neprijatelja te se glasno uzvikae pomislivi da se radi

0 izdaji. Jedan vojnik uperi musket, naniani i opali. Saint-Sa-vin u trenu se
srui pogoen u grudi. asnik, primijetivi kako etvorica, umjesto da zametnu
borbu, zabrinuto pritrava-ju palome, i ugledavi opata s licem oblivenim
krvlju shvati da je omeo dvoboj te izda svojima zapovijed i patrola nestane.
Roberto se prigne nad nesretnog prijatelja.
"Jeste li vidjeli", izusti s mukom Saint-Savin, "jeste li vidjeli, la Grive,
moj potez? Razmislite o njemu i izvjebajte ga. Ne elim da tajna umre sa
mnom..."
"Saint-Savin, prijatelju moj", plakao je Roberto, "ne smijete umrijeti na tako
glup nain!"
"Glup? Pa sredio sam jednog glupana i umirem na bojitu,
1 to od neprijateljskog olova. U ivotu sam uvijek mudro birao pravu mjeru.
Govoriti uvijek ozbiljno izaziva dosadu. Uvijek se aliti, prezir. Vjeno
filozofirati, tugu. Vjeno se izrugivati, nelagodu. Igrao sam uloge svih
moguih likova, prema vremenu i prema prilici, i ponekad sam bio ak i dvorska
luda. No ovo veeras, ako priu budete dobro ispriali, nee biti komedija,
nego jedna upravo prekrasna tragedija. I ne alostite se to umirem, Roberto,"
i bijae to prvi put da gaje nazvao imenom, "ime heure apres la mort, notre
ame evanouie, sera e gu"elle estoit une heure avant la vie... Divni stihovi,
zar ne?"
Izdahnu. Njegovi se prijatelji odluie na plemenitu la, kojoj se prikloni
ak i opat, pa pustie glas da je Saint-Savin poginuo u sukobu sa njemakim
plaenicima to se bijahu uljali prema dvorcu. Toiras i svi ostali oplakivahu
ga kao junaka. Opat ispria kako je u tom sukobu i on bio ranjen, snujui ve
unaprijed o posebnoj sveenikoj nadarbini po povratku u Pariz.
U kratko vrijeme Roberto je tako izgubio oca, voljenu, zdravlje, prijatelja, a
bez sumnje i rat.
Nije vie uspijevao nai utjehu ni u ocu Emanuelu, ionako suvie zaokupljenom
svojim tajnim sastancima. Ponovo se stavi u slubu gospodina Toirasa,
posljednjeg prisnog mu lika, i pronosei njegove zapovijedi, postade svjedokom
posljednjih dogaaja.
137Trinaestog rujna stigoe u dvorac poslanici francuskog kralja, savojskoga
vojvode i sam kapetan Mazzarini. Vojska koja bijae krenula u pomo takoer je
pregovarala sa panjolcima. Francuzi su - a to jo ne bijae posljednja
bizarnost ove opsade - zahtijevali primirje kako bi mogli stii na vrijeme da
spase grad; panjolci ga dopustie jer je i njihov tabor, opustoen kugom,
takoer bio u krizi, dezertiranja sve ea, a Spinolin ivot o koncu. Toiras
bijae prisiljen prihvatiti uvjete koje mu sporazumom nametahu novopridolice,
a oni su mu doputali da nastavi braniti Casale koji ve bijae osvojen:
Francuzi su se trebali utvrditi u Citadeli, preputajui grad i sam dvorac
panjolcima, barem do petnaestog listopada. Ako do toga datuma ne stigne
pojaanje, Francuzi e se morati i otamo povui, definitivno poraeni. U
protivnom e panjolci vratiti i grad i dvorac.
U meuvremenu, osvajai e one pod opsadom opskrbljivati namirnicama. Nije ba
posve jasan nain na koji se u ono vrijeme morala odvijati opsada, no u to se
doba zacijelo prihvaao kao nain na koji se stvari upravo i moraju odvijati.
Prije nego rat, bijae to kockanje koje se moe prekinuti svaki puta kad se
protivnik mora otii pomokriti. Ili pak neto poput oklade za konja koji e
dobiti trku. A ovdje je konj bila vojska ije su dimenzije malo-pomalo rasle
kako su rasla krila nade, ali koju nitko jo zaista nije vidio. U Casaleu i u
Citadeli ivjelo se kao na Daphne: matajui o nekom dalekom Otoku, i s
uljezima u kui.
Ako su se panjolske izvidnice jo koliko toliko dobro ponaale, sad je u grad
nahrupila glavnina vojske i Kazaleani-ma se loe pisalo s tim bjesomunim
razularenicima to su harali i pustoili gradom, silovali ene, na mrtvo

prebijali mukarce i nakon dugih mjeseci po umama i poljima nezasitno uivali

u svim blagodatima gradskog ivota. Jedino to su ravnopravno dijelili i
osvajai i rtve i oni zabarikadirani gore u Citadeli, bijae kuga.
Dvadeset i petoga rujna pronese se glas da je umro Spino-la. Burno veselje u
Citadeli, opa pometnja meu osvajaima - bijahu sad siroad poput Roberta.
Dani bijahu bezbojniji nego ovi na Daphne, sve dok dvadeset i drugoga
listopada ne
138najavie da dolazi pojaanje, koje ve bijae stiglo do Astija. panjolci
stadoe utvrivati i opskrbljivati dvorac i razvrstavati topove po obalama
Pada, ni u snu ne pomiljajui psovao je Toiras da se pridravaju dogovora
prema kojem bi po dolasku vojske trebali napustiti Casale. panjolci su,
posredstvom gospodina Salazara, podsjeali da je sporazum utvrivao petnaesti
listopada kao krajnji rok, a u tom su sluaju Francuzi bili ti koji su jo
prije tjedan dana morali prepustiti Citadelu.
Dvadeset i etvrtoga listopada sa bedema oko Citadele mogla su se jasno
primijetiti znaajna kretanja meu neprijateljskim trupama i Toiras se
pripremi da svojim topovima im bude potrebno priskoi u pomo Francuzima u
dolasku; sljedeih dana panjolci poee na rijeci ukrcavati svoju prtljagu
kako bi je poslali u Aleksandriju i u Citadeli to primie kao dobar znak. No
neprijatelj je na rijeci takoer stao podizati mostove od gomila snopova kako
bi u sluaju potrebe imao osigurano povlaenje. Toirasu se to pak uini toliko
neukusnim da osu po njima topovsku paljbu. Iz prkosa zatim panjolci uhitie
sve Francuze koji su se jo nalazili u gradu; kako to da ih je tamo jo bilo,
priznajem da mi nije ba sasvim jasno, no tako izvjeuje Roberto; a ja sam se
ve uostalom naviknuo da od itave te opsade mogu doista svata oekivati.
Francuzi su bili ve blizu i znalo se da Mazzarini, po papinu nalogu, ini sve
da se izbjegne sukob. Iao je tamo-amo od jedne vojske do druge, vraao bi se
zatim da podnese izvjetaj u samostan oca Emanuela, ponovno bi zatim izjahao
odnosei protuprijedloge jednoj i drugoj strani. Roberto bi ga uvijek viao
samo izdaleka, zavijena u oblak praine, uvijek spremna da zastane i skine
eir nekome na pozdrav. Obje su vojske u meuvremenu mirovale, jer prva koja
bi neto pokuala nala bi se odmah u mat poziciji. Roberto se ve pitao nije
li kojim sluajem to vojno pojaanje tek puka izmiljotina mladoga kapetana,
kojom je i osvajae i branitelje navodio na iste snove.
U stvari se jo od lipnja u Regensburgu odravao sastanak carskih izbornika;
bijahu tamo i francuski poslanici, meu kojima i otac Josip. I kad je dolo do
toga da se raspodijele gradovi i pokrajine, postignut je dogovor o Casaleu
koji je imao vaiti od trinaestog listopada. Mazzarini je to doznao vrlo brzo,
139kako ree Robertu otac Emanuel, i radilo se sad samo o tome da se u to
uvjeri bilo one koji su stizali, bilo one koji su ih oekivali. panjolci su
primili vijesti nekoliko puta, no svaka je nova proturjeila prethodnoj;
Francuzi su takoer neto znali, no sumnjali su da je Richelieu s time
sporazuman - i nije zaista ni bio, no u to se vrijeme budui kardinal
Mazzarini trudio da stvari usmjeri prema vlastitu nahoenju i iza lea onome
tko e mu kasnije postati zatitnikom.
Tako stajahu stvari kad se dvadeset i estog listopada dvije vojske napokon
naoe licem u lice. Na istoku, po obroncima breuljaka prema Frassinetu,
rasporedie se francuske jedinice; nasuprot, s desne strane rijeke, izmeu
zidina i breuljaka, smjestie se panjolci koje je s lea Toiras gaao
topovima.
Jedan je niz neprijateljskih kola upravo izlazio iz grada; Toiras na to okupi
ono malo konjice to mu jo bijae ostalo i poalje je van zidina ne bi li ih
zaustavili. Roberto je molio i preklinjao da sudjeluje u tom pothvatu, no
dozvolu nije dobio. Osjeao se tada kao na palubi nekog broda s kojeg se ne
moe iskrcati, a prisiljen je promatrati veliki komad morske povrine i
brdovite obrise jednoga Otoka koji mu bijae uskraen.

Odjednom se zaula pucnjava, vjerojatno su dvije izvidnice naile jedna na

drugu: Toiras odlui da se krene u napad, ne bi li vojsku Njegova Katolikog
Velianstva zaposlio na dva bojita. Trupe su bile ve na izlazu iz zidina,
kad Roberto sa bedema opazi nekakva crnog konjanika to je, nimalo se ne
obazirui na prve metke, jurio izmeu dviju vojski, upravo po vatrenoj liniji,
maui komadom papira i viui, kako kasnije iz-vijestie nazoni, na sav
glas: "Mir, mir!"
Bio je to kapetan Mazzarini. Tijekom svojih posljednjih hodoaa izmeu jedne
i druge strane bijae uvjerio panjolce da prihvate regensburke nagodbe. Rat
je bio zavren. Casale je ostao Neversu, i Francuzi i panjolci urili su da
ga to prije napuste. Dok su se ete rasputale, Roberto skoi na vjernog
Pagnulfija i odjuri na mjesto propala sukoba. Vidje plemie u pozlaenim
oklopima zaokupljene uglaenim pozdravima, komplimentima, plesnim koracima;
dok su se na brzinu namjetali improvizirani stolii na kojima e se peatom
potvrditi nagodbe.
140Sljedeeg dana zapoee prvi odlasci; najprije panjolci, za njima
Francuzi; u opem je meteu i vrevi bilo sluajnih susreta, razmjene poklona,
ponuda prijateljstva; dok su istodobno po gradu, osunanim ulicama koraali
okuenici, jecale udovice, a neki graani otkrivali da im Francuzi nisu
ostavili samo pune vree zvonkih moneta nego i francusku bolest, a da osim s
vlastitim enama ni s kojom drugom ne bijahu legli.
Roberto pokua pronai svoje seljake. No o vojsci s della Grive vie se nita
nije ulo. Neki su vjerojatno pomrli od kuge, ostali se jednostavno izgubili.
Roberto pomisli da su se moda vratili kui i da je njegova majka od njih ve
doznala za oevu smrt. Upita se ne bi li moda morao biti pokraj nje u tom
trenutku, no osjeao se toliko izgubljenim da nije vie uope mogao razluiti
to mu zapravo bijae dunost.
Teko je rei jesu li njegovu vjeru jae uzdrmali beskrajno maleni i beskrajno
veliki svjetovi, u nekoj praznini bez Boga i bez zakona, ija mu vrata bijae
odkrinuo Saint-Savin, Salet-tine i Salazarove lekcije oprezne mudrosti ili
umijee Herojskih Podviga koje mu je kao posljednju nauku ostavio otac Emanuel.
Po nainu na koji na Daphne priziva sva ta sjeanja, ini mi se da je u
Casaleu, izgubivi i oca i sebe sama u jednom ratu s tisuu i s nijednim
znaenjem, Roberto nauio gledati na svijet, u njegovim svemirskim razmjerima,
kao na neizvjestan splet zagonetki iza kojeg vie ne stoji nikakav Autor; ili,
ako ga je i bilo, inio se potpuno izgubljenim u silnim pokuajima da sama
sebe ponovno stvori iz suvie mnogo razliitih perspektiva.
Ako je tamo naslutio jedan svijet bez pravoga sredita, sainjen od golih
perimetara, ovdje se zaista osjeao na najudaljenijoj i najzabaenijoj
periferiji; jer ako je neko sredite postojalo, bilo je ispred njega, a on
bijae tek nepomian njegov satelit.
14115.
s njihalicom
nAislim da upravo zbog toga ja ve na barem stotinjak |r , stranica
pripovijedam o tolikim dogaajima koji su pret- hodili brodolomu na Daphne, a
na samu Daphne ne stavljam ba nikakvu radnju. Ako su dani na jednom
naputenom brodu dugi i prazni, ne moe se zamjeriti meni - jer jo mi nita
ne govori da ta pria uope vrijedi da bude prenesena - a isto tako ni
Robertu. Njemu bismo u najgorem sluaju mogli predbaciti to to je protratio
itav dan prolo je sada jedva nekih tridesetak sati od trenutka kad je otkrio
da su mu ukrali jaja ne bi li odagnao pomisao na jedinu mogunost koja bi
njegovu boravku ovdje mogla dati neto vie okusa. Kao to e mu ubrzo postati
jasno, bilo je uzaludno smatrati Daphne suvie bezazlenom. Po tom je brodu
tumarao, ili odnekud vrebao osim njega jo netko ili neto. Ni ovdje, meutim,
nije se moglo govoriti o opsadi u pravom smislu. Neprijatelj bijae u kui.

Morao je u to posumjati jo one noi svojega kad je pao u zagrljaj zemljovidu.

Oporavivi se, bijae osjetio silnu e; vr bijae prazan te on krenu
potraiti neku bavicu s vodom. One koje bijae rasporedio po palubi da sakupe
kinicu bile su prilino teke, no sjeti se da je neto manje vidio u ostavi.
Poe tamo i dograbi prvu koja mu se nala pri ruci - razmiljajui kasnije o
tome priznao je sebi da mu je bila poneto suvie nadohvat - i, vrativi se u
sobu, poloi je na stol i udno priljubi usne na slavinu.
Nije bila voda, i grcajui od kalja shvati da bavica sadri rakiju. Nije joj
znao odrediti vrstu, ali je kao ovjek koji je odrastao na seoskom imanju
mogao, ako nita drugo, razabrati
142l
l
f
l lda vinska sigurno nije. Zakljui potom da pie nije uope neukusno pa
obuzet iznenadnim veseljem, potegne jo nekoliko dobrih gutljaja. Nije mu tad
jo palo na um da bi se, ako sve bavice u ostavi sadre istu ovu tekuinu,
trebao moda zabrinuti za svoje zalihe iste obine vode. Niti se zapitao kako
to da je druge veeri naeo prvu bavicu iz zalihe i naao je punu slatke
vode. Tek kasnije osvjedoio se da je Netko, naknadno, postavio tu lukavu
klopku, taj podmukli dar, upravo tako da mu se prvi nae pod rukom. Netko tko
ga je elio opiti i tako ga lake podvri svojoj vlasti. No ako to doista
bijae neiji plan, Robertovo prenaglo oduevljenje samo mu je pripomoglo. Ne
vjerujem da je popio neku osobitu koliinu, no za katekumena njegova soja i
nekoliko aica bijae vie nego dovoljno.
Iz cijele prie koja slijedi lako je razabrati da je Roberto idue dogaaje
proivio u prilino izmijenjenu stanju, a tako e biti i u danima koji dolaze.
Kako to ve biva s opijenima, on ubrzo zaspi, muen jo jaom eu nego prije.
U tom ljepljivom pastoznom snu u duh mu se vraala posljednja slika koju
bijae ponio iz Casalea. Prije nego to e napustiti grad, bijae poao
pozdraviti oca Emanuela; naao ga je kako rastavlja i upakirava svoj pjesniki
stroj, spremajui se za povratak u Torino. Rastavi se od njega, naie meutim
na teretna kola na koja su panjolci i carski vojnici takoer tovarili
dijelove strojeva, opsadnih.
Upravo su se ti nazubljeni kotai kotrljali njegovim snom: uo je kripu
zasuna, struganje arki, i tu buku ovaj put nikako nije mogao izazivati
vjetar, budui da je more bilo mirno kao ulje. Ozlovoljen, poput svih onih to
pri buenju snivaju da jo uvijek snivaju, prisili se na jedvite jade otvoriti
oi te zau ponovno iste one umove to kao da dopirahu ili iz potpalublja ili
iz tovarnog prostora.
Ustavi na noge, osjeti teku glavobolju. Nita mu bolje ne padne na um da je
ublai nego da se ponovno okomi na onu bavicu, i otrgnu se od nje tek kad
osjeti da mu munina postaje jo munijom. Stade se zatim maati oruja;
nespretno petljajui oko pojasa tek je nakon vie pokuaja uspio zataknuti no
za pojas; prekrii se zatim bezbroj puta i teturajui krene dolje.
143Odmah ispod njega, to je ve znao, nalazilo se rudo kormila. Spusti se jo
nie, sve do kraja uskih stuba: kad bi sad krenuo prema pramcu, stigao bi do
ulaza u vrt. U smjeru krme bijahu jedna zatvorena vrata iza kojih jo ne
bijae zavirio. Otamo je sad do njega dolazilo, vrlo glasno, neko mnogostruko
i nejednako tiktakanje kao da se bezbroj ritmova slau jedan preko drugog;
mogao je razabrati i tik-tik i tok-tok i tak-tak, no ukupan dojam bijae
nekakav titikete-tok-takatakete-tik. Zvualo je kao da iza vrata zuji itava
legija osa i strlje-na, i kao da svi oni bjesomuno lete najrazliitijim
ukrtenim putanjama, udarajui o zidove i odskakujui neprekidno jedan od
drugog. Bijae toliko neugodan taj zvuk da ga uhvati strah da e iz te
konice, ako samo odkrine vrata, na njega nasrnuti gomila poludjelih atoma.

Zgranut, nakon duga kolebanja napokon se odlui. Poslui se kundakom puke,

obije lokot i stupi unutra.
Spremite je dobivalo svjetlo od jednog otvora za top i bilo prepuno satova.
Ure. Vodene, pjeane, sunane ure objeene po zidovima, no prije svega
mehanike ure, smjetene po raznim policama i komodama, pokretane sporim
sputanjem utega i protutega, kotaima to zagrizahu u druge kotae, a ovi
opet u tree, sve do posljednjeg koji je zupcima grabio dvije nejednake
lopatice na jednoj okomitoj ipci te je ona inila dva polukruga u suprotnim
pravcima, i u tom neprilinom vrckanju ravnomjerno pokretala horizontalnu
poprenu motku vezanu za gornji kraj mehanizma; bijahu tu zatim ure na oprugu
gdje je ljebasti mehanizam u obliku stoca razmotavao lanac kojeg je, grabivi kariku po kariku, povlailo kruno gibanje jedne bavice.
Neke su od tih ura krile svoje mehanizme pod ruhom za. ralih ornamenata i
nagrizenih rezbarija nekog majstorskog dlijeta, pokazujui tek jednolino
sporo kretanje kazaljki; no veina je njih otvoreno izlagala svoju kripavu
gvouinu podsjeajui na one Mrtvake plesove u kojima jedinu ivuu stvar
predstavljaju iskeeni kosturi to zrakom vitlaju srp Vremena.
Sve te sprave bijahu u pogonu, najvee pjeane ure jo uvijek su polagano
preivale svoj pijesak, dok je manjima donji dio bio ve do vrha napunjen; one
glasnije stvarahu pak
144V4
dojam neskladne mjeavine krrgutanja zubima i nekakva ast-matinog brundanja.
Onome tko je prvi puta ovamo ulazio vjerojatno se moralo initi da se dugaak
niz tih satova protee unedogled: zid u dnu sobice bijae prekriven oslikanim
platnom koje prikazivae red soba ispunjenih niim drugim nego takoer urama.
No i bez te magine varke, obuhvativi pogledom samo, da se tako izrazim,
satove glavom i bradom, ovjek se imao od ega skameniti.
Moe se initi nevjerojatnim - vama koji s odmakom itate o toj zgodi - no
jedan brodolomac, koji pluta u oblaku alkoholnih para rakije na jednom pustom
brodu bez ive due, kad otkrije stotinjak ura koje gotovo jednoglasno
pripovijedaju priu o njegovu beskonanom vremenu, prije e misliti o samoj
prii nego o njenom autoru. Tako je bilo i s Robertom koji se u prvi mah sav
zanio u pomnom ispitivanju tih predmeta za ubijanje vremena, igraaka za
razbibrigu adolescenciji ve odavno odrasla osuenika na iznimno dugu i
polaganu smrt.
Grom iz vedra neba doao je tek kasnije, kako Roberto pie, kad mu se, kad se
razbistrio od te mune more, iznenada nametnula potreba da svemu tome nae
neki uzrok: ako su satovi bili u pogonu, netko ih je morao pokrenuti: ak i
ako im je mehanizam navijanja bio zamiljen tako da dugo vremena sami rade, da
su zaista bili navijeni prije njegova dolaska bio bi ih uo kad je prolazio
pokraj tih vrata.
Da se radilo samo o jednom mehanizmu, mogao bi jo pomisliti da je on bio
jednostavno namjeten tako da se lako moe ukljuiti, te bi bilo dovoljno da
mu netko jednim jedinim lakim pokretom dade poticaj; taj bi poticaj mogao doi
jednostavno od zibanja broda, ili pak od neke morske ptice koja bi ula kroz
otvor za top i sletjela sluajno na neku polugu, na neku ruicu ili obrtaljku
koja je zatim izazvala slijed mehanikih radnji. Ne dogodi li se ponekad da
snaan vjetar pokrene zvona; nije li se i sada moglo dogoditi da su zatvarai,
ako nisu bili potisnuti do kraja, jednostavno odskoili unatrag?
Ali ipak, jedna ptica ne bi mogla jednim potezom navinuti sve ove ure. Ne,
nikako. Postojao Ferrante ili ne, bijae sad sporedna stvar: na brodu je u
svakom sluaju bio neki Uljez.
145l
l

Taj se Uljez uvukao u ovo spremite i stavio u pogon svoje mehanizme. Zbog
ega je to uinio, bilo je prvo pitanje, ali ne tako gorue. Drugo je bilo
gdje se nakon toga sakrio.
Trebalo je dakle sii dolje u tovarni prostor: Roberto je sebi neprestano
govorio kako to sada vie doista ne moe izbjei, no to je vie tu vrstu
odluku ponavljao, to je vie oklijevao sprovesti je u djelo. Bio je svjestan
da jo nije potpuno pri sebi pa se najprije popeo natrag na palubu i svojski
kinicom polio po glavi; zatim se, poneto rastereena duha, pripremi na
razmiljanje o Uljezovu identitetu.
Nije to mogao biti neki divljak s Otoka niti neki preivjeli mornar koji bi
valjda sve prije uinio napao ga, na primjer, usred bijela dana ili ga
nastojao ubiti nou na spavanju ili bi molio za milost nego to bi nahranio
kokoi i ukljuio samok-rete. Krio se dakle na Daphne neki miroljubiv i uen
ovjek, moda je ak ivio u onoj sobi sa zemljovidima. Prema tome -ako je
postojao, i budui da je bio tu oito prije njega - bijae to Legitimni Uljez.
No zgodna antiteza nije mogla ublaiti njegovu silnu zabrinutost.
Ako je Uljez Legitiman, zbog ega se krije? Zar zbog straha od nelegitimnog
Roberta? I ako se ve skriva, zato ini oiglednom svoju nazonost
organizirajui ovaj koncert satova? Nije li to moda ovjek izopaene svijesti
koji ga, i sam ustra-en i nesposoban da se suoi s njim, eli upropastiti
dovodei ga malo pomalo do ludila? Ali zbog ega bi to inio kad bi, budui da
je i sam brodolomac na tom umjetnom otoku, od saveznitva sa supatnikom u
zajednikoj nesrei mogao samo imati koristi? Moda, pretpostavljao je dalje
Roberto, Daphne krije jo neke druge tajne koje Taj nikome ne eli otkriti...
Zlato, dakle, i dijamanti, i sva ona bogatstva Terre Incogni-te, ili onih
Salomonskih Otoka o kojima mu bijae govorio Col-bert...
I upravo u trenutku kad se,sietio Salomonskih Otoka, RojO"TiR-t fv
bertu iznenada bljesne jatftrovenj- Pa naravno, ure! Sto su radile tolike ure
na brodu to je plovio morima gdje su jutro i veer bili odreeni putanjom
Sunca i vie od toga nije bilo potrebno znati? Uljez bijae stigao sve do te
udaljene paralele traei i on, ba kao i doktor Byrd, el Punto Fijol
146Bijae bez sumnje upravo tako. Stjecajem prevelikog broja okolnosti,
Roberto, koji je krenuo iz Holandije kao Kardinalov dounik da bi slijedio
tajna kretanja nekog Engleza, putujui gotovo kao slijepi putnik na jednom
holandskom brodu, u potrazi za punto fijo, nalazio se sada na brodu holandskom
nekoga Drugog, iz tko zna koje zemlje, ija namjera bijae otkriti tu istu
tajnu.
147
c fiaiu
ako li se samo upleo u tu nepriliku? Roberto daje nasluti-ti vrlo malo o
godinama koje su protekle od njegova povratka na della Grivu do ulaska u
pariko drutvo. Tu i tamo iz ratrkanih natuknica moe se izvui da je ostao
na imanju kako bi majci bio na pomoi, sve tamo negdje do praga svojih
dvadesetih godina, pretresajui preko volje sa svojim slugama probleme sjetve
i etve. I tek to majka bijae pola za ocem u grob, Roberto se osjeti
strancem u tome svijetu; vjerojatno je odmah, ne imajui ovdje opstanka,
povjerio imanje nekom roaku, osiguravi sebi trajnu godinju rentu, te krenuo
svijet.
Ostao je u pismenoj vezi s nekim u Casaleu tko ga je neprestano poticao neka
proiri i obogati svoja znanja i otvori sebi nove vidike. Ne znam dodue kako
je stigao u Aix-en-Pro-vence, no sasvim je izvjesno da je tamo boravio, budui
da se s dubokom zahvalnou prisjea dviju godina provedenih u domu nekog
mjesnog plemia, vrlo naitanog i upuenog u sve vrste znanosti, ija
zanimljiva biblioteka ne bijae bogata samo knjigama nego i najrazliitijim
umjetnikim predmetima, starodrevnim spomenicima i slamom ispunjenim

ivotinjama. Bit e da je ba kod tog domaina u Aixu upoznao onog uitelja

kojeg uvijek, s duboko odanim potovanjem, spominje pod imenom Kanonik de
Digne, ili, tu i tamo, douxpretre. A upravo mu njegove pismene preporuke
omoguie da se napokon, ne zna se tono kada, otputi u Pariz.
Ovdje je odmah upoznao Kanonikove prijatelje te mu bijae doputeno pohoditi
jedno od najuvenijih mjesta u gradu. Spominje esto jedan od kabineta brae
Dupuy i sjea ga se kao mjesta u kojem se svakoga poslijepodneva, u dodiru s
Iju148dima od znanja, sve vie otvarala njegova svijest. No nalazim takoer i
natuknice o nekim drugim kabinetima koje je tih godina posjeivao, bogate
zbirkama medalja, turskih noeva, ahat-nog kamenja, matematikih rijetkosti,
indijskih koljaka...
Po kakvom se raskriju vrtio u radosnom travnju ili moda svibnju svoje dobi,
govore nam esti navodi raznih pouka i naputaka, koji e se nama uiniti
prilino neskladnima i nespretnima. Provodio bi dane uei od Kanonika o tome
kako je svijet mogue zamisliti sastavljenim od atoma, shodno Epiku-rovu
nauku, i kako unato tome njime upravlja boanska providnost; no veeri bi,
privuen istom tom ljubavi prema Epi-kuru, provodio s prijateljima koji su
sebe upravo epikurejcima nazivali i znali vrlo vjeto izmjenjivati diskusije o
vjenosti svijeta s pohoenjem lijepih gospi prilino skuenih kreposti.
Spominje esto neko drutvo bezbrinih prijatelja koji su u svojim dvadesetim
godinama znali sve ono ime bi se drugi mogli pohvaliti tek u pedesetoj,
Linieres, Chapelle, Dassoucv, mudrija i pjesnik koji je uokolo iao s lutnjom
preko ramena, Poquelin koji je prevodio Lukrecija, a istovremeno sanjao o tome
da postane velikim piscem smijenih komedija, Hercule Sa-vinien koji se bijae
srano borio na opsadi Arrasa i koji je iz iste zabave sastavljao ljubavne
izjave izmiljenim ljubavnicama a u javnosti se razmetao intimnim njenostima
i upadljivom prisnou s mladim plemiima, te se hvaliCs- da je od njih dobio
talijansku bolest; no istovremeno se sprdao s jednim sebi slinim s kojim je
esto uokolo banio, "qui se plasoit a l"amour des masles", i govorio bi
podrugljivo kako mu valja to oprostiti zbog iznimne njegove stidljivosti koja
ga neprestano nagoni da se sakriva iza lea svojih prijatelja.
Osjeajui se prihvaenim u drutvu snanih duhova postajao je, ako ve ne
mudrim, a ono barem prezirateljem neznanja, koje bijae prepoznavao i kod
plemia na dvorovima i kod odreenih novoobogaenih graana to se bijahu
uokolo epirili praznim kutijama uvezenim u crvenu kou s Istoka, s imenima
najboljih autora zlatno otisnutim na hrptu.
Sve u svemu, Roberto bijae uao u krug onih honnetes gens koji, ak i oni
koji ne pripadahu plemstvu po krvi nego onoj noblesse de robe, bijahu sol toga
svijeta, sam njegov du149
hovni cvijet. No on bijae mlad, eljan novih iskustava, i unato svojim
preteito uenim druenjima i libertinskim krstarenjima, nije ostao
neosjetljiv na aristokratsku dra.
etajui uvee ulicom Saint-Thomas-du-Louvre, dugo se vremena izvana divio
palai Rambouillet s prelijepim proeljem po kojem se meko izvijahu razni
okviri i kruni vijenci, to se skladno prelijevahu u arhitrave i stupove,
kroz igru crvene opeke, bijeloga kamena i zagasita kriljevca.
Motrio bi osvijetljene prozore, opaao kako unutra ulaze razni uzvanici,
zamiljao neodoljivu ljepotu uvenog unutranjeg vrta, predoavao sebi
raskone odaje tog malenog dvora kojeg je itav Pariz slavio i uznosio, a
kojeg bijae osnovala jedna ena od ukusa, koja nedovoljno profinjenim bijae
smatrala onaj drugi dvor, podvrgnut muiavoj tvrdoglavosti jednoga kralja
nesposobnog da cijeni istananost duha.
Napokon je Roberto naslutio da bi kao junjak, porijeklom s onu stranu Alpa,
mogao uivati odreeno povjerenje i ugled u kuci jedne dame ija majka bijae

Rimljanka a rod, iji korijeni sezae jo u doba Alba Longe, drevniji od

samoga Rima. Ne bijae sluajno stoje, petnaestak godina ranije, kao poasni
gost u toj kuci, Vitez Marino otvorio Francuzima puteve novoga pjesnitva,
kojem sudbina bijae namijenila da zasjeni i blijedim uini umjetnost
pradavnih predaka.
Uspjelo mu je biti primljen u taj hram elegancije i uma, plemia i precieuses
kako se u ono doba govorilo, gdje vladahu mudrost bez pedanterije, udvornost
bez rasputenosti, ivo veselje bez prostatva, istunstvo bez smijenosti.
Roberto se osjeao vie nego ugodno u takvu ozraju: inilo mu se da mu je
doputeno udisati zrak velikoga grada i samoga dvora, a da se pritom ne mora
povinuti onim krutim pounim savjetima o opreznoj mudrosti koje mu je u
Casaleu pokuavao usaditi gospodin de Salazar. Nije se od njega zahtijevalo da
se vlada prema volji nekog monika, nego upravo suprotno: da pokae svoju
razliitost. Ne da prikriva, nego da se dokazuje - potujui, dakako, odreena
pravila dobrog ukusa - uz one bolje od sebe. Nije se takoer trailo da se
ulaguje, nego da pokae odvanost, da iskae svoje sposobnosti u uljudnom i
visokoum-nom razgovoru i da bude u stanju s lakoom izraziti duboke
150misli... Nije se osjeao slugom, nego suparnikom u dvoboju, od kojeg se
zahtijeva samo i jedino duhovna drskost.
Uio je malo pomalo kako da izbjegne prenemaganje, kako da u svakoj prilici
upotrijebi vjetinu prikrivanja bilo umijea, bilo napora, kako bi sve to
ini ili govori izgledalo kao prirodni dar, uroena spontanost, trudei se
svim silama pritom postati majstorom onoga to u Italiji prezrivo nazivahu
suvie slobodnom leernou, a u panjolskoj despejo.
Bio je naviknut na iroka otvorena prostranstva oko imanja della Griva,
protkana mirisom lavande; uavi u vilu gospode Arthenice Roberto se sada
kretao kabinetima koji odisa-hu najfinijim miomirisima iz bezbrojnih koara sa
cvijeem, kao da u njima vlada vjeno proljee. U ono malo domova
plemenitakih obitelji to ih bijae poznavao, prostorije bijahu rtvovane na
raun ogromnog sredinjeg stubita; kod Arthenice naprotiv stube bijahu
smjetene u jednom kutu u dnu dvora, a sve ostalo bijae nepregledan niz sala
i kabineta, s visokim vratima i prozorima okrenutim jedni nasuprot dugima;
sobe ne bijahu sve do jedne dosadno crvene ili u boji stavljene koe nego
najraznovrsnijih tonova, a Plava Soba za Goste imala je plava i platna po
zidovima, izvezena k tomu zlatom i srebrom. Arthenice bi prijatelje primala
ispruena u svojoj sobi, izmeu paravana i debelih tapeta koji su goste
titili od hladnoe: jer ona sama nije mogla podnijeti niti sunevo svjetlo
niti prejaku vruinu grijalice sa eravom. Vatra i dnevno svjetlo pregrijavali
bi joj krv u venama od ega bi je hvatala nesvjestica. Jednom bijahu
zaboravili jednu grijalicu ispod njezina kreveta i odmah joj je izbio crveni
vjetar. Imala je neto zajednikog s onim cvijeem koje, da bi ouvalo
svjeinu, ne voli biti niti neprestano na svjetlu niti u sjeni, i zahtijeva da
mu vrtlari umjetno stvore neko posebno godinje doba. Naklonjena sjeni,
povuena i tajnovita, Arthenice bi primala goste leei u krevetu, nogu
umotanih u vreu od medvjee koe, a na glavu bi nabijala toliko pamunih
toplih nonih kapica da je esto duhovito znala rei da joj se sluh, ako
oglui na Svetoga Marti-na, vraa oko Uskrsa.
Pa ipak, iako ne vie u cvijetu mladosti, ta Gostoprimka bijae slika i
prilika ljupkosti, onako visoka i stasita, zadivlju151i
l
jue pravilnih crta lica. Nije bilo mogue opisati neobian sjaj njezinih
oiju koji nije navodio na nedoline misli, nego bi u ovjeku budio ljubav
pomijeanu s nekom bojazni, proiu-jui tako na neki nain svako srce koje

bi uspalio.
U tim je odajama Domaica upravljala, bez nametanja, razgovorima o
prijateljstvu ili o ljubavi, no istom se lakoom doticahu i pitanja morala,
politike, filozofije. Roberto je s vremenom otkrivao kreposti ljepega spola
kroz njihove slatke rijei i ljupke izraze, oboavajui na odstojanju
nedostine mu kne-ginje, lijepu Mademoiselle Paulet koju nazivahu "lavicom"
zbog njezine ohole visoke frizure, i sve one dame koje su prirodnoj svojoj
ljepoti znale pridruiti onu vrst duhovne vrline koju starodrevne Akademije
priznavahu jedino mukarcima.
Nakon nekoliko godina takve kole, bijae spreman za susret s Damom.
One veeri kad ju je po prvi puta ugledao bijae se pojavila u tamnome ruhu,
zastrta koprenom poput kakve stidljive Lune to se eli sakriti iza satenskih
oblaka. Le bruit, jedino to se u parikom drutvu bijae smatralo istinitim,
kazivae mu o njoj vrlo oprenih stvari; da teko i okrutno pati kao udovica,
ali ne mua nego nekog ljubavnika, i da se javno razmee tim gubitkom kako bi
neprestano potkrepljivala vjerovanje da je upravo ona jedina vlasnica njegovih
dobara. Netko mu jednom pak bijae doapnuo da krije prelijepo lice zbog toga
to je Egipanka, porijeklom iz Maurije.
Kakva god da bijae prava istina, na sam suanj njezine haljine, na laki bat
koraka, na prvi izazov tajne zastrtog lica Ro-bertovo srce bijae njezino.
Kupao se ozaren u sjaju blistavih zraka te tajanstvene tame, zamiljao ju je
nonom pticom bijelom poput praskozorja, zadrhtao bi na onu udesnu pojavu od
koje je svjetlo postajalo zagasitim, a tama arkom, od koje je crnilo bivalo
mlijekom, a ebanovina bjelokost. Oniks je sijevao iz njezinih vlasi, a laka
tkanina, to krijui otkrivae obrise njezina lica i njezina tijela, sjajila
je onom srebrnastom tminom koju imaju jedino zvijezde.
No iznenada, i to upravo one veeri prvoga susreta, veo joj bijae naas spao
sa ela i on je pod mjeseevim srpom mogao nazrijeti svjetlucavi bezdan
njezinih oiju. Dva zaljubljena srca,
152koja gledaju jedno u drugo, govore mnogo vie nego to bi u itavom jednom
danu mogli izraziti svi jezici to postoje na ovome svijetu - zavaravao je
sebe Roberto laskavim nadama, siguran da ga ona bijae pogledala, i da gaje,
pogledavi ga, i vidjela. I, vrativi se kui, stade joj pisati.
Gospo,
Vatra kojom bolno ste me opekli izdie dim toliko tanaan i njean da ne biste
mogli zanijekati da Vas ona zaslijepila nije, kad u sebi stopiste one
pocrnjele pare. Dovoljna bijae mo pogleda Vaeg da oruje ponosa iz mojih
ruku padne, i eto me kako ponizno Vas molim da od mene zahtijevate da Vam
vlastiti ivot pred noge prostrem. Koliko sam samo ja sam Vaoj pripomogao
pobjedi, ja koji ve krenuo sam u borbu kao onaj tko unaprijed eli poraen
ostati, juriu Vaemu pruivi razotkriven najslabiji dio mojega tijela, jedno
srce koje ve odavna lijevalo je krvave suze, to jasan je dokaz da dom ste
moj Vi liili vode, kako bi lake poara postao plijenom, poara to uegla ga
bijae iskra tek prolazne Vae panje!
Pismo mu je izgledalo tako blistavo nadahnuto propisima aristotelovske naprave
oca Emanuela, toliko prikladno da otkrije Dami prirodu jedne jedine osobe koja
je sposobna za toliku njenost, da nije drao nunim da ga potpie. Nije tada
jo znao da precioze sakupljaju ljubavna pisma ba kao to su sakupljale
ukrasne vrpce ili metalne iljke, i da ih je vie zanimao njihov ingeniozni
zain nego njihov autor.
ekao je tjednima i mjesecima, no nikakva odgovora ne bijae. Dama je u
meuvremenu skinula tamno ruho, zatim i veo, te mu se napokon ukazala u svoj
bjelini svoje nipoto crnake puti, pramenova svijetlih i mekih, u potpunom
trijumfu svojih zjenica, blistavih okanaca Aurore.
No sada kad je svoj pogled mogao slobodno ukrtati s njezinima, znao je da ih
predusree kad bijahu upueni drugima; svejednako presretan uivao u rijeima

koje uope nisu bile njemu posveene. Nije vie mogao ivjeti osim u njezinu
svjetlu, a bijae okrutno osuen ostati u sjenovitu tamnom cunju drugog nekog
tijela koje upijae njegove zrake.
153

Jedne joj veeri bijae uhvatio ime, zauvi nekoga kako je naziva Lilia; to
preciozno ime nosila je zacijelo kao precioza; bijae mu poznato da se takva
imena nadijevahu iz ale ili zabave: i samu markizu bijahu prozvali Arthenice
premeui slova njezina pravog imena, Catherine - a prialo se da su majstori
te ars combinatoria, Racan i Malherbe, skovali i Eracin-the i Carinthee. Bilo
kako bilo, vjerovao je da nijedno drugo ime nego Lilia i ne bi moglo biti
nadjenu to njegovoj Dami, koja u svojoj mirisnoj bjelini i ne bijae drugo
nego pravi ljiljan.
Od tog trenutka Dama za njega bijae Lilia i kao Liliji joj posveivae
ljubavne stihove; netom napisani, odmah bi ih unitavao iz bojazni da joj nisu
dostojan poklon: O, preslatka Li-lijo tek to jedan ubrah cvijet, a ve te
izgubih Odbija prezirno moj ponovni pogled? Ja slijedim te, a ti bjei Ja
zborim ti, a ti uti... No nije joj zborio, nije joj se obraao osim
pogledom, punim prijeporne ljubavi - jer to ovjek jae ljubi, vie je sklon
nekoj skrovitoj kivnji - osjeajui pritom trnce hladne vatre, uznemiren
bolesnim nekim zdravljem, due vedre poput olovna pera, skrhan onim milim
efektima ljubavi bez afekta; i nastavljao bi pisati pisma koja bi nepotpisana
slao Dami, i s druge strane stihove za Liliu, koje bi ljubomorno zadravao za
sebe i svakoga dana iznova itao.
Piui ali ne i aljui Lilio, Lilio, gdje li si sad? gdje li se krije?
Lilio, sjaju nebeski bljeskom munje ti dola si da ranila bi, i nestala,
umnogostruavao je njezine prisutnosti. Slijedivi je nou dok bi se sa svojom
sobaricom vraala kui po najmranijim umama, po najmranijim ulicama, s
veseljem u silnim, premda uzalud, jednako slijedit lahke noice mile kratkoga
vijeka trag... bijae otkrio gdje joj se nalazi dom. Postavio bi se negdje u
blizini te kue te vrebao u zasjedi u vrijeme njezine dnevne etnje, i tek to
bi izila stao bi je u stopu pratiti. I nakon nekoliko mjeseci znao bi napamet
ponoviti dan i sat kad je promijenila frizuru pjesniei o onim dragim udicama
za due to vrludahu snijenobijelim elom poput bludnih tananih zmija i
sjeao se onog arobnog travnja kad je prvi puta odjenula kratku pelerinu boje
brnistre u kojoj se kretala hitro i gipko poput kakve lake sunane ptice na
prvome proljetnom lahoru.
154Katkad, nakon to bi je poput uhode uporno slijedio, vraao bi se bezglavo
trei istim putem, obilazei oko bloka kua, i usporavao bi zadihan tek kad
bi zaokrenuo za onaj ugao na kojem bi ona, toboe sluajno, trebala iskrsnuti
pred njim; proao bi tada mimo nje s drhtavim pozdravom punim strepnje. Ona bi
mu uputila uzdrljiv smijeak, iznenaena takvim sluajem, i podarila mu
velikoduno kakav nehajni mig, kako ve zahtijevahu pravila lijepog ponaanja.
On bi pak ostajao nasred ulice nalik na stup od soli, poprskan vodom koju bi u
prolazu podigle koije, skrhan i iscrpljen tom ljubavnom bitkom.
Tijekom mnogih mjeseci Robertu je uspjelo izvesti ak pet takvih malih
pobjeda: pri svakoj bi iznova izgarao kao da je prva i posljednja, i malo je
pomalo sama sebe uvjeravao da, budui da su tako este, ne mogu nikako biti
tek puka igra sluaja i da onaj tko namjeta igru nije moda uope on, nego
upravo ona sama.
Romeo te iezavajue svete zemlje, lakoumni zaljubljenik, elio je biti
vjetri to nestano joj mrsi kose, prva svjea voda to jutrom joj cjeliva
tijelo, haljina to miluje joj put za samotnih noi, knjiga koju ona miluje

danju, rukavica to grije joj ruku, zrcalo to moe se diviti svakoj njezinoj
pozi... Jednom bijae doznao da je dobila na poklon malenu vjevericu, i odmah
je usnio sebe kao radoznalu ivotinjicu koja joj, usred njezina milovanja,
uvlai nevinu njukicu meu djevianske bradavice, dok joj kitnjastim repom
njeno dodiruje obraz.
Uznemiravala ga je drzovita smjelost na koju ga je gonila strast, pretvarao bi
svoju bestidnost i grinju savjesti u stihove pune tjeskobna nemira, zatim bi
si opet govorio kako astan ovjek smije biti zaljubljen kao luak, ali ne i
kao glupan. Samo e dokaz snage njegova duha u Plavoj sobi odluiti o njegovoj
sudbini ljubavnika. Neiskusan i nevjet u tim obiajima ljubaznog ponaanja,
zakljuio je da je preciozu mogue osvojiti jedino rjeju. Pa je tako obilazio
razna mjesta i sluao salonske razgovore u kojima su se mukarci zanosili kao
na kakvom vitekom turniru, no nikako da se osjeti dovoljno spremnim.
esta druenja s uenima iz kabineta Dupuy navela su ga na razmiljanje o tome
kako bi naela nove znanosti, u dru155
tvu jo nepoznata, mogla posluiti za usporedbu s pokretima srca. A upravo e
mu susret s Gospodinom d"Igbvjem uliti nadahnue za govor koji e ga odvesti u
propast.
Gospodin d"Igbv, barem ga tako nazivahu u Parizu, bio je Englez kojeg je
najprije upoznao kod obitelji Dupuy, a jy0tm jedne veeri ponovno susreo u
nekom salonu.
Nije prolo ni petnaest godina otkad je vojvoda od Bou-quinquanta pokazao kako
jedan Englez moe imati le roman en teste i biti sposoban za plemenite
ludosti: bijahu mu rekli da u Francuskoj postoji jedna lijepa i ponosita
kraljica, i tom je snu posvetio ivot, ivei dugo vremena na brodu na kojem
bijae podigao oltar ljubljenoj. Kad se doznalo daje d"Igbv, i to upravo po
Bouquinquantovu nalogu, dvanaestak godina ranije vodio gusarski rat protiv
panjolske, svijet precioza bijae njime bez iznimke oaran.
to se tie drutva kod Dupuvevih, Englezi tamo ne bijahu osobito omiljeni:
poistovjeivalo ih se sa linostima kao Rober-tus a Fluctibus, Medicinae
Doctor, Eques Auratus i titonoa iz Oxforda, protiv kojih se bijahu pisali
raznorazni pogrdni i podrugljivi spisi u kojima se osuivalo njihovo preveliko
povjerenje u kojekakve okultne prirodne operacije. No u istom se drutvu,
meutim, blagonaklono primalo jednog vragom opsjednutog sveenika kao to
bijae gospodin Gaffarel, kojemu, kad se radilo o vjerovanju u uda neuvena,
nijedan Britanac ne bijae ravan, a s druge se strane pak d"Igbv bijae
pokazao "uzLtjjp sposobnim da s velikom uenou raspravlja o nunosti
Praznine - i to u drutvu prirodnih filozofa koji su se grozili onih koji se
groze Praznine.
Njegov ugled zamalo bijae ozbiljno naruen kad su neke plemkinje kojima
bijae preporuio neku mast za njegu i ouvanje ljepote, njegov vlastiti
pripravak, razglasile uokolo da su od te masti jednoj dami izbili plikovi i
mjehurii; neki su pak ukali da mu je, kao rtva nekog njegovog uvarka od
zmijskog otrova, upravo nekoliko godina ranije umrla voljena ena Venetia. No
bijahu to zacijelo klevete zavidnika, kojima bijahu nesnoljive razne prie o
drugim njegovim lijekovima, na primjer onih za bubrene kamence, na bazi soka
od kravlje bale156
ige i zeeva zaklanih od pasa. Prie koje nisu mogle naii na osobito
odobravanje u krugovima gdje se vrlo pomno i briljivo biralo, za razgovore sa
enama, rijei koje ne sadre slogova koji bi makar i izdaleka, mogli zvuati
opsceno.
Jedne je veeri u nekom salonu d"Igbv citirao nekoliko stihova nekog pjesnika
iz svojih krajeva:

Ako su nama due dvije, Dva kraka estara su tada, Tvoj stalan, regbi mir njim
vlada, Al svinuv se drugi ga svije.
I premda sam sjedi u srijedi, im druga put tja stane vui, Pogne se odmah da
ga slijedi, Prav stane kad drug stigne kui.
Ti tako za me, koji drugu Tom slian moram kretat prijeko: vrstinom si nadzor
mom krugu Pa zavrim otkud potekoh.
Roberto je zanesen sluao, pogleda prikovana za Liliju koja mu je bila
okrenuta leima, te je odmah odluio da e za vjeke vjekova biti drugi krak
estara i da mu osim toga valja nauiti engleski kako bi mogao itati ostale
stihove tog pjesnika koji je tako divno prikazao svoje drhtaje. U ono doba
nitko u Parizu ni u snu ne bi pomislio da krene uiti jedan tako barbarski
jezik, Roberto je pak, otprativi d"Igbvja do njegova stana, otkrio da ovaj
esto u talijanskom ima tekoa pronai pravi izraz, premda bijae mnogo
putovao Poluotokom, i da se stidi to nedovoljno vlada jezikom kojeg nuno
mora poznavati svaki obrazovan ovjek. Rijeie tako da se meusobno pohode i
jedan drugoga uine vinim vlastitomu materinjem govoru.
Tako se rodilo vrsto prijateljstvo izmeu, Robecta i tog ovjeka koji se
povrh svega bijae pokazao rauzctno upuenim u medicinske i prirodnjake
nauke.
Prijevod: Morana ale Kneevi
Djetinjstvo mu bijae puno strahota. Otac mu je bio upleten u Barutnu Urotu i
pogubljen. Nesvakidanja podudarnost, ili moda opravdana posljedica onih
nedokuivih previranja due, no d"Igby e itav svoj ivot posvetiti
razmiljanju o jednoj drugoj vrsti praha. Mnogo je putovao; najprije je proveo
osam godina u panjolskoj, zatim tri godine u Italiji, gdje je, druga
podudarnost, upoznao onog Karmelianina koji Rober-tu bijae uitelj.
D"Igbv je bio takoer, to bijae neophodno u njegovim gusarskim pohodima,
izvrstan maevalac, i taj dodatni zajedniki interes postade i njemu i Robertu
ve tijekom nekoliko dana omiljena zabava. Jednoga dana bijae s njima jedan
muketir koji se stao mjeriti sa zastavnikom jedne skupine pitomaca; maevanje
bijae lano, zabave radi, i svi su suparnici bili su vrlo oprezni; no u
jednom se trenutku muketir suvie zanio: zasjekavi naglo otricom odozgo
prema dolje, i prisilivi protivnika da munjevito reagira, bijae ranjen u
ruku, i to prilino gadno.
D"Igbv ga je odmah previo jednom od svojih podveza, kako bi zatvorio vene, no
za nekoliko dana rana je prijetila da se proiri u gangrenu i kirurg izjavi da
e ruku biti potrebno odrezati.
Tada je d"Igbv po prvi puta ponudio svoje usluge, upozoravajui pritom da e
ga moda smatrati smutijivcem, no molei neka mu svejedno poklone povjerenje.
Muketir, koji ionako vie nije znao kojem da se svecu moli, odgovori mu
jednom panjolskom poslovicom:
"Hagase el milagro, y hagalo Mahoma."
D"Igby ga tada zatrai komad tkanine na kojem bijae krvi od rane i muketir
mu dade povoj koji je nosio sve do dan ranije. D"Igby zatim zamoli da mu
donesu pliticu s vodom i istrese unutra neto vitriola u prahu, rastopivi ga
brzim mijeanjem. Umoi zatim onu krpu u zdjelicu. Iznenada se muketir, ija
je panja u meuvremenu popustila, trgne uhvativi se za ranjenu ruku; te ree
istog trena da mu je eenje prestalo i da tovie osjea na rani neku
svjeinu.
"Dobro", ree d"Igby, "sad vam preostaje jedino da ranu odravate istom
ispirui je svakoga dana vodom i solju, kako bi neprestano dobivala primjerenu
otopinu. A ja u ovu zdjelicu
158staviti danju na prozor, a nou u kut pokraj kamina, kako bih joj stalno
odravao umjerenu temperaturu."

Kako je Roberto to naglo poboljanje pripisivao nekom sasvim drugom uzroku,

d"Igbv, s popustljivim osmijehom razumijevanja, uze povoj i osui ga na vatri
iz kamina; muketir se odmah stade ponovno aliti na bol te bijae nuno krpu
opet uroniti u onu otopinu.
Za tjedan dana muketirova rana bijae potpuno zarasla. Vjerujem da bi, u doba
kad su se dezinfekcije vrile rutinski i na brzu ruku, ve sam in
svakodnevnog ispiranja rane bio dovoljan razlog ozdravljenju, no ipak ne
moemo prekora-vati Roberta to je sljedee dane proveo zapitkujui neprekidno
svojeg novog prijatelja o tom udnom nainu lijeenja, koji ga je povrh svega
odmah podsjetio na pothvat onoga Karmelianina kojemu u djetinjstvu bijae
svjedok. Jedino to je Karmelianin prah stavio na oruje koje je ranu
prouzroilo.
"Zapravo", odgovorio mu je d"Igbv, "rasprava oko unguen-tum armarium traje ve
odavna, prvi je o tome govorio jo veliki Paracelzus. Mnogi upotrebljavaju
masnu smjesu, jer dre da bolje djeluje na oruje. No zacijelo ete shvatiti
da su oruje koje je ranilo i zavoj kojim je rana bila povezana, potpuno ista
stvar, jer se pripravak mora staviti tamo gdje ima tragova krvi ranjenika.
Mnogi su, vidjevi da se lijek stavlja na oruje umjesto na ranu, pomislili da
se radi o magiji, dok se meutim djelovanje mojega Praha Simpatije temelji na
potpuno prirodnoj pojavi.
"Zato ba Prah Simpatije?
"I ovdje takoer ime moe odvesti u zabludu. Mnogi su ve dosad govorili o
odreenoj podudarnosti ili simpatiji koja vezuje stvari meu sobom. Agripa
kae da se, ako se eli pospjeiti mo koju vri neka zvijezda, valja obratiti
stvarima koje su joj sline, pa prema tome primaju njen utjecaj. I tu
meusobnu privlanost izmeu stvari zove simpatijom. Kao to se pomou smole,
sumpora i ulja drvo priprema da postane otporno na plamen, isto se tako,
upotrebljavajui stvari koje su sline odreenom djelovanju i odreenoj
zvijezdi, posebna blagodat odraava na tvarima koje su posredstvom due
svijeta posebno za to predodreene. Da bi se utjecalo na primjer na
159Sunce, valja dakle djelovati na zlato, to je po svojoj prirodi
suncotvorno, i na one biljke koje se prema Suncu okreu, ili one koje povijaju
ili zatvaraju svoje listove u predveerje da bi ih ponovno otvorile u osvit,
kao to je lotos, bour, rosopas. No sve su to puste bajke, slinost te vrste
nipoto nije dovoljna da objasni djelovanja prirode."
D"Igbv je Roberta ipak uputio u svoju tajnu. Omota oko Zemlje, ili sfera
zraka, pun je svjetlosti, a svjetlost je materijalna supstancija sainjena od
estica; pojam to ga je Roberto drage volje prihvatio, budui da u kabinetu
Dupuy bijae uo kako ni svjetlost nije nita drugo nego najfiniji atomski
prah.
"Oigledno je da se svjetlost", govorio je d"Igby, "izlazei neprekidno iz
Sunca i bacajui se velikom brzinom na sve strane u ravnim pravcima, kad na
svom putu naie na kakvu prepreku, zbog toga to joj se isprijeilo neko
vrsto ili mutno tijelo, odbija ad angulos aequales, i kree nekim drugim
putem, da bi zatim skrenula na neku drugu stranu, zbog susreta s nekim drugim
vrstim tijelom, i tako nastavlja sve dok se ne ugasi. Ba kao u igri s
lopticom na uzici, gdje se loptica, udarivi o neki zid, od njega odbije prema
suprotnom zidu i esto opie itav krug vrativi se na mjesto s kojeg je
krenula. to se dakle dogodi kad svjetlost padne na neko tijelo? Zrake se od
njega odbiju otkinuvi mu pritom njegove atome, sitne estice, ba kao to ona
loptica moe na sebi ponijeti komadie svjee zidne buke. I budui da su ti
atomi sainjeni od etiri Elementa, svjetlost svojom toplinom zdruuje
ljepljive dijelove i odnosi ih daleko. Dokaz tomu dobit ete ako pokuate
osuiti vlanu krpu na vatri; vidjet ete da zrake koje iz krpe izlaze nose sa
sobom neku vrst vodenaste magle. Ti su lutajui atomi nalik na vitezove na
krilatim konjima to jure svemirom sve dok im Sunce u predveerje ne oduzme

njihove Pegaze i ne uskrati im jahanje. Oni se tada jatomice obruavaju prema

tlu s kojeg potjeu. Ali te se pojave ne dogaaju samo sa svjetlou, nego na
primjer i s vjetrom, koji nije nita drugo nego jedna velika rijeka slinih
atoma, privuenih vrstim zemaljskim tijelima..."
"I s dimom" priapne Roberto.
"Naravno. U Londonu se vatra dobiva od kamenog ugljena porijeklom iz vedske,
koji sadri veliku koliinu otrih hlap160IjMh soli; ta se sol noena dimom raspri zrakom, nagrizajui
zidove, krevete i pokustvo svijetlih boja. Kad se neka soba
dri zatvorenom nekoliko mjeseci, u njoj nakon toga sve stvari - pokriva sloj crne praine, ba kao to je u mlinu ili u peka"f LtMMc
sve prekriveno bijelom. A u proljee svo cvijee izgleda kao da
je uprljano neim masnim."
"Ali kako je mogue da se tolika tjeleca raspre zrakom, a da se tijelo od
kojeg se otkidaju nimalo ne umanji?"
"Moda seli umanji, a to moete primijetiti kad ostavite vodu da ishlapi; kod
vrstih tijela, meutim, takvo to ne primjeujemo, kao to ne primjeujemo ni
kod mousa i slinih mirisnih supstancija. Svako tijelo, ma koliko maleno
bilo, moe se uvijek dijeliti na nove i nove dijelove, a da tim diobama nikada
kraj ne doe. Razmislite samo kako su sitna tjeleca to se otkidaju od nekog
ivog tijela, zahvaljujui kojima su nai engleski psi, voeni njuhom, u
stanju slijediti trag neke ivotinje. Da li nam lisica moda, na kraju svojega
bijega, izgleda manjom? Eto, upravo na osnovi takvih tjeleaca potvruju se
pojave privlanosti koje neki slavno nazivaju Djelovanjem na Daljinu, a ono
meutim na daljinu uope nije, i prema tome nije nikakva magija, nego se
dogaa zbog neprekidnog kruenja atoma. Tako biva s privlanou koju vidimo
kod usisavanja, na primjer vina ili vode, pomou sifonske cijevi; takva je
privlanost eljeza za magnet, ili pak privlanost kod cijeenja, kad stavite
na primjer pamunu vrpcu u posudu punu vode, ostavljajui njen vei dio da
visi izvan posude, i ubrzo vidite kako se voda uspinje preko ruba i kaplje na
tlo. A posljednja je privlanost ona koja se dogaa posredstvom vatre koja
privlai okolni zrak zajedno sa svim tjelecima to se u njemu vrtloe: vatra,
djelujui prema svojoj prirodi, odnosi sa sobom zrak koji se nalazi oko nje,
ba kao to voda neke rijeke vue sa sobom mulj svojega korita. A kako je zrak
vlaan, a vatra suha, eto kako odmah prionu jedno uz drugo. Prema tome, da bi
se popunilo mjesto onoga to odnese vatra, nuno je da odnekud iz blizine doe
neki drugi zrak, u protivnom bi nastala praznina." "Vi dakle nijeete
prazninu?"
"Nipoto. Kaem samo da priroda, im na nju naie, nastoji je ispuniti
atomima, u neprestanoj borbi da njima osvoji
161
Lsvaki svoj predio. I kad tako ne bi bilo, moj Prah Simpatije ne bi mogao
djelovati, kao to vam uostalom pokazuje iskustvo. Vatra svojim djelovanjem
izaziva neprestano pritjecanje zraka i boanski je Hipokrit od kuge proistio
itavu jednu pokrajinu tako da je dao posvuda zapaliti velike kresove. Isto se
tako u vrijeme kuge ubijaju make i golubovi i druge tople ivotinje koje
neprekidno isparavaju duhove, i u toku te evaporacije mjesto tih osloboenih
duhova zauzima zrak, uinivi tako da se kuni atomi prilijepe za perje i
dlaku tih ivotinja, ba kao to kruh izvaen iz penice privlai na sebe
pjenu to se stvara u bavama, i ako ga ostavimo na poklopcu vino e se
pokvariti. Isto se to, uostalom, dogaa kad na zraku ostavite lib-ricu
srijene soli svojski oeene vapnom i usijane, to e dati deset librica
odlinoga srijenog ulja. Lijenik pape Urbana VIII ispriao mi je priu o
jednoj rimskoj redovnici koja je pretjeranim postom i dugim molitvama toliko
pregrijala svoje tijelo da su joj se kosti sasvim osuile. Ta unutranja

vruina privukla je dakle zrak koji se uvlaio i vrsnuo u kostima, ba kao

to ini i u srijenim solima, i izlazio na mjestu gdje se nalazi odvod
tjelesnih tekuina, to znai preko mokranog mjehura, tako da je nesretna
svetica davala vie od dvije stotine librica urina u dvadeset i etiri sata,
udo nevieno koje svi pripisivahu oevidnu dokazu njezine svetosti."
"Ali ako, dakle, sve privlai sve, zbog ega onda elementi i tijela ostaju
razdvojeni i nikad ne dolazi do sudara bilo koje sile s nekom drugom?"
"Otroumno pitanje. No budui da se tijela koja imaju istu teinu sjedinjuju
lake jedna s drugima, kao to se ulje lake stapa s uljem negoli s vodom,
moramo zakljuiti da je ono to dri zajedno atome iste prirode upravo njihova
razrijeenost odnosno gustoa, to e vam takoer i filozofi s kojima se
druite lijepo moi potvrditi."
"Pa i rekli su mi, dokazujui mi to upravo na raznim vrstama soli; svejedno da
li ih se zdrobi ili skrutne, uvijek ponovno poprimaju svoj prirodni oblik, pa
se tako obina sol uvijek nalazi u kockicama etvrtastih ploha, salitrena sol
u tapiima sa est lica, a salmijak u esterokutima sa est vraka, kao
snijeg.
162"A mokrana sol oblikuje se u peterokute, po kojima gospodin Davidson
objanjava oblik svakog od osamdeset kamenaca koji su se pojavili u mjehuru
gospodina Pelletiera. No ako su tijela slinog oblika sklonija da se mijeaju
meu sobom, tim vie e se silnije privlaiti meusobno negoli s drugim
tijelima. Zbog toga e vam, kad opeete ruku, olakanje od boli donijeti ako
je nakratko drite ispred vatre."
"Moj je uitelj, kad je jednom nekog seljaka ugrizla zmija, drao na vatri
zmijsku glavu..."
"Razumije se. Otrov koji je ve putovao prema srcu vratio se prema svojemu
glavnom izvoru gdje gaje bilo u veoj koliini. Ako u vrijeme kuge nosite sa
sobom u staklenki neto praha od mrtvih aba, ili pak ivu abu ili ivoga
pauka, ili ak malo arsena, ta e otrovna tvar privui na sebe okuenje iz
zraka. A luk koji se sui na tavanu fermentirat e upravo onda kad onaj u vrtu
proklije."
"A to objanjava takoer i biljege na djeci: majka neto snano poeli, i..."
"to se toga tie, ja bih tu bio oprezniji. Katkad iste pojave imaju razliite
uzroke i ovjek od nauke ne bi trebao s prevelikim povjerenjem gledati na
kakvo god praznovjerje. Ali vratimo se mojemu prahu. to se dogodilo kad sam
na nekoliko dana izloio djelovanju Praha komad tkanine umrljan krvlju naega
prijatelja? Na prvome mjestu, Sunce i Mjesec privukli su s velike udaljenosti
pirite iz krvi koji su se nalazili na krpi, zahvaljujui toplini okoline, a
piriti iz vitriola koji su bili u krvi nisu nikako mogli izbjei da prevale
isti put. S druge strane, rana je nastavila isparavati veliku koliinu toplih
i vruih pirita, privlaei tako okolni zrak. Taj je zrak privlaio ostali
zrak, a taj drugi opet drugi; a piriti iz krvi i vitriola, raspreni na
velikoj daljini, konano su se zdruili s tim zrakom koji je sa sobom donosio
druge atome iste te krvi. I kako su se sad atomi iz krvi, oni iz krpe i oni iz
rane, stali susretati, istjerujui zrak koji im je bio samo sluajni drug na
putovanju i koji im sada vie nije potreban, i kako su bivali privueni
svojemu glavnom sjeditu, rani, piriti iz vitriola, kad su se s njima
sjedinili, jednostavno su prodrli u tijelo."
"Ali zar niste mogli izravno staviti vitriol na ranu?"
163
"Mogao sam, jer sam imao ranjenika pred sobom. Ali to ako je ranjenik daleko?
Osim toga, da sam stavio vitriol izravno na ranu njegovo bi je nagrizajue
djelovanje jo vie nadra-ilo, dok naprotiv vitriol donesen zrakom djeluje
kao melem, jer daje samo svoj blagi i ljekoviti dio koji je u stanju
zaustaviti tok krvi, i koji se koristi i u koliriju, lijeku za oi", i Roberto
tu nauli ui: kasnije e te dragocjene savjete dobrano iskoristiti, to

zacijelo i objanjava pogoranje njegove boljetice.

"S druge strane", dodao je d"Igbv, "naravno da se ne smije upotrebljavati
obini vitriol, kao to se obiavalo neko, koji je inio vie zla nego dobra.
Ja nabavljam vitriol s Cipra i najprije ga na suncu dobro oeem vapnom. Ta mu
prepeka oduzme suvinu vlagu, kao da od njega inim jaku, gustu, krepku juhu;
osim toga, kalcinacija ini pirite iz te tvari sposobnima da budu noeni
zrakom. Na kraju mu jo dodam neto ljepljive smolaste gume od kozliine, koja
pomae da rana bre zaraste."
Zadrao sam se na tome to je Roberto nauio od d"Igbvja, jer je to otkrie
vjerojatno u znatnoj mjeri obiljeilo njegovu sudbinu.
Valja ipak rei, na sramotu naega prijatelja, a i on to sam uostalom priznaje
u svojim pismima, da se nije tim otkriima toliko zanio zbog same prirodne
nauke, nego mnogo vie i opet zbog ljubavi. Drugim rijeima, onaj opis svemira
krcatog piritima koji se zdruuju prema meusobnom afinitetu, uinio mu se
alegorijom zaljubljivanja te je stao obilaziti razne itaonice u potrazi za
svime onim to se moglo nai o melemu za oruje, a toga je u ono doba bilo ve
prilino mnogo; jo e meutim biti vie u godinama koje slijede. Po savjetu
preas-nog Gaffarela koji mu je to priapnuo sasvim tiho da ga ne bi uli
ostali posjetioci Dupuvevih koji u takve stvari slabo vjerovahu itao je
Kircherovu Ars Magnesia, Gocleniusov Tracta-tus de magnetica vulnerum
curatione, djela Gerolama Fraca-stora, Fluddov Discursus de unguento armario,
i Fosterovu Hopolochrismu spongus. Postajao je uenjakom samo da bi svoja
znanja preveo u poeziju i jednoga dana mogao zablistati svojim Ijeporijekom,
kao navjestitelj univerzalne simpatije, i to tamo gdje ga je neprestano
poniavala rjeitost drugih.
164Za dugih mjeseci - toliko je valjda moralo trajati njegovo ustrajno
istraivanje, a za to vrijeme na putu osvajanja nije napredovao ni za korak Roberto je primjenjivao neku vrst naela dvostruke, tovie, mnogostruke
istine; bijae to pojam koji su u Parizu mnogi drali istovremeno i smionim i
razborito opreznim. Danju bi raspravljao o moguoj vjenosti materije, a nou
bi kvario oi nad raznoraznim pismenim raspravama i drugim veim i manjim
djelima koja su mu obeavala -pa bilo to pojmovljem prirodne filozofije raznorazna okultna udesa.
U velikim pothvatima valja nastojati ne toliko stvoriti ili namjestiti prilike
koliko pametno se okoristiti onima koje se ukazu. Jedne veeri kod Arthenice,
nakon ivahne rasprave o As-tree, Domaica bijae potakla prisutne na
razmatranje o tome to ljubav i prijateljstvo imaju zajednikoga. Roberto je
tada uzeo rije, primijetivi da se naelo ljubavi, bilo meu prijete-Ijima
ili ljubavnicima, nimalo ne razlikuje od onoga prema kojemu djeluje Prah
Simpatije. Na prvi znak zanimanja ponovio je d"Igbvjeve prie, izostavljajui
jedino onu o svetici mokrilici, a zatim je stao nairoko razglabati o temi,
zaboravljajui pritom sve vie na prijateljstvo i govorei jedino o ljubavi.
"Ljubav se pokorava istim onim zakonima koje slua i vjetar, a vjetrovi sa
sobom uvijek nose trag mjesta s kojega dolaze, i ako dolaze iz vrtova i
parkova, mogu mirisati na jasmin ili na metvicu ili na rumarin, pa tako u
moreplovcima bude enju da doplove do zemlje koja im alje tolika obeanja.
Nita drugaije ne opijaju ljubavni duhovi nosnice zaljubljena srca" oprostimo
Robertu taj beskrajno nespretni trop.
"Voljeno je srce lutnja koja ice jedne druge lutnje sa svojima usklauje, ba
kao to zvuk zvona djeluje na povrinu vodenih tokova, posebno nou, kad u
odsutnosti drugih umova u vodi nastaje isto ono gibanje koje se bijae
stvorilo u zraku. Srcu koje ljubi dogaa se isto to se dogaa i vinskome
srije-u, koji katkad mirie na ruinu vodu, ako ga se, na primjer, ostavilo
da se rastapa u tmini nekog podruma u vrijeme sezone rua; zrak tada, pun
ruinih atoma, pretvarajui se u vodu zbog privlaenja soli vinske kiseline,
mirie na vinski srije.

165
iIsto vrijedi i za okrutnost ljubljene. Bava vina, kad su vinogradi u cvatu,
ukisne i izbaci na povrinu svoj vlastiti bijeli cvijet, koji traje sve dok ne
padnu cvjetovi s vitica. No srce koje ljubi upornije je od vina, i kad se
jednom okiti cvjetovima rascvjetala ljubljenoga srca, njeguje svoju klicu ak
i onda kad izvor presui..."
Uini mu se da je uhvatio jedan raznjeeni Lilijin pogled te nastavi:
"Ljubav je kao Mjeseeva Kupka. Zrake to dolaze s Mjeseca zapravo su zrake
Sunca, i njihov odraz dopire sve do naih oiju. Kad se suneve zrake sakupe i
zgusnu pomou zrcala, pojaava se njihova toplinska mo. Sakupljajui pak
Mjeseeve zrake pomou srebrne plitice vidjet e se kako njezino udubljeno dno
odbija zrake koje osvjeuju, jer su vlane od rose koju sadre. Izgleda
besmisleno umivati se u praznoj plitici: ipak, odjednom primijetimo da su nam
ruke vlane; a to je i nepogreivi lijek protiv bradavica."
"Gospodine de la Grive", ree netko, "ali ljubav nije lijek za bradavice!"
"Oh, naravno da nije", ispravi se Roberto kojeg vie nije bilo mogue
zaustaviti, "ali dao sam vam primjere to dolaze od najprostijih stvari kako
bih vas podsjetio da i ljubav ovisi samo o obinoj praini sitnih estica. to
je samo jedan od naina da se kae kako ljubav zavisi od istih onih zakona
koji vladaju bilo zemaljskim, bilo nebeskim tijelima, i jedina je razlika u
tome to ona predstavlja najplemenitije oitovanje tih zakona. Ljubav se rada
iz pogleda, a uspali se upravo na prvi pogled: a to drugo znai vidjeti ako
ne oima uhvatiti svjetlost to odsijeva od tijela u koje se gleda? Kad vidim
ljubljeno tijelo, moje proima njegov najbolji dio, najprozraniji, to kroz
uski prolaz mojih zjenica stie ravno k srcu. Zaljubiti se na prvi pogled
znai, dakle, upiti duhove iz srca ljubljene. Veliki Graditelj prirode, kad
bijae sainio nae tijelo, postavio je u njega, poput straara, unutranje
duhove, pirite, koji e o svojim otkriima izvijestiti svojega vrhovnika, a
to je imaginacija; ona je poput gospodarice velike tjelesne obitelji. I ako u
nju neto dirne, dogodi se isto ono to dobijemo kad ujemo kako sviraju
violine i ponesemo u sjeanju neku melodiju koja nam
166se ureze tako duboko da je dugo ak i u snu ujemo. Naa imaginacija stvori
sebi od toga odreenu sliku, ili utvaru koja zaljubljenog ushiti i milinom
ispuni, ako ga prije toga ne uniti, upravo zbog toga to i jest samo utvara.
Iz toga proizlazi da ovjek, kad iznenada ugleda ljupku osobu, mijenja boju,
pocrveni ili problijedi, ve prema tome kako se oni unutranji piriti, u
svojstvu poslanika, hitro ili sporo kreu prema objektu, da bi se zatim
vratili k imaginaciji. No ti piriti ne idu, meutim, samo k mozgu, nego
izravno u srce, velikim kanalom to iz njega u mozak odvodi vitalne pirite
koji se tamo pretvaraju u duevne; a zatim, ponovno tim kanalom, imaginacija
alje dio onih atoma koje je primila od nekog vanjskog predmeta, i upravo ti
atomi izazivaju ono burno vrenje vitalnih pirita koji katkad srce ire, a
katkad ga odvode u sinkopu."
"Vi nam, gospodine, kaete da se ljubav razvija kao neko gibanje tijela, koje
se nimalo ne razlikuje od onog kad se vino okiti cvijetom; no ne kaete nam
kako to da ljubav, za razliku od drugih materijalnih pojava, vrlina koja ima
mo izbora, ona bira. Iz kojeg nas razloga ljubav, dakle, ini robovima ba
jednog, a ne nekog drugog stvorenja?"
"Upravo sam zbog toga vrline ljubavi i sveo na isto naelo koje vrijedi i za
Prah Simpatije, to znai da atomi iste vrste, i podjednakog oblika, privlae
isto takve atome! Ako ja natopim tim prahom oruje koje je ranilo Pilada, neu
izlijeiti Oresto-vu ranu. Ljubav, prema tome, sjedinjuje dva bia jedino onda
ako ona na neki nain ve imaju istu prirodu; jedan plemeniti duh s drugim
isto tako plemenitim, a jednu prostu duu s drugom isto tako prostom - budui
da se dogaa da i sirova neuka eljad takoer ljubi, kao pastirice na primjer,

a to nam upravo pokazuje i prekrasna pria gospodina d"Urfea. Ljubav

objelodanjuje sklad izmeu dva bia koji je ve zacrtan jo od samih poetaka
vremena, ba kao to je odluka Sudbine oduvijek bila da se Piram i Tizba
sjedine u jednome istom dudu." "A to je onda sa nesretnom ljubavi?" "Ja
zapravo ne vjerujem da zaista postoji nesretna ljubav. Postoje samo ljubavi
koje jo nisu postigle svoju potpunu zrelost, gdje iz nekih razloga ljubavnica
nije prepoznala poruku koja joj dolazi iz oiju ljubavnika. A ipak, ljubavnik
toliko do167
bro zna kakva mu je to slinost po prirodi objavljena da je, zbog te beskrajno
vrste vjere, spreman priekati, ak i itav svoj ivot. On zna da se
objavljenje koje e biti jednako za oboje, i ponovno sjedinjenje, moe
ostvariti ak i poslije smrti, kada e se, nakon to se atomi obaju tijela
koja se rastau pod zemljom pretvore u paru, njih dvoje sjediniti negdje na
nekome nebu. I ba kao to se ranjenik, ak i kad pojma nema o tome da netko
Prahom posipa oruje koje ga je pozlijedilo, pre-poraa uslijed ponovna
iscijeljenja, tko zna koliko zaljubljenih srdaca uiva u ovom trenutku u
iznenadnu duhovnom krijep-Ijenju, a da ni ne sanjaju o tome da je njihova
srea djelo ljubljenoga srca koje je i samo poelo ljubiti i tako dalo poticaj
sjedinjenju srodnih atoma."
Moram rei da je itava ta sloena i zapletena alegorija stajala na prilino
klimavim nogama, i njenu bi nestabilnost ona Aristotelovska Naprava oca
Emanuela zacijelo jasno pokazala. No te veeri svi ostadoe uvjereni u
savreno srodstvo izmeu Praha koji je lijek nekom bolu, i ljubavi koja, osim
to lijei, jo ee bol nanosi.
Pria o toj raspravi o Prahu Simpatije i Simpatiji Ljubavi kruila je zbog
toga Parizom nekoliko mjeseci, a moda i due; a kakav joj bijae ishod,
uskoro emo vidjeti.
I zbog toga se takoer Lilia, na kraju itave besjede, jo jednom nasmijeila
Robertu. Bijae to smijeak iz udvornosti, ili moda najvie izraz odreena
udivljenja, no ovjeku nema nieg prirodnijeg na svijetu od vjerovanja da ga
netko ljubi. Ro-berto shvati taj smijeak kao blagonaklono prihvaanje svih
onih pisama koja joj je otposlao. Kako bijae ve odvie sviknut patiti od
vlastite vjene odsutnosti, on, zadovoljan tom pobjedom, jednostavno napusti
drutvo. Bijae to potpuno krivi potez, a razlog emo vidjeti iz onoga to e
uslijediti. Od tog se trenutka zacijelo usuivao uputiti Liliji pokoju rije,
no od nje bi kao odgovor svaki put dobivao vrlo oprena ponaanja. Jednom bi
proaputala: "upravo kao to rekosmo prije nekoliko dana". Drugi bi put opet
promrmljala: "pa ipak, prije ste rekli neto sasvim drugo". Ponekad bi, na
odlasku, jo obeavala: "ma razgovarat emo jo o tome, budite samo ustrajni."
Roberto nije razumijevao pripisuje li mu ona, nepanjom,
168naizmjence svaki puta rijei i djela nekoga drugog, ili ga pak izaziva
koketerijom.
Ono to mu se moralo dogoditi nagnat e ga da te rijetke epizode povee u
jednu mnogo uznemirljiviju priu.
169
3,udena znanost o gecgtafokim duzinama
ijae - napokon jedan datum za kojeg se moemo uhvati-- veer 2. prosinca
1642. godine. Upravo su izlazili iz nekog kazalita, gdje se Roberto utke u
publici pojavio u ulozi eznutljiva ljubavnika. Lilia mu na izlazu bijae
kradomice stisnula ruku, proaputavi:
"Gospodine de la Grive, postali ste mi neto stidljivi. Niste bili takvi neku

veer. Sutra, dakle, opet na istoj pozornici."

Iziao je lud od uzbuenja. Bio je pozvan na slian neki sastanak, na mjestu
koje mu bijae potpuno nepoznato, potaknut da ponovi neto to se nikada uope
nije bio usudio. A ipak, nije ga mogla zamijeniti za nekog drugog, jer ga je
jasno nazvala njegovim vlastitim imenom.
Oh, pie kako je sam sebi"rekao, danas se potoii vraaju svojemu izvoru,
bijeli vranci silaze s tornjeva Gospe Nae Parike, vatra se neka u ledu
plamte smijei, jer ipak se, eto, dogodilo da Ona me pozvala. Ili pak, danas
krv iz stijene tee, muka se zmija s medvjedicom pari, crnom se bojom obojilo
Sunce, jer ljubljena mi je moja ponudila pehar iz kojeg nikad neu mou
napojiti se, budui da nepoznato mi je gdje je gozba...
Na samo korak do sree, oajan je hitao kui, jedinom mjestu za koje bijae
siguran da tamo nee zatei nju.
Liliine rijei mogu se dakako protumaiti i u mnogo manje tajanstvenom smislu:
jednostavno ga je htjela podsjetiti na onaj njegov sveani govor o Prahu
Simpatije, potiui ga da jo neto o tome kae, u onom istom salonu markize
Arthenice gdje je ve govorio. Otada ga je vjerojatno neprestano viala tihog
i suzdranog, punog plahog oboavanja, to nikako nije odgova170ralo pravilima, vrlo odreenim i strogim, igre zavoenja. Htjela ga je
upozoriti na, rekli bismo danas, njegovu mondenu dunost. Hajde, htjela mu je
moda rei, one veeri niste bili tako stidljivi i plahi, odigrajte jo jednom
isti prizor, ja vrebam na vas u onom prolazu. Drugaiji izazov ne bismo ni
mogli oekivati od jedne precioze.
A Roberto je, meutim, to shvatio ovako: "Stidljivi ste, a neku veer niste
bili takvi, nego ste me..." pretpostavljam da ga je ljubomora spreavala i u
isto vrijeme ohrabrivala da zamisli nastavak te reenice. "Sutra, dakle, na
istoj pozornici, na istome tajnom mjestu."
Prirodno je da je on - budui da je njegova fantazija ve odavno odabrala
najtrnovitiji put - odmah pomislio da se ona prevarila u osobi, da ga je
zamijenila za nekoga tko se za njega izdavao, i umjesto njega dobio od Lilie
ono za to bi on rado u zamjenu dao vlastiti ivot. Pojavio se, dakle, ponovno
Fer-rante, i sve su se niti njegove prolosti stale ponovno vezivati. Pakosni
alter ego, Ferrante se uvukao i u ovu zgodu, igrajui na kartu njegovih
izostanaka, zakanjelih dolazaka, preranih odlazaka, i u pravom trenutku
osvojio Robertovu nagradu za govor o Prahu Simpatije.
I dok mu je srce morila teka tjeskoba, zau odjednom kucanje na vratima.
Nada, taj san bodrih ljudi! Potri smjesta otvoriti, uvjeren da e na vratima
ugledati nju: bijae to meutim jedan asnik Kardinalove garde, s jo dvojicom
ljudi u pratnji.
"Gospodin de la Grive, pretpostavljam", ree. A zatim, predstavivi se kao
kapetan de Bar:
"Vrlo mi je ao zbog ovoga to moram uiniti. No vi ste, gospodine, uhieni,
te vas molim da mi predate svoj ma. Ako me budete mirno i uljudno slijedili,
ui emo kao dvojica dobrih prijatelja u koiju koja nas vani eka, i neete
imati nikakva razloga da se stidite."
Htio je time rei da mu nisu poznati razlozi uhienja i da se najtoplije nada
da se radi o nekom nesporazumu. Propen-tavi tek istu takvu elju, Roberto ga
je bez rijei slijedio, te se na kraju puta, preavi uz bezbroj isprika u
ruke nekog snenog uvara, naao se u jednoj od zatvorskih elija Bastilje.
171Ostao je u njoj dvije izrazito studene noi; u pohode mu bijae dolo tek
nekoliko takora korisna priprema za putovanje na Amarilliju i jedan zbir koji
je na svako pitanje odgovarao kako je ovdje boravilo ve toliko slavnih
gostiju da se on ve odavna prestao pitati kako i zbog ega ovamo stiu; i ako
se ovdje ve sedam godina nalazi jedan gospodin kao Bassom-pierre, Roberto
nema nikakva prava da se pone aliti ve nakon ovih nekoliko sati.
Pustie mu dakle ta dva dana da okusi najgore; tree se veeri vratio de Bar

te mu omoguio da se opere i usput mu najavio da e se morati pojaviti pred

Kardinalom. Ako nita drugo, Roberto je tako barem shvatio daje zatoenik
Drave.
Veer bijae ve prilino odmakla kad stigoe u palau, i ve se po ivahnom
komeanju na ulaznim vratima moglo pogoditi da se radi o izu-zemo veeri.
Stube bijahu preplavljene ljudima svih stalea koji trkarahu u suprotnim
smjerovima; u jedno su predvorje zadihani ulazili plemii i crkveni
dostojanstvenici, pristojno se iskaljavali okreui glave prema zidovima
oslikanim freskama, namjetali zatim bolno lice i ulazili u drugu dvoranu, iz
koje su pak izlazili podvornici glasno dozivajui sluge, koji kao da bijahu u
zemlju propali, i dajui usrdno svima znakove da se napokon utiaju.
U tu istu dvoranu uvedoe i Roberta te on vidje gomilu okrenutu leima kako se
bez buke na vrcima prstiju tiska oko vra-tiju jedne druge sobe, kao da
nastoje izbliza vidjeti neki alo-ban prizor. De Bar se osvrtao oko sebe kao
da nekoga trai; napokon dade Robertu znak da se povue u jedan ugao a sam se
nekuda udalji.
Jedan drugi straar, koji je pokuavao mnotvu prisutnih zapovijediti da
iziu, s razliitom dozom obzira ve prema rangu dotinog pojedinca, vidjevi
Roberta zarasla u bradu, u odrpanu odijelu to odavae zatvorenika, grubo ga
upita to ovdje trai. Roberto odgovori da ga oekuje Kardinal, a straar na
to odvrati da na nesreu sviju samoga Kardinala iekuje Netko daleko
ugledniji.
Ipak ga je ostavio na miru i Roberto se, kako se de Bar sada jo jedino
prijateljsko lice koje mu je preostalo nikako nije
172vraao, malo pomalo odostraga primakao tik do svjetine i, malo ekajui,
malo se gurajui, dospio do praga posljednje sobe.
A u njoj, na krevetu, oslonjen na snjenu lavinu jastuka, vidje i prepozna
sjenu onoga koga se itava Francuska pribojavala, a voljeli tek rijetki.
Veliki je Kardinal bio okruen lijenicima u tamnim odijelima, koji vie nego
njime izgledahu zaokupljeni vlastitom ivom raspravom; jedan mu je klerik otirao usta na kojima su iscrpljujui nastupi kalja stvarali neprestano
crvenkastu pjenu; ispod pokrivaa se nasluivalo teko disanje ve potpuno
iznemogla tijela, jedna je ruka provirivala iz pletene bijele koulje,
grevito steui kri. Iznenada iz klerika provali snaan jecaj. Richelieu
okrenu prema njemu glavu s velikim naporom, pokua se osmjehnuti, te promrlja:
"Vjerovali ste, dakle, da sam besmrtan?"
Dok se Roberto udom u sebi udio tko li ga je to samo mogao pozvati pred
postelju jednog samrtnika, iza njegovih lea nastade nemirno komeanje. ulo
se kako neki apuu ime upnika crkve Svetog Eustahija i dok se mnotvo
razmicalo slaui se u dva nasuprotna reda, ue sveenik sa svojom pratnjom,
donosei posljednju pomast.
Roberto osjeti neiju ruku na ramenu; bijae to de Bar:
"Idemo", ree mu, "Kardinal vas oekuje."
Nita ne razumijevajui, Roberto krene za njim dugakim hodnikom. De Bar ga
uvede u neku dvoranu, dade mu znak neka jo malo prieka, zatim se u tiini
povue.
Dvorana bijae prostrana, s ogromnim zemaljskim globusom u sreditu, a u
jednom je uglu, nasuprot jarko crvenih zavjesa, stajala malena komoda sa
satom. Lijevo od zastora, ispod velike slike itave Richelieuove figure,
Roberto konano primijeti ljudski lik okrenut leima, u kardinalskoj odori,
kako stoji pognut nad stalkom za pisanje, zadubljen u ono to je upravo
biljeio. Okrenuvi tek neznatno glavu u stranu, prelat mu dade znak da se
priblii, no kako se Roberto stao primicati, on se nadvije nad plohu za
pisanje, poloivi lijevu ruku du rubova lista, iako Roberto, ostajui na
pristojnoj udaljenosti, ne bi bio mogao ni slovca proitati.
Zatim se spodoba okrenu cijelim tijelom, i dok je sjajna

173grimizna tkanina mijenjala svoje nabore, uspravi se i ostade tako nekoliko

asaka, kao da eli zauzeti pozu s velike slike iza svojih lea, desnice
oslonjene na stalak, a ljevice u visini prsiju, s dlanom nekako usiljeno i
neprirodno okrenutim uvis. Sjedne zatim na stolicu s visokim naslonom u
blizini sata, udobno se namjesti, koketho pogladi brkove i iljastu bradicu,
te upita:
"Gospodin de la Grive?"
Gospodin de la Grive sve do tog trenutka bijae uvjeren da je sanjao u nekoj
nonoj mori ovog istog Kardinala kako se upravo gasi svega desetak metara
dalje; sada ga je meutim vidio podmlaena, nimalo mravih ispijenih crta, kao
daje netko na blijedom aristokratskom licu s portreta osjenao put i lijepo
zaobljenim linijama naglasio usne; a povrh toga, onaj je glas sa stranim
naglaskom probudio iznenada u njemu staro, daleko sjeanje na onog kapetana
koji je dvanaest godina ranije u Casaleu galopirao izmeu dvije zaraene
strane.
Roberto se nalazio licem u lice s kardinalom Mazarinom.J polagano shvaao da
je malo pomalo, za vrijeme agonije svojega zatitnika, taj ovjek preuzimao
jednu po jednu funkciju; a i onaj je asnik osim toga rekao "Kardinal", kao da
osim njega nijedan drugi vie ne postoji.
Ve je zaustio da odgovori na prvo pitanje, kadli postade svjestan da Kardinal
dodue formulira pitanje, ali da ono zvui vie kao tvrdnja, podrazumijevajui
da njegov sugovornik ni u kom sluaju ne moe drugo nego s njom se suglasiti.
_Roberto de la Grive", ustvrdi sad doista kardinal, "plemeniti Pozzo di San
Patrizio. Poznajemo va dvorac, kao to dobro poznajemo i Monferrato. Toliko
plodan da bi mogao biti Francuska. Va se otac, za onih kasalskih dana, asno
borio, i iskazao nam vie odanosti od drugih nekih vaih zemljaka."
Govorio je nam kao da je u ono vrijeme ve bio tienikom Francuskog Kralja.
"I vi ste se u toj prilici, reeno nam je, takoer junaki ponijeli. Ne
mislite li da bismo tim vie, i to oinski, morali aliti to ste se vi, kao
gost ovoga kraljevstva, ogrijeili o dunosti koje bi svaki gost trebao
potivati? Niste li znali da se u ovome kraljevstvu zakoni primjenjuju na isti
nain kad se radi o po174danicima i kad su u pitanju gosti? Naravno, naravno, neemo zaboraviti da
plemi plemiem zauvijek ostaje, ma kakav prestup poinio: uivat ete jednake
povlastice kao i Cinq-Mars, na iji spomen ne izgleda ba da se odvie
zgraate, kao to bi bio red. Skonat ete i vi od bradve, a ne na uetu."
Roberto nije mogao ne znati za dogaaj o kojem je brujala cijela Francuska.
Markiz de Cinq-Mars nastojao je uvjeriti kralja da otpusti Richelieua, a
Richelieu je pak kralja uvjerio da Cinq-Mars kuje urotu protiv kraljevstva. U
Lyonu je kao osuenik pokuao pred krvnikom zadrati gotovo drsko i prezrivo
dostojanstvo, a ovaj je pak od njegova vrata uinio takvo nedostojno
krvoprolie daje ozlojeena svjetina odmah krv prolila njemu.
Kako je Roberto, sav ustraen, davao znakove da bi htio govoriti, kardinal ga
preduhitri pokretom ruke:
"Hajde, San Patrizio", ree, i Roberto zakljui da se koristio tim imenom kako
bi ga podsjetio da je stranac; a s druge strane, govorio mu je francuski, iako
mu se kao zemljaku mogao obratiti na talijanskom.
"Popustili ste porocima ovoga grada i ove zemlje. Kao to obiava rei Njegova
Uzoritost Kardinal, olakost svojstvena Francuzima izaziva u njima vjenu elju
za promjenom, zbog beskrajne dosade koju osjeaju prema stvarima koje su im
nadohvat ruke. Neki od tih lakoumnih plemia, koje se kralj dodue pobrinuo
olakati i za glavu, zaveli su vas svojim prevratnikim nakanama. Va sluaj
je takav da se zbog njega nee uznemiriti nijedan sud. Drave ije bi nam
odranje trebalo biti krajnje dragocjeno, otile bi vrlo brzo u propast kad bi
se po pitanju zloina koji tee njihovu ruenju zahtijevali onako jasni dokazi
kakvi se trae u obinim sluajevima. Prije dvije veeri vieni ste u

razgovoru s dvojicom Cinq-Marsovih prijatelja, koji su tom prilikom jo jednom

istakli svoje veleizdajnike namjere. Onaj tko vas je meu njima vidio
dostojan je potpunog povjerenja, budui da se uvukao u vae drutvo po naemu
nalogu. I to neka vam bude dovoljno, s time smo gotovi. Hajde," pretekne ga
opet s vidljivom dosadom, "nismo vas ovamo pozvali da sluamo kojekakve
sveane izjave o vaoj nevinosti; smirite se prema tome i sluajte."
175
i L.
Roberto se nije smirio, ali je izvukao nekoliko zakljuaka: u istom onom
trenutku dok mu je Lilia dodirivala ruku, on je bio vien na nekom drugom
mjestu kako kuje zavjeru protiv Drave. Mazarin je u to bio toliko uvjeren da
je ideja postala injenicom. Posvuda se aputalo da se Richelieuov bijes jo
uvijek nije stiao i mnogi su se bojali da e biti izabrani da poslue kao
novi primjeri. Roberto, bio izabran ili ne, bijae u svakom sluaju izgubljen.
Mogao je isto tako razmiljati o injenici da se esto, ne samo one veeri
prije dva dana, na izlazu iz salona Rambouillet zadrao u kakvu ugodnom
razgovoru; da nije bilo nemogue da se medu tim sugovornicima zatekao i neki
prisni Cinq-Mar-sov prijatelj; daje Mazarinu, ako gaje ve iz nekog svojeg
posebnog razloga elio upropastiti, bilo dovoljno da na podmuklo zloban nain
protumai bilo koju reenicu o kojoj bi ga dounik izvijestio... Ali naravno,
Robertova razmiljanja bila su posve drukija i potvrivala njegove stare
strahove: netko je sudjelovao na nekom buntovnikom sastanku, razmeui se i
njegovim licem i njegovim imenom.
Razlog vie da nita ne pokua u svoju obranu. Jedino to mu je jo uvijek
ostajalo neobjanjivim, bio je razlog zbog kojeg se - kad je on ionako ve bio
osuen - kardinal potrudio da ga sam izvijesti o njegovoj sudbini. On nije bio
primalac nikakve tajne poruke, bio je, tovie, on sam tajna, zagonetka koju
su ostali, jo uvijek sumnjiavi prema kraljevoj odluci, trebali deifrirati.
I tako je u tiini ekao objanjenje.
"Vidite, San Patrizio, kad ne bismo bili odlikovani crkvenim dostojanstvom
kojim su nam, prije godinu dana, sam papa i elja naega kralja iskazali
najveu ast i potovanje, rekli bismo da je sama Providnost vodila vau
nesmotrenost. Ve vas odavna iz prikrajka promatramo, pitajui se kako bismo
li samo mogli zatraiti od vas jednu uslugu, budui da ne postoji nikakva
dunost koja bi vam nalagala da nam je pruite. Zbog toga smo ovaj va krivi
korak prije tri veeri doekali kao osobiti Nebeski dar. Sada biste meutim
mogli biti na dunik i na se poloaj time mijenja, o vaemu da i ne
govorim."
"Dunik?"
"Mogli biste nam dugovati ivot. Naravno, nije u naoj mo176ci da vam oprostimo, ali imamo mogunosti da se za vas zauzmemo. Recimo da
biste se strogosti zakona mogli spasiti bijegom. Kad proe godina dana ili
vie, sjeanje onoga svjedoka bit e ve sigurno mutno i on e se poteno, bez
opasnosti da ikakvom mrljom okalja svoju ast, moi zakleti da onaj ovjek
niste bili vi; a moglo bi se provjeriti da ste u to vrijeme negdje drugdje s
kapetanom de Barom igrali triktrak. Tada e vam se - no pazite dobro, nita ne
tvrdimo, samo pretpostavljamo, i moe se dogoditi ba suprotno od toga, no
nadajmo se najboljem - suditi po potpunoj pravdi, bit e vam odano priznanje i
vraena bezuvjetna sloboda. Sjednite, molim vas", ree, "moram vam predloiti
jednu misiju." "Misiju?"
"I to delikatnu. Tijekom koje ete, to vam neemo tajiti, imati nekoliko puta
priliku da izgubite ivot. No to je trgovina: iz-bavlja vas se od ionako
neminovne krvnikove ruke i prua vam se mnogo mogunosti da se vratite ivi i
zdravi, ako samo budete oprezni. Godina dana neprilika, recimo tako, u zamjenu
za itav ivot."

"Uzoritosti", ree Roberto s ijeg je vidika, ako nita drugo, iezavala bar
krvnikova slika, "koliko sam shvatio, uzaludno bi bilo da se zaklinjem svojom
au ili svetim Kriem, da..."
"Iznevjerili bismo svoju kransku pobonost kada bismo " u potpunosti
iskljuili da ste vi posve nevin, a mi rtva jednog nesporazuma. No taj se
nesporazum, ini se, tako dobro uklapa u nae planove da mi ne bismo smjeli
vidjeti nikakva razloga da ga raskrinkamo. Neete uostalom valjda izraziti
sumnju da vam mi ovdje predlaemo nekakvu nepotenu trampu kao: ili ide nevin
pod sjekiru ili priznaj krivicu, makar lagao, i hajde k nama u slubu..."
"Boe sauvaj, daleko sam i od same pomisli na tako nezahvalnu namjeru,
Uzoritosti."
"Tako dakle. Nudimo vam dodue pokoji mogui rizik, ali zato sigurnu slavu. A
rei emo vam kako to da smo uope bacili oko na vas, a da nam prije vaa
nazonost u Parizu ne bijae poznata. Grad, vidite, mnogo govori o svemu to
se zbiva po salonima, i itav je Pariz prije odreenog vremena brbljao o
jednoj veeri tijekom koje ste zablistali u oima mnogih dama.
177itav Pariz, nemojte se nita crvenjeti. Mislimo na onu veer kada ste
onako ivopisno i poletno izloili vrline nekakvog takozvanog Praha Simpatije,
i to na takav nain tako se obiava govoriti na tim mjestima, zar ne? da su
temi vae ironije dodale zrnce soli, paronomazije finu otmjenost, mudre izreke
sveani sjaj, hiperbole rasko, poredbe jasnou..."
"Oh, Uzoritosti, samo sam govorio o stvarima koje sam od drugih nauio..."
"Cijenim vau skromnost, ali ini mi se da ste pokazali odlino poznavanje
nekih prirodnih tajni. Sad me, dakle, sluajte: meni treba ovjek takvoga
znanja koji nije Francuz, i koji bi se bez opasnosti da e kompromitirati
krunu, mogao uvui na jedan brod koji e krenuti iz Amsterdama s namjerom da
otkrije jednu novu tajnu, koja je na neki nain povezana s upotrebom onoga
vaega praha."
Predusretne ponovno jednu Robertovu primjedbu:
"Ne bojte se, vrlo nam je vano da budete dobro upoznati s . onim to traimo,
kako biste mogli protumaiti i najdvojbenije znakove. elimo da budete do u
tanine upueni u stvar, budui da ve vidimo da ste puni dobre volje da nam
se priklonite. Imat ete darovita uitelja, i nemojte pustiti da vas zavede
njegova mlada dob."
Isprui ruku i zatrese neko ue. Nije se zauo nikakav zvuk, no pokret je
morao negdje izazvati odjek zvona ili nekog drugog signala - tako je barem
zakljuio Roberto, budui da su u ono doba jo i velika gospoda derala grlo
gromoglasno dozivajui svoje sluge.
Zaista, ne proe dugo, a u dvoranu ude, korakom punim smjerna potovanja,
mladi kojem je moglo biti jedva neto vie od dvadeset godina.
"Dobro doao, Colbert, ovo je osoba o kojoj smo vam danas govorili", ree mu
Mazarin, a zatim e Robertu:
"Colbert, koji se na vrlo obeavajui nain poeo upuivati u tajne
upravljanja Dravom, ve se odavna bavi razmatranjem jednog problema do kojeg
je Kardinalu Richelieuu, a to
"7 A1 W A
znai i meni, izuzemo stalo. Moda ete znati, San Patrizio, da je prije nego
to je Kardinal stao za kormilo ove velike lae iji je kapetan Louis XIII,
francuska mornarica bila jedno obino
178nita prema onoj naih neprijatelja, kako u ratu tako i u miru. Sada,
meutim, moemo biti ponosni na svoja brodogradilita, na Istonu kao i na
Zapadnu flotu, a zacijelo ete se sjetiti s kolikim je uspjehom, prije manje
od est mjeseci, markiz de Breve postrojio ispred Barcelone etrdeset i etiri
bojna broda, etrnaest galija, i ne sjeam se vie koliko ostalih brodova.
Uvrstili smo naa osvajanja u Novoj Francuskoj, osigurali vlast na
Martiniqueu i Guadeloupeu i na mnogima od onih Peruanskih Otoka, kako voli

rei Kardinal. Poeli smo osnivati trgovaka udruenja, ne jo dodue s

potpunim uspjehom - no u Ujedinjenim Provincijama, u Engleskoj, Portugalu i
panjolskoj ne moete nai plemike obitelji koja nema bar jednoga svojeg
lana koji sebi nije prokrio put i obogatio se na moru; u Francuskoj, na nau
veliku alost, nije tako. Dokaz je tomu to to moda znamo prilino mnogo o
Novome Svijetu, ali vrlo malo o Najnovijem. Pokaite, Colbert, naem
prijatelju kako prazna izgleda druga strana ovoga globusa, kao da na njoj
nikakva kopna nema."
Mladi pokrene kuglu, a Mazarin se gorko nasmijei: "Boe, pa ta prostrana
vodena povrina nije zacijelo tako prazna zbog toga to je priroda prema njoj
bila maehinski krta: prazna je zato to mi premalo znamo o njezinoj
velikodunoj dareljivosti. Pa ipak, nakon otkria jedne zapadne rute prema
Molucima, u igru je ula upravo ta prostrana neistraena zona to se protee
izmeu zapadne obale amerikog kontinenta i posljednjih ogranaka istone
Azije. Govorim o oceanu zvanom Pacifik, kako ga bijahu prozvali Portugalci, na
kojem se sigurno prostire Juna Terra Incognita kojoj poznajemo tek malobrojne
otoke i nekoliko neodreenih obala; no i to nam je dovoljno da znamo da se u
njezinim njedrima kriju basnoslovna bogatstva. A po tim vodama juri ve
odavna, i jo uvijek, odvie mnogo pustolova koji ne govore naim jezikom. Na
prijatelj Colbert ve dugo - a to ne drim tek obinom mladenakom muicom gaji ideju o francuskoj prisutnosti u tim morima. Tim vie to smo skloni
vjerovati da je prvi koji je nogom stupio na jednu Junu Zemlju bio upravo
Francuz, gospodin de Gonneville, i to esnaest godina prije Magellanova
pothvata. Taj je, meutim, valjani plemi, ili klerik to li ve
179
l
bijae, potpuno zanemario da bi mjesto na koje je pristao mogao unijeti na
karte. Moemo li pomisliti da je jedan Francuz bio toliko nepromiljen? Ni
sluajno, radi se o tome da u ono davno doba nije znao kako do kraja
razrijeiti odreeni problem. Taj problem, meutim, a zaudit ete se kad
saznate koji, i za nas je jo uvijek tajna."
Uini kratku stanku i Roberto shvati da je, budui da je i Kardinalu i
Colbertu bilo poznato, ako ve ne rjeenje, a ono barem ime tajne, pauza
uinjena iskljuivo njemu u ast. Pomisli kako bi sad bilo primjereno odigrati
ulogu oarana gledaoca, te upita:
"A koja je to tajna, molit u vas?"
Mazarin pogleda Colberta s izrazom preutna sporazuma, te ree:
"Radi se o tajni geografskih duina."
Colpert vrlo ozbiljno potvrdi.
"Za rjeenje toga problema, kojeg zovemo Punio Fijo," nastavi kardinal, "jo
prije sedamdeset godina Filip II panjolski nudio je itavo bogatstvo, a Filip
III kasnije je obeavao est tisua dukata stalnog prihoda i dvije tisue
doivotne rente, a Ujedinjene Drave Holandije trideset tisua forinti. Ni mi
nismo krtarili na novcu te smo ponudili pozamane svote vrsnim astronomima...
Kad smo ve kod toga, Colbert, onaj doktor Mo-rin, ima ve osam godina kako ga
ostavljamo u iekivanju..."
"Uzoritosti, vi ste sami rekli da ste uvjereni kako je ona pria o Mjeseevoj
paralaksi obina tlapnja..."
"Da, ali da bi obranio tu prilino sumnjivu pretpostavku, on je vrlo
uinkovito prouio i kritizirao ostale. Dajmo mu da sudjeluje u novom
projektu, mogao bi moda gospodinu di San Patriziu dati dobrih uputa i
savjeta. Neka mu se ponudi dobra plaa, nema niega to bi bolje od novca
potaklo dobre osobine i sklonosti. Ako njegova ideja sadri barem zrnce
istine, iznai emo naina da mu osiguramo i neto bolje, a istovremeno emo
izbjei da on, ako se osjeti naputenim i zanemarenim u domovini, popusti

upornim molbama i nagovaranjima Holanana. ini mi se da su upravo Nizozemci,

vidjevi da panjolci oklijevaju, poeli pregovarati s onim Galileom, a za nas
bi svakako bilo dobro da ne ostanemo izvan dogaaja..."
180"Uzoritosti", nesigurno e Colbert, "bit e vam ugodno prisjetiti se daje
Galilei umro poetkom ove godine..."
"Doista? Molimo Boga neka mu udijeli sreu, veu od one koja gaje pratila dok
je ivio."
"Kako bilo da bilo, i njegovo se rjeenje dugo vremena inilo konanim, a ipak
to nije..."
"Eto, pretekli ste me ba u pravi as. Ali pretpostavimo da ni Morinovo
rjeenje ne vrijedi piljiva boba. Svejedno, podrimo ga, uinimo da se
ponovno raspiri rasprava o njegovim idejama, izazovimo znatielju Holanana:
neka on pusti da ga iskuaju i stavit emo za neko vrijeme protivnike na krivi
put. U svakom sluaju, bit e to dobro uloen novac. No dosta o tome.
Nastavite, molim vas, jer dok ui San Patrizio, uim takoer i ja."
"Vaa me je uzoritost nauila svemu ovome to znam", ree Colbert
pocrvenjevi, "no njena me dobrota ipak ohrabruje da zaponem."
Govorei tako, mora da se ve bijae osjetio na prijateljskom teritoriju:
uzdigne glavu, koju je dosad neprestano drao pognutom, te se hitro priblii
karti svijeta.
"Gospodo, na oceanu - gdje ak i kad se naie na neko kopno, ne zna se o kojem
se radi, a kad se ide prema nekom poznatom kopnu, mora se danima i danima
ploviti nepreglednim vodenim povrinama - moreplovac nema drugih uporinih
toaka osim zvijezda. Pomou instrumenata koji su jo pradavne zvjezdoznance
uinili slavnima, moe se jednoj zvijezdi odrediti visina od obzora, zatim se
iz nje izvede njena udaljenost od Zenita i, poznavajui njen otklon, budui da
zenitna udaljenost kad joj pribrojimo ili oduzmemo otklon daje geografsku
irinu, zna se odmah na kojoj se paraleli nalazimo, odnosno koliko smo
sjeverno ili juno od neke poznate toke. Jasno, zar ne?"
"I djetetu bi bilo", ree Mazarin.
"Valjalo bi dakle smatrati da se slino tome moe odrediti takoer i koliko
smo istono ili zapadno od te iste toke, odnosno na kojoj smo geografskoj
duini, ili na kojem meridijanu. Kao to kae Sacrobosco, meridijan je
krunica koja prolazi polovima naega svijeta, i zenitnom tokom iznad nae
glave.
l
li i
Ft-4r
A meridijanom se zove upravo zbog toga to, ma gdje da se neki ovjek nalazi,
i u bilo koje doba godine, kad Sunce doe na njegov meridijan, tom je ovjeku
podne. Naalost, zbog neke nedokuive prirodne tajne, svaki dosad smiljeni
nain za odreivanje geografske duine uvijek se pokazao nepouzdanim. Pa od
kajjprejejtt uope vanosti, mogao bi se upitati neupueni? Odizuzetao
velike."
Postajao je sve povjerljiviji; zavrti ponovno globus pokazujui obrise Europe:
"Petnaest stupnjeva geografske duine, otprilike, dijeli Pariz od Praga, a
neto vie od dvadeset Pariz od Kanarskih Otoka. to biste rekli o
zapovjedniku kopnene vojske koji bi vjero- t vao da se bori na Weissen Bergu,
a umjesto da tamo tamani protestante, izvri pokolj nad doktorima sa Sorbone,
na brdu Sainte-Genevieve?"
Mazarin se osmjehnu pruajui ruke ispred sebe kao da eli Izraziti nadu da e
se sline stvari dogaati iskljuivo na pravom meridijanu.
"No ono to je tragino u svemu tome", nastavi Colbert, "upravo je injenica
da se pogreke tolikog dometa i takvih posljedica ine sluei se sredstvima

kojima se jo uvijek sluimo za odreivanje geografske duine. A onda se

dogodi ono to se dogodilo onome panjolcu Mendani koji je otkrio Solomon-ske
Otoke, kopno kao od samoga Boga blagoslovljeno zbog plodova njegove zemlje i
zlata njegova podzemlja. Taj je Mendana odredio poloaj kopna koje bijae
otkrio, vratio se u domovinu da izvijesti o velikom dogaaju, u manje od
dvadeset godina opremili su mu etiri lae kako bi se tamo vratio i odluno
uspostavio vlast njihovih vrlih kranskih velicanstava, kako se tamo obiava
rei, i to se dogodilo? Mendana vie nije uspio nai ono kopno. Holanani
takoer nisu stajali skrtenih ruku: na poetku ovog stoljea osnovali su
svoje Indijske kompanije, podigli u Aziji grad Bataviu koji im je sluio kao
polazna toka za mnoge ekspedicije prema istoku i stigli do neke Nove
Holandije; a ostala kopna vjerojjtno negdje istono od Solomonskih Otoka u
meuvremenu su otkrivali engleski gusari kojima Dvor Svetoga Jakova nije ni
trenutka oklijevao podijeliti plemike naslove. No od Solomonskih Otoka nitko
vie
182ni traga nije naao, i razumljivo je da ima onih koji su ve skloni drati
ih obinom legendom. Svejedno, izmiljeni ili ne, Men-dana je ipak na njima
pristao, samo to im je on, dodue, tono odredio geografsku irinu, ali
netono geografsku duinu. A ak da ju i jest, uz pomo Boju, tono odredio,
ostali moreplovci a i on sam na svom sljedeem putovanju nisu jasno znali
odrediti svoju. I sve kad bismo i znali odrediti gdje je Pariz, a ne bismo
uspjeli razluiti jesmo li u panjolskoj ili meu Perzijancima, vidite dobro,
gospodine, da bismo se kretali poput slijepaca koji vode druge slijepce."
"Zaista", odvai se Roberto, "jedva da mogu povjerovati, uzf sve ono to sam
uo o golemom napretku znanja u ovom naem stoljeu, da jo uvijek znamo tako
malo."
"Neu vam nabrajati, gospodine, sve predloene metode, od one koja se temelji
na pomrinama Mjeseca do one koja razmatra odstupanja magnetske igle, nad
kojom je jo nedavno glavu razbijao na Le Tellier, a da i ne govorim o metodi
pomou loga za koju je s takvom sigurnou jamio na Cham-plain... No sve su
se one pokazale i manjkavima, i bit e takve tako dugo dok Francuska ne bude
imala zvjezdarnicu s koje e moi iskuavati tolike pretpostavke. Naravno,
postojao bi jedan siguran nain: imati na brodu uru koja bi nastavila mjeriti
vrijeme prema meridijanu na kojem se nalazi Pariz; odrediti zatim na moru
koliko je sati na odreenom mjestu, i iz raz-, like izvesti promjenu
geografske duine. Ovo je kugla na kojoj ivimo, i moete lijepo vidjeti kako
ju je starodrevna mudrost podijelila na tri stotine i ezdeset stupnjeva
geografske duine, raunajui obino od meridijana koji prolazi Otokom Ferro u
Kanarima. Na svom putu po nebu, Sunce bilo da se kree ono, ili, kako se danas
smatra, Zemlja, to nam je ovdje malo vano proe za jedan sat petnaest
stupnjeva geografske duine, i kad je u Parizu, kao to je u ovom trenutku,
pono, na mjestu udaljenom stotinu i osamdeset stupnjeva od Pariza tada je
podne. Dakle, iako tono znate da u Parizu satovi pokazuju, uzmimo, podne, vi
odredite da je na mjestu na kojem se nalazite est sati ujutro, izraunate
zatim razliku u satima, pretvorite svaki sat u petnaest stupnjeva, i znat ete
da se nalazite na devedeset stupnjeva od Pariza, znai otprilike ovdje",

pa zavrti globus pokazujui jednu toku na amerikom kontinentu. "No iako

odrediti vrijeme odreenog mjesta na kopnu nije nimalo teko, vrlo je teko
drati na brodu uru koja bi nastavila pokazivati tono vrijeme nakon mjeseci i
mjeseci plovidbe, na brodu izloenom vjetrovima, ije neprestano ljuljanje

odvodi u pogreke i najingenioznije moderne instrumente, a da i ne spominjem

pjeane i vodene ure koje da bi radile kako treba moraju poivati na potpuno
nepominoj povrini."
Kardinal ga iznenada prekine:
"Ne mislimo da bi gospodin di San Patrizio zasada morao znati vie od ovoga,
Colbert. Pobrinut ete se da ostale upute i savjete dobije za vrijeme
putovanja prema Amsterdamu. Nakon ega neemo mi vie poduavati njega, nego
e on, pouzdajmo se u to, davati poduku nama. Naime, dragi San Patri- " zio,
Kardinal, ije je oko oduvijek vidjelo, a vidi jo uvijek -nadajmo se zadugo mnogo dalje od naeg, odavna je ve rasporedio mreu povjerljivih
izvjestitelja koji bi trebali putovati u druge zemlje, obilaziti luke,
raspitivati se kod kapetana koji se spremaju na neko putovanje ili su se
upravo odnekud vratili, s ciljem da doznaju koliko druge vlade ine ili znaju
ono to mi moda ne znamo, budui da bi - a to mi se ini bjelodanim - zemlja
koja otkrije tajnu geografskih duina i sprijei da joj slavu preotme neka
druga, dobila golemu prednost nad ostalima. A", i tu Mazarin uini jo jednu
kratku stanku, ponovno s najveom panjom popravi brkove, sklapajui zatim
ruke kao da se eli usredotoiti i istovremeno pokornom molbom isprositi pomo
i potporu nebesku, "nedavno smo saznali da je neki Englez, doktor Byrd,
pronaao nekakav novi, osobit nain za odreivanje meridijana, koji se temelji
na upotrebi Praha Simpatije. Kako, ne pitajte me, dragi San Patrizio, jer ja
vam jedva imena znam toj avoljoj vradbini. Znamo sasvim sigurno da se radi o
tom prahu, ali ne znamo nita o metodi koju Byrd namjerava primijeniti, a na
izvjestitelj, naravno, nije vjet prirodnoj magiji. Izvjesno je, meutim, da
mu je englesko Ministarstvo mornarice dopustilo opremiti brod koji bi se
trebao otisnuti prema morima Tihog Oceana. Stvar je od takve vanosti da se
Englezi nisu usudili pustiti da taj brod bude prepoznat kao njihov. On pripada
nekom Holananinu,
184udaku koji tvrdi da eli prevaliti isti put kojim su prola dvojica
njegovih zemljaka koji su prije otprilike dvadeset i pet godina otkrili jedan
novi prolaz izmeu Atlantika i Pacifika, jo iza Magellanova tjesnaca. No
budui da bi trokovi te avanture mogli pobuditi sumnju u onih koji bi bili
zainteresirani da u njoj sudjeluju kakvom potporom, Holananin javno pred
svijetom ukrcava robu i trai putnike, kao netko tko se brine hoe lie moi
podmiriti sve trokove. Kao sluajno tamo e se nai doktor Byrd i trojica
njegovih pomonika koji e se izdavati za sakupljae egzotinog bilja. U
stvari e oni imati potpuni nadzor nad cijelim pothvatom. A meu putnicima
ete biti i vi, San Patrizio, a za sve e se pobrinuti na agent u Amsterdamu.
Bit ete savojski plemi koji, progonjen neprestano iz zemlje u zemlju od neke
zloinake bande, dri mudrim da se na due vrijeme izgubi negdje na moru. Kao
to vidite, neete uope morati lagati. Bit ete krhka i njena zdravlja - i
to to vi doista patite od bolova u oima, kao to nam rekoe, jo je jedna
sitnica koja se savreno uklapa u na plan. Bit ete putnik koji e gotovo svo
svoje vrijeme provoditi u zatvorenom prostoru, s pokojim flasterom na licu, i
koji osim toga i ne vidi dalje od vlastita nosa. No motat ete se uokolo,
tumarajui ra- streseno, drat ete zapravo oi dobro otvorene i ui savreno
nauljene. Znamo da razumijete engleski, no pravit ete se da ga ne znate,
tako da neprijatelji mogu u vaoj prisutnosti slobodno i bez straha o svemu
razgovarati. Ako netko na brodu bude razumio talijanski ili francuski,
upustite se s njim u razgovor, postavljajte mu pitanja, i pamtite dobro sve
to e vam rei. Nemojte prezirati druenje sa priprostima, koji e za
nekoliko novia prosuti pred vama vlastitu utrobu. No neka sitni bude zaista
sitan, tako da izgleda kao milodar, a ne kao nagrada, inae bi mogli postati
sumnjiavi. Nikada neete postavljati izravna pitanja, i ako ste danas na
primjer neto upitali, drugim ete rijeima postaviti isto pitanje sutra; ako
vam je neki tip najprije lagao, dovest ete ga tako do toga da sam sebi

proturjei: neuki i priprosti vam esto zaboravljaju to su sve jednom

izmislili i napriali, i lako ve sljedeeg dana smisle neto posve suprotno.
Uostalom, lace ete lako prepoznati: kad se smiju, stvore im se kao dvije
jamice na obrazima, a
185nokti su im vrlo kratki; isto se tako morate uvati onih kepeca niskog
rasta koji e vam nadrobiti svakojakih neistina iz iste bahatosti. U svakom
sluaju neka vai razgovori s njima budu kratki i ne ostavljajte dojam da su
vam priinili neko osobito zadovoljstvo: onaj s kim ete doista morati
razgovarati je doktor Byrd, i izgledat e posve prirodno to to neprestano
nastojite initi s jedinom osobom koja vam je ravna po obrazovanju. To je
ovjek od nauke, zacijelo govori francuski, moda ak i talijanski, latinski
sasvim sigurno. Vi ste bolesni i zatrait ete od njega savjet i utjehu.
Neete se naravno ponaati poput onih koji se najedu kupina ili zemlje
crljenice pa se prave da izbacuju krv na usta, nego ete ga zamoliti da vam
poslije veere izmjeri puls, koji je u to vrijeme uvijek malo povien te se
moe initi da je posrijedi vruica; rei ete mu osim toga da nou nikad ne
moete oka sklopiti, to e vas unaprijed opravdati u sluaju da vas nou koji
put iznenade potpuno budna," a to e se morati dogoditi ako se njihovi pokusi
budu vrtjeli oko ispitivanja zvijezda. Taj Byrd mora svakako biti opsjednut i
hirovit, kakvi su uostalom svi uenjaci: pretvarajte se da esto imate
napadaje muiavosti, govorite mu o tome, onako, znate, kao da mu povjeravate
neku vau intimnu tajnu, tako da doe u napast da i on vama ispria poneto o
svojim tajnim muicama. Pokaite mu da vas to neobino zanima, ali pravite se
da ste razumjeli vrlo malo ili nita, kako bi vam jo jednom bolje objasnio.
Ponovite to to je rekao, kao da mu elite pokazati da vam je sada jasno, i
pritom grijeite; njega e tatina natjerati da vas odmah stane ispravljati,
razjanjavajui vam do u najsitnije detalje ono o emu bi trebao utjeti.
Nikad nemojte nita tvrditi, uvijek samo neto natuknite, aludirajte: aluzija
se uvijek nabaci da bi se ispipao teren, da bi se otkrilo kako ovjek die i
to nosi u srcu. Morat ete zadobiti njegovo povjerenje: ako se esto smije,
smijte se zajedno s njim, ako je uljiv, ponaajte se i vi kao razdraljivac,
ali uvijek se divite njegovu znanju. Ako je naprasit i dogodi se da vas
uvrijedi, podnesite uvredu mirno, ionako ete znati da ste ga poeli
kanjavati jo mnogo prije nego to mu je i pala na pamet. Na moru su dani
dugi, a noi bez kraja, i nema stvari koja bi Englezu bila boljom utjehom za
dosadu od pozamaneg broja
186
pehara onoga piva kojim Holanani uvijek dobro opskrbe svoje priuve. Hinit
ete da ste strastveno odani tome piu i poticati vaeg novog prijatelja da
ga, gutljaj po gutljaj, posre vie od vas. Jednog bi ga dana mogla obuzeti
sumnja te bi mogao dati pretresti vau kabinu: zato nikad svoja opaanja
neete zapisivati, ali biste mogli voditi dnevnik u kojem ete govoriti o
vaoj nesretnoj sudbini, ili o Djevici Mariji, ili o Svecima, ili o ljubljenoj
koju biste oajniki eljeli ponovno vidjeti; i gledajte da se u tome dnevniku
pojave natuknice o doktorovim vrlim osobinama; hvalite ga kao jedinog
prijatelja kojeg ste nali na brodu. Od njegovih rijei ne biljeite reenice
koje se tiu naega cilja, nego samo opaske to zvue kao mudre izreke, nije
vano kakve: koliko god bile blesave, ako ih je ve izrekao, znai da ih
takvima ne dri, i bit e vam zahvalan to ste ih upamtili. Sve u svemu, nismo
ovdje da vam predlaemo nekakav brevijar kako postati dobar tajni
izvjestitelj: nisu to stvari kojima bi bio vian ovjek odan crkvi. Uzdajte se
u vau vlastitu fantaziju i nadahnue, budite oprezno smo tren i smo tr eno
oprezan, uinite da otrina vaega pogleda bude obrnuta od opeg uvjerenja o
njemu i razmjerna vaoj otroumnosti."
Mazarin ustane, kako bi gostu dao do znanja da je razgovor zavren i ne bi li
ga jo na trenutak, prije nego to ustane i on, s visoka osmotrio.

"Poite za Colbertom. Dat e vam ostale upute i povjeriti vas zatim osobama
koje e vas odvesti do Amsterdama gdje ete se ukrcati na brod. Idite sad i
neka vam je sa sreom." Bili su ve na izlazu kad ih kardinal pozove da se
vrate: "Ah, neto sam zaboravio, San Patrizio. Vjerojatno ste shvatili da e
odavde do broda svaki va korak biti budno praen, no zacijelo se pitate kako
to da se mi ne bojimo da ete kasnije, moda ve u prvom pristanitu, doi u
iskuenje da odlepr-ate kao ptiica. Ne bojimo se toga jer vama to nikako ne
bi bilo u interesu. Ne biste se mogli vratiti ovamo, gdje biste bili vjeni
prognanik, niti otii u dobrovoljno progonstvo u bilo koju drugu zemlju, jer
biste ivjeli u neprestanu strahu da e vas nai agenti jednom negdje pronai.
U oba sluaja morali biste se odrei i imena i poloaja. Ne sumnjamo takoer
ni u to da bi se ovjek vaih vrlina mogao prodati Englezima. to
187
biste uostalom prodali? To da ste dounik, to je tajna koju, kad biste je
eljeli prodati, morate najprije objelodaniti, a jednom otkrivena ne bi vie
bila vrijedna niega osim da vam se odmah satjera no u srce. Naprotiv, ako se
vratite, ak i sa skromnim obavijestima, imat ete pravo na nau zahvalnost.
Krivo bismo uinili da otpisemo ovjeka koji nam je jasno pokazao da se zna
suoiti s tako opasnim i tekim zadatkom. Dalje e sve ovisiti o vama.
Naklonost velikih, kad se jednom stekne, valja ljubomorno uvati kako je se ne
bi izgubilo, i njegovati je i prihranjivati raznim uslugama kako bi to due
potrajala. Sami ete tu odluiti je li vaa odanost Francuskoj takva da vam
nalae da svoju budunost posvetite njezinu Kralju. Kau da se dogodilo
mnogima da se rode na nekom drugom mjestu, a sretno sebi prokre put u
Parizu."
Kardinal je smjerao na odanost koja se nagrauje. No za Roberta su nagrade
zasigurno u tom trenutku imale sporednu vanost. Kardinal mu je dao naslutiti
pustolovinu, nove horizonte, udahnuo mu je odreenu mudrost ivljenja, zbog
ijeg je nepoznavanja, moda, sve dosad bivao neprestano lien tueg
potovanja. Moda je zaista dobro da prihvati poziv sudbine koji e ga ako
nita drugo udaljiti od njegovih muka i jada. to se pak tie onog drugog
poziva, onog od prije tri veeri, sve su se njegove nedoumice razbistrile im
je kardinal zapoeo svoju besjedu. Ako je netko Drugi sudjelovao u nekoj
zavjeri, a svi su vjerovali da je to on, netko je Drugi zacijelo splet-kario
kako bi Nju naveo na reenicu koja ga je izmuila radou i uinila
zaljubljenim od ljubomore. Odvie tih Drugih, izmeu njega i zbilje. Tim vie,
dakle, bolje je povui se od svijeta i osamiti negdje na nepreglednim morskim
puinama, gdje e ljubljenu moi posjedovati na jedini doputeni mu nain. Na
kraju krajeva, savrenstvo ljubavi nije u tome da ovjek bude ljubljen, nego u
tome da ljubi.
Poklekne na jedno koljeno, te ree: "Uzoritosti, va sam." Ili bih barem ja
tako htio, budui da mi se ne ini da bi u njegovu sluaju bio obiaj da mu se
stavi na raspolaganje propusnica koja bi kazivala: "C"est par mon ordre et
pour le bien de l"etat que le porteur du present a fait e qu"il a fait."
18818.
flecuoene
[ ko je Daphne, kao Amarilli, takoer bila poslana u potra-J gu za punio fijo,
onda je Uljez, dakle, doista opasan. Ro-"berto je sada ve znao za potmulu
borbu izmeu Europskih Zemalja da se doepaju te tajne i prisvoje je. Valjalo
mu se savreno dobro pripremiti i uzdati se u vlastitu lukavost. Oigledno je
Uljez djelovao u predveerje, kad bi se stala hvatati no; danju bi se zatim,
kad bi Roberto poeo paziti, makar i iz svoje kabine, premjestio na otvoreno.
Je li prema tome trebao izjaloviti njegove planove, ostaviti mu dojam da spava
danju a bdije nou? Kakva korist od toga, onaj bi jednostavno promijenio svoje
navike. Ne, radije mu mora onemoguiti bilo kakvo predvianje, uiniti ga
nesigurnim u vlastite planove, navesti ga da misli kako on spava kad u stvari

bdije, a spavati onda kad onaj misli daje budan.

Vjerojatno je nastojao zamisliti to onaj misli da on misli, ili to misli da
on misli da on misli... Do tada je Uljez bio njegova sjena, sad e Roberto
morati postati Uljezova, nauiti slijediti tragove nekoga tko koraa za
njegovima. No to uzajamno vrebanje nee moi trajati unedogled, nee se moi
vjeno izbjegavati tako da se jedan uspinje jednim stubama dok drugi potajno
silazi onima na suprotnoj strani, da jedan bude u to-varnom prostoru dok drugi
straari gore na palubi, da se taj drugi zatim sjuri u potpalublje dok se prvi
urno ponovno uspinje, makar s vanjske strane, du brodskih bokova.
Svatko razborit odmah bi odluio nastaviti istraivati ostatak broda, no
Roberto ne bijae vie razborit. Ponovno je popustio onoj rakiji, uvjeravajui
sebe da to ini zbog toga to mu ona daje snagu. ovjeka koga je ljubav
vjeito pobuivala tek
189na pusto iekivanje, ovaj nepentes nije mogao pobuditi ni na kakvu odluku.
Postupao je beskrajno usporeno a pritom se osjeao munjom. Vjerovao je da
skakue dok bi se poput make etveronoke uljao. Tim vie to se jo nije
osmjelio danju izii pod vedro nebo i to se samo nou osjeao snanim. No
nou bi se obino opio i postajao trom i bezvoljan. to bijae upravo ono to
je njegov neprijatelj i elio, govorio bi sebi ujutro. I kako bi skupio
hrabrost, navalio bi opet na slavinu.
U svakom sluaju, u predveerje petoga dana odluio je sama sebe prisiliti da
se probije u onaj dio tovarnog prostora koji do tada jo nije posjetio, tamo
ispod one pomine daske u podu prostorije sa zalihama. Primjeivao je iznova
kako je na Daphne prostor bio do maksimuma iskoriten; izmeu gornje palube i
tovarnog prostora bijahu ugraene daane pregrade i lani katovi kako bi se
dobilo niz malenih platformi povezanih labavim ljestvicama; sluajno je tako
nabasao na udubinu za uad, spotiui se o smotuljke svakojakih konopaca, jo
uvijek natopljenih morskom vodom. Spusti se jo malo nie i nae u secunda
carina, izmeu najrazliitijih krinja i svenjeva.
Tu zatekne ostale zalihe hrane i jo nekoliko bavi sa slatkom vodom.
Vjerojatno se tome razveselio, no samo zbog toga to e svoju potjeru moi
produiti u beskonanost, uz uitak to je moe neprestano odgaati. A to je
pak uitak u strahu.
Iza baava s vodom pronaao je jo etiri s rakijom. Odmah se popeo i
provjerio one bavice u ostavi. U svima do jedne bijae voda, znak da je ona s
rakijom koju je dan ranije tamo naao bila odozdo donesena ovamo gore, da
poslui kao mamac i iskua ga.
Umjesto da se zabrine zbog zasjede, ponovno se spustio u tovarni prostor,
donio gore jo jednu bavicu onog likera i stao ponovno hlapljivo piti.
XiLf m se vratio u tovarni prostor, moemo zamisliti u kakvom stanju, te
zastao osjetivi zadah rastopljene gnjilei to bijae iscurila u sliv. Nie
dolje nije se vie moglo.
Morao je dakle poi natrag, prema krmi, no svjetiljka mu se upravo stala
gasiti te se on spotaknu o neto, razabravi da gazi preko balasta, upravo
tamo gdje je na Amarilliju doktor Byrd dao urediti leaj za psa.
190
No upravo u tovarnom prostoru, izmeu vlanih mrlja i ostataka naslagane
hrane, odjednom primijeti otisak neijeg stopala.
Bio je sada ve toliko siguran da je na brodu neki Uljez, da je prva i jedina
njegova misao bila kako je napokon dobio nepobitan dokaz da nije uope pijan,
to je na kraju krajeva dokaz koji pijanci trae na svakome koraku. U svakom
sluaju oevidnost dokaza bijae jasna kao sunce, ako se tako moe rei za ono
tapkanje u tmini uz slabe odsjaje tinjajue svjetiljke. Sada ve potpuno
uvjeren da Uljez postoji, nije mu bilo ni nakraj pameti da je otisak, nakon
onolikog zbrkanog hodanja amo tamo, mogao ostaviti on sam. Uspne se ponovno
gore, odluan da otpone borbu.

Sunce bijae na zalasku. Bio je to prvi zalazak Sunca koji je vidio nakon pet
dana none tmine, osvita i zore. Nekoliko je crnih oblaka gotovo usporedno
plovilo uz onaj udaljeniji otok, da bi se zatim, puui prema vrhu, gusto na
njemu zbili i ota-mo, usplamtjevi, iezavali u pravcu juga. Obala se svojim
tamnim obrisima jasno isticala u moru koje ve bijae poprimilo boju svijetle
tinte, dok je ostatak neba odavao dojam blijede, uvele kamilice, kao da Sunce,
tamo iza, nije upravo u tom trenutku slavilo svoju rtvu nego lagano tonulo u
san, molei nebo i more da ga tihom uspavankom otprate na poinak.
" Robertu se, naprotiv, vratio borbeni duh. vrsto je odluio do kraja zbuniti
neprijatelja. Uputio se u onu komoru s urama i ponio ih koliko je samo mogao
na palubu, rasporedivi ih poput unjeva za biljar biljara, jednu uz glavni
jarbol, tri na krmnicu, jednu uz vitlo, nekoliko oko prednjeg jedra, a po
jednu na svaka vrata i svaki otvor u podu palube - sve u svemu, tko god
pokuao u mraku proi, morat e se o njih spotai.
Zatim je navinuo one mehanike a da mu nije palo na pamet da je neprijatelja,
kojeg je namjeravao iznenaditi, time upravo na njih upozorio, a pjeane
preokrenuo. Dugo je zatim promatrao palubu osutu spravama za Vrijeme, ponosan
na njihov amor, vrsto uvjeren da e taj njegov izum uznemiriti i smesti
neprijatelja i usporiti mu kretanje. Nakon to je tako briljivo namjestio te
bezazlene zamke, padne sam njihovom prvom rtvom. Dok se no tiho sputala na
uljastu povrinu
191

mora, on je jednog po jednog obilazio te metalne komarce s uivanjem sluajui

zujanje mrtve esencije, divei se sitnim kapljicama vjenosti to iezavahu
topei se jedna za drugom, da bi ga na kraju uhvatio strah od onih opora
moljaca bez prodrljivih ustiju tako pie, doista, te zubate kotae koji su
cijepali njegov dan u najsitnije odlomke trenutaka i uz mrtvaku neku glazbu
sagorijevali njegov ivot.
Prisjetio se jedne reenice oca Emanuela: "Kakav bi to samo veseo Prizor bio
kad bi se pomou nekog Kristala kroz Grudi vidjeli otkucaji Srca, kao u
Urama!" Na svjetlu zvijezda zanesen je pratio polaganu brojanicu sitnih
pjeanih zrnaca to je mrmljae neka klepsidra, filozofirajui usput o svim
onim svenjevima trenutaka, o tim uzastopnim anatomijama vremena, o pukotinama
i procjepima iz kojih su kap po kap istjecali sati.
No u ritmu vremena koje prolazi nasluivao je predznak vlastite smrti, kojoj
je, kretnju po kretnju, bivao sve blii, primicao bi kratkovidno oko ne bi li
odgonetnuo zamreni logo-grif fuga, drhtavim tropom pretvarao neku spravu na
vodu u fluidni mrtvaki lijes, i na kraju se okomio na one traljave
zvjezdoznance sposobne predskazati mu jedino one ve protekle sate.
I flco zna to bi jo sve zapisao da nije osjetio potrebu da se ostavi svojih
mirabilia poetica, kao to je najprije napustio svoja mirabilia chronometrica
- i to ne svojom voljom, nego zato to je malo pomalo, budui da mu je venama
teklo vie rakije nego ivota, pustio da mu onaj tikatak otkaljuca neku vrst
opojne uspavanke.
Ujutro estoga dana, probuen spravama koje posljednje jo dahtahu, vidje kako
meu sasvim ispremjestanim urama eprkaju dva majuna drala bijahu li to
dralovi?, koji su, nervozno kljuckajui, prevrnuli i razbili jednu od
najljepih klepsidri.
Uljez je, oigledno ni najmanje uplaen a od ega bi uostalom i trebao
strahovati, on koji je dobro znao koga sve ima na brodu?, ala bez smisla za
besmislenu alu, pustio iz potpalublja dvije ivotinjice. Da bi uinio zbrku,
da bi isprevrtao
192moju lau, plakao je Roberto, da bi pokazao kako je moniji od mene...

Ali zato ba dralovi, pitao se, naviknut da svaku zgodu vidi kao znak, a
svaki znak kao znamen. Pokuavao se prisjetiti kakav simboliki smisao nosi
dral, prema onome koliko se jo sjeao od Picinellija i Valeriana, no
odgovora nije nalazio. Nama je meutim sasvim jasno da nikakve namjere niti
ikakva prikrivena smisla nije bilo u onoj Riznici udesa; Uljez je ve i sam
bio uznemiren i zabrinut jednako kao i on; no Roberto to nije mogao znati, te
je nastojao proitati neto to bijae tek razdraljiva rkarija.
Uhvatit u ja tebe, uhvatit u te prokletnie, proderao se, obuzet valom
bijesa. I, onako jo snen, zgrabi ma te pojuri ponovno prema tovarnom
prostoru, strmoglavivi se po stubama i zavrivi u nekom jo neistraenom
prostoru, izmeu na-ramaka prua i gomila debala, svjee odsjeenih. Pri padu
je meutim udario u te trupce i skotrljavi se zajedno s njima naao licem uz
ogradu od pletena iblja, udiui opet onaj odvratni smrad to je dopirao iz
sliva. A tik pred vlastitim okom vidje kako puu korpioni.
Bilo je sasvim mogue da su zajedno s drvljem u brod bili utovareni i razni
kukci, i ja zaista ne znam jesu li ono stvarno bili korpioni, no Roberto ih
je takvima vidio: naravno, ovamo ih je unio Uljez, s namjerom da ga otruju. Da
bi izbjegao opasnost stade se uurbano vui po ljestvici, no po onom je drvlju
trkarao i trkarao i svejednako ostajao u mjestu, i jo uz to neprestano
gubio ravnoteu; na jedvite se jade, sav u panici, ipak uhvatio za ljestvicu
i, koprcajui se, napokon ponovno popeo, otkrivi da na ruci ima poduboku
posjekotinu.
Ranu mu vjerojatno bijae nanio njegov vlastiti ma. I evo ga ve kako,
umjesto da misli na ranu, hita u drvarnicu, zabrinuto pun strepnje trai meu
balvanima svoje oruje na kojem mora biti mrlja od krvi, odnosi ga u krmnicu i
izlijeva rakiju na sjeivo. Zatim, kako od toga nikakve pomoi nije bilo,
odrekne se na brzinu svih naela svoje nauke i izlije rakiju ravno na ruku.
Zazove nekoliko svetaca, s poneto pretjeranom prisnou, te otri napolje
gdje se upravo sputala gusta kia, pod kojom dralovi u tren oka otprhnue.
Snaan ga pljusak
193
naglo strese: trgnu se i zabrinu za ure te stane unezvjereno trkarati tamo
amo kako bi ih to prije smjestio u zaklon, priskrbi sebi jo jednu ozljedu,
ovaj put na stopalu koje mu se bilo zaglavilo u neku reetku; vrati se potom
unutra, svue sa sebe mokru odjeu i - kao jedina reakcija na sve te zgode bez
smisla - baci se na pisanje, dok je vani kia najprije postala sve guom,
potom se stiala, na nekoliko se sati vratilo Sunce i konano pala no.
I budimo mu zahvalni to je pisao, jer bez toga ne bismo nikad saznali to mu
se to dogodilo i to je to otkrio za vrijeme putovanja na Amarilliju.
19419.
!listaoo flautickc
A
marii je krenuo iz Holandije i nakratko pristao u Londo-ytnu. Tamo je nou
kriomice neto bilo ukrcano; mornari "se bijahu u nizu rasporedili izmeu
palube i tovarnoga prostora, no Robertu nije uspjelo dokuiti o emu se radi.
Zatim se brod otisnuo prema jugozapadu.
Roberto se oigledno dobro zabavljao opisujui druinu koju je zatekao na
brodu. inilo se je kao daje kapetan s najveom moguom panjom za suputnike
odabirao iskljuivo smuenjake, udake i svakojake nastrane tipove; vjerojatno
ih je iskoristio samo kao izgovor da brod moe krenuti na put i nije se mnogo
brinuo hoe li ih negdje usput izgubiti. Moglo ih se podijeliti u tri grupe:
oni koji su shvatili da e brod ploviti prema zapadu kao jedan par iz Galicije
koji je elio posjetiti sina u Brazilu i neki stari idov koji se bijae
zavjetovao da e ho-doastiti u Jeruzalem najduim moguim putem, oni koji jo

nisu imali jasnog pojma o opsegu zemaljske kugle kao neki lakoumnici koji
bijahu vrsto odluili potraiti sreu na Molu-cima, do kojih bi prije stigli
da su krenuli put istoka, i na kraju svi ostali koji bijahu elegantno
prevareni, kao ona skupina heretika iz pijemontskih dolina koji su se
namjeravali pridruiti engleskim puritancima na sjevernim obalama Novoga
Svijeta, a nisu imali pojma da e brod meutim udariti ravno na jug, i da e
prvi puta pristati tek u Recifeu. Kad su ovi posljednji otkrili prijevaru,
brod je upravo stigao u tu koloniju - u to doba u rukama Holanana - odluie
da se za svaki sluaj iskrcaju u toj protestantskoj luci, iz straha da meu
Portugalcima ne bi imali jo veih neprilika. U Recifeu se na brod pak ukrcao
neki malteki vitez, s licem gusara, koji je sebi po195stavio cilj da pronae neki otok o kojem mu je pripovijedao neki
Venecijanac, a kojem bijae nadjenuto ime Escondida; nije imao pojma o njegovu
poloaju, a nitko na Amarilliju nikad za to ime ne bijae uo. Oiti znak da
je kapetan svoje putnike, kako se ono kae, traio sa svijeom.
Nitko se nije ni najmanje brinuo za udobnost one malobrojne rulje koja se
tiskala u potpalublju: dok se plovilo preko Atlantika hrane nije uzmanjkalo, a
pokoja bi nova zaliha bila nabavljena na amerikim obalama. No nakon
beskonano duge plovidbe pod pahuljastim oblacima i nepreglednim nebeskim
plavetnilom, iza Fretum Magellanicum, gotovo su svi, osim gostiju vieg ranga,
spali na to da preko dva mjeseca piju vodu od koje se dobivala vrtiavost i
jedu dvopek to zaudarae na miju pialinu. A nekoliko je lanova posade,
zajedno s mnogim putnicima, ubrzo podleglo skorbutu.
U potrazi za novim zalihama brod se vratio prema zapadu uz obale Chillvja, te
pristao na pusti otok koji na kartama bijae oznaen kao Mas Afuera. Ostadoe
tamo tri dana. Klima bijae zdrava a vegetacija tako bujna da je malteki
vitez izjavio kako bi bila prava srea jednoga dana doivjeti brodolom na ovim
obalama pa ostati ovdje ivjeti, sretan i bez najmanje elje za povratkom u
domovinu - i uporno je nastojao uvjeriti sebe da je upravo to Escondida.
Escondida ili ne, da sam tamo ostao - govorio je sebi Roberto na Daphne - sada
ne bih bio ovdje i drhtao od straha zbog nekakvog Uljeza, samo zato to sam
vidio otisak njegova stopala u tovarnome prostoru.
Zatim zapuhae protivni vjetrovi, tako je barem govorio kapetan, i brod je bez
ikakva pravog razloga okrenuo prema sjeveru. Roberto nikakav protivan vjetar
nije osjeao, tovie, kad bijae odlueno o tom skretanju s pravca brod je
jurio punim jedrima, i da bi se okrenulo u suprotnom smjeru valjalo je ploviti
u bok. Vjerdjfetno je doktoru Byrdu i njegovoj ekipi za nastavak pokusa bilo
neophodno da brod nastavi ploviti du jednog istog meridijana. injenica
bijae da su dospjeli na otoje Galapagos, gdje su se svi do besvijesti
zabavljali prevrui na lea ogromne kornjae i kuhajui ih zajedno s oklopom.
Malteanin je dugo ispitivao neke svoje karte i na kraju rijeio da ovo nije
Escondida.
196Kad je brod ponovno zaplovio put zapada i kad su se spustili preko dvadeset
i petog stupnja june geografske irine, snabdjee se vodom na nekom otoku od
kojeg na kartama ne bijae ni traga. Osim osame nije pruao drugih ari, no
vitez -koji nije podnosio brodsku hranu i koji je osjeao .izuzemu" odbojnost
prema kapetanu - ree Robertu kako bi bilo divno imati oko sebe skupinu
sposobnih, hrabrih i lakoumnih, zagospodariti brodom, ostaviti kapetana i one
koji ga ne ele napustiti u amcu za spaavanje, zapaliti Amarilli i nastaniti
se na ovoj zemlji, i opet daleko od svakog poznatog svijeta, pa osnovati neko
novo drutvo. Roberto ga upita je li to Escondida, no ovaj tuno odmahnu
glavom.
Otisnuvi se opet prema sjeverozapadu, uz naklonost pa-sata, naidoe na grupu
otoka naseljenih divljacima s koom boje jantara; razmijenie s njima darove
sudjelujui na neobino veselim njihovim svetkovinama kojima davae posebnu
dra ples djevojica ije kretnje podsjeahu na lelujanje onih trava to se

tiho, uza sam rub vode, njihahu na alu. Vitez, koji vjerojatno nije poloio
zavjet istoe, pod izgovorom da eli uiniti portrete nekih od tih stvorova a
ne bijae tome ni tako nevjet, naao je bez sumnje naina da se s nekima
zdrui i u putenu uitku. Kako se brodska posada stala povoditi za njegovim
primjerom, kapetan odlui ubrzati polazak. Vitez se nije mogao odluiti bi li
ostao ovdje ili ne: inio mu se ovo prekrasan nain da kraj svojega ivota
doeka provodei dane u risanju krokija. No odlui ipak da ovo takoer nije
Escondida.
Nakon toga skrenue jo dalje na sjeverozapad i otkrie otok gdje domoroci
bijahu prilino blagi i miroljubivi. Zadra-e se na njemu dva dana i dvije
noi, a vitez im ovdje stade pripovijedati svakojake prie: govorio je nekim
narjejem koje ni Roberto nije razumio, a kamoli ostali, no on si je pomogao
crteima u pijesku i uz to je gestikulirao ivo poput glumca, izazivajui
beskrajno oduevljenje domorodaca koji su ga slavili hvalospjevima, neto kao
"Tusitala, Tusitala!". Vitez je zajedno s Robertom razmiljao kako bi bilo
prekrasno svriti svoje dane medu tim ljudima, pripovijedajui im mitove iz
cijeloga svijeta.
"Maje li to Escondida?", pitao je Roberto.
197
Vitez odmahnu glavom.
On je poginuo u brodolomu, razmiljao je Roberto na Da-phne, a ja sam moda
pronaao njegovu Escondidu i nikad mu to neu moi ispriati, ni njemu ni bilo
kome drugome. Moda je upravo zbog toga i pisao svojoj Dami. Da bi se
preivjelo, valja priati prie.
Posljednja vitezova kula u zraku bijae sagraena jedne veeri, par dana prije
i nedaleko od mjesta brodoloma. Upravo su plovili uz neki arhipelag; budui da
je doktor Byrd izgledao silno nestrpljiv da se to prije ponovno nastavi prema
Ekvatoru, kapetan je odluio da mu se ne pribliavaju. Tijekom putovanja
Robertu je bivalo sve oitijim da kapetanovo ponaanje ne odaje nimalo one
moreplovce o kojima je toliko sluao, koji su o svakom novootkrivenom kopnu
biljeili svaku i najsitniju pojedinost, upotpunjujui i dotjerujui svoje
karte, skicirajui oblike oblaka, sakupljajui uroenike predmete... Amarilli
je plovio poput putujue peine nekoga alkemiara usredotoena jedino na svoju
crnu mijenu, potpuno ravnoduan na veliki svijet koji se pruao pred njim.
Sunce bijae na zalasku; igra oblaka s nebom ispred sjene nekog otoka s jedne
strane kao da je risala smaragdne ribice to plivaju prema njegovu vrhu; s
druge su pak strane stizale razjarene vatrene kugle. Povie njih, sivi oblaci.
Odmah zatim raareno je Sunce iezlo iza otoka, no neizmjerna se ruiasta
boja odraavala i dalje na oblacima, s ijih trbuha visjee okrvavljene
ukrasne rese. U iduih nekoliko sekundi poar iza otoka proirio se toliko da
je ve nadvisivao brod. Nebo bijae eravica na pozadini rijetkih modrikastih
niti. A zatim, posvuda krv: kao da jato morskih pasa upravo prodire okorjele
ne-pokajane grenike.
"Moda bi sad valjalo umrijeti", izjavio je Malteki vitez. "Ne hvata li vas
elja da se objesite o grlo nekog topa i skliznete u more? Trajalo bi sasvim
kratko, i u tom bismo trenutku spoznali sve..."
"Da, ali tek to bismo to spoznali, prestali bismo znati", odgovori mu
Roberto.
I brod nastavi svoje putovanje, ulazei u sipina mora.
198Dani su prolazili, svaki nalik prethodnome. Kao to je Ma-zarin i
predvidio, Roberto nije mogao uspostaviti odnos ni sa kim drugim osim s
plemiima. Mornari bijahu takvi probisvijeti da bi ovjek umro od straha ako
bi ih nou sluajno susreo na palubi. Putnici su bili izgladnjeli, bolesni i
neprestano su molili. Tri Bvrdova pomonika nisu se usuivala sjesti za njegov
stol i uljali su se uokolo utke izvravajui njegova nareenja. Kapetana kao
da nije ni bilo: uvee bi ve bio pijan, a osim toga govorio je samo

flamanski.
Byrd je bio mrav i suh Britanac, velike crvenokose glave koja bi mogla
posluiti kao brodski svjetionik. Roberto, koji je koristio svaku priliku da
se opere, koristei se svakom kiom da bi isprao i odjeu, nikada ga za svih
tih mjeseci nije vidio da je promijenio koulju. Na sreu, ak i za mladia
naviknutog na parike salone, smrad samoga broda toliko je gnjusan da se smrad
svih njemu slinih putnika uope vie ne primjeuje.
Byrd bijae strastveni poklonik piva i Roberto je morao nauiti kako da mu
odoli, pretvarajui se da pije i ostavljajui pie u ai manje vie na istoj
razini. Byrd se pak doimao kao da ni za to drugo ne bijae izobraen nego da
neprestano puni prazne ae. A kako je prazna uvijek bila njegova, nju je
neprestano punio, podiui je svaki put uvis, na brindis. Vitez nije pio, samo
je sluao i tu i tamo postavio kakvo pitanje.
Byrd je govorio prilino skroman francuski, poput svakoga Engleza koji bi u
ono doba elio putovati izvan svojega otoka. Robertove prie o uzgoju vinove
loze u Monferratu odmah su ga potpuno osvojile. Roberto je pak uljudno sluao
o tome kako se pravi pivo u Londonu. Zatim bi raspravljali o moru. Roberto je
plovio prvi puta, a Byrd je ostavljao dojam da o tome ne eli odvie rei.
Vitezova pitanja uvijek su se odnosila samo na mjesto gdje bi se mogla
nalaziti Escondida, no kako ama ba nikakva, ni priblina podatka nije
navodio, odgovora obino ne bi dobivao.
Doktor Byrd je izjavljivao da je na put krenuo kako bi se bavio prouavanjem
cvijea i Roberto ga je esto namjerno iskuavao navodei razgovor na tu temu.
Byrd nije zacijelo bio nevjet travnatim stvarima i to mu je davalo priliku da
se

uputa u beskonana usrdna tumaenja, koja je Roberto, barem je to pokazivalo

njegovo lice, sluao s velikim zanimanjem. Na svakom kopnu Byrd i njegovi
momci doista bi sakupljali bilje, iako dodue ne s onom pomnou uenjaka koji
su upravo s tim ciljem krenuli na put. Mnogo se veeri tako provelo u
ispitivanju onoga to bi pronali.
Prvih je dana Byrd nastojao to vie doznati o Robertovoj i vitezovoj
prolosti, kao da je prema njima gajio odreene sumnje. Roberto je dao verziju
dogovorenu u Parizu: Savojac, borio se u Casaleu na strani Carske vojske, upao
u neprilike najprije u Torinu, potom u Parizu, zbog itavog niza dvoboja: imao
je nesreu da rani nekog Kardinalovog tienika, i na kraju izabrao put Tihog
oceana ne bi li to veu koliini vode isprijeio izmeu sebe i svojih
progonitelja. Vitez je ispripovijedio svakojakih pria, neke su se dogodile u
Veneciji, neke u Irskoj, neke pak u Srednjoj Americi, no nije se dalo jasno
razabrati koje bijahu njegove, a koje tue.
Naposljetku je Roberto otkrio da Byrd voli razgovore o enama. Izmislio je
odmah nebrojene vatrene ljubavi s nebrojenim vatrenim kurtizanama; doktorove
su se oi svaki put sve jae krijesile i neprestano je sebi iznova obeavao da
e jednoga dana svakako posjetiti Pariz. Zatim se sabrao i primjetio kako su
papini pristalice svi odreda potkupljivi pokvarenjaci. Roberto je tada svraao
panju na to kako su se mnogi Savoj-ci ve gotovo sasvim priklonili
hugenotima. Vitez se prekriio i ponovno razgovor okrenuo na ene.
Sve do iskrcavanja na Mas Afuera izgledalo je da se doktorov ivot odvija
prema ustaljenom pravilnom ritmu, i ako je i provodio kakva ispitivanja na
brodu, bilo je to u vrijeme kad su svi ostali bili na kopnu. Za vrijeme
plovidbe danju bi se dugo zadravao na palubi; zajedno sa svojim pomonicima
ostajao bi na nogama do sitnih sati, a nou je zacijelo spavao. Njegova je
kabina bila tik do Robertove, bijahu to zapravo dva poput cijevi tijesna
hodnika odvojena pregradom, i Roberto bi nou bdio, neprestano napeto

oslukujui.
Meutim, tek to su zaplovili Pacifikom, obiaji doktora Byr-da stadoe se
mijenjati. Nakon zaustavljanja na Mas Afuera
200Roberto je zapazio da svakoga jutra izmeu sedam i osam sati on tajanstveno
nekamo nestaje, dok su se prije u to vrijeme obiavali sastati kako bi zajedno
dorukovali. Za itava onog perioda dok je brod drao pravac sjevera, sve do
otoka s kornjaama, Byrd bi se meutim udaljio negdje oko est sati ujutro.
Tek to je brod opet okrenuo pramac prema zapadu, pomaknuo je ustajanje na pet
sati, i Roberto bi uo glas jednog od njegovih pomonika koji ga je dolazio
probuditi. Zatim se postepeno stao buditi u etiri, u tri, u dva.
Robertu je bilo mogue nadzirati njegova buenja jer je sa sobom bio ponio
malenu pjeanu uru. U sumrak bi, hinei da besposleno tumara uokolo, proao
pokraj kormilarske komore gdje je pokraj kompasa to plutae u kitovu ulju
stajala ploica na koju bi vodi broda, na temelju posljednjih prikupljenih
podataka, upisivao poziciju broda i pretpostavljeno vrijeme. Roberto bi sve
tono pribiljeio, zatim bi otiao preokrenuti svoju pjeanu uricu i vraao
se da to ponovi kad bi mu se inilo da e uskoro istei jedan sat. Tako je,
ak i kad bi zbog veere zakasnio, mogao s manjom ili veom sigurnou
odrediti koliko je sati. Na taj se nain bijae osvjedoio da Byrd nestaje
svakoga dana malo ranije, i da bi se, ako se nastavi ovim ritmom, jednog
lijepog dana morao udaljiti u pono.
Nakon onoga to je doznao od Mazarina i Colberta i od njihovih ljudi, nije mu
trebalo mnogo da zakljui kako Bvrdova nestajanja odgovaraju susljednom
prelaenju meridijana. Moglo je, dakle, biti da netko iz Europe, svakoga dana,
u podne s Kanarskih otoka ili u bilo koje drugo dogovoreno vrijeme na bilo
kojem drugom mjestu, odailje neki signal, koji je Byrd odlazio doekati na
neko odreeno mjesto. Znajui koliko je sati na Amarilliju, Byrd je tako bio u
stanju izraunati vlastitu geografsku duinu!
Bilo bi dakle dovoljno slijediti Byrda kad bi se ovaj udaljavao. No to ne
bijae tako jednostavno. Sve dok su se njegovi tajanstveni nestanci dogaali u
jutarnjim satima, bilo je nemogue ii za njim i ostati neprimijeen. Kad je
Byrd poeo izbivati nou, Roberto bi ga vrlo dobro uo kako odlazi, no nije
mogao za njim krenuti odmah; morao bi malo priekati, a kako ga vie ne bi
mogao uti, valjalo mu je pronai trag. Svaki
201se njegov trud, meutim, pokazao uzaludnim. Neu nabrajati koliko je puta,
udarivi nekim mranim putem, Roberto zavrio meu mreama-lealjkama koje
pripadahu brodskoj opremi, ili se spotakao o kakva zalutala putnika; no sve mu
se ee dogaalo da nabasa na nekoga tko bi u to vrijeme morao biti u
krevetu: netko je dakle neprestano bdio.
Kad god bi susreo nekoga od tih zagonetnih uhoda, Roberto bi spominjao svoju
uobiajenu kroninu nesanicu te bi se popeo na palubu kako ne bi pobudio
nikakve sumnje. Ve se odavno bio potrudio da se o njemu pronese glas kao o
udaku koji nou sanja otvorenih oiju a dane provodi sputenih kapaka. No
jednom kad bi se naao na palubi, gdje bi redovito naiao na deurnog mornara
s kojim bi morao izmijeniti pokoju rije, ako bi se kojim sluajem uspjeli
sporazumjeti, tu je no ve mogao smatrati izgubljenom.
Eto zbog ega su proli mjeseci i mjeseci, a da Roberto, tako blizu otkriu
Amarillijeve tajne, jo uvijek nije uspijevao iznai naina da nos gurne na
pravo mjesto.
Od samog je poetka meutim nastojao ostvariti s Byrdom to prisniji odnos i
navesti ga na kakvo povjerljivo priopenje. Smislio je tako metodu koja je
mnogo bolje od svih Mazarino-vih sugestija odgovarala okolnostima. Da bi
zadovoljio svoju znatielju, postavljao bi tijekom dana raznorazna pitanja
vitezu, koji na njih naravno ne bi znao odgovora. Tada bi ga kao usput
upozorio da bi to to ga pita moglo biti od iztiZfiaya-nosti ak i za njega,
viteza, ako zaista eli pronai Escondidu. Tako bi vitez uvee ista pitanja

postavljao doktoru.
Jedne su noi s gornje palube promatrali zvijezde i doktor je u jednom
trenutku primijetio kako je sada vjerojatno pono. Vitez, kojem jo bijahu
svjee neke stvari kojima ga je Roberto pouio prije nekoliko sati, na to e
zamiljeno:
"Tko zna koliko je u ovom trenutku sati na Malti..."
"Pa to je vrlo jednostavno", izletje doktoru. Odmah se zatim ispravi:
"Hou rei, vrlo teko prijatelju moj."
Vitez se zaudio kako to da se to ne moe zakljuiti izraunavanjem geografske
duine:
202"Zar Suncu ne treba jedan sat da prevali petnaest stupnjeva geografske
duine? Dovoljno je, dakle, ustanoviti da smo na toliko i toliko stupnjeva
geografske duine od Mediterana, podijeliti to sa petnaest, znati, kao to
znamo, koliko je sati ovdje kod nas, i utvrdit emo odmah koliko je sati
tamo."
"Vi me podsjeate na jednog od onih zvjezdoznanaca koji provedu itav ivot
pretresajui sve mogue karte, a da nikad zaplovili nisu. Inae biste znali da
nikako nije mogue znati na kojem se meridijanu nalazimo."
Byrd je ponovio manje vie ono to je Roberto ve znao, ali o emu vitez nije
imao pojma. Byrd se meutim na tu temu odjednom pokazao neobino govorljivim:
"Nai su stari mislili da imaju nepogreivu metodu i uporno prouavali
Mjeseeve pomrine. Poznato vam je, naravno, to je to Mjeseeva pomrina - to
je trenutak u kojem su Sunce, Zemlja i Mjesec svi u jednoj jedinoj liniji i
Zemljina sjena pada na povrinu Mjeseca. S obzirom na to da je mogue
predvidjeti toan dan i sat buduih pomrina, a dovoljno je za to imati sa
sobom Regiomontanusove tablice, pretpostavimo da znate da se jedna odreena
pomrina u Jeruzalemu treba dogoditi u pono, a vi je meutim opazite u deset
sati. Znat ete odmah da vas od Jeruzalema dijeli udaljenost od dva sata i da
se prema tome toka s koje promatrate nalazi na trideset stupnjeva geografske
duine zapadno od Jeruzalema." "Savreno", ree Roberto, "na ast i slavu
starima!" "Da, ali taj raun vrijedi samo do odreene granice. Veliki je
Kolumbo, za vrijeme svojega drugog putovanja, raunao na jednu pomrinu dok je
stajao usidren na puini u blizini His-paniole, i uinio je pogreku od
dvadeset i tri stupnja na zapad, to znai sat i pol razlike! A na etvrtom je
putovanju, isto tako zbog jedne pomrine, pogrijeio za dva i pol sata!" "Je
li pogrijeio on ili Regiomontanus?", pitao je vitez. "Tko to zna! Na brodu,
koji se neprestano ljulja ak i kad je usidren, uvijek je vrlo teko utvrditi
tone podatke. Ili pak, vjerojatno znate da je Kolumbo pod svaku cijenu elio
prikazati kako je stigao do Azije, i moda ga je upravo ta elja uvukla u
greku, samo da bi pokazao kako je dospio dalje nego to zaista jeste... A
Mjeseeve udaljenosti? Posljednjih stoti203K E c
njak godina bile su u velikoj modi. Ta je ideja imala kako da teaem? tealarje
Wit. Za vrijeme puta koji prevali u mjesec dana, Mjesec na svome obilasku
opie puni krug od zapada prema istoku, to je obrnuto od putanje zvijezda, i
on je prema tome kao kazaljka nekog nebeskog sata koja prelazi brojanik
Zodijaka. Zvijezde se gibaju nebom od istoka prema zapadu brzinom od otprilike
petnaest stupnjeva na sat, dok u istom tom vremenu Mjesec prevali etrnaest i
pol stupnjeva. Mjesec tako, u odnosu na zvijezde, odstupa za pola stupnja na
sat. Antiki su zvjezdoznanci pak mislili da je udaljenost izmeu Mjeseca i
neke fixed sterre, kao to se kae, neke zvijezde stajaice, u jednom
odreenom trenutku ista za bilo kojeg promatraa na bilo kojoj toki na
Zemlji. Bilo je prema tome dovoljno poznavati, imajui uobiajene tablice ili
ephemerides, i promatrajui nebo pomou astronomers staffe, the Crosse..."
"Kutomjera?"

"Upravo tako, pomou tog cross mogue je izraunati udaljenost Mjeseca od te

zvijezde u neko odreeno vrijeme naeg nultog meridijana i doznati da je, u
vrijeme naeg promatranja na moru, u tom i tom gradu toliko i toliko sati. Kad
se tako dozna vremenska razlika, odmah nam je takoer poznata i geografska
duina. Ali, ali...", i tu Byrd uini stanku kako bi jo vie privukao panju
svojih sugovornika, "ali tu su Paralla-xes. To je vrlo sloena stvar, ne bih
se usudio uputati u njena tumaenja, no ono to vam mogu rei je da nastaje
zbog toga to se svjetlost na razliitim visinama na obzoru razliito lomi od
nebeskih tijela. Zbog tih parallaxes, prema tome, udaljenost ustanovljena
ovdje nee biti jednaka onoj koju bi ustanovili nai astronomi u Europi."
Roberto se prisjetio da je od Mazarina i Colberta uo neku priu o paralaksi i
o nekom gospodinu Morinu koji je vjerovao da je pronaao pravu metodu za
njihovo izraunavanje. Da bi provjerio koliko Byrd o tome zna, upita ga ne
mogu li astronomi izraunati paralaksu. Byrd odgovori da mogu, ali da je to
vrlo, vrlo teko, a rizik pogreke vrlo, vrlo velik.
"A osim toga,", dodao je, "ja sam laik i o tim stvarima znam vrlo malo."
"Ne preostaje dakle drugo nego potraiti neku sigurniju
204metodu", pokuao gaje Roberto navesti da kae jo barem neto.
"Znate li to je rekao va Vespucci? Rekao je: to se tie geografske duine,
to je prilino teka stvar, i malo je ljudi razumije, osim ako nisu spremni
odrei se sna da bi promatrali poklapanje Mjeseca i planeta. I jo je dodao:
radi odreivanja geografske duine ja sam esto rtvovao san i skratio tako
svoj ivot za deset godina... Izgubljeno vrijeme, dodajem ja. But now behold
the skie is over with cloudes; wherefore let us haste to our lodging, and ende
our talke."
Nekoliko veeri kasnije upitao je doktora da mu pokae Polarnu Zvijezdu. Ovaj
se osmjehnu: s ove polutke nije je mogue vidjeti i valja se osloniti na
ostale zvijezde stajaice.
"Jo jedan poraz za istraivae geografske duine", komentirao je. "Tako ne
mogu pribjei ni varijacijama magnetske igle."
Zatim je, na nestrpljive i uporne nagovore svojih prijatelja, jo jednom
razlomio kruh svojega znanja.
"Magnetska igla kompasa trebala bi uvijek pokazivati sjever, dakle u pravcu
Polarne Zvijezde. Pa ipak, osim na meridijanu koji prolazi Otokom Ferro, na
svim se drugim mjestima ona odmie od pravca Sjevernog pola, skreui as na
istok, as na zapad, ve prema podneblju i prema geografskoj irini. Ako se na
primjer od Kanarskih otoka pomaknete prema Gibraltaru, svaki mornar zna da
igla odstupa za vie od est stupnjeva romba prema jugu, a od Malte do
Tripolija u Berberiji varijacija iznosi dvije treine romba ulijevo - a dobro
vam je poznato da svaki romb oznaava jedan od trideset i dva glavna pravca
vjetra. A ta odstupanja, tako kau, slijede odreena stroga pravila, ve prema
razliitim geografskim duinama. Prema tome, kad biste imali tablicu s dobro
oznaenim odstupanjima, mogli biste znati gdje se nalazite. Ali..."
"Jo jedno ali?"
"Naalost da. Ne postoje tablice s tono oznaenim otklonima magnetske igle,
tko god ih je pokuao napraviti nije uspio, a ima dovoljno razloga
pretpostavci da igla ne odstupa jednako na svakoj geografskoj duini. A osim
toga, te su varijacije vrlo polagane i na moru ih je teko pratiti, ak i kad
se brod
sri
205
ne bi ljuljao toliko da poremeti ravnoteu igle. Tko se pouzdaje u iglu, mora
biti lud."
Jedne druge veeri, za stolom, mozgajui o jednoj polovinoj Robertovoj
reenici koja kao da je ostalima promakla, jer nitko na nju nije dao svoje

miljenje, vitez natuknu kako bi Escondida mogla biti jedan od Solomonskih

otoka, te upita nisu li oni moda ovdje negdje u blizini.
Byrd slegnu ramenima:
"Solomonski otoci! fa n"existepas!"
"Pa zar nije do njih stigao kapetan Drake?", udio se vitez.
"Besmislica! Drake je otkrio New Albion, a to je na sasvim drugoj strani."
"panjolci su u Casaleu o njima priali kao o ope poznatoj stvari, i isticali
kako su ih upravo oni otkrili", ree Roberto.
"To je rekao onaj Mendana, prije sedamdeset i neto godina. No izjavio je da
se nalaze izmeu sedmog i jedanaestog stupnja june geografske irine. To je
isto kao da je rekao da su izmeu Pariza i Londona. Ali na kojoj su
geografskoj duini? Quieros je rekao da su na tisuu i pet stotina morskih
milja od Lime. Smijeno. Moglo bi se na njih pljunuti s obala Perua. Nedavno
je pak jedan panjolac izjavio da su na sedam tisua i pet stotina milja od
samog Perua. To je moda suvie. No budite tako dobri pa pogledajte ove karte,
neke su od njih novijega datuma, no zapravo su pretisak onih starih, a ove
ostale ponuene su nam kao posljednje otkrie. Gledajte, neki te otoke
smjetaju na dvije stotine i deseti meridijan, neki na dvije stotine i
dvadeseti, neki pak na dvije stotine trideseti, da i ne spominjem one koji ih
zamiljaju na stotinu i nekom. Sve kad bi netko od njih i imao pravo, ostali
bi pogrijeili i do pedeset stupnjeva, to je otprilike udaljenost izmeu
Londona i zemalja Kraljice od Sabe.
"Vrijedno je doista svakog divljenja koliko toga znate, doktore", ree vitez,
preduhitrivi Roberta, koji se upravo spremao odati mu slino priznanje. "Kao
da u itavome svom ivotu nita drugo radili niste nego traili geografsku
duinu."
Lice doktora Byrda, osuto bjelkastim pjegama, naglo pocr-venje. Posegnu za
svojim peharom, napuni ga pivom do vrha i izlije u grlo u jednom dahu.
206"Oh, to je tek znatielja jednog prirodnjaka. U stvari ne bih uope znao
odakle da ponem kad bih vam sada morao rei gdje se nalazimo."
"Ali", Roberto je smatrao da je dolo vrijeme da pokua sreu, "pokraj ruda
kormila vidio sam jednu ploicu na kojoj..."
"Oh, da", sabrao se odmah doktor, "naravno, brod nikad ne plovi tek tako, kako
ga voda nosi. Theypricke the Garde. Unose se podaci o danu, magnetskoj igli i
njezinu otklonu, smjer iz kojeg pue vjetar, koliko sati pokazuje sat na
brodu, preva-Ijene milje, visina Sunca i zvijezda, i zatim geografska irina,
a iz nje se izvlai pretpostavljena geografska duina. Sigurno ste koji put na
krmi vidjeli mornara kako baca u vodu konopac sa daicom privrenom na
jednom kraju. To je loch ili, kako neki kau, laica. Pusti se da ue klizi po
vodi, to ue ima vorove iji razmak izraava odreene mjere, i pomou sata
kojeg imamo kraj sebe, moemo doznati u koliko se vremena prevali odreena
udaljenost. Na taj bi se nain, kad bi se sve pravimo odvijalo, u svako doba
znalo na koliko smo milja od posljednjeg poznatog meridijana, a onda bi se
odgovarajuim raunom moglo doznati preko kojega upravo prelazimo."
"Vidite da ipak postoji nain", pobjedonosno usklikne Roberto, koji je ve
znao to e mu doktor na to odgovoriti. Da je loch neto to se koristi onda
kad nema niega boljeg, budui da on moe pokazati prevaljeni put samo onda
kada brod plovi u sasvim ravnoj liniji. No kako brod plovi onako kako to ele
vjetrovi, kad oni nisu povoljni, brod se moe na jednome dijelu kretati vie
udesno, na nekom drugom opet vie ulijevo.
"Sir Humphrev Gilbert", ree doktor, "manje vie u isto vrijeme kad i Mendana,
tamo negdje oko Nove Zemlje, upravo kad je htio nastaviti ploviti du
etrdeset i sedme paralele, encoun-tered winde always so scant, vjetrove kako da kaem - tako lijene i krte da se dugo kretao naizmjence izmeu
etrdeset i prve i pedeset i prve, vijugajui za po deset stupnjeva geografske
irine, gospodo moja, to bi bilo isto kao da neka ogromna zmija ide od

Napulja do Portugala, tako da glavom najprije pristane u Le Havreu a repom u

Rimu, a da se zatim repom nae u Parizu a glavom u Madridu! Vidite, dakle, da
je potrebno uzeti u obzir odstupanja, procijeniti ih i izraunati, i biti
pritom
207
veoma paljiv; a to je upravo ono to jedan mornar nikada ne ini, niti pak
moe imati pokraj sebe po itav dan nekog astronoma. Naravno, moe se pokuati
s raznim pretpostavkama, posebno ako se plovi nekom poznatom rutom, koje se
onda usporeuju s rezultatima koje su dobili drugi. Zbog toga zemljovidi
izmeu europske i amerike obale daju prilino sigurne udaljenosti. A osim
toga i sakupljanje podataka o zvijezdama s kopna moe tu i tamo biti od
koristi, pa tako znamo na kojoj se geografskoj duini nalazi Lima. Ali i u tom
sluaju, prijatelji moji", ree veselo doktor, "to se dogaa?", i lukavo baci
pogled na ostalu dvojicu.
"Dogaa se da taj gospodin", i pritom je lupkao prstom po nekom zemljovidu,
"smjeta Rim na trideset stupnjeva istono od meridijana Kanarskih otoka, a
onaj drugi", tu pak zaprijeti prstom kao da eli oinski ukoriti onoga tko je
nacrtao drugi zemljovid, "onaj drugi gospodin smjeta Rim na etrdeseti
stupanj! A ovaj rukopis sadri takoer i izvjetaj jednog Flaman-ca, prilino
prepredenog, koji u njemu obavjetava panjolskog kralja da nikad nije bilo
suglasja oko udaljenosti izmeu Rima i Toleda, por los errores tan enormes,
como se conoce por esta linea, que muestra la diferencia de las distancias i
tako dalje i tako dalje. A evo te linije: ako se utvrdi poetni meridijan u
Toledu panjolci uvijek vjeruju da ive u samom sreditu svijeta, za Mercatora
bi Rim bio dvadeset stupnjeva istonije, ali Tycho Brache uvjeren je da su to
dvadeset i dva stupnja; za Regiomontanusa skoro dvadeset i pet, dvadeset i
sedam za Claviusa, dvadeset i osam za dobrog naeg Ptolome-ja, a za Origanusa
trideset. Toliko pogreaka da bi se izmjerila samo udaljenost izmeu Rima i
Toleda. Zamislite to se onda tek dogaa na rutama poput ove nae, gdje smo mi
moda prvi prvcati koji su pristali uz neke od ovih otoka, a izvjetaji drugih
putnika prilino su neodreeni. I dodajte tome da jedan Holananin, ako je
dobio tone podatke, nee naravno pojuriti da to kae Englezima, niti ovi
panjolcima. Ono to je najvanije na ovim morima jest nos kapetana koji e
pomou svojega jadnoga loga zakljuiti, recimo, da se nalazi na dvije stotine
i dvadesetom meridijanu, a moda je za trideset stupnjeva vie ovamo ili vie
onamo."
208"Pa onda bi", poeo je shvaati vitez, "onaj tko pronae nain da se tono
utvrde meridijani bio gospodar mora!"
Byrd ponovno pocrvenje, upre u njega prodoran pogled kao da se eli uvjeriti
govori li on to ozbiljno; zatim se osmjeh-nu kao da ga eli pecnuti: "Pa to
ne pokuate i vi?"
"ao mi je, ali ja odustajem", ree Roberto podigavi ruke u znak predaje. Svi
se nasmijae i razgovor za to vee zavri u vedru raspoloenju.
Dane i dane nakon toga Roberto nije smatrao shodnim razgovor ponovno usmjeriti
na geografsku duinu. Promijenio je sada temu, i u tu je svrhu donio prilino
hrabru odluku. Noem je sebi zarezao dlan jedne ruke. Razderao je zatim jednu
svoju koulju koja ve ionako bijae istroena i odrpana od morske vode i
vjetrova, te od njezinih komada nainio zavoj. Uvee pokae ranu doktoru:
"U mene doista nema ni zrnce razbora, zamislite samo, spremio sam no bez
korica u torbu i kopajui kasnije po njoj, naravno, odmah sam se porezao. Pee
kao sam vrag."
Doktor Byrd proui ranu ispitivakim pogledom ovjeka od zanata, dok je
Roberto u sebi molio Boga da donese na stol zdjelicu i u njoj otopi vetriol.
Umjesto toga Byrd se ograniio da izjavi kako mu se ini da rana uope nije
strana i jedini njegov savjet bijae da je svako jutro dobro ispere. Ali na
sreu, u pomo na vrijeme priskoi vitez:

"Eh, sad bi valjalo imatio onu mast za oruje!" "A koji je to vrag?", upita
Roberto.
A vitez, kao da je proitao sve one knjige u koje Roberto odnedavno bijae
savreno upuen, stade svojski hvaliti neuvene vrline udotvorne substancije.
Byrd je utio. Roberto, nakon tako zanosna vitezova zaleta, sam baci kocku:
"Ma to su bapska naklapanja! Kao ona pria o noseoj eni koja je vidjela
svoga dragoga odsjeene glave i rodila dijete kojem glava bijae odvojena od
tijela. Ili ono o seljakinjama koje da bi kaznile psa koji se pokakao u
kuhinji uzmu komad na-gorjela drveta i zabiju ga u izmet, nadajui se da
ivotinja osjea kako joj gori stranjica! Vitee moj, nitko tko ima neto
soli u glavi ne vjeruje u te historiettes!"
209
"Vitez nam je priao o toj masti za oruje kao o neem to moe biti od velike
koristi u medicini, a vi nam upravo otkrivate kako se njome i zlo moe
nanijeti."
"Naravno, i upravo se zbog toga odreene tajne od mnogih kriju, kako se ne bi
zloupotrijebile. Eh, gospodine moj, rasprava
0 masti, ili praku, ili onome to mi Englezi zovemo Weapon Salve, puna je
proturjenosti. Vitez nam je spomenuo oruje koje, ako se pravilno tretira,
izaziva olakanje na rani. Ali uzmite vi to isto oruje i stavite ga u blizinu
vatre: ranjenik e, ak i ako je miljama daleko, zaurlati od boli. A ako
uronite sjeivo, jo umrljano krvlju, u ledenu vodu, ranjenik e se najeiti."
Naizgled ovaj razgovor nije Robertu otkrio nita to ve nije znao,
ukljuujui i to da je doktor Byrd u Prah Simpatije bio prilino upuen. Pa
ipak, doktorove rijei vrtjele su se nekako vie oko njegovih negativnih
uinaka, a to nikako nije moglo biti sluajno. No kakve je sve to imalo veze s
lukom meridijana, to je ve druga pria.
Sve dok se jednoga jutra, iskoristivi opu pometnju na gornjoj palubi zbog
toga to je neki mornar pao s kria na jarbolu
1 pritom slomio lubanju te je doktor bio pozvan da pomogne nesretniku, Roberto
nije neprimjetno iskrao i uvukao u tovar-ni prostor.
Pipajui nasumce, gotovo je naslijepo uspio pronai pravi put. Moda bijae
srea, moda je zvjerka skviala tog jutra glasnije nego obino: Roberto se,
manje vie na mjestu gdje e na Daphne kasnije otkriti bavice s rakijom,
naao odjednom pred uasnim prizorom.
Dobro zatien od znatieljnih pogleda, u uvuenu skrovi-tu nainjenom po
njegovoj mjeri, na pokrovu od starih krpa, leao je pas.
Bijae moda istokrvne rase, no patnje i oskudica pretvorili su njegovo
tijelo u samu kost i kou. Pa ipak, njegovi su ga krvnici oigledno
namjeravali odrati na ivotu: opskrbili su ga hranom i vodom u obilnim
koliinama, a nalo se tu i hrane koja ne bijae psea; zacijelo su je potajno
otimali putnicima.
Leao je postrance, oputene glave i isplaena jezika. Na boku mu je zjapila
iroka strana rana. inila se svjeom, no
211
istovremeno kao da bijae prorastena tumoroznim tkivom; pokazivala je dva
velika ruiasta ruba, a u sreditu i du itave rasjekotine vidjela se gnojna
sr to kao da je izluivala skutu ili svjei kravlji sir. Robertu odmah
bijae jasno da je rana u takvome stanju zbog toga to je ruka nekog
ranarnika, umjesto da rubove asije, namjerno uinila da zjape irom otvoreni,
privrstivi ih za okolnu kou.
Kopile umijea, ta je rana bila ne samo nanesena nego i nemilosrdno njegovana
tako da nikad ne zaraste i da pas neprestano trpi - tko zna otkada. Ne samo
to: Roberto opazi takoer da se na rani i oko nje nalaze ostaci nekakve

kristalia-ste tvari, kao da je lijenik tako okrutan i nemilosrdan lijenik

na nju svakoga dana sipao neku nadraujuu sol.
Bespomoan, Roberto pomilova nesretnu ivotinju, koja je sad cviljela gotovo
neujno. Pitao se kako da mu pomogne, no na malo jai dodir pas je samo jo
vie patio. Osim toga, osjeaj beskrajna saaljenja malo je pomalo poputao
pod snanijim osjeajem trijumfa. Nije bilo sumnje, bijae to tajna doktora
Byrda, onaj tajanstveni teret ukrcan u Londonu.
Po onome to je Roberto vidio, zakljuak koji je mogao izvesti netko tko je
znao ono to je on znao bijae da je pas bio ranjen jo u Engleskoj i da se
Byrd trudio da rana ostane neprekidno otvorenom. Netko je u Londonu svakoga
dana, u odreeni dogovoreni sat, inio neto s orujem koje ju je prouzroilo,
ili pak s krpom natopljenom krvlju jadne ivotinje, izazivajui u njega neku
reakciju - moda olakanje, moda jo vee muke, budui da je doktor Byrd
otvoreno izjavio da se pomou Weapon Salve moe takoer i nauditi.
Na taj se nain na Amarilliju moglo u odreenom trenutku znati koliko je sati
u Europi. Znajui uz to i koliko je upravo sati na brodu, bilo je mogue
odrediti meridijan!
Preostalo je jedino priekati da se injenice potkrijepe dokazima. U tom je
periodu Byrd nestajao uvijek negdje oko jedanaest sati: to bi trebalo znaiti
da se pribliavaju antimeri-dijanu. On bi ga morao jednostavno oko tog vremena
priekati ovdje kod psa.
Pomogao mu je sretan sluaj, ako se sreom moe nazvati olujno nevrijeme koje
e brod, zajedno sa svim njegovim sta212novnicima, odvesti u posljednju njegovu nesreu. Tog poslije-podneva more
ve bijae prilino uzburkano i to je Robertu omoguilo da se, izgovorivi se
na muninu i nervozu u elucu, povue u krevet i izostane sa veere. Sa prvim
mrakom, dok jo nitko nije pomiljao da postavi strau, spusti se potajno u
tovarni prostor, nosei sa sobom samo kresalo i jedno katranom namazano ue
ime je osvjetljavao put. Stigavi do psa, vidje gore iznad njegove lonice
policu krcatu balama slame koja je sluila za obnavljanje ve smrdljivih ili
okuenih putnikih leajeva. Prokri sebi put kroz itavu tu hrpu i izdubi u
njoj sklonite iz kojeg nije vie mogao vidjeti psa, ali je mogao kriom
gledati nekoga tko bi stajao ispred njega, i sasvim sigurno uti svaki
razgovor.
ekanje je trajalo satima, a jo ga je duim inio bolni cvi-le ivotinje
koja se beskrajno muila; no napokon zau druge zvukove i opazi svjetla.
Malo zatim postade svjedokom pokusa koji se odvijao na samo nekoliko koraka od
njega, u nazonosti doktora i njegova tri pomonika.
"Biljei, Cavendish?" "Aye, aye, doktore."
"Priekajmo, dakle. Veeras neto suvie cvili." "Osjea more."
"Dobar, dobar, Hakluyt," govorio je doktor umirujui psa prijetvornim
milovanjem. "Pogrijeili smo to nismo utvrdili toan slijed svih radnji.
Trebalo bi uvijek poeti s ublaujuim sredstvom."
"Ne mora biti, doktore, ima veeri kad u dogovoreno vrijeme spava, i valja ga
probuditi nekim nadraujuim djelovanjem."
"Panja, ini mi se da se neto uznemirio... Dobar, Hakluyt... Da, uznemirio
se, trese se!"
Pas je sad stravinim jaucima neprirodno zavijao. "Izloili su oruje vatri,
zapisi tono vrijeme, Withrington!" "Kod nas je oko jedanaest i pol." "Pazi
dobro na ure. Trebalo bi proi oko deset minuta. Pas je nastavio zavijati,
inilo se da to traje beskonano dugo. Zatim ispusti neki drugaiji zvuk, koji
se stiavae u jed213nom "arff, arff, to postajae sve slabiji i rjei da bi na kraju ustupio
mjesto potpunoj tiini.
"Dobro", govorae doktor Byrd, "koliko je sati, Withring-ton?"
"Trebalo bi odgovarati. Jo etvrt do ponoi."

"Ne veselimo se prerano. Priekajmo dok ne provjerimo."

Uslijedi jo jedno beskonano dugo iekivanje, a zatim pas, koji oigledno
bijae zadrijemao osjetivi olakanje, ponovno zaurla kao da mu je netko
nagazio na rep.
"Vrijeme, Withrington?"
"Proao je jedan sat, istjeu posljednja zrnca pijeska."
"Sat ve pokazuje pono", ree neki trei glas.
"To e biti dovoljno, ini mi se. A sada gospodo", ree doktor Byrd, "nadam se
da e odmah prestati s nadraivanjem, jadni Hakluvt ne moe vie izdrati.
Vode i sol, Hawlse, i krpicu. Dobar, dobar, Hakluvt, ve ti je bolje...
Spavaj, spavaj, uje, tvoj je gospodar tu pokraj tebe, gotovo je... Hawsle,
uspav-Ijujue sredstvo u vodu..."
"Aye, aye, doktore."
"Evo, pij, Hakluvt... Dobar, hajde, popij ovu dobru vodicu..."
Jo jedno plaho tektanje, i zatim opet tiina.
"Odlino, gospodo", govorio je doktor Byrd, "Kad se ovaj brod jo ne bi tako
drsko tresao, mogli bismo rei da smo imali uspjenu veer. Sutra ujutro,
Hawsle, uobiajenu sol na ranu. Da vidimo sada, gospodo, to moemo
zakljuiti. U kljunom trenutku, kad se ovdje bliila pono, iz Londona su nam
signalizirali da je kod njih podne. Nalazimo se na antimeri-dijanu Londona,
znai na stotinu devedeset osmom od Kanar-skih otoka. Ako su Solomonski otoci,
kao to kae tradicija, na antimeridijanu Otoka Ferro, i ako smo na pravoj
geografskoj irini, plovei prema zapadu uz dobar vjetar u krmu, morali bismo
pristati uz obale San Christovala, ili kako emo ve prekrstiti taj prokleti
otok. Morali bismo nai ono to panjolci trae ve desetljeima, i
istovremeno emo imati u rukama tajnu Punto Fijo. Pivo, Cavendish, moramo
nazdraviti Njegovu Velianstvu, neka ga Bog vjeno uva."
"Neka Bog uva kralja", rekoe u glas ostala trojica - a bijahu oigledno sva
etvorica vrlo srani ljudi, jo uvijek odani
214jednome monarhu koji upravo tih dana, ako jo nije izgubio glavu, bijae u
najmanju ruku na rubu da izgubi kraljevstvo.
Roberto naprezae sve svoje umne snage. Prisjetio se da je jo ujutro
primijetio da se pas umiruje kad bi ga pomilovao, i da je bolno zaskviao kad
ga je dodirnuo malo grublje. Bilo je potrebno vrlo malo, na brodu neprekidno
uzbibanom od mora i vjetra, da se u jednome bolesnom tijelu izazovu razliita
osje-tilna stanja. Moda su oni zlikovci vjerovali da primaju neku poruku
izdaleka, a pas je u stvari trpio bol ili osjeao olakanje ve prema tome
kako bi ga udari valova uznemiravali ili blago uljuljkivali. Ili je pak, ako
zaista postoje, kao to je govorio Saint-Savin, priguene i pritajene misli,
Byrd mogao pokretima ruku pobuditi reakcije prema vlastitim neizreenim i
nesvjesnim eljama. Nije li i on sam spomenuo kako je Kolumbo, kad je onako
pogrijeio, zapravo nesvjesno elio prikazati kako je stigao dalje nego to
jest? Sudbina svijeta, dakle, ovisi
0 nainu na koji ovi bezumnici tumae jezik jednoga psa? Zar je nekakvo
kruljenje crijeva ove jadne ivotinje, na primjer, moglo te bijednike navesti
na odlunu pomisao da se upravo pribliavaju ili udaljuju od nekog mjesta za
kojim su pohlepno udjeli isto tako bijedni panjolci, Francuzi, Holanani i
Portugalci? A on bijae upleten u tu avanturu da bi jednoga dana Mazarinu i
onom utokljuncu Colbertu pruio priliku da nastanjuju francuske brodove
zlostavljanim psima?
Ostali su se sada ve udaljili. Roberto izie iz svojega skro-vita i zadri
se, pod blijedim svjetlom konopca namazanog katranom, pred psom koji je
spavao. Sasvim, sasvim lagano pogladi ga po glavi. Vidio je odjednom u toj
nesretnoj ivotinji sve patnje ovoga svijeta, stravina pripovijest izopaena
uma.
1 svo ga je njegovo dugotrajno polagano obrazovanje, jo od onih kasalskih

dana pa sve do ovog trenutka, dovelo samo do jedne tako porazne istine. Oh, da
je barem ostao kao brodolo-mac na onom pustom otoku, kao to je elio vitez,
da je barem poput viteza elio potpaliti Amarilli, da je barem prekinuo
putovanje na onom treem otoku medu domorotkinjama bakrene boje, ili na
etvrtom postao uroeniki bard. Da je barem pronaao onu Escondidu, gdje bi
se mogao skloniti od svih plaenih ubojica ovoga svijeta bez milosti!
215
Nije jo tada znao da mu sudbina priprema, vrlo skoro, jedan peti otok, moda
Posljednji.
Amarilli se inio sav izvan sebe i on se, hvatajui se za sve to mu se nalo
pri ruci, vratio u svoju kabinu, zaboravljajui na sveopu svjetsku bolest da
bi se razbolio od one morske. Zatim brodolom, o kojem ve bijae rijei.
Izvrio je uspjeno svoju misiju: kao jedini preivjeli, ponio je sa sobom
tajnu doktora Byrda. No nikome je vie nije mogao otkriti. A na kraju krajeva,
moda ta tajna bijae potpuno bezvrijedna.
Ne bi li zapravo morao priznati da je, iziavi iz jednoga nezdravog svijeta,
naao istinsko zdravlje? Brodolom mu je udijelio najuzvieniji od svih darova,
izgnanstvo, i jednu Damu koju mu sada vie nitko nije mogao oteti...
Ali Otok mu nije pripadao i bijae dalek. Daphne mu nije pripadala, i netko je
drugi zahtijevao nad njom vlasnitvo. Moda da bi na njoj nastavio
istraivanja, ne manje surova i bezumna od onih doktora Byrda.
21620.
QtzciAmlj,e i umijee
r oberto je jo uvijek bio sklon pustiti da vrijeme prolazi i Dostaviti Uljeza
da se igra, ne bi li otkrio njegovu igru. Ponovo je iznosio na palubu ure,
navijao ih redovito svakoga dana, trao bi potom nahraniti i napojiti
ivotinje kako bi sprijeio da to uini onaj drugi, zatim bi pak uredno
namjetao svaku prostoriju i svaki i najmanji predmet na palubi, tako da se,
ako se onaj po brodu bude kretao, lako moe primijetiti njegov prolazak. Danju
bi ostajao unutra, ali je uvijek imao odkrinuta vrata, kako mu ni najslabiji
um, bilo izvana, bilo odozdo, ne bi promakao; nou bi straario, pio rakiju,
i opet silazio u utrobu Daphne.
Jednom je prilikom otkrio jo dvije spremine komorice, iza jame s debelom
uadi u pravcu krme: jedna bijae prazna, druga pak vie nego prepuna,
obloena policama uzdignutih rubova kako bi se sprijeilo da, uslijed nemirna
mora, naslagani predmeti, skliznu na tlo. Vidje guterove koe suene na
suncu, jezgre voa izgubljena identiteta, kamenje razliitih boja, oblutke
glatke povrine od dugotrajna zagrljaja morskih valova, komadie koralja,
kukce probodene pribadaom i privrene za jednu ploicu, jednu muhu i
jednoga pauka u komadu jantara, osuena kameleona, staklene posude ispunjene
tekuinom u kojima plutahu zmijice ili siune jegulje, ogromne riblje kosti
za koje bijae pomislio da su vjerojatno kitove; sablju koja je jednom
zacijelo krasila rilo neke ribe, i jedan dugaak rog koji je za Roberta
pripadao jednorogu, no ja bih prije rekao da se radilo o narvalu. Sve u svemu,
prostorija koja je otkrivala smisao za prirodoslovnu zbirku, kakvih se u ono
doba moralo esto nai na brodovima istraivaa i prirodnjaka.
217
U sreditu bijae otvorena krinja, dna prekrivena slamom, prazna. to je
nekada mogla sadravati, Robertu posta jasno kad se vratio u svoju sobu gdje
ga je odmah na vratima doekala uspravljena neka ivotinja, koja mu se, u tom
bliskom susretu, uinila strasnijom nego da je ugledao Uljeza glavom i bradom.
Mi, takorina iz odvodnih kanala, ma to, monstruozno strailo, visine vee
od pola ovjeka, dugakoga repa to se pruae daleko po tlu, upiljenih oiju,
stajae nepomino na dvije ape, druge dvije poput malenih ruku pruene prema
njemu. Dlaka mu bijae kratka a na trbuhu je imalo torbu, otvor, prirodnu neku

vreu iz koje je mirkalo siunije udovite iste vrste. Znamo ve koliko je

Roberto bulaznio o mievima prve dvije veeri, zamiljajui ih ogromnim
zvijerima kakve se ve na brodovima mogu gnijezditi. Ali ovo je prelazilo i
najuasnije njegove strepnje. I nije vjerovao da je ikad dosad ljudsko oko
vidjelo mia ovakve vrste - i s pravom, jer kasnije emo vidjeti da se radilo,
koliko sam uspio zakljuiti, o nekakvu tobolaru. Kad je proao prvi trenutak
strave, postade jasno, po udnoj ukoenosti iznenadnoga osvajaa, da je rije
o ivotinji ispunjenoj slamom, i to loe ispunjenoj ili loe uvanoj u
tovarnom prostoru: s koe se irio odvratni truleni smrad organa u
raspadanju, a iz leda su mu ve izvirivali uperci itarica.
Uljez je, malo prije nego to je on uao u sobu udesa, iz nje izvadio
najdojmljiviju zvjerku i, dok se on divio onome muzeju, postavio je ovdje u
njegovu sobu, nadajui se moda da e se njegova rtva, izgubivi razum, odmah
strmoglaviti preko ograde i netragom nestati u moru. eli me mrtva, hoe me
izluditi, mrmljao je ogoreno, ali ja u ga natjerati da pojede svojega mia
zalogaj po zalogaj, ispunit u ja njega slamom i uloiti na onu policu, gdje
li se krije, prokletnie, gdje si, moda me odnekud gleda da vidi nije li
mi se ve um pomraio, ali pomrait u ja tvoj, zlotvore jedan.
Kundakom musketa izgura ivotinju na palubu te je, savladavi gaenje, uhvati
objema rukama i baci u more.
Odluan da otkrije Uljezovo skrovite vratio se u drvarnicu, pazei dobro da
se opet ne skotrlja po onome drvlju koje sada u neredu bijae ratrkano
posvuda po tlu. Iza drvarnice
218nae jedno mjesto koje su na Amarilliju nazivali soda ili sou-te, ili sota,
spremite za dvopek: ispod komada platna otkrije prije svega, dobro umotan i
zatien, prilino veliki dvogled, mnogo bolji od onog kojeg je imao u kabini,
bijae to moda jedna od onih Hiperbola Oiju namijenjenih istraivanju neba.
No teleskop je stajao u jednoj oveoj plitici od lakog metala, oko koje bijahu
paljivo umotani u posebne krpe instrumenti nejasne namjene, metalne poluge,
okrugli komad tkanine sa prstenovima na obodu, neka vrst ljema, i na kraju
tri trbua-ste posude iji miris otkrivae da su pune gustoga uegloga ulja.
emu je sve to zajedno moglo sluiti, Roberto se nije upitao: u tom je
trenutku elio otkriti ivoga stvora.
Radije je zato provjerio ne otvara li se ispod spremita jo kakav drugi
prostor. I zaista, bijae jedan, samo to je bio toliko nizak da se u njega
moglo ui samo etveronoke. Istraivao ga je drei svjetiljku okrenutu prema
tlu, uvajui se korpiona i strahujui da ne zapali strop. Nakon kratkoga
puzanja stigao je do samoga kraja, udarivi glavom o tvrdi ari: bijae to
krajnja Tula Daphne onkraj koje se ulo kako voda buka udarajui o trup
broda. Iza tog slijepog hodnika, dakle, nije vie moglo biti niega.
Nakon toga bijae se zaustavio, kao da vie nije bilo nikakve tajne koju bi mu
Daphne mogla otkriti.
Moda e se initi udnim to u vie od tjedan besposlenih dana Roberto nije
uspio vidjeti sve, no dovoljno je pomisliti na ono to se dogodi djetetu koje
se uvue na tavan ili u podrum stare djedovske kue nejednaka tlocrta. Na
svakome koraku osvanut e pred njim krinje pune starih poutjelih knjiga, iznoene odjee, praznih boca, gomile naramaka suhoga granja, namjetaj u
raspadu, pranjavi klimavi ormari. Dijete hoda pa zastajkuje, ne bi li moda
otkrilo kakvo skriveno blago, nazre neki prolaz, neki tamni hodnik, pa
uobraava sebi tamo neku uznemirujuu prisutnost, odgodi istraivanje za drugi
put, i svaki se puta odvai na jo jedan korak vie, strahujui s jedne strane
da ne ude predaleko, s druge pak gotovo unaprijed uivajui u buduim
otkriima, dok ga jo uvijek gui uzbuenje zbog onih jo svjeih; i tom
tavanu ili podrumu nikada
219

s
kraj ne doe i uvijek ima u njemu novih i novih skrivenih kutaka, za itavo
djetinjstvo, i dalje.
I ako dijete svaki puta prestrai neki novi um, ili ako mu se, ne bi li se
dralo podalje od tih meandara, svakodnevno pripovijedaju legende od kojih se
krv u ilama ledi - i ako je to dijete, povrh toga, opijeno - vie je nego
jasno kako se prostor iri pri svakoj novoj avanturi. Nita drugaije od toga
nije Ro-berto doivio iskustvo svojega jo uvijek neprijateljskog teritorija.
Bilo je rano jutro, i Roberto je ponovno sanjao. Sanjao je o Holandiji.
Dogodilo se to dok su ga Kardinalovi ljudi vodili u Amsterdam da bi ga ukrcali
na Amarilli. Na putu su se zaustavili u nekom gradiu i on bijae uao u
katedralu. Zaprepastilo ga je jasno bljetavilo crkvenih laa, tako razliitih
od onih u talijanskim i francuskim crkvama. Liene bilo kakvih ukrasa, tek
nekoliko zastava objeenih o gole stupove, stakleni prozori jasni, isti i bez
slika; Sunce je tu stvaralo neku mlijenu atmosferu isprekidanu tek pri dnu
pokojom tamnom figurom vjernika. Nepomuenim se mirom irio samo jedan jedini
zvuk, neka tuna melodija; inilo se kao da luta izgubljena bijelim bjelcatim
zrakom raajui se iz kapitela i zavrnih svodnih kamenova. Zatim je opazio
kako u jednoj kapelici, u natkrivenom hodniku kora neka prilika takoer u
tamnom odijelu, sama u jednom kutu, svira malenu kljunastu frulu, irom
otvorenih oijuagtedajjih u prazno.
Kasnije, kad je TOuziKa, utihnula, oprezno mu se pribliio pitajui se ne bi
li mu moda morao dati kakav milodar; ovaj mu, ne pogledavi ga u lice,
zahvali na pohvali, i Roberto pritom shvati da je starac slijep. Bijae zvonar
der Musycin en Directeur van de Klok-werken, le carillonneur, der Glockenspieler, pokuao mu je objasniti, no dio njegova posla bijae takoer da
zvukom flaute zabavi vjernike to se s veeri okupljahu na trijemu ili na
groblju oko crkve. Poznavao je mnoge melodije, i za svaku je od njih izradio
dvije, tri, ponekad ak pet varijacija, a svaka bijae sloenija od prethodne;
nije imao nikakve potrebe itati note: slijep bijae roen i lako se kretao
tim prekrasnim prostorom punim svjetlosti upravo je tako re220kao, purrim svjetlosti svoje crkve, gledajui, ree, sunce vlastitom koom.
Objasnio mu je zatim kako je njegov instrument iva stvar koja reagira na
godinja doba, na jutarnju temperaturu kao i na onu u predveerje, no u
njegovoj crkvi neprestano vlada neka vrst jednolino razlivene blage topline
koja drve-tu osigurava postojano savrenstvo - a Roberto je vjerojatno morao
pomisliti kako je blagu toplinu ovdje mogao osjeati samo ovjek sa sjevera,
dok je on u tom sjaju i zasljepljujuoj bistrini zebao.
Svira mu izvede jo dva puta onu prvu melodiju i ree mu kako je njeno ime
"Doen Daphne d"overschoone Maeght". Odbio je bilo kakav dar, dodirnuo mu je
lice i rekao mu, ili je bar Roberto tako razumio, daje "Daphne" neto blago i
milo to e ga pratiti za itava njegova ivota.
Sada, na "Daphne", Roberto je otvarao oi i bez sumnje uo kako negdje iz
dubine, kroz pukotine drveta, dopiru note "Daphne", kao da je svira neki
metalniji instrument koji, ne usuujui se pokuati neku varijaciju, u
pravilnim intervalima uvijek iznova zapoinje prvu melodijsku frazu, poput
upornog jednolinog ritornela.
Ree odmah sebi kako je to iznimno ingeniozan znamen, biti na jednome fluytu
koji se zove Daphne i sluati glazbu za flautu kojoj je naslov takoer Daphne.
Uzalud je zavaravati se da se radi o snu. Bila je to Uljezova nova podvala.
Jo se jednom naoruao, jo jednom upio snagu iz bavice te krenuo za zvukom.
inilo se kao da dopire iz komore s urama. No otkad je on sve te naprave
rasporedio po palubi, to je mjesto ostalo prazno. Naviri se unutra za svaki
sluaj. Prazno, jo uvijek, no glazba dopirae negdje iza stranjega zida.
Prvi su ga puta ure silno iznenadile; drugi je put, iznosei ih na palubu, bio

suvie uspuhan, i tako nikada zapravo nije razmiljao o tome dosee li ta

prostorija do trupa broda. Ako je tako, stranji bi zid morao biti zaobljen.
No je li tako? Veliko platno s onom perspektivom satova stvaralo je takvu
optiku varku da se na prvi pogled nije moglo razaznati je li krajnji dio sobe
ravan ili udubljen.
Roberto htjede strgnut! platno i shvati da je to zapravo pomina zavjesa,
neto poput zastora na pozornici. A iza zastora
221
bijahu jo jedna vrata, takoer zatvorena zasunom. Hrabro-u akovih
vjernika, i kao da hicem iz stroja bacaa eli savladati nekog zamiljenog
neprijatelja, uperi puku, vikne iz svega grla sam Bog zna zato "Nevers et
Saint-Denis!", udari snano nogom u vrata i baci se naprijed, neustraivo
poput kakva heroja.
Predmet to zapremae novi prostor bijahu orgulje s dvadesetak svirala na
vrhu, iz ijih se otvora izvijahu note one melodije. Bile su privrene uza
zid i sastojale se od drvena kuita poduprta konstrukcijom od metalnih
stupica. U gornjem redu u sreditu bijahu svirale, no po rubovima su se micali
maleni samokreti. S lijeve strane bijae neka vrst krune podloge na kojoj je
stajao nakovanj, iznutra vjerojatno upalj, poput zvona: uokolo podloge etiri
su figure ritmiki pomicale svoje ruice udarajui po nakovnju sitnim metalnim
batiima. Razliite teine, batii su proizvodili zvonke srebrnaste zvukove
nipoto u neskladu s melodijom to se izvijae iz svirala, tovie, inilo se
kao da joj slijedom akorda ele dati neko odreeno tumaenje. Robero se
prisjeti parikih razgovora s nekim ocem iz reda Male Brae koji mu je priao
o svojim istraivanjima univerzalnoga sklada, te iznenada prepozna, vie zbog
njihova glazbena poloaja nego po crtama lica, Vulkana i tri Kiklopa na koje
se, prema legendi, pozivao Pitagora kad je ustvrdio da razlika u glazbenim
intervalima ovisi o broju, teini i mjeri.
S desne strane svirala jedan je maleni Amor udarao tapiem po drvenoj knjizi
koju drae u rukama troetvrtinsku mjeru, upravo onu koja bijae osnova
melodiji "Daphne".
Na katu neposredno ispod pruala se klavijatura ije se tipke uzdizahu i
sputahu u skladu s notama to izlazie iz svirala, ba kao da po njima klizi
neka nevidljiva ruka. Ispod klavijature, tamo gdje svira obino pokree
mijeh, bijae umetnut cilindar sa ubodenim zupcima, iljcima, bodljikama, u
redu nepredvidivo pravilnom ili pravilno nepredvidivom, ba kao to se
uzlazima i silazima, iznenadnim lomovima, irokim bijelim prostorima i gustim
grozdovima osminki redaju note na crtovlju nekog glazbenog lista.
222
Ispod cilindra bijae zabijena vodoravna motka, koja je sluila kao oslonac
mnotvu malenih poluga: kako bi se cilindar okretao, one bi susljedno
dodirivale njegove zupce i, kao u igri polusakrivenih kazaljki, pokretale
tipke - a ove bi davale poticaj sviralama.
No najzaudnija pojava u svemu bijae razlog zbog kojeg se cilindar vrtio, a
svirale dobivale zrak. Pokraj orgulja bijae privrena staklena cijev koja
oblikom podsjeae na kukuljicu dudova svilca; u njezinoj su se unutranjosti
mogla primijetiti dva reeta, jedno iznad drugog, koja su je dijelila u tri
nejednake komore. Taj je sifon dobivao mlaz vode iz cijevi koja je u njega
ulazila s donje strane, a dolazila iz otvorenog otvora za top koji itavu
prostoru davae svjetlo; ta je cijev ubacivala u njega tekuinu koja pomou
neke skrivene crpke oigledno bijae usisavana izravno iz mora, ali tako da u
kukuljicu prodire zajedno sa zrakom.
Voda nadirae tako snano u donji dio kukuljice da se inilo kao da vrije,
vrtloila se udarajui u stijenke i zacijelo oslobaala zrak koji ona dva
reeta odmah usisavahu. Prolazei kroz cijev koja povezivae gornji dio
kukuljice s podnojem svirala, zrak e se zamrenim spiralnim gibanjem

pretvoriti u pjev. Voda pak, koja bi se skupila u donjem dijelu, izlazila je

otamo kroz cjevicu i pokretala kuglice nekakva mlinskog kotaia, da bi zatim
otekla u metalno vedro to stajae ispod nje, i otamo, drugom jednom cjevicom
iza otvora za top, izlazila van.
Kota je pokretao preku koja je pak, zahvaajui u zupce cilindra, prenosila
taj pokret njemu.
Robertu se, onako pijanom, sve to inilo toliko prirodnim da se osjetio
iznenada iznevjerenim kad je cilindar stao usporavati, a svirale tiho pitati
svoju melodiju kao da se ona gasi u njihovu grlu, dok su kiklopi i mali Amor
polako prekidali kuckati. Oigledno je - iako se u njegovo vrijeme mnogo
govorilo o pepertuum mobile - skrivena crpka koja je regulirala usisavanje i
pritjecanje vode, mogla raditi neko vrijeme nakon to bi bila stavljena u
pogon, no jednom bi njenoj snazi morao doi kraj te bi stala polako malaksati.
Roberto nije znao bi li se vie udio tom mudrom uenom tehnizmu - jer bijae
neto sluao o slinim napravama na
223
kojima kad se pokrenu stanu plesati mrtva djeica ili krilati putti, ili pak
injenici da ga je Uljez - jer to nije mogao biti nitko drugi - stavio u
pokret upravo toga jutra i upravo u taj sat.
I kakvu mu je to samo poruku htio priopiti? Moda da je njegov poraz
neminovan, da je ve na samome poetku osuen na propast. Je li mogue da
Daphne krije jo toliko takvih ili slinih iznenaenja da bi on glatko mogao
provesti itav ivot u beskonanom nastojanju da je oskrvne, bez ikakve nade?
Jedan mu je filozof jednom rekao da Bog poznaje svijet bolje od nas zbog toga
to ga je sam stvorio. I da ovjeku, da bi se pribliio, makar i sasvim malo,
toj boanskoj mudrosti, valja svijet pojmiti kao veliku graevinu i nastojati
ga izgraditi. Tako mora postupiti. Da bi upoznao Daphne, mora je najprije
izgraditi.
Sjeo je tako za stol i stao skicirati profil broda, nadahnjujui se bilo
strukturom Amarillija, bilo onim to je dosad od Daphne vidio. Dakle, govorio
je sebi, imamo prostorije za stanovanje u krmnici, i, ispod njih, sobicu za
kormilara; jo nie ali jo uvijek u razini palube, straarnica i otvor kroz
koji prolazi rudo kormila. Ono bi trebalo izlaziti pri krmi i iza toga vie ne
bi smjelo biti niega. Sve je to u istoj ravnini s kuhinjom u pramnici. Zatim,
kosnik poiva na jednom dugakom uzdignuu, a tamo bi se - ako sam dobro
protumaio zamrene Robertove opise - trebalo nalaziti ono mjesto na kojemu se
u ono doba, stranjice okrenute prema moru, vrila nuda. Kad bi se silo
ispod kuhinjice nalo bi se u ostavi. Nju je ispitao sve do motke, sve do
krajnjih toaka brodskoga kljuna, i ni tamo takoer dalje nije moglo biti
niega. Ispod toga bijae uad i zbirka fosila. Dalje od toga nije se moglo
ii.
Valjalo se prema tome vratiti natrag i prijei itavo potpalublje s nastambom
za ptice i vrtom. Ako Uljez nije kako mu se prohtjelo poprimao as
ivotinjski, as lik kakve biljke, tu se nikako nije mogao sakriti. Ispod ruda
kormila nalazile su se orgulje i satovi. I tu se takoer moglo dotaknuti
brodski trup.
Kad se spustio jo nie, naao se u najirem dijelu tovar-noga prostora, gdje
bijahu ostale zalihe, pritega i ogrjevno dr224
vo; ve je bio kuckao po brodskim bokovima kako bi se uvjerio da tamo ne
postoji kakva lana stijenka koja bi davala uplji zvuk. U slivu, ako je to
obian brod, ne bi nikako moglo biti drugih skrovita. Osim ako se Uljez nije
pod vodom prilijepio za kobilicu, poput pijavice, pa bi nou dopuzao na palubu
-no od svih moguih objanjenja, a bio je zaista spreman da ih iskua bezbroj

- ovo mu se inilo najmanje pouzdanim i najmanje znanstvenim.

Na krmi je, otprilike ispod orgulja, bila ona komoraspliti-com, teleskopom i
drugim instrumentima. Kad ju je onomad-istraivao, razmiljao je sada, nije
zapravo tono provjerio zavrava li taj prostor ba tik uz kormilo; no na
slici koju risae nije vie bilo mjesta za jo neku prazninu - pod uvjetom da
je tono prikazao krivulju krme. Ispod je jo ostajao samo onaj slijepi uski
hodnik, a iza njega nije postojalo vie nita, u to bijae sasvim siguran.
Tako je, ralanjujui lau na odjeljke, potpuno ispunio itav njezin prostor,
i nije mu ostalo mjesta za nikakav novi skroviti zakutak. Zakljuak: Uljez
nije imao stalnog prebivalita. Premjetao se ravnajui se prema tome kako se
premjetao on, bio je poput druge strane Mjeseca za koju znamo da postoji, ali
je nikada ne vidimo.
Tko bi rnogao vidjeti drugu stranu Mjeseca? Samo stanovnik neke zvijezde
stajaice: on moe jednostavno ekati, a da se sam ni za pedalj ne pomakne, i
u jednom e trenutku iznenada uhvatiti njegovo skriveno lice. Sve dok se on
bude kretao zajedno s Uljezom ili ostavljao Uljezu izbor da svoje kretanje
podesi s obzirom na njegovo, nikada ga nee ugledati.
Valjalo mu je postati zvijezdom stajaicom i prisiliti Uljeza da se kree. A
budui da je Uljez oigledno boravio na palubi dok bi on bio u potpalublju, i
obrnuto, morao ga je navesti da misli da je on u potpalublju da bi ga zatim
iznenadio na palubi.
Ne bi li Uljeza nekako zavarao, ostavio je upaljeno jedno svjetlo u
kapetanovoj kabini, tako da Onaj pomisli da je on tamo zadubljen u pisanje.
Zatim se poao sakriti na vrh pram-nice, tik iza zvona, i to tako da je, kad
bi se okrenuo, imao na oku prostor ispod kosnika, a ravno pred sobom mogao
nadzi225
rati palubu i krmnicu sve do stranjega fenjera. Pokraj sebe je postavio puku
- a, bojim se, i bavicu s rakijom.
Proveo je no trzajui se i na najneznatniji um, kao da jo uvijek ima
zadatak uhoditi doktora Byrda, tipajui do zore vlastite ui kako ne bi
dopustio da ga savlada san. Uzalud.
Vratio se tada u kabinu gdje se u meuvremenu svjetlo ugasilo. Svi njegovi
papiri bijahu posvuda u neredu razbacani. Uljez je ovdje unutra proveo no, po
svoj prilici itajui njegova pisma Dami, dok se on tamo vani patio na nonoj
hladnoi i cvokotao pod jutarnjom rosom!
Protivnik je zakoraio meu njegove uspomene... Prisjeti se Salazarovih
upozorenja: iznosei na vidjelo svoje intimne tajne, sam je otvorio pukotinu u
stijenci vlastite due.
Pojurio je bezglavo na palubu i stao bjesomuno pucati, naslijepo, na sve
strane, pretvorivi pritom u iverje jedan jarbol, i pucao je tako do
besvijesti sve dok u jednom trenutku nije primijetio da nikoga uokolo nema
koga bi ustrijelio. S obzirom na vrijeme koje u ono doba bijae potrebno da se
musket ponovno nabije, neprijatelj se mogao u miru proetati izmeu dva
rafala, smijui se toj zbrkanoj buntovnoj strci - koja je uznemirila jedino
ivotinje to se tamo dolje bijahu glasno uskoko-dakale.
Smijao se, dakle. Ali gdje se smijao? Roberto se vratio svome crteu i
zakljuio kako zapravo pojma nema o konstrukciji brodova. Crte je prikazivao
samo visinu, dubinu i duinu, ali ne i irinu. Gledajui po duini mi bismo
vjerojatno rekli u presjeku, brod nije odavao nikakvih drugih moguih
zakutaka, no promatrajui njegovu irinu, lako bijae mogue da su neki
uvueni izmeu ve poznatih mu prostorija.
Robertu tek sada padne na pamet da na tom brodu zapravo jo previe toga
nedostaje. Nije pronaao, na primjer, nikakva drugog oruja. Pa dobro,
odnijeli su ga sa sobom mornari, ako su brod napustili svojevoljno. Ali na
Amarilliju je u tovar-nom prostoru bilo nagomilano mnogo graevnog drva, za

popravak jarbola, kormila ili brodskih bokova, u sluaju oteenja uslijed

nevremena; ovdje je meutim naao mnogo sitnoga granja, nedavno osuenog, za
odravanje vatre na kuhinjskom ognjitu, dok ni traga ne bijae odleanoj
suhoj hrastovini, ari226
u ili jelovini. A osim graevnog drva nedostajalo je i tesarskog orua, pile,
sjekire razliitih veliina i oblika, kladiva, klinovi...
Postoje li druga skrivena spremita? Naini crte jo jednom trudei se ovaj
put da brod prikae ne kao da ga gleda sa strane nego sa vrha koa na jarbolu.
I zakljui da je mogue da u toj konici postoji jo jedna alveola, tamo ispod
sobe s orguljama, iz koje bi se zatim bez ljestvica moglo sii u onaj uski
slijepi hodnik. Nedovoljna da bi sadravala sve ono to nedostaje, no u svakom
sluaju jedna rupa vie. Ako na niskom stropu onoga slijepog crijeva postoji
neki otvor kroz koji bi se moglo popeti u taj novi prostor, iz njega bi se
moglo popeti k urama i otamo nanovo proi itav trup broda.
Roberto je sad bio siguran da se Neprijatelj ne moe skrivati nigdje drugdje
nego upravo tu. Otri dolje, uvue se u crijevo, no ovaj put osvjetljavajui
mu gornji dio. I zaista, evo jednih vrataca. S mukom se odupre prvome porivu
da ih odmah otvori: ako je Uljez tamo gore, priekat e da on pomoli glavu
kroz otvor i odmah ga lako savladati. Valjalo ga je iznenaditi iz smjera iz
kojeg je najmanje oekivao, kao to se postupalo u Casaleu.
Ako tu postoji ikakva prostorija, ona mora graniiti s onom s teleskopom, i
otamo bi trebalo ui.
Popne se gore, proe kroz spremite, ispreskakue instrumente i nae se pred
jednini zidom koji - tek je sada to primijetio - ne bijae od istoga tvrdoga
drva kao trup broda.
Zid bijae prilino tanak: kao to bijae uinio da bi uao u sobu glazbe,
svom snagom udari po njemu i drvo odmah popusti.
Nae se, obasjan slabanom svjetlou, u kukavnu nekakvom sobiku, mijemu
gnijezdu s jednim prozoriem, na zaobljenom krajnjem zidu. A tamo, na leaju,
koljena gotovo sljubljenih s bradom, ispruene ruke koja se pokuavala maiti
po-velikog pitolja, nalazio se Drugi.
Bijae to neki starac, rairenih zjenica, ispijena lica uokvirena pepeljastom
bradicom; rijetke mu sijede vlasi strahu iz glave, gotovo bezuba usta
otkrivahu desni boje borovnice; bijae utonuo u komad tkanine koja neko moda
bijae crna, poput slanine proaran blijedim isplavljenim mrljama.
227

Upirui pitolj za koji se bijae grevito uhvatio s obje ake dok su mu ruke
drhtale kao prut, plaljivim je glasom isputao slabane krikove. Prva je
reenica bila na njemakom, ili na holandskom, a druga - a zacijelo je
ponavljao svoju poruku - na nekakvom teko prepoznatljivom talijanskom: znak
da je pogodio porijeklo svojega sugovornika, prekopavajui po njegovim
ispisanim papirima.
"Ako ti makne, ja ubijem!"
Roberto je bio toliko zateen tom prikazom da nije uope dospio odmah
reagirati. I bilo je to zapravo dobro, jer mu je to oklijevanje omoguilo da
opazi da kokot nije napet i da prema tome zakljui kako Neprijatelj i nije
odvie vian ratnoj vjetini.
I tako mu se sasvim dobrohotno i pomirljivo pribliio, uhvatio pitolj za
cijev i pokuao ga izdjenuti iz drhtavih ruku vrsto stisnutih oko kundaka,
dok je stvor za to vrijeme i dalje isputao gnjevne njemake povike.
Na jedvite jade Roberto mu je napokon oduzeo oruje, ovaj mu se zatim nemono

prepustio i dozvolio da ga spusti na tlo, a Roberto je kleknuo pokraj njega,

pridravajui mu glavu.
"Gospodine", ree mu, "ja vam ne elim nita naao uiniti. Prijatelj sam.
Razumijete li? Amicus!"
Onaj je pak otvarao i zatvarao usta a da nita pritom nije izgovarao; vidjele
su mu se samo bjeloonice koje bijahu vie crvene nego bijele i Roberto se
naglo uplai da je starac na samrti. Uze ga u naruje, onako mlitavog, i
odnese u svoju kabinu. Ponudi mu vode, natjera ga da popije malo rakije i ovaj
mu zahvali jednim "Gratias ago, domine", podignu ruku kao da e ga
blagosloviti, i Roberto tada shvati, promotrivi bolje starevo odijelo, da je
rije o redovniku.
228
A Jedemo ovdje rekonstruirati dijalog koji je uslijedio i po- V trajao naredna
dva dana. Tim vie to otada nadalje Ro- bertovi zapisi postaju sve krai i
turiji. Budui da su njegove ispovijesti Dami vjerojatno pale pod tue oi
nikada nije imao hrabrosti o tome zatraiti potvrdu u svojega novog drubenika, za dugo je vremena prestao pisati i tek je u kratkim crtama biljeio
ono to bi doznao ili vidio.
Pred njim se, dakle, nalazio otac Caspar Wanderdrossel, e Societate lesu, olim
in Herbipolitano Franconiae Gymnasio, po-stea in Collegio Romano Matheseos
Profesor, i ne samo to nego i astronom i uenjak mnogih drugih disciplina
kojima se bavio pod okriljem Vrhovne Kurije Drube. Daphne je, pod
zapovjednitvom jednog holandskog kapetana koji je ve ranije, za potrebe
Veerenigde Oost-Indische Compagnie, bio iskuao ove puteve, napustila
sredozemne obale s namjerom da, oplo-vivi Afriku, stigne do Solomonskih
Otoka. Upravo kao to je elio i doktor Byrd na Amarilliju, samo to je
Amarilli u potragu za Solomonskim Otocima krenuo od istoka prema zapadu, dok
je Daphne uinila obratno; no to je malo vano: na Antipode se ionako stie s
obaju strana. Na Otoku otac Caspar pokazivao je pritom preko plae, iza drvea
je trebalo postaviti, Malteki Opservatorij. to bi trebala predstavljati taj
Opservatorij, nije bilo sasvim jasno, a Caspar je o tome aputao kao o tajni
toliko znamenitoj da o njoj govori itav svijet.
Daphne je utroila prilino mnogo vremena dok nije stigla ovamo. Poznato je
kako se u ono doba putovalo ovim morima. Ostavivi iza sebe Moluke, u namjeri
da se otisne prema jugoistoku, u pravcu Luke Sancti Thomae u Novoj Gvineji,
budui
229

i"
da se moralo doploviti do onih mjesta gdje je Druba imala svoje misije, brod
se, gonjen divljim nevremenom, izgubio u morima nikad vienim, dospjevi do
nekog otoka nastanjenog ogromnim mievima veliine djeaka, vrlo dugakog repa
i s torbom na trbuhu: Robertu bijae prilino poznat jedan takav preparirani
primjerak tovie, otac Caspar s osudom mu je predbacivao da je bacio "jedno
Wunder koje vrijedi jedan Peru".
Bijahu to, priao je otac Caspar, miroljubive i prijateljski raspoloene
ivotinje koje bi okruivale iskrcane mornare, pruale prema njima svoje
ruice proeci hranu, vukui ih ak za odijela; no kad su jednome mornaru iz
depova drsko pokrali sav dvopek, pokazalo se da su i prepredeni lopovi.
Neka mi bude doputeno da se umijeam poklanjajui puno povjerenje ocu
Casparu: jedan takav otok doista postoji i ne moe ga se pobrkati ni sa kojim
drugim. Ti lani klokani nazivaju se Quokkas i ive jedino tamo, na Rottnest
Islandu, kojeg ne mnogo ranije bijahu otkrili Holanani, nadjenuvi mu ime

rottnest, gnijezdo takora. No kako se taj otok nalazi nasuprot Perthu, to

znai da je Daphne dospjela do zapadne obale Australije. Ako pomislimo da se
prema tome nalazila na tridesetoj junoj paraleli, i zapadno od Moluka, dok je
meutim trebala ii na istok blago se sputajui ispod Ekvatora, morali bismo
zakljuiti da je ona oigledno izgubila pravac.
No kad bi se bar radilo samo o tome. Ljudi s Daphne morali su, na neznatnoj
udaljenosti od otoka, vidjeti neku obalu, no vjerojatno su pomislili da je to
samo jo jedan drugi otoi s kakvim drugim glodavcima. Oni su traili neto
sasvim drugo, a sam Bog zna to su ocu Casparu kazivali brodski instrumenti.
Bili su zacijelo na svega nekoliko zaveslaja od one Ter-re Incognite et
Australis o kojoj je ovjeanstvo ve stoljeima sanjalo. Ono to je ovdje
doista teko razumjeti - budui da e Daphne napokon stii a to emo vidjeti
do otprilike sedamnaestog stupnja june geografske irine - injenica je da su
oplovili barem dvije etvrtine Australije, a da je nijednom nisu ugledali:
vjerojjtno su ili ponovno okrenuli gore na sjever pa tako proli izmeu
Australije i Nove Gvineje, riskirajui na svakom koraku da se nasukaju na
jedan ili drugi al, ili su
230
pak plovili na jug proavi izmeu Australije i Novog Zelanda, gledajui pred
sobom neprestano otvoreno more.
Jo bi se moglo povjerovati da ja ovdje izmiljam neki roman da nije,
otprilike u isto vrijeme kad se dogaa naa pria, Abel Tasman, polazei iz
Batavije, stigao do nepoznatoga kopna koje je nazvao po van Diemenu, a koje
danas poznajemo kao Tasmaniju; no budui da je i on takoer traio Solomons-ke
otoke, drao je neprekidno sa svoje lijeve strane junu obalu toga kopna, ni
ne sanjajui pritom da se onkraj njega nalazi kontinent stotinu puta vei;
zavrio je na kraju jugoistono od Novog Zelanda, plovio uz njegove obale u
pravcu sjeveroistoka i, odvojivi se od od njega, doplovio do otoja Tonga;
zatim je otprilike dospio, drim, tamo gdje i Daphne, no i ovdje se morao
provlaiti kroz koraljne grebene te se usmjerio prema Novoj Gvineji. to znai
da je vijugao i nabadao poput biljarske loptice, no ini se da e jo dugi niz
godina pomorcima biti sueno da dopru na dva koraka do Australije, a daje
uope ne vide.
Smatrajmo, dakle, istinitom priu oca Caspara. esto prisiljena slijediti
hirove pasata, Daphne bijae zateena jo jednim nevremenom koje ju je
ostavilo u tako jadnome stanju da su se morali zaustaviti na nekom otoku, sam
Bog zna gdje, bez drvea, samo prsten gologa pijeska uokolo sredinjeg
jezerca. Tamo su popravili brod - i eto objanjenja zato na njemu nije vie
bilo zalihe graevnog drva. Zatim su nastavili plovidbu i naposljetku bacili
sidro u ovom ovdje zaljevu. Kapetan je poslao na kopno amce s izvidnicom,
zakljuio da na njemu nema stanovnika, za svaki je sluaj ipak nabio i uredno
naperio svojih nekoliko topova; uslijedie zatim tri poduhvata, sva tri od
neodgodive vanosti.
Prvo, opskrba vodom i hranom, jer priuve bijahu ve iscrpljene gotovo do
posljednje mrvice; drugo, hvatanje ivotinja i sakupljanje biljaka koje e
Donijeti u domovinu na radost pritlljQl?kJlL
rodoslovaca Drube; tree, dpafmjgrarvea kako bi se stvorile nove zalihe
masivnih trupaca, dasaka i svakoj akog drugog materijala za sluaj kakve
budue nevolje; i napokon, postavljanje, na jednoj uzvisini, i putanje u
pogon Maltekog Opservatorija, to od svih bijae najtei i najnaporniji
posao. Morali su
231
L_J

iz tovarnog prostora izvui i na obalu prenijeti sve tesarske instrumente i

razliite dijelove Opservatorija, a svi su ti poslovi odnijeli mnogo vremena,
tim vie to se nije moglo pristati u samome zaljevu: izmeu broda i obale
protezalo se naime, gotovo u samoj razini vode i sa tek nekoliko preuskih
prolaza, nekakvo bedemasto utvrenje, neka lana nogavica, nasip, Erd-wall sav
od koralja - ukratko, ono to danas zovemo koralj-nim grebenom. Nakon bezbroj
bezuspjenih pokuaja, otkrie da se mora svaki puta oploviti rt u junom
dijelu zaljeva, iza kojega se nalazila malena uvala u kojoj se moglo pristati.
"Et evo zato ta barka koja napustili mornari mi sada ne vidimo iako jo
uvijek tamo iza ona stoji, heu me miserum!"
Po onome to se moe zakljuiti iz Robertove transkripcije, taj je Teuton
ivio u Rimu i tamo govorio latinski sa subraom iz stotinjak drugih zemalja,
no talijanskom ne bijae osobito vjet.
Kad je Opservatorij bio dovren, otac Caspar zapoeo je sa svojim
promatranjima koja su uspjeno napredovala gotovo dva mjeseca. A to je u
meuvremenu radila posada? Bijahu se ulijenili, disciplina koja je nekada
vladala na brodu svakim je danom sve vie poputala. Kapetan je bio ukrcao
mnogo bavica s rakijom koje su se smjele koristiti samo kao okrijepa da se
lake prebrodi kakvo nevrijeme ili su se pak uvale da poslue za razmjenu s
uroenicima; sada meutim, ogluivi se o bilo kakvu zapovijed, mornari su ih
poeli iznositi na palubu oblokavajui se do besvijesti. Na kraju im se
pridruio i sam kapetan. Otac Caspar uporno je radio, ovi su provodili dane
poput divljih zvijeri, i do Opservatorija su esto dopirali njihovi glasni
bestidni napjevi.
Jednoga dana, budui da je vladala velika vruina, otac je Caspar, radei sam
na Opservatoriju, skinuo sa sebe svoju redovniku mantiju inei time, govorio
je sa stidom valjana isusovca, grijeh protiv ednosti, koji bi mu Bog sada
mogao oprostiti, budui da ga je odmah zatim kaznio i neki ga je insekt
upiknuo ravno u prsa. Na poetku je osjetio samo probadanje na ranjenu mjestu,
no kad se uvee vratio na brod uhvatila ga je iznenada jaka groznica. Nikome
nita nije rekao o svojoj nezgodi; itavu mu je no tutnjalo u uima, glava mu
bijae ote232
ala i oajniki ga je boljela; naposljetku mu je kapetan otvorio mantiju i
to je ugledao? Gnojnu bubuljicu, onakvu kakvu moe izazvati ubod ose, ma to,
ak i muhe veih dimenzija. No oteklina je naoigled sviju prerasla u
carbunculus, crni prit, podliveni tamni ir potkonjak - ukratko - u bubon,
simptom koji je jasno ukazivao na pestis, quae dicitur bubonica, kao to
bijae odmah zabiljeeno u dnevniku.
Na brodu je zavladala panika. Uzalud je otac Caspar ispriao priu o insektu:
okueni uvijek lae kako ga se ne bi izopilo, to bijae dobro poznata stvar.
Uzalud je uvjeravao da on kugu poznaje i vie nego dobro i da ima mnogo
razloga da vjerovati da u njegovu sluaju o njoj nikako ne moe biti rije.
Posada gaje gotovo htjela odmah baciti u more, dok se zaraza jo nije
proirila.
Otac je Caspar pokuavao objasniti da je, u vrijeme velike epidemije koja je
nekih dvanaestak godina ranije pogodila Milano i itavu sjevernu Italiju, bio
poslan zajedno s drugom svojom subraom da prui pomo u lazaretima, te da na
licu mjesta, izbliza, prouava i ispituje tu neobinu masovnu pojavu. Znao je,
dakle, vrlo mnogo o toj lako prenosivoj zarazi. Postoje bolesti koje pogaaju
samo odreene pojedince, na razliitim mjestima i u razliito vrijeme, kao to
je Sudor Anglicus; druge su pak svojstvene odreenim pokrajinama, kao
Dvsenteria Melitensis ili Elephantiasis Aegvptia, i napokon postoje one koje
su, kao kuga, dugotrajne i pogaaju redom sve stanovnike na veoma irokom

prostoru. Kuga pak obino bude najavljena Sunevim pjegama, pomrinama,

kometima, pojavljivanjem podzemnih ivotinja koje izmile iz svojih skrovita,
biljkama sparuenim od kunih isparavanja: a nijedan od tih znakova nikada se
nije pojavio niti na brodu niti na kopnu, niti na nebu, niti u moru.
Drugo, kugu sasvim sigurno uzrokuju smrdljive gnjilene pare koje se diu iz
movara, ili pak raspadanje mnogobrojnih leeva u vrijeme rata, ili ak
invazije skakavaca koji se jatomi-ce utope u moru, a zatim ih voda izbaci na
obalu. Zaraza nastaje upravo putem tih isparavanja koja ulaze u usta i budu
udahnuta pluima, a zatim preko uplje vene stiu do srca. A u toku itave
plovidbe, meutim, osim zadaha smrdljive vode i
233
hrane, od ega se mogao dobiti jedino skorbut a nikako kuga, mornari nisu bili
izloeni nikakvim tetnim isparavanjima, nego su tovie udisali neprestano
potpuno ist zrak i najzdravije vjetrove. Kapetan je govorio da tragovi tih
isparavanja mogu ostati na odjeci i mnogim drugim predmetima i da moda na
brodu postoji neto to on ve dugo uva i to je sada uzrok zaraze. I odmah
se sjetio one prie o knjigama.
Otac Caspar bio je ponio sa sobom neke dobre knjige o moreplovstvu, kao na
primjer Medinin L"Arte del navegar, Snel-liusov Typhis Batavus i De rebus
oceanicis et orbe novo deca-des tres Pietra d"Anghiere, i jednoga je dana
ispriao kapetanu kako ih je dobio gotovo u bescijenje, i to upravo u Milanu:
kad je kuga prola, na niskim zidiima uzdu Naviglia, bijae stavljena na
prodaju itava biblioteka jednog prerano preminulog gospodina. I to bijae
njegova mala privatna zbirka koju je ak i po morima nosio sa sobom.
Kapetan je bio siguran da su knjige, budui da su pripadale okueniku, bez
svake sumnje izvor zaraze. Kuga se prenosi, kao to je poznato, zatrovanim
mastima, a on je sam itao
0 ljudima koji su umrli samo zato to bi tu i tamo oslinili prst listajui
djela na ijim je stranicama bilo tragova otrova.
Otac Caspar, ojaen, i dalje se uporno bunio: ne, on je u Milanu prouavao krv
okuenih pomou jednog potpuno novog izuma, tehnizma koji se zove lornjet ili
mikroskop, i vidio je kako u toj krvi plivaju kao nekakvi vermiculi, a upravo
su to uzronici te contagium animatum koji se vis naturalis stvaraju od svake
trulei i koji se zatim prenose, propagatores exi-gui, preko znojnih pora ili
preko ustiju ili katkad ak preko uha. No te klice to vrve iva su tvar, i
neophodna im je krv da bi se hranile, ne mogu nikako preivjeti dvanaest i
vie godina meu mrtvim papirnatim vlaknima.
Kapetan nije htio ni uti za nikakva razborita objanjenja,
1 malenu vrijednu biblioteku odnesoe morske struje. No ni to nije bilo
dovoljno. Koliko god se otac Caspar trudio i muio da objasni, na temelju
vlastita znanja i iskustva, kako kugu mogu prenositi psi i muhe, ali nikako
mievi, itava se posada dala u bjesomuni lov na brodske miie, mahnito
pucajui na sve strane i ne mislei na opasnost od pukotina u tovar234
nom prostoru. I na kraju, kako nakon jednog dana groznica oca Caspara nije
jenjavala, a njegov se bubon nije pokazivao znakove povlaenja, kapetan donese
odluku: svi e do jednog otii na Otok i tamo priekati da otac ili umre ili
ozdravi, i da se brod proisti od svakog kodljivog utjecaja i istjecanja.
Reeno - uinjeno, na brodu ne ostade ni ive due: svi se bijahu ukrcali na
amac, napunivi ga svom silom oruja i orua. I budui da se predvialo da e
izmeu smrti oca Caspara i vremena kad brod bude sasvim proien morati proi
bar dva ili tri mjeseca, zakljuie da e na kopnu biti potrebno izgraditi
kolibe i sav nuan pribor, kojeg je na Daphne bilo za itavu malu radionicu,

bijae odvuen na obalu. Ne raunajui najvei dio bavica s rakijom. "Ali

nisu dobru stvar uinili", komentirao je otac Caspar s gorinom, alostei se
zbog kazne koju im je nebo spremilo zbog toga to su ga ostavili kao
izgubljenu duu.
Naime, tek to stigoe na kopno, uputie se odmah u ikaru odstrijeliti kakvu
ivotinju, uvee na plai upalie velike kresove i tri dana i tri noi ne
prestade gozba i buno veselje.
Vatre su vjerojatno privukle panju divljih uroenika. Iako Otok bijae
nenastanjen, u tom su arhipelagu ivjeli ljudi crni kao Afrikanci, koji
zacijelo bijahu izvrsni pomorci. Jednoga jutra otac Caspar vidje kako se
zapadno od onog velikog otoka na zapadu pojavljuje desetak "piragvi", sam Bog
zna otkuda su dolazile, koje se usmjerie ravno prema zaljevu. Bijahu to amci
od izdubljenih debala, onakvi kakve imaju Indijanci iz Novoga Svijeta, samo
to ovi bijahu dvostruki: u jednome se vozila posada a drugi je klizio
povrinom vode kao nekakve saonice.
Otac Caspar isprva se uplaio da su krenuli prema Daphne, no ovi su izgledali
kao da je namjerno zaobilaze i udarili izravno u onu uvalicu gdje su se
iskrcali mornari. Pokuao je vikati na bi li upozorio one na Otoku, no oni,
onako ponapiti, spavahu kao zaklani. Ukratko, kad su se mornari probudili,
prvi uroenici bijahu ve pred njima, a ostali se, jedan po jedan, naglo i
nenadano pojavljivahu iza drvea.
Mornari skoie na noge, uroenici pokazae odmah ratnike namjere, no nitko
jo uvijek nije shvaao o emu se radi,
235
. Samo je kana tlo jednog
a kamoli da bi se sjetili gdje su bili ostavili petan istupio naprijed i hicem
iz pitolja od napadaa. Zauvi pucanj i vidjevi druga kako mrtav pada, a da
ga nijedno tijelo ne bijae ni dotaklo, uroenici stadoe pokazivati znakove
pokornosti, i jedan se od njih priblii kapetanu pruajui mu ogrlicu koju je
nosio oko vrata. Kapetan se nakloni, a zatim se, traei oigledno neki
predmet koji bi dao u zamjenu, okrenu prema svojim ljudima.
Uinivi to, okrenuo je leda domorocima.
Otac Wanderdrossel miljae da su uroenici bili odmah zateeni, ak prije
samoga pucnja, dranjem kapetana koji bijae pravi batavski gorostas plave
brade i svijetlomodrih oiju, svojstva to ih ovi domoroci vjerojatno
pripisivahu bogovima. No tek to mu vidjee lea budui da ti divlji narodi
oigledno nisu drali da boanstva takoer imaju lea, njihov ga je poglavica
odmah napao, raskolivi mu glavu toljagom koju je drao u ruci, i ovaj se
beivotno srui nauznak, zarovavi nosom zemlju, i vie se ne maknu. Crnci
nasrnue na mornare i, kako ovi nisu znali kako bi se branili, za tili ih as
potamanie.
Zapoe tako stravina gozba koja potraja itava tri dana. Bolesni otac Caspar
dalekozorom je bespomono pratio prizor, a da nita nije mogao uiniti. itava
posada bijae pretvorena u stoku za klanje. Caspar je vidio kako ih uroenici
najprije svlae uz radosne urlike, dijelei izmeu sebe njihove predmete i
odjeu, zatim komadaju, potom peku, i napokon s najveim mirom slasno
griskaju, izmeu gutljaja nekakva pia koje se puilo i pjesama koje bi se
svakome uinile miroljubivima da im nije prethodio onaj opaki kermes.
Siti i zadovoljni, uroenici tada stadoe jedni drugima prstom pokazivati na
brod. Vjerojatno ga nisu povezivali s pri-sutnou mornara: velianstven kakav
bijae, s jarbolima i jedrima, neusporedivo razliit od njihovih kanua, nisu
zacijelo vjerovali da bi to moglo biti djelo ljudskih ruku. Po rijeima oca
Caspara koji smatrae da prilino dobro poznaje mentalitet idolopoklonika
irom svijeta, o kojima mu bijahu pripovijedali putnici isusovci po povratku u

Rim, drali su ga zasigurno ivotinjom, a u tom ih je uvjerenju uvrstila i

injenica da je ona ostala neutralna za vrijeme njihovih Ljudoderskih ritua236la. S druge strane, tvrdio je otac Caspar, ve je Magellan pripovijedao
kako neki uroenici vjeruju da su brodovi doletjeli s neba i da su prirodne
majke malenih amaca; da ih doje obje-sivi ih sebi o bokove, a od sise
odbijaju bacivi ih jednostavno u more.
No netko je sada vjerojatno doao na ideju da bi se, ako je ivotinja ve tako
pitoma i krotka, a njeno meso moda sono i ukusno kao u onih mornara,
isplatilo doepati i nje. I krenue tako prema Daphne. Tada je miroljubivi
isusovac, ne bi li ih zaustavio njegov mu je Red nalagao da ivi ad majorem
Dei gloriam a ne da umre zbog zadovoljstva nekakvih pogana cujus Deus venter
est pripalio fltilj na jednome od topova, ve nabijenom i uperenom prema
Otoku. Uz straan tutanj i gromoglasan odjek, dok se Daphnin bok kitio
zlaanom dimnom aureolom, kugla padne ravno usred skupine amaca i dva od njih
ostadoe prevrnuti.
udo bijae dovoljno rjeito. Divljaci se odmah vratie na Otok, nestajui u
ikari, da bi malo zatim iz nje ponovno izvirili nosei vijence od cvijea i
lia koje stadoe bacati u vodu, uz geste koji izraavahu duboko potovanje i
poniznost; us-mjerie zatim pramac na jugozapad i izgubie se iza onog otoka
na zapadu. Bijahu platili velikoj razdraenoj ivotinji ono to smatrahu
dovoljnim dankom i zasigurno se nikada vie nee pribliiti ovim obalama:
bijahu oito zakljuili da lako uvredljiv i osvetoljubiv stvor ini ovu zonu
suvie pogibeljnom. Eto, to bijae pria oca Caspara Wanderdrossela. Vie od
tjedan dana, prije Robertova dolaska, jo se uvijek osjeao prilino loe, no
zahvaljujui vlastitim ljekovitim pripravcima "Spi-ritus, Olea, Flores, und
andere dergleichen Vegetabilische Animalische und Mineralische Medicamenten"
ve se poeo pomalo radovati oporavku, kadli mu jedne noi do uiju dopre bat
neijih koraka na palubi.
Od silnoga straha bolest mu se ponovno vratila; bijae napustio svoju kabinu i
sklonio se u ovu bijednu mranu izbicu, ponijevi sa sobom svoje lijekove i
jedan pitolj, pojma nemajui da je prazan. I otamo bi izlazio samo da potrai
hrane i vode. Najprije je ugrabio jaja, ne bi li to prije vratio snagu, a
zatim se ograniio na krau voa. Bijae uvjeren da je Uljez u
237
prii oca Caspara Uljez je, naravno, Roberto uen i radoznao ovjek, kojeg
ivo zanima brod i njegov sadraj, te je stao sumnjati da se radi o brodolomcu
i pomislio da je to agent neke heretike zemlje koja eli tajnu Maltekog
Opservatorija. Eto zbog ega se dobri otac bijae onako djetinjasto ponaao:
htio je nagnati Roberta da napusti tu lau kojom haraju demoni.
Bijae zatim na Robertu red da ispria svoju priu: ne znajui koliko je
zapravo otac Caspar proitao od njegovih zapisa, posebno se zadrao na svojoj
misiji i na Amarillijevim. putovanjima. Pripovijest bijae otpoela kad su u
smiraj toga dana skuhali jednog pjetlia i otepili posljednju od kapetanovih
boca. Otac Caspar morao je ionako obnoviti snage i ojaati krv, no zapravo su
proslavljali ono to se obojici inilo povratkom u ljudsko drutvo.
"Smijeno!", primijetio je otac Caspar kad je uo nevjerojatnu priu o doktoru
Byrdu. "Takva zvjerstvo ja nikada uo. Zato radili oni njemu takav zlo? Ja
mislio sve uti o tajnama geografske duine, ali nikada da moi ju traiti
pomou un-gventum armarium! Kad bi to bilo mogue, to bi ve izmilja-vao neki
isusovac. To nema nikakve veze sa geografska duina, ja u ti objasniti kako
dobro ja radim moj posao i ti vidi kako je skroz drugaije..."
"Ali", htio je znati Roberto, "jeste li vi zapravo traili Solo-monske Otoke
ili ste eljeli otkriti tajnu geografske duine?"
"Pa obadvije te stvari, ne? Ti nae Solomonski Otoci i ti dozna gdje stoji

sto osamdeseti meridijan, ti nade sto osamdeseti meridijan i ti zna gdje su

Solomonski Otoci!"
"Pa dobro zato se ti Otoci moraju nalaziti ba na tom meridijanu?"
"Oh, mein Gott, Gospodin mi oprosti to Njegovo Presveto Ime uzalud izgovorio
sam. In primi, nakon to Salomon Hram sagradio bijae, napravio je jedna
grosse flotte, kao to kae Knjiga o Kraljevima, i ta flotte stigne na otok
Ofir, otkuda mu donesu kako kae ti?... quadringenti und viginti..."
"etiri stotine i dvadeset."
"etiri stotine i dvadeset zlatni darovi, jedno jako veliko bogatstvo: Biblija
kae jako malo da bi rekla toliko puno toga,
238tako rei pars pro toto. I nijedno land blizu Izrael imala tako grosse
bogatstvo, quod significat da ta flota na posljednja granica od svijet stigla
bijae. Ovdje."
"Ali zato ovdje?"
"Zato jer ovdje je meridijan sto osamdeset koji je egzaktno onaj koji Zemlja
na dva dijeli, a s druge strane stoji prvi meridijan: ti broji jedan, dva,
tri, za tri stotine i ezdeset stupnjeva meridijana, i ako si na sto
osamdeset, tu je pono a na onaj prvi meridijan je podne. Verstanden? Ti
pogodi sada zato Solomonski Otoci bili su tako prozvani? Salomon dixit presijeci dijete na pola, Salomon dixit presijeci Zemlja na pola."
"Razumijem, ako smo na stotinu i osamdesetom meridijanu, onda smo na
Solomonskim Otocima. Ali tko vam kae da smo na stotinu i osamdesetom
meridijanu?"
"Pa Specula Melitensis, ne? ak i kad svi moji prijanji dokazi ne bi bili
dovoljni, da stotinu osamdeseti meridijan prolazi upravo tu, pokazala mi je
Specula."
Odvukao je zatim Roberta na palubu pokazujui mu zaljev.
"Vidi onaj promontorium na sjeveru, tamo gdje grossi stabla stoje sa grosse
ape koje hodaju po vodi? Et sad vidi drugi promontorium na jugu? Ti povue
jedna crta izmeu dva promontoria, vidi da crta prolazi izmeu ovdje i obala,
malo vie apud obala nego apud brod... Jesi vidio crta, ja mislim jedna
geistige crta, koja ti vidi s oima od imaginatione? Gut, to je crta od
meridijana!"
Sljedeeg dana otac Caspar, koji nikada nije izgubio raun vremena, objavi da
je nedjelja. Odslui misu u svojoj kabini, posvetivi komadi ono malo hostije
to mu je jo preostala. Nastavi potom svoje predavanje, najprije u kabini uz
pomo karte svijeta i raznih drugih papira, a onda na palubi. A na Robertove
pritube da ne moe podnijeti dnevno svjetlo, iz jednog od svojih ormara
izvue naoale sa mutnim, kao zadimljenim staklima, koje su njemu samom jednom
dobro posluile dok je istraivao grotlo nekog vulkana. Roberto je sad vidio
svijet u mnoho" blaim bojama, na koncu konca sasvim ugodnim, i poeo se malo
pomalo miriti s neumoljivom otrinom dana.
239
ft
Da bi se bolje razumjelo ono to slijedi, morat u dati jednu napomenu, jer
bez nje se i ja teko u svemu tome snalazim. Otac Caspar bio je uvjeren da se
Daphne nalazi izmeu esnaestog i sedamnaestog stupnja june geografske irine
i na stotinu i osamdesetom stupnju geografske duine. to se tie geografske
irine moemo mu pokloniti puno povjerenje. No pretpostavimo da je ak tono
pogodio i duinu. Iz zbrkanih Robertovih zapisa proizlazi da je otac Caspar
raunao tri stotine i ezdeset punih stupnjeva polazei od Otoka Ferro, na
osamnaest stupnjeva zapadno od Greenwicha, kao to bijae uvrijeeno jo od
Ptolomejevih vremena. Prema tome, ako je on drao da se nalazi na svojemu
stotinu i osamdesetom meridijanu, to znai da je u stvari bio na stotinu i
ezdeset i drugom meridijanu istono od Greenwicha. Solomonski Otoci nalaze se

pak ratrkani uokolo stotinu i ezdesetog istonog meridijana, ali izmeu

petog i dvanaestog stupnja june geografske irine. Bit e da se Daphne,
dakle, nalazila odvie nisko, zapadno od Novih Hebrida, u zoni gdje postoje
samo suhi ko-raljni grebeni, koja e kasnije dobiti ime Recifs d"Entrecasteaux.
Je li otac Caspar mogao raunati od nekog drugog meridijana? Naravno da jest.
Kao to e na kraju stoljea rei Coro-nelli u svojoj Knjizi o Globusima, prvi
su meridijan postavljali Eratosten na Herkulove Otoke, Martin iz Tyra na
Sretne Otoke, Ptolomej je u svojoj Geografiji slijedio isto miljenje, no u
Knjigama o Astronomiji provukao ga je kroz Aleksandriju u Egiptu. to se tie
onih kasnijih, Ismail Abulfeda smjeta ga u Cadiz, Alfonso u Toledo, Pigafetta
et Herrera isto tako. Koper-nik ga stavlja u Frombork; Reinhold na Kraljevsku
planinu ili Konigsberg, Kepler u Uraniborg, Longomontanus u Kopenhagen,
Lansbergius u Goes; Riccioli u Bolognu. Atlasi to ih iscrtae Jansen i Blaen
na planinu Pico. Nastavljajui se na njih svojom Geografijom, ja sam na ovom
Globusu Nulti Meridijan smjestio u predio koji se nalazi najzapadnije od Otoka
Ferro, a time se priklanjam Dekretu Louisa XIII koji mu je 1634. godine,
zajedno sa Savjetom za Geografiju, odredio upravo to mjesto.
240
No da je otac Caspar odluio ogluiti se o odluku Louisa XIII i postavti svoj
nulti meridijan, recimo, u Bolognu, onda bi Daphne vjerojatno bila usidrena
negdje izmeu otoja Samoa i Tahitija. No tamo, meutim, uroenici nemaju
tamnu kou kao oni za koje tvrdi da ih je vidio.
Zbog ega treba prihvatiti tradiciju Otoka Ferro? Valja poi od osnovnog
naela oca Caspara koji o Nultom Meridijanu govori kao o vrstoj postojanoj
liniji odreenoj boanskom odlukom jo od dana postanka. Koje bi mjesto Bog
drao najprirodnijim da iz njega povue tu liniju? Je li to Edenski vrt,
mjesto neizvjesna poloaja, no zacijelo negdje na istoku? Ili Ultima Tula? Ili
Jeruzalem? Nitko do tada nije se jo usudio odluiti za teoloko rjeenje i to
je razumljivo: Bog ne rasuuje kao ljudi. Adam se, tek spomena radi, pojavio
na Zemlji kad je ve postojalo i Sunce i Mjesec, i dan i no, pa prema tome i
meridijani.
Rjeenje, dakle, nije moglo biti u pojmovlju Povijesti, nego prije u Svetoj
Astronomiji. Valjalo je spojiti kazivanje Biblije sa znanjem koje mi imamo o
nebeskim zakonima. Prema Knjizi postanka, Bog je prije svega stvorio nebo i
Zemlju. U to vrijeme tama jo prekrivae Pakao i spiritus Dei fovebat aquas,
no te vode nisu jo mogle biti onakve kakve mi poznajemo: Bog ih je odijelio
tek drugoga dana, razdvojivi one koje e biti iznad nebeskoga svoda iz kojih
nam jo uvijek dolaze kie od onih ispod, to jest od rijeka i mora.
to opet znai da prvi ishod postanka bijae Sirovina, bez oblika i bez
obujma, kakvoe, svojstava, sklonosti, liena i gibanja i poinka, isti
prapoelni kaos, hyle koji ne bijae jo ni svjetlo ni tama. Bijae to loe
probavljena masa gdje se jo uvijek mijeahu etiri elementa, kao i hladno i
toplo, suho i vlano; uzavrela magma to se rasprskavae u milijune usijanih
siunih kapljica, poput lonca s grahom, poput dijareine utrobe, zaepljene
cijevi, barutine na kojoj se ocrtavaju i nestaju vodeni krugovi zbog
iznenadna uranjanja i izranjanja slijepih liinki. Heretici stoga zakljuie
da je ta materija, tako tupa i nepronina, to se tako snano odupire svakom
stvaralakom dahu, vjena u najmanju ruku koliko i sam Bog.
Ipak, bijae potreban boanski fiat da poevi od nje i u njoj i nad njom
prevlada naizmjenian slijed svjetla i tame, dana i
241noi. To svjetlo i taj dan o kojem se govori na drugom stupnju postanka ne
bijae jo svjetlost kakvu poznajemo, svjetlost zvijezda, Sunca i Mjeseca: oni
bijahu stvoreni tek etvrtoga dana. Bijae to stvaralako svjetlo, boanska
sila u istome stanju, poput naglog izgaranja bave baruta: prvotna crna
zrnca, zbijena u neprovidnu gustu masu, u jednom se jedinom asu pretvore u

plamen! prasak, koncentrat bljetavila koje se iri sve do vlastite krajnje

obodnice iza koje se kao opreka stvara tama iako kod nas do praska dolazi
danju. I poput suspreg-nuta uzdaha, iz ugljena to kao da je nekim iznenadnim
unutranjim dakom stao dobivati rumenu boju, iz te goldene Qu-elle der
Universus izrodi se ljestvica briljantnih izuzetnosti to postepeno silazi
prema najnepopravljivijoj od svih nesavrenosti; kao da stvaralaki dah polazi
od beskrajno zgusnute i svjetlou proete boanske moi, toliko da izgleda
kao mrkla no, te silazi sve nie i nie preko relativna savrenstva Kerubina
i Serafina, preko Prijestolja i Vladavina, sve do najniih slojeva prljavtine
i smea gdje gmie glista i preivljava beutni kamen, do same granice
Nitavila. "I to bijae Oflfenbarung got-tlicher Mayestat!"
I premda treega dana ve izraste trava i drvee i livade, Biblija jo uvijek
ne govori o krajoliku kakvom se raduje nae oko, nego o mranoj sili raslinja
bez ikakva reda, sparivanju sjemena, patnikom trzanju korijenja to vapi za
Suncem koje se treega dana, meutim, ne bijae jo ukazalo.
ivot stie sa etvrtim danom, u kojem bijahu stvoreni i Mjesec i Sunce i
zvijezde, da bi dali Zemlji svjetlost i razdvojili dan od noi, onako kako ih
mi pojmimo kad raunamo protjecanje vremena. U tom se danu odreuju nebeske
sfere, od Prvog Pokretnog Neba i Zvijezda Stajaica pa sve do Mjeseca, sa
Zemljom u sreditu, tvrdim kamenom jedva poneto osvijetljenim zrakama dvaju
velikih zvijezda, i s vijencem od dragoga kamenja oko sebe.
Odredivi tako na dan i nau no, Sunce i Mjesec bijahu prvi i nenadmaeni
model svim buduim urama koji, poput majmuna oponaajui nebeski svod,
oznauju ljudsko vrijeme na brojaniku Zodijaka, vrijeme koje s kozmikim
vremenom nikakve veze nema: ono ima jedan smjer i njegov je dah nemi242
ran i nestrpljiv, sainjen od juer danas sutra, i nema u njega " onog
spokojnog odisaja Vjenosti.
Zaustavimo se dakle na tom etvrtom danu, govorio je otac Caspar. Bog stvori
Sunce, i kad je to Sunce stvoreno - a nikako ranije, razumije se - ono se
otpone gibati. A u trenutku kad Sunce zapoinje svoje vjeno kruenje, u tom
Blitzu, u tom munjevitom nultom asku prije no to e uiniti prvi korak, ono
stoji tono iznad jedne odreene linije koja u okomitom pravcu dijeli Zemlju
na dva jednaka dijela.
"A nulti meridijan je onaj na kojem je odjednom podne!", prokomentirao je
Roberto koji vjerovae da je savreno sve razumio.
"Nein!", obuzdavae ga njegov uitelj. "Ti misli daje Bog tako glup kao ti?
Kako moe prvi dan postanka u podne poeti? Moda poinje ti Postanak, in
prinzipio desz Hevls, sa nekakav neuspjeli dan, nedovreni, neki Leibesfrucht,
neki foetus od dana, od samo dvanaest hore?"
Ne, naravno. Na Nultome Meridijanu Sunevo kruenje moralo je zapoeti s punim
sjajem zvijezda, kad bijae pono i jedna mrvica a prije je bilo Ne-Vrijeme.
Na tom meridijanu bijae zapoeo - nou - prvi dan postanka.
Roberto je prigovorio da ako je na tom meridijanu bila no, onda je nekakav
neuspjeli, jalovi dan morao biti na drugoj strani, tamo gdje se iznenada
pojavilo Sunce, a da tamo prije nije bila ni no niti ita drugo, samo mrani
kaos bez ikakva vremena. A otac Caspar ree da nam Sveta Knjiga ne kazuje da
se Sunce nekom arolijom tek tako pojavilo, te da mu uope nije neprihvatljivo
poimanje kao to uostalom namee svaka prirodna i boanska logika da je Bog
stvorio Sunce pustivi ga da prvo vrijeme putuje nebom poput ugaene zvijezde
koja e se malo pomalo paliti kako bude prelazila od nultog meridijana prema
njegovu antipodu. Moda je ono usplamtjelo postepeno, poput mladog drveta koje
se, dotaknuto prvom iskrom ognjila, najprije jedva jedvice malo zadimi, a
zatim, kad netko puhanjem raspiruje vatru, stane tiho pucketati, da bi se na
kraju sasvim pokorilo visokom ivahnom krijesu. Nije li prekrasno zamisliti

Oca Svijeta kako pue na tu jo zelenu kuglu da bi je na kraju, dvanaest sati

nakon roenja Vremena, dove243
lo do njezina trijumfa, i to upravo na Meridijanu Antipodu na kojem se njih
dvojica u ovome trenutku nalaze?
Preostajalo je jo odrediti koji je to Nulti Meridijan. A otac Caspar bijae
sklon priznati da je onaj koji prolazi Otokom Ferro jo uvijek najbolji
kandidat, budui da tamo, - Roberto je to ve znao od doktora Bvrda - igla
kompasa doivljava nikakav otklon, i da ta linija prolazi preko one zone
sasvim blizu Pola gdje su eljezne planine vie nego drugdje. to je sasvim
sigurno znak vrstine i postojanosti.
Da samemo, dakle: ak i ako prihvatimo da je otac Caspar poavi od tog
meridijana pronaao pravu geografsku duinu, morali bismo priznati da je, ako
je ve tono oznaio rutu kao pomorac, kao geograf doivio brodolom: Daphne
nije bila na Solomonskim Otocima nego negdje zapadno od Novih Hebri-da, i
amen. Meutim, bilo bi mi beskrajno ao ne ispriati priu koja se, kao to
emo vidjeti, mora dogoditi na stotinu i osamdesetom meridijanu - u protivnom
joj se gubi svaki okus - i prihvatiti da se na primjer dogaa negdje na tko
zna koliko stupnjeva vie ovamo ili vie onamo.
Pokuat u stoga s jednom pretpostavkom i pozivam svakog itatelja da se s
njome takoer uhvati u kotac. Otac Caspar pogrijeio je do te mjere da se, a
da to uope nije znao, naao na naem stotinu i osamdesetom meridijanu, mislim
na onome kojeg brojimo od Greenwicha - posljednje polazne toke na svijetu na
koju bi ikad mogao pomisliti, jer to bijae zemlja protupapinskih raskolnika.
U tom se sluaju Daphne vjerotno bijae nala na otoju Fiji a upravo su ovdje
uroenici veoma tamne puti, ba na mjestu gdje danas prolazi na stotinu
osamdeseti meridijan, to jest na otoku Taveuni.
Raun bi se djelomice slagao. Profil otoka Taveuni pokazuje jedan vulkanski
lanac, ba kao i veliki otok to ga Roberto vidi na zapadu. To bi bilo u redu
da otac Caspar nije Robertu rekao da sudbonosni meridijan prolazi upravo
ispred zaljeva Otoka. A ako stanemo tako da nam je taj meridijan istono,
vidimo Taveuni na istoku, a ne na zapadu; a ako se na zapadu vidi neki otok
koji bi izgledom mogao odgovarati Robertovu
244
opisu, onda zacijelo na istoku imamo neto manje otoke ja bih se odluio za
otoje Quamea, no u tom bi sluaju meridijan prolazio iza lea nekome tko
gleda pred sobom Otok iz nae prie.
Istina je da pomou podataka koje nam daje Roberto nije mogue jasno utvrditi
gdje je to zapravo Daphne zavrila. A osim toga, svi su ti otoii kao Japanci
za Europljane i obratno: nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu. Htio sam samo
pokuati. Svidjelo bi mi se jednoga dana ponoviti Robertovo putovanje, u
potrazi za njegovim tragovima. No jedna je stvar moja geografija, a sasvim
druga njegova pria.
Jedina je naa utjeha u tome to su sve te mudrolije sa stanovita naega
neizvjesnoga romana potpuno beznaajne. Ono to otac Wanderdrossel kae
Robertu je da se oni nalaze na stotinu osamdesetom meridijanu koji je antipod
antipoda, i tamo na tom stotinu osamdesetom meridijanu ne nalaze se nai Solomonski Otoci nego njegov Solomonski Otok. Zato bi, osim toga, bilo vano
postoji li on ili ne postoji? Ova e pria, u neku ruku, biti pria o dvije
osobe koje vjeruju da se na njemu nalaze, ne o dvije osobe koje tamo doista
jesu; a sluati prie - to je jedna od najliberalnijih dogmi - znai
privremeno zaboraviti na nevjericu.
Prema tome: Daphne se nalazila nasuprot stotinu osamdesetom meridijanu, upravo
na Solomonskim Otocima, a na Otok bijae - meu Solomonskim Otocima najsolomonskiji, ba kao to je solomonski i moj pravorijek, da smo jednom

zauvijek s time nacistu.

"I dakle?", pitao je Roberto na kraju oevih objanjenja. "Zaista mislite da
ete na tome otoku nai sva ona bogatstva o kojima je govorio Mendana?"
"Ma to su sve Liigen der spanischen Monarchv! Mi se nalazimo pred najveim
udom od cijela humana i sacra histo-ria, to ti jo ne uope razumjeti moe!
U Parizu si gledao dame i povodio se za ratio studiorum od Epikurejci, umjesto
da si razmiljao o grossa udesa od ovaj na Universum, neka Sanctissimo Ime
od njegov Stvoritelj fiat semper laudato!"
245Dakle, razlozi zbog kojih se otac Caspar bijae otputio u svijet imali su
vrlo malo veze s grabeljivim nakanama mnogih pomoraca iz drugih zemalja. U
korijenu svega bijae injenica da je otac Caspar upravo pisao jedno velebno
djelo kojem je namijenio trajnost veu od bronce: knjigu o Opemu Potopu.
Kao sveenik, nastojao je pokazati kako Biblija nije lagala, no kao uenjak
elio je sveto kazivanje uiniti suglasnim s rezultatima istraivanja svojega
doba. Bijae to razlog zbog kojega je sakupljao fosile, istraivao istonjake
teritorije ne bi li togod pronaao na planini Ararat, i uporno i pomno
izraunavao dimenzije koje bi trebala imati Arka da bi mogla u sebe primiti
tolike ivotinje i to sedam parova od svake vrste i istovremeno imati toan
razmjer izmeu uronjenog i izdignutog dijela kako ne bi potonula pod svom tom
teinom, ili da je ne bi prevrnuli visoki valovi iju frustraciju za vrijeme
Potopa takoer nije trebalo omalovaiti.
Skicirao je na brzu ruku neki crte kako bi Robertu pokazao Arku u presjeku:
skica je prikazivala neto poput ogromne pravokutne graevine, na est katova;
gore visoko bijahu kri-late ivotinje kako bi imale dovoljno Suneva svjetla,
zatim sisavci u ogradama od kolja koje su mogle primiti ne samo makice nego i
slonove, i gmazovi u nekoj vrsti sliva gdje su u vodi mogli nai dom takoer i
vodozemci. Za orijae ne ostade ni trunke prostora i stoga su takove vrste
izumrle. to se tie riba, Noa barem s njima nije imao problema: one se jedine
potopa nisu morale bojati.
Pa ipak, prouavajui Potop, otac se Caspar morao suoiti s physicushydrodynamicus problemom, naizgled nerazrjei-vim. Bog, tako kae Biblija,
bijae na Zemlju poslao kiu koja potraja etrdeset dana i etrdeset noi, i
vode toliko nabujahu da dosegoe i veoma visoka brda, nadvisie tovie za
petnaest lakata najvie meu najviima; i za stotinu i pedeset dana Zemlja
bijae potpuno prekrivena vodom. Savreno.
"Ali jesi li ti kia probao sakupiti? Kii cijeli jedan dan, a ti si sakupio
jedna mala dubina od bava! A kad bi kiilo jedan tjedan, jedva ti napuni
bava! A zamisli sad jedna ungeheue-re kia, takva da ne moe izdrati ispod
nje, da se cijeli nebo rui na tvoja jadna glava, jedan kia gorja od uragan
koji te
246
zbrodolomio... U etrdeset dana ist da unmoglich, ne mogue da ti napuni
cijela Zemlja sve do najvia brda!"
"elite rei da je Biblija lagala?"
"Nein! Naravno da ne! Ali ja moram pokazati gdje Bog sva ta aqua je uzeo, jer
nije mogue da je uinio da padne s nebo! To nije dosta!"
"Dakle?"
"Et dakle dumm bin ich nicht, glup sam ja ne! Otac Cas-par je jedna stvar
smislio, koja od nijedno bie humano prije od danas nikad smiljena bila. In
primi, je proitao dobro Biblija koja kae da Bog je, istina, otvorio sve
slapove od nebo, ali je takoer uinio da prosukljaju sve Quellen, Fontes
Abyssy Magnae, svi izvori od veliki abvsso, Genesis jedan sedam jedanaest.
Nakon to Potop gotov bijae, je izvore od abvsso zatvorio, Genesis jedan osam
dva! Koja stvar su ti izvori od abvsso?"

"Koja?"
"To su aque koje u najdublje od svih mora se nalaze! Bog nije samo kia uzeo,
nego takoer i vode iz najdublje od svih mora i sruio ih na Zemlja! A tu ih
je uzeo jer, ako najvia brda na Zemlja su oko nulti meridijan, izmeu
Jeruzalem i Otok Ferro, sigurno moraju abvssi morski najdublji biti tu, na
anti-meridijan, zbog svmetria."
"Da, ali vode svih mora na zemaljskoj kugli nisu dovoljne da prekriju planine,
inae bi to neprestano inile. A ako je Bog izlio na Zemlju vode iz mora, on
je dodue prekrivao Zemlju, ali praznio more, i more je postajalo velika
prazna rupa, i Noa je pao u nju zajedno sa itavom svojom Arkom..."
"Ti kae jedna vrlo tona stvar. Ne samo to: ako je Bog uzimao sva aqua od
Terra Incognita, i nju izlijevao na Zemlja Co-gnita, bez ova aqua iz ova
polutka, mijenjala je Zemlja potpuno svoj Zentrum Cravitatis i preokretala se
cijela, i moda skakala po nebo kao neka lopta koju udari.
"Dakle?"
"Dakle probaj ti misliti to ti bi napravio da si ti bio Bog."
Roberto bijae ve potpuno uhvaen u igru.
"Da ja biti Bog", ree, budui da drim da vie nije uspijevao sklanjati
glagole kako talijanski Bog zapovijeda, "ja stvarati novu vodu."
247
L
"Ti, da, ali Bog ne. Bog moe aqua ex nichilo stvoriti, ali kuda stavi nju
poslije Potop?"
"Onda je Bog spremio jo od poetka vremena veliku rezervu vode ispod bezdana,
sakrio je u sredite Zemlje, i pustio da izie ba za tu priliku, samo na
etrdeset dana, kao da je ik-nula iz vulkana. Biblija zacijelo eli rei
upravo to kad kae da je On uinio da iz bezdana provale izvori."
"Ti misli? Ali iz vulkana izlazi vatra. Cijeli zentrum od Zemlja, srce od
Mundus subterraneus, je jedna grosse vatrena masa! Ako u zentrum vatra stoji,
ne moe aqua u njemu stajati! Kad bi aqua tamo stajala, bili bi vulkani
izvori!"
Roberto nije poputao:
"Onda ja, kad biti Bog, uzimati vodu iz nekog drugog svijeta, budui da su
ionako beskonani, i izlijevati je na Zemlju."
"Ti si u Parizu sluao oni ateisti koji o beskonani svjetovi govore. Ali Bog
je samo jedan od svijet stvorio, i on je dosta za njegova slava. Ne, ti misli
bolje, ako ti ne beskonani svjetovi ima, i nema vrijeme za napraviti ih ba
za Potop i poslije ih baci opet u Nitavilo, to onda napravi ti?"
"Onda nemam pojma."
"Jer ti jedna kratka misao ima."
"Bit e da stvarno imam kratku misao."
"Da, jako kratka. Sad ti razmiljaj. Kad Bog aqua uzeti bi mogao, koja je bila
juer na cijela Zemlja, i staviti ju u danas, a sutra sva voda uzeti koja je
bila u danas, et to je ve duplo, i staviti nju u prekosutra, i tako ad
inflnitum, moda doe jedan dan kad On cijela ova naa kugla napuniti uspije,
tako da prekrije sve planine?"
"Nisam ba sjajan u raunu, ali ini mi se da bi u jednom trenutku do toga
moralo doi."
"Ja! U etrdeset dana napuni On Zemlja sa etrdeset puta aqua koja se nalazi u
mora, i ako ti uini etrdeset puta dubina od mora, ti pokrije sigurno
planine: bezdani su mnogo vie duboki, ili toliko duboki koliko planine visoke
su."
"Ali gdje je Bog uzeo vodu od juer kad je juer ve prolo?"
"Pa ovdje! Sad sluaj. Zamisli kad bi ti bio na Nulti Meridijan. Moe?"
"Mogu, da."
248

"Sad zamisli da na njemu podne je, i recimo, podne od Veliki etvrtak. Koliko
je sati u Jeruzalem?"
"Nakon svega to sam nauio o kruenju Sunca i o meridijanima, u Jeruzalemu je
Sunce ve odavno prolo meridijan, i moralo bi biti ve poodmaklo
poslijepodne. Jasno mi je na to me elite navesti. Pa dobro: na Nultom
meridijanu je podne a na Meridijanu Sto Osamdeset je pono, budui da je Sunce
ve prolo prije dvanaest sati."
"Gut. Dakle ovdje je pono, dakle kraj od Veliki etvrtak. to se dogodi odmah
poslije?"
"Pa ponu prvi sati Velikoga petka." "Ali ne na Nulti Meridijan?"
"Ne, tamo e jo uvijek biti poslijepodne od onog etvrtka." "Wunderbar. Ovdje
je dakle ve petak, a tamo je jo etvrtak, ne? Ali kad tamo petak postane,
ovdje je ve subota. Tako Gospodin uskrsne ovdje dok je tamo jo uvijek mrtav,
ne?" "Da, slaem se, ali ne razumijem..."
"Sad ti razumije. Kad ovdje je pono i jedna minuta, jedno minuskolarni
djeli od minuta, ti kae da je ovdje ve petak?"
"Pa sigurno da da."
"Ali zamisli da u istom trenutku ti nisi ovdje na brod nego na onaj otok koji
vidi, na istok od linija od meridijan. Moda kae ti da tamo ve petak je?"
"Ne, tamo je jo etvrtak. Ima jo koja minuta do ponoi, jo moda samo koji
asak, ali je jo uvijek etvrtak."
"Gut! U isti trenutak ovdje je petak, a tamo etvrtak!" "Naravno, i..."
Roberto naglo zastane kao da mu je odjednom sinula neka misao. "I ne samo to!
Pa vi ste mi upravo otkrili ovo: kad bih ja u jednom istom trenutku bio na
liniji meridijana, bila bi tono pono, ali kad bih gledao na zapad vidio bih
pono od petka, dok bih gledajui na istok vidio pono od etvrtka. Za Boga!"
"Ti ne govori Zaboga, bitte." "Oprostite mi oe, ali pa to je pravo udo!" "I
prema tome pred jedan mirakul ti ne koristi ime od Bog uzalud! Reci Sacro
Bosco radije. Ali veliki mirakul je to to nikakav mirakul nema! Sve bijae
predvieno ab initio! Ako Sun249e dvadeset i etiri sata treba da napravi krug oko Zemlja, poinje na
zapad od stotinu osamdeseti meridijan novi dan, a na istok imamo jo uvijek
prethodni dan. Pono od petak ovdje na brod je pono od etvrtak tamo na otok.
Ti ne zna to mornarima od Mageljan dogodilo se kad su zavrili svoj put oko
svijet, ne zna to pripovijeda Pietro Martire? Da su se vratili i mislili da
je jedan dan prije, a bio je meutim jedan dan poslije, a oni su vjerovali da
je Bog njih kaznio ukravi im jedan dan, jer nisu bili post na Veliki petak
postili. A bijae naprotiv vrlo prirodno: bili su prema zapad putovali. Ako iz
Amerika prema Azija putuje, izgubi jedan dan, ako u suprotan smjer putuje,
dobije jedan dan. Evo razlog zato Daphne inie put od Azija a vi glupani od
Amerika. Ti si sad jedan dan vie star od mene! Nije ti smijeno to?"
"Ali kad bih se vratio na Otok, bio bih jedan dan mladi!", ree Roberto.
"To je bio moj mali jocus. Ali meni nije vano jesi li ti vie mlad ili vie
star. Meni je vano da na ova toka od Zemlja jedna linija ima da na ova
strana dan poslije je, a na ona strana dan prije. I to ne samo u pono, nego u
sedam, u deset sati, u svaki sat! Bog dakle uzimae iz onaj abvsso aqua od
juer koje ti vidi tamo i izlijevae ju na svijet od danas, i dan poslije
opet, i tako dalje! Sine mirakul, naturaliter! Bog bijae Priroda namjestio
kao jedan veliki Horologium! To je kao kad bih ja imao jedan horologium koji
pokazuje ne dvanaest nego dvadeset i etiri hore. U taj horologium se mie
igla ili strelica prema dvadeset i etiri sata, i desno od dvadeset i etiri
je bilo juer, a lijevo danas!"
"Ali kako je Zemlja od juer mogla ostati nepomina na nebu ako vie nije
imala vode na ovoj polutki? Nije li izgubila Cen-trum Gravitatis?"
"Ti misli sa humana conceptione o vrijeme. Za nas ljudi existe juer ne vie,

a sutra ne jo. Tempus Dei, quod dicitur Aevum, puno drugaiji."

Roberto je razmiljao ovako: ako je Bog uzimao vodu od juer i stavljao je u
danas, moda je Zemlja od juer i bila poneto potresena zbog onog prokletog
sredita gravitacije, no ljudima to ne smije biti vano: u njihovom juer
nikakva po250tresa nije bilo, on se dogodio samo u nekom Bogovom juer, a Bog je
oigledno znao dobro upravljati razliitim vremenima i razliitim priama,
poput nekog Pripovjedaa koji pie razliite romane no uvijek s istim
likovima, koje pak iz prie u priu stavlja u razliite zgode i nezgode. Kao
da recimo postoji jedna Pjesma o Rolandu u kojoj Roland umre ispod jednog bora
i druga u kojoj nakon Karlove smrti postaje kraljem Francuske, koristei
Ganelonovu kou kao sag. Misao koja e ga kasnije, kao to emo ispriati,
veoma dugo pratiti, uvjeravajui ga sve vie kako ne samo da svjetovi mogu
biti beskonani u prostoru nego takoer i paralelni u vremenu. No nije o tome
elio govoriti ocu Casparu koji je ideju o mnogobrojnim svjetovima koji su svi
istovremeno prisutni u jednom te istom prostoru ve ionako smatrao vie nego
heretikom i tko zna to bi rekao na ovu njegovu glosu. Zadovoljio se stoga da
ga zapita samo kako je to Bog premjestio svu tu silnu vodu iz juer u danas.
"Pomou eruptione od podmorski vulkani, naturlich! Misli kako to? Iz njih
pusu plameni vjetrovi, a to se dogodi kad jedan lonac s mlijeko se zgrije?
Mlijeko se napuhne, penje se gore, izae iz lonac i razlije se po pe! Samo
to onda bijae ne mlijeko sed aqua kipua! Grosse catastrophe!"
"A kako je Bog nakon etrdeset dana tu svu vodu uklonio?" "Ako vie nije
kiilo bilo je sunce i dakle je isparavala voda malo pomalo. Biblija kae da
sto pedeset dana je trebalo. Ako ti tvoja odjea u jedan dan opere i osui,
osui Zemlja za sto pedeset. A osim toga, puno aqua je u ogromna podzemna
jezera natrag oteklo, koja jo i sad izmeu povrina i vatra zentral su."
"Gotovo ste me uvjerili", ree Roberto, kome nije bilo toliko vano kako se to
pokrenula sva ta voda, koliko injenica da se nalazi na samo dva koraka od
juer.
"Ali to ste to zapravo dokazali doavi ovamo, a to vam prije nije mogao
rasvijetliti um?"
"Um ostavi staroj teologiji. Danas eli scientia dokaz od ex-perientia. Et
dokaz od experientia je to to ja tu sam. A osim toga prije nego to sam
stigao ovamo sam napravio puno du-binomjera i znam dobro kako duboko more tamo
dolje je."
251
L
Otac Caspar bijae napustio svoja geoastronomska tumaenja da bi se zaneseno
upustio u pomna opisivanja samoga potopa. Govorio je sada svojim uenim
latinskim, eui velikim koracima po gornjoj palubi i maui rukama kao da
eli zorno prikazati razliite nebeske i podnebeske pojave. Na nebo nad
zaljevom stadoe se navlaiti gusti oblaci, nagovjeujui jednu od onih
iznenadnih oluja koje se dogaaju samo na Tropskim morima. Sad pak, kad su se
otvorili svi izvori bezdana i svi nebeski slapovi, kakav se horrendum et
formidandum spec-taculum pruio pred Noa i pred njegova obitelj!
Ljudi se najprije sklanjahu na krovove, no njihove kue po-metoe ogromni
valovi koji stizahu s Antipoda snagom boanskoga vjetra koji ih bijae podigao
i gonio naprijed; verahu se na drvee, no ono bivae upano iz Zemlje poput
suharaka; vidjeli bi se jo samo vrhovi kroanja pradavnih hrastova te se
hvatahu za njih, no vjetar i njih potresae tako gnjevno da ne uspijevahu ni
trenutka na njima se odrati. Na moru, koje ve prekrivae i brda i doline,
ve plutahu naduti leevi na koje pokuavahu sletjeti posljednje prestravljene
ptice, kao na neko uasno gnijezdo; no izgubivi pak i to posljednje utoite,
podlijegahu i one iznemogle od oluje, oteala perja, malaksalih krila.
"Oh, horrenda justitiae divinae spectacula", klicao je otac Caspar, a bijae

to nita - uvjeravao je - u odnosu na ono to e naemu oku ponuditi dan kad

e se Krist vratiti da sudi i ivima i mrtvima...
A na tu stranu prirodnu buku odgovarahu ivotinje s Arke: zavijanju vjetra
jeka bijahu vukovi, tutnju gromova kontrapunkt davae lav, na bijesni drhtaj
munja rikahu slonovi, lajae psi kad zaue glas svojih umiruih srodnika,
meketa-hu ovce na pla svoje djeice, graktahu vrane na udaranje kie po krovu
Arke, mukahu volovi na mukli zvuk valova, i sva se stvorenja sa Zemlje i iz
zraka svojim nesretnim pijukanjem ili cviljenjem pridruie koroti planeta.
No upravo su tom prilikom, tvrdio je otac Caspar, Noa -i njegova obitelj
ponovno otkrili jezik kojim je Adam govorio u Edenu, a koji njegova djeca
nakon izgona bijahu zaboravila, i koji e i sami Noini potomci gotovo svi
izgubiti na dan velike
252babilonske zbrke, svi osim Gomerovih nasljednika koji ga po-nijee u one
ume na sjeveru gdje ga njemaki narod bijae vjerno sauvao. Samo njemaki
jezik - otac je Caspar, uzbuen kao da je sam vrag u njega uao, sada vikao na
svojemu materinjem jeziku - "redet mit der Zunge, donnert mit dem Himmel,
blitzet mit den schnellen Wolken", ili, kako je kasnije domiljato i matovito
nastavljao mijeajui grube i opore zvukove razliitih idioma, samo njemaki
jezik govori jezikom prirode, "blitza s Oblaci, brumma s Jelen, gruntza s
Schweine, zis-sca s Zmijulja, maua s Maak, schnattera s Anser, quaccche-ra s
Anatro, kakkakokka s Kokoka, klappera s Cigonia, krak-ka s Gavran, schwira s
Hirundine!"
I na kraju, od tolike babilonarije on bijae potpuno promu-kao, a Roberto
uvjeren kako pravi Adamov jezik, ponovno pronaen za Potopa, pustio korijenje
i uspijevao jedino u landa-ma Svetoga Rimskog Cara.
Sav u znoju, redovnik je okonao svoja zazivanja. Kao prestraeno posljedicama
svake mogue poplave, nebo pozva natrag k sebi oluju, sada nalik na kihanje
koje se ini da e svaki as prasnuti, a zatim se suspregne nekakvim
gundajuim groktanjem.
25322.
}olubica
5ljedeih se dana ispostavilo da je Malteki Opservatorij nedostupan, jer ni
otac Wanderdrossel takoer nije znao plivati. amac je jo uvijek bio tamo u
uvalici, kao da ga, dakle, nije ni bilo.
Sada kad mu je na raspolaganju stajao mladi pun snage, ocu Casparu ne bi bilo
teko sagraditi splav s jednim velikim veslom ali, objasnio je, i materijal i
sva potrebna orua ost su na Otoku. Bez barem jedne sjekire nije bilo mogue ,
1 jarbole i motke, bez kladiva se nije moglo istaviti vrata i priko-vati ih
meusobno.
S druge se pak strane otac Caspar nije inio osobito zabri- 5 nutim tim
oduzenim brodolomom, radovao se tovie samoj ci- " njenici da opet moe
koristiti svoju kabinu, palubu i nekoliko instrumenata, kako bi mogao
nastaviti svoje studije i promatranja.
Robertu jo uvijek nije bilo potpuno jasno tko je otac Caspar Wanderdrossel.
Mudrac? U svakom sluaju, ili barem "
eet"i erudita, radoznao i edan znanja, kako o boanskoj tako i o prirodnoj
nauci. Zanesenjak? Bez svake sumnje. U jednom mu je trenutku izletjelo kako
ovaj brod nije bio naoruan o troku Drube nego o njegovu vlastitu, ili
tonije, jednoga njegovoga brata, obogaenog trgovca, ludog koliko i on sam;
jednom se drugom prilikom opet zaboravio te stao sipati pritube na raun neke
svoje subrae koji bi mu najradije "ukrali tolike plodonosne Ideje", nakon to
ih licemjerno bijahu odbacili kao gomilu zbrkanih i nerazumljivih besmislica.
to je navodilo na pomisao da ti preasni oevi tamo u Rimu i nisu ba krivim
okom gledali na odlazak tog cjepidlake i zanovijetala te su ga,
254s obzirom da je na put kretao o vlastitu troku i da su postojale velike
nade da se negdje na tim nesigurnim rutama izgubi, usrdno poticali i

pourivali ne bi li ga to prije skinuli s vrata. Krugovi u kojima se Roberto

kretao u Provansi i u Parizu bijahu takvi da nije znao to bi mislio sluajui
stareve tvrdnje o fizici i prirodnoj filozofiji. No ve smo vidjeli da je
Roberto znanja kojima je bio izloen upijao poput spuve, bez mnogo brige oko
toga da u proturjene istine moda i ne bi trebalo bezuvjetno vjerovati. Nije
se moda zapravo radilo o tome da mu nedostaje osjeaja za sustavnost: bio je
to izbor.
U Parizu mu se svijet inio pozornicom na kojoj se prikazuju varljive
prividnosti, gdje svaki gledatelj svake veeri eli uivati u nekom drugom
zapletu, kao da uobiajene stvari, bile one i udesne, nikoga vie nisu
oduevljavale i kao da su jo samo one neobino neizvjesne ili neizvjesno
neobine bile u stanju pruiti dovoljno uzbuenja. Stari neko umiljahu da na
jedno pitanje postoji samo jedan odgovor; veliki je pariki teatar meutim
nudio raskonu predstavu o jednome pitanju na koje se odgovaralo na
najrazliitije naine. Roberto bijae odluio samo polovicu svojega duha
pokloniti stvarima u koje je vjerovao ili je vjerovao da vjeruje, a drugu
ostaviti otvorenom kako bi mu bila na raspolaganju u sluaju da je istina
upravo suprotna.
Ako je takvo bilo njegovo duevno raspoloenje, moemo lako razumjeti zbog
ega mu nije bilo osobito stalo da osporava otkria oca Caspara, ak i ona
sumnjive vjerodostojnosti. Od svih pria koje je dosad bio uo, ova koju mu
bijae ispriao isusovac sasvim je sigurno najvie odudarala od svega
uobiajenog. A zato bi je zbog toga trebalo smatrati lanom?
Ta ne bi li svatko, kad bi se naao sam i naputen na pustome brodu, u nekom
prostoru izgubljenom izmeu neba i Zemlje, bio sklon sanjariti o tome kako je
u itavoj toj nesrei, prstom sudbine dotaknut, barem nabasao na samo sredite
vremena?
Mogao se ak dobro zabaviti suprostavljajui svim tim priama viestruke
bezbrojne prigovore, no on se esto ponaao poput Sokratovih uenika koji
gotovo da na koljenima bijahu molili vlastiti poraz.
255
S druge strane, kako odbiti znanje jedne gotovo ve oinske figure koja ga je
preko noi iz prestraena brodolomca pretvorila u putnika nekog broda kojeg
netko dobro poznaje i njime sigurnom rukom upravlja? Bilo to zbog ugledna
njegova ruha ili poloaja prvotnog gospodara ovoga morskoga dvorca, otac je
Caspar u njegovim oima predstavljao Mo, a Roberto je u graanskome svijetu
dovoljno usvojio nazore svojega doba da bi znao da se sa silom valja
suglasiti, barem naizgled.
Ako bi ponekad stao pokazivati kakve sumnje u svojega domaina odmah bi ga
ovaj poveo u jo jedno novo istraivanje broda, te mu otvoreno pokazivao i one
instrumente koji bijahu izmakli njegovoj panji, omoguivi mu da naui toliko
mnogo razliitih stvari daje potpuno osvojio njegovo povjerenje.
Otkrio mu je, na primjer, mree i udice za ribolov. Daphne bijae usidrena u
veoma gusto naseljenim vodama, i nije imalo nimalo smisla troiti brodske
zalihe kad se ve moglo imati svjee ribe. Roberto je, nosei sada danju svoje
zadimljene naoale, brzo nauio kako spustiti mreu ili baciti udicu, i bez
velikih bi napora hvatao ivotinje takvih prekomjernih mjera da je ne jednom
bio u opasnosti da ga snaan trzaj njihova zagriza odvue preko ograde.
Rasprostirao bi ih po palubi, a otac bi Caspar dolazio da ih pogleda; inilo
se da svakoj zna odrediti narav, pa ak i ime. Da li ih je doista imenovao
prema njihovoj naravi ili ih je krstio po vlastitoj volji, Roberto nije imao
pojma.
Ako su ribe njegove polutke bile sive, ili u najboljem sluaju boje ivoga
srebra, ove ovdje izgledale su modre sa perajama boje maraske, imale su brade
boje afrana ili grimizno crvenu gubicu. Bio je upecao neku veliku jegulju s
dvije okate glave, po jedna na svakom kraju tijela, no otac mu Caspar bijae

skrenuo panju da je druga glava zapravo rep kojeg priroda bijae obdarila
istim ukrasima kao i glavu, te je maui njime zvjerka i odostrag mogla
plaiti svoje protivnike. Bijae izmeu ostalih uhvaena i jedna riba arena
trbuha, s prugama boje tinte na leima i svim duginim bojama oko oiju, kozje
gubice; no otac Caspar dao ju je odmah baciti u more, budui da je dobro znao
prie njegove subrae, iskustvo s putovanja, mornarske legende? da je
otrovnija od gljive ludare.
256
Za jednu drugu, utoga oka, ispupenih usana i zublju poput avala, otac je
Caspar odmah rekao da je to jedan od Bel-zebubovih stvorova. Neka je se ostavi
da se gui na palubi sve dok sama ne ugine, a onda s njom odakle je i dola.
Bijae li to njegovo steeno znanje ili je sudio po izgledu? S druge strane,
meutim, sve su se ribe koje je Caspar ocijenio jestivima pokazale zaista
odlinima - za jednu je ak upozorio da je bolja kuhana nego peena.
Upuujui Roberta u tajne tog solomonskog mora, isusovac je takoer postajao
sve precizniji u davanju podataka o Otoku, kojeg je Daphne, stiui ovamo,
cijeloga oplovila. Na istoku je bilo nekoliko omanjih plaa, no suvie
izloenih vjetru. Odmah nakon junog rta, gdje su zatim pristali amcem,
nalazio se miran zaljev, samo to je voda tamo bila suvie plitka da bi se
Daphne mogla usidriti. Ovo gdje se brod sada nalazio bijae najprikladnije
mjesto; blie Otoku nasukao bi se na veoma plitko tlo, a kad bi se od njega
vie udaljio naao bi se usred vrlo jake struje koja je prolazila kanalom
izmeu dva otoka od jugozapada prema sjeveroistoku; bilo je vrlo jednostavno
to Robertu pokazati. Otac Caspar zatrai od njega da svom snagom baci krupno
mrtvo tijelo Belzebubove ribe to dalje moe prema zapadu; i zaista, les
udovita, koliko ga se moglo vidjeti da pluta po povrini, bi nevjerojatnom
estinom istoga asa odnesen tim nevidljivim tokom.
I Caspar i mornari istraili su, ako ne cijeli Otok, zasigurno veliki njegov
dio: u svakom sluaju dovoljno da mogu ocijeniti da je vrh koji su izabrali da
na njemu postave Opservatorij najprikladniji da bi se na oku dralo itavo
kopno, prostrano otprilike kao Rim.
U unutranjosti se nalazio vodopad i bujno raslinje: ne samo kokosovi orasi i
banane nego i drvee s deblom u obliku zvijezde i usiljenih vrhova to se
istanjivahu poput sjeiva.
to se tie ivotinja, neke je od njih Roberto ve vidio u potpalublju: Otok
bijae pravi raj ptica, a bilo je ak i leteih lisica. U ikarju su bili
nazrijeli svinje, no nikada im nije polo za rukom da ih uhvate. Bilo je
zmija, no nijedna se nije pokazala otrovnom ili surovom. Raznolikost
guterskoga carstva bijae upravo beskrajna.
257

Najbogatija fauna bijae, meutim, du koraljnoga spruda. Kornjae, rakovi i

ostrige svakojakih oblika, teko ih je usporediti s onima koje nastanjuju naa
mora, velike su poput koara, poput lonaca, poput pladnjeva krcatih hranom,
esto ih je bilo teko otvoriti, no u unutranjosti su svojoj krile gomile
bijeloga mesa, mekog i masnog, prava poslastica. Na nesreu nije ga se moglo
ponijeti na brod: tek to bi se nalo izvan vode, kvarilo bi se na sunevoj
toplini.
Od velikih grabeljivih zvijeri kojima obiluju ostali predjeli Azije nisu
opazili nijednu: niti slonove, ni tigrove ni krokodile. I s druge strane,
nita to bi nalikovalo jednome volu, biku, konju ili psu. inilo se da na toj
zemlji svaki oblik ivota bijae zaet ne idejom nekog arhitekta ili kipara
nego kao da ga kakav zlatar bijae izradio: ptice bijahu obojeni kristali,
umske ivotinje siune, ribe plosnate i gotovo prozirne.

Ni otac Caspar, niti kapetan ili mornari ne bijahu nikada primijetili da tim
vodama plivaju Morski Psi, koje se po peraji otroj poput sjekire moe
prepoznati ak i izdaleka. A kad samo pomislimo da ih u tim morima ima na
svakome koraku! To da ispred i uokolo Otoka morskih pasa nema, bijae po mome
miljenju tek iluzija tog muiavog i pomalo nastranog istraivaa, ili je
moda njegov zakljuak bio da su se te ivotinje, zbog snane struje to je
pretjecala malo zapadnije, vie voljele kretati tim vodama gdje bijahu sigurne
da e nai obilniju hranu. Kako bilo da bilo, za priu koja slijedi bitno je
da se ni Caspar ni Roberto nisu bojali njihove prisutnosti, u protivnome ne bi
imali hrabrosti spustiti se u vodu, a ja ne bih imao to ispriati.
Roberto je paljivo pratio sve ove opise, sve se vie zanosio dalekim Otokom,
pokuavao zamisliti oblik, boju, nain kretanja svih onih stvorova o kojima mu
je otac Caspar tako slikovito govorio. A koralji, kakvi su ti koralji koje je
on poznavao samo kao nakit koji je po pjesnikoj definiciji imao boju usana
neke lijepe ene?
Na spomen koralja otac bi Caspar ostajao bez rijei i samo bi podizao oi u
nebo s izrazom blaenstva na licu. Oni o koji- " ma je govorio Roberto bijahu
mrtvi koralji, kao to mrtva bijae krepost onih kurtizana uz koje libertinci
vezivahu tu zlo258uporabnu usporedbu. I na koraljnoj hridi mrtvih je takoer bilo, i upravo
bi se o njih pozlijedio svatko tko bi dirao u te stijene. No ni sjena nisu
bili onima ivima koji bijahu - kako da kaem - podmorske cvijee, umarice,
zumbuli, kozjaci, abljaci, ljubice u pramicima - ma to, to jo nita ne
govori - bijae to razigrana sveanost iarki, kovrica, bobica, pupoljaka,
majunih iaka, izbojaka, grumenia, jezgrica - ma ne, bijahu neto sasvim
drugo, onako pokretni, obojeni poput Armidina vrta, a oponaahu svo mogue
poljsko, vrtno i umsko bilje, od krastavca do gljive pupavke i glavata
kupusa...
On ih je vidio i na drugim mjestima, zahvaljujui nekom instrumentu kojeg je
bio sastavio jedan od njegove subrae i nato odjuri u svoju kabinu, proeprka
po nekoj krinji i izvue tu spravu: bijae to neto poput obrazine od koe s
velikim staklenim lornjetom, gornjim otvorom obrubljenim i pojaanim, a bio je
tu i par vezica pomou kojih ga se moglo uvrstiti na zatiljku tako da od ela
do brade potpuno prianja uz lice. Plo-vei na amcu ravnoga dna koji se nee
nasukati na podvodne grebene, glavu bi valjalo spustiti tako da dotie
povrinu vode i moglo bi se lijepo vidjeti dno - kad bi, naprotiv, netko
uronio golu glavu u vodu, osim to bi ga pekle oi, ama ba nita ne bi vidio.
Caspar miljae da bi tu napravu - koju nazivae Perspi-cillum, Oale, ili pak
Persona Vitrea krabulja koja ne skriva nego, tovie, otkriva - mogao nositi i
netko tko bi znao plivati izmeu stijena. Nije ba da voda prije ili kasnije
ne bi prodrla unutra, no za kratko se vrijeme moe, ako se zadri dah,
nastaviti gledati. Nakon ega bi trebalo ponovno izroniti, isprazniti tu
staklenu posudu, i poeti ispoetka.
"Kad ti natare bi nauio, mogao bi one stvari tamo dolje vidjeti," govorio je
otac Caspar. A Roberto e, oponaajui ga:
"Kad ja bih plivao, bila bi moja grud uturica!"
I svejednako bi se alio i sebe optuivao to nije u stanju spustiti se tamo
dolje.
A zatim, a zatim, dodavao je otac Caspar, na Otoku ima Plamena Golubica.
"Plamena Golubica? to je to?", pitao je Roberto, a strepnja i nespokojstvo u
njegovu pitanju mogu nam se initi poneto
259
pretjeranim. Kao da mu je Otok ve odavno najavljivao neki tajanstveni znamen
koji mu se tek sad otkrivao u svoj svojoj jasnoi.
Otac je Caspar objanjavao kako je vrlo teko opisati ljepotu te ptice; valja

je vidjeti da bi se o njoj moglo govoriti. On ju je primijetio pomou

dalekozora, odmah po dolasku, istoga dana. A izdaleka bijae kao da vidi
kuglu uarena zlata ili zlatnoga ara, koja bi se s vrha neke kronje poput
strijele vinula u nebo. im je ponovno siao na tlo, htio je togod vie o
njoj doznati, te je stao poduavati mornare kako e je prepoznati.
Duge su dane prosjedili vrebajui u zasjedi prije nego to se otkrilo na kojim
stablima obitava. Glasala se nekim sasvim posebnim zvukom, neto kao "toc
toc", kakav se dobije kad se jezikom pucketa o nepce. Caspar je ubrzo shvatio
da, kad bi sam oponaao taj zov ustima ili prstima, ivotinja na njega
odgovara, i ponekad bi se moglo primijetiti kako znatieljno proviruje
leprajui s grane na granu.
Caspar se nebrojeno puta vraao vrebati na nju iz zasjede, s dvogledom, i
barem je jednom tu pticu dobro vidio, gotovo nepominu: glava joj bijae tamno
maslinasta - ne, moda boje paroge, kao i noge - a kljun boje Ijekarice
protezao se, poput kakve obrazine, sve do oka, potpuno ga okivajui; a to je
oko pak, svjetlucave crne zjenice, nalikovalo na zrno kukuruza. Imala je
kratak podbradak, zlatnout kao i vrhovi krila, no itavo tijelo, od prsiju pa
sve do repnoga perja gdje je tanano iperje, izgledalo poput njenih i mekih
vlasi neke ene, bijae a-kaem? - ne, crveno nije prava rije...
Crvenkasto, rumeno, rumenkasto, bakrenasto, rasto, rie, riasto, rubin,
predlagao je Roberto. Nein, nein, srdio se otac Caspar. A Roberto: kao jagoda,
krvavac, malina, maraska, rotkvica, kao bobice boikovine, kao trbuh drozda
borovnjaka ili. drozda pjevaa, rep crvenrepke, prsa rusogrlog crvendaa... Ma
ne, ne, bio je uporan otac Caspar, borei se sa svojim i s tuim jezicima ne
bi li pronaao odgovarajue rijei: a - sudei po sintezi koju je iz svega
toga izvukao Roberto, a vie se ne da razabrati je li pretjerani zanos dolazio
od izvjestitelja ili izvijetenog - ptica vjerojatno bijae one ive, jarke
boje gorke narane, ili pak obine, slatke; bijae krilato Sunce, ukratko,
260kad bi je se vidjelo usred bijela neba, bijae kao da se zora na- bacuje
ipkom po snjenome pokrivau. A kad bi se kao iz prake odapeta vinula ravno
u Sunce, bijae sjajnija od kakva kerubina!
Ta ptica Boje Narane, govorio je otac Caspar, zasigurno nije mogla ivjeti
nigdje drugdje nego na Solomonskom Otoku, budui da se u Pjesmi o onom velikom
Kralju govori o golubici koja se die poput zore, blistava kao Sunce,
terribilis ut cas-trorum acies ordinata. Imala je, kao to kae jedan drugi
psalam, krila prekrivena srebrom i perje zlatna odsjaja.
Zajedno s tom ivotinjom Caspar bijae primijetio jo jednu, gotovo jednaku,
samo to njezino perje nije bilo naranasto nego zelenomodro, a budui da su u
pravilu u paru dolazili na jednu istu granu, bijahu vjerojatno mujak i enka.
To da bi mogli pripadati golubovima, govorio je njihov oblik i njihovo tako
uestalo gugutanje. Koje je od to dvoje bilo mujak, a koje enka, bijae
teko rei; u svakom sluaju bio je naloio mornarima da ih nikako ne ubijaju.
Roberto zapita koliko bi takvih golubica moglo biti na Otoku. Po onome to je
znao otac Caspar, koji je svaki puta viao samo jednu jedinu naranastu loptu
to bi zaiskrila prema oblacima, ili uvijek samo jedan jedini par meu visokim
kronjama, na Otoku su lako mogla biti samo ta dva goluba, a samo jedan Boje
Narane. Pretpostavka koja je u Robertu izazivala pravu pomamu za tom
neobinom ljepotom koja - ako je ekala njega, ekala gaje uvijek od
prethodnog dana.
S druge strane, ako Roberto eli, govorio je Caspar, mogao ju je, ako satima
bude prostajao za dalekozorom, vidjeti takoer s broda. Samo kad bi skinuo te
aave naoale. Na Ro-bertov odgovor da mu oi takvo to ne doputaju, Caspar
uini nekoliko prezrivih primjedbi o toj enskastoj bolesti te mu preporui
iste one tekuine kojima je iscijelio svoj bubon Spi-ritus, Olea, Flores.
Premda kae da se malo pomalo priviknuo gledati oko sebe bez naoala, najprije
u zoru i u zalazak Sunca, a zatim i za

261l
punoga dana, i iako ih jo uvijek nosi kad, kao to emo vidjeti, pokuava
nauiti plivati, ne izgleda sasvim jasno je li Ro-berto te tekuine
upotrijebio - no injenica je da se od tog trenutka nadalje oi vie ne
spominju u svojstvu izlike i opravdanja bilo kakva bijega, skrivanja ili
zaziranja. Tako da mirne due moemo zakljuiti da je malo pomalo, moda
zahvaljujui ljekovitom djelovanju onog mirisnog blagog zraka ili morske vode,
Roberto ozdravio od boljetice koja ga je, bila ona istinska ili umiljena, ve
deset godina inila likantropom osim ako itatelj ne eli inzistirati da od
tog trenutka ja elim da on bude itavo vrijeme na palubi, te ga, budui da
meu njegovim zapisima ne nalazim tomu nikakvih poricanja, sa obijesnom
autorskom drskou oslobaam svake bolesti.
No Roberto je moda ozdravio zato to je pod svaku cijenu elio vidjeti
golubicu. I bio bi se vjerojatno odmah bacio na ogradu broda spreman da itav
dan provede temeljito ispitujui stabla, da mu jedno drugo nerijeeno pitanje
nije odvelo panju na drugu stranu.
Okonavi opisivanje Otoka i njegovih bogatstava, otac Ca-spar primijetio je
kako se toliko prekrasnih stvari ne moe nai nigdje drugdje nego ovdje, na
antipodnom meridijanu. Roberto ga na to upita:
"Ali, preasni oe, vi ste mi rekli da vam je Malteki Opservatorij potvrdio
da se nalazite na antipodnom meridijanu, i ja u to vjerujem. Ali vi niste ili
postavljati Opservatorij na svakome otoku na koji ste naili na vaemu
putovanju, nego jedino na ovome ovdje. Vi ste prema tome, na neki nain, jo
prije nego to vam je Opservatorij to kazao, morali ve biti sigurni da ste
nali geografsku duinu koju ste traili!"
"Ti misli jako tono. Da ja ovdje sam doao bez da sam znao da je ovdje
ovdje, ne bih mogao ja znati da sam ovdje... Sad ti objasnim. Budui da sam
znao da Specula je jedini toni instrument, da bi doao do gdje probati
Specula, morao sam krive metode rabiti. Et tako sam i facto."
26223.
JZ,a2nolLke i umjetne napzaoe
V ako Roberto bijae silno nepovjerljiv i kako je izriito zah- vtijevao da
sazna koje su to, i zbog ega beskorisne, razliite metode za otkrivanje
geografske duine, otac mu se Caspar usprotivio rekavi da su dodue sve
pogrene ako ih se gleda zasebno jednu po jednu, no ako ih se razmotri sve
zajedno mogu se iskuati razliiti rezultati i nadoknaditi im pojedinane
nedostatke.
"Et to je mathematica!"
Naravno, nakon tisue i tisue milja, ura vie ne daje onu sigurnost tonog
pokazivanja vremena kakvu ima na mjestu polaska. Ali mnogobrojne i raznovrsne
ure, od kojih neke bijahu veoma posebne i precizne izradbe, kakve je Roberto
je otkrio na Daphne? Ti usporedi njihova netona vremena, kontrolira svaki
dan odgovore jednih kako odgovaraju odlukama drugih, i nekakvu sigurnost ve
dobije.
Log ili laica? Oni uobiajeni ne mogu posluiti, no evo to je smislio otac
Caspar: sanduk s dvije okomite motke od kojih je jedna namotavala, a druga
razmotavala ue odreene duine koja odgovarae odreenom broju milja; motka
za namota-vanje bijae okrunjena brojnim lopaticama koje se vrtjehu kao u
mlinu gonjene onim istim vjetrovima koji punie jedra, i ubrzavahu ili
usporavahu njihovo kretanje - dakle manje ili vie namotavahu ue - ve prema
snazi vjetra i prema tome pue li izravno ili iskosa, biljeei usput takoer
i sva odstupanja koja nastaju zbog laviranja ili protivnih vjetrova. Metoda ne
ba najsigurnija, ali odlina kad bi se njezini rezultati usporedili s onima
koje daju drugi prikupljeni podaci.
Pomrine Mjeseca? Nema sumnje da su iz promatranja ko-

263
Lja su se vrila na putovanjima proizlazile beskonane nesuglasice. No u isto
doba, to redi o pomrinama promatranim s kopna?
"Moramo imati mnogo promatraa i na mnogo mjesta u svijetu, i moraju biti
potpuno spremni da surauju i tako pridonesu najveoj Bojoj slavi, a ne da se
meusobno vrijeaju ili preziru ijedni drugima prkose. Sluaj: 1612. godine,
osmog studenog, u Macau, preasni pater lulius de Alessis biljei jednu
pomrinu uvee od osam i trideset do jedanaest i trideset. Preasni pater
Carolus Spinola izvjeuje pak da je u Nan-gasakiju, u laponiji, ista?
pomrina u istf veer promatrao. A pater Christophorus Schnaidaa bijae ist
pomrinfe vidio u Ingolstatium u pet sati poslije podne. Differentia od jedna
hora znai petnaest stupnjeva od meridijan, et prema tome to je distantia
izmeu Macao i Nangasaki, a ne esnaest stupnjeva i dvadeset, kako kae Blaeu.
Verstanden? Naravno, za ta opaanja valja se uvati od aica i duhan, imati
tone ure, ne dozvoliti da ti pobjegne initium totalis immersionis, et drati
tona sredina izmeu initium et fini eclipsis, zapaziti oni meu-trenuci kad
se zatamnjuju pjege, et coetera. Ako mjesta daleko su, jedna majuna greka
ini ne grossa differentia, ali ako mjesta proxima su, jedna zabuna od par
minuta ini grossa differentia."
ftfrg Na stranu to to se meni ini da je o Macau i Nagasakiju -bio vie X
prava Blaeu nego otac Caspar a to upravo dokazuje kakvu je smutnju zaista
predstavljala u ono doba geografska duina, evo kako su, sakupljajui i
nadovezujui promatranja svoje brae misionara, isusovci ustanovili jedan Horologium Catholicum, to nikako ne znai da se radilo o uri isuvie vjernoj
papi: bijae to, naprotiv, jedan univerzalna ura. Bila je to u stvari neka
vrst planisferne karte na kojoj bijahu oznaena sva sjedita Drube, od Rima
pa sve do krajnjih granica poznatoga svijeta, a za svako mjesto bijae
oznaeno lokalno vrijeme. Tako, objanjavao je otac Caspar, on nije morao
voditi rauna o vremenu od poetka putovanja, nego samo od posljednje strae
kranskoga svijeta, ija geografska duina bijae neosporna. Prostor pogreke
time se prilino suzio, a izmeu jedne i druge postaje mogle su se koristiti
ak i me264tode koje nisu davale apsolutno nikakvu garanciju, kao varijacija magnetske
igle ili raun na temelju Mjeseevih pjega.
Na sreu, njegove je brae bilo doista svuda pomalo, od Pernambuca do Goe, od
Mindanaoa do Luke Sancti Thomae, i ako bi ga vjetrovi sprijeili da pristane u
odreenu luku, odmah je blizu bila neka druga. Na primjer u Macaou, ah Macao,
na samu pomisao na tu pustolovinu otac bi se Caspar smrk-nuo. Bijae to
portugalski posjed; Kinezi nazivahu Europljane ljudima dugakoga nosa upravo
zbog toga to prvi koji su se iskrcali na njihove obale bijahu Portugalci koji
uistinu imaju poprilino dugaak nos, a takoer i isusovci koji stizahu
zajedno s njima. Grad tako bijae kruna plavih i bijelih utvrda rasporeenih
uokrug po breuljku, koje nadzirahu oevi Drube: oni su se naime morali
brinuti i oko vojnikih stvari, budui da je grad bio ugroen od holandekih
heretika.
Otac Caspar odluio je zaploviti prema Macau gdje je poznavao jednoga subrata,
velikog znalca astronomskih nauka; zaboravio je, meutim, da plovi na jednome
fluytu.
l to uinie dobri oevi iz Macaoa? Ugledavi holandeki brod maie se
topova i diljki. Uzalud se otac Caspar na krmi razmahivao i dao odmah
izvjesiti stijeg Drube, oni prokleti dugi nosevi njegove portugeke brae,
obavljeni ratnikim dimom to ih poticae na sveto klanje, nisu to uope
primijetili te sasue na Daphne pravu kiu topovske tanadi. Bijae samo dar
Boji to je brod mogao razviti jedra, okrenuti pramac i na jedvite jade

odmagliti prema puini, dok je kapetan na svojemu luteranskom jeziku sipao

psovke i pogrde na one tamo oeve tako kratke pameti. A toga je puta imao
pravo on: potopiti Holanane, u redu, ali ne kad je na tom brodu jedan
isusovac.
Na sreu, nije bilo teko pronai druge misije na nevelikoj udaljenosti, i oni
okrenue pramac prema najgostoljubivijoj: Mindanao. I tako su od postaje do
postaje drali pod nadzorom geografsku duinu a sam Bog zna kako, dodajem, s
obzirom na to da su, zavrivi na pedalj od Australije, vjerdjfatno morali
izgubiti i posljednju uporinu toku na koju bi se mogli osloniti.
"Et sada dakle moramo Novissima Experimenta uiniti da clarissima et evidenter
pokaemo da mi na stotinu osamdese265l
tom meridijanu smo. Inae moji bratovi iz Filmsko Isusovako Uilite misle da
ja sam nekakav mameluk."
"Nove pokuse?", pitao je Roberto. "Pa niste li mi maloprije rekli da vam je
Opservatorij napokon pouzdano pokazao da se nalazite na stotinu osamdesetom
meridijanu, a nasuprot Sa-lomonskom Otoku?"
Da, odgovori isusovac, on je u to bio siguran: bijae stavio na kunju
raznorazne nepotpune metode koje su pronali drugi, a podudaranje tolikih
slabih metoda nije moglo nego dati prilino vrstu sigurnost, kao to se
dogaa u Bojoj kunji pomou consensus gentium, jer velika je istina da ima
na svijetu mnogo ljudi sklonih grijehu koji vjeruju u Boga, ali je nemogue da
e svi pogrijeiti, od uma u Africi do pustinja u Kini. Tako se dogaa da mi
vjerujemo u gibanje Sunca i Mjeseca i ostalih planeta, ili u skrivenu mo
rosopasa, ili da u sreditu Zemlje postoji podzemna vatra; ve tisuama godina
ljudi u to vjeruju, i vjerujui u to uspjelo im je zaivjeti na ovome planetu
i poluiti mnogo korisnih uinaka, ve prema nainu na koji bijahu itali
veliku knjigu prirode. No veliko otkrie poput ovoga mora biti potvreno jo
mnogim drugim dokazima, tako da i najvei skeptici popuste pred njegovom
oevidnou.
A osim toga, nauci se ne smije teiti samo iz iste ljubavi za znanjem, nego
da bismo i svojoj brai dali da u njoj uzmu udjela. I u skladu je s time, s
obzirom da ga je traenje geografske duine stajalo tolikih muka, on sada
morao traiti potvrde pomou drugih, lakih metoda, kako bi to znanje postalo
batinom sve nae brae, "ili barem nae kranske brae, ili bolje, katolike
brae, jer oni holandeki ili engleski heretici, ili, jo gore, moravski,
bolje da o tim tajnama nikada nita ne doznaju."
Sada je, dakle, od svih metoda za utvrivanje geografske duine, ve dvije
drao prilino pouzdanima. Jedna je, pogodna za kopno, bila upravo ona riznica
svih moguih metoda kakva bijae Malteki Opservatorij; druga, dobra za
promatranje, na moru, bijae ona pomou Instrumentum Arcetricum, koji je leao
u potpalublju i jo uvijek nije bio stavljen u pogon, budui da se radilo o
tome da se najprije pomou Opservatorija pouzdano utvrdi vlastiti poloaj, a
zatim da se vidi da li e
266taj Instrumentum to potvrditi, nakon ega bi ga se moglo drati
najsigurnijim meu najsigurnijima.
Taj bi pokus otac Caspar iskuao bio ve mnogo ranije da se nije dogodilo sve
ono to se dogodilo. No as je napokon kuc- nuo, i bit e to jo noas: nebo i
zvjezdarski dnevnik kazivahu daje upravo to prava no.
to je to zapravo bio Instrumentum Arcetricum? Bijae to sprava zamiljena i
uobliena jo mnogo godina prije Galilea -ali panja, uobliena, opisana,
obeana, nikad ostvarena prije nego to se otac Caspar dao na djelo. A Robertu
koji ga je upitao je li to isti onaj Galilei koji je postavio onu neku
strahotnu i toliko osuivanu hipotezu o gibanju Zemlje, otac je Caspar
odgovarao da jest, kad se upetljao u metafiziku i svete spise, taj je Galilei

rekao .groznih stvari, ali to se tie mehanike bijae veliki um, -lauzctne
darovit. A na pitanje nije li to loe rabiti zamisli ovjeka kojeg Crkva
bijae toliko kudila, isusovac odgovori da i ideje jednoga heretika mogu veoj
slavi Bojoj doprinijeti ako same po sebi heretike nisu. A moemo zamisliti
kako se otac Caspar, koji je prihvaao sve postojee metode ne sudei ni o
jednoj posebno nego izvlaei korist iz njihova svadljiva sijela, okoristio
takoer i Galileievom metodom.
Dapae, bijae veoma korisno i za nauku i za vjeru okoristiti se im prije
Galileievom zamilju; on ju je ve bio pokuao prodati Holananima, i sva je
srea to su oni, ba kao i panjolci nekoliko godina ranije, bili prema njoj
podozrivi i nepovjerljivi.
Galilei je iz jedne pretpostavke, koja sama po sebi bijae vrlo tona izvukao
raznih muiavih zamisli: bio je, naime, ukrao Flamancima ideju o dalekozoru
koji ga bijahu rabili samo za promatranje brodova u luci, i upravio tu spravu
u nebo. A tamo je, izmeu toliko drugih stvari koje otac Caspar ni u snu ne bi
doveo u sumnju, otkrio da Jupiter, ili Giove, kako ga Galilei nazivae, ima
etiri sputnika, to jest etiri mjeseca, nikad viena od postanka svijeta do
toga doba. etiri zvjezdice koje krue oko njega, dok on sam krui oko Sunca a vidjet emo da je za oca Caspara to to Jupiter krui oko Sunca bilo sasvim
prihvatljivo, samo neka se Zemlju ostavi na miru. A to da na Mjesec ulazi
katkad u pomrinu, kad prolazi
267
iMlHilZemljinom sjenom, bijae opepoznata stvar, ba kao to svim astronomima
bijae poznato kad e se pomrine Mjeseca dogoditi: a mjerodavne bijahu
efemeride, zvjezdarski dnevnici. Ne bijae prema tome nita udno to takoer
i Jupiterovi sput-nici imaju svoje pomrine. tovie, barem za nas, imali su
ih po dvije: jednu stvarnu, pravu pomrinu i jedno zastiranje Mjesecom.
Mjesec se naime sklanja naemu pogledu kad se Zemlja umetne izmeu njega i
Sunca, no Jupiterovi sputnici nestaju nam s vidika dva puta, kad se skriju iza
njega i kad prolaze ispred njega, stapajui se s njegovom svjetlou; i pomou
dobrog se dalekozora moe lijepo pratiti njihovo pojavljivanje i nestajanja.
Uz jednu neprocjenjivu prednost, a ta je da, dok su pomrine Mjeseca rijetke
kao bijele vrane i traju vrlo dugo, pomrine Jupiterovih sputnika dogaaju se
veoma esto, i vrlo brzo prou.
Pretpostavimo sada da su sat i minute pomrine svakog od tih sputnika a svaki
krui stazom razliite irine bili tono ispitani i provjereni na nekom
poznatom meridijanu i da se podaci poklapaju s efemeridama: ako je tomu tako,
dovoljno je utvrditi toan sat i minute kad se pomrina ukae na meridijanu
nepoznatom na kojem se nalazimo i raun razlike odmah je tu, a iz njega je
opet mogue izvesti geografsku duinu mjesta motrenja.
Istina je da je tu bilo nekih neznatnih nedostataka, o kojima nije vrijedilo
govoriti laiku, no poduhvat bi uspio svakome tko je vjet raunu i tko ima na
raspolaganju neku spravu za mjerenje vremena, drugim rijeima jedan
perpendiculum, uru njihalicu, ili Horologium Oscillatorium kako god hoete,
koja bi bila u stanju da sa posvemanjom tonou izmjeri ak i razliku od
jedne jedine sekunde; item, tko bi imao dvije obine ure koje bi mu pouzdano
kazivale vrijeme poetka i kraja te pojave, bilo na meridijanu s kojeg se
motri, bilo na meridijanu otoka Ferro; item, tko bi pomou tablica sa sinusima
znao izraunati veliinu kuta koji u oku zatvaraju promatrana tijela - kut
koji bi, ako ga gledamo kao poloaj kazaljki na satu, u minutama i sekundama
izraavao udaljenost izmeu dva tijela i njezinu postepenu promjenu.
268
Sve to samo pod uvjetom, to valja jo jednom ponoviti, da imamo one dobre
efemeride koje Galilei, ve ostario i bolestan, " nije dospio upotpuniti i
dokonati, no koje braa oca Caspara, ve iskusna i vjeta u izraunavanju

pomrina Mjeseca, bijahu sada dotjerala i usavrila.

Koji su to najvei nedostaci na koje su se okomili Galileievi protivnici? To
to se radilo o promatranjima koja se ne mogu obaviti golim okom i to je
valjalo imati dobar dalekozor ili teleskop, kako ga tada ve nazivahu? A otac
Caspar imao ih je odline izradbe, o kakvoj ni sam Galilei nije mogao sanjati.
To to mjerenje i raunanje nisu bili dokuivi mornarima? No to bi bilo da su
sve ostale metode za geografsku duinu, ako se izuzme moda samo laica,
iziskivale jednog astronoma? Ako su kapetani nauili rabiti astrolab, to
takoer ne bijae neto dokuivo bilo kakvu laiku, nauili bi isto tako rabiti
i dalekozor. Ali, govorile bi cjepidlake, tako tona promatranja, koja nuno
zahtijevaju veliku preciznost, mogla bi se moda vriti s kopna, ali nikako na
brodu koji se neprestano ljulja i na kojem nikome ne uspijeva umiriti i
zadrati dalekozor na nekom nebeskom tijelu koje se ve ne vidi golim okom...
No eto, sad e otac Caspar svima pokazati da se s malo vjetine promatranja
mogu obaviti takoer i na brodu koji se ljulja.
Napokon, neki su panjolci prigovorili da se sputnici u pomrini ne pojavljuju
za dana niti za olujnih noi.
"Moda oni misle da netko samo pljesne rukama i hop, illi-co et immediate,
pomrina Mjeseca na raspolaganju", srdio se otac Caspar. I tko je uope ikad
rekao da se promatranje mora obavljati u svakom trenutku? Tko je proputovao od
jednih do drugih Indija zna da utvrivanje geografske duine ne mora
iziskivati veu uestalost od one koju zahtijeva odreivanje geografske
irine, a ni ono se ne moe, ni s astrolabom ni sa kutomjerom, provoditi u
trenucima kad je more jako uzburkano. Kad bi je se znalo tono utvrditi, tu
prokletu geografsku duinu, makar samo jednom u dva ili tri dana, moglo bi se
i izmeu jednog i drugog promatranja voditi rauna o vremenu i prijeenom
putu, kao to se ve i ini sluei se laicom. Samo to su se dosad svi
ograniavali da ine samo to, mjesecima i mjesecima.
269
"Oni mi izgledaju", govorio je dobri otac, jedivi se sve vie, "kao ovjek
kojeg u jedna velika glad ti pomogne s jedna koara s kruh, a umjesto da oda
gratia on se razgnjevi jer na stol takoer jedan odojak peeni ili jedan zei
ne metne pred njega. Oh, Sacrobosco! Moda ti bi bacio u more topovi od ovaj
brod samo zato jer bi znao da od sto hitci devedeset napravi pljus u aqua?"
I eto ve oca Caspara kako ukljuuje Roberta u pripreme za pokus koji se morao
obaviti u veeri poput ove koja se upravo navjeivala, astronomski povoljnoj,
s vedrim nebom, a morem umjereno uzburkanim. Kad bi se taj pokus proveo za
veernje bonace, objanjavao je otac Caspar, bilo bi kao da se vri na kopnu,
a ve se zna da bi tamo uspio. Pokus mora, naprotiv, motritelju omoguiti
privid bonace na koritu koje se ljulja od krme do pramca i s boka na bok. Prije svega ostalog radilo se o tome da se meu onim urama, s kojima se
posljednjih dana onako okrutno postupalo, pronae jedna koja jo radi kako
treba. Samo jedna, u toj "-aeteo sretnoj prilici, a ne dvije: ona bi naime
bila usklaena sa mjesnim vremenom to ve bijae uinjeno, a budui da nije
bilo nikakve sumnje da se nalaze na meridijanu antipodu, nije bilo nikakva
razloga imati jo jedan koji bi pokazivao vrijeme otoka Ferro. Bilo je
dovoljno znati da je razlika tono dvanaest sati. Pono tu, podne tamo.
Kad se bolje promisli, takav je zakljuak, ini se, poivao na kretanju u
zatvorenu krugu. To da se nalaze na meridijanu antipodu bila je stvar koju je
pokus trebao dokazati, a ne dati je kao neto to se samo po sebi razumije. No
otac Caspar bijae toliko siguran u svoja prethodna promatranja da ih je elio
samo potvrditi, a povrh toga - najvjerojatnije - nakon sve one gungule na
brodu nije vie bilo ni jedne jedine ure koji bi jo uvijek pokazivala vrijeme
na drugoj strani zemaljske kugle, i valjalo je nekako doskoiti toj prepreci.
S druge strane, Roberto pak nije bio toliko dovitljiv da bi postupku otkrio

skrivenu manu.
"Kad kaem sad, gledaj hora, pii. Et odmah udari po visak!"
Visak bijae poduprt metalnim kuitem koji je sluio kao vjealo mjedenom
tapiu to zavravae okruglim njihalom.
270Na najniem mjestu kroz koje bi njihalo prolazilo nalazio se vodoravno
poloen kota s utaknutim zupcima, ali izraenim tako da jedna strana zupca
stoji pod pravim kutem na plohu kotaa, a druga bijae nakoena. Njiui se
amo-tamo, njihalo je -idui u jednom smjeru - udaralo, nekom malenom kazaljkom
to strae iz njega, o etku koja bi opet dotakla zubac po njegovoj ravnoj
strani i pokretala kota; no kad bi se njihalo vraalo, etkica bi jedva
dodirivala nakoenu stranu zupca, i kota bi ostajao nepomian. Oznaivi
zupce brojevima, kad bi se njihalo zaustavilo moglo se prebrojati koliko se
zubaca pomaklo i prema tome izraunati broj proteklih vremenskih estica.
"Tako ti nisi obavezan brojiti svaki put jedan, dva, tri et coe-tera, nego na
kraju kad ja kaem dosta zaustavi visak i broji zupce, jasno? Et zapisi
koliko zubaca. Onda gledaj na ura et zapisi hora ta i ta. Et kad ponovno sad
kaem, ti nju dosta jako pogurni, et ona pone ponovno oscillatione. Prosto,
da svako dijete razumije."
Naravno, nije se radilo o velikom visku, otac Caspar dobro je to znao, no o
tome se tek poinjalo raspravljati, i tek e se jednoga dana moi izraditi oni
savreniji.
"Difficillima stvar, i moramo jo mnogo nauiti, ali kad Bog ne bi zabranjivao
di Wette... kako ti kae, lepari..." "Oklada."
"Dobro. Kad Bog ne bi zabranjivao ja bih mogao uiniti oklada da u budunost
svi idu traiti geografska duina i sve ostale phenomena zemaljske sa visak.
Ali je jako teko na jedan brod, et ti mora puno attentione dati.
Caspar ree Robertu neka namjesti dvije sprave, zajedno s priborom za pisanje,
na krmnicu koja bijae najvie motrilite na cijeloj Daphne, i gdje e potom
postaviti Instrumentum Ar-cetricum. Iz sode su donijeli na krmnicu onaj pribor
koji je Roberto bio zapazio jo dok je odlazio u lov na Uljeza. Bijae lako
prenosiv, jedini je problem bila plitica od metala koju su podignuli na palubu
uz psovke i pogubne propale pokuaje, jer nikako nije mogla proi po
Ijestvama. No otac Caspar, mr-avko kakav bijae, sad kad je morao ostvariti
svoj plan, otkrivao je da njegova fizika energija nimalo ne zaostaje za
njegovom voljom.
271
LPostavio je gotovo potpuno sam, pomou alatke za stezanje okova, konstrukciju
od polukrugova i eljeznih sipki koja se pokazala kao potporanj kruna oblika
na kojeg je prstenovima valjalo privrstiti okruglo platno, tako da se na
kraju dobilo neto poput velikog umivaonika oblika polukugle, promjera
otprilike dva metra. Valjalo ga je namazati katranom kako ne bi proputao ulje
iz bavica, kojim ga je Roberto upravo punio, alei se na snaan zadah. No
otac ga je Caspar, aneoska izraza poput kapucina, podsjetio da to ne slui za
prenje luka.
"Nego emu onda slui?"
"Probajmo u ovo malo more jedna jo manja laa metnuti" i pozivao ga je da mu
pomogne da u veliki platneni umivaonik smjesti metalnu pliticu, gotovo
plosnatu, promjera tek neznatno manjeg.
"Ti nikad nisi uo da netko kae da je more glatko kao ole-um? Eto, ti vidi
ve, paluba visi nalijevo, a ulje u grossa kada visi nadesno i obratno, ili se
tebi tako ini; zapravo oleum se odrava stalno u ravnotea, bez da se ikad
podigne ili spusti, i paralelno s horizont. Dogodilo bi se isto ako aqua bi
bila, ali na oleum stoji mali lavor kao na more u bonaca. Et ja sam ve jedan
mali pokus u Rim uinio, sa dva mala umivaonika, vei pun s voda, manji s
pijesak, a u pijesak utaknuta jedna mala pisaljka, i ja metan mali plutati u
veliki, a veliki pokretah, i ti si mogao pisaljka ravna kao zvonik vidjeti, ne

nagnuta kao tornjevi od Bononia!"

"Wunderbar", odobravao je ksenoglot Roberto. "A sada?"
"Izvadimo sad plitica malena, jer moramo na njoj jo cijela jedna maina
namjestiti."
Dno plitice imalo je s vanjske strane malene opruge, jer, objanjavao je otac,
kad ona plovi sa svojim teretom u veoj posudi, mora ostati odvojena najmanje
za jedan prst od njezina dna; i ako bi je prenagli pokret njezina gosta
povukao suvie na dno kojega gosta, pitao je Roberto; sad ti vidi, odgovarao
je otac te su joj opruge morale omoguiti da ponovno ispluta, a da se nigdje
ne udari. Na dnu je s unutarnje strane valjalo usaditi sjedalo sputena
naslona koje doputae da ovjek na njemu gotovo lei gledajui uvis,
oslonivi se -nogama na jednu eljeznu plou koja davae protuteu.
272Namjestivi pliticu na palubi i uvrstivi je s nekoliko klinova, otac
Caspar sjedne na sjedalo i objasni Robertu kako e mu na ramena namjestiti,
veui mu ga oko pojasa, nekakav oklop od platnenih i konatih remena i
prekoramica na koje se jo morala privrstiti nekakva kapica u obliku kacige.
Kaciga ostavljae otvor za jedno oko, dok je u visini nosa iz nje iz-. lazila
ipka natkriljena jednim kolutom. U njega bi se uvlaio dalekozor iz kojeg je
visjela kruta motka s kukicom na kraju. Hiperbola Oiju mogla se slobodno
pomicati sve dok se ne bi prepoznala izabrana zvijezda; no jednom kad bi se
ona nala u sreditu lee, ona bi se kruta motka zakvaila za prsne prekoramice i od tog je trenutka bio zajamen stalan i nepomian prizor, ak i u
sluaju eventualnog pomicanja toga kiklopa.
"Perfecto!", likovao je isusovac. Kad bi se pliticu stavilo da pluta na bonaci
ulja, moglo se prouavati i najneuhvatljivija nebeska tijela, a da pritom
nikakva trenja zbog uzburkana mora ne moe zvjezdoslovno oko skrenuti od
odabrane zvijezde! "A to je gospodin Galilei opisao, a ja sam to facto." "Vrlo
je lijepo", ree Roberto. "Ali tko e sad staviti sve to u kadu s uljem?"
"Sad ja razveem sebe samog i siem, onda mi metnemo prazni lavorek u ulje,
onda ja se popnem ponovno." "Ne vjerujem da e to ba tako lako ii." "Mnogo
vie lako nego lavorek sa mnom unutra metnuti." Ne bez poneto muke, lavorek
sa svojim sjedalom bijae napokon namjeten da pluta na ulju. Zatim se otac
Caspar, s kacigom i oklopom, i dalekozorom okaenim o kacigu, pokua uspeti na
tu ustrojenu napravu, a Robertom koji ga je pridravao, jednom rukom stiui
njegovu, a drugom ga gurajui, poduprvi ga o dno leda. Pokuaj bi uinjen
vie puta, no s mravim uspjehom.
Nije se radilo o tome da metalno kuite koje je nosilo veu kadu ne bi moglo
izdrati i jednoga gosta, ali mu je uskraivalo bilo kakvo primjereno
uporite. Jer ako bi otac Caspar pokuavao, kao to je uinio nekoliko puta,
osloniti jednu nogu na metalni rub, stavljajui drugu odmah u manju pliticu,
ova bi, ponesena tim ukrcajem teila da se po ulju pomie prema suprotnom
kraju velike kade, raskreivi poput estara noge
273
loca Caspara koji bi stao isputati panine krikove sve dok ga Roberto ne bi
uhvatio oko pojasa i povukao natrag k sebi, to jest na Daphnino kopno proklinjuci pritom uspomenu na Galileia i hvalei na sva usta one krvnike od
njegovih progonitelja. Umijeao bi se tada otac Caspar koji bi, klonuvi u
ruke svojega spasitelja, ovoga stenjui i jauui uvjeravao da ti progonitelji
krvnici ne bijahu, nego visoki crkveni dostojanstvenici, ija namjera bijae
jedino ouvanje istine, i da su sa Gali-leiom postupali oinski i milosrdno.
Zatim je, jo uvijek oklop-Ijen i nepomian, pogleda uprta u nebo, s
dalekozorom usprav-Ijenim na licu, poput kakve Pulinele s mehanikim nosom,
podsjeao Roberta da Galilei barem u ovome izumu ne bijae pogrijeio i da
valja samo pokuavati i iznova pokuavati.
"I prema tome, mein lieber Robertus", govorio bi zatim, "moda ti si mene

zaboravio i misli da bijah jedna kornjaa koju uhvati s trbuh uvis? Hajde,
daj, pogurni mene opet, evo, tako da dotaknem onaj rub, eto, tako, jer za
ovjek dolikuje statura erecta."
U svim tim nesretnim operacijama ulje nekako nije ba ostajalo mirno kao ulje,
i ubrzo oba eksperimentatora bijahu prekriveni hladetinastom masom, i jo
gore, nauljeni - ako kontekst doputa kroniaru ovakvu kovanicu, a da mu se
njen izvor ne upie u grijeh.
Dok je otac Caspar ve gubio svaku nadu da e se moi pribliiti onoj
sjedalici, Roberto primijeti da bi moda najprije trebalo isprazniti ulje iz
velike kade, zatim u nju staviti umivaonik, potom na njega uspeti oca, i na
kraju ponovno uliti ulje; kako bi njegova razina postepeno rasla, i umivaonik
i vidovnjak zajedno s njim plutajui bi se izdigli.
Tako bi uinjeno, uz velike pohvale uitelja uenikovoj pro-nicavosti, dok se
u meuvremenu bliila pono. Nije ba da je sve zajedno ostavljalo dojam
osobite stabilnosti, no ako otac Caspar bude paljiv i ne bude inio
nesmotrenih pokreta, ne-, kakvih je izgleda moglo biti.
U jednom trenutku Caspar pobjedonosno klikne: "ja sada vidim njih!" Uzvik ga
prisili da pomakne nos; dalekozor, koji bijae prilino teak, bi izloen
opasnosti da isklizne iz okula-ra, on pomaknu ruku da ne ispusti plijen,
pokret ruke pore274meti ravnoteu lea, plitica se za dlaku ne prevrnu. Roberto ostavi kartu i
ure, pridri Caspara, ponovno uspostavi ravnoteu itava sklopa i preporui
zvjezdoznancu neka ostane miran i nepomian, premjetajui taj svoj lornjet
vrlo oprezno, i iznad svega neka ne iskazuje nikakvih uzbuenja.
Sljedea objava stigne aptom koji, pojaan glomaznom kacigom, zazvui poput
paklenske trublje: "Ja vidim njih opet", i odmjerenim pokretom privrsti
dalekozor na prnjak.
"On, wunderbar! Tri zvjezdice su od Jupiter na istok, samo jedna na zapad...
Najblia izgleda vie malena et je... ekaj... evo, na nula minuta i trideset
sekundi od Jupiter. Ti pii. Sad e upravo dotaknuti Jupiter, ubrzo nestaje,
pazi dobro napisati vrijeme kad ona nestaje..."
Roberto, koji je bio napustio svoje mjesto da bi priskoio u pomo uitelju,
ponovno je uzeo u ruke tablicu u koju je morao ubiljeiti vremena, no sjeo je
tako da su mu ure ostale iza lea. Sad se naglo se okrenu i srui njihalo.
Bati se izdjenu iz svojega konopca. Roberto ga zgrabi i pokua umetnuti
natrag, no bez uspjeha. Otac Caspar upravo je ve vikao neka ubiljei vrijeme,
Roberto se okrenu prema uri i u pokretu pisaljkom gurnu tintarnicu. Nagonski
posegnu za njom da je uspravi, kako ne bi istekla sva tekuina, no pritom
srui uru.
"Jesi ti uhvatio vrijeme? Sad visak!", vikao je Caspar, a Roberto odgovarae:
"ne mogu, ne mogu".
"Kako moe ne, idiot? Jesi oznaio, jesi upisao, jesi gurnuo? On upravo
nestaje, sad!"
"Izgubio sam, ne nisam izgubio, slomio sam sve", ree Roberto. Otac Caspar
odmakne dalekozor od kacige, baci poprijeko pogled ispod oka, vidje njihalo
razbijeno u komade, uru prevrnutu, Roberta umrljanih ruku od tinte, i ne
mogavi se suzdrati, prasne jednim "Himmelpotzblitzsherrgottsakrament!" koje
mu pretrese itavo tijelo. U tom nesmotrenom naglom pokretu bijae odvie
nagnuo svoj lavorek i jednostavno otklizio u ulje u kadi; dalekozor mu ispadne
iz ruku i iz oklopa, zatim se, potpomognut uzdunim ljuljanjem broda,
otkotrlja prevrui se po itavoj krmnici, odskakue po ljestvicama, i
napokon, stropotavi se na palubu, neobuzdano nekuda odleti, od-bivi se od
leita jednog topa.
Roberto nije znao bi li prije pritekao u pomo ovjeku ili napravi. ovjek mu

je, mlatarajui rukama u onoj uegloj masi, vikao uznositim glasom neka se
pobrine spasiti dalekozor, Roberto se bacio u potjeru za Hiperbolom bjegunicom
i naao je svu natuenu s dvije razbijene lee.
Kad je Roberto napokon izvukao iz ulja oca Caspara koji izgledae upravo kao
prase spremno za razanj, ovaj mu jednostavno ree, s herojskim tvrdoglavim
jogunstvom, da nije sve izgubljeno. Postojao je jo jedan jednako tako moan
teleskop, nataknut na os Maltekog Opservatorija. Nije preostajalo drugo nego
otii po njega na Otok.
"Ali kako?", pitao je Roberto.
"Sa natatione."
"Ali, vi ste rekli da ne znate plivati, niti biste mogli, u vaoj dobi..."
"Ja ne. Ti da."
"Ali niti ja joj nisam vian, toj prokletoj natatione!"
"Naui."
27624.
c glavnim sustaoima
Ono to slijedi pomalo je nejasne prirode: nije mi ba jasno radi li se o
kronikama dijaloga koji su se odvijali izmeu Roberta i oca Caspara ili o
biljekama koje je prvi vodio nou da bi danju proturjeei bockao i brzo
poklapao drugoga. Kako bilo da bilo, oigledno je da za itava razdoblja koje
je proveo sa starcem na brodu, Roberto nije pisao pisma Dami. Jednako kao i to
da je malo pomalo s nonog ivota prelazio na dnevni.
Na primjer, do tada bi promatrao Otok u rano jutro, i to samo nakratko, ili
pak uvee kad se obino gubi osjeaj za granice i razdaljine. Tek je sada
otkrivao da plima i oseka, odnosno naizmjenina igra visoke i niske vode, u
jednom dijelu dana donosi vode toliko da one dodiruju onaj trak pijeska to ih
odvajae od ume, a u drugom ih povlai otkrivajui hridina-sti pojas koji
bijae, objasnio je otac Caspar, posljednji ogranak koraljnog bedema.
Izmeu plime ili pritjecanja, i oseke, tumaio mu je njegov sudrug, proe oko
est sati, i to je ritam morskoga disanja pod utjecajem Mjeseca. A ne kao to
su htjeli neki, u prola vremena, koji ta gibanja pripisivahu zadihanosti
nekog udovita bezdana, da se i ne spominje onoga francuskoga gospodina koji
je tvrdio da, ak i ako se Zemlja ne kree od zapada prema istoku, svejedno se
ljulja, da tako kaemo, od sjevera prema jugu i obratno, i u tom periodikom
gibanju prirodno je da se more uzdie i sputa, kao kad netko slijee
ramenima, a mantija mu ide gore-dolje po vratu.
Misteriozni problem plime i oseke leao je pak u tome to se one mijenjaju
ovisno o kopnima i morima, i o poloaju oba277
lla u odnosu na meridijane. Ope je pravilo da je za mladog Mjeseca voda
visoka u podne i u pono, no zatim dan za danom pojava kasni za etiri petine
sata, i netko tko o tome pojma nema, vidjevi da je u odreeno vrijeme neki
kanal plovan, odvano se njime uputi u isto vrijeme i sljedeeg dana, i zavri
na suhom. Da se i ne govori o strujama koje plima i oseka izazivaju, a neke su
od njih takve da u razdoblju oseke neki brod ne uspijeva uope pristati na
kopno.
A osim toga, govorae starac, za svako mjesto potreban je drugaiji raun, i
potrebne su Zvjezdoslovne Tablice. Pokua tovie rastumaiti Robertu te
raune - to jest da valja promatrati zakanjenje Mjeseca, pomnozivi Mjeseeve
dane s etiri i dijelivi zatim s pet - ili pak obratno. injenica je da Roberto nita od toga nije shvatio, i vidjet emo kasnije kako e mu ta njegova
lakoumnost biti uzrokom ozbiljnih neprilika. Ograniavao bi se uglavnom na to
da se udom udi svaki puta kad bi linija meridijana, koja je trebala
prolaziti izmeu jednog i drugog kraja Otoka, katkad prolazila morem, katkad
po hridinama, i nikad ne bi na vrijeme uoio kad je pravi trenutak. Takoer i
zbog toga to mu je, dizalo se more ili sputalo, velika tajna plime i oseke

bila daleko manje vana od velike tajne one linije iza koje je vrijeme ilo
unatrag.
Ve smo spomenuli da nije pokazivao osobitih sklonosti ne vjerovati svemu to
bi mu isusovac ispripovijedio. esto se meutim zabavljao podbadajui ga i
izazivajui, ne bi li ga naveo da pripovijeda jo vie, te bi se utjecao svom
onom repertoaru dokazivanja koja bijae sluao u krugovima onih asnih ljudi
koje isusovac smatrae, ako ne Sotoninim emisarima, a ono u najmanju ruku
pijanicama i prodrljivcima koji od krme bijahu uinili svoj Licej. U
krajnjoj liniji, bilo mu je teko odbaciti fiziku jednoga uitelja koji ga je,
na temeljima te iste svoje fizike, upravo poduavao plivanju.
Prva reakcija, kako mu njegov brodolom nikako nije izlazio iz glave, bila je
izjava da ni za to na svijetu ne bi ponovno stupio u dodir sa vodom. Otac
Caspar upozorio ga je kako mu je upravo za vrijeme brodoloma ta voda sluila
kao oslonac i . pomogla mu da se odri - znak, dakle, da je to blagonakloni
element, a ne neprijatelj. Roberto je odgovorio da voda nije dr278
ala njega nego drvo za koje bijae vezan, na to je otac Ca- spar opet imao
dobru kartu te ga glatko upozorio da e voda, ako je sluila kao oslonac
jednome komadu drveta, stvorenju bez due koje udi za ponorom, kao to je
poznato svakom tko je ikad drvo bacio s visine, imati jo vie razloga sluiti
jednome ivom biu kojem je svojstveno slijediti prirodni zakon tekuina.
Roberto bi trebao znati, ako je ikada bacio u vodu neko psetance, da je
ivotinjica, miui apama, ne samo ostajala plutati na povrini, nego se vrlo
brzo vraala na obalu. Osim toga, dodavao je Caspar, moda Roberto ne zna da
ako se u vodu stavi dijete od nekoliko mjeseci, ono odmah zna plivati, jer
priroda nas je stvorila plivaima ba kao i svaku drugu ivotinju. Na nesreu
mi smo mnogo vie od ivotinja skloni predrasudi i zabludi, te kako rastemo,
usvajamo krive predodbe o odlikama tekuina, tako da od straha i nepovjerenja
na kraju izgubimo taj prirodni dar.
Roberto bi ga tada zapitkivao je li on, preasni otac, nauio plivati, na to
je preasni otac odgovarao kako. on ne umilja sebi da je bolji od tolikih
drugih koji se bijahu klonili toga da ine dobra djela. Bijae roen u kraju
vrlo daleko od mora i prvi je puta nogom stupio na neki brod tek u poodmakloj
dobi kada - govorae - njegovo tijelo ve odavno ne bijae drugo do kraste na
iji, mrena na oima, sluz u nosu, trublje u uima, uto zubalo, ukoeni vrat,
naborani podbradak, podagriave pete, sparuena koa, bljeahne kose, kripava
koljena, drhtavi prsti, stopala to se sapliu, a njegove se grudi pretvarahu
u katarina iskaljavanja pjene i sluzavih hrakotina.
No, odmah bi naglaavao, budui da njegova svijest bijae okretnija od
njegovih starih trulih kostiju, on je znao ono to bijahu otkrili ve mudraci
drevne Grke, to jest da ako se neko tijelo uroni u tekuinu, to tijelo dobiva
potporu i poticaj prema gore za onoliko vode koliko je istisne, budui da voda
nastoji ponovno zauzeti prostor sa kojeg je prognana. I nije istina da njegovo
plutanje ili neplutanje ovisi o obliku, i bijahu se prevarili stari koji
miljahu da plosnati predmet stoji gore, a i-Ijati tone na dno; kad bi
Roberto pokuao silom uvui u vodu, to ja znam, neku bocu koja plosnata ni u
kom sluaju nije, opazio bi isti otpor kao da je pokuao potopiti jjaflttlvmk.
279
Radilo se dakle o tome da se stekne povjerenje u taj element, da se s njim
uspostavi prisan odnos, a zatim e sve ii samo od sebe. I predlagao je neka
se Roberto spusti po onim Ijestvama od ueta to vise na pramcu, koje nazivahu
takoer i Jakovljevim Ijestvama; za njegov spokoj, moe ak ostati vezan za
jedan konopac - ili guminu, ili uzicu, rije na volju -dugaak i jak,
privren za bok broda. Tako e, kad se bude p.Klplaio da e potonuti, biti
dovoljno da povue ue.

Nije potrebno posebno napominjati da taj majstor jedne vjetine kojom se

nikada nije bavio, nije uzeo u obzir bezbroj moguih nezgoda koje i starogrki
mudraci bijahu zanemarili. Na primjer, kako bi mu omoguio potpunu slobodu
kretanja, opskrbio ga je debelim uzetom popriline duine, tako da je Roberto,
kad je prvi puta, kao svatko tko tek ui plivati, zavrio ispod povrine vode,
vukao i vukao, no prije nego to ga je ue izvuklo van nagutao se toliko soli
da je htio odustati, za taj prvi dan, od bilo kakvog ponovnog pokuaja.
Poetak je, meutim, bio ohrabrujui. Spustivi se niz ljestve i tek to
bijae dodirnuo vodu, Roberto zakljui da je tekuina sasvim ugodna. Od
brodoloma mu je ostalo sjeanje na osjeaj ledene hladnoe i silovitosti, i
otkrie gotovo topla mora sada ga je poticalo da nastavi uranjati sve dublje i
dublje sve dok nije, jo uvijek vrsto se drei za ljestve, pustio da mu voda
doe do brade. Vjerujui da je to ve plivanje, stade ga obuzimati uivanje te
se prepusti sjeanjima na parike udobnosti.
Otkad je stigao na brod, nekoliko se puta, vidjeli smo, umio i oprao, no vie
poput maeta koje jezikom lie svoje krzno, obraajui panju samo njukici i
stidnim predjelima. to se ostaloga tie - i to sve vie kako je rastao njegov
bijes u onom pomamnom lovu na Uljeza - stopala su mu bila umazana onim
neistim talogom iz tovarnog prostora a znoj mu je slijepio odjeu za tijelo.
U dodiru s tom blagom toplinom to mu ispirae zajedno tijelo i odijelo,
Roberto se prisjeao kako je svojedobno u salonu Rambouillet otkrio ak dvije
kade na raspolaganju markizi, ija zaokupljenost njegom tijela bijae esto
predmetom razgovora u drutvu u kojem pranje ne bijae osobito uvrijeena
stvar. ak i najprofinjeniji meu njezinim gostima
280
--e-SSS
drahu da se istoa sastoji ne u uporabi vode, ve u svjeini rublja, ije
esto mijenjanje bijae znakom elegancije i otmje-" nosti. A mnotvo mirisnih
esencija kojima bi ih markiza omamljivala, ne bijae nikakav luksuz nego - za
nju - nuna potreba, kako bi svoje osjetljive nosnice zatitila od njihovih
miomirisnih masnih isparica. OI Osjeajui se vie plemiem sada nego eaomad-u Parizu, Roberto je, dok je
jednom rukom svejednako vrsto stezao ljestve, trljao koulju i arape o svoje
prljavo tijelo, grebajui istovremeno petu jednoga stopala prstima onog
drugog.
Otac Caspar pratio ga je izbliza sa silnom radoznalou, ali nita nije
govorio, elei da se Roberto sam sprijatelji s morem. Ipak, u strahu da e
Robertov duh, zaokupljen pretjeranom brigom i panjom za vlastito tijelo,
suvie odlutati, pokuavao mu je s vremena na vrijeme zaokupiti panju neim
drugim. Pa mu je tako pripovijedao o plimi i oseki i privlanim moima
Mjeseca, nastojei ga navesti da donese nekakav sud o pojavi koja u sebi ima
toliko nevjerojatnoga: ako plima i oseka odgovaraju na zov Mjeseca, trebale bi
se pojavljivati kad je Mjesec tu, na nebu, a ne kad se nalazi s druge strane
naega planeta. A naprotiv, plima i oseka neprestano se dogaaju s obje strane
zemaljske kugle, gotovo da istjeruju jedna drugu svakih est sati. Roberto bi
sluao govor o plimi i oseki i mislio na Mjesec - o kojem je ionako za svih
tih proteklih noi mislio vie nego o plimi i oseki.
Bijae priupitao kako to da mi od Mjeseca vidimo uvijek jednu i samo jednu
stranu, a otac mu je Caspar rastumaio da on krui poput lopte koju neki
atleta dri na uzici i njome vitla ukrug, te ne moe vidjeti nita drugo osim
strane koja mu se nalazi nasuprot.
"Ali", izazivao gaje Roberto, "to lice vide Indijanci isto kao i panjolci; a
naprotiv, na Mjesecu, kojeg neki nazivaju Volva, nije tako u odnosu na njihov
Mjesec, koji je u stvari naa Zemlja. Subvolvanci, koji ive na strani
okrenutoj prema nama, vide je uvijek, dok Privolvanci koji stanuju na drugoj
polutki uope ne znaju da postoji. Zamislite samo to bi se dogodilo kad bi se

premjestili na ovu stranu: tko zna to bi osjetili vidjevi kako u tamnoj noi
sjaji nekakav krug petnaest puta
281
vei od naega Mjeseca! Oekivali bi da e im svakoga asa pasti na glavu, kao
to su se drevni Gali uvijek bojali da e im na glavu pasti nebo! Da i ne
spominjem one koji ive ba na samoj granici izmeu dviju polutki, koji Volvu
uvijek vide u trenutku kad izlazi na obzoru!"
Isusovac se ironino podsmjehnuo toj bajci o stanovnicima Mjeseca, jer nebeska
tijela nisu iste prirode kao Zemlja, pa nisu prema tome prikladna da bi na
njima obitavala iva bia, zbog ega ih je bolje prepustiti aneoskim
kohortama koje se duhom mogu kretati kroz nebeski kristal.
"Ali kako neba mogu biti od kristala? Kad bi tako bilo, kometi bi ih,
prolazei njima, razbili."
"Ma tko je rekao tebi da kometi prolaze kroz eterski prostor? Kometi prolaze
kroz sublunarni prostor, a tu je isti zrak kakav i ti vidi."
"Nita to nije tijelo ne kree se. Ali neba se kreu. Prema tome, tijela su."
"Samo da moe brbljati izmiljotine, postat e jo ak i aristotelovac. Ali
ja znam zato ti kae to. Ti hoe da je i u nebu zrak, tako nema vie
differentia izmeu gore i dolje, sve se vrti, et Zemlja mie svoja kuzica kao
kakva blutnica!"
"Ali mi svake noi vidimo zvijezde u drugaijem poloaju..."
"Tono. De facto, ona se kreu."
"ekajte, nisam zavrio. Vi biste htjeli da Sunce i sve druge zvijezde, a to
su sve ogromna tijela, naprave krug oko Zemlje svaka dvadeset i etiri sata, a
da zvijezde stajaice, ili veliki prsten koji ih opkoljava, prelaze vie od
dvadeset i sedam tisua puta dvije stotine milijuna milja? A upravo bi se to
moralo dogaati ako se Zemlja ne okrene oko sebe u dvadeset i etiri sata.
Kako to da zvijezde stajaice putuju tako brzo? Onima koji gore ive zavrtjelo
bi se u glavi!"
"Kad bi stanovao gore netko. Ali to je petitio prinkipii."
Pa mu skrenu panju na to da je vrlo lako pronai neki argument u prilog
kretanja Sunca, dok onih protiv gibanja Zemlje ima daleko vie.
"Znam ja dobro", odgovarao je Roberto, "da sveenik kae terra autem in
aeternum stat, sol oritur, i da Joua bijae za- " ustavio Sunce a ne Zemlju.
No upravo ste me vi pouili da
282kad bismo Bibliju itali doslovno, imali bismo svjetlost prije stvaranja
Sunca. Svetu nam knjigu dakle, valja itati sa zrncem soli, a i Sveti je
Augustin ve znao da ona esto govori moreallegorico..."
Otac se Caspar smjekao i podsjeao ga da isusovci ve odavno ne poraavaju
svoje protivnike sitniar skim mudrolijama Svetoga pisma, nego nepobitnim
argumentima zasnovanim na astronomiji, razumu, matematikim i fizikim
zakonima.
"Kakvim to zakonima, na primjer, molit u?", pitao je Ro-berto struui s
trbuha malo masnoe.
Na primjer, molit u, odgovarao je otac Caspar dirnut u ivac, moni Argument
Kotaa:
"Sad ti sluaj mene. Misli na jedan kota, dobro?" "Mislim na jedan kota."
"Odlino, tako ti i misli, umjesto da tu od sebe ini veliki majmun i
ponavlja ono to si uo u Pariz. Sad ti misli da je taj kota nataknut na
jedna os, kao da je to kota od jedan lonar, i ti hoe uiniti da se vrti
taj kota. to uini ti?"
"Poloim ruke, ili jedan prst na rub kotaa, pokrenem prst i kota se vrti."
"Ne misli da uini bolje da uzme os, u centar od kota, i proba zavrtjeti
nju?"
"Ne, bilo bi to nemogue..."
"Eto! A oni tvoji galilejanci ili kopernikanci hoe metnuti Sunce nepomino u

centar od svemir i da ono pokree cijeli veliki krug od planeti okolo, umjesto
da misle da gibanje je od veliki nebeski krug dano, dok Zemlja moe stajati
nepomina u centar. Kako bi mogao Domine Bog metnuti Sunce na najnie mjesto a
Zemlja pokvarljiva i mrana meu zvijezde sjajne i aeterne? Razumio tvoja
greka?"
"Ali Sunce mora biti u sreditu svemira! Tijela po prirodi imaju potrebu za
tom izvornom vatrom i ona mora prebivati u srcu kraljevstva da bi zadovoljila
potrebe na svim stranama. Zar izvor ivota ne mora biti smjeten u sreditu
svega? Nije li priroda stavila sjeme u spolne organe, na pola puta izmeu
glave i stopala? I nisu li kotice u sreditu jabuke? I nije li usred breskve
jezgra? I Zemlja se prema tome, koja treba svjetlo i toplinu te vatre, vrti
oko nje kako bi na svim svojim dijelovima
283primila blagodat Sunevu. Bilo bi smijeno vjerovati da se Sunce vrti oko
neke toke s kojom pojma nema to bi uinilo niti emu bi mu posluila, i bilo
bi to kao da vidite peenu evu i kaete da se, da bi je se ispeklo, ognjite
vrtjelo oko nje..."
"Ah, da? I znai kad biskup ide u krug oko crkva da blagoslovi nju s kadionica
ti bi htio da crkva ide u krug oko biskup? Sunce moe vrtjeti se jer od
ognjeni element. A ti zna dobro da vatra leti i mie se i nikad ne stoji na
miru. Jesi ti ikad planine se kretati vidio? Et onda kako se mie Zemlja?"
"Suneve zrake, kako dolaze i udaraju po njoj, tako je zavrte ukrug, ba kao
to se moe zavrtjeti lopta ako je udarimo rukom, ili, ako je to malena lopta,
dovoljno je da puhnemo... I napokon, vi biste htjeli da Bog tjera Sunce, koje
je etiri stotine trideset i etiri puta vee od Zemlje, da juri uokolo samo
da bi uinilo zrelim na kupus?"
Kako bi potkrijepio tu posljednju primjedbu to raskoni-jom teatralnou,
Roberto htjede uperiti prst prema ocu Cas-paru te isprui ruku i odgurnu se
nogama daleko od boka broda, ne bi li tako odmaknut dobio to bolji pogled. U
tom je pokretu pustio i drugu ruku, glava mu se zanijela unatrag, i on
jednostavno potonu pod vodu, ne dospjevi, kao to rekosmo, okoristiti se
uzetom - isuvie poputenim - da bi se vratio nad povrinu. Ponio se zatim
poput svakog utopljenika, batrgajui se usplahirenim nespretnim pokretima i
gutajui jo vie mora, sve dok otac Caspar nije poteno nategnuo ue i vratio
ga na ljestve. Roberto se popeo na brod zaklinjui se da se dolje nikada vie
nee vratiti.
"Sutra ti proba opet. Slana aqua je kao lijek, nemoj misliti daje grosso
zlo", utjeio gaje na palubi Caspar. I dok je Roberto ponovno malo pomalo
sklapao mir s morem pecajui, Caspar mu je tumaio kolike bi sve i kakve
koristi obojica imala kad bi on nekako stigao do Otoka. Nije trebalo ni
spominjati da bi se opet domogli amca kojim bi se kao slobodni ljudi. mogli
seliti s broda na kopno, i imali pristup Maltekom Opservatoriju.
Po nainu na koji Roberto o njemu izvjeuje, namee se zakljuak da je izum
nadilazio njegove sposobnosti shvaanja
284- ili da je pak govor oca Caspara, kao uostalom i toliko drugih njegovih
govora, bio isprekidan isputanjem rijei i usklicima pomou kojih je otac
pripovijedao as o njegovu obliku, as o njegovoj namjeni, a as o Ideji koja
mu bijae vodiljom.
A Ideja na koncu konca uope nije bila njegova. O Opservatoriju je doznao
prekopavajui po papirima jednoga preminulog brata koji je pak za njega uo od
jednoga drugog brata koji je za za vrijeme jednog putovanja na onaj plemeniti
otok Maltu, ili Melitu, uo kako alave i hvale taj instrument napravljen po
nalogu Uzoritoga Kneza Johannesa Paulusa Lascarisa, Velikog Metra onih
slavnih Vitezova.
Kakav bijae Opservatorij, nitko nikada nije vidio: od prvoga brata ostao je
samo nekakav neugledni knjiurak nacrtaka i biljeki, a i on je uostalom u
meuvremenu ve netragom nestao. A s druge strane, alio se Caspar, to isto

djelce, "bijae strano turo conscriptus, bez ikakova schemate visualiter patefacto, ikakove tabule ili rotule, et ikakova instructione naroita".
Na osnovu tih mravih obavijesti otac je Caspar tijekom dugoga putovanja na
Daphne, uposlivi sve brodske drvodjelce, ponovno na svoj nain preustrojio, i
poneto ispremijeao, razliite dijelove toga tehnizma, sastavljajui ih zatim
na Otoku i mjerei im in loco nebrojene vrline - a Opservatorij je vjerojatno
bio utjelovljena Ars Magna od krvi i mesa, iliti od drveta, eljeza, platna i
raznoraznih drugih tvari, neka vrst Mega Ho-rologiuma, prava iva knjiga u
stanju otkriti sve mogue tajne Svemira.
To - govorae otac Caspar oiju to su se krijesile poput rubina - bijae
Jedinstvena Syntagma od Najnoviji Instrumenti Phvsici et Mathematici, "zbog
kotaa i krugova tako lukavo i vjeto rasporeenih". Zatim bi risao prstom po
palubi ili po zraku, i govorio mu neka zamisli jedan prvi kruni dio, to bi
bilo kao neka osnova ili temelj, koji prikazuje Nepomini Obzor, i na njemu
Romb s dvadeset i etiri Vjetra, i itavu vjetinu Pomorstva, s predvianjima
svakog nevremena.
"Sredinji dio", dodavao je, "koji na uzdignuta baza stoji, zamisli kao jedna
kocka sa pet strana - zamilja ti? - nein, ne od est, esta poiva na baza i
prema tome ti ne vidi nju.
285
3 "
INa prvoj strani od Kocka, id est Univerzalni Chronoscopium, moe osam kotaa
u neprekidna vrtnja namjeteni vidjeti, koji kalendar od Julijan i Grgur
predstavljaju, i kada padaju nedjelje, et Epacta, et Sunev Krug, et Pomini
Blagdani et Pashalni, et mladi Mjeseci, puni Mjeseci, quadratura od Sunce et
od Mjesec. Na secundus Kockostrana, id est da Cosmi-graphicum Speculum, in
primo loco tu je jedan Horoscopus s kojim, ako zna koja tona ura je na
Melita, koje je vrijeme na ostatak od na globus nai moe. Et ima jedan
kota s duae Planisfere, od kojih jedna pokazuje i ui o cijelo Prvo Pokretno
Nebo nauka, a druga o Octava Sphaera et o Zvijezde Stajaice doctrina et
motus. Et fluxus et refluxus, ili sputanje i dizanje mora, koja motus od
Mjesec u cijeli svemir talasa..."
Bijae ta strana najuzbudljivija. Preko nje se moglo upoznati onaj Horologium
Catholicum o kojem je ve bilo govora, s tonim vremenom isusovakih misija na
svakome meridijanu; ne samo to, inilo se da moe ak posluiti i kao dobar
as-trolab, budui da je pokazivao ak i broj dana i noi, visinu Sunca s
opsegom i veliinom Ravnih Sjena, i ravne i kose uzlaze, broj sutona, najviu
toku zvijezda stajaica u pojedinim godinama, mjesecima i danima. I upravo je
na ovoj strani otac Caspar pokuavao i opet pokuavao da bi napokon postigao
posvemanju sigurnost da se nalazi na antipodnome meridijanu.
Bijae tu zatim i jedna trea strana koja u sedam krugova sadravae
cjelokupno Zvjezdoslovje, sve budue pomrine Sunca i Mjeseca, sve
zvjezdoslovne figure za vrijeme poljodjel-nih radova, za medicinu, za pomorsku
vjetinu, zajedno s dvanaest nebeskih znakova, i fiziognomijom naravnih
stvari, koje od svakoga znaka zavise, i pripadajuom im Kuom.
Nemam srca saeti itav Robertov saetak pa navodim stoga etvrtu stranu, koja
je trebala kazivati o svim udesima botanike spagirike, kemijske i
hermetike medicine, s jednostavnim i sloenim ljekarijama, dobivenim od
rudnih ili ivotinjskih sastojaka i "Alexipharmaca attractiva, lenitiva,
purgati-va, mollificativa, digestiva, corrosiva, conglutinativa, aperitiva,
calefactiva, infrigidativa, mundificativa, attenuativa, incisiva, soporativa,
diuretica, narcotica, caustica et confortativa".
286Ne uspijeva mi objasniti, pa poneto izmiljam, ono to se zbivalo na petoj
strani, koja bijae zapravo neto kao krov Kocke, paralelna sa crtom obzora, i
koja se, izgleda, pruala poput nebeskoga svoda. No spominje se takoer i
jedna pirami- da, ija osnova nije mogla biti jednaka kao u kocke, inae bi

prekrivala petu stranu, i moda je vjerojatnije da je poput atorskoga krila

prekrivala itavu Kocku - no tada bi trebala biti od prozirnog materijala.
Nema sumnje da su njezine etiri strane morale predstavljati etiri strane
svijeta, i za svaku od njih pismo i jezike razliitih naroda, ukljuujui
elemente prvotnoga Adamova jezika, hijeroglife Egipana i kineska i meksikanska slova, i otac je Caspar opisuje kao jednu "Sphynx My-stagoga, Oedipus
Aegyptiacus, Monade leroglvphica, Clavis Convenientia Linguarum, Theatrum
Cosmographicum Histori-cum, Sylva Svlvarum svakog naravnog i umjetnog pisma,
Ar-chitectura Curiosa Nova, Lampade Combinatoria, Mensa Isia-ca, Metametricon,
Svnopsis Anthropoglottogonica, Basilica Cry-ptographica, Amphiteatrum
Sapientiae, Cryptomenesis Pate-facta, Catoptron Polvgraphicum, Gazophvlacium
Verborum, My-sterium Artis Steganographicae, Arca Arithmologica, Archety-pon
Polyglotta, Eisagoge Horapollinea, Congestorium Artificio-sae Memoriae,
Pantometron de Furtivis Literarum Notis, Mer-curius Redivivus, Etvmologicon
Lustgartlein!"
To to je itavom tom golemom znanju bilo namijenjeno da ostane njihova
privatna povlastica, osuenih kao to bijahu da put povratka nikada vie ne
pronau - to isusovca nije ni najmanje brinulo, ne znam da li zbog vjere u
Providnost ili iz ljubavi prema znanju koje je samo sebi svrhom. No ono to me
zauuje je to to u tom trenutku ni Roberto jo ne dolazi ni na kakvu realnu
misao i to stizanje do Otoka poinje smatrati dogaajem koji e dati smisao,
i to zauvijek, njegovu ivotu.
Prije svega, to se tie vanosti koju bi za njega mogao imati Opservatorij,
uzbudio se ve samoj pomisli na to da bi mu to proroite ak moglo otkriti
gdje je i to u tom trenutku radi Dama. Dokaz da je zaljubljenom, ak i kad je
zaokupljen korisnom tjelovjebom, potpuno beskorisno govoriti o Nebeskim
Glasnicima: on neprestano oekuje vijest o svojoj slatkoj muci i dragim mu
jadima.
287
Povrh toga, to god da mu rekao njegov uitelj plivanja, snivao je o nekom
otoku koji se nije pruao pred njim u onom istom sadanjem trenutku u kojem
bijae on, nego boanskom odlukom poivae u nestvarnosti, ili ne-bistvu,
prethodnoga dana.
Ono o emu je mislio dok se hvatao u kotac s valovima, bila je nada da e
stii do jednog Otoka koji bijae juer, i ijim mu znamenom izgledae
Golubica Boje Narane, neuhvatljiva kao da bijae utekla u prolost.
Robertove misli vodilje bijahu jo uvijek neodreene, nejasno je nasluivao da
eli neto to nije ono isto to eli otac Caspar, no nije jo jasno razabirao
to je to. A valja nam i razumjeti njegovu nesigurnost, jer bijae prvi ovjek
u povijesti vrste kojem se pruala mogunost otplivati unatrag dvadeset i
etiri sata.
U svakom je sluaju uvjerio sebe da doista mora nauiti plivati, a svima nam
je poznato da jedan dobar razlog pomae da se svlada tisue strahova. Eto zbog
ega ga sljedeega dana nalazimo pri novome pokuaju.
U ovoj mu je fazi otac Caspar tumaio da bi ga, kad bi pustio ljestve i
slobodno zaveslao rukama, kao da slijedi ritam kakve glazbene druine, radei
pritom nogama lagano i oputeno, more samo odravalo na povrini. Bijae mu
napokon uspjelo nagovoriti ga da pokua; isprva s napetim konopcem, a zatim
poputajui ga, nita mu pritom ne rekavi, ili obja-vivi mu to tek kad je
uenik ve stekao sigurnost. Istina je da je Roberto na tu vijest odmah
osjetio kako tone prema dnu, no u elji da krikne bijae nagonski udario
nogama te mu se glava opet nala iznad vode.
Ovakvi pokuaji potrajahu dobrih pola sata, i Roberto je pomalo poeo shvaati
da je sasvim mogue odrati se na povrini. No tek to bi se pokuao kretati
poneto slobodnijim zamasima, zabacivao bi glavu unatrag. Tada bi ga otac
Caspar ohrabrivao neka slijedi tu spontanu kretnju i neka se slobodno prepusti

vodi, glave oborene koliko god je mogue, tije-. la ukruena i sasvim lagano u
luku savijena, ruku i nogu ispruenih kao da neprestano mora doticati obodnicu
neke kru288nie: osjetit e se kao da lei u mrei-lealjci i moi e tako ostati
satima, i ak utonuti u san, milovan valovima i kosim zrakama Sunca na
zalasku. Kako to da je otac Caspar znao sve te stvari ako nikada nije plivao?
Prema Theoria Physico-Hy-drostatica, govorae on.
Ne bijae ba lako nai pravi poloaj, i Roberto je vie puta doao u opasnost
da se izmeu podriga i kihaja ugui konopcem, no izgleda da je ravnotea u
izvjesnom trenutku ipak bila uspostavljena.
Roberto je po prvi puta osjeao more kao prijatelja. Slijedei upute oca
Caspara, poeo je ak micati rukama i nogama: dizao bi lagano glavu, zabacivao
je unatrag, naviknuo se imati vodu u uima i podnositi njezin pritisak. Mogao
je ak i govoriti, i to kliui, kako bi bio siguran da ga se na brodu uje.
"Ako sada ti eli, se okreni", ak mu je u jednom trenutku rekao Caspar. "Ti
spusti desna ruka, kao da bi visjela ispod tvoje tijelo, digni lagano lijevo
rame, i evo te s trbuhom na dolje!"
Nije posebno naglasio da tijekom tog pokreta valja zadrati dah, uzevi u
obzir da se ovjeku glava nae pod vodom, i to pod vodom koja nita drugo ne
eli nego odmah istraiti noz-drve uljeza. U knjigama Hidrauliko-Pneumatske
Mehanike to nije pisalo. Tako je, zbog ignoratio elenchi oca Caspara, Roberto
ispio jo jedan vr slane vode.
No sada je ve nauio uiti. Pokuao se dva ili tri puta uzastopce okrenuti
oko sebe te bijae usvojio jedno naelo, neophodno za svakoga plivaa, a to je
da se kad se glava nalazi pod vodom ne smije disati - ak ni na nos, te da
valja tovie snano puhati, kao da se eli istjerati iz plua upravo ono malo
zraka koji je ovjeku toliko potreban. to moe izgledati kao neto to
spontano dolazi sama po sebi, no, kako proizlazi iz ove prie, oigledno to
nije.
Kako bilo da bilo, ak je shvatio da mu je lake biti na leima, s licem uvis,
nego potrbuke. Meni se ini upravo suprotno, no Roberto je najprije nauio
ovaj nain, te je dan ili dva uporno tako postupao. A u meuvremenu je
raspravljao o glavnim sustavima.

Bijahu se vratili razgovoru o kretanju Zemlje i otac ga je Caspar zaokupio

Argumentom Pomrina. Kad bi se Zemlju uklonilo iz sredita svijeta i kad bi se
na njeno mjesto stavilo Sunce, valjalo bi Zemlju staviti ili ispod Mjeseca ili
iznad Mjeseca. Ako je stavimo ispod, nikad nee biti pomrine jer se Mjesec,
budui da se nalazi ili iznad Sunca ili iznad Zemlje, nikada nee moi
umetnuti izmeu nje i Sunca. A povrh toga, zvjezdoslovje ne bi vie moglo, kao
to je uvijek dosad besprijekorno inilo, predvidjeti pomrine, jer ono svoje
raune ravna prema pomacima Sunca, i kad se Sunce ne bi micalo, svaki bi takav
pothvat bio uzaludan.
Neka se razmotri zatim Argument Strijelca. Kad bi se Zemlja okretala svih
dvadeset i etiri sata, strijela odapeta ravno uvis pala bi zapadno, miljama
daleko od strijelca. A slino je i sa Argumentom Tornja. Kad bi se pustilo da
neki teret padne sa zapadne strane tornja, on ne bi trebao pasti u podnoje
graevine nego mnogo dalje, i ne bi prema tome padao okomito nego dijagonalno,
jer bi se u meuvremenu toranj zajedno sa Zemljom pomaknuo prema istoku.
Budui da je naprotiv svima poznato iz iskustva da taj teret pada okomito,
Zemljino kretanje ispada obinom budalatinom.
Ne treba ni spominjati Argument Ptica koje, kad bi se Zemlja okretala u
vremenskom razmaku od jednoga dana, nikada ne bi mogle odoljeti njezinoj

vrtnji, ak i kad se nikada ne bi umarale. A mi meutim lijepo vidimo kako

nas, kad putujemo ak i jaui na konju, svaka ptica dostigne i prestigne.
"Pa dobro. Ne znam odgovora na vau primjedbu. No uo sam kako se govori da
se, ako uzmemo da se Zemlja i svi ostali planeti okreu, a Sunce stoji
nepomino, time mogu objasniti mnoge pojave, dok je Ptolomej, naprotiv, morao
izmiljati tolike epicikle i diferencijale i kojekakve druge izmiljotine to
ne postoje, ba tako, ni na nebu ni na Zemlji."
"Ja opratam tebi, ako jedan Witz uiniti htio si. Ali ako ti ozbiljno
govori, onda ti kaem da ja nisam nekakav neznabo ac kao Ptolomej i znam
jako dobro da on mnoge greke napravio bijae. Et zbog toga ja vjerujem da
veliki Tycho od Ura-niborg jedna ideja veoma tona imao je: on je mislio da
svi planeti koje mi poznajemo, na primjer Jupiter, Mars, Venera,
290Mercurius et Saturnus oko Sunce se okreu, ali Sunce se skupa s njima vrti
oko Zemlja, oko Zemlja se vrti i Mjesec, a Zemlja stoji nepomino u centar od
krug od zvijezde stajaice. Tako treba tumaiti ti greke od Ptolomej et ne
govoriti hereze, ako ve Ptolomej greke injae, a Galileo hereze govorae.
Et nisi duan da objasni kako se Zemlja, koja je tako teka, skita uokolo po
nebo."
"A kako to onda ine Sunce i zvijezde stajaice?"
"Ti kae da su teki. Ja ne. To su nebeska tijela, ne sub-lunarna! Zemlja da,
je teka."
"Dobro, a kako se onda jedan brod sa stotinu topova skice po moru?"
"Tu je more koje ga vue, i vjetrovi koji ga guraju."
"Pa dobro onda, ako se ve hoe govoriti o novim stvarima a da se pritom ne
rasrdi rimske kardinale, uo sam na primjer o jednom filozofu u Parizu koji
kae da su neba tekua tvar, kao more, koje se okree uokolo oblikujui kao
neke morske vrtloge... tourbillons..."
"to je to?"
"Virovi."
"Ah, so, vortices, ja. Ali to ine ti vortices?"
"Eto, ti virovi vuku planete na njihovom krunom putu, i jedan od njih vue
Zemlju uokolo Sunca, ali ono to se kree je vir. Zemlja stoji nepomina u
viru koji je vue."
"Bravo, gospodin Roberto! Tebi se nije svialo da neba budu od kristal, jer si
se bojao da ih kometi razbijaju, ali ti se zato svia da su tekua, tako da se
ptice u njima utope! Osim toga, ta ideja o virovi objanjava da Zemlja okolo
Sunce okree se, ali ne i da okolo sebe same okree se, kao daje nekakav zvrk
za djeca!"
"Da, ali taj je filozof govorio da se ak i u tom sluaju okreu povrine mora
i povrinska kora naega globusa, dok sredite u dubini stoji nepomino. Tako
bar mislim."
"Jo vie glupo nego ono prije. Gdje je, napisao taj gospodin to?"
"Ne znam, mislim da je odbio da to zapie ili da objavi knjigu. Nije elio
rasrditi isusovce koje osobito voli."
"Onda ja vie volim gospodin Galileo koji heretike misli
291
imae, ali ih je ipak ispovijedio kardinalima najljubaznijima, et nitko nije
njega spalio. Meni se ne svia onaj drugi gospodin koji ima misli jo vie
heretike, a ne ispovijedi, ak ni kod isusovci, prijatelji od njega. Moda
Bog jednoga dana Galileu oprosti, ali njemu ne."
"Kako bilo da bilo, ini mi se da je kasnije ispravio tu prvu zamisao. ini se
da se itava ta ogromna gomila materije, koja ide od Sunca do zvijezda
stajaica, vrti u jednom velikom krugu, noena ovim vjetrom..."
"A nisi li rekao da su neba tekua?"

"Moda nisu, moda su jedan veliki vjetar..."

"Vidi? ak ni ti ne zna..."
"Pa dobro, ovako: taj vjetar goni sve planete ukrug oko Sunca i u isto vrijeme
okree sunce oko njega samog. Tako postoji i jedan manji vir koji okree
Mjesec oko Zemlje, i Zemlju oko nje same. Pa ipak se ne moe rei da se Zemlja
kree, jer ono to se kree je vjetar. Isto tako kad bih ja spavao na Daphne,
i kad bi Daphne plovila prema onom otoku na zapadu, ja bih preao s jednog
mjesta na drugo a ipak nitko ne bi mogao rei da se moje tijelo pomaklo. A to
se tie svakidanjeg kretanja, to je kao kad bih ja sjedio na velikom
lonarskom kotau koji se okree: najprije bih vam pokazao lice, a zatim lea,
ali opet se ne bih kretao ja, nego kota."
"To je hypothesis od jedan zlopnik koji heretik eli biti, a ne samo
izgledati. Ali ti mi reci sad gdje su zvijezde. I Ursa Major cijela, et
Perseus, vrte se u isti vir?"
"Ma sve zvijezde koje vidimo takoer su Sunca, i svako je od njih u sreditu
svojega vlastitog vira, i sav je svemir jedan veliki krug virova, s
beskonanim suncima i jo beskonani-jim planetima, ak i onkraj onog to nae
oko vidi, i svaki od njih ima svoje stanovnike!"
"Ah! Tu sam te ekao tebe i tvoji heretissimi prijatelji! To hoete vi,
beskonani svjetovi!"
"Morat ete mi dopustiti barem vie od jednog. Gdje bi inae Bog smjestio
pakao? Ne valjda u utrobu Zemlje."
"A zato ne u utrobu Zemlje?"
"Zato jer", i tu Roberto ponovi, na prilino priblian nain, argument koji
bijae uo u Parizu, a ja se ne bih mogao zakle292ti u tonost njegovih prorauna, "promjer sredita Zemlje iznosi dvije
stotine talijanskih milja, i ako od toga uinimo kub imamo osam milijuna
milja. Ako uzmemo u obzir da u jednoj talijanskoj milji ima dvije stotine i
etrdeset engleskih stopa, i budui da je Gospodin morao svakome tko je na
vjene muke osuen dodijeliti barem est stopa-kockovaa, pakao ne bi mogao
primiti vie od etrdeset milijuna prokletih dua, to mi se ini prilino
malo s obzirom na sve one zle i opake ljude koji su preivjeli na ovom naem
svijetu od Adama do dan danas." "To bi bilo", odgovarae Caspar, a da se nije
udostojio ni provjeriti raun, "kad bi prokletnici bili sa njihovo tijelo
unutra. Ali to bi se dogodilo tek poslije Resurrectio Tijela i Posljednji Sud!
A onda ne bi bilo vie ni Zemlja ni planeti, nego druga neba i nove Zemlje!"
"Slaem se, ako su samo duhovi prokleti, moi e ih i na vrh pribadae stati
tisue milijuna. Ali postoje zvijezde koje mi ne vidimo golim okom, a koje se
meutim dobro vide pomou vaega dalekozora. Zar dakle ne moete zamisliti
dalekozor stotinu puta moniji koji bi vam dopustio da vidite ostale zvijezde,
ili ak jedan tisuu puta moniji koji e vam pokazati zvijezde jo mnogo
udaljenije, i tako dalje, ad infinitum? elite li postaviti granicu
stvaranju?" "Biblija ne govori o tome."
"Biblija ne govori ni o Jupiteru, pa ipak ste ga vi neku veer promatrali s
tim vaim prokletim dalekozorom!"
No Roberto je ve znao koji e biti pravi isusovev prigovor. Isti kao onaj
to ga bijae izrekao onaj opat one veeri kad ga je Saint-Savin bijae
izazvao na dvoboj: da se s beskonanim svjetovima vie ne moe dati smisao
Otkupljenju i da je ovjek prisiljen zamisliti ili beskonane Kalvarije, ili
pak nau zemaljsku gredicu smatrati povlatenim mjestom itavoga kozmosa, na
koje je Bog svome Sinu dopustio sii kako bi nas oslobodio od grijeha, dok
drugim svjetovima nije takvu milost iskazao - na sramotu njegovoj beskonanoj
dobroti. I doista, upravo takva bijae reakcija oca Caspara, to je pak
Robertu dalo povoda da ga ponovno napadne. "Kad se dogodio Adamov grijeh?"
"Moja braa su rauni matematiki savreni factum, na

baza od Scripture: Adam je zgrijeio tri tisue devet stotina et osamdeset

etiri godine prije dolazak od Na Gospodin."
"Vama, dakle, vjerojatno nije poznato da su putnici koji bijahu stigli u Kinu,
meu kojima i mnogo vae brae, pronali spiskove kineskih vladara i dinastija
iz kojih se moe zakljuiti da je kinesko carstvo postojalo jo prije vie od
est tisua godina, dakle prije Adamova grijeha, a ako je tako s Kinom, tko
zna koliko jo takvih naroda ima. Prema tome se Adamov grijeh, i otkupljenje
idova, i sve one prekrasne istine nae Svete Rimske Crkve koje iz toga
proizaoe, odnose samo na jedan dio ovjeanstva. No postoji jedan drugi dio
ljudskoga roda koji je ostao neokaljan prvim grijehom. To nita ne oduzima
beskrajnoj dobroti Boga, koji se bijae ponio prema ada-mitima poput oca iz
parabole o Razmetnome Sinu, rtvujui svojega sina jedino zbog njih. No ba
kao to taj otac, ako i jest dao zaklati debelo tele zbog sina grenika, nije
zbog toga manje volio ostalu brau valjanu i kreposnu, tako isto i Stvoritelj
na s beskrajnom njenou voli i Kineze i sve ostale koji su roeni prije
Adama, i drago mu je to oni ne bijahu izloeni prvome grijehu. I ako se tako
zbilo na Zemlji, zato se ne bi zbilo takoer na zvijezdama?"
"Ma tko je rekao tebi takva pudalatina?", povikne otac Ca-spar kiptei od
bijesa.
"O tome govore mnogi. A jedan je ueni Arapin rekao da se to moe zakljuiti
ak i iz jedne stranice Kurana."
"I ti kae meni da Kuran dokaziva istinu o neemu? O, svemogui Boe,
preklinjem te, osini s grom ova tata usijana glava, ovaj hvalisavi vjetropir,
oholi bahati umiljeni drznik, ovaj prgavi svadljM buntovnik, ovaj skot od
ovjek, fistulo, pseto i vrag, prokleti morbidni gad, neka taj nikad vie ne
stupi nogom na ovaj brod!"
I otac Caspar digne konopac, zapucketa njime kao biem, osinu najprije Roberta
po licu a zatim ga ispusti. Roberto se prevrnu glavom prema dolje, stade se
koprcati mlatarajui rukama, no nikako mu ne uspijevae povui ue dovoljno da
bi . ga napeo; urlao je bespomono i gutajui vodu dozivao u pomo, a otac mu
je Caspar isto tako viui odgovarao da ga eli vidjeti kako otee papke i u
agoniji hvata zrak, tako da se od294
p3PssaSS8iPHBSi5SlP?f
mah sunovrati duboko u pakao kao to i prilii neodgojenim zlotvorima njegova
soja.
Zatim, budui da bijae kranske due, kad mu se uinilo da je Roberto
dovoljno kanjen, smiluje mu se i izvue ga iz vode. I tako za taj dan bijae
gotov i sat plivanja i sat astronomije; obojica odoe na spavanje, svaki na
svoju stranu, ne obrativi se vie jedan drugom niti jednom jedinom rijei.
Pomirili su se odmah sljedeega dana. Roberto je povjerljivo priznao da u tu
hipotezu o vrtlozima on uope ne vjeruje i kako zapravo dri da su beskonani
svjetovi posljedica vrtlo-enja atoma u nekoj praznini, i kako to nikako ne
iskljuuje postojanje jednoga providnoga Boanstva koje tim atomima daje
naredbe i ustrojava ih tako da slijede njegove odluke, kako ga bijae poduio
kanonik de Digne. Otac se Caspar, meutim, opirao i takvu poimanju, koje je
zahtijevalo da postoji neka praznina u kojoj bi se kretali atomi, a Roberto
nije vie imao osobite elje raspravljati s jednom Parkom koja bijae do te
mjere velikoduna da, umjesto da ue koje ga je odravalo na ivotu presjee,
ona ga tovie suvie rastezae.
Na obeanje da mu se vie nee prijetiti smru, opet je otpoeo svoje pokuse.

Otac ga Caspar nagovarae neka se pokua u vodi gibati, to je nuan poetak

svake vjetine plivanja; predlagao mu je lagane pokrete rukama i nogama, no
Roberto je vie volio Ijekariti plutajui na povrini.
Otac bi ga Caspar putao Ijekariti te bi to koristio da mu nastavi istresati
ostale svoje argumente protiv gibanja Zemlje. In primi, Argument Sunca. Koje,
kad bi bilo nepomino, a mi ga tono u podne gledali kroz prozor iz sredine
neke sobe, i kad bi se Zemlja okretala onom brzinom kako se govori - a ona bi
trebala biti poprilina da se u dvadeset i etiri sata opie puni krug - Sunce
bi za tren oka nestalo s naega vidika.
Dolazio je zatim Argument Tue. Ona ponekad pada i itav sat no nikada, ili
oblaci prema istoku ili prema zapadu, prema sjeveru ili prema jugu, ne
prekrije poljanu vie od dvadeset i etiri ili trideset milja. A da se Zemlja
vrti, kad bi olujne oblake vjetar nosio ususret njezinu kruenju, tua bi
morala padati na povrini od najmanje tri ili etiri stotine milja.
295J
Slijedio je Argument Bijelih Oblaka koji putuju nebom za mirna vremena i ini
se da se vuku uvijek jednako sporo; kad bi se meutim Zemlja okretala, oni
koji idu prema zapadu morali bi juriti nevjerojatnom brzinom.
Bijae se zakljuilo s Argumentom Kopnenih ivotinja, koje bi se nagonski
trebale kretati uvijek prema istoku kako bi slijedile gibanje Zemlje koja
njima vlada; a morale bi pokazivati snanu odbojnost prema kretanju na zapad,
jer bi to osjeale kao neto to se protivi prirodi.
Roberto je neko vrijeme sluao i prihvaao sve te argumente no zatim mu
dozlogrdie te itavoj toj nauci suprotstavi svoj Argument elje.
"Ali naposljetku", ree mu, "ne oduzimajte mi to veselje da mislim kako bih
mogao uzletjeti i dvadeset i etiri sata gledati kako se Zemlja ispod mene
vrti, i vidjeti kako pred mojim oima promie toliko raznolikih lica, bijelih,
crnih, utih, masli-nastih, s eirom ili s turbanom, i gradove s zvonicima
as iljastim, as okruglim, s kriem ili s polumjesecom, i gradove s
tornjevima od porculana, i sela sva od koliba, i Irokeze to se upravo
spremaju ivoga pojesti jednog ratnog zarobljenika, i ene u zemlji Tesso kako
s najveom panjom boje svoje usne u plavo za najrunije mukarce na itavu
planetu, i one iz Ka-mula koje njihovi muevi daju na poklon prvome tko naie,
kako pripovijeda knjiga gospara Miliona..."
"Vidi ti? Ba kako ja kaem: kad vi o vaa filozofija u taverna mislite, to
uvijek su misli bludne i pohotne! I da ti nisi imao takovih misli, to si
putovanje ti mogao napraviti, kad Bog ti je ve davao milost da obilazi ti
okolo po Zemlja, to ne bijae milost manja nego ostaviti te da visi na
nebo."
Roberto nije bio odvie uvjeren u to, no nije vie znao to bi odgovorio.
Krenu stoga duim putem, polazei od ostalih argumenata to ih bijae uo,
koji mu takoer ne izgledahu ni u najmanjoj opreci sa idejom o jednom
providnom Bogu, te upita Caspara slae li se i on da je priroda kao
velianstveno kazalite gdje mi vidimo samo ono to je autor postavio na
pozornicu. S naega mjesta mi ne vidimo kazalite kakvo doista jest: ukrasi i
naprave osposobljeni su i razmjeteni tako da da izdaleka ostave dobar dojam,
dok su meutim kotai i protuu296tezi to proizvode pokret skriveni naemu pogledu. Pa ipak, kad bi se u
parteru naao ovjek od zanata, ne bi mu bilo teko pogoditi kako se postiglo
da neka mehanika ptica iznenada uzleti. Na isti bi nain morao postupati i
filozof spram prizora svemira. Naravno da je filozofu mnogo tee, jer u
priro-"di su konopci koji vuku naprave sakriveni toliko dobro da se ovjek
dugo vremena pitao tko li ih to samo pokree. Pa ipak, i u ovom naem
kazalitu, ako Faeton uzlazi ka Suncu to je zbog toga to ga gore vuku neki
konopci, i to se protuuteg sputa prema dolje.

Ergo trijumfirao je na kraju Roberto, otkrivajui razlog zbog kojeg je na

ovakav nain toliko odlutao od predmeta, pozornica na m pokazuje Sunce koje se
okree, no priroda te naprave potpuno je drugaija i mi je u prvi mah ne
moemo primijetiti. Mi vidimo odreeni prizor, ali ne i kolotur koja pokree
Feba, jer naime sami ivimo na jednome kotau toga kolo-tura - i na tom se
mjestu Roberto izgubio, jer ako bi se prihvatila metafora kolotura gubila se
ona o kazalitu i itavo je njegovo razlaganje postajalo toliko pointu - kako
bi rekao Sa-int-Savin - da se iz njega nestalo svake poante.
Otac Caspar odvrati da ovjek, da bi uinio da neka naprava pjeva, mora
najprije obraditi drvo ili metal i rasporediti otvore ili podesiti konopce i
istrti ih gudalima, ili ak - kao to on bijae uinio na Daphne - izmisliti
neki mehanizam na vodu; dok naprotiv ako otvorimo grlo jednome slavuju ne
vidimo unutra nikakvu slinu napravu; znak da Bog slijedi puteve posve
razliite od naih.
Bijae zatim upitao ne bi li Roberto, budui da tako blagonaklono gleda na
beskonane suneve sustave koji se vrte uokolo po nebu, mogao priznati da je
svaki od tih sustava dio jednog veeg sustava koji se i sam opet vrti unutar
jednog jo veeg sustava, i tako unedogled - s obzirom na to da ovjek,
polazei od tih pretpostavki, postaje poput djevice koja pada rtvom nekog
zavodnika; najprije mu uini kakav sitni ustupak, no ubrzo mu mora ugoditi
vie, pa jo vie, i tko zna u kakvu krajnost moe odvesti taj put.
Naravno, rekao je Roberto, moe se pomisliti na sve i svata. Na vrtloge bez
planeta, na vrtloge to se sudaraju jedan o
297
drugog, na vrtloge koji nisu okrugli nego osmerokutni, tako da se na svaku
njihovu plohu ili stranu uklopi jo jedan vrtlog, a svi se oni zajedno slau
poput stanica u sau, ili pak da su mnogokuti to, oslanjajui se jedni na
druge, ostavljaju praznine koje priroda onda ispunjava drugim manjim vrtlozima
to zahvaaju jedni u druge poput kotaia u zupaniku sata -pa se sve to
zajedno kree nebom kao jedan veliki kota to se vrti i hrani u svojoj
unutranjosti ostale kotae koji se vrte, svaki sa svojim manim kotaiima to
se okreu u njegovu krilu, i itav taj ogroman krug prolazi nebom u jednoj
neizmjernoj revoluciji to traje tisuljeima, moda uokolo nekog drugog
vrtloga vrtloga vrtloga... I tu je Roberto ve bio u opasnosti da se utopi,
zbog snane vrtoglavice to ga iznenada hvatae.
I upravo tu bijae trenutak trijumfa oca Caspara. Onda dakle, objasni on, ako
se Zemlja vrti oko Sunca, a Sunce se okree oko neeg drugog a zanemarit emo
da se to neto drugo opet okree oko neeg drugog, imamo problem koji se zove
roulette - o kojem je Roberto morao uti da se govori u Parizu, s obzirom da
iz Pariza u Italiju bijae stigao medu galileianci-ma, koji ne bi propustili
priliku da izmisle sve i sva samo da mogu uznerediti svijet.
"Stoje to roulette?", upita Roberto.
"Ti ga moe zvati i trochoides ili cvcloides, je mala razlika. Zamisli ti
jedan kota."
"Onaj otprije?"
"Ne, sad ti zamisli kota od jedna kola. Et zamisli da na krug od taj kota
stoji jedan klin. Sad zamisli da kota nepomian stoji, et klin tono iznad
tlo. Sad ti misli da kola idu et kota vrti se. to ti misli da dogodilo bi
se s taj klin?"
"Pa, ako se kota vrti, u jednom trenutku klin e biti gore, a zatim kad kota
uini puni krug, nai e se opet pri zemlji."
"Dakle ti misli da taj klin jedno gibanje kao krug uinio je?"
"Eh, pa da. Zacijelo ne kao etverokut."
"Sad ti sluaj, lutak jedan. Ti kae da taj klin se nade na zemlja u ista
toka gdje bijae prije?"

"ekajte trenutak... Ne, ako kola idu naprijed klin se nae na zemlji, ali
neto dalje."
298
"Dakle on nije napravio gibanje cirkularno."
"Ne, svih mu rajskih svetaca", ree Roberto.
"Ti ne smije rei Svihmurajskihsvetaca."
"Oprostite. Ali kako se onda gibao?"
"Je jedan trochoides uinio, i da bi ti shvatio kaem da je to kao gibanje od
jedna lopta koja baci pred ti, onda ona dotakne zemlja, onda uini jo jedan
kruni luk, et onda opet -samo to, dok lopta nakon odreeni trenutak radi
lukovi sve manji, klin lukovi stalno pravilni radi, ako kota stalno s ista
brzina ide."
"I to to sve znai?", pitao je Roberto, nasluujui svoj poraz.
"To znai da ti prikazati toliki virovi i beskonani svjetovi hoe, et da
Zemlja se vrti, et eto da se tvoja Zemlja ne vrti vie, nego ide po beskonano
nebo kao lopta tumpf tumpf tumpf, ach, divna li gibanja za ovaj veleplemeniti
planet! A ako tvoja teorija o vrtlozi tona je, onda sva tijela nebeska rade
tumpf, tumpf, tumpf - sad pusti ti mene smijati se, jer to je napokon naj
grosse zabava u cijeli moj ivot!"
Teko bijae odgovoriti argumentu tako otroumnom i geometrijski savrenom - a
povrh toga i savreno nedosljednom i neiskrenom, jer otac bi Caspar morao
znati da bi se neto slino dogodilo i kad bi se planeti okretali onako kako
je to elio Tycho. Roberto je otiao na spavanje potiten kao pokislo pseto.
itavu je no razmiljao pokuavajui odvagnuti ne bi li mu ipak bilo bolje
napustiti ve jednom svoje heretike ideje o gibanju Zemlje. Hajde da vidimo,
rekao je sam sebi, kad bi otac Caspar doista imao pravo, i ako se Zemlja
nikamo ne mie inae bi se kretala vie nego to treba i ne bi je se vie
moglo zaustaviti, bi li to moglo dovesti u opasnost njegovo otkrie antipodnog
meridijana i njegovu teoriju o Potopu, a zajedno s tim i injenicu da je Otok
tamo, u danu to prethodi ovome to je ovdje? Nikako.
Prema tome, ree sebi, moda bi za mene bilo bolje ne raspravljati vie o
astronomskim stavovima mojega uitelja i potruditi se umjesto toga da napokon
preplivam i dbijem ono to me zaista zanima, a to nikako nije pokazati imaju
li pravo Kopernik i Galilei, ili pak onaj sipljivi Tycho od Uraniborga 299

nego vidjeti Golubicu Boje Narane, i kroiti nogom u prethodni dan - neto o
emu ni Galilei ni Tycho ni oni moji uitelji i prijatelji u Parizu ne bijahu
nikada ni sanjali.
I tako se sljedeeg dana ponovno pojavio pred ocem Cas-parom kao posluan
uenik, kako plivakih, tako i zvjezdo-slovnih stvari.
No otac je Caspar, pod izgovorom uzburkana mora i ostalih preraunao to ih je
morao uiniti, za taj dan odgodio sat obuke. U predveerje mu je objasnio da
je da bi se nauilo, kako je on govorio, natatione, potrebna koncentracija i
tiina, i ne moe se pustiti glavu da luta u oblacima. S obzirom da Ro-berto
imao vie sklonosti initi upravo suprotno, lako je zakljuiti da u njega
nikakve sposobnosti za plivanje nema.
Roberto se pitao kako to da njegov uitelj, tako ponosan na svoju majstorsku
vjetinu, ovako naglo odustaje od vlastitoga plana. I ini mi se da je
zakljuak koji je iz toga izvukao bio upravo onaj pravi. Otac je Caspar uvrtio
sebi u glavu da leati na vodi, pa ak i kretati se kroz nju, jo k tome

obasjan Suncem, u Robertu izaziva neku uskiptjelost mozga od koje mu se raaju

svakojake opasne misli. Suoiti se neposredno s vlastitim tijelom, uroniti u
tekuinu koja je takoer materija, na neki ga je nain vraalo u ivotinjske
stanje te ga navodilo na one misli to svojstvene su naravima neovjenim i
mahnitim.
Valjalo je dakle ocu Casparu Wanderdrosselu iznai neto drugo da bi se
domogao Otoka, a to Roberta ne bi stajalo duevnoga zdravlja.
300
25.
Luziosa
V ad je otac Caspar objavio da je ponovno nedjelja, Roberto Vprimijeti da je
proteklo ve vie od tjedan dana od njihova susreta. Otac Caspar odslui misu,
a zatim mu se obrati odluna izraza:
"Ja ne mogu ekati dok ti natare naui."
Roberto odgovori da to nije njegova krivnja. Isusovac je priznao da to moda i
nije njegova krivnja, no da mu, dok on tu eka, vremenske neprilike i divlje
ivotinje unitavaju Opservatorij, o kojem bi se meutim valjalo svakodnevno
brinuti. Zbog ega je, ultima ratio, preostajalo samo jedno rjeenje: na Otok
e otii on. A na pitanje kako e to uiniti, otac Caspar izjavi da e
pokuati s Vodenim Zvonom.
Objasni zatim kako se ve dugo vremena bavi prouavanjima mogunosti plovidbe
pod vodom. Bijae ak namjeravao sagraditi drveni un, pojaan eljezom i
dvostrukoga korita, poput kutije s poklopcem. Ta bi njegova laa bila dugaka
sedamdeset i dvije stope, visoka trideset i dvije, iroka osam i dovoljno
teka da potone pod povrinu. Pokretao bi je kota s lopaticama kojeg bi
okretala dva ovjeka u unutranjosti, kao to ine magarci s okruglim brusom u
mlinu. A da bi se vidjelo kuda se ide, izvlaio bi se van jedan tubospicillum,
neka vrst lornjeta koji bi, igrom unutranjih ogledala, omoguio da se iznutra
izvidi ono to se dogaa vani na otvorenom.
Zbog ega je nije sagradio? Jer je priroda takvom stvorena - govorae - da
unizi nau ogranienost: postoje zamisli koje na papiru izgledaju savrene, a
kad ih elimo iskuati pokau se manjkavima, i nitko pojma nema zbog ega.
No otac je Caspar sastavio Vodeno Zvono:
301
"Et sitni bi neuki puk, ako reklo bi se njemu da netko na dno od Rajna sii
moe i skroz suha odjea zadri, i ak u rukama vatru u jedna eravnica dre,
rekli bi da je van od pamet to. A meutim pokus od experientia bio jest, i to
prije skoro jedno stoljee u oppidum od Toleto u Hispanija. Dakle, ja doem do
Otok sad sa moje Zvdno Vodeno, hodaju, ba kao to vidi sad da hodam."
Uputi se prema sodi, koja oigledno bijae neicrpno skladite: osim
astronomskog instrumentarija, bilo je tu jo svega i svaega. Roberto je bio
prisiljen iznijeti na palubu ostale metalne ipke i polukolutove i jedan
glomazni koni ovitak to je jo uvijek odavao miris svojega rogatog
darovatelja. Malo je vrijedilo to je Roberto podsjeao da se, ako ve jest
nedjelja, na dan Gospodnji ne bi smjelo raditi. Otac Caspar odgovorio je da to
nije posao, a jo manje nekakav ponizni tegotni posao, nego bavljenje jednim
od najplemenitijih umijea, i da e njihov trud biti posveen uveanju znanja
velike knjige prirode. I prema tome to je kao da se razmilja o rijeima
svetih djela, od kojih se knjiga prirode nimalo ne odaleuje.
Roberto se tako, pritisnut od oca Caspara, morao svojski baciti na posao; ovaj
bi se pak umijeao u posebno osjetljivim trenucima kad je trebalo uglaviti
metalne elemente u ve pripremljene utore. Radei itavo prijepodne bijae
tako dogotovio neku vrst kaveza u obliku krnjega cunja, visine tek neto vee
od ovjekove, s tri obrua - onaj najvii, najmanjeg promjera, zatim srednji i

donji postepeno sve iri - koje u paralelnu poloaju odravahu etiri debela
kolca.
Na sredinji obru bijae privrena platnena orma u koji se mogao uvui
ovjek kojem bi, igrom vrpci to bijahu zamiljene da oviju i ramena i prsa,
bile osigurane ne samo prepone kako bi mu se sprijeilo da sklizne dolje, nego
takoer i nadlaktice i vrat, tako da glavom ne dodiruje gornji obru.
Dok se Roberto pitao emu bi sve to zajedno moglo sluiti, otac Caspar
razmotao je onaj koni ovitak koji se pokazao kao savrena navlaka, ili
rukavica, ili naprstak tog metalnog sklopa na kojeg ga nije bilo teko navui
uvrstivi ga iznutra ku-. kicama i kopama, na takav nain da se od naprave,
jednom dovrene, nije vie mogao odrijeiti. A dovrena naprava bijae
302doista stoac bez vrka, zatvoren gore, a otvorena dna, ili ako elite,
upravo neka vrst zvona. Na njemu se izmeu gornjeg i donjeg obrua otvarao
stakleni prozori, a na kroviu bijae " privren debeo prsten.
Zvono tada premjestie prema vitlu i prikvaie za polugu koja je,
zahvaljujui dovitljivu sistemu pogonskih kolutova, omoguavala da ga se
povisi ili snizi, premjesti preko ruba palube, da ga se podie i sputa kao
to se ini sa svakom vreom, sandukom ili svenjem to ga se tovari ili
istovaruje s broda.
Vitlo bijae poneto zaralo nakon to je danima gladovalo, no Robertu je na
kraju ipak polo za rukom da ga pokrene i uzdigne zvono na srednju visinu,
dovoljno da mu se moe sasvim lijepo zaviriti u utrobu.
A zvono je ekalo sada jo samo putnika koji e se u njega uvui i opasati
tako da se objeen u zraku poput klatna njie. Ui je mogao ovjek svake
visine; bilo je dovoljno podesiti remene poputajui ili priteui kope i
uzlove. I tako bi, dobro privezan, obitavatelj zvona mogao koraati vodei
svoju nastambu sa sobom u etnju, a vrpce bi omoguavale da glava ostane
neprestano u visini prozor cica i da mu njezin donji rub see otprilike do
nonih listova.
Robertu je sada preostajalo jo samo da zamisli, tumaio je pobjedonosno otac
Caspar, to e se dogoditi kad vitlo spusti zvono u more.
"Dogodit e se to da e se putnik utopiti", zakljuio je Ro-berto, kao to bi
svatko na njegovu mjestu zakljuio. A otac ga Caspar optui da zna prilino
malo o "ravnotei tenosti".
"Ti moe moda pomisliti da praznina negdje postoji, kao to kau oni uresi
Sinagoge Sotonine s kojima si se druio u Pariz. Ali e ti moda priznati da
u zvono nije praznina, nego zrak. Et kad ti jedno zvono puno zraka u aqua
spusti, ne ulazi aqua. Ili ona, ili zrak."
Istina je, priznavae Roberto. I prema tome, koliko god more visoko bilo,
ovjek moe hodati, a da unutra ne ude voda, barem dok on svojim disanjem ne
potroi sav zrak pretvarajui ga u paru kao to se moe opaziti kad se dahne
na ogledalo koja e, budui da je rjea od zraka, njemu na kraju prepustiti
mjesto - nepobitan dokaz, komentirao je otac Caspar, da se
303

priroda uasava praznine. No sa zvonom ovako velika obujma putnik moe

raunati, bijae on procijenio, na barem tridesetak minuta nesmetana disanja.
Obala se inila prilino dalekom, teko da bi je se moglo dosei plivajui; no
othodati tamo kroz vodu biti e obina etnja, jer na otprilike pola puta
izmeu broda i obale ve je zapoinjao koraljni bedem - tako da amac nije
mogao ii ovuda nego se morao uputiti zaobilaznim putem, uokolo rta. A na
odreenim mjestima koralji bijahu u razini vode. Kad bi se ekspediciju

zapoelo u vrijeme oseke, put koji bi trebalo proi pod vodom bio bi jo
krai. Dovoljno bi bilo dospjeti do tog izdignutog kopna; a tek to se putnik
uspne, ak i samo do polovice nogu iznad povrine, zvono e se ponovno
napuniti novim svjeim zrakom.
Ali kako e se koraati po morskome dnu koje mora da vrvi bodljikavim
opasnostima, i kako se popeti na bedem sav od iljastih stijena i jo otrijih
koralja? A osim toga, kako e se zvono spustiti u vodu a da se pritom ne
prevrne, ili da ne bude ponovno potisnuto prema gore, iz istih razloga zbog
kojih se ovjek koji uroni sam vraa na povrinu?
Otac je Caspar, s vragolastim lukavim smjekom, dodavao da je Roberto
zaboravio na najvaniju injenicu: kad se u more gurne samo zvono puno zraka,
istisnut e se onoliko vode koliki je njegov obujam, a ta e voda imati mnogo
veu teinu od tijela koje u nju nastoji prodrijeti, te e mu stoga pruati
snaan otpor. No u zvonu e biti i poprilian broj ovjekovih librica, a tu su
napokon i Metalne Sandale.
I s izrazom onoga tko je na sve mislio, ve se uputio prema neiscrpnoj sodi
izvlaei iz nje par navlakaa sa eljeznim potplatom visokim vie od pet
prstiju, koje se zatvarahu na koljenima. eljezo je trebalo sluiti kao
pritega, a osim toga zatitit e pjeakove noge. Malo e mu dodue moda
usporiti put, ali e ga zato rijeiti brige oko neravna terena koje korak
obino ine plahim i nesigurnim.
"Ali ako ete se sa strme padine kakva je ovdje ispod nas" morati ponovno
uspeti na obalu, pa to e biti sama uzbrdica!"
"Ti ne bijae tu kad sidro spustili su! Ja sam najprije dubina izmjerio. Nije
ti to nikakva provalija. Kad bi Daphne otila jedna mrvica dalje, se bi
nasukala!"
304
"Ali kako ete moi izdrati zvono koje vam tlai glavu?", pitae Roberto. Na
to ga otac Caspar podsjeti da se u vodi ta teina nee osjetiti, i Roberto bi
to znao da je ikad pokuao po-rinuti neki amac ili rukom izvaditi eljeznu
kuglu iz vode: . snaga bi mu bila potrebna tek kad bi je izvukao na povrinu,
u vodi je ne bi ni osjetio.
Roberto je pred tvrdoglavom starevom upornou nastojao jo samo odgoditi
trenutak svoje konane propasti.
"Ali ako se zvono spusti pomou vitla", pitao je, "kako e se poslije ue
otkvaiti? A ako to ne uinite, ono e vas zadrati i neete se moi udaljiti
od broda."
Caspar odgovarae da e, kad on dosegne dno, Roberto to primijetiti jer e se
ue olabaviti; u tom e ga trenutku morati presjei. Zar je moda pomislio da
e se on vratiti istim putem? Pa kad stigne na Otok uzet e ponovno amac i
njime se vratiti, ako Bog da.
No tek to stigne na kopno i oslobodi se remenja, zvono e, ako ga neko drugo
vitlo ne zadri uzdignutog, pasti na tlo i poklopiti ga, te e ostati
zarobljen poput ptice u krletci.
"Zar elite ostatak ivota provesti na otoku zatvoren u jednom zvonu?"
A starac je odvraao da im se jednom izvue iz tih gaa, nee mu preostati
drugo nego razderati kou svojim noem, i izii e van kao Minerva iz
Jupiterova bedra.
A to ako pod vodom bude susreo neku ogromnu ribu, jednu od onih to prodiru
ljude? Otac se Caspar nasmije: ak i najgrabeljiviju riblju zvijer, kad
susretne na svome putu jedno samokretno zvono koje bi prestravilo i ovjeka,
mora uhvatiti takva zbunjenost da e se istoga asa dati u bezglavi bijeg.
"Najzad", zakljui Roberto, iskreno zabrinut za svojega prijatelja, "vi ste
stari i krhkoga tijela; ako se netko ve u to mora upustiti, onda sam to ja!"
Otac mu Caspar najljepe zahvali, objasnivi mu da je on, Roberto, ve dao
dovoljno dokaza da je vjetrenjasti leptir, i tko zna to bi on jo tamo

zabrljao; da on, otac Caspar, ve donekle poznaje ovaj morski rukavac i

koraljni bedem, a sline bijae obiao i na drugim mjestima, s amcem ravna
dna; da je
to zvono on sam dao sastaviti pa mu najbolje poznaje sve vrline i mane; da
dobro poznaje hidrostatsku fiziku pa e znati, u sluaju da se dogodi neto
nepredvieno, kako se izvui iz neprilike; i napokon, dodao je, kao da se
sprema iznijeti posljednji od svih razloga u svoju korist, "napokon, u mene
ima vjere, a u tebe ne."
I Roberto bijae shvatio da to nipoto nije posljednji od svih razloga, nego
prvi, i bez sumnje najvredniji. Otac Caspar vjerovao je u svoje zvono kao to
je vjerovao i u svoj Opservatorij, i vjerovao je da mora upotrijebiti zvono da
bi doao do Opservatorija, i vjerovao je da je sve to ini za najveu slavu
Boju. A kako vjera i planine moe sa zemljom sravnati, u stanju je zacijelo i
mora prehodati.
Preostalo je jo samo vratiti zvono na palubu i pripremiti ga za potapanje.
Bijae to posao koji ih je zaokupio sve do veeri. Da bi se koa ustavila tako
da kroz nju ne moe prodrijeti voda niti izai zrak, bila je potrebna smjesa
koju je valjalo pripremiti na laganoj vatri, odmjerivi tri librice voska,
jednu venecijanskog terpentina i etiri unce nekog drugog maza kakvog obino
rabe drvodjelci. Zatim je valjalo pustiti da koa tu masu upije, te je
ostavie namazanu do narednog dana. Na kraju je drugom nekom mjeavinom, od
smole i voska, trebalo ispuniti sve pukotine po rubovima prozoria, tamo gdje
je staklo bilo ve privreno staklarskim kitom koji pak sam bijae namazan
katranom.
"Omnibus rimis diligenter repletis", ree otac Caspar te provede narednu no u
molitvi. U zoru ponovno provjerie zvono, uzice, trake, kuke, kope. Caspar
prieka pravi trenutak kad e se najbolje moi okoristiti osekom, a da sunce
ipak ve bude dovoljno visoko tako da osvjetljava more to se pruae pred
njim, bacajui sjene iza njegovih leda. Zatim se vrsto za-grlie.
Otac Caspar ponovi da se radi o zabavnom pothvatu tijekom kojeg e vidjeti
zapanjujuih udesa za koje niti Adam ili Noa nisu znali, i sve se bojao da
ini grijeh oholosti - onako obuzet silnim ponosom to je prvi ovjek koji e
se spustiti u morski svijet.
"Ali", dodavae, "bit e to takoer i kunja pokore: ako Gospodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat u, kao to jednome greniku i
prilii."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na lea oca
Caspara, te provjeriti je li mu udobno i moe li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pua, ma to, jedne
puhare, jedne peurke-selice koja napredovae sporim nespretnim koracima,
zastajkujui svaki as i okreui se za pola kruga kad bi otac ushtio
pogledati ulijevo ili udesno. inilo se nevjerojatnim da se ta putujua
kukuljica sprema na dugo pjeaenje; prije bi se reklo da kani zaplesati
gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe ini je jo nezgrapni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi,
glasom to kao da dopirae iz onih na-vlakaa, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvai, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad
zvono bijae podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac
nije iskliznuo ili da se zvono moda nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac
Caspar udarae i gruvae po zvonu dajui znakove da sve ide kao po loju, ali
da valja pouriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne iupaju iz trbuha ih! Brzo, metni
mene u aqua!"
Roberto bijae jo otkliktao nekoliko ohrabrujuih reenica te vozilo zajedno

s njegovim ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bijae nimalo lak

pothvat: posao za koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam.
inilo mu se da to sputanje traje itavu vjenost, kao da more, to se on
vie naprezao, sve dublje i dublje nekuda propada. Napokon zau na vodi neku
buku, osjeti kako njegovo pregnue opada i nakon nekoliko trenutaka koji se
njemu uinie godinama primijeti da se vitlo ve okree na prazno. Zvono
bijae na dnu. Presjee konopac i odmah se baci na bonu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba nita.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovake glave", Roberto e u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je!
Zamisli, pa tamo dolje sad koraa jedan
spodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat u, kao to jednome greniku i
prilii."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na lea oca
Caspara, te provjeriti je li mu udobno i moe li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pua, ma to, jedne
puhare, jedne peurke-selice koja napredovae sporim nespretnim koracima,
zastajkujui svaki as i okreui se za pola kruga kad bi otac ushtio
pogledati ulijevo ili udesno. inilo se nevjerojatnim da se ta putujua
kukuljica sprema na dugo pjeaenje; prije bi se reklo da kani zaplesati
gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe ini je jo nezgrapni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi,
glasom to kao da dopirae iz onih na-vlakaa, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvai, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad
zvono bijae podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac
nije iskliznuo ili da se zvono moda nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac
Caspar udarae i gruvae po zvonu dajui znakove da sve ide kao po loju, ali
da valja pouriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne iupaju iz trbuha ih! Brzo, metni
mene u aqua!"
Roberto bijae jo otkliktao nekoliko ohrabrujuih reenica te vozilo zajedno
s njegovim ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bijae nimalo lak
pothvat: posao za koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam.
inilo mu se da to sputanje traje itavu vjenost, kao da more, to se on
vie naprezao, sve dublje i dublje nekuda propada. Napokon zau na vodi neku
buku, osjeti kako njegovo pregnue opada i nakon nekoliko trenutaka koji se
njemu uinie godinama primijeti da se vitlo ve okree na prazno. Zvono
bijae na dnu. Presjee konopac i odmah se baci na bonu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba nita.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovake glave", Roberto e u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je!
Zamisli, pa tamo dolje sad koraa jedan

isusovac, a nitko to ne bi mogao ni naslutiti! Doline svih oceana, mogle bi

biti napuene isusovcima, a da nitko o tome pojma ne bi imao!"
Zatim prijee na razboritije i opreznije misli. Da je otac dolje, to je dodue
nevidljivo, ali oigledno. No da e se vratiti gore, to nitko nije rekao.
Uini mu se da se voda poneto burka. Dan bijahu izabrali upravo zbog toga to
bijae vedar; ipak, jo dok su obavljali posljednje pripremne operacije, bio
se podigao vjetar koji je na toj visini tek lako mrekao povrinu, no na obali
je stvarao igru valova koja bi, na hridima to sada izvirivahu iz mora, mogla
omesti iskrcaj.
Oko sjevernog rta, na mjestu gdje se izdizae gotovo okomita glatka litica,

opaao je pjenuave mlazove kako zapljuskuju hrid, rasprujui se zrakom poput

mnotva bijelih opatica. Bijae to zacijelo zbog valova to udarahu du niza
malenih sitno nazubljenih grebena skrivenih njegovu pogledu, no s broda se
inilo kao da strana neka zmija iz bezdana snano ispuhuje te kristalaste
plamene jezice.
al je meutim izgledao miran, more bijae lako uzburkano samo negdje oko
polovice puta i Roberto to smatrae dobrim znakom: pokazivalo mu je mjesto
gdje koraljni greben stri iz vode i oznaavalo granicu iza koje ocu Casparu
nije vie prijetila opasnost.
Gdje li je starac sada? Ako je otpoeo pjeaiti odmah im je dosegao dno,
morao je ve prijei... Ali koliko je zapravo vremena prolo? Roberto je
izgubio osjeaj za protjecanje trenutaka, svaki od njih kao da je vrijedio za
itavu jednu vjenost, te je neprestano bivao sklon umanjiti njihov vjerojatni
zbroj, uvjeravajui sebe da je starac tek siao, moda je jo tu ispod karene,
pokuava se orijentirati. No tu se pak u njemu rodi sumnja da se ue moda pri
sputanju isprevijalo oko sebe i okrenulo zvono za pola kruga, tako da se otac
Caspar, ne znajui, naao s prozoriem okrenutim na zapad i uputio prema
otvorenom moru.
Stade se zatim tjeiti da bi svatko, krenuvi prema puini, opazio da silazi
umjesto da se lagano uspinje, te bi odmah promijenio pravac. A to ako se ba
na tom mjestu podmorje
308l
prema zapadu malo uzdie pa onaj tko se ovuda uputi pomisli da ide na istok?
Ipak, odbljesci bi Sunca pokazali stranu s koje ono dolazi. Ali vidi li se
Sunce dolje u onom bezdanu? Prodiru li njegove zrake kao kroz crkvene vitraje,
u zbijenim gustim snopovima, ili se raspruju u prelamanju kapljica, pa netko
tko stoji dolje vidi svjetlost tek kao bljetave treptaje to zasinu asomice,
liene bilo kakva pravca?
Ne, govorae sebi, starac savreno dobro zna kuda mu valja ii, moda je ve
na pola puta izmeu broda i bedema, tovie, ve je stigao do njega, evo,
moda e se upravo stati us-pinjati s onim svojim eljeznim potplatima, i jo
malo pa u ga ugledati...
Nova briga: jo zapravo nitko do danas nije nikada bio na morskome dnu. Tko mi
kae da se dolje ve nakon nekoliko seanja ne ulazi u najcrnju tminu, gdje
obitavaju samo stvorovi iz ijih oiju sijeva poudni sjaj... I tko kae da se
na dnu mora jo ima osjeaj za pravi smjer. Moda se vrti u krug, prelazi
neprestano isti put, i tako sve dok se zrak iz njegovih grudi ne pretvori u
vlagu, koja e u zvono pozvati milu joj prijateljicu vodu...
Predbacivao je sebi to nije na palubu ponio barem jedan pjeani sat: koliko
je vremena proteklo? Moda ve vie od pola sata, jao, to je previe; i stade
na kraju on sam osjeati kako se gui. Udahnu urno punim pluima: bijae mu
kao da se ponovno rodio, i vjerovao je kako je to dokaz da je trenutaka
proteklo tek neznatan broj i da otac Caspar jo uvijek uiva u najsvjeijem
zraku.
Ali moda je starac krenuo poprijeko, uzalud je gledati ravno pred sebe kao da
mora isplivati du kakve putanje pua-nog zrna. Mogao je bezbroj puta
skrenuti, udaljiti se od pravca, traei najbolji prilaz koraljnom bedemu.
Nije li napomenuo, dok su sastavljali zvono, da je prava neoekivana srea to
e ga vitlo spustiti upravo na tom mjestu? Desetak koraka sjevernije opkop
ispred bedema naglo je iznenada ponirao u dubinu stvarajui strmu padinu o
koju amac jednom bijae udario, dok je naprotiv ravno ispred vitla postojao
jedan prolaz kojim ak i njihova barka bijae prola, nasukavi se potom tamo
gdje stijene opet malo pomalo postajahu sve vie.
ir

A onda opet, mogao je pogrijeiti u odravanju pravca, naao se pred nekim

zidom i krenuo du njega prema jugu, traei onaj prolaz. Ili pak prema
sjeveru. Valja neprestano okom krstariti du itave obale, od jednog do drugog
rta, moda e izviriti ba tamo, okrunjen morskim brljanom... Roberto
okretae glavu s jednog kraja na drugi, strepei da e dok gleda ulijevo
izgubiti oca Caspara koji je ve isplivao tamo na desnoj strani. Pa ipak,
ovjeka e se odmah lako razaznati ak i na toj udaljenosti, zamislimo samo
jedno kono zvono kako stoji na suncu a voda se s njega cijedi kap po kap,
poput svjee opranog bakrenog kotla...
Riba! Moda u tim vodama doista pliva neka riba ljudoder, koju zvono ni
najmanje nije prestrailo, te je isusovca progutala u jednome zalogaju. Ne, od
takve bi se ribe zacijelo zapazila tanina sjena: ako je tu, mora biti negdje
izmeu broda i koraljnih stijena, nikako iza. No moda starac je ve stigao do
grebena, a otre su ivotinjske i mineralne bodlje probuile zvono ispustivi
ono malo preostalog zraka...
Nova briga: tko mi jami da zrak u zvonu zaista dostaje za toliko vremena? To
je samo on rekao, no on se isto tako prevario kad je bio onako siguran da e
funkcionirati onaj njegov lavorek. Kad se sve zbroji, taj se valjani Caspar
pokazao zapravo obinim trabunjalom, i itava ta pria o vodama Potopa, i
meridijanu, i Solomonskom Otoku zacijelo nije nita drugo nego gomila
izmiljotina. A osim toga, ak i da je imao pravo to se tie Otoka, mogao je
krivo izraunati koliinu zraka koja je ovjeku potrebna. I na kraju, tko mi
kae da su sva ta ulja i esencije stvarno ispunila svaku pukotinu? Moda u
ovom trenutku unutranjost zvona izgleda poput neke od onih spilja gdje voda u
mlazovima iklja sa svih strana, moda se itava koa isparava kao spuva,
nije li istina da je naa koa sva poput sita prekrivena sitnim porama,
nezamjetnim, a ipak su tu, ako proputaju znoj? I ako je tako s ljudskom
koom, nije li isto i s koom bika? Ili se bikovi ne znoje? A kad pada kia,
osjea li se i bik mokar do kostiju?
Roberto je lomio ruke i proklinjao svoju urbu. Naravno, on vjerovae da su
protekli sati i sati, a prolo je meutim tek nekoliko otkucaja bila. Ree
sebi da nema nikakva razloga za
310strepnju, on, mnogo ih je vie mogao imati odvani starac. Mo-. da je
radije trebao potpomognuti njegov poduhvat molitvom, ili barem nadom i dobrim
eljama.
Najzad, govorae sebi, izmislio sam i uobrazio sebi previe razloga za
tragediju, a svojstveno je melankolicima da izma-taju utvare s kojima se
stvarnost nije u stanju mjeriti. Otac Caspar poznaje hidrostatike zakone, ve
je ovdje mjerio dubinu mora, prouavao je Potop ak pomou fosila to
nastanjuju najrazliitija mora. Bez uzbuenja, dovoljno je da shvatim da je
vrijeme koje je dosad proteklo neznatno, i da umijem ekati.
Pomalo je postajao svjestan, sada, da mu je zapravo srcu prirastao onaj
negdanji Uljez, i da mu se oi rose suzama na samu pomisao da mu se mogla
dogoditi kakva nesrea. Hajde, starce, mrmljae, vrati se, pojavi se, uskrsni,
za Boga, pa da zavrnemo vrat najdebljoj kokoi, ta nee valjda samog ostaviti
tvoj Malteki Opservatorij?
I odjednom primjeti da ne zamjeuje vie one stijene u blizini ala, znak da
je more poelo rasti; a sunce, koje je ranije mogao sasvim dobro vidjeti, a da
ne mora podignuti pogled, sada bijae ravno iznad njega. Znai da od trenutka
kad je zvono netragom nestalo, ne bijahu protekle minute, nego sati.
Morao je tu istinu ponoviti naglas da bi u nju mogao povjerovati. Ono to
bijahu minute on je raunao kao sekunde, bijae uvjerio sebe da u grudima ima
neki potpuno poludjeli sat, divljih otkucaja, a njegova je unutranja urica
zapravo usporila hod. Tko zna koliko ve dugo, govorei sebi kako je otac
Caspar tek siao, eka jedno stvorenje kojem je ve odavno ponestalo zraka.
Tko zna koliko ve eka da ugleda jedno tijelo koje beivotno lei negdje u

dnu ovih prostranstava?

to li se moglo dogoditi? Sve, sve ono na to bijae pomislio - i to moda
svojim zloslutnim strahom bijae izazvao, on, alosna sova, navjestitelj zle
kobi? Hidrostatika naela oca Caspara mogla su biti varljiva, moda voda u
jedno zvono ulazi ba odozdo, posebno ako jo onaj tko je unutra ritajui se
nogama istjeruje zrak, zaista, to je Roberto uope znao o ravnotei tekuina?
Ili je pak udarac bio isuvie jak pa se zvono prevrnulo. Ili je njegovo
sedamdesetogodinje, ili jo starije sr311
e, nedoraslo njegovoj gorljivosti, jednostavno popustilo. I na kraju, tko
kae da na toj dubini more ne moe zgnjeiti kou kao to se istijeti limun
ili izljuti zrno graha?
Ali ako je mrtav, zar ne bi trebalo njegovo tijelo isplivati na povrinu? Ne,
bijae usidren onim gvozdenim potplatima, iz kojih e njegove sirote noge
izii tek kad ga voda i bezbroj lakomih ribica udruenim snagama ne pretvore u
kostur...
Zatim ga, iznenada ozrai neka svijetla slutnja. Ma to on to prevre po
glavi, emu toliko zanovijetanja? Pa naravno, otac mu je Caspar lijepo rekao,
Otok to ga vidi pred sobom nije Otok od danas, nego se nalazi u juer. S onu
stranu meridijana jo uvijek traje prethodni dan. Je li mogao stoga oekivati
da na onome alu, koji jo spada u juer, sada vidi ovjeka koji se danas
spustio u vodu? Dakako da ne. Starac bijae uronio u rano jutro ovog
ponedjeljka, ali ako je na brodu ponedjeljak, na Otoku je jo uvijek nedjelja,
i on e prema tome moi vidjeti starca kako izlazi na obalu tek oko jutra
svojega sutra, kad na Otoku bude, tek tada, ponedjeljak...
Moram priekati do sutra, govorae sebi. A zatim: ali otac Caspar ne moe
ekati jedan dan, nee imati zraka! I onda opet: ma ja sam taj koji mora
priekati jedan dan, on se jednostavno vratio u nedjelju tek to je preao
liniju meridijana. Moj Boe, pa onda je Otok koji vidim jo u nedjelji, i ako
je on tamo stigao u nedjelju, morao bih ga ve vidjeti! Ne, krivo, sve mi se
pomijealo. Otok koji vidim je ovaj dananji, nemogue je da vidim prolost
kao u maginoj kugli. Tamo na Otoku, jedino tamo - jest juer. Ali ako vidim
dananji Otok, morao bih vidjeti i njega, koji je ve u onom juer to je na
Otoku, i ivi nedjelju po drugi puta... No naposljetku, stigao on juer ili
danas, morao je ostaviti na alu zvono rasporena trbuha, koje ja meutim ne
vidim. Dobro, mogao ga je ponijeti sa sobom u i-karje. A kada? Juer. Dakle:
recimo da je ono to vidim Otok na kojem je nedjelja. Moram priekati do sutra
da vidim kako on tamo stie u ponedjeljak...
Mogli bismo rei da je Roberto definitivno izgubio razum, i to s punim pravom:
kako god raunao, raun mu se ne bi slagao. Paradoks vremena i nas bi
obezumio. Bijae prema tome
312sasvim normalno da mu vie nije polazilo za rukom jasno razabrati to mu je
initi: i na kraju je spao na ono to bi svatko na njegovu mjestu uinio, ili
barem svaka rtva vlastite nade. Prije nego to e se prepustiti oaju,
spremio se priekati nadolazei dan.
Kako, teko je tono rekonstruirati. etkajui po palubi, hranu ne
primirisavi, priajui sam sa sobom, s ocem Caspa-rom i sa zvijezdama, i
utekavi se zacijelo ponovno rakiji. injenica je da ga sutradan, dok no
polako blijedi i nebo lagano dobiva boju, i zatim nakon izlaska sunca,
nalazimo sve napetijeg kako sve vie odmiu sati, ve uzrujanog izmeu
jedanaest i podneva, izbezumljenog izmeu podneva i sutona, sve dok na koncu
ne bijae prisiljen pokoriti se zbilji - i to ovaj puta bez ikakve sumnje.
Juer, sasvim sigurno juer, otac je Caspar zaronio u vode junoga oceana, i
iz njih vie nije iziao, niti juer niti danas. A budui da se svo udo

antipodnog meridijana sastoji u igri izmeu juer i danas, ne izmeu juer i

prekosutra, ili sutra i prekjuer, bijae sada ve vie nego sigurno da iz
ovoga mora otac Caspar nikada vie izii nee.
Matematiki, tovie, kozmografski i astronomski, bijae izvjesno da je njegov
prijatelj izgubljen. A isto tako bijae sasvim neizvjesno gdje poiva njegovo
tijelo. Negdje na nekom neodreenom mjestu, tamo dolje. Moda ispod povrine
ima divljih struja, i to je tijelo ve odavno negdje na otvorenom moru. Ili
pak tu ispod Daphne ima neka jama, provalija, zvono se u nju smjestilo i
starac se vie nije mogao vratiti gore, potroivi svoj slabani dah, sve vie
i vie vodnjikav, na dozivanje u pomo.
Moda se, da bi umakao, oslobodio remenja, zvono jo puno zraka bijae
poskoilo uvis, no eljezni je njegov dio zauzdao taj prvi impuls te ga
zadrao negdje usred vode, tko zna gdje. Otac se Caspar pokuao osloboditi
izama, no nije mu polo za rukom. I sada, na nekoj padini, uraslo u hrid,
njegovo beivotno tijelo leluja neujno poput kakve alge.
I dok Roberto bijae zadubljen u ovakove misli, Sunce od utorka bijae mu ve
dobrano iza lea, trenutak smrti oca Ca-spara Wanderdrossela sve se vie gubio
u daljini.
313
Suton stvarae utiavo nebo iza zagasitog zelenila otoka, i stigijsko more.
Roberto shvati da priroda tuguje zajedno s njim i malo pomalo, kao to se
katkad dogodi nekome tko izgubi dragu osobu, ne oplakuje vie njenu gorku
sudbinu, nego iznova otkrivenu vlastitu samou.
Tek je nekoliko dana proteklo kako joj bijae umakao, otac Caspar postao mu je
prijatelj, otac, brat, obitelj i domovina. Sada postajae svjestan kako je i
opet beskrajno sam, bez igdje ikoga na svijetu. Ovaj put zauvijek.
Pa ipak, u toj se potitenosti svejednako uobliavae jedna nova iluzija.
Bijae sada napokon siguran da jedini nain da utekne iz svojega zatvora ne
treba traiti u neprevaljivu Prostoru, nego u Vremenu.
Bit e stoga uistinu prisiljen nauiti plivati i domoi se Otoka. Ne toliko da
bi pronaao kakav posmrtni ostatak oca Ca-spara izgubljen u naborima
prolosti, nego da bi zaustavio jezovito neminovno nastupanje vlastitoga
sutra.
31426.
l ri je puna dana Roberto, oka vrsto priljubljena uz brod-V ski dalekozor uz
neprestane samooptube zbog toga to je onaj drugi, bolji, sada neupotrebljiv,
piljio u vrhunce kroanja na obali. Oekivao je da e ugledati Golubicu Boje
Narane.
Treeg se dana trgnu. Ostao je bez jednog jedincatog prijatelja, bijae
izgubljen na najudaljenijem od svih meridijana, a osjetio bi utjehu kad bi
opazio jednu pticu koja zacijelo bijae urlikala jedino u glavi oca Caspara.
Odlui ponovno istraiti svoje utoite da vidi koliko e dugo na brodu moi
preivjeti. Kokoi su jo uvijek nosile jaja, a izleglo se i jato pilia. Od
sakupljenog bilja nije preostalo mnogo, bijae ve prilino sasueno i bit e
ga najbolje iskoristiti kao krmu za perad. Bavica sa vodom bilo je jo
neznatan broj, no ako bude sakupljao kinicu, moi e i bez njih. I najzad,
ribe nije nedostajalo.
A onda mu pade na um da se, ako se ne jedu svjei plodovi, umire od skorbuta.
Njih je dodue bilo u stakleniku, ali njega bi prirodnim putem mogla zaliti
jedino kia: ako pak nenadano nastupi dugotrajna sua morat e rositi biljke
vodom za pie. A ako danima bude trajalo nevrijeme imat e vode, ali nee moi
loviti ribu.
Ne bi li utiao svoje tjeskobe bijae ponovno otiao u prostoriju s orguljama
na vodeni pogon; otac Caspar bio mu je pokazao kako da ih pokrene: sluao je
uvijek samo "Dafne", jer nije nauio kako promijeniti cilindar; no isti mu

napjev ni nakon sati i sati jo uvijek ne postajae mrskim. Jednoga dana bijae poistovjetio Daphne, lau, sa tijelom voljene ene. Ta ne bijae li
Dame moda stvorenje koje se pretvorilo u lovor -u drvenu supstanciju, dakle
srodnu ovoj od koje je nainjena laa? Melodija mu je dakle pjevala o Liliji.
Kao to vidimo, misaoni slijed bijae sve prije nego trezven - no tako
razmiljae Roberto.
Predbacivao je sebi to si bijae dopustio da ga smete dolazak oca Caspara,
to ga je slijedio u njegovim pomamnim mehanikim prohtjevima, i to je pritom
zaboravio na vlastiti ljubavni zavjet. Ova jedina pjesma, ije mu rijei ne
bijahu poznate, ako uope ikad postojahu, malo se pomalo pretvarala u molitvu
kojom je elio da naprava svakoga dana tiho ubori: "Dame" koju svirae voda i
vjetar u skrivenim zakucima Daphne, spomen na pradavnu preobrazbu jedne
boanske Daf-ne. Svake bi veeri, promatrajui nebo, pjevuio melodiju tihim
glasom, poput kakve litanije.
Zatim bi se vraao u kabinu i ponovno pisao Liliji.
Pritom posta svjestan da je prethodne dane provodio na otvorenom, pri punom
danjem svjetlu, a da se sada ponovno stao sklanjati u ovu polutamu koja u
stvari bijae njegovo prirodno okruje, ne samo ovdje na Daphne, prije nego
to je otkrio oca Caspara, nego ve vie od deset godina, jo od vremena kad
bijae ranjen u Casaleu.
Ja, zapravo, ne vjerujem da je itavo to vrijeme Roberto, kao to u nekoliko
navrata daje naslutiti, ivio iskljuivo nou. Da je neprestano nastojao
izbjei pasju egu, to se jo moe povjerovati, no kad je slijedio Liliju,
inio je to danju. Drim da ta boljetica bijae prije odraz crnoga
raspoloenja nego istinska smetnja vida: Roberto je sam primjeivao da mu
svjetlo smeta samo u trenucima najvee razdraljivosti; kad bi meutim njegov
duh zaokupile vedrije misli, nije na to uope obraao panju.
Kako god bilo, i kako god bijae, te je veeri uhvatio sebe kako po prvi puta
razmilja o arima sjene. Piui, ili dok bi podizao pero da ga umoi u
crnilo, vidio bi svjetlost ili kao zla- ani prsten to titra na papiru ili
kao votanu resu, gotovo providnu, to obrubljuje obrise njegovih tamnih
prstiju. Kao da se raala negdje u unutranjosti njegove ruke a vidljivom
316
postajala samo na njenim rubovima. Sve uokolo bijae ovijeno njenim platem
kapucina ili nekim jedva zamjetnim sjajem " Ijenjakove boje koji, dodirnuvi
se sjene, u njoj polako umira-e.
Promatrao je plamen svjetiljke i zapaao kako se raaju u njoj dvije vatre:
jedan crveni plamen to se utjelovljavao u ras-padljivoj tvari, i jedan drugi
to izvijajujui se uvis u zasljep-Ijujuoj bjelini, na svome vrhu dimom
izduivae vlastiti zimzeleni korijen. Tako upravo, govorae sebi, i njegova
ljubav, to je gaji umirue tijelo, daje ivot nebeskoj prikazi ljubljene.
Poeli proslaviti, nakon tih nekoliko dana izdajstva, to svoje ponovno
pomirenje sa sjenom: uspne se na palubu i vidje kako se sjene rasprostiru
posvuda, na lai, nad morem, po Otoku gdje se jo jedino moglo vidjeti kako
sumrak sve bre guta i posljednje obronke. Gledao je, prisjeajui se svojih
poljana, nee li na obali opaziti krijesnice, ive krilate iskrice, kako
tumaraju u tami izmeu ivica. Ne vidje ih, pa porazmisli o oksi-moronu
antipoda, gdje krijesnice svjetlucaju zacijelo samo u podne.
Zatim se, legavi spavati na krmnicu, bijae zagledao u Mjesec, putajui da
ga laa lagano ziba, dok je sa Otoka dopirao um valova to se odbijahu od
ala, pomijean sa zrikom zrikavaca, ili njihovih srodnika s ove polutke.
Razmiljao je o tome kako je ljepota dana poput neke plavokose ljepote, dok je
ljepota noi neka vrst mrke ljepote. Naslaivao se razdorom svoje ljubavi za
plavokosu boicu od koje izgarae u mrklini noi. Prisjeajui se onih uvojaka
boje zreloga ita, to satirahu svaku drugu svjetlost u salonu makize

Arthenice, Mjesec mu se uini lijepim jer u svojoj malaksalosti razblaivae

zrake poput kakva pritajena Sunca. Obea sebi jo jednom da e iskoristiti
ponovno osvojeni dan kao novu priliku da u odbljescima na valovima proita
hvalopoj zlatu onih vlasi i modrini onoga oka.
No ipak se naslaivao u ljepotama noi, kad sve izgleda uto-nulo u spokoj a
zvijezde plove tie od Sunca - i ovjek bi pomislio da je u itavoj prirodi on
jedino bie uljuljano u sanjarenje.
Te noi bijae gotovo na rubu odluke da sve nadolazee dane ostane na brodu.
No digavi pogled prema nebu zapazi
317
JI
skupinu zvijezda to mu se na trenutak uinie kao da ocrtavaju profil
golubice rairenih krila kako nosi u kljunu granicu masline. Istina jest,
dodue, da na junome nebu, u blizini Velikog Psa, bijae prije najmanje
etrdeset godina otkriveno jedno zvijee Golubice. No nisam ba siguran da bi
Roberto, s mjesta na kojem se nalazio, u taj sat i u to doba godine, mogao
vidjeti ba te zvijezde. Kako bilo da bilo, budui da su oni koji u njima
bijahu vidjeli golubicu kao Johannes Bayer u Uranometria Nova, a zatim mnogo
kasnije Coronelli u svojoj Knjizi o Globusima pokazali mnogo bujniju matu
nego to je imao Roberto, rekao bih da se u tom trenutku bilo kakav raspored
zvijezda njemu mogao uiniti golubicom, gnjurcem ili grlicom, to god vam
drago. Iako ujutro bijae posumnjao u njeno postojanje, Golubica Boje Narane
usjekla mu se u glavu poput klina - ili bolje, kao to emo vidjeti, poput
zlatnoga okova.
Morali bismo se zapravo zapitati zbog ega se, na prvi spomen oca Caspara,
izmeu tolikih udesa koje mu je Otok mogao obeavati, Roberto odmah tako ivo
stao zanimati ba za Golubicu.
Vidjet emo, malo pomalo kako dalje pratimo ovu priu, da je u Robertovoj
svijesti koju e samovanje svakim danom initi sve vrelijom] ta golubica,
jedva uzgred spomenuta usred jedne sasvim druge prie, postajati utoliko vie
iva koliko e uzaludniji bivati pokuaji da je vidi, nevidljivi saeti
pregled svih strasti njegove due Ijubovnika, divljenje, potovanje,
oboavanje, nada, ljubomora, zavist, uenje i radost. Ne bijae mu jasno niti
moe biti nama je li ona postala Otok, ili Lilia, ili oboje; ili pak ono juer
u koji svo troje bijahu prognani, za tog izopenika u jednom beskonanom
danas, ija se budunost sastojala jedino u tome da, u nekom svojem sutra,
kroi u prethodni dan.
Mogli bismo pomisliti da mu je otac Caspar prizvao u sjeanje Salomonovu
pjesmu koju mu je, kakva li sluaja, njegov Karmelianin itao toliko
nebrojeno puta da ju je gotovo napamet nauio: i od djetinjstva bijae uivao
u mednim agonijama zbog jednoga bia s oima golubice, zbog jedne golubice
ije je
318lice i glas valjalo uvrebati izmeu raspuklina u stijenama... No to me ini
zadovoljnim samo do odreene mjere. Mislim da e biti nuno upustiti se u
jedno "Tumaenje Golubice", nabaciti nekoliko biljeki za neku buduu kratku
raspravu iji bi naslov mogao biti Columba Patefacta, a taj mi se naum ne ini
ni najmanje suvinim, ako uzmemo u obzir da je netko potroio itavo jedno
poglavlje da bi preispitao Smisao Kita - a kitovi su nezgrapne nakazne
ivotinje, crne ili sive u najboljem sluaju, od bijelih ima samo jedan, dok
je predmet nae po- zornosti ovdje jedna rara avis, jo rjee boje, i o kojoj
je ovjeanstvo razmiljalo neusporedivo vie nego o kitovima.
U tome je zapravo stvar. Bilo da je o njoj razgovarao sa Karmelianinom ili
raspravljao s ocem Emanuelom, bilo da je prelistavao sve one knjige koje u ono
doba bijahu na posebnoj cijeni ili da je u Parizu sluao uene rasprave o

onome to tamo nazivahu Gesla ili Enigmatske Slike, Roberto je o golubi-cama

vjerojatno ipak poneto morao znati.
Ne zaboravimo da to bijae vrijeme kad su se najrazliitije slike smiljale i
preinaavale na tisuu moguih naina ne bi li se u njima otkrila kakva objava
ili prikriveni, tajni smisao. Bijae dovoljno vidjeti ne samo prekrasan cvijet
ili krokodila, nego obinu koaricu, ljestve, sito ili stup pa da se ve
uznastoji isplesti oko toga itavu mreu stvari koje na prvi pogled nitko u
tome ne bi primijetio. Ne elim se ovdje baviti razlikom izmeu Znamena i
Amblema, niti time kako su se na razliite naine tim slikama pridodavali
stihovi ili mudre izreke spomenut u samo da je Amblem iz opisa jednog
odreenog dogaaja, ne nuno izraenog likovima, izvodio neki univerzalni
pojam, dok je Znamen polazio od stvarne slike odreenog predmeta koji bi
predstavljao svojstvo ili postavljeni cilj nekog pojedinca, kao na primjer
"bit u bjelji od snijega" ili "lukaviji od zmije", ili pak "radije u
umrijeti nego izdati", sve do onih preslavnih Frangar non flectar i Spiritus
durissima coquit, no u to vrijeme ljudi dranu neophodnim da itav svijet
prevedu u umu Simbola, Znakova, Konjikih Igara, Maskarada, Sli-karija,
Poganskog Oruja, Trofeja, Poasnog Znamenja, Ironinih Figura, Urezanih
Nalija na monetama, Bajki, Alegorija, Epigrama, Sentencija, Dvosmislica,
Poslovica, Umetaka,
319
f
Jezgrovitih Poslanica, Epitafa, Parerga, Uklesanih Natpisa, Grbova, Ukrasnih
ljebia, titova, i ovdje u se, ako mi dozvolite, zaustaviti, iako njima
takvo to jo ni na kraj pameti nije bilo. A svaki bi dobar Znamen morao biti
metaforian, poetian, sainjen, razumije se, od due koju tek valja
razotkriti, no prije svega od zapazivog tijela koje bi upuivalo na neki
poznati predmet, i morao je osim toga biti plemenit, udesan, nov ali
prepoznatljiv, prividan no djelotvoran, neobian, razmjeran prostoru, britak i
kratak, dvosmislen i iskren, puki zagonetan, prikladan, ingeniozan,
jedinstven i herojski.
Ukratko, Znamen bijae jedno tajanstveno promiljanje, izraz neke
podudarnosti; poezija koja ne pjeva nego je sainjena od nijemoga lika i
izreke to u njegovo ime sve odmah pogledu govori; dragocjen samo ukoliko je
nezamjetan, njegov se sjaj krio u biserima i dijamantima koje bi tek pokazivao
zrnce po zrnce. Govorio bi to vie to je manje buke pravio i tamo gdje je
Epska Poema zahtijevala bajke i epizode, a Pripovijest razna vijeanja i duge
besjede, Znamenu dostajahu dva poteza i jedan slog: njegovi bi se mirisi
cijedili tek u neopipljivim kapima i tek bi se tada mogli vidjeti predmeti u
nekakvu udnovatu ruhu, ba kao to se dogaa s Tuincima i Maskama. Vie je
skrivao nego otkrivao. Nije optereivao duh materijom, nego bi ga hranio
esencijama. Morao je biti izrazom koji se tada izuzetno mnogo koristio, i koji
smo ve jednom upotrijebili peregrinus, a peregrinus znai rijedak i stran, a
stran znai udnovat.
Ima li ita stranije od jedne Golubice Boje Narane? tovie, ima li ita
rjee od jedne golubice? Eh, golubica je slika bogata znaenjima, domiljatim
utoliko vie koliko je vie svako od njih u sukobu s ostalima.
Prvi koji su govorili o golubici bijahu, kao to je i prirodno, Egipani, jo
od starodrevnih Horapolonovih Hyeroglyphica, a izmeu toliko toga ostalog ta
ivotinja bijae smatrana naji-om od sviju, tako da bi u vrijeme velikih
epidemija kuge koja bi trovala i ljude i stvari, na zarazu ostali imuni oni
koji bi jeli samo golubice. to bi se moglo initi oiglednim, s obzirom da je
to jedina ivotinja kojoj nedostaje u to jest otrov koji dru320ge ivotinje imaju objeen o jetru, a ve Plinije bijae spominjao da
golubica kad oboli samo ubere lovorov list i njime se izlijei. A ako je
lovorov list s lovor-drveta, a lovor-drvo je Daf-ne, onda nam je sve jasno.

Ipak, ma koliko isti bili, golubovi su takoer i prilino maliciozan simbol,

budui da izgaraju od beskrajne pohote: oni provode dan ljubei se
udvostruujui poljupce ne bi li se meusobno uutkali i ukrtajui jezike,
otkuda i dolazi mnotvo lascivnih izraza kao golubariti golubijim usnama i
poljupcima, kako bi rekli kazuisti. A golubiiti se govorahu pjesnici za one
koji vode ljubav poput golubica, i u tolikoj mjeri koliko i one. A ne
zaboravimo da je Roberto morao poznavati one stihove to kazivahu: "Kad u
postelji bjehu, prve are gdje iskali ve pouda im iva ko golubovi edni tad
se spare dva bludna srca, ne staju cjelivat." Valja primijetiti da -dok druge
ivotinje imaju za ljubav odreenu sezonu - nema toga doba u godini kad golub
ne bi uzjahao golubicu.
Recimo za poetak da golubovi potjeu sa Cipra, Venerina svetog otoka. Apulej,
ali i drugi prije njega, pripovijedae kako Venerine koije vuku snjenobijele
golubice, koje prozvahu Venerinim pticama upravo zbog silne njihove
razbludnosti. Drugi pak podsjeaju da su Grci golubicu nazivali peristera, jer
u golubicu bijae pretvorena, zaslugom zavidnoga Erosa, nimfa Peristera Venerina miljenica - kojoj Venera bijae pomogla da ga porazi u natjecanju tko
e sakupiti vie cvijea. Ali to to znai da je Venera "voljela" Peristeru?
Helijan kae da golubice bijahu posveene Veneri zbog toga to se na brdu
Erice na Siciliji na dan kad boica bijae prelazila preko Libije slavila neka
svetkovina; na taj se dan na itavoj Siciliji nije moglo vidjeti niti jedne
jedine golubice, jer sve bijahu preletjele more kako bi se stavile boici u
pratnju. No devet dana kasnije stie sa obala Libije u Trinakriju jedna
golubica crvena poput vatre, kako kae Anakreont a molim vas da posebno
obratite pozornost na tu boju; bijae to Venera glavom i bradom, koju upravo i
nazivahu Grimiznom, a iza lea joj mnotvo drugih golubica. A isti nam Helijan
pripovijeda o djevojci po imenu Fitija koju Jupiter bijae ljubio te je
pretvorio u golubicu.
321Asirci prikazivahu Semiramidu u liku golubice; Semirami-du naime golubice
bijahu othranile, a kasnije se i sama u golubicu preobrazila. Svima nam je
poznato da bijae ena ne odvie besprijekorna vladanja, ali toliko lijepa da
se oajnikom ljubavlju za njom bijae zanio Scaurobate, indijski kralj: za
njom koja bijae konkubina asirskoga kralja i koja ni dana ne bi provela a da
ne uini preljub, a povjesniar Juba spominje da se bijae ak zaljubila u
jednoga pastuha.
No jednom se ljubavnom simbolu oprataju mnoge stvari, pa on tako nikada nije
prestao privlaiti pjesnike: kao na primjer a ne moramo se bojati da Robertu
to ne bijae poznato Petrarka koji se pitae "Koja e milost, ljubav, kob mi
dati krila ko to ih ima golub lijepi?", ili Bandello: "Taj golub kojeg, mojem
ravna ara arena ljubav krutom vatrom ee trai po svakom mjestu, dok tumara
golubicu, a smrt ga udnjom stee."
No golubice su ipak neto vie i bolje od jedne Semiramide, i ovjek se u njih
zaljubi zbog toga to posjeduju jednu drugu osobinu, tako prekrasno njenu:
one plau, odnosno guguu, umjesto da pjevaju, kao da ih tolike zadovoljene
strasti nikada sitima ne ine. Idem cantus gemitusque, stajae na jednomu
Camerariusovu amblemu; Gemitibus Gaudet, stajae na jednom drugom, erotiki
jo intrigantnijem. Da ovjeku pamet stane.
Pa ipak, injenica da se te ptice ljubakaju i da su toliko razbludne - a
upravo se tom prekrasnom proturjenou go- " lubica posebno istie - dokaz je
takoer i da su izvanredno vjerne, te su zbog toga istovremeno i simbol
istoe, ako nita drugo, barem u smislu brane vjernosti. A o tome govorae
ve Plinije: iako beskrajno Ijubeljive, imaju istanani osjeaj za stid i
preljub je za njih neto posve nepoznato. O njihovoj branoj vjernosti
svjedocima bijahu jednako poganin Proper-cije kao i Tertulijan. Kae se,
istina, da u rijetkim sluajevima kada posumnjaju na preljub, mujaci postaju
prepotentni, glas

okrutni. No odmah za-krivt?, mujak udvara enki ili joj se, oblijeui oko
nje, usrdno ulaguje. Ta ideja da luda ljubomora moe raspiriti ljubav, a ona
pak podstai jedim je prepun tube, a udarci tim, kako bi se iskupio ako
322nu novu vjernost - i hajd" opet na ljubakanje u beskraj, i u svakoj sezoni
- meni izgleda divnom, a kao to emo vidjeti, mnogo vie nego divnom
izgledae Robertu.
Kako da se ne voli slika koja ti obeava vjernost? Vjernost ak i nakon smrti,
jer jednom kad izgube ivotnoga druga, te se ptice nikada vie ne sjedine s
nekim drugim. Golubica bijae stoga izabrana kao simbol istoga udovitva,
iako Ferro podsjea na priu o udovici koja, neutjena zbog muevljeve smrti,
drae uza se bijelu golubicu, to joj bijahu prijekorno predbacili; na to
ona odgovori Dolor non color, ono to je vano je bol, ne boja.
Sve u svemu, razbludne ili ne, ta duboka odanost ljubavi navest e Origena da
kae kako su golubice simbol milosra. Upravo zbog toga, rei e Sveti
Ciprijan, Sveti nam se Duh ukazuje u liku golubice, a takoer i zbog toga to
ta ivotinja ne samo to nema ui, nego niti ne grebe svojim noktima, ne
grize, svojstveno je njezinoj prirodi da voli ljudske nastambe, poznaje samo
jednu jedinu kuu, hrani vlastite mlade i provodi ivot u zajednikom
razgovoru, bavei se svojim muem u potpunoj slozi - u ovom sluaju doista
vie nego estitoj - poljupca. Iz ega se vidi da ljubljenje moe biti takoer
znakom velike ljubavi prema blinjem, pa tako i Crkva u svome obredu ukljuuje
poljubac mira. Obiaj Rimljana bijae da se pri doeku i susretu izmjenjuju
poljupci, ak i izmeu mukaraca i ena. Zlobni skolijasti kau da se to
inilo zbog toga to je enama bilo zabranjeno piti vino pa bi mukarci
poljubivi ih provjeravali njihov dah; no najzad, Numidi koji poljupce dijeliejedino svojoj djeci, bijahu smatranigrubimai sirovima.
Kako svi narodi zrak drahu auzctn" plemenitim, veliae i slavie golubicu
koja leti u vee visine nego ostale ptice, a ipak se uvijek vjerno vraa
svojemu gnijezdu. to, naravno, ini i lastavica, no za razliku od golubice,
nikome nikada ne bijae polo za rukom niti uiniti je sklonom naemu rodu,
niti je pripitomiti. Izvjeuje na primjer Sveti Vasilije da obiaj golubara
bijae okropiti jednu golubicu miriljavom pomau, a ostale bi je,
privuene, slijedile u ogromnim jatima. Odore trahit. Ne znam dodue ni sam
ima li ovo mnogo veze s onim to sam rekao ranije, no u neku sam ruku dirnut
tom namiri323
sanom dobrohotnou, tom mirisnom istoom, tom zavodljivom neporonou.
Svejedno, golubica nije samo ista i vjerna, nego i bezazlena columbina
simplicitas: budite lukavi poput zmije i bezazleni poput golubice, kae
Biblija, te je zbog toga esto simbol redovnikog i pustinjakog ivota - a
kakve to veze ima sa svim onim poljupcima, ne traite me da kaem, za ljubav
Boju.
Drugi jedan razlog u kojem se krije ar golubice jest njezina trepiditas:
grko njezino ime potjee zasigurno od treo, "bjeim drui". O njoj govore
Homer, Ovidije i Virgilije "Plahi poput golubova za vrijeme crne oluje", a ne
zaboravimo da golubice neprestano ive u smrtnome strahu od orla ili, jo
gore, od orluine. Kod Valerijana itamo kako se upravo zbog toga, ne bi li se
zatitile, gnijezde na nepristupanim mjestima otkuda i krilatica Secura
nidificat; a spominje to ve i Jeremija, dok Psalam 55 kae: "O, da su mi
krila golubinja... brzo bih sklonite potraio od bijesne oluje i vihora!"
idovi kazivahu kako su golubice i grlice najprogonjenije ptice, i prema tome
dostojne oltara, jer vie vrijedi biti progonjen nego progonitelj. Za Aretina,
meutim, koji ne bijae blag kao idovi, tko se golubicom pravi, sokol ga
pojede. No Epifa-nije opet kae da se golubica nikada ne titi od zasjede, a

Au-gustin ponavlja da ne samo da se tako ponaa spram velikih ivotinja kojima

se ne moe suprotstaviti, nego ak i kad se radi o vrapcima.
Pria jedna legenda da u Indiji postoji zeleno stablo gustoga lia: grko mu
je ime Paradision. Na desnoj mu strani obitavaju golubice i nikada ne izlaze
iz sjene koju ono razastire: kad bi se od stabla udaljile, postale bi plijenom
zmaja koji je njihov neprijatelj. Njemu je pak neprijateljica sjena toga
stabla, pa kad je ona sa desne strane on vreba iz zasjede slijeva, i obrnuto.
Ipak, koliko god plaljiva bila, golubica ima neto od opreznosti zmije, i ako
na Otoku postoji kakav zmaj, Golubica Boje Narane znat e mu doskoiti.
Doista, kae se da golubica uvi- jek leti iznad vode zbog toga to na njenoj
povrini, pojavi li joj se jastreb s lea, vidi odraenu njegovu sliku. titi
li se ona, dakle, od zasjede ili ne titi?
324S obzirom na sva ta raznolika i prilino oprena svojstva zapalo je
golubicu da postane takoer i mistinim simbolom, i doista nije potrebno da
itatelju dosaujem priom o Potopu i ulozi koju ta ptica bijae odigrala
navijestivi mir i tiho more, i novoiznikle zemlje. No za mnoge je svete pisce
ona takoer simboliki lik Mater Dolorose i njezinih bespomonih jecaja. A za
nju se pak kae In tu et extra, jer je ista i iznutra i izvana. Katkad je
prikazuju kako raskida ue to je dri zatoenicom, Effracto libera vinculo,
te postaje likom Krista uskrslog iz mrtvih. Ona se osim toga, ini se
sigurnim, pojavljuje oko Veernje, u suton, kako je ne bi zatekla no, i kako
je smrt ne bi zaustavila prije nego to obrie mrlje od grijeha. Da se i ne
spominje, a ve se spomenulo, ono to doznajemo kod Ivana: "Vidjeh kako se
nebesa otvorie i Duha Svetoga kako silazi s njih poput golubice."
to se tie ostalih lijepih Golubiijih Gesla, tko zna koliko ih je Roberto
poznavao: kao na primjer Mollus ut cubant, jer golubica otkida sebi perje da
bi to mekim uinila gnijezdo svojoj djeici; Lue Lucidor, jer sjaji kad
uzlijee prema Suncu; Quiescit in motu, jer uvijek leti sa jednim krilom
skupljenim, kako se ne bi previe umarala. Postojao je ak i jedan vojnik koji
je, ne bi li nekako opravdao svoje ljubavne neumjere-nosti, uzeo kao znak
kacigu u kojoj bijahu savila gnijezdo dva goluba, sa geslom Amica Venus.
init e se onome tko ovo ita da znaenja golubica ima poneto previe. No
ako se ve mora izabrati neki simbol ili hi-jeroglif, i nad njim umrijeti,
neka mu onda barem smisao bude viestruk, u protivnom bilo bi isto kao i rei
bobu bob, a popu pop, ili atomu atom, a praznini praznina. Takvo se to mogli
zacijelo sviati prirodnim filozofima to ih Roberto bijae susretao kod
Dupuvevih, ali ne i ocu Emanuelu - a znamo da je na brodolomac bio sklon i
jednoj i drugoj sugestiji. Najzad, ljepota je Golubice, barem drim za
Roberta, bila u tome to ona ne bijae, kao svaki Znamen ili Amblem, samo
Poruka, nego poruka ija poruka bijae neistraivost istananih poruka.
Kad Eneja mora sii u Podzemni Svijet - i pronai, i on takoer, sjenu oca,
to u neku ruku znai dan ili dane ve
s . L, "odavno prole, - to ini Sibila? Kae mu, istina, neka ode sahraniti
Mizena, te neka prinese razne rtve, bikove i ostalo blago, no ako uistinu
eli uiniti pothvat kakav nitko jo nije imao hrabrosti, ili mu sueno ne
bijae, pokuati, morat e pronai sjenovito stablo gustoga lia na kojemu
raste zlatna granica. uma ga dobro krije i mrane doline opkoljuju, pa ipak,
bez te se "auricomae" granice nuna u Zemljine tajne proniknuti ne moe. I
tko pomae Eneji da otkrije tu granicu? Dvije golubice, koje su uostalom - a
to bismo sada ve morali znati - majinske ptice. Ostatak je dobro poznat
krme-Ijivcima i brijaima. Ukratko, Virgilije nije imao pojma o Noi, ali
golubica nosi neku vijest, na neto ukazuje.
Navodno su, uostalom, golubice obavljale slubu prorotva u Jupiterovu hramu,
gdje je on kroz njihova usta davao svoje odgovore. Kasnije je jedna od tih

golubica odletjela u Hamo-nov hram, a druga u onaj u Delflma, iz ega je lako

shvatljivo kako su i Egipani i Grci govorili jedne te iste istine, bile one i
tamnom koprenom zastrte. Bez golubice, nikakva objavljenja.
No mi se ovdje jo dan-danas pitamo to je znaila Zlatna. Granica. Znak da
golubice donose poruke, zacijelo, no te su poruke ifrirane.
Ne znam koliko je Roberto znao o idovskim kabalama, koje dodue u jednom
odreenom periodu bijahu u velikoj modi, no s obzirom da se druio s
gospodinom Gaffarelom, poneto je o njima morao uti: injenica je da su na
golubici idovi izgradili itave dvorce. Ve smo podsjetili, odnosno podsjetio
je otac Caspar: u Psalmu 68 govori se o krilima golubice srebrom osutima i
perju to zlatan odsjev daju. Zbog ega? I zbog ega u Mudrim Izrekama dolazi
vrlo slina slika: "zlatne jabuke u finu srebrnu mreu opletene" sa komentarom
da su to "rijei u dobar as izreene"? I zato se u Salomonovoj Pjesmi,
obraajui se djevojci "ije su oi poput golubice" kae "o ljubljena moja,
uinit emo za tebe zlatne naunice sa privjescima srebrnim"?
idovi su tumaili kako zlato odgovara pismu, a srebro bijelim prostorima
izmeu slova i rijei. A jedan je od njih, koji Robertu zacijelo ne bijae
poznat, no koji jo uvijek nadahnji- -vae tolike rabine, spomenuo kako zlatne
jabuke u fino izra326enoj mrei od srebra znae da u svakoj reenici Svetoga Pisma no zasigurno
i u svakome predmetu ili zgodi na svijetu postoje dva lica, jedno bjelodano i
jedno skriveno; ono bjelodano je srebro; dragocjenije je, meutim, budui
zlatno, ono skriveno. I tko mreu izdaleka gleda, s jabukama opretenim
njezinim srebrnim nitima, pomislit e da su jabuke srebrne, no pogleda li
bolje, otkrit e blistavost zlata.
Sve ono to u Svetome je Pismu prima facie sjaji poput srebra, no skroviti
njegov smisao blista kao zlato. Nepovrediva istoa rijei Boje, skrivena oku
profanom, nekim velom stida kao da je zastrta, i poiva vjeno u sjeni tajne.
Ona poruuje da ne valja pred svinju biserje bacati. Imati oi golubice znai
ne zadrati se na doslovnom smislu rijei nego umjeti proniknuti u mistini
joj smisao.
A ipak ta tajna, ba kao i golubica, izmie neprestano i nikad se ne zna gdje
li se krije. Golubica je tu da znaenjem svojim posvjedoi kako svijet govori
hijeroglifima te je stoga i sama hijeroglif koji izraava hijeroglife. A
hijeroglif ne govori niti ne prikriva, samo pokazuje.
Drugi pak idovi proglasie golubicu prorotvom, i nije sluajno da se na
hebrejskom golubica kae tore, to podsjea na Torah, a to je naposljetku
njihova Biblija, sveta knjiga, izvor svakoga objavljenja.
Golubica, dok leti u Sunce, tek naizgled svjetluca srebrnim sjajem, no samo
onaj tko bude umio dugo i ustrajno ekati da otkrije joj skriveno lice, vidjet
e njezino istinsko zlato: boju blistave slatke narane.
Od preasnoga Izidora naovamo i krani su takoer spominjali da nam se
golubica, odsijevajui zrake sunca to na nju padaju, javlja u razliitim
bojama. Ona ovisi o Suncu, i otuda krilatice Iz tvoje lui uresi su moji ili
pak Zbog tebe resim se i blistam jarko. Vrat se njezin zaodijeva pod svjetlom
razliitim bojama, pa ipak uvijek jednak ostaje. I zbog toga predstavlja
upozorenje da ne valja uzdati se u privide, ali takoer i da valja pronai
pravi, istinski privid ispod svih onih lanih.
Koliko boja ima golubica? Kako kae jedan starodrevni be-stijarij:
327
Uncor m"estuet que vos devis
des columps, qui sunt blans et bis:
li un ont color aierine,
et li autre l"ont stephanine;
li un sont neir, li autre rous,

li un vermel, l"autre cendrous,

et des columps i a plusors
qui ont trestotes les colors.
l to e onda biti jedna Golubica Boje Narane?
Kao zakljuak, ako uzmemo da je Roberto o tome poneto znao, nalazim u Talmudu
da monici iz Edoma bijahu izraels-kome narodu strogo zaprijetili da e
iupati mozak svakome tko bude nosio talisman. A Elizej ga bijae ipak stavio
te iziao na ulicu. Kad ga opazi jedan od uvara zakona, dade se on u bijeg, a
ovaj ga stade progoniti. Dostignut, Elizej skide talisman i sakrije je u
rukama. Neprijatelj mu ree: "to ima u ruci?" A ovaj odgovori: "Krila
golubice." Onaj mu otvori ake. I bijahu krila golubice. Ne znam to znai ova
pria, no nalazim je osobito lijepom. Takvom bi se vjerojatno inila i
Robertu.
Amabilis columba, unde, unde, ades volando? Quid est ret, quod altum coelum
cito secando tam copia benigna spires liquentem odorem? Tam copia benigna
unguenta grata stiles?
Ono to elim rei jest da je golubica neobino vaan znak, i lako moemo
shvatiti zbog ega je jedan ovjek izgubljen u antipodima zakljuio da mu
valja dobro uprijeti oko kako bi shvatio to ona znai njemu. Nedostian Otok,
izgubljena Li-lia, iibana svaka njegova nada; zato se ne bi smjela
nevidljiva Golubica Boje Narane pretvoriti u medulla aurea, u kamen mudrosti,
u cilj svih ciljeva, to se rasplinje poput svega
328to strastveno se eli? Uzdisat! za neim to nikada nee imati, nije li
to sam vrhunac najplemenitije od sviju udnji?
Stvar mi se ini toliko jasnom da odluujem ne produbljivati dalje moje
Tumaenje o Golubici. Vratimo se radije naoj prii.
KK,27.
plime L cseke
utradan, na prvoj sunevoj svjetlosti, Roberto se bijae posve razodjenuo. Uz
oca je Caspara, stida radi, ulazio u vodu u odjei, no ubrzo mu postade jasno
da ga ona oteu-je i sputava te da se o nju samo saplie. Sada bijae gol.
Oko pojasa je svezao konopac, spustio se Jakovljevim Ijestvama i eto ga opet u
moru.
Plutao je na povrini, to je sad ve posve usvojio. Morao je ve nauiti
raditi rukama i nogama, onako kako to apama ine psi. Iskua nekoliko
pokreta, nastavi tako jo koju minutu te opazi da se od Ijestava udaljio jedva
za nekoliko zaveslaja. A bijae se ve zamorio.
Znao je kako e se odmoriti: legnu na leda i ostade tako neko vrijeme,
prepustivi se milovanju vode i sunca.
Osjeti kako mu se pomalo vraa snaga. Morat e se, dakle, kretati sve dok se
ne umori, zatim poput mrtvaca nekoliko minuta otpoinuti, a onda zapoeti
iznova. Pokreti e mu biti neznatni, vrijeme beskrajno dugo, no drugaije se
oito ne moe postupiti.
ZtS M 10
Nakon nekoliko pokuaja donese izuzetno hrabru odluku. Ljestve su visjele
desno od kosnika, na strani okrenutoj prema Otoku. Pokuat e sada dosei
zapadnu stranu broda. Onda e se odmoriti, i napokon vratiti.
Prolaz ispod kosnika nije bio dugaak, a vidjeti pramac s druge strane bijae
istinska pobjeda. Opusti se s lice uvis, raskriljenih ruku i nogu, s dojmom da
ga val ovdje Ijuljuka jo bolje nego s one strane.
U jednom trenutku osjeti otar trzaj u struku. Konopac se do kraja napeo.
Vrati se opet u psei poloaj i shvati: more ga
330bijae odnijelo prema sjeveru, lijevo od lae i prilino daleko od vrha
kosnika. Drugim rijeima, ona struja to protjecae sa jugozapada prema
sjeveroistoku, i koja postajae poneto ea zapadno od Daphne, zapravo se
mogla osjetiti ve u zaljevu. Nije je zamijetio dok je ulazio u vodu tamo na

desnoj strani, zatien masivnim obujmom flaute, no preavi na lijevu stranu,

snano ga je dohvatila te bi ga zacijelo bila i odnijela da ga konopac nije
zadrao. On je vjerovao da stoji nepomian, zapravo se pomicao kao Zemlja u
svome vrtlogu. Zato mu je bilo tako lako oploviti pramac: nije uznapredovala
njegova vjetina, nego mu je pomoglo more.
Zabrinut, ushtjednu pokuati vratiti se prema Daphne vlastitim snagama, no
zamijeti da se konopac, tek to bi se on la-matajui uokolo i koprcajui se
poput psia primakao za koji pedalj, ponovno napinje im bi usporio da uzme
daha: znak da se opet vratio unazad.
Zgrabi tada ue i povue ga k sebi, okreui se oko osi kako bi ga omotao oko
pojasa i zakratko se nae nanovo kod Ije-stava. Popevi se na palubu, zakljui
da bi svaki pokuaj da obalu dosegne plivajui bio previe opasan. Morat e
sagraditi splav. Promatrao je svu onu zalihu drveta koju predstavljae Daphne
i bi mu jasno da nema ama ba niega ime bi joj mogao oteti i najsitniji
trupac, pod uvjetom da ne namjerava provesti godine pilei kakvo deblo noem.
Ali nije li on do Daphne prispio vezan za obinu dasku? Trebalo je dakle samo
istaviti jedna vrata i upotrijebiti ih kao plovilo. Posluivi se jabuastom
drkom maa kao ekiem, uvukavi sjeivo kao polugu, naposljetku mu uspije iz
arki istrgnuti jedna od vratiju brodskog salona. Na kraju pothvata sjeivo
bijae posve slomljeno. Pa to onda, vie se ionako nee morati boriti protiv
ljudskih bia, nego protiv mora.
Ali kad bi se na vratima spustio u more, kamo bi ga odnijela struja? Odvue
vrata prema lijevoj ogradi i poe mu za rukom prebaciti u more.
Ljuljukala su se isprva lijeno na povrini, no za manje od jedne minute
bijahu ve daleko od broda, odnesena najprije prema lijevom kraju, otprilike u
smjeru kojim je iao i on, zatim pak prema sjeveroistoku. Malo pomalo kako su
odmicala
331
od pramca brzina im bijae sve vea sve dok se u jednom trenutku - u visini
sjevernog rta u zaljevu - nisu naglo stala ubrzano kretati prema sjeveru.
Sad su upravo letjela kao to bi letjela Daphne kad bi joj izvukao sidro.
Roberto ih je uspio slijediti golim okom sve dok nisu odmakla preko rta, zatim
je morao posegnuti za dalekozorom te ih vidje kako jo dobar komad iza rta
napreduju nevjerojatnom brzinom. Daska je, dakle, brzala koritom iroke rijeke
iji upori i obale bijahu posred ovoga istoga mora koje ovdje kraj njega, s
jedne i druge strane, bijae posve mirno.
Ocijeni da, protee li se stotinu osamdeseti meridijan doista jednom idealnom
linijom koja, prolazei sredinom zaljeva, spaja dva rta, i zaokree li ta
rijeka svoj tok odmah iza zaljeva usmjeravajui se prema sjeveru, onda ona iza
rta vjerojatno tee upravo du antipodnog meridijana!
U tom trenutku, meutim, posve drugaije bijahu njegove misli. Kad bi bio na
dasci, ne bi imao drugoga naina da se othrva struji osim pokretima vlastitih
ruku. Ve je upravljati vlastitim tijelom iziskivalo ogroman napor, a
zamislimo kako je tek s jednim vratima bez pramca, bez krme i bez kormila.
One noi kad je stigao daska ga bijae donijela pod kosnik samo zahvaljujui
nekom vjetru ili nekoj sporednoj struji. Da bi mogao predvidjeti novi tome
slian dogaaj, morao bi ia"-getoo pozorno prouavati kretanja plime i oseke,
tjedne i tjedne, mjesecima moda, bacajui u more desetke i desetke dasaka - a
i onda, tko zna...
Nemogue, barem ne prema tadanjim njegovim spoznajama, hidrostatikim ili
hidrodinamikim, kako li se ve zovu. Moda je ipak bolje uzdati se i dalje u
plivanje. Prije e se, dohvaen strujom, obale domoi pas koji se praaka i
koprca nego pas u koari.
Valjalo mu je prema tome nastaviti svoje naukovanje. I nee mu biti dovoljno

da se plivanju ui samo izmeu Daphne i obale. U zaljevu takoer, u razliito

doba dana ve prema plimi i oseki, oitovahu se slabije struje: moglo bi se
dakle dogoditi da ga, u trenutku dok s punim pouzdanjem napreduje prema
istoku, neka vodena igra odvue najprije na zapad, a . zatim ravno prema
sjevernome rtu. Morat e se stoga izvjeba332. ti i u plivanju protiv struje. Ta ima konopac, nee morati odustati od
toga da se ogleda i s onim vodama tamo lijevo od trupa broda.
Sljedeih se dana Roberto, stojei pokraj ljestvica, prisjetio kako na della
Grivi nije viao plivati samo pse nego takoer i abe. A kako u vodi ovjeje
tijelo rairenih ruku i nogu oblikom podsjea prije na abu nego na psa, ree
sam sebi kako bi moda bilo mogue plivati poput abe. ak si bijae i glasom
pomogao. Dreao je "kroak-kroak" te snanim zamasima izbacivao ruke i noge iz
vode. fom bijae prestao kreketati, budui da je jedini uinak tih
ivotinjskih krikova bio da suvie snage daju njegovim poskocima te da ga sile
da otvara usta, sa posljedicama koje bi jedan vjet pliva morao znati
predvidjeti.
Pretvorio se tako u vremenu, odmjerenu i staloenu abu, dostojanstveno tihu.
Kad bi osjetio zamor u leima uslijed neprestanog izbacivanja ruku prema van,
ponovo bi zapoinjao more canino. Jednom je ak, promatrajui bijele ptice
koje uz glasnu graju pratie njegove vjebe, obruivi se katkad okomito na
svega nekoliko zaveslaja od njega da bi zgrabile kakvu ribu Galebov Udarac!,
pokuao plivati oponaajui njihov let, irokim raskriljenim pokretima ruku,
no uvjerio se da je mnogo tee drati zatvorenima usta i nos, nego kljun, te
je od takova podviga ubrzo odustao. Sada ve vie ni sam nije znao koja je
ivotinja, pas ili aba, moda kakva dlakava krastaa, etverononi vodozemac,
morski kentaur ili muka sirena.
Pa ipak, izmeu svih tih raznoraznih pokuaja, opazio je da se, ovako ili
onako, poneto kree: doista, zapoeo je svoju pu-teestiju kod pramca a sada
se nalazio preko polovice brodskoga boka. No kad je odluio okrenuti pravac i
vratiti se k ljestvicama, osjeti da nema vie snage te mu ne preosta drugo
nego dovui se natrag pomou konopca.
Ono to mu je u stvari nedostajalo bilo je pravilno disanje. Polazilo mu je za
rukom kretati se naprijed, ali ne i vratiti se. Postao je pliva, ali nimalo
drugaiji od onoga gospodina o kojem je Lnoma,d sluao, koji je cijelo
hodoae od Rima do Jeruzalema, pola milje na dan, prevalio hodajui
naprijed-na333
trag po svome vrtu. Nikada nije bio neki atleta, no mjeseci na Amarilliju,
neprestano u svojoj kabini, izmuenost od brodoloma, mirovanje na Daphne osim
rijetkih aktivnosti nametnutih mu od oca Caspara, posve su ga omlitavili.
Roberto ne ostavlja dojam da je svjestan kako e plivajui ojaati, prije se
ini kako misli na to da bi trebao najprije ojaati da uope moe plivati.
Vidimo ga tako kako guta dva, tri, etiri umanjka jajeta u jednome zalogaju i
kako prodire itavu koko svaki puta prije nego to e se ponovno baciti u
vodu. Sva srea da je postojao taj konopac. Tek to bi se naao u vodi
zgrabili bi ga takvi grevi da mu gotovo ne bi uspijevalo uspeti se natrag na
brod.
S veeri se bio duboko zamislio nad tom novom proturje-nou. Ranije, dok
nikakve nade u njega ne bijae da bi ga mogao dosei, Otok se inio nadohvat
ruke. Sada pak, kad je napokon svladavao vjetinu koja e ga tamo odvesti,
Otok se udaljavao.
tovie, budui da ga je vidio ne samo udaljena u prostoru, nego takoer i to
unatrag i u vremenu, od toga trenutka, svaki puta kad spominje tu udaljenost,
Roberto odaje dojam da brka prostor i vrijeme, pa pie: "zaljev je, jao meni,
odvie juer" i "kako li je teko stii tamo gdje je tako rano", ili pak

"koliko me samo mora razdvaja od dana tek proteklog", ili ak "dolaze

prijetei oblaci s Otoka, dok je ovdje ve vedro..."
No ako se Otok neprestano sve vie udaljava, isplati li se onda jo uope
uiti kako ga dosei? U danima to uslijedie, Roberto naputa svoje plivake
pokuaje da bi iznova dalekozorom zapoeo traiti Golubicu Boje Narane.
Vidi meu liem papige, razaznaje plodove voa, od zore do sumraka pogledom
prati kako se posred zelenila oivljuju i gase razliite boje, no golubicu ne
vidi. Stade ponovno misliti kako mu je otac Caspar lagao ili kako je postao
rtvom neke njegove lakrdije. Na mahove je uvjeren da ni otac Caspar nije
nikada postojao - te ne nalazi vie ni traga njegove nazonosti na brodu. Ne
vjeruje vie u Golubicu, no ne vjeruje sada vie niti u to da na Otoku postoji
Opservatorij. Koristi to kao priliku za utjehu budui da bi, kae sebi, bilo
doista neumjesno nekakvom napravom oskrvnuti istou toga mjesta. Pa stade
334
opet misliti na neki Otok stvoren po njegovoj mjeri, odnosno po mjeri njegovih
snova.
Ako se Otok nalazio u prolosti, bijae to mjesto do kojega on pod svaku
cijenu mora stii. U tom bi istavljenom vremenu on morao ne pronai nego
iznova izmisliti stanje prvoga ovjeka. Ne stanite s izvorom vjene mladosti,
nego izvor on sam, Otok je mogao biti mjesto gdje bi svako ljudsko stvorenje,
zaboravljajui svoje izopaeno znanje, pronaao, poput djeteta naputena u
dubokoj umi, jedan novi jezik koji e niknuti iz novog, drugaijeg odnosa sa
stvarima. A zajedno s njim rodila bi se jedina prava i nova znanost,
nepatvorena i neiskrivljena ijednom filozofijom kao da Otok nije otac to sinu
prenosi rijei zakona, nego majka koja ga ui tepanju prvih imena.
Jedino e tako ponovoroeni brodolomac biti u stanju otkriti naela koja
upravljaju gibanjem nebeskih tijela i smisao akrostihova to ih ona riu na
nebu, ne cjepidlaei uzalud po Almagesti i Quadripartiti, nego itajui
izravno i neposredno nastanak pomrina, prolazak srebrovlasih meteorita i
periode zvjezdanih mijena. Jedino e po nosu to krvari jer je na njega pao
neki plod uistinu odmah razumjeti kako zakone koji teka tijela vuku sili
tei, tako i de motu cordis et sanguinis in ani-malibus. Jedino promatrajui
povrinu neke barutine i uvlaei u nju kakvu granu, trsku ili jedan od onih
dugakih i krutih metalnih listova, novi e Narcis - bez ikakva dioptrikog i
ishijatikog rauna - uhvatiti nerjeivu neprestanu borbu sjene i svjetlosti.
I moda e mu poi za rukom da shvati zbog ega je Zemlja mutno ogledalo to
tintom boji sve to od sebe odrazi, voda stijenka koja providnima ini sjene
to o nju se otisnu, dok u uzduhu slike nikada ne nalaze plohu od koje bi
odskoile te prodiru kroza nj bjeei sve do krajnjih granica etera, osim to
se katkada vrate u obliku opsjena i drugih varljivih pojavljenja.
No nije li posjedovati Otok znailo posjedovati Liliju? Pa prema tome?
Robertova logika ne bijae kao u onih mazgoglavih i pritupavih filozofa,
uljeza u predvorje Liceja, to uporno dre da ako je neka stvar ovakva ili
onakva ne moe takoer biti i neto suprotno tome. Nekom grekom, hou rei
zabrazdenjem mate svojstvenim ljubavnicima, on je ve znao da bi posjedovanje Lilije bilo istovremeno i vrelom svakoga objavljenja. Otkrivati zakone
svemira pomou dalekozora izgledae mu samo duim, zaobilaznim nainom da se
doe do jedne istine koja bi mu se otkrila u zagluujuoj svjetlosti uitka
kad bi samo mogao spustiti glavu u krilo ljubljenoj, u Vrtu u kojem svaki bi
grm predstavljao stablo Dobra.
No budui da - kao to bismo i sami morali znati - udjeti za neim to je
daleko priziva utvaru nekoga tko nam to otima, Roberta uhvati strah da se meu
divotne slasti tog Edena potajno uvukla Zmija. Obuze ga tako pomisao da ga na
Otoku, uvijek bri uzurpator, eka Ferrante.

336
28.
O pozipklu tcmana
J Jubavnici vole vie svoju patnju nego svoje uitke. Rober-rLto sebe nije
mogao zamisliti drukije nego rastavljenim zauvijek od one koju je ljubio, no
to se vie od nje osjeao odvojenim to ga je vie obuzimao jad i titale
brige da netko drugi to moda nije.
Vidjesmo kako je, optuen od Mazarina da je vien na nekom mjestu gdje zaista
nije bio, Roberto uvrtio sebi u glavu da je Ferrante nazoan u Parizu i da u
odreenim prilikama zauzima njegovo mjesto. Ako to bijae istina, Roberta je
kardinal dao uhititi te ga poslao na Amarilli, no Ferrante je ostao u Parizu i
za sve ukljuujui i Nju! bijae Roberto. Ne preosta mu drugo nego zamiljati
Nju uz Ferrantea, i evo kako se namah to morsko istilite stalo pretvarati u
pravi pakao.
Roberto je znao da se ljubomora raa bez ikakva obzira na ono to doista jest,
ili nije, ili nikada biti nee; da je to neka vrst zanosa to iz nekog
umiljenog zla izvlai stvarnu, istinsku bol, da je netko tko pati od
ljubomore poput hipohondra to se razbolijeva od samoga straha da bolestan ve
jest. Zlo po onog, dakle, tko pusti da ga uhvati ta bolonosna ludost koja te
sili da Drugu sebi predoi s nekim Drugim, a nita tako kao samoa ne
pospjeuje sumnju, nita kao snatrenje ne pretvara sumnju u izvjesnost. Pa
ipak, dodavao je, kako ne mogu izbjei da ljubim, ne mogu izbjei ni da se u
meni budi ljubomora, a kako ne mogu izbjei ljubomoru, ne mogu izbjei niti da
snatrim.
Ljubomora je zapravo, izmeu sviju bojazni, najnezahval-nija: boji li se
smrti, nai e olakanje u tome to moe misliti da e naprotiv uivati dug
ivot ili da e, putujui neka337
L
mo, pronai fontanu vjene mladosti; ako si siromah, utjehom e ti biti misao
da e otkriti kakvo blago; za svaku stvar od koje se strepi postoji oprena
nada koja nam daje poticaj. Nije meutim tako kad se ljubi u odsutnosti
ljubljene: odsutnost je ljubavi ono to je vjetar vatri: slabanu gasi, veliku
raspiruje.
Ako se ljubomora rada iz silne i neizmjerne ljubavi, onda onaj tko ne osjea
ljubomoru zapravo i ne ljubi, ili ljubi olaka srca, pa tako nisu rijetki
ljubavnici koji, strahujui da e se njihova ljubav utiati, pothranjuju tu
ljubav nalazei neprestano i pod svaku cijenu razloge ljubomori.
Prema tome, onaj tko je ljubomoran a svejednako eli da mu je ljubljena ista
i vjerna niti eli niti ima volje zamisliti je drugaije nego ljubomore
dostojnu, a time znai i krivu zbog nevjere, raspirujui tako u prisutnoj
patnji uitak odsutne ljubavi. Takoer i zbog toga to misliti na sebe sama
kako posjeduje daleku dragu - bez obzira to zna da to nije istina - nikako
ne moe uiniti ti tako ivom pomisao na nju, na njezinu toplinu, rumen,
njezin miomirirs, kao to to moe zamisao da u tim istim darovima umjesto tebe
uiva netko Drugi: dok si u svoju odsutnost uvjeren, prisutnost tvojega
neprijatelja tebi je, ako ve ne sasvim izvjesna, a ono bar ne posve
neizvjesna. Ljubavni odnos, to ga ljubomorni zamilja, jedini je nain da
sebi predoi tuu vezu koja je, ako ne nedvojbena, a ono barem mogua, dok je
za njega ona naprotiv nemogua.
Zbog toga ljubomorni nije u stanju niti ima volje sebi zamisliti neto
suprotno od onog ega se boji, ne moe tovie uivati drugaije nego
veliajui i uznosei vlastitu bol, i patiti zbog uznesena uitka iz kojeg se
osjea iskljuenim. Ljubavni su uici boljetice koje nagone na to da se za

njima udi, u njima se sudaraju slast i muenitvo, a ljubav je dobrovoljno

bezumlje, raj pakleni i pakao nebeski, sklad uenih opreka, bolan smijeh i
mrvljivi dijamant.
Patei tako, no prisjeajui se svejednako one beskonanosti svjetova o kojoj
bijae raspravljao prethodnih dana, Ro-bertu pade na um jedna ideja, tovie,
Ideja, grandiozni, anaT morfini, nenadani Genijalni Bljesak.
Pomisli naime kako bi mogao sastaviti pripovijest, gdje on, naravno, ne bi bio
glavnim junakom, budui da se ne bi zbi338vala u zbiljskome svijetu nego u Zemlji Romana, a zgode bi se u njoj
odvijale usporedo s onima iz ovoga njegovoga svijeta, a da se dva slijeda
pustolovina nikada ne susretnu ili preklope.
to je Roberto time dobivao? Mnogo. Donijevi odluku da izmisli pripovijest o
jednom drugom svijetu, koji ne postojae drugdje do u njegovim mislima, on
tome svijetu postajae gospodar, budui da je mogao urediti da nita to se
tamo zbiva ne prelazi granice njegove izdrljivosti. S druge strane, postajui
itateljem romana kojem bijae stvoritelj, mogao je sudjelovati u jadima
likova, dijeliti njihove muke i umirati s njima od beskrajne tuge. Ta ne
dogaa li se itateljima romana da bez ljubomore mogu voljeti Tizbu, koristei
se Prijamom kao vlastitim namjesnikom, ili preko Seladona patiti za Astrejom?
Ljubiti u Zemlji Romana nije ukljuivalo nikakav osjeaj ljubomore: tamo je
ono to nije nae u neku ruku ipak nae, a ono to u zbilji bijae nae, i to
nam bijae oduzeto, tamo ne postoji - ak iako je ono to postoji veoma nalik
onom to od postojeeg nismo ili jesmo izgubili...
Jednom rjeju, Roberto e morati napisati ili zamisliti roman o Ferranteu i
njegovoj ljubavi s Lilijom, i jedino e tako, izgraujui taj romaneskni
svijet, zaboraviti na ljutu ranu koju u stvarnome svijetu u njemu bijae
izgrizla ljubomora.
Povrh toga, razmiljae Roberto, da bih shvatio to mi se zbilo i kako sam
upao u stupicu koju mi je namjestio Maza-rin, morat u rekonstruirati Historiu
tih dogaaja, otkrivajui im uzroke i razloge. No ima li to neizvjesnije od
Historia koje itamo, u kojima, ako nam dva autora pripovijedaju istu bitku,
nalazimo toliko nepodudarnosti i razmimoilaenja, da gotovo pomislimo kako se
o dvije razliite bitke radi? A ima li naprotiv ita izvjesnije od Romana,
gdje na koncu svaka Zagonetka nalazi svoje objanjenje prema zakonima
Vjerodostojnosti? Roman pripovijeda stvari koje se moda nisu zaista dogodile,
no koje su se posve lako mogle dogoditi. Ako svoje nevolje prikazem u obliku
Romana bit u siguran da u itavoj toj zbrci postoji barem jedan nain da se
zaplet razmrsi i da prema tome nisam rtva nikakve none more. to pak bijae
zamisao podmuklo oprena onoj prvoj, budui da bi na taj nain romaneskna
pripovijest morala zastrti njegovu istinitu priu.
339
I naposljetku, obrazlagae dalje Roberto, moj je sluaj pria o ljubavi prema
jednoj eni: a samo se Roman, nikako Histo-ria, bavi pitanjima ljubavi, i samo
e se Roman Historia nikad pobrinuti da objasni ono to misle i osjeaju te
Evine keri koje su, kako bilo da bilo, od davnih dana Zemaljskoga Raja pa sve
do Pakla na Dvorovima naega doba, imale toliko moi nad zbivanjima kroz koja
je proao na ljudski rod.
Sasvim razumni razlozi, svaki za sebe, ali ne i gledani u cjelini. Postoji
naime razlika izmeu onoga tko pie roman i onoga tko pati od ljubomore.
Ljubomorni uiva u tome da sebi predoava ono to nikako ne bi elio da se
zbilo - a istodobno odbija povjerovati da se to uistinu dogaa - dok se
romanopisac naprotiv utjee svakoj moguoj lukavoj majstoriji kako bi itatelj
ne samo uivao u zamiljanju onoga to se nije dogodilo nego da bi malo pomalo
na koncu i zaboravio da ita i povjerovao da se sve doista tako dogodilo. Za
ljubomornoga ve samo itanje romana koje je napisao netko drugi predstavlja
uzrok silne i nepodnoljive patnje, jer mu sve to god taj rekao izgleda kao

da se odnosi upravo na ono to se dogaa njemu. Moemo li zamisliti

ljubomornog kako se pretvara da tu svoju vlastitu zgodu izmilja? Ta ne kae
li se za ljubomorne da od muhe prave slona? I koliko god, prema tome,
sjenovita bila stvorenja nekog romana, budui da je roman roeni brat
Povijesti, te se sjene ljubomornome ine odvie krupnima, tim vie ako su to umjesto sjena nekog drugog - njegove vlastite.
S druge pak strane, da unato svojim vrlinama Romani imaju i svojih
nedostataka, Robertu je moralo biti poznato. Ba kao to medicina nauava i
otrove, metafizika drskim otro-umljem podriva vjerske dogme, etika
preporuuje velikodunost koja ne koristi ba svakom, astrologija podupire
praznovjerje, optika vara, muzika raspiruje ljubav, geometrija potie
nepravedno vlasnitvo, a matematika krtost - tako i Umjetnost Romana, koliko
god upozoravala da nam nudi tek puku izmiljotinu, otvara vrata u Palau
Besmisla, koja se, jednom lakoumno preena, brzo zatvore za naim leima.
Nije meutim u naoj moi sprijeiti Roberta da uini taj korak, budui da
pouzdano znamo da gaje ionako uinio.
340p
29.
Jetzanteooa
dakle zapoeti priu o Ferranteu? Roberto dri shodnim krenuti od onoga dana
kad je ovaj, nakon to bijae izdao Francuze s kojima je hinio da se bori,
izdavajui se za kapetana Gambera, prebjegao u panjolski logor.
Zacijelo je postojao tamo neki uvaeni visoki gospodin koji ga je doekao s
oduevljenjem te mu obeao da e ga, na kraju ovog rata, povesti sa sobom u
Madrid. I otamo bijae otpoeo Ferranteov uspon po marginama panjolskoga
dvora, gdje je nauio da vrlinu vladara predstavlja njihova samovolja, da je
Mo nezasitna neman kojoj valja sluiti poput odana roba kako bi se moglo
okoristiti svakom i najsitnijom mrvicom to padne s toga stola, i iz nje
izvui priliku za polagan i zavojit vlastiti uspon - najprije kao straar,
plaeni ubojica i povjerenik, a potom izigravajui plemia.
Ferrante nije mogao biti nego pronicava duha, premda na zlo prinuena, te je u
tom okruju odmah nauio kako mu se valja ponaati - slijedio je naime ona
naela dvorske uenosti kojima je gospodin Salazar kuao katehizirati Roberta.
Bijae izobrazio svoju osrednjoj niskost nezakonita porijekla, ne plaei se
biti Izuzeian-uosrednjim stvarima, kako bi izbjegao da jednoga dana ispadne
osrednji u onim aBUBOtiflrn.
Shvatio je da u sluaju kad nije mogue odjenuti lavlje krzno, valja odjenuti
lisije: ta i od Potopa se spasilo vie lisica nego lavova. Svako je stvorenje
obdareno svojom vlastitom mudrou, a upravo je od lisice nauio da otvorena
igra niti korist niti ugodu ne donosi.
Ako bi ga pozvali da proiri neku klevetu meu slugama ne bi li ona malo
pomalo dola do uiju njihova gospodara, a
341on bi pak znao da uiva naklonost neke od slukinja, pourio bi se odmah
rei kako e radije pokuati s koijaem u gostionici; ili pak, ako bi koija
bio njegov banidrug iz gostionice, tvrdio bi sa znalakim osmjehom da e on
ve znati privui pozornost nekakve tamo slukinjice. Ne znajui kako postupa
niti kako e Pfistutinjegov je gospodar na neki nain gubio
jedan bod u
a on je pak znao da onaj tko
ne otkrije odmah vlastite karte dri druge u neizvjesnosti; na taj se nain
ovjek okrui velom tajnovitosti, a ta ista tajanstvenost izaziva tue
potovanje.
Uklanjajui vlastite neprijatelje, koji najprije bijahu paevi i konjuari a
kasnije plemii koji ga drahu sebi ravnim, bijae ustanovio da uvijek treba
nianiti sa strane, nikad s lica: put do mudrosti utire se pomno izraenim i

probranim smicalicama i nikada ne valja postupati na predvieni nain. Ako bi

naznaio da smjera neto uiniti, bijae to samo da bi doveo u zabludu, ako bi
vjeto dao naslutiti neki pripremani in kasnije bi postupao na posve
neoekivani nain, pomno nastojei da opovrgne ili lanom prikae pokazanu
namjeru. Nikada ne bi napadao kad mu je protivnik bio na vrhuncu snaga
iskazujui mu tada, tovie, prijateljstvo i potovanje, nego tek u trenutku
slabosti, kad bi mu se uinio nespremnim za obranu, a tada bi ga pak survao u
propast s izgledom nekoga tko mu svesrdno hrli u pomo.
Lagao je esto, ali ne bez odreenih kriterija. Znao je dobro da, eli li da
mu vjeruju, mora svima pokazati da katkada govori istinu premda na vlastitu
tetu, a preuuje je kad bi iz nje mogao izvui mnogo razloga za pohvalu. S
druge strane, u ophoenju s niima od sebe nastojao je stei glas Izuzetnoisk-rena ovjeka, kako bi se taj glas pronio do uiju monih. Bijae se
uvjerio da pretvarati se prema sebi ravnima predstavlja nedostatak, ali da ne
biti prijetvoran u odnosu na nadmonije znai nepromiljenost.
Nije radio nita ni s prevelikom otvorenou, u svakom sluaju barem ne
uvijek, strahujui da e drugi opaziti tu njegovu jednoobraznost i jednoga
dana predvidjeti njegove postupke. Ali nije isto tako ni sa dvolinou
pretjerivao, iz bojazni da e se nakon drugoga puta njegova prevara
razotkriti.
342Nadao se da e mudrost stei vjebajui se u podnoenju tu-pavaca kojima se
okruivao. Nije bio toliko nesmotren da svaku svoju greku svaljuje na njihova
lea, no kad bi ulog u igri bio visok, potrudio bi se da uvijek ima pokraj
sebe kakvoga rtvenoga jarca, metu poruge gonjenu vlastitim tatini
astohlepljem da se vjeno pokazuje u prvim redovima, dok bi se on drao u
pozadini kojoj bi potom ne on, nego drugi pripisali kakvo neslavno djelo.
Ukratko, prikazivao bi kao svoje djelo sve ono to bi mu moglo donijeti bilo
kakvu korist, dok bi istovremeno nastojao da neija tua ruka uini ono to bi
na njega moglo navui prikrivenu mrnju.
U otkrivanju vlastitih vrlina koje bismo bolje nazvali ukletim sposobnostima
znao je da jedna polovica iznesena na vidjelo, a druga tek dana naslutiti
vrijedi mnogo vie od cjeline otvoreno pred svaije oi izloene. Katkada bi
putao da se njegovo razmetanje sastoji u nijemoj rjeitosti, u nekom
nehajnom, kao usputnom, pokazivanju vlastitih odlinosti, i imao je sposobnost
da se nikada sav odjednom ne otkrije.
Malo pomalo kako je napredovao u svojemu usponu i dolazio u dodir sa ljudima
viega poloaja, postao je izvanredno vjet u oponaanju njihovih kretnji i
gpyo_5A no inio bi to samo sa niima od sebe, koje bi morao psfiala-nekakva
nedoputena cilja opiniti; sa sebi nadreenima pomno bi se brinuo da se
priinja nevjetim, a da se kod njih divi upravo onome emu ve bijae itekako
vjet.
Izvravao bi svaki neasni zadatak koji bi mu povjerili njegovi nalogodavci,
ali samo u sluaju ako zlo koje je inio nije bilo tolikih razmjera da bi oni
prema njemu mogli osjetiti gaenje: ako bi od njega zahtijevali tako
pozamanih prijestupa, odbijao bi: najprije zbog toga da.oni ne pomisle kako
bi on jednoga dana bio u stanju neto slino uiniti i protiv njih, a drugo
ako bi podlost vapila za osvetom pred Bojim oima da ne bi postao neeljenim
svjedokom njihova grizoduja.
U javnosti bi jasno pokazivao znakove pobonosti, no dostojnim je smatrao
jedino krivokletstvo, pogaenu vrlinu, ljubav prema sebi samome, nezahvalnost,
prezir svega svetog; u srcu bi svome psovao Boga i vjerovao da je svijet tek
pukim slul
ajem roen, uzdajuci se svejednako u neku vrst sudbine sklone da svoj tijek

povine u prilog onome tko e sam znati okrenuti je u vlastitu korist.

Da bi uveselio svoje rijetke i kratke trenutke odmora, opio bi jedino s
udatim bludnicama, nesuzdrljivim udovicama, bezonim djevojurcima. No i to s
velikom umjerenou: u svojemu je spletkarenju Ferrante, naime, katkada
dobrovoljno odustajao od neke neposredne brze dobiti, im bi osjetio da se
moe uplesti u kakvu drugu spletku, kao da mu njegova pakost nikada ni
trenutka mira nije doputae.
ivio je jednom rjeju iz dana u dan poput ubojice to vreba iza kakva debela
zastora iza kojih ne prodire odsjev svjetlosti s otrih sjeiva bodea. Znao
je da je prvo pravilo za uspjeh priekati pravu priliku, no ipak je svejednako
patio jer mu se prilika inila jo uvijek predalekom.
To mrano i uporno astohleplje liavalo ga je svakog duevnog mira.
Smatrajui kako mu je Roberto ugrabio ono mjesto na koje je imao pravo, ne
bijae vie te nagrade koja bi ga mogla nasititi, i jedini oblik koji su dobro
i srea mogli poprimiti u oima njegove pokvarene due bijae bratovljeva
nesrea, dan kad e sebe moi uiniti njezinim tvorcem. to se ostalog tie,
glavom su mu tutnjali gorostasi od dima koje je pod-strekivao na meusobnu
borbu, i ne bijae toga mora, niti zemlje ili neba, kamo bi mogao utei i
pronai spas i spokoj. Ono stoje imao, vrijealo gaje, ono stoje elio, bijae
mu uzrokom muke i patnje.
Nikada se nije smijao osim moda ponekad u gostionici ne bi li opio nekog svog
nesvjesnog dounika, neko eljade koje e mu se bez vlastita znanja samo
povjeriti. No u potaji svoje sobe svakoga je dana u ogledalu provjeravao svoje
dranje, da bi vidio ne odaje li moda nain njegova kretanja uznemirenost i
strah, ne djeluje li mu oko suvie drsko, ne izraava li oklijevanje glava
nagnuta vie nego to treba, ne ine li ga preduboke bore na elu pretjerano
rasrenim ili zlovoljnim.
Kad bi prekidao s tim vjebama i kad bi kasno u no umoran odbacio svoje
maske, vidio bi sebe kakav uistinu bijae -ah, ovdje Roberto nije mogao
odoljeti da ne promrmlja sebi nekoliko stihova proitanih prije koju godinu:
344U oku gdje se stane smrt i sjeta grimizan plamsaj i mutan se pali, pogled
su prijek i zjene ko kometa svijene, obrve regbi ferali raspomamljeni, oajni
i kruti vapaji grom su, a dah bljesci ljuti.
Kako nitko nije savren, ak ni u zlu, i kako niti on nije bio posve u stanju
na uzdi drati prekomjernu vlastitu pakost, Ferrante nije mogao izbjei da ne
uini i on pogrean korak. Njegov mu gospodar bijae povjerio da pripremi
otmicu jedne iste i nevine djevojke visokoga roda kojoj ve bijae namijenjen
brak s nekim vrlim plemiem, te joj je on otpoeo slati ljubavna pisma
potpisujui ih imenom svojega podstrekaa. Zatim se jednom, dok se uvee
povlaila u svoje odaje, uvukao u njezinu lonicu i - uinivi je lakim
plijenom nasilnoga zavoenja - obeastio je. Jednim je udarcem tako izigrao i
nju i zarunika i onoga tko mu otmicu bijae naloio.
Kad je zloin bio otkriven, i kad za nj okrivie njegova gospodara koji poginu
u dvoboju s iznevjerenim zarunikom, Ferrante je ve bio na putu za Francusku.
U trenutku dobroga raspoloenja Roberto Ferranteu namjeta razne pustolovine
odvodei ga jedne sijeanjske noi preko Pirineja u sedlu ukradene mazge koja
mora da se zavjetovala redu protestantskih bogomoljki: dlaka joj bijae nalik
fratarskome plastu, a bila je osim toga toliko mudra, trezvena, uzdrljva i
edna da bi, osim trapljenja vlastita tijela, to lijepo pokazivahu izboene
rebrene kosti, na svakom koraku, klek-nuvi na koljena, ljubila majicu
zemlju.
Planinske vrleti priinjahu se bremenite kiselim mlijekom, sve redom premazane
sadrenim bjelilom. Ono malo stabala to jo ne bijae zatrpano snijegom
izgledahu toliko bijela da se inilo da su skinula sa sebe koulju pa drhture
vie od hladnoe nego od vjetra. Sunce se bijae povuklo u svoje dvore ne
usuujui se ak ni na trijem izviriti. A kad bi naas samo pomolilo lice,

ovilo bi nos kukuljicom od gustih oblaka.

Rijetki prolaznici na koje bi nabasao na tim stazama bijahu nalik fratriima s
Maslinske gore to idu pjevajui lavabis

me et super nivem dealbabor... I sam se Ferrante, vidjevi sebe tako bijela,

osjeao pretvorenim u jednog od onih branom popraenih napudranaca s
Akademije Crusca.
Jedne noi stizahu s neba tako guste i krupne pahulje pamuka da on, kao to
netko se drugi bijae pretvorio u stup od soli, posumnja da je od njega postao
stup od snijega. Kukuvi-je, imii, zeleni konjici, ogromni leptiri i ukovi
plesae oko njega maurske plesove, kao da mu se ele narugati. A na kraju jo
udari nosom o noge nekog objeenika to ljuljajui se na drvetu predstavljae
pravi groteskni prizor u pepeljastosivu turobnu polju.
No Ferrante - iako se svaki Roman mora iskititi dopadljivim i zabavnim opisima
- nije nikako mogao biti lik iz komedije. Morao je teiti odreenom cilju,
zamiljajui Pariz, kojem je hitao, po vlastitoj mjeri.
Pa je tako eznutljivo uzdisao:
"Oh, Parie, neizmjerna uvalo gdje kitovi majuni poput el- i fiaftostaju,
zemljo sirena, emporiju raskoi, vrtu uitaka, meandru spletki, Nilu udvorica
i Oceanu himbe!"
I ovdje Roberto, sve u elji da iznae neku crtu, povue neki potez kakav jo
nijedan pisac romana dosad ne bijae smislio, kojim bi to vjernije prenio
osjeaje toga gramzljivca to se urio osvojiti grad gdje se saimahu Europa
sa svojom civilizacijom, Azija sa svojim izobiljem, Afrika sa svojom
ekstravagancijom i Amerika sa svojim bogatstvima, grad to novotariji svakoj
raskrili ruke, to kraljevstvo je prevare, arite raskoi, poprite
hrabrosti; gdje ljepota svaka svoju dvoranu za ogled ima, gdje modi je
kolijevka, a vrlini grob, stavlja u Ferranteova usta bahatu drsku krilaticu:
"Parie, da odmjerimo snage, ti i ja!"
Od Gaskonje do Poitoua, i od tamo do Ile-de-France, Ferrante je naao naina
da skuje nekoliko besramnosti koje mu omoguie da premjesti itavo malo
bogatstvo iz depova nekolicine naivnih budala u vlastite i da stigne u
prijestolnicu kao mladi gospodii, suzdran i ljubazan, gospodin Del Poz-zo.
Kako tamo jo ne bijae doprla nikakva vijest o njegovim -podlim madridskim
lopovtinama, stupi u dodir s nekim pa346
Rnjolcima bliskim Kraljici, koji odmah stadoe cijeniti njegove sposobnosti
pruanja povjerljivih usluga u korist vladarice koja je, premda vjerna svome
muu i naizgled puna potovanja prema Kardinalu, i dalje odravala veze s
neprijateljskim dvorom- |2N|tflV?
Glas o njemu kao izuzetno, vjernu izvritelju zakratko bijae doao do uiju
Richelieua koji, kao temeljiti poznavatelj ljudske due, smatrae da ovjek
bez skrupula koji slui Kra"Ijici, na glasu po neprestano praznu depu, nee ustuknuti pred bogatijom
naknadom i lako pristati da slui njemu, te ga stade koristiti u tolikoj
tajnosti da ak niti najblii njegovi suradnici pojma nisu imali o postojanju
tog mladog agenta.
Osim to je u Madridu imao dovoljno vremena dobro ispei zanat, Ferrante je
imao rijedak dar da neobino lako ui strane jezike i izvanredno vjerno
oponaa njihove naglaske. Ne bijae njegov obiaj da se razmee vlastitom
nadarenou, no jednog je dana, kad je Richelieu u njegovoj nazonosti upravo
primio jednog engleskog dounika, pokazao da se s tim izdajnikom moe bez
ikakvih potekoa sporazumjeti. Zbog ega ga je Richelieu, u jednom od

najteih trenutaka u odnosima izmeu Francuske i Engleske, poslao u London

gdje e se morati izdavati za nekog maltekog trgovca koji e se u
pristanitima raspitivati i dobavljati vijesti o kretanjima brodova.
Ferrante je tako ostvario jedan dio svojega sna: bijae sada uhoda i to ne
vie u slubi kakva god vlastelina, nego biblijskog Levijatana koji je svoje
ruke na sve strane prilino daleko pruao.
Uhoda sablanjavao se Roberto sav preneraen, najzaraz-nija od sviju kuga na
dvorovima, Harpija to silazi na kraljevske trpeze oliena lica i otrih
pandi, leprajui krilima slijepoga mia i oslukujui uima obdarenim
velikim bubnjem, veliki dugouhi imi to samo u tmini vidi, zmija meu
ruama, ohar na cvjetovima koji u otrov pretvara medeni sok to iz njih
srkne, pauk iz predsoblja to plete finu mreu svojih istananih otroumnih
razgovora kako bi uhvatio svaku muicu koja proleti, papagaj kukasta kljuna
koji sve to uje prenosi preobraavajui istinu u la, a la u istinu,
kameleon to svaku boju prima i svakom se ogre osim onom to istinski ga
347
krasi. Sve sama svojstva od kojih bi svatko sramotu osjetio, osim onog tko
odlukom je bojom ili avoljom, upravo roen za slubu zlu.
No Ferrante se nije zadovoljavao time da bude obina uhoda i da u vlastitoj
moi dri one ije je misli prenosio; elio je biti, kao to se govorilo u ono
doba, dvostruka uhoda koja bi, poput udovita iz legende, bila u stanju
kretati se u dva suprotna pravca. Ako poprite gdje se ogledaju Moi moe biti
labirint spletki, kakav e biti Minotaur u kojem e se razviti kalem dvaju
potpuno razliitih priroda? Dvostruka uhoda. Ako se polje na kojem se odigrava
borba izmeu Dvorova moe nazvati Paklom, gdje u koritu Nezahvalnosti brzim
povodnjem tee Flegeton zaborava, gdje kipti mutna voda strasti, kakav e biti
Kerber s tri grla to laje kad otkrije i nanjui onog tko uao je da bude
rastrgan? Dvostruka uhoda...
Tek to se naao u Engleskoj, dok je uhodio za Richelieua, Ferrante odlui
obogatiti se pruajui odreene usluge Englezima. Izmamljujui obavijesti od
sluinadi i sitnih inovnika ispred velikih vreva piva u krmama punim
zadaha masne ovnovine, osvanu na kncu u duhovnikom okruju predstavljajui se
kao panjolski sveenik koji je odluio napustiti Rimsku Crkvu iju prljavu
sramotu vie nije mogao podnositi.
Med za ui onih antipapista to samo vrebahu svaku priliku da novim dokazima
mogu potkrijepiti besramnost katolikoga klera. I nije bilo ak ni potrebe da
Ferrante prizna ono to mu ne bjee poznato. Englezi su ve imali u rukama
jednu anonimnu ispovijest, tobonju ili stvarnu, drugog jednog sveenika.
Ferrante je tada zajamio valjanost toga dokumenta, potpisujui ga imenom
nekog pomonika biskupa iz Madrida koji se jednom prema njemu oholo i bahato
ponio te se zakleo da e mu se kad tad osvetiti.
Jednom prigodom, dok je od Engleza u nekoj lukoj krmi preuzimao zadatak da
se vrati u panjolsku kako bi prikupio sline izjave ostalih sveenika
spremnih da okleveu Svetu Stolicu, upoznao je nekog putnika iz Genove s kojim
se prilino zbliio i za kratko vrijeme otkrio da je to zapravo Mahmut,
renegat koji je na istoku prigrlio islamsku vjeru, no koji je zapravo,
preruen u portugekog trgovca, pribavljao obavijesti o
348engleskoj mornarici, dok su ostale uhode u slubi Visoke Porte inile to
isto u Francuskoj.
Ferrante mu otkrije da je u Italiji radio za turske agente, da je prihvatio
njegovu istu vjeru, uzevi ime Dgennet Oglou. Odmah mu je prodao obavijesti o
kretanjima u engleskim lukama te od njega primio naknadu za to to e odnijeti
jednu poruku njegovoj brai u Francuskoj. Dok su engleski eklezija-sti bili
uvjereni kako je on ve odavno na putu prema panjolskoj, on nije mogao
odoljeti da ne izvue jo jednu dobit iz svojega boravka u Engleskoj te se,
stupivi u dodir sa ljudima iz Admiraliteta, predstavio kao Venecijanac,

Granceola ime to ga bijae izmislio prisjetivi se kapetana Gambera, koji je

izvravao tajne zadatke u slubi Savjeta te Republike, posebno u vezi sa
francuskom trgovakom mornaricom. Sada je, protjeran u izgnanstvo zbog nekakva
dvoboja, morao pronai utoite u nekoj prijateljskoj zemlji. Da bi pokazao
svoju odanost i stekao povjerenje, bijae sada kadar obavijestiti svoje nove
gospodare da Francuska pribavlja vijesti o engleskim lukama preko Mahmuta,
turskog pijuna koji ivi u Londonu izdajui se za Portugeza.
Kod Mahmuta, odmah uhienog, bijahu naene biljeke o engleskim lukama, a
Ferrante bi ocijenjen kao osoba dostojna povjerenja. Pod obeanjem konanoga
prihvaanja u Englesku i s poputbinom od prve pozamane svote, bijae poslan u
Francusku kako bi se pridruio ostalim engleskim agentima.
Po povratku u Pariz odmah je Richelieuu prenio obavijesti koje Englezi bijahu
oduzeli Mahmutu. Zatim je pronaao prijatelje iju mu je adresu dao enoveki
renegat, predstavivi se kao Charles de la Bresche, bivi sveenik koji je,
preavi u slubu nevjernicima, netom u Londonu skovao zavjeru koja e
itavome kranskom soju ubiti dobar glas. Agenti mu odmah povjerovae budui
da su ve znali za svei u kojemu je Anglikanska Crkva objelodanila zlodjela
nekog panjolskog sveenika - tako da su u Madridu po primitku te vijesti
odmah uhitili toga prelata kojem Ferrante bijae pripisao izdajstvo, te je taj
sada ekao smrt u nekoj dobro uvanoj samici Inkvizicije.
Ferrante je postigao da mu turski agenti redovito povjeravaju obavijesti koje
su pribavili o Francuskoj te ih je obratnom
349r
potom odmah slao engleskom admiralitetu, primajui od njih novu nagradu.
Otiao je zatim Richelieuu te mu otkrio da u Parizu postoji jedna turska
kabala. Richelieu je jo jednom ostao zadivljen Ferranteovom sposobnou i
vjernou. Do te mjere da ga je namamio na izvrenje jedne jo tee rabote.
Kardinala je ve due vremena brinulo ono to se dogaa u salonu Rambouillet,
i obuzimala ga je sumnja da se medu tim slobodnim duhovima uka neto protiv
njega. Svojedobno je gadno pogrijeio poslavi Rambouilletovoj jednog svog
provjerenog dvorjanina koji je budalasto zatraio obavijesti o eventualnim
ukanjima. Arthenice je na to odgovorila da je svim njezinim gostima savreno
dobro poznato duboko potovanje koje ona gaji prema Njegovoj Uzoritosti, da
sve kad bi o njemu i loe mislili, nikada se u njezinoj nazonosti ne bi
usudili rei
0 njemu nita osim najveih pohvala.
Richelieu je sada kanio dovesti u Pariz nekog stranca koji bi na tim
konzistorijima mogao biti rado prihvaen. Ukratko, Roberto nema volje
izmiljati sve one spletke i prijevare pomou kojih se Ferrante mogao uvui u
salon: nalazi shodnim jedino da ga tamo dovede, ve prepunog svakojakih
preporuka,
1 dakakoreruenog: perika i bijela brada, lice postarano raznim pomafaama i
tinkturama, i crni povez preko lijevog oka: bijae sad opat de Morfi.
Roberto ni u snu nije mogao pomisliti da mu je Ferrante, njegova slika i
prilika, za svih tih sada ve dalekih veeri, bio zapravo tako blizu, ali se
prisjea da je vidio nekog postarijeg opata sa crnim povezom preko oka te
zakljuuje kako je to zacijelo morao biti Ferrante.
Koji je, dakle, upravo u tom okruju, - i to nakon vie od deset godina ponovno pronaao Roberta! Nije mogue opisati zlurado veselje kojim je tog
pokvarenog bestidnika ispunio ponovni pogled na omraena brata. Sa licem koje
bi od silne zlobe izgledalo zasigurno nagreno i izoblieno da preko njega
nije bilo toliko maske, rekao je sebi kako mu se napokon eto prua prilika da
atre Roberta, prisvoji njegovo ime i domogne se njegova bogatstva.
Na prvome mu je mjestu bilo da ga tjednima i tjednima
350uhodi tijekom tih veernjih sijela, temeljito ispitujui njegovo lice ne bi

li na njemu uhvatio trag svake i najbezazlenije misli. Naviknut, kakav je ve

bio, na prikrivanje, bijae isto tako izvanredno vjet u otkrivanju. S druge
strane, ljubav nije mogue sakriti: ba kao i svaku drugu vatru, i nju odaje
dim. Pratei njegove poglede, Ferranteu je odmah postalo jasno da Roberto
ljubi Damu. Ree tako sebi da e prije svega ostaloga Ro-bertu morati oteti
upravo ono to mu je najdrae.
Ferrante bijae primijetio da Roberto, nakon to je svojim govorom privukao
njezinu pozornost, nije vie imao smjelosti da se s Damom zblii. Bratova mu
je sputanost ila u prilog: Dama ju je mogla shvatiti kao ravnodunost: a
potcijeniti neto predstavlja najbolje sredstvo da se to osvoji. Roberto je
tako otvarao vrata Ferranteu. Ferrante je pustio da se Dama neko vrijeme
izjeda u neizvjesnu dvojbenu oekivanju, a zatim se - procijenivi povoljan
trenutak - pripremio da joj pone laskati.
No je li Roberto mogao Ferranteu dopustiti ljubav jednaku vlastitoj? Naravno
da nije. Ferrante je smatrao enu olienjem prevrtljivosti, poklisarom
prevare, okretnom na jeziku, sporom na koraku, no hitrom u hiru. Odgojen medu
sumnjiavim is-posnicima to ga svaki as bijahu podsjeali da El hombre es el
fuego, la mujer la estopa, viene el diablo y sopla, bijae se naviknuo drati
svaku Evinu ker nesavrenom ivotinjom, grekom prirode, mukom za oko ako je
runa, jadom i emerom srcu ako je prelijepa; onoga tko je ljubi kinji i mui,
a opaka je s onim tko je prezire; razuzdanom i neumjerenom u prohtjevima,
nesmiljenom u gnjevu, sposobnom da opini te usnama, a oima okuje.
No bijae upravo taj prezir ono to ga je gonilo da je stade vabiti: s usana
su mu tekle slatke rijei, dok je u srcu slavio ponienje svoje rtve.
Spremao se, dakle, Ferrante poloiti ruke na ono tijelo koje se on Roberto ni
milju ak ne bi usudio ni dodirnuti. Zar e mu ovaj, taj mrzitelj svega to
Robertu bijae svetinja - sada -oteti njegovu Liliu da bi je uinio bljutavom
dragom svoje komedije? Kakve li razdirue boli. I kakve li mune dunosti,
sli351jediti bezumnu logiku Romana, to namee ti da sudjeluje u najomraenijim
osjeajima, kao kad primjerice, kao dijete vlastite imaginacije, mora
poroditi najomraenijeg od sviju likova.
No drugaije se nije moglo. Ferrante e imati Liliu - a emu inae i stvarati
fikciju ako ne da se od nje umre?
Kako se i to zbilo, Robertu nikako nije uspijevalo zamisliti jer mu nikada
nije uspjelo niti da to pokua. Ferrante se po svoj prilici kasno u no uvukao
u Liliinu sobu, uzveravi se zacijelo po kakvu brljanu to ilav je i vrst,
pravi noni poziv svakom zaljubljenom srcu koji se uspinjae sve do njezine
lonice.
Eto Lilie koja do te mjere odaje znakove povrijeene vrline da bi svatko odmah
povjerovao njezinu gnjevu: ali ne i ovjek poput Ferrantea, sklon da sva
ljudska bia prevari sklonima dri. Eto Ferrantea kako pada pred njom na
koljena, i besjedi. I to kae? Kae, himbenim glasom, sve ono to bi joj
Roberto ne samo elio rei, nego joj bijae rekao, a da ona nikada nije znala
tko joj to kazuje.
Kako je mogao, razbojnik, pitao se Roberto, doznati sadraj pisama koja joj
bijah poslao? I ne samo njih, nego i onih koje mi je Saint-Savin diktirao, a
koje sam svejedno unitio! I ak onih koje piem upravo sada na ovome brodu?
Pa ipak, nema nikakve sumnje da Ferrante sada, s naglaenom iskre-nou,
deklamira reenice koje Robertu bijahu dobro poznate:
"Gospo, u udesnoj arhitekturi Svemira zapisano bjee jo od prvoga dana
Postanka da jednoga dana ja susrest u i ljubiti Vas... Oprostite ludome
zanosu jednoga oajnika, ili bolje, ne svraajte na njeg panju, nikad jo ne
bijae se ulo da gospodari moraju polagati raune o smrti robova svojih... Ne
uiniste li Vi od oiju mojih dva alambika kako iscijedili biste iz njih moje
ice i u bistru ga vodu preobrazili? Preklinjem Vas, ne odvraajte te glavice

lijepe: pogleda Vaeg lien, slijep sam jer me ne vidite, nijem jer mi ne
zborite, sjeanja izgubljena jer . nema me u uspomenama Vaim. Nek" ljubav od
mene bar krhotinu beutnu uini, mandragoru neku, izvor kameni to tjeskobu
svaku isplakat e!"
Gospa sad ve zacijelo dre, a oi joj ee sva ona ljubav
352koju prije bijae krila, i to snagom zatvorenika kome netko raskida reetke
Obzira i nudi svilenu ljestvicu Prilika. Nije preo-" stajalo drugo nego i
dalje na nju navaljivati, a Ferrante se nije zaustavljao na onome to je
napisao Roberto nego je znao i drugih rijei, koje sad sipae u ui njoj svoj
oaranoj, oaravajui takoer i Roberta koji se nije sjeao da ih je jednom
ve bio zapisao.
"O bljedahno sunace moje, pred blagou bljedosti vae plam svoj svaki rumena
zora gubi! O slatka dva oka, od vas ne traim neg" bolest da mi date. I ne
vrijedi mi poljem i umom bjeat" da zaboravim vas. Nema te ume na zemlji,
nema te biljke u umi, ne raste iz biljke grana, ne tjera iz grane lie, ne
smije se u liu cvijet, ne raa se iz cvijeta plod u kojem vidio ne bih
smijeak Va..."
A onda, na prvo Gospino crvenilo:
"Oh, Lilia, kad biste Vi znali! Ljubljah Vas, a da mi znano ne bjee ni lie
ni ime Vae. Traih Vas, a ne znadoh gdje bi-jaste. No jednoga dana potresoste
me poput anela... Oh, znam, pitate se kako to da ova moja ljubav od utnje
preista, od daljine kreposna ne ostade... Ali ja umirem, to vidite ve, dua
mi moja ve bjei, ne dajte da zrakom se rasije, dopustite joj da u ustacima
Vaim dom svoj svije!"
Prizvuci u Ferranteovu glasu bijahu toliko iskreni da je i sam Roberto sada
ve arko elio da ona padne u tu slatku klopku. Jedino e tako znati da ga
ljubi.
Tako se Lilia prigne da bi ga poljubila, zatim ustuknu ne usudivi se; eli pa
vie ne eli, tri puta primaknu usne ue-nomu dahu, tri se puta povue te
krikne:
"Oh, da, da, ako u lance me ne okujete, nikada slobodna biti neu, nikad
nevina ako vi me ne obeastite!"
I uzevi njegovu ruku, nakon to na nju spusti cjelov, prinese je na grudi;
privue ga tad k sebi, njeno mu otevi dah s usana. Ferrante se prignu nad
taj vr radosti kojem Roberto bijae povjerio pepeo svojega srca i dva se
tijela stope u jednu jedinu duu, dvije due u jedno tijelo. Roberto vie nije
znao tko je u tome zagrljaju, budui da je ona vjerovala da se nalazi u
njegovom pa je pruajui Ferranteova usta nastojao odmaknuti njezina, kako
drugome ne bi dopustio cjelov.
353

Tako se, dok je Ferrante cjelivao a ona uzvraala, poljubac rastapao i

pretvarao ni u to, a Robertu ne ostajae nita osim uvjerenosti da mu je sve
to je imao ukradeno. No nije mogao a da ne pomisli na ono to je odbijao
zamisliti: znao je da je u prirodi ljubavi da uvijek prevruje mjeru
Pozlijeen tom neumjerenou, zaboravljajui da ona daje Ferranteu, drei ga
Robertom, dokaz za kojim je Roberto toliko udio; mrzio je sada Liliu i trei
gore-dolje po brodu, bolno zavijao:
"On, bijednice, itav tvoj rod uvrijedio bih kad enom bih te zvao! To to
uinila si furiji prilii, ne eni, i ak bi i naslov zvijeri divlje odvie
astan bio za takvu paklenu betiju! Ti gora si od ljutice guje to otrova
Kleopatru, gora od crva to var-kama svojim ptice vabi da rtvom bi njihovom
glad svoju utaila, gora od dvoplaza to svakom kog zgrabi toliko otrova ubrizne da ovaj u trenu mrtav padne, gora od lupara to naoruan sa etiri otrovna

zuba rastae meso svojim ugrizima, gora od bjelouke to sa stabla se baca i

rtvu svoju davi, gora od ko-lubra to u esme svoj otrov bljuje, gora od
zmaja to pogledom ubija! Megero paklena, to ni za Nebo, ni za zemlju, ni za
rod, ni za vjeru ne zna, nakazo od kamena roena, od planine, od hrasta!"
Potom bi zastao, ponovno postao svjestan da se ona po-daje Ferranteu
smatrajui ga Robertom i da stoga ne prokleta nego spaena od te zasjede mora
biti:
"Pazi, ljubavi moja ljubljena, ovaj ti se predstavlja mojim licem, znajui
dobro da drugog doli mene ljubiti ne bi mogla! to da uinim sada osim da
mrzim sebe sama da bih mogao mrziti njega? Zar mogu dopustiti da izdana bude
uivaju u zagrljaju njegovu, misle da moj je? Ja koji prihvatih ve skoro da
ovdje u zatvoru ovom ivim, da bi dani i noi moje mislima na te posveeni
bili, zar mogu dopustit ti sada da vjeruje kako opinja me, ropkinjom
bivaju njegovih ini? Oh, Ljubavi, Ljubavi, Ljubavi, nisi li ti ve dovoljno
me kaznila, nije li ovo smrt bez umiranja?"
35430.
, ISolesti
ili L,zotinoj
r
|va je dana Roberto ponovno izbjegavao svjetlo. U snovi-.X ma je svojim vidio
jedino mrtve. Desni i usta bijahu mu nadraeni. Bolovi su se iz utrobe
proirili u grudi, potom u lea, te je povraao kisele tenosti, premda hranu
nije uzimao. Crna mu je u, usijecavi se posvuda, nagrizala itavo tijelo,
previrala u njemu mjehuriima slinim onima kakve baca voda izloena snanoj
toplini.
Bijae zacijelo pao rtvom a nije za vjerovati da tek sada postaje toga
svjestan one boljetice to je svi obino nazivahu Erotina Melankolija. Nije
li one veeri kod Arthenice znao lijepo objasniti kako slika ljubljene osobe
pobuuje ljubav ulazei kroz zjenicu oiju koje vratari su i biljei due? No
kasnije, meutim, ljubavni se peat prepusti da polagano sklizne u vene te
tako dospije do jetre, izazivajui pohotu koja uzbuni itavo tijelo, odlazi
otamo ravno u osvajanje tvrave srca, otkuda pak napada najplemenitije snage
mozga inei ih pokornim svojim robovima.
To naime znai da on svoje rtve gotovo obezumljuje, ula se gube, um
pomuuje, mata izopai, a zaljubljeni nesretnik omravi, osui se i sasvim
usue, oi mu upadnu, eznutljivo uzdie i stenje te se na koncu potpuno
smodi od ljubomore.
Kako ozdraviti? Roberto je vjerovao da poznaje lijek nad lijekovima, koji mu u
svakom sluaju bijae uskraen: posjedovati ljubljenu osobu. Nije meutim znao
da to nije dovoljno, jer melankolici ne postaju takvima od ljubavi, nego se
zaljubljuju da bi izrazili svoju melankoliju - osjeajui osobitu sklonost
prema divljim i umovitim mjestima, kako bi u duhu mo"r"
355
Hl!

gli neprestano biti s odsutnom dragom i misliti jedino na to kojim bi nainom

do nje doli, no kad to postignu, ojade se jo vie, i opet bi nekom drugom
cilju htjeli teiti.
Roberto se pokuavao prisjetiti onoga to bijae uo od ljudi od nauke koji
prouavahu Erotinu Melankoliju. inilo se da nju izaziva dokolica, spavanje
na leima i pretjerano dugo zadravanje sjemena. A on je ve odvie vremena
prisilno proveo u dokolici, a to se tie zadravanja sjemena, izbjegavao je
tome traiti uzroke i smiljati kako mu doskoiti.

Bijae jednom uo da lovaka natjecanja navodno pospjeuju zaborav te ustanovi

da e morati pojaati svoje plivake pothvate, i to bez odmora na leima; no
izmeu supstancija koje uzbuuju ula bila je i sol, a soli se, plivajui,
ovjek poprilino naguta. Osim toga, sjetio se kako je uo da su Afrikan-ci,
koji su izloeni suncu, poroku mnogo skloniji nego Sjevernjaci.
A nije li moda putem neke hrane dao poticaja svojim sa-turnijanskim
sklonostima? Lijenici zabranjivahu lovinu, guju jetru, pistaciju, tartufe i
dumbir, no ne spominjanu koje se ribe odvie ne preporuuju. Upozoravahu kako
se valja uvati previe udobne odjee, poput one od samurova krzna ili
baruna, a isto je vrijedilo i za mous, ambru, mukatni orai i Ciparski
Prah, ali to je on mogao znati o nepoznatoj moi stotina mirisa to se
oslobaahu iz staklenika, i onih koje mu donaahu vjetrovi s Otoka?
Mogao bi se protiv tih tetnih utjecaja boriti kamforom, bo-rainom,
kiseljaom; klistirima, sredstvima za povraanje na bazi vitriolskih soli
otopljenih u juhi; a napokon i putanjem krvi iz sredinje vene na ruci ili
one na elu; i zatim branei se samo cikorijom, endivijom, salatom loikom, a
od voa samo dinjama, groem, trenjama, ljivama i krukama, a povrh svega
uzimati svjeu metvicu... No nita mu od toga na Daph-ne ne bijae dostupno.
Ponovno otpoe gibati se meu valovima, nastojei ne progutati previe soli i
odmarajui se to je manje mogue.
Naravno, nije prestajao misliti na pripovijest koja se u njemu bijae rodila,
no njegov se gnjev prema Ferranteu sada pretvarao u izljeve bahate silovitosti
te se mjerio s morem kao
356
da, podvrgavajui ga svojim prohtjevima, podjarmljuje vlastita neprijatelja.
Nakon nekoliko dana jednoga je popodneva prvi puta otkrio jantarnu boju svojih
grudnih dlaica i - kako biljei uz pomo raznoraznih retorikih uvijanja samoga stidnika; te ustanovi da se one sada tako istiu jer mu je tijelo
preplanulo od sunca, ali da je takoer i ojaalo, budui da je opaao kako mu
se na rukama trzaju i bacakaju miii koje ranije nije primjeivao. Smatrao se
sada pravim Herkulom te je posve izgubio osjeaj za opreznost. Sutradan se u
vodu spustio bez konopca.
Bit e da se pustio s ljestvica, napredujui du desnoga boka broda sve do
kosnika, zatim je vjercfdtno zaobiao krmu i vratio se drugom stranom,
prolazei ispod kosnika. I pritom svojski uposlio i ruke i noge.
More ne bijae odvie mirno i blagi su ga valovi neprekidno bacali o brodske
bokove, zbog ega je morao ulagati dvostruki napor, bilo da je plivao du
broda ili se od njega pokuavao udaljiti. Disanje mu ve bijae teko, no
srana ga upornost nije naputala te se nije predavao sve dok nije stigao na
pola puta, to jest do krme.
Ovdje shvati da je ve iscrpio sve svoje snage. Ne bi mu dostajale da proe
jo itavu drugu stranu, no niti da se vrati natrag. Pokua se pridrati za
kormilo koje je lagano cendralo pod naizmjeninim zapljuscima valova; ono je
meutim nudilo tek nestabilan oslonac budui da ga onako prekrivena biljnom
sluzi bijae teko i uhvatiti.
Vidio je iznad svoje glave galeriju, nasluujui iza njezinih staklenih
prozora sigurnost svoje kabine. Govorae sebi kako bi, kad bi se kojim
sluajem ljestvice na pramcu otkvaile, mogao sate i sate ovdje provesti prije
nego to umre, oajniki udei za istom onom palubom koju je toliko puta
zaelio napustiti.
Sunce bijae zastrto jatom gustih oblaka i on je ve obami-rao i koio se od
hladnoe. Isprui glavu unatrag, kao da e usnuti, za kratko vrijeme otvori
ponovno oi, okrenu se oko sebe i shvati da se zbiva upravo ono ega se bojao:
valovi ga udaljavahu od broda.

Napregnu se i vrati do brodskoga trupa, dodirnuvi ga kao da e od njega

dobiti snage. Iznad njegove glave vidio se top to izvirivae iz jednog
saborda. Da je uzeo konopac, miljae, mogao je sada uiniti od njega omu,
pokuati je baciti uvis i za grlo uhvatiti ta plamena usta, i zatim se uspeti
vukui konopac rukama, a nogama se odupirui o drvo broda... No meutim, ne
samo to nije bilo konopca, nego zasigurno ne bi imao ni hrabrosti ni miica
da se popne na takvu visinu... A opet, nema nikakva smisla umrijeti ovako,
tako blizu vlastitome sklonitu.
Donese odluku. Sad kad je ve zaobiao krmu, bilo da se vrati desnom stranom
ili da nastavi po lijevoj, prostor koji ga je dijelio od ljestvica bijae
jednak. Gotovo izvlaei drijeb, odlui plivati lijevom stranom, pazei
pritom da ga struja ni asa ne odvoji od Daphne.
Plivao je steui zube, zategnutih miica, ne usudivi se opustiti ni za
trenutak, vrsto i nepokolebljivo odluan da preivi, ak i po cijenu govorae sebi - smrti.
S usklikom likovanja stigne do kosnika, uhvati se za pra-mac i domogne
Jakovljevih ljestvi - i neka i njega i sve svete patrijarhe Svetoga Pisma
blagoslovi Gospod, Bog Vojske.
Nije vie imao snage. Ostao je visjeti na Ijestvama moda i itavih pola sata.
Kako god bilo, na koncu mu je polo za rukom uspeti se na palubu, gdje pokua
porazmisliti i izvui neki sud o svojemu iskustvu.
Prvo, mogao je plivati, barem toliko da moe ii s jednoga kraja broda na
drugi i obratno; drugo, pothvat takve vrste dovodio ga je do krajnjih granica
njegovih fizikih mogunosti; tree, budui da je udaljenost izmeu broda i
obale bila mnogo puta vea od itava Daphnina opsega, nije se mogao nadati da
e, ak i za vrijeme oseke, moi plivati sve dok ne uzmogne uhvatiti se neeg
vrstog; etvrto, oseka mu je dodue kopno inila bliim, ali uzmicanje vode
oteavat e mu kretanje; peto, kad bi kojim sluajem stigao na pola puta i kad
mu ne bi uspijevalo nastaviti dalje, ne bi mu isto tako uspjelo niti vratiti
se natrag.
Morat e dakle nastaviti s konopcem, i to ovoga puta mnogo duim. Otii e na
istok toliko koliko mu snage budu do358
putale, a zatim vukui se vratiti. Jedino vjebajui na takav nain, dane i
dane, moi e kasnije pokuati sam.
Izabra jedno mirno poslijepodne, kad mu je sunce ve bilo daleko za leima.
Opskrbio se vrlo dugakim konopcem koji jednim krajem bijae vrsto osiguran
na glavnom jarbolu i koji je na palubi leao namotan u mnotvo kolutova
pripravnih da jedan po jedan postepeno budu odmotani. Mirno je plivao, bez
suvinih napora, esto se odmarajui. Motrio je al i oba rta. Tek je sada,
ovako odozdo, zamjeivao koliko je zapravo daleko ona zamiljena linija to se
pruae od jednog do drugog kraja sa sjevera prema jugu, iza koje e ui u
prethodni dan.
Pogreno shvativi oca Caspara, bijae uvjeren kako bedem koralja zapoinje
tek tamo gdje maleni valovi otkrivahu prve hridi. Koralji, meutim, ak i za
vrijeme oseke, zapoinja-hu mnogo prije. U protivnom, i Daphne bi se usidrila
mnogo blie kopnu.
Tako se dogodilo da je golim nogama udario o neto to se naziralo otprilike
na pola puta do dna, no i to tek onda kad bi se dolo sasvim iznad. Gotovo
istodobno iznenadi ga gibanje nekakvih raznobojnih prilika ispod povrine i
prepadne osjeaj nepodnoljiva eenja na bedru i na goljenici. Kao da ga je
neto ugrizlo ili ga ogrebla kakva otra panda. Ne bi li se to prije maknuo
iz te plilne odgurne se snano nogom, ozlijediv-i pritom povrh svega i

stopalo.
Odmah pograbi konopac i stade ga vui tako naglo i tolikom estinom da su mu
ruke kad se vratio na brod bile sasvim izguljene; no vie ga je od toga
zabrinjavala bol u nozi i stopalu. Bijahu na njima nakupine gnojnih bubuljica,
veoma bolne. Isprao ih je slatkom vodom i to mu je djelomice ublailo arenje.
S veeri, meutim, i tijekom itave noi, eenju se pridruio ljuti svrbe, i
u snu se vjerojatno estoko grebao, budui da je sljedeeg jutra iz bubuljica
tekla krv i nekakva bje-liasta tvar.
Bijae se na koncu utekao pripravcima oca Caspara Spiri-tus, Olea, Flores koji
poneto umirie infekciju, no jo je itav jedan dan osjeao neodoljivi poriv
da zarije nokte u nesnosne bubone.
- ,,----... .:._359
Jo jednom sagleda rezultate svojega iskustva, te izvede etiri zakljuka:
bedem je blii nego to oseka ostavljae dojam, to ga je moglo ohrabriti da
se jo jednom upusti u istu pustolovinu; neki stvorovi to na njemu obitavaju,
rakovi, ribe, moda i koralji ili usiljeno kamenje, imaju mo da mu priskrbe
neku vrst kune zaraze: ako se eli vratiti na te stijene morat e biti obuven
i u odjei, to e mu pak sputavati kretanje; budui da u svakom sluaju nee
moi zatititi itavo tijelo, morao bi biti u stanju gledati pod vodom.
Posljednji ga zakljuak sjeti na onu masku za gledanje pod morem koju mu otac
Caspar bijae pokazivao, onu Personu Vitreu. Pokua je zakopati na potiljku
te otkrije da mu zatvara lice, a da kroz nju moe gledati kao kroz kakav
prozor. Pokua zatim disati te zamijeti da poneto zraka ipak prolazi. Ako
prolazi zrak, proi e i voda. Morat e je dakle koristiti zadravajui dah to vie zraka u njoj bude ostalo, toliko e manje vode ui - i vratiti se nad
povrinu im bude puna.
itava operacija ne bijae oito nimalo laka i Roberto je utroio tri dana da
bi u vodi, no drei se neprestano blizu Daphne, isprobao sve njezine faze.
Pokraj mornarskih leajeva pronaao je platnene gamae koje e mu zatititi
stopala, a nee ga previe sputavati, i par dugih nogavica koje e privrstiti
oko listova. Bilo mu je potrebno pola dana da ponovno naui sve one kretnje
koje su mu ve tako dobro ile dok je plivao gol.
Pokua nakon toga plivati s maskom. U dubokoj vodi nije mogao vidjeti mnogo,
ali je opazio kako prolazi jato zlatnih ribica, daleko dolje ispod sebe, kao
da plivaju u kakvu bazenu.
Tri dana, rekosmo. Tijekom kojih je Roberto najprije nauio gledati prema
dolje zadravajui dah, zatim kretati se gledajui, a potom u vodi skinuti
masku. U tom je pothvatu spontano nauio jo jedan novi poloaj koji se
sastojao u tome da nadimlje plua pruajui ih prema van, da se rita nogama
kao kod urna hoda i da bradu gura uvis. Mnogo je tee od toga, meutim, bilo
odrati istu ravnoteu kad je trebalo ponovno staviti masku i privezati je na
potiljku. Odmah si stoga ree da e, jednom kad bude na bedemu, ako zauzme
takav okomit poloaj, udariti o hrid, a ako dri lice izvan vode nee vi360
djeti o to mu udaraju noge. Zakljui stoga da e biti bolje masku ne vezati
nego je s obje ruke pritisnuti na lice. to mu je pak nametalo da se kree
samo nogama, i to drei ih ispruene u vodoravnu poloaju kako ne bi udario o
plitko dno; nain kretanja koji jo nikad dotad nije isprobao i koji je
zahtijevao beskrajno mnogo pokuaja prije nego to e ga moi izvesti s punim
pouzdanjem.
Tijekom tih vjebi svaki svoj izljev gnjeva Roberto je pretvarao u jedno
poglavlje svojega Romana o Ferranteu.
I tako je svojoj pripovijesti dao mnogo gnjevniji pravac, gdje e Ferrante
napokon biti zaslueno i pravedno kanjen.

i
31.
!t
Politiki
druge strane, nije mogao opet odvie odlagati nastavak svoje prie. Istina
jest da Pjesnici, nakon to su spomenuli neki znameniti dogaaj, za neko ga
vrijeme ostave po strani kako bi itatelja drali u napetosti - i po toj se
vjetini upravo i prepoznaje domiljato skrojeni roman; no tema ne bi smjela
ostati odvie dugo zanemarena, jer e se itatelj inae izgubiti u prevelikom
broju usporednih radnji. Valjalo se prema tome vratiti Ferranteu.
Oteti Robertu Liliu bijae samo jedan od dva cilja koje Fer-rante sebi bijae
postavio. Drugi je bio urediti da Roberto padne u nemilost kod Kardinala i
izgubi njegovu blagonaklonost. Nimalo lak naum: Kardinal naime nije imao pojma
da Roberto uope postoji.
No Ferrante je uvijek dobro znao iskoristiti pravu priliku. Jednog je dana
Richelieu u njegovoj nazonosti itao neko pismo te ga bijae upitao:
"Kardinal Mazarin spominje mi ovdje neku priu o Englezima, u svezi s nekim
njihovim Prahom Simpatije. Niste li sluajno uli neto o tome u Londonu?"
"O emu je rije, Uzoritosti?"
"Gospodine Pozzo, ili kako se ve zovete, nauite da se nikada na pitanje ne
odgovara drugim pitanjem, posebno ne onome tko se nalazi na viem poloaju od
vas. Kad bih znao o emu se radi, ne bih to vas pitao. Svejedno, ako ve ne
znate nita o tom prahu, niste li moda uhvatili kakvu nagovijest o nekoj
novoj tajni u svezi s odreivanjem geografske duine?"
"Priznajem da mi je to potpuno nepoznato. Kad bi Vaa Uzo-ritost bila tako
dobra da me prosvijetli, moda bih mogao..."
"Gospodine Pozzo, bili biste zabavni da niste drski. Ne bih bio gospodar ove
zemlje kad bih ostalima rasvjetljavao tajne za koje ne znaju - osim ako ti
ostali nisu Francuski Kralj, to .mi se ne ini da je va sluaj. I prema
tome, inite jedino ono to znate initi: drite dobro otvorene ui i otkrijte
tajne o onome o emu nita niste znali. Onda ete o njima doi izvijestiti
mene, a nakon toga ete gledati da ih zaboravite."
"To je upravo ono to sam uvijek inio, Uzoritosti. Ili barem vjerujem daje
tako, budui da sam zaboravio da sam ita inio."
"Takvi mi se sviate. Moete ii."
Dugo nakon toga, Ferrante je uo Roberta, one znamenite veeri, kako
raspravlja upravo o onome prahu. Nije mogao povjerovati da bi Richelieua sada
mogao upozoriti na to kako se ini da jedan talijanski plemi koji se drui s
onim Englezom d"Igbvjem na glasu po svojim negdanjim bliskim vezama s
vojvodom od Bouquinquanta zna o prahu prilino mnogo.
Od trenutka kad je odluio Roberta liiti dobroga glasa, Ferrante je prije
svega morao postii da zauzme njegovo mjesto. Zbog toga otkrije Kardinalu da
se on, Ferrante, izdaje za gospodina Del Pozza, budui da mu posao
izvjestitelja namee da sauva svoj inkognito, ali da je on zapravo pravi
Roberto de la Grive, negdanji istaknuti borac na strani Francuza, u vrijeme
opsade Casalea. Onaj drugi, to onako podmuklo i prijetvorno govori o
engleskom prahu, neki je pustolov-varalica koji se koristi sluajnom slinou
i koji je ve pod imenom Mah-mut Arapin u svojstvu pijuna izvravao turske
naloge.
Tako rekavi, Ferrante se pripremao za trenutak kad e, upropastivi brata,
moi stati na njegovo mjesto i postii da bude smatran jedinim pravim
Robertom, ne samo u oima roaka sa della Grive, nego u oima itava Pariza kao da onaj drugi nikad ni postojao nije.
U meuvremenu, dok se pod okriljem Robertova lica svojski trudio osvojiti

Liliu, Ferrante je doznao, kao i svi ostali, za nesreu koja bijae zadesila
Cinq-Marsa te se, riskirajui bez sumnje mnogo ali spreman i ivotom platiti
samo da bi izvrio svoju osvetu, stao napadno javno pokazivati, neprestano pod
Robertovim ruhom, u drutvu prijatelja tog urotnika.
L
l
Potom je doapnuo Kardinalu da je lani Roberto de la Grive koji toliko zna o
tajni Englezima tako dragocjenoj, oigledno umijean u zavjeru, te se pobrinuo
ak i za svjedoke koji e moi potvrditi da su ga vidjeli s ovim ili onim
urotnikom.
Kako vidimo, itava piramida lai, himbe i preruavanja bijae potrebna da se
Roberta namami u stupicu. No Roberto je u nju pao na nain i zbog razloga o
kojima pojma nije imao ni sam Ferrante, iji se planovi izjalovie
Richelieuovom smru.
Sto se zapravo dogodilo? Richelieu je, kako bijae sumnjiav, Ferrantea
koristio a da o tome nikome nije govorio, ak niti Mazarinu, prema kojem je
ve ionako bio oevidno nepovjerljiv otkad ga je vidio nagnuta poput orluine
nad njegovo bolesno tijelo. Svejedno, dok je bolest napredovala, Richelieu bi
tu i tamo prenio Mazarinu poneku obavijest, ali mu nikada ne bi otkrio njezin
izvor:
"Kad smo ve kod toga, dobri moj Giulio!"
"Izvolite, Uzoritosti i Oe moj ljubljeni..."
"Drite na oku odreenog Roberta de la Grive. Uvee pohodi gospodu de
Rambouillet. ini se da zna poprilino o onom vaem Prahu Simpatije... A osim
toga, kako mi ree jedan moj dojavnik, mladia se takoer esto moe vidjeti u
urotnikom okruju..."
"Ne zamarajte se, Uzoritosti. Ja u se za sve pobrinuti."
I evo ve Mazarina kako na svoju ruku otpoinje detaljnu istragu o Robertu,
sve dok o njemu nije doznao ono malo to je pokazao da zna one veeri njegova
uhienja. No sve to, meutim, bez ikakva znanja o Ferranteu.
U meuvremenu Richelieu je umirao. to se moralo dogoditi Ferranteu?
Kako Richelieua vie nema, za njega vie ne postoji nikakav oslonac. Valjalo
bi mu uspostaviti kontakte s Mazarinom, budui da je svaki bezonik tuni
heliotrop koji se uvijek okree u pravcu monijeg. No nije se pred novim
ministrom mogao pojaviti, a da mu ne predoi nikakva dokaza o tome koliko vri" jedi. O Robertu mu se izgubio svaki trag. Da nije bolestan, otputovao? Na
sve Ferrante misli, osim na to da su njegove klevete imale uinka i da je
Roberto uhien.
364Ferrante se ne usuuje pokazivati uokolo u Robertovu ruhu da ne bi pobudio
sumnje onih koji moda pouzdano znaju kako je on negdje daleko odavde. Ma
koliko da se toga dogodilo izmeu njega i Lilie, prekida sada i s njom svaki
dodir, ravnoduno i beutno, kao netko tko zna da za svaku pobjedu valja
rtvovati mnogo vremena. Zna da treba umjeti iskoristiti tu razdvojenost;
vrline gube svoju caklinu ako se previe pokazuju, a mata see dalje od
pogleda; i feniks se takoer koristi udaljenim i zabaenim mjestima da bi
ivom odrao vlastitu legendu.
No vrijeme je na izmaku. Valja svakako postii da, po Robertovu povratku,
Mazarin u njega ve sumnja i da eli njegovu smrt. Ferrante pita za savjet
svoje tajne pomonike na dvoru i otkriva da se Mazarinu mogue pribliiti
preko mladoga Colberta, kome potom dostavlja pismo u kojem natukne neto o
nekoj engleskoj prijetnji i o pitanju geografske duine ne imajui o tome
blagoga .pojma: samo je jedan jedini put za nju uo, i to kad ju je orromaB
spomenuo Richelieu. Trai u zamjenu za svoja otkria pozamanu svotu te ishodi
susret na kojem se pojavi preruen u staroga opata, s crnim povezom preko oka.
Colbert nije naivac. Taj opat ima glas koji mu se ini poznatim, ve prve
stvari koje kae zvue sumnjivo, pozove dva straara, strgne mu i povez i

bradu, i koga vidi pred sobom? Onog istog Roberta de la Grive kojeg je on sam
povjerio svojim ljudima da ga ukrcaju na brod doktora Byrda.
Pripovijedajui sebi ovaj dio prie, Roberto je sav likovao. Ferrante je na
kraju sam sebe svojom voljom utjerao u stupicu.
"Vi, San Patrizio?", odmah povikne Colbert. Zatim ga, vidjevi da se Ferrante
toliko zabezeknuo da je ostao bez rijei, dade baciti u zatvor.
Bijae za Roberta pravo uivanje zamisliti sebi razgovor Mazarina s Colbertom
koji ga je odmah o svemu obavijestio.
"Taj ovjek mora da je lud, Uzoritosti. To to se usudio izbjei svojoj
obvezi, jo mogu razumjeti, ali da je sebi umislio da e doi ovamo prodavati
nam ono to smo mu mi dali, to je znak potpuna bezumlja."
365
l . r.
"Colbert, nemogue je da je netko toliko lud da me smatra budalom. Prema tome,
taj na prijatelj igra vjerujui da u ruci dri nepobjedive karte."
"U kom smislu?"
"Na primjer, moda se ukrcao na onaj brod i odmah otkrio ono to se o njemu
ima doznati, tako da vie nije imao potrebe tamo ostati."
"Ali da nas je htio izdati, otiao bi panjolcima ili Holana-nima. Ne bi
doao ovamo nas izazivati. to bi od nas uostalom mogao traiti? Novac? Znao
je dobro da bi, bude li se ponio poteno i lojalno, dobio ak i poloaj na
dvoru."
"Oigledno je uvjeren kako je otkrio tajnu koja vrijedi vie od poloaja na
dvoru. Vjerujte mi, poznajem ljude. Ne preosta-je nam drugo nego ostati u
njegovoj igri. elim ga veeras vidjeti."
Mazarin je primio Ferrantea dok je, vlastitom rukom, zavrnim potezima
ukraavao stol koji je dao sveano prostrijeti za vlastite goste, trijumf
predmeta to nalikovahu svemu osim sebi samima. Na njemu blistahu stijenjevi
to izvirivahu iz pehara za led, i boce u kojima je vino imalo posve
neoekivanu boju, poslagane izmeu koara sa zelenom salatom ovjenanih
umjetnim i umjetno aromatinim cvijeem i voem.
Mazarin, koji je drao da je Roberto, odnosno Ferrante, upuen u odreenu
tajnu iz koje eli izvui najveu moguu korist, bijae naumio priinjati se
da sve zna hou rei, sve ono to nije znao, ne bi li se ovome omakao kakav
povod za sumnju.
Imamo tako prizor dvojice mukaraca od kojih nijedan ne zna nita od onog to
vjeruje da drugi zna, i ne bi li se meusobno zavarali, i jedan i drugi govore
u aluzijama, i jedan i drugi uzalud se nadajui da ba onaj drugi ima klju te
ifre. Kakva izvrsna pria, govorae sebi Roberto dok je traio kako da
razmrsi klupko koje je ve prilino zapetljao.
"Gospodine di San Patrizio", ree Mazarin dok je tanjur ivih hlapova to
izgledahu kuhani primicao drugom na kojem , bijahu kuhani hlapovi to se
inie ivima, "prije tjedan dana ukrcali smo vas u Amsterdamu na Amarilli.
Niste mogli tek
366tako napustiti zadatak: znali ste dobro da biste to platili ivotom. Ostaje
prema tome da ste ve otkrili ono to vam je valjalo otkriti."
Stijenjen u kripac pred alternativom, Ferrante uvidje da mu se nimalo ne
isplati priznati da je napustio pothvat. Nije mu " dakle preostajalo nego poi
drugim putem:
"Ako je tako po volji Vaoj Uzoritosti", ree, "u odreenom smislu ja znam ono
to je Vaa Uzoritost eljela da doznam", te doda u sebi "A zapravo sam upravo
doznao da se tajna krije na brodu koji se zove Amarilli i koji je prije tjedan
dana otplovio iz Amsterdama..."
"Hajde, hajde, ne budite skromni. Znam dobro da ste doznali mnogo vie od onog
to sam oekivao. Otkad ste krenuli dobio sam i drugih obavijesti, da ne biste

pomislili da ste vi jedini moj agent. Znam, dakle, da ono to ste doznali
vrijedi iaH2l t tf"d zfa"-mnogo i nisam tu da se cjenkam kao na trnici.
Pitam se samo zbog ega ste nastojali da se ovamo k meni vratite tako
krivudavim tajnim putem", i za to je vrijeme pokazivao slugama kamo da stave
razne vrste mesa u drvenim kalupima oblika ribe, na koje izlije potom ne juhu
nego gusti slatki sirup.
Ferrante bijae sve vie uvjeren kako se radi o tajni od neprocjenjive
vrijednosti, no govorio je sebi kako je lako u letu ubiti pticu koja leti
ravno, ali ne i onu koja neprestano krivuda. Stoga je odugovlaio ne bi li
dobio na vremenu i iskuao protivnika:
"Vaa Uzoritost zna da je ulog u igri zahtijevao uvijena sredstva."
"Ah, nitkove", govorio je u sebi Mazarin, "nisi siguran koliko vrijedi tvoje
otkrie pa eka da mu ja odredim cijenu. Ali morat e ti biti taj koji e
prvi progovoriti."
Premjesti na sredinu stola sladolede izraene poput bresa-ka jo objeenih o
svoju granicu, a zatim e glasno:
"Ja znam to vi imate. Vi znate da to ne moete otkriti nikome drugome nego
meni. ini vam se umjesnim da podmeete crno za bijelo i bijelo za crno?"
"Ah, lisice prokleta", u sebi e Ferrante, "nema ti ni sam pojma to bih ja
to trebao znati, no nevolja je u tome to to ne znam ni ja."
367

A zatim naglas:
"Vaa Uzoritost zna da istina katkad moe biti ekstrakt gorine."
"Spoznaja nikad ne moe nakoditi."
"Ali ponekad boli."
"Nanesite mi, dakle, tu bol. Nee me zaboljeti vie nego onda kad doznah da
ste se okaljali veleizdajom i da sam vas trebao prepustiti krvnikovoj ruci."
Ferrante najzad shvati da se, igrajui Robertovu ulogu, izlae pogibelji da
zavri na stratitu. Bolje da oda tko doista jest: najvie to time riskira
bijae da ga lakaji dobro izmlate.
"Uzoritosti", ree, "pogrijeila to ne priznadoh odmah istinu. Gospodin me je
Colbert zamijenio za Roberta de la Grive i njegova je zabluda moda zavarala i
jedan tako otar pogled kao to je u Vae Uzoritosti. Ali ja nisam Roberto, ja
sam samo njegov nezakoniti brat. Doao sam da bih vam ponudio informacije za
koje sam mislio da bi Vau Uzoritost mogle zanimati, s obzirom da Vaa
Uzoritost bijae prva osoba koja pokojnomu i nezaboravnomu Kardinalu bijae
spomenula onu zavjeru Engleza, Vaa Uzoritost zna... Prah Simpatije i problem
geografske duine..."
Na te rijei Mazarin uini nervozni pokret sruivi umalo zdjelu za juhu od
lanoga zlata ukraenu dragim kamenjem u finoj staklenoj imitaciji. Okrivi za
to jednog od slugu, zatim promrmlja Colbertu:
"Vratite ovoga ovjeka gdje je bio."
Doista je istina da bogovi osljepljuju one koje ele upropastiti. Ferrante je
smatrao da e izazvati zanimanje pokazujui koliko je upuen u
najpovjerljivije tajne pokojnoga Kardinala, te je oigledno prevrio mjeru, iz
iste obijesne oholosti sifo-kanta koji se uvijek eli priiniti bolje
obavijetenim od vlastita gospodara. No nitko jo Mazarinu ne bijae rekao a
bilo bi mu to prilino teko dokazati da su izmeu Ferrantea i Riche-lieua
postojali bilo kakvi odnosi. Mazarin je pred sobom imao nekoga, bio to Roberto
ili netko drugi, tko ne samo da je znao" ono to je on rekao Robertu, nego i
ono to je bio pisao Riche-lieuu. Od koga li je to doznao?
Kad je Ferrante iziao, Colbert upita:
368"Vaa Uzoritost vjeruje u ono to je ovaj rekao? Kad bi bio blizanac, sve

bi se objasnilo. Roberto bi jo uvijek bio na moru, i..."

"Ne, ako je to njegov brat, sluaj je samo jo tee razjasniti. Kako to da zna
ono to smo najprije znali samo ja, vi i na .engleski dounik, a kasnije
Roberto de la Grive?"
"Pa brat mu je ispriao."
"Ne, njegov je brat sve od nas doznao tek one noi, i od tada nije bivao
isputen s oiju, sve dok onaj brod nije digao sidro. Ne, ne, taj ovjek zna
previe stvari koje ne bi trebao znati."
"to emo uiniti s njim?"
"Zanimljivo pitanje, Colbert. Ako je to Roberto, zna to je vidio na tom
brodu, i valjat e ga svakako natjerati da to i kae. A ako nije, moramo
bezuvjetno doznati otkuda mu njegove informacije. U oba sluaja sasvim je
iskljueno da ga se odvlai pred sud gdje bi govorio previe i pred previe
uiju; ne moemo ga takoer niti ukloniti, tek tako, zarivi mu no u lea:
ima nam jo mnogo toga rei. A onda, ako nije Roberto nego, kako je rekao,
Ferrand ili Fernand..."
"Ferrante, ini mi se."
"No, da, svejedno. Ako nije Roberto, tko stoji iza njega? ak ni Bastilja nije
sigurno mjesto. Poznato je da su neki ljudi ota-mo slali ili primali poruke.
Treba priekati da progovori, odnosno nai naina da mu se otvore usta, ali u
meuvremenu bismo ga morali izgnati na neko mjesto za koje nitko ne zna i
potruditi se da nitko ne dozna tko je."
U tom trenutku Colbertu pade na um ideja mranoga sjaja. Prije nekoliko dana
jedan je francuski ratni brod zarobio neku gusarsku lau. Bijae to, gle
sluaja, holandeki fluyt, posve, razumije se, neizgovorljiva imena, Tweede
Daphne, iliti Daphne Druga, znak - primjeivae Mazarin - da negdje mora
postojati neka Daphne Prva, to samo pokazuje kako ti protestanti imaju ne
samo slabu vjeru nego i oskudnu matu. Posada bijae sastavljena od ljudi
svakojaka soja. Moglo bi ih se odmah sve povjeati, no isplatilo bi se
ispitati nisu li moda u slubi Engleske, a zatim i kome su oteli taj brod,
moda bi se s pravim vlasnicima mogla ostvariti kakva unosna razmjena.
Bijae dakle odlueno da se laa stavi na vez nedaleko ua Sene, u malenoj,
gotovo posve skrivenoj uvali koja bi obino promakla ak i hodoasnicima
Svetog Jakova koji bi, pri-stiui iz Flandrije, uvijek prolazili nedaleko
nje. Na jezicu zemlje koji zatvarae uvalicu nalazila se malena stara tvrava
koja je neko sluila kao zatvor a koja je sada gotovo izvan upotrebe. Tamo u
samice bijahu baeni gusari koje su uvala samo tri straara.
"Dobro, to mije dovoljno", ree Mazarin, "Uzmite desetoricu mojih straara,
pod zapovjednitvom nekog valjanog kapetana u kojeg ne nedostaje
opreznosti..."
"Biscarat. On se uvijek ponaao kako treba, jo od vremena kad je izlazio na
dvoboj s muketirima branei Kardinalovu ast..."
"Odlino. Dajte odvesti zatvorenika u tvravicu i neka bude smjeten zajedno
sa straom. Biscarat e jesti svaki obrok zajedno s njim u njegovoj sobi i
pratit e ga kad bude izlazio na zrak. Jedan straar na vratima i nou. Zatvor
bi slomio i mnogo jae i oholije duhove; na e tvrdoglavi magarac imati samo
Biscarata za razgovor, te e se moda zaboraviti i togod mu povjeriti. I to
je najvanije od svega, nitko ga ne smije prepoznati, niti za vrijeme
putovanja, niti u tvravi..."
"Ako koji put izae provjetriti se..."
"Pa dobro, Colbert, malo domiljatosti. Neka mu se prekrije lice."
"Ako bih mogao predloiti... na primjer, eljezna maska zatvorena lokotom iji
bismo klju bacili u more..."
"Ma dajte, Colbert, zar smo u Zemlji Romana? Vidjeli smo sino one talijanske

komedijante s onim konim maskama ogromnih noseva koje im iskrive crte lica, a
ipak ostave usta slobodnima. Naite neku od njih, neka mu se stavi na lice
tako da je ne moe skinuti i dajte mu u sobu ogledalo, neka svaki dan umire od
srama. U brata se htio preruiti? Neka ga se prerui u Pulinelu! I molim vas,
odavde do tvrave u zatvorenoj koiji, zaustavljanja samo nou i usred
pustopoljina, izbjegavati da se pokazuje na potanskim postajama. Ako netko
togod zapita, neka se kae da se odvodi do granice jedna visoka dama koja
bijae umijeana u zavjeru protiv Kardinala."
370Ferrante, zbunjen i ponien svojom burlesknom odorom, ve je danima
netremice zurio kroz elinu reetku koja u njegovu sobu proputae tek slabo
svjetlo u sivi amfiteatar okruen neravnim pjeanim prudovima i Tweede Daphne
usidrenu u uvali.
Svladavao se dok bi bio s Biscaratom te ga neprestano obmanjivao navodei ga
da ga dri sad Robertom, sad Ferran-teom, ne bi li izvjetaji upueni Mazarinu
bili svaki puta neizvjesni i zbunjujui. Uspijevalo bi mu usput uhvatiti
poneki razgovor izmeu straara te je iz njih shvatio da u podumima ispod
tvravice ame okovani gusari.
elei se osvetiti Robertu za nepravdu kojoj ovaj bijae izmakao, razbijae
sebi glavu o tome na koji bi nain mogao potaknuti kakvu pobunu, osloboditi
one razbojnike, prisvojiti lau i dati se u potragu za Robertom. Znao bi
odakle poeti: u Amsterdamu bi pronaao dounike koji bi mu rekli togod o
Amarillijevu cilju. Dostigao bi ga, otkrio Robertovu tajnu, uinio da taj
nezgodni dvojnik nestane negdje na debelom moru, i imao to prodati Kardinalu
za prilino visoku cijenu.
Ili moda ne, jednom kad mu tajna bude u rukama moe odluiti prodati je
drugima. A na kraju krajeva, zato je uope prodavati? Prema onome koliko je o
njoj znao, Robertova bi se tajna mogla odnositi na kartu nekog otoka s blagom
ili pak na tajnu Alumbradosa i Rosenkreuzera o kojima se govori ve dvadeset
godina. Iskoristio bi otkrie u vlastitu korist, ne bi vie morao pijunirati
za nekog gospodara, imao bi pijune u vlastitoj slubi. A kad bi stekao
bogatstvo i mo, ne samo to bi mu pripalo obiteljsko ime njegovih djedova,
nego i sama Dama.
Ferrante, razumije se, budui od tijesta razdora zamijeen, ne bijae sposoban
za istinsku ljubav, no, govorae sebi Ro-berto, ima ljudi koji se nikada ne bi
zaljubili da nisu uli o ljubavi govoriti. Moda je Ferrante u svojoj eliji
pronaao kakav roman, proitao ga i uvjerio sebe da ljubi ne bi li tako
stvorio iluziju da se nalazi negdje drugdje.
Moda je ona, za vrijeme njihova posljednjeg susreta, poklonila Ferranteu svoj
ealj kao zalog ljubavi. Koji je Ferrante
371
sada cjelivao i cjelivajui ga, brodolomio se opinjen u zaljevu ije valove
bijae izbrazdao brodski kljun boje slonovae.
Moda je, tko zna, i lupe njegove vrste mogao podlei uspomeni na ono lice...
Roberto je sada vidio Ferrantea kako sjedi u tami ispred zrcala koje je, za
onoga tko bi stajao sa strane, odraavalo samo svijeu koja bijae ispred
njega. Motrei dva ika, jedan majmunski odraz drugog, oko se zatravi, duh
biva zanesen, izviru privienja. Pomaknuvi tek neznatno glavu, Ferrante je
vidio Liliu, votanouto lice toliko natopljeno svjetlou da upijae u sebe
svaku drugu zraku, a plave kose ostavljae da niz lea teku poput tamne rijeke
u vreteno upletene, grudi to tek se nazirahu pod lakom haljinom poluizrezanom...
Zatim Ferrante napokon! likovae Roberto poeli izvui suvie od uzaludnosti
obinoga sna: stade se nezasitan primicati nasuprot zrcalu i jedino to opazi
iza odsjeva svijee bijae roga to mu sramotom zastirae gubicu.
Prljava se ivotinja, ne mogavi otrpjeti gubitak nezasluena dara, vraala

tada opipati njezin ealj, no sada, u dimu ostatka svijee, taj mu se predmet
koji bi za Roberta predstavljao najoboavaniju svetu relikviju priinjao
zubatim ustima spremnim da zagrizu u njegov gorak jad.
37232.
1zt
?ri pomisli na Ferrantea zatoena na onom otoku kako ne skida oka s neke
Tweede Daphne koje se nikada nee moi domoi, Roberto je osjeao, dopustimo
mu to, zadovoljstvo ne ba hvale vrijedno ali razumljivo, ne posve odvojeno od
odreene vrste zadovoljstva pripovjedaa, budui da mu je - s prekrasnom
antimetabolom - polo za rukom da svojega protivnika takoer zatoi u opsadi
zrcalno oprenoj vlastitoj.
Ti s tog tvojeg otoka, s tom tvojom konom krabuljom, nikad se lae domoi
nee. Ja u se, naprotiv, s ovog mojeg broda, s mojom staklenom maskom, vrlo
skoro domoi mojega Otoka. Tako si mu kazivae Roberto dok se spremao na jo
jedno novo vodeno putovanje.
Sjeao se na kojoj se udaljenosti od broda bio ozlijedio te je stoga najprije
mirno plivao nosei masku objeenu o pojas. Kad procijeni da je stigao u
blizinu bedema, navue je i krenu u otkrivanje podmorskoga svijeta.
Na trenutak ne vidje nita osim nejasnih mrlja, zatim, poput moreplovca koji
brodom u maglovitoj noi stie pred kakvu strmu liticu iji se obris iznenada
ocrta pred njim, opazi rub provalije nad kojom je plivao.
Skine masku, isprazni je i ponovno stavi pridravajui je rukama, te laganim
udarcima nogu krenu ususret prizoru to ga bijae tek nazreo.
To su dakle koralji! Prvi dojam, ako je suditi prema njegovim biljekama,
bijae zbunjenost i zaprepatenje. inilo mu se kao da se nalazi u duanu
nekog trgovca tkaninama koji pred njegovim oima razastire i nabire
venecijansku gazu i taft,
373
l
brokat, saten, damast, barun, pa pramenove, mane, kite, rese, izreske, pa
zatim stole, plateve, misnice, dalmatike. No tkanine ovdje bijahu ive i
gibahu se putenou orijentalnih plesaica.
Usred tog pejzaa kojeg Roberto ne zna opisati jer ga vidi po prvi puta i ne
nalazi u sjeanju slika koje bi mu pomogle da ga pretoi u rijei, iskrsne
odjednom bezbrojno jato bia koja je - njih ipak - mogao prepoznati ili barem
usporediti s neim ve vienim. Bijahu to ribe to se ispreplitahu
ukrtavajui svoje puteve poput zvijezda padalica to prelijeu kolovoskim
nebom, no inilo se kao da je priroda izabirui i slaui tonove i oblike
njihovih krljuti namjerno eljela prikazati ka-. kva paleta grizavaca u
svemiru postoji i koliko ih samo zajedno moe opstajati na jednom istom
prostoru.
Bijae ih ispruganih u nekoliko boja, po duini, po irini ili poprijeko, neke
pak ak u valovima. Bijae ih izraenih poput intarzija sa sitnim mrviastim
mrljama hirovito rasijanim, pa osutih zrncima ili pjegavih, druge opet bijahu
arovite, bogi-njave ili siuno istokane, ili pak venama ispresijecane kao
mramor.
Druge opet bijahu zmijolikih motiva ili opletene mreom lanaca. Bijae ih
ukraenih caklinom, protkanih talirima i ro-setama. A jedan se, najljepi od
sviju, inio sav umotan u ta-nane vrpce to stvarahu dva reda groa i
mlijeka; i bijae pravo udo kako niti jedan jedini put ne bi propustio
vratiti se gore red koji se bijae ovio odozdo, ba kao djelo istinske
umjetnike ruke.
Tek je u tom trenutku, spazivi u pozadini iza riba koralj-ne oblike koje nije
mogao prepoznati na prvi pogled, razabirao kite banana, koarice s kruiima,
koeve pune bronanih mumula po kojima trkarahu kanarinci, zelembai i
kolibrii.

Nalazio se iznad nekog vrta, ne, zabunio se, sad mu je vie nalikovao na
okamenjenu umu sainjenu od razvalina gljiva - ne, niti to, prevario se, sad
su to bili breuljci, zavoji, litice,-kulje i pilje, neprekidno klizanje
ivoga kamenja na kojem se neko nezemaljske raslinje stapalo u plosnate,
okruglaste ili Ijuskaste likove to izgledahu odjeveni u majune granitne
oklope; ili pak voraste, ili uurene u sebe same. No koliko
374god raznoliki, po caru i ljupkoj otmjenosti sve jedan od drugog bijahu
udesniji, pa ak i oni s tobonjim nehajem izraeni, sklepani povrno na brzu
ruku, dostojanstveno isticahu svoju grubost te udovitima bijahu nalik, no
onima to ih resi u-- dovina Ijepost.
Ili je pak Roberto brie i ispravlja se, ne uspijeva se izraziti, kao netko
tko bi morao opisati etvrtasti krug, vodoravnu uzbrdicu, bunu tiinu, nonu
dugu ono pred njim bilo grmlje cinobera.
Moda mu se, kako se svojski trudio zadrati dah, zamaglio pogled, a voda to
preplavljivae masku zamuivala i iskrivljavala oblike i nijanse. Izvirio je
glavom npoqe-la bi napokon napunio plua te stao ponovno plutati du rubova
morskoga nasipa, slijedei njegove gudure, klance, prijevoje, drijela i
procijepe u kojima se otvarahu glineni hodnici gdje se nizahu opijeni
harlekini; posred jedne strme hridi opazi pak kako poiva, polagano diui i
miui klijetima, rak s kre-stom od vrhnja, ponad mree koralja ovi
nalikovahu onima koje bijae poznavao, no naslagani poput sira Svetog Stjepana
kojem ni kraja ni konca nema.
Sad pak ugleda neto to nije bila riba, ali niti list, bijae meutim
zacijelo neto ivo, kao dvije iroke krike nekakve bjeliaste tvari
obrubljene grimizom, i jedna lepeza od perja; a tamo gdje bi trebale biti oi
lelujahu dva roga od peatnoga voska.
Sirijski polipi, koji u svom crvolikom gmizanju otkrivahu inkarnat ogromne
sredinje usne, obirahu nasade bjelkaste sitne metvice sa glaviem
tamnocrvenim poput amaranta; ruiaste ribice iarane maslinastim tokicama
brstie pepeljaste cvjetae poprskane skrletom, tigraste gomolje aava rogovIja... A zatim se tu vidjela upljikava jetra boje mrazovca, kao od neke
velike ivotinje, ili pak vatromet arabeski od ivoga srebra, nakupine ekinja
s bodljikama pokapanim krvavim crvenilom, i na kraju neka vrst kalea od
mlohavog sedefa...
Taj mu se kale naposljetku uini kao nekom urnom, te pomisli kako bi tu meu
tim stijenama mogao biti sahranjen les oca Caspara. Neprepoznatljiv, naravno
njegovu pogledu, budui da ga je voda najprije dugo prekrivala koraljnim
hrskavicama:
375
no koralji su zacijelo, upijajui zemaljske sokove iz toga tijela, poprimili
oblike vrtnoga cvijea i plodova voa. Moda e svakoga asa prepoznati
ubogoga starca preobraena u stvora dotad ovdje dolje nepoznatog: kuglasti
oblik glave sazdan od kokosa obrasla vunastom dlakom, dvije smezurane osuene
jabuice umjesto obraza, oi i vjee dvije nezrele marelice, kvrgava tikvica
na mjestu nosa izgledae poput balege neke ivotinje; dolje nie pak, umjesto
usana suhe smokve, eerna repa sa svojim vrnim trnjem kao brada, a u
svojstvu grla naborana divlja artioka; na obje sljepoonice dvije bodljikave
kestenove kore sluie kao uperci vlasi, a kao uske po jedna polovica orahove
ljuske; prsti bijahu mrkve, eludac lubenica, koljena dunje.
Kako li su se samo u Robertu mogle roditi tako alobne misli, i u tako
grotesknom obliku? U drugaijem nekom obliku posmrtni bi ostaci nesretnoga
prijatelja sveano na tom mjestu izrekli svoj sudbonosni "Et in Arcadia
ego..."
Eto, moda u obliku lubanje onog pjeanog koralja... Taj kameni dvojnik uini

mu se ve iskorijenjenim iz svojega morskog korita. Bilo iz samilosti, kao

spomen na preminula uitelja, bilo da bi moru otep bar jedno od njegovih
blaga, on ga uze i, kako za taj dan bijae ve i previe vidio, nosei taj
plijen na grudima, vrati se na brod.
37633.
lf oralji za Roberta bijahu izazov. Nakon to bijae otkrio za v kakve je sve
udovine izume sposobna priroda, osjetio se pozvanim na nadmetanje. Nije
mogao ostaviti Ferrantea u onom tamo zatvoru a vlastitu pripovijest na
polovici: zadovoljio bi svoju mrnju prema suparniku, ali ne i svoj ponos
pripovjedaa. Kakve bi se jo dogaaje Ferranteu moglo namjestiti?
Zamisao je Robertu pala na um jednog jutra kad je kao obino zauzeo svoj
vrebaki poloaj s kojeg je jo od svitanja nastojao na Otoku iznenaditi
Golubicu Naranastu. U rano je jutro sunce snano udaralo u oi i Roberto je
ak pokuao oko zavrne lee dalekozora nainiti neku vrst titnika posluivi
se pritom jednini listom iz brodskoga dnevnika, no tada na trenutke nije vidio
nita osim jarkog bljetanja. Kad bi se zatim sunce na obzoru uzdiglo, more mu
bijae zrcalom i udvostru-avae svaku njegovu zraku.
No toga dana Roberto je sebi uvrtio u glavu da je vidio neto to je iz
kroanja drvea uzletjelo prema Suncu, a zatim se stopilo s njegovom
bljetavom kuglom. Vjerojatno to bijae tek opsjena. Bilo koja druga ptica u
ovakvom bi jarkom svjetlu izgledala blistavom... Roberto bijae uvjeren daje
vidio golubicu i razoaran to se prevario. I u tako zdvojnom duevnom stanju
jo se jednom osjetio iznevjerenim.
Biu poput Roberta, koje sada ve bijae dotjeralo do toga da ljubomorno uiva
jedino u onome to mu bivae oduzimano, nije trebalo mnogo pa da pone
sanjariti o tome kako je Ferrante, naprotiv, imao sve ono to njemu bijae
uskraeno. No budui da Roberto toj pripovijesti bijae tvorcem, i da ni377kako nije elio Ferranteu previe toga dopustiti, odlui da e on moi
opiti jedino s drugim golubom, onim modrozelenim. A to zbog toga to je
Roberto, lien bilo kakve izvjesnosti, odluio da u tome paru naranasto bie
mora svakako biti ensko, odnosno Ona. Budui da u prii o Ferranteu golubica
nije mogla predstavljati krajnju metu nego samo put prema odreenom
posjedovanju, Ferranteu je za sada pripao mujak.
Je li mogue da jedna modrozelena golubica, koja leti samo Junim morima,
dolepra i sjedne na rub prozora na kojem Ferrante uzdie za svojom slobodom?
Jest, u Zemlji Romana. A osim toga, nije li se ona Tweede Daphne mogla upravo
vratiti s tih mora, bolje sree nego starija sestra, nosei u dnu tovar-nog
prostora pticu koja se sada oslobodila?
U svakom sluaju Ferrante, koji pojma nije imao o Antipodima, nije sebi mogao
postavljati takvih pitanja. On je opazio golubicu, hranio je najprije pokojom
mrvicom kruha, iz iste razonode, zatim se pak upitao ne bi li je mogao
iskoristiti za odreene svoje ciljeve. Znao je da golubovi ponekad slue za
prenoenje poruka: naravno, povjeriti poruku toj ptici nije pouzdano znailo
da e ona doista i stii na eljeno mjesto, no u onoj beskrajnoj dosadi
vrijedilo je bar pokuati.
Koga je mogao upitati za pomo, on koji si je neprijateljstvom prema svima,
ukljuujui i sebe, samo neprijatelje stvorio, a ono malo ljudi koji su mu
sluili bijahu bezonici spremni da uz njega budu dok ga srea prati, nikako u
nevolji? Rekne tako sebi: upitat u za pomo Damu, koja me ljubi "ma kako samo
moe biti tako siguran u to?", pitao se zavidni Roberto izmiljajui ovako
drzovitu umiljenost.
Biscarat mu je bio ostavio nuan pribor za pisanje, za sluaj da mu no donese
dobar savjet te poeli poslati Kardinalu kakvo priznanje. Uze tako papir i
upie na jednu stranu Daminu adresu, dodajui da onaj tko bude predao poruku
nee ostati bez nagrade. Na drugoj je strani zatim rekao gdje se nalazi esto
bi naime uo kako tamniari izgovaraju jedno odreeno ime, kako je rtva niske

i sramotne Kardinalove zavjere, te bijae zamolio za spas. Potom smota papir

te ga pri-vee ptici za noicu potjeravi je u let.
Istinu govorei, kasnije je zaboravio, ili gotovo zaboravio,
378
na tu gestu. Kako je mogao misliti da e modra golubica odletjeti upravo k
Lilii? Takve se stvari zbivaju u basnama, a Fer-rante ne bijae od onih koji
bi se previe pouzdavali u basno-pisce. Moda je golubicu pogodio kakav lovac
pa je survavi se kroz granje nekog drveta izgubila poruku...
Ferrante nije znao da se ptica meutim uhvatila na smolasti lijepak nekog
seljaka koji se naumio okoristiti onim to je oevidno bilo nekome upueno
upozorenje ili obavijest, moda zapovjedniku neke vojske.
Taj je seljak stoga poruku odnio jedinoj osobi koja je u selu znala itati, to
jest upniku, koji je odmah sve kako valja organizirao. Kad su pronali tko je
Dama, posla joj jednog prijatelja kako bi se s njom pogodio oko izruenja
poruke, izvu-kavi prilino velikodunu milostinju za svoju crkvu i dobru
napojnicu za seljaka. Lilia je poruku proitala, rasplakala se, te obratila
povjerljivim prijateljima za savjet. Dirnuti Kardinalovo srce? Nita lake za
jednu prekrasnu dvorsku damu, ali ta je dama zalazila u salon markize
Artheriice prema kojem Ma-zarin bijae prilino sumnjiav. O novom su ministru
ve kruili uokolo satirini stihovi, a prialo se da potjeu upravo iz tih
odaja. Jedna precioza koja u Kardinala moli milost za prijatelja, osuuje tog
prijatelja samo na jo mnogo teu kaznu.
Ne, valjalo je okupiti odred hrabrih mukaraca i nagovoriti ih da pokuaju
prepad. Ali kome se obratiti?
Ovdje Roberto nije znao kako bi nastavio. Kad bi on bio Kraljev muketir ili
gaskonjski kadet, mogla bi se obratiti tim odvanim sranim junacima, nadaleko
poznatim po vrstome kolektivnom duhu. No tko bi se izloio opasnosti od
ministro-va gnjeva za nekakvog tamo stranca koji se drui sa knjiniarima i
zvjezdoslovcima? A o tim knjiniarima i zvjezdoslovci-ma bolje je i ne
govoriti: unato tome to je odluio pisati roman, Roberto nije mogao
zamisliti jednog Kanonika de Dignea ili gospodina Gaffarela kako galopiraju
to ih noge nose prema njegovu zatvoru - odnosno prema Ferranteovu, koji sada
ve za sve bijae Roberto.
Nadahnue se Robertu javilo nekoliko dana kasnije. Bijae ostavio priu o
Ferranteu da bi se ponovno bacio na istraiva379nje koraljnog bedema. Toga je dana slijedio jato riba sa utom kacigom na
gubici, nalik lepravim ratnicima voltierima. Upravo su se spremale uvui u
pukotinu izmeu dva kamena tornja gdje koralji bijahu razvaljene palae
potonula grada.
Roberto pomisli kako te ribe moda lutaju meu ruevinama onoga grada Ys o
kojem je uo prie i koji se moda jo uvijek prostire na svega nekoliko milja
od Bretanje gdje ga valovi bijahu potopili. Eto, najvea je riba stari kralj
toga grada, u pratnji svojih dostojanstvenika, a svi zajedno jau jedni druge
u potrazi za svojim blago to ga bijae progutalo more...
Ali emu ponovno razmiljati o legendi? Zato ne smatrati ribe stavnovnicima
jednoga svijeta koji ima svoje ume, svoje vrhunce, svoje drvee i svoje
udoline i nita ne zna o svijetu iznad povrine? Upravo tako ivimo i mi, ne
znajui da nebeska duplja krije druge svjetove u kojima ljudi ne hodaju ni ne
plivaju nego lete i plove zrakom; ako su ono to mi nazivamo planetima karene
njihovih laa kojima vidimo samo svjetlucavo dno, onda isto tako oni Neptunovi
sinovi vide ponad sebe sjenu naih velikih galija, i dre ih eterskim tijelima
koja krue njihovim vodenim nebeskim svodom.
A ako je mogue da postoje bia koja ive pod vodom, ne bi li isto tako mogla
postojati i bia koja ive pod zemljom, narodi dadevnjaka kadrih da kroz
svoje podzemne rovove stignu do sredinje vatre koja planetu udahnjuje ivot?
Tako razmiljajui Roberto se bijae prisjetio jednog obrazloenja Saint-

Savina: mi mislimo da je teko ivjeti na povrini Mjeseca smatrajui kako

tamo nema vode, no voda tamo moda postoji u podzemnim upljinama: mogue je
da je priroda na Mjesecu iskopala zdence koji su upravo one mrlje koje mi
vidimo. Tko kae da stanovnicima Mjeseca te nie ne slue kao sklonita kako
bi se zatitili od nepodnoljive blizine Sunca? Nisu li moda i prvi krani
ivjeli pod zemljom? Upravo tako i Lunatici, neprestano ive u katakombama
koje su za njih neto posve domae.
I ne stoji uope da moraju ivjeti u tami. Moda na kori satelita postoje
bezbrojne pukotine, a unutranjost prima svjetlo od tisua i tisua oduaka te
je njihova no ispresijecana snopovima svjetlosti, nimalo drukije od onoga
to se dogaa u
380nekoj crkvi ili na Daphne u potpalublju. Ili pak, moda na po-"vrini
postoji fosforno kamenje koje danju upije sunevu svjetlost pa je nou
isijava, a Lunatici u svako predveerje nakupe sebi dovoljno takvoga kamenja
da su njihovi rovovi uvijek blistaviji od bilo kakve kraljevske palae.
Pariz, pomisli Roberto. Ta nije li moda dobro znano daje, poput Rima, itav
taj grad izbrazdan katakombama u koje se nou, kako se govori, sklanjaju
zloinci i ubogi prosjaci?
Prosjaci, eto ideje da se spasi Ferrante! Prosjaci, za koje se prialo da
imaju svojega kralja i skup eljeznih zakona, Prosjaci, drutvo mranoga oloa
koje ivi od zlodjela, lupetina i pakosti, ubojstava i prijestupa,
prljavtine, prijevara i opakosti, dok se pretvara da ivi od kranskoga
milosra?
Ideja koja se mogla zaeti samo u glavi jedne zaljubljene ene! Lilia pripovijedao je sebi Roberto - nije otila povjeriti se ljudima s dvora ili
kakvom plemiu u togi, nego posljednjoj od svojih sobarica koja besramno opi
s nekim koijaem, koji pak poznaje sve krme oko Notre-Dame gdje se u
predveerje pojavljuju prosjaci koji dan bijahu proveli moljakajui pod
portalima... Eto kojim e putem.
Kasno u noi vodi je odvodi u crkvu Saint-Martin-des-Champs, podie jedan
kamen s poda u koru, uvodi je u parike katakombe i ona kree, obasjana
svjetlou lui, u potragu za Kraljem Prosjaka.
I eto dakle Lilie, preruene u plemia, gipki laki hermafro-dit, kako prolazi
tunelima, stubama i majim rupama, dok u tmini na sve strane opaa, klonula
medu prnjama i dronjcima, tijela iaenih bedara i lica osuta bradavicama,
pritevima, vrbancem, ugom, liajevima, gnojnim irevima i izraslinama, a svi
pruaju ruke te cvre i bruje poput pljuska sitne sugra-dice, ne zna se da li
zbog milostinje ili da bi rekli - s izrazom kakva plemikog komornika "hodite, hodite, na gospodar ve vas oekuje."
A njihov gospodar bijae tu, u sreditu jedne dvorane na koju tisuu milja
ispod povrine grada, sjedei na nekoj bavici okruen deparima, lopovima,
krivotvoriteljima i opsjenarima, sve sami najizueniji majstori svake vrsti
zlorabe i poroka.
381
II
Br
Kako je mogao izgledati Kralj Prosjaka? Ogrnut razdrljenim plastom, ela
prekrivena kvricama, nos izjeden od tabe-sa, mramornih oiju, jedno zeleno
drugo crno, pogled kao u kune, obrve povijene prema dolje, zeja usna koja mu
otkrivae otre i stree vuje zube, nameurane vlasi, pjeskovita put, prsti
na rukama zdepasti, savijenih noktiju.
Sasluavi Damu, ree joj kako on u svojoj slubi ima vojsku prema kojoj je
ona Francuskoga kralja obian provincijski garnizon. I daleko jeftiniju: kad

bi se tim ljudima ponudila koliko toliko prihvatljiva nagrada, recimo

dvostruko od onog to bi u istom razmaku vremena sakupili prosjaei, oni bi
se drage volje dali ubiti za tako velikoduna poslodavca.
Lilia skide s prsta rubin kao to dolikuje u takovoj prigodi, te upita s
kraljevskim izrazom na licu:
"Je li dovoljno?"
"Dovoljno mije", ree Kralj Prosjaka, milujui dragi kamen svojim lisijim
pogledom. "Recite nam kamo."
I saznavi kamo, pridoda:
"Moji ne koriste konje niti koije, ali do toga se mjesta moe stii velikim
barkama, pratei Senin tok."
Roberto zamiljae Ferrantea kako, dok u suton na glavnoj kuli avrlja sa
kapetanom Biscaratom, iznenada opaa, njihov dolazak. Bijahu se najprije
pojavili na pjeanim prudovima da bi se ubrzo zatim razmilili po itavoj
ravnici.
"Hodoasnici Svetog Jakova", s prezirom primijeti Bisca-rat, "od najgoreg su
soja, ili najnesretnijeg, budui da odlaze traiti spas kad su jednom nogom
ve u grobu."
A u meuvremenu se hodoasnici u dugakom nizu sve vie pribliavahu obali, te
se polako moglo razaznati gomilu slijepaca ispruenih ruku, bogalja na
takama, gubavih, krme-Ijivih, pritavih i gukavih, hrpe osakaenih, hromih i
nastranih, odjevenih u isukane dronjke.
"Ne bih elio da se odvie priblie i jo zatrae konak", ree Biscarat.
"Nita nam osim prljavtine meu ove zidine ne bi donijeli."
Te dade ispaliti nekoliko hitaca iz muketa ne bi li dao na znanje kako ovaj
neveliki dvorac nije gostoljubivo mjesto.
382No ti pucnji kao da upravo posluie kao poziv. Dok izdaleka u valovima
prispjevae sve novi i novi olo, oni se prvi sve vie primicahu tvravi te se
ve moglo uti njihovo ivotinjske mumljanje.
"Drite ih podalje, zaboga", bijae povikao Biscarat i dao podno zidina baciti
neto kruha, kao da im eli rei da milosre gospodara dvorca ne see dalje od
toga i neka nita drugo od njega ne oekuju. Prljava je gnjusna rulja,
meutim, rastui naoigled, svoje prve borbene redove dogurala ve sasvim pod
zidine, gazei taj milodar i gledajui uvis kao da trai togod bolje.
Sad ih se moglo razabrati jednog po jednog, i doista, ne nalikovahu nimalo
hodoasnicima ili nevoljnicima koji trae utjehu i melem za svoje kraste. Bez
sumnje - govorio je Biscarat sav zabrinut - to su bijedne propalice, odasvud
zgrnuti pustolovi. Ili se barem tako jo zakratko inilo, jer sunce ve bijae
na zalazu, a ravnica i prudovi postajahu tek sivim meteom mijega nakota.
"Na oruje, na oruje!", poviknu naposljetku Biscarat koji je sada ve
nasluivao da ni o kakvu hodoau niti prosjatvu nije rije, nego o pravom
pravcatom napadu. Te zapovijedi neka se ispali nekoliko hitaca prema onima to
se ve doticahu zida. No kao da se pucalo na gomilu glodavaca, oni koji
pristi-zahu sve vie su gurali ispred sebe one prve, oni koji bi pali bili bi
odmah pregaeni, posluivi kao oslonac onima to na-dirahu iza njih i ve se
moglo vidjeti kako se prvi rukama hvataju za pukotine prastare graevine,
uvlae prste u raspukli-ne, polau noge u procijepe, uvijaju oko reetki prvih
prozora, zavlae one svoje ishijatine udove u pukarnice. A za to se vrijeme
ostatak bagre valjao po zemlji kreui u pomo onima to ve obijahu portal
ulaznih vratiju.
Biscarat zapovijedi neka ih se zabarikadira s unutranje strane, no daske i
osovine njihovih krila, premda jake i vrste, ve uvelike kripahu pod
pritiskom kopilskoga plemena.
Straari su nastavljali pucati, no ono malo jurinika to padoe bivahu odmah
preskoeni novim etama; vie se nije moglo razaznati nita osim bune vreve
iz koje se u jednom trenutku poe izdizati neto poput jegulja izbaenih uvis,

te ubr383
J
zo shvatie da su to eline kuke i da su se neke ve zakaile o zupasto
kruni te. I tek to bi se neki straar samo malo nagnuo van ne bi li istrgnuo
te gvozdene pande, prvi koji se ve bijahu uspeli udarahu ga kopljima i
toljagama ili ga pak saplitahu u konopce strmoglavivi ga na zemlju gdje bi
ie-zao u tijesku onih vragom opsjednutih grozomornih gnjusoba, te se vie ne
bi razaznavao njegov hropac od njihove bjesomune rike.
Sve u svemu, da je netko mogao pratiti sve to se zbivalo na pjeanim
prudovima, gotovo da tvrave vie uope ne bi vidio: bijae to sad vrvljenje
muha nad kakvom strvinom, roje-nje pela na sau, bratovtina strljenova.
U meuvremenu se odozdo ve zauo buan tropot velikih vratiju koja su
padala, i ope komeanje i zbrka u dvoritu. Biscarat i njegovi straari
pooe na drugi kraj kule - ne brinuvi vie ni najmanje o Ferranteu koji se
bijae sklonio u udubinu vratiju koja su vodila na stube, ne odvie uplaen
budui ve obuzet predosjeajem da su ono tamo u neku ruku prijatelji.
A ti su prijatelji ve stigli do zupanih krunita i preli preko njih;
rasipajui irokogrudno vlastite ivote padae pod posljednjim hicima muketa,
ne hajui mnogo za svoja prsa savladavahu prepreke od ispruenih sablji,
prestravljujuci stra-are svojim nakaznim oima, svojim izoblienim licima.
Tako Kardinalovi uvari, inae ljudi od elika, stadoe bacati oruje,
preklinjui nebo neka im se smiluje pred ruljom koju sada ve drahu bandom iz
samoga pakla, a ovi ih pak najprije obarahu toljagama, a potom se bacahu na
preivjele ibajui " jinmrrji lomei eljusti, mlatei akama pod bradu i
razbijajui gubice; pokojeg zaklae zubima ili raetvorie pandama,
iivljavahu se i ugnjetavahu dajui oduka svojoj ui, uskip-tjeli surovou
razjarivahu se nad mrtvima; a neke Ferrante vidje kako otvaraju jedna prsa,
grabe iz njih srce i prodiru ga uz glasne okrutne krikove.
Posljednji preivjeli ostade Biscarat, koji se do posljednjeg trena borio kao
lav. Vidjevi da je potuen, nasloni se leima na grudobran, okrvavljenim
maem oznai na tlu jednu crtu, te kriknu:
384
"Icymourra Biscarat, seul de ceux qui sont avec luy!"
No u tom trenutku iskrsne sa stepenica vitlajui sjekirom oravac s drvenom
nogom; dade znak te uini kraj toj klaonici, naredivi da se Biscarata vee.
Zatim spazi Ferrantea, pre-poznajui ga upravo po onoj maski koja ga je
trebala uiniti neprepoznatljivim, pozdravi ga irokom gestom naoruane ruke
kao da eli pomesti tlo perjanicom eira, te mu ree:
"Gospodine, slobodni ste."
Izvue iz prsluka neku poruku, s peatom koji Ferrante odmah prepozna, i prui
mu je.
Bijae ona: upuivae ga neka slobodno raspolae ovom vojskom, odvratnom
dodue, ali pouzdanom, i neka je prieka ovdje, ona e stii negdje u zoru.
Ferrante je, nakon to se oslobodio svoje maske, kao prvo oslobodio gusare i s
njima potpisao nekakvu pogodbu. Radilo se o tome da ponovno uzmu svoju lau te
da jedre prema njegovim zapovijedima, bez ikakva pogovora i suvinih pitanja.
Nagrada, dio blaga golemog kao kotao brae hospitalaca iz Alto-pascia, u
kojega, kako kau, nema dna. Kao to mu bijae obiaj, Ferrante nije ni
pomiljao odrati rije. Jednom kad pronae Roberta, bit e dovoljno u prvoj
luci potkazati vlastitu posadu i imat e ih odmah sve do jednoga objeene, a
sam postati gospodarom broda.
Prosjake vie nije trebao, a njihov mu poglavar, kao estit i lojalan ovjek,
ree da su svoju plau za ovaj pothvat ve primili. elio je to prije
napustiti ovo mjesto. Rasprie se ubrzo po zaleu i vratie u Pariz,
prosjaei usput iz sela u selo.

Bijae lako uskoiti u jednu od barki privezanih u luici tvrave, stii do

lae i baciti u more samo dvojicu njezinih uvara. Biscarata okovae u lance u
tovarnom prostoru, kao taoca s kojim bi se mogla izvesti dobra trgovina.
Ferrante dopusti sebi kratak odmor, vrati se na obalu prije zore, upravo na
vrijeme da doeka koiju s koje e sii Lilia, ljepa no ikad u onom svom
mukom ruhu.
Robertu se inilo da mu najveu muku zadaje pomisao na to kako se bijahu
pozdravili edno i suzdrano, kako se ne bi odali pred gusarima koji su morali
vjerovati da na brod ukrcavaju nekog mladog plemia.
385Popee se na brod, Ferrante provjeri je li sve u redu za is-plovljavanje, i
kad sidro bijae izvueno sie u sobu koju je dao namjestiti za gou.
U njoj ga ona ve oekuje, s oima koje nijednu drugu molbu ne odaju nego da
budu ljubljene, u lelujavu razdraganu likovanju sada slobodne kose rasute po
ramenima, spremna na najradosniju od svih rtava. O prameni lelujavi, prameni
zla-ani i kao zlato ljubljeni, prameni uvojiti to oblijeete i alite se i
ale se lelujate... - ginuo je od enje Roberto za Ferran-tea.
Lica se njihova primakoe kako bi ubrala etvu poljubaca jedne stare sjetve
uzdaha, i u tom trenu Roberto u mislima doplovi do one usne boje ruiaste
puti i stade taiti svoju e. Ferrante cjelivae Liliu a Roberto zamiljae
sebe u tome inu i srsi ga podilazie od silne udnje da zagrize u taj
istinski koralj. No upravo tada osjeti kako mu ona izmie poput daka vjetra,
gubila se nekuda ona blaga toplina koju vjerovae da naas bijae outio, te
je studenu kao led opazi u nekom zrcalu, u tuem zagrljaju, na dalekoj branoj
postelji na drugom nekom brodu.
Da bi zatitio ljubavnike spusti laki pokrov krte providnosti te ta sada ve
otkrivena tijela postadoe knjige sunane nekromancije iji se sveti prizvuci
otkrivahu samo dvoma odabranima to stopljenih usana naizmjence sricahu jedno
drugoLaa se hitro udaljavala, Ferrante bijae jai. Ona je u njemu ljubila Roberta
na ije se srce te slike obarahu poput lui na snop suharaka.
38634.
llonclog o mncgostzukostt sofetooa
Sjetit emo se - barem se tome nadam, budui da je Ro-berto od romanopisaca
svojega stoljea preuzeo naviku da istovremeno pripovijeda toliko pria da je
u odreenom trenutku doista teko svakoj ponovno uhvatiti nit - da je sa svoje
prve posjete svijetu koralja na junak donio "kamenog dvojnika" koji mu se
priinio lubanjom, moda onom oca Caspara.
Sada je, ne bi li odagnao misli na Ferranteovu i Liliinu ljubav, sjedio u
suton na palubi pozorno promatrajui taj predmet i prouavajui njegovu
teksturu.
Nije izgledao kao lubanja. Bijae to prije rudna konica sainjena od
nepravilnih mnogokuta, ali mnogokuti ne bijahu osnovne jedinice toga tkiva:
svaki je od njih u svojemu sreditu imao zrakastu simetriju najfinijih
tananih niti izmeu kojih se ukazivahu - kad bi se oko dobro izotrilo meuprostori koji su moda tvorili druge mnogokute, a kad bi oko moglo
prodrijeti jo dublje iza njih moda bi opazilo da stranice tih majunih
mnogokuta tvore drugi jo siuniji mnogokuti, sve dok se ne bi dolo do
trenutka kad bi se moralo zaustaviti pred djeliima koje vie nije mogue
dalje cijepati, to jest atoma. No kako Roberto nije znao do koje se toke
materija moe dijeliti, ne bijae mu jasno dokle bi njegovo oko - ne ba risovo, naalost, budui da nije imao onu leu kojom je otac Cas-par umio
raspoznati ak one izvanredno siune ivotinjice koje uzrokuju kugu - moglo
sii u bezdan nastavljajui unutar nasluenih pronalaziti neprestano nove i
nove oblike.

I opatova glava takoer, kao to je za vrijeme dvoboja one noi klicao SaintSavin, mogla je biti svijet njegovim uima -oh, kako je na te rijei Roberto
sanjarski pomislio na svijet u
387

kojem ive, presretnih li buba, ui Anne Marie ili Francesce Novarese! No s

obzirom da ni ui takoer nisu atomi nego beskrajni svjetovi za atome koji ih
tvore, moda unutar tijela jedne ui postoje druge ivotinjice, jo sitnije,
koje tamo ive kao u nekom prostranom svijetu. I moda i moje vlastito tijelo
-miljae Roberto - i moja krv, od niega drugog satkani nisu nego od siunih
ivotinjica koje kreui se pomau meni da se kreem, putajui da ih vodi
moja volja, poput kakva koi-jaa. I moje se ivotinjice zacijelo pitaju kamo
ih ja to sada vodim, izlaui ih naizmjence svjeini mora i sunevoj ezi, te
su, izgubljeni u toj zbrci nestalnih podneblja, jednako tako u svoju sudbinu
nesigurni kao i ja sam.
A to ako se u prostor isto tako beskonaan osjeaju baenima druga
stvorenjca, jo siunija, koja ive u svijetu onih koje sam upravo spomenuo?
Zato zapravo ne bih smio na tako to pomiljati? Zar samo zato to o tome
nikada nisam nita znao? Kao to kazivahu moji prijatelji u Parizu, kad bi se
netko naao na tornju crkve Notre-Dame i izdaleka promatrao predgrae SaintDe-nis, ni u snu ne bi pomislio da je ta nejasna mrlja nastanjena biima nalik
nama samima. Mi vidimo Jupiter koji je beskrajno velik, ali s Jupitera ne vide
nas, niti mogu zamisliti da mi uope postojimo. A jo do juer, zar bih ikad i
slutio da pod morem - ne na nekom udaljenom planetu ili na kapljici vode, nego
na dijelu ovog naeg svijeta - postoji jedan Drugi Svijet?
A s druge strane, to sam ja jo do prije nekoliko mjeseci znao o Junome
Kopnu? Bio bih rekao da je to nekakva muica geografa heretika, a tko zna da
moda na ovim otocima nisu u davna vremena spalili nekog njihovog filozofa
koji je grle-nim glasom tvrdio da postoji Monferrato i Francuska. A ipak, ja
sam sada ovdje, i prisiljen sam vjerovati da Antipodi postoje - i da, suprotno
miljenju najveih starodrevnih mudraca, ni u kom sluaju ne hodam glavom
prema dolje. Stanovnici toga svijeta jednostavno zauzimaju krmu, a mi pramac
jednoga istoga broda na koji smo svi ukrcani, a da nita jedni o drugima ne
znamo.
Tako je jo uvijek nepoznata vjetina letenja, pa ipak - damo li za pravo
odreenom gospodinu Godwinu o kojem mi je
388govorio doktor d"Igbv - jednog e se dana ii na Mjesec, kao to se ilo i
u Ameriku, premda prije Kolumba nitko nije ni pomiljao da postoji taj
kontinent, niti da bi se jednoga dana mogao ba tako zvati.
Sumrak ustupi mjesto veeri, a potom noi. Mjesec je Ro-berto sad vidio pun na
nebu i mogao je lijepo razabrati njegove mrlje u kojima djeca i neznalice vide
oi i usta nekog miroljubivog lica.
U elji da izazove oca Caspara u kojem je svijetu, na kojem planetu pravednika
sada dragi asni starac?, Roberto mu je govorio o stanovnicima Mjeseca. No je
li mogue da je Mjesec zaista nastanjen? Zato da ne, kao Saint-Denis: to
ljudska stvorenja znaju o svijetu koji bi tamo gore mogao postojati?
Obrazlagae Roberto: kad bih stojei na Mjesecu bacio uvis kamen, zar bi on
moda pao na Zemlju? Ne, pao bi nazad na Mjesec. Prema tome je Mjesec, kao
svaki drugi planet ili zvijezda, nije vano, svijet koji ima svoje sredite i
svoj obujam, a to sredite privlai sva tijela koja ive u sferi vlasti toga
svijeta. Kao to se zbiva i na Zemlji. Pa zato se onda ne bi na njemu moglo
takoer zbivati i sve ostalo to se zbiva na Zemlji?
Mjesec obavija odreena atmosfera. Nije li na Cvjetnu nedjelju prije etrdeset

godina netko zamijetio, rekoe mi, oblake na Mjesecu? Ne vidi li se na tom

planetu snano podrhtavanje prigodom nadolazee pomrine? A to je to drugo
ako ne dokaz da tamo ima zraka? Planeti se isparavaju, i zvijezde takoer to su drugo one pjege na Suncu od kojih nastaju zvijezde proletue?
I osim toga, na Mjesecu sasvim sigurno ima vode. Kako drugaije objasniti
njegove mrlje ako ne kao sliku jezera netko je ak doao na pomisao da su ta
jezera umjetna, gotovo da ih je ljudska ruka stvorila, tako su dobro ocrtana i
rasporeena na jednakoj udaljenosti? S druge strane, ako Mjesec bijae
zamiljen samo kao veliko zrcalo koje slui da na Zemlju odsijeva sunevo
svjetlo, zbog ega bi Stvoritelj to zrcalo morao zaprljati mrljama? Mrlje,
dakle, nisu nesavrenosti nego savrenosti, a to znai bare, ili jezera, ili
mora. A ako tamo gore ima vode i zraka, ima i ivota.
389r
ivota zacijelo drugaijeg od naeg. Moda ta voda ima okus to ja znam?
sladievlne, kardamoma, moda ak papra. Ako postoje beskonani svjetovi, onda
je upravo ovo dokaz beskonanoga uma Izumitelja naega svemira, ali to onda
isto tako znai da taj Pjesnik ne poznaje granica. On je mogao posvuda
stvoriti nastanjene svjetove, samo uvijek s razliitim stvorenjima. Moda su
stanovnici Sunca suncaniji, jasniji i prosvjetlje-niji od stanovnika Zemlje
koji su oteani materijom, a stanovnici Mjeseca negdje u sredini. Bia koja
ive na Suncu uti su oblik, ili in, kako vam se vie svia; na Zemlji pak,
bia su nainjena od istih Sila koje se razvijaju, a na Mjesecu su ona in
medio fluctuantes, drugim rijeima prilino mjeseasta...
Da li bismo mogli ivjeti u Mjeseevu uzduhu? Mi vjerojatno ne, izazvao bi nam
vrtoglavicu; s druge pak strane ribe ne mogu ivjeti na naemu, niti ptice na
ribljemu. Taj uzduh mora da je ii od naeg, a budui da na, zbog svoje
gustoe, slui kao prirodna lea koja proputa suneve zrake, Seleniti e
Sunce vidjeti daleko jasnije. Zora i veer koje nas osvjetljavaju kad sunce
jo nije izilo ili je ve zalo, dar su naega uz-duha koji, bogat
prljavtinom, zatoi i prenosi njegovu svjetlost; to je svjetlost koju ne
bismo trebali imati, a koja nam je u izobilju podarena. Te nas zrake zapravo
postepeno pripremaju na dobitak ili gubitak sunca. Na Mjesecu, gdje je uzduh
ii, dani i noi nastupaju iznenada. Sunce se naglo na obzoru izdigne, kao
kad se u kazalitu podigne zastor. A onda se pak, iz najbljetavijeg svjetla,
padne u najguu tamu. I na Mjesecu onda zasigurno nema ni duge, koja je
posljedica para pomijeanih sa zrakom. A zbog istih razloga nema ni kia, ni
grmljavine, ni munja.
A kakvi bi bili stanovnici planeta bliih Suncu? Vatreni poput Maura, ali
daleko duhovnije prirode od nas. U kojoj veliini oni mora da vide Sunce? Kako
mogu podnijeti njegovu svjetlost? Moda se tamo metali tope u prirodi i teku
rijekama?
Ali postoje li doista beskonani svjetovi? Pitanje te vrsti bi-" jae u Parizu
uzrokom jednog dvoboja. Kanonik de Digne govorio je da ne zna. Ipak, kako se
bavio prouavanjem fizike,
390bio je sklon, slijedei tragove velikog Epikura, rei da postoje. Svijet ne
moe biti drugo nego beskonaan. Atomi to se gomilaju u praznini. Da postoje
tijela, o tome nam svjedoe osjetila. Da postoji praznina, dokazuje nam razum.
Kako i gdje bi se inae mogli kretati atomi? Kad ne bi bilo praznine, ne bi
bilo gibanja, osim ako se tijela ne bi meusobno proimala. Bilo bi smijeno i
pomisliti da kad muha krilom potisne esticu zraka ova potisne drugu pred
sobom, a ova pak jo jednu; tako bi, na primjer, gibanje noice jedne buhe
malo pomalo dovelo do toga da na drugom kraju svijeta nastane nekakva kvrga!
S druge strane, ako je praznina beskonana, a broj atoma konaan, ovi se
posljednji ne bi prestajali gibati na sve strane, nikad se ne bi meusobno
sudarali kao to se dvije osobe, kad bi tumarale po nekoj pustinji bez kraja,

nikada ne bi susrele osim pukim sluajem, sasvim nenadano, i nikada ne bi

proizveli meusobnih spojeva. A kad bi praznina bila konana, a. tijela
beskonana, u njoj ne bi bilo mjesta da ih sve primi.
Naravno, bilo bi dovoljno pomisliti na konanu prazninu nastanjenu atomima
iji je broj konaan. Kanonik mi kazivae daje takvo miljenje najsmotrenije.
Zato bi trebalo misliti da je Bog duan, poput upravitelja glumake druine,
stvarati beskonane predstave. On svoju slobodu oituje, vjeno, kroz
stvorenje i odravanje jednog jedinog svijeta. Ne postoje dokazi protiv
mnogostrukosti svjetova, ali niti u njezinu korist. Bog, koji jest prije
svijeta, stvorio je dovoljan broj atoma, u prostoru dovoljno prostranom da bi
izradio svoje remek-djelo. Njegovu beskonanom savrenstvu pripada takoer i
Genij Limesa.
U elji da vidi da li i koliko bi svjetova moglo biti u jednoj mrtvoj stvari,
Roberto je otiao u maleni muzej na DapJme, te poredao na palubi ispred sebe,
poput mnotva as tragala, sve mrtvo to je tamo pronaao, fosile, oblutke,
riblje kosti; prelazio je polako pogledom s jednog na drugo, svejednako
nasumce razmiljajui o Sluaju i o sluajevima.
Ma tko mi kae kazivae da Bog tei granici, kad mi iskustvo neprestano
otkriva druge i nove svjetove, kako gore, tako i dolje? Moglo bi biti, dakle,
da je ne Bog, nego svijet vjean i beskonaan, i da je to uvijek bio i da e
uvijek takav biti, u neprestanom ponovnom zdruivanju i preslagivanju svojih
ato391
l
r
ma u beskonanoj praznini, prema odreenim zakonima meni jo uvijek
nepoznatim, koji unose red u nepredvidive skokove i skretanja atoma: u
protivnom oni bi posve pomahnitali. Onda bi, dakle, svijet bio Bog. Bog bi se
rodio iz vjenosti kao svijet bez obala, a ja bih bio podvrgnut njegovu
zakonu, a da ne bih znao koji je.
Budalo, rei e neki: moe govoriti o beskonanosti Boga jer nisi pozvan da
je svojim duhom pojmi, nego samo da u nju vjeruje, kao to se vjeruje u neku
tajnu. No ako eli govoriti o prirodnoj filozofiji, taj e beskonani svijet
morati svejedno pojmiti, a to nisi kadar.
Moda, uzmimo da je tako. Ali pretpostavimo onda da je svijet pun i da je
konaan. Pokuajmo zatim zamisliti nitavilo koje nastaje postoje svijetu
kraj. Kad pomislimo na to nitavilo, moemo li ga moda zamisliti kao vjetar?
Ne, jer ono bi moralo biti doista nita, ak ni vjetar. Je li pojmljivo,
rijeima prirodne filozofije - ne vjere - jedno beskonano nitavilo? Mnogo je
lake zamisliti svijet koji see unedogled, kao to pjesnici mogu zamisliti
rogate ljude ili dvorepe ribe, zdruujui dijelove ve poznate: dovoljno je da
na svijet, tamo gdje vjerujemo da mu je kraj, nadodamo druge dijelove
prostranstvo sastavljeno opet od same vode i kopna, zvijezda i nebesa, sline
onima koje ve poznajemo. Bez granica.
Jer kad bi svijet osim toga bio konaan, a nitavilo, budui da nije nita, ne
moe postojati, to bi onda bilo onkraj granica svijeta? Praznina. I evo kako
bismo nijeui beskonanost zapravo potvrdili prazninu, koja ne moe biti
drugo nego beskonanost, inae bismo na njezinu kraju morali zamisliti opet
jedno novo i nezamislivo prostranstvo niega. A onda je bolje odmah slobodno
zamisliti prazninu, i nastaniti je atomima, pod uvjetom da je ne zamislimo
toliko praznom da praznija ne moe biti.
Roberto se u stvari sluajno zatekao u situaciji da uiva veliku povlasticu.
On je zapravo imao oevidan dokaz o postojanju drugih nebesa, a istovremeno

je, a da se pritom nije morao uzdignuti onkraj nebeskih sfera, odgonetavao

mnotvo svjetova u jednom jedinom koralju. Zar je bilo potrebno raunati u
koliko se likova atomi svemira mogu sloiti - i spaliti na lo392maci one koji su tvrdili da njihov broj nije konaan - kad bi bilo dovoljno
godinama razmiljati o jednom od tih morskih pred-.meta da bi se shvatilo kako
se iz otklona jednog jedinog atoma, bio on volja Boja ili stvar Sluaja, mogu
roditi neslueni Mlijeni Putevi?
Otkupljenje? Lani dokaz, tovie - protestirao je Roberto koji se nije elio
gloiti sa sljedeim isusovcima na koje bude naiao - argument onih koji ne
znaju zamisliti Gospodinovu svemonost. Tko moe iskljuiti da se u naumu
stvaranja istoni grijeh ostvario u svim svjetovima, na razliite i
nepredviene naine, a opet u jednom jedinom trenutku, i da je Krist umro na
kriu za sve, i za Selenite, i za Sirijce, i za Koraljce koji su ivjeli na
molekulama ovog izbuenog kamena dok jo bijae iv?
Roberto u stvari nije bio uvjeren u svoje dokaze: slagao je jelo od suvie
sastojaka, odnosno u svom je rasuivanju natrpavao u jedan ko stvari koje je
uo na raznim stranama - a nije ba bio ni toliko naivan i neproviden da to ne
bi primijetio. Pa je tako, nakon to bi porazio nekog mogueg protivnika,
ponovno istome davao rije, poistovjeujui se sa njegovim primjedbama.
Jednom ga je prigodom, u vezi s prazninom, otac Caspar uutkao silogizmom na
koji nije znao to bi odgovorio: praznina je nebitak, a nebitak nije, ergo
praznina nije. Dokaz bijae valjan, jer premda je nijekao prazninu istovremeno
je doputao njezino poimanje. Zapravo se savreno mogu zamisliti stvari koje
ne postoje. Moe li jedna himera koja zuji u praznini pojesti druge,
prikrivene namjere? Ne, jer himera ne postoji, u praznini se ne uje nikakav
zuj, prikrivene su namjere duhovna stvar, a ovjek se nee nahraniti
zamiljenom krukom. ,A ja svejednako mislim na jednu himeru, bez obzira to
je himerina, odnosno ne postoji.
Roberto se prisjeao odgovora jednoga devetnaestogodi-njaka koji je jednoga
dana u Parizu bio pozvan u drutvo njegovih prijatelja filozofa, budui da se
govorilo da upravo projektira nekakvu spravu koja e biti kadra izvoditi
aritmetike raune. Roberto nije ba dobro shvatio kako bi sprava trebala
393
J
funkcionirati, a tog je momka drao moda iz iste zajedljivo-sti odvie
blijedim, odvie turobnim i odvie velikim mudrijaem za njegovu dob, dok su
ga meutim njegovi prijatelji li-bertinci neprestano pouavali kako se mudar
moe biti i na zabavan nain. A jo je manje podnosio to je mladi, kad se
govorilo o praznini, takoer zaelio izrei to misli, i to s odreenom
bezobratinom:
"Suvie se mnogo govorilo o praznini, sve dosad. Sada je valja dokazati pomou
iskustva."
A kazao je to kao da e ta zadaa zapasti jednoga dana upravo njega samoga.
Roberto je priupitao na kakva to iskustva misli, a deko mu ree da to jo ne
zna. Da bi ga ponizio, izloio mu je sve filozofske primjedbe koje mu bijahu
poznate: kad bi praznina postojala, ona ne bi bila materija koja je puna, ne
bi bila duh, jer se ne moe pojmiti duh koji bi bio prazan, ne bi bila Bog,
jer on bi tada bio lien i sebe sama, ne bi bila ni supstancija ni akcident,
proputala bi svjetlost a ne bi bila hijalit... to bi onda bila?
Deko odgovori s poniznom smjelou, oborenih oiju:
"Moda bi bila neto izmeu materije i nitavila i ne bi imala udjela niti u
jednom, niti u drugom. Razlikovala bi se od nitavila svojom dimenzijom, od
materije svojom nepominou. Bila bi u neku ruku nebitak. Ne pretpostavka, ne
apstrakcija. Bila bi. Bila bi kako da kaem? injenica. ista i jednostavna."
"to to znai, ista i jednostavna injenica, liena bilo kakva odreenja?",

upitao je Roberto sa skolastikom hvastavo-u, ne imajui uostalom u pogledu

teme nikakvih predrasuda: elio se samo i on sam razmetati uenou.
"Ne bih znao definirati to je to isto i jednostavno", odvratio je mladi. "S
druge strane, gospodine, kako biste definirali bitak? Da bi ga se definiralo,
valjalo bi rei da on neto jest. Dakle, da bismo bitak definirali, morali
bismo ve rei jest, i tako u definiciji upotrijebiti rije koju treba
definirati. Ja mislim da postoje rijei koje je nemogue definirati i moda je
praznina upravo jedna od njih. No moda grijeim."
"Ne grijeite. Praznina je kao vrijeme", komentirao je jedan od Robertovih
prijatelja libertinaca. "Vrijeme nije koeficijent
394kretanja, jer kretanje ovisi o vremenu, a ne obrnuto; ono je beskonano,
nestvoreno, nije nikakva sluajna pojava u pro-- storu. Vrijeme jest i gotovo.
Prostor jest i gotovo. I praznina jest i gotovo."
Netko se pobunio rekavi kako stvar koja jest i gotovo i koja nema nikakvu
odredivu bit, kao da i nije.
"Gospodine", rekao je tada Kanonik de Digne, "istina je, prostor i vrijeme
nisu ni tijelo ni duh, oni su nematerijalni, ako ba hoete, no to ne znai da
nisu stvarni. Nisu akcident i nisu supstancija, i postojat e i nakon
unitenja svake supstancije. NepreinaM su i nepromjenljivi, to god da unutra
stavite."
"Ali", prigovorio je Roberto, "prostor je ipak protezan, a pro-tenost je
jedno od svojstava tijela..."
"Ne", otpovrnu prijatelj libertinac, "injenica da su sva tijela protena ne
znai da je sve to je proteno tijelo - kako bi to elio odreeni gospodin
koji se uostalom ne bi udostojio ni da mi odgovori, jer izgleda da se vie ne
eli vratiti iz Holan-dije. Protenost je raspored svega to jest. Prostor je
apsolutna protenost, vjena, beskonana, nestvorena, neprebrojiva, neomeena.
Kao i vrijeme, ona ne opada, ne prestaje, ne ras-pruje se, ona je arapski
feniks, zmija koja grize vlastiti rep."
"Gospodine", ree Kanonik, "ne stavljajmo ipak prostor na mjesto Boga..."
"Gospodine", odgovori libertinac, ne moete nam sugerirati ideje koje svi
drimo istinitima, a onda zahtijevati da iz njih ne izvuemo krajnje
zakljuke. Bojim se da nam ovdje vie nije potreban ni Bog ni njegova
beskonanost, jer ve imamo na sve strane dovoljno beskraja koji nas svode na
sjenu to traje tek jedan jedini trenutak bez povratka. Pa stoga predlaem da
odagnamo bilo kakav strah i odemo svi zajedno u gostionicu." Kanonik se
oprostio maui glavom. A takoer i mladi, koji je izgledao prilino uzdrman
svim tim razgovorima, pognute se glave ispriao i zatraio doputenje da ode
kui.
"Jadni deko", rekao je libertinac, "on izrauje sprave da bi
izbrojjjltf"konanost, a mi smo ga ovdje isprepadali tiinom bezbrojnih
beskonanosti. Voila, eto kraja jednoj lijepoj sklonosti."
395
"Nee izdrati udarac", ree jedan drugi pironovac, "nastojat e pomiriti se
sa svijetom i zavrit e meu isusovcima."
Roberto je sada mislio na taj daleki razgovor. Praznina i prostor su kao
vrijeme, ili vrijeme kao praznina i prostor; pa zar nije onda zamislivo da,
ba kao to postoje zvjezdani prostori u kojima naa Zemlja izgleda poput
mrava, i prostori kao svijet koralja mrava naega svemira - pa ipak svi jedan
unutar drugog - postoje isto tako svjetovi podreeni razliitim vremenima? Zar
se ne tvrdi da na Jupiteru dan traje godinu dana? Morali bi prema tome
postojati svjetovi koji ive i umiru u jednom jedinom trenutku, ili ive
neovisno od svake nae sposobnosti raunanja kako kineskih dinastija tako i
vremena Potopa. Svjetovi gdje se sva gibanja i odgovori na njih ne odvijaju u

satima i minutama nego u milenijima, ili oni gdje se planeti raaju i umiru
dok si okom trepnuo.
Ne postoji li moda, i to nedaleko odavde, mjesto gdje je vrijeme juer?
Moda je on ve uao u jedan od onih svjetova gdje je, od trenutka kad je
jedan atom vode otpoeo nagrizati koru mrtvoga koralja, a ovaj se lagano stao
mrviti, ve prolo isto onoliko godina koliko od Adamova roenja do
Otkupljenja. I ne proivljava li on vlastitu ljubav u tom vremenu, u kojem su
Li-lia, ba kao i Golubica Boje Narane, postale neto za ije je osvojenje
sada imao pred sobom amu itavih stoljea? Ne sprema li se moda za ivot u
nekoj beskonanoj budunosti?
Na takva i tolika razmiljanja bijae ponukan jedan mladi plemi koji je netom
otkrio koralje... I tko zna kamo bi stigao da je imao duh pravoga filozofa.
Roberto nije bio filozof nego nesretni ljubavnik koji je upravo izronio
vrativi se s jednoga putovanja, kad se sve zbroji ne jo posve okrunjena
uspjehom, prema jednom Otoku koji mu izmicae u studenim maglama prethodnoga
dana.
Bijae meutim ljubavnik koji, premda obrazovan u Parizu, nije zaboravio svoj
ivot na selu. Tako mu se nametnuo zakljuak da se vrijeme o kojem je
razmiljao moe razvui na tisue naina, poput tijesta umijeenog od brana i
umana396
a, kao to je gledao da to ine ene sa della Grive. Ne znam zbog ega je
Robertu pala na um ta slinost - moda mu je pre-. vie mozganja probudilo
apetit ili je pak, i on sam ustraen vjenom tiinom svih tih beskraja,
poelio nai se ponovno kod kue u majinskoj kuhinji. A nije mu trebalo mnogo
da se stane prisjeati i drugih poslastica.
Bijae tu, dakle, raznih tijesta punjenih ptiicama, zeiima i fazanima, koja
kao da su pokazivala kako jedan pokraj drugog, ili jedan unutar drugog, moe
postojati mnogo razliitih svjetova. No majka je spravljala i one torte koje
nazivae "na njemaki", s vie redova ili naslaga voa razdijeljenih
mjeavinom maslaca, eera i cimeta. A poavi od te ideje izmislila je neku
slanu tortu u kojoj bi vie redova tijesta nadijevala sad slojem unke, sad
kuhanim jajima narezanim na krikice, sad opet povrem. I upravo je to Roberta
navodilo na pomisao kako bi svemir mogao biti tava u kojoj se peku razliite
prie, svaka u svojem vlastitom vremenu, premda bi mogle imati iste likove. I
ba kao to u torti jaja koja su dolje nemaju pojma to se zbiva s njihovom
braom ili sa unkom koji su iznad njih, s onu stranu reda tijesta, isto tako
u jednom od slojeva svemira jedan Roberto nije imao pojma to radi neki drugi.
U redu, ne bijae to ba odvie elegantan nain rasuivanja, i to jo k tome
pomou trbuha. No oevidno je da je on ve imao u glavi ono do ega je elio
stii: u tom je istom trenutku toliko razliitih roberta moglo initi
razliite stvari, i zacijelo pod razliitim imenima.
Moda i pod imenom Ferrante? A nije li onda moda ono za to je mislio da je
njegova izmiljena pria o bratu neprijatelju zapravo nejasni opaaj nekog
svijeta u kojem se njemu, Robertu, dogaaju drugaije zgode od onih koje
upravo proivljava u ovom vremenu i u ovom svijetu?
Hajde, govorio je sebi, nema nikakve sumnje da bi ti sam elio proivjeti ono
to je proivio Ferrante kad je TVeede Da-phne zaplovila punim jedrima. No to
je, zna se, zbog toga to postoje, kao to je govorio Saint-Savin, misli na
koje se ni najmanje ne misli, koje se srca dojme a da ono a svijest jo manje
to uope ne primjeti; i neizbjeno je da se neke od tih misli - koje ponekad
nisu drugo do nejasne i prikrivene elje, a
397r
nisu ba ni tako nejasne - uvlae u svijet nekog Romana za koji ti vjeruje da
si ga zaeo iz elje da prikae neije tue misli... Ali ja sam ja, a
Ferrante je Ferrante, i sad u sam sebi to dokazati tako to u mu namjestiti

pustolovine u kojima ja stvarno nikako ne bih mogao biti glavnim likom - i

koje se, ako se ve zbivaju u nekom svijetu, zbivaju u svijetu Mate, koji s
nijednim drugim nije paralelan.
I itave se te noi naslaivao, zaboravivi potpuno na koralje, smiljajui
pustolovinu koja e ga, jo jednom, odvesti u najrazorniji od svih uitaka, u
najslasniju od sviju patnji.
39835.
lAtjeha
rt
4errante je Lilii, sada ve spremnoj da povjeruje u svaku l la koja bi sila
s tih ljubljenih usana, ispriao gotovo posve istinitu priu, s jedinom
razlikom to je u njoj on preuzeo Robertovu ulogu a Roberto njegovu; potom ju
je nagovorio da rtvuje sav nakit iz koveia to ga bijae donijela sa
sobom, kako bi se pronalo uzurpatora i iznudilo od njega jedan dokument od
vfareUsf vanosti za sudbinu Drave koji je ovaj bio oteo njemu i koji bi mu,
kad bi ga vratio, pomogao da dobije Kardinalov oprost. Nakon bijega sa
francuskih obala, prvo pristanite Tweede Daphne bijae Amsterdam. Tamo je
Ferran-te, kao dvostruki pijun, lako pronaao nekoga tko e mu otkriti neto
o brodu zvanom AmarillL to god da je doznao, za nekoliko se dana naao u
Londonu kako bi nekoga potraio. A ovjek u kojeg mu se valjalo pouzdati nije
mogao biti nego nepouzdani podlac njegova soja spreman prokazati one za koje
prokazuje.
I eto Ferrantea kako, nakon to je od Lilie dobio dijamant izvanredne istoe,
ulazi nou u nekakav kukavni kuerak gdje ga prima neko stvorenje neodreena
spola, koje moda jednom bijae turski eunuh, golobrada lica i ustiju tako
siunih da bi se reklo da se smijei jedino miui nosom.
Prostorija u kojoj se skrivao ulijevala je strah zbog ae koja je dojazila s
hrpe kostiju to izgarahu na tinjajuoj vatri. U jednom je uglu visio objeen
za stopala goli les ija su usta izluivala sok boje koprive to je kapao u
neku ljusku od ute mjedi.
Eunuh prepozna u Ferranteu brata po zloinstvu. Saslua pitanje, vidje
dijamant i prokae svoje gospodare. Povede Ro399
l j
berta u drugu jednu prostoriju to izgledae poput apotekaro-ve radnje, punu
zemljanih, staklenih, kositrenih i bakrenih posudica. Sve one sadravahu
supstancije koje su mogle posluiti da ovjek postane drugaijim nego to
jest, bilo da se radi o megerama koje se ele priiniti mlade i lijepe ili o
huljama i lopovima koji ele posve izmijeniti izgled: bjelila, omeki-vai,
korijenje zlatoglava, kore zmijske trave i druge supstancije koje kou ine
tanjom i finijom, pripravljene od srnee modine i sokova kozje krvi. Imao je
zatim premaznih smjesa za izbjeljivanje kose, od zelene crnike, rai,
tetrljana, salitre, stipse i hajduke trave, ili one za promjenu boje puti od
krave, medvjeda, kobile, deve, bjelouke, kunia, kita, bukavca, jelena
lopatara, divlje make ili vidre. Pa zatim ulja za lice od mirisave smole,
limuna, pinjola, brijestovine, vuaka, grahorice i slanutka, i itavu jednu
policu punu mjehura, za grenice kojima se prohtije priinjati se djevicama.
Za onog tko poeli uhvatiti nekoga u ljubavnu mreu imao je jezike zmija
otrovnica, prepelije glave, magarei mozak, maurski bob, jazaveve ape,
kamenje iz orlova gnijezda, srevinu loja gusto naikanu razlomljenim iglama,
i ostale predmete od blata ili olova, sve zajedno ve na letimian pogled
neizrecivo odvratno.
U sreditu sobe nalazio se stol i na njemu umivaonik prekriven okrvavljenom

krpom kojeg mu eunuh pokae prstom, sa znalakim izrazom na licu. Ferrante

nije razumio, a ovaj mu ree kako se namjerio upravo na osobu koja mu je
potrebna. Eunuh naime nije bio nitko drugi nego onaj koji je ranio psa doktora
Byrda i koji je svakoga dana u dogovoreni sat, vlaei u otopini vetriola krpu
natopljenu krvlju ivotinje ili je primiui vatri, prenosio na Amarilli
signale koje je Byrd oekivao.
Eunuh ispria sve o Bvrdovu putovanju i o lukama u kojima e sigurno pristati.
Ferrante, koji je zapravo vrlo malo ili nita znao o trgovini geografskom
duinom, nije mogao zamisliti da bi Mazarin poslao Roberta na taj brod samo
zato da bi otkrio neto to se njemu ve inilo bjelodanim, te je zakljuio da
je Roberto u stvari Kardinalu morao otkriti mjesto gdje se nalaze Solomonski
Otoci.
Smatrao je TVeede Daphne brom od Amarillija, pouzdavao se u vlastitu sreu,
vjerovao je da e lako dostii Byrdov
400
brod i kad on pristane na Otocima lako moi iznenaditi posadu na kopnu,
potamaniti je ukljuivi Roberta i tako po volji raspolagati tim kopnom, kao
jedini njegov otkriva.
Sam mu je eunuh predloio nain na koji e postupiti a da ne pogrijei put:
bit e dovoljno da se jo jednome psu nanese . rana i da on svakoga dana
djeluje na uzorak njegove krvi kao to je inio za psa s Amarillija, i
Ferrante e svakodnevno primati iste poruke kao i Byrd.
Kreem odmah, rekao je Ferrante; a na upozorenje da najprije valja pronai
nekog psa, odmahnu rukom uskliknuvi:
"Imam ja na brodu neto bolje od psa."
Povede potom eunuha na brod; provjeri ima li meu posadom kakav brija,
strunjak za putanje krvi i tome sline stvari.
"Ja sam, kapetane", ustvrdi jedan koji bijae iznio ivu glavu iz stotinu omi
i preivio tisue trzaja konopca, "dok se gu-sarilo, odrezao vie ruku i nogu
svojim drugovima nego to sam ih ranije ranio neprijateljima."
Siavi u tovarni prostor, Ferrante privee Biscarata lancima za dva popreno
ukrtena kolca, te mu vlastitom rukom otrim bodeom duboko zasijee u
slabine. Dok je Biscarat stenjao, eunuh sakupi krv koja je tekla komadom
tkanine koji potom spremi u neku vreicu. Zatim objasni brijau to e morati
initi da ranu odrava otvorenom tijekom itava putovanja, a da ranjenik od
nje ne umre, ali niti da ozdravi.
Nakon tog novog zloina, Ferrante zapovijedi neka se razapnu jedra u pravcu
Solomonskih Otoka.
Ispripovijedivi ovo poglavlje svojega romana, Robertu postade muno, osjeti
se naglo umornim i slomljenim pod teinom tolikih zlodjela.
Nije vie elio smiljati nastavak te napisa radije jednu in-vokaciju Prirodi
zamolivi je neka - kao majka koja eli prinuditi dijete da spava u svojoj
kolijevci pa razastre nad njom komad tkanine i prekrije ga tako kao nekom
malom noi - razastre veliku no nad itavim planetom. Molio je no neka,
otev-i svaku stvar njegovu pogledu, pozove njegove oi da se sklope; neka,
zajedno s tamom, doe tiina; i neka, kao to u sva401
t
nue lavovi, medvjedi i vukovi kojima je, ba kao i lopovima i ubojicama,
svjetlost izuzetno mrska tre da bi se zavukli u svoje duplje gdje im je
sklonite i utoite, neka naprotiv, kad se Sunce na zapadu povue, utihne sva
graja i svo vrtloenje misli. Neka se, kad mine svjetlost, obeznane u njemu
oni duhovi to od svjetlosti oive, i neka zavlada tiina i spokoj.
Kad je puhnuo u svjetiljku, samo je jo traak jedne mjeseeve zrake to
prodirae izvana osvjetljavao njegove ruke. Neka se magla podignu s njegova
eluca u mozak, a spustivi se ponovno na vjee, zaklopi ih, kako se duh ne bi

vie naviri-vao da vidi neki predmet koji bi ga rastresao. I zaspae ne samo

njegove oi i ui nego i ruke i noge - sve, ba sve osim srca to nikad ne
zastane niti na trenutak.
Spava li u snu i dua? Naalost ne, ona bdije, samo to se povue iza zavjese
i igra se kazalita: utvare lakrdija! izlaze tada na pozornicu i prikazuju
komediju, no onako kako bi je odigrala druina pijanih ili ludih glumaca,
toliko izobliena ine se lica i toliko udna odijela, ponaanja nedolina,
situacije neumjesne, a razgovori neumjereni.
Kao kad se, recimo, jedna stonoga presijee na vie dijelova pa osloboeni
odsjeci bezglavo tre svaki na svoju stranu ne imajui pojma kamo, jer osim
prvog koji nosi glavu ostali ne vide nita, i svaki, poput neoteene
gusjenice, odlazi nekud s onih svojih pet ili est nogu koje su mu preostale,
odnosei sa sobom onaj komadi due koji mu pripada. Isto se tako u snovima
vidi kako iz stabljike cvijeta klije vrat drala koji zavrava pavijanovom
glavom sa etiri pueva roga to bljuju vatru, ili pak kako na licu kakva
starca umjesto brade cvjeta paunov rep, neije ruke pak izgledaju poput
uvijenih vitica vinove loze, oi su dva plamika u ljuturi koljke, a nos
frula...
Roberto je tako, zaspavi, sanjao nastavak Ferranteoa putovanja, samo to gaje
sada doista usnio kao pravi san.
Znakovit san, rekao bih. ini se kao da Robertu, nakon svih onih silnih
meditacija o beskonanim svjetovima, nije vie bilo stalo do toga da nastavi
izmiljati zgode koje bi se odvijale u Zemlji Romana; elio je sada jednu
istinitu priu u istinitoj zemlji u kojoj i sam obitava, jedino to e se budui da se Otok nalazio u bliskoj prolosti - njegova pria zbivati u neda402lekoj budunosti u kojoj bi bila zadovoljena njegova udnja za manje
skuenim prostorima od onih na koje ga je njegov brodolom osuivao
Ako je zbivanje otpoeo stavljajui na pozornicu jednog uvjetnog Ferrantea,
neku vrst Jaga roenog iz njegove srdbe i elje za osvetom zbog jedne uvrede
nikad zapravo pretrpljene, sada je, ne mogavi vie podnijeti da pokraj svoje
Lilie neprekidno gleda Drugog, stao zauzimati njegovo mjesto i - usudiv-i se
shvatiti i prihvatiti svoje nejasne prikrivene misli - priznavati bez uvijanja
da je Ferrante zapravo on.
Sada ve uvjeren da svijet moe biti doivljen kroz beskonane paralakse, ako
na poetku i jest izabrao sebe kao indiskretno oko koje temeljito istrauje i
analizira Ferranteove ine u Zemlji Romana, ili u jednoj prolosti koja je
bila takoer i njegova no koja je, okrznuvi ga, a da to uope nije
primijetio, odreivala njegovu sadanjost, sada je on, Roberto, postajao
Ferranteovo oko. Htio je zajedno s protivnikom uivati sve one dogaaje koje
je sudbina zapravo njemu samom vjerojatno namijenila.
Laa je sada, dakle, krstarila brazdajui vodena polja, a gusari bijahu krotki
i posluni. Bdijui nad putovanjem dvoje zaljubljenih, ograniavahu se na
otkrivanje morskih udovita te tako nekom zgodom, prije nego to stigoe do
amerikih obala, ugledae i jednoga Tritona. Po onom to se moglo vidjeti
izvan vode, imao je ljudski oblik, jedino su mu ruke bile odve kratke u
odnosu na tijelo: ake bijahu velike, kosa siva i gusta, a duga mu brada
sezae sve do trbuha. Imao je velike oi i hrapavu naboranu kou. Kad su mu se
pribliili doimao se pokoran i upravio se prema mrei. No tek to je osjetio
da ga vuku prema amcu, i prije nego to e se pokazati ispod pupka i otkriti
ima li doista rep sirene, razdere jednim trzajem mreu te netragom nestane.
Kasnije ga vidjee kako se suna na nekoj hridi, no svejednako krijui donji
dio tijela. Gledajui prema lai, micao je rukama kao da pljee.
Uplovivi u Tihi ocean, nabasae na neki otok gdje lavovi bijahu crni, kokoi
zaodjenute vunenim ruhom, stabla cvjetahu samo nou, ribe bijahu krilate,
ptice obrasle krljutima,
403

i
kamenje je plutalo na povrini, a drvo tonulo na dno, leptiri svijetlie u
tami, a vode opijahu kao vino.
Na nekom drugom otoku vidjee opet palau sagraenu od trula drveta oslikanu
bojama od kojih ih zaboljee oi. Uoe unutra i naoe se u dvorani obloenoj
gavranovim perjem. Na svakom se zidu otvarahu nie u kojima umjesto kamenih
poprsja stajahu ovjeuljci ispijena lica koji grekom prirode bijahu roeni
bez nogu.
Na odvratno prljavu tronu sjedio je Kralj, na iji pokret rukom otpoe koncert
batova, svrdla to rgutahu po kamenim ploama i noeva to kripahu po
porculanskim tanjurima, a na taj se zvuk pojave estorica mukaraca, sve sama
kost i koa, odurna razroka pogleda. Nasuprot njima izioe ene toliko debele
da je deblje teko i zamisliti: naklonivi se svojim drugovima, zanjihae se u
nekakvu plesu koji isticae upravo sve ono sakato i nakazno. Zatim nahrupi
est bahatih razmetlji-vaca to izgledahu svi iz iste utrobe roeni, noseva i
ustiju tako ogromnih i lea toliko grbavih da se prije no stvorovima
priinjahu laima prirode.
Nakon plesa, kako jo nisu bili zauli ni rijei, i drei da se na tom otoku
zacijelo govori jezikom drugaijim od njihova, nai putnici pokuae uputiti
pitanja gestama koje su univerzalni jezik i pomou kojeg je mogue
sporazumjeti se ak i s Divljacima. No ovjek odgovori nekim jezikom koji
nalikovae prije onom izgubljenom Jeziku Ptica, punom urlika i zviduka, i
oni ga razumjee kao da je progovorio na njihovu materinjem. Shvatie tako da
se, dok se na svakom drugom mjestu tuje ljepota, u ovoj palai cijeni jedino
ekstravagancija. I da isto to moraju oekivati ako nastave svoje putovanje po
zemljama gdje je dolje ono to je drugdje gore.
Otisnuvi se ponovno na put, pristadoe uz trei otok koji izgledae pust, i
Ferrante se, sam s Liliom, uputi prema njegovoj unutranjosti. Hodajui,
zaue glas to ih opominjae neka bjee: ovo je Otok Nevidljivih Ljudi.
Mnotvo njih bijae uokolo u tom trenutku, jedni drugima pokazujui prstom
dvoje putnika koji se bez stida nude njihovu pogledu. Za taj je narod, naime,
biti vien znailo postati plijenom tuega pogleda i izgubiti vlastitu
prirodu, preobrazivi se u samu svoju suprotnost.
404Na etvrtom otoku naidoe na ovjeka upalih oiju, slabanoga glasa i lica
koje bijae samo jedna jedina bora, no svjeih boja. Brada i kosa bijahu fine
i njene kao pamuk, a tijelo tako zgreno da kad bi htio pogledati uokolo
morao bi se itav oko sebe okrenuti. A ree da mu je tri stotine i etrdeset
ljeta i da tri puta ve bijae obnovio svoju mladost pijui vodu iz Bornog
Izvora koji se nalazi upravo u ovoj zemlji; on produuje ivot, ali ne preko
tri stotine i etrdeset godina - zbog ega nee proi dugo, a on e biti
mrtav. Starac opomenu putnike neka ne trae toga izvora: ivjeti tri puta,
postajui najprije duplikat a zatim triplikat sebe sama, uzrokom je velike
patnje, i na kraju ovjek ni sam ne zna tko je. Ne samo to: proivjeti iste
boli tri puta velika je muka, no nita manja nije proivjeti ponovno iste
radosti. Radost ivota raa se iz osjeaja da su i veselje i alost kratka
vijeka i strano bi bilo znati da emo uivati vjeno blaenstvo.
No Svijet Antipoda bijae lijep zbog svoje razlinosti, i plo-vei dalje
tisuama milja, naidoe na peti otok koji drugo ne bijae doli vrvljenje
jezera i bara; a svaki je stanovnik provodio ivot kleei na koljenima i
promatrajui se, smatrajui da onaj tko nije vien kao da i ne postoji, i da
e, odvrate li pogled, ne vidjevi tako vie vlastiti odraz u vodi, odmah
umrijeti.
Pristadoe zatim na esti otok, jo zapadnije, gdje su svi bez prestanka
meusobno razgovarali: jedan bi priao drugome to bi htio da taj drugi jest i
to da ini, i obrnuto. Ti su otoani, naime, mogli ivjeti jedino tako da

budu ispriani; i kad bi neki prestupnik pripovijedao o drugima runih i

uvredljivih pria, obvezujui ih tako da ih proive, ostali vie o njemu ne bi
priali nita, te bi ovaj ubrzo umro.
No bijae problem izmisliti za svakoga drugaiju priu: doista, kad bi svi
imali istu priu, ne bi se vie razlikovali meu sobom, jer svatko od nas jest
ono to stvorie mijene i obrati njegove vlastite kobi. Eto zbog ega bijahu
sagradili veliki kota, kojeg prozvae Cvnosura Lucensis te ga postavie
posred seoskoga trga. Bijae sainjen od est koncentrinih krugova a svaki se
od njih sam za sebe okretao. Prvi bijae podijeljen u dvadeset i etiri
pretinca ili prozoria, drugi u trideset i est, trei u etrdeset i osam,
etvrti u ezdeset, peti u sedamdeset
405
i dva, a esti u osamdeset i etiri. U raznim pretincima, prema odreenom
kriteriju koji Ferrante i Lilia nisu mogli dokuiti u tako kratko vrijeme,
bijahu zapisane radnje kao ii, doi, umrijeti, strasti kao mrziti, voljeti,
osjeati hladnou, i zatim razni naini, kao dobro i loe, tuno ili s
veseljem; pa mjesta i vrijeme, kao na primjer u vlastitu domu ili idueg
mjeseca.
Kad bi se kolutovi zavrtjeli, dobivale bi se prie poput "poe juer kui i
susretnu svojega neprijatelja koji se mui te mu prui pomo" ili pak "vidje
ivotinju sa sedam glava i ubi je". Stanovnici su tvrdili da se pomou te
sprave moe ispisati ili zamisliti sedam stotina dvadeset i dva milijuna
milijuna razliitih pria, to je dovoljno da osmisli ivot svakome od njih
jo daleko u budua stoljea. Robertu se to prilino svidjelo, budui da e
moi sebi nainiti neki takav kota i nastaviti smiljati prie ak i ako na
Daphne bude morao ostati deset tisua godina.
Mnoge i udnovate bijahu zemlje koje bi Roberto jo volio otkriti. No u jednom
je trenutku svojega snatrenja poelio za dvoje zaljubljenih neko manje
napueno mjesto, kako bi nesmetano mogli uivati u svojoj ljubavi.
Uini tako da stignu do sedmog, veoma draesnog ala, uljepana malenim gajem
izraslim na samoj obali mora. Pro-oe kroza nj te se naoe u nekom
kraljevskom vrtu gdje du iroke aleje zasaene stablima koja presijecae
livade ukraene lijehama, izvirahu brojne fontane.
No Roberto ih, kao da njih dvoje trae neko jo intimnije skrovite, a on nove
patnje, provede potom podno luka iskiena cvijeem te oni uoe u neveliku
udolinu gdje uspravne stabljike movarne trske utahu pod njenim povjetarcem
to uzduhom prosipae mjeavinu miomirisa - a s jednog se jezerceta izlijevae
blistavim klancem tanak mlaz vode, bistre i iste poput niske bisera.
Htio je - a ini mi se da njegova inscenacija uredno slijedi sva postojea
pravila - da sjena gustoga hrasta potakne ljubavnike na agapu, te pridoda tome
vesele platane, ponizne planike, otre smreke, krhke metljike i gipke vitke
lipe, koji svi zajedno bijahu krunom nekoj livadi oslikanoj poput orijental406ne tapiserije. Kakve li je minijature priroda, slikarica svijeta, mogla na
njoj izraditi? Ljubice i narcise.
Ostavi ljubavnike neka se prepuste, dok je u meuvremenu jedan mekuni divlji
mak iz teka zaborava lagano dizao .jo snenu svoju glavu, ne bi li se napojio
tim rosnim uzdasima. No potom, ponien tolikom ljepotom, drae mu bijae
zarumeniti se od bruke i sramote. Kao i on, Roberto, uostalom -a moramo
priznati da mu tako i treba.
Kako ne bi vidio ono zbog ega bi toliko elio biti vien, Roberto se tada, sa
svojom morfejskom sveznanou, uzdignu da bi zavladao itavim otokom, gdje
fontane sada naklapahu o ljubavnom udu kojem sebe smatrahu svodnicama.
Bijae tu stupica, boica, ampula iz kojih je izlazio jedan jedini mlaz - ili
bezbroj bezbroja sitnih prskalica - druge su pak imale pri vrhu neto poput
arke s ijih je prozora istjecala bujica koja padajui nalikovae na dvostruko

alosnu vrbu. Jedna od njih, poput golog valjkastog postolja, na svojem je

vrhu raala mnotvo siunih cilindara okrenutih u razliitim pravcima, reklo
bi se gotovo da je to kakav kazamat, ili tvrava, ili neki linijski brod
naoruan plamenim cijevima - koje meutim umjesto vatrenog sluie kao vodeno
topnitvo. Bijae ih pernatih, kosmatih i bradatih, bijahu raznolike i
mnogoobline poput zvijezda Sveta Tri Kralja u jaslicama, ije repove
oponaahu njihovi trcaji. Na jednoj je pozirao kip djeaia koji ljevicom
pridravae kiobran iz ijih je rebara brizgalo isto toliko slapova; no
desnicom je djeak pruao svoje majuno udo i svojom mokraom u nekoj
kropionici mutio vode to dotjecahu s kupole.
Na kapitelu neke druge smjestila se dugorepa riba koja izgledae kao da je
netom progutala Jonu, a prolijevae vodu i iz ustiju i iz dvije rupice to joj
se otvarahu iznad oiju. A na njenim je leima jaio Amori s trozupcem u
ruci. Jedna fontana u obliku cvijeta svojim je mlazom pridravala loptu; neka
pak druga bijae stablo iji bezbrojni cvjetovi okretae svaki po jednu kuglu
te se inilo kao da se u globusu vode jedan unutar drugog vrti mnotvo
planeta. U nekih same latice cvijeta bijahu nainjene od vode koja je bujala
iz nekakve krune pukarnice to obrubljivae na stup nasaen maleni disk.
407Od onih to uzduh smjenjivahu vatrom bilo ih je s orgulj-nim sviralama koje
ne izvijahu zvukove nego rastopljene lahore, a od onih to se umjesto vodom
igrahu vatrom isticale su se fontane s kandelabrom gdje nestani plamici
upaljeni u sreditu potpornog stupa bacahu svoju svjetlost na pjenuave
mlazove to se kiptei prelijevahu sa sviju strana.
Neka se tamo priinjae paunom; na glavi joj skakutae vragolast uperak, a
raskoan rep ponosno se otvarae, bojama koje od samoga neba bijahu dar. Da se
i ne spominju one to, ureene kosama od pljuteih slapova, podsjeahu na
lutke u kakva vlasuljara. Iz jedne se izdizao suncokret i ras-prtavao u
jednom jedistvenom oblaku inja. A druga je opet imala lice samoga Sunca, fino
isklesano, sa nizom kljunia du itave obodnice, tako da Zvijezda nije
isijavala zrake, nego svjeinu.
Na jednoj se okretao valjak to izbacivae vodu iz niza lje-bia izvijenih u
spiralu. Bijae ih s raljama lava ili tigra, s labrnjom grifona ili zmijskim
jezikom, i ak jedna to poput ene plakae i iz oiju i iz dojki. A to se
ostatka tie, bijae to raskoni aroliki prizor faunovih izbljuvaka,
grgljanja krilatih bia, labuih apata, tueva iz surli nilskoga slona,
izlijevanja amfora od alabastera, krvarenja iz rogova izobilja.
Sve same vizije koje su za Roberta - kad se bolje pogleda -znaile tjerati
lisicu, a istjerati vuka.
A za to vrijeme, u dolinici, sada ve sitim ljubavnicima bijae dovoljno
pruiti ruku i primiti dar iz zlatne riznice bujnog jednog trsa vinove loze, a
jedno je smokvino stablo, kao da je htjelo zaplakati od njenosti nad tim
sjedinjenjem kojem bijae sluajni nijemi svjedok, stalo kap po kap putati
medne suze, dok je na jednom bademu, cvijeem kao dragim kamenjem optoenom,
gukala Golubica Boje Narane.
Sve dok se Roberto, sav u znoju, nije probudio.
"Ma kako", govorae sebi, "ja sam popustio iskuenju da ivim posredstvom
Ferrantea, no sad tek vidim da je Ferrante ivio posredstvom mene sama, i dok
sam ja tu gradio kule u zraku, on je istinski proivio sve ono to sam mu ja
dopustio da proivi!"
408Da bi ohladio bijes i da bi doivio vizije koje - barem ove -Ferranteu
bijahu uskraene, u ranu zoru krenu ponovno, s konopcem o pojasu i Personom
Vitreom na licu, prema svojemu svijetu koralja.
40936.
" Ccofek u LmZtnom asu

Stigavi na rub koraljne barijere, Roberto je uronjena lica plovio tumarajui

izmeu tih vjenih loa, no nije mu uspijevalo da se u miru divi ivome
kamenju, jer jedna ga Meduza bijae pretvorila u beivotnu hrid. U snu je
Roberto jasno vidio poglede koje Lilia je namijenila uzurpatoru: ako je u snu
jo od tih pogleda sav usplamtio, sada, u sjeanju, oni su ga ledom ledili.
elio je ponovno sebi privlastiti svoju Liliu, te je plivao gnjurei glavu to
je mogue dublje prema dnu, kao da e mu taj tijesni zagrljaj s morem donijeti
onu palminu granicu pobjede koju je u snu dodijelio Ferranteu. Ne stajae
velikoga napora njegov duh, sjajno izobraen da izmilja, snuje i stvara sebi
razne predodbe, zamisliti Liliu u svakoj valovitoj kadenci tog potopljenog
perivoja, opaziti njezine usne u svakome cvijetu, u kojem odmah bi vrue
poelio ieznuti poput kakve lakome pelice. U prozirnim je staklenastim
vrtovima nazirao koprenu koja joj onih prvih noi bijae zastirala lice, te je
eljno pruao ruku ne bi li taj paravan pridigao.
Tako opijena razuma patio je to njegove oi ne mogu seg-nuti i obletjeti
koliko bi to eljelo srce, i uporno je meu koraljima traio nee li ugledati
togod od ljubljene ene; njenu narukvicu, mreicu za kosu, privjesak to
umekava joj usnu resicu, skupocjenu ogrlicu to jo krasnijim ini njen
labui vrat.
Dok je tako lutao zadubljen u svoju lovaku potjeru, u jednom ga trenutku
privue biserna niska to se u nekoj raspuk-lini iznenada pred njim pojavila;
skide masku, zgrbi leda, snano izbaci noge uvis i vinu se prema dnu. Zamah
bijae pretje- .
410ran, htjede se uhvatiti za rub neke kosine, i asak prije nego to e se
prstima zakvaiti oko nekog hrapavog Ijuskastog ka-mena, priini mu se da vidi
kako se otvara debelo dremljivo oko. Poput munje proleti mu kroz glavu kako mu
je doktor Byrd priao o nekoj Ribi Kamenu to se zna ugnijezditi medu koraljne
peine ne bi li uvrebala i otrovom svojih krljuti nenadano napala kakvo ivo
stvorenje.
Prekasno: dlan se spusti na Stvora i estoki bol probode mu ruku sve do
ramena. Trznuvi naglo slabinama, nekim se udom uspije othrvati da se i licem
i grudima ne zaleti ravno u Neman; iz bojazni da e se ona prenuti iz svoje
tromosti, udari po njoj maskom koja se od snana udarca odmah razbije te mu ne
preostade drugo nego da je baci. Odgurnuvi se nogama od stijene pod sobom,
vrati se na povrinu, dok je jo nekoliko asaka mogao nazirati svoju Personu
Vitreu kako lagano iezava, tko zna kud, prema dnu.
Desna aka i itava podlaktica bijahu mu otekle, rame utrnulo; prepade se da
e izgubiti svijest; pronae konopac i tekom ga mukom stade polagano, trzaj
po trzaj, povlaiti k sebi. Uspne se ponovno ljestvicama, gotovo kao one noi
njegova dolaska, ni sam nije znao kako, i jednako kao te noi, iscrpljen klonu
na palubu.
No sunce sada ve bijae visoko. Cvokoui zubima, Ro-berto se prisjeti kako
mu je doktor Byrd priao da se, nakon susreta s Ribom Kamenom, veina nije
spasila, preivjelih bijae neznatan broj, a nitko tome zlu nije znao
protuotrova. Unato zamagljenim oima, pokua ispitati ranu: ne bijae vea od
obine ogrebotine, no to mora daje bilo dovoljno da smrtonosna tvar prodre u
vene. Izgubi svijest.
Probudio se u visokoj groznici osjeajui neodoljivu potrebu za tekuinom.
Shvati da ovdje, na krajnjem rubu broda izloenom elementarnim silama, daleko
od hrane i pia, nee moi dugo izdrati. Otpue do potpalublja, i dospije na
granicu izmeu prostorije sa zalihama i ograena prostora za perad. eljno
prisloni usne na bavicu i stade hlapljivo piti, no osjeti kako mu se eludac
gri. Ponovno izgubi svijest te ostade leati s ustima u vlastitu izbljuvku.
411
L
L

Tijekom itave noi potresane zlokobnim snovima, svoje je patnje pripisivao

Ferranteu, brkajui ga sada s Ribom Kamenom. Zbog ega mu je elio sprijeiti
pristup do Otoka i do Golubice Boje Narane? Je li se zbog toga dao u potjeru
za njim?
Vidio je sebe ispruena na tlu kako gleda nekog drugog sebe koji mu je sjedio
nasuprot, pokraj neke pei, zaodjenut kunim ogrtaem; sav zaokupljen
rjeavanjem jesu li ruke koje dotie i tijelo koje osjea njegovi. On, koji je
gledao drugog, osjeao je kako mu je u odjei pokraj vatre strano vrue, dok
je meutim odjeven bio drugi, a on gol - nije vie shvaao koji od njih
dvojice ivi na javi a koji u snu, te pomisli kako su bez sumnje obojica plod
njegova duha. On ne, jer misli, dakle jest.
Drugi ali koji? u jednom trenutku ustane, no mora da to bijae Zao Duh to se
koristio svojim moima da bi pretvorio njegov svijet u san, jer odjednom vie
nije bio on nego otac Caspar.
"Vratili ste se!", mrmljae Roberto pruajui mu ruku. No ovaj ne odgovori,
niti se pomaknu. Promatrao ga je. Bio je to bez sumnje otac Caspar, no kao da
ga je more - vraajui ga - opralo i pomladilo. Brada briljivo uznjegovana,
lice glatko i ruiasto kao u oca Emanuela, odijelo bez mrlja i poderotina.
Zatim, jo uvijek se ne miui, poput glumca koji e svakoga asa neto sa
zanosom izdeklamirati, besprijekornim jezikom prekaljena govornika, ree s
turobnim osmijehom:
"Uzalud ti je da se brani. itav svijet ima jo samo jedan jedini cilj, a to
je pakao."
Pa nastavi gromkim glasom kao da govori s propovjedaonice kakve crkve:
"Da, pakao, o kojem malo znate, ti i svi oni to zajedno s tobom k njemu hrle
laka i hitra koraka i mahnita duha! Vjerovaste da ete u paklu nai maeve,
bodee, kotae, britve, bujice sumpora, napitke od rastopljena olova, smrznute
vode, kotlove i rotilje, pile i toljage, ila za oi iskopati, klijeta za
zube iupati, eljeve za slabine rasparati, lance za kosti nalupati, zvijeri
to glou, alce to se rasteu, ome to gue, kavalete, krieve, kuke i
sjekire? Ne! To jesu, da, muke okrutne i nesmiljene, ali takve koje duh
ljudski jo zamisliti moe, budui da smo isto tako izmislili i bronane
bikove, elina sjedala ili
412
""".-buenje noktiju usiljenim bambusima... Nadaste se daje pakao bedem
stvoren od Riba Kamenova. Ne, drugo su neto muke paklene, jer nisu iz naega
konanog uma roene, nego ih, beskonanim svojim duhom stvori jedan gnjevni i
osvetljivi Bog, primoran bijesom se svojim razmetati i objaviti kako, jednako
kao to je veliko njegovo milosre u odrijeenju, nita manja nije njegova
pravda kad valja kazniti. Te muke moraju biti takve da kroz njih odmah uoimo
nepremostivi jaz izmeu be-spomoi nae i svemoi njegove!"
"Na ovome svijetu", nastavljae dalje glasnik pokore, "vi navikli ste vidjeti
kako svakome zlu nekakav lijek je naen, i kako nema rane melema liene, ni
otrova bez svojega terijaka. No neka vam ne pada napamet da i u paklu je tako.
Tamo su, istina, oegline neizdrive, no nema tog lijeka to ublait bi ih
mogao; e te arka pali, a nema vode da je ugasi; glad te vuja mori, a nema
hrane da je utai; sramota je grozna i nesnosna, a pokrova nema daje prikrije.
Kad bi barem onda postojala kakva smrt, to tolikoj nesrei kraj bi uinila,
neka smrt, bilo kakva smrt... Ali to je upravo ono najgore, to se tamo nadati
ne moete ak ni milosti tako alobnoj da budete utama-njeni! Smrt ete trait
u svim oblicima njenim, trait ete smrt, a nikad vas srea posluiti nee da
je naete. Smrti, smrti, gdje li si ii ete uokolo viui, hoe li se nai
demona tako milosrdna da nam je udijeli? I shvatit ete onda da muci tamo
nikada kraja nema."
Ovdje starac uini stanku, prui ruke prema nebu, prosik-tavi tihim glasom
kao da se sprema povjeriti neku stranu tajnu, koja ne smije izii iz ovoga

crkvenog broda:
"Nikad kraja muci? Znai li to da emo trpjeti sve dok neki siuni eljugar,
dolazei da svake godine ispije po jednu kap, ne uspije isuiti sva mora?
Vie. In saecula. Hoemo li trpjeti do asa kad neka biljna grinja, koja e
svake godine jednom ugristi, uspije progutati sve ume? Jo vie. In saecula.
Onda e naa muka trajati sve dok neki majuni mrav, uinivi svake godine po
korak, ne uspije ophodati itavu Zemlju? Vie. In saecula. A kad bi cijeli
ovaj svijet bio samo golema pjeana pustinja, i kad bi mu svako stoljee
oduzelo po jedno zrno, da li bismo moda prestali trpjeti kad bi svijet bio
posve ispra413
r
njen? Nikako. In saecula. Zamislimo da neki prokletnik nakon milijuna stoljea
prolije tek dvije suze, bi li njegove muke prestale ak i kad bi njegov pla
bio u stanju stvoriti vei potop od onog u kojem neko uniten bijae ljudski
rod? Hajde, svrimo s tim, ta nismo djeca! Ako hoete da vam kaem: in
saecula, in saecula morat e prokleti trpjeti, in saecula, to je kao da kae
stoljeima bezbrojnim, beskrajnim, nemjerljivim."
Lice oca Caspara poprimilo je sada crte Karmelianina sa della Grive. Uzdizae
pogled u nebo kao da na njemu trai jedinu nadu u milosre.
"Ali Bog", kazivae glasom pokajnika dostojna saaljenja, "ali Bog, zar on ne
trpi pri pogledu na nae muke? Nee li se zbiti da se u njemu probudi ganue i
osjeaj skrbi, nee li se zbiti da se on na kraju pokae, ne bi li nam barem
suze njegove utjehu pruile? Jao, kako li ste naivni! Bog e se naalost
pokazati, ali vi jo ni u snu ne moete zamisliti kako! Kad oi budemo
uzdigli, vidjet emo da on, koji za nas Neronom e postati, ne po
nepravednosti nego po strogosti, ne samo da nee htjeti utjeiti nas, niti nam
pomoi, niti nad nama se saaliti, nego e se s nepojmljivim uivanjem
smijati! Pomislite samo, prema tome, kakav e bijes tad iz nas provaliti! Nas
vatra pali, a Bog se smije? Oh, Boe okrutni! to ne ubije nas gromovima
svojim, umjesto da uvredu nam smijehom nanosi? Udvostrui ako eli, o
nemilosrdnie, ognje nae, ali nemoj se njima veseliti! Ah, smijeh, od suza
nam naih gori! Ah, radost bolnija nam od nesree nae! Zato nema u tom
paklu naem bezdana kakva, kud ute bismo mogli pred licem jednoga Boga koji
se smije? Kako li nas samo strano prevari onaj tko nam ree da kaznom e
naom biti srdito Boje lice! Nasmijano Boje lice, valjalo bi mu rei,
nasmijano... Da ne vidimo toga smijeha i ne ujemo, zaeljet emo planine na
glavu da nam se srue ili da zemlja pod naim se nogama otvori. Ali ne, jer
naalost vidjet emo ono to nas boli, a slijepi i gluhi za sve emo biti osim
za ono pred ime i ui i oi zatvorit bismo htjeli!"
Kroz pukotine u drvetu Roberto je osjeao ustajali zadah uegle kokoje krme,
a izvana mu dopirae cika morskih ptica koju je on uo kao Boji smijeh.
414
"Ali zato pakao meni", pitao je, "i zato pakao svima? Nije li nas Krist
otkupio ba zato da bi njega sauvao samo za nekolicinu?"
Otac se Caspar nasmije, poput Boga koji se smije proklet-nicima:
"Ma kad vas je on to otkupio? Ma to ti misli, na kojem planetu, na kojem
svijetu sada ivi?"
Bijae uhvatio Roberta za ruku i, grubo ga povukavi s njegova leaja, stao ga
navlaiti po svim Daphninim meandrima, dok je bolesnik za to vrijeme osjeao
kako ga u utrobi izjeda, a u glavi mu kucalo bezbroj ura njihalica. Satovi,
miljae, vrijeme, smrt...
Caspar ga odvue u neku izbicu izbijeljenih zidova koju on sam nikada nije

otkrio, u kojoj se nalazio zatvoren mrtvaki odar s okruglim okom na jednoj

strani. Ispred oka, na nekom iljebljenom ravnalu, bijae umetnuta drvena
letvica sva izrezbarena okancima jednake veliine to uokvirivahu naizgled
mutna stakla. Pomiui letvicu, ovjek je mogao vlastito oko poklopiti s onim
na kutiji. Roberto se sjetio da je ve bio vidio u Provansi jedan manji
primjerak ovakove sprave koja je, govorilo se, u stanju pomou sjene oivjeti
svjetlo.
Caspar otvori jednu stranu kutije otkrivajui, na tronocu, neku veliku
svjetiljku koja je na strani suprotnoj od plamenika umjesto drka imala
okruglo zrcalo neobine zakrivljenosti. Kad bi se upalio stijenj, zrcalo bi
bacalo zrake svjetlosti unutar neke cijevi, nekog kratkog dvogleda ija
zavrna lea bijae ono vanjsko oko. Odavde bi tek to je Caspar opet zatvorio
kutiju zrake prolazile kroz staklo na letvici irei se u obliku stoca, a na
zidu bi se pojavile slike u boji koje se Robertu uinie ivima, toliko
savreno bijahu ocrtane i tako ivopisnoga sjaja.
Prvi je lik predstavljao ovjeka s licem demona okovana posred mora na nekoj
hridi ibanoj valovima. Robertu nikako nije uspijevalo otkinuti pogleda s te
prikaze pa ju je uklopio u sve ostale slike koje uslijedie dok ih je Caspar,
pomiui letvicu, putao jednu za drugom; bijae ih sve zajedno sastavio u
jednu - san u san - ne razabirui vie to mu o onom to je upravo gledao
bijae kazano.
415
ili
L
ff
Hridi se pribliio neki brod u kojem on prepozna Tweede Daphne, a s njega side
Ferrante te stade oslobaati osuenika. Sve bijae jasno. Za vrijeme plovidbe,
Ferrante je susreo -ba kao prema legendi - Judu zatoena usred otvorena
oceana, kako ispata svoje izdajstvo.
"Hvala ti", Juda e Ferranteu - no Robertu je glas zacijelo dolazio s usana
oca Caspara.
"Od asa kad ovdje bijah zarobljen, danas u deveti sat, nadah se da jo u
moi popraviti svoj grijeh... Zahvaljujem ti, brate..."
"Zar si ovdje tek jedan dan, ili jo manje?", pitao je Ferrante. "Ali tvoj
grijeh bijae izvren trideset tree godine od roenja Naega Gospodina, dakle
prije tisuu est stotina i deset godina..."
"Ah, naivni ovjee", odgovarae Juda, "Vaih je godina bez sumnje prolo
tisuu est stotina i deset, no nije jo proao niti dan od mojih, niti e
ikada proi. Ti ne zna da si, zaavi u more to oplakuje ovaj moj otok, uao
u drugi jedan svijet, koji tee pokraj i unutar vaeg, i ovdje se Sunce okree
oko Zemlje poput kornjae kojoj svaki je korak sve sporiji. Tako je u ovom mom
svijetu moj dan na poetku trajao dva vaa, zatim tri i tako neprestano sve
vie, sve do sada kad sam nakon tisuu est stotina i deset vaih godina ja
jo uvijek u devetom satu. A uskoro e vrijeme jo sporije tei, pa jo
sporije, a ja u zauvijek ivjeti deveti sat godine trideset i tree nakon
Betlehemske noi."
"Ali zato?", pitao je Ferrante.
"Pa zato to je Bog htio da se moja kazna sastoji u tome da neprekidno ivim u
Velikom petku, kako bih zauvijek svakoga dana slavio muku onoga koga sam
izdao. Prvoga dana moje kazne, dok se drugim ljudima bliio suton, pa onda no
i zatim subotnja zora, za mene je protekao tek jedan atom atoma minute
devetoga sata toga petka. No kako se gibanje Sunca bijae odmah usporilo, kod
vas je Krist uskrsnuo, a ja sam jo uvijek bio samo korak od toga sata. I
sada, kad su za vas protekla stoljea, ja sam jo uvijek tek za mrvicu vremena
od toga trenutka..."
"Ali to se tvoje Sunce svejedno ipak kree, i doi e dan,

416
bilo to i za deset tisua i vie godina, kad e ti ui u svoju subotu."
"Da, i onda e biti gore. Vjerojatno u izii iz svojega istili-ta da bih
uao u svoj pakao. Nee prestati bol zbog smrti koju sam skrivio, ali u
zacijelo izgubiti mogunost, koju sad jo imam, da uinim da se ono to se
zbilo nije zbilo."
"Ali kako?"
"Ti ne zna da nedaleko odavde prolazi antipodni meridijan. Iza te linije,
kako u tvom tako i u mom svijetu, prethodni je dan. Kad bih ja, budui da sam
sada osloboen, mogao prijei preko te linije, naao bih se u mom Velikom
etvrtku, jer ovaj kapular koji vidi na mojim leima sveza je koja primorava
moje Sunce da me prati poput moje sjene i da gdje god ja iao, uini da svako
vrijeme traje kao moje. Mogao bih prema tome doi do Jeruzalema putujui
itavo vrijeme u jednom dugom etvrtku, i stii tamo prije nego to je
poinjeno moje izdajstvo. I spasiti svojega uitelja njegove sudbine."
"Ali", prigovorio je Ferrante, "kad bi ti sprijeio Muku Kristovu, nikada ne
bi bilo Otkupljenja i svijet bi jo uvijek bio izvrgnut Istonom grijehu."
"Jao", uzviknu Juda zaplakavi, "ja koji ne miljah nego na sebe sama! Ali to
sad da uinim? Ako ostavim da sam postupio kao to sam postupio, ostajem
proklet. Ako ispravim svoju pogreku, ometam Boji plan i bit u zbog toga
kanjen vjenim prokletstvom. Zar je dakle od samoga poetka zapisano da u
biti proklet da budem proklet?"
Procesija slika zaustavila se na Judinu plau, kad se ulje u plamenici
potroilo. Sad je opet govorio otac Caspar, glasom koji Roberto nije vie
prepoznavao kao njegov. Slaba je svjetlost dopirala iz jedne pukotine u zidu i
obasjavala samo polovicu njegova lica, iskrivljujui mu liniju nosa i nejasnom
inei boju brade koja sad bijae snjenobijela s jedne strane, a s druge
posve tamna. Oba oka bijahu dvije duplje, jer se i ono izloeno svjetlu inilo
kao u sjeni. I Roberto tek sad primijeti da je prekriveno crnini povezom.
"I u tom je asu", kazivae onaj koji sad zacijelo bijae Opat de Morfi, "u
tom je trenutku tvoj brat zaeo remek-djelo svoje417

,9"
ga Ingenija. Da je kojim sluajem on sam krenuo na putovanje na koje je Juda
nakanio poi, mogao bi sprijeiti da se ostvari Muka Kristova i da nam bude
doputeno Otkupljenje. Nita od Otkupljenja, svi rtve istoga Istonog
grijeha, svi osueni na pakao, tvoj brat grenik, ali isti kao i svi ljudi, i
prema tome opravdan."
"Ali kako bi bio mogao, kako bi mogao, kako je mogao?", pitae Roberto.
"On", osmjehivae se sada opat s okrutnim veseljem, "nije mu mnogo trebalo.
Bijae dovoljno prevariti jo i Previnjeg, nesposobnog ionako da pojmi bilo
kakvu preobrazbu istine. Dovoljno bijae zatim ubiti Judu, kao to je odmah na
onoj hridi i uinio, zaodjenuti se njegovim kapularom, pustiti da ja sa
svojim brodom prije njega stignem na drugu stranu ovog Otoka, stii ovamo pod
lanim vidom da bi te sprijeio da naui pravila plivanja i da me tako nikad
ne moe tamo pretei; prisiliti te da zatim naini sa mnom vodeno zvono da
bi mi omoguio da dospijem do Otoka."
I dok je govorio, da bi pokazao kapular, polagano je skidao sa sebe svoj
plat, pojavljujui se sada u gusarskoj odjei, zatim je s jednakom sporou
strgnuo sebi bradu, oslobodio se vlasulje i Robertu se uinilo da vidi sebe u
nekom zrcalu.
"Ferrante!", povika.

"Ja glavom, brate moj. Ja koji sam se, dok si se ti ovdje iskidao od muke
veslajui svom snagom poput psa ili poput abe, na drugoj strani otoka ponovno
domogao moje lae, odjedrio u mom dugom Velikom etvrtku do Jeruzalema,
pronaao drugog Judu taman u asu kad se spremao izdati i objesio ga na jednu
smokvu, sprijeivi ga da izrui Sina ovjejeg Sinovima Tame, probio se sa
svojim podanicima u Vrt Maslina i oteo Naega Gospodina otrgnuvi ga sa
Kalvarije. I sada i ti, i ja, i svi ivimo u svijetu koji nikada nije bio
otkupljen!"
"Ali Krist, Krist, gdje je sada?"
"Pa ti dakle ne zna da jo starodrevni tekstovi kazivahu da plamenocrvene
Golubice postoje zbog toga to se Gospodin, prije nego to ga razapee,
zaodjenuo u skrletnu tuniku? Zar jo nisi razumio? Ve tisuu est stotina
godina Krist je zatoenik na Otoku, otkuda pokuava pobjei pod likom Go418
lubice Naranaste, no nije u stanju napustiti to mjesto jer sam ja pokraj
Maltekog Observatorija ostavio Judin kapular i tamo je prema tome uvijek i
samo jedan te isti dan. Meni sad jo preostaje samo da ubijem tebe i da
slobodan ivim u svije-tu iz kojeg je iskljueno grizoduje, pakao je siguran
svima, i gdje u jednoga dana biti doekan kao novi Lucifer!"
I na to izvue kratak ma, primiui se Robertu da bi izvrio posljednji od
svojih zloina.
"Ne", uzviknu Roberto, "neu ti to dopustiti! Ja u ubiti tebe i osloboditi
Krista. Jo uvijek znam ukrstiti ma, a tebe uostalom moj otac nije nauio
svojim tajnim udarcima!"
"Imao sam samo jednoga oca i samo jednu majku, tvoj pro-upljeni um", Ferrante
e, tuno se osmjehnuvi. "Niemu me drugom nisi nauio osim da mrzim. Misli
da velikog si mi dara uinio time to si mi dao ivot samo da bih u tvojoj
Zemlji Romana utjelovio Sumnju? Sve dok si ti iv i dok god bude o meni
mislio ono to bih ja sam o sebi trebao misliti, neu prestati sebe prezirati.
Prema tome, ubio ti mene ili ja tebe, svejedno je. Hajdemo."
"Oprosti, brate moj", uzviknu Roberto briznuvi u pla. "Da, hajdemo, tono je
i pravino da jedan od nas mora skonati!"
to je elio Roberto? Umrijeti, osloboditi Ferrantea usmrtivi ga? Sprijeiti
Ferrantea da sprijei Otkupljenje? Neemo to nikada doznati jer nije to znao
ni on sam. Ali tako je sa snovima.
Popee se na palubu, Roberto potrai svoje oruje i pronae ga sjetit emo se
pretvorena u obian batrljak; no uzvikivae da e mu Bog dati snage, i da e
se dobar maevalac moi boriti i sa slomljenim maem. Dva brata stadoe tada
licem u lice, po prvi puta, spremni na svoj posljednji okraj.
Nebo bijae odluilo izii u susret tom bratoubojstvu. Jedan crvenkasti oblak
razastre iznenada izmeu broda i neba krvavu sjenu, kao da je tamo gore netko
poklao Suneve konje. Prasnu veliki koncert gromova i munja, stuti se pljusak
kao iz kabla, a nebo i more zagluie dvojicu duelanata, zasli-jepie im
pogled, udarie im po rukama ledenom vodom.
No njih dvojica skakutahu amo-tamo izmeu gromovitih strijela to pljutahu
uokolo, nasrui jedan na drugog ubodi419
"i
ma i bonim udarcima, naglo odstupajui, hvatajui se za neko ue ne bi li,
gotovo uzletjevi, izbjegli kakav ubod, dobacujui drugome uvrede, urlikom
dajui ritam svakom napadu, dok im je vjetar, bijesno fijuui, jednakim
urlicima odgovarao.
Na klizavoj palubi Roberto se borio kako bi Krist mogao biti razapet na kri,
te zazivao boansku pomo; Ferrante je pak, da Krist ne bi morao patiti,

prizivao redom imena svih moguih vragova.

I upravo u asu kad je u pomo pozivao Astarota, Uljez sada uljez i u naume
Providnosti izloi se bez svoje volje Galebovu Udarcu. Ili je moda upravo
tako elio, ne bi li napokon okonao taj san bez glave i repa.
Roberto se priini kao da e pasti, a onaj se drugi odmah obrui na njega kako
bi ga dokrajio, on se osloni na ljevicu i uperi svoj krnji ma prema njegovim
grudima. Nije skoio opet na noge Saint-Savmovom okretnou i lakoom, no
Ferrante se ve isuvie zaletio i bijae mu nemogue izbjei da se sam ne
nabode, tovie, da kroz vlastite grudi potpuno ne utjera preostali okrajak
Robertove otrice. Roberta stade guiti krv koju je neprijatelj, umirui,
prolijevao iz ustiju.
Osjeao je okus krvi u ustima; vjerojatno se u bunilu bio ugrizao za jezik.
Sada je plivao u toj krvi to se razlijevae od broda prema Otoku; nije htio
ii dalje iz straha od Ribe Kamena, a izvrio je tek prvi dio svoje misije;
Krist je ekao na Otoku da prolije svoju krv, a on je ostao jedini njegov
Mesija.
to je dalje radio u svome snu? Kratkim Ferranteovim maem stao je razrezivati
jedno jedro u dugake vrpce koje je potom vezivao jednu za drugu pomaui se
debelom uadi; drugim je konopcima uhvatio u potpalublju najsnanije od
aplji, ili roda to li ve bijahu, te ih privezao za noge poput trkaih konja
toga svog leteeg saga.
Svojim zranim brodom uzletio je zatim prema napokon dokuivu kopnu. Ispod
Maltekog Opservatorija pronaao je kapular i unitio ga. Ponovno davi
prostora vremenu, vidje kako k njemu silazi Golubica koju najzad, sav ushien,
otkrije u svom njezinom rajskom sjaju. No bijae sasvim prirodno -tovie,
natprirodno - da mu se sada priinjala ne narana420
stom nego snjenobijelom. Nije to mogla biti golubica, jer toj ptici ne
prilii da predstavlja Drugu Osobu, bijae to moda Poboni Pelikan, kakav bi
trebao biti Sin. Na kraju vie nije ra-" zabirao koja mu se to ptica ponudila
kao njeno gornje jedro za tu krilatu lau.
Znao je samo da leti uvis, i slike su slijedile jedna drugu po volji utvara
lakrdijaa. Letjeli su sada u pravcu svih bezbrojnih i beskonanih svjetova,
na svakom planetu, na svakoj zvijezdi, tako da se u svakom od njih, gotovo u
jednom istom trenutku, provodilo Otkupljenje.
Prvi planet na koji pristadoe bijae snjenobijeli Mjesec, u nekoj noi
osvijetljenoj Zemljinim podnevom. A Zemlja bijae tamo, na crti obzora,
golema, prijetea, bezgranina kukuruzna palenta koja se jo uvijek kuhala na
nebu i gotovo da mu se istresala na glavu, grgljajui grozniavo grozniavom
grozo-noseom groznicom grozno se tresui u mjehuriima uskiptje-lim u svome
vrenju to kljuahu u mjehurastu vrijuckanju, plo-pete plopete plop. Stvar je
u tome da kad ima groznicu ti sam postaje palenta, a svjetla koja vidi
dolaze sva iz vrenja u tvojoj glavi.
A tamo, na Mjesecu, s Golubicom...
Neemo, nadam se, traiti suvislost i vjerodostojnost u svemu to sam dosad
izloio, jer se radilo o komaru rtve otrova Ribe Kamena. No ono o emu se
spremam izvijestiti nadilazi sva naa oekivanja. Robertov duh, ili srce, u
svakom sluaju njegova vis imaginaria, upravo su kovali jednu svetogrdnu
metamorfozu: na Mjesecu je sada vidio sebe ne s Gospodinom, nego s Gospom,
Liliom, napokon opet otetom Ferranteu. Roberto je sada na obalama Mjeseevih
jezera dobivao ono to mu brat bijae uzeo meu jezerima otoka s fontanama.
Cjelivao joj je lice oima, motrio je usnama, sisao, grizao i opet grizao, dok
su dva zaljubljena jezika obigravala kao na vrtuljku.
Tek je tada, kako mu je groznica vjerojatno jenjavala, Roberto doao k sebi,

no ostajui svejednako zastravljen onim to je proivio, kao to se dogaa

nakon sna koji nas ostavi ne samo uzbuene due nego i uznemirena tijela.
421
i
Nije znao bi li plakao od sree zbog vraene ljubavi, ili od grizoduja to je
- uz sukrivca groznicu koja ne poznaje Zakone Rodova - svoju Svetu Epopeju
izvrnuo u Libertinsku Komediju.
Taj e me as, govorio je sebi, uistinu stajati pakla, jer nita sigurno nisam
bolji niti od Jude, ni od Ferrantea - tovie, ja i nisam nitko drugi nego
Ferrante, i itavo ovo vrijeme do sada nita drugo inio nisam nego se
koristio njegovom zloom i opakou da bih sanjario i sebi utvarao da sam
uinio sve ono to mi je moj kukaviluk vjeito prijeio.
A moda nikad i neu biti pozvan da odgovaram za svoj grijeh, jer i nisam
zgrijeio ja nego Riba Kamen koja me nagnala da sanjam kako ona eli. Ipak,
ako sam dotjerao do takva ludila, to je zacijelo znak da mi smrt nije daleko.
I morao sam ekati Ribu Kamen da me navede da najzad pomislim na smrt, dok bi
naprotiv ta misao svakome dobrom kraninu morala biti prva dunost.
Kako to da nikada nisam pomislio na smrt, i na gnjev Boga koji se smije? Zbog
ega sam neprestano slijedio pouke onih mojih prijatelja filozofa za koje smrt
bijae prirodna nunost, a Bog onaj koji je u nered atoma uveo Zakon koji ih
slae u harmoniju Kozmosa. I zar je mogao jedan takav Bog, vrhunski geometar,
u paklu stvoriti takav nered, bilo to i pravde radi, i smijati se tom
prevrtanju svakog prevrata?
Ne, Bog se ne smije, govorio je sebi Roberto. Podlijee Zakonu kojeg je sam
elio, a koji nalae da se red naega tijela narui i da se ono raspadne, kao
to se i moje zacijelo u tom raspadanju upravo raspada. I vidio je crve u
blizini svojih ustiju, no oni nisu bili posljedica delirija, nego bia koja se
bijahu sama od sebe namnoila meu kokojim gnojem i prljavtinom, plemeniti
izdanci njihovih izmetina.
Poeli zatim dobrodolicu tim poklisarima rastoenja shvativi da to stapanje
s ljepljivom materijom valja doivjeti kao kraj svakoga trpljenja, u skladu s
voljom Prirode i Neba koje njome upravlja.
Neu morati dugo ekati, mrmljao je kao da izgovara molitvu. U razmaku od
svega nekoliko dana moje e tijelo, sad jo
422
u sasvim dobrom stanju, mijenjajui malo pomalo boju, postati blijedo kao
slanutak, zatim e od glave do pete potpuno pocrnjeti i oblit e ga neka tamna
toplina. Nakon ega e poeti bubriti i na tom e se oteenju roditi smrdljiva
plijesan. A ubrzo zatim trbuh e negdje prsnuti, negdje se raspuknuti - a iz
tih e rupa izbiti napolje trule, pa e se vidjeti kako se tu talasa ucrvano
polusklopljeno oko, tamo pak razderani okrajak usne. U tom e se mulju
namnoiti zatim gomila muica i druge siune gamadi koja e se rojiti u mojoj
krvi i prodrijeti me zalogaj po zalogaj. Jedan e dio tih stvorenja izii iz
grudi, drugi e s neim sluzavim iscuriti iz nosnica, trei, priljepljeni za
tu gnjile ulazit e i izlaziti iz ustiju, a oni najsitiji ponovno e
zagrgotati niz grlo... A za to e vrijeme Daphne malo pomalo postati carstvo
ptica, a klice prispjele s Otoka izrastat e u njoj u ivotinjske bilje ije
e se korijenje, koje ve puta svoje ile dolje u slivu, hraniti sokovima
moje Ijeine. I napokon, kad itava moja tjelesna graevina bude svedena na
goli kostur, nakon mjeseci i godina - ili moda milenija - i ta e se temeljna
armadura polako pretvoriti u prainu atoma po kojoj e ivi koraati, a da
pojma nee imati da itava zemaljska kugla, njezina mora, njezine pustinje,
njezine ume i doline, nita drugo nije do ivo groblje.
Nema bolje stvari koja bi pospjeila ozdravljenje od Vjebe Dobre Smrti, koja

nas, mirei nas sa sudbinom, ispunjava nekim blagim spokojem. Tako mu jednoga
dana bijae rekao Karmelianin, i tako mora da jest, jer Roberto odjednom
osjeti glad i e. Slabiji nego onda kad je sanjao da se bori na palubi, no
ipak jai nego kad se ispruio tamo pokraj kokoi, smo-gnu snage da popije
jedno jaje. Kako li je samo ugodna bila sluzava tekuina koja mu je silazila
niz grlo. A jo bolji bijae sok neke oraaste jezgre koju je rastvorio u
ostavi. Nakon tolikog meditiranja o vlastitu mrtvu tijelu, sada je u tom istom
svom tijelu, koje je valjalo oporaviti, usmrivao zdrava tijela to im svakoga
dana priroda iznova daje ivot.
Eto zbog ega ga, osim nekoliko Karmelianinovih preporuka, na la Grivi nitko
nije poduavao razmiljanju o smrti. U trenucima obiteljskih razgovora, gotovo
uvijek u vrijeme ruka
423

ili veere nakon to bi se Roberto vratio s nekog svog istraivanja starinske

kue gdje bi se, na primjer, zadrao u nekoj prostranoj sjenovitoj prostoriji
s mirisom na jabuke ostavljene da ovdje na podu dozriju, nije se govorilo ni o
emu drugom osim o kakvoi dinja, etvi ita i nadama u obilnu berbu.
Roberto se sjeao da gaje majka poduavala kako e u miru i srei moi ivjeti
ako bude korisno upotrijebio sva ona Boja dobra koja mu je la Griva kadra
pruiti:
"I pazi dobro da ne zaboravi snabdjeti se usoljenom govedinom, ovetinom ili
ovnovinom, teletinom i svinjetinom, jer se dugo uvaju i vrlo su izdane.
Narei meso u ne prevelike komade, stavi ih u posudu i obilno pospi solju,
ostavi osam dana, i zatim ih povjeaj na grede u kuhinji blizu dimnjaka kako
bi se osuile na dimu, i uini to uvijek za hladna i suha vremena i kad zapue
sjevernjak, tamo negdje iza Svetog Marti-na, tako e se odrati koliko god
dugo eli. U rujnu zatim dolaze na red mlade ptice, i janjad koje e imati
za itavu zimu, a povrh toga tu su kopuni, stare kokoi, patke i tome slino.
Nemoj potcijeniti ni magarca koji slomi nogu, jer od njega se mogu spraviti
male okrugle kobasice, koje kasnije zaree noem i stavi da se ispre, to ti
je prava gospodska hrana. A za vrijeme Korizme neka uvijek bude gljiva, lagane
juice, oraha, jaja, jabuka i svega ostalog to ti dragi Bog alje. I za
Uskrnji post valja uvijek imati pripravnoga korijenja i zainskih trava, koje
kad ih pospe branom i ispee u ulju mogu biti ukusnije i od paklare; jo
e k tome spraviti valjuke i korizmenih kolaa: umijesit e tijesto od
ulja, brana, ruine vodice, afrana i eera, i par kapi malvazije; rezat e
ga u okrugle oblike kao stakla od prozora, i puniti ih smjesom od krunih
mrvica, jabuka, karanfilova cvijeta i zdrobljenih oraha; posut e ih zatim s
par zrnca soli i staviti da se ispeku u penici: osla-diti e se bolje od
kakva priora. Nakon Uskrsa dolaze jarii, paroge, golubii... Kasnije pak
stie skuta i svjei sir. No morat e takoer umjeti izvui korist i iz
kuhanoga graka ili graha koje moe uvaljati u brano i ispriti, sve su to
odlini dodaci gostinjskomu stolu... To e, sinko moj, ako bude ivio kao to
nai stari bijahu ivjeli, biti ivot blaen i daleko od svake brige..."
424l
Eto, na la Grivi se nisu vodili razgovori koji bi ukljuivali . smrt, sud,
pakao ili raj. Smrt se Robertu ukazala u Casaleu, a u Provansi i u Parizu
bijae, izmeu razgovora kreposnih i razgovora raskalaenih, naveden da o njoj
pone razmiljati.
Umrijet u sasvim sigurno, govorio je sada sebi, ako ne sada od Ribe Kamena,
kasnije bez svake sumnje, budui da jasno vidim da s ovoga broda nikada neu
izii, sad kad sam izgubio - sa Personom Vitreom - ak i mogunost da se bez
opasnosti pribliim koraljnom bedemu. I kakvom sam se to iluzijom zavaravao?

Skonao bih, moda dodue neto kasnije, ak i da nisam prispio na ovu

olupinu. Uao sam u ivot znajui da je zakon iz njega izai. Kao to ono ree
Saint-Savin, svatko utjelovljuje vlastitu ulogu, netko due, netko urnije, i
izlazi s pozornice. Vidio sam mnoge kako preda mnom prolaze i odlaze, drugi e
isto tako vidjeti mene, i prirediti isti prizor svojim nasljednicima.
Uostalom, koliko je samo vremena u kojem nisam bio i u koliko ga samo biti
neu! Zauzimam tako maleni prostor u bezdanu godina. Taj me maleni razmak ne
moe razlikovati od ni-tavila u koje u morati otii. Doao sam na svijet tek
toliko da nas bude vie. Moja je uloga bila tako neznatna da ak i da sam
ostao iza kulisa svi bi jednoglasno rekli daje komedija bila savrena. Kao za
olujna nevremena: jedni se utope odmah, drugi se skre o neku hrid, trei
ostanu na nekoj drvenoj dasci preputenoj valovima, no ni oni zadugo. ivot se
gasi sam od sebe, poput svijee koja je sagorjela vlastitu tvar. A tome bismo
morali biti priueni, jer smo poput svijee poeli rasipati svoje atome jo od
prvog trenutka kad smo se upalili.
U redu, slaem se da nije neka osobita mudrost znati te stvari, govorio je
sebi Roberto. Trebali bismo ih znati od trenutka kad smo roeni. No obino
razmiljamo uvijek i jedino o smrti drugih. Eh, da, svi imamo dovoljno snage
da podnesemo tue jade. Doe zatim trenutak kad se na smrt pomisli jer su jadi
nai, i tada shvatimo da se kao ni sunce, ni smrt ne moe netremice gledati.
Osim ako nismo imali dobre uitelje.
Ja sam ih imao. Netko mi je rekao da zapravo vrlo malo ljudi poznaje smrt.
Obino je podnosimo iz gluposti ili iz navi425
ke, ne vlastitom odlukom. Umire se, jer se drugaije ne moe. Jedino filozof
zna misliti o smrti kao o dunosti koju valja izvriti drage volje i bez
straha: dokle god mi jesmo, smrt jo nije, a kad smrt doe, nas vie nema.
emu sam onda potra-tio toliko vremena razglabajui o filozofiji, ako sad
nisam u stanju uiniti od svoje smrti remek-djelo svojega ivota?
Snage su mu se pomalo vraale. Zahvaljivao je majci jer mu je sjeanje na nju
odagnalo pomisao na kraj. Nije drugo ni mogla uiniti, ona koja mu je darovala
poetak.
Stade misliti o vlastitu roenju, o kojem je znao jo manje nego o vlastitoj
smrti. Ree sebi kako je svojstveno filozofu da razmilja o porijeklu.
Filozofu je lako opravdati smrt: to to se ovjek mora sunovratiti u tminu,
jedna je od najjasnijih stvari na svijetu. Ono to mui filozofa nije
prirodnost kraja, nego tajna poetka. Moemo biti ravnoduni prema vjenosi
koja e uslijediti za nama, no ne moemo se ukloniti tjeskobnom pitanju o tome
koja nam je vjenost prethodila: vjenost materije ili vjenost Boga?
Eto zbog ega bijae baen na Daphne, ree sebi Roberto. Jer e jedino u tom
spokojnom pustinjakom zakutku moi u miru do mile volje razmiljati o jedinom
pitanju koje nas oslobaa svake zebnje od nebitka, predajui nas zaprepatenju
pred samim bitkom.
42637.
zaspzaoe o nainu na koji zasmislja
tf oliko je zapravo dugo bio bolestan? Danima, mjesecima? Vili se moda u
meuvremenu olujno nevrijeme stutilo na brod? Ili, jo prije nego to je
naiao na Ribu Kamen, zaokupljen morem i svojim Romanom, nije ni primjetio to
se oko njega zbiva? Koliko je vremena prolo otkako je do te mjere izgubio
osjeaj za predmetni svijet?
Daphne je postala neki drugi brod. Paluba je bila prljava, a bave su, sve
tronije, jedna za drugom isputale vodu; neka su se jedra razvezala i stala
se raivati, visei s jarbola poput maski koje bi kroz svoje otvore rado
oijukale ili se podrugljivo podsmjehivale.

Ptice su se tugaljivo glasale i Roberto odmah otri da se pobrine za njih.

Neke bijahu mrtve. Na sreu, opskrbljene s dovoljno kie i zraka, biljke
bijahu izrasle i neke su se od njih uvukle u krletke snabdjevi dobrom paom
veinu ptica; za druge su se pak namnoili kukci. Preivjele ivotinje dobile
su ak podmladak i nekolicina mrtvih bijae tako nadomjetena brojnim novim
ivotima.
Otok je ostao nepromijenjen; osim to se Robertu, koji je izgubio masku,
inilo da su ga struje udaljile. Koraljni bedem, sad kad je znao da ga brani
Riba Kamen, postao je nesavladiv. Roberto e moi ponovno plivati, ali samo iz
ljubavi prema plivanju i drei se podalje od hridi.
"O, vi ljudske smicalice, kako li ste samo himerine", mrmljae.
"Ako je ovjek tek sjena, vi ste dim. Ako je tek san, vi ste utvare. Ako je
tek obina nitica, vi ste toke. Ako nije drugo do toka, vi ste nitice."
427Toliko dogaaja i obrata, govorio je sebi Roberto, da bih na koncu otkrio
kako sam obina nitica. tovie, jo mnogo ni-tavniji nego to sam bio kad
sam, sam i naputen, ovamo prispio. Brodolom me uzdrmao i nagnao da se borim
za ivot; sad vie nemam nita za to bih se niti ikoga protiv koga bih se
borio. Osuen sam na dugaak poinak. Tu sam da bih promatrao ne prazninu
prostora nego svoju vlastitu: a iz nje e se roditi jedino dosada, tuga i
oaj.
Jo malo i ne samo mene, nego i same Daphne nee vie biti. Ja i ona svedeni
na okamenjeni predmet poput ovoga koralja.
Jer koraljna je lubanja jo uvijek bila tamo na palubi, netaknuta opim
propadanjem i, prema tome, budui oteta smrti, jedina iva stvar.
Neobian lik udahnu novu snagu mislima tog brodolomca odgojena da nove zemlje
otkriva jedino pomou dvogleda rijei. Ako je koralj neto ivo, ree sebi,
onda je on jedino pravo mi-slee bie u opem neredu misli. Pa i ne moe drugo
nego promiljati vlastitu ureenu sloenost o kojoj zna sve i ni najmanje ne
oekuje nepredviene poremeaje vlastite arhitekture.
ive li i misle li stvari? Kanonik mu je jednom rekao da, da bi se opravdao
ivot i njegov razvoj, u svakoj stvari moraju postojati cvjetovi materije,
spora, sjemenje. Molekule su rasporedi odreenih atoma u odreeni oblik, a ako
je Bog kaosu atoma nametnuo zakone, njihovi spojevi ne mogu biti skloni niemu
drugom nego da proizvode istovrsne spojeve. Je li mogue da je kamenje koje
poznajemo jo ono koje je preivjelo Potop, da ni ono takoer nije nastalo, i
da od njega nije stvoreno drugo?
Ako svemir nije drugo do skup jednostavnih atoma koji se sudaraju da bi
proizveli meusobne spojeve, nemogue je da se - jednom kad se spoje u spojeve
- atomi prestaju gibati. U svakom se predmetu mora ouvati neko njegovo
vlastito neprekidno gibanje: vrtlono u vjetrovima, fluidno i pravilno u
ivotinjskim tijelima, sporo, no neumitno u bilju, a jo sporije zacijelo, no
ne odsutno, u rudama. I ovaj koralj takoer, koji je umro za koraljni ivot,
uivao je u nekom svojem, kamenu svojstvenom, podzemnom gibanju.
428Roberto je razmiljao. Pretpostavimo da je svako tijelo sastavljeno od
atoma, ak i tijela koja su iskljuivo i naprosto pro-tena o kojima nam
govore Geometri, i da su ti atomi nedjeljivi. Sigurno je da se svaki pravac
moe podijeliti na dva jednaka dijela, bez obzira kolika je njegova duina.
Ali ako je njegova duina nevana, moda bi se trebalo podijeliti na dva
dijela pravac sastavljen od neparnog broja nedjeljivih cjelina. To bi onda
znailo, ako ne elimo da dva dijela ispadnu nejednaka, da je na pola
podijeljena nedjeljiva teinica. No ona bi, budui da je sama protena, pa
prema tome i sama pravac, koliko god nedokuivo kratak, morala i sama po sebi
biti djeljiva na dva jednaka dijela. I tako u beskonanost.
Kanonik je govorio da je atom ipak uvijek sastavljen od dijelova, samo to je
toliko zbijen da ga nikada ne bismo mogli podijeliti preko njegove granice.
Mi. Ali drugi?

Ne postoji nijedno vrsto tijelo koje bi bilo toliko zbijeno kao zlato; pa
ipak uzmimo jednu uncu toga metala: od nje e jedan zlatar izvui na tisue
listia, a polovica tih listia bit e dovoljna da pozlati itavu povrinu
jednog ingota srebra. A oni koji izrauju zlatne i srebrne niti za
pozamenteriju, istu e tu uncu zlata svojim filijerama uspjeti svesti na
debljinu vlasi i ta e tanana nit biti dugaka etvrt milje, ako ne i vie.
Ru-kotvorac e se zaustaviti na odreenom mjestu jer ne posjeduje odgovarajue
instrumente, niti bi prostim okom vie uspio razabrati nit koju bi dobio. No
insekti bi - tako siuni da ih nae oko ne moe vidjeti, a tako spretni i
umjeni da u vjetini nadmauju sve rukotvorce nae vrste - mogli biti u
stanju jo toliko produiti tu nit da bi je se moglo rastegnuti od Torina do
Pariza. A kad bi postojali insekti tih insekata, do kolike bi tek finoe oni
doveli tu istu nit?
Kad bih imao Argusovo oko i mogao prodrijeti unutar mno-gokuta ovoga koralja i
meu vlakna koja se iz njih zrakasto ire, i unutar vlakna koje ini vlakno,
mogao bih traiti atom u beskonanost. Ali atom koji bi bio beskonano
rascjepiv, stvarajui opet nove, uvijek sve manje i uvijek rascjepive
dijelove, mogao bi me dovesti do trenutka kad materija vie ne bi bila drugo
nego beskonana rascjepivost i sva bi se njena vrstoa i punina oslanjale na
tu jednostavnu ravnoteu izmeu
429
praznina. Umjesto da se uasava vakuuma, materija bi ga onda naprotiv
oboavala i od njega bi bila sastavljena, bila bi sama u sebi prazna, jedna
apsolutna ispraznost. Apsolutna ispraznost bila bi u samom srcu nezamislive
geometrijske toke, a ta toka ne bi bila nita drugo nego onaj Utopijski otok
kojeg sanjamo u nekom oceanu sastavljenom vjeno i jedino od pustih voda.
Pretpostavivi, prema tome, jednu materijalnu protenost, doli bismo se do
toga da vie ne bismo imali atoma. to bi onda ostalo? Vrtlozi. Samo to
vrtlozi ne bi pokretali sunca i planete, vrstu materiju koja se opire njihovu
vihoru, jer bi i sunca i planeti bili takoer vrtlozi koji u svoj obru uvlae
manje vrtloge. Tada bi najvei vrtlog, koji vrtlozi galaktike, imao u vlastitu
sreditu druge vrtloge, a oni bi pak bili vrtlozi vrtloga, virovi stvoreni od
drugih virova, a bezdan velikog vira virova virova propao bi u beskonanost
poivajui na Nitavilu.
A mi, stanovnici velikog koralja kozmosa, smatrali bismo istom materijom atom
premda ga ne vidimo, dok bi on meutim, kao i sve ostalo, takoer bio vez
praznina u praznini, i nazivali bismo ga moda, onako gustog i tovie
vjenog, onim kovitlacem nestalnosti, onom beskonanom protenou koja se
poistovjeuje s apsolutnim nitavilom, i koja iz vlastita ne-bitka proizvodi
iluziju svega.
Ja sebi ovdje, dakle, uobraavam iluziju o iluziji jedne iluzije, ja iluzija
samom sebi? I valjalo mi je sve izgubiti, i nabasati na ovaj un izgubljen u
antipodima, da bih shvatio kako zapravo ne postoji nita to se moe izgubiti?
No shvativi to, ne dobivam li moda sve, budui da postajem jedina mislea
toka u kojoj svemir prepoznaje vlastitu iluziju?
A meutim, ako mislim, ne znai li to da imam duu? Oh, kakva zbrka. Sve je
stvoreno od nitavila, pa ipak, da bi se to shvatilo valja imati duu, koja,
ma koliko neznatna bila, ni-tavilo ipak nije.
to sam ja? Kad kaem ja, u smislu Roberto de la Grive, mislim na sebe kao na
pamenje svih mojih proteklih trenutaka, zbroj svega ega se sjeam. Kad kaem
ja, u smislu onog neeg to je ovdje u ovom trenutku, a nije glavni jarbol ili
ovaj koralj, onda to znai da sam zbroj svega to sad osjeam. Ali
430to to sad osjeam, to je to? To je ukupnost onih odnosa izmeu
nerazdvojivih vjerojatnosti koji su se rasporedili u ovom sustavu odnosa, u
ovom osobitom poretku koji je moje tijelo.

Moja dua nije, dakle, kao to je htio Epikur, materija sastavljena od

tjeleaca finijih od ostalih, dah pomijean s toplinom, nego je nain na koji
se ti odnosi osjeaju kao takvi.
Kakva li istanana zgusnua, kakve li zgusnute neopiplji-vosti! Ja nisam nita
drugo do odnos izmeu mojih dijelova koji se opaaju dok stoje u vezi jedan s
drugim. No budui da su ti dijelovi sa svoje strane opet djeljivi na druge
odnose i tako dalje onda bi dakle svaki sustav odnosa, imajui svijest o
samome sebi, bivajui, tovie, svijest samoga sebe, bio jedna mislea jezgra.
Ja mislim sebe, svoju krv, svoje ivce; no svaka bi kap moje krvi mislila samu
sebe.
Da li bi se zamiljala kao to ja zamiljam sebe? Naravno da ne, u prirodi
ovjek sebe osjea na vrlo sloen nain, ivotinja neto manje u stanju je
osjeati glad, na primjer, ali ne i grizoduje, a biljka osjea sebe kako
raste, i sigurno osjea kad je reu, i moda kae ja, ali u smislu mnogo
nejasnijem nego to to inim ja. Svaka stvar misli, ali na nain srazmjeran
njezinoj sloenosti.
Ako je, dakle, tako, onda i kamenje takoer misli. I ovaj kamen, koji uostalom
i nije kamen nego je bio neka biljka ili ivotinja?. Kako bi on mogao misliti?
Kao kamen. Ako Bog, koji je vrhunski odnos svih odnosa u svemiru, zamilja
sebe sama misleim, kao to eli Filozof, ovaj e kamen zamiljati sebe jedino
kamenitim. Bog promilja cjelokupnu stvarnost i beskonane svjetove koje
stvara i koje odrava svojom milju, ja mislim na svoju nesretnu ljubav, na
svoju samou na ovome brodu, na svoje preminule roditelje, na svoje grijehe i
na svoju skoranju smrt, a ovaj kamen moda misli samo ja kamen, ja kamen, ja
kamen. tovie, moda niti ja ne zna rei. Misli: kamen, kamen, kamen.
To mora da je dosadno. Ili sam moda ja taj koji osjea dosadu, ja koji mogu
misliti vie, a on ili ona je naprotiv potpuno zadovoljan vlastitim kamenim
bitkom, sretan kao sam Bog - jer Bog uiva u tome to je Sve, a taj kamen
uiva u tome to je gotovo nita, no budui da ne poznaje drugoga naina
431
i
ifeistva, u vlastitom se osjea ugodno, od pamtivijeka vjeito zadovoljan
samim sobom...
No je li opet istina da kamen ne osjea drugo osim svoje kamenitosti? Kanonik
mi je kazivao kako je kamen takoer tijelo koje u odreenim prilikama gori i
postane neto drugo. Doista, kamen moe pasti u neki vulkan; uslijed silne
topline te vatrene masti, koju stari nazivahu Magmom, stopi se s ostalim
kamenjem, postaje jedinstvena usijana masa, gori, i za kratko ili dugo vrijeme
nae se kao dio nekog veeg kamena. Je li mogue da u trenucima kad prestaje
biti onaj kamen i postaje drugi, ne osjea vlastito zagrijavanje, i s njim
neminovnost vlastite smrti?
Sunce je udaralo po gornjoj palubi, svjei je lahor ublaavao toplinu, znoj se
suio na Robertovoj koi. Ve dugo zadubljen u to da sebe predoi kao kamen
kojeg je okamenila slatka Meduza zatoivi ga svojim pogledom, rijei sad
pokuati misliti kao to misli kamenje, moda da bi se naviknuo na dane u
kojima e biti obina bijela gomila kostiju izloena istom ovom suncu, istom
ovom vjetru.
Svue se do gola, legnu na tlo zatvorenih oiju i s prstima u uima kako ga ne
bi uznemirio nikakav um; tako je zacijelo s kamenom koji nema osjetilne
organe. Uznastoji ponititi svako svoje vlastito sjeanje, svaki prohtjev i
potrebu svojega ljudskog tijela. Kad bi bilo mogue, ponitio bi i vlastitu
kou, no kako to nije mogao, trudio se da je barem uini to neosjetlji-vijom.
Ja sam kamen, ja sam kamen, ponavljao je sebi. A zatim, da bi izbjegao ak da
govori samome sebi: kamen, kamen, kamen.
to bih osjetio da sam uistinu kamen? Prije svega gibanje atoma od kojih se
sastojim, odnosno stabilnu vibraciju poloaja koje dijelovi mojih dijelova

mojih dijelova meu sobom zadravaju. uo bih brujanje svojega kamenjenja. No

ne bih mogao rei ja, jer da bi se reklo ja potrebno je da postoje drugi,
neto drugo emu bih se suprotstavio. U poetku kamen ne moe znati da postoji
drugo izvan njega. Bruji, skamenjiv kameni sebe sama, i nita ne zna ni o emu
drugom. On je jedan svijet. Svijet koji svjetuje sam.
432
Pa ipak, ako dotaknem ovaj koralj, osjeam kako je povrina zadrala toplinu
sunca na izloenoj strani, dok je strana koja je leala na palubi hladnija; i
kad bih ga raspolovio, osjetio bih moda kako toplina od vrha prema dolje
opada. Dakle, u toplom se tijelu atomi gibaju mahnitije, pa ovaj kamen prema
tome, ako sebe osjea kao kretanje, ne moe drugo nego osjeati u vlastitoj
nutrini odreeno razilaenje gibanja. Kad bi vjeito ostao u istom poloaju
izloen suncu, moda bi poeo razlikovati neto kao gore i dolje; ako nita
drugo, a ono barem neto kao dva razliita tipa gibanja. Ne znajui da je
uzrok toj razlinosti neki vanjski utjecaj, zamiljao bi se tako, kao da je to
gibanje njegova priroda. No kad bi nastao nekakav odron i kad bi se kamen
otkotrljao dolje i zauzeo neki drugi poloaj, osjetio bi da se drugi njegovi
dijelovi sada gibaju, oni koji prije bijahu tromi, dok oni prvi, koji bijahu
bri sad napreduju sporijim korakom. I dok se teren uruava to moe biti
izvanredno polagani proces, osjetio bi kako toplina, odnosno gibanje koje iz
nje proizlazi, postepeno prelazi s jednog njegovog dijela na neki drugi.
Tako razmiljajui, Roberto je lagano izlagao razne dijelove tijela zrakama
sunca, kotrljajui se po palubi sve dok se nije naao u sjeni, lako se pritom
smraivi, kao to bi se moralo dogoditi kamenu.
Tko zna, pitao se, ne poinje li u tim gibanjima kamen imati, ako ve ne
predodbu o mjestu, a ono barem o dijelu: u svakom sluaju morao bi barem
imati predodbu o promjeni. Ne o strasti, meutim, jer ne poznaje njezinu
opreku, to jest djelovanje. Ili moda poznaje. Jer to to je on kamen, ba
tako sastavljen, to osjea neprestano, dok naprotiv to da je as topao as
hladan, osjea naizmjence. Prema tome je na neki nain kadar razlikovati sama
sebe, kao supstanciju vlastitih akcidenata. Ili ne: jer ako sama sebe osjea
kao odnos, osjeao bi se kao odnos razliitih akcidenata. Osjeao bi se kao
supstancija u nastajanju. A to to znai? Osjeam li se ja drukije? Tko zna
misli li kamenje poput Aristotela ili Kanonika. Kako bilo da bilo, u svakom
sluaju za sve to mogli bi mu biti potrebni mileniji, ali nije u tome problem:
problem je u tome moe li kamen stvoriti riznicu susljednih opaaja sebe. Jer
433
kad bi se osjeao sad topao gore, a hladan dolje, a zatim obrnuto, a u drugom
se stanju ne bi sjeao prvog, on bi neprestano vjerovao da je njegovo
unutranje kretanje vjeito jedno te isto.
Ali zbog ega, ako ve prima dojmove o sebi, ne bi smio imati pamenje?
Pamenje je mo koju posjeduje dua, i ma koliko malena bila dua koju ima
kamen, srazmjerno njoj bit e i njegovo pamenje.
Imati pamenje znai imati predodbu o prije i o poslije, inae bih i ja
takoer vjeito mislio da su patnje ili radost kojih se sjeam prisutne u asu
kad ih se prisjetim. Znam, meutim, da su to protekla opaanja, po tome to su
slabija nego ova sadanja. Problem je, dakle, u posjedovanju osjeaja za
vrijeme. to moda ak niti ja ne bih mogao imati, ako je vrijeme neto to se
ui. Nisam li govorio sebi neki dan, ili prije koji mjesec, prije bolesti, da
je vrijeme uvjet kretanja, a ne njegov ishod? Ako su dijelovi kamena u
pokretu, taj bi pokret morao imati odreeni ritam koji e, premda neujan,
biti neto poput uma neke ure. Kamen bi onda bio ura samoga sebe. Osjeati
sebe u pokretu znai uti vlastito vrijeme kako otkucava. Zemlja, veliki kamen
na nebu, osjea vrijeme svojega gibanja, ritani disanja svojih plima, i to to

ona osjea ja vidim ocrtano na zvjezdanom svodu: Zemlja osjea isto ono
vrijeme koje ja vidim.
Kamen, prema torne, poznaje vrijeme, tovie, upozna ga prije nego to svoje
promjene topline pone opaati kao gibanje u prostoru. Koliko ja znam, moe
ak i ne primijetiti da promjena topline ovisi o njegovu poloaju u prostoru:
moe je shvatiti kao neku pojavu promjene u vremenu, kao prelaz iz sna u javu,
iz snage u zamor, kao to ja sad upravo opaam, dok ovako mirujem, kako mi
marci prolaze kroz lijevu nogu. Ma ne, mora osjeati i prostor takoer, ako
ve primjeuje gibanje tamo gdje prije bijae mir, a mir tamo gdje prije
bijae gibanje. On, dakle, zna misliti ovdje i tamo.
Ali zamislimo sad da netko pokupi taj kamen i uglavi ga meu drugo kamenje da
bi sagradio neki zid. Ako je on najprije osjeao igru vlastitih unutranjih
poloaja, bilo je to zbog toga to je osjeao vlastite atome napregnute u
nastojanju da
434se sloe kao elije pelinjeg saa, zbijeni jedan uz drugog i jedan izmeu
drugih, kao to bi se moralo osjeati kamenje nekog crkvenog svoda gdje jedan
pritie drugog, a svi pritiu prema sredinjem svodnom kamenu, dok pak
kamenje oko njega pritie ostale prema dolje i prema van.
No, kad se jednom navikao na tu igru pritisaka i protupri-tisaka, itav bi se
svod morao osjeati dijelom te igre, u nevidljivu gibanju koje vre njegove
opeke u nastojanju da se meusobno pritiu; jednako bi tako morao osjetiti
napor koji netko ulae da bi ga sruio i shvatiti da prestaje biti svodom u
trenutku kad zid koji ga nosi sa svojim potpornjima, padne.
Prema tome, kamen, pritisnut ostalim kamenjem do te mjere da bi se svakoga
asa mogao slomiti i da je pritisak vei, naprsnuo bi mora osjetiti to
stezanje, stegu koju prije nije primjeivao, pritisak koji na odreeni nain
mora utjecati na njegovo vlastito unutranje gibanje. Ne bi li to bio trenutak
u kojem kamen opaa prisutnost neega izvan sebe? Kamen bi tada postao
svjestan Svijeta. Ili bi moda pomislio da je sila koja ga tlai neto jae od
njega, te bi Svijet poistovjetio s Bogom.
No onoga dana kad bi se zid sruio i vie ne bi bilo stege, bi li kamen outio
osjeaj Slobode - kao to bih ga outio ja kad bih se odluio izai iz ove
stege koju sam sebi nametnuo? Samo to ja mogu htjeti prestati biti u tom
stanju, a kamen ne. Sloboda je, dakle, strast, dok je htijenje da se bude
slobodan djelovanje, i tu je razlika izmeu mene i kamena. Ja mogu htjeti.
Kamen u najboljem sluaju a zato da ne? moe jedino teiti tome da opet
postane ono to je bio prije zida, i osjetiti zadovoljstvo kad ponovno postane
slobodan, ali ne moe odluiti da djeluje kako bi ostvario ono to mu godi.
No mogu li ja doista htjeti? U ovom trenutku ja uivam u tome to sam kamen,
sunce me grije, vjetar mi ini podnoljivim to peenje mojega tijela, nemam
nikakve namjere prestati biti kamenom. Zbog ega? Jer mi se to svia. Dakle
sam i ja rob jedne strasti koja mi ne doputa da slobodno elim njezinu
suprotnost. Ipak, htijui, mogao bih htjeti. A svejedno to ne inim. Koliko
sam onda slobodniji od kamena?
435
LNema strasnije pomisli, pogotovo za jednog filozofa, od one o slobodnoj
volji. Iz filozofske malodunosti, Roberto je otjera od sebe kao pomisao odve
ozbiljnu i teku - za njega, naravno, a utoliko vie za jedan kamen kome je
ve udijelio strasti, ali oduzeo svaku mogunost djelovanja. U svakom sluaju,
ak i bez mogunosti da sebi postavlja pitanja o tome moe li se ili ne
svojevoljno izloiti vjenome prokletstvu, kamen je ve stekao mnotvo vrlo
plemenitih osobina, vie nego to su mu ljudska bia ikada pripisala.
Roberto se sad radije pitao je li u trenutku kad pada u vulkan kamen svjestan
vlastite smrti. Bez sumnje nije, jer nikada nije doznao to znai umrijeti.
Ali kad potpuno nestane u magmi, moe li pojmiti vlastitu smrt? Ne, jer vie

ne postoji ona jedinstvena tvorenica kamen. S druge strane, uostalom, jesmo li

ikada uli da je neki ovjek opazio da je mrtav? Ako neto sad misli samo
sebe, onda je to magma: ja magmiram, ja mag-miram, ja magmiram, pljus, pljas,
ja teem, curim, kapljem, valjam se, bujam, plap, plof, slup, prelijevam se,
kiptim uzavrelim mjehuriima, cvrljim se, mastim, bljujem hrakotine, raskaujem se. Slap. I pravei se magmom, Roberto je pljuvao poput psa bolesna od
hidrofobije, nastojei proizvesti kruljenje u utrobi. Bijae na rubu da
isprazni crijeva. Nije on stvoren da bude magma, bolje ponovno misliti kao
kamen.
Ali to znai bivem kamenu, to to magma magmira samu sebe magmirajuom? Nema
za kamenje ivota poslije smrti. Nema ga za nikoga kome je obeano i doputeno
da poslije smrti postane biljka ili ivotinja. to bi se dogodilo kad bih ja
umro i moji se atomi presloili, nakon to se moje meso lijepo rasporedilo u
zemlji i bilo procijeeno du korijenja, u prekrasnom obliku palme? Bih li
rekao ja palma? Rekla bi to palma, ne manje mislea od jednog kamena. Ali kad
bi palma rekla ja, bi li pritom podrazumijevala ja Roberto? Ne bi bilo lijepo
oduzeti joj pravo da kae ja palma. I kakva bi to palma bila da kae ja
Roberto sam palma? Tvorenica koja je mogla rei ja Roberto, jer je sebe
osjeala kao takvu tvorenicu, vie ne postoji. A ako ne postoji, bit e da je
s percepcijom izgubila i pamenje o sebi. Ne bih opet mogao rei ni ja palma
bijah Ro436
berto. Kad bi to bilo mogue, onda bih sada morao znati da ja Roberto bijah
neko... to ja znam? Neto. A opet, ja se toga uope ne sjeam. Ono to sam
bio prije, to vie nisam, ba kao to nisam u stanju sjetiti se onoga zametka
koji sam bio u utrobi moje majke. Ja znam da sam bio zametak, jer su mi to
rekli drugi, no to se mene tie, mogao sam isto tako to nikad i ne biti.
Moj Boe, mogao bih uivati u svojoj dui, i u njoj bi moglo uivati ak i
kamenje, i upravo od due kamenja doznajem da moja dua nee nadivjeti moje
tijelo. emu onda misliti i igrati se kamena, ako kasnije nita vie neu o
sebi znati?
Ali na kraju krajeva, to je uope to ja za koje ja vjerujem da misli mene?
Nisam li rekao da nije drugo do svijest koju praznina, istovjetna protenosti,
ima o sebi u tom osobitom spoju? Nisam, dakle, ja taj koji misli, nego je
praznina, ili pro-tenost, ono to misli mene. Onda je znai taj spoj obian
ak-cident, u kojem su se praznina i protenost zadrale otprilike koliko traje
lepet krila, da bi odmah zatim otpoele misliti sebe na neki drugi nain. U
toj golemoj praznini praznine, jedino to doista postoji jest proces tog
neprestanog nastajanja nebrojenih prelaznih spojeva... Spojeva ega? Onog
jedinog velikog nitavila, koje je Supstancija Svega.
A njome ravna velianstvena nunost, koja je navodi da stvara i razara
svjetove, da tka nae blijede ivote. Ako nju prihvatim, ako mi uspije tu
Nunost zavoljeti, vratiti joj se i pokoriti se njezinim buduim prohtjevima,
ispunit u uvjet za sreu. Jedino u prihvativi njezinakopjronai svoju
slobodu. Sliti se ponovno u Nju bit e JSspipk-bijeg od strasti u jednu jedinu
strast, Intelektualnu Ljubav spram Boga.
Kad bih to uistinu uspio shvatiti, bio bih doista jedini ovjek koji je
pronaao Istinsku Filozofiju, i znao bih sve o Bogu koji se krije. Ali tko bi
imao hrabrosti ii uokolo po svijetu i objavljivati tu filozofiju? To e
ostati tajna koju u ja ponijeti sa sobom u grob Antipoda.
Ve sam spomenuo da Roberto ne bijae filozofskog kova. Stigavi do te
epifanije, koju je sebi izbrusio strogou kojom optiar isti svoju leu,
doivio je - jo jednom - ljubavnu
437
apostaziju. Budui da kamenje ne ljubi, podignu se da bi sjeo, postavi

ponovno ovjekom koji ljubi.

No onda, ree sebi, ako je golemo more goleme i jedinstvene supstancije ono
kamo se svi moramo vratiti, tamo dolje ili tamo gore, ili gdje god da ona
jest, ja u se, posve jednak, ponovno sjediniti s Damom! Bit emo oboje dio i
cjelina jednog istog makrokozma. Ja u biti ona, ona e biti ja. Nije li to
duboki smisao mita o Hermafroditu? Lilia i ja, jedno tijelo i jedna misao...
A nisam li ja ve predusreo taj dogaaj? Ve danima tjednima, mjesecima ja je
oivljujem u svijetu koji je samo moj, pa bilo to i posredstvom Ferrantea. Ona
je ve misao moje misli.
Moda je to ba to, pisati Romane: ivjeti posredstvom svojih likova, uiniti
da oni ive u naem svijetu, i predavati sebe i svoja vlastita stvorenja
mislima onih koji e doi, ak i onda kad mi vie ne budemo mogli rei ja...
Ali ako je tako, onda je jedino na meni da Ferrantea uklonim iz tog mojeg
svijeta, da uinim da njegov nestanak odlui boanska pravednost, i da stvorim
prilike i okolnosti koje e mi omoguiti da se opet sjedinim s Liliom.
Pun novog entuzijazma, Roberto odlui smisliti posljednje poglavlje svoje
prie.
Nije znao da se Romani, pogotovo kad su autori ve odluili umrijeti, esto
piu sami, pa krenu tamo kamo sami ele.
438
38.
O Pzizdi L lljestu
Roberto ispripovijedi sebi kako je, lutajui od otoka do oka, i traei vie
vlastiti uitak nego toan pravac, Fer-rante, nesposoban da izvue bilo kakvu
obavijest iz signala koje je eunuh slao Biscaratovoj rani, na koncu izgubio
svaki pojam o tome gdje se nalazi.
Brod je svejednako plovio, oskudne namirnice bijahu se pokvarile, voda se
usmrdjela. Kako posada to ne bi opazila, Fer-rante zapovijed da se svatko
smije samo jednom dnevno spustiti u tovarni prostor i u tami uzeti ono malo
to mu je potrebno da preivi, a to niije oko ne bi moglo podnijeti.
Jedina koja nita nije primjeivala bila je Lilia koja je smireno i vedro
trpjela svaku muku te se inilo da ivi od kapi vode i mrvice dvopeka, udei
jedino za time da njezin dragi uspije u svome pothvatu. to se Ferrantea tie,
potpuno ravnoduna prema toj ljubavi izuzev kad se radilo o uitku kojeg je iz
nje izvlaio, on je nastavio podstrekavati i bodriti svoje mornare,
zabljeskujui oi njihove poude slikama raskona bogatstva. I tako je
slijepac zaslijepljen osvetljivom zlohotnou vodio ostale slijepce
zaslijepljene pohotom, drei zatoenicom svojih spona jednu slijepu ljepotu.
Svejedno, mnogim ve lanovima posade od velike ei bijahu otekle desni te
stale potpuno prekrivati zube; noge se osipahu ognojcima i njihovi kuni
sekreti dopirahu ve do vitalnih organa.
Dogodi se tako da se, kad su preli dvadeset i peti stupanj june geografske
irine, Ferrante morao suoiti s pobunom. Okoristio se skupinom od pet
najvjernijih gusara Andrapod, Borid, Ordogno, Safar i Asprando, i pobunjenici
bijahu potr439
J
pani u amac s neto malo ivea te preputeni puini. Time je, meutim,
Tweede Daphne bila liena sredstva za spaavanje. Nije vano, govorio je
Ferrante, jo malo pa emo ionako stii na mjesto kamo nas vodi naa odurna
glad za zlatom. No ljudi za upravljanje brodom nije vie bilo dovoljno.
Niti su vie oni preostali za to imali volje: kako su bili pritekli u pomo
svojemu gospodaru, sada su sebe smatrali njemu ravnima. Jedan od petorice stao
je uhoditi onog tajnovitog plemia koji je tako rijetko izlazio na palubu, te

je ubrzo otkrio da se radi o eni. Tada su ti posljednji razbojnici odvano

pristupili Ferranteu bezono traei da im putnicu preda. Ferrante, Adonis
izgledom no u dui Vulkan, drae vie do Plu-tona nego do Venere, i bila je
srea da ga Lilia nije ula dok je buntovnicima aputao kako e se ve s njima
nagoditi.
Roberto nije smio Ferranteu dopustiti da izvri taj posljednji sramotni in.
Sad je, dakle, htio da se na tom mjestu Nep-tun rasrdi to netko sebi doputa
prelaziti preko njegovih poljana bez ikakva straha od njegova gnjeva. Ili pak,
da ne bi zasnovao zgodu na tako poganskim, premda namjetenim, postupcima:
zamisli kako je bilo nemogue ako jedan roman ve mora prenijeti takoer i
neku moralnu pouku da Nebo ne kazni taj brod opaina. Pa se naslaivao
predoivi sebi kako se Uragani, Sjevernjaci i Junjaci, neumorni neprijatelji
morske tiine, premda sve dosad bijahu preputali blagim zefirima da utiru put
kojim je TVeede Daphne nastavljala svoje putovanje, zatvoreni u svojim
podzemnim stanovima, ve poinju pokazivati nestrpljivima.
Uini da iziu i prasnu iznenada svi u jedan mah. Cvile brodskih oplata u
zboru pomagae kuka i jauk mornara, more bljuvae po njima a oni bljuvahu u
more, i katkad bi ih neki val tako uvio u se da bi netko s obale lako tu
palubu zamijenio ledenim lijesom uokolo kojeg se gromovi pale poput votanica.
Isprva oluja suprotstavljae oblake oblacima, vode vodama, vjetrove
vjetrovima. No ne proe dugo, a more izie iz svojih propisanih granica i
stade nadimajui se rasti prema nebu, razorna stuti se kia, voda se pomijea
sa zrakom, ptica se naui plivanju, a letu riba. Nije to vie bila borba
prirode pro440tiv moreplovaca, nego rat prirodnih sila meu sobom. Nije vie bilo ni
atoma zraka koji se nije pretvorio u kuglu tue, a Nep-tun se vinu uvis da
utrne munje u Jupiterovim rukama ne bi li mu oteo zadovoljstvo da njima spali
te ljudske stvorove koje je umjesto toga sam elio utopiti. More iskapae grob
u vlastitim svojim njedrima kako bi ih otelo zemlji i kad bi god opazilo da
brod nasumce srlja prema nekoj hridi munjevitom bi mu pljuskom skrenulo
pravac.
Laa je tonula, krmom i pramcem, i svaki je puta kad bi se survala izgledalo
kao da leti s vrha nekog tornja: krma bi propala sve do galerije, a na pramcu
se inilo da voda gori od elje da proguta kosnik.
Andrapod, koji je upravo pokuavao privezati jedno jedro, bijae otrgnut s
motke; sunovrativi se u more udari usput Borida koji napinjae neko ue,
izglobivi mu pritom glavu.
Brodski je trup otkazivao sada poslunost kormilaru Or-degnu, a novi siloviti
udar bujice razdera jednim trzajem okrajak srednjeg jedra. Safar se upinjao da
spusti jedra, na pod-strek Ferrantea iz kojeg pljutahu psovke, no nije jo
dospio ni ko na jarbolu uvrstiti kadli se brod naglo okrenu poprijeko te u
nju udarie tri tako golema vala da Safar bi u hipu jednostavno otprhnut preko
palube. Glavni se jarbol istoga asa slomi svalivi se u more, poharavi
pritom najprije palubu i smrskavi Asprandovu lubanju. Na kraju se i kormilo
razbije u komade, a pobjenjeli udarac njegova ruda odnese ivot Or-degnu. Taj
batrljak od broda osta tako potpuno lien posade, a posljednji se mievi
stadoe jatomice bacati preko ograde, padajui u istu onu vodu pred kojom
bezglavo bijahu pobjegli. ini se nemoguim da je Ferrante, u ovakvu kaosu,
mislio na Liliu: od njega bismo, naravno, oekivali da se to urnije pobrine
za vlastiti spas. Ne znam je li Roberto pomislio na to da kri zakone
vjerodostojnog no, kako ne bi pustio da ivot izgubi ona kojoj bijae poklonio
srce, morao je nekakvo srce udijeliti i Ferranteu, pa makar i samo na
trenutak.
Ferrante, dakle, izvlai Liliu na palubu, i to ini? Iskustvo je Robertu
govorilo da bi je trebao vrsto privezati za neku dasku, skliznuvi je u more

i uzdajui se u to da ak niti zvijeri Bezdana nee uskratiti milosra tolikoj

krasoti.
441
Nakon ega Ferrante i sam grabi komad drveta s namjerom da ga privee uza se.
No upravo u tom asu pojavi se iznenada na palubi, sam Bog zna kako se bio
odrijeio sa svojega stratita u svoj onoj pometnji u tovarnom prostoru, ruku
jo uvijek zajedno okovanih, nalik vie mrtvom nego ivome stvoru, no oiju
raspaljenih mrnjom, Biscarat.
Biscarat, koji za vrijeme itava putovanja bijae preputen, ba kao i pas s
Amarillija, svojoj suanjskoj patnji, dok mu rana svakoga dana bivae iznova
otvarana te odmah potom nakratko zacijeljena - Biscarat koji je sve ove
mjesece proivio samo s jednom jedinom milju: osvetiti se Ferranteu.
Deux ex machina, Biscarat se iznenada pojavi iza lea Fe-ranteu koji je ve
jednom nogom na ogradi, uzdignu ruke i prebaci ih, posluivi se svojim
lancima kao omom, pred Ferran-teovo lice, te mu estokim stiskom pritegnu
grkljan. I uz krik "Sa mnom, sa mnom, u pakao napokon!" moete ga vidjeti
-gotovo i uti - kako stee tako-silavito da se Ferranteov vrat lomi napola,
dok jezik ispada napolje s onih bogohulnih usana pridruujui se posljednjem
njihovom bijesu. Sve dok tijelo bez due pogubljenog nije, sunovrativi se,
poput kakva ogrtaa odvuklo sa sobom ono jo ivo svojega krvnika to
pobjedniki odlazi ususret zaraenim morskim valovima, srca napokon mirna i
spokojna.
Roberto nikako nije uspijevao zamisliti Liliine osjeaje pri pogledu na taj
prizor, te se ponadao da i nije vidjela nita. Budui da se nije sjeao to se
s njim zbilo od asa kad ga je bio zahvatio vihor, isto mu tako nije polazilo
za rukom da zamisli to se dogodilo njoj.
Bio je u stvari toliko obuzet dunou da Ferrantea otpremi njegovoj pravednoj
kazni da je rijeio prije svega slijediti njegovu posmrtnu sudbinu. A Liliu
prepusti uskovitlanoj puini.
Beivotno Ferranteovo tijelo bijae meutim izbaeno na neki pusti al. More
je bilo mirno, poput vode u alici, i od obale se ne odbijae ni najmanji val.
Sve bijae obavljeno lakom izmaglicom, kao to se dogaa kad je sunce ve
zalo, a
442no jo nije posve zagospodarila nebom. Odmah iza ala, a da nikakvo drvee
ili grmlje nije oznaavalo njegov kraj, vidjela se ravnica sva od samih ruda,
u kojoj se ak i ono to je izdaleka nalikovalo empresu pokazivalo olovnim
obeliskom. Na obzoru se, prema zapadu, uzdizala golema uzvisina, ve
zatamnjena: nioglo se jo opaziti nekoliko plamiaka rasutih po obroncima koji
joj davahu dojam groblja. No ponad toga masiva zadravahu se izdueni crni
oblaci s trbuhom od ugljena to se gasi, vrsta i zbijena oblika poput onih
sipinih kosti koje se znaju pojaviti na slikama ili crteima: gledane iskosa,
one se zgre i skupe u obliku mrtvake lubanje. Izmeu oblaka i brijega nebo
je jo uvijek imalo ukaste nijanse - te bi se jo reklo da je to posljednji
zrani prostor jo dotaknut umiruim suncem, kad ne bi prevladavao dojam da
taj posljednji napor suneva zalaska nikada nije imao poetka niti e mu ikada
biti kraj.
Tamo gdje je ravnica prelazila u obronak, Ferrante opazi grupicu ljudi te se
uputi prema njima.
Ljudi, ili u svakom sluaju nekakva ljudska bia, bijahu to samo naizgled,
izdaleka, no - kako se Ferrante pribliio - vidje da su, ako su ljudi neko i
bili, sada postali prije - ili bijahu na putu da postanu - oprema za neki
anatomski amfiteatar. Takvima ih je elio Roberto, jer se sjeao da je jednoga
dana posjetio jedno od onih mjesta gdje je skupina lijenika u tamnim
odijelima i bakrenorumenih lica sa siunim upaljenim venama po nosu i
obrazima, s kretnjama i dranjem to nalikovahu krvnikovim, stajala oko nekog

lesa iznosei van ono to bijae unutra ne bi li u mrtvima otkrila tajne

ivih. Podizali su kou, rezali meso, ogoljivali kosti, raskidali sveze
ivaca, ralanjivali zapletene vorove miia, otvarali osjetilne organe,
pokazivali odvojene sve opne, sve razbijene hrskavice, sve istrgnute
iznutrice. Kad svako vlakno bijae razlueno, svaka arterija izdvojena i
otkrivena svaka sr, pokazivali bi nazonima vitalne radionice: eto, govorili
su, hrana se kuha ovdje, ovdje se isti krv, ovdje se spremaju zalihe, tu se
stvaraju sokovi, tamo se kuju duhovi... A netko je pokraj Roberta tihim glasom
primijetio kako, nakon nae zemaljske smrti, ni priroda nee drugaije
postupiti.
No na drugi je neki nain Bog anatom dotakao stanovnike
443
Iovoga otoka, koje je Ferrante, primiui se, sve jasnije i bolje vidio.
Prvi bijae tijelo bez koe, napetih miinih snopova, ruku oputenih,
patnikoga lica uznesena prema nebu, sama lubanja i jabuice. Drugome je koa
ruku jedva jo visjela objeena o jagodice prstiju poput rukavice, a na nogama
bijae povi-nuta ispod koljena, kao neka meka izma.
U treeg najprije koa, a zatim i miii bijahu tako iroko rastvoreni da se
itavo tijelo, a posebno lice, doimalo otvorenom knjigom. Kao da je to tijelo
htjelo pokazati kou, meso i kosti sve u isto vrijeme, trostruko ljudsko i
trostruko smrtno; no izgledae poput kukca kojemu bi te odrpine bile krila, da
je na tom otoku bilo ikakva vjetra koji bi ih zanjihao. No ta krila nije
pomicala nikakva zrana, sila, jer u tom sutonu zrak bijae posve nepomian:
ona su se tek slabano klatila pri pokretima tog satrtog tijela.
U blizini se jedan kostur oslonio na lopatu, moda se spremao iskopati sebi
raku; one duplje upravljene u nebo, grimasa na savijenom zubnom luku, lijeva
ruka kao da preklinje za milost i osluh. Neki je drugi kostur s lea pak nudio
pogledu svoju zgrbljenu kimu, odrezano koraajui s koatim rukama na
pognutu licu.
Jedan kojeg je Ferrante vidio samo odostrag imao je jo uvijek duge upave
vlasi na ogoljeloj lubanji, nalik na neku kapu sa titom silom nataknutu. No
zavratak ruzicastoblijed poput morske koljke, filc koji je drao krzno,
bijae stvoren od koe, odrezane u visini zatiljka i uvinute prema gore.
Bilo je onih s kojih gotovo sve bijae skinuto, te se priinjahu skulpturama
od samih ivaca; a na krnjemu vratu, sada bezglavom, vijorilo se ono to se
jednom hvatalo za neki mozak. Noge nalikovahu spletu vrbova prua.
Bilo je pak drugih, s otvorenim trbuhom, to putahu da im se crijeva boje
mrazovca slobodno trzaju, kao nekakve sjetne izjelice nakljukane tripicama
koje nikako ne mogu probaviti. Tamo gdje su nekad imali penis, sada oljuten i
sveden na obinu peteljku, klatile su se sparuene usahle monjice.
Ferrante vidje neke koji ve bijahu same vene i arterije, pokretni laboratorij
nekog alkemiara, sa cjevicama i kana444licima u neprekidnu pogonu kako bi proistile iskrvarenu krv krijesnica
ugaslih na svjetlosti odsutnoga sunca.
Stajahu ta tijela u velianstvenoj i bolnoj tiini. U nekima su se mogli
nazrijeti znakovi vrlo polagane preobrazbe u kojoj se od mesnatih istanjivahu
u vlaknaste kipove.
Posljednji od njih, oderan kao neki Sveti Bartolomej, nosio je u visoko
uzdignutoj desnici jo okrvavljenu kou, mlohavu poput plata na vjealici.
Moglo se tu jo razabrati jedno lice, s otvorima za oi i nozdrve, i usna
duplja, to izgledahu kao posljednji odljevak votane maske izloene nenadanoj
toplini.
I taj se ovjek iliti krezuba usta istavljena iz vlastite koe obrati
Ferranteu:
"Loedoao", ree mu, "u Zemlju Mrtvih koju mi zovemo Otok Vesalia. Za kratko
e vrijeme i tebe stii naa sudbina, no ne valja ti misliti da svatko od nas

ugasne brzinom koja mu je grobom dana. Ve prema dosuenoj nam kazni, svaki od
nas biva doveden do nekog svog vlastitog stadija raspadanja, u kojem kao da
treba s posebnom nasladom uivati u svojemu utrnuu, koje bi za svakog trebalo
biti vrhunac radosti. O, kakvoga li veselja, zamisliti sebi mozgove to se,
jedva dotaknuti, rastoe u kau, plua to prsnu s prvim dakom zraka to jo
ih napree, koe to pod svime se ulekne, meka tkiva to sve mekima postaju,
masti to se tope! Eh, ne. Takvi kakve nas vidi, mi smo svi stigli do naega
stanja, a da to nismo ni opazili, neprimjetnom promjenom tijekom koje je svako
nae vlakance propadalo tisuama i tisuama i tisuama godina. I nitko ne zna
do koje nam je mjere dano da propad-nemo, tako da se oni koje vidi tamo
dolje, od kojih nita vie osim kostiju ne ostade, jo uvijek nadaju da bi
mogli ve malko umrijeti, i moda se u tom iekivanju mue ve milenijima;
drugi pak, kao ja, izgledaju ovako ni sam ne znam otkada - jer u toj smo noi
to vjeito nastaje izgubili svaki osjeaj za protjecanje vremena - pa ipak se
ja jo uvijek nadam da e mi biti udijeljeno jedno veoma polagano satrvenje.
Tako svaki od nas uzdie za rastoenjem koje - znamo to dobro - nikad potpuno
biti nee, neprestano se nadajui da Vjenost za nas jo uvijek nije otpoela,
i bojei se svejednako da smo u njoj jo
445
-S ft sit"-"
l
i
od pradavna onog asa kad stupismo na ovo tlo. Dok bijasmo na ivotu,
vjerovali smo da je pakao mjesto vjenoga beznaa, jer tako nam bijahu rekli.
Na nesreu, ne, jer to je mjesto neugasive nade koja svaki dan gorim od
prethodnog ini, budui da ta e koja se u nas mora vjeito ivom odrati,
nikad uta-ena ne biva. Kako neprestano imamo nekakav traak tijela, i kako
svako tijelo tei ili rastu ili smrti, nikad se ne prestajemo nadati - i samo
emo tako, presudio je na Sudac, moi patiti in saecula."
Ferrante na to upita:
"Ali emu se to nadate?"
"Reci radije emu e se i ti nadati... Nadat e se da e nas jedan daak
vjetria, jedna nezamjetna niska plima, dolazak jedne jedine izgladnjele
pijavice, vratiti atom po atom golemoj praznini svemira gdje emo na neki
nain jo uvijek moi sudjelovati u ciklusu ivota. No ovdje zrak ne struji,
more ostaje nepomino, ne osjeamo nikad ni hladnou ni vruinu, ne poznajemo
ni zore ni sutona, a ovo tlo, od nas jo beivotnije, ne raa nikakva
ivotinjskog ivota. O, crvi, to smrt nam ih obeavae jednoga dana! O mile
glistice, majke naega duha koji jo bi se ponovno roditi mogao! Siui nau
u okropile biste nas samilosno mlijekom nevinosti! Izjedajui nas,
iscijelile biste ujede nae krivnje, uljuljkujui nas vaim mrtvakim
milovanjem, novi biste nam ivot dale, jer grob bi za nas znaio koliko i
majinsko krilo... Ali nita se od toga zbiti nee. Mi to znamo, a unato tome
nae tijelo svaki as na to zaboravi."
"A Bog", upita Ferrante, "Bog, Bog se smije?"
"Naalost, ne", odgovori odrani, "jer nas bi i ponienje uz-diglo i poput
hvale nam bilo. Krasno bi bilo kad bismo vidjeli barem jednoga nasmijanoga
Boga koji nam se ruga! Kako bi nas samo razgalio prizor Gospodina u drutvu
svojih svetaca, kako nam se sa svojega trona podsmjehuje. Imali bismo viziju
tue radosti, jednako veselu kao to je i vizija tuega jada. Ne, ovdje se
nitko ne srdi, nitko se ne smije, nitko se ne pokazuje. Ovdje Bog ne postoji.
Postoji samo nada bez cilja."
"Zaboga, neka su prokleti svi sveci", pokua uzviknuti Ferrante podivljavi,
"ako sam ve proklet, imat u valjda pravo da sebi uprizorim vlastiti bijes!"
446 No opazi kako sve slabiji je glas to mu izlazi iz grudi, kako mu je
tijelo postalo toliko mlohavo da se ak ni razjariti nije mogao.

"Vidi", ree mu oguljena prilika, a da mu se usta pritom ne uspjee

osmjehnuti, "tvoja je muka ve otpoela. Ni mrnja ti ak vie nije doputena.
Ovaj je otok jedino mjesto na svijetu gdje nije dozvoljeno patiti, gdje se
bespomona nada ne razlikuje od beskrajne dosade."
Roberto je nastavio sastavljati i razraivati Ferranteov kraj, ne miui se s
palube, jo uvijek bez odjee koju je skinuo da bi postao kamenom; a u
meuvremenu mu je sunce sprilo lice, grudi i noge, vrativi mu onu grozniavu
vruinu koje se tek nedavno jedva oslobodio. Sada ve sklon pomijeati ne samo
roman sa zbiljom, nego i duhovni s tjelesnim arom, osjeti kako ponovno sav
plamti od ljubavi. A Lilia? to se dogodilo Lilii, dok je Ferranteov les
odlazio prema otoku mrtvih?
Potezom koji nije rijedak kod pripovjedaa Romana kad ne znaju kako bi
obuzdali nestrpljivost pa vie ne potuju jedinstvo vremena i mjesta, Roberto
je na brzinu preskoio dogaaje da bi se, mnogo dana kasnije, opet vratio
Lilii koja jo uvijek privezana za onu dasku pluta sada mirnim morem to se
ljeska pod suncem - i pribliava se a to se ti, mili moj itatelju, nikada ne
bi usudio predvidjeti istonoj obali Solomon-skog Otoka, to jest suprotnoj
strani od one gdje bijae usidrena Daphne.
Ovdje su, Roberto je to doznao od oca Caspara, plae bile manje pitome od onih
na zapadu. Daska koja je ve ionako jedva odolijevala, potpuno se razbila
udarivi o neku hrid. Lilia se probudila i vrsto stisnula za tu stijenu, dok
su se krhotine njezine splavi gubile meu strujama.
Sad bijae tamo, na kamenu koji jedva da ju je mogao prihvatiti, i jedan uski
morski jeziac - no za nju to bijae ocean - dijelio ju je od obale. Iibana
tajfunima, izmodena od gladi, izmuena jo vie od ei, bila je nesposobna
odvui se od hridi do pjeana ala iza kojeg je zamagljenim pogledom nazirala
kako polagano blijede obrisi biljnoga svijeta.
No pod njenim je bokom stijena bila arka, a s mukom
447
diui ne samo to nije mogla ublaiti egu u vlastitu tijelu nego je u nj
privlaila i egu iz zraka.
Nadala se kako e negdje u blizini izviriti ivahni hitri potoi sjenovitih
litica, no takva joj snatrenja ne stiavahu nego tek raspirivahu e. Htjela
je moliti za pomo Nebo, no kako se isueni jezik prilijepio za nepce, glasovi
se pretvarahu u iskidane uzdahe.
Kako je vrijeme prolazilo, otar je bi vjetra pandama grab-Ijivce grebao
njezino tijelo, te je spopade strah vei od onog da e umrijeti da e ivjeti
sve dok je djelovanje prirodnih sila tako strano ne unakazi da e se od
predmeta ljubavi pretvoriti zauvijek u predmet odbojnosti.
Da je kojim sluajem mogla dosei kakvu lokvu ili baru, neki tok ive vode,
pribliivi joj usne opazila bi svoje oi, neko dvije nestane zvijezde to
isijavahu ivot, pretvorene sada u dvije zastraujue pomrine; a ono lice,
gdje Amorii neko obitavahu u vjenoj ali i veselju, sad bi joj izgledalo
vjeitim skovitem ogavnosti. Da je ak mogla dospjeti do kakve movare,
njezine bi oi u nju prolile, od samilosti zbog vlastita stanja, vie kapi
nego to bi toj mutnoj vodi otele njezine usne.
Tako je barem Roberto zamislio Liliine brige. No odjednom ga je to zasmetalo.
Zasmetalo ga je to se ona, tako blizu smrti, s tolikom zebnjom uznemirava
zbog vlastite ljepote, kao to se esto ini u Romanima; postidio se takoer i
sebe sama jer nije znao bez umovitih svojih hiperbola pogledati u lice svojoj
ljubavi koja umire.
Kakva je, doista, Lilia mogla biti u tom trenutku? Kako bi izgledala kad bi se
s nje skinulo to mrtvako odijelo satkano od rijei?
Od stradanja za vrijeme dugoga putovanja i brodoloma kose su joj mogle postati
kudjeljaste, proarane bijelim vlasima; dojke su joj zacijelo izgubile rasko

ljiljana, lice je izorano vremenom. I grlo i njedra sad su ve sigurno

smeurani.
Ali ne, ovako veliati nju koja vene znailo je predati se ponovno pjesnikoj
napravi oca Emanuela... Roberto je meutim elio vidjeti Liliu kakva uistinu
bijae. Oborene glave, prepla- . enih oiju to se, stisnute i umanjene od
bola, ine suvie
448udaljenim od nosa - ve istanjena pri vrhu - oteanih pod-buhlim
podonjacima, uglova oznaenih sitnim borama, poput otisaka to ih ostavi
vrabac u pijesku. Nosnice lako razmaknute, jedna tek neto mesnatija od druge.
Usta ispucala, boje ametista, dvije u luku savijene bore sa svake strane,
gornja usna malo ispupena, i podignuta, a ispod nje dva jadna zu-bia, ne
vie od bjelokosti. Koa lica ve blago mlohava, dva oputena nabora ispod
brade to remete prekrasno izvijen obris vrata...
Pa ipak, tu sparuenu voku on ne bi promijenio ni za sve nebeske anele. On
ju je i takvu ljubio, a da je drugaija nije mogao znati niti onda kad je
bijae ljubio elei je upravo takvu kakva jest, iza zavjese njezine crne
koprene, davne jedne veeri. ;
Svi ovi dani brodoloma ga neprimjetno su ga doveli do stanja neke udne
duevne zabludjelosti te ju je u svojoj elji zamiljao skladnom poput
sfernoga sustava; iako su mu bili rekli a ni to se takoer nije usudio
priznati ocu Casparu da planeti zacijelo ne prelaze svoj put du savrene
linije neke krunice, nego kruei oko Sunca nekom svojom vlastitom razrokom
putanjom.
Ako je ljepota jasna, ljubav je tajnovita; on je otkrivao kako ljubi ne
proljee nego svako godinje doba svoje drage, koja mu se ak jo mnogo
poeljnijom inila u svom jesenjem sutonu. Bijae je oduvijek ljubio zbog onog
to ona jest i to bi mogla biti, i jedino u tom smislu ljubiti je znailo
pokloniti sebe, ne oekujui uzvrat.
Nije ni primijetio kako je dopustio da ga oamuti zagluu-jui tutanj
vlastitog izgnanstva, dok je neprestano traio nekog drugog sebe: najgoreg u
Ferranteu, najboljeg u Lilii, u iju je slavu sebe slavom htio ovjenati. A
meutim je ljubiti Liliu znailo eljeti je takvom kakav jest on sam, jer
oboje jednako bijahu preputeni zubu vremena. Sve dosad koristio se njezinom
ljepotom kao melemom ne bi li ublaio zagaenje vlastitoga duha. U njezina je
usta stavljao rijei koje je sam htio, i kojima je svejedno bio nezadovoljan.
Sada bi je elio imati pokraj sebe, zaljubljen u njezinu mueniku ljepotu, u
njezinu sladostrasnu istroenost, njezinu isplavljelu milinu, iznemo449glu ljupkost, u njezine mrave gole udove koje bi urno milovao, i sluao
njezinu rije, zaista njezinu, ne onu koju joj on bijae posudio.
Da bi imao nju, morat e se liiti sebe.
Bilo je meutim prekasno da bi odao zaslueno priznanje svom bolesnom idolu.
S druge strane Otoka, Liliinim je venama ve tekla, rastopljena, Smrt.
45039.
Lkstatinl flebeskl Otinezet
J ar je to bio nain da se zavri Roman? Romani ne samo Cto podbadaju mrnju
kako bi nas naveli da na kraju uivamo u porazu onih koje mrzimo, nego isto
tako pozivaju na samilost da bi nas potom poveli da otkrijemo kako su izvan
opasnosti oni koje volimo. Romane koji tako loe zavravaju Roberto nikada
nije proitao.
Osim ako Roman jo uvijek nije zavren, i ako je u priuvi jo ostao neki
tajni Heroj, sposoban za kakvo junako djelo za-mislivo jedino u Zemlji
Romana.
Ljubavi radi, Roberto odlui izvriti takav podvig, ulazei sam u svoju priu.
Da sam ja ve stigao do Otoka, govorio je sebi, sad bih je mogao spasiti. Samo
me je moja lijenost zadrala ovdje. Sad smo oboje usidreni u moru i udimo za

suprotnim obalama jednog istog kopna.

Pa ipak, nije jo sve izgubljeno. Ja je vidim kako izdie u ovom trenutku, no
kad bih ja u istom tom trenutku doao do Otoka, bio bih tamo dan ranije nego
to e ona tamo stii, spreman daje doekam i spasim.
Malo je vano to to u je izbaviti iz mora u asu dok isputa svoj posljednji
uzdah. Zapravo, poznato je da kad se tijelo nae u slinoj situaciji, jedna mu
snana emocija moe ponovno udahnuti novu snagu i bijahu vieni mnogi
samrtnici koji su se, na vijest da je uzrok njihova zla uklonjen, sami od sebe
jednostavno ponovno rascvjetali.
A zar bi moglo biti snanije emocije, za tu samrtnicu, od
451otkria da je jo na ivotu ljubljeno bie? Ne bih joj zapravo ni morao
odati da nisam onaj kojeg ljubi, jer ja sam u stvari onaj kojem je sebe
poklonila, a ne netko drugi; jednostavno bih opet zauzeo mjesto koje mi
pripada od samoga poetka. Ne samo to, nego bi Lilia i ne primjetivi osjetila
prema meni ljubav drugaije vrste, iste od svakog bluda i pohote, ljubav to
sva drhti od beskrajne odanosti. ;
Zar je mogue, svatko bi se upitao, da Roberto nije razmiljao o injenici da
bi mu to preosvojenje bilo doputeno jedino kad bi doista stigao na Otok jo
ovoga dana, ili najkasnije za prvih sati sljedeeg jutra, to prema njegovu
najsvjeijem iskustvu nije bilo ba odvie vjerojatno? Zar je mogue da nije
shvaao da namjerava u zbilji doi na Otok da bi pronaao onu koja je tamo
prispjela na osnovu njegove prie?
No Roberto je, to smo ve vidjeli, nakon to je na poetku zamislio jednu
Zemlju Romana potpunu stranu njegovu vlastitu svijetu, na kraju stigao do toga
da bez ikakve muke potpuno stopi dva svijeta u jedan, a time je pomijeao i
njihove zakone. Vjerovao je da moe stii na Otok, jer sebi tako bijae
zamislio, i zamisliti njezin dolazak u trenutku kad je on ve tamo, jer je
jednostavno tako htio. S druge strane, tu slobodu da se ele dogaaji i da ih
se vidi ostvarenima, koja romane ini tako nepredvidivima, Roberto je prenosio
u vlastiti svijet: napokon e stii na Otok iz jednostavnog razloga to - kad
ne bi tamo stigao - ne bi vie znao to sebi ispriati.
O toj je ideji, koju bi svatko tko nas nije slijedio do ovoga mjesta drao
ludovanjem ili ludilom, kako god hoete ili kako ste htjeli, sada razmiljao
na matematiki nain, ne tajei vie sebi nijednu mogunost koju bi mu
sugerirali razum i opreznost.
Poput generala koji no prije bitke priprema i planira pokrete koje e njegove
trupe uiniti sljedeeg dana, pa ne samo da sebi predoava tekoe koje bi se
mogle pojaviti i sluajeve koji bi mogli omesti njegov plan, nego ide ak do
toga da se prenese u duh generala protivnika ne bi li predvidio njegove poteze
i protupoteze i raspolagao budunou djelujui ovisno
452o onom to bi onaj drugi mogao isplanirati ovisno o tim ovisnostima - tako
je i Roberto vagao i odmjeravao sredstva i ishode, uzroke i posljedice, za i
protiv.
Bio je prisiljen napustiti zamisao da otpliva prema koralj-nom bedemu i da
preko njega prijee. Ne bi vie mogao razaznati podvodne prolaze i dosegnuti
izdignuti dio a da se ne suoi sa nevidljivim zamkama, zacijelo smrtno
opasnim. I na kraju, ak i uz pretpostavku da bi ga mogao dosegnuti - bilo
iznad ili ispod vode - tojD.ne inai da bi po njemu mogao hodati u svojim
tankim gamapamai da on ne krije moda iznenadnih strmih provalija u koje bi
mogao upasti i vie nikad ne izai.
Nije se, dakle, do Otoka moglo doi drugaije nego prevaljujui isti onaj put
kojim je iao amac, to jest plivati prema jugu, slijedei na odstojanju
liniju zaljeva, vie manje u razini Daphne, i zatim, kad se prede juni rt,
skrenuti na istok, sve dok se ne doe do uvalice o kojoj mu je govorio otac
Caspar.
Takav naum nije bio odvie razborit, i to iz dva razloga. Prvi, to to je on i

dosad jedva jedvice uspijevao doplivati do ruba bedema a snage bi ga ve

naputale; pa stoga nije imalo smisla vjerovati da bi mogao prevaliti
udaljenost bar etiri ili pet puta veu - i jo k tome bez konopca, ne toliko
zato to tako dugakog nije imao, koliko zbog toga to ovoga puta, kad bi se
uputio, bilo bi to bez namjere da se vrati, a ako i ne stigne, vratiti se
natrag ne bi ionako imalo nikakva smisla. Drugi je razlog bio taj to je
plivati prema jugu znailo kretati se protiv struje: a kako je sad ve znao da
su snage kojima bi im se odupirao mogle posluiti za ne vie od nekoliko
zaveslaja, zakljui da bi neumitno bio odnesen prema sjeveru, iza sjevernog
rta, to znai sve dalje i dalje od Otoka. Nakon to je strogo preispitao sve
mogunosti nakon to je priznao da je ivot kratak, umjetnost iroka, prigoda
trenutna, a eksperiment neizvjestan, rekao je sebi da je nedostojno jednog
plemia uputati se u tako sitniave raune, poput kakva graanina koji do u
tanine rauna sve mogunosti koje ima kad stavlja na kocku svoju mravu
uteevinu.
No dobro, dodao je, nekakav se raun, slaem se, mora ipak napraviti, ali neka
bude uzvien, kad je ve uzvien ulog.
453to je stavljao na kocku u toj svojoj okladi? ivot. No njegov ivot, ako
mu nikad ne poe za rukom napustiti brod, nije vrijedio mnogo, posebno sada
kad bi se samoi pridodala svijest o tome da je zauvijek izgubio nju. to je
naprotiv dobivao ako izdri kunju? Sve, radost to je ponovno vidi i to je
moe spasiti, u najgorem sluaju da nad njom mrtvom umre, po-krivi njezino
tijelo mrtvakim platem poljubaca.
Istina, oklada nije bila ravnopravna. Bilo je vie mogunosti da strada u tom
pokuaju nego da se domogne kopna. No ak i u tom sluaju rizik je imao vie
prednosti: kao da su mu rekli da ima tisuu mogunosti da izgubi neku neznatnu
svotu a samo jednu da dobije golemo blago. Tko ne bi prihvatio?
Na kraju mu sinu jedna druga zamisao, koja mu je u velikoj mjeri suavala
rizik te igre, tovie, koja je u oba sluaja obeavala pobjedu njemu. Neka
bude, struja bi ga doista odnijela u suprotnom pravcu. Pa dobro, dakle, jednom
kad zaobie onaj drugi rt znao je to budui da je uinio pokus s daskom,
struja e ga ponijeti du meridijana...
Kad bi se pustio da pluta na povrini vode, oiju uprtih u nebo, nikad vie ne
bi vidio kako se Sunce kree: Ijuljukao bi se na tom rubu to dijeli danas od
prethodnog dana, izvan vremena, u jednom vjenom podnevu. Kako bi vrijeme
stalo za njega, stalo bi takoer i na Otoku, odgaajui u beskonanost njezinu
smrt, jer sad je sve ono to se Lilii dogaalo ovisilo o njegovoj volji
pripovjedaa. U neizvjesnosti on, u neizvjesnosti pria na Otoku.
Prilino zaotren hijazam, prije svega. Ona bi se nala u istom poloaju kao i
on za neko odreeno vrijeme koje se vie ne moe procijeniti, na dva zaveslaja
od Otoka, a on bi joj, iezavajui u oceanu, darovao ono to neko bijae
njegova nada, drao bi je u neizvjesnosti na rubu jedne beskrajne udnje oboje bez budunosti i prema tome bez smrti koja ima doi.
Zatim se dugo zadrao u raznim predodbama o tome kako bi moglo izgledati
njegovo putovanje, a uslijed stapanja dvaju svjetova koje je sada ve priznao
i odobrio, osjeao je kao da isto takvo putovanje eka takoer i Liliu. Upravo
e neobian Robertov dogaaj i njoj takoer zajamiti onu besmr454tnost koju joj nikad inae ne bi dopustio zaplet oko geografske duine.
Krenut e prema sjeveru umjerenom i ujednaenom brzinom: s njegove lijeve i
desne strane dani e slijediti jedan za drugim, i noi, godinja doba,
pomrine i plime, nove e zvijezde presijecati nebo donosei kune zaraze i
propasti carstava, monarsi i pape e osijediti i ieznuti u oblacima praine,
svi vrtlozi svemira provest e svoje vihorne revolucije, neke e se druge
zvijezde roditi iz holokausta starih... Oko njega e se more razbjesniti, a
zatim postati poput ulja, pasati e izvesti svoje ognjene kolutove, a za njega
se nita u toj tihoj brazdi nee promijeniti.

Hoe li se jednoga dana zaustaviti? Koliko se sjeao iz zemljovida, nijedno

drugo kopno osim Solomonskog Otoka nije se prualo na toj geografskoj duini,
barem sve dok se ona, na Polu, ne spoji sa svima ostalima. No ako nekom brodu,
s vjetrom u krmu i umom jedara, trebaju mjeseci i mjeseci i mjeseci da
prijee put koji je on naumio prevaliti, koliko e onda on morati ustrajati?
Moda godine i godine, prije nego to stigne na mjesto na kojemu nije znao to
e biti s danom i s noi, i s protjecanjem stoljea.
Ali u meuvremenu e se odmarati u jednoj tako tankoutnoj ljubavi da se nee
morati brinuti da e izgubiti usne, ruke, zjenice. Tijelo e se isprazniti od
svake limfe, krvi, ui i sluzi, voda e mu ui kroz sve otvore, prodirui u
ui obloit e mu mozak naslagama soli, zamijenit e stakleno tijelo u oima,
preplavit e mu nosnice rastapajui svaki trag zemaljskog elementa. Istodobno
e ga suneve zrake hraniti ognjenim esticama, a one e tekuinu istanjiti u
jedinstveni zrano-vatre-ni pljusak koji e zahvaljujui simpatiji biti opet
privuen uvis. A on, sad ve lak i krilat, uzdii e se i spojiti najprije sa
piritima iz zraka, a potom s onima iz samoga Sunca.
A isto e tako biti i s njom, u nepominoj svjetlosti one hridi. Razvit e se
poput zlata istanjena do najprozranijeg listia.
Tako e se, kako budu prolazili dani, u toj slozi preutno sjediniti. Trenutak
po trenutak, postat e doista jedan drugom poput krutih blizanaca estara, na
pomak jednog pokrenut e se i drugi, kad jedan poneto protegne korak drugi e
455
"i__;
1se odmah savinuti za njim, uspravivi se opet tek kad mu se drugi pripoji.
Oboje e dakle nastaviti svoje putovanje u sadanjosti, upravljeni prema
zvijezdi to ih negdje eka, sitna praina meu ostalim svemirskim tjelecima,
vrtlog medu vrtlozima, sad ve vjeni kao i sam svijet, budui izvezeni
prazninom. Pomireni sa svojom sudbinom, jer gibanje Zemlje donosi nevolju i
strah, dok su drhtaji sfera, naprotiv, posve bezazleni.
Dakle, ovakav e mu nastavak u svakom sluaju donijeti pobjedu. Nema smisla
oklijevati. Ali ni odluiti se na tu pobjedonosnu rtvu bez primjerenih
popratnih obreda. Roberto povjerava svojim papirima posljednje radnje koje se
sprema izvriti, a to se ostalog tie, ostavlja nama da pogodimo geste,
trenutke, razmake meu njima.
Kao prvi in oienja, utroio je gotovo jedan sat da bi odmaknuo dio reetke
koja odvajae palubu od potpalublja. Zatim sie i stade jedan po jedan
otvarati svaki kavez. Malo pomalo kako je upao rogoz, obrui se na njega
jedan jedinstveni lepet krila, te je morao podii ruke da bi zatitio lice, no
istodobno je kliktao "i, i" i hrabrio zatoenike, gurkajui rukama ak i
kokoi to zbunjeno kokodakahu prpoei se po praini i ne nalazei izlaza.
Sve dok vrativi se na palubu ne vidje gusto jato kako se uzdie kroz jarbole,
te mu se uini da je na nekoliko sekundi Sunce ostalo zastrlo svim duginim
bojama, presijecanih bjelinom morskih ptica to znatieljne pritekoe
pridruiti se tome slavlju.
Zatim je bacio u more sve ure, ne mislei pritom uope da gubi dragocjeno
vrijeme: brisao je vrijeme kako bi stvorio povoljne uvjete za svoje putovanje
protiv vremena.
Na kraju je, kako bi sprijeio i posljednji kukaviluk, prikupio na palubi,
pod jedrom glavnog jarbola, trupce, daice, prazne bave; pokropio ih uljem
iz svih svjetiljki i zapalio.
Prvi nagli plamen to se razbuktao odmah je obliznuo jedra i pripone. im se
uvjerio da se arite podrava samo od sebe, spremio se za oprotaj.
456Bio je jo uvijek gol, jo od onda kad je otpoeo umirati pretvorivi se u
kamen. Tako gol, ak i bez konopca koji vie nee trebati da mu ogranii put,
spustio se u more.

Oslonio se nogama o drvo broda i snano odgurnuo kako bi se odmaknuo od Daphne

i nakon to je slijedio njezin bok sve do krme, stao se udaljavati od nje
zauvijek, prema jednoj od dvije sree koja ga je zasigurno oekivala.
Prije nego to e sudbina, i vode, odluiti za njega, volio bih daje
zaustavljajui se s vremena na vrijeme da predahne, skliznuo pogledom sa
Daphne, s kojom se opratao, sve do Otoka.
Tamo bi, iznad linije ocrtane vrhovima stabala, sada ve izotrenim okom,
vjerojatno vidio kako uzlijee - poput koplja to eli pogoditi u Sunce Golubica Boje Narane.
457
Llgll
Lto. A to se dalje bijae dogodilo s Robertom, ne znam, niti vjerujem da e
ikada biti mogue dokuiti.
Kako sastaviti roman, i to iz jedne prie same po sebi tako romaneskne, ako
joj se zatim ne zna kraj - ili bolje, istinski poetak?
Osim ako pria koju bi trebalo ispripovijediti nije ona o Robertu nego o
njegovim zapisima - premda se i ovdje valja utei mnogim pretpostavkama i
domiljanjima.
Ako su zapisi u fragmentima, dodue, iz kojih sam izvukao jednu pripovijest,
ili niz pripovijesti to se meusobno ukrtaju ili jedna za drugom niu,
dospjele sve do nas, to je zbog toga to Daphne ipak nije potpuno izgorjela,
to mi se ini oevidnim. Tko zna, moda se ona vatra, tek to je dohvatila
jarbole, u onom danu bez vjetra sama od sebe ugasila. Ili pak, nita ne
iskljuuje niti to da se koji sat kasnije nije stutio pljusak kao iz kabla te
ugasio vatru...
Koliko je dugo Daphne ostala tamo prije nego to e je netko, pronai i
otkriti Robertove rukopise? Odvait u se na dvije pretpostavke, obje
izmatane.
Kao to sam ve natuknuo, nekoliko mjeseci prije tog dogaaja, tonije u
veljai 1643, Abel Tasman, koji je u kolovozu 1642 krenuo iz Batavije, nakon
to je pristao uz obale one van Diemenove Zemlje koja e kasnije postati
Tasmanija, vidio je tek izdaleka Novi Zeland te uzeo kurs prema otoju Tonga
do kojeg ve 1615. bijahu dospjeli van Schouten i Le Maire te ih krstili
otocima Kokosa i Izdajnika; nastavljajui prema sjeveru otkrio je niz otoia
okruenih pijeskom te ih"Miljeio na
45817,19 stupnjeva geografske irine i 201,35 stupanj geografske duine.
Neemo raspravljati o geografskoj duini, no ti su otoci, koje je prozvao
Prins Willelms Eijlanden, ako su moje pretpostavke tone, morali biti nedaleko
Otoka iz nae prie.
Tasman je, kako kae, zavrio svoje putovanje u lipnju, dakle prije nego to
je Daphne mogla stii u te krajeve. No nigdje ne stoji da su Tasmanovi
dnevnici istiniti a izmeu ostalog, njihov original vie ne postoji. Pokuajmo
dakle zamisliti da se on, zahvaljujui nekom od onih sluajnih odstupanja od
pravca kojima tako obiluje njegovo putovanje, vratio u tu zonu recimo u rujnu
iste te godine, i tamo otkrio Daphne. Nije bilo nikakve mogunosti da je
popravi, onakvu bez jarbola i jedara kakva mora da je bila. Poao ju je
razgledati ne bi li otkrio otkuda dolazi te pronaao Robertove papire.
Ako je imalo znao talijanski, shvatio je da se u njima raspravlja o problemu
geografske duine, ime su oni postajali izvanredno povjerljiv dokument kojeg
je valjalo dostaviti Kompaniji Holandskih Indija. Zbog toga u svom dnevniku
preuuje itav dogaaj, moda ak krivotvori datume kako bi izbrisao svaki
trag o svojoj pustolovini, i Robertovi zapisi zavre tako u nekom tajnom
arhivu. A zatim je Tasman poao na jo jedno putovanje, sljedee godine, i sam
Bog zna je li doista iao tamo kamo je rekao.

Svatko moe lako provjeriti govorim li istinu u P.A. Leupe, "De Handschriften
der ontdekkingreis van A.J. Tasman en Franchovs Jacobsen Vissche 1642-3", u
Bijdragen voor vaderlandsche ge-schiedenis en oudheidkunde, N.R. 7, 1872, str.
254-93. Neosporni su, naravno, prikupljeni dokumenti kao to su Generale
Missi-ven, gdje postoji jedan izvadak iz "Daghregister van het Casteel Batavia" s datumom od 10. lipnja 1643, u kojem je navedena obavijest o Tasmanovu
povratku. No ako je hipoteza o kojoj sam naumio govoriti vjerodostojna, moglo
bi se vrlo lako pretpostaviti da je, u cilju da se sauva jedna tajna poput
one o geografskoj duini, i dokument te vrsti bio krivotvoren. Imajui u vidu
okolnosti u kojima su obavijesti iz Batavije morale stizati u Holandiju,
razlika od dva mjeseca mogla je proi neopaeno. S druge strane, ja uope
nisam siguran je li Roberto na te prostore stigao u kolovozu ili ranije.
O tom drugom putovanju ne postoje apsolutno nikakvi brodski dnevnici. Zbog
ega?
459
Zamislimo sad holandske geografe kako listaju te biljeke. Nama je poznato da
se u njima nije nalazilo nita to bi bilo osobito zanimljivo, osim moda
psee metode doktora Byrda, za koju su, okladio bih se, raznorazne uhode ve
saznale drugim putevima. Spominje se u njima Malteki Opservatorij, no elio
bih podsjetiti na to da e nakon Tasmana proi stotinu trideset godina prije
nego to e Cook ponovno otkriti te otoke, a prema Tasmanovovim indikacijama
bilo bi ih meutim sasvim nemogue pronai.
I napokon, takoer jedno stoljee nakon nae prie, Harri-sonov izum pomorskog
kronometra uinit e kraj frenetinoj potrazi za pun to fijo. Problem
geografske duine vie nije problem, i neki arhivist Kompanije, koji gori od
elje da to prije isprazni ormare, baca, poklanja, prodaje - tko zna Roberto-ve zapise, koji tako postaju tek obina rijetka zanimljivost za kakva
strastvena zaljubljenika u stare rukopise.
Druga je hipoteza romaneskno privlanija. U svibnju 1789 jedna fascinantna
linost prolazi ovim predjelima. To je kapetan Bligh, kojeg su pobunjenici s
broda Bounty strpali u amac s osamnaest vjernih ljudi i povjerili
milostivosti valova.
Z.VM3|V
Taj "waeian ovjek, ma kakvi bili njegovi karakterni nedostaci, uspio je
prevaliti vie od est tisua kilometara da bi naposljetku pristao na Timoru.
Tijekom tog pothvata prolazi arhipelagom otoja Fiji, stie gotovo do Vanua
Levu i prolazi kroz skupinu otoka Yasawa. To znai da bi, da je samo lagano
skrenuo prema istoku, mogao sasvim lako pristati negdje u predjelu otoka
Taveuni, gdje sam sklon zakljuiti da se nalazi na otok - no ako dokazi iemu
slue kad se radi o pitanjima koja se odnose na vjerovanje ili elju da se
vjeruje, uvjeravaju me, dakle, da Naranasta Golubica, ili Orange Dove, ili
Flame Dove, ili tonije Ptilinopus Victor, postoji dodue jedino tamo - samo
to je, i sad se izlaem opasnosti da upropastim cijelu priu, naranast
upravo mujak.
A ovjek poput Bligha, da je Daphne pronaao u makar koliko-toliko pristojnom
i upotrebljivom stanju, budui da je dotle stigao u obinoj barici, uinio bi
zacijelo sve to je u njegovoj moi da je popravi. No prolo je ve gotovo
stoljee i pol.
460Neko je olujno nevrijeme naknadno moda uzdrmalo trup, isid-rilo ga, brod
je otplovio, udario o koraljnu barijeru i prevrnuo se - ili pak ne, moda ga
je odnijela struja, odvukla prema sjeveru i bacila na neke druge podvodne
sprudove ili niz grebena nekog oblinjeg otoka, gdje je ostao izloen zubu
vremena.
Bligh se po svoj prilici uspeo na neki ukleti brod, bokova skorenih naslagama

koljaka i obraslih zelenim pokrovom alga, s ustajalom vodom u rasporenu

tovarnom prostoru, utoitu mekuaca i otrovnih riba.
Moda je, sva ve klimava, preivjela krmnica, i u kapetanovoj je kabini, suhe
i pranjave, ili pak vlane i raskvaene, no jo uvijek itljive, Bligh
pronaao Robertove papire.
Ne bijahu to vie vremena velikih nedoumica oko geografske duine, no moda
gaje privuklo to to se na nekim mjestima, na nepoznatom jeziku, spominju
Solomonski Otoci. Gotovo deset godina ranije, izvjesni je gospodin Buache,
Geograf u slubi Kralja i Francuske Mornarice, predoio Akademiji Znanosti
jednu znanstvenu radnju o Postojanju i Poloaju Solo-monskih Otoka te ustvrdio
da oni nisu drugo do onaj Choise-ulov zaljev do kojeg je Bougainville stigao
jo 1768. i iji opis odgovara onom starom Mendaninom, i Terres des Arsacides
koje je 1769 otkrio Surville. Tako da se, dok je Bligh jo uvijek plovio, neki
anonimus, po svoj prilici gospodin de Fleurieu, ve spremao objaviti knjigu
pod naslovom Decouvertes des Fran-gois en 1768 1769 dans les Sud-Est de la
Nouvelle Guinee.
Ne znam je li Bligh proitao revindikacije gospodina Boua-chea, no u engleskoj
se mornarici zasigurno ne bez srdbe prialo o tom arogantnom potezu
francuskih roaka to se hvastaju da su pronali nenalazivo. Francuzi su imali
pravo, no Bligh je mogao to i ne znati, ili to ne eljeti. Mogao se stoga
ponadati da je naletio na dokument koji ne samo da opovrgne Francuze, nego e
njega samog blagosloviti kao otkrivaa So-lomonskih Otoka. Mogu zamisliti kako
je najprije u mislima zahvalio Fletcheru Christianu i ostalim pobunjenicima
to su ga onako surovo uputili na put slave, a zatim odluio, kao valjani
patriota, svima preutjeti svoje kratko skretanje s pravca i svoje otkrie, te
zapise u potpunoj tajnosti predati britanskom Admiralitetu.
461
No ak i u tom sluaju, netko je po svemu sudei ocijenio da nisu od prevelike
vanosti, da su bez ikakve dokazne osnove, te ih - jo jednom - odbacio meu
svenjeve starih erudit-skih spisa za naitane. Bligh odustaje od Solomonskih
Otoka, zadovoljava se time da ga imenuju admiralom zbog ostalih njegovih
neospornih vrlina pomorca, te e isto tako zadovoljan umrijeti, nikad ne
doznavi da e ga u oima njegova potomstva Hollywood uiniti odurnim i
opakim.
I tako, sve kad bi i jedna od mojih hipoteza mogla posluiti za nastavak
pripovijedanja, ono ne bi imalo kraj koji bi bio dostojan da ga se ispria, i
svakog bi itatelja ostavio nezadovoljnim i zlovoljnim. Niti bi na taj nain
Robertovi doivljaji mogli posluiti kao moralna pouka - i jo bismo se uvijek
pitali kako to da mu se zbilo to to mu se zbilo - zakljuujui da se u ivotu
stvari zbivaju zato to se zbivaju, a samo se u Zemlji Romana ini da se
zbivaju zbog nekog cilja ili providnosti.
Jer, kad bih morao iz svega izvesti neki zakljuak, morao bih ponovno
pronjukati po Robertovim zapisima i u njima pronai biljeku koja bez sumnje
potjee iz onih noi kad se jo pitao o nekom moguem uljezu. Te je veeri
Roberto jo jednom promatrao nebo. Prisjetio se pritom kako je na la Grivi,
kad se od duboke starosti sruila obiteljska kapela, onaj njegov karmelianski
kuni uitelj, koji je mnoga svoja iskustva stekao na Istoku, savjetovao da se
ta malena molionica ponovno sagradi na bizantinski nain, okrugla oblika sa
sredinjom kupolom, to nije imalo ni najmanje veze sa stilom na kojeg bijahu
navikli u Monferratu. Stari Pozzo, meutim, nije elio zabadati nos u stvari
koje se tiu umjetnosti i religije, te bijae posluao savjete tog svetog
ovjeka.
Vidjevi antipodno nebo, Roberto je uviao kako mu je na la Grivi, u krajoliku
okruenom sa svih strana breuljcima, nebeski svod izgledao poput kupole
kapelice, jasno razgranien uskom krunom crtom obzora, s jednim ili dva

zvijea koja je on bio kadar raspoznati: premda je znao da se prizor mijenja

iz tjedna u tjedan, budui da je vrlo rano odlazio na poinak, nikada nije ni
imao prilike shvatiti da se on mijenja ak i tijekom jedne iste noi. Pa mu se
stoga ta kupola inila postoja462nom i okruglom, a dosljedno tome isto je tako postojanim i okruglim
predoavao sebi itav svijet.
U Casaleu je, posred ravnice, opazio daje nebo prostranije nego to je
vjerovao, no otac Emanuel vie ga je poticao da zvijezde zamilja opisane
konetima, dovitljivim izvjetaenim finesama, nego da promatra one to mu se
nalaze iznad glave. Sad je, dakle, kao antipodni motritelj beskonanog
prostranstva oceana, vidio pred sobom horizont bez granica. A u visini je,
ponad svoje glave, vidio nikad viena zvijea. Ona s njegove hemisfere
iitavao je prema ve ustaljenim slikama; ovdje mnogokutna simetrija Velikih
Kola, tamo alfabetska eg-zaktnost Kasiopeje. No na Daphne nije imao unaprijed
utvrenih likova, mogao je spajati bilo koju toku sa svakom drugom, dobiti
tako slike zmije, gorostasa, uvojka ili repa nekog otrovnog kukca, da bi ih
potom rastavio i iskuao neke nove oblike.
U Francuskoj i Italiji na nebu je takoer promatrao krajolik definiran rukom
jednog monarha koji je utvrdio linije cesta i potanskih slubi, ostavljajui
izmeu njih mrlje uma. Ovdje je naprotiv bio pionir u neznanoj zemlji i morao
je sam odluiti koje e staze povezivati neki vrh s nekim jezerom, bez ikakva
kriterija izbora, jer tu jo nije bilo gradova i sela po obroncima i obalama.
Roberto nije promatrao zvijea: bio je osuen na to da ih sam utemelji.
Plailo ga je to to je sve zajedno rasporeeno poput spirale, pueve kuice,
vrtloga.
Upravo se u tom trenutku prisjetio jedne crkve, posve nove, koju je jednom
vidio u Rimu - i to je jedini put to nam daje naslutiti da je posjetio taj
grad, zacijelo prije putovanja u Provansu. Ta mu se crkva uinila odve
razliitom i od kupole na la Grivi i od crkvenih brodova, geometrijski
odreenih iljastim gotikim lukovima i poprenim laama, iz crkava vienih u
Casaleu. Sad je razumio zato: taj je crkveni svod bio poput junoga neba,
koje navodi oko da neprestano iskuava nove linije bijega, i da se nikad ne
zaustavi u nekoj sredinjoj toci. Pod tom bi se kupolom onaj tko bi pogledao
uvis, kamo god da se smjestio, uvijek osjeao kao da stoji negdje na rubovima.
Shvaao je sada kako je, na poneto nejasniji, ne tako oevidno teatralan
nain, iz dana u dan preko sitnih iznenaenja,
463
i
taj osjeaj uskraenog spokoja doivljavao najprije u Provansi a zatim u
Parizu, gdje mu je svatko na neki nain razarao bilo kakvu sigurnost i
ukazivao na neki mogui nain iscrtavanja karte svijeta, no sugestije to do
njega dopirahu s raznih strana nikad se nisu uspijevale uobliiti u neki
konani nacrt.
Sluao je o napravama to mogu izmijeniti redoslijed prirodnih pojava, tako da
teko tei prema gore, a lako pada prema dolje, da vatra vlazi, a voda pri,
kao da je sam stvoritelj svijeta kadar sebe ispravljati i dotjerivati, i da
moe na kraju prisiliti biljke i cvijee da se opiru godinjim dobima, a
godinja doba da zametnu rat s vremenom.
Ako je Stvoritelj pristajao na to da mijenja miljenje, postoji li onda uope
neki red koji je On nametnuo svijetu? Moda ih je nametnuo mnogo, jo od samog
poetka, moda bijae sklon mijenjati ih iz dana u dan, moda postoji neki
tajni red koji upravlja tom mijenom redova i perspektiva, a nama je sueno da
ga nikad ne otkrijemo, i da slijedimo nestalnu igru tih privida redova to se
preureuju sa svakim novim iskustvom.
A onda bi i pria o Robertu de la Grive bila tek pria o nesretno zaljubljenu

mladiu, osuenom da ivi pod pretjerano velikim nebom, koji se nije mogao
pomiriti s idejom da zemlja luta du neke elipse kojoj je Sunce tek jedno od
arita.
A to je, kao to e se mnogi sloiti, premalo da se iz toga sastavi pria koja
e imati i glavu i rep.
Naposljetku, kad bih iz te prie elio sastaviti roman, samo bih jo jednom
pokazao kako ga nije mogue pisati drukije nego kao palimpsest nekog
pronaenog rukopisa - a da se nikad pritom ovjek ne uspije oteti tjeskobnom
Strahu od Utjecaja. I ne bih izbjegao djetinjastoj znatielji itatelja koji
bi potom poelio znati je li uistinu Roberto ispisao stranice na kojima sam
se, moda, predugo zadrao. Iskreno, morao bih mu odgovoriti da nije nemogue
da ih je isto tako napisao netko drugi, tko se elio samo priinjati da
pripovijeda istinu. A tako bih izgubio svaki romaneskni uinak: u romanu je,
istina, uobiajeno pretvarati se da se pripovijedaju istinite stvari, ali to
daje sve samo pretvaranje, nikako se ne smije rei ozbiljno.
464Ne bih takoer znao smisliti ni posljednju zgodu kojom su pisma prispjela u
ruke onom tko bi mi ih morao dati, izvlaei ih iz zbirke ostalih
najrazliitijih izblijedjelih i izgrebanih autografa.
"Autor je nepoznat", oekivao bih meutim da bi mi rekao, "rukopis je lijep,
ali kao to vidite, izblijedio, od listova nije ostalo nita do jedne jedine
velike mrlje. to se sadraja tie, po onom to sam letimice vidio, rije je o
obinim maniristi-kim stilskim vjebama. Znate ve kako se pisalo u onom
Stoljeu... Bijahu to ljudi bez due."
465

Toplo zahvaljujem na pomoi i podrci svima koji su mi Iragovoljno stavili na

raspolaganje svoje znanje i vrijeme te tako uvelike pridonijeli da ovaj
prijevod ugleda svjetlo dana: ir. Mladenu Machiedu, dr. Sanji Roi, dr. Nenadu
Ivicu, mr. Morani ale Kneevi, mr. Tatjani Peruko, bibliotekarkama odsjeka
za romanistiku i talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Sanji otari
i Marijani Mieti te svim ostalim prijateljima i savjetnicima.
Ita Kova

I
o autczu
UMBERTO ECO, suvremeni talijanski pisac, roen 1932. u gradu Alessandria,
sjeverna Italija. Na sveuilitu u Bologni predaje semiotiku, opu teoriju o
znakovima i komuniciranju. Predsjednik je Meunarodnog centra za semiotiku u
San Marinu. Izvan akademskih krugova postao je poznat nakon svoga romana Ime
rue 1980, objavljenog i kod nas, koji ga je proslavio diljem svijeta. Objavio
je jo romane Foucaultovo njihalo 1988 i Otok prethodnoga dana 1995. Ostala
glavna struna djela su mu ogledi La struttura assente 1968, Trat-tato di
semiotica generale 1975, Lector in fabula 1979, I limiti dell"interpretazione
1990, La ricerca della lingua perfetta nella cultura europea 1993.