Professional Documents
Culture Documents
Dzevad Karahasan - Sahrijarov Prsten
Dzevad Karahasan - Sahrijarov Prsten
ahrijarov
prsten
Tragovi na vodi
I DIO
GLASOVI
-1Moderni namjetaj je upravo udesno pogodan za selidbu, toliko da je
ovjek sklon pomisliti kako je on i namijenjen prije svega selidbi. Sklopljen je od
dijelova meusobno povezanih polugicama i zavrtnjima tako da se bez ikakvih
problema moe rasklopiti, sloiti u jednostavne pakete, prenijeti na neko drugo
mjesto i tamo opet sklopiti kao da se nita nije dogodilo. A to rasklapanje i
sklapanje toliko je jednostavno i tako dosljedno sastavljeno od postupaka koji
su gola mehanika nunost da bi se njime mogli, sasvim uspjeno, tjeiti mukarci optereeni kompleksom tehnikog idiota. Nije mogue zbuniti se kod
rasklapanja i sklapanja modernog namjetaja, ovjeku za taj posao trebaju dvije
ruke, odvija i glava iz koje moe gledati. Ne treba ta glava misliti, jo je bolje da
ne misli dok se namjetaj rasklapa ili sklapa jer se taj posao odvija po istome
onom zakonu po kojem kap kie koja je jednom krenula prema tlu mora pasti.
Odvija se sam od sebe, a ovjek koji za sebe ponosno misli da to radi samo je
oko koje vidi zavrtanj i ruka koja dri odvija. Zato je moderni namjetaj ljekovit
za idiote sposobne da se opterete kompleksom tehnikog idiota. Moda i
spasonosan.
Druga vrlina modernog namjetaja je ono to njegovi tvorci zovu
kompatibilnost: on se jednako sklapa, jednako izgleda i jednako slui doslovno
svugdje, u bilo kojem stanu i u bilo kojem gradu modernog svijeta. A ako nema
stana - na ulici ili na trgu, bilo kojoj ulici i bilo kojem trgu bilo kojega grada.
Moderni namjetaj je savrena opost i zato mu je savreno svejedno gdje je on izgleda i slui onako kako sam od sebe izgleda i slui. Njegova kompatibilnost,
osim toga, znai da se svaki dio svake cjeline savreno slae sa svakim dijelom
svake druge cjeline. Moj stol, stolica iz bilo kojeg stana u Kini, placard iz bilo kojeg
stana u Americi i tabouret iz bilo kojeg stana u Australiji, sastavljeni na jednome
mjestu, tvore cjelinu koja izgleda i slui upravo onako kako izgleda i slui cjelina
to je ja trenutno imam u stanu. Tvore, dakle, cjelinu pogodnu za selidbe.
Vana osobina modernog namjetaja je i ono to se naziva jednostavnim
odravanjem. Pod odravanjem se ovdje zapravo misli na istjerivanje sjaja, a u
stvarnosti se to svodi na brisanje praine i svih tragova ljudskog dodira. Ovaj
namjetaj naime izgleda onako kako treba izgledati jedino onda kad se ravnoduno ija, kao ploha ogledala ili zamrznuta bara. Praina ili trag ljudskog dodira
na njemu izgledaju prljavo ili, tanije, protuprirodno jer su oni znak prolosti,
dokaz trajanja ili barem znak da je trajanje mogue, a moderni namjetaj je u
skladu sa svojom prirodom, dakle izgleda onako kako u svojoj ideji treba izgledati,
3|a hr ij a ro v prst en
jedino onda kad odraava uvijek istu ravnodunu sadanjost. Svaki znak
prolosti na njemu je prljavtina jer je protivan njegovoj prirodi.
Tome izravno doprinose, zapravo to zahtijevaju, materijali od kojih se
moderni namjetaj pravi, materijali koji pamenje iskljuuju i onemoguuju,
materijali koji su po svojoj prirodi ista ravnoduna sadanjost jer su
nepromjenljivi. To su staklo, polirani metal i iverica. O staklu i poliranome metalu
ne treba govoriti, njihova nepromjenljivost i ravnoduna nesposobnost da
pamte njihova je osnovna osobina i najvaniji, presudni, znak njihove prirode to su materijali koje jae od svega odreuje injenica da ne mogu imati patinu.
Ali zato treba napomenuti neto o iverici, otkriu modernog doba u kojem se to
doba upravo savreno izrazilo jer su glavne osobine doba ujedno glavne
osobine iverice.
Moglo bi se rei da je osobine modernih materijala, kao i prirodu
modernog doba, shvatio onaj ko je razumio osnovne osobine iverice. Iverica je
ploa napravljena presanjem mase u kojoj su pomijeani iverje drveta i ljepilo.
Drvo se sitni, gotovo melje, dok se ne dobije iverje u kojem potpuno jednako
izgledaju i jednako se ponaaju kora i srce drveta, hrast i jasika, deblo, korijen i
granica. Nema razlika jer su sve osobine svedene na jednu jedinu - sve je iverje.
Onda se ta ploa, ako je namijenjena pravljenju namjetaja, oblijepi fournirom
koji takoer ima jednu jedinu osobinu - da se ravnoduno sija jer je ista
sadanjost.
Njegovi tvorci kau da su osobine modernog namjetaja praktinost,
pokretljivost, kompatibilnost i jednostavno odravanje. Kad se konkretiziraju
ovako kako je to ovdje uinjeno, te osobine stvaraju smisao koji doputa i zapravo
zahtijeva upotrebu nekih drugih rijei. Praktinost prije svega znai da je ovom
namjetaju potpuno svejedno gdje je jer niti jedan prostor on ne moe odrediti,
dati mu fizionomiju, uiniti ga pojedinanim, prisnim, mojim, prepoznatljivim.
Praktinost znai da nema razlika izmeu mog i bilo kojeg drugog stana, da je
anonimnost i bezlinost advokatskog ureda, lijenike ordinacije i mog stana
jednaka i toliko potpuna da razlike moda ima u stupnju ali nema i ne moe biti
u vrsti. Izmeu pojedinanog ovjeka i njegovog namjetaja danas ne moe biti
dodira jer trag dodira izgleda i funkcionira kao prljavtina, a to znai da nema
korespondencije i ne moe se stvoriti srodnost bilo koje vrste.
Pokretljivost znai da je moj namjetaj namijenjen vie selidbi nego li
oblikovanju mog doma, obiljeavanju nekog prostora mirisima mog prisustva i
mog tijela, strahovima mog bia, oblicima mojih snova. Zapravo, namijenjen je
prije svega i moda jedino selidbi jer njegova ravnodunost ini da prostor
ogranien ili ispunjen njime bude moje trenutano boravite ma koliko dugo,
mehaniki mjereno, ja u njemu boravio. Svakog dana ja upravo useljavam u svoj
moderno namjeteni stan, makar u njemu bio roen i doekao svoje zrele
godine. Bilo bi sasvim krivo ovu trenutanost povezivati s dosjetkama
4|a hr ij a ro v prst en
ili knjigu, da ih istovremeno osjeti i stekne svijest o njima. Prije Faruka to nije
poznavala, nije ni slutila da se takvo neto moe doivjeti. Dodue, i s njim joj se
to otkrilo zato to je on ovako jako neurotizira, zato to je razdrauje do ruba
izdrljivosti (od ega se brani sabiranjem i koncentriranjem na sebe i u sebe), ali
je, svejedno, upravo zahvaljujui njemu otkrila kako je lijepo osjeati svoju elju ili
svoj oblik, kako je lijepo i dobro upoznavati i doivljavati svoju ruku, nogu,
osjeanje. Mogla bi rei da je prije Faruka sebe doivljavala onako kako sada
doivljava njega - mutno, maglovito i kao na daljinu. Ne bi se moglo rei koliko je,
kako i ta osjeala, ali se sigurno moe rei da je ono to joj se dogaalo istinski
doivljavala naknadno, onda kad to pripovijeda sebi ili nekome drugom. A sam
dogaaj i sebe samu dok dogaaj traje osjeala je kao prizor koji nejasno vidi
kroz zamueno staklo, dakle upravo onako kako sad vidi, doivljava i osjea
Faruka - maglovito, posredno ili udaljeno, kao u zamuenom ogledaluili kroz
prljavo staklo, ne kao cijeloga, stvarnog ovjeka nego kao zbrkani niz ispovijesti,
pria, sjeanja. U njezinom su doivljaju mnogo stvarnije Farukove prie o tetku
kojeg upravo sputaju u zemlju nego sam Faruk koji eno stoji podalje kao neko ko
i ne pomilja da bi ga se sve to to se pred njim dogaa moglo moda i ticati.
Jarki, uti cvjetovi tikve koji su se u Farukovom doivljaju neraskidivo
vezali uz tetka jo onda kad su Faruka obrezivali ovdje, u tetkovoj kui, i o
kojima joj je govorio svaki put kad je spominjao tetka ili djetinjstvo obojeno
upravo tada jarkom utom bojom tikvinih cvjetova i jakog tjelesnog bola, u njoj
su toliko stvarni da bi sada mogla njima prekriti itavu padinu koja se od kue
sputa prema Neretvi. Kao da ih osjea pod rukom, mnogo su stvarniji od Faruka
kojega evo gleda kako ide prema kui iako dennaza jo nije zavrena. Mnogo
stvarniji od Faruka kojega ne bi mogla tako dozvati iz sjeanja, kojega se ne
moe doivjeti tako stvarno ni onda kad ga se gleda, pa ni onda kad ga se
dodiruje, ne moe ga se doivjeti tako stvarno jer njegov oblik, njegovo tijelo, sve
njegovo izmie i razbija se u fragmente meu kojima moda i postoji neka veza,
ali se svi oni nikada i nikako ne mogu sastaviti u neku cjelinu. Ne bi rekla da je za
to kriv njezin odnos prema Faruku nego njegova priroda. Ta razbijenost, ta
iscijepanost na dijelove od kojih neki imaju jarku boju (te njegove dijelove ona
voli, sigurno ih voli, o tome se ne moe pitati ma koliko ne znala pouzdano ta
je ljubav i kakva je) - to je naprosto njegova osobina i od toga se cjelina ne moe
sastaviti nikakvom ljubavlju i nikakvim odnosom. I kako je zapravo mogue da je
on tako nepodnoljivo siv iako su mu neki dijelovi tako jarko obojeni?
- Moramo pouriti da uhvatimo onaj to iz Mostara kree u pet - ree joj
Faruk drhtavim glasom.
Drhtavim od studeni, lice mu je promrzlo i ravnoduno, kao uvijek. Kad
bi nekome morala jednom reenicom objasniti svoga voljenog, rekla bi da je to
ravnoduni ovjek kojemu je stalno studeno. Promrzao i na najvrelijem suncu i
8|a hr ij a ro v prst en
ravnoduan, uvijek osim onda kad je mrzovoljan, iako i njegova mrzovolja ima
usebi neto ravnoduno.
-Mogao si ostati do kraja, imamo i onaj u sedam - primijeti Azra netrpeljivo, i
sama iznenaena tom netrpeljivou, toliko jakom da je nije ni pokuala prikriti
ili kontrolirati.
-Nema razloga, nita se ne bi promijenilo ni da sam ostao.
-Nita se ne bi promijenilo ni da uope nisi doao - upozori Azra osjeajui kako
se u njoj oslobaa bijes i radujui se to e se, zahvaljujui tome, dobro i temeljito
posvaati s voljenim biem. - Ne bi se promijenilo u vezi s onim bitnim, dakle
mrtvacem, ali bi mnogo toga bilo drugaije za ono uzgredno, dakle za ive.
-Ne bi, bilo bi isto - gadljivo razvue Faruk. - Bez mene i sa mnom, oni bi
imali svoj namjetaj, svoje osjeanje uzvienosti to imaju svoj vlastiti bol, svoju
vanost to eto doivljavaju neto istinsko i potresno, svoj bijes na
dobronamjerne gadove koji su se okupili da im kradu taj bol...
-Ali ne bi, mili, imali tebe da im na sve to pljune. Ne bi imali bliskog
roaka koji meu njima odsjedi svoje a da se nikome od njih ne javi, ne bi imali
tetkovog ljubimca koji je otiao s pola sahrane, ja ne bih odsluala suludo
predavanje o namjetaju, ni ti ni ja ne bismo prokisli do kostiju i promrzli kao
psi. Mnogo, o mnogo toga bilo bi drugaije ako bismo pristali uzeti u obzir i ive
koji jesu malenkost ali su ipak tu ako bi im tvoja uzvienost dopustila.
-Mi smo ovdje radi mrtvoga.
-Ti si radi namjetaja, sudei po onome to si pokazao.
-Jesi li ti to vidjela, molim te?! Staklo, polirani metal i ploe iverice
ukraene fournirom. Strano! To je jo i podnoljivo u stanovima, tamo je taj
namjetaj gotovo prirodan i samo je dio velikog poduhvata kojim se proizvodi
sveopi zaborav. Ali u kuama je to nepodnoljivo jer je protuprirodno. Ovakve
su kue nekad bile dom jer su bile pune sjeanja. U njima se uo apat
odsutnih, u njima se osjeao miris davno umrlih koje je kua upamtila, u njima
su teki kreveti nalik na sanduke i ogromni ormari ugraani u zidove uvali
pamenje na stare, na njihove strahove i radosti, na njihove ljubavi i
nedoumice. Zidovi su pamtili jer su bili natopljeni mirisima i dahom ljudi, stvari
su pamtile jer su zadrale na sebi i u sebi otiske ruku i tijela, znoj i tajna
isparenja iz ljudi, sve je pamtilo. I tako je bilo dok nije Ibrahim doao iz
Njemake s novim namjetajem da napravi ovo to si vidjela. Ovo je gore od
ruevine, ovo je parodija ruevine. Ruevina ima svoju patetiku i svoju tugu, kad
vidi ruevinu zna da se odatle konano otilo. A ta vidi i ta da misli kad
vidi ovakvu kuu iz koje je izbaen dom, iz koje je protjerano pamenje i
umjesto njega uvaljene plohe koje proizvode zaborav?
-Ti si, kae, volio svog tetka?
-Jako. To je bio udesan, to je bio svet ovjek, njegova dua sada sigurno plovi
prema nekoj junoj padini prekrivenoj plamenim cvjetovima tikve. "Sve ima svoj
9|a hr ij a ro v prst en
red, mome moje, vjeruj mi da sve ima svoj red", govorio je. Ja mu vjerujem i zato
to mu vjerujem siguran sam da e mu dua boraviti na junoj padini prelijepog
brijega meu jarkoutim cvjetovima tikve. Mora. Red u koji nas dvojica tako jako
vjerujemo sigurno e htjeti tako jer taj red voli dobre i smjeta ih tamo gdje im je
dobro.
- Opsovala bih ja red u koji ti vjeruje! Ne postoji to, mili moj, ti si nered,
vjeruje u nered i stvara jedino nered. Odvratno je to.
Iz potpuno bijelog neba snijeg se i dalje sputao u velikim mokrim
krpama, ali na tlu jo uvijek nije bilo ni tiho ni bijelo. Kako dospije tamo kamo je
krenuo, snijeg se preokrene u svoju suprotnost i umjesto mira i bjeline donese
zemlji runo tamnosmee komeanje - blato i zbrku. Dahtali su i gacali prema
stanici na kojoj e ekati vlak, a sve je izgledalo kao da mijese uzavrelo smee
tijesto koje se nikad nee smiriti u nekom postojanom obliku.
-Ti si izgleda bijesna na mene? - upita Faruk nevino, a ta nevinost je Azri
zvuala sasvim iskreno pa je na nju pobjesnila moda jae nego to bi na
podrugljivost. Koliko ravnodunosti prema svemu ljudskome u nekome mora
biti da bi mogao ovako nevino pitati svoju voljenu je li bijesna na njega dok ona
gaca pored njega kroz blato i dok joj on strue po glavi kiobranom koji nikad
nije nauio nositi tako da i nju zatiti!? I to je pita nakon svega to je danas
poinio! Zato mu je, sve jae bjesnei, pobrojala njegova dananja zlodjela.
Dovukao ju je u ovo gnijezdo meu brdima na sahranu tetku kojeg je
volio najvie na svijetu, a onda je bol zbog smrti voljenog ovjeka izrazio
suludim predavanjem o namjetaju; otiao je ispratiti tetka pa se vratio na
samom poetku dennaze i odrao govor o redu i svom povjerenju u red; sada
je vue ovuda i poliva vodom s kiobrana ne bi li stigli na vlak u pet sati, a nije ni
pomislio svratiti u kuu i oprostiti se s roacima, barem s tetkom koju, kae,
voli koliko i tetka. Koji je to red u koji on vjeruje, gdje je tu logika, kakve
su to njegove ljubavi? Azra se ponosila sobom to govori tako razlono iako sva
drhti od bijesa i osjea da bi se najprirodnije izrazila ako bi ga srdano, do krvi,
ugrizla za rame.
Nakon duge utnje, kad su ve izlazili na peron na kojem e sada
dredati, Faruk je izjavio da je ona u pravu, da je upravo formulirala njegov
najdublji nesporazum sa sobom koji je moda izvor svih njegovih nesporazuma i
sa sobom samim i sa svijetom.
-Uvijek sam osjeao jednu vrstu krivnje to smrt svojih dragih ne doivljavam
dovoljno duboko - govorio je Faruk. -Nita ja, ustvari, ne doivljavam osobito
snano, kao da imam u sebi neki organski, uroeni, anestetik, ali me je od
10 | a h r i j a r o v p r s t e n
nazovu ga po odbjegloj familiji i sve bude u redu. O Ligaima jo nije stigao bilo
kakav glas i zato njihova kua jo stoji mamei male ljude da je istrauju i tako
padaju u ruke drugim stvorenjima. On je triput bio tamo i uvjerio se koliko je
opasno istraivati praznu kuu koja stoji. Njegov mu je veliki brat Hajrudin priao
da se ovjeku mijenja boja oiju prema prirodi onoga to gleda, a njemu se u
Ligaevoj kui po nekoliko puta mijenjala boja oiju iako se ne bi mogla mijenjati
jer u praznoj kui se ne moe vidjeti nita osim zida i takvih stvari. Nije, znai,
bila prazna kua nego je bila puna drugih stvorenja koja su tu i mijenjaju boju
oiju, a prave se da nisu tu i zato ih se ne moe vidjeti. A sigurno mu se mijenjala
boja oiju, jasno je osjetio u njima peckanje, pritisak i kao ono kad se vrti.
Zbog Ligaeve kue ga je otac neki dan i istukao, kad je drugi put u njoj
istraivao. Otiao je kod Stipe da mu ispria ta je sve bilo dok je istraivao, pa je
upitao njegovu majku Matiju zato s djecom ne preseli u Ligaevu kuu nego ostaje
u kolibici koja im je ostala od pokojnog Josipa.
- Ne daj Boe! - viknula je na njega Matija. - Nismo Grahovljani da idemo
u tuu muku, nema pravim ljudima sree na tuem imanju i u tuoj kui. Nije
smio dalje razgovarati s Matijom jer je vidio da je ljuta na njega, a nije mu se,
pravo govorei, ni razgovaralo jer ko bi razgovarao s njom kad moe Stipi priati
ta je sve otkrio ili naslutio u Ligaevoj kui u koju Stipe jo nije uao a on je bio
ve dvaput. Naveer se, po nesrei, sjetio Matije i pitao oca ta su Grahovljani i
zato njima prija da budu na tuem iako od toga nema sree. Ocu pitanje nije
bilo jasno pa mu je on sve ispriao, a onda ga je otac dohvatio i dobro istukao.
Nakon toga mu je objasnio da su Grahovljani ljudi iz Grahova i da je sve to
kolonizacija o kojoj se ne smije razgovarati, pogotovo na taj nain. Zato ga je i
istukao, objasnio je otac na kraju, samo zato da i ne pomisli vie razgovarati o
kolonizaciji i tuim posjedima jer bi ih to moglo u crno zaviti. Upamtio je on
oevo objanjenje, valjda zbog onih batina, ali iz njega nije razumio ni Grahovljane, ni Matiju, ni kolonizaciju, razumio je samo da se o tome ne smije pitati i da u
objanjenjima nema niega utjenog.
On je ipak jo jednom bio u Ligaevoj kui, a i sada je, dok uzalud nastoji
ispraviti ekser to ga je naao kod Jusine tale, sve ee pomiljao na odlazak
tamo jer su ga prsti nepodnoljivo boljeli, kamen se osipao a ekser ostajao kriv.
Ve je krenuo da nakovanj i ekser ostavi u podrum, kad su pored njega projurili
ljudi koji su ili prema njegovoj kui.
U kui je bila takva guva kao da se cijeli svijet nagurao u njihovu kuhinju
i predsoblje, i to se nagurao uglavnom s namjerom da njega tiska, gazi i
saaljivo miluje po glavi. Tu je bila ak i Izeta Alina, pomilovala mu tjeme i rekla
"Sunce moje", a Begina sestra Sidika se progurala do kredenca, odrezala
duguljastu kriku hljeba kakvu je on nazivao patkom, posula je eerom i dala
12 | a h r i j a r o v p r s t e n
juer. On izmeu sebe i svijeta stalno udijeva prie koje proglaava svojim sjeanjima, pravei se da je time objasnio i sebe, a pogotovo svoje bezumno
ponaenje.
Evo i sada, dok na pola noge stoje u pretrpanom vlaku, prignjeeni
srdanim tjelesima vlanim od znoja i rastopljenog snijega, on joj vrelim dahom
sliva u uho dirljivu priu o djetinjem susretu sa smru. Kako bi ta pria mogla
opravdati i objasniti njegovo ponaanje na tetkovoj sahrani i cijeloga ovog dana?
To znaju ptice i Faruk, ljudima ta znanja nisu udijeljena. Pogotovo to je ona, ova
dirljiva pripovijest, izgledala neto drugaije kad ju je proli put priao da njome
objasni neku prethodnu svinjariju. I to je kod njega teko podnijeti, pogotovo ako
si ena koja ga voli. On kao opsjednut ponavlja nekoliko pria koje se stalno
mijenjaju, tako da je svaku od njih ula nekoliko puta ali svaki put u nekoj novoj
verziji. Sve je uostalom i poelo priom.
Bila je jedna od rijetkih noi u kojima se nad Sarajevom vidi puni mjesec
(koji inae izbezumljuje estite Sarajlije skriven, kao i nebo, oblacima ai i
praine, tako da se oni jadni kinje mislei da su poremeeni od sebe a ne od
punog mjeseca). Ona je u kasne sate ila u topli roditeljski dom napraviti
svinjariju i konano se raspraviti sa svojim stranim ocem i sa svim na svijetu. Ila
je iz hotela "Evropa" gdje se s dvjema drugaricama aavala slavei to je
okonala svoj uzvieni brak, promaen prije nego je i upoznala supruga.
Godinama se ta gadost vukla zbog njezinog straha od oca koji ne pristaje ni
razgovarati o razvodu ("Udala si se po svojoj pameti, pa i trpi po svojoj koi"), a
ona se ipak odvaila i danas dobila oslobaajui list papira koji obeava da nikad
vie nee vidjeti milu njuku supruansku. Morala je proslaviti svoju hrabrost pa
je pozvala dvije drugarice u "Evropu" i s njima popila dvije boce vina. A oko
polovine druge boce sjetila se da bi danas mogla istjerati sve mutne raune svog
ivota i odluila da u kasne sate, ovako ohrabrena, upadne u kuu svojih
roditelja, obavijesti oca da on sad ima posla s jednom odraslom i razvedenom
damom koja zna ta hoe i zna sebe izdravati a onda ode u svoju djeiju sobu da
posljednji put u ivotu prespava u roditeljskoj kui. Prije nego su ispile drugu
bocu vrsto je odluila sve tako uraditi, ma ta neko o tome mislio (a sutra e,
kad ustane, sigurno saznati ta ko o tome misli).
Malo nakon to je prela Latinsku upriju ula je nekakvo zavijenje, a
onda je na prvom katu zgrade na kojoj pie da je vakuf Hadi-Jakub efendije
vidjela otvoren prozor i na prozoru ovjeka koji zavija na mjesec.
- Rastjeruje leptirie? - pitala ga je Azra ohrabrena svim svojim
dananjim odlukama i postupcima.
- Istjerujem nemir - odgovorio je. - Nemam ene, nemam djece, nemam
nikog svoga, pa se nemam na koga istresti. Zato se evo istresam na puni mjesec.
- Je li potresen tvojim bijesom? - pitala je Azra razveseljena svim ovim,
pogotovo svojom hrabrou.
15 | a h r i j a r o v p r s t e n
suvie mahnito se preputala vrisku koji samo to nije odjeknuo prije nego je i
pomislila na ono to joj se dogaa bila je zahvaena grevima koji su je vukli
prema onome konanom drhtaju i pretvarali je u vrisak u kojem e se konano
rastvoriti. A kad je dospjela do onoga opakog trenutka u kojem se tijelo
rasprskava u vrisak koji ne moe izazvati odjek jer se ne prostire u irinu nego se
survava u dubinu, kad je dospjela do tog opakog momenta, Faruk se zaustavio i
zabrinuto je upitao ta joj je.
-Nita, usudila sam se pomisliti da e mi konano jednom biti lijepo - odgovorila
je Azra na ponovljeno Farukovo pitanje, kad je dola do daha i do sebe.
-Uplaila si me, lice ti se poelo griti kao da...
-Nemoj me opisivati! - viknula je Azra, nadajui se da bijesom moe prikriti stid
koji ju je preplavio iznutra. - Odvratno je sve to.
-Ma ne, vjeruj mi molim te, samo ti pokuavam objasniti - zabrza Faruk da
objasni svoj strah.
Govorio je brzo i mnogo, gestikulirajui i krivei lice. Povremene stanke i
nagle promjene intonacije pokazivale su svu njegovu nervozu, ali je bilo neeg
dobrog i umirujueg u isprekidanom slapu njegovih rijei. Stid i muno osjeanje
uskraenosti otekli su nekamo iz nje, a onda se potpuno umirila i prepustila
ritmu njegovog govora, ne sluajui, ne razumijevajui i ne trudei se da
razumije ono to on govori. Valjda je zato u neko doba primijetila koliko je
situacija u kojoj su se nali smijena i prekrasna: potpuno gola lei na podu
nekakvog stana i slua nepoznatoga golog ovjeka kako pametuje,
gestikulirajui i krivei lice kao da nastoji zavesti nepoznate gledaoce. Bezazleno,
vedro i zaista smijeno. Dvoje poremeenih u situaciji kakvu su samo oni mogli
napraviti. Prasnula je u smijeh - vedar, ljekovit i razgaljujui.
-Eto vidi, znao sam da e razumjeti - ozareno se nasmijao
i Faruk. -Sada emo oajavati i razgovarati kao ljudi.
Pomogao joj je da ustane i poveo je da prave aj, ne pomiljajui da bi se
mogli odjenuti. Brbljao je, hvalei se da moe aj napraviti i u ovakvome
polusvjetlu, raspitujui kakve ajeve ona voli i voli li ih uope piti. Nije joj vie
bilo smijeno niti udno to onako goli cunjaju po kuhinji jedva rasvijetljenoj
mjeseinom i razgovaraju kao da je sve normalno. Tako je mirno i tako sigurno
oslonjena na neko mjesto, na neko sigurno uporite u sebi, moda na ono isto
teko sredite lopte u koje se maloas nije uspjela izliti. Ovo je ona. Ova gola
ena koja se pravi da pomae u pripravljanju aja golemom nepoznatom
mukarcu u nepoznatoj kuhinji nepoznatog stana - pravi se da pomae da bi
mogli razgovarati kao da je sve normalno, da bi mogli ovako lijepo razgovarati
jer je sve normalno. Da, ovo je ona, ovo je prava Azra, ona Azra koja na sebe
pristaje tako lijepo i tako potpuno da nita kod sebe ne bi mijenjala, nita
dodala i nita oduzela, sebi dovoljna i sebi po mjeri. Dobro je.
17 | a h r i j a r o v p r s t e n
samome.
Sluala ga je i bilo joj je lijepo. Neka govori. Njegova e pria, ova sada kao i
ona o Erosu, prvome i najstarijem, kojom je poeo ovo svoje mudrovanje, bar
na trenutak uiniti da on povjeruje kako zna ta se dogodilo i kako je on htio da
se upravo to dogodi, a to e mu umanjiti zbunjenost i strah od onoga to se
desilo. Dobar je on, ali kao svi ljudi sa mnogo djetinjeg u sebi jako eli vjerovati
kako radi samo ono to hoe i ono emu zna razloge. Ne bi podnio da mu se neto
ovako veliko i ovako lijepo dogodi naprosto onako, samo od sebe. Pa neka ne
podnosi, neka objanjava i estatizira, samo neka ostane ovako blag, zbunjen i
oputen. Dobar je on i drag, a ona e mu pomoi koliko moe da savlada svoj
otpor i svoju nesigurnost pred ivotom.
Lagano se preputala ugodnom drijemeu koji se osuo po njoj, pa nije ni
opazila kad je Faruk uutio i preao do nje.
- Ja sam Faruk.
- Ja Azra.
- Zna li zato sam htio da se upoznamo? Htio sam ti predloiti da idemo
praviti djecu, a ne moemo to raditi dok ne znamo ime jedno drugome.
- Ne moemo praviti djecu, ne rastu djeca u klimi koju ti stvara nasmijala se Azra. - Ali se zato moemo voljeti onako kako si upravo izvolio
objasniti.
Tako je poelo, tako je pristala na njega i tako je, trenutak prije toga,
pristala na sebe. I kako tad - tako i danas, sve do prepunog vlaka u kojem joj,
evo, izliva u uho ganutljive prie za koje vjeruje da neto mogu objasniti. A ta e
mu?
-5Kristal je u romantizmu omiljen simbol jer u svojim osobinama saima
sve ono ega se romantina dua boji i zato za njim neizrecivo udi - vrstinu,
hladnou, samodovoljnost. Valjda se radi o tome da kristal u sebi ostvaruje lijepe
igre geometrije - umijea utemeljenog u jednom jasnijem i moda boljem svijetu,
umijea zabavljenog istim kvalitetama, umijea koje gradi svijet toliko dalek od
naeg ovdanjeg da je egzotiniji od svega to bi se ovdje moglo pronai i ve
zato romantinoj dui drag, vaan i pogodan za stvaranje simbola kad se ve ne
moe boraviti u njemu. Kristali su dijelovi svijeta u kojem je geometrija
stvarana, dijelovi koji su nekim udom prodrli u ovaj na svijet (u kojem je
geometrija, naalost, samo sanjarija ili sjeanje posebno plemenitih dua), a
kvarc, dijamant, drago kamenje i ostale stvari kristalne strukture u ovom su
svijetu dragocjenosti ne toliko zbog njihove upotrebne vrijednosti ili zbog
koliine novca neophodne da bi se te stvari posjedovale, koliko zbog toga to te
stvari kristalne strukture nude jasan dokaz da je naa dua jednom zaista
boravila u svijetu jasnih geometrijskih oblika i istih kvaliteta, to znai da
19 | a h r i j a r o v p r s t e n
geometrija ipak nije samo tlapnja nae due nego njezino istinito sjeanje.
Moda kristale jeste stvorio nemjerljivo velik pritisak u nemjerljivo dugom
vremenu, ali je njihovu prisutnost ovdje otkrila ljudska dua koja je u kristalima
prepoznala svoje roake ili bar sunarodnike i kao neporeciv dokaz svoga istinitog
sjeanja na jedan istinitiji svijet. Prvi evropski romantik, Platon, govorio je o
kristalima iscrpno, precizno i sa mnogo enje iako za njih nije mogao znati.
Snijeg je jedino to ostvaruje kristalnu strukturu a da nije posluilo za
igru izvoenja simbola kojima se doziva ono za im romantici ude sa mnogo
straha. Valjda zato to pahulja snijega dovodi do vidljivosti kristalnu strukturu
koja se kod ostalih kristala javlja samo kao ista prozirnost. Zato bi se snijeg
mogao razumjeti i definirati kao grijeh u kristalnom svijetu iste geometrije jer
pokazuje, odaje, ini vidljivom ideju nekog poretka, strukture, zbira odnosa
kojim se proizvodi ist i savren oblik. Ljudski su praroditelji poinili grijeh onda
kad su svoju golotinju i svoj oblik doveli do vidljivosti, a ne onda kad su u
zemaljskome raju nastali kao dva gola tijela, dva oblika; tako je, valjda, snijeg
pragrijeh kristalnog svijeta, grijeh koji kristalnu strukturu dovodi do vidljivosti;
snijeg je kristal koji je okusio plod s drveta saznanja dobra i zla.
Ideja odnosno struktura savrenog oblika treba ili ak mora ostati tajna,
a poredak, odnosno zbir odnosa, na kojima savreni oblik poiva mora ostati
sakriven i zato su kristali u ovom svijetu prozirni (to im omoguuje da svoju
prirodu sakriju najbolje koliko je mogue u ovom svijetu). Tamo, u njihovom
svijetu, ta se struktura moda vidi, ali ovdje, u ovom svijetu poludovrenih i
smuenih oblika, ona se ukazuje i objavljuje jedino kao prozirnost kojom se
struktura i unutranja logika poretka sakrivaju pred ljudskim okom. Pahulja
snijega, dakle, izdaje i ljudskom oku otkriva temeljnu tajnu svijeta iz kojeg
dolazi, dobrog svijeta kristala. Otpadnitvo snijega, njegova odgovornost za
pragrijeh, vidi se i na nizu drugih planova. Vidi se naprimjer, po tome to su svi
kristali toliko tvrdi da su postali izlizani simbol tvrdoe, trajnosti i vrstine, dok
je snijeg toliko mekan da bi ga neka dua, sklona istjerivanju simbolikih funkcija
iz svega stvarnoga, rado uzela za simbol mekoe, nestalnosti i promjene. Vidi se
i na planu boje. Pravi su kristali, naime, ista prozirnost naglaena esto
odsustvom bilo kakve boje, kao kod dijamanta koji je savreni kristal, ili su
obojeni nekom od boja ovoga svijeta ako nisu ba savreni, kao bilo koji od
dragih kamenova koji su svoje kristalno savrenstvo pristali ublaiti bojom ako je
ona dovoljno ista da bude prozirna. Snijeg je, naprotiv, obojen toliko jako da je
sasvim neproziran, i to bojom koja nije od ovog svijeta i koja je, kako kau,
zapravo odsustvo boje.
Snijeg je, najkrae reeno, nekakav srednji oblik izmeu kristalnog svijeta
20 | a h r i j a r o v p r s t e n
iste geometrije i ovog svijeta obojenih i traljavo ostvarenih oblika koji se ospu
sami od sebe. S onim svijetom ga vezuju struktura pahulje, hladnoa,
ravnodunost i tiina, a s ovim svijetom oku vidljiva strukturacija, nestalnost,
mekunost i glupo doslovna prisutnost u ovome neposredno datom. Ta se
granina pozicija snijega sasvim jasno vidi u njegovoj bijeloj boji koja nije od ovog
svijeta, koju u prirunicima o simbolici boja nazivaju bojom odsutnosti i ponekad
bojom smrti jer je bijelo odsutnost boje, a pri tom je, bez obzira na prirunike za
njene due, tako tupo i doslovno prisutna, tako neporecivo vidljiva da je snijeg
sasvim neproziran. Snijeg je, dakle, greni iskorak onog svijeta prema ovome ili isto
toliko grean pokuaj ovog svijeta da se dozivanjem smrti pokrene prema
onome.
Snijeg je jedina materija koja svojim kretanjem prozvodi tiinu. Molim da
se ovo shvati doslovno jer snijeg koji pada ne podrava u nekom ovjeku njegov
subjektivni dojam tiine nego proizvodi sasvim objektivnu tiinu koja sasvim
stvarno i sasvim objektivno priguuje stvarne i objektivne zvukove ovog svijeta.
Snijeg je bijel, to znai da barem na simbolikoj i na doivljajnoj razini znai
odsustvo stvari i ivota koji po svojoj prirodi pripadaju ovome svijetu. Snijeg je
hladan i ravnoduan jer po svemu jednako prostire spokojnu bijelu tiinu. Snijeg
je, uostalom, ist sve dok se ne pomijea s ljudskim djelima, a od sebe je i po
sebi je isto samo ono to nisu tijelo, ovaj svijet i ivot.
"Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvijer pokae svoj trag"
kae jedna puka mudrost koja je sama dovoljna da opravda svako mogue loe
miljenje o pukim mudrostima jer je, naravno, pretenciozna besmislica o emu
dovoljno govori priroda snijega. Ne tiu se snijega ni brijeg ni zvijeri - sve
zajedno ili svaka ponaosob, a ne tiu ga se, pravo govorei, ni puke mudrosti.
On, uzvieno ist, prekriva sve, irei svijetom tiinu i ravnodunost koje zrae iz
savrene kristalne strukture njegovih pahulja. Kao lijepa bijela smrt.
Ne znam radi li se o bizarnom nizu podudarnosti, o mojoj sklonosti da u
svemu traim neki red i logiku, o pukim izmiljotinama do kojih dovode moje
mistifikacije ili o stvarnoj objektivnoj istini, ali znam da su u mome doivljaju
snijeg i lijepa bijela smrt neraskidivo povezani. Moda je to, ponavljam, zato to je
snijeg mahnito sipao, upravo kao danas, svaki put kad sam sahranjivao nekoga
dragog ko je lijepo umro. A toga nije bilo malo, gotovo bih mogao rei da su
moje uspomene niz sahrana pod snijegom, pa mi se po navici, po steenom
refleksu, snijeg u doivljaju tako neraskidivo povezao sa smru.
I inae je moj ivot prepun snijega, otkako sam se rodio po mojoj
unutranjosti sipa snijeg koji iz krupnih pahulja po meni iri ravnodunost,
zebnju i tiinu. Sve to sam doivio i ega se sjeam, gledam kroz zastor pahulja
koje govor ine izlinim i osjeanje nemoguim. Pod zastorom snijega sahranio
sam Bahtijara, ispratio oca, sahranio Mahu, otisnu se u ivot odraslog ovjeka,
21 | a h r i j a r o v p r s t e n
evo danas tetka sahranio... I rodio sam se, kau, pod snijegom, pod pravom
kupolom pahulja iz kojih je zraila tiina puna lijepe bijele smrti.
- Opazila sam ja tvoju srodnost sa snijegom - ree mu Azra dok su silazili s
vlaka. - Jednako ste ravnoduni, jednako smrtonosni i jednako je hladno u vaoj
blizini. I valjda zato ili usprkos tome, jednako vas vole ene lude poput mene.
Faruk ju je na to zahvalno obgrlio oko ramena i privukao sebi.
-6Snijeg je sipao kao da se prosuo behar iz nebeskog vrta. On je sjedio u
kuhinjskom prozoru i gledao kako se na bau u slapovima sasipa bijela tiina,
zamiljajui kako iza njegovih lea nije majka koja lupka posuem i zvoca to ne
zna hoe li otac danas doi kui na ruak pa ne zna hoe li praviti i za njega. Nije
on, ustvari, uope u kuhinji, ovo je opasna peina u koju su se on i Bahtijar
sklonili od raznih opasnosti. Toplo je, mirno i sigurno, a oni se, osim toga, ne boje
jer su junaci.
Tada je doao Ivan Rado i ispriao da otac vie nee ni dolaziti. Neki dan
su, dok je otac sjedio kod Bidana, dola dvojica iz Mostara s nekakvom robom.
Otac im je dao klju od magacina da istovare, a onda im, kad su se oni vratili,
potpisao da je primio, platio im po kafu i lijepo se s njima pozdravio. Ni dva sata
iza toga dola su druga dvojica. Oni su htjeli pregledati magacin i zato su zvali
oca nudei mu da povede dva svjedoka ako se neto ustruava.
Otac se smijao i govorio da je glupost misliti da se on ustruava jer on zna
da su sada svi drugovi - i oni koji dovoze robu, i ovi koji pregledaju posluje li se
kako treba, i on je drug i borio se od prvog dana upravo za svijet ukojem e svi
biti drugovi. On, osim toga, ljudima vjeruje i ne trebaju mu svjedoci pred
njegovim drugovima, ali bi on, Ivan, mogao krenuti s njima jer su njih dvojica
evo do sada sjedjeli zajedno i misle se vratiti ovamo nakon to magacin bude
pregledan. Nudio je i ovu dvojicu da neto popiju ali oni nisu htjeli pa su svi
zajedno krenuli u oev magacin.
Tamo su otkrili da je magacin lijep i uglavnom u redu, ali su nali tri kila
duhana. Otac i Ivan su utjeli, a ona dvojica su rekli da e duhan ponijeti i o
svemu izvijestiti. Onda su sve zabiljeili, sva etvorica su to potpisali, ona dvojica
su otila svojim putem a otac i Ivan se vratili do Bidana da se dogovore ta e i
kako e. Otac je rekao da je sve u redu, samo je on budala jer u ovakvim
vremenim ne smije se vjerovati ni roenom djetetu a on vjeruje dvojici
nepoznatih ljudi. Mogli su itav magacin pokupiti i odnijeti, a ne tri kila duhana
podmetnuti.
- Pusti ti sad svoju pamet - rekao mu je Ivan - nego gledaj kako e se iz
ovoga izvui.
22 | a h r i j a r o v p r s t e n
Bahtijar, "a to, vjeruj mi, nije najgori dio koji ovjek od sudbine moe dobiti. Ti
si, eto, naumio da majci donese eera ne bi li je utjeio i sredio stvari u kui.
Bog sami zna ta bi bilo da si se pojavio onog dana i u onoj zbrci sa eerom, ali
se ja ne bih smio zakleti da bi sve bilo onako kako si planirao. Ovako je sve
ispalo upravo onako kako si htio - majka ti se potpuno utjeila od oeva
odlaska, gotovo ga zaboravila jer se dan i no zabavila oko tebe, a zato su se
onda i stvari u kui sredile i unormalile. I sve to samo zato to si se ti na pola
puta do Saliha arana strmeknuo u snijeg i tako zaradio upalu plua. Moda se
radi samo o tome da si ti takva i takva vrsta ljudi, ta zna."
Tako mu je onda govorio Bahtijar koji ga je svakodnevno obilazio
bolesnoga. Tada o Bahtijarovom objanjenju nije mislio nita, kasnije je mislio da
mu se starac rugao, blago i estito kako je samo on znao, a sada sve jae vjeruje
da je govorio ozbiljno i da je izgovarao istu istinu. On pripada onoj Bahtijarovoj vrsti ljudi, on uvijek izvue gae kad posegne u torbu da izvue potkoulju.
Potpuno je nevano to mu kasnije pametni ljudi objasne da je to za njega velika
srea jer je vanije imati na sebi suhe gae, on zna da redovno izvue gae kad u
velikoj urbi, preznojen, posegne u torbu da promijeni potkuulju i zna da mu je
to sudbina i zna da takva i takva sudbina dolazi iz takvoga i takvog karaktera. to
je stariji, sve jae vjeruje da pripada Bahtijarovim ljudima koji, ako i urade neto
to su htjeli, ako im se i dogodi neto jako dobro po njih, to urade ili dobiju zbog
neke greke, nesporazuma ili svoje traljavosti. Moda je i Bahtijar bio takav pa
je zato tako dobro poznavao te ljude, njihovu prirodu i sudbinu.
Ali danas njega zanima neto posve drugo, zanima ga od zrelih godina u
kojima se sjetio Bahtijarovog objanjenja. Kako je Bahtijar znao njegov plan? Je li
ga on sam izbuncao u vruici dok je leao u Bahtijarovoj kui? Ili mu ga povjerio
kasnije, u jednom trenutku snane prijateljske odanosti, kad je osjetio potrebu
da svome dobrom starom drugu podari svoju najsvetiju tajnu? Je li ga Bahtijar
znao i bez njegovih obavijesti, znao ga onako kako zna sebe jer bi on sam otiao
po eer da utjei nekoga dragog? Ili je Bahtijar moja lijepa fikcija, neki ostarjeli
ja kojeg od roenja imam uza se da me tjei za sve moje greke, uskraenosti,
umore?
Ne znam da me ubije. Znam da na duvanjskom haremu nema
Bahtijarovog mezara, odnosno nema kamena s njegovim imenom. I znam da
nema ni traga njegovoj kui. I znam da su mi sjeanja na petu i estu godinu
ivota prepuna Bahtijara, da moda te godine izmeu Hajrudinove smrti i kole
ne bih ni preivio bez njega. Zapravo je jedino ega se sjeam iz tog perioda
Bahtijar. Sjeam se naih razgovora, sjeam se trava koje smo brali i suili za aj,
sjeam se uputa o svojstvima pojedinih biljaka, sjeam se njegove sahrane. Ali
nema nikakva traga njegove prisutnosti na mjestima na kojima smo se druili i
na kojima sam, prema svome sjeanju, sluao njegove rijei koje pamtim, kao i
26 | a h r i j a r o v p r s t e n
glas kojim su izgovorene i koji i sad ujem u unutranjem uhu. Nisam, naravno, ni
svoje vrnjake ni starije pitao je li nekad u Duvnu ivio neki Bahtijar, ne bih se to
usudio jer bi me smatrali ludim. A pogotovo se ne bih usudio jer bi mi mogli
odgovoriti da nije. Mogli bi, moda bi mogli. Ne znam.
-7Kad se u praskozorje hiljadu i drugog dana veliki car ahrijar probudio i
poelio zagrliti svoju milu enu eherzadu, otkrio je da pored njega u postelji ne
lei prelijepa ena nego neka naprava za prenoenje ljudskog glasa koji mu je
priao prie. Recimo neko zvuno crijevo ili neto slino. Ili nije bilo ni toga, nije
bilo niega. Prazna postelja i glava teka od snova koji su mu donijeli hiljadu i
jednu priu. A u priama iz sna, u snu, enina prevara, pa posjeene ljepotice,
pa eherzada, pa sinovi koje je dobio s njom...
U takvom bi se jutru veliki car ahrijar sigurno osjeao otprilike ovako
kako se Azra osjea sada, dok slua Farukovu ispovijest o danu u kojem je saznao
za oev odlazak. Bahtijar ga je toga dana spasio, ali on ne zna je li Bahtijar stvarno
postojao. Prekrasno. Na stranu to to je dobar broj ljubavnih dana koje je
provela s njim ispunjen Farukovim sjeanjima na Bahtijara i razgovorima o njemu.
Moglo se, uostalom, ovakvo neto i oekivati, sve je ovo njihovo bilo suvie lijepo
da bi moglo na dobro izii. Lijepo, blago poremeeno i uzbudljivo, od samog
poetka, a pogotovo od onog dana kad se njihov odnos konano oblikovao.
Petnaestak od onog zajednikog zavijanja na mjesec. Dola je kod Faruka u
sumrak, kako se meu njima uobiajilo bez dogovora, a on je, prije nego je
otvorio, provjerio je li ona zvonila. Razlozi te provjere otkrili su joj se kad je ula
u jedinu sobu njegova stana.
Svoju nisku postelju Faruk je prekrio crnim polivinilom (valjda rasjeenim
vreama za smetlje) i okruio sa pet trokrakih kristalnih svijenjaka, a s obje
strane uzglavlja stavio po jedan veliki mjedeni svijenjak s velikim bijelim
svijeama. Sve su svijee gorjele i osvjetljavale dva kristalna pokala puna crnoga
vina s po jednim cvijetom bijeloga krina u vinu.
Zbunjena ovim prizorom, Azra je stala kod vrata. Zaustavila su je zapravo
dva jednako jaka poriva koja su se pojavila istovremeno - da se nasmije i da
svome dragom opali jednu vrelu, srdanu amarinu. Jeftini aranman
pripremljen za nju u prvi mah ju je razbjesnio i povrijedio. Erotske fantazije
seoskog pornografa. I ta ova budala sad oekuje? Da ona pokida odjeu sa sebe i
da mu onda, gola kao od majke roena, razveseli srce trbunim plesom? Da se
ovije prozirnim velovima i otpjeva mu ljubavnu ariju punu strasti i enje za njim,
sve uvijajui bokovima pri tome? Da zaurla od strasti, kao vuk u hladnoj noi? Sad
bi jo samo trebalo da se on baci na nju, podere joj gotovo novu haljinu i u
27 | a h r i j a r o v p r s t e n
strastvenom je gru strmekne na postelju od smetlja. A ona pri tom treba jecati i
grcati od zanosa i strasti. Ali bitno je pitanje po emu je on zajkljuio da je moe i
smije doekati s ovakvim aranmanom, na osnovu ega je on zakljuio da e se
ona uzbuditi od ovakvih budalatina. To je uvredljivo, to zasluuje vruu pljusku
punu ljubavi.
A ipak je u njoj bilo jo neega to bi se moda moglo nazvati munim i
neeljenim uzbuenjem. Kao da je neto u njoj spremno odazvati se ovom
uvredljivom pozivu i kao da ta spremnost dolazi upravo iz Farukovoga uvredljivo
loeg miljenja o njoj. Vrijea je i istovremeno drai to on oekuje da se ona
uzbuenjem odazove na ove glupe pripreme. Seoski pornograf zavodi
rasputenicu iz mahale. E pa neka nasrne, ona mu se hoe odazvati i hoe mu
prirediti ludu no, a nakon toga e mu rei sve to mu ima rei i ostaviti ga da je
pamti po ovoj noi i onome to je na rastanku uo.
Faruk, meutim, nije nasrtao i nije uope pokazivao neke namjere.
Leao je kao odaliska na lijevom boku, s glavom oslonjenom na ruku a drugom
rukom joj nudio da legne prema njemu. Normalno odjeven i inae sasvim
normalan, dakle i bez namjera.
Pomisli da s ovakvim Farukom prizor koji je zatekla mijenja znaenje i da
dobiva neto djetinjasto i dirljivo. On je upalio svijee, moda je ak smislio neku
simboliku s brojevima svijea i svijenjaka, a i u vino je ubacio bijele krinove.
Nije ovo seoski pornograf i rasputenica iz mahale, ovo je domaa zadaa
djeaka - roenog trebera na temu zavoenje uz primjese perverzije. Upravo
tako, zato lei ovako nepomian i zbunjen umjesto da jurca i skae na nju kao
sumanut, kako bi radio seoski pornograf. Od te pomisli je potope, doslovno je
iznutra zapljusnu, njenost i blagost.
Neka je smislio sve ove gluposti, neka je pokazao jo manje mate i
ukusa, ona e ga, usprkos svemu, prigrliti i zakloniti. On je morao cijeli dan
iekivati njezin dolazak, morao se makar cijeli ovaj dan pripremati za nju,
morao se dobro napregnuti da smisli a onda izvede ovakvu gomilu ovakvih
gluposti. I sve to za nju. To je lijepo i dirljivo, to pokazuje da se on sasvim nevino
nudi, da njoj vjeruje i da mu je ona vana. Ona e ga prihvatiti, oviti se oko
njega, zakloniti ga od svega, bit e mu toplo i mekano sklonite, ona ga mora
zakloniti ovako nesigurnog i ponuenog njoj.
-Ako zbog neega vrijedi, ivot vrijedi zbog vikova, zbog onoga bez ega
se sasvim lijepo moe - ula je u jednom trenutku Faruka kako mudruje kao
uvijek. - ivot je podnoljiv i na trenutke moda lijep zahvaljujui onome to ti ne
treba i to na ivotu, ako ga zamislimo kao haljinu, djeluje kao dodatak,
nepotreban ukras, cigansko kinurenje.
Lei kao bajadera pored postelje od smetlja i mudruje o temeljnim
pitanjima. Djeak sklon zabranjenim stvarima, djeak koji mora ono to se ne
smije upravo zato to se ne smije. Zna da je prazno tamo gdje ne smije ui, zna
28 | a h r i j a r o v p r s t e n
da ulazi samo zbog zabrane a ne zbog onoga to bi tamo mogao nai, pa zato
ulazak produava koliko god moe jer zna da su jedini uitak i jedini dobitak u
samom ulasku. A kad si ve uao - sve je isto jer je iza svakih vrata neka prostorija
koja ti ne treba i u koju nisi morao ulaziti jer je ista kao sve prostorije. Radoznali
djeak koji sve zna i zato je tuan, uvijek unaprijed tuan. Osmjehnula se i legla
prema njemu, na mjesto koje joj je namijenio.
Brbljao je o erotici, o erotskome doivljaju koji istinski, dakle najvie,
vrijedi onda kad ovjek prevlada tjelesnu potrebu, kad svojim postupcima
prestane izraavati ak i radost svoga pojedinanog tijela, pa dosegne potpuno
sjedinjenje svog tijela s nekim drugim tijelom u objektivnoj, sveobuhvatnoj
erotici. Jedino i upravo u toj anonimnosti, u toj rastvorenosti moga Ja u nekome
Treem kojega gradimo nas dvoje jednako rastvorenih ljudi, u Treem koje je
vie i manje od svakog od nas pojedinano i od nas dvoje zajedno, u
potpunome gubitku identiteta do kojeg dolazimo pokoravajui se zakonima
sveope erotike koja upravlja svijetom, u tom trenutku postajemo jedno s krukom ispod kue, s vodom i vrapcem, a tada, u tom trenutku potpunog rasipanja
identiteta, kad sebe, kad cijelo svoje bie osjeti kao pijesak koji ti se izasipa kroz
prste, upoznao si punu vrijednost erotskog doivljaja jer si doivio sjedinjenje sa
svim. Jebao si se sa svijetom, ako tako mogu rei. Doivio si istinski orgazam,
jedini oko kojeg se vrijedi truditi.
Sluala ga je bez osobite panje, pijuckala svoje vino pazei da ne pojede
ljiljan koji Faruku valjda neto znai (a ni on je ne bi hranio simbolima, makoliko
je volio) i pratila kako se u njoj smiruje navala njenosti koja ju je bila
zapljusnula. Nije se ta njenost povlaila - i dalje je Faruk u njezinom doivljaju
bio djeak kojega eli primiti u sebe, njihati ga i uvati, ali je nije vie onako jako
napinjala nego se blago razlivala po njoj, ispunjavajui joj nogu i nokte, kosu i
bubreg, spremnou da ga primi, ljulja i titi od svega. A onda se ta ugodna,
spokojna njenost dalje smirivala, razlivala se po nekim tajnim prostorima
njezina tijela i u neko doba postala naprosto potpuna spremnost za njega. Kad
su se nakon dugih sati brbljanja poeli dodirivati, u njoj je od svega drugoga bila
jaa nekakva hladna strast kakvu do tada nije upoznala i nije eljela upoznati strast koja ih je tjerala da se vole do potpunog iscrpljenja tako da je upoznala
ljubav koja ne umiruje duu ali do kraja umori i zapravo iscijedi tijelo.
Od te noi je njezin odnos sa Farukom uglavnom ovakav, to znai
kompliciran, lijep, snaan i nepodnoljiv. Imaju svoju strast, imaju razgovore koje
voli vie od svega to je prije Faruka imala s mukarcima (moda upravo zato to
su tako potpuno uzaludni), imaju etnje pune vedrine, imaju napade njenosti
za vrijeme kojih se prelijepo brinu jedno za drugo. I imaju, naalost, njezinu
obitelj koja vie od svega hoe da se oni oene. Sestra je ubjeuje da bi se sad
udala za Faruka kad bi je on htio iako nije njezin tip, otac je u Faruka doslovno
29 | a h r i j a r o v p r s t e n
zaljubljen jer se ni s kim ne moe tako lijepo ispriati uz tri kapi pia, majka
uzdie i diskretno napominje kako prvo dijete treba roditi do tridesete, a
Faruku, pravo govorei, nita ne manjka. Nije, zapravo, problem u njima nego u
njoj i u Faruku, to jest u prirodi njihovog odnosa i u tome to Faruk naprosto nije
mu. Njoj se dopada i dira je njegova potreba da estetizira, opravda i
mudrovanjem prikrije sve tjelesno to sebi dopusti (a dopusti uglavnom ono to
mora dopustiti), ali ne moe normalnoj osobi biti mu neko ko u zemlju propada
od stida zato to mu govno ne mirie na urevak. On se pojede od stida to se
znoji i ide u klozet, on mora izmudrovati Bog zna ta da bi se opravdao to
ponekad jede ili vodi ljubav. A to nije mu, to ne moe biti mu. To se moe
voljeti ali se s njim ne mogu raati djeca, praviti zimnica, krpiti rublje i
uvjeravati sebe da ocat sasvim ugodno mirie. Sve ljudsko i tjelesno on mora
oistiti, estetizirati, uiniti skladnim i tako sterilizirati. To je istovremeno uzbuuje
i dovodi do ludila jer normalna ena ne moe, ali zaista ne moe, smisliti cijelu
raspravu da bi se opravdala to je uslast jela ili se dobro naspavala. Ne zato to bi
joj on prigovorio nego zato to bi se pred njim osjeala kao odvratna prodrljivica,
a mora se tako osjetiti ako je on toliko sterilan i uvrnut unutra. Lijepo je to to on
toliko zazire od ivota, to joj omoguuje da na njega troi i majinske njenosti,
upravo ga zbog toga voli ovako blago, ali sve to nije razlog da se za njega uda.
Najkrae, Faruk nije za mua nego za ovjeka kojeg se voli.
Kako zabrinutoj majci objasniti da se ne moe udati za nekoga ko te
moli da ne gri lice u ljubavnome gru? Taj ti protuprirodni zahtjev objasni
nekim dirljivim sjeanjem, a onda to sjeanje ponavlja svaki put kad ponovi svoj
suludi zahtjev. I nije problem u ponavljanju nego u tome to nije ponavljanje jer
je njegovo sjeanje svaki put drugaije. On ti ispria da ne podnosi zgrano lice
jer pamti kako njegova majka gri lice pokuavajui da osjeti ili bar pokae bol
kad im je dola vijest o oevoj smrti. Onda ti ispria da je majka tako grila lice
na sahrani svoga brata. Onda ti ispria... Deset puta ti on ispria to svoje sjeanje i
ti dobije deset razliitih pria o deset dogaaja ili bar deset situacija. Moe li
takav ovjek biti mu normalnoj eni, bar donekle normalnoj?
Inae je problem s tim njegovim priama. Sva svoja ludila on objanjava
priomo nekom dogaaju ili ovjeku kojeg se sjea, ali su ti dogaaji i ti ljudi
drugaiji svaki put kad ih se on sjeti. Ve tri godine, koliko su zajedno, ona se
herojski trudi da makar nasluti dogaaje i ljude kojima je on toliko opsjednut i
koji su ga tako jako odredili. Posve uzalud. Sakupila je u pamenju bezbroj pria,
bezbroj verzija u kojima se jedna pria razlikuje ne samo u pojedinostima nego i
u osnovnom toku, ali ni jedan dogaaj i niti jedno lice nije uspjela naslutiti. Je li
te dogaaje i ljude on izmiljao? Ili stvarnost naprosto izmie njemu, njegovim
rijeima i njegovom sjeanju? Zna li to i on sam? Je li uope doao do tih pitanja
30 | a h r i j a r o v p r s t e n
je neim posebnim privlaio. Zato nije znala kamo bi, ali je znala da joj se ide, da
joj se jako ide. Bilo gdje. "To je jedinstvena dragocjenost Bosne", govorila je kao
student "jer jedino iz Bosne moe otii ne pitajui se kamo ide. Svejedno ti je
jer e ti tamo biti bolje - gdje god to bilo i kakvo god bilo".
S dvadesetak godina otkrila je da je Venecija njezin cilj i da vie od svega
na svijetu eli tamo ivjeti. ak je upisala kurs talijanskog, da bude sasvim
spremna kad kucne as. Nije se upitala zato ba Venecija kad ima toliko
gradova o kojima isto toliko ne zna. Za Bordeaux je u redu, o Bordeauxu zna
mnogo vie nego o Veneciji jer zna da se tamo pravi boja koju ona ne voli iako
joj dobro stoji (ne voli je valjda zato to su je kao malu stalno sveano odijevali u
haljinu te boje koju joj je poklonila tetka Aja). Ali zato ne, recimo, Budapest ili
New York o kojima ne zna doslovno koliko i o Veneciji?
To to se nije pitala o svome izboru shvatila je kao dokaz njegove
istinitosti jer jedino onome to je sasvim prirodno i zato sasvim istinito ne
trebaju razlozi koje bi ovjek mogao znati. U njezinoj i u prirodi Venecije je da
ona tamo ode, kao to je u prirodi Bosne da se iz nje odlazi. Nema tu pitanja jer
tome ne treba izvana vidljivih razloga. Diplomirala je i zaposlila se, udala se i
razvela, sve vrijeme se spremajui da ode. Tokom tih pet-est godina nauila je
o Veneciji govoriti prisno i uzgred, onako kako se moe govoriti o gradu u kojem
se ivi, onako kako o Sarajevu, mislila je, nikad nije govorila. Uvjebala je s
posebnim naglaskom izgovoriti reenicu svoje prijateljice Rade da je Venecija
najljepi orijentalni grad jer je najdalje na sjeveru i duboko na zapadu; nauila
je bez posebnog naglaska i kao uzgred izgovoriti da tamo trule mirie tako jako
i besramno da su i rukohvati na stubitima erotizirani; saznala je za nazive nekih
lokala i uspjela ih izgovarati kao da preuuje, jer podrazumijeva, sve ono to taj
naziv u stvarnosti jeste. Rijeju, postala je Mleanka dovoljno da tamo ode onda
kad se razvela i osjetila da je jedan dio njezina ivota zaista dovren. Osjetila,
zapravo, da joj je privremenosti ve preko grla a privremenost je sve to je u vezi
s njom u Sarajevu. Tada je srela Faruka.
Njezina Venecija je postala jedna od tema o kojima njih dvoje
beskonano brbljaju. Nije ona odustala od odlaska ili nije pristala rei da
odustaje, ali se njezina potreba za odlaskom pretvorila u beskrajni razgovor bez
poetka, kraja, reda i razloga, bez izgleda da se zavri i bez mogunosti da nekad
dovede do stvarnog rezultata, dakle do odlaska. To moda vie i nije bila elja za
odlaskom nego potreba za razgovorom, a ako je i bilo elje za stvarnim
odlaskom ona je bila toliko slaba da se sva troila u razgovoru. Je li se to zarazila
od Faruka i poela stvarnost pretakati u rijei ili joj je u njihovoj ljubavi zaista bilo
toliko lijepo da naprosto nije imala drugih potreba, pa ni one temeljne bosanske
32 | a h r i j a r o v p r s t e n
kad je dovezao ugljena i drva. On je zbog svega toga morao sluati majine
razgovore s onima koji su dolazili i zato je morao uti njezine zakletve da e crna
njemu osigurati sve to imaju ostala djeca, pa i vie. Objanjavala je da je on sve
vie uznemiren to je blii onaj dan i da ona sve to sasvim jasno vidi, pa je
smislila da mu za taj dan priredi neto lijepo i radosno, neto to e ga zaokupiti
i spasiti ga od sjeanja na ono to ga je umalo ubilo. Smislila je da mu proslavi
roendan kao to doktorica Jelena slavi svojoj djeci.
Kad je shvatio ta mu se sprema zamolio je Bahtijara da majku odgovori
od njezinog nauma jer to, znao je, ne moe na dobro izii. ta e on, pobogu, sa
roendanom?! ta je skrivio da mu prave roendan i ime je zasluio da mu
rade ono to doktorica Jelena radi svome Miri koji je gori od svake curice?
Bahtijar se izvlaio, gledao u stranu i ubjeivao ga da roendan spada u manja od
zala koja mogu snai potenog ovjeka.
-Pretrpi se eljanje i vaenje zuba, otrpe se nove hlae i ljudi koji te
vole jako srdano, pa e se i roendan nekako otrpjeti, mome moje - govorio
je Bahtijar da se opravda to mu ne eli pomoi. - Nije to nita prema onome
to te moda eka sa kolom, ljubavima, raznim priznanjima u ivotu i radu.
Navikne se, sreom, ako ti je sudbina da opstane.
- Hoe li ti doi? - pitao je lukavo Bahtijara, videi da mu ni najbolji drug
nee pomoi i da mu je roendan suen.
- Neu, ja u doi sutradan. Nije, zna, meni mjesto meu vama.
- Mogu i ja doi sutradan kao svaka kukavica i izdajnik. Ali treba biti
ovjek i doi onda kad jeste roendan.
- Star sam ja, a na tom e roendanu biti samo tvoji vrnjaci.
- Ti si moj vrnjak jer si mi najbolji drug. Ili da ja doem kod tebe za
roendan, a da onda obojica doemo mojoj kui sutradan?
-Ne moe, naalost, mora to otrpjeti radi majke. Njoj to treba.
-Onda doi i ti. Drug si mi, mora i ti trpjeti.
-Dobro, doi u - pristao je Bahtijar na kraju pa se pojavila nada da bi sve
moglo ipak dobro ispasti.
-Nee doi - sjetio se on kad je Bahtijar ve bio na odlasku.
-Na roendan se, kau, donose pokloni, a ti nema ta donijeti. Ali ti, molim
te, doi, onako doi, a ja u se praviti da si donio i svima u rei da si donio.
-Moda u i nai neto da donesem, budi ti bez brige.
-Nee nai, ali se nemoj zbog toga brinuti. I doi, molim te - viknuo je za
Bahtijarom koji je ve odlazio.
I sada bi se zakleo da je ve tada, gledajui za Bahtijarom, znao da uzalud
vie, a posve sigurno je znao da mu je roendan sudbina s kojom se ve
pomirio. I sigurno je ve tada znao da se tako odrasta i da se odrastanje sastoji u
pristajanju na sudbinu. to si odrasliji, s manje se otpora pomiri s onim to su ti
namijenili i pri tom se ponosi svojom zrelou.
39 | a h r i j a r o v p r s t e n
Svi su susjedi doveli sinove, a Ivan je Stipu i Franu natjerao da se urede kao
kad idu na misu. Majka je napravila malu tepsiju lokuma i sve iznijela pred djecu
koja su se okupila, kao da nije i sutra dan i kao da lokumi ne mogu stajati koliko
te volja. Djeca su, dok dlanom o dlan, oistila tepsiju i onda zbunjeno sjedjela ne
znajui ta treba raditi na roendanu nakon to se lokumi pojedu, pa ih je zbog
te izgubljenosti sve vidljivije hvatalo loe raspoloenje i neto nalik na tugu.
Stipe i Frane, onako sveano ureeni, nisu ni lokume okusili nego su samo
sjedjeli nakostrijeeni i povrijeeni to se moraju urediti i paziti iako nije nedjelja
i ne idu u crkvu. U neko doba su svi poeli pogledavati u njega, raunajui valjda
da bi on morao znati ta bi sad trebalo initi jer je njemu roendan i radi njega
su ih nagurali u njihovu kuhinju, a on je sjedio kao na iglama, alio za onolikim
lokumima i iekivao Bahtijara pravei se da ga ne eka i da mu je svejedno.
Bilo je muno i postajalo sve munije. Dosadno je i ne moe se dugo sjedjeti
ovako - kad ne zna ta bi radio i ne zna ta bi sa sobom, kad ne moe ni
razgovarati jer tu ima starijih i ne moe smisliti neku igru jer nema pojma ta se
i kako igra na roendanu. On se od samog poetka loe i posve krivo osjeao jer
je znao da bi trebao biti vaan, da se sva ova guva oko njega i zbog njega
zakuhala, znao je da bi on trebao uiniti neto posebno jer se zbog njega izvodi
neto posebno. A kako uiniti neto posebno kad ti se ne ini naprosto nita?
Kako negdje biti glavni kad ti je jedina elja da ne bude tu? Sada se ve otvoreno
zagledaju u njega, sada se ve jasno osjea bijes ovoga malog kolektiva na
njegovog nevoljnog vou, koji je to postao samo zato to je domain, i koji, oito
je, niti zna niti eli uzeti stvari u svoje ruke.
- ta emo sad? - upita Omer kad se vie nije moglo izdrati.
-Sada ete kuama - odgovorio je. - Pojeli ste, ugrijali se, posjedjeli i
nagledali se jedni drugih, pa biste sad mogli i svojim kuama.
Govorio je sa eljom da ih povrijedi i tako im se osveti to su doli, to su
bili svjedoci njegovog roendana, to su pojeli lokume i pogotovo za to to zbog
njih Bahtijar nije mogao doi. Govorio je s nadom da e, povrijedi li ih, na njih izliti
svoj bijes i ponienje, svoje razoarenje i tugu zbog Bahtijarove izdaje, ali ih nije
ni povrijedio, ako je suditi po njima, jer su se oni naprosto pokupili i otili.
Do kasnog poslijepodneva sjedio je u prozoru, trpio majine njenosti,
podnosio podrugivanje sestara i starijeg brata zbog roendana i tupo gledao
kako snijeg pada i zatrpava svijet. Bilo mu je grozno, ali je odluio ponosno trpjeti
i neotii do Bahtijara makar crkao. Zna se ko je danas izdajnik i na kome je da
napravi prvi korak ako im je obojici stalo do njihovog prijateljstva. A u kasno
poslijepodne, kad je bilo sasvim jasno da se Bahtijar nee pojaviti, spremio se i
odjurio njegovoj kui.
vrsto je odluio da s njim ne razgovra, da ak ne saslua njegovo
objanjenje ma kakvo ono bilo. Samo e mu rei kako se pravi prijatelji
ponaaju, kako se ovjek mora ponaati ako eli imati prijatelje i na kraju
40 | a h r i j a r o v p r s t e n
misli, ali joj, nakon prvoga neslavnog iskustva, nije ni do toga da uleti u bilo
kakav brak. Gospodin Faruk bi se oenio ako je njoj do toga, moda bi se on i
udao ako bi njoj bilo do toga, ali brak moe na neto liiti jedino ako je i njemu
do toga. A njemu nije, njemu je uglavnom svejedno. Njemu je vano da su oni
zajedno i da se vole, tako da pred njom moe do besvijesti raspredati svoje
utvare, svoje pokojnike, svoje krivnje, svoje slutnje... Sve ostalo je njemu svjedno.
Svejedno je hoe li oni biti u graanskom ili u divljem braku, hoe li biti zajedno
kao vjerenici ili kao prijatelji koji vode ljubav; svejedno je hoe li stanovati u
svome ili u iznajmljenom stanu, hoe li jesti konzerve ili neto za ljudska bia,
hoe li se odijevati u svilu ili u ono to se nade... E pa nije svejedno ako eli biti
mu!
Faruk, dodue, ne eli i tu je problem. Ona eli da joj Faruk bude mu, ali
pravi mu, a ne kamen oko vrata. Ona njega voli i on je sigurno njezin ovjek, ali
ne bi mogla zamisliti i ne bi mogla podnijeti svakodnevni ivot koji bi se sveo na
ono to njemu nije ravnoduno. ivot sav posuvraen unutra, ogranien na sobu
po kojoj se love svoje utvare i po kojoj se do iznemoglosti prekopava po sebi.
Dobro, mogla bi ona preuzeti na sebe da ih ponekad izvede iz sobe ili da u sobu
unese neto za pojesti, ali gospodin prije toga mora rei da mu je do toga stalo i
mora je barem zaprositi a ne ekati da ona i to uini za njega. A on je dozvolio
da Amra s njim razgovara o njihovom odnosu, pa na taj razgovor zaboravio ili se
pravi da je zaboravio, uglavnom - ne spominje ga i ne predlae joj svadbu, samo
njihovu ili zajedniku.
Sve pripreme za veliki dogaaj pale su naravno Azri na vrat i, to je mnogo
gore, na nerve. Trebalo je obilaziti restorane, trgovine, draguljarnice, trebalo se
s ljudima dogovarati i odabrati iz onoga to oni nude, trebalo je Amru uvjeravati
da uzme ono to joj dobro stoji i lijepo je umjesto onoga to je skupo, a
pogotovo je trebalo, kao muku nad mukama, trpjeti izabranika Amrinog srca
Nenada, jednog opakog primitivca koji je svaku priliku koristio da naglasi kako
novac nije problem, novca ima dovoljno i na novcu se ne smije tedjeti.
Tih dana Faruka gotovo da nije vidjela, a ono malo vremena to su
proveli zajedno bilo je muno, puno nervoze i nesporazuma. Prigovorila mu je
jednom to joj ne pomae u ovoj njezinoj nevolji, a on je sloio gadljivo lice i izjavio
da s tim polusvijetom ne bi pristao birati nita finije od juneeg buta. Tada su se
odvratno posvaali, uglavnom zato to se Azra razbjesnila kao furija, a bjesnila je
najvie na sebe samu i na svoju sposobnost da u svakom trenutku kae ili uini
upravo ono to ne treba ili se ne bi smjelo. Poludjela bi da je Faruk ovih dana
bio s njom, a prigovara mu to ne ide s njom; urla na ovjeka to je njezinu
sestru i zeta nazvao polusvijetom, a danima se ovom istom ovjeku ali to ima
posla s takvim polusvijetom. I upravo zato to je osjeala koliko je glupo ovako
reagirati, upravo zato to je znala i osjeala da se svaa bez razloga i s krivim
argumentima, svaala se strasno i uporno, do tekih rijei i do pravog urlanja.
43 | a h r i j a r o v p r s t e n
- Ja, princezo, samo tebi mogu traiti haljinu za vjenanje. Samo za tebe,
jer ljudi poput mene to jednom rade - odgovorio je Faruk patetino ali moda
iskreno.
- Ne bih rekla da se polomi traei - netrpeljivo je primijetila Azra.
- Ne lomim se, nisam ni znao da je trebam traiti. Nisam uo poziv.
Na to je Azra eksplodirala i u jednom dugom govoru, nepovezanom
koliko strasnom, izlila na Faruka sve bjesove, nesporazume, optube, sve
nedoumice i sve trenutke u kojima se osjetila ponienom ili ostarjelom, sve ono
to ju je posljednjih dana zaboljelo ili povrijedilo. Sve je to izlila na njega jer se,
zbog neega, sve to u njoj skupilo u jednu grudvu protiv njega. Grevito i
netrpeljivo, ne trudei se da povee misli ili dogaaje, izgovorila je Faruku sve
ono to se u njoj nakupilo posljednjih dana i osjetila bolnu prazninu umjesto
olakanja. Nema vie nervoze i nema titanja jer nema vie niega. Plakalo joj
se.
Odmahnula je rukom i brzo otila, zapravo izjurila iz Farukovog stana. Nije
mogla, nije smjela plakati pred Farukom, ne sada i ne zbog ovoga. Ne bi, dodue,
znala rei ta je "ovo", ali je osjeala da bi plakati zbog "ovoga" sada, u
Farukovom stanu i pred njim, moglo biti ono konano ponienje nakon kojega
oporavak nije mogu. I osjeala je da ovaj trenutak, u kojem joj je tako trebalo
da plae a nije smjela, nee Faruku oprostiti. Nikada. Ne moe se to oprostiti,
radi njega. Pogotovo to nije izjurio za njom, zgrabio je i uvukao je nazad, to je
nije nagovorio i natjerao da se isplae upravo pred njim govorei da pred njim i s
njim ona ne moe biti povrijeena i poniena.
Naredna dva dana, koliko je ostajalo do svadbe, prola su bez incidenata
bilo koje vrste jer je Azra, onako prazna, mehaniki inila ono to je trebalo
initi, bez prijedloga, elja i savjeta, bez potrebe da bilo ta uini po svome ili da
nekoga nagovori na neto. Uradi kako joj se kae ono to joj se kae ili ono za
to sama zna da treba. I nita vie. Zato vanjskih nesporazuma u ta dva dana
nije bilo, ali su unutranji nesporazumi izmeu nje i ljudi bili dublji i njoj
oigledniji nego ikad. Doslovno sve to je rekla sugovornici su shvatili onako
kako nije mislila i doslovno sve to je bilo ko oko nje rekao ili uinio ona je izgleda
krivo shvatila. Bezbroj sitnih gluposti koje tite, bole i vrijeaju, a ti nema ni
snage ni volje, ni razloga sve to objanjavati, ispravljati, dotjerivati.
Jutros se probudila teke glave, neispavana i bunovna, umorna i
bezvoljna. Kad se poela spremati za ovo narodno veselje vidjela je da ima
podonjake do pola lica, da su joj se usne umorno ovjesile nadolje, dajui licu
kiselkast izraz koji bi nekome drugom mogao biti smijean, da joj kosa nema
sjaja... Vidjela je da je stara, umorna i runa. A nakon toga je vidjela i da je
siromana nevoljnica jer nema dvije pristojne krpe koje izgledaju dovoljno
45 | a h r i j a r o v p r s t e n
47 | a h r i j a r o v p r s t e n
II DIO
OSTAVTINA
-1Slobodan ovjek moe otvoriti i ne otvoriti vrata na koja neko kuca,
moe podii i ne podii slualicu na telefonu koji zvoni, moe pustiti i ne pustiti
dnevnu svjetlost u sobu. Slobodan ovjek moe otii u trgovinu i kupiti neto za
jelo, moe sebe astiti objedom u restoranu, moe sjedjeti kod kue i gladovati
ako mu je do toga, a moe izmisliti i neto etvrto. Slobodan ovjek moe ustati
iz kreveta u sumrak i moe oko podneva otii na spavanje. Slobodan ovjek
moe otii na posao i moe zamoliti koleginicu da ga mijenja pa ostati kod kue.
Slobodan ovjek moe ono to hoe i moe da nee ono to nee. Slobodan
ovjek je zrela ena koja je udala mlau sestru i koja se oslobodila Faruka.
Slobodan ovjek je Azra danas, petnaestak dana po sestrinoj svadbi i
Farukovom odlasku.
Slobodan ovjek moe sebi priutiti ono to naziva kozmetikim danom
kad god mu je do toga. Ne mora ekati praznik ili weekend, ne mora smiljati
opravdanja za dragana, za roditelje i sve one koji misle da bi taj dan trebala
provesti s njima umjesto sa sobom... Mora samo telefonirati na posao i rei da
ima temperaturu. Ili ak ni to. Mora jedino ono to zaista mora, a to je: napraviti
sebi kupku, staviti na lice masku i zatvoriti oi ili buljiti u novine ne raspoznajui
ni fotografije a kamo li slova i blagoslovljeno utjeti vraajui se sebi, zgunjvajui
se u sebi, osjeajui kako se u njoj obnavlja nekakvo sredite koje se bilo ispraznilo
i pretvorilo u rupu koja ne boli ali titi. A onda sutradan, tako obnovljen,
slobodni ovjek odjene novu svilenu koulju, ide na posao i ivi iznova sa svim
to mu treba.
Slobodan ovjek moe mirno i bez posebnih priprema objasniti majci da
nema ni vremena ni volje pohoditi sestru usreenu udajom, da nee doi u
nedjelju na obavezni obiteljski ruak jer se odmara ili radi neto vano, moe...
Slobodan ovjek moe svata, moe to god hoe punih nekoliko mjeseci - sve
dok se ljudi oko njega ne naviknu na njegovu slobodu i ostave ga na miru. Ali
nakon toga, onda kad svi pristanu na tvoju slobodu, otkrije se da je ona
neugodno dvosmislen uitak koji donosi veliku radost kad ga ima kome
pokazivati, kad ga uiva pred publikom, i donosi mnogo zbunjenosti kad
ostanete same jedna s drugom tvoja sloboda i ti jer naprosto ne znate ta biste u
svojoj lijepoj osamljenosti jedna s drugom inile. Kako, naprimjer, slobodno
odluiti hoe li se javiti na telefon koji ne zvoni? Kako iz svoje slobode ne otvoriti
vrata na koja niko ne kuca? Zato odlaziti odavde u Italiju ili bilo gdje drugdje
ako tu nema Faruka ili nekoga drugog kome bi tvoj odlazak i sama pomisao na
njega jako smetali?
48 | a h r i j a r o v p r s t e n
mogao biti, stvarno prisutan. Nije ga pamtila osim kao govor, nije za njim eznula
osim u par noi, nije o njemu govorila i nije s kim imala razgovarati o njemu, nije
ga dozivala i nije za njim osjeala potrebu kao to nije osobito osjeala njegovo
odsustvo. Odrekla ga se s istim onim ravnodunim mirom s kojim se danas
odrekla svoje Italije. Zato se ovaj ravnoduni mir ne moe objasniti time da nema
Faruka kojem bi put u Italiju smetao i zbog toga njoj postao dragocjen.
Nije ona Faruka zaboravila i nije ga zauvijek izgubila onako kako je danas
izgubila Italiju. Bilo je situacija u kojima je unutranjim uhom doslovno ula
komentar koji bi Faruk sigurno izgovorio u situaciji u kojoj je ona bila, ula taj
komentar izgovoren Farukovim glasom i s njegovom intonacijom; bilo je situacija, naprimjer u razgovoru s majkom kad je ona izgovarala njegove rijei,
oponaajui njegov umorni glas koji istovremeno na sve pristaje i svega se odrie;
bilo je trenutaka u kojima se ivo sjeala neke od njegovih pria, sa svakom
njegovom pauzom u govoru, sa svakim sputanjem i dizanjem glasa, sa svim
nepravilnostima u izgovoru, sjeala se kao da u tom trenutku slua tu priu
izgovaranu njegovim glasom. Ali su ta sjeanja bila jedini oblik Farukovog
prisustva i bila su rijei, samo rijei. I bila su trenutana, vezana za konkretnu
situaciju i trajala su koliko ta situacija. I bila su potpuno liena osjeanja,
pogotovo uzvienih osjeanja kakvo je patnja, aljenje ili neto slino. Bila su
liena svega osjeajnog i svega uzvienog.
Jednom joj je priao kako je iz Francuske dolo pismo u kojem ih
obavjetavaju kako, gdje, pod kojim uvjetima i do kojeg roka mogu preuzeti tijelo
njegovog oca. Fra Klemo (jedini ovjek u Duvnu, a i ire, koji je to mogao uiniti
jer je znao francuski) proitao je pismo stojei pored kuhinjskog prozora gdje je
imao najvie svjetla, spustio ruke i slegnuo ramenima; on je stajao pored
poreta i puio otresajui pepeo u pepeljaru poreta, a majka je sjedjela na seiji i
ljuljala se u veoma sporom ritmu. Onda je odjednom ustala, vrisnula i snano ga
zagrlila oko vrata, ridajui. On je, naravno, desnom rukom tapao majku po
ramenima, izgovarao umirujue rijei koje su mu padale na um nastojei da to
zvui toplo, milovao je po glavi koliko mu je tako nezgodan poloaj dozvoljavao,
a sve vrijeme se zapravo bavio pitanjem kako da se rijei cigarete koja i dalje gori,
na kojoj se ve nahvatalo jako mnogo pepela koji samo to nije pao ili majki u
kosu ili na tepih, cigarete koja e ga uostalom svaki as opei po prstima. Vijest o
oevoj smrti Faruku je ostala u sjeanju uglavnom po problemima koje je imao
sa cigaretom i po zakljuku da je veoma nezgodno i nespretno istovremeno se s
nekim grliti i puiti. Najnezgodnije to ti se moe dogoditi u uzvienim
trenucima jeste da te neko zgrabi u topli zagrljaj, a ako je taj neko tvoja roena
ucviljena majka koja te zgrabi u zagrljaj dok ti ima cigaretu u ustima ili meu
prstima - uzvieni ti se trenutak zauvijek urezuje u pamenje i u osjeanja,
govorio je Faruk kad je priao o toj situaciji.
50 | a h r i j a r o v p r s t e n
tramvajske stanice bila sada gotovo prazna i sasvim ugodna. Pa je i tramvaj, koji
u Sarajevu ima nekoliko osobina a najvidljivija je i najistaknutija ta da ne vozi i
zato uglavnom ne dolazi, doao veoma brzo i to poluprazan. arolija, dakle,
traje, balska no crvene princeze nastavlja se sa lijepim obeanjem da nee
svanuti. A princeza ima razloga vjerovati tom obeanju jer se i samoj noi
dopada da bude luda, udesna, arobna, dopada se noi bar onoliko koliko se
no dopada princezi.
- Boe, kakvi smo postali - govorila je u tramvaju ena ispred nje
mukarcu pored sebe. - U Hrvatskoj kolju ene i djecu, razaraju to mogu, a mi se
ovako odijevamo i zabavljamo se koliko moemo. Otkud nam ta sebinost, kad
smo takvi postali?
- Moda nije sebinost nego strah - govorio je mukarac. - Moda se
djevojka brani.
- Kako to molim te? - pitala je netrpeljivo ena na sjeditu ispred Azrinog.
- Zna da joj je Sunja pred vratima i da smo mi na redu za onakve pokolje.
Ali ne zna kad sve to dolazi pa skrauje ekanje.
- Skrauje ekanje skraujui suknju? Ma idi, molim te, svi mi znamo ta
nas eka, pa se ne ponaamo svi ovako.
- Znamo. Svi mi znamo i da emo umrijeti pa ipak ne ekamo smrtni as.
To jest ekamo ga ovako ili onako, svako na svoj nain, i samo se o tome radi.
-Ima tu istine, ali... Ne znam, ja ne bih mogla.
Azra je shvatila da se razgovor odnosi na nju. Nije znala na ta ena misli
kad govori o Hrvatskoj i Sunji, ali je znala da ena nije ni runa ni stara jer je prola
pored nje idui do mjesta na kojem sjedi. I znala je da enu nervira njezina
pripijena suknja i blistav izgled, jasno je osjetila bijes (moda ipaki zavist?) u
njezinom glasu i ta joj je zavist, iskreno govorei, prijala. Na posljednju se
eninu izjavu po njoj, iznutra, prosuo smijeh i onaj simpatini prostak, onaj
djeak to izigrava prostaka, zapjevuio je u njoj podrugljivim nazalnim glasom
onu pjesmicu od poslijepodne. "Nosila bi kad bi mogla, sigurno bi nosila",
trebala je ta pjesmica znaiti u ovom momentu, u momentu Azrine unutranje
nasmijanosti.
Glas je pjevuio u njoj, tramvaj je vozio kroz sarajevsku veer s dakom
joda i juga, arolija je trajala i sve je bilo dobro. Azra je slutila, sve je njezino
zapravo ve znalo, ta e se te noi dogoditi.
-2-Zato je dama tako sama? - pitao je Azru visok, vitak mukarac srednjih
godina (etrdesetak ili neka vie, reklo bi se) s ugodnom, zavodljivom rupicom u
bradi. -Zato to joj niko ne pravi drutvo - odgovorila je Azra uzdiui i tuno
trepui, a onda pokretom ruku s dlanovima prema gore pokazala koliko je
jadna, tuna i sama, - u ovom bezdunom svijetu punom prijetnje.
54 | a h r i j a r o v p r s t e n
lijepo oroenu bocu "ilavke" i ae. - Zna li taj vic, najbolji vic koji sam u ivotu
uo? -Oh ne, a mora biti odlian ako se tebi toliko dopada.
U utorak, dva dana nakon to je pastor objavio vjeridbu lijepe Jenny,
najljepe djevojke u kraju, i mladog Billa, najbogatijeg posjednika u kraju, lijepa
Jenny je dobila od brzog Jacka, opasnog ubojice i njezinog druga iz djetinjstva,
upozorenje da svadbu svakako izbjegne jer ona pripada njemu i samo njemu.
Lijepa Jenny je suvie dobro poznavala Brzog Jacka pa prijetnju nije shvatila
suvie ozbiljno, tako da je u ranu jesen, na ogromnom Billovom posjedu
slavljena najraskonija svadba koja je ikad viena u tom kraju. Pekla su se telad
i volovi, brda kolaa su prijetila da zaklone sunce, a pie svih vrsta oko podneva
je poteklo rijekama a ne potocima kako je teklo do tada. U tom semomentu,
dakle oko podneva, kad je slavlje dostizalo vrhunac, na obzoru pojavio oblai
praine. Oni rijetki koji su ga opazili pomislili su da na svadbu dolazi novi
okanjeli gost, a velika veina nije htjela ili vie nije bila sposobna bilo ta
pomisliti i ako je neto vidjela. Kad je oblai porastao dovoljno da iskusni ljudi
zakljue kako se radi o jednom jahau u ludom trku, iz oblaia je dobra puka
ispalila metak od kojeg je zaglavio kuhar zaduen za volove.
Niko se zbog toga nije uznemirio, prvo zato to su volovi bili ispeeni i,
drugo, zato to je pogodak bio tako precizan i gospodski da se kuhar nije ni
zakoprcao, ni vrisnuo, ni krkljao, a nije ni napadno krvario. Onda su iz oblaia,
koji je ve bio oblak, a i dalje je nezadrivo rastao, nastavili dolaziti meci koji su
uklanjali goste i posluitelje, ravnopravno i jednako otmjeno. Kad se oblak
pretvorio u jahaa kojem se jo samo lice ne moe vidjeti, umjesto puke su
poela raditi dva pitolja u njegovim rukama, tako da su slavitelji sad odlazili
po dvoje, u parovima: gitarist i farmer s one strane grada, crnac to je toio pivo
i otac lijepe Jenny, Billov mesar i sam Bill... Kad se konj, prekriven debelim
slojem praine, konano zaustvio a jaha skoio na zemlju i vratio revolvere u
futrole, u dvoritu je vladala mrtva tiina, bez ikakva znaka ivota. U savrenoj
tiini same smrti ulo se kako zveckaju mamuze na izmama Brzog Jacka koji je
priao lijepoj Jenny, otmjeno se naklonio i njeno upitao: "Zato je dama tako
sama?"
Azrin slikar je uutio na trenutak ne skrivajui svoja velika oekivanja, a
onda priupitao, zbunjen tiinom koja je sliila onoj s kraja njegove prie:- Zar nije
sjajno?!
- Da, originalan je, onako... apsurdan - odgovorila je Azra zbunjena
slikarovim oekivanjima i njegovim bolnim razoarenjem.
- Da, da, treba ovo razumjeti - suglasio se likar, - malo je ljudi kod kojih
ovako neto djeluje.
- Moda je problem u tome to je apsurd dosta teko razumjeti - sloila
se Azra sklapajui oi i zamiljeno klimajui glavom.
56 | a h r i j a r o v p r s t e n
- Nije to toliko teko ovjeku koji ima telenta - pobunio se slikar,problem je to malo ljudi ima talenta. Evo ti primjera iz kojeg moe savreno
razumjeti apsurd: ti ima prekrasne oi u kojima bih se tako elio okupati, u
koje bih zaronio kao prase u blato, od kojih ne bih odvajao pogled; ali ti isto
tako ima prekrasne noge koje su tako dobro pokazane da ni od njih ne bih
odvajao pogleda dok ne skapam; i onda ja, muei se i gubei se u dilemi
izmeu oiju i nogu, gledam na pola puta izmeu te dvije take, gdje mogu
vidjeti samo suknju. Eto to je, naprimjer, apsurd.
- Pa to i ja govorim, dragi moj. Kako, naprimjer, tebe razumjeti? Mislim,
kao primjer apsurda.
- Ho-ho, nije mene tako teko razumjeti, tamo gdje ja gledam i lei ono
bitno a ono ostalo su mamci. Razumije? Ono to privlai i vezuje moj pogled
samo je mamac na koji se ja uhvatim i zbog kojega se uvalim u glavnu zamku. I
zato sam ja odmah poeo u nju gledati da skratimo lov jer je glupo u mojim
godinama predugo kruiti. Ha-ha-ha, je li ovo dobro - smijao se slikar srdano i
dobroudno.
- Kako si ti raznovrstan - uzvikne Azra pa podigne au iz koje otpije kratki
gutljaj, gledajui zadivljeno preko ae svog sugovornika. - Jo se nisam stigla
naviknuti na revolveraa Brzog Jacka, a ti si ve lovac. Ili divlja.
Moda je slikar smatrao da ovako otvorena pohvala zahtijeva od njega
malo utnje, moda je smatrao da se toj pohvali nema ta dodati niti oduzeti, a
moda je utio iz nekoga treeg razloga. Uglavnom, utio je. Pustio je da izmeu
njih proleti aneo tiine, podigao svoju au i uronio pogledom duboko u Azrine
oi koje su ga jo uvijek gledale iznad ae.
-Ovo je dobro, ti si prava ena za mene - progovori slikar nekon to je
spustio au i prui ruku preko stola da svojom akom prekrije Azrinu lijevu
ruku.
-Mi emo voditi ljubav i s njom sebe do nekih dubljih istina.
Ipak je "ilavka" prejaka za potpuno prazan stomak jedne dame, pomisli
Azra osjeajui kako se po njoj razliva klonulost. Da li ova tupa praznina koja joj
osvaja udove i ovo do bola jako osjeanje umora dolaze samo od vina na prazan
stomak ili od prazne papirnate brbljivosti njezinog sugovornika koji neumorno
sipa frazetine objanjavajui da je nesposoban za govore onda kad mu niti
jedna openita frazetina ne pada na um? Pustila je da joj glava klone prema
grudima i istog se momenta upitala je li to dovoljno dvosmisleno za glupu igru u
koju se upustila. Hoe li njezin dobroudni sugovornik ovo shvatiti kao koketno
izigravanje stida na njegovu izjavu da e oni voditi ljubav ili e prepoznati da je
umorna i oamuena jakim vinom? I onda se u sebi bijesno lecnula na to pitanje i
prkosno podigla pogled na slikarovo lice ukraeno ljupkom rupicom u bradi.
To se lice ponaalo onako kako se pristojno ljudsko lice ne bi trebalo
ponaati i kako Azra od njega sigurno nije oekivala: ono se, ako bi se tako
moglo rei, razlistavalo, umnoavalo se pretvarajui se u niz slojeva koji lee
57 | a h r i j a r o v p r s t e n
jedan ispod drugoga, prozirnih slojeva koji su jednaki jedan drugome i lee
jedan u drugome, i potpuno su zamjenljivi jedan s drugim. Kao listovi novina ili
neto takvo.
- Kako si ti slojevit! - procijedi Azra teko savladavajui ukoenost i
neprirodnu debljinu vlastitog jezika kojem su usta postala nekako tijesna.
- Ha-ha, duplo dno, znao sam ja da e se tebi dopasti to ja uvijek
govorim s duplim dnom - razdragano prizna slikar. - Nije moj posao da govorim,
ali kad govorim ja govorim, i to uvijek s duplim dnom.
- Samo to ja ne mogu do kraja odigrati ulogu u ovoj podjeli. Oprosti,
molim te, zaista si zlatan ali je meni zlo - pokuavala je Azra govoriti jasno i
ubjedljivo. - Izgleda da sam s onim kretenom navikla iskakati ispod maske i sad
naprosto nee da mi legne. Razumije, naprosto ne ide, stalno neki viak ostaje,
viri ispod maske i razbija mi koncentraciju, vidim ga i ne ide mi kako bi trebalo, a
znam da i ti vidi moj viak i da te to smeta, nervira, razbija, ne vjeruje mi.
-Ne razumijem te - zbunjeno se slikar zagledao u Azru.
-Mislim na taxi, da mi pozove ili da me otprati. Ne ide mi, razumije?
-ta ti ne ide?
-Igra. Mi bismo trebali biti Romeo i Giulietta, i to bi zaista bilo krasno. Ali
ja vidim da rumenilo na mom licu nisu ni mladost ni uzbuenje nego minka,
prepoznajem na tebi konfekcijsko odijelo s prolog sastanka sindikata, telefon
bijesno zvoni i stalno nas prekida, a uskoro e doi i spremaica da istrese
pepeljare i zakljua ured. Ne mogu u svojim godinama i u svom uredu, ne mogu
se otkaiti na loknavu periku iznad konfecijskog odijela. Nismo ni glumci a kamo
li stvarni... Nije to smijeno i ne moe biti tragino, to je samo muno i meni je
muka... Apsurd, sam si rekao...
-A ti si neka naitana! Dobro si mi smjestila, idemo mi do taxija - ustade
slikar naglo i krenu da pomogne Azri ustati. Davao je neke znakove barmenu i
drutvu za velikim okruglim stolom u sreditu sale, pa se Azra sama uhvati za
njegovu ruku da ustane.
-Ne volim ja s takvima imati posla, ne znate vi biti spontane, ne bih ti ja ni
priao da sam znao kakva si - objanjavao je slikar srdano je grlei oko ramena i
vodei je prema izlazu.
-Najgore mi je to je to zbog onoga kretena, on me je navikao da sve, pa i
sebe samu, gledam kao s udaljenosti. Muka mi je od vina na prazan stomak,
muka mi je od nae glume u zadimljenom uredu pred spremaicom, muka mi je
od novinskih reenica i lica pretvorenih u stranice novina, ali mi je najvie muka
od toga to je onaj kreten tako duboko u meni.
- Vjerujem ti ja da on nije za tebe, ali nisi, bogami, ni ti za ovoga u ta si se
upustila. Razmili ti o tome da se vrati njemu - tjeio ju je slikar, grlei je da bi
mogla ii pravo. - Moe li sama ovih stotinjak metara ili da te ja smjestim u
kola?
- Mogu, mogu ja sama, zlatan si, stvarno, oprosti, molim te, i hvala ti.
58 | a h r i j a r o v p r s t e n
su joj etnje pale dosta teko ali je ve u treoj stvarno uivala, toliko da je
lijevom obalom Miljacke dola do Skenderije i odluila se vratiti pjeice
Omladinskim etalitem. Sutradan je poela raditi, brinuti se za sebe, sama i
slobodna kakva je bila od Farukovog odlaska do nedavno.
Ila je na posao i vraala se s posla, vozila se tramvajem i jela, odijevala
se i spavala, funkcionirala bolje nego ikad u ivotu - bez bilo kakvog
uznemirenja i bez razloga. Tramvaji joj nisu smrdjeli i nije se umarala od guve,
jelo joj nije prijalo i prema njemu nije osjeala otpor, nije se osjeala loe jer se
naprosto nije osjeala. Dola bi s posla kui i u najkraem vremenu uradila sve
to treba uraditi: istuirati se, preodjenuti, pripremiti neto da se pojede,
pojesti pripremljeno. Sve bi to uradila brzo, skladno, bez zastoja, nedoumica i
prekida, tako da se svaki dan ve oko pet poslijepodne nalazila na otomanu u
uglu sobe. Televizijski aparat nije imala, radio nije mogla sluati jer je bio
preplavljen uznemirenim glasovima i nejasnim izvjetajima punim panike,
novine nije itala jer su bile pune slika nasilja bez objanjenja o porijeklu tog
nasilja, a za knjige nije imala ni volje ni koncentracije. Legla bi na otoman i
leala. Onda bi osjetila jezu, umotala se u deku i opet leala kao da neto eka.
Ako bi zazvonio telefon pojurila bi da se javi i brzo, prije bilo kakvog
sugovornikovog pitanja, izgovorila neku la. "Upravo sam ispratila toga-i-toga",
rekla bi nepitana o tome ili bilo emu drugom. Ili: "U pravi si as nazvala, upravo
se spremam da idem tu-i-tu". Pa se vraala na otoman, umotavala u deku i dalje
ekala.
Krajem septembra krenula je bez ikakva razloga posjetiti roditelje. Nije
znala jesu li kod kue jer se nije najavila i nije provjerila, nije znala zato ide jer
joj se nisu jeli majini rukovi i nije joj se slualo oevo mudrovanje puno dobrih
savjeta i uputa za ispravan ivot. Krenula je zato to je dan bio nepodnoljivo
lijep i to je ona morala nekamo ii. Dola je, kao uvijek, tramvajem do Latinske
uprije, prela na onu stranu rijeke i krenula prema Bistriku. Na trgu na kojem se
okreu trolejbusi ugledala je zgradu na kojoj je pisalo da je vakuf Hadi-Jakuba
efendije, s velikom samoposlugom u prizemlju, i sjetila se da Farukov
stanodavac stanuje na drugom katu, iznad nekadanjega Farukovog stana. Ula
je i popela se na drugi kat, raunajui da bi mogao biti kod kue jer ne izgleda
kao ovjek koji bi imao vikendicu ili iao na izlete nedjeljom.
-O, Azra, ti si - od srca se obradovao nimalo iznenaeni starac- Ui, ba
si dobro dola, cijeli dan nisam ljudski progovorio. Ni kahvu nisam popio,
nemam s kim.
Azra je ula, a starac, pripremajui kafu, nastavio brbljati kao da
nadoknauje cjelodnevnu utnju. Objasnio je da je najgore to se ovjeku moe
dogoditi to da ostane bez svoje ene, da su djeca vana i dobra ali da ona ne
mogu zamijeniti enu ("svoga druga", kako je on govorio), da djeca to ne bi
mogla nikad bi ih bilo mnogo kako je prije bilo, a kamo li danas kad ih je jedno
61 | a h r i j a r o v p r s t e n
vidi li onu saobraajnu tablu - pokazivao je domain kroz prozor, - onu to kae
da se ne smije zaustavljati. Puno mi je srce kad je pogledam, cijeloga me radost
obuzme od pogleda na nju. I na sve drugo. Gdje ja mogu sveto po drugi put
nai, i to u mojim godinama?
-Primjer ti nije ba najbolji - nasmija se Azra. - Bojim se da bi se jo
ponegdje na svijetu moglo nai slian saobraajni znak, gotovo identian.
- Nigdje vie. Pamtim kad su je postavljali, pamtim onog pjegavog utog
to im je bio neki kao ef (nikad ne vidjeh onako pjegava ovjeka). Blizu trideset
godina se ja s onom tablom gledam i poznajem. Ve se i alim s njom pa stanem
namjerno pred nju jer ona kae da se ne smije stajati. Gdje to ja na svijetu mogu
opet nai saobraajnu tablu s kojom se mogu trideset godina gledati, znajui sve
o njoj, i obraati joj se sve dok mi ne uzvrati. A sve pod nebom ti u neko doba
uzvrati, sve s tobom progovori, ako mu se dovoljno dugo i dovoljno strpljivo
obraa? Svaku kuu odavde do kole na Bistriku ja znam kao svoje ime, svaku
pratim, za svaku znam ija je, ta bi na njoj trebalo popraviti i koliko bi to
kotalo, sa svakim zidom mogu razgovarati jer ga pratim i gledam dovoljno
dugo da se ponemo razumijevati. Ovdje mi sve govori, a na svakom e
drugome mjestu i ljudi biti nijemi preda mnom jer na razliite stvari mislimo i
razliito osjeamo ak i onda kad isto govorimo.
- Gdje su kljuevi? Idemo pogledati stan - odlui se neto u Azri i ona
ustade.
-4"PISMO AZRI
Ne mogu otii, draga princezo, prije nego bar pokuam razumjeti ono
to nam se dogodilo, ono to nam se moglo dogoditi da smo bolje znali ta nam
se nudi, ono to sam od tebe dobio i ono to sam mogao dobiti da sam znao, da
sam bio sposoban, primiti, ono to sam ti elio dati i to sam ti moda i dao. Bio
bih veoma iznenaen, bio bih zapravo beskrajno tuan, ako se ti i ovo pismo ne
biste nali; to bi znailo da mi ni ti nisi pomogla da ostavim negdje bilo kakav
stvaran trag i da sam krivo razumio ono to sam s tobom imao. Zato ti pismo
ostavljam ovdje, zajedno sa svom svojom ostavtinom: ako ga nae dobro sam
razumio i ovaj pokuaj ima razloga, a ako ga ne nae jasno je da sam imao krivo
i da je sve ovo, da je naprosto sve - bez razloga. Zato ti pismo i svoju ostavtinu
ne aljem potom i zato moj (na?) domain ima uputstvo da, ako ne doe do
kraja novembra, sve ovo baci.
Kad god sam razmiljao o svom ivotu, kad god sam pokuao u cjelinu
sabrati svoj boravak na svijetu, dogaalo mi se isto: sve to sam pamtio, sve to
je ispunjavalo moje dane i godine, curilo mi je izmeu prstiju koji su ostajali isti
i suhi. Curilo kao pijesak. Stari su nauavali da je bilo jednom zlatno doba, da je
nakon njega dolo bronano, a onda, s ljudima ili za ljude, eljezno doba. Ja, po
63 | a h r i j a r o v p r s t e n
Svaki mi je od tih odlazaka oduzeo dio stvarnosti, nakon svakoga od njih bio sam
manje stvaran i imao sam manje stvarnosti: ono to je u meni sve manje je
liilo na ono to je oko mene, razlike i meusobna udaljenost moga unutranjeg
svijeta i objektivnog svijeta produbljivale su se i poveavale. Stvarnost je sklad ili
podudarnost osobnoga i objektivnog, intimnoga i vanjskog. A toga je kod mene
bilo sve manje sa svakim odlaskom, valjda zato to su odlazili oni. Zato sada
odlazim ja, nadajui se da e s mojim odlaskom poeti povratak stvarnosti, da
e mjera podudaranja moga unutranjeg s objektivnim poeti rasti.
Gluposti. Laem, izmiljam uplje fraze koje mudro zvue nadajui se da
me one mogu utjeiti. A ne mogu. Radi se o tome da odlazim jer ti tako eli.
Radi se o tome da nastojim biti dobar, astan i plemenit, pa sebi oduzimam
tebe. Ostajem, dakle, bez onoga to mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista
dobri, asni i plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve to je mogue bez
ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoi da sav svoj svijet svede na
mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otiao s tobom vani da te
zadrim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odriem te se da bi ti mogla
sauvati kakvu-takvu cjelinu.
Vi ne moete otii, draga princezo, i u krajnjoj liniji se samo o tome radi.
Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bjei, protjeruje, a svi sretnici koji
odu, pobjegnu ili budu protjerani, i ako do tada nisu znali ta su, postanu
Bosanci onog momenta kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu
sretnijem od Bosne. Priao sam ti o starom lijeniku i njegovoj eni koje sam
upoznao u Miinchenu gdje sam kao student sretno zaraivao hljeb svoj nasuni
radei na crno. "Mi smo nai Nijemci", rekao mi je starac. Ono "nai" znailo je
da su on i njegovi protjerani 1945. zajedno sa Volksdeutscherima iz ravnica,
rudarima iz brdovitih krajeva, zajedno sa svim "neprijateljima napretka". On je
sluajno protjeran upravo iz Sarajeva, zajedno s roditeljima koji su u Sarajevo
doli iz Va-rea. I bio je, sedamdeset i neke, jo uvijek "na Nijemac" i bio je
moda u sebi, duboko i tajno od sebe samoga, Bosanac vie nego ti ili tvoj otac,
upravo zato to je protjeran i to je, zahvaljujui tome, to saznao. Koliko smo
puta razgovarali o ljudima koji svojim sudbinama dokazuju moju tezu da je
odlazak iz Bosne najsigurniji nain da ovjek postane Bosanac? Nekoliko puta si
se, kod konkretnih primjera, i sloila sa mnom, to nije jedna od tvojih izrazitijih
osobina i sklonosti.
Zato je to tako? Zato Bosanci (a rekao bih da je slino s ljudima sa juga
Italije, s Ircima) postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj
kad su osueni na njega, to jest dok borave u njemu. Ne znam, jedino znam da
je tako.
Kad mi je loe, kad se osjeam krivim to mi je tako vraki loe ovdje, kad
osjeam da me ovaj grad nikada nee prihvatiti kao svoga, objanjavam to time
da ljudi najvie vole svoju retardiranu i propalu djecu. Kad se svaam s tobom,
kad te odgovoram od odlaska ili te elim povrijediti objanjavam to injenicom
65 | a h r i j a r o v p r s t e n
imamo bezbroj obreda svih vjera koji nam sada ne trebaju nego nas, naprotiv,
jako optereuju, utoliko jae ukoliko su nam prije bili dragocjeni jer su nam
oblikovali dane i ispunjavali vrijeme, povezivali nas sa susjedima i prisiljavali nas
da standardne govorne formule ispunjavamo sasvim konkretnim znaenjem jer
ih izgovaramo sa svijeu i upuujemo konkretnom ovjeku... I tako postajemo
sve potpunije svjesni svoga bosanstva, i tako postajemo sve vie Bosanci, i tako
smo sve odsutniji s mjesta na koje smo se iz Bosne sklonili.
Ili ja izmiljam, mistificiram, idealiziram? Znam da odlazim, u sebi,
intimno, ve sam otiao, tako da na sve ovo ovdje ve gledam iz daljine koja sve
premaze lijepom prozranom plavom bojom, laem tebi i sebi onako kako
uvijek laemo o onome to je prolo. (Davnim ljubavnicima nikad nije smrdjelo iz
usta.)
Ne znam, zaista ne znam. Iz iskustva znam da vi unutranjim biem,
istinski, ne uspijevate otii i znam da ja to ne znam objasniti. Znam da smo se mi,
bez svoje krivice, nali u situaciji kad moramo otii ili se razii. Znam da moram
otii ja jer e, ako odemo zajedno, ti izgubiti sve osim mene, a ja u, ako odem
sam, izgubiti samo tebe (to je, dodue, sve jer ja nita drugo nemam, ali moram
jednom, treba mi da jednom, barem pokuam biti plemenit, biti bar malo vie
od sebe samoga).
A ja mogu otii, to si i sama primijetila, mogu otii bez problema i svugdje
jednako biti stranac jer ja nemam oca. Mislim - nemam ga u sebi, nemam ga kao
vlastito osjeanje i kao doivljaj, nemam ono to od oca dobijemo. A to su, po
mome raunu, pripadanje neemu i domovina. Rekao bih da je majka dom a
otac domovina, majka je sigurnost a otac pripadanje. Moda imam krivo, ali
tako je u mome iskustvu. Zato to nisam imao oca (a siguran sam da je to upravo
tako) ja nisam mogao osjetiti da nekamo pripadam i da imam neku domovinu.
Od majke sam dobio dom i sigurnost. Kad to kaem mislim na jedno
ugodno i veoma vano osjeanje da sam roen s razlogom, da je moj dolazak na
ovaj svijet eljen i nekom potreban tako da imam pravo na postojanje koje ne
moram pravdati i stalno iznova osvajati pravo na prisutnost time to u biti koristan, ugodan, pri ruci. Mislim da je to dovoljno, mislim da je to ono to se od
majke moe dobiti i to se moe dobiti jedino od majke. Od oca sam dobio par
mutnih sjeanja, jedan runi i loe sroeni dokument (u prilogu) i potrebu, do
bola jaku potrebu, da ga traim, zaluim, da bilo kako i po bilo koju cijenu
otkrijem i dozovem, da ga uinim prisutnim.
Otac je u mom doivljaju naprosto odsutnost, neto to titi jer ga nema a
trebalo bi biti tu. Nije to bol, nije neto odreeno na bilo koji nain, to je samo
titanje to neto to bi trebalo biti tu nije tu. Ono malo to je bio sa mnom, on je
bio pobjednik, a to nije otac, to ne moe biti otac. Nakon toga je bio bjegunac, a
onda neko za kim se mutno osjea potreba jer majka povremeno plae i ti zna
da plae za njim. Od momenta kad sam shvatio koliko mi treba otac, poduzeo
sam pravu policijsku istragu da barem saznam istinu o njemu i njegovom
67 | a h r i j a r o v p r s t e n
ovjek ispuni i obiljei prostor u kojem dugo boravi. Ovdje zaista nema
Farukovih tragova, moda ne bi povjerovala da je uope boravio ovdje da nije i
sama s njim provela njihove tri godine boravei vie ovdje nego u svom stanu. Ni
u njoj, rekla bi, nije ostavio neke dublje tragove: nakon itanja njegovog pisma
osjea samo nelagodu zbog njegove odsutnosti, valjda upravo ono to je njega
muilo u vezi s ocem.
Dva puta je obila itav stan, dodirujui poneku stvar, uzimajui u ruku
pepeljaru, alicu za aj, sjedajui na krevet. U kuhinji je visila jedna nova i jedna
stara, njihova, krpa koju je uzela u ruku i bez razloga njome obrisala limenu
plohu pored sudopera. U nepokrivenoj polici od potamnjelog pravog dr-veta
bilo je svo "njihovo" posue, ak i pribor za kafu koji je on kupio kao student
prve godine i pronio sa sobom kroz sve selidbe, iznajmljene sobe, stanove. Sve je
tu, sve je kao uvijek, samo nema Faruka. Ne osjea ga, ne moe ga dozvati, ne
uspijeva ga se sjetiti ni rukom, ni koom, ni unutranjim okom, ni mirisom...
Nema tragova i nema bola to je tako. Negdje u sebi je, dakle, znala da e biti
ovako, oekivala je ovo ili neto slino.
Ne moe prepoznati i ne moe dozvati Faruka. Ne moe oivjeti, ne moe
obnoviti u tijelu, u osjeanju, niti jedan jedini doivljaj s njim u ovom stanu. A bilo
ih je tokom tri godine. Doe joj da se upita je li ona stvarno boravila ovdje, je li
ovdje nekoga stvarno susretala i voljela, je li prelijepo prepoznala sebe upravo u
ovom stanu. Jasno je da mora se to obnoviti, sve to je ovdje imala ponovo
zadobiti, jer to je ono to joj je jo ostalo i gdje moe neto istinsko imati. Nakon
onoga ovdje nije sposobna za i ne moe pristati na neto manje potpuno i manje
istinito, ali kako to ponovo imati ako nema Faruka?
Zato je, znai, svratila danas ovamo. Znala je, najdublje sjeanje u njoj je
znalo, da joj je ovdje mjesto i da e ovdje opet biti ona prava. Vrati se za stol na
kojem je, uredno sloeno, ekalo na nju ono to je Faruk nazvao svojom
ostavtinom (zaista je bio u posebnom stanju ako se zbog rastanka s njom
pojavila u njemu sposobnost da bude ovako uredan). Ispod pisma bio je list
tankog kancelarijskog papira (mislim da se zove pelir ili neto slino i ruan je
toliko da ljudi zbog njega dopise iz raznih kancelarija doekuju sa strahom i
osjeanjem povrijeenosti), iskrzan na rubovima, presjeen horizontalno i
okomito brazdama nastalim savijanjem lista naetvero, ispisan mainom sa
sitnim prljavim slovima tako da su "o" i "c" ostavljali jednake otiske, a obline u
"a", "e" i drugim slovima s oblinama bile su potpuno ispunjene, dakle crne.
NARODNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA DRAVNO JAVNO
TUILATVO U MOSTARU
(preko donjeg teksta i prema dolje bio je otisnut ogroman pravokutni peat s
istim, samo drugaije rasporeenim tekstom i linijom preko koje je bio ispisan broj i
datum: 24. aprila 1959 god.)
Sreskom sudu Mostar
69 | a h r i j a r o v p r s t e n
Na osnovu l. 18, 45 st. 2. ta. 3. i 263. st. 1. ZKP, podnosim gornjem Sudu
OPTUNICU
protiv Karabeg Hamida zvanog Hamdo od oca Adema i majke Bisere ro. Ali
roenog u Duvnu 15. jula 1917 god. sa stanom u Duvnu, ul. Borie Kovaevia
br.57, nacionalno neopredijeljen, dravljanin FNRJ, po zanimanju trgovca,
oenjenog, oca etvoro malodobne djece, pismenog, sa zavrenom trg. kolom,
vojsku sluio u Pljevlju 1937/38 god, bez ina, pripadnik NOVJ od 1942,
demobilisan u inu kapetana, vodi se u vojnoj evidenciji Sreza Mostar SO
Duvno, bez odlikovanja, srednje imovnog stanja, do sada neosuivanog niti se
protiv njega vodi krivini postupak za koje drugo djelo, u bijegu, da je
nezakonito posjedovao 3kg hercegovakog duvana sorte flor runo rezanog, to je
utvreno komisijskim pregledom magacina kojim imenovani rukovodi i zapisniki
konstatovano 17. januara 1959 god. ine je poinio prekraj (tu se sve
zavravalo; drugog lista, na kojem su se vjerovatno biljeila i objanjavala
ogrjeenja imenovanog nije bilo, pa je zakanjelom i nevoljnom istraivau
ostajalo da vjeruje Farukovoj istrazi i izvjetaju o istoj)
Lijepo je od Faruka to joj je ostavio ovu, moda najveu, od svojih
svetinja. Lijepo i prilino nepoteno. Mora uvati ovaj dragocjeni, ovaj sveti,
primjerak juristeraja jer zna ta on imenovanom Faruku znai, a niti zna to bi s
njim poela niti sluti kako bi s njim zavrila (moda bi ga mogla koristiti kao
dokaz da pravnici ne unitavaju samo pravdu i pravo nego i jezik i ono to se
nekad zvalo lijepi stil). I tako je uvijek sa Farukom: uvali ti svoj problem ili svoju
dragocjenost i dok se ti snae on je ve otiao, lagan i slobodan. Dodue, suvie
lagan i suvie slobodan da bi se to dalo podnijeti.
Odloila je dokument desno od gomile papira i otkrila list na kojem je
Faruk rukom, za njegove navike neobino krupnim slovima, napisao HISTORIJA
PIJESKA. Ispod toga bio je list na kojem je isto tako, moda malo manjim slovima,
pisalo GODINE UENJA EJHA FIGANIJA. A ispod toga mnogo mainom ispisanih
listova. Tekst koji u fragmentima ve zna jer joj je Faruk esto itao ono to je
netom napisao.
Vrati rukom ispisane listove na gomilu i ustade od stola. Dobro, uradit
e ona to, ne dopada joj se ali e uraditi. Ne dopada joj se to je sve odlueno
mimo nje, jo manje joj se dopada to, pasivno kao ovca, pristaje na sve to, ali
e uraditi. Preselit e ovamo. I onda e, u one sate, itati tekst koji je ve
jednom ula. Moda iz rijei, moda iz glasa, sastavi neku cjelinu i tako sebi
dokae da je zaista imala, da je stvarno doivjela, to to nosi u sebi, to to je sada
titi kao odsustvo i to joj ne dozvoljava da bude lagana i slobodna kakva je
nekad bila, kakvom se sebi nekad inila.
70 | a h r i j a r o v p r s t e n
Godine uenja
ejha Figanija
71 | a h r i j a r o v p r s t e n
I. DIO
IZVJETAJ
-1"ejhu Ati, svome uitelju, u Haleb, selam.
Ko mnogo putuje mnogo vidi, a ko je mnogo vidio o mnogome se pita i
mnogo zna. A onaj ko mnogo zna mnogo vidi jer znanje otvara oi i ini ih
sposobnim da vide. Treba znati da bi se vidjelo i treba gledati da bi se znalo jer
znanje otvara unutranje oi a unutranje se ue gledanju od vanjskih.
Tako si mi, uitelju moj, govorio kad si mi objanjavao svoj nalog da
krenem u Istanbul, da putujem dugo, zastajui kad se umorim, i da gledam
irom otvorenih oiju na obje strane puta. Putovao sam kako si mi rekao i sad mi
se ini da razumijem ta si mi govorio i zato si mi tako govorio. Putovao sam
onako kako si mi rekao: trudei se da budem tih i nevidljiv, putovao sam s
trgovcima, znatalijama i drugim ljudima koji putuju poslom, nastojei da
izgledam kao oni, da govorim kao oni, da postupam kao oni, imajui na umu
tvoju uputu da u utoliko vie vidjeti ukoliko manje budem vien, a da u najmanje biti vien onda kad budem kao mnogi, kad budem kao svi. Zato sam se
trudio da ne izgledam kao onaj ko putuje radi uenja i gledanja, pa se time
izdvaja od ostalih putnika i tako pada u oi, nego sam htio izgledati i izgledao
sam kao jedan od onih bezbrojnih i nevienih koji radi posla naprosto prelaze s
mjesta na mjesto, ne gledajui, ne putujui, premjetajui se da bi radili svoj
posao. Poredim sada ovo putovanje s onim koje me je dovelo do tebe i divim se
koliko si bio u pravu. Od Trabzona do Haleba proao sam kao slijepac kojega
vode i nisam siguran da bih se znao vratiti istim putom. A jesam siguran da na
tom putu nita ne bih prepoznao pa je to, kako si me uio, kao da na njemu
nita nisam vidio. Vidjeli smo ono to kasnije moemo prepoznati, vidjeli smo
ono to ostavi trag u naem unutranjem oku koje u svome pamenju sauva
oblik vienoga i uvijek moe iz razuma dozvati njegov oblik i osobine. Nisam znao
tako gledati dok sam iao u Haleb iz Trabzona, a to je kao da nisam znao nikako
gledati. Iz Haleba sam u Istanbul putovao gledajui, trudei se da gledam, pa sam
vidio svega i svaega, mnogo nauio i jedva ekam priliku da ti kaem ta sam
vidio, ta nauio, ta provjerio. Pa da onda iz tvog odgovora nauim jo vie i da
tako utvrdim ono to sam, ini mi se, saznao na ovom putovanju.
Na neka od novih saznanja sam istinski ponosan pa teko ekam da ih
provjerim u bistrom ogledalu tvog uma. Moda neu izdrati do susreta, moda
u ti o njima pisati u nekome od slijedeih pisama, moda bih ti o njima pisao
ve sada kad ne bih urio da te izvijestim kako mi se jo jednom otkrilo koliko si
velik uitelj i um.
72 | a h r i j a r o v p r s t e n
se prevario: lijepo me je dva dana gostio i onda se pobrinuo za mene kao za svog
najroenijeg, sve zbog sjeanja na tebe).
On je sada visoki inovnik pri sretnoj Porti, ovjek velike sree i moi, ali
se, kae, esto sjea tebe i stalno se na tebe poziva kad govori o ovim
vremenima velikog cvjetanja. Viao je, kae, putujui i opisujui sandake,
mnogo ljudi koji su u velikim pohodima izgubili drage i mile, viao je ljude koji
su izgubili ruku, nogu ili oko, viao je sakate, osirotjele i izgubljene, ali je, kae,
u svima njima osjetio radost i ponos to svojim padiahom mogu zvati
gospodara svijeta, emira Meke i Medine, Sulejmana naeg vremena. Osjetio je
da su ti ljudi sigurni na svojim mjestima i znaju da ih je zapala dobra sudbina
kad su roeni danas i ovdje. Sve je to, kae Abdul Kerim, veliki ejh Ata rekao jo
onda i to sam do sada bezbroj puta ispriao. Sluajui ga, i sam sam osjetio
ponos to ivim sada ovdje i to sam imao priliku tebe sluati. Sada mislim da si
ti velik zato to ivi u velikom vremenu i da te takvog ovo vrijeme ima zato to
je ono ovako veliko.
Zaista je, uitelju moj, i teta i grijeh to nisi prihvatio ni jedan od poziva
da doe ovamo. S tvojim umom i znanjima! Ti bi danas sjedio uz koljeno
velikom veziru ili bi bar bio blizu toga. Ne bi se tebi moglo dogoditi ono to se
desilo sirotom Sulejmanu Halifu kojeg je udarila kap od stida i muke jer nije
zadovoljio padiaha na javnoj raspravi o prvoj suri Knjige. Ti bi zadovoljio, ti bi
zadivio svakoga, a drugi sudionici u raspravi mogli bi samo postieno utjeti
nakon to bi tebe uli. I mogli bi moliti u dragoga Boga kap da ih spasi od stida i
zavisti.
Istanbul je, kae mi Abdul Kerim, mjesto raskoi i sjaja, a u to sam i sam
uvjerio u ovo malo dana i ne mogu sebi doi od divljenja i ponosa. I u svemu
ovome odmah vidim tebe. U sjaju e se muiti i na kraju sagorjeti onaj ko nema
svog naravnog sjaja, onaj ko u sebi ne sija, ali e zato onaj ko je, poput tebe, u
sebi sami sjaj u sjaju boraviti kao u svom domu. Zato je, mislim, sasvim u redu da
se Suljemanu Halifu dogodi ono to mu se dogodilo i da se tebi dogodi ono to
bi ti se dogodilo kad bi doao ovamo, a to je, sasvim sigurno, ulazak u slavu i sjaj
blizu sjajnog prijestola.
To sa Sulejmanom Halifom dogodilo se na svadbi velikog vezira o kojoj cijeli
Grad jo uvijek bruji jer neto takvo svijet do danas jo nije vidio. Bilo je tu
arobnjaka, opsjenara i lakrdijaa, bilo je mjastora u premetanju aa i plesaa na
konopcu, bilo je pravih juria na prave tvrave i bilo je ivotinja kakvih svijet nije
vidio; na konopcu zategnutom izmeu stuba i obeliska jedan se egipatski plesa
s dvije sablje borio sam sa sobom tako da je svima zastajao dah, a onda je pet
punih aa prevrtao i hvatao, kao da nije dovoljno udo to to se naao na tom
konopcu a da niko nije vidio ni kako se penje ni kako silazi. Bilo je hrvaa i
erkeskih jahaa, bilo je tvrava u plamenu i estokih borbi sabljama, bilo je
penjanja na stub namazan lojem i mnogo smijenih natjecanja kakvo je ono kad
74 | a h r i j a r o v p r s t e n
vratio se na svoje mjesto. "Od ejha Ate", rekao sam kad sam ponovo sjeo, a on je
malo rairio oi i pruio pismo mladiu koji ga je odmah spremio u rukav. Bilo
mi je kao da me je neko pljunuo.
O emu se radi? Ne znam. Kunem se da nisam prekomjerno ponosan, ali
sam voljan kleati jedino pred Velikim Allahom i pred naim padiahom, Allah
mu slavu uveao, iz straha i potovanja. Zato sam onda kleknuo pred ejhom
Demirom? Jeste, to je bio najzgodniji poloaj za predati mu pismo, ali nije to bilo
samo to. Bilo je neto u njegovom pogledu i bilo je neto u meni. On me je
pogledao kao da se udi to mu prilazim a ne padam na koljena a ja nisam
mogao podnijeti njegovo uenje, nisam mu se imao ime oduprijeti, nisam...
Sigurno me je tako pogledao, kunem se da me je tako pogledao, evo i sada kao
da ujem i osjeam njegovo uenje. Ali nije stvar samo u njegovom pogledu
nego i u meni, njegovo je da gleda a moje je ta u s tim gledanjem i kako u.
Stvar je u tome to sam ja posluao i to sam posluao tako brzo, stvar je u
tome to se samo jedan kratki trenutak neto u meni bunilo, zapravo vie
kolebalo nego istinski bunilo, i to sam onda, moda bre nego je i on oekivao,
pao na koljena. Jeste tako bilo najzgodnije za predati mu pismo, ali nije da se
nije moglo i drugaije. Ja sam pao na koljena, ja sam htio pasti na koljena i ja
sam osjetio olakanje kad sam to uinio. U tome je stvar. Moja slaba, suvie
slaba odbrana bila mi je gotovo kao nedoputena pobuna. Ja sam je tako osjetio
i meni je stvarno olakalo kad sam od nje odustao, kao da sam se oslobodio
nekog poroka ili glupe i nedostojne zablude.
Ali me, kunem ti se, nije toliko pogodilo moje ponienje koliko
nipodatavajui i zapravo prezriv odnos prema tvom pismu. On ga nije ni
pogledao! On ga je odmah dao momku koji ga je spremio u rukav kao da se radi
o trgovakoj narudbi ili neemu jo niem, iako sam jasno rekao od koga je. A
onda me je, nakon svega, poslao da se smjestim ne upitavi ni ko sam, ni ta
sam, ni to sam doao k njemu, ne provjerivi koliko znam, ne upitavi me ta
bih i koliko elio kod njega uiti, ta sam i koliko do sada nauio. Kao da se sve
zna i bez mene, iako se o meni radi. Kao da nisam ovjek i novi uenik nego
narudba za kuhinju. U jednom trenutku mi se uinilo da bih se moda htio
pobuniti dok me je momak za sve izvodio iz glavne sobe poelio sam se okrenuti
i rei da sam ja samo doao po prilog za sirote starce ili za invalide s pohoda na
Ugarsku. Ali sam, ovakav kakav sam postao, odustao od te elje prije nego sam
je estito i osjetio. To je bilo sa mnom, moj uitelju. Govorim ti iskreno kao pred
dragim Bogom. Bilo je ovo i bilo je ovako kako ti govorim, a ti meni, molim te,
odgovori ta je zapravo bilo i sve mi objasni jer mi nita nee sinuti od moje
pameti.
ta je bilo? Ti si me poslao ejhu da dalje upoznajem unutranji svijet i da
mir naem, a doekao me je ovjek koji je u meni uznemirio i ono ega nema,
pored onoga ega ima i za ta nisam znao. ta se to u meni tako brzo prelomilo i
77 | a h r i j a r o v p r s t e n
hoe rei, nisam kod tebe raspitao o tebi. Samo istinu bih saznao: da si
pametan i bistar, odan uenik i poten ovjek, je li tako? Ako hoe da o
ovjeku neto sazna, neto pouzdano i istinito, pitaj njega, sve e ti iskreno i
poteno rei, je li tako. Briga tebe za ono to u Knjizi kae, a u Knjizi kae da e
vam se po vaim djelima suditi. Po djelima, magare, a ne po onome to biste
svome uitelju vi rekli o sebi!
Figani je i dalje stajao i utio, a ejh Demir je i dalje leao na svojim
jastucima s podvijenom lijevom nogom i s desnom podignutom na visoku
gomilu jastuka. Ipak je ovo veliki ovjek, mislio je Figani, samo veliki ovjek moe
ovako udobno i nepomino leati dok bjesni na nekoga. Obian bi ovjek skakao,
hodao, mlatarao rukama i izdirao se, a ovaj stvarno bjesni i lei nepomino kao
umorna ljepotica. Objanjava mi da sam budala, strah mi u kosti ugoni i ni
prstom da mrdne, ni onim kapkom da zatreperi. Veliki ovjek.
-Pogotovo bi ti rekao istinu, tako ohol. Najbolji i najmudriji ljudi o sebi
misle mnogo bolje nego to bi trebalo, a mladunad poput tebe, ako su jo
ohola kao ti, o sebi misli tako dobro da je to ve grijeh. Nisam se kod njega
raspitao o njemu, a uz to sam ga naveo da klekne. Pazi, molim te, grijeha mojih!
I kako ti to zna da sam te uzeo za uenika? Moda sam te ja samo primio u
kuu da ludu glavu ne izgubi na ulici? Moda sam te na neko vrijeme uzeo da
te provjerim? A to jo uvijek nije uenik, balvane oholi!
Odjednom se ejh Demir poe smijati i pomjeri se prvi put od poetka
razgovora, ako bi se ovo moglo nazvati razgovorom. Nije on ni tada, kad se
zavalio na jastuke i zabacio glavu od smijeha pokazavi izjedene kutnjake i jako
crveno nepce kakvo bi Figani oekivao da vidi kod puaa opijuma kad bi imao
prilike vidjeti puaa opijuma, ni tada, s tako zabaenom glavom, nije on izgubio
nita od tekog dostojanstva kojim ljude u svojoj blizini opini kao zmija mia. I u
tom naglom pokretu, i u tom stavu tijela s jako zabaenom glavom, i u tom
smijehu koji rastvara usta u opaki zijev, bilo je neeg velikog i tekog, neeg to
bi se ovjeku moralo dopasti kad se siroti ovjek ne bi svega toga bojao. Ima
neega, ima.
-Ali ti nisi samo magarac nego i zmija, njena osjetljiva zmija koja dira
tako blago, koja se fino ovija, koja ti divno prija ako si dovoljno lud ili dovoljno
jak. E ja sam, eto, dovoljno jak pa mi prija iako znam sve o zmijama i njihovoj
njenosti - nastavi Demir nakon smijeha koji se prekinuo naglo kako je i poeo.
-Ne bi ti, nakon ovoga to si uradio s pismom, ni prismrdio u moju kuu
da nisi pokazao ovu zmijsku osjetljivost koja se meni, eto, dopada jer sam jak,
toliko jak i siguran da se ni onoga to ide uz zmijske njenosti ne bojim. Uzimam
te za uenika.
Kratkim pokretom prsta, koji bi ovjeku manje napregnutom od Figanija
u ovom asu gotovo sigurno promakao, Demir mu pokaza da sjedne. Ne bi znao
objasniti kako (ne bi ni pokuao nakon ovog iskustva s pismom), ali je bio
siguran da ovaj kratki, gotovo neprimijetni, pokret kaiprsta sadri u sebi itav
79 | a h r i j a r o v p r s t e n
ponudio mu da objeduje sa mnom. Nije ga bilo pored mene, a nije ni otiao jer
bih ga vidio kako odlazi kao to sam ga vidio kako dolazi. Nisam ga ni mogao
vidjeti, nije bio pored mene jer je bio u meni i javio mi se iz mene objasnivi mi da
sam ja sada Bedredin. Kasnije sam, ali mnogo kasnije shvatio koliko sam
propustio to ne pogledah u nebo kad sam ga vidio da dolazi: to je sigurno bio
trenutak rastvaranja nebesa, trenutak u kojem se svakom od nas otkriva njegova
sudbina ako misli na rastvaranje nebesa kad se ono dogodi. Sad, eto, zna i sad si
moj uenik. Ja sam Bedredin i odsad e me tako zvati.
U tom je asu uao momak od juer, onaj momak kojeg je Ramadan iz
Trabzona koji je, za sve osim za svog uitelja Atu, Figani nazvao u svom pismu
momkom za sve. Nita nije rekao, samo se naklonio a Demir, koji je Bedredin,
potvrdno je klimnuo glavom. Na to je momak odgrnuo zastor na ulazu i
propustio grupu mladih ljudi. Svi su se potiskali odmah pored tekog zastora od
tamnozelene ohe i popadali na koljena, udarajui, sasvim ujno, elima o pod.
- Otputam te, doli su mi stari uenici - ree mu Demir koji niim nije
odgovorio na buni pozdrav novodolih mladia. - Idi u svoju sobu i tamo miruj
dok ne poruim po tebe.
Onaj momak za sve krenuo je s Figanijem do njegove sobe, ili zato da u jo
nepoznatoj kui novi uenik ne bi zalutao, ili zato da po njoj, bez odobrenja, ne
bi lutao. Kad su izlazili, Demir mu je doviknuo "I nemoj pisati!", ali se momak
nije zaustavio pa se nije zaustavljao ni Figani kojega je momak slijedio ustopu.
Nije ni mogao stati, momak bi udario u njega da samo uspori korak a kamo li da
stane.
Figani se usput pokuao kod momka raspitati o onim uenicima to su
maloas doli i to su mu vie liili na radnike iz kupatila, recimo na masere ili
polivae, nego na mladie posveene uenju unutranjih svjetova, ali je momak
koji ga je pratio utio kao zaliven. Nastojei da razbije njegovu utnju, Figani se
sjeti da od ovog momka jo nije uo niti jedne jedine rijei pa ga preplavi
nelagoda od pomisli na dugo druenje s nekim ko je, moda, posve mimo
zvukova. Ta blaga zebnja od blizine gluhonijemoga pridruila se nelagodi koju je
osjetio ve ranije, kad je vidio one pleate mladie s kojima bi trebao uiti i,
gledajui ih, pokuao sebe zamisliti meu njima onako ogromnim. Sklopila mu
se slika s dosta razloga za nelagodu.
Momak za sve ga je dopratio do sobe i za njim zatvorio vrata kao da ga
sprovodi ili kao da novi uenik ne bi znao za sobom zatvoriti. Zato je Figani, iz
inata, iz ponosa ili radi neke druge potrebe, odluio da otvori vrata, proviri i
opet zatvori jer ne bi imao ta raditi izvan svoje sobe. Ali da zatvori on svojom
rukom, ipak su to vrata njegove sobe i bio bi red da ih on zatvara svojom
rukom. Nije mogao, vrata se nisu htjela otvoriti koliko god da ih je zagledao i
trudio se.
84 | a h r i j a r o v p r s t e n
iskakanje. Najzad je, izmoden svim ovim, ve u sumrak zaspao mrtvakim snom
koji obnavlja kao ista voda.
Sutradan je istraivanje nastavo pregledanjem manje kue u kojoj je sam
bio smjeten, nadajui se da se ni jedan zastor nee oviti oko njega i nasloniti
mu krivi no na rebra.
Sve sobe oko njegove bile su zakljuane i, po svemu bi se reklo,
nenastanjene. Svaka vrata posebno Figani je temeljito pregledao i ispitao vukui
kvaku, pritiskajui na jednoj pa na drugoj strani, gurajui i kuckajui po cijeloj
povrini vrata i po dovratku. Zahvaljujui toj temeljitosti doao je do otkria koje
ga je iznenadilo i ohrabrilo, a ne bi, pomislio je, moralo biti ni sasvim beskorisno.
Kad je, mislei ve da od istrage oko vrata nee biti koristi i da je treba okaniti,
gurnuo posljednja vrata u nizu na strani suprotnoj od kvake, ona su se otvorila i
otkrila stubite koje vodi prema gore. Krenuo je tiho njime, ispitujui svaki
stepenik prije nego e na njega stati jer je znao da se stepenici mogu survavati u
kuama u kojima su zastori skloni ovijati se oko posjetilaca, i dospio u poveliku
prostoriju, moda tavan, s lijepo ureenim policama na kojima su poslagani
jednaki komadi odjee, kao uniforme nekakve, razno oruje i veliki komadi
tkanine koji izgledaju kao zastave. Kao oprema za pravu i brojnu vojsku koju bi
mogla nabaviti sretna Porta ili neko gotovo jednako bogat i moan. Kome ovo
treba i kome pripada? Kakve su i ije ovo zastave? Razvio je jednu i vidio na
nebesnoplavoj tkanini crvenu zvijezdu i polumjesec. Kome bi takva zastava
mogla leati na srcu? Ko je i za koga spremio ovoliko oruje? Sablje, strijele,
puke, samokresi.
Na samom kraju tavana, iza jedne police, bile su druge stube to vode
prema dolje, ali ne na kat na kojem su sobe niti na kat ispod njega, nego u
podrum u kojem su leaji, rasporeeni u boksove kao po velikim konjunicama i,
vjerovatno, po vojnikim nastambama. Luda srea i (emu kriti) obilje straha
hranjenog sjeanjem na jueranji dan, naveli su ga da silazi sasvim tiho,
zapravo neujno. Bog sami zna ta bi inae bilo jer su na nekim leajima ljudi
spavali, na dva - tri neki drugi ljudi igrali mice, a na ostalima se njihovi korisnici
naprosto izleavali. Ne ispitujui ni kakvi su to ni iji ljudi, sasvim zadovoljan
svojom pretpostavkom da e to sigurno biti straari koji ue skriveni svuda
okolo, Figani se tiho izvukao i vratio u svoju sobu. Onda je, kad se dovoljno
pribrao, iziao lunjati vrtom bez namjere da istrauje i otkriva.
itav naredni dan je proveo u zasjedi kod jedne od onih tajnih kapija,
nadajui se da e upratiti nekoga da ulazi ili izlazi, pa preko toga barem naslutiti
kome i emu sve ovo slui. Te se kapije koriste, ne bi na njima sve bilo tako
isto, uredno i ouvano kad se ne bi koristile i esto otvarale, to znai da se s
dovoljno strpljenja moe vidjeti ko ih i kome otvara. Nije, meutim, upratio
nita, samo je prodredao u grmu, na pripeci punoj vlage, duge i preduge sate,
da bi na kraju zaspao i probudio se sav ukoen. Ali je, siguran u vrijednost svog
96 | a h r i j a r o v p r s t e n
plana, sutradan doao kod iste kapije i ponovio sve od juer tako da se u
sumrak devetnaestog dana svog uenja kod Demira vraao u sobu sav iskrivljen
od bolova u slabinama nauljanim na speenoj zemlji. Zato je dvadesetog dana,
traei mjesto za zasjedu pored kapije prema luici, upao u krasan borov
umarak koji je i ranije vidio ali u njega nije zalazio jer nije vidio razloga, gust i
posve skrovit, s drvenom kuicom koju nije vidio jer je ne moe vidjeti dok u
nju ne udari nosom. Neko vrijeme je s ruba male istine u sreditu umarka
motrio kuicu i u jednom trenutku sav uzdrhtao, cijelim tijelom i duom, jer mu
se uinilo da se u prozoru pojavilo lice neke djevojke uokvireno svijetlom
kosom. Ako nije prikaza, jeste ena lijepa kao prikaza, toliko lijepa da bi zaalio
to nije prikaza, sretne li je u stvarnom ivotu toliko lijepu.
Odluio je obii kuu, razgledati je s drugih strana i pogledati malo po
istini oko nje. Desetak koraka od zadnjeg zida naao je, kao jedino to mu je
palo u oi, humak nedavno kopane zemlje. Kao grob. Privukao se, kleknuo i
zario prste u zemlju. Jeste, svjee je kopano, ne moe biti od dvadesetak dana,
u svakom sluaju poslije posljednje kie. Veliina i oblik su kao za grob. Treba
ovo raskopati, mora nekako nabaviti lopatu i vratiti se ovamo. Tako je Figani
zakljuio, uspravio se i pogled mu se sreo s vedrim Demirovim oima, punim
smijeha ili podsmijeha. Kad se uspio pokrenuti, nakon asova potpune
obamrlosti, sam je priao uitelju, kao osuenik, a uitelj mu je obgrlio ramena
kao nekome svom kome se od srca raduje.
-Gdje se krije ti, teko te naoh - oslovi ga Demir dobrim, srdanim
glasom.
97 | a h r i j a r o v p r s t e n
II DIO
ISTRAGA
-1U Istanbul je doao ejh Jakub, po svim ozbiljnim miljenjima pravi
nasljednik velikog Mevlane koji nije na elu mevlevijskog reda samo zato to ne
trpi vidljive poasti i ne eli gubiti vrijeme ni na ta to nije uenje i duhovni rad,
mudrac dostojan ovoga velikog vremena, velikoga grada kakav je ovaj i velikog
sultana kakav je Sulejman, Allah mu slavu uveao. Doao je po uzvienom
sultanovom nalogu da utemelji medresu uz Sulejmanovu damiju i svojom
velikom mudrou odredi joj osnovni smjer, ali je od padiaha izmolio, kao posebnu milost, pravo da se vrati u Koniu, u sjenu svog velikog uitelja, kad uradi
taj posao jer ovdje za njim nee biti potrebe kad nastava jednom krene kako
valja. Zato e u Gradu ostati samo onoliko koliko treba da izabere nastavnike i
uputi ih kako i kamo treba voditi nastavu. ejh Demir, koji je od nekog doba
Bedredin, svoga je novog uenika Figanija, kad ga je ono naao pored kuice u
boriku, traio radi toga dogaaja. Odluio je da ga sa svojom preporukom
poalje Jakubu jer mu se ini da je Figani nadaren i da bi mogao mnogo postii
uz pravu pouku. Nek ode do Jakuba, neka upozna i njega i nek vidi ta mu on
moe dati, Demiru je iznad svega na srcu napredak njegovih uenika a sve ostalo
je daleko ispod toga i zato on ne bi da mali propusti ovakvu rijetku priliku. Ne boji
se on usporedbe i ne misli da je lo uitelj, ne misli da je loiji i od samog Jakuba,
samo to je mlai od njega i nije imao vremena stei toliki ugled, ali e moda
Figaniju vie odgovarati Jakubov nain prenoenja znanja, moda e se u njemu
bolje primati ono to bi mu Jakub mogao dati. On, eto, pie nekakve stihove, a
mevlevije se mnogo bave stihovima, i sam je Mevlana pisao stihove.
Mnogo je toga, takvoga, srdano i sa mnogo radosti, Demir izgovorio
Figaniju kad ga je zatekao kod kuice kako prekopava prstima po onome za ta
je mislio da je grob. Prestravljen kakav je bio, postien i oamuen, iznenaen
uiteljevim ponaanjem u kojem nije bilo nieg od onog to je do sada upoznao
kao da je pred njim posve drugi ovjek, Figani je sve sluao bez razumijevanja i
stvarnog interesa, kao da se nekome drugom govori a on se tu zatekao kao
sluajni svjedok. Zato je doslovno kao neko drugi uzeo pismo s uiteljevom
preporukom, sasluao uputstva koja su mu trebala pomoi da bez problema
doe do Jakuba i otiao u svoju sobu, toplo ispraen od uitelja sve do ulaza u
malu kuu.
Kad je doao u svoju sobu ve je poinjao jedan od beskrajnih
istanbulskih sumraka koji kao da se ne znaju zavriti. Ovdje sumrak mora
uznemiriti ovjeka koji osjea makar malo odanosti ovoj stvarnosti jer ovdje
98 | a h r i j a r o v p r s t e n
svog biveg uenika Idriza, on je sada kod velikog vezira Ibrahima kao odgajatelj
njegove djece. Ne kaem ti da ide kod njega i ne kaem ti da ne ide, dajem ti
preporuku samo zato da ne bi ispalo kako sam odluio umjesto tebe. Ako bih ti
dozvolio da ostane ovdje, odluio bih umjesto tebe. Ako te ne bih zadrao, opet
bih odluio umjesto tebe jer tada ne bi imao druge nego se vratiti Demiru. Ako
te poaljem treem, ti moe birati i mora odluiti po svojoj volji i po svojoj
pameti. Toliko ti je od mene.
-2Idriz je iziao pred njega da ga doeka i pozdravio ga onako kako se
pozdravljaju rijetki i posebno dragi gosti, naglasivi, dodue, da te poasti ne
iskazuje njemu nego onome ko ga je poslao i objasnivi da je u njemu srce
zamrlo od radosti kad je vidio potpis i razumio ko ga alje. Figani se lijepo i
dobro osjeao, prijalo je biti tako doekan makar sve poasti bile namijenjene
nekome drugom.
I Idriz mu se dopao. Dosta visok, nekad tanak a sada dostojanstveno
zaobljen, odavao je mekoputnog i nepokretnog ovjeka koji se ne raduje
nikakvom naporu pa ni onom tjelesnom u kojem neki ljudi moda uivaju onoliko
koliko govore, hvalei se uitkom. Nije on debeo i nije preteak, ali su mu
pokreti usporeni i dugi kao kod jako debelih ljudi kojima je vlastito tijelo
preteko. To pokazuje kako se malo kree i koliko mu nije do kretanja. A ipak
ima u tim pokretima neeg laganog, ima uitka i ima mnogo neskrivenog
zadovoljstva sobom. To su pokreti ovjeka koji je uspio i koji misli da je uspio s
pravom.
Sve je na njemu umekano, zaobljeno i ugodno, sve je lijepo, ispravno i u
redu. Sa zaviu je Figani, pratei ga u sobu za razgovore, nastojao zamisliti
uitak koji taj ovjek ima od sebe, od hrane, od ene i od svega onoga to je
dragi Bog dao ili uskratio ljudima. I uskratio, i od toga ovaj ima naslade, ovaj
sigurno uiva i u tome to nije sreo krilatog gutera, on u tome uiva vie nego ja
u cijelome sebi i u svemu to mi svijet nudi. Velika je to stvar biti pametan i znati
da si pametan, biti u redu i osjeati da si u redu, biti dobar i osjeati da si u
svemu dobar - takvome nekom nije grijeh zavidjeti. A vanije je osjeati da si
takav nego stvarno biti takav, to je ono to moj Ata nikad nee shvatiti i emu
me ne moe nauiti. Da je jednom, da je samo jednom u ivotu uraditi neto s
onim uitkom i ponosom s kojim ovaj ujutro raelja bradu ili je podree,
mislio je gorko Figani, ne osjeajui pri tome nita runo prema svome
domainu koji mu se i dalje jako dopadao. Ako je u tome bilo ega runog, to je
on vezivao za sebe i upuivao sebi a ne svome blistavom domainu.
Uli su u prekrasno ureenu sobu, najljepu koju je Figani u ivotu vidio,
to, ruku na srce, i ne mora biti osobita pohvala. Tepisi jarkih boja koji ne
zbunjuju svojom debljinom koliko finoom vune i mekoom (kao svila), a raduju
106 | a h r i j a r o v p r s t e n
srce skladom i snagom plave, zelene i zlatne boje; drveni strop, rezbaren u
obliku pera, tako da izgleda kao krilo Simurg - ptice, a uokviren je i po sredini
presjeen daicama od ruinog drveta oblikovanim kao pleter brljanova lia;
jastuci presjeeni bojenom koom i svilom; bogato gravirani bakreni pladanj,
prevuen po gornjoj plohi srebrom umjesto kalaja, postavljen na srebrene
nogare u obliku lavljih apa. A kad su sjeli, Idriz je pruio Figaniju kristalnu
zdjelu punu ruinih latica u medu. Ne zna ovjek je li ljepe gledati ga kao sliku
ili ga jesti.
-Pie mi ejh Jakub da mi ima neto zanimljivo ispriati. Govori
slobodno, prijatelj si mi im te Jakub alje, a ja zaista drim do prijateljstva, kao
svi estiti i uzorni ljudi - obratio mu se Idriz kad su se smjestili.
Figani mu je ispriao sve to je imao, iznio je ak i svoje pretpostavke i
sumnje, a nije uspio za sebe zadrati ni one pojedinosti o svojim ponienjima,
uitku u poslunosti, nedoumicama oko Atinih razloga da ga ovamo poalje.
Tako je paljivo Idriz znao sluati, tako je lijepo i kratko znao pitati, tako je znao
ponuditi uho i interes, da bi mu Figani bez premiljanja ispriao i ono o enji za
svijetlom enom iz kuice u boriku, i sve o djetinjstvu u Trabzonu, pa i ono kad
su ga drugi djeaci muili gaajui ga guterima zato to ih se on bojao a pravi
mukarci ih se ne smiju bojati - sve bi mu to ispriao kad bi Idriz traio ili kad bi
on znao da bi to Idrizu bilo zanimljivo. Ispriao je i razgovor s Jakubom, a iznio
je i svoje miljenje da Jakub vjerovatno i jeste veliki mudrac i uitelj ali je
sebian i ravnoduan ovjek o emu dovoljno govori to to se od njegove prie i
oko njegove sudbine uzbudio koliko bi i neki mrtav ovjek.
-Treba poznavati stvari - izjavi Idriz nakon to je sasluao Figanijevu priu,
kratko razmislio o njoj i izjavio da bi se, naalost, moglo o Jakubu rei to to
Figani kae. - Ne moe ti dobro raditi ako nisi razumio, a ne moe razumjeti
ako ne zna. On je, kae, Bedredin? Visoko je nanianio, nadajmo se da e mu
cilj pasti na glavu. Sad je vano otkriti ko mu je Mustafa, a ko Kemali Hudbin. I ko
e mu biti jadni princ Musa.
-Nisam siguran da te potpuno razumijem - poali se Figani osjeajui pred
ovim uglaenim sveznalicom svoje neznanje gotovo kao sramotu.
-Ne razumije zato to ne zna, a sve je tako jasno da se i nema ta
razumjeti - odgovori smireno, uiteljskim tonom, Idriz koji se, izgleda, toliko
navikao na svoje mjesto uitelja da je sigurno i svojim enama govorio smireno,
pametno, ispravno i uiteljski. Kako, Boe, takav ovjek moe nekome biti
ugodan kao to je bio Figaniju?! Lijep, uspjean, zna uivati i pametan. Ispravan,
uzoran i zna da je uzoran pa se nudi za uzor. Nepodnoljivo, a ipak je ugodan.
Idriz je onda objasnio da je kod Bajezidovog sina Muse ast vojnog suca
uivao Bedredin od Simavne, ovjek takve uenosti i mudrosti da se samo
njegova pokvarenost mogla mjeriti s njima. Zaludio je jadnog Musu svojim
mutnim priama, potpuno ga porobio naizmjeninim laskanjem, prijekorima i
107 | a h r i j a r o v p r s t e n
stvari su samo od njega. Ako si vezan za stvari i ako su ti stvari najmilije, ti si stvar
kao i one.
Moe misliti kako su se robovi i propalice obradovali ovom uenju! Kao
da im je iz due izilo. Nisu oni, znai, bez iega zato to su nesposobni i lijeni,
nego zato to su bolji, to su Bogu blii od onih koji su radili pa neto stekli i
postigli. Tako su oni morali razumjeti Bedredinovo uenje koje u neku ruku i
jeste besramno laskanje takvima, pa Bedredinu nije bilo teko da okupi pristalice
i da od njih stvori pravu vojsku.
Toliku su vojsku Bedredin i njegova dva prijatelja stvorili da je njihova
pobuna uguena tek iz treeg pokuaja, kad je sultan Mehmed poslao na njih
svog sina Murata. A zna ti ta znai princa slati na nekoga.
Ludog Mustafu, koji je dao da ga zovu Dede sultan, uhvatili su, razapeli na
dasku i prikovali mu noge i ruke u obliku kria, pa ga tako postavili na devu i
proveli kroz grad da ljudi vide koliko je istinita i jaka njegova nova vjera. Ko je
htio, mogao se baciti na njega onim to mu se nalo pod rukom, objavljeno je da
se to doputa i ak preporuuje. Na agori su ga postavili na uzvisinu da gleda
kako e zavriti njegovi uenici i sljedbenici, a oni su se, slavei ga, sami nabijali
na ta su stigli da umru za svog sultana i oca. Tako je skonao on, tako je skonao
potureni idov Kemali Hudbin, tako je skonao, negdje oko Balkana, otac svega
toga, podli mudrac Bedredin od Simavne.
Znam za jo dosta sluajeva i ljudskih sudbina sa slinim zavretkom,
znam za toliko slinih sudbina da pomiljam kako postoji sorta stvorenja kojima
je u naravi ili u sudbini (ako to nije isto) da budu na nekom ivinetu provedeni
kroz grad, izloeni smijehu, poruzi, pljuvanju i udarcima ljudi, da bi na kraju tog
prohoda bili umoreni. Ozbiljno pomiljam da postoji takva sorta i da ona
proistie iz nekakvoga svjetskog zakona koji nama izmie, iz nekakve potrebe
svijeta za takvim stvorenjima, samo to mi tu potrebu nismo u stanju vidjeti i
razumjeti. Ima tu neega, nije sluajno da se oni javljaju u pravilnim razmacima,
nije sluajno da se u vremenu pojavljuju po jednome odmjerenom redu i da se
na zemaljskom aru pojavljuju sad ovdje - sad ondje, opet po nekakvom redu i
rasporedu. Ima u tome neke zakonitosti, ali hajde ti odgonetni svjetske zakone
kad su oni Boije davanje i Njegova volja! Moda bi ti i mogao razumjeti potrebu
svijeta za takvima kad bi ih jednom uzmanjkalo, ali dok ih ima tu potrebu ne vidi
i zato je ne moe razumjeti. Samo se pitam kako e biti na svijetu ako jednom
doe vrijeme u kojemu e te i takve, koje su u naim vremenima provodili kroz
grad radi poruge, budu slavili i hvalili. Moda e biti strano, a moda lijepo u
takvom vremenu, ali ta e biti sa svijetom koji nee moi zadovoljavati svoju
potrebu za takvima? A ta potreba postoji, ona sigurno postoji i ona je osobina
svijeta.
Tako je Idriz zavrio svoju uiteljsku ispovijest kojom je Figaniju trebalo
objasniti tajne oko Demira koji je od nekog doba Bedredin.
-Ti misli da ovaj sada ima neto s tim Bedredinom iz vremena prvog
109 | a h r i j a r o v p r s t e n
- Sigurno ti je i tvoj Ata slino govorio, samo blae i uvijeno u njene rijei,
on inae nije naao snage da istinu izgovara u njezinome sasvim istom
unutranjem obliku, nikada niti jednu misao nije tako izgovorio. I ja bih ti, dodue,
drugaije govorio kad te ne bih danas uvodio u najui krug svojih posveenih
uenika kojima do kraja otkrivam svoj konani nauk. Ne bih uvijao kao Ata, ali
bih ti svoju misao otkrivao dio po dio, da moe primiti i podnijeti.
- Da - sloi se Figani prediui od obilnog objeda - govorio je slino i
pomalo okolo, govorio je o poslunosti i predavanju kao vanim uenikovim
obavezama, ali je govorio i o pobuni i raspravi kao uenikovim obavezama koje
ga tjeraju da otkriva svoj put. On je govorio da nee nai dva ovjeka koja su na
isti nain razumjela jednu jedinu rije Knjige, kao to nee nai dva ovjeka s
jednakom duinom koraka. Govorio je, ba kao i ti, da svaki ovjek ima samo
jedan, samo svoj vlastiti, put do unutranjih slojeva Knjige... Ali ne bih ja o tome,
sada si ti moj uitelj i ja bih da sluam tebe.
Zato to je bio zadovoljan ovim odgovorom, zabavljen nekim novim
mislima, ili iz nekoga treeg razloga, Demir je uutio i zavalio se na jastuke kao
da trai predah ili poloaj u kojem e najbolje sabrati misli, uzimajui
povremeno zrno ili dva suhoga groa, oigledno nesvjestan da to ini i posve
sigurno ne osjeajui ukus onoga to vae. Samo od sebe, pred Figanijevo
unutranje oko isplovi sjeanje na Idriza i on osjeti nijemi, bezrazloni ponos to
za pokrovitelja ima takvog ovjeka.
Krenuli su u etnju, a polazak je bio praen Demirovim dosjetkama
poput one da sito tijelo bolje pamti ili one da se znanje najbolje prima kad se
usisava zajedno sa hranom. Onda je Figaniju ozbiljno objasnio da e sada,
tokom etnje, uti do kraja njegov konani nauk. Time e se, objasnio je, zavriti
prvi dio Figanijevog uenja kod njega, dio koji je ispao kratak i prekratak, valjda
zato to je bio pun ara. Drugi e dio uenja sigurno trajati due jer je cilj toga
dijela da Figani usvoji kao svoje iskustvo ona znanja koja je Demir u prvome
dijelu uenja rekao rijeima i da tim znanjima ovlada kao pomagalima na svom
putu do same unutranjosti.
Budui da ne moe razumjeti ono to treba znati o ljudima i njihovom
ponaanju u svijetu i meu sobom, dok ne sazna osnovno o prirodi svijeta i
njegovome ponaanju, Demir e mu, kako je objasnio, na poetku rei neto o
tome kako se ureduje ponaanje svijeta i kako se nama odreuje nae
ponaanje.
Poslanici i imami, podsjetio je Demir, prenose ljudima Bo-ije poruke;
zapravo, poslanici ih prenose, a imami nadgledaju kako ih ljudi potuju i koliko se
dre preporuka koje su uli od poslanika. Je li tako? Velika su, meutim,
rastojanja u vremenu izmeu dva poslanika, veliki su komadi vremena u kojima
samo imami nadgledaju ljude, tumae im Boiju volju i paze da ljudi postupaju u
skladu s tom Voljom. I sve bi moglo biti u redu kod onih koji vjeruju u imamet,
barem onda kad imaju priznatog i zakonitog imama - oni mogu znati Boiju volju
115 | a h r i j a r o v p r s t e n
jer imaju onoga ko zna, na osnovu raznih znakova, rei ljudima kako da
postupaju, to znai da oni mogu postupati ispravno i u skladu s Voljom. ta,
meutim, s onima koji u imamet ne vjeruju? ta s onima koji vjeruju u
vremenima u kojima se imamet povue u odsutnost - kad imam umre ne
odredivi svog nasljednika ili kad naprosto nestane ne kazujui kad e se vratiti
kao Mehdi, ne odreujui ko e ga ovdje zastupati i ne dajui upute kako da se
dalje ivi? Sve vrijeme dok smo bez imama, mi moramo raditi, ivjeti i ponaati
se kao da imama imamo i kao da pravu Boiju volju znamo, iako je ne moemo
znati jer smo bez imama koji je nadahnuti tuma. ta to znai? To znai da je Bog
ravnoduan i da Mu je svejedno kako se ljudi ponaaju, ta rade, kako ive i kako
postupaju jedni prema drugima. Ili, ako ve nije to to rekoh, znai da ljudi
ionako ne odluuju ta e raditi i govoriti nego rade i govore ono to im je
zapisano, pa je svejedno imaju li nadglednika ili ga nemaju, znaju li neto ili ne
znaju, hoe li ovo ili ono. Zato je smijena i bezrazlona briga dobrih ljudi za to
kako postupaju jer oni ili postupaju onako kako moraju jer im je tako zapisano
bez njihove volje, ili postupaju kako im je volja zato to je sasvim svejedno kako
postupaju budui da je Sve ravnoduno u odnosu na njih, a moda i potpuno
ravnoduno prema svemu.
Dok je Demir ovako objanjavao, ili su prema obali, provlaili se izmeu
grmova, zaobilazili rijetke masline ili este stijene i tako stigli do jedne povisoke
litice gotovo nad samom vodom. Kako su joj prili blizu, Demir se uutio i dao
znak Figaniju da bude tih pa ga znakom pozvao da ga slijedi. Neujno su se
privukli vrhu litice, a onda je Demir, s radou na licu, pokazao gnijezdo morske
lastavice sa etiri ptieta unutra.
-S vode sam ga otkrio - ponosnim apatom objasni Figani - samo sam
pratio gdje slijee i naao ga iz prvog pokuaja.
Gledali su neko vrijeme male lastavice, Demir se i poigrao s njima
zadirkujui ih travkom koju je otkinuo negdje usput i nesvjesno zadrao u ruci, a
onda je uitelj dao znak da krenu. Kad su odmakli, objasnio je da ona ne smije
znati da je gnijezdo otkriveno jer e ga prenijeti ili razoriti makar joj mladi pri
tome stradali. Figani se poalio to nije znao da e ovamo jer bi ponio nekog
zrnevlja da ih nahrani, ali ga Demir podrugljivo odmjeri i nastavi neto bre
hodati.
Ali je, kad je opet progovorio, nastavio predavati onim tonom kojim je
govorio i prije igre kod gnijezda.
-Sada, kad zna da je ravnodunost osnovni zakon svijeta, moe pratiti
misli o ureenju ljudske zajednice na tom i takvom svijetu, ureenju koje bi bilo
u skladu s njim i s njegovim osnovnim zakonom - govorio je Demir, a onda
nastavio izlagati svoje uenje o vladanju nad ljudima i meu ljudima,
tvrdei da je to uenje naprosto izvedeno iz prirode svijeta i njegovih temeljnih
zakona.
Govorio je da imami zaista nisu potrebni kao tumai Boije volje, o emu
116 | a h r i j a r o v p r s t e n
dovoljno svjedoe velike jedinice vremena u kojima imami nisu vidljivi. Nisu oni
potrebni ni onda kad su vidljivi i prisutni jer je ta Volja ili upisana u ljude, pa joj
ne treba tumaenje drugih ljudi, ili se na ljude ne odnosi jer je prema njima
ravnoduna, ali da oni ipak trebaju, da su itekako potrebni ljudima i njihovoj
zajednici, jer imami imaju najvie unutranjih znanja, to znai da bolje od svih
drugih ljudi znaju skrivene zakone svijeta. Zato imam treba uivati najvie asti i
imati prvu vlast u ljudskoj zajednici. Moe se sultan zadrati, ne bi Demir imao
nita protiv toga, ali da imam bude iznad njega tako da sultan bude recimo
neto kao ruka a imam da bude volja koja tu ruku pokree. To bi bila mudra
uprava, to bi bila dobro ureena ljudska zajednica jer bi ta ljudska zajednica
uzimala u obzir skrivene zakone svijeta i koristila ih u svome ivotu.
Tada je Figani prepoznao borov umarak u kojem je ve jednom bio i sve
se u njemu pobuni na pomisao da ovamo opet doe u drutvu s Demirom.
Htjede povikati, htjede zamoliti da se vrate ili skrenu, zausti da objanjava kako
on ne eli i zapravo ne moe podnijeti susret s njom, pogotovo u drutvu kakvo
je Demirovo, a onda se sjeti da bi svim tim Demira mogao samo nasmijati. Kakvu
svijetlu enu? Kakva to se ljubav meu vama rodila tako naglo? Jesi li ti nju
stvarno vidio? Jesi li je vidio ovim oima ovdje ili ste se sreli tamo gdje si se
sakrio od mene, u nekome od svojih djeakih snova?
Bio bi smijean i s razlogom bi bio smijean, sa mnogo razloga. Osim toga,
previe je to sa svijetlom enom njegova unutranja stvar, previe je u onom
snatrenju od neku no neega njegovog tajnog (neega njihovog, samo
njihovog) da bi se to moglo, da bi se smjelo, spominjati pred kim bilo a
pogotovo pred nekim ko je kao Demir.
Iako nije bez vanosti ni to to bi ispao smijean. Ne smije danas biti
smijean, ne smije vie nikad biti smijean, ne moe neko smijean biti Idrizov
tienik i, ako Bog da... Od jutros, otkako je Demir progovorio, osjetio je da se
sprema konani obraun, a kako je Demirovo tumaenje odmicalo bio je u to
sve potpunije i sve razumnije siguran. I sve vrijeme je miran, sve vrijeme osjea
prekrasni mir i lijepu sigurnost u sebe, a time se, sa mnogo razloga, ponosi. Zato
ne smije biti smijean, on je sada miran i siguran.
Prili su kuici sa zadnje strane, od onog humka svjee zemlje kod kojeg je Figani
bio kad ga je ono Demir zatekao ovdje i dobro preplaio.
-Tu mi je sahranjen brat - pokaza Demir kad su bili pored humka, a onda
mirno stade, spusti se i proui u sebi.
-Nedavno je umro? - upita Figani kad je uitelj zavrio svoju neujnu molitvu.
-Neto vie od dvije godine, ali sam ga nedavno ovdje prenio. Volio je ovo
mjesto, govorio je da ga voli vie od svih na kojima je bio i da bi volio ovdje
leati makar to bilo protiv svakog reda. Doi da sjednemo ovamo i da ti
otkrijem svoje posljednje tajne.
Zaobili su kuicu, presijekli malu istinu pred njom i zali meu borove. Pod
jednim borom, drugim od ruba istine, bio je dug ravan kamen na koji su sjeli
117 | a h r i j a r o v p r s t e n
Njih dvojica su neto tiho razgovarali ali ih Figani nije sluao, ne zato to
ga njihov razgovor ne bi zanimao nego zato to se dalek a tih razgovor moe
prislukivati jedino ako je ovjek sav sabran na njega. A Figani se ne bi na njega
mogao sabrati da su mu o ivotu odluivali, ne bi se mogao sabrati na sebe
samoga a kamo li na neki razgovor, nije se mogao sabrati na to da die pa je sve
vrijeme u ovoj kui proveo na manje od pola daha. Toliko ga je rascijepila slatka,
bolna strepnja i sudar dviju nepomirljivih elja. Sve je u njemu drhtalo i do bola
se grilo u iekivanju da se odjednom, zbog bilo ega ili iz ista mira, pojavi
ona. Strah da e se pojaviti, elja da se pojavi, elja da se nikad ne pojavi ovako,
neposredno pred njegovim oima. I povremeni, neujni, bolni pozivi da ga osjeti
i, makar se ne pojavila, uputi mu neki znak svog prisustva u ovoj kui i znak da
zna za njegovo prisustvo.
Iznenadio se kad ga je Demir pozvao da se vrate, toliko je bio zaokupljen
svojom unutranjom zbrkom. A pozvao ga je tako da mu je prodrmao rame jer
druge znakove nije vidio, pozive nije uo i ni na ta se nije odazivao.
- ta kae? - upitao ga je Demir kad su se nali na istini pred kuom.
- Zato on tebe naziva Huseinom? - upitao je Figani koji nije imao ta
drugo rei jer nita drugo nije uo, a o Mustafi mu se nije razgovaralo jer se o
tako loem domainu, koji je uz to onako neugledno stvorenje, nema ta
razgovarati ni meu ljudima kojima je posao da govore.
- Zato to je Bedredin dobio Huseinovo ime kad je posveen za imama,
tamo, u odsutnosti, pa sam i ja dobio ime Husein kad me je Bedredin, prije etiri
godine, posvetio za imama. To e mi biti imamsko ime, ja u biti Husein kad
Mustafa bude sultan a ja imam koji e biti sultanova volja. I to e biti ime svih
imama od mene ubudue. Na povratku je Figani utio i oporavljao se od svoje
bolne zbrke, a Demir objanjavao buduu upravu u carevini a onda u cijeloj
ljudskoj zajednici. Pred kuom, Demir je otpustio Figanija s napomenom da se u
narednih nekoliko dana nee vidjeti, ali da je to sada nevano jer je Figani
konano, bez povratka, njegov uenik i prijatelj.
-4U svojoj sobi, kad se smirio od bolnog iekivanja koje ga je zadesilo u
kuici, Figani je pokuao sabrati sve to je toga dana saznao.
Je li Demir koji je Bedredin i koji e biti Husein zaista predvidio da on sve
ovo nekome ispria? Je li mu otkrio itavu zavjeru da bi je on prenio ejhu
Jakubu ili ga zaista, ipak, smatra svojim? Je li on danas budala ili je postao dionik
tajne koja je onog dana drala Abdul Kerima, momka za sve, pa i samog Demira
u onoj munoj nepominosti?
Da li da odmah odjuri Idrizu? Je li ovo dovoljno hitno i vano po njegovim
mjerilima? Ili bi bilo nametljivo pojaviti se ve danas pa izgubiti neto od
naklonosti koju je veliki ovjek onako jasno iskazao?
119 | a h r i j a r o v p r s t e n
ta on, uostalom, ima rei Idrizu? ta je njemu Demir danas otkrio? Koji
podatak? ta stvarno? Sve same misli, zamisli, uenja koja bi moda mogla
nekad biti neki dogaaj.
A u stvarnosti mu je ponovio ono to mu je Idriz juer ispriao, samo to
je on o Bedredinu govorio pohvalno a Idriz s osudom i bijesom. On je danas od
Demira saznao upravo ono to je juer saznao od Idriza koji je sve to
pretpostavio i izvukao samo iz toga to se Demir sada predstavlja kao Bedredin.
I sad se on pojavi pred Idrizom, koji je ipak ovjek sa mnogo posla, pa mu kao
neto hitno i vano ispria ono to je ttaj isti Idriz njemu juer priao. Glupo.
Prisjeajui se jueranje Idrizove prie, rije po rije, lecne se kod imena
Mustafa. Treba otkriti ko je njegov Mustafa. Tako je Idriz rekao, a on je danas
vidio, upoznao i otkrio Mustafu.
Gluposti, ne moe neko onako neugledan biti Mustafa. Pravi Mustafa.
Ovce ne bi dale da ih onaj uva, a ne da se hiljade, stotine hiljada ljudi, za njim
postroje i u smrt odu radi njega. A on razapet i kamenovan na devi. Ne moe to
onaj, ne moe takvo neto radi njega, ne moe ni u zamisli.
A nije to ni hitno. Idriz je iz jednog imena prepoznao i do kraja razumio
cijelu Demirovu zamisao, ne moe, znai, Demir biti opasan ako Idriz zna za njega
i stoji nasuprot njemu. Nema tu opasnosti, nita nije hitno i nije toliko brzo dok
je Idriz tu da brani svijet.
Nakon dugog premiljanja, sabiranja i kolebanja, odluio je da pone
prevoditi perzijski spis. Od svega to bi sad mogao uraditi, to je jedino to nije
glupo, zakljuio je. Kad prevede bar vei dio, ima razloga otii do Idriza i sve mu
ispriati, a usput ga i na sebe podsjetiti. Nee njega Demir do tada dirati, on je
budala po kojoj Demir alje poruke svojim protivnicima, tako mu je i Idriz rekao
juer kad ga je ohrabrivao da se vrati ovamo. Moe on mirno itati i prevoditi
svitke.
Dohvatio je potamnjele svitke, pokuao razmotati prvi i razvio ga na podu,
iako se svitak prelomio na tri mjesta. Proitao je, u samome vrhu: DOLAZAK U
EREH.
120 | a h r i j a r o v p r s t e n
Dolazak u Ereh
121 | a h r i j a r o v p r s t e n
I. DIO
PRIA
-1Osamnaesti dan Sivana, prvoga ljetnog mjeseca zvanoga mjesec cigala,
izvue natrag sve to se moe micati a od nepominoga samo ljude koji imaju
roba ili porod od srca pa imaju kome naloiti da ih iznese. Ljudi se toga dana
moraju nai na trgu ako imaju ta prodati, ako ele neto kupiti, ako trebaju
nekoga vidjeti, ako namjeravaju neto uti, ako nemaju ta prodati, ako ne ele
kupovati, ako ne vide i ne uju. Ljudi se toga dana moraju nai na trgu ma kakve
da su im elje i namjere jer je to Enkijev dan, dan velike svjetlosti, dan u kojem
ovjek susree svoju sudbinu i u kojem je moe upoznati ako je u stanju
razumjeti znakove kojima mu se ona objavljuje i kojima ga dodiruje. Toje dan u
kojemu nam odsutno prilazi, nevidljivo se prikazuje i neujno zalazi u uho, dan u
kojem budue znamo kao da ga pamtimo i u kojem sve daleko prilazi ovjeku
koji moe razumjeti. To je dan velike svjetlosti, Enkijev dan. To je dan u kojem se
obnavlja i potvruje poeo iz odsutnosti ovamo prevoditi stvari potrebne
ljudima. Zato se toga dana ljudi trebaju nai na trgu - ne bi li prepoznali svoju
sudbinu koju e sigurno sresti na trgu ili na ulici, pred kuom ili na kanalu,
nadomak hrama ili pored leaja u vlastitoj kui.
Toga se dana ljudi trebaju nai na trgu i zato to je prole godine, kad je
poeo vladati svijetom od Cefrovih uma do Srebrenih planina, sretni arukin,
kralj etiriju strana svijeta, odluio da bude Enkijev potomak i da svoju sreu slavi
na Enkijev dan. Zato je naloio da sav svijet toga dana izie vani a da ljudi naveer,
kad Sinova laa zaplovi preko neba, na obalama kanala i rijeka pale krijesove od
trske i raduju se, svom duom se raduju dok njihove ene i robovi spremaju ulje i
glinu s kojima e mijeati pepeo od ovih krijesova da naprave smjesu za pranje u
noi velike vode, u noi u kojoj nebom nee ploviti Sinova laa a ljudi e se, sa
enama i robovima, sa sveenicima i s djecom, prati u ovim istim kanalima i
rijekama. Loe bi se proveo onaj ko na Enkijev dan ne bi iziao vani da slavi
sreu velikog arukina. Mogao bi mimoii svoju sudbinu, a mogao bi je i sresti
kao i svi drugi, ako bi ga straari nali u kui, samo u suvie jasnoj objavi, toliko
jasnoj da nekakvih znakova u svemu tome ne bi ni bilo pa se ne bi imalo ta ni
razumijevati.
Druge arukinove godine najvea je proslava Enkijeva dana bila u
radosnom gradu Erehu u kojem je nedavno dovren najvei hram na svijetu sa
kraljevim imenom i posvetom na svakom bloku koji je ugraen u zidove. Odmah
iza hrama odreen je trg na koji se slilo sve to je moglo doi iz cijelog svijeta i na
122 | a h r i j a r o v p r s t e n
kojem se moglo kupiti sve ime se trguje u poznatim krajevima. Tkanine i crni
magarci, drvo i ribe, dragocjeno kamenje i robovi, eljezo iz nepoznatih krajeva i
bakar iz Kapadokije, domae ulje i ovce iz Cedrovih uma, ribe i naunice,
mlijeko svih ivotinja i ruina voda, muka i enska djeca bogatih i siromanih
roditelja, koare i kozlii, vezene tkanine i peati od drveta i od gline, prstenje i
olovo, peeni skakavci i plodovi mogranja, datula, mumula, suene kotice i
indijske smokve, vino od groa i vino od palminih sjemenki ubranih s vrha stabla - sve se to i jo mnogo toga neizbrojivog i neizrecivog nudilo na trgu iza novog
hrama u radosnom gradu Erehu po cijenama koje se nekog drugog dana ne bi
mogle ni spomenuti osim u ali ili s namjerom da se prodavca uvrijedi. Sve je to
vikalo, dozivalo i zaklinjalo se, nudilo, uvjeravalo i trailo svjedoke, grizlo se za
ruke, udaralo po bedrima i tapalo po stomacima, tako da se s trga dizala prema
amau i sputala do dna Apsua mila graja slavlja sastavljena od ljudskih glasova,
nerazumljivog uma i povremeno bijesnog amora, aljui u visinu, u irinu i u
dubinu znakove ljudskih susreta sa sudbinama, jasnijim ili manje jasnim. A kroz
tu buku prodirali su jasni, zvonki glasovi ljudi, posebno izabranih za to, koji je
suglasno i jasno objanjavali jedan drugome da je na svakom bloku ugraenom
u zidove, temelje ili toranj novoga hrama ispisano crveno obojenim slovima ime i
posveta sretnog arukina, te e tako ostati dok je svijeta jer su blokovi
meusobno spojeni onim stranama na kojima je to ispisano da bi se vladarsko
ime sakrilo od neposveenih i nedobronamjernih oiju. Valovi ljudskog amora
izvezeni jasnim i razumljivim govorom izabranih cijelog su se dana sterali
svijetom polazei s trga i dolazei do samog vrha neba i do samog dna
podzemnog bezdana, te do krajnjega lijevog i do krajnjega desnog ruba
zemaljskog svijeta.
Vrelo amora poelo se na ovom trgu stvarati jo za mraka, kako su iz
nepoznatih daljina pristizali putnici sa svojom robom i zauzimali mjesto na
kojem e je nuditi ili mjesto na kojem e potraiti malo predaha nakon teka
puta prije nego pone guva najdueg i najsjajnijeg dana, a ve je kod sunevog
izlaska to vrelo bilo dovoljno veliko da bude dostojno ovoga velikog dana.
Zajedno sa suncem rastao je i amor tako da je o podnevu morao zaguiti otvor
koji je uareni krug otvarao u nebu pa se dobar dio buke odbijao o nebo i vraao
dolje, a onda je amor, zajedno sa suncem, odumirao pa je sada, u sumrak, trg
gotovo prazan i s njega, umjesto monih valova koji do kraja svijeta dojavljuju
slavu Ereha i veliinu monog arukina, cure tugaljivi potoii amora koji bi se
teko dohvatili najblieg kanala.
Po gomilicama otpadaka vuku se i preturaju psi, make i gdjekoji
ostarjeli rob, a neto ljudi koji su jo ostali sa svojom robom, kao da se ne
usuuju viknuti onako kako se roba izvikuje i kako su oni sami cijeli dan vikali
nego stidljivo i zbunjeno rastjeruju oblake muha koje u sumrak padaju k zemlji i
ponekad, kao od nevolje, viknu ime onoga to prodaju dovoljno slabo da ih se
ne uje ni do kraja trga. Poneka zraka sunca, koje ve ponire, doluta jo ovamo,
123 | a h r i j a r o v p r s t e n
ali proe iznad trga i izgubi se u vrhu tornja, ne donosei svjetla dolje, meu
ljude, i ne ometajui mieve, kokoi, takore i drugu sitnu ivinu koja se na trgu
poinje ponaati kao na svome. S obala i s terasa na kojima e uskoro planuti
krijesovi dopiru glasovi i amor glasniji od svega to se ovdje moe uti, ali su i
oni bez one snage i radosti od danas. U ovom se sivom opustoenom prostoru ti
izrazi radosti uju kao izgubljena jeka a ne kao glas o slavi, ovdje ih ovjek tako
uje i tako ih razumije ma koliko taj ovjek znao da tamo gdje viu vlada radost
jer mora vladati radost. A nevoljnici to ostadoe ovdje, s robom koju niko nije
htio, sluaju tu jeku i krue oima oko sebe, iekujui valjda kupca ili znak
sudbine po koji su se jutros zaputili.
Kruei tako oima mogli su vidjeti stranca koji je na trg iziao sa strane
prema polju i zaputio se ravno prema alosnoj grupici pored prve terase
hramskog tornja. Klizao se po korama, gazio po sjemenkama i ribljim glavama
koje su ve zaudarale, saplitao se preko takora i maaka koji su se u ovom
sumranom krugu ponaali kao prijatelji ili barem kao oni koji nisu neprijatelji, ali
je iao sigurno i brzo kao da se dogovorio za susret s grupicom sastavljenom od
solidnog zrelog ovjeka, djevojke i djeaka koji su nepomino i u tiini stajali
pored zida prve terase prazno gledajui preda se.
- Ja dolazim izdaleka i zovem se Bell - rekao je stranac kad je priao.
- Nisi po tome nita posebno - odgovorio mu je ovjek to je stajao pored
zida i po kojem se jasno vidjelo da je nekada bio solidan, - svi su danas izdaleka,
danas je dan kad daleko prilazi i kad odsutno dolazi ovamo.
- Ali sam ja sigurno iz najdaljega, sasvim sigurno - ponosno ustvrdi
stranac pokazujui sloj praine na odjei, nogama, po licu i rukama. Debeli sloj
praine imao je ak i na tjemenu, pa i po mesnatim, neljudski velikim uima koje
su navodile na usporedbu s listovima njegovane vrtne palme. Inae bi, bez tih
uiju i bez tolike praine na sebi, stranac izgledao kao sasvim solidan ovjek.
- Pa i ako jesi, nisi neto posebno - s neskrivenom zlobom se zainatio
ovjek pored zida kojemu je valjda smetao stranev ponos pa mu zato nije
mogao dopustiti da osjeti i radost posebnosti. - Danas je naprosto takav dan.
-Kakav dan?
- Enkijev, rekao sam ti. Danas prilazi daleko i dolazi odsutno. Danas oblik
koji boravi u podzemnom bezdanu ulazi u glinu i priprema je da jednom
postane vr, danas misli ulaze u ljudska usta i postaju imena, danas nam
dogaaji koji nas ekaju u dalekoj budunosti prilaze i diraju nas kao znaci. Ako je
oblik vra mogao doi iz Apsua, to ne bi ti mogao doi iz neke daljine? Moe li
ti zamisliti koliko je dina danas bilo oko mene u ljudskome ili u nekom drugom
obliku?
- Ali ja sam ovjek - uznemireno uzviknu stranac. - Zar se to ne vidi?
- Vidim, ovjek si, i utoliko gore po tebe, utoliko prije nisi neto posebno isceri se ovjek pored zida slavei konanu pobjedu. - Korak dalje ili korak blie,
ta je s tim.
124 | a h r i j a r o v p r s t e n
- Zato ti nju prodaje? - upita stranac, pomirivi se, izgleda, s tim da nije
neto posebno i da zato treba to prije uraditi posao.
- Zato to mi je ker i na to imam pravo, zato to me je nevolja pritisla i
na to me potreba natjerala, zato to sam ja jadnik kojega je sudbina kaznila uzdahnu ovjek pored zida i obori glavu da bi se jasno vidjelo koliko je on jadnik
kojega je sudbina kaznila.
- to je nisi prodao?
Zato to niko cijelog dana nije ni priao, niti da upita togod. A sunce
sam ovdje doekao!
Djevojka se na ove rijei okrenula prema zidu, jednim pokretom, zapravo
trzajem iz kojeg se nije moglo razabrati ini li to zato to je boli oev prigovor, ili
zato to njezin roeni otac pred strancem govori o njezinom ponienju i
njihovoj zajednikoj nevolji ili zato to tuguje zajedno s ocem pa odvraa lice od
njegove tuge da bi svoju imala istu i potpunu. Ispod tijesne haljine od
tamnosmee jute jasno vidjelo kako joj tijelo podrhtava, ali se nije moglo
odgonetnuti da li od bijesa ili od bola.
-Bi li je meni prodao? - upita stranac.
-Ne bih! Ne bih nikome! - poe vikati ovjek pored zida kao da ga deru. Ona je meso moga mesa i kost moje kosti, ona je suze mojih oiju i oblik moje
due. Kako se to moe nekome dati, kako se to moe prodati?! Ali moram, jadan,
moda je to izlaz i za nju i za mene, pa je zato moram prodati. Bilo kome, makar
i tebi.
-Koliko trai za nju?
-Aj-aj-aj, dugujem, jadan, etiri stotine iklua srebra. Znam, znam da ne
mogu toliko dobiti, toliko i ne traim, samo kaem koliko dugujem i jecam nad
svojom sudbinom - udarao se ovjek po bedrima da pokae koliko je jadan, ali se
onda smirio i nastavio gotovo spokojno. -Daj dvije stotine i vodi, a ostalo neka
namire od mog mesa ako ne ele ekati.
Djevojka je na to frknula kao maka i opet se jednim trzajem okrenula
prema njima, samo se sada zagledala u stranca kao da ga eli na neto
upozoriti.
-Ona je mila mojoj osobi i ja bih se s njom oenio - izjavi stranac. -Dao bih
ti dvadeset manua srebra ako bi mi je dao za enu.
Djevojka je na ovo udarila nogom o zemlju, djeak se sasvim pribio uza
zid iako ga jo niko nije ni spomenuo, a ovjek je rairio ruke i poeo njima
mahati kao krilima, razvlaei lice u irinu kao da se smije protiv svoje volje.
Stranac se vrpoljio kao ovjek u neprilici, kao da je upravo izgovorio neto
sasvim neprilino pred ljudima koji su mu vani pa sad prebire nogama, zagleda
se i snishodljivo slijee ramenima ne bi li izbrisao izgovoreno, a onda, kako
odgovor na njegovu ponudu nikako nije stizao, poeo upkati, pipati i potezati
resicu na ogromnome desnom uhu.
-Ja sam amid, nekadanji trgovac i jadnik kojega je sudbina kaznila 125 | a h r i j a r o v p r s t e n
konano progovori ovjek pored zida pa prie strancu i uze mu srdano gnjeiti
ramena.
-Ja sam Bell, rekao sam - odgovori stranac usluno - takoer ovjek.
-Ti si moj sin - sveano, gotovo u zanosu, izjavi amid.
-Samo da ne bude s njim kao s ostalim tvojim sinovima -dobaci djevojka.
- ovjek, naravno, i to dobar i mudar ovjek - nastavi amid pravei se da
nije uo djevojinu primjedbu i kao trudei se da je zataka. - Mudar je ovjek koji
se eni, a jo mudriji ovjek koji kuu pravi. Ti e svakako kuu praviti?
-Da, da, kuu, naravno - sloi se Bell.
-Ima kod mene sve to e ti trebati - ohrabri ga amid ljudi smo,
moemo se dogovoriti da obojici odgovara.
-Da, da, ljudi - razdragano se saglasi Bell. - A ljudima je u prirodi da se
dogovore? To si prekrasno rekao: ljudima je u prirodi da se dogovore. Ljudima
je u prirodi da se dogovore -raznjeeno je, nekoliko puta, ponovio amid njiui
glavom u ritmu svojih rijei i sladei stranevu izjavu kao zakletvu ili
ukusan zalogaj.
Nakon toga su brzo i sa mnogo sree obavili sve oko enidbe, tu, na trgu.
Bell je elio da se oeni to bre, po mogunosti do mraka, ali sa svim obredima i
ak sveano ako bi ikako moglo i ako ovdanji obiaj to ukljuuje. amid je
predlagao da preskoe vjeridbeni obred i da odmah sklope brani ugovor, ali se
Bell tome tvrdoglavo usprotivio i zahtijevao sve obrede do najsitnije pojedinosti
ime je do bijesa doveo svoju buduu enu koja je, zamuckujui i drhtei, sva
crvena, govorila da je ta sprdnja vrijea vie od svega, jer ne moe biti nita nego
sprdnja tako sveana enidba s nekim koga si as prije kupio na trgu.
-Ali neka, neka, to je lijepo i dirljivo - govorio je, umirujui je i tapui je
po slabinama, njezin otac. - Vidi da je tako sueno, vidi da si davno odreena
mome milom sinu. Kako je to lijepo, kako je sudbina mudra to je ekala do
sumraka, svaku nadu nam oduzela i izmuila nas, a onda se ovako lijepo pojavila!
Onda je nemilice hvalio vjeridbeni obred zbog ljepote i veliajnosti, iako
je maloas i sam predlagao da ga zaobiu, pa je svome milom sinu objanjavao
da su on i njegova budua oigledno sueni jedno drugome jer se on zove Bell a
ona Belitsilim to pokazuje da su oni jedno drugome namijenjeni jo imenima,
pa ih onda ubjeivao da je to prekrasno, dirljivo i uzvieno, preko svake mjere
uzvieno.
Zaudo je, usprkos nezaustavljivom brbljanju, uspijevao raditi brzo i sa
stvarnim uinkom tako da je, dok dlanom o dlan, na gotovo opustjelom trgu
naao jednog starca izranjavljenih nogu kod kojeg se moglo kupiti miomirisa,
naao namirnice koje e mu Bell darovati na poetku vjeridbenog obreda i ak
naao mladia koji je bio voljan svjedoiti kod vjeridbe i enidbe ako otkupe
njegove dinje. Svega je Bell kupio itavo obilje, plaajui srebrenim tapiima.
Ocu je darovao brdo hrane, djeaku je dao dinje jer je opazio da ih poudno
gleda objasnivi da njegova potovana osoba eli neto darovati mudrom bratu
126 | a h r i j a r o v p r s t e n
svoje budue ene, a onda je pristupio reenoj eni da okona vjeridbeni obred
njegovim najvanijim dijelom. Tada se dogodilo neto to je samo djeak vidio,
ali nije spomenuo jer nije povjerovao onome to vidi, a i da je povjerovao ne bi
smio spomenuti jer ne bi povjerovali njemu, a i kad bi mu povjerovali ne bi
spomenuo jer bi posumnjali u istinu koju je stranac maloas utvrdio, naime u to
da je on mudar. Zato je mudro utio, znajui da bi oni ve nali ili izmislili neko
objanjenje samo da ne bi ozbiljno razmislili o onome na ta ih on upozorava.
Moda bi sve objasnili sivkastim svjetlom sumraka, moda njegovom mladim
danima, a najvjerovatnije bi, kako mu je iskustvo govorilo, sve objasnili time da je
on budala i istukli ga. A sigurno je vidio, jasno je vidio i znao je da se tako desilo
makar ni sam nije htio povjerovati u to.
U zavrnome i najsveanijem inu obreda, nakon to je djevojinim
roditeljima darovao namirnica koliko moe, vjerenik prilazi djevojci i izliva joj na
glavu miomirise ime je zauvijek obiljei kao svoju. Belitsilim, meutim, nije htjela
kleknuti, nije ak htjela prignuti glavu kad joj je Bell pristupio da joj izlije na glavu
mirtino ulje i uini je svojom vjerenicom, a bez toga mu je to bilo gotovo
nemogue uiniti jer su bili priblino jednake visine. Tada se Bell izduio i malo
stanjio, tako da je postao za glavu vii od svoje budue ene i laganim, jako
usporenim pokretom desne ruke, pruio nad njezino tjeme keramiku zdjelu
punu mirtinog ulja. Trenutak je stajao kao da oklijeva, kao da eli produiti taj
as ili osjetiti njegovu uzvienost, a onda iskrenuo zdjelu i polio Belitsilim
miomirisom. U sivom svjetlu opustjelog trga svi su uzdahnuli i pljesnuli rukama, a
Belitsilim se stresla i sklonila pogled s Bellovog lica u koje je sve vrijeme piljila
razrogaenim oima. Djeak je nastavio utjeti i gledati da upamti sve to se
dogaa upravo onako kako je bilo, da bi mogao kasnije, mnogo kasnije, kad
zapravo bude kasno, sve ispriati vjerno i istinito.
Nakon toga je amid priveo pisara kojeg je naao kao da ga je lino
stvorio jer niko od prisutnih nije vidio ni kada ga je ni gdje traio. Sainjen je
ugovor kojim je odreeno da Belitsilim ne duguje miraz a da, svejedno,
enidbeni pokloni pripadaju i njoj i ocu zauvijek (Bell nije dopustio da se napie
"ma ta bilo s njihovim brakom") i ostalo je jedino da Bell prebaci veo preko nje i
izgovori: "Ona je moja ena". Vela, meutim, nije bilo jer ga ni amid nije uspio
nai u ovo doba, ali je njegovo vajkanje prekinuo Bell objasnivi da on ima veo
jer je i krenuo u Ereh s namjerom da se tu oeni i okui. Okrenuo im je lea,
zadigao halju i poeo kopati rukom ispod koulje, a kad se okrenuo prema
njima u rukama je imao bijel, sasvim proziran veo izatkan valjda od nekakvih
zraka jer je doslovno svjetlucao. Izmahnuo je velom da ga prebaci preko
djevojke, a djeak je sav uzdrhtao oekujui da se svijetlo tkanje saspe i raspri
kao odbijena zraka svjetlosti, ali se nita neeljeno nije dogodilo jer je tkanina,
lagano kao uzdah, legla po njegovoj sestri prenosei nekim lijepim udom neto
127 | a h r i j a r o v p r s t e n
svoga sjaja na njezino lice i kosu. "Ona je moja ena", drhtavim ali jakim glasom
uzviknuo je Bell ispunjavajui svojim uzvikom sav okolni prostor. I svima se uinilo
da se uzvik vratio od zida, potvrujui jo jednom da je brak zakljuen.
Onda je pisar pruio Bellu ploicu s branim ugovorom, a on ju je, drei
lijevom rukom ruku svoje ene, desnom pruio prema njoj.
-elim da se ova ploica ispee - rekao je. - Tako e zauvijek, i u vjenosti,
biti moja ena. I onda kad ovaj grad i zigurat budu ruevine, onda kad cijeli grad
Ereh bude ravnica obrasla travom, onda kad kie sve razmekaju i kad od vlage
ljudima kosti budu obrastale mahovinom, onda kad zemlja bude zaravnjena i na
svijetu ne bude psovke jer nema ko i nema kome psovati, ti e i tada biti moja
ena o emu e svjedoiti naa peena ploica. Darujem ti nju i sebe.
amid je mrcao i udarao se po grudima pokazujui da je iskreno ganut,
djeak je nastojao odgonetnuti hoe li na zemlji biti mogue velike dinje kad
bude potpuno zaravnjena, a pisar je ekao nagradu da ide paliti krijesove koji su
negdje sigurno ve plamsali. Belitsilim je uzela ploicu i osjetila da je neobino
lagana, vjerovatno ve ispeena, ali nije pokazala da je bilo ta primijetila. Ona
inae nita nije pokazivala nakon one pobune kod vjeridbenog obreda, pa niko
od prisutnih nije na nju obraao panju i nije gledao ta se s njom dogaa. Samo
je djeak vidio da joj niz nepomino lice iz irom otvorenih oiju teku suze. Tiho
i brzo, valjda zato to su krupne i teke.
Isplatili su pisara, nagradili svjedoka i krenuli, na amidov poziv, njegovoj
kui. Iza sebe su ostavili trg zatrpan otpacima, s ponekim nepominim ovjekom,
s gdjekojim uurbanim takorom i sa svjetlucavim stubovima muica iznad
ljepljivih i klizavih mjesta kakva ostaju iza razbijene dinje, zgnjeene narane,
zgaenog mia ili gutera. Nastojei da dre korak s uurbanim amidom,
odmicali su u sumrak, mladenci i djeak koji tog dana nije prodan - zbunjeni,
sveani i tuni.
-2-Hoe li spavati, da ugasim lampu? - pitao je Bell svoju enu u neko
doba noi. - Bilo bi nam lijepo: ti spava, a ja sjedim iznad tebe i uvam te.
-Kako me misli uvati ako nema svjetlosti? - netrpeljivo je odvratila
Belitsilim, sjedei zgrena pored vrata i gledajui odozdo Bella koji je stajao
pored nje. - Ili misli da ih ti moe vidjeti i u mraku? -Koga? -ohare, mrave,
poplavu kukaca koji ovamo nagrnu kako nestane svjetla. I svi su smei, sve je
ovdje tamnosmede, i mrak je u ovoj kui tamnosmee boje. Smei ohari,
smei mravi, smee muice i nekakvi smei crvii sa mnogo tankih malih
smeih nogu. Naviru iz poda, zidova, vrata, odasvud. I mi smo smei, u nama je
ve sve to, ne moe me od toga sauvati.
128 | a h r i j a r o v p r s t e n
to je trebalo. -Evo vam kua, prepustite se, uivajte. Za mene je lako, starac
sam ja a starac je mudar ako se uklanja i ne smeta. Zato ja odoh, ne bih da vam
smetam a moram smetati ostanem li ovdje. He-he-he, je li tako. Mogu na krov
da gledam ognjeve, mogu malo hodati, kako mi bude, a vi uivajte.
Vjerovatno se zato Bell izgubio pred bijesnim zahtjevom svoje ene: pred
njim je obaveza da uiva u braku i tako pokae da zna cijeniti ljudsku ljubaznost, a
istovremeno je obavezan udovoljiti eni i odvesti je nekamo iz kue koju
oigledno ne podnosi. Njegova je izgubljenost do kraja razbjesnila Belitsilim koja
je udarila dlanom o tle, pljunula i okrenula se prema zidu, otprilike onako kao na
trgu. Bell je znao da je to bijes na njega i znao je da neto treba uiniti, ali ga je
djeak oslobodio potrebe da se raspituje o tome jer ga upitao moe li on izvaditi
iz vra neto za jelo i onda opet sve zatvoriti da se ne prepozna kraa. Bilo bi
prekrasno ako moe jer je on ba gladan, kao riba je gladan, ne moe se cijeli
dan preivjeti o jednoj dinji ma koliko velika bila.
Tada je od Belitsilim, zagledane u zid i nepomine poput njega, potekla
pria. Govorila je tiho, ravnim glasom i brzo, bez prekida, reklo bi se ak i bez
stanke potrebne da udahne, kao da se boji najmanjeg prekida jer nakon njega
ne bi mogla nastaviti, zbog sebe ili zbog drugih, zbog vanjskih ili zbog svojih
unutranjih zabrana, a mora govoriti jer mora izgovoriti ovo to se nakupilo u njoj
i gui je. Bez one strane od ranije, bez bijesa i nemira, reklo bi se i bez brige za to
hoe li se ono to govori uti i razumjeti, ispovijedala je zidu svoju priu o ocu.
Sluajui je, djeak je mnogo saznao o svom roditelju kojeg zapravo nije
poznavao jer ga je viao sasvim rijetko, uglavnom nou kad je sve ve pospano, a
i tada je o njemu saznao samo to da mnogo voli govoriti i prodavati svoju djecu.
Moda je zato sluao suvie povjerljivo pa se nije upitao kako i zato velika sestra
zna sve to govori, kako i zato se bavila ocem toliko da o njemu pripovijeda kao
da u njemu obitava, govorei ono to je htio i mislio sigurnije nego to bi
vjerovatno i on sam govorio.
amid se u mladosti prehranio kao posluitelj na Keju. Nije upamtio
roditelje (barem ih pred njom nikad nije spomenuo) ali je nekim udom ostao
slobodan i preivljavao sa svojom slobodom radei sitne poslove za trgovce i
druge ljude to se okupljaju na Keju. Tako je upoznao sve trgovce, zanatlije, robove koji rade za hramove i ak ponekog sveenika, sve vlasnike gufa, keleka i
pravih laa, sve robove koji rade na utovaru, a onda odluio da i on pone
trgovati jedinim to ima - poznavanjem svih tih ljudi. Objasnio je i djelom
pokazao laarima i splavarima da im on moe kod trgovaca koje poznaje
obezbi-jediti obilje posla i zarade; objasnio je i djelom pokazao trgovcima i
zanatlijama da im on moe nai gufu, kelek, pa i pravu lau ili veliku splav kad
god im to zatreba i onoliko koliko im zatreba. A onda je poeo naplaivati svoje
posredovanje i veoma brzo postigao to da trgovci kod njega trae prijevoz a
prijevoznici posao. Postigao je, dakle, bogatstvo i vanost.
Prije nego je imao dovoljno da ne bi morao strahovati od gubitka kao od
132 | a h r i j a r o v p r s t e n
nagovijestio.
San o izlasku pred kralja, tako iznenadan i tako jak, poremetio ga je kao
to ovjeka mora poremetiti svako sudbinsko otkrie. Najprije ga je zbunilo
nekoliko jednostavnih saznanja, naprimjer to da on do sada niti je znao niti se
pitao zato i kako ivi, da je takav ivot odvratan i da mora biti strano tako
ivjeti, a da on zaudo, sve do sada, nije ni pomiljao da mu je ivot odvratan i
da nije ni slutio a kamo li znao da mu je strano ivjeti. A i kad bi jadnik to otkrio
pored onolikog rada?! Nakon tih saznanja i zbunjenosti koju su ona stvorila,
uslijedila je neopisiva zbrka s bezbroj pitanja bez odgovora i, to je mnogo gore,
bez stvarnog razumljivog pitanja od ega se naprosto izvratio kao mjeina za
vodu. Zapravo gore, mnogo gore jer mjeinu za vodu moe prepoznati i vidjeti
da je ona izvraena mjeina za vodu, a u novome amidu nisi mogao ni naslutiti
a kamo li prepoznati onoga starog. Poeo se odijevati luksuzno, bez mjere i reda
u tom luksuzu, poeo se kititi kako ne bi priliilo nikome ko ne izaziva sudbinu i
nije kralj; poeo je zanovijetati oko hrane i kukati na kuu; poeo je govoriti
sveano, s usiljenom ljubaznou i dobrom poniznou onih koji su
nesamjerljivo iznad ljudi, gotovo kao veliki sveenik; poeo je usvajati djecu
nekadanjih vojnika tako bezumno da se nakon nekoliko mjeseci, u vremenu od
Elula do Adara, pola Ereha moglo nastaniti njegovim novim sinovima.
Malo nove zemlje koju je dobio usvajanjem darovao je hramovima, veoma
malo, a to je objanjavao time da je ljepe ako hramove daruje kralj nego kad ih
obdari puki smrtnik. "Zemlja je ionako kraljeva", govorio je kad bi mu neko uporno
ponavljao da hram pripada svakome, to jest da svi pripadamo hramu, i da je
svaki smrtnik duan obdariti ga koliko moe, "ja mu samo vraam ono to je
njegovo a njegova milost neka ini s tim ta ga volja." Pri tome nije imao na
umu da su nekadanji ratnici dobijali dobru zemlju i da je bogatstvo bijesno, kako
su mu davno govorili, pa se lako otme iz pospanih ili slabih ruku. Krajem prole
godine on vie nije imao ime darivati svoje nove sinove pa ih nije mogao ni
sticati. A pred kralja svejedno nije iziao, u njegovoj palai nije otiao dalje od
sobe svog prijatelja Muranua, velikog peharnika, svijetlo lice vladarsko nije mu se
ukazalo ni izdaleka.
Prijatelji slue da uveaju veliko i dovre malo, govorio je amid u
vremenu svoje pomame, kad bi u kasne sate okupio obitelj i otisnuo se
mudrovati pred njima. To je esto, zapravo stalno, radio tokom tih desetak
mjeseci koliko je trajala njegova kupovina prava da izie pred svijetlo lice.
Upalio bi dvije lampe nalivene najskupljim, kamenim, uljem, rasporedio enu, tri
keri i dva sina po jastucima i leajima, pa se otisnuo u mahnite snove u kojima
stoji pored kraljeva kreveta ili juri lava zajedno s kraljem, pa ga on ubije ali pred
kraljem se trudi to sakriti jer nije njegovo da ubija zvjerskoga kralja dok je
134 | a h r i j a r o v p r s t e n
ljudski blizu, pa je i njemu i kralju milo to je sve tako kako je i to on, kao svi
mudri i veliki ljudi, zna gdje mu je mjesto i ta kome prilii; nakon smjelih snova,
koje je izgleda ispovijedao samo pred svojima jer mu se do sada nita nije
dogodilo, poeo bi razvijati misli o tome kako nas boli ono to je lijepo i
uzvieno a ne boli ono to je prazno i bez istine u sebi, tako poeo je usvajati
djecu nekadanjih vojnika tako bezumno da se nakon nekoliko mjeseci, u
vremenu od Elula do Adara, pola Ereha moglo nastaniti njegovim novim
sinovima.
Malo nove zemlje koju je dobio usvajanjem darovao je hramovima, veoma
malo, a to je objanjavao time da je ljepe ako hramove daruje kralj nego kad ih
obdari puki smrtnik. "Zemlja je ionako kraljeva", govorio je kad bi mu neko uporno
ponavljao da hram pripada svakome, to jest da svi pripadamo hramu, i da je
svaki smrtnik duan obdariti ga koliko moe, "ja mu samo vraam ono to je
njegovo a njegova milost neka ini s tim ta ga volja." Pri tome nije imao na
umu da su nekadanji ratnici dobijali dobru zemlju i da je bogatstvo bijesno, kako
su mu davno govorili, pa se lako otme iz pospanih ili slabih ruku. Krajem prole
godine on vie nije imao ime darivati svoje nove sinove pa ih nije mogao ni
sticati. A pred kralja svejedno nije iziao, u njegovoj palai nije otiao dalje od
sobe svog prijatelja Muranua, velikog peharnika, svijetlo lice vladarsko nije mu se
ukazalo ni izdaleka.
Prijatelji slue da uveaju veliko i dovre malo, govorio je amid u
vremenu svoje pomame, kad bi u kasne sate okupio obitelj i otisnuo se
mudrovati pred njima. To je esto, zapravo stalno, radio tokom tih desetak
mjeseci koliko je trajala njegova kupovina prava da izie pred svijetlo lice.
Upalio bi dvije lampe nalivene najskupljim, kamenim, uljem, rasporedio enu, tri
keri i dva sina po jastucima i leajima, pa se otisnuo u mahnite snove u kojima
stoji pored kraljeva kreveta ili juri lava zajedno s kraljem, pa ga on ubije ali pred
kraljem se trudi to sakriti jer nije njegovo da ubija zvjerskoga kralja dok je
ljudski blizu, pa je i njemu i kralju milo to je sve tako kako je i to on, kao svi
mudri i veliki ljudi, zna gdje mu je mjesto i ta kome prilii; nakon smjelih snova,
koje je izgleda ispovijedao samo pred svojima jer mu se do sada nita nije
dogodilo, poeo bi razvijati misli o tome kako nas boli ono to je lijepo i
uzvieno a ne boli ono to je prazno i bez istine u sebi, tako da smo eto mi
izgubili san i mir, izgubili radost i glad otkako znam svoj visoki i uzvieni cilj, dok
smo prije, kad smo ivjeli bez razloga, dobro jeli i dobro spavali, smijali se i
vjerovali da smo dragi sudbini. Kako je to tako postalo i zato je to tako? pitao
se esto amid za tih nonih obreda. Svi su utjeli, ne pomiljajui da
odgovore, jer je one noi u kojoj je otac prvi put doao do tog pitanja najmlai
sin, ovaj djeak to drijema u uglu dok Belitsilim pripovijeda, zlo pretuen zato
to je ponudio odgovor. Rekao je da on ne zna ta otac pita, ali da on, to se
njegovog sna tie, ne spava zato to ga otac svake noi budi i mrcvari ga
dosadnim pripovijestima i glupim pitanjima. Te noi je pretuena i Belitsilim jer
135 | a h r i j a r o v p r s t e n
oko sebe. Samo je sada njegova poniznost bila zbrkana kao i pitanja koja je
raspredao jer se u njoj mijeala skruenost siromaha s poniznou velikih ljudi
koji su iznad svijeta, ali je vie od svega u njoj bilo ponosa i samoljublja, moda
vie nego ranije, dok je bio bogat i dok nije imao razloga za skruenost.
Inae je amid o svojoj propasti govorio rado i sa mnogo ponosa, nekad
ak bahato, kao da u tome vidi posebnu vrijednost, kao da u njoj nalazi uitak
posebne vrste, kao da je to najbolje i najvie to je u ivotu uradio. Ako ima
neto gore od onog nonog mudrovanja, to je ovo samoljubivo uivanje u
propasti, govorila je Belitsilim. A ako ima neto gore i od toga, to je bezumno
povjerenje u Muranua, onoga klizavog gada koji je prvi naplatio svoje dugove
jer jedini nije htio ekati da se proda bar neto od one planine armiranih opeka
kojima se gradi bre i sigurnije. To nije umanjilo nego je povealo am-idovo
povjerenje u prijatelja i tajnog roaka, pa on ve mjesec dana, otkako je propast
sasvim jasna i njemu samome, baulja i iekuje udo, siguran da e Muranu
jednom doi po njega s pozivom da izie pred kralja, a onda e svijetlo lice,
upoznato s njegovim sposobnostima i zaslugama... Kralj sigurno zna za njegovu
propast, Muranu mu je sigurno sve potanko objasnio jer se moralo zapaziti da
ve dugo nema njegovih poklona u zemlji... Odvratno.
Tako ih praina, bijeda i kuni kukci izjedaju, otac tone u sve dublje
rasulo, a njih dvoje su nemoni, toliko nemoni da eto ne mogu biti ni prodani.
-Sad je, znai, sve dobro - javi se Bell razdragano im je Belitsilim
uutjela. - Tvojih problema vie nema jer nema vie siromatva, ja u to rijeiti.
- Boe, kako si glup - tuno se osmjehne Belitsilim na njegovu radosnu
izjavu. - Da je on propao onda kad je prvi put poslao ljude na sjever po drva ja
bih se radosno ponudila da me proda. Voljela bih ga i znala razlog. A ovo...
-U oba sluaja je siromatvo, a to se moe rijeiti, to u ja rijeiti.
-Ne govorim ja o siromatvu, ono je najmanja nevolja. Govorim o njemu,
govorim o ponienju. Radovala bih se, kaem ti, da je onda propao pa zatraio
od mene neku rtvu. Bio je odvaan, bio je lijep, pravi otac. Sada je krpa. Nije
propao zbog svoje smjelosti nego zato to je ljepljiv. Zna li koliko trgovaca do
danas dobavlja drvo na njegov nain? Niti jedan! Ne smiju, treba zato smjelosti i
snage. A on se hvali time da je propao, sladi se svojom nevoljom, lae da se ponosi
bijedom i eka milost od one kisele abe Muranua. A ima tu i drugoga, jo goreg.
-Reci.
-Ne mogu, ima misli za koje ne bi trebalo biti uiju.
-To se zove osjeanja?
-Ne, to se zove iskrenost. A za iskrene rijei ne bi trebalo biti uiju,
sigurno ne bi trebalo.
-Nisam siguran da te razumijem.
-Nema se tu ta razumjeti. Ako imam ponuene otvorene i povjerljive
ui, rei u i ono to ne bih trebala rei. Mislim ja to, ali ne onako kako se mora
rei, mislim, recimo, blae ili napola ili barem mutnije. Kad se kae konano je.
137 | a h r i j a r o v p r s t e n
Zato je za mene bolje da ne kaem: ako ostane u meni, nekazano, ja sam bolja
nego to jesam, a sigurno nisam onako loa kako bih bila kad bih rekla sve to
mislim.
-Tako je s nejasnim mislima ili uvijek?
-Odmah sam ja znala da si odvratan! Jedino odvratan ovjek se moe
zabavljati uzimajui za enu nekoga koga nisu htjeli ni na poklon; jedino
odvratan ovjek se moe aliti ovako kao ti sada sa mnom; jedino odvratan
ovjek moe me sluati cijelu no stojei mi iznad glave. Ali si i jadan sa svojim
alama.
Belitsilim je doslovno otkinula vrata i izjurila iz kue, a Bell i djeak su
vidjeli da je no zaista prola i da se vani cijedi vlana svjetlost. Nije svanulo, ali
e sigurno opet svanuti.
-Nisam se alio, samo sam pitao, zanimljivo mi je ovo o mislima to je
rekla - objasnio je Bell djeaku koji je zurio u vrata, kao i on, ne znajui ta s jo
jednim danom koji se ne moe izbjei, kao ni on.
-3-Hoe li odmah jesti ili e prije toga uivati u svojoj eni? -pitala je
Belitsilim Bella kad je doao kui, u sumrak prvog dana njihovog boravka u
vlastitoj kui.
-Ne, ne bih jeo, ali bih veoma rado uivao u svojoj eni.
-Zatvori onda, molim te vrata, da nita i niko ne ue bez nae volje.
-Da prije toga upalim lampu? - pitao je Bell zbunjeno, ne videi valjda
naina da uiva u mrklome mraku koji bi zavladao zatvore li se vrata.
-Nemoj prvi put - zamoli Belitsilim porumenjevi. - Moda kasnije, ako
bude htio, ali neka sada bude ovako. Radi mene. Pristaje?
-Naravno, samo sam mislio da je bolje ako te istovremeno ujem i vidimodgovori Bell i krenu prema vratima, a Belitsilim se poe svlaiti i time ga zbuni
toliko da nije ni pokuao sakriti iznenaenje ili ovladati njime.
-to svlai haljinu?
-Priznaje li me svojom enom? Jesam li ena? Jesam li ti ena?! Jesi li ti
to htio?
-Naravno, i u vjenosti si mi ena. Imamo i ugovor o tome, a upravo ja
sam htio da se ploica s ugovorom ispee. Ja sam htio jer meni treba da se
zauvijek, i u vjenosti, svjedoi da smo mu i ena. to mi ne vjeruje?
-Pa ta se sad dogaa?
-Nita, samo ne vidim niti jedan stvaran razlog da se ovjek svue zato
to ima ugovor.
Stajali su, svako na svome mjestu, svako sa svojim pitanjima, zbunjeni
svako na svoj nain: Bell u otvoru vrata, na rubu sumraka koji svijet boji
crvenkastom ili, prije, smeom bojom, izbuljen u svoju enu i u stavu
138 | a h r i j a r o v p r s t e n
-Mila moja, draga moja sirota - govorio je Bell milujui nadlakticu svoje
ene - budalasto je to to si smislila, neopisivo budalasto, tako budalasto da ni
moja uzviena osoba nema od govora na tvoju glupost. Bilo bi to prekrasno da ti
ne trpi zbog toga, ja bih se radovao tvome podvigu kad on tebe ne bi bolio.
Zato nemoj, molim te, odustani, ja ti trebam donositi radost, mojim je
dragim leima i mojoj glavi debeloj, mome srcu i mojim slabinama, svemu
mome lijepome i dobrom, najvanija je tvoja radost. Zato odustani. Priznajem
da je duhovito i uzbudljivo, ali je posve promaeno ako tebe boli. Pusti, nai e
ti neto isto tako glupo to te nee boljeti, a onda emo oboje pristati da to
bude razlog.
Moda zahvaljujui dodiru koji se jednolino ponavljao i ravnom sporom
govoru, moda zbog nekih svojih unutranjih zbivanja, Belitsilim se poela
smirivati. Njezino bolno trzanje sada se umirilo do drhtavice, lice joj se vie nije
izobliavalo bezumnim grimasama nego se zaustavilo u jednom izrazu
omeenom, s jedne strane, oputenom donjom vilicom a, s druge strane,
upaljenim onim kapcima koji su se stalno irili. I kad se uinilo da se sasvim
smirila, kriknula je, zagrcala i onda briznula u pla u kojem je svaki as gubila
dah od snanih jecaja koji tresu itavo tijelo.
Belitsilim je plakala kao da se u njoj neto slomilo ili kao da joj se
dogodilo neto konano. Tako, naprimjer, plae dijete koje je otkrilo da kornjaa
ovamo nije dola radi njega i igre s njim nego radi odraslih kojima moe
posluiti za hranu i za razne druge stvari; to otkrie u njega zauvijek naseljava
strah i osamu, a strah i osama govore mu da nakon ovog otkria dolazi niz
drugih koja e stalno uveavati strah i osamu u njemu i koja e mu rei da ni
odrasli nisu ovamo doli radi njega, da se unutranja dvorita ne prave radi
njega, da palme ne cvjetaju radi njega... Ne mora ono znati i vjerovatno ne zna
otkria koja slijede, ali ih njegovo tijelo i njegovo osjeanje slute govorei mu da se
niz takvih otkria nee zaustaviti i da e se uvijek, nakon svega, otkriti jo neto
to nije dolo njemu, govorei mu da je njegov boravak ovdje naprosto bez
razloga jer nita, ama ba nita, nije radi njega; govorei mu da je sve isto s njim
i bez njega; govorei da e mu se ostatak ivota pretvoriti u otkrivanje stvari
koje ne postoje radi njega...
Zato se djetetu koje je otkrilo ono o kornjai otkrila ravnodunost i zato
ono plae s onoliko stranog mira. Plae spokojno, uasno spokojno. Plae
onako kako plae Belitsilim dok joj mu jednolinim pokretom miluje
nadlakticu.
Tokom dananjeg dana ona se razvedrila i oslobodila se onoga bijesnog
prkosa kojim se od svega brani otkako joj je otac poludio i otkako joj nita
drugo nije ostalo, pa je sada bez iega to bi je moglo zakloniti od
ravnodunosti i vjerovatno zato plae ovako bolno i iskreno. Jer su joj se danas,
sve do sada, dogaale samo lijepe stvari koje bi raskrile i nekoga mnogo bolje
zaklonjenog.
140 | a h r i j a r o v p r s t e n
U samo svitanje, dok se s neba cijedila crvenkasta svjetlost koja nije stigla
prekriti zemlju i dovriti oblike na njoj, Bell je doao po nju da je iz kue njezinog
oca vodi u njihovu, napravljenu u tri dana, bez razgovora o cijeni ako bude
gotova u tom vremenu, od amidove posebne opeke, na rubu grada gdje se
jo moglo imati malo vrta i dovoljno mira. urio je, brbljao, ubjeivao da je
uraeno sve onako kako je ona htjela a ako neto i ne bude tako - nije teko
popraviti ili napraviti novu kuu njoj na radost, samo neka se raduje i nek se
konano nasmije. Vukao ju je, a onda povremeno i nosio samo da to prije
stignu tamo gdje e se ona lijepo podudariti sa sobom jer e biti na mjestu koje
je njezino i koje oblikovano prema njoj. A tada e je moi potpuno voljeti, tada
e se voljeti... I tada e se ona smijati, tada e se ovdje neko i smijati i moi e se
lijepo ivjeti.
Bellovo razdragano brbljanje, urba, jurnjava kroz prazan grad, klizanje
po otpacima i saplitanje o usnule pse, nestrpljivo splitanje i rasplitanje planova,
naselilo je u nju radost kakvu nije do tada upoznala, radost koja se mora
pokazati a najee se pokazuje zanovijetanjem. Voljela je svoju radost i voljela
je to je osjea, pa je nemilice zanovijetala, izmiljala, korila mua to ne zaobie
gomilu gnjilih kajsija nego se klie preko nje i to s njom na rukama, pa se pravila
da se ne veseli njegovom objanjenju da treba to prije stii tamo gdje e ona
biti gospodarica i da zato nema vremena za zaobilaenja... Zaudo brzo su stigli
preko cijeloga grada, valjda zato to ju je Bell nosio dobar dio puta a tada iao
mnogo bre nego s njoj inilo. Pred kuom ju je Bell opet uzeo na ruke govorei
da su lijepi obiaji jo ljepi kad trae da se na ruke uzme lijepa ena, a lijepi
obiaj i radost njegove radosne osobe trae da svoju enu na rukama unese u
njezinu kuu.
-Lijepi obiaji trae da prije toga otvori vrata - rekla je Belitsilim pravei
se da mu prigovara. - A to trai i potreba moje osobe koja uglavnom ne moe
kroz zatvorena vrata.
-Tako je, ti ne moe kroz vrata - zbunio se Bell i spustio je, ali se odmah
opet razdragao, odjurio da otvori vrata visoko diui noge kao da ih upa iz blata
i smijao se vlastitoj igri.
U kui je ve bio djeak koji je, po elji Belitsilim, trebao ivjeti s njima i
koji, sasvim sigurno, nije mnogo usporio gradnju kue oduevljeno je pomaui.
Budui da od straha nije svu no oka sklopio (a morao je ovdje ostati da sauva
kuu kad su je ve ovako lijepu napravili), zaspao je im su ga poloili na leaj,
pa su mogli sami, ne dijelei radost, obii svoj prvi dom. Sve je bilo kako je ona
traila: prema ulici velika soba u koju mogu i drugi ulaziti, s bonih strana
unutranjeg dvorita djeakova i soba za namirnice, a s one strane dvorita
njihova tajna soba u koju niko strani ne moe ni priviriti; i, to je najvanije, krov
je sa svih strana bio ograen povisokim zidom, tako da se na njemu moglo
sjedjeti i spavati kao u sobi, bez stranih pogleda, bez glasova i zadaha koji dolaze s
ulice na otvorene krovove. Ipak je Bell, kad joj je sve pokazao, otiao da bi ona
141 | a h r i j a r o v p r s t e n
smijeh zbog ogromnosti ili presitnosti, smijeh kojim ivot slavi sebe. -I smrt doda Belitsilim i nasmija se.
-A to pogotovo, smrt posebno - razdragano se sloi Bell. -Velika je stvar:
umrijeti. Moe se ti smijati kad zna da e umrijeti, tada se moe i radovati i
smijati.
-Nisam znala da je to toliko dobro.
-Ogromno, najvee. Daje oblik.
-Kakav oblik?
- Razumljiv. Ureen prema unutranjem, prema razlogu i prema prirodi
onoga to je oblikovano. Bilo bi vam strano da nije smrti. Ili ne bi jer ne biste
bili ljudi. Rijeci nije svejedno koliko je izmeu njezinog izvora i ua, ali joj to
nije vano koliko to da ima izvor, tok i ue. Bez ua ona ne bi bila rijeka ili bi
tekla nikamo a nikamo se ne moe tei.
-Priznajem da mi je lijepo sluati te - spokojno i s blagom ozarenou
ree Belitsilim. - Nisam sigurna da te razumijem, ali sam sigurna da uivam.
-eli li da razgovaramo? Mnogo, stalno. Sigurno emo se razumjeti,
vano je da razgovaramo i volimo se, a razumijevanje i ostalo e doi iz toga.
-Volimo se razgovorom - osmjehne se Belitsilim. - Dovoljno ako se volimo i
dobro razgovaramo.
Bell prie i sjedne kod nje, a ona se prui po tlu i stavi mu glavu u krilo.
Nato se Bell premjesti na leaj i pozove je, valjda zato to nije htio da mu ena
lei na nabijenoj zemlji.
-Razgovaramo? - pitao je Bell kad mu se ona opet namjestila u krilo.
-Priaj mi o izvoru i o tome kako si dotekao do mene. Priaj mi o sebi i o
tome kako eli osjeati tijelo. Priaj mi kao da smo se ve razumjeli, a ja u,
zaspem li, sluati u snu tvoju priu ili je sanjati.
No je ovijala vlagom glineni grad na kanalima, napominjui svojim
mrakom i tegobom da je blizu, sasvim blizu, velika rijeka. Utihnuli su psi i
make, ljudi su se zavukli iza svojih vrata i vjerovatno ve utonuli u san. A ovdje,
u neosvijetljenoj sobi iza rastvorenih vrata, djeak koji se tokom dana dobro
naspavao, slua priu koja se sliva niz lice na tijelo njegove velike sestre.
HISTORIJA UDNJE
U kraju Dilmunu, rubnom svijetu iza kojeg poinje neto sasvim drugo,
boravio je prije poetka usnuli Enki. Dilmun je rubni svijet, svijet svakovrsnih
mogunosti u kojem je sve ono to bi jednom moglo biti stvar, bie ili dogaaj,
ali su tada, za Enkijeva sna, i te mogunosti bile zbrkane, prikrivene, neureene.
Spavao je Enki, pa je i svijet u kojem spava bio kao u snu, pa su i njegove
mogunosti bile kao u snu. Bila su tu sva mogua imena jer su svi dijelovi svih
imena u Dilmunu ve tada postojali, ali su ti dijelovi bili u neredu, svaki za sebe
ili jedan preko drugoga, tako da nije bilo niti jednog dovrenog imena a kamo li
145 | a h r i j a r o v p r s t e n
jezika u kojem su sva imena. Bila su tu sjemena svih stvari jer su bili vatra i
voda, vazduh i zemlja, ali su bili razdvojeni i bez razmjera u kojima bi se spojili u
stvari ili u bia. Bilo je tu svega dovoljno za jedan svijet, pa i vie, ali je Enki
spavao pa nije imao ko napraviti red, razmjere, mreu kojima bi se to povezalo i
uredilo. Ili je zapravo sve to, sva ta sjemena i svi dijelovi moguih imena i jezika,
sve te mogunosti kojima jo trebaju samo red i razmjere, bilo Enkijev san?
Moda je zaista bilo, jer otkud bi se inae pojavilo dok Enki spava i dok nita ne
moe poeti?
Nije moglo poeti dok se u Enkiju nije pojavila udnja. Velika, jaka,
onakva kakva se u njemu moe stvoriti. Dovoljno jaka da ga probudi ispunjenog
udnjom.
Znao je Enki da moe udjeti jedino sebe jer sve ostalo su samo
mogunosti koje je on sanjao. Znao je da svoju udnju moe umiriti jedino
sobom samim, i to tako da bude upravo on ali izvan sebe, suprotan sebi a ipak i
dalje on. Znao je da ne moe udnju umiriti dok ne izie iz sebe i da je moe
uputiti jedino prema onome to je razliito od njega, zapravo suprotno njemu. I
znao je da to ipak mora biti on jer drugoga nema, a i da ga ima ne bi ga primilo
ako je istinito.
Zato je Enki izgovorio ime svoga enskog dijela za kojim je udio ali
prema njemu nije mogao usmjeriti svoju udnju jer je taj enski dio bio u njemu.
Zato je izgovorio ime Nin-tu, ime enskoga sebe. Zato je pustio da Nin-tu istekne
iz njega, zato je bio radostan kad se dovrila nasuprot njemu: suprotna njemu a
ipak on, sasvim izvan njega a prisnija mu od svega njegovog. Zato je bio
zadovoljan to se probudio.
Stajali su jedno prema drugom ispunjeni udnjom: Enki i Nin-tu, muko i
ensko, jedno a suprotni. Toliko su se udjeli, toliko su bili usmjereni jedno
prema drugome da su im se dijelovi sloili i razvrstali savreno suglasno. Prema
imenu koje nastalo slaganjem i razvrstavanjem Enkijevih dijelova stajala je stvar
koja je nastala u Nin-tu, slaganjem i razvrstavanjem njezinih dijelova. Prema
razmjeri i mogunosti u Enkiju stajali su spleteni elementi ili dogaaj u Nin-tu.
Prema obliku u Enkiju stajao je predmet u Nin-tu.
Tako su nastala dva svijeta: Enki i Nin-tu, Dilmun i ovaj svijet. U Dilmunu
su mogunosti, jezik, oblici, u Dilmunu je Enki. Ovdje su predmeti, dogaaji,
tijela, ovdje je Nin-tu. Enki i Nin-tu, Dilmun i ovaj svijet, usmjereni su jedno
drugome, oni se ude. A ta udnja smo mi, dini. Mi smo udnja Enkija za Nintu, mi smo udnja Nin-tu za Enkijem. Mi smo udnja imena za predmetom, mi
smo udnja predmeta za imenom.
U Dilmunu, mi smo udnja, usmjerenost, htijenje. Ovdje, mi smo vatra u
jednome od njezinih stanja. Mnogo je stvari u ovom svijetu, mnogo je imena u
Dilmunu. Mnogo je dogaaja u ovom svijetu i mnogo mogunosti u Dilmunu.
Zato je i nas mnogo i od raznih vrsta, onoliko vrsta koliko ste oblika i obiljeja
vatre upoznali.
146 | a h r i j a r o v p r s t e n
dobro ili zlo, da donose korist ili nevolju, njima je do toga da podsjeaju na onu
drugu stranu i da uvaju cjelinu. Zato su oni svugdje stranci i svugdje na
smetnji, pogotovo u vremenima u kojima zli dini odnesu prevagu.
Ljudi imaju nekoliko naina da razlikuju dobre od zlih dina. Jedan je
sklonost prema bojama i dlakama jer dobri dini vole zlatnu dlaku a zli vole riu.
Drugi je sklonost prema djelima jer dobri dini vole ljubav prema drugome i djela
puna znanja, a zli vole ljubav prema sebi i djela koja slue pukoj ugodnosti. Nije
ljudima teko razlikovati dobre od zlih dina jer su ljudi obiljeeni sjeanjem pa,
kao i dini, borave u Enkiju i borave u Nin-tu, vezani i za Dilmun i za ovaj svijet.
Samo ovu treu vrstu ljudi ne mogu prepoznati jer jer je ne mogu razlikovati od
drugih dviju: oni vole sve i skloni su svemu jer oni slue cjelini. Oni vole riu i
zlatnu dlaku jer oni vole ime i tijelo dlake. Oni vole smijeh i tugu, vole bijelo i
zeleno, vole bol i uitak, jer oni vole cjelinu a cjelini pripada sve ega moe biti.
Cjelini pripadaju i dijelovi neke mogunosti, kakvih je bilo u Enkijevom snu,
cjelini pripadaju imena kojih jo nema, cjelini pripadaju slutnja i sjeanje, glina i
voda, riblja glava i bol u koljenu. Cjelina su ovaj svijet i Dilmun zajedno, cjelina
su Nin-tu i Enki kad se ude i u udnji prelivaju jedno u drugo kao kad se
mijeaju dvije sasvim bistre vode.
Ponekad mi se uini da smo mi (da je ova trea vrsta dina) nastali u
Enkijevom snu i ostali u njemu jer smo mi vie snovita zbrka nego dini kakvi su
ostali dini. Mi nismo udnja jednoga za drugim, kao to su ostali dini, mi smo
udnja koja je muena udnjom. Mi smo greka ili zbrka, mi smo ili san o cjelini
ili nismo mogui. Mi smo kao oko koje vidi sebe, kao sunce koje sebe
osvjetljava. Zato je meni strano.
Nije teko biti udnja, ja mislim da je to i lijepo. Zato mi zavidimo drugim
dinima, dobrim i zlim jednako. Ni udjeti nije teko, ja mislim da je to prelijepo,
to je dokaz da si mogu i da si stvaran. Ali je strano biti udnja koja udi. To je
dokaz da nisi mogu ma koliko bio stvaran, to je znak da te ne moe biti ma
koliko da te ima. Valjda je to zbog cjeline koja je ostavljena nama na brigu i
odbranu. Zato ja mislim da smo mi najstariji i da smo iz Enkijevog sna. I zato
nam je ovako strano jer Enki vie ne spava, Enki uope ne spava otkako je Nintu istekla iz njega.
Zato svi mi nastojimo postati jedno ili drugo, nastojimo biti udnja ili onaj
ko udi. Nastojimo ne biti cjelina jer cjelina kao da nije mogua otkako je Nin-tu
istekla iz Enkija. Zato svi mi nastojimo postati dobri ili zli, nastojimo biti dini
kakvi jesu dini, nastojimo biti udnja koja sebe ne osjea. Ali nam to ne
uspijeva. Htjeli su neki od nas biti zli, htjeli su biti udnja stvari za drugim
stvarima ili udnja imena za drugim imenima. Htjeli su, naprimjer, biti udnja
kue za drugim kuama, htjeli su biti ono to kuu liava potrebe za imenom a
budi u njoj potrebu za drugim kuama u nizu. Ime je, zar ne, ono to odreuje
unutranju prirodu stvari, pa je ime kue ono po emu kua, kao toliko-i-toliko
zidova rasporeenih tako-i-tako, ima oblik neijeg straha, pamti miris upravo
148 | a h r i j a r o v p r s t e n
tog tijela, uva toplinu i sklanja od studeni ili uva hladovinu i uva od vreline.
Od potrebe za tim su neki nai htjeli osloboditi kuu, htjeli su biti njezina snana
udnja za drugim kuama, zapravo za drugim zidovima koji bi stajali u nizu, bez
imena kue i bez elje za njim, vie ili manje slini jedni drugima. Radili su to i
bili su udnja rasporeenih zidova za drugim rasporeenim zidovima, ali su pri
tome snano udjeli ime kue i sami su u sebi bili udnja za kunom skrovitou
i oblikom neijeg straha, za pamenjem nekog mirisa i za osjeanjem sigurne
sklonjenosti. Tako se moralo desiti jer oni znaju cjelinu, oni jesu cjelina, oni se
brinu za cjelinu. I tako se dogodilo da oni meu nama koji su htjeli da postanu
zli dini budu zapravo dvije, meusobno suprotne, udnje, budu dva smjera
koja se ponitavaju i onemoguuju svaki pokret. I tako su oni meu nama koji
su htjeli postati zli dini postali ravnoduni, postali su ravnodunost.
A tako je bilo i s onima koji su htjeli postati dobri dini. Oni su bili udnja
stvari za imenom i bili su udnja imena za tijelom, ali su sami pri tome udjeli da
se stvari vezuju u nizove s drugim stvarima, bez dodira s imenima, i da se imena
vezuju u nizove s drugim imenima, bez dodira s tijelima koja su Nin-tu. Bili su
udnja i udjeli su, davali su dobro a bili su zlo, jer su oni cjelina. Mi smo cjelina i
udimo cjelinu. Zato su i oni postali ravnoduni, zato se i zbog njih pojavila
ravnodunost. Mi smo stvorili ravnodunost. Moe li zamisliti kako je strano
biti besmrtan i ravnoduan? Moda to mora biti jedno s drugim, moda su to
dva oblika istog imena, ali se nama ba u tom spoju otkriva uas i svima nam se
ini da bi ravnodunost bila i podnoljiva kad bi imala kraj. Kad bismo mi imali
kraj. Nepodnoljivo je biti ravnoduan i znati da kraja nema; nepodnoljivo je
znati da kraja nema jer si zato ravnoduan; nepodnoljivo je biti ravnoduan jer
tada za tebe kraja nema; nepodnoljiv je taj spoj jer ti je, ravnodunome, kraj
ravnoduan, kao i sve ostalo, pa kraja ne moe biti, kao ni svega ostalog.
Tako sam ja mislio i tako sam otkrio da mogu uraditi upravo suprotno.
Mogu zadobiti kraj, mogu postati onaj ko udi a nije udnja, mogu se tako
osloboditi ravnodunosti. Mogu postati ovjek.
Ne znam jesam li ja pokuavao postati dobri ili zli din. Mnogi od nas
jesu i svi su postali ravnoduni. Vjerovatno jesam i ja jer u beskrajnom vremenu
koje je nama dosueno moramo pokuati sve i biti sve. Svima koji su pokuali
bilo je strano jer su postajali ravnoduni, a to znai da je i meni bilo strano ali
sam na to zaboravio jer sam bio postao ravnoduan. Ne znam, tako mi se sada
ini.
Ne znam je li do sada neko od nas pokuao postati ovjek. Ne mogu znati
jer je umro ako je uspio i ostao ravnoduan ako nije uspio - u oba sluaja rezultat
je sakriven od mene. Ne znam jesam li ja do sada pokuavao postati ovjek. Ako
sam pokuavao - nisam uspio i jo uvijek sam, naalost, besmrtan. Ili sam uspio
pa umro i smru se vratio u narav dina koji brine o cjelini i jeste cjelina. Ne bih
se moda trebao radovati ako je tako.
149 | a h r i j a r o v p r s t e n
ovdje moemo, sve ovdje osim smijeha imamo a i smijeh emo nekako dozvati.
Tako e biti.
Mi emo se ploditi, mi emo imati potomka. Ti e mi roditi potomka da
svjedoi o mome tijelu i o udnji koju si probudila. Tako e biti i ako ja ne
postanem ovjek, ne znam kako ali e se ba tako desiti jer tako treba biti. Ti mene
eli i ja tebe hou, zato moramo imati potomka. Mi se moemo oploditi,
svjetlost potekla iz vatre moe se oploditi s ljudskim tijelom kad oboje to zaista
ele. Ako ne budemo mogli roditi ovjeka, mi emo roditi farnaka, nae edo. I
mi emo ga voljeti. Samo mi vjeruj, budi strpljiva i voli me. Presudno je da mi
vjeruje i da me hoe. Ja tebe hou.
- 4Trei dan od ovog razgovora Belitsilim se probudila veoma kasno, kad je
dan ve bio dobro odmakao, kad je sunce ve bilo na pola puta do svoga dnevnog
vrha. Nikad nije ovako kasno ustala, nikad nije pomislila da je mogue ovako
kasno ustati i sigurno nikada niko od korisnih ljudskih bia nije ovako kasno
ustao. "Spavala sam kao Bellov Enki prije poetka svijeta", mislila je ulazei u
unutranje dvorite u kojem je djeak uprazno vrtio mlin za sjemenke i to,
izgleda, veoma dugo, dovoljno dugo da u ovom asu ve posre od umora.
-Bell me je poslao ovamo da te ne bih probudio - obavijesti je odmah, a
vidjelo se da ne zna je li to rekao kao opravdanje to vrti prazan mlin i kvari ga ili
kao prigovor njoj to ustaje u ovaj kasni sat.
Belitsilim se glasno nasmija, valjda prvi put u ivotu. Tek ju je djeakova
nedoumica upozorila na to da se ne osjea krivom zbog ovako kasnog ustajanja i
da se o njemu nije zapravo nita ni zapitala. Naprosto je osjeala ugodnost od
tijela otealog dugim spavanjem i prepustila se tom ugodnom osjeanju kao da
za odraslu enu nema na svijetu posla vanijeg od spavanja do pola bijela dana.
Danas je, osim toga, prvi put otkako zna za sebe, ostala u leaju nakon buenja,
povremeno isteui nogu ili ruku, uvijajui gornji dio tijela i proteui se s rukama
iznad glave, jer je danas, tako radei, otkrila uitak koji njoj donosi i u sebi nalazi
tijelo oamueno snom i zato sposobno da samo sebe osjea. Dugo je budna
ostala leati preputajui se grenom zadovoljstvu koje je njezino tijelo prualo
samo sebi. Krene podignuti nogu i istog trenutka, prije nego je i zategla miie
da je podigne, osjeti njezinu teinu, oblik, veliinu, osjeti sve to kao izvor uitka,
osjeti da je pokretanje noge slatki napor od kojeg treba odustati jer e
odustajanje donijeti jo vei uitak. Zato odustane i osjeti kako je potapa
zadovoljstvo to ima nogu takvog oblika i duine, nogu teku upravo toliko da je
moe pokrenuti ako hoe i da u taj pokret mora uloiti upravo toliki napor da joj
bude slatko. Toliko slatko da jedino odustajanje od tog pokreta i tog napora
moe biti slae. Onda istu igru ponovi s jednom pa s drugom rukom. Onda sa i151 | a h r i j a r o v p r s t e n
tavim gornjim dijelom tijela koji odlui pokrenuti ulijevo pa udesno samo radi
toga da osjeti oblik i teinu, samo radi toga da na onaj nain osjeti svoje tijelo i
da odustane od njegovog pokretanja izvlaei iz tog odustajanja slatko
uzbuenje zbog tog stupnja podudarnosti sa svojim tijelom i zbog potpunog
pristajanja na sve njegove osobine.
Ustala je kad joj se uinilo da je iz ove igre isisala uitak koji ona nosi u sebi,
ali je izmeu leaja i unutranjeg dvorita jo dva puta stala da se protegne, da
zategne svaki od svojih udova i iznova se obraduje njihovom obliku, njihovoj
tjelesnosti i tome to ih ima. Zategne se i osjeti kako se po njoj, po cijelom tijelu,
razliva ugodno osjeanje, tiha slast kakvu upoznaje samo snom omamljeno tijelo
podudarno sa sobom i zadovoljno sobom.
Sve ovo vrijeme bila je slobodna od misli. Osjea svoje tijelo i osjea
ugodnost od tog osjeanja i nita vie. Samo je, ulazei u dvorite, naas pomislila
da je spavala kao Enki prije poetka svijeta, ali je i to bilo vie slutnja a jo vie
osjeanje nego misao. Naprosto joj je tijelom prostrujalo osjeanje da je moda
tako dug i tako pun naslade mogao biti san iz kojeg je potekao svijet i iz kojeg je
nastalo njezino tijelo, ali je to trenutano osjeanje bilo daleko od rijei i jasnog
oblika koji one zadaju, mnogo vie nalik prizoru iz sna nego onome to se dobije
od izgovorenih rijei. Jer je u njezinom osjeanju, u slutnji koja je strujala
tijelom, bilo mnogo radosti, tihe i slatke radosti kojoj ne treba izraza i koja
zapravo ne podnosi pokazivanje, a u rijeima "spavala sam kao Enki prije
poetka svijeta" radosti nema ni u tragu, a naslade, koja je u njezinom osjeanju
upravo kipjela, ne moe ni biti.
Ta radost i ta zgusnuta naslada prasnule su na djeakove rijei i ona se
glasno nasmijala. Je li Bellovo ime zgusnulo uitak toliko da je morao prsnuti kroz
smijeh? Je li njegova briga za njezin san imala u sebi neeg isto tjelesnog,
neega to se naprosto dodalo onom osjeanju noge ili ruke, slabina i ramena?
Ne bi se to moglo rei i ne bi se o tome moglo ni razgovarati jer o tome se nema
ta znati, o tome se ne moe imati prenosivo znanje; takav se doivljaj ima ili se
nema, pa se tako zna ili se ne zna. Sigurno je da se ona glasno nasmijala od
praska svoje radosti i da se onda obruila na djeaka iznenaenog njezinim
smijehom, izljubila ga i okretala se drei u svojim rukama njegove, pa ga
spustila i, drei mu lice u svojim dlanovima, nasmijeila se tiho, ozareno.
Objedovala je u dvoritu, ne nudei djeaka i ne znajui zapravo ta jede,
zaboravljajui povremeno na zalogaj u ustima, mnogo vie sisajui nego vaui.
A nakon predugog doruka, koji se okonao kad je dan ve uao u drugu
polovinu, otila je na kanal da se kupa, uivajui u iznenaenju koje djeak nije
ni pokuavao sakriti. Sve joj je toga dana stvaralo uitak, sve je pred nju izlazilo i
152 | a h r i j a r o v p r s t e n
dogaalo joj se samo radi toga da pojaa njezinu pritajenu radost, da uvea
njezinu nasladu, da osnai njezino osjeanje oblika, teine i veliine njezinog
tijela. Istina je da odrasla ena, s kuom i muem, ne smije spavati do ovih doba,
istina je da niko a pogotovo udata ena ne smije objedovati tako dugo da
zaboravi ukus zalogaja u ustima, istina je da se u ovo doba ne kupaju ni robovi
ni ljudi jer poslovi stoje a oni su izloeni pogledima namjernika i besposliara...
Sve je to istina i djeak je sasvim u pravu to pokazuje iznenaenje kojim je
osuuje, ali radost u njezinom tijelu hoe upravo to i ona upravo to radi
pojaavajui time svoju radost. Ako zbog svih ovih grijeha ovako dobro osjea
svoj oblik, ako joj se njezino tijelo objavljuje s ovoliko uitka zbog ovog
zabranjenog to radi - dobro je, neka radi, opet e raditi. A nije zbog toga, zna
da nije zbog toga, radi se samo o tome da danas pristaje na sebe, da je prekrasno
podudarna sa svojim tijelom i da je u tom pristajanju toliko radosti i uitka da se
u radost i uitak promee sve to joj se dogodi i sve to uradi. Iako se mora
priznati da ima neke naslade u kasnom ustajanju, dugom objedovanju,
zabranjenom kupanju... Slatko je grijeiti protiv reda, pogotovo ako ena uiva u
sebi i prvi put se dobro osjea u svojoj koi.
Mislila je da e po povratku s kupanja uraditi neto u kui, makar
napraviti objed koji e ponuditi muu i koji e pojesti ona i djeak. Ali se nakon
kupanja osjeala suvie istom i suvie laganom za turobnu haljinu od jute koju
bi trebala navui za bilo koji posao. itav dan se zapravo suvie dobro osjeala
da bi mogla pristati na haljinu koja je svojom rugobom vrijea od asa u kojem ju
je vidjela i koju je sve vrijeme otkako je nosi osjeala kao nezasluenu kaznu.
Danas joj je trebalo da bude lijepa, svemu se njezinome htjelo da bude lijepa a
ne moe se biti lijepa s kosom bez sjaja i u onoj tunoj krpi koja tijelo ne samo
sakriva nego i ponitava. Zato je kosu dobro namazala uljem i istrljala pepelom
od preslice da malo posvijetli i da dobije onaj zlatasti odsjaj koji je znala s majine
kose i zbog kojega je ponekad majku osjeala istinski bliskom osjeajui, posve
sigurna u to, da je taj zlatasti odsjaj neto njezino to je majka primila i to joj
vraa kad god se sunce prelomi u njezinoj kosi. Dugo je trljala uivajui u igri
prstiju s masnim mekanim vlasima i zamiljajui kako raste sjaj vlasi i kako se u
njima javlja onaj zlatasti odbljesak koji ne ponitava osnovnu tamnu boju vlasi
nego se dodaje njoj, ne kao njezina suprotnost nego kao jedna od njezinih
mogunosti. Zlatni odsjaj crne, sasvim crne vlasi. To je lijepo i to joj treba, danas
joj to treba, veseli je i donosi joj ugodnost.
Ugodnost joj se iz prstiju i s tjemena razlivala po cijelom tijelu. Bell nije
dozvolio djeaku da je probudi; on je, nevidljiv i odsutan, bdio nad njezinim snom,
on je znao da nita nije slatko kao bezazlen grijeh i zato je htio da ona spava, da se
kupa i da se uljepava umjesto da bude korisna. On moda i sada gleda kako
prstima mazi kosu i u tome uiva koliko i ona, moda i vie jer vie znanja o
153 | a h r i j a r o v p r s t e n
onome to treba donosi vie uitka u onome to ne treba. On sigurno zna da ona
sada miluje svoju kosu umjesto da spravlja objed i sigurno se tome raduje bar
koliko i ona.
Mnogo on zna, sve zna, a ipak je smijean jer nita ne razumije. Ne
razumije ni koliko njihov djeak, njezin mali brat kojemu nije sueno da bude
prodan, koji sada lupka vrevima, pretura po zdjelama i uzdie, pokazujui da on
gladuje dok njegova sestra sjedi u unutranjem dvoritu i prstima, bez potrebe,
raeljava kosu. Ne razumije djeak njezine razloge, ali ih jo manje, ako je to
uope mogue, razumije sveznajui Bell. On je njoj donio, sutradan po
njihovome ljubavnom razgovoru, haljinu od najfinijega, najmekeg i najtanjeg
tkanja kakvo nije mogla ni zamisliti prije nego ga je vidjela. On je, siroe, bio siguran da je onaj nesporazum meu njima izbio zato to se ona svakako htjela
svui i da je ona to toliko htjela samo zato to ne podnosi svoju jutanu haljinu. To
je smijeno i slatko, on je sav smijean i sladak, toliko da se ona evo mora
istinski radovati to ga ima za mua i lijepo se naslauje mislima o njemu.
Bellovu haljinu je dugo prevrtala po rukama i ispitivala jagodicama pa
cijelim prstima prije nego ju je navukla. Nije ovo vuna, ne moe se vuna ovako
istanjiti i ovako fino uraditi. Devina dlaka pogotovo. Nije ni lan, finije je ono i
meke i od samog lana. Ako nije tkanje iz Bellovog Dilmuna, a reklo bi se da jeste
jer se u ovom svijetu ovakva tkanina jo nije pojavila, bar pred njezinim oima i
pred oima za koje zna. Ta je nit fina i tanka kao misao, to je tkanje lagano kao
pauina i zrake mjeseine nad movarom. Nije prozirno, ali se jasno sluti obris
ruke kad se prekrije i odmakne od oiju. Sluti se ak i boja mesa, ne vidi se, ali
se sluti i to je besramno i prelijepo.
Haljinu je povezala srebrenim pojasom koji je dobila zajedno s njom.
lanci pojasa bili su kvadratne ploice od punog srebra na kojima su od fine,
savreno iste, sjajne kao zraka svjetlosti, srebrene ice reljefno uraeni cvjetovi
ivanice. uto sredite krunog cvijeta bio je okrugli uti safir koji srebrenom
icom nije optoen nego samo obuhvaen i pridran, tako da se puni krug utog
sredita u krugu cvjetnih latica vidi jasno i doivljava potpuno. Kopu pojasa su
inile tri zmajeve glave od kojih je stvarno potrebna jedino srednja glava pod
ijim jezikom se pojas treba zakopati. Iz te, srednje, glave isplaen je jezik i zato
iz nje sukljaju dim i vatra, a iz drugih dviju, okrenutih prema dolje i prema gore,
izvlaili su se, od punog srebra napravljeni jezici koji su se sudarali i prelivali
jedan u drugi tako da se nije moglo odrediti gdje prestaje zmajev ravasti jezik i
gdje on prelazi u jeziak plamena. Sve je to po rubovima prekriveno dimom,
zapravo sumanutim pleterima od tanke srebrene ice koji zbog tananosti ice i
zbunjujuih oblika, zaobljenih a ipak grevitih, jesu liili na dim toliko da su
gotovo bili dim. Nasmijala se kad je zakopala pojas jer joj se gotovo cijeli
stomak naao prekriven srebrenim zmajevim glavama.
Nasmijala se zapravo preokretu u osjeanju tijela; tijelo je, zapravo,
smijehom izrazilo preokret u svome osjeanju sebe. Haljina joj je uznemirila
154 | a h r i j a r o v p r s t e n
samo to e tada ona otjecati a u nju e se uhvati neko drugi. Neto drugo,
posve drugo. To e biti lijepo, usijano, to e biti svijetlo kao ona posljednja,
sedma, beskrajna, prostorija. Znala je to onako kako se u snu zna - bez jasnog
razloga, bez razumnog oslonca, ali posve sigurno. Naprosto znala.
Tada e, jednom, kroz svijetle odaje krenuti isto ovako odjevena, ali
raskono nakiena i prekrasno ureena; krenuti sama od sebe, ali na neki poziv
(moda Bellov, moda iz one beskrajne prostorije?) koji e osjetiti u sebi jer se
takvi pozivi ne uju. Znala je, onako sigurno kako se samo u snu moe znati, da e
je na svakim vratima zaustaviti nekakvi kao straari koji se sada ne vide, koji se
moda ni tada nee vidjeti, da e joj svaki put, na svakim vratima, uzeti po
neto njezino i onda je pustiti da ide dalje. Znala je i kako e to izgledati. Znala
je da e joj na prvim vratima oduzeti prstenje, na drugim grivne sa ruku i nogu,
na treim ogrlicu, na etvrtim pojas i ukrasnu vrpcu iz kose, na petim pojas i na
estim haljinu. Znala je da e joj na sedmim vratima biti najtee jer e joj tu,
onako goloj, skinuti s onih kapaka, s usana i s noktiju, crveni prah kojim se
ukrasila. Znala je da e kod svakih vrata poeljeti da se vrati i da e svaki put
nastaviti dalje, nesposobna da se odupre pozivu koji uje u svome sreditu, koji
uje onim svojim sreditem, onom takom iz koje izvire i u koju uvire sve to je
ona, pozivu koji je sa svakim novim vratima sve razgovijetniji, sve snaniji i sve
vie njezin unutranji nalog. Znala je da e na kraju, u sedmu odaju, ui sasvim
gola i sasvim poniena, a onda se prepustiti njezinom bljesku u kojem se moda
nee rasprsnuti ali se sigurno s njim hoe stopiti u lijepome sjajnom jedinstvu u
kojem e ieznuti ostajui ona vie nego to je ikad bila.
Znala je da joj taj put predstoji, znala je da e poziv kojem e se odazvati
doi i da polazak na taj put zavisi od njezine odluke. Vrata su joj, evo, rastvorena
i samo od nje zavisi kada e krenuti. Jednom hoe. Moda zato sada ne osjea
elju da kroz njih krene i prepusti se bljesku, zato to ovako pouzdano zna da
jednom hoe. I moda zato sada ovoliko uiva u blagom otjecanju iz sebe i jo
blaem ulivanju u sebe. Moe se uivati u samoj blagosti kad se zna da nas
bljesak i sjedinjenje s njim ekaju, sigurniji od novog dana.
Sve je ovo znala onako kako se zna u snu jer je sve sanjala, ali je znala i
drugaije, onako kako se zna u ovom svijetu, sasvim izvanjski. Ve sada, u snu,
znala je da e sve ovo, upravo ovako, znati sutra kad se probudi, i prekosutra
naveer, kad bude spavala, i uvijek. I onda kad bude ponavljala slian Itarin
put. Do kraja ovoga njezinog ivota u njoj e stajati znanje o raskriljenim vratima
i svijetlim odajama kroz koje e proi da se sjedini sa sjajem. Onda kad joj bude
do toga, moda kad bude spremna. Zato moe ovako mirno spavati na desnoj
strani, s pruenom lijevom nogom i desnom gotovo priljubljenom uz tijelo, s
glavom na stomaku u kojem su se prvi put nale grudvice sira napravljene
njezinim rukama.
158 | a h r i j a r o v p r s t e n
II. DIO
ZBIVANJE
-1Protekao je Sivan i prva polovina Dumuzija, drugoga ljetnog mjeseca, kad
se amid prvi put pojavio u kui "svoje drage djece, pogotovo svoga novog sina".
Pojavio se u kasno popodne, sa mnogo lijepih rijei i s jo vie isprika to nije
dolazio, to nije stalno bio ovdje, to nije, u najkraem, u ovoj lijepoj kui ve
domai onoliko koliko bi trebalo da bude, dakle koliko bilo koje od njegove drage
djece i moda malo vie jer ipak je on otac i muenik.
-Ne bi se ti trebao osjeati krivim - objasnio mu je dobrohotno Bell - jer
nisi ni ti duan pojavljivati se ondje gdje ti se ne izgovara ime.
Od Bellove se utjehe amid zagrcnuo i uutio, a Belitsilim se okrenula da
sakrije smijeh, pravei se da pregleda vreve i trai neto ime bi pogostila oca.
Bell je primijetio i jedno i drugo, pa se zbunio jer nije htio izjaviti nita osobito.
-Htio sam rei da te naprosto nismo spominjali. Jeste Belitsilim jednom
ili dvaput izgovorila tvoje ime govorei o razlici izmeu svoga i roditeljskog
doma, a djeak i ja nismo ni toliko. Zato sam htio rei da je krivnja naa a ne
tvoja jer bi se ti moda i prije pojavio da smo te spominjali.
Djeak je uurbano iziao u unutranje dvorite ne zatvorivi za sobom
vrata, Belitsilim se zagnjurila u veliki vr sa palminim sjemenkama, a amid
oborio glavu nalegavi bradom na grudi. Po svemu se vidjelo da neto nije u redu
i da Bellove ljubazne utjehe prave nered, ali se ni po emu nije moglo vidjeti ta
nije u redu a jo manje se moglo vidjeti kako bi se to moglo ispraviti ako ni
najsrdanije preuzimanje krivnje na sebe ne pomae. On i djeak zaista niti
jednom nisu spomenuli amida, a Belitsilim ga zaista jeste spomenula par puta
govorei o radosti koju ima u novom domu i u tih par puta oca zaista nije
spomenula po dobru. On je to preutio, raunajui da nije duan govoriti o
nainu na koji je njihov dragi otac i muenik spomenut u njihovom domu, a
amid se ipak vidljivo koleba izmeu odlaska i ostanka, kao da je uvrijeen. Ili
je amid din kao i on, pa ima viak znanja i zna ono emu nije prisustvovao, ili
je on ipak rekao neto to nije trebao i tako pokvario obiteljsku sveanost?
-Je li tebi lijepo s mojom kerkom? - upita amid nakon to je pobijedila
potreba da ostane.
-Prelijepo. Mojoj se dragoj osobi, uza sva moja neizmjerna znanja, nikad
nisu ni nagovijestile ovakve i ovolike ljepote. Nisam znao ni da bi ih moglo biti.
Zamisli.
159 | a h r i j a r o v p r s t e n
imaju dovoljno da ne bi morali raditi? Ali rade i trude se da bi bili kao svi drugi i
da ne bi bili suvie vidljivi. Misli li da je malo onih koji bi hramu davali vie nego
to daju i to su duni? Ali ne daju jer se onaj koji mnogo daje mnogo vidi, a na
onoga ko se dobro vidi ljudi ne mogu zaboraviti, pa na njega ne mogu zaboraviti
ni hram, ni dvor, ni njegovi susjedi, a onda se njime svi bave jer se ljudi bave
onim koga svi vide i koga ne mogu zaboraviti, a ovjeku kojim se svi bave
dogodilo se najgore to se ovjeku moe dogoditi. Na to ja mislim, sine moj
najmiliji, kad govorim da mora ui u neki posao. Nije meni da te udaljim od
svoje keri koja mi je vid mojih oiju, nego mi je do toga da ne bude vidljiv pa da
tako vas dvoje dobijete dugo i mirno zadovoljstvo. Treba neto nauiti i iz moga
alosnog sluaja.
-Ne znam jesam li siguran da neki posao mogu dobro raditi - zabrinuto
uzdahnu Bell.
-Ja sam bio na Keju, ja znam ljude koji znaju. Mislim da i ja znam, nekad
sam dobro i mnogo radio. Ti budi tu negdje, pokazuj ponekad da si zabrinut,
raspituj se i govori o planovima koje jo ne bi otkrivao jer su veliki i nada se da
su dobri...
Naprosto budi kao i drugi. A neko drugi e raditi, ako ja ne znam nai u
nekoga ko zna, a to znam. Ali neka se radi da ti ne bi na sebe skretao poglede.
-Dobro, kako god vi mislite da treba - bespomono rairi Bell ruke
gledajui u Belitsilim.
- Ovako treba, ne bih ni govorio da ne treba - uskliknu amid
nestrpljivo.
- Bojim se da zaista treba - uzdahnu Belitsilim na kojoj se zabrinutost
suvie dobro vidjela, toliko dobro da je moda to ovoliko razdrailo njezinog
brinog roditelja.
- Onda emo tako uraditi - zakljui Bell i ustade, odahnuvi kao da je
upravo zavrio velik i teak posao.
-Kako? - upita amid vedro i nadmono.
-Kako smo rekli: neki posao. Ti vidi neke ljude ili ti radi ako ti je do toga,
a ja u gledati i uiti, da budem kao ostali i zabrinut.
-Koji posao? Kakve ljude?
-Najbolje da sve prepustimo tebi - odgovori Bell uporno gledajui u
Belitsilim i pokazujui tonom da mu je ovog razgovora dosta.
-Dobro - uzdahnu amid, ali protrlja ruke od zadovoljstva, pa poe izlagati
plan koji je izgleda ve davno pripremio. - Neki smjeli ljudi su daleko na sjeveru,
dalje od Cedrovih uma, nali kositar i olovo. Trebalo bi snjima, to bi mogao biti
pravi posao. Moj posao. Jednom sam, prije, slinim poslom sve zbunio, mogao bih
opet. To bi me moglo oporaviti, to bi me moglo vratiti na Kej i meu ljude: jo
jednom amid, stari amid, smjeli amid koji zna krenuti preko svijeta, koji
smije i moe dohvatiti neto s one strane svijeta i donijeti ovamo to to je
dohvatio i to svima treba. Tako emo uraditi, mi to moemo. Znao sam da e
162 | a h r i j a r o v p r s t e n
me preporoditi, da e me opet roditi, osjetio sam to kad sam te vidio i nisam se,
evo, prevario. Sine moj! Dijete moje najmilije! Koliko ti ima, na koliko ega
mogu raunati?
Samo je prve rijei amid izgovorio normalno, a onda mu je glas poeo
drhtati od uzbuenja koje je raslo do vatrenog zanosa, tako jakog da je u
jednom asu naprosto zagrcao i zanijemio. Ne bi taj zanos podnio ni mnogo
snaniji ovjek, nerazuman je to zanos, ali je dirljivo i zapravo lijepo bilo vidjeti
ovjeka u njegovim godinama s takvom vjerom, snagom i nadom. Dugo je
hvatao dah prije nego je smogao izgovoriti zavrno pitanje koje je opet
izgovorio uurbano i mirno.
-Bell je tebi dao lijepog srebra za mene, zar ne bi s tim mogao poeti?upita Belitsilim.
-Dijete moje milo, keri moja nerazumna koja si vid oiju mojih i srce srca
moga! Kako moe neto takvo pitati i zato pita o onome o emu ne treba
pitati? Zato ja pitam koliko imamo i s koliko ega mogu raunati? Zato da
znam, zato to je neto od onoga ostalo i to svakako mislim ubaciti u posao. Ali
malo, malo nam je ostalo, malo za svaki ozbiljan posao i za sve. Kad sam
podmirio dugove, kad sam se ogledao oko sebe, kad sam malo hranu i sebe
pridigao, malo je od onoga ostalo, mila djeco moja. Malo i premalo, ali dovoljno
da se neto pone ako moj dragi sin ima malo ozbiljniju mjeru. Samo da se
krene, a onda e opet amid biti vien na Keju i opet e ga ljudi u potaji, njemu
iza lea, sa strahom i zaviu, nazivati lavom sa Keja. He-he, bio sam ja to:
krvoloan, opak, smion i plemenit. Takav sam bio. Ne bi se po meni reklo, meni
sadanjem, ali sam bio, zaista sam bio. Takav sam ja, ovaj kojeg vidi. Bi li to ikad
rekao? Lav sa Keja!
Belitsilim je davala Bellu znakove licem, oima, prstima, a on je,
nerazumijevajui, uzvraao slinim pokretima i osmjehivao se, mislei valjda da
je to njihova ljubavna igra. Zato je iskoristila novi oev zanos, kad je amid
ustao i okrenuo se profilom prema Bellu, isprsivi se i irom otvorene oi uperivi
prema stropu, siguran valjda da se tako ipak vidi koliko je on jo uvijek lav sa
Keja, pa stavljajui prst preko usana i potpuno sklapajui oi pokazala muu da
sada mora utjeti. Potpuno i naprosto utjeti. A kad je amid u svome
uzvienom poloaju odstajao dovoljno dugo da svakoga uvjeri u mogunost da
opet bude lav sa Keja i vratio se na svoje mjesto, Belitsilim je dohvatila ispod
leaja srebrenu ogrlicu koju nije htjela nositi iako ju je Bell donio i pruila je ocu
pitajui hoe li to biti dovoljno za poetak.
Tu je ogrlicu Bell donio prije nekoliko dana, radostan i ponosan toliko da
je svojoj eni nije normalno dao, nego doslovno predao kao neku izrazitu
znamenitost. "A, ta kae?", nestrpljivo je uzvikivao dok je Belitsilim razgledala,
a kad je ona rekla da joj je pojas drai zapanjeno je uzviknuo: "Ono je puki krug
u kvadratu, a ovo su spirale, tri spirale meusobno spojenena poseban nain!
Hej!!" Onda joj je pokazivao, objanjavajui usput, da je ogrlica napravljena od tri
163 | a h r i j a r o v p r s t e n
prepletene srebrene zmije koje ne grade normalnu pletenicu nego su zapravo tri
dovrene i samostalne spirale uvijene jedna u drugu. "Svaka je napravljena za
sebe", objanjavao je Bell, "srebrena spirala savijena u gotovo zatvoren krug. Ali
ne potpuno zatvoren jer tada ne bi bilo izlaza i ne bi se dobio labirint. Tada su
uvijene jedna u drugu i stvorile su figuru u kojoj se izvor jedne spirale nastavlja
na uvir druge, ako kaemo da je zmijska glava izvor a kraj njezinog repa ue. Tri
zmijske glave koje grizu zmijski rep, ali ni jedna glava ne grize svoj rep. Prva
glava grize rep tree zmije, druga prve a trea druge. Priznaj da je prekrasno!"
Bell je objanjavao zaista oduevljeno, u pravom zanosu, a onda je, valjda zbog
tog zanosa, bio razoaran to Belitsilim nije odgonetnula da je izlaz iz labirinta u
njegovom ulazu - u sreditu trokuta koji zatvaraju tri trokutne zmijske glave. Napravljene od srebra ili nekoga slinog metala s veoma jakim sjajem, ove su se
glave, blago izobliene da se naglasi trokutni oblik, odraavale jedna u drugoj
kao u ogledalu, odraavajui istovremeno, svaka u sebi pa onda u svojim
odrazima u drugim dvjema glavama, mali otvor, prazninu ostavljenu u sreditu
trokuta koji su sobom zatvorile. Onu jedva vidljivu rupicu koja je po Bellovim
rijeima ulaz u ogrlicu i izlaz iz labirinta.
Promatrajui zmijske glave i nastojei da prati nerazmrsivi splet odraza
jednoga u drugome koje je jednako, osjetila je munu vrtoglavicu a onda strah,
ruan strah od osjeanja da ona bezbroj puta odraena rupica usisava u sebe
neto njezino, najposebnije njezino, toliko njezino i toliko duboko u njoj da je to
neto moda upravo ona. Vrtoglavica, munina i runi strah da je rupica i njezini
odrazi usisavaju i da e veoma brzo, ne otme li se, ona iiliti iz sebe i to bez bola,
bez gra, bez odbrane i bez bilo kakvog snanog osjeanja. Kao uzdah ili neto jo
slabije. Kao da nije bila ovdje, ili jo gore - kao da je samo mogla biti, gotovo da je
mogla. Pristala bi ona na takav odlazak jo prije kratkog vremena ali sada, kad
ima mua i dom, ne moe na to pristati, sada se ona mora oduprijeti odlasku,
sada ona nee i ne smije odustati od toga da bude ovdje. Da, upravo bi na to
liilo kad bi ovo neto iililo iz nje u rupicu: kao da je gotovo mogla biti, kao da
je gotovo zakoraila ovamo, pa odustala od toga. Ali sada ona ne odustaje, sada
zna da joj je mjesto ovdje, sada e sigurno nai snage da napravi taj korak i
pree ovamo. Otrgnula je pogled od rupice i bacila ogrlicu, pa je opet uzela i
brino zatrpala pod leaj. "Neu ja ovo nosati", rekla je muu. "Hvala ti, prelijepa
je, ali je neu nositi i nai u naina da je korisno i sa zahvalnou iznesem iz
kue." Sada ju je pruala ocu, odvraajui pogled od nje, i pitala je li ona
dovoljna za poetak velikog posla.
amid je najprije nevoljno pogledao ogrlicu, onda ju je uzeo i paljivije
razgledao, pa poeo kliktati i uzvikivati "O, oho-ho!" ne videi valjda drugog
naina da izrazi svoje oduevljenje i uenje, da bi na kraju ustao i na desnoj nozi
skakutao po sobi kao razdragan djeak.
-Kakav je ovo komad! - najzad je progovorio, i dalje prejako uzbuen da bi
mogao sjesti. - S ovim se svata moe uraditi, s ovim se rijeke mogu okrenuti, ne
164 | a h r i j a r o v p r s t e n
treba ovo davati za puki posao. O-ho-ho! Ovo nije ljudsko djelo, ovo nije ljudski
posjed, ovo treba dobro iskoristiti za prave stvari. Ne, ne, nije ovo za posao, ovo
je samo za sebe veliki posao. Gdje ti ovo nae, odakle ti ovo pokupi?
-I ti misli da je dobra? - obradova se Bell. - Ja je volim, jako. I ti zbog
spirala, je li?
-Zbog spirala, zbog spirala - kreveljio se amid bez radosti i s nekakvim
grem na licu - zbog ega nego zbog spirala. Vidi, molim te!? Vidi li ti koliko je
tu srebra? Vidi li koja je to izrada? Odmah mi kai gdje si ovo pokupio i ima li
tamo jo ovoga. Ima li ti toga koliko?
- Imam ja toga koliko ti treba - osmjehne se Bell. - Ne ba takvih
dragocjenosti, to je raeno posebno za moju enu, ali srebrenog nakita, raznog,
koliko hoe.
-Ali otkuda ti?! Gdje si naao, ukrao, mogu li i ja s tobom?
- Samo smjeli mogu tamo dospjeti, posebni - nasmija se Bell - jer se tamo
posebnim putem dospijeva. Iza mora je drugi svijet, pa je drugo more, pa je
drugi drugi svijet. Tamo toga ima koliko te volja, tamo sam ja toga nakupio. Ali se
uva, dobro se uva. Velik je to i sjajan grad sa poploanim ulicama, trgovima, sa
blistavim zgradama obloenim svjetlucavim peenim ploicama. I mnogo
straara, sve je puno straara koji uvaju blago to ga ima svuda. Pred kuama ga
ima, na ulici, iza svake ograde, ako je vrt iza nje, ima ga. Tako oni zbog neega
rade: svuda blago lei kao da je ponueno, a ako ga neko uzme straari ga
uhvate i tuku. Zato niko ne uzima, a oni valjda vjeruju da tako postaju dobri i
posebni ljudi. Ja sam toga pokupio mnogo, dvije dvostruke torbe sam nakupio
prije nego su me otkrili jer sam izvodio razne vjetine i trikove kojima sam
odvraao panju straara. Ipak su me primijetili i krenuli za mnom, pa sam ja
poeo bjeati. Oni za mnom. Ja bjeim s dvije dvostruke torbe, pa mi je teko i
gubim dah. Oni za mnom i ve me sustiu. Hvataju me strah i briga koji mi
skrauju noge, pa mi postaje jasno da e me oni sigurno uhvatiti. Oni su mi ve
za vratom i samo to me ne uhvate. Dolazim na jedno raskre i tu mi sine da
sam gotov. Tada se, u panici, sjetim da se pametni lopovi razdvajaju i tako
zbunjuju potjeru, pa se i ja razdvojim i odem na dvije strane. Tada se i oni
razdvoje (mnogo ih je pa mogu) i jedna grupa ode na jednu a druga na drugu
stranu, za mnom. Ali sam ja nastavio po svome, traio sam raskra i uglove,
razdvajao se odlazei na dvije razliite strane i tako usitnjavajui potjeru sve
dok se oni nisu pogubili i odustali. Onda sam ja blago dopremio ovamo, dobro
ga sakrio i pojavio se pred tobom da te preporodim i obraujem.
- Samo ti izmiljaj i ali se sa mnom - pokua amid odgovoriti vedro, ali
se vedrina u njegovim rijeima, u zgrenom tijelu i ukoenom licu, nije mogla ni
naslutiti. - Samo se ti ali, ali mi pokai gdje ima ovoga i pomozi mi da do toga
doem. Pa se i sa mnom ali, i ja u se aliti.
- Ja sakrio, kaem ti. Mnogo ima, dvije dvostruke torbe -odgovori Bell
trudei se da izgleda ozbiljno, ali ne izdra nego prsnu u vedar, glasan smijeh koji
165 | a h r i j a r o v p r s t e n
Njemu to toliko znai, a meni zaista nije teko. Moda se on i obnovi, kao to je
govorio, moda zaista nije budala.
-Ti si kriv! Za sve to se dogodi, a nita se dobro nee dogoditi, za sve si ti
kriv - odjednom se Belitsilim bijesno obrui na Bella. -Pouri za njim i reci da
nee ili e zaista biti kriv, teko kriv. Molim te!
-Za ta?
-Za sve strano to e biti ako ne odmakne Muranua. Svi emo propasti,
sve e propasti. To je runo, to je opsjednutost, bolest, kako ne razumije!? To je
runo, dragi moj, sve je to prljavo i runo. Tebi neto objasniti!
Belitsilim je izgledala kao izbezumljena. as je tonula i izgledala kao da
odustaje od svega, as je u pravim napadima bijesne odlunosti navaljivala na
Bella da odustane od svakog razgovora i od svega s njezinim ocem jer e ih
njegov mahniti san o ulasku na dvor i njegova opsjednutost debelim Muranuom,
za kojeg uporno vjeruje da mu je prijatelj, sigurno odvesti do runog kraja. "On
osjea krivnju zbog one prve propasti i sad bi rtvovao tebe i mene, sebe i cijeli svijet
za iskupljenje. On e sve nas upropastiti, nastojei da dokae kako za ono prvo nije
kriv", vikala je Belitsilim, a onda se smirivala i poinjala moliti da oni odu, bilo gdje
samo nek je daleko, nek je to dalje jer njima ovdje nee biti dobro. "A treba trajati,
sve bi ovo moralo trajati, ti bi sigurno postao prekrasan ovjek", govorila je na kraju
iscrpljena, drhtei od straha i od bola kojim se valjda htjela oduprijeti onome to je
naslutila i zata je bila sigurna da dolazi.
- 2Belitsilim je ujutru, odmah nakon Bellovog odlaska, poslala djeaka na
Veliki kanal da pomae izvlaiti gufe jer e se tako zabaviti i usput sebi neto
zaraditi. Njemu se nije ilo na Veliki kanal jer tamo uvijek ima ogromnih i grubih
ljudi spremnih da udare manje ljude, ima mnogo robova unakaenih na razne
naine kojih se normalno dijete boji i od kojih runo sanja, ima druge, starije i
jae djece, koja ne trpe drugu djecu, a pogotovo mu se nije pomagalo kod
izvlaenja gufa jer se od toga ogule dlanovi i zabole lea, bez ikakve koristi jer ti
stariji i jai otmu ono to dobije, ako ita dobije i ako ne padne u vodu iz koje
te sigurno niko nee vaditi jer je tu ljudima posao da vade gufe a ne djecu. Zato
se on sakrio blizu kue i zaspao smiljajui ta da radi itav dugi dan koji bi
morao provesti na Kanalu.
Ali u uskom prolazu izmeu dviju kua, gdje se bio sakrio, nije mogao
spavati kako valja zbog neugodnog, zapravo nepodnoljivog, zadaha koji su
stvarale sve vrste neisti natrpane u prolazu, ali i zbog studeni koja na ovakvim
mjestima nestaje tek za punog sunca. Zato se dosta rano probudio s osjeajem da
je do kosti natopljen vlagom i najraznovrsnijim smradovima, u pravi as da vidi
svoju veliku sestru kako nekamo odlazi.
167 | a h r i j a r o v p r s t e n
tako kad bi ona danas mogla biti sveenica ili rtva, kad ne bi osjeala nita ili
kad bi osjeala bol i sveti uas. Ali ona osjea sebe punu slatke strepnje, osjea
kako je cijelu zapljuskuje unutranja vlaga, a to ne moe, ne smije i nee
osjeati.
Moda je Bell, dodue, i zasluio da mu se to uradi jer je njegovo
povjerenje tako bezumno da mu je samo njegovo nerazumijevanje svijeta i ljudi
ravno. Ve onda kad je amid odnio ogrlicu ona ga je preklinjala da odustane od
svakog posla s njezinim ocem. Znala je ona da e se u svemu pojaviti Muranu i
ve tada ju je preplavio strah za njih dvoje. Molila je, preklinjala, prijetila, a on
odgovarao da nekoliko komada nakita nije za njih mnogo i da e ih se on rado
odrei ako njezinom ocu tako mnogo znae. I on za sebe moe rei da zna
mnogo! Zna trokutove i spirale, a ne zna koga mu se i ega ena boji.
A ne moe mu, naprosto ne moe, ne bi mogla ni kad bi jako htjela,
objanjavati da se boji gada kojeg je njezin otac, isti takav gad samo slabiji,
dovodio da uiva u njoj. To ne bi mogla ni da je on ovjek, to ne bi mogla ni
samoj sebi govoriti, to je od onih stvari za koje ne bi trebalo biti rijei i uiju. Ne bi
mogla sada, kao to nije mogla prekjuer kad je sve bilo gotovo i kad ga je molila,
kad ga je preklinjala da pobjegnu odavde. "Strana se opasnost oko nas ovila",
govorila je, "vjeruj mi, molim te, vjeruj da moramo ii." ak je i Muranua
spomenula, govorei da im je on neprijatelj, amida je nazivala gadom i
lopovom od kojeg im prijete sve podlosti i nevolje, govorila je o tome koliko su
slabi i nezatieni, govorila da je sve protiv njih ako ostanu ovdje i da e sve biti
za njih tamo gdje odu... Uzalud. On je govorio da bjeati ne mogu, da se otii
moe ali bjeati ne smije i da e, uostalom, ovdje biti sve dobro jer je on napravio
plan da ovdje dozove smijeh. Zaista je Bell zasluio da ga se prevari, takvo
povjerenje i tolika nesposobnost da razumije ljude iako bi htio s njima ivjeti...
Mora se to prevariti, njega svi trebaju, njega moraju svi varati. Osim nje, ona
jedina na svijetu to ne treba, ne moe i nee.
Tada je, dok je sjedila s licem u rukama, dok je osjeala da se cijela cijepa
na dvije osobe, i to osjeala i pratila tako jasno kao da gleda nekoga drugoga
kako se razdvaja na dvoje pred njezinim oima, konano razumjela da se s
onom vlanom, s onom odmetnutom Belitsilim, ne moe izii na kraj ili bar ne
moe ona, prava Belitsilim, Bellova ena. I razumjela je konano, razumjela
zauvijek, da ona jeste, da ona hoe biti prava Belitsilim jedino kao Bellova ena. I
tada joj je sinulo da moe izii na kraj s Muranuom ako ne moe sa sobom, da
moe svoju ljubav i svog mua od sebe sauvati tako to e pobijediti onoga gada.
"Dobra je ona ena koja izbjegava iskuenja, a ne ona koja ih savladava", tjeila se,
ipak se radujui to je nala nain da izbjegne svojoj slabosti.
Istijetila je u jednoj irokoj zdjeli od peene gline nekoliko velikih listova
aloje, a onda sok prelila u jedan lijepi vr s uskim grlom u koji je, nakon alojinog
soka, nalila pivo pa nasula makovih sjemenki i sjemena kimla. Kad je sve dobro
protresla pomirisala je i uvjerila se da njezin napitak mirie opojno i
172 | a h r i j a r o v p r s t e n
primamljivo. Znala je da je to vano jer sve zavisi od toga hoe li Muranu popiti
dovoljno njezinog piva i hoe li ga popiti dovoljno brzo. Kasnije nek bude ta hoe,
mislila je, neka se svete koliko ih volja, samo neka ovo danas proe dobro i nek joj
cijelo i isto ostane ono to je dobila s Bellom, samo neka pobijedi Muranua kad
ne moe odmetnutu sebe.
Jedva je priredila sve to je trebalo kad su se vrata zamraila od
ogromnog Muranuovog tijela.
-Dobro doao, gospodaru - pozdravila ga je Belitsilim sje
dei na stopalima i naginjui se sve dok nije elom dotakla pod.
-Dobro doao da mi uljepa dom i dan.
Vedro se smijeei, Muranu je krenuo prema njoj s naprijed pruenim
rukama, dohvatio joj nadlaktice i podigao je, trudei se da sve to izvede blago.
-Nemoj, lijepo moje dijete, nije tvoje da preda mnom klei, ti meni srce
raduje i mladost obnavlja a za to mi treba tvoje lijepo lice. Daj ga - govorio je
Muranu valjajui se preko sobe i izvodei poduhvat koji je as prije toga izgledao
sasvim
neizvediv: sagnuo se do tla, preko svoga ogromnog trbuha koji vie lii na
pjeano brdo nego na dio normalnog ljudskog bia.
"Lako je biti veliki peharnik, lako je biti ta god hoe kad ima takvo
neto", govorio je amid sa zaviu kad god je mislio ili pripovijedao o
Muranuovom stomaku.
Na Muranuovo "Daj ga" Belitsilim se nala uspravna, s licem pred
njegovim usnama i s oima na trima trokutnim zmijskim glavama s ogrlice
usjeene u moni velikaki vrat. Zapljusnula ju je takva radost da se poela
guiti i drhtati, od ega se lice velikog ovjeka razvuklo u blaeni osmijeh.
-Toliko me mala kouta poeljela? - milo se smijeio privijajui je na svoje
iroke grudi. - Ne bi ti toliko ekala da sam znao kolika je tvoja enja, da sam
barem slutio. Ni moja nije mala, vjeruj mi, nita moje nije malo i ti to zna smijao
se
znaajno veliki ovjek, ne gubei pri tome nita od one njenosti koja ga je
preplavila.
Belitsilim je blago gurala Muranua prema leaju, povijajui se uz njega, a
on je, ganut i blaen, radosno uznemiren njezinom strau i enjom koje ne
uspijeva prikriti ni koliko pristojnost zahtijeva, brbljao govorei joj lijepe rijei,
hrabrei je i uvjeravajui da vie nikad nee ovako dugo ostati daleko od svog
vepra. A kad mu je ponestalo lijepih rijei, na par koraka od leaja, poeo je
naprosto grgljati i gugutati, ne znajui valjda ta da kae u asu u kojem ga
ganue tjera da govori.
-Lezi, lijepi gospodaru - blago ga je Belitsilim privoljela prema leaju - lezi
i malo predahni, gledaj me i malo me poekaj, dozvoli mi da se malo za tebe
pobrinem i pri tom ti se pokaem najljepe to mogu.
Belitsilim je govorila zanosno i uznemirujue, uvijajui tijelom koliko je
173 | a h r i j a r o v p r s t e n
svoje usne i svoj vrat, osjeala kao otisak tih svojih dijelova u sebi, a pri tome ih
vidjela, pri tome ih je zaista gledala onako kako ih valjda vide poudne i
opinjene oi Muranuove. Gledala je izvana i osjeala iznutra kako se rastvara,
kako se raspada na mnogo prekrasnih i zamamnih dijelova, sebi dovoljnih i
sasvim potpunih, a u tom je raspadanju toliko uivala, u tom se umnoavanju
sebe toliko usijala, da je gubila dah tonui u vrtoglavicu i drhtala moda
grevitije i od samog Muranua. Vritalo je neto u njoj, a vritala bi moda i ona da
je imala daha i da joj se sva ivotna snaga nije troila na ono rasprskavanje i
umnoavanje prekrasnog tijela.
-Ovo sam za tebe napravila, gospodaru - rekla je, gubei dah, kad je
prinijela vr s uskim grlom. - Ne znam kako e ti djelovati, nikad niko, vjerujem,
nije popio neto slino. Usnila sam za tebe ovo pie, otkrilo mi se dok sam mislila
na tebe, dok sam najsnanije to se moe mislila na tebe. Ti si mi ga, zapravo,
otkrio dok si bio odsutan i iz daljine najavljivao svoj dolazak.
Uzela je Muranuovu glavu u krilo i izlila, lagano naginjui vr, svoje pie
meu rastvorene usne. Dok se smei sok cijedio u njega, Muranu je, zatvorenih
oiju, podrhtavajui itavim pretekim tijelom, zaneseno grgljao oamuen
ugodnim, tekim mirisom. Nejasnim se poklikom pobunio kad je Belitsilim
prestala cijediti da mu ponudi predah, pa je ona nastavila izlivati i naginjala je
vr dok njezin veliki gost nije u jednom dahu ispio sve to mu je pripremila.
Raznjeeni i blaeni Muranu se, popivi, okrenuo potrbuke i poeo trljati usne o
jutanu haljinu pravei se da ih brie, igrajui se i mazei.
-Mnogo bih dala da moje pie djeluje onako kako elim, gospodaru, i da
ti donese upravo ono to sam ti namijenila - ree Belitsilim pravei prstima
nabore na Muranuovom tjemenu, kao da ga istovremeno masira i mazi. - Dala
bih pola ivota, itav ivot bih dala.
- Ne treba, dovoljno je da mi da poneki svoj dan - odgovori Muranu
gnijezdei se, trljajui lice o njezino krilo, traei ton izmeu pospanog i
razmaenog. - Ono djeluje upravo onako kako si eljela, sve je onako kako si
eljela. Ma da sam ja mogao pomisliti da si ti tako... Eh, sve emo nadoknaditi,
obeavam ti da emo nadoknaditi. Neka, samo tako - razmaeno uskliknu kad je
Belitsilim prestala da se igra s koom na njegovom tjemenu - i potiljak malo, i
po vratu. Dobro je, to je dobro.
Muranu je, dok se tako gnijezdio i preputao tjeme, potiljak i vrat trljanju
koje je istovremeno milovanje i masaa, vidno se radujui prstima svoje
domaice, dospio u stanje prave omamljenosti od koje su se opustile i blago,
blaeno, umirile gomile njegovog mesa. Onda ga je odjednom cimnuo snaan
gr od kojeg je poskoio, zapanjujue za tako krupno tijelo, u etverononi
poloaj, a onda ipio i izjurio kroz vrata. Sve je to uradio kratkim, brzim, kao
odrezanim pokretima koji su poricali i veliinu i teinu njegovog tijela. Belitsilim
ga je ispratila pogledom pa se prevrnula na stranu, uspravila se u etverononi
poloaj licem prema vratima i poela podrhtavati. Stajala je tako neko vrijeme,
175 | a h r i j a r o v p r s t e n
rei ve reeno ili ne treba biti izgovoreno jer od nepotrebnih ljudi mogu doi
samo nepotrebne rijei.
- Mogao sam ja ovo oekivati - javi se djeak znaajno klimajui glavom.
- Svata se od nje moe oekivati jer nije ona od ovog svijeta.
- Jeste ona, ali ja nisam i u tome je nevolja - ispravi ga Bell. -A bio bih, uz
njezinu bih pomo postao. Sigurno.
- Jesi ti, ali ona nije, ona je sasvim drugaija. Kad bi ti znao to ja znam i
kad bih ja smio priati!
- Nije stvar u znanju, znam ja previe, mnogo vie od onoga to ljudima
treba. Stvar je, zna, u tome to ja ne osjeam kako bi trebalo - strpljivo je
objanjavao Bell. - Uskoro bih ja stekao i osjeanja da ona nije izgubila strpljenje
i da se nije uplaila neega to ona osjea a ja ga ne mogu znati jer se ono valjda
i ne moe znati. Ve sam ih gotovo stekao, da se nije pojavio taj njezin strah ja
bih danas moda ve imao teinu, glad, bol. Onog dana kad smo amid i ja bili
kod kralja...
- O tom danu i ja govorim jer je toga dana svata bilo - prekide ga djeak
znaajno diui kaiprst. - Samo kad bi se moglo i kad bi se smjelo govoriti!
- Tada je ona vikala, traila da pourim, zahtijevala da je osjetim. A ja
sam gotovo osjeao, vjeruj mi! Gledao sam je u onoj glupoj haljini od izbijeljene
jute, gledao kako se svjetiljka poigrava s njezinim oblicima i osjeao da neto
struji mojim tijelom kroz koje bez nje ne bi moglo strujati. Zaista osjeao. U
tijelu mi se javljala teina i ona je, ta teina, moj oblik inila konanim,
obavezujuim, zadatim. A o tom se i radi, razumije?! O tome da ja oblik ne
biram po svojoj volji nego ga dobijem kao obavezu i kao dar, kao neto to mi je
zadato, neto to me vezuje dajui mi time istinitost i neporecivost. Razumije?
Moj oblik je prije mene i on me odreuje, a teina mu daje nepromjenljivost i
neporecivost, istinitost i stvarnost. E tu teinu sam ja osjetio u sebi gledajui one
noi Belitsilim u njezinoj runoj haljini od jute i osjetio sam da ja vie ne mogu
promijeniti oblik koji sad imam, da je taj oblik sada, kad ima teinu i kad ja
imam teinu, konaan i za mene obavezan, da smo on i ja, teinom koja nam je
zajednika, neraskidivo povezani i da bez jednoga nema drugoga. Vi to zovete
sudbina i karakter, zar ne? Karakter, sudbina i oblik se teinom vezuju jedno za
drugo, prepliu se meusobno toliko da se ne zna koje je ko. U nekim drugim
svjetovima oni se moda mogu odvajati, ali ovdje gdje ovjek ima teinu, oni su
neporecivo vezani jedno s drugim. Eto to sam ja osjetio one noi. To se sigurno
dogodilo.
- Ma to je najmanje to se tada dogodilo - tajanstveno se smijeio djeak
oigledno elei da ga Bell pone ispitivati i upornim ga salijetanjem natjera da
ispria ba sve dogaaje od onog dana.
- Ne, to je najvie, time se gotovo dovrilo moje preseljenje - objasni Bell
uzdahnuvi. - Samo da se nije pojavio njezin strah i da je ona nala jo malo
strpljenja.
177 | a h r i j a r o v p r s t e n
cijel ovjek i ako elim biti ovjek ja moram spojiti smijeh i turobnost. A vi se ne
smijete, ni ti ni amid se niste nasmijali mojoj prii o krai nakita. Ta pria je
vedra i izmiljena, bezazlena je i dobro se zavrava, a vi se niste nasmijali,
govorio je Bell.
Belitsilim se tokom ovog razgovora oslobodila svoje uznemirenosti.
Gotovo se vidjelo kako iz nje curi zanos u kojem je doekala mua i kako se
smiruje pa onda tone u umornu, zabrinutu, gotovo tupu smirenost s dosta
straha i bez imalo povjerenja u sebe i njih, to jest bez nade da bi njih dvoje mogli ovdje neto uraditi. Kao da ju je zanos u kojem je bila prije ovog razgovora
branio od straha i kao da je njegovo otjecanje otvorilo put strahu,
nepovjerenju, tjeskobi. Opet je molila da idu negdje drugdje, opet strahovala od
dvora i amida, opet uvjeravala da su njezine slutnje istinite i da nita dobro
nee izii iz njegovog boravka na dvoru. Tu no su proveli u tunom
raspoloenju i to im je bila prva turobna no u novom, njihovom domu. A
sutradan je u rano jutro ona nekamo otila i vratila se tek iza podneva, bijesna i
uplaena kao nikad.
- Tvoj amid je podlac i gad, a ti si odvratna glupa budala - vikala je na
Bella kad se vratila.
Vikala je dugo, vikala je svata jo, govorila je Bellu da je sebian jer ne
osjea koliko joj treba i zato se ne uva za nju, optuila ga da je glup jer vidi
samo svoje razloge a ne i ono to je protiv njegovog cilja... Dugo je tako
bjesnila, a onda se rasplakala i umirila, pa ispriala svoj dan i ono to je dovelo
do pokazanog bijesa.
Bila je u amidovoj kui, bila na Keju, a onda dospjela i na dvor gdje je
ula pozivajui se na Muranua jer je naslutila da njezin otac puzi po dvoru i
smilja spletke koje bi mu pomogle da ostvari svoj mahniti san o stalnome
mjestu na dvoru ili negdje u njegovoj blizini, a nevieno draguljarsko umijee
njegovog zeta moglo bi mu u tome biti od velike pomoi. Zatekla je Muranua
bezvoljnog i umornog, zagledanog u trokut izmeu tri trokutne zmijske glave i
ravnodunog prema svemu na svijetu osim prema rupici u sreditu tog trokuta.
Odmahnuo je rukom i na nju i na amida koji je, kae, bio kod njega i brbljao o
nekakvom nakitu i smijehu, ali ga je on otjerao jer ne vidi zato bi se ovjek time
bavio. Odmahnuo je rukom i na njezino pitanje kad e doi kod nje da
nadoknade ono to su propustili, vidljivo se udei pomisli da bi normalan
ovjek mogao pokazati sklonost da dolazi kod nje ili kod neke druge ene, pa i
kod bilo kojeg drugog ovjeka ako moe, umjesto toga, sjedjeti i prouavati
svoju rupicu. Jedino kod ega je Muranu ivnuo i pokazao malo interesa bio je
razgovor o stomaku i prostorijama u kojima se on olakava, a na pitanje gdje bi
amid sad mogao biti zaokruio je rukom i rekao "Tu je".
180 | a h r i j a r o v p r s t e n
ibe, neka ga kamenuju opekama i grudvama zemlje, neka smisle bilo koju
kaznu za njega - nisu mu nakodili jer on ne osjea bol i jo uvijek ne moe
umrijeti. ak mu je dobrodola i komornikova sumnja jer su se zbog nje
dogovorili da kazna dopusti preivljavanje pa se komornik i ostali nee uditi to
je preivio i nee dalje raskopavati oko njega.
Belitsilim, meutim, nije bila ni ponosna ni radosna. Od onog dana kad je
dospjela na dvor i tamo zatekla amida kako s komornikom kuje planove ona se
prepustila zlim slutnjama kojih se ni na trenutak nije oslobodila. Potonula je u
nemirnu tugu iz koje se razvila potreba, jaka i grevita potreba, da neto radi, kao
da svojim radom, svojim jurcanjem po kui i po gradu, svojim brzim govorom i
upornim nagovaranjem na bijeg, moe otkloniti nesreu koja se ovija oko nje i
njezinog doma, nesreu koju sluti od onog pohoda na dvor i koja je ni na
trenutak nije htjela napustiti.
Sve se, od onog dana, slilo u nekakvu gustu tjeskobu koja tjera da se
neto ini i ne doputa da se bilo ta uini, tako da ni na as nije od onog dana
osjetila onu mirnu vedru radost koju je imala od dolaska u njihovu kuu i kojom
je stalno ispunjavala cijelu tu kuu. Bellov hvalisavi izvjetaj sasluala je sa
mnogo kratkih usklika i s jo vie nepotrebnih pokreta, spliui i raspliui prste,
raeljavajui kosu prstima i onda uvrui pramenove koje je as prije
raeljala, popravljajui haljinu i rasteui kozju kou na kojoj sjedi. Na kraju je
ustala i cupkala na mjestu, prenosei teinu tijela s jedne noge na drugu i
povremeno irei ruke.
-Nema koristi da te molim i nagovaram jer ti ne zna i ne moe znatiuzdahne nakon Bellove prie i pone hodati po sobi. - Nema koristi, sve je
uzalud.
- Ali meni je u prirodi da znam, da sve znam - pobuni se Bell.
-Ne moe ti imati ona najvanija znanja, ona do kojih se dolazi
osjeanjem. Ne moe ti znati koliko sam ja dobra, ne moe znati kako me je
sada strah i kako me je strah ve danima, ne moe znati da sam ja sada bolja
nego prije est mjeseci i ne moe znati kako je lijepo to dobro to se u meni
pojavilo.
Ti ne moe znati kako je teka moja tjeskoba, ne moe znati kako je kad
mora neto initi a ne moe nita, ne moe znati koliko me boli to se gubimo
i ne moe znati kakvo je olakanje kad odustane od sebe i od svega svog. Ne
moe znati kako je primamljivo to olakanje, koliko ga ja sada elim i koliko mi
snage treba da se toj elji oduprem. Nita ti ne moe znati, muu moj, jer ne
zna strah, ne zna stid i ne zna kako je kad nam neko drugi treba. A kad bi
znao kako sam... Gluposti, nema razloga i nema koristi.
Belitsilim je briznula u pla kakvim se djeca brane od svijeta, pla koji ne
zna za razlog i ne moe se zaustaviti nagovaranjem. Suvie je dobro upoznala taj
djetinji pla kojim u djetinjstvu nije plakala, jer je od onog upada na dvor esto
tako plakala a kad bi poela ne bi se znala zaustaviti. Kao da je onda, u sobi u
183 | a h r i j a r o v p r s t e n
baci ono to mu se nae pri ruci. Valjda i ona vidi da u svemu tome nema
nikakvih podvala i nikakvih namjera, a on e se, radi nje, potruditi da, koliko
moe, skrati Bellov boravak na dvoru i tako joj to prije vrati mua koji je sam sve
ovo i zakuhao. On e se potruditi jo toliko da nae ovjeka koji e ga na kraju
svega provesti kroz najmirnije ulice, a nakon toga e se truditi da ima to manje
posla s njom i s njezinim muem jer mu sada, kad je konano dospio na dvor,
najmanje od svega trebaju problemi, a problemi se moraju pojaviti tamo gdje
razuman ovjek uva glupana od njega samoga. Pa i da ne uva oni bi se pojavili
jer su budala i problem dva brata roena a ona i njezin krasni mu jesu budale i
to e valjda i ona sama priznati.
A on, dobri otac, ipak e ovaj put glupana uvati, i to na zahtjev
glupanove ene koja je razumna i protiv svoje volje, ponekad moda suvie
suvie razumna, razumnija od svog pametnog oca, pa i toliko da je njemu
pametnome to teko podnijeti.
- Najgore je to to je on govorio iskreno, sasvim iskreno - zavrila je
Belitsilim - a mene tjeskoba, strah i zle slutnje ne ostavljaju. Bell i djeak su se
pogledali zbunjeno, ne videi niega loeg u tome to je amid opet doao do
sebe i to je odluio da im u ovome pomogne koliko bude mogao.
- Kae da je bio kao u svojim najboljim danima? - upita Bell da jo
jednom provjeri.
- Takav. Miran, pouzdan i razloan, onakav kakvog sam voljela. Sada je
volio i on mene, sigurna sam u to.
-Pa ta nije u redu?
- To to je govorio istinu. Oni ne spremaju podvalu, nisu smislili nikakvu
podlost, a neka e se nesrea dogoditi - odgovori Belitsilim glasom bez sumnje,
kao da se sve ve dogodilo i ona se samo nastoji s tim pomiriti. - Voljela bih da su
oni neto spremili, tada bih se mogla boriti, opirati, mogla bih se svetiti i
proklinjati ako ne bih uspjela sprijeiti. Ovako mi nita ne ostaje, a ono e se
dogoditi.
- Ti si umorna, pa za umor misli da je strah i zato sluti nesreu.
- A ti budala, pa za glupost misli da je dobra i zato ne slua enu - gorko
se i zaista umorno osmjehne Belitsilim. - Tek nakon razgovora s njim moja se
tjeskoba pojaala toliko da je nepodnoljiva. Znam da e biti strano, shvati da
znam, ne moe se ovako jako osjeati a ne znati. Shvati da te nisam nagovarala
na bijeg zato to mi se ide iz moje kue nego zato to sam htjela, to sam
morala neto uiniti ili bar pokuati. I sada odustajem. Moe li zamisliti kako je
odustajati od sebe, od svega svoga? Zbog tebe odustajem, zato to si ti uvrtio u
glavu da mora to uraditi. Odustajem i ekam nesreu, a znam da se ne mogu ni
svetiti ni proklinjati ako bude kako se bojim. Zna li moe li zamisliti kako je to?
- Ko je od nas dvoje upuen u sve tajne? - pokua se naaliti Bell. - Ko smo
nas dvoje?
- Mi smo jedna budala i jedna ena koja voli budalu -odgovori Belitsilim
186 | a h r i j a r o v p r s t e n
187 | a h r i j a r o v p r s t e n
III DIO:
POUKA
-1Krunidbene sveanosti poinju s izlaskom sunca i rastu kako se ono
penje, pokazujui tim uporednim rastom srodnost izmeu nebeske i zemaljske
vlasti. S izlaskom sunca kralj sjeda na prijestol koji posluitelji diu na lea i nose
prema Enki-jevom hramu u kojem su sveenici s izlaskom sunca poeli udarati u
bubanj i oglaavati rodbinsku vezu nebeskog svjetlila i zemaljskog vladara jer su
se obojica u isti as pokrenuli uz uspon. Ljudi pored kojih povorka prolazi moraju
pasti na zemlju da ne bi pogledali kralja u usponu, valjda zato to bi tim pogledom
mogli upropastiti oi, kao to ih mora upropastiti pogled na sunce u usponu. Po
ulasku u hram kralj silazi s prijestola, klanja se pred rtvenikom na koji polae
odijela od lana i svile ukraena zlatom i srebrom (ta e odijela poslije obreda, po
nekim miljenjima, pripasti prvosveeniku jer boanstvu kojemu su namijenjena
ne trebaju), a onda pali mirisne biljke i prinosi bogate rtve koje polae na stol
to ga je sam pripremio za obred. Nakon toga, za istim tim stolom, prima
znakove kraljevske asti i obiljeja boanskog pomazanika to ih je sveenik
tokom obreda prenio u Enkijev hram iz Enlilovog gdje su leali pred oltarom
onako kako gore, na nebu, lee na stolu pred Enlilovim prijestolom. Iz ruku
prvosveenika kralj prima dijademu, krunu i ezlo, ime je posveen u vlast, a
onda se opet penje na prijestol koji posluitelji diu na lea i nose natrag, u
dvor, ulicama na kojima se tiska buna oduevljena gomila na ije usklike kralj
odgovara bacajui darove.
Na dvoru, kralja koji nije ni na as siao s prijestola, postavljaju u vrh
prijestolne dvorane, na podij uzdignut iznad tla neto vie od jednog lakta, a onda
ispred prijestola prolazi procesija dostojanstvenika koji se klanjaju pred kraljem
zaklinjui mu se i molei da im ne uskrati svoju milost. Na elu procesije su vojni
zapovjednici koji kralju predaju znakove zapovjednitva nad vojskom i oruje zapovjedniku palicu, luk, tit i koplje. Nakom njih dolaze dvorski
dostojanstvenici koji na tlo pred prijestolom odlau znakove svoje slube, tako
da peharnik odlae pehar, rizniar kljueve riznice, voditelj dvorskih muziara
harfu... Nakon procesije, kralj poziva one koje e zadrati u slubi da uzmu
znakove svog dostojanstva, a preostale znakove dijeli novim slubenicima koji e
ubudue upravljati pojedinim oblastima ivota. Time je obred svjetovne
krunidbe okonan i od tog momenta kralj je zaduen za sve, a dostojanstvenici
su odgovorni za poslove od kojih su znakove upravo uzeli.
Tako biva kad se u vladanje posveuje pravi kralj. Kad se posveuje
njegov zamjenik, puhu, hramski obred se izostavlja jer izbor zamjenika nije
pokrenut odozgo i zamjenik ne vlada uistinu ni u ime istine. A ni u procesiji koja
188 | a h r i j a r o v p r s t e n
komeala se kao da ne zna treba li jurnuti u napad ili u bijeg, iz pravca Enlilovog
hrama na povorku se sruila druga gomila sa znakovima poasti za Bella. Tu je
bila glinena kruna s osnovom u obliku none posude i debelo ezlo, krasno
ureeno, u obliku nabreklog mukog ponosa od crveno obojenog drveta, tom
bojom zatieno od svakog zloduha i svih nepovoljnih magijskih sila. Tada su ga
nosai spustili na tlo, ne doputajui da sie sa svog prijestola, a voa tek pristigle
grupe, ukraen bivoljom glavom, okrunio ga je nonom posudom i predao mu
ezlo uz mnogo pokreta po kojima su predmeti tog oblika inae zanimljivi i
ljudima dragi. Za to vrijeme su svi oko njih stenjali i oslobaali zvukove
olakanja, derui se pri tome kao da ih deru.
Na dvoru je, u okviru svjetovnog obreda, ispred Bella nasaenog na onaj
stalno isti prijestol, prola s poklonima i zakletvom na vjernost, procesija
kuhinjske poslug, masera, brijaa, posluitelja iz enskih prostorija, raznih tipova
iji pravi posao niko nije znao jer se znalo samo to da se brinu za tajne tjelesne
predjele, kuaa hrane i pia kojima je mnogo tee nosati sebe nego trpjeti
sudbinu, podbuhlih tipova koji prave, spremaju i uvaju pivo i druga opojna
pia, lijenika zaduenih za probavu i olakavanje trbuha, poderanih nekih ljudi
koji iste sklonjene prostorije... Oni su Bellu predali znakove dostojanstva kakve
bi ovjek od njih i oekivao - veliki pladanj umjesto tita koji se daje kralju, ogrta
spleten od crijeva raznih ivotinja i koutin but kao ubojito oruje.
Nakon propisanih obreda slijedila je gozba na kojoj je komornik, koji je,
izgleda, pripremio i vodio sveanost, obavijestio Bella da tokom naredna tri
dana, koliko e biti puhu, ima pravo na po tri ene svaki dan.
Bella je to obradovalo, uinilo mu se da bi bilo dobro kad bi u svojoj eni
poeo uivati, onako kako je ona traila, ovdje i sada, za vrijeme ovih
poremenih sveanosti, naglavake okrenutih, koje je on pokrenuo, koje mu se
ne dopadaju, koje ga zapravo odbijaju svojom usiljenom izokrenutou bez bilo
ega nepredvidivog i zato smijenog, a ipak dobrih i poticajnih iz razloga koje ne
bi mogao dokuiti, valjda zato to jo uvijek nije pravi ovjek. Volio bi da Belitsilim
bude ovdje tokom ta tri dana, volio bi da se upravo ovdje i u tim danima sretnu
onako kako je ona traila, pa neka se za njegovog drugog prolaska kroz grad
dogodi ta hoe. Nije razumio svoju enu onda kad ga je pozivala da u njoj uiva,
nije je ni mogao razumjeti jer nije vidio kakvog u tome uitka moe biti i nije mu
se tako uivalo, niemu se njegovom nije tako uivalo. Sada bi mogao, sada mu se
jako hoe, sve bi se njegovo, ini mu se, a pogotovo ono to treba, sada tako
rado obratilo njegovoj eni na onaj nain na koji je i ona mislila.
Zato je rekao komorniku da nee u tri dana po tri ene nego sva tri dana
jednu jedinu, to jest svoju. To nije dolazilo u obzir, o tome komornik nije htio ni
razgovarati, ne moe se na dvoru uivati u vanjskim enama, to jest u enama iz
Grada, to ne moe ni sam kralj. Dvor je pun ena, raznih ena kojima se na razne
naine obraaju razni ljudi. Zna se ko kojoj i kako, ali se doputa da se ponekad,
tajno, neto u tom rasporedu poremeti. Ne doputa se, meutim, da se u sastavu
190 | a h r i j a r o v p r s t e n
ona e ga tako oistiti da e biti istiji nego onda kad je vatra poeljela da
postane on i pretvorila u njega najbolji dio sebe - svoje arenje.
Ipak je zvjerala okolo i nastojala upamtiti one to su izlazili iz povorke da
uzmu neto ime bi gaali, da pozivaju druge, da ohrabruju okupljene i pozivaju
ih u povorku, da ubjeuju kako je lijepo i poeljno urlati i gaati kraljevoga
smijenog zamjenika. Treba ih upamtiti, treba smisliti nain da im sve ovo vrati i
treba ih, nakon svega, pronai pa im vratiti kao to je red. Zaklinjala se u sebi da
e, dogodi li se ono strano to ne smije pomisliti, ostatak ivota posvetiti
vraanju svih dugova, svima pa i roenom ocu. A i ovima e dobro vratiti jer oni
su pozivali, oni su ohrabrivali, oni su govorili i primjer davali, oni su se smijali i
pokazivali da se raduju, oni su se pravili da znaju i da im je sve jasno.
Njihovom se zaslugom, samo zbog njihovog truda i pozivanja, gomila na
rubovima puta oglasila, zaljuljala, pokrenula, ne gubei mrzovolju i stravu od
kojih ovjek zamire na podnevnoj pripeci. Njihovom se zaslugom ta mrzovolja i
strava pretvorila u bijes gomile na onoga zbog ije rtve je istjerana na prejako
svjetlo koje rasvjetljava sve, ba sve, na svakome i u svakome od njih, na svima i
u svima zajedno. Zbog njih se u gomili okupljenoj po rubovima puta pojavio
bijes i zbog njih se bijes gomile okupljene iza Bella poeo pretvarati u mrnju
prema njemu. Kao da je samo zbog njega rasvijetljen njihov mrak.
Upamtila je i duboko urezala u sjeanje jednog visokog i mravog
bijednika, neobino uskog lica i slomljenog nosa. On se progurao kroz grupu
skupljenu ispred jedne sruene kue, uzeo jednu gotovo cijelu opeku i bacio je
na Bella pogodivi ga u nogu. A onda se sjurio do nekog djeaka, oteo mu iz ruku
uto kue, bacio ga na Bella i poeo skakati rairenih ruku, urlajui. To je u grupi
ispred ruevine izazvalo smijeh i pravu provalu radosti, pa su se svi sjurili na
opeke i zasuli njima kraljevog smijenog zamjenika.
Samo od sebe, bez neijeg vidljivog truda, oduevljenje ove grupe se
prenijelo na okolne i prema ovjeku zavezanom za magarca poletjela je prava
kia opeka, grudvi speene gline, balega, mrtvih takora i maaka koje su
najoduevljeniji hvatali okolo i bacali izazivajui nove napade smijeha i dovodei
oduevljenje uspaljene svjetine do usijanja. Koom se moglo osjetiti kako zanos
raste i kako njegova vatra topi razlike u rulji pretvarajui mnotvo u jednu cjelinu
koja je u sebi skladnija i vra nego to i jedan ovjek, sam za sebe, moe biti.
Mnogi su ljudi postali uzburkana gomila drhtavog uskomeanog mesa savreno
odanog jednoj jedinoj zajednikoj strasti i jednom jedinom zajednikom
osjeanju. Potpuna, udesna sjedinjenost kakvu ovjek u samoi ne moe
upoznati i kakvu u sebi samome ne moe postii.
Belitsilim je vidjela kako se Bellovo lice gri i po tome je znala da je
postigao njihov tajni cilj (tuan im cilj kad se ovako postie!). Vidjela je kako mu iz
posjekotine na licu curi krv i bolno joj je sinulo da su mogli, da su trebali,
morali...
194 | a h r i j a r o v p r s t e n
volje nego zbog svoje naravi. Manjka im ivotnih sila jer su zaeti posredno, bez
onog snanog vrtlonog preplitanja dvaju ivota u kojem se zainjemo mi ljudi,
pa zato na svijetu ne ostavljaju dublje tragove. Ne mogu oni ni ostaviti dublji
trag jer kroz ivot prolaze osloboeni prvog grijeha i njegovog peata, a time
ujedno lieni snage i strasti koje taj peat u sve nas utiskuje. Tako prolaze, ne
dajui i ne vezujui za sebe snana osjeanja i strasti, volei posredno i na
daljinu, isto tako voljeni, vedri, isti i nepotrebni. Njihovo postojanje ostavlja,
zbog neega, dojam tuge, ali ja svjedoim, sjeajui se malog brata, da je taj
dojam sasvim pogrean. Oni samo eznu za cjelinom jer im je ona u naravi. A
tuga se nama privida, valjda zato to oni imaju viak znanja pa tako znaju
mnogo skrivenoga to nama izmie.
Takav je bio sin moje sestre farnak koji mi je bio kao brat, i takav je jo
uvijek ako nije otiao za onim znanjem koje meni izmie a on ga je uvijek, od
roenja, imao.
Brinui se za njega i za mene Belitsilim nije stigla ni smisliti a kamo li
provesti svoju osvetu, pa je ispalo da je bez razloga upamtila onog uskog tipa sa
slomljenim nosom. U prvo vrijeme je ponekad govorila o tome, ali bez
uvjerenja i prave strasti, a onda je govorila sve rjee dok nije sasvim prestala.
Priznajem da ne znam ta bih o tome mislio niti znam koje se osjeanje u meni
stvorilo oko njezinog odustajanja. Nekad mi se ini da joj zamjeram, da joj
neto u meni zamjera to svoj ivot nije dovrila osvetom, a drugi put bih se
radovao i gotovo ponosio to je bilo upravo ovako. Kao da je ona, nosei i podiui svog farnaka, razumjela neto to meni izmie. Krivim sebe to je o tome
nisam pitao dok je za to bilo prilike, iako se bojim da niti bi ona razumjela moje
pitanje niti ja njezin odgovor ako bi ga bilo.
Zavravajui svoju ispovijest, primjeujem da o sebi gotovo nita nisam
rekao. alosno je to ali me ne zbunjuje jer u mom ivotu nije bilo dogaaja, nije
bilo posebno lijepoga i posebno runog, nije bilo niega o emu bih morao
progovoriti i o emu bih progovorio makar na lakat. Sve ono o emu se mora
govoriti a meni se desilo vezano je za njih dvoje, pa je zato moja ispovijest
satkana od sjeanja na njih i snova o njima. Valjda mi se zato ini da sam sve
vrijeme svog ivota, a pogotovo sada kad sam ovako neizrecivo umoran bez
razloga, bio blesavi djeak kojem nije u prirodi da bude prodan pa mu je i
sudbina uskratila to iskustvo.
197 | a h r i j a r o v p r s t e n
III. DIO
SLUAJ
-1Slijedeih desetak dana Figani je marljivo prevodio spis koji je dobio od
Idriza, muei se kao niko njegov, ne toliko zbog jezika i drugih nevolja
prevodilakog posla koliko zbog stanja u kojem je bio sam spis. ovjek bi
posumnjao u Idrizovu uenost ili bar u njegovu ljubav prema starini, a posebno
prema starim rukopisima, kad vidi ovo to je dao Figaniju, jer onaj ko voli
starinu i ponosi se svojom knjinicom ne bi dozvolio da dragocjenost kakva je
prastari perzijski spis dospije u ovako alosno stanje.
Nije stvar u blijedim mjestima, tokom godina slova moraju izblijedjeti i
pojedine rijei moraju postati neitljive ili jedva itljive. Dodue, ovjek koji voli
knjige i koji povremeno ita ono to ima u kui, obnovi ono to je izblijedjelo,
obnovi radi sebe i svoga novog itanja koje e sigurno doi, koje mora doi jer se
s godinama, kako je govorio ejh Ata, povjerenje suzi na svoju knjinicu i ovjek
kojemu je do itanja doe dotle da stalno iznova ita ono to mu je u kui. Osim
toga, govorio je Ata, ako ti je stalo do toga da bude naisto s onim to zna,
mora stalno iznova itati ono to ima i provjeravati koliko je od toga stvarno
tvoje, a Idriz je ve u godinama kad bi morao bar poeti s provjeravanjem.
Dobro, moe se razumjeti da Idriz nije stigao od svih svojih poslova, kojih
mora biti mnogo i premnogo, preitavati i obnavljati sve to ima u kui, pa i ovaj
spis koji svoju vrijednost duguje vie starini nego mislima koje izlae. Ali se ne
moe razumjeti da se ovako zapusti rukopis kao predmet, ne moe se razumjeti
da neko tako uen ne voli rukopise kao stvari i ne uva ih. Ne mora ti redovno
itati sve ono to ima, ali mora voljeti to to ima i radi te ljubavi mora
povremeno skinuti prainu s knjiga, smotaka i papira, mora ih prozraiti,
osvjeiti kou na kojoj su zabiljeeni stari spisi ako je tvoja srea htjela da i njih
ima. Zna se kako se to radi, ozbiljno uen ovjek je morao nauiti kako se to
radi prije nego je priputen takvim spisima. A Idriz to nije radio. Ili nije nauio ili
mu manjka ljubavi.
Spis je bio zabiljeen na koi, a isueni komadi koe sa dijelovima spisa
lomili su se kako bi Figani pokuao razmotati neki od svitaka. Na nekoliko mjesta
su se, od samog dodira, na prvome svitku odlomili komadii skorjele koe, a
najednom se smotku, pri samome donjem kraju, rub naprosto osuo i pretvorio
u prainu kako ga je dodirnuo. Osim toga, nijedan smotak nije bio obiljeen,
tako da je, uz velike muke, najprije proitao itav spis, poslagao svitke po
redoslijedu pa tek onda poeo prevoditi jako pazei da rukopis iz kojeg prevodi
ne dira ako nije ba nuno. Te muke su ga jako vezale za prijevod, ali ga je jo
198 | a h r i j a r o v p r s t e n
on jedne rijei nije rekao, on je samo saeo u dva stiha priu koju je uo od istih
ovakvih ljudi u istoj ovakvoj ajdinici dolje u blizini luke.
Kako objasniti Idrizu da on arijskim junakom nije postao zato to je
neto rekao ili uinio nego samo zato to je prvi stranac koji je naiao i rekao
ono to svi u ariji govore Bog zna otkad? Zna li uope Idriz, moe li on znati, da
arija svog junaka moe imati jedino u strancu i da je on, Figani, junak ne zato
to je neto rekao nego zato to je stranac. arija ivi od svoga uobraenog
jedinstva, u uvjerenju da su svi njezini itelji savreno jednaki, meusobno
zamjenljivi i zapravo isti, to znai ne osobito stvarni i u svakom sluaju suvini.
Ta savrena jednakost, to bratstvo po nitavnosti njezinih lanova, ne doputa
ariji da bar jednom ima junaka izmeu svojih itelja. Moe ovjek iz arije
raditi sama udesa - arija e o njemu utjeti a njega mjeriti po tome koliko je i
kako sati po ariji straio; moe ovjek iz arije govoriti to ga volja, moe
izgovarati rijei nepostojeeg jezika - svi njegovi sugovornici iz arije ut e samo
ono to bi svaki od njih rekao. Zato ovjek iz arije ne moe biti njezin junak,
zato junak u ariji moe postati jedino stranac: kad bi se unutar arije priznalo
pravo na razliku, ili makar mogunost da razlika meu iteljima arije postoji,
postala bi nemoguom sama arija jer je temeljno pravilo njezinog ivota
savrena jednakost i meusobna zamjenljivost lanova. Zato je nesretnik iz
arije koji se svojoj ariji nametne za junaka postao strancem onog momenta
u kojem ga je bilo ko od njegovih drugova pogledao kao junaka. On je ve tada
bio stranac, i sebi samome ako mu je do arije. Figani je svojim dvostihom
ponovio ono to je svaki ovjek u ovoj ariji izgovorio bar desetak puta prije
njega; ali on je prvi stranac koji je to izgovorio i zato je junak on.
Moe li on ovo objasniti Idrizu? Hoe li dobiti priliku da pokua
objasniti? A bilo bi glupo i pretuno da tako visoko pokroviteljstvo izgubi zato
to je u jednom trenutku bio na jednome mjestu. Nita drugo. On je naiao i
htio biti duhovit.
Kao na iglama je neko vrijeme prosjedio pored svog starca s neurednom
bradom, stalno u sebi odmjeravajui je li prosjedio dovoljno dugo. Nije htio
prebrzo otii da ne bi ove ljude povrijedio ili naljutio, a nije mu se ni ostajalo.
Neto ga je tjeralo odavde, kao da bi dug boravak ovdje mogao tamo posluiti
kao dokaz njegove nepriline slave medu besposliarima. Zato je sjedio, ne
vaui gutao ljive i zalivao ih ajem kojemu nije mogao odrediti ukus i miris.
U neko doba, kad je osjetio da vie ne moe, nespretno se naklonio
starcu, onda u stranu, mislei valjda da je to dovoljno pristojan pozdrav
ostalima, i iziao na ulicu. Kad je stupio vani znao je da e sad otii do Idriza i
pred njegovim vratima ekati zakazani sat. Znao je da je to najtee to moe
uiniti, znao je da e mu ekanje tamo biti gore od ekanja da naraste biljka
koja mu treba za lijek, ali je znao da e uiniti upravo to jer upravo to treba
uiniti. Mislio je moda da e trpljenjem te kazne iskupiti greku iz ajdinice u
luci i da e, kad se nakon toga pojavi pred Idrizom, biti ist i nevin kao dijete.
201 | a h r i j a r o v p r s t e n
Figani za njim.
Veliki vezir Ibrahim upravo se vratio iz Egipta gdje je uguio velike i zaista
opasne pobune, pa je bio na vrhuncu slave, vlasti i asti. Dojueranji rob koji je
sluio u haremu doivio je ak to da pred njega, za doek, daleko izjae sultan
Sulejman, Allah mu slavu uveao, u znak poasti i zahvalnosti. Nije mu zamjerio
pokolje i neasna djela u Egiptu, nije mu zamjerio to se na nekoliko mjesta
potpisao kao sultan sve vojske (dojueranji rob!), nije pokazao da su do njega
doli glasovi vrijednih mudraca da je samo Ibrahimova krivica to to je turski
sultan svoje nepobjedivo oruje okrenuo protiv svoje vjere, prvi otkako postoji
carevina. Naprotiv, pozdravio ga je kao sebi ravnoga, kao brata, tamo gdje je
izjahao da doeka svog roba.
A sada evo i podanici moraju pred Ibrahimom padati niice kao da su
pred samim sultanom.
Pomiren sa sudbinom i oiglednim kvarenjem svijeta, Figani je pao niice
i istog trenutka se presijekao od straha jer je Idriz velikog vezira pozdravio samo
kratkim naklonom. Je li ovo podvala? Je li to upao u zamku kao posljednja
budala? to sigurno jeste, to mu je Idriz ve napomenuo i on se sloio. Sad e ga
vezir naravno kazniti, i to s pravom - djeca bi morala znati da se poasti
namijenjene sultanu smiju ukazivati jedino sultanu, a kad odrasli ljudi to ne
znaju...
-Ovaj mladi je donio nekakav svoj spis koji bi htio posvetiti tvojoj milosti rekao je Idriz nakon pozdrava koji bi se mogao kazniti koliko i Figanijev, samo iz
drugih razloga.
Veliki vezir je sjedio daleko od njih, tako da se moralo govoriti jako glasno
ako se eljelo da on uje. A preporuljivo je da on uje, samo e budala i ovjek
kojemu je dodijao ivot pred monima govoriti ne vodei rauna o tome uju li
oni ono to se govori. Iza vezirovih lea bio je veliki prozor, zapravo pola zida u
staklu, tako da se lice jedva naziralo - od vezira si s ovog mjesta mogao vidjeti
samo obris, prebogati turban i ogrta na podlozi od svjetla. Nigdje lica i ljudskog
tijela, ali zato jako istaknuta obiljeja moi i bogatstva na osnovi od dnevne
svjetlosti.
- Ima, kae, osim toga, neto zanimljivo ispriati. Kao da je otkrio
nekakvu zavjeru s kojom bi htio upoznati tvoju milost - nastavljao je Idriz vikati
prema nepominom obrisu na svijetloj podlozi.
-Kakav je spis? - doe odozgor vezirov glas.
- Ne znam, samo sam preletio. Ne bih rekao da je neka pamet, kao pria
nekakva. Ne bih rekao ni da je bez krivovjerja, ali neu suditi dok ne pregledam.
Nije, znai, zamka u pozdravu nego u spisu, ali zamka jeste sigurno. Hoe li
vezir povjerovati njemu protiv rijei uitelja svoje djece? Hoe sigurno, ne bi on
bio vezir kad ne bi svakome vjerovao sve to kae. uti, budalo, prihvati sve to
ti sada zalijepe i moli Boga da odavde iv izide! Moda e te za sada i pustiti ako
povjeruju da si na sve pristao i da mogu raditi s tobom to ih je volja.
203 | a h r i j a r o v p r s t e n
sjetio da dolje nie, na samoj obali, ima jedna mala damija kojoj ni ime ne zna,
neugledna i zanemarena. Ona bi mu danas odgovarala, tamo bi se, ako igdje, za
njega dananjeg, moda i moglo nai utoite.
Krenuo je tamo i opet stao upitavi se, zbog neega, kojim je putem
doao ovamo. Nije znao zato, ali mu se u ovom trenutku uini udnim to se
naao ovdje. Ne bi on znao rei gdje se trebao nai jer je naprosto lunjao, kretao
se da ne bi stao i morao odgovarati na neugodna pitanja od kojih je najgore ta
i gdje sa sobom, ali ga je ipak iznenadilo to se naao upravo tu gdje uglavnom
nije zalazio. Pomisli naas da bi se isto ovoliko udio da se naao na bilo kojem
drugom mjestu, ali se ipak pokua prisjetiti puta koji je proao, pa brzo odustade
uvidjevi da tu i nije bilo nekog puta.
Mogao je doi od Misirske arije, mogao od Kapali arije, mogao od
Sulejmanove damije, a mogao i odnekud izmeu provlaei se kroz gustu
mreu prepletenih uliica. Kad bi se mogao sjetiti neke pojedinosti, neega to
mu je zaostalo u oku, moda bi se sjetio i puta. Ali je jedino ega se sjeao bio
teak, muan zadah od kojeg boli glava i gri se stomak, moda zadah gnjile ribe
ili usmrenih otpadaka od ribe. Ali kada ga je taj zadah napao i natjerao ga da
promijeni put - maloas ili prije par sati? Sjea se i da ga je neka grupa ljudi
negdje okruila i da su ga neki meu njima tapali. Ali kada i gdje? Je li to ono
odjutros? Ne, jutros ga nisu tapali, to je moralo biti nakon nesree.
Odustane od prisjeanja i pone se sputati prema maloj damiji u kojoj
bi se moda mogao i skloniti na neko vrijeme. Dvorite je bilo prazno, sve oko
dvorita prazno i tiho, vrt iza damije prazan i tih, reklo bi se ak i bez ptica, a
postojani um vode sa damijske esme samo je pojaavao tiinu, potvrivao je i
davao joj nekakvu sigurnost. Figani uzme abdest i ue u praznu damiju, ne
toliko iz elje da klanja koliko iz potrebe da se na neko vrijeme nekamo skloni. I
sklonio se. Kad je uao i zatvorio vrata za sobom osjetio je, prvi put tokom cijelog
dana, da na njemu ne lei pogled onih oiju (moda mnogih oiju) koji ga
odjutros prati i ni na as ga ne ostavlja. Zahvaljujui tom pogledu otkrio je kako je
strano biti bez ikoga a ne biti sam, a sada je, zahvaljujui vratima koja je zatvorio
za sobom, osjetio kako samoa moe biti sigurna ili bar utjena.
Klanjao je bez ara, osjeajui da ga molitva ne prima. Ne moe ga ni
primati, mislio je, kad je nije namijenio, kad je govori bez cilja, bez namjere ili
elje, govorio je ne kao on nego kao bilo ko. A molitva se tako ne govori, molitva
mora biti tvoj i samo tvoj govor, uio ga je davni, daleki, moda nepostojei, ejh
Ata.
Iziao je iz damije kad se potroilo osjeanje zatienosti i sklonjenosti.
Mislio je da e mu vani biti bolje. ovjeku je uvijek bolje da je vani, ako se ve
osjea izloenim, objanjavao je sebi.
Proao je iza damije, u vrt, vjerujui da e tamo nai mjesto na kojem bi
mogao, makar malo zaklonjen, provesti no koja se ve najavljuje. Kad
206 | a h r i j a r o v p r s t e n
crvenkasta boja istanbulskog sumraka pone tamniti i kad se u njoj pojave plavi
tonovi, no samo to se nije spustila - toliko je ve znao o dnevnom ivotu ovoga
grada. Naao je jedan jasminov grm u koji se malo sklonio, raunajui da e ovako
biti manje vidljiv onim oima to ga danas prate, pojave li se i ovdje, i mirei se s
tim da e ga nona vlaga ovdje sigurno pronai. I prieljkujui od sebe mnogo
strpljenja potrebnog da se ovo izdri jer je i u ovom grmu, umjesto na jasmin,
mirisalo na gnjilu ribu ili usmrene riblje iznutrice.
Sjeo je na rubu grma, zgrio se i obuhvatio rukama koljena. Gledao je
vodu koja se pred njim sterala kao ravna kamena ploa i pitao se bi li ga drala
kad bi se sad zaputio preko nje. Da je Demirov Bedredin, ili kad bi bio Kemali
Hudbin onoga prvog Bedredina, sigurno bi ga drala i on bi mogao vodom doi
u podnoje Demirove kue, pa se moda tajno prokrasti i do svoje sobe. Ovako teko da bi ga drala, pa je zato najpametnije da se odrekne svoje sobe i stvari u
njoj.
Iako je za njega sada moda bolje to ga ne bi drala, moda mu ba ta
popustljivost vode pod njim nudi rjeenje koje on sam nikad nee nai. To je
zaista rjeenje u ovakvim vremenima. Ne vrijedi ovdje boraviti ako se moe,
tokom jednoga jedinog ljudskog ivota, tri puta promijeniti ime, karakter i
sudbina. to e u tom svijetu i u takvo vrijeme ljudi koji bi da ue jer im je do
njih i do istine? Izabere sebi u prolosti karakter i sudbinu koji ti se dopadaju,
uzme ime te sudbine i odlui da si to ti. Moe tako, dola vremena kad su
ljudi bez istine u sebi, pa mogu biti ta god hoe i kakvi hoe. Ali to e u tim
vremenima on koji je povjerovao ejhu Ati, koji je i u Trabzonu osjeao, da je
ovjek samo jedan, samo jedno i samo ono to nastane susretom i meusobnim
oblikovanjem onoga to on hoe i onoga to mu je zapisano, onoga to on radi i
onoga to mu rade. Jedan, jedini i nepromjenljiv. On. Takav kakav je ba zato
to je on.
Tada mu se jedna ruka spustila na rame, a u lice mu se unio neki mladi.
- Jesi, ti si, hajde, teko te naoh - ree mu mladi koji se morao sav
previti preko njega, onako zgrenog, da bi mu zagledao u lice.
- Koji si ti, to e me traiti, gdje u? - upita Figani, vie iznenaen nego
prestravljen, iako ni straha nije manjkalo.
- ejh Jakub te trai, poslao me je po tebe, vidio te kad si proao ispod
naeg prozora. Mladi je usput objasnio Figaniju da ga je, zapravo, on vidio kad je
prije kojih sat vremena proao pored zgrade Sulejmanove medrese i odmah ga
prepoznao kao ovjeka za kojeg je mislio da trai nastavniko mjesto na
medresi, jer je neki dan bio na razgovoru kod ejha Jakuba. Danas ga je zapazio
zato to je onako udno hodao, to je svako malo zastajkivao, prelazio s jedne
strane ulice na drugu, pomalo teturao kao da je neim opijen. Prepoznao ga je,
pomislio da je opijen i glasno pohvalio Jakuba to ga neki dan, kad je dolazio na
razgovor, nije primio za nastavnika. A Jakub ga je odmah poslao da ga nae i
dovede kako zna govorei da je mali sigurno u velikoj nevolji.
207 | a h r i j a r o v p r s t e n
-Evo tebe opet kod mene - doeka ga Jakub mirkajui prema njemu kao
da suava pogled ne bi li ga jasnije vidio pri svjetlu lampe punjene kamenim
uljem. -ta te je to snalo da ovako luta?
Figani pomisli kako treba biti zahvalan jutronjim dogaajima koji su ga
ovako ispraznili jer bi se sad sigurno rasplakao od ganua i zahvalnosti pred
Jakubom. Mora ovjeka dirnuti svaka briga u ovakvom trenutku, a kad tu brigu
pokae neko za kog si mislio da je ravnoduan i da te se odrekao prije nego te je
i upoznao... Nije se rasplakao samo zato to u njemu nije bilo niega to bi se
moglo zgusnuti u suzu, znai samo zato to je itav dan ovako prekrasno
prazan, pa je, zahvaljujui tome, mogao mirno, do najsitnijih pojedinosti,
ispriati Jakubu sve to se dogodilo, sve to je otkrio i naslutio, sve to ga je
uzdiglo do velikih oekivanja i razoaralo od njihovog susreta do trenutka u
kojem ga je mladi preplaio otkrivi ga u jasminovom grmu koji je mirisao na
gnjilu ribu.
Prvi put mu se dogodilo da govori o sebi, o onome to osjea, prieljkuje
i ega se boji, mirno i sabrano kao da govori o drugome. I jo mirnije, onako
kako bi ponavljao pred uiteljem ono to je proitao. Bez interesa i bez
suosjeanja koje se u njemu uvijek javlja kad govori o razoarenju ili nadi nekoga
drugog ovjeka.
Jakub ga je paljivo sasluao, raspitujui se ponekad o nekoj sitnici,
traei da mu bar pokua ponoviti ton kojim je Idriz govorio onog dana,
zanimajui se za visinu i tjelesnu grau Mustafe kojeg mu je Demir pokazao u
kuici. Do u gluho doba noi Jakub ga je sluao, ispitivao, tjerao da oponaa sugovornike, traio da opisuje kad ve ne zna crtati i hvalio njegovu sposobnost
opisivanja ne bi li izvukao jo neku pojedinost iz njegova pamenja.
- Dobro - rekao je kad je konano zadovoljio svoju znatielju. - Mogao bi ti
sad na spavanje.
- ta je dobro? - pitao je Figani, umoran od hodanja, gladovanja i
pripovijedanja.
- Dobro sam razumio, dobro sam sve predvidio. Samo je teta za Idriza.
- Kako nije teta, gdje bi mi kraj bio da me nije otjerao. I to iz ista mira,
bez rijei objanjenja.
- Nisam ja mislio na tebe nego na njega - nasmija se Jakub - za njega je
teta. ao ti je kad pametan ovjek, vjet nekom zanatu, ne troi svoju pamet za
dobro svog zanata, nego za osvajanje asti u svijetu. ta e, uvijek je on o sebi
suvie dobro mislio, nikad ni sebi samome nije priznao da roenim zubima pravi
govna iako je za sve druge ljude znao i govorio da to rade. Ne vrijedi, ali je ipak
teta za njega.
- Kako nije teta - podviknu Figani - eno ga, jadnik, spava u damijskom
vrtu, ne zna ta e sa sobom, nita nije okusio cijeli dan. Velika teta i grehota.
-To ti o sebi? - nasmija se opet Jakub.
208 | a h r i j a r o v p r s t e n
treba - lukav i laljiv, opsjenar neizmjerne unutranje snage i bez traga prave
vjere u sebi, kao stvoren da opini i za sobom povue ljude bez sigurnosti u
svoje mjesto. Naao je i velikog vezira Ibrahima koji njemu moe biti ono to
siroti princ Musa nije mogao biti Bedredinu - veliki vezir ne mora stvarati vojsku
jer je ve ima, ne mora osvajati araj jer je ve u njemu, ne mora izdaleka ii
prema kruni jer je ve pod njom, a beskrajno je astohlepan kao svaki
dojueranji rob. Preostalo mu je da se sjeti nestalog princa Mustafe i smisli kako
da Ibrahima proglasi za Mustafu koji se vratio iz nevidljivosti i treba sjesti na
mjesto koje mu se samo oslobodilo.
S njegovom vjetinom, znanjem i potpunim nedostatkom vjere i obraza,
nije bilo teko dodati Bedredinovom uenju ono to mu je nedostajalo da se
podudari s Idrizovim planom (to su ove besmislice o povlaenju u nevidljivost, o
ponavljanju dogaaja i sudbina, o tome da svaki ovjek ponavlja neiji ivot jer
ima njegov karakter). Sve to mu je trebalo ve je imao u uenjima raznih
sufijskih redova, tako da je naprosto uzimao to mu je trebalo i dodavao onome
to je naao kod Bedredina kao osnovu svog plana. Nije to teko takvoj sorti jer
njima nije vano koliko je istine u onome to govore, njima je vano da to to
govore bude skladno, da lijepo izgleda i da slui njihovom cilju. Ne provjerava
ono svoje uenje prema svijetu i dragome Bogu, ono ga provjerava samo prema
svome razumu i gleda da to uenje bude u sebi dobro uklopljeno, kao are u
ilimu.
- Eto to je pria o tvojim prijateljima - zavrio je Jakub. - Ne znam treba li
ti sve ovo jo nacrtati, ne bi li sve do kraja razumio.
- Ti, znai, misli da su veliki vezir, Idriz i Demir u jednoj zavjeri? - zakljui
Figani koji se nije uznemirio zbog Jakubovog dobroudnog podsmijeha. -1 da je
Idriz pravi voa?
-Znao sam ja da e razumjeti - osmjehnuo se Jakub.
- Oprosti mi, molim te, ali ja sad opet moram o sebi - nakon kratkog
razmiljanja javi se Figani. - to u im ja u svemu tome? Nee biti da su se u
tolikom svom poslu htjeli malo zabaviti igrajui se sa mnom.
- To ne znam sigurno - odgovori Jakub. - Mogu rei samo ono to ja
mislim da bih s tobom probao kad bih bio na Idrizovome mjestu. Ti si postao
prilino ugledan meu svjetinom zbog onih stihova o razlici izmeu dva
Ibrahima, pa bih ja, da sam, ne daj Boe, na Idrizovom mjestu, to iskoristio da
privueni svjetinu na svoju stranu. Namijenio bih ti, znai, ulogu onog ludog
Mustafe.
-Kako bi iskoristio? Kako su oni htjeli to iskoristiti?
- Sam si rekao da su oni odve zaposleni ljudi da bi se radi zabave s
nekim poigravali, makar to bio i ti. A oni su ti vie puta sve ispriali, jednom
ovako, a drugi put onako. Ispitivali su, znai, koliko si ti za toga pa digli ruke kad
su vidjeli koliko si. A sad bi se moglo i spavati, ako je tebi sve jasno i ako ti je
srce na mjestu.
212 | a h r i j a r o v p r s t e n
III. DIO
ROMOR
-1Mjesecima nakon preseljenja Azra se bavila veselom naukom dozivanja
duhova. I ivjela zapravo lijepo - sasvim uvueno unutra, mirno i nekako
ispunjeno. Na povratku s posla svrati u samoposlugu u prizemlju svoje zgrade,
kupi neto za jelo, a nakon toga, u kui, neto pojede, preodjene se da postavi
granicu izmeu svoga i vanjskog svijeta, a onda do kasnih nonih sati drijema ili
sanjari, luta kroz stan i pokuava komunicirati sa stvarima koje je nekada dijelila
sa Farukom, dakle svakodnevno ih dodirivala. Nije ona eznula za Farukom, nije
uzdisala za njim, patila i strasno mislila na njega, nije ga trebala. Samo je
nastojala obnoviti jedno stanje, sebe ponovo dovesti u stanje u kojem je
jednom bila i preko tog stanja zadobiti sjeanje, stvarno sjeanje, na tijelo, glas,
lice, na bilo ta od ovjeka kojeg je po svemu sudei voljela. A u kasne none sate
legne, namjesti se u svoj poloaj (s glavom oslonjenom na lijevu ruku, s nogama
savijenim u koljenima i gotovo sasvim prema gore povuenim, ovla pokrivena
preko slabina) i ita Farukovu ostavtinu. U tom je poloaju ve jednom ula
dobar dio teksta koji ita, u tom je poloaju sluala gotovo sva Farukova stvarna
ili izmiljena sjeanja, to je najudobniji poloaj koji je do sada otkrila i poloaj
koji je Faruk najvie volio tvrdei da onda kad tako lei najvie lii na sebe.
Tvrdio je da osjeti njezino stanje i, prema tome, moe pouzdano znati da je ona
najoputenija i najvie u sebi kad se tako namjesti. Tako je itala dok ne osjeti
kako joj tijelo lijepo trne od umora a oi je peckaju. Tada bi jednostavno
iskljuila lampu, bolje navukla prekriva i utonula u san.
Neke je dijelove itala po nekoliko puta zaredom, neke preskakala i
odgaala za kasnije, neke povrno ili letimino preitavala. Uglavnom, niti
jednom nije tekst proitala od poetka do kraja u onom redoslijedu u kojem ga
216 | a h r i j a r o v p r s t e n
je Faruk sloio i za nju ovdje ostavio, pa joj se zato par puta dogodilo da joj se
pobrkaju imena likova o kojima se pripovijeda. Namjerno je tako radila, htjela je
itati pojedine dijelove, pojedine etape pria, onim redoslijedom kojim su
nastajali, to jest onim redoslijedom kojim ih je ona ula. Tim su redoslijedom oni
sudjelovali u oblikovanju njezinog odnosasa Farukom ili ga bar odraavali,
opisivali, bili Farukov pokuaj da taj odnos razumije, pa su oni, sloeni tim
redoslijedom, tajna historija njezine ljubavi. Nju je, naravno, zanimao taj tajni
redoslijed, skrivena unutranja logika po kojoj je tekst sloen. Tako sloen, on
neto moe znaiti samo njima dvoma, ali njima vie nego to znai ovako, kad je
sloen za svakoga; tako sloen, on je mogua tajna ifra njihovog odnosa, a iz te
ifre se moda moe obnoviti, nanovo osjetiti, dobiti barem stvarno sjeanje.
Nekad joj je njezino nastojanje da presloi tekst prema tajnom kljuu koji
nejasno sluti, kojeg bi se moda i sjetila kad bi bila manje umorna ili da onaj nije
ovako temeljito uklonio sve biljeke, nekad joj je to letimino prelijetanje preko
teksta, preslagivanje, biljeenje brojeva ili inicijala na rubovima stranica, liilo na
aranje pa se smijala ili bjesnila pitajui se bi li onaj nesretnik bio radostan kad
bi vidio koliko se bavi njegovim pokuajem da objasni svoj alosni sluaj time to
e ga utrapiti nevinim izmiljenim ili sluajno naenim likovima.
Tako je ivjela od polovine oktobra kad je preselila ovamo. Odlazila na
posao, jela uzgred, kao ptica, i arala dozivajui svoje sjeanje iz stvari, poloaja
tijela, teksta otipkanog na maini i sloenog po redoslijedu za bilo koga, ali ne po
tajnoj, samo njihovoj, sasvim unutranjoj logici koja je moda jedina stvarna i
upravo zato ovako temeljito sakrivena. Ne bi to priznala bilo kome, pogotovo
sebi, ali je ivjela spokojno i ozareno. Ponekad bi navratio njezin stanodavac s
pozivom na kahvu i tada bi je nagovarao da ona ipak ode svome ovjeku, pravei
se da ne zna kako se njezin ovjek ne javlja i da nemaju kontakta ve od maja
prole godine, ili bi je obavjetavao gdje je vidio konzervi kojih ne moe biti
mnogo, ili bi traio novaca da joj on kupi ono to je negdje naao a sigurno e
joj trebati, ili bi se naprosto pojavio s neim. Iz razgovora sa starcem i njegove
brige za nju razumjela je da se neto dogaa, a onda je time sebi objasnila
neobine znakove koje je opazila uprkos svojoj spokojnoj ozarenosti koja ju je
tako pouzdano branila od vanjskog svijeta i od svakodnevnog ivota.
Opazila je onda da je grad preplavljen strahom i da je strah poeo
odreivati ivot i svakodnevne postupke ljudi. Opazila je histerinu veselost,
nagle promjene raspoloenja, neumjereno kupovanje, pretjeranu ljubaznost ili
svadljivost. Opazila je ona poodavno sve to i znala da je sve u vezi sa strahom
koji je legao na grad, ali je sve to bilo kao da gleda kroz staklenu pregradu, kao
zbivanje na ulici koje nju ni na koji nain ne zanima. Kao da je od svega, ali zaista
od svega, lijepo zaklonjena svojim aranjem.
Jednom je dola majka, jedne subote krajem marta, dosta rano ujutro.
Nije se obradovala ovoj posjeti, iako je u njoj jo uvijek trajalo ljetonje blago
217 | a h r i j a r o v p r s t e n
pametni. Njemu se, kae, i ne ostaje, volio bi da budu morali ii i iz Beograda jer
se njemu inae ovdje ukinulo svako mjesto, on se ovdje vie ne moe snai ni
razumjeti sebe, njemu se svijet i sve njegovo pocijepalo na dvoje jer mu je pola
familije otilo u umu da napada grad a pola ostalo ovdje pa on sad mora ili
braniti grad i pola familije borei se protiv familije ili biti sa familijom napadajui
grad i pola familije. Zato ja mislim da e oni sebi traiti mjesta negdje dalje, da e
u Beogradu ostati samo dok se Amra porodi, a to ti opet kae da bi ipak bilo
mnogo pametnije da ti krene s nama u Tursku jer ne moe stalno i svugdje s
njima a ne moe ni sama u stranom svijetu, ipak je to tuina, a sama ena je
sama ena i kod svoje kue a kamo li u stranom svijetu... Pa progovori vie,
pobogu!", zaurlala je majka bijesno, doslovno izbezumljeno, nakon kratkog
predaha, dugog koliko jedan udah, to ga je sebi morala priutiti nakon
nezaustavljivog slapa rijei koji je izlila na jadnu Azrinu pospanu glavu, strasno i
uporno ga izlivala od kako je stupila u njezin stan.
- ta ti je? - zaudi se Azra nakon to se malo povratila od oka i
razumjela majin urlik.
- Reci neto, enska glavo! Progovori, pomozi mi. Pustila si me da se ovdje
pred tobom uvijem i grim kao crv ili kao riba na ulju i ne pada ti na um da se
javi iz svoje uzvienosti, da mi prui ruku, da mi bilo kako olaka.
-Kako da ti olakam?
-Reci ide li s nama ili s njima. Mora ii, Nenad kae da je to gotova stvar,
prijatelji su mu rekli da se izgubi do kraja marta ili e ga oni izgubiti ne bude li s
njima, u vojsci. S kim ide?
-Sa sobom.
- Gdje?
- Ja mislim svojoj kui. Svugdje sa sobom.
- Ozbiljno te pitam!
- Ozbiljno ti kaem. Nemam ja kamo ii, razumjela sam toliko da mi ne
moemo otii. I slaem se s tim, to dalje to se vie slaem, iako me je u prvi
mah uvrijedilo.
- Ja u te silom povesti, ja u te ponijeti, ja tebe moram spasiti - uzbudila
se majka.
- Sjeam se jedne aljive prie o mornaru koji se nakon brodoloma spasio
uspentravi se na lea ogromne kornjae. Kornjaa je, po Boijoj milosti, plivala
prema kopnu i tako mornara donijela do obale izvukavi ga iz ralja oceana i
strane smrti. Mornar ju je izvukao na pijesak i zahvaljivao se dugo i srdano, a
kornjaa se okretala prema vodi i time pokazivala da joj je vie do mora nego
do njegove zahvalnosti. Mornar je smatrao da bi bio prava svinja ako joj ne bi
stavio do znanja koliko joj je zaista i iskreno zahvalan, pa ju je uporno okretao
glavom prema kopnu i ponavljao svoje izraze zahvalnosti, nudei joj ak i
poljupce. Kornjaa se nastojala vratiti svome moru, mornar ju je nastojao
zadrati na svome kopnu i izraziti svoju zahvalnost na njoj shvatljiv nain, i to je
219 | a h r i j a r o v p r s t e n
tako trajalo, trajalo... Bog zna kako dugo bi to trajalo da se mornarov pogled
nije zadrao na kornjainoj glavi i otkrio mu da ona nema uiju. U jednom
trenutku, u jednom bljesku prosvjetljenja, mornaru se otkrilo da kornjaa ne
moe shvatiti svu dubinu njegove zahvalnosti zato to nema uiju pa ne moe
uti njegove rijei. Otkrilo mu se dalje da kornjaa moe uti sve lijepo to joj on
ima rei jedino ako ima ui. Otkrilo mu se da bi s uima i ona sama bila
cjelovitija i prihvatljivija, da bi joj se moda sasvim oduio ako joj daruje ui kakve
ima on i tako stvori medu njima slinost na kojoj bi se mogla izgraditi istinska
bliskost. Ponesen svim tim saznanjima i zahvalnou, mornar je uzeo no i
prosjekao kornjai ui veoma sline svojim.
-I ta bi ova besmislica trebala znaiti? - upitala je majka nakostrijeeno.
-Nita, samo molbu da me ne spaava.
Ovo je pokrenulo novi slap rijei koji se na Azru sruio tako srdano da joj
je glava zazvonila. Majka je govorila jako brzo i jako glasno, trudei se da zvui
bijesno, povrijeeno i prijetei. A Azra je prepoznavala zavist, stid, zahvalnost i
moleivost, prepoznavala je goli tupi strah. I prepoznala je u sebi koliko ali svoju
sirotu majku, i prepoznala koliko je voli, prepoznala da je u ovom trenutku,
ovako pospana i bijesna zbog pokvarenog jutarnjeg obreda, voli jae i njenije
nego ikad, upravo zato to zna, to vidi i osjea koliko zasluuje saaljenje. Zagrlila
je majku i ispratila je do pred zgradu, pazei da im zavoji stepenica ne pokvare
zagrljaj. Pred zgradom ju je poljubila, toplije i s vie ljubavi nego ikad do sada, rekla
joj "Sretno. Vidjet emo se mi, ako Bog da, opet, vjeruj mi" i vratila se brzo u
kuu. Znala je da bi bilo okrutno ispratiti sirotu staru enu pogledom, znala je da
ona taj pogled ne bi podnijela jer bi je on navodio na odluku da uini ono to
nikako ne moe a vie od svega eli - na odluku da ostane ovdje, znala je da bi je
taj pogled ubio jer bi ga ona shvatila kao zahtjev da se uspravi, znala je... Znala je
da voli svoju majku, znala je koliko je jadnici teko, znala je da joj majka nikad
nee oprostiti zahvalnost koju je osjeala dok se trudila da je napada, znala je da
joj mora olakati koliko moe ovaj as u kojem starica ini ono to mora i to tako
jako nee.
Poslijepodne toga dana letjeli su vojni avioni nad Sarajevom, njezin
stanodavac je uvjeravao Azru da se ne treba bojati aviona jer od njih u pravilu ginu
samo civili ("Ne mogu oni vojsci nita, avion je izvan grada moan koliko i patka"),
a stanodavev zet tugovao to nedavno nije imao kod sebe hiljadu maraka jer je
za taj novac mogao kupiti puku ("Sada bih bio kompletan ovjek, a ne bih se krio
ovdje s vama"). Naveer toga dana Azra je opet itala Farukovu ostavtinu i
naslutila pravi redoslijed epizoda u Farukovim pripovijestima, naslutila ifru
koja od ovih pria pravi historiju njezine ljubavi. Sasvim sigurno naslutila, u jednom je momentu ak ula Farukov glas, ula ga kako izgovara reenicu to je ona
u tom trenutku ita, gotovo sigurno je ula... A onda se sve izgubilo, opet je istina
bila duboko unutra i daleka, a oko nje je bila sarajevska no nepomina od
straha, s ponekim pucnjem ili rafalom.
220 | a h r i j a r o v p r s t e n
-2-
"teta to Faruk nije imao tri kile duhana", mislila je Azra blago se
rugajui sebi i svome pokuaju da obnovi sjeanje na svoju ljubav, da obnovi
svoju ljubav sjeanjem na onoga koga je voljela, time to e zabiljeiti sve njegovo
to jo ima u sebi, dakle prie koje moda jesu ispovijesti ili sjeanja, a sigurno
221 | a h r i j a r o v p r s t e n
jesu njegove. "Da je on imao tri kile duhana, hercegovakog, sorte flor, runo
rezanog, ja bih imala dokaz, slubeni, objektivan i peatom blagoslovljen, da je
on stvarno postojao. Sa svim onim ukrasima o djeci i njihovoj starosti,
odlikovanjima i srednjei-movnom stanju. Pa kad me neko pogleda saaljivo i
zabrinuto, kao s uma silu, zato to vjerujem da je postojao ovjek kojeg sam
ovdje tri godine voljela na razne naine, ja mu pred nos tresnem dokument s tri
kile duhana i srednjeimovnim stanjem.
Uostalom, lake bi ti bilo podnijeti injenicu da si ostala bez svog ovjeka
zbog tri kile duhana nego to trpjeti kao injenicu naprosto. Tri kile duhana su
ipak neki razlog, a ono zbog ega sam ja otjerala Faruka nije razlog, to je nita.
Nervirala te sestrina neukusna svadba. Pa sestra se ima da te nervira i sestrina
se svadba ima da bude neukusna, ali kakve to veze ima sa Farukom?!"
Tako se Azra podrugivala sebi i istovremeno se tjeila nakon jednog
boravka u podrumu, nekih mjesec dana nakon to su poela bombardiranja
grada artiljerijom. Ve dugo nije izlazila iz kue, gotovo mjesec dana, jer se oba
ulaza u njihovu zgradu savreno dobro vide iz Komande grada gdje je jugoslavenska vojska. Zbog dosade ili oajanja, zbog straha ili naprosto onako, vojnici
su povremeno pucali na ulaze i u prozore okrenute prema njima, tako da se nije
smjela kretati po kuhinji i nije smjela izlaziti iz zgrade. Zato je smjela i morala
sjedjeti u sobi, prisjeati se Farukovih pripovijesti o oevom odlasku,
Hajrudinovom pogrebu, snijegu i namjetaju, prisjeati se i biljeiti njegove rijei
i svoje reakcije, biljeiti sve ono to je on govorio i to se meu njima zbivalo u
vezi s tim govorenjem. Svako je njegovo sjeanje, ispovijest ili pripovijest,
zapravo dio jednog dogaaja, jedne epizode u njihovom trogodinjem druenju.
Treba obnoviti cijeli dogaaj, ako se barem naslute obrisi cjeline njezini e se
dijelovi sklopiti sami od sebe. Tako se poela prisjeati i zapisivati sve to se
meu njima dogodilo, a u tome joj je jako pomagala cjelodnevna i svakodnevna
zatvorenost u sobu koja je tako temeljito odmicala od nje materijalni Boiji
svijet i njegovu stvarnost.
Zapisivala je onako kako su joj se sjeanja javljala, uvjerena da je taj nain
blii skrivenoj istini njezine ljubavi od svakoga drugog. Tako se dogodilo da
najprije zapie sahranu Farukovog tetka, odnosno Farukovo bijesno odbijanje
namjetaja u tetkovoj kui, a onda po redu - onako kako je koja epizoda
isplivavala sama od sebe. Zatvorena u sobu, svaki dan sve dalja od stvarnog
svijeta i od grada u kojem se ivot sveo na odmjeravanje blizine eksplozije i
pitanje treba li u podrum, a lijepi se Boiji svijet sveo na te eksplozije, iznova je
proivljavala svoju ljubav (koja je, naalost, bila prava, dakle konana, u to sada
vie ne moe biti sumnje) i zapisivala njezine dijelove onako kako su joj se
javljali, uvjerena da tako moe dokazati da je tu ljubav imala i da je sve to
njezino zaista bilo.
A pojedini dogaaji, pojedini dijelovi te ljubavi, javljali su se u redoslijedu
koji oblikuje potkovicu, jako suen polukrug, veliko slovo "U", dakle gradi
222 | a h r i j a r o v p r s t e n
preglupi oblik koji u sebi nema mirnog sklada, nema dovrenosti, a u ovom
trenutku i u Azrinoj situaciji moe biti jedino podrugivanje jer obeava, u sebi
nosi kao svoj sastavni dio, obeanje nekog nastavka, produetka kojim e se
dovriti, zatvoriti, dovesti do neke cjeline.
to je due trajala odvojenost od stvarnog svijeta Azra je vie boravila u
svojoj nekadanjoj ljubavi, sve stvarnije iznova doivljavala ono to je jednom
bilo, sve vie pojedinosti izranjalo je iz bunara sjeanja pred njezin unutranji
pogled, esto i one pojedinosti koje u ono vrijeme nije opazila ili nije znala da ih
je opazila. I imala, zahvaljujui svemu tome, jedan dobar i na svoj nain cjelovit
ivot. Na jednoj strani, u vanjskoj stvarnosti, ne moe maknuti iz sobe, vanjski joj
se, vidljivi dan ispunjava odmjeravanjem blizine eksplozije, ali zato na drugoj
strani, u vlastitoj unutranjoj stvarnosti i svome unutranjem danu, proivi svaki
dan neto prelijepo, naprimjer otkrie one svoje sredinje take (dan ranije joj je
iz sjeanja isplivao upravo taj dogaaj).
Opet, dakle, potkovica, kao i u njezinoj ljubavi, opet otvoreni, nedovreni
oblik sa mnogo napetosti izmeu dva kraka, opet greviti zijev bez sklada, bez
unutranjeg mira, bez odsutnog dijela kojim bi se sve to moda i moglo dovriti,
zatvoriti, dovesti do nekakve cjeline. Kako podnijeti ovako jaku napetost izmeu
vanjskoga i unutranjeg, kako premostiti provaliju izmeu onoga to joj se
dogaa u danu koji upravo traje i onoga to ona preivljava u danu koji traje u
njoj, nevidljivo za tui pogled? Kako dozvati odsutno koje snano doivljava i
njime dopuniti, dovriti, dovesti do cjelovitosti prisutno koje je tu, neporecivo i
sasvim nesposobno da ponudi doivljaj jer je prazno, daleko, neistinito? Sve je tu,
i ona je sve vie ona nekadanja, ve ponekad osjea upravo ono, zaista ono to
je nekad osjeala u ovoj sobi te-i-te noi... Samo nema traga od Faruka - ni glasa,
ni intonacije, ni sjeanja u prstima ili u koi. A nema sumnje u to da si luda ako
uzdie u zanosu sama sa sobom - ipak mora uzdisati za nekim, voljeti nekoga,
uzbuditi se od nekoga. Da je kreten bar pidamu ostavio, pa da nju zagrli.
Toga su dana morali oko dva poslijepodne sii u podrum jer se pucalo
tako jako i tako blizu kao da pucaju sami zidovi ili kao da premoreni i zgaeni
svijet eksplodira od vlastitog oajanja (ako je njezin raun ispravan, a malo je
izgleda da bude, to je bio 2. maj, dan Amrine svadbe). U podrumu je bilo dosta
veselo jer se njih desetak moralo nagurati u prostor dovoljan za dvoje-troje
ljudi, a u tom prostoru nisu mogli ni razgovarati jer ne uju jedno drugoga od
prejakih eksplozija, ni jesti ili piti jer nemaju ta, ni smisliti neki novi oblik
drutvenosti jer se drutveni ivot ne usavrava u situaciji u kojoj ti nije ni do
ivota ni do drutva. Sjedjeli su, gledali se i utjeli. Nekoliko puta se kua jako
zatresla, nekoliko puta je neko krenuo vidjeti ta se zbiva i je li ta ostalo od kue
i isto toliko puta se isti taj vratio zbog novoga takvog udara koji je dizao prave
oblake praine s poda.
Pucnjava se malo smirila oko devet naveer, ali niko nije ni pomislio na
povratak u stan. Pored Azre je, na jednom sanduku punom okamenjenog
223 | a h r i j a r o v p r s t e n
maltera, sjedio njezin stanodavac koji ju je prihvatio za ruku kad se kua prvi put
osjetno zatresla i jo uvijek je drao tako. Sada je, u tiini koja je legla na njih
kao teak pokrov ili kao strah, potapao Azrinu ruku, a onda je savio u pesnicu
obuhvativi je objema svojim akama. Prije toga joj je desnom rukom stavio na
dlan, kradom, bombonu koja joj se sada lijepila za dlan svojim svilenastim
omotom.
-Nemoj se ti bojati - ree joj starac steui joj ruku. - Sve e biti onako
kako je dragi Bog odredio.
-Srea da Faruk nije ovdje, on bi poludio od ovolike larme sa svojom
osjetljivou na jake zvukove - odgovori Azra lukavo navodei razgovor na
Faruka o kojem bi, ako i s kim na svijetu, mogla razgovarati sa starcem koji je
uvijek pokazivao mnogo simpatije za njih oboje ali za Faruka pogotovo. Moda
razgovor sa starcem, moda neka pojedinost koju on spomene, pomogne da ga
tokom ove noi obnovi, osjeti, nasluti. A ako i ne pomogne u tome, takav e je
razgovor uvjeriti da je njezin dragi zaista ivio, to i nije tako malo, pogotovo
sada, nakon mjesec dana zatoenja u sobi ili u podrumu, kad sve ee gleda u
vlastitu ruku pitajui se postoji li zaista ta ruka i postoji li ona koja se to pita. A
ako ni to, izbjei e glupu situaciju koja se ponavlja svaki put kad se sklone u
podrum i u kojoj se osjea svaki put sve loije da joj se neko prikljui i tjei je od
sveg srca, umiruje je i uvjerava da e sve ipak biti u redu, i to je umiruje to
usrdnije to je ona mirnija.
Starac ju je, na njezinu izjavu o Faruku, pogledao s toliko saaljenja i tako
ganuto da se u njoj sve smrzlo. Kao da je spomenula leteu ribu ili sultana Alahad-Dina, kao daje svojom napomenom o Faruku dala najpouzdaniji dokaz da je
prolupala sasvim temeljito i da joj vie nema spasa. Iz tog se zbunjenog pogleda,
punog zbunjenosti i snishodljivosti s kojom gledamo luake, dalo zakljuiti da
starac ne zna o kome ona govori, da nije uo niti vidio ovjeka kojeg je
spomenula, ali da to ne moe rei njoj kao to se ludaku-megalomanu ne govori da
je Napoleon umro ili eni samoubojice da trik ne mora sluiti samo za rublje.
Tada je poalila to nema neku optunicu ili bilo kakav drugi juriteraj koji bi sad
mogla tresnuti pred starca kao dokaz da ona nije prolupala nego je on ostario
jer, kao to se vidi, dotini je stanovao kod njega jedanaest godina, od toga tri s
nevjenanom suprugom, ovdje prisutnom, a to znai da je on, kao stanodavac,
morao poznavati toga-i-toga, starog... i ostalo. -ta e jadni ovjek - uzdahnu
starac duboko - progovorio bi u neko doba na lakat da mu dragi Bog nije kod
stvaranja darovao usta.
Azri je u trenutku sinulo da je postalo dovoljno mirno, da joj se gore, u
stanu, ne moe nita loe dogoditi, da je ovdje gui i da ne moe vie ovdje
ostati. Ustala je i krenula, dovoljno mirno i spokojno da je niko nije ni pokuao
zaustaviti.
Na zapadnom zidu jedine sobe, otprilike na sredini izmeu dva prozora
224 | a h r i j a r o v p r s t e n
to gledaju na trg i dalje prema rijeci, zjapila je okrugla rupa promjera oko dva
metra. Tano iznad leaja koji je Azra teko iskopala ispod opeka i maltera da ga
prenese na neko drugo mjesto. Odluila se za desni ugao sobe, nedaleko od
desnog prozora, ne toliko zbog uvjeravanja mukaraca iz zgrade daje ugao
najsigurnije mjesto, koliko zato to je to bila jedina povrina ista od stakla,
maltera, polomljene cigle.
Svukla je zatitni prekriva i odmah legla. Kroz prozor bez stakla vidjela
je kako vjetar rastjeruje rijetke paperjaste oblake (kad su krenuli u podrum
kvasilo je iz sivog neba koje se moglo dohvatiti s molo vieg krova). Onda se u
prozoru pojavio puni mjesec, pa se Azri objasnilo zato tako dobro vidi oblake i
nebo.
ula je korake, struganje, glasove. To se i ostali vraaju iz podruma u
svoje stanove. Neko je tiho pokucao na vrata i pozvao je, ali se Azra nije
odazvala.
Mjesec je ispunjavao sobu ugodnom hladnom vlagom koja se nije lijepila
na ono na to padne nego ga je sretno izdvajala od svega ostaloga. Okruivala
utom aureolom, ozarivala, kao da dovrava sve to se nije dovrilo samo od sebe
i to se moda i ne moe dovriti na dnevnom, suvie doslovnom svjetlu.
Azra se uukala pokrivaem ostavljajui samo lice otkrivenim. Onda se
blago osmjehnula svome djetinjem postupku: pokriva se kao da se brani, kao da
se eli zakloniti od jeze to se preliva po njoj, a ona zaista ne eli, ona se, naprotiv,
od sveg srca eli, ona se mora, do kraja prepustiti ovoj spasonosnoj jezi, ona je
mora i iznutra osjetiti, jeza i ugodna uta vlaga koje tako lijepo dovravaju sve to
je za dnevnog svjetla ostalo djelomino, moraju joj ovom utom i hladnom
arolijom preliti i utrobu.
Ali je ostala pokrivena, samo je jae zabacila glavu i otkriveno lice
zakrenula sasvim prema prozoru u ijem je praznom sreditu stajao puni, sasvim
okrugli, uti mjesec. Tano je vidjela zrake svaku za sebe, mogla je pogledom
slijediti svaku pojedinu zraku unazad do njezinog izvora - do utoga kruga koji je
istovremeno tu, u prozoru, i gore, na nebu ili gdje ve ako neba zaista nema. Bilo
bi dobro da nije ovako omamljena i utrnula, mogla bi slijediti zrake jednu po
jednu do njihova poetka i tako ih razumjeti, tako se moda sroditi s njima. Tako
su jasne i lijepe, mogla bi ih rukama brati koliko su jasne, sebi dovoljne,
dovrene. Nabere mnogo mjeseevih zraka, cijeli veliki bokor, a onda isplete od
njih konopac i objesi se. Samo da nije ovako omamljena, utrnula i nepokretna,
sigurno bi mogla to uraditi, mogla bi i uradila bi.
Sinu joj da ne uje pse. Oni bi u ovakvoj noi morali lajati kao bijesni,
njihova je temeljna osobina i uroena ivotna potreba da laju na puni mjesec.
Valjda je zato ova tiina ovako gusta i teka. Obavezni, prirodni dio pune
mjeseine je lave pasa, to je njezin zvuk koliko je svijetlo uto njezina boja. A
sad ga nema. Invalidna mjeseina.
Neki je loi pisac govorio da su u ratu najtee tiine. Je li zakonito da loi
225 | a h r i j a r o v p r s t e n
pisci nude najvee gluposti kao otkria? I zato glupost, i kad nije tako velika,
kod loih pisaca zvui tako uvredljivo i tako preogromno?
Stvarno je tiho. kao prekriva, moe tiinu osjetiti medu prstima. Tone
pod njom ali to osjea kao lagano blago uzdizanje. Sve trne, obamire i
prekrasno je. Kao da visi, ali nekako posebno, bez nasilja i bez koncentriranog
bola u vratu.
Rubom svijesti, zapravo onim njezinim djeliem koji se jo nije rastvorio,
shvatila je (uhvatila je) da joj se neto zbiva s licem. Kao da se ari. Kao da po
njemu pada nona rosa. Bi li ovako izgledao, bi li se ovako osjeao, poljubac
mjeseine?
-Ne mogu otii, draga princezo. Ne mogu otii, ne zato to bi me ovdje
neto dralo nego zato to me tamo ne prima. Nee me, ne da mi se odlazak.
Duboko u njoj, u onome njezinom prostoru koji je otkrila upravo ovdje, u
ovoj sobi, uo se, govorio se, Farukov glas. Faruk je tu. Ima ga u sebi, sasvim
sigurno je tu, ne sjeanje nego on sadanji. Onda ga je osjetila i tijelom, i koom,
bila je u njemu.
-3Vrijeme je u ovom dijelu svijeta strano, ali se rano proljee razlikuje od
ostatka godine po tome to je mnogo stranije od svega ostaloga. Ono to nije
kamen, do sad je pocrnjelo od ljetnog sunca koje spali doslovno sve, od mokre
jeseni i od zimskih mrazeva, pa se sada, u rano proljee koje se osjeti krajem
februara, to to nije kamen a ipak postoji ovdje, crni sa mnogo tune vlage, pod
mokrim vjetrom od kojeg se ne moe zatititi i pod suncem iz kojeg izbijaju
studen i vlaga. Rano proljee je ovdje najgore jer tada ovaj kraj, koji je inae
pustinja i utoliko lijep, prejako slii slici pustinje u lijenoj, recimo
kitschimaginaciji. Bio je jednom ovdje s Azrom, u augustu, i ona mu je nakon
pola sata rekla da bi njemu ovdje moralo biti lijepo. "U ovako koncentriranoj,
ovako intenzivnoj pustoi, ovjek poput tebe bi se morao osjeati zapravo
dobro." Doslovno tako je rekla. A sada, krajem februara, neki bi od modernih
proizvoaa kitscha nakon pola sata uskliknuo da je oduvijek upravo ovako
zamiljao pustinju. I poeo bjesomuno fotografirati, kao da se mogu
fotografirati vjetar, vlaga i studen od koje nema spasa. Kao da se moe
fotografirati alost sagnjile, pocrnjele trave zalijepljene za kamen.
Nema sumnje da je ovo pravo mjesto za ono to mu je cilj i potreba; ako
se igdje na svijetu to to mu treba moe dobiti - ovdje moe. A to to ovako
bolesno voli ovaj kraj, razlog je vie da se to upravo ovdje dogodi i razlog vie za
uvjerenje da e se dogoditi.
Ovih osam i pol mjeseci od razgovora u vrtu Azrinih roditelja bilo mu je
sasvim dovoljno da se definitivno uvjeri u ono to je ve tada sasvim dobro znao da sve to bez Azre uglavnom nee ii. Uradio je sve ono to je mislio da je duan
226 | a h r i j a r o v p r s t e n
Ante mnogo razloga koji su na kraju i Faruka uvjerili da njegov plan ima
nedostataka i da on zapravo jeste budala. Krnjeval mora biti lutka jer mora biti
bez grijeha da bi mogao na sebe uzeti tue, a kako bi to mogao biti ovjek,
pitao je Ante, ako je ve roen u grijehu. Dobro je da Krnjeval bude od slame
hljebnoga ita jer je ona svakako ista i blagoslovljena, a ni to ovjek ne moe jer
ne moe biti ist. Na kraju, kad bi se naao ovjek koji moe biti Krnjeval, to bi
morao biti razuman ovjek koji odgovara za svoje odluke i od svog se razuma
odlui za to, a nikako ne bi mogla biti budala spremna za to da bude Krnjeval.
Faruk je morao pristati na sve te razloge i sad je iao kroz svoj mili pusti
kraj koji nikad nije tako pust kao sad, u rano proljee. Iao je i tugovao to je u
Cisti Provo ostavio sve to mu je ostalo od prtljaga. Nije on, zapravo, tugovao za
prtljagom kao takvim, tugovao je za sasvim konkretnim demperom koji ga,
dodue, ne bi mogao ugrijati jer nita ne moe ovjeka ugrijati na ovom vjetru, ali
bi moda mogao malo ublaiti studen. Ne bi mogao zapravo ni to, ovo je studen
koja dolazi iznutra, ali mora za neim aliti jer ovjek koji ali samim tim
aljenjem sebe ubjeuje da je imao i neku drugu mogunost. I u tome nam
prolazi ivot: da danas, kad nam je nepodnoljivo, alimo to juer, kad nam je
bilo nepodnoljivo, nismo izabrali onu drugu mogunost. Vano je aliti i
vjerovati da je sve posljedica nae greke.
Neoprezno stade na vrh stijene na kojem iskrivi nogu pa se skotrlja u
podnoje. Pao je u ljeskov grm o koji je izgrebao ruke i lice. Uspravio se da sjedne
i protrlja gleanj desne noge koji je jako bolio nakon onog iskretanja, ali
odustade kad je vidio krv na rukama (zbog neega mu se uinilo sasvim
neprilinim okrvaviti arape).
Problem je u tome to mora nastaviti, a sve mu je tee hodati zbog
premorenosti i zato to slabo vidi, to mu se od pospanosti, vjetra, zrnaste
svjetlosti ranog jutra u pogledu sve zaobljava tako da stalno posre, udara se,
iskree noge jer staje u prosjek stijene koji nije vidio, na icasti vrh koji mu
ubode nogu ili je iskrene kao maloprije, zakorai u prazno.
Ide on ovako od juer prije podne. Krenuo je oko deset ujutro, nakon to
je jo jednom uo brojna Antina objanjenja protiv svog plana. Juer su mu ti
razlozi, koje je uo mnogo puta do tada i uvijek su mu djelovali neuvjerljivo i
izmiljeno, bili dosta uvjerljivi pa ih je prihvatio, zapravo usvojio i gotovo osjetio
kao svoje. Popio je sa svojim dobrim domainom jo po jednu kafu i krenuo. Nije
znao kamo ide, ali je znao da e doi na svoje pravo mjesto, tamo gdje e se
cijelo ovo kino okonati onako kako treba. Potpuno.
Sprva je iao radosno i bez problema, pentrajui se po stijenama kao u
nekom zanosu, jurei niz brda s vedrim smijehom u sebi, ne videi problem u
tome to ponekad padne, oklizne se ili posrne. Veselilo ga je to gleda krajolik koji
je uvijek volio i osjeao kao svoj, a jo vie ga je veselilo to je cilj blizu i to sve
dolazi do nekog rjeenja. Ali je veselje iscurilo sa snagom, pa je u sumrak vie
teturao nego hodao, a svako posrtanje ili pad osjeao kao bolno ponienje ili
228 | a h r i j a r o v p r s t e n
neto jo gore. Ipak je iao dalje sve do mrkloga mraka, a tada se morao
zaustaviti jer se razlono bojao da e slomiti nogu ili se na drugi nain ozbiljno
ozlijediti jer se u ovom mraku po ovom terenu ne bi mogla kretati ni koza
odrasla ovdje. A on se ne smije ozlijediti, on mora dalje, on mora to prije do
svoga mjesta s kojega se moe, valjda moe, otii.
Namjestio se pod jednu visoku stijenu koja ga je titila bar od izravnih
udara vjetra. Umoran je i malo bi mu sna koristilo, ali ne zna smije li zaspati jer
se sigurno ne bi probudio. To bi, zapravo, bilo sasvim u redu, ovdje mu se
dopada a i dobro bi bilo naprosto zaspati, ali bi bilo glupo ostati ovdje ako je
ve krenuo prema pravome mjestu (a nije stigao do njega, nije osjetio u sebi da
je stigao, nije prepoznao, nije se ni nagovijestio znak kojim bi mu se njegovo
mjesto javilo). Sreom, toliko je umoran i promrzao da mora spavati i ako nee
jer mu je jedino to ostalo, sve u njemu ve spava, oi ga peku i same se sklapaju, a
svako je mjesto, uostalom, pravo ako je do tog da se zaspe i mirno u snu ode sa
svim svojim, cijel. Dobro je, upravo onako kako treba, tamno, hladno i pospano,
ve usnulo.
Onda se sjetio da je otiao ne pozdravivi se s Antom i ne objasnivi mu
ono o rtvi, pa se jako razbjesnio na sebe. Ustao je i krenuo da se vrati u Cistu
Provo, pa odustao jer je mrano i ne moe se kretati. teta, siguran je da ima
mnogo istine u onome to je spremio za Antu, ali kako sad sve to... To je jedno
dugo i komplicirano, ali sigurno istinito, objanjenje u kojem je najvanije otkrie
da bi sve ovo naporno trajanje ovdje moglo imati nekog smisla ako bi se ovjek
na kraju mogao rtvovati za neto do ega mu je stalo i to je-ire od njega
samoga. Ali je na problem danas u tome to je nae doba zabranilo rtvu i
ukinulo stvari za koje bi se normalan ovjek mogao rtvovati, pa smo mi
osueni na uvjerenje da smo besmrtni, tako da drimo dijete, odravamo
kondiciju, sakrivamo od sebe mrtve, bolesne, slobodne, radimo sve odnosno
rade nam sve da sauvamo uvjerenje o svojoj besmrtnosti... Ali ne, nije to ono
to je smislio o rtvi, ovo je neto posve drugo, ne zna ni on ta. Bio je za Antu
spremio jedan dobar govor o rtvi koji bi ga sigurno uvjerio i Ante bi sigurno
nagovorio svoje iz Ciste Provo da ga na magarcu... Ali je zaboravio, a sada to i
nije neka teta jer se po ovome mraku ne moe vratiti.
Puni mjesec ga je zatekao u nastojanju da se prisjeti bar neega od
onoga to je smislio u vezi sa rtvom i to nije rekao Anti a trebao je, svakako je
trebao. Ustao je i krenuo jer se vidjelo kao usred dana, samo neto zaobljenije i
utoliko ugodnije. Par puta je stao pitajui se vraa li se to u Cistu Provo da Anti
objasni sve ono oko rtve ili ide dalje prema mjestu koje eka na njega, a onda
nastavljao ne nalazei odgovor i ne nalazei da je to neki problem. Jednom se
prestravio od pomisli da je zalutao, ali se brzo umirio sjetivi se da on ionako ne
zna kamo ide, a veoma ti je teko zalutati ako ne zna kamo ide. I tako je
dospio do stijene na kojoj je iskrenuo nogu i skotrljao se u ljeskov grm.
Bol u glenju je popustio pa se on iskobelja iz grma lijeske i nastavi put
229 | a h r i j a r o v p r s t e n
elei da u danu koji je ve poeo stigne na cilj. Vano je uspeti se na vrh brijega
koji je pred njim jer e, kad bude na vrhu, sasvim jasno vidjeti je li iza ovoga
drugi brijeg, kao to uglavnom biva, ili je mjesto koje eka na njega, mjesto na
kojem bi se mogao i on jednom osjetiti odmornim. Treba se uspeti na vrh, a
onda e sve biti jasno. Ali je glupo to mjesta biraju nas a ne mi njih. Iako je i
dobro jer bismo mi, kakvi smo, svako mjesto proglasili svojim i dobrim.
Od vrha brda sterala se padina koja se lagano, blago, u valovima, sputala
prema Duvnu. U dnu padine, tamo gdje poinje ravna visoravan, nalazi se
njegova kola, Hajrudinova kola, a stotinjak metara ulijevo od kole poinjalo se
uzdizati brdo na kojem je nekad bila Farukova kua.
Radosno je krenuo tamo raunajui da bi moda u pocrnjeloj travi mogao
nai oraha zaostalih od jesenas, ako jo uvijek stoji orah to je rastao iza kue'.
teta to kue vie nema, ona bi mogla biti ono mjesto, bilo bi prirodno da bude. Ili
da je barem ostala ruevina, pa da na humku maltera i izmrvljenog kamena, kao
Garov na ruevini Festine kue.
Sreo je Begu, stolara, prvog susjeda, i silno se obradovao to su se tako
prirodno i lijepo prepoznali. Bego gaje odmah pozvao u kuu (on je uvijek
svakoga pozivao u kuu koja je zato uvijek bila puna), sada praznu, prvi put
otkako zna Begu i njegovu kuu, pa se jako uznemirio pitajui se ime bi ga ponudio. Sreom, to mu nije smetalo da razgovara i da odgovora na Farukova
pitanja.
-Nema oraha, posijeklo ga je dvije-tri godine nakon to ti je majka otila.
Ti od tada nisi dolazio, je li tako? Kasim je sa familijom bio krenuo u Tursku, ali
nisu stigli. Znam da su doli do Viegrada, tamo su se sreli s Karlom pokojnim,
ali im se nakon toga gubi svaki trag. Karlo je poginuo negdje oko Jajca, otisnula
se kola i prerezala ga. Va je erif otiao u Australiju i tamo zaglavio, zajedno sa
Franom i njegovima. Emina je ubilo u Dretelju, a familiju mu odvelo ne znam ni
gdje ni kako. Abdullahovi su odselili u Njemaku i ne uje se za njih, a Ahmet i
njegovi su u Francuskoj kao i tvoj otac. Moda u istom groblju.
Onda je Bego razvio pred njim dva velika papira, jedan crveni s krievima i
jedan bijeli s kruiima. Pritisnuo je papire pepeljarom i aom da ostanu
razvijeni, pa poeo pokazivati i objanjavati, ne bez ponosa.
-Marijan, Njemaka, zatvor, odmah nakon zatvora ga ubilo na ulici u
Frankfurtu. Jure, objesio se u Sloveniji. Ilija, Australija, umro lijepo. Anelko,
krenuo i zaglavio prema Italiji. Stipe, pao s broda pred Rijekom. Kreo, u
Americi. Mile Radoev, primao elektrookove pa se razmekao i ubio se. Ante
Krajina, poginuo u Zadru. Jozo Radin, u Austriji, ne zna se. A evo ti ovdje nai, od
njih nema ni tragova. Juso, Mehmed, Ale, Fahru-din, Tahir, Emir, Enver, Vahid,
Mahmut, Abid, Husein, Salko. Samo sam ih ovdje mogao uvesti, nacrtati im
njihova mjesta.
- A ti... Vodi knjigovodstvo ili ta? Zato si ostao? - upita Faruk zbunjen
Beginim urednim crteima i imenima od kojih neka ve nije ni povezivao s
230 | a h r i j a r o v p r s t e n
a, pravo govorei, ni poeti jer ovdje poinju samo ovakvi poput njega a to i nije
neki poetak. Treba otii, to prije i to dalje, mislio je s neugodnim strahom.
Ugodno je drijemati ovako, zaklonjen zidom novog hotela i malo ugrijan suncem,
ali treba i od te ugodnosti pobjei, treba prvim autobusom koji naie ma kamo
vozio.
A onda skoi i krenu najbre to su mu premorenost, pos-panost i strah
dozvoljavali, bijesan na sebe toliko da su mu suze iskakale. Koji crni autobus,
kakav je to on idiot postao?! Kakav autobus on to eka, kakvi autobusi uope
voze ovuda? Ovo nije mjesto, a autobusi mogu voziti samo kroz mjesta. Nije,
naravno, ono mjesto, to je ve shvatio, ali ovo nije mjesto uope a on idiot jo
neto eka. Treba traiti svoje mjesto, valjda ga jednom i nae, valjda i on
jednom ode. Boe, da je otii! Samo da je ne ostati nakon svoga pravog asa! To
je zapravo jedino vano.
-4PISMO FARUKU
Ovo je, dragi prijatelju, ono to sam zapisala dokazujui sebi da si
postojao, da sam postojala, da smo se jednom sreli i voljeli. Ne mogu dalje jer
nema svjetlosti za pisanje, a ni ja nemam snage niti ta vie razumijem. Ne
mislim, ne pitam se, ne razumijem, samo blago tugujem i eznem, pa mi je
lijepo. Ne znam jasno kad je dan a kad no, ve dugo ne osjeam glad ni studen,
sva sam sasvim unutra, tako tiha i blaga. Prvi put se zaista sebi dopadam i
zadovoljna sam sobom.
Od polovine novembra stanujem u podrumu. Tada su poele jake
studeni koje se ne bi mogle podnijeti u naem stanu, ovako potpuno
razvaljenom, pa sam morala urediti na pregradak podruma, snijeti leaj i
pokuati da ovdje uredim neto nalik na ivot. (Samo je nou jezivo jer nemam
svijea ni ulja za uljanicu, tako da se mrak uvlai u mene; preko dana je sasvim
dobro, ako je dan svijetao u podrumu je blago sivo svjetlo - upravo za tebe.)
Rijetko odavde izlazim jer nemam snage. A nemam ni razloga - veoma
rijetko se u gradu moe kupiti neto za pojesti, ogrijev mi ne treba, nemam
koga posjetiti, nemam nekoga s kim bih jako eljela razgovarati. Na mi starac
svakodnevno navrati da mi donese neto za pojesti, da me ubjeuje da stanujem
s njim i njegovima, da me malo razgovori. Da imam hrane ili maraka uselila bih
kod njih jer bi to bilo dobro i za njih i za mene. Ovako ne mogu, predugo ovo
traje i prevelika je nevolja pa se niko vie nikom ne raduje. Oni jo uvijek imaju
poneto za jesti pa bi moj boravak kod njih bio neprijatan i za njih i za mene osjeali bi se obaveznima nuditi me kad jedu i ja bih se osjeala obaveznom svaki
put odbiti, a ni njima ni meni nije do toga to radimo, naprotiv. Ne treba
provjeravati dobrotu ljudi koji su zaista dobri.
Ipak nemam onoliko osame koliko bi mi prijalo i koliko bih voljela imati
233 | a h r i j a r o v p r s t e n
jer je podrum preesto pun. A inae, kad se manje puca, sama sam i, ovako
utopljena u perini, snatrim, drijemam, spavam, radim to me volja. Sve u svemu,
lijepo mi je i ne znam nekoga s kim bih se mijenjala za sudbinu. Ti to zna,
prijatelju moj, zna barem onoliko koliko ja znam, kako je tebi dok trai neko
mjesto koje bi moglo biti i tvoje, bar toliko da s njega moe otii. Zato se neu
truditi da ti objasnim, da ti na primjerima pokaem koliko mi je i kako lijepo.
Sve je prekrasno okrupnjalo; osim mene koja sam se malo smanjila.
Nema vie jutra, dana, sumraka, noi, nema vie ni ponedjeljka, utorka... Tu je
vrijeme, naprosto vrijeme, i to sve i posve moje vrijeme. Tako je i sa svijetom,
tako je sa svim. Ona me je, vanjska, stvarnost, iscjepkana na oblike i komadie,
posve napustila, tako da mi je sve ostalo sasvim unutranje i moje.
A to je najvanije, saznala sam da na esmi pod Bistrikom uvijek ima
vode. Od sada u preko dana uvati snagu da svake veeri mogu otii po vodu,
da se mogu oprati i ekati ista i lijepa, ovako mirna i zadovoljna sobom. ekam
te. Znam da e doi jer smo, naalost, zauvijek osloboeni smrti. U onome to
nam je preostalo, u onome to nam je sueno, moramo se opet sresti. Daj Boe
da saznamo zato je to dobro.
Prijatelju moj, toliko. Ako eli jo itati, kad zaeli dalje itati, doi
ovamo k meni gdje moe biti, gdje mora biti, tekst i njegov smisao ujedno.
Ja, Azra, sretnica.
234 | a h r i j a r o v p r s t e n
trojstva" (boanske trijade) u kojem su An (Anu) - sum. nebo, Enlil -sum. vladarvjetar, Enki - voda i zemlja.
Ezoterici su skloni vjerovati da je Enki njihov zatitnik i vezuju ga za
melankolini saturnski utjecaj te za zodijaki znak vodenjaka. Zato predlau,
koliko lijepu toliko neuvjerljivu, interpretaciju po kojoj Enki prethodi Anu i Enlilu,
oslanjajui tu interpretaciju na svojim ezoterikim predodbama. An (nebo) se,
po njihovome miljenju, konotira sa "gore, svjetlo, glava, sunce, sklad, razum", a
onda, posredstvom ovoga, po mehanizmu neposredne asocijacije, sa "racionalno
diferencirajue, prodorno, aktivno", a u slinoj se paradigmi moe vidjeti Enlil
(vjetar) koji je "suho, pokretno, muko, gornje". Enki je, naprotiv, "dolje, tamno,
nepomino, pasivno, nejasno, pomijeano". An je sunce, Enki je Saturn, An je
princip analize, razlikovanja, diferenciranja, identiteta - Enki je princip osmoze,
konotiranja, proimanja (s Enkijem se povezuje dvospolni Isimud). Druga
osnova ezoterikog uvjerenja da Enki prethodi Anu i Enlilu su elementi za koje
se ta boanstva vezuju: Enkijevi su teki elementi voda i zemlja, elementi
plodnosti, gradivni elementi; Anu i Enlilu pripadaju lagani elementi (zrak i vatra)
koji su isti, jednospolni, diferencirani, elementi iz kojih ne nastaje drugo jer su
konani.
Ezoterici se, osim toga, pozivaju na injenicu da se u Enkiju nediferencirano javljaju dva elementa, dok se uz druga dva lana prvobitnoga
boanskog trojstva vezuje po jedan element, to je jo jedno svjedoanstvo o
ivoj prisutnosti prvobitnog sinkretizma u Enkijevoj osobi.
Reklo bi se, meutim, da ezoterike nije toliko briga za Enkija koliko za
mogunost da u njemu prepoznaju onu samu unutranjost kojom su oni tako
opsjednuti, ono sasvim unutranje koje, kako bi rekao Johannes Scotus
Eriugena, samo po sebi nije nita ali moe biti sve i zato jeste Sve. Kao slavna
kugla hermatizma kojoj je sredite svugdje a rub nigdje.
Enkijeva je supruga Damgalnuna, sin mu je lijenik i strijelac (onaj koji
usmjerava prema cilju) Asalluhi, a kerka Nane. Nejasni su njegovi veoma
strasni odnosi s Nin-Tu ("ena koja raa") koja ga je zarobljavala, zavjere protiv
njega sklapala, trovala ga. S obzirom na to da ona"Nig-zi-gal-dim-me" ("daje
oblik onome u emu je dah ivota"), reklo bi se da je uz njezinu pomo, njihovom
ljubavlju, Enki uvao boanske sileme.
Enlil, vid. Enki
farnak, derivacija iz st. iran. hvarnah - svjetlo, sjaj, bljesak, sunce. U "Avesti" se
sa Farn oznaavalo sijajue, sunano naelo, Boanski oganj i njegove
materijalne emanacije. Farn znai i "dobri dio, sudbina, karakter, dostojanstvo,
zvanje". Sjedinjen s tijelom, Farn (karakter, vokacija) daje Farnaka, bastardno
bie u kojem se susreu, jednako jaki i jednako zastupljeni, jednko konstitutivni i
jednako stvarni, konano tijelo i boanska emanacija. Farnaci su obiljeeni
karakteristinom tugom bastarda, tipom tuge koji obiljeava sva udovita i sve
mjeance. Ta tuga vjerovatno dolazi otuda to bastard zna da je sintaksika
236 | a h r i j a r o v p r s t e n
241 | a h r i j a r o v p r s t e n