Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

75

Sanjin Sorel

TRADICIJSKI ASPEKTI PJESNITVA PETRA GUDELJA

dr. sc. Sanjin Sorel, Filozofski fakultet, Rijeka, prethodno priopenje

UDK 821.163.42.09 Gudelj, P.-1

Tekst analizira pjesnitvo Petra Gudelja u kontekstu mediteranizma, to znai da se

autorova poetika promatra u specinom kulturnom i prostornom arealu. Stoga je
razumljiva njegova naglaena antropologinost i orjentiranost prema narativima
prolosti. Pritom se to pjesnitvo ne iscrpljuje u predmodernim poetikama, nego biva
sjecitem usmenih pa ak i do konkretistikih tradicija.
Kljune rijei: poezija; Mediteran; tradicija; simbol

Kotao naroda, Mediteran, Sredozemlje u paradigmatskoj pjesmi Sredozemni zdenac

jasno opisuje uporite imaginacije. Mediteranske kulture nastaju na zajednikim
razumijevanjima Prostora, Povijesti i Batine. Po Braudelu1, karakteristike su svih
civilizacija formiranih na tome prostoru dugotrajnost, vrsta povezanost s geografskim
ozemljem Prostorom, meusobni ratovi, ali koji, iz dananje je vizure razvidno, ne
zatiru prethodne slojeve te ekonomska povezanost zemalja (Braudel 1985) zahvaljujui
moru, sredinjem i najvanijem mjestu susreta. Povijest je pria, uz kulturoloku
Batinu, jedna od sredinjih kategorija koja odreuje bit mediteranizma. Drutvenoekonomski diskurzi formirali su se oko gure moi koja je u vlasnitvu kolonijalnoga
miljenja. To je miljenje povijest promatralo vie kao historicistiki sukob razliitih
sfera utjecaja (znanstvenih, drutveno-politikih, kulturolokih), a manje nametanja,
stoga se povijest i mogla do te mjere institucionalizirati i apsolutizirati na itavome
1
F. Braudel i G. Duby u analistikoj tradiciji promatraju povijest kao odvijanje / dogaanje mentaliteta
(Usp. C. Milanja, Hrvatski roman 1945-1990, str. 102, Zbornik treeg programa radio Zagreba, br. 11, 1985), tj.
Povijest se poima kao povijest predispozicija, raznorodnih utjecaja, tradicija, odgoja. I novi je historizam na
tome tragu humanizacije povijesne znanosti jer na mnotvenou i provizornostima (V. Biti, Pojmovnik suvremene
knjievne teorije, 1997, Novi historizam) gradi priu. Ta se pria ne odrie literarnosti, nego poznanstvenjuje
kciju i kcionalizira znanost.

76

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

prostoru (Sorel 2003). Navedena pjesma P. Gudelja antropoloka je analiza navedenoga.

Jedna e metafora (zdenac) formirati zajedniki identitet alteritetnih entiteta:
sredozemni narodi, zajednika krv, planine Sredozemlja, jezik, legende: bios i etnos,
ethos i logos, eros i thanatos, poiesis, povijest, kultura pamenja palimpsest2.
Zapravo je pjesma programatska budui da razvija topose koji e se u razliitim
varijantama razraivati. Vidljivo postavlja pitanje mediteranskoga diskursa unutar
naela identiteta, razraujui ga u brojnim pjesmama. Razvijat e ga u opsesivnim
temama Vremena (ilirsko3, antiko4, hrvatsko5), kao i u njihovim materijalnim i
duhovnim Batinama, Povijesti, pitanje e bitka kao iskonskoga kazivanja biti situirano u
Jeziku kao legitimaciji postojanja. Jezik e preuzimati razliite diskurzivne oblike:
mitoloke, usmenoknjievne, esejistike, pripovjedne, povijesne, dokumentaristike,
poslovine. Palimpsestnost Gudeljeva je pjesnitva sukladna idiosinkraziji preuzima
vrijednosti sredozemnih kultura, meu kojima je i sklonost meditativnosti i pathosu.
Primjer kulturnoga kontinuiteta, palimpsestne kulture ve se moe vidjeti u stihovima
Bez jezika i pisma: (...) Moja pramediteranska / kroz moju pelaku, / moja pelaka kroz
moju ilirsku, / moja ilirska kroz moju hrvatsku / krv.
Do trenutka kada se u hrvatskoj knjievnosti poelo ozbiljnije gledati na Gudeljevo
pjesnitvo bilo je mogue o njemu gotovo ne razmiljati6. Razlog tome lei u autorovoj
beogradskoj adresi koja se mijenja poetkom devedesetih godina. Smatram kako su dva
razloga iskljuenosti pjesnitva Gudelja iz hrvatske knjievnosti. Prvi dugotrajno
izbivanje iz matine kulture, drugi se vezuje uz ono to Paul Crowther (Crowther 1997:
16) podrazumijeva pod ekskluzivizmom, iskljuivanjem jedne kulture od strane druge.
U autorovu bi to sluaju bilo iskljuivanje zbog ruralne prakse pjesnitva, a to je puno
iri problem pitanja za sociologiju hrvatske knjievnosti od kojih tek jedno zbog ega
urbani diskursi polau pravo na vrijednosne kriterije u domicilnome kulturnome
prostoru? Crowther istie kako su esto na djelu nesvjesni zahtjevi jedne kulture prema
uroenikoj za njezinom prilagodbom interesima vladajuih skupina7 (Crowther
2
O tome vie vidi: Sorel, Sanjin; Mediteranizam tijela, Altagama, Zagreb, 2003; Sorel, Sanjin; Tradicija i
mediteranizam u poeziji, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, br. 3, 2007, str. 359-367; Sorel, Sanjin/Posilovi,
Kristina; Inzularnost u hrvatskom pjesnitvu (ili koliko volimo izmiljati), Zadarski loloki dani III, Zbornik
radova, Zadar, 2011, str. 243-256.
3
Vr ilirske krvi u prsima, Zmije, Pramajke tvoje: gole bijele, Kao kakav ilirski bog...
4
Primjerice, samo u zbirci Dua tilu valja navesti sljedee pjesme: Klitemnestrin klitoris, Kentauri, Tako
svjedoe vatroznanci. Osobito mi se ini znaajna pjesma Linearni B med iz 1982. godine.
5
Dubrovaki san, U crljenoj Hrvatskoj...
6
U jednom e tekstu od svega dvije kartice Antun oljan nesmiljenoj kritici podvrgnuti ak osam pjesnika.
Tek e Petar Gudelj za zbirku Isus je sam proi malo bolje: Gudelj se napree da postigne jedan emocionalni
intenzitet, i to ini uglavnom retoriki: pojaavanjem efekta, upotrebom okantnih fraza i slika. On uspijeva,
dodue, da izazove u itaocu gaenje i osjeaj zike nelagodnosti, ali ono ope, vie znaenje tih konkretnosti
savreno je nejasno samom autoru. oljan, Antun; Trogodinja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962,
Naprijed, Zagreb, 1965, str. 183.
7
Pritom valja imati na umu, to je opet socioloka neanalizirana situacija, to u maloj kulturi kao to je
hrvatska, uvari poezije impliciraju konane sudove o njoj. Centraliziranost hrvatske je kulture oita, to se
pak pjesnitva tie trebalo bi se prisjetiti sudbina razliitih kanonizacija, od kojih dajem samo primjer

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

77

1997: 18). U kritikim itanjima Gudeljeva pjesnitva bilo je bitnih razmimoilaenja, ne

raunajui negativno intonirani sud Vjerana Zuppe (Zuppa 1970). Dok e za Zvonimira
Mrkonjia ono biti ekspresionistikoga hybrisa (Mrkonji 1968: 271, 272), vano je
istaknuti kako je on jedini prepoznao u autorovu diskursu vaan element svake
umjetnosti originalnost (Mrkonji 2006: 160-162), dotle e Ivan J. Bokovi vidjeti
impresionistiku slikovitost (Bokovi 1989), Kravar e sredinjim mjestom navedene
tekstualnosti uoiti raspadanje zaviajna subjekta na svoju openitu sredozemnu pratvar
(Kravar 1975: 359-363). Kravar uoava jo nekoliko krucijalnih elemenata, stav koji je
kasnijim zbirkama dodatno utvren, a odreene su izrazitom leksikom te sintaktikosemantikom krtou koje su u funkciji uspostavljanja supstancijalne jedinstvenosti
Sredozemlja. Takoer e i Petar Opai autorovu poetiku promatrati u optici Mediterana
s naglaskom na njegovim sinestezijama i lapidarnostima (Opai 1997: 167-170).
Sintezu e u Hrvatskome pjesnitvu dati Cvjetko Milanja (Milanja 2000: 258/62)
naglaavajui Gudeljeve rudimentarne arhetipske korijene, primitivnu, animistiku i
amansku ideju svijeta, okrutnost i lautreamonizam, Milanja 2000: 259) to sve
objedinjava gurom okrutnosti koje su vezane uz krajolik, Mediteran, unutar njih i uz
ovjeka. Prije Milanje na mitiziranu je okrutnost ukazao Mrkonji ustvrdivi da taj
viak jezika nad stvarima ne nastoji na premoi jezika nad stvarnou, niti na njegovoj
nadrealnoj transcendenciji, nego radije na visini i okrutnosti geste kojom emo biti opet
prema njoj baeni (Mrkonji 2009: 30).
Kritika je upozorila i na boovske elemente Gudeljeva pjesnitva. Slike naseljene
narodnim praznovjerjem, nadnaravnim i nadrealnim biima, inzistiraju na halucinantnosti, rije li je o grotesknim likovima i hipertroranim prikazima. Teko je ne prisjetiti
se fantazmagorinih slika Salvadora Dalija na kojega Bosch utjee, na metodu delirija i
racionalistikog izvoenja kritiko-paranoike djelatnosti utemeljene na psihoanalizi
koju e dovesti do vrhunca; to je i Boschova metoda delirij slikati minucioznim
realistinim izrazom8. Upravo zbog animalistikoga konteksta te redukcionistikoga
izraza9, to moe nalikovati navedenoj metodi, Gudeljevo je pjesnitvo promatrano i u
tome kontekstu. Valja primijetiti kako je autor imao, u osnovnim poetikim crtama,
uzor u pjesnitvu Vaska Pope. Usmenost, mitotvornost, istovjetan odnos prema
prostoru, povijesti te kulturi, u oblikotvornom smislu i saetost, reduktivnost svakako
su elementi koje ne moemo usporedno zanijekati. ak i na razini predmetnosimbolikih obrazaca postoje slinosti, prije svega mislim na Popinu zbirku Vuja so
(1975) te znaaj koji Vuku pridaje sam Gudelj. Na stilskoj razini rije je slinostima u
oblikovanju pjesme zagonetka, razgovor, pitanja, zazivi, molitva i opomena (Muharem
1985: 185).

zakanjelih reakcija na splitsko poetski krug: Toni Petrasov Marovi, Sreko Diana, Petar Opai. No, o
tome bi trebalo na drugome, manje ozbiljnome mjestu.
8
Enciklopedija likovnih umjetnosti 1, Zagreb, MCMLIX, Leksikografski zavod FNRJ.
9
Redukcionizam veem jedino uz realistinu tehniku, premda same slike obaju umjetnika naglaeno su
fantazmagorini konstrukti.

78

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

Ukoliko pjesniki jezik slui predoavanju stvari (mimetika funkcija govora), utoliko
me interesira to Gudeljev jezik predoava? Zapravo, odgovor je jednostavan, premda
unutar sebe slojevit geografski i duhovni, vrijednosni i emotivni prostor Mediterana,
Balkana, Hrvatske. Naglasak stavlja na imaginarne svjetove mita, usmene predaje, vjere,
prostora odreenih etirima primordijalnim silama. Jer ako je mit u kontrastu s povijeu,
kao ahistorian je istovremeno polazite racionalnome miljenju (Whitworth 2010: 121),
onda to, makar intuitivno razumijevajui, Gudelj u vlastitim opsesivnim predmetnotematskim registrima iskoritava tu kohezijsku mo koja relativizira svaku temporalnost,
osobito onu povijesnu. Pritom pamenje igra ulogu kontapunkta. Sjeanje sakralizira
uspomenu; povijest ju profanizira, protjeruje u prozaino. Sjeanje izvire iz grupe koju i
spaja, to znai, kao to je govorio Maurice Halbwachs, da postoji onoliko sjeanja koliko i
grupa, da je sjeanje po prirodi mnogostruko, ali specino, kolektivno, pluralno, a opet
individualizirano. Povijest, nasuprot tomu, pripada svima i nikomu, to joj daje univerzalnu namjenu. Sjeanje se ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, gesti, slici i objektu.
Povijest se dri samo vremenitih kontinuiteta, evolucija i odnosa meu stvarima. Sjeanje
je apsolut, a povijest poznaje tek ono relativno (Nora 2007: 138). Zajedniko mjesto
umjetnosti i nesvjesnoga je fantazija. U njima se dogaaju izvrtanja ideja u slike i
pripovijesti (Easthope 1999: 110). Gudeljev koncept tradicije prvenstveno je odreen
sjeanjem10. Stoga u irokim gestama ono apsolutizira, apstrahira ideje vremena i trajanja,
prostora Balkana i Sredozemlja, Domovine, Etnopsihologije, Vjere itd. Kako Jung11 na
jednome mjestu veli fantazija ima odgovarajuu stvarnost tako i za MichaelaVannoya
Adamsa mata je realnost jednako stvarna kao i svaka druga stvarnost. Metaforiki reeno,
pjesnitvo nije nita drugo negoli imaginarna djelatnost. Imaginacija (od lat. imaginatio
= mata, zamiljanje), mo zamiljanja; predodba; slikovito predoavanje (Filipovi 1989:
139). Ona je sposobnost ili djelovanje koje proizvodi, uva, reproducira, kombinira i stvara
slike i u odsutnosti percipiranih objekata. Imaginaciju se sinonimski dovodi u vezu s
matom i fantazijom. Drukije, maginarno je izjednaeno s nestvarnim (Vannoy 2004: 7).
Gudelj podastirui rudimentarno krtu metaforiku i slikovitost koja oponaa znaajke
prostora pripovijeda priu o njemu, karakteristinim slikovnim, ideolokim, stilskim
oblicima usmenoga pjesnitva. Pritom mu je jezik, kao i onaj Vaska Pope, eliptian,
jezgrovit, aforistian i gnomian.
Gudelj re/konstruira arhetipske obrasce12. U duhu Jungove analitike psihologije
rije je o univerzalnim procesima formiranja kolektivno nesvjesnih sadraja simbola,
10
Jednim dijelom Gudelj mitologizira tradiciju u onome smislu kako to tumai Nirman MoranjakBambura: Na relaciju prototekst / metatekst, kada su u pitanju forme mitologizacije Tradicije, moe se
gledati s dvaju stanovita: jedno je od njih determinirano mitolokom svijeu subjekta metateksta, a drugo
kumulacijom takvog tipa tekstova unutar jedne kulture. Moranjak-Bambura, Nirman; Retorika tekstualnosti,
Buybook, Sarajevo, 2003, str. 175.
11
Dometnuo bih, usput, kako je u tumaenju knjievnosti Jung nepravedno potisnut u stranu. Drim ga
izrazito poticajnim u tumaenju pjesnitva, imaginarnoga, fantazije i mate uope, a u mnogim mjestima se
nadopunjava s Bachelardom i B. Hamvasem.
12
Branko Bonjak ukazuje na praelemantarnost svijeta kojemu se upuuje Gudeljev diskurz, a
reduktibilnost mitskog, simbolikog i motivskog repertoara saet e u sintagmi ogromna istost. Bonjak,
Branko, Hrvatsko pjesnitvo/pjesnici 20. st. I, Altagama, Zagreb, 2010, str. 340-342.

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

79

slika, iskustva, a vezanih uz umjetnost, snove, religiju, povijest i prostor, mitologiju

osobito. Olga Freidenberg pie da su mitoloke slike i koncepti, nastali u Grkoj, dva
naina spoznaje koji se u odreenim vremenima meusobno uvjetuju. Istie kako su
drevni koncepti nastali u obliku slika i metafora kao nosioca gurativnih i apstraktnih
znaenja (Freidenberg 1997: 26, 27). Slike koje uglavnom dolaze iz prirodnoga svijeta, i
kada vie ne funkcioniraju unutar nekog oitog mitolokog svijeta imaju zavodljivu
mo, makar bila svedena tek na imenovanje. Tada, otrgnute od mita, poprimaju znaenja fantazije, snova, arhetipa, nesvjesnoga, onoga to Albert Cook naziva slikovnim i
leksikim nabojem (Kuk 1986: 290, 291). Prvotnu mitoloku sliku karakterizira
semantiki identitet, nepostojanje razlike izmeu subjekta i objekta to dovodi do
izostanka generalizacija. Drugim rijeima, slika se poima konkretnom, no put do
iznalaenja kvalitete, njezine biti iz objekata, kako bi se oformio spekulativni um, jo je
dalek. Mitoloki se svijet predstavlja odvojen u identinim parovima izmeu svojstva
predmeta i njegove slike, to oznaava za prvotnu misao odnos izmeu ivota i smrti.
Postupno, proces diferencijacije subjekta od objekta oznaava proces konceptualizacije.
Izmeu koncepata (voda, ivotinje, biljke) te imena bogova i bia iz njegova okruja
pratimo procese pojmovnoga odvajanja. Taj prvotni svijet se naknadno dodatno
razluuje kada na scenu stupaju junaci, osobito oni homerski. Stoga je taj svijet nuno
panteistiki u kojemu se i sam konkretan ljudski ivot pojavljuje kao oitovanje
boanske volje. Pisanje je, izmeu ostaloga, u domeni bogova. ovjek stare Grke je
skriven, on se uprizoruje tek kroz cilj. Ipak, slike nisu nestale nego su ostale unutar
koncepata, pitanje iluzije nije isto kao i nama, tu razliku najbolje opisuje Platonov
sistem ideja, mimeze i umjetnosti kao slika slike. Gudeljevo pjesnitvo pretpostavlja
reverzibilni postupak od odvojenog koncepta prirodnoga svijeta i njegovih imena ono
im pokuava podariti semantiki identitet. Ono to kritika najee tumai mitom u
autorovu pjesnitvu samo je jedan njegov vid, odnosno moemo ustvrditi kako je o
antropomorfnom poimanju svijeta gdje se svjetovi prirode i boanstava prikazuju u
ljudskome obliku i obrnuto. Primjerice Mitsko drvo Gudelj zapoinje indikativnim, pa i
humornim stihom Moj ud, moje mitsko drvo (...). Ve u iduoj pjesmi Mitske radnje
povlae se analogije izmeu ene i zemlje, njihove plodnosti, ciklinosti prirode,
zavravajui tekst Opet: raa ena, / raa zemlja. Drugim rijeima, autor ukazuje na
mo da se arhetipski simboli izgrauju na temelju slinosti i analogija izmeu prirodnih
ciklusa izmeu ovjeka i prirode13. Ali i izmeu njih i Boga. Curtius je utvrdio kako je
zazivanje prirode poetski topos te kako mu je prvotni smisao religiozne prirode, no ve
se od Sofokla vie takvima ne smatraju nego se antropomorziraju (Curtius 1998: 104).
Kroz antropomozirane ivotinje (Vuk, Poskok, Orao...) priroda je posrednik boanskoga i zemaljskoga, Boga i ovjeka. Za razliku od idealiziranja prirodnoga supstrata
Gudelj ide drugim smjerom, u pjesmi Isus i pjesnik jasno potvruje Po danu je Isus pseto
(...) / a kada doe sedmi dan, / sam se Isus na kri raspne, da se odmori. Autorova je
13
The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, Alex Preminger and T. V. F. Brogan, Co-editors Frank
J. Warnke, O. B. Hardison, and Earl Miner Associate editors, Princeton University Press, Princeton, New
Jersey, 1993, str. 95-97.

80

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

tvrdnja psiholokoga karaktera ne postoje razlike, primjerice, izmeu vuka i slike

vuka, tovie izmeu vuka i ovjeka. Metafora vuka vuk je sam14. Ili: Vuk zamjenjuje
duu umrlih, posrednik je izmeu dvaju svjetova, izmeu ivih i mrtvih (Janiijevi
1995: 203). Dualizam simbola autoru omoguuje povezivanje djetinjstva (Ricoeur 2005:
480) Balkana i Mediterana. Postupak identian onome Marovievome iz Premjetanja
iz jazika ditinstva u ditinstvo jazika. Uspostavlja semantiko jedinstvo poetke
njegova znaenja, ukljuujui i povijesnu dimenziju te njegovu aktualnost. Poskok, Vuk,
Pas, Orao itd. arhajska su mjesta okrutnoga prostora, kao takvi autentini. Ricoeur veli
kako je rije o regresivno-progresivnim projekcijama u imaginarnom (Ricoeur 2005:
480) te stoga arhaizam i proroanstva ukazuju na ono nesvjesno, u igri skrivanja i
otkrivanja. Pjesnitvo kao jedna od najvanijih djelatnosti simbolne proizvodnje govori
vie to manje kae upravo zahvaljujui kreacionistikome, prospektivnome aspektu
simbola. Primjerice, Gudeljev Isus (Isus je sam) nije novozavjetnoga karaktera, blag,
milosrdan, onaj koji prata, ve upravo suprotno buntovan, prkosan, ogoren. Njegovo
je tijelo sam simbol, ba kao to pjesniko umijee upuuje na vlastito tkivo jezik. A u
Gudeljevu sluaju, rije je o autentinome: tijelu i jeziku: simbolu. Durand istie
semantiku gustou mita (Durand 1991: 302). Pjesnikov simboliki redukcionizam na
svega nekoliko motiva potvruje upravo navedenu tvrdnju. Prepoznajui u istom uvijek
razliito,15 ukazuje na svojstvo nerazlikovanja dvaju poredaka vrijednosti i informacija
u mitskome poretku (Kolakovski 1989: 163). U mitu se ne pravi razlika izmeu injenice
i vrijednosti koje taj govor implicira. Varijacije kojima autor neprekidno stvara
mitoloko okruje zapravo su deformacije, proirivanja, dodavanja ukratko vrijednosti
koje se izvode iz stvari kao injenice. ini se kako je Gudeljevo fabuliranje simbolima u
funkciji stvaranja slike mita, openite prolosti, sjeanja na izgubljeni raj. Zapravo,
smisao je negdje drugdje slika mita koju autor uporno gradi u prvi plan stavlja
imaginaciju, koja se suprotstavlja razornoj sili vremena smrti i sudbini (Durand 1991:
365). Pa ipak, autor je svjestan i jedne druge, antike, istine kako je slici pjesmotvor nalik
(Beker 1979: 70). Imaginacija, mata, kako ih poima Paul Crowther, u formiranju
artefakta imaju vanu ulogu u investiranju osobnoga kod umjetnika djelo nije samo u
pogledu recipijenta, negoli u njemu prepoznaje i egzistencijalne stilizacije samog
stvaratelja. Premda ukljuuje osobnu povijest, ipak je artefakt i neto vie od
injeninoga kontinuiteta. Preduvjet mate je objektivno znanje i osobni identitet16, na
to nas upuuje fenomenologija i empirijska psihologija (Crowther 1997: 30, 31). Uloga
uobrazilje, imaginacije je, meu ostalome, od ponavljanja uiniti neto novo, pretoiti
ga u razliku (Delez 2009: 132). Ponavljanje je razlika bez koncepta (Mazur 2005: 10)
14
Tako e Gudelj u jednome razgovoru rei: Nisu protivnici, to je ovjek. ovjek je i vuk, i orao, i poskok, i
pas, ponekad ak i slavuj. Vijenac, Zagreb, god. XVIII, br. 422, 6. svibnja 2010, str. 3.
15
Primjerice, zmija je jednom gnjusna (Molitva), drugi put upravo suprotno (ovjek kojemu su zmije popile
oi), trei put pak neto vano govori o ontolokoj dimenziji odnosa s ovjekom (Biti zmijom. Biti).
16
Navedeno se ini bitnim zbog opsesivnog tematiziranja istog predmetnotematskog korpusa u pjesnitvu
P. Gudelja, a koja se do odreene razine mogu dovesti u vezu s osobnom povijeu, na to je autor upuivao u
intervjuima.

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

81

razlika je po Deleuzeu mjesto izmeu dvaju ponavljanja, i obrnuto (Delez 2009: 133).
Gudelj u nizu formula, fraza, itavog niza sintaktikih i semantikih istovrsnosti
ukazuje na neidentinost koju prepoznaje u samom vremenu. Zapravo je dimenzija
vremena razlika sama, kao to je temelj vremena Pamenje (Delez 2009: 139). Deleuze
postavlja pitanje diskontinuiteta u ponavljanju apostrorajui misao Davida Humea
kako ponavljanje ne mijenja nita u objektu koji se ponavlja, ali mijenja neto u duhu koji
ponavljanje kontemplira (Delez 2009: 123). U kontekstu Gudeljeva pjesnitva ta mi je
misao bitna jer postavlja pitanje vremena u prvi plan. Ponavljanje niza nezavisnih
trenutaka sintetizira ih, kontrahira jedne u druge. Tako formirana sadanjost u sebi
posjeduje prolo vrijeme, ba kao to se i u ponavljanju oekuje takovrsna budunost.
Deleuze zapravo izvodi zakljuak o tome kako su prolost i budunost dimenzije
sadanjosti (Delez 2009: 124), to je, poneto drugim rijeima, 1943. g. u svoja etiri
kvarteta ispjevao T. S. Eliot na samom poetku Burnta Nortona. Gudelj e slinu misao
izrei u pjesmi Nema prolosti ni budunosti ukazujui na dimenziju sadanjosti,
dokidanja vremenitosti u kojoj ivim ivote svih svojih predaka / i potomaka. / Diem:
to svi oni diu. / Piem: to svi oni piu. Jasnim se razabire Gudeljeva namjera da
ponavljanju prida kohezivnu17 ulogu, ulogu koja e u vremenu sadanjem sintetizirati i
prolost i budunost odreenoga, konkretnoga geografskoga, vrijednosnoga i
emotivnoga mjesta. Odnosno, moglo bi se rei kako pjesnik ponavljanje koristi u svrhu
stabiliziranja diskursa i njegovih predmetnotematskih registara sve kako bi ukazao na
znaajan uinak tradicije. Ba kao to je sluaj sa zakonom (pravo, 10 bojih zapovjedi,
kanon...) koji svoju snagu izvode iz ponavljanja (Mazur 2005: 15), tako se tradicija
oslanja na takovrsne, u naelu dvojake, mnemotehnike strategije. Mazur ukazuje na
dva primjera tipolokoga razlikovanja repeticije onu Derridaovu koja razlikuje
rabinsko i poetsko ponavljanje te Barthesovo razlikovanje institucionaliziranoga jezika
te onoga poetskoga/erotskoga (Mazur 2005: 15). I jedno i drugo udrueni su u
Gudeljevu pjesnitvu. Naravno da bi zbog izriajne ogranienosti te tematske redukcije,
a u kojoj se prepoznaje izrazita stilska preciznost mogli prepoznati Malarmeovu ideju
cjeloivotnoga pisanja jedne jedine knjige.
Osnovni je postupak, na stilistikoj razini, dakle ponavljanje. Ono je semantostilem, ali i dio stilistike sintakse, vaan aspekt u strukturiranju reenice (Anto 1972:
68). Njime se postie afektivnost, izraajnost, intenzitet. Ritam je neodvojivi dio
ponavljanja (Lotman 2001). Drugim rijeima, ono kod Gudelja, kao struktura koja
odreuje pjesmu, u temeljnoj funkciji povezuje pjesmu (Mazur 2005). Ali jo vanije
ponavljanje je dijelom u funkciji redukcije, zapravo vodi do nje. Koristei se postupcima
ponavljanja i variranja autor gradira diskurs, radi semantike pomake u svojoj poetici,
bajalino naglaava bitna mjesta teksta, knjige, djela koje pokazuje nevjerojatnu
koherenciju. Opsesivnim ponavljanjem i variranjem tema Gudelja je, usprkos redukcionizmu koje je od samih poetaka bilo uspostavljeno, pisanje dovelo do gotovo krajnje
17

Semiotika razlikuje koheziju od koherentnosti., o tome vidi: Dictionary of Semiotics, Bronwen Martin,
Felizitas Ringham, Cassell, London and New York, 2000, str. 35-36.

82

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

saetosti (Dua tilu) i konciznosti. Primjer pjesnikova stila mogue je razumjeti u pjesmi
Nulti sat, u kojoj se poliptoton gradi u ispreplitanju pridjeva i zamjenica18 dok moda
najea gura ponavljanja u navedenu pjesnitvu zapravo je anafora. U anafori kao
takvoj odraava se usmena tradicija19.
Ukoliko kratka reenica podbada tromi duh (Curtius 1998: 538), onda moemo
primijetiti kako je Petar Gudelj od saetosti uinio poetiku. O retorikim strategijama
ovisi uinkoviti nain prezentacije, u ovome sluaju Prostora, a to autor rjeava analognim povezivanjem razliitih tipova saetosti (predmetnih, semantikih, simbolikih,
stilskih itd.) s pretpostavljenim karakteristikama Mediterana, koje odreuje neka druga
vrsta oskudice. U taj bi kontekst mogli smjestiti i injenicu da je u poetskome opisu
vanost subjektivne reprezentacije vanija od istinitosti sadraja onoga to se
reprezentira, pa kada Gudelj reprezentira Prirodu, slui se retorikim strategijama
kojima je funkcija naglaavanje uvjerljivosti i emotivnosti, koje se usmjeravaju prema
poetici okrutnosti, koja pak odgovara oskudnosti i krtosti prirode. Ne treba smetnuti s
uma kako svaki govor o memoriji podrazumijeva ujedno i njezin retoriki kapacitet.
Usmeno pjesnitvo ivi od retorike memorije, konvencionalne, vie negoli li modernistiki diskursi.
Autor se koristi lajtmotivima, kao oblicima ponavljanja, kako bi strukturirao sliku
odreenoga prostora. Ponavljanje motiva i tema, sintaktikih i semantikih dijelova
pjesme ima nekoliko funkcija. Prva se vezuje uz prisilu ponavljanja koju Freud tumai u
kontekstu sukoba/trauma iz prolosti, a koje se putem snova i simptoma vraaju u
sadanjost. Premda je ponavljanje vezano uz neugodu, jedan dio se vezuje i uz elju,
odnosno uz naelo ugode. Kako bilo, budui da se iz psihoanalitike literature mogu
razaznati podijeljena miljenja vezana uz ne/ugodu. Delez je na navedeni problem kod
Freuda gledao iz rakursa odnosa ponavljanja i nagona smrti gdje prepoznaje zajedniku
nit preruavanje, koje je neprekidno kretanje. Stoga i zakljuuje kako je ponavljanje u
svojoj sutini simboliko, simbol, simulakrum, ono je slovo samog ponavljanja. Putem
preruavanja i simbolikog poretka razlika je sadrana u ponavljanju (Delez 2009: 39).
Budui da je maska istinski predmet ponavljanja, te se razlikuje od predstavljanja (Isto,
str. 39) onda pretpostavljamo i naine koritenja ponavljanja kod Gudelja: on zapravo
tradicijske komplekse koristi kao simulakrum tradicije, a ne kao njezinu predstavu.
Stoga se na diskurzivnoj razini ne moe govoriti o neugodi tradicije koju ponavlja ve o
Erosu koji se otjelovljuje upravo ponavljanjem. Drugim rijeima, rije je o uitku
pisanja, o Barthesovu erotskom jeziku u kojemu se tradicija apstrahira do ugode, bez
onih mjesta koje bi imale snagu konkretnoga, injeninoga stradanja, traume i sl.

18
(...) Medeni gradovi, sagraeni / po tvojoj medenoj dravi, po vrhovima / tvojih votanih planina. (...)
Ili u pjesmi Budi vodu:, pak, imenice Budi vodu: probudi se, ustani vodo. / Vodu to spava / u svojoj pramajci
vodi. (...)
19
Jo e jedan pjesnik, Josip Pupai, naglaenog mediteranskoga regionalizma, onoga uz Cetinu, putem
gura ponavljanja povezati modernizam s usmenim tradicijama.

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

83

Drugu bih funkciju ponavljanja prepoznao u odnosu prema epskoj tradiciji i

vezanosti uz memoriju i mnemotehniku uope. Ponavljanja na poetku stiha (anafore),
itavih stihova ili stihova u kojima mijenja tek imenicu ili pridjev20 ima funkciju
naglaavanja, gradiranja i potenciranja. Sintaktika su ponavljanja izrazito uestala.
Mimo dramatike arhetipskog svijeta ponavljanje je i mnemotehniko sredstvo21. Upravo
e usmena knjievnost ars memoriae uiniti vanom tehnikom prenoenja. Gudelj pie,
dijelom, na narodnu, kako bi pamtio poredak kulture jednog prostora koji je odreen
Sredozemljem, ue Podosojem, Bijakovom22 budui da je prvi korak pamenja vezan uz
mjesto (Yates 1999: 3) (loci) i sliku pamenja (imagines) kako bi je rekonstruirao iz
fragmenata. Da nije rije o kampanilistikome uskolokalnome patriotizmu, ne samo da
svjedoi pjesma Prezirem kampanilizam, nego kudikamo znaajnije ideologemi kojima se
koristi: mit, vjera, kulture i povijest Sredozemlja itd. Jedna se kultura iz ruevina
povijesti, uz pomo mjesta i slika pamenja aktualizira u novoj arhitekturi kulture (Ile:
2008). Uz pomo konvencija, formula, pomou udvajanja23 reaktualizirani se usmeni
diskursi kao metatekstualni obrasci postavljaju u polje ne-istog vremena. Time postaju
simulakrumi. Referencija nije utvrena, pretpostavljena je, ali i to tek kada je zapisana
tako da odsutnost postaje moguom. Po Renate Lachman rije je o himbenim slikama
budui da one nastaju na lanoj reprezentaciji24. Gudelj koristi arhive retorike gotovosti
kao gotovog kolektivnog pamenja kulture, ali on preuzima i strukture memoriranja u
kojima je konstantnost, nepromjenjivost, shematinost izuzetno bitna. Na praktinoj
razini, onoj ritmikoj, to znai da ona omoguuje jeziku da promakne strai razuma i
usidri se u mehanikome pamenju (Culler 2001: 93) Razliiti obrasci ponavljanja
mnemotehniko su sredstvo onima kojima se lirika obraa uhom (Frye 1979: 314). No,
ono to mi se ini bitnim jest pojava koja paralelizam ini zajednikim elementom
poezije i rituala (Connerton 2004: 89).
Tree, ponavljanje ima i svoju ritualnu funkciju koja se najbolje oituje u bajalicama. Temeljno njihovo svojstvo, ono vezano uz obrednu ceremoniju, pa time i
udvajanja rijei, izraza ili fraza jest konciznost i ekspresivnost25. Gudelj ih na narodnu
inkorporira u pjesme jer time postie nekoliko metatekstualnih uinaka osim
20

U pjesmama Koze Marka Marulia, Zmijsko vino, Jelovnik za cio tjedan, Tuci zmijski mozak itd.
Treba, dakako, razlikovati kulturnopovijesno od autobiografskoga pamenja. Prvo e osiguravati
kontinuitet i opstojnost kulture (civilizacije), a drugo jedinstvo, vrstou i dosljednost (jastvo) pojedinca. Oba
su spomenuta tipa pamenja meusobno isprepletena i snano su oruje u ovjekovoj borbi s vremenom i
prolaznou. Ile, Tatjana; Album grad, Kolo, Matica hrvatska, Zagreb, br. 1, proljee 2008.
22
Planina je u Gudeljevu pjesnitvu kohezijska vrijednost, kao to kae u eseju Alpar Loonc: A za planine
e se kod Brodela rei da one predstavljaju neku vrstu prethodee istorije Mediterana, gde je osnaenje
civilizacije oduvek nepouzdana vrednost, ali planine isto tako sainjavaju religioznu geograju monoteistikih
vera, krajolik svetkovina gde se prevaljuju istorijske sekvence misionarstva, katehizacije, stvaranja samostana,
susreta sa Bogom, verska prebivalita i tragova transcendencije. Loonc, Alpar; Kami i Brodel, ili govor o
Mediteranu kao o projektovanom jedinstvu, Polja, br. 442, novembar-decembar 2006.
23
O udvajanju i znaaju blizanaca Kastora i Poluksa za mnemotehniku vidi: Lachmann, Renate; Phantasia,
Memoria, Rhetorica, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 197.
24
Isto, str. 202.
25
Renik knjievnih termina, Bajalica, Nolit, Beograd, 1985, str. 60-61.
21

84

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

navedene, oponaaju se obrasci mita, sna, magije, proroanstva, ne treba smetnuti s

uma da vizualni aspekt istoga koji repeticijom dobiva novo svojstvo osim onog slunog
vizualno. Imamo li u vidu kako navedeni postupci osnovno odgovaraju konkretistikim
zakonitostima, odnosno konceptualizaciji vizualnoga i zvunoga s pojmovnim jasno je
kako je Gudelj sve samo ne georgiki pjesnik. tovie njegovo rudimentarno svojstvo je
katahreza. Pritom nemam u vidu katahrezu kao zloupotrebu rijei koliko kao izvornu
nevjerodostojnost svih sustava oznaavanja (Morton 2003). Gudelj na temelju pojmova
iji su oznaitelji u velikoj mjeri neodreeni (mit, san, magija, obredi, narodno...) koristi
oznaitelje kojima je znaenje ksiranije (vuk, poskok, tenk...) kako bi te pojmove uinili
vidljivima. Stoga se i slui itavim nizom gura utemeljenima na paradoksu. tovie,
ve je pjesnitvo kao takvo katahretino.
Pjesnitvu su teme prvih i posljednjih stvari oduvijek bile interesantne. Gudelj se
samo nadovezuje na itav niz pjesnika koji su temama smrti krajnje ozbiljno pristupali,
od Ujevia, imia i opa pa do Marovia to smatram njegovim osnovnim obzorom u
hrvatskoj poeziji. Koristei se arhetipsko-simbolikim potencijalnima ktonskih i
uranskih elemenata, zapravo Prirode, postavljajui u pjesme teme poetka i kraja, ivota
i smrti ili preuzimajui biblijsku, zapravo svaku simboliku, polarizaciju izmeu neba i
zemlje autor ukazuje na koncept koji u pjesnitvu ne vidi desupstancijaliziranu praksu
svedenu na mimezu stvarnosti, negoli prije svega simboliku djelatnost. Gudeljevo
pjesnitvo naglaeno je transcendentalno, tu ak niti nemam u vidu njegovu zbirku Isus
je sam koliko pjesnikov bestijarij. Jedno od sredstava koju pjesnitvo koristi kako bi
neto prikazalo transcendentalnim jest personikacija. Stoga moe slobodno rei da je
Zmija poput Persefone pola godine na zemlji, pola ispod zemlje, oznaava vezu ivota i
smrti, stoga i psihopom prati due u podzemni svijet jer je on bog smrti, ali i njegov
buntovni Isus moda je ak vie tragino-zemaljska negoli nebesko-uzviena injenica.
Drugim rijeima, mijeajui religijske, lozofske, poetske i povijesne26 aluzije, injenice,
imaginacije, koncepte i ideje autor govori u univerzalnim konstantama ne samo, ali u
njegovu sluaju ipak Mediterana. Govori kroz desupstancijalizirani, impersonalni
subjekt iji je pogled sveobuhvatan, u navedenim gabaritima. Recimo da se zajednikim
virtualnim subjektivitetom usklauju vrijednosti zajednice (predmetne, emotivne,
vrijednosne) koje se temelje na oblicima pamenja, pogleda i znanja. Pjesnik u tom
odnosu kroz individualno vraa odraz zajednice budui da poetski jezik pamti, vidi te
zna procese usvajanja jezika (Blasing 2007: 47), time i njegove ire kulturoloke
odrednice. Lirski je subjekt istovremeno i drutveni. Kako je Wallace Stevens na
jednome mjestu metaforiki rekao kako je opis otkrivanje moglo bi se istom logikom kod
Gudelja jasno razabrati veza koja od opisa Mediteranskoga krajolika see do opisa
mediteranskih drutvenih grupa, prije svega mislim na one ruralne. Daleko od toga da
Gudeljeva priroda funkcionira u pastoralnome smislu, ona pretpostavlja da se gubitkom
njezinoga trancendentalnoga potencijala gubi isto takav drutveno-humanistiki poten26

Primjerice, u intervjuu je naglasio da se kod Herodota moe proitati da svaki Slaven jednu no postaje
vuk. Vijenac, god. XVIII, br. 442, 6. svibnja 2010.

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

85

cijal. Konceptualizacijom vraa ideju prirode u hrvatsko pjesnitvo iz kojega je gotovo

protjerana to se jasno moe razabrati ve iz predmetnotematskih registara pjesnika
formiranih tijekom devedesetih godina XX. stoljea. Takovrsan koncept ima i svoj
izuzetak upravo u autorovoj poetici. Hofmannstahl je u Razgovoru s pjesmama, prije
stotinjak godina, postavio pitanje povezivanja jezika lirike s realnou prirode, odnosno
pitanje radikalizirao zapitavi da li je uope lirika s temama iz prirode mogua. Kasniji
e razvoj tijekom XX. stoljea svjedoiti prijenos ovlasti s prirode na kulturu, a Brecht
e u pjesmi Roenima poslije nas rei (...) A prirodu gledao bez strpljenja. (...) te time
ukazati i na dimenziju nemogunosti govora o prirodi nakon dva uasna svjetska rata.
Gudelj e 1987. Objaviti Europu na tenku u kojoj e vuju prirodu pripisati tenku, kao i
puev oblik, zoomorfne oblike, ali i boanske atribute (Bdi nad tobom od kolijevke do
groba. / Tenk otac: strog ali pravian. (...) (Po gruboj, ali opeprihvaenoj podjeli)
podrediti ubojitom oruju. Bez obzira to e se navedena zbirka poigravati s nekim
psihoanalitikim openitostima, ona e po svojoj ironijskoj dimenziji biti nastavak
Brechtovske poetike, bitno drukija od ostatka vlastite. Rije je o tome da ideologiju
prikazuje jedino moguom totalitaristikom, pri emu se slui recepturom dehumanizacije prirode od strane nositelja moi (ratne tehnologije, ideologa, povijesnih
linosti, autoriteta svake vrste itd.).
Ponavljanje i u nekim drugim poetikama ima sutinsku vanost. Jedna od tih je
konkretizam, sa svim svojim praktinim podvrstama. Zanimljivo, ali kritika nije
primijetila, koliko mi je poznato, kako Gudeljevo pjesnitvo u jednome dijelu korespondira s poetikom konkretizma27, makar i kao potencija, uz onu nadrealizma, na to je
uputio Milanja u Hrvatskome pjesnitvu. Zar to nije detektirano samo zato to se ne
pretpostavlja da usmenoknjievno naslijee poetiki ne korespondira s osvjetenijim,
eksperimentalnijim, oznaiteljskim poetikama? Dakle, okvirno, koje su glavne
karakteristike konkretizma? Uz vizualno predoavanje/reprezentiranje konkretnoga
osnovne bi karakteristike pjesnitva bile: formiranje pjesme na temelju slova i rijei u
krajnje reduciranim varijantama, serijalnost, simultanizam, ono to je Siegfried J.
Schmidt naznaio kao teorijski okvir: negacija subjektiviteta i ekspresivnosti, reduciranje izraajnih sredstava na osnovne elemente, strukturno obavjetavanje, proizvodnja
teksta, negacija epskoga i lirskoga diskurza, jezik kao tema, antimimetinost (mit
1975) itd. S obzirom da Schmidt ne radi distinkciju izmeu konkretne i vizualne poezije
i s obzirom da se verbo-voko-vizualna poezija razgranala (Radovanovi 1987) i
intermedijalizirala (Rem 2003) te imajui u vidu sve do sada navedeno o Gudeljevoj
27
Gudeljevo je pjesnitvo najblie onome konkretistikome odjeljku koji se u nas uvrijeio pod nazivom
semantiki konkretizam. Pojam se udomaio posredstvom Branka Malea, koji bijae transmisijom iz
slovenske literature mogue preko teorijskih tekstova Denisa Ponia, a koji pak pojam preuzima iz teorije
Thomasa Kopfermana koji je u svom djelu Theoretische Positionen zur Konkreten Poesie (Tbingen, 1974.)
podijelio podruje konkretne poezije na pet manjih podruja: semantika, asemantika, konkretna poezija,
vizualna konkretna poezija, akustina konkretna poezija i montana poezija. Poni, Denis; Prostiranje
poetskih rijei (Biljeke uz pregled novije Slovenske semantike konkretne poezije), Dometi, Rijeka, br. 5, 1978, str.
98.

86

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

poetikoj osnovi, rekao bih da je ulog nadrealizma u poetici mu razumljiv i prirodan.

Pritom mislim na, od Mrkonjia te Milanje, apostroranu poetiku okrutnosti. Dok, s
druge strane, konkretistike utjecaje prepoznajem u serijalnosti, leksiko-semantikome
reduciranju, simultanizmu vremenskih perspektiva, maskiranju subjekta pjesme. Tim
se postupcima, u odreenoj mjeri, tematizira i pjesma sama. Razlikovao bih, naelno,
dva pristupa: manifesti i latentni. Prvi govori programatski28, dok drugi realizira
program29, no o tome u govoriti na nekom drugome mjestu.
Ponavljanje je, meu ostalim, odgovor na kaotinost, knjievnu i izvanknjievnu.
O tome je Borhes u vie svojih pria govorio, izravno na kraju Babilonske biblioteke:
Kada bi postojao neki vjeiti putnik koji bi je prelazio u bilo kom smjeru, on bi se poslije
mnogo stoljea uvjerio da se iste stvari ponavljaju uvijek u istom neredu (koji,
ponovljen, postaje red: Red). Ta misao implicira dalekosenije, o emu je puno ve
govoreno, knjievnost je osuena na ponavljanje intertekstualno, metatekstualno.
Stoga Gudeljevo pjesnitvo konzekventnije od veine hrvatskih pjesnikih iskaza govori
o neautentinosti govora, a koji, time postaje autentian. Kombinatoriko umijee koje
pjesnik realizira iz jednoga (usmenog) bez problema se situira u konkretistikome
modelu, a kojemu kombinatorika igra i te kakvu ulogu.
Literatura
Anto, Antica, Osnove lingvistike stilistike, K, Zagreb, 1972.
Beker, Miroslav, Povijest knjievnih teorija, Kvint Horacije Flak, Epistula 3, Pizonima o
pjesnitvu, SNL, Zagreb, 1979.
Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Blasing, Mutlu Konuk, Lyric Poetry The Pain and the Pleasure of Words, Princeton
University Press, 2007.
Bokovi, J. Ivan, Patologija suvremenosti, Oko, XVII, br. 6, 1989.
Bonjak, Branko, Hrvatsko pjesnitvo / pjesnici 20. st. I, Altagama, Zagreb, 2010.
Braudel, Fernand, Povijest, u Zbornik treeg programa radio Zagreba, br. 11, 1985.
Connerton, Paul, Kako se drutva sjeaju, Antibarbarus, Zagreb, 2004.
Crowther, Paul, Dening Art, Creating the Canon, Artistic Value in an Era of Doubt, Oxford
University Press, 1997.
Culler, Jonathan, Knjievna teorija Vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001.
Curtius, Robert Ernst, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed, Zagreb,
1998.
Delez, il, Razlika i ponavljanje, Fedon, Beograd, 2009.
28
U pjesmama Zemlja-tijelo-tekst, Postvariti, pojeziiti, Na putu pretakanja iz oblika u oblik. (Golubice nad
jamama 2, str. 340-346).
29
Konj. ovjek. Pas. Zmija. Ptica, Zmijari, Visoki ljeljen, Posadi drvo, Ikavski genitiv, Oe poskoe itd.

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

87

Dictionary of Semiotics, Bronwen Martin, Felizitas Ringham, Cassell, London and New
York, 2000.
Durand, Gilbert, Antropoloke strukture imaginarnoga, August Cesarec, Zagreb, 1991.
Easthope, Antony, The Unconscious, Routledge, New York & London, 1999.
Enciklopedija likovnih umjetnosti 1, Zagreb, MCMLIX, Leksikografski zavod FNRJ.
Filipovi, Vladimir, Filozojski rjenik, NZMH, Zagreb, 1989.
Freidenberg, Olga, Image and Concept: Mythopoetic Roots of Literature, Harwood Academic
Publishers, Amsterdam, 1997.
Frye, Northrop, Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979.
Ile, Tatjana, Album grad, Kolo, Matica hrvatska, Zagreb, br. 1, proljee 2008.
Yates, Frances, The Art of Memory, Routledge, 1999.
Janiijevi, Jovan, U znaku moloha antropoloki ogled o rtvovanju, Vajat, Beograd, 1995.
Kolakovski, Leek, Prisutnost mita, Peat, Beograd, 1989.
Kravar, Zoran, Petar Gudelj, Suhozidine, Teka, Zagreb, proljee 1975, br. 8.
Kuk, Alebert, Mit i jezik, Rad, Beograd, 1986.
Lachmann, Renate, Phantasia, Memoria, Rhetorica, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
Loonc, Alpar, Kami i Brodel, ili govor o Mediteranu kao o projektovanom jedinstvu,
Polja, br. 442, novembar-decembar 2006.
Lotman, M. Jurij, Struktura umjetnikog teksta, Alfa, Zagreb, 2001.
Mazur, Krystyna, Poetry and Repetition Walt Whitman, Wallace Stevens, John Ashbery,
Routledge, New York & London, 2005.
Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesnitvo od 1950. do 2000. I, Altagama, Zagreb, 2000.
Milanja Cvjetko, Hrvatski roman 1945.-1990., Liber, Zagreb, 1996.
Morton, Stephen, Gayatri Chakravorty Spivak, Routledge, London, 2003.
Mrkonji, Zvonimir, Mata hybrisa, Kolo, Zagreb, br. 8/9, 1968.
Mrkonji, Zvonimir, Prijevoji pjesnitva I, Altagama, Zagreb, 2006.
Mrkonji, Zvonimir, Suvremeno hrvatsko pjesnitvo Razdioba (1940-1970), VBZ, Zagreb,
2009.
Moranjak-Bambura, Nirman, Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003.
Nora, Pierre, Izmeu sjeanja i povijesti, Diskrepancija, Zagreb, sijeanj 2007, svezak 8,
broj 12.
Opai, Petar, Mediteranizam Petra Gudelja, Mogunosti, Split, br. 20/12, 2007.
Pervi, Muharem, Volebna kovanica, u Vasko Popa, Pesme, Rad, Beograd, 1985.
Poni, Denis, Prostiranje poetskih rijei (Biljeke uz pregled novije Slovenske semantike
konkretne poezije), Dometi, Rijeka, br. 5, 1978.

88

Sanjin Sorel, Tradicijski aspekti pjesnitva Petra Gudelja

FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, str. 75-88

Radovanovi, Vladan, Vokovizuel, Nolit, Beograd, 1987.

Renik knjievnih termina, Bajalica, Nolit, Beograd, 1985.
Rem, Goran, Koreograja teksta Pjesnitvo iskustva intermedijalnosti, Meandar, Zagreb,
2003.
Ricoeur, Paul, O tumaenju, ogled o Freudu, Ceres, Zagreb, 2005.
Sorel, Sanjin, Mediteranizam tijela, Altagama, Zagreb, 2003.
Sorel, Sanjin, Tradicija i mediteranizam u poeziji, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, br.
3, 2007.
Sorel, Sanjin/Posilovi, Kristina, Inzularnost u hrvatskom pjesnitvu (ili koliko volimo
izmiljati), Zadarski loloki dani III, Zbornik radova, Zadar, 2011.
mit, Zigfrid J., Estetski procesi, Gradina, Ni, 1975.
oljan, Antun, Trogodinja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962, Naprijed, Zagreb,
1965.
The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, Alex Preminger and T. V. F.
Brogan, Co-editors Frank J. Warnke, O. B. Hardison, and Earl Miner Associate
editors, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1993.
Zuppa, Vjeran, Lirika i navika, SC, Zagreb, 1970.
Vannoy, Michael Adams, The Fantasy Principle Psychoanalysis of the Imagination,
Brunner-Routledge, 2004.
Vijenac, god. XVIII, br. 442, 6. svibnja 2010.
Zbornik Treeg programa Radio Zagreba, br. 11, 1985.
Whitworth H. Michael, Reading Modernist Poetry, Wiley-Blackwell, 2010.

ZUSAMMENFASSUNG
Sanjin Sorel
TRADITIONSORIENTIERTE ASPEKTE DES DICHTERTUMS VON
PETAR GUDELJ
In diesem Text wird das Dichtertum von Petar Gudelj im Kontext des Mediterranismus analysiert,
was darauf hinweist, dass die Poetik dieses Autors innerhalb eines spezischen kulturellen und
rumlichen Areals betrachtet wird. In diesem Rahmen sind sowohl sein
betonterAnthropologismusals auch seine Angewiesenheit auf die Narrative der Vergangenheit zu
verstehen. Sein Dichtertum rennt aber in den vormodernen Poetiken nicht gegen seine Grenzen
an, sondern es wird zu einem Trepunkt der mndlichen, ja sogar konkretistischen Traditionen.
Schlsselwrter: Poesie; Mediterran; Tradition; Symbol