MIROSLAV KURELAC

IZVORI ZA HISTORIJU SREDNJEGA VIJEKA

J U G O S L A V I J E U D J E L U A. P O T T H A S T A
BIBLIOTHECA H I S T O R I C A MEDII AEVI

Djelo Augusta Potthasta Bibliotheca historica Medii aevi sluilo je

itavo jedno stoljee kao prirunik pri prouavanju i upotrebi srednjovjekovnih izvora i bilo je vrelo informacija i za nae srednjovjekovne
izvore. Danas kad je zapoeto obnavljanje ovog poznato? djela pokretanjem izdanja jednog novog Repertorija srednjovjekovnih izvora, potrebno je osvrnuti se na znaaj pojave i sadraj Potthastova prirunika, naroito s obzirom na to to su u njemu objavljeni podaci o izvorima za historiju srednjega vijeka naroda Jugoslavije. To se ini jo potrebnijim zbog toga to se kod nas nitko nije opirnije osvrnuo na Potthastovo izdanje i, koliko je poznato, ne postoji o njemu ni studija ni
prikaz. Budui da je Potthast u svom priruniku registrirao naune rezultate u prouavanju izvora srednjega vijeka uope, i pojedinih naroda
napose, postignute do pired kraj 19. stoljea, ovaj e osvrt biti ujedno i
mali prilog historiji nae srednjovjekovne fontologije toga doba. U tom
svjetlu lake e se uoiti znaenje izdanja novog Repertorija srednjovjekovnih izvora, iji je prvi svezak u proljee. 1962. godine izaao iz
tampe.*

POJAVA

I S T R U K T U R A P O T T H A S T O V E BIBLIOTEKE

Djelo A. Potthasta Bibliotheca historica Medii aevi, ili prema rjeitijem drugom naslovu Wegweiser durch die Geschichtswerke des europaischen Mittelalters, izalo je prvi put u Berlinu 1862. godine. Nastalo
u doba procvata historijske nauke, u doba utvrivanja njenih naunih
metoda, ovo djelo odgovaralo je potrebama tada sve intenzivnijeg istraivanja i kritike obrade historije na temelju izvora. Publiciranje izvora

^
* Prikaz izdanja novog Repertorija i s tim u vezi stanja nae srednjovjekovne
fontologije donijet u kao nastavak ovog rada n iduem broju Zbornika.

435

doseglo je tada ve velike razmjere i naunu visinu. Posvuda se poee

osnivati historijska drutva radi izdavanja izvora, pokretali su se zbirke
izvora i asopisi namijenjeni objavljivanju izvora i pisale rasprave o njima. U velikom mnotvu vrijedne i nevrijedne grae, objavljene na kritiki i nekritiki nain, u mnotvu djela, rasprava, naunog i diletantskog karaktera, u velikom broju prirunika potrebnih za znanstvenu
obradu historije i primjenu naunih metoda, osjeao se manjak prirunika koji bi sve rezultate registrirao i osjeala se potreba jedne sigurne
naune orijentacije. Potthast je htio doskoiti upravo tom nedostatku
i potrebi.
U svojem priruniku obuhvatio je historijske izvore itave Evrope
nastale u razdoblju 375-1500 godine, a ograniio se na obradu srednjovjekovnih historijskih djela, tzv. izvora drugog reda kao to su anali,
kronike, historije i srodna djela narativnog karaktera (putopisi, govori,
teoloka i filozofska djela, literarna djela, pisma, zakonici, nekrolozi i
si.), koja se obino uvaju u bibliotekama (nasuprot ispravama i dokumentima, koji se uvaju u arhivima), a koje Potthast nije u svom djelu
"uzeo u obzir. Posebnu panju posvetio je .ivotopisima, uglavnom hagiografskim djelima, koje je zasebno izdvojio i obradio pod naslovom
Vita'.
Potthast je podijelio prirunik u dva osnovna dijela: prvi, u kojem se
navode zbirke izvora i drugi dio, u kojem se obrauju pojedini izvori. K
tomu je u Dodatku uvrstio razraene popise naprijed citiranih izvora.
U prvom dijelu, pod naslovom Sammel- und Miscellamverke der Geschichtsschreiber des Mittelalters, zb ; rke izvora navode se u tri grupe:
A) zbirke opeg sadraja za Evropu, B) zbirke za pojedine zemlje i pojedina historijska razdoblja i C) obrada vanijih zbirki abecednim redom.
U A- i B-grupi donose se samo popisi, tj. citiraju se samo naslovi zbirki,
a citiraju se osim njih i prirunici, bibliografije i druga vana pomagala za rad na izvorima srednjega vijeka. Takoer se unutar ovih popisa,
pod posebnom rubrikom Erlauterungsschriften, citira znaajnija literatura, tj. glavna opa i specijalna djela o izvorima, kao i vaniji asopisi koji objavljuju izvore i fontoloke studije. Pod C), gdje se zbirke
navode abecednim redom s tanim iscrpnim naslovom, nalazi se njihov
detaljan opis. Za svaku zbirku donijet je sadraj (katkada vrlo detaljan,
naroito za velike zbirke kao Monumenta Germaniae historica, Acta
sanctorum, Migne, Muratori, Fontes rerum Austriacarum, Rerum Britanicarum scriptores), biljeka o naunoj vrijednosti, odnosno upotrebljivosti zbirke i esto literatura koja se na nju posebno obazire.
Drugi je dio ujedno i osnovni dio itavog prirunika. U njemu se,
pod naslovom Sonderausgaben und Nachweis der einzelnen geschichtlichen Schriften des Mittelalters . . ., citiraju i obrauju pojedini izvori,
i to svaki napose, svrstani abecednim redom. Za svaki izvor donose se,
uz naslov, podaci o autoru i podaci o djelu, kao i biljeke o sadraju i
vrijednosti djela. Zatim slijede u posebnim rubrikama podaci o rukopisu,
izdanju i eventualnom prijevodu. Na kraju stoji rubrika za literaturu,
gdje se citiraju djela i kritike rasprave o autoru ili o izvoru. U rubrici

436

za rukopise donosi se signatura b i b l i o t e k e u k o j o j se rukopis uva i uz

to se navodi rasprava koja se napose bavi opisom ili kritikom rukopisa.
Izdanja se citiraju kronolokim redom s k r a t k i m upozorenjem o karakteru izdanja, njegovoj potpunosti, naunoj vrijednosti, rijetkosti i si.
Literatura se citira alfabetskim redom, a uzeta su u obzir samo nauna
djela i kritike rasprave objavljene, bilo napose, bilo u asopisima i
zbornicima.
Posebni d o d a t a k uvrten na kraju prirunika, nosi naslov Ouellenkunde fiir die Geschicbte der europaischeii Staaten wahrend des Mittelalters a donose se u njemu popisi izvora u n u t a r rubrika za pojedine
drave, zemlje, narode, dogaaje, pokrete i si. Izvori slijede unutar
svake rubrike kronolokim redom. Glavne rubrike su ove: Literaturgeschichte, Universalgeschichte, Kirchengeschichte, Deutschland, Schweiz,
Frankreich, Italien, Spanien, Portugal, Gothen, Vandalen, Normanen,
England, Niederlanden, Danemark und Island, Schweden und Norwegen, Bohmen, Ungarn, Polen, Russland, Dalmatien, Tiirkei, Juden, Hunen, Langobarden, Geschichtswerke d'es Occidents iiber die Kreuzziige,
Geschichte des Byzantinischen Kaiserreicbes, Autobiographiea, Publicistische Schriften, Fiirsteiierziehung, Reisen, Vermischtes.
Gore opisani raspored Potthastove Biblioteke i podjela na zbirke
izvora, pojedinane izvore i dodatak osnovni je raspored Potthastova
djela. Ovako koncipirano i izraeno ono je brzo steklo velik znanstveni
ugled. Prvo izdanje primila je historijska kritika vrlo povoljno i bilo
je uskoro razgrabljeno. Godine 1868. izdao je Potthast suplement u kojem je uz dopune izvorima izdao i razne popise srednjovjekovnih svetkovina, papa, njemakih careva i kraljeva itd. Na drugo izdanje trebalo
je ekati nekoliko desetljea. Potthast ga je uspio izdati 1896. godine, i
to 11 dva sveska. 1 Ovo drugo poboljano i poveano izdanje znatno je
poraslo i sadrajem i obimom. Od 1010 strana prvog izdanja popelo se
drugo na 1749 strana i to veeg formata. Djelo je popunjeno, s obzirom
na ranija izdanja, izostavljenim ili jo tada neobraenim izvorima i no*
vijom literaturom i izdanjima za ve uvrtene izvore razdoblja od 1862.
do 1896. g. Potthast nije smatrao da je time ujedno iscrpena itava srednjovjekovna literatura i da nisu potrebne vee ili manje dopune, ali je
bio uvjeren da je osnovna graa ovdje, i da e ona sluiti kao putokaz
znanstvenom radu uope a naroito kao putokaz mladim generacijama
historiara. Njegova Biblioteka bila je u neku ruku, koliko se to za
takvu vrst prirunika moe rei, zaokrueno djelo. Osim toga, to je bilo
popunjeno, iskristalizirala se i njegova unutarnja struktura, koja nije
doivjela bitne promjene, ali se rijeila izvjesnog balasta i postala preciznija u terminima. Snabdjeveno mnotvom podataka, izraeno u cjelini vrlo savjesno i svestrano, drugo je izdanje nailo p o p u t prvog na
velik odjek u naunim krugovima i od tada Potthastova Biblioteka po1
Prvi svezak drugog izdanja izaao je 1895. godine, a drugi 1896. itavo djelo
dobilo je 1896. godinu kao godinu izdanja. Budui da su prve recenzije na temelja
prvog sveska izale ve 1895. g. navodi se katkada kao godina izdanja 1895/96.

43?

stala je jedan od ope priznatih svjetskih prirunika za znanstvenu

obradu srednjovjekovnih izvora i historije uope. Potthasl je umro dvije
godine nakon drugog izdanja tog svog ivotnoj; djela; i od tada do danas
nitko nije uspio nastaviti taj golem posao. 2 Djelo je meutim ostalo i
dalje u znanstvenoj upotrebi i potreba za njim nije prestajala do najnovijeg doba. O tome svjedoi tampanje anastatskog izdanja poslije drugog svjetskog rata.
Trajna vrijednost Potthastove Biblioteke meutim nije samo u tome
to je bila i to je jo i danas vrelo naunih podataka za srednjovjekovne
izvore itave Evrope, ve i u tome, danas moe se rei ponajvie u tome,
to je u tom priruniku sabran sav onaj trud mnogobrojnih generacija
koje su radile na historiji srednjega vijeka, posebno njenih izvora, i to
predstavlja doista divovski spomenik znanstvenog stremljenja onog
stoljea u kojem je historija dobivala znanstvene temelje i upravo na
kritici i obradi izvora, posebno srednjovjekovnih izvora, utvrivala svoje
znanstvene metode.

NAI SREDNJOVJEKOVNI IZVORI I HISTORIOGRAFIJA

U B I B L I O T E C I A. P O T T H A S T A
Imajui pred oima znaenje gore iznesenih injenica, nije nevano
pitanje kako su u Potthastovoj Biblioteci doneseni podaci o naim
izvorima za historiju srednjega vijeka i u kojoj je mjeri u tom priruniku zastupana naa historiografija, odnosno srednjovjekova fontologija,
posebno ona do kraja devetnaestoga stoljea. Kakvo obavjetenje mogu
ondje dobiti medievisti o izvorima za historiju srednjega vijeka naroda
Jugoslavije.
U Dodatku na kraju prirunika, koji, kako je ve izloeno, ima
svrhu da omogui i olaka upoznavanje i pronalaenje u osnovnom dijelu Biblioteke obraenih izvora, za nae zemlje postoji jedna posebno
izdvojena rubrika: Dalmatien. Takoer su unutar rubrike Oesterreich donijeti posebni naslovi Steiermark, Karnthen, Illvrien za
slovenske zemlje i Istru. Za ostale nae zemlje, narodne skupine i dravne tvorevine nema zasebne rubrike. Ne moe se nai niti pokaznica koja
bi upuivala na koju drugu rubriku. Tako se ne spominje ni Hrvatska,
ni Slavonija, kao ni Srbija, Bosna, Crna Gora, Makedonija i dr.
Unutar gore navedenih rubrika za slovenske pokrajine, u prvom se
izdanju citiraju samo tri izvora. To su Chronica der edlen Grafen von
ili pod Stevermark; Johannes Victoriensis pod Karnthen i
Serics episcoporum Gurcens pod Illyrien. U drugom izdanju pod
2
A. Pottliast, roen 1824. u Horteru, umro 1898. u Lobschutzu. Bio je bibliotekar
u Reichstagsbibliothek u Berlinu. Bibliotekarsku slubu vrio je od g. 1874. do
1894. Osim Biblioteke izdao je 1874. zbirku Regesta pontificum Rouianorum ab
a. Chr. 1198 ad a. 1304. Posljednje izdanje svojeg prirunika radio je u mirovini.

438

Illyrien uvrtena jo biva zasebna rubrika ICarnthen. a uz nju se

sada spominje, kao objanjenje, u podnaslovu: Krain, Gorz u. Gradika,
Istrien. 3 Kod tajerske broj se je izvora popeo na 20: Annalc Austrlae;
Admontenses; Grastenses; Lambacenses; Voravienses; S. Rudberti; Chronicon Admunt.; Salisburgense; Genealogia marchiornm de
Stire; Enenkel: Fiirstenbuch; Helwicus Thuringus; Otokar (von Steier);
Chronica der edlen Grafen von Cilli; Liber censualis seu fructus; Necrologium - Admont, Garsense, S. Lamberti in Stiria, Reitenhals lac, Reunense, Salzburg, Seccoviense.
Kod Ilirije ispao je u prvom izdanju spomenuti izvor: Series episcoporum Gurcens, a uvrteno je 15 novih izvora, i to: Annales Frisacenses; Johannes Victoriensis; Jacobus Notarius; Palladius Fuscus; Unrestus: Chron. Carinth.; Chronicon Spiliumbergense; Naugerius; Necrologia Aquil Jacobus de Utino; Chronica der edlen Grafen v. Cilli; Necrologium - Ebendorf, von Freudenthal, Ossaciense, S. Pauli.
Unutar rubrike Dalmatien u prvom se izdanju navode etiri izvora,
i to: Madius, Paulus de Paulo, Acutheis, Marulus, Tubero. U drugom izdanju k ovima je jo dodan Thomas Spalatensis.
Najvei broj naih izvora uvrten je meutim pod rubrikom Ungarn.
Ondje oni nisu napose grupirani, ve se citiraju kronolokim redom zajedno s maarskim izvorima. U prvom izdanju navode se: Diocleas, Rogerius Magister, Thomas Spalatensis, Madius, Historia Jarensis obsidionis, Epistolae Johannis de Zredna, Acutheis, Palladius Fuscus, Marulus,
Tubero. U drugom izdanju u popis je uvrtena jo i Chronicon Zagrabiense.
Nekoliko naih izvora citira se jo i pod drugim rubrikama. Tako pod
Deutschland - Tiirkennoth: Tranquillus Parthenius Dalmata (Andronicua) i Litterrae ad Maximmilianum; Kirchengeschichte Pannonien: Vita s. Quirini - Deutsche Spezialgeschichte - Oesterreich: Passio
sanctorum Quattuor Coronatonim.
Libellus de conversione Bagoariomm et Carantanorum citira se (uvijek skraeno) pod raznim rubrikama unutar Deutschland, meu izvorima za Karla Velikog, pod Bayern (b. Volksherzoge in Bayern) i pod
Oesterreich meu opim izvorima za Austriju. Zanimljivo je da Potthast taj izvor nije uvrstio unutar izvora za Koruku, odnosno unutar
naslova Illyrien za slov. provincije.
Ne citira ga niti unutar rubrike Karnthen und Friul posebno uvedene kod Deutsche Kirchengeschichte. I ondje se taj izvor nalazi opet
samo pod Bayern.
Vita ss. Cyrilli et Methodii citira se takoer pod nekoliko rubrika,
pod Bohmen i meu izvorima za kasne Karolinge od 888 do 1024. pod
Deutschland. Nema ga pod Austrijom i slovenskim pokrajinama kao
3
K tome je dodano u zagradama: Venet. Provinz Uine, idrianer Bezirfc von
Krain, Gorz u. Gradiska-Friaul; Gorz u. Gradika, Istrien Triest-osterr.-illyr. KUstenland.

439

ni pod Ugarskom. Neki se izvori citiraju jo i pod Tiirkoi: Barletius,

Chron Ture., Cippico sive Cepio i Tubero. Cippico se navodi i pod Italien - Venedig.
Ti popisi meutim nisu potpuni i u njima nisu navedeni neki nai izvori, iako su obraeni u Potthastovoj Biblioteci. To vrijedi naroito
za veinu naih hagiografskih cijela koja su obraena unutar skupine
Vita, kao i za izvore uvrtene u drugo izdanje kao Annales Ragusini
anonvmi, Philippus de Diversis i Stojria dell assedio e della ricupera di
ara.
Ostaje nejasno zato hagiografska djela s hrvatskog teritorija nisu
uvrtena zajedno s ostalim izvorima u te rubrike. To to se u popisima
ne spominje, iako se obrauje u prvom izdanju, u Suplcinentu i u
drugom izdanju: Vita s. Sabae Serviae archiepiscopi, moe se protumaiti time to se za taj ivotopis sigurno nije nala rubrika u koju bi bio
ukljuen, jer rubrike za Srbiju nema.
Rubrike unutar kojih su nai izvori svrstani predstavljaju inae poseban problem i trae posebno razjanjenje. Postavlja se naime pitanje
po kojem ih je kriteriju Potthast sastavio. Njihov raspored ne ide na
alost u korist lakom pronalaenju i upoznavanju izvora za historiju naih naroda i zemalja i unosi zabunu, pa ak pogoduje krivom interpretiranju te historije. "
Premda se u prvi mah ini i previe oekivati od Potthasta da uvede
rubriku Siidslawen ili Scriptores rerum Slavorum meridionalium,
ipak za uvrtavanje takve rubrike, ili barem neke sline pokaznice, postojalo je ve tada (potkraj 19. stoljea) nauno opravdanje i podloga.
Ali Potthast to nije uinio. Izvori za june Slavene ne mogu se kod
njega nai pod tim imenom, ak ni za najranija razdoblja. Kronoloka
unutarnja podjela, iz koje bi se moglo razabrati postojanje neke etnike
zajednice ili skupine, vojne ili dravne tvorevine junih Slavena, ako ne
u itavom barem u jednom djelu srednjega vijeka, takoer ne postoji
unutar uvedenih rubrika. Nisu uvrtene ni pokaznice, koje bi mogle zadovoljili nekoliko aspekata. Potthast inae nije zazirao od raznih vrsla
rubrika koje podrazumijevaju, i etniku, i kulturnu, i vojnu zajednicu,
odnosno grupaciju, a isto tako je provodio i unutarnju kronoloku podjelu rubrika. To se vidi u razradi popisa za izvore drugih naroda. Primjer mogu biti i sjeverni Slaveni, koje dodue Potthast ne zahvaa zajedno, ali osim rubrika Polen. Bohmen unci Mahren uvrstio je i rubriku
Slaven (Wenden). Na june Slavene kao i na slavenstvo na'h zemalja
Potthast se nije osvrnuo nekom biljekom ili drugim kojim upozorenjem, kao to inae obiava initi u drugim sluajevima.
Mnogo vie meutim upada u oi i zauuje da nema rubrike za
Hrvatsku. Ne postoji rubrika Croatien, Slavonien umi Dalmatien ili
barem podrubrika Croatien und Slavonien. Ne postoji ni podnaslov
kao ni pokaznica koja bi upuivala gdje se izvori za tu zemlju mogu
nai. Hrvatska je kod Potthasta naprosto progutana od Ugarske u istoimenoj rubrici gdje su bez ikakva spomena ili komentara hrvatski izvori
440

jednostavno ispremijeani s maarskima, tako da se ne moe znati ta

se na ta odnosi. I pored toga to se hrvatski i maarski izvori upotpunjuju za velik dio srednjega vijeka, ukljuivanje Hrvatske i njenih
srednjovjekovnih izvora pod' Ungarn, bez ikakva podnaslova ili spomena u biljeci iz ega bi bilo v i d l j i v o da sn oni ovdje obuhvaeni, ne
moe se opravdati. Ne moe se to u k l j u i v a n j e smatrati kao samo po
sebi razumljivo i svima poznato i zbog toga to Potthast u slinim sluajevima postupa drugaije, npr.: England, Irland Sehottland, Niederlande (Holland - Belgien - Flaiideru Brabant - Burgund), njemake
zemlje, rubrike za pokrajine unutar A u s t r i j e itd. Ne moe se takoer
tvrditi da Potthast nije poznavao u dovoljnoj mjeri nali srednjovjekovnu historiju, naroito historiju maarsko-hrvatskih dravopravnih
odnosa, premda je 11 Evropi u to doba i 11 naunim krugovima vladala
katkada prilina neinformiranost i inile se svjesne ili nesvjesne pogrene interpretacije nae historije. Nai su se historiari tada posebno
trudili da dokau svijetu naunim sredstvima i argumentima nau narodnu egzistenciju i da objasne dravopravni poloaj Hrvatske kroz vjekove, piui u tu svrhu prve vee priloge naunog karaktera. Potthast
meutim, kroz ije su ruke proli podaci za desetke i desetke naih izvora srednjega vijeka kao i literatura (dodue ograniena) o njima, si.
gurno nije bio, a osim toga nije ni smio bili neupuen. Da je slijedio
samo Schwandtnera, koji je izdanju naih izvora u istoj kolekciji s maarskima dao naslov Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum
Croaticarum et Sclavonicarum, sigurno ne bi tako postupio. Ako se
ugledao u Hanera, koji je u svom djelu obradio zajedno maarske i nae
izvore, a da to nije istakao u naslovu svoga djela postavlja se pitanje
zbog ega je to uinio? Nije nevjerojatno da je u sastavljanju naslova
rubrike na Potthasta djelovala tadanja maarska historiografija, koja je,
sluei politici integracije, smatrala Hrvatsku integralnim dijelom Maarske ne priznajui joj samostalnost ni u jednom razdoblju njena zajednikog ivota. Potthast je, ini se, imao jednu u tom smislu formiranu koncepciju, koju je prilagodio i aktuelnoj politikoj situaciji. Ta
pretpostavka ini se najvjerojatnijom, ali i bez obzira na njenu opravdanost i porijeklo Potthastova stava ostaje injenica da je Hrvatska .(i
Slavonija) brisana iz popisa drava pa ak i poddrava u itavom
srednjem vijeku.
Teko je rei koju je koncepciju slijedio Potthast kad je Dalmaciju
izdvojio u posebnu rubriku ne navodei nigdje njenu povezanost s Hrvatskom i povezanost njene srednjovjekovne historije i srednjovjekovnih
izvora s hrvatskom historijom i izvorima. Moglo bi se pomisliti, da je
Potthast slijedio Lucija koji je objavio nae izvore pod naslovom Rerum
Dalmaticarum scriptores. Meutim i sadraj i sam naslov Lucijeva
djela, De regno Dalmatiae et Croat'ae ne idu u prilog ovoj pretpostavci. To vie to izvori navedeni u Potthastovoj rubrici pretpostavljaju
iri pojam Dalmacije.
ini se da je Potthast i ovdje kombinirao historijske aspekte s tadanjim poloajem Dalmacije, Vrlo je vjerojatno da je na Potthasta utjecala

441

suvremena politika konstelacija po kojoj je Dalmacija od 1815. bila

direktno pod Austrijom i zaslugom bekog dvora nije se sjedinila s
Hrvatskom. Ipak on nije Dalmaciju citirao unutar rubrike za Austriju
(zajedno sa slovenskim zemljama i Istrom), ve je za nju stvorio posebnu
rubriku, kao to je to uinio i sa ekom. Pri tome su sigurno odluivali
vie razni geografski i kulturnohistorijski argumenti nego nacionalni, to
jest preueno slavenstvo i povezanost s Hrvatskom. Bez obzira i na te
pretpostavke, Potthastova rubrika za Dalmaciju, onako kako je donesena, bez pokaznica ili bilo kakva upozorenja, krnja je i ne ide u prilog
cjelovitoj i ispravnoj naunoj informaciji o izvorima za srednjovjekovnu
povijest naih zemalja i naroda.
to se tie izvora za bistoriju slovenskog naroda u srednjem vijeku,
njih se razmjerno lako moe nai prema imenima pokrajina, dakako pod
rubrikom za Austriju. Na alost o slovenstvu, odnosno slavenstvu ovih
pokrajina kao i o Slovencima, nigdje nema ni rijei. Iako se historijska
djela pisana u srednjem vijeku na slovenskom teritoriju ne mogu, kako
kae M. Kos, nazvati slovenska historiografija, ve vie historiografija
u pokrajinama u kojima ive: Slovenci, 4 ipak u citiranju ovih izvora
unutar spomenutih rubrika trebalo bi da doe do izraaja da su to i
scriptores rerum slovenicarum. Uvoenje jednog naslova, koji bi se,
imajui ovo u vidu, odnosio na sve pokrajine, bilo bi korisno i potrebno.
Za prouavanje historije slavenskih zemalja u srednjem vijeku bilo bi
to adekvatnije i korisnije, a imalo bi i vie opravdanja nego uvoenje
naslova Illyrien za dio slovenskih pokrajina.
Potrebno je osim toga spomenuti da su slovenske zemlje zajedno s
Austrijom uvrtene pod zajedniki naslov, odnosno generalnu rubriku
Deutschland. Unutar te rubrike, koja je podijeljena na A. Deutscbe
Reichsgeschichte i B. Deutsche Specialgeschichte, citiraju se razne njemake zemlje, a meu njima se kao prva navodi Oesterreich (sa slovenskim pokrajinama i Istrom), zatim slijede Baden, Viirttemberg itd.
Uvrtavanje Austrije u tu rubriku obrazloeno je u biljeci u kojoj se
kae da je ona, Austrija ondje obuhvaena zato to se srednjovjekovna
povijest Austrije moe obraditi samo na temelju njemake dravne povijesti. 5
Potthast je sigurno spomenutim grupiranjem izvora htio upozoriti na
jednu jedinstvenu srednjovjekovnu civilizaciju i kulturu istog, njemakog, tipa i naglasiti protezanje njenih institucija na slovenske zemlje, pa
i na Istru. Meutim, ukljuivanje Austrije sa slovenskim pokrajinama i
Istrom pod Njemaku nije samo odgovaralo gore navedenim historijskim
aspektima i koncepciji ve i tadanjoj evropskoj politikoj konstelaciji.
Ne moe se, naime, izbjei dojam da to grupiranje zemalja njemakog
jezika u jedno, pod nazivom Deutschland, vrlo slii onodobnom njibovom okupljanju u Njemakom savezu u kojem je Austrija imala sli' M. Kos, Pregled slovenske historiografije, Jug. ist. as. I (1935) str. 8.
A. Potthast, Bibliotheca historica Medij Aevi, Berlin 1896, str. 1665.

442

an poloaj prve zemlje. Potthast je izgleda i ovdje spajao (svjesno ili

nesvjesno) svoje historijsko gledite s aktuelnim politikim stanjem.
U sklopu tog p i t a n j a nije nevano uvoenje naslova Illyrien kao
zajednikog za slovenske zemlje i Istru (osim tajerske). Zato je Potthast i 1862. i 1896. ostao kod tog od cara Franje iskonstruiranog, 1818.
uvedenog, a 1849. ve ukinutog i naputenog naslova? Da li je ta reminiscencija prolog ureenja austrijskih zemalja ostala silom inercije ili
je ona odgovarala izvjesnim politikim i kulturnohistorijskim koncepcijama? Da li je Potthast elio time oznaiti, da se ovdje radi o jednoj
posehnoj skupini zemalja za ije se stanovnitvo moe upotrijebiti zajedniki termin Iliri? Termin bez naune podloge, ali moda manje odiozan nego Slaveni. Predaleko bi nas odvelo kad bismo u elji da objasnimo Potthastov stav zali u analizu politikih intencija cara Franje
prilikom stvaranja kraljevine Ilirije i s tim u vezi u razmatranje nacionalne politike prema Slavenima unutar Austro-ugarske Monarhije,
a sve u okviru austrijskog orijentiranje slavenskog nacionalnog preporoda i austro-maarskog antagonizma. Predaleko bi odvelo takoer kad
bi traili utjecaje raznih tada aktuelnih teorija o autohtonosti slovenskog
stanovnitva, na uvoenje tog naslova. Iza naslova ;>Illyrien krije se
itava jedna kompleksna problematika i teko je sa sigurnou tvrditi
ta je zapravo Potthast htio. U svakom sluaju moe se rei da taj termin zbunjuje, pod kraj 19. stoljea, i da je Potthast uinio smion pothvat kad je na nauni teren historije srednjega vijeka protegnuo je.dnu
konstrukciju koja je 1850. godine definitivno propala. Ne treba posebno
naglasiti da je uvoenje ili produavanje ivota takve terminologije nenauno (pa makar se to uzelo i najdobronamjernije za slovenske zemlje
i narod) kraj stanja historijske nauke u doba kad je Potthast pisao
drugo izdanje svoje Biblioteke.
Na temelju gornje analize moe se na kraju zakljuiti da je Potthast
pri izradi svog Dodatka primjenjivao nekoliko kriterija i da se esto
kolebao izmeu historijskih i aktuelnih dravnih, odnosno politikih
tvorevina, etnikih i nacionalnih skupina i zajednica te geo-historijskih
jedinica. ini se d*a je mislio kako e najlake doskoiti tekoama koje
se javljaju pri sastavljanju takva pomagala ako kombinira nekoliko kriterija i meusobno ih prilagodi. Meutim on u tome ipak nije bio posvuda i posve dosljedan, i sasvim je shvatljivo da je na taj nain moralo
doi do propusta i nedosljednosti. To vie to su na odabiranje kriterija
utjecale i tadanje politike prilike, kao i odreene historijske koncepcije vremena u kojem je Potthast ivio i radio. Zato koliko god je Potthast u svom djelu i u popisima zahvatio iroko izvore srednjega vijeka
i dao (gledajui u cjelini i u evropskim razmjerima) vrlo razraene popise, koji se temelje na velikoj erudiciji, njegov prirunik ipak hramlje
na tom mjestu rasporeda izvora, tamo gdje je faktoloka objektivnost
jedne bibliografije morala pokleknuti pred subjektivnou historijskih
koncepcija i suvremenih politikih argumenata. To se tie naroito popisa za nae zemlje kao i za svrstavanje naih izvora u razne rubrike,
pri em su doli do izraaja: naroiti historijski razvoj, tada aktuelni

443

pol'tiki poloaj naih zemalja i naroda, nedovoljno poznavanje nae

srednjovjekovne historije, odnosno njenih izvora od strane evropske
historiografije, i jednostrano, katkada nenauno, interpretiranje ove
historije. Zbog toga su izvori za historiju jugoslavenskih naroda u ovom
popisu ratrkani po raznim rubrikama gdje ih se ne moe lako uoiti,
a izostavljeni su u rubrikama gdje bi ih trebalo citirati. Zato manjkaju i
mnoge rubrike za nae zemlje i narode, a uvedene rubrike su takve da
mogu dovesti nauno istraivanje nae srednjovjekovne historije katkada i na pogrene putove.
Nakon prikaza ovih popisa, kojima Eotthast inae pridaje veliku vanost, jer slue kao orijentacija istraivaima 23 izvore uvrtene u njegovu Biblioteku, treba razmotriti kako su u osnovnom, tj. prvom i
drugom diielu Potthastova prirunika, obraeni ovi izvori, posebno nai
srednjovjekovni izvori i zbirke izvora.
U prvom dijelu gdje se navode zbirke izvora i pomagala proveden je
gotovo isti raspored rubrika kao i u gore opisanom Dodatku s popisima izvora.6 I ondje posebna rubrika za nae zbirke ne postoji, a nema
ni rubrike za Dalmaciju niti naslova za slovenske pokrajine kao u Dodatku. Ne postoje niti pokaznice koje bi upuivale na druge rubrike.
Zbirke izvora za nau historiju moraju se stoga traiti jedino pod:
Scriptores rerum Germanicarum et Austriacarum (u prvom izdanju
naslov glasi samo Scriptores rerum Germanicarum) ili pod Scriptores
rerum Hungaricarum.
U ovim rubrikama navode se dvije zbirke, koje su izriito namijenjene,
bilo u cjelini, bilo jednim svojim dijelom, izdanju naih izvora. To su:
Farlati, Illvricum sacnjm i Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum. Farlati se citira u rubrici Scriptores rerum Germanicarum et
Austriacarum unutar naslova Sammlnngen fiir einzelne Liinder u. 6.
w.. Osim toga citira se i pod Scriptores renim Italicarum. To monumentalno i za objavljivanje naih izvora vano djelo ondje je gotovo
izgubljeno, jer se citira zajedno sa nizom zbirki izvora za njemake zemlje. Teko se n a fm e moe bez prethodnog znanja i samo na temelju
naslova zakljuiti da su ondje objavljeni ili obraeni srednjovjekovni izvori za povijest jugoslavenskih naroda. Na to se zapravo odnosi, koje
krajeve i razdoblje obuhvaa, ne moe se doznati na alost ni u rubrici
C, gdje se zbirke pojedinano detaljno opisuju. Za Farlatijevo djelo
donose se ondje samo opi bibliografski podaci i biljeka o autorima.
Slina je stvar i s drugom za nas vrlo vanom i dragocjenom zbirkom
J. G. Schwandtnera, u kojoj su uz maarske objavljeni i nai izvori. Ta
zbirka se citira zajedno sa ostalim maarskim zbirkama u rubrici Scrip-

v.. SUD
sub i>e[g!carum;
Belgicaruin;
ilungaricarum;
Hungaricarum;
Italicarum;
Italicarum; Lusitauicarum;
Lusitallicarum; Moravicarum
v. Bohemicarum; - Norvegicarum v. Damcarum et Suecicarum; - Polonicarum; Russicarum; Suecicarum,

444

tores rerum Huiigaricarnm. Budui da ondje nema nekog podnaslova

ili podrubrike za Hrvatsku ili Dalmaciju, neupuenome e biti teko
samo na temelju citiranog naslova dokuiti da se kod Schwandtnera nalaze objavljeni izvori za hrvatsku povijest. U obadva izdanja Potthast,
unutar ove rubrike po zemljama, donosi samo spomenuti glavni naslov
zbirke. Tek u drugom izdanju, i to samo ondje gdje se zbirke detaljno
opisuju, Potthast je promijenio glavni naslov tako da donosi za itavo
djelo naslov treega sveska, u kojem su objavljeni nai izvori. Naslov
zbirke ovdje glasi: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Sclavonicarum. 7
Ovo bi donekle olakavalo upotrebu zbirke i pronalaenje naih izvora, ako ne u rubrici po zemljama, a ono barem u okviru detaljnog
opisa. Na alost to citiranje ipak ostaje bibliografski neispravno i netano, pa moe dovesti i do zabune. U drugom i treem izdanju
Schwandtnerove zbirke (koja izdanja Potthast takoer navodi: Tvrnaviae (auch Budae) 1765. 3 vol., Vienae 176668. 3 vol.) ne nalaze se
naime nai izvori publicirani u drugom i u treem svesku prvog izdanja. To meutim Potthast ne spominje, ve tavie pogreno navodi da
je u treem izdanju ponovljen tekst prvog izdanja. Naslov dakle te
zbirke naveden u rubrici C, prema treem svesku prvog izdanja koje
spominje scriptores za nae zemlje, ne odgovara u cijelosti sadraju
kasnijih izdanja.
Izvori za slovensku srednjovjekovnu historiju objavljeni su uglavnom
u njemakim ili austrijskim zbirkama: u Fontes rerum Austriacarum,
Monumenta Germaniae historica i drugima. Meutim te se ne mogu
niti u cjelini, niti u dijelovima uzeti kao nama namijenjene ili zbog nas
uvrtene zbirke. Zanimljivo je da se nigdje meu zbirkama ne navodi
Lucije i njegovo djelo, a ne navodi se takoer nijedna kod nas objavljena
zbirka izvora do kraja 19. stoljea.
S obzirom na publikacije pojedinih izvora, Tvao i u pogledu prirunika, asopisa i pomagala Potthast je takoer vie nego oskudan to se
tie naih autora i djela. U prvom izdanju Biblioteke on citira samo
Kukuljevievu Bibliografiju Hrvatsku izdanu u Zagrebu 1860. g. Taj
podatak unijet je naknadno i uvrten na kraju knjige pod rubrikom Berichtigungen und Nachtrage. Potthast je to izdanje popratio biljekom:
Vano za povijest Hrvatske u pomanjkanju drugih bibliografskih pred8
radnji; a stavio ga je u prvom izdanju i u Suplementu pod rubriku
Oesterreich. U drugom je izdanju Kukuljevieva Bibliografija izostavljena. Uvrtena je meutim ve u Suplementu citirana Pohlinova
Biblioteka, koja se navodi prema izdanju izalom u Ljubljani 1862.
godine u asopisu Mittheilungen des histor. Verein fiir Krain pod
naslovom: Marcvis a S. Paduano (Pochlin), Biblitheca Carnioliae, in qua
reperiuntur scriptores, qui vel ipsi, vel eorum opera in Carniolia primam hicem aspexerunt, vel alias in, vel de Carniolia scripserunt. Pohli7
8

Potthast, Bibliotheca, 1896, vol. I, CXXXVII.

A. Pottiiast, Bibliotlieca ... 1862, str. 1003., Suplement, str. 6.
445

novo djelo citirano je unutar naslova Oesterreich, gdje se takoer citiraju za slovensku historiju vana djela F, X. Kronesa: Die zeitgenossiscben Quellen zur Gescb. dar Grafen von Cilli, mit Einschluss er sogenannten Cillier Cbronik (13411456) i asopis Beitrage zur Kunde
steiermarkischer Geschichtscjuellen, hrsgb. vom histor. Verejne f. Steiermark, Graz 1864-89.
U tom dakle prvom djelu Potthastove Biblioteke ostao je Pohlin
kao jedini na autor koji opisuje nae izvore i ije je djelo objavljeno
na naem teritoriju. Od naih suvremenih autora spominje se ondje jo
samo E. H. Cosla.9 Potthast je u drugo izdanje Biblioteke uvrstio
njegovu Bibliographie der deutscheii Rechtsgeschichte izalu u Braunschtveigu 1858. Koliko je poznato, Gosta je bio i jedini suradnik Potthastov iz naih krajeva. Izgleda ipak da ta suradnja nije bila velika. U
dva navrata Potthast se zahvaljuje Gosti i nekolicini ostalih suradnika
na poslanim podacima i ispravcima, i to na kraju prvog izdanja i u
uvodu Suplementa iz 1868.10 Prilino je vjerojatno da su zaslugom
Goste ule bibliografije,: Pohlinova, Kukuljevieva i njegova. Da li potjee od njega i biljeka uz Kukuljevievu bibliografiju Wichtig fiir
Geschichte Croatiens . . . (jedini komentar u Potthastovu djelu gdje
se spominje hrvatska povijest) ne moe se tano znati. Kod Kukuljevia se navodi, kod mjesta izdanja, v Zagrebu umjesto u Zagrebu.
Da li to moe upuivati na autorstvo Slovenca Goste? injenica je da se
ovo djelo citira meu dodacima, a Potthast zahvaljuje upravo za dopune. Osim toga Gosta je sam autor jedne bibliografije uvrtene u Potthasta, a poznato je da je sastavljao bibliografiju slovenskih knjiga.
Da li je uvrtavanje Kukuljevieve Bibliografije pod rubriku Oesterreich takoer u vezi s Costinom suradnjom, teko je rei. Svakako
jo udno to ona nije uvrtena pod Maarsku. Potthast je zbirke za
nae izvore, i to u prvom redu Farlatija, citirao unutar rubrike za njemake i austrijske zemlje. Uinio je to dva puta, tj. u oba izdanja. Nije
meutim uvrstio Farlatija u rubriku Scriptores rerum Hungaricarum,
premda se kod Farlatija objavljeni i obraeni izvori citiraju u Dodatku pod rubrikom Ungarn. Da li je Farlati uvrten pod Austrijom
zbog Dalmacije? To bi mogao biti razlog, samo se postavlja pitanje zato
Schivandtnerova zbirka nije takoer ondje citirana, jer ona sadrava
izvore kojima je Lucije dao naslov Scriptores rerum Dalmaticarum?
U drugom dijelu Biblioteke gdje su pojedini izvori svrstani abecednim redom i obraeni na taj nain da se za svakoga donosi uz naslov
biljeka o znaaju djela, podaci o rukopisu, izdanju, prijevodu i litera Costa, Etbin, Henrik (Novo Mesto 1832 - Ljubljana 1875), pravnik historiar,
kulturni i javni radnik. Pripadao je politikoj stranci staroslovenaca i bio suradnik
BIciweisa. Uz ostalo bio je lan i predsjednik Matice slovenske (1864-1868), urednik asopisa Mitthe- lungen des historischen Vereins fiir Krain, u kojem je objavljivao historijsku bibliografiju (18551859). U Letopisu Matice slovenske objavljivao
je rasprave iz pravne historije, a u Novicama o naelima historiografije.
10
A. PottUast, Bibliotheca, 1896, Nachschrift; Suplement 1868, str. IV.

446

turi Potthast se uglavnom drao onog materijala koji je sadran u naprijed citiranim zbirkama izvora i pomagalima. To dolazi do izraaja
naroito pri obradi naih izvora.
Od hrvatskih srednjovjekovnih izvora nalaze se ondje oni koje Potthast citira u popisima na kraju svog djela unutar raznih rubrika, a ponajvie unutar Ungarn i Dalmatien. K ovima meutim treba pribrojiti tri izvora uvrtena u drugo izdanje, kojih nema u popisu, i izvore
uvrtene pod rubrikom Vita. Dok se u prvom izdanju nalazi ukupno
20 izvora (ne raunajui Johannes de Ragusio), u drugom izdanju broj
se popeo na 24.
Pri obradi tih izvora Potthast navodi kao editore Lucija, Schwandtnera i Farlatija, a kao literaturu najee citira djelo G. J- Hanera: De
scriptoribus rerum Hungaricarum et Transilvanicarum . . . izalom u Beu
1774. Za neka djela koja ulaze u ui maarski interes, kao Rogerije,
citira Potthast Czvittingera, Thuroczva, Bongara, Horanva i Endlichera,
Hanera i Marczalya.
Kad se podrobnije razmotri Potthastova obrada naih izvora, moe se
primijetiti da se Potthast, naroito u prvom izdanju, u svakom pogledu
pa i u sastavljanju kritikih popratnih biljeki, oslanja zapravo samo na
Hanera. Tako on jednostavno prenosi iz Hanera i krivo citirane naslove i pogrene stranice, iz ega se vidi da nije ni konzultirao Schwandtnera ili Lucija u originalu. Kritike primjedbe uz pojedine izvore oslanjaju se osim toga jo i na predgovor, koji je Matija Bel dao Schwandtiierovu izdanju, a Haner citirao u svojoj knjizi. Zanimljivo je da Potthast u prvom izdanju nije onio ni jedan podatak za rukopise naih
izvora.
U drugom izdanju Potthast se vie ne dri slijepo Hanera, ve donosi citate prema originalu. Takoer je donio i neke dopune, i to za Mihu
Madijeva i Tomu Arcidakona. Kod Mihe MaJijeva citira se jo i Brunellijevo izdanje izalo 1878. u Programu zadarske gimnazije. Kod Tome
Arcidakona uvrteno je izdanje Farlatija i Heinemanna (nije uvrteno
izdanje Rakog iz g. 1894), a kao literatura djela Diimmlera, Lorenza,
Marczalija i Simonsfelda. Unesen je i podatak za rukopis Tomina djela,
tj. signatura Vatikanske biblioteke i Pertzove rasprave u Archiv-u i
Neues Archiv-u. Nekoliko dopuna unijeto je dakako i za Rogerija.
Ondje je starim izdanjima pridodano jo izdanjei Endlichera, Florianusa
i Heinemanna.
Za etiri novo uvrtena izvora uneseni su samo recentni podaci. Tako
su Philippus de Diversis i Storia dell assedio e della ricupera di ara
obraeni prema izdanjima Brunellija i Morellija. Pri tom nisu izostavljena samo neka starija izdanja ve i neka suvremena (Makuev). Osim
toga Storia dell assedio uvrtena je prema naslovu prijevoda, pravi
je naslov Cronica Jadertina izostavljen, a ne spominju se ni podaci za
latinski rukopis, koje je donio Valentinelli u svom opisu naih rukopisa
mletake Marciane. Za Cronicon Zagrabiense et Varadiense navode
se naravno prilino iscrpni podaci za izdanje i literaturu prema maar-

447

skim autorima. Za Annales Ragusini anonymi navodi se izdanje Noclila u Monumenta spectantia Slavomm Meridionalium vol. XIV seu
Scriptores I, iz god. 1883. To je jedini spomen ove znaajne zbirke, a
Nodilo je uz Brunellija jedini na suvremeni editor izvora.
Nikakve dopune s obzirom na izdanje i literaturu nisu unijele kod
ostalih, ve u prvo izdanje uvrtenih izvora. Ostaju dakle obraeni
uglavnom kao u prvom izdanju: Acutheis, Diocleas presbyter, Historia
Jadrensis obsidionis, Litterae ad Maximilianum imperatorem, Marulus Marcus, Palladius Fuscus, Paulus de Paulo, Tranquillus Parthenius
Andronicus i Tube,ro. Unijeti su ondje ipak neki sitniji ispravci. Popravljena je kronologija, odnosno datum ivota kod Cutheisa, za kojeg je
Potthast bio naveo da je aus Indra i da je ivio cea 1452. U drugom izdanju navodi se da je aus ladra i. e. ara, cea 1366. i citira se
takoer naslov njegova djela opirnije. Sline manje dopune donijete su
i kod ostalih izvora autora, popunjene su biljeke, popravljeni naslovi
i paginacija.
Nai hagiografski izvori uvrteni su u skupinu Vita ponajvie na
temelju izdanja u Acta Sanctorum Bollandiana. Potthast je uvrstio i
obradio ova hagiografska djela: Acta s. Anastasii; Martyrium s. Anastasiae; Vita s. Cyrilli et Methodii; Vita s. Domnii; De s. Gaudentio ep.
Arbensi in Dalmatia; Acta s. Irenaei ep.; Vita s. Quirini; Acta s. Raynerii aep.; Vita s. Sabbae Serviae aep.; Passio Sanctorum Quatuor Coronatorum.
Nisu uvrtena na alost za hrvatsku povijest vana hagiografska djela: Vita s. Johannis Ursini ep. Tragur.; Miracula s. Christophori i
Translatio s. Anastasiae. Sva tri ova djela bila su u to doba izdana i
obraena od Farlatija, Lucija, Rakoga i drugih.
to se tie same obrade citiranih ivotopisa kod izdanja se gotovo
iskljuivo navodi Acta Sanctorum i tamo spomenuta literatura. Iznimku ine Acta s. Irenaei, Vita s. Quirini, Passio Sanc. Quatuor
Corronatorum i Vita ss. Cvrilli et Methodii. Ova djela bila su predmetom mnogobrojnih rasprava evropske historiografije.
Za nas je svakako od posebnog interesa obrada Vita ss. Cyrilli et
Methodii. Ovo se djelo, kako je ve gore reeno, citira unutar raznih
popisa izvora samo ne meu naim izvorima. Obrada je inae izvrena
vrlo detaljno, donijeti su podaci za mnoge rukopise, izdanja i literaturu.
Unutar opsene bibliografije navode se i dva djela nae historiografije:
Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda, slovjanskih apoitolov od Rakoga, (koje je izalo u Zagrebu 1857. kao jedno od prvih njegovih djela) i Die neuesten Forschungen iiber die slav. Apostel Cyrill und Methodius od Jagia izalo u Archiv fiir slavische Philologie IV, u Berlinu
1879. To je jedino mjesto gdje se citira naa historijska literatura 19.
stoljea.
Uzevi u cjelini gore opisanu obradu izvora za hrvatsku povijest, mora
se zakljuiti da se ona svodi i u drugom izdanju na nekoliko osnovnih
podataka. Veina izvora u prvom, i dragom izdanju ima ve spomenuta

448

tri podatka za izdanje i literaturu: Lucija, Sclmandtnera i Hanera. To

se svodi zapravo na ono to je donio Lucije jo 1666, i to samo u De
regno Croatiae et Dalmatiae, a ne u Inscriplioncs . . . i drugim djelima. Istina Schwandtner je pretampao Lucija i dao mu veu mogunost upotrebe, ali to se tie kritikog izdanja tekstova naih izvora, on
nije poao dalje ocK Lucijeva De regno . . .. jer. kao to je poznato,
nije vodio rauna ni o korekturama koje je Lueije dao u Inscriptiones
Dalmalicae. Zbog toga Sclnvandtnerova publikacija ima svoju vrijednost vie u komentaru koji je za nae izvore dao Matija Bel u predgovoru njegove zbirke. Hanerovo djelo, koje je zapravo kompilacija raznih autora, vrijedno je zbog podataka koji su ondje na jednom mjestu
sabrani, ali neto novo nije ondje donijelo s obzirom na kritiku obradu
naih izvora. Haner se posvuda oslanja na Schwandtnera i M. Bela, pa
ak reproducira i njihove pogreke, koje na taj nain produuju ivot.
to se tie izvora za slovensku historiju obraenih u ovom osnovnom
djelu Potthastova prirunika, njihov broj nije malen, iako Potthast, kao
i kod Hrvatske, nije uvrstio sve, ve tada publicirane i za slovensku historiju vane izvore. Obrada je izvora zastupana preteno po austrijskim
i njemakim autorima. To su Krones, Zahn, Chmel, Hormayr, Uhland,
Milkowicz, i drugi. Od Slovenaca spominje se jedino Kopitar pri obradi
Conversio Bagoariorum et Carantanorum, tj. njegovo izdanje karantanskog djela tog izvora u Glagolita Clozianus. Inae je obrada tog izvora izvedena pomno i s mnogo podataka. Ipak se ne spominje izdanje
naeg Flaciusa Illvricusa, kao ni slovenski prijevod prema djelu Bilvja
od J. Majcigera. Kao literatura citira se samo poznato djelo Golla.
Od srpskih izvora uvrten je, kako je gore ve spomenuto, (uz popa
Dukljanina, koji vai i za Hrvatsku) samo ivotopis Vita s. Sabbae Serviae archiepiscopi. Kao izdanje citira se i ondje Acta Sanctorum.
Daniievo izdanje navodi se u rubrici za literaturu, i to tako da je Domentijan citiran kao suvremeni autor tog ivotopisa izdanog u Biogradu 1865. Danii se nigdje ne spominje.
Taj jedini, u uem smislu, srpski izvor uvrten je sigurno u Potthastovu Biblioteku zahvaljujui tome to se nalazi u Acta Sanctorum.
Izgleda da Potthast nije imao namjeru obraditi srpske srednjovjekovne
izvore, jer nema ni rubrike, ni izvora. Ovaj postupak je teko protumaiti i moda obrazloiti naunim argumentima. Potthast je donio izvore
za Bizant i G-rku, s jedne strane, Dalmaciju, Hrvatsku i Ugarsku, s druge. Obuhvatio je dakle Balkanski poluotok pa ak i Tursku, a izostavio
je Srbiju, Bosnu, Crnu Goru i Makedoniju. irilsko pismo sigurno nije
bilo prepreka za uvrtavanje tih izvora, jer je Potthast uvrstio izvore za
Rusiju i upotrebljavao pri tom irilska slova. Najprihvatljivije obrazloenje bilo bi njegova neupuenost u toj domeni, ali je nevjerojatno pa
gotovo i nedopustivo pomisliti da Potthast nije poznavao srpsku srednjovjekovnu historiografiju u doba kad je u Evropi cvao studij slavistike i prouavanje najstarijih slavenskih spomenika, meu kojima je srp29 ZBORNIK HIST. INST.

449

ska historijska knjievnost srednjega vijeka zauzimala istaknuto mjesto.

K tome treba dodati i tada pojaani interes za srpsku historiju kod njemakih autora (dovoljno je samo spomenuli Engla, ija je djela Potthast sigurno poznavao, jer neka i citira, i naroito Rankea). U to doba
dodue jo nije izalo epohalno djelo K. Jireeka Geschichte der Serbcn, ali su ve davno izali radovi Safarika i Jagia, a od Jireeka su
ve bila tampana mnoga druga manja djela iz srpske historije, i to na
njemakom jeziku. G. 1892. izala je ve i njegova zbirka srpskih izvora.
Bez obzira na razloge koji su vodili Potthasta, potpuno izostavljanje
srpske srednjovjekovne historiografije i srpskih narativnih izvora uope
ini njegovo djelo krnjim. Povijest srednjega vijeka jugoistone Evrope,
i posebno nas junih Slavena, ne moe se u cjelini obraditi, jer manjkaju ovi izvori. Srednjovjekovna jugoslavenska historiografija ostaje na
taj nain liena jedne svoje znaajne komponente.
Kad se na kraju promotri u cjelini obrada srednjovjekovnih izvora za
historiju svih jugoslavenskih naroda, moe se zakljuiti da se ona i po
broju, i po vrsti uvrtenih izvora, i po samoj kvaliteti razlikuje od obrade izvora ostalih evropskih zemalja i u cjelini ne dosie njen nivo.
Upada u oi nepotpunost i neravnomjernost te obrade. Dok su izvori
za historiju slovenskog naroda opirnije obraeni, zahvaljujui interesu
austrijske i njemake historiografije, obrada izvora za historiju hrvatskog naroda samo je utoliko opirnija, ukoliko su ti izvori od" interesa za
maarsku historiografiju. Srpski izvori kao da su izmakli kod Potthasta
interesu evropske, bolje rei srednjoevropske, historiografije u uem
smislu, pa je izostala i njihova obrada. injenica da se obrada onih naih izvora koji nisu bili predmet zanimanja spomenutih stranih fontolokih interesa svodi na donoenje najnunijih podataka, kao i to da se
tekstovi i podaci od 1862. nisu bitno izmijenili, pokazuje da se Potthast u veini sluajeva nije sluio podacima iz prve ruke i da je ostavio
po strani rezultate nae historiografije i fontologije postignute u 19. stoljeu. To je utjecalo i na cjelokupni aspekt obrade naih izvora koji je
podloan gotovo iskljuivom utjecaju maarske i austrijsko-njemake
tadanje historiografije. Ovo je dolo do izraaja u popisima izvora na
kraju djela, pri sastavljanju biljeaka uz pojedine izvore, pri uvrtavanju bibliografskih podataka pa i u odabiranju samih izvora, koji su svedeni striktno na scriptores, dok su ostala pravno-historijska, knjievna
i druga djela izostala. To je dolo do izraaja i u odsutnosti podataka za
nae zbirke izvora, pomagala i u odsutnosti naih fontolokih asopisa.
Imajui pred1 oima rijei samoga Potthasta da e njegovi podaci u
prvom dijelu prirunika, s obzirom na zbirke izvora, a to isto vrijedi za
podatke o pojedinim izvorima, biti pregled onoga to su pojedini narodi
ostvarili do tada u toj domeni historijske nauke, onda se, na osnovu
gore navedenih i u njegovom priruniku citiranih podataka, stanje nae
srednjovjekovne historiografije i fontologije do kraja 19. st. ne moe
smatrati povoljnim.

450

JUGOSLAVENSKA SREDNJOVJEKOVNA FONTOLOGIJA

U 19. S T O L J E U
Vrlo oskudni podaci koje Potthast donosi za nae izvore, a koji u veini sluajeva pripadaju literaturi XVII i XVIII stoljea, nuno nameu
pitanje kakovo je bilo stanje nae srednjovjekovne fonlologije u XIX
stoljeu i koji su rezultati na tom podruju historijske nauke kod nas
ostvareni do onog asa kad je Potthast izdao II izdanje svoje Biblioteke.
Porast zanimanja za historiju, polaganje temelja historiji kao nauci,
u okviru ega posebno mjesto zauzimlje kritika obrada i objavljivanje
izvora, sve te pojave toliko znaajne za razvoj historijske nauke u XIX
stoljeu nisu mimoile tada ni nae zemlje. U tom stoljeu uinjeno je
kod nas vrlo mnogo, tako da se u posljednjoj etvrtini XIX stoljea
mogu registrirati ve znaajni rezultati kod svih naih naroda. Istina,
ritam razvoja nije bio kod! svih posvema jednak, postojale su specifinosti u razvoju u kojima se odraavao i historijski i tadanji suvremeni politiki, ekonomski, socijalni i kulturni njihov poloaj. Meutim, postojala je jedna zajednika crta. jedan zajedniki put, zajednika tenja i
zajedniko ostvarenje: u borbi protiv romantiko-nacionalisiikog diletantizma i pseudonaunosti afirmirala se i iskristalizirala jedna nauna
historija temeljena na objektivnoj istini i u slubi naroda. Unutar toga
kretao se i imao je svoje posebno znaenje rad na izvorima srednjega
vijeka, uglavnom sve ono to se moe nazvati naom srednjovjekovnom
fontologijom.
U vrijeme kad je Potthast objavio drugi put svoj prirunik, izale su
kodt nas ve mnoge zbirke izvora i mnoge kritike rasprave i studije o
njima. Izlazile su i periodike publikacije posveene manjim grupama
izvora, opisima rukopisa i slino. Ve punih trideset godina rad'la je
sustavno i programatski na prikupljanju, objavljivanju i kritici izvora,
posebno srednjovjekovnih, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koja je od svog osnutka 1866. toj znanstvenoj aktivnosti posvetila
naroitu panju jer je objavljivanje izvora, prema rijeima predsjed11
nika Rakog, bilo njena glavna i najslavnija zadaa. U Srbiji je od
1886. razvijala istu djelatnost Srpska akademija nauka koja je na viem
naunom nivou i s vie sistema nastavila rad na kritici i objavljivanju
srednjovjekovnih izvora zapoet od Srpskog uenog drutva. U Sloveniji, gdje su se zbog velike pokrajinske rascjepkanosti i blizine njemakog kulturnog kruga jae ispoljile i dulje zadrale tendencije lokalizma
i nacionalnog ilentantizma kao i tendencije bijega u tue kulturne
sfere, potkraj stoljea se naunokritika historiografija temeljena na izvorima ve jasno afirmirala i nala svoj najrjeitiji slovenski i jugoslavenski znanstveni izraz u opusu Franca Kosa.
11

Raki, Nacrt hrvatske historiografije, Rad 80 (1885), str. 306.

451

Poeci toga razvoja spadaju ve u prve decenije i naroito u drugu

polovicu 19. stoljea pri emu je za prva nauna ostvarenja i za pripreme kasnijih veih ostvarenja, od velike vanosti bilo okupljanje naunih
radnika, historiara u drutvima, koja su do osnivanja akademija ispunila vanu ulogu pionira u usmjeravanju znanstvenog rada i u sustavnoj
djelatnosti na podruju srednjovjekovne fontologije. U to vrijeme se
javlja pod utjecajem tadanjih kola i naunih ostvarenja na tom polju
historijske nauke u svijetu, mlada generacija historiara, koja je posebnu
panju posvetila srednjovjekovnim izvorima, njihovu objavljivanju i kritinoj obradi. U Hrvatskoj su to Kukuljevi, Raki, Jagi, Smiiklas,
Klai, Nodilo, Ljubi, Tkali; u Srbiji: Ruvarac, Danii, Novakovi,
J. afafik, Stojanovi, Vukomanovi, Pavlovi, Jireek; u Sloveniji: Rutar, Suklje, Kaspert, Vrbovec, Kos.
Do 1850. djelatnost Matice srpske, Matice ilirske, Matice slovenske i Drutva srpske slovesnosti moe se nazvati prvim pokuajima u kojima je unutar vie popularnog i rodoljubnog tretiranja historije naunoj djelatnosti pripadala skromnija uloga. Tek oko 1850. kritiki rad na historiji, pa tako i na priklupljanju, objavljivanju i obradi
izvora zahvaa se vie sistematski i po odreenom programu. U Hrvatskoj je te godine osnovano zaslugom Kukuljevia Drutvo za jugoslavensku poviest i starine, kojeg je program bio da izvede na vidjelo i
da sauva od propasti sve izvore povestnice jugoslavenske, te ovako poloi temelj kritikom obraivanju historije naega naroda. 12 Godine
1851. ve je poeo izlaziti asopis toga drutva Arkiv za povestuicu
jugoslavensku, u kojem se posebno mjesto posveuje publiciranju izvora i historiografiji. I Drutvo i Arkiv nemaju samo hrvatski ve opejugoslavenski karakter. U njima rade i objavljuju hrvatski, srpski i slovenski historiari i zato to drutvo i taj asopis imaju veliko znaenje
ne samo za Hrvatsku ve i za jugoslavensku historiografiju i fontologiju.
Znaajnu prekretnicu predstavlja pokretanje asopisa Knjievnik
1864. g. u Zagrebu od Rakog i Jagia u kojem se postavlja akcent na
kritinu naunu obradu i objavljivanje izvora.
Kod Srba se u to doba moe pratiti gotovo analogan proces. Drutvo
srpske slovesnosti (osnovano 1842) razvija zaslugom J. Safarika i Gavrilovia upravo od 1850. pojaan interes za skupljanje i objavljivanje
srednjovjekovnih izvora. To dolazi do izraaja u prilozima objavljenim
u Glasniku Drutva srpske slovesnosti kao i prilikom izdavanja znaajne zbirke P. J. Safarika: Pamatkv dfevniho pismenictvi Jihoslovanuv, prve zbirke ne samo srpskih ve i jugoslavenskih srednjovjekovnih scriptores izdane u XIX stoljeu. Od te godine pa dalje sve vie
raste potreba za naunom afirmacijom drutva, to se ostvaruje 1864,
kad se ono pretvara u Srpsko ueno drutvo. To drutvo pripremalo
je temelje za osnutak Akademije.
U Sloveniji su, osim Matice slovenske, okupljala historiare pokrajinska historijska drutva, i to od 1843. za nutarnju Austriju; od 1846. g.
12

452

Raki, Hrvatska historiografija, Rad 80.

za Koruku: od 1847. za Kranjsku i od 1850. za tajersku. Veliku su

ulogu igrali i muzeji, muzejska drutva i n j i h o v e publikacije. Vano je
spomenuti dvije znaajne injenice i dva datuma: od 1881. mlaa generacija historiara javlja se i djeluje u asopisu Ljubljanski zvon, a
godine 1891. A. Koblar osniva asopis Izvestija Muzejskega drutva za
Kranjsko, ime se prekida dugotrajna i gotovo iskljuiva u p o t r e b a njemakog jezika u naunim publikacijama historijskih i muzejskih drutava.
Rezultati rada na naim srednjovjekovnim izvorima ogledaju se prije
svega u periodikim publikacijama i asopisima izalim uglavnom iz djelatnosti gore spomenutih drutava i kasnijih akademija. Tu se nalaze
sva tri elementa obrade izvora, tj. opisi rukopisa i podaci o njima,
tekstovi izvora i kritike rasprave o njima.
Periodika iskljuivo namijenjena objavljivanju izvora u XIX stoljeu
bila je: Starine JAZU, kojih je do 1896. izalo 28 svezaka, zatim Glasnik Srpskog uenog drutva, II odjeljenje, do 1896. izale 4 knjige izvora i Spomenik Srpske akademije nauka do 1895. izalo 6 svezaka
izvora.
Osim u tim publikacijama izvori su objavljivani i ocjene pisane i n.
ovim asopisima: u Hrvatskoj: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (11
svezaka), Knjievnik (3 sveska), Rad JAZU (116 svezaka), Biblioteka za
povijest dalmatinsku, Bulletino di archeologia e storia Dalmata, Starohrvatska prosvjeta; u Srbiji: Glasnik Drutva srpske slovesnosti, Glasnik
Srpskog uenog drutva, Godinjica Nikole upia; u Sloveniji Izvestija
Muzejskega drutva za Kranjsko (od 1891), Mittheilungen des Musealvereines fiir Krain (od 1889), Mittheilungen des historischen Vereines
fiir Steiermark (od 1850), Carniola (od 1838), Mittheilungen des historischen Vereines fiir Krain (od 1846), Zbornik Matice slovenske, Ljubljanski zvon, Kres; U Bosni: Glasnik Zemaljskog muzeja. Posebno
je vaan i Jagiev: Archiv fiir slavische Philologie za izvore na naem
jeziku.
Izdavanje zbirki izvora zapoinje zapravo prilino rano kao plod
individualnih napora, ali vei rezultati kritiko-naunog objavljivanja
izvora pripadaju drugoj polovici XIX stoljea.
Do 1896. tj. do drugog izdanja Potthastove Biblioteke objavljene su
slijedee vanije zbirke izvora:
afafik P., Pamatky dfevniho pismenictvi Jihoslovanuv (1851); M:kloi F., Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii
(1858); Puci M., Spomenici srbski (1858, 1862); afafik J. Acta archi>vi veneti (1860-1862); Kukuljevi L, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae (1861-1862); isti. Monumenta historica Slavorum meridionalium (1863-75); Theiner A., Vetera monumenta Slavorum meridionalium (1863-75); Kandler P., Codice diplomatico Istriano (1864); Danii D., ivot sv. Simeuna i sv. Save napisao Domentian (1865); isti, ivoti kraljeva i arhiepiskopa srpskih (1866); Makuev V., IzsleJovanija
ob istorieskih pamjatnikali i bvtopisateljah Dubrovnika (1867); Monu-

453

menta spectantia historiam Slavornm mericlionaliura (1868 . . .); Tkali

I., Monumenta historica episcopatis Zagrabiensis (187374); Makuev
V., Monumenta historica Slavorum meridionalium (1874, 1882); Zahn
J., Urkundenbuch des Herzogtums Steiermark (1875); Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium (1877...); Pavlovi, L, Domai izvori za srpsku istoriju (1877): Milojevi M., Deanske hrizovulje
(1880); Schumi F., Urkunden und Regestenbuch des Herzogtums Krain
(1882-1884); Tkali L, Monumenta historica civitatis Zagrabiae
(1889...); Stojanovi Lj., Svetogorski akti, biografije i pohvale, letopisi i rodoslovi, tipici, sluba sv. Savi, pomenici, apokrifi i zapisi (1890);
Jireek K., Spomenici srpski (1892); Jagi V., Razum i filozofija iz srpskih knjievnih starina (1892); Stojanovi Lj., Miroslavljevo jevanelje
(1893); Koblar, Droptinice iz furlanskih arhivov (1891-94); Jaksch, Monumenta historica ducatus Carinthiae (1895); Novakovi S., Pinski pomenik, apokrifno itije sv. Petke b ivot sv. Vasilija Novog (1895).
Vano je istaknuti da je u tom razdoblju izalo: 27 svezaka Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 5 svezaka Monumenta historico-juridica i 6 svezaka Spomenika Srpske akademije nauka.
to se tie kritike izvora, treba odmah u prvom redu istai djelo J. P.
afarika koji je ve 1831. 11 Wiener Jahrbiicher objavio Ubersicht der
vorziiglichsten schriftlichen Denkmahler alterer Zeit bei en Serben
und andcren Siidslaven. 1 3
Iako se to djelo ponajvie tie srpske srednjovjekovne historiografije,
ono je isto kao i Safafikovo dje/lo: Geschichte der Siidslavischen Literatur odigralo vrlo veliku ulogu i vrilo utjecaj na sve historiare junih
Slavena.
Prvu kritiku jugoslavenskih izvora srednjega vijeka dao ja zapravo
Raki u svojoj raspravi: Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku povijest srednjega vijeka, koju je publicirao u prvom i drugom svesku
Knjievnika g. 1864. i 1865. Kritiku hrvatskih izvora dao je u Scriptores rerum Chroaticarum 1880. u Radu 51.
Pregled svih izvora dao je i Ljubi u svom Ogledalu knjievne povijesti jugoslovjenske, 1864, ali to nije na kritikoj visini.
Kod Srba je jo 1856. Ilarion Ruvarac dao kritiku srednjovjekovnih
srpskih izvora, poglavito scriptores, u svojoj raspravi Pregled domaih izvora stare srpske povestnice. Ovo djelo pretampano je i popunjeno 1884. godine.
Objavljivanje i kritika jugoslavenskih srednjovjekovnih scriptores i
uope naih srednjovjekovnih narativnih izvora imalo je u devetnaestom
.stoljeu nekoliko karakteristika.
Poseban interes i panja posveeni su izvorima pisanim na naem jeziku, i to historijskim, knjievnim i pravno-historijskim djelima u kojima se ispoljava naa narodna slavenska i jugoslavenska individualnost,
15

454

Ovo djelo izalo je u prijevodu u Letopisu Matice srpske 1845. R.

dakako sa svim specifinostima historija pojedinih naih naroda. To su

pop Dukljanin, djela srpske srednjovjekovne historiografije, Aleksandria, Tondal, Lucidar, Duanov zakonik, Vinodolski zakon, Poljiki statut
i si. Ne treba posebno iznositi razloge zato je skup izvora za CyrilloMethodiana predstavljao naroiti zajedniki interes slovenske, srpske i
hrvatske historiografije i fontologije. Isto vai i za objavljivanje i kritiku izvora za bogumile, koje je inaugurirao Raki ve 1867. u prvom
broju Rada Jugoslavenske akademije, i od tada do danas ti izvori u svoj
kompleksnosti privlae zajedniki interes jugoslavenske kritike historiografije.
Taj rad iao je ukorak s filolokim istraivanjima i obradom nae najstarije knjievnosti. Pri tom su irilski i glagolski spomenici traili poznavanje slavenske paleografije, to je takoer vano za razvoj metodologije i pomonih disciplina (Danii, Novakovi, Jagi, Kopitar, afafik, Mikloi, Krek).
U Srbiji je gore spomenuta povezanost dola naroito do izraaja, pa
su vrlo esto slavisti bili prvi kritiki izdavai srednjovjekovnih srpskih
izvora. Osim toga kritiko izdavanje srpske srednjovjekovne historiografije i narativnih izvora nametalo se kao imperativ zbog gotovo potpunog pomanjkanja tih izdanja, bez ega se uope nije mo^lo pristupiti
obradi srpske historije. (Do 19. st. postojali su samo odlomci nekih izvora objavljeni od Rajia.) Time se trebalo i suprotstaviti diletantskoj
nacionalistikoj historiografiji pisanoj na temelju tradicije i nekrilike
upotrebe tekstova.
Napor nastavljen na plodnoj inicijativi i temelju, koje je afafik dao
u svojoj zbirci Pamatkv . . . i ostalim djelima, a u emu posebna zasluga pripada Ilarionu Ruvarcu, Daniiu, Novakoviu, Stojanoviu i Jagiu, okrunjen je velikim uspjehom, jer su do kraja stoljea bili objavljeni, to u asopisima, to u pokrenutim Akademijinim serijama i ostalim zbirkama, i kritiki obraeni gotovo svi srpski narativni izvori i
srednjovjekovna historiografija. Tako su ivotopisi, ljetopisi, pohvale,
rodoslovi, hronografi, tipici, zakonici, i razna druga knjievna djela bili
dostupni daljem naunom istraivanju i obradi.
U Hrvatskoj se kako je ve gore spomenuto posebna panja posveuje
izvorima za ope jugoslavenske teme i nastoji se povezivati i upotpunjavati izvore za historiju naih naroda, a rad na njihovu objavljivanju
i kritici ostvariti zajednikim naporima hrvatskih, srpskih i slovenskih
naunih radnika (Arkiv, Knjievnik, zbirke Jugoslavenske akademije
itd.).
Za hrvatsku, fontologiju je osim toga karakteristino da se nadovezuje na rezultate koje je ve ostvario Lucije i koji su objavljeni u Farlatijevu djelu. Izdavanje naih scriptores obuhvatilo je stoga prvenstve,no one izvore i pisce kojih nema u Lucija. To su uglavnom izvori za
sjevernu Hrvatsku (Ivan Goriki, Brodari i drugi) i historiografija XV
i XVI stoljea, tj. historiografija epohe humanizma i renesanse i provale Turaka. Posebna panja obraena je na historijsko-pravne izvore,

455

na njihovo izdavanje i kritiku (hrvatski pisani zakoni, statuti gradova i

opina, urbari). Pri tom se publiciraju izvori manjeg obima, ljetopisi,
izvjetaji, putopisi (Klimentovi, Tomai, Dubrovaki anali, Vinciguerra, Giustinniani, Kuripei, Petani itd.). Znaajan je takoer interes
za izvore lokalne historije (Dalmacija) kao i za izvore crkvene historije,
koji su ukljueni esto u velike teme doseljenja Slavena, djelovanje irila i Metoda, odnosi Bizanta i Zapada na naem terenu itd.
Dugotrajna nekritika upotreba srednjovjekovnih izvora, naroito pisaca, stavila je u zadatak fontologiji toga doba da se primat u objavljivanju dade izvorima prvoga reda, na kojima se mogla temeljiti kritika
historiografija i samo provjeravanje vjerodostojnosti narativnih izvora.
Do kraja stoljea publicirano je ve mnogo izvora prvoga reda, pa se
moglo dalje napredovati i u kritici onih izvora koji su ve ranije, naroito od Lucija, bili objavljeni (Miha Maclijev, Toma Arciakon). Takvo
komparativno izdanje dokumenata i pisaca donio je Raki u svojem djelu Documenta. Manjak domaih izvora utjecao je na izdavanje pisaca
u odlomcima, pa su uvrteni u Rakoga oni odlomci stranih djela koji
su mogli dopuniti nae izvore.
Upravo ovaj aspekt objavljivanja i kritike izvora nastalih na stranom
terenu ili po stranim historiarima vaan je i karakteristian za slovensku fontologiju, koja se uz ostalo posebno posvetila kritikoj obradi vijesti vanih za slovenski narod a donijetih kod stranih pisaca kao to su
Fredegar, Joannes Victoriensis, Pavao Djakon i si. (Rutar, Kos i drugi).
Ovaj sumarni pregled pokazuje jasno, da je srednjovjekovna fontologija kod nas bila u toku XIX stoljea razvijena i da su nove generacije
historiara, nastavljajui na radove prethodnih stoljea, postigli znaajne rezultate koji se mogu slobodno staviti uz bok naunih rezultata
ostvarenih kod velikih evropskih naroda tako detaljno i iscrpno obraenih kod A. Potthasta.

Zusammenfassung

JUGOSLAVISCHE MITTELALTERLICHE
G E S C H I C H T S Q U E L L E N IN A . P O T T H A S T S W E R K
B I B L I O T H E C A H I S T O R I C A MEDU AEVI
In Hinblick auf die Neubearbeitung des Werkes Bibliotheca Historica Medii Aevi von A. Potthast, d. h. auf ie Ausarbeitung des neuen
Repertoriums der mittelalterlichen Geschichtsquellen (Repertorium
fontium Historiae Medii Aevi), gibt der Verfasser eine ausfiihrliche Darstellung und Analyse des Werkes von Potthast (erschienen in Berlin im
Jahre 1896) mit besonderer Beriicksichtigung der Bearbeitung mittel-

456

alterlicher Geschichtsquellen, die sich auf die Volker Jugoslaviens beziehen. Der Verfasser ist der Meinung, dass Potthast eine ziemlich groBe
Anzahl von Quellen (besonders der slovenisclieii und kroatischen) auf
griisstenteils ziifi-iedenstellene Art bearbeitet bat, obwohl da Niveau
dieser Quellenbearbeitung diejenige der iibrigen Volker Europas meistens nicht erreicbt. Elne groBe Anzahl der Geschichtsquellen ist ganz
weggelassen (wie z. B. juristische Quellen, Gesetzbiicher u. a.). Die
Bearbeitung der aufgenommenen Quelleii griindet sich hauptsachlich
auf den Angaben der Geschichtsliteratur des 17. und 18. Jhdts. (Lucius,
Schwandtner, Haner). Ausfiihrlicher bearbeitet sind nur diejenigen
Quellen, die fiir die ungarische bzw. osterreiehisch-deutsche Geschichtswissenschaft von Inte,resse sind. Der Verfasser betont, dafj grundlegenJe
Werke der iugoslavischen Historiographie des 19. Jhdts. die sich auf die
mittelalterlichen Quellen beziehen, fast vollig fehlen (afafik, Kukulj&vi, Raki, Jagi, Ruvarac, Danii, Novakovi, Rutar, Kos). Ebenfalls
sin nicht bearbeitet die Sammlungen der Quellen, die in verschiedenen
Publikationen des 19. Jhdts. erschienen sind:. Als besondere Unterlassung betrachtet der Verfasser die Tatsache, dass in Potthasts Werk die
serbischen mittelalterlichen Gesclrchtsquelleh nicht beriicksichtigt wurden, was der Erforschung der mittelalterlichen Geschichte Sudosteuropas, insbesondere der jugoslavischen Volker Abbruch tut.
Da die Angaben in Potthasts Werk kein ^llstiindiges Bild des Stanes
der jugoslavischen mittelalterlichen Quellenforschung vermitteln, etrachtete es der Verfasser als notwenig, ein besonderes Kapitel den wissenschaftlichen Ergebnisseii bei den jugoslavischen Volkern bis zum Augenblick des Erscheinens von Potthasts Werk zu widmen. Der Verfasser
gibt eine Obersicht der wissenschaftlichen Tatigkeit (historische und
wissenschaftliche Vereine, Akademien u. s. w.) sowie d*r wichtigsten bibliographischen Angaben fiir Quellensammlungen, Zeitschriften,
kritische Darstellungen der mittelalterlichen Quellen und macht auf die
grundlegenden Resultate Jer jugoslavischen Quellenforschung des 19.
Jhdts. aufmerksam, die in vieler Hinsicht im Vergleich mit den Resultaten anderer Volker Europas, die Potthast sonst in seinen Werk detailliert bearbeitet hat, nicht unterschatzt werden diirfen. Der Verfasser ist
der Meinung, dass die Quellen zur mittelalterlichen Geschichte der Volker Jugoslaviens, obwohl sie nicht so zablreich und in europaischen
Ausmassen nicht so bedeutsam sind, dfoch eine bessere und priizisere
Bearbeitung verdient hatten fiir die der tand der jugoslavischen Quellenforschung geniigend Voraussetzungen bot. Bei der Arbeit an dem
neuen Repertorium wurden diese Momente beriicksichtigt. Dariiber
sowie iiber die Neuerscheinung des ersten Bandes des Repertoriums
wird nachstens berichtet werden.

457