NARODI JUGOISTONE EUROPE

OD PADA CARIGRADA DO KONCA 18. STOLJEA

OSMANSKO CARSTVO
Do 1541., odnosno do osvojenja Budima sve zemlje JI Europe pripadale su
Rumelijskom beglerbegluku. Nakon toga utemeljuje se Budimski paaluk, 1552. godine i
Temivarski nakon pada ovog grada, a 1580. izvrena je reorganizacija osmanlijskog podruja
i utemeljen je Bosanski paaluk. Potkraj stoljea formiran je jo Egerski (1596), te nakon toga
i Kanjiki paaluk (1601).
Poluvojniki redovi sastavljeni od vojnuka i martolosa. Najvei broj krana upravo u
ovim redovima sudjelovao u osmanlijskoj vojsci.
Vojnuki red nastao je od vlaha vojnika, imali su slobodne batine; nii zapovjednici
bili su krani a vii muslimani. Zadueni ponajprije za logistika pitanja poput odravanja
konja, opskrbu i slino.
Martolosi pripadali su borakoj vojsci; vei dio plaeniki a manji dio onih koji su zadrali
svoje batine. Odraivali manje zahtjevne ratne zadatke, poput uvanja strae, osiguranje,
doprema municije i sl.
Radi zatite vanijih prilaza mostova i skela ponekad se itavom selu povjeravala
zatita putova i objekata na njima u zamjenu za privilegije i smanjena podavanja od poreza i
tlake takvi privilegirani nazivali su se derbendijama.
ZEMLJINO-POSJEDOVNI ODNOSI
Mirijska zemlja dravno vlasnitvo na zemlju. za razliku od mirijske postojala je
mulkovn (mulk), a oznaavala je privatnu zemljinu svojinu. Sva zemlja bila je u poetku
dravna, odnosno sultanova. Da bi netko mogao sauvati zemlju za svoje podanike mogao ju
je ovakufiti, odnosno pretvoriti u vakufe, vjerske zadubine od kojih bi se financirali odreeni
vjerski muslimanski redovi, odreene zaklade i slino. Osoba koja bi zavijetala odreene
posjede obino bi svoje nasljednike imenovala za upravitelje vakufa, a oni bi poslije upravljali
tim novcem. iftluk koji u kasnijem razdoblju oznaava zemljite koje je bilo obuhvaeno
ifijskim odnosima, o emu e kasnije biti vie rijei, oznaavalo je i zemljite odnosno
posjede koje su u spahijsko-nadarbinskom sustavu drali muslimani. Oznaavao je osnovnu
jedinicu na temelju koje su se razrezivala podavanja, a veliina mu je ovisila i o kvaliteti
zemlje. Tako je 1 iftluk iznosio:
70-80 dunuma (40 koraka kvadratnih) dobre zemlje, ili;
100 dunuma osrednje, ili;
130-150 slabe zemlje;
Nije sva zemlja bila ukljuena u sustav timara, ve je bilo i onih koji su imali privilegije.
Dravna (mirijska) zemlja mogla se pretvoriti u mulkovnu jedino sultanovom odlukom i onda
takva ovakufiti pretvoriti u vakuf
MAKEDONIJA
Podruje Makedonije u irem smislu najveim je dijelom potpalo pod osmansku vlast
ve do kraja 14. stoljea. Kako su se osvajali pojedini krajevi Osmanlije su provodile svoje
administrativno ureenje. Utemeljeni su Skopski, Kjustendilski, Solunski i Ohridski sandak,
svi u okviru Rumelijskog ejaleta. Osmanlijskim napredovanjem na prostor jugoistone Europe
poelo se doseljavati tursko stanovnitvo turkmenske mase koje su naseljavale opustoene i
razorene gradove i sela ponajvie u primorju te du glavnih putova. Jurucima se nazivalo
stoarsko stanovnitvo pridolo iz anadolskih prostora. Dakle, paralelno sa islamizacijom
odvijao se proces doseljavanja turskog stanovnitva. Etnika slika mijenjana je nasilnim
1

iseljavanje domaeg stanovnitva i njihovog prebacivanja u Malu Aziju i Albaniju. U gradove

je bio velik priljev idovskog stanovnitva koji su padom Kordovskog emirata iz panjolske
dolazili u te krajeve. Osmanlijska vlast je blagonaklono gledala na dolazak idova:
doprinosili su oivljavanju gradske privrede (obrtnici, majstori u izradi oruja i baruta, trgovci
sa brojnim vezama). Meu idovima bili su brojni zakupnici, a naseljavali su samo gradove.
Meu kranima bilo je i onih koji su imali svoje timare. Da bi ih sauvali, ti krani
su najee bili prisiljeni prijei na islam. U nekim sluajevima itava sela su prelazila na
islam, ali bi zadrala svoj jezik i obiaje Torbei.
Osmanlije bi unitavali krupne feudalce, dok bi manje uvlaila u timarski sustav.
Osnovu privrede inili su zemljoradnja (pamuk, ria, duhan, mak) i stoarstvo. Brojni
vinogradi obraivani su velikim udjelom robovske snage, a jedan od vanijih trgova robljem
nalazio se upravo u Skopju. Ostali vaniji prihodi bili su od ribolova (jezera), te rudarstva
(srebro i olovo) od kojih je sumpor bio dosta vaan posebice zbog proizvodnje baruta.
Najvaniji gradovi bili su Solun, Skopje, Bitola, Strumica i Ohrid. I Dubrovani su na
ovom podruju imali svoj emporij.
Ohridska arhiepiskopija predstavljala je najraniju crkvenu organizaciju koja je u cjelini
ula u sastav osmanlijske drave. Uz carigradsku patrijariju predstavljala je jedinu
pravoslavnu crkvu na prostoru jugoistone Europe. Takva situacija potrajala je sve do 1557.
kada je ponovno utemeljena Peka patrijarija. U nju su uli dijelovi teritorija oko tetova,
Skopja, tipa, dok su jugoistoni krajevi (Solun, Ber, Dojran) pripali carigradskoj patrijariji.
Ohridska arhiepiskopija imala je poloaj autonomne crkve u Osmanlijskom Carstvu: sudili ne
samo crkvenim licima, u branim sporovima, oko nasljedstva, te nekim drugim sporovima. Po
bogatstvu prilino su odskakali od obinog puka. Od konca 16. st. rukovodea mjesta poinju
zauzimati duhovna lica grke narodnosti, a obian kler, odnosno nie sveenstvo regrutiralo
se iz redova naroda. U gradovima kao episkopskim centrima liturgija se obnaala na grkom
jeziku. Nisu bili rijetki napadi na crkvena imanja i manastire zbog tekih uvjeta ivota. Kao
rezultat stanja javlja se hajduija, a javlja se i niz buna uglavnom lokalnog karaktera protiv
nositelja osmanlijske vlasti.
SRBIJA OD PADA DESPOTOVINE DO DUGE POLOVICE 16. STOLJEA
Nakon konanog pada Smedereva 1459. godine doao je kraj srpskoj despotovini. Na
osvojenom prostoru Osmanlije su postupno formirale svoju upravu: na jugu oformljeni
Prizrenski i Vuitrnski sandak, a na sjeveru Kruevaki i Smederevski. Neka podruja
despotovine potpala su pod susjedne sandake: Zvorniki, Bosanski, Kjustendilski, Vidinski i
Sofijski. Zbog relativno nedovoljno provedene islamizacije, mnoga sela zadrala su odreenu
samoupravu (kneine), a bio je i velik broj kranskih spahija. Kranski spahije ipak su
drali manje timare. S vremenom je njihov broj sve vie opadao, kako je islamizacija uzimala
maha.
Sredite itavog prostora i glavna utvrda, Beograd, osvojena je 1521. od strane
Sulejmana Velianstvenog i pripojena Smederevskom sandaku koji je zadrao to ime premda
je sjedite prebaeno u Beograd.
Uslijed brojnih ratnih operacija velik broj stanovnika osvojenog podruja, ali i vojnika
prebjegao je u junu Ugarsku. Ondje ih se nastojalo ukljuiti u protuturski otpor kroz
ukljuenje u ve postojee i novoosnovane postrojbe. Matija Korvin je ak dozvolio da
srpski predstavnici zadre titule despota, bez odreene teritorije kao odraz politike volje
naroda. Da bi ih jo vie privolio na protuturski angaman promovirao je ideju restauracije
despotovine.
U II. polovici 15. stoljea, Osmanlije su mnoge dunosti povjeravale domaem
stanovnitvu, a takoer i velik broj vojnuka i martolosa s podruja prijanje srpske
despotovine nalazio se ukljuen u osmanlijske postrojbe. Zbog estih upada s ugarske strane
2

na sjeveru du Dunava naselili su vlahe stoare, a dosta su se oslanjali na martolose. Ovi su

bili ukljueni ponajvie u graniarsku slubu, ali i ajkaku gdje su patrolirali du rijeka na
svojim brodicama. Nakon osvojenja june Ugarske od 20-ih pa do polovice 16. st. zbog
daljnjih osmanlijskih osvajanja Smederevski sandak izgubio je svoje izuzetno znaenje, pa
se poloaj privilegiranih slojeva u njemu izmijenio.
Najvanije privredne stavke bile su od rudarstva. Novo Brdo i Srebrenica. S
vremenom zbog zastarjele tehnologije proizvodnje i neodravanja rudnika njihovi prihodi sve
vie opadaju. Do 30-tih godina veliki prihodi dobivani su od filuridija Vlaha. Pripadnost
Vlasima bio je termin upravno-financijske, a ne socijalne prirode. Vlah je imao taj status
samo onda dokle bi plaao filuriju.
Povlastice narod ponajprije u Smederevskom sandaku nisu se mogle dugo odrati.
Njihovo ukidanje je ilo postupno. Do 1526. bile su prisutne velike povlastice, a otad su naglo
ukidane. Naime od 1529-1540. Ugarsku veim dijelom dri osmanlijski vazal Ivan Zapolja,
dok je konanim osvojenjem Budima Smederevski sandak postao prilino siguran pa su
ukinute brojne povlastice. Naroito opada broj krana spahija. Prema osmanlijskom zakonu o
vlasima iz 1467.-1468. "svaka kua bila je duna davati dukat na ime filurije, te dvije ovce i
jednog ovna. Od katuna (20 kua) ator, sir, tri konopca, na pet kua jedan vojnik za
pohod."
Vlasi su imali svoje zapovjednike primiure (nii zapovjednici) i knezove (vii
zapovjednici). U drugom valu naseljavanja nastojalo se brojne vlahe trajno naseliti na
novoosnovano podruje. Njihovo naseljavanje u zemljoradnike krajeve uvjetovalo je njihovo
na zemljoradnju. Svi knezovi su imali slobodnu batinu kneinu. Ta podruja s odreenim
stupnjem samouprave bila su duna osigurati naseljenost teritorija vlakim stanovnitvom to
su osiguravali upravo vlaki zapovjednici. vlaki zapovjednici postupno su se izdiferencirali
od ostalih vlaha. Njihova dunost postala je nasljedna, neki su dobivali slobodne batine, neki
timare, a na pohode su ili uz sandakbega. Kasnije je njihova ingerencija prela na itavu
raju. Kneine su bile razliite veliine, a obuhvaale su od tri pa do preko 100 sela. Vlake
povlastice ukidaju se 1536. godine. dotad uz reeni dukat po kui, vlasi su plaali pola uura
kada bi obraivali spahijsku zemlju, a radnih obveza nisu imali. Pomicanjem granice prema
sjeverozapadu dovelo je do pomicanja vlaha, a oni to su ostali baviti se zemljoradnjom
izjednaeni su s ostalom rajom.
to se tie vjerske ingerencije Srbi su nakon pada despotovine i dalje imali svoju
crkvu Peku patrijariju. Nije sasvim pouzdano da su je imali sve vrijeme do 1527., ali je te
godine ukinuta i podvrgnuta Ohridskoj arhiepiskopiji, najvjerojatnije zbog meusobnih
sukoba. Peka patrijarija je ponovno obnovljena 1557. pod utjecajem Mehmed-pae
Sokolovia koji je bio jedan od vezira Porte, a za patrijarha je postavljen njegov brat
Makarije. Restauracija srpske pravoslavne crkve odreenim je dijelom znaila priznavanje
uloge srpskog naroda u osmanlijskim osvajanjima. Da je osmanlijska vlast imala koristi od
Srpske pravoslavne crkve dovoljno ilustrira podatak da je bila obvezna plaati 100.000 dukata
godinje sultanu. Ona je dakle imala ulogu kao feudalna organizacija da prikuplja prihode
regulirane ukazima sultana, te kao politika organizacija da postane politiki predstavnik
srpskog naroda.
CRNA GORA OD PADA POD OSMANLIJSKU VLAST DO SREDINE 16. STOLJEA
Nakon pada Bosne 1463. Crna Gora je uz dijelove Hercegovine ostala jedino
nepokoreno podruje u zaleu osmanlijskih osvajanja. Njezin teritorij obuhvaen je
kasnosrednjovjekovnim teritorijem Zete. Mletaka Republika osvaja 1439. zetsko primorje, a
Crnojevii koji dre Gornju Zetu priznaju njihovu vrhovnu vlast. Dok se sjeverna Albanija jo
drala za vrijeme Jurja Kastriota Skenderbega (1444-1468), glavnina osmanlijskih napada nije
bila usmjerena na Zetu. Smru Skenderbega na red je dola Zeta. Njome je tada vladao Ivan
3

Crnojevi (1465-1490). Ne dobivajui pomo od Venecije, Ivan Crnojevi okree se protiv

nje. Padom najvanijeg grada Skadra te Ivanove prijestolnice abljaka 1479. pod Turke, Ivan
se nakratko sklonio u Italiju. Ubrzo se vraa u zemlju i nastavlja rat protiv Osmanlija. Ipak je
uskoro priznao njihovu vlast, zadravi upravu nad planinskim dijelom Gornje zete.
Prijestolnicu je prenio u Cetinje, gdje je podigao dvor i manastir, sjedite zetske mitropolije.
Njegovi sinovi ura (1490-1496) i Stjepan (1496-1499) upravljaju zemljom kao turski
vazali dok 1499. nije Crna Gora pripojena skadarskom sandaku. ura je ujedno u Cetinju
osnovao prvu Crnogorsku tiskaru, koja je jedna od najstarijih na irem prostoru. Da bi otupila
otricu protuturskog otpora osmanska vlast izdvaja Crnogorski sandak iz sastava skadarskog
sandaka, a za sandakbega postavlja Skenderbega Crnojevia, poturenog sina Ivana
Crnojevia. Date su joj i posebne povlastice: ukidanje timara, kneinska samouprava, nain
prikupljanja poreza filurije. Nakon smrti Skenderbega Crna Gora je ponovo pripojena
skadarskom sandaku, ali su povlastice i postignut stupanj autonomije zadrani. Postignuti
stupanj autonomije omoguio je razvoj slobodnog ivota rodova i bratstava u okviru plemena.
Postupno se formira i plemenski savez.
Do kraja 16. stoljea granice Crne Gore iste su kao i pri padu pod osmanlijsku vlast.
Obuhvaala je oblast stare Crne Gore s Poborima, Mainama, Grbljem i oblastima do Morae i
Zete na istoku. U nizinskim i pristupanijim dijelovima nema nikakvih tragova plemenske
organizacije (upa, Rijeka, Crmnica). U drugom izrazito planinskom dijelu (Cetinjska nahija)
postoje teritorijalne jedinice koje nose nazive kasnijih plemena, ali na teritorijalnom principu,
a ne na srodstvu. Na principu srodstva jedino su bratstva ta koja kompaktnim dijelom ine te
jedinice. Te se teritorijalne jedinice u mletakim izvorima 17. st. nazivaju contee, ili kneine.
Ekonomsko uvrenje cetinjskog manastira omoguava poveanje znaenja vladike.
Vladike su se pozivale na osmanlijske organe vlasti pri sukobu sa seljacima. Postupno raste
znaenje vojvoda i knezova.. Crkva je ovdje u slinom poloaju kao i Srbiji: S jedne strane je
kao feudalna organizacija zatiena (s osloncem na Osmanlije koje pomau u prikupljanju
poreza), a sdruge strane sve vie preuzima ulogu vanog imbenika u ostvarenju teritorijalnog
jedinstva.
SRIJEM, BAKA I BANAT (JUNA UGARSKA) OD PADA POD TURKE
Podruje ovih pokrajina je osvojeno u pohodima protiv Ugarske za sultana Sulejmana.
Beograd pada 1521. (ali je pripojen Smederevskom sandaku), 1526. petrovaradin, Ilok, i svi
gradovi do Osijeka, te Moha. Vrlo brzo izbijaju bune u nastojanju da se povrate izgubljeni
teritoriji, kao to je bila buna Jovana Nenade. Najvei dio Osmanlije su osvojile u pohodima
1526. i 1529., kada je osvojena juna Baka. Ferdinand Habsburki pokuao je zauzeti
Budim, ali je odbijen, pa su potom Osmanlije zauzele Budim. U narednim godinama slijede
napadi i osvajanja dijelova teritorija Slavonije i preostalih dijelova june Ugarske. godine
1552. osvojen je Temivar, koji postaje sjeditem novoutemeljenog paaluka.
U drugoj polovici 15. st. biljei se na tom podruju masovnije naseljenje Srba, najvie
u Srijem i dijelove banata. Nakon 1521. i pustoenja Srijema u velikoj mjeri migracije su
usmjerene prema Bakoj. Znatan val naseljenja omoguen je dolaskom Osmanlija i vojske
gdje su se isto tako doselili na ta podruja vlasi, martolosi i pripadnici posada u tvravama, a
odreen dio i kao zemljoradnici na opustoena podruja. najvei dio vlaha naseljen je u
srijemu gdje se isprva plaala samo filurija. Ovdje je iftluenje bilo dosta lake provedivo,
budui da je mnogo dobara opustoeno. Careva blagajna je ta dobra prodavala kao iftluke
uzimajui tapijsku pristojbu. Kupovali su ih sandakbegovi, ehaje, vojvode, age zaimi,
obini spahije kao i graani muslimani i krani, ali i seljaci iz oblinjih sela. Osmanlijski
velikai koji su posjedovali iftluke obraivali su ih na vlastiti raun ponajvie radnom
snagom svojih robova uglavnom ratnih zarobljenika. Raja s timara obraivala je kulukom
iftluke spahija i vie dana u godini nego je to bilo propisano.
4

Teritorijalna samouprava bila je poput ostalih prisutna i na ovom podruju.

Veina gradskih naselja preteito muslimanskih osim Srijemskih Karlovaca,
Slankamena, paneva, i Vrca. Ostala vea naselja bila su Seged, Temivar, Ilok, Mitrovica,
Bekerek i Ba. razlike izmeu grada i sela nisu bile velike zbog zemljoradnikog karaktera
grada.
Do pada Beograda, na ovom podruju jurisdikcija Beogradske mitropolije. Neko
vrijeme podreeno je Ohridskom arhiepiskopiji. Nakon 1557. uvrena organizacija srpske
pravoslavne crkve. Brojne katolike crkve opustjele, a sveenici se povukli. Biskupi
srijemski, anadski, kaloki i peujski, uglavnom su postali titularni.Potkraj 16. st. pogoranje
poloaja naroda
NARODNI POKRETI I USTANCI POTKRAJ 16. I NA POETKU 17. STOLJEA
Potkraj 16. st. i poetkom 17. stoljea, raste sve vei pritisak na one posjednike u osmanskoj
slubi koji jo uvijek nisu preli na islam. Tomu je doprinijelo i irenje osmanske vlasti preko
granica dotinog podruja. Vei pritisak vren je na podruja gdje je prevladala ratarska
privreda, a manji na stoarska. Ondje su se uglavnom i dalje sauvali nemuslimanski oblici
organizacije vlasti (kneine). Pogorao se poloaj vojnuka i martolosa, poluvojnikih redova.
Veina ih je morala prei na islam da bi mogla obnaati istu slubu kao do tada.
Srpska crkva bila je povezana s feudalnim elementima; to je dovelo do okretanja crkve protiv
osmanske vlasti. Svakako je najvei razlog otra polarizacija u drutvu na muslimanske i
nemuslimanske povlatene slojeve drave naspram kranskih naroda.
Svakako je uz to veliku vanost imao ekonomski i financijski pritisak na crkvu:
- gubljenje prava manastira ( i posjeda)
- preotimanje crkvenih imanja
- nametanje velikih globa;
Srpska crkva poinje traiti protektorat i zatitu od stranih sila nad srpskim narodom; trae je
od Habsburgovaca, talijanskih vladara, pape, ruskog cara.
Srpska crkva ipak prvenstveno brani svoje interese, a nema ni jasno zacrtan cilj punog
osloboenja naroda. Narodne mase su se unato tome mogle poistovjetiti sa srpskom vojskom
jer je u njenim redovima bilo mnogo obinih vjernika i nieg sveenstva usko povezanog s
narodom.
Sredinom 17. stoljea ponovno raste pritisak na Peku patrijariju. Izloena pritisku
osmanskih vlasti i protivnika, pravoslavna crkva nastoji potraiti oslonac na katoliku crkvu
te na Rusiju. Pedesetih godina smanjuje se pritisak pa te inicijative opadaju, a pravoslavna
crkva postaje jo vra. Osmanlije na taj nain potiu protukatolike inicijative kao i one
protiv Rusije.
HAJDUCI I USKOCI
Hajduk je onaj ovjek koji se odmetnuo od vlasti, ivi po zabaenim planinama u
skrovitima, otimajui i pljakajui. U 15. i 16. st. iri se po svim zemljama Europe.
Hajducima bi se pridruili odmetnici i razbojnici. Najee je do toga dolazilo zbog tekog
drutvenog i politikog stanja raje. Uz ovaj tip hajduije, druga vrsta znakovita je za
plemenske oblasti. Izrazito je pljakako-privrednog karaktera. Preko ljeta bi odlazili od
svojih domova u hajduke kako bi mogli preko zime prehraniti svoju obitelj. Iste hajduke ete
brane svoja plemena od nasrtaja pripadnika drugih plemena ili pak Turaka, a i same idu u
sline pohode. Hajdukuje se u etama brojnosti od 10-30 ljudi. na elu je harambaa koji ima
neke povlastice pri podjeli plijena, a njegov pomonik nazivao se barjaktar. Na njihovom
udaru su najee bogate kue, trgovake karavane, haralije s prikupljenim porezom i slino.
Hajduija je neizravno lomila udarnu snagu turske drave i esto nailazila na simpatije, a
imala je organiziranu mreu jataka simpatizera koji su pomagali hajduke i dojavljivali
5

vanije podatke o plijenu. Posebna pria su uskoci. I kod nji se nalaze odreeni elementi
hajduije, premda je njihov karakter po svom postanku potpuno drugaiji. Moglo bi se rei da
su oni bili oruje u rukama austrijskog nadvojvode, ali i oruje austrijske politike, budui da
su Austrijanci preko njih vrili pritisak na Mletaku Republiku radi slobodne plovidbe
Jadranom.
Tursko austrijski rat:
Od 1591. nakon ustolienja Hasan pae Predojevia za beglerbega Bosanskog
paaluka biljee se uestale provale osmanlijskih odreda preko Une. Ve godinu dana kasnije
Hasan paa osvaja Biha i okolno podruje preko Une. Napadan je i Sisak, ali je u treem
pokuaju 22. lipnja posada potpomognuta krajikim pojaanjima iz Hrvatske vojne krajine te
oblinje Kranjske nanijela teak poraz Osmanlijama i natjerala ih u bijeg pri emu se Hasanpaa utopio u rijeci Kupi. Papa tada pokree inicijativu za formiranje protuturske koalicije:
pozivani su Erdelj, Moldavija, Vlaka, Rusija, Poljska, ali se nitko nije odazvao. Paralelno se
radilo i na izbijanju ustanaka u Hercegovini, Albaniji, Grkoj. Drugo arite protuturskog
otpora bilo je u junoj Ugarskoj i Srbiji. Ustanak u Banatu je uguen 1594. Godinu dana
kasnije u rat je stupio erdeljski knez Sigismund Bathory. Ondje su im dali podrku i Srbi koji
su od ranije pribjegli na to podruje, a dio ih se ukljuio i u redove austrijske vojske.
S druge strane Mleani su bili jako pasivni i oprezni u ophoenju s Osmanlijama.
Stoga im se dogaaj iz 1596. nije nimalo svidio. Tada je naime odred naoruanih ljudi i
uskoka na prepad zauzeo Klis. Ovaj dogaaj imao je velikog odjeka i odobravanja meu
stanovnicima na mletakom teritoriju, pa se obrani Klisa prikljuio i odreen broj ljudi iz
Splita i okolice kojima se nije svidjela mletaka politika. Turci su odmah vrili pritisak na
Veneciju, ponajvie zbog priprema ustanika i prelaska preko mletakog teritorija. Mleani su
zato opstruirali obranu Klisa, te uznastojali sprijeiti dolazak pojaanja njegovim braniteljima.
Nakon nepuna dva mjeseca nakon borbi obrana se povukla i uz dogovor prepustila utvrdu
Osmanlijama.
Najvanije sredite otpora protiv osmanlijske vlasti bilo je u Hercegovini 1597.
Ustanak koji je vodio nikiki vojvoda Grdan je doivio neuspjeh. Aktivnosti oko ustanka su
se i dalje odvijale, a nakon austrijskog mira s Turcima polako jenjavaju, budui da carevi
predstavnici prestaju agitirati i suraivati s kranima u tom podruju.
Premda je Srbija osvajanjem Beograda prestala biti graninim dijelom Osmanske carevine,
nepovoljni uvjeti, u prvom redu velika prisutnost vojske, nisu nestali. Tim je dijelom naime,
prolazio vaan put kojim se kretala osmanlijska vojska. Sve to skupa popraivano je nasiljima
koji su oni poinjali tom prilikom, te poveanim izvanrednim daama, u prvom redu hrane za
vojsku. O stanju u tim krajevima u II. polovici 17. st. govori turski putopisac u svom djelu
"Putopis iz druge polovice 17. stoljea. Premda je tlo bilo dosta plodno, zbog nastalih uvjeta,
ali i favoriziranja june Ugarske koja je bila dosta plodnija, ratarska proizvodnja se
zanemarivala. Od gradova svakako je bio najvaniji Beograd koji je zbog svog poloaja vano
trgovako sredite. elebija biljei neto preuvelianu brojku o 60.000 stanovnika, premda bi
prava brojka mogla iznositi preko 40.000 stanovnika. Ostala vanija naselja bila su Uice i
Novi Pazar. U veim gradovima cehovska organizacija potpuno je u rukama janjiara, pa su
tamo trgovci i obrtnici uli u janjiarski red. Dodatan problem za zemljine odnose bio je
bijeg raje u gradove. Ondje su se bjegunci sa zemlje nadali prelasku meu obrtnike i trgovce.
Spahije su pak imale pravo vratiti raju ak i nakon roka od 10-15 godina ili traiti nadoknadu
gubitka koji su mu ti bjegunci prouzroili. Pogoranje poloaja oituje se u 18. st., sve veim
pretvaranjem seljake zemlje od strane turskih feudalaca u itluke.
Krajem 16. stoljea biljee se promjene u turskom feudalizmu. Poloaj raje ve i dotad
prilino teak jo se vie pogoravao razvojem ifijskih odnosa. Premda su takvi odnosi
karakteristini za kasnije razdoblje, poglavito 17. i 18. stoljee, takve pojave bile su dosta
6

prisutne i ranije. Raja je mogla uz odobrenje spahija i mijenjati svoje batine koje su
obraivali i prodavati ih drugoj osobi. Ta osoba bila je uz odreen iznos prodavaocu stjecala
je puno pravo posjeda i boravka na tom zemljitu i bila je duna preuzeti obveze prodavatelja
(raje) u cjelini ili pak osnovno davanje rente. Meutim u ove se odnose sve vie uvlae tree
osobe, izmeu raje i spahije. Oni su uz zakup, plativi tapijsku pristojbu kod lokalnih vlasti
radi biljeenja ulaska u posjed i preuzevi obvezu plaanja raje (davanja desetine spahije),
nametnuli poveane obveze raji koja je sada morala plaati vie. Raja svedena na takve
odnose nazivali su se ifije, a osobe koje su kao posrednici ulazili u posjed i iskoritavale
raju iftluk sahibije. Usporedo s ovim odnosima, a najee u sprezi, poveana je pojava
zelenatva i lihvarstva. Raja bi zbog nerodnih godina bila primorana zaduivati se kod
zelenaa da bi isplatili davanja spahiji i dravi, a kada nisu mogli vratiti dug nametnuti bi im
bili ifijski odnosi. Na poloaj ifija u ranijem razdoblju dolazili bi i ratni zarobljenici koje
bi turski velikodostojanstvenici dovodili na ratom opustoena i raseljena podruja, gdje bi im
od samog poetka bili nametnuti takvi odnosi.
Pogoranje uvjeta seljaka:
Do 1582. plaali su 50-70 aki haraa, 40-60 aki izvanrednih nameta, 1 aku po
svakoj ovci;
Nakon 1582: hara je porastao na 240 aki, a izvanredni nameti dosizali su 300 aki;
Sredinom 17. st. hara je iznosio 700-800 aki, a ovarina 7-30 aki po svakoj ovci.
Devirma je postala novana obveza;
Treba isto tako rei da meusobni odnos ovih podavanja je varljiv zbog poveane inflacije na
prostoru Osmanskog Carstva, a u spomenutom razdoblju iznosila je priblino 1:3 (3,5). No i
pored toga uoljivo je veliko poveanje obveza seljaka i do nekoliko puta.
U specifinom je poloaju bila raja na podruju Ugarske pod osmanlijskom vlau. Uz
podavanja koja su bila duna plaati turskom gospodaru (redovna podavanja, izvanredni
nameti i kuluk tlaka), prisutno nastojanje ugarskih velikaa, nekadanjih gospodara tih
zemljinih podruja da ubiru porez od seljaka-raje koji su ondje ivjeli. Na taj nain seljaci su
bivali dvostruko oporezivani. Velikai su za svoj raun slali hajduke na turski teritorij da
prisilno naplauju podavanja za koja su mislili da imaju pravo. To se trailo i od
novopridolih doseljenika na taj teritorij. Osmanlijske vlasti su se protivile jer seljaci nisu
uvijek bili u stanju namiriti obje strane. U pregovorima je konano isposlovano da je na
dvostruko oporezivanje dvoplatke bila duna samo raja koja je nastanjivala podruje izvan
granica dananje Vojvodine.
osmanlije su prijekim okom gledale i na katolike sveenike, jer su ovi od svojih
vjernika traili desetinu. Osim toga zbog vjeito zaotrenih odnosa s papom katolike
sveenike gledali su kao carske pijune i papine ljude koji tee ljude povratiti na katolicizam.
Ipak je na podruju june Ugarske dozvoljeno franjevcima iz Bosne kao i beogradskom
biskupu da pohode vjernike.
AUTONOMIJA CRNE GORE POD TURSKOM VLAU
Crna Gora gotovo svo vrijeme pod skadarskim sandakom. Nastojanja osmanlijskih
vlasti da umire Crnu Goru ostajala su bez rezultata, stoga su Turci faktiki pustili
Crnogorcima autonomiju.. Crnogorci nisu u veoj mjeri uspjeli iskoristiti plodove svoje borbe
protiv Turaka, ponajvie zbog plemenskih zavada. Osim toga na odreeno poputanje
Crnogorcima Osmanlije su bili prisiljeni i zbog blizine mletakog teritorija bojei se da se
crnogorska plemena ne stave pod mletaku zatitu.
Prikupljanje filurije ostavljeno je domaem ovjeku imenovanom u spahiju. Filurija je
pretvoren u hara na nivou cijele Crne Gore, a turski upravnici i inovnici nisu smjeli stupiti
na crnogorsko tlo bez sultanovog izriitog nareenja. Ako bi sandakbeg traio od Crnogoraca
7

da idu u rat van granica svoje zemlje nisu morali posluati. Morali su ii tek ako bi ih na to
pozvao sultan ili ovjek kojega bi sultan ovlastio.
Autonomija Crne Gore oitovala se u samoupravnim organima koji su izabirani kao
slubeni predstavnici. To je bio opi crnogorski zbor. U njemu su odluivali episkop, spahija,
knezovi i glavari, ali je njihove odluke mogao opozvati okupljeni narod na zboru. Uz ove, tu
je bio i narodni sud koji je proizlazio iz zbora, a inili su ga porotnici, nazivani jo i kmeti.
uvanje reda i sigurnosti, kao i obrana granice ostavljeno je na skrb domaim organima. S
vremenom raste i znaenje vladike zbog svog utjecaja na narod sve vie se namee u estim
sporovima oko mea.
Pravu opasnost za crnogorsku autonomiju predstavljali su mjesne turske vlasti i okolni
turski feudalci. Crnogorci se dijelom oslanjaju na mletaki teritorij koji je takoer dijelom
naseljen Crnogorcima. U Kotor idu trgovati, gdje kupuju sol i ito, a postupno se izmiruju s
Branima, brdskim plemenima (Kui, Piperi, Bjelopavlii) u zajednikom nastojanju da priu
Mletakoj Republici.Tijekom Kandijskog rata Crnogorce se pustilo na miru, ali se po
njegovom zavretku ponovno nastavilo s pritiskom.