OSVRTI I PRIKAZI

Norbert Elias

TO JE SOCIOLOGIJA?
Antibarbarus, Zagreb, 2007, 164 str.
to je sociologija? Pitanje je koje
moe biti, naizgled, posve trivijalno ali i
iznimno kompleksno i izazovno. Odmah
treba napomenuti da itatelj ne treba oekivati neki elementarni uvod u socioloku
znanost koji bi sadravao krai historijat
razvoja discipline, potom, klasifikaciju
osnovnih sociolokih paradigmi i teorijskih pravaca, temeljne metodoloke koncepte i sl. No, ova je, opsegom ne odve
izdana knjiga, svojevrstan uvod u sociologiju Norberta Eliasa.
Rije je o vrlo unikatnom drutvenom misliocu ija teorijska pozicija ne
podlijee olakom kategoriziranju i smjetanju u neku odreenu socioloku orijentaciju. Njegova posebnost velikim dijelom
proizlazi iz sklonosti prema multidisciplinarnosti. Tako su u njegovim radovima,
koji zahvaaju iznimno iroka tematska
podruja, primjetne primjese povijesti,
psihologije, antropologije i politologije.
Prelazei preko, katkad i zamrenijih Eliasovih jezinih izriaja, itatelj moe zamijetiti i njegovu filozofijsku naobrazbu.
to je sociologija? poznije je Eliasovo ostvarenje koje se, osim kao uvod u
njegov opus, takoer moe iitavati i kao
rezime njegova djela budui da sadrava
mnotvo njegovih relevantnih sociolokih
koncepcija. Knjiga sadrava est poglavlja i uvodni dio.
Ve u samom uvodu postaje vidljivim u kojem e se smjeru odvijati ova
rasprava. U njemu autor naznauje sve
krucijalne toke koje e u glavnom dijelu teksta biti tematizirane. Osim pokuaja

odgovora na pitanje o naravi sociologije, Elias poziva na promiljanje o njezinu predmetu i zadaama koje stoje pred
ovom znanstvenom disciplinom. Osim
razrade vlastitih koncepata, Elias otro
kritizira konvencionalnu sociologiju i njezine ustaljene prakse. Kritika je ponajprije
usmjerena na prevladavajui nain sociolokog miljenja i neadekvatan pojmovni
aparat kojim se sociologija slui. Prema
njegovu miljenju, problem jest u tome to
sociologija misaone i jezine oblike tvori
na nain na koji to ine prirodne znanosti. Tako se stvara odreena metafizika
drutvenih entiteta (str. 10.) prema kojoj
se drutvo poima kao neto odijeljeno
od pojedinca. Elias zagovara emancipaciju od tog naina razmiljanja i koritenja
postvarenih pojmova. Umjesto toga,
on se zalae za sliku mnogih pojedinanih ljudi, meusobno ovisnih i upuenih
jedni na druge. Iz tih oblika povezanosti
proizlaze diferentne vrste meuovisnih
mrea; od obitelji, kola, gradova pa sve
do drava. Elias naglaava kako moramo
biti u stanju sebe samoga pojmiti kao
ovjeka meu drugim ljudima (str. 9.).
Autor takoer upozorava da drutvene
prijetnje i sile prisutne na globalnoj razini ne pripadaju ratnoj maineriji ili strojevima samim; u njihovoj pozadini uvijek
je prisutna dinamika odnosa meuovisnih
grupa ljudi. Stoga je, smatra Elias, nuna stvarnosti primjerenija slika struktura
ljudskih umreenja (str. 17.) budui da
ljudsko-drutvenu razinu univerzuma ljudi tvorimo mi sami (str. 23.).
No, naputanje dosadanjeg naina
sociolokog miljenja i razvijanje sociolokih pojmova i miljenja prikladnijih za
bolje razumijevanje meuljudskih odnosa,
kako to predlae Elias, iziskuje radikalnu
preorijentaciju i implementaciju mnotva
jezinih i pojmovnih novina. Ova knjiga
205

OSVRTI I PRIKAZI
nema ambiciju u potpunosti izvriti taj
prijelaz. Njezin je cilj naznaivanje zadae kojoj valja teiti.
U prvom poglavlju naslovljenom
Sociologija Comteova teza Elias reafirmira Comteovu ulogu u razvoju znanosti
o drutvu. Njegov doprinos, tvrdi Elias,
nipoto nije samo antikvarne naravi i
znatno je vei od pukog imenovanja nove
znanosti.
U sreditu njegove znanstvene teorije
stoji naglaavanje neraskidive povezanosti
empirijskog promatranja i teorijske aktivnosti. Tek je uzajamnom kombinacijom
dvaju tipova aktivnosti mogu znanstveni
rad. Tako Comte prekida tradiciju unutar
koje se primat pridavao bilo empirijskom
promatranju bilo teoretiziranju. Osim toga, Comte je jo u trima kljunim tokama radikalno raskinuo s klasinom
filozofskom tradicijom. Umjesto da problematizira spoznajnu djelatnost pojedinanoga spoznajnog subjekta, kao to je
to sluaj u klasinoj filozofskoj tradiciji,
Comte kao subjekta spoznaje postavlja
ljudsko drutvo u cjelini. Drugi odmak
od klasine filozofske tradicije ogleda se
u tematiziranju neznanstvenih i znanstvenih oblika spoznaje. Iz Comteova zakona
triju stadija miljenja ne proizlazi stav da
su predznanstvene forme miljenja manje
vrijedne, one su jednostavno drutvene
injenice. Pred socioloku se teoriju postavlja zadaa da ispita povezanost razvoja oblika miljenja i ideja s obuhvatnijim
drutvenim razvitkom. Tako se, dakle,
razvoj misaonih struktura predstavlja kao
jedan aspekt razvoja drutvenih struktura.
Kritika hipoteze o nepromjenjivosti oblika ljudskog miljenja trea je dimenzija
Comteova raskida s klasinom filozofskom tradicijom. Nasuprot stavu da je
znanstvena metoda jedinstvena bez obzira
na razliitost predmetnog podruja koje se
206

izuava, Comte inzistira na tome da metoda mora biti varijabilna kako bi zahvatila
narav i kompleksnost specifinog sklopa
fenomena.
Krucijalna Comteova zasluga za
konstituiranje sociologije kao samostalne
znanosti bio je uvid o relativnoj autonomiji predmetnog podruja sociologije
(str. 35.). Pitanje autonomije sociologije,
upozorava Elias, jo je uvijek aktualno
budui da jo uvijek postoje pokuaji da
se struktura drutvenih procesa reducira
na bioloke ili psiholoke strukture.
Sociolog kao lovac mitova naslov je
drugog poglavlja. U njemu se Elias bavi
pitanjem na koji se nain oblikuju znanosti u okviru nekoga odreenog drutva. Znanosti se formiraju kroz borbu
pojedinanih grupa protiv neprovjerenih
predznanstvenih misaonih sistema koje druge, obino mnogo monije grupe
priznaju kao samorazumljive (str. 42.
43.). Zastupnici znanstvenog miljenja po
pravilu kritiziraju i odbacuju u drutvu
dominantne kolektivne predodbe jer su
sustavnim istraivakim postupcima doli
do zakljuka da iste (kolektivne predodbe) ne korespondiraju injeninom stanju.
Budui da mitove, vjerovanja i metafizike spekulacije nastoje supstituirati teorijama, odnosno modelima veza koje je
mogue provjeriti, utvrditi i ispraviti na
temelju promatranja injenica, znanstvenici su zapravo lovci na mitove. Raskrinkavanje mitova upozoravanjem na
njihovu neutemeljenost osnovna je zadaa
znanstvenika.
Sredinja zadaa socioloke teorije
znanosti jest protumaiti uvjete pod kojima se predznanstvene ideologije ili mitovi transformiraju u znanstvene teorije.
U nastavku Elias tematizira spomenutu
problematiku.

OSVRTI I PRIKAZI
Elias nadalje razmatra pitanje autonomnosti pojedinih znanosti, pa tako i sociologije. Pojedinost koju vrijedi izdvojiti
u okviru ove rasprave jest Eliasov stav da
je relativna autonomija istraivakog rada
u sociologiji, ali i u svim drutvenim znanostima, jo uvijek na poprilino niskom
stupnju. Konzenkvencija je to snanog
utjecaja izvanznanstvenih sustava vjerovanja koji onemoguuju veu autonomiju
socioloke znanosti.
Opravdanje relativne autonomije sociologije u odnosu na druge znanstvene
discipline motiv je koji se provlai cijelom knjigom. Distingviranje sociologije
od drugih znanosti, poput biologije ili psihologije, te upuivanje na specifinu predmetnost podruja mogue je demonstrirati
pomou modela igara. Modeli igara ujedno je i naslov treeg poglavlja. Rije je o
nekoj vrsti misaonih eksperimenata kojima se, dodue u poneto pojednostavnjenom obliku, pojave drutvenog umreenja
promatraju izolirano. Svrha tih modela je
izotravanje socioloke moi predodbe
koja je umnogome ometena konvencionalnim oblicima miljenja.
Modeli igara slini su ahu, nogometu ili tenisu a njihova su pravila umjetna.
Te se igre zasnivaju na tome da dvoje
ili vie ljudi meusobno mjeri svoje snage (str. 60.). Elias istie da je u svakom
meusobnom odnosu ljudi uvijek prisutan
stanovit odnos moi. Mo je, prema tome,
strukturna osobitost svih ljudskih odnosa.
Tijekom vremena unutar meuljudskih
odnosa razvija se vie ili manje stabilna
ravnotea moi. Ravnotee moi prisutne
su uvijek kad postoji funkcionalna meuovisnost ljudi.
U nastavku autor iznosi primjere
diferentnih modela igara; od igre dviju
osoba preko igre vie osoba do kompleksnih modela igara s mnogo igraa na vi-

e drutvenih razina. Vrijedi istaknuti da

Elias takoer predstavlja igru, odnosno
predigru, s potpuno nereguliranim i nenormiranim odnosima. Odsutnost normi
i pravila u okviru nekoga meuljudskog
odnosa jo ne znai i njegovu nestrukturiranost. Doista, razliite forme drutvenog
nereda promatrane iz socioloke perspektive specifian su aspekt drutvenog reda.
Stoga je sociologija kadra, a to je i jedna
od njezinih zadaa, objasniti drutvene
nemire, pobune, ratove, ubojstva i sl.
Autor nadalje naglaava didaktiku
vanost modela igara. Pomou njih mogue je prevladati u sociologiji dominantne
statike predodbe te prijei na pokretnije
predodbe. Dakle, statiki pojmovi poput
individuuma i drutva zamjenjuju se metaforom igraa i igara. Tako se istodobno
i pokazuje da su svi odnosi meu ljudima
zapravo procesi.
Sljedee poglavlje nosi naslov Univerzalije ljudskog drutva. U njemu Elias
naznauje probleme s kojima se socioloka znanost susree kad pokuava identificirati obiljeja zajednika svim ljudskim
drutvima. U okviru ove rasprave nanovo se tematizira odnos sociologije spram
drugih znanosti, osobito biologije. Razliitost zadaa dviju disciplina proizlazi iz
injenice da se organizacija ivotinjskih
drutvenih sustava mijenja samo u sluaju
promjene bioloke strukture dotine vrste,
dok su ljudska drutva podlona promjeni
bez mijenjanja biolokog ustrojstva ljudi.
Bioloka konstitucija ljudi koja omoguuje uenje i bezgraninu promjenjivost ovjekova iskustva i ponaanja jedna je od
univerzalija ljudskog drutva.
Elias, nadalje, smatra kako sociolozi nisu opremljeni prikladnim misaonim
i jezinim instrumentima za zahvaanje
drutvenog univerzuma. Stoga se radi
izvravanja znanstvenih zadaa pred so207

OSVRTI I PRIKAZI
ciologe postavlja nunost preorijentiranja
dosadanjih misaonih navika. Problem
je u tome to sociologija pojmovne izraze preuzima iz fizike i drugih prirodnih
znanosti. Takav jezini instrumentarij nije
primjeren za tumaenje specifinih drutvenih veza. Uobiajena tvorba reenica
zasniva se dvama elementima, subjektu i
predikatu, odnosno, imenici i glagolu. U
toj je konstrukciji izraena tendencija da
se svi objekti naeg promatranja, pa i
ljudi, poimaju kao objekti (bez kretanja
i bez odnoenja). Na taj se nain ne zahvaa prirodna sklonost ljudi prema promjenama, a ono promjenjivo i pokretno
reducira se na ono nepromjenjivo i nepokretno. Nasuprot tim postvarujuim pojmovima, Elias smatra kako je za sociologijski nain miljenja i tvorbu pojmovnog
aparata mnogo primjerenije koristiti se
osobnim zamjenicama. Skup osobnih zamjenica je doista najelementarniji izraz za
fundamentalnu upuenost svakog ovjeka
na druge, za fundamentalnu drutvenost
svake ljudske individue (str. 104.). Dakle, osobne zamjenice, ja, ti, on/ona/ono,
mi, vi, oni, izraavaju perspektivistiku
narav svih odnosa meu ljudima te se
njihovom uporabom izbjegava dosadanja
socioloka praksa u kojoj se individuumi
shvaaju kao mirujue i izolirane supstancije. Model osobnih zamjenica takoer je
vrsta koordinatnog skupa primjenjivog na
analizu svih ljudskih grupacija te je ujedno i univerzalija ljudskih drutava.

kao da drugi ljudi ne postoje. Sociologiji

je potrebna slika ljudi u pluralu, mnotva
ljudi kao relativno otvorenih meuovisnih
procesa (str. 102.).

Autor se takoer kritiki osvre na

konvencionalnu sliku ovjeka kao gotovog ovjeka. ovjek se ne moe poimati
kao zatvoren u samoga sebe i odijeljen od
svih drugih ljudi. Prema tome, slika homo clasusa nije prikladna. Jednako tako
za socioloka razmatranja nije primjerena
ni slika homo sociologicusa, pojedinanog ovjeka koji postoji samo za sebe,

Pojam figuracije dovodi pitanje ljudskih meuovisnosti u sredite teorijske

problematike sociologije. Sociologija se
suoava sa zadaom da razmotri razloge
zbog kojih su ljudi upueni jedni na druge, njezina je zadaa, nadalje, identificirati univerzalne odnose ovisnosti te se, naposljetku, od nje zahtijeva da istrai kako
poveanje drutvene diferencijacije utjee

208

Tematiziranje meuovisnosti ljudi

dovodi nas do pojma figuracije. Pojam
figuracije jedna je od sredinjih kategorija Eliasove sociologije. Njime se nadilazi
podvojena slika o ovjeku u kojoj je osim
slike o ovjeku kao individuumu prisutna
slika o ljudima kao drutvima. Drugim
rijeima, pomou pojma figuracije prevladava se razdor izmeu individuuma
i drutva. Individuumi i drutvo nisu
dva razdvojena egzistirajua objekta, nego
diferentne ali neodvojive razine ljudskog
univerzuma.
Pojam figuracije jednako se moe
odnositi na male drutvene grupe kao
i na drutva izgraena od vie milijuna
meuovisnih ljudi. Elias figuraciju odreuje kao promjenjivi obrazac koji igrai
kao cjelina meusobno oblikuju, dakle, ne
samo svojim intelektom, nego i itavom
svojom osobom, itavim svojim djelovanjem i mirovanjem u njihovom meusobnom odnosu (str. 110.). Znaaj pojma
figuracije jest u tome to se njime naglasak stavlja na meuovisnost ljudi. Zadaa
sociologije upravo i jest prouavanje povezanosti ljudi u okviru odreenih figuracija. Ako se pojedinci razmatraju zasebno,
ostaje se na razini humanistikih znanosti
poput psihologije ili psihijatrije.

OSVRTI I PRIKAZI
na promjene ovisnosti izmeu ljudi. U
poglavlju Odnosi meuproimanja problemi drutvenih veza Elias ocrtava skicu
tih istraivanja.
Autor se tako bavi fenomenom emocionalne povezanosti ljudi. Afektivne relacije vrsta su univerzalnih meuovisnosti
koje ljude drutveno vezuju. Osim to
povezuju pojedinane osobe, emocionalne
veze, posredovane simbolikim formama,
predstavljaju i sredstvo povezivanja irih
drutvenih entiteta. No, pogrena je uobiajena praksa sociologije, upozorava Elias, koja interpersonalne veze sagledava iz
Oni-perspektive. Nasuprot tomu, autor
zahtijeva koritenje Ja i Mi-perspektive.
U nastavku izlaganja tematiziraju se
dravne i profesionalne veze. Dvije su vrste veza podjednake vanosti za drutvene
strukture i figuracije koje tvore. Razvoj
dravne i profesionalne strukture dva su
potpuno neodvojiva aspekta cjelokupne
drutvene funkcijske sveze (str. 119.).
Razvitak dravnih ureenja usko je povezan s industrijskim razvojem i ekspanzijom djelatnosti. Zbog neodvojivosti dviju
razvojnih dimenzija drutva, Elias kritizira u sociologiji raireno parceliziranje
drutva na niz autonomnih sfera. Jednako
tako, autor zagovara revidiranje pojma
klase. Sociologiji je potreban pojam klase
koji bi uvaavao injenicu da se konfrontacije izmeu radnitva i poduzetnitva ne
odvijaju iskljuivo na razini tvornice, nego i na drugim drutvenim razinama.
Na kraju poglavlja autor iznova propituje zadae sociolokog istraivanja.
Prema njegovu miljenju zadaa je sociologije u razjanjavanju drutvenih procesa koji su po svojoj naravi slijepi te ne
podlijeu upravljanju. Sociologija treba
objasniti drutvene procese i tako ljudi-

ma dati orijentaciju u svezama umreenja

neovisnim o njihovim vlastitim stavovima
i djelovanju. Time bi se ljudima ujedno
omoguilo bolje upravljanje istim procesima. Ponajvie treba istaknuti Eliasovo
zagovaranje prijelaza sa slike drutva u
kojoj se u centar postavlja vlastita grupa
na sliku drutva u kojoj vlastita grupa ne
zauzima sredinju toku. Ovaj prijelaz usporediv je s pomakom s geocentrine na
heliocentrinu sliku svijeta.
Problem nunosti drutvene evolucije naslov je estoga, posljednjeg poglavlja knjige. U njemu autor ukratko navodi
zadau sociolokih teorija drutvenog razvoja i modela specifinih razvojnih procesa utemeljenih na istraivanju prolih
dogaaja. Pritom se kao ozbiljna prepreka
sociologiji razvoja pojavljuje tradicionalni
okvir miljenja. Potekoa je u tome to
se pojmovi kao nunost, vjerojatnost
ili determiniranost shvaaju na identian nain na koji se koriste za objanjenje mehaniko-kauzalnih veza. Kako bi
postigla odreene rezultate, pred sociologiju razvoja postavlja se zadaa da razvije
suptilnije naine razmiljanja.
Na posljednjih nekoliko stranica
knjige Elias upuuje na zabludu koja je
implicirana neprimjerenom podjelom zadaa meu drutvenim znanostima. Naime, podruje meudravnih odnosa tradicionalno je rezervirano je za politoloka
razmatranja. No, Elias dri kako, osobito
danas, nije mogue objanjavati unutardravni razvitak ako se u obzir ne uzme
dinamika odnosa meu dravama. Dva su
procesa razvitka neodjeljiva.
Na samom je kraju pogovor u kojem
se naglaavaju, ne samo kljuni elementi
ove knjige, nego se istiu i fundamentalne
znaajke Eliasova ivota i djela u cjelini.
Kreimir aar
209

OSVRTI I PRIKAZI
Robert A. Nisbet

SOCIOLOKA TRADICIJA
Golden marketing Tehnika knjiga,
Zagreb, 2007, 372 str.
Iako je prvi puta objavljeno 1966.
godine, ovo vrijedno djelo svoje prvo
izdanje na hrvatskom jeziku doivljava
tek etrdesetak godina kasnije. Podatak
koji moda najbolje ilustrira relevantnost
knjige jest da je tijekom desetljea objavljivana u vie izdanja na svim vodeim
svjetskim jezicima.
Primarni motiv za pisanje ove knjige
proiziao je iz stanovite nelagode i osjeaja inferiornosti koji je Nisbet imao u
odnosu na predstavnike drugih znanstvenih disciplina. Naime, dok su znanosti
poput kemije, politologije ili ekonomije
posjedovale jasne elementarne principe,
postojala je samo prilino tanka i krhka
mrea argumenata u prilog sociologiji
(str. 10.).
Socioloka tradicija reprezentira specifino tematiziranje povijesti socioloke
misli s naglaskom na slavno formativno
razdoblje sociologije od 1830. do 1900.
godine. Nisbet izbjegava uobiajeni pristup povijesti discipline koji se fokusira
na prouavanje djela pojedinih mislioca.
Jednako tako zaobilazi pristup koji povijest sociologije sagledava kao povijest
diferentnih teorijskih kola i sustava. Plauzibilno metodiko rjeenje Nisbet pronalazi u djelu filozofa i povjesniara misli
Arthura O. Lovejoya. Od njega preuzima
koncept osnovnih ideja (unit-ideas).
Ovaj pristup polazi od ideja kao elemenata sustava (str. 24.). Metoda prouavanja
temeljnih ideja, smatra Nisbet, moe biti
uspjeno primijenjena na razliite intelektualne sfere, pa tako i na sociologiju.
210

Stoga je prvotna zadaa to je sebi postavlja Nisbet pronalaenje klupka

ideja utkanog u radove svih relevantnih
sociologa klasinog razdoblja. Osim toga,
autor takoer nastoji rasvijetliti nain na
koji se ove temeljne ideje manifestiraju u
umjetnosti i knjievnosti, odnosno, kako
se odnose prema cjelokupnoj zapadnoeuropskoj kulturi i humanistikoj misli toga vremena. Erudicijskom irinom Nisbet
nadilazi uske disciplinarne okvire i sociologiju smjeta u opseniji sociokulturni i
historijski horizont.
Minucioznim iitavanjem klasine
socioloke literature Nisbet je identificirao pet osnovnih ideja sociologije: zajednica, autoritet, status, sveto i otuenje.
Ovih pet ideja reprezentira konstitutivne
elemente sociologije i tvori jezgru socioloke tradicije. Spomenuti pojmovi takoer razlikuju sociologiju od svih drugih
drutvenih disciplina te joj se tako osigurava disciplinarna specifinost. Ovim
idejama korespondiraju suprotni pojmovi
koji predstavljaju stanovitu vrstu njihovih
antiteza. Tako ideji zajednice Nisbet suprotstavlja ideju drutva, antiteza pojmu
autoriteta jest pojam vlasti, ideji statusa
kontrarna je ideja klase, ideji svetoga ideja
sekularnog, dok pojam otuenja svoj antipod pronalazi u pojmu napretka. Prema
Nisbetu, ove antiteze zajednica drutvo,
autoritet mo, status klasa, sveto
sekularno, otuenje napredak ine sam
okvir socioloke tradicije (str. 27.).
Krucijalni Nisbetov koncept temeljnih ideja odreuje i strukturu knjige.
Opsegovno najvei dio knjige rezerviran
je za detaljno izlaganje ideje zajednice, autoriteta, statusa, svetog i otuenja.
No, prije eksplikacije pojedinih osnovnih
ideja socioloke znanosti, Nisbet itatelja upoznaje s drutvenim okruenjem i
intelektualnim okvirom unutar kojeg se

OSVRTI I PRIKAZI
pojavljuje socioloka misao. Tako je prvi dio knjige, naslovljen Ideje i konteksti,
namijenjen ocrtavanju konteksta u kojem
se razvija sociologija.
Pritom Nisbet naglaava iznimno
znaenje dviju sila: industrijske revolucije i Francuske revolucije. Rije je o
dvjema drutvenim snagama pod ijim je
utjecajem razoren stari reim u Europi.
Dvije su revolucije prouzrokovale korjenitu transformaciju zapadnoeuropskog
drutva u cjelini. Svi su drutveni mislioci 19. stoljea bili pod snanim dojmom
drutvenih promjena koje su se iz njihove
perspektive inile epohalnima. tovie,
tematiziranje raspada staroga drutvenog
ustroja i konstituiranje modernog drutva
bila je temeljna preokupacija intelektualnih krugova toga vremena.
Osim to su znatno utjecale na formiranje osnovnih ideja sociologije, dvije
su revolucije uzrokovale pojavu triju velikih ideolokih sklopova 19. stoljea. Rije
je o ideologiji liberalizma, radikalizma i
konzervativizma. Utjecaj svih triju ideolokih struja, smatra Nisbet, zamjetan je
u djelima relevantnih sociologa. Vrijedi
istaknuti da Nisbet, iako ne negira utjecaj
liberalizma i radikalizma na ranu socioloku misao, dri kako je konzervativna
ideologija dala mnogo snaniji impuls
za stvaranje socioloke teorije. Postoji
neobino bliska veza izmeu principijelnih zasada filozofskog konzervativizma i
osnovnih ideja sociologije (str. 31.). Dok
liberalizam i radikalizam reprezentiraju
dva ideoloka izdanka prosvjetiteljstva,
konzervativni mislioci stvaraju odreenu
vrstu antiprosvjetiteljstva. Autor takoer
pokazuje da je srednjovjekovno drutvo
sociolozima 19. stoljea bilo izniman
izvor inspiracije. Vrijednosni sustav i institucije srednjovjekovnog drutva posluile su kao predloak za socioloku reak-

ciju na modernost. Tako se prvi sociolozi,

Saint-Simon i Comte pohvalno izraavaju
o retrogradnoj koli te istiu svoj dug
konzervativcima.
No, pogreno bi bilo zakljuiti, upozorava Nisbet, da su sociolozi zagovarali
povratak u srednji vijek. Iako su s jedne
strane kritiki orijentirani prema odreenim fenomenima koje sa sobom donosi
moderno drutvo, sociologiju konstituiraju kao modernu empirijsku znanost prema
uzoru na prirodne znanstvene discipline.
Osim toga, u pitanjima politike i drutvene pripadnosti, sociolozi pristaju uz
modernistika kretanja. Uzimajui u obzir
ovaj paralelizam modernistikih i tradicionalnih elemenata prisutan u samim temeljima socioloke znanosti, Nisbet govori o
paradoksu sociologiju koji lei u injenici da je, premda prema svojim ciljevima
i politikim i znanstvenim vrijednostima
svojih kljunih osobnosti pripada glavnoj
struji modernizma, njezini bitni koncepti i
implicitne perspektive smjetaju, openito
govorei, mnogo blie filozofskom konzervativizmu (str. 37. 38.). Fundamentalna zasluga sociologije jest u tome to
je sukob tradicionalizma i modernizma
izvukla iz struja ideolokih prijepora te ih
transformirala u niz upotrebljivih pojmovno-teorijskih i metodolokih koncepata.
Napetost izmeu tradicionalnih i modernih vrijednosti zamjetna je kod svih
klasika sociologije, to Nisbet pokazuje u
drugom dijelu knjige. Najvei broj stranica rezerviran je, dakle, za Osnovne ideje
sociologije. Svih pet poglavlja (Zajednica,
Autoritet, Status, Sveto, Otuenje) jednako je strukturirano. Nekoliko poetnih
stranica svojevrstan je uvod u tematiziranje pojedine osnovne ideje, a u nastavku
se pokazuje kako se odreena ideja kristalizira kod pojedinih velikana socioloke misli: Comtea, Tnniesa, Webera, Sim211

OSVRTI I PRIKAZI
mela, Tocquevillea, Marxa i Durkheima.
Zanimljivo je da se, osim izlaganja misli
klasinih sociologa, mogu pronai i neka
imena koja nisu toliko zaduila kasniju
sociologiju kao, primjerice, Le Play, Taine
i Fustel de Coulanges. Nisbet im, meutim, poklanja odreenu pozornost budui da je njihova pozicija usko povezana
sa sociolokom tradicijom. Zamjetno je
da, uz iznimku Simmela, Nisbet ignorira
zastupnike mikrosocioloke perspektive.
Tako je izvan okvira socioloke tradicije
ostavljena cijela jedna socioloka orijentacija. Autoru se zbog toga zasigurno moe
uputiti stanovita zamjerka.
Tijekom izlaganja pet osnovnih ideja
sociologije autor se slui brojnim citatima
iz djela velikana sociolokih misli. Takoer, esto navodi opa mjesta klasine
socioloke literature. Nisbet je izvrstan
poznavatelj tekstova klasika sociologije
koje vrlo umjeno interpretira. Socioloka
tradicija prikladna je stoga, ne samo za
upoznavanje povijesti discipline, nego i
za podrobniji studij iste.
Budui da su razmatrane u identinom tematskom okviru, prijelazi izmeu
izlaganja ideja pojedinih sociologa vrlo su
glatki, gotovo neprimjetni. Iznimno je zanimljivo promatrati nain na koji pojedini
sociolozi pristupaju odreenom tematskom sklopu; vidjeti njihove slinosti i
razlike. Ova je mogunost zasigurno jedna od prednosti pristupa koji autor izabire
prilikom pisanja djela. Osim toga, Nisbet
ne pribjegava kompleksnim jezinim konstrukcijama te je njegov izriaj poprilino
jezgrovit i tean. Zbog naina na koji je
knjiga strukturirana, jedan od njezinih prvih recenzenata ustvrdio je da ga podsjea
na roman. Znaajke Nisbetova stila pridonose itkosti teksta.
U Epilogu, na samom kraju, Nisbet
propituje relevantnost sociologije 19. sto212

ljea i djela oeva discipline za tumaenje i interpretaciju drutvenih procesa u

drugoj polovini 20. stoljea. Pritom istie
primjenjivost pojmovnog aparata i koncepcija razvijenih od strane Tnniesa,
Webera i Durkheima za prouavanje drutava zahvaenim modernizacijskim procesima. Autor smatra da smo jo uvijek
u kasnoj fazi klasinog doba sociologije.
Fundamentalni znaaj i nezaobilaznost
klasinih sociologa podvlai na sljedei
nain: Uklonite iz dananje sociologije
one perspektive i okvire kojima su nas
opskrbili ljudi poput Webera i Durkheima,
pa e od svega ostati jedva beivotne hrpe
podataka i rasprenih hipoteza (str. 25.).
Osim toga, autor na nekoliko mjesta
u knjizi naglaava i iznimnu kreativnost
velikana socioloke misli. On dri kako
je u sociologiji uvijek prisutan i odreen
element umjetnosti. Prema njemu, svi su
veliki sociolozi razmatrani u ovoj knjizi,
upravo poput umjetnika, intuitivnim uvidom i izraenom imaginacijom reagirali
na svijet i drutvene prilike pred svojim
oima. Upravo zbog razloga to sadravaju snaan inovativni naboj, djela klasika
sociologije, smatra Nisbet, predstavljat e
vrijedan izvor nadahnua i za budue narataje itatelja. Osobito onim sociolozima koji se trude odrati slavnu tradiciju
svoje znanosti (str. 16.).
Kreimir aar

OSVRTI I PRIKAZI
Berto alaj

SOCIJALNI KAPITAL
Hrvatska u komparativnoj
perspektivi
Politika misao, Zagreb 2007, 258 str.
Iako posljednjih desetljea u svijetu frekventno koriten u teorijskim razmatranjima i empirijskim istraivanjima,
socijalni kapital u Hrvatskoj ostaje, uz
neke iznimke, relativno zapostavljen kao
koncept. Stoga autor u ovoj knjizi, koja
je preraena verzija njegove doktorske
disertacije pri Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, nudi uvid u nastanak i
teorijsku pozadinu, kao i u razliite definicije koncepta, teoriju socijalnog kapitala
te komparativni pregled stanja socijalnog
kapitala u Hrvatskoj. Knjiga se sastoji od
etiriju poglavlja, zakljuka te posebnih
dodataka na samom kraju.
Prvo poglavlje, Koncept socijalnog
kapitala, daje pregled prvih uporaba koncepta i njegova razvoja u okviru sociologije te njegovu primjenu i daljnji razvoj
u sklopu politikih znanosti oslanjajui se
pritom poglavito na djelo amerikog politologa Roberta Putnama. U svojoj knjizi
Making Democracy Work, prouavajui
kao studiju sluaja proces decentralizacije
u Italiji, u komparativnu politiku uvodi
koncept socijalnog kapitala te zakljuuje
da promjene u institucionalnom ustrojstvu
uvjetuju i potiu i promjene u politikoj
kulturi. Razlikujui socioekonomske i
sociokulturne initelje u svojoj analizi
institucionalne djelotvornosti utvruje da
su socijalni kapital karakteristike drutvene organizacije poput povjerenja, normi i
mrea koje mogu poboljati uinkovitost
drutva olakavanjem koordinacije djelo-

vanja kroz formalne i neformalne odnose

komunikacije i razmjene meu ljudima.
Razluujui tri dimenzije socijalnog kapitala norme uzajamnosti, horizontalne
mree i povjerenje Putnam kvantificira koncept stvarajui koristan istraivaki
instrument. Povezujui i usporeujui ga
sa srodnim konceptima kao to su onaj
politike kulture, graanske pismenosti
i ljudskog razvoja, autor ispituje korisnost koncepta socijalnog kapitala kao
orua suvremene politike znanosti za
utvrivanje uvjeta u kojima je mogue
stabilno i uinkovito funkcioniranje demokratskih politikih sustava. Na kraju
poglavlja iznesene su neke glavne kritike
Putnamove konceptualizacije socijalnog
kapitala poput one da je zanemario njegove negativne aspekte, da je preveliko
znaenje dao civilnom drutvu kao izvoru
socijalnog kapitala zanemarujui takoer i
njegovu konfliktnu prirodu, da je zanemario dravu kao izvor socijalnog kapitala te
nije vodio rauna o neravnomjernoj distribuciji istoga meu pojedincima.
Drugo poglavlje, Teorija socijalnog
kapitala, na svom poetku donosi, izmeu
ostalog, indikatore socijalnog kapitala
politiku participaciju, lanstvo u udrugama, neformalne kontakte i razinu socijalnog povjerenja koje u svojoj amerikoj
studiji Bowling alone: The Collapse and
Revival of American Community iznosi
Putnam odgovarajui na upuene mu kritike. Potom slijedi pregled definicija socijalnog kapitala od strane razliitih autora,
izdvojimo ovdje onu F. Fukuyame koji ga
odreuje kao resurs koji nastaje na temelju postojanja povjerenja u odreenom
drutvu ili u nekim njegovim dijelovima.
Openito, autor dijeli naine definiranja
socijalnog kapitala na tri osnovna tipa:
onaj gdje ga se odreuje u odnosu na
mree povezanosti te norme uzajamnosti
213

OSVRTI I PRIKAZI
i povjerenja, onaj gdje se to ini samo
prema mreama povezanosti te onaj u kojemu ga se definira samo pomou povjerenja. Zajedniko svim ovim nainima definiranja jest da prepoznaju odnose meu
ljudima kao vaan resurs koji omoguuje
postizanje ciljeva. Prouavajui dimenzije socijalnog kapitala autor se ponajvie
osvre na povjerenje razlikujui horizontalno graansko i vertikalno politiko, uopeno i partikularno, prediktivno i
altruistiko et cetera, utvrujui recipronu povezanost graanske ukljuenosti
i interpersonalnog povjerenja. Njegova
je vanost nezaobilazna na to upuuje
i N. Luhmann smatrajui da povjerenje
omoguuje redukciju kompleksnosti i poveava akcijski potencijal drutvenih sustava. U razmatranju funkcija socijalnog
kapitala izdvajaju se demokratska funkcija, ekonomski prosperitet zanimljivo
je primjerice da su za pronalaenje posla
uglavnom bitnije slabe od jakih socijalnih
veza obrazovno postignue te zdravlje.
Povezujui, spajajui i premoujui, jaki i slabi, formalni i neformalni neki
su od tipova socijalnog kapitala koji se
objanjavaju na kraju poglavlja. Tree
se poglavlje bavi Socijalnim kapitalom
u postkomunistikim dravama pruajui
na poetku uvid u odnos demokracije i
postkomunizma te pregled percepcije samog postkomunizma kod razliitih autora.
Istrauje se, takoer, mogunost primjene
Putnamova koncepta na bive komunistike drave te se daje pregled u njima, pa
tako i Hrvatskoj, provedenih istraivanja
socijalnog kapitala.
Socijalni kapital u Hrvatskoj naslov
je etvrtog poglavlja u kojem autor daje
uvid u prouavanje i primjenu tog koncepta u Hrvatskoj, osvrnuvi se pritom
na povijesno-politiki kontekst. U cjelini
Metodologija istraivanja: Izvori podata214

ka i operacionalizacija, autor objedinjujui postojea, pokuava stvoriti najbolji

mogui temelj za budua istraivanja socijalnog kapitala u Hrvatskoj utvrujui
potom njegove razine i distribuciju. Na
kraju poglavlja analizira se primjenljivost
teza o glavnim odrednicama socijalnog
kapitala na europske drave te relativna
pozicija Hrvatske prema njima u odnosu
na iste.
U zakljuku autor ustvruje da je
koncept socijalnog kapitala primjenljiv na
postkomunistike drave te navodi kako
injenica da je analiza razina socijalnog
povjerenja pokazala da je ono u njima
dvostruko nie od onih u etabliranim demokracijama upuuje na opravdanost koritenja kategorije postkomunizma u tim
istraivanjima. Erozija socijalnog povjerenja utvrena u Hrvatskoj pobija tezu o pozitivnom djelovanju smjene generacija te
se stoga, smatra alaj, razvoj socijalnog
povjerenja mora ... potaknuti intencijskim
djelovanjem na odreenim podrujima.
Dodatci na samom kraju knjige sadravaju neke zanimljive dijelove instrumenata i rezultata ve provedenih istraivanja, a potencijalno korisnih za provedbu
novih.
Knjiga, suma sumarum, sadrava cjelovit komparativni pregled razvoja i primjene koncepta socijalnog kapitala u svijetu, bivem Istonom bloku s osobitim
fokusom na Hrvatsku te razvijenim kritikim pristupom. Zanimljivo je tivo, stoga,
ne samo za politologe i druge drutvene
znanstvenike, nego i za iru publiku zainteresiranu za drutvenu problematiku.
Juraj Perkovi

OSVRTI I PRIKAZI
Chris Anderson

DUGI REP
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2008,
288 str.
Knjiga Chrisa Andersona Dugi rep
sa podnaslovom Kako beskonaan izbor
stvara bezgraninu potranju uzrokovala
je veliku buru i prije samog izlaska. Ve u
istoimenom eseju iz 2004. godine urednik
asopisa Wired, jednog od najutjecajnijih asopisa o novim tehnologijama, ukazao je na promjenu prirode poslovanja koja
nastaje uslijed digitalizacije. Andersonova
teza je da se u novom informacijskom dobu moramo odmaknuti od ekonomije hitova prema ekonomiji nia. No, kakve veze
ima dugi rep sa tim? Naravno, rije je
o repu krivulje. Klasina krivulja potranje je ona u kojoj se glava krivulje
odnosi na najpopularnije proizvode i najveu dobit dok se rep krivulje odnosi
na ostale (ne toliko popularne) proizvode.
No, drastinim sniavanjem trokova povezivanja ponude i potranje mijenja se
priroda samog trita sve vei udio u
trinom kolau imaju i proizvodi koji
nisu uspjenice. Neuspjenih proizvoda
ima vrlo velik broj, digitalizacijom trokovi njihovog pohranjivanja se smanjuju,
a zainteresiranih korisnika uvijek ima.
Premda je broj zainteresiranih korisnika/
kupaca za pojedinani proizvod jo uvijek
malen, s obzirom na velik broj dostupnih
proizvoda njihov ukupni broj je respektabilan. To uzrokuje da se rep krivulje
potranje produljuje.
Upravo u tom velikom bazenu ponude kakav je Web, ono to postaje bitno je
kako pronai ono to nas zanima. Anderson naglaava vanost dostupnosti sadraja, kao i filtriranja informacija o istim tim

sadrajima. Novim nainima distribucije

informacija i promocije samih proizvoda
putem blogova, preporuka, peer-to-peera,
itd., velik dio proizvoda prije ili kasnije
nalazi svoj put do korisnika. Mnoge medijske kompanije jo uvijek nisu shvatile
te promijenjene okolnosti, pa tako previe
vremena troe na jadikovke o piratstvu
umjesto da se prilagode novoj situaciji,
smatra Anderson.
Knjiga je strukturirana kroz etrnaest
poglavlja putem kojih Anderson prikazuje
prirodu te nove ekonomije, pri emu se
koristi mnotvom podataka iz kompanija
koje su uspjeni pioniri takvog naina rada kao to su Amazon, Google, iTunes,
eBay, itd. Kljuno je omoguiti dostupnost, a potom i putokaze kako do proizvoda doi; a to se omoguuje kroz tri
sile: demokratizacijom orua proizvodnje,
demokratizacijom orua distribucije, koji
dovode i do tree sile spajanja ponude
i potranje. Demokratizacijom orua proizvodnje stvara se nova generacija novih
proizvoaa (najee amatera/ki) koji
dosad nisu imali mogunosti promocije
svojih radova. Sa druge strane, demokratizacijom orua distribucije milijuni obinih ljudi postaju novim stvarateljima ukusa koji odluuju to je hit. U raju izbora,
informacije o raznolikosti i to su drugi
potroai/korisnici uinili sa njom (filtriranje, preporuke) su ono to odluuje o
uspjehu nekog proizvoda.
Dakle, novitet je ekonomija mikrotrita, tj. nia. Kljuno je kako postati
glavni u nii odnosno kako biti nichebuster kao to kae Eric Schonfeld. Ono
to je bitno jest da tu dolazi do jo jedne promjene dolazi do fragmentacije,
do stvaranja paralelnih kultura, do tisua
kulturnih plemena koje se temelje na raznorodnim interesima. Za razliku od Christine Rosen koja u tome vidi zatvaranje
215

OSVRTI I PRIKAZI
u individualne ukuse, Anderson smatra da
nam upravo ova nova orua omoguuju
da istraujemo dalje i vie: Mi dijelimo
nau kulturu sa drugima, ali ne sa svima
(2006:191) rei e Anderson. Ovdje bi
mogli komentirati da se na taj nain moda istrauje vie, ali unutar jedne nie, ali
ne toliko izmeu razliitih nia.
Anderson zakljuuje knjigu sa kratkim vodiem kako uspjeti u toj novoj
ekonomiji dugog repa, u duhu pravog
amerikog Just do it! prirunika za samopomo. I upravo tu kulminira i njegov
i inae prevelik fokus na SAD i ameriko trite. Uz to to koristi podatke samo
za SAD, on se nigdje ne distancira kada npr. govori mi pri emu se moe
zakljuiti da govori o Amerikancima, ili
moda samo o Amerikancima na web-u.
Anderson navodi da online prodaja ini (u
SAD) zasad 10% od ukupne prodaje, to
nije nezanemariv podatak, kojeg bi valjalo usporediti sa dostupnou kompjutera i
Interneta u amerikim kuanstvima. Ukoliko ve govori o novoj ekonomiji, treba
znati na koga se ona odnosi i kome je
dostupna da u njoj prisustvuje.
Anderson se u svojoj analizi nove
ekonomije previe oslanja samo na analizu potronje, dok aspekte proizvodnje, pa

216

i razliitih aspekta distribucije zanemaruje.

Takoer, premalo panje pridaje drugim
oblicima nekomodificirane kulturne razmjene koju nove tehnologije omoguuju.
Ujedno, mora se napomenuti da on polae velik optimizam u dugi rep i modele
razmjene koje su sa njim povezane. to i
ne bi bio problem kada bi pruio analizu
napora za otvaranje istih modela prema
izlasku iz ovisnosti o specifinim korporacijama. Snaga hitova je jo uvijek jaka,
a snaan je i utjecaj medijskih korporacija
i to se tie promocije materijala, i njegove distribucije. Dogaa se koncentracija distribucijske moi u rukama nekoliko
kompanija kao to su Amazon, Google,
eBay itd. Moda je ukupan broj i raznovrsnost informacija i sadraja sve vei, ali
se ujedno stvaraju i monopolistike toke
distribucije istih tih sadraja. I Amazon i
Google su korporacije i u njihovom je interesu promovirati materijale, softver, igre,
vijesti, servise itd. koji su u njihovom vlasnitvu. Zauujue je da Anderson samo
u jednom dijelu napominje kako dugi
rep za razliku od Disneya nema lobistike
moi. U sljedeoj knjizi bilo bi zanimljivo
to Anderson ima za rei o promjenama u
tim odnosima moi.
Jaka Primorac