SVEUILITE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA KULTUROLOGIJU

HRVATSKI JEZIK U 18. STOLJEU I U POETKU 19.

STOLJEA
Seminarski rad

Kolegij:
Hrvatski jezik u povijesno-kulturnom kontekstu

Mentor:

Studenti:

Borko Baraban, prof.

Osijek, veljaa 2015.

KAZALO

1. UVOD

2. PREDSTANDARDNO RAZDOBLJE

Kada govorimo o predstandardnom razdoblju moemo ga podijeliti u tri vea vremenska

razdoblja. Tako prvi od njih obuhvaa pismenost i knjievnost hrvatskoga srednjovjekovlja,
drugi je vezan za jezini izraz 16. stoljea, a trei, onaj koji je povezan sa ovom tematikom,
odnosi se na 17. stoljee i jo bitnije na prvu polovicu 18. stoljea. Upravo ovo zadnje
razdoblje e biti izrazito vano za razvoj knjievnog jezika u 19. stoljeu to e detaljnije biti
pojanjeno u nastavku. Razliku izmeu pojedinih etapa ini osnovica koja se upotrebljavala za
pismeni jezik. Nakon predstandarnog razdoblja slijedi standardno razdoblje u koje Hrvati
ulaze sa dva knjievna jezika, a to su: novotokavski, koji je tada bio veinski i kajkavski, koji
je bio maninjski. "Poetak njihovih standardnosti ogleda se u tome to su od polovice 18.
stoljea oba iznadregionalna, kako su u prosjeku bili i neki drugi evropski jezici u svojim
sredinama."1 Takoer na jezini razvoj utjecale su i druge prilike poput onih povijesnih
odnsono politikih, a primjer za to je recimo oslobaanje od Turaka u svjeveroistonim
krajevima Hrvatske koji su omoguili novi razvoj hrvatskoga knjievnog jezika. Upravo e u
nastavku biti vie govora o piscima koji su svojim djelima i radom obiljeili pojedino
razdoblje i time ostavili neizbrisiv trag u povijesti razvoja standradnoga jezika Hrvata.

etvrto razdoblje u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika, ujedno i prvo standarno razdoblje,
traje od druge polovice 18. st. do hrvatskoga narodnog preporoda. U tome se razdoblju
hrvatski knjievni jezik sastojao od dvaju pismenih jezika - novotokavskog i kajkavskog te
su oba u procesu standardizacije (55 str isto isto)

1 Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari, Stjepko Teak,
Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1991. str.

2.1. Utrtim stazama hrvatskih leksikografa i gramatiara

Na temelju onoga to su dotadanji hrvatski leksikografi postigli, poetkom osamnaestoga
stoljea kree se u jo bolju obradu rjenike grae. Veliki utjecaj na daljni razvoj svakako je
imao napredak leksikografije u drugim europskim zemljama.
Upravo je Jakov Mikalja, ugledajui se u inozemne rjenike svoga doba, napisao Blago jezika
slovinskoga u kojemu je predstavio do tada daleko bogatiji vokabular knjievnog jezika. Jo
vei znaaj postii e Ardelio Della Bella svojim trojezinim rjenikom Dizionario italiano,
latino, illirico, kojega je objavio 1728. godine u Mlecima. Autori iz ijih je djela Ardelio Della
Bella izvadio rjeniku grau velikim dijelom pripadaju dubrovakom knjievnom krugu kao
to su iko Meneti, Ivan Gunduli i Ignjat urevi pa i od onih koji su pripadali krugu
akavske knjievnosti kao to su primjerice Petar Hektorovi, Ivan Ivanievi i Bartol Kai.
"Profinjenim izborom rijei, korektnom obradom natuknikog lanka u kojemu se raspoznaju
ne samo temeljna nego i ostala znaenja pojedinih rijei, adekvatnim odabirom reeninih
primjera Della Bellin je rjenik zasigurno jedno od ponajboljih djela starije hrvatske
leksikografije."2 (Mogu, 1995.: 118, 119.)
Takva detaljna obrada znaenja rijei vidi se pod natuknicom bellezza gdje se nailazi na
znaenja poput: ljepos, ljeposti, femininum odnosno ljepota, ljepote, femininum. Takoer ova
rije, po Bellinom rjeniku, na hrvatskom moe znaiti i krasnost, uljudnost, pristalost, gizda
od lica. "Moe znaiti i ures, to Della Bella potvruje primjerom iz Gundulieva Osmana
(54):
Sve najljepe gube ime
Prid uresom nje uresa
odnosno ukras za to se navodi stih Junija Palmotia (55):
Da njegova lica dina
naravni ukras vema uresi."3

2 Milan Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str.
119.

Iz ovoga se moe naslutiti pojava pravog i bogatog rjenika knjievnog jezika kojemu je kao i
obino dodana kratka gramatika hrvatskoga jezika. Ovime se zaokruila knjievnojezina
izgraenost stvaranjem osebujne literature na iznadregionalnom jeziku i zbog toga ova
spomenuta djela oslikavaju hrvatsku leksiku i gramatiku batinu.
Prilikom odabira rijei leksikografi su se upuivali na prethodna leksikografska djela. U tome
je osobito zanimljiv razvoj slavonskih pisaca koji nakon osloboenja od Turaka nisu imali
sustav pravopisanja i pravilnog izgovaranja rijei to kao problem navodi i Matija Antun
Reljkovi, "ni knjige od pravopisanja i od rii pravogovorenja."4 Tako su se slavonski
knjievnici ugledali na dotadanje jezine prirunike i djela pa tako Antun Kanili svoje
poetne radove pie u osmercima koji su bili poznatiji dubrovakim kjievnicima. Tako
Kanili svoju Svetu Roaliju pie dvostruko rimovanim dvanaestercem. Pri pisanju svojih
djela osim ugledanja na duborvaki stih, on ukljuuje i leksik iz prethodno spomenutih
rjenika Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle. (Mogu, 1995.: 121.)

3 Ibid
4 Mian Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str.
121.

2.2. Knjievni jezik kajkavske stilizacije

Na sjeverozapadu Hrvatske upotrebljavao se knjievni jezik stiliziran na kajkavskoj osnovici.
"Kajkavski knjievni jezik u procesu je u prethodnome razdoblju zapoete standardizacije:
grafija i gramatike norme prilino su sreeni; kajkavtina je u uporabi u koli, administraciji,
njome se pie struna i zabavna literatura itd." 5 Zbog toga, iako maninjski s obzirom na broj
stanovnika i podruje koje zauzima, nije bio manje standardan na to upuuje i injenica da se
kajkavski poinje sve vie otvarati i pribliavati veinskom tokavskom. "Tomu je pridonio u
prvome redu jezik protestantske knjievnosti i, osobito, pisaca ozaljskoga kruga, zatim
kajkavaca koji, unato pripadnosti protureformatorskom pokretu, nastavljaju protestantskom i
ozaljskom koncepcijom pismenoga jezika."6 Iako je ozaljski knjievni krug prestao djelovati
nakon smrti Zrinskih i Frankopana, on se uklopio u kajkavski knjievni jezik i time ojaao
lingvistiko pribliavanje meu jezinim strukturama na itavom sjeverozapadnom podruju.
U rjeniku Franje Sunika, kojega je kasnije dovrio Andrija Jambrei, vidljivo je okretanje
kajkavaca prema slavonskim tekstovima. Taj rjenik, Lexicon latinum interpretatione illyrica,
germanica et hungarica locuples, objavljen je u Zagrebu 1742. godine. Andrija Jabrei
napisao je jedna od najkompletnijih rjenika starije hrvatske leksikografije. Uz Jambroia, u
kajkavskom knjievnom krugu djeluju jo Juraj Habdeli i Franjo Sunik. Od ostalih
leksikografa ne smije se ne spomenuti Adam Patai i njegov Dictionarium latino-illyricum et
germanicum ili onaj Pavla Vitezovia, Lexcion latino-illyricum. "Tomu se razdoblju moe
dodati i prva objavljena kajkavska gramatika Iganacija Szentmrtonya Einleitung zur
kroatischen Sprachlehre fr Teutche (1783) u kojoj ima podosta nekajkavskih likova, to
potvruje injenicu da je stari kajkavski knjievni jezik bio veoma otvoren utjecajima drugih
hrvatskih knjievnosti."7 Kajkavska standardizacija bila je puno uspjenija s obzirom na
tokavsku u drugoj polovici 18. stoljea. Iako se kajkavski knjievnici nisu mogli mjeriti sa
5 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa
hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013. str. 57.
6 mogus

Gunduliem, Palmotiem i drugima, njihova djela bila su iznimno itana ije glavne
odrednice su te to je nabona i pouna, a koja se s druge strane ipak nije odlikovala
savrenstvom stiha ili stilskim reenicama. U to vrijeme prosvjeenog apsolutizma vie se
cijenila razumna i prepoznatljiva poruka nego njezina formalna savrenost. Kajkavska se
knjievna sredina pomou brojnih rjenika, gramatika, opisa povijesnih dogaaja, tiskanih
izdanja mnogih prevedenih i originalnih igrokaza te prirunika za domainstvo pribliila
velikom broju italaca, pruajui im prije svega korisno tivo kako zabavnog tako i pounog
karaktera. Velik dio kajkavskog knjievnog rada nastao je, kao to je ve spomenuto,
oslanjajui se na dotadanja knjievna djela koja najvie ukljuuju rjenike i prirunike.
"Nakon 1810. tokavska usmjerenost hrvatskih kajkavskih knjievnika sve je oitija." (pov
pregled gramatike..., 57str.) Ipak nisu svi prihvatili tokavtinu i odrekli se kajkavtine. Ignac
Krstijanovi najistaknutiji branitelj kajkvaskog knjievnog jezika i protivnik uvoenja
tokavtine

7 mogus 143

3. STANDARDNO RAZDOBLJE

Nakon predstandarnog razdoblja i njegova tri vremenska odsjeka, slijedi standarno razdoblje
sa svoja dodatna tri vremenska razdoblja od kojih su prva dva osobito vana i povezana sa
tematikom seminara. Nastavljajui pratiti periode predstandarnog razdoblja dolazimo do
etvrtoga koje dublje zailazi u ovu temu, a odnosi se od sredine 18. stoljea. etvrto razdoblje
u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika, ujedno i prvo standarno razdoblje, traje od druge
polovice 18. stoljea do hrvatskoga narodnog preporoda. U tome se razdoblju hrvatski
knjievni jezik sastojao od dvaju pismenih jezika - novotokavskog i kajkavskog, od kojih su
oba u procesu standardizacije. (Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, 2013.:55)
Razdoblje od 30-tih godina 18. stoljea pa sve do polovice 19. stoljea, obiljeeno je
hrvatskim narodnim preporodom i zbivanjima u vezi s njim. Nakon toga sljedi 5. period koji
obuhvaa sva zbivanja od hrvatskoga narodnog preporoda do konca 19. stoljea, koje je s
druge strane obiljeeno sukobima pojedinih filolokih kola. Sam kraj odreen je kao zavrno
razdoblje standardnog jezika 20. stoljea. Dakle u nastavku e se vea pozornost posvetiti
prilikama i dogaajima koji su obiljeili 18. i sredinu 19. stoljea, a pri tome se mora naglasiti
vanost i svrhovitost ilirskog preporoda. Ilirski preporod je nacionalni, kulturni i poliki
pokret koji traje od 1835. do 1848. godine i time svakako ulazi u koncept hrvatskog
knjievnog jezika prve polovice 19. stoljea, kojemu je sredite bilo u sjevernoj Hrvatskoj,
dok je manjim intenzitetom obuhvatio ostale jezine prostore. On se pojavio u vezi s
procesom oblikovanja eurospkih nacija 19. stoljea, a time je utjecao i na knjievno
stvaralatvo brojih pisaca ija djela odraavaju duh toga razdoblja. Upravo e u nastavku biti
vie govora o poetcima standardizacije novotokavtine, grafije tokavskoga podruja,
primjerima rjenika, pravopisa, njihovih stvaralaca i ostalih djela koja su ostavila kljuan
temelj za budue generacije knjievnika.

3.1. Poetci standardizacije novotokavtine

Od sredine 18. stoljea zapoeli su procesi oblikovanja standardnog jezika na jugoistonom
podruju Hrvatske koji su u dijalektnom smislu novotokavske, nenovotokavske i
junoakavske. Zbog toga novotokavski pisani jezik zamjenjuje sve dotadanje pokrajinske
jezike i pri tome mislimo na akavske i tokavske koji su postojali na tome podruju do 16.
stoljea. Za rairenost novotokavskog pisanog jezika zasluni su i prosvjetiteljski pisci
svojim djelima.
"elja za vrstim meusobnim vezama dovodi do unosa nekih dubrovakih jezinih
elemenata u djela slavonskih pisaca, a dubrovaki gramatiari i leksikografi u svoje radove
unose podatke iz djela slavonskih knjievnika. Novotokavtina je od tada jedini hrvatski
pismeni jezik na jugoistonome podruju, a naputanjem maninjskoga kajkavskog na
sjeverozapadnome podruju u iduem razdoblju postat e i opehrvatski."8
Novotokavtina je stvorila povezanost svih Hrvata, osim kajkavaca. Kao to je ve
spomenuto, novotokavski pismeni jezik, koji je u procesu standardizacije oblikovan u 18.
stoljeu, prvi je hrvatski iznadregionalni pismeni knjievni jezik nakon hrvatskostaroslavenskoga. "Zbog toga Brozovi istie kako je sredina 18. stoljea vanija od 30-ih
godina 19. stoljea koje su obiljeile hrvatski narodni preporod. Novotokavtinom se pie na
irokome prostoru od Slavonije do Dubrovnika i od Dubrovnika do Like. Postoje neka
dvojstva: ikavsko-jakvsko(dica i djeca) takavsko-akavsko (dvorite- dvorie)."9

8 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa

hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013. str. 57.
9 Ibid

3.2. Grafija tokavskog podruja

"Na podruju tokavtine ustalile su se dvije latinine grafije. Jedna od njih u Dalmaciji (tzv.
dalmatinska), a druga u Slavoniji (tzv. slavonska). Iako su u poetku one bile razliite i time
suprostavljene, s vremenom dolazi do njihova pribliavanja. Upravo njihovim pribliavanjem,
odnosno ujednaenosti dalmatinsko-slavonske grafije omoguuje se laka komunikacija
izmeu tokavskog sjevera i juga. Toj se grafiji priklonio i Lianin ime Starevi, koji je
poznat jer je pisac gramatike Nova rioslovnica ilirika, koja je 1812. godine objavljena u
Trstu. (Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, 2013.:58.)

3.3. Prve novine u Hrvatskoj

Prve hrvatske novine tiskane su u drugoj polovici 18. st. - 1771. godine u Zagrebu. Glasile su
Ephemerides Zagrebienses te su prvotno bile na latinskom jeziku, a kasnije na njemakome.
Prve novine na hrvatskom odnosno latinskom jeziku izlaze u Zadru u razdoblju od 1806. do
1810. godine te su se zvale Il Regio Dalmata to znai Kraljski Dalmatin. Ljudevit Gaj je
zasluan za nastanak prvih hrvatskih novina koje su izlazile iskljuivo na hrvatskom jeziku, a
pisane su starom (kajkavskom) grafijom i kajkavtinom. One su poele izlaziti 1835. zajedno
s knjievnim prilogom Danica horvatska, slavonska i Danica ilirska. "Nakon zabrane ilirskog
imena (1843.) novine bivaju preimovane u Narodne novine, a Danici se vraa prvotno ime.
Godine 1849. novinama se vraa ime Narodne novine, a Danici Danica ilirska. Danica iste
godine prestaje izlaziti, a Narodne novine postaju slubeni list te pod tim imenom izlaze i
danas."10

3.4. Prvi potpuni tiskani prijevod Biblije

Prvi potpuni tiskani prijevod Biblije Hrvati dobivaju tek poetkom 19 stoljea. Za to je
zasluan Matija Petar Katani, koji ju je zavrio 1815., a tiskao u Budimu 1831. godine. "A
upravo taj datum pada u 1. period standardnoga razdoblja hrvatskoga knjievnoga jezika kad
su mu se polagali temelji."11 Ovaj prijevod Biblije na hrvatski sadri 6 svezaka, a pisano je
slavonskom grafijom te tokavskom ikavicom. Naalost, odjek je bio slab jer je to bilo
razdoblje kada su naputene i slavonska grafija i ikavica.
10 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika,
Croatica, Zagreb, 2013. str. 60.

3.5. Gramatike
3.5.1. Svata po malo
Svata po malo ili kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik, djelo je Blaa
Tadijanovia, a tiskano je Magdenburgu 1761. godine.
Ovo je prva slavonska gramatika svjetovnog sadraja koja u sebi sadri malu hrvatsku i
njemaku gramatiku kao i hrvatsko-njemaki rjenik, obrasce razgovora i pisama, pospis
poslovica i ostalo. Sluila je, prije svega, za uenje njemakog jezika i proiravanju znanja o
vlastitom i time nije bila namijenjena samo Slavoncima ve i ostalim Hrvatima.
3.5.2. Nova slavonska i nimaka gramatika
Autor ove gramatike je Matija Antun Relkovi. Nova slovonska i nimaka gramatika
objavljena je u Zagrebu 1767. godine.
Njezina svrha je bila pouiti Slavonce pravilima knjievnog jezika i pomoi im u uenju
njemakog jezika, ali i Nijemcima pomoi u uenju hrvatskog jezika. Relkovieva gramatika
pisana je

hrvatskim jezikom te sadri slavonsko njemaki Rinik i mali konverzacijski

prirunik.
3.5.3. Nemka gramatika
Pisac ove gramatike je Antun Rajp (Rajsp), a tiskana je u Beu 1772. godine.

11 Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari, Stjepko Teak,
Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1991.

Kao to se iz naslova da zakljuiti rije je o gramatici njemakog jezika koja je pisana

kajkavskim knjievnim jezikom. Sluila je kao poduka Hrvata njemakom jeziku.
3.5.4. Neue Einleitung zur slavonischen Sprache (Novi uvod u slavonski jezik)
Marijan Lanosovi zasluan je za nastanak gramatike hrvatskog jezika pisane njemakim
jezikom, a sluila je njemakim govornicima za uenje hrvatskog jezika (slavonskoga). Ona
sadri njemako-hrvatski rjenik. Vano je za napomenuti kako je Lanosovi autor i
gramatike Uvod u latinsko riih slaganje s nikima nimakoga jezika bilikami, koja je
objavljena u Osijeku 1776. i time predstavlja prvu latinsku gramatiku pisanu hrvatskim
jezikom u cjelosti. "U njoj je osobito vrijedno jezikoslovno nazivlje koje je takoer prvi put
dosljedno hrvatsko, bez prilagoenih latinskih naziva."12
3.5.5. Grammatica illirica
Grammatica illirica ili Ilirska gramatika djelo je Josipa Voltia (Voltiggi). Tiskana je u Beu
1803. godine.
"Gramatika je priloena trojezinom, hrvatsko-talijansko-njemakom, Rioslovniku. Kratka je
i praktina-sadrava samo morfologiju i sintaktika pravila. U gramatikome opisu autor se
ugleda na svoje prethodnike (ponajprije na Lanosovia i Della Bellu). Pisana je slavonskom
grafijom."13
Od ostalih vanijih autora i njihovih gramatika moramo spomenuti Franju Appendinia i
njegovu gramatiku; Grammatica della lingua Illirica. "Gramatika je tokavski stilizirana, a
knjievnojezina stilizacija temelji se na bogatoj dubrovakoj knjievnosti." 14 Upravo osam
desetljea prije njega Ardelio Della Bella objavljuje hrvatsku gramatiku s istim
knjievnojezinim uporitem i dijalektnom stilizacijom te zbog toga nije nimalo udno to mu
je Della Bella uzor. "Appendinijeva gramatika, kao i Della Bellina prije njega, normira
naddijalekatnu jekavsku tokavtinu, ponajprije dubrovaku: bljed, bjelo, mljeko, mjesec,

12 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika,
Croatica, Zagreb, 2013. str. 62.
13 Ibid, str. 63.
14 hrak http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=94595

rjeti, rje."15 Ova je gramatika napisana u osvit preporodnih zbivanja, a hrvatskim je

preporoditeljima bila dobro poznata te su ju potovali i hvalili.
Takoer moramo spomenuti i imu Starevia i njegovu Novu rioslovnicu iliriku, tiskanu u
Trstu 1812. godine.
Vaanost ovoga djela je u tome to je osim injenice da je prvi opisao 4 - akcenatski sistem
tokavske ikavice, jasno izrazio da Dubrovnik, Dalmacija, Bosna i Slavonija imaju isti
knjievni jezik kojeg on naziva iliriki ili slovinski. "Razjedinjenost je u slovosloju, u
grafiji, ali se Starevi nada da e i Dubrovani, koji su mnogo knjigah iliriki upisali,
prihvatiti grafiju tokavske veine."16

4.1. Rjenici (za 19 st)

Jedni od napoznatijih pisaca rjenika, a koji su obiljeili poetak 19. stoljea, zasigurno su
Joakim Stulli i Josip Volti o kojima e biti vie govora u nastavku kao i o njihovim
najutjecajnim rjenicima.
4.1.1. Lexicon latino - italico - illyricum / Rjeosloje slovinsko-italijansko-latinsko /
Vocabolario italiano-illirico-latino
Stullijev rjenik najvei je rjenik starije hrvatske leksikografije. Sastoji se od triju dijelova
od kojih svaki ima po dva sveska to ini ukupno est svezaka i vie od 4700 stranica. Prvi dio
je tiskan u Budimu 1801., zadnja dva u Dubrovniku 1806. odnosno 1810. godine. "Prvom
dijelu polazini jezik je latinski, drugomu hrvatski, a treemu talijanski. "Grau za rjenik
Stulli je uzimao iz gotovo svih dotadanjih hrvatskih rjenika, potom iz knjievnih djela, iz
djela usmene narodne knjievnosti te iz tiskanih i rukopisnih djela razliite namjene i
stilova."17
U njega je Stulli uvrstio novotvorenice, a pisan je izvorno dubrovako-dalmatinskom
grafijom, a potom tiskan slavonskom grafijom.
15 ibid
16 Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari, Stjepko Teak, Povijesni
pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1991. str. 46.

17 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika,
Croatica, Zagreb, 2013. str. 65.

4.1.2. Rioslovnik ilirikoga, italijanskoga i nimakoga jezika

Ovaj rjenik djelo je Josipa Voltia (Voltiggi), Istranina, koji ga objavljuje u Beu 1803.
godine. Rjenik ima ikavsku osnovicu, a pisan je slavonskom grafijom. Uz velik broj
tokavskih rijei sadri i mnogo akavizama, kjakavizama i dosta turcizama koji su
obdjedinjeni na 120 stranica. Vanost Voltieva rjenika jest u tome to pokazuje slavonski
utjecaj u grafiji i leksiku te svojevrsnoj ikavskoj-jekavskoj stilizaciji.

3.6. Pravopisi
3.6.1. Kratki navuk za sta pravopisanje horvatsko za potrebost narodnih kola
Ovaj pravopis tiskan je u Budimu 1779. godine na 51 stranici. "To je djelo nevelikog opsega
(51str.) anonimnog autora pisano usporednim tekstom na hrvatskome (kajkavskome
knjievnom) i njemakome jeziku."18
Plod je kolskih odredaba to ih je uAustro-Ugarskoj Monarhiji kroz reformiranje kolstva
provodila carica Marija Terezija. On je bio namijenjen za kole u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Njime je kodificiran kajkavski pravopis te se u njemu prvi put pojavljuje gramatiki naziv
period, samoglasnik i skupglasnik (suglasnik). Pisan je starom kajkavksom grafijom, koju
Ljudevit Gaj zove maarski krivopis. Ovaj pravopis doivio je nekoliko proirenih izdanja
(1780., 1808., 1830., 1832.) od kojih je najvanije ono tisakno u Budimu 1780. godine;
Naputenje vu horvatsko pravopisanje. "Vrlo je vaan fonetski opis digrama: d+y, g+y, l+y,
n+y. Autor istie da njihov izgovor s y postaje meki: nastaje novi glas izmeu ta dva glasa (,
lj, nj)."19

18 Biani, Frani, Hudeek, Mihaljevi, Pregled povijesti gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika,
Croatica, Zagreb, 2013. str.67.

Kako se ni u jednom proirenom izdanju ovoga pravopisa ne spominje tko je njegov autor
postoji nekoliko pretpostavki. Tako se vjeruje da ga je napisao poznati maarski slavist Lszl
Hadrovics ili Mirko Vory, zagrebaki kanonik ili pak Ignacije Szentmrtony.
3.6.2. Uputjenje k" slavonskom pravopisanju za potrebu narodnih uionicah u
Kraljevstvu Slavonije
Ovaj pravopis djelo je Antuna Mandia, a tiskan je u Budimu 1779. godine. To je nevelika
knjiica koja ima 56 stranica, od toga lijeva je stranica hrvatska, a desna njemaka. Njome je
kodificiran slavonski jezik, a sluila je za kolske potrebe u Slavoniji. Ovaj pravopis
predstavlja prvi normativni grafijsko - pravopisni rjenik. (Biani, Frani, Hudeek,
Mihaljevi, 2013: 68.)
"Radi se o pravopisima dvaju onovremenih hrvatskih knjievnih jezika koji su nastali prema
istom njemakom predloku."20

STJEPAN BABI, DALIBOR BROZOVI, MILAN MOGU, SLAVKO PAVEI, IVO

KARI,

STJEPKO

TEAK,

POVIJESNI

PREGLED,

GLASOVI

OBLICI

HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA, Globus, Nakladni zavod ZAGREB, 1991.

standardno razdoblje jednako kao i predstandradno ima tri perioda, prvi je od sredine 18
stoljea do hrv narodnog preporoda, drugi od hrv narodnog preporoda do konca 19 st, treci
obuhvaca razvoj u 20 st
Jezik od sredine 18. stoljea do hrvatskog narodnog preporoda
"Osnovna i lao uoljiva razlika meu novotokavskim govorima, ijekavski izgovor nasuprot
ikavskomu, inae veoma vaan element u dijalektolokom prouavanju, u knjievnom se
jeziku druge polovice 18. stoljea uzimala kao stvarnost koja ni u emu ne remeti
komunikaciju." ( 42str)
"Gotovo zauuje da se nisu pojavile velike raspre ak ni oko neujednaene grafije. To je plod
injenice to su se na tokavskom terenu ve bile ustalile dvije latinike grafije- jedna u
19 hrak
20 hrak

Dalmaciji, druga u Slavoniji- i to je svaka sredina najee potivala ortografske navike

pisaca druge sredine. Osim tog, te su se dvije grafije bile znatno pribliile. Tako se u
slavonskoj grafiji primjeuju neka rjeenja koja odudaraju od sjevernog tipa, uobiajenog u
kajkavaca: npr. fonem se biljei kao i u junom tipu sa x, za fonem c ne rabi se dvoslov cz
nego jednoslov c, naputa se biljeenje dvoslova ly za fonem , ny za , gy za , kako su u
poetku 18. stoljea pisali u Slavoniji isusovci prema kajkavskom uzoru." 43 str
"Tako se npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia, gdje je stihom i
prozom iznesena kronika glavnih dogaaja iz prolosti junih Slavena, naao ubrzo u ruci
gotovo svakog pismenog ovjeka i kruio meu itateljstvom vie od jednog stoljea,
doivjevi za tri godine dva izdanja (drugo izdanje znantno proireno i dopinjeno). 43
"Popularnosti spomenutih djela, kao i ostalih to su se u to doba itala (npr. Cvit razgovora
Filipa Grabovca ili Adaja sedmoglava Vida Doena), doprinosila je bez sumnje njihova
prosvjetiteljska poruka, ali isto toliko i njihov jezik." 43
"U daljnoj izgradnji tog ranog hrvatskog standarda sudjelovale su obje njegove sastavnice,
ikavska i ijekavska." "Pisci s ikavskoga podruja smatraju svojom prvenstvenom obvezom da
pismenom djelu puanstva ponude gramatike prirunike i rjenike." 44

"U svim se tim dijelima prepoznaju tri osnovne tendencije: 1. elja da se dotjera ili dopuni
prvotni gramatiki opis, odnosno da se povea graa; 2. sklonost da se preuzmu neka rjeenja
iz djela drugih gramatiara slavonskoga kruga; 3. vea ili manja korespodencija sa slinim
djelima stvorenim dotada u drugim hrvatskim pokrajinama." 43

"Ovako plodan gramatiarski i leksikografski rad bio je odraz jednog novog

knjievnojezinog strujanja koje se iskazivalo posebnom brigom za kodifikaciju knjievnog
izraza i za unifikaciju grafije. U tom su se okviru morali rjeavati mnogi problemi to su
neprestano iskrsavali u poetnom procesu izgradnje standardnoga jezika. Pojavili su se npr.
aktualni problemi terminologije i frazeologije jer su to zahtijevale potrebe znanstvenika i
erudita koji su pisali hrvatskim jezikom pored latinskoga i njemakoga. U posljednim
desetljeima 18. stoljea sve se vie utvruje terminologija i frazeologija u gramatikom,
filozofskim, teolokim i slinim tekstovima. Toj sferi pripada npr. Kanilievo djelo Kamen

Pravi smutnje velike koje, namijenjeno mnogo vie uenim negoli irkom opinstvu, pokazuje
da se ilirskim jezikom mogu sasvim dobro pisati znanstveni tekstovi." 43, 44

"Golema uloga to ju je tridesetih godina 19. stoljea odigrao ilirski pokret kao organizirana
pokretaka snaga preporodnoga gibanja u Hrvatskoj navodila je na misao da je preporod bio,
pored ostaloga, prijelomna toka i u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika, odnosno da tek
otada poinje razdoblje njegove standardnosti u Hrvata." 48

druga knjiga, mogus??

Prva polovica devetnaestoga stoljea
"Ilirski je pokret stoga poesto bio ocjenjivan prvenstveno kao jezini ili knjievnojezini
pokret, izrastao iz nastojanja