by voki

naslov izvornika:
Gabriel Garcia Marquez DOCE CUENTOS PEREGRINOS

by voki

PROLOG

ZATO DVANAEST,
ZATO PRIA I ZATO LUTALICA

Dvanaest pria u ovoj knjizi napisano je tijekom proteklih osamnaest

godina. Prije no to e zadobiti dananji oblik, pet ih je posluilo za
novinske zapise i filmske scenarije, a jedna za televizijsku seriju. Tu je i
pria koju sam prije petnaest godina ispriao u snimljenom intervjuu, pa
ju je prijatelj kojem sam je ispriao prenio na papir i objavio, da bih je
naposljetku ja sam, na osnovi te verzije, ispisao u konanom obliku. Bilo
je to jedinstveno stvaralako iskustvo koje zasluuje podrobnije
tumaenje, ako ni zbog ega drugog, a ono da bi malci koji sanjaju da
e jednoga dana postati piscima im prije saznali kako je porok pisanja
iscrpljuju i neutaiv.
Prva mi je ideja pala na um poetkom sedamdesetih, zaslugom
otrenjujueg sna koji sam usnio nakon pet godina ivota u Barceloni.
Sanjao sam da prisustvujem vlastitom pogrebu, hodajui u skupini
prijatelja odjevenih kako prilii dostojanstvenoj koroti, ali svearskog
raspoloenja. Svi smo se doimali sretnima to smo zajedno. Pogotovo ja,
zahvalan to me smrt poastila tom jedinstvenom prilikom da se
sastanem sa svojim prijateljima iz Latinske Amerike, onim najstarijima,
najdraima, svima koje tako dugo nisam vidio. Poslije obreda, kad su se
poeli razilaziti, nakanio sam ih pratiti, no jedan mi je od njih s
nesmiljenom izravnou ukazao na injenicu da je za mene sveanost

by voki

zavrena. Ti si jedini koji ne moe otii, kazao mi je. Tek sam tada
shvatio da umrijeti znai zauvijek ostati bez prijatelja.
Ne znam ni sam zato, taj sam si udnovati san protumaio kao
svojevrsno osvjetenje vlastitog identiteta, kao dobro polazite za
pisanje o neobinim zgodama koje Latinoamerikanci doivljavaju u
Europi. To je dolo kao ohrabrujue otkrivenje, budui da sam upravo
bio zavrio Patrijarhovu jesen, moje dotad najzahtjevnije i najosjetljivije
djelo, i jo nisam vidio puta kojim bih nastavio.
Gotovo sam dvije godine vodio biljeke o temama koje bi mi pale na
pamet, bez jasnog cilja. Ba one veeri kad sam se toga prihvatio kod
kue nisam imao notesa, pa su mi djeca ustupila jednu kolsku
biljenicu. Za naih estih putovanja, sami su je nosili medu svojim
knjigama, iz straha da se ne zagubi. Naposljetku sam skupio ezdeset i
etiri teme, potkrepljene tako detaljnim biljekama da ih je trebalo
samo uobliiti.
U Meksiku, po povratku iz Barcelone 1974. godine, sinulo mi je da ova
knjiga ne treba biti roman, kako sam je na poetku zamiljao, ve zbirka
kratkih pria, zasnovanih na novinskim crticama koje u suenom im
zaboravu oteti vjetom poetskom nadgradnjom. Dotada sam bio
napisao tri knjige pria. Nijedna od njih nije, meutim, bila zamiljena ni
izvedena kao cjelina, ve je svaka pria inila zasebnu, samoopstojnu
jedinicu. Stoga sam u pisanju ovih ezdeset i etiri slutio uzbudljivu
pustolovinu, pod uvjetom da ih sve uspijem ispisati u jednom zamahu i
da poluim unutarnje jedinstvo tona i stila koje bi ih u itateljevu
doivljaju uinilo neodjeljivima.
Prve dvije - Trag tvoje krvi u snijegu i Sretno ljeto gospode Forbes napisao sam 1976. i nedugo zatim objavio u knjievnim prilozima
nekolicine inozemnih novina. Nisam si priutio ni jednog dana odmora,
no upola tree prie, valjda ba one o mojem sprovodu, osjetio sam da
se zamaram vie nego pri pisanju romana. Isto mi se dogodilo s
etvrtom. I naprosto nisam smogao daha da ih zavrim. Sada znam
razlog: napisati kratku priu jednako je naporno kao i zapoeti roman.
Naime, ve u prvom odlomku romana morate odrediti sve: strukturu,
ton, stil, ritam, opseg, katkad ak i karakter kojeg lika. Ostatak je isti
uitak pisanja, najintimniji i najsamotniji zamisliv, i ako pisac ostatak
ivota ne posveti doraivanju svoje knjige, to je zato to ga upravo onaj
neumoljivi poriv koji mu je na poetku manjkao, kasnije nagoni da je
dovri. Pria, meutim, nema ni poetka ni kraja: ispadne ili ne ispadne.

by voki

Ako ne ispadne, vlastita i tua iskustva govore da je u veini sluajeva

najzdravije poeti iz poetka, potpuno drukijim pristupom, ili je baciti u
smee. Netko je, ne sjeam se tono tko, o tome izrekao vrlo tonu, pa i
utjenu reenicu: Pisca treba cijeniti vie po onome to podere, nego
po onometo objavi. Istina je, dodue, da ja nisam poderao skice i
biljeke, no uinio sam neto gore: prepustio sam ih zaboravu.
Sjeam se da je biljenica, brodolomnica u moru papira, leala na
mojem pisaem stolu u Meksiku do 1978. Jednoga dana, dok sam traio
neto drugo, odjednom mi je palo na pamet da je ve odavno nisam
vidio. Isprva me to nije zabrinulo. No uvjerivi se da je na stolu doista
nema, doivio sam napadaj panike. Nije u kui preostao nijedan zakutak
koji nismo temeljito pretresli. Razmicali smo pokustvo, isprevrtali
knjinicu da bismo se uvjerili da nije zapala iza koje knjige, a poslugu i
prijatelje podvrgli neoprostivoj istrazi. Ni traga. Jedinim se moguim - ili
prihvatljivim - objanjenjem inilo da je u nekoj od mojih estih istki
papira biljenica zavrila u kou za otpatke.
Vlastita me reakcija iznenadila: zapisi kojih se gotovo etiri godine
nisam ni sjetio, prometnuli su se u pitanje asti. Pokuavajui ih iznova
oivjeti pod svaku cijenu, trudom nita manjim od onoga koji sam uloio
da ih prvi put stavim na papir, uspio sam rekonstruirati biljeke za
trideset pria. Sam mi je napor da ih se prisjetim ujedno posluio kao
proienje, pa sam nesmiljeno odbacivao one kojima nisam vidio
spasa, da bi ih opstalo osamnaest. Ovaj me put pokretala odlunost da
ih do kraja ispiem u jednom dahu, no zanos me ubrzo poeo naputati.
Unato tome, ne drei se savjeta koje sam uvijek davao mladim
piscima, nisam ih bacio u smee, ve sam ih iznova pohranio. Za svaki
sluaj.
Kada sam 1979. zapoeo pisati Kroniku najavljene smrti, potvrdilo se
da u predasima izmeu dviju knjiga gubim naviku pisanja, pa mi je
svaki put sve tee zapoeti novu. Zbog toga sam si, izmeu listopada
1980. i oujka 1984., nametnuo obvezu da objavim po jednu rubriku
tjedno u razliitim inozemnim listovima, ne bih li se doveo u red i
odrao visoku temperaturu koja mi je trebala za pisanje. Tada mi je
svanulo da moj sukob s biljekama u biljenici nije nita drugo do
problem s knjievnim rodovima, te da to zapravo i ne bi trebale biti
prie, nego novinski zapisi. Samo to sam, objavivi pet zapisa iz
biljenice, nanovo promijenio miljenje: uinili su mi se primjerenijima
za film. Tako je nastalo pet filmova i jedna televizijska serija.

by voki

Nisam, meutim, mogao predvidjeti da e pisanje za tisak i za film

znatno utjecati i na moje poimanje pria, do te mjere da sam, ispisujui
ih napokon u konanom obliku, vlastite ideje morao takorei pincetom
odvajati od onih koje su mi podmetnuli redatelji za rada na scenarijima.
Povrh toga, istodobna me suradnja s petoricom filmaa navela na to da
ponem pisati drukijom metodom: zapoinjao bih jednu priu kad sam
imao slobodnog vremena, naputao je kad bih se zamorio, ili kad bi
iskrsnuo kakav nepredvieni posao, i onda odmah zapoinjao drugu. U
neto vie od godinu dana, est od osamnaest tema nalo se u kou,
meu njima i ona o mojem sprovodu, budui da nikada nisam uspio
doarati slavljeniko raspoloenje onoga sna. inilo se, meutim, da su
ostale prie doista zaivjele.
Rije je o dvanaest pria u ovoj knjizi. Prolog sam ih rujna, nakon jo
dvije godine leernijeg rada, pripremio za tiskanje. I time bi se bilo
okonalo njihovo dugogodinje neumorno i uvijek neizvjesno lutanje od
koa za smee do pisaeg stola, da me u zadnji tren nije zagolicala nova
sumnja. Budui da sam razliite europske gradove u kojima se prie
odvijaju opisao po dalekom sjeanju, poelio sam, nakon gotovo
dvadeset godina, utvrditi vjerodostojnost mojih uspomena i odluio
iznova na brzinu proputovati Barcelonom, Zenevom, Rimom i Parizom.
Nijedan od tih gradova nije vie imao nikakve veze s mojim
sjeanjima. Sve ih je, kao i itavu dananju Europu, zahvatio zapanjujui
obrat: zbiljske su mi se uspomene uinile poput utvara izoblienog
pamenja, dok su one lane ispale tako uvjerljive da su zasjenile
stvarnost. Zapravo uope nisam mogao razabrati granicu izmeu
nostalgije i razoaranja. U tome je lealo konano razrjeenje. Napokon
sam poluio ono to mi je ponajvie nedostajalo da dovrim knjigu, a
moglo se dobiti jedino protokom godina - vremensku perspektivu.
Po povratku s tog sudbinskog putovanja, sve sam prie ispisao iznova,
od poetka, u osam grozniavih mjeseci, ne muei se uope dvojbama
gdje zavrava ivot, a gdje poinje mata, jer ionako nisam bio siguran
da je ita od onoga to sam dvadeset godina ranije u Europi proivio
uope bilo stvarno. Pisanje mi je krenulo tako teno da sam gdjekad
imao osjeaj da me nosi isti uitak pripovijedanja, a takvo je stanje
duha vjerojatno najslinije levitaciji. Osim toga, radei istovremeno na
svim priama i skaui posve slobodno s jedne na drugu, dobio sam
svojevrsni panoramski uvid u itavo djelo, koji me spasio od zamora
uzastopnih poetaka, i omoguio mi da uoim jalove vikove i

by voki

pogibeljna proturjeja. Vjerujem da se iz toga izrodila knjiga pria kakvu

sam oduvijek elio napisati.
I tu je, eka da je itatelj uzme u ruke, nakon tolikog vrludanja od
nemila do nedraga, u borbi za opstanak pred pogubnom neizvjesnou.
Sve su prie, izuzev dviju poetnih, zavrene u isto vrijeme, a
zabiljeeni su datumi na koje sam ih zapoeo. Njihov poredak u ovom
izdanju odgovara onome u mojoj biljenici.
Uvijek sam vjerovao da je svaka nova verzija prie bolja od prethodne.
Kako onda odabrati konanu? To je tajna struke koja ne podlijee
zakonima razbora, ve magiji instinkta, kao to kuharica zna kada je
gotova juha. Za svaki sluaj, ipak ih neu ponovno iitavati, jer to sa
svojim knjigama ne inim nikada, od straha da se ne pokajem. Tko ih
bude itao, znat e to s njima. Uostalom, ako i zavre u kou za smee,
za ovih dvanaest pria lutalica to e zacijelo biti kao da su se, poslije
naporna puta, napokon vratile kui.

Gabriel Garcia Marquez Cartagena de lndias, travanj 1992.

SRETAN PUT, GOSPODINE PREDSJEDNIE

Sjedio je na drvenoj klupi pod poutjelim kronjama samotnog parka,
promatrao pranjave labudove oslonivi se objema rukama o srebrni
drak tapa, i razmiljao o smrti. Kad je prvi put doao u enevu, jezero
je bilo mirno i prozirno, bilo je pitomih galebova to su kljucali iz ruke, i
prodavaica ljubavi nalik utvarama poodmaklog sutona, sa svojim
volanima od organdija i svilenim suncobranima. Sada je jedina
dostupna ena, dokle god je pogled sezao, bila prodavaica cvijea na
pustom molu. Jedva je vjerovao da vrijeme moe nanijeti takvu tetu,
ne samo njegovu ivotu, ve i svijetu to ga okruuje.

by voki

Bio je samo jedan neznanac vie u gradu plemenitih neznanaca. Nosio

je tamnoplavo odijelo s bijelim prugama, brokatni prsluk i tvrdi eir u
stilu umirovljenih dunosnika. Brk muketirski kooperan, kosa bujna,
plaviasto sijeda, romantiarski valovita, ruke kao u harfista, s
prstenom udovca na lijevom prstenjaku, oi ivahne. Pravo stanje
njegova zdravlja odavala je jedino uvela koa. No svakako je, i u svojoj
ezdeset etvrtoj godini, zadrao upadnu otmjenost. Tog se jutra,
meutim, osjeao imunim na i najmanju natruhu tatine. Godine moi i
slave ostale su za njim, nedohvatno daleko, a ostatak puta pred njim
vodio je samo prema smrti.
U enevu se vratio nakon dva svjetska rata, u potrazi za konanim
odgovorom na bol koju lijenici na Martiniku nisu uspjeli objasniti. Nije
predvidio ostati due od petnaestak dana, no nakon est tjedana
iscrpljujuih pretraga i nejasnih nalaza jo se nije nazirao kraj. Bol su
traili u jetri, u bubregu, u guterai, u prostati, na svim
najnevjerojatnijim mjestima. Sve do tog nesretnog etvrtka, za koji ga je
lijenik najskromnijeg ugleda od svih to su ga dotada pregledali
naruio na odjel za neurologiju, u devet ujutro.
Ordinacija je nalikovala samostanskoj eliji, lijenik je bio nizak i
turoban, desne ruke u gipsu uslijed prijeloma palca. Kad je ugasio
svjetlo, na osvijetljenoj se ploi pojavio rendgenski snimak kraljenice
koju nije prepoznao kao svoju dok lijenik nije tapiem upro na spoj
dvaju kraljeaka u predjelu ispod pojasa.
- Vaa je bol ovdje - rekao je.
Za njega to nije bilo tako jednostavno. Bol je bila nepredvidiva i
podmukla, katkad se inilo da sijeva s desne strane prsnog koa, katkad
iz donjeg trbuha, a esto bi ga iznenadila i naglim probadanjem u
preponama. Lijenik ga je sasluao bez rijei, ne miui tapi s ploe.
Zato nas i jest tako dugo zavaravala, rekao je. No sada znamo da je
ovdje. A onda je kaiprst upro na sljepooicu, i pojasnio:
- Premda, ako emo pravo, gospodine predsjednie, svaka bol dolazi
odavde!
Stil mu je bio tako dramatian da je konana presuda zazvuala
sasvim neduno: predsjednik se neizbjeno mora podvrgnuti osjetljivom
kirurkom zahvatu. Kad je upitao koji je stupanj rizika, vremeni je
doktor svoj odgovor zavio u maglicu neizvjesnosti.
- Ne moemo biti posve sigurni - kazao mu je.

by voki

Donedavna su, pojasnit e, takvi zahvati ukljuivali vrlo ozbiljnu

opasnost po ivot pacijenta, da se ne govori o razliitim stupnjevima
paralize. No zahvaljujui napretku medicine u dva protekla rata, takva
strahovanja pripadaju prolosti.
- Moete biti mirni - zakljuio je. - Sredite svoje stvari, pa nas
obavijestite. Ali ne zaboravite - to prije, to bolje.
Nije to bilo dobro jutro za probavljanje loe vijesti, jo manje na
otvorenom. Iz hotela je iziao vrlo rano, lagano obuen, jer je u sobu
kroz prozor prodrla jarka suneva svjetlost, i svojstvenim se odmjerenim
korakom zaputio od etalita Chemin du Beau Soleil, gdje se nalazila
bolnica, do utoita tajnih ljubavnika u Engleskom parku. Sjedio je tamo
preko sat vremena, neprestano razmiljajui o smrti, kad je poela
jesen. Jezero se uzburkalo poput naglo pobjenjelog oceana, neki je
mahniti vjetar poplaio galebove i pomeo zadnje lie. Predsjednik je
ustao i, umjesto da je kupi od cvjearice, iz javnih cvjetnih nasada
istrgnuo jednu ivanicu, pa je zadjenuo u zapuak. Cvjearica ga je
zaskoila.
- Ovo cvijee nije Boje, gospodine - rekla mu je, ozlovoljena. - Nego
opinsko.
On je naoko preuo njezine rijei. Udaljio se laganim koraajima,
pridravajui nehajno tap po sredini, a gdjekad bi ga i zavrtio,
profinjenim, pomalo nadmenim pokretom. Na mostu Mont Blanc
uurbano su sputali zastave Konfederacije uskovitlane na vjetrometini,
pa je i vretenasti, pjenuavi mlaz iz vodoskoka utrnut prije vremena.
Predsjednik isprva nije ni prepoznao svoju omiljenu kavanu na molu, jer
su s nadstrenice uklonili zelenu ceradu i zatvorili ljetne cvjetne terase.
U salonu su usred dana gorjele svjetiljke, a Mozartov komad u izvedbi
gudakog kvarteta zvuao je poput nejasnog nagovjetaja. Predsjednik
je posegnuo za novinama sa snopa za goste na anku, eir i tap
objesio na vjealicu, nataknuo naoale sa zlatnim okvirima da moe
itati za najizdvojenijim stolom, i tek je tada postao svjestan
novopridole jeseni. Zapoeo je od meunarodne stranice, gdje bi tek
vrlo rijetko naletio na pokoju vijest s amerikog kontinenta, i nastavio
itati odostraga prema naprijed dok mu konobarica nije donijela
njegovu svakodnevnu boicu Evian vode. Prolo je ve vie od trideset
godina otkako se odrekao obreda kave, po lijenikoj odredbi. No jo
tada se zarekao: Kad jednom budem siguran da sam nadomak smrti,
opet u je poeti piti. Moda je kucnuo as.

by voki

- Donesite mi i kavu - naruio je na besprijekornom francuskom. I

nesvjestan dvosmislenosti, pojasnio:
- Espresso, ta probudi i mrtvaca.
Ispio ju je bez eera, polaganim gutljajima, i potom alicu naopake
poloio na tanjuri, kako bi kavenom talogu, nakon tolikih godina, dao
vremena da mu ocrta sudbinu. Iznova otkriveni okus potisnuo je na
trenutak zloslutne misli. A ve u sljedeem trenutku, kao da je i to
sudbinski predodreeno, osjetio je da ga netko promatra. Nehajnim je
pokretom okrenuo stranicu, bacio pogled ponad naoala, i spazio
blijedog, neobrijanog mukarca, sa sportskom kapom i jaknom od
janjee koe, koji je smjesta svrnuo pogled da se ne susretne s
njegovim.
Lice mu je bilo poznato. Nekoliko su se puta mimoili u predvorju
bolnice, pa ga je neki dan ponovno vidio na motoru dok je promatrao
labudove na etalitu Promenade du Lac, ali nijednom se nije osjetio
prepoznatim. Osim toga, jo nije odbacio mogunost da je konano
podlegao maniji proganjanja, tako uestaloj u izgnanika.
Doitao je novine bez urbe, plutajui na raskonim zvucima
Brahmsova violonela, dok bol nije nadjaala blagotvorni uinak glazbe.
Potom je pogledao na mali zlatni sat koji je na lancu nosio u depiu
prsluka, i sa zadnjim gutljajem vode progutao dvije podnevne tablete za
smirenje. Prije no to e skinuti naoale, provjerio je svoju sudbinu u
talogu kave i podili su ga ledeni marci: vidio je samo neizvjesnost.
Naposljetku je platio raun uz mravu napojnicu, pokupio tap i eir s
vjealice pa iziao na ulicu, i ne pogledavi ovjeka koji ga je promatrao.
Udaljio se svojim uznositim korakom, uz cvjetne nasade poharane
vjetrom, i povjerovao da je uspio umai prijetnji. No zakratko je postao
svjestan tuih koraka za svojim leima, da bi, zaokrenuvi za ugao,
zastao i okrenuo se na peti. ovjek koji ga je slijedio morao se ukopati
na mjestu da se ne sudare, i osupnuto ga pogledao, oi u oi.
- Gospodine predsjednie - propenta.
- Porui onima koji te plaaju neka se ne zanose - izgovori predsjednik
barunastim glasom, ne svlaei osmijeh s lica. - Moje je zdravlje
savreno.
- Ja to najbolje znam - ree ovjek, skruen pred teinom
sugovornikova dostojanstva. - Radim u bolnici.
Dikcija, ritam govora, pa i plaho dranje, sve je odavalo puanina s
Kariba.

by voki

- Nemojte mi rei da ste lijenik - podrugne se predsjednik.

- Kamo sree, gospodine - odvrati ovjek. -Vozim bolnika kola.
- Oprostite - ispria se predsjednik, uviajui svoju pogreku. - To je
teak posao.
- Ne kao va, gospodine.
Ovaj ga pogleda sasvim otvoreno, podupre se objema rukama o tap i
upita s nehinjenim zanimanjem:
- Odakle ste vi?
- S Kariba.
- To sam primijetio - ree predsjednik. - Ali iz koje zemlje?
- Iz iste kao i vi, gospodine - odgovori ovjek i prui mu ruku. - Zovem
se Homero Rey.
Predsjednik mu, iznenaen, upadne u rije, ne isputajui njegovu
ruku.
- Tako mi svega - izusti. - Kakvo zvuno ime! Homero se opusti.
- I to nije sve - dometne. - Homero Rey de la asa.
Na to ih otri zapuh prave zimske studeni iznenadi nezatiene,
posred ceste. Predsjednik se strese do kostiju i shvati da bez kaputa
nee izdrati ni dva bloka zgrada to su ga jo dijelila od sirotinjske
gostionice u kojoj je obiavao jesti.
- Jeste li ruali? - upita Homera.
- Nikada ne ruam - odvrati ovaj. - Jedem samo uveer, kod kue.
- Danas uinite iznimku - ree mu predsjednik, koristei sav svoj
neodoljivi arm. - Pozivam vas na ruak.
Uhvatio ga je pod ruku i poveo do restorana preko puta, imena
zlaanim slovima ispisanog na tendi: Le Boeuf Couronne. U tijesnoj i
pretoploj prostoriji nije naoko bilo ni jednog slobodnog mjesta. U udu
to nitko ne prepoznaje predsjednika, produio u pozadinu da zatrai
pomo.
- Predsjednik? Aktivni? - upita vlasnik.
- Ne - ree Homero. - Svrgnuti. Gazda se osmjehne s odobravanjem.
- Za takve - ree - uvijek uvam poseban stol.
Poveo ih je do izdvojenog odjeljka u dnu prostorije, gdje se moglo
nesmetano avrljati. Predsjednik mu zahvali.
- Rijetko se sreu ljudi koji imaju osjeaja za dostojanstvo izgnanitva ree.
Specijalitet kue bila su govea rebra na aru. Predsjednik i njegov
gost se ogledae, uoivi na drugim stolovima obilate komade prilino

by voki

masnog peenja. Meso izgleda izvrsno, promrmlja predsjednik. Ali

ne smijem ga jesti. Upre u Homera gotovo objeenjaki pogled, i
promijeni ton.
- Zapravo nita ne smijem.
- Ne smijete ni kavu - ree Homero - pa je svejedno pijete.
- I to ste zapazili? - zaudi se predsjednik. -No, danas sam uinio
iznimku zato to je i dan izniman.
to se iznimaka tie, nije ostao na kavi. Naruio je rebro sa ara sa
salatom od svjeeg povra bez zaina, osim kapi maslinova ulja. Njegov
je gost zatraio isto, i k tome pola litre crnog vina.
Dok su ekali meso, Homero je iz depa jakne izvukao lisnicu bez
novca, ali punu papiria, da bi predsjedniku pokazao jednu izblijedjelu
fotografiju. Ovaj je na njoj razaznao sebe u koulji, s kojom kilom manje,
vrano crne kose i brka, usred uskomeane skupine mladih koji su se
propinjali na prste ne bi li se istakli. Na prvi je pogled prepoznao mjesto,
prepoznao je i ambleme jedne zamorne izborne kampanje, pa i nemili
datum. Kakva ludost!, proguna. Uvijek sam govorio da ovjek na
fotografijama stari bre nego u stvarnosti. I vrati fotografiju odrjeitim
pokretom.
- Toga se vrlo dobro sjeam - ree. - Snimljeno je prije stotinu godina
na borilitu pijetlova u San Cristobalu de las Casas.
- To je moje mjesto - napomene Homero i prstom pokae na svoj
vlastiti lik u gomili: - A ovo sam ja.
Predsjednik ga prepozna.
- Pa tu ste jo dijete!
- Moglo bi se rei - odvrati Homero. - Bio sam uz vas tijekom itave
kampanje na jugu, kao voda studentskih brigada.
Predsjednik preduhitri prigovor to je visio u zraku.
- Dok ja vas, pretpostavljam, nisam ni zamijetio - nadoda.
- Naprotiv, bili ste veoma srdani prema svima - ree Homero. - Ali kraj
nas tolikih bilo bi udo da se sjeate.
- I to je iz toga ispalo?
- Tko to zna bolje od vas! - uzvrati Homero. -Nakon vojnog pua, pravo
je udo da smo nas dvojica uope ovdje, a kamoli da se spremamo
smazati volujsku polovicu. Nisu svi bili te sree.
Uto su im posluili jelo. Predsjednik je ubrus zadjenuo za ovratnik,
poput kakvog djeteta, pri emu mu nije promakla gostova suspregnuta
zateenost. Da ovo ne inim, sa svakim bi obrokom otila po jedna

by voki

kravata, objasni. Kuavi meso, odao je okusu priznanje zadovoljnom

gestom, pa se vratio na temu.
- Nije mi jasno - ree - zbog ega mi niste pristupili ranije, umjesto da
me slijedite poput kakvog uhode.
Tada mu je Homero ispriao kako ga je prepoznao kad je ulazio u
bolnicu, na vratima rezervirana za posebne pacijente. Zbilo se to u jeku
ljeta; bio je u svijetlom lanenom odijelu kakvo se nosi na Antilima, uz
crnobijele cipele, s ivanicom u zapuku, raskone kose razbaruene od
vjetra. Homero je naknadno utvrdio da u enevi boravi sam, da se
snalazi bez iije pomoi; uostalom, grad u kojem je zavrio studij prava
morao je poznavati kao vlastiti dep. Uprava bolnice zajamila mu je, na
njegov zahtjev, potpunu tajnost. Jo iste noi Homero se sa suprugom
dogovorio da e mu se obratiti. Pa ipak ga je pet tjedana pratio
izdaleka, iekujui zrelu prigodu, i moda jo ne bi skupio hrabrosti, da
ga sam predsjednik nije zaskoio.
- Drago mi je to sam to uinio - ree predsjednik. - iako me moja
samoa zapravo ni najmanje ne smeta.
- Ipak nije pravedno...
- Zato? - upita predsjednik iskreno. - Moja je najvea ivotna pobjeda
to sam postigao da me zaborave.
- Sjeamo se mi vas mnogo bolje nego to mislite - ree Homero, ne
prikrivajui uzbuenje. -Lijepo vas je vidjeti ovakvog, zdravog i
mladolikog.
- A ipak - odvrati ovaj bez patetike - po svemu se ini da u umrijeti
vrlo uskoro.
- Vi imate itekako dobre izglede da se oporavite - izjavi na to Homero.
Predsjednik se iznenaeno trgne, ne izgubivi pritom nimalo od
uroene mu otmjenosti.
- Oh dovraga! - usklikne. - Pa zar je u naoj lijepoj vicarskoj ukinuta
lijenika tajna?
- Za vozaa hitne pomoi nema tajni ni u jednoj bolnici na svijetu ree Homero.
- Ali ono to ja znam saznao sam tek prije dva sata, i to iz usta ovjeka
koji bi to jedini trebao znati.
- U svakom sluaju, vaa smrt ne bi bila uzaludna - ree Homero. Kad-tad e se netko pobrinuti da zauzmete mjesto koje vam pripada kao
uzoru ljudskog dostojanstva.
Predsjednik se naali odglumivi iznenaenje.

by voki

- Hvala, otvorili ste mi oi - ree.

Jeo je kao to je inio i sve ostalo: polako i krajnje gospodski. Za to je
vrijeme izravnim pogledom piljio u Homera, tako da se inilo da mu
naprosto ita misli. Dugi razgovor, koji se sastojao uglavnom od sjetnog
prizivanja uspomena, okonao je mangupskim smijekom.
- Ve sam odluio da uope neu brinuti o sudbini vlastitog lea - ree
- no sada vidim da u ipak morati posegnuti za trikovima iz krimia ako
elim da ga nitko ne pronae.
- Uzalud - uzvrati mu Homero. - Nema te tajne koja bi u bolnici
potrajala due od sat vremena.
Kad su popili kavu, predsjednik se iznova posvetio dnu svoje alice i
iznova zadrhtao - poruka je bila ista. Unato tome, izraz njegova lica
nije se promijenio. Platio je raun u gotovini, no tek nakon to je iznos
provjerio nekoliko puta, i nekoliko puta pretjerano paljivo prebrojao
novac, da bi ostavio napojnicu koja je u konobara izmamila samo
gunanje.
- Bilo mi je zadovoljstvo - zakljuio je, opratajui se od Homera. Nemam jo datum za operaciju, nisam ak ni odluio hou li joj se
uope podvrgnuti. No ako sve izie na dobro, vidjet emo se mi
ponovno.
- A zato ne i prije? - uskoi Homero. - Lazara, moja ena, kuha za
bogatune. Nitko ne zna spraviti takav rioto sa kampima. Bilo bi nam
jako drago da nas jedne veeri poastite svojim posjetom.
- I morski su mi plodovi zabranjeni, ali pojest u ih s uitkom - odvrati
on. - Recite mi kada.

etvrtak je moj slobodan dan - ree Homero.

- Izvrsno - zakljui predsjednik. - U etvrtak sam u sedam naveer kod
vas. Bit e mi doista drago.
- Doi u ja po vas - pripomene Homero. - Ho-telerie Dames, 14 rue de
l'Industrie. Iza stanice. Tono?
- Tono - potvrdi predsjednik i ustane, u svom svojem sjaju. - Koliko
vidim, vi ete znati i koji broj cipela nosim!
- Naravno, gospodine - ree Homero vragolasto - etrdeset jedan.

Ono to Homero Rey nije priznao predsjedniku, ali je zato jo

godinama nakon toga priao svakome tko ga je htio sluati, jest da

by voki

njegova prvotna nakana nije bila posve nevina. Poput mnogih vozaa
hitne pomoi, sklapao je nagodbe s pogrebnim poduzeima i
osiguravajuim drutvima za prodaju njihovih usluga u samoj bolnici,
ponajvie siromanim stranim pacijentima. Njegova je dobit bila
neznatna, a morao ju je k tome i dijeliti s drugim slubenicima to su,
od usta do usta, prosiije-divali povjerljive podatke o tekim bolesnicima.
No i to je predstavljalo dobrodolu utjehu za prognanika bez budunosti
koji je, uz enu i dvoje djece, sa svojom smijenom plaom jedva spajao
kraj s krajem.
Lazara Davi, njegova ena, stajala je vre na zemlji. Bila je to
profinjena mulatkinja iz San Juana de Puerto Rico, sitna i vrsta, puti
boje karamela i oiju vuice koje su njezinoj udi sasvim dobro
pristajale. Upoznali su se u bolnikoj ubonici gdje je radila kao Katica
za sve, nakon to ju je stanoviti imuni sunarodnjak, dovedovi je sa
sobom kao dadilju, u enevi ostavio na cjedilu. Vjenali su se po
katolikom obredu, iako je ona bila voruba princeza, i ivjeli u stanu s
dnevnom i dvije spavae sobe, na osmom katu bez dizala, u zgradi
nastanjenoj afrikim doseljenicima. Imali su devetogodinju ker
Barbaru, i sedmogodinjeg sina Lazara, u kojeg su neke naznake
upuivale na blau duevnu zaostalost.
Lazara Davis bila je pametna ena, nezgodne naravi, ali meka srca.
Samu je sebe smatrala pravom predstavnicom horoskopskog Bika,
slijepo vjerujui u svoju astralnu predodredenost. Unato tome, nikada
nije uspjela ostvariti san da za ivot zarauje kao osobna astrologinja
bogataa. Umjesto toga, kui je donosila tek povremene, iako katkad i
znaajne utrke, pripremanjem veera za imune dame koje su se pred
gostima hvalile oaravajuim antilskim jelima, glumei da su ih spravile
same. Homero je pak bio samozatajan ovjek vrlo skromnih prohtjeva,
no Lazara nije mogla zamisliti ivot bez njega, poglavito zbog
neokaljanosti njegove due i kalibra njegove alatke. Ilo im je dobro, no
s godinama je bilo sve tee, a i djeca su rasla. Upravo su u vrijeme kada
se pojavio predsjednik naeli svoju petogodinju uteevinu. Stoga su
se, kad ga je Homero Rey otkrio medu tajnim bolnikim pacijentima,
poeli zanositi tlapnjama.
Nisu ba imali jasnu ideju to e od njega traiti, niti s kojim pravom.
Isprva su mu naumili prodati kompletan sprovod, ukljuujui
balzamiranje i repatrijaciju. No malo-pomalo, uvidjeli su da smrt i nije

by voki

tako izvjesna kako se u poetku inilo. Na dan onog ruka bili su ve

ozbiljno nagrizeni sumnjama.
Naime, po istini, Homero nije bio voda studentskih brigada, niti ita
tome slino, a u izbornoj je kampanji sudjelovao samo i upravo onda
kad je snimljena fotografija koju su nekim udom uspjeli iskopati iz
dubine ormara. No njegov ar nije bio sporan. Nije bilo sporno ni da je
morao pobjei iz zemlje, zbog sudjelovanja u ulinom prosvjedu protiv
vojnog udara, iako je jedini razlog to je tolike godine ostao u enevi
bilo puko siromatvo duha. Prema tome, bilo je teko vjerovati da bi
jedna sitna la vie ili manje predstavljala zapreku na putu k
predsjednikovoj naklonosti.
Prvo ih je iznenaenje snalo kad su doznali da plemeniti izgnanik
stanuje u treerazrednom pansionu u alosnoj etvrti Les Grottes, medu
azijskim useljenicima i prijateljicama noi, i hrani se iskljuivo u jeftinim
krmama pored tolikih enevskih rezidencija dostojnih politiara u
nemilosti. Homero ga je promatrao kako dan za danom ponavlja iste
radnje. Pratio ga je u stopu, esto i na nesmotrenoj udaljenosti, za
njegovih nonih etnji kroz splet sumornih zidina u boleljivo ukastom
osvjetljenju fenjera staroga grada. Gledao ga je kako satima, posve
utonuo u misli, sjedi pred Calvinovim spomenikom. Penjao se za njim,
korak po korak, kamenim stubama, omamljen prodornim mirisom
jasmina, samo radi boljeg pogleda na lijene ljetne sutone s uzviice
Bourg-le-Foura. Jedne ga je veeri zatekao kako na prvoj jesenskoj kisici,
bez kaputa i kiobrana, pomijean sa studentarijom eka u redu na
Rubinsteinov koncert. Ne znam kako je izmakao upali plua, rei e
kasnije svojoj eni. Prole ga je subote, kada se vrijeme poelo
mijenjati, uhvatio u kupovini kaputa s ovratnikom od lanog nerca, no
nije trio u bljetavim duanima rue de Rho-ne, gdje su se snabdijevali
izbjegli emiri, ve na ulinom sajmitu.
- E tu nam nema kruha! - uzviknula je Lazara kad joj je Homero to
ispriao. - On je vraji krtac kojem je drae da ga socijalna skrb pokopa
u skupnoj grobnici. Nikada mu nita neemo izvui.
- Moda je stvarno siromaan - primijeti Homero - nakon tolikih godina
bez posla.
- E stari moj, jest da si Riba s podznakom u Ribama, ali ne mora biti
takva naivina! - odvrati Lazara. - Svi ivi znaju da je odmaglio s
dravnim zlatom, da je najbogatiji prognanik s Martinika.

by voki

Deset godina stariji, Homero je, stasao pod dojmom vijesti o

predsjednikovim studijima u enevi, za kojih se navodno prehranjivao
kao graevinski radnik. Lazaru su, naprotiv, odgojili skandali iz
neprijateljskog tiska, pa jo napuhavani u kui oporbenjaka iju je djecu
poela uvati kao djevojica. Stoga, kad je Homero one veeri osvanuo
drhtei od ushienja zato to je ruao s predsjednikom, argument da je
pozvan u skupi restoran njoj nije znaio nita. Uzrujalo ju je to ga
Homero nije zatraio nita od onoga o emu su sanjali, poevi od
boljeg kolovanja za djecu pa do unapreenja u bolnici. Loe je slutnje
samo potvrdila njegova odluka da mu truplo bace leinarima, e da svoje
franke ne bi potroio na dostojan pogreb i sveani povratak u
domovinu. No au je prelila vijest koju je Homero zadrao za kraj - da
je predsjednika pozvao na rioto sa kampima u etvrtak naveer.
- Samo nam je jo to trebalo! - zgrozila se Lazara. - Da nam odapne
ovdje, otrovan kampima iz konzerve, pa da ga moramo pokopati od
uteevine za djecu...
Na kraju je ipak prevagnula teina brane odanosti. Od jedne je
susjede morala posuditi tri seta jedaeg pribora od alpake i kristalnu
zdjelu za salatu, od druge elektrini aparat za kavu, od tree pak vezeni
stolnjak i kineski servis za kavu. Stare je zavjese zamijenila novima,
koje su na red dolazile samo na blagdane, i skinula presvlake s
pokustva. itav je dan ribala podove, istresala prainu, premjetala
stvari, sve dok nije postigla upravo suprotno od onoga to bi im najvie
koristilo - da gosta ganu scenarijem asnog siromatva.
Predsjednik im je u etvrtak naveer, najprije povrativi dah od
osmerokatnog uspona, osvanuo na vratima, u novom starom kaputu, sa
staromodnim eirom i s jednom ruom za Lazaru. Dojmila je se njegova
muevna pristalost i aristokratski maniri, no unato tome, doivjela ga
je u skladu sa svojim oekivanjima - prijetvornim i pohlepnim. Uinio joj
se neuljudnim, jer je kuhala uz otvorene prozore samo da vonj kampi
ne bi proeo stan, a on je, tek to je stupio unutra, najprije duboko
udahnuo, kao u nekom nenadanom zanosu, pa sklopljenih oiju i
rairenih ruku, uskliknuo: Ah, miris naeg mora! Uinio joj se gadnim
krcem, jer joj je donio jednu jedinu ruu, bez sumnje ukradenu iz
parka. Uinio joj se drskim, zbog napadnog nehaja koji je pokazao
prema novinskim isjecima iz svojih najslavnijih predsjednikih dana, te
zastavicama.i amblemima iz kampanje koje se Homero tako
prostoduno potrudio povjeati po zidu sobe. Uinio joj se beutnim,

by voki

jer nije ak ni pozdravio Barbaru i Lazara, koji su mu pripremili

svojeruno izraen poklon, da bi k tome za veerom spomenuo dvije
stvari koje naprosto ne podnosi: pse i djecu. Zgadio joj se. Unato tome,
uroena karipska gostoljubivost nadvladala je predrasude. Odjenula je
svoju afriku sveanu haljinu, uresila se posveenim ogrlicama i
narukvicama, a za veerom joj se nije oma-kao ni jedan pogrean potez,
ni jedna neprimjerena rije. Bila je vie nego besprijekorna - upravo
savrena.
Rioto sa kampima zapravo nije spadao meu njezine specijalitete,
no spravila ga je s mnogo dobre volje i ispao je vrlo ukusan. Predsjednik
se posluio dvaput, ne tedei hvalospjeve; oduevile su ga prene
banane i salata od avokada, iako oni ba i nisu dijelili njegov eznutljivi
ushit. Lazara se do deserta zadovoljila sluanjem, sve dok Homero nije
nehotice zaglibio u slijepu ulicu raspravom o Bojem postojanju.
- Ja vjerujem da postoji - izjavio je predsjednik - ali i da nema nikakve
veze s ljudima. Ima on daleko vanijeg posla.
- Ja vjerujem samo u zvijezde - ree Lazara pazei na predsjednikovu
reakciju: - Na koji ste dan roeni?
- Jedanaestog oujka.

Znala sam! - usklikne Lazara pobjedonosno pa onda, ve

udobrovoljena, primijeti: - Nisu li dvije Ribe za istim stolom ipak
previe?
Mukarci su jo uvijek vodili razgovor o Bogu kad se povukla u kuhinju
da skuha kavu. Pospremila je stol i svim se srcem nadala da e se veer
okonati uspjeno. S kavom se vratila u pravi trenutak da douje
predsjednikovu izjavu koja ju je osupnula:
- Uope nemojte u to sumnjati, dragi prijatelju: najgore to se naoj
jadnoj zemlji moglo dogoditi jest da dobije mene za predsjednika.
Homero je vidio kako je Lazara s posuenim kineskim alicama i vrem
za kavu zastala na vratima; uinilo mu se da e se onesvijestiti. I
predsjednik je upro pogled u nju.
- Nemojte me tako gledati, gospodo - rekao je umiljato. - Govorim iz
due. - Potom je, okrenuvi se prema Homeru, zakljuio:
- Dodue, bar skupo plaam svoju nepromiljenost.
Lazara je posluila kavu, ugasila stropnu svjetiljku da njezina
nesmiljena svjetlost ne ometa razgovor, pa je soba utonula u intimni
polumrak. Po prvi je put osjetila zanimanje za gosta koji, uza sav svoj

by voki

arm, ipak nije uspijevao prikriti tugu. Lazarina je znatielja jo porasla

kad je ispio kavu i alicu okrenuo na tanjuri.
Predsjednik im je za desertom ispriao da je Martinik za svoje
prognaniko utoite odabrao zbog prijateljstva s pjesnikom Aimeom
Cesaireom, koji je tada netom bio objavio svoj Cahier d'un re-tour au
pays natal i pomogao mu da zapone novi ivot. Ostatkom suprunikog
nasljedstva kupili su udobnu drvenu kuu medu breuljcima grada Fort
de France, s mreama na prozorima i terasom s pogledom na more,
okienom divljim cvijeem, gdje je bio pravi uitak spavati uz bune
zrikavce i povjetarac s aromom melase i ruma od eerne trske. Ostao
je tamo sa suprugom, etrnaest godina starijom i bolesnom jo od
svojeg jedinog poroda, uanen pred sudbinom u strastvenom
iitavanju svojih latinskih klasika, na latinskom, vrsto vjerujui da je to
zavrni in njegova ivota. Godinama je morao odolijevati iskuenjima
svakovrsnih pustolovina u koje su ga mamili poraeni pristae.
- No nisam ak ni otvorio nijedno pismo - rekao je. - Nikada vie, otkad
sam shvatio da i ona najhitnija ve nakon tjedan dana postaju manje
hitna, a za dva se mjeseca uope ne sjeam ni njih ni onoga tko ih je
pisao.
Zagledao se u polumraku u Lazaru dok je pripaljivala cigaretu i onda
joj je iznenada oteo lakomim pokretom. Duboko je uvukao dim i zadrao
ga u grlu. Lazara je, zateena, iznova posegnula za kutijom i ibicama,
no on joj je na to vratio ve pri-paljenu cigaretu. Puite s takvim
uitkom da nisam mogao odoljeti, rekao je i odmah se potom naglo
zakaljao, tako da je morao otpuhnuti dim.
- Tog sam se poroka odrekao ve davno, no on se oito nije sasvim
odrekao mene - doda. - Nekoliko me je puta uspio svladati. Kao
maloprije.
Kaalj ga je jo dvaput dobro stresao. Bol se vratila. Predsjednik je
pogledao na depni sati i progutao dvije veernje tablete. Potom se jo
jednom zadubio u dno alice; nita se nije promijenilo, no ovaj put nije
zadrhtao.
- Neki su se od mojih bivih sljedbenika nakon mene domogli
predsjednike fotelje - ree.
- Sayago - nabaci Homero.
- Ne samo Savago - odvrati predsjednik. - Bili su isti kao i ja - prisvajali
su ast koju nisu zasluivali na raun slube koju nisu znali obnaati.

by voki

Neki naprosto eaju za vlau, no veina ima jo manje apetite - trae

posao.
Lazara se narogui.
- Znate li vi to se o vama pria? - upita. Homero je, preplaen,
preduhitri:
- To su lai.
- Jesu i nisu lai - ree predsjednik s blaenim mirom. - Kad je rije o
jednom predsjedniku, najtee optube mogu ujedno biti i jedno i drugo istina i la.
Na Martiniku je proivio sve dane svojeg progonstva, bez doticaja s
inozemstvom izuzev rijetkih novinskih vijesti, uzdravajui se satovima
panjolskog i latinskog u dravnoj gimnaziji i prijevodima koje bi mu
povremeno pribavio Aime Cesaire. U kolovozu je ega bila
nepodnoljiva, pa je do podneva ostajao leati u mrei, itajui uz lepetanje stropnog ventilatora u spavaoj sobi. Njegova se ena bavila
pticama koje je uzgajala na slobodi, ak i u najtoplijim satima, od sunca
se titei slamnatim eirom iroka oboda, ukraenim umjetnim
jagodama i cvjetovima od organdija. No im bi vruina popustila, godilo
je hladovati na terasi; on pogleda prikovana uz morsku puinu, sve do
obzora gdje je uranjala u maglu, a ona u svojoj ljuljaki od prua, s
prnjavim eirom i bezvrijednim prstenjem na svim prstima,
promatrajui kako prolaze brodovi sa svih strana svijeta. Taj plovi za
Pu-erto Santo, pokazivala bi. Ovaj se jedva kree - natovarili ga
bananama u Puerto Santu, upozorila bi. Nezamislivo joj je bilo da bi
proao brod koji nije iz njezine zemlje. On se pravio gluhim, a ona je na
kraju ipak zaboravljala lake od njega, jer ju je pamenje napustilo. Tako
su ispraali prtave sutone, sve dok ih najezda komaraca ne bi potjerala
u kuu. Usred jednog takvog kolovoza predsjednik je itajui novine na
terasi poskoio od iznenaenja.
- Pa dobijesa! - uskliknuo je. - Umro sam u Estorilu!
Njegovu je enu ta vijest grubo prenula iz drijemea. Zauzimala je est
redaka na petoj stranici lista koji se tiskao u njihovu susjedstvu;
povremeno su ak objavljivali predsjednikove prijevode, a vlasnik je
znao i svratiti da ih posjeti. Pa opet je izvijestio o njegovoj smrti u
Estorilu pored Lisabona, kupalitu i utoitu europske dekadencije u
kojem nikada nije bio, i k tome moda jedinom mjestu na svijetu gdje
nikako ne bi poelio umrijeti. Supruga je doista umrla godinu dana
kasnije, izmuena posljednjim sjeanjem koje je tvrdokorno doekalo i

by voki

taj trenutak - uspomenom na sina jedinca koji je sudjelovao u

svrgavanju svojega oca, da bi ga potom strijeljali njegovi vlastiti
suborci.
Predsjednik uzdahne. Takvi smo, i nita nas ne moe iskupiti,
ustvrdi. Kontinent sazdan od bagre sa svih strana svijeta, zaete i
stasale bez trunke ljubavi - od djece otmica, silovanja, razvrata,
prijevara, djece neprijatelja s neprijateljima. Uto se suoi s pogledom
Lazarinih divljih oiju, to ga je reetao bez milosti, pa je pokua ukrotiti
slatkorjeivou starog majstora.
- Pojam mestik svoje znaenje vue od mjeavine suza s krvlju koja
tee. to bi ovjek i mogao oekivati od takvog bukuria?
Lazara ga je naprosto pri kovala za stolicu samrtnikim mukom. No
neto prije ponoi uspjela se pribrati i ispratiti ga hladnim poljupcem.
Predsjednik se usprotivio Homerovoj ponudi da ga otprati do pansiona,
no nije ga mogao sprijeiti da mu pomogne zaustaviti taksi. Vrativi se
u stan, Homero je enu zatekao kako kipti od bijesa.

Ovo je najpravednije svrgnuti predsjednik na svijetu - procijedila

je.
- Najobiniji kurvin sin.
Unato naporima koje je Homero uloio da je smiri, probdjeli su munu
no. Priznavala je Lazara da je predsjednik jedan od najljepih
mukaraca koje je ikada upoznala, razorne privlanosti i muevnosti
pastuha. I ovakav kakav jest, star i sje-ban, mora da je jo uvijek tigar
u krevetu, rekla je. No bila je uvjerena da je te Boje darove itav ivot
zloupotrebljavao kao oruje obmane. Nepodnoljive su joj bile njegove
pokajnike izjave u kojima se proglaavao najgorim vodom u povijesti
svoje zemlje. I ona asketska prenemaganja, jer je vjerovala da je
polovica eerana na Martiniku u njegovu vlasnitvu. I licemjerje
njegovog prezira prema moi, kad bi oito dao sve na svijetu da se
samo na tren vrati na vlast, pa da konano kazni svoje neprijatelje.
- A sve to - zakljuila je - samo da bismo se prostrli pred njegovim
nogama.
- Ali to bi time dobio? - pitao se Homero.
- Nita - odgovorila je. - Ima ljudi u kojih je tatina nezasitna.
Njezin je gnjev bio tolik da ga Homero nije mogao podnijeti u istoj
postelji, pa je jutro doekao umotan u deku na kauu u dnevnoj sobi.
Lazara je ustala u svitanje, potpuno gola, kako je obiavala spavati i
hodati po kui, razgovarajui sama sa sobom u monologu bez kraja i

by voki

konca. U jednom je trenu odluila u svijesti zatrti svaki trag nemile

veere. Rano je ujutro vratila sve posuene stvari, nove zavjese
zamijenila starima i komade pokustva pogurala na uobiajena mjesta,
sve dok stan nije opet postao onako skroman i dolian kao to je bio
prije minule veeri. Naposljetku je sa zida strgnula isjeke iz tiska,
fotografije, zastavice i znake iz omraene kampanje, i bacila ih u ko
za smee uz zavrni pokli:

Kvragu sve!

Tjedan dana nakon veere, Homero je zatekao predsjednika kako ga

eka na izlazu iz bolnice, s molbom da ga otprati do njegova pansiona.
Strmim su se stubama uspeli na trei kat do mansarde s jednim-jedinim
krovnim prozorom to je gledao na pepeljasto nebo i poprijeko
razapetim uzetom na kojem se suilo rublje. Bio je tu jo i brani krevet
koji je zauzimao polovicu prostorije, jedna priprosta stolica, umivaonik i
prijenosni bide, te skromni ormar s mutnim zrcalom. Predsjedniku nije
promaklo kako se prizor dojmio Homera.
- U tom sam istom brlogu proivio svoje studentske dane - rekao mu
je, kao da se ispriava. -Rezervirao sam ga iz Fort de Francea.
Posegnuo je u barunastu vreicu i na postelju rasprostro konani
saldo svojeg imetka: nekoliko zlatnih narukvica s raznolikim ukrasima
od dragog kamenja, bisernu ogrlicu u tri niza i jo dvije od zlata i dragog
kamenja, tri zlatna lanca sa svetakim medaljonima i zlatne naunice sa
smaragdima, pa jedne s dijamantima i jo jedne s rubinima, dva
privjeska i jedan medaljon, jedanaest umjetniki izraenih prstenova i
jednu briljantnu dijademu dostojnu kraljice. Onda je iz druge torbice
izvukao tri para srebrnih i dva zlatnih gumba za manete s
odgovarajuim iglama za kravatu, te depni sat prevuen bijelim
zlatom. Na kraju je jo iz kutije za cipele izvadio svojih est odlija: dva
zlatna, jedno srebrno, a ostatak - obino staro eljezo.
- To je sve to mi je ostalo - ree.
S obzirom na trokove lijeenja, jedini mu je izlaz bio sve prodati, i htio
je da mu Homero uini tu uslugu, u strogoj tajnosti. Homero mu,
meutim, nije bio spreman udovoljiti dok ne dobije uredne raune.
Predsjednik mu je objasnio da je nakit njegova ena naslijedila od
svoje bake koja je pak naslijedila sveanj dionica kolumbijskih rudnika

by voki

zlata. Sat, gumbi za manete i igle za kravatu bili su njegovi. Ni ordenje,

u svakom sluaju, prije njega nije pripadalo nikome.
- Ne vjerujem da bi za takve stvari itko imao raune - ree.
Homero je bio nepopustljiv.
- U tom sluaju - prosudi predsjednik - nema mi druge nego uzdati se u
se.
Poeo je skupljati dragulje s proraunatom mirnoom. Molim vas da
mi oprostite, dragi moj Homero, ali eto, nema vee bijede od
siromanog predsjednika, ree mu. ak i preivjeti ini se neasnim.
U tom je trenutku Homero otvorio svoje srce i poloio oruje.
Lazara se te veeri kasno vratila kui. S vrata je ugledala bljetavi
nakit pod jarkom svjetlou nad stolom; izgledala je kao da je upravo
pronala korpiona u vlastitom krevetu.
- Nemoj se igrati, stari - ree, preplaena. - Kako se ovo nalo kod nas?
Homerovo ju je objanjenje jo vie uznemirilo. Sjela je da pregleda
dragulje, jedan po jedan, detaljno poput iskusnog zlatara. U jednom je
trenu uzdahnula: To mora biti pravo bogatstvo. Na kraju se zagledala
u Homera, ne snalazei se u vlastitoj zaslijepljenosti.
- Dovraga! - ree. - Kako da ovjek dokui govori li taj starac doista
istinu?
- A zato ne bi? - odvrati Homero. - Upravo sam vidio da sam pere
svoju odjeu i sui je u sobi kao i mi, prostrtu na ici.
- Iz krtosti - ree Lazara.

Ili iz siromatva - uzvrati Homero.

Lazara se vrati prouavanju nakita, ovaj put ne onako sitniavo, jer se
i sama osjetila razoruanom. Tako se sutradan ujutro obukla u svoju
najbolju odjeu, okitivi se draguljima koji su joj se doimali
najvrednijima; stavila je prstenje na svaki prst, ak i na palac, i
narukvica koliko god je mogla, na obje ruke, te ih pola prodati. Pa da
vidim tko e traiti raune od Lazare Davis, rekla je na izlasku, epirei se u ali. Odabrala je primjerenu draguljarnicu, vie razglaenog
nego stvarnog ugleda, znajui da se tamo prodaje i kupuje bez suvinih
pitanja, i ula u strahu, ali vrsta koraka.
Suhi, bljedunjavi prodava, odjeven po etiketi, doekao ju je
teatralnim rukoljubom i stavio joj se na raspolaganje. Unutra je bilo
svjetlije nego vani, zbog ogledala i jakih svjetala; izgledalo je kao da je
duan od samih dijamanata. Lazara je uope ne gledajui u prodavaa
iz straha da e razotkriti farsu, sigurno kroila prema pultu.

by voki

Slubenik joj je ponudio da sjedne za jedan od triju kabinetskih stolova

u stilu Luja XV., to su sluili kao pojedinane tezge, i na nj prostro
besprijekorno isti komad platna. Potom je sjeo Lazari nasuprot,
ekajui.
- Kako vas mogu usluiti?
Ona skine prstenje, narukvice, ogrlice, naunice, sve to je imala na
sebi, i poslae ih na stoli u uzorku ahovske ploe. Jedino je to eli,
ree, saznati pravu vrijednost.
Zlatar je na lijevo oko namjestio monokl i poeo prouavati dragulje, u
klinikoj tiini. Dugo je potrajalo dok joj, ne prekidajui procjenjivanje,
nije postavio pitanje:
- Odakle ste?
To Lazara nije predvidjela.
- Eh, moj gospodine - uzdahne. - Izdaleka, ba izdaleka...
- Tako sam i mislio - ree on na to.
Iznova je umuknuo, dok ga je Lazara nemilice strijeljala svojim opakim
zlaanim oima. Osobitu je panju draguljar posvetio dijamantnoj
dijademi, odvojivi je potom od drugog nakita. Lazara uzdahne.
- Vi ste prava Djevica - primijeti.
Zlatar nije skidao pogled s dragulja.
- Kako znate?
- Po vaem ponaanju - odvrati Lazara.
Nije izgovorio ni rije sve dok nije dovrio, a onda joj se obratio, s
profesionalnom odmjerenou.
- Koje je porijeklo ovoga nakita?

Bakina ostavtina - ree Lazara glasom u kojem se osjeala

napetost.
- Preminula je prole godine u Paramaribu, u devedeset osmoj godini.
Na to je draguljar pogleda ravno u oi. Jako mi je ao, ree, ali
jedina je vrijednost ovih stvarica njihova teina u zlatu. Vrcima
prstiju podigne dijademu, okreui je tako da je zasvjetlucala pod jakim
svjetlom.
- Osim ovoga - napomene. - Veoma je stara, moda ak egipatska i, da
briljanti nisu u tako loem stanju, bila bi neprocjenjiva. No u svakom
sluaju, ima svoju povijesno-umjetniku vrijednost.
Naalost, kamenje u svim drugim komadima, ametisti, smaragdi,
rubini, opali, sve je, bez iznimke, bilo lano. Ne sumnjam da su
originali bili vrijedni, govorio je zlatar, skupljajui nakit da ga vrati

by voki

donositeljici. No kako su prelazili s jedne generacije na drugu, izvorni

su kamenii ostajali negdje po putu i bivali nadomjetani imitacijama.
Lazara osjeti val munine, pone duboko disati i uspije obuzdati paniku.
Prodava je utjei:
- esto se to dogaa, gospodo.
- Znam, znam - ree Lazara s olakanjem. -Zato ih se elim rijeiti.
Tada je osjetila da se, odigravi svoju jalovu predstavu, vraa samoj
sebi. Iz torbice je, bez daljnjeg okolianja, izvukla gumbe za manete,
sat, igle za kravatu, zlatna i srebrna odlija, uz ostatak predsjednikovih
osobnih drangulija, stavljajui sve to na stol pred sobom.
- I ovo? - upitao je draguljar.
- Sve - rekla je Lazara.
vicarski su franci kojima ju je isplatio bili tako novi da joj se inilo da
e umrljati prste svjeom tintom. Primila je novac ne brojei ga i zlatar
ju je ispratio do izlaza s istom pozdravnom ceremonijom. Pridravajui
joj staklena vrata da je propusti na ulicu, naas ju je zadrao.
- Samo jo neto, gospoo - rekao je. - Vodenjak sam.
Iste su veeri Homero i Lazara novac odnijeli u pansion. Kad su sveli
raune, uspostavilo se da jo malo nedostaje. Stoga je predsjednik
skinuo svoj vjenani prsten i poloio ga na krevet, uz sat s lancem,
gumbe za manete i iglu za kravatu koje je nosio na sebi.
Lazara mu je vratila prsten.
- To ne - rekla je odsjeno. - Takva se uspomena ne smije prodati.
Predsjednik se sloio i iznova stavio prsten. Onda mu je Lazara vratila i
depni sat. Niti ovo, rekla je. Na to se predsjednik usprotivio, no ona
mu je gurnula sat u depi prsluka.
- Tko bi u vicarskoj prodavao satove?
- Jedan smo ve prodali - ree predsjednik.
- Jest, ali ne kao sat, ve kao komad zlata.
- Pa i ovaj je zlatni - ponovno se usprotivi predsjednik.
- Da - odvrati Lazara. - No ujte - vi moete ivjeti ak i bez operacije,
ali ne moete ostati izgubljeni u vremenu.
Nije htjela uzeti ni zlatne okvire naoala, premda je imao druge od
kornjaevine. Odvagnula je ukrase koje je drala u ruci i stavila toku na
svaku dvojbu.
- Osim toga, - kazala je - s ovim emo se pokriti.
Prije izlaska je na svoju ruku skinula vlano rublje s ueta, da ga osui i
izglaa kod kue. Odvezli su se na motoru; Homero za upravljaem, a

by voki

Lazara odostraga, s rukama oko njegova pojasa. Blago je predveerje

upravo obasjala javna rasvjeta. Vjetar je bio posmicao i posljednje lie,
pa su stabla nalikovala operuanim fosilima. S tegljaa koji je polako
klizio Rhonom dopirao je zvuk radija odvrnutog na maksimum; glazba
se s rijeke prelijevala u ulice. Georges Brassens je pjevao: Mon amour
tiens bien la bane, le temps va passer par la, et le temps est un barbare
dans le genre d'Attila, par la ou son che-val passe Vamour ne repousse
pas. Homero i Lazara jurili su u tiini, opijeni pjesmom i nezaboravnim
mirisom zumbula. No u jednom trenutku, ona kao da se trgnula iz
dubokog sna.
- Sranje! - izgovori. -to?

Siroti starac - ree Lazara. - Kakav pasji ivot!

Narednog etvrtka, 7. listopada, predsjednik je operiran; zahvat je
trajao pet sati, a neposredno nakon njega stvari nisu izgledale nimalo
jasnijima. Utjeno je zapravo bilo jedino saznanje da je iv. Nakon deset
dana premjestili su ga u sobu koju je dijelio s drugim pacijentima, pa je
mogao primati posjete. Bio je drugi ovjek - smuen i slab, prorijeene
kose koja je ispadala na puki dodir s jastukom. Od nekadanje naoitosti
ostala je samo elegancija u pokretima ruku. Prvi pokuaj hoda uz pomo
taka bio je srceparajui. Lazara je ostajala spavati uz njegovo uzglavlje
da mu pritedi troak none njegovateljice. Jedan je od bolesnika u sobi
itave prve noi vikao od straha pred smru. Ta su beskonana bdjenja
izbrisala i zadnji trag Lazarina otpora.
Iz bolnice su ga otpustili etiri mjeseca nakon to je stigao u enevu.
Kao savjesni upravitelj njegovih oskudnih sredstava, Homero je platio
bolnike raune i odvezao ga svojim bolnikim kolima, s jo nekoliko
bolniara koji su mu ga pomogli uz-nijeti na osmi kat. Smjeten je u
djeju sobu, iako se tu istu djecu nikada nije potrudio zamijetiti, i malopomalo, doao je k sebi. Rehabilitacijskim se vjebama posvetio s
vojnikom disciplinom, pa je iznova prohodao pomaui se samo svojim
tapom. No iako odjeven dostojanstveno kao nekada, nije ni izdaleka
bio isti, niti izgledom, niti dranjem. U strahu od zime, iji su se
nagovjetaji doimali prijeteima, i doista e se pokazati najotrijom u
tekuem stoljeu, odluio se vratiti brodom koji je 13. prosinca
isplovljavao iz Marseillea, unato protivljenju lijenika koji su ga htjeli
jo neko vrijeme drati na oku. U zadnji je as ponestalo novca i Lazara
je, potajice od mua, htjela jo jednom zagrabiti u djeju uteevinu, no

by voki

i tamo je naila na manjak. Tada joj je Homero priznao da je odatle ve

uzeo bez njezina znanja, kako bi u potpunosti podmirio bolniki raun.
- No dobro - slegnula je Lazara ramenima. -Uzmimo da nam je i on sin,
najstariji.
Ukrcali su ga 11. prosinca na vlak za Marseille, u jeku snjene oluje;
tek e po povratku kui pronai oprotajno pismo, na djejem nonom
ormariu. Tu je ostavio i svoj vjenani prsten za Barbaru, zajedno s
prstenom pokojne supruge koji nikada nije pokuao prodati, te sat na
lancu za Lazara. Kako je bila nedjelja, neki su se susjedi rodom s Kariba, koji su u meuvremenu otkrili tajnu, okupili na stanici Cornavin s
malim harfistikim sastavom iz Veracruza. Predsjednik je jedva hvatao
dah, djelujui prilino nemarno u razdrljenom kaputu, s dugakim
arenim alom, zapravo Lazarinim, no svejedno je ostao stajati na
vratima zadnjeg vagona, maui eirom u znak pozdrava dok su ga
ibali udari vijavice. Vlak je ve potegnuo kad je Homeru sinulo da mu
je u ruci ostao starev tap. Potrao je uz sam rub perona i prilino ga
snano zavitlao ne bi li ga predsjednik zgrabio u zraku, no tap je pao
medu tranice i kotai su ga smrskali. Bio je to trenutak uasa.
Posljednje to je Lazara vidjela bila je drhtava ruka, grevito ispruena
za tapom koji nije dohvatila, i kondukter koji je uspio za al e-pati
starca zavijena snijegom, spasivi ga kad je ve visio nad ponorom.
Potresena je Lazara potrala muu ususret, pokuavajui se nasmijati
kroz suze.
- Moj Boe! - uzviknula je. - Taj je ovjek neunitiv!
Na odredite je prispio iv i zdrav, sudei po opirnu brzojavu
zahvalnosti. Potom vie od godinu dana od njega nije bilo glasa.
Konano je stiglo pismo na est gusto ispisanih listova, u kojem ga se
vie nije dalo prepoznati. Bol se bila vratila, jednako prodorna i
neumitna kao prije, no on se odluio na nju ne obazirati i ivjeti punim
pluima. Pjesnik Aime Cesaire poklonio mu je novi tap sa sedefnim
ukrasima, no uope ga nije koristio. Ve je est mjeseci redovito jeo
meso, pored svih moguih morskih plodova, a znao je dnevno popiti i do
dvadeset alica gorke kave. No vie nije itao iz taloga, jer su se sva
njegova pretkazanja izvrgla u neto sasvim suprotno. Na svoj
sedamdeset i peti roendan ispio je nekoliko aica dragocjenog ruma s
Martinika, koji mu je izvrsno prijao, i ponovno pro-puio. Nije se,
naravno, osjeao bolje, ali ni loije. No pismom ih je ipak ponajprije elio
izvijestiti kako je u iskuenju da se vrati u svoju zemlju, da bi stao na

by voki

elo stanovitog preporodnog pokreta, borbe za pravednu stvar i

dobrobit domovine, pa makar to bilo samo zbog sitne zadovoljtine da
ne umre od starosti u svojem krevetu. Utoliko je, zakljuio je pismo,
putovanje u enevu doista bilo djelo providnosti.

lip
anj 1979.

SVETICA

Nakon dvadeset i dvije godine ponovno sam susreo Margarita Duartea.

Iznenada je iskrsnuo preda mnom u jednoj od skrovitih uliica
Trasteverea i isprva ga ak nisam prepoznao, zbog njegova hrapavog
kastilijanskog i pojave koja je ukazivala na starog Rimljanina. Kosa mu je
bila sijeda i oskudna; nije k tome ostalo ni traga od onog turobnog
dranja i alobnog odijevanja prosvijeenog namjernika s Anda iz
vremena njegova prvog dolaska u Rim. Ipak sam ga, tijekom razgovora,
uspio malo-pomalo razotkriti ispod krinke navuene s godinama i
napokon mi se ukazao onakav kakvog sam ga znao - mualjiv,
nepredvidiv i ustrajan poput kamenoklesara. Prije druge alice kave u

by voki

jednom od naih starih kafia, odvaio sam se postaviti mu pitanje koje

me nagrizalo iznutra.
- to se dogodilo sa sveticom?
- Tu je svetica - odgovorio mi je. - eka.
Jedino smo tenor Rafael Ribero Silva i ja uope bili u stanju razumjeti
teinu ljudske tragedije sadranu u tom odgovoru. Toliko smo izbliza
pratili njegovu dramu da sam godinama mislio kako je Margarito Duarte
zapravo lice u potrazi za autorom koje mi pisci ekamo itav ivot; i ako
nikada nisam dopustio da me pronae, to je stoga to kraj njegove prie
nisam umio zamisliti.
U Rim je doao onog raskonog proljea kada je Pio XII. patio od
napadaja tucavice kojoj ni lijenici ni magi, ni sile svjetla ni tame nisu
uspijevale doskoiti. Tada se prvi put otisnuo iz svojeg sela Tolime, u
vrletima kolumbijskih Anda - to se zamjeivalo ak i po nainu na koji je
spavao. Osvanuo je jednoga jutra u naem konzulatu s kovegom od
izblanjane borovine koji je oblikom i obujmom liio na kutiju za
violonelo, i konzulu izloio nevjerojatni razlog svojeg putovanja. Konzul
je potom telefonirao tenoru Rafaelu Riberu Silvi, sunarodnjaku, da mu
se pobrine za sobu u pansionu u kojem smo obojica stanovali. Tako sam
ga upoznao.
Margarito Duarte nije odmakao dalje od osnovne kole, no njegova mu
je sklonost prema pisanoj rijei priskrbila ire obrazovanje, zahvaljujui
strastvenom iitavanju svake tiskovine koja bi mu dopala ruku. S
osamnaest se godina, kao opinski pisar, oenio lijepom djevojkom koja
je umrla vrlo brzo, pri prvom porodu. Ki je, jo ljepa od majke, umrla
od groznice u osmoj godini ivota. No ona prava Margaritova pria
zapoinje est mjeseci prije dolaska u Rim, kada je izgradnja brane kraj
njegova mjesta uvjetovala preseljenje tamonjeg groblja. Poput drugih
suseljana Margarito je dao iskopati ostatke svojih mrtvih, da bi ih prenio
na novo groblje. Od supruge je ostao prah. U susjednoj je raki,
meutim, djevojica leala netaknuta nakon jedanaest godina. Do te
mjere da se, kad su otkrili lijes, mogao osjetiti miris svjeih rua s
kojima su
je pokopali. A najudesnije je bilo to tijelo nije imalo teine.
Na stotine znatieljnika privuenih glasinama o udu preplavile su
seoce. Sumnje nije bilo. Ouvanost tijela smatrana je neospornim
znamenom svetosti, pa se ak i podruni biskup sloio da takvo udo
valja Vatikanu podastrijeti na prosudbu. Tako su puani prikupili novac

by voki

da Margarito Duarte otputuje u Rim, u borbu za stvar koja vie nije bila
samo njegova, pa ni u uskoj nadlenosti njegova sela, ve se ticala
itave nacije. by voki
Dok nam je to priao u naem pansionu u pitomoj etvrti Parioli,
Margarito Duarte je skinuo lokot i otvorio poklopac majstorski izraenog
sanduka. Time smo tenor Ribero Silva i ja postali svjedocima uda. Nije
to bila usahla mumija poput onih izloenih u tolikim svjetskim
muzejima, ve djevojica u odjei mladenke, koju ni tako dug boravak
pod zemljom nije probudio iz sna. Put joj je bila sjajna i svilenkasta, a
otvorene oi prozirne - ostavljale su nepodnoljiv dojam da nas doista
gledaju iz smrti. Svila haljine i umjetni cvjetovi na vjeniu nisu
neumoljivom vremenu odoljeli tako dobro kao koa, no rue koje su joj
neko stavili u ruke bile su uistinu ive. I osim toga, kad smo izvadili
tijelo, kutija od borovine teila je jednako kao prije.
Margarito Duarte je ve sutradan poeo poduzimati korake u cilju
ostvarenja svoje misije. U poetku se oslanjao na diplomatsku pomo,
vie suosjeajnu nego uinkovitu, da bi se poslije poeo dovijati
raznoraznim smicalicama traei nain da zaobie nebrojene vatikanske
zapreke. O svojim je pokuajima uglavnom utio, no znalo se da su bili
brojni i jalovi. Stupio je u vezu sa svim vjerskim zajednicama i
humanitarnim zakladama na koje je naiao; sasluali bi ga pozorno,
premda bez osobita udivljenja, i obeavali mu trenutane intervencije
do kojih nikada nije dolo. Istina je da vrijeme nije bilo najprikladnije.
Sve to je imalo ikakve veze sa Svetom stolicom stavljeno je na led dok
Papa ne prebrodi krizu tucavice, koja je odolijevala ne samo vrhunskim
dostignuima akademske medicine, ve i svoj sili magijskih eliksira koje
su mu slali iz itavog svijeta.
U srpnju se Pio XII. konano oporavio i otiao na ljetovanje u
Castelgandolfo. Margarito je sveticu ponio na prvu tjednu audijenciju, u
nadi da e tu uhvatiti svoju priliku. Papa se pokazao u unutranjem
dvoritu, na balkonu tako niskom da je Margarito dobro vidio njegove
fino njegovane nokte, pa ak i osjetio daak lavande. No nije, kako je
Margarito oekivao, zaao medu turiste koji su sa svih strana svijeta
pohrlili da ga vide; izgovorio je istu besjedu na est jezika i zavrio
skupnim blagoslovom.
Nakon tolikih razoaranja, Margarito je odluio uzeti stvar u svoje ruke,
pa je sam u Dravno tajnitvo odnio pismo od ezdesetak rukom
ispisanih stranica, na koje nije dobio odgovora. Slutio je to, budui da se

by voki

inovnik koji ga je primio strogo se drei protokola, jedva udostojio

baciti povran pogled na mrtvu djevojicu, a i ostali bi slubenici u
prolazu na nju tek zirnuli bez ikakva stvarnog zanimanja. Jedan mu je od
njih kazao da su u protekloj godini zaprimili vie od osam stotina
pisama sa zamolbama za sanktifikaciju ouvanih leeva s raznih krajeva
svijeta. Na kraju je Margarito zamolio da se sami uvjere u besteinsko
stanje tijela. inovnik se doista i uvjerio, ali je to odbio priznati.
- Vjerojatno je stvar u kolektivnoj sugestiji -ustanovio je.
U rijetkim slobodnim trenucima i za vrelih ljetnih nedjelja Margarito je
ostajao u svojoj sobi, tvrdokorno zadubljen u itanje svih dostupnih
knjiga koje bi mu se uinile korisnima za njegov sluaj. Krajem svakog
mjeseca na vlastitu je ispisivao inicijativu u neku kolsku biljenicu
detaljan izvjetaj o svojim trokovima kienim krasopisom iskusnog
pisara kako bi ulagaima iz svojeg sela mogao podastrijeti tone i
vjerodostojne raune. Do kraja je godine rimske labirinte poznavao kao
da se ondje rodio, s lakoom se izraavao na talijanskom, iako nita
manje turom od njegova andskog kastilijanskog, a k tome je postao
vrhunski strunjak za procese kanonizacije. No trebalo mu je jo dosta
dugo da se rijei svojeg pogrebnog odijela, inovnikog prsluka i eira
kakvi su u ondanjem Rimu resili lanove stanovitih tajnih drubi s
nedokuivim ciljevima. Izlazio bi vrlo rano sa svetiinom kutijom i
katkad se vraao tek kasno u no, iznuren i alostan, no uvijek zagledan
u traak svjetlosti iz kojeg je crpio snagu potrebnu za novi dan.
- Sveci ive u nekom svojem vremenu - govorio je.
Ja sam tada prvi put boravio u Rimu, na studijima u Centru za
eksperimentalni film, i njegovu sam kalvariju proivio s nezaboravnim
intenzitetom. Na je pansion zapravo bio moderan stan nanekoliko
koraka od Ville Borghese ija je vlasnica stanovala u dvije sobe, a etiri
je izdavala stranim studentima. Zvali smo je Maria Bella, jer je u zreloj
jeseni svojeg ivota jo bila lijepa i ivahna; k tome je krajnje pouzdano
potivala sveto pravilo da je svatko bespogovorni vladar u svojoj sobi.
Teret je svakodnevice zapravo snosila njezina starija sestra, teta
Antonieta, andelica bez krila to je, plaena po satu, po itave dane za
sobom vukla svoje vjedro i metlu od prua, latei mramor na podu do
natprirodnog sjaja. Ona nas je nauila jesti ptice pjevice koje je lovio
njezin suprug Bartolino, iz loeg obiaja steenog u ratu, i ona je na
kraju kod sebe udomila Margarita, kada mu je stanarina Marije Belle
postala nedostupna.

by voki

Za Margaritov se nain ivota nije moglo zamisliti nita neprimjerenije

od te kue bezakonja. Nikada se nije znalo to donosi sljedei trenutak;
ak ni u cik zore, kad bi nas esto probudila zastraujua rika lava iz
zoolokog vrta Ville Borghese. Tenor Ribero Silva obilato je koristio
povlasticu to se Rimljani nisu bunili na njegovo ranojutarnje vjebanje.
Ustajao bi u est, obavio svoju ljekovitu kupku u ledenoj vodi, dotjerao
mefistovsku bradu i obrve, pa bi se tek onda, u ogrtau sa kotskim
uzorkom, zaogrnut alom od kineske svile i namirisan omiljenom
kolonjskom vodom, tijelom i duom predavao pjevakim pokusima.
irom bi otvorio prozor, pod nebom jo okienim zimskim zvijezdama, i
zapoinjao ugrijavati glas progresivnim frazama velikih ljubavnih arija,
da bi na koncu posve pustio glas. Mi smo svakodnevno oekivali njegov
gromki ce iz dubine plua, na koji bi se odmah oglasio
lav iz Ville Borghese, rikom od koje se zemlja tresla.
- Ti si utjelovljenje Svetoga Marka, figlio mio! -uskliknula bi teta
Antonieta s istinskim ushitom. -Jedino je on mogao razgovarati s
lavovima.
Jednoga mu jutra, meutim, nije odvratio lav. Tenor je bio zapjevao
ljubavni duet iz Otella: Gia nella notte densa s'estingue ogni clamor.
Odozdo iz dvorita iznenada je odjeknuo odgovor milozvunog soprana.
Tenor je proslijedio i dva su glasa otpjevala itav komad, na uitak
susjeda to su rastvarali prozore da im domove blaenstvom ispuni ta
bujica neodoljive ljubavi. Tenor umalo to se nije onesvijestio saznavi
da je njegova nevidljiva Dezdemona bila nitko drugi do velika Maria
Caniglia.
ini mi se da je upravo ta epizoda Margaritu Duarteu dala valjan
povod da se i sam ukljui u osebujni ivot nae kue. Otada je sa svima
nama jeo za zajednikim stolom, a ne, kao ranije, u kuhinji gdje mu je
teta Antonieta gotovo svakodnevno ugaala svojim arobnim
paprikaem od ptica pjevica. Maria Bella nam je za desertom obiavala
itati lanke iz dnevnih novina, ne bi li nam talijanski izgovor uao u
uho; pritom je vijesti dopunjavala svojim draesnim, hirovitim
komentarima koji su nam uveseljavali ivot. U jednoj je takvoj prilici,
imajui na umu sveticu, ispriala kako u Palermu postoji ogroman muzej
u kojem su izloeni ouvani leevi mukaraca, ena i djece, pa i
nekolicine biskupa, iskopani s istog kapucinskog groblja. Margarita je
vijest toliko unespokojila, da vie nije imao ni trenutka mira sve dok

by voki

nismo otili u Palermo. No dostajao mu je jedan letimini pogled na

galerije krcate neuglednim mumijama da stvori utjeni sud.
- To nije isti sluaj - rekao je. - Ovima se odmah vidi da su mrtvi.
Nakon vremena ruka Rim bi potonuo u kolovosku dremljivost.
Podnevno se sunce nije micalo sa zenita, a kroz tiinu ranog
poslijepodneva probijalo je jedino uborenje vode, svojstveni glas Rima.
No u predveerje, negdje oko sedam, svi su se prozori u mah otvarali u
ast svjeeg zraka to je tek prostrujao, a na ulice bi se slila vesela
svjetina, bez ikakva cilja osim slavljenja ivota, usred rzanja motocikala,
izvikivanja prodavaa lubenica i ljubavnih pjesama s cvjetnih terasa.
Tenor i ja se poslijepodne nismo odmarali. Odvezli bismo se na
njegovoj vespi, on za upravljaem, a ja odostraga, pa sladoledima i
okoladnim bombonima astili mlaahne sezonske prostitutke to su
oblijetale stoljetne lovore Ville Borghese, iekujui pod njima turiste
koje pripeka nije potjerala s ulica. Bile su lijepe, siromane i ljubazne,
poput veine Talijanki u to doba, zaodjevene u plaviasti muslin,
ruiasti popelin, zeleni lan, titei se od sunca suncobranima ispranim
od kia nedavnog rata. Vrijeme provedeno s njima predstavljalo je
iskonski uitak, jer se nisu slijepo drale pravila zanata, pa bi si
dopustile propustiti dobrog klijenta samo da s nama popiju pristojnu
kavu u baru na uglu, ili da se u unajmljenoj koiji provozaju puteljcima
parka, ili pak da zajedno uzdiemo nad svrgnutim kraljevima i njihovim
traginim ljubavnicama to bi u suton dojahali na galoppatoio. Posluili
smo im ne jednom kao prevoditelji u pregovorima s kakvim zabludjelim
tuincem.
No nismo radi njih Margarita Duartea odveli u Villu Borghese, ve zato
da upozna lava. ivio je na prividnoj slobodi, na pustom otoiu
opasanom dubokim jarkom, i im nas je spazio s druge strane, poeo je
razdraeno reati, na iznenaenje njegova uvara. To je privuklo i druge
posjetitelje parka. Tenor se pokuao predstaviti svojim jutarnjim prsnim
ce, ne izazvavi u lava nikakvu pozornost. inilo se da kesi zube na
sve nas, bez razlike, no uvar je zaas shvatio da rie samo na
Margarita. Tako je doista bilo - kamo god da se on pomaknuo,
pomaknuo bi se i lav, a im bi se sakrio, prestajao je rikati. uvar je,
inae doktor klasine filologije sa sveuilita u Sieni, pomislio da je
Margarito tog dana morao biti u blizini drugih lavova, pa je ovaj osjetio
vonj. Osim tog tumaenja, uostalom netonog, vie mu ni jedno nije
padalo na pamet.

by voki

- No u svakom sluaju - izjavio je - to nije ratoborna rika; zvui vie kao

izraz suuti.
Ipak, ni ta nadnaravna epizoda nije se tenora Ribera Silve dojmila
toliko kao ganue koje je zamijetio na Margaritu kad su zastali da
porazgovaraju s curama iz parka. Spomenuo je to za stolom, pa smo se
svi, neki iz nestaluka, a neki doista s razumijevanjem, sloili da bi
dobro djelo bilo pripomoi Margaritu da ispliva iz svoje samotinje.
Dirnuta naom tankoutnou, Maria Bella je na iroke majinske grudi
prinijela ruke optoene bezvrijednim prstenjem.
- Ja bih to uinila iz milosra - primijetila je -ali stvarno nikada nisam
mogla s mukarcima koji nose prsluk.
Tako se tenor u dva poslijepodne provozao do Ville Borghese i na
sapima svoje vespe doveo leptiriu koja mu se uinila najprikladnijom
da priuti sat ugodna druenja Margaritu Duarteu. Naloio joj je da se
svue u njegovoj sobi, okupao je mirisnim sapunom, obrisao, namirisao
svojom vlastitom kolonjskom vodom i itavo joj tijelo napraio
kamfornim puderom koji je koristio nakon brijanja. Potom joj je platio
vrijeme koje su ve potroili i jo sat vie, i uputio je, toku po toku, to
joj je initi.
Gola je ljepotica na prstima proleprala kuom u polumraku, poput
kakva privienja iz popodnevnog sna, i dvaput njeno pokucala na vrata
u dnu hodnika. Margarito Duarte ih je, bos i bez koulje, otvorio.
- Buona sera giovanotto - rekla mu je ona, glasom i dranjem kolarke.
- Mi manda il tenore.
Margarito je udarac primio krajnje dostojanstveno. im ju je propustio
u sobu, ispruila se na krevet dok je on navrat-nanos navlaio koulju i
cipele, da bi je ugostio s dunim potovanjem. Zatim je sjeo na stolicu
pored kreveta i zametnuo razgovor. Djevojka ga je, iznenaena,
upozorila da se pouri, jer imaju samo jedan sat. Naoko je nije shvatio.
Djevojka je kasnije rekla da bi ionako ostala koliko god on poelio, ne
naplativi mu k tome ni novia, jer nije mogla zamisliti da na ovom
svijetu postoji pristojniji ovjek. No tamo je, ne znajui to bi sa sobom,
pogledom istraivala sobu i tako otkrila drvenu kutiju na kaminu. Upitala
je je li to saksofon. Margarito joj nije odgovorio, nego je odkri-nuo
rebrenice da u sobu prodre malo svjetlosti, donio kutiju na postelju i
podigao poklopac. Cura je pokuala neto rei, ali je naprosto zinula bez
glasa. Ili kako nam je kasnije rekla: Mi si gelo il culo. Utekavi odatle u
silnom strahu, u hodniku je pogrijeila smjer i naletjela na tetu

by voki

Antonietu koja je ba krenula promijeniti arulju u mojoj sobi. Obje su se

toliko prepale da se djevojka dugo u no uope nije usuivala izii iz
tenorovih odaja.
Teta Antonieta nikada nije shvatila to se dogodilo. Upala mi je u sobu
sva prestravljena; ruke su joj toliko drhtale da nije bila u stanju zavrnuti
arulju. Upitao sam je to ju je spopalo. Ma u ovoj kui ima aveti,
odgovorila mi je. I sada jo usred bijela dana! Ispripovijedila mi je, s
dubokim uvjerenjem, kako je za vrijeme rata neki njemaki asnik
zaklao svoju ljubavnicu u sobi koju je koristio tenor. Ve se dotada teti
Antonieti, dok je trala za svojim poslom, vie puta znala ukazala
spodoba muki ubijene ljepotice, koraajui hodnicima kao nekada.
- Upravo sam je vidjela golu na hodniku - ustvrdila je. - Odmah sam je
prepoznala.
Grad se vratio u svoju jesenju koloteinu. Ljetne su cvjetne terase
opustjele s prvim vjetrovima, a tenor i ja smo opet veerali u staroj
tratoriji na Trastevereu, obino s uenicima pjevanja grofa Carla
Calcagnija i pokojim mojim kolegom iz filmskog instituta. Najredovitiji
medu potonjima bio je Lakis, bistri i simpatini Grk ija su jedina
ozbiljna mana bila uspavljujua razglabanja na temu socijalne
nepravde. Sreom bi ga tenori i soprani gotovo uvijek uspjeli nadglasati
svojim gromoglasnim izvedbama opernih arija, koje tamo nisu smetale
nikoga, ak ni nakon ponoi. Naprotiv, none bi se ptice namjernice
nerijetko i pridruile zboru, a susjedi otvarali prozore i glasno
odobravali.
Jedne je veeri, dok smo pjevali, Margarito uao na prstima da nas ne
omete. Nosio je sa sobom koveg od borovine koji nije dospio ostaviti u
pansionu po povratku od upnika Sv. Ivana Lateranskog, iji je utjecaj u
Svetoj kongregaciji za obrede bio javna stvar. Krajikom sam oka
zapazio kako ga je gurnuo pod jedan izdvojeni stol i sjeo dok ne
otpjevamo svoje. Kao i uvijek o ponoi, kad se gostionica poela
prazniti, spojili smo nekoliko stolova i svi sjeli zajedno - pjevai, ljubitelji
filma i prijatelji jednih i drugih. Medu njima Margarito Duarte, kojeg su
tu ve prepoznavali kao utljivog, tugaljivog Kolumbijca o kojem
zapravo nitko nita ne zna. Znatieljni ga je Lakis odjednom upitao svira
li violonelo. Ja sam se naao zateen, strepei kako e Margarito izbjei
tu zamku neugodne radoznalosti. Ni tenor se, zbunjen kao i ja, nije
uspio snai da spasi situaciju. Jedini je Margarito upit primio sasvim
prirodno.

by voki

- To nije violonelo - odvratio je. - To je svetica.

Poloio je kutiju na stol, otkljuao lokot i podigao poklopac. Val
zaprepatenja preplavio je gostionicu. Drugi gosti, konobari, a
naposljetku i kuhinjsko osoblje u zakrvavljenim pregaama - svi su se
zapanjeni sjatili da promotre udo. Neki su se kriali. Jedna je kuharica
kleknula sklopljenih ruku, drhtei od zanosa, i poela tiho moliti.
No kad je prvotno uzbuenje jenjalo, zapleli smo se u glasnu raspravu
o pomanjkanju svetosti u dananjim vremenima. Lakis je, oekivano,
iao najdalje. Jedino konkretno to se iz te diskusije izrodilo bila je
njegova ideja da se snimi kritiki obojen film na temu svetice.
- Siguran sam - rekao je - da stari Cesare tu temu ne bi olako propustio
kroz prste.
Mislio je na Cesarea Zavattinija, naeg profesora scenarija, jednog od
povijesnih velikana filmske umjetnosti i jedinog koji je s nama njegovao
osobne odnose izvan kole. Pokuavao nas je pouiti ne samo zanatu,
ve drugaijem pogledu na svijet. Bio je pravi stroj za smiljanje
dramskih zapleta. Izvirali su iz njega gotovo nehotice. I sipao ih je iz
rukava tako hrpimice, da bi mu dobro doao netko tko bi ga napeto
sluao i hvatao ih u letu. Samo to bi ga nakon toga spopadalo
maloduje. teta to bi to trebalo snimiti, govorio je. Mislio je, naime,
da bi njegove zamisli na platnu izgubile mnogo od svoje izvorne arolije.
I zapisivao ih je na kartice rasporeene po temama i avliima
prikucane na zidove; bilo ih je toliko da su u njegovoj kui zapremale
itavu sobu.
Sljedee smo subote otili k njemu s Margaritom Duarteom. Bio je tako
edan novih ivotnih tema da smo ga zatekli doslovno na vratima
njegova doma u ulici Angele Merici, kako izgara od udnje za idejom
koju smo mu najavili telefonom. Nije nas ak ni doekao srdano kao
inae, ve je Margarita smjesta odvukao do ve pripremljenog stola i
sam otklopio kutiju. A onda se dogodilo neto emu se doista nismo
nadali. Umjesto da se obeznani, kako se moglo oekivati, doivio je
neku vrstu mentalnog utrnua.
- Ammazza! - promrmljao je zapanjeno.
Dvije, tri minute utke je piljio u sveticu, onda je sam zaklopio kutiju i
bez rijei poveo Margarita do vrata, kao da pomae djetetu u njegovim
prvim koracima. Na izlazu ga je nekoliko puta potapao po leima.
Hvala, sinko, najljepa hvala, rekao mu je. I neka Bog bude s tobom

by voki

u tvojoj borbi. Zatvorivi vrata, okrenuo se prema nama i izrekao svoju

presudu.
- To nije za film - izjavio je. - Nitko ne bi povjerovao.
Jo smo u tramvaju, na putu kui, bili pod dojmom te iznenaujue
lekcije. Ako je on tako rekao, uope nije trebalo sumnjati - pria nije bila
za film. Pa ipak nas je Maria Bella doekala s hitnom porukom da nas
Zavattini oekuje jo iste veeri, ali bez Margarita.
Zatekli smo ga u jednom od njegovih zvjezdanih trenutaka. Lakis je
doveo jo dvojicu ili trojicu kolega, no inilo se da su oni proli potpuno
nezamijeeni.
- Imam ga! - uzviknuo je. - Film e biti prava bomba ako Margarito
uini udo i oivi djevojicu!
- U filmu ili u ivotu? - upitao sam ga.
Ne budali, rekao mi je, uspjevi zatomiti zateenost. No sjaj
neodoljive ideje istog mu je trena zaiskrio u oima. Osim kad bi je
doista mogao oivjeti u stvarnosti, primijetio je i najozbiljnije dodao:
- Trebao bi pokuati.
To ga je iskuenje zavelo samo na trenutak, da bi zaas iznova
pohvatao konce. Poeo je etkati amo-tamo po prostoriji, poput kakve
vesele lude, naveliko se razmahujui rukama i sveano recitirajui
zaplet filma. Sluali smo ga kao opinjeni; inilo se da scene sijevaju
poput fosforescentnih ptica to mu jatimice izlijeu iz usta i mahnito
lepeu po itavoj kui.
- Jedne noi - govorio je - kad ve poumire dvadesetak Papa koji ga
nisu htjeli primiti, Margarito ulazi u svoj stan, umoran i star, otvara
kutiju, miluje po licu svoju malenu pokojnicu, i kae joj sa svom
njenou ovoga svijeta: Za ljubav svojega oca, kerce - ustani i
hodaj.
Pogledao je svakoga od nas ponaosob, pa pobjedonosno zakljuio: -I
djevojica ustane!
Neto je od nas oekivao. No uspio nas je tako zbuniti da nismo
nalazili rijei. Izuzev Grka Lakisa koji se, kao u koli, podignutim prstom
javio za rije.
- Moj je problem to u to ne vjerujem - rekao je i, na nae iznenaenje,
obratio se izravno Zavattiniju: - Oprostite mi, profesore, ali to mi je
nevjerojatno.
Na to je sam Zavattini ostao bez teksta.
- A zato?

by voki

- to ja znam - rekao je Lakis nevoljko. - To jednostavno ne moe biti.

- Ammazza! - zagrmio je profesor, glasom od kojeg je valjda cijela
etvrt zadrhtala. - To me najvie dere u staljinista - to ne vjeruju u
stvarnost!
Margarito je u sljedeih petnaest godina, kako mi je sam ispriao, sa
sveticom uporno hodoastio u Castelgandolfo, ne bi li se sluajno
ukazala prilika da je pokae. Za jedne skupne audijencije, meu
dvjestotinjak hodoasnika iz Latinske Amerike, uspio je, unato laktanju
i naguravanju, ispriati svoju priu dobrohotnom Ivanu XXIII. No
djevojicu mu nije mogao pokazati, jer ju je zbog prijetnje atentatom
morao, zajedno s torbama drugih hodoasnika, ostaviti na ulazu. Papa
ga je sasluao pozorno koliko je mogao u svoj toj gomili i na kraju ga
ohrabrujue potapao po obrazu.
- Bravo, figlio mio - kazao je. - Bog e nagraditi tvoju ustrajnost.
Jednom mu se, meutim, doista uinilo da je nadomak ostvarenju
svojega sna; bilo je to za kratkotrajna stolovanja smijeeeg Albina
Lucianija. Neki je njegov roak, kojeg se Margaritova pria duboko
dojmila, obeao da e se za nj osobno zaloiti. Nitko ga nije shvatio
ozbiljno. No dva dana kasnije, dok su objedovali, netko je nazvao u
pansion s kratkom i jasnom porukom za Margarita -neka se ne mie iz
Rima, jer e najkasnije do etvrtka biti pozvan na privatnu audijenciju u
Vatikan.
Nikada nismo saznali je li to bila tek neija neslana ala. Margarito je
vjerovao da nije i ekao je u pripravnosti. Uope nije izlazio iz kue. Ako
je morao u kupaonicu, glasno bi objavio: Idem ja u kupaonicu. Maria
Bella, tako ljupka i u osvitu starosti, prasnula bi u svojstveni joj hihot
neovisne ene.
- Znamo, znamo, Margarito - dovikivala je, -da te sluajno ne bi zvao
Papa!
Sljedei se tjedan, dva dana prije isteka roka za najavljeni poziv,
Margarito skrio pred naslovnom stranicom novina ubaenih ispod
vrata: Morto il Papa. Za trenutak je jo ivio u neosnovanoj nadi da je
rije o starim novinama koje su dostavili zabunom, jer doista nije bilo
lako povjerovati da po jedan Papa premine svaki mjesec. No tako je
doista bilo - smijeei Albino Luciano je, svega trideset i tri dana po
izboru, osvanuo mrtav u svojoj postelji.
U Rim sam se vratio dvadeset i dvije godine nakon to sam upoznao
Margarita Duartea, i moda na njega ne bih ni pomislio da ga nisam

by voki

sasvim sluajno sreo. teta koju je nanijelo vrijeme utukla me previe

da bih mislio na bilo koga. Zatupljujua kiica to je neumorno sipila
vie je sliila na mlanu juhu, nekadanja se briljantna svjetlost
zamutila, a mjesta koja sam nekada smatrao svojima i u sjetnim im se
sjeanjima neprestance vraao bila su drugaija i tua. Zgrada u kojoj
smo stanovali ostala je ista, no nitko se nije spominjao Mariju Belle. Niti
se itko javljao na est telefonskih brojeva koje mi je u proteklim
godinama bio slao tenor Ribero Silva. Za nekim rukom s mladim
snagama u kinematografiji prisjetio sam se svojeg profesora, na to se
nad stol na tren nadvila iznenadna tiina, dok se netko nije odvaio rei:
- Zavattini? Mai sentito.
Tako je to bilo - za njega nitko nije uo. Kronje stabala u Villi Borghese
izgledale su raerupano pod kiom, galoppatoio tunih princeza
prodrla je gutara bez cvijea, a starinske su ljepotice smijenili
androgini atlete prerueni u djevojad. Jedini je preivjeli primjerak
istrebljene faune bio stari lav, ugav i hripav, na svojem otoku usred
presahnulog jezera. Nitko nije pjevao niti umirao od ljubavi u
plastificiranim tratorijama na panjolskom trgu. Sve u svemu, Rim naih
enji bio je jo jedan Stari Rim unutar onog starog cezarijanskog. I
iznenada me neki poznati glas, kao da dopire s drugoga svijeta, ukopao
na mjestu u zabitoj uliici Trasteverea:
- Zdravo, pjesnie!
Bio je to on, star i umoran. U meuvremenu je umrlo pet papa, na
vjenom su se Rimu ve za-paali znaci dotrajalosti, a on je i dalje
ekao. ekao sam toliko da to vie ne moe dugo potrajati, rekao mi
je na rastanku, nakon gotovo etiri sata sjetnog prizivanja prolosti.
Moda mjesec vie ili manje. Odvukao je noge po samoj sredini ulice,
u svojim vojnikim izmama i s izblijedjelom kapom starog Rimljanina,
ne obazirui se na kine lokve u kojima je svjetlost gasnula i rastakala
se. U meni je u tom trenu nestalo svake sumnje, ako sam je ikada i
imao, da je svetac zapravo on. Nije bio ni svjestan da se posredstvom
neraspadnuta tijela svoje keri ve dvadeset i dvije godine bori za
nepobitno pravedan cilj - vlastitu kanonizaciju.
kolo
voz 1981.

by voki

LET

S USPAVANOM LJEPOTICOM

Bila je lijepa, gipka, njene koe boje kruha i oiju poput zelenih
badema, kose ravne i crne i duge do pola leda, i zraila je nekom aurom
starine, moda indoneanske, moda i andske. Odjea joj je odavala
istanani ukus - kaputi od risova krzna, bluza od prirodne svile s jedva
zamjetnim cvjetiima, hlae od sirova lana i niske cipele boje
bugenvilije. U ivotu nisam vidio ljepu enu, pomislio sam kad je
prola pored mene priguenim koraajima lavice dok sam na parikom
aerodromu Charles de Gaulle ekao u redu za ukrcaj na zrakoplov za
New York. Bila je nadnaravno privienje to se ukazalo tek na trenutak i
odmah iezlo meu mnotvom u predvorju.
Bilo je devet sati ujutro. itavu je no snijeilo, pa je promet na
gradskim ulicama bio gui, a na autocesti sporiji nego obino; na
stajnim su se trakama naredali teretni kamioni, a automobili su, uspuhani, gmizali kroz vijavicu. U predvorju je aerodroma, meutim,
trajalo vjeno proljee.
Stajao sam u redu za prijavu iza neke stare Nizozemke koja se gotovo
sat vremena natezala sa slubenicom oko teine svojih jedanaest
komada prtljage. Taman sam se poeo uzrujavati kad me trenutano
privienje ostavilo bez daha, tako da sam propustio okonanje spora;
prenuo sam se tek kad me slubenica spustila s oblaka blagim
prijekorom zbog moje rastresenosti. Umjesto isprike, upitao sam je
vjeruje li u ljubavi na prvi pogled. Naravno, odvratila mi je. Zapravo
ne vjerujem u drukije. Ne podiui pogled s ekrana raunala, upitala
me elim li puako ili nepuako sjedite.
- Posve mi je svejedno - odgovorio sam s predumiljajem - samo da
nije pored jedanaest kovega!
Zahvalila je na podrci slubenim osmijehom, ne odvajajui pogleda
od svjetleeg ekrana.
- Odaberite jedan broj - ponudila mi je - tri, etiri ili sedam.
- etiri.
Lice joj je obasjao pobjedonosni smijeak.

by voki

- U petnaest godina to radim ovdje - rekla je - vi ste prvi koji nije

izabrao sedmicu.
Unijela je broj sjedala na ukrcajnu propusnicu i uruila mi je zajedno s
ostalim dokumentima, po prvi me put pogledavi oima boje groa
koje su posluile za utjehu dok opet ne vidim ljepoticu. Tek me tada
upozorila da se zrana luka upravo zatvorila i da su svi letovi odgoeni.
- Do kada?
- To samo Bog zna! - odvratila je uz onaj svoj osmijeh. - Na radiju su
rekli da e danas pasti najvei snijeg u ovoj godini.
Prevarili su se - bio je to najvei snijeg stoljea. No u ekaonici prvog
razreda proljetni je ugoaj bio tako stvaran da su u ardinjerama
cvjetale svjee rue; ak je i glazba iz zvunika djelovala upravo onako
uzvieno i umirujue kako su to zamislili njezini tvorci. Najednom mi je
palo na pamet da je takvo utoite zapravo sasvim primjereno za
ljepoticu, pa sam je krenuo traiti po salonima, sav uzdrhtao od vlastite
smjelosti. No vidio sam uglavnom mukarce iz svijeta stvarnosti kako
itaju novine na engleskom dok im ene misle na druge mukarce,
zurei kroz panoramske ostakljene plohe u mrtve zrakoplove zavijene
snijegom, zurei u zaleena tvornika postrojenja, u prostrane zasijane
povrine Roissvja poharane od kukaca tetoina. Nakon podneva nije
vie bilo nijednog slobodnog mjesta, a vruina je postala nepodnoljiva;
morao sam pobjei da udahnem zraka.
Vani me doekao zapanjujui prizor. Ljudi svih moguih vrsta zakrili
su ekaonice i taborovali u zaguljivim hodnicima, ak i na stubitima,
polije-gavi po tlu sa svojim ivotinjama i svojom djecom, i svojim
putnim potreptinama. Naime, i veze s gradom bile su prekinute, tako
da je palaa od prozirne plastike nalikovala na golemu svemirsku
kapsulu nasukanu u snjenim nanosima. Neizbjeno mi se nametnula
pomisao da se i ljepotica krije negdje u okrilju te pitome horde, pa mi je
matanje o njoj dalo snage da izdrim ekanje.
U vrijeme ruka ve smo se poeli doivljavati kao hrpu brodolomnika.
Beskonani su se redovi stvorili pred sedam restorana, pred kavanama,
krcatim barovima, i za nepuna tri sata morali su ih zatvoriti, jer je
ponestalo i jela i pia. inilo se da su se tu skupila sva djeca svijeta, i
sva su u jednom trenutku zborno briznula u pla; iz mase se lagano
poeo iriti vonj stada. Vratili smo se u doba primitivnih nagona. Jedino
to sam usred opeg grabea uspio pojesti bile su dvije zadnje aice
krem-sladoleda u nekom ugostiteljskom atoru namijenjenom djeci.

by voki

Polizao sam ih malo-pomalo za ankom, dok su konobari iskretali stolice

na stolove im bi se koja ispraznila; usput sam promatrao vlastiti odraz
u ogledalu na zidu, sa zadnjom kartonskom aicom i zadnjom
kartonskom liicom u ruci, i mislio na ljepoticu.
Zrakoplov za New York je, umjesto u jedanaest prijepodne, poletio u
osam uveer. Kad sam se konano uspio ukrcati, putnici prvog razreda
ve su sjedili na svojim mjestima i stjuardesa me dovela do mojega.
Noge su mi se odsjekle. Na susjednom sjeditu, do prozoria, ljepotica
je upravo zaposjedala svoj prostor sa samosvijeu iskusnog putnika.
Ako ovo ikada napiem, nitko mi nee vjerovati, pomislio sam. I jedva
se odvaio pro-pentati neki neodluni pozdrav, koji ona uope nije
zamijetila.
Smjestila se kao da e tu proivjeti godine, slaui svaku stvar po redu
na svoje mjesto, sve dok prostor nije uredila kao kakav savreno
udoban stan u kojem je sve nadohvat ruke. Dok se time bavila, asnik
nam je posluio ampanjac dobrodolice. Posegnuo sam za aom da je
ponudim njoj, no suspregnuo sam se na vrijeme. Jer ona je poeljela
samo au vode, ujedno zamolivi asnika, najprije na nerazumljivom
francuskom, a onda na tek neto jasnijem engleskom, da je ni u kom
sluaju ne bude za vrijeme leta. Njezin je duboki, barunast glas
obavijala neka istonjaka tuga.
Kad su joj donijeli vodu, otvorila je na krilu toaletni kovei s
bakrenim uglovima, poput krinjica naih baka, i iz kutijice s
raznobojnim tabletama izvadila dvije zlaane. Sve to je radila izgledalo
je nekako sustavno i promiljeno, kao da se u ivotu, od roenja,
odrekla iega nepredvienog. Naposljetku je navukla zastor na
prozoriu, do kraja spustila naslonja, pokrila se dekicom do pojasa ne
izuvi cipele, na takla si masku za spavanje, zavalila se na bok
okrenuvi mi lea, i nijednom se ne probudivi, ne ispustivi nijednog
uzdaha, nijednom ne promijenivi poloaj, odspavala vjenost od osam
sati i jo dvanaest minuta koliko je trajao let do New Yorka.
Bilo je to napeto putovanje. Kako sam oduvijek smatrao da u prirodi ne
postoji nita ljepe od lijepe ene, uope nisam imao izgleda protiv
arolije kojom me opinilo to bajkovito bie to je spavalo uza me.
asnik je iezao im smo uzletjeli, a nadomjestila ga je kartezijanska
stjuardesa koja je pokuala probuditi ljepoticu da bi joj uruila kutijicu s
toaletnim priborom i slualice za glazbu. Upozorio sam je na upute date
asniku, no stjuardesa je uporno htjela od nje same uti da ne eli ni

by voki

veerati. Na kraju joj je sam asnik morao to potvrditi, i svejedno me

ukorila zato to si ljepotica nije oko vrata objesila kartoni sa zabranom
buenja.
Poveerao sam u osami, izgovarajui u sebi sve ono to bih rekao njoj
da je bila budna. Njezin je san bio tako postojan da sam se u jednom
trenu zabrinuo kako tablete koje je popila nisu bile za spavanje, nego za
umiranje. Prije svakoga bih gutljaja podigao au i nazdravio.
- U tvoje zdravlje, ljepotice!
Nakon veere ugasili su svjetla, pustili film ni za koga, i nas smo dvoje
ostali sami u polutami svijeta. Najgore je nevrijeme stoljea prolo, pa
se no nad Atlantikom doimala beskrajnom i kristalno bistrom, a
zrakoplov nepominim meu zvijezdama. Promatrao sam je satima,
pedalj po pedalj, i jedini znak ivota koji sam uspio razaznati bile su
sjenke snova to su joj plovile elom poput odraza oblaka u vodi. Oko
vrata je imala tanani lani, gotovo nevidljiv na zlaanoj koi, savrene
uske bez rupica za naunice, nokte ruiaste od zdravlja i jednostavan
prsten na lijevoj ruci. Budui da joj je moglo biti jedva dvadeset godina,
utjeio sam se nadom da prsten nije vjenani, ve neki prolazni
zaruniki. Znati da spava tu, stalna i sigurna - odlasku vjerna rijeka crta ista, tako blizu mojih ruku okovanih, ponavljao sam u sebi, na
pjenuavoj krijesti ampanjskog vala, prvorazredni sonet Gerarda Diega. Potom sam spustio sjedalo do razine njezinoga, pa smo leali blie
jedno drugome negoli u branom krevetu. Klima njezina daha
odgovarala je onoj u glasu, a posve njeni miris kojim joj je odisala koa
bio je vjerojatno miris ljepote same. inilo mi se gotovo neuvjerljivim - u
proljee sam, naime, bio proitao divan roman Yasunarija Kawabate o
vremenim bogatunima u Kvotu koji su plaali ogromne svote da bi no
proveli s najljepim gradskim djevojkama, samo ih gledajui, gole i
omamljene narkoticima, i venuli od udnje u istoj postelji. Nisu ih smjeli
buditi, niti doticati, i nisu to ak ni pokuavali, jer je bit uitka bila
gledati ih kako spavaju. Te noi, bdijui nad ljepotiinim snom, ne samo
da sam shvatio tu staraku tankoutnu izopaenost, ve sam je proivio
u svoj punini.
- Tko bi to mogao vjerovati... - govorio sam si, dok me guila ljubav
zalivena ampanjcem: - Zamisliti mene kao ishlapjelog Japanca u
nebeskim visinama...
Mislim da sam odspavao nekoliko sati, svladan ampanjcem i nijemim
plamsajima filma, a kad sam se probudio, glava mi je pucala. Otiao

by voki

sam u zahod. Dva sjedala iza mojega poivala je starica s jedanaest

kovega, neprilino raskreena. Izgledala je poput mrtvaca naputenog
na bojnom polju. Na tlu, posred prolaza, leale su njezine naoale za
itanje na niski od raznobojnih zrnaca i u jednom me trenu obuzelo
nedostojno likovanje zbog mogunosti da ih ne podignem.
Osvjeivi se od pretjeranog ampanjca, sam sam sebe iznenadio u
zrcalu, onako besraman i ruan, i osupnuo se razarajuim djelovanjem
ljubavi. Najednom je avion potonuo, potom se donekle vratio na putanju
i nastavio let u galopu. Zasvijetlila je uputa da se putnici vrate na
mjesto. Izletio sam iz zahoda poput metka, ponesen tlapnjom da Bog
turbulencijama moe probuditi ljepoticu koja e konano utoite pred
panikom potraiti u mojem zagrljaju. U urbi sam umalo nagazio na
Nizozemkine naoale i priutio si sitno veselje. A onda sam se ipak
okrenuo i vratio natrag, podigao ih i stavio u njezino krilo, s nekom
nenadanom zahvalnou to nije prije mene odabrala sjedite broj
etiri.
Ljepotiin je san bio nepobjediv. Kad se zrakoplov uravnoteio, jedva
sam se odupro iskuenju da je, s bilo kakvim izgovorom, prodrmam. Jer
jedina mi je elja na samom kraju leta bila vidjeti je budnu, pa makar i
ljutitu, samo da povratim svoju slobodu, a moda i svoju mladost. Ni to
nisam bio u stanju. Dovraga, rekao sam si, s krajnjim prezirom.
Zato nisam roen u Biku! Probudila se sama od sebe kad su svjetlei
natpisi najavili slijetanje, lijepa i svjea kao da je spavala u ruinjaku.
Tek sam tada postao svjestan da si susjedi u avionskim sjedalima, ba
kao i dugogodinji brani parovi, ne poele ni dobar dan kad se
probude. Ona je bila ivi dokaz. Skinula je masku, otvorila blistave oi,
uspravila naslonja, pokriva odgurnula na stranu, rastresla bujni slap
kose to se eljala svojom vlastitom teinom, iznova si stavila kovei
na koljena i na brzinu se naminkala; potrajalo je upravo toliko da me
nije morala ni pogledati dok se vrata nisu otvorila. Tada je obukla
krzneni kaputi, gotovo me pregazila uz povrnu ispriku na istom
latinoamerikom panjolskom, i otila bez pozdrava, bez puke zahvale
na svemu to sam uinio za sretnu zajedniku no, da bi joj se trag do
dana dananjega zameo u dungli New Yorka.

Li
panj 1982.

by voki

IZNAJMLJUJEM SVOJE SNOVE

U devet sati jednoga blistavo sunanog jutra, dok smo dorukovali na

terasi hotela Habana Riviera, strani je i posve nenadani udar vala
pomeo nekoliko automobila to su upravo prolazili avenijom uz obalu, i
jo pokoji parkiran na ploniku, a jedan je, tovie, zavrio utisnut u zid
hotela. Bilo je to poput eksplozije dinamita to je u hipu posijala paniku
itavom dvadeseterokatnom zgradom, a ostakljeni zid predvorja
pretvorila u prah. Brojne turiste to su se ondje zatekli stihija je
razbacala kojekuda, skupa s namjetajem. Neki su i ozlijeeni
krhotinama stakla. Morao je to biti doista divovski val, budui da je
preskoio iroku vietranu aveniju to je dijelila lukobran i hotel i jo
mu je ostalo dovoljno snage da zdrobi debelo staklo.
Orni su kubanski dobrovoljci, uz pomo vatrogasaca, tragove tete
uklonili za nepunih est sati, zatvorili ulaz s morske strane i osposobili
drugi, pa je red opet uspostavljen. Prijepodne se nitko nije pozabavio
automobilom zabijenim u zid, jer se mislilo da je rije o jednom od onih

by voki

to su parkirani stajali na ploniku. No kada ga je dizalica napokon

izvukla, na vozakom je sjeditu otkriveno mrtvo ensko tijelo vezano
sigurnosnim pojasom. Pretrpjela je tako estok udarac da joj nijedna
koica nije ostala itava. Lice joj je bilo unakaeno, izmice rastrgane,
odjea u prnjama. Na ruci je imala zlatni prsten u obliku zmije sa
smaragdnim oima. Policija je ustanovila da je rtva domaica novog
portugalskog veleposlanika. I doista, s njegovom je obitelji stigla u
Havanu samo petnaest dana ranije, a tog je jutra novim automobilom
bila krenula na trnicu. Njezino mi ime, kad sam proitao vijest u
novinama, nije govorilo nita, no uznemirio me prsten u obliku zmije s
oima od smaragda. Nisam, meutim, mogao provjeriti na kojem ga je
prstu nosila.
Taj je podatak bio od presudne vanosti jer sam se pobojao da je rije
o jednoj nezaboravnoj eni ije pravo ime nikada nisam saznao, a nosila
je isti takav prsten na desnom kaiprstu, to je u ono vrijeme bilo daleko
neobinije nego danas. Upoznao sam je prije trideset i etiri godine u
Beu, gostei se vruim kobasicama s krumpirom i toenim pivom u
gostionici koju su pohodili studenti iz latinskog svijeta. Upravo sam tog
jutra bio doputovao iz Rima, i jo se sjeam onog prvog dojma
izazvanog njezinim raskonim sopranskim poprsjem, profinjenim
ovratnikom od uzbibanih lisijih repova i tim egipatskim zmijolikim
prstenom. Zapravo sam mislio da je jedina Austrijanka za masivnim
drvenim stolom, zbog sirovog panjolskog kojim je govorila u jednom
dahu, s elinim naglaskom. Ali ne, rodila se u Kolumbiji i u Austriju
doselila izmeu dva rata, kao djevojuljak, radi studija glazbe i pjevanja.
Kad sam je upoznao, moglo joj je biti tridesetak godina koje je nosila
loe, jer ljepota je vjerojatno nikada i nije krasila, a k tome je prerano
poela starjeti. No zato je bila oaravajue ljudsko bie. I ujedno istinski
zastraujue.
Be je jo odisao ugoajem starog carskog grada, ali ga je geografski
poloaj izmeu dva nepomirljiva svijeta koje je za sobom ostavio Drugi
svjetski rat pretvorio u raj crnog trita i meunarodne pijunae. Nisam
mogao zamisliti prikladnije utoite za tu odbjeglu sunarodnjakinju koja
je u lokalnoj studentskoj krmi jela iz puke odanosti svojem podrijetlu,
jer si je mirno mogla priutiti da je kupi u gotovini, u paketu sa svim
njezinim gostima. Nikada nije ni rekla svoje pravo ime. Znali smo je po
jezikolomnom germanskom nadimku koji su joj nadjenuli latinoameriki
studenti u Beu - Frau Frida. Predstavili su mi je tek kad sam se drznuo

by voki

upitati je kako se uspjela tako dobro snai u svijetu tako dalekom i toliko
drugaijem od vjetrovitih klisura njezina Quindija, a ona mi odgovorila
sasvim neoekivano:
- Iznajmljujem svoje snove.
I uistinu, to joj je bio jedini posao. Rodila se kao tree od jedanaestoro
djece dobrostojeeg trgovca iz starog Caldasa i, otkad je progovorila,
uvela u kuu dobar obiaj zajednikog prepriavanja snova natate, jer
je proroanska snaga u njima rano ujutro najjasnija. Sanjala je kao
sedmogodinjakinja da je jednoga od njezine brae odnijela bujica.
Majka je na to, tada jo iz istog vjernikog praznovjerja, malianu
zabranila ono to je najvie volio - kupati se u klancu. No Frau Frida ve
je ovladala sasvim osebujnim sustavom proricanja.
- Ovaj san - rekla je - ne znai da e se utopiti, ve da ne smije jesti
slatkie.
Tumaenje je zvualo gotovo bogohulno, jer je bila rije o
petogodinjem djetetu koje nije moglo ivjeti bez svojih nedjeljnih
poslastica. Majka, koja se ve uvjerila u kerine pretkazivake
sposobnosti, vrstom se rukom pobrinula da se upozorenje potuje. No
na prvu njezinu nepanju dijete se za-grcnulo karamelom koje se
doepalo u potaji, i nije mu bilo spasa.
Nije Frau Frida ni pomiljala da bi se tim darom mogla izdravati, sve
dok je ivot nije uhvatio u rvanj u surovim bekim zimama. Tada je u
potrazi za poslom, pokucala na vrata prve kue koja joj se dopala i, kad
su je upitali to zna raditi, naprosto rekla istinu: Sanjam. Kratko je
objanjenje dostajalo da je gazdarica primi u slubu, s mravom
plaom, ali pristojnom sobom i trima obrocima. Najvaniji je bio
doruak, jer se u to doba obitelj okupljala da dozna neposrednu
budunost svakoga lana: oca, uglednog rentijera, majke, ene vesele
po prirodi i zaljubljene u romantinu komornu glazbu, te dvoje djece od
jedanaest i devet godina. Svi su bili poboni, i ba zbog toga skloni
arhainom praznovjerju, pa su od sveg srca prihvatili Frau Fridu ija je
jedina obveza bila odgonetavati dnevnu sudbinu lanova obitelji,
tumaenjem snova.
Radila je to dobro i dugo, pogotovo u ratnim godinama, kad je zbilja
bila jezovitija od nonih mora. Sama je, za dorukom, odluivala to e
svaki od njih toga dana initi, i kako e to initi, tako da su naposljetku
njezine prognoze postale jedinim autoritetom u kui. Njezina je vlast
nad obitelji bila potpuna - nitko nije ni uzdahnuo bez njezina odobrenja.

by voki

Ba je u doba mojeg boravka u Beu preminuo otac obitelji, velikoduno

joj zavjetavi dio svoje rente, s jedinim uvjetom da nastavi sanjati za
obitelj do kraja svojih snova.
U Beu sam ostao preko mjesec dana, ivota-rei u studentskoj
oskudici i oekujui jednu novanu poiljku koja nikada nije stigla.
Nepredviene i irokogrudne posjete Frau Fride gostionici u naim smo
skromnim ivotnim prilikama doivljavali kao male sveanosti. Jedne od
tih veeri, usred pivske euforije, apnula mi je neto na uho, s
uvjerenjem koje nije doputalo nikakav gubitak vremena.
- Dola sam samo zato da ti kaem da sam te sino sanjala - kazala je.
- Mora odmah otii i ne vraaj se u Be bar pet godina.
Njezino je uvjerenje bilo tako vrsto da me jo iste noi ukrcala na
zadnji vlak za Rim. Ja sam pak ostao pod takvim dojmom njezinih rijei
da se otada smatram udesno izbavljenim od pogibeljne nesree koju
nikada nisam doivio. U Be se nisam vratio do dananjeg dana.
Prije nesree u Havani vidio sam Frau Fridu u Barceloni, sasvim
nenadanom sluajnou koju je bilo teko razumski objasniti. Zbilo se to
na dan kad je Pablo Neruda po prvi put nakon Graanskog rata stupio
na panjolsko tlo, da bi ve sutradan nastavio lagodno putovanje
morem za Valparaiso. Proveo je s nama jedno prijepodne strastvenog i
bespotednog lova na antikvarne primjerke knjiga, i u Porteru kupio
jedan stari svezak, razlijepljen i ukast, plativi vjerojatno za nj iznos
svoje dvomjesene plae u rangunskom konzulatu. Meu ljudima se
kretao poput kakvog trapavog slona, pun djetinjeg zanimanja za
unutarnji mehanizam svake stvari i pojave. Njemu se svijet valjda inio
golemom marionetom kojoj se poteu konci i tako izmilja ivot.
Nisam upoznao nikoga slinijeg predodbi koju imamo o renesansnom
Papi - prodrljivi sladokusac i prepredeni mudrija. ak i nehotice, uvijek
je on za stolom vodio glavnu rije. Njegova bi mu supruga Matilde
svezala oprnjak koji je, dodue, vie sliio ogrtau u brijanici, no to je
bio jedini nain da se ne okupa u umacima. Taj je ruak u Carvalleiri bio
tipian primjer. Izjeo je tri cijela jastoga, ereei ih s kirurkom
vjetinom, a u isto vrijeme pogledima gutao obroke svih drugih, i od
svakoga opnuo pomalo, sa zaraznim uitkom od kojeg su zazubice
rasle: koljke iz Galicije, alge iz Kantabrijskog mora, rakove iz Alicantea,
esparde-nyes s Costa Brave. Dotle je, poput Francuza, govorio jedino o
drugim kulinarskim poslasticama, izdvajajui jestive prethistorijske
primjerke podmorskog svijeta u ileu, koji su mu osobito prirasli srcu.

by voki

Najednom je zastao s jelom, pruio svoja hlapovska ticala i rekao mi

ispod glasa:
- Netko u ovoj prostoriji ne skida pogleda s mene.
Zirnuo sam preko njegova ramena, i doista je bilo tako. Njemu za
leima, tri stola dalje, jedna je ena sa staromodnim pustenim eirom i
ljubiastim alom polagano vakala, drsko zurei u njega. Prepoznao
sam je istoga trena. Postarala se i udebljala, ali to je bila ona, sa
zmijolikim prstenom na kaiprstu.
Putovala je od Napulja istim brodom kao i Ne-ruda, no za plovidbe se
nisu vidjeli. Pozvali smo je na kavu za naim stolom, pa sam je naveo da
progovori o svojim snovima, kako bih iznenadio pjesnika. No njega se to
nije osobito dojmilo. tovie, odmah je na poetku dao do znanja da ne
vjeruje u gonetanje snova.

Jedino je pjesnitvo vidovito! - ustvrdio je.

Nakon ruka, dok smo hodali nezaboravnim etalitem Ramblas,

namjerno sam zaostao s Frau Fridom da bismo podalje od tuih uiju
osvjeili zajednika sjeanja. Ispriala mi je kako, prodavi svoju
imovinu u Austriji, ivi povuenim ivotom u portugalskom Portu, u kui
koju je opisala kao lani zamak na uzviici s koje pogled puca na itav
ocean, sve do Amerike. Iako to nije rekla, iz njezine se prie dalo
razabrati da se, od sna do sna, naposljetku domogla imetka svojih
neshvatljivih bekih gazda. Zapravo se nisam iznenadio, ionako sam
uvijek mislio da njezini snovi nisu nita drugo do spretne smicalice za
preivljavanje. To sam joj i rekao.
Prasnula je u zarazan smijeh. Tvoja te drskost nije napustila, rekla
mi je. I nije rekla nita vie, jer je ostatak drutva zastao priekati
Nerudu da zavri razgovor na ileanskom argonu s papagajima Ramble
de los Pajaros. Kad smo se vratili naem avrljanju, Frau Frida je ve
prela na drugu temu.
- Kad smo kod toga... - napomenula je. - Sada slobodno moe u Be!
Tek sam tada ustanovio da je trinaest godina prolo otkada smo se
upoznali.
- Ma ak i da su tvoji snovi lani, nikada se neu vratiti - odvratio sam
joj. - Za svaki sluaj.
U tri smo se rastali od nje da Nerudu otpratimo na njegov sveti
popodnevni poinak. Odluio je odrijemati u naem stanu, ali tek nakon

by voki

stanovitih sveanih priprema koje su pomalo podsjeale na japansku

ceremoniju aja. Trebalo je otvoriti neke prozore, a zatvoriti neke druge,
da bi se postigla najpovoljnija temperatura zraka, pa i tono odreena
doza svjetlosti pod odreenim kutom, uz potpunu tiinu. Neruda je
zaspao im je sklopio oi i probudio se za deset minuta, poput djeteta kad smo se najmanje nadali. Osvanuo je u dnevnom boravku okrepljen,
s monogramom jastuka utisnutim u obraz.
- Sanjao sam onu enu koja sanja - rekao je. Matilde je htjela da joj
prepria san.
- Sanjao sam da ona sanja mene - pojasnio je.
- To je Borgesovo - napomenuo sam ja. Pogledao me razoarano.
- Ve je napisano?
- Ako i nije, on e to svakako napisati - odvratio sam. - Savrena tema
za njegove labirinte.
Netom to se ukrcao na brod, u est poslijepodne, Neruda se oprostio
od nas, sjeo za jedan izdvojeni stol i poeo ispisivati stihove kao da ih
sipa iz rukava, zelenom tintom kojom je crtao cvjetove i ribe i ptice uz
posvete u svojim knjigama. Na prvo upozorenje o isplovljavanju krenuli
smo u potragu za Frau Fridom i napokon je pronali na putnikoj palubi,
kad smo se ve spremali otii bez pozdrava. I ona se upravo bila
probudila iz popodnevnog sna.
- Sanjala sam pjesnika - rekla nam je.
Sav u udu, zamolio sam je da mi prepria san.

Sanjala sam da on sanja mene - izgovorila je i odmah ju je zbunio

zapanjeni izraz na mojem licu. - to hoe? Medu tolikim snovima, nije
udo da se provue pokoji bez ikakve veze sa stvarnou!

Nisam je vie vidio, niti pomislio na nju sve dok nisam doznao za
prsten u obliku zmije na ruci stradalnice u potopu hotela Riviera. Zato
nisam odolio iskuenju da ispitam portugalskog veleposlanika kad smo
se, mjesecima kasnije, zajedno zatekli na nekom diplomatskom prijemu.
Veleposlanik mi je o njoj govorio s iskrenim oduevljenjem i, nadasve,
dubokim potovanjem. Ne moete zamisliti kako je iznimna osoba
bila, kazao je. Vi sigurno ne biste odoljeli iskuenju da napiete kakvu
priu o njoj. I nastavio je u istom tonu, s iznenaujuim pojedinostima,
no bez oekivanog podatka koji bi zapeatio moj konani zakljuak.
- Ali konkretno - na kraju sam morao biti izravan - to je radila?

by voki

je.

Nita - odgovorio mi je, s blagim razoaranjem u glasu. - Sanjala

Oujak 1980.

by voki

DOLA SAM SAMO TELEFONIRATI

Jednoga je kinog proljetnog poslijepodneva Mariju de Luz Cervantes,

dok je sama putovala za Barcelonu, zatekao kvar na unajmljenom
automobilu,
u
pustinji
Monegros.
Ta
lijepa
i
ozbiljna
dvadesetsedmogodinja Meksikanka uivala je koju godinu ranije
stanovit ugled kao glumica u varijeteima. Bila je udata za salonskog
maioniara kojem se toga dana trebala pridruiti, nakon posjeta nekim
roacima u Zaragozi. Sat vremena je oajniki dizala palac pred
automobilima i teretnim kamionima to bi tek projurili mimo nje na kii,
dok joj se konano nije smilovao voza rasklimanog autobusa. Upozorio
ju je, dodue, da ne ide ba daleko odatle.
- Nema veze - rekla je Maria. - Vano je samo da doem do nekog
telefona.
Doista je trebala samo telefon, i to zato da mua obavijesti kako nee
stii prije sedam uveer. Izgledala je poput ptiice promoena perja, u
kaputiu kolarke i sandalama za plau u travnju. Povrh toga, defekt ju
je tako smeo da je zaboravila ponijeti kljueve automobila. ena koja je
sjedila uz vozaa, vojnikog izgleda, ali ljubazna ophoenja, odmah joj
je ponudila runik i neki debeli ogrta, oslobodivi joj mjesto da sjedne.
Kad se obrisala koliko je mogla, Maria je sjela, umotala se u ogrta i
pokuala pripaliti cigaretu, bezuspjeno jer su ibice bile mokre. ena
pored nje dala joj je vatre i zamolila za jednu od nekoliko cigareta koje
su zaudo ostale suhe. Dok su puile, Maria nije odoljela potrebi da se
rastereti, pa je njezin glas na trenutak nadjaao pljutanje kie i
kloparanje autobusnih kotaa. ena ju je prekinula stavivi prst na usta.
- Odostraga spavaju - proaptala je.
Maria je bacila pogled preko ramena i ustanovila da je autobus pun
ena raznih dobi i neodredi-va profila, koje su spavale zamotane u
ogrtae jednake njezinom. Zaraena njihovom dremljivou, Maria se
sklupala u sjedalu i prepustila umore-nju kie. Kad se probudila, bio je
ve mrak, a pljusak se rasprio u ledenu rosulju. Nije imala pojma koliko

by voki

je dugo spavala niti gdje se uope nalaze. Njezina se susjeda uspravila

u sjedalu, u stavu pripravnosti.
- Gdje smo to? - upitala je Maria.
- Stigli smo - odvratila je ena.
Autobus je upravo ulazio u poploeno dvorite neke ogromne, tmurne
graevine, nalikovala je na drevni samostan usred ume divovskih
stabala. Putnice, ija su se lica jedva razabirala pod slabanom
svjetlou kandelabra u dvoritu, sjedile su nepomino sve dok im ena
vojnikog dranja nije odobrila da iziu, sluei se nekim sasvim
jednostavnim zapovijedima, kao da su u djejem vrtiu.
Sve su bile starije, a po polumranom su se dvoritu kretale
zauujue usporeno, poput nestvarnih likova iz sna. Maria je siavi
posljednja, isprva pomislila da su opatice. No nekako se razuvjerila im
je ugledala nekoliko uniformiranih ena kako ih doekuju na izlasku iz
autobusa, i glave im pokrivaju ogrtaima da ne pokisnu, i postrojavaju
ih u red jednu iza druge, upravljajui skupinom bez rijei, tek odrjeitim
ritmikim pljeskanjem. Oprostivi se od svoje suputnice, Maria joj je
htjela vratiti ogrta, no ova ju je uputila da si radije pokrije glavu dok
prelazi dvorite, pa e ga vratiti na portirnici.
- Valjda imaju telefon... - izgovorila je jo Maria.
- Svakako - potvrdila je ena. - Tamo e vas uputiti.
Zamolila je Mariju jo jednu cigaretu, pa joj je ova dala to je preostalo
u razmoenoj kutiji. Osuit e se putem, dodala je. ena joj je s vrata
mah-nula u znak pozdrava, doviknuvi jo: Sretno! Ni za to drugo
nije bilo vremena, jer je autobus ve kretao.
Maria je odmah potrala prema ulazu u zgradu. Jedna ju je uvarica
pokuala zaustaviti pljesnuvi energino dlanom o dlan, da bi potom
pribjegla otrom poviku: Stoj, nareujem! Maria se, provirivi ispod
ogrtaa, suoila s ledenim oima i kaiprstom koji joj je neumoljivo
pokazivao da se svrsta u red. Posluala je. U predvorju se zgrade ipak
izdvojila od skupine, kako Vji vratara upitala gdje moe nai telefon. Na
to ju je druga uvarica tapanjem po leima iznova vratila u red,
govorei vrlo umiljatim glasom:
- Ovuda, ljepotice, tu emo nai telefon...
Tako je Maria slijedila druge ene nekim mranim hodnikom i na kraju
ula u skupnu spavaonicu gdje su ih uvarice, usput kupei prekrivae,
poele rasporeivati po krevetima. Jedna naoita ena oito nadreena
ostalima, koja se Mariji uinila najpristojnijom, krenula je od jedne do

by voki

druge, usporeujui neki popis s imenima na karticama priivenim na

odjeu novopridolica. Stigavi do Marije, zaudila se to ne nosi
identifikacijsku oznaku.
- Ma ja sam dola samo telefonirati - rekla joj je Maria.
Pokuala je na brzinu objasniti kako ju je automobil izdao na autocesti.
I kako je mu, maioniar po zabavama, oekuje u Barceloni da bi do
ponoi obavili tri ugovorena posla, pa ga eli obavijestiti da nee stii
na vrijeme. Bilo je ve gotovo sedam sati. On je za desetak minuta
trebao poi od kue, pa se bojala da e zbog njezina kanjenja sve
otkazati. inilo se da je uvarica pozorno slua.
- Kako se zove? - upitala je.
Maria joj je odahnuvi s olakanjem, rekla svoje ime, no ena ga nije
uspjela pronai, iako je jo nekoliko puta pregledala popis. Uznemireno
je zatraila objanjenje od druge uvarice, ali ova je samo slegnula
ramenima.
-Ja sam, naime, dola samo telefonirati - razjasnila je Maria.
- Ma naravno, duo - odvratila je nadzornica, vodei je prema njezinom
krevetu sa susretljivou preupadnom da bi bila uvjerljiva. - Ako se
bude dobro ponaala, moi e telefonirati kome god eli. Ali ne sada,
sutra.
Tek je u tom trenu kljocnuo prekida u Marijinoj glavi, pa joj se naglo
rasvijetlilo zato se ene iz autobusa kreu kao da su na dnu akvarija.
Bile su, naime, umrtvljene sredstvima za smirenje, a ta sjenovita palaa
s debelim kamenim zidovima i ledenim stubitima bila je zapravo
enska duevna bolnica. Prestravljena je istrala iz spavaonice, no prije
nego to se dokopala vee, epala ju je gorostasna straarica u
mehaniarskom kombinezonu, prikovavi je za tlo jednim-jedinim
majstorskim zahvatom. Maria joj je odozdo uputila oajniki pogled,
oduzeta od straha.
- Za ime Boje - procijedila je - kunem vam se svojom pokojnom
majkom da sam dola samo telefonirati...
No vidjevi joj lice, odmah je shvatila da nikakvo preklinjanje nee
smekati goropadnicu u kombinezonu, zbog njezine natprirodne snage
prozvanu Herculinom. Bila je zaduena za teke sluajeve, i ve su dvije
internirke navodno zadavljene tom rukom sjevernog medvjeda, vinom
umijeu umorstva iz nehata. Prva je smrt nakon istrage proglaena
nesretnim sluajem. Druga je bila ve mutnija, pa je Herculina ukorena i
opomenuta da joj sljedei put ne gine najozbiljnija istraga. Kolale su

by voki

prie da ta crna ovca iz obitelji uglednog imena za sobom vue repove

mrane karijere sumnjivih izgreda u nekoliko panjolskih ludnica.
Prve su noi Mariji morali ubrizgati sredstvo za spavanje. Kad ju je
prije svitanja probudila elja za cigaretom, zglavci i glenjevi bili su joj
vezani za ipke kreveta. Na njezino se vikanje nitko nije odazvao. Ujutro,
dok je mu u Barceloni uzalud ekao bilo kakve vijesti, morali su je
odvesti u ambulantu naavi je bez svijesti u kaljui vlastite gadosti.
Nije znala koliko je vremena prolo kad je dola k sebi. No zato se
svijet doimao oazom ljubavi, a uz njezin je krevet bdio neki
dostojanstveni starac panterskog hoda i blagotvorna osmijeha,
povrativi joj u samo par hipnotikih pokreta ivotnu radost. Bio je to
ravnatelj sanatorija.
Bez ijedne uvodne rijei, ak i bez pozdrava, Maria je zatraila
cigaretu. On joj je pruio jednu zapaljenu i k tome darovao gotovo punu
kutiju. Maria nije uspjela suspregnuti suze.
- Sada se slobodno isplai do mile volje - rekao je lijenik
uspavljujuim glasom. - Nema boljega lijeka od suza.
Maria si je dala oduka i otvorila se bez ikakva stida, onako kako joj
nikada nije polazilo za rukom sa njezinim sporadinim ljubavnicima u
trenucima praznine nakon ljubavi. Sluajui je lijenik ju je eljao
prstima, popravljao joj jastuk da bi bolje disala, vodio je labirintima
njezine nesigurnosti s mudrou i blagou kakve nikada nije mogla ni
sanjati. Po prvi se put u njezinu ivotu dogodilo udo da je mukarac u
potpunosti razumije i slua svom svojom duom, ne oekujui da je
zauzvrat odvede u krevet. Nakon dugog sata ispovijedanja, istinski
rastereena, zamolila ga je za odobrenje da nazove svojeg mua.
Na to se lijenik ustoboio u svoj veliajnosti svojega poloaja. Jo ne,
princezo, rekao je, potapavi je po obrazu dodirom njenijim od svih
koje je ikada osjetila. Sve u svoje vrijeme. S vrata joj je uputio
biskupski blagoslov i nestao zauvijek.
- Imaj povjerenja u mene - bilo je zadnje to je kazao.
Te je iste veeri Maria zavedena u registar pacijenata sa serijskim
brojem, uz povrni komentar o njezinu zagonetnom podrijetlu i
dvojbama oko njezina identiteta. Strunu napomenu na margini upisao
je vlastoruno ravnatelj: izrazito uznemirena.
Marijin je suprug, upravo kako je predviala, iz skromnog stana u
etvrti Horta iziao s pola sata zakanjenja, da odradi tri dogovorene
predstave. U gotovo dvije godine slone zajednice bez obveza bilo je to

by voki

prvi put da nije stigla na vrijeme, i on si je kanjenje protumaio

silovitim oborinama to su toga vikenda poharale pokrajinu. Prije izlaska
na vrata je zalijepio poruku s rasporedom za tu veer.
Na prvoj je zabavi, za djeicu mahom maskiranu u klokane, morao
preskoiti krunski trik s nevidljivim ribama, jer ga nije mogao izvesti bez
njezine pomoi. Druga je predstava bila zakazana u kui
devedesettrogodinje starice u invalidskim kolicima, koja se hvalila
injenicom da je ba svaki od svojih zadnjih trideset roendana
proslavila s drugim opsjenarom. Do tada ga je Marijino izbivanje ve
toliko brinulo, da se nije uspijevao usredotoiti ni na najjednostavnije
trikove. Za kraj je ostala redovita svakoveernja predstava u jednom
kabareu na etalitu Ramblas, gdje je bez imalo nadahnua nastupio
pred skupinom francuskih turista koji nisu mogli vjerovati u ono to
vide, jer su odbijali vjerovati u aroliju. Nakon svakoga je nastupa
telefonirao kui i beznadno ekao da se Maria javi, stoga mu u kabareu
vie nije uspjelo prikriti bojazan da se dogodila nesrea.
Vraajui se kui kombijem prilagoenim za potrebe javnih izvedbi,
zapazio je znakove razbujalog proljea na palmama Pasea de Gracia, i
zadrhtao od zloslutne pomisli na grad bez Marije. I zadnji se plamiak
nade utrnuo kad je ugledao svoju poruku netaknutu na vratima. Bio je
tako smeten da je zaboravio nahraniti maka.
Tek mi sad, dok piem, pada na pamet da nikada nisam uo njegovo
pravo ime, jer smo ga u Barceloni znali samo po umjetnikom - mag
Saturn. Bio je zapravo udak, nepopravljivo krut u ophoenju s ljudima,
no nedostatak takta i arma u njegovoj osobi obilato je nadoknaivala
Maria. Ona ga je vodila za ruku zakuastim labirintom te zatvorene
drutvene zajednice u kojoj nikome nije padalo na um zvati nekoga
poslije ponoi, u brizi za svoju enu. Saturn je to ve jednom uinio, i
svojski se potrudio da tu zgodu izbrie iz pamenja. Stoga se iste noi
morao zadovoljiti pozivom u Za-ragozu, gdje ga je neka sanjiva bakica
spokojno izvijestila da je Maria krenula nakon ruka. Zaspao je tek u
zoru, ne vie od sata. U bunovnom snu vidio je Mariju u razderanoj
vjenanici poprskanoj krvlju, i probudio se sa strahovitom sigurnou da
ga je opet ostavila, ovaj put zauvijek, samoga u prijeteem svijetu bez
nje.
Uinila je to triput, s tri razliita mukarca ukljuujui njega, u zadnjih
pet godina. Napustila ga je u Ciudad de Mexicu nakon est mjeseci
poznanstva, dok su jo izgarali od sasvim bezumne strasti u nekoj

by voki

djevojakoj sobici, u naselju Anzures. Jednoga se jutra, nakon noi

neispovjedivih iskuavanja granica tjelesnog uitka, probudio bez
Marije.
Ostavila je sve svoje stvari, ak i prsten iz biveg braka, i poruku u
kojoj je pisalo da ne bi preivjela intenzitet te razuzdane ljubavi. Saturn
je pomislio da se vratila prvome muu, kolegi iz gimnazije za kojega se
udala u potaji jer su bili maloljetni, i kojeg je napustila zbog drugoga
nakon dvije godine bez ljubavi. Ali ne - vratila se u roditeljski dom, i
Saturn je otiao tamo da je pod svaku cijenu povede sa sobom.
Preklinjao ju je bez ikakvih uvjeta, obeao joj daleko vie no to je bio
spreman ispuniti, no slomio je zub na njezinoj nepokolebljivoj
odlunosti. Ima dugih ljubavi i kratkih ljubavi, rekla mu je. I dotukla
ga bez milosti: Ova je bila kratka. Poloio je oruje pred njezinom
neumoljivou. No ipak, kad se u zoru na dan Svih svetih vratio u svoju
siromaku sobicu nakon duge godine zaboravljanja, naao ju je kako
spava na kauu, s vjeniem od naraninih cvjetova i dugim pjenastim
velom djevianske nevjeste. by voki
Maria mu je ispriala istinu. Novi zarunik, udovac bez djece sa
sreenim ivotom i spremnou da se katolikim obredom skrasi za
vijeke vjekova, ostavio ju je da ga u vjenanici eka pred oltarom.
Njezini su roditelji odluili da se sveanost ipak odri. Ona je pristala na
igru. Plesala je, pjevala s mariachima, previe popila i, u bijednom
stanju zakanjele grinje savjesti, u pono pobjegla da nade Saturna.
Nije ga bilo kod kue, no pronala je kljueve u lonanici za cvijee na
hodniku, gdje su ih uvijek skrivali. Kucnuo je as za njezinu bezuvjetnu
predaju. I do kada e ovaj put potrajati?, upitao ju je. Odgovorila mu
je stihom Viniciusa de Moraesa:
Ljubav je vjena dok traje. Dvije godine kasnije, bila je jo uvijek
vjena.
inilo se da je Maria sazrela. Napustila je svoje glumake snove i
posvetila se njemu, kako u poslu, tako i u krevetu. Krajem protekle
godine sudjelovali su na kongresu maioniara u Perpignanu i na
povratku upoznali Barcelonu. Toliko im se dopala da su ostali osam
mjeseci, a ilo im je tako dobro da su uspjeli kupiti stan u pravoj
katalonskoj etvrti Horta, buan i bez portira, ali dovoljno prostran za
petero djece. To se razdoblje bez pretjerivanja moglo nazvati sretnim,
sve do vikenda kada je ona iznajmila automobil i otila posjetiti rodbinu

by voki

u Zara-gozu, s obeanjem da e se vratiti u ponedjeljak do sedam

uveer. U etvrtak ujutro jo nije bilo glasa od nje.
Sljedei su tjedan u ponedjeljak telefonirali iz osiguravajueg drutva
nadlenog za unajmljeni automobil, da pitaju za Mariju. Ne znam
nita, rekao je Saturn. Potraite je u Zaragozi. Spustio je slualicu.
Nakon tjedan dana pozvonio mu je policajac s vijeu da je automobil
pronaen u stanju kostura u nekoj zabiti blizu Cadiza, devet stotina
kilometara od mjesta gdje ga je Maria ostavila. Policajac je htio ispitati
zna li ona kakve pojedinosti o krai. Saturn je upravo hranio maka i
jedva ga udostojio pogleda, rekavi mu bez okolianja neka ne gube
vrijeme, jer je njegova ena pobjegla od kue, ne zna ni kamo ni s kim.
Doimao se toliko uvjerenim u tu priu da mu se policajac, u neprilici,
ispriao zbog svojih pitanja. Sluaj je slubeno zakljuen.
Sumnja da bi ga Maria opet mogla napustiti uvukla se u Saturna o
Uskrsu u Cadaquesu, kamo ih je Rosa Regas bila pozvala na jedrenje.
Bili smo u Maritim baru, neurednom, prenapuenom okupljalitu gauche
divine u sumraku frankizma, oko jednoga od onih metalnih stolova s
metalnim stolicama za koji je stalo jedva estoro ljudi, a sjelo bi nas
dvadeset. Slistivi drugu kutiju cigareta u jednom danu, Maria je ostala
bez ibica. Jedna mrava, muevno maljava ruka s bakrenom
narukvicom prokrila si je prolaz kroz guvu oko stola i prinijela joj
vatre. Ona je zahvalila i ne gledajui kome, no mag Saturn ga je vidio.
Koati golobra-di mladac, mrtvaki blijeda lica, s vrano crnim konjskim
repom do pasa. Iako ni stakla nisu mogla zatititi bar od hladnih zapuha
jake proljetne tramon-tane, on je nosio neto poput uline pidame od
grubog pamuka, uz rustikalne isusovke na nogama.
Nisu ga vie sretali do kasne jeseni, do gostionice s morskim
specijalitetima u Barceloneti gdje se zatekao u istom kompletu od
priprostog pamunog platna, ovaj put s dugakom pletenicom umjesto
konjskoga repa. Pozdravio ih je oboje kao stare prijatelje, a zbog naina
na koji je poljubio Mariju, i pogotovo zbog naina na koji mu je ona
uzvratila, Saturna je zgromila sumnja da se njih dvoje potajno sastaju.
Nekoliko dana kasnije sluajno je naletio na novo ime i telefonski broj
upisane Marijinom rukom u kuni adresar, a nesmiljena pronicljivost
ljubomore otkrila mu je o kome je rije. Ono to je o nametljivcu kasnije
uspio doznati samo ga je dotuklo: dvadeset i dvije godine, sin jedinac
roditelja bogataa, dekorater modnih izloga, s maglovitom reputacijom
biseksualca i solidno utemeljenim ugledom plaenog tjeitelja udatih

by voki

dama. No Saturn je uspio ostati na visini do noi Marijina nestanka.

Tada ga je poeo svakodnevno nazivati, isprva svaka dva do tri sata, od
est ujutro pa do duboko u no, a poslije ve kad god bi mu se kakav
telefon naao pri ruci. Nijednom se nitko nije javio, to ga je bacalo u jo
vei oaj.
etvrtog mu se dana javila neka Andaluzijka koja je dola pospremiti
stan. Gospodin je iziao, rekla je, dovoljno neodreeno da ga izludi.
Saturn nije odolio iskuenju da je upita nije li ondje sluajno gospoica
Maria.
- Ovdje ne stanuje nikakva Maria - odgovorila je ena. - Gospodin nije
oenjen.
- Znam, znam - potvrdio je on. - Ne stanuje, ali povremeno doe. Ili
moda ne?
ena je zauzela obrambeni stav.
- A da mi kaete s kim razgovaram?
Saturn je spustio slualicu. Njezino mu se poricanje uinilo jo jednom
potvrdom neega to za njega vie i nije bilo sumnja, ve paklena
izvjesnost. Izgubio je kontrolu. U narednim je danima nazvao svakoga
koga je u Barceloni poznavao, abecednim redom. Ni od koga nije uo
nita to bi opravdalo njegove pretpostavke, a ipak ga je svaki novi
poziv gurao sve dublje. Njegovi su ljubomorni ispadi bili ve uveni
meu okorjelim noobdijama tamonje gauche divine, pa su mu
uzvraali svakojakim neslanim poalicama koje su ga vrijeale. Tek je
tada shvatio koliko je istinski sam u tom divnom, ludom i
nepristupanom gradu u kojemu nikada nee biti sretan. Jednoga je
jutra, nahranivi maka, odluio umrtviti vlastito srce da se ne sasui od
oaja, i zaboraviti Mariju.
Maria se pak ni nakon dva mjeseca jo nije privikla na ivot u
sanatoriju. Preivljavala je gadljivo nabadajui samo najnunije od
zatvorskih splai-na, priborom lancima privrenim za priprosti drveni
stol, pogleda prikovana na litografiju generala Francisca Franca koji je
predsjedao turobnom srednjovjekovnom blagovaonicom. Isprva se
opirala kanonskim dnevnim obvezama i budalastoj rutini jutrenja, pa
potom lauda, pa veernjica, uz druge slube Boje na koje bi otiao vei
dio dana. Odbijala je loptake igre na igralitu i zaobilazila radionicu
umjetnoga cvijea kojoj su se neke internirke posveivale s upravo
pomamnom revnou. No od treeg se tjedna malo-pomalo poela

by voki

ukljuivati u samostanski ivot. Uostalom, lijenici su govorili da su sve

na poetku takve, a onda se, prije ili kasnije, prilagode zajednici.
Nestaica cigareta, koje je u prvim danima od jedne uvarice kupovala
po cijeni suhoga zlata, poela ju je ponovno muiti kada je presuilo ono
malo novca to je imala uza se. Onda se utjeila cigaretama od
novinskog papira koje su neke pacijentice motale od opuaka iz smea,
jer je opsjednutost puenjem postala ravnom fiksnoj ideji telefoniranja.
Sitni koji je kasnije zaraivala izraujui umjetno cvijee priutio bi joj
kratkotrajno olakanje.
Najtee su joj padale samotne noi. Mnoge su internirke bdjele u
polumraku poput nje, ne usuujui se ni pomaknuti, jer je nona
uvarica budno straarila za vratima zabrtvljenima lancem i lokotom.
Ipak se jedne noi, pritisnuta tjeskobom, Maria odvaila poluglasno
upitati enu u susjednom krevetu:
- Gdje smo mi to?
Duboki je, prisebni glas odgovorio:
- U najdubljem paklu.
- Kau da je ovo maurska zemlja - javio se neki drugi udaljeni glas,
odjeknuvi u gluhoj spavaonici.
-I bit e da je to istina, jer se ljeti, za mjeseine, uju psi kako laju na
more.
Na to je zazveketao lanac i kljuevi na eljeznom kolutu, kao da se
kree galijot u okovima, i vrata su se otvorila. enski se kerber, naoko
jedino ivo bie u muku to je zavladao, uputio u etnju s jednoga na
drugi kraj spavaonice. Maria se sledila, samo je ona znala zbog ega.
Jo u prvom tjednu njezina boravka u sanatoriju nona joj je straarica
bez ikakva okolianja predloila da spava s njom u straarskoj sobici.
Zapoela je u tonu konkretnog poslovnog ugovora -razmjena ljubavi za
cigarete, za okoladu, za bilo to. Imat e sve, aputala joj je
drhturavo. Bit e kraljica. Pred zidom Marijina odbijanja, promijenila
je metodu. Poela joj je ostavljati ljubavna pisamca pod jastukom, u
depovima kute, na najneoekivanijim mjestima. Bile su to poruke
razdi-rue udnje koja bi smekala i kamen. No ve se preko mjesec
dana inilo da se pomirila s porazom, sve do nonog izgreda u
spavaonici.
Uvjerivi se da su sve pacijentice zaspale, uvarica je prila Marijinom
krevetu i poela joj na uho aputati niz bestidnih njenosti, u isto joj
vrijeme ljubei lice, vrat ukoen od uasa, zgrene ruke, iscrpljene

by voki

noge. Naposljetku se, mislei valjda da uzrok Marijina preputanja nije

strah, ve uivanje, odvaila otii dalje. Maria ju je na to estoko
raspalila nadlanicom, odbacivi je do susjednog kreveta. Straarica se
osovila razbjenjela, usred graje koju su podigle uzbunjene ene.
- Prokletnice! - vikala je. - Trunut emo zajedno u ovome svinjcu sve
dok ne poludi za mnom!
Ljeto je stiglo nenajavljeno prve lipanjske nedjelje, i trebalo je pribjei
izvanrednim mjerama kad su internirke, u naletu vruine, poele usred
mise sa sebe skidati halje od etamina. Maria je, kao da nazoi kakvoj
zabavnoj predstavi, promatrala kako uvarice po crkvi naganjaju
ratrkano jato golih bolesnica, poput slijepih kokoi. Dok se usred
metea pokuavala zatititi od zalutalih udaraca, nala se, i ne znajui
kako, sama u nekom pustom uredu, pored telefona koji se uporno
glasao umol-nom zvonjavom. Maria je bez razmiljanja podigla
slualicu, i zaula daleki, posprdni glas to se zabavljao oponaajui
telefonsku slubu tonog vremena:
- etrdeset i pet je sati, devedeset i dvije minute i sto sedam
sekundi...
- Pederino - odbrusila mu je Maria. Spustila je slualicu nekako
udobrovoljena. Ve
na izlasku, odjednom se sjetila da je umalo protratila neponovljivu
priliku. Potom je okrenula est brojki, tako napeto i uurbano da uope
nije bila sigurna je li pogodila broj svojega stana. Priekala je sa srcem u
grlu, sluajui moleivi, tuni zvuk poznate joj zvonjave, jednom,
dvaput, triput, i napokon zaula glas ovjeka svojega ivota, iz svojeg
vlastitog stana u koji nije imala pristupa.
-Da?
Morala je priekati da se raspri ep od suza to su joj se skupile u
grlu.
- Zeiu, duo moja - izgovorila je u jednom uzdahu.
Suze su je shrvale. S druge je strane ice na trenutak potrajao muk
zaprepatenja, i onda je glas raspaljen ljubomorom procijedio:
- Kurvo!
I slualica je tresnula.
Iste je veeri Maria, u napadaju mahnitosti, strgnula litografiju
generalisimusa sa zida u blagovaonici, zavitlala je svom snagom u
prozor prema dvoritu i bacila se na tlo, uprskana krvlju. Jo je smogla
dovoljno gnjeva da se sukobi s uvaricama koje su je bezuspjeno

by voki

pokuale svladati, sve dok na vratima nije ugledala Herculinu kako

prekrienih ruku pilji u nju. Tada se pokorila. Unato tome, odvukli su je
u odjel za agresivne luakinje, dotukli je mlazom ledene vode iz mrka i
u noge joj ubrizgali terpentina. Od upale koju je to izazvalo nije se
mogla pomaknuti s mjesta, i tada je shvatila da na svijetu nema toga
to ne bi bila spremna uiniti da se izvue iz pakla u kojem se nala.
Kad je za tjedan dana vraena u skupnu spavaonicu, ustala je na
prstima i pokucala na eliju none stra-arice.
Maria je svoju cijenu unaprijed odredila - poslati poruku njezinom
muu. uvarica je pristala, pod uvjetom da sporazum ostane u
apsolutnoj tajnosti. Nanianila ju je neumoljivim kaiprstom.
- Ako se ikada za to dozna, mrtva si!
Tako je mag Saturn u sanatorij za luakinje dospio sljedee subote,
cirkuskim kombijem ureenim za proslavu Marijina povratka. Ravnatelj
ga je osobno primio u svojem uredu, istom i urednom poput ratnog
broda, i krajnje ga obzirno izvijestio o supruginom zdravstvenom stanju.
Nitko nije znao odakle je dola, ak ni kako ni kada, jer je prvi podatak o
njezinoj hospitalizaciji bio slubeni nalaz koji je sam izdiktirao nakon
razgovora s njom. Istraga pokrenuta istoga dana nije nikamo dovela.
Bez obzira na to, ravnatelja je zapravo najvie kopkalo kako je Saturn
doznao za boravite svoje supruge. Saturn je zatitio uvaricu.
- Obavijestio me osiguravatelj automobila - rekao je.
Ravnatelja je odgovor zadovoljio. Nije mi jasno kako osiguravajua
drutva uspiju sve doznati, primijetio je. Bacio je oko na spis otvoren
na asketskom pisaem stolu i zakljuio:
- Jedino to je neprijeporno jest ozbiljnost njezina stanja.
Bio mu je spreman odobriti posjet uz nune mjere opreza, no samo
ako mu Saturn, za dobro svoje supruge, obea da e se ponaati tono
prema njegovim uputama. Odnosilo se to poglavito na nain ophoenja
prema njoj, da bi se izbjegao jedan od sve eih i opasnijih izljeva
bijesa.
- To me udi - rekao je Saturn. - Uvijek je bila samosvojna, ali je znala
vladati sobom.
Lijenik se postavio znalaki. Neke sklonosti znaju godinama tinjati, a
onda najednom buknu, rekao je mudro. No sve u svemu, srea da je
dospjela ovamo, jer mi smo specijalisti za sluajeve koji zahtijevaju
vrstu ruku. Naposljetku ga je upozorio na Marijinu neobinu
opsjednutost telefonom.

by voki

- Idite joj niz dlaku - posavjetovao ga je.

- Bez brige, doktore - odvratio je Saturn vedro. - To mi je jaka strana.
Prostorija za posjete, neto izmeu tamnice i ispovjedaonice, imala je
istu namjenu i u nekadanjem samostanu. Saturnov ulazak nije
nalikovao na eksploziju ushienja kakvu je oboje s pravom moglo
oekivati. Maria je stajala posred prostorije, pokraj stolia s dvije stolice
i lonanicom bez cvijea. Bila se oito spremila za odlazak, u svojem
otunom kaputiu malinaste boje i prljavim cipelama koje su joj udijelili
iz samilosti. U jednom je uglu, gotovo nezamjetna, deurala Herculina
ruku prekrienih na prsima. Maria se, ugledavi mua, nije ni pomakla,
niti se ikakav osjeaj ukazao na licu jo uvijek izranjenom od krhotina
prozorskog stakla. Rutinski su se poljubili.
- Kako se osjea? - upitao ju je.
- Presretna sam to si napokon doao, zeiu -izgovorila je ona. - Ovo
je bila smrt.
Nisu imali vremena sjesti. Guei se u suzama, Maria mu je priala o
patnjama zatoenitva, o surovosti uvarica, pasjoj hrani, o
beskonanim noima kada se od straha ne usuuje sklopiti oi.
- Ne znam vie koliko sam dana ovdje, ili mjeseci, ili godina, ali znam
da je svaki novi dan bio gori od onog prije - kazala je, uzdahnuvi iz
dubine due. - Sigurna sam da nikada vie neu biti ista.
- Sada je svemu tome kraj - rekao je on tjeitelj-ski, milujui joj
jagodicama prstiju svjee oiljke na licu. - Ja u dolaziti svake subote. I
ee, ako mi ravnatelj dopusti. Vidjet e da e sve izii na dobro.
Uprla je u njega pogled pun uasa. Saturn se pokuao posluiti svojim
salonskim umijeem. Prepriao joj je, djetinjim tonom velikih lai,
zaslaenu verziju lijenikove prognoze. Saeto reeno, zakljuio je,
za koji e dan vie ili manje biti potpuno izlijeena. Maria je spoznala
istinu.
- Za ime svijeta, zeiu! - snebila se. - Samo mi nemoj rei da i ti
vjeruje da sam luda!
- Ma to ti pada na pamet! - uskliknuo je on, pokuavajui se nasmijati.
- Stvar je u tome da e za sve biti bolje ako jo neko vrijeme ostane
ovdje. U mnogo boljim uvjetima, naravno.
- Ali lijepo sam ti rekla da sam dola samo telefonirati! - vikne Maria.
On nije znao kako bi se postavio naspram te zastraujue opsesije.
Pogledao je prema Herculini. Ova je to iskoristila da mu prstom pokae
na svoj runi sat, dajui na znanje da je vrijeme posjeta pri kraju. Maria

by voki

je presrela taj mig, osvrnula se i ugledala Herculinu u stavu pripravnosti

za neminovni napad. U hipu se objesila muu za vrat, urlajui poput
prave luakinje. On ju je skinuo sa sebe to je mogao njenije,
prepustivi je na milost i nemilost Herculini, koja ju je odmah zaskoila s
leda. Ne dajui joj vremena za obranu, oborila ju je zahvatom ljevice,
drugu joj elinu ruku obavila oko vrata, a magu Saturnu viknula:
- Odlazite!
Saturn je utekao u smrtnom strahu.
Ipak se sljedee subote, oporavivi se u meuvremenu od stresa
prvog posjeta, vratio u sanatorij s makom obuenim istovjetno njemu:
crveno-uti dres velikog Leotarda, polucilindar i ogromni
plat u kojem je izgledao poput velike crne ptice. arenim se
kombijem uvezao do klaustra samostanske zgrade i ondje izveo gotovo
trosatnu udesnu predstavu u kojoj su internirke uivale s balkona, uz
neskladne krikove i neprimjerene ovacije. Sve su bile tu, osim Marije. Ne
samo da je odbila primiti mua, ve ga nije htjela ni gledati s balkona.
Saturn je bio smrtno povrijeen.
- To vam je tipina reakcija - utjeio ga je ravnatelj. - Ve e je proi.
No nije prolo nikada. Nakon to je bezbroj puta pokuao ponovno
vidjeti Mariju, Saturn je poduzeo sve mogue i nemogue da barem
primi njegovo pismo, no uzalud. etiri ga je puta vratila neotvoreno i
bez ikakva komentara. Saturn je konano odustao, no i dalje je na porti
ostavljao pakete cigareta, ne znajui ak ni stiu li do Marije, da bi se
naposljetku pokorio surovoj stvarnosti.
Njemu se ubrzo zameo svaki trag. Znalo se jedino da se ponovno
oenio i vratio u svoju domovinu. Prije no to je napustio Barcelonu,
ostavio je maka polumrtva od gladi nekoj mlaahnoj usputnoj
ljubavnici, koja je uz to obeala da e nastaviti Mariji odnositi cigarete.
No i ona je nestala. Rosa Regas pria da ju je prije dvanaestak godina
srela u robnoj kui El Corte Ingles, u naranastoj halji neke istonjake
sekte, obrijane glave i s trbuhom do zuba. Tvrdila je tada da je Mariji
doista nosila cigarete kadgod je mogla, pomaui joj navodno ak i u
drugim prilikama kad bi togod hitno iskrsnulo, sve do dana kada je
umjesto bolnice zatekla samo razvalinu, kr u koji je planski pretvoren
taj mrski spomenik nezahvalnih vremena. Maria joj je kad ju je
posljednji put vidjela izgledala vrlo staloena, ak ugodno popunjena i
sasvim zadovoljna u svojem samostanskom spokoju. Upravo joj je toga

by voki

dana odnijela i maka, jer je u meuvremenu potroila novac koji joj je

Saturn ostavio da ga hrani.

Travanj 1978.

KOLOVOSKE SABLASTI

U Arezzo smo prispjeli neto prije podneva i izgubili preko dva sata
traei renesansni dvorac koji je venezuelanski pisac Miguel Otero Silva
kupio u tom idilinom zakutku plodne Toskane. Te vrele i bune nedjelje
na samom poetku kolovoza uope nije bilo lako pronai poznavatelja
okolice meu silnim turistima to su vrvjeli ulicama. Nakon brojnih
uzaludnih pokuaja vratili smo se u automobil i izili iz grada drvoredom
empresa bez ikakvih putokaza. Ubrzo nas je neka stara guarica
sigurno i tono uputila prema dvorcu. Prije no to smo krenuli, upitala je
namjeravamo li tamo prenoiti, na to smo odvratili da idemo samo na
ruak, kako je doista bilo predvieno.
- Sva srea - primijetila je - jer u toj kui ima duhova.
Kako supruga i ja ne vjerujemo u podnevne utvare, njezinu smo
lakovjernost odmah izvrgli podsmijehu. No nae je sinove, jednoga u

by voki

dobi od devet, a drugog od sedam godina, ushitila mogunost da sretnu

pravog-pravcatog duha.
Miguel Otero Silva, ne samo dobar pisac, ve i sjajan domain te
sladokusac istanana ukusa, ekao nas je s rukom kakav se ne
zaboravlja. Zbog naeg kanjenja nije bilo vremena da razgledamo
unutranjost dvorca prije no to sjednemo za stol, no izvana nije
izgledao nimalo zastraujue. Povrh toga, svaku bi brigu izbrisao pogled
koji je s cvjetne terase na kojoj smo ruali pucao na itav grad. Bilo je
teko povjerovati da je s tog humka zbitih kua, gdje je stalo jedva
devedeset tisua stanovnika, poteklo toliko nadvremenskih velikana.
Tada nas je Miguel Otero Silva, u duhu svojeg neizbjenog karipskog
humora, pouio da medu svjetski glasovitim imenima naalost nema
imena najdinijeg sina Arezza.
- Najvei je - kazao je sveano - bio Ludovico.
Tek tako, bez prezimena - plemeniti Ludovico, vrhunski majstor
umjetnosti i ratovanja, koji je ba tu sagradio dvorac svoje nesree, pa
nam je Miguel o njemu pripovijedao za itavo vrijeme ruka. Govorio
nam je o njegovoj silnoj moi, njegovoj pogubnoj ljubavi i jezovitoj
smrti. Ispriao nam je kako je u trenutku ljubavne mahnitosti bodeom
probo svoju damu u postelji u kojoj ju je netom prije toga obljubio, i
potom na samoga sebe nahukao svoje divlje borbene pse to su ga
rastrgali zubima. Uvjeravao nas je, vrlo ozbiljno, da poslije ponoi Luci
ovicov duh luta zamkom u mrkloj tmini, u potrazi za spokojem nakon
ljubavnog istilita.
Dvorac je zapravo bio golem i sumoran. No na blistavom danjem
svjetlu, uz ispunjen eludac i duu, Miguelova je pria zvuala tek kao
zgodna anegdota, poput tolikih slinih kojima je zabavljao svoje goste.
Osamdeset i dvije sobe koje smo bez trunke nelagode obili nakon
popodnevnog odmora, za mnogobrojnih su gospodara pretrpjele itav
niz preinaka. Miguel je bio obnovio prizemlje, odluivi se izmeu
ostalog na modernu spavaonicu s mramornim podom i dodatnim
prostorijama za saunu i tjelovjebu, te dogradio terasu punu opojnog i
vijea na kojoj smo ruali. Drugi kat, tijekom stoljea najkoriteniji,
sastojao se od niza posve bezlinih soba, s pokustvom iz razliitih
razdoblja preputenim zubu vremena. No na najviem je kalu
netaknutom sauvana odaja kroz koju je vrijeme oito zaboravilo proi.
Bila je to Ludovicova spavaonica.

by voki

Doivjeli smo doista aroban trenutak. Pred nama se ukazao krevet sa

zavjesama izvezenim zlatnim nitima i raskonim prekrivaem na ponos
veziljsko-kitniarskog umijea, s jo uvijek vidljivim tragovima skrutnute
krvi rtvovane ljubavnice. Bio je tu kamin s hladnim pepelom i
okamenjenim komadom drva, ormar s proslavljenim orujem, i portret
zamiljenog viteza u zlatnom okviru, ovjekovjeenog u ulju rukom
jednog od mnogih firentinskih majstora kojima se nije posreilo
nadivjeti svoje vrijeme. No od svega me se ponajvie dojmio miris
svjeih jagoda kojim je, bez ikakva vjerodostojnog objanjenja,
spavaonica jo uvijek odisala. by voki
Ljetni su dani u Toskani dugi i protiu nekako usporeno, tako da se
obzor ne mie s mjesta do devet uveer. Kad smo zavrili s razgledom
dvorca, bilo je prolo pet, no Miguel nam je silom htio pokazati freske
Piera della Francesce u Crkvi Sv. Franje. Potom se oteglo avrljanje uz
kavu pod pergolama na trgu i kad smo se napokon vratili po prtljagu,
veera je ve bila posluena. Tako nam nije bilo druge nego ostati.
Dok smo sjedili pod nebom sljezove boje s jednom jedinom zvijezdom,
djeca su se, oboruana votanicama iz kuhinje, otisnula u istraivanje
carstva tmine na gornjim katovima. S terase smo uli kako poput
neukroene drebadi topu po stubitima, kako vrata otuno cvile, kako
uzbuenim krikovima zazivaju Ludovica po sablasnim odajama. Njima
je, dakako, i pala na um nesretna zamisao da ondje prenoimo. Miguel
Otero Silva ih je oduevljeno podrao, a mi im nismo imali srca rei ne.
Unato mojim bojaznima, spavali smo vrlo dobro - supruga i ja u jednoj
od prizemnih spavaonica, a sinovi u susjednoj sobi. Obje su prostorije
bile nedavno obnovljene i nije u njima bilo ba niega prijeteeg.
Uljuljkujui se u san, izbrojao sam dvanaest zvonkih udaraca klatna
zidnog sata u predvorju i sjetio se jezovitog guariinog upozorenja. No
bili smo tako umorni da smo uas zaspali, uto-nuvi u dubok i postojan
san. Probudile su me tek poslije sedam bljetave zrake sunca to su se
provu kle kroz brljan na prozoru. Pored mene, moja je supruga jo
uvijek brodila mirnim, blaeno nevinim vodama sna. Kakva besmislica
- pomislio sam - da u dananje vrijeme ljudi jo vjeruju u duhove. Tek
mi je tada nosnice zagolicao miris svjee ubranih jagoda. Ugledao sam
kamin s hladnim pepelom i skamenjenom posljednjom cjepanicom, i
portret tunoga viteza koji nas je od prije tri stoljea promatrao iz
svojeg zlatnog okvira. Jer nismo leali u prizemnoj sobi u koju smo
prethodne veeri poli na poinak, ve u Ludovicovoj spavaonici, pod

by voki

baldahinom s pranjavim zavjesama, pod plahtama natopljenima jo

toplom krvlju njegove uklete postelje.

Listopad 1980.

MARIA DOS PRAZERES

by voki

ovjek iz pogrebnog poduzea stigao je tako tono da je Maria dos

Prazeres jo bila u kupaem ogrtau, glave pune uvijaa. Imala je tek
toliko vremena da za uho zatakne crvenu ruu, ne bi li izgledala bar
malo dopadljivije nego to se osjeala. Poalila je jo vie kad je,
otvorivi vrata, vidjela da nije rije ni o kakvom turobnom inovniku,
kako je zamiljala trgovce smru, ve o plahom mladiu u kariranom
sakou i kravati s uzorkom raznobojnih ptica. Nije nosio kaput, unato
varljivom proljeu koje je nesnosna kiica noena hirovitim vjetrom u
Barceloni redovito inila tee podnoljivim od zime. Mana dos Prazeres,
koja je u ivotu primala svakojake mukarce u svako doba, osjetila se
posramljenom kao rijetko kada. Premda je upravo navrila sedamdeset i
est godina i vrsto vjerovala da e umrijeti prije Boia, malo je
nedostajalo da zabravi vrata i pogrebnika zamoli da prieka trenutak
dok se ne odjene dostojno za njegov posjet. No onda je pomislila da bi
se smrznuo u mranom hodniku, pa ga je propustila unutra.
- Oprostite mi to izgledam kao imi - rekla je - no u Kataloniji ivim
preko pedeset godina, i ovo je prvi put da je netko doao na vrijeme.
Govorila je savrenim katalonskim, ak pomalo zastarjele istoe, u
kojem se jo dala razaznati melodija njezina zaboravljenog
portugalskog. Uprkos zamjetnoj vremenosti i nedopravljenoj frizuri, tu
je mulatkinju jo uvijek krasila stasitost i jedri-na, gusta kosa i zlaane,
plamtee oi. Slabost prema mukarcima ipak ju je ve odavna
napustila. Pogrebnik je jo zaslijepljen dnevnom svjetlou, bez ikakva
komentara obrisao potplate o juteni otira i uz lagani joj naklon poljubio
ruku.
- Podsjea me na gospodu iz mojih vremena - rekla je Maria dos
Prazeres uz kristalasti hihot. -Sjedni.
Iako novak u tom poslu, on ga je ve poznavao dovoljno dobro da mu
ovako srdaan prijem u osam ujutro bude iznenaenje, a pogotovo od
neke samoive starice, naoko tek jo jedne lude odbjegle iz Latinske
Amerike. Stoga je zastao na korak od vrata, ne znajui to da kae, dok
je Maria dos Prazeres razmicala debele pliane zavjese. Prozrana je
travanjska svjetlost blijedo obasjala briljivo ureenu prostoriju koja je
nalikovala izlogu kakvog antikvarijata. Sastojala se od predmeta za
svakodnevnu uporabu, ni jednog previe niti premalo, pri emu se svaki
doimao postavljenim ba na svoje prirodno mjesto, i to s tako
nepogreivim ukusom da bi se svrsishodnije osmiljen stan u Barceloni,
kako god bila drevna i osebujno bogata, teko pronaao.

by voki

- Oprostite - prozborio je. - Pogrijeio sam vrata.

Kamo sree - odvratila je ona - ali smrt ne grijei!

Pogrebnik je na jedaem stolu rastvorio mnogostruko presavinuti
grafikon, neto poput pomorske karte s parcelama u razliitim bojama,
te svom silom kriia i brojki u svakoj od njih. Maria dos Prazeres je
raspoznala mapu ogromnog groblja na Montjuicu, prisjetivi se s
iskonskim strahom onoga u Manausu, natopljenog listopadskim
pljuskovima, gdje su tapiri gacali medu bezimenim hum-cima i
dojmljivim grobnicama pustolova, ureenim firentinskim vitrajima.
Jednoga se jutra - bila je jo vrlo malena - probudila usred kune
barutine u koju se razlivena Amazona prometnula preko noi i tada je
svojim oima vidjela kako mrtvaki sanduci plutaju u dvoritu, dok su
istrunule prnje i kosa mrtvaca provirivale iz raspuklina u drvu. Ponukana
ba tim sjeanjem, za svoje je poivalite odabrala brijeg Montjuic, a ne
maleno groblje San Gervasio, tako blisko i domae.
- elim neko mjesto do kojega vode nikada nee doprijeti - upozorila
je.
- E pa tu ste ga nali - rekao je pogrebnik, razvukavi kemijsku olovku
koju je nosio u depu u dugaak tapi i uprijevi ga u jednu toku na
planu. - Nema mora koje se moe tako visoko popeti.
Ona se potrudila snai meu bojama na karti, dok nije pronala glavni
ulaz i, nadomak njega, tri istovjetna, bezimena groba u nizu, u kojima
su leali Buenaventura Durruti i jo dvojica anarhistikih voda ubijenih u
Graanskom ratu. Svake je noi netko ispisivao njihova imena na
praznim nadgrobnim ploama. Ispisivali su ih olovkama, bojama,
ugljenom, makarom ili lakom za nokte, bez ijednog isputenog slova,
imena ili prezimena, a pazitelji to svakoga jutra iznova brisali, tako da
se ne zna tko je tko pod nemutim mramornim ploama. Maria dos
Prazeres je bila na Durrutijevom sprovodu, najtunijem i najveem koji
je Barcelona pamtila, i htjela je poivati blizu njega. No takva
raspoloivog mjesta u prenapuenom grobitu nije vie bilo ni za lijek.
Stoga se pomirila s dostupnim rjeenjem. Pod uvjetom - napomenula
je - da ne zavrim u jednoj od onih ladica u koje te ubace kao u
potanski sandui, i istresu za pet godina. Jo je, sjetivi se odjednom
kljunog zahtjeva, naglasila:
- I ono najvanije - da me pokopaju leeke. Naime, kao odjek bune
promocije prodaje grobova na unaprijed otplaene rate, kolale su
glasine da tijela ukapaju u uspravnom poloaju, zbog utede na

by voki

prostoru. Pogrebnik je, preciznou napamet nauenog i mnogo puta

ponovljenog govora, razjasnio da je rije o zlobnoj podvali kojom
pogrebna poduzea staroga kova ele naruiti ugled novima s
modernom ponudom kupnje na poek. Dok joj je to tumaio, s vrata su
se zaula tri priguena kucaja, pa je naas zastao u nedoumici, no Maria
dos Prazeres mu je dala znak da nastavi.
- Bez brige - rekla je tiho. - To je Noi.
Prodava se vratio na temu i Mariju dos Prazeres je njegovo tumaenje
zadovoljilo. Ipak je, prije no to otvori vrata, htjela saeto izraziti
zakljuak promiljanja koje je, razraeno do najsitnijih pojedinosti, u njoj
dozrijevalo godinama, jo od legendarne poplave u Manausu.
- Vano je da shvatite - pojasnila je - da traim mjesto gdje u pod
zemljom poivati polegnuta, gdje nema opasnosti od poplave, i da po
mogunosti bude u sjeni stabala zbog ljetnih vruina. I neu da me
iskopaju za koju godinu kako bi me bacili u smee.
Na to je otvorila ulina vrata i unutra je uao maleni pudl, sav prokisao
i tako neuredan da se uope nije uklapao u ambijent stana. Povratak s
jutarnje etnje po okolici oito ga je ludo razveselio. Uas je skoio na
stol nesuvislo lajui i malo je nedostajalo da blatnim apama posve
uneredi plan groblja. No jedan-jedini gazdariin pogled dostajao je da
obuzda njegove nagone.
- Noi! - ukorila ga je ne povisivi glas. - Baixa d'aci!
Pas se skutrio gledajui je uplaeno i nekoliko mu se pravih-pravcatih
suza skotrljalo niz njuku. Maria dos Prazeres se htjela ponovno
posvetiti pogrebniku, no zatekla ga je u nevjerici.
- Collons! - nije mogao suspregnuti uzvik. - Pa on plae!
- Ma uzgalamio se zato to nam je netko doao u ovo doba - opravdala
ga je Maria dos Prazeres ispod glasa. - Inae ulazi u kuu paljivije
negoli ljudi. Ti si, dodue, oito izuzetak.
- Ali kvragu, stvarno je plakao! - ponovio je pogrebnik, i spoznavi
istoga trena da je prevrio mjeru, naglo porumenio i ispriao se: - Molim
vas, oprostite, ali to se ne via ni na filmu!
- Ah, svi psi to mogu ako ih se naui - rastumaila je ona. - Samo teta
to ih se vlasnici ee trude nauiti neemu to im predstavlja patnju,
primjerice da jedu iz tanjura ili da nudu obavljaju u odreeno vrijeme i
na odreenom mjestu. Umjesto da ih ue prirodnom ponaanju koje im
godi, kao to je smijanje i plakanje. No gdje smo ono stali?

by voki

Bili su ve zapravo pri kraju. Morala se Maria dos Prazeres pomiriti i s

ljetima bez zaklona stabala, jer su sjene onih malobrojnih na groblju bile
rezervirane za glaveine reima. Ako nita drugo, barem se s uvjetima i
odredbama ugovora nije morala gnjaviti, budui da je pravo na popust
zasluila uplatom unaprijed, u gotovini.
Tek kad su okonali posao, pogrebnik je, spremajui papire u mapu,
pribrano pogledom okruio stan i istinski ga je dirnula udesna ljepota
kojom je zraio. Na to je i Mariju dos Prazeres pogledao nekim drugim
oima.
- Mogu li vam postaviti jedno indiskretno pitanje? - odvaio se.
Ona ga je povela prema vratima.
- Ma naravno - rekla je - samo da me ne pitate za godine!
- Neto me uvijek nagoni da pogaam ime se ljudi bave prema
stvarima koje imaju u stanu, ali moram priznati da sam ovdje nemoan
- objasnio je. - to vi radite?
Odgovorila mu je grcajui od smijeha:
- Ja sam prostitutka, zlato. Zar mi se vie ne vidi?
Pogrebnik je pocrvenio.
- ao mi je...
- Valjda bih ja trebala aliti - uzvratila je, uhvativi ga pod ruku da se
ne sudari s vratima. - I pazi, molim te! Nemoj mi razbiti nos prije no to
me dostojno pokopa!
Zatvorivi vrata, smjesta je prigrlila psia u naruaj i poela mu
tepati, pa se njezin lijepi afriki glas stopio s pjevom djejeg zbora to
se razlegao iz susjednog vrtia. Prije tri joj se mjeseca u snu ukazala
njezina vlastita smrt, i otada kao da se jo jae vezala za to kuno
eljade, jedinog drubenika u svijetu samotinje. S toliko je pomnje
isplanirala posmrtnu razdiobu svoje ostavtine i sudbinu svojega tijela,
da je mogla umrijeti istoga trena i nitko ne bi imao brige. Iz javnog se
ivota povukla vlastitom odlukom, sa solidnim imetkom zgrnutim zrno
po zrno, dodue bez pregorkih odricanja, skuivi se po svojem izboru u
starodrevnom, asnom selu Gracia, koje je nabujali grad u
meuvremenu progutao. Kupila si je polukat jedne ruevne zgrade gdje
je vonjalo na suene haringe, a u zidovima nagrizenima salitrom bilo je
ak rupa od metaka ispaljenih nasumce u nekoj neslavnoj bitki. Nije,
naravno, bilo vratara, a na vlanom je i mranom stubitu gdjegdje
nedostajala pokoja stepenica, iako su svi katovi bili nastanjeni. Maria
dos Prazeres je potpuno obnovila kupaonicu i kuhinju, zidove obloila

by voki

draperijama veselih boja, a na prozore stavila bruena stakla i

barunaste zavjese. Naposljetku je donijela prvorazredno pokustvo,
uporabne i ukrasne stvarice, te krinje pune svile i brokata koje su
faisti opljakali iz republikanskih rezidencija naputenih u paninom
bijegu nakon poraza, a ona godinama kupovala malo-pomalo, po
prigodnim cijenama, esto i na tajnim drabama. Jedina joj je preostala
spona s prolou bilo prijateljstvo s grofom od Cardone, koji ju je jo
uvijek redovito posjeivao svakog zadnjeg petka u mjesecu, da bi
zajedno poveerali i onda se, umjesto deserta, prepustili mlitavoj
ljubavi. No ak se i to mladenako prijateljstvo odravalo pod velom
tajnosti, jer bi grof svoj automobil s obiteljskim grbom uvijek parkirao na
vie no razboritoj udaljenosti i do njezinih se vrata za svaki sluaj drao
polumraka, koliko da zatiti svoju ast, toliko i njezinu. Maria dos
Prazeres nikoga u zgradi nije poznavala, osim mlaahnog para s
devetogodinjom djevojicom koji se nedavno bio uselio u stan nasuprot
njezinom. Bilo je upravo nevjerojatno, iako posve istinito, da nikada
nikoga drugog nije susrela na stubitu.
Tijekom razdiobe svoje ostavtine i sama je, meutim, postala svjesna
koliko se zapravo uklopila u tu zajednicu krutih Katalonaca, iji se
nacionalni ponos zasnivao na estitosti. Svu je svojinu, do
najbeznaajnijih triarija, zavjetala ljudima koji su joj bili najblii srcu, a
to je znailo i oima. Na kraju i nije bila posve uvjerena da je postupila
najpravednije, ali je zato barem bila sigurna da nije zaboravila nikoga
tko to ne zasluuje. Postupak je razradila i pripremila tako savjesno da
javni biljenik iz ulice del Arbol, koji se mogao pohvaliti svojim
sudionitvom, naprosto nije vjerovao svojim oima gledajui je kako
njegovim pisarima naizust diktira krajnje podroban popis svojih dobara,
s preciznim nazivom svake stvari na srednjovjekovnom katalonskom,
kao i cjelovit popis nasljednika, praen svim osobnim podacima i
odreenjem mjesta koje svaki od njih zauzima u njezinu srcu.
Nakon pogrebnikova posjeta, i ona se uvrstila u mnotvo redovitih
nedjeljnih posjetitelja groblja. Po uzoru na vlasnike susjedne joj
grobnice, u upove je posijala cvijee za sve etiri sezone, zalijevala
tek izniklu travu i iala je vrtnim karama sve dok od nje nije napravila
neto poput saga u gradskom poglavarstvu; s tim se mjestom na kraju
toliko srodila da joj nije bilo jasno kako ga je isprva mogla doivjeti tako
turobnim.

by voki

Kad je prvi put dola i odmah uz glavni ulaz ugledala tri bezimena
groba, srce joj je poskoilo u grudima, no nije ak ni zastala, jer je samo
par koraka dalje nad njima netremice bdio deurni pazitelj. No ve je
tree nedjelje trenutak njegove nepanje iskoristila da ostvari jo jedan
od svojih velikih snova i ruem za usne na prvoj kiom ispranoj ploi
napisala: Diirruti. Otada bi to inila kad god bi joj se ukazala prilika, na
jednom grobu, na dva ili na sva tri, uvijek sigurne ruke, ali srca
ustreptala od nostalgije.
Jedne nedjelje potkraj rujna nazoila je prvom sprovodu na brijegu. Tri
tjedna kasnije, za ledeno su vjetrovitog poslijepodneva pokopali netom
udatu djevojku u prvu raku do njezine. Do kraja je godine popunjeno
sedam oblinjih grobova, no na njoj samoj kratka zima nije ostavila
nikakve promjene. Osjeala se sasvim dobro, a kako je bivalo toplije i
kroz otvorene prozore dopirao sve glasniji agor ivota, rasla je i njezina
volja da nadvlada proroanstvo iz sna. Grof od Cardone, koji je
najvruije mjesece provodio u planinama, po svojem ju je povratku
zatekao ak zamamniju nego u doba njezine udesne druge mladosti,
oko pedesete.
Nakon niza propalih pokuaja, Mariji dos Prazeres je uspjelo nauiti
Noia da, u masi jednakih grobova na uzviici, prepozna njezin. Potom je
uloila trud da ga navikne plakati nad praznom grobnicom, kako bi to
nastavio initi i nakon njezine smrti. Vie ga je puta pjeice odvela od
kue do groblja, ukazujui mu na orijentire prema kojima moe slijediti
autobusnu liniju s avenije Ramblas, dok se napokon nije odvaila poslati
ga samoga.
Te nedjelje odabrane za zavrni ispit u tri mu je sata poslijepodne
skinula proljetni prslui, stoga to je ljeto bilo pred vratima, ali i zato
da privue manje pozornosti, i pustila ga da se snae kako umije.
Gledala ga je kako laganim kaskanjem odmie sjenovitom stranom
plonika, njiui sitnu, otuno stisnutu zadnjicu pod prponim repiem, i
jedva se uspjela suspregnuti da ne zaplae, zbog sebe same, i zbog
njega, i zbog svih tih gorkih godina zajednikih iluzija, dok nije skrenuo
za ugao u Calle Mayor, prema obali. Za petnaestak je minuta na
oblinjem trgu Plaa de Lesseps ve ulazila u autobus s polaznom
stanicom Ramblas, trudei se da ga ugleda kroz staklo, a da sama
ostane neopaena. I doista ga je spazila usred jednoga od nedjeljnih
jata maliana, kako sasvim ozbiljan, u nekom svojem svijetu, eka
zeleno svjetlo na semaforu za pjeake na aveniji Paseo de Gracia.

by voki

Mili Boe, uzdahnula je. Doima se tako usamljenim.

Morala ga je gotovo dva sata ekati pod suncem to je nesmiljeno
prilo obronke Montjuica. Pozdravila se s nekoliko oaloenih kojih se
sjeala od nekih drugih, manje znaajnih nedjelja, iako ih je, dodue,
jedva prepoznala, jer je otada prolo toliko vremena da vie nisu ni
nosili crninu ni plakali, a grobove su kitili cvijeem ni ne mislei na svoje
pokojnike. Kad je neto kasnije ostala sama, zaula je potmuli huk
sirene to je preplaio galebove i na nepreglednoj puini ugledala bijeli
prekooceanski brod s brazilskom zastavom, poeljevi svim srcem da joj
upravo on donosi pismo od nekoga tko je po svoj prilici ve umro za nju
u zatvoru u Pernambucu. Tek to je prolo pet sati Noi se, uranivi
dvanaest minuta, pomolio na brijegu, slinei od vruine i umora, no ipak
s nekom djetinje pobjedonosnom uznositou. U tom je trenutku Maria
dos Prazeres prevladala strah da nitko nee plakati nad njezinim
grobom.
Tek je ujesen poela zamjeivati zloguke znakove koje dodue nije
znala protumaiti, ali su joj srce pritisli poput kamena. Iznova je poela
piti kavu pod zlaanim bagremima na trgu Plaa del Reloj, u kaputu s
ovratnikom od lisijih repova i sa eirom ukraenim umjetnim cvijeem
koji je, iako prastar, opet doao u modu. Posvetila se svojim instinktima.
Pokuavajui si razjasniti vlastitu tjeskobu, prislukivala je naklapanje
trgovkinja pticama na etalitu Ramblas, doaptavanja prodavaa za
tezgama s knjigama koji, po prvi put u toliko godina, nisu razglabali o
nogometu, ak i duboku utnju ratnih invalida koji su mrvicama kruha
hranili golubove, i posvuda je razotkrivala nedvojbene predznake smrti.
O Boiu su raznobojne svjeice zasvijetlile meu bagremima, s prozora
i balkona stala je dopirati glazba i svearski glasovi, a rijeka turista koji
nisu shvaali ni dijelili nau sudbinu preplavila je terase kavana, no ak
se i u tom slavljenikom raspoloenju osjeala potisnuta napetost tako
nalik onoj to je prethodila vremenima kada su anarhisti zagospodarili
ulicama. Maria dos Prazeres, koja je proivjela to razdoblje burnih
strasti, nije uspijevala obuzdati nemir i po prvi ju je put ledena kanda
straha trgnula iz spokoja sna. Jedne su noi agenti dravne sigurnosti
pred njezinim prozorom ustrijelili nekog studenta koji je na zidu debelim
kistom napisao: Visca Catalunya Mure.
Moj Boe - pomislila je zgranuto - kao da sve umire sa mnom!
Slinu je tjeskobu pamtila jedino iz ranoga djetinjstva u Manausu, kada
bi, pred samo svitanje, raznoliki noni umovi odjednom utihnuli, vode

by voki

se zaustavile, vrijeme zakoilo, a amazonska prauma utonula u

bezdani muk kakav je mogao vladati samo u smrti. U jeku te bezizlazne
napetosti, zadnjega je petka u mjesecu grof od Cardone, kao i uvijek,
doao k njoj na veeru.
Grofov se posjet pretvorio u ustaljeni obred. Dolazio bi nepogreivo
izmeu sedam i devet naveer, s bocom domaeg ampanjca
umotanom u veernje novine da ne upada u oi i kutijom punjenih
okoladnih bombona. Maria dos Prazeres bi mu spravila zapeene
kanelone i mlado pile u umaku, jela omiljena rasnim Kataloncima u
spomen na dobra stara vremena, napunivi zdjelu raznovrsnim
sezonskim voem. Dok je ona kuhala, grof je sluao stare snimke
izvadaka iz talijanskih opera s gramofona, polaganim gutljajima
praznei aicu porta koja bi mu potrajala taman koliko i ploe.
Nakon razvuene veere i obilata razgovora, vodili su iz navike ljubav
lienu strasti to je u oboma ostavljala talog propadanja. Prije no to e
otii, prinuen pribliavanjem ponoi, grof bi ispod pepeljare u spavaoj
sobi redovito ostavio dvadeset i pet peseta. To je bila cijena Marije dos
Prazeres u doba kad ju je on upoznao u nekom usputnom hotelu u
Paralelu i k tome jedina injenica koju je potedjela hrda vremena.
Nijedno se od njih nikada nije zapitalo na emu se zapravo zasniva to
prijateljstvo. Maria dos Prazeres je njemu dugovala pokoju sitnu uslugu.
Davao joj je korisne savjete u pogledu upravljanja uteevinom, nauio
je prepoznavati stvarnu vrijednost njezinih relikvija i kako e ih sauvati,
a da se ne otkrije da su ukradene. No vanije od svega, on joj je otvorio
vrata dostojanstvene starosti u etvrti Gracia, kada su je u bordelu u
kojem je provela itav ivot proglasili preisluenom za suvremene
prohtjeve, hotei je poslati u neki dom za ilegalne umirovljenice gdje se
za pet peseta djeake pouavalo voenju ljubavi. Grofu je bila ispriala
kako ju je majka kao etrnaestogodinjakinju prodala u manaukoj luci, i
kako ju je prvi asnik nekog turskog broda nemilice zlorabio tijekom
plovidbe preko Atlantika, da bi je na kraju ostavio bez novca, bez jezika
i imena u sumraku civilizacije Paralela. Budui da je oboje bilo svjesno
koliko malo imaju zajednikoga, nikada se nisu osjeali usamljenijima
nego kad su bili zajedno, no ipak se nijedno nije usuivalo osujetiti drai
navike. Trebao im je izljev nacionalnog osjeaja da oboje istovremeno
uvide koliko su se zapravo mrzili, i s koliko uvidavnosti, za svih tih
godina. by voki

by voki

Bilo je to neto poput sagorijevanja. Grof je od Cardone upravo sluao

ljubavni duet iz opere La Boheme, u izvedbi Licije Albanese i Beniamina
Gig-lija kad mu je, poput nenadanog zapuha vjetra, do uiju dopro djeli
vijesti koje je Maria dos Prazeres sluala na kuhinjskom radiju. Priuljao
se na prstima da i sam bolje uje. General Francisco Franco, vjeni
panjolski diktator, preuzeo je odgovornost za odluku o konanoj
sudbini trojice baskijskih separatista, upravo osuenih na smrt. Grof je
ispustio uzdah olakanja.
- To znai da im ne gine strijeljanje - primijetio je - jer Caudillo je
pravedan ovjek.
Maria dos Prazeres ga je prostrijelila svojim plamenim oima
kraljevske kobre, suoivi se s bezizraajnim zjenicama iza zlatnih
naoala, sa zubima grabeljivca, s neljudskim rukama zvijeri koja ivi u
vlazi i mraku. Prozrela ga je onakvog kakav je doista bio.
- E pa moli se Bogu da se to ne dogodi - promrsila je - jer u ti za
prvoga kojeg ubiju usuti otrov u juhu!
Grof se prepao.
- A ime sam to zasluio?
- Time to sam i ja pravedna kurva!
Grof od Cardone nije se nikada vie vratio, a Mariju dos Prazeres je to
uvrstilo u vjeri da se posljednji ciklus njezina ivota zatvorio. Sve
donedavna ju je, naime, ljutilo kad bi joj tko prepustio mjesto u
autobusu, nudio joj pomo da prijee cestu, ili je poduhvaao pod ruku
na stubitu, no naposljetku je to prihvatila kao neto prirodno i, tovie,
kao mrsku potrebu. Tada si je dala isklesati nadgrobnu plou kao u
anarhista, bez imena i datuma, i poela uveer lijegati ne povlaei
zasun na vratima, kako bi Noi mogao pronijeti vijest ako ona umre u
snu.
Jedne je nedjelje, uavi u svoju zgradu po povratku s groblja, na
odmoritu stubita susrela djevojicu iz stana preko puta. Proetale su
zajedno po etvrti; razgovarala je s njom otvoreno kao s unukom,
promatrajui je usput kako se Noiu raduje kao starom prijatelju. Na trgu
Plaa del Diamante s predumiljajem ju je pozvala na sladoled.
- Voli pse? - upitala ju je.
- Oboavam! - odgovorila je mala.
Tada je Maria dos Prazeres zakljuila da je kucnuo as za prijedlog koji
je u sebi dugo pripremala.

by voki

-Ako se meni neto dogodi, pobrini se za Noia - kazala joj je. - Jedini je
uvjet da ga nedjeljom pusti van, i pritom ni o emu ne treba voditi
rauna. On e znati to mu je initi.
Djevojica je bila presretna. Maria dos Prazeres se pak vratila kui
ispunjena umirujuim osjeajem da se ostvario san koji je u njezinu srcu
dozrijevao godinama. No osjeaj ju je ipak varao, a uzrokom
neispunjenja sna nije bila niti staraka malaksalost, niti kanjenje smrti.
To uope nije bila njezina odluka. Sam ju je ivot donio umjesto nje
jednog ledenog popodneva u studenom, kada ju je na povratku s groblja
zateklo iznenadno nevrijeme. Ispisavi imena na trima nadgrobnim
ploama, upravo je pjeice silazila do autobusne stanice kad su je prvi
neobuzdani izljevi kie smoili do koe. Jedva da se imala vremena
zakloniti ispod nekog dovratka u pustoj etvrti gdje se osjeala kao u
drugom gradu, u okruenju zaputenih skladita, pranjavih tvornikih
postrojenja i glomaznih teretnih kola, to je mahnitanje oluje inilo jo
jezovitijim. Pokuavajui svojim tijelom ugrijati promrzlog psia,
Maria dos Prazeres je gledala kako prolaze krcati autobusi, gledala je
kako promiu prazni taksiji ugaenih oznaka, no nitko se nije osvrtao na
njezine utopljenike dozive u pomo. Iznenada, kad se ve i udo inilo
nemoguim, jedan je skupocjeni automobil eline boje sutona gotovo
beumno proklizio poplavljenom ulicom, naglo zakoio na uglu i
unatrake se vratio do nje. Staklo se spustilo na neki magini mig i
voza se ponudio da je poveze.
- Idem jako daleko - rekla je iskreno Maria dos Prazeres - no kad biste
me povezli bar dio puta, uinili biste mi veliku uslugu.
- Recite mi kamo idete - zahtijevao je on.
- Do Gracije - rekla je. Vrata su se sama otvorila.
- To mi je usput - rekao je on. - Uite.
Iz automobila, koji je unutra odisao nekim osvjeavajue ljekovitim
mirisom, kia se pretvorila u umiljenu nepriliku, a grad je promijenio
boju; njoj se uinilo da je u nekom drugom, udnovatom i bajkovitom
svijetu, u kojem su svi problemi izbrisani. Voza se kroz prometnu guvu
probijao s gotovo udesnom lakoom. Maria dos Prazeres se osjeala
postienom, ne samo zbog svojeg vlastitog bijednog stanja, ve i zbog
saaljenja vrijednog stvorenjca to joj je spavalo u krilu.
- Ovo je kao prekooceanski brod - izgovorila je, iz potrebe da kae
neto pohvalno. - Nikada nisam vidjela neto slino, ak ni u snovima.

by voki

- Ma zapravo mu je jedina mana to to nije moj - odvratio je on na

hrapavom katalonskom i, nakon kratke stanke, dodao na kastilijanskom:
- Do kraja ivota ne bih mogao zaraditi dovoljno da ga kupim.
- Mogu misliti - uzdahnula je ona.
Promotrila ga je krajikom oka, u odsjaju zelene svjetlosti s ploe za
instrumente, ustanovivi da je rije o sasvim mladom mukarcu, kratke
kovrave kose i profila pravilnog kao da je izliven u bronci. Pomislila je
kako, premda nije lijep, zrai nekom osebujnom privlanou, kako mu
iznoena kona jakna pristaje kao salivena, i kako mora da je sretna
njegova majka kad ga uje da otvara kuna vrata. Jedino se pri pogledu
na teake ruke moglo povjerovati da doista nije vlasnik automobila.
Nisu vie progovorili ni rije za sve vrijeme vonje, no i Maria dos
Prazeres je na sebi nekoliko puta osjetila njegov pogled ispod trepavica,
poalivi jo jednom to je uope doivjela svoju dob. Osjetila se
runom i jadnom, s kuhinjskim rupcem koji je nabacila na glavu kad se
spustila kia, u alosnom jesenskom kaputu koji je od prevelike
obuzetosti smru zaboravila promijeniti.
Kad su stigli do Gracije, kia je ve bila jenjala i smrailo se, pa je
upaljena ulina rasvjeta. Maria dos Prazeres je svojeg vozaa zamolila
da je ostavi na jednom uglu nedaleko kue, no on ju je silom htio
dopremiti do njezinih vrata, i jo je k tome parkirao na ploniku da bi se
to manje smoila. Ona je ispustila psia iz ruku, pokuala iz vozila izii
to joj je dostojanstvenije tijelo doputalo, i okrenuvi se da mu se
zahvali, suoila se s mukim pogledom koji ju je ostavio bez daha.
Izdrala ga je na trenutak, ne shvaajui pravo tko tu to oekuje, ni od
koga, da bi je on onda odlunim glasom upitao:
- Da se popnem?
Maria dos Prazeres se osjetila ponienom.
- Dugujem vam zahvalnost to ste me povezli - prozborila je - ali ne
doputam da mi se rugate.
- Nemam nikakva razloga da se ikome rugam - rekao je on na
kastilijanskom, sa smrtnom ozbiljnou. - A ponajmanje eni kao to ste
vi.
Maria dos Prazeres je u svojem dugom ivotu upoznala mnoge
mukarce nalik njemu, spasila ivot mnogima jo smjelijima od ovoga,
ali jo se nikada nije toliko uplaila odluke. Jo je jednom ula glas
njegove upornosti, bez i najmanje promjene u tonu:
- Da se popnem?

by voki

Ona se odmaknula ne zatvorivi vrata automobila i odgovorila mu na

kastilijanskom, da bude sigurna da e je razumjeti.
- Uinite kako elite.
Ula je u veu osvijetljenu jedino bljedunjavim odsjajem uline
rasvjete i drhtavih se koljena poela uspinjati stubama do prvog
odmorita, guei se od straha kakav je prije pripisivala iskljuivo
smrtnom asu. Kad je stigla do vrata stana u polukatu, kopajui puna
strepnje po torbici u potrazi za kljuevima, na ulici su se dvaput
uzastopce zalupila automobilska vrata. Noi, koji je bio stigao prije nje,
spremao se zalajati. uti!, naredila mu je grevitim aptom. Gotovo
joj je u istom trenu do uha dopro zvuk prvih koraka na rasklimanim
stepenicama; prestraila se da e joj srce prsnuti. U djeliu sekunde u
glavi je iznova odvrtjela itav proroanski san to joj je u zadnje tri
godine stubokom promijenio ivot i spoznala pogreku u svojem
tumaenju.
Mili Boe!, promrsila je zapanjeno. Pa to nije bila smrt!
Napokon je ugurala klju u bravu, dok su joj u uima sve glasnije
odzvanjali odmjereni koraci iz tame, sve dublje disanje nekoga tko iz
tame izranja sa strahom nita manjim od njezina, shvativi tada da je
vrijedilo ekati tolike godine, pretrpjeti sve te patnje u tami, ako ni zbog
ega drugog, a ono zato da doivi taj trenutak.

Svibanj
1979.

by voki

SEDAMNAEST OTROVANIH ENGLEZA

Prvo to je zamijetila gospoda Prudencia Linero stigavi u napuljsku

luku bilo je da vonja jednako kao luka u Riohachi. Nije to, naravno,
nikome rekla, jer je nitko ne bi ni razumio na tom starakom
transatlantiku nakrcanom Talijanima iz Buenos Airesa to su se po prvi
put nakon rata vraali u domovinu, no opet se osjetila nekako manje
samom, manje ustraenom i otuenom, u sedamdeset i drugoj godini
svojega ivota i k tome itavih osamnaest dana loeg mora daleko od
svojih blinjih i svojega doma.
Kopno je bilo na vidiku od svitanja. Putnici su ustali ranije nego inae,
osvanuvi u novoj odjei, no srdaca stisnutih zbog neizvjesnosti koja ih
je ekala po iskrcavanju. Ta se posljednja nedjelja plovidbe na neki
nain doimala jedinom zbiljskom na itavu putovanju. Gospoa
Prudencia Linero bila je jedna od malobrojnih koji su prisustvovali misi.
Za razliku od proteklih dana, kada je brodom tumarala u crnini, za
iskrcaj je navukla sivu tuniku od gruba platna s konopom Svetoga Franje
o pojasu i obula hodoasnike, iako oito sasvim nove sandale od sirove
koe. Bilo je to pitanje zaloga; Bogu se, naime, zavjetovala da e
doivotno nositi redovniku halju ako joj podari milost da otputuje u Rim
i vidi Svetoga Oca, pa je elju ve smatrala uslienom. Po zavretku
mise, zapalila je svijeu Duhu Svetomu jer joj je podao snage da
prebrodi karipske oluje, i izmolila po jednu molitvu za svako od devetoro
djece i etrnaestoro unuadi to su je u tom trenutku moebitno sanjali
u vjetrovitoj noi Riohache.
Popevi se nakon doruka na palubu, ustanovila je da se brodski ivot
stubokom promijenio. Plesna je dvorana bila zakrena prtljagom i
masom svakojakih suvenira koje su Talijani pokupovali na arobnim
antilskim trnicama; na anku u restoranu moglo se vidjeti ak i
majmuna iz Pernambuca u eljeznom kavezu. Osvanulo je bljetavo
ranokolovoko jutro. Uzorna ljetna nedjelja poslijeratnog doba, kada se
svjetlost svakog novog dana doekivala s ushitom otkrivenja. Divovski
se brod, sopui poput bolesnika, vukao pitomom barom. Sumorna

by voki

utvrda anuvinskih vojvoda jedva da se nazirala na obzoru, no putnici

su, natiskani na ogradi, ve navodno raspoznavali poznata im mjesta.
tovie, pokazivali su ih prstima iako ih nisu pravo ni vidjeli, uz
razdragane povike na junjakim narjejima. Gospodi Prudenciji Linero,
koja je na brodu stekla tolike stare prijatelje, uvala djecu dok su im
roditelji plesali, pa ak i saila jedan gumb na odori prvoga asnika,
najednom su se uinili tuima i dalekima. Drueljubivost i ljudska
toplina pomou kojih je pregrmjela prve krize nostalgije za tropske
malaksalosti najednom su iezle. Vjene ljubavi s puine zamrle su im
su se ukazali prvi obrisi luke. Ne poznajui prevrtljivu talijansku prirodu,
gospoa Prudencia Linero je pomislila da krivnja nije na njihovim
duama, ve na njezinoj, jer je ona jedina koja se ne vraa, ve odlazi.
Mora da je tako sa svim putovanjima, pomislila je, osjetivi po prvi put u
ivotu alac spoznaje da je tudinka, dok je preko brodske ograde
promatrala tragove tolikih zatrtih svjetova ispod morske povrine. No
sasvim nenadano, jedna je vrlo lijepa djevojka koja je stajala do nje
prestrai uasnutim krikom.
- Mamma mial - viknula je, upirui prstom u more. - Gledajte ovamo!
Bio je to utopljenik. Gospoa Prudencia Linero ugleda kako poledice
pluta tijelo zrelog, elavog mukarca rijetke naoitosti, u ijim se
otvorenim, ak veselim oima odraavala boja neba u svanue. Na sebi
je imao sveano veernje odijelo s brokatnim prslukom, lakirane cipele i
svjeu gardeniju na reveru. U desnoj je ruci drao kockasti paketi
umotan u ukrasni papir; olovno plaviasti prsti grevito su stezali vrpcu
svezanu u manu, jer je to vjerojatno bilo jedino za to se u smrtnom
asu uzmogao zgrabiti.
- Bit e da je ispao s kakve svadbe! - primijeti jedan od asnika. Dogaa se to ljeti u ovim vodama.
Sve se zbilo poput trenutana privienja, budui da su upravo
uplovljavali u zaljev, pa su drugi, manje turobni prizori odvukli
pozornost putnika. No gospoa je Prudencia Linero i dalje mislila na
utopljenika, na bijednog utopljenika, gledajui kako skuti njegova aketa
jo asomino izranjaju na povrinu u pjenuavoj brodskoj brazdi.
Tek to je brod uao u zaljev, u susret mu je iziao oronuli teglja da ga
provede izmeu olupina brojnih vojnih plovila potopljenih u ratu. Dok se
brod provlaio medu zahrdalim krem, voda se pretvorila u ulje, a
vruina postala tea nego u Riohachi oko dva poslijepodne. Na obali
oblivenoj sunevim bljetavilom ubrzo se ocrtala panorama itavog

by voki

grada s nestvarnim palaama i tronim, ali slikovitim barakama

naikanim na breuljcima. Tada se s uskomeanog morskog dna
podigao nepodnoljiv smrad u kojem je gospoda Prudencia Linero
prepoznala zadah istrulih rakova iz svojega kunog dvorita.
Za vrijeme manevra pri pristajanju putnici su visei preko ograde
poeli raspoznavati svoje roake, koji su se u guvi na pristanitu
prenemagali od ushienja. Veinom su to bile prilino ocvale matrone
napadnih poprsja sputanih u crninu, s najljupkijom i najbrojnijom
djeicom na svijetu i neuglednim, ali vrijednim muiima, od one
besmrtne vrste to novine ita nakon svojih supruga i oblai se
inovniki utogljeno uprkos vruini.
Usred te blagdanske gungule, neki je vrlo stari ovjek neutjena
izgleda objema rukama iz depova prosjakog kaputa izvlaio pregrti i
pregrti sitnih pilia. Uas su ispunili mol, obezglavljeno pijuui na sve
strane, a samo se njihovim udotvornim porijeklom moglo objasniti kako
su mnogi jo uvijek ivahno trkarali nakon to ih je izgazila gomila bez
imalo osjeaja za udo. udotvorac je na pod spustio svoj klobuk, no
nitko s palube nije u nj ubacio ni jedan-jedini novi milostinje.
U opinjenosti arobnom predstavom koja joj se inila izvedenom u
njezinu ast, jer ju je jedino ona i cijenila, gospodi Prudenciji Linero
promakao je trenutak u kojem su spustili most, te je ljudska lavina
nagrnula na brod s pokliima i estinom dostojnom gusarskog prepada.
Oamuena svom tom obiteljskom halabukom i prateim ljetnim
zadahom ueglog luka, na udaru eta nosaa koji su se zduno natezali
oko prtljage, pobojala se da joj prijeti ista neslavna smrt kakva je
zadesila pilie na pristanitu. Onda je sjela na svoj drveni koveg s
mjedenim uglovima i tu postojano ostala sjediti, vrtei u krug molitve
protiv kunji i pogibelji u poganskim zemljama. Tako ju je zatekao prvi
asnik kad je kataklizma protutnjala; ostala je posve sama u opustjelom
salonu.
- Nitko se ne bi trebao tu zadravati u ovo doba - obrati joj se asnik s
natruhama simpatije u glasu. - Mogu li vam u emu pomoi?
- Moram ekati konzula - objasni ona.
Tako je i bilo. Dva dana prije isplovljavanja njezin je najstariji sin poslao
brzojav konzulu u Napulju, inae svojem prijatelju, sa zamolbom da je
doeka u luci i pomogne joj oko formalnosti potrebnih za nastavak puta
u Rim. Poslao mu je ime broda i vrijeme njegova dolaska, uz uputu da
e je prepoznati po habitu Svetog Franje koji e odjenuti za iskrcaj. Ona

by voki

je u svojoj nakani ustrajala tako nepokolebljivo da joj je prvi asnik

dopustio da jo malo prieka, premda se bliilo vrijeme kada je posada
ruala, premda su sve stolice ve iskrenuli na stolove i s vjedrima
prionuli na pranje paluba. Nekoliko su puta morali pomaknuti koveg da
ga ne smoe, no ona se bespogovorno premjetala ne prekidajui
molitvu, sve dok je nisu izgurali iz drutvenih salona, pa je zavrila na
arkom suncu, sjedei izmeu amaca za spaavanje. Tu ju je iznova
spazio prvi asnik neto prije dva poslijepodne, kako se kupa u znoju u
svojem isposnikom skafandru, molei ve sasvim beznadno krunicu,
jer je bila prestraena i tuna i jedva se svladavala da ne zaplae.
- Ne isplati vam se dalje moliti - ree joj asnik bez prijanje
ljubaznosti. - U kolovozu si ak i Bog priuti ljetovanje.
Objasnio joj je da je pola Italije na plai u to doba godine, a pogotovo
nedjeljom. Bilo je, dodue, vjerojatno da konzul nije na odmoru, zbog
prirode svoje slube, no nije se moglo oekivati da e ured raditi prije
ponedjeljka. Jedino razumno to je mogla uiniti bilo je da ode u kakav
hotel, da se te noi u miru odmori, pa da sutradan telefonira u konzulat,
jer je broj nesumnjivo u imeniku. Gospoi Prudenciji Linero nije
preostalo drugo no da se s takvim rasuivanjem sloi; asnik joj je stoga
pomogao da se snae na carini i u imigracijskom uredu te da promijeni
novac, da bi je potom smjestio u taksi s dvojbenom uputom da je
otpremi u neki pristojan hotel.
Islueni taksi, isuvie nalik mrtvakim kolima, drmusao se pustim
ulicama. Gospoi Prudenciji Linero na trenutak se uinilo da su voza i
ona jedina iva stvorenja u gradu duhova to gdjegdje vise sa ica
ponad ulice, no ujedno se ponadala da ovjek koji tako mnogo i tako
strastveno govori naprosto nema vremena nauditi nejakoj samici koja
se svojevoljno izloila svim pogibeljima divljega oceana zato da bi
vidjela Papu.
Na izlasku iz labirinta uliica opet je puknuo pogled na more. Taksi je
nastavio tandrkati uzdu uagrene, samotne plae, obrubljene nizom
hotel-ia s proeljima upadnih boja. No voza nije stao ni pred jednim
od njih, ve je zapikirao ravno na najneugledniji, smjeten u parku s
velikim palmama i zelenim klupama. Zatim je koveg iznio na sjenoviti
plonik i, suoen s oklijevanjem gospoe Prudencije Linero, uvjerio je
kako je to najpristojniji hotel u Napulju.
Jedan je pristali, ljubazni nosa zaas uprtio koveg na plea i preuzeo
brigu o njoj. Odveo ju je do dizala s reetkastim vratima improvizacijom

by voki

utisnutog u sredinji otvor stubita i zapjevao neku Puccinijevu ariju

punim glasom, ak zabrinjavajue energino. Bilo je to prastaro zdanje s
devet obnovljenih katova, i po jednim hotelom na svakome od njih.
Gospoi Prudenciji Linero uinilo se na trenutak kao da je propala u neki
zaarani svijet, zarobljena u kokoju gajbu to se sporo uspinje posred
mramornog stubita, uvlaei se na prepad ljudima u stanove i zatiui
ih nespremne u njihovoj najdubljoj intimi, moda u poderanim
gaicama, ili pak netom to su se kiselkasto podrignuli. Na treem se
katu lift trzajem zaustavio, pa je nosa prestao pjevati, otvorio vrata po
sistemu harmonike i gospodi Prudenciji Linero udvornom kretnjom dao
na znanje da je u svojoj kui.
Ugledala je slabunjavog mladia za drvenim pultom s inkrustacijama
od raznobojna stakla, usred predvorja ukraenog lisnatim biljkama u
bakrenim teglama. Deko joj se odmah svidio, jer ju je svojim
serafinskim uvojcima podsjetio na njezina najmlaeg unuka. Svidjelo joj
se ime hotela ugravirano u bronanu plou, svidio joj se miris karbolne
kiseline, svidjele su joj se visee paprati, tiina, uzorak zlaanih ljiljana
na zidnim tapetama. Iskoraknula je iz dizala i onda joj se srce stisnulo.
Skupina engleskih turista u kratkim hlaicama i sandalama za plau
dremuckala je u dugakom nizu naslonjaa u predvorju. Bilo ih je
sedamnaest, a sjedili su u simetrinom rasporedu, kao da je rije o
viestrukoj slici jednog-jedinog ovjeka to se odraava u galeriji
ogledala. Gospoa ih je Prudencia Linero tek okrznula pogledom ne
uspjevi razluiti jednog od drugoga i jedino to joj je od tog prizora
ostalo u glavi bio je dugaak red ruiastih koljena, nalik komadima
svinjskoga mesa objeenima o kuke u klaonici. Nije proslijedila naprijed
prema pultu, ve je osupnuta ustuknula i ula natrag u dizalo.
- Idemo na neki drugi kat - ree.
- Ovo je jedini koji ima restoran, signora - upozori je nosa.
- Svejedno - ree ona.
Nosa kimne u znak suglasnosti, zatvori vrata lifta i otpjeva preostali
dio arije do hotela na petome katu. Tu se sve doimalo nekako
razbaruenijim, a vlasnica, cvatua matrona, govorila je tean
kastilijanski; osim toga, nitko nije poivao na naslonjaima u predvorju.
Restorana uistinu nije bilo, no vlasnica je s nekom oblinjom
gostionicom ugovorila da njihove goste posluuju po snienim cijenama.
Stoga je gospoa Prudencia Linero odluila da je u redu, da e ostati
jednu no, zahvaljujui vlasniinom armu i slatkorjeivosti, ali i

by voki

olakanju to je nastupilo kad se uvjerila da nijedan Englez ruiatih

koljena ne drijema u predvorju. by voki
U sobi su je doekale zatvorene rebrenice, a polumrak je odisao
svjeinom i mirom kakvog skrovitog umarka; bilo je ugodno za
plakanje. im je ostala sama, gospoa je Prudencia Linero povukla oba
zasuna i po prvi se put od jutra pomokrila, tanunim i bolnim mlazom,
to joj je bar donekle povratilo samosvijest izgubljenu pretkraj
putovanja. Potom je izula sandale i odvezala konop s pojasa, pa se
ispruila na lijevi bok, gdje je srce, posred branog kreveta, suvie
prostranog i samotnog za nju samu, i dala oduka drugom izljevu, ovaj
put zakanjelih suza.
Nije to bilo samo prvi put da je napustila Riohachu, ve jedna od
rijetkih prigoda da je uope izila iz svoja etiri zida nakon to su joj se
djeca po-enila i otila, ostavivi je da sama s dvjema bosonogim
Indijankama njeguje obezdueno tijelo svojega supruga. Pola joj je
ivota prolo u polutami spavae sobe, uz ruevinu jedinog ovjeka
kojeg je ikada voljela, i koji je gotovo trideset godina leao u komi
ispruen na postelji njihove mladenake strasti, na madracu od jareih
koa.
Prologa je listopada bolesnik otvorio oi u iznenadnom naletu
lucidnosti, prepoznao svoje blinje i zatraio da dovedu fotografa.
Doveli su star-ia iz parka s ogromnim aparatom s mijehom i crnim
platem, i bljeskalicom od magnezijevih listia za fotografiranje u
zatvorenom prostoru. I bolesnik je, tovie, fotografu sam izdavao
naredbe. Jedna za Prudenciju, za svu ljubav i sreu koju mi je u ivotu
podarila, rekao je. Snimili su je s prvim bljeskom magnezija. Sada
dvije za moje ljubljene keri, Prudencitu i Nataliju, rekao je. Snimili su i
njih. Zatim za moje sinove, ponos obitelji zbog svoje estitosti i
razboritosti, rekao je. I tako dalje sve dok nije nestalo papira, pa je
fotograf morao kui da se nanovo opskrbi. U etiri poslijepodne, kad se
vie nije dalo ni disati od zadimljenosti magnezijem i stiske svih
moguih roaka, prijatelja i poznanika koji su nagrnuli po svoje
fotografije, nesretnik se poeo gasiti i od svih opratati nemonim
pokretima ruke, kao da, domahujui s palube kakva broda, sam sebe
brie s ovoga svijeta.
Njegova smrt udovici nije donijela olakanje, kako su svi oekivali.
Naprotiv, pala je u takvo zdvajanje da su se djeca sjatila oko nje

by voki

iznalazei nain kako da joj pomognu, a ona ih je uvjerila da joj je jedina

elja otputovati u Rim i upoznati Papu.
- Ii u sama, u mantiji Svetoga Franje - upozorila ih je. - To je moj
zavjet.
Jedini oduak koji je batinila od svih tih tegobnih, probdjevenih godina
bila je blagodat plakanja. Na brodu, gdje je kabinu dijelila s dvjema
sestrama klarisama koje su se iskrcale u Marseilleu, zavlaila se u
kupaonicu da bi plakala u potaji. Tako je soba u napuljskom hotelu bila
prvo pogodno mjesto gdje se, od dana odlaska iz Riohache, mogla do
sita isplakati. I bila bi valjda plakala do sutradan, sve do polaska vlaka
za Rim, da joj vlasnica u sedam nije pokucala na vrata; upozorila ju je
da bi se trebala uputiti u gostionicu, jer e im u suprotnom uzmanjkati
hrane.
Otpratio ju je hotelski posluitelj. S mora je poeo pirkati svjei
povjetarac, a na plai je jo gdjekoji kupa uivao na blijedom
predveernjem suncu. Gospoa je Prudencia Linero slijedila posluitelja
kroz splet strmih, uzanih uliica to su se tek lagano budile iz nedjeljne
popodnevne obamrlosti, da bi se najednom nala u blagotvornoj sjeni
neke pergole, medu stolovima postavljenima za jelo, s crvenim
kariranim stolnjacima i staklenkama za zimnicu u ulozi vaza s
papirnatim cvijeem. Jedinu je klijentelu u taj rani sat inila sama
posluga, izuzev jednog sirotog upnika koji je za izdvojenim stolom u
uglu vakao luk s kruhom. Uavi, privukla je sve poglede svojim sivim
habitom, no nije se zbunila, svjesna da podsmijeh ini dio pokore.
Konobarica je, meutim, u njoj pobudila osjeaj nalik suuti, jer je bila
zlatokosa i lijepa i jer joj je glas zvuao poput glazbe; pomislila je kako
poratna Italija mora uistinu loe stajati ako je takva djevojka primorana
posluivati u krmi. No osjeala se ugodno u cvjetnom okruenju
sjenice, a aroma nekog jela zainjenog lovorom to je doprla iz kuhinje
probudila je i glad zapretanu napetou kojoj je od jutra bila izloena. Po
prvi joj se put u dugo vremena nije plakalo.
Unato tome, nije mogla uivati u jelu. Dijelom zato to ju je stajalo
truda sporazumjeti se sa zlatokosom konobaricom, premda je djevojka
bila ljubazna i strpljiva, a dijelom pak stoga to je jedini raspoloivi
mesni obrok bio spravljen od vrste ptica pjevica kakve su u Riohachi
gajili kod kue u krletkama. upnik koji je veerao u kutu i koji im je na
kraju posluio kao tuma, upeo se da joj objasni kako izvanredno ratno

by voki

stanje u Europi jo nije okonano, pa bi mogunost da blaguje gorske

ptiice prije trebala smatrati udom. No ona je to s gnuanjem odbila.
- Osjeala bih se - izjavila je - kao da jedem vlastito dijete.
Tako se morala zadovoljiti juhom s rezancima, porcijom kuhanih tikvica
s nekoliko renjia predugo odstajale slanine i krikom kruha tvrdog
poput mramora. Dok je jela, priao joj je upnik i iskamio da ga u ime
milosra poasti alicom kave; usput je sjeo za njezin stol. Iako
porijeklom iz Jugoslavije, kao misionar je boravio u Boliviji pa se, uz
pomo gesta, s njom uspio sporazumjeti na svojem prizemnom
panjolskom. Gospodi Prudenciji Linero se uinio priprostim ovjekom,
bez i najmanje natruhe posveenosti; odmah je zamijetila njegove
nedostojne ruke s izgrienim, prljavim noktima, te zadah luka koji se s
njim toliko stopio da se doimao gotovo karakternom osobinom. No uza
sve to, ipak je bio u Bojoj slubi, a poveselilo ju je i napokon susresti
nekoga s kim se moe razumjeti tako daleko od kue.
Razgovarali su leerno, ne primjeujui sve zgusnutiji amor to ih je
opkoljavao kako su gosti zaposjedali druge stolove. Gospoa je
Prudencia Linero ve stvorila konani sud o Italiji - nije joj se dopadala. I
to ne samo zato jer su ljudi pomalo na-pasni, to je ve bilo mnogo, pa
niti zato jer jedu ptice, to je bilo i previe, ve zbog neovjene
sklonosti da utopljenike ostavljaju na milost i nemilost moru.
upnik, koji se nakon kave dao poastiti i aicom grappe, pokuao ju
je uvjeriti da sudove donosi napreac. Jer je, navodno, za vrijeme rata
ustrojena
veoma uinkovita sluba u svrhu izvlaenja, identifikacije i dostojna
ukopa brojnih tijela utopljenika to su isplivala na povrinu u napuljskom
zaljevu.
- Talijani su - zakljui upnik - ve stoljeima svjesni da je ivot samo
jedan, pa ga nastoje proivjeti najbolje to mogu. To ih je uinilo
proraunatima i nepouzdanima, ali ih je isto tako izlijeilo od okrutnosti.
- Nisu ni zaustavili brod... - promrmlja ona.
- Ma o tome se radio-vezom odmah obavjetava luka kapetanija uzvrati upnik. - Taj je dosad po svoj prilici ve izvuen i pokopan u
milosti Bojoj.
Razgovor je oboma promijenio raspoloenje. Gospoa Prudencia Linero
je zavrila s jelom i tek tada zapazila da su svi stolovi zauzeti. Za
najbliima su utke jeli polugoli turisti, meu njima i nekoliko
zaljubljenih parova koji su se ljubili umjesto da jedu. Za stolovima u

by voki

dnu, uz ank, sjedili su lokalni gosti, kockajui se uz ae napunjene

bezbojnim vinom. Gospoa Prudencia Linero shvati da je samo jedan
razlog moe zadrati u toj nemiloj zemlji.
- Mislite li da bi bilo jako teko vidjeti Papu? -upita.
upnik joj odgovori da je to ljeti najlaka stvar na svijetu. Papa je na
odmoru u Castelgandolfu i svake srijede poslijepodne u javnoj
audijenciji prima hodoasnike sa svih strana kugle zemaljske. Ulaz je
pritom doista jeftin - dvadeset lira.
- A koliko stoji da nekoga ispovijedi? - upita ona.
- Sveti Otac nikoga ne ispovijeda - ree upnik, donekle zgranuto osim kraljeva, dakako.
- Ne vidim zato bi tu uslugu odbio sirotoj eni koja je potegnula tako
izdaleka - ree ona.
- ak su i neki kraljevi, iako kraljevi, umrli prije no to su to doekali napomene upnik. - Ali recite mi, molim vas - mora da na dui imate
neki straan grijeh kad ste se sami upustili u takvo putovanje samo da
biste ga ispovijedili Svetome Ocu.
Gospoda Prudencia Linero na trenutak promisli o njegovim rijeima i
upnik po prvi put ugleda smijeak na njezinim usnama.
- Preista Djevice Marijo! - izusti. - Dovoljno bi mi bilo da ga vidim! - I
uzdahnuvi iz dubine due, doda: - To mi je bio ivotni san!
A zapravo se jo nije uspjela osloboditi straha i tuge; jedina joj je elja
bila smjesta otii, ne samo odatle, ve i iz Italije. upnik je valjda
pomislio da od te opsjednute starice nema vie nikakve koristi, pa joj je
poelio sreu i otiao do drugog stola da tamo zatrai milostinju u obliku
alice kave.
Iziavi iz gostionice, gospoda Prudencia Linero je grad zatekla uvelike
izmijenjen. Iznenadila ju je suneva svjetlost u devet uveer, i gotovo
zapla-ila buna rijeka ljudi to se slila na ulice da udahne blagotvornu
svjeinu povjetarca. Nije se dalo ivjeti od rzanja tolikih poludjelih
vespa. Vozili su ih mukarci golih torza, obujmljenih rukama lijepih ena,
i probijali se okretno kroz guvu, migoljei izmeu viseih odojaka i
tezgi s lubenicama.
Ugoaj je bio blagdanski, no gospoi Prudenciji Linero je vonjalo na
katastrofu. Izgubila je orijentaciju. Najednom se nala u nekoj mranoj
ulici gdje su mualjive ene sjedile na vratima svojih posve jednakih
kua, a od treperavih crvenih svjetala proli su je marci jeze. Neki ju je
elegantno odjeveni mukarac s masivnim zlatnim prstenom i

by voki

dijamantnom iglom za kravatu progonio nekoliko ulica dalje, govorei joj

neto na talijanskom, pa onda i na engleskom i francuskom. Kako nije
dobio odgovora, pokazao joj je nekakvu razglednicu iz snopa koji je
izvukao iz depa, a nju je jedan-jedini letimian pogled uvjerio da
upravo prolazi kroz pakao.
Pobjegla je uasnuta i na kraju ulice sreom iskrsnula na obalu
sumranog mora jednakog zadaha morske trulei kao i luka u Riohachi;
srce joj je sjelo na mjesto. Prepoznala je raznobojne hotele uz pustu
plau, pogrebne taksije, dijamantni bljesak prve zvijezde na
bezgraninom nebu. U dnu je zaljeva raspoznala brod na kojem je
doputovala, golem i rasvijetljenih paluba u osami pristanita, spoznavi
da on s njezinim ivotom nema vie nikakve veze. Tu je skrenula ulijevo,
no nije dospjela daleko; zaprijeila ju je gomila znatieljnika koju je na
odstojanju drao kordon karabinjera. Nekoliko bolnikih kola ekalo je
otvorenih vrata u redu ispred zgrade njezina hotela.
Propinjui se na prste za leima okupljenih lju-bopitljivaca, gospoa je
Prudencia Linero tada jo jednom ugledala engleske turiste. Iznosili su
ih na nosilima, jednog po jednog, sve nepomine i dostojanstvene, i
opet su izgledali kao jedan iji se odraz umnogostruuje, u slubenoj
odjei koju su bili obukli za veeru: flanelske hlae, kravata na poprene
pruge i tamni sako s amblemom Trinitv Colle-gea izvezenim na depiu.
Susjedi naikani po balkonima i znatieljnici na ulici prebrojavali su ih
zborno po redu kako su ih iznosili, kao na stadionu. Bilo ih je
sedamnaest. Utrpali su ih u bolnika kola, po dvojicu u jedna, i odvezli
uz ratno tuljenje sirena.
Posve omamljena tolikim stresovima, gospoa Prudencia Linero ula je
u dizalo prekrcano gostima drugih hotela koji su uglas govorili na
nerazumljivim jezicima. Izlazili su pomalo na svim katovima, osim na
treem; tu je hotel bio otvoren i osvijetljen, no nikoga nije bilo za
pultom, niti u naslonjaima u predvorju gdje je vidjela ruiasta koljena
sedamnaestorice uspavanih Engleza. Vlasnica petoga kata komentirala
je udes s neobuzdanim uzbuenjem.
- Svi su mrtvi! - ree na kastilijanskom gospodi Prudenciji Linero. Otrovali su se juhom od ostriga posluenom za veeru. Ostrige u
kolovozu, ma zamislite!
Urui joj kljueve sobe, ne marei vie za nju, jer je ve nekim drugim
gostima na svojem dijalektu govorila: Ovdje nema blagovaonice, ali se
bar svatko tko uveer legne ujutro i probudi! Grla iznova zaepljena

by voki

vorom od suza, gospoda Prudencia Linero zakrauna svoju sobu.

Potom na vrata nagura pisai stoli i naslonja, da bi na kraju dodala jo
i koveg, u elji da podigne nepremostivu barikadu protiv strahota te
zemlje u kojoj se toliko stvari dogaalo istovremeno. Naposljetku
navue udoviku spavaicu, isprui se leeke na postelju i izmoli
sedamnaest krunica za vjeni pokoj dua sedamnaestorice otrovanih
Engleza.

travanj
1980.

by voki

TRAMONTANA

Vidio sam ga samo jednom u Boccacciu, razvikanom barcelonskom

kabareu, nekoliko sati prije njegove tragine smrti. Opsjedala ga je
grupa mladih veana, hotei ga u dva ujutro silom odvui sa sobom u
Cadaques, da tamo nastave zabavu. Bilo ih je jedanaestom i trebalo se
svojski potruditi da ih uspije razlikovati, jer su mukarci i ene izgledali
jednako - svi lijepi, uskih bokova i dugih zlatnih kosa. Njemu pak nije
moglo biti vie od dvadeset godina. Imao je guste, zalizane kovre,
sjajnu maslinastu put Kariba koje majke odmalena ue da se kreu u
sjeni, a u pogledu neto arapsko, kao stvoreno da zaludi veanke,
moda i pokojeg veanina. Posjeli su ga na ank kao kakvog
trbuhozborakog lutka i pjevali mu, pljeui po ritmu, moderne
pjesmice, ne bi li ga privoljeli da poe s njima. On im je, oito zastraen,
pokuavao objasniti svoje razloge. Netko se energino umijeao
zahtijevajui da ga puste na miru, na to mu se jedan od veana
usprotivio umirui od smijeha.
- Na je! - dreknuo je. - Mi smo ga pronali u kanti za smee!
Ja sam uao nedugo prije toga s grupom prijatelja, nakon posljednjeg
koncerta Davida Ojstraha u dvorani Palau de la Muica i od
neosjetljivosti koju su pokazali veani digla mi se kosa na glavi. Jer
djeakove je razloge trebalo potivati kao svetinju. ivio je do proteklog
ljeta u Cadaquesu, gdje su ga u nekom popularnom restoranu uposlili
da pjeva antilske napjeve, to je i inio sve dok ga nije dotukla
tramontana. Uspio je utei ve sljedei dan, odluivi da se nikada ne
vrati, s tramontanom ili bez nje, ponukan vrstim uvjerenjem da bi ga

by voki

povratak odveo ravno u smrt. Tu karipsku tvrdokornost nije bila u stanju

pojmiti druina nordijskih racionalista, razgaljenih ljetom i tekim
katalonskim vinima to su u srcu raspirivala svakojake bezobrazne
ideje.
Ja sam ga razumio bolje od ikoga. Cadaques je bio jedno od najljepih i
svakako najouvanije mjesto na Costa Bravi. Djelomino stoga to je do
njega vodila uska i zavojita cesta, usjeena u padinu nad bezdanom, na
kojoj je trebalo imati eline ivce da potegne bre od pedeset
kilometara na sat. Vjekovne su kue bile niske i bijele, u tradicionalnom
stilu mediteranskih ribarskih sela. Nove su pak sagradili ugledni
arhitekti, potujui izvorni sklad. Ljeti, kad se inilo da izravno sa
suprotne obale dopire vruina afrikih pustinja, Cadaques bi se
prometnuo u paklenu konicu krcatu turistima iz itave Europe to su taj
raj opsjedali tri mjeseca, zakidajui domoroce i strance kojima se, u
doba kad je to jo bilo mogue, posreila kupovina kue po prihvatljivoj
cijeni. No ak i u proljetnoj i jesenskoj sezoni, kada je Cadaques bio
najpoeljniji, nitko se nije mogao oteti strepnji pred tramontanom,
nesmiljenim, smrtno ustrajnim vjetrom s kopna koji, po vjerovanju
domorodaca i pokojeg iskustvom pouenog pisca, raznosi sjeme ludila.
by voki
Do prije petnaestak sam godina i ja tamo bio jedan od redovitih
gostiju, a onda nam se u ivotu dogodila tramontana. Uistinu sam je
predosjetio, jedne nedjelje u doba popodnevnog odmora, naslutivi
neobjanjivo da e se neto zbiti. Raspoloenje mi je palo, rastuio sam
se bez ikakva razloga, ak mi se uinilo da me vlastita djeca, koja tada
nisu imala niti deset godina, slijede po kui s iskrom neprijateljstva u
pogledu. Nedugo zatim doao je pazikua s kutijom alata i brodskim
konopima da uvrsti vrata i prozore; moja ga klonulost uope nije
iznenadila.
- To je tramontana - kazao mi je. - Bit e tu za nepuni sat vremena.
Bio je veoma star ovjek, bivi pomorac kojem je od njegove slube
ostala nepromoiva vjetrovka, kapa i lula, te koa sasuena solima
mnogih svjetskih mora. U slobodno je vrijeme boao na trgu s
veteranima iz raznoraznih izgubljenih ratova, ili pak ispijao aperitive s
turistima u tavernama na plai, budui da se svojim zbrzanim
katalonskim nekim udom uspijevao sporazumjeti na svim jezicima.
Hvalio se da poznaje sve luke na kugli zemaljskoj, ali nijedan
kontinentalni grad. Pa ak ni francuski Pariz, iako je to to jest,

by voki

naglaavao bi. Nije, naime, imao povjerenja ni u jedno vozilo koje ne

prometuje morem.
U zadnjim je godinama bio naglo ostario i nije vie izlazio na ulicu.
Veinu je vremena provodio u svojem portirskom brlogu, sam u dui,
kako je oduvijek i ivio. Kuhao si je jelo u limenoj zdjelici, na kuharu na
pirit, no to mu je dostajalo da nas sve uveseljava biranim poslasticama
poluotone kuhinje. Od ranoga se jutra posveivao stanarima, obilazei
kat po kat; mislim da nikada nisam sreo uslunijeg ovjeka od njega, sa
svojom spontanom irokogrudnou i Kataloncima uroenom oporom
blagou. Govorio je malo, no izravno i uvjerljivo. Kad ne bi imao
drugoga posla, satima je ispunjavao listie nogometne prognoze koje
uglavnom nije ni slao.
Dok nam je toga dana, u iekivanju nevremena, osiguravao prozore i
vrata, govorio je o tramontani kao o kakvoj grozomornoj eni bez koje bi
njegovom ivotu ipak uzmanjkao smisao. Iznenadilo me to ovjek
ivotno vezan uz more takvu poast odaje kopnenom vjetru.
- To je zato to je najdrevniji - objasnio je.
Sticao se dojam da godinu ne dijeli na dane i mjesece, ve na nalete
tramontane. Prole me godine, tri dana poslije druge tramontane,
spopao napadaj greva, rekao mi je jednom. Moda se time moglo
protumaiti njegovo vjerovanje da ovjek za svake tramontane ostari
nekoliko godina. Bio je toliko opsjednut tom pojavom, da nam je na neki
nain pobudio znatielju da je upoznamo, kao da iekujemo kakvu
smrtonosnu, a ipak uenu posjetu.
Nije trebalo dugo ekati. Tek to je pazikua iziao, zauo se fijuk, s
vremenom sve jai i reskiji, da bi se naposljetku razlio u mukli tutanj,
kao da zemlja podrhtava. Tada je poelo puhati. Isprva u razmaknutim,
pa onda u sve uestalijim zapusima, sve dok se jedan-jedini nije naselio
trajno, divljajui bez stanke, bez predaha, sa silinom i surovou u kojoj
je bilo neega natprirodnog. Na je apartman, za razliku od obiaja na
Karibima, gledao prema planini, valjda zahvaljujui udnom ukusu
Katalonaca starog kova koji more vole ako ga ne vide. Tako nas je vjetar
tukao sprijeda, prijetei da rastrga uad na prozorima.
Najvie me se ipak dojmilo to je vrijeme i dalje bilo nezaboravno
lijepo, to je zlatno sunce na nebu prkosilo nepogodi. Stoga sam i
odluio s djecom izii na ulicu, da vidimo to se zbiva s morem. Oni su,
na kraju krajeva, rasli izmeu meksikih potresa i karipskih uragana, pa
nam se jedan vjetar vie ili manje nije inio niim zabrinjavajuim. Na

by voki

prstima smo proli pored pazikuine jazbine, vidjevi ga kako

nepomino sjedi nad tanjurom graha s kobasicom, zurei kroz prozor u
vjetar. Nije opazio da smo izili.
Jo smo donekle uspjeno hodali dok nas je zaklanjao zid kue, no im
smo za uglom izili na vjetrometinu, morali smo obgrliti stup da nas
siloviti vjetar ne odnese. Stajali smo tako prikovani, divei se moru,
nepokretnom i prozirnom usred kataklizme, dok nam pazikua, pojaan
nekim susjedima, nije pritekao u pomo. Tada smo se konano uvjerili
da je jedino razumno zatvoriti se u kuu i ostati unutra dok je god to
volja Boja. A dokad e biti, nitko nije mogao znati.
Nakon dva smo dana stekli dojam da taj strani vjetar uope nije
prirodna nepogoda, ve neka osobna osveta za kaznu odreenom
pojedincu, i iskljuivo njemu. Pazikua nas je, zabrinut za nae duevno
stanje, posjeivao nekoliko puta dnevno, donosei nam sezonsko voe i
kolae za djecu. U utorak nas je za ruak poastio remek-djelom
katalonske kuhinje, spravljenim u svojoj limenoj zdjelici - kuniem s
puevima. Bila je to sveanost u jeku uasa.
Srijeda, kada se nije dogodilo nita osim vjetra, bila je najdui dan
mojeg ivota. No to je konano pomraenje oito ipak nagovjetalo
svitanje, jer smo se nakon ponoi svi istovremeno probudili, pritisnuti
gluhom tiinom kakva je mogla vladati samo u smrti. Nijedan se list na
stablima prema planini nije micao. Tako smo izmilili na ulicu dok je u
pazikuinoj sobi jo bio mrak, priutivi si isti uitak neba u svanue,
okienog svim svojim zvijezdama, i ljeskave morske povrine. Premda
nije bilo ni pet sati, mnogi su se turisti na stijenama uz obalu s
olakanjem predali dugo ekanom uivanju, a poneki ve i opremali
jedrilice nakon trodnevne pokore.
Na izlasku nismo smatrali neobinim to portirova soba nije
osvijetljena. No kad smo se vratili u kuu, ve se posve razdanilo i zrak
je svjetlucao poput mora, a u njegovom je brlogu jo uvijek vladala
tama. Zauen, pokucao sam dvaput i, budui da nije otvarao, gurnuo
vrata. Mislim da su ga djeca ugledala prije mene, zavritavi od
prepasti. Stari je pazikua, sa svojim znakama istaknutog mornara na
prsima brodske vjetrovke, visio s omom oko vrata na sredinjoj gredi,
jo se uvijek lagano njiui na posljednjem daku tramontane.
Nismo si dali vremena za oporavak, ve smo, s preuranjenom
nostalgijom, iz mjesta otputovali prije no to smo predvidjeli,
nepokolebljivi u odluci da se vie nikada ne vratimo. Turisti su opet bili

by voki

na ulicama i glazba je svirala na trgu veterana, kojima je preostalo tek

toliko snage da guraju svoje boe. Stigli smo jo kroz pranjava stakla
bara Maritim nazrijeti neke preivjele prijatelje, to su zapoinjali novi
ivot u jeku raskonog proljea obiljeenog tramontanom. No sve je to
ve pripadalo prolosti.
Zato onog alosnog jutra u Boccacciu nitko nije bolje od mene shvaao
strah ovjeka koji se odbija vratiti u Cadaques, siguran da je to put u
smrt. Nije, meutim, bilo naina da se odvrati veane, to su mladia
na kraju odvukli na silu s tipino europskim porivom da mu izbiju iz
glave njegove afrike smicalice. Uvukli su ga, uprkos opiranju, u
nekakav kamionet pun pijanaca, ispraeni bunim odobravanjem i
zviducima podijeljene klijentele, i otisnuli se u taj nezgodan sat na
dugo putovanje do Cadaquesa.
Izjutra me probudio telefon. Po povratku s nonog provoda zaboravio
sam navui zavjese i nisam imao pojma koliko je sati, no soba je bila
obasjana blagotvornim ljetnim blistavilom. Turobni glas s druge strane
ice, koji u prvi tren nisam ni prepoznao, ipak me razbudio.
- Sjea se deka kojeg su sino odvukli u Cadaques?
Nita mi vie nije trebalo rei. Jedino to se nije zbilo onako kako sam
zamiljao, nego jo dramatinije. Deko je, uasnut prisilnim povratkom,
iskoristio trenutak nepanje sumanutih veana i iz jureeg se
kamioneta bacio u ponor, u oajnikom pokuaju da umakne
neminovnoj smrti.
sijeanj 1982.

SRETNO LJETO GOSPOE FORBES

Popodne smo, na povratku kui, zatekli divovsku morsku zmiju

pribijenu na okvir vrata; bila je crna i ljeskava i doimala se poput kakvog
ciganskog uroka, s jo uvijek ivim oima i pilastim zubima u
razjapljenoj eljusti. Meni je tada bilo kakvih devet godina i pred tim
sam privienjem iz none more osjetio tako silan strah da sam naprosto

by voki

zamuknuo. No moj je brat, dvije godine mladi, ispustio iz ruku boce s

kisikom, maske i peraje, i dao se u trk glavom bez obzira, vriskajui od
uasa. Gospoda Forbes ga je ula sa strmih kamenitih stuba to su se
vijugavo penjale uz greben od mola do kue, i uspjela nas dostii,
zadahtana i blijeda, no uas je, spazivi neman raspetu na vratima,
shvatila uzrok nae prepasti. Ona je znala rei da dvoje djece, kad su
zajedno, snosi jednaku krivnju za sve to zgrijei bilo koje od njih, pa
nas je obojicu izgrdila zbog bratove vriske i nastavila prekoravati nau
neobuzdanost. Govorila je pritom na njemakom, a ne na engleskom,
kako je odreivao njezin ugovor guvernante, moda zato to se i sama
uplaila, iako to nije htjela priznati. No im se iznova pribrala, vratila se
svojem kamenom engleskom i svojim pedagokim opsesijama.
- To je muraena helena - pouila nas je - a tako je nazvana jer su je u
antikoj Grkoj smatrali svetom ivotinjom.
Oreste, domai deko koji nas je uio roniti u dubokim vodama,
iznenada je iskrsnuo iza grmlja kapara. Imao je ronilaku masku na licu,
siune kupae gaice i koni pojas sa est noeva raznih oblika i
veliina, jer je jedini nain podvodnog lova koji je priznavao bila borba
prsa o prsa sa ivotinjama. Bilo mu je dvadesetak godina i vie je
vremena provodio u morskim dubinama nego na vrstom tlu, pa je i
sam izgledao poput morske ivotinje, tijela vjeno namazana motornim
uljem. Gospoda Forbes je, kad ga je prvi put vidjela, rekla mojim
roditeljima da je teko i zamisliti ljepe ljudsko stvorenje. No ni ljepota
ga nije spasila od njezine strogosti; i on je morao otrpjeti ukor na
talijanskom zato to je murinu pribio na vrata, s jedinim pojmljivim
ciljem da zastrai djecu. Zatim mu je gospoda Forbes naredila da je
smjesta skine, s dunim potovanjem prema mitskom biu, a nas
poslala da se obuemo za veeru.
Odmah smo je posluali, trudei se da ne poinimo ni najmanju
pogreku, jer su nas dva tjedna pod reimom gospoe Forbes nauila da
ivjeti moe biti itekako teko. Dok smo se tuirali u polumranoj
kupaonici, bilo mi je jasno da moj brat i dalje misli na murinu. Imala je
ljudske oi, rekao mi je. I ja sam tako mislio, no ipak sam ga uvjerio u
suprotno i uspio promijeniti temu do kraja zajednikog kupanja. No kad
sam iziao ispod tua, zamolio me da ga priekam.
- Ali jo ti je dan - rekao sam.

by voki

Razmaknuo sam zavjese. Bila je sredina kolovoza; kroz prozor se

pruao pogled na usijanu ravnicu nalik mjeseevom krajoliku sve do
druge strane otoka, i na sunce ukotvljeno na nebu.
- Nije zbog toga - odvratio je moj brat. - Nego se bojim straha.
No kad smo doli za stol doimao se smirenim i ponaao se, tovie,
tako besprijekorno da je zasluio posebnu pohvalu gospode Forbes i dva
boda vie u svojoj tjednoj raunici dobrog vladanja. Meni je, naprotiv,
odbila dva boda od onih pet koje sam ve zaradio, jer sam se u zadnji
as bio primoran pouriti, pa sam u blagovaonicu uao zadihan. Za
svakih smo pedeset skupljenih bodova imali pravo na dvostruku porciju
deserta, no nijedan od nas dvojice nikada nije nabrao vie od petnaest.
to je bila prava-pravcata teta, jer nikada vie nismo okusili slasnije
pudinge od onih koje je spravljala gospoda Forbes.
Prije veere smo stojeki molili pred praznim tanjurima. Gospoda
Forbes nije bila katolkinja, no njezin je ugovor nalagao da molimo est
puta na dan, pa je u tu svrhu bila nauila nae molitve. Onda smo sve
troje sjeli, zadravajui dah dok je ona provjeravala i najnezamjetniju
pojedinost naega dranja, i tek kad se sve doimalo savrenim, maila
se zvonca. Na taj je znak ulazila Fulvia Flaminea, kuharica, sa
svagdanjom juhom s rezancima koju se tog napornog ljeta nije dalo
zaobii.
Spoetka, dok smo bili sami s roditeljima, svaki je obrok bio mala
sveanost. Fulvia Flaminea nas je posluivala brborei oko stola, a
njezina je sklonost razbaruenosti uveseljavala ivot; naposljetku bi
sjela s nama za stol, pa se i pogostila pomalo sa svaijeg tanjura. No
otkad nam je sudbina pala u ruke gospode Forbes, sluila nas je u tako
turobnom muku, da se moglo uti klokotanje prokljuale juhe u loncu.
Veerali smo kraljenice prilijepljene za naslon stolice, vaui deset
puta desnom, pa deset puta lijevom stranom eljusti, ne skidajui
pogleda s eline i beskrvne ocvale ene, to je napamet mljela po tko
zna koju lekciju uljuenosti. Bila je kao nedjeljna misa, osim to te na
kraju mise ipak utjei pjevanje.
Na dan kad smo na vratima zatekli murinu, gospoda Forbes je za
rukom govorila o dunostima prema domovini. Fulvia Flaminea nam je,
gotovo lebdei kroz zrak razrijeen njezinim glasom, nakon juhe
posluila file nekog snjenobijelog mesa sa ara, primamljiva mirisa.
Meni je u to vrijeme riba postala draa od bilo koje druge hrane, bila sa
zemlje ili s neba, ali sam to podsjeanje na na dom u Guacamavalu

by voki

doekao kao ugodno iznenaenje. No moj je brat odbio jesti, ak i

kuati.
- Nije mi fino - rekao je. Gospoa Forbes je prekinula lekciju.
- Ne moe to znati - opomenula ga je. - Nisi ni okusio.
Uputila je kuharici mig upozorenja, no bilo je prekasno.

Murina je najfinija riba na svijetu, figlio mio -kazala mu je Fulvia

Flaminea.
- Probaj pa e vidjeti.
Gospou Forbes to nije smelo. Ispriala nam je, svojim beutnim
tonom, da je murina u starim vremenima bila kraljevska hrana i da su
se vitezovi nadmetali za njezinu u, jer je ulijevala nadnaravnu
hrabrost. Zatim nam je, nakon tko zna koliko puta, jo jednom ponovila
da dobar ukus za hranu nije uroeno svojstvo, niti se pak moe nauiti u
bilo kojoj ivotnoj dobi, ve se stjee upravo u djetinjstvu. Htjela je rei
kako nema nikakva valjana razloga da ne jedemo. Ja sam, kuavi
murinu prije no to sam saznao to je, zauvijek ostao podvojen - imala
je profinjen, iako poneto melankolian okus, no prizor zmijurine
prikovane na dovratak bio je jai od teka. Moj je brat prvim zalogajem
uinio hvalevrijedni napor, no nije se uspio suzdrati - povratio je.
- Otii e u kupaonicu, - propsikala je gospoda Forbes nepokolebano dobro e se oprati i vratiti za stol.
Srce mi se stisnulo zbog njega, jer sam znao koliko e ga stajati da
prijee itavu kuu proaranu prvim sjenkama i ostane sam u kupaonici
koliko mu je trebalo da se opere. No vratio se vrlo brzo, u istoj koulji,
blijed i tek jedva primjetno uzdrman zatomljivanim srhom drhtavice, te
junaki podnio strogi pregled istoe. Tada je gospoda Forbes odrezala
komadi murine i dala znak da nastavimo s jelom. Ja sam se tekom
mukom prisilio na drugi zalogaj. Moj brat nije, meutim, ak ni
posegnuo za priborom.
- Neu to jesti - izustio je.
Njegova je odlunost bila tako oigledna da se gospoa Forbes morala
povui.
- U redu - rekla je - ali nee dobiti desert. Bratovo je olakanje i meni
udahnulo njegovu smjelost. Prekriio sam pribor na tanjuru, onako
kako nas je gospoa Forbes nauila initi kad smo s jelom gotovi, i
izgovorio:
- Ni ja neu jesti desert.
- Neete ni gledati televiziju - uzvratila je ona.

by voki

- Ni televiziju neemo gledati - ponovio sam. Gospoa Forbes je

odloila ubrus na stol, i sve smo troje ustali da se pomolimo. Potom nas
je poslala u spavau sobu, uz upozorenje da moramo zaspati prije no
to ona zavri s veerom. Svi su nai pozitivni bodovi poniteni, i dato
nam je do znanja da emo tek kad ih skupimo dvadeset, moi ponovno
uivati u njezinim kolaima s kremom, tortama od vanilije, u njezinim
savrenim keksima od ljiva kojima nijedni kasnije u ivotu nisu bili
ravni. by voki
Do kraha je prije ili kasnije moralo doi. itave smo godine udno
iekivali to slobodno ljeto na otoku Pantelleriji, na krajnjem jugu
Sicilije, i u prvom mjesecu, dok su roditelji jo bili s nama, uistinu smo
doli na svoje. Jo se uvijek kao nekog sna sjeam osunane zaravni od
vulkanskih stijena, beskrajnog mora, kue okreene ivim vapnom u
podnoju, a gore obzidane opekom, s ijih su se prozora u noima bez
vjetra nazirala bljeskava svjetla afrikih svjetionika. Istraujui s ocem
uspavane dubine oko otoka, otkrili smo niz utih torpeda nasukanih od
minulog rata; izronili smo gotovo metar visoku grku amforu, s
okamenjenim girlandama, na ijem je dnu jo bilo taloga prastarog,
otrovnog vina; kupali smo se u pueoj vrulji, gdje je voda bila tako
gusta da se po njoj gotovo moglo hodati. No najvee nam je otkrivenje
bila Fulvia Flaminea. Izgledala je poput kakvog veselog fratra i vjeno je
hodala okruena stadom lijenih maaka, sapliui se o njih pri hodu,
premda je tvrdila da ih ne goji iz ljubavi, ve zato da je ne pojedu
takori. Uveer, dok bi nai roditelji na televiziji gledali programe za
odrasle, Fulvia Flaminea nas je odvodila u svoju kuu, niti sto metara od
nae, i uila nas razabirati daleke, nerazumljive glasove, pjesme, jecave
zapuhe vjetra s tunikih obala. Imala je premladog mua, koji je ljeti
radio u turistikim hotelima na drugom kraju otoka, a kui dolazio samo
na spavanje. Oreste je pak sa svojim roditeljima stanovao koju kuu
dalje, i pojavljivao se uvijek nou, s vijencima riba i koarama netom
ulovljenih jastoga, koje bi ostavljao u kuhinji da ih Fulvijin mu sutradan
proda u hotelima. Potom bi nas, opremljen ronilakom lampom, poveo u
lov na brdske takore veliine zeca, to su tamanili ostatke hrane iz
kuhinje. esto bismo se vratili kui kad su nam roditelji ve polijegali i
jedva uspijevali zaspati od uketanja takora to su se po dvoritima
otimali oko otpadaka. No ak smo i tu gnjavau doivljavali kao arobni
sastojak naega sretnog ljeta.

by voki

Ideja da uposli njemaku guvernantu mogla je na pamet pasti samo

mojem ocu, vie umiljenom nego darovitom piscu s Kariba. Oduvijek je
iskazivao isuvie opinjenosti pepelom europske veliine a da bi si
oprostio svoje podrijetlo, kako u knjigama, tako i u zbiljskom ivotu, pa
se uivio u tlapnju da sa svoje djece moe izbrisati sve tragove vlastite
prolosti. Moja je majka uvijek ostala jednako skromna kao u doba
uiteljevanja od mjesta do mjesta u visokoj Guajiri, i nikada nije
posumnjala u providnost bilo koje zamisli svojega supruga. Tako se
vjerojatno nitko od njih dvoje nije srcem zapitao kako li e doista
izgledati na ivot sa andaricom iz Dortmunda koja se svim arom
trsila da nam na silu usadi najzastarjelije navade europskog drutva,
dok su oni, uz jo etrdeset popularnih pisaca, boravili na petotjednom
studijskom krstarenju po otocima Egejskog mora.
Gospoa Forbes je stigla posljednje srpanjske subote na redovnoj
brodici iz Palerma, i im smo je prvi put ugledali, bilo nam je jasno da je
zabavi kraj. Doputovala je u vojnikim izmama i haljini podignutih
revera na onoj junjakoj egi, kose podiane kao u mukarca pod
pustenim eirom. Vonjala je na majmunsku mokrau. Takav miris
imaju svi Europljani, pogotovo ljeti, objasnio nam je otac. To je miris
civilizacije. No uprkos svojoj ratnikoj odori, gospoa Forbes je bila
slabunjava kreatura, koja bi u nas moda pobudila i stanovito
saaljenje, da smo bili stariji ili da je u njoj bilo ikakva traga blagosti.
Svijet se okrenuo naglavake. Naih est sati mora, vrijeme od poetka
ljeta posveeno svakodnevnom vjebanju i razvijanju mate, pretvorilo
se u jedan-jedini, uvijek jednaki i iznova ponavljani sat. Kad smo bili s
roditeljima, mogli smo do mile volje plivati s Oresteom, oarani
vjetinom i odvanou s kojom se hvatao u kotac s hobotnicama, pa
jo u njihovom prirodnom okruenju muljevitom od tinte i krvi, oboruan
jedino lovakim noevima. On je i dalje, po obiaju, dolazio svakoga
dana u jedanaest sati svojim amcem s vanjskim motorom, no gospoa
Forbes mu nije doputala ostati s nama ni minute vie od sata
namijenjenog lekciji ronjenja. Zabranila nam je naveer odlaziti u kuu
Fulvije Flamineje, jer je to smatrala pretjeranom bliskou s poslugom, a
vrijeme u kojemu smo ranije uivali lovei takore bili smo primorani
posvetiti analitikom itanju Shakespearea. Nama, naviklima krasti
mango iz tuih dvorita i gaati pse ciglama na usijanim ulicama
Guacamavala, nije bilo mogue ni zamisliti okrutnije muenje od tog
prinevskog ivota.

by voki

Ubrzo smo, meutim, postali svjesni da je gospoda Forbes znatno

stroa s nama nego sa sobom samom, i to je bila prva pukotina u
njezinu autoritetu. U poetku je na plai sjedila ispod arenog
suncobrana, u punoj ratnoj spremi, itajui Schillerove balade dok je nas
Oreste poduavao podvodnom ribolovu, da bi nam potom satima drala
predavanja o lijepom ponaanju u drutvu, sve do stanke za ruak.
Jednoga je dana Orestea zamolila da je motornim amcem odveze do
duana namijenjenih hotelskim gostima i vratila se s jednodjelnim
kupaim kostimom, crnim i sjajnim poput tuljanova krzna, no nije ni prst
smoila u moru. Samo se sunala na plai dok smo mi plivali, i znoj
brisala runikom, ne marei za tu, tako da joj je koa za tri dana
nalikovala ivom mesu jastoga, a vonj njezine civilizacije postao je
nepodnoljiv.
No nou bi si davala oduka. Od poetka njezina mandata znali smo
oslukivati kako netko vrlja mranom kuom, tapajui rukama kroz
mrak, i moj se brat ak poeo ozbiljno brinuti da je rije o lutajuim
duhovima utopljenika o kojima nam je toliko priala Fulvia Flaminea. No
ubrzo smo otkrili da se to gospoa Forbes nou preputa zbiljskom
ivotu ene bez obveza, kakav si je danju sama uskraivala. Jednom
smo je u zoru iznenadili dok je u kuhinji, u spavaici kolarke, spravljala
svoje nezaboravne slatkie, do grla zabijeljena branom, pijuckajui
usput aicu porta s oiglednom duhovnom rastrojenou koja bi onu
drugu gospou Forbes nesumnjivo sablaznila. Tada smo ve znali da,
nakon to nas stavi na spavanje, ne odlazi u svoju spavaonicu, ve na
potajno nono kupanje, ili pak do duboko u no ostaje u dnevnom
boravku i stiana zvuka gleda maloljetnicima zabranjene filmove,
izjedajui itave torte i ispijajui katkad po itavu bocu dragocjena vina
koje je moj otac tako ljubomorno uvao za posebne prigode. U
posvemanjoj suprotnosti sa svojim prodikama o strogosti i umjerenosti,
guila se grozniavo u jelu i piu, kao da je njome ovladala neka
neobuzdana strast. Kasnije smo znali sluati kako u svojoj sobi govori
sama sa sobom, uli smo je kako na svojem zvunom njemakom
recitira cjelovite ulomke iz Die Jungfrau von Orleans, uli smo je kako
pjeva, uli smo kako jeca u postelji do svitanja, i onda bi se na doruku
pojavila oiju nabuhlih od suza, svaki put sve turobnija i neovjenija. Ni
moj brat ni ja se nikada nismo osjeali jadnije nego tada, no ja sam je
bio pripravan podnositi do kraja, jer sam znao da bi njezina naela u
svakom sluaju prevagnula nad naima. Moj brat joj se, meutim,

by voki

suprotstavio sa svom naglou svojeg karaktera i sretno nam se ljeto

pretvorilo u pakao. Zgoda s murinom bila je kap koja je prelila au. Iste
te noi, dok smo iz kreveta oslukivali beskonano vrljanje gospoe
Forbes po usnuloj kui, moj je brat najednom ispljunuo sav teret gnjeva
to mu se taloio u dui. - Ubit u je! - rekao je.
Iznenadio me, ne toliko svojom odlukom koliko sluajnom
podudarnou da je i mene samoga od veere proganjala ista misao.
Ipak sam ga pokuao razuvjeriti.
- Skratit e te za glavu - upozorio sam ga.
- Na Siciliji nema giljotine - odvratio je on. - Osim toga, nitko nee znati
tko je to uinio.
Na um mi je pala amfora izronjena iz mora, s talogom smrtonosna
vina. Otac ga je sauvao hotei ga podvrgnuti temeljitoj analizi kako bi
pouzdano utvrdio prirodu otrova koji nije mogao nastati tek tako, uslijed
pukog protjecanja vremena. Uporabiti ga protiv gospode Forbes bilo je
tako jednostavno da nitko ne bi ni posumnjao ni u to drugo osim
nesretnog sluaja ili samoubojstva. Tako smo u zoru, uvi da je
napokon legla shrvana svojim urnebesnim bdijenjem, prelili vino iz
amfore u bocu posebnoga vina mojeg oca. uli smo ranije da govore
kako je ta doza sasvim dostatna da ubije konja.
Doruak bi svakoga dana u kuhinji, tono u devet sati, posluila sama
gospoda Forbes; sastojao se uglavnom od slatkih peciva koja je Fulvia
Flaminea rano izjutra ostavljala na kuhinjskoj pei. Dva dana nakon to
smo zamijenili vino, brat mi je za vrijeme doruka pogledom punim
razoaranja ukazao na otrovanu bocu to je netaknuta stajala na
kredencu. Bilo je to u petak, a boca je netaknuta ostala i preko vikenda.
No u utorak je uveer gospoda Forbes, gledajui razvratne filmove na
televiziji, ispila polovicu.
Unato tome, u srijedu je na doruak stigla tono kao uvijek. Na licu joj
se, kao i obino, oitavala neprospavana no, a vjeno nemirne oi iza
debelih stakala postale su jo nemirnije kad je u koari s pecivima
pronala pismo s njemakim potanskim markama. Proitala ga je pijui
kavu, premda nas je toliko puta upozorila da se to ne smije initi, a dok
ga je iitavala, lice su joj na mahove oblijeva-li zraci vedrine, poput
odsjaja napisanih rijei. Potom je s omotnice odlijepila marke i ostavila
ih u koari s preostalim pecivima, za zbirku Fulvijinog supruga. Tog nas
je dana, unato neslavnim poetnim pokuajima, pratila u istraivanju
podmorja, pa smo bludjeli blagonaklono prozranim vodenim

by voki

prostranstvom dok god nam nije ponestalo zraka u bocama, i vratili se

kui bez lekcije dobrog odgoja. Ne samo da je gospoda Forbes cijeli dan
bila u cvjetnom raspoloenju, ve se i u vrijeme veere doimala ivljom
no ikada. Zato moj brat nije uspio zatomiti razoaranje. im nam je
izdan nalog da otponemo s jelom, odgurnuo je tanjur juhe s rezancima
izazivakim pokretom.
- Ve mi se bljuje od ove vode s glistama! - izvalio je.
Kao da je bacio granatu posred stola. Gospoda Forbes je problijedjela,
usne su joj se skrutnule, ostavi stanjene u crtu i kad se dim eksplozije
poeo razilaziti, a naoale zamaglile od suza. Zatim ih je skinula,
obrisala ubrusom i odloila ga prije no to e ustati na stol, pokretom iz
kojeg je izbijala gorina neslavne kapitulacije.
- Radite to god vas je volja! - izgovorila je. -Ja ne postojim.
U svoju se sobu zatvorila u sedam sati. No neto prije ponoi, kad je
ve pretpostavljala da spavamo, vidjeli smo je kako prolazi u svojoj
spavaici kolarke, nosei si u sobu pola okoladnog kolaa i bocu s
preko etiri prsta otrovanoga vina. Osjetio sam traak saaljenja.
- Jadna gospoda Forbes - rekao sam. Moj brat nije mirno disao.
- Jadni mi ako noas ne umre - odvratio je.
U zoru je opet dugo govorila sama sa sobom, na sav glas deklamirala
Schillera kao obuzeta nekim pomamnim ludilom, da bi vrhunac dosegla
jezovitim krikom koji je proeo sve pore kue. Potom je uzdisala i
uzdisala, odnekud iz dubine due, i napokon lipsala s tunim, otegnutim
tuljenjem, poput broda preputena bespuima puine. Kad smo se
probudili, jo uvijek iznureni od napeta nonog bdijenja, sunce se ve u
renjima provlailo kroz rebrenice, no kua kao da je potonula na dno
mora. Shvatili smo da je gotovo deset sati, i da nas nije probudio
jutarnji obred gospoe Forbes. Nismo uli izljev zahodske vode u osam,
ni cvile slavine na umivaoniku, ni kripanje rebrenica, ni toptanje
potkova izama i tri ubojita udarca o vrata njezina dlana gonia robova.
Moj brat je priljubio uho uza zid, zadrao dah da mu ne promakne ni
najneznatniji znak ivota iz susjedne sobe i na kraju odahnuo s
olakanjem novosteene slobode.
- Imamo je! - prozborio je. - Jedino to se uje je more!
Pripremili smo si doruak neto prije jedanaest i potom se odmah
spustili na plau s bocama kisika za obojicu i jo dvije rezervne, prije no
to Ful-via Flaminea sa svojom majom svitom doe pospremiti kuu.
Oreste je ve na molu istio netom ulovljenu, est libri teku oradu.

by voki

Rekli smo mu kako smo gospodu Forbes ekali do jedanaest sati i onda,
budui da se jo nije probudila, odluili sami sii na more. Ispriali smo
mu i kako ju je naveer za stolom spopao napadaj plaa, pa je moda
loe spavala i zato due ostala u krevetu. Orestea, kako smo i oekivali,
nae razjanjenje nije osobito zanimalo; poveo nas je u jednosatno
haraenje morskim dubinama. Potom nas je poslao kui na ruak, a sam
se u motornom amcu otputio prodati oradu u hotelima. Domahivali
smo mu s kamenih stuba, tako da povjeruje da se uspinjemo prema
kui, dok nije zamakao za hridine. Onda smo uprtili boce s kisikom i
otisnuli se u more bez iijeg doputenja.
Dan je bio oblaan, s mranog su obzora ak dopirali umovi daleke
grmljavine, no more je bilo bistro i mirno poput ulja; isijavalo je svoju
vlastitu, unutarnju svjetlost. Plivali smo na povrini do ravni
pantellerijskog svjetionika, pa skrenuli udesno i nakon stotinjak metara
zaronili na mjestu gdje smo, prema naoj procjeni, poetkom ljeta otkrili
ratna torpeda. I pronali smo ih; bilo ih je est, zlatnoute boje, s jasno
vidljivim serijskim brojevima, i leala su na vulkanskom dnu u savreno
urednoj niski koja nije mogla biti sluajna. Potom smo se vrtjeli oko
svjetionika, u potrazi za potonulim gradom o kojem nam je tako mnogo i
s toliko strahopotovanja priala Fulvia Flaminea, no nismo ga uspjeli
pronai. Nakon dva sata, u uvjerenju da vie nema misterija koji ekaju
na rasvjetljavanje, izronili smo na povrinu s posljednjim udisajem
kisika.
Na more se, dok smo ronili, stutila ljetna oluja; voda se uzburkala, a
mnotvo krvoednih ptica oblijetalo je divlje kriei naplavinu umiruih
riba nasukanih na plai. Nama je, meutim, sve to izgledalo poput
novog, popodnevnog svitanja; ivot je bio lijep bez gospode Forbes. No
kad smo se s naporom uspentrali stubama uz greben, ugledali smo
masu ljudi oko kue i dva policijska vozila pred vratima; zapravo smo
tek tada postali svjesni to smo uinili. Mojeg je brata uhvatila drhtavica
i nije htio dalje.
- Ja unutra ne idem - rekao je.
Mene je, naprotiv, obuzela neka neobjanjiva uvjerenost da emo se,
im vidimo le, nai onkraj svake sumnje.
- Smiri se! - naloio sam mu. - Dii duboko i misli samo na jedno - mi
nita ne znamo!
Nitko na nas nije obraao pozornost. Boce, maske i peraje smo ostavili
pred kuom i uli preko bonog trijema, gdje su dva mukarca puila

by voki

sjedei na podu pored vojnikih nosila. Tada smo uz stranji ulaz spazili
bolnika kola i nekoliko vojnika naoruanih pukama. U dnevnom su
boravku ene iz susjedstva molile na lokalnom narjeju, sjedei na
stolicama poredanim uza zid, dok su njihovi muevi, okupljeni u
dvoritu, razgovarali o kojeemu to sa smru nije imalo ba nikakve
veze. vre sam stisnuo ukoenu, ledenu ruku mojega brata i uli smo
u kuu na stranja vrata. Naa je spavaa soba bila otvorena i naoko u
istom stanju u kojem smo je ujutro ostavili. Pred susjednom sobom,
onom gospode Forbes, straario je naoruani karabinjer, ali su vrata bila
otvorena. Povirili smo unutra stegnuta srca, da bi istoga trena iz kuhinje
poput strijele izletjela Fulvia Flaminea i zalupila vrata sa zgranutim
krikom:
- Za ime Boje, figlioli, nemojte je gledati!
No bilo je prekasno. Nikada u ivotu nijedan od nas nee zaboraviti
prizor koji nam se ukazao pred oima u tom neuhvatljivom trenutku.
Dva su mukarca u civilu rastegljivim metrom mjerila udaljenost od
kreveta do zida, dok je trei fotografirao kamerom s crnim plastom,
onakvom kakvima se slue fotografi iz javnih parkova. Gospoa Forbes
nije bila na isprevrtanoj postelji. Leala je na tlu izvaljena na bok, gola u
lokvi sasuene krvi to je posve natopila pod prostorije, tijela izreetana
ubodima noa. Njezinih je dvadeset i sedam smrtnih rana, sudei po
broju i okrutnosti, zadano u mahnitanju razorne ljubavi, a gospoa
Forbes ih je primila s jednakom strau, ne zazivajui upomo, ak i ne
plaui, ve recitirajui Schillera onim zvonkim vojnikim glasom,
svjesna da plaa bespotednu cijenu svojega sretnog ljeta.

197
6.

SVJETLO JE POPUT VODE

by voki

Za Boi su djeaci opet zaeljeli amac na vesla.

- Svakako - rekao je tata - kupit emo ga im se vratimo u Cartagenu.
Devetogodinji Toto i dvije godine mladi Joel pokazali su se odlunijima
no to su roditelji oekivali.
- Ne - usprotivili su se u zboru. - Trebamo ga ovdje i sada!
- Za poetak - kazala je majka - ovdje je jedina plovna voda ona to
tee iz tua!
I ona i suprug su znali to govore. Kua u Cartageni de Indias bila je
smjetena na samoj obali zaljeva, s molom u dvoritu i luicom za dvije
velike jahte. Za razliku od toga, u Madridu su ivjeli skueni na petom
katu zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. A opet se ni on ni ona nisu
mogli povui, jer su im uistinu obeali amac na vesla s pripadajuim
sekstantom i kompasom ukoliko s uspjehom zavre trei razred osnovne
kole, i njima je to polo za rukom. Tako je tata sve kupio bez znanja
svoje ene, koja je bila tvrdokornija kad je trebalo otplatiti dugove
neozbiljno izgubljenih opklada. Bio je to zgodni aluminijski amac sa
zlatnom prugom u vodenoj liniji.
- amac je u garai - objavio je tata za rukom. - Problem je to ga se
ne moe donijeti gore, ni liftom ni stubitem, a u garai za njega nema
mjesta.
Zato su sljedee subote poslijepodne djeaci doveli svoje kolske
kolege da ponesu amac uza stube i doista su ga uspjeli dovui do
sluinske sobe.
- estitam! - rekao je tata. - A to ete sad?
- Nita - odvratili su djeaci. - Jednostavno smo htjeli imati amac u
sobi, i sad je tu.
U srijedu su naveer, kao svake srijede, roditelji otili u kino. Djeaci,
apsolutni gospodari stana, zatvorili su vrata i prozore i razbili svijetleu
arulju s lustera u dnevnoj sobi. Mlaz je zlaanog svjetla, svjeeg poput
vode, poeo istjecati iz razbijene arulje, a oni su pustili da tee dok
razina nije dosegla etiri pedlja. Onda su iskljuili struju, porinuli amac
i do mile volje brodili od otoka do otoka u stanu.
Do te je udesne pustolovine dovela moja dosjetka sa seminara o
poeziji na temu kuhinjskih pomagala. Toto me upitao kako je mogue da

by voki

se svjetlo upali samo pritiskom na jedan gumb, a ja nisam imao petlje

promisliti dvaput.
- Svjetlo je poput vode - odgovorio sam mu. -Odvrne slavinu i izlazi.
Tako su nastavili ploviti svake srijede uveer, uei se sluiti
sekstantom i kompasom, dok se roditelji ne bi vratili iz kina i zatekli ih
kako spavaju kao aneli, oni to ive na vrstome tlu. Za koji su mjesec,
eljni otii jo dalje, zatraili opremu za podvodni ribolov. I to potpunu maske, peraje, boce i puke na komprimirani zrak.
- Kao da nije dovoljno to u sluinskoj sobi stoji neupotrebljivi amac
na vesla - primijetio je otac.
- Ali oni, da stvar bude gora, hoe i ronilaku opremu!
- A ako osvojimo zlatnu gardeniju na kraju prvog polugodita? pitao je Joel.
- Ne - rekla je majka preplaeno. - Toga je dosta.
Otac joj je prigovorio zbog njezine nepopustljivosti.
- Ma ova djeca do izvravanja svojih dunosti ne dre ni koliko je crno
pod noktom - kazala je ona - ali zbog nekakvog hira e ti, ako hoe,
osvojiti fotelju ravnatelja kole!
Roditelji na kraju nisu rekli ni da ni ne. No Toto i Joel, u protekle dvije
godine najloiji u razredu, osvojili su u srpnju dvije zlatne gardenije i
javno ravnateljevo priznanje. Ne morajui ni ponavljati svoju zamolbu,
iste su veeri u spavaoj sobi nali originalno zapakiranu ronilaku
opremu. Tako su ve naredne srijede, dok su roditelji gledali Posljednji
tango u Parizu, napunivi stan do visine od dva hvata, poput pitomih
morskih pasa ronili ispod komada pokustva i kreveta te s dna svjetla
izranjali stvarice koje su godinama leale zaboravljene u tami.
Na sveanosti povodom zavretka kolske godine braa su proglaena
uzorom kole i uruene su im posebne pohvalnice za primjeran opi
uspjeh. Tada ve nisu ni morali nita moliti, jer su ih roditelji sami pitali
to si ele. I bili su dovoljno skromni da poele samo kunu proslavu,
kako bi poastili djecu iz razreda.
Tata je, ostavi nasamo sa enom, sjao od ponosa.
- To je dokaz zrelosti - izjavio je.
- Iz tvojih usta u Boje ui - rekla je majka. Sljedee srijede, dok su
roditelji gledali Bitku za Alir, prolaznici na Castellani ugledae slap
svjetlosti kako se slijeva s jedne stare zgrade skrivene medu stablima.
Navirala je preko balkona, izlijevala se u potocima niz proelje i otjecala

by voki

irokom avenijom u zlatnoj bujici to je osvijetlila grad sve do

Guadarrame.
Dojurivi na hitni poziv, vatrogasci su provalili vrata stana na petom
katu i zatekli ga do stropa preplavljenog svjetlou. Trosjed i naslonjai
presvueni leopardovim krznom plutali su u sobi na razliitim razinama,
zajedno s bocama iz bara i koncertnim klavirom i njegovim prekrivaem
iz Manile to je lelujao posred prostorije poput kakve zlatne rae.
Kuanski su aparati, u punom sjaju svoje poezije, vlastitim krilima
leprali po kuhinjskom svodu. Instrumenti limene glazbe, koje su djeaci
koristili kao plesnu pratnju, plutali su noeni strujom medu arenim
ribicama izbavljenim iz mamina akvarija, jedinim biima koja su iva i
vesela plivala tom prostranom svijetleom barutinom. U kupaonici su
plutale sve etkice za zube, tatini prezervativi, mamine kutijice s
kremama i rezervno zubalo, a plutao je leno i jo uvijek ukljuen
televizor iz roditeljske spavaonice, na kojem se emitirala posljednja
epizoda ponone, djeci zabranjene serije.
U dnu hodnika, vjeto kormilarei izmeu dviju struja, sjedio je Toto na
krmi amca, prionuvi s maskom na licu uz vesla, u napetoj potrazi za
svjetionikom u luci do koje e mu dostajati zrak u bocama, a Joel je
brodio na pramcu, neumorno sekstantom traei visinu zvijezde
Sjevernjae, i plutalo je svuda po stanu njihovih trideset sedam
razrednih kolega, ovjekovjeenih u trenutku kad piske u lonanicu
geranija, kad pjevaju kolsku himnu teksta izmijenjenog u aljive
stihove na raun ravnatelja, kad u potaji pijuckaju brendi iz tatine boce.
Ukljuili su, naime, u isto vrijeme toliko svjetala da je stan poplavljen i
itav se etvrti razred osnovne kole San Julian el Hospitalario podavio
na petom katu zgrade broj 47, Paseo de la Castellana. U panjolskom
Madridu, dalekom gradu arkih ljeta i ledenih vjetrova, bez mora i
rijeka, iji domoroci prikovani uz vrsto tlo nikada nisu bili vini umijeu
plovidbe svjetlom.

Prosinac 1978.

by voki

TRAG TVOJE KRVI U SNIJEGU

Kad su u sumrak stigli na granicu, Nena Daconte je opazila da joj prst

s vjenanim prstenom jo uvijek krvari. Graniar, s ogrtaem od sirove
vune prebaenim ponad sjajnog trorogog eira, pregledao je putovnice
u osvjetljenju karbidne lampe, ulaui veliki napor da ga ne pomete sila
vjetra to je puhao s Pireneja. Premda je bila rije o dvjema urednim
diplomatskim putovnicama, andar je podigao svjetiljku kako bi se
uvjerio da fotografije odgovaraju licima. Nena Daconte je bila gotovo
djevojica, s oima vesele ptiice i koom boje melase koja je u tmurni
sijeanjski suton isijavala ar karip-skog sunca, uukana do grla u
kaput od nerevih ija za koji ne bi dostajala godinja plaa itavog
graniarskog garnizona. Billy Sanchez de A vila, njezin mu koji je vozio,
bio je godinu dana mlai i gotovo jednako lijep kao ona; nosio je jaknu
sa kotskim uzorkom i sportsku kapu. Za razliku od svoje supruge, bio je
visok i atletski graen, eline eljusti tipine u bojaljivih naprica. No
imovinsko je stanje mladog para najbolje odavao platina-sti automobil,
u ijoj se unutranjosti osjeao dah ive zvijeri; neto slino na toj
sporednoj, sirotinjskoj granici jo nikada nije vieno. Stranja su sjedita
bila zatrpana suvie novim kovezima i svom silom jo neotvorenih
paketa s poklonima. Bio je tu i tenor saksofon, strast bez premca u
ivotu Nene Daconte prije no to je podlegla proturjenoj ljubavi svojeg
njenog razbojnika s plae.
Kad im je graniar vratio peatirane putovnice, Billy Sanchez ga je
upitao gdje mogu pronai ljekarnu da se pobrinu za prst njegove ene, a

by voki

ovaj mu je u vjetar viknuo neka pitaju u Hendaveu, s francuske strane.

No graniari su se u Hendaveu svi zavukli u ostakljenu straarnicu,
dobro ugrija-nu i osvijetljenu, i kartali za stolom u kouljama, vaui
kruh koji su namakali u alice s vinom; jedan im je pogled na mjere i
klasu automobila dostajao da ih nehajnim pokretom ruke propuste u
Francusku. Billy Sanchez je vie puta potrubio, no graniari to uope
nisu shvatili kao doziv; tek je jedan od njih otvorio prozori i glasom
bjesnijim od vjetra viknuo:
- Mcrde! Allez-vous-en!
Tada je Nena Daconte izila iz automobila do uiju umotana u kaput i
na savrenom ga francuskom upitala gdje mogu nai ljekarnu. Graniar
je, po navici, ustiju punih kruha odvratio da to nije njegov posao, jo
manje po takvom nevremenu, i zalupio prozori. No tek je onda
pomnije promotrio djevojku koja je cuclala povrijeeni prst, blije-tei u
punom sjaju nepatvorenog nerca; valjda mu se uinila poput kakvog
udesnog privienja u toj sablasnoj noi, jer je u tren oka promijenio
raspoloenje. Objasnio je da e, unato blizini Biarritza, po toj cioj zimi
i pasjoj vjetruini otvorenu ljekarnu teko nai prije Bavonnea, do kojeg
moraju proi jo komadi puta.
- Je li togod ozbiljno? - upitao je.

Ne, ne - osmjehnula se Nena Daconte, pokazujui mu prst s

dijamantnim vjenanim prstenom, na ijoj se jagodici jedva nazirala
ranica od ruina trna.
- Samo mali ubod.
Pred Bavonneom je iznova poelo snijeiti. Premda nije prolo ni
sedam sati, ondje su zatekli posve opustjele ulice i kue zabrtvljene
pred divljanjem oluje, da bi nakon uzaludna kruenja gradom u potrazi
za ljekarnom, odluili nastaviti put. Billyja Sancheza je to rjeenje
razveselilo. Osim neutaive strasti prema skupocjenim automobilima,
imao je i taticu s dovoljno grizoduja i vie no dovoljno sredstava da mu
udovolji; jo nikada nije vozio nita usporedivo s tim Bentlevem
kabrioletom u ulozi vjenanog dara. Za njegovim se upravljaem
osjeao posve opijenim; to ga je due vozio, to je bio svjeiji. Bio je
spreman jo iste veeri stii do Bordeauxa, gdje ih je ekao svadbeni
apartman rezerviran u hotelu Splendid, i nije bilo tog vjetra u prsa, ni
snjene meave koji bi ga sprijeili. Nena Daconte je, naprotiv, bila
shrvana, pogotovo zadnjom dionicom puta od Madrida, vrletnom kozjom
stazom koju je ibala tua. Tako si je nakon Bavonnea prstenjak omotala

by voki

maramicom, dobro je stegnuvi da zaustavi krv to je uporno tekla, i

duboko zaspala. Billy Sanchez to nije ni opazio dok, pred samu pono,
nije prestalo snijeiti; i vjetar je iznenada utihnuo meu borovima, a
nebo nad pustopoljinom osulo se ledenim zvijezdama. Protutnjao je
mimo svjetala usnulog Bordeauxa, zaustavivi se tek toliko da na nekoj
crpki na autocesti napuni spremnik, jer je imao jo dovoljno sape da bez
predaha stigne do Pariza. Njegova ga je velika igraka vrijedna 25.000
funti sterlinga ispunjala tolikom sreom da se nije stigao ak ni upitati
kako li se osjea arobno stvorenjce prsta zavijena krvavim zavojem,
to je tik pored njega spavalo nevinim djevojakim snom, po prvi puta u
ivotu pomraenim sjenkama neizvjesnosti.
Vjenali su se tri dana ranije, u deset tisua kilometara udaljenoj
Cartageni de Indias, na ushienje njegovih i razoaranje njezinih
roditelja, povlateni osobnim blagoslovom nadbiskupa primasa. Nitko
osim njih samih nije zapravo razaznavao stvarne temelje, niti dokuio
izvor te nepredvidive ljubavi. Rodila se, naime, tri mjeseca prije svadbe,
jedne nedjelje na plai, kada je huliganska druina Billvja Sancheza
izvrila prepad na enske svlaionice kupalita u Marbelli. Nena Daconte
je jedva bila navrila osamnaest godina, netom se vratila iz internata
Chatellenie u vicarskom Saint-Blaiseu, govorei etiri jezika bez ikakva
neprirodnog naglaska i majstorski ovladavi tenor saksofonom, i te je
nedjelje prvi put nakon povratka dola na plau. Tek to se svukla do
gola da obue kupai kostim, krenuo je panini stampedo i iz susjednih
se kabina razlegli jurini poklii; no ona nije ni shvatila to se zbiva sve
dok se zasun na njezinim vratima nije skrhao u iverje, da bi tren nakon
toga, sleena na mjestu, ugledala najljepeg bandita kojeg je uope
mogue zamisliti. Na sebi je imao jedino siune gaice s uzorkom
leopardova krzna, a tijelo mu je bilo oputeno i gipko, zlaane puti
svojstvene ljudima s mora. U lijevoj je ruci, ukraenoj metalnom
narukvicom rimskog gladijatora, stezao smotani eljezni lanac u slubi
ubojita oruja, a oko vrata mu je visio medaljon bez sveca,
podrhtavajui u tiini od otkucaja usplahirena srca. Zajedno su pohaali
osnovnu kolu i probuili mnogo balona na roendanskim proslavama,
jer je oboje potjecalo iz starih provincijskih obitelji ugledna roda to su
arile i palile sudbinom grada jo od kolonijalnih vremena; nisu se,
meutim, vidjeli toliko godina da se na prvi pogled nisu ni prepoznali.
Nena Daconte se ukopala na mjestu, ne inei nita da pri krije svoju
napadnu golotinju. Tada je Billy Sanchez proveo u djelo svoj djetinjasti

by voki

obred - spustio je gaice s uzorkom leoparda i pokazao joj svoju

potovanja vrijednu, ustoboenu zvijer. Ona ga je pogledala izravno i
bez zgraanja.
- Vidjela sam i veih i tvrih - izgovorila je, svladavajui prepast. - Zato
dobro promisli to e uiniti, jer sa mnom e se morati poteno
iskazati!
Po istini, Nena Daconte ne samo da je bila djevica, ve nikad dotada
nije ni vidjela nagog mukarca, no izazov je upalio. Billy Sanchez se nije
dosjetio niega pametnijeg od gnjevnog udarca akom omotanom
lancem o zid, tako jakog da je smrskao koice. Ona ga je svojim autom
prevezla u bolnicu, pomogla mu pregurati oporavak, a na kraju su
zajedno nauili i voditi ljubav, u pravom smislu te rijei. Teka su
lipanjska popodneva provodili na unutranjem trijemu kue u kojoj je
poumiralo est generacija zaslunih graana iz obitelji Nene Daconte;
ona je na saksofonu svirala moderne pjesmuljke, dok ju je on, izvaljen u
mrei s rukom u gipsu, gutao oima s neizljeivim u divljenjem. Kua,
jedna od najveih i najstarijih i nedvojbeno najrunija u etvrti Manga,
imala je mnogo ogromnih prozora to su gledali na abokreinasti bazen
u dnu zaljeva. No trijem s ploicama posloenim u ahovski uzorak, na
kojem je Nena Daconte svirala saksofon, bio je prava oaza za
poslijepodnevne ege; gledao je na sjenovito unutranje dvorite sa
stablima manga i banana pod kojima se krila grobnica s bezimenom
nadgrobnom ploom, drevnija od kue i obiteljskih korijena. ak se i
najslabijim poznavateljima glazbe zvuk saksofona doimao isu-vie
zastarjelim za tako uglednu kuu. Zvui kao neki brod, primijetila je
baka Nene Daconte kad ga je prvi put ula. Majka ju je pak uzalud
pokuavala sklonuti da ga pokua svirati na drugi nain, a ne u pozi koja
joj je bila najudobnija, suknje zadignute do bedara i rairenih koljena, s
putenou koja naoko nije bila presudna za kvalitetu izvedbe. Meni je
svejedno koji instrument svira, govorila bi joj, samo kad bi ga bar
svirala skupljenih nogu. No upravo je tim tonovima ispraaja broda i
tom utjelovljenom strau Nena Daconte uspjela slomiti krutu ljuturu
Billvja Sancheza. Ispod nesretne reputacije grubijana, vrsto poduprte
dvama zvunim prezimenima, razotkrila je plahog, osjetljivog sirotana.
Za vrijeme srastanja kostiju njegove ake zbliili su se toliko da je i
njega samog zapanjila lakoa s kojom se dogodila ljubav kad ga je ona
jednog kinog popodneva, u praznoj kui, povela u svoju djeviansku
postelju. U naredna su se dva tjedna svakoga dana u to doba gorljivo

by voki

predavali nasladi pred zapanjenim oima boraca iz graanskog rata i

gramzivih prabaka s portreta, njihovih prethodnika u raju tog povijesnog
kreveta. ak su i u predasima izmeu valova strasti ostajali goli, udiui
kroz otvorene prozore uh brodskih olupina iz zaljeva, smrad izmeta koji
je irila ustajala voda, i oslukujui u muku saksofona svakodnevne
umove iz dvorita: jednolinu ablju notu pod liem banana, kapanje
vode na niiji grob, prirodni amor ivota koji jo nisu stigli upoznati.
Kad su se roditelji Nene Daconte vratili kui, oni su u ljubavi ve toliko
uznapredovali da im je svijet postao pretijesan za bilo to drugo;
posveivali su joj se u svako doba i na svakom mjestu, trudei se da je
svaki put izmisle iznova. Spoetka su to inili kako su najbolje znali u
sportskim automobilima kojima je tata Billvja Sancheza smjerao ublaiti
vlastitu krivicu. Kad je pak u autima postalo preobino, poeli su se s
prvim mrakom zavlaiti u puste kabine na Marbelli, gdje ih je sudbina
prvi put suelila, a jednom su, pod krinkama za karnevala u studenom,
zavrili i u sobama na najam u nekadanjoj robovskoj etvrti Getsemani,
pod okriljem milosnica koje su do prije nekoliko mjeseci morale trpjeti
Billvja Sancheza i itavu njegovu bandu s lancima. Nena Daconte se tim
kra-dominim ljubavnim uicima predala s istom pomamnom
gorljivou kakvu je ranije rasipala na saksofon, do te mjere da je njezin
ukroeni prijestupnik napokon shvatio to mu je zapravo htjela rei
upozorivi ga da e se s njom doista morati iskazati. Billy Sanchez joj je
uzvraao svagda, i valjano, i s istim zanosom. Kao netom vjenani par,
izvrili su svoju ljubavnu dunost dok su stjuardese drijemale ponad
Atlantika, zakljuani u skuenom avionskom zahodu, umirui vie od
smijeha no od uitka. Tada su, dvadeset i etiri sata nakon svadbe,
jedino oni znali da je Nena Daconte u treem mjesecu trudnoe.
No to dvoje iskusnih ljubavnika jo neutaene udnje ipak je iznalo
dovoljno opreza da se po dolasku u Madrid ponaaju kao pravi
novopeeni mladenci. Roditelji su im sve unaprijed isplanirali. Prije
iskrcaja, neki se slubenik protokola popeo u odjeljak prve klase da bi
Neni Daconte uruio kaput od bijeloga nerca sa sjajnocrnim resama,
vjenani dar njezinih roditelja. Billvju Sanchezu je pak donio bundu od
janjee koe, modni novitet te zime, i kljueve bez ikakve marke,
pripadajue automobilu koji ga je kao iznenaenje ekao u zranoj luci.
Diplomatsko ih je poslanstvo njihove zemlje ekalo u slubenom
salonu. Veleposlanik i supruga ne samo da su oduvijek prijateljevali s
objema obiteljima, ve je on, kao lijenik, nazoio roenju Nene

by voki

Daconte, pa ju je doekao s rukoveti rua tako oaravajuih i svjeih da

su se ak i kaplje rose doimale umjetnima. Ona ih je oboje pozdravila
glumljenim poljupcima, nekako u nelagodi zbog svojeg pomalo
nategnutog poloaja svjee supruge, i onda je prigrlila rue. Prihvaajui
buket, ubola se na trn, no nezgodu je odmah zabaurila draesnom
dosjetkom.
- To je bilo namjerno - rekla je - da vam svratim pozornost na moj
prsten!
I doista, itava se diplomatska misija izdivila raskoi prstena, koji je
morao stajati itavo bogatstvo, ne toliko zbog klase dijamanata koliko
zbog vrijednosti savreno ouvanog antikviteta. No nitko nije opazio da
prst poinje krvariti. Pozornost druine potom je skliznula na novo
vozilo. Veleposlanik si je dao truda da ga doveze na aerodrom i dade
umotati u celofan s ogromnom zlaanom manom. Billvja Sancheza se
njegova dosjetljivost uope nije dojmila. Od silne nestrpljivosti da vidi
automobil strgnuo je omot u jednom potezu i ostao bez daha. Bio je to
najnoviji Bentlev kabriolet, s presvlakama od prave koe. Nebo je
nalikovalo na pokrov od pepela, s Guadarrame se stutio rezak ledeni
vjetar i nije bilo nimalo ugodno stajati na otvorenom, no Billy Sanchez
jo uope nije osjeao hladnou. Zadravao je diplomate na nenatkrivenom parkiralitu, nesvjestan da se smrzavaju iz kurtoazije, sve dok
svoje novo vozilo nije istraio do najzakuastije pojedinosti. Onda je tek
veleposlanik sjeo na suvozako mjesto, da ga navodi do slubene
rezidencije u kojoj je bio predvien ruak. Usput mu je ukazivao na
gradske znamenitosti, no izgledalo je da njega ne zanima ba nita
drugo do magije automobila.
Bilo je to njegovo prvo putovanje izvan domovine. Proao je kroz sve
mogue privatne i dravne kole, ponavljajui uvijek nanovo isti razred,
da bi se na kraju utopio u barutini ravnoduja. Prvi pogled na grad
posve drugaiji od njegova, blokovi sivih zgrada sa svjetlima upaljenim
usred dana, elavo drvee, daljina mora, sve je u njemu produbljivalo
osjeaj izgubljenosti koji se trudio potisnuti. Pa opet je samo malo
kasnije i neopazice upao u prvu zamku zaborava. Na grad se sruila
iznenadna, mukla oluja, prva te zime, i kad su nakon ruka izili iz
veleposlanikove kue da krenu put Francuske, grad je pred njima
osvanuo prekriven blistavim snjenim pokrivaem. Billy Sanchez je u
tom trenu zaboravio na auto i, kliui pred svima od radosti dok se po

by voki

glavi zasipao sipkim bijelim prahom, uvaljao se u kaputu u snijeg posred

ulice.
Nena Daconte je zamijetila da joj prst krvari tek kad su izili iz Madrida
u kristalno vedro poslijepodne nakon oluje. Iznenadila se, jer je u
meuvremenu na saksofonu pratila veleposlanikovu suprugu koja bi
poslije slubenih rukova voljela zapjevati pokoju opernu ariju na
talijanskom, osjetivi tek lagano peckanje u prstenjaku. Potom je,
usmjeravajui mua na najkrai put do granice, nekako nesvjesno
oblizivala prst kad bi god prokrvario, da bi joj tek kad su se dokopali
Pireneja palo na um da potrai ljekarnu. Onda ju je svladao san, repovi
od proteklih besanih noi, i zadugo je izgubila iz vida prst povijen
maramicom, sve dok se nije naglo prenula pod dojmom mune more da
auto juri kroz vodu. Svjetlucavi sat na upravljakoj ploi pokazivao je da
je prolo tri, pa je hitro u glavi sra-unala vrijeme i tek tada shvatila da
su odavno proiali Bordeaux, pa i Angulemu i Poitiers, budui da su
upravo prolazili mimo brane na Loiri, poplavljene bujicom. Mjeseev se
sjaj prozirao kroz maglu, a obrisi zamaka to su se nazirali izmeu
borova izgledali su kao iz bajke. Nena Daconte, koja je je taj kraj
poznavala kao svoj dep, procijenila je da su na tri sata vonje do
Pariza, a Billy Sanchez i dalje nije isputao upravlja iz ruku.
- Ti si divljak - rekla mu je. - Vozi preko jedanaest sati, a nisi nita
pojeo.
Opijenost novim vozilom jo uvijek ga je drala u napetosti. Iako je u
zrakoplovu spavao malo i loe, osjeao je u sebi svjeinu i vie no
dovoljno energije da do zore stigne u Pariz.
- Jo me dri onaj ruak iz veleposlanstva - odvratio je. I dodao, bez
ikakve logike: - Osim toga, u Cartageni sada tek izlaze iz kina. Tamo ne
moe biti vie od deset sati.
Nena Daconte se svejedno bojala da e on zaspati u vonji. Otvorila je
jednu od brojnih kutija s poklonima koje su dobili u Madridu i pokuala
mu u usta gurnuti komadi ueerene narane. No on se izmaknuo.
- Pravi mukarci ne jedu slatkie - rekao je. Neto prije Orleansa
maglutina se rasprila i
golemi je Mjesec obasjao usjeve pod snijegom, no promet je postao
znatno gui zbog teretnih kamiona s povrem i cisterni s vinom to su
se slijevali u Pariz. Nena Daconte je osjeala potrebu da preuzme volan,
no nije se to usudila ni natuknuti, jer joj je on ve na prvom zajednikom
izlasku bio naglasio da za mukarca nema veeg ponienja od ene koja

by voki

ga vozi. Osjeala se okrijepljenom nakon gotovo pet sati vrstog sna, i

bilo joj je ak drago to se nisu zaustavili ni u jednom od usputnih
provincijskih hotela koje je poznavala jo od ranog djetinjstva, s brojnih
obiteljskih putovanja. Na svijetu nema ljepih krajolika, znala je rei,
no ovjek bi tu mogao doslovno umrijeti od ei, a da mu nitko ne
ponudi ni au vode. Njezino je uvjerenje u tom smislu bilo tako vrsto
da je u zadnji as u runu torbicu ubacila sapun i svitak toaletnog
papira, jer u francuskim hotelima nikada nije bilo sapuna, a u zahode su
stavljali prolotjedne novine izrezane u kvadratie i pribodene na kuku.
U tom je trenutku alila jedino to su protratili itavu jednu no bez
ljubavi. Njezin je mu na to imao spreman odgovor.
- Ma upravo sam sada pomislio da mora biti bogovski eviti se na
snijegu - rekao je. - Moemo isti tren, ako hoe.
Nena Daconte je to ozbiljno uzela u razmatranje. Snijeg uz rub ceste
doimao se na mjeseini mekim, ak primamljivo toplim, no kako su se
pribliavali parikom predgrau, promet je postajao sve gui, oko njih
su se nizala rasvijetljena tvornika postrojenja, a prolazili su i radnici na
biciklima. Da nije bila zima, ve bi se bilo posve razdanilo.
- Sad nam je ipak bolje strpiti se do Pariza - kazala je Nena Daconte. Do tople sobice, do kreveta s istim plahtama... kao pravi brani par.
- To je prvi put da me ostavlja na cjedilu - primijetio je on.
- Naravno - uzvratila je. - To je prvi put da smo u braku.
Prije no to e svanuti, umili su se i pomokrili u nekom svratitu uz
cestu, popivi i kavu s toplim kroasanima za ankom, gdje su
kamiondije doru-kovali uz crno vino. Nena Daconte je u toaletu
opazila krvave mrlje na svojoj bluzi i suknji, no nije ih pokuala isprati.
Bacila je u smee natopljeni rupi, premjestila vjenani prsten na lijevu
ruku i dobro oprala povrijeeni prst vodom i sapunom. Ubod je bio
gotovo nevidljiv. Unato tome, poeo je iznova krvariti im su se vratili
u auto, tako da je Nena Daconte ispruila ruku kroz prozor, uvjerena da
e ledeni zrak s poljana imati iscjeliteljski uinak. I taj se pokuaj
izjalovio, no jo se nije previe zabrinula.
Kad bi nas netko htio pronai, ne bi mu bilo teko, rekla je s
uroenom joj zanesenou. Trebao bi samo slijediti trag moje krvi u
snijegu. Onda je bolje promislila o tome to je netom izgovorila i lice joj
je procvjetalo s prvim odbljescima zore.
- Zamisli - rekla je - trag krvi u snijegu od Madrida do Pariza! Nije li to
kao stvoreno za kakvu pjesmu?

by voki

Nije imala vremena dublje se posvetiti toj zamisli. Do parikih se

predgraa prst ve pretvorio u nepresuno vrelo i ona je uistinu imala
osjeaj da joj dua istjee kroz ranu. Pokuala je otjecanje zaustaviti
toaletnim papirom iz svoje torbice, no naprosto nije stizala valjano zaviti
prst, jer je neprestano morala kroz prozor izbacivati trake okrvavljenog
papira. Odjea na njoj, kaput, sjedala automobila, sve se to malopomalo, ali nekako nepovratno natapalo. Billy Sanchez se ozbiljno
uplaio i htio je da smjesta pronau ljekarnu, no ona je tada ve znala
da njezin problem nadilazi apotekarsku nadlenost.
- Sad smo pred Orleanskim vratima - rekla je. - Produi samo ravno,
Avenijom generala Leclerca; to je ova najira, s mnogo drvea. Poslije
u ti rei to e dalje.
Bila je to najmunija dionica puta. Na Aveniji generala Leclerca upali
su u pakleno vorite krcato automobilima i motociklima to su zaepili
promet u oba smjera, a k tome i ogromnim kamionima u pokuaju da se
probiju do trnica u sreditu grada. Billvja Sancheza je uzaludno tuljenje
truba toliko izludilo da se poeo kroz prozor svaati s drugim vozaima,
i to jezikom kakav je rabio dok je jo baratao lancima; pokuao je ak
izii iz auta da se s jednim porue, no Nena Daconte ga je u zadnji tren
uspjela uvjeriti da su Francuzi najvei prostaci na svijetu, no da se u
tuu nikada ne uputaju. Bio je to jo jedan dokaz njezine razboritosti,
jer se Nena Daconte u tim trenucima svojski naprezala da ne izgubi
svijest.
Trebalo im je preko sat vremena samo da se izvuku s trga Leona de
Belforta. Kavane i trgovine bile su osvijetljene kao da je pono, jer je taj
utorak bio tipian pariki sijeanjski dan, tmuran i mutan, s dosadnom
kiicom, bez nade da prijee u snijeg. No avenija Denfert-Rochereau
bila je prohodnija i proli su tek nekoliko blokova kad je Nena Daconte
mua uputila da skrene udesno; tu su se zaustavili pred ulazom hitne
slube neke divovske, sumorne bolnice.
Morali su joj pomoi da izie iz vozila, no nije izgubila ni prisebnost ni
vedrinu. Dok su ekali deurnog lijenika, leala je na bolnikim
kolicima i odgovarala medicinskoj sestri na uobiajeni upitnik o svojem
identitetu i obiteljskoj anamnezi. Billy Sanchez je donio njezinu torbicu i
stisnuo joj lijevu ruku na kojoj je sada nosila vjenani prsten; bila je
mlitava i hladna, i usnice su joj izgubile boju. Ostao je uz nju drei je za
ruku, dok nije stigao deurni lijenik i na brzinu joj pregledao ozlijeeni
prstenjak. Bio je vrlo mlad ovjek, bakrene puti i elave glave. Nena

by voki

Daconte nije na nj obraala pozornost; tek je svojem muu uputila

blijedi osmijeh.
- Nemoj se uplaiti - kazala mu je, sa svojim neunitivim humorom. Najgore to se moe dogoditi je da mi ovaj ljudoder odree ruku kako
bi je pojeo!
Lijenik je obavio svoj pregled i potom ih osupnuo besprijekornim
kastilijanskim, premda uz neobini azijatski naglasak.
- A ne, ne, djeco - izgovorio je. - Ovaj bi ljudoder radije umro od gladi
nego odrezao tako lijepu ruku!
Oni su se posve zbunili, no lijenik ih je odmah umirio ljubaznom
gestom. Onda je naloio da do-vezu kolica i Billy Sanchez je htio poi s
njima, ne isputajui njezinu ruku. Lijenik ga je na to zadrao,
poduhvativi mu nadlakticu.
- Vi ne - rekao mu je. - Ide na intenzivnu njegu.
Nena Daconte se jo jednom nasmijeila suprugu i domahivala mu sve
dok kolica nisu iezla u dnu hodnika. Lijenik je zaostao, prouavajui
podatke koje je bolniarka bila upisala u karton. Billy Sanchez ga je
oslovio.
- Doktore - rekao je. - Ona je trudna.
- Koliko dugo?
- Dva mjeseca.
Lijenik tome nije pridao vanost kakvu je Bil-ly Sanchez oekivao.
Dobro je da ste me upozorili, kazao je i otiao za kolicima. Billy
Sanchez je ostao sam u turobnoj sali koja je vonjala na bolesniki znoj,
ne znajui to da poduzme, pogleda uprta u pusti hodnik kojim su
odvezli Nenu Daconte, i onda je sjeo na drvenu klupu pored drugih ljudi
to su ekali. Nije ni znao koliko je dugo ondje sjedio, no kad je odluio
izii iz bolnice, bilo se ve iznova smrailo, a kiica je i dalje sipila. On
jo uvijek nije znao to e sa sobom, s teretom itavog svijeta na dui.
Nena Daconte je u bolnicu zaprimljena u utorak 7. sijenja, u 9.30,
kako sam utvrdio godinama kasnije u bolnikom arhivu. Te prve noi
Billy Sanchez je spavao u automobilu parkiranom pred vratima hitne
slube. Sutradan je vrlo rano ujutro pojeo est mekokuhanih jaja uz
dvije alice bijele kave u najblioj kavani, jer si poteni obrok nije
priutio jo od Madrida. Potom se vratio u salu za hitne sluajeve ne bi li
vidio Nenu Daconte, no uputili su ga na glavni ulaz. Tamo su jedva
uspjeli pronai nekog posluitelja porijeklom iz Asturije koji mu je
pomogao da se sporazumije s portirom, a ovaj je potvrdio da je Nena

by voki

Daconte doista zavedena medu bolnike pacijente, no i da su posjeti

doputeni jedino utorkom od devet do etiri. Odnosno, tek za est dana.
Pokuao je pronai lijenika koji je govorio kastilijanski, opisavi ga kao
elavog crnca, no ta dva ni po emu osebujna obiljeja nikome nisu
nita govorila.
Umiren saznanjem da je Nena Daconte u kartoteci, vratio se na mjesto
gdje je ostavio automobil, pa ga je prometni policajac natjerao da
parkira dva bloka dalje, u nekoj vrlo uskoj ulici, na strani neparnih
brojeva. Preko puta je zapazio nedavno obnovljenu zgradu s natpisom
Hotel Nicole. Imao je jednu-jedinu zvjezdicu i vrlo skueno predvorje
u kojem nije bilo niega drugog do jednog trosjeda i starog pianina, no
gazda piskutava glasa bez problema se s muterijama sporazumijevao
na svim moguim jezicima, samo ako su imali ime platiti. Billy Sanchez
se s jedanaest kovega i devet kutija s poklonima smjestio u jedinoj
slobodnoj sobi, tro-kutnoj mansardi na devetom katu do koje se stizalo
bez daha, spiralnim stubitem to je vonjalo na pjenu uzavrele cvjetae.
Zidovi su bili obloeni otunim draperijama, a kroz jedini prozor mogla
se provui samo mutna svjetlost iz unutranjeg dvorita. Tu je bio
dvostruki krevet, veliki ormar, priprosta stolica, prenosivi bide i
umivaonik s lavorom i vrem, tako da si u sobi mogao boraviti jedino
leei u krevetu. Malo je rei da je sve bilo staro; bilo je bijedno, iako,
dodue, veoma isto, s ohrabrujuim tragovima nedavne dezinfekcije.
Billy Sanchez je imao osjeaj da mu itav ivotni vijek ne bi dostajao
da prokljuvi sve zagonetke tog svijeta utemeljenog na umjetnosti
krtarenja. Nikada nije dokuio tajnu stubine rasvjete koja se gasila
prije no to bi se dokopao svojega kata, niti je otkrio nain da svjetlo
iznova upali. Trebalo mu je cijelo prijepodne da otkrije kako na svakom
odmoritu izmeu katova postoji po jedna izbica sa zahodom i ve se
pomirio s nunou da ga rabi u mrklom mraku, na to je sluajno
ustanovio da se svjetlo pali kad se iznutra povue zasun, kako ga tko
nemarom ne bi zaboravio iskljuiti. Tu, koji se nalazio u dnu hodnika i
kojeg se trudio koristiti dvaput dnevno, kao kod kue, plaao se zasebno
i to odmah po uporabi, a topla voda, koju je na kapaljku dozirala uprava,
nije tekla due od tri minute. No Billvju Sanchezu je, unato svemu,
preostalo dovoljno zdrava razbora da shvati kako je i takav reim, toliko
drugaiji od onog na koji je navikao, jo uvijek bolji od sijeanjskog
vedrog neba; osjeao se inae tako izgubljenim i osamljenim da mu nije
bilo jasno kako je ikada mogao ivjeti bez Nene Daconte.

by voki

im se u srijedu ujutro popeo u sobu, bacio se potrbuke na krevet u

kaputu, mislei na udesno stvorenje iz ijeg je tijela krv i dalje istjecala
samo nekoliko blokova dalje, da bi ga zaas shrvao dubok san. tovie,
kad se probudio, sat je pokazivao pet, a on uope nije mogao zakljuiti
je li to pet popodne ili ujutro, niti koji je dan u tjednu, niti koji je to grad
onkraj prozorskih okana ibanih vjetrom i kiom. Priekao je budan u
postelji, mislei neprestance na Nenu Daconte, dok se nije uvjerio da
tek svie. Potom je otiao na doruak u onu istu kavanu od prethodnog
dana i tamo je doznao da je etvrtak. U bolnici su gorjela svjetla i
prestalo je kiiti, tako da se oslonio o deblo kestena pred glavnim
ulazom i motrio kako ulaze i izlaze lijenici i bolniarke u bijelim kutama,
u nadi da e ugledati lijenika Azijata koji je primio Nenu Daconte. Nije
ga doekao ni tada ni poslijepodne, nakon ruka, kada je morao
odustati od ekanja jer se smrzavao. U sedam je popio jo jednu kavu s
mlijekom i pojeo dva tvrdokuhana jaja koja si je sam izvadio iz
staklenog sanduia na anku, nakon to je etrdeset i osam sati jeo
iste stvari na istome mjestu. Kad se vratio u hotel na spavanje, njegov
je automobil stajao potpuno usamljen na jednoj strani plonika, dok su
svi ostali bili parkirani na drugoj; k tome je pod brisaem naao
obavijest o kazni. Portira Hotela Nicole stajalo je poprilino truda da mu
objasni kako se na neparne dane u mjesecu mora parkirati na plonik
neparnih brojeva, a u parne na suprotni. Takve racionalistike smicalice
nisu ile u glavu jednom istokrvnom Sanchezu de Avili, koji se jo prije
nepune dvije godine slubenim gradonaelnikovim automobilom sjurio
u neku lokalnu
kinodvoranu, razvalivi je pred nosom dinih
redarstvenika. Jo ga je vie zbunio portirov savjet da plati globu, ali da
u to doba ne premjeta vozilo, jer bi ga u tom sluaju u pono trebao
nanovo prepar-kirati. Te noi po prvi put nije mislio samo na Nenu
Daconte, ve se vrtio u krevetu ne uspijevajui usnuti, mislei na svoje
vlastite mune noi probdje-vene u pederskim gostionicama na sajmitu
u Car-tageni. Prisjeao se okusa prene ribe i kokosove rie iz krmi na
pristanitu gdje su se sidrili jedrenjaci s Arube. Prisjetio se svoje kue
zidova obraslih u povijue, gdje je tek otkucalo sedam sati jueranje
veeri, i vidio svojeg oca kako u svilenoj pidami ita novine u svjeini
trijema. by voki
Prisjetio se svoje majke, za koju se nikada nije znalo gdje je i kada e
se vratiti, svoje zamamne i pogane majke, u nedjeljnom izdanju s ruom
iza uha, onakve kakva je doekivala veeri, guei se od vruine samo

by voki

da bi proparadirala u svojim raskonim haljinama. Jednog je

predveerja, kad mu je bilo sedam godina, naglo upao u njezinu sobu i
zatekao je golu u krevetu s jednim od njezinih usputnih ljubavnika. Ta ih
je nezgoda, o kojoj nikada nisu govorili, dovela u odnos nekog
preutnog sudionitva, korisniji od ljubavi. On, meutim, toga nije bio
svjestan, kao ni tolikih drugih strahota svojeg osamljenikog ivota sina
jedinca, sve do te besane noi kad se naao sam u krevetu tune
parike mansarde, bez ikoga s kime bi podijelio svoju nesreu, ispunjen
neobuzdanim gnjevom na samoga sebe zato to nije mogao obuzdati
poriv za plakanjem.
Bila je to ljekovita nesanica. U petak je ustao satrven od teke noi, ali
s vrstom nakanom da sredi svoj ivot. Napokon je odluio provaliti
bravicu svojeg kovega da se presvue u istu odjeu, jer su svi kljuii
ostali u torbici Nene Daconte, zajedno s veim dijelom novca i
adresarom u kojem bi moda pronaao telefonski broj kakvog poznanika
u Parizu. U svojoj je svakodnevnoj kavani spoznao da je nauio
pozdravljati na francuskom i naruiti sendvi sa unkom i bijelu kavu.
Bio je svjestan i da nikada nee znati zatraiti maslac niti jaja, jer to
nikada nee moi izrei, no maslac bi ionako uvijek posluili zajedno s
kruhom, a tvrdokuhana su jaja stajala u sanduiu na anku i svatko se
mogao posluiti bez narudbe. Osim toga, osoblje ga je nakon tri dana
ve upoznalo, pa su mu pomagali da dobije to hoe. Tako je u petak za
ruak, pokuavajui istovremeno srediti stanje u svojoj glavi, naruio
telei odrezak s prenim krumpiriima i bocu vina. Poslije nje se osjeao
tako dobro da je zatraio jo jednu bocu, ispio je dopola, i onda preao
cestu s vrstom odlukom da se na silu probije u bolnicu. Nije znao gdje
da pronae Nenu Daconte, no spas je vidio u liku azijatskog lijenika koji
mu se jasno urezao u sjeanje i bio je siguran da e ga nai. Nije uao
kroz glavni ulaz, ve na vrata hitne slube koja nisu tako budno
nadzirali, no nije dospio dalje od hodnika iz kojeg mu je Nena Daconte
mahala u znak oprotaja. Neki ga je uvar u kuti poprskanoj krvlju
upitao neto u prolazu, a on se pravio da ga ne uje. uvar je krenuo za
njim, ponavljajui uporno isto pitanje na francuskom, i na kraju ga
zgrabio za ruku tako elinim stiskom da je ostao prikovan na mjestu.
Billy Sanchez ga se pokuao otresti zahvatom iz svojih banditskih
vremena, na to mu je uvar opsovao majku na francuskom, iskrenuo
mu majstorskim potezom ruku za lea, pa ga, sasuvi pravu kiu psovki

by voki

na njegovu kurvanjsku mater, praktiki odnio do vrata i izbacio,

razgnjevljenog od boli, kao vreu krumpira nasred ulice.
Te je veeri, ponien gorkom lekcijom, Billy Sanchez naglo odrastao.
Odluio se, kao to bi to nesumnjivo uinila Nena Daconte, obratiti
svojem veleposlaniku. Hotelski mu je portir, koji je unato svojem naoko
mrzovoljnom izrazu zapravo bio vrlo usluan, a iznad svega beskrajno
strpljiv sa stranim jezicima, pronaao broj i adresu veleposlanstva u
telefonskom imeniku i pribiljeio ih na komadi kartona. Javila se neka
vrlo ljubazna ena, u ijem je tromom i bezbojnom glasu Billy Sanchez
odmah prepoznao osebujni andski izgovor. Poeo je predstavivi se
punim imenom, uvjeren da e njegova dva prezimena na enu ostaviti
dubok dojam, no glas iz telefona nije se nimalo izmijenio. uo je tek
napamet nauenu tiradu kako gospodin veleposlanik trenutno nije u
svojem uredu i kako ga toga dana vie i ne oekuju, no sastanak se
ionako mora unaprijed ugovoriti, a i to vrijedi samo za iznimne
sluajeve. Tada je Billy Sanchez shvatio da ni tim putem nee doi do
Nene Daconte, te se na informaciji zahvalio jednakom ljubaznou
kojom mu je prenesena. Potom je pozvao taksi do veleposlanstva.
Nalazilo se u Elizejskoj ulici broj 22, nadomak samih Elizejskih poljana,
najprivlanijeg dijela Pariza, no jedino to se Billvja Sancheza doista
dojmilo, kako e mi sam kazati u Cartageni de Indias mnogo godina
kasnije, bila je suneva svjetlost, po prvi put otkako je stigao jednako
blistava kao na Karibima, i Eiffelov toranj to se izdizao ponad grada na
kristalnom nebu. Slubenik koji ga je primio umjesto veleposlanika
izgledao je kao da se netom povratio od kakve smrtne bolesti, ne samo
zbog odijela od crnog sukna, krutog ovratnika i a-lobne kravate, ve i
zbog tajnovitog dranja i sk-ruenosti u glasu. Pokazao je razumijevanje
za Bil-lvjeve strepnje, ali ga je ipak vrlo obzirno podsjetio da se nalazi u
civiliziranoj dravi ija se stroga pravila zasnivaju na najdrevnijim i
najmudrijim naelima, a ne u barbarskom latinoamerikom svijetu, gdje
je dovoljno podmititi portira da ude u bolnicu. Ne, dragi moj mladiu,
rekao mu je. Nije bilo drugog izlaza do pognuti glavu pred vladavinom
razuma i priekati utorak.
- Uostalom, to je ve za etiri dana - zakljuio je. - U meuvremenu,
posjetite Louvre. Isplati se.
Izaavi odatle, Billy Sanchez se naao na trgu Concorde, ne znajui
kamo bi sa sobom. Vidio je Eiffelov toranj iznad krovova i uinio mu se
tako blizu da je pokuao doi do njega pjeice, preko gatova. No ubrzo

by voki

je ustanovio da je mnogo dalje no to mu se inilo, a osim toga mu se,

kako se kretao, svaki as ukazivao u nekom drugom smjeru. Stoga se
radije predao mislima na Nenu Daconte, sjedei na klupi na obali Seine.
Gledao je tegljae kako prolaze ispod mostova i uope mu nisu izgledali
kao brodovi, ve kao lutajue kue s krovovima ivih boja i prozorima
ukraenim teglama s cvjetnim lonanicama i rubljem koje se suilo na
icama razapetima na teglenici. Dugo je promatrao jednog nepominog
ribia, s nepominim tapom i udicom nepominom u rijenoj struji, da
bi se naposljetku umorio od ekanja da se togod pomakne; bilo se ve
poelo smrkavati, pa je odluio dozvati taksi da se vrati u hotel. Tek je
tada postao svjestan da mu ne zna ni imena ni adrese, tovie, da
nema pojma u kojem se dijelu Pariza nalazi bolnica.
Obuzet panikom, uao je u prvi kafi na koji je nabasao, naruio konjak
i pokuao se pribrati. Mozgajui to e, gledao je svoj vlastiti odraz iz
razliitih uglova, umnogostruen u brojnim ogledalima na zidovima, i
osjetio se prestraenim i posve samim, pomislivi po prvi put od svojeg
roenja na neminovnost smrti. No ve mu je pri drugoj aici bilo neto
bolje, pa mu je na um pala spasonosna ideja da se vrati u
veleposlanstvo. Posegnuo je u dep za karticom kako bi se prisjetio
imena ulice, i ustanovio da je na poleini otisnuto ime i adresa hotela.
To je iskustvo na njega djelovalo tako loe da za vikenda uope nije
izlazio iz sobe, osim da bi jeo i premjetao automobil na odgovarajuu
stranu plonika. Tri je dana bez prestanka sipila ista prljava kiica kao i
onoga jutra kad su doputovali. Billy Sanchez, koji nikada u ivotu nije do
kraja proitao nijednu knjigu, poelio je neku da si prikrati dosadu
leanja u krevetu, no one koje je pronaao u supruginim kovezima bile
su na stranim, njemu nerazumljivim jezicima. Tako je i dalje naprosto
iekivao utorak, buljei u paune na draperijama i ne prestajui misliti
na Nenu Daconte. U ponedjeljak je malo pospremio sobu, pitajui se to
bi ona rekla da je zatekne u takvom neredu, i tek tada na kaputu od
nerca otkrio mrlje suhe krvi. itavo ga je poslijepodne prao mirisnim
sapunom koji je pronaao u toaletnom koveiu, sve dok ga nije doveo
u stanje u kakvom su ga u Madridu unijeli u zrakoplov.
Utorak je osvanuo tmuran i leden, no bez kiice. Billy Sanchez je ustao
u est i postavio se pred bolnika vrata, zajedno s mnotvom roaka
drugih pacijenata, natovarenih paketima poklona i buketima cvijea.
Uao je unutra u krdu, s kaputom od nerca pod rukom; nikoga nije nita
pitao i nije imao pojma gdje bi se mogla nalaziti Nena Daconte, no

by voki

nosila ga je sigurnost da e konano pronai lijenika Azijata. Proao je

kroz ogromno unutranje dvorite, sa zelenilom i divljim ptiicama,
omeeno dvama paviljonima za smjetaj pacijenata - enskim na desnoj
strani, i mukim na lijevoj. Slijedei ostale posjetitelje, uao je u enski
paviljon. Tu je ugledao dugaak niz kreveta na kojima su sjedile
pacijentice u skromnim bolnikim spavaicama, obasjane jakom
svjetlou to je dopirala kroz velike prozore, i ak pomislio kako sve to
izgleda znatno vedrije no to se izvana moe zamisliti. Doao je do kraja
hodnika i preao ga iznova u suprotnom smjeru, kako bi bio posve
siguran da nijedna od bolesnica nije Nena Daconte. Potom je jo jednom
proao vanjskom galerijom, gledajui kroz staklo prema mukim
paviljonima, sve dok mu se nije uinilo da je prepoznao lijenika kojeg je
traio.
I to je doista bio on. Pregledavao je nekog bolesnika, okruen
skupinom lijenika i bolniarki. Billy Sanchez je uao u paviljon,
progurao se izmeu ondje okupljenih bolniarki i stao pred lijenika
Azijata, prignutog nad pacijenta. Oslovio ga je. Lijenik je upro u nj
svoje tugaljive oi, zamislio se na trenutak i onda ga prepoznao.
- Ali... pa gdje ste, za ime svijeta, vi nestali? -izgovorio je.
Billy Sanchez se potpuno smeo.
- Bio sam u hotelu - rekao je. - Tu, iza ugla.
Tada je saznao. Nena Daconte je umrla iskrvarivi u etvrtak 9.
sijenja, u 19.10 naveer, nakon to se sedamdeset sati za njezin ivot
uzaludno borio tim najcjenjenijih specijalista u Francuskoj. Do
posljednjeg je trena bila prisebna i smirena, i dala je upute da njezinog
mua potrae u hotelu Plaa Athenee, gdje su imali rezerviran smjetaj,
te podatke potrebne da stupe u kontakt s njezinim roditeljima.
Konzularni je ured veleposlanstva brzojavom obavijeten u petak, kada
su roditelji Nene Daconte ve letjeli za Pariz. Veleposlanik se osobno
pobrinuo za formalnosti oko balzamiranja i ispraaja, stupivi u kontakt
s upravom parike policije u svrhu potrage za Billvjem Sanchezom. Hitni
je poziv s njegovim osobnim podacima od petka do nedjelje uveer
emitiran na radiju i televiziji; za tih je etrdeset sati bio najtraeniji
ovjek u Francuskoj. Posvuda je prikazivana njegova fotografija,
pronaena u torbici Nene Daconte. Locirana su tri Bentley kabrioleta
istog modela, no nijedan nije bio njegov.
Roditelji Nene Daconte doputovali su u subotu u podne i bdjeli nad
mrtvim tijelom u bolnikoj kapelici, iekujui do posljednjeg trena

by voki

Billvja Sancheza. I njegovi su se roditelji, primivi obavijest, spremili za

put u Pariz, no na kraju su ipak odustali zbog neke zbrke s brzojavima.
Ispraaj je odran u nedjelju, u dva poslijepodne, na samo dvjestotinjak
metara od bijedne hotelske sobe u kojoj je Billy Sanchez skapavao od
enje za ljubavlju Nene Daconte. Slubenik koji ga je primio u
veleposlanstvu rekao mi je godinama poslije toga da je osobno preuzeo
brzojav iz konzularnog ureda, sat vremena nakon to je Billy Sanchez
napustio njegovu kancelariju, i da ga je dugo traio po skrovitim
barovima etvrti Faubourg St. Honore. Priznao mi je da mu, kad je
doao, nije posvetio osobitu pozornost, jer mu nije bilo ni nakraj pameti
da tog mlaahnog galeba, oamuenog otkriem Pariza, u onoj
neprikladnoj bundi od janjee koe, moe krasiti tako vrsno podrijetlo.
Iste nedjelje uveer, dok se on svladavao da ne zaplae od bijesa,
roditelji Nene Daconte odustali su od potrage i odnijeli balzamirano
tijelo u metalnom lijesu; oni koji su ga prije toga uspjeli pogledati,
ponavljali su jo mnogo godina kako nikada nisu vidjeli ljepu enu, ni
ivu ni mrtvu. Tako je u utorak ujutro, kad je Billy Sanchez konano uao
u bolnicu, ve obavljen pogreb u tunom panteonu La Manga, posve
blizu kue u kojoj su zajedno odkrinuli vrata sree. Lijenik Azijat, koji
je Billyju Sanchezu obznanio pojedinosti tragedije, htio mu je dati neke
tablete za smirenje u bolnikoj sali, no ovaj je to odbio. Otiao je bez
pozdrava, bez razloga za zahvalnost, s jedinom potrebom da u nekome
ubije boga, i to lancima, samo da iskali svoju nesreu. Iziavi iz bolnice,
nije ni opazio da s neba pada snijeg bez krvavih tragova, ije su iste,
njene pahulje podsjeale na golubinje paperje, i da na parikim
ulicama vlada sveano ozraje, jer ve deset godina nije poteno
snijeilo.

1976.

by voki

SADRAJ

PROLOG ..............................................................................5
SRETAN PUT, GOSPODINE PREDSJEDNIE............13
SVETICA............................................................................45
LET S USPAVANOM LJEPOTICOM..............................63
IZNAJMLJUJEM SVOJE SNOVE....................................71
DOLA SAM SAMO TELEFONIRATI......................80
KOLOVOSKE SABLASTI..............................................101
MARIA DOS PRAZERES ..............................................106
SEDAMNAEST OTROVANIH ENGLEZA ................125
TRAMONTANA..............................................................141
SRETNO LJETO GOSPOE FORBES..........................148
SVJETLO JE POPUT VODE..........................................164
TRAG TVOJE KRVI U SNIJEGU..................................169