Professional Documents
Culture Documents
PRIA
I ZLATNO PERO
Mojim roditeljima i bratu
jedan Glas. Eto ve toliko godina putuje s jednog na drugi kraj svijeta, a
jo nije naao mjesto, neku dobru duu da mu ispuni elju. A njegova je
elja bila da pjeva umilno i mehko, treperavo i sjetno.
Jednom ga je njegova elja odvela do jedne kue iz koje se ula
muzika.
Ha pomislio je. Tamo gdje je muzika, mora biti i pjesma.
Provue se kroz odkrinut prozor i ude u sobu bez mnogo svjetlosti.
Za klavirom je sjedio mladi duge, raupane kose i neto zapisivao. Glas
se tiho privue i sjede mladiu na rame. Ovaj je upisivao note. Glas se
obradova mislei da je konano naao ono o emu je matao i uskoi u
mladia kroz njegovo desno uho. Dugo je lutao. Sputao se od grla do
srca traei duu, ali je ne nae. A onda mu se obrati jedan drugi ljutiti
glas.
ta ti radi ovdje, uljezu? Ko si? iji si?
Doao sam da pjevam. Zovem se Glas.
Da pjeva naruga se drugi glas. Samo tako da pjeva?!
A ta bi ti, dobri moj, da pjeva? rugao se i dalje.
Volio bih da pjevam o ljepoti, o dobroti ree Glas.
Pa, ko jo slua takve gluposti? Ovdje si na krivom putu. Ova sitna
dua ne zna mnogo o tome. Mlada je, a gorda. Idi ti, prijatelju, dalje.
I Glas nastavi svoj put. Desilo mu se opet da je uao u jednog
mladog pjevaa koji je volio da pjeva, ali nije znao. Glas se ponada da e
pomoi i njemu i sebi. Ali ubrzo shvati da je to uzalud. Koliko god se
trudio da ga naui, pjeva je jednako slabo pjevao. Zatim, rastuen Glas
ode i od pjevaa.
Bio je on jo kod mnogih ljudi, zavirivao u njih, sluao kako im dua
die, ali nije naao ni jednu smirenu, ni jednu slobodnu. Ni u jednog ne
nae koliko je mrvica ljepote.
Danas, ovako umoran i bez nade odlui da ode, da ode zauvijek, da
se sakrije negdje i da vie nikad ne poeli ni da otvori oi, a kamoli da
zapjeva. Obrisa cipelice, strese prainu iz kose, pa ue u duan. Pogleda
naokolo i sve mu se uini nekako isuvie bljetavo i sjajno. Taman kad je
okrenuo glavu da ide dalje, on ugleda u uglu kutijicu bez kljua. Provue
se ispod klupice, zaobie jednu sliku, pa drugu i doe do police sa
kutijicom.
Lijepo mislio je. Ova kutija nema kljua i niko je takvu
pokvarenu nee htjeti. Ona je pravo mjesto za mene.
Podie se na prste, pomaknu u stranu poklopac sa kljuaonice pa se
uvue u kutiju. Osvrnu se oko sebe i ne ugleda nita.
Dobro je mislio je Glas. Kutija je prazna.
Sjede u oak i nasloni svoju umornu glavu na zadnji dio kutije i
zaspa. A Dobra Dua, da je mogla, uzviknula bi od sree. Napokon!
Napokon je doao neko. Moda e me spasiti mislila je. I onda tiho
nije mogla stati u kutijicu, kutijica se prevrnu, pade na pod i razbi se. Iz
nje izleti ptica.
Stari Ben Azer u udu pogleda, zausti da neto kae, ali nije uspio.
Otvorenih usta gledao je razbijenu kutijicu, a onda pticu kako iri krila.
Ptica izleti iz njegovog duana.
A Dobra Dua i Glas?! Pogledaj! Gore, u drvee. Posluaj. Zaviri u
sebe. Moda se ba tu odmaraju nakon dugog leta, ili pjevaju a da ti to i
ne zna.
ZBRKA
Desilo se jednom tako da je Mali Mjesec sanjao divan san. Sanjao je
da je siao na Zemlju, stavio eir na glavu, uzeo tap u ruku i zakopavi
kaputi krenuo u etnju. etao je i etao jednom mirnom, beskrajno
dugom ulicom. I dok su njegovi koraci odzvanjali, stabla lipa poredana u
dva duga niza mirisala su tako opojno da mu se inilo da lebdi, da treperi.
Ptice su umilnim glasom pjevale, a povjetarac tiho umio.
Oaran i zanesen, Mali Mjesec zatvori oi, pa se spotaknu o svoj
tap i pade na nos. TLAP. Kad je ponovo otvorio oi ugleda svoj kreveti
i svoju sobu i shvati da je sanjao ali, nikad tako lijepo kao sad. Samo je
etao i etao i kao da se cijeli svijet pruao pred njim u svoj svojoj ljepoti,
koju nije gledao sa visina tamnog neba, ve u koju je uranjao kao to
dijete uranja u vodu.
Popeo se na kreveti i odluio da ponovo sanja isti san. Okretao se,
prevrtao. Pa se opet okretao i prevrtao, ali san se nije vraao. Rastuen,
Mali Mjesec ustade, upali svjetlo, obue se i, ne gledajui na sat, izie
vani da potrai svoj san. Ako ve nije u njegovoj glavi, onda ga sigurno
negdje eka.
Sav u mislima o snu, Mali Mjesec nije ni primijetio sa koliko
uenja i ljutnje su ga ispratila dva mala paperjasta oblaka. Oni su se
grijali na suncu i vjebali kolut naprijed i kolut nazad, a on ih je, urno
proavi izmeu njih, zaustavio na pola, pa nisu bili ni kolut naprijed ni
nazad.
Ugledavi Malog Mjeseca tik ispred svog nosa, Sunce se iznenadi da
je dan ve proao i da je vrijeme za spavanje, pa ne razmiljajui mnogo
zatvori svoju knjigu, skide eir i bunu se iza brda, pravo na glavu
Velikog Mjeseca koji se kupao u jezeru.
Kako je Sunce otilo, a Mali Mjesec jo uvijek bio samo mali
mjesec, a ne pravi veliki mjesec koji pali svjetlo kad Sunca nema, nastade
potpuni mrak. Nita se nije vidjelo. Ama ba nita.
Ooo, kakva je zbrka nastala na nebu. Velika Zvijezda se probudila i
vidjevi da se nita ne vidi pohita da probudi zvjezdice, mislei da je
vrijeme da sjaje. One su se bunile, zijevale, neke su ak i plakale to ih
budi, a nisu se jo naspavale.
Ve je duboka no, nita se ne vidi mislila je Velika Zvijezda i
sva u urbi jurila po nebu desno, lijevo, gore, dolje, budei zvjezdice. Ali,
dok bi jednu probudila, druga bi ve zaspala. I sve tako redom.
Stisnuvi ake, ljuta i nenaspavana ode do kue Velikog Mjeseca i
zakuca na vrata. Kucala je, zvala i lupala, ali se niko nije odazivao.
Mora da je otiao na kupanje pomisli Velika Zvijezda.
Ljenjivac jedan. On se brka, a... Uh! Sad u mu ja pokazati!
Mjesece, Veliki Mjesece! vikala je Velika Zvijezda.
Sad je Mjesec ovuda projurio, ali kud je dalje otiao, ne znamo
rekoe dva oblaka.
Mjesee, Mjeseeeee....
Mali Mjesec je urio ne ujui nita. Morao je nai svoj san. On je
morao samo nai svoj san. I ne gledajui oko sebe, naleti na Veliku
Zvijezdu. PRAS!!! Kakav je to bio sudar. Hiljade malih ptiica cvrkutalo
im je iznad glava.
Ovo je ve previe uzviknu Velika Zvijezda, pa uhvati Malog
Mjeseca za uho.
Sluaj ti, mali uti, ako te sad jednom lupim od tebe e ostati samo
fleka. Fleka, jesi li uo!? ta jurca naokolo? Gdje ti je Veliki Mjesec?
Mmm? Govori! Jesi li gluh!?
Ja, ne znam. Ja sam iziao da traim san i samo sam...
ta da trai!? upita ve bijesna Velika Zvijezda, pruajui drugu
ruku ka drugom uhu Malog Mjeseca.
Ovdje se ne zna ni je li dan, ni je li no, a on trai nekakav san.
Jesi li ti normalan?! Zna li ti koliko je sati, ha?
NEKO JE U SOBI
Vani je padao snijeg. Njene pahulje ljuljukale su se u zraku tiho
donosei no.
Laku no, Damire. Lijepo spavaj.
Damir osjeti mamine ruke na kosi. Kao i uvijek, blago ga je
poljubila i popravivi pokriva na njegovom krevetiu, izila iz sobe.
Ali, ona nije znala da Damir jo dugo nee zaspati. im bi izila
Damir bi otvarao oi. Uvijek mu se inilo da, im mama ode, neko doe i
eta po njegovoj sobi. Skriva se ispod kreveta ili iza zavjese. On bi,
zatim, pokriva navukao do nosa, i jo dublje se uukavao u jastuk.
Ponekad mu se inilo da e mu srce iskoiti, toliko je jako kucalo.
Naravno, nita nije mogao da vidi. Samo je osjeao da ga neto gui u
grlu, a tople suze same klize niz njegove obraze. Nikoga nije mogao
zvati. Napravio bi buku. A i dok bi neko doao da mu pomogne, ko zna
ta bi se desilo s njim.
Vau, kakav konji! zau Damir neki nepoznat, ali ipak blag glas.
Zna drugar obrati se ovaj blagi glas jo nekome. Oduvijek
sam elio da budem kauboj. Pravi pravcati. Da jaem konja i da imam
eir.
Kauboj. PIH odgovori uobraeno sad neki drugi glas.
Ja nisam nikad elio da budem nita drugo osim to to jesam. I,
zna kako mi je super. Oho-ho-ho tiho i strano se nasmija uobraenko.
Pogledaj koliko ovdje ima igraaka! Vidi ovog pajaca to svira
gitaru. Ha-ha-ha i majmun s njim. E svata. Kako li se samo njih dvojica
slau kad pjevaju?
Ne znam zato uopte razmilja o tome. Kako bi samo mogli
pjevati majmun i pajac. Pa, nikako, naravno.
A, vidi ovo. Uh to je dobro. Karta svijeta. Prava stvar ree blagi
glas.
Nije loe. Nije loe. Ali to je karta jednog svijeta. A ta je sa
kartom drugog ili treeg svijeta? ik nek naprave kartu nevidljivog
svijeta. To bi ve bilo neto nabrajao je uobraenko.
Nije vano. A vidi ovo. Fudbal! Ne, ne utaj Strahovite. ta ti je?!
Pravi galamu.
Meu dva glasa gotovo neprimijetno umijea se Damirov jecaj. On
vie jednostavno nije mogao da izdri taj grozni osjeaj da je neko tu i da
svakog trena moe njega da otkrije, a onda...
ree prvi glas. Sluaj. Neko plae.
Ha-ha-ha, nasmija se tiho drugi. Pa ta? Neka plae. Mora da ga
je strah. To znai da zna da sam ja tu.
Sluaj! Ne davi. Bolje da vidimo ko je to.
REPI I EIRKO
Kad bi se sastale sve ptice i ptiice, kad biste pitali cvijee i umu, i
veliki hrast, i sve i svakoga ne bi vam mogli rei ni ta je to, ni kako je to,
ni zato to. Moda bi nebo znalo, ali nebo se skriva iza oblaka i iza
vreline Sunca, pa kad ga pitate ono se pravi da nita ne zna.
Ovako je to bilo. Kad su se na vrhu onog gore debelog hrasta igrala
dva ptia, dvije male ptiice Repi i eirko zauka u jednom
smeuranom, rupiastom listu NETO. Njih dvojica iskoie iz gnijezda i
bojaljivo, na sva etiri prstia svojih noica, krenue prema listu iz kojeg
je dolazilo ukanje. Korai po korai i stigoe.
ta li je to proapta Repi.
ekaj, ekaj malo okreui glavu as na jednu, as na drugu
stranu odgovori eirko.
Ali, ta je to?! Oo, to se ja bojim. eirko, eirko povlaei se
unazad Repi je dozivao svoga brata.
Pusti me. Ne znam ni ja ta je to. Jedino da otvorimo list i da...
Ne, ne, ne uplai se Repi i otra do gnijezda. Mene je strah i ba
me briga ta je to.
I mene je strah ree eirko iskreno. Ne smijem ni ja da ga
dirnem, ali moram.
I on se primaknu, kljucnu list, a on se onako smeuran i rupiast rasu
u komadie. Samo je jedan njegov dio, uvezan i izvezen bijelom niti,
ostao vrsto priljubljen uz granicu. A u tom smotuljku bjeline bijae
PATULJKOVA KUICA
Nedaleko od velike zelene rijeke nalazila se jedna vrba. Nije bilo
ljepe vrbe od te na cijelome velikom svijetu. Bila je visoka,
debeljukasta, duge zlatne kose to se poput apata lelujala na sve strane.
AROLIJA
Aaa, ja to neu, ja ne mogu, ne mogu da budem zla vjetica
plakala je mala Stranica.
Ali, dijete drago ree joj mama vjetica ti mora da bude zla.
Sve su vjetice zle i to ti je tako.
Ja neu, neu da budem strana, i runa, i vjetica, i da me se plae
nastavila je Stranica lupajui nogama o pod.
Kako nee, objasni mi! Gledaj svoju malu metlicu u oku. Zar
nije ba za jednu pravu opaku vjeticu? Na njoj moe da leti kud god
SAT
Na sarajevskoj ariji, tamo gdje se pored sebilja odmaraju
golubovi, pa kad se krene uvie, prema duanima i starim kuama, ivi
Seidaga. Ne vidi se s vana da njegova avlija spaja njegovu kuu i kuu u
kojoj ivi Ilma.
u sebi kako samo djeca znaju da postavljaju tako teka pitanja. I otkud da
joj se to vrti po glavi.
Znao je on da postoji to kad nema vremena. Kad se ovjek zamisli,
pa zagleda u cvijet, ili u nebo, pa uzdahne, i osjea da je sve oko njega
tako mirno i lijepo. I ne moe se mjeriti ni satima, ni danima, ni
godinama. To je kad se zagnjuri u vjenost. I zna da sve proe, a da
ostane nebo, i rijeka i mirisi to sjeaju na sve to je bilo oduvijek. Ba
kao i ovaj grad. Ali, kako da to objasni Ilmi.
Dok je on tako zadubljen u misli utio, Ilma je otila do korita pa
otvorila esmu. Voda je tekla i tekla, a Ilma je uzalud pokuavala da je
uhvati svojom ruicom. Onda je spustila ruku i zagledala se u vodu to je
tekla.
Ilma, Ilmaaa zvao ju je Seidaga.
Htio joj je dati jednu slikovnicu, nadajui se da e zaboraviti ta ga
je pitala. Ali Ilma ga nije ula. Dugo je gledala u vodu. A onda progovori:
Znam Seidaga, znam. Pusti me, nemam sad vjemena.
I ostade dugo pored esme, zanesena i ozarena. Koliko je to dugo
bilo ne bi vam znala rei kad biste je pitali. Zna samo da joj je bilo lijepo.
I da nije ula ni vidjela nita oko sebe.
BILJEKA O PISCU
Azra Alii-eevi roena je u Sarajevu 18.8.1965. godine. U
rodnom gradu zavrila je gimnazijsko obrazovanje (saradnik prevodioca
za engleski i francuski jezik). Agresija na BiH zaustavila ju je na treoj
godini studija, na grupi Engleski jezik i knjievnost, Filozofskog fakulteta
u Sarajevu, gdje je, takode, studirala i arapski jezik. Cijelo vrijeme rata
boravi u Sarajevu.
Potie iz porodice intelektualaca gdje stie izuzetnu kulturu itanja.
Svoje prve literarne radove objavljuje kao osnovnokolac i srednjokolac,
a u ratnom izdanju "Vesele sveske" objavljuje priu udesni svijet slova.
Potom, svoje prie objavljuje u listu za mlade "Lastavica".
Pie poeziju i prozu.
Svoju prvu knjigu "Pria i Zlatno pero" objavila je 1997. godine i
odmah privukla panju i kritike i italaca.
Knjievnica ivi u Sarajevu.
A. H. D.