Professional Documents
Culture Documents
Gavriel Kay
ISPOD NEBA
BalkanDownload.org
Glavni likovi
OBITELJ SHEN
General Shen Gao pokojni, neko Zapovjednik lijeve strane Umirenog zapada
Shen Liu njegov najstariji sin, glavni savjetnik prvome ministru
Shen Tai njegov drugi sin
Shen Chao njegov trei sin
Shen Li-Mei njegova ki
VOJSKA
An Li (Roshan) vojni guverner Sedmog, Osmog i Devetog okruga
An Rong njegov najstariji sin
An Tsao mlai sin
KANLINSKI RATNICI
Wan-si
Wei Song
Lu Chen
Ssu Tan
Zhong Ma
UMJETNICI
Sima Zian pjesnik, Prognani Besmrtnik
Chan Du pjesnik
U XLNANU, PRIJESTOLNICI
Proljetna Kia kurtizana u Sjevernom okrugu, kasnije zvana Lin Chang
Chou Yan student, prijatelj Shen Taijevi
Xin Lun student, prijatelj Shen Taijevi
Feng uvar u Wen Zhouovom zaposlenju
Hwan sluga Wen Zhouov
Pei Qin prosjak na ulici
Ye Lao podvornik
Rat nije bio neprekidan. Nikada nije bio, nigdje, a posebno ne u toliko
zabaenoj planinskoj kotlini, toliko tekoj za odravanje linija opskrbe, iz bilo
koje zemlje, ma koliko ratoborni ili ambiciozni bili kraljevi i carevi.
Zbog toga, ribari ili pastiri koji su napasali ovce i koze na ovim visokim
livadama izgradili su kolibe u razdobljima kada ovdje nisu umirali vojnici.
Veina koliba bila je unitena, nekoliko nije. Tai je ivio u jednoj od njih,
postavljenoj sjeverno uz borovima obraslu padinu zaklon od najgorih
vjetrova. Koliba je bila stara gotovo stotinu godina. Prionuo je popravku
najbolje to je mogao kada je tek bio doao: krov, vrata i prozorski okviri,
kapci, kameni dimnjak za vatru.
Zatim mu je pristigla pomo, neoekivana, netraena. Svijet moe donijeti
otrov u peharu optoenom draguljima, ili neoekivane darove. Katkada ovjek
ne zna to je od to dvoje pred njime. Netko koga je znao bio je napisao pjesmu
oko te misli.
Leao je sada budan, usred proljetne noi. Sjao je puni mjesec, to je
znailo da e mu Taguranci stii do kasnog jutra, njih pola tuceta to donose
zalihe u volovskim zapregama niz padinu s juga i oko ravne obale jezera do
njegove kolibe. Jutro poslije mladog mjeseca bilo je vrijeme kada su njegovi
vlastiti ljudi dolazili s istoka, kroz klanac s Gvozdenih vrata.
Trebalo im je neko vrijeme u razdoblju nakon to je stigao, ali uredili su
rutinu koja je objema stranama doputala da mu dou bez da se moraju vidjeti.
Sada je vladao mir, potpisan, s razmijenjenim darovima, i princezom, ali takve
istine nisu uvijek prevladavale kada su se mladi, agresivni vojnici sretali na
dalekim mjestima a mladii su mogli zapoeti ratove.
Dvije su utvrde smatrale Taija svetim pustinjakom ili ludom, to je odabrao
da ivi meu duhovima. Jedna s drugom provodile su kroz njega preutan,
gotovo smijean rat, natjeui se da svakog mjeseca prue vie velikodunosti,
da budu od vee pomoi.
Taijevi su ljudi polegli podnice u njegovoj kolibi prvoga ljeta, donesavi u
kolima ispiljene i izbruene daske. Taguranci su preuzeli popravak dimnjaka.
Tinta i pera i papir (zatraeni) stigli su s Gvozdenih vrata; vino je prvo stiglo s
juga. Obje utvrde slale su ljude da cijepaju drva kad god su bili ovdje. Donijeli
su mu zimsko krzno i ovju kou za posteljinu, za odjeu. Dali su mu kozu za
mlijeko, i zatim drugu s druge strane, i taguransku kapu udnovata izgleda ali
jako toplu, s pokrivalima za ui i vezicom za vezivanje pod bradom, prve
jeseni. Vojnici s Gvozdenih vrata bili su izgradili malu staju za njegova malog
konja.
Pokuao je to zaustaviti, ali nije doao ni blizu tome da ikoga uvjeri, i s
vremenom je shvatio: tu nije bila rije o dobroti prema luaku, niti ak
potpuno o meusobnom nadjaavanju. to je manje vremena troio na hranu,
drvo za ogrjev, odravanje kolibe, vie je mogao posvetiti svome zadatku, koji
nitko nije ikada ranije izveo, i za koji se inilo nakon to su prihvatili zato
je ovdje da je Tagurancima jednako vaan koliko i njegovu vlastitom
narodu.
U tome se mogla nai ironija, esto je mislio Tai. Mogli bi se podbadati i
jedni druge ubiti, ak i sada, ako bi sluajno stigli u isto vrijeme, a samo bi
istinska luda mislila da su bitke na zapadu zauvijek bile gotove, ali dva su
carstva tovala njegovo polijeganje mrtvih na poinak dok ne bi bilo novijih.
U krevetu za blage noi sluao je vjetar i duhove; nije ga probudilo ni jedno
ni drugo (ne vie) nego blistava bjelina mjeseca koji je sjao. Nije sada mogao
vidjeti zvijezdu Djeve pletilje, prognane od svog smrtnog ljubavnika na daleku
obalu Nebeske rijeke. Bila je ranije dovoljno sjajna da se jasno vidi na
prozoru, ak i s punim mjesecom. Sjeti se pjesme koju je volio kada je bio
mlai, oblikovane oko slike mjeseca kako nosi poruke izmeu ljubavnika
preko Rijeke.
Ako bi je sada razmotrio, inila mu se usiljenom, razmetljivom i
pretjeranom. Mnogi slavni stihovi iz ranijih vremena ove Devete dinastije bili
su takvi ako bi se poblie pogledalo njihove dotjerane verbalne brokate. Bilo
je neto tuge u tome kako bi se to moglo zbiti, pomisli Tai: odljubljivanje od
neega to je ovjeka oblikovalo. Ili ak ljudi koji su ga oblikovali? Ali ako se
ne bi promijenio barem malo, gdje su bili odlomci ivota? Nije li uenje,
mijena, katkad znailo ostavljanje onoga to se nekada smatralo istinitim?
U sobi je bilo vrlo svijetlo. Gotovo dovoljno da ga izvue iz kreveta do
prozora da gleda van u visoku travu, to je srebro inilo zelenilu, ali bio je
umoran. Uvijek je bio umoran na kraju dana, i nikada nije izlazio iz kolibe
nou. Nije se vie bojao duhova do sada su ve na njega gledali kao na
izaslanika, zakljuio je, ne kao uljeza iz svijeta ivih ali preputao im je
svijet nakon to bi zalo sunce.
Zimi je morao zatvarati nanovo izgraene kapke, zatisnuti pukotine u
zidovima najbolje to je mogao tkaninom i ovjom koom da zaustavi vjetar i
snijeg. Koliba bi postajala zadimljena, osvijetljena vatrom i svijeama, ili
jednom od njegovih dviju svjetiljki ako se muio da pie poeziju. Grijao je
vino na kotlu (koji su mu, takoer, dali Taguranci).
Kada je dolo proljee otvarao je kapke, putao da ulazi sunce, ili svjetlost
zvijezda i mjeseca, a zatim zvuk ptica u zoru.
Za prvoga noanjeg buenja bio je izgubljen, zbunjen, zapleten u
posljednji san. Mislio je da je jo uvijek zima, da je sjajno srebro koje je vidio
bio led ili mraz to blista. Za trenutak se nasmijei, vraajui se svijesti, uz
ironiju i blagi podsmijeh. Imao je prijatelja u Xinanu kojemu bi ovaj trenutak
bio dragocjen. Nije se esto proivljavalo slike dobro znanih stihova.
Ali moda je bio u krivu. Moda, ako je pjesma bila dovoljno istinita, onda bi
prije ili kasnije neki od onih koji je proitaju uistinu proivjeli sliku kao to ju
je on sada proivljavao. Ili su moda neki itatelji imali sliku prije nego to su
uope prili pjesmi i pronali je kako ih tamo eka, kao potvrda? Pjesnik to
prua rijei za misli koje su ve nosili.
A ponekad je poezija pruala nove, opasne misli. Ponekad su ljude izgonili,
ili ubijali, zbog onoga to su napisali. Opasna opaska mogla se prikriti
postavljanjem pjesme u Prvu ili Treu dinastiju, pred stotinama godina.
Ponekad je taj obiaj djelovao, ali ne uvijek. Vii mandarini dravne slube
nisu bili budale.
Lijeui natrag mislim na dom. Dom je bilo imanje blizu rijeke Wai, gdje je
njegov otac bio pokopan u njihovu vonjaku s oba svoja roditelja i troje djece
koja nisu poivjela do odrasle dobi. Gdje su Taijeva majka i Shen Gaova
konkubina, ena koju su zvali Drugom majkom, jo uvijek ivjele, gdje su se
njegova dva brata takoer bliili kraju korote stariji e se uskoro vratiti u
prijestolnicu.
Nije bio siguran gdje je bila njegova sestra. ene su imale samo devedeset
dana korote. Li-Mei je vjerojatno ponovno bila s caricom, ma gdje ona bila.
Carica moda nije bila na dvoru. Njeno se vrijeme u Ta-Mingu, prema
glasinama, bliilo kraju, ak i pred dvije godine. Netko je drugi sada bio u
palai s carem Taizuom. Netko tko je blistao poput dragulja.
Bilo je brojnih koji to nisu odobravali. Nije bilo nikoga, koliko je Taiju
bilo poznato, tko je toliko izrekao, otvoreno, prije nego to je Tai otiao da
poe kui, a zatim doe ovdje.
Zateknu misli kako plove natrag prema Xinanu, od sjeanja na obiteljsko
imanje pored potoka, gdje je lie paulovnije sve odjednom padalo niz stazu
od ulaznih vrata, u jednoj jesenjoj noi svake godine. Gdje su breskve i ljive i
marelice rasle u vonjaku (crveno cvijee u proljee), a na rubu ume moglo
se osjetiti miris ugljena kako gori, vidjeti dim iz seoskih ognjita s onu stranu
stabala kestena i duda.
Ne, sada se umjesto toga sjeao prijestolnice: sve blistaj i boja i buka, gdje
se silovit ivot, u svoj svojoj svjetskoj praini i svjetskom bijesu, zbivao,
odvijao, izbijao, ak i sada, usred noi, napadao osjetila trenutak za trenutkom.
Dva milijuna ljudi. Sredite svijeta, ispod neba.
Tamo ne bi bila tama. Ne u Xinanu. Svjetla ljudi gotovo su mogla prekriti
mjeseinu. Bilo bi baklji i svjetiljki, uvrenih, ili noenih u bambusovim
okvirima, ili ovjeenih s nosiljki noenih kroz ulice, u kojima su se nosili oni
moni i plemenitoga porijekla. Na gornjim prozorima bilo bi crvenih svijea,
i svjetiljki to vise s cvijeem okienih balkona u Sjevernom okrugu. Bijela
svjetlost u palai i iroke, plitke uljne svjetiljke na stupovima dvostruko viim
od ovjeka u tamonjim dvoritima, to gore cijelu no.
Bilo bi glazbe i slave, slamanja srca i dragosti, i katkad noeva ili maeva
isukanih u uskim i skrivenim uliicama. A s dolaskom jutra, mo i strast i smrt
sve isponova, gurajui se na dvije velike, zagluujue trnice, u vinarijama i
dvoranama za uenje, zavijenim ulicama (oblikovanim za skrivenu ljubav, ili
ubojstvo) i onima zapanjujue irokim. U spavaim sobama i dvoritima,
raskonim privatnim vrtovima i cvijeem ispunjenim javnim parkovima gdje
su se vrbe saginjale nad potocima i duboko iskopanim umjetnim jezerima.
Sjeti se Parka dugog jezera, juno od gradskih zidina od sabijene zemlje,
sjeti se s kime je tamo posljednji put bio, u vrijeme breskvina cvata, prije nego
to mu je umro otac, na jedan od tri dana svakoga mjeseca kada joj je bilo
dozvoljeno izai iz Sjevernog okruga. Osmi, osamnaesti, dvadesetosmi. Bila je
daleko.
Divlje guske bile su simboli razdvajanja.
Pomisli na Ta-Ming, itav kompleks palae sjeverno od gradskih zidina, na
Nebeskog Sina, ne vie mladog, i na one s njim i oko njega: eunuhe, i devet
rangova mandarina, Taijevog starijeg brata jednog od njih, prineve i
alkemiare i vojne voe, i onu koja je gotovo sigurno leala s njime noas pod
ovim mjesecom, koja je bila mlada, i gotovo neizdrivo lijepa, i koja je
promijenila carstvo.
Tai je teio da bude jedan od tih dravnih slubenika s pristupom palai i
dvoru, to pliva unutar struje, kako je kazivala izreka. Bio je uio punu
godinu u prijestolnici (izmeu susreta s kurtizanama i prijateljima po vinskoj
ai), bio je na rubu pisanja trodnevnih ispita za carsku slubu, ispita koji su
odreivali budunost.
Tada je njegov otac umro pored njihova tiha potoka, i nastupie dvije i pol
godine slubenog alovanja, i pooe od njega kao kini vjetar niz rijeku.
ovjek je bio iiban dvadeset tekim prutom ako bi zakazao kada se
trebalo povui i izvesti obrede dune roditeljima kada umru.
Moglo bi se rei (neki bi rekli) da je uistinu zakazao u obredima time to je
ovdje u planinama, a ne kod kue, ali govorio je s podprefektom prije jahanja
ovim dugim putem na zapad, i primio je doputenje. Bio je takoer silno
jo uvijek povuen od drutva, od iega to bi se moglo nazvati ambicijom ili
svjetovnou.
Bilo je neto rizika u tome to je uinio. Uvijek je bilo opasnosti kada je
bila rije o tome to bi se moglo aputati u Ministarstvu obreda, koje je
nadgledalo ispite. Uklanjanje suparnika, na ovaj ili onaj nain, bila je jedna od
najosnovnijih taktika, ali Tai je mislio da se zatitio.
Nikada se nije moglo uistinu znati, naravno. Ne u Xinanu. Ministre se
imenovalo i proganjalo, generale i vojne guvernere se unaprjeivalo, zatim
unazaivalo ili nareivalo da se ubiju, a dvor se hitro mijenjao u vrijeme prije
nego to je otiao. Ali Tai jo nije imao poloaj. Nije da je riskirao ita u
smislu poloaja ili ranga. I mislio je da bi mogao preivjeti prut za batinanje,
ako bi do toga dolo.
Pokua sada odluiti, u mjeseinom osvijetljenoj kolibi, zavijen u samou
kao svilac za etvrtoga sna, koliko mu je zaista nedostajala prijestolnica. Je li
bio spreman vratiti se, nastaviti sve kao prije. Ili je bilo vrijeme za jo jednu
promjenu.
Znao je to bi ljudi rekli da je uistinu napravio promjenu, to se ve
govorilo o drugom sinu generala Shena. Prvi Sin Liu bio je znan i shvaen,
njegova ambicija i uspjeh odgovarali su obrascu. Trei je sin jo bio mlad,
jedva vie od djeteta. Bio je to Tai, drugi sin, koji je izazivao vie pitanja od
iega drugog.
Korota bi slubeno bila gotova na drugi puni mjesec sedmog mjeseca. Bio
bi zavrio obrede, na svoj nain. Mogao bi nastaviti sa svojim studijama,
pripremiti se za idui niz ispita. To su ljudi radili. Naunici su pisali ispite za
dravnu slubu pet puta, deset, vie. Neki su umrli bez da su ih ikada proli.
etrdeset do ezdeset ljudi uspijevalo je svake godine, od tisua koji su
zapoinjali postupak s poetnim ispitima u vlastitim prefekturama. Posljednji
ispit zapoinjao je u prisutnosti samoga cara, u svojoj bijeloj halji i crnom
eiru i utom pojasu najvie sveanosti: sloen inicijacijski prijelaz s
podmiivanjem i korupcijom u postupku, kao i uvijek u Xinanu. Kako bi
moglo biti drugaije?
inilo se da mu je prijestolnica sada ula u posrebrenu kolibu, tjerajui san
sve dalje sa sjeanjima na guvovitu, gurkavu vrevu koja nikada nije potpuno
prestajala ni u koje doba. Prodavai i kupci to viu na trnicama, prosjaci i
akrobati i gatari, unajmljeni oaloeni to slijede sprovod rasputene kose,
konji i kola to tutnje kroz mrak i dan, miiavi nositelji zatvorenih sjedalica
to viu na pjeake da se sklone s puta, ibaju ih u stranu bambusovim
prutovima. Straari Zlatne ptice s vlastitim prutovima za ibanje na svakom
velikom raskriju, to raiavaju ulice kada padne mrak.
Male trgovine u svakoj etvrti, otvorene itave noi. Sakupljai nonog
otpada to prolaze sa svojim tugaljivim krikom upozorenja. Trupci to se
sudaraju i kotrljaju kroz vanjske zidine Xinana u golemu baru pored Istone
trnice gdje se kupuju i prodaju u svitanje. Jutarnja batinanja i pogubljenja na
dva trgovaka trga. Jo ulinih zabavljaa nakon odrubljivanja glava, dok su
jo okupljene dobre publike. Zvona to zvone straarske sate po danu i kroz
no, i duga tutnjava bubnjeva koja je zakljuavala zidine i sve dveri etvrti u
zalazak sunca i otvarala ih u zoru. Proljetno cvijee u parkovima, ljetno voe,
jesenje lie, uta praina koje je bilo posvuda, dopuhana sa stepa. Praina
svijeta. ad-i-zlato. Xinan.
u i vidje i gotovo osjeti njegove mirise, kao upamen kaos i kakofoniju
due, zatim ga potisnu i odgurnu na mjeseini, sluajui ponovno duhove vani,
krikove s kojima je ovdje nauio ivjeti, inae bi poludio.
Na srebrnom svjetlu pogleda preko prema niskom pisaem stolu, tintarnici i
papiru, ispletenoj prostirci pred njime. Njegovi maevi stajali su uza zid pored
njega. Miris borova dolazio je kroz otvoreni prozor s nonim vjetrom.
Cvranje cvraka, duet s mrtvima.
Bio je doao na Kuala Nor voen nagonom, da oda poast alosti svoga
oca. Ostao je podjednako radi sebe, radei svaki dan da prui otpust kakav
moe ma koliko malom broju onih koji su ovdje leali nepokopani. Djelo
jednoga ovjeka, ne besmrtnika, ne svetog.
Dvije su godine prole, obrtanje godinjih doba, i zvijezda. Nije znao kako
e se osjeati kada se vrati lomu i vrtnji prijestolnice. Bila je to iskrena misao.
Ipak je znao koji su mu ljudi nedostajali. Vidje jednu od njih u oku svoga
uma, gotovo joj je mogao uti glas, previe ivopisno da dopusti snu da se
vrati, sjeajui se posljednjeg puta kada je leao s njom.
A kad bi me netko odveo odavde dok tebe nema? Kad bi me netko pitao...
kad bi mi netko ponudio da postanem njegova osobna kurtizana, ili ak
konkubina?
Znao je tko je netko bio, naravno.
Uzeo joj je ruku, s tim dugim, zlatno oslikanim noktima i prstenjem
optoenim draguljima, i postavio je na svoja gola prsa, kako bi mu mogla
osjetiti srce.
Nasmijala se, pomalo gorko. Ne! Uvijek to ini, Tai. Kucanje tvoga srca
nikada se ne mijenja. Ne govori mi nita.
U Sjevernom okrugu gdje su bili gornjoj sobi u Paviljonu mjeseine, kui
naslade zvala se Proljetna Kia. Nije znao njeno pravo ime. Nikada se nije
pitalo za prava imena. Smatralo se to nekulturnim.
Govorei polako, jer je ovo bilo teko, rekao je, Dvije godine dugo je
vrijeme, Kio. Znam to. Mnogo se dogodi u ivotu mukarca, ili ene. To je-
Pomaknula je ruku da mu prekrije usta, ne njeno. Nije uvijek bila njena s
njime. Ne, opet. Sluaj me. Ako pone govoriti o Stazi, ili uravnoteenoj
mudrosti dugoga toka ivota, Tai, krenut u noem za voe na tvoju mukost.
Mislila sam da bi to moda htio znati prije nego to nastavi.
Sjeti se svile njenoga glasa, razorne draesnosti s kojom je mogla takve
stvari rei. Bio je poljubio dlan koji mu je drala na ustima, zatim je rekao,
polako, kada ga je malo odmaknula, Mora uiniti to ti se ini najboljim za
tebe, za tvoj ivot. Ne elim da bude jedna od onih ena to u noi ekaju na
prozoru nad stubama od ada. Neka netko drugi ivi te pjesme. Moja je
namjera vratiti se na obiteljsko imanje, ispotovati obrede za svoga oca, zatim
se vratiti. To ti mogu rei.
Nije bio lagao. To mu je bila namjera.
Stvari su drugaije ispale. Koji bi se ovjek usudio vjerovati da bi se sve to
planira moglo zbiti? ak ni car, s ovlau neba, nije mogao uiniti da tako
bude.
Nije imao pojma to joj se dogodilo, je li je netko uistinu odveo iz
kurtizanske etvrti, uzeo je za sebe iza kamenih zidova aristokratove gradske
palae u ono to je zasigurno bio bolji ivot. Nikakva pisma nisu stigla
zapadno od Gvozdenih vrata, jer nije nikakva napisao.
Nije to trebao biti sluaj jedne krajnosti ili druge, konano pomisli: ne
Xinan postavljen nasuprot ovoj samoi onkraj svih granica. Duga pria o
mudrosti Staze uila je ravnotei, zar ne? Dvije polovice ovjekove due,
njegova unutarnjeg ivota. Traila se ravnotea dvostihova u pjesmi stroge
forme, motiva u slici rijeka, stijena, aplja, ribarski amac irokih i tankih
poteza kistom u kaligrafiji, kamenja i drvea i vode u vrtu, promjenjivih
uzoraka u vlastitim danima.
Mogao bi poi kui njihovom potoku, primjerice, umjesto u prijestolnicu,
kada otie odavde. Mogao bi tamo ivjeti i pisati, vjenati se s nekime koga bi
za njega odabrale njegova majka i Druga majka, ureivati njihov vrt, vonjak
proljetno cvijee, ljetno voe primati posjetitelje i ii u posjete, ostarjeti i
postati sjedobrad u miru ali ne u samoi. Gledati lie paulovnije kada padne,
zlatne ribice u jezercu. Sjeati se svoga oca kako je to inio. Moda bi ga ak,
jednoga dana, smatrali mudracem. Ta mu zamisao izmami osmijeh, na
mjeseini.
Mogao bi putovati, na istok niz rijeku Wai, ili po samoj Velikoj rijeci kroz
jaruge do mora i zatim natrag: dok laari motkama guraju protiv struje, ili
vuku amce na zapad vrstim konopima niz kliske staze uklesane u stijene kada
ponovno dou do divljih jaruga.
Mogao bi poi jo i dalje na jug, gdje je carstvo postajalo drugaije i
udnovato: zemlje gdje se ria uzgajala u vodi i gdje je bilo slonova i gibona,
mandrila, uma ruina drveta, drvea kamfora, biserja u moru za one koji su
ih mogli izranjati, i gdje su tigrovi utih oiju ubijali ljude u dunglama u
tami.
Bio je asnoga roda. Ime njegova oca otvaralo je vrata kroz koja je Tai
mogao proi i pronai dobrodolicu meu prefektima i poreznim
slubenicima i ak vojnim guvernerima diljem Kitaija. Ime Prvoga Brata,
zapravo, do sada bi ak moglo biti i korisnije, mada je to imalo vlastite
sloenosti.
Ali sve je to bilo mogue. Mogao bi putovati i misliti, posjeivati hramove i
paviljone, pagode u maglovitim gorama, planinska svetita, pisati dok putuje.
Mogao bi to initi kao to je inio i majstorski pjesnik s ijim se stihovima
probudio, kako vjerojatno jo uvijek negdje ini. Iako je iskrenost (i ironija)
izazivala i dodatnu misao da se Sima Zian, izgleda, bavio piem koliko i svime
ostalim kroz svoje godine na brodovima i cestama, u planinama i hramovima i
bambusovim lugovima.
I to je postojalo, zar ne? Dobro vino, kasnonono drugarstvo. Glazba. Nije
to valjalo odbaciti niti prezirati.
Tai usnu s tom misli, i s iznenadnom, arkom nadom da su se Taguranci
sjetili donijeti vina. Gotovo je bio dovrio ono to su njegovi vlastiti ljudi
dopremili pred dva tjedna. Dugi ljetni suton davao je ovjeku vie vremena za
razmiljanje prije polaska na poinak sa suncem.
Spavao je, i sanjao enu s rukom na njegovu srcu te posljednje noi, zatim
preko njegovih usana, njene oblikovane i oslikane obrve nonih leptira, zelene
oi, crvene usne, svjetlost svijea, igle od ada kako ih polako izvlai jednu po
jednu iz zlatne kose, i miris koji je nosila.
B ytsan sri Nespo bio je bijesan na samoga sebe, do razine ponienja. Znao
je to bi njegov otac rekao, i kojim glasom, da je svjedoio ovoj sramoti.
Upravo se bio naklonio s daleko previe potovanja kada je Kitanac,
skinuvi iz nekog razloga svoj glupi eir, rekao da je poaen da Lav u
Rygyalu zna njegovo ime, toliko dalek u slavi.
Ali bila je to velikoduna stvar za rei, i Bytsan se zateknu kako se klanja,
ruke obavijene oko ake na njihov nain (ne nain njegova vlastita naroda),
prije nego to se stigao zaustaviti. Moda je ipak stvar bila u eiru, u
svjesnom razotkrivanju samoga sebe tom gestom.
Kitanci mogu ovjeku uiniti takvo to, ili je ovaj mogao. Tek to bi
odluio, jo jedanput, da su puni svoje bahatosti sredita svijeta, rekli bi i
uinili ovakvo to iz dubine roda i utivosti koju su nosili poput plata i sve
to drei sasvim glupav slamnati eir.
to valja initi kada se to dogodi? Zanemariti to? Smatrati to dekadencijom,
slabosti, lanom utivosti, nevrijednom priznanja na tlu gdje su se taguranski
vojnici borili i umirali?
Bytsan to nije mogao uiniti. Njegova vlastita slabost, moda. Mogla bi ak
utjecati na njegovu karijeru. Mada ono to ovih dana odreuje vojno
unaprjeenje kada je ratovanje ogranieno na povremene okraje vie ima
veze s time koga ovjek poznaje na viim inovima, s kime se napio jednom ili
dvaput, ili kome je bio dopustio da ga zavede dok je bio premlad da zna bolje,
ili se mogao tako praviti.
Da bi se ovjeka sudilo prema hrabrosti, kako se bori, trebalo je biti borbe,
zar ne?
Doba mira bilo je dobro za Tagur, za granice i trgovinu i ceste i podizanje
novih hramova, za etve i pune itnice i gledanje sinova kako odrastaju
umjesto saznanja da lee u humcima trupala, kao ovdje pored Kuala Nora.
Ali isti taj mir razarao je ambicioznom vojniku nade da upotrijebi hrabrost
i poduzetnost kao svoj nain napredovanja.
Nije da je imao namjere govoriti o tome s Kitancem. Postojale su granice:
unutarnje granice uz one koje su titile utvrde.
Ali ako bi bio iskren po tom pitanju, dvor u Rygyalu znao je sada i njegovo
ime, takoer, zbog ovog Shen Taija, ovog neupadljivog lika s utivim glasom
i duboko postavljenim oima.
Bytsan ga kradomice procijeni pogledom. Kitanca se vie nije moglo
nazvati mekim gradskim naunikom: dvije godine tekog rada na planinskoj
poljani rijeile su to. Bio je mrav i vrst, koe istroene od sunca i vjetra,
ruku izgrebanih i prekrivenih uljevima. A Bytsan je znao da je taj ovjek neko
vrijeme uistinu bio vojnik. Sinulo mu je pred vie od godine dana da bi se
ovaj mogao ak znati boriti. U kolibi je imao dva maa.
Nije bitno. Kitanac je uskoro odlazio, ivota sasvim promijenjenog pismom
koje je drao.
Bytsanov ivot takoer. Dobit e otpust sa svoga poloaja kada ovaj Kitanac
poe kui. Bio je premjeten u utvrdu Dosmad, juno i istono, na granici, s
jedinom i posebnom dunosti u ime princeze Cheng-wan da provede
vlastiti prijedlog u vezi njena dara.
Poduzetnost, zakljuio je, moe sadravati vie od predvoenja zaobilaznog
napada u konjanikoj bitci. Ima drugih vrsta zaobilaznih manevara: onakvih
koji bi ak mogli izbaviti ovjeka iz zabaene utvrde u planinskom prijevoju
iznad stotine tisua duhova.
To posljednje bila je jo jedna stvar koju nije volio, i to je ak jednom
priznao Kitancu: duhovi su ga uasavali koliko i svakog vojnika koji je
dolazio s njime, dovodei kola i zalihe.
Shen Taiju nije dugo trebalo da kae da su njegovi vlastiti ljudi s prijevoja
Gvozdenih vrata bili posve isti: zastajali su da prenoe na sigurnoj udaljenosti
istono odavde kada bi dolazili uz dolinu, odreujui svoj dolazak za kasno
jutro kao to je radio i Bytsan, uurbano su radili da istovare njegove zalihe i
obave kakve god su si druge zadatke odredili a zatim bi otili. Otili od
jezera i bijelih kostiju prije nego to bi pao mrak, ak i zimi kada je no hitro
dolazila. Jednom ak i za meave, rekao je Shen Tai. Odbili su sklonite u
njegovoj kolibi.
I Bytsan je to bio uinio. Bolje led i snijeg u planinskom prijevoju nego
urlici i prisutnost ogorenih, nepokopanih mrtvih koji mogu ovjeku otrovati
duu, oskvrnuti ivot ikojeg djeteta kojemu bi bio otac, odvesti ga u ludilo.
Kitanac pored njega nije izgledao kao luak, ali to je objanjenje
prevladavalo meu Bytsanovim vojnicima u utvrdi. Vjerojatno i na
Gvozdenim vratima, takoer. Neto oko ega su se dvije predstrane vojske
mogle sloiti? Ili je to samo bio lak nain za noenje sa saznanjem da je netko
hrabriji od njih?
Mogli su se boriti s njime da to iskuaju, naravno. Gnam je to htio, udio je
za time ak i prije nego to su sili s prijevoja. Bytsan je nakratko gajio
nevrijednu misao da bi volio vidjeti taj izazov. Samo nakratko: ako Kitanac
umre, s njime nestaje i njegov zaobilazni potez za odlazak odavde.
Shen Tai ponovno stavi svoj smijeni eir dok mu je Bytsan govorio to e
uiniti kako bi se potrudili da ga odre na ivotu dovoljno dugo da doe do
Xinana i odlui to e uiniti sa svojim konjima.
Jer ovjek je bio u pravu naravno da je bio u pravu ubili bi ga deset puta
iznova za toliki broj sardijskih konja da ih jednostavno pokua u stadu
otvoreno povesti na istok.
Bio je to apsurdan, divlje pretjeran dar, ali apsurd i pretjeranost su
privilegije kraljevskih obitelji, zar ne?
Razmisli da to kae drugome ovjeku, ali suzdra se. Nije bio siguran zato,
ali moda je to bilo zato jer je Shen Tai uistinu izgledao potreseno, dok je
ponovno itao svitak, vidno uznemiren po prvi put otkako Bytsan dolazi ovdje.
Korakom pooe natrag prema kolibi. Bytsan je nadgledao istovar i
skladitenje zaliha metalne krinje i vrste drvene kutije za hranu, da
nadjaaju takore. Ponovno se naali na raun vina i dugih veeri. Gnam i
Adar ve su poeli slagati drvo za ogrjev, uza zid kolibe. Gnam je radio
silovito, znojio se u svom nepotrebnome oklopu, usmjeravao bijes to je
bilo sasvim u redu za njegova kapetana. Gnjev u vojnika mogao se iskoristiti.
Ubrzo je to bilo gotovo, dok je sunce jo bilo visoko, tek svrnulo na zapad.
S pribliavanjem ljeta posjeti jezeru postali su laki na oite naine. Bytsan se
zadra dovoljno dugo da popije au vina (zagrijanog na kitanski nain) sa
Shen Taijem, zatim mu ustro zaeli zbogom. Vojnici su ve bili nemirni.
Drugi je ovjek jo uvijek bio smeten, bilo mu je neugodno. Vidjelo se to, pod
vjenom maskom utivosti.
Bytsan mu nije mogao zamjeriti.
Dvije stotine i pedeset konja, odredila je Princeza bijelog ada. Takva vrst
pretjerane izmiljotine kakvoj se mogao domisliti samo netko tko je itava
ivota ivio u palai. Kralj ju je, meutim, odobrio.
Nikada nije mudro, Bytsan je odluio na putu ovamo s utvrde, podcijeniti
utjecaj ena na dvoru.
Razmatrao je da to i kae, nad aom vina, ali odabra ipak ne rei.
Za mjesec dana bit e jo jedan posjet sa zalihama, zatim e se ivot njima
obojici promijeniti. Moda se nikada vie nee vidjeti. Vjerojatno nee. Bolje
ne uiniti nita toliko budalasto kao povjeriti se drugome ovjeku, ili priznati
ita vie od radoznalosti i razumne mjere potovanja.
Kola su bila laka na putu natrag, naravno, vol bri na putu kui. Bili su i
vojnici, ostavljajui jezero i mrtve za sobom.
Trojica njegovih ljudi zapoee pjesmu dok su naputali poljanu i poinjali
se dizati zavojitim putem. Bytsan zastade na poslijepodnevnoj svjetlosti na
otrom zavoju gdje je uvijek zastajao, i pogleda dolje. Netko bi mogao Kuala
Nor proglasiti prelijepim u proljee ako ne bi znao nita o njemu.
Pogled mu preleti preko plave vode do ptica to su se gnijezdile
nevjerojatnog broja ptica. Mogla se u tome smjeru odapeti strijela u zrak i
ubiti tri jednim pogotkom. Ako bi strijela imala mjesta da padne. Dozvoli si
osmijeh. I njemu je bilo drago da odlazi, nije se moglo porei.
Pogleda preko kotline poljane, na sjever prema dalekim planinama koje su
je uokvirile, lanac za lancem. Pria njegovog naroda kazivala je da su na tim
dalekim vrhuncima od poetka svijeta obitavali demoni plavih lica, golemi i
zloudni, i da su ih od taguranske visoravni odbili samo bogovi, koji su pred
njima uzdigli druge planine, obavijene magijom. Lanac u koji su sada
ponovno ulazili, gdje je sjedila njihova mala utvrda, bio je jedan od njih.
Sami bogovi, zasljepljujue blistavi i nasilni, ivjeli su mnogo dalje na
jugu, dalje od Rygyala, nad uzvienim vrhuncima koji su dodirivali podnoja
nebesa, i na koje se niti jedan ovjek nikada nije uspeo.
Bytsanu pogled pade na grobne humke preko jezera, na dalekoj strani
poljane. Leali su uza borovu umu, zapadno od Kitaneve kolibe, sada ve tri
duga reda, dvije godine iskapanja grobova za kosti u tvrdoj zemlji.
Shen Tai je ve kopao, vidje, radei iza zadnjega od njih u treem redu. Nije
ekao da Taguranci napuste poljanu. Bytsan ga je promatrao, malenog u
daljini: kako se saginje i kopa, saginje i kopa.
Pogleda kolibu postavljenu uza istu tu sjevernu padinu, vidje tor koji su
izgradili za dvije koze, svjee naslagano drvo za ogrjev uza jedan zid. Zavri
pregled okretom na istok, prema dolini kroz koju je ovaj udnovati, samotni
Kitanac bio doao na Kuala Nor, i niz koju e se vratiti.
Neto se tamo kree, ree Gnam pokraj njega, pogleda uperena u istome
smjeru. Pokaza prstom. Bytsan se zagleda, zakiljenih oiju, a zatim i on to
vidje.
* * *
Vratio se iskapanju jame koju je zapoeo pred dva dana, na kraju treeg
reda od drvea, jer to je bilo ono to je ovdje radio. I zato jer je osjeao da,
ako se ne nastavi kretati, raditi danas do iscrpljenosti, kaos svojih misli
gotovo grozniavih, nakon toliko dugog vremena tiine preplavit e ga.
Postojalo je i vino koje je Bytsan donio, jo jedan pristup, poput krivudave,
svjetiljkama osvijetljene uliice u Sjevernom okrugu Xinana, zamagljenim
granicama zaborava. Vino e biti tamo na kraju dana, ekati ga. Nitko drugi ne
dolazi da ga popije.
Ili je tako mislio, dok je nosio lopatu na posao, ali svijet se danas
jednostavno nije pokoravao ustaljenoj dvogodinjoj rutini.
Uspravivi se, isteui lea, i skidajui ozloglaeni eir da obrie elo, Tai
vidje likove kako dolaze s istoka preko visoke zelene trave.
Ve su bili van kanjona, na otvorenom polju livade. To je znailo da su
morali biti vidljivi ve neko vrijeme, samo ih nije primijetio. Zato bi
primijetio? Zato uope gledati? Nitko ovdje ne dolazi osim dvaju skupina
vojnika iz utvrdi, puni mjesec, mladi mjesec.
Bilo ih je dvoje, vidje, na malim konjima, s treim konjem pozadi to im
nosi opremu. Kretali su se polako, bez urbe. Moda umorni. Sunce je kretalo
na zapad, njegova je svjetlost padala na njih, inila ih jasnima u sjaju kasnoga
dana.
Nije bilo vrijeme za zalihe s Gvozdenih vrata. Upravo je rekao zbogom
Bytsanu i taguranskim vojnicima. A kada su ljudi stizali, nije ih bilo samo
dvoje bez kola. I najsigurnije nisu dosezali jezero u kasnijem dijelu dana,
kada bi trebali ostati s njime preko noi ili biti vani s mrtvima poslije mraka.
Ovo je, oito, dan koji je u njegovim zvijezdama bio oznaen za promjenu.
Jo uvijek su bili na nekoj udaljenosti, ti putnici. Tai je zurio jo koji
trenutak, zatim prebaci lopatu preko ramena, podie tobolac i luk nosio ih je
za obranu od vukova i da strijelja ptice za veeru i krenu prema kolibi, da ih
tamo doeka.
Pitanje jednostavne utivosti, iskazivanje potovanja posjetiteljima u svome
domu, ma gdje u svijetu on bio, ak i ovdje iza svih granica. Osjeti kako mu
bilo ubrzava dok je hodao, tue da uhvati bilo svijeta koji mu se vraao.
* * *
Chou Yan je oekivao da e njegov prijatelj biti izmijenjen, i izgledom i
ponaanjem, ako uope bude iv nakon dvije godine ovdje. Pripremao se za
uasne vijesti, govorio je o tome sa svojom putnom druicom, iako ona nikada
nije odgovarala.
Zatim su mu na prijevoju Gvozdenih vrata toj nesretnoj utvrdi ovdje na
kraju svijeta rekli da je Tai jo uvijek meu ivima, ili je bar bio nedavno
kada su svratili do jezera da mu donesu zalihe. Yan je odmah bio ispio
nekoliko aa vina Lososove rijeke (nosio ga je za Taija, vie ili manje) da
proslavi.
Nije znao, do tada.
Nitko nije znao. Pretpostavljao je kada je napustio Xinan da e putovati
desetak dana niz carsku cestu i zatim dolje kroz uljuene zemlje do obiteljskog
doma svoga prijatelja s onime to mu je morao rei. Nije bilo tako. Na imanju
blizu rijeke Wai, gdje je uspio ostati netipino diskretan sa svojim vijestima,
trei brat, mladi Shen Chao jedino dijete jo kod kue rekao mu je kamo je
Tai bio poao, pred pune dvije godine.
Isprva nije mogao vjerovati, a zatim, razmiljajui o svom prijatelju, ipak
povjeruje.
Tai je oduvijek imao neto drugaije u sebi, previe niti u jednoj naravi:
nemirno ispreplitanje vojnika i naunika, asketa i druga za pie meu
pjevicama. Uz naglu narav. Nije udo, jednom je rekao njihov prijatelj Xin
Lun, da Tai uvijek raspreda o potrebi za ravnoteom nakon previe aa vina.
Lun se alio koliko je teko odravati ravnoteu na blatnim stazama, vraajui
se kui krivudavim korakom nakon toliko aa.
Bilo je to vrlo daleko, kamo je Tai otputovao. Njegova obitelj nije ula
glasa od njega otkako je otiao. Mogao je biti mrtav. Nitko nije mogao
razumno oekivati od Chou Yana da ga slijedi, s onu stranu granica carstva.
Yan je bio proveo dvije noi meu enama Shenovih i najmlaim sinom,
dijelei njihove obrede za pretke i obroke (vrlo dobra hrana, bez vina u kui
za alovanja, avaj). Spavao je u udobnome krevetu s mreom za komarce. Izlio
je vlastitu rtvu ljevanicu nad grobom generala Shen Gaoa, divio se
njegovome spomeniku i natpisu, etao s mladim Chaoom kroz vonjak i niz
potok. Nesretan je pokuavao odluiti to da uini.
Kako daleko prijateljstvo nosi ovjeka? Doslovno, kako daleko?
Naposljetku, uini ono to se bojao da e uiniti od trenutka kada su mu
rekli za Taijev odlazak. Poeli zbogom obitelji i nastavi na zapad prema
granici, samo s jednom uvaricom koju su mu savjetovali da uzme sa sobom,
jo u Xinanu.
Ree mu da je to poprilino lako putovanje, kada spomenu gdje mu je
prijatelj poao. Yan joj nije vjerovao, ali njena je ravnodunost bila neobino
ohrabrujua.
Dokle god joj plati, mislio je Yan, nije je bilo briga. Kanlinskog ratnika se
unajmljuje i sluba mu zavrava kada mu se plati. Ili ne plati: mada je to, bez
iznimke, izuzetno lo potez.
Wan-si je bila beznadna kao druica, iskreno reeno, pogotovo za
drutvenog ovjeka koji voli priati, smijati se, raspravljati, koji uiva u zvuku
vlastita glasa kako deklamira poeziju svoje vlastite stihove ili bilo ije druge.
Yan je neprestano podsjeao samoga sebe da je ona samo zatita za put cestom,
i par vjetih ruku da im nou sastavlja logor kada spavaju vani dosta
potrebnije sada nego to je oekivao na poetku. Nije bila prijatelj niti prisna
osoba bilo koje vrste.
Sigurno ne netko koga se moe zamiljati kao druicu za postelju nou.
Nije imao mnogo sumnje to bi mu rekla da spomene to pitanje, i jo manje
sumnje da bi mu slomila kost ili dvije ako bi pokuao provesti u djelo udnju
koja ga je poela napadati, svjestan njenog vitkog tijela kako lei blizu njega
pod zvijezdama, ili se izvija i istee za svojih rituala tjelovjebe tih
elegantnih, polaganih kretnji u svitanje. Kanlini su bili slavni po disciplini, i po
uinkovitosti kojom ubijaju kada se pojavi potreba.
Potreba se nije pojavila dok su putovali niz rijeku prema Shen Taijevom
obiteljskom domu. Jedan susret u suton na laganoj kii s trojicom mukaraca
grubog izgleda koji bi moda imali krau na umu da nisu vidjeli Kanlinku
odjevenu u crno s dva maa i lukom. Hitro su se odstranili niz stazu u mokro
raslinje.
Meutim, jednom kada krenue na zapad, Yanu je sve poelo izgledati
drugaije. Pazio je da ne propusti zapaliti svijee ili tamjan i ostaviti darove u
bilo kojem i svakom hramu za bilo kojeg i svakog boga od jutra kada su
napustili imanje Shenovih i poeli slijediti pranjavu stazu na sjeverozapad, a
zatim dalje na zapad, prema praznini.
Sjeverno od njih, usporedo s njihovim putem, leala je carska cesta kroz
prefekturni grad Chenyao, a iza nje se protezao najistoniji dio Puteva svile,
koji je vodio od Xinana do Vrata od ada i garnizona u koridoru Kanshu.
Carska cesta itavim putem ima ivahna sela i udobna svratita na
potanskim stanicama. Ima dobroga vina, i zgodnih ena. Moda ak i poneka
od utokosih plesaica iz Sardije, to rade u kuama naslade, moda na putu za
prijestolnicu. One koje mogu izviti tijelo unatrag i dodirnuti tlo nogama i
rukama odjednom i tako izmamiti privlane slike u umu matovita mukarca.
Ali Shen Tai nije bio tamo gore, zar ne? Nita toliko razborito. I nije imalo
smisla ii pet ili est dana na sjever da se sretnu s carskom cestom, kada njihov
put vodi do Gvozdenih vrata pored Kuala Nora, ne do prijevoja Vrata od ada.
To ostavi njegovog prijatelja Yana, njegovog odanog prijatelja, da osjea
svaku kretnju tvrdih kostiju svoga malenog, kudravog konja pri kraju dana
jahanja u tiini kroz kasnoproljetne seoske krajeve. Nee piti to vino ni uti
glazbu u tim svratitima, niti uiti mirisne ene kako jako voli da ga se
dodiruje.
Wan-si je bila ta koja je odluivala koliko e daleko jahati svakoga dana,
hoe li doi do sela i dogovoriti krov pod kojim e spavati, ili logorovati vani.
Yan je svakoga jutra bio bolan kao djed kada se probudio na tlu vlanom od
rose, a seoski kreveti nisu bili puno bolji.
Za ita manje od vijesti koje je nosio ne bi ovo bio uinio, ree samome
sebi. Jednostavno ne bi, ma koliko mu drag bio njegov prijatelj, ma kakve su
stihove rastanka i posljednje zagrljaje izmijenili u Vrbinom svratitu pored
zapadnih vrata Xinana, kada je Tai poao kui da aluje za svojim ocem. Yan i
Lun i ostali dali su mu slomljene granice vrbe u znak pozdrava i da osiguraju
siguran povratak.
Ostali? Bilo ih je pola tuceta u Vrbinom svratitu, slavnom po rastancima
kojima je svjedoilo. Nitko od ostalih nije bio s Yanom na cesti, zar ne? Bili su
sasvim sretni da se napiju kada je Tai otiao, a zatim hvale Yana i
improviziraju pjesme i daju jo vrbinih granica u istom tom dvoritu svratita
kada je on poao na put dvije godine kasnije, ali nitko se nije ponudio da poe
s njime, zar ne? ak ni kada je oekivano putovanje bilo samo desetak dana,
do Taijevog obiteljskog doma.
Hah, pomisli Chou Yan, mnogo tekih dana zapadno od toga imanja. U
ovom trenutku, zakljui, njega samog poteno se moglo prozvati junakom,
svjedoanstvom dubine i plemenitosti prijateljstva u velianstvenoj Devetoj
dinastiji. Morat e to priznati kada se vrati, svi oni: nee vie biti ala iz vinskih
aa o mekoi i lijenosti. Pruala mu je ta misao previe zadovoljstva da je
zadri za sebe. Prui je Wan-si dok su jahali.
Nikada nije bilo uzaludnije utronje smrtnog daha i rijei. Crna odjea, crne
oi, mirnoa kakvu nikada ranije nije vidio, ova ena-ratnica. Razdraivalo ga
je to. Nije se mogao sjetiti je li je ikada vidio da se smijei.
Te je noi ubila tigra.
Nije to ni znao do jutra kada vidje tijelo ivotinje, u njemu dvije strijele, na
zelenom rubu bambusova luga, dvadeset koraka od mjesta gdje su spavali.
Zjapio je. Zamuca, Zato niste...? Nisam ak ni...
Bio je obliven znojem, ruke su mu se tresle. Neprestano je pogledavao u
ubijenu zvijer i hitro skretao pogled. Njena uasna veliina. Od straha mu se
vrtjelo u glavi. Sjede, na tlo. Vidje je kako poe povratiti svoje strijele. Noga u
izmi na tigrovu boku, strijele koje s okretom oslobaa.
Ve je natovarila njihovu krevetninu i opremu na treeg konja. Sada uzjai i
nestrpljivo ga poe ekati, drei mu ispruene uzde njegova konja. On uspje
stati na noge, uzjahati na konja.
Sino mi niste ak ni rekli! ree, ne mogavi sada skinuti pogleda s tigra.
Manje prigovarate kada prospavate no, ree ona, to je vrijedilo kao
dugaka reenica. Krenu, dok se sunce iza njih dizalo.
Dvije veeri kasnije dosegoe utvrdu na prijevoju Gvozdenih vrata.
Zapovjednik ih je dvije noi hranio (ovji gula i ovji gula), pustio Chou
Yana da ih zabavlja glasinama iz prijestolnice, i poslao na zapad, uz savjet gdje
da provedu tri noi na putu do Kuala Nora, kako bi stigli na jezero za jutra.
Yan je bio sasvim zadovoljan tim savjetom, budui da nije imao ni najmanje
elje susresti se s duhovima bilo koje vrste, kamoli gnjevnima i u brojevima
(malo vjerojatnim) koje su prijavili vojnici u utvrdi. Ali Wan-si je prezirala
vjerovanje u takve stvari i nije htjela provesti nepotrebnu no u kanjonu meu
planinskim makama, ree otvoreno. Ako mu je prijatelj bio iv pored jezera, i
bio je tamo ve dvije godine...
Nastavie dalje kroz dva duga, vrtoglava dana (Yan se teko nosio sa
zrakom na ovolikoj visini), pored mjesta za stanku koja je zapovjednik bio
predloio. Treeg poslijepodneva, sa suncem pred njima, uspee se uz
posljednju klisuru izmeu stijena i izaoe iznenada iz sjenki na rub livadne
kotline, ljepote koja je slamala srce.
I dok su se kretali naprijed kroz visoku travu, Chou Yan je napokon spazio
svog dragog prijatelja kako stoji na vratima malene kolibe, ekajui da ga
pozdravi, i u dui osjeti radost kakvu nisu mogle opisati nikakve rijei
pjesnika, i dugako mu se putovanje uini poput niega, kako biva s takvim
izazovima kada se zavre.
Umoran ali zadovoljan, zastade sa svojim malim konjem pred kolibom.
Shen Tai je bio u bijeloj korotnoj tunici, ali iroke hlae i tunika bile su mu
umrljane znojem i blatom. Bio je neobrijan, potamnio, koe grube kao u
seljaka, ali zurio je u Yana s laskavom nevjericom.
Yan se osjeao kao junak. Bio je junak. Ranije je krvario iz nosa, zbog
visine, ali o tome se nije moralo priati. elio je samo da vijesti koje donosi
nisu toliko ozbiljne. Ali onda ne bi bio ovdje, zar ne, da nisu?
Tai se nakloni dvaput, formalno, s rukom u aci. Njegova utivost bila je
onakva kakvom ju je pamtio: besprijekorna, gotovo prenaglaeno, kada nije
bjesnio oko neega.
Yan, jo uvijek na konju, veselo mu se nasmijei. Ree ono to je dugo
vremena imao namjeru rei, rijei o kojima je razmiljao svake noi dok ne bi
usnuo. Zapadno od Gvozdenih vrata, zapadno od prijevoja Vrata od ada /
Nee biti starih prijatelja.
Tai uzvrati osmijeh. Tako dakle. Preao si ovoliku daljinu da mi kae da
pjesnici mogu biti u krivu? To bi me trebalo zadiviti i zapanjiti?
Kad je uo zajedljiv glas kojega se sjeao, Yanovo je srce odjednom bilo
puno. Ah, no. Pretpostavljam da ne. Pozdrav, stari prijatelju.
Sa zamahom ukoeno sjai. Oi mu se napunie suzama kada zagrli drugog
ovjeka.
Kada koraknue natrag i pogledae se, Taijev je izraz lica bio udnovat, kao
da je Yan sam bio neka vrst duha.
Nikad, nikad ne bih pomislio... zapoe.
Da bih ja bio taj koji e ti doi? Siguran sam da nisi. Svi me podcjenjuju.
To bi te trebalo zapanjiti.
Tai se ne osmjehnu. Zapanjuje me, prijatelju. Kako si uope znao gdje...?
Yan naini grimasu. Nisam mislio da idem toliko daleko. Mislio sam da si
kod kue. Svi smo tako mislili. Rekli su mi kamo si poao.
I ti si nastavio? Sve dovde?
Izgleda da jesam, zar ne? ree veselo Yan. Nosio sam za tebe ak dvije
male bave vina Lososove rijeke, koje mi je tamo bio dao sam Chong, ali
bojim se da sam popio jednu s tvojim bratom, a drugu na Gvozdenim vratima.
No pili smo u tvoje ime i ast.
Taj ironini osmijeh. Onda ti na tome zahvaljujem. Ipak imam vina, ree
Tai. Mora da si jako umoran, i tvoja druica. Hoete li me oboje poastiti i
ui?
Yan ga pogleda, elei biti sretan, ali srce mu obuze tuga. Ipak je ovdje bio
iz odreenog razloga.
Moram ti neto rei, ree.
Mislio sam da tako mora biti, ree ozbiljno njegov prijatelj. Ali dozvoli
da vam najprije ponudim vodu da se operete, i au vina. Preli ste dalek put.
Onkraj posljednjih granica carstva, citira Yan.
Volio je kako to zvui. Nikome nee dopustiti da zaboravi ovo njegovo
putovanje, odlui. Mekan? Debeljukast mandarin u nastajanju? Ne Chou Yan,
ne vie. Ostali, to su uili za ispite, ili se u Sjevernom okrugu smijali s
plesaicama dok je jenjavao proljetni dan, sluali glazbu pipa, pili iz lakiranih
aa... oni su sada bili mekani.
Onkraj posljednjih granica, sloi se Tai. Svuda oko njih, planine su bile
naslagane jedna na drugu, obavijene snijegom. Yan vidje ruevine utvrde na
otoku u sredini jezera.
Poe za prijateljem u kolibu. Kapci su bili otvoreni prema zraku i bistroj
svjetlosti. Jedina soba bila je malena, uredno odravana. Sjeao se te Taijeve
navike. Vidje ognjite i uzak krevet, niski pisai stol, drvenu tintarnicu, tintu,
papir, kistove, prostirku pred njima. Nasmijei se.
u Wan-si kako ue za njime. Ovo je moja uvarica, ree. Moja
Kanlinska ratnica. Ubila je tigra.
Okrenu se da je pokae i propisno predstavi, i vidje da su joj maevi bili
isukani, i upereni u njih dvojicu.
* * *
Instinkti su mu otupjeli od samoe, dvije godine odvojen od iega priblino
nalik na sjeiva uperena u njega. Budno gledati, na oprezu od vukova i
planinskih maaka, paziti da su koze nou bile zatvorene u toru, nije nikakva
priprema za ubojicu.
Ali osjetio je da je neto s uvaricom pogreno jo dok je Yan dojahavao s
njom. Nije mogao rei to je taj osjeaj bio; uobiajeno je, razborito, da putnik
ugovori zatitu, a Yan je bio dovoljno nenauen na putovanje (i imao je
dovoljno obiteljskog bogatstva) da poe toliko daleko da unajmi Kanlinku, ak
i da je samo namjeravao poi malo na zapad, a zatim dolje prema Waiju.
To nije bilo to. Bilo je to neto u njenim oima i dranju, zakljui Tai, dok
je zurio u maeve. Oba su, zapravo, bila usmjerena prema njemu, ne prema
Yanu: znala je koji je od njih dvojice opasnost.
Dok je dojahavala, zauzdavala konja pred vratima kolibe, nije bilo razloga
da izgleda toliko na oprezu, dok je zurila u njega. Bila je unajmljena da dovede
ovjeka negdje, i doli su do toga mjesta. Zadatak obavljen, ili njegov odlazni
dio. Polovica isplate zaraena. Ali pogled koji je uputila Taiju bio je pogled
procjene, koliko ita drugo.
Onakav pogled kakav se upuuje ovjeku s kojim se oekuje boriti.
Ili jednostavno ubiti, budui da su Taijevi vlastiti maevi bili tamo gdje
uvijek stoje, uza zid, a nije bilo nade da e napeti strijelu u tetivu luka prije
nego to ga ona sasijee napola.
Svi znaju to mogu uiniti kanlinska sjeiva u kanlinskim rukama.
Yanovo lice problijedilo je od uasa. Usta su mu zjapila, poput ribljih. Siroti
ovjek. Isukani ma izdaje nije bio dio svijeta koji poznaje. Doavi ovdje,
izveo je neto silno hrabro, nadmaio sama sebe u ime prijateljstva... i
pronaao samo ovo za nagradu. Tai se zapita to su bile njegove vijesti, to ga
je navelo da ovo uini. Moda nikad ne sazna, shvati.
To ga razbjesni i uznemiri, podjednako. Ree, ponovno stavljajui svijet u
pokret: Moram pretpostaviti da sam ja vaa imenovana meta. Da moj prijatelj
ne zna nita o tome zato ste zaista ovdje doli. Nema potrebe da umre.
Ali ima, ree ona tiho. Oi joj ostadoe na njemu, odmjeravajui svaku
kretnju koju je nainio, ili mogao nainiti.
to? Imenovat e vas? Mislite da se nee znati tko me ubio kada dou
ovamo s Gvozdenih vrata? Bili ste zabiljeeni kada ste stigli u utvrdu. to on
tome moe dodati?
Maevi ne popustie. Ona se tanko osmjehnu. Prelijepo, hladno lice. Kao
jezero, pomisli Tai, u njemu smrt.
Ne to, ree ona. Uvrijedio me svojim oima. Na putovanju.
Vidio vas je kao enu? Za to je trebalo truda, ree promiljeno Tai.
Oprezno, ree ona.
Zato? Ili ete me ubiti? Gnjev u njemu sada vie nego ita drugo. On je
bio ovjek kojem je bijes pomagao, usmjeravao ga prema misli, odlunosti.
Pokuavao je vidjeti to je inio njoj. Kanline se ui da budu odmjereni i
suzdrani. U kretnjama, u djelima. Ubili biste ovjeka jer se divio vaem licu i
tijelu? Sramota za vae uitelje na planini, ako je to tako.
Vi ete mi govoriti to su uenja Kanlina?
Ako moram, ree Tai hladno. Hoete li izvesti ovo asno, i dozvoliti mi
moje maeve?
Ona odmahnu glavom. Preplavi ga beznae. Bilo bi mi drae tako, ali
primila sam jasne zapovijedi. Ne smijem vam dozvoliti da se borite sa mnom
kada doem ovdje. Ovo ne smije biti dvoboj. Trag aljenja, nekakvo
objanjenje za pogled procjene: Tko je ovaj? Kakav je to ovjek, da joj je
reeno da ga se boji?
Tai, meutim, primijeti neto drugo. Kada doete ovdje? Znali ste da sam
na Kuala Noru? Ne kod kue? Kako?
Ona ne ree nita. Uinila je pogreku, shvati on. Nije vjerojatno da e biti
bitno. Morao je odrati razgovor. Tiina bi znaila smrt, bio je siguran u to.
Mislili su da u vas ubiti, ako se budemo borili. Tko je to zakljuio? Tko vas
titi od mene?
Vrlo ste sigurni u sebe, promrmlja ubojica.
Sinu mu zamisao. Slaba, gotovo beznadna, ali nita bolje nije mu stizalo u
vrtlogu ovih trenutaka.
Siguran sam samo u neizvjesnost ivota, ree on. Ako ima da skonam
ovdje kraj Kuala Nora, a vi se neete boriti sa mnom, hoete li me ubiti vani?
Pruio bih posljednju molitvu vodi i nebu i leao meu onima koje sam
zakapao. Nije to velik zahtjev.
Ne, ree ona, i nije znao to je mislila, dok ne doda, Nije. Zastade. Bilo
bi pogreno rei da je oklijevala. Bila bih se borila s vama, da mi zapovijedi
nisu bile jasne.
Zapovijedi. Jasne zapovijedi. Tko bi to uinio? Trebao je oblikovati
vrijeme, stvoriti ga, nai neki put do svojih maeva. Ranija misao uistinu je
bila beskorisna, zakljui.
Morao ju je navesti da se pokrene, da premjesti poloaj nogu, da skrene
pogled s njega.
Yan, tko ti je predloio da unajmi Kanlinku?
Tiina! odrjeito ree ena, prije nego to je Chou Yan stigao prozboriti.
Je li bitno? ree Tai. Namjeravate nas ubiti bez borbe, kao uplaeno
dijete koje se boji svog nedostatka vjetine. Bilo je mogue jedva da e,
ako je se dovoljno podbode, moda uiniti jo koju pogreku.
Njegova sjeiva u koricama bila su iza ubojice, pored pisaeg stola. Soba je
bila malena, udaljenost neznatna osim ako nije htio biti iv kada ih dosegne.
Ne. Kao Ratnik koji prihvaa dane zapovijedi, ena ga mirno ispravi.
Izgledala je ponovno spokojno, kao da je njegovo podbadanje, umjesto da
je razdrai, nametnulo sjeanje na disciplinu. Tai je znao kako se to moglo
zbiti. Nije mu pomagalo.
Xin Lun je bio taj koji mi je to predloio, ree hrabro Yan.
Tai u rijei, vidje enine hladne oi, znao je to slijedi. Povika upozorenje.
Yan primi njen desnoruki ma, stranji zamah, u bok, usmjeren prema gore
da zasijee meu rebra.
Ona zasijee i povue se tono, elegantno, izvije zapee, hitro vrati sjeivo
da ga uperi prema mjestu gdje je Tai bio. Ni trenutak nije prividno proao:
drala je i upravljala vremenom. Kanlini su tako ueni.
Igrom sluaja, on je to znao, a trenutak jest proao, trenutak koji se moe
iskoristiti. Bezvremenost je privid, a on nije bio tamo gdje je bio prije.
Slomljena srca, znajui da nije bilo niega to je mogao uiniti da zaustavi
onaj zamah, skoio je naprijed prema vratima jo dok se okretala prema Yanu
da ga ubije to je izgovorio ime.
Tai ponovno povika, gnjev vie nego strah, iako je oekivao da e sada i
sam umrijeti.
Stotinu tisua mrtvih ovdje, i jo dvojica.
Zanemari svoje maeve u koricama, bili su predaleko. Jurnu kroz otvorena
vrata i udesno, prema drvu za ogrjev pored kozjeg tora. Bio je naslonio lopatu
uza taj zid. Grobareva lopata protiv dva kanlinska maa. Stie do nje. Zgrabi
je, obrnu se da se suoi sa enom.
Trala je iza njega. A zatim nije.
Jer blijeda, budalasta, oajna zamisao koje se ranije bio sjetio ue u suncem
osvijetljen svijet, postade stvarna.
Vjetar koji se podignu u tom trenutku stvori se sasvim ni iz ega, bez
upozorenja. Iz dubine spokoja proljetnog poslijepodneva, buknu zastraujua
sila.
Zau se zvuk poput krika: visok, estok, neprirodan. Glas nije pripadao
njemu, nije pripadao eni, nije pripadao nikome uistinu ivom.
Vjetar nimalo ne promrsi travu poljane, niti zatresa borove. Ne pokrenu
vodu jezera. Ne dodirnu Taija, iako zau to je u njem urlikalo.
Vjetar se razli oko njega, izvivi se sa svake strane kao par lukova, dok je
stajao okrenut prema eni. Zgrabi vrsto ubojicu, podignu je, i baci kroz zrak
kao da je bila granica, djeji zmaj, stabljika cvijeta iupana iz korijena,
noena u oluji. Ona tresnu uza zid kolibe, prikovana, ne mogavi se micati.
Kao da je bila pribijena za drvo. Oi su joj bile irom otvorene od uasa.
Pokuavala je vritati, usta su joj bila otvorena, ali to god je nalijetalo na nju,
zgrabilo je, nije dozvoljavalo ni to.
Jedan joj je ma jo uvijek bio u ruci, prikovan uza kolibu. Drugi joj je bio
iupan iz ruke. Bila je podignuta ravno s tla, vidje on, noge su joj visile u
zraku. Bila je objeena, kose i odjee rairene preko tamnog drveta zida.
Privid, ponovno, trenutka izvan vremena. Zatim Tai vidje kako je pogaaju
dvije strijele, jedna i zatim druga.
Pogodie je sa strane, ispaljene s dalekog kraja kolibe, s druge strane vrata.
A divlji vjetar duhova ne uini nita da omete njihov let, samo ju je drao
prikovanu da je ubiju kao rtvu za rtvovanje. Prvu strijelu primi u grlo,
crveni cvat, druga zae jednako duboko, ispod lijeve grudi.
U trenutku njene smrti i vjetar takoer umre.
Krik napusti livadu.
U iznurenom zatiju koje nastupi, ena polagano kliznu niz zid, skupljeno
pade u jednu stranu, i legnu na izgaenu travu pored vrata njegove kolibe.
Tai udahnu, hrapavo, nemirno. Ruke su mu se tresle. Pogleda prema dalekoj
strani kolibe.
Bytsan i mladi vojnik zvan Gnam tamo su stajali, sa strahom u oima. Obje
je strijele bio ispalio mlai ovjek.
A iako je divlji zvuk vjetra nestao, Tai ga je jo uvijek uo u glavi, taj krik,
jo uvijek je vidio enu, kako ju je ono to je bio pribilo ravno poput kakvog
leptira u crnim haljama.
Mrtvi Kuala Nora doli su njemu. Za njega. Njemu u pomo.
Ali dola su i dva ovjeka, smrtna i u oajnikom strahu, jaui natrag dolje
sa svoje sigurne staze odlaska, iako je sunce sada bilo preko na zapadu, suton
e uskoro pasti, a ovdje u tami svijet nije pripadao ivim ljudima.
Tai tada shvati jo neto, dok je gledao dolje u enu gdje je leala: da je ak
i za danjeg svjetla za jutra i poslijepodneva, ljeti i zimi, dok je radio svoj
posao ovdje ivio s njihovim doputenjem, sve ovo vrijeme.
Pogleda u drugu stranu, prema plavetnilu jezera i niskome suncu, i kleknu
na tamnozelenu travu. Dodirnu zemlju elom u potpunom naklonu, triput.
Jedan je uitelj bio napisao u vrijeme Prve dinastije, prije vie od devet
stotina godina, da kada se ovjek vrati natrag iv s visokih dveri smrti, s ruba
prijelaza u tamu, nosi zauvijek sa sobom breme: da vodi svoj poklonjeni ivot
na takav nain da bude vrijedan toga povratka.
Drugi su uili drugaije tijekom stoljea: da preivljavanje na taj nain
znai da ovjek jo nije nauio to je poslan da otkrije u jednom danom ivotu.
Mada se to, zapravo, moe shvatiti kao druga vrst bremena, pomisli Tai, na
koljenima u travi poljane. Ukaza mu se iznenada slika njegova oca kako hrani
patke u njihovu potoku. Pogleda prema jezeru, tamnije plavo na planinskom
zraku.
Ustade. Okrenu se prema Tagurancima. Gnam je poao prema mrtvoj eni,
vidje. Odvue je od zida, iupa svoje strijele iz njena tijela, nemarno ih baci
iza sebe. Kosa joj se oslobodila iz poveza na tom vjetru, razlila se, razbacanih
igala. Gnam se sagnu, rairi joj noge, namjesti ih.
Poe skidati svoj oklop.
Tai trepnu u nevjerici.
to radite? Uplai ga zvuk vlastita glasa. Jo uvijek je topla, ree
vojnik. Bit e mi nagrada.
Tai pogleda Bytsana. Drugi ovjek skrenu pogled. Nemoj tvrditi da vai
vojnici to nikada ne rade, ree taguranski kapetan, ali zurio je u planine, nije
sretao Taijev pogled.
Nijedan od mojih nikada nije, ree Tai. A nitko drugi ni nee dok sam ja
u blizini.
Napravi tri koraka, i podignu najblii kanlinski ma.
Prolo je dugo vremena otkako je drao jedan od tih. Ravnotea je bila
besprijekorna, teina bez teine. Uperi ga u mladoga vojnika.
Gnamove ruke prestadoe raditi na remenju oklopa. Zaista je izgledao
iznenaeno. Dola je ovdje da vas ubije. Upravo sam vam spasio ivot.
Nije to bilo posve istinito, ali dovoljno blizu.
Imate moju zahvalnost. I nadu da u vam se jednoga dana moi oduiti. Ali
to e biti sprijeeno ako vas sada ubijem, a uinit u to ako je dotaknete. Osim
ako se ne elite boriti sa mnom.
Gnam slegnu ramenima. Mogu i tako. Zapoe ponovno zatezati remenje.
Umrijet ete, ree tiho Tai. Trebate to znati.
Mladi je Taguranac bio hrabar, morao je biti, da se vrati dolje.
Tai se naprezao da pronae rijei kojima bi izbjegao sukob i pri tom
sauvao obraz mlaem ovjeku. Razmislite, ree. Vjetar koji je doao. To
su bili mrtvi. Oni su... ovdje sa mnom.
Pogleda ponovno Bytsana, koji je odjednom izgledao udnovato pasivan.
Tai nastavi, hitnim glasom, Proveo sam ovdje dvije godine pokuavajui
odati poast mrtvima. Ako obeastite ovu, inite ruglo od toga.
Dola je da vas ubije, ponovi Gnam, kao da je Tai bio slabouman.
Svaki mrtvac na ovoj livadi doao je da nekoga ubije! povika Tai.
Rijei mu otplovie na rijetkom zraku. Bilo je sada svjeije, sunce je bilo
nisko.
Gnam, ree konano Bytsan, nema vremena za borbu ako elimo otii
prije mraka, a, vjeruj mi, nakon ovoga to se upravo dogodilo, ja elim.
Uzjai. Odlazimo.
Korakom poe iza kolibe. Vrati se za trenutak, na svom velianstvenom
Sardijcu, vodei vojnikova konja. Gnam je jo uvijek zurio u Taija. Nije se
pomaknuo, elja za borbom bila mu je ispisana na licu.
Upravo ste zaradili svoju drugu tetovau, ree tiho Tai.
Pogleda kratko u Bytsana, zatim ponovno u vojnika pred sobom. Uivajte
u trenutku. Ne urite u zagrobni svijet. Prihvatite moje divljenje, i moju
zahvalnost.
Gnam je zurio u njega jo trenutak, zatim se promiljeno okrenu i teko
pijunu u travu, jako blizu tijelu mrtve ene. Krutim korakom prijee i zgrabi
uzde svoga konja i uzjaha. Okrenu se da odjai.
Vojnie! Tai prozbori prije nego to je bio svjestan da je to namjeravao
napraviti.
Drugi se ovjek ponovno okrenu.
Tai udahnu. Neke je stvari bilo teko uiniti. Uzmite njene maeve, ree.
Iskovali su ih Kanlini. Sumnjam da ima vojnika u Taguru koji nosi njima
ravne.
Gnam se ne pomaknu.
Bytsan se kratko nasmija. Uzet u ih ja ako on nee.
Tai se umorno osmjehnu kapetanu. Ne sumnjam.
To je velikoduan dar.
Nosi moju zahvalnost.
ekao je, nije se pomaknuo. Postoje granice koliko je ovjek spreman poi
da umiri mladiev ponos.
A iza njega, kroz ona otvorena vrata kolibe, prijatelj je leao mrtav.
Nakon dugog trenutka, Gnam pokrenu svoga konja i isprui ruku. Tai se
okrenu, sagnu, skinu korice s ramena tijela mrtve ene, i gurnu u njih dva
sjeiva. Na jednim je koricama bila njena krv. Doda ih gore Tagurancu. Sagnu
se ponovno i uze dvije strijele, njih takoer da mladiu.
Ne urite u zagrobni svijet, ponovi.
Gnamovo je lice bilo bezizraajno. Zatim, Hvala, ree.
Ipak je to rekao. Barem toliko. ak i ovdje, iza svih granica, ovjek moe
ivjeti na odreen nain, pomisli Tai, sjeajui se svoga oca. Moe barem
pokuati. Pogleda prema zapadu, iza ptica to su kruile, u crveno sunce u
niskim oblacima, zatim natrag u Bytsana.
Morat ete brzo jahati.
Znam to. ovjek unutra...?
Je mrtav.
Ubio si ga?
Ona ga je ubila.
Ali bio je s njom.
Bio mi je prijatelj. To je alost.
Bytsan odmahnu glavom. Je li mogue razumjeti Kitance?
Moda nije.
Bio je umoran, odjednom. I sinu mu da je sada imao dva tijela koja je
morao brzo zakopati jer ujutro je odlazio.
Doveo je ubojicu do tebe.
Bio je prijatelj, ponovi Tai. Bio je obmanut. Doao je da mi donese
vijesti. Ona, ili tko god joj je platio, nije htio da ih ujem ili da poivim da ita
uinim po tom pitanju.
Prijatelj, ponovi Bytsan sri Nespo. Njegov glas ne oda nita. Okrenu se da
poe.
Kapetane!
Bytsan pogleda unatrag, ne okrenu konja.
I vi ste, vjerujem. Hvala vam. Tai zatvori aku u ruku.
Drugi je ovjek dugo vremena zurio u njega, zatim kimnu.
Upravo je namjeravao podbosti konja i poi, vidje Tai. Ali uini umjesto
toga neto drugo. Moglo se vidjeti kako ga pogaa misao, moglo se to iitati
iz etvrtaste brade i crta njegova lica.
Je li ti rekao? to god je doao ovamo da kae?
Tai odmahnu glavom.
Gnam je otkaskao konjem dalje na jug. Bio je sada spreman da poe. Nosio
je dva maa na leima.
Bytsanovo se lice smrknu. Sada e otii? Da otkrije to je to bilo?
Bio je bistar, taj Taguranac. Tai ponovno kimnu. Ujutro. Netko je umro da
mi donese vijesti. Netko je umro da me sprijei da ih saznam.
Bytsan kimnu. Pogleda i sam na zapad ovaj put, zalazee sunce, dolazea
tama. Ptice u zraku, nemirne na dalekoj obali jezera. Gotovo bez vjetra. Sada.
Taguranac duboko udahnu. Gnam, nastavi dalje. Ja u provesti no s
Kitancem. Ako ujutro odlazi, ima stvari o kojima on i ja moramo
porazgovarati. Iskuat u sudbinu unutra s njim. ini se da kakvi god duhovi
ovdje bili, njemu ne misle nauditi. Reci ostalima da u vas sustii sutra. Moete
me ekati u srednjem prijevoju.
Na Gnamu je bio red da zuri. Ostajete ovdje?
Upravo sam to rekao.
Kapetane! To je -
Znam da je. Idi.
Mladi je ovjek jo uvijek oklijevao. Usta mu se otvorie i zatvorie.
Bytsanovo istetovirano lice bilo je vrsto, na njemu nije bilo nieg nalik
poputanju.
Gnam slegnu ramenima. Podbode konja i odjai. Stajali su tamo, njih
dvojica, i gledali ga kako odlazi na jenjavanju svjetlosti, vidjeli ga kako
galopom jako brzo prolazi oko blie obale jezera kao da ga gone duhovi,
slijede njegov dah i njegovu krv.
3.
Dovoljno tiha no. Vukovi su ranije zavijali u kanjonu, ali su prestali. Tama je
poputala, za one koji su stajali na strai na bedemima utvrde Gvozdenih vrata,
pred gotovo ljetnim svitanjem. Blijeda svjetlost to povlai unatrag zastor
sjenki kao u lutkarskoj predstavi na gradskoj trnici iz uskog prostora
izmeu zidina klanca.
Mada to, pomisli Wujen Ning, sa svoga mjesta na bedemu, nije bilo sasvim
tono. Zastori ulinog kazalita povlae se u stranu vidio ih je u Chenyau.
Ning je ovdje bio jedan od vojnika roenih u Kitaiju, koji je u vojsku poao
za svojim ocem i starijom braom. Za njega nije bilo obiteljske farme na koju
se mogao pouzdati za prihode, ili kojoj se mogao vraati u posjet. Nije bio
oenjen.
Svoj polugodinji dopust provodio je u gradiu izmeu Gvozdenih vrata i
Chenyaa. Bilo je vinarija i trgovaca hranom i ena koje su primale njegove
nizove kovanica. Jednom, kada je bio dobio dva tjedna dopusta, poao je u sam
Chenyao, udaljen pet dana. Dom je bio predaleko.
Chenyao je bio, umnogome, najvei grad koji je ikada vidio. Uplaio ga je,
i nikada se nije vratio. Nije vjerovao ostalima kada su rekli da nije bio toliko
velik, s obzirom na ostale gradove.
Ovdje u prijevoju, u njegovoj tiini, svjetlost zore blago se cijedila s visina.
Udari najprije u vrhove stijena, izvlaei ih iz sjene, i krenu polako prema jo
uvijek tamnom dnu doline dok se sunce dizalo nad monim carstvom iza njih.
Wujen Ning nije nikada vidio more, ali volio je zamiljati golema
prostranstva Kitaija kako se proteu na istok do oceana i otoka u njima gdje
ive besmrtnici.
Kratko pogleda dolje u mrano, pranjavo dvorite. Namjesti ljem. Imali
su sada zapovjednika koji je bio opsjednut ljemovima i propisno odjevenim
uniformama, kao da bi se svakoga trenutka horda Taguranaca mogla uz urlike
sruiti niz dolinu i preliti preko zidina utvrde ako je neija tunika ili pojas za
ma stajao ukrivo.
Kao, pomisli Ning. Pljunu preko zida kroz rupu gdje mu je nedostajao
prednji zub. Kao da su snaga Kitanskog carstva u ovoj blistavoj Devetoj
dinastiji, i tri stotine vojnika u ovoj utvrdi to vlada prijevojem, smetnja poput
komaraca.
Pljusnu jednoga na vratu. Gori su prema jugu, ali ovaj sat prije zore izvlai
dovoljno tih krvopija da mu dosauju. Podignu pogled. Ratrkani oblaci,
zapadni vjetar na licu. Posljednje zvijezde gotovo su bile nestale. S iduim
bubnjem smjena e mu biti gotova, moi e sii na doruak i poinak.
Pogledom prijee preko praznog klanca, i shvati da nije bio prazan.
Ono to vidje, kroz maglu koja se polako razilazila, navede ga da povie
trkau da poe po zapovjednika.
Samotan ovjek to prilazi prije svitanja nije prijetnja, ali dovoljno je
neobino da dovede asnika na zid.
Zatim, dok se pribliavao, jaha podignu ruku, mahnuvi da mu se otvore
dveri. Isprve je Ning bio zapanjen bahatou te geste, a zatim vidje konja
kojega je ovjek jahao.
Gledao ih je kako prilaze, konj i jaha, poprimajui jasniji oblik, kao
duhovi to ulaze u stvarni svijet kroz maglu. Bila je to udnovata misao. Ning
ponovno pljunu, ovaj put kroz prste, za zatitu.
Htio je toga konja istoga trenutka kada ga vidje. Svaki ovjek na
Gvozdenim vratima htio bi tog konja. Tako mu kosti tovanih predaka, pomisli
Wujen Ning, svaki ovjek u carstvu bi ga htio.
* * *
Zato si tako siguran da je onaj nije doveo tebi? Bytsan je bio pitao.
Doveo ju je. Ili je ona dovela njega.
Prestani pametovati, Kitane. Zna to mislim.
Neto razdraljivosti, razumljivo. Bili su barem na osmoj ili devetoj ai
vina meu studentima u Xinanu smatralo se nekulturnim brojati.
Do tada je vani ve bila no, ali osvijetljena mjeseinom, toliko srebrnom u
kolibi.
Tai je takoer zapalio svijee, mislei da e svjetlost pomoi drugome
ovjeku. Duhovi su bili vani, kao i uvijek. Mogli su se uti njihovi glasovi, kao
i uvijek. Tai je bio navikao na to, ali osjeti nemir kada shvati da mu je ovo bila
posljednja no. Zapita se jesu li oni to moda znali, nekako.
Bytsan nije bio nije mogao biti navikao ni na to od toga.
Glasovi mrtvih pruali su gnjev i alost, katkad mranu, teku bol, kao da
su zauvijek zarobljeni u trenutku svoje smrti. Zvukovi su kovitlali izvan
prozora kolibe, klizili niz krov. Neki su dolazili iz vee daljine, iz smjera
jezera ili drvea.
Tai se pokua prisjetiti uasa i suhih ustiju s kojima je ivio za svojih prvih
noi pred dvije godine. Bilo je teko prizvati te osjeaje nakon toliko dugo
vremena, ali sjeao se da je drhtao i znojio se, vrsto drei drak maa u
postelji.
Ako bi ae zagrijana riina vina pomogle Tagurancu da izae na kraj sa
stotinu tisua duhova, manje onih koje je Shen Tai zakopao u dvije godine... to
je onda tako bilo. To je bilo u redu.
Bili su zakopali Yana i ubojicu u jami koju je Tai zapoeo toga
poslijepodneva. Nije jo bila ni priblino dovoljno duboka za kosti koje je
imao namjeru zakopati, to ju je inilo dobrom za dva netom ubijena Kitanca,
jednog maem, jednu strijelama, predani noi.
Umotali su ih u zimsku ovju kou koju nije koristio (i nikada vie nee
koristiti) i odnijeli ih niz red humaka na posljednjoj svjetlosti dana.
Tai je skoio u jamu i Taguranac mu je dodao Yanovo tijelo i polegao je
svoga prijatelja u zemlju i ispeo se iz groba.
Zatim su spustili ubojicu pored Yana i lopatama nabacali zemlju s hrpe
pored otvorene jame natrag i vrsto je sabili odozgora i sa svih strana s
plosnatim stranama lopata, zbog ivotinja koje bi mogle doi, i Tai je izrekao
molitvu iz uenja Staze, i izlio rtvu ljevanicu nad grobom, dok je Taguranac
stajao sa strane, okrenut na jug prema svojim bogovima.
Do tada je ve gotovo bio mrak i urno su krenuli natrag do kolibe kada se
veernja zvijezda, ona koju kitanski narod naziva Velikom bijelom, pojavi na
zapadu, slijedei sunce na zalazu. Zvijezda pjesnika uveer, vojnika ujutru.
Nije bilo nikakve svjee hrane. Za obinoga dana, Tai bi ulovio ribu,
sakupio jaja, ustrijelio pticu i oerupao je za kuhanje na kraju dana, ali danas
za to nije bilo vremena.
Prokuhali su osuenu, usoljenu svinjetinu i pojeli je uz kelj i ljenjake u
zdjelicama rie. Taguranci su donijeli rane breskve, koje su bile dobre. A imali
su i nova riinog vina. Pili su dok su jeli, i nastavili kada je obrok bio gotov.
Duhovi su zapoeli sa svjetlou zvijezda.
Zna to mislim, ponovi Bytsan, malo preglasno. Zato si toliko siguran
u njega? Chou Yana? Vjeruje svakome tko se prozove prijateljem?
Tai odmahnu glavom. Nije u mojoj naravi da budem povjerljiv. Ali Yan je
bio previe ponosan na samoga sebe kada me vidio, i previe zapanjen kada je
ona isukala maeve.
Kitanac ne moe zavarati?
Tai ponovno odmahnu glavom. Znao sam ga. Otpi vina. Ali netko je
znao mene, ako su joj rekli da se ne bori. Rekla je da bi me radije bila ubila u
borbi. I znala je da sam ovdje. Yan nije znao. Pustila ga je da najprije poe do
kue moga oca. Nije odala gdje sam on bi bio posumnjao. Moda. Nije bio
sumnjiav ovjek.
Bytsan paljivo pogleda Taija, razmatrajui sve to. Zato bi te se Kanlinska
ratnica bojala?
Ipak nije bio toliko pijan. Tai nije vidio ime bi kodilo da odgovori.
Uio sam s njima. Na Planini kamenog bubnja, gotovo dvije godine.
Gledao je drugoga ovjeka kako reagira. Trebalo bi mi vremena da povratim
vjetine, ali netko moda nije htio riskirati.
Taguranac je zurio. Tai mu natoi jo vina iz kotla u kojem se grijalo. Otpi
iz vlastite ae, zatim je napuni. Prijatelj je danas ovdje umro. Na posteljini je
bilo krvi. U svijetu je postojala nova rupa kroz koju je alost mogla ui.
Svi su to znali o tebi? Vrijeme s Kanlinima?
Tai odmahnu glavom. Ne.
Uio si da bude ubojica?
Uobiajena, iritantna pogreka. Uio sam da nauim kako razmiljaju,
njihovu disciplinu, i kako rukuju orujem. Obino su uvari, ili jamci
primirja, ne ubojice. Otiao sam, dosta naglo. Nekima od svojih uitelja jo
uvijek bih mogao biti drag. Drugima moda ne. Bilo je to pred mnogo godina.
Ostavljamo stvari za sobom.
No, to je poprilino istinito.
Tai otpi vina.
Misle da si ih iskoristio? Prevario?
Tai je poinjao aliti to je to spomenuo. Sada ih samo malo razumijem.
A to im se ne svia?
Ne. Nisam Kanlin.
to si?
Trenutno? Izmeu svjetova sam, sluim mrtve.
No, dobro. Pametuj ponovno na kitanski. Jesi li vojnik ili dvorski
mandarin, jebemu sve?
Tai se uspje osmjehnuti. Ni jedno, ni drugo. Jebemu sve.
Bytsan brzo skrenu pogled, ali Tai ga vidje kako potisnu osmijeh. Bilo je
teko ne voljeti tog ovjeka.
Doda, potie: To je samo istina, kapetane. Napustio sam vojsku pred
mnogo godina, nisam pisao ispite za dravnu slubu. Ne pametujem.
Bytsan isprui svoju au, koja je ponovno bila prazna, prije nego to
odgovori. Tai je napuni, dopuni vlastitu. Ovo ga je polako podsjealo na noi
u Sjevernom okrugu. Vojnici ili pjesnici tko moe popiti vie? Pitanje za sva
vremena, ili sve mudrace.
Za trenutak, Taguranski kapetan ree, takoer potiho: Nisi trebao nas da te
spasimo.
Vani, neto vrisnu.
Nije to bio zvuk za koji se moe praviti da je ivotinja, ili vjetar. Tai je znao
taj posebni glas. uo ga je svake noi. Zateknu se kako prieljkuje da je toga
uspio pronai i zakopati prije odlaska. Ali nikako nije mogao znati gdje bi
koje pojedine kosti mogle leati. Toliko je nauio u dvije godine. Dvije godine
koje su noas zavravale. Morao je otii. Netko je bio poslan da ga ubije,
ovako daleko. Trebao je saznati zato. Ponovo ispi au.
Ree, Nisam znao da e je napasti. Niste ni vi, kada ste se vraali.
Pa, naravno, inae ne bismo bili doli.
Tai odmahnu glavom. Ne, to znai da zasluujete da se vaoj hrabrosti oda
poast.
Neto mu sinu. Ponekad je vino slalo misli niz puteve koji se inae ne bi
pronali, kao kada rijena trska krije i zatim otkriva pritoni potok u movari.
Jesi li zato mladiu pustio da ispali obje strijele?
Bytsanov pogled u mijeanoj svjetlosti bio je uznemirujue izravan. Tai je
poinjao osjeati vino. Taguranac ree: Bila je ravno uza zid kolibe. Bili bi
istisnuli ivot iz nje. Zato potratiti strijelu?
Polovian odgovor u najboljem sluaju. Tai ree zajedljivo: Zato potratiti
priliku da vojniku da tetovau, i neto ime e se hvalisati?
Drugi ovjek slegnu ramenima. To, isto. Ipak se vratio sa mnom.
Tai kimnu.
Bytsan ree: Istrao si van znajui da e ti pomoi? U njegovu je glasu
bilo otrine. A zato ne? Upravo su sluali pla izvana. I vrisku.
Tai se vrati u oajnike trenutke nakon to je Yan umro. Trao sam po
lopatu.
Bytsan sri Nespo se nasmija, brz, iznenauju zvuk. Protiv kanlinskih
maeva?
Tai se zateknu kako se i sam smije. Vino je bilo dio toga. I trenutak nakon
prisjeanja straha. Oekivao je da e umrijeti.
Bio bi postao jedan od duhova Kuala Nora.
Ponovno popie. Glas koji je vritao prestade. Jo jedan od loih je
poinjao, jedan od onih za koje se inilo da jo uvijek umiru, neizdrivo,
negdje u noi. Slamalo je srce, sluati, paralo rubove uma.
Tai ree: Razmilja li o smrti?
Drugi ga ovjek pogleda. Svaki vojnik razmilja.
Bilo je to nepravedno pitanje. Ovo je bio stranac, iz neprijateljskog naroda
ne tako davno, i vjerojatno ponovno u godinama to dolaze. Barbar s plavim
tetovaama koji ivi izvan civiliziranog svijeta.
Tai popi. Taguransko vino ne bi zamijenilo zainjeno ili namirisano
groano vino najboljih kua u Sjevernom okrugu, ali za noas je bilo
dovoljno dobro.
Bytsan iznenada promrmlja: Rekao sam da moramo porazgovarati. Rekao
sam to Gnamu, sjea se?
Ne razgovaramo dovoljno? teta... teta da je Yan zakopan tamo vani. Bio
bi ti priao dok ne zaspi, barem da pronae odmor od njegova glasa.
Zakopan tamo vani.
Toliko pogreno mjesto da na njemu lei blag, brbljiv ovjek. A Yan je bio
doao toliko daleko. Nosei kakve vijesti? Tai nije znao. Nije ak ni znao,
shvati, je li njegov prijatelj proao ispite.
Bytsan skrenu pogled. Gledajui kroz prozor u mjeseinu, ree: Ako je
netko poslao ubojicu, moe poslati jo jednu kada se vrati ili dok si na putu.
Zna to.
Znao je to.
Bytsan ree: Na Gvozdenim vratima su ih vidjeli kako prolaze. Pitat e
gdje su njih dvoje.
Rei u im.
I poslat e glas u Xinan.
Tai kimnu. Naravno da hoe. Kanlinska ratnica to dolazi ovoliko daleko na
zapad kao ubojica? To je imalo znaaja. Ne toliko da potrese carstvo, Tai nije
bio dovoljno vaan, ali zasigurno vrijedno poslanice iz uspavane granine
utvrde. Pola bi vojnom potom, koja je bila jako brza.
Bytsan ree: Tvoje je alovanje, onda, gotovo?
Uskoro e biti, vrijeme je da poem u Xinan.
Tamo ide?
Moram.
Jer ipak zna tko ju je poslao?
Nije to oekivao.
Xin Lun je bio taj koji mi je to predloio. Yanove posljednje rijei na zemlji,
u ivotu, pod devet nebesa.
Moda znam kako da ponem otkrivati.
Moda je znao vie od toga, ali nije bio spreman da noas o tome razmilja.
Onda imam jo jedan prijedlog, ree Taguranac. Dva prijedloga. Da te
pokuam odrati na ivotu. Nakratko se nasmija, ispi jo jednu au. ini se
da je moja budunost vezana uz tvoju, Shen Tai, i dar koji si primio. Mora
ostati iv dovoljno dugo da poalje po svoje konje.
Tai razmisli o tome. Imalo je smisla, s Bytsanova gledita nije trebalo
puno razmiljati da bi se vidjela istina u tome.
Oba Taguraneva prijedloga bila su dobra.
Tai se ne bi sjetio niti jednog. Trebat e povratiti svoju suptilnost prije nego
to dosegne Xinan, gdje moe biti prognan ako se nakloni jednom previe ili
premalo ili najprije pogrenoj osobi. Prihvati obje zamisli drugoga ovjeka, s
jednim dodatkom koji mu se inio ispravnim.
Dovrili su ostatak boce, ugasili svjetla, i poli na poinak.
Prema onome to e uskoro biti jutro, s mjesecom na zapadu, Taguranac je
potiho rekao s mjesta gdje je leao na podu: Da sam ja ovdje proveo dvije
godine, razmiljao bih o smrti.
Da, ree Tai.
Svjetlost zvijezda. Glasovi vani, diu se i sputaju. Zvijezda Djeve pletilje
ranije je bila vidljiva, blistava na prozoru. Na dalekoj obali Nebeske rijeke od
svoje ljubavi.
Tamo vani uglavnom se bave tugom, zar ne?
Da.
Svejedno bi je bili ubili.
Da.
* * *
Tai prepozna straara nad dverima; doao je do jezera barem dvaput sa
zalihama koje su slali. Nije se sjeao njegova imena. Zapovjednik se zvao Lin
Fong, to je znao. Sitan, otar ovjek s okruglim licem i dranjem koje je dalo
naslutiti da je utvrda na prijevoju Gvozdenih vrata bila samo putna postaja,
interludij u njegovoj karijeri.
S druge strane, zapovjednik je bio doao na Kuala Nor prole jeseni,
nekoliko tjedana nakon to je stigao u utvrdu, kako bi osobno vidio
udnovatog ovjeka koji je tamo zakapao mrtve.
Dvaput se naklonio Taiju kad je otiao s vojnicima i kolima, a zalihe koje
su slali ostale su potpuno pouzdane. Ambiciozan ovjek, Lin Fong, i oito
svjestan, za toga posjeta jezeru, tko je bio Taijev otac. Tragovi bahatosti, ali
bilo je u njemu asti, prosudi Tai, i osjeaj da je zapovjednik bio svjestan
povijesti ovog bojnog polja sred planina.
Ne netko koga bi bio sklon izabrati za prijatelja, ali nije bio na Gvozdenim
vratima da bude prijatelj.
Stajao je, besprijekoran u svojoj uniformi, tik unutar dveri kada se sa
zamahom otvorie. Bilo je netom nakon zore. Tai je bio prospavao prvu no
putovanja, ali za druge su ga probudili vukovi. Ne opasno blizu, niti gladni,
koliko je najbolje mogao procijeniti, ali odluio je pruiti molitve za svoga
oca u tami i jahati dalje pod zvijezdama umjesto da lei budan na visokom,
tvrdom tlu. Nijedan Kitanac ne nosi se lako s vukovima, u legendama, u ivotu,
a ni Tai nije bio iznimka. Osjeao se sigurnije na konju, i ve je bio zaljubljen
u Bytsan sri Nespovog rieg Sardijca.
Nisu se znojili krvlju, Nebeski konji bila je to legenda, pjesnika slika
ali da je itko htio recitirati neke od raskonih stihova o njima, Tai bi bio
sasvim sretan da slua i slae se. Jahao je u noi nesmotreno brzo, s mjesecom
za leima, noen prividom da krupni konj ne moe krivo stati kopitom, da je u
brzini samo radost, da u tami kanjona nema opasnosti.
Mogao se ubiti razmiljajui na taj nain, naravno. Nije ga bila briga,
brzina je bila previe i potpuno opojna. Jahao je kui na sardijskom konju kroz
no i letio od ushita, makar samo u tim trenucima. Zadrao je taguransko ime
Dynlal je znailo duh na njihovu jeziku to je bilo prikladno, na mnogo
naina.
Razmjena konja bio je Bytsanov prvi prijedlog. Taiju e trebati neki znak
naklonosti, istaknuo je, neto to bi ga oznaavalo, upozoravalo ljude na istinu
onoga to mu je dano. Jedan konj, kao simbol dvije stotine i pedeset to e
doi.
Dynlal bi ga takoer bre doveo kamo je iao.
Obeanje sardijskih konja, koje moe preuzeti samo on, bilo je ono to bi
ga moglo odrati na ivotu, navesti druge da se pridrue potrazi za onima koji
oito nisu htjeli da ostane iv i pomognu Taiju odrediti zato je to bilo tako.
Imalo je smisla. Taiju je, takoer, imala smisla i njegova sitna izmjena
prijedloga.
Ispisao ju je prije nego to se ujutro rastadoe: dokument kojim je podario
Bytsan sri Nespou, kapetanu u taguranskoj vojsci, slobodan izbor bilo koja tri
konja meu dvije stotine i pedeset, u zamjenu za vlastitog konja predanog po
potrebi i zamolbi, i kao zahvala i priznanje za hrabrost iskazanu protiv izdaje
na Kuala Noru, to je stigla iz Kitaija.
Ta posljednja fraza pomoi e kapetanu s vlastitim zapovjednicima; obojica
su to znali. Niti se Taguranac nije protivio. S krupnim se doratom oito
odricao neega to mu je mnogo znailo. Nekoliko trenutaka nakon to je
krenuo u svitanje, u trku s vjetrom, Tai je poeo shvaati zato je to bilo tako.
Bytsanov drugi prijedlog ukljuivao je jasno izricanje onoga to bi u
suprotnome moglo biti opasno nejasno. Taguranac je prihvatio svoj red s
tintom i papirom za Taijevim stolom, piui na kitanskom, polaganim i
osjeajnim krasopisom.
Nie imenovanom kapetanu u vojsci Tagura povjereno je da osigura da se
dar sardijskih konja od tovane i voljene princeze Cheng-wan, koji prua
vlastitom milou i s gospodskim blagoslovom Lava, Sangrame, u Rygyalu,
prenese Kitancu, Shen Taiju, sinu generala Shen Gaoa, njemu i nikome
drugome. Konji, kojih se trenutno broji dvije stotine pedeset, drat e se na
ispai i odravati...
Bilo je toga jo, propisujui lokaciju u taguranskim zemljama blizu
granice, blizu grada Hsiena u Kitaiju, neto dalje na jug od mjesta gdje su bili
i odreujui tone okolnosti pod kojima e se konji predati.
Ti uvjeti bili su osmiljeni kako bi osigurali da nitko ne moe primorati
Taija da potpie nalog protiv svoje volje. Bilo je, u Xinanu, ljudi uenih i esto
darovitih u postupcima pridobivanja takvih potpisa. Bilo je drugih jednako
vjetih u njihovu lairanju.
To e pismo poi s Taijem, biti predano zapovjedniku na Gvozdenim
vratima na prijepis, i prijepis e vojnom potom poi ispred njega na dvor.
Moglo bi uiniti razliku. Moglo bi i ne, naravno, ali gubitak tih konja za
carstvo vrlo bi vjerojatno znaio za svakog novog ubojicu (i one koji bi
njemu, ili njoj, platili) lov, muenje za saznanja, i domiljato vaenje utrobe
prije nego to mu se dopusti da umre.
Tai je bio svjestan, jo dok je jahao na istok, i zasigurno sada kada ukaska s
Dynlalom kroz otvorene dveri utvrde i zauzda ga pred Lin Fongom u glavnom
dvoritu, da bi drugi ubojica mogao biti poslan kada se vrati glas da prva nije
uspjela.
Ono to nije oekivao bilo je da e vidjeti jednu kako ga eka ovdje na
prijevoju Gvozdenih vrata, kako korakom prilazi iza zapovjednika, odjevena u
crno i nosei prekriene kanlinske maeve u koricama na leima.
Bila je sitnija nego to je bila prva ena, ali s istim gipkim kretnjama. Taj
hod gotovo je oznaavao nekoga Kanlinom. Uile su se te kretnje, ak i nain
stajanja, na Planini kamenog bubnja. Morali su tamo plesati drei ravnoteu
na lopti.
Tai je zurio u enu. Crna joj je kosa bila rasputena, padala do struka.
Upravo se bila ustala iz sna, shvati.
Nije je to inilo manje opasnom. On izvue luk iz korica na sedlu i namjesti
strijelu. Strijele i luk dri se spremne u planinama, za vukove ili make. Ne
sjai. Znao je strijeljati iz sedla. Bio je u sjevernoj konjici s onu stranu Dugog
zida, i uio je poslije toga na Kamenom bubnju. U tom posljednjem mogla se
nai ironija, u odreenom stanju uma. Netko je za njim slao Kanline.
Zapovjednik ree, to radite?
ena stade, petnaest koraka od njega. Imala je iroko postavljene oi i pune
usne. S obzirom na to to je bila, petnaest je koraka moglo biti preblizu ako
ima bode. Tai zakaska konjem unatrag.
Ovdje je da me ubije, ree, poprilino mirno. Jo jedna Kanlinka je
pokuala, pored jezera.
Znamo za to, ree zapovjednik Lin.
Tai trepnu, ali ni na tren ne skrenu pogleda sa ene. Kreui se polagano,
ona slegnu ramenima da skine kono remenje s jednog ramena i zatim drugog,
cijelo vrijeme drei ruke vidljivima. Maevi padoe iza nje u prainu.
Osmjehnu se. Nije vjerovao tom osmijehu.
Skupina vojnika bila se okupila u dvoritu. Jutarnja pustolovina. Njih nema
previe ovdje na kraju svijeta.
Kako znate za to? upita Tai.
Zapovjednik kratko pogleda u enu iza sebe. Slegnu ramenima, Ova nam
je sino rekla. Dola je u potjeri za drugom. Stigla u zalazak sunca. Bila bi
jahala dalje kroz no do vas. Rekao sam joj da eka do ovoga jutra, da, ako se
neto nemilo bilo dogodilo na Kuala Noru, ve bi bilo svreno, budui da su
drugi bili danima pred njom. Zastade. Je li se neto dogodilo?
Da.
Zapovjednikovo lice bilo je bezizraajno. Mrvi su? Debeli naunik i
ena?
Da.
Oboje? ena po prvi put progovori. Glas joj je bio tih ali jasan u dvoritu
u zoru. ao mi je da to ujem.
alite za svojom drugaricom? Tai je zatomljavao gnjev.
Ona odmahnu glavom. Osmijeh je nestao. Imala je bistro, budno lice,
visoke jagodine kosti; rasputena kosa i dalje mu je odvraala panju.
Poslana sam da je ubijem. alim za onim drugim.
Debeli naunik, ponovi Lin Fong.
Naunik mi je bio prijatelj, ree Tai. Chou Yan je preao dalek put od
svijeta koji je znao da mi kae neto to je bilo bitno.
Je li? Ponovno ena. Je li vam rekao?
Koraknu blie. Tai podignu hitru ruku dok je u drugoj drao luk. Ona stade.
Ponovno se osmjehnu onim irokim ustima. Osmijeh to dolazi od Kanlinskog
ratnika moe uznemiriti sam po sebi, pomisli Tai.
Ona odmahnu glavom. Kad bih bila ovdje da vas ubijem, do sada biste ve
bili mrtvi. Ne bih bila ovako prila. Morate to znati.
Moda prvo elite odgovore na pitanja, ree on hladno. I vi to znate.
Na njoj je bio red da oklijeva. To mu prui zadovoljstvo. Bila je previe
sigurna u sebe. Na Kamenom bubnju uili su kako razoruati osobu rijeima,
zbuniti je ili umiriti. Nisu sve sjeiva i strijele i skokovi u okretu koji
zavravaju udarcima nogom u prsa ili glavu i, poesto, smru.
Njegov prijatelj bio je mrtav, ubila ga je jedna od tih Ratnika. Drao je to u
sebi, teak bijes.
Promatrala ga je sada pogledom procjene, ali ne onakvim kakav je bio
pogled druge ene. Nije ga odmjeravala za borbu. Ili je strpljivo ekala, u
trenutnom nepovoljnom poloaju, ili je govorila istinu o tome zato je bila
ovdje. Morao je odluiti. Mogao bi je jednostavno ustrijeliti, pomisli.
Zato biste bili poslani da ubijete drugu Kanlinku?
Jer nije Kanlinka.
Zapovjednik utvrde okrenu se i pogleda je.
ena ree, Odmetnula se pred pola godine. Napustila svoje dodijeljeno
svetite blizu Xinana, nestala u gradu. Poela ubijati za naknadu, zatim smo
saznali da ju je netko unajmio da doputuje ovdje i uini isto.
Tko ju je unajmio?
Djevojka odmahnu glavom. Nije mi reeno.
On ree, Bila je Kanlinka. Htjela se boriti sa mnom, rekla je da su jedini
razlog zato nije bile stroge zapovijedi.
I mislite da se takve zapovijedi mogu dati nekome tko jo slui Planinu,
gospodaru Shen Tai? Zaista? Bili ste na Kamenom bubnju. Znate bolje.
Pogleda s nje u Lin Fonga. Zapovjednikov izraz lica bio je budan i napet.
Sve su ovo njemu bile novosti, naravno, a novosti su blistava moneta ovoliko
daleko na zapadu.
Tai zaista nije elio da se raspravlja o njegovom ivotu u otvorenom
dvoritu. Ona je to vjerojatno znala, pomisli. Zanemarila je njegovo pitanje o
tome zato je poslana ovamo. To je mogla biti diskretnost, ili nain da ga
dovede u manji prostor.
ivot mu je bio jednostavan, pred samo nekoliko dana.
Zapovjednik moe dati nekome da me pretrai, ree ona onim tihim,
reskim glasom. Bilo je kao da mu je proitala misli.
Doda, Imam bode u lijevoj izmi. Nita vie. Mogu mi i vezati ruke da
moemo govoriti na privatnom mjestu, uz prisutnost zapovjednika ili bez
njega, kako elite.
Ne, ree Lin Fong, mrka pogleda. Ne bi mu se svidjelo da ena bude
toliko odluna. Ne bi se svidjelo ni jednom vojnom asniku. Bit u prisutan.
Vi ovdje ne postavljate uvjete. Oboje ste pod mojom nadlenosti, a izgleda da
su neki ljudi ubijeni. Imam vlastitih pitanja, ima izvjea koja valja ispuniti.
Uvijek ima izvjea koja valja ispuniti. Carstvo bi se moglo utopiti u
izvjeima koja se ispunjavaju, pomisli Tai.
ena slegnu ramenima. Tai je imao osjeaj da je ovo predvidjela ili ak
smjerala. Morao je donijeti odluku.
Vrati strijelu i luk u korice. Podignu pogled udesno. Proelavi straar s
rupom meu zubima jo uvijek je bio na zidu, gledao dolje. Tai mahnu. Onaj
neka se pobrine za mog konja. Proeta ga, napoji, nahrani. Sjeam se da zna s
konjima.
Izraz radosti na ovjekovu licu donio bi mu zadovoljstvo, u bilo koje lake
doba.
itav ostatak dana, zrak je bio uznemirujue miran. Pred veer je konano
dola oluja to se sruila s juga, parala nebo spletom munja. Kia to je pala
teko je bubnjala, punila cisterne i bunare, u dvoritu stvarala blatna jezera,
dok se grmljavina kotrljala i tutnjila. Prola je, kao to oluje uvijek prolaze.
Ova je pola dalje na sjever, rasplinuvi se jednako brzo kako je i dola.
Vratilo se nisko sunce kasnoga dana, crvenilom sjajilo niz mokri tjesnac to je
vodio do Kuala Nora. Zapovjednik Lin zakljuio je da je oluja bila razlog
njegovog cjelodnevnog osjeaja krhke napetosti. Nakon tog zakljuka bolje se
osjeao. Volio je kada je mogao nai razlog za zbivanja na nebu, na zemlji, u
vlastitoj samoi.
* * *
Njihov put sputao se iz podnoja planina, prema poljima ita i zaselcima, i
s vremenom kroz nisko movarno podruje juno od rijeke. Ovo je bila
zemlja tigrova. Postavili su straare jedine noi kada su odluili podii logor
izmeu dvaju vojnih postaja, uli su stvorenja kako riu, ali niti jedno nisu
vidjeli.
Izmeu vojnika i ene bilo je napetosti, ali nita vie od oekivanog. Wei
Song uglavnom se drala odvojeno, jaui na elu. To je bio dio problema
njeno preuzimanje vodstva ali jednom kad je Tai to shvatio, pretvorio je to u
zapovijed koju joj je dao, a vojnici iz utvrde u tom su je obliku prihvatili.
Kosa joj je uvijek bila vrsto vezana, dranje oprezno. Glava joj se stalno
micala dok je pogledom pretraivala cestu pred njima i kraj s obje strane.
Nou nije govorila gotovo nita, ni pored logorske vatre, ni u svratitima. U
skupini ih je bilo dovoljno sedmorica, dobro naoruani da se nisu bojali
zapaliti vatru kad bi logorovali, iako je u ovim krajevima bilo i razbojnika.
Dok su se sputali, jaui na istok, Taiju se zrak uinio teim. Toliko je
dugo bio u planinama. Jednog je jutra sustigao enu, jahao pored nje. Ona se
osvrnu prema njemu, zatim ponovno vrati pogled pred sebe.
Budite strpljivi, promrmlja. Chenyao veeras, ili najkasnije rano izjutra.
Vojnici vam sigurno mogu rei za najbolju kuu s djevojkama.
Na njenom licu je vidio nije mu moglo promaknuti koliko ju je to
zabavljalo.
Trebao je to rijeiti. Bar mu se tako inilo.
Ali kako bi to zadovoljilo vas, iskreno je upita, ako ja utolim svoju
strast s kurtizanom, a vas ostavim da plaete, nezadovoljena, na nekom
mramornom stepenitu?
Ona se zacrveni. To mu priini zadovoljstvo, a zatim i malo kajanja, ali
samo malo. Ona je s time zapoela, jo u njegovoj sobi u utvrdi. Znao je tko
mora biti iza svega to je ova tada bila rekla, o enama. Je li za Kiu bilo
uobiajeno da unajmljenoj tjelohraniteljici povjeri intimnu narav osobe koju
e tititi?
Nije tako mislio.
Uspjet u obuzdati svoju enju, ena ree, pogleda usmjerenog ravno
pred sebe.
Siguran sam da hoete. Izgledate kao da ste dosta dobro savladali obuku.
Mada bismo mogli rei drugima da ekaju, zajedno poi na kratko jahanje iza
onog drvea...
Nije se ponovno zacrvenjela. Bolje ete proi u Chenyau, ree.
Zali su u gue naseljene krajeve. Tai vidje murve i stazu koja je vodila na
jug prema farmi svile zgrade su bile skrivene iza drvea ali vidio se barjak.
Bio je proveo tri tjedna na jednoj takvoj farmi, pred vie godina, dok je bio
neodluno radoznao. Ili, tonije, bez smjera. U svom je ivotu imao razdoblje
kada je bio takav. Nakon vremena to ga je proveo na sjeveru, s onu stranu
Dugog zida. Tamo su mu se dogodile odreene stvari.
Sjeao se zvuka koji se uje u sobi gdje se svilci dre i hrane na naslaganim
ploama, danju i nou, iz sata u sat, na bijelim listovima murve: zvuk poput
kie na krovu, neprestano.
Dok se to zbiva, u to vrijeme nunog, vanog savrenstva, u prostoriji se
odrava stalna temperatura, spreava se ulaz svih mirisa, svakog daka vjetra.
U okolnim odajama ak se i ljubav vodi u tiini, da se svilci ne bi uplaili ili
uznemirili.
Pitao se zna li to ova Kanlinka. Pitao se zato mari za to.
Nedugo nakon toga, lisica se pojavi na rubu drvea, pored ceste njima s
desna.
Wei Song zastade, podiui brzu ruku. Okrenu se u sedlu, odmjeri ivotinju
pogledom. Jedan od vojnika se nasmija, ali drugi napravi gestu da otjera
opasnost.
Tai pogleda enu.
Ne valjda! uskliknu. Mislite da je to daiji?
Tiho! Strana je budalatina izrei im ime, ree ona. A za koga od nas
mislite da bi ena-lija bila ovdje?
Ne mislim da bi uope bila ovdje, ree Tai. Ne mislim da je svaka
ivotinja koju vidimo pored ume stvorenje iz svijeta duhova.
Ne svaka ivotinja, ree ona.
to sad slijedi, Peti zmaj se pojavi na crvenom nebu, a Deveto nebo
propadne?
Ne, ree ona, skrenuvi pogled.
Bilo je neoekivano da ova disciplinirana, staloena kanlinska ratnica tako
jasno vjeruje u legende o eni-liji. Jo uvijek je gledala lisicu, jarku mrlju boje
pored ume. Tai vidje da je i ona gledala njih, ali to je bilo uobiajeno. Jahai
su mogua prijetnja, treba ih promatrati.
Ne biste trebali biti tako nemarni, govoriti o duhovima, izgovarati njihova
imena, Wei Song ree tiho, tako da ju je samo Tai uo. Ne moemo
razumjeti sve u ovome svijetu.
I ta posljednja fraza duboko ga pogodi, baci u vrtlog to je sezao daleko u
prolost.
Lisica se povue u umu. Jahali su dalje.
* * *
Jedini drugi put kada je zapovijedao konjicom bilo je sjeverno od Zida, za
vrijeme pohoda meu nomadima. Predvodio je pedesetoricu vojnika, ne samo
petoricu jahaa, kao sada.
Zapovjednitvo duija bilo je vie nego to je zasluio, ali Tai je bio
dovoljno mlad da vjeruje da su mu slava i poloaj njegova oca samo otvorili
vrata da pokae to moe, to je zaista zavrijedio. S dobrodolicom je doekao
priliku da se dokae.
Nije htio misliti o tome sada, nakon svih tih godina, ali naavi se ponovno
meu vojnicima, jaui kroz nenaseljen kraj prema promijenjenome ivotu,
inilo se neizbjenim da mu misli odlutaju.
To vrijeme meu Bogima zapoelo je promjene u njegovu ivotu. Prije
toga je mislio da zna kakav e mu biti put. Poslije je bio potresen, nesiguran.
Dugo vremena izgubljen.
Kazao je to se desilo, kako je zavrilo, najbolje to je mogao. Najprije
svojim nadreenim asnicima, a zatim svom ocu kada su obojica bili doma.
(Ne svojoj brai: jedan je bio premlad, drugome se nije povjeravao).
Dozvoljeno mu je bilo da asno odstupi s ina i dunosti, napusti vojsku.
Bilo je to neuobiajeno. Njegov kasniji odlazak na planinu Kamenog bubnja
bio je koristan, moda ak i prikladan idui korak, mada je sumnjao da su
kanlinski majstori s planine na to gledali na isti nain, budui da je i njih
napustio.
Ali nakon onoga to se te jeseni dogodilo na sjevernim stepama, nije se
smatralo neoekivanim da bi mladi neko vrijeme htio tragati za duhovnim
vodstvom, disciplinom, asketskim ivotom.
Tai se sjeao da je bio iznenaen da su njemu nadreeni u vojsci vjerovali
njegovoj prii o sjeveru, a jo vie iznenaen tragom razumijevanja meu
njima. Razumijevanje se ne smatra snagom, a kamoli vrlinom, u viim
rangovima kitanske vojske.
Tek je kasnije shvatio da on i njegovi vojnici moda nisu bili ni prvi ni
jedini koji su se susreli s kakvom zastraujuom udnovatosti meu Bogima.
Tijekom godina pitao se koje su bile druge prie; nitko mu nikada nije rekao
imena, ni to se zbilo.
Nisu ga krivili za to to se zbilo.
To ga je takoer iznenadilo. Iznenaen je bio jo uvijek. Vojni in sa sobom
je nosio odgovornosti, posljedice. Ali ini se da je slubeni stav da neke
susrete izmeu civiliziranih ljudi i divljatva u barbarskim zemljama niti jedan
asnik ne moe ni predvidjeti ni kontrolirati. Dranje obinih vojnika na
takvim se mjestima moe raspasti.
Kitanci su za one izvan svojih granica osjeali prezir i nadmo koja ih je
odreivala, ali takoer su osjeali i strah kad god bi naputali dom, ak i ako
se to poricalo. Bila je to opasna kombinacija.
Dugo vremena njihove su vojske zalazile meu nomade kako bi osigurale
nasljednitvo sebi poeljnom poglavaru kaghanu. Sjeverno od Zida i
straarskih kula ivi se na otvorenom ili u zabaenim garnizonskim utvrdama
meu Bogima ili Shuokima, borei se na strani ili protiv onih koji su jedva
ljudi. Nerazumno je oekivati od vojnika da se vladaju kao da u domovini vre
dunost na Velikom kanalu ili meu poljima ljetne rie, uvajui seljake od
razbojnika i tigrova.
Manipulacija nasljednitvom Boga bila je vana. Za palau Ta-Ming
izuzetno je bitno tko vlada nomadima i koliko su voljni ponuditi poslunost u
graninim podrujima i njihove konje guste grive u zamjenu za prazne,
poasne titule, mjere slabije svile i obeanu podrku protiv idueg uzurpatora.
Osim, naravno, ako idui uzurpator ne bi dao privlaniju ponudu.
Nomadski krajevi ispae, razlomljeni izmeu suparnikih plemena,
protezali su se od Zida sve do ledenog sjevera meu umama breza i borova,
iza kojih, govori se, sunce nestaje itave zime, a ljeti nikada ne zalazi.
Ti najdalji ledeni krajevi nisu bili bitni, osim kao izvor krzna i jantara.
Bitno je da na bliim rubovima zemlje nomada granie sa samim Kitaijem i
proteu se du Puteva svile sve od pustinja do istonog mora. Dugi zid je
veinu vremena drao nomade podalje.
Ali sjeverni odvojak velikih trgovakih pravaca zavija kroz stepe, te stoga
unosni pritok luksuznih dobara u velebno kitansko carstvo uvelike ovisi o
tome da karavane deva budu sigurne od uznemiravanja.
Taguransko carstvo na zapadu bila je jo jedna prijetnja, naravno, i
zahtijevala je drugaija rjeenja, ali Taguranci su ve neko vrijeme bili mirni,
trgovali za sebe s onima koji putuju junim odvojkom pravca, ubirali cestarine
i poreze iz dalekih utvrda kojima upravljaju. Nabavljali sardijske konje.
U Xinanu zbog toga nisu bili sretni, ali mogli su ivjeti s time, ili su barem
tako odluili. U zatiju ratova koji su iscrpili oba carstva, Tagura i njegove
kraljeve potkupili su kako bi sprijeili neki gori ishod, izmeu ostalog, s
vitkom kitanskom princezom.
Mir na svim svojim granicama caru moe umanjiti mogunost za slavu, ali
car Taizu dugo je vladao i dobio dovoljno bitaka. Bogatstvo i udobnost,
gradnja svoje velianstvene budue grobnice sjeverno od Xinana (toliko
kolosalna da se ne moe opisati rijeima, zasjenjivala je grobnicu njegova
oca), besposleni dani i noi sa svojom Predragom Pratiljom i njenom
glazbom... za ostarjelog cara inilo se da je to prikladna naknada.
Neka Wen Jianin bistri, uglaeni roak Zhou bude prvi ministar ako eli (i
ako ona to eli). Neka on bude taj koji se bavi sloenostima dvora i vojske i
barbara, nakon etrdesetogodinjeg carevanja. ovjek se umori od toga.
Car je imao enu za sva vremena koja mu je svirala, plesala. Imao je rituale
koje mora slijediti i prake koje mora jesti s njom u potrazi za
besmrtnou za kojom je udio. Moda mu nikada ni ne zatreba grobnica ako
alkemiari uspiju tri zvijezde Loveva pojasa, asterizma ove Devete dinastije,
uskladiti s carevim zaslugama i eljama.
A to s ambicioznim mladiima carstva? Pa, Bogi su ve neko vrijeme
ratovali sa svojim suparnicima s istoka, Shuokijima, i meusobno u
unutarnjim plemenskim ratovima, koji se nastavljaju.
Vojni zapovjednici i mladi aristokrati (i hrabri mukarci bez naroitog
rodoslovlja) uvijek negdje uspijevaju utaiti e za krvlju i slavom maa. U
ovo vrijeme to je bilo na sjeveru, gdje pusto stepa moe progutati ovjeka, ili
mu promijeniti duu.
Shen Taiju, drugom sinu generala Shen Gaoa, dogodilo se potonje, pred
mnogo godina, za jeseni meu nomadima.
* * *
Objasnili su im da su zli duhovi, koje su poslali neprijatelji plemena, napali
duu Meshaga, Hurokova sina.
Hurok je bio odabrani kaghan Ta-Minga, ovjek kojem su doli u stepske
krajeve pruiti podrku.
Njegov najstariji sin, ovjek na vrhuncu zdravlja, usred kampanje je
iznenada i teko obolio nije reagirao, jedva je disao. Zakljuili su da su
neprijateljski amani protiv njega prizvali mrane duhove: tako su nomadi
rekli kitanskim vojnicima to su doli s njima.
Carski asnici nisu znali kako se dolo do tog zakljuka, ili zato su
tobonje zle ini bile usmjerene na sina, a ne na oca (iako su neki od njih tada
ve imali vlastite poglede o tome tko je bio bolji ovjek). Ta pria s
Bogovskom magijom amani, ivotinjski totemi, putovanja dua izvan tijela
bila je jednostavno previe strana, previe barbarska za rijei.
Obavijestili su ih o tome samo kao znak pristojnosti, kao i o tome to su
namjeravali napraviti u oajnikom pokuaju da bolesnom ovjeku povrate
zdravlje. Vojne voe poslane sjeverno iz Kitaija ovaj posljednji podatak
potaknuo je na intenzivno razmiljanje.
Hurok je bio vaan, a stoga je bio i njegov sin. Otac je u proljee na Dugi
zid bio poslao darove i osobne zaloge vjernosti dobre konje i vuje koe i
dvije mlade ene svoje vlastite keri, navodno da se pridrue carevih deset
tisua konkubina u njihovu krilu palae.
Hurok je, ispostavilo se, bio voljan razmotriti pobunu protiv vladajueg
kaghana, svoga urjaka, Dulana.
Dulan nije poslao ni toliko konja ni krzna.
Umjesto toga, njegovi poslanici donijeli su slabe konje, sitnih kostiju, neke
i u grevima, na iroki sjeverni zavoj Zlatne rijeke gdje se svakog proljea
vrila razmjena.
Kaghanovi poslanici slijegali su ramenima i krivili lica, pljuvali i mahali
rukama, kada su Kitanci ukazali na nedostatke. Tvrdili su da je trava te godine
bila slaba, previe gazela i zeeva, bolest u stadima.
Konji na kojima su oni dojahali izgledali su snano i zdravo.
Viim mandarinima zaduenim za procjenu tih podataka za nebeskog cara
inilo se da se Dulan kaghan moda poeo osjeati previe sigurnim, moda
ak i kivnim na godinju obavezu prema dalekom Xinanu.
Odlueno je da je bilo krajnje vrijeme za podsjetnik na mo Kitaija. Izrabili
su njihovo strpljenje. Car je, ponovno, bio previe dareljiv, previe popustljiv
prema niim narodima i njihovu bezobrazluku.
Huroku su potiho dozvolili da razmisli o plodnijoj budunosti. Drage je
volje to uinio.
Kasno toga ljeta, petnaest tisua kitanskih vojnika polo je na sjever, preko
zavoja rijeke, preko Zida.
Sve od tada, Dulan kaghan se, s vlastitim snagama i sljedbenicima, strateki
povlaio, inio izluujue tekim zadatak da ga zatoe na irokim travnatim
poljanama, ekao saveznike sa sjevera i zapada, i zimu.
Na stepi nije bilo gradova za pljakanje i paljenje, nikakvih neprijateljskih
utvrda koje bi se moglo opkoliti i izgladnjivati dok se ne pokore, nikakvih
usjeva za unitavanje ili ubiranje, a radili su za ovjeka koji je kasnije morao
pridobiti povjerenje nomada. Bila je to drugaija vrsta ratovanja.
Bilo je jasno da je kljuno bilo nai Dulanove snage i stupiti u okraj s
njima. Ili ga jednostavno ubiti, na ovaj ili onaj nain. Hurok se, meutim,
prema sve snanijem miljenju asnika kitanske vojskovne ekspedicije,
ispostavljao kao slaba linost: slaba grnarija u kojoj nije bilo nieg osim
ambicije.
Od zore je pio kumiss, veinu dana bio je pijan, nespretno lovio vukove, ili
se izleavao u svojoj jurti. Nije bilo nieg loeg u tome da ovjek pije, ali ne
tijekom bojnog pohoda. Javili su da je njegov najstariji sin, Meshag, bio bolje
peena posuda.
Jednom kad je doao red na njega da mu u privatnosti priu, Meshag nije
pokazivao previe otpora prijedlogu da bi mogao stremiti prema viem cilju
od toga da bude samo najjai sin podboena kaghana.
Ti nomadi sa stepe nisu bili naroito suptilan narod, a carstvo Kitanaca, uza
sve ostalo, imalo je gotovo tisuu godina i devet dinastija da usavri vjetine
politike manipulacije.
O tome su se pisale knjige, svaki sposobni dravni slubenik znao ih je
napamet. Bile su dio ispita.
Razmotrite i procijenite sukobljene doktrine to izviru iz djela Tree
dinastije po pitanju ispravnog rjeavanja problema nasljeivanja meu
vazalnim dravama. Oekuje se da ete citirati ulomke iz spisa. Primijenite
svoju odabranu doktrinu na razrjeavanje aktualnih problema koji se tiu
jugozapada i naroda uz granice Bisernog mora. Zavrite sa est stihova pjesme
strogo metrinog stiha kojom dajete saetak svojih prijedloga. U pjesmu
uvrstite referencu na pet svetih ptica.
Naravno, ocjena djela ukljuivala je i procjenu kaligrafije kandidata.
Formalni rukopis, ne pisana slova.
S kime su mislili da imaju posla ovi neuki barbari umrljani lojem, golih
prsa ee nego odjevenih, masne kose do struka, s vonjem kiselog,
fermentiranog mlijeka, ovjeg izmeta i vlastitih konja?
Ali prije nego to se ovaj noviji plan za nasljednitvo Boga mogao
provesti, mladi Meshag je obolio u svome logoru, tono u zalazak sunca,
jednog vjetrovitog jesenjeg dana.
Bio je stajao pored otvorene vatre, s aom kumissa u jednoj ruci, smijui
se ali, ovjek skladnih kretnji zatim mu je aa pala u izgaenu travu,
koljena su mu se savila, i pao je na jednu stranu, jedva izbjegnuvi vatru.
Oi su mu se zatvorile i vie se nisu otvorile.
Njegove ene i sljedbenici, pretjerano uznemireni, jasno su dali do znanja
da je to sigurno uinjeno mranim moima znaci su bili nepogreivi.
Njihov vlastiti aman, malen i drhtav, tako je rekao, ali ujutru, nakon noi
koju je proveo pjevajui i bubnjajui pored Meshaga, priznao je da nije bio
sposoban oblikovati odgovor kojim bi odagnao zloduhe iz onesvijetena
ovjeka.
Tamu koja je poslana da obuzme i odnese Meshagovu duu mogao je
nadjaati samo netko koga je nazvao bijelim jezerskim amanom.
To je jezero, ispostavilo se, bilo na putu od mnogo tjedana prema sjeveru.
Krenut e idueg jutra, rekli su Bogi, nosei Meshaga na pokrivenoj nosiljci.
Nisu znali hoe li moi njegovu duu zadrati toliko dugo blizu tijela, ali nije
bilo drugog puta. Mali aman putovat e s njima, uiniti sve to moe.
to god da je kitanska ekspedicijska sila mislila o tome, nisu mogli mnogo
uiniti. Dva vojna lijenika, koje su pozvali da ovjeku provjere bilo i izmjere
aure, bila su posve zbunjena. Disao je, srce mu je kucalo, oi mu se nisu
otvarale. Kad su mu podigli vjee, oi su bile uznemirujue crne.
Bilo kako bilo, Meshag je sada bio dijelom carske strategije. Ako umre, bit
e potrebno nainiti izmjene. Ponovno. Odluili su da e manji broj konjice
poi na sjever s njegovom svitom, da odre kitansku prisutnost i odmah dojave
ako ovjek umre.
Njegova smrt bila je ono to su oekivali. Pred sobom bi odmah poslali
glas Xinanu. Konjaniki asnik kojem su dodijelili zadatak da jae na sjever s
Bogima trebao je postupati prema svom sudu u svim sluajevima koji bi
mogli iskrsnuti. On i njegovi ljudi bili bi strahovito daleko, odsjeeni od svih
ostalih.
Shen Tai, sin Shen Gaov, bio je odabran da vodi taj kontingent.
Ako je ta odluka u sebi sadravala neizreenu kaznu mladiu to nosi in
koji nije zasluio, nitko kasnije nikako ne bi mogao biti smatran krivim to mu
je dao taj zadatak.
Nije li to bila ast? Biti poslan u opasnost? to bi drugo mladi asnik
mogao htjeti? Ovo je bila prilika za stjecanje slave. Zato su inae bili ovdje?
ovjek ne pristupa vojsci da bi slijedio ivot meditacije. Neka bude pustinjak
Staze, jede ireve i bobice u pilji na nekoj planini, ako je to ono to eli.
I on bi tako bio vritao, zatekao se kako misli dok su jahali natrag na jug (otili
su iste te veeri, nisu htjeli ostati kraj jezera, morali su se maknuti to su dalje
mogli).
I on bi se pokuao ubiti, da je imao ikakvog pojma to bi se zbilo prije no
to bi mu dopustili da umre. To je na neki nain bilo najstranije.
Kitanska konjica Taijevi vojnici jurnuli su niz padinu kada je poela
vika i vrisak, ali u kolibi je sve bilo gotovo prije nego to su bili dovoljno
blizu da ita urade.
Tai je preao preko trave da im se pridrui kad je izaao. Bio je
dezorijentiran, naavi se ponovno na blagom suncu nakon to je prolo toliko
kratko vrijeme. Svijet se previe hitro moe promijeniti.
Trideset kitanskih jahaa ostali su po strani, zajedno, da bi vidjeli to e
nomadi uiniti. Isprva gledajui u nemarnoj tiini, zatim sa sve intenzivnijim,
razarajuim gaenjem.
Bogi su najprije odostraga donijeli tijelo stare amanke i spalili ga na
lomai koju su sloili izmeu kolibe i jezera. Uinili su to s potovanjem, s
mantrama i molitvom. inilo se da je bila oskvrnuta ubojstvom i zakapanjem
pod tlom. Morali su je vratiti nebu ostaviti na otvorenom da je prodru
vukovi i druge ivotinje ili su mogli pustiti da je prodre plamen i da se
uzdigne s dimom.
Odabrali su vatru, jer su zapoinjali s veim paleom. Zapalili su pomone
zgrade, a zatim i samu kolibu, ali ne prije nego to su iznijeli Meshaga na
slamnjai i polegli ga u dvoritu. Izvukli su dvojicu koje je ubio Tai, straara i
amana, a naposljetku su izveli dvojicu koji su jo uvijek bili ivi. Bogi su
tada ve pili: u kolibi je bilo kumissa.
amanova su zvonca zvonila dok su mu tijelo vukli preko izgaene trave.
Njegova su ogledala bljeskala, lomei sunevu svjetlost. Tai se pitao je li
uinio prijestup ubivi tog ovjeka. Sada je shvatio da nije bilo tako. Uinio je
neto to ga je u oima nomada inilo junakom. Doimalo se da mu treba odati
poast.
Pozvali su ga da se pridrui onome to je sada slijedilo, s dva mrtva
ovjeka i dva koja su namjerno ostavili na ivotu. Odbio je. Ostao je sa svojim
vojnicima, sa svojim sunarodnjacima, iz civiliziranog svijeta.
Obuzela ga je razorna munina kad je vidio to je uslijedilo. U emu je bio
pozvan da sudjeluje. Mnogima iz kitanske konjice estoko je pozlilo, posrtali
su ili bjeali na konjima, povraali po travi.
Kitansko carstvo nije tijekom devet dinastija oblikovao miran narod
pacifista. Njihova velianstvenost bila je nasilna, osvajaka, izgraena na
pokolju kroz gotovo tisuu godina, u vlastitim graanskim ratovima, ili u
ratovima koje su vodili preko stalno pomicanih granica, ili u obrani tih
granica. Takva je bila njihova povijest: vatre poput ove, ili daleko vei pale,
krv i otrice.
Bilo je spisa i uenja koji su sezali i do Prve dinastije, o taktikoj korisnosti
masakra, pokolja djece, sakaenja, silovanja. O korisnom strahu koji sva ta
djela mogu iriti meu neprijateljima, o prenapuenosti opsjednutih gradova
dok prestravljene izbjeglice bjee pred nadolazeim vojskama. Te su stvari dio
onoga to ljudi rade za ratovanja, a ratovanje je dio onoga to ljudi rade u
ivotu.
Ali Kitanci nisu pekli mrtve neprijatelje nad vatrom i jeli njihovo meso s
molitvama nebu. Niti sjekli odreske s ljudi koji su jo bili ivi, goli i nakoleni
nad tlom, i pustili ih da gledaju i vrite dok jedu dijelove njihovih tijela,
kuhane ili sirove.
Bilo je puno dima, gust je tekao prema gore, zaklanjao sunce. Smrad
spaljivanja na neko spokojnom mjestu pored sjevernog jezera. Pucketanje iz
nekoliko vatri, urlici (ljudski, ne vuji), ritualno mantranje, i neiji oajan pla
za smru koji polako slabi, zamijenili su zvuk ptica i vjetra u liu. Runoa
ljudi to brie samou i ljepotu jeseni.
Trajalo je to neko vrijeme.
Jedan od nomada naposlijetku je priao Kitancima gdje su ekali, udaljeni
po strani, i umirivali svoje nemirne konje. Bio je golih prsa, sa irokim,
nakrivljenim osmijehom, i mahao je odsjeenom ljudskom podlakticom. Iz nje
je kapala krv, i s njegove brade.
Nestabilan na vlastitim nogama, ispruio je ljudsko meso prema Taiju, kao
prema junaku vrijednom uivanja u tom velikom plijenu. Dajui Kitancu,
strancu, jo jednu priliku.
Primio je strijelu u prsa dok je stajao pred njima. Odmah je umro.
Tai na trenutak nije mogao vjerovati to se dogodilo. Bilo je posve krivo,
okantno. Stajao je u tupoj nevjerici. Ma koliko kratak, taj trenutak trajao je
predugo za zapovjednika vojnika na mjestu kakvo je ovo postalo.
Njegovi vojnici, kao da su tom jednom strijelom bili puteni vlastitim
demonima, sa svojim grozniavim odgovorom na uas kojem su bili prisiljeni
svjedoiti, iznenada uzjahae, svi do posljednjeg, s besprijekornom,
uvjebanom vjetinom, kao da su primili naredbu.
Zgrabivi lukove i strijele sa sedala, jurnue naprijed sami duhovi
osvetnici u vatre i dim, ispunjeni silovitim bijesom, s osjeajem da se ovo
stravino divljatvo moe proistiti, izbrisati, samo njihovim vlastitim
divljatvom.
Ovakvo shvaanje dogaaja tek je kasnije dolo Taiju. U to vrijeme nije
mislio jasno.
Njegova konjica zasjekla se usred brojano slabijih, neuzjahanih nomada
pijanih od kumissa, posrtajuih ljudi zalivenih krvlju kojima su doli na sjever
pomoi i poklali su ih meu vatrama.
A kada je to bilo gotovo, kad nijedan od Boga nije ostao iv sred crnog
dima i crvenog plama, sada kad je zamagljeno sunce zalazilo na zapad, a
jezero bilo tamne, hladno plave boje, dogodi se sljedee.
Meshag, Hurokov sin, ustade.
Osvrnu se oko sebe i vidje nesvetu scenu koju su na tom mjestu stvorili
ljudi. Neko je bio elegantan mukarac. Sada vie nije bio. Promijenio se,
neto ga je promijenilo. Sada se nespretno kretao, kao da mu nedostaju
zglobovi, morao je pomaknuti itavo tijelo da usmjeri pogled, ukoeno se
kreui kroz puni krug. Crni dim je sukljao izmeu njega i mjesta na kojem je
Tai stajao ukopan u zemlju s oima razrogaenim od uasa. Vidio je to, i
odbijao vjerovati to vidi.
Meshag je dugi trenutak zurio prema kitanskim jahaima. Posljednjim
ivim ljudima ovdje. Zatim, pomiui ramena kao da pokuava zabaciti glavu,
nasmija se. Dubok, iskvaren zvuk.
Nije se pomaknuo niti otvorio oi otkad je pred mnogo tjedana na jugu pao
u nesvijest pored neke druge vatre.
Njegov smijeh nije bio onaj kojeg su se sjeali. Nain na koji je stajao i
kretao se bio je zastraujue drugaiji, to teturavo, neprirodno dranje labavih
udova. Kitanski vojnici, na stranom mjestu meu paleom i mrtvima,
prestadoe se vrtjeti sa svojim konjima, prestadoe vikati. Skupili su se na
okup, ponovno blizu Taija kao za zatitu, drei se podalje od Meshaga.
Dok je gledao u tog ovjeka ako je jo bio ovjek Tai shvati da zla toga
dana jo nisu bila gotova.
Pored sebe u zvukove, strijele to se oslobaaju iz tobolaca, napinju u
tetive lukova. Pomaknu se, promuklim glasom zarei naredbu i nije bio
siguran je li u pravu. Moda umre nikad ne znajui, zakljuit e na putu natrag
na jug.
Stoj! zavapi. Neka nitko ne ispali strijelu!
Ono to je ostalo od Meshaga, ili ono to je od njega postalo, okrenu se,
nepokretno i sporo, da pogleda u Taija, pratei zvuk njegova glasa.
Pogledi im se sretnu kroz dim. Tai zadrhti. Vidje prazninu u tim oima,
neto nedokuivo. Hladno kao kraj sveg ivota. Sinu mu, u istom tom trenutku,
da bi njegov zadatak, njegova dunost prema onome to je neko bilo
ovjekom, mogla biti da mu strijelom pokloni osloboenje.
Nije to uinio. Znao je nije mogao porei da zna da se neto zlo
dogaalo u toj kolibi (jo uvijek goruoj, kaos divljeg crvenila) prije nego to
je upao i ubio amana. Moda je to bio prekinuo, ostavio nedovrenim, ali to
to znai, to to daje naslutiti o liku to je ukoeno stajao pred njim, drei se
njegova pogleda, kao da zapisuje Taija u sjeanje, nije se mogao nadati da
shvati.
Kao labudovi, ree glasno svojoj konjici. Ako to ubijemo, moda svi
budemo ukleti. Ovo nije naa stvar. Pustite to... pustite ga. Nai e svoju sudbu
bez nas.
Ovo posljednje rekao je najjasnije to je mogao, dok je zurio u Meshagov
lik, prizor koji je razarao duu. Ako se stvorenje pomakne prema njima,
vojnici e se uspaniiti, Tai je znao. Morao bi pustiti strijele da polete, i ivjeti
s time.
Nije vjerovao u vlastitu usporedbu s labudovima. Nije vjerovao ni da e biti
ukleti ako ubiju labuda... bio je to Bogovski strah. Kitanci su imali vlastite
legende i strahove o ivotinjama. Ali rijei bi njegovim ljudima mogle neto
ponuditi, razlog da ga sluaju. Obino nisu trebali razlog: vojnici slijede
naredbe, toliko jednostavno. Ali ovo putovanje na sjever i njegov dananji
svretak bili su toliko otueni na sve mogue naine od njihovih uobiajenih
ivota i svijeta da se inilo potrebnim da ga pronae.
A to se tie pitanja zato mu se, u vlastitu umu, inilo ispravnim da ovom
nemogue probuenom liku mrtvih oiju da priliku da napusti ovo mjesto i
ivi ako je uope ivio Tai je, tada i kasnije, to mogao samo nazvati
saaljenjem.
Pitao se moe li se to razaznati iz njegova glasa, iz pogleda koji su
podijelili. Ne bi bio rekao da je Meshagov pogled posve ljudski, ali ne bi
mogao rei ni da nije, da je unutra bio neki demon. Meshag je bio
promijenjen, i Taiju se inilo da je vjerojatno izgubljen, ali nije znao.
Moda je najispravniji odgovor na ono to su mu uinili bilo da ga ubije, da
mu ponudi milost i oslobodi ga, ali Tai to nije uinio, i nije dozvolio svojim
vojnicima da to uine. Nije ak bio ni siguran da se taj lik moe ubiti, a to
zaista nije htio iskuati.
Nakon duge tiine, jedva diui, vidje Meshaga ili ono to je neko bilo
Meshag kako podie jednu ruku, u gestu koju nije mogao rastumaiti. Lik se
okrenu od njega, od njih sviju, ivih i mrtvih i plamteih. Meshag se ne
nasmija ponovno, i nita ni ne ree. Odepa dugim korakom, oko plamtee
kolibe, a zatim oko obale jezera, prema jesenjem drveu boje vatre i dalekim,
gotovo skrivenim planinama.
Tai i njegovi ljudi ostadoe zajedno, gledajui ga kroz dim dok ne nestade
iz vida, a zatim krenue u suprotnom smjeru, prema domu.
* * *
Farmu svile i lisiin naranast plam ostavili su daleko za sobom.
Sunce je bilo na zalazu, sada takoer naranasto. Tai shvati koliko je dugo
bio zavijen u sanjarije, slijedei sjeanja, staze koje su ga tamo dovele.
Ili, jednu osobitu stazu, to putovanje na sjever: preko Zida, preko zavoja
rijeke, preko stepa do ruba zemlje zime.
U oku svoga uma, sada dok je jahao sa estoricom suputnika na
velianstvenom sardijskom konju, jo uvijek je vidio Meshaga, Hurokova sina
ili togod je on postao kako sam teturajui odlazi. Sjetivi se toga to je
vidio, dana ijim je dijelom bio, sinu mu da ne bi trebao tako brzo odbaciti
neije tue vjerovanje u ene-lije.
Ili je, moda, upravo zbog vlastite povijesti, to bio razlog zato je trebao
takve zamisli odbacivati? Na itavom svijetu bile su samo dvije osobe s kojima
je uope mogao zamisliti da govori o tom osjeaju. Jedna od njih bila je u
Xinanu i bilo je vrlo vjerojatno da s njom nikad vie nee moi razgovarati.
Drugi je bio Chou Yan, koji je bio mrtav.
Wei Song jo uvijek je bila na elu. Potok koji su slijedili bio im je s lijeve
strane, od njega se protezala iroka dolina, plodno tlo, s obje obale. uma to
im se dizala sa strane povukla se. Ovo je bila ratarska zemlja. Vidjeli su
seljake kolibe okupljene u sela i zaselke, mukarce i ene na poljima, vatre iz
ugljanih pei pod drveem koje je prekrivala sve dublja tama.
Tai je bio doao ovim putem kad je putovao na zapad, prilazei Kuala Noru
pred dvije godine, ali tada je bio u udnovatom stanju uma oaloen,
povuen i nije obraao panju na krajeve kroz koje je jahao. Prisjeajui se
toga, nije mogao rei da je poeo jasno razmiljati o onome to je radio, to je
namjeravao raditi, dok nije odjahao iz utvrde Gvozdenih vrata uz dugi tjesnac i
izaao i vidio jezero.
Sada je morao postati drugaiji ovjek.
Proljetna Kia toliko ga je puta upozorila na opasnosti palae Ta-Ming,
svijeta dvora i mandarina a sada je trebao u obzir uzeti i vojsku, vojne
guvernere.
Netko mu je elio smrt, elio ju je i prije nego to je dobio konje. Nije ih
mogao zadrati, znao je da ih nije mogao zadrati. Ne u svijetu kakav je bio.
Pitanje je bilo to e s njima uiniti i prije toga kako e poivjeti dovoljno
dugo da se vrati da ih preuzme na taguranskoj granici.
Trznu Dynlalovim uzdama i veliki konj s lakoom krenu naprijed da
sustigne Kanlinku. Sunce im je bilo za leima, sijalo niz ravnicu. Bliilo se
vrijeme da stanu i prenoe. Mogli su ponovno dii logor na otvorenom, ili
prii jednom od ovdanjih sela. Nije bio siguran gdje je idua vojna postaja.
Ona ne okrenu glavu kad joj on prie s boka. Ona ree: Bilo bi mi drae da
smo na zatvorenom, osim ako se ne slaete.
U pitanju je bila lisica, pretpostavi. Ovaj put se ne naali. Jo uvijek je nosio
mrana sjeanja dugog dana, u mislima miris palei sa sjevernog jezera.
Kako god kaete.
Ovaj put usmjeri pogled prema njemu, on vidje bijes u njenim oima.
Povlaujete mi!
Tai odmahnu glavom. Sluam vas. Zadrao sam vas da me titite. emu
unajmiti psa uvara, a onda sam lajati?
Rijei nisu bile proraunate da je umire, ali nije ba bio od volje da to ini.
No sinu mu da blago zaali to ju je unajmio. Vojnici iz utvrde sigurno bi bili
dovoljna zatita. Ali nije znao da e dobiti vojnu pratnju.
U njoj je bilo vie... osobe nego to je oekivao. Odabrala ju je Proljetna
Kia, morao je razmisliti o tome. O mnogoemu je morao razmisliti, inilo se.
Ree: One noi mi na kraju niste rekli zna li Kia ita, ili vam je ita rekla,
o tome zato je netko poslao Kanlinku da me ubije.
Slabo pitanje... da zna, dosad bi ga ve obavijestila. Oekivao je opasku u
tom smjeru, nije je dobio. Lana Kanlinka, refleksivno ga podsjeti. Zatim
doda: Ako je gospa Lin Chang znala, ja ne znam. Ne vjerujem da je znala. Va
prijatelj vam je donosio vijesti, i ini se da ih niste smjeli saznati.
Ne. Tai odmahnu glavom. Vie je od toga. Inae bi ubili Yana prije nego
to bi stigao do mene. Bilo bi lako urediti da pogine na putu. Bili su sami.
Pogleda ga. Nisam se toga sjetila.
Nisu htjeli da budem iv i djelujem po pitanju ega god da mi je dolazio
rei, ako bih to saznao na neki drugi nain.
Jo uvijek je zurila. Tai se odjednom iroko osmjehnu. to je? Zapanjeni
ste to se mogu sjetiti neega ega se vi niste?
Ona odmahnu glavom, skrenu pogled. Dok ju je gledao, Tai osjeti kako mu
raspoloenje tone. inilo mu se plitko aliti se. Ree, ne znajui zato se
povjerava: Bio je blizak prijatelj. Ne znam da je ikad u ivotu ikojoj dui
uinio naao. Htjet u znati zato je umro, i uiniti neto po tom pitanju.
Ponovno se okrenu da ga pogleda. Moda ne budete mogli nita uiniti,
ovisno o tome to otkrijete.
Tai se nakalja. Valjalo bi uskoro odabrati selo, ako elite ispregovarati
sklonite.
Na njoj je bio red da se nasmijei, kao da se smijei za sebe. Pogledajte
naprijed.
Tai to uini. O, ree.
Tlo se pred njima blago dizalo. Vidje da se cesta irila, sada u tri staze,
srednja namijenjena za carske jahae. U daljini, obasjane suncem na zalasku,
jedva je vidio zidove dosta velikog grada, sa zastavama koje se vijore.
Chenyao. Stigli su. A blie njima, pored ceste, oito ekajui, Tai primijeti
malu skupinu ljudi. Imali su konje, ali bili su sjaili, iz potovanja. Jedan od
njih, formalno odjeven, podignu ruku u znak pozdrava.
Doekuju vas pred zidinama, Wei Song promrmlja. To je velika ast.
Gvozdena vrata poslala su glas o vaem dolasku, s kurirom.
Konji, ree Tai.
Pa, naravno, odgovori Song. Vjerojatno ete se morati sastati i s vojnim
guvernerom i s prefektom, prije nego to moete poi u potragu za enom.
Strano mi je ao.
Nije mogao smisliti kako da uzvrati.
Podignu ruku u znak odzdrava onima to su ekali. Odmah se naklonie,
svi, kao da ih njegova gesta vue prema dolje, kao lutke u ulinom kazalitu.
Tai udahnu i ispusti dah. Poelo je.
7.
Ispostavilo se, Tai je shvatio, da mu je guverner elio rei samo jednu stvar, ali
elio mu je to to hitnije rei. I uiniti to prije nego to itko drugi pria s
mladiem koji je sada posjedovao dovoljno sardijskih konja da igra ulogu u
ravnotei moi prema kraju duge vladavine.
Vino je bilo raskono dobro. Bilo je zainjeno afranom. Tai se iskreno nije
mogao sjetiti kada je to posljednji put okusio.
Dvije mlade djevojke koje su ih posluivale bile su Xuove keri, neudane.
Obje su nosile besprijekornu svilu, jedna u blijedozelenoj, druga u plavoj,
niskog kroja prema modi koja je oito iskrsnula, takorei, otkako je Tai
napustio Xinan.
Obje su nosile opojni parfem, svaka razliiti. Obje su imale naslikane obrve
svilevog leptira, s modrozelenim odsjajem, i rasputenu kosu zaeljanu u
stranu s raskonim iglama za kosu. Nosile su zatvorene papue ureene
draguljima, zlatno prstenje i naunice od ada, a oi su im odavale radoznalost
i samopouzdanje.
Bilo je to, pomisli, nepravedno.
inilo se da guverner, prekrienih nogu na povienom leaju nasuprot
njemu, odjeven u dvostruke crne halje, s crnim eirom i crvenim pojasom,
nije uope bio svjestan kakav su utjecaj njegove keri imale na njegova gosta,
ali Tai je bio posve siguran da su i vino i soba osvijetljena svjetiljkama, i dvije
savrene, mirisne ene bili paljivo prireeni.
Wei Song je bila u dvoritu s vojnicima. Dvojici koje je Tai ranio predviao
se oporavak. Bio je pitao, po dolasku ovamo. To je bilo dobro, naravno, ali
podsjeti ga da njegova vjetina nije ono to je neko bila: pokuavao ih je ubiti.
Jeli su rijenu ribu suenu s pet zaina u tri umaka, i rano voe koje su u
zdjelicama od bjelokosti posluile keri, ne posluga. Pili su afranom
zainjeno vino, iz aa koje su se stalno dopunjavale. Govorili o proljetnim
usjevima izvan gradskih zidina i uz rijeku, o olujama i zvijezdi repatici ranije
tog mjeseca navodno vienoj na istoku, to bi ona mogla nagovijetati. Dvije
su im ene donijele vodu i runike da mogu oprati i osuiti prste dok su jeli.
Naginjui se prema Taiju, nudei mu lakiranu posudu mirisne vode, ona u
zelenom dopustila je da joj kosa (strateki razbaruena na jednu stranu)
dodirne njegove ruke. Bila je to vodopadna frizura koju je uinila
popularnom Predraga Pratilja, sama Wen Jian, u Xinanu.
Bilo je to uistinu nepravedno.
Xuova se ki vrlo blago osmjehnu dok se ispravljala, kao da osjea, i uiva,
u njegovoj reakciji. Njen otac ree, ustro: Zapovjednik Lin pie da vam je
predloio visokorangiran poloaj u konjici Druge vojske, odreen broj
sardijskih konja koji bi ostali vai, i slobodan odabir asnika koji bi sluili
pod vama.
Toliko o pristojnoj raspravi o zvijezdama, ili prosu i njegovom vremenu
dozrijevanja i najprikladnijem tlu.
Tai odloi au. Zapovjednik utvrde Lin bio je odvie velikoduan za moje
zasluge, i odnosio se s besprijekornom utivosti prema svom gostu, u ime
svog vojnog okruga.
On je ambiciozan, i poprilino bistar. Naravno da jest, ree Xu Bihai.
Vjerujem da e dobro sluiti okrugu ako ga se unaprijedi. Tai pomisli da
zapovjedniku duguje bar toliko.
Moda, ree Xu ravnoduno. Nije odvie voljen i ne izaziva strah. To mu
oteava uspon. Va otac bio bi se sloio.
Tako je, ree Tai suzdrano.
Primi pogled s drugog leaja. Dvije su se keri povukle do vrata, svaka s
jedne strane, neizrecivo ukrasne. Jako mu se sviala ona u zelenom. Njene oi,
taj znalaki polu-osmijeh.
Moda bi daljnje uvjeravanje s moje strane imalo koristi da vas navede da
ponovno razmotrite njegovu ponudu?
Poaen sam to me uope smatrate vrijednim uvjeravanja, promrmlja
Tai. Ali rekao sam zapovjedniku Linu ovjeku koji mi se, sluajno, svidio
da bi za mene bila ludost da uzmem u obzir neki potez prije nego to se
savjetujem s onima na dvoru.
Prvim ministrom Wen Zhouom?
Tako je, Tai ponovi.
S vaim starijim bratom, kao njegovim savjetnikom?
Tai kimnu, odjednom osjeajui neugodu.
Dvoje ljudi koje, vjerujem, imate razloga ne voljeti.
Bilo bi mi ao da nastavite s takvim vjerovanjem, Tai oprezno ree. Bilo
mu se ubrza. Moja dunost Nebeskom Sinu, vladao tisuu godina, zacijelo
zahtijeva da se u Xinanu posavjetujem s njegovim savjetnicima.
Nastupi tiina. To nije bila izjava kojoj se moe suprotstaviti, i obojica su to
znali. Guverner Xu podignu au, zamiljeno otpi iz nje. Odloi je. Gledajui u
Taija, izraz mu se promijeni. Gotovo bih vas mogao aliti, ree.
I to bi mi bilo ao, ree Tai.
Razumijete to elim rei?
Tai sretnu njegov pogled. Da je odluka bila na meni, moda bih bio
odabrao jednostavniji ivot, ali ako prihvaamo uenje Svete staze, tada
takoer prihvaamo-
Prihvaate li? Slijedite li to uenje?
Rasprava postade neugodno intimna. Tai ree: Trudim se. Ravnotea.
Muko i ensko, vrue i hladno, svijest o svih pet pravaca. Mir i pokret,
polariteti. Tok izmeu tih stvari odgovara mojoj naravi vie nego sigurna
uvjerenja Cho majstora, koliko god da je bio mudar.
To ste nauili na planini Kamenog bubnja?
Zanimljivo je koliko je ljudi znalo za njegovo vrijeme tamo. Sjeti se Kie
kako mu to govori i drugih stvari koje mu je rekla. Kako bi moglo biti
korisno. Oblikovati misterij oko njega...
Odmahnu glavom. Otprije. Iz vlastitog itanja. Bio je to jedan od razloga
zato sam tamo poao. Nije vidio razloga da ne bude iskren, donekle. To je
uistinu bio jedan razlog.
Xu Bihai kimnu, kao da mu je potvrena misao.
Pogleda Taija jo jedan dugi trenutak, zatim, kao da ponovno govori samo
o obraenim poljima, ili kiama ranog ljeta, tiho ree: Razumijem da se
morate savjetovati u palai prije djelovanja, ali radije bih vas noas ubio i
izgubio carstvu sve konje i bio prognan na kuni jug, ili po zapovijedi izvrio
samoubojstvo, nego da date konje Roshanu. Ovo, gospodaru Shen Tai, trebate
znati.
Nastupi dublja tiina. Bez sumnje e, pomisli Tai, nakon ovoga uvijek nastupiti
tiina, svugdje. Ruka oko njegova struka se zadra. U njenu je parfemu bilo
mousa, i ambre. Oboje su bili skupi. Ovo je, pomisli, zaista bila najbolja kua
u Chenyau, ako su djevojke nosile takve mirise.
Hvala vam, gospodaru, ree.
Netko je to morao rei, pomisli. Sima Zian isprve ne okrenu glavu. Podignu
ruku, drei praznu au. Prva mu se djevojka primaknu i napuni je. Pjesnik je
ispi, ponovno podignu. Ovaj put naprijed koraknu druga djevojka, ne elei se
odrei svojih prava.
Pjesnikove oi, blijede i blistave pod svjetlou svjetiljki, napokon se
okrenue da pogledaju u Taija.
Pridruite mi se, ree Sima Zian, ako je vae vrijeme alovanja gotovo.
Sigurno jest, kad ste meu nama. Moemo zajedno piti.
Tai otvori usta, shvati da uope ne zna to bi rekao.
Djevojka pored njega kratko mu pritisnu glavu uz rame, kao podsjetnik na
svoju prisutnost, kao obeanje, a zatim se povue. Tai koraknu na podij,
nakloni se, i skinu vlastiti ma u koricama, te ga odloi blizu pjesnikova. Sjede
nasuprot drugom ovjeku, prekrienih nogu. Doda mu se aa, natoi vino.
Podignu au u znak pozdrava. Odlui pripaziti koliko popije.
Nije imao pojma kako Sima Zian zna tko je on.
Gledan izbliza, pjesnik je bio vei nego to je Tai zamiljao. Duga mu je
kosa bila veinom siva, zavezana odostraga obinom plavom platnenom
trakom, bez igala za kosu. Halja mu je bila umrljana. Lice mu je bilo
iznenaujue glatko, okruglo, rumeno i dobroudno. Svijetle su mu oi, pak,
bile uznemirujue. Ruke su mu bile mirne, krupne, prsti dugi.
Ree: Znao sam za vaeg oca, naravno. Njegova je smrt bila veliki gubitak.
Uvijek mi se inilo da su najbolji vojni voe u dui blagi, svjesni to znai rat.
Vjerovao sam da je to moglo vrijediti i za Shen Gaoa.
Podignu au i popi. Tai oprezno uini isto.
Tai se nakalja. Morao je progovoriti, ili bi ispao priglup. Dvije su se
djevojke povukle niz dvije stepenice, preputajui im prostor privatnosti na
tom podiju. Veernje aktivnosti prostorije su se nastavile. u kako zapoinje
glazba pipa, zatim flauti, i smijeh; vidje mukarce i ene kako se povlae kroz
prolaze zatvorene zastorima.
Tai zaali to nije trijezan. Ree: Velika je ast za nau obitelj, naravno, da
uope znate tko je on bio. Ili... tko sam ja.
Blijede se oi na trenutak zaotrie, a zatim se u njih vrati vedrina. Uistinu
vas dugo nije bilo, ree pjesnik. Znam i vaeg brata. Shen Liu je odvie
blizak prvom ministru da ne bude znan... i pod prosudbom.
Tai ree: Pod prosudbom, ali ne vrijedan divljenja?
Sima Zian ponovno se iroko osmjehnu. inilo se da je osmijeh njegov
prirodni izraz. Ne svi. Isto, naravno, vrijedi i za samog prvog ministra.
ivimo u izazovnim vremenima. Vrit e se procjene.
Tai se brzo osvrnu. Samo su dvije djevojke s vinom bile dovoljno blizu da
bi ovo mogle uti.
Pjesnik se nasmija. Brinete se za mene? to bi Wen Zhou uinio? Ponovno
me prognao iz Xinana? Vjerujem da bi volio. Voljeli bi i ostali. Prijatelji
kojima je stalo do mene odluili su da bi ovo moglo biti dobro ljeto da se
odstranim iz prijestolnice. Zato pijem u kui naslade na zapadu. Djelomino.
Namjerna stanka, oit poziv. Prihvaajui, Tai promrmlja, Djelomino?
Ponovno onaj smijeh, nesputan, zarazan mada Tai nije bio u stanju da se
pridrui zabavi. Prefekt je bio toliko ljubazan da mi kae za va dolazak,
veeras za veerom. Spomenu da ste pitali gdje bi mogla biti najbolja
kurtizanska kua u gradu. Razuman upit. Htio sam vas upoznati.
Ja sam... Ja sam poaen... Tai se zau kako zamuckuje.
Ne, ree Sima Zian. Ne nakon onog jezera onkraj granica. Onoga to ste
tamo radili. Njegov irok pogled odjednom je bio izravan.
Tai kimnu, samo jedan nespretan pokret glavom. Osjeti crvenilo u licu.
Vino i toplina sobe, silina oiju koje gledaju u njegove.
Pjesnik promrmlja:
L i-Mei ima vlastitu jurtu, koju svake veeri za nju sastavljaju kada zavri
putovanje za taj dan, sputaju jutrom kada ustaju da nastave put. Sunce je
sada na zapadu, pri kraju njihova etvrtog dana izvan Kitaija. Nikada nije bila
ovako daleko. Nikada nije eljela biti ovako daleko. Za nju se brinu dvije dame
pratilje s dvora. Ne poznaje ih, ne voli nijednu od njih. Stalno plau. Zna da su
ogorene to slue nju umjesto prave princeze.
Ona je sada princeza. Ili je, barem, tako zovu. Uinili su je dijelom carske
obitelji prije nego to su krenuli na ovo putovanje na sjever iz Xinana. Odrala
se ceremonija u palai Ta-Ming. Li-Mei, u crvenoj i zlatnoj svili, s pretekim
ukrasom na glavi, ureenim bijelim adom, i kornjaevinom i biserjem s juga,
nije obraala previe panje. Bila je odvie gnjevna. Njen je brat stajao iza
prvog ministra. itavo je vrijeme zurila u njega, nikada ne skrenuvi pogled.
eljela je biti sigurna da on zna upravo kako se osjea, kao da bi Liuu to uope
ita znailo.
Jo uvijek vie osjea bijes nego bilo to drugo, iako je svjesna da bi to
mogao biti nain da krije strah od same sebe, i od drugih. Gnjev je sprjeava
da bude blaa prema dvama enama koje su sada njene. One se boje. Naravno
da se boje. Mogla bi biti blaa. One nisu krive ni za to od ovoga.
U njihovoj alosti nema srama, misli ona. Ili u njihovu strahu, koji je,
predvidljivo, porastao, otkada su za sobom ostavili Shuquian posljednji vei
grad sjeverno od Xinana i zatim dosegli veliki zavoj Zlatne rijeke i Zid.
Shuquian je ostao mnogo dana za njima. Proli su kroz Zid i zali u divljinu
prije etiri dana. Odozgora su ih pozdravljali vojnici dok je njihova svita
prolazila.
Li-Mei broji, vodi rauna o vremenu najbolje to moe. Navika uma. Njen
je otac govorio da voli tu njenu osobinu. Njen je otac mrtav, inae se ovo ne bi
zbivalo.
Voa njihove carske pratnje tri se puta naklonio princezama, a zatim su se
on i Vojska leteeg zmaja iz Xinana okrenuli kod tekih dveri u Dugome zidu
natrag prema civiliziranome svijetu. Li-Mei je bila napustila svoju zatvorenu
nosiljku da stoji na vjetru utog zmaja dok ih gleda kako odlaze. Gledala je
kako se dveri svijeta sa zamahom zatvaraju.
Nomadi, barbari, preuzeli su nadzor nad dvama kitanskim nevjestama,
pregovarali trgovali za krzna i deve i jantar, ali veinom za konje i vojnu
potporu.
Ovo je prvi put da Bogi toliko visoko ciljaju, ili toliko mnogo primaju.
Stvarna princeza, tridesetprva ker Velianstvenog cara Taizua (ivio i
vladao vjeno, ispod neba), postat e, u kakvoj god sveanosti da se prireuje
na stepama, najnovija ena Huroka, vladajueg kaghana, gospodara stepa, ili
ovog njihovog dijela, vjernog (uglavnom) saveznika Kitaija.
Klepetave, crno odjevene vrane koje slue Carskom prijestolju kao
savjetnici, propisno su presudile da je s obzirom na trenutno preiroko
razvuenu vojsku, te probleme kako po pitanju trokova vojske, tako i opskrbe
konjima, sada bilo mudro i razborito vrijeme da se ispijaima kumissa,
stepskim barbarima, dozvoli ova inae nezamisliva ast.
Li-Mei ne bi trebala biti ovdje, ne eli bozi znaju! biti princeza. Da joj
otac nije umro, i time na dvije godine zaustavio sve obiteljske obrede i
proslave, sada bi ve sigurno bila udana, i na sigurnom. Njena majka i Druga
Majka radile su na tom braku, propisnim putevima.
Ni priblino nije istinski lan carske obitelji, samo pratilja ostarjeloj carici
koja je prognana na ladanje. Ali Li-Mei je takoer sestra ambicioznog, sjajno
pozicioniranog brata, te e zbog toga uskoro postati koja-ve-po-redu ena
drugog sina Huroka kaghana, Tarduka, trenutno njegova nasljednika.
Mada ni po emu nije bilo sigurno da e netko ostati nasljednikom na ovim
stepama, ako je za vjerovati priama. Li-Mei je netko tko uistinu slua to se
oko nje govori, oduvijek je takva bila, od djetinjstva a njen drugi brat, Tai,
bio je doao sa sjevera s priom, pred mnogo godina.
U Ta-Ming palai kao i za sve ostalo to se tamo zbiva postoje presedani
za uzdizanje ena slabijeg roda u carsku obitelj s ovakvom svrhom. Vrsta je to
lukave varke kojom obmanjuju barbare. Jedino to narodi podanici ikada ele
jest mogunost da tvrde da imaju vezu s Kitanskom carskom obitelji. Ako se
enu zove princezom, to je i vie nego dovoljno za drugog ili treeg lana
svatova. Za stranog vladara (ovo se dogodilo nekoliko puta, mada nikada s
Bogima) istinsku princezu se... uini dostupnom.
Ima vie nego dovoljno keri, uz ovog osobitog cara, nakon etrdeset
godina na prijestolju i deset tisua konkubina iz itavog poznatog svijeta.
Li-Mei katkad razmilja o ivotima tih ena. Zakljuane iza zidova i vrata i
prozora od svilenog papira u svom krilu palae, na vrhu stepenita koje uvaju
eunusi. Veina su ostarjele, ili e ostarjeti, bez da su ikada bile u sobi s carem.
Ili bilo kojim drugim mukarcem.
Istinska princeza, careva ki, nije prestala traiti jednu od svojih ena
pratilja (ima ih est) da joj svira i pjeva Udanu za daleki obzor otkad su
napustili Shuquian. Plau, danju i nou, princeza Xue i njene ene. Beskrajno
naricanje.
Li-Mei to izluuje.
Oko sebe u ovoj divljini, na ovom vjetru, eli dublji mir, da njeguje bijes
iznutra, odbija uas, misli na svog brata.
Oba svoja brata. Najmlai, Chao, jo uvijek kod kue pored potoka, jo se
ne broji sasvim. Misliti na dom slike to se niu jedna za drugom lo je
izbor u ovom trenutku, shvati Li-Mei.
Usredotouje svoj um, najbolje to moe, na brata kojeg eli ubiti, i na
onoga koji ju je trebao, nekako, spasiti od ovoga.
Iako, bilo bi pravedno priznati, nije bilo nieg to je Tai mogao uiniti
jednom kad je Liu genijalno, za vlastite namjere predloio svoju sestru kao
drugu princezu za saveznitvo s Bogima i to je bilo prihvaeno. Ali zato da
bude pravedna? Zato da ita prihvati u ovom kraju vukova i trave, kada
ostavlja sve to je ikada poznavala za prazan prostor i primitivne jurte, vjetar
to nosi utu prainu sa zapadne pustinje, i ivot meu barbarima koji ni ne
govore njen jezik?
Ovo se nikada ne bi zbilo da joj je otac iv.
Najstariji sin Liu oduvijek je bio rjeit i uvjerljiv, a keri su alati. Mnogi bi
oevi popustili, vidjeli istu obiteljsku slavu koju je Liu vidio, ali Li-Mei,
jedino ensko dijete svoje obitelji, gotovo je sigurna da bi general, ak i u
mirovini, sprijeio svog prvog sina da na ovakav nain iskoristi sestru. Liu se
ne bi ni usudio predloiti takvo to. Ambicija za sebe i obitelj pristajala je
uravnoteenu ovjeku, ali postoje granice, koje su dio ravnotee.
eli to misliti, ali bila je na dvoru dovoljno dugo stigla godinu dana prije
cariinog prognanstva da to drugaije zamilja. Gotovo moe uti Liuov
uglaen, razuman glas: Po emu se toliko razlikuje dati je kao pratilju carici,
od mojeg prijedloga da je se uzdigne u princezu? Ne uveliava li oboje nau
obitelj? Ima li ona u ivotu kakvu drugu dunost, ili ulogu?
Teko je, ak i u mati, oblikovati dovoljno porazan odgovor.
Tai je to moda mogao uiniti, jednako otroumno, na drugaiji nain. Ali
njen drugi brat sada je nezamislivo daleko, na zapadu, meu duhovima. Posve
je sigurna da je Liu i to odsustvo takoer uzeo u obzir kada je oblikovao svoje
planove. Nije ni Li-Meina alosna, draga carica, prognana iz palae,
izgubljena u beskrajnim molitvama i sjeanjima to blijede, ita mogla uiniti
da je zatiti kad je stigao poziv u Dvoranu svjetlosti.
Li-Mei, noena na sjever, i sama je sada s onu stranu svih granica. Razlika
je bila u tome to e Tai ako je iv uskoro poi kui. Ona nikada nee.
Teko je ivjeti s time. Treba svoj gnjev.
Udana za daleki obzor ponovno zapone, ovaj put s najgorom sviraicom
pipe od estorice. ini se da se redom izmjenjuju. Li-Mei si dozvoli psovku, na
vrlo ne-carevski nain. Sada ve mrzi tu pjesmu. Puta tom osjeaju da joj
pomogne goniti i oblikovati bijes koji joj treba.
Proviri iz svoje nosiljke (ne dozvoljavaju joj da jae, naravno). Jedan od
Boga upravo tada prolazi, jaui prema elu skupine. Golih je prsa,
rasputene kose, gotovo niz itavu duinu leda. Sjedi na konju na nain na koji
nijedan Kitanac nikada nije. Svi tako sjede, shvatila je. Nomadi ive na svojim
konjima. Pogleda je dok prolazi. Oi im se sretnu na trenutak prije nego to
Li-Mei pusti da zastor padne.
Treba joj nekoliko trenutaka, ali zakljui da izraz na jahaevu licu nije ni
pobjeda ni uspjeh niti ak mukareva pouda, nego ponos.
Nije sigurna to eli misliti o tome.
Nakon nekog vremena, ponovno proviri. Sada nema jahaa, poao je
naprijed. Pejza je mutan. Veernji vjetar nosi prainu, kao i obino. To ini
ve nekoliko dana. Bode je u oi. Sunce je nisko, nejasno iznad beskrajne
trave. Posljednja dva dana viaju ogromna stada gazela. Nou uju vukove
otkako su za sobom ostavili Zid. Kitanci se uasavaju vukova, dio straha i
udnovatosti koje prizivaju ove sjeverne stepe. Oni to su postavljeni u
garnizonima onkraj Zida sigurno to smrtno mrze, misli ona.
mirkajui prema naranastom zalasku sunca, Li-Mei se zatekne kako
smilja naine na koje je mogla ubiti svog brata Liua prije nego to se ita od
ovoga zbilo, predati ga noi.
Slike je nakratko zadovoljavaju.
Odluila je da je ljuta i na Taija. Na ovom vjetru ni prema kome ne mora
biti pravedna. Nije imao pravo napustiti ih na dvije godine, ne sa pokopanim
ocem i majkom udovom. Bio je potreban, makar kao protutea Liuu. Trebao je
to znati, predvidjeti.
Pusti zastor da padne, nasloni se na jastuke, misli o njima dvojici, klizi u
sjeanja.
Ne nuno dobra stvar. To je znailo ponovno se sjetiti doma, ali hoe li
stvarno moi ustrajati u sprjeavanju same sebe da to ini? To je, ako nita
drugo, nain da ne misli o tome to je eka kad ovo putovanje iz svijetlog
svijeta doe kraju, gdje god da to bude, u ovoj pustoi.
Druga Majka, jedina konkubina njihova oca, nije imala djece. Za nju tragedija,
izvor besanih noi i alosti, ali na katkad teak nain istine prednost za
etvero Shen djece, jer je na njih usmjeravala svu svoju znatnu ljubav, a
generalove dvije ene nisu imale djecu koja se nadmeu kao izvor sukoba.
Li-Mei je imala est godina, to znai da je Liu imao devetnaest, pripremao
se za prvi krug ispita u njihovoj prefekturi. Tai je bio dvije godine mlai od
njega, uio je vojne vjetine, ve je bio vei od svog starijeg brata. Chao, malo
dijete, gegao se po dvoritu, radosno padao u hrpe lia te jeseni. Sjea se toga.
Otac im je bio kui, na kraju sezone vojnih pohoda (jo jedan razlog zato
je znala da je jesen, to i lie paulovnije). Li-Mei, koja je cijelog ljeta marljivo
uila plesati s uiteljicom koju su joj pronale majke, trebala je izvesti nastup
za obitelj jednog svijetlog, vjetrovitog jutra festivalskog dana, kada su svi bili
kui.
Sjea se vjetra. Do dananjeg dana, vjeruje da je vjetar bio uzrok njenog
problema. Da joj ivot trenutno nije bio uniten i izgubljen, mogla bi se
nasmijati to se jo uvijek dri tog objanjenja za svoj pad.
Bila je pala. Jedini put kada joj se to dogodilo nakon barem tucet
ponavljanja prijanjih dana, pred uiteljicom i majkom. Ali pred obje majke, i
ocem, i starijom braom kako je gledaju, i bubnjarom kojeg su unajmili da je
prati, previe se zavrtjela na polovici prvog plesa, izgubila ravnoteu,
pokuala je ponovno pronai, zanjihala se na drugu stranu, i prevrnula
sramotno u lie na rubu dvorita, kao da nije nita starija od djeteta koje se
u njemu igralo.
Nitko se nije nasmijao. Sjea se toga.
Liu bi u odreenom raspoloenju to mogao uiniti, ali nije. Li-Mei sjede
uspravno, prekrivena liem, iznenaena, bijela lica, i vidje oevu iznenadnu,
blagu brigu, a zatim njegov gotovo skriven osmijeh zbog svog kratkonogog
malenog enskog djeteta.
A to je natjera da se iskoprca na noge i trkom pobjegne iz dvorita, uz
nezaustavljivi pla. Htjela mu je pokazati svima im pokazati kako sazrijeva,
kako vie nije dijete. A to to je uinila bilo je upravo suprotno. Sramota koja
je u njoj nadirala bila je neizdriva.
Liu ju je prvi pronaao, u vonjaku pod najdraom marelicom na najdaljem
kraju reda, pored kamenog zida. Leala je na tlu, upropatavala svoj plesni
kostim, lica skrivenog u rukama. Dotada se ve bila isplakala, ali odbila je dii
pogled kad ga u kako prilazi.
Oekivala je Drugu Majku, ili moda (manje vjerojatno) svoju vlastitu
majku. Iznenadi se kad zau otar glas Najstarijeg Brata kako zaziva njeno ime.
Prisjeajui se, odavno je shvatila da je Liu dvama enama bio rekao da je
ostave njemu. Tada su ve sluale njegove naredbe.
Sjedi uspravno! ree. u ga kako zastenja kad unu pored nje. Tada je
ve bio punaan, za njega to nije bio lagan poloaj.
Izravna naredba od prvog brata ne moe se zanemariti, to se jednostavno ne
ini. U nekim drugim obiteljima mogla bi dobiti batine ili ostati bez jela zbog
toga.
Li-Mei sjede uspravno, sjeti se da s potovanjem nakloni glavu, sklopljenih
ruku, mada se ne ustade da to uini.
On to zanemari. Moda su ga njeno blatom uprljano lice, staze njenih suza
navele da joj popusti. S Liuom se nikada nije znalo, ve tada.
On ree: Evo to e iz ovoga nauiti. Glas mu je bio staloen, precizan
ne ton s kakvim se obraa djetetu. Sjeala se toga, kasnije. Bio je tih, ali naveo
ju je na pozornost.
Ree: Vjebamo da bismo izbjegli pogreke, i ne izlazimo pred druge
osim ako ne vjerujemo da smo vjebali dovoljno. To je prva stvar. Razumije
li?
Li-Mei kimnu, irokih oiju uperenih u okruglo lice najstarijeg brata. Te je
godine imao zaetke brka i brade.
Ree: Svejedno, budui da nismo bogovi, ili iz carske obitelji, nikada ne
moemo biti sigurni da smo nepogreivi. To nije dano obinim ljudima, a
pogotovo ne enama. Stoga je ovo druga stvar koju e upamtiti: ako smo u
javnosti i pogrijeimo, ako padnemo u lie, ili posrnemo u govoru, ili se
naklonimo previe puta ili premalo... nastavimo kao da to nismo uinili.
Razumije li?
Ponovno kimnu, glava joj se ljuljala.
Liu ree: Ako zastanemo, ako se ispriamo, pokaemo oaj, pobjegnemo
iz dvorita ili odaje, prisiljavamo publiku da primijeti nau greku i vidi da nas
je posramila. Ako nastavimo, postupamo s njom kao s neim to je sudbina
mukaraca i ena, i pokazujemo da nas nije nadvladala. Da nas ne oznaava. A
uvijek e se sjetiti, sestro, da predstavlja ovu obitelj, ne samo sebe, u svemu
to ini. Razumije li?
I po trei put Li-Mei kimnu glavom.
Reci to, naredi njen brat.
Razumijem, ree ona, najjasnije to je mogla. Sa est godina, s blatom i
prezrelim palim voem na licu i rukama i odjei. Predstavlja svoju obitelj u
svemu to ini.
On se zagleda u nju na trenutak, zatim ponovno zastenja i dignu se, i poe
niz dugi red, napusti vonjak. Nosio je crno, sada se sjea. Neobino za
devetnaestogodinjaka, na granici drskosti (bez crvenog pojasa, dodue), ali
Shen Liu je oduvijek znao da e proi ispite, sve tri razine, i postati mandarin u
palai u Xinanu. Oduvijek.
Tai doe u vonjak neto kasnije.
Sa sigurnou je znala da je ekao da Liu doe i poe, kao to drugi brat i
treba. Slike toga dana otro su jasne, rana: podjednako je sigurna, dok se
prisjea, da je Tai skoro posve tono znao to joj je Liu bio rekao.
Jo uvijek je sjedila, stoga je ovaj put vidjela dolazak svoga brata. On se
nasmijei kad joj se priblii, znala je da e joj se nasmijeiti. Ono to nije
oekivala je da e nositi posudu vode i runik. Znao je da je leala na blatnu
tlu.
Sjede pored nje, prekrienih nogu, ne brinui za vlastitu odjeu i papue, i
stavi posudu izmeu njih, objesivi runik preko podlaktice s raskonim
pokretom, poput sluge. Mislila je da e sloiti smijenu grimasu da je nasmije,
i bila je odluna da se nee smijati (gotovo uvijek bi se nasmijala), ali nije to
uinio, samo je ekao. Za trenutak, Li-Mei skupi ruke, umoi ih i opere lice i
ake i ruke. Nita nije mogla napraviti s posebno iskrojenim plesnim
kostimom.
Tai joj doda runik i ona se obrie. On uze natrag runik i odloi ga, izbaci
vodu iz posude i nju takoer odloi pored sebe.
Bolje, ree, gledajui je.
Hvala, ree ona.
Sjea se tiine, kratke ali ugodne. Bilo je lako biti s Taijem. tovala je oba
starija brata, sjea se, ali Taija je voljela.
Pala sam, ree.
On se ne nasmijei. Znam. Mora da je bilo grozno. Sigurno si se toliko
radovala plesanju.
Kimnu, bez povjerenja u vlastiti glas.
On ree: Bilo je vrlo dobro, Li-Mei, dok se vjetar nije podigao. Poeo sam
se brinuti im sam ga osjetio. Pogleda ga.
Moda... moda bi idui put, moda ak veeras... mogla to ponoviti
unutra? Vjerujem da je to jedan od razloga zato plesai ne vole nastupati na
otvorenom. Svaki povjetarac utjee na nain na koji im odjea lebdi, i... mogu
pasti.
Nisam znala... zar vie vole plesati unutra?
Znam to sigurno, ree njen brat. Bila si vrlo hrabra to si to uradila u
dvoritu u jesenje jutro.
Nakratko si dozvoli da prihvati pomisao da je bila hrabra. Zatim odluno
odmahnu glavom.
Ne, samo sam to uradila tamo gdje su majka i ovjek s bubnjem odluili.
Nisam bila hrabra.
On se nasmijei. Li-Mei, samo to to si upravo rekla ve te ini iskrenom i
hrabrom. A to bi bila istina, bit e istina, kad bude imala dvadeset i est
godina, ne est. Ponosan sam na tebe. I otac takoer. Vidio sam to dok je
gledao. Hoe li ponovno za nas plesati? Unutra? Veeras?
Usna joj zatitra. On je... otac se gotovo smijao.
Tai se zamisli. Zna li jednu istinu o ljudima? Kad netko padne, ako se ne
ozlijedi, to i jest smijeno, sestrice. Nisam siguran zato. to ti misli?
Odmahnula je glavom. Nije znala zato je to bilo smijeno, ali sjeti se da se
hihotala kad se Chao gegao i prevrnuo u lie.
Tai doda: A otac se nije smijao. Isprve ga je bilo strah za tebe, zatim ga je
bilo strah da e povrijediti tvoj ponos ako se nasmije, stoga nije.
Vidjela sam. Suzdravao se. Rukom je pokrio usta.
Bravo, dobro je da si to vidjela. Tako je. Jer je bio jako ponosan. Rekao je
da se nada da e pokuati opet.
Usna joj vie nije drhtala. Je li? Stvarno, Tai?
A Tai je bio kimnuo. Stvarno.
Jo uvijek ne zna, do dananjeg dana, je li to posljednje bilo istina, ali
zajedno su napustili vonjak, Tai nosei posudu i runik, i te veeri je ponovno
plesala za njih (u urno oienom plesnom kostimu), meu paljivo
razmjetenim svjetiljkama u najveoj sobi za prijem, i nije pala. Njen otac se
itavo vrijeme smijeio, gledajui je, i potapao je po obrazu kad je poslije
dola do njega, a zatim se ustao i formalno naklonio, bez ikakvog smijeha, i
dao joj niz bakrenih novia, kao to se plaa stvarne plesae, a zatim slatki iz
jednog od svojih depova, jer joj je bilo est godina.
Kad bi sama za sebe promotrila ili objasnila nekome tko bi pitao i imao
ikakvo pravo na odgovor neke od vrlo velikih razlika izmeu njene starije
brae, misli Li-Mei, ti davni razgovori u jesenjem vonjaku dovoljno bi dobro
posluili.
Liu joj je bio rekao toga dana, i beskonano mnogo puta poslije toga,
osobno i u pismima iz Xinana da predstavlja obitelj u svemu to ini.
Prihvatila je to kao istinu: za sebe, za bilo koju enu ili mukarca. Tako je to
bilo u Kitaiju. U carstvu ovjek nije nita bez obitelji iza sebe.
Ali sada je daleko od carstva. Nomadi, sa svojim nizovima konja duge
grive i golemim vujim psima i svojim primitivnim jurtama i jezikom gruba
zvuka... ne poznaju njenu obitelj. Njenog oca. Nimalo ne mare za to. Ne znaju
ak ta misao joj teko pada da je dio loze Shen. Predstavljena je kao lanica
carske dinastije. Tako je Bogi vide, zbog toga djeluju tako ponosno, kad je
pogledavaju dok jau pored nje.
Trenutno joj izmie ast u svemu tome. Ona je utjelovljenje ohole prijevare
i hladne ambicije svoga brata. A nitko iz doma pored njihova malog potoka
nikada je vie nee vidjeti.
Pita se, obuzdavajui osjeaje, hoe li pismo uope stii do njene majke i
Druge Majke, ako na proljee poalje jedno, ili tucet, s bogovskim jahaima
do mjesta za razmjenu pored zavoja rijeke.
Tai ju je nazvao hrabrom, iznova i opet je ponavljao koliko je otroumna,
dok je odrastala, kako e joj obje te stvari pomoi u ivotu. Vie nije toliko
sigurna. Sigurno nije lagao, ali moda je bio u krivu.
Hrabrost bi mogla samo znaiti da nou ne plae, niti uporno zahtijeva da
uje istu beskrajnu naricaljku dok putuju, a Li-Mei uope ne moe zamisliti
kako bi otroumnost mogla biti od koristi drugoj ili petoj eni kaghanovog
nasljednika.
Ne zna ak ni koji e biti broj.
Ne zna nita o mukarcu kojem putuje da ga oeni iji krevet e dijeliti,
ako on to uope odabere. U svojoj nosiljci, Li-Mei duboko udahne.
Mogla bi se ubiti. To ine ene udane na ovaj nain. To se, naravno, smatra
sramotom. Nije sigurna mari li za to. Mogla bi odluiti da plae i aluje
itavim putem prema sjeveru, i nakon to stignu.
Ili, mogla bi predstavljati svijetlu, veliku uspomenu svoga oca, i sliku same
sebe koju je itavog njenog ivota Tai drao kao bronano ogledalo. Sliku
Shen Li-Mei koju je ostarjela carica voljela i kojoj je vjerovala u vlastitom
prognanstvu nakon to je Predraga Pratilja dola i opinila svojom glazbom i
duhovitou i ljepotom, promijenivi svijet.
ena moe promijeniti svijet.
A Li-Mei nije prva ena prognana iz svog ivota i doma, kroz brak, kroz
svretak braka, kroz neiju smrt, kroz roenje, kroz nemogunost da rodi
dijete... na ovaj teak nain ili onaj.
uje uzvik zapovijedi. Sada ve prepoznaje neke rijei, obraala je
pozornost. Konano se zaustavljaju za no. Dolazak ljeta na stepe znai vrlo
duge dane.
Rutina je ve uspostavljena: dvije princeze ostaju u nosiljkama dok im se
pripremaju jurte. Izlaze kad ih se pozove i odlaze izravno u jurte gdje im se
donosi obrok. Nakon toga, njihove ih ene pripremaju za poinak, i one
spavaju. Ustaju toliko rano da, ak i s blienjem ljeta, katkad na travi ima
mraza, ili se die magla.
U nosiljci, dok je sputaju, Li-Mei sloi grimasu. Pomalo je djetinjasta, u
stvari, iako ne bi htjela da joj to kau. Gurne bose noge u papue.
Sama povue svoj zastor ovaj put do kraja i korakne van u veernju
svjetlost i pranjav vjetar iroke stepe.
Trava oko nje, svijet, zeleni su poput smaragda. Srce joj brzo kuca. Nada se
da to nitko ne primjeuje.
Jedan od nosioca njene nosiljke krikne, iznenaen. Na taj zvuk, jedan jaha
se okrene, vidi je kako tamo stoji i u galopu se vrati kroz visoku travu: isti
onaj koji ju je ranije pogledao. Skoi s konja prije nego to uope stane,
glatko udari o tlo, tri zatim usporava, pokret izveden vie stotina puta,
pomisli Li-Mei.
Prie joj, s gnjevom i hitnjom na licu. Govori silovito, maui joj prema
nosiljci da se vrati u nju, nimalo dvosmislenosti u poruci mada ona ne
razumije rijei.
Ona se ne mie. On ponovi, istim rijeima, glasnije, pokazuje istim grubim
kretnjama. Drugi su se sada okrenuli, gledaju u njih. Jo dva jahaa brzo
dolaze s ela kolone, mrkih izraza lica. Bilo bi najmudrije, pomisli Li-Mei, da
se vrati u svoju nosiljku.
Oamari mukarca pred sobom, jako, po licu.
Udarac joj oari ruku. Ne sjea se kada je posljednji put nekoga udarila. Ne
sjea se, zapravo, da je to ikada napravila.
Ree, izgovarajui jasno on nee razumjeti, ali nije bitno: Ja sam ker
kitanskog generala, i lan carske obitelji Nebeskog cara Taizua, Gospodara pet
pravaca, i budua sam nevjesta kaghanova nasljednika. Koji god in vi imali,
bilo tko od vas, sada ete me sluati. Dosta mi je toga da po cijeli dan i no
sjedim u nosiljci ili jurti. Dovedite mi nekoga tko razumije civilizirani jezik i
ponovit u to!
Postoji mogunost da e je ubiti.
Ona ovdje moda stoji na rubu noi, na rubu prijelaza. Njegova sramota bit
e velika, udarila ga je ena.
Ali u njegovim oima vidi neodlunost i preplavi je olakanje. Nee
umrijeti na ovom veernjem vjetru, previe su uloili u njen dolazak na sjever
radi ovog braka.
Nekoliko trenutaka ranije izgledao je toliko ponosno, dok je jahao pored
nje, gledao je. Bez iega osim instinkta da je vodi, Li-Mei korakne natrag,
skupi stopala, i nakloni se, formalno sklopljenih ruku unutar irokih rukava
svoje halje.
Ispravljajui se, tada se nasmijei, nakratko, carska milost da ublai teak
trenutak.
Neka budu zbunjeni, pomisli. Neka budu nesigurni u nju. Pokazuje gnjev i
samostalnost, zatim utivost i ak milost. Vidi da je zastor na nosiljci druge
princeze (prave princeze) malo povuen. Dobro. Neka gleda. Bar je glupa
pjesma prestala.
Li-Mei uje ptice; prelaze iznad njih, u velikim brojevima. Blizu je jezero.
Zbog toga su vjerojatno odabrali ovo mjesto da se zaustave za no.
Pokae prema vodi. Koje je to jezero? Kako se zove na vaem jeziku?
Pogleda ovjeka pred sobom. Druga dvojica sada su ve dojahala i
zaustavila se, ostala na konjima, vidno neodluni kako da nastave. Ona ree:
Ako u ivjeti meu Bogima, moram nauiti te stvari. Dovedite mi nekoga
tko moe odgovoriti!
ovjek ispred nje se nakalja i kae, nevjerojatno: Zovemo ga Jezero
svizaca. Ovdje ih ima mnogo. Svisci, njihovi brlozi na brdima, druga strana.
Govori kitanski. Ona podigne obrve i poasti ga ponovno, nakratko
osmijehom.
Zato mi niste rekli da govorite na jezik?
On skrene pogled, uspije slegnuti ramenima na nain koji bi trebao biti
drzak, ali ne uspije.
Nauili ste ga trgujui pored zavoja rijeke?
Brzo je pogleda, ponovno, zapanjen (ali nije to bio teak zakljuak).
Da, kae on.
U tom sluaju, kae ona, sada hladno, ako imate ita to mi elite rei,
ukljuujui zahtjeve s kojima se mogu ili ne moram sloiti, odsada ete to
govoriti na jeziku koji znam. A drugima ete rei ovo to sam vam upravo
rekla. Razumijete li me?
I, divno, nakon kratke tiine, on kimne.
Recite im, kae ona, i okrene im leda da pogleda na istok prema jezeru i
pticama. Vjetar joj vue kosu, pokuava pramenove osloboditi dugih igala.
Postoji pjesma o tome, o vjetru kao nestrpljivom ljubavniku.
uje ga kako se ponovno nakalje, zatim pone priati na svom jeziku
jahaima koji su se okupili.
eka ga da zavri prije nego to se okrene, i sada mu neto da, da svima
njima. Nastojat u sada nauiti va jezik. Imat u pitanja. Morate mi pokazati
jahae koji znaju kitanski. Razumijete li?
On ponovno kimne. Ali, vanije, jedan od jahaa na konjima podigne ruku,
kao da trai doputenje da govori (to je pristojno!) i kae: Govorim takoer
va jezik, princezo. Bolje od ovoga. iroko se nasmijei, s krivim zubima.
Trag natjecanja ovdje. On je vei ovjek.
A Li-Mei vidi, sa zadovoljstvom, da onaj koji stoji pred njom ljutito gleda
novog pristupnika. Nasmijei se ovaj put onome na konju. ujem vas, kae,
mada u donijeti vlastiti zakljuak o tome iji je govor meu ovdje
prisutnima najbolji. Svima u vam dati do znanja, nakon to budem imala
vremena da prosudim.
Treba se igrati njima, pomisli ona, drati ih u ravnotei, ovdanje mukarce.
Svaka ena iz Ta-Minga zna poneto o tome kako se to radi. U meuvremenu,
ovo je korisno, prva dobra stvar u tko zna koliko vremena. Cijelog je ivota
poznata po tome da postavlja pitanja, a sada bi ovdje mogla nai neke
odgovore.
Mora nauiti to vie moe o mukarcu kojeg e oeniti i ivotu ena na
ovoj stepi. Ako e postojanje postati mraan uas, uistinu e ga sama prekinuti.
Ali ako se dani i noi na bilo koji nain mogu oblikovati ovdje s onu stranu
Zida i poznatog svijeta, odluuje potruditi se. Sada se trudi.
Pogleda onoga to stoji pred njom. Vae ime? Odrava zapovjedni ton i
dranje.
Sibir, ree on. Zatim doda: Princezo. I nakloni glavu.
Poite sa mnom, ree ona, poklanjajui mu to kao dar da ga drugi vide i
zavide na njemu, dok slau jurte. Recite mi gdje smo, koliko jo imamo za
proputovati. Nauite me imenima stvari.
Poe ne ekajui ga, prema vodi, dalje od ove neuredne gomile jahaa i
nosiljki i rastavljenih jurti. Dugo sunce baca sjenu pred njom. Dri se carski,
podsjea se, drei glavu visoko. Nebo je, pomisli, ogromno, a obzor (obzor
za koji je udana) zapanjujue je dalek. Sibir se pokrene, brzo poe za njom.
Prija joj da ne hvata korak pored nje, ostaje pola koraka za njom. To je
dobro. Dobro je i da joj je bilo usporilo. Desna je ruka pee otkako ga je
udarila. Ne moe vjerovati da je to uradila.
Tlo je neravno; ima zejih rupa, i rupa drugih ivotinja. Svizaca. Trava je
zapanjujue visoka, njoj gotovo do struka dok se blii jezeru. Skakavci skau
dok hoda kroz nju. Trebat e joj bolje cipele, shvati. Nije sigurna kakvu su joj
odjeu pripremili u palai. Sve je to tada namjerno zanemarila, izgubljena u
gnjevu. Rei e jednoj od svojih ena da otvori kovege i kutije koje nose na
sjever, i pogleda.
Namjeravam ovo initi svakog jutra prije nego to krenemo i svake veeri
kad postavimo logor, kae ona, gledajui oko sebe. Takoer i u podne kada
stanemo da jedemo, osim ako mi ne kaete da ima opasnosti. elim da se
pobrinete za mene. Razumijete li?
Razumije li? Zvui kao njen brat Liu. I da, u tome ima ironije.
Iznenadi je kada onaj koji se zove Sibir ne odgovori. S nelagodom pogleda
preko ramena. Nije toliko samouvjerena koliko zvui. Kako bi mogla biti? On
je prestao hodati, prestane i ona.
Njegov pogled nije na njoj.
Kae neto na vlastitu jeziku. Zakletvu, molitvu, prizivku? Iza njih, u koloni
jahaa, drugi su takoer uutjeli. Nitko se ne mie. Mir je neprirodan. Svi
gledaju u istom smjeru prema jezeru, ali s njegove druge strane, uvis, prema
breuljcima na kojima bi trebali biti brlozi svizaca.
Li-Mei se okrene da vidi.
Vjetar se ponovno pokrene. Podigne obje ruke i prekrii ih zatitniki
preko grudi, ponovno snano svjesna koliko je sama, koliko daleko.
Oh, oe, apne, iznenadivi samu sebe. Zato ste me ostavili ovome?
Od svih ivih bia, Kitanci se najvie boje vukova. Ratarski narod ria i
itarice, navodnjavanje i paljivo obraena polja oduvijek su ih se bojali. Za
vukove sa sjevernih stepa govori se da su najvei na svijetu.
Na padini brijega s druge strane jezera ima ih tucet, na otvorenom,
nepomini pod nebom, osvijetljeni kasnim suncem, pogleda uperena prema
njima, prema njoj.
Sibir konano progovori, glasa puna napetosti. Princezo, vraamo se.
Brzo! Ovo nije prirodno. Putaju da ih se vidi! Vukovi to nikad ne rade. A-
Glas mu stane, kao da mu je sposobnost za rijei, na bilo kojem jeziku,
grubo oduzeta.
Ona jo uvijek gleda na istok. Vidi to svi vide. Na vrhu brijega pojavio se
ovjek, meu vukovima. Zvijeri mu se maknu s puta. Zaista to uine.
A Shen Li-Mei zna s iznenadnim, uasnim uvjerenjem da e joj se ivotni
put ponovno promijeniti. Jer putevi se mogu razilaziti i uistinu to ine, na
naine koje niti jedan mukarac ni ena nikada nee moi potpuno shvatiti, jer
to je nain na koji je stvoren svijet.
10.
Sima Zian je, na neki nain, imao pravo. Tai je ranije mnogo puta znao
provesti itave noi pijui. S Proljetnom Kiom, s Yanom i drugim studentima
i enama koje su s njima bile. Noas nije bio raspoloen za to.
Probudit ete vojnike? upita Wei Song.
Probudit u vas sve prije zore.
Meni samo pokucajte, ree. Uspje se osmjehnuti.
Ona ne odgovori, samo ga pogleda na trenutak, oklijevajui. Kad je stajala
tako blizu, shvatio bi koliko je sitna.
Rei u momcima u konjunici da nahrane i napoje konje prije izlaska
sunca. Trebat e nam konj za gospodara Simu. I pogledat u Dynlala. Kratko
se nakloni, hitro spusti niz tri stube do dvorita. Gledao ju je kako ga prelazi.
Ni ona nije izgledala umorno, pomisli.
Poe u sobu, zatvori vrata. Zatim stade, odmah pored ulaza, drei se posve
mirno.
Za trenutak ponovno otvori vrata. Priekajte ovdje, ree praznom trijemu.
Doite ako vas pozovem. Ostavi vrata otkrinuta, okrenu se natrag prema
odaji.
Njen je parfem bio ono to je osjetio.
To, i sjaj boje jantara u prostoriji: tri su svjetiljke bile upaljene, to je
pretjerano, ovako kasno. Posluga svratita to ne bi bila uinila.
Postojao je drugi ulaz, s natkrivenog trijema na suprotnoj strani, privatni
prostor za promatranje cvijea i mjeseca. Klizna reetkasta vrata bila su
gurnuta unatrag, soba je bila otvorena prema noi. Vrtovi svratita protezali su
se sve do rijeke. Tai vidje zvijezdu u otvoru, dosta svjetlu, kako treperi.
Promijenila je haljinu. Sada je nosila crveno, sa zlatnim nitima, ne zeleno
od ranije. Da barem nije crveno, pomisli.
Dobra veer, tiho ree keri Xu Bihaija.
Bila je to ona starija, ona koja mu se svidjela: kosa zaeljana u frizuru koja
pada sa strane, bistar pogled u oima, svjesna kakav ima utjecaj, dok se
naginjala da natoi vino. Nakit joj je ostao isti, prstenje na mnogim prstima.
Guvernerova je ker sjedila na rubu kreveta s baldahinom, sama u sobi.
Nosila je zlatne sandale s otvorenim prstima. Nokti na stopalima bili su joj
oslikani u crveno, vidje Tai. Ona se osmjehnu, ustade, krene prema njemu,
osebujna.
Jo uvijek je bilo nepravedno, na gotovo svaki mogui nain.
Moja kanlinska uvarica... odmah je pred vratima, slae.
Ne bismo li ih onda trebali zatvoriti? upita ona. Glas joj je bio tih,
zaigran. Biste li htjeli da to uradim? Je li opasna?
Ne. Ne! Va otac... bi bio vrlo nezadovoljan da je njegova ki u zatvorenoj
spavaoj sobi s mukarcem.
Moj otac, promrmlja ona, me ovdje poslao.
Tai proguta.
Nije bilo nemogue. Koliko je hitno, koliko oajno, vojni voa dvaju
zapadnih okruga htio drati Taija i njegove konje podalje od suparnika?
Od Roshana, na primjer. Kao najbolji primjer. to bi uinio da to postigne?
Dao je odgovor, nije li, ranije te veeri? Radije bih vas ubio, rekao je Xu
Bihai, nad afranovim vinom.
Je li ovo vitka ki poslana da ga svee bila jedina alternativa ubojstvu?
Ouvala bi konje carstvu. I Drugom i Treem vojnom okrugu. Ako Tai bude
ubijen, konji e biti izgubljeni. A guverner Xu, ako bi bilo znano da je to
uzrokovao, vjerojatno bi bio prognan, ili primio zapovijed da skona svoj
ivot, pored sve svoje moi i postignua.
Ali ovjeka je mogla zavesti elegantna ki sa svjetovnim vjetinama dobro
odgojenih ena u Kitaiju Devete dinastije. Ili bi ga se moda moglo staviti u
sramotan poloaj, prisiliti da se ponaa asno nakon noi... bez asti, odreene
vjetinom. Postojala je ta mogunost.
A keri se kao i sestre mogu rabiti kao orue.
Shvati da vie nije umoran.
Guvernerova ki, visoka, vitka, sporo mu se primaknu. Njen parfem bio je
ukusan, skupocjen, uznemiruju, a crvena haljina bila je istog nisko rezanog
kroja kakvog je ranije te veeri bila i zelena. Amulet zelenog zmaja jo uvijek
joj je visio izmeu grudi na zlatnom lancu.
Oeavi ga svilom u prolazu, lagano je kliznula pored njega, da zatvori
poluotvorena vrata.
Ostavite ih! Molim vas! ree Tai.
Ona se ponovno osmjehnu. Okrenu se prema njemu, vrlo blizu. Krupne oi,
podiui pogled, osvojie njegove. Oslikane obrve bile su joj oblikovane kao
krila nonog leptira. Koa joj je bila besprijekorna, obrazi osjenani nijansom
cinobera. Ree, tiho: Mogla bi postati zavidna ili uzbuena, vaa Kanlinka,
ako ostavimo vrata odkrinuta. Bi li vam to godilo? Bi li to uvealo vae
zadovoljstvo, gospodine? Da je zamiljate kako zaviruje unutra da nas gleda iz
mraka?
Ako ovo, pomisli Tai, pomalo oajno, radi prema uputama svoga oca, ona
je vrlo posluna ki.
Ja... ja sam veeras ve bio u kui naslade Bijelom feniksu, promuca.
Ne naroito otmjena niti utiva stvar za rei. Nokti na rukama takoer su joj
bili crveni, i imali su zlatne produetke, moda koje se sjeao iz Xinana pred
dvije godine. Ta moda je dospjela ovoliko daleko na zapad. To je... to je
zanimljivo, pomisli Tai.
Zapravo nije bilo. Nije odvie jasno razmiljao.
Dah joj je bio sladak, s mirisom klinia. Ona ree: Znam gdje ste bili.
Govori se da su dobro uene, tamonje djevojke. Svakom mukarcu vrijedne
svoje cijene. Spusti pogled, kao da se srami. Ali nije isto, znate to,
gospodaru, kao kada ste sa enom dobra roda koju niste kupili. Sa enom koja
je mnogo stavila na kocku da vam doe, i koja eka da je nauite to znate.
Pomaknu desnu ruku, i jedan od onih zlatnih noktiju pogladi ga po
nadlanici, a zatim, prividno nemarno, polako krenu uz unutranju stranu
njegove podlaktice. Tai zadrhti. Nije vjerovao da je treba mnogoemu nauiti.
Niti on, niti itko drugi.
Zatvori oi. Udahne da se smiri i ree: Znam da je ovo budalasto, ali jeste
li vi... bi li u vama mogao biti daiji?
Predugo vam je za to trebalo!
Trei glas s malog trijema koji je vodio prema vrtu i rijeci. Tai i
guvernerova ki okrenue se, vrlo brzo.
Wei Song je stajala tono u prolazu izmeu kliznih vrata. Jedan ma bio joj
je isukan, uperen prema djevojci.
Znam biti malo opasna, u kako njegova Kanlinska ratnica mirno ree.
Nije se smijeila.
Druga ena podignu oblikovane obrve, zatim se okrenu, s jasnom
namjerom, leima prema Song, kao da se okree od nekoga beznaajnog.
Moje je ime, ree Taiju, Xu Liang. Znate ga. Moj otac nas je veeras
upoznao. Polaskana sam to me smatrate dovoljno lijepom da budem daiji duh,
ali to je greka. Greka bi bila i da mi vaa sluavka naudi.
Reeno je to krajnje staloeno. Stvarno je bilo neega, pomisli Tai, u
visokom rodu. Moglo se, primjerice, Kanlinske ratnike nazvati sluavkama.
To je greka. Kratko pogleda prema trijemu. Song je grickala donju usnu;
sumnjao je da je toga svjesna. Pokuavao se sjetiti je li je ikada prije vidio da
izgleda toliko nesigurno. U bilo kojem drugom trenutku moglo bi mu to biti
zabavno. Drala je ma podignut, ali vidje da je to sada bilo bez sile i
uvjerenja.
Jo uvijek je pokuavao odrediti ispravnu metu za gnjev i ogorenost koji
su u njemu rasli. Zar u ovjekovu ivotu nema nimalo privatnosti kada putuje s
uvarem? Ili, to se toga tie, kada ga neki vojni voa kojega je sreo na cesti
odlui vezati sa svojom keri? Svi jednostavno mogu uetati u njegovu odaju
kako im prija, kada im prija, danju ili nou, izazivajui sramotne strahove od
duhova koji mijenjaju oblik?
Dotina ki promrmlja, jo uvijek ne marei da pogleda u Song: Niste li
vidjeli moje straare, Kanlinko, u vrtu? Doveslali su me ovdje, do vodenih
vrata svratita. Iznenaena sam, i malo nesretna, to vas niti jedan od njih jo
nije ubio.
Bilo bi im to teko, gospo. U nesvijesti su, pored drvea.
Napali ste ih?
Okrenu se da prostrijeli Song ljutitim pogledom. Bilo je dosta jasno da njen
gnjev nije gluma, zakljui Tai. Ruke je drala kruto uz tijelo. Takve sam ih
nala, Wei Song ree, nakon kratkog oklijevanja. Gospa Xu Liang otvori usta.
Nisu mrtvi, doda Song. Nisam vidjela nikakve udarce, niti kakve ae ili
boice za otrov, i jo uvijek diu. Ako vas nije obuzela lija-duh, guvernerova
keri, i iskoristila za vlastite svrhe, moda je to... zato to je neto dralo
daijija podalje.
Tai uope nije znao kako da ovo protumai. ene-lije koje mijenjaju oblik
bile su predmet erotskih legendi koje su sezale do najranijih dinastija.
Nezamislivo primamljive ljepote, izuzetnih tjelesnih potreba. Mogle su unititi
mukarce, ali na takav nain, satkan od strasti koja mijenja svijet, da su prie
izazivale strah i neoblikovane enje.
Nadalje, nije svaki mukarac koji postane nonim primateljem daijijeve
silovite gladi uniten. Neke od pria znamenito su nagovijetale drugaije
ishode.
Wei Song jo nije spustila otricu. Tai ree, prvo od pola tuceta pitanja koja
su mu se nagomilavala u glavi: Kako ste znali da se trebate vratiti?
Ona slegnu ramenima. Niste mogli namirisati toliko parfema kroz vrata?
Hladan pogled prema guvernerovoj keri. A bila sam i poprilino sigurna da
niste zatraili jo jednu kurtizanu. Rekli ste da ste umorni. Sjeate se,
gospodaru?
Znao je taj ton.
Xu Liang prekrii ruke preko haljine dubokog izreza. Odjednom je
izgledala mlae. Tai donese svoju odluku. Ovo nije bila djevojka obuzeta
lijom-duhom koja je odluila iskoristiti njeno tijelo i njegovo za ostatak
noi. Nije uope ni vjerovao u ene-lije.
No to je znailo, ako bi ovjek bio sposoban dovoljno dobro funkcionirati
da razmotri sluaj, da je guvernerova starija ki bila izuzetno zavodljiva i
zabrinjavajue staloena. Kasnije e se pozabaviti tim pitanjem.
Ili, moda bolje, nee.
Panju usmjeri na svoju crno odjevenu uvaricu, ne mnogo stariju od
Xuove keri. Vi ste, dakle, poli...?
Song s nestrpljenjem brzo ispripovjedi. Vratila sam se s vrtne strane.
Vidjela sam dvojicu straara u travi. Pogleda Liang. Nisam ih ni taknula.
Guvernerova ki po prvi je put izgledala kao da joj je neugodno. to
onda? Kako su...?
Zvuk koraka na trijemu, iza Wei Song.
Morat u se sloiti da je vjerojatno bio daiji, ree Sima Zian. Pjesnik se
uspe po stubama u prostoriju. Upravo sam ih obojicu razgledao.
Tai trepnu, zatim ogoreno odmahnu glavom.
Hoemo li, zajedljivo zapita, probuditi nae vojnike i pozvati ih unutra?
O, i moda bi nam se guvernerovi ljudi sprijeda htjeli pridruiti?
Zato ne? Zian se iroko nasmijei.
Ne! ree Xu Liang. Ne straari moga oca!
Zato? Rekli ste da su vas njegovi vojnici doveli ovamo. Nee biti tajna,
ree Song cinino. Ove dvije, shvati Tai, odluile su ne voljeti jedna drugu.
Ponovno ste u krivu, Kanlinko. To to sam ovdje i jest tajna. Naravno da
jest! Dvojica u vrtu su ljudi kojima mogu vjerovati, ree Liang. Moji vlastiti
uvari itava mog ivota. Ako su ubijeni...
Nisu mrtvi, ree pjesnik. Osvrnu se oko sebe. Vjerojatno se nada vinu,
pomisli Tai. Kad bih oblikovao pretpostavku, a priznajem da to volim initi,
rekao bih da je gospodar Shen bio meta daijija, da je naa bistra Kanlinka u
pravu. Nasmijei se Song, a zatim guvernerovoj keri. Va dolazak, mila
gospo, bio je savreno tempiran za liju-duha ili ga je ona vodila. Zastade, da
pusti toj misli da visi u zraku. Ali neto je ovdje, moda u naem prijatelju,
dralo duha podalje od njega, i od vas. Ako sam u pravu, imate razloga da
budete zahvalni.
A to bi neto bilo? upita Xu Liang. Njene oslikane obrve ponovno su bile
podignute u luk. Zaista su bile osebujne.
Ovo nije... ovo nije nita doli pretpostavka! ree Tai odrjeito.
Tako sam i rekao, Sima Zian se mirno sloi. Ali takoer sam i pitao jeste
li vidjeli duhove u Bijelom feniksu veeras, kada smo prvi put govorili.
elite rei da vi jeste?
Ne. Ja imam samo ogranien pristup svijetu duhova, prijatelju. Ali
dovoljno da osjetim neto oko vas.
Mislite s Kuala Nora? Duhove?
Ovaj put progovori Wei Song, naborana ela. Ponovno je grickala donju
usnu.
Moda, ree Prognani Besmrtnik. Ne bih znao. Gledao je u Taija,
ekajui.
Drugo jezero, daleko na sjeveru. Koliba pored njega. Mrtva amanka u vrtu,
ogledala i bubanj. Vatre, a zatim ovjek, ili neto to je neko bilo ovjek...
Tai odmahnu glavom. Nije namjeravao govoriti o tome.
Pod pritiskom, valja postaviti pitanje. to bi uope moj boravak na Kuala
Noru mogao znaiti daijiju?
Pjesnik slegnu ramenima, prihvati njegovo suptilno izbjegavanje. Mogli
biste koju privui u prolazu. Mogla bi postati svjesna vaeg prisustva, svjesna
onih to vas tite, lebde.
Ima duhova to se brinu o gospodaru Shenu?
Xu Liang nije zvuala uplaeno. Moglo bi se rei, ako bi se htjelo, da se
doimalo da tu zamisao smatra intrigantnom, privlanom. Ponovno je opustila
ruke, gledala je u Taija. Jo jedan procjenjivaki pogled, ne previe razliit od
onih koje mu je upuivala sjedei pored vrata u oevoj sobi za prijem.
Zaista je predugo bio daleko od ena.
Ima duhova oko svih nas, Song ree s trijema, s malo previe osjeaja.
Vidjeli ih mi ili ne. Nauk Svete staze ui tome.
A Dijalozi majstora Choa tvrde da to nije tako, promrmlja ena u crvenoj
haljini. Samo su nai preci oko nas, i to samo ako ih se propisno posvetilo
iduem svijetu kada su umrli. to je razlog za nae obrede.
Sima Zian veselo pogleda jednu enu, pa drugu. Pljesnu rukama. Obje ste
neopisivo divne! Ovo je prekrasna no. Moramo pronai vina! zaviknu.
Nastavimo ovo preko puta, tamo ima glazbe.
Ja ne namjeravam ui u kurtizanski paviljon! bez oklijevanja ree Xu
Bihaijeva ki s impresivnom propisnou.
injenica da je stajala, namirisana i okiena draguljima, u mukarevoj
spavaoj sobi i bila na rubu zatvaranja vrata (da ne bi nekoga uinila zavidnim
zbog onoga to se navodno imalo zbiti) ini se posve nebitnom, pomisli Tai, s
divljenjem.
Naravno! Naravno da neete, pjesnik promrmlja. Oprostite mi, mila
gospo. Dovest emo sviraa pipe ovdje. I moda samo jednu djevojku, s
aama i vinom?
Mislim da ne, ree Tai. Vjerujem da e Wei Song sada otpratiti gospu Xu
Liang natrag do palae njenog oca. eka li vas amac?
Naravno da da, ree Liang. Ali moji straari...
Tai se nakalja. ini se, ako je Sima Zian u pravu, i moja Kanlinka, da je
mogue da su se susreli sa stvorenjem iz svijeta duhova. Nemam boljeg
objanjenja. Reeno nam je da su ivi.
Vratit u se i sama ih uvati, ree Song, i rei im kada se probude da je
njihova gospa iva i zdrava kod kue.
Nee vam vjerovati ako ja nisam ovdje, ree Xu Liang.
Ja sam Kanlinka, ree Song jednostavno. Mi ne laemo. Znat e to, ako
drugi, manje iskusni, ne znaju.
Pjesnik je, pomisli Tai, izgledao suludo zadovoljan svime ovime.
Liang je, shvati, ponovno gledala u njega, ignorirajui drugu enu. Taiju to
nije posve smetalo. Nakratko se nae u iskuenju zamisli da se sloi sa
Zianom, s pozivanjem glazbe i vina.
Ali ne zapravo. Njegova je sestra bila daleko na sjeveru, sada ve s onu
stranu Zida. A veeras su, ovdje u Chenyau, ljudi-
Ranije sam rekla, Xu Liang promrmlja, edno sputena pogleda, da me
otac poslao. Niste pitali zato.
Uistinu. No, imao je zamisao koja se inila kao dobar razlog zato.
Ispriavam se. Nakloni se on. Je li vaem sluzi dozvoljeno da sada pita?
Ona kimnu. Jest. Moj otac vas je u privatnosti htio obavijestiti da su ona
dvojica, kada ih se potaknulo da porazgovaraju o svojem veeranjem
avanturizmu, spomenuli samo jedno ime od mogueg znaaja prije nego to su
obojica, naalost, podlegli zahtjevnoj prirodi razgovora.
Znaajno pogleda u pjesnika, a zatim u Song na trijemu. Tai je razumio.
Ona je moja uvarica, ree. On mi je drug.
Liang blago kimnu. Ree: Ubojice su bili razbojnici iz ume juno odavde.
ovjek ije su ime naveli ivi u Chenyau. Kada je na njega doao red da ga se
pozove na razgovor, bio je toliko susretljiv da ponudi drugo ime iz Xinana
prije nego to je, na alost, izdahnuo.
Tai je vrlo paljivo sluao. Razumijem. A to drugo ime je?
Bila je brza, efikasna. Ree: Xin Lun dravni slubenik na dvoru, koliko
znamo dano je ime. Moj cijenjeni otac izraava najdublje aljenje da nije bio
u mogunosti da bude od vee pomoi, ali usudi se nadati da e ovo biti od
neke koristi gospodaru Shenu.
Xin Lun. Ponovno. Yan je bio izrekao to ime prije nego to je umro. Bio je
ubijen dok ga je izgovarao.
Lun. Drug za pie, kolega student, drueljubiv i bistar. Ne vie student,
izgleda. Ako je bio u palai, poloio je ispite dok Taija nije bilo. Neko karta
i kockar, pjeva balada nou, oboavatelj igrom sluaja vina Lososove
rijeke. Sada u haljama mandarina.
Zahvaljujui Yanu, to sada nije bilo otkrivenje, nego uasna vijest o izdaji.
Vie potvrda, odjek. Oekivao je drugo ime, moda dva, iza tih ubojica... i
duboko se bojao da uje jedno od njih izgovoreno naglas.
Nita od ovoga nije pokazao na licu, nadao se.
Nakloni se guvernerovoj keri. Zahvaljujem vaem ocu. I vama, mila
gospo, to ste donijeli te vijesti toliko kasno u noi. Razumijem zato ih
guverner Xu ne bi povjerio nikome drugome.
Naravno da ne bi, promrmlja ona.
Gledala je izravno u njega dok je to govorila, zatim pusti onom polaganom
osmijehu da joj oblikuje usne, kao da uvarica i pjesnik nisu u prostoriji. Kao
da ona i Tai nastavljaju razgovor koji je ranije prekinula, i to toliko neugodno,
druga djevojka s otricom.
Druga ju je djevojka ispratila kroz klizna vrata i niz vrt. Sima Zian otpratio ih
je do rijeke. Tai je stajao na trijemu i gledao njih troje kako idu prema drveu i
vodi iza njega. Izgubi ih u mraku, zatim vidje samo jednog mukarca kako se
nakon kratkog vremena vraa i kree preko vrta ponovno prema glazbi,
uzdignute glave, sve breg koraka, kad ju je uo.
Tai je neko vrijeme ekao u tiini, sluajui no. Uhvati miris cvijea,
citrusa. Bilo je boura. Blagi povjetarac sa sjevera, iz smjera rijeke. Dizale su
se zvijezde koje u ovo doba godine dovode no kraju.
Daiji? zazovnu, uvelike, nesmotreno smiono.
Nije mogao rei zato, ali imao je osjeaj da bi odgovor na neto, na dio
ove prie, mogao biti vani u vrtu.
Nita se nije micalo u mraku osim krijesnica. Trepere i putuju noni putnici.
Stara pjesma o njima. Sjeti se prie o siromanom nauniku koji nije mogao
priutiti ulje za svjetiljke, kako svake veeri skuplja krijesnice u vreu, ui uz
njihovo svjetlo. alili su se s tom priom, u Xinanu, studenti. Chou Yan, Xin
Lun, Shen Tai, ostali.
Noas je bilo i drugih nonih putnika. Pitao se gdje je njegova sestra, gdje u
preiroku svijetu. Titilo mu je srce. Otac mu je bio mrtav. To se inae ne bi
zbilo.
Smrti, ak i one tihe, imale su posljedice.
Troje je ljudi noas umrlo u Chenyau pod ispitivanjem. Zbog pokuaja da
ga se ubije.
U vrtu nije bilo kretanja, nikakvog prilaska njegovom pozivu, njegovoj
budalatini. Nije vjerovao da ga je slijedilo stvorenje-lija, mada je bilo
zanimljivo da ih se Wei Song, izgleda, boji. Nije prije bio primijetio da gricka
donju usnu na onaj nain. Imao je zamisli o tome kako su ona dvojica straara
zavrili u nesvijesti.
Vjetar u liu. Daleka glazba. Svijetla, niska zvijezda koju je ranije bio
vidio jo uvijek je bila tamo. Imao je osjeaj kao da je jako mnogo vremena
prolo otkako je doao u ovu odaju, ali nije bilo tako.
Tai ne zovnu ponovno. Okrenu se i vrati unutra. Opere se i osui s
napunjenom posudom vode i runikom. Skinu se, ugasi tri svjetla to su
gorjela u sobi, povue klizna vrata i zatvori ih zasunom. Kroz reetke je
ulazilo neto zraka, to je bilo dobro. Zatvori glavna vrata, koja su jo bila
odkrinuta.
Poe u krevet.
Neto kasnije, dok je plovio u san kao prema obali druge zemlje, iznenada
sjede uspravno u gotovo crnoj sobi i naglas opsuje. Napol je oekivao da uje
Song s trijema kako pita to nije u redu, ali jo se nije mogla vratiti od
guvernerove palae.
Nisu mogli otii u zoru. Upravo je to shvatio.
To nije bilo mogue. Ne u carstvu Devete dinastije.
Morao je sutra ujutro posjetiti prefekta. Morao je. Trebali su zajedno sjesti
na jutarnji objed. Ve je bilo ugovoreno. Da ne prisustvuje, da jednostavno
odjae, navukao bi time trajnu sramotu na sebe, i na uspomenu svoga oca.
Ni pjesnik ni Kanlinka ne bi rekli rije da to opovrgnu. Ne bi ni pomislili da
pokuaju. Bila je to istina njihova svijeta, bilo kako bilo. Onoliko bitan njegov
dio ta ritualizirana, nepopustljiva formalnost koja ih je odreivala koliko
bjee i poezija, ili svila, ili izrezbareni ad, dvorske spletke, studenti i
kurtizane, Nebeski konji, glazba pipa, ili nepokopani deseci tisua na bojitu.
12.
H odaju na istok u noi, oko obale malog jezera, zatim se uspinju uz padine
brjegova koji ga ograuju s daleke obale. Nitko nije poao za njima.
Vjetar dolazi sa sjevera.
Li-Mei pogleda za sobom. Logorske vatre sjaje. ine se krhke, nesigurne, u
prostranstvu koje se protee u svim smjerovima. Vatrom osvijetljena
prisutnost mukaraca dolje je i poneka ena, ali ne ona, vie ne ona
okruena itavom noi i svijetom.
Hladno je na vjetru. Oblaci se hitro miu, zatim zvijezde. Jahae izme od
jelenje koe bolje su od papua optoenih draguljima, ali nisu prikladne za
ovo odmjereno hodanje. Vukovi dre korak s obje strane. Jo uvijek ih
pokuava ne gledati.
Mukarac nije prozborio rije otkako su napustili logor. Jo ga nije jasno
vidjela. Treba joj vie svjetla. Njegovi koraci su dugi, gaze daleko, ali nekako
su nespretni, ukoeni. Pita se je li to zato to je navikao na jahanje. Veina
Boga jest. Hoda na elu, ne marei da provjeri dri li ona korak ili je li
pokuala pobjei. Ne treba to initi. Ima vukove.
Ona uope ne zna kamo idu niti zato on ovo ini. Zato je doao po nju, a
ne pravu princezu. Mogue je da je ovo greka s njegove strane, koju su
njihovi straari dopustili, potaknuli, kako bi zatitili kaghanovu nevjestu.
Odanost, misli Li-Mei, zahtijeva od nje da nastavi obmanu, omogui
princezi da pobjegne to je dalje mogue. Ne misli da je on namjerava ubiti.
Dosada je to ve mogao uiniti ako je to bio razlog zato je ovdje. Ne ini joj
se ni da je ovo neiji privid prilike za bogatstvo, otmica lana kitanske carske
obitelji. To je bila njena pomisao, dok je ekala u jurti, drala no u tami.
Otmice nisu neuobiajene kod kue, u divljim krajevima uz jaruge Velike
rijeke, naravno. Ali ne misli da je ovo ovjek koji trai novac.
Moda on... moda on eli njeno tijelo. Teko je otkloniti tu pomisao.
Primamljivost kitanske ene, uzbudljiv misterij neobinosti. Ovo bi mogla biti
takva vrst otmice. Ali opet, ne misli da je rije o tome. Jedva da ju je pogledao.
Ne, ovo je drugaije: zbog vukova i tiine vujih pasa kada je doao po nju.
Neto drugo se ovdje zbiva. Li-Mei se itavog ivota ponosila time (otac ju je
hvalio zbog toga, mada pomalo alosno) da je vie radoznala i domiljata
nego veina ena. Vie nego veina mukaraca, jednom je bio dodao. Sjetila se
tog trenutka: gdje su bili, kako ju je gledao, dok je to govorio.
Vjeta je u shvaanju novih i promjenjivih situacija, nijansi govora
mukaraca i ena u tajnovitim, nejasnim razgovorima u kojima se nita ne
kazuje izravno. ak je razvila i osjeaj za dvor, za manevre za mo tijekom
svog vremena s caricom, prije nego to su ih prognali i sve to je postalo
nebitno.
Njen otac nije bio takav. Ima tu crtu, vrlo vjerojatno, iz kojeg god izvora ju
je dobio i njen najstariji brat. Mada ne eli razmiljati o Liuu, priznati ikakvo
srodstvo, ita dijeliti, s njim.
eli mu smrt.
Ono to takoer eli, to treba, u ovom trenutku je odmor, i da joj bude
toplije. Otkako su se popeli vie do podnoja najstrmijih brjegova, ali jo se
uspinjui utrnula je od vjetra. Nije odjevena za nonu etnju stepom i sa
sobom uope nije ponijela nita, osim malenog noa u rukavu.
Donese odluku. U sebi slegnu ramenima. Ima mnogo naina za smrt.
Onoliko, govore uenja, koliko ima naina za ivot. Nikada nije razmiljala o
tome da je rastrgaju vukovi, ili da bude rasjeena u nekom bogovskom
rtvovanju na visoravni, ali...
Stanite! kae, ne glasno, ali vrlo jasno.
Ipak zvui previe kao zapovijed, u golemoj tiini noi. Uglavnom je to
strah, koji joj proima glas.
On ne mari za nju, nastavlja se kretati. I zato, nakon nekoliko koraka da
razmisli o tome, Li-Mei prestane hodati.
Nikada, jo od dana kao djevojica, nije bila sklona prihvatiti da se za nju
ne mari. Na grebenu su. Jezero im lei s lijeve strane i dolje, mjesec joj ga
pokazuje. Ovdje ima ljepote za slikara pejzaa. Ne za nju, ne sada.
Najblii vuk takoer stane.
Dotapka do nje. Pogleda izravno u Li-Mei, oima koje sjaje kao to sjaje u
priama. Jedna od stvari koje su istinite, pomisli. Vilica mu se otvori,
pokazujui zube. Prie jo dva tiha koraka blie. Preblizu. Ovo je vuk. Sama je.
Ne plae. Oi joj suze od vjetra, ali to je posve druga stvar. Nee plakati
osim ako je se ne dovede do dubljeg bezdana od ovoga.
Nastavlja hodati, proe pored ivotinje. U tom trenutku ipak zatvori oi.
Vuk bi joj mogao rastrgati meso okretom glave. Mukarac je usporio, vidi
ona, da pusti njoj i ivotinji da ga ponovno sustignu. Jo uvijek nije pogledao
iza sebe. Ipak, ini se da zna to se zbilo.
Ona ne zna nita, i to bi se moglo nazvati nepodnoljivim.
Li-Mei duboko udahne. Ponovno stane. Pored nje stane i vuk. Nee ga
pogledati. Dozove: Ako me namjeravate ubiti, uinite to sada.
Bez odgovora. Ali on ovaj put stane. To ipak uini. Znai li to da je
razumije? Ona kae: Jako mi je hladno, i nemam pojma kamo namjeravate
ovako hodati, koliko daleko. Neu svojevoljno ii dalje dok mi ne kaete to je
ovo. Jeste li me oteli zbog novca?
On se okrene.
Toliko je postigla, pomisli.
Na dug trenutak stoje tako u noi, deset koraka izmeu njih. Jo uvijek ne
moe razaznati njegovo lice, mjesec nije dovoljan. Je li bitno? Pomisli. On je
velik ovjek za Boga, dugih ruku. Gol je do pasa, ak i na ovome vjetru, koji
mu baca rasputenu kosu oko lica. Nee suosjeati, misli Li-Mei, s izjavom da
joj je hladno. Promatra je. Ne moe mu vidjeti oi.
Shandai, kae on. Ona je zapanjena. injenica govora. Ti slijedi.
Sklonite. Konj. Kae to na kitanskom. Nespretno, ali na njenom jeziku.
Ve se okrenuo od nje, kao da je ova krta aica rijei sve to se osjea
sposobnim rei, ili voljnim rei. ovjek nenauen na govor, tumaenje
vlastitih djela. Pa, i bio bi, pomisli ona, pogledavajui prema vukovima.
Shandai? ponovi ona. To je... kamo idemo? Nije pogledala nikakve
karte prije nego to su krenuli. Sada ali zbog toga.
On ponovno stane. Okrene se, polako. Ona vidi ukoenost u njegovu
dranju. On nestrpljivo odmahne glavom. Shandai! ponovno kae, ovaj put
s vie sile. Zato ovo. Zato ti. Doi! Bog e slijediti. aman.
Ona zna to je aman. Mislila je da bi i on mogao biti jedan od njih.
On ponovno pone hodati, i ona uini isto. Razmilja o tome, pokuava
dokuiti. Sada joj nije toliko hladno, nije ak ni toliko umorna, kada ima
misao koju moe goniti. On ne eli da ga dostigne aman. To se ini
poprilino jasno. Njeni straari nisu imali nijednog, i bojali su ga se. aman...
se nee bojati?
Neto kasnije, ravno pred njima, ona ugleda prvo sivilo kako poinje
omekavati nebo, zatim se pojavi blijeda traka, i ruiasto. Jutro. Pogleda oko
sebe. Magla, die se. U svim smjerovima rasprostire se trava, izmeu njih i
svakog obzora.
Udana za dalek obzor.
Moda ne. Moda drugaija pria?
Netom prije nego to se sunce pred njima dignu, prekrivi svjetlom visoku
travu i svijet, pod nebesima, shvati rije koju joj je bio rekao.
* * *
Carski put protezao se potpuno ravno du osamnaest lija tono kroz
sredite Xinana, od glavnih dveri palae Ta-Ming do junih zidina, i bio je
irok etiri stotine i devedeset koraka.
Toliko iroke i velianstvene prometnice nije bilo nigdje u carstvu ni u
svijetu. Bila je osmiljena da izazove pretjerano divljenje i strahopotovanje,
da objavi velianstvo i mo u razmjeru dostojnom careva koji ovdje vladaju s
ovlau bogova, i kao podosta uspjena mjera za zaustavljanje poara.
Takoer ga je bilo teko prijei, nakon policijskog sata, bez da ovjeka vidi
neki od straara Zlatne ptice postavljenih na svakom raskriju.
Treba pretrati dug put, bez ikakve mogunosti prikrivanja.
Trideset straara bilo je na svim vanim raskrijima (bilo je etrnaest
glavnih cesta koje su spajale istok i zapad), pet straara na manjima. Onaj
kojega bi pronali na glavnoj cesti nakon to bubnjevi oglase zakljuavanje
devedeset i jedne etvrti osudio bi se na trideset udaraca srednjim prutom.
Noni straari imali su dozvolu da ubiju, ako bi netko zanemario naredbu da
stane.
Red u prijestolnici bio je glavna briga dvora. S dva milijuna stanovnika, i
ivim sjeanjima na glad i nasilne nemire, to je bilo sasvim razumno. Unutar
etvrti svaka od kojih je bila okruena zidinama od sabijene zemlje ljudi su
mogli hodati slobodno poslije mraka, naravno, inae taverne i kue naslade i
lokalna mjesta za jelo, ulini prodavai i kolica-zalogajnice, ljudi to prodaju
drvo za ogrjev i ulje za svjetiljke i ulje za kuhanje, ne bi imali posla. Najbolje
posluju nakon to se dvije velike gradske trnice zatvore. Grad se nou ne
moe silom zatvoriti, ali moe ga se drati pod kontrolom. I braniti.
Goleme vanjske zidine bile su visoke kao etiri ovjeka. Stotinu straara
Zlatne ptice bili su postavljeni po tornjevima nad svakim velikim ulazom,
danju i nou, s po dvadesetoricom na manjima. Kroz zidine su tri jako velika
prolaza vodila na istok i jug i zapad, i pola tuceta na sjever, od kojih su se
etiri otvarala na dvorita palae, njoj pripojene upravne zgrade, i carev
prostrani Jelenji park.
etiri kanala pritjecala su u grad, preusmjereni s rijeke da slue kao izvor
pitke vode i vode za pranje, napajaju gradske vrtove aristokracije (i stvaraju
jezerca za vee vrtove). Jedan kanal bio je namijenjen za dovoenje plutajuih
trupaca za beskrajnu gradnju i popravke i za noenje barki ravnoga dna s
ugljenom i drvom za ogrjev. Na tokama gdje svaki kanal ulazi u grad bilo je
jo stotinu straara.
ovjek kojega bi pronali u kanalu kanjavao se sa ezdeset udaraca ako bi
se to zbilo poslije mraka. Ako bi bio pronaen pored vode danju, bez
potvrenoga posla (kao to je pomicanje trupaca ako bi se nagomilali), kazna
je bila trideset. Takoer se priznavalo da ljudi, pijani u zoru nakon duge noi,
mogu upasti u vodu bez zle namjere. Car Taizu, Gospodar pet pravaca, bio je
milosrdan vladar, uvijek obziran prema svojim podanicima.
Manje od trideset udaraca prutom rijetko ubijaju, ili uzrokuju trajno
onesposobljavanje.
Naravno da se malokoje od tih pravila i ogranienja odnosilo na
aristokrate, na carske dvorjane, ili na vrane crno odjevene mandarine
dravne slube s dvora Purpurne mirte sa svojim kljuevima i slubenim
peatima. Vrata etvrti za njih su se otvarala i zatvarala na zapovijed ako bi bili
vani na konju ili u nosiljkama za mranih sati.
Sjeverni okrug, dom najboljih kua naslade, bio je navikao na kasne
doljake iz Ta-Minga i njenih administrativnih palaa: marljivi dravni
slubenici iz Ministarstva propisa ili Ministarstva prihoda i kazni, konano
osloboeni svojih biljeki i kaligrafije, ili elegantno odjeveni plemii to
izlaze iz gradskih vila (ili same palae), vie nego blago pijani, to ne vide
nikakav nesavladiv razlog zato ne bi produili veer s glazbom i svilenim
djevojkama.
Katkad bi to bila ena koja putuje jednom od irokih ulica u diskretnoj
sjedalici s baldahinom, navuenih zastora, s anonimno odjevenim slubenikom
svoga domainstva u pratnji da se bavi straarima Zlatne ptice i krije njen tajni
sastanak.
U Xinanu, nakon to padne mrak, nije bilo krivo rei da je netko na glavnoj
prometnici ako ne asnik strae ili u opasnosti, ili dio dvora.
Prvi ministar Wen Zhou obino je nalazio zadovoljstvo u jahanju svog
omiljenog sivog konja nou niz samo sredite carskog puta. Osjeao se tada
kao da posjeduje Xinan, kada bi bio tako upadljivo miran, moan, zgodan,
bogato odjeven aristokrat koji ide na jug do svoje gradske vile pod mjesecom
ili zvijezdama. Imao je sa sobom uvare, naravno, ali ako bi se drali iza i po
obje strane mogao je zamisliti da je sam u carskom gradu.
Du udaljenih vanjskih rubova ceste redala su se stabla smreke i pagode
koja je dao zasaditi otac sadanjeg cara, da prikrije jarke za odvod. Lijehe
boura kralja cvijea nizale su se izmeu osvijetljenih straarskih postaja,
nudei svoj miris noi u proljee. Carski put pod zvijezdama je bio prelijep i
velianstven.
Ali upravo ove noi, Prvi ministar Wen u svojem nonom jahanju nije
nalazio zadovoljstva.
Ove ga je veeri nakon plesa svoje roakinje u onoj gornjoj odaji Ta-
Minga obuzela takva tjeskoba (nije je htio nazvati strahom) da je osjetio
hitnu potrebu da se odstrani iz palae kako neki od uasno otroumnih likova s
dvora ili dravne slube ne bi primijetio napetost na njegovu licu. To ne bi bilo
prihvatljivo. Ne na prvom ministru (i predsjedniku sedam ministarstava) u
prvoj godini slube.
Mogao je pozvati Shen Liua da poe kui s njim, i Liu bi to uinio, ali
noas nije htio ak ni svojeg glavnog savjetnika pored sebe. Nije htio gledati
to glatko, nepristupano lice, ne kada je osjeao da njegovo vlastito lice
razotkriva dubine neodlunosti.
Vjerovao je Liuu: ovjek je sve dugovao Wen Zhouu, vlastite sudbine sada
potpuno vezane za prvog ministra. Ali nije uvijek u tome smisao. Katkad netko
ne eli da ga njegovi savjetnici prejasno iitavaju, a Liu je imao naviku da se
doima sposobnim to uiniti, pritom ne otkrivajui gotovo nita o sebi.
Prvi ministar imao je i druge savjetnike, naravno, golemu birokratsku
vojsku na raspolaganju. Proveo je vlastite istrage, nauio dosta o Liuu i
njegovoj obitelji poneto sloeno, poneto neoekivano.
Liuova suptilnost inila ga je neizmjerno korisnim, jer je ostale u palai
mogao itati s otrinom, ali to takoer znai da je bilo dana kada je prvome
ministru bilo jednako drago da ugovori jutarnji sastanak s tim ovjekom, a
no provede s drugima.
Zhou je morao odluiti eli li veeras Proljetnu Kiu nasamo ili da je upari
s jednom od ostalih svojih ena. Bio je ljutit i nemiran, moglo bi to utjecati na
njegove potrebe. Podsjeti se, ponovno, da ne koristi ak ni u mislima njeno
ime iz Sjevernog okruga. Ipak je on bio taj koji ga je promijenio.
Osvrnu se oko sebe. Sada ve nije bio daleko od vrata svoje etvrti.
Njegov dom u Xinanu, koji mu je osigurao car, bio je u pedeset i sedmoj
etvrti, istono od carskog puta, na polovici njegove duine. Tamo su se
protezala mnoga od najraskonijih imanja u gradu.
Ukljuujui, upravo od veeranje careve objave, najnoviju palau vojnog
guvernera Sedmog, Osmog i Devetog okruga: An Lija, iroko znanog kao
Roshana.
Kojega je Wen Zhou mrzio i bojao ga se i elio mu smrt u svoj njegovoj
nadutoj glomaznosti i da ga prodiru gmizava stvorenja bez oiju i imena.
Ruke mu jae stegoe uzde, i razdraljivi konj odgovori, nemirno
koraknuvi u stranu. Zhou ga s lakoom zauzda. Bio je izvrstan jaha, igra
pola, uivao je u brzini, i u najzahtjevnijim konjima. Vie nego, recimo, u
prikazima kaligrafije ili slikama pejzaa ili poeziji improviziranoj u sobi
palae. Ples je, dopustio bi, poprilino ugodan ako bi plesaica bila barem
priblino vjeta ili onoliko zapanjujue poeljna kao njegova roakinja.
Njegova roakinja, koja je promijenila carstvo. Jian, kojoj duguje sve to je
sada bio i sve to je imao. Ali koja je odbijala, hirovito, da bude
nedvosmislena kada mu je trebalo pruiti podrku protiv oite ambicije
udovinog generala. Pred nekoliko je mjeseci ak posvojila Roshana kao
svoje dijete! Kakvu to igru kakvu moguu ensku igru ona igra?
Pretili barbarin morao je biti barem trideset godina stariji od nje. Njegovi
odvratni sinovi bili su stariji od nje! Posvajanje je bilo neozbiljnost, Zhou je
morao pretpostaviti, s namjerom da zabavi dvor i cara.
Prvi ministar bio je meu onima koji to nisu smatrali zabavnim. Od trenutka
kada je Chin Hai umro, a Zhou se hitro premjestio sa svoga poloaja
predsjednika Ministarstava prihoda i kazni da ga naslijedi, bio je svjestan da
mu An Li predstavlja najveu opasnost meu mnogima.
Roshan je, bez Chin Haija, bio kao zvijer iz dungle putena iz kaveza. I
zato, zato car i njegova osebujna konkubina nisu to vidjeli, iza cirkuske
toke koju im je nudio?
Zhou se prisili da bude mirniji, makar samo radi konja. Pogleda uvis u
zvijezde, mjesec u opadanju, oblake to jure nebom. Pozdravi ga idui skup
straara dok se primicao njihovoj postaji. Nemarno im kimnu, impozantan
ovjek uspravnih leda i irokih ramena.
Sinu mu, i smete svaki pokret prema spokojstvu, ako je on a on jest
razmatrao da svog neprijatelja uniti ili ubije, tada je mogue da Roshan
oblikuje sline misli o njemu.
Ova nona jahanja iz palae mogla bi postati manje razborita, u budunosti.
Bilo je to neto to treba uzeti u obzir i procijeniti. U stvari... gestom prizove
straare da se priblie. Mahnu jednome da jae naprijed. Bili su gotovo na
vratima: netko bi trebao zatraiti da ih se propusti.
ak i u prisustvu cara, inilo se da Roshan ne zna za strah, ni inhibicije, da
ni ne pomilja na odmjerenost toliko se moglo zakljuiti iz njegova vlastita
obujma. No, smrtno se bojao Chin Haija, tovie, oblio bi ga znoj ako bi mu se
Prvi ministar Chin obratio, ako su uope bili u istoj prostoriji. Zhou je to bio
vidio, ne samo jednom.
Taj uas nije bio naroito iznenaenje; svi su se bojali Chin Haija.
togod bi itko mogao optuiti Zhoua da ini otkako je prihvatio poloaj
po pitanju odabira osoba za prognanstvo ili uklanjanje, s ureenim
namjerama, nasumino, ili iz osobnih razloga nitko ne bi s iskrenou
mogao natuknuti da to uvodi kao dio vlasti. Ne nakon onoga to je Chin Hai
radio za veeg dijela careve vladavine.
Shen Liu, njegov toliko-pametan savjetnik, bio je taj koji je to istaknuo,
nedugo nakon to je Zhou bio imenovan da naslijedi onoga kojega su (u
privatnosti) zvali Paukom. Nekih ljudi jednostavno se treba rijeiti, Liu je bio
rekao, ako ovjek eli ispravno provesti dunosti poloaja i uspostaviti
ispravan ton kao prvi ministar.
Ako je ovjek nov, i relativno mlad a Wen Zhou je bio oboje neki na
dvoru, u irem carstvu, ili u inozemstvu mogli bi oekivati i iskuavati slabost.
Sa svakom takvom zabludom s njihove strane treba se hitro pozabaviti.
Mjera uinkovito upotrebljenog straha, predloio je Liu, gotovo je uvijek
korisna.
Moglo bi se rei, dodao je, da je od krajnje vanosti u izazovnim
vremenima. Kitai moe biti neopisivo bogat, ali to ga moe uiniti ranjivijim
destruktivnoj ambiciji, u veoj potrebi za odanim ljudima da imaju otre oi i
sumnjiava srca. Da budu hladni, budni i oprezni dok se drugi zabavljaju
igrama pola, piu pjesme, pleu na stranu glazbu, jedu zlatne breskve donesene
iz dalekih kutaka svijeta, grade jezerca u privatnim vrtovima ili koriste
raskono skupu sandalovinu za oblogu paviljona.
Polo je bio Wen Zhouov omiljeni sport. Sluajno je vjerovao da je
sandalovina sasvim prikladna za prikaz imunosti. Imao ju je na zidovima
svoje spavae sobe. A umjetno jezerce iza njegove palae imalo je kamenje od
ada i bjelokosti na otoiu sagraenom u njemu. Kada je pozivao goste na
zabavu, kurtizane unajmljene iz najboljih kua svirale bi glazbu s tog otoka,
odjevene kao stvorenja iz legendi. Jednom su bile nosile perje vodomara,
rjee, skuplje od ada.
Ali novi prvi ministar bio je priznao Liuovu sredinju misao: vrsta ruka
trebala je palai Ta-Ming i dravnoj slubi i vojsci. Moda naroito vojsci.
Chin Hai, u strahu od aristokrata u vlastitim ranim danima, postupno je
postavljao barbarske generale u mnoga od vojnih guvernerstava. Tako se
osjeao sigurnijim (prema emu bi nepismeni tudinac, koji mu je dugovao sve,
mogao teiti da postane, ili uini?), ali bilo je posljedica. Tim vie otkako je
nebeski car (ivio tisuu godina!) sada bio stariji, s drugim stvarima koje mu
odvlae panju, manje posveen pitanjima carstva, mjesec za mjesecom, dan za
danom.
No za noi.
Nairoko je bilo poznato da je Roshan caru poslao alkemiarski napitak
odmah nakon to je Taizu pozvao svoju jako mladu Predragu Pratilju u palau
i tamo je smjestio. Odmah prije nego to su velianstvenu caricu njeno
uvjerili da za novo boravite prihvati Hram Staze izvan Xinana.
Wen Zhou je alio toliko je jako alio to se nije sam sjetio poslati taj
napitak. vrstoa. S vrstoom se moe zbiti alu.
Nije se osjeao zabavljeno ni zabavno. Ne noas. Gradska palaa koja je
ove veeri upravo dana kao dar (jo jedan dar!) itavoj barbarskoj abi bila je
Chin Haijeva vlastita vila, primjetno nenaseljena tijekom devet mjeseci otkako
je umro.
to to znai da je sada pola, u svojoj raskoi i zloglasnosti bez premca
(prie o sobama za ispitivanje pod zemljom, zidovima koji ne proputaju
urlike), vojnom guverneru triju okruga i njihovih vrstih, vjetih vojski na
sjeveroistoku? ovjeku koji gotovo nikada nije ni bio u Xinanu da uope
koristi tu vilu? Zar car, zar Zhouova praznoglava roakinja, zar nitko nije
shvaao kakvu poruku to alje?
Ili, znatno vie zastraujue, zar su shvaali?
uvari etvrti prepoznae ih, naravno. S vrha zida dopre povik i znak. Ljudi
hitro poee otvarati vrata dok su se prvi ministar i njegovi ljudi pribliavali,
krivudajui preko carskog puta. Moda to nije bilo najbolje osiguranje etvrti,
ali bilo je to blago prijatno, pripravnost i strah s kojim reagiraju na
njegovu prisutnost.
Sada bi, moda, ve trebao biti nauen na to, ali zato bi navikavanje na
neto trebalo uiniti zadovoljstvo slabim i dosadnim? Bi li mu koji od filozofa
mogao na to odgovoriti? Jo uvijek je uivao u afranovu vinu, i primanju
usluga ena, zar nije?
Dok je prolazio, nemarno upita, obraajui se noi, ne udostojivi se da
pogleda igdje u blizini stvarne osobe, tko je jo proao nakon policijskog sata.
Uvijek ih je to pitao.
Netko odgovori. Dva imena. Niti jedno, zbog razliitih razloga, ne donese
Zhouu ita od zadovoljstva o kojem je upravo bio razmiljao. Odjai dalje, u
zapovjedi za sobom, vrata kako se sa kripom zatvaraju, teki zasun kako klizi.
ak i ovdje, unutar etvrti, glavna ulica istok-zapad koja se protee izmeu
vrata s oba kraja bila je iroka ezdeset i pet koraka. Dugi zidovi protezali su
se s obaju strana, pravilno rasporeene svjetiljke, drvee za hladovinu koje su
zasadili vlasnici vila. Zidove su na sjevernoj strani ulice prekidala masivna
vrata domova koji se bolje mogu opisati kao palae. Njemu zdesna bilo je
samo povremenih prolaza za poslugu: izlaza iz stranjih vrtova neijeg
imanja. Sva ulazna vrata bila su okrenuta na jug, naravno.
Vidje drugog od mukaraca koji su ranije bili proli, kako eka u sjedalici s
baldahinom, povuenih zastora kako bi mogao biti vien i prepoznat pod
svjetiljkama to su visile pored vratiju Zhouovog vlastitog doma.
Nije imao namjeru, niti elju, vidjeti ovog ovjeka noas, i njegov glavni
savjetnik bi to znao. to znai, ako je Liu bio ovdje, da se neto dogodilo.
Neto jo vie od uznemirujuih vijesti koje su uli te veeri, o daru danom
Roshanu.
Sam Roshan bio je drugi mukarac koji je proao nakon to je pala no.
Doao, nesumnjivo, da razmetljivo uiva u svojem najnovijem
ekstravagantnom vlasnitvu: gradskoj palai veoj, i obilnije oteanoj
simbolima, od bilo koje druge u Xinanu.
Moda bi, pomisli Zhou, sam mogao odjahati do tamo, predloiti pie za
proslavu, otrovati vino.
Roshan je pio vrlo malo. Imao je eernu bolest. Zhou je elio da ga to ve
jednom ubije. Iznenada se zapita tko je guvernerov osobni lijenik. Bila je to
zamisao...
Chin Haijeva biva palaa bila je samo na udaljenosti kratkog jahanja, dvije
ulice preko i jednu sjeverno odavde. Imanje je bilo golemo, ak i za mjerila
aristokratske etvrti: protezalo se sve do sjevernih zidina etvrti june
granice pedeset i tree. Postojale su glasine da postoji tunel to prolazi ispod
zidina u pedeset i treu.
Posluga palae zadrana je na imanju, znao je, plaao ih je dvor, ak iako
tamo nitko nije ivio. Paviljoni i sobe i namjetaj, dvorita, vrtovi, dvorane za
gozbu, enske odaje, sve ih se besprijekorno odravalo, da ekaju onoga, ma
tko to bio, tko bi na carev prohtjev bio poaen uzvien! s domom mrtvog
prvog ministra.
No, sada su znali.
Zhou sjai s konja, baci uzde jednom od sluga koji urno prie,
naklanjajui se. Vrata su bila otvorena, dovoljno iroka za koiju i konje. Prvo
dvorite bilo je arko osvijetljeno, puno dobrodolice. Njegov vlastiti dom bio
je sasvim velianstven. Samo nije bio...
Vidjevi prvog ministra kako sjai, Liu iskorai iz svoje sjedalice s
baldahinom. Na cesti je od prijanje noi bilo blata. Njegov je savjetnik
oprezno birao gdje e stati, pedantan ovjek. Zhouu je to bilo smijeno. Prvi
ministar, obuven u izme, navikao na polo i lov, nimalo se ne obazirui na
prljavtinu i blato, irokim mu koracima prie.
Proao je kroz vrata netom prije vas, ree. Nije bilo potrebe da kae ime.
Shen Liu kimnu. Znam. Pitao sam.
Razmiljao sam da odjaem tamo da mu poelim dobrodolicu u novi
dom. Donesem otrovano vino.
Liuovo lice poprimi izraz nelagode, kao da ga boli eludac, jedan od
malobrojnih naina na koje se otkrivao. Njegov savjetnik paljivo se obuzda
da se ne osvrne pogledati tko je meu uvarima i slugama morao uti. Zhoua
nije bilo briga. Neka gojazni barbar zna to prvi ministar Kitaija misli o njemu
i njegovim preoitim namjerama.
Kao da Roshan ve nije znao.
to radite ovdje? upita. Rekao sam da doete ujutro.
Primio sam vijesti, promrmlja Liu. Ili, povjerene su mi vijesti koje su
dole u palau.
A ja sam to morao znati veeras?
Liu slegnu ramenima. Oito, bilo je znaenje geste.
Bio je on iritantan ovjek, i uznemirujue blizu toga da ga se nazove
neophodnim. Wen Zhou se okrenu i irokim koracima proe kroz svoja
otvorena vrata u dvorite, pljusnuvi kroz lokvu vode. Prijee i ue u prvu
dvoranu za prijem i zatim u privatnu sobu do nje. Posluga skoi u pokret.
Proe stanka za koje izme postadoe papue, dvorska odjea pretvori se u
svilenu halju za no kod kue, a vino s empresovim listom zagrija se u kotlu.
Liu je ekao u susjednoj odaji.
Iz paviljona s druge strane malog dvorita dopirala je glazba, iz intimnije
sobe za prijem s pripojenom spavaom sobom. Proljetna Kia svirala je za
njega svoju pipu, nakon to je kao uvijek doekala njegov dolazak. Bila je
ukraena nakitom, znao je, kose osebujno privrene iglama, oslikanoga lica.
ekajui ga. Njegova.
Njeno je ime sada bilo Lin Chang, promjena izvrena prema njegovoj
naredbi kada ju je napokon doveo ovdje. Bilo je daleko prikladnije njenom
statusu konkubine prvog ministra Kitaija. Nije se jo mogao sprijeiti da misli
na nju po njenom imenu iz Sjevernog okruga. No to nije bilo bitno.
Pripadala mu je, i ekat e ga. To je bila njena uloga. Iako, s drugog
gledita, on e morati ekati dok Liu ne podijeli to god mu je noas bilo na
pameti.
Prvi ministar zakljui da je izvjesno da e ostati u nemirnom raspoloenju.
Vrati se u sobu za prijem, daju mu vino. Otpije. Baci au. Odbije se od poda i
otkotrlja do zida.
Uz izvijanje i naklanjanje, gotovo do poda, mrmljajui oajne isprike, sluga
jurnu do kotla i doda ugljena na vatru ispod njega. Otpue do odbaene ae i
podignu je. Ruke su mu se tresle. Na sagu je bilo mrlja.
Prvi ministar dosada je jasno dao do znanja kakva je bila njegova volja po
pitanju temperature vina nou (koja nije bila ista kao ujutro ili u podne). Od
sluga se trailo da znaju te stvari ili prihvate posljedice. Posljedice su, u barem
jednom sluaju, ostavile jednog ovjeka bogaljem i otputenim. Sada je prosio
na ulici, iza palae. Netko je Zhouu to bio rekao.
Glazba pipe nastavi se s druge strane maloga dvorita. Klizna vrata bila su
otvorena, prozorski kapci bili su rastvoreni prema blagoj noi. Prozori od
svilenog papira slabo su zaklanjali zvuk. Razmisli o tome da utia instrument,
ali glazba je bila prelijepa i obeavala je raspoloenje mnogo drugaije od
ovoga, nakon to rijei Liua.
On mahnu, Shen Liu sjede na jedan kraj podija. Zhou mu sjede nasuprot,
prekrienih nogu. Povjetarac, glazba, kasna no. Dva mukaraca su ekala.
Naklonivi se tri puta, ne skidajui oi s poda, sluga ponovno donese vino i
isprui ga s obje ruke. Wen Zhou kua.
Ne kimnu, nije trebao. To to je zadrao au bilo je dovoljno. Sluga natoi
Liuu, povue se, klanjajui se itavim putem do ruba sobe. Oekivao je
batinanje kasnije. Vino je bilo prehladno. Zhou pogleda svoga savjetnika, i
kimnu glavom kao dozvola da govori.
to mislite da se dogodi, Liu upita, okrugla lica mirnog, kao i obino,
kada zbijamo ale da emo ga ubiti?
Nije to oekivao za poetak. Mi se ne alimo, Wen Zhou ree hladno. Ja
se alim. Osim ako niste postali humorist u mom odsustvu?
Liu odmahnu glavom.
Nisam ni mislio. Ono to se dogodi, prvi ministar nastavi, dok mu se
raspoloenje dublje mrailo, jest da se zabavim.
Naravno, gospodaru, ree Liu.
Ne ree vie nita. Izrazio je svoju prokletu misao: ponekada ovjeku nije
dozvoljeno zabavljati se.
Zhou se nije slagao. Ako je htio enu ili konja, bili su njegovi dok mu nisu
dosadili. Ako je htio ovjeku smrt, mogao je narediti da ga se ubije. Zato bi
inae bio to to jest? To je dolazilo s njegovom moi, odreivalo ju je.
Zato ste ovdje? zarei. Mahnu, sluga jurnu naprijed s jo vina. Liu odbi
drugo pie. Prvi ministar ve dugo je imao namjeru vidjeti svoga savjetnika
pijanog; to se jo nije zbilo.
S druge strane dvorita glazba pipe je prestala.
Sigurno joj je bilo reeno da je njen gospodar zauzet sa svojim glavnim
savjetnikom. Kia Lin Chang bila je besprijekorno uena, i inteligentna. Ne
bi ih htjela ometati, znao je.
Njegov je savjetnik ekao dok se sluga nije ponovno povukao do dalekog
zida. Ree: Noas je stigao glas, vojni kurir sa zapada. S utvrde Gvozdenih
vrata.
Pa, to je uistinu na zapadu, ree prvi ministar, blago zaigran.
Liu se ne osmjehnu. Ree: Znate da je moj... moj brat bio na Kuala Noru?
Pitali ste za moju obitelj prole godine i rekao sam vam?
Sjeao se da je pitao. Bilo je to prije nego to je preuzeo dunost. Vrlo
dobro se sjeao tog podatka. I ovjeka. Nije mu se sviao gospodar Shen Tai.
Nije ga uope poznavao, ali to nije bitno.
Prvi ministar kimnu, opreznije. Raspoloenje mu se promijenilo, nije htio
da se primijeti.
Zakapao je kosti, ree ravnoduno. Mahnu rukom. Budalasta stvar, sa
svim potovanjem vaem ocu. to s time?
Napustio je jezero. Vraa se u Xinan. Uinili su ga lanom vojske Drugog
vojnog okruga da mu skrate vrijeme alosti, dozvole da se vrati.
Dvojica mukaraca u toj sobi bili su uinili istu stvar nedugo nakon to je
Shen Gao umro, da dozvole Liuu da se vrati u palau da pomogne
ambicioznom roaku ene koja je caru draa od svih ostalih.
Prvi ministar na trenutak razmisli o tome. Jo uvijek oprezno, ree: Pitam
se zato? To znamo s Gvozdenih vrata?
Liu kimnu. Proao je na jednu no. Poslao je pred sobom poruku Ta-
Mingu, zajedno sa slubenim izvjetajem zapovjednika utvrde.
Jedna no znaila je da se nije zadravao dok je putovao. Wen Zhou
naglaeno zijevnu. A zato bi kretanja vaega brata koliko god ta tema bila
zanimljiva vama, osobno bila zanimljiva meni, ili znaajna carstvu?
Pomisli da je to dosta dobro izrekao.
Liu je izgledao smeteno. Izuzetna rijetkost. Promijeni poloaj. Tako znaju
izgledati jahai nakon previe vremena u sedlu. Bilo je to zanimljivo. Prvi
ministar zadri pogled na njemu.
Dakle? doda on.
Liu udahne. On... moj brat javlja prvo da je na Kuala Noru usmrena
ubojica, poslana tamo da ga ubije.
Razumijem, ree Zhou, drei glas mirnim. To je prvo. Ni od kakve
vanosti za nas, koliko se meni ini. to jo?
Njegov se savjetnik nakalja. Izgleda... izgleda da je princeza Bijelog ada,
u Rygyalu... Cheng-wan, naa, naa vlastita princeza...
Znam tko je ona, Liu.
Jo jedno nakaljavanje. Liu je bio uznemiren. To je, samo po sebi, bilo
uznemirujue. Dala mu je dar, ree Liu. Da oda poast onome to je radio
pored jezera. S mrtvima.
Kako lijepo za vaeg brata, Wen Zhou promrmlja. Ali ne uspijevam
vidjeti-
Dvije stotine i pedeset sardijskih konja.
Samo tako. Kao maljem.
Zhou osjeti kako mu se usta sue. Proguta, s tekoom. On... va brat jae s
granice s dvije stotine i pedeset Nebeskih konja?
To je nemogue, pomisli.
Na neki nain, i jest. Ne, ree Liu. Uredio je da ih dre Taguranci. Mora
se vratiti i sam ih preuzeti, samo on to moe napraviti, nakon to se odlui to
e se s njima uiniti. Pie da dolazi u Xinan da obavijesti nebeskog cara. I
ostale.
I ostale.
Sada je shvaao zato taj podatak treba znati.
Takoer shvati i neto drugo, iznenada. Muio se da to ne pokae na licu.
Liuov neugodni mlai brat bio je rekao vojnicima u utvrdi Gvozdenih vrata, i
napisao pismo, o ubojici poslanoj za njim. Sada je bio osoba od znaaja, s tim
konjima. Sigurno e biti istrage, tamo gdje je prije moda nikada ne bi bilo.
to znai...
Znai da nekoga u Xinanu treba rijeiti. Noas, u stvari, prije nego to se
glas o Shen Taijevom putovanju i njegovom daru koji je ve sada sigurno
jurio kroz palau i dvor Purpurne mirte previe proiri, i dosegne ovjeka u
pitanju.
Bila je to nesretna stvar. Osoba o kojoj je sada razmiljao imala je svojih
koristi. Ali takoer je znao vie, s obzirom na ove iznenadne vijesti, nego to
je prvom ministru odgovaralo.
Jo uvijek je bilo mogue, iz odreenih razloga, da izuzetno iritantan Shen
Tai moda ne stigne do Xinana, ali sve se mijenjalo s ovim podatkom.
to to znai, on mora sam preuzeti te konje? Jeste li proitali pisma?
Jesam. Prvi ministar nije pitao kako je Liu to postigao. Ako se ne vrati
sam po njih, dar se opoziva. To je dar od princeze njemu. Bilo je... postoji tree
pismo, od taguranskog asnika, koje to jasno kazuje.
U sebi, sa znatnom silinom, prvi ministar Kitaija poe oblikovati
najgnusnije kletve koje je mogao zamisliti. Osjeti kap znoja kako mu klizi niz
slabinu.
Bilo je gore nego to je zamiljao. Jer sada, ako Shen Tai umre na cesti
ako je ve umro njegova smrt kotat e carstva te konje.
Dvije stotine i pedeset bio je apsurdan, zapanjuju broj. ovjek se vraao
kao junak, s neposrednim pristupom dvoru. Bilo je otprilike najgore to je
moglo biti.
A nekoga treba ubiti, brzo.
Tiina se nastavi. S druge se strane nije ula glazba pipe. Liu je bio jako
miran, ekajui ga, oigledno i sam potresen. Moglo bi se pomisliti da je to
dobra stvar za njega, za njegovu obitelj, ali ne ako se poznaje tu brau i neto
drugo to je bilo uinjeno.
Zhou to ree naglas, s milju. Vaa sestra je s onu stranu Dugog zida, Liu.
On po njenom pitanju ne moe uiniti nita.
Liuove oi nisu sretale njegov pogled. To je bilo rijetko, govorilo mu je da
je pogodio u brigu ili jednu od njih u umu svoga savjetnika. Vi ste,
zajedljivo doda, najstariji sin, niste li? Glava obitelji. To je bilo unutar vaih
prava, a ja sam to odobrio i predloio na dvoru. Donosi vam ast, svima
vama.
Takoer je stavilo Liua jo dublje u njegov dug.
Njegov savjetnik kimnu, no s neto manje od svoje uobiajene otrine.
to jo trebam znati? upita prvi ministar. Odnosi unutar obitelji Shen nisu
bili njegov najhitniji problem. Trebao je otpraviti svog savjetnika. Nekog
drugoga je trebao pozvati noas. Tko e znati za ovo?
Liu podignu pogled. Tko e znati? Svi, ree. Noas, ili do sredine jutra.
Bila je to vojna poslanica, dva primjerka, jedan za Visoki sekretarijat, jedan za
Ministarstvo rata, a nita u Ta-Mingu ne ostaje tajno.
Znao je to posljednje. Nita u Ta-Mingu ne ostaje tajno.
Dolazio je ovjek, zabrinjavaju ovjek, s vlau nad nemoguim brojem
sardijskih konja i duboko uzvienim ugledom, za toliko-vrlo-plemenita djela u
posljednje dvije godine.
Nebeski Sin bez sumnje e ga primiti.
Nije bilo naina da se to sprijei. A ovisno o tome to Shen Tai hoe,
mogao bi postati iznenadan, nepredvidljiv imbenik u igri koja je ve bila
odvie sloena za rijei.
Iako e, moda, biti ubijen, ili je ve bio ubijen, na cesti od Gvozdenih
vrata. Ali to je sada imalo drugaije implikacije, s obzirom na konje. Dvor e
to nesumnjivo istraiti. A Prvi ministar Wen znao je puno i previe o toj
vjerojatnosti smrti na cesti.
Bilo je to toliko malo, osobno pitanje kada je bilo stavljeno u pokret.
Impuls vie nego ita drugo, nemarna igra moi. Ali sada... ako se ispostavi da
je carstvo izgubilo dvije stotine i pedeset sardijskih konja zbog neije
nesmotrenosti, gonjenja sasvim osobnih pitanja...
Moglo bi se dogoditi, ako netko progovori.
Postojao je ovjek koji je svakako trebao umrijeti prije nego to doe do
istog zakljuka po pitanju vlastitog rizika i pokua se zatititi. Tako da
govori s nekim iz palae, na primjer. Noas. Moda ak upravo sada.
Ili premijer osjeti kako problijedi na tu pomisao moda tako da posjeti
odreenog vojnog guvernera s onime to ima za rei, traei savjet i zatitu.
Scenarij koji je bio previe uasan da uope pomisli na njega.
Poalje svog savjetnika kui.
Prenaglo, moda, s obzirom na otroumna ovjeka, ali ovdje nije bilo
vremena za suptilnost i nije imao namjeru podijeliti tu priu s Liuom. Morao
se osloniti na injenicu da je Liu smeten i nemiran. Zbog onoga to je uinio sa
sestrom, naravno, i zbog povratka brata.
Ovo je sve zbog istog ovjeka, ogoreno pomisli Zhou. Onoga koji se
vraa carskom cestom s druge strane granice. Moda ima mo i elju da ih
oboje uniti.
Kada ostade sam, osim jo-uvijek-uurenog sluge koji nije bio bitan,
Zhou poe naglas psovati. Osoba koju je proklinjao bez da izgovara ime,
nije bio tolika budala bila je sedamnaesta ki nebeskoga cara, dostojanstvena
i prelijepa, princeza Bijelog ada, Cheng-wan.
Koja je, iz dalekog Rygyala na svojoj visoravni okruenoj planinama,
hirovito, neodgovorno, toliko promijenila. Na nain na koji je ena to mogla.
u kako ponovno poe svirati glazba pipe.
Sigurno su joj rekli za Liuov odlazak. Sigurno je pretpostavila da je Zhou
sada slobodan, da su teke brige dana padale u zaborav. Nije. Nisu. Nije joj
mogao poi. Nije jo mogao utoliti ili ublaiti ili usmjeriti strah ni gnjev.
Morao je odmah neto rijeiti, a to je znailo dati povjerenje drugom ovjeku.
I nadati se da nije ve bilo prekasno.
Znao je koji mu ovjek treba, naredi da mu ga se dovede. to se tie
povjerenja, uvijek moe dati ubiti i ovog drugoga, poslije. Te se stvari ire u
valovima, pomisli prvi ministar, kao voda mirnoga jezerca nakon to padne
samo jedan kamen.
Eto. Zamisli tu sliku! Ipak je bio prokleti pjesnik.
Podignu au, sluga mu urno donese vina. Trudio se ne zamiljati nekoga
kako jae, ili putuje s dvora Purpurne mirte u nosiljci, ve sada, kroz grad.
Stie pred vrata nove Roshanove palae. Biva primljen. Govori mu...
Najavie straara kojega je bio pozvao. Zhou mu naredi da ue. Krupan
ovjek. Oiljak na desnom obrazu. Zvao se Feng. Nakloni se na ulazu.
Wen Zhou otpravi slugu, zatim ree to je trebalo rei. Uini to s
preciznou, smirena glasa. Feng prihvati zapovijedi s jo jednim naklonom,
bez traga odgovora na licu.
to je sve bilo onako kako treba biti. Jednostavno ne moe voditi i vladati
ovoliko golemim carstvom, s toliko izazova izvana i iznutra, ako je ovjek
osoba njene due kakva bi mogla biti smatrana vrijednom primanja u svete
redove.
A svaki razuman ovjek koji je procjenjivao vremena sloio bi se da je to
tim vie istinito ako njegov car vie nije mlad, vie nije poduzetan, genijalan
voa koji je bio kada je sam zauzeo prijestolje (ubijajui brau, valja se sjetiti)
i poeo oblikovati vladavinu slave.
Ako je pokojni premijer Chin Hai, desetljeima pored cara, dvor iemu
nauio, bilo je to da prvi ministar katkada treba podnijeti breme mranijih,
uznemirujuih djela vlasti. Zato se inae govorilo da postoje one bezvune
prostorije pod zemljom, ili tajni tuneli u i izvan gradske vile, koja je sada
pripadala, od veeras, najopasnijem ovjeku u Kitaiju?
A ako je preoptereeni prvi ministar, moren brigama, izravno odgovoran
za nita manje od devetnaest ministarstava, odriui se svojih najdraih
zadovoljstava i razonoda u neumornoj slubi svoga cara, prizvao mo svoga
poloaja po trivijalnom pitanju odabrane ene i iritantnog ovjeka kojega je
predobro poznavala... no, zar ne treba biti nikakvih prednosti za rjeavanje
tolikih zadataka? Za besane sate, primjerice, koji su noas leali pred njim dok
eka povratak ovjeka kojega je upravo poslao van?
U svojih devet nebesa, zakljui Wen Zhou, bogovi e razumjeti.
Nikada nije prihvatila ime koje je odabrao za nju kada ju je otkupio od kue
naslade Paviljona mjeseine i dao da je se dovede ovdje.
Lin Chang joj nita ne znai, nema nikakve teine. Nije ni Proljetna Kia,
isprve, ali barem se bila nauila na svoje kurtizansko ime, i ak joj je bio
ponuen izbor kada su ga predloili, pitali su je da li joj odgovara.
Zhou to nije uinio. Nije trebao, naravno, ali nisu ni ene u Paviljonu
mjeseine kada je tamo bila stigla. Nije joj ak rekao ni izvor njenog novog
imena, to mu je znailo, ako je uope ita znailo. Naravno da nije bilo
sardijsko. Nikakvo priznanje njena porijekla. elio je neto dostojanstvenije
od imena prilenice iz Sjevernog okruga, i to je bilo to.
I nije vrijedno mrnje, zaista nije. To je promjena u njoj. Zaista treba
odluiti to je bitno, i posvetiti se tome. Inae se ivotna sila rasipa u pet
pravaca, i uzalud troi.
ena mora prihvatiti neke istine u svijetu.
Wen Zhou je neizmjerno moan. Nije okrutan sa svojim slugama ili svojim
enama, sigurno ne prema mjerilima Xinana. Ili onima u Sardiji, ako e biti
iskrena.
Mlad je, nije neugodno drutvo u veini raspoloenja. A njegove potrebe sa
enama, mada eli misliti da su razvratne (mukarci su esto takvi), gotovo
uope nisu takve, za djevojku iz okruga naslade.
Ne, ako ga sada mrzi a mrzi ga to je iz drugog razloga. Silina kojom
odrava taj gnjev je izuzetna.
Nije morao narediti ubojstvo suparnika.
Tai nije ak ni bio suparnik, na bilo koji nain koji ima znaaja. Otiao je za
svoje godine alovanja, ostavio ju tamo gdje je bila, a koji se mukarac koji
student, koji jo nije ni pisao ispite moe suprotstaviti prvom ministru
carstva, roaku Predrage Pratilje?
Moglo bi se posegnuti za znanjem koliko su mukarci krhki, ak i oni
najmoniji. Koliko ih mogu oblikovati, ili voditi, ene i potrebe koje
pobuuju. Nije li sam preasni car najjasnija ilustracija?
Moglo bi se razumjeti kako se ak i ovjek Wen Zhouovog ugleda moe
nevoljko prisjeati noi u Paviljonu mjeseine kada bi neoekivano stigao i
otkrio kako je ona ve s drugim mukarcem, i moda preoito uiva u tome.
Ali takoer bi se u umu mogla povui crta, ravna poput niti, kakva se djela
mogu prihvatiti kao odgovor na to a ubojstvo je s onu stranu takve crte.
Nije joj bilo teko oblikovati mjesto za sebe kada je stigla ovdje na imanje.
Uspjela je navesti dvojicu slugu da budu opinjeni njome. Da nije sposobna to
uiniti, ne bi bila ni vrijedna udnje, zar ne? Poela je raditi na zadatku
prikupljanja podataka im je stigla, bez ikakve svrhe na umu. To je samo... ono
to se ini.
Jasno je dala do znanja (pustila im da se ini da su sami to zakljuili, to
djeluje kod veine mukaraca, na visokim ili niskim poloajima) da su njeni
razlozi zbog kojih eli znati trenutno raspoloenje, razgovore, dolaske i
odlaske njihova gospodara vezani za njenu stalnu elju da mu udovolji, da u
svakom trenutku zna njegove potrebe.
Ponaala se jo uvijek se ponaa besprijekorno, na imanju, ili kada ga
napusti u nosiljci, okruena uvarima, da kupuje na kojoj od trnica, ili prati
Zhoua na gozbe ili igre pola.
Nitko ovdje nema razloga da je mrzi, osim ako to nisu druge konkubine, a s
njima je oprezna. Jo uvijek se zove Proljetnom Kiom meu ostalima, da ne
bi izgledalo kao da se uobrazila.
Njeno pravo ime, od doma, samo je njeno, i nitko ga nije izgovorio ve
dugo vremena. Ostavila ga je po strani kada je prela granicu na Vratima od
ada pred mnogo godina. Mogue je da nema nikoga u itavom Kitaiju tko ga
zna. Uznemirujua misao.
Zhouva supruga od slabog je znaaja, ena izuzetnog roda odabrana zbog
toga i jo izuzetnije pobonosti, to znai da ona i njen mu vode uvelike
razliite ivote. Jedna od konkubina iznijela je stajalite da bi moda bila
manje edna da je privlanija. Nelijepa misao, ali ne nuno neistinita.
ena prvoga ministra esto je van doma, u ovom ili onom svetitu. Njena
velikodunost prema svetim mukarcima i enama dobro je poznata. Njen mu
je potie. Takoer posjeuje astrologe, ali oprezna je po tom pitanju. kola
nesputane noi ima dvosmisleno mjesto na dvoru cara Taizua.
Noas, Kia je znala da je savjetnik Shen doao pred njihova vrata prije
nego to je Zhou uope bio kui, i da je bio uzrujan zbog neega. Shen Liu
obino bi bio pozvan da eka unutra, ali odbio je taj poziv, ostajui na ulici
pod svjetiljkama, ekajui Zhoua. Uznemirenost koju joj je dojavio Hwan,
njen glavni izvor saznanja bila je neuobiajena.
Shen Liu ne zna za njenu povezanost s njegovim bratom, Kia je u to
gotovo uvjerena. Manje je sigurna u neke druge stvari o njemu. Trebat e joj
povratak i izvjetaj odreene Kanlinske ratnice prije nego to bude znala ako
ikakav siguran zakljuak bude mogu. Shen Liu je oprezan ovjek.
Mala je vjerojatnost da bi ikome bilo oito ako je i bio dio plana da se
usmrti njegov brat.
Kia eka u Paviljonu broj dva, elegantno ureena. Ne nosi parfem, kao i
obino. Tako joj je lake prelaziti mrana dvorita, zadravati se na
trijemovima. Ipak je parfem najava.
Samo kada zna da joj Zhou dolazi, koristi svoj miris. Postala je to gesta po
kojoj je ovdje poznata, potpis, kao kaligrafov potez kistom. Jo jedan nain na
koji njegova najnovija konkubina odaje poast svome gospodaru.
Te dosjetke nisu teke eni koja zna misliti, i s mukarcima koji ne shvaaju
da zna.
ula je dvojicu mukaraca kako ulaze u odaju s druge strane malenog
dvorita. Tada je poela svirati svoju pipu, da bi dala Zhouu do znanja da je
ovdje. Stane kad uje pretiho da razazna rijei da su poeli priati. Mislit
e, zna, da je to pristojnost s njene strane.
Prijee mokro dvorite, bosonoga, da tedi papue, s pipom u rukama. To
joj je izlika: ako je itko vidi, ona je na trijemu, skrivena od pogleda, da prui
glazbu svome gospodaru i njegovu savjetniku ako se iskae potreba za njome.
Ovdje je glazba njena oblast.
Klizna vrata otvorena su na proljetnu no, a prozori od svilenog papira ne
uspijevaju zadrati zvuk. uje, poprilino jasno, to govore.
Srce joj pone divlje udarati. Uzbuenje, ima i straha, ali s time se pomirila,
a i s vlastitim odlukama, pred neko vrijeme. Moglo bi se to sasvim lako
nazvati izdajom. Nazvat e se tako, ako ono to je uinila izae iz noi na
svjetlost dana.
No on je bio poslao obuenu ubojicu, lanu Kanlinku, i dogovorio jo
dvije, s neumjerenou nemarne, ubojite sklonosti, a Kia bi to proglasila
izdajom same sebe da nije nita po tom pitanju uinila.
Tai, izgleda, nije bio u domu svoga oca, ak i u njihovu razdoblju alosti.
Wen Zhou je, oigledno, znao gdje je. Kia nije. Izluivalo ju je to. Ovdje je
bila previe izolirana grad, carstvo, svijet iza ovih kamenih zidova, sve je
bilo zavijeno u oblak neznanja.
Uinila je to je mogla. Hwan, dotada ve korisno zaljubljen u nju,
ugovorio je Kanlinku, ovaj put pravu, da joj doe iz njihovog utoita na Ma-
waiju. ena bila je zatraila enu je dola preko zida sa stranje strane
imanja na noni sastanak u vrtu.
Kia je bila rekla Hwanu da to ima veze s prijetnjom protiv koje treba tihu
obranu a toliko je bilo istinito. Platila je Kanlinki, i poslala je Taijevoj
obitelji, to je bilo jedino mjesto za poetak. Zasigurno bi oni znali gdje je on,
i zato ga nema?
Noas, dok slua s trijema, Kia napokon zna gdje je Tai bio poao. To je
udo.
Dok se vraa natrag u Paviljon broj dva, dok joj sluavka pere stopala, dok
ponovno poinje svirati svoj instrument za mukarca koji sada eka da se
noas netko drugi vrati, Kia pokuava odluiti eli li da straar ime mu je
Feng uspije u ubojstvu Xin Luna.
Sjea se Luna: ivo drutvo, bez ustruavanja, u Paviljonu mjeseine. Dobar
pjevaki glas, glasan, visok smijeh, velikoduan s novcem. Nita od toga nije
bitno. Ono to ju brine jest hoe li biti bolje ako Tai moe pronai tog ovjeka
ivog kada se vrati. Ako sam preivi.
Pokua umiriti svoje srce. Ovdje nema mjesta za elje, ili snove, mada je
snove teko obuzdati. Ma to drugo bilo istinito, ona sada ne moe biti
njegova.
Nije smio otii bez nje. Bila mu je rekla to bi moglo uslijediti. Mukarci ne
sluaju dovoljno. Istina svijeta.
Ali... to to je uinio na Kuala Noru. to je uinio.
A sada dvije stotine i pedeset konja iz njene vlastite zemlje. To prelazi rijei,
see dalje od glazbe, i moe toliko promijeniti mada ne za nju.
Jako je kasno kada joj Zhou doe. Bila je sigurna da hoe, mada ne i
kakvog e raspoloenja biti. Hwan i njene sluavke ve su bili usnuli kada se
Feng vratio na imanje.
Zhou se doima gotovo vedar kada prijee dvorite do nje. Vjeruje da moe
zamisliti to to znai.
Uzima je s neto hitnje. Prvo odostraga, uza zid, a zatim polaganije, licem u
lice na irokom krevetu dok ga ona dira na naine na koje on voli. Ne budi
nijednu od drugih ena da se igra s njima, ili da gleda.
Nakon to je gotov, ona pere njegovo tijelo dok on lagano pije vino to je
pripremila njena sluavka. Paljiva je s njegovim vinom.
Ona silovito razmilja, krije to, kao i uvijek.
Xin Lun je mrtav. Zhou se zatitio, dokrajio taj rizik razotkrivanja. Morat
e razmotriti to, misli, dok joj se ruke kreu preko njegova tijela, blago, zatim
vrsto, zatim ponovno blago.
Pogrijeit e u nekim svojim pretpostavkama i zakljucima. Postoje granice
onome to ena u njenom poloaju moe znati, koliko god bila inteligentna i
posveena. Previe je ogranienja za nekoga zatvorenog u enske odaje imanja
ili sjedalicu s baldahinom, tko za vijesti ovisi o zaluenim slugama.
Oduvijek su postojale takve granice. Takvo je stanje stvari, a nisu svi
mukarci budalasti, mada se katkad moe initi suprotno.
Noas se pita dok ga miluje, malo mu se smjeka dok to ini, kao da i
sama uiva (to mu se svia) hoe li sada narediti da se ubije straara.
Vjerojatno e najprije Fenga poslati nekamo, zakljui. Na jug, gdje je
njegova obitelj i sredite moi. S viim inom, da se prikrije namjera, priini
kao da je to nagrada, pa da zatim sluajno zavri mrtav u dalekoj prefekturi.
S druge strane, mogao bi odluiti da mu u Xinanu treba ovjek poput Fenga,
s ovakvim razvojem dogaaja.
I jedno i drugo je mogue, misli Kia, dok mu sada pjeva, pjesmu o
mjesecu koji se odraava u Velikoj rijeci, jesenjem liu to pada u vodu, klizi
pored srebrnih, privezanih ribarskih amaca, plovi prema moru. Rane strofe
Sime Ziana, Prognanog Besmrtnika, uglazbljene, pjesma koju svi znaju, koja
se pjeva samo kasno nou, koja sa sobom donosi mir, nosi sjeanja.
13.
Jo uvijek se nije vratio. Sada je, procijeni ona, ve duboko poslijepodne, iako
je teko mjeriti vrijeme u pilji. Sada odozgora dopire vie svjetlosti, sunce je
vie. Jela je, ak je i nemirno drijemala, polegnuta na zemlju i ljunak, glave
nespretno sputene na torbu kao jastuk. Oito nije princeza ako to moe
napraviti.
Nakon to ju je probudilo neto to je vjerojatno bio zamiljen zvuk,
raspustila je i zatim ponovno zavezala kosu, iskoristila malo vode da ponovno
opere ruke.
Ne smije ii van. Moe to zanemariti zanemarila je toliko uputa za svoga
ivota ali nije voljna to uiniti. Niti joj se javlja zamisao da pobjegne.
Kao prvo, nema pojma kamo bi pola. Kao drugo, mukarac kojemu je
poslana da ju oeni traga za njom. Ne sumnja u to, i ne eli da ju pronae. Ne
eli ivjeti svoj ivot na ovim stepama. Mogla bi doi u situaciju bez izbora
(osim smrti), ali u ovom trenutku, barem, doima se da postoji treptaj nade, kao
crvi-krijesnice u nonom dolu, ili pilji.
Nema pojma to Meshag namjerava uiniti, ali pomae joj da pobjegne, a to
je nekakav poetak, zar ne? Moglo bi je to ubiti, ili bi on mogao odluiti da
uzme njeno tijelo kao nagradu u ratu sa svojim bratom, uzeti je upravo ovdje
na zemlji i kamenu. Ali koliko ona moe upravljati iim od svega toga?
Ono to bi htjela (ini se to kao apsurdna rije) jest da jo uvijek bude sa
caricom, da joj slui, ak i prognana iz Ta-Minga. Ili, jo bolje, da se vrati
domu upravo sada na ovome poetku ljeta. Predobro to moe zamisliti. Ne
pomae joj takav put misli ni sjeanja.
Sjedi, s rukama oko privijenih koljena. Dozvoli si da zaplae (nitko ne
moe vidjeti), a zatim prestane.
Osvrne se oko sebe po, ini se, ve pedeseti put: nizak, uzak tunel to vodi
van, zakrivljeni zidovi pilje to se diu prema svjetlosti koja se blago
prolijeva iz otvora s jedne strane. Kamenje i ljunak, razbacane kosti. Vukovi
su morali jesti, hraniti svoje mladune. Zadrhti. Postoji jedan drugi tunel, vei
od ulaza, koji vodi dublje u unutranjost. Bila ga je vidjela pri prvom ulasku
ovdje.
Ne moe rei zato sada odluuje da ga istrai. Tjeskoba, elja da uini
neto, da donese odluku, ma koliko beznaajnu. Strpljenje nije vjetina koju
posjeduje. Majka joj je esto govorila o tome.
Otkrije da moe stajati u drugom tunelu ako se malo sagne. Zrak joj se ini
u redu dok ide. Nije sigurna kako e znati kada ne bude. Dri ruke na grubom
zidu s obje strane i napree oi, jer svjetlost poinje blijediti.
Zapravo je to kratka udaljenost. Jo jedan prolaz koji je podsjea na
raanje, pomisli, mada ne moe rei zato joj je dola ta misao, sada ve
dvaput.
Ispravi se u drugoj prostoriji, ne toliko velikoj, ni visokoj. Hladnije je.
Moe uti, slabo, zvuk kapanja vode.
Jo je neto drugaije. Ovdje nema vujeg mirisa. Ne zna zato. Ne bi li
protegli svoju jazbinu to dalje od vanjskog svijeta to mogu? Zatitili
mladunad? to je to to ih je dralo podalje? I znai li to da ni ona ovdje ne bi
smjela biti? Ne zna. Odgovori su previe udaljeni od bilo kojeg ivota koji je
ivjela.
Zatim, dok joj se oi privikavaju na slabije svjetlo, Li-Mei vidi to lei u
ovoj komori.
Obje joj ruke pou na usta, kao da zatvore zvuk. Kao da bi uzdah ili vapaj
bio svetogre. Idua joj je misao da bi ipak mogla znati zato ivotinje ovdje
nisu dole. Jer ovo mora biti sigurno mora biti mjesto moi.
Na zidu ispred nje, mutni u tami, ali jasno prizvani, Li-Mei vidi konje.
Nebrojive, kaotino isprepletene, nabacane jedne na druge uvis sve do
sjenki. itavih tijela, polovinih oblika, neki samo s glavama i vratovima i
grivama, u divljem trku, neredu, nezaustavljivoj vrevi. Stado, sve okrenuto u
istom smjeru, kreui se u istom smjeru, dublje prema nutrini, kao u
gromoglasnom trku preko zakrivljenih zidova pilje. A ona zna, ona zna, u
trenutku kada ih ugleda, trenutku kada iskrsnu iz tame na zidu, da su ovi
naslikani, uzburkani likovi nezamislivo stari.
Okrene se, u sreditu slapa. Na suprotnom zidu drugo je stado, galopira u
istom smjeru, s konjima postavljenima jednim preko drugih u divljoj,
neobuzdanoj silini, toliko ivopisni, toliko ivi, ak i u jedva dostatnom
svjetlu, da moe zamisliti zvukove, bubnjanje kopita na vrstom tlu. Konji
bogovskih stepa.
Ali prije nego to su plemena Boga bila ovdje, misli ona. Na ovim
zidovima nema ljudi, a konji su neukroeni, slobodni, teku kao rijeka u bujici
prema istonom kraju pilje, dublje unutra gdje postoji trei tunel, sada vidi.
Neto se u njoj uzdigne, primitivno i apsolutno, zapovijed, da joj kae da
nee ii unutra. To nije za nju. Ona ne pripada, i zna to.
Visoko nad tim prorezom od ulaza, nadvija se daleko najvei od svih
oslikanih konja: pastuh, snanih prsa, crvenkastosme, gotovo tamnocrven,
jasno prikazana spola. A na njegovu tijelu, svuda po njemu i samo na njemu
Li-Mei vidi otisak ljudskih ruku nanesen u blijedoj boji, kao da igosa ili
tetovira konja.
Ne razumije.
Ne oekuje da e ikada, u svome ivotu, razumjeti.
Ali osjea ovdje strahovito drevnu silu, i osjea unutar sebe udnju da je
prisvoji ili posjeduje. Sigurna je da su oni to su stavili otiske svojih ruku na
taj zid, na oslikano tijelo tog kralja-konja, bilo da su to uinili davno ili
nedavno doli kroz ove tunele, odavali priznanje, poast, ovome stadu.
I moda onima koji su ovdje stavili te konje, da vode put dublje unutra.
Nee ih tamo slijediti. Nije takva osoba, i predaleko je od doma. U njenu
umu postoji prepreka tamo gdje poinje taj trei tunel. To nije otvor kojim
moe poi. Nije vodila ivot voen magijom, ispunjen ili isprepleten njome.
Ne svia joj se taj svijet, nije joj se sviao, ak ni na dvoru alkemiari to
krue, glade tanke brade, astrolozi to mrmljaju nad kartama.
Ipak, gleda ove konje, ne moe se prestati okretati i ogledavati, svjesna da je
hvata vrtoglavica, da je preplavljena, obuzeta obiljem, bogatstvom ovdje.
Toliko je moi na ovim zidovima, koja izaziva poniznost, strahopotovanje,
toliko da moe ovjeka navesti na pla.
Ima dojam vremena koje se protee, natrag i natrag toliko daleko da se ne
moe pojmiti. Ona ne moe, u svakom sluaju. Ne Shen Li-Mei, jedina ki
kitanskog generala Shen Gaoa. Pita se, iznenada, to bi njen otac rekao da je s
njom u ovom skrivenom mjestu. Teka misao, jer da je on iv, ona ne bi bila
ovdje.
I u tom trenutku uje zvuk koji zaustavi njenu vrtnju. Odjednom stoji
nepomino, tiho. Slua. Kapanje vode. Ne to. Gotovo je sigurna da je ula
konja. S time dolazi strah.
Zatim drugi zvuk: netko dolazi u ovu unutarnju pilju iz prve. Umjesto da je
uplai, to je ohrabruje. Meshag je poao da nabavi konje. Zna gdje je ona. Zvuk
koji je ula slabo dolazi izvana. Pravi konj, ne nadnaravno njitanje duha-
pastuha na ovim zidovima.
Vidi ga kako dolazi kroz prolaz. On se ispravi. Ona zausti da progovori kad
on podigne ruku, tri prsta na usnama. Strah se vrati. Zato tiina? Tko je vani?
On joj mahne da ga slijedi, okrene se da je provede kroz kratki tunel do
ire, svjetlije pilje, one prve. Ona posljednji put pogleda konje svuda uokolo,
kralja-konja s ljudskim rukama na sebi, a zatim krene prema izlazu.
U veoj pilji, s visokim otvorima koji proputaju svjetlost, Meshag se
ponovno okrene, jo jednom s prstima na usnama koji zovu na tiinu. Sada
nosi dugu, tamnu tuniku, s konim prslukom preko nje. Ona se pita kakvu je
odjeu naao za nju. Otvori usta da proape pitanje (sigurno mogu aputati?)
ali njegova gesta, kada to vidi, zapovjedna je. Oi mu sjaje, ljutito blijetei na
slaboj svjetlosti odozgora.
Ona to primijeti, ne kae nita. Polako udahne.
On joj ponovno mahne da ga slijedi, okrene se da ih povede natrag prema
dnevnoj svjetlosti.
Ona mu prie s lea, blizu. I na rubu tunela koji e ih izvesti van, u trenutku
kada se on nisko sagne da ue u njega, Li-Mei mu s jedne strane u grlo zarije
no koji je itavim putem nosila u rukavu.
Duboko zabije otricu zatim je povue prema sebi svom svojom snagom,
znajui da e imati samo ovu jednu priliku, ne znajui kako se ubija ovjeka,
kamo no mora ii. Istrgne ga i ubode ga ponovno, i trei put, jecajui. On
zastenje samo jednom, udnovat hroptavi zvuk.
Stropota se na ljunak, odmah na ulazu u tunel.
Jo uvijek plaui (a ona nije ena koja plae), Li-Mei ponovno udari
noem, u njegova lea. No udari metal, iskrene joj se u ruci. Mahnita je,
uasnuta, ali on lei gdje je pao, a ona sada vidi koliko ima krvi.
Hitro se povue, puui unatrag, vrsto drei unitenu otricu. Leima se
privije uza zid pilje, ni na tren ne skidajui oi s njega. Ako se ustane, ako se
uope pomakne, zna da e poeti vritati i nee moi stati.
Nita, nikakva kretnja. Njeno brzo, hrapavo disanje glasno joj je u uima.
Svjetlost u ovoj komori pada kao i prije. Svjetlo je to to ju je spasilo, to joj
je reklo. Ako je u pravu u ovome. Ruke joj se jo tresu, grevi koje ne moe
zaustaviti. Odloi no pored sebe. Ubila je ovjeka. Poprilino je sigurna da je
ubila ovjeka.
To nije Meshag. To nije on. To posljednje kae naglas, zaprepastivi samu
sebe zvukom, grubosti svoga glasa. To ne moe biti on, ne smije biti.
Mora znati. To moe samo ako pogleda. To znai da bi se morala vratiti
tamo gdje on lei, licem prema tlu, pred tunelom. To zahtijeva hrabrost. Ima je,
zapravo, vie nego to zna.
vrsto se drei za unutarnju kontrolu, ipak dopue natrag, s iskrivljenim
noem u ruci. Na podu pilje ima kamenja, ozljeuje joj koljena. Zapee je
boli, od onda kada se no iskrenuo. Zato se iskrenuo? Misli da bi mogla znati.
Mora ga dotaknuti da bi bila sigurna.
I to uini. Povue ga za noge s ulaza u tunel. Vie svjetlosti gdje sada lei. S
naporom, stenjui, gurne ga na lea. Dok to ini, u umu joj bljesne uasna
slika ovoga ovjeka kako se die. Die da...
Mrtav je. Nee se dii. I nije Meshag.
Stariji ovjek, mrava lica, tanke sijede kose. Nimalo ne lii na Meshaga,
sina Hurokova. Sada. Ali prije jest. Izgledao je upravo kao on, po svemu osim
jednome. to joj kazuje to ovaj ovjek jest. to je bio, ispravi se. Mrtav je.
Ubila ga je.
Prodere mu tuniku, od prsa do trbuha, sa svojom zacrvenjenom,
iskrivljenom otricom. Razdere je i otvori s obje ruke. Pojave se metalna
ogledala, zavezana oko njegova tijela, sjajna pod blijedom svjetlosti odozgora.
* * *
Istina je to o prirodi ljudskih bia da traimo ak zahtijevamo red i
uzorak u naim ivotima, u toku i mijeni povijesti i naih vlastitih vremena.
Filozofi su to uoili i razmiljali o tome. Oni koji su savjetovali prineve,
careve, kraljeve katkad su predlagali da se ta udnja, ta potreba, uporabi,
iskoristi, oblikuje. Da se narativ, pria, upravo ona pria o dobu, ratu, dinastiji
osmisli da usmjerava razumijevanje naroda tamo gdje princ eli da ide.
Bez uzorka, u nedostatku tog smisla reda, osjeaj nasuminosti, bivanja
izgubljen u svijetu bez smisla ili smjera moe potiho unititi ak i najsnanijeg
mukarca ili enu.
S obzirom na to, sigurno bi svaki takav filozof ili savjetnik opazio kao
znaajnom injenicu da su drugi sin i jedina ki generala Shen Gaoa, u svoje
doba slavljenog kao Zapovjednika lijeve strane Umirenog zapada, oboje ubili
ovjeka na isto jutro, daleko jedan od drugoga.
Sin je to bio uinio i ranije. Ki nije, nikada nije ni oekivala da hoe.
to se tie smisla koji valja pridati takvom poretku, uzorku koji se otkriva
utkan u priu...
Tko moe izbrojati, pod devet nebesa, opaanja blistava poput dragulja koja
se mogu izvui iz trenutaka poput ovih? Tko e se usuditi rei da sa sigurnou
zna koji se jedini dragulj mora podii prema kakvom god svjetlu da za nas
postoji, u naem putovanju, i proglasiti istinitim?
* * *
Nakon nekog vremena Li-Mei pone razmiljati o konjskom zvuku koji je
bila ula: boji se da e je ivotinja odati, otkriti pilju ako je jo uvijek tamo
vani.
Moda nije. Vukovi su ga mogli otjerati. Ili ga ubiti. Ostavlja je to s
neobino pasivnim osjeajem, nakon ranijeg uasnog gra djelovanja: netko
nedaleko lei, krv se zgruava na kamenu. Kao da je iscrpila svoje zalihe sile,
svoje sposobnosti da igra ikakvu daljnju ulogu, pomogne si, moe samo ekati
da vidi to e uslijediti. To je neoekivano mirno stanje.
Sjedi, naslonjena uza zid, ispruenih nogu, usred kamenja i ivotinjskih
kosti i mirisa vukova i povremenog treptaja imia ili ptice nad glavom, i
eka da vidi tko ili to e po tebe doi. Ne treba nita uiniti, ini se da
ne preostaje vie nita za uiniti.
Nema smisla otii vani da je se vidi. Kamo e pjeice poi odavde, ili ak
odjahati, sama? Nema prikladne odjee, nema hrane, a vani su vukovi.
Stoga u njoj postoji udnovata mjera spokoja kada uje zvuk nekog
drugoga kako ulazi u pilju kroz tunel. Pogleda prema njemu, ali ne ustane se,
niti se pokua sakriti. U ruci dri svoj iskrivljeni no.
Meshag ue i ispravi se i pogleda oko sebe.
Vidi ga kako upija to se zbilo. Poblie ga pogleda, naravno, mada je vrlo
sigurna da se varka ne zbiva ponovno.
On klekne pored palog ovjeka. Ona vidi da izbjegava krv na tlu pilje. On
ustane i prie joj. Pogleda u njegove oi.
Bio je aman? upita ona, mada zna odgovor.
On kratko kimne na svoj nain.
Uinio se da izgleda tono, gotovo sasvim tono kao vi. Nije ni
progovorio. Vodio me vani kada sam... Ne zavri.
to nije bilo ja?
Ustane prije nego to odgovori. Oea svoje usko pripijene hlae i tuniku
da ukloni neto kamene praine. Ima i krvi, vidi. To nee nestati tako lako.
Njegove oi, kae. Njegove... vae nisu mogle biti tako svijetle. Pita se
hoe li ga to povrijediti, zbog onoga to daje naslutiti.
Ali izgleda kao da se on smijei. Gotovo je sigurna da to vidi prije nego to
izraz nestane. On kae: Znam. Vidio sam svoje oi u vodi. U... lokvama? Ta
rije?
Da, lokvama. To je od onoga to vam se desilo?
Glupo pitanje ali on samo ponovno kimne. Da, od tada. Moje oi su
mrtve.
Ne, nisu! kae ona s iznenadnom silinom. On izgleda iznenaeno. Ona se
osjea iznenaeno. Vae su oi crne, ali nisu... vi niste mrtvi!
Ovaj put nema osmijeha. Ne. Ali preblizu neto drugo, kae on. Prije
nego to je Shan... prije nego to je Shendai doao. Taj dan.
Taj dan. A va je brat bio taj koji je...?
Da.
To znate?
To znam.
A ovaj? Ona pokae tijelo. On ga je poslao?
Neoekivano, on odmahne glavom. Mislila je da je poela shvaati. Ne.
Prerano. Mislim da me vidi kada odem da naem konja. Ili prije, dok smo tu
dolazili.
Samo je vidio priliku da me uzme?
Za sebe, ili za nagradu, moe biti. Vidi me da me zna. Tko sam ja. Gledanje
vukova moda mu je reklo. Onda treba vremena za napraviti aroliju za
mijenjati-oblik.
Li-Mei grevito razmilja.
Mogao je samo ui i zgrabiti me kada ste otili? Ne?
On razmisli o tome. Da. Dakle mora da je mislio odvesti te njima. Moda
se bojao da se ubije, pa se promijenio.
Ona se nakalja. Boli je ruka.
Moramo sada poi, kae on.
A to s njim?
On izgleda iznenaeno. Pokae kosti oko njih. Ostaviti vukovima. Tako mi
radimo. Zastane, izgleda malo nesigurno. Zatim kae: Bilo je dobro, ubiti
ovoga. Bilo vrlo hrabrost? Je li rije?
Ona uzdahne. Hrabro. Pretpostavljam da je rije.
On ponovno oklijeva. Mahne ukoenom rukom. Vidjela to je idua
pilja?
Konji? Vidjela sam. Nisam ila dalje. Osjeala sam se... ne hrabro.
Ne, on odmahne glavom. Imala pravo. Ne ii. Za sveenike, duh-hodae.
Jako staro. Ali vidjela posljednjeg konja? Iznad?
Vidjela sam ga.
On je pogleda, ini se da donosi odluku. Doi. Jednu stvar napravimo,
onda idemo.
Iscrpila je svoje zalihe odupiranja. Pusti mu da je odvede natrag u sumrak
konjske pilje s onim ivotinjama na zidovima, davno polegnutima jednim na
druge. I gleda kako on ipak ulazi u posljednju pilju, onu u koju ona nee ui.
Jako staro.
On izae s plitkom zemljanom posudom, i u nju umijea vodu iz druge
ploske koju nosi, i promijea s drvenim tapom, kretnji krutih kao i uvijek. U
njemu, u njegovim kretnjama, nema gracioznosti. Iznenaujue je sigurna da
je neko bilo.
On joj mahne da se priblii. Ona poe. On joj uzme desnu ruku prvi put da
ju je ikada dotaknuo i polegne je ravno u posudu. Unutra je neka vrst boje,
bijela, ili vrlo blizu.
U tom trenutku ona shvati to se zbiva.
On je povede drei je za zapee i polegne njenu ruku na slabinu kralja-
konja iznad tunela to vodi u treu pilju, tako da tamo nastane svjei otisak
meu svim ostalima, to znai da je sada zabiljeeno, zapisano njeno
postojanje, njena prisutnost, njen ivot koji je ovdje bio. I moda (nikada nee
znati) to uistinu igra ulogu u onome to slijedi.
Toliko je teko vidjeti uzorke, biti siguran da su tamo.
Napuste tu pilju i zatim i drugu, pou natrag van na sunevu svjetlost. Ona
trepne na blistavu danu.
On je pronaao samo jednog konja, ali konj mrtvog amana jo je tamo
vezan, bez prijetnje vukova, iako je zapjenjen strahom i stoga ipak imaju dva
jahaa konja, zajedno s hranom i odjeom koju je Meshag uzeo od tko zna
gdje.
Pomogne joj da uzjae manjeg konja, a zatim i on uzjae i umiri
amanovog, i jaui krenu uz stazu to vodi izvan doline i pou na istok sa
suncem nad glavama i vukovima za leima.
Li-Mei nema pojma, ni najmanje zamisli kamo je vodi, ali iva je, i ne ide
krotko u sudbinu koja je za nju bila osmiljena protiv njene volje i elje, i,
zasada, u ovom trenutku pod nebom, to je dovoljno.
14.
Petog dana od Chenyaa, upravo prije nego to su preli luk rijenog mosta
koji je Tai oduvijek volio, doli su do ceste koja se granala na jug, proteui
se niz potok.
Znao je, naravno, da to dolazi.
Pazio je da ne pogleda niz tu cestu kada dosegoe raskrije, niti da ubrza
konja iz hinjene ravnodunosti dok su prelazili most nad blistavom vodom.
Vidje u potoku cvjetove ljivina cvata.
Bilo je teko. Znao je tu junu cestu onoliko dobro koliko zna vlastito lice u
bronanu ogledalu. Svaki zavoj, svaki pad i uspon. Znao je gradove i zaselke
koje treba proi, polja i dudove lugove i farme svile. Jedinu istinski dobru
vinariju, i mjesta na kojima se moe nai ena i krevet izmeu carske ceste na
kojoj su se nalazili i doma u kojem je odrastao, gdje su bile njegove majke i
najmlai brat, i grob njegova oca.
Ne on. Ne Liu. Ne Li-Mei.
Njih su troje bili u svijetu, zapleteni u njega. U praini i buci, adu-i-zlatu.
Nakon dvije godine pored jezera nije znao kako se osjea zbog toga, kretao se
na istok toliko brzo da nije imao vremena da razmisli o tome. To je, zakljui,
sastavni dio praine i buke: nikada dovoljno vremena.
Li-Mei je bilo gore. Tai se sjeao pranjavih oluja sjevera. Onih pravih,
opasnih, koje bodu i osljepljuju, ne pjesnikova slika. Bilo je toliko gnjeva kada
bi mislio na nju.
Osjetio je iznutra kako ga neto vue, gotovo tjelesni osjeaj, dok su
prolazili pored odvojka na jug. Dvije godine i vie otkako je ondje bio, vidio
kapiju u kamenom zidu, glatke, izlizane kipove pored njih (da strae i tjeraju
demone), uvijek pometenu stazu, jezerca sa zlatnim ribicama, trijem, vrt,
potok.
Nadgrobni spomenik njegova oca sada je sigurno ve podignut, pomisli.
Proteklo je propisano vrijeme. Njegova je majka sigurno stvari uinila
propisno, uvijek jest. Ali Tai nije vidio spomenik, nije se naklonio pred njim,
nije znao to je u njega bilo uklesano, koji je stih odabran, koje rijei
spomena, koga su izabrali da uradi kaligrafiju.
Bio je na Kuala Noru. A sada je iao drugdje, projahao pored ceste koja bi
ga dovela domu. Tamo bi moglo biti mira nou, pomisli, nakon dvije godine
sluanja mrtvih.
Znao je da je ova brzina gotovo beznaajna. Prelazila je u kakvu
razmetljivu gestu, iskaz ljubavi za svoju sestru, nesmiljeno gonjenje jahaa i
konja prema Xinanu, a bez svrhe.
Ve je bila otila kada je Sima Zian napustio prijestolnicu. Tako je rekao.
Odluka je bila donesena prije nego to je siroti Yan krenuo za imanje Taijeve
obitelji, sa zamisli da ga tamo nae, da mu kae to joj ine. Moda bi bilo
dovoljno vremena da je bio kod kue.
Sada je bilo prekasno. Zato je onda toliko silovito urio dalje, svi budni
prije zore, jaui do mraka? Dani su sada bili i dulji, bliili su se ljetnom
festivalu.
Nitko nije prigovarao, ni rijeju, ni pogledom. Vojnici ne bi (ne bi nikad!),
ali nije ni Wei Song, koja je bila dala znatan dokaz voljnosti da ga savjetuje po
pitanju ispravnog ponaanja. A Sima Zian, stariji i, po pretpostavci, najvie
pod patnjom od njihova tempa, nije se uope doimao kao da pati. Pjesnik se
nikada nije obraao Taiju po pitanju njihove brzine, njene ludosti, nedostatka
mjere.
Moda je, uz ivot proveden promatrajui ljude, od poetka razumio ono
to je Tai tek s vremenom shvatio: nije jurio niz tu cestu na svom velebnome
konju u divljoj namjeri da spasi svoju sestru.
Iao je svome bratu.
Prihvaanje te istine, priznavanje svijesti o njoj, nije donijelo nita nalik na
mir koji bi razrjeavanje neizvjesnosti trebalo donijeti. Kao prvo, u njemu je
bilo previe gnjeva. inilo se da pronalazi nove puteve sa svakim lijem koji bi
prejahali, svake probdjevene noi koje bi leao budan, ak i u iscrpljenosti
koja bi slijedila dnevno jahanje.
Ni o emu od toga nije razgovarao s pjesnikom, a pogotovo ne ni sa Song,
iako je imao osjeaj da oboje znaju poneto o tome to ga mui. Nije mu
godio osjeaj da ga tako dobro razumiju, ak ni novi, blistavi prijatelj, a
pogotovo ne Kanlinka koja je ovdje bila samo da ga titi, i to samo zato to je
na Gvozdenim vratima donio naglu odluku. Dosada ju je ve mogao otpustiti.
Imao je trideset vojnika.
Nije je otpustio. Sjetio se, umjesto toga, kako se borila u zoru, u vrtu u
Chenyau.
Dan je zaao u kasne sate. Tai je to osjeao u nogama i leima. Sunce je bilo za
njima, blag ljetni dan, lagan povjetarac. Carska je cesta bila ispunjena
prometom. Bilo je previe guve, previe buke, za bilo kakav pokuaj uivanja
u ljepoti kasnog poslijepodneva, sumraka to se sprema.
Sada su ve bili tri dana od odvojka za njegov dom, to znai manje od dva
dana do Xinana. Moda su mogli tamo biti ve sutra, upravo oko policijskog
sata. Vrlo je dobro znao ovaj dio ceste, godinama je dovoljno esto prolazio
njime uzdu i poprijeko.
ak i uz gomilu ili su brzo. Koristili su srednju od tri staze, rezerviranu za
vojnike i carske jahae. Par carskih kurira, u galopu brem ak i od njihova,
zaviknuli su im da naprave mjesta stoga i jesu, gurnuvi neka kola s farme i
natovarene seljake ravno s ceste prema odvodnom jarku. Kuriri su nosili pune
bisage, oito napunjene neim vie od svitaka poruka.
Liiji za Wen Jian! povika jedan od njih preko ramena kada mu pjesnik
dobaci upit.
Sima Zian se nasmija, zatim se prestade smijati.
Tai razmisli o tome da pomogne farmerima da isprave svoja kola i dobra,
ali u njemu je bilo previe hitnosti. Pomoi e jedni drugima, pomisli, i
pogledavi unatrag vidje da je tako i bilo. Takav je bio ivot za narod sa sela:
vjerojatno bi bili uplaeni i zbunjeni da vojnici zastanu da im pomognu.
Pogleda preko u pjesnika. Zianov je konj bio pored njegovog. Dynlal je
mogao lako prestii sve ostale; budalast potez. Moda ne bude toliko budalast
za dan ili dva. Tai je razmiljao o tome, da sm krene naprijed, ue u Xinan
tiho, prije nego to se vrata zatvore u sumrak. Morao je nekoga vidjeti, a
moda bi to bilo lake mogue nakon mraka.
Izraz lica drugoga ovjeka bio je ozbiljan, dok su gledali kurire kako pred
njima nestaju u praini, nosei deliciju za Predragu Pratilju. Liiji. Vojna pota,
njima troi konje.
To je pogreno. Nema... Sima Zian poe. Stade.
Nesmotreno, Tai ree: Nema mjere?
Zian se osvrnu da bude siguran da im nitko nije blizu. Kimnu. Jedna rije
za to. Bojim se kaosa, na nebesima, ovdje na zemlji.
Rijei zbog kojih je ovjek mogao biti batinan i prognan. ak ubijen. Tai se
acnu, alei sto je progovorio. Pjesnik to vidje i nasmijei se. Ispriavam se.
Hoemo li raspravljati o stihovima Chan Dua? Uradimo to. To mi uvijek
donosi zadovoljstvo. Pitam se je li u Xinanu... Vjerujem da je on najbolji ivui
pjesnik.
Tai se nakalja, krenu za njim. Ja vjerujem da jaem s najboljim ivuim
pjesnikom.
Sima Zian se ponovno nasmija, nemarno odmahnu rukom. Mi smo jako
razliiti ljudi, Chan Du i ja. Mada on uistinu uiva u vinu, drago mi je rei.
Kratka tiina. Pisao je o Kuala Noru kad je bio mlai. Nakon kampanje vaega
oca. Znate li ih, te stihove?
Tai kimnu glavom. Naravno da znam. Prouavao je te pjesme.
Zianove oi bile su blistave poput tigrovih. Jesu li vas poslali tamo? Na
jezero?
Tai razmisli o tome. Ne. Tuga moga oca poslala me tamo. Jedna pjesma...
mi je moda dala zadatak.
Drugi ovjek to razmotri, zatim ree:
Sima Zian doda: Volim ovjeka koji je to napisao, rekao sam vam ranije, ali u
Chan Duu ima toliko bremena. Dunost, preuzimanje svih zadaa, moe odati
oholost. Zamisao da moemo znati to treba uiniti, i uiniti to ispravno. Ne
moemo znati budunost, prijatelju. Kad bismo zamislili da moemo to bi
znailo da gospodarimo svime. A svijet nije iskrivljen nita vie nego to
uvijek, uvijek jest.
Tai ga pogleda, a zatim skrenu pogled, preko prostorije.
Wei Song je otila. Nije znao gdje. Glazba se nastavi. Bila je vrlo lijepa.
Knjiga trea
15.
T i-Mei je izgubila pojam o tome koliko dugo ve jau. Pet noi? Krajolik
je jednolian, nemilosrdan. Dolazak ljeta uinio je travu vrlo visokom i
malo je staza i puteva. Vrijeme postaje nejasno. Ne svia joj se to. ivjela je
svoj ivot predviajui mogunosti, znajui to se zbiva, kamo ide. Oblikujui
kamo ide, do koje god razine moe.
U tome je podosta nalik svome najstarijem bratu, ali ne bi to rado priznala.
Zna jahati, nauila je kao dijete jer je njen otac vjerovao da je to vano, ak
i za djevojku, ali ovoliko vremena na konju, dan za danom, teko je za nju, a
Meshag nije sklon odmarati se naroito esto.
U boli je na kraju svakoga dana, a zatim umorna kroz jahanje iduega jutra
jer su noi provedene spavajui pod zvijezdama hladne i ne pruaju odmora.
Nadala se da e ta neudobnost proi.
Ne kae nita o tome, ali svjesna je da on zna. Ima osjeaj da putuju sporije
nego to on eli, zbog nje. Pokuala je sama skratiti njihovo vrijeme odmora,
prva se ustaje, ali Meshag je jednostavno zanemari kada to napravi. Kree
samo kada je spreman krenuti, ili, vjerojatnije, kada odlui da je ona spremna.
Ali bio je rekao, ranije u peini (drugi svijet, u kojemu je ubila ovjeka), da
e ih njegov brat slijediti, sa amanima, a jasno joj je da, togod da je postao
Meshag, sin Hurokov, ma kakvu mranu vezu imao s vukovima i divljinom i
duhovima, ne eli da ih amani ulove. Sigurno za njeno dobro, mogue za
svoje.
Izbjegavao je do sada svoje ljude, zar ne? Klonio se svoga brata svih onih
godina otkako mu je njen brat spasio ivot (moda spasio ivot). Ali sada, za
nju za Shen Li-Mei, enu iz Kitaija ponovno je priao Bogima, oteo je, i
sada ih progone. Tako joj je rekao. Li-Mei nema naina da spozna istinu.
Ostavlja je to nemirnom, gnjevnom, ak. Pitala ga je, pred neko vrijeme, zato
ih nisu ve ulovili, budui da ne putuju velikom brzinom.
Moraju nas pronai, ree on. Imaju drugu princezu za nositi na sjever.
Ne znaju kojim putem putujemo. Morao je ekati amana.
Dugaak odgovor, za njega.
Ona ima samo najslabiji pojam gdje su. Jau na istok. Ovo su zemlje
Shuokija, ali ako se ispravno sjea, oni se kreu na sjever kako vrijeme postaje
toplije. Shuokiji su neprijatelji Bogima. Negdje u ovome smjeru ima
kitanskih garnizonskih utvrda, sjevernih postaja. Dugi zid juno je od njih,
naravno. Ne zna koliko daleko, ali die se i sputa sa zemljom kao kakva zmija
to ide u susret moru. Pred njima nema niega osim stepa ako su Shuokiji
uistinu na sjeveru. Bogi ne vode svoja stada na ispau ovoliko daleko na
istok, a nisu ni blizu Koreinkom poluotoku.
Vodi je u prazninu.
Prola su dva dana od ikakvoga traga ljudskog ivota jutarnji dim pored
dalekog jezera. Meshag je odluio ne poi tim putem po vodu, iako su tada ve
paljivo dijelili zalihe. Pred veer je pronaao malo jezerce. Tamo su
logorovali, s vukovima na strai.
Ona, dakle, ipak ima nekakvog pojma o vremenu, govori samoj sebi. Lokva
vode pred dvije noi, blagi uspon tla sino na otvorenome. Bez pravog
sklonita otkako su napustili pilju s konjima na zidovima.
Nou ne rade vlastite vatre. On je nije dodirnuo, osim da joj pomogne da se
uspne na konja. Mislila je o tome. Podosta je mislila o tome.
Oekivala je da e je dosada ve uzeti tjelesno, pripremala se na to od
vremena kada je ekala u jurti, u mraku. Ona je ena sama s mukarcem u
prostranstvu prazne zemlje odreeni dogaaji obino tome slijede.
Meshag je, meutim, previe razliit, na vidljive, uznemirujue naine. Ona
ne zna to da vie misli.
Nikada nije vodila ljubav s mukarcem, samo se igrala s drugim
djevojkama na dvoru, hihotala ili aputala istraivanja sa slabim znaajem.
Neke od djevojaka bile su uinile vie meusobno, s dvorjanima (ili kojim
od prineva) u Ta-Mingu ali Li-Mei nije. ak i dok su jo bile u palai,
carica je bila pobona i zahtjevna: od njenih se ena oekivalo da se
pridravaju pravila ponaanja visokoga roda, koja su po tom pitanju bila jasna.
Jednom je carev imenovani nasljednik, princ Shinzu (poseban sluaj,
naravno), stao iza Li-Mei tijekom glazbene izvedbe u Min-Tanu, Dvorani
svjetlosti.
Dok su glazbenici svirali, a plesai poinjali s plesom, osjetila je zaslaeni
dah na vratu, zatim ruku kako joj klizi uz donja leda, kroz svilu, klizi dolje,
natrag gore, ponovno dolje. Shinzua se smatralo jako neodgovornim,
armantnim, rijetko trijeznim. Bilo je beskonanih glasina o tome koliko e
dugo ostati nasljednikom, ili ak zato je uope bio Taizuov odabrani
nasljednik meu tolikim sinovima.
Sjea se toga dana izuzetno dobro, sjea se kako je stajala, oiju usmjerenih
pred sebe, prema plesaima, nepomino, paljivo diui, lebdei izmeu bijesa
i uzbuenja i bespomonosti dok ju je dirao odostraga, kradomice.
Nije uinio nita vie. Nije ak ni priao s Li-Mei kasnije, ni tada, ni bilo
kojom drugom prilikom prije nego to je napustila palau i pola s caricom u
prognanstvo.
S promrmljanom izjavom (nije ak ni jasno ula rijei) nastavio je dalje
kada je glazba zavrila. Vidjela ga je kako pria s drugom dvorskom damom,
kasnije, kako se smije, s jo jednom aom vina u ruci. I ena se, takoer,
smijala. Li-Mei se sjea dvojakih osjeaja, kada je to vidjela.
Nikada sebe nije smatrala ljepoticom kakva bi ponukala mukarca na
neumjerenost udnje ili nesmotrenosti. Niti je, ak, bila onakvom enom kakva
bi obino izazvala barem prolaznu panju za jesenjeg poslijepodneva u
Dvorani svjetlosti.
Da je njen otac iv, dosada bi ve, nesumnjivo, bila udana, i znala bi mnogo
vie o tom vidu svijeta. Mukarci i ene. Ve je neko vrijeme spremna da naui.
Da je Shen Gao jo uvijek iv, njegova ki ne bi sada bila sama s barbarskim
jahaem i vukovima sred sjevernih stepa.
Meshag spava neto dalje od nje. Vukovi zauzimaju poloaje kao straari u
irokom krugu oko njih. Zvijezde su svake noi sve blistavije kako mjesec
opada. Vidi Djevu pletilju kako svake veeri zalazi, zatim se nad njome
pojavljuje Nebeska rijeka dok se tama produbljuje, a zatim vidi izgubljenog
smrtnog ljubavnika kako se die na istoku, s daleke strane Rijeke.
Nikada nije oputena u blizini vukova, jo uvijek ih pokuava ne gledati, ali
nee joj nauditi, sada zna, zbog Meshaga. Svaki je dan odjahao prije svitanja,
dok se iz trave dizala magla. Putao ju je da nastavlja jahati sama, idui prema
suncu im ono svane i magla izgori. Vukovi je vode, tite.
Jo uvijek ih mrzi. itav ivot misli i osjeaja i straha nije se mogao
promijeniti u nekoliko dana, zar ne?
Svaki put, Meshag ih je sustigao prije podneva, s hranom. Lovi, u loveve
sate prije zore. ak donosi i drvo za ogrjev, potpalu na leima. Izgazi travu,
oblikuje prostor, gradi niske, oprezne dnevne vatre.
Jedu zeeve, ili svisce u posljednje vrijeme danas oderane koe i
skuhane, probodene istesanim prutom. Daje joj neku vrst voa da ga oguli.
Ona ne zna kako se zove. Gorko je ali ga jede. Pije vodu. Pere lice i ruke,
uvijek, vie kao simbol nego ita drugo. Ona je Kitanka, i ki svoga oca. Ustaje
se i istee, ini to prije Meshaga.
Jau dalje, sa suncem nad glavom, oblaci, bez oblaka, dani blagi, veeri
svjee, noi hladne. Visoravan se protee, u svim smjerovima, nalik ni na to
to je ikada poznavala, s travom toliko visokom, gotovo ih krije, ak i na
konjima, dok putuju. Ipak skriva vukove, gotovo moe zaboraviti da su uope
tamo.
Gotovo moe zamisliti da e ovako jahati vjeno, u tiini, kroz visoku
travu, s vukovima.
Jau dok tama gotovo ne obavije zemlju, jedu hladno meso u sedlu i ostatke
voa. Mjesec na opadanju ve je zaao. Li-Mei, u stvarnoj neudobnosti, i dalje
o tome uti. Sada e ih progoniti. On je pokuava spasiti. Ovo nije proljetno
jahanje kroz Jelenji park da vide ivotinje kako se hrane ili piju u suton.
Ponovno je dovede do vode. Nije sigurna kako, ovoliko daleko od zemlje
Boga. Mora da su to vukovi, zakljui.
Kae joj da se mogu odmarati samo kratko, da odmah poe spavati. Sada e
jahati u mraku, init e to svake noi. Ali tada, nakon to je zurio prema njoj
gotovo izgubljenoj u sutonu, teko vidljivih crta lica, naredi joj da legne licem
prema dolje u niskoj travi pored jezerca.
Ona poslua. Sada poinje, pomisli, dok joj srce poinje bre udarati protiv
njene volje. (Kako se moe obuzdati otkucaje srca?)
Ali u krivu je, ponovno. On joj dolazi, da, ali ne iz potrebe, niti gladi.
Klekne pored nje i pone raditi po miiima u njenim leima, prstima
isprepliui bol s olakanjem od boli. Kada se ona napne, trznuvi se, lagano je
pljusne, kako se pljusne nemirna konja. Pokua odluiti je li uvrijeena. Zatim
se prisili da se prepusti njegovim rukama. Uskoro e ponovno jahati, ovo nije
ni vrijeme ni mjesto da nosi ponos. to uvrijeena ovdje moe znaiti?
Njegove kretnje ostaju ukoene, ali jako snane. Ona jednom jaukne, ispria
se. On ne ree nita.
Odjednom se zapita moda bljesak uvida? je li njegova tjelesna
suzdranost, ta ravnodunost prema injenici da je ona ena, uzrokovana
onime to mu se zbilo pred sve te godine. Je li mogue da ga je to uinilo
nesposobnim da osjea udnju, ili da je ostvaruje?
Toliko malo zna o tome, ali mogue je, zasigurno. Takoer bi objasnilo...
Zatim, u jednom trenutku, dok mu ruke usporavaju, i zatim ponovno
usporavaju, i zadravaju blizu njenih bokova, postane svjesna da mu se disanje
promijenilo. Tada ve ne moe vidjeti nita, licem prema dolje u travi, svjesna
je njega samo kao prisutnosti, kako je dodiruje.
I iako Shen Li-Mei, jedina ki asne kue, nikada nije dijelila krevet niti
leaj i s jednim mukarcem, niti istraivala naroito daleko ak ni niz prve
staze ljubovanja, zna s instinktivnom sigurnou da ovaj mukarac nije
ravnoduan prema njoj kao eni u mraku s njime, i samoj. to znai da, ako se
suzdrava, nije to zato to ne moe osjetiti-
I u tom trenutku ona shvati jo jedan dio onoga to se zbiva. Sada, i otkako
je doao po nju meu logorskim vatrama, natrag na zapadu. Zatvori oi. I sama
duboko i polagano udahne.
Njegova gesta, odista, izvire iz irine duha za kakvu nije bila spremna. Ovo
su barbari. Svi koji ive van granica Kitaija su barbari. Od njih se ne oekuje...
plemenitost. Ne moe se oekivati, zar ne?
Slua ga kako die, osjea njegov dodir kroz odjeu. Sami su na svijetu.
Djeva pletilja, takoer sama, sjaji na zapadu. Li-Mei shvati da su joj se otkucaji
srca ipak umirili, iako je svjesna neeg novoga unutar sebe.
Misli da sada vie razumije. Umiruje ju to, oduvijek je bilo tako. ini to
toliku razliku. I ipak je Shandai bila prva rije koju joj je rekao. To ime.
Ree, potiho: Hvala. Mislim da u sada spavati. Probudit ete me kada bude
vrijeme za jahanje?
Promijeni poloaj, na bok, i zatim se digne na koljena. On se ustane. Ona
podigne pogled prema njemu pod zvijezdama. Ne moe mu vidjeti oi. Vukovi
su nevidljivi. Zna da nisu daleko.
Jo uvijek na koljenima, nakloni mu se, rukama dodirujui zemlju.
Ree: Zahvaljujem vam na mnogim stvarima, sine Hurokov. Za svoj
nevrijedni ivot, u ime svoga oca, i u ime svoga brata Shen Taija kojem
odajete poast tako da... na nain na koji me titite. Ne kae nita vie. Neke
stvari ne mogu se izravno izrei, ak ni u tami.
Noni povjetarac. On ne ree nita, ali vidi ga kako jednom kimne glavom.
Korakom otie od nje, ne daleko ali dovoljno daleko, blizu konja. Li-Mei
ponovno legne, sklopi oi. Osjea vjetar, uje ivotinjske zvukove u travi i s
vode jezerca. Postane svjesna, s iznenaenjem, da plae, po prvi put otkako su
napustili pilju. Nakon nekog vremena, usne.
* * *
Proljetna Kia nije o sebi mislila po imenu koje joj je majka dala otkako je
pred mnogo godina napustila Sardiju.
Dola je u Kitai kao dio male druine glazbenika i plesaa koji su bili
poslani kao danak Taizuu, Nebeskom Sinu. Sardijci su bili oprezan narod,
svake su godine nudili darove Kitaiju i Taguru, te ak i novo stvorenim
carstvima zapadno od njih. Kada malena domovina lei u plodnoj dolini
izmeu planina, to se mora initi. Katkada (ne uvijek) to je bilo dovoljno.
Nisu je uzeli u ropstvo, i nisu je oteli, ali nije joj bilo ponueno odvie
izbora po tom pitanju. Jednoga se jutra probudila i voa njene trupe rekao joj
je da zauvijek naputa svoj dom. Imala je petnaest godina, ve se isticala
svojim izgledom, i vjetinom u pjevanju i sviranju pipe, u svih njenih
dvadesetosam ugaanja ica u kitanskom stilu, to je moda bio razlog zato
su je odabrali.
Ostala je s tom trupom dvije godine u Xinanu, kada su se svih njih
dvanaestero mirili s injenicom da je velianstveni i slavni car imao dvadeset
tisua glazbenika. Svi su ivjeli u golemoj etvrti istono od palae koja je
bila i sama poput grada, vea od bilo kojega grada u Sardiji.
U dvije su godine bili pozvani da sviraju tri puta, dvaput na manjim
dvorskim vjenanjima, jednom na gozbi za doek junjakih izaslanika. Ni na
kojoj prigodi Nebeski Sin nije bio prisutan.
ena moe imati zelene oi i utu kosu, biti lijepa i vitka i odista vjeta u
glazbi, i svejedno vidjeti kako joj ivot nestaje niz godine. Moe biti nevidljiva
i neujna meu zabavljaima palae Ta-Ming.
Dvoru, moda, ali ne i onima koji su bili u potrazi za osobitom vrstom
ene. Kiu su, izgleda, zamijetili na onom drugome vjenanju. Tada je ve
imala sedamnaest godina. Bilo je vrijeme da pone neto postizati, mislila je.
ivot, ako nita drugo.
Prihvatila je poziv da ue u okrug naslade i bude uena u jednoj od
najboljih tamonjih kua uena u mnogim stvarima, i pod uvjetima koji su
bili (tada je ve znala, obraala je panju) bolji od onih koje je veina
djevojaka dobila. Zelene oi i uta kosa ipak su inili razliku. Mogunost da
napusti okrug glazbenika bilo je pitanje podmiivanja eunuha koji upravljaju
zabavljaima Ta-Minga. Dogaa se stalno.
Trebala je postati kurtizana, i nije imala nikakvih privida to to znai.
Nauila je biti gospodarica stola, najvii in meu enama iz okruga naslade.
To su one koje se unajmljivalo da sviraju na gozbama aristokrata ili visokih
mandarina. Da sviraju, takoer, u privatnijim okolnostima i nastupaju na druge
naine nakon to bi slavlje zavrilo.
A kada za kakvog poslijepodneva ili veeri u Paviljonu mjeseine nije bilo
bogatih dvorjana, uvijek je bilo studenata to ue za ispite to jest zapravo
uope ne ue (ne ako su bili u Sjevernom okrugu) nego tee inu koji bi doao
s prolazom ispita.
Proljetnoj Kii studenti su se uglavnom vie sviali od dvorjana, to nije
najpametniji nain razmiljanja za djevojku. Ali njihov entuzijazam, njihovo
sanjarenje, obraalo se neemu u njoj to rasko i oholost Ta-Mingovih
aristokrata nije dodirivala i kadkad bi je nasmijavali.
Gosti iz palae davali su bolje darove.
Bio je to ivot barem dok je ena mlada. Bolji ivot, najvjerojatnije
mada nitko to ne bi mogao sa sigurnou rei od onoga koji bi imala kod
kue. Xinan, pod carem Taizuom, bio je sredite svijeta. Ipak se ponekad pitala
je li uvijek najbolje nalaziti se u sreditu svijeta.
Sjea se trenutka, pred mnogo godina, dok su prolazili kroz utvrdu Vrata od
ada u Kitai, kada je donijela odluku da ostavi svoje ime za sobom.
Djevojke roene pod tim imenom vie nije bilo, odluila je. Gotovo se
sigurno vie nikada nee vratiti domu, obitelji, pogledu na planine prema
sjeveru, lanac za lancem, do neba. Djeovjka koja putuje na istok ostavit e
svoje ime sa svojim sjeanjima.
S petnaest godina, inilo joj se to kao nain da ide naprijed, da preivi.
Ali ako joj je roeno ime ve odavno izgubljeno, to ne znai da mora
prihvatiti, u svome umu, ono koje je za nju izabrao Wen Zhou, kao da bira
tkanine ili konje za polo.
Na imanju se odaziva na Lin Chang jer mora, i ini to sa smijekom, draest
bez truda, ali dalje od toga nee ii. Povrina jezera.
On ne moe vidjeti to ona misli ili osjea. Sada ve ima dar za
obmanjivanje mukaraca. Imala je vremena to nauiti. To je vjetina kao bilo
koja druga kojoj ena moe samu sebe poduiti: glazba, razgovor, ljubovanje,
oponaanje udnje i buktanja strasti.
Trebala bi biti zahvalnija, sama sebi kazuje mnogo puta na dan, ili dok nou
lei, sama ili pored njega. Ona ima sudbinu, zahvaljujui Zhouu, koja
oznaava, poput zastave, najvii vrh snova svake kurtizane u Sjevernom
okrugu.
On je drugi najmoniji ovjek u carstvu to znai, zapravo, na svijetu.
Ona ivi na ogromnom imanju sa slugama koji joj se na svaki prohtjev
spremno odazivaju. Zabavlja njegove goste glazbom ili duhovitim
razgovorom, gleda ga kako igra polo u Jelenjem parku, brojnih noi dijeli
njegov jastuk. Poznaje njegova raspoloenja, neke od njegovih strahova. Nosi
najfinije tkane svile, i nakit koji istie njene oi ili blijeti s njenih uiju pod
svjetlou svjetiljki, u njenoj zlatnoj kosi.
Moe je otpustiti u svakom trenutku, naravno. Izbaciti je, sa ili bez ikakvih
sredstava za preivljavanje i to se, takoer, stalno dogaa konkubinama kada
ostare. Kada vjeta upotreba masikota, oniha, tapia indiga za znamene
ljepote, slatki bosiljak, oupane obrve i one naslikane, puder i parfem i
raskono ureena kosa vie nisu dovoljni za odravanje nune ljepote.
Njen je zadatak osigurati da on nema povoda da je otpravi iz svog prisustva,
sada, ili kad nastupi onaj dan kada ogledalo oiju mukaraca kazuje mraniju
priu.
U kojem sluaju, ne postupa nimalo razborito. Potajno unajmljeni Kanlinski
ratnici. Prislukivanje na trijemovima.
Posljednjih je dana smetena i uznemirena, boji se da bi se moglo vidjeti. Na
ovome imanju ima drugih oiju osim njegovih. Njegova je ena uvena po
zanemarivanju ena, pogleda usmjerenog prema nebesima i alkemiarskim
misterijima, ali druge joj konkubine nisu prijateljice, a svaka od onih vanih
ima sebi posveene sluge.
Ovakvo domainstvo moe biti bojno polje. Ima pjesnika koji su to uoili,
ivjeli, pisali o tome.
ini se da se dogaaji sada odvijaju bre. Kasno jutros stigao je glasnik iz
Ma-waija. Wen Zhou i njegova ena napustili su imanje koijom nedugo nakon
toga. Zhou je psovao, ljutit i crven u licu, kroz amor priprema.
Njegova je roakinja oigledno zatraila njihovo prisustvo za poslijepodne
i veer. Uz izuzetak apsolutnih zahtjeva ratovanja ili krize, ovo nije poziv koji
se moe odbiti, ak i za premijera.
Ipak zbog nje dri taj poloaj.
Moglo bi joj se napisati, a jasno je da Zhou prieljkuje da to moe uiniti,
da jesu u dobu krize, ali ni rastue napetosti s Roshanom nisu takva vrst stvari
kakvu bi mogao iskoristiti kao izliku da sa aljenjem odbije Jian. Ne dok to
nije spreman otkriti, doi s time caru, a Kia zna da nije. Ne jo.
Previe je opasnosti, i treba ih razrijeiti.
Ve je poslao glas svom glavnome savjetniku. Liu e ih slijediti u Ma-wai u
vlastitoj koiji. Zhou ga uvijek eli u blizini kada postoji ikakva vjerojatnost
da bi mogli vidjeti cara, a u Ma-waiju je za to dobra ansa.
Prvi ministar postaje sve vie ovisan o Liuu. Svi na imanju to znaju.
Ono to Kia jo ne zna, mada je uinila sve to moe da sazna, jest je li
Liuu povjerio, ili ak dao na izvrenje, odreene upute dane s obzirom na
ovjeka koji se sada vraa (inilo se) s dalekoga zapada, nakon to je izbjegao
pokuaje vlastita ubojstva.
Izbjegao ih, mogue, zbog nje.
To je, naravno, nain na koji je bila najvie nesmotrena. Zhou bi je ubio i
ona to zna. Barem je jedan ovjek u Xinanu ve umro u ovome sluaju u
posljednjih nekoliko dana: Xin Lun, nakon to je stigao glas o Taijevu
putovanju.
Lun je bio ubijen da se sauva tajna. Ako je Tai odlui otkriti, premijer e
biti izloen. Ve se pomirila s time. Bilo kakva odanost prema ovjeku koji ju
je doveo ovdje prestaje pred tim pokuajem ubojstva. eni je, koliko i
mukarcu, zacijelo dozvoljen vlastiti osjeaj za ispravno ponaanje u svijetu.
Ne, njen stvarni strah u ovome trenutku dolazi od nje.
Glas je stigao kurirom iz Chenyaa. To je bilo pred mnogo dana. Putujui
kakvom uobiajenom brzinom, konjanik iz toga grada mogao bi ovdje stii
sutra, ili ak noas. A Tai jae, ako je za vjerovati prii, sardijskog pastuha.
Nebeskog konja, iz njenoga doma.
Kia je previe samosvjesna, predobro vlada vlastitim osjeajima (oduvijek
je takva bila), da pripie ikakvo znaenje ili teinu ovome posljednjem. Nije
niti pjesnik, kao to neke kurtizane jesu. Pjeva pjesme koje su drugi napisali.
Ali ipak... sardijski konji?
A on je iv, i uskoro ovdje. Nakon dvije godine.
Jutro prolazi, podnevni obrok, odmor u svojim odajama, etnja kroz vrtove
pored bambusovog luga. Vrijeme pue tempom koji ubija.
Sine joj, dok sjedi na kamenoj klupi pored umjetnog jezera, zaklonjena od
sunca hladovinom lia sandalovine, da, ako je Zhou na ovo poslijepodne
pozvan u Ma-wai, i kasnije na gozbu, noas nee biti kui.
Upravo u to doba stigne drugi glasnik. Podvornik domainstva odlunim
korakom zae u vrt da pronae gospodaricu Lin. Ne vjeruje da mu je draga, ali
njemu nitko nije drag stoga to nije bitno.
Izgleda da je stigla jo jedna poruka iz Ma-waija, i ova je poslana njoj. To
se nikada ranije nije zbilo. Pita se pozivaju li je da im doe svirati... ali ne, sada
bi ve bilo prekasno. A teko da u Ma-waiju nedostaje izvoaa.
Kurir dobiva pratnju kroz niz javnih odaja i dvorita natrag u vrt, dok pred
njime ide podvornik i upozorenje Kii da netko dolazi tako da moe
propisno sjesti i skladno se smjestiti na koju od klupa. Staloena je, ili se
takvom predstavlja.
Kurir se nakloni. Ipak je ona nova omiljena konkubina prvog ministra
Wena. Za ene u tome moe biti moi. Dodaje joj svitak. Ona ga otvori, slomi
peat.
Ova je poruka takoer od Wen Jian, Predrage Pratilje. Vrlo je kratka. Ne
poite noas rano na poinak, osim ako niste odvie iscrpljeni. Ne treba sve
prozore nad stubama od ada gledati kroz suze.
Drugi je stih izveden iz slavne pjesme o eni koja je predugo ostavljena
sama. Jian je promijenila tri rijei. Moglo ju se zamisliti kako se smijei dok
to pie ili diktira.
Zapravo, to nije sasvim istinito: teko je zamisliti tu enu. Prelako se
izmie, i strai zbog toga.
Ipak moe osjetiti vlastito srce kako poinje prebrzo kucati, dok razmatra te
rijei na svitku, otputa kurira s ozbiljnim izrazom lica, daje upute da mu se
ponudi hrana i pie prije nego to krene natrag za Ma-wai.
Kao prvo, kako Wen Jian uope zna za njeno postojanje? Kao drugo, zato
bi bila sklona pomoi Kii i s ime, ako to uistinu ini? Ako ovo nije kakva
klopka, ili iskuenje?
Kia se osjea kao dijete, preplavljena sloenostima.
Podvornik vodi kurira pored drvea pagode. Njena sluavka ostaje u
blizini, spremna ako je se pozove. Kia sjedi sama, gleda preko vode u otok
koji je on dao napraviti u jezeru koje je dao napraviti. Lagani povjetarac uti
kroz lie nad njome, dodiruje joj kou i kosu.
Voljela je jantar i marelice i glazbu, kada je bila jako mlada. Konje neto
kasnije, ali samo da ih gleda. Straili su je. Njene su oi izazivale panju, kada
je bila jako mlada. Njena ju je majka nazvala Saira kada se rodila. Milo ime
ostavljeno za sobom, pred mnogo godina.
BalkanDownload.org
17.
Njena pipa lei na irokoj, glatkoj ogradi u visini struka. Stoji pored jednog
od stupova ruina drva gazeba, naslonjena uza njega. Sada je hladno ali ima
kratki kaputi, zelen poput lia, sa zlatnim nitima, to joj prekriva prsluk, koji
je zlatan. Zelena suknja do glenja ima pruge to se sputaju niz nju, takoer
zlatne. Svila nije ni po emu posebna. Bilo bi primijeeno da je odjenula finiju
svilu, kada nema gospodara.
Ne nosi parfem, iz istog razloga.
Na nogama je jer je ula nekoga da dolazi s istone strane vrta, gdje se
moe uspesti po hrastovu drvetu.
Jedina svjetiljka baca mekan jantarni sjaj. Gazebo e izgledati kao koliba u
tamnoj umi, zamilja ona, sklonite, utoite za izgubljena putnika. Nije, misli
ona. Ovdje nema utoita.
Koraci se uspnu uz dvije stube i on je ovdje.
On odmah klekne, sputene glave, prije nego to mu ona uope moe vidjeti
lice, pravilno prihvatiti njegovu prisutnost. Nije od njega oekivala da e to
uiniti. Nije imala nikakvog pravog pojma to oekivati. Bez stuba od ada,
podsjeti se. Bez suza na ivicama prozora.
On podigne pogled. Upameno lice. Ona ne opazi puno promjene, ali ovdje
nije dovoljno svijetlo da se jasno vidi, a dvije godine ne moraju toliko
izmijeniti ovjeka.
Ona promrmlja: Nisam dostojna ovoga, gospodaru.
On ree: Nisam dostojan onoga to si za mene uinila, Kio.
Glasa se takoer sjea, odvie jasno. Zato, i kako, se dogodi da jedan glas,
jedna osoba, izazove treperenje u dui, kao ugoen instrument? Zato taj
mukarac, a ne neki drugi, ili trei? Ona nema ni priblino dovoljno mudrosti
da odgovori na to. Nije sigurna ima li itko.
Gospodaru Shen, ree formalno. Molim, ustanite. Vaa sluavka
poaena je da ste doli.
On uistinu ustane. Kad je pogleda, na njegovom licu, pod svjetiljkom,
pokae se intenzitet kojega se sjea. Odgurne sjeanja. Treba to uiniti. Ree:
Jeste li sami, gospodaru?
On odmahne glavom. Troje Kanlina su sa mnom, da uvaju strau. Jo
dvoje na ulici. Nije mi vie dozvoljeno biti sam, Kio.
Misli da to razumije. Ree: Je li ona koju sam ti poslala...?
Wei Song je ovdje, da. Vrlo je sposobna.
Kia si dozvoli osmijeh. Vidi ga kako to primijeti. Mislila sam da bi mogla
biti. Ali je li ona... kako si preivio?
On zastane. Ipak se promijenio, zakljui ona. Vae svoje rijei. Ti zna
gdje sam bio?
Ona kimne. Drago joj je to iza sebe ima stup, za potporu. Nisam znala,
prije. Morala sam joj rei da pronae tvoj dom, pone tamo. Nisam znala ak
ni gdje je dom tvoga oca.
ao mi je, ree on, jednostavno.
Ona to zanemari. Ree: Znam da je Wen Zhou dao Lunu da unajmi enu da
te ubije.
Poslanu s Yanom.
Da. Je li on u redu?
Mrtav je, Kio. Ubila ga je. Mene su spasili samo... duhovi. I Taguranci koji
su doli pomoi, kada su vidjeli jahae.
Duhovi. Nije spremna pitati za to, znati za to. Yan je mrtav. Teko saznanje.
Drag ovjek.
ao mi je, ree ona.
On je tih, gleda je. Navikla je da je mukarci gledaju, ali ovo je drugaije.
On je drugaiji.
Nakon nekog vremena on kae: Bio je mrtav onog trenutka kad je ona
postala njegovom uvaricom, mislim.
Ona zaali to nema vina. Trebala ga je donijeti. Znai, nisam ba nita
napravila? ree.
On odmahne glavom. Bio je drugi pokuaj. U Chenyau. Wei Song se sama
borila s nekoliko mukaraca, izvan moje sobe.
Vrlo je sposobna, onda. Nije sigurna zato je to rekla na taj nain.
Tai samo kimne. Kao to rekoh. Ponovno zastane, oklijevajui. Nije
nespretan, zakljui ona, bira to e rei. To je razlika u odnosu na prije. Kio,
ubili bi te da se ovo otkrilo. Izjava je to, ne pitanje.
Nije bilo izgledno da e se otkriti, ree ona. On se nije pomaknuo od
ispod svjetiljke, nije ni ona, sa svoga mjesta pored stupa. Vidi krijesnice iza
njega. uje zrikavce u vrtu. Nema traga Kanlina koje je spomenuo, niti ikoga
drugoga. Tiina je.
Morao sam otii, ree on, konano.
Ovo e sada postati teko, misli ona.
Znam, ree. Otac ti je umro.
Kada... kada te on doveo ovdje?
Osmjehne mu se, njen je osmijeh oduvijek bio orue koje moe upotrijebiti.
Ne dugo nakon svog imenovanja.
Kao to si mi pokuala rei.
Kao to sam ti i rekla, Tai.
Nije to mislila rei tako brzo. Ili upotrijebiti njegovo ime. Vidi ga kako se
ovaj put osmjehne. On korakne blie. Ona eli sklopiti oi, ali ne uini to.
On ree: Bez parfema? Pamtio sam ga dvije godine.
Jeste li zaista, gospodaru? ree ona, kako bi to moda bila rekla u
Paviljonu mjeseine.
On pogleda u nju, gdje joj svjetlost dodiruje crte lica, obasjava utu kosu.
Nije se namjestila, to je samo mjesto uza stup gdje se moe nasloniti za
potporu. I biti na nogama kada on doe.
Ree: Razumijem. Miris sada nosi samo za njega, a njega nema.
Ona dri glas lakim. Nisam sigurna to mislim o tome da si postao tako
vjet u opaanju.
On se samo malo osmjehne. Ne kae nita.
Takoer se bez njega mogu lake kretati neprimijeeno, ree. Ali
uznemirena je da je tako hitro shvatio.
Je li to bitno? On sada pita neto drugo, zna ona. Ponovno podigne
ramena, pusti im da padnu.
Je li bio grub? pita on. uje napetost u njegovu glasu. Dobro poznaje
mukarce, ovoga jako dobro.
Ne. Nikada, ree.
Tiina. On je dosta blizu.
Smijem li te poljubiti? pita on.
Tu je. Prisili se da sretne njegov pogled.
Ne. Nikada, ree.
I vidi alost. Ne gnjev, ne odbijenu udnju. alost, to je moda razlog
zato i kako glas i dua drugoga mogu u nama odjekivati, misli ona.
Nikada? pita on.
Ne primakne se blie. Ima mukaraca koji bi to uinili, zna ona. Zna ih
mnogo.
Bez stuba od ada, kae samoj sebi.
Pita li za moje poglede na vjenost i ivotne izbore? ree vedro. Jesmo
li se vratili na raspravljanje o Svetoj stazi?
On eka. ovjek kojega se sjea jedva bi doekao da poklopi njenoj
poludosjetci s vlastitom domiljatom opaskom. To, ili da ponese raspravu
dublje, unato njenom zadirkivanju.
Ona kae, da odgodi: Promijenio si se u dvije godine.
Gdje sam bio, ree on.
Samo to. Nije je dotaknuo.
Ona podigne ruku do njegova obraza. Nije to mislila uiniti. Zna tono to
je mislila uiniti noas meu krijesnicama. To nije ovo.
On uzme njenu ruku u svoju, i poljubi njen dlan. Udahne, kao da je
pokuava vratiti u sebe nakon toliko dugo.
Ona sklopi oi.
Gleda ga kako odlazi niz stube i dalje u tamu. Nije ak ni vidjela Kanlina, samo
je ula glas u noi. Pogleda u svoju pipu na ogradi, vidi none leptire kako jo
lepraju.
Zatim vidi to je ostavio za sobom na klupi gdje su sjedili. Podigne to.
Pogleda pod svjetlou. Ruka joj se pone tresti.
Naglas opsuje, glasom koji bi zaprepastio mnoge od mukaraca koji su je
nekada cijenili zbog dostojanstvene gracioznosti u Paviljonu Mjeseine.
Podigne pogled. Straar je rekao...
Zazove: Wei Song? Jeste li jo tamo?
Trenutak, bez zvuka, bez ene to se pojavi iz tame. Zatim: Jesam, gospo.
Kako vam vaa sluavka moe biti od koristi?
Doite ovdje.
Iz nonog vrta doe ena. Ona s kojom se ovdje bila sastala ranije ove
godine, koju je unajmila i poslala na zapad. Kanlinska se ena nakloni.
Sluga e uskoro biti ovdje, ree ona.
Znam. Vidio vas je prije.
Sjeam se.
Kia je pogleda. Sitna ena, s kapuljaom na glavi. Isprui prsten koji joj je
Tai ostavio.
Uzmite ovo. Vratite ga gospodaru Shenu. Recite mu da ga nikad ne bih
mogla prodati, ni nositi, niti ga ak dati da se rastali za prodaju, bez da se
stavim u opasnost. Na prstenu je natpis! Ovo je od cara, zar ne?
Nikad ga nisam vidjela, ree druga ena. Nije ga nosio, dok smo jahali.
Glas joj je udan, ali Kia nema vremena da to razrijei. Vjerujem da je car
moda bio s...
Odista. Ovaj prsten daje naslutiti da je bio, ili je nekoga poslao. Recite
Taiju da ga mora imati, i da se mora vidjeti da ga ima. Mora ga nositi. titit e
ga. Mora nauiti te stvari. Ne moe ii uokolo i praviti darove od neega poput
ovog. Uzmite ga.
Prsten je zapanjujue lijep, ak i na ovu svjetlu. Pristajao bi njenim oima.
Vjeruje u stvari je sigurna da se Tai tome domislio. Nije to bio njegov
razlog zato je to uinio, nego dio njegove elje da to uini.
Kanlinka je oklijevala, zatim se ponovno nakloni, uzme prsten. ao mi je
to sam vas iznevjerila, ree. Nisam stigla do Kuala Nora, i-
Gospodar Shen mi je rekao, ree Kia ustro. Takoer je rekao da ste se
borili protiv napadaa za njega. I iv je. Nitko me nije iznevjerio. Trebam li
vam platiti jo, da ga nastavite tititi?
Kanlinka, koja je sitnija nego to se Kia sjea, uspravi se. Ne, ree. Ne
trebate.
Zato ne? ree Kia.
Unajmila nas je gospa Wen Jian. Nas desetero. Zatien je.
Uinila je to? Razumijem. To, onda, vie nije u mojim rukama, ree Kia.
Nije sigurna zato to kae na taj nain. Poblie pogleda u enu, ali svjetlost nije
jaka, a Kanlinka ima kapuljau.
ini se da druga ena neto namjerava rei. Ne kae. Poe niz stube i na
istok kroz vrt, putem kojim su ostali poli.
Kia je sama. Ne zadugo, i zna to. Podigne svoju pipu, utimava je kada uje
Hwana kako zove da joj da do znanja sasvim dolino da se pribliava.
Doe u sjenicu nosei okrugli posluavnik s malim kotlom u kojem se grije
vino, i aom za nju.
Zato ste ovdje? ona upita hladno.
On stane, potresen njenim tonom. Nakloni se, paljivo rukujui
posluavnikom. Gospo. Hladno je sada. Mislio sam da biste moda htjeli-
Ostavila sam upute, nisam li, Hwan?
Zna zato je ovdje. U ovome postoji ravnotea koju treba postii, kao i u
svemu drugome. Treba njegovu odanost, ali ne smije mu se dopustiti da
nagaa, ni pretpostavlja. Postoje granice koje treba povui, koje se ne smiju
prijei.
Gospo, ree on, ponizno, snudeno. Oprostite mi. Va sluga mislio je
samo da biste moda-
Da bih moda htjela vina. Dobro. Ostavite ga i poite. Neete biti kanjeni,
ali svjesni ste da je gospodar dao upute da se sluge treba batinati ako ne uspiju
slijediti upute. Rekao je da je na zadatak da to osiguramo.
Nije to, zna ona, odgovor kakav je oekivao. To je u redu, misli. On se
ponovno nakloni, posluavnik se malo zatrese.
Odloite ga i poite, ree ponovno Kia. Dopusti glasu da joj se omeka.
Bila je to ljubazna misao, Hwan. Recite mojoj eni da u se uskoro vratiti.
Htjet u vatru, da ublaim no.
Naravno, gospo, ree on, i povue se. elite li... elite li pratnju natrag
kroz vrt?
Ne, ree ona. Upravo sam vam dala upute, Hwan.
Da... da, gospo.
Ona se nasmijei, potrudi se da on to vidi. Na svjetlu je. Nikome neu rei
za ovo. Vi ste vjeran sluga i cijenim vas zbog toga.
Gospo, ree on ponovno, i ostavi je, dvaput se naklonivi.
Snalaenje s mukarcima svih poloaja i svih rangova, uenje njihovih
potreba i tjeskoba... nije li to ono to bi djevojka iz Sjevernog okruga, posebno
iz jedne od najboljih kua, trebala biti sposobna da ini?
Zapravo eli vino koje je donio. Odstrani vrh zagrijane boce i natoi si.
Uene djevojke znaju kako toiti, jo jedna vjetina kojoj ih poduavaju.
ini se da ipak plae.
Otpije zainjena vina i odloi au. Uzme pipu i pone svirati, za sebe, ali
zna da e netko sluati, i duguje mu to.
Smaragdni prsten, misli. Od cara. Moda s njegove vlastite ruke. Tai nije
rekao. Bilo je u tome posebnosti. Svijet je mjesto nadmanih udnovatosti,
misli ona. A zatim misli, bez da zna zato, o svom izgubljenom domu na
zapadu.
Qin vidje ovjeka i njegove straare kako se vraaju preko zida. Bilo je tee
popesti se i izai. ovjeku treba dati ruku da se uspne, a posljednji treba biti
izuzetno vjet u penjanju. Posljednji Kanlin bila je ona ena, vidje Qin, i
izgledalo je da to radi s lakoom.
Mukarac se inio smeten, nesiguran ak kuda treba hodati. Kanlini ga
odvedoe, ukljuujui dvojicu koji su ekali ovdje na ulici. Momak oito
neka vrst aristokrata, mada nije bio odjeven tako ipak zastade dovoljno dugo
da Qinu ponudi jo dva srebrnjaka. To je inilo etiri, sve zajedno, to je bilo
vie novaca nego to mu je itko ikada dao ovdje vani.
Vidje posljednju Kanlinku kako sustignu mukarca i odvede ga postrani.
Vidje ih kako govore, vidje je kako mu doda neto sitno. Hodali su dalje,
dublje u etvrt, i izgubi ih s vida niz ulicu.
Qin se uspje gurnuti na noge, i pruiti to je kod njega prolazilo za naklon,
kada primi novac, ali nije bio siguran da ga je momak primijetio. Ponovo
sjede, gledajui etiri novia. Srebro! Podignu se povjetarac, uskovitla
prainu. Razmiljao je o liijima, i kada e stii na trnice. Zatim prestade
razmiljati o tome.
Iz vrta poe glazba pipe. Zvuk je slabo dopirao do njega, jer ona je bila
neto dalje od mjesta gdje je on sjedio uza zid, u malenoj daari koju je dala
napraviti da ga zatiti.
Svirala mu je. Qin je to znao. Glazba dragocjenija nego ikakvi novii koje
bi mu itko mogao dati. uo je tugu, njenu i polaganu, u prebiranim icama, i
razmiljao o tome kako je prelijepa ena, iz dubine svoga zatienog,
lagodnog ivota raskoi i moi, nudila alost proljetnoj noi, za ono to je
njemu bilo uinjeno.
Qin je sluao, bezuvjetno zarobljen ljubavlju. Zamiljao je da su ak i
zvijezde bile mirne i sluale, nad maglom i svjetlima Xinana. Nakon nekog
vremena glazba prestade i nona je ulica bila tiha. Pas zalaja, negdje daleko.
20.
On odabere jo dva konja za njih oboje. Konji Shuokija ratrkali su se, ali
dobro su odgojeni i nisu poli daleko. Ona eka pored vlastitoga konja, i gleda
ga. On najprije povrati svoje strijele, prie jednom uokijskom konju,
pregleda ga i ostavi, uzme drugoga. Ona nema pojma kako donosi te odluke.
Oko nje, gnusno, vukovi se hrane mrtvima.
Sjea se iz drugoga ivota kako Tai govori njihovome ocu (ona je u
drveu, slua) kako Bogi odnose svoje mrtve vani na travu, dalje od plemena,
da budu proderani pod nebom, da se due na taj nain poalju natrag.
Nebo je jako plavo, vjetar je danas blai.
Ostavio joj je pljosku. Ponovno popije, ali samo malo, da ukloni lo okus iz
usta.
Gleda ga kako dojae natrag. Ima etiri konja vezana jedne za druge, vezane
za njegovoga. Ne ini se da ita kae, ali odjednom vukovi skoe i otkaskaju
dalje, da nestanu u travi.
Li-Mei uzme uzde i uini skok (ne graciozan) kojem se nauila da se uspne
na konja bez njegove pomoi. Kada se izgubi pristup ponosu u gotovo svim
stvarima, moda se nae negdje drugdje? Ona ree: Ne bi li ih dvoje trebalo
biti vezano iza moga, da bude lake?
Ne lake. Moramo ii.
ekaj. Molim te!
I on eka. Sunce oblijeva zemlju jutarnjom svjetlosti. Oi su mu tamne, iz
njih se nita ne vraa.
Oprosti mi, ree ona. Rekla sam ti, kada ne razumijem, to me plai.
Bolje mi je kada znam stvari.
On ne ree nita.
Ona ree: Moe li, upravlja li vukovima? Slijede li te?
On skrene pogled, prema sjeveru, u smjeru iz kojeg su doli. Nita ne kae
toliko dugo da ona pomisli da je odluio ne odgovoriti, ali jo se nije
pomaknuo. Ona uje ptice kako pjevaju. Pogleda gore, gotovo protiv vlastite
volje, pogledom traei labuda.
On ree: Ne sve. Jedan opor. Ovaj.
Glavni vuk ponovno im je blizu; uvijek je blizu Li-Mei. Pogleda ga. Bori se
s novim uasom i starim strahom.
Okrene se natrag Meshagu, crnim oima. U vuka su toliko svjetlije. ovjek
eka. Ona kae samo: Hvala.
On trzne uzdama i ona ga slijedi na jug, ostavivi mrtve za sobom pod
pticama i nebom.
Ispod zvijezda, iste te noi. Jahali su itav dan, dvije kratke stanke. Bez vatri za
kuhanje, samo bobice, ali ovaj su put stali pored jezerca. Li-Mei skine odjeu i
okupa se u mraku: potreba da spere sjeanje na deranje mesa, na zvuk koji je
proizvodilo.
Nakon to se ponovno odjene, pita ga: Ono to si rekao ranije? O
vukovima? To je zbog onoga to su ti uinili?
Lake je pitati u noi.
uao je u travi, nakon to je napojio konje. Vidi ga kako skrene pogled.
Kae: ao mi je. Ne mora-
On ree: aman na sjeveru inio me vujom duom. Vezan za njega.
Njegova zapovijed? Teka magija, loa. Ne... ne uinjena. Vuk njegov stvor
totem. Pozvao je vuka da doe. Tvoj ga je brat ubio dok je to radio. Ja sam
bio... ja sam zarobljen izmeu.
Izmeu?
U jezercu ima aba. uje ih kako krekeu u noi. On ree: ovjek i vuk.
Ovo tijelo i ono drugo.
Ono drugo. Ona pogleda preko, protiv svoje volje. Glavni je vuk u travi,
sivi obris. Bila ga je vidjela kako razdire meso u zoru, kako krv kaplje s tih
vilica.
ivotinja joj uzvraa pogled, mirno. Jedva to moe razaznati ali te oi, za
razliku od Meshagovih, izgledaju kao da sjaje. Osjeaj bojazni preplavi Li-
Mei, i shvaanje da bi bilo pogreno, pogreno od nje da ga jo gura, da jo
pita.
Ona spusti glavu. Kosa joj je mokra, osjea je kako joj kaplje niz lea, ali
no je blaga. Ree: ao mi je. Moda bi bilo bolje da Tai nije-
Ne! on ree vrsto. Ona hitro podigne pogled, iznenaena. On ustane,
obris pred obzorom i zvijezdama. Bolje ovo nego ono to bih bio. Ja sam...
imam izbor. Da me taj aman vee, ja sam samo njegov, a onda umrem.
Shandai mi je ovo dao.
Ona pogleda u njega.
On ree: Izabrao sam da doem po tebe. Da odam poast Shan...
Shendaiju.
A poslije? Poslije ovoga? Upravo je bila odluila da ne postavlja jo
pitanja.
On napravi svoje slijeganje jednim ramenom. Ona ponovno pogleda preko
u vuka, vie sjenka nego neto to se moe vidjeti. Postoji pitanje koje ne moe
postaviti.
Sada jaemo?
On to stvarno postavi kao pitanje.
Hvala, ree ona.
Li-Mei se ustane i korakom prijee i uzjae jednog od svojih konja, sama.
Mijenjaju konje svaki put kada stanu. Umah prije zore on ustrijeli drugog
labuda, ali trei, koji je slijedio za njim, u irokom se luku okrene na zapad,
jako visoko.
Netko je imao vuka za totem, pomisli ona. Netko ima labuda.
Tazek Karad nikada nije inio ikakvu stvarnu razliku izmeu nomada stepa, ma
koliko oni mrzili jedni druge. Gledao je sada zemlje Shuokija, nakon to je
naglo dobio premjetaj dvije stotine lija istono od svoje uobiajene
straarnice nad dverima na Zidu.
I Shuokiji i Bogi bili su za njega pripitomljeni, balavi ovari. Njihove ene
gospodarile su njima u njihovim jurtama, i danju i nou. To je razlog, alio se
njegov drug Kislik, zato toliko stepskih mukaraca spava sa svojim ovcama.
Mogli su se hvaliti svojim konjima guste grive, o borbama sa stepskim
vukovima, lovu na gazele, ali to su te stvari znaile jednom Kisliku? Njegov
je narod pripadao pustinji, gdje su ljudi ubijali za pola ae vode, a ponekad
pili i krv rtve. Gdje je trebalo povui devu na tlo i skloniti se uza nju, potpuno
omotati lice, da se uope pokua preivjeti pjeanu oluju.
Pustinje su ubijale; ove stepe njegovale su ivot. Moe se pogoditi, zar ne,
koja zemlja daje vre, vrjednije mukarce?
Tazek bi to porekao da ga je netko prozvao ogorenim. Ipak, kada je bila
rije o vrijednome moglo bi se priznati da zapovjednitvo nad samo
pedesetoricom mukaraca u estoj kitanskoj vojsci nakon dvanaest godina uza
Zid ili sjeverno od njega nije bilo ni blizu iskazivanju zasluenog potovanja.
Dui nije bio nita. Trebao je do sada ve imati dvije stotine ili vie.
Istina, Kitai i njegovo carstvo hranili su ga i odijevali od njegove petnaeste
godine, i uinili su ene i vino (ili kumiss, ee) dostupnim vojnicima
postavljenim du Zida. Istina, nije umro na pustinjskom pijesku kao to su
umrli njegov otac i dvojica brae.
Sluenje kitanskome caru bio je nain ivota, i to ne najgori. Ali svatko tko
je vrijedan da ga se naziva mukarcem zasigurno se htio uzdii, pribliiti
sreditu. Kakav bi to ovjek doao ovoliko blizu, i pogledao, i rekao: Dosta
je, to to imam. Ne trebam vie.
Ne ovjek kakav je bio Tazek Karad, u svakom sluaju.
Kad se tome doda injenica bilo je to u njegovom dosjeu da je triput
prihvatio, bespogovorno, dvostruke estomjesene smjene na predstranim
utvrdama na stepama, valja priznati da su mu se asnici ili inatili, iz nekog
razloga, ili su jednostavno bili previe nesposobni u estom okrugu da
prepoznaju ovjeka spremnog za unaprjeenje.
Nije da je bio ogoren.
Dio problema bilo je da su mlitavi stepski ovcoljupci ovih dana bili
premirni. Bogi su postali carev podaniki narod, prodavali mu konje na
proljetnom okupljanju pored zavoja rijeke, traili kitansko posredovanje u
vlastitim svaama, ali nisu se u njima ni priblino dovoljno borili da puste
dobrim vojnicima da se uputaju u onakve borbe u kakvima se zarauje
unaprjeenje.
Shuokiji su bili svadljiviji, a utvrde u njihovim zemljama Bliska utvrda i
Daleka utvrda, vojnici su ih zvali vidjele su neto borbe. Ovdanji nomadi
ak su se u pljakama pokuali probiti kroz slaba mjesta na Zidu. Pogreka, i
patili su zbog toga. Ali dvije predstrane utvrde i Zid ispod njih imali su
ljudstvo od vojnika Roshanove Sedme vojske, tako da slava (i pohvale) iz tih
borbi nisu dospjele nigdje blizu Tazeku Karadu ni njegovim drugovima u
estoj.
U estoj vojsci nadzirali su trgovanje konjima, uli cviljenje i prigovore o
pljakama ovaca usmjerene od jednog bazdeeg plemena protiv drugoga, i
proputali dugokose Bogovske jahae s krzima i jantarom, na putu za trnice
u Xinanu ili Yenlingu.
Bio je predvidljivo, sigurno, neizrecivo dosadno.
Do pred etiri dana, kada je zapovjednik duija Tazek Karad primio hitne
zapovijedi da povede svojih pedesetero ljudi na istok da zauzmu poloaj na
tornjevima i straarskoj kuli na dverima ravno na jug od Bliske utvrde.
Drugi asnici i ljudi pooe s njima, neki zastajui ranije, neki idui dalje
na istok, prorjeujui brojeve na vlastitim straarskim poloajima. Mnoge su
ih na putu preduhitrile promijenjene zapovijedi, to je uzrokovalo pomutnju.
Postojala je, oigledno, potreba da se brzo kree.
Izvjetaj koji je pristigao kazivao je da su se vojnici Sedme du zida
povukli. Svi. Nije ih bilo. Dveri i osmatranice izmeu dveri bile su
nezatiene. Bilo je to gotovo nezamislivo.
Nitko im nije rekao zato. Nijedan asnik s inom (u estoj vojsci, u
svakom sluaju) nije mario da nevanom zapovjedniku pedesetorice ljudi ita
kae.
Niti je itko objasnio zato su se, pred samo dva dana, garnizonski vojnici
Sedme i Osme, postavljeni u Blisku utvrdu i Daleku utvrdu, vratili u maru i na
konjima, obje vojske zajedno, tisue nad tisuama to su se slijevale kroz dio
Zida kojim je Tazek sada upravljao. Nestadoe na jug kroz zastor praine
kojem je trebao vei dio jutra da se slegne, ostavivi za sobom jezivu, praznu
tiinu.
Vojnici su pitali vojnike to se zbivalo dok su garnizoni prolazili. Vojnici
nisu znali. Nikada nisu.
Te iako se vojni ivot gotovo uvijek ivio u stanju neznanja i ovjek se na
to naviknuo, bilo je vremena kada bi iznenadne i promjenjive naredbe uspjele
uznemiriti i najstroe i najodmjerenije nie asnike, ak i onoga sa zapadnom
prainom u krvi.
Prizor Sedmog i Osmog garnizona kako se pribliavaju njegovim dverima
i prolaze kroz njih i nestaju na jug uinio je to Tazeku Karadu.
Osjeao se izloenim, dok je gledao na sjever. Zapovijedao je vanim,
nepoznatim dverima, imao je manjka ljudstva, i bio je sada nad zemljama
Shuokija. Mukarac bi moda htio priliku da se bori protiv barbara, zaradi
ugled, ali ako bi nomadi upravo sada napali u bilo kojem broju, on i njegovi
ljudi mogli bi imati ozbiljne potekoe.
A s obje utvrde ispranjene, postojao je dobar izgled da e se Shuokiji
uistinu spustiti, u najmanju ruku, da vide to se ovdje zbiva. Tazek nije htio ni
pomisliti to bi uinili dvama utvrdama. To nije bio njegov problem, dok ga
netko takvim nije uinio.
Stajao je u drvenoj straarnici nad dverima u zalazak sunca i gledao na
istok i zapad uz uspon i pad i uspon Dugog zida Kitaija, prema mjestima gdje
je u oba smjera nestajao. Bili su upotrijebili sabijenu zemlju da ga izgrade
ovdje na stepama, natisnutu izmeu drvenih okvira, pomijeanu s vapnom i
ljunkom kolima dovezenim na sjever. Upotrijebili su kamenje, rekli su mu,
gdje se Zid penje prema planinama preko stijenja.
Bio je to zapanjuju uspjeh, teko je bilo o njemu misliti. Rekli su da se
protee est tisua lija. Rekli su da je etiri tisue ljudi poginulo u njegovoj
izgradnji i nadogradnji tijekom stoljea. Tazek je vjerovao tom posljednjem
dijelu.
Mrzio je Zid. Proivio je dvanaest godina svoga ivota branei ga.
Jedan od ljudi neto ree. Pokazivao je na sjever. Tazek pogleda niz
ovjekov isprueni prst.
Dva trgovca su se pribliavala, jo daleko, niz konja iza njih. Ovdje u
zemljama Shuokija to je bilo neuobiajeno. Bogi su bili ti koji su ili naprijed
i natrag, koji su imali proljetni susret pored zavoja Zlatne rijeke gdje se
dovodilo i kupovalo tisue konja i odvodilo ih na jug za beskrajnu potrebu
kitanske vojske.
Shuokiji su trgovali vie povremeno. Dobra su esto bila ukradeni konji
esto od Boga. Tazeka ne bi iznenadilo da je i sada tako. Dok se par
pribliavao vidje etiri konja uz dva koja su jahali. U teoriji, mogao je dati
uhititi trgovce-namjernike, zadrati ih za plemensku pravdu (koja nikada nije
bila lijepa), i zadrati konje kao naplatu za ometanje kitanskih vojnika.
U stvarnosti, obino su putali trgovce da prou. Standardna vojna politika
ovih dana: konji su bili previe bitni, bilo je poeljno da ih nomadi i dalje
dovode, prestali bi da to znai zarobljivanje. Uobiajena je praksa bila da
zapovjednik dveri prihvati diskretnu naknadu to bi skrenuo pogled dok
ukradena dobra ulaze u Kitai.
ekao je da se shuokijevski kradljivci priblie. Imao je pitanja koja je htio
postaviti. Trebao je saznanja vie nego konja ili aicu novia koju bi
vjerojatno ponudili. Konji su im bili umorni, vidje, ak i oni koje su vodili na
uetu. Bili su ih estoko jahali, izgledno potvrda da su ukradeni. Umorni konji
prodavali su se za manje.
Tazek je hladnim pogledom zurio dolje u jahae to su se pribliavali. Nije
bio sretan ovjek.
Dvojica mukaraca prioe njegovim dverima i stadoe ispod.
Nisu bilo Shuokiji. Prvi znak neoekivanog.
Doputenje da proemo s konjima za prodaju, ree krupniji. Bio je Bog,
moglo mu se to vidjeti u kosi. Govorio je kitanski kao barbarin kakav i jest.
Manji je nosio kapuljau. Ponekad bi to radili, iz straha u prisustvu kitanskih
vojnika.
No, strah je bio propisan, zar ne.
Ovo su otac i sin, zakljui Tazek, zajedno u krai. Ali bilo je iznenaenje
pronai Boge ovoliko daleko na istoku, pogotovo samo par njih. To nije bio
njegov problem. Njegovi problemi bili su drugaiji.
to ste vidjeli prema sjeveru, Bogovski kradljivci? zatrai on.
Na to misli? Bez odgovora na uvredu, primijeti Tazek.
Garnizon!
Utvrda prazna, sloi se krupni ovjek. Bio je golih prsa, drao je oi
sputene. To je takoer bilo uobiajeno i prikladno. Ovo su bili barbari u
razgovoru s asnikom u estoj vojsci Kitaija.
ovjek ree: Tragovi konja i ljudi idu ovim putem. Nisu doli ovdje?
To nije bila njegova briga, zar ne?
A to je s drugom utvrdom?
Nismo ili tako daleko. Ali mnogi vojnici idu ovim putem. Vie od jedne
utvrde. Dva dana, moda?
Ne podignu pogled, ali bio je u pravu. Nomadi su znali kako da itaju travu.
Je li se dogodilo ita tamo gore?
Dogodilo?
Jeste vidjeli ikakve Shuokije?
Ne, ree onaj krupni.
Trebam bolji odgovor! zarei Tazek.
Ne, asni gospodine, ree ovjek, to bi bilo smijeno, u neko drugo
vrijeme.
Dolazi koji od tih govnojedaa ovamo? Jeste ih vidjeli?
Nema Shuokija. Ima Boga iza nas.
Zato?
Mi smo... mi smo prognani iz plemena, asni gospodine.
I to dade odgovor zato su ovo dvoje toliko daleko na istoku. Zanimljivo da
su ih progonili, ali ne dovoljno zanimljivo. Plemena su imala svoje zakone.
Ako ostanu sjeverno od Zida i ne smetaju garnizonu, to nema nita s Kitaijem.
Ili s Tazekom Karadom iz este.
Moglo bi se, dodue, zakomplicirati ako bi se Bogi pojavili, i vidjeli ga
kako proputa ovu dvojicu. Bilo je konja. Konji su bili bitni. Tazek pogleda na
sjever. Pusto.
Kimnu ovjeku do sebe. Otvori ih.
Pogleda dolje u dvojicu jahaa. Kamo vodite ove ovdje?
Ove konje zatraili Kanlini, ree krupniji ovjek.
Iznenaenje. Mislite ii sve do Planine kamenog bubnja s ovima?
Zatraili ih. Tri manja konja. Neki Kanlini su ene.
No, bogovi alju pjeane oluje da zaslijepe budale! Kao da Tazek ne zna da
su neki od onih u crnim haljama ene? I da ene mogu ubiti jednako lako kao
mukarci?
U tom sluaju, imamo problem, moj neodjeveni prijatelju. Do Kamenog
bubnja je, koliko, est dana? Neu pustiti Bogovske konjokradice da sami
jau toliko daleko kroz Kitai.
Samo su etiri dana, asnie duija. Propisno ste oprezni, ali u redu je, mi
smo ovdje da im budemo pratnja.
Glas je bio iza njih. Govorio je besprijekorni kitanski.
Tazek se hitro okrenu i vidje tri Kanlinska ratnika, na svojim konjima, tik
unutar njegovih dveri.
Dogodilo mu se to i prije: mogli su prii sasvim blizu ovjeku, uvui se
meu njih, prije nego to bi bio svjestan da su se uope pribliavali. Dvojica
mukaraca, jedna ena, vidje. Imali su sputene kapuljae na veernjoj
svjetlosti, nosili maeve na leima, lukove na sedlima.
Tazek je zurio dolje. Ako je prije bio nesretan, to sada nije bilo nita.
Kako ste znali da dolaze? zatrai on.
Prvi se Kanlin osmjehnu. Doimalo se kao da ga neto zabavlja. Bilo je
dogovoreno, ree. Nije teko osmatrati i ekati jahae s mjesta na Zidu.
Pa, jebo svoju majku koja naplauje po satu, Tazek htjede rei. Jeste
saznali ita o garnizonskim vojnicima? Onima koji su proli ovuda?
Sedma i Osma vojska, spremno ree Kanlin. Svi se kreu na jug. Imate li
dovoljno ljudi da se nosite s ovim potezom Zida?
Naravno da imam! odrjeito ree Tazek. Kao da bi priznao ita
crnohaljcu.
Dobro, ree ovjek jednoliko. Biste bili toliko velikoduni da propustite
nae konje? I molim vas da prihvatite, za vas i vae vojnike, malo riina vina
to smo donijeli kao skromni dar onima koji nas ovdje tite. Moglo bi biti
bolje nego ono to imate.
Moglo bi biti bolje? Ne bi moglo drugo nego biti bolje, jer su prokleti
vojnici Sedme, oni koji su prije ovdje bili postavljeni, oni koji su otili na jug,
sa sobom uzeli svo vino i vei dio zaliha hrane.
Poslao je glas o zalihama im su stigli. Oekivao je opskrbu sa zapada,
najranije sutradan, uz sreu. S druge strane, sunce je zalazilo, a pred njima se
protezala suha no.
Kimnu trojici u crnim haljama, a zatim vojniku pored sebe. ovjek zalaja
zapovijedi.
Povukoe se zasuni dveri. Teke dveri zamahnue prema unutra, polako.
Bogovski otac i sin su ekali, zatim projahae sa svojim konjima. Tri konja
bila su, vidje Tazek, omanja.
Jo uvijek nije znao kako su Kanlini poslali poruku, zahtjev za konjima,
kroz Zid Bogovskim izgnanicima. Taj dio nije imao smisla. Pokuavao je
odluiti je li bitno.
Odlui da nije. Nije njegov problem.
Pogleda dolje i vidje da su tri Kanlina sjaila i premjetali su pljoske sa
svoga teretnog konja u izuzetno eljne ruke njegovih vlastitih vojnika.
Saekajte s otvaranjem toga dok ja ne siem! viknu.
Trebat e pobrojati i procijeniti, razmisliti kako da to izvede. Ali riino
vino znai da se danas dogodila barem jedna dobra stvar. Otprilike jedina
dobra stvar.
Okretao se da poe niz stube kada, krajikom oka, spazi sivi obris kako
jurnu kroz dveri.
Koji vrag je to? urliknu.
Vuk, mislim, ree voa Kanlina, podiui pogled.
Upravo je proao kroz moj Zid! Tazek povika.
Kanlin slegnu ramenima. Znaju ii naprijed i natrag. Ustrijelit emo vam
ga ako ga vidimo. Ima li nagrade ovog proljea?
Katkad je bilo, ovisilo je o tome koliko ih ima. Tazek je ovdje upravo
stigao. Nedostajalo mu je ljudi, hrane, vode i vina, i nije imao pojma to se
zbilo sa Sedmom i Osmom.
Ne, ree kiselo. Moda je i bilo nagrade, nije nita znao, ali htio je
nekome rei ne. Svejedno ga ustrijelite.
Kanlin kimnu, i okrenu se. Njih petero odjae, s dodatnim konjima to su se
vukli za krupnim Bogom golih prsa.
Tazek ih je neko vrijeme gledao, nezadovoljan. Neto ga je jo uvijek
smetalo, misao koja mu je dosaivala na rubu uma. Zatim se sjeti vina i poe
brzo niz stube. Na kraju nikada ne ulovi tu zalutalu misao.
Kada se idueg jutra pojavi skupina Bogovskih jahaa, naredi svojim
ljudima da ponu strijeljati im jahai budu u dometu strijela. Manjkalo mu je
ljudstva: nije htio da se nomadi dovoljno priblie da to shvate.
Gonili su kradljivce konja, oigledno. No, donio je svoju odluku da tu
dvojicu pusti da prou. asnik u kitanskoj vojsci nije pokazivao nesigurnost ni
sumnju barbarima, ni svojim ljudima. Tako ne dobiva unaprjeenja, a njegovi
bi vojnici u njega izgubili vjeru. Bilo im je dozvoljeno da ga mrze, samo se
nisu smjeli brinuti o njegovoj sposobnosti.
Gledao je Boge kako se povlae van dometa i zadravaju tamo, prepirui
se meu sobom. Sa sobom su imali vuje pse, vidje. Nije imao pojma ega se
svaa ticala. Nije ga bila briga. Gledao je s tihim zadovoljstvom ovjeka koji
je svoj zadani zadatak dobro obavio dok se nisu okrenuli i odjahali.
Pojavie se dva labuda, u letu prema Zidu. Tazek pusti svojim ljudima da se
zabave gaajui ih. Ustrijelie jednoga.
Drugi se okrenu u irokom luku, visoko, i poe natrag prema stepama.
* * *
Ponovno je u Kitaiju. Kanlini, tihi, utivi, dovedu ih do svratita dok pada
mrak. Li-Mei vidi svjetlost baklji i svjetiljki, uje glazbu. Sluge to se klanjaju
odvedu je u sobu sa zidovima i krevetom, i okupa se u sobi za kupanje
zagrijanoj kotlima ugljena, s vruom vodom, i slugama to je slue, i plae
dok joj peru kosu.
Ruke joj se tresu. Djevojke rade zvukove saaljenja kad joj vide nokte i
prste, i jedna od njih provede dugo vremena s etkom i turpijom, radei s
njima najbolje to moe. Li-Mei plae i kroz to.
Njeno je zadirkuju, pokuavajui je navesti na smijeak. Kau joj da joj ne
mogu oslikati obrve ni obraze ako e neprestano plakati. Ona odmahne
glavom, i ostave joj lice neoslikanim za ovu prvu no. Vani uje vjetar, i
saznanje da e noas za nju ponovo postojati rije vani, da e spavati
zaklonjena, utone u nju kao obeanje, kao toplo vino.
Sie, neureena, ali u istim haljama i sandalama, i sjedne s Kanlinskim
ratnicima u paviljonu za veeranje. Govore pristojno i elegantno. Jedan joj se
obrati imenom.
Znaju tko je ona.
Strah, za kratak trenutak koji je slama, dok ne shvati da, ako su je htjeli
razotkriti, otkriti njen identitet, bili bi to uinili na Zidu.
Vodite me na Planinu kamenog bubnja? upita.
Voa, stariji mukarac, kimne. Vas obojicu, ree. Gospo.
Kako znate tko sam?
Najkrae oklijevanje. Reeno nam je, kae.
Znate li tko je sa mnom? Tko je on?
Kimne. I njega takoer ele vidjeti na Kamenom bubnju.
Li-Mei shvati da je pred njom vino. Otpije, paljivo. Prolo je dugo
vremena otkako je pila riino vino.
Zato? upita.
Kanlini razmijene poglede. ena je vrlo lijepa, misli Li-Mei. Ima srebrne
igle za kosu, za veer.
Stariji mukarac ree: Rei e vam kada budete tamo. Odgovorit e na
pitanja. Ali znate da je va brat bio meu nama, jednom.
Dakle, ipak je to Tai, misli ona. Ponovno je to Tai, ak i toliko daleko.
Jedan ju je brat prognao, drugi je vraa kui.
Rekao nam je da, kada je napustio Kameni bubanj, neki od vas... neki nisu
bili...
Neki nisu bili sretni, ne, ree voa Kanlina. Nasmijei se.
Ne postane svatko tko doe na Planinu Ratnik, ree ena. Otpije vina.
Napuni tri ae. Mahne pljoskom prema Li-Mei, koja odmahne glavom.
Gdje je Meshag? upita ona.
Vani je, naravno. Drveni zidovi, drveni krov, soba puna ljudi, kitanskih
ljudi. Bit e vani u noi koju zna, mada zemlja vie nije znana. Sine joj misao.
Ne smijete ubiti vuka, ree.
Znamo to, ree voa Kanlina. Vukovi su razlog zato ele govoriti s
njim na Planini.
Ona ga pogleda, oblikuje se misao. Bio je to vuk koji vam je donio glas o
naem dolasku, zar ne? Niste gledali sa Zida i traili nas.
Zvui nevjerojatno, ak i dok to govori. Ali on kimne glavom.
Jako ste nalik svom bratu, ree.
Ona ponovno pone plakati. Znali ste ga?
Uio sam Shen Taija neko vrijeme. alovao sam kada nas je napustio.
Zatraio sam da budem jedan od onih poslanih da dovedu njegovu sestru.
Ona nije ena koja plae. ekaju, strpljivo, ak zabavljeno. Ona obrie oi
rukavom.
Ree, gledajui u vou: to se zbilo? Vojske su sve napustile garnizone,
Zid. Zato?
Ponovno se pogledaju. Stariji kae: Mislim da je bolje ako vam to kau na
Planini.
Ima neeg to treba rei?
On kimne glavom.
Ona vie ne postavi pitanja. Jede s njima, tamo je i pjevaica (ne naroito
vjeta, ali na zabaenom su mjestu), a zatim Li-Mei poe u svoju odaju i spava
u krevetu i sanja vukove.
Jo su tri noi putovanja. Meshag ostane s njima. Nije bila sigurna da e to
uiniti. Dri se za sebe, svake noi spava vani. Ona nikada ne vidi vuka, mada
ga je gledala kako juri kroz dveri na Zidu.
Drugoga dana vidi Planinu kamenog bubnja po prvi put, kako se uzdie s
visoravni, velianstveno usamljena, sa zelenim obroncima poput ada na
suncu, jedna od Pet svetih planina.
etvrtoga poslijepodneva dosegnu je. Kanlini ih vode uz sporu stazu s
otrim zavojima uz umoviti obronak, dok napokon ne dou do ravnog vrha
koji je Planini dao ime, gdje je svetite, i tamo je doekaju s utivou, zbog
njena brata. A te joj veeri kau, kao to obeae, to se zbilo pored Zida, i
drugdje i to to znai za carstvo i vremena u kojima su roeni.
* * *
Barem tri povjesniara kasnije dinastije, radei u Dvorani spisa (nakon to
su je ponovno izgradili), izrazie gledite da su deseci tisua ljudi mogli biti
poteeni gladi, rata, prognanstva, i smrti da je netko zaustavio koiju s perjem
vodomara guvernera An Lija dok je tog proljea jurila na sjeveroistok,
vraajui se vlastitim teritorijima. I svojim vojskama.
Vojnici zapovjednih postaja koje je koija bila prola nisu imali nikakvog
razloga da to uine, sloie se povjesniari. Nisu pripisivali osudu asnicima i
ljudima koji su je gledali kako prolazi, kako se teko okree kroz blage dane i
noi niz ceste Kitaija.
Samo su opaali istinu, napisae povjesniari.
Drugi, iz istog vremena i kasnije, razioe se. Ti pisci iznesoe miljenje da
je istina pri prouavanju zbivanja i zapisa iz prolosti uvijek neizvjesna,
nesigurna. Nijedan ovjek ne moe sa sigurnou rei kako bi rijeka vremena
bila tekla, bujala ili povlaila se, donosila poplave ili blago natapala polja, da
se jedan jedini dogaaj, ili ak mnogo njih, drugaije odvio.
U prirodi je postojanja ispod neba, napisae uenjaci koji su se u miljenju
razilazili, da ne moemo s jasnoom znati te stvari. Ne moemo ivjeti dvaput,
ili gledati kako se trenuci prolosti razvijaju, kao kurtizanina svilena lepeza.
Rijeka tee, plesai zavre svoj ples. Ako glazba ponovno pone, poinje
isponova, ne ponavlja se.
Opazivi to, iznijevi protuteu najpaljivije (i u jednom sluaju najlirskije)
mogue, po svemu sudei ti povjesniari se, bez izuzetka, sloie u
prihvaanju broja od etrdeset milijuna ivota kao razumne brojke za
posljedice An Lijeve pobune.
21.
Nikada nije bio u palai. Nikada blie nego kada bi stajao na festivalima da
primi careve uzviene blagoslove. Xin Lun bi se svaki put na isti nain naalio:
kako su znali da je to velianstveni car Taizu tamo gore, toliko daleko, u
bjelini i zlatu?
Tri stotine tisua tijela moglo je biti na trgu za festivala; natisnuta, opasna
guva u golemom prostoru pred unutarnjim zidom Ta-Minga. Ljudi su zaista
umirali: zgaeni, bez zraka, katkad ubodeni noem u svai, zatim zadrani na
nogama usred zbijenog mnotva ljudi ak i nakon to su bili mrtvi, dok se
ubojica protisnuo i nestao. Lopovi spretnih prstiju mogli su otii u mirovinu s
onime to bi u takvo doba ukrali. Lun je i to rekao, esto.
Ovoga jutra nije bilo gomile kada Tai dojae sa svojim Kanlinima. Straari
Zlatne ptice bili su prisutni u velikom broju, odravali su ustro kretanje
prometa kroz trg i niz ulice. Nikome nije bilo dozvoljeno da se zadrava i
pogledava prema palai. Ne dok se odvija pobuna. Red i tok bili su zapovijed,
shvati Tai, ili barem imitacija tih stvari, privid mira. Izgled je bitan.
Njegov je vlastiti izgled bio sluben. Njegov podvornik bio je nesmiljen.
Taj je ovjek pokazivao naznake tiranina. Tai je nosio plavu liao svilu, dva
sloja, dvije nijanse, irok crni pojas, crne cipele, meki filcani eir, takoer
crn. Igle koje su ga drale, koje je bio paljivo postavio sam podvornik, bile
su zlatne, sa slonovima od bjelokosti za ukras. Tai nije imao pojma kako se
zbilo da u svome vlasnitvu ima zlatne igle za eir sa slonovima.
Nosio je carev prsten.
Smaragd primijetie, vidje on, svi u odaji u koju je konano uveden. Bio je
proao, pod pratnjom, kroz pet ogromnih dvorita i zatim, nakon to je sjaio i
ostavio Dynlala sa svojim Kanlinima (kojima nije bilo dozvoljeno ii dalje),
uz fantastino iroko stepenite od pedeset stuba, kroz dvije velike odaje u ovu,
iji su strop podravali masivni stupovi ruiasto-utog mramora.
Dvanaestorica mukaraca sjedili su prekrienih nogu na podijima s
leajevima, sa savjetnicima to su stajali iza njih, slugama u udaljenim
kutevima prostorije.
Na elu skupa bio je Wen Zhou.
Tai ciljano sretnu njegov pogled, i tako je pratio gdje premijer gleda dok se
on pribliavao. Pribliavanje je trajalo, prostorija je bila smijeno prevelika.
Morao je prijei luk mramornog mosta preko jezerca. Ograde mosta bile su
optoene biserjem.
Zato jer je gledao, odbijao skrenuti pogled, vidje kada se izraz lica prvoga
ministra promijeni iz hladnoga u nelagodan u trenutku kada Wen Zhouov
pogled uoi smaragdni prsten.
Sima Zian je predvidio da e se to dogoditi.
Bilo je to jako jednostavno, rekao je veer prije, dok je pio vino s okusom
liija, prvo te sezone. Tai jo nije bio formalno primljen. Novopridolice na
dvoru car nije primao bez preciznog potivanja protokola i prvenstva. Nitko
nije znao za carev posjet kroz zidove u Ma-waiju pred dva tjedna.
Prsten je bio potpis, znalo se da je Taizuov. A sutradan e nova pridolica,
ovjek koji nije ak ni polagao ispite, kamoli ih proao, koji nije imao nikakav
bitan vojni in, nikakvo rodno pravo na naklonost, uetati u Ta-Ming nosei
carev prsten.
Pjesnik je izrazio elju koliko bi rado bio tamo da to vidi.
Tai skrenu pogled s prvoga ministra, dalje od njega u svoga brata iza Wen
Zhoua. Po prvi put u svome ivotu i bilo je to uznemirujue vidje izrazitu
tjeskobu na Liuovu licu, kako mu zurei uzvraa pogled.
Tai sa svojom pratnjom iz palae zastade pored podija s leajem nasuprot
prvog ministra, onoga koji je oito bio ostavljen za njega. Nakloni se, lagano
se okreui svaki put, da ukljui sve koji su ovdje bili.
Vidje nasljednika, Shinzua, na pola puta s jedne strane. Princ je imao au
vina, jedini ovdje koji ju je imao. Osmjehnu se Taiju. Ako je primijetio prsten,
ako ga je iznenadio, tomu nije bilo traga.
Tai se nakratko zapitao hoe li Jian biti ovdje, ali bila je to uzaludna misao.
ene rade ono to rade iza scena poput ove ne usred vijea iji je zadatak bio
upravljati carstvom koje se suoava s oruanom pobunom.
Znao je, budui da nije bio potpuni civil, da car nee biti prisutan. Neko,
moda bi bio. Vie ne. Kitaijev velianstveni car primit e izvjetaj ili vie
njih pravovremeno. Iako...
Tai se osvrnu, trudei se da to uini nemarno. Iza Zhoua su stajali visoki
sobni paravani, izmeu njega i vrata pozadi. Da je netko htio sluati i
promatrati, nevien, ne bi to bilo teko. Sluge bi ga vidjele, ili nju, ali sluge
nisu bili bitni.
Sjednite, drugi sine Shen Gaov. Zhouv je glas bio gotovo nemaran.
Raspravljali smo o kretanjima este vojske. To se vas ne tie. Vae prisustvo
zatraeno je u vezi sitnog pitanja, od strane carskog nasljednika.
Tai kimnu, i ponovno se nakloni princu. Skupi svoje halje i sjede nasuprot
prvome ministru. Bilo je u tome neeg gotovo previe izravnog. Shinzu je bio
izmeu njih, Taiju zdesna.
Wen Zhou nastavi, Mi ne vidjesmo razloga kao i uvijek da ne
pristanemo na elju presvijetloga princa da vas se pozove.
Mi, pomisli Tai. Nije bio siguran to je to znailo.
Ponovno lagano kimnu glavom. eljan sam da budem od ma kakve
pomoi, meu tako tovanim drutvom.
No, ree Zhou olako, Vjerujem da imam osjeaj to je njegova
preuzvienost zamiljala. Stvar je, zapravo, ve izvrena.
Zaista? Kako to, prvi ministre?
Bio je to Shinzu. I iako je jo uvijek drao au vina lijeno, ravnoduno
nagnutu, glas mu nije bio nimalo lijen. Instinktivno, Tai ponovno kratko
pogleda u svoga brata: Liuov izraz lica bio je prozirno nezadovoljan.
Odjednom i sam osjeajui neugodu, Tai pogleda natrag u premijera. Zhou
ree, s lagodnom gestom: U pitanju su zapadnjaki konji, naravno, moj
gospodaru prine. Kako bi drugaije ovaj momak mogao biti od znaaja?
Sukladno tome, odaslah juer dvadesetoricu ljudi da ih dovedu od Taguranaca.
Vjerujem da je vae gospodstvo zadovoljno. Osmjehnu se.
Tai ustade.
Gotovo je sigurno barbarski, pomisli, uiniti to na takvom skupu. Mogla bi
to ak biti uvreda. Postojala su precizna pravila kako se valja obraati vlasti u
Ta-Mingu, posebno ako ovjek nema propisnoga poloaja. Nije mario.
Ono to je bilo zapanjujue jest koliko je odjednom postao smiren. Kada
ovjek mari, pomisli, tada je u opasnosti. Ree, bez ikakvih titula: Jeste li
pitali svoga savjetnika, moga brata, prije nego to ste to uinili? Je li vam Liu
zaista dopustio da uinite neto toliko suludo?
Nastupi zapanjena tiina. Wen Zhou se ukruti.
Pripazite, gospodaru Shen! U ovoj ste sobi samo-
U ovoj je odaji na moj poziv, prvi ministre. Kao to ste napomenuli. to ste
namjeravali rei, gospodaru Shen, nosei prsten moga cijenjenog oca kao
znak jako velike asti?
Dakle, ipak je primijetio. Princ odloi svoje vino.
Tai si nije mogao pomoi: ponovno pogleda u sobne paravane iza Zhoua.
Bilo je nemogue odrediti je li itko moda bio iza njih.
Ponovno se nakloni, prije nego to odgovori. Samo postavih pitanje,
tovani gospodaru. Moda bi se mome bratu moglo dozvoliti da odgovori, ako
prvi ministar nastavi biti nevoljan?
Moji savjetnici ne govore za mene! Wen Zhou ree odrjeito.
Shinzu ustro kimnu. Razumno naelo. Potkopalo bi povjerenje u prvoga
ministra jo vie kada bi govorili. Dakle, recite nam, je li ovo bilo uinjeno
nakon savjetovanja s vaim savjetnicima?
Jo vie. Nije postojao nain da to promakne.
Postupci prvog ministarstva nipoto nisu pitanje za ovo vijee. Odluke se
donose na vrlo razliite naine. Tko god ima iskustva s vlasti to zna.
Povratna strijela odapeta na razuzdanog princa.
Moda, ree Shinzu. Ali moram vam rei, otpustio bih bilo kojeg
savjetnika koji me naveo da poaljem te ljude.
Oho! Princ eli sada raspravljati o osoblju prvog ministarstva?
Odvie dosadno na svaki mogui nain. Shinzu se tanko osmjehnu.
Wen Zhou ne uzvrati osmijeh. Gospodaru prine, ovog ovjeka car jo
nije primio. Stavljen je na popis za prijem. Dok se ne pojavi pred Feniksovim
prijestoljem, ne moe napustiti grad. Konji su bitni, kao to sami rekoste.
Stoga poslah po njih. to mi, gospodaru, elite rei da je neprilino u tome?
Zvualo je nepogreivo razumno. Nije bilo. Tai otvori usta, ali princ ga
preduhitri.
elim vam rei da su ti ljudi sino zaustavljeni na carskoj cesti, na prvoj
potanskoj stanici.
Ovaj se put Zhou ustade.
Protokol se strahovito gazi ovdje, pomisli Tai. Srce mu je ubrzano udaralo.
Nitko se ne bi usudio napraviti takvo to! odrjeito ree Wen Zhou.
Nekolicina nas mogli bi pomisliti da je nuno, ali samo bi se jedan usudio.
Gotovo ste u pravu, prvi ministre. Vae su jahae zaustavili vojnici Drugog
vojnog okruga, koji su igrom sluaja jo uvijek bili u Ma-waiju nakon to su
dopratili gospodara Shen Taija sa zapada.
to je ovo? Kako se moemo braniti od Roshana ako-?
Ako zanemarimo vrlo jasna saznanja o uvjetima pod kojima e se ti konji
otpustiti! Taguranci zahtijevaju da ih gospodar Shen sam preuzme. Njegovi
su!
Zhou odmahnu glavom. Bio je napet od bijesa. Sardijski konji dar su
Kitaiju od vlastite voljene keri uzvienoga cara. Taguranci se ne bi sramotili
uskrativi dar samo zato jer je mali dio prijenosa-
Molim vas! ree Tai. Zhou stade. Svi pogledae u njega. Gospodaru prvi
ministre, dozvolite svome savjetniku da govori. Za sebe, ne za vas. Brate, jesi
li ga poticao na ovaj potez?
Liu se nakalja kad se sve oi okrenue na njega. Bio je vian govornik, s
pravom vjetinom u prilagoavanju visine glasa i tona okolnostima. Radio je
na tome itavog svog ivota, od vremena jo prije nego to je mogao pustiti
bradu.
Sada je bilo oito da mu je neugodno. Pogleda s Wen Zhoua u princa. Ree:
Njegovo milostivo gospodstvo, princ, zasigurno je bio u pravu kada je naveo
da nam ti konji trebaju vie neko ikada prije, s potrebom da se
sporazumijevamo preko velikih udaljenosti.
Zbog ega pozvah vaeg brata da nam se pridrui, ree Shinzu. Konji su
ast dana jednome ovjeku. Ako dvadesetero vojnika jednostavno dojae do
granice i zatrai ih, vrijeat emo Tagur tako da zanemarujemo njihove uvjete.
Posramili bismo se svojim postupcima!
Tko je zaustavio moje ljude? ree Wen Zhou, zanemarujui to je princ
rekao. U njegovu glasu bilo je otrine. Vuk stjeran u kut, pomisli Tai ili misli
da bi mogao uskoro biti.
Tai je do tada ve znao. Zhou je takoer morao znati.
Vaa roakinja dala je zapovijedi, tiho ree Shinzu. Gospa Wen Jian ree
mi da mogu toliko kazati, ako me se pita.
Morala je biti ona, pomisli Tai. I toliko je to znailo, da bi to uinila, da je
toliko paljivo gledala svoga roaka. Carstvu je prijetila otvorena pobuna, a
dvojica mukaraca koji su imali njenu naklonost, koje je pokuala drati u
ravnotei, bili su u sreditu toga. Jedan u ovoj prostoriji, jedan u ovome
trenutku sa svojim vojskama u pokretu.
Princ zastade, zatim doda, jo tie: Takoer, imao sam vam rei da je sada
porazgovarala s onim vaim ovjekom, onim koji je bio zaustavljen pred
nekoliko tjedana, dok je jahao na jug.
Onaj koji je bio ubio Xin Luna.
Razgovor o kojem bih volio saznati, ree Zhou, s odista zadivljujuom
smirenou. Ali ovo je daleko vanije pitanje!
Gospodaru prvi ministre, ree Tai, i ree to ovaj put formalno. tovani
princ zasigurno je u pravu. U opasnosti smo da izgubimo dvije stotine i
pedeset sardijskih konja. Preneseni su uvjeti krajnje velikodunog dara, koji
daleko nadilazi moje zasluge. Sam sam ih pisao, a takoer i Taguranci, a
takoer i zapovjednik utvrde Gvozdenih vrata.
Kako vulgarno i razmetljivo da samoga sebe smatrate toliko vanim, drugi
sine Shen Gaov. I zamijetite: krajnje velikodune darove daje car Kitaija, ne
podanike, podreene nacije koje od nas mole carske keri kao znak nebeske
naklonosti.
Tai je znao to sada mora uiniti. Nije bilo u njegovoj naravi, i shvaao je
to sve vie i vie sa svakim trenutkom to prolazi. Nije htio biti ovdje, ne sada,
i moda ne nikada. Ali mogao je ovdje malo plesati.
Podignu ruku, s prstenom. Znam i predobro koliko krajnje velikoduan
svojem najmanje zaslunom slugi na voljeni car moe biti, ivio i vladao
tisuu godina.
Nastupi kratka tiina.
Neka bude volja neba, ree sin i nasljednik toga cara. Zhou ne ree nita.
Tai se okrenu Shinzuu. Gospodaru prine, elite li da uzmem ljude i
poem na zapad po konje? Dvoru sam na usluzi. Dre ih iza granice preko puta
Hsiena.
Tako nam je znano.
Spreman sam poi odmah.
Princ odmahnu glavom. Zhou je jo uvijek bio na nogama, vidje Tai. Suoi
se s prvim ministrom, du itave duine prostora vijea u golemoj odaji punoj
odjeka. Da je Zhou nekako pribavio konje, pomisli Tai, ne bi bilo niega to bi
ga sprijeilo da ubije odreenog drugog sina. Ba niega.
Princ ree: Igrom sluaja, premijer je u pravu po jednom pitanju. Ne
moete napustiti Xinan dok ekate prijem. Vae je ime stavljeno na prijedlog.
Tai je zurio u njega. Radije bih sluio caru, najbolje to mogu, nego traio
pojavu na dvoru.
Shinzu se nasmija. Posjedovao je lagodan arm. Moda je to, pomisli Tai,
jedna od stvari koje su ga odravale na ivotu sve ovo vrijeme. To, i ugled
koji je iz trenutka u trenutak nestajao za ravnodunost prema carskim
zbivanjima.
Princ ponovno odmahnu glavom. Dogaaji se moraju odvijati kako su
odreeni pod devet nebesa, gospodaru Shen. Palaa i carstvo rasplest e se u
nered ako to ne bude tako. Kada su krajevi nestabilni, kako je uio Cho
majstor, sredite mora biti vrsto. Moj otac e vas primiti. Dat e vam asti
koje e zato jer moraju nadilaziti one koje je dao Sangrama u Rygyalu.
Tako se svijet odvija. A tada, ako to bude elja Feniksova prijestolja, moda
budete zamoljeni da jaete po svoje konje.
Gospodaru, vrijeme bi moglo biti bitno.
To je i razlog zato sam poslao po njih! ubaci se Wen Zhou.
Je li? upita princ Shinzu. Princ pogleda Taija. Vrijeme je uvijek bitno.
Ali red, pravilno ophoenje, pravilno razmiljanje, oduvijek su bili bitniji. To
je na nain.
Tai spusti glavu. Osjeao se sada samosvjesno, toliko uoljiv na nogama.
Uistinu razumijem, gospodaru. Ali ako je tomu tako, zato sam ovdje? Rekli
ste da ste me zatraili...
Bljesak zaigranosti u Shinzuovim oima. Ovo je, odjednom pomisli Tai, sin
oca slavnog po inteligenciji i odlunosti. Ako je car postao star i umoran
(misli koje se nisu smjele izgovoriti), to nije nestajalo iz roda.
Princ ree: Zatraio sam vau prisutnost im smo saznali za te jahae
poslane po konje. Ti ljudi bili bi odbijeni na granici. Svi to znamo, ili smo
trebali znati. Vae e prisustvo tamo biti potrebno, a zatim e carstvu biti
potrebni konji. Ako budete dovoljno usluni, dakako, da ih uinite
raspoloivima. Sukladno tome, pozvao sam vas ovdje, u prisustvu prvoga
ministra, jer imamo potrebu za njegovom velikom moi.
Tai trepnu. Pogleda u Zhoua.
I tek tada se Shinzu okrenu u tom smjeru. Prvi ministre, posvetio bih sebe i
svoje ograniene sposobnosti da zatitim ovoga ovjeka, za dobrobit Kitaija i
svoga oca, ali vremena su opasna, a moja vlastita sredstva su oskudna. Molim
vas, u prisustvu ovoga vijea, da zaloite svoj poloaj i ivot da ga uvate za
nas. Samo netko s vaom mudrosti i moi moe osigurati njegovu sigurnost u
nemirna vremena, a znamo da je Roshan svjestan tih konja.
Izraz na Zhouovu licu bio je uistinu zanimljiv. Tamo je bilo poraza,
nepogreivo, ali iza toga Taiju se uini da vidi zaigran, aristokratski bljesak
ironije: priznanje dobro odigrane igre, kao da je ovo bila partija na polju za
polo, a lopta je upravo elegantno ubaena u njegov gol.
Sloi se, naravno.
Nije bilo mogunosti, ree Sima Zian te veeri, nad vinom Lososove rijeke, da
se ne sloi.
Mjesec, na opadanju, bio je nad glavom. Sjedili su na zakrivljenoj kamenoj
klupi pod svjetiljkama u vrtu Taijeva doma. Vrt ni veliinom niti detaljima nije
bio ni blizu Wen Zhouovom, ali imao je maleno jezerce, bambusov lug,
zavojite staze, vonjak. Oko njih se osjeao miris cvijea.
Princ, ree Tai. Promijenio se.
Zian razmisli o tome. Puta sada ljudima da vide to je oduvijek bio.
Krio je to?
Zian kimnu.
Zato sada?
Moda je vrijeme.
Na Taiju je bio red da razmisli o tome. Je li u opasnosti to to radi?
Shinzu?
Da.
Pjesnik popi svoje vino. Sluga mu napuni au, i povue se. Moda. Ali
nita vie nego itko od nas. Na Yenling se kree etvrt milijuna vojnika.
Pogleda u Taija, zatim skrenu pogled, i promrmlja:
Tai je te noi sanjao da je ponovno na sjeveru. Pored one kolibe onkraj stepe,
kako gleda ljude dok gore i prodiru se pored plavoga jezera blistavog poput
dragulja. Nije to vie bio san koji mu je esto dolazio, ali sjeanje nije nikada
bilo ni potpuno odsutno.
Dim je plovio, a kroz njega su izvirala zlobna lica, Bogi golih prsa to se
nadvijaju blizu, mau mu pred licem odsjeenim udovima ljudskih bia, nude
ih kao da su darovi, zatim klize dalje. Krv je kapala s nogu i odsjeenih
odrezaka bedara. Koliba je gorjela sa zvukom rike. Tai osjeti uas, i jad koji
ga preplavljuje. Imao je osjeaj da naglas plae, u snu, i u Xinanu.
Postade svjestan, kao u magli, u polusnu, glasa kako ga umiruje. Pokuavao
je vidjeti. Potrai utu kosu. Ruka mu proe po elu, ili mu se tako uini. Netko
pokraj njegova kreveta sa zastorima i baldahinom, u tamnoj crnini noi. Osjeti
kako se bori da se probudi, zatim se preda i kliznu natrag u san laki san, bez
uasnih slika iz sjeanja.
Ujutro, kada se probudi u izlazak sunca, ne ree nita o svojoj noi, i nitko
drugi ne ree nita, takoer.
Devet dana poslije toga, drugog sina generala Shen Gaoa pozvae u palau Ta-
Ming i u Dvorani svjetlosti ga primi car Taizu u prisutnosti najuzvienijih
lanova svoga dvora, ukljuujui Predragu Pratilju.
Tai, kojega je njegov podvornik odjenuo u bijelo za tu priliku, pristupi
Feniksovom prijestolju, triput izvodei trostruki naklon, kako je bio upuen.
Zastade na propisanoj udaljenosti od carske prisutnosti, sputenih oiju,
takoer kako se zahtijevalo.
Tada mu car, uz divljenje i zahvalnost, pokloni posjed u breuljcima
Mingzhen, aristokratskom igralitu za lov i jahanje sjeverno od Xinana. Primi
jo jedan posjed i znatne zemlje na jugu, blizu Velike rijeke, neko imanje
ministra optuenog za krau iz Riznice.
Iskvareni ministar bio je pogubljen, njegovo imanje zaplijenjeno. Ono sada
poe hrabrome ovjeku koji je bio ivio meu duhovima Kuala Nora, polaui
ih na poinak.
Nadalje mu poklonie zapanjujue velik novani iznos, obredne artefakte,
ad, koralj, biserje, bjelokost, i drago kamenje, i dva obredna maa koja su
pripadala caru Pete dinastije.
Bez rijei (govor je bio zabranjen), Tai se ustade na diskretni znak rukom
visokoga eunuha i ponovno se nakloni, devet puta, dok se polagano udaljavao
od prijestolja.
Vani, uz vrtoglavicu, ali diui u suncem obasjanom dvoritu, potpuno je
oekivao da e mu sada stii zapovijedi da odmah krene preuzeti svoje konje.
To se nije tako zbilo. Umijeali su se dogaaji.
Istog toga poslijepodneva stie glas da se Yenling, drugi grad carstva,
istono od njih na dalekoj strani prijevoja Teng, predao Roshanu. Proglasio ga
je prijestolnicom svoje Desete dinastije.
Njegovi su vojnici, dojavljeno je, ostavili sveope stanovnitvo uglavnom
neozlijeenim, ali kasapili su svakog dravnog slubenika i vojnika koji nije
uspio pobjei kada su se pobunjenici pojavili pred zidinama.
Jo duhova, pomisli Tai. I jo na putu.
22.
N ije to jedna od stvari o kojima je ikada razmiljala, ali Li-Mei nikada nije
bila na planini. Nikada se ak nije ni popela na breuljke istono od
njihova doma. ene to nisu radile. Sjea se kako je sanjala o tome da vidi
more. Drugaija vrsta misli.
Svojih prvih dana ovdje, bez zadataka, bez potrebe da se ustaje u tami i
ikamo jae, vrsto drei nezamislivu rasko vremena za sebe, hoda po
irokom, ravnom vrhu planine i zelenim terasama nie. Nema ak nikoga kao
pratnju. Ne ovdje, nema potrebe.
Kameni bubanj, jedna od Pet svetih planina, upadljivo se istie zbog mjesta
na kojemu se nalazi, nad veinom ravnim tlom u svim smjerovima. Vrh
izgleda kao da je neki bog uzeo ma i presjekao, stvorivi ravan vrh. Moe
vidjeti daleko, u kojem kod smjeru pogleda. Katkad zamilja da moe ak
vidjeti Zid, ali zna da je to privid.
Nema ogranienja, moe lutati bilo kuda. Nosi sive halje kanlinskog
akolita, mada to nije. Gleda ih kako se ue u borbi, ili s lukom, ili vjebaju
kretnje koje se doimaju bliima plesu nego borbi. Gleda mukarce i ene kako
tre uza zidove, odbiju se unatrag preko otvorenog prostora, i spuste se niz
drugi zid, a zatim to uine ponovno.
uje zvona koja pozivaju Kanline na molitvu i klizi tim putem, meu sivim
i crnim likovima na zelenoj planini.
Voli zvuk zvona na ovom visokome mjestu. Stoji na stranjem kraju hrama,
gleda obrede, visoke svijee kako gore, slua pjevanje kako se die i pada,
osjea vie mira nego to se moe sjetiti.
Isto je u suton, kada pronae tiho mjesto na jednoj od terasa i gleda sivo
nebo kako tamni i zvijezde kako se pojavljuju.
Mora se nositi s neto krivnje. Kliznuti u mir u ovom je trenutku zasigurno
sebino, sramotno, ak. Sada ve znaju zato su se Dugi zid i garnizoni iza
njega ispraznili. Znaju kamo su Roshanove vojske pole, kamo idu.
ak i uz to ili moda, iskrenije, zbog toga do veeri svog treega dana
na Kamenom bubnju, Li-Mei je odluila da eli ostati na Planini itavog svog
ivota, uiti da bude Kanlin, ili ih jednostavno sluiti.
Rano iduega jutra, pozvana pred trojac starjeina koji upravljaju svetitem,
sazna da joj nee biti dozvoljeno da to uini. Mora, zapravo, gotovo odmah
otii.
Ne izgledaju kao ljudi skloni izmjeni bilo koje donesene odluke, misli ona,
dok stoji pred njima. Lica su im stroga. Dvojica su vrlo visoki, trei ima samo
jednu ruku. Nose neureenu crninu svih Kanlina koje je ikada vidjela. Sjede na
jastucima na podijima s leajevima u paviljonu otvorenom prema svjetlu i
vjetru. Sunce izlazi.
Ona ima pitanja.
Spusti se na koljena. Nije sigurna je li to propisna stvar za uiniti, ali ima
osjeaj da je ispravno. Ree, gledajui od jednoga do drugoga: Jesam li
toliko nepogodna da postanem Kanlin?
Neoekivano, starjeina u sredini, onaj s jednom rukom, naglas se nasmije,
visok, veseo zvuk. Ipak nije toliko dalek, pomisli ona. Nisu ni ostali: smijee
se.
Nepogodna? Beznadno! ree onaj koji se smije, ljuljajui se naprijed i
natrag od dragosti. Kao to je bio i va brat!
Ona zuri. Znali ste mog brata?
Uio sam ga! Pokuali smo. On je pokuao. Umiri se, obrie oi
rukavom. Pogleda je poblie, zamiljeno. Njegov duh nije taj kojem je
namijenjeno da raste unutar vee skupine, zajednikog vjerovanja. Nije ni va,
keri Shen Gaova. Glas mu je zapravo blag. To ne treba smatrati
neuspjehom.
Tako se ini, ree ona.
Ali nije tako. Va je brat imao prejak osjeaj onoga to jest, iznutra. Imate i
vi. To je narav, ne mana.
Ne elim otii. Boji se da zvui kao dijete.
Volite Planinu jer ste doli kroz opasnost, a ovdje je mirno. Naravno da se
elite zadrati.
Ne mogu? ak ni kao sluga?
Jedan od visokih se pomakne. Jo uvijek je zabavljen, vidi ona. On
promrmlja: Vi ste princeza Kitaija, gospo. Okolnosti su se sada promijenile u
svijetu, i gotovo je sigurno da neete poi natrag na sjever. Ne moete biti
sluga. To sramoti palau Ta-Ming, i nas, previe e ljudi znati tko ste.
Nisam zatraila da me se uini princezom.
Ovaj put se svi troje nasmiju, mada je to dosta blago.
Tko bira svoju sudbu? Trei je to, najvii. Tko trai da se rodi u
vremenima koja zove svojima?
Pa, tko prihvaa svijet samo onakvim kakav mu dolazi? ree ona,
prebrzo.
Oni utihnu. Ne znam taj odlomak, ree onaj u sredini. Je li to od uenika
Cho majstora?
Ona kae, ne opirui se treptaju ponosa: Nije. To je od generala Shen
Gaoa. Moj otac je to rekao svoj svojoj djeci. Sjea ga se kako to govori njoj
izravno, svojoj keri, vie od jednom. Nije to bilo neto to je samo ula
prislukivanjem.
Trojica mukaraca razmijene poglede. Najvii lagano kimnu glavom. To
je izazovna misao, i stavlja breme na one koji je uju. Ali, oprostite mi, to
samo ini jasnijim zato vam nije sueno da budete Kanlin. Raznih smo
umova, i naravi, ali na je put da pronaemo ispunjenje i sklad u veem
jedinstvu. Znate to.
Ona se eli boriti, ali nalazi da je teko. Moj brat to nije mogao uiniti?
Nita vie nego to je mogao pronai sklad u redovima vojske, ree onaj
zdesna. Izgleda da je va otac uspio u oblikovanju samostalnosti u svoje
djece.
Kanlini ne mogu biti samostalni?
Naravno da mogu! Bio je to ponovno onaj sitni, u sredini. Ali samo u
odreenoj mjeri i samo nakon prihvaanja sebe zavijenog u nae halje i
dunosti koje donose.
Osjea se budalasto, mlado. Ovo su stvari koje su mogli oekivati od nje da
zna. Ree: Zato mi onda pomaete?
Izgledaju iznenaeno. Onaj u sredini ini se da je voa mahnu jednom
rukom. Zbog vaeg brata, naravno.
Zato jer je bio ovdje?
Tri smjeka. Visoki slijeva kae: Ne to. Ne. Sigurno ne to. To je zbog
Kuala Nora, gospo.
I tako ona upita, jer nikada nije saznala to je to Tai uinio nakon to je
napustio njihov dom i poao na zapad u doba alovanja.
Kau joj, na dalekoj planini. Objasne za konje, i pokuaje ubojstva, od kojih
je jedan poinila ena pod krinkom Kanlina koja je uila ovdje, u stvari,
prije nego to je napustila red, ali jo uvijek nosei crne halje, obmanjujui
ljude. Neto to duboko ale, ree najvii. Breme koje osjeaju.
Puno je to za pojmiti.
Li-Mei ima dojam da se svijet koji je ostavila za sobom kada je napustila
Xinan u nosiljci, putujui na zapad Bogima, vraa u naletu rijei i misli.
Zato bi ga itko htio ubiti? Prvo pitanje koje doe.
Oni odmahnu glavama. Ne odgovore. Odlue ne odgovoriti.
Je li u redu? upita.
U Xinanu je, reeno nam je. I zatien. uvaju ga Kanlini, kako i treba biti.
Konji e sada biti jo vaniji, i njegovi su. To je dobro uvjerenje, ree najvii.
Sada se ne smijee, vidi ona.
Dobro uvjerenje. Ona odmahne glavom.
Sve je to toliko udnovato, dovoljno da promijeni nain na koji se sve
shvaa. Ali ini se kao da je njen drugi brat uinio neto zadivljujue, i da je,
ak i toliko daleko, ipak bio s njom, titio je. Ovdje na Kamenom bubnju, i
prije toga, na stepama, zbog-
to je s Meshagom? upita iznenada. Onaj koji me doveo. Hoete li mu
dopustiti da ostane? Moete li ita uiniti za njega? Razumijete li to mu se
dogodilo?
Ovaj put odgovori onaj njoj slijeva. Naa uenja i nae shvaanje ne idu
toliko daleko na sjever.
Ona zuri u njega. Prema njoj nisu bili nita osim blagi. Ipak, ne voli da joj
se govori neistina. U pravu su, naravno: njena narav nije kanlinska. Ovo su
starjeine, mudri i cijenjeni.
Kae: Oprostite mi, ali to nije tono, zar ne? Netko je ovdje razumio
vujeg glasnika. Nije li tako troje vas dolo da se sastane s nama kod Zida?
Imala je nekoliko dana da razmisli o tome.
Kitanci ne vole vukove, kae onaj u sredini. Onaj koji je bio Taijev uitelj
ovdje. To nije odgovor.
Ona ree: Vezan je za glavnog vuka, zar ne? Meshag. To je ono to mu se
dogodilo? Njegov ivot se skona kada vuk umre? Imala je vremena da
razmisli i o tome.
Moda, ree starjeina njoj zdesna. Ali bilo bi to drsko od nas, od bilo
koga, da mislimo da to razumijemo.
Od bilo koga. To se odnosi na nju. I ovdje, ponovno, zna da je ono to on
kae istina. Kako bi se moglo pojmiti ono to se zbilo pored tog dalekog
sjevernog jezera?
Neete mu dozvoliti da ostane. Ne postavi to kao pitanje.
On ne eli ostati, onaj u sredini je njeno ispravi.
Nije vidjela Meshaga niti vuka od veeri kada su stigli. Zasigurno e,
misli ona, rei zbogom prije nego to poe natrag. Nije to nuno vrsto
vjerovanje. Nema... dobrog uvjerenja.
Kae sama sebi da ne smije dozvoliti da to bude bitno. Svijet dolazi, i od
njega treba uiniti ono to ovjek eli da bude. Ako se razbije o stijene, kao to
se razbija more na slikama na sobnim paravanima koje je vidjela na dvoru,
razbit e se sa svojim ponosom.
Ali nikome uistinu nije dozvoljeno odabrati vremena u kojima e se roditi.
Njen je otac imao pravo, kao i starjeine. U uenjima nije bilo stvarnih
proturjeja.
Ona se ustane, i nakloni. Gdje ete me poslati, gospodari?
Onaj sitni ima blago lice, zakljui ona. To je blagost skrivena oiljcima,
elavom glavom, crnom strogou kanlinskih halja. Ali svejedno je to blago
lice, a takav mu je i glas.
On objasni, govorei u ime sve trojice, to e joj se dogoditi. Ona osjeti
treptaj straha, dok slua, kao prvi jeziac plamena kada se zapali vatra, ali ona
ga potisne.
Ipak je ona princeza Kitaija, i ki svoga oca, i vidi sada, jasno, da bi gonila
lanu jednostavnost da je proivjela svoje dane na ovoj planini, pravei se da
nije tako.
Dva jutra kasnije ona takoer poe, s podosta velikom skupinom Kanlina,
prema jugu. Odjevena je u crno, s kapuljaom, kao da je jedna od njih. Jau na
prijevoj Teng.
Starjeine su, u razmatranju i razgovoru, odluili da e tamo Kanlini biti
potrebni. To se zbilo na tome prijevoju, izgleda, pred mnogo godina, i prije
toga, i prije.
* * *
U ratovanju postoje vremena silovite hitnosti i nasilja koja natapaju
razrovanu zemlju krvlju, a postoje i razdoblja kada se doima da se sve
usporava, ili ak zastaje.
Pobunjenike su vojske zauzele Yenling s uznemirujuom lakoom i neto
divljatva. An Lijeva dobro osedlana konjica sruila se sa sjevera, pregazila
Zlatnu rijeku, i pojavila se pred zidinama Yenlinga prije nego to je bilo koja
protivnika sila mogla stii da obrani drugi grad carstva.
To se predvidjelo u palai Ta-Ming. Carevi vii mandarini na Dvoru
purpurne mirte prihvatili su da e to biti tako.
Bit e rtava na istoku, naalost. Kako ne bi bilo? Ovo je bila oruana
pobuna, i svi su bili svjesni koliko nemilosrdan moe biti An Li.
Prijevoj Teng, koji je titio sam Xinan, bio je popunjen ljudstvom i zatien.
Isprva ne najboljim vojnicima. Roshan se moda mogao probiti borbom, da je
odmah krenuo iz Yenlinga, ali prijevoj je bio zloglasno tijesan, jednostavan za
obraniti. A ii juno od njega kroz gore, ili prelaziti i ponovno prelaziti rijeku
na sjeveru, bilo je strahovito opasno (posebice s konjanicima). Pokuaji takvih
manevara unitavali su vojske stoljeima. Prijevoj Teng bio je sredinji
kvadrat na kitanskoj igraoj ploi.
Drugaije reeno, ratovanje takoer moe biti ples, a koraci i glazba esto
su dobro poznati objema stranama.
Prethodnica pobunjenika koji su se sada nazivali Desetom dinastijom
Kitaija uvrstila je svoju vlast nad Yenlingom, ubila svakoga koga su
odluili ubiti, preuzela vlast nad oblinjim lukama Velikog kanala, i ekala
svoje pjeatvo da ukroti sjever i pridrui joj se.
Ukrotiti sjever, meutim, pokazalo se kao teak zadatak, tim vie otean
dolaskom carskih sila iz este vojske koje su napale linije opskrbe.
Pobunjenike ete bile su prisiljene da ostanu na sjeveroistoku kako bi
sprijeile da gradove ponovno osvoji druga strana ili da ak irom otvore
svoja vrata carevim etama.
Roshan i njegovi generali gajili su nade da bi se Pet obitelji, dugo
nezadovoljnih odreenim mjerama poduzetim po pitanju oporezivanja i prava
na zemlju, moglo pridruiti pobuni, ili joj se barem ne protiviti. Na kraju, iako
je bilo rasprave meu sjevernjakom aristokracijom, to se nije dogodilo.
Umjesto toga, gotovo od poetka, sjeverno od rijeke bilo je ustanaka, u
navodnom sreditu novoproglaene Desete dinastije.
Netko je mogao ne voljeti trenutnu carsku obitelj, smatrati ih drskima,
skromna roda, i odvie sklonima sjedinjavanju moi u Xinanu... ali u
usporedbi s barbarinom i njegovim vulgarnim sinovima i generalima? No,
zaista nema izmeu ega birati, zar ne? A nitko na sjeveroistoku, nakon to su
godinama ivjeli s Roshanom kao guvernerom, nije bio sklon biti zaveden
milju da bi se njime lako manipuliralo jednom kada bude na vlasti.
Uza sve to, ponosni voe Pet obitelji znali su povijest i zemljopis dobro kao
i svatko drugi.
Roshan je vjerojatno propustio priliku, sloie se, razmjenjujui elegantno
ispisane poslanice na svilenom papiru, ili se sastajui na ovom ili onom
imanju nad ljetnim voem i vinom. Pogrijeio je: ekajui u Yenlingu da se
okruni, zatim uspostavljajui silne elemente dvora, ne kreui se dovoljno
hitro s prednou prve vojske na polju.
Bilo je razumljivo da e pokuati pridobiti legitimitet, prisvojiti titulu
novoga cara. Junak napaenog kitanskoga naroda, koji stremi da uniti
iskvarenog prvog ministra, i zamijeni ostarjelog, bijednog cara uhvaenog u
zamku ljubavi.
To je bila pripovijest na nain na koji je Roshanu trebalo da se pria. Ali
zadrati svoju vojsku na terenu, dalje od vojarni i obitelji, dok se ljeto
zagrijava i dolazi jesenska etva koja ne bi bila skupljena bit e izazov.
S osiguranim prijevojem Teng i sigurnim Xinanom, careve sile mogle su
se polako okupljati iz svih smjerova, sastavljati redove i jedinice, i s
vremenom pritisnuti pobunjenike, sa sjevera i juga, kao to bi ovjek stisnuo
zrno groa meu prstima.
To je bilo, zapravo, gotovo opeprihvaeno miljenje meu povjesniarima
o tome to se trebalo dogoditi.
* * *
Za sve svoje izjave kako nikada nije imao poloaj na dvoru, nikada ga nije
htio, te se ne bi pretvarao da razumije tamonje manevre, Sima Zian je bio taj
koji je nastavljao predviati dogaaje koji su zapoeli mijenu svijeta.
Zian nije napisao Pjesmu vjene alosti. Bio je to mlai pjesnik,
godinama kasnije. Ali Prognani Besmrtnik jest, nad liijevim vinom u
Taijevom gradskom vrtu jedne ljetne veeri, napomenuo to misli da e se
uskoro dogoditi. Druga vojska, pod samim guvernerom Xu Bihaijem, bila je
tada ve u prijevoju Teng, zatvorivi put pobunjenicima.
Bilo je malih okraja, nikakvih veih sukoba. I pobunjenike i carske vojske
kretale su se posvuda po Kitaiju. Skakavci prelaze uniteno polje, jedan je
pjesnik bio napisao davno za nekog drugog rata.
Stigla je vijest o drugoj plamteoj zvijezdi, kako pada na istoku.
U pitanju je strepnja, Zian ree te noi, meu krijesnicama. Veliki dogaaji
esto poinju u strahu. A Ta-Ming je ustraeno mjesto. Mogu se napraviti
pogreke.
Tai se sjea kako se osvrtao, ak i u vlastitu vrtu, da vidi tko je mogao biti
postavljen da prislukuje. Bili su sami uz izuzetak dvojice njegovih Kanlina,
neto udaljenih. Uvijek su sada bili s njim. Prestao si je doputati da bude
nezadovoljan zbog toga.
Zian, ak ni priblino trijezan, tumaio je to je oekivao u ne predalekoj
budunosti. Citirao je dvije pjesme i odlomak iz djela Cho majstora.
Tai je sluao, i gledao ga pod dvije gorue svjetiljke, i rekao, kada je
pjesnik bio gotov: Moj brat to ne bi dozvolio. To se nee dogoditi.
Zian se nasmijao, sjea se: ta neobuzdana zaigranost koja je u njemu bila
toliko blizu povrini. Sposobnost da pronae radost u svijetu.
Ne bi dozvolio? ree pjesnik jednom kad se smirio. Jesi li uzeo u obzir
da utjecaj tvoga brata vie nije ono to je neko moda bio?
Nije? ree Tai. Odloi svoju au vina. Zato ne?
Jer si se ti vratio u Xinan! Liu podsjea prvog ministra na tebe. Razmisli o
tome!
O emu razmiljam?
Onih dvadesetero jahaa koje je poslao po tvoje konje. Misli da ih je tvoj
brat odobrio?
Tai je znao odgovor na to. Vidio je Liuovo lice toga dana. Ne, ree.
Znao je da je to suludo.
Suludo. To je dobro! Ali Wen Zhou je to svejedno uinio, zar ne? Misli li
da je Liuu uope rekao da se to zbiva?
Sumnjam.
Vidi? Govorim u ime mudraca u ai! Natoi mi jo svoga dobrog vina,
prijatelju. Prieka da mu se aa napuni, zatim doda, tiho: Paljivo emo
pronai put kroz krhotine slomljenih predmeta koje ludost ostavi za sobom. A
neto od onoga to se slomi bit e prelijepo.
Tai e se sjetiti i toga.
* * *
Oduvijek je mogla odrediti kada je njemu neugodno. Dio je to njenog
uenja i njene naravi. Sposobnost itanja mukareva raspoloenja kljuna je
u Sjevernom okrugu. To je jedna od pjeviinih osnovnih vjetina.
Kada je u pitanju Wen Zhou, nije to za razliku od nekih drugih mukaraca
vaan znak kada ne pokae volju za voenjem ljubavi. Moe je odsutno uzeti
na krevetu ili uza zid kada je uznemiren, panje na posve drugom mjestu. Ili se
moe lagodno odmarati, pustiti joj da mu svira glazbu, za veeri kada su mu
misli i raspoloenje posve spokojni.
Sa Zhouom, odmjeravanje njegova uma esto ima veze s time kako
odgovara kada mu se obrati. Ili ne odgovara. Kia nekih noi gotovo moe
osjetiti vrtlog njegovih misli, i zna da, iako je s njom, iako bi mogao ak biti u
njoj, jedva je prisutan i ak je (mada bi se razbjesnio ako bi ikada bila toliko
budalasta da to kae) uplaen.
Ali jest. Ve nekoliko noi, kada stigne kui kasno iz Ta-Minga i doe joj,
osjea njegov nemir, a noas je jo jai.
Iako nema nikakvog saznanja o tome to se zbilo, svjesna je da se Shen Liu,
njegov najpouzdaniji savjetnik, ve danima nije pojavio na imanju.
Mora da se sastaju u palai, zakljui.
Jako joj nedostaje jedna strana Sjevernog okruga: svakakve vijesti stizale su
tamo odmjerenim, neprestanim tokom, kao rijeka. Trebalo je biti vjet u
izvlaenju onoga to je istinito (ili moe biti istinito) od onoga to je samo
dokonost ulica i trnica, ali u kui poput Paviljona mjeseine ule su se stvari,
ovjek se osjeao povezanim sa svijetom.
Ovdje, ironino, u domu najvanijega ovjeka u Kitaiju, prema nekima,
Kia je odsjeena od dogaaja i njihova glasa. Druge su ene beskorisne po
tom pitanju, a sluge su naizmjenice ravnoduno neznatieljni i divlje
lakovjerni.
Zna da su pobunjenici osvojili Yenling i da careve sile dre prijevoj Teng.
Sada je ljeto, doba borbi, ali kada doe jesen, sa zimom na pomolu,
pobunjenici izloeni na terenu trebali bi biti u ozbiljnim tekoama. Carske sile
takoer bi mogle biti u nevolji, treba napomenuti, budui da e opskrba
Velikim kanalom biti prekinuta, ali zapad je njihov, a Roshan je zaglavljen na
sjeveroistoku i u svojoj proglaenoj prijestolnici Yenlingu.
S druge strane, Zhou je oigledno bilo neugodno, stoga mora biti neeg to
ona ne zna. Odloi svoju pipu i kae, blagi rizik: Tihi ste, gospodaru.
On ne odgovori.
Za trenutak ponovno uzme instrument, i pone svirati. U njenoj su odaji,
vrlo je kasno. Klizna vrata otvorena su prema ljetu.
Gledajui van, on tiho ree, kao da nije niti uo njene rijei: Kio, jesam li
ikada bio grub prema tebi?
Istinski je iznenaena, krije to najbolje to moe. Gospodaru, vaa
sluavka zna svi vai sluge znaju koliko ste dobri prema nama!
Njegov je izraz udan. Ali jesam li bio grub? Prema tebi?
Kia oblikuje osmijeh. Nikada, gospodaru. Ba nikada.
Zuri u nju dugo vremena. Ustane i dovri svoje vino, odloi au. Hvala,
ree, i izie.
uje ga kako izgovara naredbe. eli svoga konja, i uvare. Ide natrag u
palau. U ovo doba?
I... Kia. Nazvao ju je njenim sjevernookrunim imenom. Nikada to ne ini.
I izraavanje zahvalnosti? Uznemirujue je.
Iduega dana otpusti svoje sluge na polovici poslijepodneva, tvrdei da ima
potrebu za odmorom nakon zamorne noi s gospodarom, i krene puniti
neupadljivu platnenu vreicu s pojedinim svojim najvrjednijim nakitom.
Kasnije, dok sama hoda, kao to je njen paljivo uspostavljen obiaj, prema
dalekome kraju vrta nedaleko od sjenice od ruina drveta zakopa te
dragulje u podnoju trenjina stabla.
Cvjetovi na stablu tada su ve doli i poli: prelijepi neko vrijeme, zatim
otpali.
* * *
U palai Ta-Ming, i u Ma-waiju kada eli tamo biti, ena plee za cara
Kitaija.
Knjiga etvrta
23.
Li-Mei je duboko uznemirena, nije ni blizu tome da raisti sve razloge za to.
Jedan od njih je, meutim, zasigurno divlja silovitost onoga to se upravo
zbilo u prijevoju Teng, izreene rijei, ugraeno nasilje i jo na putu.
Zacijelo, sada, na putu?
Jo jedan razlog jest, u beskrajno manjim razmjerima, sramotno, gotovo
nevrijedno priznanja, da se jo uvijek oporavlja od uinka tekog, odvie
slatkog mirisa koji je doao iz An Lijeve sjedalice s baldahinom kada je pratila
Kanlina koji mu je nosio svitak. Bila je druga u redu kada mu je dan potpun
zapis. Mahnuli su joj, i onom drugome, da pou naprijed.
Slatkoa parfema koja je prekrivala, gusto, mnogo mraniji miris, neto
iskvareno. Osjea se loe poslije toga, a zrak u prijevoju Teng jo uvijek je
previe miran, previe gust, kada pokua duboko disati. Van prijevoja bit e
vrlo vrue, tamo gdje su pobunjenici utaboreni na suncu.
Ostaje potresena milju koja joj je dola, dok je hodala prema Roshanu,
stajala sa strane, gledala kako mu se prua svitak.
Nije ni priblino sposobna s maem ili noem, ali zacijelo je postojala
vjerojatnost da ga je, naoruana kakva jest danas kao Kanlinka mogla
ubosti, i zavriti ovo.
Zavriti, takoer, svu sigurnost i tradiciju i potovanje za Kanlinske ratnike,
valja rei.
Stotine godina tijekom kojih su bili smatrani vrijednim povjerenja, unitila
bi ih u trenutku Shen Li-Mei, jedina ki generala Shen Gaoa nakon to su joj
pruili dobrodolicu na Planini kamenog bubnja, dali joj sklonite i savjet i
ak nain da doe kui kroz graanski rat.
Ne valja razmiljati o tome. Ili, ako se misli ne moe obuzdati, ne valja
dopustiti da budu vie od toga.
Roshan umire, u svakom sluaju. To je bio miris koji je osjetila. ovjek
tanke brade koji se suoio s njime (znala je tko je on, sjeala se svoga oca
kako govori o njemu) rekao je to izravnim rijeima. Rijeima koje je gledala
kako pisari biljee hitrim krasopisom.
Njegovo ubojstvo, misli ona, ne bi nuno nita zavrilo. Sinovi onaj koji
je ovdje stajao, i jo su dvojica ivi (ini joj se) i, vjerojatno, petorica ljudi
ija se imena nose u drugome svitku, oni ije se smrti zahtijevaju: oni bi
nastavili, ak i kada bi An Li umro.
Pobuna ne mora uvijek biti vezana za volju i ivot jednoga ovjeka. Moda
zadobiva vlastitu silu, nakon to se dostigne i prijee odreena toka. Povratak
je mogu, i mogu, a zatim vie nije.
Je li se to ovdje zbilo?
Voljela bi nekoga pitati, ali ne moe. Preruena je kao Kanlin, nitko ne
smije znati tko je, a Ratnik ne bi postavljao takva pitanja, nikome.
Dali su joj da nosi par maeva na leima za jahanja na jug kako ne bi
izgledala nespretno i nevjeto, dok se bude kretala s njima kada doe vrijeme.
Isprve su bili teki, ti maevi, bolni uz kraljenicu u svojim lenim koricama.
Sada je vie nauena na njih.
Osoba ena moe se prilagoditi vie nego to bi mogla misliti da moe.
Ono u to nije sigurna jest kada to prestaje biti vrlina i postaje neto drugo,
ostavlja ovjeka previe neodreenim, neusidrenim, kao ribarev prazni amac
to plovi na rijeci, bez naina da ga se vrati gdje pripada.
Razmiljajui tako, posramljena to se bavi mislima o vlastitom ivotu u
ovakvo vrijeme, Li-Mei vidi tri jahaa kako jure prema njima uz prijevoj sa
zapadnog kraja.
Voa nosi barjak, carske oznake. Ovo su kuriri, dovoljno ih je esto viala
za svojih dana s caricom. Drugi je jaha Kanlin. On je taj koji sjae sa svog
zapjenjenoga konja prije nego to se pastuh uope u potpunosti zaustavi. Prie
generalu Xuu, nakloni se. Poti se od vruine. Crne su halje natopljene znojem.
Prui sitan predmet. To je peat, slomljen napola. Li-Mei zna to to predstavlja,
mada nikada nije zapravo vidjela koji od njih. Kurir generalu takoer prui
svitak.
Xu Bihai prihvati oboje. Doda polupeat jednome od svojih oficira. Taj
ovjek posegne u konu torbu koju nosi i izvue slian predmet, odbaci ga,
izvue drugi. Nitko ne govori. ovjek prinese taj drugi dio onome koji je
kurir donio. Pogleda pristaju li, proui stranju stranu, kimne.
Tek tada Xu Bihai odvee svitak i proita.
Li-Mei ga vidi kako stari njoj pred oima. Na trenutak se nasloni na svoj
tap. Zatim se uspravi. Kada vam je ovo dano? pita kurire. Glas mu je tih. Li-
Mei se odjednom boji, kada to uje.
Kurir se nakloni prije nego to progovori. Oigledno je iscrpljen. Pred tri
noi, gospodaru. Krenuli smo usred noi.
A dolo je od?
Od prvog ministra osobno, gospodaru generale. Iz njegove ruke u moju,
svitak i polupeat.
Bijes se pojavi na Xu Bihaijevim crtama lica; nemogue je previdjeti ga.
Udahne i izdahne, polagano.
Ree, vrlo jasno: Boji se. Zakljuio je, to ih dulje ovdje zadravamo, to je
vjerojatnije da bi netko mogao zakljuiti da se ovo moe zavriti tako da ga se
isporui An Liju.
Nitko ne prozbori ni rije u prijevoju Teng. Li-Mei se sjea nekog drugoga
ovoga jutra: Trebam Wen Zhoua pred svojim nogama, oslijepljenog, kako moli
za smrt.
Za trenutak, general Xu ree, ovaj put tiho, kao da se obraa mirnoi zraka,
ne nekome pored sebe: Da sam drugaiji ovjek, i da je Roshan, moda bih to
ak i uinio.
Ono to Li-Mei osjea, kada to uje, dok stoji toliko blizu, jest strah. Otjera,
kao to vjetar tjera palo lie, sve misli o vlastitoj sudbini. Ovdje je sada neto
mnogo vie.
Dugih godina kasnije, kada je ta pobuna bila jo jedan dio prolosti razoran
dio, ali svren, i na opadanju povjesniari zadueni da prouavaju zapise
(one koji su preostali iz nepovezanog vremena) i oblikuju pripovijest tih dana
bili su gotovo jednoglasni u svojim divljim djelima dok su se natjecali da
prikau iskvarenu narav (od najranijeg djetinjstva!) i podlo izdajnitvo
prokletog An Lija, bolje znanog kao Roshan.
Gotovo bez iznimke, stotinama godina, Roshana su slikali u tivu za tivom
kao najglomaznijeg mogueg lika, bubuljiavog, utovljenog izopaenim
apetitom i ambicijom.
U tim spisima, opi pogled bio je da je samo junaki i mudri prvi ministar,
Wen Zhou, raspoznao zle namjere gnusnog barbara gotovo isprve i inio
sve to je mogao da ih sprijei.
U tivima je bilo varijacija, zamrenih odreenim odlikama zapisa, i
potrebom (do kasnijih dinastija) da se ne bude nimalo kritian prema samom
velikom i velianstvenom caru Taizuu.
Sukladno tome, najee objanjenje za dogaaje na poetku An Lijeve
pobune ukljuivalo je nesposobnost i strah meu generalima i asnicima
kojima je bila dodijeljena obrana prijevoja Teng i Xinana, iza njega. Izvjesni
general Xu Bihai, inae nebitan lik, uobiajeno je bio prikazan s prijezirom
kao tjelesno nemoan i kukavac.
Ovo rjeenje problema da se objasni to se zbilo bilo je oito, s obzirom na
to da su slubeni povjesniari dravni slubenici i slue na dvoru svake
dinastije i moe ih se lako otpustiti, ili gore.
Bilo bi izrazito nemudro dati naslutiti, kamoli tvrditi, bilo kakvu pogreku
ili neuspjeh sa strane nebeskoga cara, ili njegovih propisno imenovanih
ministara. Lake je, i sigurnije, usmjeriti pogled i krasopis na vojnike.
Naoit, aristokratski, nadnaravno mudri prvi ministar bio je takoer,
naravno, dio legendarne tragedije, one koju je prigrlio i obian puk i umjetnici
Kitaija i to je, takoer, zasigurno igralo ulogu u oblikovanju slubenih
zapisa.
Kada se elje dvora i pripovijetke naroda sjedine s vizijom velikih
umjetnika, kako bi se ijedan razboriti ljetopisac prolosti usudio suprotstaviti?
Drugi pjesnik, mlai, to e napisati. Dio jako dugog stiha, jednoga koji e biti
upamen, meu svim (zaslueno) zaboravljenima o tom jutru u Ma-waiju.
Naredbe novoga cara bile su tone, odmjerene, prikladne. Ovdje je bilo troje
mrtvih ljudi. Kanlini su bili zamoljeni da se pobrinu za njih, uz pomo svoga
svetita.
Jian e odnijeti u grobnice carske obitelji, u blizini. Najstariji sin generala
Shen Gaoa, nakon savjetovanja s njegovim bratom, takoer je dan Kanlinima,
uz zamolbu da se njegovo tijelo ouva i odnese na imanje njegove obitelji za
pokop. Glas e unaprijed biti poslan obitelji.
Tijelo biveg prvog ministra, Wen Zhoua, Kanlini su imali da spale na
lomai u svom svetitu, propisno umotano u pokrov i s obrednim pravima, ali
ne s dvorskim poastima. Pepeo e se raspriti, ne sauvati. Nedostatak
sveanosti bio je oigledno i pametno osmiljen da ublai strahove vojnika
koji su ga ubili.
Car-otac Taizu, koji se probudio usred te noi kao vladar Kitaija, izgledom
krhak, u alovanju i izbezumljen na sjajnom danu, dobit e pratnju do
sigurnog mjesta na dalekom jugozapadu s onu stranu Velike rijeke.
S vremenom e, glasila je nada, ponovno pronai snagu i svrhu, i vratiti se,
s dostojanstvom, na obnovljeni dvor svoga sina u Xinanu.
Sam car Shizu poi e na sjever. Uinit e Shuquian, na zavoju Zlatne rijeke,
svojim uporitem. I ranije je sluio toj svrsi u Kitaiju. Xinan se nije mogao
zadrati, ali mogao se ponovno osvojiti.
U novome caru nije bilo ni traga popustljivosti prema pobunjenicima, ni
treptaja sumnje niti predaje. Jedan je ministar uinio pogreku. Taj ovjek (i
njegov savjetnik) bili su mrtvi, kako se iziskivalo, ovdje ovoga jutra.
ena koja je leala u praini mogla se smatrati izvorom aljenja, sada i
kasnije, ali nitko tko je prosuivao to pitanje s jasnoom uma ne bi mogao
porei da je njena obitelj bila u korijenu ove nesree. Kao to su ene u Kitaiju
mogle eti koristi od djela mukaraca koje znaju, nisu mogle biti imune kada
bi ti mukarci pali.
Jedan malen dogaaj, koji je primijetila samo aica ljudi u tom dvoritu
svratita, dogodi se netom prije no to Taizu ponovno ue u svoju koiju da
bude ispraen iz Ma-waija. Alkemiar, mrav klerik Svete staze, oprezno izviri
iz druge koije, gdje je oito ostao tijekom nasilnih zbivanja jutra. Prie
Taizuu, pruajui ono to je oito bio jutarnji eliksir, pripravljen da
pomogne dostii besmrtnost.
Car, bivi car, odmahnu rukom tome ovjeku.
Ubrzo nakon toga, gospodara Shen Taija, sada osobu od odreene vanosti,
novi car pozove u potansku stanicu. Tamo kleknu i primi drugi prsten, blijedi
ad prvi dar koji prui Shinzu kao car Kitaija.
Shen Taija uputi da poe s umirovljenim carem prema potanskoj stanici na
carskoj cesti za Chenyao. Od tamo, im njegovih ezdeset Kanlinskih ratnika
stigne iz svoga svetita, trebao je hitro nastaviti za Hsien, na granici s
Tagurom, da preuzme svoje konje i sigurno ih dovede natrag u Shuquian. Car
slubeno zamoli da konje stavi na raspolaganje carstvu. Shen Tai slubeno
pristade na to, izrazivi veliku radost to moe biti od koristi Kitaiju.
Trebao im je vei dio noi da dosegnu svratite na Carskoj cesti. Isto ono gdje
se probudio za jutra u proljee da pronae Song ranjenu i u rukama vojnika, a
Wen Jian kako eka da ga odvede u Ma-wai.
Zato jer su jahali, ak i na umornim konjima i dalje od glavnih cesta, s
vremenom prestigoe boreu, iscrpljenu prethodnicu izbjeglica iz Xi-nana.
Spustili su se na glavnu cestu. Leala je otvorena pred njima pod mjeseinom,
spokojna i prelijepa.
Kanlini iz svetita, njih ezdeset, kao to je bilo obeano, ekali su kada
dostigoe svratite. Taizu je spavao, prijavie.
Tai im da da odvedu Dynlala da ga se napoji i oetka i nahrani. Svi su
trebali odmor, znao je to, ali nije mogao spavati. Bio je premoren do kosti i
utuen.
Song i Lu Chen otioe s ostalim Kanlinima. Pomisli da je pozove da ostane
s njim, vidio je koliko je uznemirena. Nije osjeao da je sposoban pruiti joj
utjehu. Bit e joj bolje s Ratnicima, pomisli.
Ili moda ne. Nije znao. Nije noas u sebi imao toliko jasnoe. Ma-wai, to
se tamo zbilo. I Xinan u vatri, s Proljetnom Kiom unutar zidina. Ili moda
zarobljenom meu desecima tisua na ovoj ili onoj cesti.
Nije znao. Proao je kroz odaju za prijem svratita. Vidje uplaene ljude
kako tamo stoje, nesigurne to da kau ili misle. Naklonie mu se. Proe dalje
u dvorite, vrt.
Neto kasnije Zian izae i pronae ga. Tai je sjedio na klupi pod dudovim
drvetom. Pjesnik je nosio vino, i dvije ae. Sjede i natoi i Tai ispije au,
zatim je ponovno isprui. Zian je napuni po drugi put i Tai ispije i to.
Pjesnik je bio tiha, utjena prisutnost. Doimalo se neispravnim, nekako, i u
emu noas pronai utjehu. Prijateljstvu, svjetlosti zvijezda. Nonom
povjetarcu.
Zian ree: Trebat e se odmoriti.
Znam.
Odlazi ujutro?
Prije zore. Trebali bismo ostati ispred onih koji bjee iz grada. Tai
pogleda drugog ovjeka, sjenku pored sebe. Lie nad njima zaklanjalo je
mjeseinu. Dolazi s nama?
Kratka tiina. Zatim Zian odmahnu glavom. Moda je to oholo od mene,
zabluda, ali vjerujem da mogu vie dobra napraviti s carem. S... carem-ocem.
Taizu ne moe drati korak s nama.
Naravno da ne. Ali alovat e, a uza se ima samo onu budalu od
alkemiara, i vojnike. Mora prijei dalek put, a ceste su teke. Nebeski put
zavijen je sada kao luk. Moda stari pjesnik moe pomoi.
Nisi star.
Noas jesam.
Nastupi tiina u vrtu, a zatim Tai u pjesnika kako ponovno prozbori,
pruajui mu dar:
Tai neko vrijeme ne ree nita. Bio je ganut, i jako umoran. Vino, rijei, mir.
Vidjet u te opet?
Ako nebo dozvoli. Nadat u se da hoe. Pit emo dobro vino u drugom
vrtu, sluati glazbu pipa.
Tai udahnu. Nadat u se da hoemo. Gdje... gdje e biti?
Ne znam. Gdje e ti biti, Shen Tai?
Ne znam.
26.
Y e Lao, neko nii podvornik Ljubljenoj Druici Wen Jian, sada je bio
glavni podvornik domainstva asnog i uglednog gospodara Shen Taija
(sina slavnoga generala). To je, naravno, znailo da nosi breme slubene
odgovornosti za pozamano imanje gospodara Shena u Xinanu u izrazito
neizvjesnim vremenima. Podvornici domainstava, bez iznimke, vie su voljeli
izvjesnost.
Ye Lao nikada nije pretrpio znaajnu pobunu niti dolazak gnjevnih vojnika
u bilo koji grad ili palau koje je poznavao. Sluale su se prie o takvim
vremenima, nije ih se proivljavalo ako bi bozi u devet nebesa bili milostivi.
Nisu, naravno, uvijek bili milostivi.
S obzirom na to da je bio dosta dobar u svome poslu, i ponosio se time, Lao
odbi dopustiti si da bude nepropisno uplaen ili usplahiren (i, najsigurnije, ne
dozvoli kunim slugama da vide traga takvih osjeaja u njemu) dok An Lijeva
vojska ne bude zaista viena na istonim vratima grada, sedam dana nakon to
car i aica dvorjana pobjegoe.
U tom trenutku, kada se pobunjeniki vojnici poee ulijevati u Xinan, a
izvjetaji o zastraujuem ponaanju dostigoe imanje gospodara Shena, Ye
Lao se zateknu kako postade pomalo uznemiren. akali bjehu u gradu, netko
izreknu citat, zmajevi bjehu u divljini.
Xinan ostavie otvoren Roshanu, naravno: samo bi lude zatvorile gradske
dveri kada nema vojnika da ih brane. Ali ta utivost nije izazvala nikakvo
neposredno ograniavanje nasilja.
Oekivala se, na uobiajen nain vojnika koji stiu na civilizirano mjesto,
odreena koliina opijanja, unitavanja, pljakanja, ak i ubijanja, ma koliko
nepotrebno to bilo.
Nesumnjivo je bilo najmudrije drati ene skrivene od pogleda, i nadati se
da e se sirote djevojke u okruzima naslade pokazati doraslima zadatku
umirivanja pijane vojske.
Oko pola milijuna graana Xinana odabralo je, ako su irom proireni
izvjetaji bili toni, pobjei pred pobunjenicima. Razlili su se u svim
smjerovima, gazei jedni druge u urbi. Neki su ak poli na istok, ravno u
prilazeu oluju, vjerojatno prema ladanjskim domovima i obitelji, nadajui se
da e se provui sjeverno i juno oko napredujue vojske i vratiti svojim
ratarskim korijenima.
Veina onih u bijegu pooe na zapad ili jug. Dojavljeno je da se odreen
broj kretao na sjever, jednom kada stie glas da je novi car, Shinzu (bila je to
teka zamisao, novi car), tamo okupljao Devetu dinastiju.
U Ye Laovom pogledu, veina ljudi u bijegu inila je pogreku.
Osim ako nemaju obitelj na selu kod koje ima za njih, stvarno mjesto kojem
bi poli, smrt od gladi izvan Xinana bila je stvarna mogunost. U stvari, s
toliko ljudi u pokretu bilo je teko zamisliti kako bi svi mogli nai sklonite i
hranu, ak i s obitelji koja ih eka.
Oni koji ostadoe pretpostavie da se An Li i njegovi sinovi namjeravaju
smjestiti u palai Ta-Ming, te e stoga djelovati uz dranje kakvo prilii
samoproglaenoj novoj dinastiji.
Bit e odreene mjere nediscipliniranog ponaanja, ali to e se zasigurno
obuzdati, a ivot u prijestolnici nastavit e se na prihvatljiv nain.
S tom temeljnom milju u Xinanu, koju je i on dijelio, Ye Lao je bio
duboko zaprepaten kada sazna za nemilosrdni pokolj u palai od prvih sati, i
kako jo uvijek traje.
Na trgu pred zidovima Ta-Minga bilo je javnih pogubljenja. Dojavljeno je
da se istrgavaju srca mrtvih lanova carske obitelji i nude kao rtva duhu An
Lijevog ubijenog sina. Govorilo se da se neki pogubljuju tako da im se vrhovi
glava kidaju gvozdenim kandama.
Tijela su se gomilala na trgu i bilo je zabranjeno uzimati ih za pokop.
Gradile su se goleme lomae i mukarci i ene su se spaljivali dok se dizao
gust, zaguuju dim, i uasan smrad. Bilo je to barbarski, u Ye Laovu pogledu.
Svi pronaeni mandarini, ak i novozavreni niski slubenici, ubijali su se
na Dvoru purpurne mirte, ako nisu imali predmijenje da odbace svoje halje i
pojaseve i sakriju se u gradu, ili pobjegnu.
ene iz palae, glasila su izvjea, strahovito su se zlostavljale. Mnoge
Taizuove konkubine i glazbenice slalo se u kolima, kao roblje, natrag prema
Yenlingu i pobunjenikim vojnicima ostavljenima tamo. Roshan je znao to
valja initi, da se vojsku odri sretnom.
Nairoko su se ruile privatne dveri, gotovo nasumino, dok su se probijali
opijeni vojnici, sijui unitenje i smrt. Nisu sve Xinanove ene i keri ili
mladi djeaci bili uspjeno skriveni.
Posvuda je bilo vatre tih prvih dana.
Hodati ulicama u potrazi za hranom znailo je riskirati ivot. Trnice su
bile zatvorene. Tijela su leala meu otpadom i divljim ivotinjama, dimom i
utom prainom, i mirisom palei.
Vojni glasnici koji su se kretali kroz grad prenosili su glas da svatko tko
presvijetlim voama nove dinastije otkrije boravita djece ili unuadi Taizua
neko cara, sada raskrinkanog kao kukavca koji je izgubio ovlast neba svaki
takav podatak bit e uzvraen nagradom i slubenim uvjerenjem o sigurnosti
kuanstva.
Ono to uslijedi bilo je runo, kada se skrovita Taizuovog brojnog
potomstva i njihove djece (esto vrlo mlade) spremno dojavie, razotkrie
njihove krinke. Te bespomone, nesretne prineve i princeze, svakog od njih,
dovedoe lomaama pred Ta-Mingom i odrubie im glave.
Nenaklonost podvornika Ye Laoa prema takvom ponaanju nadilazilo je
njegovu sposobnost izraavanja. Taj ovjek, An Li, sebe je proglasio carem?
Nasljednikom devet dinastija slave u Kitaiju? Ljudi, pomisli mrko Lao, nisu
nita bolji od zvijeri, to su vukovi ili tigrovi.
Zadrao je glavu visoko i ui otvorene, skupljao kakva je saznanja mogao, i
osiguravao da domainstvo gospodara Shena ostane to ureenije moe, pod
izazovnim uvjetima. Neki lanovi osoblja pobjegli su za prvih dana, ali veina
ih nije imala kamo poi i ostade, u strahu.
U drugom dvoritu s desne strane imanja stajao je privatni zdenac, ljupki
znak njegove vanosti. Lao uredi da svaka bava i vedro na imanju bude
napunjeno i uvano u spremnosti, ako bi vatre koje su se sada mogle svugdje
vidjeti dospjele do njih. Svakoga je jutra dao da se posteljina natopi vodom.
Hrana je bila teko pitanje, ali ne jo nemogue. Nakon deset dana Roshan
dopusti da se trnice ponovno otvore, za one dovoljno hrabre da pou
naprijed, bilo da prodaju ili kupuju.
Neki ratari poee oprezno dolaziti poslije toga, s mlijekom i jajima,
povrem i peradi, prosom i jemom, paljivo birajui put pored mrtvih tijela, i
uplakane, naputene djece, i tinjajuih ruevina.
Cijene su bile visoke. Mogle su se nazvati neuvenima, osim to stvarno
nisu bile, pod danim okolnostima. Ye Lao je oekivao da e se povisiti.
Zamisli se jednoga jutra i sinu mu zamisao, sjeanje: nije li gospodar Shen
imao susret sa samim Roshanom, na putu natrag do Xinana sa zapada? Ako je
pamenje sluilo, bio je to dan prije nego to su sam Ye Lao (i njegova biva
gospodarica) susreli Shen Taija na potanskom svratitu na carskoj cesti.
Nije znao nikakve pojedinosti, i nitko na imanju nije znao vie (upita ih), ali
voen poticajem podvornikovim nagonom temeljenim na naravi svoga
gospodara Ye Lao sastavi kratku, paljivu poruku i posla je po uasnutom
podslugi (jednim kojega je ocijenio potronim) u Ta-Ming, jednom kada
Roshan naredi da ubijanje tamo prestane. Sam je zaposjeo palau, i vjerojatno
je shvatio da treba neto ljudi da upravljaju njome.
(Iskusan podvornik mogao mu je to od poetka rei.)
Govorilo se da su neki lanovi carske obitelji, prije nego to pobjegoe,
samo Feniksovo prijestolje smrskali u komadie, i odstranili drago kamenje
kojim je bio optoen. To da bi sprijeili barbarskog uzurpatora da smjesti
svoje glomazno tijelo na to prijestolje.
Ye Lao je to odobravao, potiho.
Nikada nije saznao je li njegova poruka primljena. Nije bilo odgovora. U
njoj je jednostavno izvijestio palau, sve koji bi tamo mogli biti u slubi
cijenjenog i uglednog cara An Lija Desete dinastije, u ijem je vlasnitvu bilo
ovo osobito imanje.
Ipak primijeti u danima i tjednima to uslijedie, dozvolivi si malu mjeru
zadovoljstva, da nikakvi vojnici ne dooe pred njihove dveri, nitko ih ne
srui, da uine to su drugdje inili.
Bilo je uznemirujue saznati, kao to uistinu saznae, to se uinilo
domainstvu pokojnog prvog ministra unutar njegovog gradskog imanja,
nimalo daleko, u istoj ovoj etvrti.
Kao da su ti siroti mukarci i ene imali ikakvu ulogu u zloinima
pripisanim Wen Zhouu. Prvi je ministar bio mrtav, duh, lien asnoga pokopa.
Zato bi itko osjetio potrebu da izvede surovu, krvlju natopljenu osvetu nad
slugama domainstva, konkubinama, podvornicima?
Ye Lao je bio gnjevan, uznemiruju osjeaj za ovjeka koji se ponosio
svojom uvjebanom podvornikom staloenou.
Nastavi upravljati imanjem najbolje to je mogao kroz kasno ljeto (koje je
te godine bilo vrue, i suho, poveavajui opasnost od poara). Kako su dani
prolazili, grad se polako obuzdavao. S ulica se uklonie tijela; prijestolnici se
vrati tih, oklijevaju ritam. Bubnjevi u zoru, bubnjevi uveer. Veina
pobunjenikih vojnika poe na bojna polja na sjeveru i jugu. inilo se da
Shinzu okuplja sile Devete dinastije protiv njih.
U Xinanu, ubojstva i pljake se umanjie, ako nikada potpuno ne prestadoe.
Neto od toga do sada je ve postalo isti lopovluk, Lao je znao, zloinci to
koriste kaos u vlastite svrhe. Svako toliko jo jedan lan Taizuove obitelji bio
bi otkriven u skrovitu, i ubijen.
Ye Lao je ekao upute bilo kakve vrste, mada bez ikakvog stvarnog
uvjerenja da e stii. Nije imao pojma je li gospodar Shen uope iv. Znao je
da je napustio grad gledao ga je kako odlazi, usred noi. Ipak je mislio,
moda previe pun povjerenja, da bi uli da je bio mrtav, ak i dok je carstvo
razlomljeno ratom. Saznali su za druge smrti, primjerice ukljuujui onu
prvoga ministra i gospe Wen Jian.
Ta je vijest dola ravno na poetku, nakon to car pobjee, dobrano prije
Roshanova dolaska. Ye Laou te vijesti, iz mnogih razloga, donesoe veliku
tugu.
Tijekom vremena u da se o njenoj smrti piu pjesme. Sjaj to pada iz
svijeta, zvijezda to se vraa nebesima, rijei takve vrste.
Ye Lao nije imao uha za poeziju. S druge strane, kasnije u ivotu koji e se
ispostaviti jako dugim, govorit e prie o njoj, grijui se za zimskih noi
sjajem u oima ljudi kada shvate da je sluio Wen Jian, da je kleao pred njom,
primao njene rijei, ljubio skute njene halje.
Do tada je ve bila prela u legendu.
Toga ljeta kada dooe pobunjenici, njegov zadatak, kako ga on shvati, bio
je jasan: ouvati red na jednom malome mjestu, jednom domainstvu, u svijetu
koji je izgubio sav smisao za red ili pravo da se proglasi civiliziranim.
Ne posveti tome mnogo razmiljanja, zauzet svojim svakodnevnim
zadacima, ali jednoga jutra, ujesen, iznenada mu sinu da mu mukarci i ene
ovdje na imanju gospodara Shen Taija potpuno vjeruju, oslanjaju se na njega,
ine to god naredi, iz razloga koji nadilaze poloaj i potovanje.
Odravao ih je na ivotu.
* * *
Gotovo svake noi Kia se sada budi uplaena, uznemirena zvucima za koje
se ispostavi da nisu nita, bilo da su u nekom malome svratitu na cesti ili
veemu u gradu, kao sada.
Ne voli biti toliko plaljiva, nije to nain na koji misli o sebi, ali vremena su
jako opasna, a zna da nije jedina koja se ovako osjea.
iva je da ita uope moe osjeati i otro je svjesna toga samo zbog
poruke poslane usred noi, i zato jer su se dvojica mukaraca ispostavili
odanima vie od iega to je mogla oekivati.
I zbog Kanlina, naravno.
Moda, takoer, vlastite odlunosti, ali kada pogleda unatrag prema toj noi
ne ini joj se da se osjeala odluno. Bila je u panici koliko ita drugo,
djelovala voena nagonom, poticajem. Strahom.
Male stvari, razlika u njenom vlastitom raspoloenju te noi, poruka koja
nije bila poslana, ili se izgubila, ili nije bila dostavljena do jutra (do kada bi
ve bilo nemogue otii). Najmanje razlike: ivot ili smrt. Takve misli mogu
ovjeka drati budnim nou.
Znaju sada, ovdje u Chenyau na zapadu, poneto o tome to se dogodilo u
Xinanu nakon to su otili. Dva Kanlina, jo uvijek s njom, imaju naina za
otkrivanje saznanja ak i u vrijeme rata. Vrijeme kada pisma zalutaju, kada
konje na potanskim postajama sve preuzme vojska, kada bilo kakva vrst
vijesti vrijedi itavo bogatstvo.
Posebice, saznali su to se zbilo na gradskom imanju nedavno preminulog
prvog ministra, Wen Zhoua, kada je pobunjenika vojska stigla u prijestolnicu.
Je li zaista toliko iznenaujue ako se u strahu probudi na uznemirujue
zvukove u tami, ili nekada uope ne usne?
Tanka linija izmeu smrti i preivljavanja, njenog postojanja na ovom
svijetu, ono je to je uznemiruje vie nego ita drugo. To, i svijest o tome
koliko je mrtvih, i na koji zvjerski nain. Zna imena, sjea se lica. Nemogue
je ne misliti o tome to bi bili uinili njoj, kao omiljenoj konkubini. Ima
munih pripovijesti, gorih od iega ikad isprianog o barbarima s onu stranu
granica Kitaija.
Ona dolazi s onu stranu tih granica. Sardija je opkoljeno malo kraljevstvo
koje je oduvijek znalo za ratovanje i nosilo se s invazijama. Ipak, Kia nikada
nije ula prie poput onih koje im dolaze iz Xinana.
Xinan, koji lei iza nje samo zato jer je Tai poslao poruku usred noi. Bio
je pozvan u palau sazna to od Kanlina. Poslali su i po Wen Zhoua, takoer.
To je bilo ono to ju je uinilo napetom te noi. Bio je s njom kada je dola
poruka. Sjedei uspravno u krevetu, gledajui ga kako je ita pod svjetlom
brzo upaljene svjetiljke, Kia je shvatila da to nije kakav uobiajeni poziv u
Ta-Ming. Ti nisu stizali u ovo doba, i nisu ga toliko duboko potresali.
Odjenuo se u urbi i uas otiao s uvarima, ne rekavi nita nita ni
njoj, nikome. Takoer uznemirujue. Spalio je poruku, inae bi je ona
pronala i proitala im bi bila sama.
Neto kasnije prolaz vremena te noi je zamagljen Hwan je doao s
drugom porukom, onom naslovljenom na nju.
Toliko je lako mogao ekati do jutra. To bi znailo svu razliku. Ili je poruka
mogla uope ne stii do nje.
Donio ju je Qin, obogaljeni prosjak s ulice.
Saznala je, i inilo ju je to poniznom ak i sada, da je nije povjerio nikome.
Da je platio novie pijanom trgovcu (a zato je on bio na ulici, prolazio,
toliko kasno?) da ga nosi - nosi ga itavim dugim putem uokolo do prednjih
dveri imanja. I tamo je ostao, bolno na nogama, lupajui po vratima i viui,
dok netko nije pospano, gnjevno doao.
A zatim je zahtijevao, glasno, silovito, bez da je ustuknuo, da mu dovedu
Hwana, i nikog drugog osim Hwana.
I, nevjerojatno (jo jedan izvor straha u njenom zamiljanju tih trenutaka),
nisu ga izbatinali i odbili. Hwan, budan otkako je gospodar izjahao, doao je
vidjeti u emu je mete.
Mete.
Prihvatio je poruku, predanu iz ruke u ruku, i donio joj je. Odmah, ne
ekajui jutro. Moda je znao da e biti budna. Moda je bio uplaen. Nikada
nije pitala, mada je bio s njom itavim putem do ovamo, do Chenyaa.
Kao i Qin.
Ne moe sa sigurnou rei zato ih je zadrala sa sobom, ali inilo se
ispravnim, inilo se... potrebnim. Dok je itala Taijevu poruku, Kia je osjetila
kako je obuzima neka unutarnja zapovijed.
Mogua opasnost. Budi jako oprezna, napisao je.
Oprezna je znailo sjetiti se Zhouovog lica dok je itao poziv iz palae, dok
ga je spaljivao, dok je odlazio. Bez laku no, bez zbogom.
Prvoga se ministra moglo opisati na mnoge naine, ali nikada nije bio
kukavac a te je noi izgledao uplaeno. A Kia je ve imala dovoljno osjeaja
opasnosti da ima skrivene dragulje u vrtu.
Bilo je to dovoljno sjea se sada, u Chenyau, usred druge noi, kasnoga
ljeta. Sve te stvari zajedno, i osjeaj (njena majka takoer ga je imala) kada
treba uiniti neto odluno.
Odluno. Postojao je samo jedan potez koji je mogla poduzeti. Kao kockar
to baca kocke u kasnononoj igri u okrugu naslade, riskirajui sve to ima.
Bila je tada pomalo gruba prema Hwanu, igrajui na njegovu ljubav za nju,
ljubav koju je njegovala iz vlastitih razloga. S druge strane, gotovo mu je
sigurno spasila ivot.
Njene upute bile su precizne, mnogo sigurnije nego to se osjeala. Iznutra,
bila je uasnuta. Nareeno mu je da poe kroz dveri sam. Imao je da pronae
sjedalicu s baldahinom na ulicama etvrti uvijek su bile jedna ili dvije, ak i
kasno u noi, s nosaima spremnim da nekoga odnesu na tajni sastanak, ili
kui s kojega.
Imao je da stavi prosjaka, Qina, u tu sjedalicu s baldahinom, i odvede je
uokolo do stranje strane posjeda.
Hwanove su se oi rairile, sjea se.
Imao je da to uini odmah, hladno je rekla, ili nikada vie ne pronae
naklonosti u njenom pogledu. Ako bi to uistinu uinio, rekla je, gledajui
ravno u njega pri svjetlosti svjetiljke, odjevena u svoju nonu halju, otkrio bi
vrlo veliku naklonost.
Poao je da uini kako mu je rekla.
Ona se ustade i odjene sama, kreui se hitro sada kada je donijela odluku,
kao da brzina moe nadvladati predomiljanje. Bogovi su sami znali to treba
doi, ali ako je u ovome bila u krivu nije bilo izvjesno da e proivjeti dan.
Uze jo dragulja iz krinje u sobi. Nije bilo smisla da ih ostavi. Poe sama
kroz golem i tih vrt, pored jezera i otoka i malih, privezanih amaca i
bambusova luga i travnatog prostora gdje je Wen Zhou igrao igre s drugim
dvorjanima. Staza je vijugala kroz nono cvijee. Udahnu njegov miris.
Doe do sjenice, pronae drvo gdje je sakrila onu malu vreicu. Prisvoji je
(prljajui ruke) i zatim se sama popnu uza zid, sluei se brijestovim drvetom
na istonom kraju.
Nauila je kako se penjati kao djevojica u Sardiji, bila je dobra u tome,
bolja od veine djeaka, smatrajui oguljeno koljeno ili lakat znakom asti.
Jo uvijek ima oiljak na lijevom koljenu. U Sjevernom je okrugu bilo slabe
potrebe za penjanjem, ili ovdje na imanju, ali nekih se stvari tijelo sjea.
Dvojica Kanlina pojavie se iz sjene kada se spusti na ulicu. Nije ni na
trenutak sumnjala da e biti tamo.
Odlazim sada, ree. Zbog poruke koju ste donijeli. Hoete li ostati sa
mnom?
Ostali su s njom.
Uinili su vie od toga, za bijega na zapad. Kao prvo, Kanlini su bili ti koji
su ih izveli iz etvrti u noi. Nijedan slubenik na vratima ne bi ih odbio.
Donosilo je to zlu sreu, u najmanju ruku. Shvaanje je bilo, ako su oni
odjeveni u crno vani, imali su razloga da budu, a tako i oni kojima su pratnja.
Tako je to bilo.
Zahvaljujui tome, preli su itav put kroz Xinan i do zapadnih vrata, bili su
tamo netom prije nego to je kraj policijskog sata otvorio grad. Dok su ekali
zoru i bubnjeve, Kia je dala Hwanu da dobavi koiju, i dva dobra konja za
Kanline.
S dolaskom jutra izali su iz Xinana, kreui se uz zapadnu cestu suprotno
od toka prometa koji je prilazio s dobrima za trnice. Kupovali su hranu dok
su ili, vino, kolae od prosa, sueno meso, breskve. Hwan je ponio novac.
Nije ga pitala gdje ga je nabavio. Njeni dragulji nee biti od pomoi dok ne
dosegnu trgovaki grad. Nije se kupovalo kuhana jaja ni kolae od jema s
jantarnim naunicama postavljenim u zlato.
Kasnije e saznati da su uspjeli napustiti grad samo zato to su se pokrenuli
tako brzo, izali i poli na zapad prije nego to se proiri glas o nesrei na
prijevoju Teng. I s njime, vijesti o carevom bijegu.
Kasnije toga dana prijestolnica sazna za ta zbivanja, i Ma-wai, i panika
buknu u gradu, zaguivi svaka vrata i svaku cestu prestravljenim ljudima u
bijegu.
Kia i njena skupina do tada su ve napustili carsku cestu. Odluila je da ima
previe ljudi koji bi je mogli znati na dobro znanom potanskom svratitu na
cesti. Koristio ga je dvor, to znai ljudi koji su mogli posjetiti kuu naslade
Paviljon mjeseine.
Skrenue na ravanju, pronadoe drugu cestu istok-zapad, nastavie se
kretati niz nju itav dan. Zastadoe prve noi u malom svratitu blizu farme
svile.
Kia nikada to nije znala, nitko ne moe ikada znati takve stvari, ali da su
ostali na carskoj cesti, zastali na potanskom svratitu te prve noi, njen vlastiti
ivot, i ivoti mnogih drugih moda bi bili drugaiji, u nastavku.
To je razlog zato nam se ponekad ini kao da je postojanje krhko,
neizvjesno, da nasumini vjetar moe puhnuti, sve promijeniti. Mogli su poi u
to svratite na carskoj cesti bila je to nagla pomisao, napustiti cestu. Moda
ne bi mogla spavati, lako se mogla ustati da kasno proee po vrtu, i vidjeti
dvojicu mukaraca u razgovoru na klupi pod dudovim drvetom...
Traje pola godine, malo vie, putovanje Putem svile kroz pustinje i zatim uz
uske planinske prijevoje to se penju do Sardije. Ne umru. Ona bi gotovo
sigurno bila umrla, bez njih. Qin, ispostavi se, moe jahati devu.
Napadnu ih dvaput, napadae odbiju. Ima pjeanih oluja. Druga od tih kota
Ssu Tana desnog oka, ali s njima je lijenik (voa skupine je iskusan) i on
nanese lijek i zavoje od gaze i Tan preivi. Nosi povez preko oka nakon toga.
Kia mu kae da zbog njega izgleda kao razbojnik iz drevnih dana.
On i Zhong Ma do tada vie ne nose svoje crne halje. Skinuli su ih nakon to
prooe kroz trei i posljednji garnizon na koridoru Kanshu. U tom su
trenutku, uistinu, ostavili carstvo za sobom.
Negdje u isto to vrijeme ona je donijela jo jednu odluku.
Ime mi je Saira, ree im.
U ustima ima okus poput proljetnih treanja, dok to izgovara. Oni svi
koriste to ime, ili je spominju na taj nain, iznenaujue lako, od toga trenutka.
Na kraju jako duge ceste, preplanuli i umorni, stignu preko kraja pijeska i
kamena na visoke, zelene panjake okruene planinama. Kada vidi konje po
prvi put, Nebeske konje (jo uvijek je malo strae), zna da je kui.
Prolo je devet godina. Njeni majka i otac su ivi. Svi osim jednoga od
njene brae i sestara. Nema mnogo sjaja i ada, ali manje praine i buke, u
potpunosti. Trgovci idu u oba smjera, na istok i esto sada na zapad (nove se
sile tamo uzdiu). Tijekom vremena uspije prodati, komad po komad, svoje
dragulje. Kitanski se rad visoko cijeni zapadno odavde, sazna. Nebo je plavo, a
planinski zrak je posve drugaiji od onoga s kojim je nauila ivjeti u Xinanu,
sa utim vjetrom to pue i dva milijuna dua.
U njenoj obitelji ima male djece, nevjerojatno. Ima glazbe. Naui ne bojati
se konja, i s vremenom jednoga jae, trenutak koji nikada nee zaboraviti. Ima
alosti, ima sjeanja.
Qin ostane, isprva primi dobrodolicu u domu njena oca, a zatim u njenom.
Hwan ostane. Dovoljno je imuna da treba podvornika da upravlja
domainstvom.
Zhong Ma poe kui. Mlad je, ponosan na svoje putovanje, i na to to je
Kanlin. Da mu pismo da ga ponese natrag. Treba joj vremena da ga napie.
alost, sjeanje.
Ssu Tan ostane. Uda se za njega. Jedno od njihove djece, zelenooka
djevojica, mada s tamnijom kosom od svoje majke, neizrecivo je darovita u
uenju glazbe. Savlada svih dvadeset i osam timanja pipe prije nego to navri
dvanaest godina.
Svijet, misli Saira, kroz svoje dane, moe donijeti neoekivane darove.
27.
N ije bio sretan u onoj maloj utvrdi nad Kuala Norom, ali Bytsan sri Nespo
nije mogao iskreno rei da mu je njegov samoopisani zaobilazni
manevar da se makne s tog mjesta jo poboljao ivot.
Odobrili su njegovu zamisao za rukovanje konjima danim Kitancu. Dobio
je unaprjeenje i sada se znalo da se izravno sporazumijevao s palaom u
Rygyalu, to je bilo korisno, oito. Sada je bio u daleko veoj utvrdi.
S druge strane, ovdje nije imao jasne uloge u zapovjednom nizu, to je bilo
nespretno i zbog ega nije bio voljen. inom je nadjaavao asnike koji su
dulje sluili, ali ovdje je bio samo da eka jednu posebnu osobu, ili poruku, s
druge strane granice.
Takoer je znao, svakoga jutra i kroz svaki dan i u svaku dugu ljetnu veer,
to njegov otac misli o svemu tome.
Prvenstveno, zato jer je njegov otac bio zapovjednik utvrde Dosmad.
Dosmad, gdje je Bytsan bio postavljen da eka mogui dolazak Kitanca
obdarenog apsurdnim brojem sardijskih konja.
Bytsan nije znao tko je ovdje upravo postavljen na mjesto zapovjednika
utvrde kada je iznio svoj pametni prijedlog za Sardijce. Jedna od (brojnih)
nesretnih strana bivanja u toliko zabaenoj utvrdi. Bilo je to nesretno
iznenaenje.
Njegov je otac potpuno i nesuzdrano osuivao carski dar. Mislio je da je to
in dekadentne ludosti. Ali budui da je u Taguru bilo nemogue, ak i za
visokorangiranog asnika, da kae ita takvo, zapovjednik utvrde Nespo
praznio je svoj bijes na svom vlastitom bezvrijednome sinu, koji je, igrom
sluaja, sada sluio pod njime, i koji je oigledno dao prijedloge za dopune
daru, uinivi izvjesnijim da e se dogoditi.
Konji su bili ovdje u Dosmadu, u velikim torovima izvan zidina. Trebalo ih
je hraniti i pojiti, redovito jahati, nadgledati zdravlje. Poslati nezdrave konje na
istok loe bi se ogledalo na Tagur, bio je primoran da shvati zapovjednik
Nespo, a to bi, slijedno, moglo imati posljedice za njega, koji se pribliavao
umirovljenju.
Malena vojska ljudi stigla je s konjima da izvrava te dunosti, dodavi
bremenima zapovjednika utvrde. Zaduio je svoga sina da njima upravlja. Bilo
je to ispod Bytsanova novog ina, ali Sardijci su bili jedini razlog za
unaprjeenje njegova sina, stoga se mogao pobrinuti da im se pazi na kopita i
prehranu i da se sa njih etka govno i blato kada bi se uvaljali u njega. Mogao
je to sam obavljati, koliko je Nespa bila briga. U stvari, bilo bi mu drae tako.
Rekao je to Bytsanu.
Bilo je lako kriviti svoga sina za sve ovo: Bytsan je bio taj koji je dvoru dao
prijedlog da dre konje ovdje.
to se Nespa sri Mgara ticalo, bila je to budalasta ideja dodana budalastom
daru. Ono to valja uiniti, ako se mora nastaviti s ovime, jest istovariti sve
dvije stotine i pedeset njih Kitancu na Kuala Noru i pustiti ga da uini to moe
da ih odvede gdjegod ih eli. Ako se konji ukradu ili razbjee, obole, ili uginu
po putu, toliko bolje po Tagur, u Nespovom pogledu.
Ne daje se sardijske konjike konje nekadanjem neprijatelju koji bi mogao
biti budui neprijatelj. To se ne radi. I nije namjeravao nikoga sluati,
pogotovo ne svog beznadnog sina, kako raspreda o sporazumu potpisanom
nakon Kuala Nora, ili odavanju poasti eljama predivne princeze koju su im
toliko ljubazno podarili Kitanci, vjeno nevrijedni povjerenja.
U stvari, objavio je Nespo svome sinu jedne veeri ranije toga ljeta, itava
ova stvar s princezom i konjima mogla bi biti dio kitanskog sloenog kovanja
urote.
Bytsan, koji je bio daleko previe suvremen u svojim razmiljanjima i
previe sklon proturjeiti ako bi njegov otac rekao da sunce sja u podne za
plavonebog dana, rekao je: Nakon dvadeset godina? Dugo vremena za
kovanje zavjere. Mislim da ih se previe boji.
Nespo ga je izbacio iz svojih odaja zbog toga.
inio je to esto, izbacivao Bytsana. Pozvao bi ga natrag idue veeri, ili
one poslije ako se uistinu razljutio, jer... no, jer mu je to sin, zar ne? I zato jer
nije svaka do posljednje stvari koju je rekao bila budalasta.
Bilo je mogue, tek jedva, za starog vojnog asnika u Taguru da prihvati da
se svijet mijenja. Ne mora mu se to sviati, valja rei.
I nije bio siguran kako se osjea kada stigoe glasnici preko granice u
kasno ljeto, dva jahaa pod barjakom mira, da kau da je Kitanac s Kuala Nora
doao po svoje konje to je pokazalo da je njegov pametni sin ipak bio u
pravu.
Sastadoe se, svaki s pola tuceta pratioca, na otvorenom tlu blizu skupine
brijestova. Breuljkast krajolik izmeu utvrde Dosmad i prefekturnog grada
Hsiena bilo je jedno od mjesta relativno otvorene zemlje izmeu Kitaija i
Taguranske visoravni.
Shen Tai, vidje, jaui prema mjestu gdje je drugi ovjek ve ekao, imao je
Kanlinske ratnike kao pratnju. Malo iznenadi Bytsana, koliko mu je bilo drago
da vidi drugog ovjeka.
Nespo je htio da njegov sin nosi oklop bio je silno ponosan na taguranske
verine koulje, bolje od iega u Kitaiju ali Bytsan je odbio. Bio je vru,
vlaan dan, nisu ili u bitku, a bilo bi mu neugodno kada bi Kitanac zakljuio
da nosi oklop za paradu.
Shen Tai prvi sjai, s Dynlala. Ganu Bytsana kada ponovno vidje svoga
konja, kako izgleda dobro zbrinut.
Kitanac koraknu naprijed. Zastade i nakloni se, ruke preko ake. Bytsan se
sjeao toga o njemu. Sa zamahom sie iz sedla i uini isto, ne marei to su
njegovi vlastiti vojnici mislili. Shen Tai je to prvi uinio, zar ne? A njih su
dvoje podijelili no u kolibi meu mrtvima.
Ree, na kitanskom: Jo se nisi zasitio Kanlina? iroko se osmjehnu.
Drugi se ovjek lagano nasmijei. Ona je bila lana, ovi nisu. Drago mi je
da te opet vidim.
Meni je drago da si preivio.
Hvala.
Hodali su zajedno, malo udaljeni od svojih pratnji. Bio je teak dan,
optereen vjerojatnou kie, koja je bila nuno potrebna.
Shen Tai ree: Dynlal je vie nego velianstven. eli li ga natrag?
Mogu to uiniti ovjeku, Kitanci ili neki od njih mogu. Bytsan odmahnu
glavom. Bio je dar. Poaen sam da si zadovoljan njime.
Odabrao si tri konja iz stada?
Bytsan je to uinio, naravno. Nije ni bio srameljiv.
Ree: Bojim se da sam uzeo tri najbolja.
Shen Tai se ponovno osmjehnu, mada je postojao udan osjeaj da mu
osmijeh dolazi teko. Bytsan pogleda poblie, i zapita se.
Drugi ovjek primijeti pogled.
Naali se, odvie promiljeno. Ah, no, kako bi Taguranac raspoznao
dobroga konja?
Bytsan si dopusti da uzvrati osmijeh. Ali sada kada je to primijetio, bilo je
oito, ak i s kitanskom vjetinom skrivanja misli, da se Shen Tai promijenio
otkako je napustio jezero.
No, zato ne bi?
Jesi li otkrio tko te pokuao ubiti? upita.
Vidje drugog ovjeka kako se ukoi, oklijeva.
Bio si tamo, ree Shen Tai, odvie nemarno. Bila je to lana Kanlinka.
Bilo je to odbijanje. Bytsan osjeti kako se zacrvenje, ponien. Okrenu se u
stranu, da to prikrije.
D rugi Sin generala Shen Gaoa prijee most preko rijeke Wai i dosegnu
svoj dom istoga dana kada An Li, obino zvan Roshan, umre u
odmoritu na toplicama Ma-wai, nedaleko od Xinana.
Roshan, za kojega se znalo da nije zdrav, nije umro od eerne bolesti. Ubio
ga je sluga dok se odmarao nakon uzimanja ljekovitih voda. Slugi je dao nalog
za taj in, i opskrbio ga orujem, An Lijev najstariji sin. An Rong se nije
slagao s odreenim politikama svoga oca i po naravi je bio nestrpljiv.
Sluga je bio pogubljen. ovjek moe pristati da bude orue nasilne smrti u
tenji za nagradama. Te nagrade ne dolaze uvijek s neupitnom sigurnou.
Mnogo dalje na sjeveru istog toga dana, u sivi sat prije zore, Tarduka, sina i
nasljednika bogovskog kaghana, ubi vuk u vlastitoj jurti.
Nikakvi psi nisu lajali, niti jedan nije ni na koji nain dao znak da je vuk
uao u logor gdje su nasljednik i nekoliko njegovih sljedbenika bili usred
lova. Tarduk je imao vremena da krikne prije nego to mu razdera grlo. Vuka
pogodie bar dvije strijele dok je bjeao kroz maglu koja se dizala.
Nijedan pas ne poe za njim.
Spletove okolnosti ovakve vrste dogaaje to se zbivaju u isto vrijeme,
meusobno jako udaljene rijetko primjeuju oni koji ive (ili umiru) kroz
upletene trenutke i dane. Samo paljivi povjesniar s pristupom spisima ima
izgleda otkriti takve spone, paljivo itajui zapise sauvane iz ranijeg
vremena ili dinastije. Moe pronai zadovoljstvo uenjaka, ili biti ganut na
promiljanje, dok ih razmatra.
Pronaeni spletovi nemaju uvijek neko znaenje.
Istovremenost tih trenutaka ne mijenja nuno tijek povijesti, niti baca
svjetlost unatrag na razloge i naine na koje ljudi ine to to ine.
Uenjaki pogled koji je prevladavao jest da, jedino ako bi se moglo
pokazati da dogaaji izviru iz istih pobuda, ili ako znaajni lik sazna to se
zbilo drugdje, i kada, postalo bi vano zabiljeiti takve spone u zapisu
prolosti.
Bilo je nekih koji su govorili drugaije. Njihov je pogled takav u kojem se
prolost smatra svitkom iz kojeg bi mudri, razmotavajui ga, mogli iitati
kako vrijeme i sudbina i bogovi pokazuju rasplitanje sloenih uzoraka, a
uzorci se mogu ponavljati.
Svejedno, izvjesno je da bi se ak i oni takvoga miljenja sloili da Shen
Tai taj sin generala Shen Gaoa, na povratku kui nije bio dovoljno vaan u
tim ranim danima An Lijeve Pobune da bi njegova kretanja bila dio ikakvog
znaajnog uzorka.
Samo bi pripovjeda pria, ne istinski uenjak netko tko oblikuje priu za
palau ili trnicu opazio taj splet okolnosti i procijenio ih vrijednim
prianja, a ni pripovjedai pria nisu bili vani. O tome su se mandarini-
povjesniari mogli sloiti.
Shen Tai u tom trenutku jo nije ni poloio ispite! Nije imao nikakav
slubeni poloaj, zapravo, iako mu je svaki poteni ljetopisac morao priznati
hrabrost na Kuala-Noru, i ulogu koju su njegovi sardijski konji s vremenom
odigrali.
* * *
Njegova majka i Druga Majka bile su u Hangduu, prefekturnom gradiu.
Uzele su kola da kupe namirnice, obavijesti Taija podvornik domainstva.
Podvornik se neprestano klanjao i smjekao dok je govorio. Moglo bi se rei
da blista, pomisli Tai.
Da, ree podvornik, Najmlai Sin Chao bio im je pratnja, s nekoliko
krupnijih slugu da nose teke motke.
Ne, nevolja jo nije dosegla njihov trgovaki gradi ni u kojem ozbiljnom
obliku, ali uvijek je najbolje biti oprezan, gospodaru, zar ne?
Jest, sloi se Tai.
Podvornik, i sluge domainstva koji su se gomilali iza njega u ubrzo
prepunom dvoritu, bili su vidno ganuti povratkom Drugog Sina. Tai se i sam
tako osjeao. kripa kapije bio je zvuk koji bi ga mogao potjerati u pla ako
ne bude paljiv.
Paulovnije koje su bacale sjenu na stazu jo uvijek su imale svo lie. Jesen
jo nije sasvim stigla. Breskve i ljive sve su obrane, obavijestie ga. Obitelj je
sa svime time ove godine bila temeljita. Gospa i Druga Gospa nadzirale su
spremanje voa iz vonjaka za zimu i moguu oskudicu hrane.
Tai se podsjeti da je i sam trebao poi u Hangdu. ovjek imena Pang, s
jednom nogom. Dugovao mu je novac za nadgledanje skrivene zalihe ita. Liu
mu je to rekao.
Liu je do sada ve ovdje bio pokopan.
Poe kroz imanje i u vrt, nosei vino u ahatnom peharu. Proe pored
jezerca gdje je proveo toliko vremena sa svojim ocem, gledajui Shen Gaoa
kako baca kruh zlatnim ribicama. Ribe su bile krupne i spore. Kamena je klupa
jo uvijek bila tamo. Naravno da jest. Zato bi se takve stvari mijenjale jer
ovjeka nema? Jesu li dvije godine predstavljale ikakvo vrijeme?
Za ljudska bia jesu. Dvije godine mogle su promijeniti svijet. Za kamenje,
za drvee kojem raste lie u proljee, pada u jesen, dvije godine bile su
beznaajne. Kamen u jezercu radi valove, valovi nestaju, nita ne ostaje.
Kada voljene osobe nestanu, ostanu sjeanja.
Tai proe kroz vonjak i doe do povienog tla gdje su bili grobovi,
nedaleko od mjesta gdje je njihov potok tekao na jug da sretne Wai i nestane.
Bio je tamo novi humak za Liua. Nad njime jo nije bilo oznake, nije bilo
natpisa osmiljenog i uklesanog u kamen. To e doi nakon to proe godina
dana. Nimalo vremena za drvee i kamenje i sunce to krui, samo jedna
godina. Ali tko je znao to e donijeti mukarcima i enama ispod neba?
Ne Tai. On nije imao dar vida. Nije, pomisli iznenada, aman. acnu se,
zapita zato mu je ta slika dola.
Stajao je pred grobom svoga oca. Tamo je bilo mirno. Talasanje potoka,
nekoliko raspjevanih ptica, vjetar u liu. Drvee je bacalo sjenu nad mjestom
gdje je njegova obitelj leala i gdje e leati, gdje e on jednoga dana poivati.
Odloi pehar i kleknu. Nakloni glavu da dodirne zelenu travu pored groba.
Uini to tri puta. Ustade, ponovno uzevi pehar, i izlije rtvu ljevanicu na tlo,
za svoga oca.
Tek tada proita rijei koje su njegove majke (ili moda njegov brat Chao,
sada ne toliko mlad) tamo stavile.
Nije to bila, zaista to nije bila tako velika sluajnost da su odabrali stihove
Sima Ziana. Prognani Besmrtnik bio je naistaknutiji pjesnik njihova doba.
Naravno da bi razmotrili njegove rijei pri odabiru natpisa. Ali svejedno...
Tai proita:
Katkad, pomisli Tai, ima previe stvari odjednom unutar ovjeka. Ne moe ak
ni zapoeti da ih sve razrjeava, uraditi ita vie nego osjeati punou u svome
srcu.
Dobro je odabran, zar ne? ree netko iza njega.
Punoa u svome srcu.
Okrenu se.
Chao je bio taj koji je odluio o natpisu. Ponosna sam na njega, ree
njegova sestra.
Punoa se mogla preliti, kao rijeka u proljee. Kada vidi nju, uje glas
kojega se sjeao, Tai poe plakati.
Li-Mei koraknu naprijed. Brate, nemoj, ili u i ja!
Ve jest, vidje on. Bez rijei, primi je u ruke. Bila je odjevena u kanlinske
halje, to nije mogao razumjeti, nita vie nego to je mogao shvatiti da je bila
ovdje da je obgrli.
Njegova sestra polegnu glavu uza njegova prsa i njene ga ruke obavie, i
stajae tako zajedno pored groba i kamena njihova oca.
Saznadoh od svoga oca da odobrava moj brak. Primih takoer otpust od starjeina svoga
svetita da se povuem iz Kanlinskih ratnika, i zavrih za to potrebne obrede. Jahat u na jug za
dom tvoga oca, ako je to prihvatljivo. Sjedila sam pored otvorenih prozora kroz jesen i zimu, i
nauila razumjeti pjesme o tome bolje nego ikada prije. Ponekad sam bila gnjevna na tebe, to si
me naveo da se ovako osjeam. Ponekad udim samo da te vidim, i da moja praina bude
spojena s tvojom kada umrem. Pruilo bi mi mnogo zadovoljstva, budui muu, ako bi se susreo
sa mnom pored mosta nad svojim potokom, gdje se susree s carskom cestom izmeu Xinana i
zapada. Bit u tamo kada izae drugi puni mjesec proljea. Moda e me pratiti kui s Cho-fu-
Saa?
ROBERT LOWELL