Guy

Gavriel Kay

ISPOD NEBA
BalkanDownload.org
 Glavni likovi

CARSKA OBITEJ I MANDARINI PALAE TA-MING

Taizu Nebeski Sin, car Kitaija
Shinzu njegov trei sin, i nasljednik
Xue njegova trideset i prva ki
Wen Jian Predraga Pratilja, takoer zvana Ljubljena Druica
Chin Hai prijanji prvi ministar, sada pokojni
Wen Zhou prvi ministar Kitaija, roak Wen Jianin

OBITELJ SHEN
General Shen Gao pokojni, neko Zapovjednik lijeve strane Umirenog zapada
Shen Liu njegov najstariji sin, glavni savjetnik prvome ministru
Shen Tai njegov drugi sin
Shen Chao njegov trei sin
Shen Li-Mei njegova ki

VOJSKA
An Li (Roshan) vojni guverner Sedmog, Osmog i Devetog okruga
An Rong njegov najstariji sin
An Tsao mlai sin

Xu Bihai vojni guverner Drugog i Treeg okruga, u Chenyau

Xu Liang njegova starija ki
Lin Fong zapovjednik utvrde Gvozdenih vrata
Wujen Ning vojnik na Gvozdenim vratima
Tazek Karad asnik na Dugom zidu

KANLINSKI RATNICI
Wan-si
Wei Song
Lu Chen
Ssu Tan
Zhong Ma

UMJETNICI
Sima Zian pjesnik, Prognani Besmrtnik
Chan Du pjesnik

U XLNANU, PRIJESTOLNICI
Proljetna Kia kurtizana u Sjevernom okrugu, kasnije zvana Lin Chang
Chou Yan student, prijatelj Shen Taijevi
Xin Lun student, prijatelj Shen Taijevi
Feng uvar u Wen Zhouovom zaposlenju
Hwan sluga Wen Zhouov
Pei Qin prosjak na ulici
Ye Lao podvornik

ONKRAJ GRANICA KITAIJA ZAPAD

Sang rama Lav koji vlada Carevinom Tagur
Cheng -wan Princeza bijelog ada, jedna od njegovih ena, sedamnaesta ki cara Taizua
Bytsan sri Nespo taguranski vojni asnik
Nespo sri Mg ar vii asnik
Gnam taguranski vojnik
Adar taguranski vojnik

ONKRAJ GRANICA KITAIJA SJEVER

Dulan kaghan stepskog naroda Bog
Hurok suprug njegove sestre, kasnije kaghan
Meshag Hurokov stariji sin
Tarduk Hurokov drugi sin
S broncom za ogledalo ovjek moe ispraviti svoj
izgled; s povijeu za ogledalo, ovjek moe
razumjeti uspon i pad drave; s dobrim
ljudima za ogledalo, ovjek moe razlikovati dobro od zla.

LI SHIMIN, CAR TAIZONG DINASTIJE TANG

Knjiga prva
 1.

S red deset tisua buka i ada-i-zlata i uskovitlane praine Xinana, esto je

ostajao itave noi budan meu prijateljima, pijui zainjeno vino u
Sjevernom okrugu s kurtizanama.
Sluali bi glazbu flauti ili pipa i deklamirali poeziju, iskuavali jedni druge
podbadanjima i citatima, katkad pronali praznu sobu s mirisnom, svilenom
enom, prije nego to bi se nesigurnim, krivudavim korakom uputili kui
nakon to bi bubnjevi u zoru oglasili kraj policijskog sata, da prespavaju dan
umjesto da ue.
Ovdje u planinama, sam na hladnom, bistrom zraku pored voda Kuala
Nora, daleko na istok od carskog grada, onkraj granica carstva, ak, Tai je bio
u uskom krevetu prije nego to bi pao mrak, pod prvim blistavim zvijezdama, i
budan u svitanje.
U proljee i ljeto budile su ga ptice. Ovo je bilo mjesto gdje su se tisue i
tisue buno gnijezdile: bukoi i kormorani, divlje guske i dralovi. Guske su
ga sjeale na daleke prijatelje. Divlje guske bile su simbol odsutnosti: u
poeziji, u ivotu. dralovi su bili vjernost, druga stvar.
Zimi je hladnoa bila surova, oduzimala je dah. Kada je puhao, sjeverni
vjetar kao da je napadao, vani, ak i kroz zidove kolibe. Spavao je pod
slojevima krzna i ovje koe, a u zoru ga nisu budile ptice s ledom okovanih
gnjezdilita na dalekoj obali jezera.
Duhovi su bili vani u svako godinje doba, noima obasjanim mjeseinom i
onim tamnim, im bi zalo sunce.
Tai je sada ve znao neke od njihovih glasova, one gnjevne i one
izgubljene, i one u ijim je visokim, otegnutim kricima bilo samo boli.
Nisu ga plaili, ne vie. U poetku je mislio da e umrijeti od strave, sam za
tih prvih noi ovdje s mrtvima.
Pogledao bi kroz prozor otvorenih kapaka za proljetne ili ljetne ili jesenje
noi, ali nikada nije izlazio. Pod mjesecom ili zvijezdama svijet pored jezera
pripadao je duhovima, ili je to tako shvatio.
Od poetka je sebi odredio rutinu, da bi se nosio sa samoom i strahom, i
tekim, golemim mjestom gdje se nalazio. Neki sveti ljudi i pustinjaci na
svojim planinama i umama mogli bi namjerno postupati drugaije, idui kroz
dane kao lie noeno vjetrom, odreeni odsustvom volje i elje, ali njegova
je narav bila drugaija, i nije bio svet.
Ipak je poinjao svako jutro molitvama za svoga oca. Jo uvijek je bio u
slubenom razdoblju alovanja, a zadatak koji si je sam odredio pored ovog
dalekog jezera sasvim je bio vezan za potovanje prema uspomeni svoga oca.
Nakon invokacija, koje je pretpostavljao da ine i njegova braa u domu u
kojemu su se svi rodili, Tai bi izaao na planinsku poljanu (u nijansama zelene
proaranu divljim cvijeem, ili kripavu pod nogama u ledu i snijegu) i osim
ako ne bi bilo oluje odradio bi svoje kanlinske vjebe. Bez maa, zatim jedan
ma, zatim oba.
Pogledao bi u hladne vode jezera, s malim otokom u sredini, zatim gore
prema planinama koje su ga okruivale, obavijene snijegom, zapanjujue,
naslagane jedna na drugu. S onu stranu sjevernih vrhunaca zemlja se sputala
nadolje stotinama lija prema dugim dinama ubojitih pustinja, s Putevima svile
koji su se protezali s obje strane, donosei toliko bogatstva dvoru, carstvu
Kitai. Njegovom narodu.
Zimi je hranio i pojio svog sitnog, kudravog konja u staji izgraenoj uz
kolibu. Kada se vrijeme promijenilo i vratila trava, pustio bi konja da pase
tijekom dana. Bio je miran, nije imao namjere pobjei. Nije imao kamo
pobjei.
Poslije vjebi, pokuao bi pustiti miru da u njega ue, odbaciti kaos ivota,
ambicije i tenje: da se uini dostojnim ovog odabranog djela. A zatim bi
prionuo poslu zakapanja mrtvih.
Otkako je prvi put ovamo stigao, nikada se niim nije potrudio razdvojiti
kitanske od taguranskih vojnika. Bili su zajedno zapleteni, rasuti ili
nagomilani, lubanje i bijele kosti. Meso odavno polo zemlji ili ivotinjama i
pticama leinarima, ili za one iz najblie prole kampanje ne tako naroito
davno.
Bila je to velika pobjeda, taj posljednji sukob, mada gorko teko osvojena.
etrdeset tisua mrtvih u jednoj bitci, gotovo onoliko Kitanaca koliko
Taguranaca.
Njegov je otac bio u tom ratu, general, kasnije poaen ponosnom titulom,
Zapovjednik lijeve strane Umirenog zapada. Nebeski Sin bogato ga je
nagradio za pobjedu: osobni prijem u Dvorani svjetlosti u palai Ta-Ming kada
se vratio na istok, podaren ljubiasti pojas, izravno izreene rijei pohvale, dar
od ada pruen iz careve ruke, samo jedan posrednik.
Njegova obitelj neporecivo je bila obdarena zbog onoga to se zbilo pored
toga jezera. Taijeva majka i Druga Majka zajedno su zapalile tamjan, zapalile
svijee zahvale precima i bogovima.
Ali za generala Shen Gaoa, sjeanje na ovdanju borbu bilo je, dok nije
umro pred dvije godine, izvor isprepletenog ponosa i alosti, koji ga je
zauvijek oznaavao.
Previe je ljudi izgubilo ivot zbog jezera na granici niega, koje na kraju
nee drati niti jedno carstvo.
Sporazum koji je uslijedio potvren pomno razraenim razmjenama i
obredima i, po prvi put, kitanskom princezom za taguranskog kralja-toliko je
utvrdio.
Kada je uo broj iz te bitke etrdeset tisua mrtvih Tai, dok je bio mlad,
nije mogao niti zamisliti kako je to moralo biti. To vie nije bio sluaj.
Jezero i poljana leali su izmeu usamljenih utvrdi, pod nadzorom obaju
carstava danima daleko prema jugu za Tagur, prema istoku za Kitai. Ovdje je
sada uvijek bila tiina, osim zvuka vjetra, klicanja sezonskih ptica, i duhova.
General Shen bio je govorio o alosti i krivnji samo svojim mladim
sinovima (nikada najstarijem). Takvi osjeaji u zapovjednika mogli bi se
smatrati sramotnima, izdajnikima, ak, poricanje mudrosti cara, koji je
vladao s ovlau neba, nepogreiv, nije ni mogao pogrijeiti, inae bi njegovo
prijestolje i carstvo bili u opasnosti.
Ali te su se misli ipak izgovorile, ne jednom, nakon to se Shen Gao
povukao na obiteljsko imanje na njihovom potoku to je tekao juno, blizu
rijeke Wai, obino nakon vina za mirnog dana, dok je lie ili cvijee lotosa
padalo u vodu da otplovi nizvodno. A sjeanje na te rijei bilo je glavni razlog
zato je njegov drugi sin bio ovdje za razdoblje alovanja, umjesto kod kue.
Moglo bi se rei da je generalova tiha tuga bila pogrena, neprimjerena. Da
je ovdanja bitka bila u nunoj obrani carstva. Bilo je vano prisjetiti se da nisu
uvijek vojske Kitaija bile te koje su pobjeivale nad Tagurancima. Kraljevi
Tagura, na svojoj dalekoj, posve zatienoj visoravni, bili su silno ambiciozni.
Pobjeda i surovost ile su u oba smjera kroz sto i pedeset godina borbe pored
Kuala Nora onkraj prijevoja Gvozdenih vrata, to je, sama po sebi, bila najvie
izolirana utvrda u carstvu.
Tisuu milja mjeseine pada, istono od Gvozda, bio je napisao Sima
Zian, Prognani Besmrtnik. To nije bilo doslovno istinito, ali tko god je ikada
bio u utvrdi Gvozdenih vrata znao je to je pjesnik htio rei.
A Tai je bio nekoliko dana jahanja zapadno od utvrde, onkraj posljednje
straarnice carstva, s mrtvima: s izgubljenim kricima nou i kostima preko
stotine tisua vojnika, koje su leale bijele pod mjeseinom to je padala ili
pod suncem. Ponekad, u krevetu u planinskoj tami, sa zakanjenjem bi shvatio
da je glas ije je kadence poznavao utihnuo, i shvatio bi da je polegao te kosti
na poinak.
Bilo ih je previe. Bilo je van svake nade da e to ikada zavriti: bio je to
zadatak za bogove to silaze s devet nebesa, ne za jednoga ovjeka. Ali ako
nije mogao uiniti sve, je li to znailo da nee uiniti nita?
Posljednje dvije godine, Shen Tai je pruao ono to je prolazilo kao njegov
odgovor na to, u spomen na glas svoga oca kako tiho trai jo jednu au vina,
dok gleda krupne, spore zlatne ribice i cvjetove to plove u jezercu.
Mrtvi su ovdje bili posvuda, ak i na otoku. Tamo je neko bila utvrda,
malena, sada ruevine. Bio je pokuao zamisliti borbu kako zamahom tamo
putuje. amci hitro izgraeni na ljunanoj obali drvom s obronaka, oajni,
zarobljeni branitelji jedne vojske ili druge, ovisno o godini, kako ispaljuju
posljednje strijele na neumoljive neprijatelje to im preko jezera donose smrt.
Prije dvije godine odluio je tamo zapoeti, veslajui u malenoj brodici
koju je tamo pronaao i popravio; proljetni dan kada je jezero odraavalo
plava nebesa i planine. Otok je bio jasno odreeno tlo, ogranieno, manje ga je
preplavljivalo. Na kopnenoj poljani i daleko u borovoj umi mrtvi su leali
rastrti koliko je mogao hodati za dugoga dana.
Neto vie od pola godine pod ovim visokim, silnim nebom mogao je
kopati, zakapati slomljeno, zahralo oruje s kostima. Bio je to okrutno teak
posao. Koa mu je ovrsnula, postao je miiav, pun uljeva, nou ga je
boljelo, padao je izmoren u krevet nakon to bi se oprao u vodi ugrijanoj na
vatri.
Od kasne jeseni, kroz zimu, u rano proljee, tlo je bilo zamrznuto,
nemogue. Slamalo je srce pokuati iskopati grob.
Njegove prve godine jezero se zamrznulo, nekoliko je tjedana mogao
hodati preko do otoka. Druga je zima bila blaa i jezero se nije zamrznulo.
Zamotan tada u krzna, s kapuljaom i rukavicama u bijeloj, praznoj mirnoi,
gledajui oblaie svoga smrtnog daha, osjeajui se malenim pred golemim,
neprijateljskim prostranstvom koje se uzdizalo svuda oko njega, Tai je izvodio
amac onih dana kada su valovi i vrijeme to dozvoljavali. Pruao je mrtve
tamnim vodama uz molitvu, da ne bi vie leali izgubljeni, neposveeni, na
vjetrom ogoljenom tlu ovdje pored hladne obale Kuala Nora, meu divljim
ivotinjama i daleko od ikakvog doma.

Rat nije bio neprekidan. Nikada nije bio, nigdje, a posebno ne u toliko
zabaenoj planinskoj kotlini, toliko tekoj za odravanje linija opskrbe, iz bilo
koje zemlje, ma koliko ratoborni ili ambiciozni bili kraljevi i carevi.
Zbog toga, ribari ili pastiri koji su napasali ovce i koze na ovim visokim
livadama izgradili su kolibe u razdobljima kada ovdje nisu umirali vojnici.
Veina koliba bila je unitena, nekoliko nije. Tai je ivio u jednoj od njih,
postavljenoj sjeverno uz borovima obraslu padinu zaklon od najgorih
vjetrova. Koliba je bila stara gotovo stotinu godina. Prionuo je popravku
najbolje to je mogao kada je tek bio doao: krov, vrata i prozorski okviri,
kapci, kameni dimnjak za vatru.
Zatim mu je pristigla pomo, neoekivana, netraena. Svijet moe donijeti
otrov u peharu optoenom draguljima, ili neoekivane darove. Katkada ovjek
ne zna to je od to dvoje pred njime. Netko koga je znao bio je napisao pjesmu
oko te misli.
Leao je sada budan, usred proljetne noi. Sjao je puni mjesec, to je
znailo da e mu Taguranci stii do kasnog jutra, njih pola tuceta to donose
zalihe u volovskim zapregama niz padinu s juga i oko ravne obale jezera do
njegove kolibe. Jutro poslije mladog mjeseca bilo je vrijeme kada su njegovi
vlastiti ljudi dolazili s istoka, kroz klanac s Gvozdenih vrata.
Trebalo im je neko vrijeme u razdoblju nakon to je stigao, ali uredili su
rutinu koja je objema stranama doputala da mu dou bez da se moraju vidjeti.
Sada je vladao mir, potpisan, s razmijenjenim darovima, i princezom, ali takve
istine nisu uvijek prevladavale kada su se mladi, agresivni vojnici sretali na
dalekim mjestima a mladii su mogli zapoeti ratove.
Dvije su utvrde smatrale Taija svetim pustinjakom ili ludom, to je odabrao
da ivi meu duhovima. Jedna s drugom provodile su kroz njega preutan,
gotovo smijean rat, natjeui se da svakog mjeseca prue vie velikodunosti,
da budu od vee pomoi.
Taijevi su ljudi polegli podnice u njegovoj kolibi prvoga ljeta, donesavi u
kolima ispiljene i izbruene daske. Taguranci su preuzeli popravak dimnjaka.
Tinta i pera i papir (zatraeni) stigli su s Gvozdenih vrata; vino je prvo stiglo s
juga. Obje utvrde slale su ljude da cijepaju drva kad god su bili ovdje. Donijeli
su mu zimsko krzno i ovju kou za posteljinu, za odjeu. Dali su mu kozu za
mlijeko, i zatim drugu s druge strane, i taguransku kapu udnovata izgleda ali
jako toplu, s pokrivalima za ui i vezicom za vezivanje pod bradom, prve
jeseni. Vojnici s Gvozdenih vrata bili su izgradili malu staju za njegova malog
konja.
Pokuao je to zaustaviti, ali nije doao ni blizu tome da ikoga uvjeri, i s
vremenom je shvatio: tu nije bila rije o dobroti prema luaku, niti ak
potpuno o meusobnom nadjaavanju. to je manje vremena troio na hranu,
drvo za ogrjev, odravanje kolibe, vie je mogao posvetiti svome zadatku, koji
nitko nije ikada ranije izveo, i za koji se inilo nakon to su prihvatili zato
je ovdje da je Tagurancima jednako vaan koliko i njegovu vlastitom
narodu.
U tome se mogla nai ironija, esto je mislio Tai. Mogli bi se podbadati i
jedni druge ubiti, ak i sada, ako bi sluajno stigli u isto vrijeme, a samo bi
istinska luda mislila da su bitke na zapadu zauvijek bile gotove, ali dva su
carstva tovala njegovo polijeganje mrtvih na poinak dok ne bi bilo novijih.
U krevetu za blage noi sluao je vjetar i duhove; nije ga probudilo ni jedno
ni drugo (ne vie) nego blistava bjelina mjeseca koji je sjao. Nije sada mogao
vidjeti zvijezdu Djeve pletilje, prognane od svog smrtnog ljubavnika na daleku
obalu Nebeske rijeke. Bila je ranije dovoljno sjajna da se jasno vidi na
prozoru, ak i s punim mjesecom. Sjeti se pjesme koju je volio kada je bio
mlai, oblikovane oko slike mjeseca kako nosi poruke izmeu ljubavnika
preko Rijeke.
Ako bi je sada razmotrio, inila mu se usiljenom, razmetljivom i
pretjeranom. Mnogi slavni stihovi iz ranijih vremena ove Devete dinastije bili
su takvi ako bi se poblie pogledalo njihove dotjerane verbalne brokate. Bilo
je neto tuge u tome kako bi se to moglo zbiti, pomisli Tai: odljubljivanje od
neega to je ovjeka oblikovalo. Ili ak ljudi koji su ga oblikovali? Ali ako se
ne bi promijenio barem malo, gdje su bili odlomci ivota? Nije li uenje,
mijena, katkad znailo ostavljanje onoga to se nekada smatralo istinitim?
U sobi je bilo vrlo svijetlo. Gotovo dovoljno da ga izvue iz kreveta do
prozora da gleda van u visoku travu, to je srebro inilo zelenilu, ali bio je
umoran. Uvijek je bio umoran na kraju dana, i nikada nije izlazio iz kolibe
nou. Nije se vie bojao duhova do sada su ve na njega gledali kao na
izaslanika, zakljuio je, ne kao uljeza iz svijeta ivih ali preputao im je
svijet nakon to bi zalo sunce.
Zimi je morao zatvarati nanovo izgraene kapke, zatisnuti pukotine u
zidovima najbolje to je mogao tkaninom i ovjom koom da zaustavi vjetar i
snijeg. Koliba bi postajala zadimljena, osvijetljena vatrom i svijeama, ili
jednom od njegovih dviju svjetiljki ako se muio da pie poeziju. Grijao je
vino na kotlu (koji su mu, takoer, dali Taguranci).
Kada je dolo proljee otvarao je kapke, putao da ulazi sunce, ili svjetlost
zvijezda i mjeseca, a zatim zvuk ptica u zoru.
Za prvoga noanjeg buenja bio je izgubljen, zbunjen, zapleten u
posljednji san. Mislio je da je jo uvijek zima, da je sjajno srebro koje je vidio
bio led ili mraz to blista. Za trenutak se nasmijei, vraajui se svijesti, uz
ironiju i blagi podsmijeh. Imao je prijatelja u Xinanu kojemu bi ovaj trenutak
bio dragocjen. Nije se esto proivljavalo slike dobro znanih stihova.

Pred mojom je posteljom svjetlost tako sjajna

 izgleda kao sloj mraza.
Podiu glavu promatram mjesec,
lijeui natrag mislim na dom.

Ali moda je bio u krivu. Moda, ako je pjesma bila dovoljno istinita, onda bi
prije ili kasnije neki od onih koji je proitaju uistinu proivjeli sliku kao to ju
je on sada proivljavao. Ili su moda neki itatelji imali sliku prije nego to su
uope prili pjesmi i pronali je kako ih tamo eka, kao potvrda? Pjesnik to
prua rijei za misli koje su ve nosili.
A ponekad je poezija pruala nove, opasne misli. Ponekad su ljude izgonili,
ili ubijali, zbog onoga to su napisali. Opasna opaska mogla se prikriti
postavljanjem pjesme u Prvu ili Treu dinastiju, pred stotinama godina.
Ponekad je taj obiaj djelovao, ali ne uvijek. Vii mandarini dravne slube
nisu bili budale.
Lijeui natrag mislim na dom. Dom je bilo imanje blizu rijeke Wai, gdje je
njegov otac bio pokopan u njihovu vonjaku s oba svoja roditelja i troje djece
koja nisu poivjela do odrasle dobi. Gdje su Taijeva majka i Shen Gaova
konkubina, ena koju su zvali Drugom majkom, jo uvijek ivjele, gdje su se
njegova dva brata takoer bliili kraju korote stariji e se uskoro vratiti u
prijestolnicu.
Nije bio siguran gdje je bila njegova sestra. ene su imale samo devedeset
dana korote. Li-Mei je vjerojatno ponovno bila s caricom, ma gdje ona bila.
Carica moda nije bila na dvoru. Njeno se vrijeme u Ta-Mingu, prema
glasinama, bliilo kraju, ak i pred dvije godine. Netko je drugi sada bio u
palai s carem Taizuom. Netko tko je blistao poput dragulja.
Bilo je brojnih koji to nisu odobravali. Nije bilo nikoga, koliko je Taiju
bilo poznato, tko je toliko izrekao, otvoreno, prije nego to je Tai otiao da
poe kui, a zatim doe ovdje.
Zateknu misli kako plove natrag prema Xinanu, od sjeanja na obiteljsko
imanje pored potoka, gdje je lie paulovnije sve odjednom padalo niz stazu
od ulaznih vrata, u jednoj jesenjoj noi svake godine. Gdje su breskve i ljive i
marelice rasle u vonjaku (crveno cvijee u proljee), a na rubu ume moglo
se osjetiti miris ugljena kako gori, vidjeti dim iz seoskih ognjita s onu stranu
stabala kestena i duda.
Ne, sada se umjesto toga sjeao prijestolnice: sve blistaj i boja i buka, gdje
se silovit ivot, u svoj svojoj svjetskoj praini i svjetskom bijesu, zbivao,
odvijao, izbijao, ak i sada, usred noi, napadao osjetila trenutak za trenutkom.
Dva milijuna ljudi. Sredite svijeta, ispod neba.
Tamo ne bi bila tama. Ne u Xinanu. Svjetla ljudi gotovo su mogla prekriti
mjeseinu. Bilo bi baklji i svjetiljki, uvrenih, ili noenih u bambusovim
okvirima, ili ovjeenih s nosiljki noenih kroz ulice, u kojima su se nosili oni
moni i plemenitoga porijekla. Na gornjim prozorima bilo bi crvenih svijea,
i svjetiljki to vise s cvijeem okienih balkona u Sjevernom okrugu. Bijela
svjetlost u palai i iroke, plitke uljne svjetiljke na stupovima dvostruko viim
od ovjeka u tamonjim dvoritima, to gore cijelu no.
Bilo bi glazbe i slave, slamanja srca i dragosti, i katkad noeva ili maeva
isukanih u uskim i skrivenim uliicama. A s dolaskom jutra, mo i strast i smrt
sve isponova, gurajui se na dvije velike, zagluujue trnice, u vinarijama i
dvoranama za uenje, zavijenim ulicama (oblikovanim za skrivenu ljubav, ili
ubojstvo) i onima zapanjujue irokim. U spavaim sobama i dvoritima,
raskonim privatnim vrtovima i cvijeem ispunjenim javnim parkovima gdje
su se vrbe saginjale nad potocima i duboko iskopanim umjetnim jezerima.
Sjeti se Parka dugog jezera, juno od gradskih zidina od sabijene zemlje,
sjeti se s kime je tamo posljednji put bio, u vrijeme breskvina cvata, prije nego
to mu je umro otac, na jedan od tri dana svakoga mjeseca kada joj je bilo
dozvoljeno izai iz Sjevernog okruga. Osmi, osamnaesti, dvadesetosmi. Bila je
daleko.
Divlje guske bile su simboli razdvajanja.
Pomisli na Ta-Ming, itav kompleks palae sjeverno od gradskih zidina, na
Nebeskog Sina, ne vie mladog, i na one s njim i oko njega: eunuhe, i devet
rangova mandarina, Taijevog starijeg brata jednog od njih, prineve i
alkemiare i vojne voe, i onu koja je gotovo sigurno leala s njime noas pod
ovim mjesecom, koja je bila mlada, i gotovo neizdrivo lijepa, i koja je
promijenila carstvo.
Tai je teio da bude jedan od tih dravnih slubenika s pristupom palai i
dvoru, to pliva unutar struje, kako je kazivala izreka. Bio je uio punu
godinu u prijestolnici (izmeu susreta s kurtizanama i prijateljima po vinskoj
ai), bio je na rubu pisanja trodnevnih ispita za carsku slubu, ispita koji su
odreivali budunost.
Tada je njegov otac umro pored njihova tiha potoka, i nastupie dvije i pol
godine slubenog alovanja, i pooe od njega kao kini vjetar niz rijeku.
ovjek je bio iiban dvadeset tekim prutom ako bi zakazao kada se
trebalo povui i izvesti obrede dune roditeljima kada umru.
Moglo bi se rei (neki bi rekli) da je uistinu zakazao u obredima time to je
ovdje u planinama, a ne kod kue, ali govorio je s podprefektom prije jahanja
ovim dugim putem na zapad, i primio je doputenje. Bio je takoer silno
jo uvijek povuen od drutva, od iega to bi se moglo nazvati ambicijom ili
svjetovnou.
 Bilo je neto rizika u tome to je uinio. Uvijek je bilo opasnosti kada je
bila rije o tome to bi se moglo aputati u Ministarstvu obreda, koje je
nadgledalo ispite. Uklanjanje suparnika, na ovaj ili onaj nain, bila je jedna od
najosnovnijih taktika, ali Tai je mislio da se zatitio.
Nikada se nije moglo uistinu znati, naravno. Ne u Xinanu. Ministre se
imenovalo i proganjalo, generale i vojne guvernere se unaprjeivalo, zatim
unazaivalo ili nareivalo da se ubiju, a dvor se hitro mijenjao u vrijeme prije
nego to je otiao. Ali Tai jo nije imao poloaj. Nije da je riskirao ita u
smislu poloaja ili ranga. I mislio je da bi mogao preivjeti prut za batinanje,
ako bi do toga dolo.
Pokua sada odluiti, u mjeseinom osvijetljenoj kolibi, zavijen u samou
kao svilac za etvrtoga sna, koliko mu je zaista nedostajala prijestolnica. Je li
bio spreman vratiti se, nastaviti sve kao prije. Ili je bilo vrijeme za jo jednu
promjenu.
Znao je to bi ljudi rekli da je uistinu napravio promjenu, to se ve
govorilo o drugom sinu generala Shena. Prvi Sin Liu bio je znan i shvaen,
njegova ambicija i uspjeh odgovarali su obrascu. Trei je sin jo bio mlad,
jedva vie od djeteta. Bio je to Tai, drugi sin, koji je izazivao vie pitanja od
iega drugog.
Korota bi slubeno bila gotova na drugi puni mjesec sedmog mjeseca. Bio
bi zavrio obrede, na svoj nain. Mogao bi nastaviti sa svojim studijama,
pripremiti se za idui niz ispita. To su ljudi radili. Naunici su pisali ispite za
dravnu slubu pet puta, deset, vie. Neki su umrli bez da su ih ikada proli.
etrdeset do ezdeset ljudi uspijevalo je svake godine, od tisua koji su
zapoinjali postupak s poetnim ispitima u vlastitim prefekturama. Posljednji
ispit zapoinjao je u prisutnosti samoga cara, u svojoj bijeloj halji i crnom
eiru i utom pojasu najvie sveanosti: sloen inicijacijski prijelaz s
podmiivanjem i korupcijom u postupku, kao i uvijek u Xinanu. Kako bi
moglo biti drugaije?
inilo se da mu je prijestolnica sada ula u posrebrenu kolibu, tjerajui san
sve dalje sa sjeanjima na guvovitu, gurkavu vrevu koja nikada nije potpuno
prestajala ni u koje doba. Prodavai i kupci to viu na trnicama, prosjaci i
akrobati i gatari, unajmljeni oaloeni to slijede sprovod rasputene kose,
konji i kola to tutnje kroz mrak i dan, miiavi nositelji zatvorenih sjedalica
to viu na pjeake da se sklone s puta, ibaju ih u stranu bambusovim
prutovima. Straari Zlatne ptice s vlastitim prutovima za ibanje na svakom
velikom raskriju, to raiavaju ulice kada padne mrak.
Male trgovine u svakoj etvrti, otvorene itave noi. Sakupljai nonog
otpada to prolaze sa svojim tugaljivim krikom upozorenja. Trupci to se
sudaraju i kotrljaju kroz vanjske zidine Xinana u golemu baru pored Istone
trnice gdje se kupuju i prodaju u svitanje. Jutarnja batinanja i pogubljenja na
dva trgovaka trga. Jo ulinih zabavljaa nakon odrubljivanja glava, dok su
jo okupljene dobre publike. Zvona to zvone straarske sate po danu i kroz
no, i duga tutnjava bubnjeva koja je zakljuavala zidine i sve dveri etvrti u
zalazak sunca i otvarala ih u zoru. Proljetno cvijee u parkovima, ljetno voe,
jesenje lie, uta praina koje je bilo posvuda, dopuhana sa stepa. Praina
svijeta. ad-i-zlato. Xinan.
u i vidje i gotovo osjeti njegove mirise, kao upamen kaos i kakofoniju
due, zatim ga potisnu i odgurnu na mjeseini, sluajui ponovno duhove vani,
krikove s kojima je ovdje nauio ivjeti, inae bi poludio.
Na srebrnom svjetlu pogleda preko prema niskom pisaem stolu, tintarnici i
papiru, ispletenoj prostirci pred njime. Njegovi maevi stajali su uza zid pored
njega. Miris borova dolazio je kroz otvoreni prozor s nonim vjetrom.
Cvranje cvraka, duet s mrtvima.
Bio je doao na Kuala Nor voen nagonom, da oda poast alosti svoga
oca. Ostao je podjednako radi sebe, radei svaki dan da prui otpust kakav
moe ma koliko malom broju onih koji su ovdje leali nepokopani. Djelo
jednoga ovjeka, ne besmrtnika, ne svetog.
Dvije su godine prole, obrtanje godinjih doba, i zvijezda. Nije znao kako
e se osjeati kada se vrati lomu i vrtnji prijestolnice. Bila je to iskrena misao.
Ipak je znao koji su mu ljudi nedostajali. Vidje jednu od njih u oku svoga
uma, gotovo joj je mogao uti glas, previe ivopisno da dopusti snu da se
vrati, sjeajui se posljednjeg puta kada je leao s njom.
A kad bi me netko odveo odavde dok tebe nema? Kad bi me netko pitao...
kad bi mi netko ponudio da postanem njegova osobna kurtizana, ili ak
konkubina?
Znao je tko je netko bio, naravno.
Uzeo joj je ruku, s tim dugim, zlatno oslikanim noktima i prstenjem
optoenim draguljima, i postavio je na svoja gola prsa, kako bi mu mogla
osjetiti srce.
Nasmijala se, pomalo gorko. Ne! Uvijek to ini, Tai. Kucanje tvoga srca
nikada se ne mijenja. Ne govori mi nita.
U Sjevernom okrugu gdje su bili gornjoj sobi u Paviljonu mjeseine, kui
naslade zvala se Proljetna Kia. Nije znao njeno pravo ime. Nikada se nije
pitalo za prava imena. Smatralo se to nekulturnim.
Govorei polako, jer je ovo bilo teko, rekao je, Dvije godine dugo je
vrijeme, Kio. Znam to. Mnogo se dogodi u ivotu mukarca, ili ene. To je-
Pomaknula je ruku da mu prekrije usta, ne njeno. Nije uvijek bila njena s
njime. Ne, opet. Sluaj me. Ako pone govoriti o Stazi, ili uravnoteenoj
mudrosti dugoga toka ivota, Tai, krenut u noem za voe na tvoju mukost.
Mislila sam da bi to moda htio znati prije nego to nastavi.
Sjeti se svile njenoga glasa, razorne draesnosti s kojom je mogla takve
stvari rei. Bio je poljubio dlan koji mu je drala na ustima, zatim je rekao,
polako, kada ga je malo odmaknula, Mora uiniti to ti se ini najboljim za
tebe, za tvoj ivot. Ne elim da bude jedna od onih ena to u noi ekaju na
prozoru nad stubama od ada. Neka netko drugi ivi te pjesme. Moja je
namjera vratiti se na obiteljsko imanje, ispotovati obrede za svoga oca, zatim
se vratiti. To ti mogu rei.
Nije bio lagao. To mu je bila namjera.
Stvari su drugaije ispale. Koji bi se ovjek usudio vjerovati da bi se sve to
planira moglo zbiti? ak ni car, s ovlau neba, nije mogao uiniti da tako
bude.
Nije imao pojma to joj se dogodilo, je li je netko uistinu odveo iz
kurtizanske etvrti, uzeo je za sebe iza kamenih zidova aristokratove gradske
palae u ono to je zasigurno bio bolji ivot. Nikakva pisma nisu stigla
zapadno od Gvozdenih vrata, jer nije nikakva napisao.
Nije to trebao biti sluaj jedne krajnosti ili druge, konano pomisli: ne
Xinan postavljen nasuprot ovoj samoi onkraj svih granica. Duga pria o
mudrosti Staze uila je ravnotei, zar ne? Dvije polovice ovjekove due,
njegova unutarnjeg ivota. Traila se ravnotea dvostihova u pjesmi stroge
forme, motiva u slici rijeka, stijena, aplja, ribarski amac irokih i tankih
poteza kistom u kaligrafiji, kamenja i drvea i vode u vrtu, promjenjivih
uzoraka u vlastitim danima.
Mogao bi poi kui njihovom potoku, primjerice, umjesto u prijestolnicu,
kada otie odavde. Mogao bi tamo ivjeti i pisati, vjenati se s nekime koga bi
za njega odabrale njegova majka i Druga majka, ureivati njihov vrt, vonjak
proljetno cvijee, ljetno voe primati posjetitelje i ii u posjete, ostarjeti i
postati sjedobrad u miru ali ne u samoi. Gledati lie paulovnije kada padne,
zlatne ribice u jezercu. Sjeati se svoga oca kako je to inio. Moda bi ga ak,
jednoga dana, smatrali mudracem. Ta mu zamisao izmami osmijeh, na
mjeseini.
Mogao bi putovati, na istok niz rijeku Wai, ili po samoj Velikoj rijeci kroz
jaruge do mora i zatim natrag: dok laari motkama guraju protiv struje, ili
vuku amce na zapad vrstim konopima niz kliske staze uklesane u stijene kada
ponovno dou do divljih jaruga.
Mogao bi poi jo i dalje na jug, gdje je carstvo postajalo drugaije i
udnovato: zemlje gdje se ria uzgajala u vodi i gdje je bilo slonova i gibona,
mandrila, uma ruina drveta, drvea kamfora, biserja u moru za one koji su
ih mogli izranjati, i gdje su tigrovi utih oiju ubijali ljude u dunglama u
tami.
Bio je asnoga roda. Ime njegova oca otvaralo je vrata kroz koja je Tai
mogao proi i pronai dobrodolicu meu prefektima i poreznim
slubenicima i ak vojnim guvernerima diljem Kitaija. Ime Prvoga Brata,
zapravo, do sada bi ak moglo biti i korisnije, mada je to imalo vlastite
sloenosti.
Ali sve je to bilo mogue. Mogao bi putovati i misliti, posjeivati hramove i
paviljone, pagode u maglovitim gorama, planinska svetita, pisati dok putuje.
Mogao bi to initi kao to je inio i majstorski pjesnik s ijim se stihovima
probudio, kako vjerojatno jo uvijek negdje ini. Iako je iskrenost (i ironija)
izazivala i dodatnu misao da se Sima Zian, izgleda, bavio piem koliko i svime
ostalim kroz svoje godine na brodovima i cestama, u planinama i hramovima i
bambusovim lugovima.
I to je postojalo, zar ne? Dobro vino, kasnonono drugarstvo. Glazba. Nije
to valjalo odbaciti niti prezirati.
Tai usnu s tom misli, i s iznenadnom, arkom nadom da su se Taguranci
sjetili donijeti vina. Gotovo je bio dovrio ono to su njegovi vlastiti ljudi
dopremili pred dva tjedna. Dugi ljetni suton davao je ovjeku vie vremena za
razmiljanje prije polaska na poinak sa suncem.
Spavao je, i sanjao enu s rukom na njegovu srcu te posljednje noi, zatim
preko njegovih usana, njene oblikovane i oslikane obrve nonih leptira, zelene
oi, crvene usne, svjetlost svijea, igle od ada kako ih polako izvlai jednu po
jednu iz zlatne kose, i miris koji je nosila.

Probudie ga ptice s daleke obale jezera.

Pred nekoliko je noi pokuao napisati pjesmu stroge forme od est stihova,
usporedivi njihovu otru jutarnju buku sa satom otvaranja na dvije trnice u
Xinanu, ali nije uspio odrati paralelnu konstrukciju u posljednjem dvostihu.
Njegova tehnika vjetina u pjesnitvu bila je vjerojatno natprosjena,
dovoljno dobra za dio ispita koji se ticao stiha, ali nije bilo izvjesno, prema
njegovu vlastitom sudu, da bi mogao proizvesti neto to bi izdralo test
vremena.
Jedan od ishoda dvaju godina samoe bio je taj da je poeo tako misliti,
veinu vremena.
Odjenu se i zapali vatru, opra se i zaveza kosu dok je kuhao vodu za aj.
Kratko pogleda u bronano ogledalo koje su mu bili dali i razmisli o tome da
otricom napadne obraze i bradu, ali odustane od takvog samozlostavljanja
ovoga jutra. Taguranci su ga mogli podnijeti neobrijanog. Nije bilo pravog
razloga ni da zavee kosu, ali osjeao se kao barbar sa stepa kada ju je putao
na ramenima. Imao je sjeanja na to, na njih.
Prije pia i jela, dok su se natapali listii aja, stanu na istoni prozor i
izgovori molitvu duhu svoga oca u smjeru izlaska sunca.
Kad god bi to uinio, prizivao je i zadrao sjeanje na Shen Gaoa kako
kruhom hrani divlje patke u njihovu potoku. Nije znao zato je to bila njegova
spomen-slika, ali bila je. Moda njen spokoj, u ivotu koji nije bio spokojan.
Pripremi i popi aj, pojede neto usoljenog, osuenog mesa i samljevenog
ita u vruoj vodi zaslaenoj medom od djeteline, zatim uze svoj slamnati
eir seljaka-ratara s avla pored vrata i navue izme. Ljetne izme bile su
gotovo nove, dar s Gvozdenih vrata, koje su zamijenile iznoeni par koji je
ranije imao.
Bili su to primijetili. Paljivo su ga promatrali kada god su doli, shvatio je
Tai. Takoer je shvatio, za prve otre zime, da bi gotovo sigurno ovdje umro
bez pomoi dviju utvrdi. U nekim se planinama u neka godinja doba moglo
ivjeti posve sam bio je to san-legenda pjesnika-pustinjaka ali ne na Kuala
Noru zimi, ne ovoliko visoko i zabaeno kada dou snijezi i zapue sjeverni
vjetar.
Zalihe, za mladog i punog mjeseca bez iznimke, odrale su ga na ivotu i
stigle su samo kroz krajnji napor nekoliko puta, kada su se divlje oluje sruile
da se prelome nad zaleenom poljanom i jezerom.
Pomuze dvije koze, uze vjedro unutra i pokri ga za kasnije. Dohvati svoja
dva maa i poe natrag van i izvede kanlinske rutine.
Odloi maeve i zatim, ponovno vani, zastade na trenutak na gotovo
ljetnom suncu sluajui prodornu galamu ptica, gledajui ih kako krue i kliu
nad jezerom, koje je bilo plavo i prelijepo na jutarnjoj svjetlosti i nije odavalo
ni najmanjeg traga zimskoga leda, ili koliko je mrtvih ljudi lealo ovdje oko
njegovih obala.
Dok pogled ne skrene dalje od ptica i vode prema visokoj travi poljane, i
tada su se na jasnoj svjetlosti vidjele kosti, posvuda. Tai je vidio svoje humke,
gdje ih je zakapao, zapadno od kolibe, sjeverno uza borove. Sada ve tri duga
reda dubokih grobova.
Okrenu se da dohvati lopatu i prione poslu. Zato je bio ovdje.
Oko mu zapnu za bljesak prema jugu: sunana svjetlost kako odsijava od
oklopa na pola puta niz posljednji zavoj posljednjeg silaznog obronka.
Pogledavi poblie, vidje da Taguranci danas uranie, ili ponovno provjeri
sunce da se on sam sporo kretao, nakon budne noi bijele od mjeseine.
Gledao ih je kako silaze s volom i kolima vrstih kotaa. Zapita se je li
Bytsan osobno jutros poveo opskrbnu skupinu. Zateknu se kako se tomu nada.
Je li bilo pogreno iekivati dolazak ovjeka iji bi mu vojnici silovali
sestru i obje majke i radosno opljakali i zapalili obiteljsko imanje za bilo
kojeg prodora u Kitai?
Ljudi se mijenjaju tijekom ratova ili sukoba, katkad do neprepoznatljivosti.
Tai je to sam vidio, na stepama s onu stranu Dugog zida, meu nomadima.
Ljudi se mijenjaju, ne uvijek na naine kojih se ovjek rado prisjea, iako je
viena hrabrost vrijedna pamenja.
Nije mislio da bi Bytsan postao surov, ali nije znao. A lako je mogao
zamisliti suprotno o nekim od Taguranaca koji su ovdje doli tijekom dvije
godine, stizali oklopljeni i oruani, kao da slijede stroge bubnjeve bojnog
polja, a ne da donose zalihe samotnoj ludi.
Nisu to bili jednostavni, lako shvatljivi susreti, oni koje je imao s ratnicima
Carstva visoravni kada su se sputali do njega.
Ipak je to bio Bytsan koga vidje, kada Taguranci dosegoe poljanu i poee
kruiti oko jezera. Kapetan potjera naprijed svog rieg sardijskog konja.
ivotinja je bila velianstvena, oduzimala je dah. Svi su bili takvi, ti konji s
dalekoga zapada. Kapetan je imao jedinoga u svojoj druini. U Taijevoj su ih
zemlji zvali Nebeskim konjima. Legende su kazivale da su se znojili krvlju.
Taguranci su trgovali za njih sa Sardijom, iza mjesta gdje su razdvojeni
Putevi svile ponovno postajali jedno na zapadu, poslije pustinja. Tamo je, kroz
jo surovih planinskih prijevoja, leala bogata, bujna zemlja na kojoj su se
uzgajali ti konji, a Taijev je narod eznuo za njima sa strau koja je
stoljeima utjecala na carsku politiku, ratovanje i poeziju.
Konji su bili bitni, silno. Bili su razlog zato je car, Dostojanstveni
gospodar Pet pravaca i Pet svetih planina stalno bio u vezi s Bogovskim
nomadima, davao podrku odabranim voama meu ispijaima kumissa. koji
su ivjeli u jurtama sjeverno od Zida, u zamjenu za snabdijevanje njihovim
konjima, ma koliko slabiji bili od onih iz Sardije. Ni lesom bogato tlo u
sjevernom Kitaiju niti dungle i zemlje rie juga nisu doputale ispau i uzgoj
konja ikakve stvarne kvalitete.
Bila je to kitanska tragedija, ve tisuu godina.
Mnoge su stvari dolazile u Xinan uz zatiene Puteve svile u ovoj Devetoj
dinastiji, donosei mu neopisivo bogatstvo, ali konji iz Sardije nisu bili meu
njima. Nisu mogli izdrati taj dugi put kroz pustinju. ene su dolazile na istok,
glazbenici i plesai. Dolazio je ad i alabaster i dragulji, jantar, mirisi, u prah
samljeven rog nosoroga za alkemiare. Ptice to govore, zaini i hrana,
maevi i bjelokost i toliko mnogo drugoga, ali ne Nebeski konji.
Stoga su Kitanci morali pronai druge naine da dobave najbolje konje to
su mogli jer rat se mogao dobiti konjicom, kada je sve ostalo bilo jednako, a
kada su Taguranci imali previe tih konja (budui da su sada bili u miru sa
Sardijcima, trgovali s njima) sve ostalo nije bilo jednako.
Tai se dvaput nakloni u znak pozdrava kada Bytsan prie i zauzda konja
desna aka u lijevom dlanu. Imao je poznanike i starijega brata koji bi to
bili smatrali ponienjem da su ga vidjeli kako se toliko formalno naklanja
Tagurancu. S druge strane, njima nije ivot uvao i ouvao ovaj ovjek i stalno
prispijee zaliha svakog punog mjeseca kroz gotovo dvije godine.
Bytsanove plave tetovae isticale su se na suncu, na oba obraza i lijevoj
strani vrata nad ovratnikom tunike. Sjai, nakloni se, takoer dvaput, ake
zatvorene u dlanu, usvojivi kitansku gestu.
Kratko se nasmijei. Prije nego to pita, da, donio sam vina.
Govorio je kitanski, kao i veina Taguranaca. Bio je to sada jezik trgovine
u svim smjerovima, kada se ljudi nisu meusobno ubijali. Vjerovalo se, u
Kitaiju, da su bogovi govorili kitanski na devet nebesa, bili su njemu poduili
izvornog Oca careva dok je stajao, naklonjene glave na Zmajevoj planini u
prolosti-to-je-leala-iza.
Znao si da u pitati? Tai se osjeao alosno, pomalo razotkriveno.
Dulji sutoni. to drugo da ovjek radi? aa je drug, pjevamo. Ide dobro?
Ide dobro. Mjeseina me drala budnim, jutros se sporo kreem.
Znali su njegovu rutinu, upit nije bio bez razloga.
Samo mjesec?
Taijevi su vlastiti ljudi postavljali razne oblike toga pitanja svaki put kada bi
doli. Radoznalost i strah. Vrlo hrabri ljudi, ukljuujui i ovoga, bili su mu
izravno rekli da ne bi mogli uiniti to to je on ovdje radio, s nepokopanim i
gnjevnim mrtvima.
Tai kimnu. Mjesec. I pokoje sjeanje.
Kratko skrenu pogled s kapetana i vidje mladog vojnika u punom oklopu
kako dojaha. Ne jedan od onih koje je poznavao. Ovaj ovjek ne sjai, svisoka
je zurio u Taija. Imao je samo jednu tetovau, nosio je nepotrebni ljem, nije
se smijeio.
Gnam, uzmi sjekiru od pored kolibe, pomozi Adaru da nacijepa drvo za
ogrjev.
Zato?
Tai trepnu. Pogleda taguranskog kapetana.
Bytsanov izraz lica ne promijeni se, niti se osvrne prema vojniku na konju
iza sebe. Jer je to ono to ovdje radimo. I zato jer u ti, ako to ne uini, uzeti
konja i oruje, skinuti izme, i pustiti te da hoda natrag kroz sve prijevoje
sam meu planinskim makama.
 Ree to tiho. Nastupi tiina. Tai shvati, s nekom vrstom nemira, koliko je
postao nenavikao na takve razmjene, na iznenadnu napetost to se die. Takav
je svijet, ree sam sebi. Ponovno to naui. Poni sada. Ovo e pronai kada se
vrati.
Nemarno, tako da ne posrami kapetana ni mladog vojnika, okrenu se i
pogleda preko jezera prema pticama. Sive aplje, igre, suri orao daleko u
visini.
Mladi bio je krupan, dobro graen jo uvijek je bio na konju. Ree:
Ovaj ne moe cijepati drva?
Vjerujem da moe, s obzirom na to da ve dvije godine kopa grobove za
nae mrtve.
Nae, ili svoje? Dok oskvrnjuje kosti naih vojnika?
Bytsan se nasmija.
Tai se hitro okrenu natrag, nije si mogao pomoi. Osjeti neto kako se
vraa nakon dugo vremena. Znao je to je to bilo: gnjev je bio dio njega,
odvie spremno, otkada se sjea. Mjera drugoga brata? Neki bi mogli rei da
je to bilo to.
Ree, to je odmjerenije mogao: Bio bih zahvalan ako biste pogledali oko
sebe i rekli mi koje su kosti ovdje netko od vaih, za sluaj da osjetim poriv da
ih oskvrnem.
Drugaija tiina. Ima mnogo vrsta mirnoe, pomisli Tai, nevezano.
Gnam, ti si velika budala. Uzmi sjekiru i cijepaj drva. Napravi to odmah.
Ovaj put Bytsan pogleda u svoga vojnika, i ovaj put drugi ovjek sa
zamahom sjai bez urbe, ali i bez neposluha. Vol je dovukao kola. Bilo je
jo etvero ljudi. Tai ih je poznavao trojicu, kimnue si.
Onaj imena Adar, koji je nosio tamnocrvenu tuniku s pojasom preko
irokih smeih hlaa, bez oklopa, korakom poe s Gnamom prema kolibi,
vodei konje. Ostali su, poznavajui svoju ovdanju rutinu, poveli kola
naprijed i poeli istovarivati zalihe u kolibu. Kretali su se ustro, kao i uvijek.
Istovariti, naslagati, obaviti togod drugo, ukljuujui ienje male staje,
vratiti se natrag uz obronak i otii.
Strah od bivanja ovdje poslije mraka.
Oprezno s vinom! povika Bytsan. Ne elim uti Kitanca kako plae. Zvuk
je odvie neugodan.
Tai se iskrivljeno osmjehnu, vojnici se nasmijae.
Udarci sjekira zaue se s bone strane kolibe, noeni na planinskom zraku.
Bytsan mahnu. Tai se odeta s njime. Koraali su kroz visoku travu, preko
kostiju i oko njih. Tai izbjegnu lubanju, sada ve nagonski.
Posvuda je bilo leptira, svih boja, a skakavci su im iznenaeno skakali pred
nogama, odbijajui se visoko i u svim smjerovima. uli su odmjereno zujanje
pela meu poljskim cvijeem. Tu i tamo mogao se vidjeti metal zahralog
sjeiva, ak i na sivom pijesku na rubu vode. Valjalo je paziti gdje se gazi. U
pijesku je bilo ruiastog kamenja. Ptice su bile glasne i krijetave, kruile su i
vrludale, probijale povrinu jezera u potrazi za ribama.
Voda je jo hladna? upita Bytsan za trenutak.
Stajali su pored jezera. Zrak je bio jako ist, vidjeli su planinske grebene,
dralove na otoku, u ruevinama tamonje utvrde.
Uvijek.
Oluja u prijevoju pred pet noi. Stigla ti je ovdje?
Tai odmahnu glavom. Neto kie. Mora da je otpuhala na istok.
Bytsan se sagnu i podignu aku kamenja. Poe ih bacati na ptice.
Sunce je vrue, ree nakon nekog vremena. Vidim zato nosi tu stvar na
glavi, mada s njom izgleda kao starac i seljak.
Oboje?
Taguranac se iroko osmjehnu. Oboje. Baci jo jedan kamen. Ree,
Odlazi?
Uskoro. Mjesec zenita ljeta zavrava nae razdoblje alovanja.
Bytsan kimnu. To sam im napisao.
Napisao?
Dvoru. U Rygyalu.
Tai je zurio u njega. Znaju za mene?
Bytsan ponovno kimnu. Znaju od mene. Naravno da znaju.
Tai razmisli o tome. Ne mislim da Gvozdena vrata alju natrag poruke da
netko zakapa mrtve na Kuala Noru, ali moda sam u krivu.
Drugi ovjek slegnu ramenima. Vjerojatno jesi. Sve se ovih dana prati i
odmjerava. Mir je vrijeme za one to raunaju na svakom dvoru. Bilo je nekih
u Rygyalu koji su tvoj dolazak ovamo vidjeli kao kitansku bahatost. Htjeli su
da te se ubije.
Ni to Tai nije znao. Kao onaj momak pozadi?
Dvije su sjekire odmjereno cijepale, svaka visok, jasan zvuk u daljini.
Gnam? On je samo mlad. eli se iskazati.
Odmah ubiti neprijatelja?
Obaviti to to prije. Kao kada prvi put lijee sa enom.
Njih dvojica razmijene kratak osmijeh. Oboje su jo uvijek bili mladi ljudi.
Niti jedan se nije tako osjeao.
Bytsan ree, za trenutak: Naloili su mi da te se ne smije ubiti.
Tai frknu. Zahvalan sam da to ujem.
Bytsan se nakalja. Odjednom je izgledao kao da mu je neugodno. Poslan
je dar, umjesto toga, priznanje.
Tai je ponovno zurio. Dar? Od taguranskog dvora?
Ne, od zeca na mjesecu. Bytsan se naceri. Da, naravno, od dvora. No, od
jedne osobe tamo, s doputenjem.
Doputenjem?
Grimasa postade irok osmijeh. Taguranac je bio spaljen od sunca,
etvrtaste eljusti, nedostajao mu je jedan donji zub. Spor si jutros.
Tai ree, Ovo je neoekivano, to je sve. Koja osoba?
Pogledaj sam. Imam pismo.
Bytsan zagrabi u dep svoje tunike i izvadi blijedouti svitak. Tai vidje
taguranski carski peat: lavlja glava, u crvenome.
Prelomi vosak, razmota pismo, proita sadraj, koji nije bio opsean, i tako
sazna to su mu davali i inili, zbog vremena koje je proveo meu mrtvima.
Disanje postade pomalo naporno.
Misli poee stizati odvie hitro, neobuzdano, nepovezano, vrtlog poput
pjeane oluje. Ovo bi mu moglo odrediti ivot ili ga ubiti prije nego to
uope stigne kui na obiteljsko imanje, kamoli u Xinan.
Teko proguta. Skrenu pogled prema planinskim lancima naslaganim oko
njih, to se uzdiu gore i vie, plavo jezero okrueno velianstvom. U
uenjima Staze, planine znae suosjeanje, voda je mudrost. Vrhunci se ne
mijenjaju, pomisli Tai.
Ono to ljudi ine pod njihovim pogledom moe se mijenjati bre nego to
bi se ovjek ikad mogao nadati da razumije.
Ree to. Ne razumijem.
Bytsan ne odgovori. Tai spusti pogled prema pismu i ponovno proita ime
na dnu.
Jedna osoba tamo, s doputenjem.
Jedna osoba. Cheng-wan, Princeza bijelog ada: sedamnaesta ki cijenjenog
i uzvienog cara Taizua. Pred dvadeset godina poslana na zapad u stranu
zemlju iz svoga vlastitog sjajnog, blistavoga svijeta. Poslana sa svojom pipom
i flautom, aicom slugu i pratilaca, i taguranskom poasnom straom, da bi
postala prva carska nevjesta koju je Kitai ikada podario Taguru, da bi bila
jedna od ena Sangrame Lava, u svom visokome, svetome gradu Rygyalu.
Bila je dijelom sporazuma koji je uslijedio za posljednjom kampanjom
ovdje na Kuala Noru. Simbol u svojoj mladoj osobi (te je godine bila navrila
etrnaestu) koliko je surova i neodluna bila borba, i koliko je bilo vano
da zavri. Vitak, graciozan znak trajnog mira izmeu dvaju carstava. Kao da e
potrajati, kao da je ikada potrajao, kao da su tijelo i ivot jedne djevojke mogli
osigurati takvo to.
 Te su jeseni u Kitaiju pjesme padale kao latice cvijea, to su je saalijevale
u paralelnim stihovima i rimama: udana za daleki obzor, pala s neba,
izgubljena za civilizirani svijet (paralelnih stihova i rima) onkraj snijegom
okovanih planinskih prepreka, meu barbarima na njihovoj surovoj visoravni.
Bila je to knjievna moda toga doba, laka tema, dok jednog pjesnika nisu
uhitili i izbatinali tekim prutom na trgu pred palaom i gotovo ga time
usmrtili zbog stiha koji je nagovijetao da to nije bilo samo vrijedno
aljenja, nego nepravda nanesena princezi.
To se ne govori.
alost je jedna stvar pristojno, uglaeno aljenje za mlad ivot to se
mijenjao kad je napustila slavu svijeta ali nikada se ne iznosi pogled da bi
ita to palaa Ta-Ming ini, ikada, moglo biti pogreno. To je poricanje
pravilno ispunjene, ispravno ostvarene ovlasti neba. Princeze su u svijetu bile
moneta, to bi drugo mogle biti? Kako drugaije da slue carstvu, opravdaju
svoje roenje?
Tai je jo uvijek zurio u rijei na blijedoutom papiru, uz muku se trudio da
dovede vrtlog misli do neega to bi se moglo zvati redom. Bytsan je bio tih,
putao mu da se nosi s time, ili pokua.
ovjeku se dao jedan sardijski konj da ga se bogato nagradi. Dalo mu se
etiri ili pet tih divota da ga se uzvisi iznad njegovih drugova, vine ga se
prema poloaju i izazove ljubomora, mogue smrtna, onih koji su jahali
manje konje sa stepa.
Princeza Cheng-wan, sada carska pratilja Tagura kroz dvadeset godina
mira, upravo ga je obdarila, s doputenjem, s dvije stotine i pedeset zmajskih
konja.
To je bio broj. Tai ga proita jo jednom.
Bio je u svitku koji je drao, zabiljeen na kitanskom, tankim ali paljivim
krasopisom taguranskog pisara. Dvije stotine i pedeset Nebeskih konja. Dani
njemu osobno, i nikome drugome. Ne dar za palau Ta-Ming, cara. Ne to.
Poklonjeni Shen Taiju, drugom sinu generala Shen Gaoa, neko Zapovjednika
lijeve strane Umirenog zapada.
Njegovi vlastiti, da ih koristi ili raspolae njima kako sam smatra
najboljim, pisalo je u pismu, kao carsko priznanje iz Rygyala za hrabrost i
poniznost, i ast uinjenu mrtvima Kuala Nora.
Zna to ovdje pie? Vlastiti je glas Taiju zvuao udno.
Kapetan kimnu.
Ubit e me zbog njih, ree Tai. Rastrgat e me da zgrabe te konje prije
nego to se pribliim dvoru.
Znam, ree mirno Bytsan.
 Tai ga pogleda. Tamnosmee oi drugoga ovjeka bilo je nemogue
proitati. Zna?
No, ini se dosta izvjesno. To je velik dar.
Velik dar.
Tai se nasmija, pomalo bez daha. Odmahnu glavom u nevjerici. U ime svih
devet nebesa, ne mogu jednostavno projahati kroz prijevoj Gvozdenih vrata s
dvije stotine i pedeset-
Znam, prekinu ga Taguranac. Znam da ne moe. Dao sam nekoliko
prijedloga kada su mi rekli to ele uiniti.
Zar jesi?
Bytsan kimnu. Nije ba neki dar ako te... sluajno ubiju na putu na istok, a
konji se raspre, ili ih preuzme netko drugi.
Ne, nije, zar ne? Nije ba neki dar! Tai u kako mu se glas podie. Tako je
jednostavan ivot ivio, do pred nekoliko trenutaka. A Ta-Ming je bio guva
zaraenih frakcija kada sam otiao. Siguran sam da je sada gore!
Siguran sam da si u pravu.
Oh? Zaista? to ti zna o tome? Drugi ovjek se, zakljui on, doimao
odvie smireno, i to ga je razdraivalo.
Bytsan ga kratko pogleda. Dosta malo, u malenoj utvrdi kojom mi je ast
zapovijedati za svoga kralja. Samo sam se slagao s tobom. Zastade. eli li
uti to sam predloio, ili ne?
Tai spusti pogled. Bilo ga je sram. Kimnu glavom. Ni iz kojeg sebi
poznatog razloga, skinu svoj slamnati eir, dok je stajao na visokom, sjajnom
suncu. Sjekire nastavie u daljini.
Bytsan mu ree to je napisao vlastitome dvoru, i to je odlueno kao
odgovor na to. inilo se da je drugoga ovjeka to kotalo poloaja u utvrdi na
prijevoju iznad njih, kako bi se izvrio njegov prijedlog. Tai nije znao je li to
znailo unaprjeenje ili ne.
Moglo bi, shvati Tai, njega odrati na ivotu. Neko vrijeme, barem.
Nakalja se, pokuavajui se domisliti to da kae.
Shvaa, Bytsan ree s ponosom koji nije mogao prikriti, da je ovo
Sangramin dar. Kraljeva velikodunost. Naa kitanska princeza moda ga je za
to zamolila, njeno je ime na tom pismu, ali Lav je taj koji ti ovo alje.
Tai ga pogleda. Ree, tiho: Razumijem. ast je da Lav iz Rygyala uope
zna moje ime.
Bytsan se zacrvenje. Nakon najkraeg oklijevanja, nakloni se. Dvije stotine i
pedeset sardijskih konja, mislio je Tai, iz dubine pjeane oluje svoga zauvijek
izmijenjenoga ivota. Donosili su mu se na dvor, u carstvo, koje je velialo
svakog do posljednjeg zmajskog pastuha koji je ikada stigao do njih sa zapada.
Koji su sanjali o tim konjima s toliko silovitom enjom, koja je oblikovala
porculan i ad i bjelokost u njihovoj slici, vezivala rijei pjesnika s
grmljavinom mitskih kopita.
Svijet moe donijeti otrov u peharu optoenom draguljima, ili neoekivane
darove. Katkad ovjek ne zna to je od to dvoje pred njime.
 2.

B ytsan sri Nespo bio je bijesan na samoga sebe, do razine ponienja. Znao
je to bi njegov otac rekao, i kojim glasom, da je svjedoio ovoj sramoti.
Upravo se bio naklonio s daleko previe potovanja kada je Kitanac,
skinuvi iz nekog razloga svoj glupi eir, rekao da je poaen da Lav u
Rygyalu zna njegovo ime, toliko dalek u slavi.
Ali bila je to velikoduna stvar za rei, i Bytsan se zateknu kako se klanja,
ruke obavijene oko ake na njihov nain (ne nain njegova vlastita naroda),
prije nego to se stigao zaustaviti. Moda je ipak stvar bila u eiru, u
svjesnom razotkrivanju samoga sebe tom gestom.
Kitanci mogu ovjeku uiniti takvo to, ili je ovaj mogao. Tek to bi
odluio, jo jedanput, da su puni svoje bahatosti sredita svijeta, rekli bi i
uinili ovakvo to iz dubine roda i utivosti koju su nosili poput plata i sve
to drei sasvim glupav slamnati eir.
to valja initi kada se to dogodi? Zanemariti to? Smatrati to dekadencijom,
slabosti, lanom utivosti, nevrijednom priznanja na tlu gdje su se taguranski
vojnici borili i umirali?
Bytsan to nije mogao uiniti. Njegova vlastita slabost, moda. Mogla bi ak
utjecati na njegovu karijeru. Mada ono to ovih dana odreuje vojno
unaprjeenje kada je ratovanje ogranieno na povremene okraje vie ima
veze s time koga ovjek poznaje na viim inovima, s kime se napio jednom ili
dvaput, ili kome je bio dopustio da ga zavede dok je bio premlad da zna bolje,
ili se mogao tako praviti.
Da bi se ovjeka sudilo prema hrabrosti, kako se bori, trebalo je biti borbe,
zar ne?
Doba mira bilo je dobro za Tagur, za granice i trgovinu i ceste i podizanje
novih hramova, za etve i pune itnice i gledanje sinova kako odrastaju
umjesto saznanja da lee u humcima trupala, kao ovdje pored Kuala Nora.
Ali isti taj mir razarao je ambicioznom vojniku nade da upotrijebi hrabrost
i poduzetnost kao svoj nain napredovanja.
Nije da je imao namjere govoriti o tome s Kitancem. Postojale su granice:
unutarnje granice uz one koje su titile utvrde.
Ali ako bi bio iskren po tom pitanju, dvor u Rygyalu znao je sada i njegovo
ime, takoer, zbog ovog Shen Taija, ovog neupadljivog lika s utivim glasom
i duboko postavljenim oima.
Bytsan ga kradomice procijeni pogledom. Kitanca se vie nije moglo
nazvati mekim gradskim naunikom: dvije godine tekog rada na planinskoj
poljani rijeile su to. Bio je mrav i vrst, koe istroene od sunca i vjetra,
ruku izgrebanih i prekrivenih uljevima. A Bytsan je znao da je taj ovjek neko
vrijeme uistinu bio vojnik. Sinulo mu je pred vie od godine dana da bi se
ovaj mogao ak znati boriti. U kolibi je imao dva maa.
Nije bitno. Kitanac je uskoro odlazio, ivota sasvim promijenjenog pismom
koje je drao.
Bytsanov ivot takoer. Dobit e otpust sa svoga poloaja kada ovaj Kitanac
poe kui. Bio je premjeten u utvrdu Dosmad, juno i istono, na granici, s
jedinom i posebnom dunosti u ime princeze Cheng-wan da provede
vlastiti prijedlog u vezi njena dara.
Poduzetnost, zakljuio je, moe sadravati vie od predvoenja zaobilaznog
napada u konjanikoj bitci. Ima drugih vrsta zaobilaznih manevara: onakvih
koji bi ak mogli izbaviti ovjeka iz zabaene utvrde u planinskom prijevoju
iznad stotine tisua duhova.
To posljednje bila je jo jedna stvar koju nije volio, i to je ak jednom
priznao Kitancu: duhovi su ga uasavali koliko i svakog vojnika koji je
dolazio s njime, dovodei kola i zalihe.
Shen Taiju nije dugo trebalo da kae da su njegovi vlastiti ljudi s prijevoja
Gvozdenih vrata bili posve isti: zastajali su da prenoe na sigurnoj udaljenosti
istono odavde kada bi dolazili uz dolinu, odreujui svoj dolazak za kasno
jutro kao to je radio i Bytsan, uurbano su radili da istovare njegove zalihe i
obave kakve god su si druge zadatke odredili a zatim bi otili. Otili od
jezera i bijelih kostiju prije nego to bi pao mrak, ak i zimi kada je no hitro
dolazila. Jednom ak i za meave, rekao je Shen Tai. Odbili su sklonite u
njegovoj kolibi.
I Bytsan je to bio uinio. Bolje led i snijeg u planinskom prijevoju nego
urlici i prisutnost ogorenih, nepokopanih mrtvih koji mogu ovjeku otrovati
duu, oskvrnuti ivot ikojeg djeteta kojemu bi bio otac, odvesti ga u ludilo.
Kitanac pored njega nije izgledao kao luak, ali to je objanjenje
prevladavalo meu Bytsanovim vojnicima u utvrdi. Vjerojatno i na
Gvozdenim vratima, takoer. Neto oko ega su se dvije predstrane vojske
mogle sloiti? Ili je to samo bio lak nain za noenje sa saznanjem da je netko
hrabriji od njih?
 Mogli su se boriti s njime da to iskuaju, naravno. Gnam je to htio, udio je
za time ak i prije nego to su sili s prijevoja. Bytsan je nakratko gajio
nevrijednu misao da bi volio vidjeti taj izazov. Samo nakratko: ako Kitanac
umre, s njime nestaje i njegov zaobilazni potez za odlazak odavde.
Shen Tai ponovno stavi svoj smijeni eir dok mu je Bytsan govorio to e
uiniti kako bi se potrudili da ga odre na ivotu dovoljno dugo da doe do
Xinana i odlui to e uiniti sa svojim konjima.
Jer ovjek je bio u pravu naravno da je bio u pravu ubili bi ga deset puta
iznova za toliki broj sardijskih konja da ih jednostavno pokua u stadu
otvoreno povesti na istok.
Bio je to apsurdan, divlje pretjeran dar, ali apsurd i pretjeranost su
privilegije kraljevskih obitelji, zar ne?
Razmisli da to kae drugome ovjeku, ali suzdra se. Nije bio siguran zato,
ali moda je to bilo zato jer je Shen Tai uistinu izgledao potreseno, dok je
ponovno itao svitak, vidno uznemiren po prvi put otkako Bytsan dolazi ovdje.
Korakom pooe natrag prema kolibi. Bytsan je nadgledao istovar i
skladitenje zaliha metalne krinje i vrste drvene kutije za hranu, da
nadjaaju takore. Ponovno se naali na raun vina i dugih veeri. Gnam i
Adar ve su poeli slagati drvo za ogrjev, uza zid kolibe. Gnam je radio
silovito, znojio se u svom nepotrebnome oklopu, usmjeravao bijes to je
bilo sasvim u redu za njegova kapetana. Gnjev u vojnika mogao se iskoristiti.
Ubrzo je to bilo gotovo, dok je sunce jo bilo visoko, tek svrnulo na zapad.
S pribliavanjem ljeta posjeti jezeru postali su laki na oite naine. Bytsan se
zadra dovoljno dugo da popije au vina (zagrijanog na kitanski nain) sa
Shen Taijem, zatim mu ustro zaeli zbogom. Vojnici su ve bili nemirni.
Drugi je ovjek jo uvijek bio smeten, bilo mu je neugodno. Vidjelo se to, pod
vjenom maskom utivosti.
Bytsan mu nije mogao zamjeriti.
Dvije stotine i pedeset konja, odredila je Princeza bijelog ada. Takva vrst
pretjerane izmiljotine kakvoj se mogao domisliti samo netko tko je itava
ivota ivio u palai. Kralj ju je, meutim, odobrio.
Nikada nije mudro, Bytsan je odluio na putu ovamo s utvrde, podcijeniti
utjecaj ena na dvoru.
Razmatrao je da to i kae, nad aom vina, ali odabra ipak ne rei.
Za mjesec dana bit e jo jedan posjet sa zalihama, zatim e se ivot njima
obojici promijeniti. Moda se nikada vie nee vidjeti. Vjerojatno nee. Bolje
ne uiniti nita toliko budalasto kao povjeriti se drugome ovjeku, ili priznati
ita vie od radoznalosti i razumne mjere potovanja.
Kola su bila laka na putu natrag, naravno, vol bri na putu kui. Bili su i
vojnici, ostavljajui jezero i mrtve za sobom.
Trojica njegovih ljudi zapoee pjesmu dok su naputali poljanu i poinjali
se dizati zavojitim putem. Bytsan zastade na poslijepodnevnoj svjetlosti na
otrom zavoju gdje je uvijek zastajao, i pogleda dolje. Netko bi mogao Kuala
Nor proglasiti prelijepim u proljee ako ne bi znao nita o njemu.
Pogled mu preleti preko plave vode do ptica to su se gnijezdile
nevjerojatnog broja ptica. Mogla se u tome smjeru odapeti strijela u zrak i
ubiti tri jednim pogotkom. Ako bi strijela imala mjesta da padne. Dozvoli si
osmijeh. I njemu je bilo drago da odlazi, nije se moglo porei.
Pogleda preko kotline poljane, na sjever prema dalekim planinama koje su
je uokvirile, lanac za lancem. Pria njegovog naroda kazivala je da su na tim
dalekim vrhuncima od poetka svijeta obitavali demoni plavih lica, golemi i
zloudni, i da su ih od taguranske visoravni odbili samo bogovi, koji su pred
njima uzdigli druge planine, obavijene magijom. Lanac u koji su sada
ponovno ulazili, gdje je sjedila njihova mala utvrda, bio je jedan od njih.
Sami bogovi, zasljepljujue blistavi i nasilni, ivjeli su mnogo dalje na
jugu, dalje od Rygyala, nad uzvienim vrhuncima koji su dodirivali podnoja
nebesa, i na koje se niti jedan ovjek nikada nije uspeo.
Bytsanu pogled pade na grobne humke preko jezera, na dalekoj strani
poljane. Leali su uza borovu umu, zapadno od Kitaneve kolibe, sada ve tri
duga reda, dvije godine iskapanja grobova za kosti u tvrdoj zemlji.
Shen Tai je ve kopao, vidje, radei iza zadnjega od njih u treem redu. Nije
ekao da Taguranci napuste poljanu. Bytsan ga je promatrao, malenog u
daljini: kako se saginje i kopa, saginje i kopa.
Pogleda kolibu postavljenu uza istu tu sjevernu padinu, vidje tor koji su
izgradili za dvije koze, svjee naslagano drvo za ogrjev uza jedan zid. Zavri
pregled okretom na istok, prema dolini kroz koju je ovaj udnovati, samotni
Kitanac bio doao na Kuala Nor, i niz koju e se vratiti.
Neto se tamo kree, ree Gnam pokraj njega, pogleda uperena u istome
smjeru. Pokaza prstom. Bytsan se zagleda, zakiljenih oiju, a zatim i on to
vidje.
* * *
Vratio se iskapanju jame koju je zapoeo pred dva dana, na kraju treeg
reda od drvea, jer to je bilo ono to je ovdje radio. I zato jer je osjeao da,
ako se ne nastavi kretati, raditi danas do iscrpljenosti, kaos svojih misli
gotovo grozniavih, nakon toliko dugog vremena tiine preplavit e ga.
Postojalo je i vino koje je Bytsan donio, jo jedan pristup, poput krivudave,
svjetiljkama osvijetljene uliice u Sjevernom okrugu Xinana, zamagljenim
granicama zaborava. Vino e biti tamo na kraju dana, ekati ga. Nitko drugi ne
dolazi da ga popije.
Ili je tako mislio, dok je nosio lopatu na posao, ali svijet se danas
jednostavno nije pokoravao ustaljenoj dvogodinjoj rutini.
Uspravivi se, isteui lea, i skidajui ozloglaeni eir da obrie elo, Tai
vidje likove kako dolaze s istoka preko visoke zelene trave.
Ve su bili van kanjona, na otvorenom polju livade. To je znailo da su
morali biti vidljivi ve neko vrijeme, samo ih nije primijetio. Zato bi
primijetio? Zato uope gledati? Nitko ovdje ne dolazi osim dvaju skupina
vojnika iz utvrdi, puni mjesec, mladi mjesec.
Bilo ih je dvoje, vidje, na malim konjima, s treim konjem pozadi to im
nosi opremu. Kretali su se polako, bez urbe. Moda umorni. Sunce je kretalo
na zapad, njegova je svjetlost padala na njih, inila ih jasnima u sjaju kasnoga
dana.
Nije bilo vrijeme za zalihe s Gvozdenih vrata. Upravo je rekao zbogom
Bytsanu i taguranskim vojnicima. A kada su ljudi stizali, nije ih bilo samo
dvoje bez kola. I najsigurnije nisu dosezali jezero u kasnijem dijelu dana,
kada bi trebali ostati s njime preko noi ili biti vani s mrtvima poslije mraka.
Ovo je, oito, dan koji je u njegovim zvijezdama bio oznaen za promjenu.
Jo uvijek su bili na nekoj udaljenosti, ti putnici. Tai je zurio jo koji
trenutak, zatim prebaci lopatu preko ramena, podie tobolac i luk nosio ih je
za obranu od vukova i da strijelja ptice za veeru i krenu prema kolibi, da ih
tamo doeka.
Pitanje jednostavne utivosti, iskazivanje potovanja posjetiteljima u svome
domu, ma gdje u svijetu on bio, ak i ovdje iza svih granica. Osjeti kako mu
bilo ubrzava dok je hodao, tue da uhvati bilo svijeta koji mu se vraao.
* * *
Chou Yan je oekivao da e njegov prijatelj biti izmijenjen, i izgledom i
ponaanjem, ako uope bude iv nakon dvije godine ovdje. Pripremao se za
uasne vijesti, govorio je o tome sa svojom putnom druicom, iako ona nikada
nije odgovarala.
Zatim su mu na prijevoju Gvozdenih vrata toj nesretnoj utvrdi ovdje na
kraju svijeta rekli da je Tai jo uvijek meu ivima, ili je bar bio nedavno
kada su svratili do jezera da mu donesu zalihe. Yan je odmah bio ispio
nekoliko aa vina Lososove rijeke (nosio ga je za Taija, vie ili manje) da
proslavi.
Nije znao, do tada.
Nitko nije znao. Pretpostavljao je kada je napustio Xinan da e putovati
desetak dana niz carsku cestu i zatim dolje kroz uljuene zemlje do obiteljskog
doma svoga prijatelja s onime to mu je morao rei. Nije bilo tako. Na imanju
blizu rijeke Wai, gdje je uspio ostati netipino diskretan sa svojim vijestima,
trei brat, mladi Shen Chao jedino dijete jo kod kue rekao mu je kamo je
Tai bio poao, pred pune dvije godine.
Isprva nije mogao vjerovati, a zatim, razmiljajui o svom prijatelju, ipak
povjeruje.
Tai je oduvijek imao neto drugaije u sebi, previe niti u jednoj naravi:
nemirno ispreplitanje vojnika i naunika, asketa i druga za pie meu
pjevicama. Uz naglu narav. Nije udo, jednom je rekao njihov prijatelj Xin
Lun, da Tai uvijek raspreda o potrebi za ravnoteom nakon previe aa vina.
Lun se alio koliko je teko odravati ravnoteu na blatnim stazama, vraajui
se kui krivudavim korakom nakon toliko aa.
Bilo je to vrlo daleko, kamo je Tai otputovao. Njegova obitelj nije ula
glasa od njega otkako je otiao. Mogao je biti mrtav. Nitko nije mogao
razumno oekivati od Chou Yana da ga slijedi, s onu stranu granica carstva.
Yan je bio proveo dvije noi meu enama Shenovih i najmlaim sinom,
dijelei njihove obrede za pretke i obroke (vrlo dobra hrana, bez vina u kui
za alovanja, avaj). Spavao je u udobnome krevetu s mreom za komarce. Izlio
je vlastitu rtvu ljevanicu nad grobom generala Shen Gaoa, divio se
njegovome spomeniku i natpisu, etao s mladim Chaoom kroz vonjak i niz
potok. Nesretan je pokuavao odluiti to da uini.
Kako daleko prijateljstvo nosi ovjeka? Doslovno, kako daleko?
Naposljetku, uini ono to se bojao da e uiniti od trenutka kada su mu
rekli za Taijev odlazak. Poeli zbogom obitelji i nastavi na zapad prema
granici, samo s jednom uvaricom koju su mu savjetovali da uzme sa sobom,
jo u Xinanu.
Ree mu da je to poprilino lako putovanje, kada spomenu gdje mu je
prijatelj poao. Yan joj nije vjerovao, ali njena je ravnodunost bila neobino
ohrabrujua.
Dokle god joj plati, mislio je Yan, nije je bilo briga. Kanlinskog ratnika se
unajmljuje i sluba mu zavrava kada mu se plati. Ili ne plati: mada je to, bez
iznimke, izuzetno lo potez.
Wan-si je bila beznadna kao druica, iskreno reeno, pogotovo za
drutvenog ovjeka koji voli priati, smijati se, raspravljati, koji uiva u zvuku
vlastita glasa kako deklamira poeziju svoje vlastite stihove ili bilo ije druge.
Yan je neprestano podsjeao samoga sebe da je ona samo zatita za put cestom,
i par vjetih ruku da im nou sastavlja logor kada spavaju vani dosta
potrebnije sada nego to je oekivao na poetku. Nije bila prijatelj niti prisna
osoba bilo koje vrste.
Sigurno ne netko koga se moe zamiljati kao druicu za postelju nou.
Nije imao mnogo sumnje to bi mu rekla da spomene to pitanje, i jo manje
sumnje da bi mu slomila kost ili dvije ako bi pokuao provesti u djelo udnju
koja ga je poela napadati, svjestan njenog vitkog tijela kako lei blizu njega
pod zvijezdama, ili se izvija i istee za svojih rituala tjelovjebe tih
elegantnih, polaganih kretnji u svitanje. Kanlini su bili slavni po disciplini, i po
uinkovitosti kojom ubijaju kada se pojavi potreba.
Potreba se nije pojavila dok su putovali niz rijeku prema Shen Taijevom
obiteljskom domu. Jedan susret u suton na laganoj kii s trojicom mukaraca
grubog izgleda koji bi moda imali krau na umu da nisu vidjeli Kanlinku
odjevenu u crno s dva maa i lukom. Hitro su se odstranili niz stazu u mokro
raslinje.
Meutim, jednom kada krenue na zapad, Yanu je sve poelo izgledati
drugaije. Pazio je da ne propusti zapaliti svijee ili tamjan i ostaviti darove u
bilo kojem i svakom hramu za bilo kojeg i svakog boga od jutra kada su
napustili imanje Shenovih i poeli slijediti pranjavu stazu na sjeverozapad, a
zatim dalje na zapad, prema praznini.
Sjeverno od njih, usporedo s njihovim putem, leala je carska cesta kroz
prefekturni grad Chenyao, a iza nje se protezao najistoniji dio Puteva svile,
koji je vodio od Xinana do Vrata od ada i garnizona u koridoru Kanshu.
Carska cesta itavim putem ima ivahna sela i udobna svratita na
potanskim stanicama. Ima dobroga vina, i zgodnih ena. Moda ak i poneka
od utokosih plesaica iz Sardije, to rade u kuama naslade, moda na putu za
prijestolnicu. One koje mogu izviti tijelo unatrag i dodirnuti tlo nogama i
rukama odjednom i tako izmamiti privlane slike u umu matovita mukarca.
Ali Shen Tai nije bio tamo gore, zar ne? Nita toliko razborito. I nije imalo
smisla ii pet ili est dana na sjever da se sretnu s carskom cestom, kada njihov
put vodi do Gvozdenih vrata pored Kuala Nora, ne do prijevoja Vrata od ada.
To ostavi njegovog prijatelja Yana, njegovog odanog prijatelja, da osjea
svaku kretnju tvrdih kostiju svoga malenog, kudravog konja pri kraju dana
jahanja u tiini kroz kasnoproljetne seoske krajeve. Nee piti to vino ni uti
glazbu u tim svratitima, niti uiti mirisne ene kako jako voli da ga se
dodiruje.
Wan-si je bila ta koja je odluivala koliko e daleko jahati svakoga dana,
hoe li doi do sela i dogovoriti krov pod kojim e spavati, ili logorovati vani.
Yan je svakoga jutra bio bolan kao djed kada se probudio na tlu vlanom od
rose, a seoski kreveti nisu bili puno bolji.
Za ita manje od vijesti koje je nosio ne bi ovo bio uinio, ree samome
sebi. Jednostavno ne bi, ma koliko mu drag bio njegov prijatelj, ma kakve su
stihove rastanka i posljednje zagrljaje izmijenili u Vrbinom svratitu pored
zapadnih vrata Xinana, kada je Tai poao kui da aluje za svojim ocem. Yan i
Lun i ostali dali su mu slomljene granice vrbe u znak pozdrava i da osiguraju
siguran povratak.
Ostali? Bilo ih je pola tuceta u Vrbinom svratitu, slavnom po rastancima
kojima je svjedoilo. Nitko od ostalih nije bio s Yanom na cesti, zar ne? Bili su
sasvim sretni da se napiju kada je Tai otiao, a zatim hvale Yana i
improviziraju pjesme i daju jo vrbinih granica u istom tom dvoritu svratita
kada je on poao na put dvije godine kasnije, ali nitko se nije ponudio da poe
s njime, zar ne? ak ni kada je oekivano putovanje bilo samo desetak dana,
do Taijevog obiteljskog doma.
Hah, pomisli Chou Yan, mnogo tekih dana zapadno od toga imanja. U
ovom trenutku, zakljui, njega samog poteno se moglo prozvati junakom,
svjedoanstvom dubine i plemenitosti prijateljstva u velianstvenoj Devetoj
dinastiji. Morat e to priznati kada se vrati, svi oni: nee vie biti ala iz vinskih
aa o mekoi i lijenosti. Pruala mu je ta misao previe zadovoljstva da je
zadri za sebe. Prui je Wan-si dok su jahali.
Nikada nije bilo uzaludnije utronje smrtnog daha i rijei. Crna odjea, crne
oi, mirnoa kakvu nikada ranije nije vidio, ova ena-ratnica. Razdraivalo ga
je to. Nije se mogao sjetiti je li je ikada vidio da se smijei.
Te je noi ubila tigra.
Nije to ni znao do jutra kada vidje tijelo ivotinje, u njemu dvije strijele, na
zelenom rubu bambusova luga, dvadeset koraka od mjesta gdje su spavali.
Zjapio je. Zamuca, Zato niste...? Nisam ak ni...
Bio je obliven znojem, ruke su mu se tresle. Neprestano je pogledavao u
ubijenu zvijer i hitro skretao pogled. Njena uasna veliina. Od straha mu se
vrtjelo u glavi. Sjede, na tlo. Vidje je kako poe povratiti svoje strijele. Noga u
izmi na tigrovu boku, strijele koje s okretom oslobaa.
Ve je natovarila njihovu krevetninu i opremu na treeg konja. Sada uzjai i
nestrpljivo ga poe ekati, drei mu ispruene uzde njegova konja. On uspje
stati na noge, uzjahati na konja.
Sino mi niste ak ni rekli! ree, ne mogavi sada skinuti pogleda s tigra.
Manje prigovarate kada prospavate no, ree ona, to je vrijedilo kao
dugaka reenica. Krenu, dok se sunce iza njih dizalo.
Dvije veeri kasnije dosegoe utvrdu na prijevoju Gvozdenih vrata.
Zapovjednik ih je dvije noi hranio (ovji gula i ovji gula), pustio Chou
Yana da ih zabavlja glasinama iz prijestolnice, i poslao na zapad, uz savjet gdje
da provedu tri noi na putu do Kuala Nora, kako bi stigli na jezero za jutra.
 Yan je bio sasvim zadovoljan tim savjetom, budui da nije imao ni najmanje
elje susresti se s duhovima bilo koje vrste, kamoli gnjevnima i u brojevima
(malo vjerojatnim) koje su prijavili vojnici u utvrdi. Ali Wan-si je prezirala
vjerovanje u takve stvari i nije htjela provesti nepotrebnu no u kanjonu meu
planinskim makama, ree otvoreno. Ako mu je prijatelj bio iv pored jezera, i
bio je tamo ve dvije godine...
Nastavie dalje kroz dva duga, vrtoglava dana (Yan se teko nosio sa
zrakom na ovolikoj visini), pored mjesta za stanku koja je zapovjednik bio
predloio. Treeg poslijepodneva, sa suncem pred njima, uspee se uz
posljednju klisuru izmeu stijena i izaoe iznenada iz sjenki na rub livadne
kotline, ljepote koja je slamala srce.
I dok su se kretali naprijed kroz visoku travu, Chou Yan je napokon spazio
svog dragog prijatelja kako stoji na vratima malene kolibe, ekajui da ga
pozdravi, i u dui osjeti radost kakvu nisu mogle opisati nikakve rijei
pjesnika, i dugako mu se putovanje uini poput niega, kako biva s takvim
izazovima kada se zavre.
Umoran ali zadovoljan, zastade sa svojim malim konjem pred kolibom.
Shen Tai je bio u bijeloj korotnoj tunici, ali iroke hlae i tunika bile su mu
umrljane znojem i blatom. Bio je neobrijan, potamnio, koe grube kao u
seljaka, ali zurio je u Yana s laskavom nevjericom.
Yan se osjeao kao junak. Bio je junak. Ranije je krvario iz nosa, zbog
visine, ali o tome se nije moralo priati. elio je samo da vijesti koje donosi
nisu toliko ozbiljne. Ali onda ne bi bio ovdje, zar ne, da nisu?
Tai se nakloni dvaput, formalno, s rukom u aci. Njegova utivost bila je
onakva kakvom ju je pamtio: besprijekorna, gotovo prenaglaeno, kada nije
bjesnio oko neega.
Yan, jo uvijek na konju, veselo mu se nasmijei. Ree ono to je dugo
vremena imao namjeru rei, rijei o kojima je razmiljao svake noi dok ne bi
usnuo. Zapadno od Gvozdenih vrata, zapadno od prijevoja Vrata od ada /
Nee biti starih prijatelja.
Tai uzvrati osmijeh. Tako dakle. Preao si ovoliku daljinu da mi kae da
pjesnici mogu biti u krivu? To bi me trebalo zadiviti i zapanjiti?
Kad je uo zajedljiv glas kojega se sjeao, Yanovo je srce odjednom bilo
puno. Ah, no. Pretpostavljam da ne. Pozdrav, stari prijatelju.
Sa zamahom ukoeno sjai. Oi mu se napunie suzama kada zagrli drugog
ovjeka.
Kada koraknue natrag i pogledae se, Taijev je izraz lica bio udnovat, kao
da je Yan sam bio neka vrst duha.
Nikad, nikad ne bih pomislio... zapoe.
 Da bih ja bio taj koji e ti doi? Siguran sam da nisi. Svi me podcjenjuju.
To bi te trebalo zapanjiti.
Tai se ne osmjehnu. Zapanjuje me, prijatelju. Kako si uope znao gdje...?
Yan naini grimasu. Nisam mislio da idem toliko daleko. Mislio sam da si
kod kue. Svi smo tako mislili. Rekli su mi kamo si poao.
I ti si nastavio? Sve dovde?
Izgleda da jesam, zar ne? ree veselo Yan. Nosio sam za tebe ak dvije
male bave vina Lososove rijeke, koje mi je tamo bio dao sam Chong, ali
bojim se da sam popio jednu s tvojim bratom, a drugu na Gvozdenim vratima.
No pili smo u tvoje ime i ast.
Taj ironini osmijeh. Onda ti na tome zahvaljujem. Ipak imam vina, ree
Tai. Mora da si jako umoran, i tvoja druica. Hoete li me oboje poastiti i
ui?
Yan ga pogleda, elei biti sretan, ali srce mu obuze tuga. Ipak je ovdje bio
iz odreenog razloga.
Moram ti neto rei, ree.
Mislio sam da tako mora biti, ree ozbiljno njegov prijatelj. Ali dozvoli
da vam najprije ponudim vodu da se operete, i au vina. Preli ste dalek put.
Onkraj posljednjih granica carstva, citira Yan.
Volio je kako to zvui. Nikome nee dopustiti da zaboravi ovo njegovo
putovanje, odlui. Mekan? Debeljukast mandarin u nastajanju? Ne Chou Yan,
ne vie. Ostali, to su uili za ispite, ili se u Sjevernom okrugu smijali s
plesaicama dok je jenjavao proljetni dan, sluali glazbu pipa, pili iz lakiranih
aa... oni su sada bili mekani.
Onkraj posljednjih granica, sloi se Tai. Svuda oko njih, planine su bile
naslagane jedna na drugu, obavijene snijegom. Yan vidje ruevine utvrde na
otoku u sredini jezera.
Poe za prijateljem u kolibu. Kapci su bili otvoreni prema zraku i bistroj
svjetlosti. Jedina soba bila je malena, uredno odravana. Sjeao se te Taijeve
navike. Vidje ognjite i uzak krevet, niski pisai stol, drvenu tintarnicu, tintu,
papir, kistove, prostirku pred njima. Nasmijei se.
u Wan-si kako ue za njime. Ovo je moja uvarica, ree. Moja
Kanlinska ratnica. Ubila je tigra.
Okrenu se da je pokae i propisno predstavi, i vidje da su joj maevi bili
isukani, i upereni u njih dvojicu.
* * *
Instinkti su mu otupjeli od samoe, dvije godine odvojen od iega priblino
nalik na sjeiva uperena u njega. Budno gledati, na oprezu od vukova i
planinskih maaka, paziti da su koze nou bile zatvorene u toru, nije nikakva
priprema za ubojicu.
Ali osjetio je da je neto s uvaricom pogreno jo dok je Yan dojahavao s
njom. Nije mogao rei to je taj osjeaj bio; uobiajeno je, razborito, da putnik
ugovori zatitu, a Yan je bio dovoljno nenauen na putovanje (i imao je
dovoljno obiteljskog bogatstva) da poe toliko daleko da unajmi Kanlinku, ak
i da je samo namjeravao poi malo na zapad, a zatim dolje prema Waiju.
To nije bilo to. Bilo je to neto u njenim oima i dranju, zakljui Tai, dok
je zurio u maeve. Oba su, zapravo, bila usmjerena prema njemu, ne prema
Yanu: znala je koji je od njih dvojice opasnost.
Dok je dojahavala, zauzdavala konja pred vratima kolibe, nije bilo razloga
da izgleda toliko na oprezu, dok je zurila u njega. Bila je unajmljena da dovede
ovjeka negdje, i doli su do toga mjesta. Zadatak obavljen, ili njegov odlazni
dio. Polovica isplate zaraena. Ali pogled koji je uputila Taiju bio je pogled
procjene, koliko ita drugo.
Onakav pogled kakav se upuuje ovjeku s kojim se oekuje boriti.
Ili jednostavno ubiti, budui da su Taijevi vlastiti maevi bili tamo gdje
uvijek stoje, uza zid, a nije bilo nade da e napeti strijelu u tetivu luka prije
nego to ga ona sasijee napola.
Svi znaju to mogu uiniti kanlinska sjeiva u kanlinskim rukama.
Yanovo lice problijedilo je od uasa. Usta su mu zjapila, poput ribljih. Siroti
ovjek. Isukani ma izdaje nije bio dio svijeta koji poznaje. Doavi ovdje,
izveo je neto silno hrabro, nadmaio sama sebe u ime prijateljstva... i
pronaao samo ovo za nagradu. Tai se zapita to su bile njegove vijesti, to ga
je navelo da ovo uini. Moda nikad ne sazna, shvati.
To ga razbjesni i uznemiri, podjednako. Ree, ponovno stavljajui svijet u
pokret: Moram pretpostaviti da sam ja vaa imenovana meta. Da moj prijatelj
ne zna nita o tome zato ste zaista ovdje doli. Nema potrebe da umre.
Ali ima, ree ona tiho. Oi joj ostadoe na njemu, odmjeravajui svaku
kretnju koju je nainio, ili mogao nainiti.
to? Imenovat e vas? Mislite da se nee znati tko me ubio kada dou
ovamo s Gvozdenih vrata? Bili ste zabiljeeni kada ste stigli u utvrdu. to on
tome moe dodati?
Maevi ne popustie. Ona se tanko osmjehnu. Prelijepo, hladno lice. Kao
jezero, pomisli Tai, u njemu smrt.
Ne to, ree ona. Uvrijedio me svojim oima. Na putovanju.
Vidio vas je kao enu? Za to je trebalo truda, ree promiljeno Tai.
Oprezno, ree ona.
Zato? Ili ete me ubiti? Gnjev u njemu sada vie nego ita drugo. On je
bio ovjek kojem je bijes pomagao, usmjeravao ga prema misli, odlunosti.
Pokuavao je vidjeti to je inio njoj. Kanline se ui da budu odmjereni i
suzdrani. U kretnjama, u djelima. Ubili biste ovjeka jer se divio vaem licu i
tijelu? Sramota za vae uitelje na planini, ako je to tako.
Vi ete mi govoriti to su uenja Kanlina?
Ako moram, ree Tai hladno. Hoete li izvesti ovo asno, i dozvoliti mi
moje maeve?
Ona odmahnu glavom. Preplavi ga beznae. Bilo bi mi drae tako, ali
primila sam jasne zapovijedi. Ne smijem vam dozvoliti da se borite sa mnom
kada doem ovdje. Ovo ne smije biti dvoboj. Trag aljenja, nekakvo
objanjenje za pogled procjene: Tko je ovaj? Kakav je to ovjek, da joj je
reeno da ga se boji?
Tai, meutim, primijeti neto drugo. Kada doete ovdje? Znali ste da sam
na Kuala Noru? Ne kod kue? Kako?
Ona ne ree nita. Uinila je pogreku, shvati on. Nije vjerojatno da e biti
bitno. Morao je odrati razgovor. Tiina bi znaila smrt, bio je siguran u to.
Mislili su da u vas ubiti, ako se budemo borili. Tko je to zakljuio? Tko vas
titi od mene?
Vrlo ste sigurni u sebe, promrmlja ubojica.
Sinu mu zamisao. Slaba, gotovo beznadna, ali nita bolje nije mu stizalo u
vrtlogu ovih trenutaka.
Siguran sam samo u neizvjesnost ivota, ree on. Ako ima da skonam
ovdje kraj Kuala Nora, a vi se neete boriti sa mnom, hoete li me ubiti vani?
Pruio bih posljednju molitvu vodi i nebu i leao meu onima koje sam
zakapao. Nije to velik zahtjev.
Ne, ree ona, i nije znao to je mislila, dok ne doda, Nije. Zastade. Bilo
bi pogreno rei da je oklijevala. Bila bih se borila s vama, da mi zapovijedi
nisu bile jasne.
Zapovijedi. Jasne zapovijedi. Tko bi to uinio? Trebao je oblikovati
vrijeme, stvoriti ga, nai neki put do svojih maeva. Ranija misao uistinu je
bila beskorisna, zakljui.
Morao ju je navesti da se pokrene, da premjesti poloaj nogu, da skrene
pogled s njega.
Yan, tko ti je predloio da unajmi Kanlinku?
Tiina! odrjeito ree ena, prije nego to je Chou Yan stigao prozboriti.
Je li bitno? ree Tai. Namjeravate nas ubiti bez borbe, kao uplaeno
dijete koje se boji svog nedostatka vjetine. Bilo je mogue jedva da e,
ako je se dovoljno podbode, moda uiniti jo koju pogreku.
Njegova sjeiva u koricama bila su iza ubojice, pored pisaeg stola. Soba je
bila malena, udaljenost neznatna osim ako nije htio biti iv kada ih dosegne.
Ne. Kao Ratnik koji prihvaa dane zapovijedi, ena ga mirno ispravi.
Izgledala je ponovno spokojno, kao da je njegovo podbadanje, umjesto da
je razdrai, nametnulo sjeanje na disciplinu. Tai je znao kako se to moglo
zbiti. Nije mu pomagalo.
Xin Lun je bio taj koji mi je to predloio, ree hrabro Yan.
Tai u rijei, vidje enine hladne oi, znao je to slijedi. Povika upozorenje.
Yan primi njen desnoruki ma, stranji zamah, u bok, usmjeren prema gore
da zasijee meu rebra.
Ona zasijee i povue se tono, elegantno, izvije zapee, hitro vrati sjeivo
da ga uperi prema mjestu gdje je Tai bio. Ni trenutak nije prividno proao:
drala je i upravljala vremenom. Kanlini su tako ueni.
Igrom sluaja, on je to znao, a trenutak jest proao, trenutak koji se moe
iskoristiti. Bezvremenost je privid, a on nije bio tamo gdje je bio prije.
Slomljena srca, znajui da nije bilo niega to je mogao uiniti da zaustavi
onaj zamah, skoio je naprijed prema vratima jo dok se okretala prema Yanu
da ga ubije to je izgovorio ime.
Tai ponovno povika, gnjev vie nego strah, iako je oekivao da e sada i
sam umrijeti.
Stotinu tisua mrtvih ovdje, i jo dvojica.
Zanemari svoje maeve u koricama, bili su predaleko. Jurnu kroz otvorena
vrata i udesno, prema drvu za ogrjev pored kozjeg tora. Bio je naslonio lopatu
uza taj zid. Grobareva lopata protiv dva kanlinska maa. Stie do nje. Zgrabi
je, obrnu se da se suoi sa enom.
Trala je iza njega. A zatim nije.
Jer blijeda, budalasta, oajna zamisao koje se ranije bio sjetio ue u suncem
osvijetljen svijet, postade stvarna.
Vjetar koji se podignu u tom trenutku stvori se sasvim ni iz ega, bez
upozorenja. Iz dubine spokoja proljetnog poslijepodneva, buknu zastraujua
sila.
Zau se zvuk poput krika: visok, estok, neprirodan. Glas nije pripadao
njemu, nije pripadao eni, nije pripadao nikome uistinu ivom.
Vjetar nimalo ne promrsi travu poljane, niti zatresa borove. Ne pokrenu
vodu jezera. Ne dodirnu Taija, iako zau to je u njem urlikalo.
Vjetar se razli oko njega, izvivi se sa svake strane kao par lukova, dok je
stajao okrenut prema eni. Zgrabi vrsto ubojicu, podignu je, i baci kroz zrak
kao da je bila granica, djeji zmaj, stabljika cvijeta iupana iz korijena,
noena u oluji. Ona tresnu uza zid kolibe, prikovana, ne mogavi se micati.
Kao da je bila pribijena za drvo. Oi su joj bile irom otvorene od uasa.
Pokuavala je vritati, usta su joj bila otvorena, ali to god je nalijetalo na nju,
zgrabilo je, nije dozvoljavalo ni to.
Jedan joj je ma jo uvijek bio u ruci, prikovan uza kolibu. Drugi joj je bio
iupan iz ruke. Bila je podignuta ravno s tla, vidje on, noge su joj visile u
zraku. Bila je objeena, kose i odjee rairene preko tamnog drveta zida.
Privid, ponovno, trenutka izvan vremena. Zatim Tai vidje kako je pogaaju
dvije strijele, jedna i zatim druga.
Pogodie je sa strane, ispaljene s dalekog kraja kolibe, s druge strane vrata.
A divlji vjetar duhova ne uini nita da omete njihov let, samo ju je drao
prikovanu da je ubiju kao rtvu za rtvovanje. Prvu strijelu primi u grlo,
crveni cvat, druga zae jednako duboko, ispod lijeve grudi.
U trenutku njene smrti i vjetar takoer umre.
Krik napusti livadu.
U iznurenom zatiju koje nastupi, ena polagano kliznu niz zid, skupljeno
pade u jednu stranu, i legnu na izgaenu travu pored vrata njegove kolibe.
Tai udahnu, hrapavo, nemirno. Ruke su mu se tresle. Pogleda prema dalekoj
strani kolibe.
Bytsan i mladi vojnik zvan Gnam tamo su stajali, sa strahom u oima. Obje
je strijele bio ispalio mlai ovjek.
A iako je divlji zvuk vjetra nestao, Tai ga je jo uvijek uo u glavi, taj krik,
jo uvijek je vidio enu, kako ju je ono to je bio pribilo ravno poput kakvog
leptira u crnim haljama.
Mrtvi Kuala Nora doli su njemu. Za njega. Njemu u pomo.
Ali dola su i dva ovjeka, smrtna i u oajnikom strahu, jaui natrag dolje
sa svoje sigurne staze odlaska, iako je sunce sada bilo preko na zapadu, suton
e uskoro pasti, a ovdje u tami svijet nije pripadao ivim ljudima.
Tai tada shvati jo neto, dok je gledao dolje u enu gdje je leala: da je ak
i za danjeg svjetla za jutra i poslijepodneva, ljeti i zimi, dok je radio svoj
posao ovdje ivio s njihovim doputenjem, sve ovo vrijeme.
Pogleda u drugu stranu, prema plavetnilu jezera i niskome suncu, i kleknu
na tamnozelenu travu. Dodirnu zemlju elom u potpunom naklonu, triput.
Jedan je uitelj bio napisao u vrijeme Prve dinastije, prije vie od devet
stotina godina, da kada se ovjek vrati natrag iv s visokih dveri smrti, s ruba
prijelaza u tamu, nosi zauvijek sa sobom breme: da vodi svoj poklonjeni ivot
na takav nain da bude vrijedan toga povratka.
Drugi su uili drugaije tijekom stoljea: da preivljavanje na taj nain
znai da ovjek jo nije nauio to je poslan da otkrije u jednom danom ivotu.
Mada se to, zapravo, moe shvatiti kao druga vrst bremena, pomisli Tai, na
koljenima u travi poljane. Ukaza mu se iznenada slika njegova oca kako hrani
patke u njihovu potoku. Pogleda prema jezeru, tamnije plavo na planinskom
zraku.
Ustade. Okrenu se prema Tagurancima. Gnam je poao prema mrtvoj eni,
vidje. Odvue je od zida, iupa svoje strijele iz njena tijela, nemarno ih baci
iza sebe. Kosa joj se oslobodila iz poveza na tom vjetru, razlila se, razbacanih
igala. Gnam se sagnu, rairi joj noge, namjesti ih.
Poe skidati svoj oklop.
Tai trepnu u nevjerici.
to radite? Uplai ga zvuk vlastita glasa. Jo uvijek je topla, ree
vojnik. Bit e mi nagrada.
Tai pogleda Bytsana. Drugi ovjek skrenu pogled. Nemoj tvrditi da vai
vojnici to nikada ne rade, ree taguranski kapetan, ali zurio je u planine, nije
sretao Taijev pogled.
Nijedan od mojih nikada nije, ree Tai. A nitko drugi ni nee dok sam ja
u blizini.
Napravi tri koraka, i podignu najblii kanlinski ma.
Prolo je dugo vremena otkako je drao jedan od tih. Ravnotea je bila
besprijekorna, teina bez teine. Uperi ga u mladoga vojnika.
Gnamove ruke prestadoe raditi na remenju oklopa. Zaista je izgledao
iznenaeno. Dola je ovdje da vas ubije. Upravo sam vam spasio ivot.
Nije to bilo posve istinito, ali dovoljno blizu.
Imate moju zahvalnost. I nadu da u vam se jednoga dana moi oduiti. Ali
to e biti sprijeeno ako vas sada ubijem, a uinit u to ako je dotaknete. Osim
ako se ne elite boriti sa mnom.
Gnam slegnu ramenima. Mogu i tako. Zapoe ponovno zatezati remenje.
Umrijet ete, ree tiho Tai. Trebate to znati.
Mladi je Taguranac bio hrabar, morao je biti, da se vrati dolje.
Tai se naprezao da pronae rijei kojima bi izbjegao sukob i pri tom
sauvao obraz mlaem ovjeku. Razmislite, ree. Vjetar koji je doao. To
su bili mrtvi. Oni su... ovdje sa mnom.
Pogleda ponovno Bytsana, koji je odjednom izgledao udnovato pasivan.
Tai nastavi, hitnim glasom, Proveo sam ovdje dvije godine pokuavajui
odati poast mrtvima. Ako obeastite ovu, inite ruglo od toga.
Dola je da vas ubije, ponovi Gnam, kao da je Tai bio slabouman.
Svaki mrtvac na ovoj livadi doao je da nekoga ubije! povika Tai.
Rijei mu otplovie na rijetkom zraku. Bilo je sada svjeije, sunce je bilo
nisko.
Gnam, ree konano Bytsan, nema vremena za borbu ako elimo otii
prije mraka, a, vjeruj mi, nakon ovoga to se upravo dogodilo, ja elim.
Uzjai. Odlazimo.
Korakom poe iza kolibe. Vrati se za trenutak, na svom velianstvenom
Sardijcu, vodei vojnikova konja. Gnam je jo uvijek zurio u Taija. Nije se
pomaknuo, elja za borbom bila mu je ispisana na licu.
Upravo ste zaradili svoju drugu tetovau, ree tiho Tai.
Pogleda kratko u Bytsana, zatim ponovno u vojnika pred sobom. Uivajte
u trenutku. Ne urite u zagrobni svijet. Prihvatite moje divljenje, i moju
zahvalnost.
Gnam je zurio u njega jo trenutak, zatim se promiljeno okrenu i teko
pijunu u travu, jako blizu tijelu mrtve ene. Krutim korakom prijee i zgrabi
uzde svoga konja i uzjaha. Okrenu se da odjai.
Vojnie! Tai prozbori prije nego to je bio svjestan da je to namjeravao
napraviti.
Drugi se ovjek ponovno okrenu.
Tai udahnu. Neke je stvari bilo teko uiniti. Uzmite njene maeve, ree.
Iskovali su ih Kanlini. Sumnjam da ima vojnika u Taguru koji nosi njima
ravne.
Gnam se ne pomaknu.
Bytsan se kratko nasmija. Uzet u ih ja ako on nee.
Tai se umorno osmjehnu kapetanu. Ne sumnjam.
To je velikoduan dar.
Nosi moju zahvalnost.
ekao je, nije se pomaknuo. Postoje granice koliko je ovjek spreman poi
da umiri mladiev ponos.
A iza njega, kroz ona otvorena vrata kolibe, prijatelj je leao mrtav.
Nakon dugog trenutka, Gnam pokrenu svoga konja i isprui ruku. Tai se
okrenu, sagnu, skinu korice s ramena tijela mrtve ene, i gurnu u njih dva
sjeiva. Na jednim je koricama bila njena krv. Doda ih gore Tagurancu. Sagnu
se ponovno i uze dvije strijele, njih takoer da mladiu.
Ne urite u zagrobni svijet, ponovi.
Gnamovo je lice bilo bezizraajno. Zatim, Hvala, ree.
Ipak je to rekao. Barem toliko. ak i ovdje, iza svih granica, ovjek moe
ivjeti na odreen nain, pomisli Tai, sjeajui se svoga oca. Moe barem
pokuati. Pogleda prema zapadu, iza ptica to su kruile, u crveno sunce u
niskim oblacima, zatim natrag u Bytsana.
Morat ete brzo jahati.
Znam to. ovjek unutra...?
Je mrtav.
Ubio si ga?
 Ona ga je ubila.
Ali bio je s njom.
Bio mi je prijatelj. To je alost.
Bytsan odmahnu glavom. Je li mogue razumjeti Kitance?
Moda nije.
Bio je umoran, odjednom. I sinu mu da je sada imao dva tijela koja je
morao brzo zakopati jer ujutro je odlazio.
Doveo je ubojicu do tebe.
Bio je prijatelj, ponovi Tai. Bio je obmanut. Doao je da mi donese
vijesti. Ona, ili tko god joj je platio, nije htio da ih ujem ili da poivim da ita
uinim po tom pitanju.
Prijatelj, ponovi Bytsan sri Nespo. Njegov glas ne oda nita. Okrenu se da
poe.
Kapetane!
Bytsan pogleda unatrag, ne okrenu konja.
I vi ste, vjerujem. Hvala vam. Tai zatvori aku u ruku.
Drugi je ovjek dugo vremena zurio u njega, zatim kimnu.
Upravo je namjeravao podbosti konja i poi, vidje Tai. Ali uini umjesto
toga neto drugo. Moglo se vidjeti kako ga pogaa misao, moglo se to iitati
iz etvrtaste brade i crta njegova lica.
Je li ti rekao? to god je doao ovamo da kae?
Tai odmahnu glavom.
Gnam je otkaskao konjem dalje na jug. Bio je sada spreman da poe. Nosio
je dva maa na leima.
Bytsanovo se lice smrknu. Sada e otii? Da otkrije to je to bilo?
Bio je bistar, taj Taguranac. Tai ponovno kimnu. Ujutro. Netko je umro da
mi donese vijesti. Netko je umro da me sprijei da ih saznam.
Bytsan kimnu. Pogleda i sam na zapad ovaj put, zalazee sunce, dolazea
tama. Ptice u zraku, nemirne na dalekoj obali jezera. Gotovo bez vjetra. Sada.
Taguranac duboko udahnu. Gnam, nastavi dalje. Ja u provesti no s
Kitancem. Ako ujutro odlazi, ima stvari o kojima on i ja moramo
porazgovarati. Iskuat u sudbinu unutra s njim. ini se da kakvi god duhovi
ovdje bili, njemu ne misle nauditi. Reci ostalima da u vas sustii sutra. Moete
me ekati u srednjem prijevoju.
Na Gnamu je bio red da zuri. Ostajete ovdje?
Upravo sam to rekao.
Kapetane! To je -
Znam da je. Idi.
Mladi je ovjek jo uvijek oklijevao. Usta mu se otvorie i zatvorie.
Bytsanovo istetovirano lice bilo je vrsto, na njemu nije bilo nieg nalik
poputanju.
Gnam slegnu ramenima. Podbode konja i odjai. Stajali su tamo, njih
dvojica, i gledali ga kako odlazi na jenjavanju svjetlosti, vidjeli ga kako
galopom jako brzo prolazi oko blie obale jezera kao da ga gone duhovi,
slijede njegov dah i njegovu krv.
 3.

V ojske carstva promijenile su se tijekom posljednjih pedeset godina, a

mijenjale su se i dalje. Stari fupei sustav seljake milicije koja bi se
pozivala na dio godine, zatim vraala svojim farmama za etvu postajala je sve
manje i manje dostatna za potrebe carstva koje se irilo.
Granice su se gurnule na zapad i sjever i sjeveroistok i ak na jug dalje od
Velike rijeke kroz trope proete bolestima do mora iz kojih se izranjalo
biserje. Okraji s Tagurancima prema zapadu i raznim bogovskim
plemenskim frakcijama na sjeveru bili su sve ei, a poveala se i potreba za
zatitom pritoka luksuznih dobara koja su dolazila Putevima svile. Izranjanje
graninih utvrdi i garnizona sve dalje i dalje prema vani znailo je kraj sustava
milicije s neprestanim dolascima i odlascima vojnika-ratara.
Vojnici su sada bili profesionalci, ili su trebali biti. Sve ee i ee njih i
njihove asnike izvlailo se iz redova nomada s onu stranu Dugoga zida, koje
su Kitanci podinili i pripojili. ak su i vojni guverneri sada esto bili stranci.
Najmoniji u svakom sluaju jest.
Oznaavalo je to promjenu. Veliku.
Vojnici su sluili tijekom itave godine i, ve godinama, plaali su se iz
carske riznice, a podravala ih je, takorei, vojska seljaka i radnika koji su
gradili utvrde i zidine, opskrbljivali ih hranom i orujem i odjeom i
razonodom svih i svakakvih vrsta.
Prualo je to bolje uvjebane borce koji poznaju svoj teren, ali stalna
vojska te veliine ne dolazi bez trokova a poveani porezi samo su
najoitija posljedica.
U godinama i predjelima relativnog mira, bez sua i poplava, dok se
bogatstvo sada gotovo nezamislivim stopama ulijevalo u Xinan i Yenling i
ostale velike gradove, cijena novih vojski bila je podnoljiva. U tekim
godinama postajala je problem. A drugi problemi, manje vidljivi, rasli su. Za
najnie oseke, osobe ili naroda, katkad se moe vidjeti prvo sjeme kasnije
slave, gledajui unatrag paljivim pogledom. Na krajnjem vrhuncu uspjeha,
kukci to iznutra nagrizaju najraskoniju sandalovinu mogu se uti, ako su
noi dovoljno tihe.

Dovoljno tiha no. Vukovi su ranije zavijali u kanjonu, ali su prestali. Tama je
poputala, za one koji su stajali na strai na bedemima utvrde Gvozdenih vrata,
pred gotovo ljetnim svitanjem. Blijeda svjetlost to povlai unatrag zastor
sjenki kao u lutkarskoj predstavi na gradskoj trnici iz uskog prostora
izmeu zidina klanca.
Mada to, pomisli Wujen Ning, sa svoga mjesta na bedemu, nije bilo sasvim
tono. Zastori ulinog kazalita povlae se u stranu vidio ih je u Chenyau.
Ning je ovdje bio jedan od vojnika roenih u Kitaiju, koji je u vojsku poao
za svojim ocem i starijom braom. Za njega nije bilo obiteljske farme na koju
se mogao pouzdati za prihode, ili kojoj se mogao vraati u posjet. Nije bio
oenjen.
Svoj polugodinji dopust provodio je u gradiu izmeu Gvozdenih vrata i
Chenyaa. Bilo je vinarija i trgovaca hranom i ena koje su primale njegove
nizove kovanica. Jednom, kada je bio dobio dva tjedna dopusta, poao je u sam
Chenyao, udaljen pet dana. Dom je bio predaleko.
Chenyao je bio, umnogome, najvei grad koji je ikada vidio. Uplaio ga je,
i nikada se nije vratio. Nije vjerovao ostalima kada su rekli da nije bio toliko
velik, s obzirom na ostale gradove.
Ovdje u prijevoju, u njegovoj tiini, svjetlost zore blago se cijedila s visina.
Udari najprije u vrhove stijena, izvlaei ih iz sjene, i krenu polako prema jo
uvijek tamnom dnu doline dok se sunce dizalo nad monim carstvom iza njih.
Wujen Ning nije nikada vidio more, ali volio je zamiljati golema
prostranstva Kitaija kako se proteu na istok do oceana i otoka u njima gdje
ive besmrtnici.
Kratko pogleda dolje u mrano, pranjavo dvorite. Namjesti ljem. Imali
su sada zapovjednika koji je bio opsjednut ljemovima i propisno odjevenim
uniformama, kao da bi se svakoga trenutka horda Taguranaca mogla uz urlike
sruiti niz dolinu i preliti preko zidina utvrde ako je neija tunika ili pojas za
ma stajao ukrivo.
Kao, pomisli Ning. Pljunu preko zida kroz rupu gdje mu je nedostajao
prednji zub. Kao da su snaga Kitanskog carstva u ovoj blistavoj Devetoj
dinastiji, i tri stotine vojnika u ovoj utvrdi to vlada prijevojem, smetnja poput
komaraca.
Pljusnu jednoga na vratu. Gori su prema jugu, ali ovaj sat prije zore izvlai
dovoljno tih krvopija da mu dosauju. Podignu pogled. Ratrkani oblaci,
zapadni vjetar na licu. Posljednje zvijezde gotovo su bile nestale. S iduim
bubnjem smjena e mu biti gotova, moi e sii na doruak i poinak.
 Pogledom prijee preko praznog klanca, i shvati da nije bio prazan.
Ono to vidje, kroz maglu koja se polako razilazila, navede ga da povie
trkau da poe po zapovjednika.
Samotan ovjek to prilazi prije svitanja nije prijetnja, ali dovoljno je
neobino da dovede asnika na zid.
Zatim, dok se pribliavao, jaha podignu ruku, mahnuvi da mu se otvore
dveri. Isprve je Ning bio zapanjen bahatou te geste, a zatim vidje konja
kojega je ovjek jahao.
Gledao ih je kako prilaze, konj i jaha, poprimajui jasniji oblik, kao
duhovi to ulaze u stvarni svijet kroz maglu. Bila je to udnovata misao. Ning
ponovno pljunu, ovaj put kroz prste, za zatitu.
Htio je toga konja istoga trenutka kada ga vidje. Svaki ovjek na
Gvozdenim vratima htio bi tog konja. Tako mu kosti tovanih predaka, pomisli
Wujen Ning, svaki ovjek u carstvu bi ga htio.
* * *
Zato si tako siguran da je onaj nije doveo tebi? Bytsan je bio pitao.
Doveo ju je. Ili je ona dovela njega.
Prestani pametovati, Kitane. Zna to mislim.
Neto razdraljivosti, razumljivo. Bili su barem na osmoj ili devetoj ai
vina meu studentima u Xinanu smatralo se nekulturnim brojati.
Do tada je vani ve bila no, ali osvijetljena mjeseinom, toliko srebrnom u
kolibi.
Tai je takoer zapalio svijee, mislei da e svjetlost pomoi drugome
ovjeku. Duhovi su bili vani, kao i uvijek. Mogli su se uti njihovi glasovi, kao
i uvijek. Tai je bio navikao na to, ali osjeti nemir kada shvati da mu je ovo bila
posljednja no. Zapita se jesu li oni to moda znali, nekako.
Bytsan nije bio nije mogao biti navikao ni na to od toga.
Glasovi mrtvih pruali su gnjev i alost, katkad mranu, teku bol, kao da
su zauvijek zarobljeni u trenutku svoje smrti. Zvukovi su kovitlali izvan
prozora kolibe, klizili niz krov. Neki su dolazili iz vee daljine, iz smjera
jezera ili drvea.
Tai se pokua prisjetiti uasa i suhih ustiju s kojima je ivio za svojih prvih
noi pred dvije godine. Bilo je teko prizvati te osjeaje nakon toliko dugo
vremena, ali sjeao se da je drhtao i znojio se, vrsto drei drak maa u
postelji.
Ako bi ae zagrijana riina vina pomogle Tagurancu da izae na kraj sa
stotinu tisua duhova, manje onih koje je Shen Tai zakopao u dvije godine... to
je onda tako bilo. To je bilo u redu.
 Bili su zakopali Yana i ubojicu u jami koju je Tai zapoeo toga
poslijepodneva. Nije jo bila ni priblino dovoljno duboka za kosti koje je
imao namjeru zakopati, to ju je inilo dobrom za dva netom ubijena Kitanca,
jednog maem, jednu strijelama, predani noi.
Umotali su ih u zimsku ovju kou koju nije koristio (i nikada vie nee
koristiti) i odnijeli ih niz red humaka na posljednjoj svjetlosti dana.
Tai je skoio u jamu i Taguranac mu je dodao Yanovo tijelo i polegao je
svoga prijatelja u zemlju i ispeo se iz groba.
Zatim su spustili ubojicu pored Yana i lopatama nabacali zemlju s hrpe
pored otvorene jame natrag i vrsto je sabili odozgora i sa svih strana s
plosnatim stranama lopata, zbog ivotinja koje bi mogle doi, i Tai je izrekao
molitvu iz uenja Staze, i izlio rtvu ljevanicu nad grobom, dok je Taguranac
stajao sa strane, okrenut na jug prema svojim bogovima.
Do tada je ve gotovo bio mrak i urno su krenuli natrag do kolibe kada se
veernja zvijezda, ona koju kitanski narod naziva Velikom bijelom, pojavi na
zapadu, slijedei sunce na zalazu. Zvijezda pjesnika uveer, vojnika ujutru.
Nije bilo nikakve svjee hrane. Za obinoga dana, Tai bi ulovio ribu,
sakupio jaja, ustrijelio pticu i oerupao je za kuhanje na kraju dana, ali danas
za to nije bilo vremena.
Prokuhali su osuenu, usoljenu svinjetinu i pojeli je uz kelj i ljenjake u
zdjelicama rie. Taguranci su donijeli rane breskve, koje su bile dobre. A imali
su i nova riinog vina. Pili su dok su jeli, i nastavili kada je obrok bio gotov.
Duhovi su zapoeli sa svjetlou zvijezda.
Zna to mislim, ponovi Bytsan, malo preglasno. Zato si toliko siguran
u njega? Chou Yana? Vjeruje svakome tko se prozove prijateljem?
Tai odmahnu glavom. Nije u mojoj naravi da budem povjerljiv. Ali Yan je
bio previe ponosan na samoga sebe kada me vidio, i previe zapanjen kada je
ona isukala maeve.
Kitanac ne moe zavarati?
Tai ponovno odmahnu glavom. Znao sam ga. Otpi vina. Ali netko je
znao mene, ako su joj rekli da se ne bori. Rekla je da bi me radije bila ubila u
borbi. I znala je da sam ovdje. Yan nije znao. Pustila ga je da najprije poe do
kue moga oca. Nije odala gdje sam on bi bio posumnjao. Moda. Nije bio
sumnjiav ovjek.
Bytsan paljivo pogleda Taija, razmatrajui sve to. Zato bi te se Kanlinska
ratnica bojala?
Ipak nije bio toliko pijan. Tai nije vidio ime bi kodilo da odgovori.
Uio sam s njima. Na Planini kamenog bubnja, gotovo dvije godine.
Gledao je drugoga ovjeka kako reagira. Trebalo bi mi vremena da povratim
vjetine, ali netko moda nije htio riskirati.
Taguranac je zurio. Tai mu natoi jo vina iz kotla u kojem se grijalo. Otpi
iz vlastite ae, zatim je napuni. Prijatelj je danas ovdje umro. Na posteljini je
bilo krvi. U svijetu je postojala nova rupa kroz koju je alost mogla ui.
Svi su to znali o tebi? Vrijeme s Kanlinima?
Tai odmahnu glavom. Ne.
Uio si da bude ubojica?
Uobiajena, iritantna pogreka. Uio sam da nauim kako razmiljaju,
njihovu disciplinu, i kako rukuju orujem. Obino su uvari, ili jamci
primirja, ne ubojice. Otiao sam, dosta naglo. Nekima od svojih uitelja jo
uvijek bih mogao biti drag. Drugima moda ne. Bilo je to pred mnogo godina.
Ostavljamo stvari za sobom.
No, to je poprilino istinito.
Tai otpi vina.
Misle da si ih iskoristio? Prevario?
Tai je poinjao aliti to je to spomenuo. Sada ih samo malo razumijem.
A to im se ne svia?
Ne. Nisam Kanlin.
to si?
Trenutno? Izmeu svjetova sam, sluim mrtve.
No, dobro. Pametuj ponovno na kitanski. Jesi li vojnik ili dvorski
mandarin, jebemu sve?
Tai se uspje osmjehnuti. Ni jedno, ni drugo. Jebemu sve.
Bytsan brzo skrenu pogled, ali Tai ga vidje kako potisnu osmijeh. Bilo je
teko ne voljeti tog ovjeka.
Doda, potie: To je samo istina, kapetane. Napustio sam vojsku pred
mnogo godina, nisam pisao ispite za dravnu slubu. Ne pametujem.
Bytsan isprui svoju au, koja je ponovno bila prazna, prije nego to
odgovori. Tai je napuni, dopuni vlastitu. Ovo ga je polako podsjealo na noi
u Sjevernom okrugu. Vojnici ili pjesnici tko moe popiti vie? Pitanje za sva
vremena, ili sve mudrace.
Za trenutak, Taguranski kapetan ree, takoer potiho: Nisi trebao nas da te
spasimo.
Vani, neto vrisnu.
Nije to bio zvuk za koji se moe praviti da je ivotinja, ili vjetar. Tai je znao
taj posebni glas. uo ga je svake noi. Zateknu se kako prieljkuje da je toga
uspio pronai i zakopati prije odlaska. Ali nikako nije mogao znati gdje bi
koje pojedine kosti mogle leati. Toliko je nauio u dvije godine. Dvije godine
koje su noas zavravale. Morao je otii. Netko je bio poslan da ga ubije,
ovako daleko. Trebao je saznati zato. Ponovo ispi au.
Ree, Nisam znao da e je napasti. Niste ni vi, kada ste se vraali.
Pa, naravno, inae ne bismo bili doli.
Tai odmahnu glavom. Ne, to znai da zasluujete da se vaoj hrabrosti oda
poast.
Neto mu sinu. Ponekad je vino slalo misli niz puteve koji se inae ne bi
pronali, kao kada rijena trska krije i zatim otkriva pritoni potok u movari.
Jesi li zato mladiu pustio da ispali obje strijele?
Bytsanov pogled u mijeanoj svjetlosti bio je uznemirujue izravan. Tai je
poinjao osjeati vino. Taguranac ree: Bila je ravno uza zid kolibe. Bili bi
istisnuli ivot iz nje. Zato potratiti strijelu?
Polovian odgovor u najboljem sluaju. Tai ree zajedljivo: Zato potratiti
priliku da vojniku da tetovau, i neto ime e se hvalisati?
Drugi ovjek slegnu ramenima. To, isto. Ipak se vratio sa mnom.
Tai kimnu.
Bytsan ree: Istrao si van znajui da e ti pomoi? U njegovu je glasu
bilo otrine. A zato ne? Upravo su sluali pla izvana. I vrisku.
Tai se vrati u oajnike trenutke nakon to je Yan umro. Trao sam po
lopatu.
Bytsan sri Nespo se nasmija, brz, iznenauju zvuk. Protiv kanlinskih
maeva?
Tai se zateknu kako se i sam smije. Vino je bilo dio toga. I trenutak nakon
prisjeanja straha. Oekivao je da e umrijeti.
Bio bi postao jedan od duhova Kuala Nora.
Ponovno popie. Glas koji je vritao prestade. Jo jedan od loih je
poinjao, jedan od onih za koje se inilo da jo uvijek umiru, neizdrivo,
negdje u noi. Slamalo je srce, sluati, paralo rubove uma.
Tai ree: Razmilja li o smrti?
Drugi ga ovjek pogleda. Svaki vojnik razmilja.
Bilo je to nepravedno pitanje. Ovo je bio stranac, iz neprijateljskog naroda
ne tako davno, i vjerojatno ponovno u godinama to dolaze. Barbar s plavim
tetovaama koji ivi izvan civiliziranog svijeta.
Tai popi. Taguransko vino ne bi zamijenilo zainjeno ili namirisano
groano vino najboljih kua u Sjevernom okrugu, ali za noas je bilo
dovoljno dobro.
Bytsan iznenada promrmlja: Rekao sam da moramo porazgovarati. Rekao
sam to Gnamu, sjea se?
Ne razgovaramo dovoljno? teta... teta da je Yan zakopan tamo vani. Bio
bi ti priao dok ne zaspi, barem da pronae odmor od njegova glasa.
 Zakopan tamo vani.
Toliko pogreno mjesto da na njemu lei blag, brbljiv ovjek. A Yan je bio
doao toliko daleko. Nosei kakve vijesti? Tai nije znao. Nije ak ni znao,
shvati, je li njegov prijatelj proao ispite.
Bytsan skrenu pogled. Gledajui kroz prozor u mjeseinu, ree: Ako je
netko poslao ubojicu, moe poslati jo jednu kada se vrati ili dok si na putu.
Zna to.
Znao je to.
Bytsan ree: Na Gvozdenim vratima su ih vidjeli kako prolaze. Pitat e
gdje su njih dvoje.
Rei u im.
I poslat e glas u Xinan.
Tai kimnu. Naravno da hoe. Kanlinska ratnica to dolazi ovoliko daleko na
zapad kao ubojica? To je imalo znaaja. Ne toliko da potrese carstvo, Tai nije
bio dovoljno vaan, ali zasigurno vrijedno poslanice iz uspavane granine
utvrde. Pola bi vojnom potom, koja je bila jako brza.
Bytsan ree: Tvoje je alovanje, onda, gotovo?
Uskoro e biti, vrijeme je da poem u Xinan.
Tamo ide?
Moram.
Jer ipak zna tko ju je poslao?
Nije to oekivao.
Xin Lun je bio taj koji mi je to predloio. Yanove posljednje rijei na zemlji,
u ivotu, pod devet nebesa.
Moda znam kako da ponem otkrivati.
Moda je znao vie od toga, ali nije bio spreman da noas o tome razmilja.
Onda imam jo jedan prijedlog, ree Taguranac. Dva prijedloga. Da te
pokuam odrati na ivotu. Nakratko se nasmija, ispi jo jednu au. ini se
da je moja budunost vezana uz tvoju, Shen Tai, i dar koji si primio. Mora
ostati iv dovoljno dugo da poalje po svoje konje.
Tai razmisli o tome. Imalo je smisla, s Bytsanova gledita nije trebalo
puno razmiljati da bi se vidjela istina u tome.
Oba Taguraneva prijedloga bila su dobra.
Tai se ne bi sjetio niti jednog. Trebat e povratiti svoju suptilnost prije nego
to dosegne Xinan, gdje moe biti prognan ako se nakloni jednom previe ili
premalo ili najprije pogrenoj osobi. Prihvati obje zamisli drugoga ovjeka, s
jednim dodatkom koji mu se inio ispravnim.
Dovrili su ostatak boce, ugasili svjetla, i poli na poinak.
Prema onome to e uskoro biti jutro, s mjesecom na zapadu, Taguranac je
potiho rekao s mjesta gdje je leao na podu: Da sam ja ovdje proveo dvije
godine, razmiljao bih o smrti.
Da, ree Tai.
Svjetlost zvijezda. Glasovi vani, diu se i sputaju. Zvijezda Djeve pletilje
ranije je bila vidljiva, blistava na prozoru. Na dalekoj obali Nebeske rijeke od
svoje ljubavi.
Tamo vani uglavnom se bave tugom, zar ne?
Da.
Svejedno bi je bili ubili.
Da.
* * *
Tai prepozna straara nad dverima; doao je do jezera barem dvaput sa
zalihama koje su slali. Nije se sjeao njegova imena. Zapovjednik se zvao Lin
Fong, to je znao. Sitan, otar ovjek s okruglim licem i dranjem koje je dalo
naslutiti da je utvrda na prijevoju Gvozdenih vrata bila samo putna postaja,
interludij u njegovoj karijeri.
S druge strane, zapovjednik je bio doao na Kuala Nor prole jeseni,
nekoliko tjedana nakon to je stigao u utvrdu, kako bi osobno vidio
udnovatog ovjeka koji je tamo zakapao mrtve.
Dvaput se naklonio Taiju kad je otiao s vojnicima i kolima, a zalihe koje
su slali ostale su potpuno pouzdane. Ambiciozan ovjek, Lin Fong, i oito
svjestan, za toga posjeta jezeru, tko je bio Taijev otac. Tragovi bahatosti, ali
bilo je u njemu asti, prosudi Tai, i osjeaj da je zapovjednik bio svjestan
povijesti ovog bojnog polja sred planina.
Ne netko koga bi bio sklon izabrati za prijatelja, ali nije bio na Gvozdenim
vratima da bude prijatelj.
Stajao je, besprijekoran u svojoj uniformi, tik unutar dveri kada se sa
zamahom otvorie. Bilo je netom nakon zore. Tai je bio prospavao prvu no
putovanja, ali za druge su ga probudili vukovi. Ne opasno blizu, niti gladni,
koliko je najbolje mogao procijeniti, ali odluio je pruiti molitve za svoga
oca u tami i jahati dalje pod zvijezdama umjesto da lei budan na visokom,
tvrdom tlu. Nijedan Kitanac ne nosi se lako s vukovima, u legendama, u ivotu,
a ni Tai nije bio iznimka. Osjeao se sigurnije na konju, i ve je bio zaljubljen
u Bytsan sri Nespovog rieg Sardijca.
Nisu se znojili krvlju, Nebeski konji bila je to legenda, pjesnika slika
ali da je itko htio recitirati neke od raskonih stihova o njima, Tai bi bio
sasvim sretan da slua i slae se. Jahao je u noi nesmotreno brzo, s mjesecom
za leima, noen prividom da krupni konj ne moe krivo stati kopitom, da je u
brzini samo radost, da u tami kanjona nema opasnosti.
Mogao se ubiti razmiljajui na taj nain, naravno. Nije ga bila briga,
brzina je bila previe i potpuno opojna. Jahao je kui na sardijskom konju kroz
no i letio od ushita, makar samo u tim trenucima. Zadrao je taguransko ime
Dynlal je znailo duh na njihovu jeziku to je bilo prikladno, na mnogo
naina.
Razmjena konja bio je Bytsanov prvi prijedlog. Taiju e trebati neki znak
naklonosti, istaknuo je, neto to bi ga oznaavalo, upozoravalo ljude na istinu
onoga to mu je dano. Jedan konj, kao simbol dvije stotine i pedeset to e
doi.
Dynlal bi ga takoer bre doveo kamo je iao.
Obeanje sardijskih konja, koje moe preuzeti samo on, bilo je ono to bi
ga moglo odrati na ivotu, navesti druge da se pridrue potrazi za onima koji
oito nisu htjeli da ostane iv i pomognu Taiju odrediti zato je to bilo tako.
Imalo je smisla. Taiju je, takoer, imala smisla i njegova sitna izmjena
prijedloga.
Ispisao ju je prije nego to se ujutro rastadoe: dokument kojim je podario
Bytsan sri Nespou, kapetanu u taguranskoj vojsci, slobodan izbor bilo koja tri
konja meu dvije stotine i pedeset, u zamjenu za vlastitog konja predanog po
potrebi i zamolbi, i kao zahvala i priznanje za hrabrost iskazanu protiv izdaje
na Kuala Noru, to je stigla iz Kitaija.
Ta posljednja fraza pomoi e kapetanu s vlastitim zapovjednicima; obojica
su to znali. Niti se Taguranac nije protivio. S krupnim se doratom oito
odricao neega to mu je mnogo znailo. Nekoliko trenutaka nakon to je
krenuo u svitanje, u trku s vjetrom, Tai je poeo shvaati zato je to bilo tako.
Bytsanov drugi prijedlog ukljuivao je jasno izricanje onoga to bi u
suprotnome moglo biti opasno nejasno. Taguranac je prihvatio svoj red s
tintom i papirom za Taijevim stolom, piui na kitanskom, polaganim i
osjeajnim krasopisom.
Nie imenovanom kapetanu u vojsci Tagura povjereno je da osigura da se
dar sardijskih konja od tovane i voljene princeze Cheng-wan, koji prua
vlastitom milou i s gospodskim blagoslovom Lava, Sangrame, u Rygyalu,
prenese Kitancu, Shen Taiju, sinu generala Shen Gaoa, njemu i nikome
drugome. Konji, kojih se trenutno broji dvije stotine pedeset, drat e se na
ispai i odravati...
Bilo je toga jo, propisujui lokaciju u taguranskim zemljama blizu
granice, blizu grada Hsiena u Kitaiju, neto dalje na jug od mjesta gdje su bili
i odreujui tone okolnosti pod kojima e se konji predati.
Ti uvjeti bili su osmiljeni kako bi osigurali da nitko ne moe primorati
Taija da potpie nalog protiv svoje volje. Bilo je, u Xinanu, ljudi uenih i esto
darovitih u postupcima pridobivanja takvih potpisa. Bilo je drugih jednako
vjetih u njihovu lairanju.
To e pismo poi s Taijem, biti predano zapovjedniku na Gvozdenim
vratima na prijepis, i prijepis e vojnom potom poi ispred njega na dvor.
Moglo bi uiniti razliku. Moglo bi i ne, naravno, ali gubitak tih konja za
carstvo vrlo bi vjerojatno znaio za svakog novog ubojicu (i one koji bi
njemu, ili njoj, platili) lov, muenje za saznanja, i domiljato vaenje utrobe
prije nego to mu se dopusti da umre.
Tai je bio svjestan, jo dok je jahao na istok, i zasigurno sada kada ukaska s
Dynlalom kroz otvorene dveri utvrde i zauzda ga pred Lin Fongom u glavnom
dvoritu, da bi drugi ubojica mogao biti poslan kada se vrati glas da prva nije
uspjela.
Ono to nije oekivao bilo je da e vidjeti jednu kako ga eka ovdje na
prijevoju Gvozdenih vrata, kako korakom prilazi iza zapovjednika, odjevena u
crno i nosei prekriene kanlinske maeve u koricama na leima.
Bila je sitnija nego to je bila prva ena, ali s istim gipkim kretnjama. Taj
hod gotovo je oznaavao nekoga Kanlinom. Uile su se te kretnje, ak i nain
stajanja, na Planini kamenog bubnja. Morali su tamo plesati drei ravnoteu
na lopti.
Tai je zurio u enu. Crna joj je kosa bila rasputena, padala do struka.
Upravo se bila ustala iz sna, shvati.
Nije je to inilo manje opasnom. On izvue luk iz korica na sedlu i namjesti
strijelu. Strijele i luk dri se spremne u planinama, za vukove ili make. Ne
sjai. Znao je strijeljati iz sedla. Bio je u sjevernoj konjici s onu stranu Dugog
zida, i uio je poslije toga na Kamenom bubnju. U tom posljednjem mogla se
nai ironija, u odreenom stanju uma. Netko je za njim slao Kanline.
Zapovjednik ree, to radite?
ena stade, petnaest koraka od njega. Imala je iroko postavljene oi i pune
usne. S obzirom na to to je bila, petnaest je koraka moglo biti preblizu ako
ima bode. Tai zakaska konjem unatrag.
Ovdje je da me ubije, ree, poprilino mirno. Jo jedna Kanlinka je
pokuala, pored jezera.
Znamo za to, ree zapovjednik Lin.
Tai trepnu, ali ni na tren ne skrenu pogleda sa ene. Kreui se polagano,
ona slegnu ramenima da skine kono remenje s jednog ramena i zatim drugog,
cijelo vrijeme drei ruke vidljivima. Maevi padoe iza nje u prainu.
Osmjehnu se. Nije vjerovao tom osmijehu.
Skupina vojnika bila se okupila u dvoritu. Jutarnja pustolovina. Njih nema
previe ovdje na kraju svijeta.
Kako znate za to? upita Tai.
Zapovjednik kratko pogleda u enu iza sebe. Slegnu ramenima, Ova nam
je sino rekla. Dola je u potjeri za drugom. Stigla u zalazak sunca. Bila bi
jahala dalje kroz no do vas. Rekao sam joj da eka do ovoga jutra, da, ako se
neto nemilo bilo dogodilo na Kuala Noru, ve bi bilo svreno, budui da su
drugi bili danima pred njom. Zastade. Je li se neto dogodilo?
Da.
Zapovjednikovo lice bilo je bezizraajno. Mrvi su? Debeli naunik i
ena?
Da.
Oboje? ena po prvi put progovori. Glas joj je bio tih ali jasan u dvoritu
u zoru. ao mi je da to ujem.
alite za svojom drugaricom? Tai je zatomljavao gnjev.
Ona odmahnu glavom. Osmijeh je nestao. Imala je bistro, budno lice,
visoke jagodine kosti; rasputena kosa i dalje mu je odvraala panju.
Poslana sam da je ubijem. alim za onim drugim.
Debeli naunik, ponovi Lin Fong.
Naunik mi je bio prijatelj, ree Tai. Chou Yan je preao dalek put od
svijeta koji je znao da mi kae neto to je bilo bitno.
Je li? Ponovno ena. Je li vam rekao?
Koraknu blie. Tai podignu hitru ruku dok je u drugoj drao luk. Ona stade.
Ponovno se osmjehnu onim irokim ustima. Osmijeh to dolazi od Kanlinskog
ratnika moe uznemiriti sam po sebi, pomisli Tai.
Ona odmahnu glavom. Kad bih bila ovdje da vas ubijem, do sada biste ve
bili mrtvi. Ne bih bila ovako prila. Morate to znati.
Moda prvo elite odgovore na pitanja, ree on hladno. I vi to znate.
Na njoj je bio red da oklijeva. To mu prui zadovoljstvo. Bila je previe
sigurna u sebe. Na Kamenom bubnju uili su kako razoruati osobu rijeima,
zbuniti je ili umiriti. Nisu sve sjeiva i strijele i skokovi u okretu koji
zavravaju udarcima nogom u prsa ili glavu i, poesto, smru.
Njegov prijatelj bio je mrtav, ubila ga je jedna od tih Ratnika. Drao je to u
sebi, teak bijes.
Promatrala ga je sada pogledom procjene, ali ne onakvim kakav je bio
pogled druge ene. Nije ga odmjeravala za borbu. Ili je strpljivo ekala, u
trenutnom nepovoljnom poloaju, ili je govorila istinu o tome zato je bila
ovdje. Morao je odluiti. Mogao bi je jednostavno ustrijeliti, pomisli.
Zato biste bili poslani da ubijete drugu Kanlinku?
Jer nije Kanlinka.
 Zapovjednik utvrde okrenu se i pogleda je.
ena ree, Odmetnula se pred pola godine. Napustila svoje dodijeljeno
svetite blizu Xinana, nestala u gradu. Poela ubijati za naknadu, zatim smo
saznali da ju je netko unajmio da doputuje ovdje i uini isto.
Tko ju je unajmio?
Djevojka odmahnu glavom. Nije mi reeno.
On ree, Bila je Kanlinka. Htjela se boriti sa mnom, rekla je da su jedini
razlog zato nije bile stroge zapovijedi.
I mislite da se takve zapovijedi mogu dati nekome tko jo slui Planinu,
gospodaru Shen Tai? Zaista? Bili ste na Kamenom bubnju. Znate bolje.
Pogleda s nje u Lin Fonga. Zapovjednikov izraz lica bio je budan i napet.
Sve su ovo njemu bile novosti, naravno, a novosti su blistava moneta ovoliko
daleko na zapadu.
Tai zaista nije elio da se raspravlja o njegovom ivotu u otvorenom
dvoritu. Ona je to vjerojatno znala, pomisli. Zanemarila je njegovo pitanje o
tome zato je poslana ovamo. To je mogla biti diskretnost, ili nain da ga
dovede u manji prostor.
ivot mu je bio jednostavan, pred samo nekoliko dana.
Zapovjednik moe dati nekome da me pretrai, ree ona onim tihim,
reskim glasom. Bilo je kao da mu je proitala misli.
Doda, Imam bode u lijevoj izmi. Nita vie. Mogu mi i vezati ruke da
moemo govoriti na privatnom mjestu, uz prisutnost zapovjednika ili bez
njega, kako elite.
Ne, ree Lin Fong, mrka pogleda. Ne bi mu se svidjelo da ena bude
toliko odluna. Ne bi se svidjelo ni jednom vojnom asniku. Bit u prisutan.
Vi ovdje ne postavljate uvjete. Oboje ste pod mojom nadlenosti, a izgleda da
su neki ljudi ubijeni. Imam vlastitih pitanja, ima izvjea koja valja ispuniti.
Uvijek ima izvjea koja valja ispuniti. Carstvo bi se moglo utopiti u
izvjeima koja se ispunjavaju, pomisli Tai.
ena slegnu ramenima. Tai je imao osjeaj da je ovo predvidjela ili ak
smjerala. Morao je donijeti odluku.
Vrati strijelu i luk u korice. Podignu pogled udesno. Proelavi straar s
rupom meu zubima jo uvijek je bio na zidu, gledao dolje. Tai mahnu. Onaj
neka se pobrine za mog konja. Proeta ga, napoji, nahrani. Sjeam se da zna s
konjima.
Izraz radosti na ovjekovu licu donio bi mu zadovoljstvo, u bilo koje lake
doba.

Imao je nekoliko trenutaka nasamo da se opere i promijeni odjeu. Preizu se iz

jahaih izama u brokatne papue koje su mu dali. Sluga jedan od ljudi s
granice koji su sluili vojnike uze mu odjeu i izme da ih oisti.
Taiju je bilo sinulo pred mnogo godina da ovjek obino oekuje da vane
odluke u ivotu izviru nakon dugog i dubokog razmiljanja. Ponekad je bilo
tako. Ali u drugim prilikama ovjek bi se ujutro mogao probuditi (ili zavriti
sa suenjem ruku i lica u pranjavoj graninoj utvrdi) s naglim, silovitim
shvaanjem da je odluka ve donesena. Sve to preostalo je jest sprovesti je u
djelo.
Tai po tom pitanju nije mogao vidjeti jasnog uzorka u svome ivotu. Niti je
znao rei, toga jutra, zato je iznenada bio toliko siguran u neto.
Vojnik koji ga je ekao isprati ga kroz dva dvorita do zapovjednikovog
paviljona za prijem na istonom kraju kompleksa. Najavi Taijevu prisutnost i
povue platneni zastor koji je pokrivao ulaz, sprjeavajui prodiranje vjetra.
Tai ue.
Lin Fong i kanlinska ena ve su bili tamo. Tai se nakloni, zatim sjede s
njima na povien podij u sredini prostorije. Smjesti se na prostirku,
prekrienih nogu. Bilo je aja, neoekivano, njemu pored lakta, na plavom,
lakiranom posluavniku ureenom slikom vrbinih grana i dvama stihovima iz
Chan Duove pjesme o vrbama. Paviljon je bio skromno ureen.
Takoer je bio ljepi od bilo kojeg prostora u koji je Tai uao u dvije
godine. Na niskom stoliu iza zapovjednika stajala je blijedozelena vaza. Tai je
dugo vremena zurio u nju. Predugo, vjerojatno. Njegov izraz, zajedljivo
pomisli, vjerojatno je bio neto nalik onome kakav je imao vojnik na
zidinama, dok je odozgora gledao u konja.
To je pravi umjetniki rad, ree.
Lin Fong se osmjehnu; bio je zadovoljan i nije to mogao skriti. Tai se
nakalja i nakloni iz struka bez ustajanja. Odveite je, molim vas. Ili je
nemojte vezati radi mene.
Prividno je to bila ludost. Bio je uznemirujue siguran da nije bila.
Pogleda u enu, koja je bila paljivo vezana i oko glenjeva i zapea.
Sjedila je spokojno na drugoj strani podija.
Zato? Zapovjednik Lin, koliko god je bio sretan pohvalom na raun
svog ukusa, oigledno nije volio initi izmjene.
Ne namjerava me napasti dok ste vi ovdje. Shvatio je to dok je umivao
lice. Kanlini postoje jer im i dvor i vojska mogu vjerovati. Odrali su se est
stotina godina zbog toga. Ali to povjerenje bilo bi teko povrijeeno ako bi
netko od njih ubio zapovjednika vojne utvrde, ili nekoga pod njegovom
zatitom. Njihova svetita, njihov imunitet, mogli bi biti uniteni. A osim toga,
mislim da govori istinu.
 ena se ponovno osmjehnu, krupnih oiju sputenih, kao da uiva u
privatnoj ali.
Zapovjednik bi mogao biti dio moje zavjere, ree, sputena pogleda.
U intimnosti sobe, sklonjeni s dvorinog vjetra, njen tihi glas bio je
uznemiruju. Prole su dvije godine otkako je uo takav glas, pomisli Tai.
Ali nije, ree, prije nego to je zapovjednik Lin stigao izraziti silnu
uvrijeenost. Nisam dovoljno vaan. Ili nisam bio, prije.
Prije ega? ree drugi ovjek, smeten s misli na to god je namjeravao
rei.
Tai je ekao. Lin Fong ga na trenutak pogleda, zatim otresito kimnu
vojniku. ovjek koraknu naprijed i poe odvezivati enu. Pazio je da ne stane
na podij; disciplina je ovdje bila dobra.
Tai je gledao dok ovjek nije zavrio, a zatim nastavi pristojno ekati. Za
trenutak, zapovjednik shvati to je htio i otpusti dvojicu vojnika.
ena uredno prekrii noge i spusti ruke na koljena. Nosila je crnu tuniku s
kapuljaom i crne, usko pripijene jahae hlae, oboje od obine konoplje. Bila
je iskoristila stanku da iglama podigne kosu. Ne protrlja zapea, iako su
konopi bili tijesni, sigurno su je nauljali. Ruke su joj bile sitne, primijeti; ne
bi se pomislilo da bi mogla biti Ratnica. Znao je bolje.
Vae ime je? upita.
Wei Song, ree, blago se naklonivi.
Vi ste na Planini kamenog bubnja?
Nestrpljivo odmahnu glavom. Teko, ili ne bih mogla ovdje doi tako
brzo. Ja sam iz svetita blizu Ma-waija. Istog onog iz kojega je bila odmetnica,
prije nego to je otila.
Na kratkoj udaljenosti jahanjem od Xinana, blizu svratita na potanskoj
stanici i slavnog odmaralita na toplicama s paviljonima i jezercima i
vrtovima, za cara i njegove miljenike.
Tai je rekao neto glupo. Kameni bubanj, jedna od Pet svetih planina, bio je
daleko na sjeveroistoku.
Molim vas, prije ega, gospodaru Shen? zapovjednik ponovi. Niste mi
odgovorili.
Poneto se trudio da suzdri razdraenost u glasu, ali bila je tamo. Odrjeit,
sitniav ovjek. Vana osoba za Taija u ovom trenutku. Tai se okrenu prema
njemu.
Bilo je vrijeme, oigledno.
Sinu mu jasan osjeaj puteva to se ravaju, rijeka to se granaju, jedan od
onih trenutaka gdje ivot koji slijedi ne moe biti kakav bi inae moda bio.
Taguranci su mi dali dar, ree. Sa svoga dvora, naa vlastita princeza.
 Princeza Cheng-wan vam je dala osobni dar? Zapanjenost, jedva
obuzdana.
Da, zapovjednie.
Lin Fong je oito grevito razmiljao. Jer ste zakapali njihove mrtve?
ovjek je moda bio na bijednoj postaji, ali nije bio budala.
Tai kimnu. Uinili su mi preveliku ast u Rygyalu.
Preveliku ast? Oni su barbari, ree grubo zapovjednik Lin. Podignu
svoju porculansku zdjelicu i otpi vrueg, zainjenog aja. Oni ne razumiju
ast.
Moda, ree Tai, drei glas paljivo neutralnim.
Zatim im ree za konje i promotri njihovu reakciju.
 4.

G dje su? Ti konji.

To je, naravno, bilo ispravno pitanje. Zapovjednik je problijedio, bilo je
jasno da grevito misli, odupire se nemiru. Iskustvo nije od pomoi kada se
treba nositi s nekim vrstama saznanja. Dvije duboke, vodoravne linije sada su
mu bile urezane u elo. Lin Fong izgledao je uplaeno. Tai to nije u potpunosti
shvaao, ali bilo je vidljivo. Nasuprot njemu, kanlinska ena naizgled se
povukla u spokoj, pozorna ali niim uznemirena.
No Tai je bio na planini Kamenog bubnja. Njenu reakciju prepoznao je kao
naueno dranje; inom doimanja smirenom nastojala se takvom i uiniti. to
je znailo da nije bila. Bila je vrlo mlada, Wei Song, iznenada shvati. Mlaa
nego to je bila ubojica, vjerojatno iste starosti kao i njegova sestra.
Nemam ih, jednostavno ree.
Lin Fong sijevnu oima. Vidio sam vas kako ulazite. Toliko znam.
Razdraenost je nekim ljudima odgovor na napetost.
Nikako neete stii ivi do dvora sa sardijskim konjima, osim ako nemate
vojnu pratnju, ree ena. A u tom ete sluaju biti duni vojsci.
Mlada, ali brzog, otrog uma.
Zapovjednik je bijesno pogleda. Svi ste duni vojsci. Bilo bi dobro da to
upamtite, Kanlinko.
Poinje, Tai pomisli.
Stara, stara pria o kitanskom narodu i meusobnom suparnitvu. Neko
sitna kraljevstva koja su ratovala jedna s drugima; sada ambiciozni mukarci i
ene na carskom dvoru. Vojni guverneri, prefekti, mandarini to se diu kroz
devet rangova, vjerski redovi, dvorski eunusi, pravni savjetnici, carice i
konkubine, i tako dalje, i tako dalje... svi su stremili k poloajima moi oko
cara, koji je bio sunce.
Bio je ponovno u carstvu tek dio jednog jutra, ne vie.
Tai ree, Konji e se drati u utvrdi preko granice, blizu Hsiena. Imam
pisma koja treba vojnom potom poslati dvoru, koja to objanjavaju.
Tko e ih drati? Zapovjednik je pokuavao shvatiti.
 Taguranski kapetan iz prijevoja iznad Kuala Nora. On je taj koji mi je
donio glas o daru.
Ali oni ih onda mogu uzeti natrag! Zadrati ih!
Tai odmahnu glavom. Samo ako umrem.
Zagrabi u dep svoje tunike i izvue izvorno pismo iz Rygyala. Odjednom
ga zabljesnu sjeanje kako ga ita pored jezera, dok uje prepirku ptica.
Gotovo je mogao osjetiti vjetar. Princeza Cheng-wan ovo je vlastoruno
potpisala, zapovjednie. Moramo biti oprezni da je ne uvrijedimo, natuknuvi
bojazan da bi ih mogli uzeti natrag.
Lin Fong nervozno se nakalja. Gotovo posegnu za pismom ali ipak nije;
bilo bi poniavajue za Taija da je iao provjeriti. Bio je razdraljiv, krut
ovjek, ali bio je svjestan dunog potovanja, ak i ovdje u divljini.
Tai pogleda preko, prema eni. Blago se smijala Lin Fongovoj zbunjenosti,
nije krila osmijeh.
Doda, Zadrat e ih, osim ako sam ne doem po njih. Bilo je to rjeenje
do kojeg je doao s Bytsan sri Nespoom na kraju duge noi u kolibi.
Ah, ree Wei Song, podiui pogled. Na taj nain ostajete ivi?
Na taj nain pokuavam.
Pogled joj je bio zamiljen. Teak dar, koji stavlja va ivot u opasnost.
Na zapovjedniku je bio red da odmahne glavom. inilo se da mu se
raspoloenje promijenilo. Teak? Vie je od toga! Ovo je... ovo je zvijezda
repatica to gori na nebu. Dobar predznak ili lo, ovisno o tome preko ega
prijee.
I ovisno o tome tko ita znake, tiho ree Tai. Nije zapravo volio ni
alkemiare ni astrologe.
Zapovjednik Lin kimnu. Ovi konji trebali bi biti divni za vas, za sve nas.
Ali vraate se u vrijeme puno izazova. Xinan je opasno mjesto.
Oduvijek je bio, ree Tai.
Sada jo vie, ree zapovjednik. Svi e eljeti vae konje. Mogli bi vas
rastrgati zbog njih. Otpije aja. No imam ideju.
Bilo je oito da paljivo razmilja. Taiju je gotovo bilo ao ovjeka: bio je
postavljen u tihu graninu utvrdu, nastojao tamo dobro raditi, odravati red,
djelotvornost, s vremenom napredovati.
Zatim su stigle dvije stotine i pedeset Nebeskih konja, vie ili manje.
Uistinu zvijezda repatica. Komet to stie sa zapada ostavljajui plamtei
trag.
Bit u zahvalan na svakoj ideji koju imate, ree. Osjeti kako se u njemu
ponovno osnauje formalnost, nain noenja s nelagodom. Toliko je vremena
prolo otkad je bio dijelom ovog sloenog svijeta. Bilo kojeg svijeta van
jezera i poljane i grobova. Vjerovao je da zna to slijedi. Neki potezi u igri
mogli su se predvidjeti.
Va je otac bio slavan voa; svi smo ga oplakivali, pogotovo na zapadu.
Vojska vam je u krvi, sine generala Shena. Prihvatite ove pastuhe u ime
Drugog vojnog okruga! Onog najblieg samom Kuala Noru! Na vojni
guverner je u Chenyau. Dat u vam pratnju, poasnu strau. Predstavite se
guverneru Xuu, ponudite Nebeske konje. Moete li zamisliti in koji e vam
dati? ast i slavu!
Kao to je i oekivao.
Objanjavalo je i ovjekov strah. Lin Fong oigledno je bio svjestan da bi
nakodilo njegovu dosjeu, bilo to pravedno ili ne, kad ne bi barem pokuao
konje zadrati ovdje za vojsku. Tai ga pogleda. Na odreen nain ideja je bila
primamljiva, trenutno rjeenje. Ali ipak...
Odmahnu glavom. I da to napravim prije nego to se pojavim na dvoru,
zapovjednie Lin? Prije nego to prenesem naem velianstvenom i uzvienom
caru i njegovim savjetnicima kakvu mi je ast uinila princeza, njegova ki? I
prije nego to kaem prvom ministru? Vjerujem da e premijer Chin Hai imati
vlastito miljenje o ovome.
I prije nego to se bilo kojeg drugog vojnog guvernera obavijesti o ovim
konjima? Kanlinska ena govorila je tiho, ali vrlo jasno. Vojska nije
nerazdvojena, zapovjednie. Ne mislite li, primjerice, da e Roshan na
sjeveroistoku imati vlastitih zamisli o tome gdje konji pripadaju? Ne
zapovijeda li on sada Carskom ergelom? Mislite li da bi njegovo miljenje
moglo biti vano? Je li mogue da gospodar Shen, nakon dvije godine
izolacije, treba neto vie saznati prije nego to preda takav dar prvom ovjeku
koji ga zatrai?
Pogled koji joj zapovjednik uputi bio je otrovan.
Vi, ree odrjeito, u ovoj prostoriji nemate statusa! Vi ste ovdje samo da
vas se ispita o ubojici, a to e doi na red.
Hoe, nadam se, sloi se Tai. Udahnu. Ali volio bih joj dati status, ako je
voljna pristati. elim je unajmiti za svoju uvaricu, odavde nadalje.
Pristajem, ena brzo ree.
Njen pogled sretne njegov. Nije se nasmijeila.
Ali mislili ste da je ovdje da vas ubije! zapovjednik prigovori.
Jesam. Sad vjerujem suprotno.
Zato?
Tai ponovno pogleda nausprot u enu. Sjedila je graciozno, sputena
pogleda, prividno staloena. Nije vjerovao da se tako uistinu osjeala.
Razmisli o svom odgovoru. Zatim si dozvoli osmijeh. Chou Yan bi volio
ovaj trenutak, pomisli, potpuno bi uivao u njemu, zatim beskrajno
prepriavao priu, dotjerujui je na drugaiji nain pri svakom prianju.
Taijev osmijeh izblijedi dok je mislio na prijatelja. Ree: Jer je povezala kosu
prije nego to je dola ovdje.
Zapovjednikov izraz bio je gotovo smijean.
Povezala... jer...?
Tai je zadrao ozbiljnost u glasu. Ovaj ovjek za njega e biti bitan jo neko
kratko vrijeme. Valjalo je zatititi Lin Fongovo dostojanstvo.
Ruke i noge su joj slobodne, a u kosi ima bar dva oruja. Kanlini su ueni
da njima ubijaju. Da me htjela ubiti, ve bih bio mrtav. Bili biste i vi. Da je jo
jedna odmetnica, ne bi marila za posljedice koje bi snale Kamenu planinu da
vas ubije. Moda bi ak uspjela pobjei.
Tri oruja, ree Wei Song. Izvadi jednu od svojih igala za kosu i spusti je.
Leala je na podiju, sjajila se. A bijeg je poeljan, no ne i oekivan kod
pojedinih zadataka.
Znam to, ree Tai.
Promatrao je zapovjednika, i vidje promjenu.
Izgledalo je kao da se ovjek zatvorio u sebe, prihvatio da je uinio to je
mogao, bio spreman prihvatiti i odbiti kakve god kritike primi od nadreenih.
Bilo je ovo vee od njega, daleko vee od granine utvrde. Dvor je bio
prizvan.
Lin Fong otpio je aj, smireno natoio jo iz tamnozelenog keraminog
ajnika na lakiranom posluavniku pored sebe. Tai uini isto sa svojega.
Pogleda enu. Igla za kosu leala je pred njom, duga kao no. Glava igle bila
je srebrna, u obliku feniksa.
Pohodit ete, barem, Xu Bihaija, guvernera, u Chenyau?
Lin Fongov izraz bio je iskren. Bila je to zamolba, nita vie. S druge
strane, zapovjednik nije predlagao da posjeti prefekta u Chenyau. Vojska protiv
dravne slube, bez kraja. Neke stvari nikada se ne mijenjaju, godinu za
godinom, u svako godinje doba.
Nije bilo potrebe za komentarom. A ako takoer poe vidjeti prefekta, bila
je to njegova stvar. Tai jednostavno ree: Naravno da hou, ako guverner Xu
bude toliko milostiv da me primi. Znam da je poznavao mog oca. Nadat u se
savjetu od njega.
Zapovjednik kimnu. Poslat u vlastito pismo. to se tie savjeta... bili ste
dosta otueni, zar ne?
Jako, ree Tai.
Mjeseci iznad planinske kotline, puni i mladi, srebrna svjetlost na hladnom
jezeru. Snijeg i led, divlje cvijee, grmljavina. Glasovi mrtvih noeni vjetrom.
 Lin Fong ponovno je izgledao nesretno. Tai se zateknu kako mu ovjek
neoekivano postaje drag. ivimo u tekim danima, Shen Tai. Granice su
mirne, carstvo se iri, Xinan je slava svijeta. Ali katkad tolika slava...
ena je bila vrlo mirna, sluala je.
Moj otac je govorio da su vremena uvijek teka, promrmlja Tai, za one
koji ih proivljavaju.
Zapovjednik razmisli o tome. Postoje stupnjevi, polariteti. Zvijezde se
mogu poravnati, ili ne moraju. Bilo je to naizust, iz teksta Tree dinastije. Tai
ga je bio prouavao za ispite. Lin Fong je oklijevao. Jedna stvar, kao prvo,
tovana carica vie nije u palai Ta-Ming. Povukla se u hram zapadno od
Xinana.
Tai udahnu. Bila je to vana vijest, no ne neoekivana.
A gospa Wen Jian? tiho upita.
Proglaena je Predragom Pratiljom i postavljena u cariino krilo palae.
Razumijem, ree Tai. A zatim, jer to mu je bilo vano: A gospe u
cariinoj pratnji? to je s njima?
Zapovjednik slegnu ramenima. Ne bih znao. Pretpostavio bih da su pole s
njom, bar neke od njih.
Taijeva je sestra bila pola u Xinan prije tri godine, da slui carici kao
gospa pratilja. Povlastica dodijeljena keri Shen Gaoa. Morao je saznati to se
dogodilo Li-Mei. Njegov stariji brat bi to znao.
Njegov stariji brat bio je problem.
To je uistinu promjena, kao to ste rekli. to jo trebam znati?
Lin Fong posee za alicom aja, odloi je. Ree, tekim i ozbiljnim
glasom, Spomenuli ste premijera. To je bila pogreka. Naalost, Prvi ministar
Chin umro je jesenas.
Tai trepnu, potresen. Nije uope bio spreman za ovo. Na trenutak se
doimalo da se svijet zatresao, kao da je palo neko drvo kolosalne veliine, a
utvrda se tresla s odjekom pada.
Wei song progovori. Uglavnom se smatra, mada smo mi uli drugaije
miljenje, da je umro od bolesti dobivene od jesenske nahlade.
Zapovjednik je poprijeko pogleda.
Mi smo uli drugaije miljenje.
Te rijei mogle bi se nazvati izdajom.
Zapovjednik Lin, meutim, ne ree nita. Nije se nikako moglo rei da je
vojska bila naklonjena genijalnom prvom ministru cara Taizua, koji je svime
upravljao.
Chin Hai, visok, rijetke brade, uskih ramena, slavan po sumnjiavosti,
vladao je pod carem kroz etvrt stoljea rastueg bogatstva Kitana i raskonog
irenja granica carstva. Autokrat, silno odan Taizuu i Nebeskom prijestolju,
posvuda je imao pijune, mogao je prognati ovjeka ili ga pogubiti jer bi
neto preglasno rekao u vinariji, gdje bi ga naula kriva osoba.
Omraen ovjek kojega su se silno bojali, i vjerojatno nezamjenjiv.
Tai je ekao, gledajui zapovjednika. Sada je slijedilo drugo ime. Moralo je
uslijediti.
Zapovjednik Lin otpije aja iz alice. Ree: Novi prvi ministar, kojega je
imenovao car u svojoj mudrosti, je Wen Zhou, iz... iz cijenjene porodice.
Stanka je bila namjerna, naravno. Je li vam njegovo ime poznato?
Bilo je. Naravno da je bilo. Wen Zhou je bio roak Predrage Pratilje.
Ali nije u tome bila stvar. Tai zatvori oi. Prisjeao se mirisa, zelenih oiju,
ute kose, glasa.
Kad bi me netko pitao... kad bi mi netko ponudio da postanem njegova
osobna kurtizana, ili ak konkubina?
Otvori oi. Oboje su ga radoznalo gledali.
Znam tog ovjeka, ree.
* * *
Zapovjednik Lin Fong iz utvrde Gvozdenih vrata ne bi samoga sebe nazvao
filozofom. Bio je profesionalni vojnik, i tu odluku je donio rano u ivotu,
poavi za starijom braom u vojsku.
Ipak, tijekom godina je shvatio (s prikladnom poniznou) da je neto vie
naklonjen razmiljanju na odreeni nain, a moda je i cijenio ljepotu dublje
nego veina njegovih kolega vojnika a zatim kolega asnika dok se sa
skromnih poetaka dizao (poneto) kroz inove.
Jako je uivao, izmeu ostalog, u uglaenom razgovoru. Dok je kasno
uveer ispijao vino sam u svojoj odaji, Lin Fong je shvatio da ga budnim dri
uznemirujua mjera neega to se moralo zvati uzbuenjem.
Shen Tai, sin pokojnog generala Shena, bio je takva osoba kakvu bi Lin
Fong volio zadrati na Gvozdenim vratima danima ili ak tjednima, takva je
bila iskra njegovih misli i neobian splet njegova ivota.
Njihov razgovor za veerom prisilio ga je da prizna, sa aljenjem, koliko
su njegovi ovdanji obiaji i drutvo bili osiromaeni.
Bio mu je postavio (sebi) oito pitanje. Sad ste ve dvaput poli preko
granice na dulje vrijeme. Drevni uitelji kau da u tome lei opasnost za duu.
Ponudio je osmijeh, da iz rijei otkloni ubod ili uvredu.
Neki to kau. Ne svi.
To je istina, promrmljao je Lin Fong, mahnuvi sluzi da natoi jo vina.
Nije bio sasvim na sigurnu tlu kad je bila rije o raznim uenjima drevnih
uitelja. Vojnik nije imao vremena da naui te stvari.
Shen Tai je, meutim, izgledao zamiljeno; neobino duboke oi otkrivale
su um koji se paljivo bavio pitanjem. Uljudno je rekao: Prvi sam put,
zapovjednie, bio vrlo mlad asnik. Poao sam na sjever meu Boge jer su
mi tako zapovjedili, to je sve. S potovanjem, sumnjam da biste odabrali da
doete na Gvozdena vrata, da su vae elje bile uzete u obzir.
Ipak je primijetio! Fong se pomalo samodopadno nasmijao. asno je biti
ovdje stacioniran, prigovori.
Naravno da jest.
Nakon krae tiine, Fong ree: Shvaam to elite rei, naravno. Ipak,
nakon to ste ve jednom poli izvan carstva bez vlastite volje, drugi put...?
Bez urbe, bez uzrujavanja, oito ovjek od podrijetla: Drugi put sam
odavao poast svome ocu. Zato sam poao na Kuala Nor.
Nije bilo drugog naina za odavanje poasti?
Vjerujem da jest, bilo je sve to Shen Tai ree.
Fong se nakaljao, posramljen. Previe su mu nedostajale takve rasprave,
shvatio je, previe je udio za inteligentnim razgovorom. To moe navesti
ovjeka da prekorai drutvene granice. Naklonio se.
Taj Shen Tai bio je sloen ovjek, ali ujutro je odlazio da slijedi ivot za
koji nije bilo vjerojatno da e njih dvojicu ikada vie ponovno spojiti. S
oklijevanjem, ali svjestan pristojnosti, zapovjednik je skrenuo razgovor na
pitanje Taguranaca i njihove utvrde sjeverno od jezera, to mu Shen Tai moe
rei o tome.
Taguranci su mu ipak bili unutar trenutnog skupa odgovornosti, i bit e sve
dok ne bude stacioniran negdje drugdje.
Neki ljudi mogu se lako kretati unutar i izvan drutva. inilo se da je ovaj
ovjek jedan od njih. Lin Fong je znao da on sam nije takav bio, i nikad nee
biti; imao je preveliku potrebu za sigurnou, rutinom, za takvu neizvjesnost.
Ali zbog Shen Taija je shvatio da postoje, ili bi mogli postojati, drugaiji
naini ivota. Vjerojatno pomae, pomisli, imati Zapovjednika lijeve strane za
oca.
Sam u svojoj odaji, kasnije te veeri, ispijao je vino. Pitao se je li drugi
ovjek uope primijetio da su ranije pili aj, koliko je to bilo neobino ovdje.
Bio je to novi luksuz, koji je tek postajao prihvaen u Xinanu, uvezen s
dalekog jugozapada: jo jedna posljedica mira i trgovine pod carem Taizuom.
uo je za to pie od dopisnika i zamolio da mu se poalje. Uvelike je
sumnjao da je obiaj prihvatilo mnogo drugih zapovjednika u svojim
utvrdama. Naruio je ak i posebne alice i posluavnike, sam ih platio.
Nije bio siguran da mu prija okus pia, ak i zaslaenog planinskim
medom, ali prijala mu je ideja sebe kao ovjeka u toku s dvorskom i gradskom
kulturom, ak i ovdje na zabaenoj granici gdje je bilo gotovo nemogue nai
ovjeka s kojim vrijedi razgovarati.
to valja initi kad je ovjek suoen s ovakvim ivotom? Podsjeati se,
uvijek iznova, da je bio civiliziran ovjek u najciviliziranijem carstvu u
povijesti svijeta.
Vremena su se mijenjala. Premijerova smrt, novi prvi ministar, ak i
priroda i sastav vojske sada sa svim tim etama stranaca, toliko razliito od
vremena kada je Lin Fong uao u vojnu slubu. Meu vojnim guvernerima
bilo je velikih i rastuih napetosti. A sam car je stario, povlaio se, tko zna to
je slijedilo? Zapovjednik Lin nije volio promjene. Moda je to bio nedostatak
njegova karaktera, ali ovjek se moe drati osnovnih uvjerenja da preivi
takav nedostatak, zar ne? Nije li nuno da se to ini?
* * *
Na Gvozdenim vratima postojala je samo jedna privatna odaja za goste.
Utvrda nije bila mjesto na koje su dolazili ugledni gosti. Trgovaki pravci
bili su na sjeveru. uvao ih je prijevoj Vrata ada, prikladno nazvan, sa svim
bogatstvom koje je tamo prolazilo. U ovom dijelu svijeta, biti tamo stacioniran
bila je rasko za vojnika.
Soba za goste bila je malena, unutarnja odaja na drugoj razini glavne
zgrade, bez prozora, bez dvorita ispod. Tai je alio to nije odluio dijeliti
zajedniku sobu gdje bi barem bilo zraka. Ipak, nakon ponovnog promiljanja,
to nije ni bila mogunost: valja donositi odluke koje odraavaju ovjekov
status, inae zbunjuje ljude s kojima dolazi u doticaj.
Morao je uzeti privatnu odaju. Bio je vaan ovjek.
Jo pred neko vrijeme ugasio je svijeu. Odaja je bila vrua, zaguljiva,
crna. Bilo mu je teko zaspati. Mislio je na Chou Yana, koji je bio mrtav.
Ovdje u mraku nije bilo glasova duhova, samo nona straa na zidovima,
slab zvuk njihova dozivanja. Ni u kanjonu nije bilo duhova, one dvije noi
koje je proveo na putu ovamo. Nije bio navikao na to: tiina nakon zalaska
sunca. Nije bio navikao da ne vidi ni mjesec ni zvijezde.
Niti, kad je ve bio kod toga, da mu odmah s druge strane vrata stoji mlada
ena i dri strau u hodniku, na njen vlastiti nagovor.
Ovdje mu nije trebao uvar, Tai joj je bio rekao. Nije mu ni odgovorila. Po
njenom izrazu lica, inilo se da misli da ju je u slubu uzela budala.
Nisu priali o njenoj plai. Tai je znao uobiajene kanlinske cijene, ali imao
je osjeaj i da je znao to bi mu rekla kad bi se dotaknuli te teme: neto u vezi
njenog neuspjeha da bude na Kuala Noru na vrijeme da ga spasi, kako je sada
po asti duna da mu slui. Morao je saznati vie o toj prvoj eni na jezeru:
najvanije, tko ju je poslao, i zato.
Imao je ime Yan je imenovao njihovog prijatelja naunika, Xin Luna a
Tai je sve vie vjerovao da ima jo jedno.
U svakom sluaju, naknada za Wei Song nije bila bitna. Sada si je mogao
priutiti uvara. Ili dvadeset. Mogao je unajmiti privatni dui od pedeset
konjanika i odjenuti ih po vlastitom izboru. Mogao je posuditi kakav god je
iznos trebao u zamjenu za sardijske konje.
Nije bilo drugog naina da oblikuje tu misao, niti ju je mogao izbjei sada
je bio imuan ovjek. Ako preivi da dovede konje u Xinan. Ako osmisli kako
da dovede konje.
Njegova obitelj oduvijek je vodila ugodan ivot, ali Shen Gao je bio ratni
asnik koji je zapovijedao na bojnom polju, ne ambiciozan asnik na dvoru
koji je stremio priznanju i nagradama koje su s njim dolazile. Taijev stariji
brat bio je drugaiji, ali veeras nije bio spreman da pone misliti o Liuu.
Misli mu se vrate na enu to je stajala pred vratima. Ni to ga nije odvelo u
san. Za nju su u hodniku prostrli slamnjau. Ve su bili navikli na to. Gosti na
bilo kakvom poloaju imali bi poslugu vani ili ak u ovoj odaji. Samo to to
nije bio nain na koji je mislio o sebi. Gost na poloaju.
Druga Kanlinka odmetnica, prema Wei Song vjerojatno je spavala vani
kad je Yan bio u istom ovom krevetu, pred nekoliko noi.
Moglo se na to gledati kao na simetriju, dva dobro uravnoteena stiha u
strofi, ili kao neto mranije. Ovo je bio ivot, ne pjesma, a Yan, odan, njean,
gotovo uvijek nasmijan, leao je u grobu na tri dana jahanja kroz tjesnac.

Zapadno od Gvozdenih vrata, zapadno od Vrata ada,

Nee biti starih prijatelja.

Za Taija, sada e tamo zauvijek biti jedan.

Sluao je, ali iz hodnika nije uo nita. Nije se mogao sjetiti je li zakraunao
vrata. Ve neko vrijeme mu to nije bila navika.
Prolo je ve i vie od dvije godine otkako je bio blizu eni, k tome jo u
tiini poslije mraka.
Protiv vlastite volje, zatekao se kako je zamilja: ovalno lice, iroka usta,
oprezne oi, u njima iskra smijeha pod lukom obrva. Vlastite obrve, ne
naslikane po inanskoj modi. Ili onome to je bila moda prije dvije godine.
Vjerojatno se promijenila. Uvijek se mijenjala. Wei Song bila je vitka, hitrih
pokreta, duge crne kose. Bila joj je rasputena kad ju je jutros prvi put vidio.
Previe, to posljednje sjeanje, za ovjeka koji je bio sam toliko dugo kao
on.
Kao da su mu misli plovile niz rijene kanale obasjane mjeseinom,
povuene u uspomene kao prema moru. Bez iznenaenja, zatekao se kako
misli o zlatnoj kosi Proljetne kie, takoer rasputenoj, a zatim neoekivano
stvori se slika potpuno druge ene.
Slutio je da mu se zbog onoga to je uo tog poslijepodneva ukazalo jasno
sjeanje Predrage Pratilje, careve vlastite silno ljubljene konkubine.
Wen Jian, jedini put kada ju je vidio izbliza: arolija ada-i-zlata u proljetno
poslijepodne u Parku dugog jezera. Jaui na konju, smijala se (ubor u zraku,
poput pjeva ptica), oko nje svjetlucav treptaj, aura. Strahovito poeljna.
Nedostina. O njoj nije bilo sigurno ak ni sanjati ni sanjariti.
A danas je saznao da je njen zgodni roak, uglaen poput svile, sada bio
premijer carstva. Bio jo od jeseni.
Nipoto mukarac kakvog je dobro imati kao suparnika za enu.
Da je bio barem priblino inteligentan, da je vladao bar najosnovnijim
instinktima samoouvanja, govorio je Tai samome sebi, prestao bi misliti o
Proljetnoj kii i njenom mirisu i kosi i glasu ovoga trenutka, daleko prije nego
to stigne igdje blizu Xinanu.
Nije to bilo lako uiniti.
Bila je iz Sardije, kao i konji. Predmeti enje, to stiu sa zapada, kako je,
izgleda, bilo uobiajeno za toliko brojnih dragocjenosti.
Bio je to sasvim drugi nain postojanja, taj svijet mukaraca i ena i strasti,
mislio je Tai, dok je leao u tami na rubu carstva. Ta istina mu se vraala, kao i
toliko drugih. Jo jedno lice onoga emu se vraao.
Uznemirivalo ga je, tjeralo san, ispreplitalo se sa svim drugim nemirima u
njegovu umu kao nemarno predene svileve niti. A jo je bio na granici, u
utvrdi dalje od niega. to e se dogoditi dok bude jahao na istok na svom
riem Sardijcu prema blistavom, smrtonosnom svijetu dvora?
Nemirno se okrenu, u kako kripe madrac i noge kreveta. Poeli da bar
ima prozor. Mogao bi stajati na njemu, udisati svje zrak, podii pogled prema
ljetnim zvijezdama, traiti red i odgovore na nebu. Kako u visini, tako u nizini,
u naim ivotima odraavamo devet nebesa.
Ovdje se osjeao stijenjen, opirao se strahu od stalne zatoenosti,
zarobljenosti, smrti. Netko ga je pokuao ubiti, ak prije nego to je saznao za
konje. Zato? Zato bi on bio dovoljno vaan da ga se ubije?
Naglo se ustade, prebaci noge preko ruba kreveta. San je bio beskrajno
daleko.
Mogu vam donijeti vode, ili vina.
Morala je imati izuzetno dobar sluh, i sigurno nije spavala.
 Vi ste uvarica, ne slukinja, ree, kroz zatvorena vrata.
u kako se nasmije. U slubu su me uzimali ljudi koji nisu vidjeli neku
razliku.
Ja nisam jedan od tih.
Ah. Zapalit u precima svijeu zahvale.
Bozi Svevinji! Nije bio spreman na ovo.
Spavajte, ree Tai. Kreemo rano.
Ponovno smijeh. Bit u budna, ree. Ali ako vi noas ne budete mogli
spavati zbog strahova, sutra ete nas usporavati.
Zaista nije bio spreman na ovo.
Nastupi tiina. Tai je bio otro svjestan njene prisutnosti izvana. Za trenutak
je u kako kae: Oprostite, to je bilo drsko od mene. Prihvatite da vam se
klanjam. Ipak, s potovanjem, jeste li mogli odbiti princezin dar?
Isto ga je pitanje zaokupljalo posljednja tri dana. Nije mu zbog toga bilo
nita lake uti nekog drugoga kako ga postavlja.
Nisam, ree.
Bilo je udno govoriti kroz vrata i zid. Netko je lako mogao prislukivati.
Sumnjao je, meutim, u to. Ne ovdje. To je kraljevska ponuda. Ne moe se
odbiti.
Ne bih znala. Njen dar e vas vjerojatno ubiti.
Svjestan sam toga, ree Tai.
Uasno je uiniti takvu stvar nekome.
Mladost u njenom glasu, sada, u tom ogorenom osjeaju nepravde, ali
njene su rijei na neki nain bile istinite. Princezi to nije bila namjera. Ne bi se
niti sjetila da postoji ta mogunost.
Ne znaju nita o ravnotei, ree Wei Song iz hodnika. Bila je Kanlinka:
ravnotea je bila sr njihova uenja.
Taguranci, mislite?
Ne. Kraljevi. Posvuda.
Razmisli o tome. Mislim da biti kralj znai da ne morate misliti na taj
nain.
Opet tiina. Imao je osjeaj da ona duboko promilja o tome. Ona ree:
Ueni smo da je car u Xinanu glas neba, vlada s njegovom ovlasti. Odjek u
nizini ravnotee u visini, inae carstvo pada. Ne?
Njegova vlastita misao, pred nekoliko trenutaka.
Bilo je ena u Sjevernom okrugu ne mnogo, ali nekoliko koje su mogle
ovako govoriti uz vino ili poslije voenja ljubavi. Nije to oekivao ovdje, u
kanlinskoj uvarici.
On ree: Mislim to drugaije. O tome kako oni razmiljaju. Zato bi naa
princeza u Rygyalu, ili bilo koji princ, trebali znati to bi se moglo dogoditi
obinom ovjeku ako mu daju toliko raskoan dar? to im u njihovim
ivotima omoguuje da to mogu zamisliti?
Oh. Da.
Zateknu se kako eka. Ona ree: Pa, kao prvo, to znai da se dar tie njih,
ne vas.
Kimnu, zatim se sjeti da ga ona ne vidi.
Spavajte, ponovno ree, pomalo naglo.
u je kako se smije, bogat zvuk u tami.
Zamisli je kakvu ju je prvi put vidio, s kosom to joj pada niz lea u
jutarnjem dvoritu, tek ustala iz kreveta. Odgurnu tu sliku. U Chenyau e biti
ena i glazbe, pomisli. Pet dana od danas.
Moda etiri? Ako budu brzi?
Ponovno legnu na tvrd jastuk.
Vrata se otvorie.
Tai ustade, mnogo bre nego prvi put. Privue posteljinu da sakrije svoju
golotinju, iako je u sobi bio mrak. S njom ne ue nikakva svjetlost s hodnika.
Vie osjeti nego vidi njen naklon. To je bilo prikladno, nita drugo u ovoj
situaciji nije.
Trebali biste zakraunati vrata, ree ona tiho.
inilo se da joj se glas izmijenio, ili je to samo bila njegova mata?
Izgubio sam naviku. Nakalja se. to je ovo? Straarski pregled odaje?
Bih li to trebao oekivati svake noi?
Nije se nasmijala. Ne. Ja... vam moram neto rei.
Upravo smo razgovarali.
Ovo je osobno.
Mislite da netko prislukuje? Ovdje? Usred noi?
Ne znam. Vojska zna koristiti pijune. Ne morate brinuti za svoju ednost,
gospodaru Shen. Trag otrine, povratak britkosti.
Ne strahujete za vlastitu?
Ja sam ta koja ima otricu.
Znao je kakve bi se prostake ale u Sjevernom okrugu odmah zbile kao
odgovor na to. Gotovo je mogao uti Yanov glas. Nastavio je utjeti, ekati. To
ga je uzbuivalo, odvlailo mu panju.
Ree, tiho: Niste pitali tko mi je platio da slijedim ubojicu.
Odjednom vie nije bio smeten.
Kanlini ne govore tko ih plaa.
Hoemo ako nam je tako zapovjeeno kad nas se unajmi. Znate to.
Zapravo nije. Nije doao do te razine u dvadeset mjeseci s njima. Ponovno
se nakalja. u kako se pribliila krevetu, obris u tami, zvuk njenog daha i
miris u sobi sad kada je bila blie. Pitao se je li joj kosa rasputena. Poeli da
ima svijeu, zatim zakljui da je bolje to je nema.
Ona ree: Trebala sam sustii njih dvoje i ubiti je, zatim vama dovesti
vaeg prijatelja. Slijedila sam njihov trag do vaeg doma. Nismo znali gdje ste,
inae bih odmah bila dola carskom cestom i ekala ih ovdje.
Poli ste do kue mog oca?
Da, ali s previe dana u zaostatku.
Tai u rijei kako padaju u crnilu, poput kapi vode sa irokih listova poslije
kie. Na vrcima prstiju osjeti vrlo neobine trnce, zamisli da je uo drugaiji
zvuk: daleko zvono hrama meu borovima.
Polako ree: Nitko u Xinanu nije znao gdje sam. Tko vam je rekao?
Vaa majka, i va mlai brat.
Ne Liu?
Nije bio tamo, ree ona.
Zvono u glavi postajalo je jasan zvuk; pitao se moe li ga ona uti.
Djetinjasta misao.
ao mi je, ena ree.
Pomisli na svog starijeg brata. Bilo je vrijeme da to pone initi.
Ne moe biti Liu, ree, pomalo oajno. Da je on iza ovoga, znao bi gdje
sam poao. Mogao je poslati ubojicu i Yana ravno na Kuala Nor.
Ne ako nije htio da se zna da stoji iza ovoga. Shvati da je ona imala vie
vremena da promisli o ovome. A u svakom sluaju... Oklijevala je.
Da? Glas mu je sada zaista zvuao strano.
Duna sam vam rei da nije sigurno da je va brat unajmio ubojicu. Moda
je samo dao podatke, s kojima su drugi djelovali.
Duna sam vam rei.
U redu. Tko vas je onda unajmio? Pitam vas. Tko vam je sve ovo rekao?
I tako, govorei sada formalno, gotovo nevidljiva u sobi, glas u crnini, ona
ree: Nareeno mi je da vam prenesem potovanje i ponizni pozdrav
najnovije konkubine u kuanstvu velebnog Wen Zhoua, premijera Kitaija.
Zatvori oi. Proljetna Kia.
Dogodilo se. Mislila je da bi moglo. Priala je s njim o tome. Ako je Zhou
njenom vlasniku ponudio traenu cijenu, koja god to bila, Kia u sutini nije
imala izbora. Kurtizana je mogla odbiti da je netko osobno kupi, ali njen ivot
u Sjevernom okrugu bio bi uniten kad bi svom vlasniku uskratila takvu
zaradu, a ovo je bio sam premijer.
Tai je bio poprilino siguran da je ponueni iznos bio vie no to bi Kia
mogla godinama zaraditi od noi provedenih svirajui glazbu kandidatima za
ispite ili se iskradajui s njima na gornje katove.
Ili se kradomice zaljubljujui u njih.
Paljivo je disao. Jo uvijek nije imalo smisla. Ni njegov brat ni premijer
nisu imali nikakav razlog da ele a kamoli trebaju Taijevu smrt. Nije bio
dovoljno bitan. Moe se mrziti ovjeka, brata, smatrati ga suparnikom na
razne naine ali ubojstvo je bilo krajnost, i rizik.
To nije moglo biti sve.
To nije sve, ree ona.
ekao je. Vidio je samo obris, njen oblik dok se opet naklanjala.
Va brat je u Xinanu. Jo od jeseni.
Tai odmahnu glavom, kao da je eli isprazniti.
Ne moe biti. Korota nam jo nije gotova.
Liu je bio dravni slubenik na dvoru, visoko rangiran, ali svejedno bi ga
bievali tekom batinom i prognali iz prijestolnice da ga je itko prijavio kako
kri tovanje predaka, a njegovi bi suparnici to sigurno napravili.
Za vojne asnike korota traje samo devedeset dana. Znate to.
Moj brat nije...
Tai zastane. Duboko udahne.
Je li on bio kriv za sve ovo? Otiao je na dvije godine, nije slao nikakve
poruke, niti je primao ikakve vijesti. Usredotoio se na alovanje i samou i
osobno djelovanje oblikovano po uzoru na dugu alost svoga oca.
Ili je zapravo bio usredotoen na izbjegavanje odvie sloenog svijeta u
Xinanu, svijeta dvora, i mukaraca i ena, praine i buke, gdje nije bio
spreman odluiti to je bio i to bi bio.
Jesen? Rekla je jesen. to se bilo dogodilo ujesen? Upravo danas mu je bilo
reeno da...
To je bilo to. Pristajalo je. Sjelo na mjesto kao rima u kupletu.
Savjetuje Wen Zhoua, ree, bezizraajno. S prvim je ministrom.
Vidio ju je samo kao oblik u tami. Da. Va brat je njegov glavni savjetnik.
Prvi ministar Wen imenovao je Shen Liua zapovjednikom tisue u Vojsci
leteeg zmaja u Xinanu.
Simbolian in, simbolini vojnici. Poasna straa palae, sinovi aristokrata
ili viih mandarina, ili njihovih roaka. Izloeni, raskono odjeveni, na
paradama i igrama pola, sveanostima i festivalima, slavni po nesposobnosti u
stvarnoj bitci. Ali kao nain za skraivanje korote vojnim inom, za dovoenje
ovjeka kojeg elite u prijestolnicu...
ao mi je, ree ona ponovno.
Tai shvati da je dugo vremena utio.
Odmahnu glavom. Ree: To je velika ast za nau obitelj. Jo uvijek nisam
vrijedan ubojstva. Wen Zhou ima mo, a Proljetna Kia je sada njegova. Moj
brat s njim ima svoj poloaj, i svoj in, kakav god on bio. Ne mogu i ne
elim nita uiniti ni po kojem pitanju. Ima tu jo jedan djeli. Mora biti. Da
li vi... je li Kia znala ita vie?
Oprezno, ree: Gospa Lin Chang rekla je da ete me to pitati. Reeno mi je
da vam kaem da se slae, ali nije znala to bi to moglo biti kada je saznala za
spletku da vas se ubije, i poslala po Kanlina.
Lin Chang?
Vie ne bi imala sjevernookruno ime. Ne kao konkubina u gradskoj vili
prvog ministra carstva. Tamo se nije mogla zvati Proljetnom Kiom. Pitao se
koliko je tamo bilo ena. Kakav je bio njen ivot.
Za njega je podnijela strahovit rizik. Unajmiti vlastitog Kanlina: nije nikako
znao kako je to uspjela napraviti. Njima ne bi bilo teko zakljuiti tko je
mogao poslati ovu enu za drugom ako...
Moda je i bolje da niste stigli do mene na vrijeme, ree on. Sada ne
postoji jednostavan nain da vas se povee s njom. Naao sam vas i unajmio na
cesti. Ubojicu su ubili taguranski vojnici.
I ja sam to mislila, ree ona. Iako je loe za moje ime da sam
iznevjerila.
Niste iznevjerili, ree nestrpljivo.
Mogla sam nekako saznati, odmah doi ovdje.
I odati je? Upravo ste to rekli. Kanlinska ast je jedna stvar, glupost je
druga.
u kako se mekolji. Razumijem. A vi ete odluiti to je to? Va prijatelj
je mogao biti iv da sam bila bra.
Bila je to istina. Bila je to nesretna istina. Ali tada bi Kiin ivot bio u
opasnosti.
Mislim da ne biste smjeli tako priati sa mnom.
Najponiznije isprike, ree, tonom koji je kazivao suprotno.
Prihvaene, promrmlja Tai, zanemarujui ton. Odjednom je bilo dosta.
Imam o mnogoemu razmiljati. Moete ii.
Na trenutak se ne pomaknu. Gotovo ju je mogao osjetiti kako gleda prema
njemu.
Bit emo u Chenyau za etiri ili pet dana. Tamo moete biti sa enom. To
e pomoi, sigurna sam.
Ton je bio previe znalaki za rijei, kanlinska crta koje se sjeao. Wei
Song se nakloni toliko je vidio i izae, uz kripanje podnica.
u kako se vrata za njom zatvaraju. Jo uvijek je drao posteljinu da skrije
svoju golotinju. Shvati da su mu usta otvorena. Zatvori ih.
Duhovi su, pomisli, pomalo oajno, bili jednostavniji.
 5.

Z a asnika nauenog na donoenje odluka, neke odluke nisu teke, posebno

nakon noi provedene u razmatranju sluaja.
Zapovjednik utvrde Gvozdenih vrata jasno je stavio na znanje svom gostu s
Kuala Nora da po pitanju petorice straara to ih mu je dodijelio nema slobodu
izbora. U sluaju njegove preuranjene smrti, za nju bi nesumnjivo bio
okrivljen nesposobni zapovjednik utvrde koji mu je dozvolio da jae na istok
samo s jednom (sitnom, enskom) kanlinskom uvaricom.
U dvoritu, odmah nakon jutarnjeg obroka, zapovjednik je uljudno, ali bez
osmijeha, obznanio da jo nije bio spreman poiniti samoubojstvo po naredbi i
upropastiti mogunosti svoje djece, ukoliko Shen Taija na cesti presretne
tragian splet okolnosti. Gospodar Shen imat e propisnu pratnju, na
raspolaganju e mu biti vojne postaje da u njima moe provesti no na putu do
prefekturnog grada Chenyaa, a glas o konjima prema dogovoru stii e
prije njega do Xinana.
Postojala je mogunost da e vojni guverner htjeti dodijeliti jo vojnika
pratnji kad Shen Tai stigne u Chenyao. Naravno, imao bi tada slobodu da sam
odlui hoe li poslati pet konjanika natrag na Gvozdena vrata, ali zapovjednik
Lin dozvolio si je izraziti nadu da e ih zadrati, uvidjevi njihovu odanost i
sposobnost.
Neizreena misao bila je da e njihova prisutnost na ulasku u prijestolnicu
moda biti podsjetnik na vanost Gvozdenih vrata po pitanju konja i njihovog
doglednog sigurnog dolaska, jednog dana u budunosti.
Bilo je oito da njihov gost nije bio sretan sa svime ovime. Pokazivao je
znakove ljutnje.
Moda to ima veze, pomisli zapovjednik Lin, s injenicom da je toliko dugo
ivio u samoi, ali ako je to bio sluaj, ovjek se treba izvui iz takvog stanja
uma, to prije, to bolje. Ovo jutro bilo je dobro vrijeme da krene.
A kada je kanlinska uvarica takoer stavila na znanje da ne moe sama biti
odgovorna za uvanje Shen Taija, tim vie to je sardijski konj kojeg je jahao
bio toliko oit poticaj za krau i ubojstvo, sin pokojnog generala je pristao.
Valja priznati, uinio je to pristojno i utivo.
I dalje je bio udnovat, teko dokuiv momak.
Lin Fongu je bilo jasno zato je taj ovjek pred vie godina napustio vojsku.
Vojska, oduvijek i posvuda, trai one koje je lako odrediti, staviti u uloge,
razumjeti i kontrolirati.
Ovaj ovdje, jakog karaktera i otrog uma, po izgledu vie markantan nego
privlaan prema uobiajenim mjerilima, kratko je sluio u vojsci, stacioniran s
konjicom s druge strane Dugog zida. A zatim je neko vrijeme bio meu
Kanlinima na planini Kamenog bubnja (mora postojati neka pria iza toga).
Pripremao se za ispite za dravnu slubu u Xinanu kad mu je otac umro. Lin
Fongu se inilo da je to ve vie nego dovoljno karijernih pozicija za jo
uvijek tako mladog ovjeka. Moda je to bio znak nekakve nestalnosti njegova
karaktera.
Shen Tai je takoer ovo je bilo bitno oito imao odnos s novim prvim
ministrom, ne nuno prijateljski. To je bilo, ili moglo biti, problematino.
Znam tog ovjeka ne govori puno, ali govori ton kojim je bilo reeno, nekome
tko ima obiaj sluati nijanse.
S obzirom na ovo sve, zapovjednik Lin je u neko doba u noi donio svoje
odluke.
Jedna od njih bila je ponuditi drugom ovjeku znatan dio vlastitog imetka.
Nazvao je to zajmom gesta kojom bi mu sauvao obraz jasno pokazavi da
u nekom trenutku oekuje naknadu, ali naglasivi da ovjek koji putuje s
vijestima kakve je nosio Shen Tai nipoto ne moe krenuti na put, ili doi na
dvor, bez pristupa novcu.
Bilo bi to nedostojanstveno, i zbunjujue za druge. Izmeu njegovih
trenutnih okolnosti i obeanja budunosti dolo bi do nesuglasja koje bi
uznemirilo ljude koje bi sreo. U vremenima izazova vano je izbjei takvu
neravnoteu.
Rjeenje je bilo oito. Shen Taiju su u ovom trenutku trebala sredstva, a Lin
Fong je bio poaen to se naao u poloaju da pomogne. O emu bi vie
civilizirani ljudi trebali raspravljati? to god donese budunost, donijet e,
rekao je zapovjednik.
Ljudi na okladu zalau svoj sud, svoju vjernost, svoja sredstva. Zapovjednik
Lin ovoga se jutra kladio. Ako Shen Tai umre na cesti ili u Xinanu (postojala
je jasna mogunost), jo uvijek je postojala ugledna obitelj kojoj bi se mogao
obratiti za povrat svog novca.
To, naravno, nije trebalo biti reeno. Dok je gledao sedmero ljudi kako
jaui izlazi kroz istone dveri na ranom jutarnjem suncu, Lin Fong zakljui
da je jedna od prednosti poslovanja s inteligentnim ljudima koliko toga nije
potrebno rei.
Petorica vojnika predstavljali su zatitu za Shen Taija i interese Drugog
okruga. Nizovi kovanica bili su Fongov vlastiti ulog. Bilo je frustrirajue, jo
od poetka, bit vezan za ovo nezamislivo izolirano mjesto, ali kad je takav
sluaj i nita se po tom pitanju ne moe uiniti, ovjek baca udicu kao ribar u
potok, i eka da vidi hoe li imati sree da ita zagrize.
Uinio je jo jednu stvar, bio je potiho ponosan na samoga sebe to se toga
sjetio. Shen Tai sada je nosio dokumente, kao i kuriri koji su ve izjahali,
kojima se utvruje da ga je zapovjednik utvrde Gvozdenih vrata imenovao
asnikom konjice u Drugom vojnom okrugu, a trenutno je dobio otpust da se
pobrine za privatne stvari.
Ako je bio asnik, Shen Taijevo razdoblje alovanja sada je bilo gotovo.
Imao je slobodu vratiti se u Xinan. Ovo nije bezazleno, istaknuo je zapovjednik
Lin. Ako su i prije pojave konja postojali ljudi koji su ga htjeli ubiti, sigurno
se nee ustruavati da se pozovu na nepotivanje obiaja i predaka kako bi ga
obeastili. Ili ak olakali put prema zapljeni njegove imovine, u koju bi se
mogli raunati i...
Lin Fong je oduvijek vjerovao da se paljivo odabranom tiinom mnogo
moe rei.
Shen Tai je oklijevao. Imao je izraene jagodine kosti, te neobino duboke
oi (trag strane krvi?), nain na koji bi stisnuo usne kada je bio zamiljen.
Naposljetku se naklonio, i izrazio zahvalnost.
Nesumnjivo, inteligentan ovjek.
Zapovjednik je stajao u najistonijem dvoritu da ih isprati. Dveri su se
zatvorile, zabravile tekom drvenom gredom. To nije bilo potrebno, nitko nije
dolazio ovamo, nikakva opasnost nije prijetila, ali bio je to propisan postupak,
a Lin Fong je vjerovao u propisno postupanje. Obredi i odredbe dre ivot
podalje od vrtloga kaosa.
Dok se vraao natrag da rijei potrebne papire (uvijek je bilo papira) u
vojnika na zidu kako poinje pjevati, a zatim mu se pridruie i drugi:

Godine strae na Gvozdenim vratima,

Gledamo travu kako prelazi u snijeg.
Vjetar to prelazi tisue lija
Tue u grudobran zidina...

itav ostatak dana, zrak je bio uznemirujue miran. Pred veer je konano
dola oluja to se sruila s juga, parala nebo spletom munja. Kia to je pala
teko je bubnjala, punila cisterne i bunare, u dvoritu stvarala blatna jezera,
dok se grmljavina kotrljala i tutnjila. Prola je, kao to oluje uvijek prolaze.
Ova je pola dalje na sjever, rasplinuvi se jednako brzo kako je i dola.
Vratilo se nisko sunce kasnoga dana, crvenilom sjajilo niz mokri tjesnac to je
vodio do Kuala Nora. Zapovjednik Lin zakljuio je da je oluja bila razlog
njegovog cjelodnevnog osjeaja krhke napetosti. Nakon tog zakljuka bolje se
osjeao. Volio je kada je mogao nai razlog za zbivanja na nebu, na zemlji, u
vlastitoj samoi.
* * *
Njihov put sputao se iz podnoja planina, prema poljima ita i zaselcima, i
s vremenom kroz nisko movarno podruje juno od rijeke. Ovo je bila
zemlja tigrova. Postavili su straare jedine noi kada su odluili podii logor
izmeu dvaju vojnih postaja, uli su stvorenja kako riu, ali niti jedno nisu
vidjeli.
Izmeu vojnika i ene bilo je napetosti, ali nita vie od oekivanog. Wei
Song uglavnom se drala odvojeno, jaui na elu. To je bio dio problema
njeno preuzimanje vodstva ali jednom kad je Tai to shvatio, pretvorio je to u
zapovijed koju joj je dao, a vojnici iz utvrde u tom su je obliku prihvatili.
Kosa joj je uvijek bila vrsto vezana, dranje oprezno. Glava joj se stalno
micala dok je pogledom pretraivala cestu pred njima i kraj s obje strane.
Nou nije govorila gotovo nita, ni pored logorske vatre, ni u svratitima. U
skupini ih je bilo dovoljno sedmorica, dobro naoruani da se nisu bojali
zapaliti vatru kad bi logorovali, iako je u ovim krajevima bilo i razbojnika.
Dok su se sputali, jaui na istok, Taiju se zrak uinio teim. Toliko je
dugo bio u planinama. Jednog je jutra sustigao enu, jahao pored nje. Ona se
osvrnu prema njemu, zatim ponovno vrati pogled pred sebe.
Budite strpljivi, promrmlja. Chenyao veeras, ili najkasnije rano izjutra.
Vojnici vam sigurno mogu rei za najbolju kuu s djevojkama.
Na njenom licu je vidio nije mu moglo promaknuti koliko ju je to
zabavljalo.
Trebao je to rijeiti. Bar mu se tako inilo.
Ali kako bi to zadovoljilo vas, iskreno je upita, ako ja utolim svoju
strast s kurtizanom, a vas ostavim da plaete, nezadovoljena, na nekom
mramornom stepenitu?
Ona se zacrveni. To mu priini zadovoljstvo, a zatim i malo kajanja, ali
samo malo. Ona je s time zapoela, jo u njegovoj sobi u utvrdi. Znao je tko
mora biti iza svega to je ova tada bila rekla, o enama. Je li za Kiu bilo
uobiajeno da unajmljenoj tjelohraniteljici povjeri intimnu narav osobe koju
e tititi?
 Nije tako mislio.
Uspjet u obuzdati svoju enju, ena ree, pogleda usmjerenog ravno
pred sebe.
Siguran sam da hoete. Izgledate kao da ste dosta dobro savladali obuku.
Mada bismo mogli rei drugima da ekaju, zajedno poi na kratko jahanje iza
onog drvea...
Nije se ponovno zacrvenjela. Bolje ete proi u Chenyau, ree.
Zali su u gue naseljene krajeve. Tai vidje murve i stazu koja je vodila na
jug prema farmi svile zgrade su bile skrivene iza drvea ali vidio se barjak.
Bio je proveo tri tjedna na jednoj takvoj farmi, pred vie godina, dok je bio
neodluno radoznao. Ili, tonije, bez smjera. U svom je ivotu imao razdoblje
kada je bio takav. Nakon vremena to ga je proveo na sjeveru, s onu stranu
Dugog zida. Tamo su mu se dogodile odreene stvari.
Sjeao se zvuka koji se uje u sobi gdje se svilci dre i hrane na naslaganim
ploama, danju i nou, iz sata u sat, na bijelim listovima murve: zvuk poput
kie na krovu, neprestano.
Dok se to zbiva, u to vrijeme nunog, vanog savrenstva, u prostoriji se
odrava stalna temperatura, spreava se ulaz svih mirisa, svakog daka vjetra.
U okolnim odajama ak se i ljubav vodi u tiini, da se svilci ne bi uplaili ili
uznemirili.
Pitao se zna li to ova Kanlinka. Pitao se zato mari za to.
Nedugo nakon toga, lisica se pojavi na rubu drvea, pored ceste njima s
desna.
Wei Song zastade, podiui brzu ruku. Okrenu se u sedlu, odmjeri ivotinju
pogledom. Jedan od vojnika se nasmija, ali drugi napravi gestu da otjera
opasnost.
Tai pogleda enu.
Ne valjda! uskliknu. Mislite da je to daiji?
Tiho! Strana je budalatina izrei im ime, ree ona. A za koga od nas
mislite da bi ena-lija bila ovdje?
Ne mislim da bi uope bila ovdje, ree Tai. Ne mislim da je svaka
ivotinja koju vidimo pored ume stvorenje iz svijeta duhova.
Ne svaka ivotinja, ree ona.
to sad slijedi, Peti zmaj se pojavi na crvenom nebu, a Deveto nebo
propadne?
Ne, ree ona, skrenuvi pogled.
Bilo je neoekivano da ova disciplinirana, staloena kanlinska ratnica tako
jasno vjeruje u legende o eni-liji. Jo uvijek je gledala lisicu, jarku mrlju boje
pored ume. Tai vidje da je i ona gledala njih, ali to je bilo uobiajeno. Jahai
su mogua prijetnja, treba ih promatrati.
Ne biste trebali biti tako nemarni, govoriti o duhovima, izgovarati njihova
imena, Wei Song ree tiho, tako da ju je samo Tai uo. Ne moemo
razumjeti sve u ovome svijetu.
I ta posljednja fraza duboko ga pogodi, baci u vrtlog to je sezao daleko u
prolost.
Lisica se povue u umu. Jahali su dalje.
* * *
Jedini drugi put kada je zapovijedao konjicom bilo je sjeverno od Zida, za
vrijeme pohoda meu nomadima. Predvodio je pedesetoricu vojnika, ne samo
petoricu jahaa, kao sada.
Zapovjednitvo duija bilo je vie nego to je zasluio, ali Tai je bio
dovoljno mlad da vjeruje da su mu slava i poloaj njegova oca samo otvorili
vrata da pokae to moe, to je zaista zavrijedio. S dobrodolicom je doekao
priliku da se dokae.
Nije htio misliti o tome sada, nakon svih tih godina, ali naavi se ponovno
meu vojnicima, jaui kroz nenaseljen kraj prema promijenjenome ivotu,
inilo se neizbjenim da mu misli odlutaju.
To vrijeme meu Bogima zapoelo je promjene u njegovu ivotu. Prije
toga je mislio da zna kakav e mu biti put. Poslije je bio potresen, nesiguran.
Dugo vremena izgubljen.
Kazao je to se desilo, kako je zavrilo, najbolje to je mogao. Najprije
svojim nadreenim asnicima, a zatim svom ocu kada su obojica bili doma.
(Ne svojoj brai: jedan je bio premlad, drugome se nije povjeravao).
Dozvoljeno mu je bilo da asno odstupi s ina i dunosti, napusti vojsku.
Bilo je to neuobiajeno. Njegov kasniji odlazak na planinu Kamenog bubnja
bio je koristan, moda ak i prikladan idui korak, mada je sumnjao da su
kanlinski majstori s planine na to gledali na isti nain, budui da je i njih
napustio.
Ali nakon onoga to se te jeseni dogodilo na sjevernim stepama, nije se
smatralo neoekivanim da bi mladi neko vrijeme htio tragati za duhovnim
vodstvom, disciplinom, asketskim ivotom.
Tai se sjeao da je bio iznenaen da su njemu nadreeni u vojsci vjerovali
njegovoj prii o sjeveru, a jo vie iznenaen tragom razumijevanja meu
njima. Razumijevanje se ne smatra snagom, a kamoli vrlinom, u viim
rangovima kitanske vojske.
Tek je kasnije shvatio da on i njegovi vojnici moda nisu bili ni prvi ni
jedini koji su se susreli s kakvom zastraujuom udnovatosti meu Bogima.
Tijekom godina pitao se koje su bile druge prie; nitko mu nikada nije rekao
imena, ni to se zbilo.
Nisu ga krivili za to to se zbilo.
To ga je takoer iznenadilo. Iznenaen je bio jo uvijek. Vojni in sa sobom
je nosio odgovornosti, posljedice. Ali ini se da je slubeni stav da neke
susrete izmeu civiliziranih ljudi i divljatva u barbarskim zemljama niti jedan
asnik ne moe ni predvidjeti ni kontrolirati. Dranje obinih vojnika na
takvim se mjestima moe raspasti.
Kitanci su za one izvan svojih granica osjeali prezir i nadmo koja ih je
odreivala, ali takoer su osjeali i strah kad god bi naputali dom, ak i ako
se to poricalo. Bila je to opasna kombinacija.
Dugo vremena njihove su vojske zalazile meu nomade kako bi osigurale
nasljednitvo sebi poeljnom poglavaru kaghanu. Sjeverno od Zida i
straarskih kula ivi se na otvorenom ili u zabaenim garnizonskim utvrdama
meu Bogima ili Shuokima, borei se na strani ili protiv onih koji su jedva
ljudi. Nerazumno je oekivati od vojnika da se vladaju kao da u domovini vre
dunost na Velikom kanalu ili meu poljima ljetne rie, uvajui seljake od
razbojnika i tigrova.
Manipulacija nasljednitvom Boga bila je vana. Za palau Ta-Ming
izuzetno je bitno tko vlada nomadima i koliko su voljni ponuditi poslunost u
graninim podrujima i njihove konje guste grive u zamjenu za prazne,
poasne titule, mjere slabije svile i obeanu podrku protiv idueg uzurpatora.
Osim, naravno, ako idui uzurpator ne bi dao privlaniju ponudu.
Nomadski krajevi ispae, razlomljeni izmeu suparnikih plemena,
protezali su se od Zida sve do ledenog sjevera meu umama breza i borova,
iza kojih, govori se, sunce nestaje itave zime, a ljeti nikada ne zalazi.
Ti najdalji ledeni krajevi nisu bili bitni, osim kao izvor krzna i jantara.
Bitno je da na bliim rubovima zemlje nomada granie sa samim Kitaijem i
proteu se du Puteva svile sve od pustinja do istonog mora. Dugi zid je
veinu vremena drao nomade podalje.
Ali sjeverni odvojak velikih trgovakih pravaca zavija kroz stepe, te stoga
unosni pritok luksuznih dobara u velebno kitansko carstvo uvelike ovisi o
tome da karavane deva budu sigurne od uznemiravanja.
Taguransko carstvo na zapadu bila je jo jedna prijetnja, naravno, i
zahtijevala je drugaija rjeenja, ali Taguranci su ve neko vrijeme bili mirni,
trgovali za sebe s onima koji putuju junim odvojkom pravca, ubirali cestarine
i poreze iz dalekih utvrda kojima upravljaju. Nabavljali sardijske konje.
U Xinanu zbog toga nisu bili sretni, ali mogli su ivjeti s time, ili su barem
tako odluili. U zatiju ratova koji su iscrpili oba carstva, Tagura i njegove
kraljeve potkupili su kako bi sprijeili neki gori ishod, izmeu ostalog, s
vitkom kitanskom princezom.
Mir na svim svojim granicama caru moe umanjiti mogunost za slavu, ali
car Taizu dugo je vladao i dobio dovoljno bitaka. Bogatstvo i udobnost,
gradnja svoje velianstvene budue grobnice sjeverno od Xinana (toliko
kolosalna da se ne moe opisati rijeima, zasjenjivala je grobnicu njegova
oca), besposleni dani i noi sa svojom Predragom Pratiljom i njenom
glazbom... za ostarjelog cara inilo se da je to prikladna naknada.
Neka Wen Jianin bistri, uglaeni roak Zhou bude prvi ministar ako eli (i
ako ona to eli). Neka on bude taj koji se bavi sloenostima dvora i vojske i
barbara, nakon etrdesetogodinjeg carevanja. ovjek se umori od toga.
Car je imao enu za sva vremena koja mu je svirala, plesala. Imao je rituale
koje mora slijediti i prake koje mora jesti s njom u potrazi za
besmrtnou za kojom je udio. Moda mu nikada ni ne zatreba grobnica ako
alkemiari uspiju tri zvijezde Loveva pojasa, asterizma ove Devete dinastije,
uskladiti s carevim zaslugama i eljama.
A to s ambicioznim mladiima carstva? Pa, Bogi su ve neko vrijeme
ratovali sa svojim suparnicima s istoka, Shuokijima, i meusobno u
unutarnjim plemenskim ratovima, koji se nastavljaju.
Vojni zapovjednici i mladi aristokrati (i hrabri mukarci bez naroitog
rodoslovlja) uvijek negdje uspijevaju utaiti e za krvlju i slavom maa. U
ovo vrijeme to je bilo na sjeveru, gdje pusto stepa moe progutati ovjeka, ili
mu promijeniti duu.
Shen Taiju, drugom sinu generala Shen Gaoa, dogodilo se potonje, pred
mnogo godina, za jeseni meu nomadima.
* * *
Objasnili su im da su zli duhovi, koje su poslali neprijatelji plemena, napali
duu Meshaga, Hurokova sina.
Hurok je bio odabrani kaghan Ta-Minga, ovjek kojem su doli u stepske
krajeve pruiti podrku.
Njegov najstariji sin, ovjek na vrhuncu zdravlja, usred kampanje je
iznenada i teko obolio nije reagirao, jedva je disao. Zakljuili su da su
neprijateljski amani protiv njega prizvali mrane duhove: tako su nomadi
rekli kitanskim vojnicima to su doli s njima.
Carski asnici nisu znali kako se dolo do tog zakljuka, ili zato su
tobonje zle ini bile usmjerene na sina, a ne na oca (iako su neki od njih tada
ve imali vlastite poglede o tome tko je bio bolji ovjek). Ta pria s
Bogovskom magijom amani, ivotinjski totemi, putovanja dua izvan tijela
 bila je jednostavno previe strana, previe barbarska za rijei.
Obavijestili su ih o tome samo kao znak pristojnosti, kao i o tome to su
namjeravali napraviti u oajnikom pokuaju da bolesnom ovjeku povrate
zdravlje. Vojne voe poslane sjeverno iz Kitaija ovaj posljednji podatak
potaknuo je na intenzivno razmiljanje.
Hurok je bio vaan, a stoga je bio i njegov sin. Otac je u proljee na Dugi
zid bio poslao darove i osobne zaloge vjernosti dobre konje i vuje koe i
dvije mlade ene svoje vlastite keri, navodno da se pridrue carevih deset
tisua konkubina u njihovu krilu palae.
Hurok je, ispostavilo se, bio voljan razmotriti pobunu protiv vladajueg
kaghana, svoga urjaka, Dulana.
Dulan nije poslao ni toliko konja ni krzna.
Umjesto toga, njegovi poslanici donijeli su slabe konje, sitnih kostiju, neke
i u grevima, na iroki sjeverni zavoj Zlatne rijeke gdje se svakog proljea
vrila razmjena.
Kaghanovi poslanici slijegali su ramenima i krivili lica, pljuvali i mahali
rukama, kada su Kitanci ukazali na nedostatke. Tvrdili su da je trava te godine
bila slaba, previe gazela i zeeva, bolest u stadima.
Konji na kojima su oni dojahali izgledali su snano i zdravo.
Viim mandarinima zaduenim za procjenu tih podataka za nebeskog cara
inilo se da se Dulan kaghan moda poeo osjeati previe sigurnim, moda
ak i kivnim na godinju obavezu prema dalekom Xinanu.
Odlueno je da je bilo krajnje vrijeme za podsjetnik na mo Kitaija. Izrabili
su njihovo strpljenje. Car je, ponovno, bio previe dareljiv, previe popustljiv
prema niim narodima i njihovu bezobrazluku.
Huroku su potiho dozvolili da razmisli o plodnijoj budunosti. Drage je
volje to uinio.
Kasno toga ljeta, petnaest tisua kitanskih vojnika polo je na sjever, preko
zavoja rijeke, preko Zida.
Sve od tada, Dulan kaghan se, s vlastitim snagama i sljedbenicima, strateki
povlaio, inio izluujue tekim zadatak da ga zatoe na irokim travnatim
poljanama, ekao saveznike sa sjevera i zapada, i zimu.
Na stepi nije bilo gradova za pljakanje i paljenje, nikakvih neprijateljskih
utvrda koje bi se moglo opkoliti i izgladnjivati dok se ne pokore, nikakvih
usjeva za unitavanje ili ubiranje, a radili su za ovjeka koji je kasnije morao
pridobiti povjerenje nomada. Bila je to drugaija vrsta ratovanja.
Bilo je jasno da je kljuno bilo nai Dulanove snage i stupiti u okraj s
njima. Ili ga jednostavno ubiti, na ovaj ili onaj nain. Hurok se, meutim,
prema sve snanijem miljenju asnika kitanske vojskovne ekspedicije,
ispostavljao kao slaba linost: slaba grnarija u kojoj nije bilo nieg osim
ambicije.
Od zore je pio kumiss, veinu dana bio je pijan, nespretno lovio vukove, ili
se izleavao u svojoj jurti. Nije bilo nieg loeg u tome da ovjek pije, ali ne
tijekom bojnog pohoda. Javili su da je njegov najstariji sin, Meshag, bio bolje
peena posuda.
Jednom kad je doao red na njega da mu u privatnosti priu, Meshag nije
pokazivao previe otpora prijedlogu da bi mogao stremiti prema viem cilju
od toga da bude samo najjai sin podboena kaghana.
Ti nomadi sa stepe nisu bili naroito suptilan narod, a carstvo Kitanaca, uza
sve ostalo, imalo je gotovo tisuu godina i devet dinastija da usavri vjetine
politike manipulacije.
O tome su se pisale knjige, svaki sposobni dravni slubenik znao ih je
napamet. Bile su dio ispita.
Razmotrite i procijenite sukobljene doktrine to izviru iz djela Tree
dinastije po pitanju ispravnog rjeavanja problema nasljeivanja meu
vazalnim dravama. Oekuje se da ete citirati ulomke iz spisa. Primijenite
svoju odabranu doktrinu na razrjeavanje aktualnih problema koji se tiu
jugozapada i naroda uz granice Bisernog mora. Zavrite sa est stihova pjesme
strogo metrinog stiha kojom dajete saetak svojih prijedloga. U pjesmu
uvrstite referencu na pet svetih ptica.
Naravno, ocjena djela ukljuivala je i procjenu kaligrafije kandidata.
Formalni rukopis, ne pisana slova.
S kime su mislili da imaju posla ovi neuki barbari umrljani lojem, golih
prsa ee nego odjevenih, masne kose do struka, s vonjem kiselog,
fermentiranog mlijeka, ovjeg izmeta i vlastitih konja?
Ali prije nego to se ovaj noviji plan za nasljednitvo Boga mogao
provesti, mladi Meshag je obolio u svome logoru, tono u zalazak sunca,
jednog vjetrovitog jesenjeg dana.
Bio je stajao pored otvorene vatre, s aom kumissa u jednoj ruci, smijui
se ali, ovjek skladnih kretnji zatim mu je aa pala u izgaenu travu,
koljena su mu se savila, i pao je na jednu stranu, jedva izbjegnuvi vatru.
Oi su mu se zatvorile i vie se nisu otvorile.
Njegove ene i sljedbenici, pretjerano uznemireni, jasno su dali do znanja
da je to sigurno uinjeno mranim moima znaci su bili nepogreivi.
Njihov vlastiti aman, malen i drhtav, tako je rekao, ali ujutru, nakon noi
koju je proveo pjevajui i bubnjajui pored Meshaga, priznao je da nije bio
sposoban oblikovati odgovor kojim bi odagnao zloduhe iz onesvijetena
ovjeka.
Tamu koja je poslana da obuzme i odnese Meshagovu duu mogao je
nadjaati samo netko koga je nazvao bijelim jezerskim amanom.
To je jezero, ispostavilo se, bilo na putu od mnogo tjedana prema sjeveru.
Krenut e idueg jutra, rekli su Bogi, nosei Meshaga na pokrivenoj nosiljci.
Nisu znali hoe li moi njegovu duu zadrati toliko dugo blizu tijela, ali nije
bilo drugog puta. Mali aman putovat e s njima, uiniti sve to moe.
to god da je kitanska ekspedicijska sila mislila o tome, nisu mogli mnogo
uiniti. Dva vojna lijenika, koje su pozvali da ovjeku provjere bilo i izmjere
aure, bila su posve zbunjena. Disao je, srce mu je kucalo, oi mu se nisu
otvarale. Kad su mu podigli vjee, oi su bile uznemirujue crne.
Bilo kako bilo, Meshag je sada bio dijelom carske strategije. Ako umre, bit
e potrebno nainiti izmjene. Ponovno. Odluili su da e manji broj konjice
poi na sjever s njegovom svitom, da odre kitansku prisutnost i odmah dojave
ako ovjek umre.
Njegova smrt bila je ono to su oekivali. Pred sobom bi odmah poslali
glas Xinanu. Konjaniki asnik kojem su dodijelili zadatak da jae na sjever s
Bogima trebao je postupati prema svom sudu u svim sluajevima koji bi
mogli iskrsnuti. On i njegovi ljudi bili bi strahovito daleko, odsjeeni od svih
ostalih.
Shen Tai, sin Shen Gaov, bio je odabran da vodi taj kontingent.
Ako je ta odluka u sebi sadravala neizreenu kaznu mladiu to nosi in
koji nije zasluio, nitko kasnije nikako ne bi mogao biti smatran krivim to mu
je dao taj zadatak.
Nije li to bila ast? Biti poslan u opasnost? to bi drugo mladi asnik
mogao htjeti? Ovo je bila prilika za stjecanje slave. Zato su inae bili ovdje?
ovjek ne pristupa vojsci da bi slijedio ivot meditacije. Neka bude pustinjak
Staze, jede ireve i bobice u pilji na nekoj planini, ako je to ono to eli.

tovali su Boga konja i Gospodara neba.

Sin neba je Bog smrti. Njegova majka obitava u Jezeru bez dna, daleko na
sjeveru. Zimi se zamrzava.
Ne, to nije bilo jezero prema kojem su sada putovali, bilo je mnogo dalje na
sjeveru, uvali su ga demoni.
U zagrobnom svijetu, sve je obrnuto. Rijeke teku iz mora, sunce se die na
zapadu, zima je zelena. Mrtve se polijegalo na otvorenu travu, nepokopane, da
ih prodiru vukovi i tako vrate Nebu. Posude i grnariju postavljalo se
naopako ili razbijalo pored tijela, rasipala se hrana, slamalo oruje kako bi
mrtvi prepoznali i preuzeli te stvari u naopakom svijetu.
 Lubanje rtvovanih konja (rogatih jelena na sjeveru) rascijepale su se
sjekirom ili maem. ivotinje bi se ponovno sastavljale u cjelinu i trale na
drugom mjestu, iako bi bijele bile crne, a crne svijetle.
ena i mukarac na ivanje su se sjekli na komadie u obredima koje su
smjeli dijeliti samo amani, iako su se za njih pod visokim nebom okupljale
tisue i tisue nomada posvuda sa stepa.
amani zaokupljeni svojim zadatkom na tijelu su nosili metalna ogledala i
zvonca, kako bi se demoni uplaili zvukova ili vlastitih uasnih odraza. Svaki
aman imao je bubanj koji je napravio (ili napravila) nakon to je sam
gladovao na travnatoj poljani. I bubnjevi su se koristili za tjeranje demona. Bili
su izraeni od medvjee koe, konjske koe, jelenje. Tigrove koe, iako je to
bila rijetkost i odavalo je veliku mo. Nikada vuje koe. Odnos s vukovima je
sloen.
Neki amani za vrijeme naukovanja umiru za tog gladovanja. Neki su
ubijeni za vantjelesnih putovanja meu duhovima. Demoni mogu pobijediti,
uzeti duu bilo kojeg ovjeka, odnijeti je kao trofej u svoje crveno kraljevstvo.
To je bila sr amana: tititi obine mukarce i ene, priskoiti kad bi se
duhovi s druge strane opasno pribliili, bilo voeni vlastitom mranom
udnjom, bilo prizvani.
Da, moe ih se prizvati. Da, jahai su vjerovali da je to bilo ono to se ovdje
zbilo.
Dok se polako kretao na sjever s tridesetoricom iz svog vlastitog duija i
petnaest nomada, slijedei Meshagovu zastorima zatvorenu nosiljku koju su
nosili, Tai nije mogao objasniti zato je postavljao toliko pitanja, ili toliko
duboko udio za odgovorima na njih.
Govorio je samome sebi da je to bilo zbog duljine puta kroz prazno
prostranstvo. Jahali su dan za danom, a stepa se gotovo nimalo nije mijenjala.
Ali u pitanju je bilo neto vie od monotonije i Tai je to znao. Ushit koji je
pronalazio u kristaliima znanja koje su se jahai udostojili dati nije samo
ublaavao dosadu.
Vidjeli su gazele, ogromna stada, gotovo nezamislivo velika. Gledali su
dralove i guske kako lete na jug, val za valom s dolaskom jeseni, koja je liu
donijela crvenilo i boju jantara. Sada, kada su naputali stepu, bilo je vie
stabala i vie brda i breuljaka. Jedne veeri vidjeli su labudove kako slijeu na
maleno jezero. Jedan Taijev strijelac pokazao je na njih, osmjehnuo se, napeo
luk. Bogi su ga zaustavili prijeteim i uznemirenim povicima.
Nikada nisu ubijali labudove.
Labudovi nose due mrtvih na drugi svijet, a noena dua, odvraena od
svog cilja, moe progoniti ubojicu i njegove drugove do kraja njihovih
dana.
Kako je Tai mogao objasniti kako mu takve prie ubrzavaju otkucaje srca,
kako mu sve te udnovatosti podiu misli u vrtlog?
Bilo je to gotovo nedostojanstveno: Kitanci su slavni po svojoj
nezainteresiranosti, nikada si ne dozvoljavaju da im primitivna vjerovanja
barbara na svojim granicama prue vie od blage razonode. Vjerovanja koja
potvruju njihovu jedva ljudsku prirodu, prikladnost kitanske nadmoi u
pravilno ureenom svijetu. Zaista: narod koji ostavlja svoje mrtve da ih pojedu
vukovi?
Govorio je samome sebi da je prikupljao podatke za svoj izvjetaj, da bi
bilo korisno imati potpunije razumijevanje Boga, da bi to olakavalo
usmjeravanje i upravljanje njima. Moglo je to ak biti i istina, ali nije
objanjavalo kako se osjeao kada su mu rekli, jaui pored ume breza
tamnocrvenog i zlatnog lia, o trookim demonima na sjeveru meu slojevima
leda, o tamonjim ljudima kojima ujesen raste krzno poput medvjeeg i koji
prespavaju snijegom okovanu zimu. Ili opet o ljetnom zenitnom Slavlju
crvenog sunca, kada na stepi prestaju svi ratovi zbog obreda Boga smrti, koje
izvode amani svih plemena sa zvoncima i gromkim bubnjevima.
amani. Bogiji su stajali iza ili u srcu tolikih pria. Vodili su Meshaga
jednoj od njih. Ako toliko dugo poivi. Ona je bila mona amanka, rekli su
Taiju. Boravila je na obali dalekog i tajnovitog jezera. Ako je dovoljno bogato
nagrade, i dovoljno srdano umole, ona bi mogla neto poduzeti.
Ona. To je takoer bilo zanimljivo.
Put ih je vodio u teritorij pod vlau trenutnog kaghana, Dulana, njihova
neprijatelja. To je bio jo jedan razlog zato su Tai i tridesetorica iz njegove
konjice pratili ovu skupinu, jaui kroz crvenkastosmee obojenu jesenju
zemlju koja se protezala svakim danom sve strmijim breuljcima, pored
nizova aria i breza blistavih poput dragulja, u sve otriju hladnou. Njihova
korist ovisila je o Meshagovoj sudbini, u interesu im je bilo da preivi, koliko
god se to svakim danom inilo manje izvjesnim.
Jo uvijek je disao. Tai je svakog dana ujutro, u podne, i u suton pogledavao
u njegovu nosiljku da provjeri, pod umornim, mrkim pogledima malog
amana koji se nikada nije odvajao od Meshaga. Pacijent je leao na leima
pod pokrivaem od konjske dlake, plitka daha, posve nepomian. Ako umre,
Bogi bi ga ostavili pod ovim nebom i poli natrag.
Tai je sada vidio oblaie vlastita daha kad su uzjahivali pod prvom
svjetlosti. Dan je postajao topliji kako se sunce penjalo, ali jutra i noi bili su
hladni. Bili su toliko daleko od carstva, od bilo kakvog civiliziranog mjesta, u
uznemirujue stranim krajevima. Dosad se ve bio naviknuo na zavijanje
vukova, mada su ih svi Kitanci ratarski narod mrzili drevnom silinom.
Neke od velikih maaka to su nou rikale bili su tigrovi, za koje su znali,
no neke nisu. Imale su drugaiji zvuk, glasniji. Tai je promatrao kako
njegovim vojnicima raste nelagoda sa svakim lijem kojim su jahali dalje od
svega to znaju.
Kitanci nisu bili putnici. Povremena iznimka, daleki putnik koji se vrati,
slavi se kao junak, njegov zapis putovanja nairoko se prepisuje i ita,
prouava sa zanosom i nevjericom. U privatnosti ga se esto smatra vie nego
pomalo ludim. Zato bi zdrav ovjek odabrao da napusti civilizirani svijet?
Putevi svile postoje da trgovci i bogatstvo dou do njih, ne zato da mogu
sami poi ili uope poele poi na daleki zapad.
Ili daleki sjever, to se toga tie.
ume su sada bile gue, blistave pod suncem i zapanjujue u jesenjim
bojama. Rasprena jezera nanizana kao ogrlice. I samo nebo previe udaljeno.
Kao da raj ovdje nije jednako blizu ovjeanstvu, mislio je Tai.
Jedan od Boga rekao mu je, kraj none vatre pod zvijezdama, da se s
dolaskom zime pribliavaju i mraniji duhovi. To je i razlog, dodade nomad,
zato je Meshagu tee oduprijeti se magiji to ga je u ovo doba napala i zato
treba monog amana da to ispravi.
amani su se dijelili na bijele i crne. Podjela je ovisila o tome jesu li, kada
bi naputali svoja tijela da uu u svijet duhova, duhove privoljeli
dodvoravanjem, ili su se pokuali boriti s njima i prisiliti ih u slubu. Da, neki
su ene. Da, bila je i ona kojoj su prilazili. Ne, nijedan od ovih jahaa nikada je
nije vidio, niti sam bio ovoliko daleko na sjeveru. (To mu nije pomoglo da se
osjea sigurnije.)
Poznata je po glasu, nikada se nije priklonila niti jednom kaghanu ni
plemenu. Ima sto i trideset godina. Da, boje se. Bog jaha ne boji se niti
jednog ivog bia ni ovjeka, ta pomisao je smijena, ali duhovi ih plae.
Samo bi budala rekla drugaije. Mukarac ne dozvoljava da ga strah zaustavi,
inae nije mukarac. Nije li to tako i meu Kitancima?
Stvorenje to je rikalo prole noi? To je bio lav. Veliki su kao tigrovi, ali
love s drugima svoje vrste, ne sami. U ovoj umi ima i drugaijih medvjeda,
visine dva ovjeka kada stanu na stranje noge, a sjeverni su vukovi najvei
ali ljudi iz drugih plemena jo uvijek su najvea prijetnja ovoliko daleko od
doma.
Idueg su jutra, po prvi put, vidjeli jahae.
Pred njima, na uzdignutom obzoru, petnaestak. Nedovoljno da bih ih se
trebalo bojati. Jahai su sami uzmaknuli, pobjegavi u galopu na zapad i van
pogleda. Tai je razmislio o potjeri, ali nije bilo stvarne svrhe. Jahai su doli
sa sjevera. Tai nije znao to to znai, nije zapravo znao to ita znai. Lie na
drveu bilo je crveno i zlatno i boje jantara i poinjalo je padati.
Sada su iznad sebe stalno viali strijele gusaka, nebrojiva mnotva, kao da
bjee od neega na mjestu prema kojem su jahai ili, kao to ivotinje bjee
od umskog poara. U sumrak su na drugom jezeru vidjeli jo dva labuda,
kako plutaju, neobini i bijeli, na vodi to se mraila kako se mjesec dizao.
Ovima nitko od Taijevih ljudi nije zaprijetio.
Meu kitanskim jahaima razvio se neprestani strah od prijestupa, kao da su
preli neku unutarnju granicu. Tai je uo nervozu i svau meu svojim ljudima
dok su ujutro raspremali logor, dok su po danu jahali. inio je to je mogao da
to zauzda, nije bio siguran koliko je bio uspjean.
Ovdje je teko osjeati se nadmonim, mislio je. To je, samo po sebi,
Kitancima bilo uznemirujue, mijenjalo nain na koji se odnose prema svijetu,
kriaju se s njim. Htio je za boje ume i jesenji krajolik rei da su prelijepi, ali
ta rije, ta ideja, nije se lako uzdizala iz nemira koji je njime vladao.
Napokon je priznao taj strah, prihvatio ga, no prije nego to su stigli do
amanskog jezera.
Vidio je kolibu, kad su se zaustavili na vrhu padine i pogledali prema dolje
u poslijepodnevnoj svjetlosti: neoekivano veliki trupci, dobro sloeni, s
pomonom zgradom i ograenim dvoritem i drvom za ogrjev naslaganim
pred zimu. To nije bila jurta. Kue su se mijenjale s klimom, a zemlje ispae
ostavili su za sobom pred neim drugim.
Meshag je jo bio iv.
Nije se pomaknuo itavim putem na sjever. Bilo je to neprirodno.
Povremeno su mu pomicali tijelo, da sprijee rane, ali osim plitkog disanja
nije radio nita.
Netko je izaao iz kolibe, stajao pored vrata pogleda podignutog prema
njima.
Njen sluga, ree mali aman. Doite!
Brzo krenu, s nosaima Meshagove nosiljke, s etiri Bog jahaa oko njih.
Kitanska pratnja je primila gestu, dosta izraajniju nego to je bilo
potrebno: reeno im je da ostanu na grebenu. Tai zastade (sjeao se tog
trenutka), zatim odmahnu glavom.
Obrati se svom dozapovjedniku, tiha naredba da zasada ostane na mjestu i
motri, zatim potegnu uzde i krenu sam niz padinu, slijedei ovjeka u
nesvijesti i njegovu pratnju. Nomadi su ga mrko pogledali, ali nisu rekli nita.
Bio je ovdje da promatra. Njegovom narodu bio je bitan ovaj ovjek,
Bogovsko nasljednitvo. Nije do barbarskih stoara da im oduzmu pravo da
pou gdje god ele. Ne kada petnaest tisua vojnika pomae Huroku u usponu
na vlast. Toliki broj vojnika daje im prava.
Jedan nain na koji se ovo moglo sagledati. S druge strane, za njih nije bilo
mjesta ovdje meu arobnjakim bitkama nomada, nisu uope imali zato biti
ovoliko daleko od doma: strano nebo, svijetlo, modrozeleno jezero, uma
blistavog lia u suton, za njima i pred njima, a na sjeveru, u plavoj daljini,
prvi trag planina.
Pitao se je li itko iz njegova naroda ikad vidio te planine. Ili hladni dragulj
ovog jezera. Ta mogunost trebala ga je uzbuditi. U tom trenutku, dok je
polako vodio konja niz padinu, nije osjeao uzbuenje. Osjeao se uasno
udaljeno.
Jahai su zauzdali konje pred ulazom. Stali su i nosioci nosiljke. Pred
kolibom nije bilo ograde, samo pozadi, gdje je bila pomona zgrada. Tai je
pretpostavio da je to itnica ili staja za ivotinje. Ili tamo moda spava ovaj
sluga? Je li bilo drugih? Nije bilo traga amanki, ili ikakvog znaka ivota
iznutra. Vrata su se paljivo zatvorila kad je taj jedini ovjek izaao.
Voa nomada sjai s konja, on i aman prioe slugi, govorili su s
neprirodnim potovanjem. Tai nije mogao razabrati rijei, prebrze i pretihe za
njegovo ogranieno poznavanje njihova jezika. Sluga dade ustar odgovor.
Voa Boga okrenu se i mahnu prema padini. Jo dva jahaa odvojie se od
skupine. Krenuli su niz padinu, vodei dva konja, koji su nosili darove to su
ih donijeli itavim putem.
Magija i iscjeliteljstvo nisu bez cijene.
Isto je i kod kue, cinino pomisli Tai, i to ga otkrie nekako umiri. Za
iscjeliteljstvo se plaa, bez obzira djeluje li ili ne. Bila je to transakcija,
razmjena.
Ova bi bila uasno neobina, ali dijelovi onoga to je trebalo uslijediti bili
bi ba poput posjeta alkemiaru u Xinanu ili Yenlingu radi izljeenja
mamurluka, ili pozivanja punanog lijenika bijele kose iz sela njihovoj kui
pored potoka, kada Druga Majka nou ne bi mogla spavati, ili bi Trei Sin
imao suhi kaalj.
S time, uspomena na dom. Vrlo otra. Miris jesenje vatre, dima to plovi.
uborenje potoka kao zvuk vremena to prolazi. Listovi paulovnije dosad su
ve pali, pomislio je Tai. Vidio ih je na stazi od kapije, gotovo uo zvuk koji
su stvarali pod nogama.
amankin sluga ponovno progovori dok su konji prilazili s darovima. Ton
mu nije bio prikladan, ak i Tai je to mogao uti, ali znao je da amani meu
Bogima uivaju golemu ast, i da ova ovdje ima poseban znaaj i mo. Ipak
su preli dalek put da dou do nje.
Jahai istovarie darove. Sluga poe unutra s dijelom darova, izae,
ponovno se vrati punih ruku. Trebala su mu etiri puta. Svaki put je za sobom
zatvarao vrata. Nije se urio.
Nakon to je poao unutra etvrti put, ekali su na suncu. Konji su se
mekoljili i frktali. Ljudi su bili tihi, napeti i nemirni. Njihova tjeskoba uvukla
se u Taija, uznemirila ga. Je li bilo mogue da su preli sav taj put da bi ih
odbili, poslali natrag? Pitao se koja bi bila njegova uloga kad bi se uinilo da
se to dogaa. Bi li na njemu bio zadatak da nagovori amanku da pogleda
Meshaga? Bi li potedio Bogovske jahae toga, kad bi Kitanci to preuzeli na
sebe? Ili bi poinio straan grijeh koji bi ugrozio sve budue odnose?
Sinu mu sa zakanjenjem da e kroz nekoliko trenutaka moda morati
donijeti ozbiljnu odluku, a nije o njoj nimalo razmislio. Uzeo je u obzir da bi
Meshag mogao umrijeti prije no to ovdje dou, ili da ne uspije togod
amanka pokua uiniti. Nikad nije razmislio o tome da im odbije lijeenje.
Osvrnu se oko sebe. Iz dimnjaka kolibe dizao se dim. Danas je bilo malo
vjetra, dim se dizao ravno u zrak prije no to je otplovio i rasplinuo se prema
jezeru. S mjesta gdje je stajao, malo po strani, vidio je dvije koze u dvoritu
odostraga, gdje su stajale zgurene pored stranje ograde i tiho meketale. Jo
nisu bile pomuzene. Nije bio nita vie zadivljen ovim slugom. Moda je bilo i
drugih, to nije bio njegov zadatak?
ovjek ponovno izae, napokon, po prvi put za sobom ostavi otvorena
vrata. Kimnu glavom, mahnu prema nosiljci. Tai udahnu. Jedna odluka koju
nee morati donijeti. Bio je ljut na samog sebe; trebao je predvidjeti
mogunosti, unaprijed ih razraditi.
Njihov aman imao je izraz silnog olakanja, na rubu suza. Nemirna lica,
povue zastore nosiljke. Dva ovjeka dohvatie i izvukoe Meshaga. Jedan ga
primi kao usnulo dijete i unese u kolibu.
Njihov aman krenu da ih slijedi. Sluga odluno odmahnu glavom, ruke
sloi u krutu, odlunu gestu. Mali aman otvori usta da prigovori, zatim ih
zatvori. Ostade na mjestu, sputene glave, ne gledajui ni u koga. Ponien,
pomisli Tai.
Sluga poe u kolibu, za tren se ponovno pojavi u pratnji ovjeka koji je
nosio Meshaga. Sluga ponovno ue. Zatvori vrata. Jo uvijek nisu vidjeli
staricu, amanku s jezera. Ostali su vani, pred kolibom, na svijetlom, jasnom
miru jesenjeg poslijepodneva.
Netko se nervozno nakalja. Netko ga mrko pogleda, kao da je taj zvuk
mogao natetiti emu god da se zbiva unutra. Njihov aman jo uvijek je zurio
u tlo pred vratima, kao da nije voljan ni u koga pogledati. Tai je elio biti
unutra, zatim shvati da, ne, zapravo nije. Nije htio vidjeti to god se zbiva
unutra.
 Nomadi su se skupili pred kolibom; Tai ih nikada nije vidio da izgledaju
nesigurnije. Ostali jahai, ukljuujui Taijeve ljude, ostali su na vrhu padine.
Jezero je svjetlucalo. Iznad njih bile su ptice, kao i obino u ovo doba, jurile na
jug. Neke su bile na vodi. Nije vidio labudove.
Nemiran, napet, sjai, ostavi konja da pase rijetku travu i odeta odostraga
gdje je bila pomona zgrada i dvorite s dvije koze. Pomisli da bi ih mogao
pomusti kad bi mogao pronai vjedro. Neto za raditi. Zadatak. Otvori zasun
na kapiji i ue, zatvorivi je za sobom.
Ograeno dvorite bilo je poprilino veliko. Dvije voke, visoka breza za
hladovinu. Vrt s biljem na dalekom, istonom kraju. Iza njega vidio je jezero,
preko ograde. Koze su stajale zgurene pored staje na kraju, vidno
nezadovoljne.
Nije vidio vjedro. Vjerojatno je bilo unutra, ali nije namjeravao pokucati na
stranja vrata kolibe i zatraiti ga.
Prijee dvorite prema vrtu i brezi. Stajao je pod drvetom, gledao preko
ograde prema malenom jezeru, njegovom sjaju na suncu. Bilo je vrlo tiho,
osim njenog, uznemirenog meketa dvaju ivotinja. Mogao bi ih pomusti bez
vjedra, pomisli. Neka sluga pati zbog svoje lijenosti ako amanka danas ne
bude imala mlijeka.
Upravo se razdraljivo okrenu da to uradi, kad primijeti svjee iskopan
humak zemlje na stranjem kraju vrta.
Jedan otkucaj srca.
Jo uvijek se sjea, godinama kasnije.
Dugi trenutak je nepomino zurio. Zatim paljivo koraknu do ruba pomno
ureenog vrtnog prostora, reda nagrenog sada je vidio otiscima izama i
uskim, zlokobnim humkom na kraju, odmah pored ograde. Koze su sada
utihnule. Tai osjeti daak vjetra, i strah. Taj humak nije bio oblika koji se lako
moe zamijeniti za neki drugi.
Koraknu u vrt, budalasto oprezan da ne gazi nita to je tamo raslo. Prie
humku. Vidio je, odmah s druge strane ograde, predmet koji je tamo bio baen,
ostavljen.
Vidje da je to bubanj.
Teko proguta, iznenada suhih usta. Bilo je sada previe tiine. Drhtei,
kleknu i, udahnuvi da se smiri, poe rukama kopati zemlju humka.
Ali do tada je ve znao. Jedna koza iznenada zamekee, a Taiju srce poskoi
od straha. Brzo pogleda preko ramena u stranja vrata kolibe. Ostala su
zatvorena. Nastavi kopati, grabiti, prstima miui crnu, svjee izvrnutu zemlju.
Osjeti neto vrsto. Ispusti tih jecaj, nije si mogao pomoi. Pogleda u prste.
Vidje krv. Pogleda zemlju koju je premjestio.
 Glava u tlu, uzdizala se kao iz nekog oajnog komara u otru sunevu
svjetlost, ili iz drugog svijeta, kamo su ili mrtvi.
U njoj je bila samo jedna duboka, silazna posjekotina, koja je gotovo sjekla
lice napola a krv od tog udarca gusto je natapala vrtno tlo, a sada i njegove
ruke.
Tai ponovno proguta. Prisili se da pomakne jo zemlje, silno elei da ima
alat, da ne mora to raditi prstima koji se tresu.
Ali jest, ipak je to uradio. I u nekoliko trenutaka razotkrio je ensko lice,
uniteno otricom. Lice vrlo stare ene, oiju jo uvijek otvorenih, zurei u
nitavilo ili u sunce.
Zatvori vlastite oi. Zatim ih otvori i, sada bre gurajui i kopajui,
razotkrije tijelo nanie. Bila je odjevena, sa zapletenim ogrlicama od kosti i
neobinom, bljetavom zbirkom metala ulatenog da bude... da budu ogledala
na njenom tijelu, shvati.
Ogledala da uplae i otjeraju demone. Dok je grebao po zemlji, prstima je
sluajno malo pomjeri. u priguena zvonca u krvlju natopljenoj zemlji.
Tai ustade. Vrlo stara ena. Bubanj, ogledala, zvonca.
Pogleda teka vrata kolibe to su se otvarala prema dvoritu.
Potri, sunce iznad njega, tama za njim i ispred.
 6.

U Xinanu, nekoliko godina kasnije, nakon to je pronaao Proljetnu Kiu

meu pjevicama u Sjevernom okrugu (ili, tonije, nakon to ga je ona
primijetila i odabrala meu studentima-naunicima) i poeli su otvoreno
priati kada su bili sami, prije ili poslije glazbe, prije ili poslije ljubavi, jedne
ga je noi upitala zato nikada nije govorio o vremenu koje je proveo sjeverno
od Zida.
Nije dugo trajalo, ree.
To znam. Svi to znaju. Zato se o tome i pria.
O tome se pria?
Zatresla je zlatnom kosom i uputila mu pogled koji je tada ve dobro
poznavao. Zaljubljena sam u budalu od koje nikad nita nee biti bio je, vie ili
manje, smisao tog pogleda.
Taija je to zabavljalo, katkad bi joj to rekao. Ta njegova izjava nju je jo
silnije razdraila. I to ga je zabavljalo, i ona je to znala.
Bila je divota i udo, i silno se trudio ne misliti o tome s koliko ju je
mukaraca dijelio u Sjevernom okrugu posebno o jednom.
Dobio si dozvolu da se povue iz konjice. asno i s odlikom usred
bojnog pohoda. To se ne dogaa, bez obzira tko ti je otac. Zatim si poao na
planinu Kamenog bubnja, ali otiao od tamo bez da si postao Kanlin... a zatim
si se pojavio u Xinanu, s odlukom da ui za ispite. Sve je to... tajanstveno,
Tai.
Moram odati tajnu?
Ne! Odloila je svoju pipu, nagnula se prema naprijed i snano ga
povukla za kosu, koju je ostavio rasputenu. Pravio se da ga boli, nije obraala
panju.
Zar ne vidi... dobro je biti tajanstven. Na taj te nain ljudi primijete. To je
ono to eli!
Zar elim? Zar je?
Ponovno krenu prema njegovoj kosi, no on podignu ruke da je preduhitri.
Ona se ponovno smjesti na leaj i natoi jo riina vina iz boce s kotla pored
svog lakta prvo je toila njemu. Obuka i maniri bili su joj besprijekorni,
osim kada ga je napadala, i kada su vodili ljubav.
Ako ovog proljea poloi ispite, i nada se poloaju koji neto znai s
kojeg nee morati viim mandarinima slati male moleive pjesmice da, to je
ono to eli. Pokuava dobiti poloaj u palai, Tai. Plivati u struji. Na ovom
dvoru mora znati kako se igra igra ili e biti izgubljen.
Nauio ju je da koristi njegovo pravo ime. Inzistirao je na tome kada su bili
sami.
Ako budem izgubljen, hoe li me potraiti?
Prostrijeli ga pogledom.
On se oputeno osmjehnu. Imao sam sree, ako si u pravu. Primijeen sam
bez da sam se uope trudio. Kio, jednostavno izbjegavam priati o tom
vremenu iznad Zida. To nije dobro sjeanje. Nikad nisam razmiljao ni o emu
to si rekla.
Mora razmiljati o tim stvarima.
Mogao bih tebe pustiti da nastavi umjesto mene?
Ona frknu, premjesti se. Zaalio je svoje rijei im ih je izrekao.
Ja sam, ree Proljetna Kia, skromna pjevica Sjevernog okruga,
unajmljuju me po satu ili po noi, pripadam vlasniku ove kue. Neprikladno je
da nekome poput mene ponudi takvu ulogu. Okrutno je tako neto rei, ak i u
ali. Sam e morati svladati te suptilnosti. Rije je o tvom ivotu.
Je li? Samo o mom ivotu? upita. to je uistinu bilo malo okrutno, ali
njen opis same sebe ga je povrijedio a znao je bar jednog ovjeka koji si je
mogao priutiti da je otkupi iz Paviljona mjeseine, za nemogui iznos koji bi
navela, ako je tako htio.
Ona se zacrveni, prokletstvo ljudi svijetle koe sa sjeverozapada, to je ona
bila.
Za trenutak ree, staloeno: Ako poloi ispite ui e meu
najambicioznije mukarce na svijetu. Moe odluiti da napusti Xinan
napusti jo jedan ivot ali ako ostane ovdje, na dvoru, to su ljudi meu
kojima e biti. Pojest e te za doruak, baciti kosti psima, i nee ni primijetiti
da su objedovali.
Njene zelene oi njene slavne zelene oi boje ada bile su otre i hladne.
On se nasmija, pomalo nervozno, sjeao se. To nije pjesniki jezik.
Nije, ree ona. Ali ja nisam pjesnik. Biste li radije djevojku koja jest,
gospodaru Shen? Takvih ima dolje, i u drugim kuama. Mogu vam dati
prijedlog, gospodine.
Vrst osvete za njegove vlastite rijei pred nekoliko trenutaka. Ali ovo se
ticalo i njenog ivota. Naravno da jest...
 ena glatka poput ada
itave noi eka nad mramornim stubama
Na prozoru od riina papira mokrog od jesenjih kia.

Tai odmahnu glavom. Sjeao se da ju je gledao pored sebe na niskom leaju,

da je htio jednostavno uivati u ljepoti i inteligenciji i bliskosti, ali hrvao se s
njenim rijeima.
Promrmlja: ene su obino bolje u tome nego mukarci, zar ne? Traenju
tih suptilnosti?
Mi ene nemamo izbora nego da budemo takve ako elimo ikakav utjecaj,
ili samo malo moi nad vlastitim ivotima.
Na to sam mislio, ree Tai. Pokua s osmijehom. Dobijem li bod za
suptilnost?
Nije uzvratila osmijeh. Toliko i dijete zna. Ako ikada odlui uiti
dovoljno da poloi ispite, bit e meu odraslim mukarcima koji se slue
rijeima poput otrica i svakog su dana i svake noi jedni s drugima u smrtnoj
borbi za poloaj.
A na to se sjea da je tiho rekao: Mukarci poput mog brata, misli?
Samo ga je pogledala.
* * *
Dok je trkom bjeao od amankinog groba preko jesenje trave, Tai pomisli
da zavikne upozorenje, zatim da otri do prednje strane da pozove ostale. Nije
uinio ni jedno ni drugo. Nije kasnije mogao rei da je jasno razmiljao. Ovo
je bilo sasvim zabaeno, zastraujue mjesto. Razotkrio je ubojstvo, i bio je
jako mlad.
Te istine nisu u potpunosti objanjavale zato je provalio u kolibu sam.
Kad bi bio prisiljen da odgovori a kasnije su ga njegovi nadreeni
prisilili rekao bi da, ako su namjeravali spasiti Meshaga, to je i bio njihov
razlog dolaska tamo gdje su doli, to se vrlo vjerojatno ne bi dogodilo da je
ljude unutra upozorio vikanjem, a nije mislio da ima dosta vremena poi
ispred kolibe.
Zvualo je istinito. Bilo je istinito, kad bi se o tome razmislilo. Nije se,
meutim, sjeao da je tada i o emu razmiljao. Moglo bi se rei da su
djelovali njegovi instinkti. Tai nije ni priblino znao je li to bilo tako.
Ma mu je bio na sedlu, kao i luk. Na stranji zid kolibe bila je naslonjena
lopata. Tada je ve imao dosta dobru ideju kako je bila upotrijebljena.
Bez zastajanja da razmisli, osmisli plan, uini bilo to smisleno, zgrabio ju
je, uhvatio zasun na vratima, i gurnuo, bez ikakve ideje to e pronai, to e
zapravo unutra uiniti.
Ili to su oni inili, tko god da su bili ti ljudi koji su ubili amanku, zakopali
je u zemlju da njenoj dui sprijee pristup nebu, i obmanuli ih pred kolibom.
Stranja vrata nisu bila zakljuana. Koraknu unutra.
U kolibi je bio mrak. Vani je bilo vrlo svijetlo, gotovo je bio slijep. Zastade.
I jedva prepozna obris nekoga kako se iz prostorije okree prema njemu.
Tai koraknu prema naprijed i zamahne lopatom najjae to je mogao.
Osjeti zagriz otrog ruba lopate u meso, a zatim kako tone. Obris, jo
uvijek samo napola vidljiv, podignu praznu ruku kao da moli ili umiruje, i
klonu na zemljani pod.
Beumno. to je bilo dobro.
U tom trenutku u ivotu Tai nikada nije nikoga bio ubio. Nije imao vremena
razmisliti to se upravo zbilo, to je to znailo, je li ita znailo. Hitro trepnu,
eljan da mu se oi prilagode na sjenu i tamu.
Dok mu je srce bubnjalo, raspozna unutarnji prolaz, preko njega zastor, bez
ikakvih vrata. Dvosobna koliba. Prekorai preko palog ovjeka, zatim se sa
zakanjenjem okrenu i zamijeni lopatu s ovjekovim maem.
Ipak je kleknuo i provjerio, oprezno, bio je dovoljno svjestan da to uini.
ovjek je bio mrtav. Jo jedan kratki nemir: kako ivot hitro, glatko, tiho moe
biti prisutan, kucati, a zatim nestati.
Ta ga je misao gurala naprijed, meka koraka, prema zastoru od tkanine.
Podignu jedan njen kut.
U drugoj su sobi gorjele svijee, na emu je Tai bio zahvalan. Tri ovjeka.
Dva pored prednjih vrata, ustro su aputali. Tai vidje da su vrata bila
zakraunata. Tim putem nisu mogli upasti. Ne bez poprilinog upozorenja.
Meshag je leao na slamnjai pored ognjita. Tai vidje da mu je tunika bila
razrezana, prsa ogoljena. Oi su mu jo uvijek bile zatvorene. Izgledao je
uasno ranjivo. Trei lik, visok i krupan, sa ivotinjskim rogovima
privrenim na glavi, stajao je nad njim.
Taj je nosio ogledala i zvonca i tiho je lupao po bubnju i mantrao, njiui se
s jedne strane na drugu, povremeno se posve obrui. Neka vrst plesa.
Prostorija je bila ispunjena sladunjavim mirisom, neto je gorjelo na kotlu. Tai
nije ni priblino znao to je to bilo.
Ali ni na trenutak nije vjerovao da je ovaj trei mukarac bio je to
mukarac, ena je bila mrtva u vrtu radio ita dobrotvorno za onesvijeteni
lik. Ubili su amanku koja je ovdje ivjela. Nisu pokuavali pomoi Meshagu.
Jo ga nisu bili ubili. Tai nije znao zato. Zato bi ita od ovoga razumio?
No dok je promatrao kroz lagano podignuti zastor, oprezno disao, Taija je
uhvatio uznemirujui osjeaj da je cilj onoga to se ovdje zbivalo gori od
ubojstva.
Bio je daleko od doma.
To mu je bila posljednja jasna misao prije nego to kriknu svom jainom
glasa i prsnu kroz zastor u prednju prostoriju.
Nasrnu odmah na amana, ne nuno potez iskusnog vojnika (onesposobi
straare!) ali on nije bio iskusan, a njegov zadatak zacijelo je bio da zaustavi
togod se bubnjem i mantrom i skupljenim moima inilo ovjeku na
slamnjai.
Nije jo bio na planini Kamenog bubnja vrijeme koje je proveo meu
Kanlinima bio je rezultat zbivanja tog jesenjeg dana na sjeveru ali bio je sin
vojnika. Od najranijih sjeanja uen je nainu i sredstvima borbe, tim vie
otkako je njegov stariji brat, mekan i pomalo debeljukast jo kao dijete, jasno
obznanio da njegove sklonosti i ivotni put nisu ukljuivali maeve ili
vrtoglave, okretne manevre protiv drugih naoruanih ljudi.
Ma mrtvog nomada bio je blago zakrivljen, krai od Taijevog, i tei,
namijenjen silaznim udarcima iz sedla. Nema veze. Koristio je to ima. Imao je
vremena da vidi amana kako se okree, vidi grozniave oi kako se irom
otvaraju, gore sa okom i bijesom, prije no to zamahnu i udarcem zasijee
iznad metalnih ogledala to su prekrivala amanovo tijelo, titila ga.
Dio Taija, zbunjenog i izgubljenog toliko daleko od svega to je ikad
mislio da poznaje, zapletenog u vradbine, bio je iznenaen kad ma zagrize
kako je i trebao.
Osjeti kako zagrebe po kosti, vidje krv, u amana kako jeknu i pade (zvuk
zvonaca), ispusti bubanj i bat na vrsto sabijeno tlo. Nije trebao biti iznenaen:
ubili su enu amanku, zar ne? Ovi ljudi bubnja i ogledala, sveti su i izazivaju
strah, ali nisu besmrtni.
Naravno da je bilo mogue i da ubojstvo jednog od njih stavlja doivotnu
kletvu na ubojicu. U tom trenutku Tai nije bio u prilici da se bavi tim pitanjem.
Obrnu se i baci na tlo, uurban strahom. Vidio je blieg od dvaju straara
onoga koji se vani bio pravio da je sluga kako juri prema luku naslonjenom
uza zid. Tai skoi za njim, izvijajui se da izbjegne no koji je bacio drugi
ovjek. Izvana u povike.
Ponovno kriknu, ovaj put rijei: Prijevara! Doite ovamo!
Lani sluga zagrabi svoj luk, strijelu, okrenu se, izbjee ubod Taijevog
maa ili ga pokua izbjei.
Tai ga pogodi u rame umjesto u prsa, u ovjeka kako jeknu od boli. Tai
trzajem oslobodi otricu i instinktivno ponovno se baci na pod i zakotrlja,
oprezan s maem koji je drao. Udari u predmete razbacane po podu (darove
koje su ponudili) ali zamah maa drugog neprijatelja zviznu mu nad glavom.
Prvi put u ivotu da uje taj zvuk: zvuk izbjegnute smrti, to prolazi blizu.
Izvana u tupe udarce, i divlje krikove dok su njegovi drugovi pokuavali ui,
lupajui po zakraunatim ulaznim vratima.
Odozada! poviknu. Otvoreno je!
Ali istog trena ponovno iskua sreu, jurnuvi na vrata. Izbaci teki drveni
zasun. U pravi as ponovno se izmaknu, izbjegnuvi silazni udarac koji je
zasjekao pored njega u drvo.
Posrnuo je kako su se vrata naglo otvorila i pogodila ga u lea, ali neto
ponos i bijes i strah isprepleteni kao niti u svili ga je nagnalo da zakorai
prema ovjeku koji je ostao na nogama. Tai zamahnu na njega, odbije vrst
uzvrat dok su se drugi sruili u prostoriju iza njega.
Ubili su amanku! poviknu preko ramena. Mrtva je pozadi! Meshag je
tamo! Pazi na onoga na tlu! Samo sam ga ranio!
Onoga na tlu zgrabila su trojica i povukli prema gore, s tla, drali ga kao
djeju lutku. Sa strane glave primi udarac to je lomio kosti. Nisu ga, meutim,
ubili. Tai to primijeti. Istog trenutka u jednog od Boga kako kae, Ostavi i
zadnjega. Iskoristit emo ga.
Na te rijei, ovjeku s kojim se Tai suoio iznenada se promijeni izraz lica.
Tai se sjeao i tog pogleda. Ponekad ga je vidio kada bi zatvorio oi u
godinama noi to uslijede.
ovjek uzmaknu prema zastoru. Preokrenu ma, nespretno pokuavajui
uhvatiti drak s obje ruke. Pokuavao se probosti, shvati Tai. No prije nego to
se to stiglo dogoditi, dvije paljivo usmjerene strijele pogodile su ga svaka u
jedno rame. Ma pade na pod.
ovjek tada zavrisnu. Stravian zvuk, gori od bilo kakve boli njegovih
rana, pomisli Tai.
Neto kasnije poeo je shvaati.

I on bi tako bio vritao, zatekao se kako misli dok su jahali natrag na jug (otili
su iste te veeri, nisu htjeli ostati kraj jezera, morali su se maknuti to su dalje
mogli).
I on bi se pokuao ubiti, da je imao ikakvog pojma to bi se zbilo prije no
to bi mu dopustili da umre. To je na neki nain bilo najstranije.
Kitanska konjica Taijevi vojnici jurnuli su niz padinu kada je poela
vika i vrisak, ali u kolibi je sve bilo gotovo prije nego to su bili dovoljno
blizu da ita urade.
Tai je preao preko trave da im se pridrui kad je izaao. Bio je
dezorijentiran, naavi se ponovno na blagom suncu nakon to je prolo toliko
kratko vrijeme. Svijet se previe hitro moe promijeniti.
Trideset kitanskih jahaa ostali su po strani, zajedno, da bi vidjeli to e
nomadi uiniti. Isprva gledajui u nemarnoj tiini, zatim sa sve intenzivnijim,
razarajuim gaenjem.
Bogi su najprije odostraga donijeli tijelo stare amanke i spalili ga na
lomai koju su sloili izmeu kolibe i jezera. Uinili su to s potovanjem, s
mantrama i molitvom. inilo se da je bila oskvrnuta ubojstvom i zakapanjem
pod tlom. Morali su je vratiti nebu ostaviti na otvorenom da je prodru
vukovi i druge ivotinje ili su mogli pustiti da je prodre plamen i da se
uzdigne s dimom.
Odabrali su vatru, jer su zapoinjali s veim paleom. Zapalili su pomone
zgrade, a zatim i samu kolibu, ali ne prije nego to su iznijeli Meshaga na
slamnjai i polegli ga u dvoritu. Izvukli su dvojicu koje je ubio Tai, straara i
amana, a naposljetku su izveli dvojicu koji su jo uvijek bili ivi. Bogi su
tada ve pili: u kolibi je bilo kumissa.
amanova su zvonca zvonila dok su mu tijelo vukli preko izgaene trave.
Njegova su ogledala bljeskala, lomei sunevu svjetlost. Tai se pitao je li
uinio prijestup ubivi tog ovjeka. Sada je shvatio da nije bilo tako. Uinio je
neto to ga je u oima nomada inilo junakom. Doimalo se da mu treba odati
poast.
Pozvali su ga da se pridrui onome to je sada slijedilo, s dva mrtva
ovjeka i dva koja su namjerno ostavili na ivotu. Odbio je. Ostao je sa svojim
vojnicima, sa svojim sunarodnjacima, iz civiliziranog svijeta.
Obuzela ga je razorna munina kad je vidio to je uslijedilo. U emu je bio
pozvan da sudjeluje. Mnogima iz kitanske konjice estoko je pozlilo, posrtali
su ili bjeali na konjima, povraali po travi.
Kitansko carstvo nije tijekom devet dinastija oblikovao miran narod
pacifista. Njihova velianstvenost bila je nasilna, osvajaka, izgraena na
pokolju kroz gotovo tisuu godina, u vlastitim graanskim ratovima, ili u
ratovima koje su vodili preko stalno pomicanih granica, ili u obrani tih
granica. Takva je bila njihova povijest: vatre poput ove, ili daleko vei pale,
krv i otrice.
Bilo je spisa i uenja koji su sezali i do Prve dinastije, o taktikoj korisnosti
masakra, pokolja djece, sakaenja, silovanja. O korisnom strahu koji sva ta
djela mogu iriti meu neprijateljima, o prenapuenosti opsjednutih gradova
dok prestravljene izbjeglice bjee pred nadolazeim vojskama. Te su stvari dio
onoga to ljudi rade za ratovanja, a ratovanje je dio onoga to ljudi rade u
ivotu.
Ali Kitanci nisu pekli mrtve neprijatelje nad vatrom i jeli njihovo meso s
molitvama nebu. Niti sjekli odreske s ljudi koji su jo bili ivi, goli i nakoleni
nad tlom, i pustili ih da gledaju i vrite dok jedu dijelove njihovih tijela,
kuhane ili sirove.
Bilo je puno dima, gust je tekao prema gore, zaklanjao sunce. Smrad
spaljivanja na neko spokojnom mjestu pored sjevernog jezera. Pucketanje iz
nekoliko vatri, urlici (ljudski, ne vuji), ritualno mantranje, i neiji oajan pla
za smru koji polako slabi, zamijenili su zvuk ptica i vjetra u liu. Runoa
ljudi to brie samou i ljepotu jeseni.
Trajalo je to neko vrijeme.
Jedan od nomada naposlijetku je priao Kitancima gdje su ekali, udaljeni
po strani, i umirivali svoje nemirne konje. Bio je golih prsa, sa irokim,
nakrivljenim osmijehom, i mahao je odsjeenom ljudskom podlakticom. Iz nje
je kapala krv, i s njegove brade.
Nestabilan na vlastitim nogama, ispruio je ljudsko meso prema Taiju, kao
prema junaku vrijednom uivanja u tom velikom plijenu. Dajui Kitancu,
strancu, jo jednu priliku.
Primio je strijelu u prsa dok je stajao pred njima. Odmah je umro.
Tai na trenutak nije mogao vjerovati to se dogodilo. Bilo je posve krivo,
okantno. Stajao je u tupoj nevjerici. Ma koliko kratak, taj trenutak trajao je
predugo za zapovjednika vojnika na mjestu kakvo je ovo postalo.
Njegovi vojnici, kao da su tom jednom strijelom bili puteni vlastitim
demonima, sa svojim grozniavim odgovorom na uas kojem su bili prisiljeni
svjedoiti, iznenada uzjahae, svi do posljednjeg, s besprijekornom,
uvjebanom vjetinom, kao da su primili naredbu.
Zgrabivi lukove i strijele sa sedala, jurnue naprijed sami duhovi
osvetnici u vatre i dim, ispunjeni silovitim bijesom, s osjeajem da se ovo
stravino divljatvo moe proistiti, izbrisati, samo njihovim vlastitim
divljatvom.
Ovakvo shvaanje dogaaja tek je kasnije dolo Taiju. U to vrijeme nije
mislio jasno.
Njegova konjica zasjekla se usred brojano slabijih, neuzjahanih nomada
pijanih od kumissa, posrtajuih ljudi zalivenih krvlju kojima su doli na sjever
pomoi i poklali su ih meu vatrama.
A kada je to bilo gotovo, kad nijedan od Boga nije ostao iv sred crnog
dima i crvenog plama, sada kad je zamagljeno sunce zalazilo na zapad, a
jezero bilo tamne, hladno plave boje, dogodi se sljedee.
Meshag, Hurokov sin, ustade.
Osvrnu se oko sebe i vidje nesvetu scenu koju su na tom mjestu stvorili
ljudi. Neko je bio elegantan mukarac. Sada vie nije bio. Promijenio se,
neto ga je promijenilo. Sada se nespretno kretao, kao da mu nedostaju
zglobovi, morao je pomaknuti itavo tijelo da usmjeri pogled, ukoeno se
kreui kroz puni krug. Crni dim je sukljao izmeu njega i mjesta na kojem je
Tai stajao ukopan u zemlju s oima razrogaenim od uasa. Vidio je to, i
odbijao vjerovati to vidi.
Meshag je dugi trenutak zurio prema kitanskim jahaima. Posljednjim
ivim ljudima ovdje. Zatim, pomiui ramena kao da pokuava zabaciti glavu,
nasmija se. Dubok, iskvaren zvuk.
Nije se pomaknuo niti otvorio oi otkad je pred mnogo tjedana na jugu pao
u nesvijest pored neke druge vatre.
Njegov smijeh nije bio onaj kojeg su se sjeali. Nain na koji je stajao i
kretao se bio je zastraujue drugaiji, to teturavo, neprirodno dranje labavih
udova. Kitanski vojnici, na stranom mjestu meu paleom i mrtvima,
prestadoe se vrtjeti sa svojim konjima, prestadoe vikati. Skupili su se na
okup, ponovno blizu Taija kao za zatitu, drei se podalje od Meshaga.
Dok je gledao u tog ovjeka ako je jo bio ovjek Tai shvati da zla toga
dana jo nisu bila gotova.
Pored sebe u zvukove, strijele to se oslobaaju iz tobolaca, napinju u
tetive lukova. Pomaknu se, promuklim glasom zarei naredbu i nije bio
siguran je li u pravu. Moda umre nikad ne znajui, zakljuit e na putu natrag
na jug.
Stoj! zavapi. Neka nitko ne ispali strijelu!
Ono to je ostalo od Meshaga, ili ono to je od njega postalo, okrenu se,
nepokretno i sporo, da pogleda u Taija, pratei zvuk njegova glasa.
Pogledi im se sretnu kroz dim. Tai zadrhti. Vidje prazninu u tim oima,
neto nedokuivo. Hladno kao kraj sveg ivota. Sinu mu, u istom tom trenutku,
da bi njegov zadatak, njegova dunost prema onome to je neko bilo
ovjekom, mogla biti da mu strijelom pokloni osloboenje.
Nije to uinio. Znao je nije mogao porei da zna da se neto zlo
dogaalo u toj kolibi (jo uvijek goruoj, kaos divljeg crvenila) prije nego to
je upao i ubio amana. Moda je to bio prekinuo, ostavio nedovrenim, ali to
to znai, to to daje naslutiti o liku to je ukoeno stajao pred njim, drei se
njegova pogleda, kao da zapisuje Taija u sjeanje, nije se mogao nadati da
shvati.
Kao labudovi, ree glasno svojoj konjici. Ako to ubijemo, moda svi
budemo ukleti. Ovo nije naa stvar. Pustite to... pustite ga. Nai e svoju sudbu
bez nas.
Ovo posljednje rekao je najjasnije to je mogao, dok je zurio u Meshagov
lik, prizor koji je razarao duu. Ako se stvorenje pomakne prema njima,
vojnici e se uspaniiti, Tai je znao. Morao bi pustiti strijele da polete, i ivjeti
s time.
Nije vjerovao u vlastitu usporedbu s labudovima. Nije vjerovao ni da e biti
ukleti ako ubiju labuda... bio je to Bogovski strah. Kitanci su imali vlastite
legende i strahove o ivotinjama. Ali rijei bi njegovim ljudima mogle neto
ponuditi, razlog da ga sluaju. Obino nisu trebali razlog: vojnici slijede
naredbe, toliko jednostavno. Ali ovo putovanje na sjever i njegov dananji
svretak bili su toliko otueni na sve mogue naine od njihovih uobiajenih
ivota i svijeta da se inilo potrebnim da ga pronae.
A to se tie pitanja zato mu se, u vlastitu umu, inilo ispravnim da ovom
nemogue probuenom liku mrtvih oiju da priliku da napusti ovo mjesto i
ivi ako je uope ivio Tai je, tada i kasnije, to mogao samo nazvati
saaljenjem.
Pitao se moe li se to razaznati iz njegova glasa, iz pogleda koji su
podijelili. Ne bi bio rekao da je Meshagov pogled posve ljudski, ali ne bi
mogao rei ni da nije, da je unutra bio neki demon. Meshag je bio
promijenjen, i Taiju se inilo da je vjerojatno izgubljen, ali nije znao.
Moda je najispravniji odgovor na ono to su mu uinili bilo da ga ubije, da
mu ponudi milost i oslobodi ga, ali Tai to nije uinio, i nije dozvolio svojim
vojnicima da to uine. Nije ak bio ni siguran da se taj lik moe ubiti, a to
zaista nije htio iskuati.
Nakon duge tiine, jedva diui, vidje Meshaga ili ono to je neko bilo
Meshag kako podie jednu ruku, u gestu koju nije mogao rastumaiti. Lik se
okrenu od njega, od njih sviju, ivih i mrtvih i plamteih. Meshag se ne
nasmija ponovno, i nita ni ne ree. Odepa dugim korakom, oko plamtee
kolibe, a zatim oko obale jezera, prema jesenjem drveu boje vatre i dalekim,
gotovo skrivenim planinama.
Tai i njegovi ljudi ostadoe zajedno, gledajui ga kroz dim dok ne nestade
iz vida, a zatim krenue u suprotnom smjeru, prema domu.
* * *
Farmu svile i lisiin naranast plam ostavili su daleko za sobom.
Sunce je bilo na zalazu, sada takoer naranasto. Tai shvati koliko je dugo
bio zavijen u sanjarije, slijedei sjeanja, staze koje su ga tamo dovele.
Ili, jednu osobitu stazu, to putovanje na sjever: preko Zida, preko zavoja
rijeke, preko stepa do ruba zemlje zime.
U oku svoga uma, sada dok je jahao sa estoricom suputnika na
velianstvenom sardijskom konju, jo uvijek je vidio Meshaga, Hurokova sina
ili togod je on postao kako sam teturajui odlazi. Sjetivi se toga to je
vidio, dana ijim je dijelom bio, sinu mu da ne bi trebao tako brzo odbaciti
neije tue vjerovanje u ene-lije.
Ili je, moda, upravo zbog vlastite povijesti, to bio razlog zato je trebao
takve zamisli odbacivati? Na itavom svijetu bile su samo dvije osobe s kojima
je uope mogao zamisliti da govori o tom osjeaju. Jedna od njih bila je u
Xinanu i bilo je vrlo vjerojatno da s njom nikad vie nee moi razgovarati.
Drugi je bio Chou Yan, koji je bio mrtav.

Nitko ne moe izbrojiti prijatelje

I rei da ih ima dovoljno.
Kad si otiao, lomio sam granice vrbe,
Moje suze padale su s liem.

Wei Song jo uvijek je bila na elu. Potok koji su slijedili bio im je s lijeve
strane, od njega se protezala iroka dolina, plodno tlo, s obje obale. uma to
im se dizala sa strane povukla se. Ovo je bila ratarska zemlja. Vidjeli su
seljake kolibe okupljene u sela i zaselke, mukarce i ene na poljima, vatre iz
ugljanih pei pod drveem koje je prekrivala sve dublja tama.
Tai je bio doao ovim putem kad je putovao na zapad, prilazei Kuala Noru
pred dvije godine, ali tada je bio u udnovatom stanju uma oaloen,
povuen i nije obraao panju na krajeve kroz koje je jahao. Prisjeajui se
toga, nije mogao rei da je poeo jasno razmiljati o onome to je radio, to je
namjeravao raditi, dok nije odjahao iz utvrde Gvozdenih vrata uz dugi tjesnac i
izaao i vidio jezero.
Sada je morao postati drugaiji ovjek.
Proljetna Kia toliko ga je puta upozorila na opasnosti palae Ta-Ming,
svijeta dvora i mandarina a sada je trebao u obzir uzeti i vojsku, vojne
guvernere.
Netko mu je elio smrt, elio ju je i prije nego to je dobio konje. Nije ih
mogao zadrati, znao je da ih nije mogao zadrati. Ne u svijetu kakav je bio.
Pitanje je bilo to e s njima uiniti i prije toga kako e poivjeti dovoljno
dugo da se vrati da ih preuzme na taguranskoj granici.
Trznu Dynlalovim uzdama i veliki konj s lakoom krenu naprijed da
sustigne Kanlinku. Sunce im je bilo za leima, sijalo niz ravnicu. Bliilo se
vrijeme da stanu i prenoe. Mogli su ponovno dii logor na otvorenom, ili
prii jednom od ovdanjih sela. Nije bio siguran gdje je idua vojna postaja.
Ona ne okrenu glavu kad joj on prie s boka. Ona ree: Bilo bi mi drae da
smo na zatvorenom, osim ako se ne slaete.
U pitanju je bila lisica, pretpostavi. Ovaj put se ne naali. Jo uvijek je nosio
mrana sjeanja dugog dana, u mislima miris palei sa sjevernog jezera.
Kako god kaete.
Ovaj put usmjeri pogled prema njemu, on vidje bijes u njenim oima.
Povlaujete mi!
Tai odmahnu glavom. Sluam vas. Zadrao sam vas da me titite. emu
unajmiti psa uvara, a onda sam lajati?
Rijei nisu bile proraunate da je umire, ali nije ba bio od volje da to ini.
No sinu mu da blago zaali to ju je unajmio. Vojnici iz utvrde sigurno bi bili
dovoljna zatita. Ali nije znao da e dobiti vojnu pratnju.
U njoj je bilo vie... osobe nego to je oekivao. Odabrala ju je Proljetna
Kia, morao je razmisliti o tome. O mnogoemu je morao razmisliti, inilo se.
Ree: One noi mi na kraju niste rekli zna li Kia ita, ili vam je ita rekla,
o tome zato je netko poslao Kanlinku da me ubije.
Slabo pitanje... da zna, dosad bi ga ve obavijestila. Oekivao je opasku u
tom smjeru, nije je dobio. Lana Kanlinka, refleksivno ga podsjeti. Zatim
doda: Ako je gospa Lin Chang znala, ja ne znam. Ne vjerujem da je znala. Va
prijatelj vam je donosio vijesti, i ini se da ih niste smjeli saznati.
Ne. Tai odmahnu glavom. Vie je od toga. Inae bi ubili Yana prije nego
to bi stigao do mene. Bilo bi lako urediti da pogine na putu. Bili su sami.
Pogleda ga. Nisam se toga sjetila.
Nisu htjeli da budem iv i djelujem po pitanju ega god da mi je dolazio
rei, ako bih to saznao na neki drugi nain.
Jo uvijek je zurila. Tai se odjednom iroko osmjehnu. to je? Zapanjeni
ste to se mogu sjetiti neega ega se vi niste?
Ona odmahnu glavom, skrenu pogled. Dok ju je gledao, Tai osjeti kako mu
raspoloenje tone. inilo mu se plitko aliti se. Ree, ne znajui zato se
povjerava: Bio je blizak prijatelj. Ne znam da je ikad u ivotu ikojoj dui
uinio naao. Htjet u znati zato je umro, i uiniti neto po tom pitanju.
Ponovno se okrenu da ga pogleda. Moda ne budete mogli nita uiniti,
ovisno o tome to otkrijete.
Tai se nakalja. Valjalo bi uskoro odabrati selo, ako elite ispregovarati
sklonite.
Na njoj je bio red da se nasmijei, kao da se smijei za sebe. Pogledajte
naprijed.
Tai to uini. O, ree.
Tlo se pred njima blago dizalo. Vidje da se cesta irila, sada u tri staze,
srednja namijenjena za carske jahae. U daljini, obasjane suncem na zalasku,
jedva je vidio zidove dosta velikog grada, sa zastavama koje se vijore.
Chenyao. Stigli su. A blie njima, pored ceste, oito ekajui, Tai primijeti
malu skupinu ljudi. Imali su konje, ali bili su sjaili, iz potovanja. Jedan od
njih, formalno odjeven, podignu ruku u znak pozdrava.
Doekuju vas pred zidinama, Wei Song promrmlja. To je velika ast.
Gvozdena vrata poslala su glas o vaem dolasku, s kurirom.
Konji, ree Tai.
Pa, naravno, odgovori Song. Vjerojatno ete se morati sastati i s vojnim
guvernerom i s prefektom, prije nego to moete poi u potragu za enom.
Strano mi je ao.
Nije mogao smisliti kako da uzvrati.
Podignu ruku u znak odzdrava onima to su ekali. Odmah se naklonie,
svi, kao da ih njegova gesta vue prema dolje, kao lutke u ulinom kazalitu.
Tai udahnu i ispusti dah. Poelo je.
 7.

M oglo bi se pretpostaviti da su najljepe i najdarovitije pjevice, kurtizane

koje mogu mukarcu slomiti srce ili ga dovesti do vrhunca na naine
koje nikada nije ni zamiljao, sve bile u Xinanu, sa svim svojim
zasljepljujuim blagom i palaom pored sjevernih zidina.
Bila bi to dobra pretpostavka, ali nipoto tona. Trgovaki gradovi i
gradovi pored kanala mogu se proslaviti ili postati zloglasni iz raznih razloga,
a ljupkost i vjetina njihovih ena je jedan od njih. Jug je imao vlastite tradicije
po pitanju voenja ljubavi, od kojih neke seu jo od etvrte dinastije, a neke
su dovoljno subverzivne da se o njima govori samo aptom ili poslije previe
vina.
Sjeveroistok je u tom pogledu, naravno, bio pusto: vojnici i logorska
pratnja u vjetrom ogoljenim utvrdama uz Dugi zid, sputavajui gradovi
(takoer ogoljeni vjetrom) pod vlau asketske aristokracije koja posljednje
tri dinastije smatra novopridolicama, jedva vrijednim panje.
Chenyao je, pak, bio na drugom kraju carstva, i kroz njega je prolazio Put
svile, drevna carska cesta, koja donosi trgovce i trgovaka dobra na trnicu i
okrug naslade uspjenog, ivog grada.
Smjeten toliko daleko na zapadu, Chenyao je takoer bio na glasu po
sardijskim djevojkama svjetlokosim, plavo ili zelenookim boginjama s
onu stranu pustinja, toliko privlanim u Kitaiju Devete dinastije.
Jedna takva ena zvala se Proljetna Kia, koja je bila u Xinanu, i ije je ime
sada, izgleda, bilo Lin Chang, i koja je kao osobna konkubina pripadala
novom prvom ministru carstva.
Bilo je vie razloga, zakljui Tai, zato je za njega bilo krajnje vrijeme da
se estoko napije.
Jedan je bio smrt prijatelja. Stalno je prizivao slike Yana: kako se smije dok
se ne poprska i zagrcne u vinskoj igri u Sjevernom okrugu, ili kako ui na
klupi pored Taija, silno koncentriran, tiho mantrajui kako bi upamtio pasus,
ili njih dvojica kako se penju na toranj izvan zidina za Festivala krizantema,
koji je slavio prijateljstvo. A sada njegov prijatelj lei u grobu pored jezera
kraj ubojice koja ga je ubila. Drugi razlog zbog kojeg je trebao vino (dobro
vino, nadao se) bio je taj da ga je netko pokuao ubiti, a nije znao tko, ni zato.
Trei je bila Kia.
Predvidjela je svoj odlazak iz Sjevernog okruga pred vie od dvije godine,
upozorila je Taija na to. Nije vjerovao da se to moe dogoditi ili je samome
sebi to poricao. Nije ista stvar.
Protiv vlastite volje, zateknu se kako se prisjea noi u Paviljonu mjeseine,
kada su Kia i tri druge djevojke zabavljale studente, smijeh i glazba u
najveoj prostoriji.
Pala je tiina. Tai je leima bio okrenut prema vratima.
Vidio je kako Kia podie pogled, a zatim bez trunke oklijevanja ustaje
i, nosei svoju pipu, odlazi od njih prema ovjeku kojeg je Tai vidio na
vratima kad se okrenuo da je vidi kako ide.
Wen Zhou tada nije bio prvi ministar. Ali bio je imuan, dobrog roda... i
najdrai roak careve omiljene konkubine, to je najvanije od svega. Bio je
velik mukarac, zgodan i svjestan toga, elegantno odjeven.
Mogao je poeljeti da mu se poalje bilo koja ena u Xinanu. elio je Kiu.
Zabavljalo ga je doi k njoj u gradu, a nije bilo ni govora da bi naunici mogli
traiti ikakvu prednost jednom kad takav ovjek stigne sama zamisao bila je
smijena.
Tai se sjeti te noi, mada nije bio jedini put. Zhouov pogled preletio je
preko skupine studenata prije nego to se okrenuo Kii, prihvaajui njenu
cijenjenu naklonost. Izvela ga je, prema privatnoj odaji.
Tai pokua dokuiti zato mu se upravo to sjeanje vratilo, i zakljui da je
bilo zato to se Zhouov pogled na trenutak, na predug trenutak, susreo i
zadrao s njegovim, prije nego to je skrenuo pogled.
Postoji jedna Chan Duova pjesma o monim mukarcima i enama dvora
kako uivaju u gozbi u Parku dugog jezera, koja kazuje da je pred odreenim
ljudima bolje ne biti primijeen.
Te veeri bio je primijeen.
Nije htio djevojku ute kose u Chenyau.
Ipak je trebao enu, nakon toliko vremena u samoi. A odlui i da zbirka
duhova i zloduha sama moe odabrati koji e od njih muiti bahatu Kanlinsku
ratnicu koju je zabunom unajmio na Gvozdenim vratima.
S pratnjom koja ga je doekala pred zidinama dogovori da e prefekta i
vojnog guvernera tim redom posjetiti ujutro. Obojica su ga htjeli veeras.
Pristojno odbije.
Veeras je imao za sebe.
Bili su u gradu koji ophode vojnici, na sigurnom od lutajuih razbojnika
ili ena-lija iz svijeta duhova. Rekao je Wei Song da za njih sedmoricu
rezervira najbolje mogue svratite.
Takoer je odluio zadrati konjanike s Gvozdenih vrata. Bio je to mali
znak priznanja zapovjedniku Linu, koji mu je dao novac za put, ukljuujui i
ovdanje svratte, i sobu za koju se ispostavilo da je dotjerana odaja s poveim
krevetom i kliznim vratima to vode u vrt.
Pet straara iz granine utvrde nee ga preblisko povezivati s Drugim
vojnim okrugom kada doe u prijestolnicu, ali njihova prisutnost uz Taija
mogla bi biti od koristi zapovjedniku koji mu ih je dodijelio.
Na ulazu u grad od odbora za doek primio je pozive koji su se meusobno
nadmetali, da bude tovani gost obaju monika ovog grada: nadmetanje koje je
Taiju olakalo da si sam pronae smjetaj. Guverner je bio moniji (ovih dana
oni redovito jesu) ali prefekt je imao naslov koji po protokolu ima prvenstvo,
a Tai je dovoljno dugo studirao u Xinanu da zna da ovo pitanje treba rijeiti,
ujutro.

Bilo je djevojaka u njegovu svratitu, naravno, u paviljonu iza prve zgrade, s

crvenim lampionima objeenim pod strehom. Jedna od ena, primijeti, kad se
proetao kroz dvorite i pogledao unutra, bila je draesna ili je to bilo zato
to dvije godine nije bio blizu eni odjevenoj u svilu?
Svirala je pipa, a plesala je druga djevojka sa irokim crvenim rukavima.
On se nekoliko trenutaka zadra na vratima da gleda. No ovo je bilo udobno
svratite, ne okrug razonode, a pratioc koji je bio poslan da ga doeka Taija je
s veseljem savjetovao koja od kurtizanskih kua bi najbolje zadovoljila
ovjeka profinjenog ukusa s odreenim novanim imetkom.
Napusti svratite i poe tamo.
None ulice Chenyaa bile su prepune ljudi, osvijetljene svjetiljkama
objeenim po zidovima i noenim bakljama. Bilo je to jo neto to dugo nije
doivio: kako ljudi tjeraju tamu, da bi noi donosile druge stvari, a ne samo
strah. Nije mogao porei da je osjeao dozu uzbuenog iekivanja.
U Xinanu, s dolaskom noi nastupa policijski sat, gradska vrata i dveri
svakog od okruga zatvaraju se do jutarnjih bubnjeva, ali ovo je bio trgovaki
grad na trgovakoj cesti i pravila se ovdje, iz potrebe, slabo dralo. Ljudi,
mnogi od njih stranci, to dolaze s tegobama dugog puta oko pustinja, ne bi se
lako pokorili ogranienjima svom kretanju jednom kad bi konano stigli na
civilizirano mjesto, znajui da je njihovo putovanje gotovo.
Platili bi carine i poreze, podvrgli se pregledu dobara, podmitili slubenike
i prefekta kako je bilo potrebno, ali ne bi nakon mraka ostajali na jednom
mjestu.
 U Chenyau, toliko blizu taguranskoj granici, bilo je dovoljno vojnika da
donekle osiguraju red ak i kad putnici nou slobodno lutaju. Tai tu i tamo
vidje skupine vojnika, ali izgledali su oputeno, ne strogo. Banenje pod
mjeseinom ovdje se poticalo: ljudi to piju i gozbuju troe novac, ostavljaju
ga u gradu.
Tai je bio spreman da bude jedan od njih.
Glazba, ples ljupkih ena, dobra hrana i vino, a zatim odabrana djevojka,
tamnih oiju punih obeanja, gotovo zaboravljen miris ene, noge to se mogu
oplesti oko njega, usta i prsti vjeti u pobuivanju, istraivanju... i svijeama
osvijetljena privatna odaja gdje dodirom moe poeti povratak u svijet koji je
na Kuala Noru bio ostavio za sobom.
Bio je smeten, kasnije je zakljuio, zadubljen u misli koje su jurile
predaleko kroz bune ulice, inae ne bi toliko lako upao u zamku.
Trebao je vidjeti upozorenje kada kratka uliica niz koju je skrenuo,
slijedei dane upute, odjednom nije bila buna, niti puna vreve. Shvati da je
sam.
Na elu uliice pojavie se obrisi, zatvarali su put.
Na tom kraju nije bilo svjetiljke, bilo je teko odrediti njihov broj. Tai
zastade, tiho psujui. Brzo pogleda iza sebe. Nije bio iznenaen kad vidje sada
jo ljudi na donjem kraju, gdje je uao. Sve zajedno osmorica, procijeni. Bio
je usred prazne ulice. Vrata trgovina i kua s obje strane bila su, naravno,
zakljuana.
Imao je samo jedan od svojih maeva. Smatralo se nepristojnim nositi
dvostruke otrice u kurtizansku kuu, ali takoer se smatralo budalastim nou
hodati ulicama nenaoruan u bilo kojem gradu.
Moda je upravo napravio neto budalasto. Isuka ma.
Na Planini kamenog bubnja propisivale su se taktike, rane razine uenja, za
snalaenje u izazovu poput ovog. Zadavalo se to kao formalna lekcija. Malo je
vjerojatno da bi ovjek mogao poraziti ili pobjei od osmorice. S etvoricom
je bilo mogue.
Tai dvaput brzo udahnu i zatim jurnu naprijed, iz sveg glasa zazivajui
gradske straare. Iza sebe u viku, ali imao je nekoliko trenutaka nasamo s
polovicom ovih ljudi, tko god da su bili.
A, igrom sluaja, znao se boriti.
Ve godinama nije imao mnogo koristi od tih vjetina, ali drugi sin
generala Shen Gaoa, uen kod Kanlina na njihovoj svetoj planini, trao je
prema ovoj novoj zbirci ubojica s rastuim, korisnim bijesom prepozna ga,
pusti mu da se uzburka, usmjeri ga.
Uzdignuta maa, dok im se u trku pribliavao, zamahnu kroz puni krug da
ih zbuni, navede na oklijevanje. Skoi kod posljednjeg zida kue sa svoje
desne strane, odgurujui se s tri ili etiri kratka koraka, trei uza zid, a zatim
se odbi od njega, preleti mukarcima preko glave samo trojica, ne etvorica,
to je bilo dobro i ubode jednoga i zasijee drugoga sa prva dva zamaha u
zraku; dobra otrica oba je puta duboko zasjekla.
Sleti iza onoga koji je preostao. Taj se okrenu, podigavi ma da parira.
U tom trenutku Tai vidje da je mukarac nosio uniformu boje vojske
Drugog okruga. Isto kao i njegova petorica konjanika. Ovo su bili vojni
straari kojima je vikao. Tai stade kao zamrznut, uperene otrice.
to je ovo? zavapi. Ja sam jedan od vaih asnika! Zapovjednik
Gvozdenih vrata poslao je glas o meni!
Drugi ovjek kojeg je ranio jauknu, leei na blatnoj ulici.
Onaj koji je jo bio na nogama brzo progovori, kroz ok i strah. To je
znano! Trai se vaa prisutnost! Procijenili su da biste mogli odbiti da doete.
Poslani smo da osiguramo da se to dogodi. Nakloni se, uz trzaj.
Tai u suanj. Brzo pogleda gore, vidje nekoga kako se obruava s krova,
iza druga etiri vojnika koja su dojurila s daleke strane ulice. Donese hitnu
odluku kakvu dugo nije donio.
Song, ne! ekaj! Ostavi ih!
Wei Song sleti, zakotrlja se i ustade. Nije ila u kurtizansku kuu: u pitanju
nije bio problem utivosti. Isuka oba maa iz korica na leima i isprui ih.
Zato? je bilo sve to ree.
Tai udahnu da se umiri.
Jer ovdje je jo dvadeset vojnika, od kojih nisu svi nesposobni, neki imaju
lukove, a vi ste u gradu kojim ja upravljam.
Glas je bio pun samopouzdanja, i u njemu se ulo da ga ova situacija
zabavlja. Doao je s trga iza Taija. Polako se okrenu.
Pored sjedalice zatvorene zastorima bilo je pola tuceta baklji. Mali je trg
osim toga bio prazan, takvim su ga drali vojnici na rubovima, to su blokirali
svaku ulicu. Barem dvadeset ljudi. Zastori nosiljke s ove su strane bili
povueni unatrag, kako bi ovjek unutra mogao vidjeti to se dogaa i biti
vien u svjetlosti koju su bacale baklje.
Tai je u sebi jo osjeao ljutnju, vrui kamen. Morila ga je munina koja je
katkad slijedila nasilje. Dvojica na tlu sada su bili tihi. Nije znao je li ih ubio.
Prvog, vjerojatno, pomisli. Polako prie nosiljci i bakljama.
Zato ste ovo uinili? upita, glasom koji je previe zahtijevao, bio previe
arogantan. Bio je svjestan svog tona. Nije mario. Bio je poprilino siguran tko
je pred njim.
Liite na svog oca, ree mrav, vrlo visok ovjek u nosiljci, koraknuvi
van da stane i sagleda Taija. Koristio je teak tap da se podupre.
I to ga je uvjerilo. Grad kojim ja upravljam.
Tai se nakloni. To je bilo nuno, ma kakvu je ljutnju osjeao. Nakalja se.
Gospodine, rekao sam vaim asnicima pred zidinama da bi mi bila ast
posjetiti vas ujutro.
A ja ne sumnjam da biste tako i napravili. Ali ja sam nestrpljiv ovjek, i
nevoljko slijedim za prefektom po pitanju poput ovoga. Bili biste duni
najprije pohoditi njega.
Pitanje poput ovoga.
Sada e uvijek konji biti u pitanju, pomisli Tai. Guverner Xu Bihai,
zapovjednik i Prvog i Drugog vojnog okruga, nasmijei mu se. Bio je to
hladan osmijeh. Tai vrati ma u korice.
Kanlinka, ree guverner, glasom tankim poput papira. Ona je u vaoj
slubi?
Bez gubljenja vremena. Tai kimnu. Jest, gospodaru.
A veeras ste joj zadali da vas uva?
Uvijek joj je zadano da to ini. Znao je o emu je rije. Odjednom ga je
ponovno bilo strah.
Nije hodala s vama.
Kanlini izazivaju panju, gospodine. Ja to nisam htio. Nije bila daleko. Kao
to vidite.
Ponovno hladni osmijeh. Vojni guverner sigurno je imao ezdeset godina,
duga, uska brada i kosa bile su mu bijele, ali dranje i ton odavali su
odlunost, usprkos tapu koji je drao.
U tom sluaju, dozvolit u joj da ivi. Ne protivite se da je se istue?
Dvadeset udaraca?
Protivim se. Smatrao bih to uvredom i povredom za sebe.
Podignuta obrva. Baklje zatrepere na naletu vjetra. Izvukla je oruje prema
vojnicima u mom gradu, gospodaru Shen.
Izvukla je oruje prema ljudima u mraku za koje se inilo da me napadaju,
guverneru Xu. Ovo kaem s potovanjem. Imao bih razloga da je otpustim, ili
jo gore, da nije tako uinila.
Tiina.
Povlaujem vam po ovom pitanju, Xu Bihai konano ree. U spomen na
vaeg oca, koga sam poznavao. Sluio sam pod njim na zapadu.
Znam to. esto je o vama govorio, ree Tai. Ne sasvim neistinito. Znao je
kako je guvernerova noga ozlijeena. Hvala vam, doda. Ponovno se nakloni.
Guverner je imao potpuno pravo, ak i dunost, da pogubi Song ili je osudi
na batinanje koje bi je osakatilo i onesposobilo. Ovo je bio trgovaki grad,
prepun pijanih stranaca i putnika. vrstih ljudi s dugih cesta. Vojnici imaju
zadatak uvati red. S time slijede odreena pravila.
Wei Song, sklonite oruje, molim vas, Tai zatrai. Ne okrenu se. u, s
olakanjem, dvostruki zveket kad poslua.
Hvala vam, ponovno ree, ovaj put njoj. Bila je Kanlinka. Oni nisu bili
sluge, da im se tako zapovijeda.
Nije bio ni on. Ree: Pregolema mi je ast, naravno, da je guverner izaao
usred noi da sa mnom vodi razgovor. Ujutru sam se uvelike radovao vaim
savjetima i vijestima. Jo uvijek se radujem. U koliko bi vam sati
odgovaralo?
Ovoga asa, ree Xu Bihai. Niste sluali. Rekoh da se nevoljko sreem s
vama nakon prefekta.
Sluao sam, gospodine. Ja ne odreujem protokole nae velianstvene
Devete dinastije, guverneru. I nevoljko putam da moje dnevne i none
sastanke odreuju drugi, ma koliko ih visoko cijenio.
inilo se da bjelobradi guverner razmilja o tome. Dopirali su udaljeni
zvuci, glazba i smijeh, jedan glas nakratko uzdignut u ljutnji, ali na ovom su
trgu bili sami s vojnicima i Wei Song.
Ne vidim da imate izbora, ree Xu Bihai, otegnuto, ali primam na znanje
vau nevoljkost. Neu se ispriati to titim interes ovog vojnog okruga, ali
mogu vam u svojoj rezidenciji ponuditi vino kobiljeg groa i kasnije pratnju
do okruga razonode.
Tai udahnu. Morao je hitro odluiti koliko e daleko s ovime ii i koliko
e ii guverner.
Jo uvijek je bio ljut. Njegovom je ocu ovaj ovjek bio drag. Elementi koje
treba uravnoteiti. U sebi slegnu ramenima. Princeza u Rygyalu promijenila
mu je ivot. Trenutak poput ovog bio je dio te mijene. Malo je vjerojatno da e
biti posljednji.
Vino kobiljeg groa nisam okusio vie od dvije godine, ree. Bila bi
mi ast da vam budem gost. Hoemo li pozvati prefekta da nam se pridrui?
Na trenutak, guvernerovo usko lice odalo je zaprepatenje, zatim zabaci
glavu i nasmija se. Tai si dozvoli osmijeh.
Mislim da ne, ree Xu Bihai.

Ispostavilo se, Tai je shvatio, da mu je guverner elio rei samo jednu stvar, ali
elio mu je to to hitnije rei. I uiniti to prije nego to itko drugi pria s
mladiem koji je sada posjedovao dovoljno sardijskih konja da igra ulogu u
ravnotei moi prema kraju duge vladavine.
Vino je bilo raskono dobro. Bilo je zainjeno afranom. Tai se iskreno nije
mogao sjetiti kada je to posljednji put okusio.
Dvije mlade djevojke koje su ih posluivale bile su Xuove keri, neudane.
Obje su nosile besprijekornu svilu, jedna u blijedozelenoj, druga u plavoj,
niskog kroja prema modi koja je oito iskrsnula, takorei, otkako je Tai
napustio Xinan.
Obje su nosile opojni parfem, svaka razliiti. Obje su imale naslikane obrve
svilevog leptira, s modrozelenim odsjajem, i rasputenu kosu zaeljanu u
stranu s raskonim iglama za kosu. Nosile su zatvorene papue ureene
draguljima, zlatno prstenje i naunice od ada, a oi su im odavale radoznalost
i samopouzdanje.
Bilo je to, pomisli, nepravedno.
inilo se da guverner, prekrienih nogu na povienom leaju nasuprot
njemu, odjeven u dvostruke crne halje, s crnim eirom i crvenim pojasom,
nije uope bio svjestan kakav su utjecaj njegove keri imale na njegova gosta,
ali Tai je bio posve siguran da su i vino i soba osvijetljena svjetiljkama, i dvije
savrene, mirisne ene bili paljivo prireeni.
Wei Song je bila u dvoritu s vojnicima. Dvojici koje je Tai ranio predviao
se oporavak. Bio je pitao, po dolasku ovamo. To je bilo dobro, naravno, ali
podsjeti ga da njegova vjetina nije ono to je neko bila: pokuavao ih je ubiti.
Jeli su rijenu ribu suenu s pet zaina u tri umaka, i rano voe koje su u
zdjelicama od bjelokosti posluile keri, ne posluga. Pili su afranom
zainjeno vino, iz aa koje su se stalno dopunjavale. Govorili o proljetnim
usjevima izvan gradskih zidina i uz rijeku, o olujama i zvijezdi repatici ranije
tog mjeseca navodno vienoj na istoku, to bi ona mogla nagovijetati. Dvije
su im ene donijele vodu i runike da mogu oprati i osuiti prste dok su jeli.
Naginjui se prema Taiju, nudei mu lakiranu posudu mirisne vode, ona u
zelenom dopustila je da joj kosa (strateki razbaruena na jednu stranu)
dodirne njegove ruke. Bila je to vodopadna frizura koju je uinila
popularnom Predraga Pratilja, sama Wen Jian, u Xinanu.
Bilo je to uistinu nepravedno.
Xuova se ki vrlo blago osmjehnu dok se ispravljala, kao da osjea, i uiva,
u njegovoj reakciji. Njen otac ree, ustro: Zapovjednik Lin pie da vam je
predloio visokorangiran poloaj u konjici Druge vojske, odreen broj
sardijskih konja koji bi ostali vai, i slobodan odabir asnika koji bi sluili
pod vama.
Toliko o pristojnoj raspravi o zvijezdama, ili prosu i njegovom vremenu
dozrijevanja i najprikladnijem tlu.
Tai odloi au. Zapovjednik utvrde Lin bio je odvie velikoduan za moje
zasluge, i odnosio se s besprijekornom utivosti prema svom gostu, u ime
svog vojnog okruga.
On je ambiciozan, i poprilino bistar. Naravno da jest, ree Xu Bihai.
Vjerujem da e dobro sluiti okrugu ako ga se unaprijedi. Tai pomisli da
zapovjedniku duguje bar toliko.
Moda, ree Xu ravnoduno. Nije odvie voljen i ne izaziva strah. To mu
oteava uspon. Va otac bio bi se sloio.
Tako je, ree Tai suzdrano.
Primi pogled s drugog leaja. Dvije su se keri povukle do vrata, svaka s
jedne strane, neizrecivo ukrasne. Jako mu se sviala ona u zelenom. Njene oi,
taj znalaki polu-osmijeh.
Moda bi daljnje uvjeravanje s moje strane imalo koristi da vas navede da
ponovno razmotrite njegovu ponudu?
Poaen sam to me uope smatrate vrijednim uvjeravanja, promrmlja
Tai. Ali rekao sam zapovjedniku Linu ovjeku koji mi se, sluajno, svidio
da bi za mene bila ludost da uzmem u obzir neki potez prije nego to se
savjetujem s onima na dvoru.
Prvim ministrom Wen Zhouom?
Tako je, Tai ponovi.
S vaim starijim bratom, kao njegovim savjetnikom?
Tai kimnu, odjednom osjeajui neugodu.
Dvoje ljudi koje, vjerujem, imate razloga ne voljeti.
Bilo bi mi ao da nastavite s takvim vjerovanjem, Tai oprezno ree. Bilo
mu se ubrza. Moja dunost Nebeskom Sinu, vladao tisuu godina, zacijelo
zahtijeva da se u Xinanu posavjetujem s njegovim savjetnicima.
Nastupi tiina. To nije bila izjava kojoj se moe suprotstaviti, i obojica su to
znali. Guverner Xu podignu au, zamiljeno otpi iz nje. Odloi je. Gledajui u
Taija, izraz mu se promijeni. Gotovo bih vas mogao aliti, ree.
I to bi mi bilo ao, ree Tai.
Razumijete to elim rei?
Tai sretnu njegov pogled. Da je odluka bila na meni, moda bih bio
odabrao jednostavniji ivot, ali ako prihvaamo uenje Svete staze, tada
takoer prihvaamo-
Prihvaate li? Slijedite li to uenje?
Rasprava postade neugodno intimna. Tai ree: Trudim se. Ravnotea.
Muko i ensko, vrue i hladno, svijest o svih pet pravaca. Mir i pokret,
polariteti. Tok izmeu tih stvari odgovara mojoj naravi vie nego sigurna
uvjerenja Cho majstora, koliko god da je bio mudar.
To ste nauili na planini Kamenog bubnja?
Zanimljivo je koliko je ljudi znalo za njegovo vrijeme tamo. Sjeti se Kie
kako mu to govori i drugih stvari koje mu je rekla. Kako bi moglo biti
korisno. Oblikovati misterij oko njega...
Odmahnu glavom. Otprije. Iz vlastitog itanja. Bio je to jedan od razloga
zato sam tamo poao. Nije vidio razloga da ne bude iskren, donekle. To je
uistinu bio jedan razlog.
Xu Bihai kimnu, kao da mu je potvrena misao.
Pogleda Taija jo jedan dugi trenutak, zatim, kao da ponovno govori samo
o obraenim poljima, ili kiama ranog ljeta, tiho ree: Razumijem da se
morate savjetovati u palai prije djelovanja, ali radije bih vas noas ubio i
izgubio carstvu sve konje i bio prognan na kuni jug, ili po zapovijedi izvrio
samoubojstvo, nego da date konje Roshanu. Ovo, gospodaru Shen Tai, trebate
znati.

Obeana pratnja odvela ga je u guvernerovoj zatvorenoj sjedalici do okruga

razonode. Nije dugo vremena bio u jednoj od njih. Jastuci su bili meki, osjetio
se miris alojinog drveta. Shvati da je blago pijan.
Nosai stadoe. Tai otvori zastore da otkrije poprilino elegantno ureen
ulaz paviljona naslade Bijelog feniksa, koji je imao novi krov, natkriven
trijem, lampione objeene pored ulaza, iroke stepenice to su se do njega
uspinjale, i vrata otvorena prema blagoj veeri.
Voa Taijeve pratnje poe gore i obrati se starijoj eni na ulazu. Tai je znao
i, prema pravilima pristojnosti, nije nita u vezi toga mogao napraviti da
mu veeras nee dozvoliti da ita ovdje plati.
Vojnici dadoe znak da e ga ovdje ekati. Htio ih je otpustiti, ali to nije bilo
mogue ako su primili zapovijedi od guvernera, a znao je da jesu. Kasnije e
ga odvesti do svratita. Da ovdje provede no, ekali bi vani do jutra s
nosiljkom. Odsada e tako biti. Ljudi su u njega ulagali. Mogao bi to smatrati
smijenim, ali nije bilo lako.
Radije bih vas noas ubio. Ovo trebate znati.
Ubojstvo kao alternativa ulaganju, cinino pomisli. A s obzirom na
posljedice, toliko sigurne i toliko stroge, ak i za guvernera s obzirom da je
glas ve otputovao za Xinan i vrlo skoro e znati za konje izjava guvernera
Xua nosila je vlastitu beskompromisnu poruku.
Roshanu se nije smjelo dozvoliti da ih uzme.
Roshan je bio nadimak, koji su mu davno dali vojnici, dvor ga je prisvojio.
ovjekovo pravo ime bilo je An Li. Bio je nekadanji barbarski konjanik,
zatim asnik, general, sada sm vojni guverner pod ijim su zapovjednitvom
bile vojske Sedmog, Osmog, a odnedavno i Devetog okruga. ovjek kojega su
svi motrili. I kojeg su se svi bojali.
 Taija predugo nije bilo. Bilo je elemenata ravnotea koje treba nauiti, a
nije imao previe vremena.
Gotovo bih vas mogao aliti bila je druga stvar koju je Xu Bihai rekao. A na
Kuala Noru meu duhovima Taguranac s plavim tetovaama bio je rekao
gotovo istu stvar.
Vidio je Roshana samo jednom, u Parku dugog jezera, dok je gledao
prineve i aristokrate u igri pola. General, koji je doao u posjetu u Xinan iz
svoje baze na sjeveroistoku, da primi jo jedno odlikovanje (i dar u obliku
gradske palae), sjedio je s carskom svitom. Bio je besprijekoran, kolosalno
krupan, odjeven u blistavo, zasljepljujue crveno, sa smijehom koji se orio
livadom.
Nije oduvijek bio toliko debeo, ali treba biti stariji od Taija da bi se
prisjealo An Lijevih dana borbe. Danas bi pod svojom teinom unitio konja.
Govorilo se da se stalno smije, ak i dok ubija ljude, da nikada nije nauio
itati, da za savjetnika ima stepskog demona, te da je caru dao odreene
napitke za none slasti u ono vrijeme kada je Taizu prvi put usmjerio svoj
ostarjeli pogled i srce prema mladenakoj raskoi Wen Jian.
Takoer se govorilo da je jedini ovjek kojega se Roshan ikada bojao a
jako ga se bio bojao, kao i svi ostali bio beskrajno suptilan, proraunat, sada
pokojni prvi ministar, Chin Hai.
Bez China, sada je na vlasti bio novi prvi ministar, a iako je Wen Zhou bio
omiljeni roak Predrage Pratilje, te dugovao tome svoje imenovanje koliko i
bilo emu drugome, Roshan je takoer bio carev miljenik i odavno se
govorilo da je podjednako blizak prelijepoj Jian a moda i vie nego samo
blizak, ovisno o tome koje se glasine slua i u njih vjeruje.
Na nonoj ulici pred kurtizanskom kuom u chenyaovskom okrugu naslade,
prisjeajui se ljetnog dana u parku, Tai se sjeti kako je s daljine gledao
korpulentni lik vojnog guvernera i iznutra se acnuo na sliku takvog lika kako
obgrljuje, gnjei, najljepu enu ovoga doba.
Jian je tada u pjesmama ve bila prozvana, i oslikana, kao jedna od etiri
velike kitanske ljepotice, koje zapoinju s Prvom dinastijom i caricom
Biserom ada, sada meu besmrtnicima.
Veeras je Tai Xu Bihaiju jednostavno rekao da e se posavjetovati sa to
vie ljudi moe prije no to odlui to da uini, i izrazio volju da ponovno
doe na zapad i ovdje posjeti guvernera, ponovno s njim veera i pije moda
u drutvu njegovih ljupkih keri.
Jedna od njih se pored vrata nasmija na to, ne ona u zelenom. Ta je samo
gledala preko u Taija, iznenada s izrazom koji je bilo teko proitati.
Misli o njima dvjema vrate mu misli na kuu pred njim. Nije bio u
najboljem stanju, nakon toliko afranova vina, da se bavi pitanjima dvora i
guvernerskih suparnitva. Zacijelo se takva pitanja mogu odgoditi na jednu
no? Prvu njegovu no u gradu nakon dvije godine?
Vrata kue bila su irom otvorena. Iznutra je vidio svjetla. ena sluiteljica
osmjehnu mu se ispod dva crvena lampiona. Naravno da mu je pruila osmijeh
dobrodolice. To je ovdje bio njen zadatak, a upravo joj je bilo reeno da bilo
to bilo to to mladi poeli, treba mu i pruiti, i naplatiti guverneru.
Mladi odlui da je za poetak htio jo vina. Mudrac u ai, govorili su
pjesnici. Ostalo e uslijediti kako se proljetna no produbljuje i die kasni
mjesec.
Iznutra je uo glas kako izgovara poeziju.
Uspe se po irokim, elegantnim stubama, izmeu svjetiljki, i ue u Bijeli
feniks, dajui novi eni na ulazu.
 8.

T o smijeno, glupavo kitansko tovanje i to se ini kao prava rije!

poezije i pijanih pjesnika to deklamiraju beskrajan je misterij za Jantar, i
izuzetno je nervira. Jantar je iz Sardije, ima kosu zlatne boje meda, otkuda i
njeno ime. Ne naroito domiljato, ali kurtizanska imena nikad i nisu.
Prelijepa je (zelene oi!). Ima duge noge, savrenu kou, vrlo je mlada.
Ljepota je bila dovoljna da joj osigura pritok klijenata otkako je ovdje stigla,
nekih ak i zaluenih, iako ne zna ni pjevati ni svirati koji od njihovih
instrumenata, a poezija je uspavljuje.
Ne eli svaki trgovac svilom ili asnik na dopustu to trai enu za zimsko
poslijepodne ili ljetnu no da mu djevojka dri govor o filozofiji, ili prebire
Razbojnike iz jaruge na pipi prije nego to je odvede gore i baci preko
kreveta.
Jantar pazi da se hihoe kad joj to uine. Mukarce to uglavnom uzbuuje.
Moda nije obrazovana, ali razumije odreene stvari.
U krevetu (ili na podu do njega) zna tono to radi, ima dara, posebno ako
je mukarac mlad i nije odbojan po ponaanju i izgledu.
Neke od ena koje su ovdje dulje vrijeme neprestano je tjeraju da paljivije
slua poeziju, ak i da upamti neto od nje, da vie vjeba sviranje. Stalno
istiu da mukarci sa stvarnim novcem, oni koji ostavljaju dodatni iznos za
djevojku (pola od toga smiju zadrati), obino su oni s neto svjetovnosti.
Stvari su jednostavno takve ovdje u Kitaiju, ak i u zapadnjakom trgovakom
gradu.
Sjajni Jantar (u stvari joj se svia ime koje su joj dali) ne proturjei tome
sasvim, ali takoer zna da e trgovac koji je upravo doao s duge ceste biti
velikoduan prema zgodnoj djevojci s glatkim nogama i zelenim oima i
smijehom to dolazi lako, a da e mnogima od tih mukaraca biti nebitno (ili
dosadno, kao i njoj) opsesivno praviti razliku izmeu strogog osmerca i bilo
kojeg drugog beznadno usiljenog oblika kakve poezija ovdje zauzima.
Poezija! Za ime boga-bika! Ovdje ak treba biti pjesnikom da bi se
uspinjalo u dravnoj slubi. Ima li jasnijeg znaka naroda koji se zagubio?
Jantar misli da nema, kada uope o tome misli, mada priznaje da je Cvijet ada
u pravu kada kae: ako se Kitai zagubio, zato upravlja tolikim dijelom
svijeta?
Moda bi bilo drugaije u kui naslade u Xinanu ili Yenlingu, gdje su
aristokrati. Moda bi prihvatila da se isplati uloiti trud u razvijanje drugih
vjetina. Ali Jantar je sretna u Chenyau, ve razmilja o jednom ili dva trgovca
i jednom izuzetno privlanom asniku konjice Drugog okruga.
Sasvim je zadovoljna idejom da provede godinu, dvije u Bijelom feniksu, a
zatim privoli ili navede odgovarajueg mukarca da je kupi kao svoju
konkubinu. Za djevojku je to sasvim dobar ivotni plan.
Ipak je ona dola iz grubog svijeta. Ostala je siroe za kunog ljeta, s
dvanaest ju je godina starija sestra prodala vlasniku javne kue, tamo ju je
primijetio trgovac na putu za istok, kupio je da je proda. Bila je to za nju srea,
ne sumnja. U Kitaiju je posebna, a Bijeli feniks je najbolja kua u Chenyau. Ima
hranu i vlastiti krevet, zimi mjesto pored kamina, dva dana mjeseno za sebe, i
pola festivalskih praznika. ivot nije loe postupio s njom.
Chenyao je upravo onoliko duboko u Kitaiju koliko Jantar ima elje poi. U
kuama naslade na istoku recitira se vie poezije, izmeu ostalog. To joj se
dovoljno esto govori. Djevojka se mora praviti da je slua i divi se i razumije,
sviruckati pratnju na pipi, ili e se mukarci u vlastitoj finoj svili smijati na
krivi nain, ili je posve ignorirati. to se Jantar tie, bila bi to teta zgodne
djevojke.
Neka se starije ene, koje svakoga dana moraju provoditi vrijeme
oslikavajui lice da sakriju bore, mue da pronau naine da zadre panju
klijenata: pljeskanje i smijanje pijanim, promrmljanim stihovima, strateko
postavljanje pipe ispred objeenih grudi. Jantar obino otkriva da je dovoljno
stajati na odreen nain, zatim samo pogledati preko prostorije u mukarca.
No u ovom trenutku u gotovo ljetnoj noi, u prostranoj, blago osvijetljenoj
sobi za prijem Bijeloga feniksa, ispunjenoj raznolikim mnotvom mukaraca i
znatnim brojem namirisanih ena, okolnosti su drugaije.
Nitko ne gleda Jantar, iako se postavila pored svoje omiljene svjetiljke blizu
prolaza i zna da joj je kosa noas prelijepa.
ak je i jedan od njenih redovnih klijenata, asnik konjice o kojem
razmilja, meu onima to se guvaju oko sredinjeg podija. Na tom podiju,
nedotjeran, poprilino opijen mukarac mekog trbuha koji je daleko za sobom
ostavio srednju dob recitira pjesmu koliko se Jantar bar ini o eni i njenu
odsutnom muu.
vrsto je zakljuila da je to uvredljivo.
Pjesnik sporo napreduje djelomino zato to nakon svakih nekoliko
stihova zastaje da popije. Ova pjesma nije (avaj!) jedna od onih njihovih
kratkih stvari, stroge forme. Ova je, proglasio je on (glas mu nije dubok ali
daleko se uje), balada, ma to to bilo.
No, Jantar zna jednu prokletu stvar o njoj: duga je.
S tom se pomisli natjera da se nasmijei. Nitko je ne primijeti. Jedna od
djevojaka, s izrazom koji odaje dojam da je na vrhu vrhunaca izuzetne strasti,
apnula je rije besmrtnik kad je pjesnik pred kratko vrijeme bio uao.
Prognani Besmrtnik.
Smijeno je to. Jantar se eli smijati ali zna da bi bila u nevolji da to uini. U
krajevima iz kojih potjee, besmrtnik, prognan iz raja ma zbog kakvog
razloga, trebao bi daleko vie izgledati kao da zna koristiti ma koji sada lei
pored pjesnika, i sigurno bi imao dovoljno dostojanstva da ne bude toliko
oito nesposoban da se zaustavi u ispijanju ae za aom njihovog najboljeg
grodanog vina.
Jo se nije dogodilo, ali oekuje da e mu se uskoro poeti plesti jezik
ako uope uspije ostati uspravan. Ovaj nee biti od puno koristi ni sebi ni
djevojci koju sa sobom povede gore, pomisli Jantar. Ponekad, ako je mukarac
previe pijan da pravilno iskoristi djevojku, on ostavi vei iznos, da bi
djevojka utjela o njegovoj sramoti.
Ne vjeruje da bi ovaj ovdje, ovaj besmrtnik u pranjavoj, vinom zalivenoj
odjei, naroito mario.
Jo uvijek recitira neprirodno tihoj prostoriji, i jo uvijek ispija po jednu
au nakon svakih nekoliko stihova. Jantar priznaje da je barem po tome
impresivan. Dvije djevojke krue oko podija, vidno uzbuene, urno mu
iznova pune au, izmjenjujui se. Jantar se pita jesu li im bradavice tvrde.
Dolazi u iskuenje da pone kaljati ili da prevrne svjetiljku, toliko je izluuje
taj spektakl. Nitko ne gleda u nju, nitko ni s kim ne pria niti bar apue, nitko
ne vodi niti jednu od djevojaka u drugu sobu, a vlasnica izgleda kao da joj nije
ni najmanje stalo.
Jantar u nevjerici shvaa da neke djevojke i mnogi mukarci u oima
imaju suze. Suze! Sjajni Jantar iz zemlje je slavne po konjima i enama, i po
mukarcima golih prsa koji se bore noevima, i ponose se svojim oiljcima.
Sedamnaest joj je i pol godina, u Bijelom feniksu je ve neto vie od dvije
godine. Ali iskreno, pomisli, mogla bi ivjeti meu ovim Kitancima dok se ne
sasui kao boba groa na kraju jeseni, ne iskrivi kao kota volovske zaprege,
ali ne bi nikad shvatila, ni njih, niti kako Nebesko carstvo uspijeva vladati
poznatim svijetom.
Misli o ovome, bijesna i ogorena, kada u prostoriju tiho korakne drugi
mukarac, slijedei Lotos kroz otvorena vrata. Lotos sada samo motri na
ulazu, pozdravlja pridolice, ve prestara da je itko pita da s mukarcem poe
u sobu. Ruke su joj iskrivljene, bolne po kii i vjetru, vie ne moe ni pravilno
svirati pipu. Neko je navodno bila najbolja od sviju.
Jantar vidi kako se Lotos klanja ovom mukarcu, najdublje to moe,
dvaput, dok izlazi unatrag na trijem. To je naravno uobiajeni znak svima
njima: ovaj je vaan, ima novca.
Nitko osim Jantar ni ne gleda.
Hitrom rukom poe prema kosi, provjeravajui igle to je dre na mjestu.
Pripremi osmijeh za onaj trenutak kada je njegov pogled pronae pored
svjetiljke.
Ne pronae je. On stane gdje stoji. Usta mu se otvore. Zagleda se previe
je to uznemiravajue u pjesnika na uzdignutom podiju. Izraz na licu novog
doljaka odaje nevjericu, strahopotovanje.
Ima novca za troenje, Lotos je dala znak. Mlad je, pristao. Moglo bi ga se
ak nazvati privlanim (neobine, duboko postavljene oi). Jantar eli da gleda
u nju s tim zapanjenim izrazom, dok ona rasplie svoju zlatnu kosu i polako,
izazovno, odbacuje svilenu odjeu u privatnoj odaji i graciozno se sputa na
koljena da ga poslui.
Opsuje, nedovoljno tiho. Dvije starije ene okrenu se da je mrko pogledaju.
Jantar prui odgovor koji upravo u tom trenutku ima najvie smisla: isplazi
jezik.
* * *
Prema uenjima Staze, vjerovanjima kojih se katkad neuredno pokuava
drati, Tai je znao da sluajnost, neoekivani susret, treba prihvatiti staloeno.
Ako su mrani i nemili, ispravno je bilo gledati na takve dogaaje kao na
zadatke, lekcije koje ovjek treba svladati. Ako su dobroudni, bili su to darovi
koje valja skromno prihvatiti.
Ponekada nisu jasno nagnuti ni prema jednoj ni prema drugoj strani te
ravnotee; postojao je samo trenutak, dogaaj, koji bi zapanjio svojom
neoekivanou.
to se takvih tie, meu uiteljima su postojale nesuglasice. Neki su
govorili da je putnikov zadatak protumaiti znaaj trenutka najbolje to moe,
i prikladno reagirati. Drugi su poduavali da u ivotu uistinu postoje trenuci
koje je mogue razumjeti tek mnogo kasnije. Takve trenutke, savjetovali su,
valja jednostavno iskusiti i proivjeti, a razumijevanju teiti s prolazom
vremena.
Pronai Simu Ziana, Prognanog Besmrtnika, najomiljenijeg pjesnika
carstva, kako sjedi u sali za prijem kue naslade Bijelog feniksa u Chenyau i
deklamira jednu od pjesama koje Tai voli najvie na svijetu, odmah se uini
jednim od onih trenutaka koje nikako nije mogue shvatiti.
Nije uope imalo smisla ni pokuavati. Budi u sobi, Tai ree samome sebi.
Budi svjestan svega oko sebe. Prigrli sve.
Prije svega je, meutim, imalo smisla zatvoriti usta, koja su zjapila
otvorena kao usta djeteta koje gleda vatromet na Festivalu krizantema.
Oprezno krenu nekoliko koraka naprijed. ene u raznobojnim svilama,
poput leptira ili cvijea, u skupoj su kui izvrsno poduene. Slasno namirisane,
sklanjale su mu se s puta, kruile u njegovoj blizini na suptilne i manje suptilne
naine kako bi dokuile kako reagira, to voli.
Djevojke poput ovih, i vino koje nude, i njihova glazba flauta i pipa, bilo je
ono o emu je dvije godine sanjao. Sada gotovo uope nije bilo bitno.
Jo se malo pomaknu prema naprijed, meu druge mukarce oko podija.
Trgovci i vojnici, provincijalni birokrati u haljama s pojasevima. Nije bilo
studenata, ne u graninom gradu, ni ovako skupoj kui.
Izbliza Tai naie na otpor dok je pokuavao prii blie pjesniku. Vidje vitku
djevojku kako se izvija, pomodno zaeljane kose, jasno vidljivih oblina
svojih grudi, da natoi Sima Zianu kad je zastao izmeu dva stiha. On je
prieka, nasmijei se, ispi itavu au. Zastade, nastavi:

Sjeam se bezbrinih djevojakih dana.

Ne poznah svijet, nita o njem
Dok ne udah se za tebe, mua Velike rijeke.
Sad na rijenom pijesku ekam vjetar da se okrene.

A kad, s poetkom ljeta, vjetrovi su blagi

Pomislim: muu, uskoro e biti tu.
Jesen dolazi, zapadnjak pue,
Znam da ne moe mi doi.

Sima Zian ponovno zastade, podignu au. S druge mu je strane ponovno

napuni druga djevojka, vitka poput prve, privlano razbaruene tamne kose
koja slavnom ovjeku dodirnu rame.
Nasmijei joj se i Tai vidje po prvi put, iz tolike blizine pjesnikove
ozloglaene tigrove oi, iroko postavljene.
Moglo bi se rei ak i opasne. Oi to razumiju ovjeka, i svijet. S druge
strane...
Pjesnik tucnu, a zatim se zahihota. Jao meni, ree. U Xinanu imam
prijatelje... ipak u Xinanu jo uvijek imam prijatelje... koji bi bili jako
razoarani mnome, da vide kako zbog ovakvog malog kusa dobrog vina
izgubim nit vlastitih stihova. Moe li netko...?
Optimistino se osvrnu oko sebe.
Tai u samoga sebe, prije no to postade svjestan da govori:

No ode li ili doe, uvijek je alost,

Jer tek to se sastanemo, opet te preskoro nema.
Do pliaka stie za koliko dana?
Sino usnuh da s vjetrom preoh vale

I do te stigoh i jahasmo na sivim konjima

Na istok do orhideja na Otoku besmrtnika.
Vidjesmo patka i patku u zelenoj trsci
Kao oslikane na svilenom platnu.

Gomila pored povienog podija razie se, okrenuvi se da ga pogleda. Tai

koraknu naprijed, svjestan da ni sam nije bio posve trijezan, uma pomuena
onime to ini, preplavljen tolikim brojem ljudi nakon toliko vremena samoe,
svim tim enama. Pogled mu se sretnu s tigrovim oima i na njima zadri.
Zastade. Stigao je do posljednje strofe.
Sima Zian se osmjehnu. U tom osmijehu nije bilo opasnosti, samo
dobroudan, opijen ushit.
To je to! uskliknu. Hvala vam, prijatelju. A jeste li za mene ostavili
kraj?
Tai se nakloni, sa akom u ruci; samome sebi nije vjerovao dovoljno da
progovori. Volio je rijei ovoga ovjeka, i njegovu legendu, otkada je za
sobom ostavio djetinjstvo.
Kada se uspravi, visoka djevojka u tamnocrvenoj svili pripije se uza njega,
bokom uz njegov, dugom rukom lagano oko njegova struka, glave prislonjene
na njegovo rame. Udahnu njen miris, osjeti kako ga proima strast, nad njim i
oko njega i kroz sve ostalo.
Sima Zian, Prognani Besmrtnik, koji nikada nije imao niti jedan poloaj u
carskoj dravnoj slubi, nikada nije ni pisao ispit, koji je bio prognan iz
Xinana (kao i iz raja!) barem triput koliko je Taiju poznato, za koga se
pouzdano govorilo da ve desetljeima nije bio potpuno trijezan, koji je
svejedno mogao improvizirati pjesmu, napisati je na licu mjesta s
besprijekornim potezima kista, i slomiti srce onima to sluaju, tiho ree, u
tajac:

Saali me sada. Kad petnaest godina imadoh

 Lice mi i tijelo bjehu jedri poput ljetne breskve.
Zato se udah za trgovca s Velike rijeke?
Voda je moja alost... moja alost je vjetar.

Nastupi dublja tiina. Bez sumnje e, pomisli Tai, nakon ovoga uvijek nastupiti
tiina, svugdje. Ruka oko njegova struka se zadra. U njenu je parfemu bilo
mousa, i ambre. Oboje su bili skupi. Ovo je, pomisli, zaista bila najbolja kua
u Chenyau, ako su djevojke nosile takve mirise.
Hvala vam, gospodaru, ree.
Netko je to morao rei, pomisli. Sima Zian isprve ne okrenu glavu. Podignu
ruku, drei praznu au. Prva mu se djevojka primaknu i napuni je. Pjesnik je
ispi, ponovno podignu. Ovaj put naprijed koraknu druga djevojka, ne elei se
odrei svojih prava.
Pjesnikove oi, blijede i blistave pod svjetlou svjetiljki, napokon se
okrenue da pogledaju u Taija.
Pridruite mi se, ree Sima Zian, ako je vae vrijeme alovanja gotovo.
Sigurno jest, kad ste meu nama. Moemo zajedno piti.
Tai otvori usta, shvati da uope ne zna to bi rekao.
Djevojka pored njega kratko mu pritisnu glavu uz rame, kao podsjetnik na
svoju prisutnost, kao obeanje, a zatim se povue. Tai koraknu na podij,
nakloni se, i skinu vlastiti ma u koricama, te ga odloi blizu pjesnikova. Sjede
nasuprot drugom ovjeku, prekrienih nogu. Doda mu se aa, natoi vino.
Podignu au u znak pozdrava. Odlui pripaziti koliko popije.
Nije imao pojma kako Sima Zian zna tko je on.
Gledan izbliza, pjesnik je bio vei nego to je Tai zamiljao. Duga mu je
kosa bila veinom siva, zavezana odostraga obinom plavom platnenom
trakom, bez igala za kosu. Halja mu je bila umrljana. Lice mu je bilo
iznenaujue glatko, okruglo, rumeno i dobroudno. Svijetle su mu oi, pak,
bile uznemirujue. Ruke su mu bile mirne, krupne, prsti dugi.
Ree: Znao sam za vaeg oca, naravno. Njegova je smrt bila veliki gubitak.
Uvijek mi se inilo da su najbolji vojni voe u dui blagi, svjesni to znai rat.
Vjerovao sam da je to moglo vrijediti i za Shen Gaoa.
Podignu au i popi. Tai oprezno uini isto.
Tai se nakalja. Morao je progovoriti, ili bi ispao priglup. Dvije su se
djevojke povukle niz dvije stepenice, preputajui im prostor privatnosti na
tom podiju. Veernje aktivnosti prostorije su se nastavile. u kako zapoinje
glazba pipa, zatim flauti, i smijeh; vidje mukarce i ene kako se povlae kroz
prolaze zatvorene zastorima.
Tai zaali to nije trijezan. Ree: Velika je ast za nau obitelj, naravno, da
uope znate tko je on bio. Ili... tko sam ja.
Blijede se oi na trenutak zaotrie, a zatim se u njih vrati vedrina. Uistinu
vas dugo nije bilo, ree pjesnik. Znam i vaeg brata. Shen Liu je odvie
blizak prvom ministru da ne bude znan... i pod prosudbom.
Tai ree: Pod prosudbom, ali ne vrijedan divljenja?
Sima Zian ponovno se iroko osmjehnu. inilo se da je osmijeh njegov
prirodni izraz. Ne svi. Isto, naravno, vrijedi i za samog prvog ministra.
ivimo u izazovnim vremenima. Vrit e se procjene.
Tai se brzo osvrnu. Samo su dvije djevojke s vinom bile dovoljno blizu da
bi ovo mogle uti.
Pjesnik se nasmija. Brinete se za mene? to bi Wen Zhou uinio? Ponovno
me prognao iz Xinana? Vjerujem da bi volio. Voljeli bi i ostali. Prijatelji
kojima je stalo do mene odluili su da bi ovo moglo biti dobro ljeto da se
odstranim iz prijestolnice. Zato pijem u kui naslade na zapadu. Djelomino.
Namjerna stanka, oit poziv. Prihvaajui, Tai promrmlja, Djelomino?
Ponovno onaj smijeh, nesputan, zarazan mada Tai nije bio u stanju da se
pridrui zabavi. Prefekt je bio toliko ljubazan da mi kae za va dolazak,
veeras za veerom. Spomenu da ste pitali gdje bi mogla biti najbolja
kurtizanska kua u gradu. Razuman upit. Htio sam vas upoznati.
Ja sam... Ja sam poaen... Tai se zau kako zamuckuje.
Ne, ree Sima Zian. Ne nakon onog jezera onkraj granica. Onoga to ste
tamo radili. Njegov irok pogled odjednom je bio izravan.
Tai kimnu, samo jedan nespretan pokret glavom. Osjeti crvenilo u licu.
Vino i toplina sobe, silina oiju koje gledaju u njegove.
Pjesnik promrmlja:

Sam meu borovima,

Niiji nije sluga.
Kako da sanjam
O usponu na takvu planinu?
Ispod te zvjezdane svjetlosti
Sputam glavu.

Stihovi su bili vrlo poznati. Zian ih je sm bio napisao za prijatelja, pred

mnogo godina. Drugog pjesnika, starijeg, sada ga nije bilo. Tai spusti pogled.
inite mi preveliku ast.
Sima Zian odmahnu glavom. Ne, ponovno ree. Ne inim. Zatim, tiho:
Vidite li veeras ovdje duhove?
Bilo je to stvarno pitanje. Tai se iznenadi, pogleda drugog ovjeka, zatim
skrenu pogled. Zian podignu svoju au i jedna od ena prie. Krene prema
Taijevoj, no on odmahnu glavom. Pjesnik naini grimasu.
Tai to pokua zanemariti. Ree, Nikad ih nisam vidio. Na Kuala Noru.
uo?
Tai kimnu, polaganije. Svake noi. Jednom... samo jednom, po danu.
Posljednjeg poslijepodneva, dok je sunce zalazilo. Vjetar koji nije bio vjetar.
Jesu li gnjevni?
Djevojka je ponovno bila sila, s vinom. To je bilo teko. Neki od njih.
Drugi su izgubljeni. Ili u boli. Ovaj put pjesnik skrenu pogled. Vrlo polako
odmahnu glavom. Jeste li ikada pisali o tome?
Kako ste znali da ja...?
Ponovno osmijeh, ovaj put blai. Uili ste za ispite, koliko mi je poznato,
kad vam je otac umro. Svi vi piete poeziju, sine Shen Gaov.
Ili nastojimo, Tai ga ispravi. Imao sam papira i tinte. Maloto od onoga
to sam napisao smatrao sam vrijednim uvanja. Nisam ravan njihovoj prii.
Moda nitko od nas nije.
Tai udahnu. to vam je jo prefekt rekao?
Htio je, silno je htio, ovjeka kojem je mogao vjerovati. Htio je da to bude
ovaj ovjek.
Sima Zian po prvi put zastade, oklijevajui. Zatim: Rekao mi je za vae
Sardijce, Nebeske konje. Princezin dar.
Razumijem, ree Tai.
Bila je to prevelika pria za uvanje u tajnosti, pomisli. Svaki ovjek koji je
uje htjet e je ispriati.
Vjerojatno e u Xinanu uskoro znati, pjesnik doda.
Nadam se. Unaprijed sam poslao glas.
Oi su bile zamiljene. Zato jer?
Konje za mene uvaju na granici. Dar se opoziva ako ih ne preuzmem
sam.
Pametno, za trenutak ree drugi ovjek. To vam moda spasi ivot.
Sada se nije smijeio.
Toga se sjetio taguranski kapetan.
Tai nije bio siguran zato je to rekao.
Prijatelj, oito.
Mislim da je. Dok smo u miru.
Ah. Mislite da bismo mogli ne biti?
Tai odmahnu glavom, odjednom osjeajui neugodu. Nije me bilo dvije
godine. Nemam nikakvih saznanja. to bih ja trebao znati?
Naglo podignu au. inilo se da ipak eli jo jedno pie. Pjesnik prieka
dok djevojka ne doe s vinom i povue se, vitka i mlada, u svili boje vina koja
uti dok se kree.
Sima Zianov pogled prijee preko sobe pune ljudi, osvijetljene
svjetiljkama, vrati se na Taija. to se tie spaavanja vaeg ivota,
promrmlja, tii od glazbe, nemojte skrenuti pogled s mene, ali postoji li
mogunost da bi ovdje moglo biti neuglaenih ljudi sa zlim namjerama prema
vama?
Glas mu je bio oputen, gotovo lijen, kao da raspravljaju o poeziji ili
zbivanjima u svijetu.
Mogue je, oprezno ree Tai. Osjeti kako mu srce poinje udarati. Zadri
svoj pogled na pjesnikovom.
ak i s onom porukom koju ste unaprijed poslali? Uz gubitak konja ako
umrete? Naravno, mogli bi biti ovdje zbog mene.
Uistinu?
Pjesnik slegnu ramenima. Zapravo je bio varljivo irokih ramena; mekoa
je to krila. Malo vjerojatno. Uvrijedio sam prvog ministra i glavnog eunuha u
istoj prostoriji, to je teko, ali ne vjerujem da je to za ikojeg od njih dvojice
bila smrtna uvreda. Podsjetite me da vam kasnije ispriam tu priu.
Hou, ree Tai. Kasnije. To je neto znailo, zar ne?
Nakalja se. Bilo je teko ne osvrnuti se da pogleda. Donese odluku. Kasnije
je priznao da je dio toga imao veze s osobom i osjeajem koji izvire iz
poezije, te da to moda nije pouzdan temelj za prosuivanje ovjeka. Svejedno:
Na mene je na zapad poslana ubojica, prije nego to je dar konja bio poznat.
Sima Zianov izraz ponovno se promijeni. Dok ga je gledao, Tai uoi
radoznalost, a zatim neoekivano trag zadovoljstva.
Ubili ste ga?
Nairoko se govorilo da je pjesnik u svojoj mladosti bio putujui ratnik,
dva konja, dva maa i luk, koji je spavao u piljama ili pod zvijezdama, titio
seljake od zemljoposjednika i sakupljaa poreza poput kojeg od junaka-
razbojnika iz narodnih pria. Postoje prie legende, zapravo o njegovim
djelima du Velike rijeke u divljim krajevima pored jaruga.
Bila je ena, ree Tai. Ali, ne, nisam. Ubili su je Taguranci i... duhovi.
U ivotu nekima valja vjerovati.
Pjesnik razmisli o tome, zatim: Pogledajte sada! Blizu vrata. Znate li ih?
Tai se okrenu. Lijevo od ulaza bila su dva mukarca. Bili su okrenuti
profilom, u razgovoru s tri djevojke. Nijedan nije bio odjeven za veer u
okrugu naslade, kamoli za najbolju kuu u njemu. izme i odjea bili su im
pranjavi i prljavi. Svaki je nosio dva maa. Jedan od njih upravo tada baci
pogled preko ramena izravno u Taija. Oi im se sretnu, ovjek naglo skrenu
pogled. No to je bilo dovoljno. Uistinu su bili ovdje zbog njega.
 Pogleda natrag u pjesnika. Ne znam ih.
Sima Zian ree: Oni znaju vas. Pjesnik mahnu djevojci iji je bio red da
im poslui vino. Draga duo, jesu li ono dvoje esto ovdje? upita, kimnuvi
bradom prema njima. Jesu li ikada ovdje?
Ona je bila staloena mlada ena. Morala je imati ugled meu djevojkama,
da bude odabrana da posluuje pjesnika. Prema vratima usmjeri kratak pogled
procjene. Natoi vino i promrmlja, Nikada ih nisam vidjela. Sloi izraz
neodobravanja. Nisu prikladno odjeveni.
Nimalo, Zian se veselo sloi. Pogleda Taija, sada sa sjajem u tim oima.
Protegnu se, kao velika maka. Ne bih imao nita protiv borbe. Hoemo li ih
zajedno ubiti?
Mogu zamoliti gospodaricu da poalje pratnju da ih izvede, djevojka brzo
ree, ako vas uznemiruju, gospodaru.
Ispravna stvar za rei. Borbe su bile loe za kuu naslade. Ubijanje je, jasno,
bilo jo gore. Pjesnik namjesti grimasu, ali nevoljko kimnu, upravo je
poinjao izraavati slaganje, kad Tai progovori.
u gnjev u vlastitu glasu, otar, poput iljaka ovna za napad to probija
dveri. Bio je umoran od toga da drugi djeluju na njega: prijete mu, napadaju
ga, postupaju s njim kao s predmetom zlobe ili ak prividnog dobroinstva
bez vlastitih sredstava. Bez prilike da oblikuje vlastiti put. U Chenyau je
veeras imao vlastitih sredstava, i ne samo svoj ma.
Ne, ree. Budite tako dobri da poete van do guvernerove sjedalice pred
ulazom. Obavijestite vojnike koji tamo stoje da su unutra dvojica sa zlim
namjerama prema meni, i da je to prijetnja Drugom vojnom okrugu,
guvernerovoj moi, i sigurnosti carstva. elim da ih se zarobi i ispita. elim
znati tko ih je poslao. Kasnije ove veeri ekat u odgovor u svom svratitu.
Moete li to uiniti?
Djevojka se osmjehnu. Bio je to pomalo okrutan osmijeh. Odloi bocu vina
na nizak stol. Naravno da mogu, gospodaru, promrmlja. Nakloni mu se i
povue. Molim ispriajte kratku odsutnost.
Sie niz dvije stepenice i prijee put do ulaza. Gledali su je kako odlazi.
Kretnje su joj bile graciozne, neuurbane.
Vjerujem, ree Sima Zian zamiljeno, da bi ova bila druica za
pamenje.
Tai se zateknu kako kima glavom.
Poznajete li ve vojnog guvernera? Xu Bihai nee s njima biti njean,
ree pjesnik.
Veeras sam ga upoznao, ree Tai. Ne vlastitim izborom. Stoga vam
vjerujem. Ipak, moram te stvari znati. Zastade, oklijevajui. Ubojica koja je
dola na jezero? Ubila je mog prijatelja kojeg je vodila na zapad pod krinkom
da ga slui. Zakopao sam ga na Kuala Noru.
Vojnik? upita Sima Zian.
Jo uvijek gnjev, povratak alosti.
Nita slino. Naunik koji je sa mnom bio polagao ispite. ovjek bez zle
namjere u sebi.
Pjesnik odmahnu glavom. ao mi je da to ujem. ivimo u nemirnim
vremenima.
Tai ree, Dolazio je da mi neto kae. Preao sav taj put zbog toga. Ubila
ga je prije nego to je uspio.
Zveket iz blizine ulaza. Okrenue se. est vojnika uoe u Bijeli feniks.
Nastupi komeanje, ali ne prekomjerni nemir. Prostorija je bila velika i
puna ljudi. Mukarci su stalno ulazili i izlazili. Djevojka, koja se vratila s
vojnicima, pokaza prema dvojici koje je Zian bio uoio.
Prioe im. Nastupi kratak, intenzivan razgovor. Jedan od dvojice krenu
budalasto po svoj ma.
Za trenutak ga iznesoe, u nesvijesti. Drugog mukarca izgurae kroz vrata
izmeu vojnika. Trajalo je to samo trenutak. Glazba i smijeh s druge strane
prostorije nisu niti zastali. Dvije su djevojke plesale, svirala je flauta.
Ovo je, mrano pomisli Tai, bio nain ivota u gradovima. Na javnom se
mjestu mogao zbiti napad, a da ne bude niti primijeen. Morao se toga
prisjetiti, ponovno nauiti. U Xinanu e toga biti jo, i jo beskrajno gore.
Praina svijeta.
Sima Zian se okrenu da ga ponovno pogleda.
Bila bi mi godila borba, ree pjesnik.
Vjerujem vam. Tai se prisili na osmijeh.
Malo je vjerojatno da e im ta dvojica ita moi rei. To valjda znate?
Zato jer?
Ako je ovo dolo iz Xinana, sa moi, bit e mnogo ljudi izmeu naredbe i
onih koji su poslani da je izvre.
Tai odmahnu glavom. Jo uvijek je bio ljut. Previe vina, previe
bespomonosti, i sjeanje, slika, Chou Yana.
Moda, ree. Moda ne toliko ljudi, ako se ovo iz bilo kojeg razloga
dri u tajnosti.
Zian se veselo osmjehnu. Za nekoga bez ikakvog ina i s dvije godine
izolacije od svijeta, znate o tim stvarima vie nego to biste trebali.
Tai slegnu ramenima. Moj otac. A moj stariji brat savjetuje prvog ministra,
kao to ste spomenuli.
Stvarno to radi, zar ne? zamiljeno ree pjesnik. ast za vau obitelj.
 Velika ast.
Znao je da mu glas nije odgovarao rijeima, i da e drugi ovjek to uti.
Sima Zian ree, tiho: Ako vas ova dvojica trae u Chenyau, zapovjedi su
primili pred neko vrijeme. Da ekaju na vas dok se vraate na istok. Vjerojatno
u sluaju da ubojica pored jezera zakae.
Glas njegove vlastite misli.
Zagleda se u drugog ovjeka. Jo uvijek ne znam zato bi mi itko elio
smrt. Prije konja.
Pjesnik se ne osmjehnu. Ja znam, ree.
U gustim, nadvijenim umama uz Veliku rijeku, njiu se giboni i vrite na
amce to se ljuljaju i vrte na vodi, noeni na istok sa strujom ili vueni
uzvodno kroz tjesnace. Ptice kliu i krue nebom nad vodom i stijenama. Meu
drveem ive tigrovi i ubijaju ljude u mraku, ako su dovoljno nesmotreni da se
nou zateknu vani.
U irokim oima to su drale pogled na njegovim bilo je lako vidjeti tigra,
pomisli Tai. Pored sve pjesnikove otroumnosti i svjetovnosti, bilo je takoer i
neeg zvjerskog, spona sa divljinom to lei van ograenih i zatienih
gradova. Sima Zian je neko bio razbojnik, na rijekama i cestama, nikad u
potpunosti dijelom dvora ili kurtizanskog okruga.
Moglo se to vidjeti.
Pjesnik se ponovno osmjehnu, sada sa suosjeanjem na licu. Ali tigrovi nisu
takvi, pomisli Tai. Nikada ne izgledaju srdano. Morat e se vie potruditi oko
slika, ree samome sebi. Ovdje je bilo previe sloenosti za maku iz dungle.
Drugi ovjek ree, blago: Ovdje ste doli radi ena, pretpostavljam. Mora
da je prolo dugo vremena, a to nije dobro ni za kojeg mukarca, kamoli za
onog koji treba donijeti teke odluke. Poite gore, Shen Tai. Ja u uiniti isto.
Iskoristite ovu no, jer moete. Sastanimo se ovdje neto kasnije. Obojici e
nam zbog toga biti bolje, a onda moemo odluiti to emo uiniti s onime to
vam moram rei.
to emo uiniti.
Tai se nakalja. Ja... togod da to jest, nije mogue da je to va problem, ili
zadatak.
Osmijeh se produbi. Nazovimo to mudrou iz ae, ako hoete, koja,
kako znamo, nije uvijek mudrost. Ali proivio sam svoje dane donosei
odluke na ovaj nain i prestar sam da se promijenim. Poezija, prijatelji, vino.
Sr ovjekova ivota. A tu je zatim i...
Pjesnik se ustade, podosta glatko, ali malo se zanjiha kada se ispravi.
Pogleda prema dolje, u Taija. Malo rairi noge. Izguvan, umrljan hranom,
neuredno zavezane sive kose. No usplamtjelih irokih oiju. Ree: Bit e vam
poznat pasus: Postoji drugi svijet / to nije svijet ljudi.
Nestabilno se osvrnu u potrazi za djevojkom koju su bili poslali da prenese
poruku. Ve je bila pored njega. Pognu se, uze njegov ma, dade mu ga. Ree,
s vlastitim polaganim osmijehom: Mada, posve iskreno, sada elim va drugi
ma, gospodaru.
Sima Zian naglas se nasmija, i poe s njom niz dvije stepenice, a zatim iz
prostorije kroz najblii prolaz zaklonjen zastorima.
Tai jo na trenutak ostade sjediti, nesigurno, uzimajui vlastiti ma u
koricama dok se ustajao.
U istom tom trenutku pored njega se stvori miris, mous, ambra. Vitka ruka
ponovno oko njegova struka. Pogleda je. Tamnocrvena svila. Kosa joj je bila
skupljena iglama od bjelokosti i ada, s ponekim pramenom vjeto ostavljenim
da pada.
Bila sam strpljiva, ona promrmlja. Ne bez tuge.
Zagleda se u nju. U tom mu se trenutku uini prelijepom poput mjeseine na
planinskoj livadi, poput same Djeve pletilje, poput svega ega se sjeao o
gracioznosti i tajanstvenosti ena, i nije imala zlatnu kosu.
Ja moda ne budem toliko strpljiv, on ree, uvi promjenu u vlastitu
glasu.
Izraz lica joj se promijeni, tamniji ton u tamnim oima. I to e me
zadovoljiti, ree. Njegovo bilo odgovori. Molim vas, potujte moju enju i
poite gore, gospodaru.
Glazba pipa, tihi pjev, flaute. Smijeh i razgovor u paljivo osvijetljenoj sobi
nestajali su za njim, za njima, dok ih je vodila uz stube do odaje s vrlo irokim
krevetom i ve goruim svjetiljkama, koje je zapalila posluga, treperavo
svjetlo to je ekalo na njih (koga god da doe), tamjan u kadionici, prozor
otvoren da ulovi povjetarac kasnog proljea. Na stolu je bila pipa.
Hou li vam svirati, gospodaru?
Poslije, ree Tai.
I uze je u ruke s gladi i enjom, sa strahom ispod toga, i s hitnjom koja
izvire iz svega toga i nalazi sr u bogatom crvenilu njenih usta to kuaju
njegova i svile to kliznu kad ju je pustila da padne i stala pred njega, s
draguljima na uima i grlu, zapeima i prstima i glenjevima, sa svjetlou
svjetiljki to se igra s ljepotom njenog tijela i po njoj.
Imao je osjeaj, ak i kad ga zapoe razodijevati i zatim povue k sebi na
krevet, da e se nakon ovoga, nakon to on sie, njegov ivot jo jednom
promijeniti, onoliko koliko se bio promijenio kada je primio konje. I u tome
je leao njegov strah.
Bila je vjeta i otroumna, nimalo uurbana, temeljito uena u onome to
ene ovdje trebaju raditi, i trebaju znati o mukarcima i njihovim potrebama
(skrivenim ili onim drugim), u kui na ovako dobru glasu. Nasmijala ga je,
vie od jednom, i navela da u iznenaenju naglo zadri dah, i otro udie (vidje
je kako se tada nasmijei), i naglas jekne, oba puta kada ga dovede do, i
provede kroz, dugo odgaani kreendo udnje.
Kasnije ga je oprala, s vodom iz posude na stolu. Dok je to inila, tiho je
aputala rijei jako stare narodne pjesme, a kretnje su joj bile polagane,
ispunjene, spore kakvi trenuci poslije i trebaju biti. A zatim mu je i svirala,
potiho, na pipi ostavljenoj u sobi, vraajui ga sa svime time, kretnjom za
kretnjom, ustima, prstima, noktima, sa aptanjima u uhu o okantnim stvarima
i suptilnim stvarima i, napokon, glazbom natrag s Kuala Nora, svijetu.
Usporeno, Tai se prisili da ustane. Ponovno se odjenu dok ga je gledala, jo
uvijek gola na krevetu, vjeto namjetena da mu se pokae na najbolji nain u
priguenu svjetlu, grudi, trbuh, mrano, primamljivo mjesto meu njenim
bedrima. Pobrinut e se za sebe, sii za njim, to je nain na koji se to propisno
radilo.
Zavri s odijevanjem, pronae svoj ma, nakloni joj se, to je bilo neto to
je Chou Yan pokrenuo u njihovu krugu: priznanje eni, ak i ako mukarac
nije znao njeno ime i moda je nikada ne bi ponovno vidio, ako je dala od sebe
iznad svih oekivanja i dotakla potrebe skrivene duboko u nutrini. Vidje da je
bila iznenaena.
Izae iz odaje i sie niz stube prema iduoj promjeni svoga ivota.
Pjesnik je bio na podiju, isto mjesto, vjerojatno ista aa u ruci. Dvije su
djevojke ponovno bile tamo. Nemarno se zapita jesu li obje bile gore s njim.
Vjerojatno, pomisli.
Soba je sada bila tiha. Bilo je kasno, te iako okruzi naslade nikada nisu
zastajali ni u kojem gradu, atmosfera bi se mijenjala kako je no postajala
dublja. Najbolje kue putale su neke svjetiljke u sobama za prijem da se
ugase, da ambijent postane njeniji, glazba tia i katkad ak melankolina, jer
mukarci mogu pronai neku vrst ugode u tuzi, sjeanju na davne ljubavi ili
dane svoje mladosti. Netko je pjevao Vjetrenjau nad mojim selom, koja se
svira samo kasno i neke sluaoce navodi na pla.
Odloi ma gdje je bio prije, i sjede opet nasuprot pjesniku. Via od dviju
djevojaka prie s aom za njega, natoi vina, povue se. Tai popi. Pogleda
drugog ovjeka, ekajui.
Rije je o vaoj sestri, ree Sima Zian.
Knjiga druga
 9.

L i-Mei ima vlastitu jurtu, koju svake veeri za nju sastavljaju kada zavri
putovanje za taj dan, sputaju jutrom kada ustaju da nastave put. Sunce je
sada na zapadu, pri kraju njihova etvrtog dana izvan Kitaija. Nikada nije bila
ovako daleko. Nikada nije eljela biti ovako daleko. Za nju se brinu dvije dame
pratilje s dvora. Ne poznaje ih, ne voli nijednu od njih. Stalno plau. Zna da su
ogorene to slue nju umjesto prave princeze.
Ona je sada princeza. Ili je, barem, tako zovu. Uinili su je dijelom carske
obitelji prije nego to su krenuli na ovo putovanje na sjever iz Xinana. Odrala
se ceremonija u palai Ta-Ming. Li-Mei, u crvenoj i zlatnoj svili, s pretekim
ukrasom na glavi, ureenim bijelim adom, i kornjaevinom i biserjem s juga,
nije obraala previe panje. Bila je odvie gnjevna. Njen je brat stajao iza
prvog ministra. itavo je vrijeme zurila u njega, nikada ne skrenuvi pogled.
eljela je biti sigurna da on zna upravo kako se osjea, kao da bi Liuu to uope
ita znailo.
Jo uvijek vie osjea bijes nego bilo to drugo, iako je svjesna da bi to
mogao biti nain da krije strah od same sebe, i od drugih. Gnjev je sprjeava
da bude blaa prema dvama enama koje su sada njene. One se boje. Naravno
da se boje. Mogla bi biti blaa. One nisu krive ni za to od ovoga.
U njihovoj alosti nema srama, misli ona. Ili u njihovu strahu, koji je,
predvidljivo, porastao, otkada su za sobom ostavili Shuquian posljednji vei
grad sjeverno od Xinana i zatim dosegli veliki zavoj Zlatne rijeke i Zid.
Shuquian je ostao mnogo dana za njima. Proli su kroz Zid i zali u divljinu
prije etiri dana. Odozgora su ih pozdravljali vojnici dok je njihova svita
prolazila.
Li-Mei broji, vodi rauna o vremenu najbolje to moe. Navika uma. Njen
je otac govorio da voli tu njenu osobinu. Njen je otac mrtav, inae se ovo ne bi
zbivalo.
Voa njihove carske pratnje tri se puta naklonio princezama, a zatim su se
on i Vojska leteeg zmaja iz Xinana okrenuli kod tekih dveri u Dugome zidu
natrag prema civiliziranome svijetu. Li-Mei je bila napustila svoju zatvorenu
nosiljku da stoji na vjetru utog zmaja dok ih gleda kako odlaze. Gledala je
kako se dveri svijeta sa zamahom zatvaraju.
Nomadi, barbari, preuzeli su nadzor nad dvama kitanskim nevjestama,
pregovarali trgovali za krzna i deve i jantar, ali veinom za konje i vojnu
potporu.
Ovo je prvi put da Bogi toliko visoko ciljaju, ili toliko mnogo primaju.
Stvarna princeza, tridesetprva ker Velianstvenog cara Taizua (ivio i
vladao vjeno, ispod neba), postat e, u kakvoj god sveanosti da se prireuje
na stepama, najnovija ena Huroka, vladajueg kaghana, gospodara stepa, ili
ovog njihovog dijela, vjernog (uglavnom) saveznika Kitaija.
Klepetave, crno odjevene vrane koje slue Carskom prijestolju kao
savjetnici, propisno su presudile da je s obzirom na trenutno preiroko
razvuenu vojsku, te probleme kako po pitanju trokova vojske, tako i opskrbe
konjima, sada bilo mudro i razborito vrijeme da se ispijaima kumissa,
stepskim barbarima, dozvoli ova inae nezamisliva ast.
Li-Mei ne bi trebala biti ovdje, ne eli bozi znaju! biti princeza. Da joj
otac nije umro, i time na dvije godine zaustavio sve obiteljske obrede i
proslave, sada bi ve sigurno bila udana, i na sigurnom. Njena majka i Druga
Majka radile su na tom braku, propisnim putevima.
Ni priblino nije istinski lan carske obitelji, samo pratilja ostarjeloj carici
koja je prognana na ladanje. Ali Li-Mei je takoer sestra ambicioznog, sjajno
pozicioniranog brata, te e zbog toga uskoro postati koja-ve-po-redu ena
drugog sina Huroka kaghana, Tarduka, trenutno njegova nasljednika.
Mada ni po emu nije bilo sigurno da e netko ostati nasljednikom na ovim
stepama, ako je za vjerovati priama. Li-Mei je netko tko uistinu slua to se
oko nje govori, oduvijek je takva bila, od djetinjstva a njen drugi brat, Tai,
bio je doao sa sjevera s priom, pred mnogo godina.
U Ta-Ming palai kao i za sve ostalo to se tamo zbiva postoje presedani
za uzdizanje ena slabijeg roda u carsku obitelj s ovakvom svrhom. Vrsta je to
lukave varke kojom obmanjuju barbare. Jedino to narodi podanici ikada ele
jest mogunost da tvrde da imaju vezu s Kitanskom carskom obitelji. Ako se
enu zove princezom, to je i vie nego dovoljno za drugog ili treeg lana
svatova. Za stranog vladara (ovo se dogodilo nekoliko puta, mada nikada s
Bogima) istinsku princezu se... uini dostupnom.
Ima vie nego dovoljno keri, uz ovog osobitog cara, nakon etrdeset
godina na prijestolju i deset tisua konkubina iz itavog poznatog svijeta.
Li-Mei katkad razmilja o ivotima tih ena. Zakljuane iza zidova i vrata i
prozora od svilenog papira u svom krilu palae, na vrhu stepenita koje uvaju
eunusi. Veina su ostarjele, ili e ostarjeti, bez da su ikada bile u sobi s carem.
Ili bilo kojim drugim mukarcem.
Istinska princeza, careva ki, nije prestala traiti jednu od svojih ena
pratilja (ima ih est) da joj svira i pjeva Udanu za daleki obzor otkad su
napustili Shuquian. Plau, danju i nou, princeza Xue i njene ene. Beskrajno
naricanje.
Li-Mei to izluuje.
Oko sebe u ovoj divljini, na ovom vjetru, eli dublji mir, da njeguje bijes
iznutra, odbija uas, misli na svog brata.
Oba svoja brata. Najmlai, Chao, jo uvijek kod kue pored potoka, jo se
ne broji sasvim. Misliti na dom slike to se niu jedna za drugom lo je
izbor u ovom trenutku, shvati Li-Mei.
Usredotouje svoj um, najbolje to moe, na brata kojeg eli ubiti, i na
onoga koji ju je trebao, nekako, spasiti od ovoga.
Iako, bilo bi pravedno priznati, nije bilo nieg to je Tai mogao uiniti
jednom kad je Liu genijalno, za vlastite namjere predloio svoju sestru kao
drugu princezu za saveznitvo s Bogima i to je bilo prihvaeno. Ali zato da
bude pravedna? Zato da ita prihvati u ovom kraju vukova i trave, kada
ostavlja sve to je ikada poznavala za prazan prostor i primitivne jurte, vjetar
to nosi utu prainu sa zapadne pustinje, i ivot meu barbarima koji ni ne
govore njen jezik?
Ovo se nikada ne bi zbilo da joj je otac iv.
Najstariji sin Liu oduvijek je bio rjeit i uvjerljiv, a keri su alati. Mnogi bi
oevi popustili, vidjeli istu obiteljsku slavu koju je Liu vidio, ali Li-Mei,
jedino ensko dijete svoje obitelji, gotovo je sigurna da bi general, ak i u
mirovini, sprijeio svog prvog sina da na ovakav nain iskoristi sestru. Liu se
ne bi ni usudio predloiti takvo to. Ambicija za sebe i obitelj pristajala je
uravnoteenu ovjeku, ali postoje granice, koje su dio ravnotee.
eli to misliti, ali bila je na dvoru dovoljno dugo stigla godinu dana prije
cariinog prognanstva da to drugaije zamilja. Gotovo moe uti Liuov
uglaen, razuman glas: Po emu se toliko razlikuje dati je kao pratilju carici,
od mojeg prijedloga da je se uzdigne u princezu? Ne uveliava li oboje nau
obitelj? Ima li ona u ivotu kakvu drugu dunost, ili ulogu?
Teko je, ak i u mati, oblikovati dovoljno porazan odgovor.
Tai je to moda mogao uiniti, jednako otroumno, na drugaiji nain. Ali
njen drugi brat sada je nezamislivo daleko, na zapadu, meu duhovima. Posve
je sigurna da je Liu i to odsustvo takoer uzeo u obzir kada je oblikovao svoje
planove. Nije ni Li-Meina alosna, draga carica, prognana iz palae,
izgubljena u beskrajnim molitvama i sjeanjima to blijede, ita mogla uiniti
da je zatiti kad je stigao poziv u Dvoranu svjetlosti.
 Li-Mei, noena na sjever, i sama je sada s onu stranu svih granica. Razlika
je bila u tome to e Tai ako je iv uskoro poi kui. Ona nikada nee.
Teko je ivjeti s time. Treba svoj gnjev.
Udana za daleki obzor ponovno zapone, ovaj put s najgorom sviraicom
pipe od estorice. ini se da se redom izmjenjuju. Li-Mei si dozvoli psovku, na
vrlo ne-carevski nain. Sada ve mrzi tu pjesmu. Puta tom osjeaju da joj
pomogne goniti i oblikovati bijes koji joj treba.
Proviri iz svoje nosiljke (ne dozvoljavaju joj da jae, naravno). Jedan od
Boga upravo tada prolazi, jaui prema elu skupine. Golih je prsa,
rasputene kose, gotovo niz itavu duinu leda. Sjedi na konju na nain na koji
nijedan Kitanac nikada nije. Svi tako sjede, shvatila je. Nomadi ive na svojim
konjima. Pogleda je dok prolazi. Oi im se sretnu na trenutak prije nego to
Li-Mei pusti da zastor padne.
Treba joj nekoliko trenutaka, ali zakljui da izraz na jahaevu licu nije ni
pobjeda ni uspjeh niti ak mukareva pouda, nego ponos.
Nije sigurna to eli misliti o tome.
Nakon nekog vremena, ponovno proviri. Sada nema jahaa, poao je
naprijed. Pejza je mutan. Veernji vjetar nosi prainu, kao i obino. To ini
ve nekoliko dana. Bode je u oi. Sunce je nisko, nejasno iznad beskrajne
trave. Posljednja dva dana viaju ogromna stada gazela. Nou uju vukove
otkako su za sobom ostavili Zid. Kitanci se uasavaju vukova, dio straha i
udnovatosti koje prizivaju ove sjeverne stepe. Oni to su postavljeni u
garnizonima onkraj Zida sigurno to smrtno mrze, misli ona.
mirkajui prema naranastom zalasku sunca, Li-Mei se zatekne kako
smilja naine na koje je mogla ubiti svog brata Liua prije nego to se ita od
ovoga zbilo, predati ga noi.
Slike je nakratko zadovoljavaju.
Odluila je da je ljuta i na Taija. Na ovom vjetru ni prema kome ne mora
biti pravedna. Nije imao pravo napustiti ih na dvije godine, ne sa pokopanim
ocem i majkom udovom. Bio je potreban, makar kao protutea Liuu. Trebao je
to znati, predvidjeti.
Pusti zastor da padne, nasloni se na jastuke, misli o njima dvojici, klizi u
sjeanja.
Ne nuno dobra stvar. To je znailo ponovno se sjetiti doma, ali hoe li
stvarno moi ustrajati u sprjeavanju same sebe da to ini? To je, ako nita
drugo, nain da ne misli o tome to je eka kad ovo putovanje iz svijetlog
svijeta doe kraju, gdje god da to bude, u ovoj pustoi.
Druga Majka, jedina konkubina njihova oca, nije imala djece. Za nju tragedija,
izvor besanih noi i alosti, ali na katkad teak nain istine prednost za
etvero Shen djece, jer je na njih usmjeravala svu svoju znatnu ljubav, a
generalove dvije ene nisu imale djecu koja se nadmeu kao izvor sukoba.
Li-Mei je imala est godina, to znai da je Liu imao devetnaest, pripremao
se za prvi krug ispita u njihovoj prefekturi. Tai je bio dvije godine mlai od
njega, uio je vojne vjetine, ve je bio vei od svog starijeg brata. Chao, malo
dijete, gegao se po dvoritu, radosno padao u hrpe lia te jeseni. Sjea se toga.
Otac im je bio kui, na kraju sezone vojnih pohoda (jo jedan razlog zato
je znala da je jesen, to i lie paulovnije). Li-Mei, koja je cijelog ljeta marljivo
uila plesati s uiteljicom koju su joj pronale majke, trebala je izvesti nastup
za obitelj jednog svijetlog, vjetrovitog jutra festivalskog dana, kada su svi bili
kui.
Sjea se vjetra. Do dananjeg dana, vjeruje da je vjetar bio uzrok njenog
problema. Da joj ivot trenutno nije bio uniten i izgubljen, mogla bi se
nasmijati to se jo uvijek dri tog objanjenja za svoj pad.
Bila je pala. Jedini put kada joj se to dogodilo nakon barem tucet
ponavljanja prijanjih dana, pred uiteljicom i majkom. Ali pred obje majke, i
ocem, i starijom braom kako je gledaju, i bubnjarom kojeg su unajmili da je
prati, previe se zavrtjela na polovici prvog plesa, izgubila ravnoteu,
pokuala je ponovno pronai, zanjihala se na drugu stranu, i prevrnula
sramotno u lie na rubu dvorita, kao da nije nita starija od djeteta koje se
u njemu igralo.
Nitko se nije nasmijao. Sjea se toga.
Liu bi u odreenom raspoloenju to mogao uiniti, ali nije. Li-Mei sjede
uspravno, prekrivena liem, iznenaena, bijela lica, i vidje oevu iznenadnu,
blagu brigu, a zatim njegov gotovo skriven osmijeh zbog svog kratkonogog
malenog enskog djeteta.
A to je natjera da se iskoprca na noge i trkom pobjegne iz dvorita, uz
nezaustavljivi pla. Htjela mu je pokazati svima im pokazati kako sazrijeva,
kako vie nije dijete. A to to je uinila bilo je upravo suprotno. Sramota koja
je u njoj nadirala bila je neizdriva.
Liu ju je prvi pronaao, u vonjaku pod najdraom marelicom na najdaljem
kraju reda, pored kamenog zida. Leala je na tlu, upropatavala svoj plesni
kostim, lica skrivenog u rukama. Dotada se ve bila isplakala, ali odbila je dii
pogled kad ga u kako prilazi.
Oekivala je Drugu Majku, ili moda (manje vjerojatno) svoju vlastitu
majku. Iznenadi se kad zau otar glas Najstarijeg Brata kako zaziva njeno ime.
Prisjeajui se, odavno je shvatila da je Liu dvama enama bio rekao da je
ostave njemu. Tada su ve sluale njegove naredbe.
Sjedi uspravno! ree. u ga kako zastenja kad unu pored nje. Tada je
ve bio punaan, za njega to nije bio lagan poloaj.
Izravna naredba od prvog brata ne moe se zanemariti, to se jednostavno ne
ini. U nekim drugim obiteljima mogla bi dobiti batine ili ostati bez jela zbog
toga.
Li-Mei sjede uspravno, sjeti se da s potovanjem nakloni glavu, sklopljenih
ruku, mada se ne ustade da to uini.
On to zanemari. Moda su ga njeno blatom uprljano lice, staze njenih suza
navele da joj popusti. S Liuom se nikada nije znalo, ve tada.
On ree: Evo to e iz ovoga nauiti. Glas mu je bio staloen, precizan
ne ton s kakvim se obraa djetetu. Sjeala se toga, kasnije. Bio je tih, ali naveo
ju je na pozornost.
Ree: Vjebamo da bismo izbjegli pogreke, i ne izlazimo pred druge
osim ako ne vjerujemo da smo vjebali dovoljno. To je prva stvar. Razumije
li?
Li-Mei kimnu, irokih oiju uperenih u okruglo lice najstarijeg brata. Te je
godine imao zaetke brka i brade.
Ree: Svejedno, budui da nismo bogovi, ili iz carske obitelji, nikada ne
moemo biti sigurni da smo nepogreivi. To nije dano obinim ljudima, a
pogotovo ne enama. Stoga je ovo druga stvar koju e upamtiti: ako smo u
javnosti i pogrijeimo, ako padnemo u lie, ili posrnemo u govoru, ili se
naklonimo previe puta ili premalo... nastavimo kao da to nismo uinili.
Razumije li?
Ponovno kimnu, glava joj se ljuljala.
Liu ree: Ako zastanemo, ako se ispriamo, pokaemo oaj, pobjegnemo
iz dvorita ili odaje, prisiljavamo publiku da primijeti nau greku i vidi da nas
je posramila. Ako nastavimo, postupamo s njom kao s neim to je sudbina
mukaraca i ena, i pokazujemo da nas nije nadvladala. Da nas ne oznaava. A
uvijek e se sjetiti, sestro, da predstavlja ovu obitelj, ne samo sebe, u svemu
to ini. Razumije li?
I po trei put Li-Mei kimnu glavom.
Reci to, naredi njen brat.
Razumijem, ree ona, najjasnije to je mogla. Sa est godina, s blatom i
prezrelim palim voem na licu i rukama i odjei. Predstavlja svoju obitelj u
svemu to ini.
On se zagleda u nju na trenutak, zatim ponovno zastenja i dignu se, i poe
niz dugi red, napusti vonjak. Nosio je crno, sada se sjea. Neobino za
devetnaestogodinjaka, na granici drskosti (bez crvenog pojasa, dodue), ali
Shen Liu je oduvijek znao da e proi ispite, sve tri razine, i postati mandarin u
palai u Xinanu. Oduvijek.
Tai doe u vonjak neto kasnije.
Sa sigurnou je znala da je ekao da Liu doe i poe, kao to drugi brat i
treba. Slike toga dana otro su jasne, rana: podjednako je sigurna, dok se
prisjea, da je Tai skoro posve tono znao to joj je Liu bio rekao.
Jo uvijek je sjedila, stoga je ovaj put vidjela dolazak svoga brata. On se
nasmijei kad joj se priblii, znala je da e joj se nasmijeiti. Ono to nije
oekivala je da e nositi posudu vode i runik. Znao je da je leala na blatnu
tlu.
Sjede pored nje, prekrienih nogu, ne brinui za vlastitu odjeu i papue, i
stavi posudu izmeu njih, objesivi runik preko podlaktice s raskonim
pokretom, poput sluge. Mislila je da e sloiti smijenu grimasu da je nasmije,
i bila je odluna da se nee smijati (gotovo uvijek bi se nasmijala), ali nije to
uinio, samo je ekao. Za trenutak, Li-Mei skupi ruke, umoi ih i opere lice i
ake i ruke. Nita nije mogla napraviti s posebno iskrojenim plesnim
kostimom.
Tai joj doda runik i ona se obrie. On uze natrag runik i odloi ga, izbaci
vodu iz posude i nju takoer odloi pored sebe.
Bolje, ree, gledajui je.
Hvala, ree ona.
Sjea se tiine, kratke ali ugodne. Bilo je lako biti s Taijem. tovala je oba
starija brata, sjea se, ali Taija je voljela.
Pala sam, ree.
On se ne nasmijei. Znam. Mora da je bilo grozno. Sigurno si se toliko
radovala plesanju.
Kimnu, bez povjerenja u vlastiti glas.
On ree: Bilo je vrlo dobro, Li-Mei, dok se vjetar nije podigao. Poeo sam
se brinuti im sam ga osjetio. Pogleda ga.
Moda... moda bi idui put, moda ak veeras... mogla to ponoviti
unutra? Vjerujem da je to jedan od razloga zato plesai ne vole nastupati na
otvorenom. Svaki povjetarac utjee na nain na koji im odjea lebdi, i... mogu
pasti.
Nisam znala... zar vie vole plesati unutra?
Znam to sigurno, ree njen brat. Bila si vrlo hrabra to si to uradila u
dvoritu u jesenje jutro.
Nakratko si dozvoli da prihvati pomisao da je bila hrabra. Zatim odluno
odmahnu glavom.
Ne, samo sam to uradila tamo gdje su majka i ovjek s bubnjem odluili.
Nisam bila hrabra.
On se nasmijei. Li-Mei, samo to to si upravo rekla ve te ini iskrenom i
hrabrom. A to bi bila istina, bit e istina, kad bude imala dvadeset i est
godina, ne est. Ponosan sam na tebe. I otac takoer. Vidio sam to dok je
gledao. Hoe li ponovno za nas plesati? Unutra? Veeras?
Usna joj zatitra. On je... otac se gotovo smijao.
Tai se zamisli. Zna li jednu istinu o ljudima? Kad netko padne, ako se ne
ozlijedi, to i jest smijeno, sestrice. Nisam siguran zato. to ti misli?
Odmahnula je glavom. Nije znala zato je to bilo smijeno, ali sjeti se da se
hihotala kad se Chao gegao i prevrnuo u lie.
Tai doda: A otac se nije smijao. Isprve ga je bilo strah za tebe, zatim ga je
bilo strah da e povrijediti tvoj ponos ako se nasmije, stoga nije.
Vidjela sam. Suzdravao se. Rukom je pokrio usta.
Bravo, dobro je da si to vidjela. Tako je. Jer je bio jako ponosan. Rekao je
da se nada da e pokuati opet.
Usna joj vie nije drhtala. Je li? Stvarno, Tai?
A Tai je bio kimnuo. Stvarno.
Jo uvijek ne zna, do dananjeg dana, je li to posljednje bilo istina, ali
zajedno su napustili vonjak, Tai nosei posudu i runik, i te veeri je ponovno
plesala za njih (u urno oienom plesnom kostimu), meu paljivo
razmjetenim svjetiljkama u najveoj sobi za prijem, i nije pala. Njen otac se
itavo vrijeme smijeio, gledajui je, i potapao je po obrazu kad je poslije
dola do njega, a zatim se ustao i formalno naklonio, bez ikakvog smijeha, i
dao joj niz bakrenih novia, kao to se plaa stvarne plesae, a zatim slatki iz
jednog od svojih depova, jer joj je bilo est godina.

Kad bi sama za sebe promotrila ili objasnila nekome tko bi pitao i imao
ikakvo pravo na odgovor neke od vrlo velikih razlika izmeu njene starije
brae, misli Li-Mei, ti davni razgovori u jesenjem vonjaku dovoljno bi dobro
posluili.
Liu joj je bio rekao toga dana, i beskonano mnogo puta poslije toga,
osobno i u pismima iz Xinana da predstavlja obitelj u svemu to ini.
Prihvatila je to kao istinu: za sebe, za bilo koju enu ili mukarca. Tako je to
bilo u Kitaiju. U carstvu ovjek nije nita bez obitelji iza sebe.
Ali sada je daleko od carstva. Nomadi, sa svojim nizovima konja duge
grive i golemim vujim psima i svojim primitivnim jurtama i jezikom gruba
zvuka... ne poznaju njenu obitelj. Njenog oca. Nimalo ne mare za to. Ne znaju
ak ta misao joj teko pada da je dio loze Shen. Predstavljena je kao lanica
carske dinastije. Tako je Bogi vide, zbog toga djeluju tako ponosno, kad je
pogledavaju dok jau pored nje.
Trenutno joj izmie ast u svemu tome. Ona je utjelovljenje ohole prijevare
i hladne ambicije svoga brata. A nitko iz doma pored njihova malog potoka
nikada je vie nee vidjeti.
Pita se, obuzdavajui osjeaje, hoe li pismo uope stii do njene majke i
Druge Majke, ako na proljee poalje jedno, ili tucet, s bogovskim jahaima
do mjesta za razmjenu pored zavoja rijeke.
Tai ju je nazvao hrabrom, iznova i opet je ponavljao koliko je otroumna,
dok je odrastala, kako e joj obje te stvari pomoi u ivotu. Vie nije toliko
sigurna. Sigurno nije lagao, ali moda je bio u krivu.
Hrabrost bi mogla samo znaiti da nou ne plae, niti uporno zahtijeva da
uje istu beskrajnu naricaljku dok putuju, a Li-Mei uope ne moe zamisliti
kako bi otroumnost mogla biti od koristi drugoj ili petoj eni kaghanovog
nasljednika.
Ne zna ak ni koji e biti broj.
Ne zna nita o mukarcu kojem putuje da ga oeni iji krevet e dijeliti,
ako on to uope odabere. U svojoj nosiljci, Li-Mei duboko udahne.
Mogla bi se ubiti. To ine ene udane na ovaj nain. To se, naravno, smatra
sramotom. Nije sigurna mari li za to. Mogla bi odluiti da plae i aluje
itavim putem prema sjeveru, i nakon to stignu.
Ili, mogla bi predstavljati svijetlu, veliku uspomenu svoga oca, i sliku same
sebe koju je itavog njenog ivota Tai drao kao bronano ogledalo. Sliku
Shen Li-Mei koju je ostarjela carica voljela i kojoj je vjerovala u vlastitom
prognanstvu nakon to je Predraga Pratilja dola i opinila svojom glazbom i
duhovitou i ljepotom, promijenivi svijet.
ena moe promijeniti svijet.
A Li-Mei nije prva ena prognana iz svog ivota i doma, kroz brak, kroz
svretak braka, kroz neiju smrt, kroz roenje, kroz nemogunost da rodi
dijete... na ovaj teak nain ili onaj.
uje uzvik zapovijedi. Sada ve prepoznaje neke rijei, obraala je
pozornost. Konano se zaustavljaju za no. Dolazak ljeta na stepe znai vrlo
duge dane.
Rutina je ve uspostavljena: dvije princeze ostaju u nosiljkama dok im se
pripremaju jurte. Izlaze kad ih se pozove i odlaze izravno u jurte gdje im se
donosi obrok. Nakon toga, njihove ih ene pripremaju za poinak, i one
spavaju. Ustaju toliko rano da, ak i s blienjem ljeta, katkad na travi ima
mraza, ili se die magla.
U nosiljci, dok je sputaju, Li-Mei sloi grimasu. Pomalo je djetinjasta, u
stvari, iako ne bi htjela da joj to kau. Gurne bose noge u papue.
Sama povue svoj zastor ovaj put do kraja i korakne van u veernju
svjetlost i pranjav vjetar iroke stepe.
Trava oko nje, svijet, zeleni su poput smaragda. Srce joj brzo kuca. Nada se
da to nitko ne primjeuje.
Jedan od nosioca njene nosiljke krikne, iznenaen. Na taj zvuk, jedan jaha
se okrene, vidi je kako tamo stoji i u galopu se vrati kroz visoku travu: isti
onaj koji ju je ranije pogledao. Skoi s konja prije nego to uope stane,
glatko udari o tlo, tri zatim usporava, pokret izveden vie stotina puta,
pomisli Li-Mei.
Prie joj, s gnjevom i hitnjom na licu. Govori silovito, maui joj prema
nosiljci da se vrati u nju, nimalo dvosmislenosti u poruci mada ona ne
razumije rijei.
Ona se ne mie. On ponovi, istim rijeima, glasnije, pokazuje istim grubim
kretnjama. Drugi su se sada okrenuli, gledaju u njih. Jo dva jahaa brzo
dolaze s ela kolone, mrkih izraza lica. Bilo bi najmudrije, pomisli Li-Mei, da
se vrati u svoju nosiljku.
Oamari mukarca pred sobom, jako, po licu.
Udarac joj oari ruku. Ne sjea se kada je posljednji put nekoga udarila. Ne
sjea se, zapravo, da je to ikada napravila.
Ree, izgovarajui jasno on nee razumjeti, ali nije bitno: Ja sam ker
kitanskog generala, i lan carske obitelji Nebeskog cara Taizua, Gospodara pet
pravaca, i budua sam nevjesta kaghanova nasljednika. Koji god in vi imali,
bilo tko od vas, sada ete me sluati. Dosta mi je toga da po cijeli dan i no
sjedim u nosiljci ili jurti. Dovedite mi nekoga tko razumije civilizirani jezik i
ponovit u to!
Postoji mogunost da e je ubiti.
Ona ovdje moda stoji na rubu noi, na rubu prijelaza. Njegova sramota bit
e velika, udarila ga je ena.
Ali u njegovim oima vidi neodlunost i preplavi je olakanje. Nee
umrijeti na ovom veernjem vjetru, previe su uloili u njen dolazak na sjever
radi ovog braka.
Nekoliko trenutaka ranije izgledao je toliko ponosno, dok je jahao pored
nje, gledao je. Bez iega osim instinkta da je vodi, Li-Mei korakne natrag,
skupi stopala, i nakloni se, formalno sklopljenih ruku unutar irokih rukava
svoje halje.
Ispravljajui se, tada se nasmijei, nakratko, carska milost da ublai teak
trenutak.
Neka budu zbunjeni, pomisli. Neka budu nesigurni u nju. Pokazuje gnjev i
samostalnost, zatim utivost i ak milost. Vidi da je zastor na nosiljci druge
princeze (prave princeze) malo povuen. Dobro. Neka gleda. Bar je glupa
pjesma prestala.
Li-Mei uje ptice; prelaze iznad njih, u velikim brojevima. Blizu je jezero.
Zbog toga su vjerojatno odabrali ovo mjesto da se zaustave za no.
Pokae prema vodi. Koje je to jezero? Kako se zove na vaem jeziku?
Pogleda ovjeka pred sobom. Druga dvojica sada su ve dojahala i
zaustavila se, ostala na konjima, vidno neodluni kako da nastave. Ona ree:
Ako u ivjeti meu Bogima, moram nauiti te stvari. Dovedite mi nekoga
tko moe odgovoriti!
ovjek ispred nje se nakalja i kae, nevjerojatno: Zovemo ga Jezero
svizaca. Ovdje ih ima mnogo. Svisci, njihovi brlozi na brdima, druga strana.
Govori kitanski. Ona podigne obrve i poasti ga ponovno, nakratko
osmijehom.
Zato mi niste rekli da govorite na jezik?
On skrene pogled, uspije slegnuti ramenima na nain koji bi trebao biti
drzak, ali ne uspije.
Nauili ste ga trgujui pored zavoja rijeke?
Brzo je pogleda, ponovno, zapanjen (ali nije to bio teak zakljuak).
Da, kae on.
U tom sluaju, kae ona, sada hladno, ako imate ita to mi elite rei,
ukljuujui zahtjeve s kojima se mogu ili ne moram sloiti, odsada ete to
govoriti na jeziku koji znam. A drugima ete rei ovo to sam vam upravo
rekla. Razumijete li me?
I, divno, nakon kratke tiine, on kimne.
Recite im, kae ona, i okrene im leda da pogleda na istok prema jezeru i
pticama. Vjetar joj vue kosu, pokuava pramenove osloboditi dugih igala.
Postoji pjesma o tome, o vjetru kao nestrpljivom ljubavniku.
uje ga kako se ponovno nakalje, zatim pone priati na svom jeziku
jahaima koji su se okupili.
eka ga da zavri prije nego to se okrene, i sada mu neto da, da svima
njima. Nastojat u sada nauiti va jezik. Imat u pitanja. Morate mi pokazati
jahae koji znaju kitanski. Razumijete li?
On ponovno kimne. Ali, vanije, jedan od jahaa na konjima podigne ruku,
kao da trai doputenje da govori (to je pristojno!) i kae: Govorim takoer
va jezik, princezo. Bolje od ovoga. iroko se nasmijei, s krivim zubima.
Trag natjecanja ovdje. On je vei ovjek.
A Li-Mei vidi, sa zadovoljstvom, da onaj koji stoji pred njom ljutito gleda
novog pristupnika. Nasmijei se ovaj put onome na konju. ujem vas, kae,
mada u donijeti vlastiti zakljuak o tome iji je govor meu ovdje
prisutnima najbolji. Svima u vam dati do znanja, nakon to budem imala
vremena da prosudim.
Treba se igrati njima, pomisli ona, drati ih u ravnotei, ovdanje mukarce.
Svaka ena iz Ta-Minga zna poneto o tome kako se to radi. U meuvremenu,
ovo je korisno, prva dobra stvar u tko zna koliko vremena. Cijelog je ivota
poznata po tome da postavlja pitanja, a sada bi ovdje mogla nai neke
odgovore.
Mora nauiti to vie moe o mukarcu kojeg e oeniti i ivotu ena na
ovoj stepi. Ako e postojanje postati mraan uas, uistinu e ga sama prekinuti.
Ali ako se dani i noi na bilo koji nain mogu oblikovati ovdje s onu stranu
Zida i poznatog svijeta, odluuje potruditi se. Sada se trudi.
Pogleda onoga to stoji pred njom. Vae ime? Odrava zapovjedni ton i
dranje.
Sibir, ree on. Zatim doda: Princezo. I nakloni glavu.
Poite sa mnom, ree ona, poklanjajui mu to kao dar da ga drugi vide i
zavide na njemu, dok slau jurte. Recite mi gdje smo, koliko jo imamo za
proputovati. Nauite me imenima stvari.
Poe ne ekajui ga, prema vodi, dalje od ove neuredne gomile jahaa i
nosiljki i rastavljenih jurti. Dugo sunce baca sjenu pred njom. Dri se carski,
podsjea se, drei glavu visoko. Nebo je, pomisli, ogromno, a obzor (obzor
za koji je udana) zapanjujue je dalek. Sibir se pokrene, brzo poe za njom.
Prija joj da ne hvata korak pored nje, ostaje pola koraka za njom. To je
dobro. Dobro je i da joj je bilo usporilo. Desna je ruka pee otkako ga je
udarila. Ne moe vjerovati da je to uradila.
Tlo je neravno; ima zejih rupa, i rupa drugih ivotinja. Svizaca. Trava je
zapanjujue visoka, njoj gotovo do struka dok se blii jezeru. Skakavci skau
dok hoda kroz nju. Trebat e joj bolje cipele, shvati. Nije sigurna kakvu su joj
odjeu pripremili u palai. Sve je to tada namjerno zanemarila, izgubljena u
gnjevu. Rei e jednoj od svojih ena da otvori kovege i kutije koje nose na
sjever, i pogleda.
Namjeravam ovo initi svakog jutra prije nego to krenemo i svake veeri
kad postavimo logor, kae ona, gledajui oko sebe. Takoer i u podne kada
stanemo da jedemo, osim ako mi ne kaete da ima opasnosti. elim da se
pobrinete za mene. Razumijete li?
Razumije li? Zvui kao njen brat Liu. I da, u tome ima ironije.
Iznenadi je kada onaj koji se zove Sibir ne odgovori. S nelagodom pogleda
preko ramena. Nije toliko samouvjerena koliko zvui. Kako bi mogla biti? On
je prestao hodati, prestane i ona.
 Njegov pogled nije na njoj.
Kae neto na vlastitu jeziku. Zakletvu, molitvu, prizivku? Iza njih, u koloni
jahaa, drugi su takoer uutjeli. Nitko se ne mie. Mir je neprirodan. Svi
gledaju u istom smjeru prema jezeru, ali s njegove druge strane, uvis, prema
breuljcima na kojima bi trebali biti brlozi svizaca.
Li-Mei se okrene da vidi.
Vjetar se ponovno pokrene. Podigne obje ruke i prekrii ih zatitniki
preko grudi, ponovno snano svjesna koliko je sama, koliko daleko.
Oh, oe, apne, iznenadivi samu sebe. Zato ste me ostavili ovome?
Od svih ivih bia, Kitanci se najvie boje vukova. Ratarski narod ria i
itarice, navodnjavanje i paljivo obraena polja oduvijek su ih se bojali. Za
vukove sa sjevernih stepa govori se da su najvei na svijetu.
Na padini brijega s druge strane jezera ima ih tucet, na otvorenom,
nepomini pod nebom, osvijetljeni kasnim suncem, pogleda uperena prema
njima, prema njoj.
Sibir konano progovori, glasa puna napetosti. Princezo, vraamo se.
Brzo! Ovo nije prirodno. Putaju da ih se vidi! Vukovi to nikad ne rade. A-
Glas mu stane, kao da mu je sposobnost za rijei, na bilo kojem jeziku,
grubo oduzeta.
Ona jo uvijek gleda na istok. Vidi to svi vide. Na vrhu brijega pojavio se
ovjek, meu vukovima. Zvijeri mu se maknu s puta. Zaista to uine.
A Shen Li-Mei zna s iznenadnim, uasnim uvjerenjem da e joj se ivotni
put ponovno promijeniti. Jer putevi se mogu razilaziti i uistinu to ine, na
naine koje niti jedan mukarac ni ena nikada nee moi potpuno shvatiti, jer
to je nain na koji je stvoren svijet.
 10.

I ste te veeri, u palai Ta-Ming, koja granii sa sjevernim zidom Xinana, s

pogledom na prostrani, ograeni Jelenji park kroz otvorena vrata balkona,
ena svira iani instrument u odaji za sluanje na viim katovima, muzicira za
cara i odabrano drutvo njegovih dvorjana. Njegov nasljednik, Shinzu, takoer
je prisutan. Princ dri au vina koja se neprestano dopunjuje.
Car Taizu, Dostojanstveni gospodar pet pravaca, to vlada s ovlau neba,
nikada ne skida oi sa ene koja svira glazbu. To opaanje primjenjivo je na
veinu ljudi u odaji. (Jedan mandarin takoer gleda, iz kutka oka, zapanjujue
krupnog ovjeka blizu cara, pokuavajui i ne uspijevajui vidjeti u
njegovo srce.)
Wen Jian, Predraga Pratilja, navikla je da bude predmet svih pogleda. Tako
to jest, takva ona jest. To je tako bez obzira svira li glazbu, kao sada, ili samo
ulazi u prostoriju, ili jae kroz neki od gradskih parkova ili onih oko palae
pored vode ili ume. To se priznaje kao njeno pravo. Ve je ubrojena meu
legendarne ljepotice Kitaija.
Dvadeset i jedna joj je godina.
Oduzima dah, mijenja ritam srca. Prvi put kad je se vidi, i svaki put poslije
toga: kao da se sjeanje brie, pa obnavlja. ovjek zamilja nemoguu
svjeinu, zatim porculan ili bjelokost, i pokuava izmiriti te slike, i ne
uspijeva, kada vidi Wen Jian.
Ove je veeri njen instrument porijeklom sa zapada, varijanta pipe, koja se
svira prstima, ne trzalicom. Ranije je pjevala, ali sada vie ne; samo treperave
note ispunjavaju odaju, u kojoj se izmjenjuju stupovi ada i alabastera, neki od
potonjih toliko paljivo izrezbareni da svjetiljke postavljene u njih bacaju
svjetlost.
Pored ene, na tkanom prostirau, sjedi slijepac s flautom. U trenutku po
njenom izboru, ona okida posljednju notu i on to prepoznaje kao svoj znak i
poinje svirati. Ona ustane, i vidi se da je bosa, dok prelazi pod od ruiastog
mramora da stane pred prijestolje koje su donijeli u ovu odaju.
Nebeski Sin smijei se iza duge, uske, sivo-bijele brade. Odjeven je u bijelo.
Pojas mu je ut, carska boja. Na glavi nosi privren meki crni eir, crne
svilene papue proivene zlatom, i tri prstena na svakoj ruci. Jedan od prstena
je zmaj od zelenog ada. Samo car ga smije nositi. Pred etrdeset godina, malo
vie, ubio je svoju tetku i dva svoja brata, a ezdeset tisua mukaraca poginulo
je u tjednima i mjesecima to su uslijedili, kada je preuzeo i osigurao
Feniksovo prijestolje nakon smrti svoga oca.
Smion i sposoban na bojnom polju, uen, matovit (mnogo vie nego dva
brata koja su umrla), ovrsnuti voa, Taizu je osigurao Devetu dinastiju i
oblikovao znan svijet, koristei rat da proiri granice i donese mir, a zatim taj
mir veinom trajan da zapone pritok gotovo nezamislivog bogatstva u
Kitai, u ovaj grad, ovu palau, koju je sagradio pored manje koja je pripadala
njegovu ocu.
Vie nije mlad. Sada ga lako umore pitanja drave i vlasti nakon toliko
desetljea posveene brige. Sjeverozapadno od grada gradi svoju grobnicu,
pored onih svoga oca i djeda, koje nadjaava ali eli ivjeti zauvijek.
S njom. S Jian, i njenom glazbom i mladosti, njenom ljepotom. Ovo
nevjerojatno otkrie, blago drae od ada, njegovih sjedokosih kasnih dana.
Kree se sada pred njima u visokoj odaji, poinje plesati dok slijepac
lagano svira. Meu onima to gledaju iri se zvuk, kolektivni udah, kao od
smrtnika to s daljine vide trag devetog neba, naznaku kakvo bi moglo biti
postojanje meu bogovima.
Car je tih, gleda je. Jianine oi su na njegovima. Gotovo uvijek su na
njegovima kad je on u prostoriji. Glazba flaute, taj tihi dah iekivanja dok
poinje njen ples, a zatim jedan glas povikne, potresan, kao napad: Oh, jako
dobro! Sad ete nam plesati! Dobro!
Veselo se nasmije. Neobino visok glas u zapanjujue masivnom tijelu.
Mukarac toliko krupan da mu se pozadina i bedra prelijevaju preko prostiraa
koji je za njega postavljen pored prijestolja. Dozvoljeno mu je da sjedi,
naslonjen na jastuke, priznanje nunosti i znak asti. Nitko drugi ne sjedi osim
cara i slijepog glazbenika, ak ni Taizuov nasljednik. Shinzu stoji blizu oca,
pije vino, oprezno tih.
Obino je mudro za princa u Kitaiju da bude oprezan.
Vrlo krupni ovjek, nimalo oprezan, roen je kao barbar na sjeverozapadu.
U mladosti je bio uhien zbog krae ovaca, ali dozvoljeno mu je da se pridrui
kitanskoj vojsci umjesto pogubljenja.
Sada je toliko moan da to uasava veinu ljudi u ovoj prostoriji. On je
vojni guverner triju okruga na sjeveroistoku, golem teritorij. Vrlo velika
vojska.
To se nikada ranije nije dogodilo, jedan guverner za tri okruga, nikada se
nije dozvolilo da se to dogodi.
ovjekove iroke noge isturene su ravno pred njim: nikako ih ne moe
prekriiti. Oi su mu gotovo skriveni prorezi u naborima glatko obrijanog
lica. Kosa, pod crnim eirom, crna je i rijetka: vie je nema dovoljno za
vezivanje u vor. Kada dolazi u Xinan, ili kada naputa carski grad, na
povratku u svoje sjeverne okruge, dvanaestorica mukaraca nose njegovu
nosiljku. Proli su dani kada ga je konj mogao nositi, u boj ili igdje drugdje.
Ime mu je An Li, ali ve dugo vremena znan je kao Roshan.
Mnogi ga mrze, ali ima onih koji ga oboavaju, jednako strasno, jednako
silno.
Car je jedan od onih to ga vole, a Jian, Predraga Pratilja, posvojila ga je
ak kao svoga sina mada je vie nego dvostruko stariji od nje u djejoj
igri, ruglu od obreda, koji neki smatraju grozotom.
Ranije ovog proljea ene iz njene pratnje, njih trideset ili etrdeset,
hihoui se u oblacima tamjana i isprepletenih mirisa parfema, skinule su ga iz
odjee dok je leao na podu u enskim odajama, a zatim su ga napudrale i
pomotale i prikaile kao novoroene u golema sukna. Jian je ula, smijui se
i pljeui s ushitom, i nahranila ga mlijekom, pravei se s izloenim
grudima, rekoe neki da je njeno vlastito.
Car je, aputalo se, uao u sobu toga dana u enskim odajama, gdje je debeli
ovjek koji je bio i na mnoge naine jo uvijek jest general koji je izazivao
najvie strahopotovanja u carstvu vritao i plakao kao novoroene, polegnut
na lea, akama trljajui male oi, dok su se dotjerane, namirisane ene palae
Ta-Ming zabavljale i smijale do zanosa od pogleda na Jian i Roshana kako se
veselo igraju u sreditu svijeta.
Svi u Xinanu znali su tu priu. O njima dvoje aputale su se druge prie koje
je bilo neizrecivo opasno naglas rei u krivom drutvu. U bilo kojem drutvu,
zapravo.
Progovoriti, kao to Roshan to ini veeras, u trenutku kada poinje ples
Wen Jian, silan je prekraj protokola. Za one koji razumiju takve stvari takoer
je divlje agresivan prikaz samopouzdanja.
On je neotesan i nepismen sm to ponosno objavljuje roen u plemenu
na granici pustinjskih dina, meu ljudima koji su nauili preivljavati
uzgajajui ovce i konje, a zatim pljakajui trgovce na Putevima svile.
Otac mu je sluio u kitanskoj vojsci na granici, jedan od brojnih barbarskih
konjanika koji su ispunjavali tu ulogu kako se carska vojska razvijala. Prestali
su s pljakanjem, uinili duge ceste sigurnima za trgovinu i rast Xinana i
carstva. Otac se uzdigao do osrednjeg ina pripremajui put za sina koji nije
oduvijek bio toliko golem.
 An Li, kada je na njega doao red, bio je vojnik i asnik, zatim vii asnik,
iji su vojnici na njegovim bojnim poljima ostavljali humke neprijateljskih
lubanja vukovima i pticama leinarima, pokoravali ogromna prostranstva za
Kitai. Nakon tih je pobjeda imenovan generalom, a zatim, nedugo nakon toga,
vojnim guvernerom na sjeveroistoku, s poastima koje nadmauju sve druge
guvernere.
Prisvaja si pravo, sukladno tome, da se ponaa na naine na koje se nijedan
drugi ovjek ne bi usudio, ak niti nasljednik. Moda pogotovo niti nasljednik.
On zabavlja Taizua. Prema miljenju nekih u ovoj prostoriji, namjerno se tako
ponaa, grubo prekida, kako bi ostalima pokazao da moe. Da samo on moe.
Meu one s takvim miljenjem ubraja se prvi ministar, onaj novi: Wen
Zhou, omiljeni roak Predrage Pratilje, koji taj poloaj ima zahvaljujui
njenom posredovanju.
Proli premijer, onaj kotunjavi, koji nije spavao, i koji je umro jesenas
na olakanje mnogih i strah i alost drugih bio je jedini ivui ovjek kojega
se Roshan vidno bojao.
Chin Hai, koji je postepeno unaprjeivao krupnog barbara, i drao ga pod
kontrolom, poao je svojim precima, a palaa Ta-Ming sada je drugaije
mjesto, to znai da je takvo i carstvo.
Eunusi i mandarini, prinevi i vojni voe, aristokrati, sljedbenici Svete staze
i uenici Cho majstora svi oni gledaju prvog ministra i najjaeg od vojnih
guvernera, i nitko se ne kree prebrzo, niti priziva panju na sebe. Nije uvijek
dobra stvar biti primijeen.
Meu onima koji promatraju prve Jianine polagane, senzualne pokrete
dok njena krem-i-zlatna suknja klizi uz pod, a zatim se poinje dizati i lebdjeti
kako njene kretnje postaju hitrije, ire najsumnjiaviji stav o Roshanu dijeli
premijerov glavni savjetnik.
Taj lik stoji iza Zhoua u crnim haljama (crveni pojas, zlatni klju to s njega
visi) mandarina najvieg, devetog stupnja.
Ime mu je Shen Liu, a njegova sestra, njegova jedina sestra, sada je ve
daleko na sjeveru, s onu stranu Dugog zida, i izuzetno dobro slui njegovim
potrebama.
Uglaen je i zna cijeniti ovakav ples, poeziju, dobro vino i hranu, slikarstvo
i kaligrafiju, dragulje i brokatnu liao svilu, ak i arhitekturu i suptilnu
orijentaciju gradskih vrtova. Vie, u svim tim sluajevima, nego to moe prvi
ministar.
Njegova narav takoer ima i senzualnu stranu, paljivo prikrivenu. Ali dok
gleda ovu osobitu enu, Liu se mui da se odupre osobnim matarijama. Strai
samoga sebe. Sama injenica da ne moe odoljeti da je zamilja samu s njim u
sobi, uzdiui te vitke ruke, iroke rukave kako padaju da otkriju duge, glatke
ruke dok ona vadi igle iz kose crne poput noi, navodi ga da zadrhti, kao da bi
neprijatelj nekako mogao zaviriti u skrivena mjesta njegovih misli i izloiti ga
nad liticom opasnosti.
Bezosjeajan, izvana staloen, Liu stoji iza Prvog ministra Wena, pored
glavnog eunuha palae, i gleda enu kako plee. Nemarni promatra mogao bi
pomisliti da mu je dosadno.
Nije tako. On krije udnju, i boji se Roshana, zbunjen je dok pokuava
dokuiti to su tone ambicije tog ovjeka. Liu mrzi biti nesiguran u neto,
oduvijek je to mrzio.
Prvi ministar takoer se boji, i vjeruju da imaju razloga za strah.
Raspravljali su o brojnim potezima, ukljuujui zamisao da izazovu Roshana
da uini neto nesmotreno, zatim ga uhite zbog izdaje ali ovjek upravlja
trima vojskama, ima carevu ljubav, a Jian, koja je u ovome bitna, dvojako je
postavljena.
Jedan od Roshanovih sinova ovdje je u palai, dvorjanin, ali takoer i neka
vrst taoca, ako do toga doe. Osobno, Liu je miljenja da Roshan nee
dopustiti da ga to sprijei u bilo emu to odlui uiniti. Dva guvernerova
savjetnika uhiena su u gradu pred tri tjedna na poticaj prvog ministra:
optueni za savjetovanje s astrolozima poslije mraka, ozbiljan zloin. Porekli
su optube. I dalje su zatvoreni. Roshan je prema tom sluaju spokojno
ravnoduan.
Rasprave se nastavljaju.
uje se suanj. Suhonjavi klerik Staze, alkemiar, pojavi se pored
prijestolja nosei alicu od ada optoenu draguljima na okruglom zlatnom
posluavniku. Car, ne skreui pogled s plesaice, ije oi nikada ne skreu s
njegovih, popije eliksir koji mu je propisan za ovo doba. Ona e svoj uzeti
kasnije.
Moda mu nikada ne zatreba njegova grobnica. Moda e zauvijek ivjeti s
njom, jesti zlatne breskve u paviljonima od sandalovine, okruen njegovanim
stablima laka i bambusovim lugovima, vrtovima krizantema pored jezeraca na
kojima plove ljiljani i cvjetovi lotosa, lebdei meu lampionima i
krijesnicama poput sjeanja na smrtnost.
* * *
Tai pogleda preko uzdignutog podija u pjesnika, a zatim skrenu pogled
prema svjetiljci i njenoj sjeni na zidu. Oi su mu bile otvorene, ali nisu vidjele
nita osim obrisa.
Sima Zian je zavrio priu, to zna. to postaje, rekao je, znano meu
ljudima koji imaju veze s dvorom ili dravnom slubom.
Bila je to pria koja je lako mogla dostii naunike-na-uenju, doi do uiju
Taijevih prijatelja: dvije princeze to se alju kao ene Bogima u zamjenu za
hitno potrebne konje za rasplod i konjicu, i poveane brojeve nomada da slue
za plau u kitanskoj vojsci. Jedna od princeza istinska ki carske obitelji,
druga, prema starom, lukavom triku...
Rije je o vaoj sestri, pjesnik je bio rekao.
Mnogoto je postalo jasno u ovoj blago osvijetljenoj sobi za prijem
kurtizanske kue, kasno u noi u provincijskom gradiu daleko od sredita
moi. Otkuda je Taijev stariji brat, bliski povjerenik i glavni savjetnik Prvom
ministru Wen Zhouu, postigao... neto to bi ljudi smatrali genijalnim,
spektakularnim, darom za itavu obitelj, ne samo za sebe.
Tai, gledajui prema sjeni, iznenada vidje sliku male djevojice kako mu
sjedi na ramenima, posee uvis da ubere marelice u-
Ne. Odgurnu sliku. Nije si mogao dopustiti da bude tako jeftino
sentimentalan. Takve su sladunjave misli za lijene pjesnike to improviziraju
na gozbi ruralnog prefekta, za studente to se mue sa zadanom pjesmom na
ispitu.
Prizvat e, umjesto toga, jutra kada je general Shen Gao doao kui s
vojnog pohoda, slike tvrdoglave djevojke koja je sluala na vratima
dozvolila da je se vidi ili uje, kako bi je mogli otjerati ako ele kada je Tai s
njihovim ocem govorio o svijetu.
Ili, kasnije, nakon to se general povukao na njihovo imanje, pecanju u
potoku, i alosti, kada je Tai bio onaj koji je dolazio kui: s dalekog sjevera, s
Planine kamenog bubnja, ili u posjeti s uenja u Xinanu u vrijeme festivala.
Li-Mei nije bila neka naivna, mala djevojica okrugla lica. Otila je od
doma, tri godine sluila carici na dvoru, pripremala se za brak prije nego to
im je otac umro.
Jo jedna slika: sjeverno jezero, koliba u plamenu, vatre to gore. Miris
spaljenog mesa, ljudi to rade neizrecive stvari mrtvima, i onima koji jo nisu
mrtvi.
Sjeanja koja je dosad ve htio ostaviti za sobom.
Postade svjestan da stie ake. Prisili se da prestane. Mrzio je biti oit,
proziran, ini to ovjeka ranjivim. Najstariji brat Liu bio je taj koji ga je,
zapravo, tome nauio.
Vidje kako Sima Zian gleda u njega, u njegove ruke, suosjeanje na licu
drugog ovjeka.
elim nekoga ubiti, ree Tai.
Stanka da razmisli o tome. Poznata mi je ta elja. Katkad je djelotvorna. Ne
svaki put.
Moj brat, njen brat, je ovo uinio, ree Tai.
ene su se bile povukle, bili su sami na podiju.
Pjesnik kimnu. To se ini oitim. Hoe li od vas oekivati da ga zbog toga
pohvalite?
Tai se zagleda. Ne, ree.
Zaista? Mogao bi to oekivati. S obzirom na to to ovo znai za vau
obitelj.
Ne, ree opet Tai. Skrenu pogled. Uinio je to preko prvog ministra.
Morao je.
Sima Zian kimnu. Naravno. Natoi si jo vina, krenu prema Taijevoj ai.
Tai odmahnu glavom. Ree, rijeima koje su izvirale poput bujice:
Takoer sam saznao da je Prvi ministar Wen za sebe uzeo enu koju ja... moju
omiljenu kurtizanu u Sjevernom okrugu.
Drugi se ovjek osmjehnu. vrsto spleteno poput strogog stiha! Mora da je
on jo jedan ovjek kojega elite ubiti?
Tai se zacrveni, svjestan koliko se to mora initi banalnim nekome tko je
tako irokih svjetonazora poput pjesnika. Sada je to bila borba oko kurtizane.
Student i visoki dravni dunosnik! Do smrti! Ovakvu plitku priu izvode s
lutkama na trgovima i trnicama za seljake iroko otvorenih usta.
Bio je odvie gnjevan, i znao je to.
Posegne i ipak natoi jo jednu au. Ponovno pogledom prijee po
prostoriji. Samo je desetak ljudi jo bilo budno. Bilo je vrlo kasno. Jahao je od
zore toga jutra.
Njegova sestra bila je daleko. Yan je bio mrtav pokraj jezera. Njegov otac
bio je mrtav. Njegov brat... njegov brat...
Ima mnogo ljudi, ree ozbiljno Sima Zian, u Xinanu, i drugdje, koji bi
eljeli da prvi ministar... vie ne bude meu ivima. Poduzet e mjere opreza.
Carski grad trenutno je ubojito opasan, Shen Tai.
Onda u se dobro uklopiti, zar ne?
Pjesnik se ne osmjehnu. Mislim da ne. Mislim da ete uznemiriti ljude,
pomjeriti ravnotee. Netko ne eli da stignete, oito.
Oito.
Bilo je teko, usprkos svemu, zamisliti svoga brata kako odabire ubojicu.
Bilo je bolno poput udarca. Bila je to pukotina, procjep, u svijetu.
Tai polako odmahnu glavom.
Moda to nije bio va brat, ree pjesnik, kao da mu ita misli. Kanlinka,
Wei Song, bila je uinila istu stvar nekoliko noi ranije. Taiju to nije bilo
drago.
 Naravno da je bio on! ree grubo. Ispod rijei se krilo tamno mjesto.
Znao bi to u misliti o onome to je uinio Li-Mei.
Bi li oekivao od vas da ga zbog toga ubijete?
Tai uspori crno bubnjanje svojih misli. Pjesnik je sa svojim iroko
postavljenim oima gledao ravno u njegove.
Polako, otegnuto, Tai slegnu ramenima. Ne. Ne bi.
Sima Zian se osmjehnu. Tako sam i mislio. Uzgred, netko je na trijemu,
neprestano hoda naprijed i natrag, zaviruje unutra i gleda nas. Mala osoba.
Odjevena u crno. Moda je jo jedan Kanlin poslan za vama...
Tai nije ni pogledao. Ne. Taj je moj. Kanlin, da. Na Gvozdenim vratima
sam unajmio uvara. Ratnika kojeg je bio poslao netko u Xinanu da zaustavi
ubojicu.
Vjerujete mu?
Pomisli na Wei Song u ulici noas, kada su guvernerovi ljudi doli po
njega. Shvati da joj uistinu vjeruje.
Neko bi ga to smetalo, da se netko tako vidljivo postavi na strau: gubitak
privatnosti, pretpostavka da se ne moe brinuti sm za sebe. Sada je, s onime
to je saznao, bilo drugaije. Morat e razmisliti i o tome.
Ne veeras. Bio je preumoran, i nije mogao sprijeiti da mu misli lutaju do
Li-Mei. A zatim do Liua. Prvi Sin, stariji brat. Godinama su dijelili sobu.
I to odgurnu. Jo sentimentalnosti. Vie nisu bili djeca.
To je ena, ree. Kanlinka. Mora da je vidjela guvernerove vojnike kako
odlaze sa svojim zatvorenicima, zakljuila da netko mora drati strau. Zna
biti teka.
Svi oni znaju biti takvi. ene, Kanlinski ratnici. Stavite ih u jedno...
Pjesnik se nasmija. Zatim upita, kako je Tai napola oekivao: Tko je netko u
Xinanu tko ju je poslao?
Odluio je vjerovati i ovome ovjeku, zar ne?
Kurtizana koju sam spomenuo. Wen Zhouova konkubina.
Ovaj put pjesnik trepnu. Za trenutak ree: Usudila se to riskirati? Za
nekoga koga nije bilo dvije godine? Shen Tai, vi ste... Ostavi misao
nedovrenu. Ali ako je prvi ministar taj koji vam eli smrt, moda se ni po
cijenu konja za carstvo ne predomisli.
Tai odmahnu glavom. Ako me ubije sada, nakon to je stigao glas o
konjima, Zhou ili moj brat dolazi u opasnost da netko vi, Xu Bihai, ak i
zapovjednik na Gvozdenim vratima to povee s njime. Gubitak tolikih
sardijskih konja uinio bi moju smrt bitnom. Njegovi bi ga neprijatelji s time
mogli unititi.
Pjesnik razmisli o tome. O emu je onda rije? S Kuala Nora niste nita
mogli uiniti za svoju sestru, zar ne? Bili ste predaleko, ve je bilo prekasno,
ali poslana je ubojica. Je li rije o uklanjanju novog neprijatelja prije nego to
se vrati? Zastade, oklijevajui. Moda suparnika?
Moglo je biti i to.
Njena kosa pod svjetlou svjetiljki.
A kad bi me netko odveo odavde dok tebe nema?
Ree: Moglo bi biti.
Nastavit ete dalje za Xinan?
Tai se osmjehnu, po prvi put otkako je siao niz stube. Neveselo, ree:
Moram, zacijelo? Poslao sam glas. S nestrpljenjem e me oekivati!
Nije bilo odgovora u obliku osmijeha, ne ovaj put. Moda takoer i
iekivati na cesti. Shen Tai, prihvatit ete nedostojnog prijatelja i druga?
Tai proguta. Nije ovo oekivao. Zato? Bilo bi suludo opasno za vas da se
izloite...
Pomogli ste mi da se sjetim pjesme, ree onaj koga su zvali Prognanim
Besmrtnikom.
To nije razlog da-
I dvije ste godine zakapali mrtve na Kuala Noru.
Ponovno tiina. Ovaj ovjek je, pomisli Tai, bio sav u stankama, prostorima
izmeu rijei koliko i samim rijeima.
S druge strane prostorije netko je poeo lagano prebirati po pipi; note su
lebdjele kroz svjetlost svjetiljki i sjenu, listovi na potoku obasjanom
mjeseinom.
Xinan se promijenio. Trebat ete nekoga tko poznaje grad kakvim je
postao otkako ste otili. Poznaje ga bolje od kakve Kanlinke koja koraa
naprijed-natrag. Sima Zian se iroko nasmijei, a zatim se nasmija,
zabavljajui se milju koju odlui ne podijeliti.
Pjesnikova ruka, vidje Tai, posegnu da dotakne njegov ma.
Prijatelj je bila rije koju je upotrijebio.
* * *
Put ne zavrava kad zavri.
Izlizana misao dolazi joj u hladnoi noi dok sama eka u svojoj jurti. Li-
Mei ne spava, niti je pod pokrivaima od ovje koe koje nou za nju
rasprostiru. Na stepi pod zvijezdama zna biti hladno. Unutra je mrano kao u
grobnici, sa zatvorenim krilom. Ne vidi ak ni svoje ruke. Sjedi na slamnjai,
potpuno odjevena, s malim noem u ruci.
Drhti, i nije time zadovoljna, iako ovdje nema nikoga da vidi njenu slabost.
Nauk Svete staze koristi izreku o putevima i odreditima da naui, dijelom,
da smrt ne zavrava neije putovanje kroz vrijeme i svjetove.
Ona ne zna, ne bi nikako mogla znati, ali vjerovanje Boga blisko je toj
misli. Dua se vraa Nebeskom Ocu, tijelo ide zemlji i nastavlja u drugom
obliku, a zatim nekom drugom, i opet drugom, dok se krug ne prekine.
Li-Mei noas razumije neto drugo. Zna neto drugo. I to je bilo tako u
trenutku kad je vidjela vukove na padini i ovjeka s njima, i gledala nomade
iza sebe baene u kaos i paniku ti vrsti, estoki mukarci stepe ije samo
bie zahtijeva da ne pokazuju nikakvog straha nikome, niti sebi.
Neto e se uskoro zbiti. Put, neka vrsta puta, uistinu e zavriti, moda
upravo ovdje.
Budna je i odjevena, eka. S noem.
I stoga kada prvi vuk krene zavijati nije iznenaena. ak i s time, ne moe
se sprijeiti da se ne trzne grevito na taj divlji, izgubljeni zvuk, niti zaustaviti
ruke da joj se ne ponu tresti jo jae. Mogue je biti hrabar, i biti uplaen. Boji
se da e se porezati noem i odloi ga na slamnjau.
Prvo samo vuk voa, zatim drugi s njim, ispunjavaju iroku no svojim
zvukom. Ali psi nomada veliki vuji psi tihi su, kao to su bili od prvog
vienja vukova prema zalasku sunca.
To je, koliko i bilo to drugo, razlog zato je toliko sigurna da se neto
neobino zbiva. Psi su trebali podivljati na raniju pojavu vukova, i sada na
njihov zvuk.
Nita. Sasvim nita od njih.
Vani ipak uje kretanje, jahae kako uzjahavaju. Bit e sretniji u sedlu,
poela je to shvaati. Ali nema uzvika, zapovjedi, nikakvih ratnikih poklika, i
nikakvih pasa. Neprirodno je to.
Ponovno vukovi, blie. Najgori zvuk na svijetu, netko je tako nazvao
njihovo zavijanje, u pjesmi iz davnina. Kitanci se boje vukova vie nego
tigrova. U legendama, u ivotu. Sada se sputaju. Zatvori oi u mraku.
Li-Mei eli lei na svoju malu slamnjau i navui ovje koe preko glave i
zaeljeti da sve ovo nestane, vie-ne-bude.
U gradu najbliem njihovu imanju bio je pripovjeda koji je nudio priu s
trnice, bajku, o djevojici koja je to mogla. Sjea se kako mu je prvi put
pruila bakreni novi, zatim shvatila da je slijep.
Toliko eli biti tamo, biti kui, u svojoj vlastitoj spavaoj sobi, ljuljati se
naprijed natrag na ljuljaki u vrtu, biti na ljestvama u vonjaku i brati rano
ljetno voe, podizati pogled da nae Djevu pletilju na poznatu veernjem
nebu...
Shvati da ima suza na licu.
Nestrpljivo, s kretnjom koju bi bar jedan od njene brae bio prepoznao,
stisne usne i obrie obraze s obje nadlanice. Na svoj nain, mada bi to moda
htjela porei, pokazivanje nemira uznemiruje je koliko bi uznemirilo i nomade
vani na svojim konjima.
Prisili se da ustane, provjeri da vrsto stoji na nogama. Nosi jahae izme.
Bila je rekla svojim dvama enama da ih pronau u prtljazi kada se vratila s
one etnje u zalazak sunca. Zastane, zatim ponovno uzme no, spusti ga u
unutarnji dep svoje tunike.
Moda e joj trebati da si oduzme ivot.
Udahne, podigne teko krilo svoje jurte, i sagne se da izae. Treba biti
uplaen da bi se to moglo raunati kao hrabrost. To ju je bio nauio otac,
davno.
Pue vjetar. Hladno je. Svjesna je otrog sjaja zvijezda, vrpce Nebeske
rijeke kako pravi luk preko nebesa, vjeni simbol jedne stvari razdvojene od
druge: Djeve pletilje od svoje smrtne ljubavi, ivih od mrtvih, prognanika od
doma.
ovjek stoji pred njenom jurtom. Ranije je imala zamisao o njemu, to bi
mogao biti, ali ispostavlja se da je bila u krivu. Teko je procijeniti njegovu
dob, pogotovo u noi, ali vidi da je odjeven kao i svaki drugi Bog jaha.
Bez zvonaca, bez ogledala, bez bubnja.
Nije aman. Mislila je da bi to mogao biti razlog zato su jahai tako
uplaeni. Znala je za te ljude jer joj je brat bio rekao, pred mnogo godina.
Iako, kad bi se zahtijevala istina, Tai je bio rekao njihovu ocu a Li-Mei je iz
blizine sluala dok su otac i Drugi Sin razgovarali.
Je li to bilo bitno? Sada? Znala je neke stvari. A mogli su je otjerati s
potoka, ili zatvoriti vrata, da su htjeli. Nije se previe trudila da ostane
skrivena.
ovjek pred njenom jurtom onaj je s padine pored jezera. Oekivala je da
e doi. Zapravo, zna vie od toga: zna da je ona razlog zato je on ovdje i da
je on uzrok tiine pasa iako su vukovi sada s njim u logoru, njih pola tuceta.
Odlui ih ne gledati.
Bogovski su jahai ukoeni, gotovo formalna mirnoa. Sjede na konjima
jednoliko razmjeteni oko njene jurte, ali nitko se ne mie, nitko ne reagira na
uljeza meu njima, ni na njegove vukove. Uistinu su njegovi vukovi, to bi
drugo mogli biti? Ne vidi nikakve strijele u napetim lukovima, nikakve
maeve isukane iz korica. Ovi su ljudi ovdje kao pratnja, da dovedu kitanske
princeze svom kaghanu, da ih brane svojim ivotima. To se ne dogaa.
Zvijezde, mjesec u opadanju, logorske vatre to gore meu jurtama, iskre
to tamo skau, ali nikakvo drugo kretanje. Kao da su svi pretvoreni u kipove
osvijetljene mjeseinom, ovjek i njegovi vukovi, jahai i njihovi konji i psi,
kao u nekakvoj legendi o zmajskim kraljevima i vjetacima iz davnina, ili
enama-lijama to pletu ari u bambusovim umama pored jaruga Velike
rijeke.
Bogi izgledaju, misli Li-Mei, kao da se ne mogu micati.
Moda je to istina. Stvarna istina, ne ispriana bajka. Moda ih je na mjestu
zamrznulo neto vie od straha ili potovanja.
Nije tako, zakljui, osvrnuvi se oko sebe u vatrom osvijetljenom mraku.
Jedan ovjek trzne uzdama. Drugi nemirnom rukom pogladi grivu svoga
konja. Pas se ustane zatim brzo ponovno sjedne.
Puke prie i legende ono su od ega se odmiemo kada svijet odraslih
preuzme na ivot, pomisli ona.
Na kratak, nestabilan trenutak, padne joj na pamet da prie ovjeku s
vukovima i oamari ga po licu. Ne uini to. Ovo nije isto kao prije. Ne
razumije dovoljno. Ne razumije nita od toga. Dok ne shvati, ne moe
djelovati, ne moe staviti svoj znak (ma koliko slab) na zbivanja. Moe samo
slijediti kamo vodi no, pokuati zatomiti uas, biti spremna da umre.
No je u depu njene halje.
ovjek nije progovorio, niti ne progovara sada. Umjesto toga, zurei ravno
u nju, podigne ruku i pokae, ukoeno, na istok prema jezeru i brijezima iza
njega, nevidljivima sada u mraku. Ona odlui da e to smatrati pozivom, ne
naredbom.
Nije da to ini neku razliku.
Vukovi njih est odmah se ustanu i odmjerenim kasom krenu u tom
smjeru. Jedan proe blizu njoj. Ne pogleda ga. ovjek se ne okrene da ih
gleda. Nastavlja gledati u Li-Mei, ekajui.
Jahai se ne miu. Nee je spasiti.
Ona s oklijevanjem korakne, iskuavajui stabilnost svoga koraka. Dok to
ini, uje uzdah od onih u sedlu: zvuk kao vjetar u ljetnom lugu. Shvati, sa
zakanjenjem, da su svi na nju ekali. To je bio uzrok toj mirnoi.
Ima to smisla, koliko i sve ostalo u ovoj irokoj noi u stranoj zemlji.
Ipak je doao po nju.
 11.

B io je umoran. Dan je bio vrlo dug i tijelo mu je to jasno govorilo. Nakon

dvije godine kopanja grobova pored Kuala Nora, Tai je bio ovrsnuo i u
dobroj formi, ali bilo je i drugih imbenika koji mogu ovjeka initi umornim
na kraju dana.
Bilo bi takoer neiskreno porei da se u jedan od razloga za njegovu
iscrpljenost moe ubrojiti i susret na gornjem katu Bijelog feniksa, maloprije.
Bio je svjestan da je enin miris jo uvijek s njim, i da nije znao njeno ime.
Ovo potonje nije bilo neuobiajeno. A koje god bi ime saznao ne bi bilo njeno
pravo ime. Nije ak znao ni Kiino pravo ime.
To iznenada postade alost, koja se pridrui ostalima.
Koraknuvi van s najslavnijim pjesnikom u carstvu, svojim novim drugom
stvarnosti te injenice trebat e neko vrijeme da sjedne Tai vidje nekoga
kako eka, i zakljui da bi bio sretniji da njegova nedavno unajmljena
kanlinska uvarica nije izgledala toliko samozadovoljno. Vidjevi njen izraz
lica, poali to nije trijezan.
Wei Song prie. Nakloni se. Vaa sluavka nada se da se osjeate bolje,
gospodaru. Govorila je s besprijekornom uglaenosti i nepogreivom
ironijom.
Tai ju je zasada ignorirao. Korisna taktika, kada misli ne nude nikakav
dobar odgovor. Osvrnu se oko nonog trga. Vidje guvernerovu sjedalicu iza
nje. Drugi vojnici zamijenili su one koji su odveli neuspjene ubojice. Oprez
jo jedna novost navede ga da oklijeva.
Vidjeli ste ove ljude kako su stigli? upita, pokazujui.
Song kimnu. Govorila sam s voom. Moete sa sigurnou jahati s njima.
Ton joj je bio pristojan, izraz lica jedva takav. Zaista je elio da nije rekla ono
to je bila rekla jo na Gvozdenim vratima, o tome da ga u Chenyau ekaju
ene.
Tai postade svjestan izrazitog zadovoljstva koje se moglo vidjeti na licu
zguvanog pjesnika pored sebe. Sima Zian je pod svjetlom svjetiljki na trijemu
s uvaavanjem pogledavao Taijevu tjelohraniteljicu.
 Ovo je Wei Song, moja Kanlinka, ree, kratko. Spomenuo sam je
ranije.
Jeste, sloi se pjesnik, s osmijehom.
Song mu uzvrati osmijeh, i nakloni se. Poaena sam, tovani gospodine.
Nije joj ga bilo potrebno predstaviti.
Tai pogleda nju, a zatim njega. Proeimo, ree iznenada. Neka nas
vojnici slijede. Song, je li bilo glasa od guvernera? O ljudima koje su odveli?
Poslat e nam izvjetaj im budu imali neto za rei.
Nama. Pomisli da se osvrne na to i odlui da je previe umoran za sukob, i
nedovoljno trijezan. Nije se htio prepirati. Mislio je o svojoj sestri. I svome
bratu.
Odlazimo u zoru, ree. I sada emo jahati bre. Molim vas da to
prenesete naim vojnicima s Gvozdenih vrata.
U zoru? prigovori Sima Zian. Tai ga pogleda.
Pjesnik se nasmijei iskrivljenim osmijehom. Uspjet u nekako, ree.
Poaljite ovu da me probudi?
Wei Song se nasmija. Zaista se nasmija, pokazujui bijele zube. Rado u to
uiniti, gospodaru, ree.
Ne mogavi smisliti niti to da kae na to, Tai poe hodati. Sima Zian ga
sustignu. Nije pokazivao nikakvog traga umora ili vina koje je popio. Bilo je
to nepravedno. Song je hodala iza njih. Tai u jednoga od guvernerovih ljudi
kako otro daje zapovijed dok su podizali praznu sjedalicu i urili da ih
slijede.
Neto mu pade na pamet.
Bez da uspori korak ili se osvrne, ree: Song, kako su ona dvojica uli?
Ona ree: I meni je to palo na pamet, gospodaru. Ja sam bila na strai
pozadi. Tamo postoji ulaz. Vjerovala sam da vojnici guvernera Xua mogu
zaustaviti bilo koga na prednjem ulazu. Razgovarala sam s njima o tom
propustu. Znaju da u to spomenuti njihovom zapovjedniku.
Bilo je teko uloviti je kako grijei, pomisli Tai. Tako i treba biti. Ipak je
ona bila Kanlinka.
Neete im biti dragi, ree pjesnik. Zian se osvrnu da pogleda Song dok su
hodali.
Sigurna sam da je to istina, ree ona. Zatim, nakon stanke, promrmlja:
Ponovno sam vidjela enu-liju, gospodaru Shen. Blizu ulice kada ste se borili
s vojnicima.
Lija-duh? U gradu? Pjesnik je ponovno pogleda. Ton mu se promijenio.
Da, ree ona.
Ne, otro ree Tai u istom trenu. Vidjela je lisicu.
 Drugo dvoje ostali su u tiini. Samo zvuk njihovih koraka i daleki umovi
iz drugih ulica. Grad, pomisli Tai. Bio je ponovno u gradu, po noi. Pored
voda Kuala Nora duhovi su sada jaukali, bez ikoga tko bi uo njihove glasove.
Ah. No. Da. Lisica. Pitam se, zamiljeno ree Prognani Besmrtnik, hoe
li biti mogue pronai prihvatljivo vino u tom svratitu. Nadam se da nije
daleko.

Nije bilo poruke od guvernera kad stigoe do svratita. Nije bilo ni

raspoloive sobe za pjesnika. Song porazgovara sa slugom u paviljonu za
prijem, i Zianu se dodijeli njena odaja.
Ona e ponovno spavati pred Taijevom sobom. Osoblje svratita bilo je stid
zbog neugodnosti, spremno su ponudili slamnjau na natkrivenom trijemu.
Nije bilo neuobiajeno da straari spavaju pred vratima.
Tai nije mnogo mogao uiniti po tom pitanju. Pjesnik pozva Song da dijele
njegovu sobu. Ona odbije, s vie draesti nego to bi Tai oekivao.
Zurio je u nju dok je sluga hitro otiao podijeliti naredbe. Ovo je zbog one
dvojice? upita.
Oklijevala je. Da, naravno. A va prijatelj treba odaju. Bilo bi pristojno
da-
Stvar je u lisici, zar ne?
Nije mogao rei zato ga je to toliko smetalo. Prelako se odavao gnjevu.
Bio je poao na Planinu kamenog bubnja, djelomino, zbog toga. Bio je otiao
zbog istog razloga, djelomino.
Srete njezin pogled, oi pune prkosa. Jo uvijek su bili u paviljonu za
prijem, nikog drugog nije bilo blizu.
Da, ree ona. Stvar je i u tome.
Kanlinima je, prisjeti se on, zabranjeno da lau.
to je mogao rei? Bilo je to neoekivano s njene strane, uzevi u obzir
koliko je inae vladala sobom. Prihvaanje pukih legendi, drevnih pria, ali u
tome nipoto nije bila sama.
Pjesnik je bio odlutao kroz prvo dvorite u najblii paviljon, gdje je jo
uvijek svirala glazba. Kad je Tai pogledao u tom smjeru, Zian se ponovno
pojavi, s osmijehom na licu, nosei bocu vina i dvije ae. Ponovno se uspe uz
stube.
Vino Lososove rijeke, vjerovali ili ne! Jako sam sretan.
Tai podigne ruku da ga sprijei. Unitit ete me. Ne vie veeras.
Pjesnikov se osmijeh rairi. Izreknu citat: Na samom dnu posljednje ae,
na kraju noi, nalazi se radost.
Tai odmahnu glavom: Moda, ali uskoro e se nai i zora.
 Sima Zian se nasmija. Isto sam to i ja pomislio, pa zato uope otii na
poinak? Okrenu se Wei Song. Zadrite sobu, mala Kanlinko. Ja u biti s
glazbenicima. Siguran sam da e mi tamo netko ponuditi jastuk ako mi bude
trebao.
Song mu se ponovno osmjehnu. Odaja je vaa, gospodine. Moda vam
jastuk ili netko ne bude po volji. Ja veeras imam svoje mjesto.
Pjesnik nakratko pogleda Taija. Kimnu glavom. Nije izgledao ni priblino
dovoljno opijen.
Zapovjedit u da se bilo kakva guvernerova poruka noas donese meni.
Song je imala dovoljno pristojnosti da se nakloni Taiju. Ako je to
prihvatljivo.
Vjerojatno nije trebalo biti, ali bio je umoran. Preduboko je iskusio previe
stvari. Rije je o vaoj sestri.
Kimnu. Hvala, da. Probudit ete me ako prosudite da je potrebno.
Naravno.
Dvoje sluga pojavie se nosei umotanu slamnjau; kretali su se hitro,
uspjeli se nakloniti na stranu dok su prolazili. Pourie van u dvorite, pored
svjetiljki, prema zgradi slijeva. Zian izae za njima, ali ponovno se okrenu
udesno, prema glazbi pipa i flautama i uboru kasnononog smijeha. U
njegovu je koraku, vidje Tai, bilo udnje.
Tai i Song pooe za slamnjaom u drugom smjeru. Bila je postavljena na
natkriveni trijem prve zgrade, pred zatvorenim vratima njegove vlastite odaje.
Sluge se ponovno naklonie i hitro otioe, ostavivi ih same.
Na pravilnim razmacima uz trijem gorile su baklje. S dalekog kraja
dvorita mogli su slabo uti glazbu. Tai pogleda zvijezde. Pomisli na proli put
kada je Song provela no pred njegovom sobom. Zapita se imaju li vrata
zasun.
Sjeti se da je imao namjeru pogledati Dynlala prije nego to legne. Mogao
bi zamoliti Song da to uini, i ona bi to uinila, ali nije se inilo ispravnim.
Bila je budna toliko dugo koliko i on. To vjerojatno nije bilo potrebno: jedan
od vojnika s Gvozdenih vrata, onaj prvi koji je bio vidio Taija kako prilazi,
gore sa zida, gotovo se nikada nije micao od konja. Postojala je dobra ansa da
spava u konjunici.
Nije znao gdje su drugi vojnici... najvjerojatnije su dijelili jednu od veih
soba. Ve su odavno usnuli.

Noni oblaci, tanak mjesec, zvijezde,

No obeanje sunca
to obnavlja svijet,
 Vraa planine.

Sima Zian je, na neki nain, imao pravo. Tai je ranije mnogo puta znao
provesti itave noi pijui. S Proljetnom Kiom, s Yanom i drugim studentima
i enama koje su s njima bile. Noas nije bio raspoloen za to.
Probudit ete vojnike? upita Wei Song.
Probudit u vas sve prije zore.
Meni samo pokucajte, ree. Uspje se osmjehnuti.
Ona ne odgovori, samo ga pogleda na trenutak, oklijevajui. Kad je stajala
tako blizu, shvatio bi koliko je sitna.
Rei u momcima u konjunici da nahrane i napoje konje prije izlaska
sunca. Trebat e nam konj za gospodara Simu. I pogledat u Dynlala. Kratko
se nakloni, hitro spusti niz tri stube do dvorita. Gledao ju je kako ga prelazi.
Ni ona nije izgledala umorno, pomisli.
Poe u sobu, zatvori vrata. Zatim stade, odmah pored ulaza, drei se posve
mirno.
Za trenutak ponovno otvori vrata. Priekajte ovdje, ree praznom trijemu.
Doite ako vas pozovem. Ostavi vrata otkrinuta, okrenu se natrag prema
odaji.
Njen je parfem bio ono to je osjetio.
To, i sjaj boje jantara u prostoriji: tri su svjetiljke bile upaljene, to je
pretjerano, ovako kasno. Posluga svratita to ne bi bila uinila.
Postojao je drugi ulaz, s natkrivenog trijema na suprotnoj strani, privatni
prostor za promatranje cvijea i mjeseca. Klizna reetkasta vrata bila su
gurnuta unatrag, soba je bila otvorena prema noi. Vrtovi svratita protezali su
se sve do rijeke. Tai vidje zvijezdu u otvoru, dosta svjetlu, kako treperi.
Promijenila je haljinu. Sada je nosila crveno, sa zlatnim nitima, ne zeleno
od ranije. Da barem nije crveno, pomisli.
Dobra veer, tiho ree keri Xu Bihaija.
Bila je to ona starija, ona koja mu se svidjela: kosa zaeljana u frizuru koja
pada sa strane, bistar pogled u oima, svjesna kakav ima utjecaj, dok se
naginjala da natoi vino. Nakit joj je ostao isti, prstenje na mnogim prstima.
Guvernerova je ker sjedila na rubu kreveta s baldahinom, sama u sobi.
Nosila je zlatne sandale s otvorenim prstima. Nokti na stopalima bili su joj
oslikani u crveno, vidje Tai. Ona se osmjehnu, ustade, krene prema njemu,
osebujna.
Jo uvijek je bilo nepravedno, na gotovo svaki mogui nain.
Moja kanlinska uvarica... odmah je pred vratima, slae.
Ne bismo li ih onda trebali zatvoriti? upita ona. Glas joj je bio tih,
zaigran. Biste li htjeli da to uradim? Je li opasna?
Ne. Ne! Va otac... bi bio vrlo nezadovoljan da je njegova ki u zatvorenoj
spavaoj sobi s mukarcem.
Moj otac, promrmlja ona, me ovdje poslao.
Tai proguta.
Nije bilo nemogue. Koliko je hitno, koliko oajno, vojni voa dvaju
zapadnih okruga htio drati Taija i njegove konje podalje od suparnika?
Od Roshana, na primjer. Kao najbolji primjer. to bi uinio da to postigne?
Dao je odgovor, nije li, ranije te veeri? Radije bih vas ubio, rekao je Xu
Bihai, nad afranovim vinom.
Je li ovo vitka ki poslana da ga svee bila jedina alternativa ubojstvu?
Ouvala bi konje carstvu. I Drugom i Treem vojnom okrugu. Ako Tai bude
ubijen, konji e biti izgubljeni. A guverner Xu, ako bi bilo znano da je to
uzrokovao, vjerojatno bi bio prognan, ili primio zapovijed da skona svoj
ivot, pored sve svoje moi i postignua.
Ali ovjeka je mogla zavesti elegantna ki sa svjetovnim vjetinama dobro
odgojenih ena u Kitaiju Devete dinastije. Ili bi ga se moda moglo staviti u
sramotan poloaj, prisiliti da se ponaa asno nakon noi... bez asti, odreene
vjetinom. Postojala je ta mogunost.
A keri se kao i sestre mogu rabiti kao orue.
Shvati da vie nije umoran.
Guvernerova ki, visoka, vitka, sporo mu se primaknu. Njen parfem bio je
ukusan, skupocjen, uznemiruju, a crvena haljina bila je istog nisko rezanog
kroja kakvog je ranije te veeri bila i zelena. Amulet zelenog zmaja jo uvijek
joj je visio izmeu grudi na zlatnom lancu.
Oeavi ga svilom u prolazu, lagano je kliznula pored njega, da zatvori
poluotvorena vrata.
Ostavite ih! Molim vas! ree Tai.
Ona se ponovno osmjehnu. Okrenu se prema njemu, vrlo blizu. Krupne oi,
podiui pogled, osvojie njegove. Oslikane obrve bile su joj oblikovane kao
krila nonog leptira. Koa joj je bila besprijekorna, obrazi osjenani nijansom
cinobera. Ree, tiho: Mogla bi postati zavidna ili uzbuena, vaa Kanlinka,
ako ostavimo vrata odkrinuta. Bi li vam to godilo? Bi li to uvealo vae
zadovoljstvo, gospodine? Da je zamiljate kako zaviruje unutra da nas gleda iz
mraka?
Ako ovo, pomisli Tai, pomalo oajno, radi prema uputama svoga oca, ona
je vrlo posluna ki.
Ja... ja sam veeras ve bio u kui naslade Bijelom feniksu, promuca.
Ne naroito otmjena niti utiva stvar za rei. Nokti na rukama takoer su joj
bili crveni, i imali su zlatne produetke, moda koje se sjeao iz Xinana pred
dvije godine. Ta moda je dospjela ovoliko daleko na zapad. To je... to je
zanimljivo, pomisli Tai.
Zapravo nije bilo. Nije odvie jasno razmiljao.
Dah joj je bio sladak, s mirisom klinia. Ona ree: Znam gdje ste bili.
Govori se da su dobro uene, tamonje djevojke. Svakom mukarcu vrijedne
svoje cijene. Spusti pogled, kao da se srami. Ali nije isto, znate to,
gospodaru, kao kada ste sa enom dobra roda koju niste kupili. Sa enom koja
je mnogo stavila na kocku da vam doe, i koja eka da je nauite to znate.
Pomaknu desnu ruku, i jedan od onih zlatnih noktiju pogladi ga po
nadlanici, a zatim, prividno nemarno, polako krenu uz unutranju stranu
njegove podlaktice. Tai zadrhti. Nije vjerovao da je treba mnogoemu nauiti.
Niti on, niti itko drugi.
Zatvori oi. Udahne da se smiri i ree: Znam da je ovo budalasto, ali jeste
li vi... bi li u vama mogao biti daiji?
Predugo vam je za to trebalo!
Trei glas s malog trijema koji je vodio prema vrtu i rijeci. Tai i
guvernerova ki okrenue se, vrlo brzo.
Wei Song je stajala tono u prolazu izmeu kliznih vrata. Jedan ma bio joj
je isukan, uperen prema djevojci.
Znam biti malo opasna, u kako njegova Kanlinska ratnica mirno ree.
Nije se smijeila.
Druga ena podignu oblikovane obrve, zatim se okrenu, s jasnom
namjerom, leima prema Song, kao da se okree od nekoga beznaajnog.
Moje je ime, ree Taiju, Xu Liang. Znate ga. Moj otac nas je veeras
upoznao. Polaskana sam to me smatrate dovoljno lijepom da budem daiji duh,
ali to je greka. Greka bi bila i da mi vaa sluavka naudi.
Reeno je to krajnje staloeno. Stvarno je bilo neega, pomisli Tai, u
visokom rodu. Moglo se, primjerice, Kanlinske ratnike nazvati sluavkama.
To je greka. Kratko pogleda prema trijemu. Song je grickala donju usnu;
sumnjao je da je toga svjesna. Pokuavao se sjetiti je li je ikada prije vidio da
izgleda toliko nesigurno. U bilo kojem drugom trenutku moglo bi mu to biti
zabavno. Drala je ma podignut, ali vidje da je to sada bilo bez sile i
uvjerenja.
Jo uvijek je pokuavao odrediti ispravnu metu za gnjev i ogorenost koji
su u njemu rasli. Zar u ovjekovu ivotu nema nimalo privatnosti kada putuje s
uvarem? Ili, to se toga tie, kada ga neki vojni voa kojega je sreo na cesti
odlui vezati sa svojom keri? Svi jednostavno mogu uetati u njegovu odaju
kako im prija, kada im prija, danju ili nou, izazivajui sramotne strahove od
duhova koji mijenjaju oblik?
Dotina ki promrmlja, jo uvijek ne marei da pogleda u Song: Niste li
vidjeli moje straare, Kanlinko, u vrtu? Doveslali su me ovdje, do vodenih
vrata svratita. Iznenaena sam, i malo nesretna, to vas niti jedan od njih jo
nije ubio.
Bilo bi im to teko, gospo. U nesvijesti su, pored drvea.
Napali ste ih?
Okrenu se da prostrijeli Song ljutitim pogledom. Bilo je dosta jasno da njen
gnjev nije gluma, zakljui Tai. Ruke je drala kruto uz tijelo. Takve sam ih
nala, Wei Song ree, nakon kratkog oklijevanja. Gospa Xu Liang otvori usta.
Nisu mrtvi, doda Song. Nisam vidjela nikakve udarce, niti kakve ae ili
boice za otrov, i jo uvijek diu. Ako vas nije obuzela lija-duh, guvernerova
keri, i iskoristila za vlastite svrhe, moda je to... zato to je neto dralo
daijija podalje.
Tai uope nije znao kako da ovo protumai. ene-lije koje mijenjaju oblik
bile su predmet erotskih legendi koje su sezale do najranijih dinastija.
Nezamislivo primamljive ljepote, izuzetnih tjelesnih potreba. Mogle su unititi
mukarce, ali na takav nain, satkan od strasti koja mijenja svijet, da su prie
izazivale strah i neoblikovane enje.
Nadalje, nije svaki mukarac koji postane nonim primateljem daijijeve
silovite gladi uniten. Neke od pria znamenito su nagovijetale drugaije
ishode.
Wei Song jo nije spustila otricu. Tai ree, prvo od pola tuceta pitanja koja
su mu se nagomilavala u glavi: Kako ste znali da se trebate vratiti?
Ona slegnu ramenima. Niste mogli namirisati toliko parfema kroz vrata?
Hladan pogled prema guvernerovoj keri. A bila sam i poprilino sigurna da
niste zatraili jo jednu kurtizanu. Rekli ste da ste umorni. Sjeate se,
gospodaru?
Znao je taj ton.
Xu Liang prekrii ruke preko haljine dubokog izreza. Odjednom je
izgledala mlae. Tai donese svoju odluku. Ovo nije bila djevojka obuzeta
lijom-duhom koja je odluila iskoristiti njeno tijelo i njegovo za ostatak
noi. Nije uope ni vjerovao u ene-lije.
No to je znailo, ako bi ovjek bio sposoban dovoljno dobro funkcionirati
da razmotri sluaj, da je guvernerova starija ki bila izuzetno zavodljiva i
zabrinjavajue staloena. Kasnije e se pozabaviti tim pitanjem.
Ili, moda bolje, nee.
 Panju usmjeri na svoju crno odjevenu uvaricu, ne mnogo stariju od
Xuove keri. Vi ste, dakle, poli...?
Song s nestrpljenjem brzo ispripovjedi. Vratila sam se s vrtne strane.
Vidjela sam dvojicu straara u travi. Pogleda Liang. Nisam ih ni taknula.
Guvernerova ki po prvi je put izgledala kao da joj je neugodno. to
onda? Kako su...?
Zvuk koraka na trijemu, iza Wei Song.
Morat u se sloiti da je vjerojatno bio daiji, ree Sima Zian. Pjesnik se
uspe po stubama u prostoriju. Upravo sam ih obojicu razgledao.
Tai trepnu, zatim ogoreno odmahnu glavom.
Hoemo li, zajedljivo zapita, probuditi nae vojnike i pozvati ih unutra?
O, i moda bi nam se guvernerovi ljudi sprijeda htjeli pridruiti?
Zato ne? Zian se iroko nasmijei.
Ne! ree Xu Liang. Ne straari moga oca!
Zato? Rekli ste da su vas njegovi vojnici doveli ovamo. Nee biti tajna,
ree Song cinino. Ove dvije, shvati Tai, odluile su ne voljeti jedna drugu.
Ponovno ste u krivu, Kanlinko. To to sam ovdje i jest tajna. Naravno da
jest! Dvojica u vrtu su ljudi kojima mogu vjerovati, ree Liang. Moji vlastiti
uvari itava mog ivota. Ako su ubijeni...
Nisu mrtvi, ree pjesnik. Osvrnu se oko sebe. Vjerojatno se nada vinu,
pomisli Tai. Kad bih oblikovao pretpostavku, a priznajem da to volim initi,
rekao bih da je gospodar Shen bio meta daijija, da je naa bistra Kanlinka u
pravu. Nasmijei se Song, a zatim guvernerovoj keri. Va dolazak, mila
gospo, bio je savreno tempiran za liju-duha ili ga je ona vodila. Zastade, da
pusti toj misli da visi u zraku. Ali neto je ovdje, moda u naem prijatelju,
dralo duha podalje od njega, i od vas. Ako sam u pravu, imate razloga da
budete zahvalni.
A to bi neto bilo? upita Xu Liang. Njene oslikane obrve ponovno su bile
podignute u luk. Zaista su bile osebujne.
Ovo nije... ovo nije nita doli pretpostavka! ree Tai odrjeito.
Tako sam i rekao, Sima Zian se mirno sloi. Ali takoer sam i pitao jeste
li vidjeli duhove u Bijelom feniksu veeras, kada smo prvi put govorili.
elite rei da vi jeste?
Ne. Ja imam samo ogranien pristup svijetu duhova, prijatelju. Ali
dovoljno da osjetim neto oko vas.
Mislite s Kuala Nora? Duhove?
Ovaj put progovori Wei Song, naborana ela. Ponovno je grickala donju
usnu.
 Moda, ree Prognani Besmrtnik. Ne bih znao. Gledao je u Taija,
ekajui.
Drugo jezero, daleko na sjeveru. Koliba pored njega. Mrtva amanka u vrtu,
ogledala i bubanj. Vatre, a zatim ovjek, ili neto to je neko bilo ovjek...
Tai odmahnu glavom. Nije namjeravao govoriti o tome.
Pod pritiskom, valja postaviti pitanje. to bi uope moj boravak na Kuala
Noru mogao znaiti daijiju?
Pjesnik slegnu ramenima, prihvati njegovo suptilno izbjegavanje. Mogli
biste koju privui u prolazu. Mogla bi postati svjesna vaeg prisustva, svjesna
onih to vas tite, lebde.
Ima duhova to se brinu o gospodaru Shenu?
Xu Liang nije zvuala uplaeno. Moglo bi se rei, ako bi se htjelo, da se
doimalo da tu zamisao smatra intrigantnom, privlanom. Ponovno je opustila
ruke, gledala je u Taija. Jo jedan procjenjivaki pogled, ne previe razliit od
onih koje mu je upuivala sjedei pored vrata u oevoj sobi za prijem.
Zaista je predugo bio daleko od ena.
Ima duhova oko svih nas, Song ree s trijema, s malo previe osjeaja.
Vidjeli ih mi ili ne. Nauk Svete staze ui tome.
A Dijalozi majstora Choa tvrde da to nije tako, promrmlja ena u crvenoj
haljini. Samo su nai preci oko nas, i to samo ako ih se propisno posvetilo
iduem svijetu kada su umrli. to je razlog za nae obrede.
Sima Zian veselo pogleda jednu enu, pa drugu. Pljesnu rukama. Obje ste
neopisivo divne! Ovo je prekrasna no. Moramo pronai vina! zaviknu.
Nastavimo ovo preko puta, tamo ima glazbe.
Ja ne namjeravam ui u kurtizanski paviljon! bez oklijevanja ree Xu
Bihaijeva ki s impresivnom propisnou.
injenica da je stajala, namirisana i okiena draguljima, u mukarevoj
spavaoj sobi i bila na rubu zatvaranja vrata (da ne bi nekoga uinila zavidnim
zbog onoga to se navodno imalo zbiti) ini se posve nebitnom, pomisli Tai, s
divljenjem.
Naravno! Naravno da neete, pjesnik promrmlja. Oprostite mi, mila
gospo. Dovest emo sviraa pipe ovdje. I moda samo jednu djevojku, s
aama i vinom?
Mislim da ne, ree Tai. Vjerujem da e Wei Song sada otpratiti gospu Xu
Liang natrag do palae njenog oca. eka li vas amac?
Naravno da da, ree Liang. Ali moji straari...
Tai se nakalja. ini se, ako je Sima Zian u pravu, i moja Kanlinka, da je
mogue da su se susreli sa stvorenjem iz svijeta duhova. Nemam boljeg
objanjenja. Reeno nam je da su ivi.
Vratit u se i sama ih uvati, ree Song, i rei im kada se probude da je
njihova gospa iva i zdrava kod kue.
Nee vam vjerovati ako ja nisam ovdje, ree Xu Liang.
Ja sam Kanlinka, ree Song jednostavno. Mi ne laemo. Znat e to, ako
drugi, manje iskusni, ne znaju.
Pjesnik je, pomisli Tai, izgledao suludo zadovoljan svime ovime.
Liang je, shvati, ponovno gledala u njega, ignorirajui drugu enu. Taiju to
nije posve smetalo. Nakratko se nae u iskuenju zamisli da se sloi sa
Zianom, s pozivanjem glazbe i vina.
Ali ne zapravo. Njegova je sestra bila daleko na sjeveru, sada ve s onu
stranu Zida. A veeras su, ovdje u Chenyau, ljudi-
Ranije sam rekla, Xu Liang promrmlja, edno sputena pogleda, da me
otac poslao. Niste pitali zato.
Uistinu. No, imao je zamisao koja se inila kao dobar razlog zato.
Ispriavam se. Nakloni se on. Je li vaem sluzi dozvoljeno da sada pita?
Ona kimnu. Jest. Moj otac vas je u privatnosti htio obavijestiti da su ona
dvojica, kada ih se potaknulo da porazgovaraju o svojem veeranjem
avanturizmu, spomenuli samo jedno ime od mogueg znaaja prije nego to su
obojica, naalost, podlegli zahtjevnoj prirodi razgovora.
Znaajno pogleda u pjesnika, a zatim u Song na trijemu. Tai je razumio.
Ona je moja uvarica, ree. On mi je drug.
Liang blago kimnu. Ree: Ubojice su bili razbojnici iz ume juno odavde.
ovjek ije su ime naveli ivi u Chenyau. Kada je na njega doao red da ga se
pozove na razgovor, bio je toliko susretljiv da ponudi drugo ime iz Xinana
prije nego to je, na alost, izdahnuo.
Tai je vrlo paljivo sluao. Razumijem. A to drugo ime je?
Bila je brza, efikasna. Ree: Xin Lun dravni slubenik na dvoru, koliko
znamo dano je ime. Moj cijenjeni otac izraava najdublje aljenje da nije bio
u mogunosti da bude od vee pomoi, ali usudi se nadati da e ovo biti od
neke koristi gospodaru Shenu.
Xin Lun. Ponovno. Yan je bio izrekao to ime prije nego to je umro. Bio je
ubijen dok ga je izgovarao.
Lun. Drug za pie, kolega student, drueljubiv i bistar. Ne vie student,
izgleda. Ako je bio u palai, poloio je ispite dok Taija nije bilo. Neko karta
i kockar, pjeva balada nou, oboavatelj igrom sluaja vina Lososove
rijeke. Sada u haljama mandarina.
Zahvaljujui Yanu, to sada nije bilo otkrivenje, nego uasna vijest o izdaji.
Vie potvrda, odjek. Oekivao je drugo ime, moda dva, iza tih ubojica... i
duboko se bojao da uje jedno od njih izgovoreno naglas.
Nita od ovoga nije pokazao na licu, nadao se.
Nakloni se guvernerovoj keri. Zahvaljujem vaem ocu. I vama, mila
gospo, to ste donijeli te vijesti toliko kasno u noi. Razumijem zato ih
guverner Xu ne bi povjerio nikome drugome.
Naravno da ne bi, promrmlja ona.
Gledala je izravno u njega dok je to govorila, zatim pusti onom polaganom
osmijehu da joj oblikuje usne, kao da uvarica i pjesnik nisu u prostoriji. Kao
da ona i Tai nastavljaju razgovor koji je ranije prekinula, i to toliko neugodno,
druga djevojka s otricom.

Druga ju je djevojka ispratila kroz klizna vrata i niz vrt. Sima Zian otpratio ih
je do rijeke. Tai je stajao na trijemu i gledao njih troje kako idu prema drveu i
vodi iza njega. Izgubi ih u mraku, zatim vidje samo jednog mukarca kako se
nakon kratkog vremena vraa i kree preko vrta ponovno prema glazbi,
uzdignute glave, sve breg koraka, kad ju je uo.
Tai je neko vrijeme ekao u tiini, sluajui no. Uhvati miris cvijea,
citrusa. Bilo je boura. Blagi povjetarac sa sjevera, iz smjera rijeke. Dizale su
se zvijezde koje u ovo doba godine dovode no kraju.
Daiji? zazovnu, uvelike, nesmotreno smiono.
Nije mogao rei zato, ali imao je osjeaj da bi odgovor na neto, na dio
ove prie, mogao biti vani u vrtu.
Nita se nije micalo u mraku osim krijesnica. Trepere i putuju noni putnici.
Stara pjesma o njima. Sjeti se prie o siromanom nauniku koji nije mogao
priutiti ulje za svjetiljke, kako svake veeri skuplja krijesnice u vreu, ui uz
njihovo svjetlo. alili su se s tom priom, u Xinanu, studenti. Chou Yan, Xin
Lun, Shen Tai, ostali.
Noas je bilo i drugih nonih putnika. Pitao se gdje je njegova sestra, gdje u
preiroku svijetu. Titilo mu je srce. Otac mu je bio mrtav. To se inae ne bi
zbilo.
Smrti, ak i one tihe, imale su posljedice.
Troje je ljudi noas umrlo u Chenyau pod ispitivanjem. Zbog pokuaja da
ga se ubije.
U vrtu nije bilo kretanja, nikakvog prilaska njegovom pozivu, njegovoj
budalatini. Nije vjerovao da ga je slijedilo stvorenje-lija, mada je bilo
zanimljivo da ih se Wei Song, izgleda, boji. Nije prije bio primijetio da gricka
donju usnu na onaj nain. Imao je zamisli o tome kako su ona dvojica straara
zavrili u nesvijesti.
 Vjetar u liu. Daleka glazba. Svijetla, niska zvijezda koju je ranije bio
vidio jo uvijek je bila tamo. Imao je osjeaj kao da je jako mnogo vremena
prolo otkako je doao u ovu odaju, ali nije bilo tako.
Tai ne zovnu ponovno. Okrenu se i vrati unutra. Opere se i osui s
napunjenom posudom vode i runikom. Skinu se, ugasi tri svjetla to su
gorjela u sobi, povue klizna vrata i zatvori ih zasunom. Kroz reetke je
ulazilo neto zraka, to je bilo dobro. Zatvori glavna vrata, koja su jo bila
odkrinuta.
Poe u krevet.
Neto kasnije, dok je plovio u san kao prema obali druge zemlje, iznenada
sjede uspravno u gotovo crnoj sobi i naglas opsuje. Napol je oekivao da uje
Song s trijema kako pita to nije u redu, ali jo se nije mogla vratiti od
guvernerove palae.
Nisu mogli otii u zoru. Upravo je to shvatio.
To nije bilo mogue. Ne u carstvu Devete dinastije.
Morao je sutra ujutro posjetiti prefekta. Morao je. Trebali su zajedno sjesti
na jutarnji objed. Ve je bilo ugovoreno. Da ne prisustvuje, da jednostavno
odjae, navukao bi time trajnu sramotu na sebe, i na uspomenu svoga oca.
Ni pjesnik ni Kanlinka ne bi rekli rije da to opovrgnu. Ne bi ni pomislili da
pokuaju. Bila je to istina njihova svijeta, bilo kako bilo. Onoliko bitan njegov
dio ta ritualizirana, nepopustljiva formalnost koja ih je odreivala koliko
bjee i poezija, ili svila, ili izrezbareni ad, dvorske spletke, studenti i
kurtizane, Nebeski konji, glazba pipa, ili nepokopani deseci tisua na bojitu.
 12.

H odaju na istok u noi, oko obale malog jezera, zatim se uspinju uz padine
brjegova koji ga ograuju s daleke obale. Nitko nije poao za njima.
Vjetar dolazi sa sjevera.
Li-Mei pogleda za sobom. Logorske vatre sjaje. ine se krhke, nesigurne, u
prostranstvu koje se protee u svim smjerovima. Vatrom osvijetljena
prisutnost mukaraca dolje je i poneka ena, ali ne ona, vie ne ona
okruena itavom noi i svijetom.
Hladno je na vjetru. Oblaci se hitro miu, zatim zvijezde. Jahae izme od
jelenje koe bolje su od papua optoenih draguljima, ali nisu prikladne za
ovo odmjereno hodanje. Vukovi dre korak s obje strane. Jo uvijek ih
pokuava ne gledati.
Mukarac nije prozborio rije otkako su napustili logor. Jo ga nije jasno
vidjela. Treba joj vie svjetla. Njegovi koraci su dugi, gaze daleko, ali nekako
su nespretni, ukoeni. Pita se je li to zato to je navikao na jahanje. Veina
Boga jest. Hoda na elu, ne marei da provjeri dri li ona korak ili je li
pokuala pobjei. Ne treba to initi. Ima vukove.
Ona uope ne zna kamo idu niti zato on ovo ini. Zato je doao po nju, a
ne pravu princezu. Mogue je da je ovo greka s njegove strane, koju su
njihovi straari dopustili, potaknuli, kako bi zatitili kaghanovu nevjestu.
Odanost, misli Li-Mei, zahtijeva od nje da nastavi obmanu, omogui
princezi da pobjegne to je dalje mogue. Ne misli da je on namjerava ubiti.
Dosada je to ve mogao uiniti ako je to bio razlog zato je ovdje. Ne ini joj
se ni da je ovo neiji privid prilike za bogatstvo, otmica lana kitanske carske
obitelji. To je bila njena pomisao, dok je ekala u jurti, drala no u tami.
Otmice nisu neuobiajene kod kue, u divljim krajevima uz jaruge Velike
rijeke, naravno. Ali ne misli da je ovo ovjek koji trai novac.
Moda on... moda on eli njeno tijelo. Teko je otkloniti tu pomisao.
Primamljivost kitanske ene, uzbudljiv misterij neobinosti. Ovo bi mogla biti
takva vrst otmice. Ali opet, ne misli da je rije o tome. Jedva da ju je pogledao.
Ne, ovo je drugaije: zbog vukova i tiine vujih pasa kada je doao po nju.
Neto drugo se ovdje zbiva. Li-Mei se itavog ivota ponosila time (otac ju je
hvalio zbog toga, mada pomalo alosno) da je vie radoznala i domiljata
nego veina ena. Vie nego veina mukaraca, jednom je bio dodao. Sjetila se
tog trenutka: gdje su bili, kako ju je gledao, dok je to govorio.
Vjeta je u shvaanju novih i promjenjivih situacija, nijansi govora
mukaraca i ena u tajnovitim, nejasnim razgovorima u kojima se nita ne
kazuje izravno. ak je razvila i osjeaj za dvor, za manevre za mo tijekom
svog vremena s caricom, prije nego to su ih prognali i sve to je postalo
nebitno.
Njen otac nije bio takav. Ima tu crtu, vrlo vjerojatno, iz kojeg god izvora ju
je dobio i njen najstariji brat. Mada ne eli razmiljati o Liuu, priznati ikakvo
srodstvo, ita dijeliti, s njim.
eli mu smrt.
Ono to takoer eli, to treba, u ovom trenutku je odmor, i da joj bude
toplije. Otkako su se popeli vie do podnoja najstrmijih brjegova, ali jo se
uspinjui utrnula je od vjetra. Nije odjevena za nonu etnju stepom i sa
sobom uope nije ponijela nita, osim malenog noa u rukavu.
Donese odluku. U sebi slegnu ramenima. Ima mnogo naina za smrt.
Onoliko, govore uenja, koliko ima naina za ivot. Nikada nije razmiljala o
tome da je rastrgaju vukovi, ili da bude rasjeena u nekom bogovskom
rtvovanju na visoravni, ali...
Stanite! kae, ne glasno, ali vrlo jasno.
Ipak zvui previe kao zapovijed, u golemoj tiini noi. Uglavnom je to
strah, koji joj proima glas.
On ne mari za nju, nastavlja se kretati. I zato, nakon nekoliko koraka da
razmisli o tome, Li-Mei prestane hodati.
Nikada, jo od dana kao djevojica, nije bila sklona prihvatiti da se za nju
ne mari. Na grebenu su. Jezero im lei s lijeve strane i dolje, mjesec joj ga
pokazuje. Ovdje ima ljepote za slikara pejzaa. Ne za nju, ne sada.
Najblii vuk takoer stane.
Dotapka do nje. Pogleda izravno u Li-Mei, oima koje sjaje kao to sjaje u
priama. Jedna od stvari koje su istinite, pomisli. Vilica mu se otvori,
pokazujui zube. Prie jo dva tiha koraka blie. Preblizu. Ovo je vuk. Sama je.
Ne plae. Oi joj suze od vjetra, ali to je posve druga stvar. Nee plakati
osim ako je se ne dovede do dubljeg bezdana od ovoga.
Nastavlja hodati, proe pored ivotinje. U tom trenutku ipak zatvori oi.
Vuk bi joj mogao rastrgati meso okretom glave. Mukarac je usporio, vidi
ona, da pusti njoj i ivotinji da ga ponovno sustignu. Jo uvijek nije pogledao
iza sebe. Ipak, ini se da zna to se zbilo.
 Ona ne zna nita, i to bi se moglo nazvati nepodnoljivim.
Li-Mei duboko udahne. Ponovno stane. Pored nje stane i vuk. Nee ga
pogledati. Dozove: Ako me namjeravate ubiti, uinite to sada.
Bez odgovora. Ali on ovaj put stane. To ipak uini. Znai li to da je
razumije? Ona kae: Jako mi je hladno, i nemam pojma kamo namjeravate
ovako hodati, koliko daleko. Neu svojevoljno ii dalje dok mi ne kaete to je
ovo. Jeste li me oteli zbog novca?
On se okrene.
Toliko je postigla, pomisli.
Na dug trenutak stoje tako u noi, deset koraka izmeu njih. Jo uvijek ne
moe razaznati njegovo lice, mjesec nije dovoljan. Je li bitno? Pomisli. On je
velik ovjek za Boga, dugih ruku. Gol je do pasa, ak i na ovome vjetru, koji
mu baca rasputenu kosu oko lica. Nee suosjeati, misli Li-Mei, s izjavom da
joj je hladno. Promatra je. Ne moe mu vidjeti oi.
Shandai, kae on. Ona je zapanjena. injenica govora. Ti slijedi.
Sklonite. Konj. Kae to na kitanskom. Nespretno, ali na njenom jeziku.
Ve se okrenuo od nje, kao da je ova krta aica rijei sve to se osjea
sposobnim rei, ili voljnim rei. ovjek nenauen na govor, tumaenje
vlastitih djela. Pa, i bio bi, pomisli ona, pogledavajui prema vukovima.
Shandai? ponovi ona. To je... kamo idemo? Nije pogledala nikakve
karte prije nego to su krenuli. Sada ali zbog toga.
On ponovno stane. Okrene se, polako. Ona vidi ukoenost u njegovu
dranju. On nestrpljivo odmahne glavom. Shandai! ponovno kae, ovaj put
s vie sile. Zato ovo. Zato ti. Doi! Bog e slijediti. aman.
Ona zna to je aman. Mislila je da bi i on mogao biti jedan od njih.
On ponovno pone hodati, i ona uini isto. Razmilja o tome, pokuava
dokuiti. Sada joj nije toliko hladno, nije ak ni toliko umorna, kada ima
misao koju moe goniti. On ne eli da ga dostigne aman. To se ini
poprilino jasno. Njeni straari nisu imali nijednog, i bojali su ga se. aman...
se nee bojati?
Neto kasnije, ravno pred njima, ona ugleda prvo sivilo kako poinje
omekavati nebo, zatim se pojavi blijeda traka, i ruiasto. Jutro. Pogleda oko
sebe. Magla, die se. U svim smjerovima rasprostire se trava, izmeu njih i
svakog obzora.
Udana za dalek obzor.
Moda ne. Moda drugaija pria?
Netom prije nego to se sunce pred njima dignu, prekrivi svjetlom visoku
travu i svijet, pod nebesima, shvati rije koju joj je bio rekao.
 * * *
Carski put protezao se potpuno ravno du osamnaest lija tono kroz
sredite Xinana, od glavnih dveri palae Ta-Ming do junih zidina, i bio je
irok etiri stotine i devedeset koraka.
Toliko iroke i velianstvene prometnice nije bilo nigdje u carstvu ni u
svijetu. Bila je osmiljena da izazove pretjerano divljenje i strahopotovanje,
da objavi velianstvo i mo u razmjeru dostojnom careva koji ovdje vladaju s
ovlau bogova, i kao podosta uspjena mjera za zaustavljanje poara.
Takoer ga je bilo teko prijei, nakon policijskog sata, bez da ovjeka vidi
neki od straara Zlatne ptice postavljenih na svakom raskriju.
Treba pretrati dug put, bez ikakve mogunosti prikrivanja.
Trideset straara bilo je na svim vanim raskrijima (bilo je etrnaest
glavnih cesta koje su spajale istok i zapad), pet straara na manjima. Onaj
kojega bi pronali na glavnoj cesti nakon to bubnjevi oglase zakljuavanje
devedeset i jedne etvrti osudio bi se na trideset udaraca srednjim prutom.
Noni straari imali su dozvolu da ubiju, ako bi netko zanemario naredbu da
stane.
Red u prijestolnici bio je glavna briga dvora. S dva milijuna stanovnika, i
ivim sjeanjima na glad i nasilne nemire, to je bilo sasvim razumno. Unutar
etvrti svaka od kojih je bila okruena zidinama od sabijene zemlje ljudi su
mogli hodati slobodno poslije mraka, naravno, inae taverne i kue naslade i
lokalna mjesta za jelo, ulini prodavai i kolica-zalogajnice, ljudi to prodaju
drvo za ogrjev i ulje za svjetiljke i ulje za kuhanje, ne bi imali posla. Najbolje
posluju nakon to se dvije velike gradske trnice zatvore. Grad se nou ne
moe silom zatvoriti, ali moe ga se drati pod kontrolom. I braniti.
Goleme vanjske zidine bile su visoke kao etiri ovjeka. Stotinu straara
Zlatne ptice bili su postavljeni po tornjevima nad svakim velikim ulazom,
danju i nou, s po dvadesetoricom na manjima. Kroz zidine su tri jako velika
prolaza vodila na istok i jug i zapad, i pola tuceta na sjever, od kojih su se
etiri otvarala na dvorita palae, njoj pripojene upravne zgrade, i carev
prostrani Jelenji park.
etiri kanala pritjecala su u grad, preusmjereni s rijeke da slue kao izvor
pitke vode i vode za pranje, napajaju gradske vrtove aristokracije (i stvaraju
jezerca za vee vrtove). Jedan kanal bio je namijenjen za dovoenje plutajuih
trupaca za beskrajnu gradnju i popravke i za noenje barki ravnoga dna s
ugljenom i drvom za ogrjev. Na tokama gdje svaki kanal ulazi u grad bilo je
jo stotinu straara.
ovjek kojega bi pronali u kanalu kanjavao se sa ezdeset udaraca ako bi
se to zbilo poslije mraka. Ako bi bio pronaen pored vode danju, bez
potvrenoga posla (kao to je pomicanje trupaca ako bi se nagomilali), kazna
je bila trideset. Takoer se priznavalo da ljudi, pijani u zoru nakon duge noi,
mogu upasti u vodu bez zle namjere. Car Taizu, Gospodar pet pravaca, bio je
milosrdan vladar, uvijek obziran prema svojim podanicima.
Manje od trideset udaraca prutom rijetko ubijaju, ili uzrokuju trajno
onesposobljavanje.
Naravno da se malokoje od tih pravila i ogranienja odnosilo na
aristokrate, na carske dvorjane, ili na vrane crno odjevene mandarine
dravne slube s dvora Purpurne mirte sa svojim kljuevima i slubenim
peatima. Vrata etvrti za njih su se otvarala i zatvarala na zapovijed ako bi bili
vani na konju ili u nosiljkama za mranih sati.
Sjeverni okrug, dom najboljih kua naslade, bio je navikao na kasne
doljake iz Ta-Minga i njenih administrativnih palaa: marljivi dravni
slubenici iz Ministarstva propisa ili Ministarstva prihoda i kazni, konano
osloboeni svojih biljeki i kaligrafije, ili elegantno odjeveni plemii to
izlaze iz gradskih vila (ili same palae), vie nego blago pijani, to ne vide
nikakav nesavladiv razlog zato ne bi produili veer s glazbom i svilenim
djevojkama.
Katkad bi to bila ena koja putuje jednom od irokih ulica u diskretnoj
sjedalici s baldahinom, navuenih zastora, s anonimno odjevenim slubenikom
svoga domainstva u pratnji da se bavi straarima Zlatne ptice i krije njen tajni
sastanak.
U Xinanu, nakon to padne mrak, nije bilo krivo rei da je netko na glavnoj
prometnici ako ne asnik strae ili u opasnosti, ili dio dvora.
Prvi ministar Wen Zhou obino je nalazio zadovoljstvo u jahanju svog
omiljenog sivog konja nou niz samo sredite carskog puta. Osjeao se tada
kao da posjeduje Xinan, kada bi bio tako upadljivo miran, moan, zgodan,
bogato odjeven aristokrat koji ide na jug do svoje gradske vile pod mjesecom
ili zvijezdama. Imao je sa sobom uvare, naravno, ali ako bi se drali iza i po
obje strane mogao je zamisliti da je sam u carskom gradu.
Du udaljenih vanjskih rubova ceste redala su se stabla smreke i pagode
koja je dao zasaditi otac sadanjeg cara, da prikrije jarke za odvod. Lijehe
boura kralja cvijea nizale su se izmeu osvijetljenih straarskih postaja,
nudei svoj miris noi u proljee. Carski put pod zvijezdama je bio prelijep i
velianstven.
Ali upravo ove noi, Prvi ministar Wen u svojem nonom jahanju nije
nalazio zadovoljstva.
Ove ga je veeri nakon plesa svoje roakinje u onoj gornjoj odaji Ta-
Minga obuzela takva tjeskoba (nije je htio nazvati strahom) da je osjetio
hitnu potrebu da se odstrani iz palae kako neki od uasno otroumnih likova s
dvora ili dravne slube ne bi primijetio napetost na njegovu licu. To ne bi bilo
prihvatljivo. Ne na prvom ministru (i predsjedniku sedam ministarstava) u
prvoj godini slube.
Mogao je pozvati Shen Liua da poe kui s njim, i Liu bi to uinio, ali
noas nije htio ak ni svojeg glavnog savjetnika pored sebe. Nije htio gledati
to glatko, nepristupano lice, ne kada je osjeao da njegovo vlastito lice
razotkriva dubine neodlunosti.
Vjerovao je Liuu: ovjek je sve dugovao Wen Zhouu, vlastite sudbine sada
potpuno vezane za prvog ministra. Ali nije uvijek u tome smisao. Katkad netko
ne eli da ga njegovi savjetnici prejasno iitavaju, a Liu je imao naviku da se
doima sposobnim to uiniti, pritom ne otkrivajui gotovo nita o sebi.
Prvi ministar imao je i druge savjetnike, naravno, golemu birokratsku
vojsku na raspolaganju. Proveo je vlastite istrage, nauio dosta o Liuu i
njegovoj obitelji poneto sloeno, poneto neoekivano.
Liuova suptilnost inila ga je neizmjerno korisnim, jer je ostale u palai
mogao itati s otrinom, ali to takoer znai da je bilo dana kada je prvome
ministru bilo jednako drago da ugovori jutarnji sastanak s tim ovjekom, a
no provede s drugima.
Zhou je morao odluiti eli li veeras Proljetnu Kiu nasamo ili da je upari
s jednom od ostalih svojih ena. Bio je ljutit i nemiran, moglo bi to utjecati na
njegove potrebe. Podsjeti se, ponovno, da ne koristi ak ni u mislima njeno
ime iz Sjevernog okruga. Ipak je on bio taj koji ga je promijenio.
Osvrnu se oko sebe. Sada ve nije bio daleko od vrata svoje etvrti.
Njegov dom u Xinanu, koji mu je osigurao car, bio je u pedeset i sedmoj
etvrti, istono od carskog puta, na polovici njegove duine. Tamo su se
protezala mnoga od najraskonijih imanja u gradu.
Ukljuujui, upravo od veeranje careve objave, najnoviju palau vojnog
guvernera Sedmog, Osmog i Devetog okruga: An Lija, iroko znanog kao
Roshana.
Kojega je Wen Zhou mrzio i bojao ga se i elio mu smrt u svoj njegovoj
nadutoj glomaznosti i da ga prodiru gmizava stvorenja bez oiju i imena.
Ruke mu jae stegoe uzde, i razdraljivi konj odgovori, nemirno
koraknuvi u stranu. Zhou ga s lakoom zauzda. Bio je izvrstan jaha, igra
pola, uivao je u brzini, i u najzahtjevnijim konjima. Vie nego, recimo, u
prikazima kaligrafije ili slikama pejzaa ili poeziji improviziranoj u sobi
palae. Ples je, dopustio bi, poprilino ugodan ako bi plesaica bila barem
priblino vjeta ili onoliko zapanjujue poeljna kao njegova roakinja.
 Njegova roakinja, koja je promijenila carstvo. Jian, kojoj duguje sve to je
sada bio i sve to je imao. Ali koja je odbijala, hirovito, da bude
nedvosmislena kada mu je trebalo pruiti podrku protiv oite ambicije
udovinog generala. Pred nekoliko je mjeseci ak posvojila Roshana kao
svoje dijete! Kakvu to igru kakvu moguu ensku igru ona igra?
Pretili barbarin morao je biti barem trideset godina stariji od nje. Njegovi
odvratni sinovi bili su stariji od nje! Posvajanje je bilo neozbiljnost, Zhou je
morao pretpostaviti, s namjerom da zabavi dvor i cara.
Prvi ministar bio je meu onima koji to nisu smatrali zabavnim. Od trenutka
kada je Chin Hai umro, a Zhou se hitro premjestio sa svoga poloaja
predsjednika Ministarstava prihoda i kazni da ga naslijedi, bio je svjestan da
mu An Li predstavlja najveu opasnost meu mnogima.
Roshan je, bez Chin Haija, bio kao zvijer iz dungle putena iz kaveza. I
zato, zato car i njegova osebujna konkubina nisu to vidjeli, iza cirkuske
toke koju im je nudio?
Zhou se prisili da bude mirniji, makar samo radi konja. Pogleda uvis u
zvijezde, mjesec u opadanju, oblake to jure nebom. Pozdravi ga idui skup
straara dok se primicao njihovoj postaji. Nemarno im kimnu, impozantan
ovjek uspravnih leda i irokih ramena.
Sinu mu, i smete svaki pokret prema spokojstvu, ako je on a on jest
razmatrao da svog neprijatelja uniti ili ubije, tada je mogue da Roshan
oblikuje sline misli o njemu.
Ova nona jahanja iz palae mogla bi postati manje razborita, u budunosti.
Bilo je to neto to treba uzeti u obzir i procijeniti. U stvari... gestom prizove
straare da se priblie. Mahnu jednome da jae naprijed. Bili su gotovo na
vratima: netko bi trebao zatraiti da ih se propusti.
ak i u prisustvu cara, inilo se da Roshan ne zna za strah, ni inhibicije, da
ni ne pomilja na odmjerenost toliko se moglo zakljuiti iz njegova vlastita
obujma. No, smrtno se bojao Chin Haija, tovie, oblio bi ga znoj ako bi mu se
Prvi ministar Chin obratio, ako su uope bili u istoj prostoriji. Zhou je to bio
vidio, ne samo jednom.
Taj uas nije bio naroito iznenaenje; svi su se bojali Chin Haija.
togod bi itko mogao optuiti Zhoua da ini otkako je prihvatio poloaj
po pitanju odabira osoba za prognanstvo ili uklanjanje, s ureenim
namjerama, nasumino, ili iz osobnih razloga nitko ne bi s iskrenou
mogao natuknuti da to uvodi kao dio vlasti. Ne nakon onoga to je Chin Hai
radio za veeg dijela careve vladavine.
Shen Liu, njegov toliko-pametan savjetnik, bio je taj koji je to istaknuo,
nedugo nakon to je Zhou bio imenovan da naslijedi onoga kojega su (u
privatnosti) zvali Paukom. Nekih ljudi jednostavno se treba rijeiti, Liu je bio
rekao, ako ovjek eli ispravno provesti dunosti poloaja i uspostaviti
ispravan ton kao prvi ministar.
Ako je ovjek nov, i relativno mlad a Wen Zhou je bio oboje neki na
dvoru, u irem carstvu, ili u inozemstvu mogli bi oekivati i iskuavati slabost.
Sa svakom takvom zabludom s njihove strane treba se hitro pozabaviti.
Mjera uinkovito upotrebljenog straha, predloio je Liu, gotovo je uvijek
korisna.
Moglo bi se rei, dodao je, da je od krajnje vanosti u izazovnim
vremenima. Kitai moe biti neopisivo bogat, ali to ga moe uiniti ranjivijim
destruktivnoj ambiciji, u veoj potrebi za odanim ljudima da imaju otre oi i
sumnjiava srca. Da budu hladni, budni i oprezni dok se drugi zabavljaju
igrama pola, piu pjesme, pleu na stranu glazbu, jedu zlatne breskve donesene
iz dalekih kutaka svijeta, grade jezerca u privatnim vrtovima ili koriste
raskono skupu sandalovinu za oblogu paviljona.
Polo je bio Wen Zhouov omiljeni sport. Sluajno je vjerovao da je
sandalovina sasvim prikladna za prikaz imunosti. Imao ju je na zidovima
svoje spavae sobe. A umjetno jezerce iza njegove palae imalo je kamenje od
ada i bjelokosti na otoiu sagraenom u njemu. Kada je pozivao goste na
zabavu, kurtizane unajmljene iz najboljih kua svirale bi glazbu s tog otoka,
odjevene kao stvorenja iz legendi. Jednom su bile nosile perje vodomara,
rjee, skuplje od ada.
Ali novi prvi ministar bio je priznao Liuovu sredinju misao: vrsta ruka
trebala je palai Ta-Ming i dravnoj slubi i vojsci. Moda naroito vojsci.
Chin Hai, u strahu od aristokrata u vlastitim ranim danima, postupno je
postavljao barbarske generale u mnoga od vojnih guvernerstava. Tako se
osjeao sigurnijim (prema emu bi nepismeni tudinac, koji mu je dugovao sve,
mogao teiti da postane, ili uini?), ali bilo je posljedica. Tim vie otkako je
nebeski car (ivio tisuu godina!) sada bio stariji, s drugim stvarima koje mu
odvlae panju, manje posveen pitanjima carstva, mjesec za mjesecom, dan za
danom.
No za noi.
Nairoko je bilo poznato da je Roshan caru poslao alkemiarski napitak
odmah nakon to je Taizu pozvao svoju jako mladu Predragu Pratilju u palau
i tamo je smjestio. Odmah prije nego to su velianstvenu caricu njeno
uvjerili da za novo boravite prihvati Hram Staze izvan Xinana.
Wen Zhou je alio toliko je jako alio to se nije sam sjetio poslati taj
napitak. vrstoa. S vrstoom se moe zbiti alu.
 Nije se osjeao zabavljeno ni zabavno. Ne noas. Gradska palaa koja je
ove veeri upravo dana kao dar (jo jedan dar!) itavoj barbarskoj abi bila je
Chin Haijeva vlastita vila, primjetno nenaseljena tijekom devet mjeseci otkako
je umro.
to to znai da je sada pola, u svojoj raskoi i zloglasnosti bez premca
(prie o sobama za ispitivanje pod zemljom, zidovima koji ne proputaju
urlike), vojnom guverneru triju okruga i njihovih vrstih, vjetih vojski na
sjeveroistoku? ovjeku koji gotovo nikada nije ni bio u Xinanu da uope
koristi tu vilu? Zar car, zar Zhouova praznoglava roakinja, zar nitko nije
shvaao kakvu poruku to alje?
Ili, znatno vie zastraujue, zar su shvaali?
uvari etvrti prepoznae ih, naravno. S vrha zida dopre povik i znak. Ljudi
hitro poee otvarati vrata dok su se prvi ministar i njegovi ljudi pribliavali,
krivudajui preko carskog puta. Moda to nije bilo najbolje osiguranje etvrti,
ali bilo je to blago prijatno, pripravnost i strah s kojim reagiraju na
njegovu prisutnost.
Sada bi, moda, ve trebao biti nauen na to, ali zato bi navikavanje na
neto trebalo uiniti zadovoljstvo slabim i dosadnim? Bi li mu koji od filozofa
mogao na to odgovoriti? Jo uvijek je uivao u afranovu vinu, i primanju
usluga ena, zar nije?
Dok je prolazio, nemarno upita, obraajui se noi, ne udostojivi se da
pogleda igdje u blizini stvarne osobe, tko je jo proao nakon policijskog sata.
Uvijek ih je to pitao.
Netko odgovori. Dva imena. Niti jedno, zbog razliitih razloga, ne donese
Zhouu ita od zadovoljstva o kojem je upravo bio razmiljao. Odjai dalje, u
zapovjedi za sobom, vrata kako se sa kripom zatvaraju, teki zasun kako klizi.
ak i ovdje, unutar etvrti, glavna ulica istok-zapad koja se protee izmeu
vrata s oba kraja bila je iroka ezdeset i pet koraka. Dugi zidovi protezali su
se s obaju strana, pravilno rasporeene svjetiljke, drvee za hladovinu koje su
zasadili vlasnici vila. Zidove su na sjevernoj strani ulice prekidala masivna
vrata domova koji se bolje mogu opisati kao palae. Njemu zdesna bilo je
samo povremenih prolaza za poslugu: izlaza iz stranjih vrtova neijeg
imanja. Sva ulazna vrata bila su okrenuta na jug, naravno.
Vidje drugog od mukaraca koji su ranije bili proli, kako eka u sjedalici s
baldahinom, povuenih zastora kako bi mogao biti vien i prepoznat pod
svjetiljkama to su visile pored vratiju Zhouovog vlastitog doma.
Nije imao namjeru, niti elju, vidjeti ovog ovjeka noas, i njegov glavni
savjetnik bi to znao. to znai, ako je Liu bio ovdje, da se neto dogodilo.
Neto jo vie od uznemirujuih vijesti koje su uli te veeri, o daru danom
Roshanu.
Sam Roshan bio je drugi mukarac koji je proao nakon to je pala no.
Doao, nesumnjivo, da razmetljivo uiva u svojem najnovijem
ekstravagantnom vlasnitvu: gradskoj palai veoj, i obilnije oteanoj
simbolima, od bilo koje druge u Xinanu.
Moda bi, pomisli Zhou, sam mogao odjahati do tamo, predloiti pie za
proslavu, otrovati vino.
Roshan je pio vrlo malo. Imao je eernu bolest. Zhou je elio da ga to ve
jednom ubije. Iznenada se zapita tko je guvernerov osobni lijenik. Bila je to
zamisao...
Chin Haijeva biva palaa bila je samo na udaljenosti kratkog jahanja, dvije
ulice preko i jednu sjeverno odavde. Imanje je bilo golemo, ak i za mjerila
aristokratske etvrti: protezalo se sve do sjevernih zidina etvrti june
granice pedeset i tree. Postojale su glasine da postoji tunel to prolazi ispod
zidina u pedeset i treu.
Posluga palae zadrana je na imanju, znao je, plaao ih je dvor, ak iako
tamo nitko nije ivio. Paviljoni i sobe i namjetaj, dvorita, vrtovi, dvorane za
gozbu, enske odaje, sve ih se besprijekorno odravalo, da ekaju onoga, ma
tko to bio, tko bi na carev prohtjev bio poaen uzvien! s domom mrtvog
prvog ministra.
No, sada su znali.
Zhou sjai s konja, baci uzde jednom od sluga koji urno prie,
naklanjajui se. Vrata su bila otvorena, dovoljno iroka za koiju i konje. Prvo
dvorite bilo je arko osvijetljeno, puno dobrodolice. Njegov vlastiti dom bio
je sasvim velianstven. Samo nije bio...
Vidjevi prvog ministra kako sjai, Liu iskorai iz svoje sjedalice s
baldahinom. Na cesti je od prijanje noi bilo blata. Njegov je savjetnik
oprezno birao gdje e stati, pedantan ovjek. Zhouu je to bilo smijeno. Prvi
ministar, obuven u izme, navikao na polo i lov, nimalo se ne obazirui na
prljavtinu i blato, irokim mu koracima prie.
Proao je kroz vrata netom prije vas, ree. Nije bilo potrebe da kae ime.
Shen Liu kimnu. Znam. Pitao sam.
Razmiljao sam da odjaem tamo da mu poelim dobrodolicu u novi
dom. Donesem otrovano vino.
Liuovo lice poprimi izraz nelagode, kao da ga boli eludac, jedan od
malobrojnih naina na koje se otkrivao. Njegov savjetnik paljivo se obuzda
da se ne osvrne pogledati tko je meu uvarima i slugama morao uti. Zhoua
nije bilo briga. Neka gojazni barbar zna to prvi ministar Kitaija misli o njemu
i njegovim preoitim namjerama.
 Kao da Roshan ve nije znao.
to radite ovdje? upita. Rekao sam da doete ujutro.
Primio sam vijesti, promrmlja Liu. Ili, povjerene su mi vijesti koje su
dole u palau.
A ja sam to morao znati veeras?
Liu slegnu ramenima. Oito, bilo je znaenje geste.
Bio je on iritantan ovjek, i uznemirujue blizu toga da ga se nazove
neophodnim. Wen Zhou se okrenu i irokim koracima proe kroz svoja
otvorena vrata u dvorite, pljusnuvi kroz lokvu vode. Prijee i ue u prvu
dvoranu za prijem i zatim u privatnu sobu do nje. Posluga skoi u pokret.
Proe stanka za koje izme postadoe papue, dvorska odjea pretvori se u
svilenu halju za no kod kue, a vino s empresovim listom zagrija se u kotlu.
Liu je ekao u susjednoj odaji.
Iz paviljona s druge strane malog dvorita dopirala je glazba, iz intimnije
sobe za prijem s pripojenom spavaom sobom. Proljetna Kia svirala je za
njega svoju pipu, nakon to je kao uvijek doekala njegov dolazak. Bila je
ukraena nakitom, znao je, kose osebujno privrene iglama, oslikanoga lica.
ekajui ga. Njegova.
Njeno je ime sada bilo Lin Chang, promjena izvrena prema njegovoj
naredbi kada ju je napokon doveo ovdje. Bilo je daleko prikladnije njenom
statusu konkubine prvog ministra Kitaija. Nije se jo mogao sprijeiti da misli
na nju po njenom imenu iz Sjevernog okruga. No to nije bilo bitno.
Pripadala mu je, i ekat e ga. To je bila njena uloga. Iako, s drugog
gledita, on e morati ekati dok Liu ne podijeli to god mu je noas bilo na
pameti.
Prvi ministar zakljui da je izvjesno da e ostati u nemirnom raspoloenju.
Vrati se u sobu za prijem, daju mu vino. Otpije. Baci au. Odbije se od poda i
otkotrlja do zida.
Uz izvijanje i naklanjanje, gotovo do poda, mrmljajui oajne isprike, sluga
jurnu do kotla i doda ugljena na vatru ispod njega. Otpue do odbaene ae i
podignu je. Ruke su mu se tresle. Na sagu je bilo mrlja.
Prvi ministar dosada je jasno dao do znanja kakva je bila njegova volja po
pitanju temperature vina nou (koja nije bila ista kao ujutro ili u podne). Od
sluga se trailo da znaju te stvari ili prihvate posljedice. Posljedice su, u barem
jednom sluaju, ostavile jednog ovjeka bogaljem i otputenim. Sada je prosio
na ulici, iza palae. Netko je Zhouu to bio rekao.
Glazba pipe nastavi se s druge strane maloga dvorita. Klizna vrata bila su
otvorena, prozorski kapci bili su rastvoreni prema blagoj noi. Prozori od
svilenog papira slabo su zaklanjali zvuk. Razmisli o tome da utia instrument,
ali glazba je bila prelijepa i obeavala je raspoloenje mnogo drugaije od
ovoga, nakon to rijei Liua.
On mahnu, Shen Liu sjede na jedan kraj podija. Zhou mu sjede nasuprot,
prekrienih nogu. Povjetarac, glazba, kasna no. Dva mukaraca su ekala.
Naklonivi se tri puta, ne skidajui oi s poda, sluga ponovno donese vino i
isprui ga s obje ruke. Wen Zhou kua.
Ne kimnu, nije trebao. To to je zadrao au bilo je dovoljno. Sluga natoi
Liuu, povue se, klanjajui se itavim putem do ruba sobe. Oekivao je
batinanje kasnije. Vino je bilo prehladno. Zhou pogleda svoga savjetnika, i
kimnu glavom kao dozvola da govori.
to mislite da se dogodi, Liu upita, okrugla lica mirnog, kao i obino,
kada zbijamo ale da emo ga ubiti?
Nije to oekivao za poetak. Mi se ne alimo, Wen Zhou ree hladno. Ja
se alim. Osim ako niste postali humorist u mom odsustvu?
Liu odmahnu glavom.
Nisam ni mislio. Ono to se dogodi, prvi ministar nastavi, dok mu se
raspoloenje dublje mrailo, jest da se zabavim.
Naravno, gospodaru, ree Liu.
Ne ree vie nita. Izrazio je svoju prokletu misao: ponekada ovjeku nije
dozvoljeno zabavljati se.
Zhou se nije slagao. Ako je htio enu ili konja, bili su njegovi dok mu nisu
dosadili. Ako je htio ovjeku smrt, mogao je narediti da ga se ubije. Zato bi
inae bio to to jest? To je dolazilo s njegovom moi, odreivalo ju je.
Zato ste ovdje? zarei. Mahnu, sluga jurnu naprijed s jo vina. Liu odbi
drugo pie. Prvi ministar ve dugo je imao namjeru vidjeti svoga savjetnika
pijanog; to se jo nije zbilo.
S druge strane dvorita glazba pipe je prestala.
Sigurno joj je bilo reeno da je njen gospodar zauzet sa svojim glavnim
savjetnikom. Kia Lin Chang bila je besprijekorno uena, i inteligentna. Ne
bi ih htjela ometati, znao je.
Njegov je savjetnik ekao dok se sluga nije ponovno povukao do dalekog
zida. Ree: Noas je stigao glas, vojni kurir sa zapada. S utvrde Gvozdenih
vrata.
Pa, to je uistinu na zapadu, ree prvi ministar, blago zaigran.
Liu se ne osmjehnu. Ree: Znate da je moj... moj brat bio na Kuala Noru?
Pitali ste za moju obitelj prole godine i rekao sam vam?
Sjeao se da je pitao. Bilo je to prije nego to je preuzeo dunost. Vrlo
dobro se sjeao tog podatka. I ovjeka. Nije mu se sviao gospodar Shen Tai.
Nije ga uope poznavao, ali to nije bitno.
Prvi ministar kimnu, opreznije. Raspoloenje mu se promijenilo, nije htio
da se primijeti.
Zakapao je kosti, ree ravnoduno. Mahnu rukom. Budalasta stvar, sa
svim potovanjem vaem ocu. to s time?
Napustio je jezero. Vraa se u Xinan. Uinili su ga lanom vojske Drugog
vojnog okruga da mu skrate vrijeme alosti, dozvole da se vrati.
Dvojica mukaraca u toj sobi bili su uinili istu stvar nedugo nakon to je
Shen Gao umro, da dozvole Liuu da se vrati u palau da pomogne
ambicioznom roaku ene koja je caru draa od svih ostalih.
Prvi ministar na trenutak razmisli o tome. Jo uvijek oprezno, ree: Pitam
se zato? To znamo s Gvozdenih vrata?
Liu kimnu. Proao je na jednu no. Poslao je pred sobom poruku Ta-
Mingu, zajedno sa slubenim izvjetajem zapovjednika utvrde.
Jedna no znaila je da se nije zadravao dok je putovao. Wen Zhou
naglaeno zijevnu. A zato bi kretanja vaega brata koliko god ta tema bila
zanimljiva vama, osobno bila zanimljiva meni, ili znaajna carstvu?
Pomisli da je to dosta dobro izrekao.
Liu je izgledao smeteno. Izuzetna rijetkost. Promijeni poloaj. Tako znaju
izgledati jahai nakon previe vremena u sedlu. Bilo je to zanimljivo. Prvi
ministar zadri pogled na njemu.
Dakle? doda on.
Liu udahne. On... moj brat javlja prvo da je na Kuala Noru usmrena
ubojica, poslana tamo da ga ubije.
Razumijem, ree Zhou, drei glas mirnim. To je prvo. Ni od kakve
vanosti za nas, koliko se meni ini. to jo?
Njegov se savjetnik nakalja. Izgleda... izgleda da je princeza Bijelog ada,
u Rygyalu... Cheng-wan, naa, naa vlastita princeza...
Znam tko je ona, Liu.
Jo jedno nakaljavanje. Liu je bio uznemiren. To je, samo po sebi, bilo
uznemirujue. Dala mu je dar, ree Liu. Da oda poast onome to je radio
pored jezera. S mrtvima.
Kako lijepo za vaeg brata, Wen Zhou promrmlja. Ali ne uspijevam
vidjeti-
Dvije stotine i pedeset sardijskih konja.
Samo tako. Kao maljem.
Zhou osjeti kako mu se usta sue. Proguta, s tekoom. On... va brat jae s
granice s dvije stotine i pedeset Nebeskih konja?
To je nemogue, pomisli.
 Na neki nain, i jest. Ne, ree Liu. Uredio je da ih dre Taguranci. Mora
se vratiti i sam ih preuzeti, samo on to moe napraviti, nakon to se odlui to
e se s njima uiniti. Pie da dolazi u Xinan da obavijesti nebeskog cara. I
ostale.
I ostale.
Sada je shvaao zato taj podatak treba znati.
Takoer shvati i neto drugo, iznenada. Muio se da to ne pokae na licu.
Liuov neugodni mlai brat bio je rekao vojnicima u utvrdi Gvozdenih vrata, i
napisao pismo, o ubojici poslanoj za njim. Sada je bio osoba od znaaja, s tim
konjima. Sigurno e biti istrage, tamo gdje je prije moda nikada ne bi bilo.
to znai...
Znai da nekoga u Xinanu treba rijeiti. Noas, u stvari, prije nego to se
glas o Shen Taijevom putovanju i njegovom daru koji je ve sada sigurno
jurio kroz palau i dvor Purpurne mirte previe proiri, i dosegne ovjeka u
pitanju.
Bila je to nesretna stvar. Osoba o kojoj je sada razmiljao imala je svojih
koristi. Ali takoer je znao vie, s obzirom na ove iznenadne vijesti, nego to
je prvom ministru odgovaralo.
Jo uvijek je bilo mogue, iz odreenih razloga, da izuzetno iritantan Shen
Tai moda ne stigne do Xinana, ali sve se mijenjalo s ovim podatkom.
to to znai, on mora sam preuzeti te konje? Jeste li proitali pisma?
Jesam. Prvi ministar nije pitao kako je Liu to postigao. Ako se ne vrati
sam po njih, dar se opoziva. To je dar od princeze njemu. Bilo je... postoji tree
pismo, od taguranskog asnika, koje to jasno kazuje.
U sebi, sa znatnom silinom, prvi ministar Kitaija poe oblikovati
najgnusnije kletve koje je mogao zamisliti. Osjeti kap znoja kako mu klizi niz
slabinu.
Bilo je gore nego to je zamiljao. Jer sada, ako Shen Tai umre na cesti
ako je ve umro njegova smrt kotat e carstva te konje.
Dvije stotine i pedeset bio je apsurdan, zapanjuju broj. ovjek se vraao
kao junak, s neposrednim pristupom dvoru. Bilo je otprilike najgore to je
moglo biti.
A nekoga treba ubiti, brzo.
Tiina se nastavi. S druge se strane nije ula glazba pipe. Liu je bio jako
miran, ekajui ga, oigledno i sam potresen. Moglo bi se pomisliti da je to
dobra stvar za njega, za njegovu obitelj, ali ne ako se poznaje tu brau i neto
drugo to je bilo uinjeno.
Zhou to ree naglas, s milju. Vaa sestra je s onu stranu Dugog zida, Liu.
On po njenom pitanju ne moe uiniti nita.
Liuove oi nisu sretale njegov pogled. To je bilo rijetko, govorilo mu je da
je pogodio u brigu ili jednu od njih u umu svoga savjetnika. Vi ste,
zajedljivo doda, najstariji sin, niste li? Glava obitelji. To je bilo unutar vaih
prava, a ja sam to odobrio i predloio na dvoru. Donosi vam ast, svima
vama.
Takoer je stavilo Liua jo dublje u njegov dug.
Njegov savjetnik kimnu, no s neto manje od svoje uobiajene otrine.
to jo trebam znati? upita prvi ministar. Odnosi unutar obitelji Shen nisu
bili njegov najhitniji problem. Trebao je otpraviti svog savjetnika. Nekog
drugoga je trebao pozvati noas. Tko e znati za ovo?
Liu podignu pogled. Tko e znati? Svi, ree. Noas, ili do sredine jutra.
Bila je to vojna poslanica, dva primjerka, jedan za Visoki sekretarijat, jedan za
Ministarstvo rata, a nita u Ta-Mingu ne ostaje tajno.
Znao je to posljednje. Nita u Ta-Mingu ne ostaje tajno.
Dolazio je ovjek, zabrinjavaju ovjek, s vlau nad nemoguim brojem
sardijskih konja i duboko uzvienim ugledom, za toliko-vrlo-plemenita djela u
posljednje dvije godine.
Nebeski Sin bez sumnje e ga primiti.
Nije bilo naina da se to sprijei. A ovisno o tome to Shen Tai hoe,
mogao bi postati iznenadan, nepredvidljiv imbenik u igri koja je ve bila
odvie sloena za rijei.
Iako e, moda, biti ubijen, ili je ve bio ubijen, na cesti od Gvozdenih
vrata. Ali to je sada imalo drugaije implikacije, s obzirom na konje. Dvor e
to nesumnjivo istraiti. A Prvi ministar Wen znao je puno i previe o toj
vjerojatnosti smrti na cesti.
Bilo je to toliko malo, osobno pitanje kada je bilo stavljeno u pokret.
Impuls vie nego ita drugo, nemarna igra moi. Ali sada... ako se ispostavi da
je carstvo izgubilo dvije stotine i pedeset sardijskih konja zbog neije
nesmotrenosti, gonjenja sasvim osobnih pitanja...
Moglo bi se dogoditi, ako netko progovori.
Postojao je ovjek koji je svakako trebao umrijeti prije nego to doe do
istog zakljuka po pitanju vlastitog rizika i pokua se zatititi. Tako da
govori s nekim iz palae, na primjer. Noas. Moda ak upravo sada.
Ili premijer osjeti kako problijedi na tu pomisao moda tako da posjeti
odreenog vojnog guvernera s onime to ima za rei, traei savjet i zatitu.
Scenarij koji je bio previe uasan da uope pomisli na njega.
Poalje svog savjetnika kui.
Prenaglo, moda, s obzirom na otroumna ovjeka, ali ovdje nije bilo
vremena za suptilnost i nije imao namjeru podijeliti tu priu s Liuom. Morao
se osloniti na injenicu da je Liu smeten i nemiran. Zbog onoga to je uinio sa
sestrom, naravno, i zbog povratka brata.
Ovo je sve zbog istog ovjeka, ogoreno pomisli Zhou. Onoga koji se
vraa carskom cestom s druge strane granice. Moda ima mo i elju da ih
oboje uniti.
Kada ostade sam, osim jo-uvijek-uurenog sluge koji nije bio bitan,
Zhou poe naglas psovati. Osoba koju je proklinjao bez da izgovara ime,
nije bio tolika budala bila je sedamnaesta ki nebeskoga cara, dostojanstvena
i prelijepa, princeza Bijelog ada, Cheng-wan.
Koja je, iz dalekog Rygyala na svojoj visoravni okruenoj planinama,
hirovito, neodgovorno, toliko promijenila. Na nain na koji je ena to mogla.
u kako ponovno poe svirati glazba pipe.
Sigurno su joj rekli za Liuov odlazak. Sigurno je pretpostavila da je Zhou
sada slobodan, da su teke brige dana padale u zaborav. Nije. Nisu. Nije joj
mogao poi. Nije jo mogao utoliti ili ublaiti ili usmjeriti strah ni gnjev.
Morao je odmah neto rijeiti, a to je znailo dati povjerenje drugom ovjeku.
I nadati se da nije ve bilo prekasno.
Znao je koji mu ovjek treba, naredi da mu ga se dovede. to se tie
povjerenja, uvijek moe dati ubiti i ovog drugoga, poslije. Te se stvari ire u
valovima, pomisli prvi ministar, kao voda mirnoga jezerca nakon to padne
samo jedan kamen.
Eto. Zamisli tu sliku! Ipak je bio prokleti pjesnik.
Podignu au, sluga mu urno donese vina. Trudio se ne zamiljati nekoga
kako jae, ili putuje s dvora Purpurne mirte u nosiljci, ve sada, kroz grad.
Stie pred vrata nove Roshanove palae. Biva primljen. Govori mu...
Najavie straara kojega je bio pozvao. Zhou mu naredi da ue. Krupan
ovjek. Oiljak na desnom obrazu. Zvao se Feng. Nakloni se na ulazu.
Wen Zhou otpravi slugu, zatim ree to je trebalo rei. Uini to s
preciznou, smirena glasa. Feng prihvati zapovijedi s jo jednim naklonom,
bez traga odgovora na licu.
to je sve bilo onako kako treba biti. Jednostavno ne moe voditi i vladati
ovoliko golemim carstvom, s toliko izazova izvana i iznutra, ako je ovjek
osoba njene due kakva bi mogla biti smatrana vrijednom primanja u svete
redove.
A svaki razuman ovjek koji je procjenjivao vremena sloio bi se da je to
tim vie istinito ako njegov car vie nije mlad, vie nije poduzetan, genijalan
voa koji je bio kada je sam zauzeo prijestolje (ubijajui brau, valja se sjetiti)
i poeo oblikovati vladavinu slave.
 Ako je pokojni premijer Chin Hai, desetljeima pored cara, dvor iemu
nauio, bilo je to da prvi ministar katkada treba podnijeti breme mranijih,
uznemirujuih djela vlasti. Zato se inae govorilo da postoje one bezvune
prostorije pod zemljom, ili tajni tuneli u i izvan gradske vile, koja je sada
pripadala, od veeras, najopasnijem ovjeku u Kitaiju?
A ako je preoptereeni prvi ministar, moren brigama, izravno odgovoran
za nita manje od devetnaest ministarstava, odriui se svojih najdraih
zadovoljstava i razonoda u neumornoj slubi svoga cara, prizvao mo svoga
poloaja po trivijalnom pitanju odabrane ene i iritantnog ovjeka kojega je
predobro poznavala... no, zar ne treba biti nikakvih prednosti za rjeavanje
tolikih zadataka? Za besane sate, primjerice, koji su noas leali pred njim dok
eka povratak ovjeka kojega je upravo poslao van?
U svojih devet nebesa, zakljui Wen Zhou, bogovi e razumjeti.

Nikada nije prihvatila ime koje je odabrao za nju kada ju je otkupio od kue
naslade Paviljona mjeseine i dao da je se dovede ovdje.
Lin Chang joj nita ne znai, nema nikakve teine. Nije ni Proljetna Kia,
isprve, ali barem se bila nauila na svoje kurtizansko ime, i ak joj je bio
ponuen izbor kada su ga predloili, pitali su je da li joj odgovara.
Zhou to nije uinio. Nije trebao, naravno, ali nisu ni ene u Paviljonu
mjeseine kada je tamo bila stigla. Nije joj ak rekao ni izvor njenog novog
imena, to mu je znailo, ako je uope ita znailo. Naravno da nije bilo
sardijsko. Nikakvo priznanje njena porijekla. elio je neto dostojanstvenije
od imena prilenice iz Sjevernog okruga, i to je bilo to.
I nije vrijedno mrnje, zaista nije. To je promjena u njoj. Zaista treba
odluiti to je bitno, i posvetiti se tome. Inae se ivotna sila rasipa u pet
pravaca, i uzalud troi.
ena mora prihvatiti neke istine u svijetu.
Wen Zhou je neizmjerno moan. Nije okrutan sa svojim slugama ili svojim
enama, sigurno ne prema mjerilima Xinana. Ili onima u Sardiji, ako e biti
iskrena.
Mlad je, nije neugodno drutvo u veini raspoloenja. A njegove potrebe sa
enama, mada eli misliti da su razvratne (mukarci su esto takvi), gotovo
uope nisu takve, za djevojku iz okruga naslade.
Ne, ako ga sada mrzi a mrzi ga to je iz drugog razloga. Silina kojom
odrava taj gnjev je izuzetna.
Nije morao narediti ubojstvo suparnika.
Tai nije ak ni bio suparnik, na bilo koji nain koji ima znaaja. Otiao je za
svoje godine alovanja, ostavio ju tamo gdje je bila, a koji se mukarac koji
student, koji jo nije ni pisao ispite moe suprotstaviti prvom ministru
carstva, roaku Predrage Pratilje?
Moglo bi se posegnuti za znanjem koliko su mukarci krhki, ak i oni
najmoniji. Koliko ih mogu oblikovati, ili voditi, ene i potrebe koje
pobuuju. Nije li sam preasni car najjasnija ilustracija?
Moglo bi se razumjeti kako se ak i ovjek Wen Zhouovog ugleda moe
nevoljko prisjeati noi u Paviljonu mjeseine kada bi neoekivano stigao i
otkrio kako je ona ve s drugim mukarcem, i moda preoito uiva u tome.
Ali takoer bi se u umu mogla povui crta, ravna poput niti, kakva se djela
mogu prihvatiti kao odgovor na to a ubojstvo je s onu stranu takve crte.
Nije joj bilo teko oblikovati mjesto za sebe kada je stigla ovdje na imanje.
Uspjela je navesti dvojicu slugu da budu opinjeni njome. Da nije sposobna to
uiniti, ne bi bila ni vrijedna udnje, zar ne? Poela je raditi na zadatku
prikupljanja podataka im je stigla, bez ikakve svrhe na umu. To je samo... ono
to se ini.
Jasno je dala do znanja (pustila im da se ini da su sami to zakljuili, to
djeluje kod veine mukaraca, na visokim ili niskim poloajima) da su njeni
razlozi zbog kojih eli znati trenutno raspoloenje, razgovore, dolaske i
odlaske njihova gospodara vezani za njenu stalnu elju da mu udovolji, da u
svakom trenutku zna njegove potrebe.
Ponaala se jo uvijek se ponaa besprijekorno, na imanju, ili kada ga
napusti u nosiljci, okruena uvarima, da kupuje na kojoj od trnica, ili prati
Zhoua na gozbe ili igre pola.
Nitko ovdje nema razloga da je mrzi, osim ako to nisu druge konkubine, a s
njima je oprezna. Jo uvijek se zove Proljetnom Kiom meu ostalima, da ne
bi izgledalo kao da se uobrazila.
Njeno pravo ime, od doma, samo je njeno, i nitko ga nije izgovorio ve
dugo vremena. Ostavila ga je po strani kada je prela granicu na Vratima od
ada pred mnogo godina. Mogue je da nema nikoga u itavom Kitaiju tko ga
zna. Uznemirujua misao.
Zhouva supruga od slabog je znaaja, ena izuzetnog roda odabrana zbog
toga i jo izuzetnije pobonosti, to znai da ona i njen mu vode uvelike
razliite ivote. Jedna od konkubina iznijela je stajalite da bi moda bila
manje edna da je privlanija. Nelijepa misao, ali ne nuno neistinita.
ena prvoga ministra esto je van doma, u ovom ili onom svetitu. Njena
velikodunost prema svetim mukarcima i enama dobro je poznata. Njen mu
je potie. Takoer posjeuje astrologe, ali oprezna je po tom pitanju. kola
nesputane noi ima dvosmisleno mjesto na dvoru cara Taizua.
Noas, Kia je znala da je savjetnik Shen doao pred njihova vrata prije
nego to je Zhou uope bio kui, i da je bio uzrujan zbog neega. Shen Liu
obino bi bio pozvan da eka unutra, ali odbio je taj poziv, ostajui na ulici
pod svjetiljkama, ekajui Zhoua. Uznemirenost koju joj je dojavio Hwan,
njen glavni izvor saznanja bila je neuobiajena.
Shen Liu ne zna za njenu povezanost s njegovim bratom, Kia je u to
gotovo uvjerena. Manje je sigurna u neke druge stvari o njemu. Trebat e joj
povratak i izvjetaj odreene Kanlinske ratnice prije nego to bude znala ako
ikakav siguran zakljuak bude mogu. Shen Liu je oprezan ovjek.
Mala je vjerojatnost da bi ikome bilo oito ako je i bio dio plana da se
usmrti njegov brat.
Kia eka u Paviljonu broj dva, elegantno ureena. Ne nosi parfem, kao i
obino. Tako joj je lake prelaziti mrana dvorita, zadravati se na
trijemovima. Ipak je parfem najava.
Samo kada zna da joj Zhou dolazi, koristi svoj miris. Postala je to gesta po
kojoj je ovdje poznata, potpis, kao kaligrafov potez kistom. Jo jedan nain na
koji njegova najnovija konkubina odaje poast svome gospodaru.
Te dosjetke nisu teke eni koja zna misliti, i s mukarcima koji ne shvaaju
da zna.
ula je dvojicu mukaraca kako ulaze u odaju s druge strane malenog
dvorita. Tada je poela svirati svoju pipu, da bi dala Zhouu do znanja da je
ovdje. Stane kad uje pretiho da razazna rijei da su poeli priati. Mislit
e, zna, da je to pristojnost s njene strane.
Prijee mokro dvorite, bosonoga, da tedi papue, s pipom u rukama. To
joj je izlika: ako je itko vidi, ona je na trijemu, skrivena od pogleda, da prui
glazbu svome gospodaru i njegovu savjetniku ako se iskae potreba za njome.
Ovdje je glazba njena oblast.
Klizna vrata otvorena su na proljetnu no, a prozori od svilenog papira ne
uspijevaju zadrati zvuk. uje, poprilino jasno, to govore.
Srce joj pone divlje udarati. Uzbuenje, ima i straha, ali s time se pomirila,
a i s vlastitim odlukama, pred neko vrijeme. Moglo bi se to sasvim lako
nazvati izdajom. Nazvat e se tako, ako ono to je uinila izae iz noi na
svjetlost dana.
No on je bio poslao obuenu ubojicu, lanu Kanlinku, i dogovorio jo
dvije, s neumjerenou nemarne, ubojite sklonosti, a Kia bi to proglasila
izdajom same sebe da nije nita po tom pitanju uinila.
Tai, izgleda, nije bio u domu svoga oca, ak i u njihovu razdoblju alosti.
Wen Zhou je, oigledno, znao gdje je. Kia nije. Izluivalo ju je to. Ovdje je
bila previe izolirana grad, carstvo, svijet iza ovih kamenih zidova, sve je
bilo zavijeno u oblak neznanja.
 Uinila je to je mogla. Hwan, dotada ve korisno zaljubljen u nju,
ugovorio je Kanlinku, ovaj put pravu, da joj doe iz njihovog utoita na Ma-
waiju. ena bila je zatraila enu je dola preko zida sa stranje strane
imanja na noni sastanak u vrtu.
Kia je bila rekla Hwanu da to ima veze s prijetnjom protiv koje treba tihu
obranu a toliko je bilo istinito. Platila je Kanlinki, i poslala je Taijevoj
obitelji, to je bilo jedino mjesto za poetak. Zasigurno bi oni znali gdje je on,
i zato ga nema?
Noas, dok slua s trijema, Kia napokon zna gdje je Tai bio poao. To je
udo.
Dok se vraa natrag u Paviljon broj dva, dok joj sluavka pere stopala, dok
ponovno poinje svirati svoj instrument za mukarca koji sada eka da se
noas netko drugi vrati, Kia pokuava odluiti eli li da straar ime mu je
Feng uspije u ubojstvu Xin Luna.
Sjea se Luna: ivo drutvo, bez ustruavanja, u Paviljonu mjeseine. Dobar
pjevaki glas, glasan, visok smijeh, velikoduan s novcem. Nita od toga nije
bitno. Ono to ju brine jest hoe li biti bolje ako Tai moe pronai tog ovjeka
ivog kada se vrati. Ako sam preivi.
Pokua umiriti svoje srce. Ovdje nema mjesta za elje, ili snove, mada je
snove teko obuzdati. Ma to drugo bilo istinito, ona sada ne moe biti
njegova.
Nije smio otii bez nje. Bila mu je rekla to bi moglo uslijediti. Mukarci ne
sluaju dovoljno. Istina svijeta.
Ali... to to je uinio na Kuala Noru. to je uinio.
A sada dvije stotine i pedeset konja iz njene vlastite zemlje. To prelazi rijei,
see dalje od glazbe, i moe toliko promijeniti mada ne za nju.
Jako je kasno kada joj Zhou doe. Bila je sigurna da hoe, mada ne i
kakvog e raspoloenja biti. Hwan i njene sluavke ve su bili usnuli kada se
Feng vratio na imanje.
Zhou se doima gotovo vedar kada prijee dvorite do nje. Vjeruje da moe
zamisliti to to znai.
Uzima je s neto hitnje. Prvo odostraga, uza zid, a zatim polaganije, licem u
lice na irokom krevetu dok ga ona dira na naine na koje on voli. Ne budi
nijednu od drugih ena da se igra s njima, ili da gleda.
Nakon to je gotov, ona pere njegovo tijelo dok on lagano pije vino to je
pripremila njena sluavka. Paljiva je s njegovim vinom.
Ona silovito razmilja, krije to, kao i uvijek.
Xin Lun je mrtav. Zhou se zatitio, dokrajio taj rizik razotkrivanja. Morat
e razmotriti to, misli, dok joj se ruke kreu preko njegova tijela, blago, zatim
vrsto, zatim ponovno blago.
Pogrijeit e u nekim svojim pretpostavkama i zakljucima. Postoje granice
onome to ena u njenom poloaju moe znati, koliko god bila inteligentna i
posveena. Previe je ogranienja za nekoga zatvorenog u enske odaje imanja
ili sjedalicu s baldahinom, tko za vijesti ovisi o zaluenim slugama.
Oduvijek su postojale takve granice. Takvo je stanje stvari, a nisu svi
mukarci budalasti, mada se katkad moe initi suprotno.
Noas se pita dok ga miluje, malo mu se smjeka dok to ini, kao da i
sama uiva (to mu se svia) hoe li sada narediti da se ubije straara.
Vjerojatno e najprije Fenga poslati nekamo, zakljui. Na jug, gdje je
njegova obitelj i sredite moi. S viim inom, da se prikrije namjera, priini
kao da je to nagrada, pa da zatim sluajno zavri mrtav u dalekoj prefekturi.
S druge strane, mogao bi odluiti da mu u Xinanu treba ovjek poput Fenga,
s ovakvim razvojem dogaaja.
I jedno i drugo je mogue, misli Kia, dok mu sada pjeva, pjesmu o
mjesecu koji se odraava u Velikoj rijeci, jesenjem liu to pada u vodu, klizi
pored srebrnih, privezanih ribarskih amaca, plovi prema moru. Rane strofe
Sime Ziana, Prognanog Besmrtnika, uglazbljene, pjesma koju svi znaju, koja
se pjeva samo kasno nou, koja sa sobom donosi mir, nosi sjeanja.
 13.

M ogue je, znao je Tai, spavati, i sanjati, i nekako znati da sanja,

zarobljen, i ne moe se probuditi. Nakon noi kakvu je imao: intenzivnu
u Bijelom feniksu, nasilnu prije toga, i s uznemirujuim vijestima koje je
primio, zateknu se sam u spavaoj sobi u Chenyau, sanjajui da lei na leima,
s krevetninom razbacanom oko sebe, dok na njemu sjedi i jae ga ena ije lice
ne moe vidjeti.
U snu ju je mogao uti kako poinje bre disati, i mogao je osjetiti vlastito
uzbuenje. Bio je svjestan svojih ruku na njenim silovitim bokovima dok se
dizala i padala na njega, ali koliko god se trudio, u mraku sna (tamnijem od
bilo kojeg u budnom svijetu), nije je mogao vidjeti, nije znao tko je to tko ga
uzbuuje u takvoj groznici udnje.
Pomisli na liju-duha, naravno da je pomislio na to, ak i u snu. Moda
posebice zato to je ovo bio san.
Pokua ponovno izrei rije: daiji. Ali rijei, ak i jedna rije, nisu mu
dolazile, kao to mu nije bio dan ni jasan vid. Samo pokret, dodir, njen miris
(ne parfem), njeno ubrzano disanje sada mali, kratki udasi i vlastito.
Htio je posegnuti i dotaknuti njeno lice poput slijepog ovjeka, nai njenu
kosu, ali njegove ruke iz sna nisu naputale njene bokove, tu glatku kou,
miie to su silovito upirali.
Osjeao se obavijeno i zamotano, zavijen u ahuru kao svilac u ovom
zatvorenom, neodreenom prostoru jo-ne-buenja. Bojao ga se, pobuivao
ga je i divlje uzbuivao, nikada ga nije htio ostaviti, nikada nije htio da ga ona
ostavi.
Neto kasnije u drugaiji zvuk, i probudi se.
Bio je sam u sobi, u krevetu. Naravno da jest.
Trag svjetlosti kroz reetkasta vrata prema vrtovima. Krevetnina je bila u
zbrci. Moda ju je bio odbacio u nemirnom snu. Bio je zbunjen, umoran, nije
bio siguran zato je budan.
Zatim ponovno zau zvuk koji ga je bio dostigao: metal o metal, s trijema s
druge strane vrata.
Neto teko pade, udarivi izvana u zid.
Tai skoi iz kreveta, na brzinu se uvue u hlae, nije mario da ih zavee, ili
da navue koulju ili izme ili privee kosu.
No maeve je uzeo. Otvori vrata s trzajem, primijetivi da ih nije
zakraunao no prije, mada se sjeao da je imao namjeru.
Na pragu je leao ovjek. Bio je mrtav. Rana od maa, desna strana.
Tai u borbu slijeva, iz vrta. Koraknu preko mrtvog tijela, potri prema
zvuku maeva, bosonog niz trijem, rasputene kose, odagnana sna, odagnanih
snova, u tom prvom svjetlu jutra. Dosegnu kraj, skoi preko ograde bez da
uspori korak.
Wei Song je bila u dvoritu, vrtei se na kanlinski nain u borbi s
petoricom mukaraca.
Bilo ih je prije barem est, s onim iza Taija. Borila se u smrtonosnoj,
vrtlonoj tiini. Tai ispod glasa divljaki opsuje: mogla je dozvati pomo!
Imao je zamisao zato nije. Nije mu se svidjela.
U trku prema njima, urliknu: osloboenje nagomilanog bijesa, koliko ita
drugo, usmjereno na bilo koga i svakoga i sve u tom trenutku. Na sve te ljude
koji su djelovali na njega, i za njega, i ak kroz njega od trenutka kada mu je
Bytsan sri Nespo bio dao smotani pergament na Kuala Noru s darom od
previe konja.
Bilo je toga dosta, te pasivnosti, tog prihvaanja, upijanja tuih namjera
dobroudnih, ili drugih. Nije to bilo ono to on jest, ili to bi si dozvolio da
bude, pod devet nebesa. Moda bi to mogao objaviti, s dva maa u rukama.
Jedan od mukaraca sukobljenih sa Song napola se okrenu prema Taijevom
naglom kriku. Taj okret zatvorio je svitak njegova ivota.
Songin ljevoruki ma zahvatio ga je po strani koju je bio izloio. Otrica se
povukla, glatko koliko je i ula, povlaei ivot za sobom.
Ona se baci na tlo i zakotrlja kroz cvjetnu lijehu, lomei boure pod sobom.
Ponovno iskoie kad i ona. Zamah maa od najblieg ovjeka, s namjerom da
odrubi glavu, zviznu kroz zrak.
Tai je tada ve bio meu njima.
Sutina kanlinske obuke, kako je on na nju gledao (drugi bi mogli imati
drugaije miljenje), bilo je neprestano, strpljivo, formalno ponavljanje
kretnji borbe. Bez maeva, s jednom otricom, s obje, nanovo, svakoga dana
ovjekova ivota, u idealnom sluaju, s kretnjama koje bi postale toliko
instinktivne da bi potreba za milju, svijeu, planiranjem u borbi nestala.
Tijelo je znalo to treba uiniti, i kako to uiniti.
Stoga Tai, bez iega nalik na promiljanje, bez jedne misli o tome koliko je
vremena prolo otkako je ovo radio, zasadi svoj desnoruki ma u tlo, ostavi ga
tamo da treperi, i baci se u izvijeni skok. Kretnja koja kada ju se pravilno
izvodi puta ljevoruki ma da klizne pod ovjekovim tijelom u letu i
zamahne kao kosa, usporedno s tlom, na nekoga tko se s njime suoio, ili
okretao da to uini.
Njegova otrica zahvati najblieg ovjeka, duboko zagriznu, tek iznad
koljena, i pusti krv da iknu kao kakva primitivna rtva prema izlazeem
suncu.
Tai sleti (opasna kretnja, s otricom u jednoj ruci) i, s koljena, ubije
ranjenog ovjeka to je padao, s izravnim ubodom u prsa.
Jo trojica. Sve troje okrenue se prema njemu.
Maknite se! vrisnu Wei Song.
Nema anse, pomisli Tai, proet gnjevom.
Svatko odabire ovjeka s jedne strane kada su trojica ravno poredani protiv
dvoje ako uine tu pogreku.
Vrati svoju jedinu otricu natrag u desnu ruku. Uze ovjeka najdaljeg od
Song: bio je to obiaj. Parira razbojnikovu zamahu, i ponovno se zakotrlja
kroz zrak nalijevo, drugaiji pokret, jedan za koji nije shvaao da ga se sjea. I
tijekom izvoenja ovoga valja biti oprezan da se ovjek ne zaree vlastitim
maem ta mu se svijest povrati usred leta ali dok je dovravao kretnju,
prije nego to sleti, zamahne na razbojnika, i osjeti ma kako zagriznu.
ovjek kriknu, pade. Tai sleti u cvijee, ustade se (gotovo) glatko, i otpravi
i ovoga, na tlu. Brzo pogleda preko, bacajui se dolje u iekivanju napada,
zatim koraknu natrag.
Nije bilo neposredne opasnosti. Sredinji lik takoer je bio na tlu.
Song se prilagodila onome to su joj dali. Upotrijebila je oba maa,
sjekavi dok se ovjek okretao prema Taiju. Moglo bi se to nazvati elegantnim,
mada je bilo jako puno krvi.
Posljednji razbojnik okrenu se, ne neoekivano, da pobjegne.
Na njegovu alost, put mu preprijei izguvani pjesnik koji je izgledao
razdraeno, s rasputenom i razbacanom sivom kosom.
Sima Zian je nepogreivo izgledao kao jedan od nakaznih kipova uvara
koji su se postavljali pored kunih vrata ili na ulazu u grobnicu, da strae i
tjeraju demone.
Rastavili ste me od prve ae vina, mrko ree. Pustite oruje da padne.
To vam nudi malu ansu za ivot. Bez toga nema nikakve.
Razbojnik je oklijevao, zatim oigledno odlui da mala ansa nije bila
stvarna. Zaviknu neto to je zvualo kao ime i baci se svom snagom prema
pjesniku, maui otricom. Tai zadra dah.
 Nije se trebao muiti. Ipak je znao prie. Sima Zian je i sam godinama bio
odmetnik u divljini jaruga, a njegov ma jedini koji je nosio bio je slavan.
Izmaknu se divljem naletu, baci na tlo, nagnuvi se prema natrag, i izbaci
nogu. ovjek u trku spotaknu se i pade. Prije no to se razbojnik mogao
oporaviti s mjesta gdje se razletio pored trijema, gospodar Sima bio je na
njemu, s bodeem na grlu.
Sunce se pojavi nad paviljonom prema istoku.
Sluga ueta u dvorite s te strane, s posudom za vodu u rukama. Zastade.
irom otvori usta.
Pozovite guvernerove ljude! povika Song. Sprijeda su! Pogleda Taija.
I otprilike su onoliko korisni koliko su bili u Bijelom feniksu. Prie mu i
prui njegov drugi ma. Svoj vlastiti par ve je bila vratila u korice.
Ovi su doli kroz vodena vrata?
Ona kimnu.
Pjesnik je razbojniku drao ruku izvijenu visoko nad leima. Slomila bi se,
vidje Tai, uz samo malo pritiska. Bode ostade na ovjekovu grlu.
Zato ste ovdje? Sima Zian ree tiho. Znate da e guvernerovi ispitivai
biti nemilosrdni. Odgovorite mi, uinit u to mogu.
Tko ste vi, ovjek zarei, licem uz tlo, da nudite ita u Chenyau?
Morat ete vjerovati da mogu. Uskoro e biti ovdje. uli ste je da je
poslala po njih. Govori!
Ubit ete me, ako progovorim? Prije nego to oni...
Tai se acnu, na trenutak zatvori oi.
Kunem se, mirno ree pjesnik. Zato ste ovdje?
Sino su mi muili brata. Nakon to su ga ona dvojica imenovali.
Va je brat unajmio ljude da ubiju Shen Taija?
Reeno mu je da bi ovjek tog imena mogao doi sa zapada. Da eka na
njega i vidi. Dobar novac ako doe u Chenyao i ne ode.
Va brat je bio taj kojega su tako uputili?
Da. Pismo. Ja ga nisam ni vidio. Samo mi je rekao.
Tko je napisao pismo?
Ne znam.
Zato ste onda ovdje? Ako je to bio njegov zadatak?
ovjek na tlu ispusti zvuk. Zato? Sino su ga donijeli natrag njegovoj
eni. Bacili njegovo tijelo na ulicu. Njegov me sluga pozvao. Bio je gol u
blatu. Kastrirali su ga, zagurali mu organ u usta. Iskopali su mu oi i odrezali
ruke. To je bio moj brat. ujete li? Doao sam ovdje da ubijem onoga tko je
tomu bio uzrok.
Tai osjeti kako se zaljulja gdje je stajao, na rastuem svjetlu dana.
 Oni koji su tomu uzrok nisu ovdje, ree Sima Zian, ozbiljno. Bilo je kao
da je oekivao te rijei, pomisli Tai. To morate znati. Rade za guvernera Xua,
koji je samo htio zaustaviti nasilje i ubojstvo u ovome gradu, kao to mora
initi za Nebeskog Sina kojem svi u Kitaiju sluimo. Nije... nije lako ispraviti
iskrivljeni svijet.
To posljednje bilo je iz pjesme, ne njegove.
Zaue zveckav zvuk. Vojnici, njih pola tuceta, uoe u dvorite trkom.
Jedan od njih povika zapovijed.
Sima Zian promrmlja neto to Tai nije uo.
Pjesnikov no se krenu. Razbojnik, licem prema dolje u zemlji i cvijeu,
umre istog trenutka, prije no to straari stigoe da zaplijene njegovo ivo
tijelo za nastavak onoga to je u noi uinjeno njegovu bratu.
Kako se usudite ubiti ga! glavni straar bijesno zarea.
Tai vidje pjesnika kako zausti da odgovori. Koraknu naprijed, podigavi
hitru ruku. Zian je, s potovanjem, utio, ali ostade sada pripravan, kao zmija
koja bi jo uvijek mogla napasti.
Kako se vi usudite pustiti ubojice u dvorite ovog svratita! odrjeito ree
Tai. U vrt koji ste doli uvati! elim da mojoj Kanlinki odmah date svoja
imena. ekat u da me guverner Xu obavijesti kako ovo namjerava ispraviti.
Vojnik je nalikovao, zakljui Tai, ribi izvuenoj iz svog elementa, kao da je
odjednom ostao bez zraka.
Xu Bihai, to je ve bilo jasno, nije bio ovjek koji trpi polovina rjeenja.
Na ovaj drugi neuspjeh svojih straara gledat e kao na mrlju na svojoj asti.
Ove vojnike mogao bi lako pogubiti, pomisli Tai. Nije bio siguran, u ovom
trenutku, je li ga to uznemiravalo.
Udahnu. ao mi je to vam je jutro poremeeno, ree Zianu.
Pjesnik protegnu miie u ramenima i vratu, kao da ih je htio opustiti. Nije
bilo vaom krivicom. A nije ni da sam spavao.
Ne?
Pa, moda sam malo zadrijemao. Ali uivao sam u prvoj ai. Hoete li mi
se sada pridruiti?
Tai odmahnu glavom. Morat ete me ispriati. Moram se presvui za
doruak s prefektom. Sino sam zaboravio na to.
Ah! ree pjesnik. Bili bismo zakasnili na odlazak u zoru, ak i bez ove
smetnje.
Bili bismo.
Tai se okrenu prema Song. Izgledala je blijedo. Imala je razloga. Jeste li u
redu?
Jedva da su me dotakli. To nije bila istina, vidje, na lijevoj je slabini imala
krvavu prugu, koja joj je provirivala kroz prosjeenu tuniku. Izraz lica joj se
promijeni. Ono je bio budalast skok za nekoga tko se dvije godine nije borio!
Bila je glupost da ste uope izali. to vam je bilo na pameti?
Tai se zagleda u nju, sitnu i odlunu, ranjenu, kako u bijesu podie mrk
pogled prema njemu. Izluivalo ga je to pitanje. to je meni bilo na pameti?
Tko se bori protiv estorice bez da zove pomo?
Ona skrenu pogled, zatim slegnu ramenima. Znate koji je kanlinski
odgovor na to, gospodaru. Vaa sluavka prua isprike ako mislite da je
pogrijeila. Nakloni se.
Zausti jo jedan otar odgovor, zatim se zaustavi. Pogleda poblie. I ruka
vam je ozlijeena.
Ona je pogleda kratko i ravnoduno. Zakotrljala sam se preko kamenja.
Uzet u imena ovih vojnika i narediti da ih se odnese guverneru. Imate li
poruku? Znaajno zastade. Za ikoga drugoga?
Tai to zanemari. to se sino dogodilo onoj dvojici u vrtu?
Oporavili su se. Razgovarala sam s njima. Poli su kui rijenom stazom.
Bili ste budni?
Ona kimnu. Zastade, oklijevajui. Zato sam vidjela kada su ovi drugi doli
kroz vrt.
On razmisli o tome. Song, kako su mogli znati koja je odaja moja?
Mislim da emo otkriti da im je netko ovdje rekao pod prisilom, ili ne.
To moemo prepustiti, osim ako elite drugaije, istrazi guvernera Xua.
Da, ree Tai. Odlazimo im se vratim od prefekta.
im se mi vratimo od prefekta, ree ona. Pogled joj srete njegov. Usta su
joj bila vrsto postavljena, oi odlune, nepokolebljive.
On joj uzvrati pogled. Upravo se borila protiv estorice ubojica, u tiini,
kako on ne bi izaao i moda bio ubijen u borbi.
Morat e je pitati, mada ne upravo sada, je li uistinu mislila da mu najbolje
slui tako da ga ostavi da lei u krevetu i bude napadnut nenaoruan i bez
zatite u sluaju da su je ubili dok se sama borila s njima.
Vaa e vas sluavka pratiti, i ekati, promrmlja Song. Ako je to
prihvatljivo, gospodaru.
Spusti pogled, predstavljajui sitnu, urednu, smrtonosnu sliku, sva od zatite
i dunosti, u crnoj kanlinskoj halji.
Da, on uzdahnu. Prihvatljivo je.
Bi li imalo smisla rei ita drugo?
* * *
Shandai je moj brat!
 Li-Meijin glas glasniji je nego to je imala namjeru da bude. Ipak su sami,
samo s vukovima oko sebe u golemu prostoru, tek to je sunce izalo. No srce
joj hitro tue. To je ono to pokuavate rei? Njegovo ime? Shen Tai?
On se okrene da je pogleda. Svjetlost, blijeda i dobrostiva, grije zemlju,
magla se die, raspruje. Po prvi ga put moe jasno vidjeti, i zna tko mora biti
ovaj ovjek.
Tai im je bio rekao to se zbilo. No, rekao je njihovu ocu, s Li-Mei meu
vrbama blizu potoka.
Ovaj ovjek s ukoenim hodom to je iroko gazio i oima bez svjetlosti
sigurno e biti onaj kojega je pred sve te godine napala amanska magija, koji
je gotovo umro. Ili napol-umro. Ili bio pretvoren u neku... stvar ostavljenu
izmeu ivog i mrtvog.
Tai njihovu ocu nije mogao rei to od to dvoje, stoga Li-Mei nije znala.
Nije mogla znati, ak i sada dok ga je gledala. Ali ono to je odgovaralo bio je
identitet, upameno ime Meshag, sin Hurokov poput djelia slagalice
drvenih igraaka-zagonetki koje bi joj katkad, davno, na dane trnice kui
donijela njena majka ili Druga Majka.
Trebala bi biti prestravljena, misli Li-Mei. Mogao bi biti udovini duh,
zvijer-lovac poput svojih vukova, zlotvoran, prodirui.
Ali on nije, stoga nije ni ona. Nije je ni taknuo. Nisu ni vukovi. On... on me
izbavlja, dolazi misao. A on izbavlja nju, ne pravu princezu, carevu ki, jer-
Odvodite me zbog onoga to je Tai uinio?
Zuri u nju, prihvaa njen pogled na rastuem svjetlu. Nakon dugog trenutka,
dok mu se rasputena kosa kree na povjetarcu, luta preko lica, kimne glavom
jednom, dolje i natrag gore.
Da, kae. Shan... Shendai.
Li-Mei osjea kako poinje drhtati, odjednom je previe blizu suzama. Mrzi
to, ali jedno je biti poprilino siguran u pretpostavku, drugo je stajati ovdje s
likom-duhom i vukovima, i uti da je to istina.
Kako ste znali da sam s njima? Kako ste znali da treba doi?
Oduvijek je bila sposobna sjetiti se takvih pitanja. Glas joj je slabiji. Boji se
tog odgovora, iz istih razloga, najvjerojatnije, zbog kojih su se njega sino
bojali Bog jahai.
Magija, bilo da su to proricanja kole nesputane noi u Xinanu, napitci i
aranja alkemiara, ili mranija, krvavija djela ovdje gore s ogledalima i
bubnjevima... to nije lako tlo.
A pria koju je ispriao njen brat, pred sve te godine, jo uvijek je najgora
koju je ikada u ivotu ula.
Moda ovjek to osjea? Ili moda iz potpuno drugog razloga, samo
odmahne svojom tekom glavom i ne odgovori. Umjesto toga, s boka uzme
konu plosku i prui joj je, ravno ispruene ruke.
Ona ne ponovi svoje pitanje. Uzme vodu, popije. Natoi malo u jednu ruku i
njome opere lice, pomalo besmisleno. Pita se hoe li biti ljut to uzalud troi
vodu, ali on ne kae nita.
Oi su mu duboko uznemirujue. Ako bude mislila o tome kako su postale
tako crne i bezline, bit e je strah. Nije mrtav, govori si. Ponavlja to, unutra,
kao da naglaava. Moda si bude morala nastaviti to govoriti, shvati.
On kae, nespretno, ali na njenom jeziku: pilja ne daleko. Ti odmori. Ja
naem konje.
Ona pogleda oko sebe travnate poljane to se prostiru u svim smjerovima.
Jezera sada vie nema, ostalo je za njima. Ima samo trave, vrlo visoke,
osvijetljene izalim suncem. Magla je izgorjela.
pilja? kae ona. U ovome?
Na trenutak pomisli da ga je to zabavilo. Usta mu se trznu, samo s jedne
strane. Nita u oima. Prodiru svjetlost; u njima umire.
Vrati mu plosku. On je zatvori, objesi za rame, okrene se da nastavi hodati.
Ona slijedi.
Shandai.
Svijet je, zakljui Li-Mei, udnije mjesto nego to mogu obuhvatiti uenja
bilo kojeg mudraca. Valja se zapitati zato su ga bogovi na svojih devet nebesa
takvim stvorili.
Ubrzo dou do pilje.
Promaklo joj je udubljenje u pejzau pred njima. S ruba, vidi da je to plitka
dolina, s jo jednim malim jezerom u njoj. Na obalama ima divljeg cvijea. Na
dalekoj strani, padina natrag do vrha je strmija.
Spuste se i krenu preko. Sada je puno jutro, zrak je topliji. Na jezeru
Meshag napuni svoju plosku. Li-Mei pravilno umije lice, istrese i ponovno
zavee kosu. On je gleda, bezizraajno. On nije mrtav, ona si govori.
Glavni vuk povede ih do pilje na istonom kraju. Ulaz je potpuno skriven
visokom travom. Nikada ga ne bi uoila. Nitko tko ne zna da je to ovdje ne bi
ga uoio.
Ovo nije prvi put, shvati Li-Mei, da su ovjek i ove ivotinje ovdje. On
mahne. Ona se zatekne kako pue, na laktovima i koljenima, potiskujui strah,
u vuju jazbinu.
Tunel je uzak, to je brlog, vuji miris svuda uokolo, i sitne kosti. Osjeti ih,
rukama, pod koljenima. Panika se pone dizati u crnini, ali tada se pilja
otvori. Nalazi se u prostoru s grubim kamenim zidovima i stropom koji ne
moe ni razaznati. Ustane. Jo uvijek je mrano ali ne potpuno. Svjetlost se
probija odozgora, otvori visoko u litici. Moe vidjeti.
udnovatost svijeta.
Meshag doe kroz tunel. Vukovi ih nisu slijedili. uvaju strau vani? Ne
zna. Kako bi mogla znati? Nalazi se u vujoj pilji na Bogovskim stepama s
onu stranu granica svijeta. Njen ivot... njen ivot ju je donio ovdje.
udnovatost...
On joj doda torbu i ploku. Evo hrana. Ne otii. ekaj. Moj brat e poi za
nama, vrlo skoro.
Moj brat. Njegov je brat kaghanov nasljednik. Mukarac za koga bi se
trebala udati. Ona je kitanska princeza, ugovorna nevjesta.
Pogleda ovjeka pored sebe. Njegov govor, zakljui, ve je jasniji. Mogu li
mrtvi uiti stvari?
Nije mrtav, podsjeti samu sebe.
Kamo idete? pita, trudei se da ne pusti strah u glas. Sama, pilja u
divljini, vukovi.
On izgleda nestrpljivo. Gotovo je olakanje vidjeti tako uobiajen izraz
sve dok ga ne gleda u oi.
Konji. Kazao sam prije.
Jest. Ona kimne. Pokua, ponovno, sastaviti injenice s kojima moe sloiti
razmljivu sliku. Ne moe rei zato je to bitno, ali jest. Va brat. Vi mu se
suprotstavljate? Za mene? Za... za Shen Taija? Za mog brata?
Svjetlosti je dovoljno da vidi da mu oi ostaju bezizraajne. U njima se ne
moe nita nai. To je navede da razmisli koliko onoga to zna ili misli da
zna o bilo kojoj osobi dolazi iz njihovih oiju.
Da, on napokon ree.
Ali trebalo mu je toliko dugo da ona odlui da to nije sasvim istinito, taj
odgovor. Mogla bi to biti pogreka koju ona ini. Moda je jednostavno
pokuavao odluiti da li da joj kae. Ali jo uvijek osjea...
to bi vam uinio? Va brat?
Ponovno, on zuri. Ponovno, oklijeva.
Ree: eli da budem uniten. Nikad me nije naao. Sada e misliti da
moe.
Uniten. Ne ubijen. Ali mogao bi to ponovno biti samo jezik, rijei. Ona
grevito promilja.
Misli da vas moe nai tako da slijedi mene?
On kimne, onaj jedini pokret dolje i gore. Sve nas. Vukove. Dozvolio sam
da me se vidi.
Aha. A niste to bili uinili? Prije?
 Ne toliko blizu njemu. Ili njegovim amanima. Ne teko. Stepe su velike.
Moglo bi se zamisliti da se tamo vidi smijeak, skoro. Ona sputa glavu,
razmilja.
Ponovno podigne pogled. Ree: Zahvalna sam. Poduzeli ste... poduzimate
velik rizik. Za mene. Nakloni se. Dvaput, desna aka u lijevoj ruci. Jo mu to
nije napravila, a propisno je. Moda je zovu princezom ali ona to nije, i nije ni
bitno, uostalom.
Meshag (mora poeti koristiti ime, misli) samo je gleda. Vidi da nije smeten
njenom gestom. On je bio kaghanov nasljednik, misli.
Ona nije nigdje blizu doma.
On kae, tiho: I ja elim da on bude uniten, takoer.
Li-Mei trepne. On je pogleda, mrtvih oiju, golih prsa, kose do struka,
posve udnovat, u ovoj pilji u kojoj stoje, dok se odozgo probija slaba
svjetlost.
Kae: On mi je ovo uinio. Moj brat.
I sve poinje, djeli za djeliem slagalice, postajati jasnije.

Jo uvijek se nije vratio. Sada je, procijeni ona, ve duboko poslijepodne, iako
je teko mjeriti vrijeme u pilji. Sada odozgora dopire vie svjetlosti, sunce je
vie. Jela je, ak je i nemirno drijemala, polegnuta na zemlju i ljunak, glave
nespretno sputene na torbu kao jastuk. Oito nije princeza ako to moe
napraviti.
Nakon to ju je probudilo neto to je vjerojatno bio zamiljen zvuk,
raspustila je i zatim ponovno zavezala kosu, iskoristila malo vode da ponovno
opere ruke.
Ne smije ii van. Moe to zanemariti zanemarila je toliko uputa za svoga
ivota ali nije voljna to uiniti. Niti joj se javlja zamisao da pobjegne.
Kao prvo, nema pojma kamo bi pola. Kao drugo, mukarac kojemu je
poslana da ju oeni traga za njom. Ne sumnja u to, i ne eli da ju pronae. Ne
eli ivjeti svoj ivot na ovim stepama. Mogla bi doi u situaciju bez izbora
(osim smrti), ali u ovom trenutku, barem, doima se da postoji treptaj nade, kao
crvi-krijesnice u nonom dolu, ili pilji.
Nema pojma to Meshag namjerava uiniti, ali pomae joj da pobjegne, a to
je nekakav poetak, zar ne? Moglo bi je to ubiti, ili bi on mogao odluiti da
uzme njeno tijelo kao nagradu u ratu sa svojim bratom, uzeti je upravo ovdje
na zemlji i kamenu. Ali koliko ona moe upravljati iim od svega toga?
Ono to bi htjela (ini se to kao apsurdna rije) jest da jo uvijek bude sa
caricom, da joj slui, ak i prognana iz Ta-Minga. Ili, jo bolje, da se vrati
domu upravo sada na ovome poetku ljeta. Predobro to moe zamisliti. Ne
pomae joj takav put misli ni sjeanja.
Sjedi, s rukama oko privijenih koljena. Dozvoli si da zaplae (nitko ne
moe vidjeti), a zatim prestane.
Osvrne se oko sebe po, ini se, ve pedeseti put: nizak, uzak tunel to vodi
van, zakrivljeni zidovi pilje to se diu prema svjetlosti koja se blago
prolijeva iz otvora s jedne strane. Kamenje i ljunak, razbacane kosti. Vukovi
su morali jesti, hraniti svoje mladune. Zadrhti. Postoji jedan drugi tunel, vei
od ulaza, koji vodi dublje u unutranjost. Bila ga je vidjela pri prvom ulasku
ovdje.
Ne moe rei zato sada odluuje da ga istrai. Tjeskoba, elja da uini
neto, da donese odluku, ma koliko beznaajnu. Strpljenje nije vjetina koju
posjeduje. Majka joj je esto govorila o tome.
Otkrije da moe stajati u drugom tunelu ako se malo sagne. Zrak joj se ini
u redu dok ide. Nije sigurna kako e znati kada ne bude. Dri ruke na grubom
zidu s obje strane i napree oi, jer svjetlost poinje blijediti.
Zapravo je to kratka udaljenost. Jo jedan prolaz koji je podsjea na
raanje, pomisli, mada ne moe rei zato joj je dola ta misao, sada ve
dvaput.
Ispravi se u drugoj prostoriji, ne toliko velikoj, ni visokoj. Hladnije je.
Moe uti, slabo, zvuk kapanja vode.
Jo je neto drugaije. Ovdje nema vujeg mirisa. Ne zna zato. Ne bi li
protegli svoju jazbinu to dalje od vanjskog svijeta to mogu? Zatitili
mladunad? to je to to ih je dralo podalje? I znai li to da ni ona ovdje ne bi
smjela biti? Ne zna. Odgovori su previe udaljeni od bilo kojeg ivota koji je
ivjela.
Zatim, dok joj se oi privikavaju na slabije svjetlo, Li-Mei vidi to lei u
ovoj komori.
Obje joj ruke pou na usta, kao da zatvore zvuk. Kao da bi uzdah ili vapaj
bio svetogre. Idua joj je misao da bi ipak mogla znati zato ivotinje ovdje
nisu dole. Jer ovo mora biti sigurno mora biti mjesto moi.
Na zidu ispred nje, mutni u tami, ali jasno prizvani, Li-Mei vidi konje.
Nebrojive, kaotino isprepletene, nabacane jedne na druge uvis sve do
sjenki. itavih tijela, polovinih oblika, neki samo s glavama i vratovima i
grivama, u divljem trku, neredu, nezaustavljivoj vrevi. Stado, sve okrenuto u
istom smjeru, kreui se u istom smjeru, dublje prema nutrini, kao u
gromoglasnom trku preko zakrivljenih zidova pilje. A ona zna, ona zna, u
trenutku kada ih ugleda, trenutku kada iskrsnu iz tame na zidu, da su ovi
naslikani, uzburkani likovi nezamislivo stari.
Okrene se, u sreditu slapa. Na suprotnom zidu drugo je stado, galopira u
istom smjeru, s konjima postavljenima jednim preko drugih u divljoj,
neobuzdanoj silini, toliko ivopisni, toliko ivi, ak i u jedva dostatnom
svjetlu, da moe zamisliti zvukove, bubnjanje kopita na vrstom tlu. Konji
bogovskih stepa.
Ali prije nego to su plemena Boga bila ovdje, misli ona. Na ovim
zidovima nema ljudi, a konji su neukroeni, slobodni, teku kao rijeka u bujici
prema istonom kraju pilje, dublje unutra gdje postoji trei tunel, sada vidi.
Neto se u njoj uzdigne, primitivno i apsolutno, zapovijed, da joj kae da
nee ii unutra. To nije za nju. Ona ne pripada, i zna to.
Visoko nad tim prorezom od ulaza, nadvija se daleko najvei od svih
oslikanih konja: pastuh, snanih prsa, crvenkastosme, gotovo tamnocrven,
jasno prikazana spola. A na njegovu tijelu, svuda po njemu i samo na njemu
Li-Mei vidi otisak ljudskih ruku nanesen u blijedoj boji, kao da igosa ili
tetovira konja.
Ne razumije.
Ne oekuje da e ikada, u svome ivotu, razumjeti.
Ali osjea ovdje strahovito drevnu silu, i osjea unutar sebe udnju da je
prisvoji ili posjeduje. Sigurna je da su oni to su stavili otiske svojih ruku na
taj zid, na oslikano tijelo tog kralja-konja, bilo da su to uinili davno ili
nedavno doli kroz ove tunele, odavali priznanje, poast, ovome stadu.
I moda onima koji su ovdje stavili te konje, da vode put dublje unutra.
Nee ih tamo slijediti. Nije takva osoba, i predaleko je od doma. U njenu
umu postoji prepreka tamo gdje poinje taj trei tunel. To nije otvor kojim
moe poi. Nije vodila ivot voen magijom, ispunjen ili isprepleten njome.
Ne svia joj se taj svijet, nije joj se sviao, ak ni na dvoru alkemiari to
krue, glade tanke brade, astrolozi to mrmljaju nad kartama.
Ipak, gleda ove konje, ne moe se prestati okretati i ogledavati, svjesna da je
hvata vrtoglavica, da je preplavljena, obuzeta obiljem, bogatstvom ovdje.
Toliko je moi na ovim zidovima, koja izaziva poniznost, strahopotovanje,
toliko da moe ovjeka navesti na pla.
Ima dojam vremena koje se protee, natrag i natrag toliko daleko da se ne
moe pojmiti. Ona ne moe, u svakom sluaju. Ne Shen Li-Mei, jedina ki
kitanskog generala Shen Gaoa. Pita se, iznenada, to bi njen otac rekao da je s
njom u ovom skrivenom mjestu. Teka misao, jer da je on iv, ona ne bi bila
ovdje.
I u tom trenutku uje zvuk koji zaustavi njenu vrtnju. Odjednom stoji
nepomino, tiho. Slua. Kapanje vode. Ne to. Gotovo je sigurna da je ula
konja. S time dolazi strah.
Zatim drugi zvuk: netko dolazi u ovu unutarnju pilju iz prve. Umjesto da je
uplai, to je ohrabruje. Meshag je poao da nabavi konje. Zna gdje je ona. Zvuk
koji je ula slabo dolazi izvana. Pravi konj, ne nadnaravno njitanje duha-
pastuha na ovim zidovima.
Vidi ga kako dolazi kroz prolaz. On se ispravi. Ona zausti da progovori kad
on podigne ruku, tri prsta na usnama. Strah se vrati. Zato tiina? Tko je vani?
On joj mahne da ga slijedi, okrene se da je provede kroz kratki tunel do
ire, svjetlije pilje, one prve. Ona posljednji put pogleda konje svuda uokolo,
kralja-konja s ljudskim rukama na sebi, a zatim krene prema izlazu.
U veoj pilji, s visokim otvorima koji proputaju svjetlost, Meshag se
ponovno okrene, jo jednom s prstima na usnama koji zovu na tiinu. Sada
nosi dugu, tamnu tuniku, s konim prslukom preko nje. Ona se pita kakvu je
odjeu naao za nju. Otvori usta da proape pitanje (sigurno mogu aputati?)
ali njegova gesta, kada to vidi, zapovjedna je. Oi mu sjaje, ljutito blijetei na
slaboj svjetlosti odozgora.
Ona to primijeti, ne kae nita. Polako udahne.
On joj ponovno mahne da ga slijedi, okrene se da ih povede natrag prema
dnevnoj svjetlosti.
Ona mu prie s lea, blizu. I na rubu tunela koji e ih izvesti van, u trenutku
kada se on nisko sagne da ue u njega, Li-Mei mu s jedne strane u grlo zarije
no koji je itavim putem nosila u rukavu.
Duboko zabije otricu zatim je povue prema sebi svom svojom snagom,
znajui da e imati samo ovu jednu priliku, ne znajui kako se ubija ovjeka,
kamo no mora ii. Istrgne ga i ubode ga ponovno, i trei put, jecajui. On
zastenje samo jednom, udnovat hroptavi zvuk.
Stropota se na ljunak, odmah na ulazu u tunel.
Jo uvijek plaui (a ona nije ena koja plae), Li-Mei ponovno udari
noem, u njegova lea. No udari metal, iskrene joj se u ruci. Mahnita je,
uasnuta, ali on lei gdje je pao, a ona sada vidi koliko ima krvi.
Hitro se povue, puui unatrag, vrsto drei unitenu otricu. Leima se
privije uza zid pilje, ni na tren ne skidajui oi s njega. Ako se ustane, ako se
uope pomakne, zna da e poeti vritati i nee moi stati.
Nita, nikakva kretnja. Njeno brzo, hrapavo disanje glasno joj je u uima.
Svjetlost u ovoj komori pada kao i prije. Svjetlo je to to ju je spasilo, to joj
je reklo. Ako je u pravu u ovome. Ruke joj se jo tresu, grevi koje ne moe
zaustaviti. Odloi no pored sebe. Ubila je ovjeka. Poprilino je sigurna da je
ubila ovjeka.
To nije Meshag. To nije on. To posljednje kae naglas, zaprepastivi samu
sebe zvukom, grubosti svoga glasa. To ne moe biti on, ne smije biti.
 Mora znati. To moe samo ako pogleda. To znai da bi se morala vratiti
tamo gdje on lei, licem prema tlu, pred tunelom. To zahtijeva hrabrost. Ima je,
zapravo, vie nego to zna.
vrsto se drei za unutarnju kontrolu, ipak dopue natrag, s iskrivljenim
noem u ruci. Na podu pilje ima kamenja, ozljeuje joj koljena. Zapee je
boli, od onda kada se no iskrenuo. Zato se iskrenuo? Misli da bi mogla znati.
Mora ga dotaknuti da bi bila sigurna.
I to uini. Povue ga za noge s ulaza u tunel. Vie svjetlosti gdje sada lei. S
naporom, stenjui, gurne ga na lea. Dok to ini, u umu joj bljesne uasna
slika ovoga ovjeka kako se die. Die da...
Mrtav je. Nee se dii. I nije Meshag.
Stariji ovjek, mrava lica, tanke sijede kose. Nimalo ne lii na Meshaga,
sina Hurokova. Sada. Ali prije jest. Izgledao je upravo kao on, po svemu osim
jednome. to joj kazuje to ovaj ovjek jest. to je bio, ispravi se. Mrtav je.
Ubila ga je.
Prodere mu tuniku, od prsa do trbuha, sa svojom zacrvenjenom,
iskrivljenom otricom. Razdere je i otvori s obje ruke. Pojave se metalna
ogledala, zavezana oko njegova tijela, sjajna pod blijedom svjetlosti odozgora.
* * *
Istina je to o prirodi ljudskih bia da traimo ak zahtijevamo red i
uzorak u naim ivotima, u toku i mijeni povijesti i naih vlastitih vremena.
Filozofi su to uoili i razmiljali o tome. Oni koji su savjetovali prineve,
careve, kraljeve katkad su predlagali da se ta udnja, ta potreba, uporabi,
iskoristi, oblikuje. Da se narativ, pria, upravo ona pria o dobu, ratu, dinastiji
osmisli da usmjerava razumijevanje naroda tamo gdje princ eli da ide.
Bez uzorka, u nedostatku tog smisla reda, osjeaj nasuminosti, bivanja
izgubljen u svijetu bez smisla ili smjera moe potiho unititi ak i najsnanijeg
mukarca ili enu.
S obzirom na to, sigurno bi svaki takav filozof ili savjetnik opazio kao
znaajnom injenicu da su drugi sin i jedina ki generala Shen Gaoa, u svoje
doba slavljenog kao Zapovjednika lijeve strane Umirenog zapada, oboje ubili
ovjeka na isto jutro, daleko jedan od drugoga.
Sin je to bio uinio i ranije. Ki nije, nikada nije ni oekivala da hoe.
to se tie smisla koji valja pridati takvom poretku, uzorku koji se otkriva
utkan u priu...
Tko moe izbrojati, pod devet nebesa, opaanja blistava poput dragulja koja
se mogu izvui iz trenutaka poput ovih? Tko e se usuditi rei da sa sigurnou
zna koji se jedini dragulj mora podii prema kakvom god svjetlu da za nas
postoji, u naem putovanju, i proglasiti istinitim?
* * *
Nakon nekog vremena Li-Mei pone razmiljati o konjskom zvuku koji je
bila ula: boji se da e je ivotinja odati, otkriti pilju ako je jo uvijek tamo
vani.
Moda nije. Vukovi su ga mogli otjerati. Ili ga ubiti. Ostavlja je to s
neobino pasivnim osjeajem, nakon ranijeg uasnog gra djelovanja: netko
nedaleko lei, krv se zgruava na kamenu. Kao da je iscrpila svoje zalihe sile,
svoje sposobnosti da igra ikakvu daljnju ulogu, pomogne si, moe samo ekati
da vidi to e uslijediti. To je neoekivano mirno stanje.
Sjedi, naslonjena uza zid, ispruenih nogu, usred kamenja i ivotinjskih
kosti i mirisa vukova i povremenog treptaja imia ili ptice nad glavom, i
eka da vidi tko ili to e po tebe doi. Ne treba nita uiniti, ini se da
ne preostaje vie nita za uiniti.
Nema smisla otii vani da je se vidi. Kamo e pjeice poi odavde, ili ak
odjahati, sama? Nema prikladne odjee, nema hrane, a vani su vukovi.
Stoga u njoj postoji udnovata mjera spokoja kada uje zvuk nekog
drugoga kako ulazi u pilju kroz tunel. Pogleda prema njemu, ali ne ustane se,
niti se pokua sakriti. U ruci dri svoj iskrivljeni no.
Meshag ue i ispravi se i pogleda oko sebe.
Vidi ga kako upija to se zbilo. Poblie ga pogleda, naravno, mada je vrlo
sigurna da se varka ne zbiva ponovno.
On klekne pored palog ovjeka. Ona vidi da izbjegava krv na tlu pilje. On
ustane i prie joj. Pogleda u njegove oi.
Bio je aman? upita ona, mada zna odgovor.
On kratko kimne na svoj nain.
Uinio se da izgleda tono, gotovo sasvim tono kao vi. Nije ni
progovorio. Vodio me vani kada sam... Ne zavri.
to nije bilo ja?
Ustane prije nego to odgovori. Oea svoje usko pripijene hlae i tuniku
da ukloni neto kamene praine. Ima i krvi, vidi. To nee nestati tako lako.
Njegove oi, kae. Njegove... vae nisu mogle biti tako svijetle. Pita se
hoe li ga to povrijediti, zbog onoga to daje naslutiti.
Ali izgleda kao da se on smijei. Gotovo je sigurna da to vidi prije nego to
izraz nestane. On kae: Znam. Vidio sam svoje oi u vodi. U... lokvama? Ta
rije?
Da, lokvama. To je od onoga to vam se desilo?
Glupo pitanje ali on samo ponovno kimne. Da, od tada. Moje oi su
mrtve.
Ne, nisu! kae ona s iznenadnom silinom. On izgleda iznenaeno. Ona se
osjea iznenaeno. Vae su oi crne, ali nisu... vi niste mrtvi!
Ovaj put nema osmijeha. Ne. Ali preblizu neto drugo, kae on. Prije
nego to je Shan... prije nego to je Shendai doao. Taj dan.
Taj dan. A va je brat bio taj koji je...?
Da.
To znate?
To znam.
A ovaj? Ona pokae tijelo. On ga je poslao?
Neoekivano, on odmahne glavom. Mislila je da je poela shvaati. Ne.
Prerano. Mislim da me vidi kada odem da naem konja. Ili prije, dok smo tu
dolazili.
Samo je vidio priliku da me uzme?
Za sebe, ili za nagradu, moe biti. Vidi me da me zna. Tko sam ja. Gledanje
vukova moda mu je reklo. Onda treba vremena za napraviti aroliju za
mijenjati-oblik.
Li-Mei grevito razmilja.
Mogao je samo ui i zgrabiti me kada ste otili? Ne?
On razmisli o tome. Da. Dakle mora da je mislio odvesti te njima. Moda
se bojao da se ubije, pa se promijenio.
Ona se nakalja. Boli je ruka.
Moramo sada poi, kae on.
A to s njim?
On izgleda iznenaeno. Pokae kosti oko njih. Ostaviti vukovima. Tako mi
radimo. Zastane, izgleda malo nesigurno. Zatim kae: Bilo je dobro, ubiti
ovoga. Bilo vrlo hrabrost? Je li rije?
Ona uzdahne. Hrabro. Pretpostavljam da je rije.
On ponovno oklijeva. Mahne ukoenom rukom. Vidjela to je idua
pilja?
Konji? Vidjela sam. Nisam ila dalje. Osjeala sam se... ne hrabro.
Ne, on odmahne glavom. Imala pravo. Ne ii. Za sveenike, duh-hodae.
Jako staro. Ali vidjela posljednjeg konja? Iznad?
Vidjela sam ga.
On je pogleda, ini se da donosi odluku. Doi. Jednu stvar napravimo,
onda idemo.
Iscrpila je svoje zalihe odupiranja. Pusti mu da je odvede natrag u sumrak
konjske pilje s onim ivotinjama na zidovima, davno polegnutima jednim na
druge. I gleda kako on ipak ulazi u posljednju pilju, onu u koju ona nee ui.
Jako staro.
On izae s plitkom zemljanom posudom, i u nju umijea vodu iz druge
ploske koju nosi, i promijea s drvenim tapom, kretnji krutih kao i uvijek. U
njemu, u njegovim kretnjama, nema gracioznosti. Iznenaujue je sigurna da
je neko bilo.
On joj mahne da se priblii. Ona poe. On joj uzme desnu ruku prvi put da
ju je ikada dotaknuo i polegne je ravno u posudu. Unutra je neka vrst boje,
bijela, ili vrlo blizu.
U tom trenutku ona shvati to se zbiva.
On je povede drei je za zapee i polegne njenu ruku na slabinu kralja-
konja iznad tunela to vodi u treu pilju, tako da tamo nastane svjei otisak
meu svim ostalima, to znai da je sada zabiljeeno, zapisano njeno
postojanje, njena prisutnost, njen ivot koji je ovdje bio. I moda (nikada nee
znati) to uistinu igra ulogu u onome to slijedi.
Toliko je teko vidjeti uzorke, biti siguran da su tamo.
Napuste tu pilju i zatim i drugu, pou natrag van na sunevu svjetlost. Ona
trepne na blistavu danu.
On je pronaao samo jednog konja, ali konj mrtvog amana jo je tamo
vezan, bez prijetnje vukova, iako je zapjenjen strahom i stoga ipak imaju dva
jahaa konja, zajedno s hranom i odjeom koju je Meshag uzeo od tko zna
gdje.
Pomogne joj da uzjae manjeg konja, a zatim i on uzjae i umiri
amanovog, i jaui krenu uz stazu to vodi izvan doline i pou na istok sa
suncem nad glavama i vukovima za leima.
Li-Mei nema pojma, ni najmanje zamisli kamo je vodi, ali iva je, i ne ide
krotko u sudbinu koja je za nju bila osmiljena protiv njene volje i elje, i,
zasada, u ovom trenutku pod nebom, to je dovoljno.
 14.

W ujen Ning, iz konjice Drugog okruga, prvi je ugledao gospodara Shen

Taija i njegova konja kada su se poput duhova ukazali u sivoj zori
zapadno od utvrde Gvozdenih vrata.
Sada, ne mnogo dana kasnije, mutno je bio svjestan da bi mu oni mogli
promijeniti ili mu moda ve jesu promijenili ivot.
Za seljake-radnike ili vojnike bez ina nije bilo uobiajeno da proivljavaju
takve izmjene u protoku svojih ivota. Rade na svojim poljima, nose se s
poplavama i glau, ene se, djeca im se raaju, umiru (kao i ene). Daleki se
dogaaji odvijaju, nejasno shvaeni, moda bi o njima uli nad riinim vinom
u krmi, ako su ili u krme.
Ili pristupe vojsci, vre dunost gdje su postavljeni da vre dunost ovih
dana je to obino bilo daleko od doma. Kopaju rovove i nunike, grade i
iznova grade zidove i zgrade garnizona, patroliraju u potrazi za razbojnicima
i divljim ivotinjama, obolijevaju od groznice, ive ili umiru, mariraju, idu u
krme i bordele na dopustu u trgovakim gradovima. Katkad se bore, neki od
njih pogibaju u bitci, neki gube oko ili ruku i ale to nisu poginuli. Zamah
udaljenih zbivanja meu velikima ee je mogao doi do njihovih uiju putem
vojnikih razgovora, ali obino je imao jednako slab utjecaj, dokle god nije
bila rije o velikom pohodu, ili moda pobuni.
Mijena nije bila dijelom ivota na nain na koji ga je Wujen Ning shvatio ili
iskusio. Ta istina trenutno je... proivljavala mijenu.
Kao prvo, bio je strahovito blizu Xinanu, prilici da vidi prijestolnicu po
prvi put u ivotu. Sada udaljena samo no ili dvije, rekoe mu.
Krajolik se mijenjao kako su jahali na istok od Chenyaa. Polja penice i
jema, pokoji dudov lug (farme svile postavljene iza njih, daleko od buke
ceste) prepustili su mjesto selu za selom, i veim gradovima, sada toliko
estima da bi se moglo rei da su neprekidni. Ljudi i jo ljudi. Zvona hramova
to ne zvone u sablasnoj samoi nego jedva ujna meu bunim
stanovnitvom. Male farme krumpir, bob ugurane meu sela, natisnute.
Du carske ceste protezao se beskrajni niz kola trgovaca i drvosjea to se
kree u oba smjera, zatvara cestu, usporava ih. Ovo su najdalji krajevi Xinana,
rekoe mu. Sada su ve blizu.
Nije to bilo neto o emu je Ning ikada razmiljao, niti elio. Prijestolnica
je njegovu poimanju svijeta bila jednako daleka kao i more. Uasava ga to, kad
bi bio iskren: toliko mnogo ljudi. Ve sada. Trudio se da to ne pokae, a s
obzirom da nitko u njihovu drutvu nije zapravo gledao u njega, a on je rijetko
govorio, vjerovao je da je sauvao svoju tajnu. Ipak bi povremeno zatekao
samoga sebe kako nervozno zvidue.
Pitao se, dok su putovali, kako se drugi vojnici osjeaju oko dolaska u
prijestolnicu. Bilo je sada trideset jahaa, ne samo petorica koji su bili poli s
Gvozdenih vrata da prate gospodara Shena. Guverner Xu inzistirao je da Shen
Tai, kao poasni asnik vojske Drugog okruga, nosei vijesti (i jaui konja)
najvee vanosti, treba pratnju i zatitu.
Meu vojnicima s Gvozdenih vrata izviralo je poneto gnjeva i poneto
smijeha (Ning nije shvatio u emu je ala, ali znao je da nije dobar u tome) iz
vjerovanja da je upravo zbog nemarnosti meu guvernerovim straarima
zamalo dolo do ubojstva gospodara Shen Taija u Chenyau.
Jedan od Ningovih drugova s Gvozdenih vrata, ovjek bez manjka
miljenja i vinom natopljenog daha kojim ih iznosi, ree da ne vjeruje da je
ijedan od tih vojnika koji su te noi straarili pred njihovim svratitem jo
uvijek iv.
Guverner Xu moda vie nije u punoj snazi mladosti, ree, ali nije
pokazivao nikakve naznake elje da se povue meu vonjake i jezerca
pastrva. Imuan je, aristokrat, zna se da ima suparnike meu drugim vojnim
guvernerima. Posebice jednog velikog, rekao je sa znalakim pogledom, kao
da bi svi oko njihova stola trebali shvatiti na kojega misli. Ning nije. To ga nije
smetalo.
Da je Shen Tai bio ubijen (ili konj, pomisli Wujen Ning, s istinskim
uasom) to bi se, navodno, vrlo loe ogledalo na guvernera. Ning nije razumio
niti mislio previe ni o tome, ali otkada su napustili Chenyao, preuzeo je na
sebe zadatak da se dri to blie gospodaru Shenu i Dynlalu. tovao je Shen
Taija; volio je konja. Kako bi itko, mislio je Wujen Ning, mogao ne voljeti
konja?
Doimalo se da je Kanlinka, koja ih je sve pomalo straila (i bila poticajem
za vulgarne razgovore nou), odluila da je Ning u redu. Nakon pokojeg
izraza lica koji je odavao zabavljenost, prihvatila je da on ima mjesto blizu
njima dok jau, ili kada bi se smjestili za no.
(Ning nije razumio njene poglede. Nije znao to bi ikome u svemu ovome
moglo biti zabavno, ali nauio je prihvaati da ono to druge navodi na
smijeak njemu zna biti izvorom zbunjenosti.)
Zastajali su sada u velikim svratitima u zalazak sunca, carskim postajama.
Dobri obroci, izmjena konja. Imali su dokumente, koje je potpisao guverner.
Ningu je na kraju dana jahanja uvijek bio povjeren Dynlal. Trudio se ne
dozvoliti da se vidi njegov ponos, ali vjerojatno se vidio. Nou je priao
konju, budio se i odlazio iz kakvog god je prostora dijelio s ostalim
vojnicima, donosio jabuke u konjunice. Ponekad je tamo spavao.
Gospodar Shen nije previe gledao u njega dok su jahali, ili ikoga od njih.
Katkad je govorio sa svojom kanlinskom uvaricom, ee s pjesnikom koji
im se bio pridruio (jo jedan misterij). Veinom je bio zaokupljen brzinom.
Nitko od vojnika nije znao zato, ak niti onaj koji se ponaao kao da zna sve.
Ako su Wei Song i pjesnik znali razlog, nisu govorili. Pjesnik se zvao
gospodar Sima. Drugi rekoe da je slavan. Besmrtan, jedan od njih proglasi.
Ning nije znao nita o tome ali nije vjerovao da je itko besmrtan. Moda car.
Ono to je znao jest da je Shen Tai bio u velikoj urbi da stigne do Xinana.
Ning nije bio, nimalo, ali njegove vlastite elje i enje bile su kao elje
svilca koji plete u priguenu svjetlu u tiini, i ivi samo da to ini.

Petog dana od Chenyaa, upravo prije nego to su preli luk rijenog mosta
koji je Tai oduvijek volio, doli su do ceste koja se granala na jug, proteui
se niz potok.
Znao je, naravno, da to dolazi.
Pazio je da ne pogleda niz tu cestu kada dosegoe raskrije, niti da ubrza
konja iz hinjene ravnodunosti dok su prelazili most nad blistavom vodom.
Vidje u potoku cvjetove ljivina cvata.
Bilo je teko. Znao je tu junu cestu onoliko dobro koliko zna vlastito lice u
bronanu ogledalu. Svaki zavoj, svaki pad i uspon. Znao je gradove i zaselke
koje treba proi, polja i dudove lugove i farme svile. Jedinu istinski dobru
vinariju, i mjesta na kojima se moe nai ena i krevet izmeu carske ceste na
kojoj su se nalazili i doma u kojem je odrastao, gdje su bile njegove majke i
najmlai brat, i grob njegova oca.
Ne on. Ne Liu. Ne Li-Mei.
Njih su troje bili u svijetu, zapleteni u njega. U praini i buci, adu-i-zlatu.
Nakon dvije godine pored jezera nije znao kako se osjea zbog toga, kretao se
na istok toliko brzo da nije imao vremena da razmisli o tome. To je, zakljui,
sastavni dio praine i buke: nikada dovoljno vremena.
Li-Mei je bilo gore. Tai se sjeao pranjavih oluja sjevera. Onih pravih,
opasnih, koje bodu i osljepljuju, ne pjesnikova slika. Bilo je toliko gnjeva kada
bi mislio na nju.
 Osjetio je iznutra kako ga neto vue, gotovo tjelesni osjeaj, dok su
prolazili pored odvojka na jug. Dvije godine i vie otkako je ondje bio, vidio
kapiju u kamenom zidu, glatke, izlizane kipove pored njih (da strae i tjeraju
demone), uvijek pometenu stazu, jezerca sa zlatnim ribicama, trijem, vrt,
potok.
Nadgrobni spomenik njegova oca sada je sigurno ve podignut, pomisli.
Proteklo je propisano vrijeme. Njegova je majka sigurno stvari uinila
propisno, uvijek jest. Ali Tai nije vidio spomenik, nije se naklonio pred njim,
nije znao to je u njega bilo uklesano, koji je stih odabran, koje rijei
spomena, koga su izabrali da uradi kaligrafiju.
Bio je na Kuala Noru. A sada je iao drugdje, projahao pored ceste koja bi
ga dovela domu. Tamo bi moglo biti mira nou, pomisli, nakon dvije godine
sluanja mrtvih.
Znao je da je ova brzina gotovo beznaajna. Prelazila je u kakvu
razmetljivu gestu, iskaz ljubavi za svoju sestru, nesmiljeno gonjenje jahaa i
konja prema Xinanu, a bez svrhe.
Ve je bila otila kada je Sima Zian napustio prijestolnicu. Tako je rekao.
Odluka je bila donesena prije nego to je siroti Yan krenuo za imanje Taijeve
obitelji, sa zamisli da ga tamo nae, da mu kae to joj ine. Moda bi bilo
dovoljno vremena da je bio kod kue.
Sada je bilo prekasno. Zato je onda toliko silovito urio dalje, svi budni
prije zore, jaui do mraka? Dani su sada bili i dulji, bliili su se ljetnom
festivalu.
Nitko nije prigovarao, ni rijeju, ni pogledom. Vojnici ne bi (ne bi nikad!),
ali nije ni Wei Song, koja je bila dala znatan dokaz voljnosti da ga savjetuje po
pitanju ispravnog ponaanja. A Sima Zian, stariji i, po pretpostavci, najvie
pod patnjom od njihova tempa, nije se uope doimao kao da pati. Pjesnik se
nikada nije obraao Taiju po pitanju njihove brzine, njene ludosti, nedostatka
mjere.
Moda je, uz ivot proveden promatrajui ljude, od poetka razumio ono
to je Tai tek s vremenom shvatio: nije jurio niz tu cestu na svom velebnome
konju u divljoj namjeri da spasi svoju sestru.
Iao je svome bratu.
Prihvaanje te istine, priznavanje svijesti o njoj, nije donijelo nita nalik na
mir koji bi razrjeavanje neizvjesnosti trebalo donijeti. Kao prvo, u njemu je
bilo previe gnjeva. inilo se da pronalazi nove puteve sa svakim lijem koji bi
prejahali, svake probdjevene noi koje bi leao budan, ak i u iscrpljenosti
koja bi slijedila dnevno jahanje.
Ni o emu od toga nije razgovarao s pjesnikom, a pogotovo ne ni sa Song,
iako je imao osjeaj da oboje znaju poneto o tome to ga mui. Nije mu
godio osjeaj da ga tako dobro razumiju, ak ni novi, blistavi prijatelj, a
pogotovo ne Kanlinka koja je ovdje bila samo da ga titi, i to samo zato to je
na Gvozdenim vratima donio naglu odluku. Dosada ju je ve mogao otpustiti.
Imao je trideset vojnika.
Nije je otpustio. Sjetio se, umjesto toga, kako se borila u zoru, u vrtu u
Chenyau.

Dan je zaao u kasne sate. Tai je to osjeao u nogama i leima. Sunce je bilo za
njima, blag ljetni dan, lagan povjetarac. Carska je cesta bila ispunjena
prometom. Bilo je previe guve, previe buke, za bilo kakav pokuaj uivanja
u ljepoti kasnog poslijepodneva, sumraka to se sprema.
Sada su ve bili tri dana od odvojka za njegov dom, to znai manje od dva
dana do Xinana. Moda su mogli tamo biti ve sutra, upravo oko policijskog
sata. Vrlo je dobro znao ovaj dio ceste, godinama je dovoljno esto prolazio
njime uzdu i poprijeko.
ak i uz gomilu ili su brzo. Koristili su srednju od tri staze, rezerviranu za
vojnike i carske jahae. Par carskih kurira, u galopu brem ak i od njihova,
zaviknuli su im da naprave mjesta stoga i jesu, gurnuvi neka kola s farme i
natovarene seljake ravno s ceste prema odvodnom jarku. Kuriri su nosili pune
bisage, oito napunjene neim vie od svitaka poruka.
Liiji za Wen Jian! povika jedan od njih preko ramena kada mu pjesnik
dobaci upit.
Sima Zian se nasmija, zatim se prestade smijati.
Tai razmisli o tome da pomogne farmerima da isprave svoja kola i dobra,
ali u njemu je bilo previe hitnosti. Pomoi e jedni drugima, pomisli, i
pogledavi unatrag vidje da je tako i bilo. Takav je bio ivot za narod sa sela:
vjerojatno bi bili uplaeni i zbunjeni da vojnici zastanu da im pomognu.
Pogleda preko u pjesnika. Zianov je konj bio pored njegovog. Dynlal je
mogao lako prestii sve ostale; budalast potez. Moda ne bude toliko budalast
za dan ili dva. Tai je razmiljao o tome, da sm krene naprijed, ue u Xinan
tiho, prije nego to se vrata zatvore u sumrak. Morao je nekoga vidjeti, a
moda bi to bilo lake mogue nakon mraka.
Izraz lica drugoga ovjeka bio je ozbiljan, dok su gledali kurire kako pred
njima nestaju u praini, nosei deliciju za Predragu Pratilju. Liiji. Vojna pota,
njima troi konje.
To je pogreno. Nema... Sima Zian poe. Stade.
Nesmotreno, Tai ree: Nema mjere?
Zian se osvrnu da bude siguran da im nitko nije blizu. Kimnu. Jedna rije
za to. Bojim se kaosa, na nebesima, ovdje na zemlji.
Rijei zbog kojih je ovjek mogao biti batinan i prognan. ak ubijen. Tai se
acnu, alei sto je progovorio. Pjesnik to vidje i nasmijei se. Ispriavam se.
Hoemo li raspravljati o stihovima Chan Dua? Uradimo to. To mi uvijek
donosi zadovoljstvo. Pitam se je li u Xinanu... Vjerujem da je on najbolji ivui
pjesnik.
Tai se nakalja, krenu za njim. Ja vjerujem da jaem s najboljim ivuim
pjesnikom.
Sima Zian se ponovno nasmija, nemarno odmahnu rukom. Mi smo jako
razliiti ljudi, Chan Du i ja. Mada on uistinu uiva u vinu, drago mi je rei.
Kratka tiina. Pisao je o Kuala Noru kad je bio mlai. Nakon kampanje vaega
oca. Znate li ih, te stihove?
Tai kimnu glavom. Naravno da znam. Prouavao je te pjesme.
Zianove oi bile su blistave poput tigrovih. Jesu li vas poslali tamo? Na
jezero?
Tai razmisli o tome. Ne. Tuga moga oca poslala me tamo. Jedna pjesma...
mi je moda dala zadatak.
Drugi ovjek to razmotri, zatim ree:

Ali gospodine, istina je: na obalama Kuala Nora

Bijele kosti ve mnogo godina lee.
Nitko ih nije skupio. Novi dusi
Ogoreni su i gnjevni, stari dusi plau.
Pod kiom i u obruu planina
Zrak je pun njihovih jecaja.

Mislili ste da je to pjesnika slika? O duhovima?

Tai kimnu. Pretpostavljam da svi tako misle. Ako nisu tamo bili.
Kratka tiina, a zatim pjesnik upita: Sine Shen Gaov, to morate uiniti
kada stignemo? Kako vam mogu pomoi?
Tai je kratko vrijeme samo jahao. Zatim ree, vrlo jednostavno: Ne znam.
eljan sam savjetovanja. to bih trebao uiniti?
Ali Sima Zian mu samo ponovi: Ne znam.
Jahali su dalje, sada na vrlo bogatoj svjetlosti, blizu kraja dana, s vjetrom za
leima. Tai ga je osjeao kako mu se kree u kosi. Isprui ruku prema naprijed
i potapa grivu svoga konja. Ve voli tog konja, pomisli. Ponekad ne treba ni
malo vremena.
Pjesnik ree: Rekli ste mi da elite nekoga ubiti.
Tai se sjeti. Kasna no u kui naslade Bijelom feniksu. Uistinu sam to
rekao. Jo uvijek sam gnjevan, ali trudim se ne biti nemudar. to biste vi
uinili, na mom mjestu?
Ovaj put brzi odgovor. Najprije pazite da ostanete ivi. Mnogima ste
opasnost. I znaju da dolazite.
Naravno da su znali. Bio je poslao poruke, poslao ih je i zapovjednik
Gvozdenih vrata, guverner Xu je sigurno poslao pisma, cjelononim jahaima.
Ali Tai shvati poantu, ili ono to bi moglo biti dijelom poante suptilnoga
ovjeka: uistinu ne bi bilo mudro da sam projae kroz zidine, da uini togod
bilo to to eli uiniti, kada odlui to eli uiniti.
Shvati da je Zian pored njega zauzdavao konja. Usporivi Dynlala, Tai
pogleda naprijed, prema strani ceste, u travnatu povrinu s druge strane jarka.
Shvati, dok je to inio, da je bilo kakva ideja o tihom ulasku u grad dok pada
mrak postala vie nego budalasta.
Zaustavi svoga konja. Podignu ruku kako bi ostali uinili isto. Wei Song
prie pored njih, a tako uini, malo iza nje, i vojnik s rupom meu zubima ije
ime nikako nije mogao upamtiti. Onaj koji se uvijek brine o Dynlalu.
Tko je to? tiho upita Song.
Nije li oito? upita pjesnik.
Meni nije! ree ona odrjeito.
Pogledajte koiju, ree Zian. U njegovu glasu bilo je otrine. Sunce njima
za leima obasjavalo je cestu, travu i koiju koju je promatrao. Na njoj ima
perja vodomara.
To nije car! ree Song. Prestanite biti nejasni. Moram znati, da mogu
odluiti to u-
Kanlinko, pogledajte vojnike! ree Sima Zian. Njihove odore.
Tiina.
O, ree Song. A zatim to isto ponovi.
Pjesnik je gledao Taija. Jeste li pripremljeni za ovo? Stvarno pitanje,
velike oi ozbiljne. Moda vie neete imati vremena da odluite to elite.
Njega ne moete ignorirati, prijatelju.
Tai se uspje slabo nasmijeiti. Ne bih ni sanjao da to uinim, ree.
Podbode Dynlala prema naprijed, prema vrstoj skupini od etrdeset ili
pedeset vojnika to su okruivali golemu, raskono ekstravagantnu koiju.
Koiju koja je bila toliko velika da se pitao kako su je prevezli preko malenog
mosta koji se nadvijao nad jarkom pored ceste. Moda je, pomisli, neki od
mostova vei, dalje na istoku? Na raskriju?
Nije bitno. Um, zakljui, zna biti udnovat u trenucima poput ovog po
pitanju stvari na kojima se odlui zadrati ili promiljati.
Zau klopot kopita. Pogleda iza sebe. Ipak nije bio sam: zguvani pjesnik,
sitna, silovita Kanlinka odjevena u crno.
Zauzda konja, pogleda preko jarka u koiju. Ureenu perjem vodomara,
kako je pjesnik istaknuo. Po strogom pravilniku takvih pitanja, ona su bila
rezervirana za carsko domainstvo, ali neki, dovoljno bliski prijestolju, s
visokom naklonosti, mogli su tu naklonost pokazivati rabljenjem tog perja.
Podsjeti se da ga oni u palai iz svih moguih frakcija ele pridobiti za
svoju stvar ako mogu, ne skonati njegov ivot.
Prevede Dynlala preko ceste do trave pored jarka.
Vrata koije otvorie se iznutra. Glas, neoekivano visok, pomalo stran,
nauen na zapovijedanje, bez suvine uglaenosti ree: Gospodaru Shen Tai?
Razgovarat emo tu unutra. Doite odmah.
Tai ponovno udahnu. Izdahnu. Nakloni se.
Ree: Bit e mi ast razgovarati s vama, presvijetli gospodaru. Hoemo li
govoriti na postaji istono od nas? Va se sluga mora pobrinuti za potrebe
svojih vojnika i prijatelja. Jau ve cijeli dan.
Ne, ree ovjek u koiji.
Bezizraajno, neumoljivo. Tai jo uvijek nije mogao vidjeti govornika, ne s
mjesta gdje je stajao pored ceste, na Dynlalu. Glas doda: Ne elim da me se
vidi i prepozna.
Tai se nakalja. Gospodaru, ree, na ovoj cesti ne postoji nitko tko je
bitan, a da ne zna tko je u ovoj koiji. Srest u se s vama na svratitu postaje.
Moda moemo zajedno objedovati. Bila bi to za mene velika ast.
Na prozoru koije pojavi se lice. Golemo, okruglo kao mjesec, pod crnim
eirom.
Ne, ponovi An Li, obino zvan Roshan, guverner triju okruga, posvojeni
sin Predrage Pratilje. Uite ili u zapovjediti da se ubiju vai vojnici i odrubi
glava vaem prijatelju i da vas se svejedno ovdje uvede.
Bilo je to iznenaujue, s obzirom koliko je cesta bila gusto napuena, ali
inilo se da se nekako oblikovao prazan prostor oko mjesta na kojemu se
nalaze, u oba smjera, na istok i zapad. Tai pogleda prema naprijed, zatim preko
ramena, vidje da su se ostali putnici zadrali podalje. Bilo je tiho, iznenada.
Bitno je, ree samome sebi. Bitno je to sada uinim.
Zato ree, govorei vrlo jasno: Sima Ziane, alost je za mene, kao to e
sigurno biti za carstvo, da bi nae prijateljstvo moglo skonati va presvijetli
ivot, ali moram vam vjerovati da ete razumjeti zato je to tako.
Naravno da razumijem, ree pjesnik. to je prijateljstvo ako dolazi samo
kada se vinske ae spremno pune?
Tai kimnu. Okrenu se Kanlinki. Wei Song, budite toliko usluni da odjaete
natrag i savjetujete pratnju guvernera Xua da moraju biti spremni na napad od
konjice- kratko se osvrnu prema konjanicima pored koije je li to vaa
Osma ili Deveta vojska, asni guverneru?
Iz unutranjosti koije ne doe nikakav odgovor.
ovjek je sigurno grevito razmiljao. Tai je upravo bio rekao neto,
moda dvije stvari, koje su ostavile trag. Bilo mu je drago primijetiti da mu je
glas ostao ujednaen, kao da svakoga dana radi ovakvo to.
Vjerujem da je Deveta, ree pjesnik.
Na vau zapovijed, gospodaru, ree Song, istoga trenutka.
u je kako se galopom vrati natrag njihovoj konjici. Ne okrenu se da
pogleda. Samo pogleda u koiju, u okruglo, tiho mjeseevo lice iznutra, tek
vidljivo.
Ree, tiho: Gospodaru, ja sam iako je to bio tek poasni in asnik
Drugog vojnog okruga, zapovjednik konjice, od koje je neke jahae guverner
Xu dodijelio meni osobno. Propisi moraju oblikovati moja djela vie od
sklonosti. Nosim vane vijesti za dvor. Vjerujem da to znate. Vjerujem da ste
mi zato uinili ast bivanja ovdje. Nisam u poloaju da slijedim svoje elje i
prihvatim privilegiju skrivenoga razgovora s vama. To ima previe znaenja, s
toliko oiju to gledaju koiju koja nosi perje vodomara. Siguran sam da ete
se sloiti.
Bio je, u stvari, siguran u suprotno, ali ako ima ikakve nade da ostane
slobodan na vlastitoj strani, s vlastitim odlukama, zacijelo je morao-
Iznutra, hladno, An Li ree: Ovo je zaista onaj pijani pjesnik pored vas?
Onaj kojeg zovu Besmrtnikom?
Tai nagnu glavu. Prognani Besmrtnik, da. ast mi je to prihvaam njegov
savjet i prijateljstvo.
Sima Zian, na svome konju pored Taija, iscrta naklon. Smijeio se, Tai
vidje, zadivljen. Onaj pijani pjesnik.
Iz unutranjosti koije, trenutak kasnije, stignu niz kletvi koje zaprepastie
svojom opscenosti, ak i nekoga tko je neko bio vojnik.
U tiini koja je uslijedila, pjesnikov se osmijeh produbi. Jesu li to slubeni
zahtjevi kojima biste eljeli da se pokorim, gospodaru? Priznajem da bi mi
neki od njih bili neto tei, u mojim godinama.
Roshan se prodorno zagleda u obojicu. Generalove oi bile su gotovo
izgubljene u naborima njegova lica. Bilo ih je teko vidjeti i proitati ita o
njegovim mislima. Izazivao je zbog toga, Tai shvati, jo vie straha.
Govorilo se da je jednom, dok se borio na sjeveroistoku, porazio vojsku
pripadnika plemena Shuokija, s onu stranu Zida, dio granine pobune. Bio je
naredio svojim vojnicima i njihovim saveznicima Bogima da odsijeku jedno
stopalo svakom zarobljenom mukarcu, zatim su on i njegova vojska odjahali,
uzevi neprijateljeve konje, ostavivi Shuokije da umru u travi, ili preive,
nekako, osakaeni.
Bilo je i drugih pria.
Sada, tim udnovato visokim glasom s naglaskom ree: Nemoj se praviti
pametan, pjesnie. Imam malo strpljenja za pametovanje.
Ispriavam se, ree Sima Zian, a Tai je imao osjeaj da je to moda zaista
i mislio.
Tvoje bivanje ovdje ograniava moje djelovanje.
Za taj prijestup, ree pjesnik, smireno, moram odbiti ispriku, gospodaru,
ako su vaa djela imalo mogla biti onakvima kakvim ste predloili.
Roshan se nasloni u svom sjeditu. Vie ga nisu mogli vidjeti. Tai pogleda
sebi zdesna. Sunce je zalazilo, morao je kiljiti. Wei Song je postavljala
njihove vojnike u obrambeni ustroj. Jo nisu isukali svoje oruje. Promet je
potpuno stao. Pria o ovome susretu, znao je, sada e juriti pred njima. Stii e
do Xinana prije njega.
To je razlog zato se tako ponaao. Ali postoji rizik da e umrijeti ovdje, da
e drugi umrijeti za njega. Da s njima nije slavni pjesnik...
Iz unutranjosti koije zau: Sine Shen Gaov, primite moju suut za smrt
svoga oca. Znao sam za njega, naravno. Skrenuo sam na dva dana s vlastitog
puta da razgovaram s vama. Neu se, iz vlastitih razloga, vratiti natrag u
svratite te postaje. To nisu razlozi koje trebate znati. Ali ako uete u moju
koiju, ako... mi uinite tu ast... poet u tako to u vam rei to se zbilo s
ovjekom kojega sigurno traite, i pokazati vam pismo.
Tai primijeti izmijenjeni ton. Ree, oprezno: Taj ovjek bi bio?
Njegovo je ime Xin Lun.
Tai osjeti kako mu srce jae udari.
Lun? ponovi.
Da. Ugovorio je ubojice koje su bile poslane da vas smaknu.
Tai s tekoom proguta. Usta su mu bila suha. Kako to znate?
Sm mi je rekao.
Kada je... to mu se zapravo dogodilo?
Pogreka, moda, to pitati. Stvara obavezu utivosti ako drugi ovjek
odgovori.
Drugi ovjek odgovori. Ubijen je pred nekoliko noi.
O, ree Tai.
Iste noi kada je stigao glas da ste vi na putu za Xinan, i vijesti o daru
princeze Bijeloga ada. Konji. Usput, va vlastiti konj je velianstven.
Pretpostavljam da ga neete prodati?
Iste noi? ree Tai, pomalo glupavo.
 iroko, neprilino lice ponovno se pojavi na prozoru koije kao mjesec iza
oblaka. To sam rekao. Poslao mi je hitnu zamolbu za utoitem, objasnio
zato. Ponudio sam mu ga. Ubijen je na putu od Ta-Minga do moje kue.
Gojazni se prst pojavi, uperen u Taija. Gospodaru Shen, znate da vaa kavga
nije sa mnom. Ona je s prvim ministrom. Va ivot ovisi o tome da to shvatite.
Wen Zhou je taj koji vas pokuava ubiti. Trebate prijatelje.
Tai je bio teko potresen. Lun je bio mrtav. Drug za pie, kolega student
ovjek kojega je sm namjeravao ubiti, u Yanovo ime. Otpust dunosti prema
drugom duhu.
Jedna dunost manje sada? Je li to dobro? Oslobaa li ga?
Nije imao takav osjeaj. Postoji pismo. Moda mu moe rei drugu stvar
koju treba znati i koju se bojao saznati.
Uite, ree Roshan. Nestrpljenje u glasu, no ne i gnjev.
Ponovno sa zamahom otvori vrata koije.
Tai udahnu. Katkad jednostavno valja ii niz vjetar. Sjai. Doda Dynlalove
uzde pjesniku, koji ne ree nita. Tai skoi u jarak, i prihvati ruku asnika
Devetog okruga da se uspe na drugu stranu.
Ue u koiju, sam zatvori vrata.

Bio je to odgovor na stvarnost glavnih carskih cesta da su u veini postajnih

svratita uz njih konjunice bile vee od smjetaja dostupnog putnicima.
Glasnici dravne slube i vojni kuriri, najredovitiji korisnici putnih
svratita, neprestano su troili i mijenjali konje, esto se ne zadravajui preko
noi. Obrok, natrag u sedlo. itava je svrha da jau kroz mrak niz sredinu
ceste, ne da trae pernati krevet, a kamoli vino i djevojku. Vrijeme je bitno u
carstvu koje daleko see.
Na cestama je bilo trgovaca i vojnih asnika, aristokrata koji dolaze i
odlaze s ladanjskih imanja, kreui se s daleko manje urbe, a bilo je i
dravnih slubenika koji putuju ili se vraaju s dunosti u raznim
prefekturama, ili na inspekcijskim putovanjima. Za njih su, naravno, bile
potrebne sobe i prikladna hrana.
Svratita najblia Xinanu obino su bila drugaija. Njihovo je vino
uglavnom bilo odlino, a takve su bile i djevojke i glazba. Visokorangirani
mandarini na kratkim putovanjima iz prijestolnice ne trebaju izmjenu konja za
koiju ali zahtijevaju bolju kvalitetu odaje i obroka ako bi, primjerice,
povratak htjeli uskladiti sa satima prije nego to nastupa policijski sat.
Kua za odmor Dudov lug, nedaleko od Xinana, bila je potvrena kao jedno
od raskonije namjetenih mjesta za provesti no na glavnoj cesti istok-zapad.
Stabla duda odavno su bila nestala iz okolia svratita, kao i farme svile
povezane s njima. Ime svratita prizivalo je mirnije dane pred mnogo stotina
godina, prije nego to je Xinan prerastao u ono to je sada bio. U glavnom je
dvoritu stajala ploa, isklesana u Petoj dinastiji: stih koji velia spokoj
svratita i ladanja oko njega.
Bilo je to dosta ironino. Do trenutka kada su Tai i njegova druina ujahali
u dvorite svratita, dobrano nakon to je pao mrak, ve je bilo onoliko buno
i prepuno ljudi kao i na cesti. Dva su jahaa bila poslana unaprijed da im urede
prenoite, inae bi bilo upitno hoe li pronai sobe.
U dvoritu svratita bile su zapaljene baklje. No je bila zvjezdana dok su
prilazili, s vidljivom Nebeskom rijekom, trakom mjeseca. Sve se to zagubilo
u zadimljenom, klopotavom kaosu glavnog dvorita.
Taijevi su konjanici bili okupljeni oko njega. Na strai, agresivno na
oprezu. Nagaao je da je Song dala zapovijed. Pitanja ina u njihovoj druini
razrijeila su se: njegova Kanlinska ratnica mogla je govoriti za njega. Vojnici
su je zbog toga moda mrzili, ali to bi uvijek bilo tako sa enom. U svakom
sluaju, nije se inilo da je Song sklona brinuti se je li omiljena meu
vojnicima.
Dok su prilazili na konjima, Tai je bio previe zaokupljen mislima da bude
nezadovoljan oko toga koliko se zatitniki ponaaju njegovi vojnici. U stvari,
s poneto alosti, shvati da mu to vie ak ni ne smeta. Bio je uplaen u onoj
koiji pored ceste, i jo uvijek je bio uznemiren.
Dva jahaa prethodnika koje su bili poslali prijavie se Song i svome
kapetanu. Njihova je druina imala tri sobe, sedmorica ili osmorica po sobi.
Bila je i soba koju su trebali dijeliti Tai i Sima Zian. Ostali e vojnici spavati u
konjunici. Noas treba postaviti straare, saznade Tai, dok je ne odvie
usredotoeno sluao zapovijedi koje se izdaju u njegovo ime. Pomisli da bi
vjerojatno trebao obraati vie panje. Ispostavi mu se to tekim.
Nije mu nimalo smetalo dijeliti sobu s pjesnikom. Kao prvo, Zian ne bi ni
stigao do njihove odaje iz paviljona naslade u drugim svratitima u kojima su
dijelili spavaonicu. Bio je to ovjek koji je zaradio status legende na raznolike
naine. Tai nikada ne bi mogao izdrati budne sate i ispijanje koji pjesniku
uspijevaju a Sima Zian je sigurno bio dvadeset godina stariji od Taija.
Sjaili su sa zveketom oruja i oklopa i udarcima kopita i frktajima
umornih, gladnih konja. Ne bi bilo teko, pomisli Tai, ubiti ga ovdje. Jedan
potkupljeni sluga, jedan ubojica s noem ili na krovu s lukom. Pogleda prema
gore. Dim iz baklji. Bio je vrlo umoran.
Prisili samoga sebe da prestane o tome razmiljati. Uhvati se istine koja je
leala u sri svega ovoga: ubiti ga sada, kada je glas o sardijskim konjima ve
stigao u Xinan, za bilo koga predstavlja nesmotreni in, gotovo ravan
samoubojstvu.
ak i za ogromnog, i ogromno monog, vojnog guvernera triju okruga.
ak i za prvog ministra Kitaija.
Osvrnu se oko sebe, pokuavajui se dovesti u sadanjost, ne dozvoliti
svojim mislima da jure predaleko unaprijed, ili se zadravaju u prolosti. Song
mu je bila pored lakta. Bio je, do pred koji trenutak kada je Tai sjaio, i vojnik
s Gvozdenih vrata s razmakom meu zubima.
Odmahnu glavom, odjednom razdraljiv. Kako se zove onaj koji uvijek
uzima Dynlala? Ugleda ovjeka, kako vodi konja prema konjunicama. Do
sada bih to ve trebao znati.
Song blago nagnu glavu, kao da je iznenaena. Graninog vojnika? Ne
ba. Ali zove se Wujen. Wujen Ning. Vidje bljesak njenih zubi. Ponovno ete
to zaboraviti.
Neu! ree Tai, i potiho opsuje. Odmah poduzme korake da si uvrsti ime
u sjeanju. Asocijacija: Ning je bio kova u selu blizu njihova imanja.
Pogleda enu u treperavu svjetlu. Baklje su gorjele nad njima, nad
trijemom. Druga svjetla kretala su se kroz dvorite. Kukci su izlazili sada
poslije mraka. Tai pljesnu jednoga na ruci. Udaljeni smo manje od dana od
vaega hrama, promrmlja. elite li ii kui, Kanlinko?
Iznenadio ju je, vidje. Nije bio siguran zato, bilo je to oito pitanje.
elite li otpustiti svoju sluavku, gospodaru?
On se nakalja. Mislim da ne. Nemam razloga da sumnjam u vau
sposobnost.
Poaena sam vaim povjerenjem, ree ona formalno. Zian se doee iz
predvidljivo smjera glazbe, nadesno od ovog prvog dvorita.
Uredio sam da dobijemo stol, ree vedro, i zatraio sam da zagriju svoje
najbolje afranovo vino, s obzirom da smo imali dugaak, teak dan.
Nasmijei se Song. Vjerujem da ete odobriti troak?
Ja samo nosim novac, promrmlja ona. Ne odobravam njegovo troenje,
osim za vojnike.
Pobrinite se da imaju vina, ree Tai.
Pjesnik mahnu jednom rukom, i Tai poe za njime kroz gomilu. Song
ostade pored njih, opreznog izraza lica. Umaralo ga je to, ta potreba za
budnou. Nije to ivot kakav je ikada elio.
Koliko je ljudi moglo imati ivot kakav ele?
Moda ovaj, pomisli, promatrajui pjesnika kako se pun ara kree u
smjeru iz kojeg su jedva uli kako netko svira pipu, u sobi odvojenoj od buke
dvorita. Ovaj, ili moda moj brat.
Va brat, Roshan je bio rekao bez uvoda, kada je Tai zatvorio vrata koije i
sjeo njemu nasuprot, nije imenovan u pismu. Proitano mi je nekoliko puta.
Ja sam, bio je dodao, ne itam.
Bilo je to iroko poznato. Izvor poruge meu aristokratima i mandarinima
uenim na ispitima. Smatralo se to glavnim razlogom zato je beskrajno
suptilni Chin Hai, neko prvi ministar, neko izvor straha svugdje, sada poao
svojim precima, bio dozvolio Roshanu i drugim barbarskim generalima da
steknu toliko moi na granicama. Nepismen ovjek nije imao mogunosti da
ga ugrozi u sreditu njegovih mrea u Ta-Mingu, na nain na koji je aristokrat
s vojskom to mogao.
Takvo je, barem, bilo stajalite studenata koji polau ispite, ili se
pripremaju za njih. I, naravno, oko ega god se oni sloe, mora biti istinito,
zar ne?
Smjestivi se u koiju, Tai se odmah osjeti nedoraslim situaciji u kojoj se
naao. to je bila, bio je u to siguran, i svrha Roshanove primjedbe.
Zato mislite da bih to smatrao moguim? Da bi moj brat mogao biti
optuen za ita to se tie mene?
Odugovlaio je, pokuavao se snai. Guverner se leima nasloni na obilje
jastuka, promatrajui ga. An Li je, iz ove blizine, bio jo nevjerojatnije
ogroman. Veliina koja se doima mitskom, lik iz legende.
Dok jo nije bio uzdignut na in generala, predvodio je tri druine konjice
Sedmog okruga kroz pet brutalnih dana i noi jahanja kako bi okrenuo tok
bitke protiv napada s Koreinkog poluotoka. Koreinci dalekog istoka,
ambiciozni pod vlastitim carem, tog su proljea bili odluili staviti na kunju
posveenost kitanskog cara gradnji garnizonskih utvrdi s onu stranu Zida.
Dobili su odgovor, na svoj vrlo veliki troak ali samo zahvaljujui
Roshanu. To je bilo pred dvadeset godina. Taijev otac priao mu je o tom
jahanju.
Priao je i Liuu, takoer, sjeao se Tai.
An Li se ponovno premjesti na jastucima. Va je brat glavni savjetnik
prvoga ministra. Shen Liu je odabrao svoj put. Pismo moete ga proitati
ukazuje da je prvi ministar Wen imao razloga da ne eli da vi vie budete meu
nama, ili u mislima drage ene. Ili moda u mogunosti da poremetite planove
vaega brata za vau sestru. On ipak u mnogoemu ovisi o Shen Liuu. Prvi je
ministar bio taj koji je formalno predloio da se vau sestru uzdigne na
uzvien poloaj. Znali ste to?
Tai odmahnu glavom. Nije, ali to je imalo smisla.
Guverner uzdahnu, treperavo mahnu rukom. Prsti su mu bili neoekivano
dugi. Nosio je sladak, cvjetni miris, ispunjavao je koiju. Ree: Proljetna
Kia? Je li to ime tog armantnog stvorenja? Zbunjivat e me do posljednjeg
daha kako ene mogu toliko rainiti mukarce. Zastade, zatim doda,
zamiljeno: ak ni najvii meu nama nisu imuni na tu ludost.
Nita to on kae nije sluajno, Tai ree samome sebi. A ta posljednja
opaska bila je izdaja, s obzirom da najvii meu nama moe znaiti samo cara.
Tai ree, mogue nainivi pogreku: Mogao bih i ja preuzeti isti takav
rizik zbog iste ene.
Zaista? Mislio sam da biste mogli biti drugaiji. Ta Lin Chang to je sada
njeno ime? zar je uistinu toliko primamljiva? Priznajem da postajem
radoznao.
Nikad nisam znao to ime. Mi smo je zvali Kia. Ali ne govorim o njoj,
gospodaru. Spomenuli ste dvije ene.
Roshanove oi bile su prorezi. Tai se pitao koliko dobro ovjek uope
moe vidjeti. Guverner je ekao. Ponovno se premjesti na svom sjeditu.
Tai ree: Ako moete vratiti moju sestru iz zemlje Boga prije nego to je
tamo udana, preuzet u i zatim dodijeliti sve svoje sardijske konje vojskama
Sedmog, Osmog i Devetog okruga.
Nije znao da e to rei.
An Li uini malu, nevoljnu kretnju jednom rukom. Tai shvati da je
zaprepastio drugoga ovjeka. General sam to ree: Izravniji ste od svoga
brata, zar ne?
Imamo malo toga zajednikog, ree Tai.
Sestru? promrmlja drugi ovjek.
I cijenjenoga oca, kako ste i sami milostivo spomenuli. Ali vidimo
razliite puteve za irenje obiteljske asti. Dao sam vam slubeni prijedlog,
guverneru An.
Uinili biste to, sve biste mi ih dali, sve, za djevojku?
Za svoju sestru.
Izvana Tai ponovno u zvukove: promet na cesti bio se nastavio, kripanje
kotaa kola, smijeh, povici. ivot u kretnji, na proljetnom danu. Zadra pogled
na ovjeku sebi nasuprot.
Polako, otegnuto, Roshan odmahnu glavom. Uinio bih to. Za dvije stotine
i pedeset sardijskih konja? Naravno da bih. Razmiljam sada, upravo ovdje,
kako da to uinim. Ali to je nemogue. Vjerujem da to znate. Mogao bih vas
ak optuiti da se igrate sa mnom.
Bilo bi to neistinito, tiho ree Tai.
ovjek njemu nasuprot ponovno se premjesti, isprui masivnu nogu u jednu
stranu, zastenja. Ree: Pet konja na dar bilo bi velikoduno. Princeza Cheng-
wan vam je potresla ivot, zar ne?
Tai ne ree nita.
Jest, nastavi guverner. Kao to oluja zatrese stablo, ili ga ak iupa iz
korijena. Morate odabrati to ete sada uiniti. Mogli biste biti ubijeni da vas se
sprijei da odluite. Ja bih to mogao ovdje napraviti.
Samo ako do Ta-Minga, do prvog ministra, ne bi stigao glas ije je djelo
kotalo carstva te konje.
An Li je zurio u njega onim prorezima od oiju.
Svi ih previe elite, ree Tai.
Ne ako pou neprijatelju, Shen Tai.
Tai zamijeti tu rije. Ree: Upravo sam vam ih ponudio.
uo sam vas. Ali ne mogu to uiniti, budui da se ne moe uiniti. Vae
sestre vie nema, sine Shen Gaov. Ona je sada ve sjeverno od zida. Ona je s
Bogima.
Odjednom se iroko osmjehnu. Zloudan osmijeh. Nikakvog traga kakvog
srdanog, zabavnog lika s dvora, onoga koji je dopustio da ga sve one ene
pomotaju poput djeteta. Moda ve nosi dijete kaghanovu sinu dok govorimo.
Barem e znati kakve su njegove sklonosti. uo sam prie. Pitam se je li va
brat znao za njih, prije nego to ju je predloio kao enu kaghanovu
nasljedniku.
Slast parfema odjednom je bila gotovo gnusna. Zato biste bili vulgarni?
ree Tai prije no to se stigao zaustaviti.
Borio se s gnjevom. Ponovno se podsjeti da drugi ovjek te stvari ne
govori nita ne govori bez svrhe.
Doimalo se da je Roshanu to smijeno. Zato vulgaran? Jer jesam! Ja sam
itavog svoga ivota vojnik. A pleme moga oca ratovalo je s Bogima. Shen
Tai, niste jedini skloni izravnosti.
Dajte mi da vidim pismo, ree Tai. Izravno.
Preda mu ga bez rijei. On ga proita, brzo. Bila je to kopija, krasopis je
bio odvie pravilan. Ni spomena Liua, kako je Roshan napomenuo. Ali...
Tai ree: Jasan je, Xin Lun. Kae da oekuje da e ga te noi ubiti. Moli vas
da ga zatitite. Zato niste poslali ljude da vam ga dovedu?
Izraz na licu drugoga ovjeka navede ga, ponovno, da se osjea nedoraslo
situaciji. Poput djeteta.
An Li slegnu ramenima, iskrenu vrat na jednu stranu, zatim na drugu,
isteui se. Mogao sam, istina je. Ipak je zatraio zatitu, zar ne? Moda ste u
pravu.
Moda? Tai se muio, uo je to u svome glasu.
 General oda nestrpljenje. Shen Tai, u svakoj je bitci vano znati vlastite
prednosti i slabosti i razumjeti one svoga neprijatelja. Va vas je otac morao
tome nauiti.
Kakve to veze ima-?
Wen Zhou je morao saznati da imate konje i da ste preivjeli im je glas
stigao do palae. im je to itko te veeri saznao. Zato je Xin Lun znao da je u
opasnosti. Prvi mu ministar ne bi mogao dopustiti da ostane na ivotu, znajui
to to je znao, i s onime to je uinio. Zhou je budala, ali opasan.
Zato onda niste poslali svoje vojnike po Luna?
General odmahnu golemom glavom, kao da tuguje zbog neznanja svijeta.
Gdje se ovo zbivalo, Shen Tai? Gdje smo svi bili?
Xinan. Ali ja ne-
Mislite! Tamo nemam vojsku. Nije mi dozvoljena, nikome nije. Nalazim se
na tlu svoga neprijatelja bez svojih snaga. Ako pruim utoite Lunu u
prijestolnici, iste te veeri proglaavam rat prvom ministru, tamo gdje on ima
oruje koje mu treba, a ja nemam!
Vi... vi ste miljenik cara, Predrage Pratilje.
Ne. Oboje smo miljenici. Takva je bila politika. Ali na toliko slavan car
sada je nepredvidljiv, odvie smeten, a Jian je mlada, i ena, to znai
nepredvidljiva. Oni nisu, sine Shen Gaov, pouzdani. Nisam mogao dovesti
Luna u svoj dom i biti dopola siguran da u iv napustiti Xinan.
Tai spusti pogled na pismo u ruci. Ponovno ga proita, ponajvie da si
priskrbi vremena. Poinjao je shvaati.
Dakle... pustili ste Luna da vjeruje da hoete. Ponudili ste mu sklonite. To
ga je ponukalo da krene kroz grad.
Dobro, ree An Li. Niste budala. Jeste li opasni koliko i va brat?
Tai trepnu. Mogao bih biti opasan za njega.
General se osmjehnu, ponovno premjesti. Dobar odgovor. Zabavlja me.
Ali hajde, dokuite. to sam te noi uinio?
Tai ree, polako: Ipak ste poslali ljude, zar ne? Ali ne da budu pratnja Xin
Lunu. Samo da promatraju.
Dobro, opet. A zato?
Tai proguta. Da vidite kako su ga ubili.
An Li se osmjehne. Kako, i tko.
Vidjeli su ubojicu?
Naravno da jesu. I straari Zlatne ptice, takoer. Moji su se ljudi za to
pobrinuli. Uvjerili su strau da jo nita ne poduzme, ali oni su zabiljeili to
su te noi vidjeli.
 Tai ga pogleda, sitne oi, rumeno lice. Jedan od Wen Zhouovih slubenika
je ubio Luna?
Naravno.
Toliko jednostavno.
Ali ako je Lun mrtav...?
asni Xin Lun jednako mi je koristan usmren koliko i iv. Pogotovo ako
gradski straari znaju tko je to uinio. Pismo je ono to mi je trebalo, zajedno
s promatranim ubojstvom pisca pisma od strane znane osobe. Prvi ministar
velikoduno mi je udovoljio. Xin Lun u mome domu mogao je dovesti do mog
uhienja. Xinan je bio pogreno mjesto da zaponem bitku.
Tai dopusti da to posljednje potone u svijest, kamen u jezercu.
Zapoinjete li bitku?
Nastupi tiina. Nije bio posve siguran da eli odgovor. Ponovno zvuci
izvana. Uvrijeene razmjene s ceste. Razdraen uzvik, kletva, jo smijeha. Dan
to se kree uobiajenom kraju, suton i zvijezde.
Recite mi, ree ovjek nasuprot, jeste li zaista dvije godine zakapali
mrtve vojnike na Kuala Noru?
Da, ree Tai.
Je li bilo duhova?
Da.
To ste onda hrabro uinili. Kao vojnik tome odajem poast. Mogao bih vas
ovdje ubiti, kad bih odluio da e vai konji nekako odrediti tijek dogaaja.
Ne mislite da hoe?
Mogli bi. Odluio sam djelovati kao da to nije tako, i potedjeti vas. Jo
jednom promijeni poloaj.
Bili biste izgubili-
in, zvanje, svu dodijeljenu zemlju. Mogue i ivot. I stoga, Shen Tai, to
vam to govori, kao odgovor na pitanje koje ste postavili?
Zapoinjete li bitku? bio je upitao.
Tai se nakalja, uspje se napola osmjehnuti. Govori mi da trebam biti
zahvalan to ste odluili da konji moda nisu toliko bitni koliko, izgleda, neki
drugi misle.
Trenutak tiine, zatim se koija zaljulja na zvuk Roshanova smijeha. Trajao
je dugo vremena.
Kada se konano umirio, uz kaalj, guverner ree: Ne vidite, zar ne?
Predugo vas nije bilo. Gurnut sam prema vlastitom unitenju ili odolijevanju
istom. Wen Zhou baca kocku. Takva je njegova narav. Ali ja se ne mogu, neu
zadravati u Xinanu da vidim to e car uiniti, hoe li Jian odabrati svoga
roaka ili... svoje posvojeno dijete.
 Tai nikada nije vidio osmijeh toliko dalek od dobroudnog.
Zadrhti. Guverner to vidje, naravno. Uske oi u naborima mesa. Roshan
ree: Slobodno zadrite taj prijepis, mogao bi vam biti od koristi. A moda i
meni, ako se odluite sjetiti tko vam ga je dao, prije ili kasnije. Jo jednom
pomakne svoju ispruenu nogu.
Prije ili kasnije. Sve to kae ima slojeve znaenja.
A imaju, Tai naglo shvati, s iznenadnim razumijevanjem koje ga hladno
zaprepasti, i njegovi pokreti. Nisu imali veze s nemirom. ovjek je bio u boli.
Jednom kada to vidje, bilo je oito.
Tai skrenu pogled, instinkt kojim je krio to je shvatio. Nije bio posve
siguran kako je doao do tog uvida, ali bio je siguran da je u pravu. I da An
Liju ne bi bilo drago da se to opazi.
Ja... ja nisam dio ovoga, ree, grevito razmiljajui. Pitao se sada za
miris, onaj odvie slatki parfem. Je li prekrivao neto drugo?
Bojim se da to nije istina. Svi e biti dio, ako se to dogodi. U to se ubrajate
i vi, osim ako se ne vratite na Kuala Nor, mrtvima. A moda ak i tamo. Rekao
sam vam, princeza u Rygyalu zgrabila je va ivot. Pokae gestom, rairenih
ruku. Bio bih vrlo oprezan s tim konjima. Mogli biste se zatei izmeu stijena
i tigrova, kako kaemo na sjeveroistoku. Spusti jednu ruku u krilo, mahnu s
drugom. Moete ii, sine Shen Gaov. Sada moram poi svojim putem. Ostajte
zatieni u Xinanu.
Ne vraate se?
Drugi ovjek odmahnu glavom. Bila je pogreka poi na dvor ovoga
proljea. Najstariji sin mi je to i sam rekao, pokuao me sprijeiti. Poslao sam
ga natrag na sjever pred etiri dana. Na nae vlastito tlo. Onaj hladni osmijeh.
Zna itati, moj sin. ak pie i poeziju. Ne razumijem je.
inilo se kao da jo jedan dio pokuava kliznuti na mjesto, poput jedne od
igraaka slagalica koje je njegova sestra neko voljela. Tai se pokua prisjetiti
to zna o sinovima.
Ali sami ste doli ovuda da-
Da vas upoznam, i odluim biste li mogli dati svoje konje Wen Zhouu.
Uvjerio sam se da neete.
Tai osjeti mir kako se sputa. A da ste se uvjerili u suprotno?
Ovdje bi bila borba. Mala, prva bitka. Vaa bi konjica bila ubijena, i
vjerojatno pjesnik. Ali sigurno vi, prije svih. Ne bih imao izbora.
Zato?
Nesmotreno pitanje ali nikada na njega ne dobije odgovor. Ne u rijeima.
Samo jo jedan osmijeh bez dobroudnosti.
U tom trenutku, dok je gledao taj izraz lica, Taija preplavi osjeaj kakav
nikada prije nije spoznao.
Ree, prije no to instinkt za oprez smogne zaustaviti rijei: Guverneru
An, tovani generale, ne morate oblikovati nasljedstvo svoga sina. Jo uvijek
imate vlastito za osmisliti, gospodaru. Mi koji slijedimo velike oeve, moramo
stvarati vlastite puteve i odluke. Sve ove godine branili ste ovo carstvo.
Sigurno si sada moete dozvoliti malo odmora? Malo olakanja od... od bolnih
bremena?
Preblizu, previe reeno. Pogled koji primi bio je sumoran i zastrauju,
kakav nikada ranije nije iskusio. Pomisli na vukove, na zube i kande u vlastitu
mesu. Odmah nakon prijanjeg, unutarnjeg osjeaja, impulsa otrog poput
trna, gotovo mu izazove muninu. An Li ne progovori ponovno. Tai ne ree
nita vie.
Vrata koije otvori mu guverner, nagnuvi se da to uini. Gesta utivosti od
nekoga takvog ranga. Tai se nakloni gdje je sjedio, zatim korakne van i dolje u
kasnodnevnu svjetlost i neto to se doimalo, iznenaujue, kao obian svijet.

Bio je razdraljivo svjestan da ih Wei Song promatra s dalekog kraja

prostorije, blizu izlaza u dvorite. Bio je u skrovitoj nii s pjesnikom, prebrzo
je ispijao dobro vino. Svirala je tiha glazba.
Bilo je hrane. Nije bio gladan. Osjetio je potrebu da postane pijan, jo nije
bio niti pripit. Nije se htio baviti mislima koje nosi. Preduboka rijeka, kako je
prijatelj jednom napisao.
Ne naroito dobar stih, iskreno, mada se urezuje u pamenje.
Nije bitno koliko je duboka rijeka, bitno je koliko hitro voda tee, koliko je
hladna, ima li u njoj opasnih stvorenja, ima li brzace ili slapove.
Tai ispi jo jednu au afranova vina. Pogledom prijee po prostoriji, vidi
svoju Kanlinku kako ga gleda, s udaljenosti.
Nije mu se sviao izraz njenih preirokih usta, niti taj siloviti, oprezni
pogled nadzora. Mjeavina brige i negodovanja u njemu.
Dakle, pijem, htio je rei. Postoji razlog zato ne bih smio? Nije da je ikada
upuivala takvu vrst pogleda Simi Zianu, iako je ovjek provodio svaku no i
veinu dana upravo na taj nain.
Sinu mu, dok je gledao preko prepune prostorije, da je nikada nije vidio ni
u emu osim crne tunike i usko pripijenih hlaa ili kanlinske halje, i da nikada
nee. Kosa joj je bila rasputena, one prve zore, na Gvozdenim vratima. Mislio
je da je jo jedna ubojica. Nije bila. Kia ju je poslala. Kia je sada spavala
malo dalje od dana jahanja odavde. U Wen Zhouovu domu. U njegovu krevetu,
moda. Ili je moda bila u njegovu krevetu i nije spavala.
Pokuala mu je rei da bi se ovo moglo dogoditi.
 Ponovno mu doe da bude razdraen preoito strunom procjenom koju je
njegova Kanlinka neprestano obnavljala. Njegova Kanlinka. Zbog toga pjesnik
nikada nije primao ovaj pogled. Zian je nije unajmio. On je samo... uivao
njeno prisustvo.
Pjesnik je bio ugodan drug. Mogao je razgovarati ako je takvo bilo
raspoloenje, ili sjediti toliko tiho koliko je bilo potrebno. Tai odmahnu
glavom. Zateknu se kako se vraa, protiv vlastite volje, kraju susreta u
Roshanovoj koiji.
Razlogu zato je pio.
Pipa se povue, flauta preuze melodiju. S druge strane maloga podija
pjesnik je, koliko je Tai mogao procijeniti, po prvi put dosada bio nekoliko
pia iza njega. U tim oima nije bilo osude. Niti razonode. Moglo bi se rei da
je i to bila neka vrst osude.
Tai se nije osjeao voljnim to rei, niti misliti, niti putati umu da noas i na
emu radi. Nejasno mahnu i pored njih se stvori uglaen lik u blijedo-plavoj
svili, napuni mu au. Nejasno je bio svjestan parfema, kroja njene haljine.
Sinanska moda za ovu sezonu, pretpostavi. Bili su skoro tamo. Nije ga bilo
dvije godine. Bili su skoro tamo.
ena je uglavnom bolja od vina za odguravanje misli. I gotovo uvijek
bolja za glavu. Zian se blago nasmijei.
Tai je zurio u drugoga ovjeka.
Pjesnik doda, potiho: U dubini ume ujem samo ptice. Ne morate nita
rei, ali ja sluam.
Tai slegnu ramenima. Ovdje sam. Svi smo ivi. Ime moga brata nije bilo u
onom pismu. Rekao bih da je to bio dobar susret. Pun potovanja. Pouan.
Biste li?
Bio je to, vie od rijei, spokojni pogled dubok poput ume koji ga naglo
prekine u tenji za ironijom.
U dubini ume... Njegov odgovor nije bio vrijedan: ovoga ovjeka, onoga
to se upravo zbilo, onoga s ime se Tai nosio. Pipa nastavi, pridruujui se
flauti. Svirai su bili vrlo dobri.
ao mi je, ree. Spusti glavu. Podignu pogled. Rekli ste mi ranije danas
da osjeate kao da se neto pribliava. Nazvali ste to kaosom.
Jesam.
Mislim da ste u pravu. Mislim da je to gotovo sigurno.
I elite neto uiniti? To je ono to vas titi? Shen Tai, moramo se sjetiti
to smo, to su naa ogranienja.
I tako je Tai na kraju ipak izrekao to je mislio (ili pokuavao ne misliti).
Mogao sam ga ubiti. U koiji. On nije mlad. U velikoj je boli, neprestano.
Imao sam svoj no. Razumijete li? Bio sam tamo, i sluao sam ga kako govori
i mislio sam: to je ono to moram uiniti! Za carstvo. Za sve nas. Skrenu
pogled. Nikada u ivotu nisam imao takav osjeaj.
No, govorili ste o tome da ubijete nekoga, dok smo jahali.
Jest. Mislio je na Xin Luna. Tada je bila rije o Yanovoj smrti. Odgovor.
Ovo je bilo drugaije. Osjeao sam kao da dugujem Roshanovu smrt, i
vlastitu... svima ostalima. Da se to od mene zahtijeva. Prije nego to je
prekasno.
Vidje da je uznemirio drugog ovjeka, napokon.
to on namjerava?
Napustio je Xinan, ide natrag na sjeveroistok. Njegov sin ve je otiao.
Bojao se ostati u gradu. Kae da ga je Wen Zhou svojim potezima na to
prisilio. Ima Xin Lunovo pismo. Pokazuje da me prvi ministar pokuao ubiti.
Hoe li itko vjerovati u to?
Mislim da hoe. Roshan ima ljude, ukljuujui straare Zlatne ptice, koji su
vidjeli da je Zhou dao ubiti Luna. Jer je previe znao.
Nikada nije vidio pjesnika da ovako izgleda. Poao je na sjeveroistok da
uradi to?
Tai ga samo pogleda.
Bili bi vas ubili istog trena da ste pokuali, Zian ree, napokon. Sigurno
to znate.
Naravno da znam! Katkad to treba prihvatiti, zar ne? Nije li upravo to
hrabrost? U vojnika? Mislim da sam danas bio kukavica.
Tai ponovno isprazni au.
Pjesnik odmahnu glavom. Ne. Skonati ivot, dva ivota na taj nain? I
ostale ljude na toj cesti. Niste bili spremni da se pretvarate da ste bog.
Moda. Ili nisam bio spreman da prihvatim vlastitu smrt. Ponudim je.
Moda je to bilo u pitanju.
Pjesnik je gledao u njega. Zatim ree:

Pun mjesec pada kroz nebo.

dralovi lete kroz oblake.
Vukovi zavijaju. Ne nalazim spokoj
Jer nemoan sam
Da ispravim iskrivljeni svijet.

Sima Zian doda: Volim ovjeka koji je to napisao, rekao sam vam ranije, ali u
Chan Duu ima toliko bremena. Dunost, preuzimanje svih zadaa, moe odati
oholost. Zamisao da moemo znati to treba uiniti, i uiniti to ispravno. Ne
moemo znati budunost, prijatelju. Kad bismo zamislili da moemo to bi
znailo da gospodarimo svime. A svijet nije iskrivljen nita vie nego to
uvijek, uvijek jest.
Tai ga pogleda, a zatim skrenu pogled, preko prostorije.
Wei Song je otila. Nije znao gdje. Glazba se nastavi. Bila je vrlo lijepa.
Knjiga trea
 15.

P robudi se iz jo jednog sna koji mu je bjeao, izmicao se kao losos iz

djetinjih prstiju u hladnoj rijeci. Doe svijest o jutru. Nije to bio san o
eni-liji, ne ovaj put. Nikakva udnja, nikakav osjeaj utroene udnje. Umjesto
toga, enja, gubitak, kao da je neto, netko, odlazio, ve nestao, kao sam san.
Staza u ivotu, osoba, oblik u svijetu? Sve to?
Nemoan sam da ispravim iskrivljeni svijet.
Sinu mu, jo u polusnu, da nain na koji je Chan Du sroio tu slavnu alost,
daje naznaku drugih svjetova osim ovoga. Drugih koje treba popraviti ili
ispraviti. Dvije rijei nisu iste, pomisli Tai, iako klize jedna u drugu, na nain
na koji to ini najbolja poezija.
Tada mu i ta zamisao uteknu kad mu se na vratima pojavi otro kucanje, i
Tai shvati da ga je ve bio uo, u snu, da je kucanje to to ga je probudilo,
odagnalo san niz rijeku noi s mjesecom.
Pogleda pored sebe. Drugi krevet bio je prazan, nije bio ni koriten kao i
obino, iako je pjesnikovo dranje bilo tmurno kada ga je Tai ostavio nakon
njihova sinonjeg razgovora.
Wei Song i dvojica vojnika bili su u dvoritu kada ga je preao da poe na
poinak. Dopratili su ga do vrata njegove sobe. Bilo je jasno da e ostati vani.
Sada ve tri straara. Roshan ga je upozorio da bude oprezan. Tai to nije rekao
Song ali svejedno je nainila promjene. Nije nita rekao, ak niti laku no.
Ponovno kucanje. Bez naredbe ili zahtjeva. Ali nije to bio znao je to iz
utivosti toga zvuka niti poziv od njegove Kanlinke.
Izvana dospje glas, paljivo odmjerene visine, besprijekorno uglaen:
asni Shen Tai, budite toliko milostivi da primite na znanje prisutnost i
molbu skromnoga sluge.
Tai sjede uspravno u krevetu. Niste izrekli nikakvu molbu, i ne znam iju
prisutnost primam na znanje.
Klanjam se dvaput u sramu. Oprostite mi, plemeniti gospodine. Moje ime
previe je nevrijedno da ga ponudim. Ali povjerena mi je dunost drugoga
podvornika u domainstvu Blistave i Uzviene Druice. Pozvani ste da
predstavite svoju asnu osobu.
Ona je ovdje?
Podvornik ree, s najblaim tragom otrine: Ne, ne, ona je u Ma-waiju.
Poslani smo da vas tamo dovedemo, sa svim poastima.
Tai se poe vrlo brzo odijevati.
Poinjalo je. Moglo bi se rei da je poelo pored Kuala Noa, kada mu je
Bytsan sri Nespo bio donio pismo. Ili u Chenyau, kada je guverner Drugog i
Treeg vojnog okruga htio prisvojiti njega i njegove konje, kada mu je u noi
ak poslao ki. Znak, u svili, onoga to bi moglo uslijediti.
Moglo bi se rei da nikada nema jasnog poetka niemu u ivotu, osim ako
to nije trenutak kada ovjek prvi put udahne na svijetu.
Ili bi se moglo rei da poinje sada.
Jer se Blistava i Uzviena Druica takoer zvala Predragom Pratiljom i
Ljubljenom Druicom, i njeno je ime bilo Wen Jian. Dvor nije ekao da on
stigne u Xinan. Doao je po njega.
Zapljusnu si lice vodom nad posudom. Uurbano sveza kosu i zatim to uini
ponovno s marginalno boljim uspjehom. Protrlja zube prstom. Upotrijebi
noni sud. Navue svoje maeve, svoje izme.
Poe do vratiju. Netom prije nego to ih otvori, sinu mu misao.
Wei Song, molim, javite se.
Tiina. Tai udahnu. Zaista nije ovdje htio sukob, ali...
Podvornie, gdje je moja kanlinka uvarica?
S druge strane vrata, podvornik se nakalja. Glas mu je, meutim, bio
uglaen kao i prije. Blistava i Uzviena Druica nije uvijek oduevljena
Kanlinskim ratnicima, gospodaru.
Nije svatko. Kakve to veze ima s trenutnim okolnostima?
Vaa straarica bila je odluna u nastojanju da nas sprijei da pokucamo na
vaa vrata.
to je i njena dunost, s obzirom da sam ja spavao. Jo jednom: gdje je
ona?
Oklijevanje. Ovdje je, naravno.
Zato mi onda ne odgovara?
Ja... ne znam, gospodaru.
Tai je znao. Podvornie, sve dok oni koji je dre ne oslobode Wei Song, i
dok mi se ona ne obrati, ne otvaram vam vrata. Ne sumnjam da ih moete
razbiti, ali spominjali ste potovanje, i utivost. Oekujem oboje.
Ovo nije bio najblai nain da se zapone dan. Izvana u brz, tih razgovor.
ekao je.
Gospodaru Shen, napokon je u kako kae. Posramljena sam. Nisam ih
mogla sprijeiti da vas uznemire u odmoru. Sigurno su je drali. Odbijala bi
progovoriti sve dok nije slobodna.
On otvori vrata.
Upi scenu pred sobom. Podvornik se klanjao. U jutarnjem svjetlu dvorita
bilo je tucet vojnika. Dvojica su imali rane: jedan je bio na tlu, primao pomo,
drugi je bio na nogama ali je drao ruku na slabini koja je krvarila. Oboje su,
vidje s olakanjem, izgledali kao da e biti u redu. Song je stajala meu njima,
bez vlastitih oduzetih maeva. Pogled joj je bio sputen.
Bila se, oito, borila s carskim vojnicima za njega. Vidje svoja druga dva
nona straara. Kleali su s jedne strane, neozlijeeni.
Taijevi vojnici, u daleko veem broju od ovih novih pridolica, stajali su
usred dvorita. Ali razlika u broju bila je beznaajna. Ovaj podvornik
predvodio je ljude carske strae cara Taizua, vladao tisuu godina u radosti na
Feniksovu prijestolju. Bili su to elitni vojnici palae Ta-Ming. S njima se
ovjek nije borio, niti im je ita uskraivao, osim ako nije arko elio da mu
glava zavri na koplju na gradskim dverima.
Tai vidje pjesnika meu vlastitim vojnicima. Zian se jutros nije doimao
zaigranim ili radoznalim. Izgledao je zabrinuto i na oprezu, mada zguvan kao
i uvijek: rasputene kose, nakrivljenog pojasa.
Iza svih njih u dvoritu je stajala gomila. Skupljena, rano ujutru da vidi to
se zbiva, zato je skupina s dvora ovdje. Koga su to doli zgrabiti, ili pozvati,
ili odati mu poast.
Drugi sin generala Shen Gaoa, neko Zapovjednika lijeve strane
Umirenoga zapada, ree, paljivo: Podvornie, odajete mi preveliku poast.
ovjek se ispravi iz naklona, izvjebana kretnja. Bio je stariji od Taija,
imao malo kose, samo zaliske sa strane. Nosio je tanak brk, po svoj prilici
moda. Bez maa. Crna halja dravnog slubenika, crveni pojas poloaja, klju
slube ovjeen oko struka.
Podvornik se ponovno nakloni, ovaj put sa akom u ruci, u odgovoru na
Taijeve rijei. ine ovo vrlo formalno, pomisli Tai. inilo ga je to nervoznim.
U umu mu se naglo pojavi slika, jasna poput remek-djela majstora, planina
to su okruivale Kuala Nor, u proljee, kako se uzdiu navie, i vie. Bez
ikakvih ljudi na vidiku, samo ptice, planinske koze i ovce na padinama, i
jezero ispod njih.
Odmahnu glavom. Pogleda ulijevo, i vidje sjedalicu s baldahinom kako ga
eka. Trepnu. Bila je zasljepljujua. Sijala je na suncu. Pored nje je Roshanova
jueranja koija izgledala poput ratarevih kola za trnicu.
etiri stupa bila su optoena zlatom. Prutovi koje su drali nosai bili su
povezani s bjelokosti i oniksom, i bio je poprilino siguran, ak i odavde, da
je drvo sandalovina. Zastori su bili od teke, izvezene svile, sa simbolom
feniksa, i bili su ute boje, koju je samo carevo kuanstvo smjelo koristiti.
Perje vodomara bilo je posvuda, svjetlucalo je i presijavalo se u duginim
bojama. Previe perja; obilje koje je gotovo napadno kada se zna koliko je ono
rijetko, s kolike je daljine doneseno, koliko je kotalo.
Vidje urese od ada na krinim dijelovima, gornjim i donjim, zastorima
ovjeene sobice na prutovima. Bijeli ad i blijedozeleni i tamnozeleni. Prutovi
su bili dovoljno dugi za osam nosaa, ne etiri, niti est, a u blizini je stajala
osmorica mukaraca, bezizraajnih lica, da ga odnesu do Ma-waija.
Pokuao je, uzaludno u samom trenutku, zadrati kakvu kontrolu nad
sobom, kakvu udaljenost juer kada ga je An Li bio pozvao pored ceste.
Pokua ponovno.
Wei Song, povratite svoje oruje i uredite da se Dynlala osedla. Kratko
pogleda podvornika. Radije jaem. Bio bih, meutim, zahvalan na vaoj
pratnji.
Podvornik je izgledao sasvim staloeno, formalnog izraza aljenja na licu.
Bojim se da se vaoj Kanlinki ne moe dopustiti oruje. Isukala ga je na
strau carskog domainstva. Mora, naravno, biti kanjena.
Tai odmahnu glavom. To nije prihvatljivo. Bila je pod naredbom da me se
preko noi ne uznemirava. Na mene je bilo vjerujem da vaa gospodarica to
zna pokuaja ubojstava. Ako umrem, carstvo trpi golem gubitak. A time ne
mislim na vlastiti bezvrijedni ivot.
Najslabiji traak nelagode na ovjekovu glatkom licu, izvravanje
prilagodbi. Svejedno, gospodaru, i dalje stoji da je ona-
Ona je uinila upravo ono to joj je nareeno da uini za dobrobit Kitaija i
njenog trenutnog gospodara. Zanima me, drugi podvornie, jesu li vai vojnici
objasnili svoju namjeru? Jesu li je pozvali da pokuca na vrata i obrati mi se?
Tiina. Okrenu se prema Song.
Wei Song, izvijestite me: jesu li te stvari bile uinjene?
Glava joj je sada bila visoko uzdignuta. alim da nije bilo tako,
gospodaru. Uspeli su se na trijem, ogluili se na zahtjeve da stanu. Ogluili se
na zahtjeve za objanjenjem. Ovaj ovdje, podvornik, poao je ravno prema
vaim vratima.
Zasigurno ste vidjeli njihove carske odore?
Gospodaru, odore mogu biti krinka. To je poznata tehnika. Ljudi su bili
ubijeni takvim lukavstvom. A sjedalica s baldahinom stigla je tek nakon to
sam se ve upustila u okraj s vojnicima. Posramljena sam i alim to sam vas
ojadila. Prihvatit u, naravno, svaku kaznu koja mi slijedi.
Ne slijedi vam nita, ree Tai odluno. Podvornie, odgovarat u vaoj
gospodarici za svoju sluavku, ali neu svojevoljno poi s vama ako joj se i na
koji nain naudi, ili sprijei da me titi.
Vojnici su ozlijeeni, ponovi podvornik.
I ona je, ree Tai.
Bila je to istina. Vidje krv na Songinom ramenu, raspor na njenoj tunici.
Bila bi, pomisli, vie ojaena zbog poraza (protiv tuceta najbolje uenih
vojnika u Ta-Mingu) nego iega drugog. Pusti da mu glas postane hladan.
Ako postoji itko tko moe potvrditi izvjetaj koji je ponudila, usudim se rei
da krivnja i kazna nije na mojoj uvarici, i rei u to i u Ma-waiju.
Podignu glas. Sima Ziane, hoete li biti toliko dobri da pomognete?
Bilo je katkada korisno imati slavno ime da ga se uvede u razgovor, i vidi
to e uslijediti. U drugom vremenu i mjestu, moda bi mu to bilo zabavno.
Podvornik se hitro okrenu, spotaknu se, kao da se zatekao u vrtlogu vjetra.
Ugleda pjesnika, koji je ljubazno istupio da ga se vidi. Podvornik brzo uspje
izvesti dva naklona, ali staloenost mu je bila jasno potresena.
Zian se srdano nasmijei. Ne vjerujem, na svoju veliku alost, da sam
drag gospi Wen Jian ovog proljea. Bio bih poaen i zahvalan da mi se prui
prilika da joj izrazim svoje potovanje, kad bi se ukazala mogunost.
Bio je natuknuo neto tomu nalik, prisjeti se Tai, u njihovu prvom
razgovoru. Razlog zato je napustio Xinan.
Gospodaru Sima, rastreseno ree podvornik. Ovo je neoekivano!
Pronai vas u... u drutvu gospodara Shen Gaoa, erm, Shen Taija.
Pjesnici izviru na udnim mjestima. Bio sam ovdje jutros i vidio vae
vojnike kako odbijaju udovoljiti zahtjevu da opravdaju svoje ponaanje pred
vratima gospodara Shena. Vjerujem da Kanlin mora odgovoriti na takvo
odbijanje, prema kodeksu svoga reda. Han Chung iz Sedme dinastije ima
pjesmu na tu temu, u kojoj hvali njihovu odanost. Pjesma je bila omiljena
presvijetlom ocu slavnoga cara, sada s bogovima i svojim precima. Moda ak
i slua Han Chunga kako recitira u jednome od sedam nebesa. Zian pobono
podignu ruku. Moemo se samo nadati, sred praine i buke svijeta, da bi
moglo biti tako.
Tai osjeti poriv da se nasmije, toliko je zbunjeno izgledao podvornik.
Obuzda lice. Ree, najozbiljnije to je mogao: Podvornie, suputnici su mi
presvijetli majstor Sima, kanlinska uvarica, i druina vojnika koje je mojoj
zapovijedi osobno dodijelio guverner Xu Bihai. Jahat u meu njima. Ponizan
sam pred pozivom vae gospodarice da joj se predstavim i odmah u krenuti
na put za Ma-wai. Hoete li mi uiniti ast da jaete s nama?
Ree to glasno, htio je da ljudi uju.
Od ove toke nadalje, pomisli, mnogo toga to se bude zbilo bit e za
predstavu pozicije, i poziranja. Toliko je znao o dvoru.
Wen Jianin podvornik znao je vie, naravno. Ali inilo se kao da je ovjeku
zbog neega sada jako neugodno. Ponovno se nakalja, premjetajui se s
noge na nogu. Nastupi neugodna tiina. inilo se da eka. to, Tai nije znao.
Jaite sa mnom, Tai ponovi. Ovdje se zbila sitna neugoda, nita znaajno.
Rado u rei vaoj gospodarici da ste s njenom stvari bili propisno revnosni.
Gospodaru Shen, va potpuno nevrijedan sluga moli oprost. Nije bilo
uzeto u obzir da biste mogli odbiti sjedalicu s baldahinom. Poznato je da ste
privreni svome konju i htjeli smo osigurati da sigurno polazi s nama. Neki
nai vojnici ve su ga odveli jutros, iz ovdanjih konjunica. Doekat e nas u
Ma-waiju. Naravno da nita naao nee biti uinjeno-
Uzeli ste moga konja?
Tai osjeti snano bubnjanje u sljepoonicama. Bio je svjestan da je Wei
Song povratila svoje oruje, odmah pod njim u dvoritu. Carski vojnici nisu je
nikakvom kretnjom pokuali zaustaviti. Zian koraknu naprijed da stane pored
nje. Pjesnikovo lice sada je bilo hladno, iroke oi na oprezu.
Tai ree Song: Dynlal je bio uvan?
Kao i uvijek, gospodaru, odvrati ona.
Podvornik se ponovno nakalja. Jutronji susret, dosta oigledno, nije se
odvio na nain na koji je bio oekivao. Dvojica od troje ljudi pored konja,
koliko sam shvatio, posluno su odstupili, kako i prilii, s obzirom na to tko
smo mi.
A trei? ree Tai.
Trei je, uvelike alim, takoer odabrao isukati otricu na asnike strae
carske palae.
Branei mog sardijskog konja dar od princeze Cheng-wan! Kako mu je i
reeno da ini. Podvornie, gdje je on?
Ponovno tiina.
Reeno mi je da je naalost podlegao zadobivenim ranama, gospodaru.
Mogu li ponuditi svoje aljenje? I nadu da smrt bezimena vojnika nee-
Tai silovito podignu obje ruke, rairenih prstiju, dlanova prema vani,
izazivajui tiinu. Bila je to gesta sile, oholosti, pretpostavljenoga koji uutkuje
podinjenoga u javnosti. ak i dok je to inio pokuavao je dokuiti je li
imao vii in od ovoga ovjeka. Tai je bio srednjerazredni, sasvim simbolini
vojni asnik, ali takoer sin asnoga generala i vano mlai brat
premijerova glavnog savjetnika.
Ali ovaj podvornik, u crnoj halji s crvenim pojasom mandarina osmoga
stupnja, visoko u domainstvu Ljubljene Druice, inom ga je nadjaavao po
svim moguim-
 Ne. Nije. I zato mu se ovjek jo jednom nakloni, umjesto da zarei na
Taijevu sramotnu gestu. Podvornik je znao.
Tai je, preko i iznad svih drugih moguih istina i poredaka i inova, sada
bio brat carskoj obitelji. Li-Mei. Princezi Li-Mei, uzdignutoj u carsku obitelj
prije nego to ju je brak poslao na sjever.
U Kitaiju, u Devetoj dinastiji cara Taizua, taj je odnos bio bitan. Bio je
toliko bitan. Bio je razlog zato je Liu uinio to to je uinio, rtvujui sestru
svojoj ambiciji.
I bio je to razlog zato je Tai mogao ovdje stajati, ruku ispruenih da uutka
drugog ovjeka, i vidjeti mandarina palae Ta-Ming kako pred njim stoji
posramljen.
Kroz stisnute zube, borei se s gnjevom (bijes ga ovdje moe rainiti,
mora misliti), Tai ree: Nije bezimen. Ime mu je bilo Wujen Ning. Vojnik
vojske Drugog okruga postavljen na dunost u utvrdu Gvozdenih vrata,
kojemu je njegov zapovjednik dodijelio da titi mene i moga konja, sluei
caru tako da potuje zapovjedi svojih nadreenih, ukljuujui mene.
Pokuavao je, ak dok je govorio, sjetiti se ovjeka, njegovih crta lica,
rijei. Ali Wujen Ning nikada nije rekao nita ega bi se Tai mogao prisjetiti.
Jednostavno je uvijek bio tamo, uvijek u Dynlalovoj blizini. Zabrinut izraz, s
rupom meu zubima, pojavi mu se u umu, prorijeena kosa koja otkriva
visoko elo. Pogrbljena ramena, ili moda ne... Tai je osjeao olakanje to je
upamtio ime. to ga je mogao ponuditi ovome skupu u dvoritu, bogovima.
Ree: Podvornie, ekam slubeni odgovor dunosti na ubojstvo vojnika i
krau moga konja.
Kraa je bila teka rije. Bio je odvie gnjevan. Vidje Ziana kako ga
nakratko pogleda, stisnutih usana, kao da poziva na oprez.
Zatim mala kretnja u prepunu dvoritu vidje neto drugo. Ma koliko
diskretan bio taj pokret, inilo se kao da su svaki mukarac i ena (sada su ve
izile i djevojke iz glazbenog paviljona) na tom otvorenom prostoru na
jutarnjem svjetlu vidjeli istu stvar, i odazvali se na nju kao da ih je uitelj plesa
sve bio poduio.
Ruka proviri kroz svileni zastor sjedalice s baldahinom.
Mahnu podvorniku, dva prsta to su se polako uvila.
Na tim prstima bilo je prstenja, vidje Tai, a nokti su bili obojeni u crveno.
Zatim je bio na koljenima, s glavom na tlu. Tako su bili svi u dvoritu osim
njenih straara, i podvornika.
Tai si dozvoli da oprezno podigne kratak pogled, bubnjajueg srca,
pomaknuta uma. Podvornik se triput nakloni zatim sporim koracima prijee do
zakrivene sjedalice kao prema odrubljivanju vlastite glave.
Tai je gledao ovjeka kako slua togod mu je iznutra kazivano. Podvornik
koraknu u stranu, ponovno se nakloni, bezizraajna lica. Ruka ponovno
proviri kroz utu svilu i opet mahnu u znak poziva, na posve isti nain, dva
prsta, ali ovaj put prema Taiju.
Sve se promijenilo. Ipak je ovdje bila osobno.
Tai ustade. Ponudi isti trostruki naklon kao i podvornik. Ree, potiho, Song
i Zianu: Ostanite uz mene ako ikako moete. Neemo u tome brzo ii. Uinit
u sve to mogu da vam zajamim sigurnost, i vojnicima.
Mi nismo u opasnosti, ree Sima Zian, jo uvijek na koljenima. Bit emo
u Ma-waiju, ma to bilo.
Gospodaru Shen, u svoju Kanlinku kako kae. Izraz lica bio joj je
neobian, dok je podizala pogled prema njemu. Budite oprezni. Ona je
opasnija od ene-lije.
Znao je da jest. Tai sie niz stepenice trijema, prijee pranjavo dvorite
kroz gomilu ljudi to klee, i zateknu se pored sjedalice sa zastorima.
Ree glasno, gledajui u podvornika, i kapetana carske pratnje pored sebe:
Predajem svoje suputnike u vau zatitu. Ako je moj konj izgubljen ili
ozlijeen polaem to na vas obojicu. asnik kimnu, uspravan poput motke od
zastave. Podvornik je bio blijed.
Tai pogleda zatvoreni zastor. Usta su mu bila suha. Kapetan mahnu prema
Taijevim maevima i izmama. On ih odstrani. Podvornik povue zastor
unatrag, samo koliko treba. Tai ue. Zastor sjedalice pade i zatvori se uz
suanj. Zateknu se obavijen mirisom u priguenom svjetlu to se cijedilo kroz
svilu, za koje se doimalo da ne pripada sasvim svijetu koji je upravo napustio.
Nije, naravno. Ovdje unutra nije bio isti svijet.
Pogleda je. Wen Jian.
Upoznao je divne ene u svome ivotu, neke od njih jako nedavno. Lana
Kanlinka koja je dola da ga ubije pored jezera bila je ledeno lijepa, hladna
poput Kuala Nora. Xu Bihaijeve keri bile su besprijekorne, starija ak i vie
od toga. Proljetna Kia bila je zlatna i velianstvena, slavna po tome. Omiljene
kurtizane u najboljim kuama u Sjevernom okrugu bile su divne poput cvijea:
studenti su im pisali pjesme, sluali njihov pjev, gledali njihov ples, slijedili ih
uz stube od ada.
Nijedna od tih ena, niti jedna od njih, nije ono to je ova bila po svjetlosti
onoga to nudi. A trenutno nije ni plesala. Sjedila je njemu nasuprot,
naslonjena na jastuke, motrei Taija pogledom procjene, ogromne oi ispod
oblikovanih obrva.
Bio ju je vidio izdaleka, u Parku dugoga jezera, na festivalskim
sveanostima s carem i dvorjanima na njihovu uzvienu mjestu na balkonu Ta-
Minga, odvojeni od obinih mukaraca i ena, iznad njih, blie nebu.
Nije bila odvojena od njega ovdje, bila je toliko blizu da ga je to unitavalo,
i bili su sami. A doimalo se da jedno sitno, boso stopalo visokoga luka sasvim
lagano dodiruje vanjtinu njegova bedra, kao da je sluajno tamo doplovilo,
sasvim nesvjesno.
Tai teko proguta. Jian se osmjehnu, bez urbe ga nastavi procjenjivati,
sasvim oputena.
itavo dvorite ljudi na carskoj postaji vidjelo ga je kako ulazi u ovu
sjedalicu s baldahinom. Mukarca bi se moglo ubiti zbog toga to je bio sam s
carevom voljenom. Osim ako taj mukarac nije eunuh, ili nagla misao nije
uinjen eunuhom kao alternativa presijecanju grla. Tai pokua pronai sigurno
mjesto za sputanje pogleda. Svjetlost je njeno dopirala kroz svilu.
Ona ree: Zadovoljna sam. Dovoljno ste naoiti. Bolje je kada su mukarci
prijatni za oi, ne slaete li se?
On ne ree nita. to da kae na to? Spusti glavu. Njeno stopalo pomaknu se
uz njegovo bedro, kao da to ini sluajno, iz nemira. Savi none prste. On to
osjeti. U njemu je bila udnja. Silovito se trudio da je zatomi. Sputene glave,
izbjegavajui njen pogled, vidje da su joj nokti na nonim prstima obojeni u
tamnocrveno, gotovo grimizno. Nije bilo sigurnog mjesta za usmjeriti pogled.
A sa svakim je udahom osjeao miris koji je nosila.
Prisili se da podigne pogled. Usne su joj bile pune i iroke, lice srcolika
oblika, koa besprijekorna, a svila njene tanke plave ljetne haljine, s njeno
utim uzorcima kao i zastori, bila je duboka izreza. Vidje privjesak od
bjelokosti u obliku tigra izmeu bogatih oblina njenih grudi.
Bila joj je dvadesetijedna godina, bila je iz poznate obitelji s juga. Dola je
u Xinan sa esnaest godina, da je udaju za princa carske obitelji, osamnaestog
sina.
Tada ju je vjeno slavni car Taizu, otac njena mua, jedne noi vidio kako u
palai plee na glazbu flaute (pria je bila vrlo dobro znana) i do trenutka kada
je prestala glazba i ples, tok njena ivota i tok carstva bili su zauvijek
promijenjeni.
Poboni su izjavili (potiho) da je ono to je uslijedilo bilo oskvrnue braka
i obitelji. Osamnaesti sin prihvati veu palau, drugu enu, i osebujne
konkubine. Vrijeme je prolazilo na dvoru, ugodno. U palai i Ma-waiju bilo je
glazbe i ena je plesala caru. Pjesnici poee pisati o etiri velike ljepotice.
Caricu pozvae da slijedi vlastitu jasnu sklonost prema vjeri i povue se u
hram van Xinana i palae, da umota svoj ivot u molitvu.
Taijeva sestra bila je pola s njom. On posegnu za tom brzom slikom Li-
Mei hrabrom i bistrom da ga povrati iz onoga to se istinski doimalo kao
opijanje. Na svijetu, pomisli, nema vina poput prisutnosti ove ene. Moglo bi u
tome biti pjesme, sinu mu.
Netko ju je vjerojatno napisao.
Ree, kada se sjedalica podignu i poee se kretati: Gospo, va je sluga
odvie poaen ovime.
Ona se nasmija. Naravno da jeste. Nee vas ubiti to ste ovdje, ako o tome
razmiljate. Sino rekoh caru da namjeravam doi i sama vas dovesti. Hoete li
uzeti lii? Mogu vam ga oguliti, gospodaru Shen Tai. Mogli bismo ga ak
podijeliti. Znate li kako se najvie uiva u dijeljenju voa liija?
Nagnu se naprijed, kao da ima namjeru pokazati mu upravo tada. On ne ree
nita. Nije imao rijei, nije imao pojma to da kae.
Nasmija mu se ponovno, s obrvama u visokom luku. Promotri ga jo koji
trenutak. Kimnu glavom, kao da je potvrena kakva zamisao. Podsjetili ste me
na svoga brata kada ste maloprije podignuli ruke prema mom podvorniku.
Mo skrivena iza utivosti.
Tai je pogleda. Nismo naroito slini, gospo. Vjerujete da on pokazuje
mo?
Liu? Naravno da da. Ali oprezno, ree Wen Jian. Osmjehnu se. Kaete da
ste jako poaeni. Ali takoer ste ljuti. Zato ste ljuti na mene, gospodaru?
Nije ga trebala tako zvati. Stopalo se ponovno pomaknu, nepogreivo.
Koristit e svoju ljepotu, udnju svakoga mukarca za njome, kao sredstvo,
oruje, ree samome sebi. Dug vrat bio joj je istaknut zlatnim naunicama to
su joj padale do ramena, optoene biserjem, uz teinu zlata doimala se jo
njenijom. Kosa joj je bila skupljena, ali je padala na jednu stranu, slavno. Stil
koji je sama izumila, slap, koji se sada oponaao diljem carstva. Igle za kosu
bile su optoene raznolikim draguljima, a nije ak ni znao imena svog dragog
kamenja koje je vidio.
Ona poloi ruku, prividno nemarno, na njegov list. On zadra dah. Ona se
ponovno osmjehnu. Odmjeravala je njegove odgovore, shvati on.
Zato ste tako ljuti? upita ga ponovno glasom koji je odjednom bio nalik
djetinjem, to ali zbog kazne.
On ree, paljivo: Jedan od mojih vojnika jutros je ubijen, presvijetla
gospo. Vjerujem da ste uli. Carev vojnik. Moja kanlinska uvarica ranjena je,
i dvojica vaih ljudi. A moj sardijski konj-
Znam to. Bilo je to nekulturno. U mojem prisustvu bilo je nasilja, to
nikada nije doputeno. Podignu ruku s njegove noge. Uputila sam svojeg
podvornika da se ubije kada stignemo do Ma-waija.
Tai trepnu, nije bio siguran da je ispravno uo.
 Vi... on...?
Ovo jutro, ree Ljubljena Druica, nije se odvilo kako sam eljela. To
me uinilo nesretnom. Usne joj se zakrivie prema dolje.
U ovoj se eni ovjek moe utopiti, pomisli Tai, i vie ga nikada ne bi
pronali. Car u palai goni besmrtnost, govorili su, uz pomo alkemiara i
kole nesputane noi, gdje prouavaju zvijezde i sazvijea na nebu da otkriju
tajne svijeta. Tai je odjednom bolje shvaao tu udnju.
Va brat, ree ona, ne lii na vas.
Ne, ree Tai.
Namjerava to initi, shvati on: mijenjati teme, prisiliti ga da dri korak s
njom, na taj nain ga iskuavati.
On savjetuje moga roaka, ree ona.
Znam to, presvijetla gospo.
Ne svia mi se, ree ona.
Tai je utio.
A vama? upita ona.
On mi je brat, ree Tai.
Ima oi koje odmjeravaju i nikada se ne smijei, ree Wen Jian. Hoete li
mi se vi svidjeti? Smijete li se?
On duboko udahnu, zatim odgovori ozbiljnije nego to je mislio da hoe.
Manje esto otkako mi je umro otac. Otkako sam poao na Kuala Nor. Ali da,
va sluga se neko smijao, presvijetla gospo.
U Sjevernom okrugu? Rekoe mi toliko. ini se da ste se vi i moj roak
tamo divili istoj eni.
Varljivo tlo, pomisli Tai. I radila je to namjerno.
Da, ree on.
On je sada ima.
Da.
Znate li koliko je za nju platio?
Ne, presvijetla gospo. Kako bi znao?
Vrlo velik iznos. Vie nego to je trebao. Davao je proglas, o sebi.
Razumijem.
Vidjeh je otada. Ona je... vrlo lijepa. On uze u obzir tu stanku.
Ree: U Kitaiju ni u svijetu nema vina toliko opojnog poput gospe Wen
Jian.
Osmijeh koji mu je to donijelo bio je dar. Gotovo je mogao vjerovati da je
polaskana, djevojka koja reagira na dobro sroen kompliment.
Gotovo. Ree ona: Na kraju niste dali odgovor o svome bratu, zar ne?
Pametni ovjee. Mogli biste preivjeti na dvoru. Oni su vas pokuali ubiti?
 Oni. Tako opasna rije.
Kimnu glavom, ne vjerujui samome sebi dovoljno da progovori.
Dvaput?
Ponovno kimnu. Palaa je to sigurno saznala jo pred nekoliko noi. Xu
Bihai je pisao, zapovjednik na Gvozdenim vratima je poslao glas. Ona bi znala
to Ta-Ming zna.
Dvaput, koliko mi je poznato, ree on.
Je li to bio Roshan?
Zastraujue izravno. Ovo nije bila ena-djevojka zavedena vjetim
frazama. Ali mogao je naslutiti nemir, dok je ekala njegov odgovor. Postoji,
pomisli, razlog zato je dola govoriti s njime nasamo. To bi moglo biti to.
Ne, ree Tai. Siguran sam da nije.
U to vas je juer uvjerio?
Ovo se pretvorilo u izravno ispitivanje sred svile i mirisa, s bosom
nogom uz bedro.
Bio je siguran da e izvjetaj o jueranjem susretu u koiji pored ceste stii
do dvora, ali njegova brzina navede ga da neto shvati, sa zakanjenjem: ona je
morala putovati pola noi od Ma-waija da bi sada bila ovdje. Brzo je raunao
udaljenosti. Morala je krenuti gotovo im je stigao glas o njegovu susretu s An
Lijem.
Nije znao to da zakljui iz toga. Nikada nije bio dijelom dvora, nikada ak
ni blizu. Dolazio je s dvije godine samoe onkraj Gvozdenih vrata.
Uspio me uvjeriti, presvijetla gospo.
Vjerujete da je ono to vam ree istina?
Vjerujem.
Ona uzdahnu. Nije to mogao protumaiti. Moda je to bilo olakanje.
Ono to jo nije rekao jest da zna da je to to mu Roshan ree istina jer ve
zna tko ga je pokuao ubiti na zapadu Proljetna Kia stavila je svoj ivot na
kocku da bi to mogao znati.
Trebao ju je vidjeti.
Jian ree: Jer An Li moe narediti da se ljude ubije bez previe truda.
Nemam razloga da sumnjam u to, presvijetla gospo. Paljivo je birao
rijei.
Ona se lagano nasmijei, skupljenih usana, svjesna njegova opreza. Ali
ipak vas je naveo da mu vjerujete.
Tai ponovno kimnu. Da, gospo.
Nije znao je li htjela od njega da kae vie. Sinu mu pomisao da uzme u
obzir da ovo ispitivanje vri ovdje i na ovaj nain ena, careva plesaica-
ljubavnica, njegov san vjenosti kasnih dana.
Tai shvati da je to dio razloga zato je Deveta dinastija nesigurna koliko je
blistava. Zato je Sima Zian rekao to to je juer rekao: Osjeam da dolazi
kaos.
Ovo stvorenje bez premca pred njim, divno poput legende, bilo je u rodu s
prvim ministrom i pristalica (pomajka!) ovjeka koji mu je bio suparnik, a
imala je i povjerenje i strast cara koji je zbog nje htio ivjeti vjeno.
Ravnotea Kitaija znanog svijeta moda se protezala njemu nasuprot. To
je, pomisli Tai, teko breme za njena vitka ramena.
Sjedio je tamo, dok se sjedalica odmjereno kretala niz cestu, udiui parfem
u zatvorenom, intimnom prostoru odvojenom od deset tisua buka svijeta, i
ekao je idue pitanje. Ono koje bi ga moglo baciti svih ih baciti u kaos
kojega se Zian bojao.
Nije Roshan? Tko je to, onda, bio? uskoro e ga pitati.
Ali nije. Ili je ve znala, ili se bojala znati, ili uti to naglas izgovoreno.
Izneseno u svijet, zahtijevajui odgovor. Ruka joj se podignu s njegova lista
gdje je opet leala. Odabere lii iz zdjele pored sebe, vjeto ga oguli.
Prui mu ga.
Molim vas, ree Wen Jian.
Tai uze zrelo, klisko voe iz njenih prstiju. Imalo je okus juga, i ljeta, poput
izgubljenih sjeanja na slast.
To posljednje, shvati on, je ono to je osjeao. Neto to mu klizi iz prstiju,
gotovo nestalo. Jueranji susret pored ceste, a sada ovaj. Oboje koji su mu
doli u susret. Sasvim razliiti sastanci ali takoer isti u sri. Mo to prilazi,
da dozna to on namjerava uiniti. Treba doznati, jer mo je oduvijek to
trebala znanje je nain na koji se mo moe ouvati, ili pokuava ouvati.
Krenuo je iz planinske kotline, s bojnog polja koje njegov otac nikada nije
ostavio za sobom, odluan da stigne do Xinana da uini... da uini to, tono?
Nikada nije odluio, kretao se odvie brzo.
Ubiti ovjeka, juer je rekao pjesniku, kao odgovor na Yanovu smrt. Ali
Xin Lun je ve bio mrtav. Nikakvom Taijevom krivnjom, nikakvim njegovim
postignuem, nikakvom zaslugom njegovom imenu s Yanovim duhom pored
jezera. A Lun je bio samo alat.
to jo? to je jo jurio ovamo da uini, pravo niz carsku cestu pored
odvojka na jug koji ga je mogao odvesti domu? Rijeiti konje, nekako, taj dar
koji obuzima ivot.
Obuzima ivot. Misao mu je udnovato odjekivala u umu. Tai nije ivio
ivot u kojemu su neprijatelji, na mjerilu ubojitosti, igrali ikakvu ulogu. Ali
prvi ministar elio mu je smrt. Iz hira, najvjerojatnije. Jer je mogao. Wen Zhou,
koji je bio rod ovoj eni, koji je drao poloaj zbog nje.
Pogleda Jian, sebi nasuprot. Bila je ogulila vlastiti lii i, dok je gledao,
stavila ga njeno meu prednje zube i zagrizla. Tai odmahnu glavom, zatim se
nasmijei. Morao se nasmijeiti, ona se toliko oito igrala s vlastitom
poeljnou.
Oh, dobro! ree ona. Oblie usne, sjajne od voa. Ovo e biti dosadno
putovanje ako itavo vrijeme budete ozbiljni.
Naprijed i natrag, pomisli on. Teka pitanja, zagriz zrelog voa, jezik to
polagano prelazi preko vlanih usana, stopalo ili prsti to ga dodiruju,
prizivaju udnju. Zatim e ponovno uslijediti pitanja.
U tom trenutku, Tai donese odluku. inila se dovoljno oitom, i imala je
vrlinu jednostavnosti. Trebao je samo napokon neto shvatiti: da nikada ne bi
mogao biti dovoljno suptilan da dostigne one koji ga ekaju. Nema vremena
da dovoljno sazna, ili da stekne svijest o odnosima, na razini koja bi mu
omoguila da se kree s ovim mukarcima i enama na njihovu glazbu. Ne bi
ak niti uo note koje oni uju.
Nije bio sposoban podbadati da otkrije to znaju ili ele, igrati igru
izgovorenih i preuenih rijei s dvorjanima i viim dravnim slubenicima i
ak pokojim guvernerom, u i oko palae Ta-Ming i cara.
Bit e danas meu njima. I ne moe nauiti taj ritam, ne u vremenu koje ima
na raspolaganju. Stoga nee niti pokuati. Poi e drugim putem, kao sveti
lutalica Svete staze koji bira na raskriju, slijedi vlastitu istinu, pustinjak to se
smije u planinama.
Tai udahnu. Ree: Juer sam ponudio konje guverneru Anu.
Ona se zagleda, sjede uspravnije. Paljivo spusti neoguljeni lii koji je
upravo odabrala iz zdjele.
Sve?
On kimnu. Ali imao sam uvjet, i on je odbio.
An Li je odbio dvije stotine i pedeset sardijskih konja?
Rekao sam da su njegovi ako vrati moju sestru od Boga. Rekao je da to
ne moe uiniti. Konji su vai, presvijetla gospo, ako vi to moete uiniti.
Svi?
On ponovno kimnu. Bila je oigledno potresena. Roshan je takoer bio.
Ja ne... Je li vam ona ljubavnica, vaa sestra?
Nije si mogao dopustiti da bude uvrijeen. Ovo je bio dvor. Ljudima bi
sinule takve zamisli. Odmahnu glavom. Nita takvo. Ovo je najvie da odam
poast svome ocu. Nikada ne bih dozvolio mome bratu da to uini. U naem
periodu alovanja, bio je to in nepotovanja.
 Zurila je kao da je oamuena. A ena u ovoj sjedalici s baldahinom nije
bila kakva jednostavna konkubina ili plesaica, ma koliko osebujna. Ovo je
netko tko je sada odreivao ivot u Ta-Mingu, tko ga je oblikovao i nalazio mu
ravnoteu, u opasna vremena.
Poinjao je shvaati koliko opasna, od juer i misli koje se bio domislio: o
nou koji je nosio, i poinjenju ubojstva u onoj koiji pored ceste.
Ne pokuavate rei da je bilo pogreno dati vau sestru u taj brak i poslati
je na sjever?
Morao je biti oprezan. Nebeski Sin ne moe pogrijeiti.
Ne, ne moe. Njen glas bio je pun osjeaja.
Ovo je osobna zamolba, gospo, samo to.
Valjda razumijete, ree ona, sada s ovladanim glasom, koliko moete
oekivati na dvoru kao posljednji junak Kuala Nora i brat novoj princezi?
Jeste li uzeli u obzir da car ne moe biti manje dareljiv od Tagurskog lava ili
e biti posramljen? Mora vam dati darove koji nadilaze te Sangramine konje.
Nije o tome razmiljao. Uope. Ukljuujui, prije ovoga jutra, vezu s Li-
Mei, koliko je njeno uzdizanje znailo za njega. Toliko i ree.
Jian nestrpljivo odmahnu glavom. Naunice su joj zveckale. Sine Shen
Gaov, ljuti ste na svoga brata zbog onoga to je uinio. Mome roaku suparnik
ste za enu. U redu. Mislite li da su njihovi poloaji uklesani u ad, zauvijek im
osigurani? Mislite li da bi mogli biti barem malo u strahu od vaeg dolaska?
Na Taiju je bio red da bude uznemiren. Ne znam dovoljno da prosuujem
takve stvari. Imam malo iskustva, i vodstva. Moda Sima Zianovo.
ena sloi grimasu. Nije najpouzdaniji savjetnik, gospodaru Shen. Nikada
nije vrio dunost, i duan mi je slau pjesmu od posljednje koju je ponudio.
Moda kasnije danas? ree Tai. Ako mu se dozvoli da-
Danas imam druge namjere. Neki ljudi pozvani su u Ma-wai. Ovo je
prevano da bi se dalje odgaalo.
to to?
Vi, sine Shen Gaoa! Vi ste prevani. Zato mislite da sam ovdje?
Zbog... zbog konja?
Polagan osmijeh, med to se toi da zasladi pie. Ruka, blistava od prstenja,
taknu njegovo izuveno stopalo gdje ga je drao paljivo uz rub sjedalice.
Dozvoljeno vam je misliti da su samo oni u pitanju. Ali razmislite o tome to
sam rekla. Bit u razoarana ako se pokaete neinteligentni. Ili vam nedostaje
odlunosti.
Nokti se pomaknue. Ree, pomalo oajno: Presvijetla gospo, ne elite
konje?
Njih deset, ree odluno. Ako mi elite dati dar u zamjenu za drutvo na
ovoj cesti i liije koje sam vam gulila. elim ih nauiti da pleu, reeno mi je
da se to moe uiniti. Ali to bih radila s vie od toga? Vodila ih u rat?
Onda... onda zasigurno car? Dat u Sardijce izravno Nebeskom Sinu.
Stvarno vam je stalo do toga da ih se to hitrije rijeite, zar ne? Ne.
Razmislite, Shen Tai. Naem uzvienom caru nije dozvoljeno da bude duan
bilo kojem svojem podaniku. Njegova je dunost vrhovne velikodunosti.
Morao bi vratiti vie nego to mu date ili biti posramljen u oima svijeta.
Upravljate s vie tih konja nego to je Kitai bilo kojom prilikom primio, ikada.
Nebeski Sin mora vam odati poast im stignete. A ako mu jo i date konje...?
Tai odjednom poeli da je ipak poao onim odvojkom na jug, da sada jae
domu niz cestu koju poznaje. Ne trebaju svi ljudi, zasigurno, biti dijelom deset
tisua buka, uskovitlane praine, dvorskih nadmetanja, voenja svijeta?
Zatvori oi. Nije to bila najmudrija odluka. Stopalo joj se odmah pomaknu,
kao da je upravo na to ekala. Njeni noni prsti savie se uz njegovo bedro.
Kada bi se odluila pomaknuti jo samo malo... Tai hitro otvori oi.
Jeste li ikada vodili ljubav u sjedalici s baldahinom? Wen Jian upita,
bezazleno. Te ogromne oi susretoe se s njegovima odispod savrenih,
oslikanih obrva. Mogue je. Pomaknu stopalo.
Tai ispusti sitan, nehotian zvuk.
Izravnost. Bio se odluio za to.
Ree: Gospo, srce mi tue od vas. Usta su mi suha od udnje. Znam da se
igrate sa mnom, poput make, a ja samo elim odati poast vama i caru.
Ponovno onaj osmijeh. Znate da se bavim tim... tim igranjem, je li?
On kimnu glavom, suvie hitro.
I to je moja jedina svrha, zakljuiste?
On je zurio u nju. Nije mogao progovoriti.
Siroti ovjee. Bi li vam lii ikako pomogao? Ta suhoa...?
Tai se nasmija. Nije si mogao pomoi. Izraz njena lica bio je olienje
nestaluka. Pred koji trenutak jasno je tumaila pitanja carstva i svijeta, sada je
uivala u svojoj ljepoti i moi koju joj prua. Uze i oguli jo jedan plod bez
ekanja na njegov odgovor. Isprui ga. Njegovi prsti dodirnue njene.
Ree ona, potiho: Rekla sam vam, car, ivio vjeno i u radosti, zna da sam
ovdje, zna da ste sa mnom. Pitat e me u Ma-waiju jeste li bili dolini i rei u
mu da jeste, jer uistinu, jeste. Je li vam sada lake?
Puno je kimao i odmahivao glavom. Ponovno kimnu.
Ree ona: Uredih da se obitelji vaeg vojnika isplati naknada. Uputih svog
podvornika da tako uini prije nego to se pobrine za vlastite stvari i skona
svoj ivot.
Bio je zaboravio na to. Tai se nakalja: Mogu li zamoliti, milostiva gospo,
da se podvorniku dozvoli da ivi? Wujen Ning, moj vojnik, i moja Kanlinka
zasigurno su oboje bili nasrtljivi u obrani mene, i konja.
Obrve se ponovno podigoe u luk. Moete zamoliti. Ja, meutim, nisam
sklona pristati. Ovo jutro neispravno je sprovedeno. Loe se odraava na
mene, i na prijestolje. Odabere jo jedan lii. Uskoro emo dostii koiju
koja eka i vae konje i suputnike. Jahat ete do Ma-waija, kao moja pratnja.
Svia mi se ova sjedalica, ali ne za duga putovanja. Svia li se vama?
Ponovno, kimnu. Zatim ree: Presvijetla gospo, mislim da bi mi se svialo
biti gdjegod ste i vi.
Taj neuurbani osmijeh: doimao se kao iskreno zadovoljstvo (iako uistinu
nije mogao biti siguran). Dovoljno uglaena usta, Shen Tai. Kao to rekoh,
mogli biste preivjeti u palai.
Hoete li mi pomoi? upita on.
Nije znao da e to rei.
Njen se izraz lica promijeni. Pogleda ga. Ne znam, ree Wen Jian.

Nakon kratkog vremena zastadoe na mjestu gdje kada se povukao uti

svileni zastor vidje da je uistinu ekala koija. I ova je imala perje vodomara.
Pored nje na cesti (sada vie ne na carskoj cesti, bili su skrenuli s nje, na
sjeveroistok) Tai vidje Ziana i Song i svoje vojnike na konjima, i nemiran,
velianstven Dynlalov lik.
Dade svom konju lii u ime isprike, i uzjai.
Sada se nisu kretali velikom brzinom, pratili su koiju. Puhao je vjetar
zapadnjak. Dok se sunce penjalo, uo se pjev ptica. Pred sobom su vidjeli
zelene breuljke. Jahali su u tome smjeru. Bile su to poumljene padine gdje se
mogu nai najraskonija ladanjska imanja inanske aristokracije. Zvao se to
Okrug petorih grobnica, nedaleko grobnog mjesta posljednjega cara i
njegovih predaka, i znatno vee grobnice koju je car Taizu (ivio jo tisuu
godina) za sebe gradio.
Netom to su dosegli podnoja prvih brjegova, proli su pored velikog
potanskog svratita na toj cesti sjeveroistok-jugozapad, zatim su doli do
maloga jezera okruenog drveem, mjesta slavnog po vruim izvorima i
ljekovitim vodama. Na zapadnoj strani jezera nalazila se farma svile i
kanlinski hram, na drugoj je obali leao Ma-wai.
 16.

T i-Mei je izgubila pojam o tome koliko dugo ve jau. Pet noi? Krajolik
je jednolian, nemilosrdan. Dolazak ljeta uinio je travu vrlo visokom i
malo je staza i puteva. Vrijeme postaje nejasno. Ne svia joj se to. ivjela je
svoj ivot predviajui mogunosti, znajui to se zbiva, kamo ide. Oblikujui
kamo ide, do koje god razine moe.
U tome je podosta nalik svome najstarijem bratu, ali ne bi to rado priznala.
Zna jahati, nauila je kao dijete jer je njen otac vjerovao da je to vano, ak
i za djevojku, ali ovoliko vremena na konju, dan za danom, teko je za nju, a
Meshag nije sklon odmarati se naroito esto.
U boli je na kraju svakoga dana, a zatim umorna kroz jahanje iduega jutra
jer su noi provedene spavajui pod zvijezdama hladne i ne pruaju odmora.
Nadala se da e ta neudobnost proi.
Ne kae nita o tome, ali svjesna je da on zna. Ima osjeaj da putuju sporije
nego to on eli, zbog nje. Pokuala je sama skratiti njihovo vrijeme odmora,
prva se ustaje, ali Meshag je jednostavno zanemari kada to napravi. Kree
samo kada je spreman krenuti, ili, vjerojatnije, kada odlui da je ona spremna.
Ali bio je rekao, ranije u peini (drugi svijet, u kojemu je ubila ovjeka), da
e ih njegov brat slijediti, sa amanima, a jasno joj je da, togod da je postao
Meshag, sin Hurokov, ma kakvu mranu vezu imao s vukovima i divljinom i
duhovima, ne eli da ih amani ulove. Sigurno za njeno dobro, mogue za
svoje.
Izbjegavao je do sada svoje ljude, zar ne? Klonio se svoga brata svih onih
godina otkako mu je njen brat spasio ivot (moda spasio ivot). Ali sada, za
nju za Shen Li-Mei, enu iz Kitaija ponovno je priao Bogima, oteo je, i
sada ih progone. Tako joj je rekao. Li-Mei nema naina da spozna istinu.
Ostavlja je to nemirnom, gnjevnom, ak. Pitala ga je, pred neko vrijeme, zato
ih nisu ve ulovili, budui da ne putuju velikom brzinom.
Moraju nas pronai, ree on. Imaju drugu princezu za nositi na sjever.
Ne znaju kojim putem putujemo. Morao je ekati amana.
Dugaak odgovor, za njega.
 Ona ima samo najslabiji pojam gdje su. Jau na istok. Ovo su zemlje
Shuokija, ali ako se ispravno sjea, oni se kreu na sjever kako vrijeme postaje
toplije. Shuokiji su neprijatelji Bogima. Negdje u ovome smjeru ima
kitanskih garnizonskih utvrda, sjevernih postaja. Dugi zid juno je od njih,
naravno. Ne zna koliko daleko, ali die se i sputa sa zemljom kao kakva zmija
to ide u susret moru. Pred njima nema niega osim stepa ako su Shuokiji
uistinu na sjeveru. Bogi ne vode svoja stada na ispau ovoliko daleko na
istok, a nisu ni blizu Koreinkom poluotoku.
Vodi je u prazninu.
Prola su dva dana od ikakvoga traga ljudskog ivota jutarnji dim pored
dalekog jezera. Meshag je odluio ne poi tim putem po vodu, iako su tada ve
paljivo dijelili zalihe. Pred veer je pronaao malo jezerce. Tamo su
logorovali, s vukovima na strai.
Ona, dakle, ipak ima nekakvog pojma o vremenu, govori samoj sebi. Lokva
vode pred dvije noi, blagi uspon tla sino na otvorenome. Bez pravog
sklonita otkako su napustili pilju s konjima na zidovima.
Nou ne rade vlastite vatre. On je nije dodirnuo, osim da joj pomogne da se
uspne na konja. Mislila je o tome. Podosta je mislila o tome.
Oekivala je da e je dosada ve uzeti tjelesno, pripremala se na to od
vremena kada je ekala u jurti, u mraku. Ona je ena sama s mukarcem u
prostranstvu prazne zemlje odreeni dogaaji obino tome slijede.
Meshag je, meutim, previe razliit, na vidljive, uznemirujue naine. Ona
ne zna to da vie misli.
Nikada nije vodila ljubav s mukarcem, samo se igrala s drugim
djevojkama na dvoru, hihotala ili aputala istraivanja sa slabim znaajem.
Neke od djevojaka bile su uinile vie meusobno, s dvorjanima (ili kojim
od prineva) u Ta-Mingu ali Li-Mei nije. ak i dok su jo bile u palai,
carica je bila pobona i zahtjevna: od njenih se ena oekivalo da se
pridravaju pravila ponaanja visokoga roda, koja su po tom pitanju bila jasna.
Jednom je carev imenovani nasljednik, princ Shinzu (poseban sluaj,
naravno), stao iza Li-Mei tijekom glazbene izvedbe u Min-Tanu, Dvorani
svjetlosti.
Dok su glazbenici svirali, a plesai poinjali s plesom, osjetila je zaslaeni
dah na vratu, zatim ruku kako joj klizi uz donja leda, kroz svilu, klizi dolje,
natrag gore, ponovno dolje. Shinzua se smatralo jako neodgovornim,
armantnim, rijetko trijeznim. Bilo je beskonanih glasina o tome koliko e
dugo ostati nasljednikom, ili ak zato je uope bio Taizuov odabrani
nasljednik meu tolikim sinovima.
Sjea se toga dana izuzetno dobro, sjea se kako je stajala, oiju usmjerenih
pred sebe, prema plesaima, nepomino, paljivo diui, lebdei izmeu bijesa
i uzbuenja i bespomonosti dok ju je dirao odostraga, kradomice.
Nije uinio nita vie. Nije ak ni priao s Li-Mei kasnije, ni tada, ni bilo
kojom drugom prilikom prije nego to je napustila palau i pola s caricom u
prognanstvo.
S promrmljanom izjavom (nije ak ni jasno ula rijei) nastavio je dalje
kada je glazba zavrila. Vidjela ga je kako pria s drugom dvorskom damom,
kasnije, kako se smije, s jo jednom aom vina u ruci. I ena se, takoer,
smijala. Li-Mei se sjea dvojakih osjeaja, kada je to vidjela.
Nikada sebe nije smatrala ljepoticom kakva bi ponukala mukarca na
neumjerenost udnje ili nesmotrenosti. Niti je, ak, bila onakvom enom kakva
bi obino izazvala barem prolaznu panju za jesenjeg poslijepodneva u
Dvorani svjetlosti.
Da je njen otac iv, dosada bi ve, nesumnjivo, bila udana, i znala bi mnogo
vie o tom vidu svijeta. Mukarci i ene. Ve je neko vrijeme spremna da naui.
Da je Shen Gao jo uvijek iv, njegova ki ne bi sada bila sama s barbarskim
jahaem i vukovima sred sjevernih stepa.
Meshag spava neto dalje od nje. Vukovi zauzimaju poloaje kao straari u
irokom krugu oko njih. Zvijezde su svake noi sve blistavije kako mjesec
opada. Vidi Djevu pletilju kako svake veeri zalazi, zatim se nad njome
pojavljuje Nebeska rijeka dok se tama produbljuje, a zatim vidi izgubljenog
smrtnog ljubavnika kako se die na istoku, s daleke strane Rijeke.
Nikada nije oputena u blizini vukova, jo uvijek ih pokuava ne gledati, ali
nee joj nauditi, sada zna, zbog Meshaga. Svaki je dan odjahao prije svitanja,
dok se iz trave dizala magla. Putao ju je da nastavlja jahati sama, idui prema
suncu im ono svane i magla izgori. Vukovi je vode, tite.
Jo uvijek ih mrzi. itav ivot misli i osjeaja i straha nije se mogao
promijeniti u nekoliko dana, zar ne?
Svaki put, Meshag ih je sustigao prije podneva, s hranom. Lovi, u loveve
sate prije zore. ak donosi i drvo za ogrjev, potpalu na leima. Izgazi travu,
oblikuje prostor, gradi niske, oprezne dnevne vatre.
Jedu zeeve, ili svisce u posljednje vrijeme danas oderane koe i
skuhane, probodene istesanim prutom. Daje joj neku vrst voa da ga oguli.
Ona ne zna kako se zove. Gorko je ali ga jede. Pije vodu. Pere lice i ruke,
uvijek, vie kao simbol nego ita drugo. Ona je Kitanka, i ki svoga oca. Ustaje
se i istee, ini to prije Meshaga.
Jau dalje, sa suncem nad glavom, oblaci, bez oblaka, dani blagi, veeri
svjee, noi hladne. Visoravan se protee, u svim smjerovima, nalik ni na to
to je ikada poznavala, s travom toliko visokom, gotovo ih krije, ak i na
konjima, dok putuju. Ipak skriva vukove, gotovo moe zaboraviti da su uope
tamo.
Gotovo moe zamisliti da e ovako jahati vjeno, u tiini, kroz visoku
travu, s vukovima.

Nita nije vjeno, ne otkako se svijet promijenio nakon rata na nebesima.

Kasno istog toga dana, sa suncem za njima. Li-Mei je umorna, trudi se da to
sakrije, drago joj je da Meshag jae na elu i rijetko se osvre. Preputa
vodeem vuku da pazi da ga ona slijedi. Recitirala je poeziju, bez ikakve teme
ili veze, samo da si odvrati panju, da se zadri u sedlu dok on ne pozove na
stoj.
On tada stane, prenaglo. Ona nije obraala panju, gotovo udari u njegova
konja svojime. Brzo ga zauzda, trzne uzdama, zaobie i stane pored njega.
On gleda u nebo.
Nekoliko oblaka pred njima, neki prema sjeveru, ruiasti i uti na svjetlu
niskog, dugoga sunca. Bez traga kie, bilo kakve oluje. Vjetar je blag. Nije
nita takvo.
Ugleda labuda. Vidi da je to ono to on gleda. Lice mu je postalo jako
mirno. To je samo ptica, ona eli rei. Ali bila je sred udnovatosti ve
dovoljno dugo da zna da on ne bi tako gledao uvis, tako izgledao, da je to
samo ptica to prelijee.
Vidi ga kako sa sedla uzima kratki, iroki Bogovski luk.
Nije imao luk kada je doao po nju. Ovaj je uzeo kada je ukrao konja. Li-
Mei pomakne svoga konja u stranu, da mu da prostora. Labud leti na jug,
prema njima.
Proljee je. ak i ona zna da labud ne bi trebao letjeti na jug u proljee. Sam
je. Moda izgubljen, zalutao na irokim cestama neba? Ne misli to, zapravo.
Ne kada pogleda ovjeka pored sebe, sada sa strijelom na tetivi, podignuta
luka. Vrlo je to dalek pogodak, ona ima vremena da pomisli.
uje oslobaanje strijele. Crvena pjesma ratnih strijela, crveno sunce. U
Kitaiju su toliko puta opjevane pjesme luka i strijele u ratu, unatrag tisuu
godina do poetaka oblikovanja carstva.
Meshag nije izgledao nespretno niti kruto, shvaa ona. Ne dok je uzimao
luk, namjetao strijelu, putao je da poleti.
Labud padne s neba. Toliko bijel pod bojama oblaka i plavetnila. Nestane u
travi.
Ona vidi kako dva vuka odlaze po njega, hitro, udno. Nastupi tiina.
Zato? upita, konano.
On gleda natrag na zapad. Nebo i trava. Spremi luk.
 Naao me, ree on. Loa srea.
Ona oklijeva. Va brat?
On kimne. Vjetar mu pomie kosu.
On... labud je traio?
Ponovno kimne, ovaj put smeteno. Jasno je da misli. Smilja.
Ree: Sad kad ga amani budu zvali nema odgovora. Znaju smjer kamo je
poslana svaka ptica. Znat e da sam ga ubio.
Nju je ponovno strah. udnovatost svih stvari ono je to je najvie plai.
Ptica na nebu ubija se kao to su se ubijaju zeevi i svisci u jutarnjoj magli, a
to znai...
Nije li ga netko mogao loviti za hranu? Netko drugi?
On je pogleda. Crne oi. Bogi nikad ne ubijaju labudove.
Aha, ree ona.
On je nastavlja promatrati, dulji pogled od ikojeg kojega se moe sjetiti.
Njegove oi upijaju svjetlost i gutaju je. Ree on: Moj brat bi vam naudio.
Nije to oekivala. Naudio mi?
On je... takav.
Promisli na trenutak. Neki mukarci u Kitaiju, isto.
ini se da se bavi nekom milju. Ree on: Kad sam bio... nisam bio kao
on.
Kad sam bio. Kad je bio ovjek? Ona ne eli ii prema tome, tamno je u tom
smjeru.
Ree, da ispuni tiinu, bez stvarne potrebe za odgovorom: Zato bi mi
naudio? Kitanskoj princezi, koja mu donosi slavu?
On krene ramenom, nespretno slegne. Puno previe pitanja. Uvijek pita.
Ne prilii enama.
Ona skrene pogled. Zatim ga vrati. Onda vam trebam ponovno zahvaliti, i
biti zahvalna da ne idem njemu, zar ne? Hoe li nas sada uhvatiti? Kamo
jaemo? to ste odluili uiniti?
To je neka vrst ispita, ti brzi, hitri upiti. Ona je takva kakva jest.
Vidi izraz koji je odluila zvati osmijehom.
Postoje naini da se odbije strah, udnovatost, osjeaj bivanja duboko
izgubljen u svijetu.

Jau dok tama gotovo ne obavije zemlju, jedu hladno meso u sedlu i ostatke
voa. Mjesec na opadanju ve je zaao. Li-Mei, u stvarnoj neudobnosti, i dalje
o tome uti. Sada e ih progoniti. On je pokuava spasiti. Ovo nije proljetno
jahanje kroz Jelenji park da vide ivotinje kako se hrane ili piju u suton.
 Ponovno je dovede do vode. Nije sigurna kako, ovoliko daleko od zemlje
Boga. Mora da su to vukovi, zakljui.
Kae joj da se mogu odmarati samo kratko, da odmah poe spavati. Sada e
jahati u mraku, init e to svake noi. Ali tada, nakon to je zurio prema njoj
gotovo izgubljenoj u sutonu, teko vidljivih crta lica, naredi joj da legne licem
prema dolje u niskoj travi pored jezerca.
Ona poslua. Sada poinje, pomisli, dok joj srce poinje bre udarati protiv
njene volje. (Kako se moe obuzdati otkucaje srca?)
Ali u krivu je, ponovno. On joj dolazi, da, ali ne iz potrebe, niti gladi.
Klekne pored nje i pone raditi po miiima u njenim leima, prstima
isprepliui bol s olakanjem od boli. Kada se ona napne, trznuvi se, lagano je
pljusne, kako se pljusne nemirna konja. Pokua odluiti je li uvrijeena. Zatim
se prisili da se prepusti njegovim rukama. Uskoro e ponovno jahati, ovo nije
ni vrijeme ni mjesto da nosi ponos. to uvrijeena ovdje moe znaiti?
Njegove kretnje ostaju ukoene, ali jako snane. Ona jednom jaukne, ispria
se. On ne ree nita.
Odjednom se zapita moda bljesak uvida? je li njegova tjelesna
suzdranost, ta ravnodunost prema injenici da je ona ena, uzrokovana
onime to mu se zbilo pred sve te godine. Je li mogue da ga je to uinilo
nesposobnim da osjea udnju, ili da je ostvaruje?
Toliko malo zna o tome, ali mogue je, zasigurno. Takoer bi objasnilo...
Zatim, u jednom trenutku, dok mu ruke usporavaju, i zatim ponovno
usporavaju, i zadravaju blizu njenih bokova, postane svjesna da mu se disanje
promijenilo. Tada ve ne moe vidjeti nita, licem prema dolje u travi, svjesna
je njega samo kao prisutnosti, kako je dodiruje.
I iako Shen Li-Mei, jedina ki asne kue, nikada nije dijelila krevet niti
leaj i s jednim mukarcem, niti istraivala naroito daleko ak ni niz prve
staze ljubovanja, zna s instinktivnom sigurnou da ovaj mukarac nije
ravnoduan prema njoj kao eni u mraku s njime, i samoj. to znai da, ako se
suzdrava, nije to zato to ne moe osjetiti-
I u tom trenutku ona shvati jo jedan dio onoga to se zbiva. Sada, i otkako
je doao po nju meu logorskim vatrama, natrag na zapadu. Zatvori oi. I sama
duboko i polagano udahne.
Njegova gesta, odista, izvire iz irine duha za kakvu nije bila spremna. Ovo
su barbari. Svi koji ive van granica Kitaija su barbari. Od njih se ne oekuje...
plemenitost. Ne moe se oekivati, zar ne?
Slua ga kako die, osjea njegov dodir kroz odjeu. Sami su na svijetu.
Djeva pletilja, takoer sama, sjaji na zapadu. Li-Mei shvati da su joj se otkucaji
srca ipak umirili, iako je svjesna neeg novoga unutar sebe.
 Misli da sada vie razumije. Umiruje ju to, oduvijek je bilo tako. ini to
toliku razliku. I ipak je Shandai bila prva rije koju joj je rekao. To ime.
Ree, potiho: Hvala. Mislim da u sada spavati. Probudit ete me kada bude
vrijeme za jahanje?
Promijeni poloaj, na bok, i zatim se digne na koljena. On se ustane. Ona
podigne pogled prema njemu pod zvijezdama. Ne moe mu vidjeti oi. Vukovi
su nevidljivi. Zna da nisu daleko.
Jo uvijek na koljenima, nakloni mu se, rukama dodirujui zemlju.
Ree: Zahvaljujem vam na mnogim stvarima, sine Hurokov. Za svoj
nevrijedni ivot, u ime svoga oca, i u ime svoga brata Shen Taija kojem
odajete poast tako da... na nain na koji me titite. Ne kae nita vie. Neke
stvari ne mogu se izravno izrei, ak ni u tami.
Noni povjetarac. On ne ree nita, ali vidi ga kako jednom kimne glavom.
Korakom otie od nje, ne daleko ali dovoljno daleko, blizu konja. Li-Mei
ponovno legne, sklopi oi. Osjea vjetar, uje ivotinjske zvukove u travi i s
vode jezerca. Postane svjesna, s iznenaenjem, da plae, po prvi put otkako su
napustili pilju. Nakon nekog vremena, usne.
* * *
Proljetna Kia nije o sebi mislila po imenu koje joj je majka dala otkako je
pred mnogo godina napustila Sardiju.
Dola je u Kitai kao dio male druine glazbenika i plesaa koji su bili
poslani kao danak Taizuu, Nebeskom Sinu. Sardijci su bili oprezan narod,
svake su godine nudili darove Kitaiju i Taguru, te ak i novo stvorenim
carstvima zapadno od njih. Kada malena domovina lei u plodnoj dolini
izmeu planina, to se mora initi. Katkada (ne uvijek) to je bilo dovoljno.
Nisu je uzeli u ropstvo, i nisu je oteli, ali nije joj bilo ponueno odvie
izbora po tom pitanju. Jednoga se jutra probudila i voa njene trupe rekao joj
je da zauvijek naputa svoj dom. Imala je petnaest godina, ve se isticala
svojim izgledom, i vjetinom u pjevanju i sviranju pipe, u svih njenih
dvadesetosam ugaanja ica u kitanskom stilu, to je moda bio razlog zato
su je odabrali.
Ostala je s tom trupom dvije godine u Xinanu, kada su se svih njih
dvanaestero mirili s injenicom da je velianstveni i slavni car imao dvadeset
tisua glazbenika. Svi su ivjeli u golemoj etvrti istono od palae koja je
bila i sama poput grada, vea od bilo kojega grada u Sardiji.
U dvije su godine bili pozvani da sviraju tri puta, dvaput na manjim
dvorskim vjenanjima, jednom na gozbi za doek junjakih izaslanika. Ni na
kojoj prigodi Nebeski Sin nije bio prisutan.
 ena moe imati zelene oi i utu kosu, biti lijepa i vitka i odista vjeta u
glazbi, i svejedno vidjeti kako joj ivot nestaje niz godine. Moe biti nevidljiva
i neujna meu zabavljaima palae Ta-Ming.
Dvoru, moda, ali ne i onima koji su bili u potrazi za osobitom vrstom
ene. Kiu su, izgleda, zamijetili na onom drugome vjenanju. Tada je ve
imala sedamnaest godina. Bilo je vrijeme da pone neto postizati, mislila je.
ivot, ako nita drugo.
Prihvatila je poziv da ue u okrug naslade i bude uena u jednoj od
najboljih tamonjih kua uena u mnogim stvarima, i pod uvjetima koji su
bili (tada je ve znala, obraala je panju) bolji od onih koje je veina
djevojaka dobila. Zelene oi i uta kosa ipak su inili razliku. Mogunost da
napusti okrug glazbenika bilo je pitanje podmiivanja eunuha koji upravljaju
zabavljaima Ta-Minga. Dogaa se stalno.
Trebala je postati kurtizana, i nije imala nikakvih privida to to znai.
Nauila je biti gospodarica stola, najvii in meu enama iz okruga naslade.
To su one koje se unajmljivalo da sviraju na gozbama aristokrata ili visokih
mandarina. Da sviraju, takoer, u privatnijim okolnostima i nastupaju na druge
naine nakon to bi slavlje zavrilo.
A kada za kakvog poslijepodneva ili veeri u Paviljonu mjeseine nije bilo
bogatih dvorjana, uvijek je bilo studenata to ue za ispite to jest zapravo
uope ne ue (ne ako su bili u Sjevernom okrugu) nego tee inu koji bi doao
s prolazom ispita.
Proljetnoj Kii studenti su se uglavnom vie sviali od dvorjana, to nije
najpametniji nain razmiljanja za djevojku. Ali njihov entuzijazam, njihovo
sanjarenje, obraalo se neemu u njoj to rasko i oholost Ta-Mingovih
aristokrata nije dodirivala i kadkad bi je nasmijavali.
Gosti iz palae davali su bolje darove.
Bio je to ivot barem dok je ena mlada. Bolji ivot, najvjerojatnije
mada nitko to ne bi mogao sa sigurnou rei od onoga koji bi imala kod
kue. Xinan, pod carem Taizuom, bio je sredite svijeta. Ipak se ponekad pitala
je li uvijek najbolje nalaziti se u sreditu svijeta.
Sjea se trenutka, pred mnogo godina, dok su prolazili kroz utvrdu Vrata od
ada u Kitai, kada je donijela odluku da ostavi svoje ime za sobom.
Djevojke roene pod tim imenom vie nije bilo, odluila je. Gotovo se
sigurno vie nikada nee vratiti domu, obitelji, pogledu na planine prema
sjeveru, lanac za lancem, do neba. Djeovjka koja putuje na istok ostavit e
svoje ime sa svojim sjeanjima.
S petnaest godina, inilo joj se to kao nain da ide naprijed, da preivi.
Ali ako joj je roeno ime ve odavno izgubljeno, to ne znai da mora
prihvatiti, u svome umu, ono koje je za nju izabrao Wen Zhou, kao da bira
tkanine ili konje za polo.
Na imanju se odaziva na Lin Chang jer mora, i ini to sa smijekom, draest
bez truda, ali dalje od toga nee ii. Povrina jezera.
On ne moe vidjeti to ona misli ili osjea. Sada ve ima dar za
obmanjivanje mukaraca. Imala je vremena to nauiti. To je vjetina kao bilo
koja druga kojoj ena moe samu sebe poduiti: glazba, razgovor, ljubovanje,
oponaanje udnje i buktanja strasti.
Trebala bi biti zahvalnija, sama sebi kazuje mnogo puta na dan, ili dok nou
lei, sama ili pored njega. Ona ima sudbinu, zahvaljujui Zhouu, koja
oznaava, poput zastave, najvii vrh snova svake kurtizane u Sjevernom
okrugu.
On je drugi najmoniji ovjek u carstvu to znai, zapravo, na svijetu.
Ona ivi na ogromnom imanju sa slugama koji joj se na svaki prohtjev
spremno odazivaju. Zabavlja njegove goste glazbom ili duhovitim
razgovorom, gleda ga kako igra polo u Jelenjem parku, brojnih noi dijeli
njegov jastuk. Poznaje njegova raspoloenja, neke od njegovih strahova. Nosi
najfinije tkane svile, i nakit koji istie njene oi ili blijeti s njenih uiju pod
svjetlou svjetiljki, u njenoj zlatnoj kosi.
Moe je otpustiti u svakom trenutku, naravno. Izbaciti je, sa ili bez ikakvih
sredstava za preivljavanje i to se, takoer, stalno dogaa konkubinama kada
ostare. Kada vjeta upotreba masikota, oniha, tapia indiga za znamene
ljepote, slatki bosiljak, oupane obrve i one naslikane, puder i parfem i
raskono ureena kosa vie nisu dovoljni za odravanje nune ljepote.
Njen je zadatak osigurati da on nema povoda da je otpravi iz svog prisustva,
sada, ili kad nastupi onaj dan kada ogledalo oiju mukaraca kazuje mraniju
priu.
U kojem sluaju, ne postupa nimalo razborito. Potajno unajmljeni Kanlinski
ratnici. Prislukivanje na trijemovima.
Posljednjih je dana smetena i uznemirena, boji se da bi se moglo vidjeti. Na
ovome imanju ima drugih oiju osim njegovih. Njegova je ena uvena po
zanemarivanju ena, pogleda usmjerenog prema nebesima i alkemiarskim
misterijima, ali druge joj konkubine nisu prijateljice, a svaka od onih vanih
ima sebi posveene sluge.
Ovakvo domainstvo moe biti bojno polje. Ima pjesnika koji su to uoili,
ivjeli, pisali o tome.
ini se da se dogaaji sada odvijaju bre. Kasno jutros stigao je glasnik iz
Ma-waija. Wen Zhou i njegova ena napustili su imanje koijom nedugo nakon
toga. Zhou je psovao, ljutit i crven u licu, kroz amor priprema.
 Njegova je roakinja oigledno zatraila njihovo prisustvo za poslijepodne
i veer. Uz izuzetak apsolutnih zahtjeva ratovanja ili krize, ovo nije poziv koji
se moe odbiti, ak i za premijera.
Ipak zbog nje dri taj poloaj.
Moglo bi joj se napisati, a jasno je da Zhou prieljkuje da to moe uiniti,
da jesu u dobu krize, ali ni rastue napetosti s Roshanom nisu takva vrst stvari
kakvu bi mogao iskoristiti kao izliku da sa aljenjem odbije Jian. Ne dok to
nije spreman otkriti, doi s time caru, a Kia zna da nije. Ne jo.
Previe je opasnosti, i treba ih razrijeiti.
Ve je poslao glas svom glavnome savjetniku. Liu e ih slijediti u Ma-wai u
vlastitoj koiji. Zhou ga uvijek eli u blizini kada postoji ikakva vjerojatnost
da bi mogli vidjeti cara, a u Ma-waiju je za to dobra ansa.
Prvi ministar postaje sve vie ovisan o Liuu. Svi na imanju to znaju.
Ono to Kia jo ne zna, mada je uinila sve to moe da sazna, jest je li
Liuu povjerio, ili ak dao na izvrenje, odreene upute dane s obzirom na
ovjeka koji se sada vraa (inilo se) s dalekoga zapada, nakon to je izbjegao
pokuaje vlastita ubojstva.
Izbjegao ih, mogue, zbog nje.
To je, naravno, nain na koji je bila najvie nesmotrena. Zhou bi je ubio i
ona to zna. Barem je jedan ovjek u Xinanu ve umro u ovome sluaju u
posljednjih nekoliko dana: Xin Lun, nakon to je stigao glas o Taijevu
putovanju.
Lun je bio ubijen da se sauva tajna. Ako je Tai odlui otkriti, premijer e
biti izloen. Ve se pomirila s time. Bilo kakva odanost prema ovjeku koji ju
je doveo ovdje prestaje pred tim pokuajem ubojstva. eni je, koliko i
mukarcu, zacijelo dozvoljen vlastiti osjeaj za ispravno ponaanje u svijetu.
Ne, njen stvarni strah u ovome trenutku dolazi od nje.
Glas je stigao kurirom iz Chenyaa. To je bilo pred mnogo dana. Putujui
kakvom uobiajenom brzinom, konjanik iz toga grada mogao bi ovdje stii
sutra, ili ak noas. A Tai jae, ako je za vjerovati prii, sardijskog pastuha.
Nebeskog konja, iz njenoga doma.
Kia je previe samosvjesna, predobro vlada vlastitim osjeajima (oduvijek
je takva bila), da pripie ikakvo znaenje ili teinu ovome posljednjem. Nije
niti pjesnik, kao to neke kurtizane jesu. Pjeva pjesme koje su drugi napisali.
Ali ipak... sardijski konji?
A on je iv, i uskoro ovdje. Nakon dvije godine.
Jutro prolazi, podnevni obrok, odmor u svojim odajama, etnja kroz vrtove
pored bambusovog luga. Vrijeme pue tempom koji ubija.
Sine joj, dok sjedi na kamenoj klupi pored umjetnog jezera, zaklonjena od
sunca hladovinom lia sandalovine, da, ako je Zhou na ovo poslijepodne
pozvan u Ma-wai, i kasnije na gozbu, noas nee biti kui.
Upravo u to doba stigne drugi glasnik. Podvornik domainstva odlunim
korakom zae u vrt da pronae gospodaricu Lin. Ne vjeruje da mu je draga, ali
njemu nitko nije drag stoga to nije bitno.
Izgleda da je stigla jo jedna poruka iz Ma-waija, i ova je poslana njoj. To
se nikada ranije nije zbilo. Pita se pozivaju li je da im doe svirati... ali ne, sada
bi ve bilo prekasno. A teko da u Ma-waiju nedostaje izvoaa.
Kurir dobiva pratnju kroz niz javnih odaja i dvorita natrag u vrt, dok pred
njime ide podvornik i upozorenje Kii da netko dolazi tako da moe
propisno sjesti i skladno se smjestiti na koju od klupa. Staloena je, ili se
takvom predstavlja.
Kurir se nakloni. Ipak je ona nova omiljena konkubina prvog ministra
Wena. Za ene u tome moe biti moi. Dodaje joj svitak. Ona ga otvori, slomi
peat.
Ova je poruka takoer od Wen Jian, Predrage Pratilje. Vrlo je kratka. Ne
poite noas rano na poinak, osim ako niste odvie iscrpljeni. Ne treba sve
prozore nad stubama od ada gledati kroz suze.
Drugi je stih izveden iz slavne pjesme o eni koja je predugo ostavljena
sama. Jian je promijenila tri rijei. Moglo ju se zamisliti kako se smijei dok
to pie ili diktira.
Zapravo, to nije sasvim istinito: teko je zamisliti tu enu. Prelako se
izmie, i strai zbog toga.
Ipak moe osjetiti vlastito srce kako poinje prebrzo kucati, dok razmatra te
rijei na svitku, otputa kurira s ozbiljnim izrazom lica, daje upute da mu se
ponudi hrana i pie prije nego to krene natrag za Ma-wai.
Kao prvo, kako Wen Jian uope zna za njeno postojanje? Kao drugo, zato
bi bila sklona pomoi Kii i s ime, ako to uistinu ini? Ako ovo nije kakva
klopka, ili iskuenje?
Kia se osjea kao dijete, preplavljena sloenostima.
Podvornik vodi kurira pored drvea pagode. Njena sluavka ostaje u
blizini, spremna ako je se pozove. Kia sjedi sama, gleda preko vode u otok
koji je on dao napraviti u jezeru koje je dao napraviti. Lagani povjetarac uti
kroz lie nad njome, dodiruje joj kou i kosu.
Voljela je jantar i marelice i glazbu, kada je bila jako mlada. Konje neto
kasnije, ali samo da ih gleda. Straili su je. Njene su oi izazivale panju, kada
je bila jako mlada. Njena ju je majka nazvala Saira kada se rodila. Milo ime
ostavljeno za sobom, pred mnogo godina.
BalkanDownload.org
 17.

V oljela bih, ree Wen Jian, da me se zabavi. Roae, hoete li mi

pruiti pjesmu?
Njen roak, prvi ministar, osmjehnu se. Bio je onakav kakvog ga se Tai
sjeao iz Sjevernog okruga, ili nakratko ugledao u Parku dugog jezera...
krupan ovjek, naoit i toga svjestan. Nosio je plavu svilu sa srebrno
izvezenim zmajevima. Na lijevoj je ruci imao prsten s lazulitom.
Povjetarac ue kroz prozore rastvorenih kapaka, zavijori zastavicama vani.
Bilo je kasno poslijepodne. Bili su u Ma-waiju, gdje su vrui izvori stoljeima
ublaavali carski umor, i gdje su dekadentne igre raznovrsnih dvorova
jednako dugo bile zloglasne. Odmah na sjeveru, nedaleko odavde, nalazile su
se grobnice Devete dinastije.
Pjesnici su pisali o tom spoju simbola, mada je u tome bilo rizika i valjalo
je biti oprezan.
Tai se trenutno nije osjeao opreznim, to nije mudro i znao je to. Bio je
napet poput zategnute tetive luka. Wen Zhou je bio ovdje i Taijev brat je bio
ovdje.
Nisu znali da je on u prostoriji.
Jian je, zabavljajui se (ili moda ne), bila uredila da Tai ue prije njenih
gostiju, i da se smjesti na klupu od bjelokosti iza jednoga od dvaju oslikanih
paravana u prostoriji (dralovi u letu, iroka rijeka, planine to se uzdiu,
siuni lik ribara u svome amcu).
Nije to htio uiniti. inilo mu se odvie pasivnim, popustljivim. Ali nije
znao, s druge strane, to ovdje zapravo eli. Stigao je. Ovo je bio dvor. Trebao
je donijeti odluke, izabrati ili odbiti strane. Bilo bi takoer korisno, pomisli
zajedljivo, da ostane iv. Jedna ga je osoba ovdje pokuavala ubiti.
Barem jedna osoba.
Zasada e pristati na ono to Ljubljena Druica eli od njega. Mogao bi,
barem, tako poeti. Jianine su ga ene okupale kada je njihova skupina stigla, i
oprale mu kosu (ozbiljno, s dolinou, bez traga nemorala o kojemu su
govorile glasine). Nakon toga, u odaji s pogledom na jezero, bile su mu
pripremile svilu finiju od ikakve koju je u ivotu nosio. Liao svila: jednom, u
pjesmi, usporeena s obinom svilom kao ono to je blistav slap blatnom
potoku isuenom na ljetnoj vruini.
Sjetio se te slike dok se odijevao. Halja mu je svjetlucala i treperila u
teksturama i zelenim nijansama, bojama bambusova luga na promjenjivu
svjetlu. Papue i pojas i meki eir bili su mu crni, s blijedoutim zmajevima
na sebi. Igla za eir bila je ureena smaragdom.
Dvije su ga ene povele, u tiini, s rukama u punim rukavima, sputenih
oiju, niz hodnike mramora i ada, zatim preko dvorita i niz jo hodnika do
odaje u kojoj je Wen Jian oigledno kanila primiti odreene goste.
Tai je nije vidio otkako su stigli. Bila mu je rekla u sjedalici s baldahinom
da ima plan za dananje poslijepodne. Nije imao nikakve zamisli to bi to
moglo biti, niti kakva bi njegova uloga u tome bila.
Svake noi na Kuala Noru, dok je gledao zvijezde kako se diu i sputaju,
ili mjesec, u svakom je trenutku znao svoj zadatak. to je bio tamo da ini.
Ovdje, on je jedan od brojnih plesaa, a ne zna ples.
elio je da je Zian s njime. Wei Song je dao otpust za poslijepodne, da se
javi u vlastiti kanlinski hram neto dalje niz obalu. Bilo mu je sinulo da bi se
njene dunosti, njena sluba, sada kada su ovdje stigli, mogli smatrati
izvrenima. Osjeao se neobino izloeno kada se naklonila i otila.
Pjesnik je bio negdje u Ma-waiju. Ve je prije ovdje bio gost. Nisu imali
prilike prozboriti prije no to su ih odveli u suprotnim smjerovima. Zian je
gotovo sigurno kuao kakvo slavno vino. Tai se pitao ponaaju li se ene
toliko propisno s Prognanim Besmrtnikom kao to su se ponaale s njim.
Njegove su ga dvije pratilje dovele u ovu odaju za prijem, pokazale mu
sobne paravane (slike su bile Wang Shaove) i nisko sjedite iza jednoga od
njih. Pozvale su ga, ljupko, da sjedne. Mogao je odbiti. Ali nije znao to bi time
postigao. inilo se najmudrijim, zasada, da vidi to Jian radi. Kakvu to igru
igra ako je to uope igra.
Otkri da je mogao dosta dobro vidjeti kroz sitne otvore u paravanu. Nije ih
primijetio s oslikane strane. Bio je potpuno siguran da otvori za gledanje,
njegova sposobnost da nevien promatra prostoriju, nisu sluajni. Strop je,
vidje, kada podignu pogled u udu, bio od kovanoga zlata. Na njemu su bili
oblikovani cvjetovi lotosa i dralovi. Zidovi su bili od sandalovine, pod od
mramora.
Jian se osmjehnu njegovu paravanu kada ue sa svojim podvornikom
drugaijim ovjekom od onoga jutros. (Onaj od jutros do sada je ve
vjerojatno bio mrtav.) Nije to, pomisli Tai, osmjeh koji mu je pruila dok su
bili sami na cesti.
 Pitao ju je, netom prije nego to je izaao da jae Dynlala ostatak puta, hoe
li mu pomoi ovdje na dvoru.
Ne znam, rekla je.
Ovdje nije bila rije o tome da mu pomae, zakljui. Mogao bi biti u krivu,
ali nije mu se tako inilo. Osjeao se kao kukavac dok je ovdje sjedio. Htio se
suoiti s Wen Zhouom i svojim bratom. Ukaza mu se brza, jasna slika kako s
njima isukava maeve. Liu je s otricom bio beznadan. Zhou je Taiju
vjerojatno bio dostojan suparnik, ili vie od toga. Bila je to besmislena misao:
ovdje nije dozvoljeno oruje. Bio je prisiljen predati svoje kada su stigli.
Kroz paravan, Jian je izgledala mnogo drugaije: hladnija, spokojnija, s
teinom koja nije postojala (nije mogla postojati) dok je bila ispruena u
namirisanoj nosiljci, gulila liije, izvijala boso stopalo njemu uz bedro.
I ona je bila u zelenome, s carskim feniksima u istoj blijedoj utoj kao
njegovi vlastiti zmajevi. Pitao se znai li to neto. Kosa joj je bila kao i prije:
nairoko oponaan stil koji pada u stranu. Pogled na nju mogao je mukarcu
tota uiniti.
Iza njega su bila mala, diskretna vrata. Mogao se odmah sada ustati i otii
ako vrata nisu zakraunata. Pitao se jesu li. Pitao se postoje li vrata iza drugog
oslikanog paravana, postavljenog dijagonalno ovome uz isti zid, njih dvoje
uokvirujui prostor za Wen Jian i njene prijatelje, u Ma-waiju, u proljee.
Prestade se pitati o takvim stvarima kada se Jian smjesti na podij u sreditu
odaje, prihvati au od podvornika, i mahnu da se primi njene goste.
Otvorie se visoka vrata. Ue nekolicina mukaraca, niti jedna ena. Jian je
bila jedina ena u prostoriji. ak su i sluge, koji su toili vino u ae od ada,
bili mukarci. Nije bilo glazbenika.
Meu pridolicama je bio Sima Zian. Iznenaenje. Pjesnik je bio propisno
odjeven i ureen, s tamnim eirom i kosom uredno privrenom iglama.
Izraz lica bio mu je budan, zaigran, kao i uvijek. Tai to zamijeti, ali nije dugo
gledao u njega. Neto mu odvue panju. Ne na prvog ministra, mada je Wen
Zhou takoer bio uao u prostoriju.
Skriven, tih, uplaen, i borei se s bijesom, Tai pogleda svog starijeg brata
po prvi put u dvije godine.
Liu je dobio na teini, vidjelo mu se na licu, ali osim toga je bio
nepromijenjen. Manji od Taija, meki. U bogatoj, ozbiljnoj crnoj svili
mandarina, s tamnocrvenim pojasom najviega ranga i simbolinim kljuem
na struku, diskretno ue, propisno se nakloni, zauze mjesto iza Wen Zhoua,
malo u stranu.
Tai je zurio u njega. Nije mogao prestati. Strah, i bijes.
Prepozna jo jednoga od onih to uoe: carskog nasljednika. Jo jedno
iznenaenje, ako je Jian danas smjerala ita ozbiljno. Princ Shinzu bio je
zloglasan po raskonom uivanju u osjetima, mada ga se rijetko vialo u
gradu, i nikada u Sjevernom okrugu.
ene su se dovodile njemu. On nije iao do njih. Bio je jo krupniji ovjek
od prvog ministra, nosio je kratku bradu, ali iru od mandarinske mode. Ve
dri au vina, vidje Tai. Paljivo prolazei pogledom po prostoriji, s poloaja
koji je zauzeo pored otvorenoga prozora, princ se nasmijei Zianu, koji se
nakloni, i veselo uzvrati osmijeh.
Jian prieka dok joj gosti nisu bili opskrbljeni vinom, zatim izgovori svoje
prve rijei svome roaku: prizivajui pjesmu, razonodu.
Iza svoga paravana, Tai vidje Zhoua kako prui svoj samopouzdani, lijeni
osmijeh. Drimo ljude iji je posao da pruaju poeziju, sestrino. Pitate
jedinoga ovjeka ovdje iji vas trud sigurno ne bi zabavio.
Ali zasigurno e se potruditi? Makar samo da mi udovolji? Tai je mogao
uti lukav osmijeh u njenim rijeima.
Previe vas volim za to, ree Zhou. Jedan se ovjek s uivanjem nasmija.
Tai nije mogao vidjeti tko. Wen Zhou doda: A ini se i da meu sobom, iz
ovog ili onog razloga, imamo pjesnika. Neka vas on zabavlja, sestrino. Je li
ovdje i s kakvom drugom svrhom?
Poteno pitanje: pjesnik je bio napustio grad pod jednim od svojih
uobiajenih oblaka i imalo je veze s Jian i nekom pjesmom. Prognani
Besmrtnik, kako na nebu, tako na zemlji. Tako su ile prie.
Jian se samo nasmijei. Ima, Tai je shvaao, vie od desetak naina da se
osmjehne. Ovaj je bio blii maki s miem koju je naslutio u sjedalici s
baldahinom. Sinu mu da ona ovdje zapravo ne trai razonodu. Pitao se da li
Zhou to ve zna.
Odjednom zadrhta. Nije bio siguran zato. U priama koje je njegova
dadilja priala, ovjek tako zadrhti kada netko hoda preko tla gdje e mu
jednoga dana leati grob. Ako nikada tako ne zadrhti, govorila je, osuen je da
umre u vodi, ili lei nepokopan.
Njegov je brat znao iste te prie iz istoga izvora. Liu je znao iste voke iz
vonjaka, istu ljuljaku na drvetu u najdaljem vrtu, potok za pecanje i plivanje,
lie paulovnije na stazi sve odjednom ujesen, iste uitelje, zalaske sunca, ptice
to se vraaju na kraju zime, iste ljetne oluje proete munjama iz djetinjstva u
sobi koju su dijelili, ekanje da uju grmljavinu.
Bojim se pustiti gospodaru Simi da prui ikakve stihove nakon posljednjih
koje nam je dao u Ta-Mingu, ree Predraga Pratilja. Pjesma o drevnome
caru i njegovoj ljubljenoj. Pogleda pjesnika, i ne nasmijei se.
Jad je to za moju duu, i trajat e sve moje dane, ako ita to je va sluga
ikada napisao donese vama ili Nebeskome Sinu ieg osim zadovoljstva, ree
Sima Zian ozbiljno.
No, ree premijer, sa irokim osmijehom, dosta vaih djela nije uspjelo
meni donijeti zadovoljstva, to vam mogu rei. Jo jednom smijeh od nekoga,
vjerojatno iste osobe.
Zian ga pogleda. Ponovno se nakloni. Neke jade, promrmlja, nauimo u
ivotu oekivati.
Jian bjee taj koji se ovaj put nasmija. Pljesnu rukama. Roae, roae,
zavapi, nikada se ne igrajte rijeima s pjesnikom! Zar ne znate to?
Wen Zhou se zacrvenje. Tai se odupirao porivu da se iroko osmjehne.
Mislio sam da je osramoeni pjesnik bez ranga i ina onaj koji bi trebao
biti oprezan, ree hladno prvi ministar.
Tai instinktivno pogleda u svoga brata. Bio je proveo dobar dio svoga
djetinjstva gledajui u Liua, pokuavajui iitati to bi mogao misliti. Liuovo
je lice bilo bezizraajno ali budne su mu oi ile sa ene na pjesnika, zatim
hitro na ovjeka koji neoekivano probi tiinu koja je uslijedila.
Postoji mnogo naina za mjerenje ranga, kako ui Cho majstor, ree tiho
princ Shinzu. Po pitanju bivanja na oprezu, igrom sluaja, imam vlastito
pitanje za prvoga ministra. Mada se bojim prekinuti zadovoljstva nae drage
Jian.
Vi, od svih ljudi, nikada se ne trebate toga bojati, ree Wen Jian, ljupko.
Tai nije imao pojma kako da to protumai. Niti kako da protumai prinevo
dranje, naslonjen uza zid pored prozora, s aom u ruci koju je drao toliko
nemarno da se vino gotovo izlijevalo. Shinzuov je glas bio otriji nego to je
Tai oekivao. Nikada zapravo nije uo nasljednika kako govori. Samo je znao
prie.
Ja sam, naravno, vama na usluzi, presvijetli gospodaru. Wen Zhou se
nakloni.
Morao je, naravno. Tai nije vjerovao da mu je drago. Ve je, sa svoga
prikrivenog mjesta, bio izmoren pokuajima da slijedi crte veza i napetosti
ovdje, ita povrinsko znaenje, kamoli to lei ispod njega.
Zahvalan sam, ree princ.
Otpi svoga vina. Mahnu slugi, prieka da mu se aa ponovno napuni. Soba
je ekala s njime. Kada se sluga povukao, Shinzu se ponovno nasloni, oputen.
Pogleda Wen Zhoua.
to ste radili s An Lijem? upita.
Iza svog paravana, Tai se zateknu kako paljivo die.
Gospodaru, ovdje pozivate na razgovor o dravnoj politici? Zhou
znaajno pogleda u pjesnika i zatim u dvoje ili troje drugih ljudi u prostoriji.
 Pozivam, mirno ree Shinzu. Izmeu ostaloga, volio bih znati to je
dravna politika po tom pitanju.
Ponovno nastupi tiina. Je li carev nasljednik imao pravo da to zahtijeva od
premijera? Tai uope nije znao.
Sestrino... zapoe Zhou, okrenuvi se prema eni u prostoriji. Ugodno
proljetno okupljanje zasigurno nije-
Iskreno, Jian ga prekinu, dosta blago, priznajem da bih i ja rado znala.
Za An Lija. Ipak je on, obdari prostoriju osebujnim osmijehom, moje
posvojeno dijete! Majka uvijek ima briga, znate. Vjeno.
Tiina je ovaj put bila gotovo bolna. Zhou pogleda preko ramena u Liua.
Taijev brat koraknu malo naprijed (samo malo). Nakloni se Jian, zatim princu.
Gospodaru prine, presvijetla gospo, koliko je nama poznato, guverner
An je napustio prijestolnicu. to je bila istina, i Tai ju je sluajno znao, ali to
nije bio odgovor ni na to.
Jest, spremno ree Shinzu. Prije tri dana, uveer.
A njegov je najstariji sin otiao prije toga, doda Jian. Sada se nije
smijeila. An Rong odjahao je na istok s malom druinom na dobrim
konjima.
Roshan je, meutim, poao na zapad, ree Liu. Njegov ih je brat odvraao
od kakvih god pitanja da ima princ, shvati Tai.
Bez uspjeha.
Znamo to, ree princ. Susreo se s vaim bratom na cesti za Chenyao.
Tai prestade disati.
S mojim bratom? ree Liu.
Izgledao je potreseno, i to ne bi bila gluma. Liu je bio vjet u skrivanju
osjeaja, ne u njihovom izigravanju.
Sa Shen Taijem! ree prvi ministar u istome trenutku. Zato je to
uinio?
Rekao bih da se tie sardijskih konja, ree nemarno Shinzu. Ali to nije
ono to elim raspraviti.
Trebalo bi biti! odrjeito ree premijer. Roshan oito-
Oito ga zanima njihova raspoloivost. On je zapovjednik Carskih
konjunica, meu ostalim poloajima. Njegova je dunost da se zanima, zar
ne? Princ se odmaknu od zida. Ne, moje je pitanje za vas, prvi ministre i
vaeg savjetnika, naravno, budui da se doima toliko dobro upuenim. Recite
mi, molim vas, zato ste se uputali u djela osmiljena da ga otjeraju iz grada,
ili jo gore?
Tai teko proguta, prisili se da ponovno die, paljivo.
Nebeski Sin ga je pozvao ovamo, roae. Svi to znamo. Jian odmahnu
glavom. ak sam ga sama zatraila, toliko me zabavlja svaki put kada doe na
dvor.
Tek u tome trenutku Tai shvati da ona i princ rade zajedno, i da to nije
nimalo spontano.
Otjerati ga iz grada? ponovi Wen Zhou. Kako bih to mogao uiniti?
Princ otpi svoga vina. Tako da podmeete prie u Ta-Mingu i
mandarinskim dvoritima o njegovim namjerama. I inite to dok je on bio u
Xinanu, daleko od svojih vojnika, i osjeao se ranjivim zbog toga.
U prostoriji sada nije bilo nieg prijatnog, nehajnog.
Tai vidje dvoje ili troje prisutnih kako se poee udaljavati, kao da uzmiu
od borbe. Sima Zianove iroko postavljene oi ile su od jednog govornika do
drugoga, udljivo, upijajui sve, poput svjetlosti.
Ponekad, potiho ree Taijev brat, gospodaru prine, ponekad prie koje
se priaju znaju biti istinite.
Shinzu ga pogleda. Znaju. Ali postoje naini kako izai na kraj s ovjekom
monim poput An Lija. U njih se ne ubraja initi da se osjea kao da je leima
uza kameni zid, ili da mu prijeti propast pod rukom prvoga ministra.
Propast? Ne od mene, ree Zhou, postajui ponovno staloen. Ja nisam
nita vie doli sluga carstva. Bio bi to na slavni car, ivio zanavijek, koji bi
donio bilo kakvu odredbu!
U tom sluaju, ree princ glasom njenim poput svile, nije li moda bilo
najmudrije obavijestiti slavnoga cara, a moda i druge, o svojim namjerama?
Ovo je, doda, toliko strahovito opasna igra, ministre Wen, da ju je naprosto
nemogue opisati.
To je sve osim igre, gospodaru! ree Wen Zhou.
Mislim da se neu sloiti s vama, ree princ.
Na njemu nema ni najmanjeg traga nehajnosti ni pijanstva, pomisli Tai. to
je ovaj trenutak? to se ovdje zbiva?
Vidje princa kako odlae vino na lakirani stol. Shinzu doda: ini se da je
ovdje, ao mi je to to moram rei, rije o dva mukarca i moi, ne o carstvu,
niti caru, ivio jo tisuu godina.
alosti me uti vas da tako kaete, promrmlja Zhou.
Siguran sam da je tako, sloi se princ. I mom ocu je tako bilo, takoer.
Ree to tiho.
Vi... vi ste govorili o tome s carem? Zhou se ponovno zacrvenio.
Juer ujutro. U ovdanjem Vrtu drva pagode.
Gospodaru prine, ako smijem? Bio je to Taijev brat. Zbunjeni smo.
Molim vas, prosvijetlite nas sve. Kaete da ima naina kako izai na kraj s
Roshanom. To daje naslutiti da se slaete da je to potrebno rijeiti, ako va
sluga smije biti toliko smion. Prvi ministar i svi mi koji naporno radimo, a
nismo toga vrijedni, da mu pomaemo u njegovim tekim zadacima bit emo
zahvalni na uputama. Kako treba pristupiti opasnosti koju general An
predstavlja za Kitai i ovu dinastiju?
Ovdje sada nema nieg, nieg, pomisli Tai, od razonode.
Princ, Taizuov nasljednik, ree, glasa tihog poput Liuovog: Tako da mu
damo ast i mo. Tako da ga pozovemo ovdje da mu se dade jo asti i jo
moi to je ono to sve ovo vrijeme rade Predraga Pratilja i moj uzvieni
otac. Nuditi mu gozbu za gozbom u Ta-Mingu ili ovdje u Ma-waiju a zatim
ga gledati kako umire od eerne bolesti, to u svakom sluaju i radi.
Wen Zhou otvori usta.
Shizu podignu ruku. I, nakon to veliki i slavni An Li na veliku tugu poe
da se pridrui svojim precima, dati mu najraskoniji sprovod koji je ikoji
barbarski voa ikada imao u dugoj povijesti Kitaija.
Zastade. Soba je bila prikovana. A zatim, dovesti njegova najstarijeg sina u
palau, kakvim god oblicima i vrstama raskoi ga najvie privlae. Uiniti tog
sina vrhovnim asnikom Vojske palae, ili voom Stotine konjanika, ili oboje!
I initi isto mlaim sinovima. Drati ih sve ovdje doivotno. Dati im svaku
enu u Xinanu za koju bi se mogli zanimati. Svakog konja kojega bi htjeli
jahati. Dati palae i ad i ladanjska imanja, beskonano vino i finiju odjeu no
to su ikada nosili dok tri nova guvernera preuzmu zapovijed nad vojskama i
okruzima na sjeveroistoku.
Pogleda u Zhoua. To se radi, Prvi ministre Wen, ako mislite na carstvo, a
ne na osobni rat izmeu dvojice mukaraca koji se mrze i boje jedan drugoga.
Osobni ratovi, Wen Zhou, mogu postati vie od toga.
Tiina. Nitko ne pouri da je ispuni.
Svaku enu? ree Jian, s rukom na prsima. Jao meni!
Princ Shinzu naglas se nasmija.
Tai shvati da je ponovno zaboravio disati. Nastavi, to je tie mogao.
Nije to, gospodaru prine, toliko jednostavno! ree estoko Wen Zhou.
Ne kada je ovjek u pitanju, koliko god bio ili ne bio bolestan, i dalje toliko
ambiciozan da rijei to ne mogu opisati.
Nita na dvoru nije jednostavno, ree Jian, prije negoli je princ stigao
prozboriti. Dan vam je zadatak, roae, da vodite carstvo. An Li je jedan od
onih kojima je dan zadatak da ga proiruju i brane. Ako svoje dane i noi
provodite kruei jedan oko drugoga kao borbeni pijetlovi s metalnim
kandama, to e biti s Kitaijem? Hoemo li samo promatrati i praviti oklade?
Iz svoga skrovita, Tai nije mogao odoljeti da se ne zapita u tiini svoga
uma: A gdje je car u svemu ovome? Nije li njegov zadatak da razrijei takva
pitanja, za svoj narod, pod nebom?
Tada mu neto sinu i ponovno zadri dah.
Borbeni pijetlovi? Wen Zhou ponovi, visoko uzdignute glave.
Shinzu kimnu. Dobar opis. Tko e biti gospodar borbenog kruga, unititi
drugoga, ma to bila cijena. Ministre Wen, s bremenima koja lee na vama,
dolaze takoer i velike povlastice. To je bilo istinito i za Chin Haija prije vas.
Bio je svi to znamo moan ovjek koji je izazivao strahopotovanje.
Roshan vas je odluio iskuati u vaoj prvoj godini. Moe li itko biti
iznenaen? Vojni voe koji istrauju snagu i odlunost palae Ta-Ming? Kako
mislite da ste odvratili, prvi ministre moga oca?
Wen Zhouov glas bio je vrst. Upozorio sam uzvienoga cara u vie
navrata. Upozorio sam Cenzorat, Riznicu, i ministre, ukljuujui one koji
nadziru vojsku. Upozorio sam svoju ljupku sestrinu. Da ste prije dananjega
dana izrazili i najmanje zanimanje za ova pitanja, gospodaru prine, bio bih
upozorio i vas! Nepravedni ste, gospodaru. Sestrino, svima sam vam govorio
za Roshana.
Ali on je, ree Jian, s blagim osmjehom, takoer nas upozorio na vas.
Gdje to ostavlja Nebeskoga Sina, roae?
On... An Li vam je govorio o meni?
Mislite da je on luda, roae?
Naravno da ne. Ne bi bio opasnost da jest.
To nije uvijek tako, ree princ. Ludost moe biti opasna.
Tai je bio prisiljen, trenutak za trenutkom, rije za rijei, da promijeni sve
to je ikada mislio da zna o Shinzuu.
Roae, ree Jian, donedavno je izgledalo da je opasnost usmjerena
prema vama meusobno, ne prema carstvu. Ali ako se Kitai stavi u opasnost
jer se dvoje ljudi mrzi...
Ostavi misao nedovrenom.
Proljetos ste uhitili dvojicu njegovih savjetnika. Jer su se savjetovali s
astrolozima. Prineve su obrve bile izravnate.
Taijev brat hitro ree: Istragom je utvreno da je to istina, gospodaru
prine.
Je li istragom takoer utvreno da je to naroito bitno? princ ree,
jednako hitro. Ili je to jednostavno bila provokacija? No, recite mi, savjetnie
prvoga ministra.
Zhou podignu ruku, dovoljno sitna gesta, da preduhitri Liuov odgovor.
Wen Zhou se tada nakloni, princu, Jian. S dostojanstvom ree: Mogue je
da sam pogrijeio. Nijedan sluga carstva ne bi smio sebe smatrati
nepogreivim. elja mi je samo da sluim Kitaiju i prijestolju najbolje to mi
moje sposobnosti dozvoljavaju. Spreman sam da budem savjetovan.
Dobro, ree Jian.
Uistinu, dobro, ree Shinzu. I zasigurno nita vie nije potrebno rei o
ovome za divnog poslijepodneva u Ma-waiju. Ali prije nego to se okrenemo
naim razbibrigama, hoete li mi rei, prvi ministre, gdje mogu pronai
jednoga od vaih straara? Feng mu je ime, rekoe mi.
Molim? ree Zhou. asni... princ pita za nekoga iz moga domainstva?
Uistinu pitam, ljubazno ree princ. Ponovno je bio prisvojio svoju au
vina. Isprui je da se napuni. Poslao sam neke od svojih ljudi na vae imanje
da ga dovedu u Ta-Ming. Izgleda da je napustio Xinan. Gdje bi taj momak
mogao biti?
Tai pogleda u svoga brata. Instinkt, ponovno. Liuovo lice odraavalo je
zbunjenost. O emu god da je ovdje rije, Liu to nije znao.
Wen Zhou ree: Moj straar? elite razgovarati s jednim od mojih
straara?
Uistinu to rekoh, promrmlja princ. Takoer rekoh da se ini da je
nestao.
Ne uope, ree Zhou. Poslao sam ga svojoj obitelji. Moji su roditelji u
poveanoj opasnosti sa svim ovim nestabilnostima, i mislio sam da bi trebali
imati iskusnog uvara da nadzire slubenike njihova domainstva.
Nestabilnosti, ponovi princ. Znai, sada e biti tamo?
Jo je na putu, krenuo je tek prije nekoliko dana.
Zapravo, ne, ovdje je u Ma-waiju, ree Jian.
Glas joj je bio blag. Soba se okrenu prema njoj. Moda sam vas oboje
trebala obavijestiti, roae, gospodaru prine. Dala sam da se ovjeka slijedi i
dovede natrag, nakon to primih odreena saznanja.
Znali ste da je otiao? Prinev izraz lica odavao je divljenje.
inilo se razumnim oekivati da e to uiniti.
Zaustavili ste mog ovjeka na putu? Zhouov je glas bio neobian.
Vrlo potovana gospo, molim vas, kakva... saznanja? Bio je to Liu.
Tai nije znao da li da se nasmije zbunjenosti svoga brata, ili da je ali. Liu je
mrzio, ak vie nego to je Tai mrzio, ne razumjeti to se odvija, bilo gdje, u
bilo koje doba.
Primili smo naznaku, ree Jian, jo uvijek blago, da je ovjek moda
poinio ubojstvo prije nego to je otiao. Dragi roae, vama e sve ovo biti
novost, naravno.
Nee, naravno. Tai se podsjeti: meu plesaima je, i ne zna glazbu.
 Naravno da je novost! uskliknu prvi ministar. Ubojstvo? Tko navodi
takvo to?
Straari Zlatne ptice podnijeli su izvjetaj o neemu to kau da se zbilo
prije nekoliko noi. Primili su upozorenje da bi se mogao dogoditi nasilan in
i neki od njih su bili na licu mjesta kada se uistinu dogodio. Nikoga nisu
uhitili, najprije su potraili savjet od palae. Razumjet ete zato su to uinili:
ubojica je bio va straar.
Zaprepaen sam! Tko ih je upozorio na tu stranu stvar?
Premijer nije pitao, primijeti Tai, tko je bio ubijen.
Zhouovo dranje, s obzirom na okolnosti, bilo je zadivljujue.
Aristokratski rod ipak ini razliku, pomisli Tai. Obitelji Wen s juga nisu bile
meu najimunijima u ovoj dinastiji, ali imale su rodoslovlje koje see daleko
u prolost.
Tako je, naravno, Jian postala enom niega princa, prije nego to se
uzdigla iznad toga.
Tko nas je upozorio? Roshan, igrom sluaja, ree princ Shinzu.
Liu postavi pitanje: Kojeg je ovjeka prema navodima ubio?
Niskog dravnog slubenika, ree princ. Rekoe mi da je bio drug za
pie vaeg vlastitog brata. Zvao se Xin. Xin Lun, rekoe mi.
A... vi kaete da je An Li rekao straarima Zlatne ptice da bi se to moglo
uskoro zbiti...? Liu se muio.
Pa, ree Jian, sa aljenjem, ini se da se momak, gospodar Xin, bojao da
bi mogao biti u opasnosti nakon to su odreene vijesti sa zapada dosegle Ta-
Ming. Pisao je Roshanu molei zatitu.
Tai je gledao prvoga ministra. Zhou je u tom trenutku bio vrijedan
divljenja, ne odavajui nita od onoga to je morala biti izrazita uzrujanost.
A guverner An...? upita Liu.
... je upozorio straare Zlatne ptice, sasvim propisno. Stigli su prekasno,
ini se, da zaustave smrt. Sve je to, ree Jian, ruan sluaj.
Izrazito ruan, promrmlja prvi ministar.
Mogu zamisliti kako vas ojauje, roae, da ste slali tako nasilnog ovjeka
da uva vae drage roditelje. Mojeg vlastitog ujaka i ujnu. titili ih dusi! ree
Jian. Saznat emo vie, naravno, nakon to taj Feng bude ispitan.
To... se nije jo dogodilo? Wen Zhou procijedi, pomalo napetoga glasa.
Tai je odjednom uivao.
To nije dugo potrajalo.
ekali smo gospodara Shen Taija, ree Jian, kao da iznosi injenice. Da
saznamo to bi on mogao dodati prii. Ranije sama govorih s njime.
S... govorili ste s mojim bratom? ree Liu.
 Jesam, budui da ovo, ini se, ima veze s njime. Jian pogleda svoga
roaka, i nije se smijeila. Mislim da mi se svia. Odluih da bi trebao imati
priliku da slua prije nego to sm prozbori.
Liu je bio taj koji shvati.
Pogleda dva paravana, od jednog do drugog. Lice mu je bilo neitljivo.
Gotovo. Ako ga se dobro poznavalo, bilo je tragova. Jian uputi kratak pogled,
kao da to ini nehajno, prema mjestu na kojem se Tai krio.
I to je, pomisli Tai, najjasniji znak da se pridrui plesu koji e ikada primiti.
Ustade, ispravi odjeu. Zatim koraknu oko paravana, prstima prolazei po
bogatoj sandalovini zida, i izae da ga se vidi. Nastupi razina zapanjenosti u
kojoj je pretpostavi Predraga Pratilja vjerojatno uivala. On nije.
Nije imao pojma to se od njega oekivalo da uini. Nakloni se nasljedniku,
Jian. Ne prvome ministru niti svom starijem bratu. Oboje bi bilo propisno,
naravno. Uspje se nakratko nasmijeiti Simi Zianu. Pjesnik je imao irok
osmijeh, bio je naoigled oduevljen ovom predstavom.
Tai se nakalja. Prostorija puna visokorangiranih likova zurila je u njega.
Hvala vam, uzviena gospo, ree. Priznajem da sam bio nezadovoljan to se
krijem, ali va se sluga potinjava vaoj veoj mudrosti.
Ona se nasmija. Jao meni. Kad tako kaete, zvuim drevno! Vea mudrost?
Samo sam im htjela vidjeti lica kad izaete!
to nije bila istina, i on je to znao. Svi su oni to znali. Ali to je dio Jianina
plesa na ovome dvoru, Tai je shvaao. Kako tjera druge da pleu. To je lealo
ispod svile i mirisa. Nije s njom trebalo dugo biti da se to vidi.
Sad kada je bio meu njima, injenica da on i ona nose sline boje nije
mogla promai. Tai se bio pitao je li to bilo namjerno. Naravno da jest.
Ranije je donio odluku, podsjeti se. Ako ne moe plesti suptilne namjere
prema znanoj zamisli, morat e raditi stvari drugaije. Nema zapravo izbora,
zar ne? Ili je marioneta, ili komad drva u nabujaloj rijeci, ili ima nekakvu vlast
nad onime to se zbiva.
A to bi ovdje mogao uiniti samo na jedan nain.
Okrenu se prema Wen Zhouu. Kako ste znali da sam na Kuala Noru?
Trebao je to sroiti s utivou, napraviti uvod s naklonima i pozdravom
punim potovanja. Nije to uope trebao ni pitati.
Zhou ga je sumorno gledao. Ne ree nita.
Drugi Brate, ree Liu, malo preglasno. Ponovno meu nama, budi
dobrodoao! Donio si veliku ast naoj obitelji. Liu se nakloni, i ne samo
najmanjim pozdravom iz pristojnosti.
Ovdje nema drugog puta naprijed, pomisli Tai, doli ravno.
A ti si posramio uspomenu naega oca, Najstariji Brate. Nisi li nijednom
pomislio to bi on mislio o tome da se Li-Mei alje barbarima na sjever?
Ali naravno! uzviknu princ Shinzu. Zaboravio sam da je naa najnovija
princeza iz ove obitelji! Kako zanimljivo!
Tai je sumnjao da je to ikako zaboravio. Liu mu ne odgovori. To e doi
kasnije.
Okrenu se natrag Zhouu. Niste odgovorili, prvi ministre. Ovdje je mogao
biti samo izravan. Ili prihvatiti da bude iverak u brzacima.
Nisam svjestan, ree hladno Wen Zhou, da u bilo kojoj dinastiji postoji
ikakav protokol koji bi zahtijevao od premijera da odgovori na pitanje
sroeno na takav nain. Mogue je da bi batinanje prutom bilo prikladno.
Tai vidje Ziana kako mu daje znak oima, poziva na oprez. On odbi. Bio je
ovdje. Li-Mei je otila. Yan je bio mrtav pored hladnog jezera. A njegov je otac
bio mrtav, leao pod kamenom koji Tai nije ni vidio.
Ree: Tako, dakle. Roshan je spomenuo da biste mogli izbjei pitanje.
Zhou trepnu. Priali ste s njime?
Na Taiju je bio red da izbjegne pitanje. Batinanje s prutom, rekli ste?
Koliko udaraca? Ljudi umiru pod prutom, prvi ministre. To bi moglo kotati
carstvo dvije stotine i pedeset sardijskih konja.
Ako to ve ini, pomisli Tai, uinit e to. Nalazio je ushit u injenici da ima
priliku, da je izaao iz skrivanja, da stoji pred ovim ovjekom i govori to.
Protokol bi se mogao izmijeniti, ne slaete li se, kada je u pitanje umijeano
ubojstvo? Pitam ponovno, kako ste znali da sam na Kuala Noru?
Ubojstvo? Izgledate poprilino zdravo. Jeste li vi, onda, duh, Shen Tai?
Dolo je do njih, pomisli Tai. Pjesnik se prestao truditi da mu privue
pozornost. Princ se ponovno odmaknu naprijed sa zida. Samo se Jian doimala
staloenom, dok je sjedila (jedina osoba koja je sjedila) na svom podiju meu
njima svima.
Tai ree: Ne, prvi ministre. Nisam jo mrtav. Ali naunik Chou Yan jest,
pod rukom ubojice koja je bila poslana za mnom. Iznesena su priznanja.
Iznijela ih je ona lana Kanlinka koja je ubila mog prijatelja. Drugo dvoje
ubojica koji su priznali svoju svrhu guverneru Xuu u Chenyau. Zastade, da
dopusti imenu da ostavi utisak. Njih je dvojicu takoer vidio moj prijatelj
Sima Zian, a guvernerova vlastita ki donijela nam je ime koje su ubojice dali.
Ima, dakle, i drugih koji ovo mogu potvrditi. A zatim mi je, prvi ministre,
Roshan pokazao prijepis pisma koje mu je poslao Xin Lun, u kojem je rekao
da se boji da e ga ubiti, budui da je znao previe.
Prijepis pisma? Od Roshana? On ne zna ni itati! Zhou se ak uspio
nasmijati. Nakon svega to smo ovog poslijepodneva uli dok su se neki od
nas skrivali iza paravana o njegovim namjerama? Ne ini vam se da bi to
mogla biti oita krivotvorina sa svrhom da mi nateti? Jedinoj osobi koja mu
se otvoreno suprotstavlja? Zasigurno niste toliko potpuno-
Nije krivotvorina, ree Tai. Lun je te noi umro. Upravo onako kako se
bojao da hoe. A straari Zlatne ptice vidjeli su tko je to uinio.
Okrenu se svome bratu, kao da ne mari za Zhoua. Kao da vie uope nije
ostalo ita to bi mu mogao rei. Pogleda Liua. Srce mu je snano tuklo.
Netko te pokuao ubiti na Kuala Noru? Liu upita. Ree to tiho. Sastavljao
je podatke ili je to tako zvualo.
I u Chenyau.
Razumijem. No. Ja sam znao gdje si, ree Liu.
Jesi.
Bilo je udnovato, priati ponovno sa svojim bratom, gledati ga, pokuavati
mu proitati misli. Tai se podsjeti da je Liu vjerojatno dovoljno vjet da ovdje
krije svoje osjeaje.
Pokuao sam te uvjeriti da ne ide, sjea li se?
Jesi, ree ponovno Tai. Jesi li rekao prvom ministru gdje sam?
Pitanje koje je ekao da pita otkada je napustio jezero i planine.
Liu kimnu glavom. Mislim da jesam, u razgovoru. Toliko jednostavno,
bez oklijevanja. Netko bi drugi mogao biti izravan, ili se initi da jest. Trebao
bih provjeriti svoje zapise. Imam zapise o svemu.
Svemu? upita Tai.
Da, ree njegov brat.
Vjerojatno je bilo istinito.
Liuovo lice, paljivo ueno od djetinjstva, nita nije odavalo, a prostorija je
bila daleko previe javna za ono to je Tai zaista htio ponovno rei, ovaj put
licem u lice, s jednom rukom vrsto skupljajui ovratnik Liuove halje: da je
njegov brat nanio sramotu uspomeni na njihova oca s onime to je uinio Li-
Mei.
Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Pitao se hoe li ikada biti vremena i
mjesta. Takoer je shvatio i da se ovaj susret, iz razloga koji su daleko
nadilazili njegovu vlastitu priu, ne bi mogao pretvoriti ni u to odluivo po
pitanju pokuaja ubojstva. Bilo je puno i previe veih pitanja.
Njegova se zamisao ogleda, predvidi. Meu njima je bila plesaica. Moda
bismo trebali ekati da straar moga roaka odgovori na neka pitanja, ree
Jian. Moda bismo mogli govoriti o drugim stvarima? Ovo mi nije toliko
zabavno koliko sam mislila da bi moglo biti.
Naredba za prestanak, najjasnija od sviju.
Tai je pogleda. Bila je ledeno zapovjedna. Udahnu. Oprostite mi,
presvijetla gospo. Dragi je prijatelj ubijen na mjestu onkraj granica. Umro je
pokuavajui mi rei o mojoj sestri. Moja tuga ponukala me da se ponaam
neoprostivo. Va sluga moli milost.
I imate je! ree odmah ona. Morate znati da ete je imati od svih u Ta-
Mingu za ast koju ste nam uinili.
I za konje! ree veselo Shinzu. Podignu au prema Taiju. Kakva god
pitanja ili brige imao itko od nas, zasigurno nam je sada zadatak da
zabavljamo nau domaicu. Kakvim bi se civiliziranim ljudima mogli inae
nazivati?
Sluga se pojavi Taiju pored lakta, s vinom. On uze au. Popi. Bilo je to
papreno vino, besprijekorno. Naravno da jest.
Zatraila sam pjesmu, ree alobno Jian. Pred pola ivota! Moj je roak
odbio, na lutajui pjesnik je odbio. Zar ovdje nema ovjeka koji moe
zadovoljiti enu?
Sima Zian iskoraknu naprijed. Milostiva i uzviena gospo, promrmlja,
ljepotice naeg blistavog doba, bi li va sluga mogao dati prijedlog?
Naravno, ree Jian. Mogao bi vam ak zaraditi oprost, ako je dobar.
ivim samo u toj nadi, ree Zian. Predlaem da netko prui sjedinjeni
par tema i da vam naa dva brata, sinovi Shen Gaovi, obojica prue pjesmu.
Tai se acnu. Jian ushieno pljesnu rukama. Kako jako pametno od vas!
Naravno da je to ono to emo uiniti! A tko bi bolje ponudio teme od naeg
Prognanog Besmrtnika? Inzistiram na tome! Vi birajte, sinovi generala Shena
e nam improvizirati. Ponovno sam sretna! Imaju li svi vina?
Njegov je brat, Tai je znao, proao carske ispite meu najboljom trojicom u
svojoj godini. Pripremao se za njih itavog svoga ivota. Njegova je poezija
bila besprijekorna, precizna, uspjena. Oduvijek je takva bila.
Tai je proveo dvije godine na Kuala Noru pokuavajui sebe uiniti
pjesnikom nou u usamljenoj kolibi, sa slabim uspjehom, prema vlastitoj
procjeni.
Ree samome sebi da je to samo razonoda, poslijepodnevna razbibriga na
Ma-waiju gdje se vole zabavljati, ne natjecanje koje ita predstavlja. Htio je
prokleti pjesnika. to mu Zian radi?
Vidje Liua kako se klanja Jian, ozbiljan, bez osmijeha. Nikada se ne smijei,
bila je rekla u sjedalici s baldahinom. Tai se takoer nakloni, i uspje se
otroumno osmjehnuti. Vjerojatno izgleda napeto, pomisli.
Sima Zian ree: Xinan, i noanji mjesec. Bilo koji oblik stiha koji
odaberete.
Princ se prigueno nasmija. Majstore Sima, jesmo li se uope trebali
zapitati? Birate li vi uvijek mjesec?
 Zian se iroko osmjehnu, sjajnog raspoloenja. Poprilino esto,
gospodaru. Slijedim ga svih svojih dana. Oekujem da u umrijeti pod
mjeseinom.
Mnogo godina od danas, nadamo se, ree princ, velikoduno.
Tai se pitao, izmeu svega ostaloga, kako su se svi toliko prevarili oko tog
ovjeka. Imao je odgovor, ili jedan njegov dio: tijekom godina bilo je
smrtonosno opasno za carskog nasljednika da pokae znakove ambicije, a u te
se znakove odvie lako moe ubrojiti sposobnost, inteligencija, otra mo
opaanja. Sigurnije je puno piti, i uivati u drutvu ena.
to je pak pozivalo drugo pitanje: to Shinzu sada radi?
Zian promrmlja: Znate li... pa, ne, ne moete nikako znati, budui da nikada
nisam nikome rekao... ali katkad sanjam o drugom mjesecu o kojem bih
mogao pisati. Ne bi li to bio dar?
Ja bih voljela takav dar, ree Ljubljena Druica, potiho. Bila je, sjeti se
Tai (katkad se trebalo toga sjetiti), jako mlada. Bila je mlaa od njegove sestre.
Jian se okrenu da pogleda u njega, a zatim u Liua. Prvi Sin zasigurno mora
krenuti prvi, kakve god druge protokole naputali.
Wen Zhou je bio koraknuo unatrag kada je zapoela ova nova igra. Na ovo
se, meutim, tanko osmjehnu. Tai osjeti kao da su mu osjeti postali neprirodno
otri, kao da vidi i uje vie nego ikada prije. Je li ovakav ivot na dvoru? Je li
to dio plesa?
Liu paljivo sklopi ruke u pune crne rukave. To je inio itavog svoga
ivota, Tai je znao, pripremao se za trenutke poput ovoga. Xinan, i noanji
mjesec, podsjeti se. Bilo je uobiajeno u takvim natjecanjima upariti dvije
slike.
Liu ree, ne gledajui ni u koga, brojei naglaske:

Nikad nema odmora u Xinanu.

Pod punim mjesecom, ili noanjim srpom
Dok proljee okree blijedo lice ljetu.
Mjesto za osvajanje slave, ako je zasluena,
I dragulje i urese velike vrijednosti.
Grad je iv svu no i jo vie
Od bubnjeva to otvaraju velika vrata
Dok se bijelo sunce die tjeraju maglu.
Ovdje Nebeski Sin
Blista svojim Licem od ada
Nad svojim ljubljenim narodom, i tako
Svijet je ovdje sve to svijet moe biti.
U Taijevim je prsima bila neka vrst boli, oblikovana i zapletena sjeanjima.
Ovo je njegov brat, bili su u srcu dvora, srcu carstva, i Liu je ovo mogao
uiniti, s lakoom. Sve to svijet moe biti.
Ali to je jo uinio, to jo moe uiniti, jednako lako?
inilo se da svi u prostoriji gledaju u Taija. Nije bilo nikakvog odgovora
na Liuov besprijekorni dar: to je, takoer, bilo propisno. Kada je dvojici ili
vie ljudi postavljen izazov stihova, eka se dok posljednji nije gotov. Radili su
te izazove u Sjevernom okrugu, esto jako pijani, esto jako kasno.
Tai otpi svoga vina. Bio je nemogue trijezan. Pomisli na Yana, na svoju
sestru. Pogleda preko u Liua.
Ako je zasluena, promrmlja. Svia mi se to.
Njegov brat stisnu usne. Tai nije oekivao odgovor. Niti je oekivao da e
morati sastaviti pjesmu u ovakvim okolnostima. Ovo je bio dvor, ne kua
naslade meu kolegama studentima. Ponovno otpi. Ima samo jednu stvar koju
moe pruiti ovoj sobi, shvati, koju ovi elegantni plesai nemaju.
Pogleda Ziana. Pjesnikovo je lice bilo puno panje. Naravno da jest, pomisli
Tai, kada je poezija u pitanju. To je njegov ivot, zrak i voda.
Tai smisli prvu frazu, a zatim sasvim iznenada zakljuak, kontrast
onome svoga brata, i zapoe, govorei polako, prebirui put, kao kroz
mjeseinom obasjanu umu. I kako su dolazile rijei, tako su dolazile i slike s
kojima je bio ivio:

Juno od nas Xinan lei pod mjeseevim srpom.

Svjetiljke e uskoro biti sjajne u proljetnoj noi.
Smijeh i glazba i toenje bogatog vina.
Daleko na zapadu gdje sve ceste prestaju
Hladne zvijezde sjaje na bijele kosti
Pored kamene obale jezera.
Tisue lija od tamo se proteu prazni
Na istok i zapad i planine se diu.
Ptice krue kad sunce zae
I duhovi se uju kako tuguju u tami.
Kako da ivimo ispravan ivot?
Gdje je ravnotea koju dua mora nai?

Najprije pogleda u Liua, u tiini koja nastupi kada zavri, a u prostoriju ue

mirnoa kao povjetarac izvana. Proveo je toliko svoga djetinjstva gledajui u
brata i traei potvrdu. Liu skrenu pogled, refleksivno, a zatim moralo je to
biti teko, pomisli Tai natrag u mlaeg brata.
Bistro tkanje, ree on. Stari izraz. Poezija i svila.
 Vie je od toga, ree Sima Zian, tiho.
Zau se smijeh. No. Nije dugo trebalo, zar ne? ree Wen Zhou, otrovno.
Samo nekoliko trenutaka da je izaao iz skrivanja, i Shen Tai ve uri da nas
podsjeti na svoje toliko-junako vrijeme provedeno na zapadu.
Tai pogleda preko u njega. I shvati u tom trenutku dvije stvari. Da moe to
raditi, plesati barem na neku ovdanju glazbu ako eli i da netko drugi u
prostoriji ima jo vie gnjeva od njega.
Zurio je u naoiti premijerov lik. Ovo je ovjek koji je uzeo Kiu. Ubio
Yana.
Tai nije urio. Oni e ga ekati, shvati. Ree: Tamo je bilo preko stotinu
tisua nepokopanih. Polovica su bili nai. Nisam mislio da bi vas trebalo
podsjeati, prvi ministre Kitaija.
Vidje svoga brata kako se acnu, to je znailo da zna koliko je duboko Tai
zario i nije to mogao prikriti.
Pokvarit ete mi zadovoljstvo ako se budete svaali, ree Jian. Pusti da joj
glas zvui mrzovoljno. Tai je pogleda: pretjerano zakrivljena prema dolje, ta
divna, oslikana usta. Ponovno se igra s njima, pomisli ali s ciljem.
Nakloni se. Ponovno se ispriavam, presvijetla gospo. Ako namjeravam
provesti vrijeme na ovome dvoru, morat u pokazati odmjerenost, ak i kada
drugi to ne ine.
Vidje je kako suzdrava osmijeh. Nemamo ni najmanje namjere dozvoliti
vam da nas ostavite, Shen Tai. Vjerujem da e vas car uskoro htjeti slubeno
primiti. Gdje odsjedate u Xinanu?
Nije razmislio o tome. To se moglo nazvati smijenim. Tamo vie nemam
boravita, milostiva gospo. Negdje u uzeti sobu i-
Doimala se iskreno zapanjenom. Uzeti sobu?
Princ Shizu iskoraknu naprijed. Predraga Pratilja je u pravu, kao i uvijek.
Bio bi to strahovit propust sa strane dvora kada bi vam bilo dozvoljeno da to
uinite. Hoete li zasada prihvatiti jedan od mojih domova u Xinanu? Dok
mom ocu i njegovim savjetnicima ne date dovoljno vremena da razmotre
prikladne naine da vam odaju poast.
Nemam... nemam potrebe za poastima, gospodaru prine. Uinio sam to
to sam uinio na Kuala Noru samo-
-samo iz potovanja prema svome ocu. Razumijem. Svijetu je dozvoljeno
da tome oda poast, zar ne? Princ se iroko osmjehnu. Isprazni svoju au. A
tu su i oni konji. Jedan od mojih ljudi posjetit e vas veeras, da sve pripremi.
Tu su, uistinu, i oni konji, pomisli Tai. Pitao se ponovno je li princeza
Cheng-wan u Rygyalu na svojoj dalekoj visoravni imala ikakvog pojma to
mu ini kada je odredila taj dar.
 Druga ena koja je, ini se, sada ulazila i oblikovala njegov ivot, ona koja
je, ini se, znala tono to radi, proglasi kraj njihova okupljanja.
Gosti joj se naklonie i poee redom izlaziti kroz vrata. Shinzu ostade u
sobi. Tai pogleda paravan iza kojega se krio. Otvori za promatranje bili su
nevidljivi.
Pogleda drugi paravan.
Izae, posljednji na odlasku. Podvornik zatvori vrata. Taijeve osebujno
njene pratilje bile su tamo, ruku edno skrivenih u rukavima. Vidje Zhoua i
Liua kako zajedno odlaze urnim korakom. Bio se pitao hoe li se njegov brat
zadrati da govore. Nije bio siguran je li spreman za to.
Sima Zian je ekao.
Moete li provesti koji trenutak sa mnom? upita Tai.
Bila bi mi ast, ree pjesnik ozbiljno, bez traga ironije.
Krenue niz prvi dugi hodnik zajedno s dvije ene. Suneva svjetlost
dopirala je sa zapada kroz obojane prozore od svilenog papira, u pravilnim
razmacima bacajui blago poslijepodnevno svjetlo. Prohodae kroz njega dok
su ili. Svjetlost i sjena, pa svjetlost i sjena.
 18.

S unce je nisko, zacrvenjeno, zrak je poprimio tmurnu nijansu. Danas je

hladnije, vjetrovito. Li-Mei nosi Bogovsku koulju preko tunike i prsluk
od devine dlake preko toga. Nema pojma gdje je Meshag to naao za nju u
ovoj praznini. Nije vidjela nikakvih tragova ljudskog ivota, ak ni dim na
vjetru.
U raskonom odmoritu Ma-wai, na vruim izvorima, prema jugu i zapadu
preko stepa, Zida, iroke, opasne rijeke, njena starija braa recitiraju poeziju
lanovima kitanskog dvora u sobi od sandalovine i zlata. Njihovi sluatelji piju
zainjeno papreno vino, a njeni povjetarac omekava proljetni zrak.
Li-Mei neprestano gleda preko ramena. ini to, nemirno, otkako je sunce
izalo, pruajui dovoljno svjetla da vidi. Poeli su jahati pod zvijezdama,
nakon zalaska tankog mjeseca, s nevidljivim vukovima. Noni zvuci. Neka
sitna ivotinja umrla je u mraku, ula je kratak urlik.
Meshag se nikada ne osvre. Dozvolio je samo dva kratka zaustavljanja u
vrlo dugom danu. Rekao joj je za prvog odmora da ih nee uloviti toga dana,
niti idueg. Morali su ekati, da saznaju kojim putem idemo. Sada znaju, ali
ima pjeana oluja. Kotat e ih neto od dana.
A nas?
Odmahnuo je glavom. Oluja? Ne ovako daleko. Samo vjetar.
Samo vjetar, i beskonana trava, i nebo toliko mnogo dalje no to je ikada
vidjela. Teko je vjerovati da ivot ita znai pod ovim nebom. Jesu li nebesa
ovdje dalja od ovjeanstva?
Imaju li molitve i due veu daljinu za prijei?
Meshag prema sutonu daje znak za jo jedno zaustavljanje. Ako ga je juer
shvatila, ovo su zemlje kojima njegovi ljudi rijetko putuju. Ovdanji Shuokiji
su neprijatelji, i u posljednje su vrijeme takoer nemirni, nepomireni sa
svojim podinjavanjem kitanskoj vladavini. Ne zna mnogo o Shuokijima.
Sjea se prie o generalu An Liju, kako je uguio pobunu, junako jahanje,
neto te vrste.
Nisu vidjeli nikoga. Ima osjeaj da bi bilo loe da jesu, da ovdje budu
pronaeni. Stepe su, meutim, goleme, van svake zamisli. To bi ih moglo
spasiti, misli.
Ovaj put nema vode, tamo gdje je odredio njihov veernji odmor. Nadala se
jezercu. Uasno eli ponovno biti ista. Dio je to naina na koji shvaa samu
sebe. Ovo stvorenje prekriveno prljavtinom, objeene kose, na Bogovskom
konju u Bogovskoj odjei (koulja je daleko prevelika i ima miris
ivotinjskog loja) nije ni tko, niti to, Li-Mei sebe smatra da jest.
Svjesna je da je ovo sve vie i vie neprikladno kao nain razmiljanja sa
svakim danom to prolazi, svakim lijem to ga prelazi. Osobu koja je neko
bila ve je izmijenila, unitila, odluka da je se imenuje princezom i poalje na
sjever.
Da je zaista snane volje, misli, proglasila bi djevojku odgojenu pored
potoka blizu rijeke Wai, enu koja je sluila caricu na dvoru i u prognanstvu,
mrtvom.
Ostavila bi je za sobom s uspomenama, kao duha.
Teko je to uiniti. Tee nego to je oekivala. Moda je to ne bi trebalo
iznenaditi. Tko moe tako lako odloiti navike i slike ivota, naine
razmiljanja, razumijevanje svijeta?
Ali vie je od toga, zakljui Li-Mei, dok istee bolna lea. ivi i jae u
krhkom ali neporecivom stanju nade, a to mijenja stvari.
Meshag, sin Hurokov, udnovat je toliko da rijei to ne mogu opisati,
povremeno jedva ovjek, ali pomae joj, zbog Taija. A njegove mrtve oi ne
umanjuju niti pobijaju postojanost i iskustvo. Ubio je labuda samo jednom
strijelom. A ima i vukove.
Vraa joj se prije nego to no sasvim padne.
Ona sjedi u visokoj travi, gleda na zapad. Vjetar je zamro. Mjeseev srp je
zaao. Vidi zvijezdu Djeve pletilje. Postoji pjesma koja govori kako se mjesec
njie pored nje, zatim ispod svijeta kroz no, i ponovno izlazi nosei poruku
njenoj ljubavi na dalekoj strani neba.
Meshag ima vode u ploskama i bisage pune crvenih i utih bobica. Nita
drugo. Ona uzima vodu, iskoristi malo da opere lice i ruke. eli pitati za
zeeve, drugo meso. Ne pita.
On une pored nje, stavi konu torbu izmeu njih. Uzme aku bobica.
Ree, kao da je naglas progovorila: Bi li jela svisca ne kuhanog?
Li-Mei zuri u njega. Ne... ne jo. Zato...?
Bez vatre. Shuokiji. Jo labudova, moda po noi.
Trae ih. Rekao je da ona postavlja previe pitanja. Nije spremna da pusti
tom dijelu sebe da umre ili nestane. Uzme malo bobica. One ute su gorke.
Ree: Je li... smijem li pitati kamo idemo?
 Usta mu se trznu. Pa pitala si, kae on.
Ona se eli smijati, ali preteko je. Proe rukom kroz objeenu, zavezanu
kosu. Njen otac je to inio kada je pokuavao misliti. To rade i obojica njene
starije brae. Ne moe se sjetiti (tuga) radi li to njen mlai brat.
Ree ona: Strah me je. Ne volim se tako osjeati.
Ponekad je strah ispravan. Bitno je ono to inimo.
Nije oekivala od Bogovskog jahaa da prizna tu misao. Ree: Pomae
mi kada znam to slijedi.
Tko to moe znati?
Li-Mei napravi grimasu. Sine joj da dre stvaran razgovor. Mislim samo
na nau namjeru. Kamo jaemo.
Ve ga slabije vidi. Mrak je brzo pao. uje glavnog vuka u travi, nedaleko
od njih. Pogleda u nebo. Pogledom trai labuda.
Meshag kae: Ima kitanski garnizon ne daleko. Sada spavamo, noas
jaemo. Vidimo ga ujutro.
Bila je zaboravila na garnizon. Vojnici postavljeni na slubu van granica
ovdje na sjeveru, na jugozapadu, ili zapadno uz Puteve svile onkraj Vrata od
ada oni rijetko ulaze u misli Kitanaca. A mnogi od njih su regrutirani
barbari, zna ona, preseljeni iz vlastitih domovina da slue caru na daleku
mjestu.
Ali to nije ono o emu sada razmilja.
Ruka joj ponovno poe prema kosi. Kae: Ali ne mogu ii njima! Kada
saznaju tko sam poslat e me natrag tvome bratu. Mora razumjeti. uje kako
joj se glas die, pokua ga obuzdati. Car je obeaen ako to ne uine. Ja
sam... ja sam dana kao nevjesta. Zapovjednik garnizona e se uasnuti ako
doem! On e... on e me zadrati i poslati po upute i rei e mu da me otprati
natrag! To nije-
Stane, jer je on podigao ruku u tami. Kada utihne, no je vrlo mirna oko
njih, jedini je zvuk vjetar u travi.
Meshag odmahne glavom. Da li kitanske ene sve toliko govore, ne
sluaju?
Ona zagrize usnu. Odluno ne kae nita.
On ree, tiho: Rekao sam da vidimo garnizon. Ne da idemo tamo. Znam da
te vode natrag na zapad. Znam da to moraju napraviti. Vidimo zidove i
skreemo na jug. Kitanska utvrda je zatita nama od Shuokija, oni joj ne idu
blizu.
Aha, ree Li-Mei.
Vodit te... On zastane, odmahne glavom. Teak jezik. Vodim te do Dugog
zida, samo tri dana ako jaemo brzo.
 Ali Zid, misli ona, vojnici na Zidu uinit e sasvim istu stvar, do koje god
straarske kule doli. Ostaje tiho, eka.
Ree on: Vojnici tamo isto te poalju natrag. Znam. Idemo kroz Dugi zid u
Kitai.
Ali kako? Ne moe si pomoi.
Vidi ga kako slegne jednim ramenom. Nije teko za dvoje ljudi. Vidi tada.
Ne... Vidjet e.
Junaki je tiha. Zatim uje udnovat zvuk, i shvati da se on smije.
Kae: Trudi se tako jako da ne pita vie.
I trudim se! kae Li-Mei. Ne bi mi se trebao smijati.
On prestane. Zatim ree: Vodim te kroz va Zid, sestro Shendaijeva. Blizu
njega je ravna planina. Planina bubnja, zovete je? Mi ii... mi idemo tamo.
Oi joj se raire. Planina kamenog bubnja, apne.
Vodi je Kanlinskim ratnicima.
* * *
Dvije se ene naklonie pred visokim vratima Taijeve odaje. Jedna od njih
otvori vrata. Tai pusti Simi Zianu da ue prvi. ene su ekale u hodniku. Sada
ne spustie pogled. Bilo je jasno da bi ule da ih pozove. Bilo je jednako jasno
da nema mnogo toga to bi on i pjesnik mogli zamisliti da zatrae to ne bi
bilo ispunjeno. Zian se nasmijei sitnijoj, zgodnijoj eni. Tai se nakalja.
Zahvaljujem vam objema. Sada moram razgovarati sa svojim prijateljem.
Kako vas mogu pozvati ako vas zatrebam?
Izgledale su zbunjeno. Zian je bio taj koji ree: Bit e upravo ovdje, Shen
Tai. Vae su dok ne napustite Ma-wai.
Aha, ree Tai. Uspje se nasmijeiti. Obje mu ene uzvratie osmijeh.
Zatvori vrata, lagano. Dva velika prozora bila su otvorena, podignutih i
zamotanih zastora. Vani je jo uvijek bilo svijetlo. Nije vjerovao da ovdje
postoji ikakva stvarna privatnost, ali nije mislio da bi ga itko prislukivao.
Na malom, lakiranom stolu grijalo se vino u kotlu. Vidje da su ae
postavljene pored njega zlatne. Osjeao se preplavljeno. Zian prijee do stola,
natoi dvije ae. Doda jednu Taiju. Podignu vlastitu da nazdravi i isprazni je,
zatim si natoi jo jednu.
to se upravo dogodilo? upita Tai.
Odloi vlastito vino. Bojao se ita vie piti. Preplavljivala ga je silina
okupljanja koje su upravo napustili. To se dogaa i u ratno doba, znao je.
Ovo poslijepodne bila je bitka. Bio je postavljen kao zasjeda, upustio se u
pojedinanu borbu. Ne nuno sa svojim stvarnim neprijateljem. Neprijatelj.
Ponovno ta rije.
 Zian podignu obrve. to se dogodilo? Stvorili ste jako dobru pjesmu, kao i
va brat. Zapisat u ih obje.
Ne, mislim...
Znam to mislite. Mogu procijeniti pjesme. Ne mogu odgovoriti na drugo
pitanje.
Zian prijee do prozora, gledajui van. S mjesta gdje je stajao, Tai je vidio
da su vrtovi velianstveni. Ovo je bio Ma-wai. Naravno da e biti. Neto dalje
sjeverno odavde nalazile su se grobnice Devete dinastije.
Tai ree: Mislim da je car bio iza drugog paravana.
Molim? Zian se hitro okrenu. Zato? Kako to...?
Ne znam sigurno. Mislim. Dva oslikana paravana, a ono to su gospa Jian i
princ tamo zajedno napravili... inilo se kao da je namijenjeno za publiku, a to
ne bih bio ja.
Mogli ste biti.
Mislim da ne. Nikad nisam uo da se princ Shinzu ponaa na takav... govori
tako...
Obojica su nespretno traili rijei.
Tako estoko?
Da.
Nisam ni ja, ree Sima Zian, gotovo nevoljko. Izazivao je Zhoua. A nije
to mogao uiniti bez da zna zasigurno! -da e njegov otac za to saznati. Stoga
mi se ini...
Da je to moda radio za cara?
Da.
Zianova posljednja rije ostade lebdjeti u sobi, sa svim svojim oitim
implikacijama, i svim onima koje nisu mogli vidjeti. Povjetarac na prozoru
bio je blag, s mirisom cvijea.
Jeste li nas mogli vidjeti? S mjesta gdje ste bili?
Tai kimnu. Tako je uredila. to se, onda, tamo zbilo? Trebam pomo.
Pjesnik duboko uzdahnu. Ponovno napuni au. Mahnu, i Tai s oklijevanjem
isprazni vlastitu. Zian prijee preko sobe i natoi mu. Ree: Proveo sam ivot
izmeu gradova i planina, rijeka i cesta. Znate to. Nikad nisam imao mjesto na
dvoru. Nikad nisam polagao ispite. Shen Tai, ja nisam taj koji vam moe rei
to se odvija.
Ali vi sluate. Vi gledate. to ste uli u toj sobi?
Zianove su oi bile bistre. Poslijepodnevna svjetlost se ulijevala u sobu. Bila
je prostrana, elegantna, privlana. Mjesto za oputanje, za traenje spokoja. To
je oduvijek bila svrha Ma-waija. Pjesnik ree: Mislim da je prvi ministar Wen
primio upozorenje. Ne mislim da e ga kotati njegova poloaja.
 ak i ako je kovao ubojstvo?
Sima Zian odmahnu glavom. Ne. ak ni da je uspio s vaim ubojstvom. to
je, rei e, svrha tolike moi ako je ne moete upotrijebiti da se rijeite nekoga
tko vam nije mio?
Tai ga pogleda, ne ree nita.
Zian nastavi: Bili bi mu veselo dopustili da uredi vae ubojstvo prije
konja. Bila bi to stvar bez posljedica. Bilo da je to uinio zbog ene, ili da vas
sprijei da ugrozite njegovog savjetnika, svog brata. Nitko ovdje ne bi ni
trepnuo da ste umrli na Kuala Noru ili na cesti. Konji su to promijenili. Ali
mislim da je danas bila rije o Roshanu. Vaa prisutnost bila je to upozorenje
Zhouu. U opasnosti je. Govorili su mu to. Natoi jo jednu au. Ponovno se
nasmijei. Jako mi se svidjelo 'hladne zvijezde sjaje na bijele kosti.'
Hvala vam, ree Tai.
Bilo je dvoje najistaknutijih pisaca meu tisuama u Kitaiju Devete dinastije.
Ovaj je bio jedan od njih. ovjek je mogao zadovoljan poi svojim precima
nosei pohvalu Sime Ziana za stihove koje je napisao.
Tai ree: Ipak ste mi upravo dali savjet.
Uzmite ga s oprezom, ree pjesnik. Ne tvrdim da imam mudrosti.
Oni to tvrde su oni to nemaju, ree Tai. Bio je to citat, pjesnik e ga
znati.
Zian je oklijevao. Shen Tai, ja nisam skroman ovjek. Samo sam iskren.
Stalno se vraam ovom adu-i-zlatu, vue me. Sandalovina i bjelokost, apat i
miris ena. Ali da posjetim, da okusim. To nije dom. Moram biti ovdje, i kada
doem, moram otii. ovjek to mora gledati kao dom da bi razumio dvor.
Tai otvori usta da odgovori, ali shvati da nije znao to eli rei.
Zian ree: U Ta-Mingu, ili ovdje u Ma-waiju, ima vie ljepote negoli igdje
drugdje gdje su ljudi izgradili palae i vrtove. Mogue je da ovdje, upravo
sada, ima vie ljepote nego to je igdje ikad bilo. Tko bi porekao da je to
udesno i velianstveno? Ili odolio da to vidi?
Ili strahovao da bi moglo zavriti? upita Tai.
To je... jedan strah, da. Katkad sam sretan da vie nisam mlad. Zian spusti
au. ekaju me, prijatelju. Dvije su mi ene obeale glazbu flauti i afranovo
vino kada zae sunce.
Tai se nasmijei. Nijedan ovjek ne bi drugoga smio odvlaiti od toga.
Uistinu. Hoete li doi?
Tai odmahnu glavom. Moram razmisliti. Pretpostavljam da e veeras biti
gozbe? Nemam pojma kako da se ponaam.
Zbog Wen Zhoua?
Da. Ne. Zbog mog brata.
 Pjesnik ga pogleda. Nije smio uiniti to to je uinio.
Tai slegnu ramenima. On je glava nae obitelji. Rei e da nam Li-Mei
donosi ast, ugled u svijetu.
Pjesnik ga pogleda. U tome je u pravu. Oi su mu ponovno bile bistre,
igra svjetlosti. Svejedno, mogao bih razumjeti ako biste ga ubili zbog toga.
Ali ja nisam pametan ovjek po tim pitanjima.
Tai ree: Nisam siguran ni da sam ja.
Zian se osmjehnu, studen pogled. Bilo je nemogue ne sjetiti se da je on u
svoje vrijeme bio ratnik. Moda. Ali sada morate biti pametni, Tai. Jo malo,
ili due od toga. Sada imate vanost.
Svijet nam moe donijeti darove, ili otrov u peharu optoenom draguljima,
citira Tai.
Pjesnikov se izraz promijeni. Ne znam to. Tko je to napisao?
Moj brat, tiho ree Tai.
Ah, ree Sima Zian. Razumijem.
Tai je mislio o ljetnim olujama s grmljavinom promatranim kroz prozor
dijeljene spavae sobe.
Hodao je prema vratima da ih otvori pjesniku kada se zau kucanje. Nije
dolo iz hodnika izvana.
Obojica se skamenie gdje su stajali. Trenutak kasnije kucanje se ponovno
zau. Tai se okrenu da pogleda u zid iza raskonog kreveta.
Dok je gledao, ploa u obliku vrata zakrenu se i povue u sjenu, a zatim i
druga ploa. Dvostruka vrata, skrivena u zidu. Nitko se ne pojavi. S mjesta na
kojem je Tai stajao nije mogao vidjeti u otvor. Hodnik? Susjedna soba?
Dvoje mukaraca pogledae jedan drugoga. Ovo nije vrijeme za mene da
budem ovdje, tiho ree Zian. Pjesnikovo je lice bilo ozbiljno. Blizu Taijeva
uha, promrmlja: Budite pametni, prijatelju. Polako djelujte. Ovo se nee
odigrati u jedan dan i jednu no.
Sm otvori vrata u hodnik. Taijeve pratilje jo uvijek su bile tamo, jedna uz
prozore, druga nasuprot njoj. Hodnik je sada bio osvijetljen svjetiljkama niz
itavu svoju duinu, u iekivanju zalaska sunca.
One se nasmijeie dvojici mukaraca. Zian izae. Tai zatvori vrata za njim,
okrenu se natrag u sobu.
estorica vojnika brzo uoe, gotovo u trku.
Zauzee poloaje, u parovima, pored dvaju prozora i vrata, prolazei pored
Taija, ne obraajui panju na njega, bezizraajnih lica. Imali su maeve i
ljemove i kone oklope. etvorica na prozoru pogledae van, oprezno, ali
nisu ih zatvorili. Svjetlost to je ulazila bila je prelijepa, u ovo doba dana.
Jedan od vojnika kleknu i pogleda pod krevet. Ustade i kimnu prema
prolazu u udubljenju.
Wen Jian ue u sobu.
Ni ona ne pogleda u Taija. Korakom prijee do suprotnog prozora, zatim se
okrenu prema dvostrukim vratima, ozbiljnog izraza lica. Jo uvijek je nosila
zelenu svilu ureenu blijedoutim feniksima.
Taijevo je srce bubnjalo. Sada je bio uplaen.
Kroz vrata u zidu ue jo est vojnika nosei raskonu stolicu na motkama,
zakrivenu zastorima. Zastori su krili lik koji nose. Zna se, meutim. Zna se tko
je to.
Stolicu su spustili u sredite sobe.
Tai se baci na koljena, elom na tlu, rukama ispruenim pred sobom. Ne
podignu pogled. Sklopi oi na trenutak, trudei se da ne drhti. Ostade tako,
ispruen.
Tako se radi kada Blaeni i uzvieni car Kitaija, koji vlada u slavi s ovlau
neba, ue u prostoriju. Bilo koju prostoriju, kamoli neiju vlastitu spavau
sobu, doavi u tajnosti kroz prolaz u zidovima.
Imate doputenje da ustanete, sine Shen Gaov. Jian je bila ta koja
progovori.
Tai se hitro ustade na noge. Nakloni se, triput, prema stolici zakrivenoj
zastorima. A zatim dvaput eni pored prozora. Ona blago nakloni glavu ali ne
osmjehnu se. Vojnici koji su unijeli stolicu zauzee poloaje uza zidove, glava
visoko, oiju usmjerenih ravno pred sebe.
Zastori koji su obavijali stolicu bili su crveni, ureeni utim suncima. Na
ovoj ih je strani bilo devet, vidje Tai, a bit e ih devet i na suprotnoj, za
legendu. Previe svjetlosti za smrtne ljude. To je ovdje bilo znaenje.
Vidio je cara Taizua triput u svom ivotu, s udaljenosti.
Car je na tri festivalska dana stajao na visokom balkonu Ta-Minga iznad
vreve na trgu pred palaom. Carska je skupina bila toliko daleko i toliko
visoko da je jedan od studenata rekao da bi lako mogli biti ljudi unajmljeni da
poziraju u carskim bojama, pod barjacima, dok su stvarni dvorjani u lovu ili
se oputaju u Jelenjem parku s druge strane.
tovani pastir naega naroda eli da mu odgovorite na jedno pitanje, Jian
promrmlja.
Tai se ponovno nakloni zastorima. Znojio se. Va je sluga poaen iznad
svih zasluga, promuca.
Iza crvenog zastora dopre glas, jai nego to je Tai oekivao. Jeste li
odista uli glasove mrtvih na Kuala Noru?
Tai se ponovno baci na koljena, elom prema tlu.
Imate doputenje da ustanete, ree Jian po drugi put.
 Tai ustade. Nije imao pojma to da radi s rukama. Sklopi ih ispred struka,
zatim ih pusti da padnu sa strane. Dlanovi su mu bili vlani.
Va sluga jest, milostivi i uzvieni gospodaru, ree on.
Jesu li vam se obratili? U glasu je bilo ivog zanimanja. Nije moglo
promaknuti.
Tai se suzdri, uz napor, da ponovno ne klekne. Jo uvijek je drhtao,
pokuavao to obuzdati. Ree: Milostivi gospodaru, nisu. Va ih je sluga samo
uo kako za noi plau, od trenutka kada je zalo sunce, pa dok nije ponovno
izalo.
Plau. Od gnjeva, ili od alosti, sine Shen Gaov?
Tai pogleda u pod. Oboje, uzvieni gospodaru. Kada... kada... kada bi se
kosti polegle na poinak, taj bi duh prestao plakati.
Nastupi tiina. Kratko pogleda u Jian iz kutka oka. Stajala je pored prozora,
s kasnim suncem u kosi.
Jako smo zadovoljni, ree car Kitaija. Uinili ste nam ast, i vaemu ocu.
Upameno je.
Tai ponovno kleknu. Veliki gospodaru, va sluga nije vrijedan takvih
rijei.
Iza zastora se zau prigueni smijeh. Mislite li da sam pogrijeio u onome
to sam rekao?
Tai pritisnu elo o tlo, nijem. u Jianin smijeh. Ona promrmlja: Ljubavi
najdraa, to nije lijepo. Uasava ovjeka.
Ljubavi najdraa.
Car Taizu, nevidljiv, ali takoer se smijui, ree: ovjeka koji je dvije
godine ivio meu mrtvima? Nadam se da nije tako. Tai se ne pomaknu, ne
progovori.
Imate doputenje da ustanete, Wen Jian ree ponovno, a ovaj put u glasu
joj se uo zamor.
Tai ustade.
Zau utanje zastora ali bilo je to s druge strane, od njega. Proe
trenutak, zatim ponovno utanje.
Car ree: Slubeno emo vas primiti kada te stvari budu pripremljene.
Htjeli smo izraziti nae odobravanje, privatno. Uvijek imamo potrebe za
hrabrim ljudima u palai Ta-Ming. Dobro je da ste ovdje.
Va vam sluga zahvaljuje, veliki gospodaru, promrmlja Tai. Sada se
znojio.
Car, tiim glasom, ree: ast se cijepa u tri dijela, sine Shen Gaov. Jedan
dio odmjerenost. Jedan dio pravomiljenje. Jedan dio tovanje predaka. Ostavit
emo vas.
 Nije ga bila briga to mu je ena rekla sada ve tri puta: Tai ponovno pade
na koljena i stavi glavu o tlo. u vojnike kako se kreu, kripu kada se stolica
podignu, zatim podne daske kada je odnesoe natrag kroz skrivena vrata.
Mislio je o tim posljednjim rijeima, pokuavao se bezuspjeno sjetiti je li
ih ikad bio uo ili prouavao. Zatim mu, pogreno, posve pogreno, doe
misao da je nevieni ovjek koji ih je izrekao uzeo mladu nevjestu svoga
mladog sina za vlastitu konkubinu, gonio zabranjenu besmrtnost skrivenom
alkemijom, i takoer je za sebe gradio grobnicu koja zasjenjuje onu svoga oca
i itave svoje linije.
Vlastite misli znaju biti zastraujue.
Zau korak drugih vojnika, ponovno prelazei sobu gotovo u trku. Za
trenutak, podignu pogled.
Jian je stajala pored dvostrukih vrata, sama, i smijeila mu se.
To je bilo dosta dobro izvedeno, ree ona. Priznat u da, osobno,
smatram da je odmjerenost pretjerano hvaljena. Ne slaete li se, Shen Tai?
Bilo je to previe. Previe razliitih smjerova u kojima se ovjeka u jednom
danu moe povui. Tai je jednostavno zurio u nju. Nije imao pojma to da
kae.
Mogla mu je to vidjeti na licu, oito. Nasmija se, ne bez dobrote.
Ispriani ste s moje gozbe veeras, ree ona.
On se zacrveni. Uvrijedio sam vas, presvijetla gospo?
Ona odmahnu glavom. Nije tako. Na krevetu su darovi od Feniksova
prijestolja. Oni su carevi, ne moji. Moj dar je vaa sloboda veeras. Mala
Kanlinka, tako estoka u vaoj slubi, eka van ove sobe s devetero drugih
Ratnika. Trebat e vam uvari kada veeras poete u Xinan.
Idem u Xinan?
I bilo bi najbolje da uskoro krenete. Tama e vas snai na cesti.
Ja... to u...?
Moj je roak, ree Jian, s osmijehom koji je mogao oduzeti ovjeku vlast
nad udovima, veeras ovdje sa mnom, a sutra ujutro s drugima, u raspravama
o Roshanu.
Razumijem, ree Tai, iako nije razumio.
Reeno joj je da dolazite, ree Wen Jian.
Tai proguta. Otkri da ne moe nita rei.
To je moj dar. Vaa Kanlinka zna u kojoj vam je konjunici konj. A sada
imate i podvornika, za gradski dom koji vam je car upravo dodijelio. Trebat e
vam podvornik.
Podvornik? ponovi Tai, glupavo.
Jutros je bio moj. Promijenila sam donesenu odluku. Duguje vam svoj
ivot. Oekujem da e vas dobro sluiti.
Osmijeh se produbi. Na zemlji nema ene, pomisli Tai, koja izgleda kao
ova i zna koristiti taj izgled.
Ali bilo je druge ene, u Xinanu, sa zlatnom kosom. Koja je radi njega
riskirala svoj ivot, koja ga je upozorila, ne jednom, to bi se moglo dogoditi
ako on ode.
Takoer mu je rekla, sjeti se Tai, da e morati biti daleko suptilniji, ako ima
i najmanju nadu da preivi u svijetu dvora.
Poslat e glas kada budete pozvani, ree Wen Jian. Bit e prijem, a zatim
ete, naravno, morati poi natrag na zapad da dovedete svoje konje.
Naravno, milostiva damo, ree Tai.
Obeali ste mi ih deset, podsjeti ga ona.
Jesam, ree on. Za plesanje?
Za plesanje, sloi se ona. Jo jedan dar. Okrenu se i polegnu neto na
krevet i zatim izae kroz vrata u zidu. Netko ih zatvori. Soba je bila kao i prije.
Vani je jo uvijek bilo svijetlo.
Na krevetu je leao teak klju. Pored njega je bio prsten, sa smaragdom
veliine kakvu Tai u ivotu nikada nije vidio.
Bio je tamo i trei predmet, vidje on.
Lii, jo neoguljen.
Uze voe, uze klju bit e za kuu u Xinanu. Stavi ih u dep svoje halje.
Uze prsten i stavi ga na prstenjak lijeve ruke. Gledao ga je tamo nekoliko
trenutaka, mislei na svoga oca i majku. Zatim ga skinu i isto stavi u dep.
Teko udahne, pa izdahne. Bez nekog naroitog razloga skinu eir.
Prijee do vrata i otvori ih.
Drago mi je da vas vidim, ree Wei Song. Stajala je tamo, uspravna, sitna,
ozbiljna, otra poput stepskog vuka.
Napravi grimasu. Ne ree nita. Ipak, blago nakloni glavu. Iza nje su bili,
kao to je bilo obeano, drugi Kanlini, odjeveni u crno.
Pored Song, na koljenima, kleao je podvornik s jutronjeg svratita.
ovjek kojemu je Jian bila naredila da se ubije kada stignu u Ma-wai.
Promijenila sam odluku.
Ustanite, molim, ree Tai. Podvornik se ustade. Na obrazima mu je bilo
suza, dosta neugodno. Tai se pravio da ih ne vidi. Izvadi klju. Pretpostavit u
da vam je reeno koja vrata, koju kuu u Xinanu, ovo otkljuava?
Jest, milostivi gospodaru, ree podvornik. To je u pedeset i sedmoj
etvrti, daleko najboljoj. Elegantan posjed. Blizu je ak palai prvog ministra!
Izgledao je ponosno, dok je to govorio.
Tai trepnu. Gotovo je mogao uti Jianin smijeh.
 Ree: Htio bih da uzmete konja ili koiju, to god vam je lake, i
pripremite mi veeras tu kuu. Tamo e biti posluge?
Naravno! To je bio dom u carevu vlasnitvu, ivio tisuu godina. Oni e
vas iekivati, gospodaru. I bit e poaeni i zahvalni, kao to... kao to sam i
ja, da vam sluimo.
Taijev pogled bio je mrk. Dobro, ree. Vidimo se u Xinanu.
Podvornik uze ispruen klju, nakloni se, okrenu, poe urno niz hodnik.
ovjek koji je ponovno imao jasnu, blistavu svrhu, u ivotu za koji je mislio
da je gotov.
Ime mu je Ye Lao, ree Song. Propustili ste pitati.
Pogleda je. Uredni, smireni lik u crnom. Njene intenzivne crte lica. Bila je
ubila za Taija, ovoga je jutra ponovno bila ranjena.
Ye Lao. Hvala vam. Biste li radije da je mrtav?
Nije to oekivala. Odmahnu glavom.
Ne. Zastade, oklijevajui. Ovo je drugaiji svijet, ree. Nije onoliko
mirna koliko se doima, shvati on.
Kimnu. Jest. Bit e.
Ona podignu pogled prema njemu. Vidje je kako se smijei, ta iroka usta.
A vaa e se bedra oguliti do krvi, gospodaru, ako pokuate jahati do Xinana
na sardijskom konju dok nosite liao svilu. Imate li odjeu za jahanje?
On pogleda prema prozoru, a zatim zidu. Njegove dvije ene jo uvijek su
bile tamo, sa strahopotovanjem i ponosnim izrazima lica.
Imam li odjeu za jahanje?
Pourie (graciozno) pored njega u sobu. u ih kako otvaraju krinju, u
zvuke utanja, hihotanje.
Ue trenutak kasnije. Ipak je imao, inilo se, odjeu za jahanje, kroja koji
mu savreno pristaje, a njegove su vlastite izme bile oiene. Presvue se.
Nijedna od dvije ene ne skrenu pogled, primijeti.
Zadri prsten i, ni iz kojeg naroitog razloga, plod liija. Ponovno izae,
pridrui se Song i drugim Kanlinima koji su mu bili dodijeljeni. Odvedoe ga
do konjunica, Dynlalu i konjima za sve njih, i izjahae iz Ma-waija pri kraju
dana, prema gradu praine i buke, dvaju milijuna dua, gdje e svjetla ve
sjajiti dok stignu, i sjajit e kroz itavu no.
Nikad nema odmora u Xinanu, njegov je brat Liu upravo rekao, u pjesmi.
A Kii je reeno da dolazi.
 19.

B lizu stranjeg zida imanja nalazi se sjenica od ruina drveta. Postavljena

je meu voke i cvjetne lijehe, daleko iza umjetnog jezera i otoka
postavljenog sred njega, dalje od travnatog prostora za primanje gostiju, i
bambusova luga sa svojim poloenim stazama, i otvorenog prostora gdje Wen
Zhouovi straari vjebaju maevalatvo i streliarstvo.
Za Kiu, sjenica je omiljeno mjesto. Ima mnogo razloga. Ruino drvo ime
nije dobilo zbog svoje boje, ve zbog mirisa, koji ona oboava. Samo drvo je
tamno, s prugama koje teku kroz njega kao da pokuavaju dostii povrinu,
probiti se. To se moe vidjeti, zamisliti, na dnevnom svjetlu. Ruino drvo
dolazi u Xinan iz uma na dalekome jugu. Uvozi se preko zemlje i zatim niz
rijeke i uz Veliki kanal, uz troak o kojem ne valja razmiljati.
Ovdje katkad ima slavuja, ovoliko pozadi i daleko od soba i paviljona
imanja. (Ulica s druge strane zida tiha je nou u mirnoj, jako bogatoj etvrti.)
Moe ih se najee uti ljeti; rano je u godini da bi noas bilo za oekivati
kojeg.
Lutajuim je korakom dola ovdje, nosei svoju pipu, prebirui po njoj dok
je hodala kroz suton. Primijetila je da, kada nosi instrument, ljudi je ne gledaju
toliko poblie, kao da je dio pozadine, ne ena koju treba primjeivati. Ili
paljivo promatrati.
Sada je tamno. Bila je rekla Hwanu, slugi koji je malo previe voli, da za
nju upali jednu od svjetiljki u sjenici, a zatim mu je dala otpust. Ne eli da
izgleda kao da se skriva: vidite, ima svjetla. Iako bi trebalo doi daleko pozadi
i pogledati kroz drvee da ga se vidi. Ranije, za poslijepodneva, Hwan je
obavio drugi zadatak za nju izvan imanja. Uinila je to moe, i ovdje je.
Kia svira nekoliko nota stare pjesme o mjesecu kao glasniku izmeu
rastavljenih ljubavnika. Zatim zakljui da je to pogrena glazba da veeras na
nju misli.
Sama je ovdje. Uvjerena je u to. Njene su sluavke dobile otpust za veeras.
Jedna e ostati u njenim odajama da eka povratak svoje gospodarice, ali Kia
je i prije ostala vani dokasna u vrtu sa svojom pipom. Blaga udnovatost,
korisno uspostavljena.
A Wen Zhou ne nadzire potajno svoje ene. Njegov um ne kree se na taj
nain. Ne moe zapravo pojmiti, vjeruje Kia, da mu ne bi bile odane i
poslune. Gdje, i kako, bi mogle imati bolji ivot? Ne, njegovi su strahovi
baeni, poput sjene, van ovih zidova.
Njega i njegove supruge nema itav dan. Pozvani su u Ma-wai, bez
upozorenja. Nije bio sretan zbog iznenadnosti. S druge strane, nikada nije bilo
naroitog izbora to bi tko mogao razborito uiniti po pitanju odbijanja kada
bi ga Jian htjela. Kia vidi krijesnice meu drveem, promatra ih neko vrijeme.
Noni leptiri lepraju oko svjetiljke.
Imanje je tiho otkako je gospodar jutros otiao, ili barem otkako je stigla
druga poruka iz Ma-waija. Ona poslana njoj. Ne treba sve prozore nad stubama
od ada gledati kroz suze.
Ovdje nema stepenica od ada. Ni pravog ada ni pjesnikove zamisli u
obliku simbola. Ona sjedi na klupi sa svojim instrumentom u sjenici od ruina
drveta, natkrivenoj, ali otvorenoj prema noi sa svih strana.
Miris drveta, miris zraka. Sada gotovo ljeto. Bez ada, i bez suza, odlui
Kia, iako zna da bi bilo mogue navesti samu sebe da plae. Nee to uiniti.
Preduboko razmilja.

Nitko ne zna ovu planinu gdje ivim.

Taiju se to uini ironinim, na pretjerano razraen nain, da kada se blizina
Xinana po prvi put najavi irok, razliven, priguen sjaj na junom obzoru
fraza koja mu sinu iz pjesme je o samoi.
Yan bi imao opasku na to, pomisli.
Imao bi i Xin Lun, zapravo. Jedan ovjek blag, nasmijan, drugi duhovito
zajedljiv. Obojica su bili mrtvi. A sjeanja koja je prizivao bila su stara vie od
dvije godine.
Takvo je bilo i sjeanje, bogato poput smaragda koji je nosio sa sobom (ali
ne na sebi), na enu za koju je jahao kroz no da je vidi.
Nije bio siguran zato nije stavio prsten. Nije jo spreman, zakljui, da ga
ljudi gledaju na nain na koji se gleda ovjeka koji pokazuje toliko bogatstva.
Nije htio da ga Kia takvoga vidi, mada nije znao rei zato. Nije da bi bila
nenavikla na rasko u kui prvoga ministra.
ak i u Paviljonu mjeseine, kretala se kroz svijet koji ukljuuje
basnoslovno imune mukarce. Nikada se nije inilo da je to dira. Bila je
jednako sretna ili ih je navodila da misle da jest meu studentima, dok im
je pjevala, zadirkivala ih, sluala kasnononu filozofiju i stihove i planove za
mijenjanje svijeta.
 To je ono to vjeta kurtizana radi, naravno: navodi svakog mukarca da
misli da je on taj koga bi odabrala, kada bi samo imala slobodu da slijedi tu
najdublju enju.
Ali on je znao, Tai je znao, da bi misliti o njoj na taj nain znailo porei
dublju istinu o eni zlatne kose iza zidova (toliko njih). Xinanove zidine
nadvijale su se sada na srednjoj udaljenosti iza mosta preko kojega su sada uz
klopot prelazili. Na mostu je bilo blistavih svjetiljki, i vojnika to su ga uvali.
Pred dvije godine, Kia mu je rekla upozorila ga je da bi dotjerani
junjaki aristokrat Wen Zhou, roak carevoj ljubljenoj, mogao imati na umu
da je odvede iz Sjevernog okruga.
Oboje ih je mnogo puta vidjelo kako se takvo to dogodi. Najee, za
kurtizanu je bio san da bi se to moglo zbiti. Vrata to se otvaraju prema boljem
ivotu.
Tai, zadubljen u svoja uenja i prijateljstva, pokuavajui odluiti to bi
njegov vlastiti pojam ispravno ivljenog ivota trebao biti, bolno je bio
svjestan da bi ono to je rekla moglo biti istinito, ali nema niega to bi student
koji se priprema za ispite, drugi sin umirovljenog generala, mogao uiniti ako
bi aristokrat s bogatstvom i vezama htio enu Sjevernog okruga za sebe.
A onda mu je umro otac.
Mislio je o njoj, zelene oi i uta kosa i glas kasno u noi, dok su prilazili
gradskim zidinama. Tai pogleda uvis u ogromni toranj s mnogo katova iznad
vrata. Sada je bilo svjetala, krila su zvijezde. Vrata su bila zakljuana, naravno.
Bilo je nakon pada mraka.
inilo se da to nije bitno: Jian je poslala glas pred njima.
Voa njegove kanlinske pratnje (ne Wei Song, sada je postojala via linost)
doda svitak kroz mali klizni prozor, i trenutak kasnije uz povik im otvore
straari Zlatne ptice koji su upravljali ovim ulazom kroz sjeverni zid.
Zatim, dok su on i njegovi Kanlini jahali kroz prolaz, gradski straari oni
na tlu i oni u tornju i na oblinjim zidovima svi se dvaput naklonie, Taiju.
Uistinu nije bio spreman na to. Pogleda u Song, koja je ostala blizu kroz
sate ovoga jahanja. Njen pogled ne sretnu njegov, zurila je ravno pred sebe,
podignute kapuljae, budna i na oprezu. Ovoga je jutra bila ranjena, inilo se
da ne pokazuje nikakve znake toga.
Vrata se sa zamahom zatvorie za njima. On se okrenu u sedlu i pogleda,
smeteno tapajui Dynlala. Tai se zapita zato nije iscrpljen. Putovali su vei
dio dana, osim za meuigre u Ma-waiju koja e mu vjerojatno promijeniti
ivot.
Ponovno je bio u Xinanu. Srcu svijeta.
Jo uvijek nije znao zato Jian ovo ini. Njegova najbolja pretpostavka bila
je da je to mali dio beskrajne toke ravnotee koju je izvodila u palai: Wen
Zhou i Roshan, ambiciozni mandarini, nasljednik, drugi guverneri, eunusi,
drugi prinevi (i njihove majke)...
A sada jo jedan ovjek, koji je stigao sa zapada. Brat utjecajnog savjetnika
i novoimenovane princeze. ovjek s apsurdnim brojem sardijskih konja u
svome vlasnitvu.
Za enu na Jianinu poloaju, naravno da bi imalo smisla uspostaviti vlast
nad takvim ovjekom. I stoga, kada se ispostavilo, kroz rutinsku istragu, da je
neko imao odnos s pjevicom u Sjevernom okrugu, s djevojkom koja bi ak
mogla biti razlog zato je Jianin roak pokuao urediti njegovo ubojstvo...
No, moglo bi se poduzeti odreene stvari u takvim okolnostima, staviti ih u
pokret, ako je u pitanju otroumna ena koja se nosi s dvorom kojim je vraki
teko upravljati. I s ostarjelim carem, umornim od protokola i sukoba i
financija i barbara, opsjednutim njome, i vjenim ivotom, dok oblikuje
najraskoniju grobnicu ikada sagraenu, za sluaj da se taj drugi san ne
obistini jer bogovi nisu htjeli da tako bude.
Taiju su se otvorila vrata, ne samo simbolino, kao u stihu, nego prava,
golema i zastraujua, to izviru iz tame pod svjetlou baklji i svjetiljki.
Nikada to nije uinio: uao u grad nakon mraka.
Ako bi tko priao Xinanu pri kraju dana naao bi svratite, ili farmu s
hambarom (ako je bio student, koji pazi na novac), i sluao izvan zidina dugi
obred bubnjeva uz koji su se zatvarala vrata. Onda bi ujutro uao s gomilom na
putu prema trnici, sred kaosa jo jednog dana meu dva milijuna dua.
Ne sada. Sada, vrata su se samo sa zamahom iroko otvorila. etvorica
straara Zlatne ptice pola su ak s njima, da uklone potrebu za pokazivanjem
njihova svitka itavim putem kroz grad.
Ulice su bile sablasno tihe. U putevima i uliicama nekih od etvrti ak i
sada e biti glasnog, silovitog ivota, Tai je znao, ali ne uz glavne ceste.
Okrenue se na istok im su proli kroz vrata, prolazei ispred prostranog
kompleksa palae dok se ne okrenue na jug niz sredinju aveniju. Najira
ulica na svijetu, koja se protezala od Ta-Minga do junih vrata, ravna kao san
o pravednosti.
Bila mu je pritisnula prste na usne, njihove posljednje noi, da ga sprijei
da pametuje, prisjeti se. Neko je bio ovjek koji se ponosio time da umije
pametovati. Sjeti se njena mirisa, njena dlana uz svoje lice. Sjeti se kako joj je
ljubio ruku.
Pogleda oko sebe. Nikada nije uinio ni ovo, jahao na konju ravno niz
sredinju aveniju, nakon mraka. Nije mu se svialo biti na sredini iroke ulice.
Odvie mu se inilo kao da polae pravo na neto. Nije to radio. Bio bi htio
prisvojiti au vina u Paviljonu mjeseine, da je ona jo uvijek tamo.
Vie u stranu, molim, on tiho ree Song. Previe smo povorka, ovdje.
Ona ga kratko pogleda. Bili su blizu straarske postaje, sa svjetiljkama.
Vidje brigu u njenim oima, zatim se maknue sa svjetlosti i nije vie mogao
vidjeti njeno lice. Song trznu uzdama svoga konja, krenu naprijed, i obrati se
ovjeku koji ih je vodio. Poee skretati jugoistono preko irokog, otvorenog
prostora, da bi nastavili niz cestu, sada blie jednoj strani.
Vani na ulici bila je samo aica ljudi, i niti jedna skupina velika kao
njihova. Oni na dalekoj strani, zapadno, bili su toliko udaljeni da su gotovo
bili nevidljivi. Na pravilnim razmacima bilo je straarskih postaja, velikih na
glavnim raskrijima, itavim putem niz sredinu ceste. Vidje sjedalicu s
baldahinom kako je nose na sjever. Nosioci zastadoe dok je njihova druina
prolazila. Ruka povue natrag zastor, da vidi tko su oni. Tai nakratko ugleda
lice ene.
Nastavie dalje, deset Kanlinskih ratnika, etvorica straara Zlatne ptice, i
drugi sin generala Shen Gaoa, niz glavnu aveniju Xinana, ispod zvijezda.
Sva putovanja dou kraju, ovako ili onako. Stigoe do vrata pedeset i sedme
etvrti.

Rodio se na jugu, onkraj Velike rijeke, u zemljama koje su znale tigrove i

vritanje gibona. U njegovoj obitelji radili su generacijama kao teaci na
farmi, dalje u prolost nego to je itko od njih mogao izbrojati. On, sm ime
mu je bilo Pei Qin bio je najmlai od sedmorice, sitno dijete, bistro.
Kada mu je bilo est godina, otac ga je doveo niem podvorniku jednoga od
imanja Wenovih. Postojale su tri grane obitelji Wen, koja je upravljala veim
dijelom zemlje (i rie i soli) u tim krajevima. Uvijek je bilo potrebe za
uenjem sposobnih slugu. Podvornik je primio Qina da ga se odgoji i podui.
To je bilo pred trideset i sedam godina.
Postao je pouzdan, nenametljiv kuni sluga. Kada je najstariji sin obitelji
odluio poi u Xinan i dvorski svijet pred nepune etiri godine (pratei
koristan, zadivljuju uspon svoje mlade roakinje), Qin je bio jedan od slugu
koje je uzeo na sjever da pomognu odabrati i uiti one koje e zaposliti u
prijestolnici.
Qin je to uinio, sposobno i tiho. Bio je tiho dijete, kao mukarac je ostao
nepromijenjen. Nikada se nije oenio. Bio je jedan od troje slugu kojima je
bilo povjereno prireivanje odjee za gospodara, pripremanje njegovih odaja,
zagrijavanje njegova vina i aja. Da su ga u bilo koje doba pitali, rekao bi da je
njegov ivot povlaten, budui da je znao u kakvim uvjetima ive njegova
braa, meu riom i soli.
 Jedne veeri pogrene veeri, iz razloga koje su odredila nebesa bio je
smeten tucetom djevojaka iz okruga naslade ije je prisustvo na imanju bilo
nedostatno nadzirano. Podeavali su im kostime za sveanost koju je Zhou
prireivao na svome jezeru. (Jezero je tada bilo novo.)
Dok je sluao njihov neobuzdan smijeh, brinui se tko ih gleda, Qin je
pregrijao gospodarevo veernje vino.
Wen Zhou je, oito, opekao jezik vinom.
Trideset i pet godina s obitelji nije znailo nita, Qin e pomisliti, kasnije.
Desetljea slube znaila su manje od niega.
Batinali su ga. Samo po sebi, to nije bilo neuobiajeno. ivot sluge
ukljuivao je takve stvari, a od vieg slubenika moglo se zatraiti da izvede
batinanje niega. Qin je to bio uinio. Svijet nije blago mjesto. Nitko tko je
vidio kako mu brata razdire tigar ne bi nikada to pomislio. A kratko vrijeme u
Xinanu navodilo je ovjeka da shvati da i ovdje ima tigrova, ak iako nemaju
pruge niti meko koraaju kroz ume i polja poslije mraka.
Stvar je bila u tome da je Wen Zhou za Qina naredio ezdeset udaraca
tekim prutom. Mora da mu je jezik bio poprilino jako opeen, jedan od slugu
gorko ree, kasnije.
Ili je neto drugo te noi bilo jako uzrujalo gospodara. Nije bitno. ezdeset
udaraca prutom moe ubiti ovjeka.
Pred dvije i pol godine, bilo je to, u danima upravo prije Festivala hladne
hrane. Qin nije umro, ali bilo je to za dlaku.
Podvornik domainstva (ne lo ovjek, za podvornika) uredio je da ga dva
lijenika njeguju, naizmjenino, danju i nou, u maloj sobici u koju su ga
donijeli nakon javnog batinanja u Treem dvoritu. (Bilo je vano da svi sluge
vide posljedice nemarnosti.)
Preivio je, ali nikada vie nije pravilno hodao. Nije mogao podii desnu
ruku. Taj dio tijela bio mu je iskrivljen, kao neka stabla nad jarugama Velike
rijeke koja rastu nisko nad strmim tlom da se sklone od vjetra i siu vlagu iz
rijetke zemlje.
Dobio je otpust, naravno. Imanje aristokrata nije bilo mjesto za one koje se
ne moe zaposliti. Drugi sluge preuzeli su brigu o njemu. To nije bilo neto
to je oekivao, neto to se obino radilo. Obino bi se unakaenog ovjeka
poput Qina odvelo do koje od trnica i tamo bi radio to moe da preivi
prosjaenjem.
Moda bi bilo pomoglo da je mogao pjevati, ili priati prie, ili ak sluiti
kao pisar... ali nije imao glasa za pjevanje, bio je sitan, srameljiv ovjek, a
njegova ruka za pisanje (podvornik Wen Zhouova oca bio ga je nauio pisati)
bila je ona koja je nakon batinanja ostala iskrivljena i beskorisna.
 Bilo bi mu bolje da je umro, Qin je dugo vremena mislio. Oblikovao je
takve misli u ulici iza Wenova imanja, gdje su ga drugi sluge stavili nakon to
je dobio otpust. To nije bila glavna cesta puna prometa, nije bilo dobro mjesto
za prosjaka, ali drugi su rekli da e se brinuti za njega, i uinili su to.
Qin bi sa svojom takom ljeti odepao na sjenovitu stranu ulice i zatim se
micao kako se sunce kree, ili se uurio u nii na kii ili zimskim
vjetrovima. Prosjaenjem je malo dobio, ali s imanja bi mu svakoga jutra i
brojnih veeri dolazila hrana i riino vino. Ako bi mu se odjea istroila,
jednoga dana bi otkrio da osoba koja mu donosi obrok nosi novu odjeu. Zimi
su mu davali ogrta s kapuljaom, a imao je ak i izme. Sa takom je postao
vjet u tjeranju pasa i takora koji su promatrali njegove namirnice.
Posljednje jeseni ivot mu se ak okrenuo na bolje, to nije bilo neto to je
Pei Qin jo uvijek smatrao moguim.
Jednog hladnog, bistroga jutra, etvorica kunih slugu, hodom prelazei
dugaak okolni put od junih ulaznih vrata, doli su niz ulicu prema mjestu
gdje je Qin boravio uza zid imanja. Nosili su drvo i avle i alat, i krenuli mu
graditi diskretno skrovite, postavljeno u prostoru izmeu drveta hrasta i
kamenog zida, gdje ne bi bilo lako vidljivo s ulice, i ne bi smetalo.
Pitao je, i rekli su mu da je nova konkubina, Lin Chang, ula Qinovu priu
od jedne druge Zhouove ene kao priu upozorenja, inilo se. Raspitala se i
saznala gdje je on.
Dala je upute da mu se izgradi sklonite, a obroci koje je dobivao postali su
znatniji nakon toga. inilo se da je preuzela odgovornost za njega,
oslobaajui sluge od potrebe da ga hrane iz vlastitih dodijeljenih obroka.
Nikada je nije vidio. Rekli su mu da je prelijepa, a u pet prigoda (sjeao ih
se savreno) uo ju je kako svira pipu pri kraju vrta. Znao je da je to bila ona,
ak i prije nego to su mu potvrdili da je gospodarica Lin, od svih ena, ona
koja najbolje svira i pjeva, i koja voli sama dolaziti do sjenice.
Qin je odluio da je svirala njemu.
Do tada je ve bio spreman ubiti, ili umrijeti za nju. Hwan, sluga koji mu je
najee donosio hranu i odjeu, oigledno se osjeao isto. Hwan je bio taj
koji mu je rekao da je dovedena iz Sjevernog okruga, a da joj je ime tamo bilo
Proljetna Kia. Takoer je rekao Qinu koliko je gospodar platio za nju (bio je
to izvor ponosa). Qinu se to inilo kao nezamisliv iznos, i takoer nedovoljan.
Hwan je bio taj koji mu je rekao, na poetku proljea, da e doi Kanlinski
ratnik da se privatno sastane s gospodaricom Lin.
Hwan je govorei u gospino ime, jasno je naznaio zamolio Qina da
tom Kanlinu pokae kako da preskoi zid uz pomo njegova drveta-skrovita,
i da mu da upute kako doi do sjenice od tamo (bio je neto dalje na zapadnom
dijelu imanja).
Qinovom izudaranom tijelu i srcu to je tuklo donijelo je izuzetnu radost
to mu je povjerena takva usluga za nju. Toliko je i rekao Hwanu, molio ga da
tako kae gospodarici Lin, i da se triput nakloni u Qinovo ime.
Kanlinka je dola te noi (ena, to nije oekivao, ali nije inilo nikakvu
razliku). Potraila je Qina u tami, ne nosei nikakvu baklju. Bilo bi joj teko
vidjeti ga, da je on nije ekao. Dozvao ju je, pokazao joj put preko zida, rekao
joj gdje je sjenica. No je bila hladna, sjeao se. ena se popela s lakoom
kojoj Qin nikada ne bi uspio biti ravan ni dok je imao noge i ravna lea. Ali
Kanline su birali zbog sposobnosti u tim stvarima, i uili.
Qina su bili odabrali zbog inteligencije, ali jedne je noi pregrijao vino.
Svijet se moglo nazvati nepravednim mjestom, ili uiniti od ivota to se
moe. Bio je zahvalan slugama, zaljubljen u enu koju nikada nee vidjeti, i
namjeravao je poivjeti dovoljno dugo da proslavi smrt Wen Zhoua.
Gledao je Kanlinku kako nestaje preko zida i vidio je kako se vraa neto
kasnije. Dala mu je novi srebrni, to je bilo velikoduno. uvao ga je da si
priuti neko zadovoljstvo. Bila je sada sezona liija na jugu, gdje je bio roen.
Dvor bi ih ve mogao imati, inanske trnice e ih uskoro vidjeti. Qin je
namjeravao zamoliti nekoga da mu kupi koaru, kao nain da se prisjeti
djetinjstva.
Jednom je u stvari bio poao do najblie, istone trnice prologa ljeta,
samo da je ponovno vidi. Bio je to nesmotren, pogrean potez. Trebao mu je
vei dio dana da tamo doe, uz epanje i bol, porugu djece. Nekoliko je puta
pao, i nagazili su na njega, i bio je zatim u stvarnoj opasnosti, na kraju dana,
da se ne stigne vratiti u etvrt kada su zapoeli bubnjevi.
Straari vrata batinali su zbog toga.
Pitat e nekoga da mu kupi liije. Bilo je nekoliko slugu kojima vjeruje, i
podijelio bi svoje bogatstvo. Ipak su mu oni spasili ivot. A svaki je ivot
zasigurno imao vrijednost, ak i onaj poput njegovog?
Ranije danas, Hwan je ponovno izaao, poavi dugim okolnim putem da
mu kae da e netko drugi noas dolaziti Qinovom ulicom, i da e mu trebati
pokazati drvo i kako se penje, i gdje se moe nai sjenicu.
Je li to za nju? bilo je sve to Qin upita.
Naravno da je, ree Hwan.
Molim vas, naklonite se triput. Recite joj da e njen najskromniji sluga na
svijetu ispod neba osigurati da se to uini.
Te je noi uistinu korakom doao jedan ovjek, s petero Kanlina. Jedna od
njih, vidje Qin, bila je ena koja je dola ranije. Znao je jer ih nije trebao
zazvati, ona doe ravno do njegova drveta. Budui da je to bila ena koja je
bila ovdje, nisu trebali upute. ovjek odozgora pogleda Qina u tami (nisu
nosili baklje). Vidje maleno sklonite izgraeno za njega.
Da Qinu dva novia, ak i prije nego to je preao zid. Troje Kanlina
pooe s njim, dvoje ostadoe na ulici, kao straa.
Qin im htjede rei da je i on mogao sluiti kao straa, ali nije bio budalast
ovjek. Ovo su bili Kanlini, imali su maeve na leima. Nosili su crno, kao i
uvijek, i stopili se s noi. Nakon nekog vremena nije imao pojma gdje su, ali
znao je da su tamo.

Njena pipa lei na irokoj, glatkoj ogradi u visini struka. Stoji pored jednog
od stupova ruina drva gazeba, naslonjena uza njega. Sada je hladno ali ima
kratki kaputi, zelen poput lia, sa zlatnim nitima, to joj prekriva prsluk, koji
je zlatan. Zelena suknja do glenja ima pruge to se sputaju niz nju, takoer
zlatne. Svila nije ni po emu posebna. Bilo bi primijeeno da je odjenula finiju
svilu, kada nema gospodara.
Ne nosi parfem, iz istog razloga.
Na nogama je jer je ula nekoga da dolazi s istone strane vrta, gdje se
moe uspesti po hrastovu drvetu.
Jedina svjetiljka baca mekan jantarni sjaj. Gazebo e izgledati kao koliba u
tamnoj umi, zamilja ona, sklonite, utoite za izgubljena putnika. Nije, misli
ona. Ovdje nema utoita.
Koraci se uspnu uz dvije stube i on je ovdje.
On odmah klekne, sputene glave, prije nego to mu ona uope moe vidjeti
lice, pravilno prihvatiti njegovu prisutnost. Nije od njega oekivala da e to
uiniti. Nije imala nikakvog pravog pojma to oekivati. Bez stuba od ada,
podsjeti se. Bez suza na ivicama prozora.
On podigne pogled. Upameno lice. Ona ne opazi puno promjene, ali ovdje
nije dovoljno svijetlo da se jasno vidi, a dvije godine ne moraju toliko
izmijeniti ovjeka.
Ona promrmlja: Nisam dostojna ovoga, gospodaru.
On ree: Nisam dostojan onoga to si za mene uinila, Kio.
Glasa se takoer sjea, odvie jasno. Zato, i kako, se dogodi da jedan glas,
jedna osoba, izazove treperenje u dui, kao ugoen instrument? Zato taj
mukarac, a ne neki drugi, ili trei? Ona nema ni priblino dovoljno mudrosti
da odgovori na to. Nije sigurna ima li itko.
Gospodaru Shen, ree formalno. Molim, ustanite. Vaa sluavka
poaena je da ste doli.
On uistinu ustane. Kad je pogleda, na njegovom licu, pod svjetiljkom,
pokae se intenzitet kojega se sjea. Odgurne sjeanja. Treba to uiniti. Ree:
Jeste li sami, gospodaru?
On odmahne glavom. Troje Kanlina su sa mnom, da uvaju strau. Jo
dvoje na ulici. Nije mi vie dozvoljeno biti sam, Kio.
Misli da to razumije. Ree: Je li ona koju sam ti poslala...?
Wei Song je ovdje, da. Vrlo je sposobna.
Kia si dozvoli osmijeh. Vidi ga kako to primijeti. Mislila sam da bi mogla
biti. Ali je li ona... kako si preivio?
On zastane. Ipak se promijenio, zakljui ona. Vae svoje rijei. Ti zna
gdje sam bio?
Ona kimne. Drago joj je to iza sebe ima stup, za potporu. Nisam znala,
prije. Morala sam joj rei da pronae tvoj dom, pone tamo. Nisam znala ak
ni gdje je dom tvoga oca.
ao mi je, ree on, jednostavno.
Ona to zanemari. Ree: Znam da je Wen Zhou dao Lunu da unajmi enu da
te ubije.
Poslanu s Yanom.
Da. Je li on u redu?
Mrtav je, Kio. Ubila ga je. Mene su spasili samo... duhovi. I Taguranci koji
su doli pomoi, kada su vidjeli jahae.
Duhovi. Nije spremna pitati za to, znati za to. Yan je mrtav. Teko saznanje.
Drag ovjek.
ao mi je, ree ona.
On je tih, gleda je. Navikla je da je mukarci gledaju, ali ovo je drugaije.
On je drugaiji.
Nakon nekog vremena on kae: Bio je mrtav onog trenutka kad je ona
postala njegovom uvaricom, mislim.
Ona zaali to nema vina. Trebala ga je donijeti. Znai, nisam ba nita
napravila? ree.
On odmahne glavom. Bio je drugi pokuaj. U Chenyau. Wei Song se sama
borila s nekoliko mukaraca, izvan moje sobe.
Vrlo je sposobna, onda. Nije sigurna zato je to rekla na taj nain.
Tai samo kimne. Kao to rekoh. Ponovno zastane, oklijevajui. Nije
nespretan, zakljui ona, bira to e rei. To je razlika u odnosu na prije. Kio,
ubili bi te da se ovo otkrilo. Izjava je to, ne pitanje.
Nije bilo izgledno da e se otkriti, ree ona. On se nije pomaknuo od
ispod svjetiljke, nije ni ona, sa svoga mjesta pored stupa. Vidi krijesnice iza
njega. uje zrikavce u vrtu. Nema traga Kanlina koje je spomenuo, niti ikoga
drugoga. Tiina je.
 Morao sam otii, ree on, konano.
Ovo e sada postati teko, misli ona.
Znam, ree. Otac ti je umro.
Kada... kada te on doveo ovdje?
Osmjehne mu se, njen je osmijeh oduvijek bio orue koje moe upotrijebiti.
Ne dugo nakon svog imenovanja.
Kao to si mi pokuala rei.
Kao to sam ti i rekla, Tai.
Nije to mislila rei tako brzo. Ili upotrijebiti njegovo ime. Vidi ga kako se
ovaj put osmjehne. On korakne blie. Ona eli sklopiti oi, ali ne uini to.
On ree: Bez parfema? Pamtio sam ga dvije godine.
Jeste li zaista, gospodaru? ree ona, kako bi to moda bila rekla u
Paviljonu mjeseine.
On pogleda u nju, gdje joj svjetlost dodiruje crte lica, obasjava utu kosu.
Nije se namjestila, to je samo mjesto uza stup gdje se moe nasloniti za
potporu. I biti na nogama kada on doe.
Ree: Razumijem. Miris sada nosi samo za njega, a njega nema.
Ona dri glas lakim. Nisam sigurna to mislim o tome da si postao tako
vjet u opaanju.
On se samo malo osmjehne. Ne kae nita.
Takoer se bez njega mogu lake kretati neprimijeeno, ree. Ali
uznemirena je da je tako hitro shvatio.
Je li to bitno? On sada pita neto drugo, zna ona. Ponovno podigne
ramena, pusti im da padnu.
Je li bio grub? pita on. uje napetost u njegovu glasu. Dobro poznaje
mukarce, ovoga jako dobro.
Ne. Nikada, ree.
Tiina. On je dosta blizu.
Smijem li te poljubiti? pita on.
Tu je. Prisili se da sretne njegov pogled.
Ne. Nikada, ree.
I vidi alost. Ne gnjev, ne odbijenu udnju. alost, to je moda razlog
zato i kako glas i dua drugoga mogu u nama odjekivati, misli ona.
Nikada? pita on.
Ne primakne se blie. Ima mukaraca koji bi to uinili, zna ona. Zna ih
mnogo.
Bez stuba od ada, kae samoj sebi.
Pita li za moje poglede na vjenost i ivotne izbore? ree vedro. Jesmo
li se vratili na raspravljanje o Svetoj stazi?
 On eka. ovjek kojega se sjea jedva bi doekao da poklopi njenoj
poludosjetci s vlastitom domiljatom opaskom. To, ili da ponese raspravu
dublje, unato njenom zadirkivanju.
Ona kae, da odgodi: Promijenio si se u dvije godine.
Gdje sam bio, ree on.
Samo to. Nije je dotaknuo.
Ona podigne ruku do njegova obraza. Nije to mislila uiniti. Zna tono to
je mislila uiniti noas meu krijesnicama. To nije ovo.
On uzme njenu ruku u svoju, i poljubi njen dlan. Udahne, kao da je
pokuava vratiti u sebe nakon toliko dugo.
Ona sklopi oi.

Nije se promijenila, pomisli Tai, i shvati da je bilo djetinjasto od njega

zamisliti da bi mu se uinila poput neke krhke princeze otete u tuno
zarobljenitvo.
Ono to se dogodilo Kii, napokon shvati, nije sudbina njegove sestre. Bila
je to teka istina. Je li stopio njih dvije u svome umu, dok je putovao na istok?
to je, zaista, bilo bolje u ivotu pjevice u Paviljonu mjeseine? Sluiti
svakom mukarcu koji ima novac i udnju? U usporedbi s postojanjem na
ovom imanju s jednim monim mukarcem kojega zna jasno zna kako
zavesti i privui? A kada ostari: takoer jasno kao mjeseina na snijegu, njeni
izgledi za zatien ivot bili su bolji ovdje. Ova sudbina bila je ono to su sve
djevojke iz Sjevernog okruga eznule da nau.
Osjeti nalet samoprijekora, i tuge.
Tada mu ona dotaknu obraz, a zatim sklopi oi.
On se sagne i poljubi je u usne. Uini to njeno, pokuavajui priznati to se
zbilo, tu stvarnost, i da ga nije bilo dvije godine. Usta su joj bila meka, usne
razdvojene. I njegove se oi sklopie.
Prisili se da se povue. Ree: Kio, nikada nije bilo ene koja zadire u
mene poput tebe.
Oi joj se otvorie. Sjenica je bila osvijetljena samo jednom svjetiljkom,
stoga je bilo teko vidjeti koliko su joj oi zelene, ali znao je, sjeao se. Zapita
se zapanjujue teka misao hoe li ikada ponovno vidjeti te oi.
Jer to je bio smjer u kojemu ova no putuje, shvati. Ona ree: ao mi je
zbog toga, gospodaru. I drago. Je li mi dozvoljeno oboje?
Naravno, ree on.
Kliznula je, s lakoom, u mjeavinu formalnosti i intimnosti koja je
oznaavala njeno dranje u Paviljonu mjeseine. Pokua uiniti isto. Nije
mogao.
 Ree: Zato si noas dola?
Ona odmahnu glavom, odjednom nestrpljiva s njim. Sjeao se i toga.
Pogreno pitanje, Tai. eli li da se posramim odgovorom?
Pogleda je. ao mi je.
Bila je sada ljuta, mogao je to vidjeti. Dola sam jer je Ljubljena druica
poslala poruku u kojoj mi savjetuje da noas ne spavam, i citirala je pjesmu o
stubama od ada.
Razumijem. Razmisli o tome. Rekla mi je da si upozorena da bih mogao
doi. Zadrala je Zhoua u Ma-waiju. Dala mi straare i ulaz u grad poslije
mraka.
Dakle, oboje sluimo njene potrebe? u zabavljenost ispod ogorenosti.
Kako posluno od nas.
On se nasmijei. Kio, rekao bih da osjet tvojih usana, tvoj okus, jako
dobro slui moje potrebe.
Podignula je pogled i gledala ga dugo vremena. Zatim skrenu pogled prema
tami, i zatim ree, s konanou: Ne mogu biti tvoja ljubavnica, Tai. Nema
propisnog naina na koji bi se to moglo zbiti. Nisam ti poslala Kanlinku radi
toga.
Znam, ree on.
alost u tihoj tami. Zapanjujua istina o ovoj eni: ponosna i zavodljiva,
suptilnija nego to je bio on. Mora biti suptilnija, pomisli, u ivotu koji ivi.
Mogao bih optuiti Zhoua da me pokuao ubiti, ree. Gotovo su to rekli
u Ma-waiju danas, ne ja. Ipak je dao da se Yana ubije, i Luna. Moglo bi to
promijeniti tvoj-
Optuio bi prvog ministra Kitaija, koji vlada ovim carstvom, da ubija
studente i nie dravne slubenike? I time bi postigao to, Tai? Koga bi bila
briga? Kako bi to dokazao?
Drugi bi to uinili. Wen Jian ima ovjeka koji je ubio Luna.
Molim? Feng?
Vidje da ju je to iznenadilo. Iao je na jug Wen Zhouovoj obitelji. Svima
nam je rekla da ima tog ovjeka. U sobi je bilo vanih ljudi, ukljuujui princa
Shinzua.
Nije spomenuo cara. Nije to bila takva vrst stvari o kojoj se govorilo. Ree:
Mislim... mi mislimo... da svome roaku daje upozorenje. U potekoama je,
Kio, veinom zbog Roshana.
Ona prijee do klupe, sjede, sada zamiljeno podiui pogled prema njemu.
Oko jedine svjetlosti vrzmali su se noni leptiri. Zrak je bio svje. Sjeao se
toga o njoj, naina na koji joj um moe tako naglo postati zaokupljen.
Tko je mi? upita ona. Ne pitanje koje je oekivao.
 Stekao sam prijatelja na cesti. Sima Zian je sa mnom od Chenyaa.
Zurila je u njega. Zatim pognu vrat, kao u znak podinjenja. Prognani
Besmrtnik? Jao, meni. Kako bi se pjevica iz Sjevernog okruga, jednostavna
djevojka, ikada mogla nadati da zadri zanimanje mukarca s tako
proslavljenim vezama?
Tai se tiho nasmija. Kao prvo, uope nije jednostavna. Kao drugo, nije u
Sjevernom okrugu. A njene vlastite veze monije su od njegovih. iroko se
osmjehnu. Kako vam jo mogu pomoi?
Vidje kako mu ovaj put uzvrati osmijeh. Kad bih rekla, Mogao bi me
ponovno poljubiti, bilo bi to pogreno, zar ne?
On prijee jedan potreban korak, i uini to. Njena usta uzdigoe se da sretnu
njegova. Kia je bila ta koja se ovaj put povue. Skrenu pogled. To je zaista
bilo pogreno, ree ona. Oprosti mi.
On sjede na klupu pored nje. Bio je svjestan da mu je ostavila mjesta da to
uini. Kio, ivot ti se promijenio. Bio sam budalast u svojim sanjarenjima.
Veina nas budalasti smo u svojim snovima, ree ona, jo uvijek
gledajui u drugom smjeru. Nevolja dolazi kada izvuemo ludost iz snova.
Kio, sluaj me. Ako sam u pravu, ako Jian alje upozorenje svome roaku
i to ima veze sa mnom... ugroava li te to?
Ona razmisli o tome. Mislim da ne. Postoji sluga koji bi me mogao
unititi, ali nee. Da si vien ovdje, ubili bi me. Ree to kao da iznosi
injenicu. Ali Wen Zhou se trenutno brine oko Roshana, ne tebe. An Li je pred
nekoliko dana napustio grad, a takoer i njegov najstariji sin.
Znam, ree Tai. Govorio sam s njime pored ceste, na putu ovamo.
Vidje da ju je ponovno potresao. Bio je dovoljno mlad da osjeti trepet
ponosa u tome, i dovoljno star da zna da je bezvrijedan.
Ona ree: Tai, to je sve ovo? Ti si u hitroj rijeci.
Da, ree on. Zbog konja. Samo to.
I duhova, ree ona. Onoga to si uinio.
Konji dolaze od onoga to sam uinio. Isto je.
Bila je tiha, razmatrala je to, zatim ree: Sardijski konji.
Druga stvar iz te zemlje koja mi je promijenila ivot.
Ona se nasmijei. Nisam ti promijenila ivot.
Mogla bi, ree on. Kio, ne moemo znati to e nam naredni dani
donijeti. Sima Zian misli da se neto ozbiljno zbiva.
Vidio ju je kako razmilja o tome.
Ree on: Sada imam kuu u gradu, u ovoj etvrti. Ako mi treba poslati
glas, moe li netko to uiniti?
Ako trebam? Ili ako elim? Okrenu se da ga pogleda.
 Na njemu je bio red da se nasmijei. Sa svakom rijei koju progovorie
vraalo se neto od starih naina, kao koraci drugog plesa. Bilo je to
uznemirujue.
Ree: Oduvijek si bila bolja u prosuivanju. Znat e ako postoji opasnost
za tebe, ili neto to mi treba rei.
Ona mu uze ruku. Pogleda njihove isprepletene prste. Mislim da nisam vie
toliko bolja od tebe, Tai. Ako sam ikada bila.
Bila si. Jesi. I riskirala si svoj ivot. to mogu uiniti? Molim te, reci.
Pitao se koliko je mukaraca reklo Volim te ovoj eni, kasno u noi. Zapita
se to joj je Zhou rekao.
Glava joj ostade sputena, kao da je bila opinjena njihovim isprepletenim
prstima u svome krilu. Nije nosila parfem. Odmah je shvatio zato, ali u njoj je
bilo mirisa, u njenoj blizini nakon toliko dugo, i stvaralo je udnju, izvlailo
je.
Ona ree: Dat u nekome da sazna gdje ti je kua. Ako trebam poslati glas,
mogu. ovjeku pored zida mogu se povjeriti poruke. Stii e do mene.
Ovdanji sluga kojem treba prii zove se Hwan. Nitko drugi. Utihnu, jo
uvijek vrsto drei njegovu ruku. Kada ponovno prozbori, glas joj se
promijeni. Mislim da... Tai, mora poi, ili u se odrei svoga ponosa. Ovo je
tee nego to sam mislila da e biti.
On udahnu. I meni. ao mi je. Ali... Kio, takoer mi je drago. Je li mi
dozvoljeno oboje?
vrsto mu stisnu ruku zbog toga. Bilo je bolno, jer mu je njen prsten
zagrizao u kou. Mislila mu je nanijeti bol, znao je, to je tako isto ponovio
njenu frazu otprije.
Kako duhovito, ree ona. Svi ste vi studenti isti.
Pusti mu ruku. Sklopi vlastite zajedno u krilu. Pogled joj ostade sputen, kao
u podinjenju. Znao je da nije nimalo podinjena. Nije htio poi, shvati.
Zau se suanj iz drvea, zatim glas izvan prolivene svjetlosti. Milostiva
gospo, gospodaru Shen. Netko prolazi pored jezera. Moemo ga ubiti, ali ne bi
bilo mudro.
Bio je to voa Kanlina. Gdje je Wei Song? Tai upita hitro.
Dalje u vrtu, eka upute.
Kanline, nosi li ovjek vino? upita Kia.
Nosi, milostiva gospo.
Ona ustade. To je Hwan. Nemojte mu nauditi. Tai, ozbiljna sam... mora
poi.
On zastane, oklijevajui, zatim uini neto to ona nije mogla vidjeti, ni
Kanlin. Ustade, pogleda je pod svjetlosti svjetiljke.
Ona sklopi ruke pred sobom, formalno se nakloni. Gospodaru, bilo je
premilostivo od vas da posjetite svoju sluavku.
Vidjet u te opet? Otkri da mu je bilo teko govoriti.
Voljela bih to, ali teko je znati krivudanja staza. Kao to rekoste,
gospodaru. Noanji... nije bio pozdrav koji bih vam najvie eljela dati.
Jo uvijek je znala tono to treba rei da mu srce pone jae tui.
Ni moj vama, ree on.
Zadovoljstvo mi je to uti, ree Proljetna Kia, edno sputenih oiju.
Doite, gospodaru! ree Kanlin.
Tai se okenu, i poe od nje.

Gleda ga kako odlazi niz stube i dalje u tamu. Nije ak ni vidjela Kanlina, samo
je ula glas u noi. Pogleda u svoju pipu na ogradi, vidi none leptire kako jo
lepraju.
Zatim vidi to je ostavio za sobom na klupi gdje su sjedili. Podigne to.
Pogleda pod svjetlou. Ruka joj se pone tresti.
Naglas opsuje, glasom koji bi zaprepastio mnoge od mukaraca koji su je
nekada cijenili zbog dostojanstvene gracioznosti u Paviljonu Mjeseine.
Podigne pogled. Straar je rekao...
Zazove: Wei Song? Jeste li jo tamo?
Trenutak, bez zvuka, bez ene to se pojavi iz tame. Zatim: Jesam, gospo.
Kako vam vaa sluavka moe biti od koristi?
Doite ovdje.
Iz nonog vrta doe ena. Ona s kojom se ovdje bila sastala ranije ove
godine, koju je unajmila i poslala na zapad. Kanlinska se ena nakloni.
Sluga e uskoro biti ovdje, ree ona.
Znam. Vidio vas je prije.
Sjeam se.
Kia je pogleda. Sitna ena, s kapuljaom na glavi. Isprui prsten koji joj je
Tai ostavio.
Uzmite ovo. Vratite ga gospodaru Shenu. Recite mu da ga nikad ne bih
mogla prodati, ni nositi, niti ga ak dati da se rastali za prodaju, bez da se
stavim u opasnost. Na prstenu je natpis! Ovo je od cara, zar ne?
Nikad ga nisam vidjela, ree druga ena. Nije ga nosio, dok smo jahali.
Glas joj je udan, ali Kia nema vremena da to razrijei. Vjerujem da je car
moda bio s...
Odista. Ovaj prsten daje naslutiti da je bio, ili je nekoga poslao. Recite
Taiju da ga mora imati, i da se mora vidjeti da ga ima. Mora ga nositi. titit e
ga. Mora nauiti te stvari. Ne moe ii uokolo i praviti darove od neega poput
ovog. Uzmite ga.
Prsten je zapanjujue lijep, ak i na ovu svjetlu. Pristajao bi njenim oima.
Vjeruje u stvari je sigurna da se Tai tome domislio. Nije to bio njegov
razlog zato je to uinio, nego dio njegove elje da to uini.
Kanlinka je oklijevala, zatim se ponovno nakloni, uzme prsten. ao mi je
to sam vas iznevjerila, ree. Nisam stigla do Kuala Nora, i-
Gospodar Shen mi je rekao, ree Kia ustro. Takoer je rekao da ste se
borili protiv napadaa za njega. I iv je. Nitko me nije iznevjerio. Trebam li
vam platiti jo, da ga nastavite tititi?
Kanlinka, koja je sitnija nego to se Kia sjea, uspravi se. Ne, ree. Ne
trebate.
Zato ne? ree Kia.
Unajmila nas je gospa Wen Jian. Nas desetero. Zatien je.
Uinila je to? Razumijem. To, onda, vie nije u mojim rukama, ree Kia.
Nije sigurna zato to kae na taj nain. Poblie pogleda u enu, ali svjetlost nije
jaka, a Kanlinka ima kapuljau.
ini se da druga ena neto namjerava rei. Ne kae. Poe niz stube i na
istok kroz vrt, putem kojim su ostali poli.
Kia je sama. Ne zadugo, i zna to. Podigne svoju pipu, utimava je kada uje
Hwana kako zove da joj da do znanja sasvim dolino da se pribliava.
Doe u sjenicu nosei okrugli posluavnik s malim kotlom u kojem se grije
vino, i aom za nju.
Zato ste ovdje? ona upita hladno.
On stane, potresen njenim tonom. Nakloni se, paljivo rukujui
posluavnikom. Gospo. Hladno je sada. Mislio sam da biste moda htjeli-
Ostavila sam upute, nisam li, Hwan?
Zna zato je ovdje. U ovome postoji ravnotea koju treba postii, kao i u
svemu drugome. Treba njegovu odanost, ali ne smije mu se dopustiti da
nagaa, ni pretpostavlja. Postoje granice koje treba povui, koje se ne smiju
prijei.
Gospo, ree on, ponizno, snudeno. Oprostite mi. Va sluga mislio je
samo da biste moda-
Da bih moda htjela vina. Dobro. Ostavite ga i poite. Neete biti kanjeni,
ali svjesni ste da je gospodar dao upute da se sluge treba batinati ako ne uspiju
slijediti upute. Rekao je da je na zadatak da to osiguramo.
Nije to, zna ona, odgovor kakav je oekivao. To je u redu, misli. On se
ponovno nakloni, posluavnik se malo zatrese.
Odloite ga i poite, ree ponovno Kia. Dopusti glasu da joj se omeka.
Bila je to ljubazna misao, Hwan. Recite mojoj eni da u se uskoro vratiti.
Htjet u vatru, da ublaim no.
Naravno, gospo, ree on, i povue se. elite li... elite li pratnju natrag
kroz vrt?
Ne, ree ona. Upravo sam vam dala upute, Hwan.
Da... da, gospo.
Ona se nasmijei, potrudi se da on to vidi. Na svjetlu je. Nikome neu rei
za ovo. Vi ste vjeran sluga i cijenim vas zbog toga.
Gospo, ree on ponovno, i ostavi je, dvaput se naklonivi.
Snalaenje s mukarcima svih poloaja i svih rangova, uenje njihovih
potreba i tjeskoba... nije li to ono to bi djevojka iz Sjevernog okruga, posebno
iz jedne od najboljih kua, trebala biti sposobna da ini?
Zapravo eli vino koje je donio. Odstrani vrh zagrijane boce i natoi si.
Uene djevojke znaju kako toiti, jo jedna vjetina kojoj ih poduavaju.
ini se da ipak plae.
Otpije zainjena vina i odloi au. Uzme pipu i pone svirati, za sebe, ali
zna da e netko sluati, i duguje mu to.
Smaragdni prsten, misli. Od cara. Moda s njegove vlastite ruke. Tai nije
rekao. Bilo je u tome posebnosti. Svijet je mjesto nadmanih udnovatosti,
misli ona. A zatim misli, bez da zna zato, o svom izgubljenom domu na
zapadu.

Qin vidje ovjeka i njegove straare kako se vraaju preko zida. Bilo je tee
popesti se i izai. ovjeku treba dati ruku da se uspne, a posljednji treba biti
izuzetno vjet u penjanju. Posljednji Kanlin bila je ona ena, vidje Qin, i
izgledalo je da to radi s lakoom.
Mukarac se inio smeten, nesiguran ak kuda treba hodati. Kanlini ga
odvedoe, ukljuujui dvojicu koji su ekali ovdje na ulici. Momak oito
neka vrst aristokrata, mada nije bio odjeven tako ipak zastade dovoljno dugo
da Qinu ponudi jo dva srebrnjaka. To je inilo etiri, sve zajedno, to je bilo
vie novaca nego to mu je itko ikada dao ovdje vani.
Vidje posljednju Kanlinku kako sustignu mukarca i odvede ga postrani.
Vidje ih kako govore, vidje je kako mu doda neto sitno. Hodali su dalje,
dublje u etvrt, i izgubi ih s vida niz ulicu.
Qin se uspje gurnuti na noge, i pruiti to je kod njega prolazilo za naklon,
kada primi novac, ali nije bio siguran da ga je momak primijetio. Ponovo
sjede, gledajui etiri novia. Srebro! Podignu se povjetarac, uskovitla
prainu. Razmiljao je o liijima, i kada e stii na trnice. Zatim prestade
razmiljati o tome.
 Iz vrta poe glazba pipe. Zvuk je slabo dopirao do njega, jer ona je bila
neto dalje od mjesta gdje je on sjedio uza zid, u malenoj daari koju je dala
napraviti da ga zatiti.
Svirala mu je. Qin je to znao. Glazba dragocjenija nego ikakvi novii koje
bi mu itko mogao dati. uo je tugu, njenu i polaganu, u prebiranim icama, i
razmiljao o tome kako je prelijepa ena, iz dubine svoga zatienog,
lagodnog ivota raskoi i moi, nudila alost proljetnoj noi, za ono to je
njemu bilo uinjeno.
Qin je sluao, bezuvjetno zarobljen ljubavlju. Zamiljao je da su ak i
zvijezde bile mirne i sluale, nad maglom i svjetlima Xinana. Nakon nekog
vremena glazba prestade i nona je ulica bila tiha. Pas zalaja, negdje daleko.
 20.

K ao to joj je obeao, ugledaju kitansku utvrdu prije zore. Zadivljuje

svojom veliinom, ak i u noi i daljini. To je jo jedan uznemirujui
trenutak za Li-Mei, meu tolikim drugima: gledati pod zvijezdama neto to je
njen vlastiti narod ovdje izgradio, tu teku, otpornu strukturu na travi. Neto
postavljeno vrsto, sa zidovima to se diu. Tvrdnja o trajnosti u svijetu gdje je
ljudska prisutnost prolazna, lei lagano na zemlji. Sve se nosi sa sobom kamo
god se ide.
to to znai, elja da se proglasi ta trajnost? Je li bolje, ili mudrije nova
misao za nju biti narod koji zna da nema takve stvari?
To je, misli ona, dok gleda u utvrdu koju je uzdigao njen narod, kao da je
neki golemi, nebeski dravni slubenik uzeo svoj ig za svitke peat koji
koristi da bi naznaio da je proitao dokument i ispustio ga na travu, i
ostavio ga tamo.
Ima neeg toliko neprirodnog, toliko stranog, u tome da ta utvrda okruena
zidinama ovdje stoji da joj promakne bitna stvar.
Meshagu ne promakne. Promrmlja neto pored nje, ispod glasa na
vlastitome jeziku, a zatim, jasnije, ree: Prazna je.
Ona ga brzo pogleda. Kako zna?
Nema baklji. Nikoga na zidinama. Panjaci, trebalo bi biti nonih straara
za konje. Neto se dogodilo. Zuri naprijed. Stoje na povienu tlu, utvrda lei u
plitkoj dolini.
Meshag uputi zvuk svome konju. Doi, kae joj. Moram vidjeti.
Bojaljivo, mrzei svoj strah, ona ga slijedi dolje.
Utvrda je jo vea nego to je mislila, to znai da je dalje. Na nebu je
traak sivila kada napokon dou do nje. Li-Mei pogleda lijevo i desno, i sada
moe vidjeti njhove vukove.
Ovoliko blizu, moe vidjeti udnovatost utvrde, stvar koju je on odmah
shvatio. Ovdje uope nema nikoga. Ni na stazama na zidinama, ni iznad dveri,
u kvadratnim kutnim tornjevima. Ovo je uplja struktura, beivotna. Ona
zadrhti.
 Meshag sjae. Otkoraa do ograenog panjaka ispred njih. Poe do vrata,
koja vise otvorena, nezakraunata. kripe na vjetru, lupajui povremeno po
stupu. Tanak zvuk. Vidi ga kako klei, zatim hoda neto dalje na jug i ponovno
klei. Ustane i pogleda u tom smjeru.
Okrene se i korakom krene prema glavnim dverima utvrde. Dovoljno je
daleko da ga ona izgubi iz pogleda pred zidinama to se nadvijaju, u tami s
onu stranu panjaka. Zaustavi svoga konja, pored vukova, i osjeti kako strah
puhne kroz nju poput vjetra.
Nakon nekog vremena, vidi ga kako hoda natrag, onim dugakim, krutim
korakom. On uzjae. Lice mu nikada nije lako itati, ali misli da u njemu vidi
brigu, po prvi put.
Kada su otili? upita ona. Zna da je to ono to je pokuavao odrediti.
Samo dva dana, ree on. Prema Zidu. Ne znam zato. Moramo sada brzo
jahati.
Jau brzo. Galopiraju konjima gore, van iz doline uz juni greben, sa
suncem na pomolu, kada ih napadnu.
Zove se to ura pljakaa na stepi, mada to nije neto to bi Li-Mei ikako
mogla znati. Napadi u tami mogu postati konfuzni, kaotini, nasumini.
Dnevna svjetlost uklanja iznenaenje. Suton i zora za bilo kakvu vrst lovaca
najbolje su vrijeme.
Li-Mei moe sastaviti dogaaje samo na mahove, i samo kasnije. Iskusi
napad u bljescima, slikama, presjeenim kricima, vrisci konja.
Ispruena je na tlu prije nego to uope shvati da su pod napadom. Mora da
ju je on gurnuo dolje, shvati. Podigne pogled, s rukom na ustima, iz duboke
trave. Trojica, ne, sada etvorica, napadaa padnu prije nego to uope dou
blizu.
Meshagove su kretnje skladne kao to su bile kada je ustrijelio labuda. Sada
strijelja ljude, i isto je. Spazi, otpusti, jo jedna strijela napeta i ispaljena. Dri
konja u pokretu, u okretu. I pljakai takoer imaju lukove, vidi ona zato ju
je gurnuo dolje. Ima ih tucet, barem, ili ih je bilo. Jo jedan padne, jo dok ona
gleda. Ostali se priblie, uz krikove, ali neto je udnovato s njihovim
konjima, podiu se na stranje noge i okreu, teko se njima upravlja.
Ona je u travi. Mogu vidjeti njenoga konja, ali ne nju. Ne zna tko su ovi.
Shuokiji? Ili Bogi to ih gone, koji su ih sustigli? Ovo je bitka, stigne
pomisliti. Ovo je bio svijet njena oca itavog njegova ivota. Mukarci umiru
u bitci. I ene, ako se zateknu na pogrenom mjestu.
Dva jahaa srue se prema njoj, bievanjem obuzdavajui svoje konje,
tragajui za njom prema njenom vlastitom konju. Ona osjea tlo kako se trese.
Blizu su. Vritat e. Ovi nisu Bogi. Kosa im je kratka, obrijana s obje strane,
duga u sredini, na licima nose utu boju. Dovoljno su blizu da to moe vidjeti,
i shvatiti da bi joj ova oslikana lica mogla biti posljednji prizor, pod devet
nebesa.
Tada se uzdignu vukovi.
Uzdignu se iz travnatih stepa koje su bile njihova vladavina prije nego to
su ljudi doli sa svojim obiteljima i stadima, bilo da su gazili laganim
korakom ili pokuavali beznadno? da polegnu drvene graevine da traju
kao ig na zemlji.
A kada se vukovi pojave iz skrivanja, shvati koliko ih vie ima nego to je
bila svjesna u ovim danima putovanja. Vidjela je samo najblie od njih vuka
vou, nekolicinu ostalih. Ali ima ih pedeset ili vie, to se diu kao siva smrt u
zoru. Bili su skriveni u visokoj travi, vie nisu.
Pou ravno na konje Shuokija, divlje ih ustraivi u vrisak i krute skokove,
zastoj. Konji se bacaju, ritaju, ali bez pomoi, jer sada je ostalo manje od deset
jahaa, i pet puta toliko vukova, a tu je i ovjek (ako je ovjek) koji strijelja u
njih nepokolebljivo, smrtonosno, opet i opet. A vukovi su njegovi.
Li-Mei vidi Shuokija obojanog u uto kako padne vrlo blizu njoj. uje kako
se neto prelomi kada udari o tlo. On krikne od boli, od straha koji dere grlo.
etiri vuka su na njemu. Ona skrene pogled, zarivi lice u zemlju. uje
ovjeka kako prestaje vritati, ne gleda kako se to dogodi. Zvuci frktanja,
rezanja. Zatim jo jedan zvuk koji nikada ne zaboravi: paranje mesa, trganje.
Nita je ne strai vie od vukova.
Bila bi mrtva ili oteta da nisu ovdje.
Svijet nije neto to se moe shvatiti. Tatina je to, privid, uope pokuati.
Tijelo joj se trese gdje lei. Ne moe ga obuzdati. A zatim, toliko iznenadno
kao to su doli prvi krici, i zastraujui prizor tih jahaa, ponovno nastupi
mir. Jutarnja svjetlost. Vjetar u zoru. Li-Mei uje pjev ptica, nevjerojatno.
Prisili se da sjedne uspravno, zatim poeli da nije.
Pored nje, preblizu, mrtvog Shuokija prodiru. Krv je i meso. Vukovi
kljocaju eljustima i stenju, grizu, ree jedni na druge.
Boji se da e joj pozliti i, s tom misli, to se uistinu dogodi, na koljenima je
u travi, ispranjena u grevima.
Padne sjena. Brzo podigne pogled.
Meshag isprui jednu od pljoski vode. Ona sjedne. Uzme je i otepi. Otpije i
pljune, uini to ponovno, ne marei za dostojanstvo ni gracioznost ni bilo koji
od tih pojmova iz drugoga svijeta. Ponovno otpije, ovaj put proguta. Zatim
natoi vode u ruku i umije lice. I to uini ponovno, gotovo prkosno. Nije sve
izgubljeno, ree sama sebi. Ne osim ako to sama ne dopusti.
Doi, kae joj Meshag. Uzmemo etiri konja. Moemo mijenjati, jahati
vie brzo.
Hoe... hoe li ovih biti jo?
Shuokija? Moda bude. Vojnici su otili. Shuokiji dolaze vidjeti zato.
Znamo li zato? On odmahne glavom.
Doi, ponovno ree. Isprui ruku. Ona mu vrati zaepljenu pljosku, ali
iako je on uzme i objesi na rame, ponovno isprui ruku, i ona shvati da joj
pomae da ustane.

On odabere jo dva konja za njih oboje. Konji Shuokija ratrkali su se, ali
dobro su odgojeni i nisu poli daleko. Ona eka pored vlastitoga konja, i gleda
ga. On najprije povrati svoje strijele, prie jednom uokijskom konju,
pregleda ga i ostavi, uzme drugoga. Ona nema pojma kako donosi te odluke.
Oko nje, gnusno, vukovi se hrane mrtvima.
Sjea se iz drugoga ivota kako Tai govori njihovome ocu (ona je u
drveu, slua) kako Bogi odnose svoje mrtve vani na travu, dalje od plemena,
da budu proderani pod nebom, da se due na taj nain poalju natrag.
Nebo je jako plavo, vjetar je danas blai.
Ostavio joj je pljosku. Ponovno popije, ali samo malo, da ukloni lo okus iz
usta.
Gleda ga kako dojae natrag. Ima etiri konja vezana jedne za druge, vezane
za njegovoga. Ne ini se da ita kae, ali odjednom vukovi skoe i otkaskaju
dalje, da nestanu u travi.
Li-Mei uzme uzde i uini skok (ne graciozan) kojem se nauila da se uspne
na konja bez njegove pomoi. Kada se izgubi pristup ponosu u gotovo svim
stvarima, moda se nae negdje drugdje? Ona ree: Ne bi li ih dvoje trebalo
biti vezano iza moga, da bude lake?
Ne lake. Moramo ii.
ekaj. Molim te!
I on eka. Sunce oblijeva zemlju jutarnjom svjetlosti. Oi su mu tamne, iz
njih se nita ne vraa.
Oprosti mi, ree ona. Rekla sam ti, kada ne razumijem, to me plai.
Bolje mi je kada znam stvari.
On ne ree nita.
Ona ree: Moe li, upravlja li vukovima? Slijede li te?
On skrene pogled, prema sjeveru, u smjeru iz kojeg su doli. Nita ne kae
toliko dugo da ona pomisli da je odluio ne odgovoriti, ali jo se nije
pomaknuo. Ona uje ptice kako pjevaju. Pogleda gore, gotovo protiv vlastite
volje, pogledom traei labuda.
On ree: Ne sve. Jedan opor. Ovaj.
 Glavni vuk ponovno im je blizu; uvijek je blizu Li-Mei. Pogleda ga. Bori se
s novim uasom i starim strahom.
Okrene se natrag Meshagu, crnim oima. U vuka su toliko svjetlije. ovjek
eka. Ona kae samo: Hvala.
On trzne uzdama i ona ga slijedi na jug, ostavivi mrtve za sobom pod
pticama i nebom.

Ispod zvijezda, iste te noi. Jahali su itav dan, dvije kratke stanke. Bez vatri za
kuhanje, samo bobice, ali ovaj su put stali pored jezerca. Li-Mei skine odjeu i
okupa se u mraku: potreba da spere sjeanje na deranje mesa, na zvuk koji je
proizvodilo.
Nakon to se ponovno odjene, pita ga: Ono to si rekao ranije? O
vukovima? To je zbog onoga to su ti uinili?
Lake je pitati u noi.
uao je u travi, nakon to je napojio konje. Vidi ga kako skrene pogled.
Kae: ao mi je. Ne mora-
On ree: aman na sjeveru inio me vujom duom. Vezan za njega.
Njegova zapovijed? Teka magija, loa. Ne... ne uinjena. Vuk njegov stvor
totem. Pozvao je vuka da doe. Tvoj ga je brat ubio dok je to radio. Ja sam
bio... ja sam zarobljen izmeu.
Izmeu?
U jezercu ima aba. uje ih kako krekeu u noi. On ree: ovjek i vuk.
Ovo tijelo i ono drugo.
Ono drugo. Ona pogleda preko, protiv svoje volje. Glavni je vuk u travi,
sivi obris. Bila ga je vidjela kako razdire meso u zoru, kako krv kaplje s tih
vilica.
ivotinja joj uzvraa pogled, mirno. Jedva to moe razaznati ali te oi, za
razliku od Meshagovih, izgledaju kao da sjaje. Osjeaj bojazni preplavi Li-
Mei, i shvaanje da bi bilo pogreno, pogreno od nje da ga jo gura, da jo
pita.
Ona spusti glavu. Kosa joj je mokra, osjea je kako joj kaplje niz lea, ali
no je blaga. Ree: ao mi je. Moda bi bilo bolje da Tai nije-
Ne! on ree vrsto. Ona hitro podigne pogled, iznenaena. On ustane,
obris pred obzorom i zvijezdama. Bolje ovo nego ono to bih bio. Ja sam...
imam izbor. Da me taj aman vee, ja sam samo njegov, a onda umrem.
Shandai mi je ovo dao.
Ona pogleda u njega.
On ree: Izabrao sam da doem po tebe. Da odam poast Shan...
Shendaiju.
A poslije? Poslije ovoga? Upravo je bila odluila da ne postavlja jo
pitanja.
On napravi svoje slijeganje jednim ramenom. Ona ponovno pogleda preko
u vuka, vie sjenka nego neto to se moe vidjeti. Postoji pitanje koje ne moe
postaviti.
Sada jaemo?
On to stvarno postavi kao pitanje.
Hvala, ree ona.
Li-Mei se ustane i korakom prijee i uzjae jednog od svojih konja, sama.
Mijenjaju konje svaki put kada stanu. Umah prije zore on ustrijeli drugog
labuda, ali trei, koji je slijedio za njim, u irokom se luku okrene na zapad,
jako visoko.
Netko je imao vuka za totem, pomisli ona. Netko ima labuda.

Mogue je zaspati na konju, ali ne kada galopira. Li-Mei se srui u bolan,

grevit san kada god on dozvoli stanku. Ona zna zato ih on tjera tako odluno,
otkako je ustrijelio drugog labuda, ali tijelo i um imaju svoje zahtjeve.
Lei sada na leima u nioj travi. Svijest ponovno uspostavi vlast, ustukne.
Sanjala je o ljuljanju ljuljaki u vrtu kod kue kako se njie u luku vie i
vie meu proljetnim cvijeem, naprijed i natrag. Ne zna tko je gura, nikada se
ne okrene da pogleda, ali ne boji se.
Guranje je Meshag, trese je za rame.
Otvori oi. Blijeda svjetlost. Jutro. On joj doda pljosku s vodom, mahnu
prema bisagi pored nje. Jo bobica. Ako bude jo dana s niim osim ovoga,
misli Li-Mei, zec pojeden sirov mogao bi se poeti doimati primamljivim.
Tada se sjeti vukova i Shuokija, i ta misao klizne u zaborav.
Popije, pljusne vode na ruke i lice. Uzme aku bobica, i zatim to ponovi.
Nauila je izbjegavati nezrele, prebire ih. Ipak je ona princeza iz Kitaija, zar
ne?
Preumorna je da je zabavi vlastita ironija.
Ustane na noge. Ruke je bole, i lea. Meshag je ve na konju. Paljivo
promatra nebo dok postaje svjetlije. Ona uini isto. Nita se ne vidi. Jo jedan
svje dan, visoki oblaci. Ona poe do konja kojega joj je oslobodio iz naveza.
Protegne ukoene udove i popne se u sedlo. Postala je bolja u ovome, pomisli.
Pogleda ga.
Sada e se promijeniti, ree on.
to eli rei?
Zemlja. Vidjet e. Ostavljamo stepu. Va Zid nije daleko.
 ak i ovako umorna kako jest, od toga joj srce bre tue. Same rijei. Zid
znai Kitai, i povratak prognanika, ako mogu doi kroz njega do druge strane.
Rekao je da mogu.
Ostavljamo stepu.
Ona pogleda za sobom, okrenuvi se u sedlu. Dokle joj pogled see pod
uzdiglim suncem i visokim nebom protee se trava, utozelena, tamnije zelena,
visoka, kree se na povjetarcu. Njeno lelujanje ima zvuk, i taj zvuk je bio dio
njena postojanja otkada su je Bogi preuzeli. ula ga je ak i u sjedalici s
baldahinom, neprestano. apat stepe.
Gledajui na sjever, oiju ispunjenih tim pogledom, zamiljajui koliko se
daleko protee, misli, Ako je na svijetu bilo jutra, ovako je izgledalo. A to nije
misao prirodna njenom narodu.
Krenu na jug. Li-Mei pogleda lijevo i zatim desno, i vidi glavnoga vuka
pored njih. Drugi su tamo negdje, zna. Ali ovaj je uvijek blizu.

Do podneva se zemlja pone dizati, trava je nia, drugaije teksture, tamnija,

ima i busenova zelenog i srebrnozelenog grmlja, a zatim na mjestima goli
kamen. Kada vidi skupinu topola, to je gotovo zapanjujue. Shvati da vie nije
iscrpljena.
Prijeu plitku rijeku. Na drugoj obali Meshag zastane da pusti konje da piju.
Napuni pljoske za vodu. Li-Mei takoer sjai, da istegne bolne noge.
Neprestano pogledava u nebo. Vie vjetra danas, oblaci se kreu na istok.
Katkad prijeu preko sunca i sjena klizne po zemlji i zatim nestane.
Ona ree: Zna li koliko su nam blizu, iza nas?
On zaepi pljoske. Uzme uzdu koja dri etiri konja iza njegova i napravi
potrebne promjene da im obojima da nove konje. Uzjae u jednom zamahu i
Li-Mei uini isto.
Ree: Vei dio dana. Mislim da smo dovoljno daleko naprijed.
Boji se pitati ga kako to zna. Ali takoer misli da zna odgovor: nisu svi
vukovi ovdje s njima.
Hvala, ree ona.
Ponu ponovno jahati, na jug, pod visokim nebom i dolaskom i odlaskom
svjetla i sjene preko zemlje koja se mijenja. Jo jedna stanka, na polovici
poslijepodneva. On im ponovno izmijeni konje.
Vide labuda, kasno za dana, kako leti previsoko za strijelu. Malo nakon toga
dostignu vrh polaganog, postupnog uspona tla kojim su se penjali. Pred njima
se sputa padina.
Iza nje, proteui se do krajeva pogleda, zapadno i istono, osvijetljen
dugim, kasnim suncem, stoji Zid.
 Doveo ju je kui.

Tazek Karad nikada nije inio ikakvu stvarnu razliku izmeu nomada stepa, ma
koliko oni mrzili jedni druge. Gledao je sada zemlje Shuokija, nakon to je
naglo dobio premjetaj dvije stotine lija istono od svoje uobiajene
straarnice nad dverima na Zidu.
I Shuokiji i Bogi bili su za njega pripitomljeni, balavi ovari. Njihove ene
gospodarile su njima u njihovim jurtama, i danju i nou. To je razlog, alio se
njegov drug Kislik, zato toliko stepskih mukaraca spava sa svojim ovcama.
Mogli su se hvaliti svojim konjima guste grive, o borbama sa stepskim
vukovima, lovu na gazele, ali to su te stvari znaile jednom Kisliku? Njegov
je narod pripadao pustinji, gdje su ljudi ubijali za pola ae vode, a ponekad
pili i krv rtve. Gdje je trebalo povui devu na tlo i skloniti se uza nju, potpuno
omotati lice, da se uope pokua preivjeti pjeanu oluju.
Pustinje su ubijale; ove stepe njegovale su ivot. Moe se pogoditi, zar ne,
koja zemlja daje vre, vrjednije mukarce?
Tazek bi to porekao da ga je netko prozvao ogorenim. Ipak, kada je bila
rije o vrijednome moglo bi se priznati da zapovjednitvo nad samo
pedesetoricom mukaraca u estoj kitanskoj vojsci nakon dvanaest godina uza
Zid ili sjeverno od njega nije bilo ni blizu iskazivanju zasluenog potovanja.
Dui nije bio nita. Trebao je do sada ve imati dvije stotine ili vie.
Istina, Kitai i njegovo carstvo hranili su ga i odijevali od njegove petnaeste
godine, i uinili su ene i vino (ili kumiss, ee) dostupnim vojnicima
postavljenim du Zida. Istina, nije umro na pustinjskom pijesku kao to su
umrli njegov otac i dvojica brae.
Sluenje kitanskome caru bio je nain ivota, i to ne najgori. Ali svatko tko
je vrijedan da ga se naziva mukarcem zasigurno se htio uzdii, pribliiti
sreditu. Kakav bi to ovjek doao ovoliko blizu, i pogledao, i rekao: Dosta
je, to to imam. Ne trebam vie.
Ne ovjek kakav je bio Tazek Karad, u svakom sluaju.
Kad se tome doda injenica bilo je to u njegovom dosjeu da je triput
prihvatio, bespogovorno, dvostruke estomjesene smjene na predstranim
utvrdama na stepama, valja priznati da su mu se asnici ili inatili, iz nekog
razloga, ili su jednostavno bili previe nesposobni u estom okrugu da
prepoznaju ovjeka spremnog za unaprjeenje.
Nije da je bio ogoren.
Dio problema bilo je da su mlitavi stepski ovcoljupci ovih dana bili
premirni. Bogi su postali carev podaniki narod, prodavali mu konje na
proljetnom okupljanju pored zavoja rijeke, traili kitansko posredovanje u
vlastitim svaama, ali nisu se u njima ni priblino dovoljno borili da puste
dobrim vojnicima da se uputaju u onakve borbe u kakvima se zarauje
unaprjeenje.
Shuokiji su bili svadljiviji, a utvrde u njihovim zemljama Bliska utvrda i
Daleka utvrda, vojnici su ih zvali vidjele su neto borbe. Ovdanji nomadi
ak su se u pljakama pokuali probiti kroz slaba mjesta na Zidu. Pogreka, i
patili su zbog toga. Ali dvije predstrane utvrde i Zid ispod njih imali su
ljudstvo od vojnika Roshanove Sedme vojske, tako da slava (i pohvale) iz tih
borbi nisu dospjele nigdje blizu Tazeku Karadu ni njegovim drugovima u
estoj.
U estoj vojsci nadzirali su trgovanje konjima, uli cviljenje i prigovore o
pljakama ovaca usmjerene od jednog bazdeeg plemena protiv drugoga, i
proputali dugokose Bogovske jahae s krzima i jantarom, na putu za trnice
u Xinanu ili Yenlingu.
Bio je predvidljivo, sigurno, neizrecivo dosadno.
Do pred etiri dana, kada je zapovjednik duija Tazek Karad primio hitne
zapovijedi da povede svojih pedesetero ljudi na istok da zauzmu poloaj na
tornjevima i straarskoj kuli na dverima ravno na jug od Bliske utvrde.
Drugi asnici i ljudi pooe s njima, neki zastajui ranije, neki idui dalje
na istok, prorjeujui brojeve na vlastitim straarskim poloajima. Mnoge su
ih na putu preduhitrile promijenjene zapovijedi, to je uzrokovalo pomutnju.
Postojala je, oigledno, potreba da se brzo kree.
Izvjetaj koji je pristigao kazivao je da su se vojnici Sedme du zida
povukli. Svi. Nije ih bilo. Dveri i osmatranice izmeu dveri bile su
nezatiene. Bilo je to gotovo nezamislivo.
Nitko im nije rekao zato. Nijedan asnik s inom (u estoj vojsci, u
svakom sluaju) nije mario da nevanom zapovjedniku pedesetorice ljudi ita
kae.
Niti je itko objasnio zato su se, pred samo dva dana, garnizonski vojnici
Sedme i Osme, postavljeni u Blisku utvrdu i Daleku utvrdu, vratili u maru i na
konjima, obje vojske zajedno, tisue nad tisuama to su se slijevale kroz dio
Zida kojim je Tazek sada upravljao. Nestadoe na jug kroz zastor praine
kojem je trebao vei dio jutra da se slegne, ostavivi za sobom jezivu, praznu
tiinu.
Vojnici su pitali vojnike to se zbivalo dok su garnizoni prolazili. Vojnici
nisu znali. Nikada nisu.
Te iako se vojni ivot gotovo uvijek ivio u stanju neznanja i ovjek se na
to naviknuo, bilo je vremena kada bi iznenadne i promjenjive naredbe uspjele
uznemiriti i najstroe i najodmjerenije nie asnike, ak i onoga sa zapadnom
prainom u krvi.
Prizor Sedmog i Osmog garnizona kako se pribliavaju njegovim dverima
i prolaze kroz njih i nestaju na jug uinio je to Tazeku Karadu.
Osjeao se izloenim, dok je gledao na sjever. Zapovijedao je vanim,
nepoznatim dverima, imao je manjka ljudstva, i bio je sada nad zemljama
Shuokija. Mukarac bi moda htio priliku da se bori protiv barbara, zaradi
ugled, ali ako bi nomadi upravo sada napali u bilo kojem broju, on i njegovi
ljudi mogli bi imati ozbiljne potekoe.
A s obje utvrde ispranjene, postojao je dobar izgled da e se Shuokiji
uistinu spustiti, u najmanju ruku, da vide to se ovdje zbiva. Tazek nije htio ni
pomisliti to bi uinili dvama utvrdama. To nije bio njegov problem, dok ga
netko takvim nije uinio.
Stajao je u drvenoj straarnici nad dverima u zalazak sunca i gledao na
istok i zapad uz uspon i pad i uspon Dugog zida Kitaija, prema mjestima gdje
je u oba smjera nestajao. Bili su upotrijebili sabijenu zemlju da ga izgrade
ovdje na stepama, natisnutu izmeu drvenih okvira, pomijeanu s vapnom i
ljunkom kolima dovezenim na sjever. Upotrijebili su kamenje, rekli su mu,
gdje se Zid penje prema planinama preko stijenja.
Bio je to zapanjuju uspjeh, teko je bilo o njemu misliti. Rekli su da se
protee est tisua lija. Rekli su da je etiri tisue ljudi poginulo u njegovoj
izgradnji i nadogradnji tijekom stoljea. Tazek je vjerovao tom posljednjem
dijelu.
Mrzio je Zid. Proivio je dvanaest godina svoga ivota branei ga.
Jedan od ljudi neto ree. Pokazivao je na sjever. Tazek pogleda niz
ovjekov isprueni prst.
Dva trgovca su se pribliavala, jo daleko, niz konja iza njih. Ovdje u
zemljama Shuokija to je bilo neuobiajeno. Bogi su bili ti koji su ili naprijed
i natrag, koji su imali proljetni susret pored zavoja Zlatne rijeke gdje se
dovodilo i kupovalo tisue konja i odvodilo ih na jug za beskrajnu potrebu
kitanske vojske.
Shuokiji su trgovali vie povremeno. Dobra su esto bila ukradeni konji
esto od Boga. Tazeka ne bi iznenadilo da je i sada tako. Dok se par
pribliavao vidje etiri konja uz dva koja su jahali. U teoriji, mogao je dati
uhititi trgovce-namjernike, zadrati ih za plemensku pravdu (koja nikada nije
bila lijepa), i zadrati konje kao naplatu za ometanje kitanskih vojnika.
U stvarnosti, obino su putali trgovce da prou. Standardna vojna politika
ovih dana: konji su bili previe bitni, bilo je poeljno da ih nomadi i dalje
dovode, prestali bi da to znai zarobljivanje. Uobiajena je praksa bila da
zapovjednik dveri prihvati diskretnu naknadu to bi skrenuo pogled dok
ukradena dobra ulaze u Kitai.
ekao je da se shuokijevski kradljivci priblie. Imao je pitanja koja je htio
postaviti. Trebao je saznanja vie nego konja ili aicu novia koju bi
vjerojatno ponudili. Konji su im bili umorni, vidje, ak i oni koje su vodili na
uetu. Bili su ih estoko jahali, izgledno potvrda da su ukradeni. Umorni konji
prodavali su se za manje.
Tazek je hladnim pogledom zurio dolje u jahae to su se pribliavali. Nije
bio sretan ovjek.
Dvojica mukaraca prioe njegovim dverima i stadoe ispod.
Nisu bilo Shuokiji. Prvi znak neoekivanog.
Doputenje da proemo s konjima za prodaju, ree krupniji. Bio je Bog,
moglo mu se to vidjeti u kosi. Govorio je kitanski kao barbarin kakav i jest.
Manji je nosio kapuljau. Ponekad bi to radili, iz straha u prisustvu kitanskih
vojnika.
No, strah je bio propisan, zar ne.
Ovo su otac i sin, zakljui Tazek, zajedno u krai. Ali bilo je iznenaenje
pronai Boge ovoliko daleko na istoku, pogotovo samo par njih. To nije bio
njegov problem. Njegovi problemi bili su drugaiji.
to ste vidjeli prema sjeveru, Bogovski kradljivci? zatrai on.
Na to misli? Bez odgovora na uvredu, primijeti Tazek.
Garnizon!
Utvrda prazna, sloi se krupni ovjek. Bio je golih prsa, drao je oi
sputene. To je takoer bilo uobiajeno i prikladno. Ovo su bili barbari u
razgovoru s asnikom u estoj vojsci Kitaija.
ovjek ree: Tragovi konja i ljudi idu ovim putem. Nisu doli ovdje?
To nije bila njegova briga, zar ne?
A to je s drugom utvrdom?
Nismo ili tako daleko. Ali mnogi vojnici idu ovim putem. Vie od jedne
utvrde. Dva dana, moda?
Ne podignu pogled, ali bio je u pravu. Nomadi su znali kako da itaju travu.
Je li se dogodilo ita tamo gore?
Dogodilo?
Jeste vidjeli ikakve Shuokije?
Ne, ree onaj krupni.
Trebam bolji odgovor! zarei Tazek.
Ne, asni gospodine, ree ovjek, to bi bilo smijeno, u neko drugo
vrijeme.
Dolazi koji od tih govnojedaa ovamo? Jeste ih vidjeli?
 Nema Shuokija. Ima Boga iza nas.
Zato?
Mi smo... mi smo prognani iz plemena, asni gospodine.
I to dade odgovor zato su ovo dvoje toliko daleko na istoku. Zanimljivo da
su ih progonili, ali ne dovoljno zanimljivo. Plemena su imala svoje zakone.
Ako ostanu sjeverno od Zida i ne smetaju garnizonu, to nema nita s Kitaijem.
Ili s Tazekom Karadom iz este.
Moglo bi se, dodue, zakomplicirati ako bi se Bogi pojavili, i vidjeli ga
kako proputa ovu dvojicu. Bilo je konja. Konji su bili bitni. Tazek pogleda na
sjever. Pusto.
Kimnu ovjeku do sebe. Otvori ih.
Pogleda dolje u dvojicu jahaa. Kamo vodite ove ovdje?
Ove konje zatraili Kanlini, ree krupniji ovjek.
Iznenaenje. Mislite ii sve do Planine kamenog bubnja s ovima?
Zatraili ih. Tri manja konja. Neki Kanlini su ene.
No, bogovi alju pjeane oluje da zaslijepe budale! Kao da Tazek ne zna da
su neki od onih u crnim haljama ene? I da ene mogu ubiti jednako lako kao
mukarci?
U tom sluaju, imamo problem, moj neodjeveni prijatelju. Do Kamenog
bubnja je, koliko, est dana? Neu pustiti Bogovske konjokradice da sami
jau toliko daleko kroz Kitai.
Samo su etiri dana, asnie duija. Propisno ste oprezni, ali u redu je, mi
smo ovdje da im budemo pratnja.
Glas je bio iza njih. Govorio je besprijekorni kitanski.
Tazek se hitro okrenu i vidje tri Kanlinska ratnika, na svojim konjima, tik
unutar njegovih dveri.
Dogodilo mu se to i prije: mogli su prii sasvim blizu ovjeku, uvui se
meu njih, prije nego to bi bio svjestan da su se uope pribliavali. Dvojica
mukaraca, jedna ena, vidje. Imali su sputene kapuljae na veernjoj
svjetlosti, nosili maeve na leima, lukove na sedlima.
Tazek je zurio dolje. Ako je prije bio nesretan, to sada nije bilo nita.
Kako ste znali da dolaze? zatrai on.
Prvi se Kanlin osmjehnu. Doimalo se kao da ga neto zabavlja. Bilo je
dogovoreno, ree. Nije teko osmatrati i ekati jahae s mjesta na Zidu.
Pa, jebo svoju majku koja naplauje po satu, Tazek htjede rei. Jeste
saznali ita o garnizonskim vojnicima? Onima koji su proli ovuda?
Sedma i Osma vojska, spremno ree Kanlin. Svi se kreu na jug. Imate li
dovoljno ljudi da se nosite s ovim potezom Zida?
 Naravno da imam! odrjeito ree Tazek. Kao da bi priznao ita
crnohaljcu.
Dobro, ree ovjek jednoliko. Biste bili toliko velikoduni da propustite
nae konje? I molim vas da prihvatite, za vas i vae vojnike, malo riina vina
to smo donijeli kao skromni dar onima koji nas ovdje tite. Moglo bi biti
bolje nego ono to imate.
Moglo bi biti bolje? Ne bi moglo drugo nego biti bolje, jer su prokleti
vojnici Sedme, oni koji su prije ovdje bili postavljeni, oni koji su otili na jug,
sa sobom uzeli svo vino i vei dio zaliha hrane.
Poslao je glas o zalihama im su stigli. Oekivao je opskrbu sa zapada,
najranije sutradan, uz sreu. S druge strane, sunce je zalazilo, a pred njima se
protezala suha no.
Kimnu trojici u crnim haljama, a zatim vojniku pored sebe. ovjek zalaja
zapovijedi.
Povukoe se zasuni dveri. Teke dveri zamahnue prema unutra, polako.
Bogovski otac i sin su ekali, zatim projahae sa svojim konjima. Tri konja
bila su, vidje Tazek, omanja.
Jo uvijek nije znao kako su Kanlini poslali poruku, zahtjev za konjima,
kroz Zid Bogovskim izgnanicima. Taj dio nije imao smisla. Pokuavao je
odluiti je li bitno.
Odlui da nije. Nije njegov problem.
Pogleda dolje i vidje da su tri Kanlina sjaila i premjetali su pljoske sa
svoga teretnog konja u izuzetno eljne ruke njegovih vlastitih vojnika.
Saekajte s otvaranjem toga dok ja ne siem! viknu.
Trebat e pobrojati i procijeniti, razmisliti kako da to izvede. Ali riino
vino znai da se danas dogodila barem jedna dobra stvar. Otprilike jedina
dobra stvar.
Okretao se da poe niz stube kada, krajikom oka, spazi sivi obris kako
jurnu kroz dveri.
Koji vrag je to? urliknu.
Vuk, mislim, ree voa Kanlina, podiui pogled.
Upravo je proao kroz moj Zid! Tazek povika.
Kanlin slegnu ramenima. Znaju ii naprijed i natrag. Ustrijelit emo vam
ga ako ga vidimo. Ima li nagrade ovog proljea?
Katkad je bilo, ovisilo je o tome koliko ih ima. Tazek je ovdje upravo
stigao. Nedostajalo mu je ljudi, hrane, vode i vina, i nije imao pojma to se
zbilo sa Sedmom i Osmom.
Ne, ree kiselo. Moda je i bilo nagrade, nije nita znao, ali htio je
nekome rei ne. Svejedno ga ustrijelite.
 Kanlin kimnu, i okrenu se. Njih petero odjae, s dodatnim konjima to su se
vukli za krupnim Bogom golih prsa.
Tazek ih je neko vrijeme gledao, nezadovoljan. Neto ga je jo uvijek
smetalo, misao koja mu je dosaivala na rubu uma. Zatim se sjeti vina i poe
brzo niz stube. Na kraju nikada ne ulovi tu zalutalu misao.
Kada se idueg jutra pojavi skupina Bogovskih jahaa, naredi svojim
ljudima da ponu strijeljati im jahai budu u dometu strijela. Manjkalo mu je
ljudstva: nije htio da se nomadi dovoljno priblie da to shvate.
Gonili su kradljivce konja, oigledno. No, donio je svoju odluku da tu
dvojicu pusti da prou. asnik u kitanskoj vojsci nije pokazivao nesigurnost ni
sumnju barbarima, ni svojim ljudima. Tako ne dobiva unaprjeenja, a njegovi
bi vojnici u njega izgubili vjeru. Bilo im je dozvoljeno da ga mrze, samo se
nisu smjeli brinuti o njegovoj sposobnosti.
Gledao je Boge kako se povlae van dometa i zadravaju tamo, prepirui
se meu sobom. Sa sobom su imali vuje pse, vidje. Nije imao pojma ega se
svaa ticala. Nije ga bila briga. Gledao je s tihim zadovoljstvom ovjeka koji
je svoj zadani zadatak dobro obavio dok se nisu okrenuli i odjahali.
Pojavie se dva labuda, u letu prema Zidu. Tazek pusti svojim ljudima da se
zabave gaajui ih. Ustrijelie jednoga.
Drugi se okrenu u irokom luku, visoko, i poe natrag prema stepama.
* * *
Ponovno je u Kitaiju. Kanlini, tihi, utivi, dovedu ih do svratita dok pada
mrak. Li-Mei vidi svjetlost baklji i svjetiljki, uje glazbu. Sluge to se klanjaju
odvedu je u sobu sa zidovima i krevetom, i okupa se u sobi za kupanje
zagrijanoj kotlima ugljena, s vruom vodom, i slugama to je slue, i plae
dok joj peru kosu.
Ruke joj se tresu. Djevojke rade zvukove saaljenja kad joj vide nokte i
prste, i jedna od njih provede dugo vremena s etkom i turpijom, radei s
njima najbolje to moe. Li-Mei plae i kroz to.
Njeno je zadirkuju, pokuavajui je navesti na smijeak. Kau joj da joj ne
mogu oslikati obrve ni obraze ako e neprestano plakati. Ona odmahne
glavom, i ostave joj lice neoslikanim za ovu prvu no. Vani uje vjetar, i
saznanje da e noas za nju ponovo postojati rije vani, da e spavati
zaklonjena, utone u nju kao obeanje, kao toplo vino.
Sie, neureena, ali u istim haljama i sandalama, i sjedne s Kanlinskim
ratnicima u paviljonu za veeranje. Govore pristojno i elegantno. Jedan joj se
obrati imenom.
Znaju tko je ona.
 Strah, za kratak trenutak koji je slama, dok ne shvati da, ako su je htjeli
razotkriti, otkriti njen identitet, bili bi to uinili na Zidu.
Vodite me na Planinu kamenog bubnja? upita.
Voa, stariji mukarac, kimne. Vas obojicu, ree. Gospo.
Kako znate tko sam?
Najkrae oklijevanje. Reeno nam je, kae.
Znate li tko je sa mnom? Tko je on?
Kimne. I njega takoer ele vidjeti na Kamenom bubnju.
Li-Mei shvati da je pred njom vino. Otpije, paljivo. Prolo je dugo
vremena otkako je pila riino vino.
Zato? upita.
Kanlini razmijene poglede. ena je vrlo lijepa, misli Li-Mei. Ima srebrne
igle za kosu, za veer.
Stariji mukarac ree: Rei e vam kada budete tamo. Odgovorit e na
pitanja. Ali znate da je va brat bio meu nama, jednom.
Dakle, ipak je to Tai, misli ona. Ponovno je to Tai, ak i toliko daleko.
Jedan ju je brat prognao, drugi je vraa kui.
Rekao nam je da, kada je napustio Kameni bubanj, neki od vas... neki nisu
bili...
Neki nisu bili sretni, ne, ree voa Kanlina. Nasmijei se.
Ne postane svatko tko doe na Planinu Ratnik, ree ena. Otpije vina.
Napuni tri ae. Mahne pljoskom prema Li-Mei, koja odmahne glavom.
Gdje je Meshag? upita ona.
Vani je, naravno. Drveni zidovi, drveni krov, soba puna ljudi, kitanskih
ljudi. Bit e vani u noi koju zna, mada zemlja vie nije znana. Sine joj misao.
Ne smijete ubiti vuka, ree.
Znamo to, ree voa Kanlina. Vukovi su razlog zato ele govoriti s
njim na Planini.
Ona ga pogleda, oblikuje se misao. Bio je to vuk koji vam je donio glas o
naem dolasku, zar ne? Niste gledali sa Zida i traili nas.
Zvui nevjerojatno, ak i dok to govori. Ali on kimne glavom.
Jako ste nalik svom bratu, ree.
Ona ponovno pone plakati. Znali ste ga?
Uio sam Shen Taija neko vrijeme. alovao sam kada nas je napustio.
Zatraio sam da budem jedan od onih poslanih da dovedu njegovu sestru.
Ona nije ena koja plae. ekaju, strpljivo, ak zabavljeno. Ona obrie oi
rukavom.
Ree, gledajui u vou: to se zbilo? Vojske su sve napustile garnizone,
Zid. Zato?
 Ponovno se pogledaju. Stariji kae: Mislim da je bolje ako vam to kau na
Planini.
Ima neeg to treba rei?
On kimne glavom.
Ona vie ne postavi pitanja. Jede s njima, tamo je i pjevaica (ne naroito
vjeta, ali na zabaenom su mjestu), a zatim Li-Mei poe u svoju odaju i spava
u krevetu i sanja vukove.
Jo su tri noi putovanja. Meshag ostane s njima. Nije bila sigurna da e to
uiniti. Dri se za sebe, svake noi spava vani. Ona nikada ne vidi vuka, mada
ga je gledala kako juri kroz dveri na Zidu.
Drugoga dana vidi Planinu kamenog bubnja po prvi put, kako se uzdie s
visoravni, velianstveno usamljena, sa zelenim obroncima poput ada na
suncu, jedna od Pet svetih planina.
etvrtoga poslijepodneva dosegnu je. Kanlini ih vode uz sporu stazu s
otrim zavojima uz umoviti obronak, dok napokon ne dou do ravnog vrha
koji je Planini dao ime, gdje je svetite, i tamo je doekaju s utivou, zbog
njena brata. A te joj veeri kau, kao to obeae, to se zbilo pored Zida, i
drugdje i to to znai za carstvo i vremena u kojima su roeni.
* * *
Barem tri povjesniara kasnije dinastije, radei u Dvorani spisa (nakon to
su je ponovno izgradili), izrazie gledite da su deseci tisua ljudi mogli biti
poteeni gladi, rata, prognanstva, i smrti da je netko zaustavio koiju s perjem
vodomara guvernera An Lija dok je tog proljea jurila na sjeveroistok,
vraajui se vlastitim teritorijima. I svojim vojskama.
Vojnici zapovjednih postaja koje je koija bila prola nisu imali nikakvog
razloga da to uine, sloie se povjesniari. Nisu pripisivali osudu asnicima i
ljudima koji su je gledali kako prolazi, kako se teko okree kroz blage dane i
noi niz ceste Kitaija.
Samo su opaali istinu, napisae povjesniari.
Drugi, iz istog vremena i kasnije, razioe se. Ti pisci iznesoe miljenje da
je istina pri prouavanju zbivanja i zapisa iz prolosti uvijek neizvjesna,
nesigurna. Nijedan ovjek ne moe sa sigurnou rei kako bi rijeka vremena
bila tekla, bujala ili povlaila se, donosila poplave ili blago natapala polja, da
se jedan jedini dogaaj, ili ak mnogo njih, drugaije odvio.
U prirodi je postojanja ispod neba, napisae uenjaci koji su se u miljenju
razilazili, da ne moemo s jasnoom znati te stvari. Ne moemo ivjeti dvaput,
ili gledati kako se trenuci prolosti razvijaju, kao kurtizanina svilena lepeza.
Rijeka tee, plesai zavre svoj ples. Ako glazba ponovno pone, poinje
isponova, ne ponavlja se.
Opazivi to, iznijevi protuteu najpaljivije (i u jednom sluaju najlirskije)
mogue, po svemu sudei ti povjesniari se, bez izuzetka, sloie u
prihvaanju broja od etrdeset milijuna ivota kao razumne brojke za
posljedice An Lijeve pobune.
 21.

A n Tsao, drugi sin generala An Lija, boravio je u palai Ta-Ming i ivio je

tako ve tri godine, uivajui u brojnim uicima dvorskog ivota i
astima koje prilie sinu uglednoga oca.
Imao je slubeni in kao zapovjednik tisue u strai palae, strai Leteega
zmaja, ali uz veinu drugih asnika u veinom simbolinoj vojsci dane je
provodio u lovu u Jelenjem parku ili jo dalje vani, igrajui polo, ili jaui
daleko u potrazi za razonodom, sa sinovima aristokrata, mandarina, i viih
vojnih asnika.
Noi su mu bile preputene uitku, u raznim kuama Sjevernog okruga, ili
meu dotjeranim, vitkim enama pozvanim u gradske vile ili samu palau da
zabavljaju imune i mone svojom glazbom i svojim tijelima.
Istoga dana kada je do Ta-Minga stigao glas o pobuni njegova oca na
sjeveroistoku, kada se Roshan proglasio carem Kitaija i osnivaem Desete
dinastije, An Tsau je odrubljena glava u vrtu palae.
Ugraviranim maem kojim je to uinjeno rukovao je sam prvi ministar,
Wen Zhou. Krupan ovjek, vjet sa sjeivom, pomalo nagao.
Za taj in se meu viim mandarinima nairoko smatralo da je bio
pogreka, ak i u to vrijeme. iv, sin je bio koristan, kao talac ili kao polog
dobre volje pri pregovorima za mir. Mrtav, bio je bezvrijedan, a moda i gore
od toga, ako se otac pokae osvetljivim.
Wen Zhou je, naravno, takoer bio proglaeni razlog za izdajniki ustanak
generala Ana: potreba da se carstvo oslobodi od nesmotrene, nesposobne
uprave iskvarenog prvog ministra, ija je prisutnost na vlasti bila dokaz da je
ostarjeli car izgubio smjer i ovlast neba.
To je bio proglas poslan pismom u Ta-Ming koje je nosio kanlinski kurir.
Kanlini su bili vani u doba sukoba: obje strane su ih mogle unajmiti i
vjerovati im.
S obzirom na taj navedeni uzrok pobune, injenicu da je Wen Zhou sam
ubio sina mnogi su, uz krenje ruku i odmahivanje glavama, smatrali
zabrinjavajuom.
 Neki su, meutim, napomenuli da se prosudbe i reakcije u dravnoj slubi u
tim prvim danima pobune nisu mogle nazvati smirenim ni staloenim niti
razumnim.
U palai i izvan nje vladala je, zapravo, panika.
Pokuaj da se zatakaju vijesti o pobuni pokazao se predvidljivo
neuspjenim. Xinan nije bio mjesto gdje su se vijesti lako mogle obuzdati. A
jednom kad se glas proirio kroz prijestolnicu, poeo je tei svuda.
Netko je rekao da je na sjevernome nebu protekli tjedan viena crvena
vatrena kugla. Da je to prijavljeno astrolozima u koli Nesputane noi.
Istina ili ne, na sjeveru je bila vojska, velika, i inilo se da se kree dolje
prema drugom gradu carstva, oitoj prvoj meti. Yenling je bio istono od
Xinana, blie Velikom kanalu, na dalekoj strani prijevoja Teng. Roshanov
napredak stavio je gotovo milijun carevih vjernih podanika u izuzetnu
opasnost iza tih gradskih zidina.
Bilo je izgledno da e se predati.
Nekoliko gradova sjeverno od Zlatne rijeke ve je, izgleda, tako uinilo.
Stigao je glas da je Roshan pristojno postupao s prefekturnim slubenicima, da
su mnogi prelazili na njegovu stranu. Bilo je teko prosuditi istinitost toga.
Udaljenosti su bile velike, komunikacija je postala nesigurna.
Bilo je oitih istina: vojske koje su trebale pruiti otpor Roshanu bile su
juno i zapadno i sjeverozapadno i nisu nikako mogle na vrijeme stii do
Yenlinga da ga obrane. Najbolje to su mogle uiniti i to je odmah postalo
vojnim planom bilo je da obrane prijevoj Teng.
U donoenju tih odluka, svi su se sloili, prvi ministar Wen pokazao je
odlunost i samopouzdanje. Meu vojnim voama i mandarinima u raznim
stadijima uasa i nesigurnosti, izrazio je smiren pogled da e An Li uskoro
posustati, da e mu nemir za leima usporiti napredak.
Kitai, proglasio je, nikada nee prihvatiti ni podrati nepismenog barbarina
za cara. im ljudi ponu razmiljati o tome, stvari e se predvidljivo razviti.
esta vojska povukla se sa zavoja rijeke i postaja du Zida i poslana je na
istok da prekine Roshanove linije opskrbe, stavi sjeveroistok u igru, na taj
nain primora neke od njegovih pobunjenikih vojnika na povlaenje.
Drugoj i Treoj i Petoj vojsci zapovjeeno je da pou najbre to mogu da
osvoje i zadre prijevoj Teng. Pet tisua straara palae, iz strae Leteeg
zmaja, odmah su tamo poslali iz Xinana. To nikako nisu bili ugledni vojnici,
ali prijevoj je bio uzak, slavan po tome, i neko vrijeme bi ga mogao drati ak
i malen broj ako imaju ikakve hrabrosti i doline zapovjednike. Zbilo se to na
taj nain mnogo puta u povijesti Kitaija.
U Yenlingu su primili nalog da izdre najbolje to mogu. Bilo je bitno
zadrati pobunjenike.
Prva i etvrta vojska ostavljene su gdje jesu, uz sjeverozapadne i zapadne
granice. Dogodila bi se propast kada bi Kitai izgubio nadzor nad utvrdama i
koridorima na Putevima svile, i nije se smatralo mudrim povui se od
Taguranaca u bilo koje doba.
S juga e doi tri druge vojske, ali glasnici su morali daleko putovati samo
da ih pozovu i tim e snagama trebati neko vrijeme da dou.
Wen Zhou je predvidio kratku kampanju.
Drugi su bili manje sigurni. Roshan je zapovijedao Sedmom, Osmom i
Devetom, i sjedinio ih je. Od svih vojnika u Kitaiju, ti su bili najjae oelieni
bitkom, a budui da general An nije bio premjetan iz jednog okruga u drugi
neko pravilo za vojne guvernere njihova je odanost njemu bila potpuna.
Ako prijeu Zlatnu rijeku i opsjednu Yenling, ispunit e vlastitu dunost.
Roshan je takoer godinama bio gospodar carskih konjunica, i svojoj je
konjici dodjeljivao najbolje konje nabavljene od Boga svakoga proljea uz
zavoj rijeke.
Gledano unatrag, dati mu tu mo nije bilo najmudrije.
Povrh svega ovoga (kao da to nije dovoljno da izazove paniku u dravnog
slubenika), smirivanje sjeveroistoka oduvijek je bilo osjetljivo pitanje za ovu
dinastiju. Ta regija bila je dom monih obitelji s lozama isprepletenim
brakovima za koje su tvrdili (istinito ili ne) da seu tisuu godina unatrag, do
same Prve dinastije. Na sjeveroistoku je bilo mnogih koji su smatrali Devetu
dinastiju uljezima slaba roda. Mjere iz Xinana za reformaciju oporezivanja i
zemljovlasnitva na dobrobit farmera nisu bile dobro primljene na
sjeveroistoku. Tamonja aristokracija nazivala se Pet obitelji, a njihov
odgovor na pobunu nije se mogao sa sigurnou znati.
Bilo je sasvim mogue da e glomaznog, nepismenog generala ugroena
zdravlja vidjeti kao poboljanje za vlastite ciljeve, jer zasigurno e biti
prolazan, i njime e se lako manipulirati. Jednom kada se mijena pokrene,
otroumni ljudi lako mogu oblikovati kamo e poi.
A, igrom sluaja, i Chin Hai, prvi ministar koji je uspostavio omraene
reforme, i Wen Zhou, sada, bili su iz junjakih obitelji, te stoga suparnici.
Takvo to je moglo biti bitno.
Jo bi jedan element takoer mogao biti vaan, netko istaknu u Ta-Mingu
(bio je to carski nasljednik koji to ree). S obzirom na veliinu carstva,
goleme udaljenosti s kojima se treba nositi pri komunikaciji, i uvijek kljunu
vanost konjice, dvije stotine i pedeset sardijskih konja odjednom je bilo jo
vanije nego prije.
Drugog sina generala Shen Gaoa pozvae u palau.
 * * *
Poruka s dvora stigla je na kraju dva tjedna izrazite frustracije, ak i prije
nego to su vijesti o pobuni poele tei kroz Xinan.
Tai je uo prie o tome kako se sporo kotai Ta-Minga okreu po pitanjima
poput danih prijema i donesenih odluka unutar mnotva slojeva dravne
slube. U Xinanu je bilo stotinu i etrdeset tisua mandarina, kroz devet
stupnjeva. Brzina nije bila jedna od prednosti.
Nikada nije imao nita ni blizu vanosti koja bi mu omoguila da to izravno
iskusi. Nikada nije bio netko tko bi mogao oekivati poziv na dvor, u
iekivanju ili strahovanju.
Tai se promijenio. Nosio je carev prsten. Nije ga htio nositi, nije ga ak htio
ni zadrati, mislei da je vanije da ga Kia ima. Njen tajni pristup sredstvima
u sluaju...
ega? I je li potpuno izgubio smjer u svijetu, da misli da ona ne bi mogla
nai nakit za prodaju ako treba? Na tom imanju? Konkubina prvome ministru?
Kako je drugaije, pomisli on alobno, uope uspjela unajmiti Kanlinsku
ratnicu?
Bio je pitao Wei Song za to. Predvidljivo, dala mu je pogled pun prezira.
Kao da, kao da bi Kanlinka odgovorila na takvo pitanje.
Ona nije bila ta koja ga je primorala da nosi prsten, mada mu ga je vratila
na ulici one noi kada su se popeli preko zida, prije dva tjedna. Nije vidio Kiu
otada. Nije uope vidio mnogo ljudi. A poziv u palau nije doao.
Njegovi su mu Kanlini rekli da ne moe ii u Sjeverni okrug. Preopasno,
rekoe, staze i uliice poslije mraka. Vrlo dobro je poznavao te uliice.
Nitko me sada ne moe napasti! Tai je bio rekao, ljutito i odrjeito.
Konji su mi zatita, sjeate se?
Samo od znanog ubojice, kanlinski je voa smireno odgovorio. Ime mu
je bilo Lu Chen. Ne ako je onaj tko vas napadne nepoznat, ako pobjegne.
Kako me namjeravate sprijeiti da poem? Tai je zahtijevao odgovor.
Song je te veeri bila prisutna, iza svojeg voe, sputene glave, kose uredno
pribodene iglama, ruku u rukavima svoje halje. Iznenada se sjetio prvoga puta
kada ju je vidio, prelazei preko dvorita u utvrdi Gvozdenih vrata, tek ustala
iz sna, rasputene kose. Nije to bilo toliko davno, pomisli. Do sada ju je ve
dovoljno dobro poznavao da proita njeno dranje. Za jednu Kanlinku, nije
dobro krila osjeaje. Bila je gnjevna. Vidio je to.
Ne moemo vas zaustaviti, gospodaru Shen, tiho ree Lu Chen. Ali na
dodijeljeni zadatak, od Predrage Pratilje i Carskog Nasljednika, jest da vas
uvamo, a Xinan je nesigurno mjesto. Razumijete da, ako vam netko naudi, svi
mi gubimo svoje ivote.
Song tada podignu pogled. Mogao je vidjeti bijes u njenim oima.
To... to nije pravedno, ree Tai.
Lu Chen trepnu, kao da je to bilo zapaanje koje nije imalo nikakvog
neposredno oitog znaenja.
Tai nije poao u Sjeverni okrug. Nije takoer ni pokuao vidjeti svoga
brata, mada mu je nekoliko puta na dan kroz um prola misao da moe,
uostalom, jednostavno poi do Liuove kue i suoiti se s njime.
Znao je da Liu provodi mnoge noi u Ta-Mingu na mandarinskom dvoru
Purpurne mirte, ali bilo je dovoljno lako dati slugi da slijedi njegova kretanja.
Imao je sada sluge, i podvornika koji se doimao djelotvornim, i uznemirujue
posveenim. Imao je gradsku vilu. Mogao je izjahati, ili ak dati da ga se
iznese u sjedalici s baldahinom, i suoiti se s Liuom.
Tako je varljivo zvuala ta rije. Suoiti se, da kae to? Da je ono to je
Liu uinio njihovoj sestri sramota za ime njihova oca? Ve je to rekao u Ma-
waiju. Liu bi, jednostavno, ponovno glatko rekao da se ne slae. A gorka je
istina bila da bi se veina mukaraca i ena na viim razinama dvora sloila
sa savjetnikom Liuom, pouzdanim savjetnikom prvoga ministra, a ne s
njegovim neiskusnim mlaim bratom.
Kako bi bilo mogue da je pogreno da sestra bude uzdignuta u carsku
obitelj? Kako bi bilo mogue da to nije velianstvena stvar za liniju Shen? Ne
granii li to s uvredom za Feniksovo prijestolje da se daje ak i naznaka neeg
slabijeg od oduevljenja?
Uvreda, priroda pogreke, bila je jedinstvena njihovoj obitelji: njihovome
ocu, i nainu na koji je vidio svijet. I moda, iskreno, samo generalu Shenu
kakvim je postao kasnije u ivotu. Nakon Kuala Nora.
S druge strane, Tai je mogao optuiti svoga brata da ga je pokuao dati
ubiti. Mogao je to uiniti. Taj je razgovor bio jo vie predvidljiv. I nije bio, u
svakom sluaju, siguran u to. Ako ikada bude siguran, njegov propisni zadatak
mogao bi biti da ubije svoga brata. Nije bio spreman da to uini.
Kasno jedne noi, dok se muio s pjesmom, pogleda kroz prozor u zvijezde
i gotovo pun mjesec to sjaji, i shvati da je izvjesno da nikada nee biti
spreman da to uini. Netko bi to mogao nazvati slabou.
Wen Zhoua je izbjegavao. Poprilino lako. Premijera se nije susretalo na
trnici ili na jahanju van zidina.
Sima Zian je esto dolazio u posjet, dijelio vino i razgovor i ne-sasvim-
trijeznu vedrinu. Savjetovao je strpljenje ili nemarno ravnoduje u vrijeme
ekanja, ovisno o vlastitome raspoloenju.
Tai je osigurao da pjesnik ima odaje u novoj vili, tintu i dobar papir,
zainjeno vino to se dralo zagrijano, i to god bi drugo mogao poeljeti.
Zian je dolazio i odlazio. Neke noi provodio s Taijem, neke vani.
Njemu nije bilo zabranjeno poi u Sjeverni okrug.
Tai je jahao Dynlala u parku Dugog jezera. Golemi zeleni prostor na
jugozapadu grada bio je otvoren za sve, i jako omiljen. Slijedio je stazu oko
jezera, pod drveem ljivina cvata.
Ovdje je bilo sjeanja, kao u zasjedi. Okupljanja s prijateljima pred tri
godine, manje od toga. Kia i druge djevojke s dozvolom da izau iz
Paviljona mjeseine tri dana svakog mjeseca, i za festivala. Tai je ak imao
slike Xin Luna iz toga vremena kada su svi zajedno bili studenti, sanjali o tome
to bi mogli biti. Lun, koji je bio razigran i genijalan, po opem miljenju
najizgledniji od svih njih da proe ispite s pohvalama, uzdigne se na poloaj i
znaaj u dvoru Purpurne mirte.
Ope miljenje nije bilo naroito pouzdano, Tai se zateknu kako misli dok
je jahao.
Wei Song je bila s njim na tim jahanjima, s jo etvoricom drugih Kanlina.
Svi oni bili su budni, oprezni, ak i prije nego to stie glas o Roshanovom
ustanku, i panika zapoe.
Glave bi se okretale da gledaju dok su oni prolazili jaui. Tko je bio taj
mukarac ozbiljna lica na velianstvenom sardijskom konju, kojega su uvali
oni u crnim haljama?
Tko, uistinu?

Nikada nije bio u palai. Nikada blie nego kada bi stajao na festivalima da
primi careve uzviene blagoslove. Xin Lun bi se svaki put na isti nain naalio:
kako su znali da je to velianstveni car Taizu tamo gore, toliko daleko, u
bjelini i zlatu?
Tri stotine tisua tijela moglo je biti na trgu za festivala; natisnuta, opasna
guva u golemom prostoru pred unutarnjim zidom Ta-Minga. Ljudi su zaista
umirali: zgaeni, bez zraka, katkad ubodeni noem u svai, zatim zadrani na
nogama usred zbijenog mnotva ljudi ak i nakon to su bili mrtvi, dok se
ubojica protisnuo i nestao. Lopovi spretnih prstiju mogli su otii u mirovinu s
onime to bi u takvo doba ukrali. Lun je i to rekao, esto.
Ovoga jutra nije bilo gomile kada Tai dojae sa svojim Kanlinima. Straari
Zlatne ptice bili su prisutni u velikom broju, odravali su ustro kretanje
prometa kroz trg i niz ulice. Nikome nije bilo dozvoljeno da se zadrava i
pogledava prema palai. Ne dok se odvija pobuna. Red i tok bili su zapovijed,
shvati Tai, ili barem imitacija tih stvari, privid mira. Izgled je bitan.
Njegov je vlastiti izgled bio sluben. Njegov podvornik bio je nesmiljen.
Taj je ovjek pokazivao naznake tiranina. Tai je nosio plavu liao svilu, dva
sloja, dvije nijanse, irok crni pojas, crne cipele, meki filcani eir, takoer
crn. Igle koje su ga drale, koje je bio paljivo postavio sam podvornik, bile
su zlatne, sa slonovima od bjelokosti za ukras. Tai nije imao pojma kako se
zbilo da u svome vlasnitvu ima zlatne igle za eir sa slonovima.
Nosio je carev prsten.
Smaragd primijetie, vidje on, svi u odaji u koju je konano uveden. Bio je
proao, pod pratnjom, kroz pet ogromnih dvorita i zatim, nakon to je sjaio i
ostavio Dynlala sa svojim Kanlinima (kojima nije bilo dozvoljeno ii dalje),
uz fantastino iroko stepenite od pedeset stuba, kroz dvije velike odaje u ovu,
iji su strop podravali masivni stupovi ruiasto-utog mramora.
Dvanaestorica mukaraca sjedili su prekrienih nogu na podijima s
leajevima, sa savjetnicima to su stajali iza njih, slugama u udaljenim
kutevima prostorije.
Na elu skupa bio je Wen Zhou.
Tai ciljano sretnu njegov pogled, i tako je pratio gdje premijer gleda dok se
on pribliavao. Pribliavanje je trajalo, prostorija je bila smijeno prevelika.
Morao je prijei luk mramornog mosta preko jezerca. Ograde mosta bile su
optoene biserjem.
Zato jer je gledao, odbijao skrenuti pogled, vidje kada se izraz lica prvoga
ministra promijeni iz hladnoga u nelagodan u trenutku kada Wen Zhouov
pogled uoi smaragdni prsten.
Sima Zian je predvidio da e se to dogoditi.
Bilo je to jako jednostavno, rekao je veer prije, dok je pio vino s okusom
liija, prvo te sezone. Tai jo nije bio formalno primljen. Novopridolice na
dvoru car nije primao bez preciznog potivanja protokola i prvenstva. Nitko
nije znao za carev posjet kroz zidove u Ma-waiju pred dva tjedna.
Prsten je bio potpis, znalo se da je Taizuov. A sutradan e nova pridolica,
ovjek koji nije ak ni polagao ispite, kamoli ih proao, koji nije imao nikakav
bitan vojni in, nikakvo rodno pravo na naklonost, uetati u Ta-Ming nosei
carev prsten.
Pjesnik je izrazio elju koliko bi rado bio tamo da to vidi.
Tai skrenu pogled s prvoga ministra, dalje od njega u svoga brata iza Wen
Zhoua. Po prvi put u svome ivotu i bilo je to uznemirujue vidje izrazitu
tjeskobu na Liuovu licu, kako mu zurei uzvraa pogled.
Tai sa svojom pratnjom iz palae zastade pored podija s leajem nasuprot
prvog ministra, onoga koji je oito bio ostavljen za njega. Nakloni se, lagano
se okreui svaki put, da ukljui sve koji su ovdje bili.
Vidje nasljednika, Shinzua, na pola puta s jedne strane. Princ je imao au
vina, jedini ovdje koji ju je imao. Osmjehnu se Taiju. Ako je primijetio prsten,
ako ga je iznenadio, tomu nije bilo traga.
Tai se nakratko zapitao hoe li Jian biti ovdje, ali bila je to uzaludna misao.
ene rade ono to rade iza scena poput ove ne usred vijea iji je zadatak bio
upravljati carstvom koje se suoava s oruanom pobunom.
Znao je, budui da nije bio potpuni civil, da car nee biti prisutan. Neko,
moda bi bio. Vie ne. Kitaijev velianstveni car primit e izvjetaj ili vie
njih pravovremeno. Iako...
Tai se osvrnu, trudei se da to uini nemarno. Iza Zhoua su stajali visoki
sobni paravani, izmeu njega i vrata pozadi. Da je netko htio sluati i
promatrati, nevien, ne bi to bilo teko. Sluge bi ga vidjele, ili nju, ali sluge
nisu bili bitni.
Sjednite, drugi sine Shen Gaov. Zhouv je glas bio gotovo nemaran.
Raspravljali smo o kretanjima este vojske. To se vas ne tie. Vae prisustvo
zatraeno je u vezi sitnog pitanja, od strane carskog nasljednika.
Tai kimnu, i ponovno se nakloni princu. Skupi svoje halje i sjede nasuprot
prvome ministru. Bilo je u tome neeg gotovo previe izravnog. Shinzu je bio
izmeu njih, Taiju zdesna.
Wen Zhou nastavi, Mi ne vidjesmo razloga kao i uvijek da ne
pristanemo na elju presvijetloga princa da vas se pozove.
Mi, pomisli Tai. Nije bio siguran to je to znailo.
Ponovno lagano kimnu glavom. eljan sam da budem od ma kakve
pomoi, meu tako tovanim drutvom.
No, ree Zhou olako, Vjerujem da imam osjeaj to je njegova
preuzvienost zamiljala. Stvar je, zapravo, ve izvrena.
Zaista? Kako to, prvi ministre?
Bio je to Shinzu. I iako je jo uvijek drao au vina lijeno, ravnoduno
nagnutu, glas mu nije bio nimalo lijen. Instinktivno, Tai ponovno kratko
pogleda u svoga brata: Liuov izraz lica bio je prozirno nezadovoljan.
Odjednom i sam osjeajui neugodu, Tai pogleda natrag u premijera. Zhou
ree, s lagodnom gestom: U pitanju su zapadnjaki konji, naravno, moj
gospodaru prine. Kako bi drugaije ovaj momak mogao biti od znaaja?
Sukladno tome, odaslah juer dvadesetoricu ljudi da ih dovedu od Taguranaca.
Vjerujem da je vae gospodstvo zadovoljno. Osmjehnu se.
Tai ustade.
Gotovo je sigurno barbarski, pomisli, uiniti to na takvom skupu. Mogla bi
to ak biti uvreda. Postojala su precizna pravila kako se valja obraati vlasti u
Ta-Mingu, posebno ako ovjek nema propisnoga poloaja. Nije mario.
Ono to je bilo zapanjujue jest koliko je odjednom postao smiren. Kada
ovjek mari, pomisli, tada je u opasnosti. Ree, bez ikakvih titula: Jeste li
pitali svoga savjetnika, moga brata, prije nego to ste to uinili? Je li vam Liu
zaista dopustio da uinite neto toliko suludo?
Nastupi zapanjena tiina. Wen Zhou se ukruti.
Pripazite, gospodaru Shen! U ovoj ste sobi samo-
U ovoj je odaji na moj poziv, prvi ministre. Kao to ste napomenuli. to ste
namjeravali rei, gospodaru Shen, nosei prsten moga cijenjenog oca kao
znak jako velike asti?
Dakle, ipak je primijetio. Princ odloi svoje vino.
Tai si nije mogao pomoi: ponovno pogleda u sobne paravane iza Zhoua.
Bilo je nemogue odrediti je li itko moda bio iza njih.
Ponovno se nakloni, prije nego to odgovori. Samo postavih pitanje,
tovani gospodaru. Moda bi se mome bratu moglo dozvoliti da odgovori, ako
prvi ministar nastavi biti nevoljan?
Moji savjetnici ne govore za mene! Wen Zhou ree odrjeito.
Shinzu ustro kimnu. Razumno naelo. Potkopalo bi povjerenje u prvoga
ministra jo vie kada bi govorili. Dakle, recite nam, je li ovo bilo uinjeno
nakon savjetovanja s vaim savjetnicima?
Jo vie. Nije postojao nain da to promakne.
Postupci prvog ministarstva nipoto nisu pitanje za ovo vijee. Odluke se
donose na vrlo razliite naine. Tko god ima iskustva s vlasti to zna.
Povratna strijela odapeta na razuzdanog princa.
Moda, ree Shinzu. Ali moram vam rei, otpustio bih bilo kojeg
savjetnika koji me naveo da poaljem te ljude.
Oho! Princ eli sada raspravljati o osoblju prvog ministarstva?
Odvie dosadno na svaki mogui nain. Shinzu se tanko osmjehnu.
Wen Zhou ne uzvrati osmijeh. Gospodaru prine, ovog ovjeka car jo
nije primio. Stavljen je na popis za prijem. Dok se ne pojavi pred Feniksovim
prijestoljem, ne moe napustiti grad. Konji su bitni, kao to sami rekoste.
Stoga poslah po njih. to mi, gospodaru, elite rei da je neprilino u tome?
Zvualo je nepogreivo razumno. Nije bilo. Tai otvori usta, ali princ ga
preduhitri.
elim vam rei da su ti ljudi sino zaustavljeni na carskoj cesti, na prvoj
potanskoj stanici.
Ovaj se put Zhou ustade.
Protokol se strahovito gazi ovdje, pomisli Tai. Srce mu je ubrzano udaralo.
Nitko se ne bi usudio napraviti takvo to! odrjeito ree Wen Zhou.
Nekolicina nas mogli bi pomisliti da je nuno, ali samo bi se jedan usudio.
Gotovo ste u pravu, prvi ministre. Vae su jahae zaustavili vojnici Drugog
vojnog okruga, koji su igrom sluaja jo uvijek bili u Ma-waiju nakon to su
dopratili gospodara Shen Taija sa zapada.
to je ovo? Kako se moemo braniti od Roshana ako-?
Ako zanemarimo vrlo jasna saznanja o uvjetima pod kojima e se ti konji
otpustiti! Taguranci zahtijevaju da ih gospodar Shen sam preuzme. Njegovi
su!
Zhou odmahnu glavom. Bio je napet od bijesa. Sardijski konji dar su
Kitaiju od vlastite voljene keri uzvienoga cara. Taguranci se ne bi sramotili
uskrativi dar samo zato jer je mali dio prijenosa-
Molim vas! ree Tai. Zhou stade. Svi pogledae u njega. Gospodaru prvi
ministre, dozvolite svome savjetniku da govori. Za sebe, ne za vas. Brate, jesi
li ga poticao na ovaj potez?
Liu se nakalja kad se sve oi okrenue na njega. Bio je vian govornik, s
pravom vjetinom u prilagoavanju visine glasa i tona okolnostima. Radio je
na tome itavog svog ivota, od vremena jo prije nego to je mogao pustiti
bradu.
Sada je bilo oito da mu je neugodno. Pogleda s Wen Zhoua u princa. Ree:
Njegovo milostivo gospodstvo, princ, zasigurno je bio u pravu kada je naveo
da nam ti konji trebaju vie neko ikada prije, s potrebom da se
sporazumijevamo preko velikih udaljenosti.
Zbog ega pozvah vaeg brata da nam se pridrui, ree Shinzu. Konji su
ast dana jednome ovjeku. Ako dvadesetero vojnika jednostavno dojae do
granice i zatrai ih, vrijeat emo Tagur tako da zanemarujemo njihove uvjete.
Posramili bismo se svojim postupcima!
Tko je zaustavio moje ljude? ree Wen Zhou, zanemarujui to je princ
rekao. U njegovu glasu bilo je otrine. Vuk stjeran u kut, pomisli Tai ili misli
da bi mogao uskoro biti.
Tai je do tada ve znao. Zhou je takoer morao znati.
Vaa roakinja dala je zapovijedi, tiho ree Shinzu. Gospa Wen Jian ree
mi da mogu toliko kazati, ako me se pita.
Morala je biti ona, pomisli Tai. I toliko je to znailo, da bi to uinila, da je
toliko paljivo gledala svoga roaka. Carstvu je prijetila otvorena pobuna, a
dvojica mukaraca koji su imali njenu naklonost, koje je pokuala drati u
ravnotei, bili su u sreditu toga. Jedan u ovoj prostoriji, jedan u ovome
trenutku sa svojim vojskama u pokretu.
Princ zastade, zatim doda, jo tie: Takoer, imao sam vam rei da je sada
porazgovarala s onim vaim ovjekom, onim koji je bio zaustavljen pred
nekoliko tjedana, dok je jahao na jug.
Onaj koji je bio ubio Xin Luna.
 Razgovor o kojem bih volio saznati, ree Zhou, s odista zadivljujuom
smirenou. Ali ovo je daleko vanije pitanje!
Gospodaru prvi ministre, ree Tai, i ree to ovaj put formalno. tovani
princ zasigurno je u pravu. U opasnosti smo da izgubimo dvije stotine i
pedeset sardijskih konja. Preneseni su uvjeti krajnje velikodunog dara, koji
daleko nadilazi moje zasluge. Sam sam ih pisao, a takoer i Taguranci, a
takoer i zapovjednik utvrde Gvozdenih vrata.
Kako vulgarno i razmetljivo da samoga sebe smatrate toliko vanim, drugi
sine Shen Gaov. I zamijetite: krajnje velikodune darove daje car Kitaija, ne
podanike, podreene nacije koje od nas mole carske keri kao znak nebeske
naklonosti.
Tai je znao to sada mora uiniti. Nije bilo u njegovoj naravi, i shvaao je
to sve vie i vie sa svakim trenutkom to prolazi. Nije htio biti ovdje, ne sada,
i moda ne nikada. Ali mogao je ovdje malo plesati.
Podignu ruku, s prstenom. Znam i predobro koliko krajnje velikoduan
svojem najmanje zaslunom slugi na voljeni car moe biti, ivio i vladao
tisuu godina.
Nastupi kratka tiina.
Neka bude volja neba, ree sin i nasljednik toga cara. Zhou ne ree nita.
Tai se okrenu Shinzuu. Gospodaru prine, elite li da uzmem ljude i
poem na zapad po konje? Dvoru sam na usluzi. Dre ih iza granice preko puta
Hsiena.
Tako nam je znano.
Spreman sam poi odmah.
Princ odmahnu glavom. Zhou je jo uvijek bio na nogama, vidje Tai. Suoi
se s prvim ministrom, du itave duine prostora vijea u golemoj odaji punoj
odjeka. Da je Zhou nekako pribavio konje, pomisli Tai, ne bi bilo niega to bi
ga sprijeilo da ubije odreenog drugog sina. Ba niega.
Princ ree: Igrom sluaja, premijer je u pravu po jednom pitanju. Ne
moete napustiti Xinan dok ekate prijem. Vae je ime stavljeno na prijedlog.
Tai je zurio u njega. Radije bih sluio caru, najbolje to mogu, nego traio
pojavu na dvoru.
Shinzu se nasmija. Posjedovao je lagodan arm. Moda je to, pomisli Tai,
jedna od stvari koje su ga odravale na ivotu sve ovo vrijeme. To, i ugled
koji je iz trenutka u trenutak nestajao za ravnodunost prema carskim
zbivanjima.
Princ ponovno odmahnu glavom. Dogaaji se moraju odvijati kako su
odreeni pod devet nebesa, gospodaru Shen. Palaa i carstvo rasplest e se u
nered ako to ne bude tako. Kada su krajevi nestabilni, kako je uio Cho
majstor, sredite mora biti vrsto. Moj otac e vas primiti. Dat e vam asti
koje e zato jer moraju nadilaziti one koje je dao Sangrama u Rygyalu.
Tako se svijet odvija. A tada, ako to bude elja Feniksova prijestolja, moda
budete zamoljeni da jaete po svoje konje.
Gospodaru, vrijeme bi moglo biti bitno.
To je i razlog zato sam poslao po njih! ubaci se Wen Zhou.
Je li? upita princ Shinzu. Princ pogleda Taija. Vrijeme je uvijek bitno.
Ali red, pravilno ophoenje, pravilno razmiljanje, oduvijek su bili bitniji. To
je na nain.
Tai spusti glavu. Osjeao se sada samosvjesno, toliko uoljiv na nogama.
Uistinu razumijem, gospodaru. Ali ako je tomu tako, zato sam ovdje? Rekli
ste da ste me zatraili...
Bljesak zaigranosti u Shinzuovim oima. Ovo je, odjednom pomisli Tai, sin
oca slavnog po inteligenciji i odlunosti. Ako je car postao star i umoran
(misli koje se nisu smjele izgovoriti), to nije nestajalo iz roda.
Princ ree: Zatraio sam vau prisutnost im smo saznali za te jahae
poslane po konje. Ti ljudi bili bi odbijeni na granici. Svi to znamo, ili smo
trebali znati. Vae e prisustvo tamo biti potrebno, a zatim e carstvu biti
potrebni konji. Ako budete dovoljno usluni, dakako, da ih uinite
raspoloivima. Sukladno tome, pozvao sam vas ovdje, u prisustvu prvoga
ministra, jer imamo potrebu za njegovom velikom moi.
Tai trepnu. Pogleda u Zhoua.
I tek tada se Shinzu okrenu u tom smjeru. Prvi ministre, posvetio bih sebe i
svoje ograniene sposobnosti da zatitim ovoga ovjeka, za dobrobit Kitaija i
svoga oca, ali vremena su opasna, a moja vlastita sredstva su oskudna. Molim
vas, u prisustvu ovoga vijea, da zaloite svoj poloaj i ivot da ga uvate za
nas. Samo netko s vaom mudrosti i moi moe osigurati njegovu sigurnost u
nemirna vremena, a znamo da je Roshan svjestan tih konja.
Izraz na Zhouovu licu bio je uistinu zanimljiv. Tamo je bilo poraza,
nepogreivo, ali iza toga Taiju se uini da vidi zaigran, aristokratski bljesak
ironije: priznanje dobro odigrane igre, kao da je ovo bila partija na polju za
polo, a lopta je upravo elegantno ubaena u njegov gol.
Sloi se, naravno.

Nije bilo mogunosti, ree Sima Zian te veeri, nad vinom Lososove rijeke, da
se ne sloi.
Mjesec, na opadanju, bio je nad glavom. Sjedili su na zakrivljenoj kamenoj
klupi pod svjetiljkama u vrtu Taijeva doma. Vrt ni veliinom niti detaljima nije
bio ni blizu Wen Zhouovom, ali imao je maleno jezerce, bambusov lug,
zavojite staze, vonjak. Oko njih se osjeao miris cvijea.
Princ, ree Tai. Promijenio se.
Zian razmisli o tome. Puta sada ljudima da vide to je oduvijek bio.
Krio je to?
Zian kimnu.
Zato sada?
Moda je vrijeme.
Na Taiju je bio red da razmisli o tome. Je li u opasnosti to to radi?
Shinzu?
Da.
Pjesnik popi svoje vino. Sluga mu napuni au, i povue se. Moda. Ali
nita vie nego itko od nas. Na Yenling se kree etvrt milijuna vojnika.
Pogleda u Taija, zatim skrenu pogled, i promrmlja:

Otar vjetar nosi dim bitke.

Divlje guske i dralovi lete.
Kasnije, mjeseev disk u vodi.
ljivin cvat ogledan u rijeci,
Dok ne padne.

Bio je to sam napisao, za posljednjeg taguranskog rata. Rata Taijeva oca.

Tai je neko vrijeme bio tih, zatim ree: Izgleda da prvi ministar misli da e
brzo biti gotovo. Da sjeveroistok nee prihvatiti Roshanove ambicije, da e se
uzdii iza njega, a esta vojska e mu presjei linije opskrbe.
Sima Zianove goleme tigrove oi sretnu Taijeve. Moramo se nadati,
promrmlja, da je prvi ministar u pravu.

Tai je te noi sanjao da je ponovno na sjeveru. Pored one kolibe onkraj stepe,
kako gleda ljude dok gore i prodiru se pored plavoga jezera blistavog poput
dragulja. Nije to vie bio san koji mu je esto dolazio, ali sjeanje nije nikada
bilo ni potpuno odsutno.
Dim je plovio, a kroz njega su izvirala zlobna lica, Bogi golih prsa to se
nadvijaju blizu, mau mu pred licem odsjeenim udovima ljudskih bia, nude
ih kao da su darovi, zatim klize dalje. Krv je kapala s nogu i odsjeenih
odrezaka bedara. Koliba je gorjela sa zvukom rike. Tai osjeti uas, i jad koji
ga preplavljuje. Imao je osjeaj da naglas plae, u snu, i u Xinanu.
Postade svjestan, kao u magli, u polusnu, glasa kako ga umiruje. Pokuavao
je vidjeti. Potrai utu kosu. Ruka mu proe po elu, ili mu se tako uini. Netko
pokraj njegova kreveta sa zastorima i baldahinom, u tamnoj crnini noi. Osjeti
kako se bori da se probudi, zatim se preda i kliznu natrag u san laki san, bez
uasnih slika iz sjeanja.
Ujutro, kada se probudi u izlazak sunca, ne ree nita o svojoj noi, i nitko
drugi ne ree nita, takoer.

Devet dana poslije toga, drugog sina generala Shen Gaoa pozvae u palau Ta-
Ming i u Dvorani svjetlosti ga primi car Taizu u prisutnosti najuzvienijih
lanova svoga dvora, ukljuujui Predragu Pratilju.
Tai, kojega je njegov podvornik odjenuo u bijelo za tu priliku, pristupi
Feniksovom prijestolju, triput izvodei trostruki naklon, kako je bio upuen.
Zastade na propisanoj udaljenosti od carske prisutnosti, sputenih oiju,
takoer kako se zahtijevalo.
Tada mu car, uz divljenje i zahvalnost, pokloni posjed u breuljcima
Mingzhen, aristokratskom igralitu za lov i jahanje sjeverno od Xinana. Primi
jo jedan posjed i znatne zemlje na jugu, blizu Velike rijeke, neko imanje
ministra optuenog za krau iz Riznice.
Iskvareni ministar bio je pogubljen, njegovo imanje zaplijenjeno. Ono sada
poe hrabrome ovjeku koji je bio ivio meu duhovima Kuala Nora, polaui
ih na poinak.
Nadalje mu poklonie zapanjujue velik novani iznos, obredne artefakte,
ad, koralj, biserje, bjelokost, i drago kamenje, i dva obredna maa koja su
pripadala caru Pete dinastije.
Bez rijei (govor je bio zabranjen), Tai se ustade na diskretni znak rukom
visokoga eunuha i ponovno se nakloni, devet puta, dok se polagano udaljavao
od prijestolja.
Vani, uz vrtoglavicu, ali diui u suncem obasjanom dvoritu, potpuno je
oekivao da e mu sada stii zapovijedi da odmah krene preuzeti svoje konje.
To se nije tako zbilo. Umijeali su se dogaaji.
Istog toga poslijepodneva stie glas da se Yenling, drugi grad carstva,
istono od njih na dalekoj strani prijevoja Teng, predao Roshanu. Proglasio ga
je prijestolnicom svoje Desete dinastije.
Njegovi su vojnici, dojavljeno je, ostavili sveope stanovnitvo uglavnom
neozlijeenim, ali kasapili su svakog dravnog slubenika i vojnika koji nije
uspio pobjei kada su se pobunjenici pojavili pred zidinama.
Jo duhova, pomisli Tai. I jo na putu.
 22.

N ije to jedna od stvari o kojima je ikada razmiljala, ali Li-Mei nikada nije
bila na planini. Nikada se ak nije ni popela na breuljke istono od
njihova doma. ene to nisu radile. Sjea se kako je sanjala o tome da vidi
more. Drugaija vrsta misli.
Svojih prvih dana ovdje, bez zadataka, bez potrebe da se ustaje u tami i
ikamo jae, vrsto drei nezamislivu rasko vremena za sebe, hoda po
irokom, ravnom vrhu planine i zelenim terasama nie. Nema ak nikoga kao
pratnju. Ne ovdje, nema potrebe.
Kameni bubanj, jedna od Pet svetih planina, upadljivo se istie zbog mjesta
na kojemu se nalazi, nad veinom ravnim tlom u svim smjerovima. Vrh
izgleda kao da je neki bog uzeo ma i presjekao, stvorivi ravan vrh. Moe
vidjeti daleko, u kojem kod smjeru pogleda. Katkad zamilja da moe ak
vidjeti Zid, ali zna da je to privid.
Nema ogranienja, moe lutati bilo kuda. Nosi sive halje kanlinskog
akolita, mada to nije. Gleda ih kako se ue u borbi, ili s lukom, ili vjebaju
kretnje koje se doimaju bliima plesu nego borbi. Gleda mukarce i ene kako
tre uza zidove, odbiju se unatrag preko otvorenog prostora, i spuste se niz
drugi zid, a zatim to uine ponovno.
uje zvona koja pozivaju Kanline na molitvu i klizi tim putem, meu sivim
i crnim likovima na zelenoj planini.
Voli zvuk zvona na ovom visokome mjestu. Stoji na stranjem kraju hrama,
gleda obrede, visoke svijee kako gore, slua pjevanje kako se die i pada,
osjea vie mira nego to se moe sjetiti.
Isto je u suton, kada pronae tiho mjesto na jednoj od terasa i gleda sivo
nebo kako tamni i zvijezde kako se pojavljuju.
Mora se nositi s neto krivnje. Kliznuti u mir u ovom je trenutku zasigurno
sebino, sramotno, ak. Sada ve znaju zato su se Dugi zid i garnizoni iza
njega ispraznili. Znaju kamo su Roshanove vojske pole, kamo idu.
ak i uz to ili moda, iskrenije, zbog toga do veeri svog treega dana
na Kamenom bubnju, Li-Mei je odluila da eli ostati na Planini itavog svog
ivota, uiti da bude Kanlin, ili ih jednostavno sluiti.
Rano iduega jutra, pozvana pred trojac starjeina koji upravljaju svetitem,
sazna da joj nee biti dozvoljeno da to uini. Mora, zapravo, gotovo odmah
otii.
Ne izgledaju kao ljudi skloni izmjeni bilo koje donesene odluke, misli ona,
dok stoji pred njima. Lica su im stroga. Dvojica su vrlo visoki, trei ima samo
jednu ruku. Nose neureenu crninu svih Kanlina koje je ikada vidjela. Sjede na
jastucima na podijima s leajevima u paviljonu otvorenom prema svjetlu i
vjetru. Sunce izlazi.
Ona ima pitanja.
Spusti se na koljena. Nije sigurna je li to propisna stvar za uiniti, ali ima
osjeaj da je ispravno. Ree, gledajui od jednoga do drugoga: Jesam li
toliko nepogodna da postanem Kanlin?
Neoekivano, starjeina u sredini, onaj s jednom rukom, naglas se nasmije,
visok, veseo zvuk. Ipak nije toliko dalek, pomisli ona. Nisu ni ostali: smijee
se.
Nepogodna? Beznadno! ree onaj koji se smije, ljuljajui se naprijed i
natrag od dragosti. Kao to je bio i va brat!
Ona zuri. Znali ste mog brata?
Uio sam ga! Pokuali smo. On je pokuao. Umiri se, obrie oi
rukavom. Pogleda je poblie, zamiljeno. Njegov duh nije taj kojem je
namijenjeno da raste unutar vee skupine, zajednikog vjerovanja. Nije ni va,
keri Shen Gaova. Glas mu je zapravo blag. To ne treba smatrati
neuspjehom.
Tako se ini, ree ona.
Ali nije tako. Va je brat imao prejak osjeaj onoga to jest, iznutra. Imate i
vi. To je narav, ne mana.
Ne elim otii. Boji se da zvui kao dijete.
Volite Planinu jer ste doli kroz opasnost, a ovdje je mirno. Naravno da se
elite zadrati.
Ne mogu? ak ni kao sluga?
Jedan od visokih se pomakne. Jo uvijek je zabavljen, vidi ona. On
promrmlja: Vi ste princeza Kitaija, gospo. Okolnosti su se sada promijenile u
svijetu, i gotovo je sigurno da neete poi natrag na sjever. Ne moete biti
sluga. To sramoti palau Ta-Ming, i nas, previe e ljudi znati tko ste.
Nisam zatraila da me se uini princezom.
Ovaj put se svi troje nasmiju, mada je to dosta blago.
Tko bira svoju sudbu? Trei je to, najvii. Tko trai da se rodi u
vremenima koja zove svojima?
 Pa, tko prihvaa svijet samo onakvim kakav mu dolazi? ree ona,
prebrzo.
Oni utihnu. Ne znam taj odlomak, ree onaj u sredini. Je li to od uenika
Cho majstora?
Ona kae, ne opirui se treptaju ponosa: Nije. To je od generala Shen
Gaoa. Moj otac je to rekao svoj svojoj djeci. Sjea ga se kako to govori njoj
izravno, svojoj keri, vie od jednom. Nije to bilo neto to je samo ula
prislukivanjem.
Trojica mukaraca razmijene poglede. Najvii lagano kimnu glavom. To
je izazovna misao, i stavlja breme na one koji je uju. Ali, oprostite mi, to
samo ini jasnijim zato vam nije sueno da budete Kanlin. Raznih smo
umova, i naravi, ali na je put da pronaemo ispunjenje i sklad u veem
jedinstvu. Znate to.
Ona se eli boriti, ali nalazi da je teko. Moj brat to nije mogao uiniti?
Nita vie nego to je mogao pronai sklad u redovima vojske, ree onaj
zdesna. Izgleda da je va otac uspio u oblikovanju samostalnosti u svoje
djece.
Kanlini ne mogu biti samostalni?
Naravno da mogu! Bio je to ponovno onaj sitni, u sredini. Ali samo u
odreenoj mjeri i samo nakon prihvaanja sebe zavijenog u nae halje i
dunosti koje donose.
Osjea se budalasto, mlado. Ovo su stvari koje su mogli oekivati od nje da
zna. Ree: Zato mi onda pomaete?
Izgledaju iznenaeno. Onaj u sredini ini se da je voa mahnu jednom
rukom. Zbog vaeg brata, naravno.
Zato jer je bio ovdje?
Tri smjeka. Visoki slijeva kae: Ne to. Ne. Sigurno ne to. To je zbog
Kuala Nora, gospo.
I tako ona upita, jer nikada nije saznala to je to Tai uinio nakon to je
napustio njihov dom i poao na zapad u doba alovanja.
Kau joj, na dalekoj planini. Objasne za konje, i pokuaje ubojstva, od kojih
je jedan poinila ena pod krinkom Kanlina koja je uila ovdje, u stvari,
prije nego to je napustila red, ali jo uvijek nosei crne halje, obmanjujui
ljude. Neto to duboko ale, ree najvii. Breme koje osjeaju.
Puno je to za pojmiti.
Li-Mei ima dojam da se svijet koji je ostavila za sobom kada je napustila
Xinan u nosiljci, putujui na zapad Bogima, vraa u naletu rijei i misli.
Zato bi ga itko htio ubiti? Prvo pitanje koje doe.
Oni odmahnu glavama. Ne odgovore. Odlue ne odgovoriti.
 Je li u redu? upita.
U Xinanu je, reeno nam je. I zatien. uvaju ga Kanlini, kako i treba biti.
Konji e sada biti jo vaniji, i njegovi su. To je dobro uvjerenje, ree najvii.
Sada se ne smijee, vidi ona.
Dobro uvjerenje. Ona odmahne glavom.
Sve je to toliko udnovato, dovoljno da promijeni nain na koji se sve
shvaa. Ali ini se kao da je njen drugi brat uinio neto zadivljujue, i da je,
ak i toliko daleko, ipak bio s njom, titio je. Ovdje na Kamenom bubnju, i
prije toga, na stepama, zbog-
to je s Meshagom? upita iznenada. Onaj koji me doveo. Hoete li mu
dopustiti da ostane? Moete li ita uiniti za njega? Razumijete li to mu se
dogodilo?
Ovaj put odgovori onaj njoj slijeva. Naa uenja i nae shvaanje ne idu
toliko daleko na sjever.
Ona zuri u njega. Prema njoj nisu bili nita osim blagi. Ipak, ne voli da joj
se govori neistina. U pravu su, naravno: njena narav nije kanlinska. Ovo su
starjeine, mudri i cijenjeni.
Kae: Oprostite mi, ali to nije tono, zar ne? Netko je ovdje razumio
vujeg glasnika. Nije li tako troje vas dolo da se sastane s nama kod Zida?
Imala je nekoliko dana da razmisli o tome.
Kitanci ne vole vukove, kae onaj u sredini. Onaj koji je bio Taijev uitelj
ovdje. To nije odgovor.
Ona ree: Vezan je za glavnog vuka, zar ne? Meshag. To je ono to mu se
dogodilo? Njegov ivot se skona kada vuk umre? Imala je vremena da
razmisli i o tome.
Moda, ree starjeina njoj zdesna. Ali bilo bi to drsko od nas, od bilo
koga, da mislimo da to razumijemo.
Od bilo koga. To se odnosi na nju. I ovdje, ponovno, zna da je ono to on
kae istina. Kako bi se moglo pojmiti ono to se zbilo pored tog dalekog
sjevernog jezera?
Neete mu dozvoliti da ostane. Ne postavi to kao pitanje.
On ne eli ostati, onaj u sredini je njeno ispravi.
Nije vidjela Meshaga niti vuka od veeri kada su stigli. Zasigurno e,
misli ona, rei zbogom prije nego to poe natrag. Nije to nuno vrsto
vjerovanje. Nema... dobrog uvjerenja.
Kae sama sebi da ne smije dozvoliti da to bude bitno. Svijet dolazi, i od
njega treba uiniti ono to ovjek eli da bude. Ako se razbije o stijene, kao to
se razbija more na slikama na sobnim paravanima koje je vidjela na dvoru,
razbit e se sa svojim ponosom.
 Ali nikome uistinu nije dozvoljeno odabrati vremena u kojima e se roditi.
Njen je otac imao pravo, kao i starjeine. U uenjima nije bilo stvarnih
proturjeja.
Ona se ustane, i nakloni. Gdje ete me poslati, gospodari?
Onaj sitni ima blago lice, zakljui ona. To je blagost skrivena oiljcima,
elavom glavom, crnom strogou kanlinskih halja. Ali svejedno je to blago
lice, a takav mu je i glas.
On objasni, govorei u ime sve trojice, to e joj se dogoditi. Ona osjeti
treptaj straha, dok slua, kao prvi jeziac plamena kada se zapali vatra, ali ona
ga potisne.
Ipak je ona princeza Kitaija, i ki svoga oca, i vidi sada, jasno, da bi gonila
lanu jednostavnost da je proivjela svoje dane na ovoj planini, pravei se da
nije tako.

Poe u potragu za Meshagom i njegovim vukom kada napusti paviljon i

starjeine.
Ne oekuje da e ih pronai osim ako on to ne eli, ali ipak je sigurna da on
ne bi poao, ne bez da govori s njom.
Dok krivudavim putem silazi niz zelene terase kasno za dana, dalje od
drugih, meu borovim drveem, njegovim mirisom, sjea se pilje u kojoj je
stavila otiske svojih ruku na tijelo kralja-konja na zidu pred ulazom u
posljednju pilju, u koju se bojala ui.
On je tamo uao, Meshag.
Gleda sunce kako zalazi.
Kasno u noi, lei u uskom krevetu koji su joj dali, u jednostavnoj sobi s
ognjitem, jednim malim stolom za posudu za pranje, krinjom za osobne
stvari, i niim vie, i on joj doe.
Kucanje na vratima, jednom i zatim ponovno. Tiho, moglo bi se pomisliti
da je zamiljeno.
ekaj, ree ona. Nije spavala.
Ustane se i odjene svoju sivu halju i poe do vrata i otvori ih. Mjeseina na
hladnoj, bistroj noi. Bosa je. Svejedno izae do mjesta gdje on stoji neto
dalje od njena praga.
Vidi, bez iznenaenja, sivog vuka, nedaleko, njegove utozlatne oi. Bolno
je tiho na vrhu Planine. Nitko se ne kree. Nema zvona u satima tame. Mjesec
prekriva sve osim svjetlijih zvijezda. Pue vjetar.
Hvala, ree ona.
Osvijetljen je mjeseinom ali ne moe mu vidjeti oi, to je uvijek sluaj po
noi. Nosi usko pripijene hlae i izme koje je nosio na njihovome putovanju.
 Vuk sjedne. Oprezan je ali miran, misli ona. Ipak, ne razumije vukove.
Mogla bi lako biti u krivu.
On ree: Traila si me, prije?
Kitanski mu se popravio, pomisli ona. Nekoliko dana razgovora s
Kanlinima. Otvoreni prostor i zgrade ovdje srebrni su na mjeseini, kao s
drugoga svijeta.
Bojala sam se da si otiao.
Bojala? Ali sad si na sigurnom.
Mislila je da e to moda rei. Drago joj je to je u pravu, makar samo u
malim stvarima. Nain je to da ne bude izgubljena.
Odvija se pobuna. Pitam se je li itko na sigurnom.
Nee te poslati natrag. Rekli su mi to.
Nee. Netko drugi bi mogao. Ne znam.
uje vjetar. Vuk se digne, malo pomakne, smiri.
Meshag, stojei jako mirno, kae: Ne mislim da hoe. Previe e se sada
promijeniti, Kitanci i Bogi, i drugi. Ali ako... ako to naprave, znat u to. I
ponovno u doi po tebe.
I s time, ona pone plakati.
Vidi vuka kako se ponovno digne dok to ini, mada je tiha, samo joj suze
klize niz lice. Meshag se ne pomakne. I zbog toga to mrzi plakati kae
samoj sebi kasnije zbog toga, korakne naprijed i posegne uvis i uzme mu
glavu u obje ruke i poljubi ga. Prvi put da je ikada napravila takvo to, van
snova.
ini se kao da je u snu ovdje, na Planini, na srebrnoj svjetlosti. Dri oi
otvorene, to dulje moe, i stoga vidi kada se njegove tamne oi zatvore, i tek
tada ona sklopi svoje, znajui da on ipak nije sasvim nestao iz svijeta i potreba
ljudi.
Usne su mu neoekivano meke, ali njegove je ruke ne obaviju, i kada ona
korakne natrag, vrtoglavo, blago nestalna na nogama, sa srcem koje tue
odvie brzo, on kae, teko: Nisam te uzeo od svog brata da te uzmem za
sebe.
Znam! ree ona, preglasno. Naravno da to znam.
Sitna kretnja njegovih usta koju je nauila zvati osmjehom. Toliko si
sigurna?
Osjeti kako se zacrveni. Otkrije da nema nita za rei.
On promrmlja: Gubim ono ega u ovome ima, ako te sada uzmem.
Razumijem.
Tiina, vjetar. Odjednom je svjesna da je vuk otiao. Napokon, on kae, tiho:
U drugaijim ivotima...
 Ostavi misao nedovrenu. Ne treba je dovriti.
Razumijem, ona ponovno ree.
Nakon nekog vremena, doda: Sada odlazi?
Da.
Oekivala je to. Osjea suze na obrazima u noi. Uspije se osmjehnuti.
Imam pitanja, ree.
uje zvuk koji je njegov smijeh. Uvijek.
Jo jedan zvuk, njoj zdesna. Vuk se vratio, i zareao je, mada blago. Meshag
mu neto kae na vlastitom jeziku. Vrati pogled na nju. Na svoj nain ukoeno
kimne glavom, posljednji put. Podigne jednu ruku nije to uope njena
kretnja ljubavnika i dodirne jednu stranu njena lica.
Zatim poe, u trku za vukom u trku.
Konj e ga negdje ekati, zna ona. Vjerojatno dva ili tri konja, jer Bogi
rijetko jau samo jednoga kada imaju dug put za proputovati.
Razmisli da poe do mjesta s kojega moe gledati nad obroncima i
ravnicom pod njima prema sjeveru; moda ih vidi kako odlaze. Ali hladno je, i
zaista nema razloga da poe vidjeti.
Stoji na mjeseini, sama na planini. Obrie obraze rukavom svoje halje.
Svijet je, pomisli, nemogue izmjeriti.

Dva jutra kasnije ona takoer poe, s podosta velikom skupinom Kanlina,
prema jugu. Odjevena je u crno, s kapuljaom, kao da je jedna od njih. Jau na
prijevoj Teng.
Starjeine su, u razmatranju i razgovoru, odluili da e tamo Kanlini biti
potrebni. To se zbilo na tome prijevoju, izgleda, pred mnogo godina, i prije
toga, i prije.
* * *
U ratovanju postoje vremena silovite hitnosti i nasilja koja natapaju
razrovanu zemlju krvlju, a postoje i razdoblja kada se doima da se sve
usporava, ili ak zastaje.
Pobunjenike su vojske zauzele Yenling s uznemirujuom lakoom i neto
divljatva. An Lijeva dobro osedlana konjica sruila se sa sjevera, pregazila
Zlatnu rijeku, i pojavila se pred zidinama Yenlinga prije nego to je bilo koja
protivnika sila mogla stii da obrani drugi grad carstva.
To se predvidjelo u palai Ta-Ming. Carevi vii mandarini na Dvoru
purpurne mirte prihvatili su da e to biti tako.
Bit e rtava na istoku, naalost. Kako ne bi bilo? Ovo je bila oruana
pobuna, i svi su bili svjesni koliko nemilosrdan moe biti An Li.
 Prijevoj Teng, koji je titio sam Xinan, bio je popunjen ljudstvom i zatien.
Isprva ne najboljim vojnicima. Roshan se moda mogao probiti borbom, da je
odmah krenuo iz Yenlinga, ali prijevoj je bio zloglasno tijesan, jednostavan za
obraniti. A ii juno od njega kroz gore, ili prelaziti i ponovno prelaziti rijeku
na sjeveru, bilo je strahovito opasno (posebice s konjanicima). Pokuaji takvih
manevara unitavali su vojske stoljeima. Prijevoj Teng bio je sredinji
kvadrat na kitanskoj igraoj ploi.
Drugaije reeno, ratovanje takoer moe biti ples, a koraci i glazba esto
su dobro poznati objema stranama.
Prethodnica pobunjenika koji su se sada nazivali Desetom dinastijom
Kitaija uvrstila je svoju vlast nad Yenlingom, ubila svakoga koga su
odluili ubiti, preuzela vlast nad oblinjim lukama Velikog kanala, i ekala
svoje pjeatvo da ukroti sjever i pridrui joj se.
Ukrotiti sjever, meutim, pokazalo se kao teak zadatak, tim vie otean
dolaskom carskih sila iz este vojske koje su napale linije opskrbe.
Pobunjenike ete bile su prisiljene da ostanu na sjeveroistoku kako bi
sprijeile da gradove ponovno osvoji druga strana ili da ak irom otvore
svoja vrata carevim etama.
Roshan i njegovi generali gajili su nade da bi se Pet obitelji, dugo
nezadovoljnih odreenim mjerama poduzetim po pitanju oporezivanja i prava
na zemlju, moglo pridruiti pobuni, ili joj se barem ne protiviti. Na kraju, iako
je bilo rasprave meu sjevernjakom aristokracijom, to se nije dogodilo.
Umjesto toga, gotovo od poetka, sjeverno od rijeke bilo je ustanaka, u
navodnom sreditu novoproglaene Desete dinastije.
Netko je mogao ne voljeti trenutnu carsku obitelj, smatrati ih drskima,
skromna roda, i odvie sklonima sjedinjavanju moi u Xinanu... ali u
usporedbi s barbarinom i njegovim vulgarnim sinovima i generalima? No,
zaista nema izmeu ega birati, zar ne? A nitko na sjeveroistoku, nakon to su
godinama ivjeli s Roshanom kao guvernerom, nije bio sklon biti zaveden
milju da bi se njime lako manipuliralo jednom kada bude na vlasti.
Uza sve to, ponosni voe Pet obitelji znali su povijest i zemljopis dobro kao
i svatko drugi.
Roshan je vjerojatno propustio priliku, sloie se, razmjenjujui elegantno
ispisane poslanice na svilenom papiru, ili se sastajui na ovom ili onom
imanju nad ljetnim voem i vinom. Pogrijeio je: ekajui u Yenlingu da se
okruni, zatim uspostavljajui silne elemente dvora, ne kreui se dovoljno
hitro s prednou prve vojske na polju.
Bilo je razumljivo da e pokuati pridobiti legitimitet, prisvojiti titulu
novoga cara. Junak napaenog kitanskoga naroda, koji stremi da uniti
iskvarenog prvog ministra, i zamijeni ostarjelog, bijednog cara uhvaenog u
zamku ljubavi.
To je bila pripovijest na nain na koji je Roshanu trebalo da se pria. Ali
zadrati svoju vojsku na terenu, dalje od vojarni i obitelji, dok se ljeto
zagrijava i dolazi jesenska etva koja ne bi bila skupljena bit e izazov.
S osiguranim prijevojem Teng i sigurnim Xinanom, careve sile mogle su
se polako okupljati iz svih smjerova, sastavljati redove i jedinice, i s
vremenom pritisnuti pobunjenike, sa sjevera i juga, kao to bi ovjek stisnuo
zrno groa meu prstima.
To je bilo, zapravo, gotovo opeprihvaeno miljenje meu povjesniarima
o tome to se trebalo dogoditi.
* * *
Za sve svoje izjave kako nikada nije imao poloaj na dvoru, nikada ga nije
htio, te se ne bi pretvarao da razumije tamonje manevre, Sima Zian je bio taj
koji je nastavljao predviati dogaaje koji su zapoeli mijenu svijeta.
Zian nije napisao Pjesmu vjene alosti. Bio je to mlai pjesnik,
godinama kasnije. Ali Prognani Besmrtnik jest, nad liijevim vinom u
Taijevom gradskom vrtu jedne ljetne veeri, napomenuo to misli da e se
uskoro dogoditi. Druga vojska, pod samim guvernerom Xu Bihaijem, bila je
tada ve u prijevoju Teng, zatvorivi put pobunjenicima.
Bilo je malih okraja, nikakvih veih sukoba. I pobunjenike i carske vojske
kretale su se posvuda po Kitaiju. Skakavci prelaze uniteno polje, jedan je
pjesnik bio napisao davno za nekog drugog rata.
Stigla je vijest o drugoj plamteoj zvijezdi, kako pada na istoku.
U pitanju je strepnja, Zian ree te noi, meu krijesnicama. Veliki dogaaji
esto poinju u strahu. A Ta-Ming je ustraeno mjesto. Mogu se napraviti
pogreke.
Tai se sjea kako se osvrtao, ak i u vlastitu vrtu, da vidi tko je mogao biti
postavljen da prislukuje. Bili su sami uz izuzetak dvojice njegovih Kanlina,
neto udaljenih. Uvijek su sada bili s njim. Prestao si je doputati da bude
nezadovoljan zbog toga.
Zian, ak ni priblino trijezan, tumaio je to je oekivao u ne predalekoj
budunosti. Citirao je dvije pjesme i odlomak iz djela Cho majstora.
Tai je sluao, i gledao ga pod dvije gorue svjetiljke, i rekao, kada je
pjesnik bio gotov: Moj brat to ne bi dozvolio. To se nee dogoditi.
Zian se nasmijao, sjea se: ta neobuzdana zaigranost koja je u njemu bila
toliko blizu povrini. Sposobnost da pronae radost u svijetu.
Ne bi dozvolio? ree pjesnik jednom kad se smirio. Jesi li uzeo u obzir
da utjecaj tvoga brata vie nije ono to je neko moda bio?
Nije? ree Tai. Odloi svoju au vina. Zato ne?
Jer si se ti vratio u Xinan! Liu podsjea prvog ministra na tebe. Razmisli o
tome!
O emu razmiljam?
Onih dvadesetero jahaa koje je poslao po tvoje konje. Misli da ih je tvoj
brat odobrio?
Tai je znao odgovor na to. Vidio je Liuovo lice toga dana. Ne, ree.
Znao je da je to suludo.
Suludo. To je dobro! Ali Wen Zhou je to svejedno uinio, zar ne? Misli li
da je Liuu uope rekao da se to zbiva?
Sumnjam.
Vidi? Govorim u ime mudraca u ai! Natoi mi jo svoga dobrog vina,
prijatelju. Prieka da mu se aa napuni, zatim doda, tiho: Paljivo emo
pronai put kroz krhotine slomljenih predmeta koje ludost ostavi za sobom. A
neto od onoga to se slomi bit e prelijepo.
Tai e se sjetiti i toga.
* * *
Oduvijek je mogla odrediti kada je njemu neugodno. Dio je to njenog
uenja i njene naravi. Sposobnost itanja mukareva raspoloenja kljuna je
u Sjevernom okrugu. To je jedna od pjeviinih osnovnih vjetina.
Kada je u pitanju Wen Zhou, nije to za razliku od nekih drugih mukaraca
vaan znak kada ne pokae volju za voenjem ljubavi. Moe je odsutno uzeti
na krevetu ili uza zid kada je uznemiren, panje na posve drugom mjestu. Ili se
moe lagodno odmarati, pustiti joj da mu svira glazbu, za veeri kada su mu
misli i raspoloenje posve spokojni.
Sa Zhouom, odmjeravanje njegova uma esto ima veze s time kako
odgovara kada mu se obrati. Ili ne odgovara. Kia nekih noi gotovo moe
osjetiti vrtlog njegovih misli, i zna da, iako je s njom, iako bi mogao ak biti u
njoj, jedva je prisutan i ak je (mada bi se razbjesnio ako bi ikada bila toliko
budalasta da to kae) uplaen.
Ali jest. Ve nekoliko noi, kada stigne kui kasno iz Ta-Minga i doe joj,
osjea njegov nemir, a noas je jo jai.
Iako nema nikakvog saznanja o tome to se zbilo, svjesna je da se Shen Liu,
njegov najpouzdaniji savjetnik, ve danima nije pojavio na imanju.
Mora da se sastaju u palai, zakljui.
Jako joj nedostaje jedna strana Sjevernog okruga: svakakve vijesti stizale su
tamo odmjerenim, neprestanim tokom, kao rijeka. Trebalo je biti vjet u
izvlaenju onoga to je istinito (ili moe biti istinito) od onoga to je samo
dokonost ulica i trnica, ali u kui poput Paviljona mjeseine ule su se stvari,
ovjek se osjeao povezanim sa svijetom.
Ovdje, ironino, u domu najvanijega ovjeka u Kitaiju, prema nekima,
Kia je odsjeena od dogaaja i njihova glasa. Druge su ene beskorisne po
tom pitanju, a sluge su naizmjenice ravnoduno neznatieljni i divlje
lakovjerni.
Zna da su pobunjenici osvojili Yenling i da careve sile dre prijevoj Teng.
Sada je ljeto, doba borbi, ali kada doe jesen, sa zimom na pomolu,
pobunjenici izloeni na terenu trebali bi biti u ozbiljnim tekoama. Carske sile
takoer bi mogle biti u nevolji, treba napomenuti, budui da e opskrba
Velikim kanalom biti prekinuta, ali zapad je njihov, a Roshan je zaglavljen na
sjeveroistoku i u svojoj proglaenoj prijestolnici Yenlingu.
S druge strane, Zhou je oigledno bilo neugodno, stoga mora biti neeg to
ona ne zna. Odloi svoju pipu i kae, blagi rizik: Tihi ste, gospodaru.
On ne odgovori.
Za trenutak ponovno uzme instrument, i pone svirati. U njenoj su odaji,
vrlo je kasno. Klizna vrata otvorena su prema ljetu.
Gledajui van, on tiho ree, kao da nije niti uo njene rijei: Kio, jesam li
ikada bio grub prema tebi?
Istinski je iznenaena, krije to najbolje to moe. Gospodaru, vaa
sluavka zna svi vai sluge znaju koliko ste dobri prema nama!
Njegov je izraz udan. Ali jesam li bio grub? Prema tebi?
Kia oblikuje osmijeh. Nikada, gospodaru. Ba nikada.
Zuri u nju dugo vremena. Ustane i dovri svoje vino, odloi au. Hvala,
ree, i izie.
uje ga kako izgovara naredbe. eli svoga konja, i uvare. Ide natrag u
palau. U ovo doba?
I... Kia. Nazvao ju je njenim sjevernookrunim imenom. Nikada to ne ini.
I izraavanje zahvalnosti? Uznemirujue je.
Iduega dana otpusti svoje sluge na polovici poslijepodneva, tvrdei da ima
potrebu za odmorom nakon zamorne noi s gospodarom, i krene puniti
neupadljivu platnenu vreicu s pojedinim svojim najvrjednijim nakitom.
Kasnije, dok sama hoda, kao to je njen paljivo uspostavljen obiaj, prema
dalekome kraju vrta nedaleko od sjenice od ruina drveta zakopa te
dragulje u podnoju trenjina stabla.
Cvjetovi na stablu tada su ve doli i poli: prelijepi neko vrijeme, zatim
otpali.
 * * *
U palai Ta-Ming, i u Ma-waiju kada eli tamo biti, ena plee za cara
Kitaija.
Knjiga etvrta
 23.

U Kitaiju je i ranije bilo pobuna, graanskih ratova iz vremena kada su se

najranije dinastije carstva kovale, i slamale, i ponovno kovale. U jednom
od ovih sukoba, neslavno, vojsku este dinastije podmuklo je rainila lana
zapovijed poslana njenim generalima, navodno iz palae. Od toga vremena,
poduzete su mjere kako bi se zapovjednicima na bojnom polju dalo uvjerenje
da su objave s dvora uistinu njihove zapovijedi.
Izrauje se odreen broj carskih peata, iskovanih u malenoj i uvanoj pei
na zemljitu koje god palae koju car trenutno rabi. Na tim peatima raznoliko
su prikazani zmajevi. Na pozadini tih peata nalaze se brojevi, u zabiljeenom
nizu.
U prisustvu vojnih voa i mandarina s dvora Purpurne mirte, ti peati
obredno se slamaju napola. Smatra se au biti ovjek kojemu je povjereno
da to uini.
Prije nego to povede svoju vojsku na polje, zapovjednik primi odreen
broj tih peata ili polupeata, tonije reeno. Zapovijedi koje mu se prenose s
dvora popraene su odgovarajuim polupeatom. Glasnici koji ih nose
Kanlinski su ratnici, ve nekoliko stotina godina. Vjeruju im sve strane u
svakom sukobu, i u tom povjerenju lei njihova svetost.
Vojni zapovjednik mora se uvjeriti da dio koji mu donesu pristaje, oblikom
i brojem, onome koji nosi.
Ako uistinu odgovara, mora prihvatiti te zapovjedi, ili e smrt i sramota (i
oduzimanje svega vlasnitva) neizbjeno uslijediti, kao to vukovi slijede ovce
kroz ljetnu travu.
Od dvojice mukaraca koji se sastadoe ljetnoga jutra na istonome kraju
prijevoja Teng, jedan stie na konju, kao to bi general na ratnom pohodu
uvijek trebao, prema njegovom vlastitom vienju. Trebala mu je, meutim,
pomo da sjai, i rabio je tap za hodanje da poe naprijed, njiui ukoenom
nogom.
Drugi je ovjek priao sjenama prijevoja s otvorenog zemljita na istoku,
noen u golemoj sjedalici s baldahinom koju je nosilo osmero krupnih
mukaraca. Broj je ustupak okolnostima; obino ih je dvanaest.
Iza nje, bila su vidljiva jo dva vojnika kako nose stolicu u zapadnjakome
stilu, jako iroku, prekrivenu jastucima i presvuenu utom tkaninom. Bilo je
to, poblie gledano, prijestolje, ili je bilo namijenjeno da se takvim smatra.
Boja je dala toliko naslutiti.
Stavie to na ravno tlo, ne daleko unutar prijevoja. Sjedalicu s baldahinom
takoer spustie. Zastori se povukoe. Uz pomo, nevjerojatno krupan lik izie
i prijee do stolice-prijestolja i utonu u nju.
Drugi je ovjek ekao, naslonjen na tap. Nosio je bojni ma (ne ukrasni).
Tanko se smjekao tijekom toga svega, promatrajui sa zanimanjem. Ptice su
kruile u zranim stupovima nad glavama. Dolje nije bilo vjetra. Vru dan,
iako svjeiji u sjeni prijevoja Teng.
Svaki od dvojice mukaraca imao je petoricu drugih koji su ga pratili (uz
one kojima je prema dogovoru bilo dozvoljeno da nose sjedalicu i prijestolje,
i da rukuju generalovim konjem). Nitko osim generala nije bio naoruan.
Njegov je ma, iskreno, bio prijestup, na svoj nain simbolian kao i
prijestolje i perje vodomara na sjedalici s baldahinom.
U prijevoju je, uz to, bilo pedesetero Kanlinskih ratnika to su nadgledali
ove pregovore kao to su Kanlini inili tijekom takvih susreta stotinama
godina.
Petorica tih Kanlina sjedila su prekrienih nogu pred pisaim stolovima s
kistovima i papirom i crnom tintom. Stigli su prije ikoga drugoga. Oni e
biljeiti, s tonou, da usporedbom meusobno provjere zapise, sve to se
toga jutra bude izreklo.
Jedan svitak predat e se svakoj prisutnoj strani, nakon to skup bude gotov.
Tri e zadrati i arhivirati Kanlini, kao dokaz o bilo kakvom sporazumu koji
iz ovoga izae.
Ni s ije strane nije bilo prevelikog oekivanja da e danas iz prijevoja
Teng izai sporazum.
Drugi likovi odjeveni u crne halje bili su rasprostranjeni uokolo po
kanjonu, i ti mukarci i ene bili su puni oruja. Njih dva tuceta drali su
lukove na mjestima gdje su bili postavljeni povie du obronaka s obaju strana
prijevoja. Bili su ovdje da nadgledaju ili da ouvaju mir ovoga sastanka i
sigurnost svih koji su na njega doli.
Kanlini, ak i oni koji su se pripremali da piu, nosili su kapuljae. Njihovi
identiteti ovdje ne znae nita. Bili su simboli svoga reda i njegove povijesti.
Nita vie od toga, ali zasigurno ni nita manje.
General Xu Bihai, koji je zapovijedao carskim vojskama Kitaija u prijevoju
Teng, ekao je dok se drugi ovjek ne smjesti u veliki stolac. Potraja to neko
vrijeme. Xu Bihaijev tanki osmijeh nikada ne posusta, ali bio bi prevaren onaj
koji pomisli da u njegovim oima ima ieg osim leda.
Bilo je, u veini sluajeva ovakve vrste, uobiajeno za kojeg od likova iza
glavnih da prvi prozbori, obrati se Kanlinima, slubeno ih zamoli da ponu
zapisivati. To se ne dogodi.
Umjesto toga, general Xu ree: Imam osobni prijedlog za vas, An Li. Bez
naslova. Naravno, bez naslova.
eljno ga iekujem! ree drugi ovjek.
Glas mu je bio neoekivano visok ako ga se ulo po prvi put. Blagi
naglasak, ak i nakon tolikih godina.
Zato ne bismo vi i ja odluili ovaj sukob pojedinanom borbom upravo
ovdje, u maniru drevnih dana? ree Xu Bihai.
Doimalo se da svi okupljeni, tamo gdje suneva svjetlost nije prodirala,
postadoe mirni, poee plitkije disati. Roshan je zurio u drugog ovjeka.
Njegove se naborane oi proirie, a zatim se poe tresti njegov gorostasan
trbuh, njegova ramena, nabori lica i brade. Visok smijeh, itav i hitan,
odjeknu uskim prijevojem. Uplaena ptica prhnu i odleti.
Xu Bihai, oiju jo uvijek mrkih, dopusti vlastitom osmijehu da se proiri.
ovjek je uvijek zadovoljan kada ala, ma koliko bodljikava, naie na
odgovor oduevljenja.
Dahui, drhtei, Roshan podignu nemirnu ruku, kao da moli milost. Nakon
nekog vremena se pribere. Obrisa sitne, suzne oi rukavom halje od liao svile.
Zakalja. Ponovno obrisa lice. Ree: Bila bi to borba za pjesnike! Vi biste me
nasmrt izudarali jednom nogom ili bih ja na vas sjeo! Istisnuo ivot iz vas!
Sasvim istisnuo, sloi se drugi ovjek. Njegova mravost, suhonjav, strog
izgled, doimao se kao da ga je oblikovalo podrugljivo boanstvo kako bi
pruilo najotriju moguu suprotnost An Liju. Osmijeh mu izblijedi. Mogao
bih se boriti s vaim sinom? Sin, krupan i vrste grae, stajao je pored stolca
svoga oca.
ovjek u stolcu vie se nije smijao. Njegove oi, gotovo izgubljene u
naborima mjeseeva lica, postadoe hladne kao Xu Bihaijeve.
Ubio bi vas, ree. Znate to. Ta-Ming to ne bi dozvolio, niti ispotovao.
Nismo djeca. Ovo nisu drevni dani. Zatraili ste sastanak. Crnohaljci piu.
Recite to ste doli rei i onda napustite moje prisustvo.
Izravno, teko, grubo. Sve te stvari, i to namjerno.
Na ovjeku koji je stajao bio je sada red da se nasmije, ili se pravi da mu je
smijeno. Ah, no. Vi biste trebali napustiti moje prisustvo, zar ne? Budui da
je moja vojska ta koja dri ovaj prijevoj. Zato ne napadnete, Roshane? Ili
volite taborovati tamo na vruoj poljani? Godi li to vaim boljkama?
 Ja drim Veliki kanal, ree An Li, mrko.
Drite njegove sjeverne luke. Ali niste li uli? Vrijeme je velianstveno na
jugozapadu. Imamo velike nade za tu etvu. I niste li takoer uli? Dvanaesta
vojska je na putu ovamo ak i dok uivamo u jutru zajedno. A Pet obitelji je
nemirno iza vas, ili tako govore nae vijesti.
Roshan se osmjehnu. Ah. Pet obitelji. Govore li vae vijesti i o sudbini Cao
China i njegove obitelji... iza mene, kako kaete? Ili te vijesti jo nisu dospjele
do Ta-Minga? Saznajte prvi! Njegov je dvorac spaljen do temelja. Njegove
ene i keri uzeli su moji vojnici. Unuke takoer, mislim. Ipak je ljudima
trebalo malo razonode. Cao Chin visi gol, kastriran, meso za ptice leinare, s
kuke na stupu pred ruevinama svoga doma.
Kada nastupi tiina, kao to se tada dogodi, lake je bilo primijetiti da nema
vjetra. Bilo je jasno svakome tko gleda da Xu Bihai to nije znao, i jednako
jasno da vjeruje tomu to mu se kazivalo.
To je bilo veliko ime, ree tiho. Donosi vam jo vie sramote.
Roshan slegnu golemim ramenima. Bio je izdajnik Desete dinastije.
Obitelji su trebale nauiti da postoje posljedice elegantnoj razmjeni poslanica,
i razmiljanjima nad vinom i raspravama u kojem smjeru da se okrenu, kada je
meu njima vojska. Sumnjam da je sjeveroistok sada onoliko nemiran koliko
vi moda mislite.
Xu Bihai je zurio. Vrijeme i zima e pokazati, moete li hraniti vojsku koja
ih dri tihima. Zarobljeni ste ovdje i znate to. Moda biste se radije povukli u
Yenling? Osobno, uivam u opsadnom ratovanju. Kada doe jesen bez istone
etve, gotovi ste, Roshane.
Dozivanje ptica. Bez povjetarca u prijevoju.
Mogu li vam neto rei? ree ovjek u stolcu. Ne sviate mi se. Nikada
niste. Uivat u u tome da vas ubijem. Poet u tako da odsijeem vau sakatu
nogu i pokaem vam je, zatim vam nakapljem vlastitu krv u otvorena usta.
Bilo je to, ak i za ovakve okolnosti, dovoljno divljaki da izazove jo
jednu tiinu.
Drhtim, ree konano Xu Bihai. Prije negoli ponem brboriti kao
prestravljeno dijete, ujte rijei cara Kitaija. Proglaeno je da ste prokleti od
ljudi i bogova. Va je ivot otpisan, a ivoti vaih sinova-
Ubio je mog sina, ree An Li.
Jednog od njih. Taoca vaim vlastitim postupcima. Pogubljen je kada su ti
postupci postali izdajniki. U emu trpite uvredu? Recite mi!
Bilo je neeg velianstvenog u mravom ovjeku tanke brade koji je tamo
stajao sa svojim tekim tapom.
Nije bio talac! Ne oblikujte lai koje se zapisuju. Bio je asnik u vojsci
Leteeg zmaja, i lan dvora. Ubila ga je budala u inu straha. Hoete li se
praviti da ste se slagali?
Bio sam u Chenyau, ree Xu Bihai.
Bila je to neka vrst priznanja.
Nita blizu odgovoru! Ali znam va odgovor. Koliko god me mrzili,
guverneru Xu, kladit u se na ivote svojih sinova protiv ivota vaih keri da
toliko prezirete i Wen Zhoua!
Nije bilo odgovora.
Roshan nastavi, glasom sada poput malja: Bilo vas je strah suprotstaviti mu
se, sve ovo vrijeme! Ostali ste na zapadu i pustili gizdavom igrau pola, ije je
jedino pravo na poloaj bila roakinja u carevu krevetu, da pretvori Kitai u
vlastiti feud, dok je Taizu pio napitke da izravna svoj muki ud i pio druge da
ivi zauvijek!
Zurio je u drugog ovjeka. Jesu li vai postupci, guverneru Xu, bili
postupci nekoga obzirnog prema svojoj dunosti dravi? Prihvaate li budalu
ijem cilju ovdje sluite? Zahtijevam Wen Zhoua pred svojim nogama,
oslijepljenog, kako moli za smrt.
Zato? Jeste li vi prvi ovjek koji je izgubio bitku za mo?
On ne vrijedi nita!
Onda niste niti prvi koji je izgubio od slabijeg ovjeka! Hoete li tolike
ubiti, unititi carstvo, zbog toga?
Zato ne? ree An Li.
Rijei, neuljepane, visile su u zraku.
Jer ne moete za ovo kriviti Wen Zhoua. Vi ste se uzdigli protiv prijestolja,
va je sin zbog toga umro. Morali ste znati da bi se to moglo dogoditi. A
sinovi u svijetu svaki dan umiru.
Umiru, ree Roshan, i keri.
Xu Bihai odmahnu glavom. Ozbiljno i teko sada, ree: Ministri carstva
dolaze i odlaze, ostavljaju uspomene, ili samo tragove u pijesku. Feniksovo
prijestolje vie je od ovjeka koji na njemu sjedi, ili onih koji ga slue, dobro
ili loe. Imam svoje miljenje o prvom ministru. Nemam namjere podijeliti ga
s pokvarenim i prokletim pobunjenikom.
Nisam ni jedno ni drugo, ako pobijedim, ree Roshan.
Oboje ste, sada i dok ne umrete, i te e se rijei drati za vae ime zauvijek,
gdje god lealo vae tijelo. Xu Bihai stade, zatim ree: ujte moju ponudu.
Sluam, ree An Li.
Vi i va najstariji sin odrekli ste se svojih ivota. Velikoduno e vam se
dopustiti da poinite samoubojstvo i budete pokopani, iako bez spomenika.
Imam imena petorice vaih zapovjednika koji takoer moraju prihvatiti svoju
smrt. Svim ostalima u vaoj vojsci, ovdje ili na sjeveroistoku ili u Yenlingu,
nudi se pomilovanje u ime velianstvenog cara Taizua, ponuda koju e Kanlini
sada zabiljeiti, i s mojim vlastitim imenom i asti iza nje.
Glas mu utihnu. Umirete. Znate to. Svi ljudi koji vas pogledaju znaju to. Sa
svojim ivotom, ve na svretku, i estoricom drugih, moete spasiti od ovoga
sve one koji vas slijede, i Kitai.
Zavri. Petero kanlinskih pisara, ruku koje su umakale kistove, oblikovalo
je rijei. Osim toga, u prijevoju je vladala mirnoa.
Zato bih to uinio? ree Roshan.
Zvuao je uistinu zbunjeno. Poea se po nadlanici jedne ruke. On me
primorao na ovo. Wen Zhou mi je grubo oduzimao mogunosti, trovao je cara
protiv mene, brisao sve to sam mogao ponuditi svojim sinovima. to bi
ovjek koji ima ikakvog ponosa za ono to ostavlja za sobom trebao uiniti
pred time?
Je li u tome stvar? ree Xu Bihai. Ostavtina?
Za vas je drugaije, ree Roshan, odmahujui. Imate samo keri.
Premjesti se u stolcu. Ako je ovo sve to ste doli rei, protratili smo jutro.
Osim ako vam je od vanosti da razumijete da uistinu znam za vae keri, i da
u ih pronai, na njihovu vrlo veliku alost. Moete mi u tome vjerovati.
Mravi se ovjek doimao nimalo uznemirenim. Zahvaljujem vam, ree.
Pretvarate dunost da vas unitim u zadovoljstvo, rijetko i njeno.
Posljednja rije, njeno, uzdignu se u zrak i zabiljei je, ma koliko je
udnovato zvuala na tome mjestu, na blijedom svilenom papiru pet kistova to
se hitro kretalo, umakalo i oblikovalo znakove njeno, zapravo.
Prijestolje presvueno u uto iznesoe iz prijevoja Teng. Roshan je ekao u
sjedalici s baldahinom ureenoj perjem vodomara, navuenih zastora,
potivajui moda iznenaujue formalnosti. Moda je bio sluaj da su mu,
nakon to se proglasio carem, one bitnije nego to su neko moda bile.
Nakon nekog vremena, tri Kanlina s kapuljaama dohodae, dvoje pratei
jednoga koji je nosio svitak koji je uvao zapis o onome to je bilo reeno.
Kanlin isprui svitak. Ruka posegnu kroz zastore i uze ga.
Podigoe sjedalicu i odnesoe je na sunce.

Li-Mei je duboko uznemirena, nije ni blizu tome da raisti sve razloge za to.
Jedan od njih je, meutim, zasigurno divlja silovitost onoga to se upravo
zbilo u prijevoju Teng, izreene rijei, ugraeno nasilje i jo na putu.
Zacijelo, sada, na putu?
Jo jedan razlog jest, u beskrajno manjim razmjerima, sramotno, gotovo
nevrijedno priznanja, da se jo uvijek oporavlja od uinka tekog, odvie
slatkog mirisa koji je doao iz An Lijeve sjedalice s baldahinom kada je pratila
Kanlina koji mu je nosio svitak. Bila je druga u redu kada mu je dan potpun
zapis. Mahnuli su joj, i onom drugome, da pou naprijed.
Slatkoa parfema koja je prekrivala, gusto, mnogo mraniji miris, neto
iskvareno. Osjea se loe poslije toga, a zrak u prijevoju Teng jo uvijek je
previe miran, previe gust, kada pokua duboko disati. Van prijevoja bit e
vrlo vrue, tamo gdje su pobunjenici utaboreni na suncu.
Ostaje potresena milju koja joj je dola, dok je hodala prema Roshanu,
stajala sa strane, gledala kako mu se prua svitak.
Nije ni priblino sposobna s maem ili noem, ali zacijelo je postojala
vjerojatnost da ga je, naoruana kakva jest danas kao Kanlinka mogla
ubosti, i zavriti ovo.
Zavriti, takoer, svu sigurnost i tradiciju i potovanje za Kanlinske ratnike,
valja rei.
Stotine godina tijekom kojih su bili smatrani vrijednim povjerenja, unitila
bi ih u trenutku Shen Li-Mei, jedina ki generala Shen Gaoa nakon to su joj
pruili dobrodolicu na Planini kamenog bubnja, dali joj sklonite i savjet i
ak nain da doe kui kroz graanski rat.
Ne valja razmiljati o tome. Ili, ako se misli ne moe obuzdati, ne valja
dopustiti da budu vie od toga.
Roshan umire, u svakom sluaju. To je bio miris koji je osjetila. ovjek
tanke brade koji se suoio s njime (znala je tko je on, sjeala se svoga oca
kako govori o njemu) rekao je to izravnim rijeima. Rijeima koje je gledala
kako pisari biljee hitrim krasopisom.
Njegovo ubojstvo, misli ona, ne bi nuno nita zavrilo. Sinovi onaj koji
je ovdje stajao, i jo su dvojica ivi (ini joj se) i, vjerojatno, petorica ljudi
ija se imena nose u drugome svitku, oni ije se smrti zahtijevaju: oni bi
nastavili, ak i kada bi An Li umro.
Pobuna ne mora uvijek biti vezana za volju i ivot jednoga ovjeka. Moda
zadobiva vlastitu silu, nakon to se dostigne i prijee odreena toka. Povratak
je mogu, i mogu, a zatim vie nije.
Je li se to ovdje zbilo?
Voljela bi nekoga pitati, ali ne moe. Preruena je kao Kanlin, nitko ne
smije znati tko je, a Ratnik ne bi postavljao takva pitanja, nikome.
Dali su joj da nosi par maeva na leima za jahanja na jug kako ne bi
izgledala nespretno i nevjeto, dok se bude kretala s njima kada doe vrijeme.
Isprve su bili teki, ti maevi, bolni uz kraljenicu u svojim lenim koricama.
Sada je vie nauena na njih.
Osoba ena moe se prilagoditi vie nego to bi mogla misliti da moe.
Ono u to nije sigurna jest kada to prestaje biti vrlina i postaje neto drugo,
ostavlja ovjeka previe neodreenim, neusidrenim, kao ribarev prazni amac
to plovi na rijeci, bez naina da ga se vrati gdje pripada.
Razmiljajui tako, posramljena to se bavi mislima o vlastitom ivotu u
ovakvo vrijeme, Li-Mei vidi tri jahaa kako jure prema njima uz prijevoj sa
zapadnog kraja.
Voa nosi barjak, carske oznake. Ovo su kuriri, dovoljno ih je esto viala
za svojih dana s caricom. Drugi je jaha Kanlin. On je taj koji sjae sa svog
zapjenjenoga konja prije nego to se pastuh uope u potpunosti zaustavi. Prie
generalu Xuu, nakloni se. Poti se od vruine. Crne su halje natopljene znojem.
Prui sitan predmet. To je peat, slomljen napola. Li-Mei zna to to predstavlja,
mada nikada nije zapravo vidjela koji od njih. Kurir generalu takoer prui
svitak.
Xu Bihai prihvati oboje. Doda polupeat jednome od svojih oficira. Taj
ovjek posegne u konu torbu koju nosi i izvue slian predmet, odbaci ga,
izvue drugi. Nitko ne govori. ovjek prinese taj drugi dio onome koji je
kurir donio. Pogleda pristaju li, proui stranju stranu, kimne.
Tek tada Xu Bihai odvee svitak i proita.
Li-Mei ga vidi kako stari njoj pred oima. Na trenutak se nasloni na svoj
tap. Zatim se uspravi. Kada vam je ovo dano? pita kurire. Glas mu je tih. Li-
Mei se odjednom boji, kada to uje.
Kurir se nakloni prije nego to progovori. Oigledno je iscrpljen. Pred tri
noi, gospodaru. Krenuli smo usred noi.
A dolo je od?
Od prvog ministra osobno, gospodaru generale. Iz njegove ruke u moju,
svitak i polupeat.
Bijes se pojavi na Xu Bihaijevim crtama lica; nemogue je previdjeti ga.
Udahne i izdahne, polagano.
Ree, vrlo jasno: Boji se. Zakljuio je, to ih dulje ovdje zadravamo, to je
vjerojatnije da bi netko mogao zakljuiti da se ovo moe zavriti tako da ga se
isporui An Liju.
Nitko ne prozbori ni rije u prijevoju Teng. Li-Mei se sjea nekog drugoga
ovoga jutra: Trebam Wen Zhoua pred svojim nogama, oslijepljenog, kako moli
za smrt.
Za trenutak, general Xu ree, ovaj put tiho, kao da se obraa mirnoi zraka,
ne nekome pored sebe: Da sam drugaiji ovjek, i da je Roshan, moda bih to
ak i uinio.
Ono to Li-Mei osjea, kada to uje, dok stoji toliko blizu, jest strah. Otjera,
kao to vjetar tjera palo lie, sve misli o vlastitoj sudbini. Ovdje je sada neto
mnogo vie.

Nedugo nakon toga, osmorica Kanlina odjau na zapad iz prijevoja, kroz

okupljene vojske Drugog i Treeg okruga. Vojske su uskomeane. Dane su
naredbe.
Osmero jahaa ide hitro nakon to napusti kanjon, sa irokom rijekom
zdesna i gorama slijeva odlikama koje ine prijevoj Teng onim to jest,
toliko dugo kljunim u Kitaiju.
Dvojici od tih jahaa cilj je kanlinsko svetite u Ma-waiju s tri zapisa toga
jutra. Od tamo, dva e se zapisa poslati dalje u druga svetita, radi vee
sigurnosti.
Druga dvojica jahaa ii e samo do Xinana, sa svitkom za palau Ta-Ming,
i uz novije svitke: upravo izdiktirane rijei generala Xu Bihaija, poslane
carskom nasljedniku i Ljubljenoj Druici, ali ne prvome ministru.
Troje jahaa pratnja su posljednjemu dalje na zapad, i jug, zbog obeanja
danog na Planini kamenog bubnja. Tih etvero odvojit e se na polovici puta
do Xinana.
Posljednji, obavijen strahom i sumnjom dok jau, ki je generala Shen
Gaoa.
* * *
U Kitaiju je bilo mnogo kronika o ratovanju, od Prve dinastije nadalje.
Nesuglasja po pitanju strategije i taktike, ne iznenaujue, posvuda su u
spisima, a sastavni dio ispita za dravnu slubu jest da studenti proue dva ili
tri takva djela i izraze slaganje s jednim od njih, branei taj izbor.
Pobjeda ili poraz u bitci moe se pripisati mnogim raznovrsnim
elementima. Neki pisci naglaavali su (podosta oito) stajalite da bi brojana
nadmo, kada je sve ostalo razmjerno jednako, obino mogla odrediti borbu,
ako bi razborit general ekao takvu nadmo i odbijao se uputati u borbu bez
nje.
Drugi su napominjali da je sve ostalo rijetko jednako.
Oruje, primjerice, ini veliku razliku. esto naveden primjer bila je
sudbina vojske na sjeveroistoku pred neko vrijeme, napad na Koreinki
poluotok: rainjen prije kljune bitke iznenadnom kinom olujom koja je
natopila tetive lukova, odstranjujui strijelce od igranja bilo kakve uloge,
dovodei do stranog poraza.
Taj sluaj takoer se navodio u kontekstu pripreme. injenica da voe
ekspedicije nisu predvidjeli kiu presuena je znaajnom. Svi preivjeli
generali kasnije su bili pogubljeni, ili im je bilo nareeno da se ubiju.
 Drugi pisci stavljali su naglasak na teren, pozicioniranje. Vojska s viim
zemljitem ili teritorijem zatienim prirodnim odlikama imala bi znaajnu
prednost. Sposobni zapovjednik traio je takav teren.
Doprema zaliha igra ulogu. Hrana, odjea. Konji. ak i izme za vojsku u
maru. Ulogu moe igrati i omjer pjeatva i konjice, i konjanika vjetina.
Iskustvo, openito. Vojnici oelieni u bitci vrijede mnogo vie nego novaci.
Iznenaenje, bilo u obliku neoekivanog napada (nou, u tekim
vremenskim uvjetima, ranije od oekivanog) ili bitke voene upotrebom novih
taktika, moe uiniti razliku. Bilo je primjera. Od onih koji su polagali ispite
oekivalo se da ih znaju.
Moral i strast smatrali su se vanima, i bili su povezani s vodstvom.
Postojala je jako stara pripovijest o zapovjedniku koji je odveo svoju
vojsku u bitku s nabujalom rijekom za leima, odbivi krenuti naprijed s ruba
vode na bolje tlo, tamo ekajui neprijatelja.
Njegovi vojnici nisu imali nikakvog mogueg prostora za povlaenje.
Nisu se povukli. Osvojili su slavnu pobjedu toga dana protiv znatno veih
brojeva. Kada ljudi nemaju kuda pobjei, glasila je pouka, borit e se hrabrije,
i esto prevladati.
Tako e biti i s vojnicima koji su svjesni da je za njih poraz konaan, i
izvjesno znai smrt.
S druge strane, vojska koja zna da ne treba (za njih) biti konanosti na
danom polju, da je bijeg mogu, manje je sklona upustiti se u bitku s
neprijateljem jednakom estinom.
Ta posljednja razlika, naknadno su se sloili s odreenom razinom
jednoglasja, bila je najbolje objanjenje za pobjedu An Lijevih pobunjenika
protiv sila Druge i Tree vojske u bitci u kojoj su se suoili istono od
prijevoja Teng.
Carska vojska imala je prednost u brojevima, i uistinu su iznenadili
pobunjenike koji nisu ni pomiljali da e general Xu Bihai izvesti svoje sile
iz neosvojivog prijevoja i na bojno polje ueglo pod suncem.
Prvotna pojava carevih eta izazvala je izuzetnu preneraenost u redovima
pobunjenika. General Xu poveao je tu izglednost pomaknuvi vei dio svojih
ljudi na poloaje izvan prijevoja tijekom noi, tako da su se pobunjenici
probudili da bi vidjeli svoje neprijatelje ve okupljene, a zatim su se morali
suoiti s juriem.
To se iznenaenje pretvori, hitro, u neto drugo. Neto to se moglo opisati
kao nada, ili ak radost. Uz izuzetak napada poput ovoga (pogreke poput ove)
bilo im je gotovo sigurno sueno da se povuku odavde i suoe s neizvjesnou
jeseni i zime s premalo prisvojene zemlje, velikom vojskom koju treba hraniti
i udomiti kroz hladne mjesece, i nemirom u vlastitim uporitima. itavo to
vrijeme saznajui o postupnom okupljanju jo veeg broja carskih sila, kako
se pripremaju za nastavak borbe u proljee.
Napad iz prijevoja, jednom kada zavri prvotno zaprepatenje, predstavi se
An Liju i njegovim silama kao ono to jest: dar, prilika koju nisu traili.
Bio je to dar koji nisu propustili zgrabiti.
Toga je dana bilo jako mnogo rtava na obje strane. Bilo ih je vie u
carskoj vojsci. Kada su mrtvi i ranjeni dosegli odreen broj (uvijek postoji
takav broj za svaku vojsku), vojnici generala Xu Bihaija raskinuli su redove i
utekli.
Jurnuli su natrag uz prijevoj Teng, prodirui kroz zatitnicu koja je ostala
uvati prijevoj, trei preko njih, dok ih je gonila pobjednikom estinom
pobunjenika konjica, u prijevoj, i niz njega kroz sjenke, i van na drugom
kraju ponovno na svjetlost.
Na kraju toga dana, vie od polovice Druge i Tree vojske lealo je mrtvo
istono od prijevoja ili unutar njega, ili sustignuto u bijegu na zapad.
Veina preostalih rasprila se u oaju da pobjegne da ostave drugima da
preuzmu breme pruanja otpora tim pobunjenicima dok slue dvor koji izdaje
zapovijedi koje nemaju smisla, koje su ih prisilile da izau sa sigurnog
poloaja u nepotrebnu bitku.
General Xu bio je jedan od onih koji su utekli havariji tog bojnog polja i
poli na zapad, jaui sa svojim uvarima punom brzinom prema Xinanu, koji
je sada leao otvoren, neobranjen pred Roshanom.
Xu Bihai je bio vien kako plae dok jae, mada se nitko nije osjeao
sposobnim rei jesu li to bile suze bijesa ili alosti.
Bila je to katastrofa za Kitai, ta bitka, koja je odvela u kaos koji e trajati
dugo vremena. Uas koji je uslijedio s vremenom je zavrio (sve stvari
zavre), ali ne prije nego to se promijenilo carstvo i svijet.
Ljepota se nije lako odravala u to doba, niti glazba, niti ita to bi se moglo
povezati s draesti ili spokojem. Nisu se lako odravale u najbolja vremena, te
stvari. Tuga traje dulje.
Glas o nesrei stigao je do Ta-Minga u mrkloj noi tri dana kasnije.
Velianstvenog cara probudili su iz sna i obavijestili o onome to se
dogodilo. Po svaku cijenu, Taizu, miljenik neba, morao se spasiti. Xinan je pao
i prije. Mogao se izgubiti i ponovno zauzeti. Ali ne ako padne dinastija.
Bez mnogo vremena za donoenje odluka, dok se pribliavala Roshanova
vojska oelienih vojnika, a Xinan im je bio irom otvoren i dok je bilo
sigurno da e ujutro zavladati panika kada se te vijesti irom prenesu mala
carska skupina, u pratnji nekolicine iz Druge vojske koje su s njima ostavili,
poe u tajnosti van kroz sjeverne dveri palae u tamu Jelenjeg parka, i zatim
kroz jo jedne dveri u zidinama parka, na cestu za Ma-wai, ispod zvijezda, dok
se dizao vjetar.
 24.

W ei Song ga probudi u nonoj tami.

Kanlini nikada nisu dozvoljavali Taiju da zatvori zasun na vratima
svoje odaje u Xinanu. U njegovu spavau sobu vodili su ulazi kroz klizna vrata
s trijemova s dvaju strana; njih su uvali, ali morali su moi ui, po potrebi, ili
su mu tako rekli. Pomiljao je da se naali s potrebama u spavaoj odaji no
nikada nije.
Spavao je dubokim snom, bez snova. Trebalo mu je vremena da se potpuno
razbudi na njen glas i njen dodir na svome ramenu. Stajala je pored kreveta, sa
svijeom u ruci. Kosa joj je bila rasputena. I ona je bila spavala, shvati.
to je?
Pozvani ste. U palau. Pratnja eka.
Odmah sada?
Ona kimnu.
to se dogodilo? Bio je gol pod pokrivaima.
Nevolja na istoku, mislimo.
Istok je znaio pobunu. Tamo sada ne bi smjelo biti nevolje, ne s dvije
vojske koje su preprijeile Roshanu put u prijevoju Teng.
Tko je poslao po mene?
Ne znam.
Doda mu svitak koji je nosila. Trebala je to prvo uiniti, pomisli on. Nikada
ne radi stvari kako treba.
Uze ga. Sjede uspravno. Znate li to ovdje pie?
Ona kimnu. Kanlin ga je donio. Zato vam doputamo da idete.
Doputaju. Trebao bi je ispraviti, ali nema svrhe. Da mu itko naudi, njegovi
bi Kanlini umrli.
Razvee svitak, proita ga uz svjetlost svijee. Nije pojanjavao nita: bio je
jednostavno zapovijed da odmah doe, s dozvolom za prolaz kroz vrata etvrti
i ulaz u Ta-Ming. Dozvolu je potpisao vii mandarin, ime koje ne poznaje.
Dovedite mi Dynlala.
Upravo se to ini.
 Pogleda je. Katkad, ne esto, sjetio bi se koliko je sitna, za nekoga toliko
estokog. Onda poite podii kosu i pustite me da se odjenem.
Izgledala je kao da joj je neugodno. Sinu mu da bi Song mogla biti jednako
uznemirena zbog poziva usred noi koliko je i on. S vojskama u pokretu,
vremena su bila duboko zabrinjavajua. Ona odloi svijeu na stol na kojem je
stajala njegova posuda za pranje i poe do vratiju.
Potaknut nagonom, on doda: Je li gospodar Sima ovdje?
Nikada nije znao je li pjesnik doao kasno ili se zadrao gdjegod je drugdje
proveo no.
Ona se okrenu na vratima i kimnu.
Molim vas, Song, probudite ga. Recite da bih volio da poe sa mnom.
Molim vas i njeno ime bili su isprika.
U dvoritu, sinu mu jo jedna misao. Zastade, oklijevajui. Moda je radio
veliku stvar iz male, ali nevolja na istoku, i poziv pod zvijezdama nosili su
teinu, zar ne?
Vidje pjesnika, zguvanog kao i uvijek, ali hitar u pokretu, budan i na
oprezu, kako korakom ue u dvorite. Zian je na leima nosio svoj ma. Tai
osjeti mjeru olakanja, kada ga vidi.
Kretnjom pozove Lu Chena, vou svojih uvara, i uredi da dvoje Kanlina
odnesu poruku. Zatrai papir i tintu i napisa tu poruku, brzo, pod svjetlou
baklji, na malenom stolu koji su trkom donijeli u dvorite. Zatim posla dvoje
Kanlina da je dostave Proljetnoj Kii, putem obogaljenog prosjaka koji ivi na
ulici iza Wen Zhouove palae.
Dvojica straara bila su tamo prije, one noi kada se sastao s njome u vrtu,
sjeat e se kako pronai ovjeka. Uputi ih da budu puni potovanja, zamole
njegovu pomo, zatim ostanu dok ne dobiju odgovor. Ako vide gospu Lin
Chang (to joj je sada ime) moraju uvati njen ivot toliko sigurno koliko im je
bilo nareeno da brane njegov.
Mogao je dati tu naredbu. Mogao ih je dodijeliti kako eli. Nije bilo
vremena da oblikuje bolji plan. Mogua opasnost, napisao je, urnim,
neprilinim rukopisom. Budi vrlo oprezna. Dva Kanlina na ulici iza vrta ekaju
tvoj glas.
Nije je potpisao, da je zatiti, ali spomen Kanlina vjerojatno je ponitavao tu
mjeru, ako itko ovo vidi. Nije bilo vremena za jasnije misli. Nije imao jasnije
misli.
Izjaha kroz dveri na Dynlalu, ponovno obuzet uvijek, u trenucima kada bi
uzjahao osjeajem bivanja na takvome konju, svom doratu Sardijcu.
Pooe niz nonu ulicu etvrti, i kroz njene dveri, zatim na sjever prema
Ta-Mingu niz zvijezdama osvijetljenu glavnu aveniju Xinana. Tai vidje
straare Zlatne ptice na svojim poloajima, u ophodnji. Zatim aicu ljudi na
dalekoj strani iroke ulice, to pojaa osjeaj praznine. Kopita njihovih konja
bila su jedini zvuk.
Kanlin koji je donio poziv bio je s njima. Na dverima gradske strane Ta-
Minga ekao je jo jedan. Dveri se otvorie na znak, zatim se zatvorie za
njima kada su projahali. Tai u teki zasun kako kliznu i zatvori se.
Nastavie na sjever kroz golemi kompleks palae sa svojih stotinu zgrada i
dvorita. Ovdje nije bilo ravnih staza, kako bi demoni (koji mogu putovati
samo u ravnim pravcima) bili ometeni u bilo kakvim zlim namjerama protiv
cara, miljenika neba, u njegovoj palai.
Car, sazna Tai, vie nije bio u Ta-Mingu. Bio je na cesti, putujui na
sjeverozapad.
Razmijeni kratak pogled s pjesnikom.
Dostigoe sjeverni zid kompleksa palae, i prooe kroz jo jedne dveri u
Jelenji park, i projahae kroz njega. Nastavljajui na sjever, s vremenom bi bili
dostigli kameni zid pored rijeke. Umjesto toga krenue na zapad, voeni
svojom kanlinskom pratnjom. Song je bila pored njega, shvati Tai, kose
paljivo pribodene iglama, s maevima na leima.
Prooe pored bambusova luga zdesna, otvorenog prostora, vonjaka,
zatim dooe do zapadnih dveri u zidinama parka i izaoe. Poee sada brzo
jahati, na otvorenom prostoru.
Nedugo nakon toga, vidjee carsku skupinu pred sobom na cesti. Baklje pod
mjeseinom.
Strah i udnovatost bili su u Taiju kada sustigoe ostale. Vidje princa
Shinzua pri kraju male povorke. Bila je, u stvari, zapanjujue malena: dvije
koije, nekoliko jahaa s dvora. Dvadeset ili trideset konjanika Druge vojske
to ih uvaju. Nita vie od toga.
Car bi uobiajeno putovao u Ma-wai u pratnji dva ili tri tuceta koija,
predvoenih vojskom slugu i pet stotina vojnika, i s pratnjom od jo pet
stotina.
Princ se osvrnu za sobom, uvi ih kako prilaze. Uspori kada vidje Kanline.
Pozdravi Taija, koji se nakloni u sedlu. ustro, bez ikakve vrste upozorenja ili
uvoda, Sinzu im ree za nesreu koja se zbila na istoku.
Ili prvu nesreu.
S padom prijevoja Teng, sada je dolazilo jo mnogo vie.
Tai osjeti kako mu se usta osue. Teko proguta. Je li svijet, njihov svijet, do
toga doao? Car je, rekoe im, u koiji ravno naprijed bez perja vodomara.
Jian je bila s njim. Premijer je jahao na elu skupine.
 Dobro je da ste ovdje, ree princ. Jahao je stasitog pastuha, mada je bio
gotovo za punu glavu manji od Dynlala.
Ne razumijem, ree Tai. to mogu uiniti? Osjeao se izgubljeno. Ova
nona vonja doimala se kao san, kao kroz neki zvjezdani svijet koji nije
njihov.
Trebamo vae konje, Shen Tai. Vie nego ikada. Kao konje za konjicu, ili
za kurire. Bit emo jako iroko ratrkani. Udaljenosti e trebati hitro prijei.
Kada stignemo do potanske stanice naprijed predloit u da poemo na sjever
u Shuquian. Peta vojska jo uvijek je veinom tamo, i pozvat emo sada Prvu
vojsku sa zapada. Mislim da moemo zadrati Roshana u Xinanu dok druge
sile dou gore s juga. Moramo... moramo to uiniti, zar ne?
Zar ne? Zato je princ njega pitao? Je li ekao promiljeni odgovor?
Neslaganje? to se od Taija oekivalo da zna?
Bilo je oito da je princ potresen. Kako ne bi bio? Bilo je usred noi.
Bjeali su iz prijestolnice, palae, s dvadeset ili moda trideset ljudi, a za njima
je bila vojska pobunjenika, prilazila je Xinanu bez da im se itko suprotstavljao.
Je li se ovlast neba upravo ovdje povlaila? Je li se oblik svijeta mogao
promijeniti u jednu no?
Trebam poi u Shuquian s vama?
I sam je bio zbunjen. Princ odmahnu glavom.
Vi ete povesti jahae na jugozapad do granice. Morate preuzeti svoje
konje, Shen Tai, zatim ih dovesti najhitrije to moete gdjegod mi bili.
Tai udahnu. Jasne upute bile su dobre, oslobaale su ga potrebe da misli.
Gospodaru, Sardijaca je jako puno.
Znam koliko ih je mnogo! ree princ otro. Sjao je polumjesec, ali bilo je
teko vidjeti mu oi.
Drugi glas: Gospodari, dajte Kanlinima da to uine. Uzmite nas
pedesetero, gospodaru Shen, iz naeg svetita naprijed. Bila je to Wei Song,
jo uvijek pored njega (uvijek je bila pored njega kroz tu no, sjeat e se
kasnije). Imalo je smisla, to to ree.
Ima li vas dovoljno? U svetitu? Hoe li ih pustiti toliko? Tai je brzo
raunao. Ako su dobri s konjima, moemo to uiniti sa ezdesetoricom, pet
konja iza svakog jahaa, desetero da nas uvaju.
Ima ih dovoljno, ree ona. I bit e dobri s konjima.
Princ kimnu. Uinite to, Kanlinko.
Zato ste poslali po mene, gospodaru? Tai je jo uvijek bio zavijen u
udnovatost, borei se da povjeruje to se dogodilo.
Nisam ja poslao po vas, ree princ.
Trebao im je trenutak. Pogledae naprijed, u najbliu koiju.
 Ne bi to bio car. Neko, moda, u svojoj sjajnoj, blistavoj mladosti, nov na
prijestolju ili spreman da ga preuzme, ali ne sada. Ne vie.
Jian je bila ta koja ga je pozvala, shvati Tai. I sama probuena usred noi,
usred panike, spremni da pobjegnu od svega to su poznavali, sjetila se toga.
Sinu mu pitanje. Trebalo mu je to, pomisli, biti prvo. Gospodaru, oprostite
mi, ali ne razumijem. Kako je dolo do bitke? General Xu je drao prijevoj.
Nikada ne bi-
Nareeno mu je da izae, ree bezizraajno Shinzu.
A zatim, vrlo promiljeno, pogleda naprijed, prema mjestu gdje je naoiti
konjanik obasjan mjeseinom jahao na elu njihove male povorke.
U ime svih devet nebesa! uskliknu Sima Zian. To nije mogue. Ne bi to
uinio!
Ali uinio je to, ree princ. Osmjehnu se, bez radosti. Pogledajte gdje
smo, pjesnie.
inilo se da e rei jo, ali nije. Princ trznu uzdama i pomaknu se naprijed
pored hitre koije svoga oca, zatim ga vidjee kako je prijee da jae s
vojnicima koji su ih uvali.
Upravo dok se sunce dizalo u ljetno jutro stigoe do potanske stanice
pored jezera na Ma-waiju.

Taija su upozorili da su vojnici poinjali meusobno amoriti dok se no

bliila kraju.
Lu Chen, otrouman, iskusan ovjek, bio se neko vrijeme pomaknuo
naprijed meu konjaniku pratnju. Zatim Kanlin doplovi natrag prema Taiju,
gdje su se on i Zian i Song drali zaelja skupine.
Chen se najprije obratio Song, zatim dovede svog brzog bogovskog konja
pored Dynlala. Gospodaru, ree, nisam siguran kako se to zbilo, ali vojnici
znaju to ne bi trebali.
Kako to mislite?
Netko im je rekao za prijevoj Teng. Glas se iri dok jaemo. Druga je
vojska bila u prijevoju, gospodaru. Ovi e ljudi biti oaloeni, i gnjevni.
Zian se primaknu. Song pomaknu svoga konja da mu da mjesta. Cesta je
bila iroka; jahali su etvorica usporedo u noi.
Znaju tko je Xu Bihaiju dao tu zapovijed? upita pjesnik.
Vjerujem da je tako, gospodaru. Lu Chen je uvijek bio nepogreivo utiv
prema pjesniku.
Mislite li da je to bilo namjerno? Da to znaju? Zianov je glas bio mrk. Tai
kratko pogleda u njega.
Ne znam, gospodaru. Ali vjerujem da bi bilo mudro biti oprezan na
potanskoj stanici. Uputi kratak pogled Taiju. Gospodaru, utvrdio sam da je
va tovani brat u drugoj koiji. Mislio sam da biste htjeli znati.
Nikada nije bio naroiti konjanik, Taijev tovani brat, na alost njihova oca.
Sada jo i manje, nesumnjivo. Krajnje otrouman, meutim, radian,
ambiciozan, precizan, s predmnijenjem i disciplinom.
Nikada ne bi dozvolio Wen Zhouu da poalje onu zapovijed na prijevoj
Teng.
Tai je to sa sigurnou znao. Jednako sigurno kao to je razumio kako je
Liu mogao poslati njihovu sestru barbarima, znao je da ne bi zapovjedio Xu
Bihaiju da izae iz tog prijevoja u bitku.
Njegovi Kanlini bili su sada okupljeni vrsto oko njega. Netko im je
oigledno dao nalog. Pogleda naprijed prema njima najblioj koiji. Car
Kitaija bio je unutra, kotrljao se kroz no, bjeao u noi. Moe li svijet stvarno
doi do toga da obuhvaa takvo to?
Tai je znao da moe, da se to i ranije zbilo. Prouavao je tisue godina
povijesti, zar ne, pripremajui se za ispite? Znao je ostavtinu svoga naroda,
onu tamnu i onu svijetlu i blistavu. Znao je za graanske ratove, ubojstva u
palai, pokolje na bojnim poljima, pljake i pale gradova. Nije mislio da e
proivjeti ita od toga.
Odjednom mu sinu, sa zakanjenjem, kako su gotovo itav dvor i carsku
obitelj djecu, unuad, savjetnike, konkubine noas ostavili za sobom, da
pobjegnu najbolje to mogu, ili se suoe s Roshanom kada doe.
A u Xinanu je bilo dva milijuna ljudi, nezatienih.
Srce mu se stegnu. Budi vrlo oprezna, bio je napisao Kii. Toliko korisno.
to e napraviti? to je bilo mogue? Hoe li uope primiti njegovu poruku,
od onog iskrivljenog lika na ulici? Ostavio je dva Kanlina za nju barem je to
uinio.
Usta su mu ponovno bila suha. Pljunu u prainu pored ceste. Zian doda
pljosku vina. Bez rijei, Tai otpi. Samo malo. Mora biti bistre glave,
zasigurno, prije svega ostalog.
Kratko pogleda naprijed. Wen Zhou jo je bio meu onima na elu.
Osvijetljen bakljama, bio je lako vidljiv, na divnom crnome konju, jahako
dranje na kojem mu se moe zavidjeti. Roen za jahanje, govorie o njemu.
Svjetlost je jaala dok su ili dalje. Sve osim aice najblistavijih zvijezda
nestadoe, zatim su i te pole. Pojedinana stabla zauzee oblik njima zdesna, i
polja s druge strane ceste, zrela ljetnim itom. Baklje se ugasie i odbacie.
Kraj noi. Jutro, meko i bistro. Tai pogleda za sobom. Tanki oblaci na
istoku, osvijetljeni odozdo, blijedoruiasti, blijedouti. Uhvati bljesak
plavetnila, bistrog meu drveem, zatim ga vidje ponovno: jezero, pred njima
i zdesna.
Dooe do ceste koja se granala i vodila oko njegove obale do raskonog
luksuza toplica u Ma-waiju. ad i zlato, tamo, alabaster i bjelokost s Puteva
svile, porculan, besprijekorna svila, mramorni podovi i stupovi, zidovi od
sandalovine, majstorski oslikani sobni paravani, rijetka jela iz dalekih zemalja,
osebujno pripremljena. Glazba.
Ne danas. Nastavie dalje niz cestu ravno pored tog odsjeka na obali jezera
kojim je toliko esto iao ovaj dvor, i nedugo nakon toga dooe do postajnog
svratita i dvorita i staja, umjesto toga.
Jahai su galopom bili poli pred njima. Iekivali su ih. asnici i osoblje
postaje bili su okupljeni u dvoritu, neki su se triput klanjali, neki su ve bili
isprueni u praini, svi vidno prestravljeni to je njihov car ovako iznenada
meu njima.
Nastupi klopot kotaa koije i konja i uzviknutih zapovijedi, zatim udna,
silovita gotovo-tiina kada stadoe. Ptice su pjevale, sjetit e se Tai. Bilo je
ljetno jutro.
Carska koija stade ravno pred vratima postaje. Bilo je to elegantno
postajno svratite, kod Ma-waija, toliko blizu Xinanu, toliko jako blizu
toplicama i ladanjskim imanjima aristokrata, i grobnicama carske obitelji.
Vrata koije otvorie se i vidjee cara kako koraknu dolje.
Uzvieni i velianstveni car Taizu nosio je bijelo, neureeno, s crnim
pojasom i eirom. Silazei za njim, u jarkoplavoj putnoj halji, sa sitnim
zlatnim cvjetovima za ukras, poe Jian.
Njih dvoje uspee se uz tri stube do trijema postaje. Bilo je duboko
uznemirujue vidjeti cara kako hoda. Uvijek je bio noen. Njegova su stopala
rijetko kad dodirivala tlo ne u palai, i sigurno ne ovdje u praini dvorita
svratita. Tai se osvrnu oko sebe, i vidje da nije jedini uznemiren tim
prizorom. Wei Song je grickala usnu.
Previe se toga, previe promijenilo u jednoj noi. Svijet je drugaije
mjesto, pomisli, od onoga to je bio kada su poli na poinak.
Na trijemu, car se okrenu Tai nije mislio da hoe i turobno pogleda
prema svima u dvoritu. Podignu ruku, nakratko, zatim se okrenu i poe
unutra. Drao se jako uspravno, vidje Tai, ne naslanjajui se ni na koga. Nije
izgledao kao ovjek u bijegu koji je upravo izgubio vodstvo neba.
Jian ue za njim. Premijer i princ uslijedie, dodavi svoje konje slugama,
poavi hitro uza stube. Nisu pogledali jedan u drugoga. Vrata druge koije
otvori sluga. Tai vidje svoga brata kako koraknu dolje i takoer ue u postaju.
Tri druga mandarina sila su i pola za njima.
Vrata potanske stanice se zatvorie.
 Nastupi interludij nemira u dvoritu.
inilo se da nitko nije imao pojma to da radi. Tai da Dynlalove uzde
konjuaru, s naredbom da nahrani i napoji konja i oetka ga. Nesigurno, uspe
se na natkriveni trijem, stojei sa strane. Zian poe s njim, a zatim i Song i
petero drugih Kanlina, drei se blizu. Song je nosila svoj luk, imala je tobolac
strijela na jednom boku. Imali su i ostalih petero.
Na zapadnoj strani dvorita Tai vidje druinu vojnika, njih pedeset, dui,
kakvim je neko on zapovijedao. inilo se da su tek stigli.
Barjaci i odore oznaavali su ih takoer kao pripadnike Druge vojske.
Mijeana jedinica: etrdeset strijelaca, deset konjanika u pratnji. Njihova
prisutnost nije bila neobina. Kada je glavna cesta istok-zapad bila
preoptereena, ete su se uobiajeno preusmjeravale ovim putem. Potanske
stanice koristili su vojnici na putu diljem carstva, da promijene konje, jedu i
odmore se, prime nove zapovijedi. Ovi ljudi vjerojatno su dolazili sa zapada,
vrlo izvjesno dodijeljeni prijestolnici, ili su moda ak ili sve do prijevoja
Teng, da se tamo pridrue svojim drugovima.
Ne vie, pomisli Tai.
Neke od vojnika koji su do ovdje bili pratnja njihovoj skupini moglo se
vidjeti kako prelaze dvorite svratita da priaju s drugima. Svi su pripadali
Drugoj vojsci. I bilo je vijesti koje valja podijeliti.
Ovo nije dobro, ree tiho Sima Zian.
Dvije druine vojnika sada su bile izmijeane, razgovarali su s rastuom
silinom u malim skupinama. Tai pogledom potrai njihove asnike, pitajui se
hoe li uspostaviti red. To se, izgleda, nije dogaalo.
Zapovjednik duija upravo je isukao ma, ree Song.
I Tai je to vidio. Pogleda je.
Poslao sam dvojicu naih ljudi po ezdeset jahaa iz svetita, ree Lu
Chen. Ne mogu biti ovdje prije kraja dana. Ree to kao da se ispriava.
Naravno da ne, ree Tai.
Nee stii na vrijeme da pomognu, ree Chen. Iskoraknuo je pred Taija i
pjesnika, s lukom u ruci. Stajali su prema jednom kraju trijema, dalje od vrata.
Nismo meta njihova gnjeva, ree Tai.
Nije bitno, promrmlja Sima Zian. Ovo raspoloenje nalazi mete kako se
kree.
I s time, Tai pomisli na kolibu na sjeveru, davno, kada se gnjev pretvorio u
plamenje, i gore. Odmahnu glavom, kao da eli odmahnuti sjeanje.
Ree: Drite se zajedno. Bez agresivnosti. Ima ih vie od sedamdeset. Ovo
ne smije postati nasilno. Car je ovdje.
Car je ovdje. Stvarno je to rekao, sjetit e se kasnije. Prizvao carsku
prisutnost kao talisman, amajliju, neto magino. Moda je neko bilo, ali
previe se stvari promijenilo do trenutka kada je toga dana izalo sunce.
Strijela poleti u jutarnjem svjetlu.
Udari jedna od vrata potanske stanice izravno, zari se, ostade tamo
treperiti. Tai se acnu kao da je sam bio pogoen, toliko je zaprepauju bio
taj prizor, i zvuk koji naini kad udari u drvo.
Jo tri strijele, i zatim deset, brzo. Strijelci Druge vojske iroko su znani po
svojoj vjetini, a strijeljali su samo vrata, i ne s velike udaljenosti. Ovo je bila
solidarnost, dui je djelovao zajedno. Nitko od njih ne bi ostavio ikoga drugog
da se sam suoi s posljedicama. Tai pogledom ponovno potrai zapovjednika
duija, nadajui se da bi on ovo mogao zaustaviti.
Uzaludna nada, posve iskrivljena. Zapovjednik, ne mlad ovjek, sive kratke
brade, s hladnim bijesom u oima, odlunim korakom doe do dna stuba koje
su vodile do trijema i povika: Gdje je prvi ministar? Zahtijevamo da
govorimo s Wen Zhouom!
Zahtijevaju da govore. Zahtijevaju.
Znajui da bi to moglo skonati njegove vlastite dane, svjestan to bi ljudi u
stanju poput ovoga mogli uiniti (mislit e na svoje drugove u prijevoju
Teng), Tai iskoraknu naprijed.
Nemojte! u Song kako ree, tih, napet glas.
Nije se osjeao kao da ima izbor.
Zapovjednie duija, ree, najmirnije to je mogao. Ovo je neprilino.
Molim vas, ujte me. Ime mi je Shen Tai, sin sam generala Shen Gaoa, asno
ime meu vojnicima, i moda ga znate.
Znam tko ste vi, ree ovjek. Samo to. Ali ipak ocrta naklon. Bio sam u
Chenyau kada vam je guverner dodijelio pratnju i dao in u Drugoj vojsci.
Dijelimo tu vojsku, onda, ree Tai.
U tom sluaju, ree zapovjednik, trebali biste stajati s nama. Niste li uli
to se dogodilo?
Jesam, ree Tai. Zato smo inae ovdje? Na velianstveni car i sada se
savjetuje sa svojim savjetnicima i princem. Moramo biti spremni da sluimo
Kitaiju kada izau s naredbama za nas!
Ne, ree asnik ispod njega. Nije tako. Ne dok Wen Zhou nama ne izae.
Stanite u stranu, sine Shen Gaov, ako neete sii. Nemamo zavade s ovjekom
koji je poao na Kuala Nor, ali ne smijete nam biti na putu.
Da je ovo bio mlai ovjek, Tai e kasnije pomisliti, ono to uslijedi moglo
je biti drugaije. Ali asnik, ma koliko niskog ina, oigledno je dugo
vremena bio vojnik. Imao je drugove, prijatelje, na prijevoju Teng, i upravo je
u ovome trenutku saznao to se tamo zbilo.
Zapovjednik duija mahnu prema vratima.
Jo strijela udari, sve zajedno, glasno. Iznutra su morale zvuati kao udarac
maljem, pomisli Tai. Bubnjanje od izmijenjenog svijeta. Mislio je na Jian, vie
nego na ikog drugoga unutra, ak i cara. Nije bio siguran zato.
Doite vani do nas, ili emo mi doi po vas, povika asnik. Prvi ministre
Wen, zapovjednie vojski Kitaija, vai vojnici ekaju! Imamo pitanja na koja
morate odgovoriti.
Morate. Od asnika pedesetorice ljudi prvom ministru Kitaija. Tai se pitao
kako se sunce penje na nebu, kako pjev ptica zvui isto kao i uvijek.
Vrata potanske stanice se otvorie.
Wen Zhou, kojega je mrzio, izae.

Dugih godina kasnije, kada je ta pobuna bila jo jedan dio prolosti razoran
dio, ali svren, i na opadanju povjesniari zadueni da prouavaju zapise
(one koji su preostali iz nepovezanog vremena) i oblikuju pripovijest tih dana
bili su gotovo jednoglasni u svojim divljim djelima dok su se natjecali da
prikau iskvarenu narav (od najranijeg djetinjstva!) i podlo izdajnitvo
prokletog An Lija, bolje znanog kao Roshan.
Gotovo bez iznimke, stotinama godina, Roshana su slikali u tivu za tivom
kao najglomaznijeg mogueg lika, bubuljiavog, utovljenog izopaenim
apetitom i ambicijom.
U tim spisima, opi pogled bio je da je samo junaki i mudri prvi ministar,
Wen Zhou, raspoznao zle namjere gnusnog barbara gotovo isprve i inio
sve to je mogao da ih sprijei.
U tivima je bilo varijacija, zamrenih odreenim odlikama zapisa, i
potrebom (do kasnijih dinastija) da se ne bude nimalo kritian prema samom
velikom i velianstvenom caru Taizuu.
Sukladno tome, najee objanjenje za dogaaje na poetku An Lijeve
pobune ukljuivalo je nesposobnost i strah meu generalima i asnicima
kojima je bila dodijeljena obrana prijevoja Teng i Xinana, iza njega. Izvjesni
general Xu Bihai, inae nebitan lik, uobiajeno je bio prikazan s prijezirom
kao tjelesno nemoan i kukavac.
Ovo rjeenje problema da se objasni to se zbilo bilo je oito, s obzirom na
to da su slubeni povjesniari dravni slubenici i slue na dvoru svake
dinastije i moe ih se lako otpustiti, ili gore.
Bilo bi izrazito nemudro dati naslutiti, kamoli tvrditi, bilo kakvu pogreku
ili neuspjeh sa strane nebeskoga cara, ili njegovih propisno imenovanih
ministara. Lake je, i sigurnije, usmjeriti pogled i krasopis na vojnike.
 Naoit, aristokratski, nadnaravno mudri prvi ministar bio je takoer,
naravno, dio legendarne tragedije, one koju je prigrlio i obian puk i umjetnici
Kitaija i to je, takoer, zasigurno igralo ulogu u oblikovanju slubenih
zapisa.
Kada se elje dvora i pripovijetke naroda sjedine s vizijom velikih
umjetnika, kako bi se ijedan razboriti ljetopisac prolosti usudio suprotstaviti?

Prvi ministar, ne pokazujui nikakvih znakova neugode, zastade na prednjem

dijelu trijema, iznad tri stube koje su vodile u dvorite.
Ostavilo ga je to, pomisli Tai, da gleda oholo dolje na zapovjednika duija i
vojnike. Wen Zhou nije imao stvarnog izbora osim da izae, ali u ovome je
susretu trebalo biti paljiv, a dio toga je, zasigurno, bilo raistiti jaz, iri od
Velike rijeke za poplava, izmeu njega i onih ispod.
Visok i velianstven, Zhou pogleda van u sunanu svjetlost dvorita. Bio je
odjeven za jahanje: bez dvorske svile, ali s odjeom i koom koji su mu
savreno pristajali. izme. Bez eira. esto je odbacivao eir, sjeti se Tai, s
dana u parku Dugog jezera, kada ga je vidio s udaljenosti.
Mnogo vee udaljenosti od ove.
Zhou isprui ruku i zamahnu njome, s jednim prstom ispruenim, u
polaganom, irokom luku preko dvorita svratita. Ree, zapovjednim glasom:
Svaki se ovjek ovdje odrekao svog ivota zbog onoga to je upravo
uinjeno. asnike se mora prve pogubiti.
Ne, promrmlja Sima Zian, ispod glasa. Ne tako.
Wen Zhou nastavi: Ali na beskonano milostivi car, svjestan da su ovo
teka vremena za shvaanje obinih ljudi, izabrao je da propusti ovaj trenutak,
kao da je to nevaljalo ponaanje male djece. Odloite svoje oruje, oblikujte
redove. Nikoga od vas nee sustii nikakva kazna. ekajte zapovijedi kada
izaemo. Bit ete potrebni u obrani Kitaija.
I okrenu se, nevjerojatno, da poe natrag unutra bez da saeka da vidi to e
oni uiniti, kao da je nezamislivo da bi se moglo zbiti ita osim neposredne
poslunosti.
Ne, ree zapovjednik duija..
Tai je vidio da ga je mnogo kotalo da kae tu jednu rije. ovjek se znojio
na suncu, iako je jutro bilo blago.
Wen Zhou se okrenu. to ste rekli? upita. Njegov glas i dranje, pomisli
Tai, mogli su smrznuti duu.
Mislim da ste me uli, ree asnik. Dvojica drugih stadoe pored njega.
Strijelac i jedan njegov asnik desetorice.
ujem izdaju, ree Wen Zhou.
 Ne, ree jedan od strijelaca. Mi smo upravo sada saznali za izdaju!
Zato ste zapovjedili vojsci da izae iz prijevoja Teng? zavapi sivobradi
zapovjednik, i Tai u bol u njegovu glasu.
to? odrjeito ree Zhou. Hoe li se nebesa slomiti nad nama? Sunce
pasti? Postavljaju li sada obini vojnici pitanja Ta-Mingu?
Nisu se morali boriti! zavapi zapovjednik duija. Svi to znaju!
A vi bjeite iz Xinana, ostavljate ga Roshanu! povika strijelac, sitan,
silovit lik. Zato se ita od ovoga uinilo?
Kau da ste vi izravno dali te zapovijedi! ree asnik desetorice.
Prvo oklijevanje u Wen Zhouu, vidje Tai. Usta su mu ponovno bila suha. Ne
pomaknu se. Nije se mogao pomai.
Zhou se uspravi. Tko to kae?
Rekli su nam oni koji su jahali s vama! zavapi strijelac. Vai vlastiti
uvari uli su to na jahanju!
Tai se okrenu Simi Zianu. Pjesnikovo lice bilo je pogoeno. Tai se zapita
kako sam izgleda. Ponovno u Wen Zhoua. Ovaj susret je gotov. Vojnici!
Uhitite ove ljude! Va zapovjednik duija osloboen je svog poloaja. Sveite ih
i drite ih za pogubljenje kada izaemo. Kitai e pasti ako se dozvoli ovakav
kaos! Vojnici Druge vojske, uinite kako vam je zapovjeeno.
Niti jedan ovjek ne pomaknu se u dvoritu svratita.
Nalet vjetra uskovitla prainu. Pjev ptica, ponovno, i uvijek.
Ne. Morate nam odgovoriti, ree strijelac. Glas mu se izmijenio. Tai u
Song kako udahnu iza njega. Vidje Wen Zhoua kako pogleda dolje u dvorite
svratita s poniavajuim, cjeloivotnim prezirom koji ovjek poput njega ima
za one ispod. Okrenu se, da poe natrag unutra.
I stoga ga strijela to ga ubije pogodi s lea.
Sima Zian, Prognani Besmrtnik, najvei pjesnik toga doba, koji je bio tamo
toga dana na postajnom svratitu Ma-waija, nikada ne napie ni rije o tome
jutru.
Tisuu drugih pjesnika, tijekom stoljea, ipak uzee te dogaaje kao temu,
poevi sa smru Wen Zhoua. Pjesnici, kao i povjesniari, imaju mnogo
razloga da mijenjaju ili ispravljaju ono to se moda zbilo. esto jednostavno
ne znaju istinu.
Prije nego to premijer pade, u njemu je bilo pet strijela.
Streliari Druge vojske ne bi pustili nekome iz svoga broja da sam nosi
breme toga ina.
Do vremena kada su pjesme alovanja bile u punom mahu, kao nabujala
rijeka, neki stihoklepci imali su dvadeset i pet strijela (s perjem crnim poput
noi) to izviruju iz lea prvoga ministra dok lei u svojoj crvenoj krvi na
trijemu: pjesnici to poseu za patosom i moi, sasvim nesvjesni pretjeranosti
svojih slika.
Tai koraknu naprijed. Maevi mu ostadoe u koricama. Ruke su mu se
tresle.
Ne, gospodaru! zavapi Song. Shen Tai, molim vas. Stanite!
I: Stanite! odjeknu zapovjednik duija dolje, pogledavajui ga izbliza,
vidno uplaen. Uplaeni ljudi bili su opasni.
Tai vidje da su ovjekove ruke takoer drhtjele. Zapovjednik je sada stajao
sam, izloen u pranjavom dvoritu svratita. Strijelac vie nije bio pored
njega, niti njegov asnik. Bili su se povukli, stapajui se sa svojim drugovima.
Tai je bio poprilino siguran da moe prepoznati strijelca, onoga koji je prvi
odapeo.
Streliari u dvoritu svi su imali strijele u tetivama. Imali su ih, vidje, kratko
pogledavi iza sebe, i Song i ostali Kanlini. Iskoraknue da ga okrue. Bili bi
ubijeni prije njega.
Ovo mora prestati! zavapi, pomalo oajno.
Progurnu se naprijed, pored Song. Pogleda dolje u zapovjednika duija.
Znate, sigurno znate da to mora prestati.
Znate to je uinio, ree zapovjednik. Glas mu je bio grub od naprezanja.
Poslao je sve one ljude vojsku! u smrt, ostavio Xinan otvoren propasti, a
samo zato jer se bojao za sebe ako bi asnici u prijevoju zakljuili da je on
uzrok ovoj pobuni.
Ne moemo to znati! zavapi Tai. Osjeao se umorno i slabo. I uplaeno.
Pored njega je bio mrtav ovjek, a car je bio unutra.
Nije bilo razloga da naa vojska ostavi prijevoj! Onaj tamo je poslao
zapovijed usred noi, s polupeatom. Dao ga je osobno! Pitajte one koji su
vam bili pratnja ovamo.
Kako to znate? zavapi Tai. Kako bi oni mogli znati?
I zapovjednik dolje u dvoritu svratita, ne mlad ovjek, tada ree, tiho:
Pitajte princa s kojim ste ovdje doli.
Tai zatvori oi, kada to uje. Osjeti odjednom kao da bi mogao pasti. Jer
odgovaralo je. Imalo je smisla, na uasan, gorak nain. Princ bi se sada
pripremao da preuzme zapovijed, s punokrvnim ratom pred njima i svojim
toliko krhkim ocem. A ako je premijer bio onaj koji je bio stvorio tu
iznenadnu nonu moru...
Vidjeli su Shinzua kako jae naprijed u tami na cesti, kako bi se pridruio
pratnji iz Druge vojske, govorio s njima.
ovjekova djela mogu katkad imati neoekivane posljedice; mogu se vratiti
da ga progone, ak i ako je premijer Kitaija. Takoer, moda, i ako je princ
Kitaija.
Tai otvori oi, otkri da u tom trenutku nije sposoban prozboriti. I stoga,
umjesto toga, u, tog bistrog, jasnog jutra blizu Ma-waija i njegova plavog
jezera, drugog ovjeka kako to uini, iz gomile okupljenih vojnika, kako
podignu glas. Jo jedna osoba mora sada umrijeti, ili e nas sve ubiti.
Tai ne shvati, ne isprve. Neposredna misao bila mu je: Svi ete umrijeti, u
svakom sluaju.
Ne ree to. Bio je odvie potresen da prozbori. Vrlo blizu njemu, s krvlju
koja se polako irila na drvenome trijemu, leao je Wen Zhou.
O, molim vas, ne, ree Sima Zian, jedva apat. Ne to.
Tai se i toga sjeao. Da je pjesnik bio taj koji prvi shvati to se zbiva.
Brzo se okrenu da pogleda drugog ovjeka, zatim se obrnu natrag prema
dvoritu.
I s tugom koja ga nikada ne napusti, koja mu je leala u sjeanju, u danima
zauvijek nakon toga, toliko snana, na svoj nain, kao uasne slike Boga
pored sjevernog jezera, Tai vidje vojnike kako koraknu naprijed, zajedno,
dobro uvjebani, i u onoga koji je upravo bio prozborio kako ponovno
prozbori, i taj ovjek ije lice Tai nikada pravo ne vidje, meu njih
sedamdeset ili koliko ree, vrlo jasno: Bio je premijer samo iz jednog
razloga. Sav Kitai to zna! Ubit e nas iz osvete ona e nas ubiti! Unitila je
carevu volju sa svojom mranom moi i svih nas je dovela do ovoga, kroz
svog roaka. Mora izai pred nas, ili ovo ne moe zavriti.
Plesaica na glazbu. Sjajna kao jutarnja svjetlost. Divna kao zeleno lie
poslije kie, ili zeleni ad, ili zvijezda Djeve pletilje na nebu kada sunce zae.
 25.

T o se nee dogoditi! ree Tai.

Ree to to je silnije mogao, osjeajui mahnitu potrebu da se
odupre smjeru u kojem je jutro sada polo.
Kap znoja kliznu mu niz slabinu. U njemu je bio strah koji ga je stezao.
Ree: Radila je da obuzda svog roaka. Wen Zhou me ak pokuao ubiti, na
Kuala Noru. Prikupljala je saznanja o tome. Protiv njega!
Osjeao se posramljeno, govorei to vojnicima, ali trenutak je zasigurno
nadiao sram, i privatnost.
Skriven meu ostalima, strijelac (sjeat e se glasa) povika: Ova je obitelj
unitila Kitai, dovela nas do graanskog rata! Sve dok ona ivi, oni e nas
trovati!
To je pametno, mislio je dio Taija. Pred koji trenutak rije je bila o njihovoj
vlastitoj sigurnosti, onih koji su ubili Wen Zhoua sada je u pitanju bilo neto
drugo.
Izvedite je, ree zapovjednik duija.
Tai osjeti poriv da ga prokune. Zadra se. Ovo nije bilo vrijeme da pusti
gnjevu da nadvlada. Ree, to je mirnije mogao: Neu dozvoliti jo jednu
smrt. Zapovjednie, obuzdajte svoje ljude.
ovjek odmahnu glavom. Hou. Ali nakon to se otrov obitelji Wen
proisti iz nas. Nae drugove poslali su van iz prijevoja Teng. Hoete li
odmjeriti dvoje s tolikim brojem? Bili ste vojnik. Znate koliko je ljudi tamo
mrtvo. Ne zaziva li Ta-Ming pogubljenje kada netko na vlasti toliko silno
pogrijei?
Ona je samo ena. Plesaica. Obmanjivao je sada, ali oajniki. A ene
nikada nisu oblikovale mo u Kitaiju?
Tai otvori usta i zatvori ih. Zurio je u ovjeka dolje.
asnikova se usta nakrivie. Dvaput sam polagao ispite, ree. Uio osam
godina prije nego to sam prihvatio da ih nikada neu proi. Znam poneto o
dvoru, gospodaru.
Tai e se kasnije pitati i o tome. Je li svijet, takav kakav je poao naprijed od
toga dana, mogao biti drugaiji da su drugi voa i njegovih pedeset ljudi bili
prebaeni na sjeverni pravac s preoptereene ceste za Xinan.
Niz put uvijek postoje grane.
Neu ovo dozvoliti, Tai ponovno ree, to je hladnije mogao.
Zapovjednik je gledao gore u njega. Nije izgledao pobjedniki ni
osvetoljubivo, pomisli Tai. ovjek ree, gotovo sa aljenjem: Vas je...
osmero? Mi imamo vie od sedamdeset ljudi. Zato biste htjeli ubiti svoje
Kanline, ili sebe? Nemate li zadatke u ratu koji je sad pred nama?
Tai odmahnu glavom, ponovno svjestan gnjeva. Borio se s njim. ovjek je
samo govorio istinu. Tai bi mogao ubiti velik broj ljudi kad bi ovdje rekao ili
uinio pogrenu stvar. Svejedno: Nemam veeg zadatka nego da ovo
zaustavim. Ako elite ui u tu potansku stanicu, morat ete ubiti mene i moje
uvare, i liiti Kitai dvije stotine i pedeset sardijskih konja.
Bio je voljan odigrati i tu kartu.
Nastupi kratka tiina.
Ako moramo, ree zapovjednik duija. Osam smrti vie nee promijeniti
to dolazi, uz jo ma koliko nas padne, ukljuujui i mene. Ja nisam bitan.
Znam dovoljno da znam to. A konji su vaa dunost, ne naa. Maknite se,
gospodaru. Molim vas.
Tai, ree meko Sima Zian, njemu kraj lakta, nee stati zbog vas.
Niti ja zbog njih, ree Tai. Postoji trenutak kada ivot nije vrijedan da se
trpi ako ovjek odstupi.
Slaem se, gospodaru Shen.
enski glas, iz otvorenih vrata potanske stanice.
Izala je.
Tai se okrenu i pogleda je. Oi im se sretoe. On kleknu, blizu krvi njena
roaka gdje se irila na trijemu. I, s drhtajem, vidje da nisu samo njegovi
Kanlini takoer kleknuli, i pjesnik, nego svaki vojnik u dvoritu svratita uini
isto.
Trenutak proe. Vojnici se ustadoe. I Tai vidje da su strijelci jo uvijek
drali lukove, strijele uz tetive. Tek tada prihvati da e se ovo dogoditi i da to
ne moe zaustaviti.
Dijelom, jer vidje u njenim oima da ona eli da tako bude.
Pjesnie, ree, gledajui u Ziana s podrugljivim osmijehom kojega se Tai
sjeao, jo uvijek alim da ste odluili biti ironini sa svojim posljednjim
stihom o meni.
Ne vie nego ja, presvijetla gospo, ree Sima Zian, i Tai vidje da nije
ustao s koljena, i na licu su mu bile suze. Donijeli ste sjaj naem vremenu.
Osmijeh joj se produbi. Izgledala je zadovoljno, i mlado.
 Tai ustade. Ree: Nee li car doi? Zasigurno, on ovo moe sprijeiti.
Ona ga pogleda na to se inilo kao dugo vremena. Oni u dvoritu ekali su,
nepomini. Potanska stanica Ma-waija doimala se Taiju kao da je sredite
carstva, svijeta. Sve ostalo, svi ostali, ovjeeni oko nje, ne znajui.
Ovo je moj izbor, ree ona. Rekoh mu da ne smije. Zastade,
oklijevajui, zadravi Taijev pogled. On vie nije car, u svakom sluaju. Dao
je prsten Shinzuu. To je... ispravan potez. Dolazi teak rat, a moj ljubljeni vie
nije mlad.
Vi jeste, ree Tai. Prerano je, gospo. Ne oduzimajte taj sjaj.
Drugi ga uzimaju. Neki e se sjeati sjaja. Mahnu, plesaica. Shen Tai,
sjeam se kako smo dijelili liije na ovoj cesti. Zahvaljujem vam na tome. I na
tome to... stojite sada ovdje.
Nosila je plavo, sa sitnim zlatnim bourima (carevima cvijea) izvezenim
na svili. Njene igle za kosu bile su ureene lazulitom i dva njena prstena
takoer su bila od lazulita, vidje. Toga jutra nije nosila naunice. Papue su joj
bile svilene, i zlatne, s biserjem. Bio je dovoljno blizu da zna da nije napustila
Ta-Ming usred noi bez mirisa koji uvijek nosi.
Niti ga nije napustila bez da uzme u obzir sardijske konje na granici, i
poalje glasnika kroz noni grad po jedinog ovjeka koji ih je mogao preuzeti
za Kitai.
Morate me pustiti, ree meko Jian. Svi vi.
Pusti je. Sanjao je o tome, i vidio to u oku svoga budnog uma, svih
preostalih svojih dana.
Gledao ju je kako se okrenu, staloena, bez urbe, koraknuvi lagano pored
svoga palog roaka koji ih je sve doveo do toga. Sie niz stube sama
podiui halju da ne zapne i u dvorite, i od tamo krenu naprijed, sada na
jutarnjem suncu, da stane pred vojnike koji su je pozvali van da je ubiju. Bilo
je to pranjavo dvorite svratita, ispunjeno mukarcima borcima, ne mjesto za
svilu.
Oni kleknue. Kleknue ponovno na tlo pred njom.
Premlada je, pomisli Tai. U sobi koju je napustila, stari car i novi ostadoe
dalje od pogleda. Tai se zapita gledaju li. Vide li.
S blagim iznenaenjem, vidje suze i na Songinom licu. Brisala ih je, ljutito.
Nije mislio da je ikada vjerovala Jian ili je voljela.
Moda je voljeti katkad bilo bez vanosti, s nekim ljudima. Plesaicama,
poput ljetnih zvijezda. Nitko ne kae da voli zvijezdu na nebu.
Pomaknu se do vrha stuba koje su vodile dolje. Nije imao pojma to radi,
ivio je u alosti.
Jian ree, jasno kao zvono hrama to odjekuje preko polja: Imam
zamolbu, zapovjednie duija.
asnik je i dalje kleao. Podignu pogled na tren, zatim ponovno spusti
glavu. Gospo? ree.
Ne bih htjela umrijeti kao moj roak, da mi strijele unakaze tijelo, ili
moda lice. Ima li ovdje ovjeka dovoljno ljubaznog da me ubije bez da me
nagrdi? Sa... s noem, moda?
Posusta, po prvi put otkako izae.
Zapovjednik ponovno podignu pogled, ali ne pogleda izravno u nju.
Gospo, takav bi ovjek bio previe jasno oznaen za smrt. Nije ispravno od
mene da ikoga u svojoj druini imenujem za to.
inilo se da Jian to razmatra. Ne, ree. Razumijem. ao mi je da sam vas
uznemirila takvom zamolbom. Bilo je to... djetinjasto od mene. Uinite to
morate, zapovjednie duija.
Djetinjasto. Tai u pad koraka za sobom. Zatim glas pored sebe.
Ja u to uiniti, ree glas. Oznaen sam u svakom sluaju.
Ton je bio precizan. Ne lijep poput zvona hrama, ali vrst, bez nesigurnosti.
Tai pogleda svoga brata.
Liu je gledao u zapovjednika u dvoritu, dok su njegovo dranje i izraz lica
odreivali autoritet, ovjek nauen da ga se uje bez da podie glas. Nosio je
svoju mandarinsku halju i meki eir, i pojas i klju svoga poloaja, kao i
uvijek. ovjek kojega je sluio leao je u krvi njemu pred nogama.
To je bilo to, naravno. Dodajte Wen Zhouovu smrt carevu odstupanju,
novome caru za Kitai. Razmotrite Liuov poloaj glavnog savjetnika prvoga
ministra, i...
I dobije se ovo, pomisli Tai. Dodano ostalim trenucima koji su se ovdje
odvijali jedan po jedan, jutarnja pripovijest.
Zapovjednik duija uz trzaj kimnu glavom. Izgledao je, po prvi put,
preplavljen i prestraen onim to su stavili u pokret. Ne toliko da bi posustao
(njegovi vojnici sada to ne bi dozvolili), nego teinom, odjekom ovoga.
Liu podignu ruku u uvjebanoj gesti. Jedan trenutak, onda, zapovjednie
duija, i bit u s vama. Jian se okrenula, gledala je gore u dva brata. Gospo,
ree Liu, i nakloni joj se.
Zatim se okrenu Taiju. Ovo se mora dogoditi, ree otro, tiho. Bio sam
premijerov ovjek. Postoji kazna koju treba platiti za neuspjeh poput ovoga.
Jesi li imao ikakve veze s tom zapovijedi? Prijevoj Teng?
Liu je izgledao prezrivo. Tai je znao taj pogled. Jesam li tolika luda u
tvojim oima?
Nikada o tome nije govorio?
 Prestao je traiti moj savjet o nekim stvarima od vremena kada si se vratio
u Xinan, Drugi Brate. Liuov tanak, nadmoan osmijeh. Moglo bi se rei da je
tvoj povratak uzrokovao sve ovo.
Misli moj neuspjeh da umrem na Kuala Noru?
Ili Chenyau, ako pravilno shvaam.
Tai trepnu. Prodorno pogleda. Gnjev kliznu i nestade.
Liuov osmijeh takoer izblijedi. Pogledae jedan drugoga, sinovi Shen
Gaovi. Nisi zaista mislio da sam imao ita s time?
Osjeaj je bio toliko udnovat. Olakanje kao val, a zatim jo jedan val,
alosti.
Pitao sam se, ree Tai. Znali smo da je dolo od Wen Zhoua.
Liu odmahnu glavom. Ne bi imalo nikakvog smisla. Znao sam koliko si
daleko, ako si uope jo bio iv. Nisi mogao nita uiniti za Li-Mei ak i da si
bio dovoljno budalast da eli. Zato bih trebao tvoju smrt?
Zato bi on? Tai pogleda dolje u mrtvog ovjeka pored njih.
Nije je trebao. to je jedan razlog zato mi nikada nije rekao za to. To nije
bilo nita doli bahatost. Uinio je to zbog ene, i zato jer je mogao.
A prijevoj Teng?
Bojao se Xu Bihaija. Bojao da bi general mogao zakljuiti da je pobuna
uistinu bila Zhouva krivnja i doi do dogovora s pobunjenicima. Mislim da se
bojao svih vojnika. Blag osmijeh. ini ovo jutro smijenim, zar ne?
Tai ree: To ne bi bila moja rije za njega.
Liu mahnu prstima kao da to odbacuje. Nema, ree, nikakvog osjeaja
za ironiju. Sluaj sada, i to paljivo. ekao je da Tai kimne, uitelj koji
potvruje uenikovu panju.
Liu ree: Konji e ti spasiti ivot. Neka vani bude reeno neka Kanlini
kau, ako moe to uiniti da sam te uistinu pokuao dati ubiti. Oni nee
lagati, mora ih navesti da misle da vjeruje u to.
Zato? Zato trebam-?
Poznat, nestrpljiv pogled. Jer je Shinzu pametniji nego to je itko od nas
sumnjao, a ako misli da si povezan sa mnom...
Jesam povezan s tobom, Prvi Brate!
Liuov izraz lica ponovno je bio nestrpljiv. Misli. U ovoj carskoj obitelji,
bratstvo moe znaiti mrnju i ubojstvo jednako lako kao bilo to drugo.
Shinzu e to znati. Tai, za tebe, za nau obitelj, postoji jasan put do moi. Ve te
potuje. Imat e potrebe za savjetnicima, vlastitim ljudima, i poslije tvog
dovoenja konja.
Tai ne ree nita. Liu nije ekao da progovori.
Takoder, zemlje koje su ti dane, pored Velike rijeke. Vrlo dobar posjed, ali
ne siguran u naredno vrijeme. Nemam pojma kojim e putem Roshan poi, ali
mogao bi krenuti na jug. Nakon to zauzmu Xinan i zavre tamo ubijati.
Dozvolit e ubijanje u gradu?
Mali odmah glavom, kao da je Liua boljelo da netko ne moe vidjeti te
stvari. Naravno da hoe. Wen Zhou mu je ubio sina, a pobunjeniki vojnici su
grubi mukarci, vie od polovice su barbari. Gotovo itava carska obitelj jo
uvijek je u gradu. Mrtvi su kada ih pronae. Xinan e biti loe mjesto barem za
ostatka ovog ljeta. Ljudi e odlaziti u panici. Ve danas. Glas mu je bio ustar,
tih, nitko drugi nije mogao uti. Vojnici su ekali. Jian, pomisli Tai, je ekala.
inilo se da i Liu toga postade svjestan. Ne mogu se zadrati da te
poduim, ree. Nae e imanje vjerojatno biti sigurno za nae majke, ali
imaj oko na njima, gdjegod da jesi. Dri Shinzua zadovoljnim, ostani mu blizu
koliko moe. Ako ova pobuna potraje dugo vremena, a mislim da sada hoe,
postoji ovjek u Hangduu, blizu naeg imanja. Ime mu je Pang, ima samo
jednu nogu, ne moe ti promaknuti ako ga potrai na trnici. Kupovao je i
spremao ito za mene, za nau obitelj, u skrivenoj itnici koju sam dao
izgraditi pred neko vrijeme. Treba mu platiti tri tisue na mjesec, sredinom
svakog mjeseca. Sada si imuan, ali bit e nestaica hrane. Pokuaj nastaviti
kupovati. Sada je na tebi da brine za te stvari. Razumije li, Drugi Brate?
Tai proguta. Razumijem, ree. Pang, u Hangduu.
Liu ga pogleda. Bez privrenosti, bez straha, bez iega da se proita na tom
mekom, glatkom licu.
Tai ree: ao mi je zbog ovoga, brate. Meni je... drago to znam da nisi
poslao ubojice.
Liu slegnu ramenima. Mogao sam, da sam mislio da je razborito iz bilo
kojeg razloga.
Ne mislim tako, Liu.
Nadmoan osmijeh, dobro ga se sjeao. Do sada jesi.
Znam. Moja greka. Molim oprost.
Njegov brat kratko skrenu pogled, zatim ponovno slegnu ramenima.
Opratam ti. Ono to sam uinio za nau obitelj, Li-Mei uinjena princezom,
uinio bih opet. Tai, bio je to majstorski potez.
Tai ne ree nita. Njegov ga brat pogleda, zatim skrenu pogled prema
dvoritu.
Kao i Kuala Nor, Liu doda meko.
Odjednom postade teko govoriti. Nisam mislio o tome na taj nain.
Znam da nisi, ree Liu. Ako moe, daj da me se pokopa pored oca u
vonjaku. Jo jedan tanak osmijeh kada kratko pogleda natrag. Vjet si u
mirenju duhova, zar ne?
 I s time, sie niz stube u suncem osvijetljeno dvorite, vadei dvorsko
sjeivo optoeno draguljima iz rukava svoje halje.
Tai ga vidje kako prie Jian i nakloni joj se. Zapovjednik duija jedini im je
bio blizu, i sada se povue, udaljivi se tucet koraka, kao da se, sa
zakanjenjem, odmie od ovoga.
Tai vidje svoga brata kako ree neto Jian, odvie tiho da itko uje. Ali vidje
je kako se nasmijei, kao da je iznenaena, i zadovoljna, onime to uje.
Promrmlja neto Liuu, i on se ponovno nakloni.
On prozbori jo jednom, i nakon nepokretnog trenutka ona kimnu glavom.
Uini zavrtaj plesaice, posljednji, onakav kakvim se zavrava nastup i
oslobaa odobravanje i pljesak publike.
Zavri ga leima prema Liuu, prema potanskoj stanici. Okrenu se licem
prema jugu (njen je narod doao s juga), prema empresima nanizanim pored
ceste i ljetnim poljima iza njih, bistrim u jutarnjoj svjetlosti, i Taijev brat
poloi lijevu ruku oko njena struka, da ih oboje umiri, i zari svoj no ravno u
nju, meu rebra, u srce, odozada.
Liu ju je drao, njeno, paljivo, dok je izdisala. A zatim je dri jo malo
dulje, i potom je polegnu na lea u prainu toga dvorita, jer nije bilo nieg
drugog to je mogao uiniti.
Kleknu pored nje na trenutak, namjetajui joj odjeu. Jedna od igala za
kosu bila joj je ispala. Tai je gledao svoga brata kako ju je ponovno uvrstio
na mjesto. Zatim Liu odloi svoje draguljima optoeno sjeivo i ustade i
odmaknu se neto dalje od nje, prema strijelcima Druge vojske. Stade.
Uinite to, ree. Uinivi to svojom naredbom. I stajao je jako uspravno
dok odaslae pola tuceta strijela u njega.
Tai nije mogao znati jesu li oi njegova brata bile otvorene ili zatvorene
prije nego to je umro. Ali postade svjestan, nakon nekog vremena, da je Sima
Zian bio pored njega, ne govorei nita, ali prisutan.
Pogleda van u dvorite. U Liua, licem prema tlu, i u Jian na leima, plave
halje rairene oko sebe, i inilo mu se da je sunana svjetlost pogrena za ono
to je taj trenutak bio, to e sada uvijek biti, ak i dok se povlaio. Ovaj
jutarnji sjaj, ptice to se diu i vrzmaju, njihov pjev.
Ree to, pjesniku. Bi li trebalo biti pjeva ptica?
Zian ree: Ne, i da. inimo to inimo, a svijet se nastavlja. Negdje, dijete
se raa i roditelji osjeaju radost kakvu nikada nisu zamiljali.
Znam to, ree Tai. Ali ovdje! Bi li ovdje trebalo biti toliko svjetlosti?
Ne, ree Sima Zian, za trenutak. Ne ovdje.
Gospodari? Bila je to Song. Tai joj se okrenu. Nikada je nije vidio da
izgleda tako kao sada. Gospodari, molimo vae doputenje, ree. elimo
ubiti njih dvojicu kasnije. Zapovjednika i prvog strijelca, onog malenog. Samo
dvoje. Ali to se mora uiniti. Ona obrisa obraze.
Imate moje, ree Zian, pogleda usmjerenog nad dvoritem.
Imate moje, ree Tai.

Zvjezdani oblak njene kose,

Latica cvijeta njena obraza,
ad i zlato njenih dragulja
Dok je plesala...

Drugi pjesnik, mlai, to e napisati. Dio jako dugog stiha, jednoga koji e biti
upamen, meu svim (zaslueno) zaboravljenima o tom jutru u Ma-waiju.

Na trijemu potanske stanice, zaklonjeni od sunca, dvojica mukaraca izaoe

neto kasnije da stanu pred vojnike.
Stariji, drhteih ruku, drei se ni priblino toliko uspravno kao prije,
slubeno preda mlaemu, svome sinu, feniksov prsten, ovaj put u javnosti,
uinivi ga carem Kitaija.
Vojnici, svi, sluge potanske stanice, Kanlini na trijemu, Shen Tai, stariji od
preivjelih sinova Shen Gaovih, i pjesnik Sima Zian, svi kleknue, licima
prema praini dvorita svratita ili drvenom trijemu, i tako postadoe prvi to
odaju poast velianstvenom i uzvienom caru Shinzuu Devete dinastije
Kitaija, u prvoj godini An Lijeve pobune, netom prije nego to Xinan pade.

Naredbe novoga cara bile su tone, odmjerene, prikladne. Ovdje je bilo troje
mrtvih ljudi. Kanlini su bili zamoljeni da se pobrinu za njih, uz pomo svoga
svetita.
Jian e odnijeti u grobnice carske obitelji, u blizini. Najstariji sin generala
Shen Gaoa, nakon savjetovanja s njegovim bratom, takoer je dan Kanlinima,
uz zamolbu da se njegovo tijelo ouva i odnese na imanje njegove obitelji za
pokop. Glas e unaprijed biti poslan obitelji.
Tijelo biveg prvog ministra, Wen Zhoua, Kanlini su imali da spale na
lomai u svom svetitu, propisno umotano u pokrov i s obrednim pravima, ali
ne s dvorskim poastima. Pepeo e se raspriti, ne sauvati. Nedostatak
sveanosti bio je oigledno i pametno osmiljen da ublai strahove vojnika
koji su ga ubili.
Car-otac Taizu, koji se probudio usred te noi kao vladar Kitaija, izgledom
krhak, u alovanju i izbezumljen na sjajnom danu, dobit e pratnju do
sigurnog mjesta na dalekom jugozapadu s onu stranu Velike rijeke.
 S vremenom e, glasila je nada, ponovno pronai snagu i svrhu, i vratiti se,
s dostojanstvom, na obnovljeni dvor svoga sina u Xinanu.
Sam car Shizu poi e na sjever. Uinit e Shuquian, na zavoju Zlatne rijeke,
svojim uporitem. I ranije je sluio toj svrsi u Kitaiju. Xinan se nije mogao
zadrati, ali mogao se ponovno osvojiti.
U novome caru nije bilo ni traga popustljivosti prema pobunjenicima, ni
treptaja sumnje niti predaje. Jedan je ministar uinio pogreku. Taj ovjek (i
njegov savjetnik) bili su mrtvi, kako se iziskivalo, ovdje ovoga jutra.
ena koja je leala u praini mogla se smatrati izvorom aljenja, sada i
kasnije, ali nitko tko je prosuivao to pitanje s jasnoom uma ne bi mogao
porei da je njena obitelj bila u korijenu ove nesree. Kao to su ene u Kitaiju
mogle eti koristi od djela mukaraca koje znaju, nisu mogle biti imune kada
bi ti mukarci pali.
Jedan malen dogaaj, koji je primijetila samo aica ljudi u tom dvoritu
svratita, dogodi se netom prije no to Taizu ponovno ue u svoju koiju da
bude ispraen iz Ma-waija. Alkemiar, mrav klerik Svete staze, oprezno izviri
iz druge koije, gdje je oito ostao tijekom nasilnih zbivanja jutra. Prie
Taizuu, pruajui ono to je oito bio jutarnji eliksir, pripravljen da
pomogne dostii besmrtnost.
Car, bivi car, odmahnu rukom tome ovjeku.
Ubrzo nakon toga, gospodara Shen Taija, sada osobu od odreene vanosti,
novi car pozove u potansku stanicu. Tamo kleknu i primi drugi prsten, blijedi
ad prvi dar koji prui Shinzu kao car Kitaija.
Shen Taija uputi da poe s umirovljenim carem prema potanskoj stanici na
carskoj cesti za Chenyao. Od tamo, im njegovih ezdeset Kanlinskih ratnika
stigne iz svoga svetita, trebao je hitro nastaviti za Hsien, na granici s
Tagurom, da preuzme svoje konje i sigurno ih dovede natrag u Shuquian. Car
slubeno zamoli da konje stavi na raspolaganje carstvu. Shen Tai slubeno
pristade na to, izrazivi veliku radost to moe biti od koristi Kitaiju.

Xinan e uskoro postati jedno od najuasnijih mjesta na zemlji. Tai je to bio

shvatio u nekom trenutku za nonog jahanja do Ma-Waija, a zatim mu je
njegov brat Liu rekao istu stvar, a njegov brat Liu je netko bio je netko tko
je genijalno bistar po pitanju dvorova i vojski i svijeta.
A ako je tome bilo tako, ako je crveno nasilje stizalo s istoka, ako se ve
sada podizala praina pod stupajuim korakom vojske i kopita njihovih konja,
jednu je enu trebalo odvesti iz grada.
Posebice zato jer je ta ena neko bila konkubina ovjeka koji e zasigurno
biti najomraeniji u Kitaiju, ak i prije nego to pobunjenici stignu. Osveta
moe izroditi uase koje ne valja izgovarati naglas. Moe i strah.
Jedna ena koja im je svima dala glazbu (i vie) toga je jutra bila mrtva, u
svojoj mladosti i ljepoti. Tai nije bio spreman izgubiti sada jo jednu zbog
Wen Zhoua.
Oduvijek je znao da djela mogu imati neeljene posljedice, djela bilo kojeg
ovjeka, bilo kojeg ranga. Ali katkad se dogaaje moe i oblikovati. Carski je
nasljednik izrekao rijei vojnicima, za jahanja iz palae. Uslijedie posljedice.
Wen Zhou. Jian. Taijev brat. I car kako istog toga jutra preputa prijestolje
svome sinu. Tai je kleknuo pred blaenog i uzvienog cara Shinzua, koji je
sada vladao s ovlau neba, i shvatio da ne zna koliko je taj ovjek predvidio,
ili smjerao.
Nije oekivao da e ikada sa sigurnou znati.
Izvrit e svoju dunost. Kitai je sada bio carstvo u ratu, opsjednuto iznutra.
Ali Kanlini iz svetita nisu mogli biti na svratitu na carskoj cesti prije nego
to padne no, u najboljem sluaju. Imao je stoga malo vremena, iako e se
morati brzo kretati, i vjerojatno ponovno kroz no, ovisno o tome to zatekne
u Xinanu.
Kao to mu je bilo nareeno, krenu iz dvorita svratita s vlastitim
Kanlinima, Taizuovom koijom, i vojnicima koji su bili pratnja njihovoj
skupini na nonom putu iz palae.
Ostalih pedeset ljudi Druge vojske ili su na sjever s novim carem. Bila je
to velika ast. Njihov zapovjednik duija postavio ih je da stoje u strogim,
discipliniranim redovima u dvoritu, u iekivanju zapovijedi za pokret.
Tai je gledao Wei Song kako to promatra. Razmotri zamisao da ovi ljudi
primaju poast. Ne ree nita. Katkada je bilo bolje ne znati pojedinosti o
onome to moda dolazi. A sada je imao vlastiti zadatak kojemu se trebalo
okrenuti.
Neto dalje od Ma-waija zauzda Dynlala da stane i nasred druma ree Song
i Zian i Lu Chenu za svoju namjeru. Ne predstavi je kao pitanje o kojem se
moe raspravljati.
Svi pooe s njim. Ostali njegovi Kanlini ostadoe s Taizuom i vojnicima.
ekat e kod svratita ezdesetero jahaa iz svetita.
Tai i tri druga krenue preko polja, poavi juno da presjeku carsku cestu.
Jahae kroz kasno ljetno jutro i zatim poslijepodne koje je trebalo ostaviti
utisak kao prelijepo. Visoki bijeli oblaci i povjetarac sa zapada.
Mislio je na smrt. Iza njih i na prijevoju Teng, i sve jae, dok su jahali, s
hladnom svijesti da e jo doi u narednim danima.
Sustav cesta blizu Xinana bio je iznimno dobar. Bilo je rijetko da jahai
moraju prelaziti ratarska zemljita ili zaobilaziti rubove onih malih preostalih
bambusovih lugova. Pronaoe stazu koja je vodila na istok, zatim jo jednu
koja se granala s nje na jug prema glavnoj cesti, prolazei kroz selo za selom,
pomuen slijed.
Ljudi su izlazili da ih vide kako prolaze u galopu, ili zastajali, ime god da
su se bavili. Jahai koji su se toliko brzo kretali bili su neuobiajeni. Neto o
emu se govori za mirnog dana. Dynlal je bio velianstven, jurio je s lakoom.
Ostalo troje promijenili su konje na postaji. ak i uz to, mogao ih je prestii
da je tako htio. Gotovo donese takvu odluku, ali znao je da e ih trebati kada
ue u grad.
Nikad ne ue u grad. Nikad ne dospije ni blizu tome.
uli su buku, kao silovitu oluju ili slap, prije nego to su ita vidjeli: zvuk
tutnjave dok su jurili uz uspon na svom malom drumu blizu glavne ceste.
Zatim se uzdigoe na vrh uspona i vidjee to se zbiva dolje.
Grad se praznio, u panici. S boli u srcu, Tai vidje carsku cestu prekrivenu
vrevom ljudi iz Xinana, kako se guraju prema zapadu u uzburkanoj gomili
koja se izlijevala u odvodne jarke i preko njih u zaepljeno kretanje na ljetnim
poljima pored ceste.
Ljudi su se muili da prou sa svojim stvarima na leima, ili vukli kola s
djecom i starijima i svojim dobrima. Zvuk je bio teak. Povremeno bi se nad
njega uzdigao krik ili vapaj, kako bi tko bio gurnut u jarak, ili pao i bio
zgaen. Ako netko padne, vjerojatno bi poginuo. Napredak je bio bolno spor,
vidje Tai, a masa ljudi protezala se natrag na istok dokle god mu pogled see.
Nije ak mogao ni vidjeti gradska vrata, bili su predaleko. Ali mogao ih je
zamisliti. Sva vrata. Glas o nesrei je stigao. Stanovnici Xinana nisu bili voljni,
izgleda, ekati Roshana da im doe.
Umrijet e od gladi ovdje, ree tiho Sima Zian. A ovi su samo jutronja
prethodnica. Samo poetak.
Neki e ostati, ree Lu Chen. Neki uvijek ostanu, zbog svojih domova,
svojih obitelji. Drat e glave dolje i nadati se da e pokolj proi.
S vremenom, vjerojatno hoe, ree Tai. On eli vladati, zar ne?
S vremenom, sloi se Lu Chen. Ali to se moe initi kao vjenost.
Hoe li trajati vjeno, ovaj rat?
Tai pogleda Song, koja je to pitala, pogleda usmjerenog dolje prema
mnotvu na cesti koje je puzalo naprijed. Grickala je donju usnu.
Ne, ree on. Ali mnogo e se promijeniti.
Sve? upita ona, gledajui u njega.
Mnogo, ree opet. Ne sve.
Tai, ne moemo ui u grad. Bio je to Zian. Moramo se nadati da je
primila tvoje upozorenje i djelovala. Ali nema naina da se pliva protiv ove
struje.
Tai ga pogleda, s crninom u srcu. Zatim odmahnu glavom. Da, moemo.
Plivanje je dobra zamisao. Ui emo kroz kanale.
Bila je to dobra ideja, ali nije bilo bitno. Ponekad se to dogodi.
Proveli su ostatak poslijepodneva presijecajui preko zemlje, ponovno
preko polja i uz male ceste, gurajui se prema istoku. ak i sporedne ceste i
izrovane kolne staze bile su pune gomila do kasna dana, svi u bijegu na zapad.
Postade teko napredovati. Ljudi su proklinjali njih etvero na konjima. Da nije
bilo Kanlina, potovanja i straha koji su izazivali, moda bi ih ak i napali. Tai
se borio s gnjevom i panikom, svjestan da vrijeme ide protiv njih.
Kada konano dosegoe povieno gledite, tjerajui umorne konje uz
greben s kojega su mogli vidjeti zidine Xinana, zau glas kako proklinje, i
shvati da je njegov.
U veernjoj svjetlosti, Xinan, prijestolnica carstva, slava svijeta, protezao se
pod njima. Grad je izgledao kao konica iz koje svi kukci bjee, izlijevaju se iz
svakih dveri, niz sve ceste. A unutar zidina, vidjeli su dim kako se die.
Roshan je bio danima daleko, a Xinan je ve gorio.
Pogledajte Ta-Ming, ree Sima Zian.
Palaa je bila u vatri.
Pljakaju ga, ree Tai.
Gdje su straari? zavapi Song.
Pljakaju ga, ree umorno Tai.
Zian promrmlja: Znaju da je car pobjegao. to bi grad iz toga mogao
shvatiti, osim da ga je napustio? Napustio njih.
Otiao je da nanovo sastavi snage! Da okupi vojske. Dinastija e se boriti!
Songin glas otkrivao je golem napor.
Mi to znamo, odgovori pjesnik, njeno. Ali kako to pomae onima
dolje, dok An Li dolazi po njih?
Tai je gledao u kanale, gdje su se lijeno ulijevali u grad ispod lukova u
zidinama, nosei drvo za ogrjev i gradnju, mramor i drugi kamen i teka
dobra i namirnice svakog obinog dana. Bilo je znatnih kazni ako bi se koga
nalo u kanalu; znalo se da su slabost u obrani grada.
Bilo je na tisue ljudi, vidje, koji su danas odluili preuzeti rizik batinanja.
Toliko je tjelesa bilo u vodi, guralo se, borilo da proe, drei dobra na
glavama, djecu na leima, ili ne nosei ba nita osim uasa i potrebe za
bijegom.
Ljudi e se utopiti, pomisli.
Lu Chen podignu ruku i pokaza prstom. Tai vidje novi plameni jezik unutar
palae Ta-Ming.
 Drugi postavie konje pored njega na grebenu. Ne rekoe nita. Odavali su
poast njegovoj alosti, znao je Tai, pustivi mu da on bude taj koji to kae. Da
preda beznadnu potragu toga dana. Doli su s njime, i ostali s njime.
Sjedio je uzjahan na Dynlala gledajui u tu nonu moru, ili poetke none
more. Sunce je zalazilo, njegova duga svjetlost padala je na Xinan, pod kojom
su zidine izgledale kao od zlata. Mislio je na Kiu, na zelene oi i utu kosu, i
um otriji od njegova, ak i u danima kada je bio uronjen u svoje studije,
pokuavajui razumjeti drevne dvorove i davno mrtve mudrace i oblike i
ritmove poezije.
Mislio je na nju kako mu pjeva, na njene ruke u svojoj kosi, na njih dvoje u
krevetu u sobi osvijetljenoj svjetiljkama.
Bilo je toliko pjesama kroz toliko mnogo stotina godina o kurtizanama,
mladim ili vie ne mladim, na gornjim prozorima nad stubama od ada ili
mramora, u doba sutona ili na mjeseini, kako ekaju ljubavnike da se vrate.
No dolazi, a zvijezde, ulice, osvijetljene su svjetiljkama na kamenim zidovima.
Slavuj plae u vrtu. Jo nema zvuka konjskih kopita ispod moga otvorenog
prozora...
Ne moemo ovo uiniti, ree. Moramo se vratiti. ao mi je.
Bilo mu je ao, zbog toliko stvari, dok je dugi ljetni dan konano silazio u
tamu. Okrenue se ponovno na zapad, ostavie vatre za sobom.

Trebao im je vei dio noi da dosegnu svratite na Carskoj cesti. Isto ono gdje
se probudio za jutra u proljee da pronae Song ranjenu i u rukama vojnika, a
Wen Jian kako eka da ga odvede u Ma-wai.
Zato jer su jahali, ak i na umornim konjima i dalje od glavnih cesta, s
vremenom prestigoe boreu, iscrpljenu prethodnicu izbjeglica iz Xi-nana.
Spustili su se na glavnu cestu. Leala je otvorena pred njima pod mjeseinom,
spokojna i prelijepa.
Kanlini iz svetita, njih ezdeset, kao to je bilo obeano, ekali su kada
dostigoe svratite. Taizu je spavao, prijavie.
Tai im da da odvedu Dynlala da ga se napoji i oetka i nahrani. Svi su
trebali odmor, znao je to, ali nije mogao spavati. Bio je premoren do kosti i
utuen.
Song i Lu Chen otioe s ostalim Kanlinima. Pomisli da je pozove da ostane
s njim, vidio je koliko je uznemirena. Nije osjeao da je sposoban pruiti joj
utjehu. Bit e joj bolje s Ratnicima, pomisli.
Ili moda ne. Nije znao. Nije noas u sebi imao toliko jasnoe. Ma-wai, to
se tamo zbilo. I Xinan u vatri, s Proljetnom Kiom unutar zidina. Ili moda
zarobljenom meu desecima tisua na ovoj ili onoj cesti.
Nije znao. Proao je kroz odaju za prijem svratita. Vidje uplaene ljude
kako tamo stoje, nesigurne to da kau ili misle. Naklonie mu se. Proe dalje
u dvorite, vrt.
Neto kasnije Zian izae i pronae ga. Tai je sjedio na klupi pod dudovim
drvetom. Pjesnik je nosio vino, i dvije ae. Sjede i natoi i Tai ispije au,
zatim je ponovno isprui. Zian je napuni po drugi put i Tai ispije i to.
Pjesnik je bio tiha, utjena prisutnost. Doimalo se neispravnim, nekako, i u
emu noas pronai utjehu. Prijateljstvu, svjetlosti zvijezda. Nonom
povjetarcu.
Zian ree: Trebat e se odmoriti.
Znam.
Odlazi ujutro?
Prije zore. Trebali bismo ostati ispred onih koji bjee iz grada. Tai
pogleda drugog ovjeka, sjenku pored sebe. Lie nad njima zaklanjalo je
mjeseinu. Dolazi s nama?
Kratka tiina. Zatim Zian odmahnu glavom. Moda je to oholo od mene,
zabluda, ali vjerujem da mogu vie dobra napraviti s carem. S... carem-ocem.
Taizu ne moe drati korak s nama.
Naravno da ne. Ali alovat e, a uza se ima samo onu budalu od
alkemiara, i vojnike. Mora prijei dalek put, a ceste su teke. Nebeski put
zavijen je sada kao luk. Moda stari pjesnik moe pomoi.
Nisi star.
Noas jesam.
Nastupi tiina u vrtu, a zatim Tai u pjesnika kako ponovno prozbori,
pruajui mu dar:

Zajedno se nae due vinue u devet nebesa

Ali uskoro emo se raspriti kao zvijezde pred kiom.
Preko gora i rijeka slijedim zmaja to blijedi.
Ti putovati mora do dalekih granica.
Moda e jednoga dana poi kui, moj prijatelju,
Prijei posljednji most preko rijeke Wai.

Tai neko vrijeme ne ree nita. Bio je ganut, i jako umoran. Vino, rijei, mir.
Vidjet u te opet?
Ako nebo dozvoli. Nadat u se da hoe. Pit emo dobro vino u drugom
vrtu, sluati glazbu pipa.
Tai udahnu. Nadat u se da hoemo. Gdje... gdje e biti?
Ne znam. Gdje e ti biti, Shen Tai?
Ne znam.
 26.

Y e Lao, neko nii podvornik Ljubljenoj Druici Wen Jian, sada je bio
glavni podvornik domainstva asnog i uglednog gospodara Shen Taija
(sina slavnoga generala). To je, naravno, znailo da nosi breme slubene
odgovornosti za pozamano imanje gospodara Shena u Xinanu u izrazito
neizvjesnim vremenima. Podvornici domainstava, bez iznimke, vie su voljeli
izvjesnost.
Ye Lao nikada nije pretrpio znaajnu pobunu niti dolazak gnjevnih vojnika
u bilo koji grad ili palau koje je poznavao. Sluale su se prie o takvim
vremenima, nije ih se proivljavalo ako bi bozi u devet nebesa bili milostivi.
Nisu, naravno, uvijek bili milostivi.
S obzirom na to da je bio dosta dobar u svome poslu, i ponosio se time, Lao
odbi dopustiti si da bude nepropisno uplaen ili usplahiren (i, najsigurnije, ne
dozvoli kunim slugama da vide traga takvih osjeaja u njemu) dok An Lijeva
vojska ne bude zaista viena na istonim vratima grada, sedam dana nakon to
car i aica dvorjana pobjegoe.
U tom trenutku, kada se pobunjeniki vojnici poee ulijevati u Xinan, a
izvjetaji o zastraujuem ponaanju dostigoe imanje gospodara Shena, Ye
Lao se zateknu kako postade pomalo uznemiren. akali bjehu u gradu, netko
izreknu citat, zmajevi bjehu u divljini.
Xinan ostavie otvoren Roshanu, naravno: samo bi lude zatvorile gradske
dveri kada nema vojnika da ih brane. Ali ta utivost nije izazvala nikakvo
neposredno ograniavanje nasilja.
Oekivala se, na uobiajen nain vojnika koji stiu na civilizirano mjesto,
odreena koliina opijanja, unitavanja, pljakanja, ak i ubijanja, ma koliko
nepotrebno to bilo.
Nesumnjivo je bilo najmudrije drati ene skrivene od pogleda, i nadati se
da e se sirote djevojke u okruzima naslade pokazati doraslima zadatku
umirivanja pijane vojske.
Oko pola milijuna graana Xinana odabralo je, ako su irom proireni
izvjetaji bili toni, pobjei pred pobunjenicima. Razlili su se u svim
smjerovima, gazei jedni druge u urbi. Neki su ak poli na istok, ravno u
prilazeu oluju, vjerojatno prema ladanjskim domovima i obitelji, nadajui se
da e se provui sjeverno i juno oko napredujue vojske i vratiti svojim
ratarskim korijenima.
Veina onih u bijegu pooe na zapad ili jug. Dojavljeno je da se odreen
broj kretao na sjever, jednom kada stie glas da je novi car, Shinzu (bila je to
teka zamisao, novi car), tamo okupljao Devetu dinastiju.
U Ye Laovom pogledu, veina ljudi u bijegu inila je pogreku.
Osim ako nemaju obitelj na selu kod koje ima za njih, stvarno mjesto kojem
bi poli, smrt od gladi izvan Xinana bila je stvarna mogunost. U stvari, s
toliko ljudi u pokretu bilo je teko zamisliti kako bi svi mogli nai sklonite i
hranu, ak i s obitelji koja ih eka.
Oni koji ostadoe pretpostavie da se An Li i njegovi sinovi namjeravaju
smjestiti u palai Ta-Ming, te e stoga djelovati uz dranje kakvo prilii
samoproglaenoj novoj dinastiji.
Bit e odreene mjere nediscipliniranog ponaanja, ali to e se zasigurno
obuzdati, a ivot u prijestolnici nastavit e se na prihvatljiv nain.
S tom temeljnom milju u Xinanu, koju je i on dijelio, Ye Lao je bio
duboko zaprepaten kada sazna za nemilosrdni pokolj u palai od prvih sati, i
kako jo uvijek traje.
Na trgu pred zidovima Ta-Minga bilo je javnih pogubljenja. Dojavljeno je
da se istrgavaju srca mrtvih lanova carske obitelji i nude kao rtva duhu An
Lijevog ubijenog sina. Govorilo se da se neki pogubljuju tako da im se vrhovi
glava kidaju gvozdenim kandama.
Tijela su se gomilala na trgu i bilo je zabranjeno uzimati ih za pokop.
Gradile su se goleme lomae i mukarci i ene su se spaljivali dok se dizao
gust, zaguuju dim, i uasan smrad. Bilo je to barbarski, u Ye Laovu pogledu.
Svi pronaeni mandarini, ak i novozavreni niski slubenici, ubijali su se
na Dvoru purpurne mirte, ako nisu imali predmijenje da odbace svoje halje i
pojaseve i sakriju se u gradu, ili pobjegnu.
ene iz palae, glasila su izvjea, strahovito su se zlostavljale. Mnoge
Taizuove konkubine i glazbenice slalo se u kolima, kao roblje, natrag prema
Yenlingu i pobunjenikim vojnicima ostavljenima tamo. Roshan je znao to
valja initi, da se vojsku odri sretnom.
Nairoko su se ruile privatne dveri, gotovo nasumino, dok su se probijali
opijeni vojnici, sijui unitenje i smrt. Nisu sve Xinanove ene i keri ili
mladi djeaci bili uspjeno skriveni.
Posvuda je bilo vatre tih prvih dana.
Hodati ulicama u potrazi za hranom znailo je riskirati ivot. Trnice su
bile zatvorene. Tijela su leala meu otpadom i divljim ivotinjama, dimom i
utom prainom, i mirisom palei.
Vojni glasnici koji su se kretali kroz grad prenosili su glas da svatko tko
presvijetlim voama nove dinastije otkrije boravita djece ili unuadi Taizua
neko cara, sada raskrinkanog kao kukavca koji je izgubio ovlast neba svaki
takav podatak bit e uzvraen nagradom i slubenim uvjerenjem o sigurnosti
kuanstva.
Ono to uslijedi bilo je runo, kada se skrovita Taizuovog brojnog
potomstva i njihove djece (esto vrlo mlade) spremno dojavie, razotkrie
njihove krinke. Te bespomone, nesretne prineve i princeze, svakog od njih,
dovedoe lomaama pred Ta-Mingom i odrubie im glave.
Nenaklonost podvornika Ye Laoa prema takvom ponaanju nadilazilo je
njegovu sposobnost izraavanja. Taj ovjek, An Li, sebe je proglasio carem?
Nasljednikom devet dinastija slave u Kitaiju? Ljudi, pomisli mrko Lao, nisu
nita bolji od zvijeri, to su vukovi ili tigrovi.
Zadrao je glavu visoko i ui otvorene, skupljao kakva je saznanja mogao, i
osiguravao da domainstvo gospodara Shena ostane to ureenije moe, pod
izazovnim uvjetima. Neki lanovi osoblja pobjegli su za prvih dana, ali veina
ih nije imala kamo poi i ostade, u strahu.
U drugom dvoritu s desne strane imanja stajao je privatni zdenac, ljupki
znak njegove vanosti. Lao uredi da svaka bava i vedro na imanju bude
napunjeno i uvano u spremnosti, ako bi vatre koje su se sada mogle svugdje
vidjeti dospjele do njih. Svakoga je jutra dao da se posteljina natopi vodom.
Hrana je bila teko pitanje, ali ne jo nemogue. Nakon deset dana Roshan
dopusti da se trnice ponovno otvore, za one dovoljno hrabre da pou
naprijed, bilo da prodaju ili kupuju.
Neki ratari poee oprezno dolaziti poslije toga, s mlijekom i jajima,
povrem i peradi, prosom i jemom, paljivo birajui put pored mrtvih tijela, i
uplakane, naputene djece, i tinjajuih ruevina.
Cijene su bile visoke. Mogle su se nazvati neuvenima, osim to stvarno
nisu bile, pod danim okolnostima. Ye Lao je oekivao da e se povisiti.
Zamisli se jednoga jutra i sinu mu zamisao, sjeanje: nije li gospodar Shen
imao susret sa samim Roshanom, na putu natrag do Xinana sa zapada? Ako je
pamenje sluilo, bio je to dan prije nego to su sam Ye Lao (i njegova biva
gospodarica) susreli Shen Taija na potanskom svratitu na carskoj cesti.
Nije znao nikakve pojedinosti, i nitko na imanju nije znao vie (upita ih), ali
voen poticajem podvornikovim nagonom temeljenim na naravi svoga
gospodara Ye Lao sastavi kratku, paljivu poruku i posla je po uasnutom
podslugi (jednim kojega je ocijenio potronim) u Ta-Ming, jednom kada
Roshan naredi da ubijanje tamo prestane. Sam je zaposjeo palau, i vjerojatno
je shvatio da treba neto ljudi da upravljaju njome.
(Iskusan podvornik mogao mu je to od poetka rei.)
Govorilo se da su neki lanovi carske obitelji, prije nego to pobjegoe,
samo Feniksovo prijestolje smrskali u komadie, i odstranili drago kamenje
kojim je bio optoen. To da bi sprijeili barbarskog uzurpatora da smjesti
svoje glomazno tijelo na to prijestolje.
Ye Lao je to odobravao, potiho.
Nikada nije saznao je li njegova poruka primljena. Nije bilo odgovora. U
njoj je jednostavno izvijestio palau, sve koji bi tamo mogli biti u slubi
cijenjenog i uglednog cara An Lija Desete dinastije, u ijem je vlasnitvu bilo
ovo osobito imanje.
Ipak primijeti u danima i tjednima to uslijedie, dozvolivi si malu mjeru
zadovoljstva, da nikakvi vojnici ne dooe pred njihove dveri, nitko ih ne
srui, da uine to su drugdje inili.
Bilo je uznemirujue saznati, kao to uistinu saznae, to se uinilo
domainstvu pokojnog prvog ministra unutar njegovog gradskog imanja,
nimalo daleko, u istoj ovoj etvrti.
Kao da su ti siroti mukarci i ene imali ikakvu ulogu u zloinima
pripisanim Wen Zhouu. Prvi je ministar bio mrtav, duh, lien asnoga pokopa.
Zato bi itko osjetio potrebu da izvede surovu, krvlju natopljenu osvetu nad
slugama domainstva, konkubinama, podvornicima?
Ye Lao je bio gnjevan, uznemiruju osjeaj za ovjeka koji se ponosio
svojom uvjebanom podvornikom staloenou.
Nastavi upravljati imanjem najbolje to je mogao kroz kasno ljeto (koje je
te godine bilo vrue, i suho, poveavajui opasnost od poara). Kako su dani
prolazili, grad se polako obuzdavao. S ulica se uklonie tijela; prijestolnici se
vrati tih, oklijevaju ritam. Bubnjevi u zoru, bubnjevi uveer. Veina
pobunjenikih vojnika poe na bojna polja na sjeveru i jugu. inilo se da
Shinzu okuplja sile Devete dinastije protiv njih.
U Xinanu, ubojstva i pljake se umanjie, ako nikada potpuno ne prestadoe.
Neto od toga do sada je ve postalo isti lopovluk, Lao je znao, zloinci to
koriste kaos u vlastite svrhe. Svako toliko jo jedan lan Taizuove obitelji bio
bi otkriven u skrovitu, i ubijen.
Ye Lao je ekao upute bilo kakve vrste, mada bez ikakvog stvarnog
uvjerenja da e stii. Nije imao pojma je li gospodar Shen uope iv. Znao je
da je napustio grad gledao ga je kako odlazi, usred noi. Ipak je mislio,
moda previe pun povjerenja, da bi uli da je bio mrtav, ak i dok je carstvo
razlomljeno ratom. Saznali su za druge smrti, primjerice ukljuujui onu
prvoga ministra i gospe Wen Jian.
Ta je vijest dola ravno na poetku, nakon to car pobjee, dobrano prije
Roshanova dolaska. Ye Laou te vijesti, iz mnogih razloga, donesoe veliku
tugu.
Tijekom vremena u da se o njenoj smrti piu pjesme. Sjaj to pada iz
svijeta, zvijezda to se vraa nebesima, rijei takve vrste.
Ye Lao nije imao uha za poeziju. S druge strane, kasnije u ivotu koji e se
ispostaviti jako dugim, govorit e prie o njoj, grijui se za zimskih noi
sjajem u oima ljudi kada shvate da je sluio Wen Jian, da je kleao pred njom,
primao njene rijei, ljubio skute njene halje.
Do tada je ve bila prela u legendu.
Toga ljeta kada dooe pobunjenici, njegov zadatak, kako ga on shvati, bio
je jasan: ouvati red na jednom malome mjestu, jednom domainstvu, u svijetu
koji je izgubio sav smisao za red ili pravo da se proglasi civiliziranim.
Ne posveti tome mnogo razmiljanja, zauzet svojim svakodnevnim
zadacima, ali jednoga jutra, ujesen, iznenada mu sinu da mu mukarci i ene
ovdje na imanju gospodara Shen Taija potpuno vjeruju, oslanjaju se na njega,
ine to god naredi, iz razloga koji nadilaze poloaj i potovanje.
Odravao ih je na ivotu.
* * *
Gotovo svake noi Kia se sada budi uplaena, uznemirena zvucima za koje
se ispostavi da nisu nita, bilo da su u nekom malome svratitu na cesti ili
veemu u gradu, kao sada.
Ne voli biti toliko plaljiva, nije to nain na koji misli o sebi, ali vremena su
jako opasna, a zna da nije jedina koja se ovako osjea.
iva je da ita uope moe osjeati i otro je svjesna toga samo zbog
poruke poslane usred noi, i zato jer su se dvojica mukaraca ispostavili
odanima vie od iega to je mogla oekivati.
I zbog Kanlina, naravno.
Moda, takoer, vlastite odlunosti, ali kada pogleda unatrag prema toj noi
ne ini joj se da se osjeala odluno. Bila je u panici koliko ita drugo,
djelovala voena nagonom, poticajem. Strahom.
Male stvari, razlika u njenom vlastitom raspoloenju te noi, poruka koja
nije bila poslana, ili se izgubila, ili nije bila dostavljena do jutra (do kada bi
ve bilo nemogue otii). Najmanje razlike: ivot ili smrt. Takve misli mogu
ovjeka drati budnim nou.
Znaju sada, ovdje u Chenyau na zapadu, poneto o tome to se dogodilo u
Xinanu nakon to su otili. Dva Kanlina, jo uvijek s njom, imaju naina za
otkrivanje saznanja ak i u vrijeme rata. Vrijeme kada pisma zalutaju, kada
konje na potanskim postajama sve preuzme vojska, kada bilo kakva vrst
vijesti vrijedi itavo bogatstvo.
Posebice, saznali su to se zbilo na gradskom imanju nedavno preminulog
prvog ministra, Wen Zhoua, kada je pobunjenika vojska stigla u prijestolnicu.
Je li zaista toliko iznenaujue ako se u strahu probudi na uznemirujue
zvukove u tami, ili nekada uope ne usne?
Tanka linija izmeu smrti i preivljavanja, njenog postojanja na ovom
svijetu, ono je to je uznemiruje vie nego ita drugo. To, i svijest o tome
koliko je mrtvih, i na koji zvjerski nain. Zna imena, sjea se lica. Nemogue
je ne misliti o tome to bi bili uinili njoj, kao omiljenoj konkubini. Ima
munih pripovijesti, gorih od iega ikad isprianog o barbarima s onu stranu
granica Kitaija.
Ona dolazi s onu stranu tih granica. Sardija je opkoljeno malo kraljevstvo
koje je oduvijek znalo za ratovanje i nosilo se s invazijama. Ipak, Kia nikada
nije ula prie poput onih koje im dolaze iz Xinana.
Xinan, koji lei iza nje samo zato jer je Tai poslao poruku usred noi. Bio
je pozvan u palau sazna to od Kanlina. Poslali su i po Wen Zhoua, takoer.
To je bilo ono to ju je uinilo napetom te noi. Bio je s njom kada je dola
poruka. Sjedei uspravno u krevetu, gledajui ga kako je ita pod svjetlom
brzo upaljene svjetiljke, Kia je shvatila da to nije kakav uobiajeni poziv u
Ta-Ming. Ti nisu stizali u ovo doba, i nisu ga toliko duboko potresali.
Odjenuo se u urbi i uas otiao s uvarima, ne rekavi nita nita ni
njoj, nikome. Takoer uznemirujue. Spalio je poruku, inae bi je ona
pronala i proitala im bi bila sama.
Neto kasnije prolaz vremena te noi je zamagljen Hwan je doao s
drugom porukom, onom naslovljenom na nju.
Toliko je lako mogao ekati do jutra. To bi znailo svu razliku. Ili je poruka
mogla uope ne stii do nje.
Donio ju je Qin, obogaljeni prosjak s ulice.
Saznala je, i inilo ju je to poniznom ak i sada, da je nije povjerio nikome.
Da je platio novie pijanom trgovcu (a zato je on bio na ulici, prolazio,
toliko kasno?) da ga nosi - nosi ga itavim dugim putem uokolo do prednjih
dveri imanja. I tamo je ostao, bolno na nogama, lupajui po vratima i viui,
dok netko nije pospano, gnjevno doao.
A zatim je zahtijevao, glasno, silovito, bez da je ustuknuo, da mu dovedu
Hwana, i nikog drugog osim Hwana.
I, nevjerojatno (jo jedan izvor straha u njenom zamiljanju tih trenutaka),
nisu ga izbatinali i odbili. Hwan, budan otkako je gospodar izjahao, doao je
vidjeti u emu je mete.
Mete.
Prihvatio je poruku, predanu iz ruke u ruku, i donio joj je. Odmah, ne
ekajui jutro. Moda je znao da e biti budna. Moda je bio uplaen. Nikada
nije pitala, mada je bio s njom itavim putem do ovamo, do Chenyaa.
Kao i Qin.
Ne moe sa sigurnou rei zato ih je zadrala sa sobom, ali inilo se
ispravnim, inilo se... potrebnim. Dok je itala Taijevu poruku, Kia je osjetila
kako je obuzima neka unutarnja zapovijed.
Mogua opasnost. Budi jako oprezna, napisao je.
Oprezna je znailo sjetiti se Zhouovog lica dok je itao poziv iz palae, dok
ga je spaljivao, dok je odlazio. Bez laku no, bez zbogom.
Prvoga se ministra moglo opisati na mnoge naine, ali nikada nije bio
kukavac a te je noi izgledao uplaeno. A Kia je ve imala dovoljno osjeaja
opasnosti da ima skrivene dragulje u vrtu.
Bilo je to dovoljno sjea se sada, u Chenyau, usred druge noi, kasnoga
ljeta. Sve te stvari zajedno, i osjeaj (njena majka takoer ga je imala) kada
treba uiniti neto odluno.
Odluno. Postojao je samo jedan potez koji je mogla poduzeti. Kao kockar
to baca kocke u kasnononoj igri u okrugu naslade, riskirajui sve to ima.
Bila je tada pomalo gruba prema Hwanu, igrajui na njegovu ljubav za nju,
ljubav koju je njegovala iz vlastitih razloga. S druge strane, gotovo mu je
sigurno spasila ivot.
Njene upute bile su precizne, mnogo sigurnije nego to se osjeala. Iznutra,
bila je uasnuta. Nareeno mu je da poe kroz dveri sam. Imao je da pronae
sjedalicu s baldahinom na ulicama etvrti uvijek su bile jedna ili dvije, ak i
kasno u noi, s nosaima spremnim da nekoga odnesu na tajni sastanak, ili
kui s kojega.
Imao je da stavi prosjaka, Qina, u tu sjedalicu s baldahinom, i odvede je
uokolo do stranje strane posjeda.
Hwanove su se oi rairile, sjea se.
Imao je da to uini odmah, hladno je rekla, ili nikada vie ne pronae
naklonosti u njenom pogledu. Ako bi to uistinu uinio, rekla je, gledajui
ravno u njega pri svjetlosti svjetiljke, odjevena u svoju nonu halju, otkrio bi
vrlo veliku naklonost.
Poao je da uini kako mu je rekla.
Ona se ustade i odjene sama, kreui se hitro sada kada je donijela odluku,
kao da brzina moe nadvladati predomiljanje. Bogovi su sami znali to treba
doi, ali ako je u ovome bila u krivu nije bilo izvjesno da e proivjeti dan.
 Uze jo dragulja iz krinje u sobi. Nije bilo smisla da ih ostavi. Poe sama
kroz golem i tih vrt, pored jezera i otoka i malih, privezanih amaca i
bambusova luga i travnatog prostora gdje je Wen Zhou igrao igre s drugim
dvorjanima. Staza je vijugala kroz nono cvijee. Udahnu njegov miris.
Doe do sjenice, pronae drvo gdje je sakrila onu malu vreicu. Prisvoji je
(prljajui ruke) i zatim se sama popnu uza zid, sluei se brijestovim drvetom
na istonom kraju.
Nauila je kako se penjati kao djevojica u Sardiji, bila je dobra u tome,
bolja od veine djeaka, smatrajui oguljeno koljeno ili lakat znakom asti.
Jo uvijek ima oiljak na lijevom koljenu. U Sjevernom je okrugu bilo slabe
potrebe za penjanjem, ili ovdje na imanju, ali nekih se stvari tijelo sjea.
Dvojica Kanlina pojavie se iz sjene kada se spusti na ulicu. Nije ni na
trenutak sumnjala da e biti tamo.
Odlazim sada, ree. Zbog poruke koju ste donijeli. Hoete li ostati sa
mnom?
Ostali su s njom.
Uinili su vie od toga, za bijega na zapad. Kao prvo, Kanlini su bili ti koji
su ih izveli iz etvrti u noi. Nijedan slubenik na vratima ne bi ih odbio.
Donosilo je to zlu sreu, u najmanju ruku. Shvaanje je bilo, ako su oni
odjeveni u crno vani, imali su razloga da budu, a tako i oni kojima su pratnja.
Tako je to bilo.
Zahvaljujui tome, preli su itav put kroz Xinan i do zapadnih vrata, bili su
tamo netom prije nego to je kraj policijskog sata otvorio grad. Dok su ekali
zoru i bubnjeve, Kia je dala Hwanu da dobavi koiju, i dva dobra konja za
Kanline.
S dolaskom jutra izali su iz Xinana, kreui se uz zapadnu cestu suprotno
od toka prometa koji je prilazio s dobrima za trnice. Kupovali su hranu dok
su ili, vino, kolae od prosa, sueno meso, breskve. Hwan je ponio novac.
Nije ga pitala gdje ga je nabavio. Njeni dragulji nee biti od pomoi dok ne
dosegnu trgovaki grad. Nije se kupovalo kuhana jaja ni kolae od jema s
jantarnim naunicama postavljenim u zlato.
Kasnije e saznati da su uspjeli napustiti grad samo zato to su se pokrenuli
tako brzo, izali i poli na zapad prije nego to se proiri glas o nesrei na
prijevoju Teng. I s njime, vijesti o carevom bijegu.
Kasnije toga dana prijestolnica sazna za ta zbivanja, i Ma-wai, i panika
buknu u gradu, zaguivi svaka vrata i svaku cestu prestravljenim ljudima u
bijegu.
Kia i njena skupina do tada su ve napustili carsku cestu. Odluila je da ima
previe ljudi koji bi je mogli znati na dobro znanom potanskom svratitu na
cesti. Koristio ga je dvor, to znai ljudi koji su mogli posjetiti kuu naslade
Paviljon mjeseine.
Skrenue na ravanju, pronadoe drugu cestu istok-zapad, nastavie se
kretati niz nju itav dan. Zastadoe prve noi u malom svratitu blizu farme
svile.
Kia nikada to nije znala, nitko ne moe ikada znati takve stvari, ali da su
ostali na carskoj cesti, zastali na potanskom svratitu te prve noi, njen vlastiti
ivot, i ivoti mnogih drugih moda bi bili drugaiji, u nastavku.
To je razlog zato nam se ponekad ini kao da je postojanje krhko,
neizvjesno, da nasumini vjetar moe puhnuti, sve promijeniti. Mogli su poi u
to svratite na carskoj cesti bila je to nagla pomisao, napustiti cestu. Moda
ne bi mogla spavati, lako se mogla ustati da kasno proee po vrtu, i vidjeti
dvojicu mukaraca u razgovoru na klupi pod dudovim drvetom...

Kanlini su im odravali brz korak, drei se sporednih cesta. Mijenjali su

konje svakoga dana dok konji ne postadoe teko dobavljivi. Stariji od dvojice
jedne veeri zapoe raspravu, utivo. Ime mu je bilo Ssu Tan. eljeli su znati
namjerava li nastaviti na zapad, ili planira poi na jug, ili ak na sjever. Sasvim
dobro pitanje.
Ali znailo je da je morala imati pojma kamo ide.
Odabrala je Chenyao, ree im tako te veeri, tek toliko da navede odredite
koliko ita drugo. Bio je ve blizu, tada, dovoljno velik da im dopusti da se
stope s gradom, prodaju neto dragulja. Imao je ceste to vode u svim
smjerovima, bio je nauen na putnike u prolazu, esto iz dalekih krajeva.
Ljudi u Chenyau imali su prie, i nisu ih morali priati.
Kada stigoe, Hwan dogovori najam kue pristojne veliine, s osobljem da
je vodi. Vidno je bio vjet u takvom pregovaranju, ali takoer je pomoglo,
Kia je znala, da su obojica Kanlina poli s njim i stajali sa strane. Nitko nije
bio sklon uvrijediti one odjevene u crno na bilo koji mogui nain, a nekoga
koga su sluila dvojica ne valja uznemiravati.
Nesvojstven nedostatak energije i volje spustio se na Kiu od trenutka kada
uzee gradsku kuu. Znala je to, zna to noas, tjednima kasnije, dok lei budna.
Nema jasne (ili ak mutne) zamisli to da idue uini. Zajedno sa svima
ostalima Chenyao je sada prepun izbjeglica iz Xinana i drugdje gledaju
kretanja vojnika sa sjevera i sjeverozapada, u prolazu, kako jau ili stupaju,
mrkih lica. Neka od lica Kii izgledaju vrlo mlado.
Vojske se ovoga ljeta kreu kroz itav Kitai.
Hvataju se za vijesti, ili glasine vijesti. Qin provodi jutra na trnici prosei
novie, mada to uope nije potrebno. Ali otkriva da ljudi priaju
obogaljenom prosjaku i sazna gotovo koliko i Kanlini saznaju kroz vlastite
puteve.
Kia nikada nije pitala to su ti putevi. Previe je zahvalna na njihovom
prisustvu, nevoljna nametati se. Nou se okupljaju i dijele to znaju.
Znaju da je palaa Ta-Ming naveliko vidjela pokolja, kao i velik dio Xinana.
Da je sada mirnije u prijestolnici, ali udnovato, napeto, grad pod opsadom.
Izvijen pred iduim udarcem, netko ree.
Znaju da je car Taizu sada car-otac, navodno na putu na jugozapad, s onu
stranu Velike rijeke. Shinzu sada njima vlada, iako Xinan i Yenling dre
pobunjenici, to ini potenim pitanje moe li se i za koga rei da vlada
Kitaijem.
Na sjeverozapadu je bila bitka, nedaleko Dugog zida. Ovisno o tome tko
pria priu, bila je to pobjeda protiv pobunjenika, ili pobjeda za njih. Znali su
od poetka svoga putovanja da je Zhou mrtav, i Jian. Ponovno budna nou jer
neka ivotinja kriknu na ulici, Kia razmilja o ratu, licima djeaka vienim u
redovima vojske, o Kitaiju, ovoj zemlji u koju je dola pred mnogo godina sa
svojom pipom, svojom utom kosom i zelenim oima, i toliko mlada.
U ljetnoj tami, uz zvijezde na svome prozoru okrenutom prema jugu,
donese ili prihvati odluku u svome srcu. S njome je ponovno strah, i alost,
ali takoer neka vrst umirenja nemira i tjeskobe, to je ono za to se govori da
prihvaanje donosi, zar ne?
S time, doima se da joj se vrati jasnoa, osjeaj da moe razrijeiti stvari,
napraviti planove, izbor i zatim sljedei. Kao prvo, nikoga od etvorice
mukaraca s njom ne treba time optereivati. To je njena odluka, i mora biti
samo njena, misli ona.
Usne.
Ujutro, kada su mukarci vani svojim poslom, na trnici, kupujui dobra za
domainstvo, gonei saznanja, ona da jednome od sluga da joj pozove
sjedalicu s baldahinom i poe do trgoveve radnje, sama.
Gotovo je sigurno da je prevari cijenom koju ponudi za ogrlicu od ada i
zlatni bro u obliku zmaja, ali ne misli da je bio neuveno nepoten, moda
zastraen njenim dranjem i nemarno izreenim spomenom da je kod kue
ekaju Kanlini.
Poe na jo jedno mjesto, provede jo jedan pregovor, i vrati se kui prije
ostalih.
Te veeri, u svojoj odaji, zatrai kist i tintu i papir i, neto kasnije, pod
svjetlou svjetiljke, napie jednu poruku naslovljenu na njih etvoricu.
Chenyao je, predloi, dobro mjesto za Hwana da zasada ostane. On i Qin
imat e novca (svrha jutronje razmjene) da zadre kuu, da kupe hranu, da
ive... ako rat ne potraje vjeno.
Kanlini, zna, nee od nje prihvatiti novac. Unajmila ih je i platila Wen Jian.
Jo je to jedna udnovatost za Kiu, da ovu dvojicu koji su joj toliko znaili
ovoga ljeta, koji su joj spasili ivot duguje ne samo Taiju (kojega sada
ostavlja) nego i Predragoj Pratilji, koja je mrtva.
Zahvaljuje im imenom: Ssu Tan, i onaj mlai, Zhong Ma. Moli ih da
prihvate njenu zahvalnost i prenesu je voama u svome svetitu. I takoer, ako
bi bili toliko ljubazni, da prenesu tu istu zahvalnost, i zbogom, gospodaru Shen
Taiju, koji joj ih je poslao, ako ga ponovno sretnu.
Ima alosti, i ne napie taj dio brzo, ni lako. Ali kojoj je eni ikada bio
obean ivot, koja je ikada ivjela ivot, bez alosti? A barem ne sjedi nad
stubama od ada na mjeseini, i eka, eka dok joj ivot truni.
Bio ju je zamolio da to ne ini kada on poe domu nakon smrti svoga oca.
Zavrio je na Kuala Noru meu duhovima. Ona je zavrila s Wen Zhouom.
Ili, ne, misli ona. Zavrila je ovdje.
Zavri pisati i odloi kist, pue u pismo dok se tinta ne osui. Ostavi ga na
pisaem stolu i ustane i uzme novac koji je danas primila i stavi veinu na stol.
Oni e biti u redu, pomisli. Ako rat ne potraje predugo.
Pogleda kroz prozor. Vidi ljetne zvijezde. Vrijeme je. Nije se presvukla u
nonu halju. Ne ide na poinak. Trebat e biti tiha, na odlasku, ali sjedalica s
baldahinom koju je unajmila sada bi ve trebala biti pred vratima, a
domainstvo je naviklo na njenu nemirnost. Trebalo bi biti u redu.
Uzme dio novca koji je zadrala za sebe, i malenu vreicu s nakitom koji e
trebati za putovanje. Dugo putovanje. Teko. Unajmila je dvojicu uvara,
platila im treinu dogovorene naknade, i uredila da se pridrui poveoj skupini
koja odlazi u zoru. Dvojica uvara njen su doprinos njihovoj sigurnosti. Tako
se te stvari ine.
Uvijek ima skupina ove ili one vrste to odlaze iz Chenyaa. Voe ove
doimali su se kao da znaju ime se bave, dok su jutros govorili s njom, to je
dobro. Nije uistinu sigurno, naravno, posebno ne sada, i za enu, ali svijet
nikada nije. ali to nema svoju pipu, smetena misao.
Moda e nai koju na putu. Vrijeme je da poe. Tiho prijee pod i otvori
svoja vrata na mraan hodnik. Morat e prekoraiti treu stubu na stubitu
prema dolje, sjeti se. Ta kripi. Provjerila je to ranije toga dana.
Igrom sluaja, to nije bitno.
Sva etvorica su u hodniku. Hwan, Qin, oba Kanlina. Odjeveni su za
putovanje.
Ah, dobro, ree Ssu Tan. Upravo smo odluili da vas probudimo.
Sjedalica stoji vani ve neko vrijeme. Moramo poi, ako se elimo pridruiti
karavani prije nego to poe.
Usta su joj otvorena. Hwan dri, zaklanja rukom, jednu svijeu. Moe im
vidjeti lica. Nevjerojatno, svi se smijee.
Kia kae: Ne moete... ni od koga od vas ne mogu traiti da poe na ovo
putovanje!
Niste pitali, ree Qin. Kada ima zid uz koji se moe nasloniti, neko
vrijeme moe stajati. Odabrali smo.
Ne moete! ree ona ponovno. Znate li uope kamo idem?
Naravno da znamo, ree Ssu Tan. Mislili smo da ete to odluiti pred
neko vrijeme. Priali smo o tome.
Vi... vi ste priali o tome to u odluiti? Htjela bi biti ljuta.
Hwan ree, tiho: Priali smo o tome to emo mi uiniti, gospo, jednom
kada vi donesete svoju odluku.
Mlai Kanlin, Zhong Ma, ne kae nita. Njegove oi nikada je nisu
napustile, i jo uvijek se smijei.
Ali idem u Sardiju! zavapi ona.
Idete domu, ree Ssu Tan.
Ali to nije va dom.
Nije, sloi se on. Ali Zhong Mau i meni povjereni ste na brigu, i obojicu
bi nas posramilo da vam pustimo da pobjegnete.
Nemate dunosti jednom kada napustim Kitai! ree ona. Poela je,
meutim, plakati, to joj oteava da se dobro opire.
Nije tako, ree Zhong Ma, tiho.
Tan se osmjehne. Moete se prepirati o dunostima Kanlina jednom kada
budemo na cesti. Imat emo puno vremena, vjerujem.
To je pustinja Tarkan, ree Kia, u oaju. Ljudi tamo umiru!
Razlog vie da budemo s vama, ree Hwan. A zatim: Jutros smo vam na
trnici kupili pipu. Za putovanje.

Traje pola godine, malo vie, putovanje Putem svile kroz pustinje i zatim uz
uske planinske prijevoje to se penju do Sardije. Ne umru. Ona bi gotovo
sigurno bila umrla, bez njih. Qin, ispostavi se, moe jahati devu.
Napadnu ih dvaput, napadae odbiju. Ima pjeanih oluja. Druga od tih kota
Ssu Tana desnog oka, ali s njima je lijenik (voa skupine je iskusan) i on
nanese lijek i zavoje od gaze i Tan preivi. Nosi povez preko oka nakon toga.
Kia mu kae da zbog njega izgleda kao razbojnik iz drevnih dana.
On i Zhong Ma do tada vie ne nose svoje crne halje. Skinuli su ih nakon to
prooe kroz trei i posljednji garnizon na koridoru Kanshu. U tom su
trenutku, uistinu, ostavili carstvo za sobom.
Negdje u isto to vrijeme ona je donijela jo jednu odluku.
Ime mi je Saira, ree im.
U ustima ima okus poput proljetnih treanja, dok to izgovara. Oni svi
koriste to ime, ili je spominju na taj nain, iznenaujue lako, od toga trenutka.
Na kraju jako duge ceste, preplanuli i umorni, stignu preko kraja pijeska i
kamena na visoke, zelene panjake okruene planinama. Kada vidi konje po
prvi put, Nebeske konje (jo uvijek je malo strae), zna da je kui.
Prolo je devet godina. Njeni majka i otac su ivi. Svi osim jednoga od
njene brae i sestara. Nema mnogo sjaja i ada, ali manje praine i buke, u
potpunosti. Trgovci idu u oba smjera, na istok i esto sada na zapad (nove se
sile tamo uzdiu). Tijekom vremena uspije prodati, komad po komad, svoje
dragulje. Kitanski se rad visoko cijeni zapadno odavde, sazna. Nebo je plavo, a
planinski zrak je posve drugaiji od onoga s kojim je nauila ivjeti u Xinanu,
sa utim vjetrom to pue i dva milijuna dua.
U njenoj obitelji ima male djece, nevjerojatno. Ima glazbe. Naui ne bojati
se konja, i s vremenom jednoga jae, trenutak koji nikada nee zaboraviti. Ima
alosti, ima sjeanja.
Qin ostane, isprva primi dobrodolicu u domu njena oca, a zatim u njenom.
Hwan ostane. Dovoljno je imuna da treba podvornika da upravlja
domainstvom.
Zhong Ma poe kui. Mlad je, ponosan na svoje putovanje, i na to to je
Kanlin. Da mu pismo da ga ponese natrag. Treba joj vremena da ga napie.
alost, sjeanje.
Ssu Tan ostane. Uda se za njega. Jedno od njihove djece, zelenooka
djevojica, mada s tamnijom kosom od svoje majke, neizrecivo je darovita u
uenju glazbe. Savlada svih dvadeset i osam timanja pipe prije nego to navri
dvanaest godina.
Svijet, misli Saira, kroz svoje dane, moe donijeti neoekivane darove.
 27.

N ije bio sretan u onoj maloj utvrdi nad Kuala Norom, ali Bytsan sri Nespo
nije mogao iskreno rei da mu je njegov samoopisani zaobilazni
manevar da se makne s tog mjesta jo poboljao ivot.
Odobrili su njegovu zamisao za rukovanje konjima danim Kitancu. Dobio
je unaprjeenje i sada se znalo da se izravno sporazumijevao s palaom u
Rygyalu, to je bilo korisno, oito. Sada je bio u daleko veoj utvrdi.
S druge strane, ovdje nije imao jasne uloge u zapovjednom nizu, to je bilo
nespretno i zbog ega nije bio voljen. inom je nadjaavao asnike koji su
dulje sluili, ali ovdje je bio samo da eka jednu posebnu osobu, ili poruku, s
druge strane granice.
Takoer je znao, svakoga jutra i kroz svaki dan i u svaku dugu ljetnu veer,
to njegov otac misli o svemu tome.
Prvenstveno, zato jer je njegov otac bio zapovjednik utvrde Dosmad.
Dosmad, gdje je Bytsan bio postavljen da eka mogui dolazak Kitanca
obdarenog apsurdnim brojem sardijskih konja.
Bytsan nije znao tko je ovdje upravo postavljen na mjesto zapovjednika
utvrde kada je iznio svoj pametni prijedlog za Sardijce. Jedna od (brojnih)
nesretnih strana bivanja u toliko zabaenoj utvrdi. Bilo je to nesretno
iznenaenje.
Njegov je otac potpuno i nesuzdrano osuivao carski dar. Mislio je da je to
in dekadentne ludosti. Ali budui da je u Taguru bilo nemogue, ak i za
visokorangiranog asnika, da kae ita takvo, zapovjednik utvrde Nespo
praznio je svoj bijes na svom vlastitom bezvrijednome sinu, koji je, igrom
sluaja, sada sluio pod njime, i koji je oigledno dao prijedloge za dopune
daru, uinivi izvjesnijim da e se dogoditi.
Konji su bili ovdje u Dosmadu, u velikim torovima izvan zidina. Trebalo ih
je hraniti i pojiti, redovito jahati, nadgledati zdravlje. Poslati nezdrave konje na
istok loe bi se ogledalo na Tagur, bio je primoran da shvati zapovjednik
Nespo, a to bi, slijedno, moglo imati posljedice za njega, koji se pribliavao
umirovljenju.
 Malena vojska ljudi stigla je s konjima da izvrava te dunosti, dodavi
bremenima zapovjednika utvrde. Zaduio je svoga sina da njima upravlja. Bilo
je to ispod Bytsanova novog ina, ali Sardijci su bili jedini razlog za
unaprjeenje njegova sina, stoga se mogao pobrinuti da im se pazi na kopita i
prehranu i da se sa njih etka govno i blato kada bi se uvaljali u njega. Mogao
je to sam obavljati, koliko je Nespa bila briga. U stvari, bilo bi mu drae tako.
Rekao je to Bytsanu.
Bilo je lako kriviti svoga sina za sve ovo: Bytsan je bio taj koji je dvoru dao
prijedlog da dre konje ovdje.
to se Nespa sri Mgara ticalo, bila je to budalasta ideja dodana budalastom
daru. Ono to valja uiniti, ako se mora nastaviti s ovime, jest istovariti sve
dvije stotine i pedeset njih Kitancu na Kuala Noru i pustiti ga da uini to moe
da ih odvede gdjegod ih eli. Ako se konji ukradu ili razbjee, obole, ili uginu
po putu, toliko bolje po Tagur, u Nespovom pogledu.
Ne daje se sardijske konjike konje nekadanjem neprijatelju koji bi mogao
biti budui neprijatelj. To se ne radi. I nije namjeravao nikoga sluati,
pogotovo ne svog beznadnog sina, kako raspreda o sporazumu potpisanom
nakon Kuala Nora, ili odavanju poasti eljama predivne princeze koju su im
toliko ljubazno podarili Kitanci, vjeno nevrijedni povjerenja.
U stvari, objavio je Nespo svome sinu jedne veeri ranije toga ljeta, itava
ova stvar s princezom i konjima mogla bi biti dio kitanskog sloenog kovanja
urote.
Bytsan, koji je bio daleko previe suvremen u svojim razmiljanjima i
previe sklon proturjeiti ako bi njegov otac rekao da sunce sja u podne za
plavonebog dana, rekao je: Nakon dvadeset godina? Dugo vremena za
kovanje zavjere. Mislim da ih se previe boji.
Nespo ga je izbacio iz svojih odaja zbog toga.
inio je to esto, izbacivao Bytsana. Pozvao bi ga natrag idue veeri, ili
one poslije ako se uistinu razljutio, jer... no, jer mu je to sin, zar ne? I zato jer
nije svaka do posljednje stvari koju je rekao bila budalasta.
Bilo je mogue, tek jedva, za starog vojnog asnika u Taguru da prihvati da
se svijet mijenja. Ne mora mu se to sviati, valja rei.
I nije bio siguran kako se osjea kada stigoe glasnici preko granice u
kasno ljeto, dva jahaa pod barjakom mira, da kau da je Kitanac s Kuala Nora
doao po svoje konje to je pokazalo da je njegov pametni sin ipak bio u
pravu.

Sastadoe se, svaki s pola tuceta pratioca, na otvorenom tlu blizu skupine
brijestova. Breuljkast krajolik izmeu utvrde Dosmad i prefekturnog grada
Hsiena bilo je jedno od mjesta relativno otvorene zemlje izmeu Kitaija i
Taguranske visoravni.
Shen Tai, vidje, jaui prema mjestu gdje je drugi ovjek ve ekao, imao je
Kanlinske ratnike kao pratnju. Malo iznenadi Bytsana, koliko mu je bilo drago
da vidi drugog ovjeka.
Nespo je htio da njegov sin nosi oklop bio je silno ponosan na taguranske
verine koulje, bolje od iega u Kitaiju ali Bytsan je odbio. Bio je vru,
vlaan dan, nisu ili u bitku, a bilo bi mu neugodno kada bi Kitanac zakljuio
da nosi oklop za paradu.
Shen Tai prvi sjai, s Dynlala. Ganu Bytsana kada ponovno vidje svoga
konja, kako izgleda dobro zbrinut.
Kitanac koraknu naprijed. Zastade i nakloni se, ruke preko ake. Bytsan se
sjeao toga o njemu. Sa zamahom sie iz sedla i uini isto, ne marei to su
njegovi vlastiti vojnici mislili. Shen Tai je to prvi uinio, zar ne? A njih su
dvoje podijelili no u kolibi meu mrtvima.
Ree, na kitanskom: Jo se nisi zasitio Kanlina? iroko se osmjehnu.
Drugi se ovjek lagano nasmijei. Ona je bila lana, ovi nisu. Drago mi je
da te opet vidim.
Meni je drago da si preivio.
Hvala.
Hodali su zajedno, malo udaljeni od svojih pratnji. Bio je teak dan,
optereen vjerojatnou kie, koja je bila nuno potrebna.
Shen Tai ree: Dynlal je vie nego velianstven. eli li ga natrag?
Mogu to uiniti ovjeku, Kitanci ili neki od njih mogu. Bytsan odmahnu
glavom. Bio je dar. Poaen sam da si zadovoljan njime.
Odabrao si tri konja iz stada?
Bytsan je to uinio, naravno. Nije ni bio srameljiv.
Ree: Bojim se da sam uzeo tri najbolja.
Shen Tai se ponovno osmjehnu, mada je postojao udan osjeaj da mu
osmijeh dolazi teko. Bytsan pogleda poblie, i zapita se.
Drugi ovjek primijeti pogled.
Naali se, odvie promiljeno. Ah, no, kako bi Taguranac raspoznao
dobroga konja?
Bytsan si dopusti da uzvrati osmijeh. Ali sada kada je to primijetio, bilo je
oito, ak i s kitanskom vjetinom skrivanja misli, da se Shen Tai promijenio
otkako je napustio jezero.
No, zato ne bi?
Jesi li otkrio tko te pokuao ubiti? upita.
Vidje drugog ovjeka kako se ukoi, oklijeva.
 Bio si tamo, ree Shen Tai, odvie nemarno. Bila je to lana Kanlinka.
Bilo je to odbijanje. Bytsan osjeti kako se zacrvenje, ponien. Okrenu se u
stranu, da to prikrije.

Tai zaali svoje rijei im ih izgovori. Ponovno zastade, oklijevajui, ovo je

bilo teko. Drugi je ovjek bio Taguranac, a Kitai je bio usred pobune.
Udahnu. Odluio je vjerovati ovome ovjeku, ranije pored jezera. Ree:
Oprosti mi. To je bio sramotan odgovor. Ali nisam o ovome ni s kime
priao.
Nemoj se siliti da-
Bio je to Wen Zhou, prvi ministar, koji je poslao onu ubojicu. A na cesti je
bilo drugih. Kao to si mislio da bi moglo biti.
Vidje Taguranca, irokih ramena, preplanulog od sunca, kako se okrenu da
ga pogleda. U blizini nije bilo nikoga, to je bilo dobro. Tai zau dalek tutanj
grmljavine. Bit e kie.
Prvi ministar Kitaija toliko te mrzi?
Toliko me mrzio, ree Tai.
Vie ne?
Mrtav je.
I ako je to Tagurancima govorilo neto to nisu jo saznali, neka bude.
Saznat e, a zato to ne bi bio ovaj ovjek, njegov... no, njegov prijatelj, koji e
prenijeti vijesti.
Bytsan je zurio. To bi moglo biti znano u Rygyalu, ali nisam siguran da
jest.
Na sjeveroistoku je dolo do ustanka, ree Tai. Prvi ministar Wen Zhou
prihvatio je krivnju to ga je dozvolio.
To je zasada dovoljno, pomisli.
I ubijen je?
Tai kimnu.
Dakle... ti nisi u opasnosti?
Ne vie nego bilo koji ovjek u tekim vremenima.
Ali jesi li... je li ti car odao poast? Kao to si zasluio?
Jest. Zahvaljujem ti to si to uinio moguim.
Bila je to istina, naravno. Tai je imao bogatstvo, znatno imanje, i pristup
moi ako ju eli. Iako je car koji mu je dao te stvari putovao negdje juno
odavde, ak i sada, prema Velikoj rijeci, i vie nije vladao Kitaijem.
Ne treba rei svu istinu, ne s vojskama u pokretu.
A ti? upita. Vie nisi u svojoj utvrdi. To je dobro?
Uglavnom. U Dosmadu sam, oito. Moj... moj je otac zapovjednik.
 Tai ga pogleda. Jesi li znao da je on...?
Jesam li toliko oito budala? Upravo je bio premjeten.
To nije dobro?
Bytsan sri Nespo odmahnu glavom toliko potiteno, Tai se nasmija.
ao mi je, ree. Oevi i sinovi...
Krivim tebe, ree Taguranac zajedljivo. I odjednom se inilo da su
ponovno onakvima kakvi su bili za duge noi pored jezera.
Prijatelj sam ti, ree Tai s prenaglaenom ozbiljnou. Jedna uloga
prijatelja jest prihvatiti takvu krivnju bez pitanja.
alio se, ali drugi se ovjek ne osmjehnu.
Za trenutak, Tai doda: Znam da je ovo promijenilo i tvoj ivot.
Drugi kimnu. Hvala, ree. Bytsan pogleda oblake nad njima. Mogu
donijeti Sardijce kasno danas, ili sutra ujutro, ako to bolje odgovara.
Sutra jako dobro odgovara. Imat u sa sobom ezdeset Kanlina. Imat e
oruje, uvijek ga imaju, ali ovdje su samo da vode i uvaju konje. Molim te,
reci svojim ljudima da se ne uzbune.
Zato bi Kitanac uzbunio taguranskog vojnika?
Tai se iroko osmjehnu.
Bytsan uzvrati osmijeh. Ali dat u im do znanja. Taguranac ponovno
zastade, oklijevajui. to radi s konjima?
S obzirom na okolnosti koje su podijelili, poteno pitanje. Tai slegnu
ramenima. Jedinu stvar koja ima smisla, na kraju... ponudio sam ih caru.
Nije trebao imenovati cara, pomisli. Ali odjednom zamisli Bytsana nekoliko
tjedana od danas, kako saznaje istinu, shvaa da je Tai...
Zna li, ree iznenada, da se car Taizu povukao s Feniksova prijestolja u
korist svoga sina?
Ne bi znali. Ne ovdje, ne jo.
Bytsan otvori usta, otkri zub koji nedostaje. Kojeg sina? upita tiho.
Treeg Sina. Nasljednika. Shinzu iz Devete dinastije sada je car Kitaija,
vladao tisuu godina.
Je... je li pola poruka u Rygyal?
Ne znam. Moda. Ako hitro poalje glas, mogla bi stii od tebe. Sve je to
svjee, doao sam ovdje brzo.
Bytsan je ponovno zurio u njega. Ovo bi mogao biti dar to mi daje.
Malen, ako jest.
Ne toliko malen, biti onaj s vijestima koje mijenjaju svijet.
Moda, ree ponovno Tai. Ako je tako, drago mi je zbog tebe.
Bytsan ga je jo uvijek paljivo gledao. Je li ti drago zbog promjene?
Ovo se zasjeklo blizu kosti ovaj put. ovjek u mom poloaju, ili tvome...
tko smo mi da budemo sretni ili nesretni zbog onoga to se zbiva u palaama?
Tai odjednom poeli au vina.
Ali jesmo, ree Bytsan sri Nespo. Uvijek imamo miljenje o tim
promjenama.
Moda s vremenom, ree Tai.
Drugi ovjek skrenu pogled. Dakle, odvest e Sardijce novom caru?
Sluit e mu, s njima?
I upravo u tom trenutku na poljani pored granice s Tagurom, pod tekim
nebom s grmljavinom prema jugu ak dok je otvarao usta da odgovori, Tai
neto shvati.
Navede mu srce da pone bubnjati, toliko je nagla bila svijest, toliko
silovita.
Ne, ree tiho, i zatim to ponovi. Ne. Neu.
Bytsan vrati pogled na njega, ekao je.
Tai ree: Idem kui.
Zatim doda jo neto, misao za koju nije ni znao da ju nosi dok ne zau
vlastiti glas kako je izgovara.
Taguranac je sluao, drei pogled na Taiju. Za trenutak kimnu glavom, i
ree, takoer tiho, neto jednako neoekivano.
Naklonie se jedan drugome i rastadoe do iduega jutra, sloie se, kada
e se Nebeski konji sa zapada, dar Princeze bijelog ada, prevesti preko
granice u Kitai.

Gledajui unatrag, Tai e prozvati taj dan jo jednim od onih koji mu

promijenie ivot. Razgranate staze, donesene odluke. Ponekad ovjek ipak
ima izbora, pomisli.
Dok je jahao natrag sa sastanka s Bytsanom shvati, ponovno, da je iznutra
ve bio donio odluku, samo ju je trebao priznati, izrei, donijeti u svijet. Osjeti
mir iznutra, dok su jahali. Nije se ovako osjeao, shvati, otkako je napustio
Kuala Nor.
Ali ta svijest da sve to je sada eli poi kui svojim dvjema majkama i
mlaem bratu i oevu grobu, i Liuovu do sada nije bila jedino to e izai iz
toga dana i noi pored granice.
Oluja stignu tog poslijepodneva.
Teka mirnoa zraka, tiina ptica, bila ju je predvidjela. Kada se prolomi
nad njih, s munjama to paraju juno nebo, grmljavinom koja puca kao bijes
bogova, blagoslovljeno su bili pod krovom na trgovakoj postaji i svratitu
izmeu Hsiena i granice.
U vremenima mira, a bilo je sada dvadeset godina mira, Tagur i Kitai
uistinu su trgovali, a ovo je bilo jedno od mjesta gdje se to dogaalo.
Dok je kia bubnjala po krovu, a grmljavina tutnjila i reala, Tai je ispijao
au za aom ni po emu posebnoga vina, i inio najbolje to moe da se
obrani od usmenog napada.
Wei Song je bila kruta od bijesa, regrutirala je ak Lu Chena da se pridrui
njenom napadu a vrlo iskusni voa Taijevih Kanlina, ma koliko pun
potovanja ostade, nije bio suzdran u slaganju s njom.
Song je bila manje pristojna. Nazove ga budalom. Uinio je neto to se
doimalo pogrekom, njima je dvoje rekao svoje namjere. Iao je kui; Kanlini
e odvesti konje caru.
Tai, ne moe to uiniti! Kasnije, da. Naravno, da. Ali ne prije nego to mu
sam dovede Sardijce! Mora vidjeti tebe!
Upravo ga je oslovila imenom, to nikada nije inila.
Jo jedan znak da je bila uistinu uzrujana. Kao da je trebao jo dokaza.
Gurnu joj au vina preko drvenog stola. Ona se ne obazre na nju. Oi su joj
bile bijesne. Bila je jako gnjevna.
Ganut sam da bi Kanlinska ratnica toliko brinula o odlukama svoga
poslodavca, ree, pokuavajui postii laki ton.
Ona opsova. Nikada nije ni to inila. Lu Chen je izgledao zapanjeno.
Vie nisi moj poslodavac! odrjeito ree Song. Unajmila nas je Wen
Jian, ili si zaboravio?
Zau se jo jedan tutanj grmljavine, ali bio je sada sjeverno od njih, oluja je
prolazila. Mrtva je, ree on. Bio je pomalo pijan, shvati. Ubili su je u Ma-
waiju.
Pogleda dvoje Kanlina s druge strane stola. Bili su sami u prostoru za
objedovanje svratita, na dugim klupama za grubim stolom. Ve su objedovali.
Sunce e biti na zalazu, ali nije se moglo vidjeti. Teka je kia ranije udarala,
inilo se da sada slabi. Taiju je bilo ao Kanlina koji su poli natrag u Hsien da
dovedu ostatak druine. Preuzet e konje ujutro i krenuti s njima na sjever.
Krenut e ezdeset Kanlina. Ne Tai.
On e ii kui. Prijei posljednji most preko rijeke Wai.
Razmisli na trenutak. ekaj. Ako te plaa Jian, onda te vie ne plaa. Nisi
mi ak ni duna...
Rijei mu se zagubie, jer je Song odjednom izgledala jako opasno. Lu
Chen pomirljivo podignu ruku.
On kimnu Chenu, koji ree: Nije tako, gospodaru. Gospa Wen Jian predala
je naem svetitu novani iznos kojim vam je osigurala deset kanlinskih uvara
na deset godina.
to? To je... to nema smisla! Bio je potresen, ponovno.
 Otkada se, ree ledeno Song, ene s dvora moraju ponaati na nain koji
ima smisla? Je li neumjerenost toliko zauujua stvar? Pomislila bih da si do
sada ve nauio tu lekciju!
Zaista nije govorila s potovanjem. Odvie uzrujana, zakljui Tai. Odlui da
e joj oprostiti.
Uzmi jo vina, ree.
Ne elim vina! ree ona odrjeito. elim da ima malo pameti. Jo nisi
dio dvora! Mora biti oprezniji!
Ne elim biti dio dvora, to je itava... to je poanta!
Znam to! uzviknu ona. Ali najprije odvedi konje caru! Nakloni se devet
puta, prihvati njegovu zahvalu. Onda odbij poloaj jer osjea sinovu potrebu
da poe kui tititi svoju obitelj, s mrtvim ocem i starijim bratom. Potovat e
to. Mora to potovati. Moe te uiniti prefektom ili neto i pustiti te.
Ne mora uiniti nita, ree Tai. to je bilo istinito, i ona je to znala.
Ali hoe!
Zato? Zato hoe?
I sred njena bijesa, i onoga to je takoer jasno bio strah, Tai u njenim
oima vidje treptaj zaigranosti. Song odmahnu glavom. Jer mu nisi naroito
koristan u ratu, Tai, jednom kad dobije tvoje konje.
Ponovno iskoristi njegovo ime. Ona sjede vrlo uspravno, gledajui ga. Lu
Chen se pravio da ga zanimaju mrlje vina na drvetu stola.
Gnjev na trenutak, zatim alost, zatim neto drugo. Tai podignu obje ruke u
znak predaje, i poe se smijati. Vino, ponajvie, mada vino takoer moe
povesti prema bijesu. Jo jedan prasak grmljavine, na odlasku.
Song se ne nasmijei na njegovu zabavu. Zurila je u njega, ljutito mu
uzvraajui pogled. Razmislite, ree. Gospodaru Shen, molim vas,
razmislite. Barem ga je ponovno propisno oslovljavala.
Nastavi: Car zna da je va brat bio s Wen Zhouom. To vas stavlja pod
sumnju.
Zna i da me Zhou pokuao ubiti.
Nije bitno. Nije to Wen Zhou, to je va brat, njegova smrt. Vai osjeaji s
time. I Jianina. Zna da je platila za vae uvare. Za nas. Tai je zurio u nju.
Song ree: Sjetit e se da ste bili na jahanju iz Xinana, kada je rekao
vojnicima za prijevoj Teng i uzrokovao ono to se dogodilo u Ma-waiju.
Ne znamo je li to uinio! uskliknu Tai.
Pogleda oko sebe, da bude siguran da su bili sami.
Da, znamo, ree meko Lu Cheng. I takoer znamo da je to gotovo
sigurno bio ispravan potez. Bilo je potrebno.
Sima Zian je takoer tako mislio! ree Song. Kad bi bio ovdje, rekao bi
to, a vi biste ga sluali! Shinzu je trebao Zhouovu smrt, i mogao je predvidjeti
to bi se poslije dogodilo Wen Jian, ak i odgovor svoga oca na njenu smrt.
Carstvo je trebalo mlaeg cara da se odupre Roshanu. Tko to moe porei?
Ne elim vjerovati da je sve to smjerao, ree Tai, vrsto drei svoju
vinsku au.
Problem, pravi problem, bio je da je uistinu smatrao to moguim. I sam je
tako razmiljao tijekom tog uasnog dana. A te ga misli otada nisu napustile.
Pogleda dvoje Kanlina. Udahnu i ree, tiho: U pravu ste. Ali to je jedan od
razloga zato ne idem na sjever. Prihvaam da bi to to kaete moglo biti
istinito. Prihvaam ak i da su to djela koja ljudi na dvoru, na vlasti, moraju
uiniti, ako ele voditi carstvo, posebno u vrijeme rata. Ali to je... ne
prihvaam to za vlastiti ivot.
Znam to, ree Song, tiim glasom. Ali ako ete se povui, ostati sigurni i
ne pod sumnjom, morate mu prvo pokloniti konje i biti vieni kako se
klanjate, nosei prsten koji vam je dao. Car mora vidjeti da se ne krijete od
njega. uti vau molbu za doputenjem da poete. Odluiti da vam vjeruje.
U pravu je, gospodaru, ree Lu Chen.
Gospodar Sima bi se sloio sa mnom, ponovi Song.
Tai je prostrijeli pogledom. Gospodar Sima nikad u svome ivotu nije
imao ikakav poloaj na-
Znam, prekinu ga ona, mada blago. Ali svejedno bi se sloio sa mnom.
Shen Tai, uzmite konje na sjever, zatim ga molite da vas pusti da poete kui
kao vau nagradu.
A ako odbije?
Ona zagrize usnu. Ponovno je izgledala mlado, odjednom. Ne znam. Ali
znam da sam u pravu, ree prkosno.

Zatraio je pisai stol, papir i tintu, kistove, svjetiljke za svoju sobu.

Oluja je prola. Njegov prozor bio je okrenut prema jugu, to je znailo
dobru sreu; njegova je bila najbolja soba, na kraju dugog hodnika na katu.
Rastvorio je kapke. Zrak je bio sladak i blag, vruina slomljena kiom. Tai je
uo zvuk vode kako kaplje s isturenih streha. Sunce je gotovo bilo zalo kada
poe pisati.
Bilo je to teko pismo. Zapoe s punim pozdravom, besprijekorno stroga
oblika, prizivajui sve to je o ovome nauio dok je uio za ispite. Prva
poslanica novome caru, koja tumai zato se ne vraa kako mu je naloeno. Jer
njegova sitna kanlinska uvarica nije bila jedina prkosna osoba u ovome
svratitu.
Iskoristi svaki carski naslov kojega se mogao sjetiti. Upotrijebi svoj
najpaljiviji krasopis. Ovo je bilo pismo koje mu moe odluiti ivot.
Zbog toga, prizove ak i Li-Mei, zahvaljujui carskoj obitelji, Devetoj
dinastiji, za veliku ast uinjenu jedinoj keri njegova oca. Naravno, taj izraz
zahvalnosti bio je takoer podsjetnik da je obitelj Shen povezana s dinastijom,
i sigurno bi se mogla smatrati odanom.
Ne spomenu svoga brata. Liu je umro asno, hrabro, ali bilo je najmudrije
ne spominjati nikakve poveznice s Wen Zhouom.
Ipak natuknu, takoer zaobilazno, da njegova majka i vrlo voljena
konkubina njegova oca ive same u domainstvu, samo s mlaim sinom koji
jo uvijek sazrijeva, i da tako ive ve dugo vremena.
Spomenu da on sam jo nije vidio nadgrobni spomenik svoga asnoga oca i
natpis na tome spomeniku. Nije bio u mogunosti kleknuti pred njega, niti izliti
rtvu ljevanicu za pretke. Bio je na Kuala Noru. Sardijski su konji dolazili caru
zbog toga, ve su stigli, ako Shinzu ita ovo pismo.
Sve osim deset Nebeskih konja (zadrao je deset, jer ima ljudi kojima mora
odati poast i nagraditi ih za njihovu pomo) Shen Tai je ponizno pruao
uzvienom caru Shinzuu, da se upotrijebe kako Nebeski Sin i njegovi
savjetnici smatraju prikladnim. Pitanje je to od velikog ponosa za najmanje
vrijednog slugu velianstvenog cara, Shen Taija, sina Shen Gaova, da moe
pomoi Kitaiju na ovaj nain. Iskoristi sve inove i naslove svoga oca na tome
mjestu u pismu.
Pisao je o svojoj vlastitoj odanosti Devetoj dinastiji i samome caru, budui
da je taj koji sada dri Feniksovo prijestolje (i koji e se uzdii kao feniks iz
pepela rata!) sam pomogao Taiju, udostojivi se da se zauzme za njega
jednoga dana u Ma-waiju, i drugi put u palai, protiv ubojitih spletki ovjeka
ije obeaeno ime Tai nee niti napisati.
Razmiljao je o tom dijelu neko vrijeme, dok se no vani smraivala, ali
zacijelo je bilo ispravno uiniti jasnim da je Wen Zhou Taiju htio smrt.
Ponovno zastade, oklijevajui, otpijajui vino, itajui iznova to je
napisao, zatim spomenu prstenje koje su cijenjeni i presvijetli car i car-otac,
uvali ih bozi u svih devet nebesa i podarili im mir, svaki ponaosob dali
nevrijednome ali odanome Shen Taiju, iz vlastitih ruku.
Gledao je taj dio, i pitao se o njemu, bi li se ikako moglo iitati kao misao
da bi otac, ne sin, trebao biti na prijestolju, kada zau vrata od sobe kako se
otvore.
Ne okrenu se, ostade na prostirci pred pisaim stolom, licem okrenut prema
otvorenom prozoru. Puhao je povjetarac, i izale su zvijezde, ali tri su
svjetiljke osvjetljavale sobu prejako da bi ih se jasno moglo vidjeti.
Da sam netko tko vam eli smrt, sada biste ve bili mrtvi, ree ona.
 Tai odloi kist. To je bila jedna od prvih stvari koje si mi ikada rekla, na
Gvozdenim vratima.
Sjeam se, ree ona. Kako si znao da sam to ja?
Nestrpljivo odmahnu glavom, gledajui van. Tko bi drugi bio?
Stvarno? Ne ubojica iz Tagura, moda? Koji u posljednjem trenutku
pokuava sprijeiti konje da prijeu granicu?
Imam kanlinske uvare, ree Tai. Ne bi doao ni blizu ovoj sobi.
Prepoznao sam tvoj korak, Song. Ipak ga sada ve znam.
Aha, ree ona.
Mislio sam da sam ovaj put zakraunao vrata.
Jesi. Ovo je staro svratite. Drvo se mie, previe prostora izmeu vrata i
zida. Ma se moe upotrijebiti da se podigne zasun.
Jo uvijek je gledao kroz prozor. Nisam li to trebao uti?
Vjerojatno, ree ona, mada netko uvjeban to moe izvesti tiho. Zato
treba uvare.
Bio je umoran, ali takoer zaigran. Stvarno? Zato bi se ubojica zamarao
mnome? Navodno nisam nikome od koristi, u vrijeme rata.
Na trenutak je bila tiha. Bila sam ljuta. Nisam to mislila.
Istina je, meutim. Jednom kada car dobije konje.
Ne mislim... ne mislim da je istina, osobno. Pokuavala sam biti
uvjerljiva.
Njen korak, kako ulazi u sobu.
Trenutak kasnije jedna od svjetiljki se ugasi. Ona najblia njemu, koja mu je
osvjetljavala pisai stol. I zato jer je dola blie on osjeti miris parfema.
Nikada nije nosila parfem.
On se okrenu.
Ve je bila prela do druge svjetiljke. Sagnu se i puhnu da ugasi i nju,
ostavivi samo onu pokraj kreveta. Okrenu se prema njemu.
Jo uvijek pokuavam biti uvjerljiva, ree Wei Song, i pusti da joj tunika
klizne s ramena na pod.
Tai brzo ustade. Na trenutak skrenu pogled, zatim mu se oi privukoe
natrag na nju. Taj gipki lik. Imala je dugu, plitku posjekotinu preko rebara na
jednoj strani. Znao je kako je zadobila tu ranu.
Molim da oprosti moju srameljivost sa svjetlima, promrmlja.
Srameljivost? Tai uspje rei.
Jedina svjetiljka pored nje osvjetljavala je jednu dojku vie od druge, i
lijevu stranu njena lica. Polagano, podignu obje ruke i poe oslobaati igle iz
kose.
Song, to... ovo je da me uvjeri da poem na sjever? Ne treba-
 Nije, ree ona, podignutih ruku, izlaui svoje tijelo njegovu pogledu.
To nije bila istina, o uvjeravanju. Samo je zvualo kao domiljata stvar za
rei. Opaska za okrug naslade? Tamo su domiljate, znam. I prelijepe.
Odloi jednu dugu iglu na stoli pored kreveta, a zatim izvue i odloi
drugu, kreui se polako, dok je svjetlost na nju padala. Ovo je zbogom,
ree. Moda se ne sretnemo ponovno, budui da nee poi na sjever.
Tai je bio opinjen njenim kretnjama. Ubila je za njega, vidio ju je kako to
ini u Chenyau, u vrtu. Bila je sada bosa, nosila samo tanke kanlinske hlae,
nita do pasa.
Posljednja se igla oslobodi i ona istrese kosu.
Zbogom? ree Tai. Unajmljena si na deset godina! Do tada si moja!
Pokuavao je biti ironian.
Samo ako smo ivi, ree ona. Skrenu pogled, vidje je kako zagrize usnu.
Voljna sam biti tvoja, ree.
to to govori?
Pogleda ponovno u njega, i ne odgovori. Ali njene iroko postavljene oi
bile su na njegovima, nepokolebljive, i pomisli, jo jednom, koliko ona ima
hrabrosti.
A zatim, po drugi put toga dana, Tai shvati da se unutar njega neto ve
zbilo, moda pred neko vrijeme, a da on tek, u ovom svjetiljkom
osvijetljenome trenutku poslije grmljavine, poinje to saznavati. Odmahnu
glavom u udu.
Mogu sada otii, ree ona, i poi prije jutra, da preuzmem konje.
Ne. Ja moram tamo biti, sjea se? ree Tai. Udahnu. Ne elim da ode,
Song.
Izgledala je mlado, sitno, gotovo nepodnoljivo izloeno.
Ree, s hrapavou u glasu: Ne elim da ikada ode.
Ona ponovno skrenu pogled, iznenada. Vidje je kako ovaj put udahne, zatim
polako ispusti dah. Ree: Misli li to stvarno? To nije zato jer sam bila
toliko... jer sam uinila ovo?
I prije sam vidio razodjevene ene, Song.
Ona podignu pogled. Znam. A ja sam mrava, i imam ovu novu ranu, koja
e biti jo jedan oiljak. I jo jedan na nozi, i znam da imam nedostatno malo
potovanja i-
Nije uope bila daleko. On koraknu naprijed i stavi ruku, njeno, preko
njenih usta. Zatim je odmaknu i poljubi je, takoer njeno, taj prvi put. Zatim to
uini ponovno, drugaije.
Pogleda je, pod jedinom svjetiljkom koja je jo gorjela. Oiju na
njegovima, ona ree: Nemam previe iskustva u ovim stvarima.
Neto kasnije. Njena desna noga preko njegova tijela gdje su leali u krevetu,
njena glava na njegovu ramenu, razlivene kose. Svjetiljka se ugasila pred neko
vrijeme. Kia je prestala kapati sa streha. Mogli su vidjeti mjeseinu, uti
nonu pticu kako pjeva.
Tai ree: Nema previe iskustva?
Osjeti vie nego to je vidje kako se nasmijei. Rekli su mi da mukarci
vole to uti od ene. Da se od toga osjeaju mono.
Tako to djeluje?
Tako su mi rekli. Njena ruka igrala mu se na prsima, plovila dolje prema
trbuhu, zatim natrag gore. Bio si na Planini kamenog bubnja, Tai. Trebao bi
se sjeati to se tamo dogaa nou. Ili nijedna ena nije...?
Ne mislim da u na to odgovoriti.
Ne jo, moda, promrmlja ona.
Mjesec je polegao trag svjetlosti niz pod sobe.
ini se da stalno ulazi u moje odaje, ree on.
Pa, jednom sam te spaavala od ene-lije, sjea se?
Nije bila ena-lija.
Bila je zamka. Iznimno lijepa.
Iznimno, sloi se on.
Ona frknu. ak i ako to nije bio daiji, Sima Zian i ja sloili smo se da nisi
u stanju oduprijeti joj se te noi, a odvesti guvernerovu ki u postelju stavilo bi
te u vrlo teak poloaj.
Tako dakle, ree oprezno Tai. Ti i pjesnik ste se sloili po tom pitanju?
Jesmo. Htjeli su te u tekom poloaju, naravno. Xu Bihai je htio konje.
Ne misli da se moda jednostavno zaljubila u mene?
Pretpostavljam da postoji ta mogunost, ree Song. Njen je ton dao
naslutiti suprotno.
Bila je vrlo lijepa, ree Tai.
Song ne ree nita.
I ti si, ree on.
Ah. To e mene sigurno navesti da se zaljubim. Ponovno se nasmija. Bila
bih te napala da si mi doao u sobu na cesti.
Vjerujem u to.
Ne bih to sada uinila, ree, lano skrueno.
Na njemu je bio red da se nasmije. Drago mi je da to ujem. Za trenutak,
ree: Song, htio sam te prve noi na Gvozdenim vratima, kada si ula.
Znam, ree ona. Osjeti kako slegnu ramenima. Sada je ve znao tu
kretnju. Nisam se osjeala polaskano. Bio si sam dvije godine. Bilo koja
ena...
Ne. Bila si ti. Mislim od trenutka kada si doetala u dvoritu.
Kosa mi je bila rasputena, ree. Mukarci su jako predvidljivi.
Jesu li? Jesam li?
Tiina. Ti ne toliko.
Sluali su pticu vani.
Doi u na sjever, ree on.
Ona odmahnu glavom, puna osjeaja. Ne. Ve si donio tu odluku, Tai, zla
je srea zapoeti putovanje poslije toga. Zavri svoje pismo. Ponijet emo ga
sa sobom. Odluili smo da bi te tvoja sestra i injenica da te Zhou pokuao
ubiti trebale drati sigurnim. Uz konje.
Odluili ste to?
Da, Lu Chen i ja.
A to ako ja odluim-?
Tai, ve jesi. Bio je to astan izbor. Samo me bilo strah.
A sada e mene biti strah za tebe. Rat je, ide daleko.
Ona se tiho nasmija. Ja sam Kanlinska ratnica, jaem meu ezdesetero
drugih. To je jedan strah koji ne treba razumno imati.
Kada je strah razuman?
Ruka joj se prestade kretati, leala je na njegovim prsima.
A poslije? upita. Kada stigne do cara?
Oklijevala je. Ima jedna stvar koju moram uiniti. Leao je tamo,
sjeajui se: elimo ubiti njih dvojicu kasnije. To se mora uiniti.
Stisnu joj ruku. Song, ako sama ubije tu dvojicu, a itko te povee sa
mnom-
Znam, promrmlja. To nije to. Ona dvojica iz Vojske drugog okruga
vjerojatno su ve mrtvi. Posramili su nas, a nae svetite to nee dopustiti.
Mislim da car to zna. Ne mislim da e biti nezadovoljan. To nije ono to sam
mislila.
to onda...?
Moram zatraiti doputenje da se povuem iz Kanlina. Moram to napraviti
u vlastitom svetitu.
Ne ree nita. Bio je duboko ganut.
Ona pogreno shvati njegovu tiinu. Ne traim nita, Tai. Ako je ovo samo
veeras, ja sam-
On joj ponovno stavi ruku preko usta. Mora se vratiti, Song. Trebam te da
mi pokae drugi nain za ivot.
Bila sam samo Kanlinka, ree ona, kad on odmaknu ruku.
Moemo li uiti jedno drugo?
 Osjeti kako kimnu glavom. Ali ne vjerujem da e ti svijet dopustiti da
ostane pored tog potoka svih svojih dana.
Moda ne. Ali ne elim se izgubiti u praini i buci. Biti ono to je Liu
postao. U Ta-Mingu.
Ako ikada povrate Ta-Ming.
Da.
Misli li... misli li da hoe?
Tai je leao u tami, mislei o tome.
Da. Moda potraje, ali novi je car mudriji od Roshana, a mislim da e
Roshan uskoro umrijeti. Ovo nije kraj Devete dinastije.
Bit e promjena.
Proe rukom kroz njenu kosu: nezamislivi dar bivanja u mogunosti da to
uini. Ovo je promjena, Song.
Tako dakle. Draa sam ti ovakva? Posluna i pokorna? Ruka joj se
ponovno poe kretati.
Pokorna? Je li to kao ono neiskustvo, ranije?
Moram mnogo nauiti, promrmlja. Znam to. I podignu glavu s njegova
ramena i kliznu dolje u smjeru u kojem joj je ruka pola.
Neto kasnije, Tai uspje, s neto napora, rei: Jesu li te to nauili na Planini
kamenog bubnja?
Ne, ree ona, s mjesta nie niz krevet. A zatim, drugaijim glasom: Ali ja
nisam konkubina, Tai.
Nipoto, promrmlja.
Osjeti kako joj se glava podignu. to to znai? Nedostaju mi vjetine na
koje si navikao?
Moda bi ih mogla stei, ree on razborito. Uz dovoljno truda i vremena
da-
Ispusti otar, priguen zvuk.
Nisam ula ono posljednje, promrmlja ona draesno.
On se potrudi da se pribere. O, Song. Hou li preivjeti ivot s tobom?
Ako bude oprezniji s onime to govori, ree ona, zamiljeno, ne vidim
zato ne. Ali ja nisam konkubina, Shen Tai.
Rekoh da to znam, prigovori on. Prije nego to si me ugrizla.
Nakalja se. Osjeao se nevjerojatno sigurnim u sebe. Sigurnim u svijet, ili
ovaj njegov mali dio.
Ree: Bila bi to velika ast ako biste mi, gospodarice Wei Song, prije nego
to povedete moje konje na sjever, dozvolili da saznam ime vaega oca, i vae
majke, i mjesto njihova doma, kako bi moja majka mogla stupiti u kontakt s
njima po pitanju mogunosti za budunost.
 Ona se prestade kretati. Imao je osjeaj da gricka donju usnu.
Ree: Vaoj bi sluavki bilo drago ako bi vaa asna majka bila voljna
pokrenuti takvu komunikaciju.
ija je formalnost, s obzirom na to gdje je upravo tada bila, i to sada
nastavi initi, bila uistinu osobita.
Posegnu dolje i povue je (bila je toliko sitna), polegnu na lea, i premjesti
se nad nju. Ubrzo nakon toga ona poe tiho jecati, a zatim neto uurbanije, a
zatim, neto kasnije, dok je ptica vani jo pjevala, ree, na pola puta izmeu
stenjanja i plaa: Jesi li to nauio u Sjevernom okrugu?
Da, ree on.
Dobro, ree ona. Svia mi se.
I izvije svoje tijelo na nain na koji ju je vidio da ini kada je odskoila uza
zid u Chenyau ili se borila sama protiv ubojica s dva maa, i ponovno je bila
nad njim. Njene usne pronaoe njegove, i uini neto sa zubima to ga nagna
da shvati, odjednom, da to nije bila nikakva ena-lija o kojoj je sanjao toliko
ivopisno za tih noi na cesti iz Chenyaa. Bila je to ona.
udnovatost svijeta.
U njemu je rasla svjetlost, iva poput prvog proljetnog cvijeta nad
snijegom, i osjeaj da je sve ovo duboko nezaslueno, da nije vrijedan takvoga
dara.
Takoer se sada a Tai si ne dopusti da tome okrene lea u njemu zbivao
oprotaj, bolan: zelenim oima i zlatnoj kosi, glazbi, i njenoj vlastitoj
hrabrosti.
Zacijelo je ovjeku bilo doputeno da pamti te stvari? Bilo bi pogreno da
ih ne pamti, pomisli Tai.
Razgranate staze. Obrat dana i godinjih doba i godina. ivot katkad prua
ljubav, esto alost. Ako je ovjek jako sretan, istinsko prijateljstvo. Katkad bi
doao rat.
ovjek ini to moe da oblikuje svoj vlastiti mir, prije nego to prijee u
no i ostavi svijet za sobom, kao to ine svi ljudi, da ih se zaboravi ili pamti,
kako vrijeme ili ljubav dopuste.
 Epilog

D rugi Sin generala Shen Gaoa prijee most preko rijeke Wai i dosegnu
svoj dom istoga dana kada An Li, obino zvan Roshan, umre u
odmoritu na toplicama Ma-wai, nedaleko od Xinana.
Roshan, za kojega se znalo da nije zdrav, nije umro od eerne bolesti. Ubio
ga je sluga dok se odmarao nakon uzimanja ljekovitih voda. Slugi je dao nalog
za taj in, i opskrbio ga orujem, An Lijev najstariji sin. An Rong se nije
slagao s odreenim politikama svoga oca i po naravi je bio nestrpljiv.
Sluga je bio pogubljen. ovjek moe pristati da bude orue nasilne smrti u
tenji za nagradama. Te nagrade ne dolaze uvijek s neupitnom sigurnou.
Mnogo dalje na sjeveru istog toga dana, u sivi sat prije zore, Tarduka, sina i
nasljednika bogovskog kaghana, ubi vuk u vlastitoj jurti.
Nikakvi psi nisu lajali, niti jedan nije ni na koji nain dao znak da je vuk
uao u logor gdje su nasljednik i nekoliko njegovih sljedbenika bili usred
lova. Tarduk je imao vremena da krikne prije nego to mu razdera grlo. Vuka
pogodie bar dvije strijele dok je bjeao kroz maglu koja se dizala.
Nijedan pas ne poe za njim.
Spletove okolnosti ovakve vrste dogaaje to se zbivaju u isto vrijeme,
meusobno jako udaljene rijetko primjeuju oni koji ive (ili umiru) kroz
upletene trenutke i dane. Samo paljivi povjesniar s pristupom spisima ima
izgleda otkriti takve spone, paljivo itajui zapise sauvane iz ranijeg
vremena ili dinastije. Moe pronai zadovoljstvo uenjaka, ili biti ganut na
promiljanje, dok ih razmatra.
Pronaeni spletovi nemaju uvijek neko znaenje.
Istovremenost tih trenutaka ne mijenja nuno tijek povijesti, niti baca
svjetlost unatrag na razloge i naine na koje ljudi ine to to ine.
Uenjaki pogled koji je prevladavao jest da, jedino ako bi se moglo
pokazati da dogaaji izviru iz istih pobuda, ili ako znaajni lik sazna to se
zbilo drugdje, i kada, postalo bi vano zabiljeiti takve spone u zapisu
prolosti.
Bilo je nekih koji su govorili drugaije. Njihov je pogled takav u kojem se
prolost smatra svitkom iz kojeg bi mudri, razmotavajui ga, mogli iitati
kako vrijeme i sudbina i bogovi pokazuju rasplitanje sloenih uzoraka, a
uzorci se mogu ponavljati.
Svejedno, izvjesno je da bi se ak i oni takvoga miljenja sloili da Shen
Tai taj sin generala Shen Gaoa, na povratku kui nije bio dovoljno vaan u
tim ranim danima An Lijeve Pobune da bi njegova kretanja bila dio ikakvog
znaajnog uzorka.
Samo bi pripovjeda pria, ne istinski uenjak netko tko oblikuje priu za
palau ili trnicu opazio taj splet okolnosti i procijenio ih vrijednim
prianja, a ni pripovjedai pria nisu bili vani. O tome su se mandarini-
povjesniari mogli sloiti.
Shen Tai u tom trenutku jo nije ni poloio ispite! Nije imao nikakav
slubeni poloaj, zapravo, iako mu je svaki poteni ljetopisac morao priznati
hrabrost na Kuala-Noru, i ulogu koju su njegovi sardijski konji s vremenom
odigrali.
* * *
Njegova majka i Druga Majka bile su u Hangduu, prefekturnom gradiu.
Uzele su kola da kupe namirnice, obavijesti Taija podvornik domainstva.
Podvornik se neprestano klanjao i smjekao dok je govorio. Moglo bi se rei
da blista, pomisli Tai.
Da, ree podvornik, Najmlai Sin Chao bio im je pratnja, s nekoliko
krupnijih slugu da nose teke motke.
Ne, nevolja jo nije dosegla njihov trgovaki gradi ni u kojem ozbiljnom
obliku, ali uvijek je najbolje biti oprezan, gospodaru, zar ne?
Jest, sloi se Tai.
Podvornik, i sluge domainstva koji su se gomilali iza njega u ubrzo
prepunom dvoritu, bili su vidno ganuti povratkom Drugog Sina. Tai se i sam
tako osjeao. kripa kapije bio je zvuk koji bi ga mogao potjerati u pla ako
ne bude paljiv.
Paulovnije koje su bacale sjenu na stazu jo uvijek su imale svo lie. Jesen
jo nije sasvim stigla. Breskve i ljive sve su obrane, obavijestie ga. Obitelj je
sa svime time ove godine bila temeljita. Gospa i Druga Gospa nadzirale su
spremanje voa iz vonjaka za zimu i moguu oskudicu hrane.
Tai se podsjeti da je i sam trebao poi u Hangdu. ovjek imena Pang, s
jednom nogom. Dugovao mu je novac za nadgledanje skrivene zalihe ita. Liu
mu je to rekao.
Liu je do sada ve ovdje bio pokopan.
Poe kroz imanje i u vrt, nosei vino u ahatnom peharu. Proe pored
jezerca gdje je proveo toliko vremena sa svojim ocem, gledajui Shen Gaoa
kako baca kruh zlatnim ribicama. Ribe su bile krupne i spore. Kamena je klupa
jo uvijek bila tamo. Naravno da jest. Zato bi se takve stvari mijenjale jer
ovjeka nema? Jesu li dvije godine predstavljale ikakvo vrijeme?
Za ljudska bia jesu. Dvije godine mogle su promijeniti svijet. Za kamenje,
za drvee kojem raste lie u proljee, pada u jesen, dvije godine bile su
beznaajne. Kamen u jezercu radi valove, valovi nestaju, nita ne ostaje.
Kada voljene osobe nestanu, ostanu sjeanja.
Tai proe kroz vonjak i doe do povienog tla gdje su bili grobovi,
nedaleko od mjesta gdje je njihov potok tekao na jug da sretne Wai i nestane.
Bio je tamo novi humak za Liua. Nad njime jo nije bilo oznake, nije bilo
natpisa osmiljenog i uklesanog u kamen. To e doi nakon to proe godina
dana. Nimalo vremena za drvee i kamenje i sunce to krui, samo jedna
godina. Ali tko je znao to e donijeti mukarcima i enama ispod neba?
Ne Tai. On nije imao dar vida. Nije, pomisli iznenada, aman. acnu se,
zapita zato mu je ta slika dola.
Stajao je pred grobom svoga oca. Tamo je bilo mirno. Talasanje potoka,
nekoliko raspjevanih ptica, vjetar u liu. Drvee je bacalo sjenu nad mjestom
gdje je njegova obitelj leala i gdje e leati, gdje e on jednoga dana poivati.
Odloi pehar i kleknu. Nakloni glavu da dodirne zelenu travu pored groba.
Uini to tri puta. Ustade, ponovno uzevi pehar, i izlije rtvu ljevanicu na tlo,
za svoga oca.
Tek tada proita rijei koje su njegove majke (ili moda njegov brat Chao,
sada ne toliko mlad) tamo stavile.
Nije to bila, zaista to nije bila tako velika sluajnost da su odabrali stihove
Sima Ziana. Prognani Besmrtnik bio je naistaknutiji pjesnik njihova doba.
Naravno da bi razmotrili njegove rijei pri odabiru natpisa. Ali svejedno...
Tai proita:

Kada bira luk, odaberi vrsti,

Ako puta strijelu, pusti dugu,
Da zarobi neprijatelja, zarobi njihovog vou,
Ali nosi u sebi znanje
Da rat se donosi da donese se mir.

Katkad, pomisli Tai, ima previe stvari odjednom unutar ovjeka. Ne moe ak
ni zapoeti da ih sve razrjeava, uraditi ita vie nego osjeati punou u svome
srcu.
Dobro je odabran, zar ne? ree netko iza njega.
 Punoa u svome srcu.
Okrenu se.
Chao je bio taj koji je odluio o natpisu. Ponosna sam na njega, ree
njegova sestra.
Punoa se mogla preliti, kao rijeka u proljee. Kada vidi nju, uje glas
kojega se sjeao, Tai poe plakati.
Li-Mei koraknu naprijed. Brate, nemoj, ili u i ja!
Ve jest, vidje on. Bez rijei, primi je u ruke. Bila je odjevena u kanlinske
halje, to nije mogao razumjeti, nita vie nego to je mogao shvatiti da je bila
ovdje da je obgrli.
Njegova sestra polegnu glavu uza njegova prsa i njene ga ruke obavie, i
stajae tako zajedno pored groba i kamena njihova oca.

Nosila je kanlinsku crninu radi sigurnosti. Tako je doputovala. Bilo je prerano

da ire obznani svoje prisustvo. Obitelj ju je znala i sluge domainstva, ali selo
je znalo samo da su neki Kanlini doli s istoka na imanje Shenovih, a zatim su
stigli drugi nosei tijelo Najstarijeg Sina za pokop, a jedna od Ratnika, ena,
ostala je kao uvar.
Bilo je sada jo troje Kanlina, doli su s Taijem s granice.
Spasio si mi ivot, ree Li-Mei.
Prve rijei, kada se pomakoe do kamene klupe pored potoka (Shen Gaovo
najdrae mjesto na zemlji) i zajedno sjedoe.
Ispria mu priu, i udo naina na koji je svijet osmiljen preplavi Taija,
dok je sluao.
Dao mi je da stavim otisak ruke na konja naslikanog na zidu u pilji, ree
ona.
I: Tai, tamo sam ubila ovjeka.
I: Meshag je napola vuk, ali uinio je to to je uinio zbog tebe. (Od ranije
istog toga jutra, vie nije bio napola vuk.) A zatim, prema kraju: Htjela sam
ostati na Planini kamenog bubnja, ali odbili su me, iz istog razloga iz kojeg
rekoe da su odbili tebe.
Nisu me odbili, otiao sam!
Ona se naglas nasmija. Zvuk njena smijeha, ovdje kod kue, zacijeli ranu u
svijetu.
On ree: Li-Mei, odabrao sam enu. Suprugu.
to? to? Gdje je ona?
Vodi moje konje caru.
Ne-
Kanlinka je. Vodi ih na sjever sa ezdesetero drugih uvara.
 Na sjever? Kroz ovo? A ti si je pustio da to uini?
Tai alosno odmahnu glavom. To nije pravi nain da se to opie. Kad je
upozna, razumjet e. Li-Mei, ona je... ona bi mogla ak biti tebi ravna.
Njegova sestra frknu kao da to obacuje, na nain koji je vrlo dobro znao.
Zatim se osmjehnu. Je li tebi ravna?
Jest, ree on. Sluaj, sada u ti ispriati priu.
Zapoe na Kuala-Noru. Dok je govorio, sunce je prelazilo nebo, prolazei
iza bijelih oblaka i izvirui iz njih. Sluga doe, s osmijehom koji nije mogao
skinuti s lica, da kae da su se njegove dvije majke i njegov brat vratili iz
Hangdua, i Tai ustade i poe do njih u glavnome dvoritu i kleknu, i ustade, i
primi dobrodolicu kui.

Promatrajui, malo postrani jer je ve imala svoje trenutke s njime i vlastiti

povratak kui, Li-Mei je ojaena kada otkrije da ponovno plae.
Tai joj je ve rekao da namjerava ostati ovdje, ne poi novome caru.
Razumije to, naravno da razumije: u Kitaiju postoji duga tradicija, unatrag sve
do samog Cho majstora, o jakome ovjeku koji tei da uravnotei elju za
bivanjem na usluzi, dijelom dvora, u struji... i suprotnu udnju za mirom, za
rijekama i planinama i poniranjem u misli, dalje od kaosa palae.
Zna to, razumije svoga brata, shvaa da neto od toga to Tai osjea ima
veze s Liuom.
Ali ima osjeaj ve tada, tog prvog dana kada on doe kui da njene
vlastite potrebe idu u drugome smjeru. Carstvo je toliko mnogo vee od ovog
mirnog imanja pored potoka. Sada je ak bila i s onu stranu granica. A ima
odvie duboku glad za znanjem o stvarima, za udarom i bljetavilom svijeta.
S vremenom, ree Li-Mei samoj sebi. Nije u urbi.
U ovo su upleteni koraci i stupnjevi, zamke koje valja izbjei. Ali ovjek
koji je sada njihov car, velianstveni i uzvieni Shinzu, neko joj je prolazio
rukom niz lea dok je gledao ples u palai Ta-Ming. Pita se sjea li se on.
Moe li ga se navesti da se sjeti.
Pogleda oko sebe, vidi sluge kako plau i smijee se, i zatekne se kako se
neoekivano sjea drugog plesa: ovo je dvorite u kojem je jednom, vrlo
mlada, pokuala pruiti nastup svome ocu, i pala u lie zbog vjetra.
Tai je predloio da je zato pala. Liu je... Liu joj je rekao da nikada ne
dozvoli nastupu da prestane, ak i ako uini pogreku. Da nastavi, kao da
nikada nije ni pogrijeila, kao da nije mogla ni zamisliti da pogrijei.
Jo uvijek nije izlila ljevanicu za svoga najstarijeg brata. Nije sigurna da
ikada hoe.
Mnogo godina kasnije ipak to uini izlije rtvu za Shen Liua ali tek
nakon to neposredna prolost postade daleka prolost. Kako se sjeamo
mijenja kako ivimo.
Vrijeme tee u oba smjera. Od svojih ivota radimo prie.
* * *
Jesen doe. Lie paulovnije pade jedne noi, bilo je na tlu kad se
probudie. Ostavie ga na stazi jedan dan, obiteljska tradicija, a zatim svi
zajedno pometoe lie sljedeega jutra.
U zimu, stie poruka s dvora cara Shinzua, s njegova privremena dvora u
Shuquianu.
Velianstveni i uzvieni car potvrdi primitak poruke od svoga vjernog
sluge, Shen Taija. Potvrdi dolazak gotovo dvije stotine i pedeset sardijskih
konja u Shuquian, dar Kitaiju od istog odanog sluge carstva.
Suosjeajni car razumio je da nakon svojih napora na zapadu, i nemirnih
zbivanja unutar vlastite obitelji, gospodar Shen moda ima elju provesti
odreeno vrijeme sa svojom majkom, brinui se za stvari na imanju svoje
obitelji. Car odobrava takve odane nagone.
Oekivalo se da e se gospodar Shen sloiti da su svi odani i sposobni ljudi
potrebni Kitaiju u vremenima toliko nemirnim poput trenutnih, a njegovu
prisutnost na dvoru, ma gdje to bilo, car e u dogledno vrijeme proglasiti
dobrodolom.
Kao potvrdu te carske milosti, i kao priznanje za pruene usluge, car je
smatrao prikladnim podariti zemlje na jugu i istoku povrh onih ve podanih
Shen Taiju od strane cijenjenog cara-oca. Dokumenti su bili priloeni. Caru je
takoer drago da velikoduno pristane na zahtjev gospodara Shena za sedam
Sardijaca. Car poe toliko daleko da izrazi osobni pogled (to je bilo
neuobiajeno) da je to, s obzirom na okolnosti, skroman broj. Tih sedam konja
stii e, pod pratnjom, uskoro, ako bozi tako budu htjeli.
Tai duboko udahnu nekoliko puta zaredom, nakon to to proita i proita
ponovno. Uspio je, inilo se.
Zemlja zapravo nije careva da je moe dati, pomisli. Na istoku je bilo
previe neizvjesnosti. Svejedno, dokumenti su bili njegovi, Tai ih je drao u
rukama, a srea bi se mogla jednoga dana ponovno osmjehnuti Kitaiju i
Devetoj dinastiji. Vano je bilo da je njegova odsutnost s dvora prihvaena. Ili
se tako doimalo.
Sedam mu se konja vraalo. Bio je to broj koji je izabrao vrlo jednostavno:
obeao je deset Jian (htjela ih je nauiti da pleu); ostavio je tri s Bytsanom,
sedam ostadoe. Osim dva za sebe, imao je ljude za koje je htio konje.
Njegov mlai brat, njegova sestra. Jedan zapovjednik utvrde na Gvozdenim
vratima. Jedan pjesnik, ako ga ikada ponovno vidi. ena koju voli, kao
vjenani dar.
Ako je ikada ponovno vidi.
Konji uistinu dooe, nedugo nakon pisma, u pratnji dvadesetorice vojnika
iz Petog vojnog okruga. Novi vojnici ostadoe i premjestie ih u garnizon u
Hangduu. Dodijelie ih etrnaestoj vojsci, ije je sjedite bilo ovdje, ali
preciznije samome Taiju. Stigoe s dokumentima koji su ga imenovali viim
asnikom etrnaeste konjice, koji nosi odgovornost za odravanje reda u
Hangduu i okolnim seoskim krajevima. Odgovarao je izravno guverneru.
Bilo je predloeno da posjeti guvernera i prefekta najranije to okolnosti to
dopuste.
Dao je svojoj majci da pie Songinim roditeljima. Priinilo mu je to dan
dubokog promiljanja kada je saznao tko joj je otac. Na kraju, moda da oda
poast ovjeku koliko ita drugo, Tai je zavrio u smijehu, pored potoka. Ipak
je imalo smisla, tko je ona. Rekao je Li-Mei, pokuao je navesti da vidi zato je
to smijeno, ali nije se nasmijala, samo je izgledala zamiljeno.
Stie odgovor, naslovljen na njegovu majku, pruajui slubeni pristanak
Wei Songina oca na prijedlog obitelji Shen o asnom braku s njegovom keri.
Pismo prenese osobno divljenje za generala Shen Gaoa, ali takoer istaknu
da kanlinske ene, prema kodeksu reda, uvijek imaju pravo odbiti takve
ponude kako bi ostale meu Ratnicima. Njen otac e prenijeti Wei Song vlastiti
pristanak, ali odluka e biti njena.
Kroz zimu, koja je u njihovoj regiji bila blagoslovljeno blaga, s obzirom
na ostale muke koje su se odvijale, Tai se posveti zadacima u prefekturi.
Ratovanje jo nije doseglo okrug, ali ljudi u bijegu jesu, i bilo je tegoba.
Odmetnici, bilo iz potrebe ili iz ugrabljene prilike, postadoe problem, i
vojnici etrnaeste bili su zaokupljeni izlaenjem na kraj s njima.
Tai takoer donese odluku (ne teku) i poe dijeliti zalihe ita iz Liuove
skrivene itnice. Zadui za to svoga brata Chaoa, uz pomo Panga, ovjeka u
Hangduu.
Njihova je obitelj imala dovoljno sredstava. Liuov vlastiti imetak bio je
veinom u Xinanu i vjerojatno je bio izgubljen nakon njegove smrti, zbog
njegove veze s Wen Zhouom. Bilo je prerano da to istrai, ali Tai je sada i sam
bio imuan, a Li-Mei je primila znatne darove kada su je uinili princezom. Ti
darovi dospjeli su ovdje, budui da se oekivalo da ona nikada vie nee
vidjeti Kitai.
Tai dade jednoga konja njoj i drugoga Chaou.
Za veeri kada nije bio vani u ophodnji sa svojom konjicom, pio je vino,
pisao poeziju, itao.
 Jo jedno pismo stie jednoga poslijepodneva, donese ga kurir s
jugozapada: Sima Zian posla pozdrave i ljubav svome prijatelju i javi da je jo
uvijek s carem-ocem. Bilo je tigrova i gibona tamo gdje su bili. Pjesnik je
doputovao do jaruga Velike rijeke i ostade miljenja da na svijetu nema mjesta
poput njih. Posla tri kratke pjesme koje je napisao.
Stie glas da je An Li umro.
Na to se pojavi treptaj nade, ali ne potraja dugo. Pobuna je preuzela svoj
ivot, ili ivote, koji su sezali predaleko i mnogo dalje od ivota ovjeka koji
ju je zapoeo.
Kiilo je, ceste su bile blatne, kao i uvijek zimi.
Nita ne stie od Wei Song do proljea.
U to godinje doba, kada su stabla breskve i marelice cvala u vonjaku, s
magnolijama u cvatu i paulovnijama kojima raste novo lie i ponovno
poinje bacati sjenu na stazu, napokon stie pismo.
Tai ga proita i izrauna udaljenost i vrijeme. Bilo je est dana do punog
mjeseca. Krenu iduega jutra, s dvoje preostalih Kanlina i desetoricom iz svoje
konjice. Jahao je Dynlala, i vodili su drugog sardijskog konja, najmanjega.
Ili su sjeverno uz rijenu cestu, onu kojom je putovao itavog svoga
ivota. Znao je svako svratite po putu, dudove lugove i farme svile. Vidjee
jednom lisicu, pored ceste.
Sretoe jednu bandu odmetnika, ali skupina velika poput njihove, teko
naoruana, bila je odvie zastraujua i banditi se stopie natrag sa umom. Tai
upamti gdje su bili. Poslat e kasnije vojnike niz ovu cestu. Ti mukarci
sigurno su prijetili ljudima koji ovdje ive. Moe se aliti zbog razloga koji
navode ljude da postanu odmetnici, ali ne moe se tome povlaivati.
Petoga dana stigoe do vorita s carskom cestom. Na zapadu je stajalo
selo. Istono odavde nalazilo se mjesto gdje je sjedio u koiji ureenoj perjem
vodomara i govorio s An Lijem, koji je donio unitenje Kitaiju, a sada je bio
mrtav, ostavivi propast i rat svuda uokolo.
Dalje od te toke niz cestu stajalo je potansko svratite gdje je upoznao
Jian. Jedan od Taijeve konjice s Gvozdenih vrata ime mu je bilo Wujen Ning
tamo je umro, titei Dynlala.
Wei Song je bila ranjena, titei njega.
Nisu morali ii toliko daleko. Bili su tamo gdje su trebali biti. Puni mjesec
e noas izai. ekao je, meu druinom vojnika i dvoje Kanlinskih ratnika.
Pojedoe vojniki obrok pored ceste. Ponovno proita njeno pismo.

Saznadoh od svoga oca da odobrava moj brak. Primih takoer otpust od starjeina svoga
svetita da se povuem iz Kanlinskih ratnika, i zavrih za to potrebne obrede. Jahat u na jug za
 dom tvoga oca, ako je to prihvatljivo. Sjedila sam pored otvorenih prozora kroz jesen i zimu, i
nauila razumjeti pjesme o tome bolje nego ikada prije. Ponekad sam bila gnjevna na tebe, to si
me naveo da se ovako osjeam. Ponekad udim samo da te vidim, i da moja praina bude
spojena s tvojom kada umrem. Pruilo bi mi mnogo zadovoljstva, budui muu, ako bi se susreo
sa mnom pored mosta nad svojim potokom, gdje se susree s carskom cestom izmeu Xinana i
zapada. Bit u tamo kada izae drugi puni mjesec proljea. Moda e me pratiti kui s Cho-fu-
Saa?

Mjesec izae kada pogleda istono niz cestu.

I s njime, tono u izlazak mjeseca, doe ona, jaui niz carsku cestu s
desetak drugova i uvara. Zatreba mu trenutak da je prepozna: vie nije nosila
kanlinsku crninu. Nikada je nije vidio ni u kakvoj drugoj odjei. Nije nosila
nikakvu elegantnu svadbenu odjeu. Putovala je, i imali su jo udaljenosti za
projahati. Wei Song je nosila smee kone jahae hlae i svijetlozelenu tuniku
s kratkom, tamnozelenom nadtunikom, jer u zraku je jo uvijek bilo svjeine.
Kosa joj je bila paljivo privrena iglama, vidje.
On sjai i korakom se udalji od svojih ljudi.
Vidje je kako se obrati svojoj pratnji i ona, takoer, sjai i poe prema
njemu, tako da se sretoe, sami, na luku mosta.
Hvala to dooste, gospodaru, ree ona. Nakloni se.
I on se nakloni. Moje srce prestiglo nas je oboje, izreknu citat. Zima je
bila duga bez tebe. Doveo sam ti sardijskog konja.
Song se nasmijei. Svidjet e mi se to.
On ree: Kako si znala staro ime za ovaj most?
Cho-fu-Sa? Ponovno se nasmijei. Pitala sam. Starjeine u kanlinskim
svetitima vrlo su mudri.
Znam to, ree on.
Ona ree: Zadovoljstvo mi je da te vidim, budui muu.
eli li da ti pokaem koliko je meni zadovoljstvo? upita on.
Ona se zaista zacrvenje, zatim odmahnu glavom. Nismo jo vjenani, Shen
Tai, a drugi nas gledaju. elim se propisno pojaviti pred tvojom majkom.
I mojom sestrom, ree on. I ona eka.
Songine oi se rairie. Molim? Kako je...?
Imamo nekoliko dana jahanja. Ispriat u ti tu priu.
Ona zastade, oklijevajui, a zatim zagrize usnu. Prihvatljiva sam ti,
ovakva? Osjeam se udnovato, kada ne nosim crno. Kao da sam izgubila...
zatitu.
Uskovitla se vjetar. Voda se kovitlala ispod njih. Tai je pogleda u sutonu.
iroko postavljene oi i iroka usta. Bila je sitna, i ubojita. Znao je koliko se
graciozno kretala, i poznavao je njenu hrabrost.
 Ree: Imam nekoliko dana putovanja da odgovorim i na to. Da te navedem
da shvati koliko mi zadovoljstva prua pogled na tebe.
Zaista? ree ona.
On kimnu. Navodi me da elim uvijek biti pored tebe.
Ona prie i stane blizu njega na luku mosta pored njega, zapravo. Ree:
Hoe li mi pokazati mog novog konja i odvesti me kui?
Jahali su zajedno pod mjesecom, juno niz rijeku od mosta Cho-fu-Sa.
Ponekad je jedan ivot koji nam je dan dovoljan.
* * *
Prie imaju mnogo niti, kraih, duih. Sporedni lik u jednoj prii
proivljava dramu i strast svoga vlastitog ivota i smrti.
U to vrijeme izuzetnih prevrata u Kitaiju, nasilja izraenog iz ratovanja i
gladi, mladi Kanlinski ratnik putovao je natrag istog toga proljea iz daleke
Sardije s priom da je ponosno ispria, i nosei pismo od ene mukarcu.
Preivio je svoje povratno putovanje kroz pustinje ali je bio ubijen zbog
svoga oruja i konja i sedla u zasjedi sjeverozapadno od Chenyaa, na svome
putu dolje s utvrde Vrata od ada.
Banditi su mu prekopali po bisagama, zgrabili i podijelili sve od ikakve
vrijednosti. Borili su se oko njegovih maeva, koji su bili velianstveni.
Takoer su se borili oko toga hoe li pokuati prodati njegova konja ili ga
ubiti i pojesti. Na kraju su ga pojeli.
Pismo je bilo odbaeno; odleti u praini i vjetru, i nestade.
* * *
Moglo se uistinu pomisliti da e Roshanova smrt zavriti pobunu. Bila bi to
razumna nada, ali ne tona.
Doimalo se da njegov sin, An Rong, uiva u zamisli da bude car. Nastavi
uspostavljati volju Desete dinastije na istoku i sjeveroistoku, s probojima na
jug.
Naslijedio je oevu hrabrost i apetit i bio mu je ravan u divljatvu, ali nije
imao ni priblino onoliko iskustva koliko je Roshan imao na dvoru i oko
njega, niti je znao kako obuzdati vlastite vojnike i asnike.
Nije mogao imati te vjetine u svojim godinama, doavi na vlast kako je
doao. Ali objanjenja samo pojanjavaju, ne nude lijek. An Rong se pokaza
nesposobnim da postigne ikakvu disciplinu ili usklaenost meu
pobunjenikim vodstvom koje se raspadalo na dijelove.
To je moglo pripremiti put za njihov poraz i povratak mira u Kitai, osim
to vremena kaosa esto izraaju vei kaos, a An Lijeva pobuna navela je
druge da vide priliku u neredu.
Odreen broj vojnih guvernera, prefekata, odmetnikih voa, i odreenih
naroda na zapadnim i sjevernim granicama odluie neovisno jedni od drugih,
da je kucnuo njihov vlastiti as slave trenutak da od sebe uine vie nego to
je bilo mogue za desetljea kitanskog bogatstva i moi pod carem Taizuom.
Taizu se molio i alovao (govorilo se) na jugozapadu, onkraj Velike rijeke.
Njegov je sin ratovao na sjeveru, prizivao vojnike iz graninih utvrdi,
pregovarao da pribavi saveznike, i konje.
Kada je zmaj u divljini, vukovi e iskrsnuti. Kada vukovi rata izau, glad
slijedi. Godine pobune tonije zvane godine pobuna dovedoe do
gladovanja u razmjerima nikada vienim u povijesti Kitaija.
Sa svim mukarcima, od golobradih etrnaestogodinjaka do jedva
uspravnih djedova, prisilno regrutiranih u ovu ili onu vojsku diljem carstva,
nije vie ostalo ratara da siju i anju proso, jeam, kukuruz, riu.
Bolest je bjesnila. Nisu se mogli plaati gotovo nikakvi porezi na
poljoprivredne proizvode ili zemlju, ma koliko nemilosrdni postadoe ubirai.
Neke regije, kako se ratovanje pomicalo naprijed i natrag preko njihove
zemlje, zatekoe se kako ih oporezuju dvije ili ak tri razliite skupine
nadglednika. A s vojskama koje je trebalo hraniti ili bi se i same mogle
pobuniti kakva bi hrana mogla stii do ena i djece ostavljenih kod kue?
Ako je jo uope bilo kue. Ili ive djece. U tim godinama, djecu se
prodavalo za hranu, ili prodavalo kao hranu. Srca otvrdnue, srca se slomie.
Jednu dobro znanu tualjku, za regrutirane vojnike-ratare i njihove obitelji,
skladao je mandarin-pjesnik koji je proivio te godine. Gledao je unatrag u
crno doba, nakon to se povukao s dvora po trei i posljednji put na jedno od
svojih ladanjskih imanja.
Nije bio ocijenjen da pripada meu najvee pjesnike Devete dinastije, ali
priznala mu se vjetina. Bio je poznat kao prijatelj Sime Ziana, Prognanog
Besmrtnika, i kasnije, takoer, jednako slavnog Chan Dua. Napisa:

Hrabre ene trude se da svladaju plug

Ali redovi ita nikada ne izau dobro.
Zimi slubenici dou u naa sela
ustro trae da se porezi plate.
Kako da se ispod neba to uini
U razorenoj zemlji? Nikada nemojte imati sinove!
Samo e odrasti da umru pod dalekim nebesima.

S vremenom, pobuna minu. Istina je, kako povjesniari ue i poduavaju, da

veina stvari mine, s vremenom.
 Ipak, injenica da je to tako nee naii na mirno prihvaanje u izgorenim,
naputenim olupinama farmi i sela diljem Kitaija u tim godinama. Mrtve ne
moe umiriti, niti povratiti, filozofski pogled na zbivanja.
Car Shinzu preuze Xinan, nakratko ga izgubi, zatim ga uze po drugi put i ne
izgubi ga. General Xu Bihai ponovno zauze prijevoj Teng protiv proboja s
istoka. Palaa Ta-Ming obnovi se, makar ne u ono to je neko bila.
Carev otac umre i pokopae ga u njegovoj grobnici blizu Ma-waija.
Predraga Pratilja, ije je ime bilo Jian, ve je tamo bila, ekala ga. Kao i
njegova carica.
Ljudi se poee vraati u prijestolnicu i u svoja sela i farme, ili u nove, jer s
toliko mrtvih bilo je mnogo zemlje na koju nitko ne polae pravo.
Trgovina se polako nastavi, iako ne du Puteva svile. Bili su sada previe
opasni, s naputenim garnizonima iza Vrata od ada.
Kao posljedica toga, ne stigoe nikakva pisma sa zapada, iz mjesta poput
Sardije. Ne stigoe nikakvi plesai ni pjevai.
Niti se ne donesoe nikakvi plodovi liija s dalekog juga, noeni rano u
sezoni vojnim kuririma po carskim cestama. Ne u tim godinama.
Samog An Ronga ubie, moda predvidljivo, dvojica njegovih generala. Ta
dvojica razdijelie sjeveroistok meu sobom, kao ratni voe iz starina,
naputajui bilo kakve carske ambicije. Deseta dinastija minu, izblijedi, nikada
nije ni bila.
Broj deset poe se smatrati nesreom u Kitaiju dugo vremena nakon toga,
meu generacijama koje nisu imale pojma zato je to tako.
Jedan od dvojice pobunjenikih generala prihvati ponudu oprosta od cara
Shinzua u Xinanu i okrenu se na drugoga, pridruivi se carskim vojskama u
pobjednikoj bitci pod Dugim zidom nedaleko od Planine kamenog bubnja. U
toj bitci, dvjesto konjanika, etiri duija, uzjahani na sardijske konje, odigrae
razornu ulogu, zamahnuvi preko bojnog polja s lijeve strane na desnu i
natrag, s brzinom i snagom o kojoj su drugi jahai mogli samo sanjati.
Trojica mukaraca, dvojica od njih izuzetno visoki, trei samo s jednom
rukom, gledali su tu bitku sa sjevernog kraja vrha Planine kamenog bubnja.
Veim su dijelom bili bezizraajni, osim kada bi ovaj ili onaj podigao ruku
i pokazao prema Sardijcima kako jure niz redove, velianstvo sred pokolja.
Kada troje staraca to vidjee, osmjehnue se. Katkad bi se tiho nasmijali, u
udu.
Volio bih jednog takvoga, ree mukarac sa samo jednom rukom.
Vie ak ni ne jae, ree najvii.
Gledao bih ga. Promatrao bih ga kako tri. Donijelo bi mi radost.
Zato bi ti dao sardijskog konja? ree drugi visoki.
 Onaj s jednom rukom iroko mu se osmjehnu. Vjenao se s mojom keri,
nije li?
Tako ujem. Bistra djevojka. Nedovoljno posluna, u mom pogledu. Bolje
joj je da nas je napustila.
Moda. A on bi mi mogao dati konja, ne mislite li?
Mogao bi pitati. Bilo bi mu teko rei ne.
Manji ovjek pogleda jednog, a zatim drugog svoga druga. Sa aljenjem
odmahnu glavom. Preteko rei ne. Zato ne mogu pitati. Pogleda ponovno
dolje na bojno polje. Ovo je gotovo, ree. Bilo je gotovo prije nego to je
uope poelo.
Misli da e sada uslijediti mir?
Moda ovdje gore. Ne svugdje. Moda ne doivimo da vidimo mir u
Kitaiju.
Ne moe to znati, opomenu ga najvii.
Drago mi je, u najmanju ruku, ree trei, da poivih dovoljno dugo da
dobijem odgovor o vuku. Bilo je asno od njega da nam posla glas.
Neoekivano.
Mislio si da e i sam umrijeti kada umre vuk?
Jesam. A sada nam alje poruke. To pokazuje da moemo biti u krivu.
Potreba za poniznou.
Onaj mali podignu pogled prema njemu i nasmija se. To pokazuje da ti
moe biti u krivu, ree.
I drugi se nasmijae. Sasvim je mogue, govore uenja Kanlina, smijati se
dok srce puca za ovjeanstvo.
Okrenue se i otioe od pogleda na bojno polje.

Pobunjeniki general koji je prihvatio ponudu oprosta od Xinana mogao je

oekivati prijevaru, mogao je ak biti pomiren s njome, ali s carstvom toliko
oajniki istroenim, savjetnici novoga cara odluie da bi se dani oprost
trebao ispotovati. Generalu i njegovim vojnicima dopusti se da ostanu na
ivotu, i zadre svoje poloaje u obrani Kitaija.
Na Dugom zidu i na zapadu i jugu bili su hitno potrebni vojnici, prije nego
to se sve granice urue prema unutra pod naletima barbarskih proboja.
Umor, katkad vie nego ita drugo, moe donijeti kraj ratu.
Govorilo se da je bio sluaj da je careva najdraa ena, koju su neki kasniji
povjesniari smatrali opasno suptilnom i odvie utjecajnom, odigrala ulogu u
poticanju cara da se dri toga dogovora s namjerom ouvanja granica
Kitaija.
Prvi ispregovarani i potpisani sporazum bio je s Tagurancima.
 Drugi je bio s Bogima. Njihov novi kaghan, Hurokov nasljednik, bio je
ovjek kojega je njegov narod zvao Vukom. Nije bilo jasno zato, ni tada ni
kasnije, ali kako bi civilizirani ljudi razumjeli imena, kamoli rituale, barbara?
Priale su se i prie da ista carska princeza, koja je takoer bila Shinzuova
druga ena, razumije vie nego to treba o tom pitanju Boga, ali detalji o
tome dokumenti toliko neophodni povjesniaru izgubie se.
Neki su ak govorili da je to bilo namjerno, ali istina je bila da su nemiri tih
godina, pale gradova i trgovakih gradia, kretanja ljudi i vojski, izviranje
bandita, vojnih voa, bolesti i smrti, bili toliko jako veliki, jedva da je bilo
potrebno zamisliti ili pretpostaviti namjeru s iije strane ako nestadoe zapisi.
A uvijek je teko, ak i uz najbolju volju na svijetu, pogledati daleko
unatrag i vidjeti ita nalik na istinu.
* * *
Godinja doba obru se i prolaze, kao i ljudski ivoti i vladajue dinastije.
Mukarci i ene ive i pamte se ili se lano pamte iz toliko mnogo
razliitih razloga da bi biljeenje tih razloga trajalo itavih vlastitih doba.
Svaka pojedina pripovijest nosi u sebi mnoge druge, spomenute u prolazu,
nagovijetane, posve previene. Svaki ivot ima trenutke kada se grana, vano
(ak i ako samo za jednu osobu), i svaka od tih grana bila bi pruila drugaiju
priu.
ak se i planine mijenjaju uz dovoljno vremena, zato ne bi carstva? Kako
da pjesnici i njihove rijei ne postanu prainom? Ne izvire li istinsko udo
kada neto zapravo preivi?
Na Kuala Noru godinja su se doba okretala sa suncem i zvijezdama, a
mjesec je sjao nad zelenom travom ili oblijevao srebrom snijeg i zaleeno
jezero. Za mnogo godina koje uslijedie ovdje prepriana zbivanja (ma koliko
nevjeto, kao i sva takva pripovijedanja) dvoje ljudi sastadoe se tamo svakoga
proljea, dijelei kolibu pored jezera, i radei zajedno da polegnu mrtve na
poinak.
Klicanje ptica odjekivalo je jutrima, dok su kruile nad vodom, krikovi
duhova odjekivali su nou. Ponekad bi neki glas utihnuo. Obojica su znali
zato je to bilo.
Zatim doe proljee kada samo jedan od dvojice stie pored obala jezera.
Taj je tog godinjega doba radio sam, i idueg proljea, i zatim iduega, ali za
proljea koje uslijedi nitko ne doe na Kuala Nor.
Duhovi ostadoe. Plakali su nou pod hladnim mjesecom ili zvijezdama, za
zime, proljea, ljeta, jeseni.
Vrijeme je prolazilo, u irokim zamasima godina.
 I, konano, zato jer ak ni mrtvi ne mogu alovati vjeno, zaboravljeni,
doe mjeseinom obasjana no kada na Kuala Noru ne bude izgubljene due
to plae, i ne bude nikoga pored jezera da uje posljednji krik posljednjega.
Otplovi u tu no, sred prstena planina, nad jezero, uzdignu se tamo, i nestade.

... mir naoj djeci kada padnu

u sitnom ratu za petama sitnom
ratu do kraja vremena...

ROBERT LOWELL